Anđelika 08

First topic message reminder :



Anđelika i njen suprug, grof Joffrey de Peyrac su preživjeli dugu zimu u Wapassou u Gornjem Kewebecu. S dolaskom proljeća, odlučili su otputovati s malom pratnjom u tvrđavu Gouldsboro gdje grof želi istražiti nestanak Kurfa Ritza, njegova šefa njemačkih plaćenika, a krivci njegove misteriozne otmice su gusari pod zapovjedništvom zastrašujućeg Zlatobradog. Međutim, Zlatobradi otme Anđeliku i tada ona otkrije da ona jako dobro pozna strašnog gusara... Ponovni susret razbukta zaboravljene i zabranjene strasti, pa ona skoro zaboravi na supruga, grofa Peyraca. Kako bi se moglo i pretpostaviiti, scena ponovnog zagrljaja i poljubaca razmjenjenih u gusarskoj kabini ima svjedoka koji hrle otkriti njenu nesmotrenost ljutitom suprugu, koji je čeka u području Gouldsboroa...
Jedan brod doživljava brodolom na obali Gouldsboroa. Na njemu su "kraljeve djevojke" predvođene vojvotkinjom de Maudribourg...

60.
NOĆ ISKUŠENJA NA OTOČIĆU STAROG BRODA
Coline, kako to da se nalazite na ovom otočiću? Tko vas je ovamo doveo? I zašto se niste nalazili na brodu za vrijeme bitke?
Anđelikin ga glas trgne iz snatrenja, glas drhtav od uzbuđenja, glas koji je želio skrenuti razgovor u drugom pravcu ne bi li se na taj način oslobodila more iskušenja. Približivši joj se, on je upozna sa sumnjivim događajima kojih je on tog dana postao žrtvom. Sam je sad priznavao da su se, izgleda, neke zlokobne snage umiješale u igru da bi ih pomutile i dovele u stupicu.
Tog istog dana u samu zoru, dok se nalazio usidren u maloj dražici kraj poluotoka Shoo Dica, gdje se već nekoliko dana skrivao s namjerom, priznao je, da bi pripremio novi napad na Gouldsboro, jedan čamac s tri mornara u njemu prišao je njegovu brodu. Ti mu ljudi rekoše da donose poruku od gospođe de Peyrac koja ih je slala iz Gouldsboroa. Molila je kapetana Zlatobradog da odmah pohita k njoj jer joj je bila potrebna njegova pomoć. Čitava ta stvar morala je ostati u najvećoj tajnosti tako da sa sobom nije smio povesti nikoga od svojih ljudi.
A nisu li vam ti neznanci pokazali poruku, odnosno poruku kojom sam vas je zvala ili bilo kakav znak raspoznavanja s moje strane? - upita Anđelika do najveće mjere zaprepaštena.
Vjere mi nisu. A meni nije ni palo na pamet da takvu poruku od njih tražim. Priznajem da potpuno izgubim svoju prirođenu opreznost kad se o vama radi. Znao sam da se nalazite u blizini, u Gouldsborou, i želio sam vas ponovo vidjeti. Na brzinu sam predao zapovjedništvo nad brodom svom zamjeniku i skočio u njihov čamac ne tražeći od njih drugih objašnjenja. Magla je bila tako gusta da nisam mogao prepoznati otok na koji su me doveli i gdje ste mi vi, tobože, dogovorili sastanak. Počeli smo čekati da se vi pojavite, ali to je trajalo isuviše dugo. Mislio sam da je magla omela vaš dolazak. Kad je polovicom jutra paljba topova doprla do mojih ušiju, počeo sam gubiti strpljenje. Ne znam zašto, ali predosjećao sam da je ta paljba predstavljala napad na moj brod. Oni su okolišali i otezali stvari dok ja naposljetku nisam planuo. Došlo je do tučnjave. Ne jamčim da jedan od te trojice mornara nije u ovom trenutku s onu stranu života. A što se mene tiče, dobio sam jedan udarac od kojega sam se bez svijesti skljokao na zemlju. Još me i sad boli šija. Kad sam došao k svijesti, nalazio sam se na ovom otočiću i... malo iza toga sreo vas kod starog nasukanog broda.
Bijaše se podigao kad je počeo govoriti te se i Anđelika diže i pridruži mu se da bi mogla lakše pratiti njegovo izlaganje. Polako su šetali jedno uz drugo, prošavši uzduž i poprijeko malim žalom, tim nešto svjetlijim mjestom okruženim mrklinom drveća. Njihove su se dvije sjene, crne poput crnog mastila, izdužile po pješčanom tlu.
Kako su izgledali ti ljudi koji su došli da vas traže? - upita ga Anđelika. On slegne ramenima.
Pa bili su mornari. Takvih ima posvuda i ovdje i na Caraibima. Pomalo svih rasa i narodnosti, ljudi koji se služe svim mogućim jezicima... Ipak mislim da nisu bili stranci, već prije bih rekao, Francuzi.
Anđelika je slušala s mukom tu njegovu priču. Nikako se nije mogla oteti dojmu, tjeskobnoj sigurnosti da su bili žrtve zlih duhova koji su se poigravali njima da bi ih smutili. Događaji koji su se odvijali takvom brzinom i tako se vraški zapleli da sama više nije znala od koje bi niti počela odmotavati to prokleto klupko.
Coline, znate li vi tko je bio čovjek kojemu ste me povjerili u Zaljevu Casco? Vlasnik one engleske brodice?
Mislite na isusovca?
Anđelika se zagleda u nj razrogačenim očima.
Tako, vi ste znali to?
Colin se zaustavi i sanjarskim se pogledom zagleda u obzorje.
Stigao je onog jutra - reče. - Pristao je svojim čamcem uz bitvu. Popeo se zatim na brod. Govorio je engleski i ja sam ga smatrao nekim od engleskih pomoraca. Htio je sa mnom razgovarati. U mojoj kabini mi je otkrio tko je. Pripadao je Isusovoj družbi. Nalazio se u tajnom zadatku i od mene je zatražio da mu izručim gospođu de Peyrac. Nisam ni trenutka posumnjao u njegove izjave. Izražavao se na poseban način, iznenadno, a gledao me onim svojim crnim i prodornim pogledom koji ne može prevariti. U čitavoj sam toj stvari vido priliku da te pustim da odeš, da me je Bog htio izvući iz nevolje, a budući da je taj čovjek bio isusovac, mislio sam da mi Providnost daje znak da postupim tako. Bez njega, to jest da se taj isusovac nije pojavio, vjerujem... siguran sam da te ne bih bio pustio. Čitavu sam noć ponavljao kako te se moram odreći, ali to je bilo iznad moje snage. Bilo mi je gore nego onda u Ceuti... ili gotovo gore. Da si ostala na brodu, vjerujem da bih bio pokušao da te predobijem... i bio bih prouzročio tvoju nesreću. Tako je bilo bolje. Rekao sam isusovcu: "U redu, shvatio sam. Bit će udovoljeno vašem zahtjevu." Tada mi je on preporučio da ti ne kažem tko je on, u stvari, već da te pustim da vjeruješ kako je on vlasnik engleske brodice. To mi se nije bogzna koliko svidjelo, međutim, uvijek sam prignuo šiju pred svećeničkom moći. Vjerujem da rade za dobrobit čovječanstva i da znaju ono što rade. Uza sve to čitava te stvar mi se nije svidjela. Imao sam dojam da ti žele nauditi... Je li ti učinio neko zlo?
Ona odmahne glavom.
Nije! - prošaputa.
Sad je shvaćala što se događalo u duhu Jacka Merwina, isusovca, u trenutku dok se uspravno držao na stijeni i gledao je kako se davi.
U Zaljevu Casco se on domogao njene osobe da bi je odveo drugima koji su željeli da je odstrane, odvoje od njenih, da je zaniječu i unište. I eto u Moneganu, kao da je okrutno more dobilo zadatak da je proguta. Sve je sad bilo jednostavno. Bit će da je u onom strašnom trenutku po nju mislio: "Bog tako hoće!" Prekrižio je ruke preko prsiju i nije joj ih htio pružiti da bi je spasio.
Ali jedno je reći o jednom biću: "Ono mora umrijeti!", a drugo je promatrati to isto biće kako se bori sa smrću.
Nije imao "svete" hrabrosti da do kraja prisustvuje njenoj agoniji, da gleda kako nestaje pod valovima i da se više nikad ne pojavi.
Skočio je u more i spasio je.
Moji vjerovnici u Parizu i Caenu pripadaju Družbi svetog sakramenta - nastavio je da objašnjava Colin. - Dao sam obećanje da ću služiti misionarima u novim krajevima kamo sam pošao da osnujem svoj dom. Ali nisam ni u snu pomišljao da će taj komad zemlje biti tako teško osvojiv. Uvjeravali su me da u kraju oko Gouldsboroa nema engleskih naselja.
Mi nismo jedno od engleskih naselja - otpovrne Anđelika. - Ova zemlja pripada mom mužu po tomu što je on prvi došao ovamo i što je sve poduzeo da bi procvjetala.
Zašto ste se udali za tog gospodara Gouldsboroa?
Anđelika unaprijed nije bila sklona da mu odgovori na to pitanje. Bila je to duga priča, a osim toga, ona je bila isuviše osjetljiva na sve što se odnosilo na njen i Joffreyev život, isuviše protivna da pretvara u riječi ono što je pripadalo samo njima, Joffreyu de Peyracu i Anđeliki Sance, da otkriva njihove snove, njihovu prvu dramu, njihova iskušenja, njihove borbe i njihove poraze, naposljetku njihovu sreću, sve one nepovredive veze koje su ih spajale, njihov zajednički život, njihov životni brod stalno ugrožavan, stalno bacan amo-tamo i kako su već odavna bili vezani istim vezama, uprkos svemu povezani vezama koje nitko nije mogo razbiti i nitko ih nikad nije mogao razdvojiti. Nitko, ne nitko, mislila je, žudno se zagledavši u nebo u noćne oblake ispresijecane zlatom mjesečine. I prvi put od sinoć ona je strašno patila kao da je udarac što ju je pogodio u lice, pogodio i njeno srce poslije dugog putovanja po nesvjesnim prostorima nada. Joffrey...! Gotovo je s njim. Mrzio ju je, prezirao, nije više u nju vjerovao.
Zašto ste se udali za nj? - ponovo se javi Colin. - Kakav je to čovjek zbog kojega jedna žena kao vi osjeća želju da veže svoj život uza nj i da ga hrabro prati u ove zabačene krajeve?
Ohl Sve to nije važno - otpovrne ona obeshrabreno. - On je moj suprug i on meni znači sve na svijetu uprkos mojim slabostima koje me ponekad spopadaju i izdajnički me zaskaču.
Dugo su vremena šutjeli.
Vi znate kako da me pogodite u moju slabu stranu - na kraju reče Colin Paturel s gorkom ironijom u glasu - Poštivanje svetih sakramenata! Iznašli ste to, i to je bilo jedino što me je moglo zaustaviti. Ostao sam tome vjeran uprkos svojim porazima... Dvanaest godina je krvarilo moje tijelo iz svih mogućih rana da bi ostalo vjerno svom Bogu i na kraju mu se priklonilo jače nego uz bilo kakvo dobro što ga ovaj svijet može pružiti ljudskom biću. Kad dobijem znak... Stoj, Coline! Tvoj gospodar je progovorio!
Potom nadoda poluglasno potaknut dubokim vjerskim osjećajem:
A ja znam kad On od mene nešto traži.
Manje jednostavna od Colina i izgubivši se na stramputicama svojih osjećaja i misli, Anđelika nije baš rado priznavala to mišljenje božanske volje u smislenost ili besmislenost njenih čina.
Jesmo li mi tako snažno vezani uz naučavanja što smo ih pobrali u djetinjstvu koja nama upravljaju protiv naše volje, osobito protiv naše volje? - upita ona. - Hoćemo li se mi bojati samo naučenih stvari?
Ne - otpovrne Colin - samo naučene stvari i mogu nama upravljati. Na sreću...! Ali ima trenutaka kad se čovjek nađe bačen, pa htio on to ili ne, u putanju istine. Isto tako bi teško bilo spriječiti ga da se ne kreće tom putanjom, kao neku zvijezdu da se ne kreće nebom.
Primijetivši na Anđelikinu licu izraz odsutnosti blago je upita:
Da li me slušate?
Jest, slušam vas, Coline Paturele. Vi se vrlo lijepo izražavate. Mnogo toga sam od vas naučila što je ostalo duboko utisnuto u mojem sjećanju...
Sretan sam što to čujem, gospođo, ali riječi koje sam upravo izgovorio, sjećam se, te sam riječi mnogo puta čuo od velikog eunuha, Osmana Ferađija golemog crnog đavla koji vas je držao u haremu Mule Ismaila. U Meknešu, kralj me često zvao i posjedao me na svoje zlatne jastuke iako sam bio sav u masnim dronjcima. Zajedno smo slušali Osmana Ferađija kad bi razglabao o raznim pitanjima. Veliki je mudrac
bio taj crnac! Veliki čovjek! On je više utjecao na moju dušu od ijednog drugog čovjeka na svijetu. Bio je pravi čarobnjak.
Kako sam ga voljela! Kako sam ga voljela! - poviče Anđelika osjetivši ganutljivu čežnju sjetivši se velikog eunuha. - Bio je veliki prijatelj, veći od ikoga.
Odjednom se zaustavi pogođena u srce. Naime, sjetila se da je Colin udarcem bodeža u leđa ubio plemenitog eunuha da bi spasio ropstva nju, Anđeliku.
Bolje da ne govorimo o tim stvarima - nato će Colin poluglasno - vidim da sjećanja neugodno djeluju na vas. Vi ste umorni, a mi smo sada daleko, vrlo daleko od tih mjesta, a još dalje smo odmakli na svom životnom putu, ukoliko uopće mogu ustvrditi da sam odmakao, da sam se ipak prema nečemu kretao u toku godina koje su protekle poslije Ceute...? A ne samo uzmicao, spiskao ono što sam stekao u Božjoj tamnici!
Uvijek se odmiče kad se pati i kad se uprkos tome ne odričemo, ne podliježemo, ne okrećemo sa svim i zauvijek leđa dobru - otpovrne nato Anđelika sa žarom.
Pomislivši na onaj beskonačan slijed padova i uspona što ih je sama doživljavala daleko od Joffreya, osjećala se u pravu da svojim riječima ohrabri Colina.
Vi niste tako bolesni kao što ste netom izjavili, Coline, moj dragi, dragi prijatelju. Osjećam to. Čini mi se da će nekadašnji Colin svakog trenutka iskrsnuti preda mnom, u svoj svojoj veličini lišen lažnog sjaja Zlatobradog. Vidim ga čak još većeg, još snažnijeg, još spremnijeg da obavi veliki zadatak koji ga očekuje...
Kakav zadatak...? Osim da me po kratkom postupku objese kao najobičnijeg morskog pljačkaša.
Ne, ne tebe, Coline! To se ne može dogoditi. Ne boj se ničega, ne boj se više. Ne znam kako će se stvari odvijati, ali znam da će ti Bog biti vjeran, vidjet ćeš. On te ne može napustiti, ne može napustiti tebe koji si zbog njega bio na križ pribijen.
Pa ipak, već odavna me je napustio.
Ne, ne, ne sumnjaj više, Coline, ti koji tako snažno vjeruješ u njega, ti čija je vjera u njega temelj tvog bića... Nije te on uzalud odbario tolikim neprocjenjivim osobinama. Vidjet ćeš... Ja, ja ne sumnjam u tebe.
Oh! Ti, ti si divna - odgovori on muklo i obujmi je rukama.
Anđeliku prođoše ježuri od korijena dlaka na glavi pa sve do tabana na nogama.
U svojoj beskrajnoj želji da ponese Colina, kao što bi ga more ponijelo obalama gdje bi se našao onakav kakav je bio, ona je govorila obuzeta žarom, podignuvši prema njemu svoje lice ozareno pogledom divljenja u kojemu je mogao pročitati osjećaj dragocjeniji čovjeku od svih bogatstava ovog svijeta: vjeru jedne žene. U njega, u njegovu snagu, u njegovu veličinu, u njegove misli, u njegovu izvanrednu sudbinu.
I sada, stisnuta uza nj u čarobnom obruču njegova zagrljaja, osjećala je na svoj veliki užas kako se njegova zanosna nježnost pretvara u divlju i požudnu struju. Naime, Colinova ju je ruka, ta ruka čvrsta poput željeza, isuviše često nesvjesna svoje snage, stisla u križima i neodoljivom strašću privila uz njegovo tijelo. Taj je dodir razbudio privlačnost, koja se u zanosnoj, božanstvenoj i slatkoj bujici razlijevala njenim tijelom poput podvodnog vala.
Od glave do nogu privinuta uza nj, ona zabaci unatrag svoje lice osvjetljeno mjesečinom. Oči je imala zatvorene kao da će umrijeti...
Ne boj se ničega, živote moj - reče on svojim dubokim i tihim glasom u kojemu se osjećao ton maženja koji ju je prožimao sve do srca... sve do utrobe - više se ne boj mene. Ovo je posljednji put... dajem ti svoju riječ, posljednji put što te ovako stišćem uz svoje srce. Ali htio bih da mi na još jedno pitanje odgovoriš... Jesi li plakala... reci mi... Jeste li vi plakali, gospođo du Plessis-Belliere, kad sam otišao iz Ceute, kad sam vam okrenuo leda da bih vas zauvijek napustio?
Jesam, i ti to vrlo dobro znaš - odgovori ona gotovo samo dahom - ti to vrlo dobro znaš... Ti si vidio...
Nisam bio siguran... Godinama sam se pitao... One suze, one suze što sam ih vidio kako se cakle u očima ove velike gospođe jesu li bile istinite...? Jesu li one orosile vaše oči zbog mene...? Hvala vam, hvala neizreciva, ljubavi moja...!
Još jednom je čvrsto stegne, a zatim je pusti, blago je odvoji od sebe. Nije htio da vidi njene sedefaste poluotvorene i uzdrhtale usne koje su se nudile. Uspravi se i istegne u svoj svojoj herkulskoj visini pod nebom na kojemu je blistao mjesec.
Sad znam ono što sam godinama želio znati. Dobio sam sve odgovore, i to iz tvojih usta, iz tvojih usta...! Čini mi se da sada lakše dišem. Hvala ti, čedo moje malo. Vratila si mi ono što sam bio izgubio. Hvala! Hajde sada, treba da se odmoriš, na kraju si svojih snaga.
Budući da je posrtala, on je primi za ramena, nasloni je uza se s beskajnom nježnošću i ponovo je odvede k vatri. Prije bi se reklo da je pala, nego da je sjela na pijesak. On podstakne malko plamen, a zatim ode na drugi kraj žala gdje se izdužio, nevidljiv u sjeni stabla, da bi se malko odmorio ležeći udaljen od nje.
Maloprije dok je hodala duž žala, jedan joj je malo dulji val smočio noge. Sad su joj cipele bile vlažne, stoga ih skine, stopala podvuče pod suknju i zimogrozno se stisne rukama obujmivši koljena.
Blizi oganj kao da je nije ni grijao jer se sva tresla od hladnoće.
"Kako je moje tijelo nemoćno prema ljubavi!" pomisli s gorčinom i sramom. "Pogriješila sam što sam sasvim zanemarila molitvu. Ona ljudskom biću daje snagu da se odupre ovakvim iznenađenjima."
Strašno se ljutila na sebe i prezirala svoju slabost. Dobar dio noći osjećala se sigurnom, njom je prevladavao razbor, bila je kadra da drži na uzdi iskušenje uprkos probuđenim uspomenama i Colinovoj nazočnosti, a onda odjednom, ono komešanje toplo i pohotno...!
Iako su se na vrijeme odvojili jedno od drugog, ipak je ona strast što ju je uzvrtložila predstavljala izdajstvo. Među koljena je sakrila lice zahvaćeno plamenom stida. Oh! Kako je ta noć bila duga!
"Oprosti mi, Joffreyu, oprosti mi. Nisam tome kriva. Sve se ovo događa zato što si ti daleko a ja sam slaba. Ti si me isuviše dobro izliječio, ti si uskrsnuo moje ohladnjelo tijelo, ti vraču moj. Daleko je ono vrijeme kad nisam mogla podnijeti da me ijedan čovjek dotakne a da ne izgubim svijest... To je također tvoja krivica. Ti si mi otkrio draž poljubaca, draž svega drugog... Ja sam danas slaba!"
Govorila mu je sasvim tiho, da bi otklonila strah.
Obraćala se u mislima svom ljubavniku, svom obožavanom i ljubljenom suprugu, onome što ju je privijao na svoje srce u velikom krevetu u Wapassouu, čitavu zimu. Prizivala ga je u sjećanje da bi zaboravila strašnog čovjeka koji ju je sinoć zgrabio za kosu i onako grubo udario.
"Ako dozna... Ako samo dozna za ovaj bezuman susret koji je potrajao čitavu noć na ovom otočiću... čitavu noć s ovim gusarom koji za nj nije ništa drugo do Zlatobradi, ubit će me, neću se izvući živa.. to je više nego sigurno... ubit će me prije no što dospijem otvoriti usta... A ja neću biti kadra da ih otvorim... kao što sinoć nisam bila kadra... Oh! Bože, Bože, kako je čovjek nemoćan, kako ga svladava strah kad isuviše voli... Oh! Bože, pomozi mi, pomozi mi! Strah me je... Ne shvaćam više ništa od svega što se događa sa mnom i oko mene... Ne znam više što mi je raditi... !" Usprkos tjeskobi koja ju je mučila, njoj nije bilo sasvim žao što je slučaj htio da se te noći ponovo vidi s Colinom na Otoku starog broda. Otkako se on uspravio i kazao "Hvala ti, čedo moje malo, vratila si mi ono što sam bio izgubio", osjećala je neko olakšanje, neku utjehu u razdrmanoj savjesti. Proživljavala je trenutke kad je trebalo odbaciti breme prošlosti. Neka je hvala i slava Gospodu ako se prije zaborava pruži prilika da se popravi ono što je pogrešno učinjeno!
Obdarena bogatsvom darova koji su od nje stvorili Ženu, ona bijaše dosegla one izuzetne godine kad život svake žene, uza sve to što se nastavlja zvjezdanom brzinom, biva lagodniji, pročišćuje se i obnavlja u sjaju slobode srca i duha, slobode skupo stečene i utoliko dragocenije što breme zabluda koje često ne bijahu drugo do naukovanje u teškom zanatu bivstvovanja, izgubi svoju težinu.
Sloboda je dana ljudskom stvoru da pusti uz put teret prošlosti, da zaboravi ono što se zaboraviti može, da se ne sjeća kasnije ničeg osim bogatstva nesavršenih i mučnih pustolovina počinjenih u naponu svojih životnih snaga.
Sad je primijetila da ju je dugo vremena mučila grižnja savjesti u pogledu Colina, njena ljubavnika iz pustinje, a da ni sama toga nije bila svjesna.
Sad je on bio spašen.
Jedina činjenica koja mu je ostala nepoznata bila je ta da je nosila njegovo dijete u svojoj utrobi. Treba uništiti isuviše prisne veze koje su ih sjedinjavale… Oh, kako su ljudi teško jedni drugima pružali ruku pomoći!
Obamrli joj duh zapuhne dašak veselog raspoloženja. Bila joj je dobro poznata ta vesela ptica uvijek spremna da u njoj prhne u njenim najtežim trenucima i Anđelika pomisli kako bi više voljela da je stara gospođa. Starost je spremna da priskoči u pomoć svojim bližnjima, svojim prijateljima a da ne zagorčava ni njima ni sebi život. Starost je spremna na iskrene izljeve srca, na besplatnu i djelotvornu pomoć bližnjemu. Ona ti daje mogućnost da živiš iskreno, otvoreno, u skladu sa svojim vlastitim srcem, onakvim kako jest, a da se ne upušta u onu stalnu borbu opreza, juriša i uzmaka, dakle u sve te opasnosti kojima zavodljiva put ugrožava život osjećaja.
"Pa to je zaista divna stvar: biti star jednog dana!" mislila je Anđelika osmjehujući se najprije da bi se zatim ispotiha i za sebe smijala. Tresla se od hladnoće. Noge su joj bile ledene, a čelo isuviše vruće.
Čula je približavanje koraka koji su mrvili pijesak i narušavali laku buku što su je podizali valovi svojim svilenim šuštanjem. Oprezno podigne glavu. Colin je išao prema njoj.
Treba spavati, djevojčice - šapne joj sasvim tiho nagnuvši se nad nju. - Nije pametno što tako skvrčena sjediš i preživaš po mislima tko bi znao o čemu. Ispruži se, bolje ćeš se osjećati. Uskoro će i zora svanuti...
Ona ga posluša i prepusti se njegovoj brizi kao nekada. Ponovo je osjećala njegove sigurne i strpljive ruke dok ju je brižno umatao u svoj ogrtač i preko nogu joj polagao svoj prsluk od bivolje kože.
Zatvorila je oči. Strastveno obožavanje kojim ju je okružio Colin djelovalo je umirujuće, kao melem na njeno bolno biće, na njeno srce izrešetano nemirom i tugom. Odjednom ponovo njom ovlada osjećaj beskrajne patnje. - A sada spavaj - šapne joj Colin - hajde, treba spavati.
Pustivši da potone u dno onog bezdana snova, činilo joj se da čuje mrmor u pustoj marokanskoj noći...
Spavaj, janje moje, anđelu moj. Sutra moramo provaliti golemi put, zajedno, kroz pustinju.
Možda je to on mrmljao?

61.
ANĐELIKA I COLIN U ZAMCI PEYRACOVE LJUBOMORE
Colin je ponovo bio iznad nje, u ružičastom odsjevu zore. Nježno je prodrma i reče:
More se povlači.
Anđelika se uspravi na lakat. S lica odstrani raspletenu kosu.
Magla je još gusta - reče Colin. - Ako požuriš, stići ćeš preko zaljeva a da te nitko ne primijeti.
Anđelika spremno skoči na noge i uze otresati pijesak sa svoje odjeće.
Trenutak je zaista bio povoljan. Magla se ustalila na izvjesnom razmaku od obale, laka izmaglica prožeta svjetlošću, koja je zaštitničkim velom prekrivala prostor između otočića i Gouldsboroa, Vjetar se još ne bijaše podigao. Posvuda je vladala tišina. Gugut grlica se tako ugodno miješao s tišinom koja kao da ga je činila još dubljim i čarobnijim. Galebovi, kao male posudice od alabastera postavljene na smeđe vrške izronjenih hridina, sudjelovali su u nepomičnosti zore, a kad bi se pomakli, izletjeli bi u sporom i bešumnom letu blistajući se bjelinom ljiljana u ružičastom isparavanju ranog jutra.
Snažan vonj morske trave osjećao se u toplini jutra otkrivajući prostrane površine mulja i algi što ih je iza sebe ostavilo povučeno more.
Anđelika se tješila nadom da će možda neprimijećena stići u Gouldsboro i da, zahvaljujući nevjerojatnim okolnostima, njeno izbivanje možda nitko neće niti zapaziti. Uostalom, koga je moglo uznemiriti da li je ona provela noć u svojim odajama ili ne? Osim njena muža... kojega sigurno to neće ni zanimati s obzirom na ledenu hladnoću što se od sinoć uvukla u njihove odnose. S malo sreće, moglo se lako dogoditi da za njen slučajan i neobjašnjiv ispad, nitko nikad i ne dozna.
Žurnim korakom krene prema obali. Colin je išao za njom promatrajući kako nogom opipava prve kamenčiće gaza.
A ti? Što ćeš sada činiti? - odjednom ga upita.
- Oh, ja....!
Čovjek napravi pokret u neodređenom smjeru.
Pokušat ću pronaći one mornare što su mi ukrali noževe i pištolje. Poslije ću već nekako umaknuti odavde...
Ali ti si, Coline, ponovo sam - poviče ona. - Ti više ništa ne posjeduješ...!
Ne brini za mene - otpovrne on podrugljivo. - Ta nisam ja dijete u pelenama. Ja sam Zlatobradi... ne zaboravi to.
Anđelika je neodlučno stajala održavajući jednom nogom ravnotežu. Nije se mogla odlučiti da ga napusti.
Osjećala je strašnu neimaštinu koja je pritiskala tog čovjeka. Čak ni oružja više nije imao. Gledala je kako stoji na obali pustog otočića, tog diva praznih šaka, a kad se magla raščini, on će se pretvoriti u progonjenu zvijer, u obilježen plijen koji neće umaći oštrom oku njegovih neprijatelja i za kojim će navaliti hajkači goneći ga između otoka.
Idi, idi - reče on nestrpljivo.- Idi!
Uto je pomislila: "Treba da pođem k Joffreyu... Da mu sve kažem... Da ga barem pusti da pobjegne, da kidne, da napusti Francuski zaljev..."
Posljednji put se okrene prema njemu da bi u sjećanje utisnula crte njegova viteškoga lica, na kojemu su sjala dva plava oka slična dvjema nebeskim suzama.
U njenim iznenada užasnutim očima, Colin zamijeti opasnost koja ga je ugrožavala. Hitro se okrene, ispruži svoje snažne ruke koje su bile spremne da grabe, da dave, da udaraju, da ubijaju.
Čovjek u crnom oklopu baci se na nj, a zatim još četvorica, pa šestorica, pa desetorica. Odasvud su dolazili, izbijali su iz malog šumarka što se protezao iza litica. Bili su to Španjolci Joffreya de Peyraca. Anđelika ih je prepoznala. Kao u kakvu grozomornom snu, njoj se činilo da su to demoni koji su svoje okrutno obličje sakrili iza poznatih joj lica.
Primakli su im se i izbili iz šumarka a da tišinu nisu narušili nikakvom bukom, a da nijedno zrno pijeska nije zaškripalo ispod njihovih nogu.
U trenutku kad su se bacili na Colina, ništa od svega toga nije shvaćala. Bilo je to za nju luđačko priviđenje, san njene prestrašene mašte.
Zaboravila je sasvim da su ti ljudi, što ih je Peyrac unajmio u svoju službu, bili nekad ratnici po peruanskim šumama, izvježbani da se bore lukavo poput zmija, da se prikradaju žrtvi poput mačaka, da su bili okrutni kao Indijanci i da im je u žilama kolala maurska krv.
Pedro, Francesco, Juan, Luis... Sve ih je ona poznavala, ali u tom trenutku ih nije mogla prepoznati. Za nju su bili utjelovoljene opake i divlje snage koja se okomila na Colina, dok su im u nastojanju da ga svladaju zubi škrugutali i blistali se, suviše bijeli na njihovim licima tamnim poput kore izgorenog kruha.
Colin se borio poput lava kojega je napao čopor crnih afričkih hrtova. Udarao je golom šakom i ranio se udarivši po šiljku čeličnog šljema. Otimao se bijesno izmahujući i u nekoliko je navrata uspio povući i baciti na zemlju ljude što su se okačili o njegovu odjeću.
Naposljetku su mu klecnula koljena pod njihovom težinom. Dohvaćen za ramena pade nauznak. Jedno se koplje digne nad njegovom glavom.
Nemojte ga ubiti! - poviče Anđelika sva izvan sebe.
Ništa se ne bojte, senora - odgovori joj glas dbn Juana Alvareza. - Mi ćemo ga samo malko ukrotiti. Imamo naređenje da ga živoga uhvatimo.
Crn, gord i prožet ozbiljnim osuđivanjem, pogled don Juana Alvareza zaustavi se na Anđeliki. Njegovo dugo i isposničko lice, uvijek pomalo žuto, izdizalo se, kao obično, iznad ogrlice naborane na starinski način.
Izvolite nas slijediti, senora - naredi joj on izvještačenim, ali zapovjednim tonom. Osjećala je da se neće skanjivati da se posluži silom, ako se ne pokori njegovu naređenju. On se pokoravao grofu de Peyracu, a budući da je mjesecima živjela u prinudnoj prisutnosti s njima u tvrđavi Wapassou, znala je da su za don Juana i njegove ljude naređenja grofa de Peyraca bila sveta.
Bezimeni strah je izdubio u njoj crnu rupu.
U očima don Juana Alvareza ona je jasno čitala svoju osudu. Ova žena koju je poštivao kao suprugu grofa de Peyraca, bila je za nj ljubavnica čovjeka kojega su upravo zarobili. Sve se rušilo. Bol se ogledao na gordim crtama lica starog Španjolca. Anđelika pogleda prema šumi odakle su izbili Španjolci u svojim oklopima od crnog čelika, sa svojim oštrim kopljima uperenim u Colinova leđa, kao da će tamo opaziti "njega", njihova gospodara, onoga tko im je izdao naređenje da uhvate Zlatobradog i da dovedu i nju, kao zarobljenicu, kao gusareva sukrivca, nju, ženu vrijednu prezira. Ali podmukle su krošnje ostale mirne trepereći jedino pod svježim dahom vjetra.
Tada se u njoj pojavi nada da "on" nije još ništa znao, da je pusti slučaj doveo španjolske stražare na taj otočić. Nije li još jučer među otoke poslana potjera da bi se pronašlo i uhvatilo Zlatobradog...?
Treba da me slijedite, senora - ponovi zapovjednik straže. Stari Španjolac je uhvati za ruku.
Ona se oslobodi njegova stiska i pođe ispred njega. Uzaludan bi bio svaki njen pokušaj da se opravda u očima jednoga Alvareza. Za nj je ona bila kriva. A kriva će i ostati. I zaslužila je da je se smrću kazni!
Wapassou je bio daleko! Wapassou koji ih bijaše povezao vedrim prijateljstvom pod uplivom zime.
Slijed neprovjerivih i paklenih zgoda kao da ih je sve bacio u vrtlog koji je razbio svako poštovanje i radost.
Krv je tekla s Colinova čela.
Uspravljen, sa svih strana čvrsto držan, niti je što govorio niti je pokušavao da se i dalje brani. Ruke su mu vezali iza leđa, dok su mu gležnjevi na nogama također bili sputani. Komadić konopa ostavljen između njih, dozvoljavo mu je da se kreće.
Okrenuvši leđa Gouldsborou čije su se drvene kuće i ružičaste litice već nazirale u daljini na jutarnjoj svjetlosti, mala skupina, sprovodeći Anđeliku i zarobljenog gusara, popriječi preko otočića, prošavši pokraj olupine starog nasukanog broda. S druge strane otočića obala je bila strmija. Dva su čamca čekala u maloj dražici. Oseka je ostavila slobodan uzak tjesnac kojim se moglo dospijeti do visokog mora.
Pozvavši Anđeliku da zauzme mjesto u jednom od čamaca, don Alvarez joj pruži orukavičenu ruku da bi joj pomogao. Ona njegovu pomoć prezirno odbije.
Sjeo je pokraj nje. Sad je zamijetila da je bio još žuće puti no inače i da ga je trzanje lica, okrutni izraz koji ga je svaki put silio da iskezi zube, posljedica mučenja kojima su ga podvrgli Indijanci iz plemena Atakapasa, sad osobito mučila. Prvi je put primijetila sijede niti u njegovoj bradici kakvu su njegovali španjolski plemići u prošlom stoljeću. Stvarno, u dva zadnja dana Juan Alvarez je postarao za čitavih deset godina. Anđelika krišom uhvati njegov pogled i ono što je u njemu vidjela neobično ju je ganulo.
Rastrzan između privrženosti što ju je osjećao prema grofu de Peyracu i one kojom ga je nadahnula, oh, uprkos njemu samom, plemenita grofica koja je tako hrabro dijelila s njima njihovo zimovanje, plemeniti je Španjolac trpio paklene muke.
On zauzme mjesto sučelice njoj kao dostojanstven i pravdoljubiv stražar. Mornari i najamnici koji sa čekali na žalu ukrcaju se i usmjere čamac u struju. U drugi se čamac ukrcao ostatak stražara.
Ona je u sebi mislila:
"Nema mi spasa! Kad dozna, ubit će me!"
Možda su te njene misli bile djetinjaste, ali ona nije niti časa sumnjala da će se obistiniti. Mozak joj je bio kao sleđen. Umor jučerašnjeg dana što ga je provela njegujući ranjenike i gotovo neprospavana noć, izručili su je nemirima i brizi od kojih se nije mogla braniti. Osjećala se bolesnom, a bolesna je, u stvari, i bila.
Blijeda i cvokoćući od studeni uprkos sve većoj toplini ljetnjeg dana, ona se uza sve to trudila da sačuva prisebnost duha. Jasno je primjećivala neprijateljstvo onih što su je okruživali, i to ju je neprijateljstvo pritiskivalo poput olovnog poklopca.
"A ipak sam ja zimus svim tim ljudima pripremala i nosila čajeve", mislila je s gorčinom.
Ali ona je bila žena koja je osramotila svoga muža i po mišljenju ovih zanesenih i oštrom ljubomorom mučenih mužjaka, zaslužila je smrt. Čin besmislen, ali u djevičanstvu te divlje i opore zemlje, sve je izgledalo moguće pa čak i diktirano neoprostljivošću same prirode. Bijes, gnjev, ljubomora, mržnja i pokreti smrti bili su upleteni u samu potku, osjetljivu i finu, tog ljepog ljetnjeg jutra.
U vjetru s pučine što joj je puhao ravno u lice, osjećala je onaj isti dah što je podjarivao strasti u biću prepuštenom njegovim snagama. Preko tjeskobe što joj je napinjala živce opažala je osamljenost tih ljudi i žena bez narodnosti i zakona okružene neukrotivom prirodom i koliko je djelovala na njih i prožimala ih, tokom dana i mjeseci, uprkos njima samima, divljina te zemlje. U tim okolnostima jedan čovjek, jedan jedini, bio je sve. I od njega, od njegovih čina i osjećaja zavisili su njihovi životi. To traži zakon hordi i naroda otkako čovjek luta zemljom. Potajna snaga Joffreyeva koju je ona osjećala, čak i u trenucima nježnosti i ljubavi, danas joj nije ostavljala nikakve nade, već je u njoj izazivala sve veći strah što su se više približavali cilju.
Ali kako su to išli? Čamci su usmjerili prema istoku slijedeći obalu. Rt jednog poluotočića nalazio se na nekoliko duljina čamca. Kad su ga zaobišli, gotovo odmah se pred njima rastvori žalo u zaklonu litica. Na samom kraju opaziše nekoliko naoružanih ljudi. Mjesto je bilo skriveno, udaljeno od Gouldsoboa i drugih kuća.
U toj skupini ona opazi visoki lik Joffreya de Peyraca, umotan u njegov široki ogrtač koji je vjetar napuhivao.
"Ubit će me", ponavljala je okamenivši se u nekoj vrsti pomirenja sa sudbinom. "Neću imati vremena ni da usta otvorim. U biti, on me više i ne voli. Budući da ne može shvatiti, bit ću sretna da me zaista ubije... Ako me više ne voli, čemu će mi život?"
Umor koji je bijaše gotovo sasvim iscrpio, pridonio je mnogo tim njenim smućenim mislima koje su joj salijetale duh.
,,A Cantor? Što će Cantor kazati? Neka se ne miješa moga sina u sve ovo!"
Čamci su pristali uz obalu. Valovi su bili dosta snažni te je Anđelika morala prihvatiti ruku don Juana Alvareza da bi se iskrcala na kopno. Uostalom, to je učinila zato što se jedva držala na nogama. Našla se pokraj Colina, oboje izbliza okruženi španjolskim najamnicima, dok su mornari osiguravali čamce.
Odvojivši se od udaljene skupine, grof de Peyrac pođe prema njima. Nikad Anđelika ne bi bila povjerovala da će je prisustvo njena muža ispunjati s toliko tjeskobe i straha, a osobito poslije svih onih dugih mjeseci provedenih zajedno u utvrdi Wapassouu, i vremenom tako još blizih... Ali... ali... Oh!
Vjetar ovih obala je sve odnio… i čovjek što je prilazio nije bio onaj isti što ga je voljela. Ovo je bio gospodar Gouldsboroa, Katarunka, Wapassoua i drugih mjesta, gospodar... i to muž kojega je njegova žena izvrgla ruglu pred njegovim ljudima i gotovo pred čitavim narodom.
Je li to on? - upita Colin muklo.
Jest - promrmlja Anđelika kroz osušeno grlo. Grofu de Peyracu kao da se nije žurilo.
Primicao se pokazujući svim svojim držanjem gordu nehajnost koja je, u ovoj prilici, bila uvredljiva, izražavala prezir i skrivala prijetnju. Anđelika bi više voljela da se pojavio van sebe od bijesa, kao neku večer, jest više bi voljela razbješnjelu buku od tog strašnog čekanja, od tog približavanja zvijeri koja se sprema na skok.
Njom je ponovo ovladao strah koji je paralizirao sve njene misli čim bi se našla pred njim, otkako je Colin bio u pitanju. Njenim je duhom harala mješavina raznih osjećaja: osjećaj krivnje prema vlastitom mužu, želja da ga ne izgubi i vjernost prema Colinu koja je čitavo njeno biće vezivala uza nj i u istom je trenutku lišavala, zbog pretjeranog straha, njenih najboljih osobina, a u prvom redu sposobnosti govora i pokreta. Umjesto da potrči prema njemu, stajala je kao prikovana za tlo, nijema i ukipljena, dok je, naprotiv njen pogled primjećivao, gotovo nesvjesno, najmanju sitnicu na Peyracovoj odjeći, što je, očito, bilo besmisleno u tom trenutku i nije joj moglo biti ni od kakve koristi da riješi nerazmrsivu dilemu u kojoj su se sada svi koprcali.
Na sebi je imao odijelo od zelenog baršuna. Ona ga je prvi put na njemu vidjela na Gouldsborou prošle godine. Tamne i raskošne nijanse koje su mu oduvijek bile drage, isticale su se još više zahvaljujući flandrijskim čipkama od kojih se sastojao ovratnik s posuvratnikom čiji su krajevi od srebrnih niti pokrivali ramena. Od iste čipke protkane srebrnim nitima bile su mu i orukvice, a krasile su također i posuvratke njegovih engleskih čizama od tanke nabrane kože. Šešir od sasvim kratke dabrove dlake okićen bijelim perjem kojim je vjetar povijao, pokrivao mu je gustu kosu. Danas nije za pasom nosio oružje. Svoja dva pištolja srebrnih kundaka utaknuo je u pritegaču srebrom izvezenu o čijem je ramenu visio njegov mač.
Zaustavio se na nekoliko koraka od skupine.
Anđelika htjede napraviti pokret a da ni sama nije znala kakav. Colin promrmlja:
Nikad se ne stavlja ispred mene. Nikada! Španjolci su ga jedva uspijevali držati.
Nepomičan, grof de Peyrac ga je promatrao s krajnje napetom pažnjom.
Iskrenuvši glavu malko prema ramenu, gospodar Gouldsboroa netrimice se zagledao u normandijskog gusara, a Anđelika koja nije mogla odvojiti očiju od muževljeva lica, vidjela je kako mu se pogled zamaglio. Zatim podrugljiv osmijeh nabra obraz na kojemu su jutros brazgotine bile vidljivije jer kao da bijahu poblijedjele pod unutrašnjim pritiskom.
Ljevom rukom skine svoj šešir i pođe prema zarobljeniku. Prišavši pred ukroćenog čovjeka Joffrey de Peyrac prinese ruku čelu pa srcu pozdravljajući ga istočnjačkim pozdravom.
Salam analeikom, - reče.
Aleikom salam - automatski odgovori Colin.
Budi pozdravljen, Coline Paturele, kralju robova u Meknešu - nastavio je Joffrey de Peyrac na arapskom.
Colin ga je promatrao ispitljivim pogledom.
I ja tebe poznajem - otpovrne naposljetku na istom jeziku. - Ti, ti si Rescator, prijatelj Mule Ismaila. Često sam te vidio kako sjediš pokraj njega na izvezenim jastucima.
A i ja sam tebe često vidio okovana lancima ili vezana za vješala na gradskoj tržnici, u društvu lešinara...
Ja sam uvijek vezan i okovan - odgovori Colin jednostavno.
A možda uskoro i obješen o neka vješala - otpovrne grof uz onaj isti hladan osmijeh od kojega se Anđelika kao prut tresla.
Noj je arapski jezik bio dovoljno poznat da slijedi tok tog nevjerojatnog razgovora. Gotovo isto toliko visok kao i Colin, Joffrey de Peyrac je, međutim, izgledao, valjda zahvaljujući gospodskom držanju svoga mršava tijela, kao da nadvisuje svog krupnog protivnika. Bila su to dva sasvim različita čovjeka koji su poticali s dva različita obzorja. Taj njihov susret licem u lice nije bio manje strašan. Duga i duboka šutnja je vladala. Grof je izgledao kao da nešto razmišlja.
Pokreti su mu bili odmjereni, mirni. Nikakve žestine, pa čak ni suzdržane, nije se moglo primijetiti na njemu, a niti mu je opasan i prijeteći sjaj zablistao u pogledu. Ali Anđelika je osjećala da više za nj ne postoji. A i ako je postojala, onda samo kao neki predmet, suvišan, o čijem postojanju ne želi ništa znati. Odvajanje ili prezir. Nije znala. A to se njoj činilo nepojmljivo, nepodnošljivo. Više bi bila voljela da ju je ubio, da ju je tukao. Ovo je bilo gore. Svojim držanjem on joj je nametnuo, protiv njene volje ulogu žene kakva ona nije htjela izgledati, kakva ona nije bila, ulogu žene preljubnice i besramnice, odbačene od njegova srca i udruženu s sukrivcem ljubavnikom do izricanja presude. Čak joj je i to, malo-pomalo, postajalo svejedno. Bili su joj ravnodušni svi što su je okruživali, ravnodušan dekor, sve, baš sve. Jedino do čega joj je bilo stalo, bio je on i ona je očajnički tražila samo jedan njegov pogled, nešto što bi joj došlo od njega, nije važno kakav znak.
Sada kad je znao tko je bio Zlatobradi, hoće li on bar malko shvatiti njenu… slabost…? Oh, tako je željela otvoriti usta i kazati mu: "Hajde da se objasnimo..." Ali je vrlo dobro znala da nikakav zvuk neće prijeći preko njenih usnica. Smetalo ju je prisustvo vojnika i mornara, strašno ju je smetalo, a isto tako i one gospode što su se poredala ukrug, nijema i skrivajući svoju radoznalost pod ravnodušnim izgledom, pomalo ukočenim: Gilles Vanereick, flamandski gusar, Roland d'Urville, još jedan Francuz kojega nije poznavala, pa sve do onog engleskog admirala, vrlo profinjenog, i njegova zamjenika, još napirlitanijeg od samog admirala.
Zašto ih je Joffrey doveo na ovaj tragičan sastanak gdje je njegova čast muškarca i muža mogla biti grdno okrnjena?
Nju je nadasve tresao osjećaj straha. Strah kojom ju je ispunjavao taj neznanac, usprkos svemu njoj toliko bliz, Joffrey de Peyrac, vrač, tajanstven čovjek, njen muž...! Čovjeka je strah kad isuviše voli. Izgubi se povjerenje. Srce joj se cijepalo.
On je niti jedan jedini put neće pogledati. Tako se smetenom i pobjeđenom osjećala, ona koja osim njega nikoga drugoga i nije vidjela, a onaj tko je jedino nju vidio bio je Colin.
Krišom je uhvatio izraz tjeskobe, mramornu bljedoću njena lijepog ženskog lica, nagrđeno jednom modricom. A ono što je pročitao u Anđelikinim zjenicama, skrhalo mu je srce, natjeralo ga da obori čelo.
Naslutio je istinu.
Tog čovjeka tu, jedino je njega ona ljubila. Tog Rescatora kojega je on vidio u Meknešu, tog čovjeka koji je ulazio u grad u pratnji sjajne svite. Zlato, srebro su mu stvorili silan ugled. Mula Ismail ga je osobito cijenio.
Danas je on bio taj kojega je Anđelika voljela. On ju je posjedovao. On, taj mračan plemić mršav i snažan poput Maurina ili Španjolca. Taj čovjek ružan, nemirnih crta lica i izbrazdanog dvobojima, taj čovjek lijep svojim duhom koji je zračio iz njegovih vatrenih očiju, taj ju je čovjek posjedovao. Taj čovjek, taj velikaš i po rodu i po svojoj veličini, taj ju je čovjek posjedovao.
Posjedovao ju je sve do njene srži… sve do njenu utrobe... do njena srca. To se odmah vidjelo. Trebalo ju je samo pogledati... Pročitati taj pohlepan izraz i onu djetinju tjeskobu koju on nikad nije primijetio kod nje. Ali kad im srca takne ljubav, onda žene zaboravljaju i na sram i na ponos, zaboravljaju na sve drugo. One postaju djeca. Shvatio je.
On, Colin, on Colin Normandijac, Colin zarobljenik, on za nju nije ništa značio. Uprkos ženskoj slabosti koju je ponekad osjetila prema njemu. Nikakvih iluzija u tom pogledu više nije mogao gajiti.
U usporedbi s tim čovjekom tamo, on za nju nije ništa predstavljao. I zar je to važno, naposljetku? Ionako će umrijeti. Pusto mjesto, izgubljeno u američkom kopnu, za njega je to bio svršetak putovanja...!
Međutim njegovo velikodušno srce žarko je poželjelo da učini još nešto za nju, Anđeliku, njegovu sestru u sužanjstvu, svjetlost, toplu, rajsku, blještavu svjetlost njegova mučnog života.
On joj je to dugovao. On će to i učiniti, jer je to i bilo jedino do čega joj je bilo stalo.
Gospodine - reče podignuvši ponosno glavu i unesavši se svojim plavim očima u nepronične oči Peyracove - gospodine, ja sam danas u vašim rukama i, ako ćemo pravo, rat je pošteno vođen. Ja sam Zlatobradi. Izabrao sam ovaj kut obale da ga napadnem. Moji su razlozi bili moji, a vaši su bili vaši, to jest da me spriječite. Spretnijemu I bržemu sreća se uvijek nasmiješi. Izgubio sam...! Saginjem glavu i vi možete učiniti sve što vam se svidi... Ali prije no što se načne postupak i prije no što dođe do suđenja, treba sve da bude jasno i ako me objesite, to treba da se dogodi zato što sam kao gusar, vaš neprijatelj, morski pljačkaš u vašim očima, gusar čiji se poslovi ne poklapaju s vašima i koji je izgubio u ratnoj igri, ali... NE ZBOG DRUGOG NEKOG RAZLOGA, gospodine! Ne postoji nijedan drugi razlog, kunem se! Uspomene, to je sve. Oni koji su zajedno bili u maurskom sužanjstvu ostaju zauvijek prijatelji, a osobito ako su se zajednički dokopali kršćanske zemlje. To su stvari koje se ne zaboravljaju... ne zaboravljaju ih oni koji se slučajno ponovo sretnu u životu. Treba to razumjeti. Ali svakome svoja sudbina. Ja mogu pod zakletvom potvrditi gospodine, da nije niti mojom niti njenom voljom - naglasio je i pri tom glavom napravio pokret prema Anđeliki - došlo do našeg sastanka prošle noći. S plimom nema šale u ovim krajevima. Vi to isto tako dobro znate kao i ja. A kad vas ona okruži na nekom otočiću ne preostaje vam drugo do da strpljivo čekate. Još jednom vam ovdje ponavljam i dajem vam svoju časnu mornarsku riječ, ispred vaših ljudi i ove gospode što me slušaju, da se nije ništa dogodilo ove noći, ništa što bi moglo okrnjiti dobar glas vaše žene, grofice de Peyrac, ništa što bi moglo uprljati vašu čast kao njena supruga...
Znam - odgovori Peyrac svojim promuklim i jednoličnim glasom. - I ja sam bio na otočiću.

62.
U POTRAZI ZA DOSTOJANSTVOM
Ovaj put Anđeliku zahvati bijes, koji je njom tresao poput oluje, harao poput ciklona. Na trenutke je vjerovala da mrzi Joffreya de Peyraca svom snagom svoje duše. "Znam, i ja sam bio na otoku!" Te su je riječi pogodile usred srca, probudile u njoj tjeskobno zaprepaštenje. Te riječi promrmljane uz podrugljivu grimasu.
Okrenuvši se od njih, zapovjedničkim pokretom dade znak da se krene prema Gouldsborou.
Nije htio da vidi na Anđelikinu licu užasnuti izraz koji ona nije uspijevala suspregnuti. Dok su se svi kretali, pritisnuti tjeskobnom šutnjom, neravnim putom duž morske obale, on je hodao živim korakom i, prema svom običaju, visoko dignute glave, sa šeširom čiju je perjanicu povijao vjetar, ne okrećući se da vidi zarobljenika kojega su španjolski vojnici gurali ispred sebe, ni mladu ženu što je hodala sama, uvučena u sebe i posrćući uz put, ne obazirući se uopće na stazu ispresijecanu rupama.
Da se okrenuo, u njenim zelenim zjenicama bio bi zamijetio ogorčeni gnjev jedne žene. Taj je bijes potisnuo sve druge osjećaje u njoj, ispunjao je strahovitim poniženjem, sramotom kojoj nije tražila izvore.
S pomutnjom u duši, nije ni znala da je patila, uglavnom, zato što je on povrijedio, provalio u stidljivu prisnost njenih osjećaja, što je vidio prijateljstvo i nježnost što ih je gajila prema Colinu. Vidio je kad je stavila ruku na Colinovo čelo, vidio je kako su se smijali, a on na to nije imao pravo. To je pripadalo njoj, njenu tajnom vrtu. Jedan suprug, pa bio ma koliko drag i voljen, nema prava da sve vidi, da sve zna. Uostalom, on više njoj i nije ljubljeni muž, već otvoreni neprijatelj.
Odjednom se u njoj sve preokrenulo i ona je jasno vidjela vječiti lik čovjeka, neprijatelja žene koju jače pogađa njegova mržnja nego obmana i iznevjerene nade. Uskipjeli gnjev i kivnja u njenu srcu dali su snagu njenu koraku te ona pođe naprijed visoko podignute glave.
Prihvaćala je da je vrijeđa, nije imala ništa protiv toga što ju je udario, sagibala je glavu pred praskom njegova pravednog gnjeva, ali ta makijavelistička zamka potpuno ga je srozala u njenim očima, uništila je njeno povjerenje, beskrajno poštovanje što ga je prema njemu gajila. Dakle, sve je uništeno! Sve! On se igrao sa srcem svoje žene, sa njenim čulima kojih je poznavao krhkost, gurnuo ju je u zagrljaj drugog čovjeka... da bi vidio...! da bi vidio...! da bi se zabavljao... ! Ukoliko nije u svojoj ludoj ljubomori, u svojoj povrijeđenoj taštini, tražio, gurnuvši je u novo iskušenje, u prvom redu izliku da je ubije... DA JE UBIJE!... NJU!... SVOJU ŽENU! NJU koja je vjerovala da ima povlašteni položaj u njegovu životu, u njegovu srcu…! Ho! Ho! Jecaji su potresali Anđeliku i svojom je žestinom gotovo bacili na tlo, vijali su njom kao vjetar polomljenim granama. Nadljudskim naporom uspjela ih je potisnuti, pošlo joj je za rukom da ukroti bujicu suza koje su joj se skupljale ispod vjeđa i izazovno uspravi glavu...
Takav je bio njen vlastiti zaključak te se više nije pitala što će se dogoditi. Hoće li je zatvoriti i čuvati pod stražom u tvrđavi? Hoće li je otjerati? Prognati? U svakom slučaju, neće se tako lako podvrći bilo kakvoj njegovoj odluci, već će se ovaj put boriti za svoju stvar. Naprotiv, Colinova sudbina joj je izgledala mnogo tragičnijom i, kad su se na pristupu u naselje iz šume podigli krici prijeteći i silna galama, svih je njenih premišljanja i osjećaja nestalo da bi ustupili mjesto oštrom strahu za Colinov
život. Skupila je svoje snage spremna da ga brani i riječima i djelom, da ga brani od svih i ne vodeći računa o svom vlastitom položaju, jer nije se moglo dogoditi, ona nikako ne bi mogla podnijeti grozan pothvat: da vidi Colina kako visi, izmrcvaren, da vidi kako je život Colina Paturela zbog nje bio uništen.
Bacit će se na njegovo tijelo i branit će ga kao svoje vlastito dijete. Nije li on nju nosio na svojim leđima u pustinji, nije li svojim životom spasio njen...?
Krici što su dopirali iz šume bili su krici ljudskog čopora spremnog da ništi i ubija. Obavješteni od onog nevidljivog glasnika koji prolazi, reklo bi se, nošen vjetrom tim divljim obalama, svi su žitelji Gouldsboroa, kojima su se pridružili strani mornari, Akadijci što su se ovamo doskitali, Indjanci što su dohrlili radi trampe, trčali, silazili niz padine, prelazili preko prostora što ga je oseka otkrila. Bijele su se kapice žena miješale kao let galebova s tamnom i šarenom bujicom muškaraca. Rošelcima i mornarima s brodova pridružili su se engleske izbjeglice, Indijanci koji su okolo dangubili i bili spremni da podrže svađe i strasti svojih prijatelja.
Zlatobradi! Zarobljen!
I "ona" je bila s njim. To se također već znalo. Ona je provela s njim noć na otočiću Stare olupine. Vodili su "ih" vezane lancima.
Krici, urlici, vrijeđanja stvarali su golemu buku koja im je dolazila u susret, zapljuskivala ih. A kad je gomila izbila iz šume i sa žalova, španjolski vojnici su morali stvoriti bedem od uperenih kopalja da zarobljenik ne bi postao plijenom bjesomučnika.
Na srmt! Na smrt! - urlalo se sa svih strana.
Tu si, Zlatobradi! Lupežu! Poganine...! Ti si se htio dočepati naše imovine! A sad si okovan! Gdje su tvoji dragulji? Gdje ti je brod...? Sad je sve to naše! Ha! Ha! Tvoja te zlatna brada neće spasiti! Baš će nam dobro poslužiti da te objesimo i tako kaznimo za sva tvoja razbojništva!
U uzburkanom vrtlogu što su ga stvarale posade brodova i razulareni naseljenici, ujedinjeni istom mržnjom prema protivniku koji ih je htio slomiti i uništiti kad se sa svojim brodom pojavio pred malim naseljem što se tek bijaše oslobodilo zimskih poslova i tegoba, danas je bio samo pobijeđeni gorostas, poslije žestoke borbe što se jučer odigrala, borbe u kojoj su neki od njihovih izgubili živote. U njihovim kricima mržnje osjećala se potreba za vrijeđanjem, miješao se osjećaj pobjede i olakšanja, ali također i osjećaj gorčine. Svoju su pobjedu isuviše skupo platili. Njihova okrutna srca bila su ogorčena.
Pokraj Zlatobradog, bila je ona, gospodarica Gouldsboroa, gospodarica Srebrnog jezera, vila čije su ruke imale ljekovitu moć. Dakle, bila je istina ono što se pričalo o njoj i gusaru! To ih je otkriće strašno boljelo!
Taj pljačkaš niskog porijekla uništio je jednu snagu koja je njima bila dragocjena u njihovu bijednom izgnanstvu, uništio je poštivanje što su ga osjećali prema grofu i grofici de Peyrac.
U tom vrtlogu mržnje i neprijateljstva što ih je opkoljavalo, Anđeliki je izmakao jedini pogled što joj ga je Joffrey de Peyrac uputio toga jutra.
Da je kojim slučajem, primijetila taj njegov pogled, možda bi je njena vlastita bol manje kinjila, jer taj je pogled bio pogled uznemirena čovjeka koji se htio uvjeriti, da li je ona bila pod zaštitom španjolskih vojnika.
Bezbožniče! Otimaču žena! Mrcino!
Zvižduci, zajedljivo ruganje, ispljuvci padali su sa svih strana poput oštrih udaraca biča. Zavezanih ruku Colin je ipak nekako išao naprijed, vučen i guran između vojnika koji su ga štitili.
Vjetar je vitlao njegovom dugom kosom i raskuštranom bradom. Mračan je pogled ispod kosmatih obrva upro daleko iznad uzburkanih glava. Sličio je na Prometeja, sina Titanova, koji je nemoćno visio o stijeni i bio prepušten proždrljivosti lešinara.
Na ulasku u naselje, skupina se morala još jednom zaustaviti, pod pritiskom gomile koju nisu ni d'Urville svojim naređenjima, ni Vanereick svojim prijetnjama, ni nimalo miroljubiv izgled Španjolaca uspjeli stišati.
Jedan kamen zazviždi i pogodi Colina u sljepoočicu, a drugi se otkotrlja Anđeliki ispred nogu. Odnekle se, ne zna se odakle, podiže uzvik:
Demonkinjo!
Proklestvo je još dugo odjekivalo u treperavom jutarnjem zraku. Odjednom kao da se prepao svoje vlastite rezularenosti, narod se stiša.
Mirno držanje grofa de Peyraca i podignuta ruka kojom je zahtijevao tišinu brzo su djelovali na njihove razdražene živce. Tada su mogli čuti kako im govori promuklim, ali čvrstim i svečanim glasom:
Umirite se. Zlatobradi, vaš neprijatelj, sad se nalazi u našim rukama! Pustite ga sada! Prepustite ga mojoj pravdi!
Glave se pognu, ukroćene, gomila ustukne. Tvrđava se nalazila u blizini.
Anđelika je čula naređenje da se zarobljenika smjesti u stražamicu, i da se nadzor nad njim podvostruči.
Vrata u bedemu od drvenih balvana otvorila su se ispred nje. Mogla je potražiti zaklon u svojim odajama u kuli tvrđave.
Ali se ona odjednom ukruti i brzo se okrene prema stisnutoj gomili tvrdoglava čela koja je pratila njene pokrete. U prvim redovima opazila je protestante iz La Rochellea.
Odmah je shvatila da se izlaže opasnosti da bude kamenovana čim prvi put izviri nosom iz tvrđave, ako oni u njenu držanju zamijete osjećaj krivnje i ako svoj strah pokuša sakriti među zidinama tvrđave.
Dobro je poznavala nepomirljiv značaj Rošelaca, sujevernu naglost mornara, te onu još goru tvrdokornost Engleza. Kad počnu brusiti jezike na račun njen i njena muža, svaki će od njih poći za svojim pretpostavkama i naoružat će se blagoslovljenom vodom, ili još gore puškom, kao što su učinili Rošelci kad su se, za vrijeme plovidbe preko oceana, pobunili na brodu.
Jedini način da se drže na uzdi te sumnjičave savjesti bio je da im se nametne, da onemogući njihove klevete dajući svom licu izgled žene kojoj je savjest čista, a budući da nije mogla sakriti to svoje lice, po njihovu uvjerenju, žene preljubnice, morala je smoći hrabrosti da ga svima pokaže blijedo, obilježeno podočnjacima i onom modricom što je potjecala od nimalo dičnog udarca muževijeva bijesa.
Oslobodi se ruke, možda je to bila ruka don Juana Alvareza što ju je pokušala povući u tvrđavu. Nije smijela pristati ni da joj bude suđeno, ni da je stave iza brave. Dakako, moglo se protiv nje upotrijebiti silu, ali htjela je baš vidjeti da li će se Joffrey usuditi tu novu uvredu dodati onima koje joj već bijaše nanio.
Preljubnica! Neka! Pa dobro, kako se mora ponašati jedna preljubnica ako želi zaustaviti bujicu kleveta, sačuvati svoje dostojanstvo i dostojanstvo svoga muža, spasiti ono što se spasiti dade? Hrabro se suprotstaviti svima koji sumnjaju u njeno poštenje! Ponašati se kao da se ništa nije dogodilo, kao da se ništa nije znalo, držati se kao što se prije držala!
Htjela bih što prije pregledati stanje jučerašnjih ranjenika - reče prilično glasno i potpuno mirno, kao obično, obrativši se ženi koja joj je bila najbliža. - Gdje su stavili one s Neustrašivog?
Žena joj bijesno okrene leđa, ali Anđelika smjelo prođe kroz Gouldsboro, kao da hoda po površini vode, odlučivši da pokaže svima tko je ona i kakvom je htjela ostati u očima sviju.
Na mig grofa de Peyraca dva španjolska stražara pođu uzastopce za njom. Ni do toga joj nije bilo stalo. Nametnut će se i svojim će držanjem gasiti ogovaranja koja se
neće imati čime napajati. Anđelika nije htjela da te brbljarije uzbune mladu dušu i srce njena Cantora.
Sve se to nametalo u njenoj glavi.
Bila je gladna i nasmrt umorna, ali neće se odmoriti dok ponovo ne zgrabi Gouldsboro u svoje ruke. Išla je od jednog ranjenika do drugog, a da ni načas nije posustala.
Većina mornara s Neustrašivog bijahu se vratili na svoj brod, usidren u luci, a oni teže ranjeni, bilo da su pripadali posadi Neustrašivog ili Gouldsboroa, smješteni su kod žitelja na njegu i liječenje.
Anđelika je ulazila u kuće, tražila čiste vode, platno, meleme i pomoć. I Rošelci i Rošelke, pa makar i protiv volje, našli su se u položaju da joj nisu mogli otkazati svoju pomoć.
Ranjenici su je očekivali s nestrpljenjem i nadom. Rukujući platnenim zavojima uprljanim krvlju i sukrvicom, malko se razvedrilo njeno raspoloženje. Razvaljene rane na putu ozdravljenja, u čemu je ona vidjela posljedice svoje umješnosti i truda, vratile su joj dostojanstvo.
Tim je neobrijanim i bolesnim ljudima bilo više stalo do olakšanja što su ga osjećali u njenoj blizini nego do raznih naklapanja što su mogla naokolo kolati na račun lijepe i plemenite gospođe koju su sreli na drugom kraju svijeta, u divljini američkog kopna, jednog dana poslije bitke.
"Gospođo, hoćete li mi spasiti oko...?"
"Gospođo, nisam mogao spavati čitavu noć zbog svih onih kukaca i komaraca..." Ranjenici s gusarskog broda Marijino srce smješteni su zajedno sa zarobljenim mornarima u spremište za kukuruz, oko kojega je bio postavljen snažan odred dobro naoružanih stražara. Osim toga, ambar je bio pod nadzorom topova male kule na uglu tvrđave, a te mjere opreza nisu bile nimalo pretjerane. Naime, stražari su obavijestili Anđeliku da su se njihovi zarobljenici, doznavši za zarobljavanje Zlatobradog, vrlo uznemirili i da je bilo opasno prodrijeti među njih.
Dva mornara joj predlože da je prate u ambar s uperenim puškama i upaljenim paljcima, ali ona je odbijala taj njihov prijedlog.
Poznam dobro te ljude i malo mi je stalo ako mi nešto i naprave!
Naredi zatim dvojici španjolskih stražara da ostanu napolju i pri tom ih pogleda tako zapovjedničkim pogledom da se nisu usudili poći za njom. Između, za njih, svetih zapovijedi grofa de Peyraca i protivnih zapovjedi njegove čarobne žene, jadni Luis i Pedro bili su na velikim mukama ne znajući što da rade.
Anđelika se nije bojala da će se naći osamljena ili u opasnosti među gusarima s Marijinog srca, naprotiv, osjećala se među njima bolje jer i oni su tog dana bili kao i ona: nesretni i u opasnosti.
Uznemireni su ranjenici jedva čekali da im njena spretna i spasonosna ruka pruži pomoć i utjehu. Što se tiče zdravih zarobljenika, trudili su se da sakriju svoj nemir u pogledu nimalo zavidne sudbine koja se prbližavala golemim koracima. Nije li ovo jutro bilo posljednje što su ga pozdravljali? Pobjednik, gospodar Gouldsboroa sinoć im je došao u posjete mjereći njihova zlikovačka lica svojim oholim okom.
Gospodine, - usudio mu se obratiti vitez de Parssempuy - kakva nas sudbina očekuje?
Konopac - otpovrne Peyrac ljutito - ima dovoljno križeva na jarbolima brodova.
Takve smo, eto sreće - zastenjaše gusari. - Pali smo u ruke goreg krvoloka no što je Morgan!
Budući da su oni sami, većinom bili krvoloci, i imali na svojoj savjesti više mučenja, odsječenih ruku, nesretnika obješenih ili ispečenih na ražnju tamo na otocima, jer sunce na Caraibima raspaljuje u čovječjem srcu užitak prema opačini, oni se nisu
nadali nikakvoj blagosti. Najbolji među njima nisu se više veselili svojoj želji da se poprave.
A mi smo bili naumili da se pretvorimo u naseljenike i u glave obitelji! Ta je plemenita želja izazvala našu propast!
Obuzeti sad crnim očajem, a sad sivim mirenjem sa sudbinom, Anđelikin je dolazak za njih predstavljao svjetlost u tmini. Svijet ljudi je okrutan, a tih morskih pljačkaša još okrutniji. Nikakve pukotine, nikakva rascijepa u oklopu njihovih proživjelih života. Sablja ili nož u šaci, žeđ za zlatom u srcu i rumom u grlu. Svaka je žena bila u stanju ispuniti prazninu njihovih srca, uvući se među njih, a da nije postajala ni njihovom žrtvom ni njihovom kurvom, a nisu se dospjeli ni upitati što je upravo bila, a ona ih je već držala u šaci i već su bili pitomi kao janjci i nije im preostalo drugo do da je poštuju i da joj se krotko pokoravaju.
Svi su oni osjetili olakšanje videći je kako tog jutra kad je zarobljen Zlatobradi ponovo ulazi k njima u ambar sa svojom torbom punom šarpija i lijekova. Kleknula je uz uzglavlje bolesnika i odmah ih uze previjati i njegovati.
Neki su izrazili misao da je zadrže u ambaru kao taoca i zatraže svoje kože u zamjenu za njenu. Povest će pregovore s onim svinjama iz Gouldsboroa pa će, prema potrebi, odsjeći najprije prst, pa izvaditi oko, pa sisu te ljepotice što je za muža imala onog "krvoloka", koji ih je htio sve pobiti, i bilo bi pravo čudo kad ne bi izvukli živu glavu poslije takvog pothvata. Do vraga! U položaju u kojemu su se nalazili ne bi li to bilo najbolje učiniti? Ta nisu li takva djela izvršili više no jednom? Na tome su se zaustavljale sve njihove želje. Užagarene su oči slijedile plave kose Anđelike koja je išla tamo-amo kroz smrdljivi polumrak. Ali nitko nije ni mrdnuo niti pokušao neki pokret da bi ostvario groznu zamisao.
Mladi Parssempuy se usudio prekinuti šutnju da bi joj postavio jedno pitanje:
Je li istina, gospođo, da je Zlatobradi uhvaćen? Anđelika potvrdno kimne glavom.
Što će s njim biti? - ponovo se javi poručnik tjeskobnim glasom. - Ta nije moguće da će nad njim biti izvršena smrtna kazna, gospođo... On je čovjek izuzetnih osobina! Mi volimo svoga zapovjednika, gospođo...!
Njegova sudbina zavisi od odluke gospodina de Peyraca - suho odgovori Anđelika. - On je gospodar...
Jest, istina je, ali vi ste gospodarica - začegrta kreštavim glasom Aristid Beaumarchand. - Prema onome što se priča...
Ali se prekine i sav skupi u sebe ošinut Anđelikinim oštrim pogledom i prekriži ruke preko svog trbuha koji je stalno štitio kao što trudna žena zaštićuje svoje dragocijeno breme u strahu da je netko u nj ne udari.
Za te bi zaista bilo bolje da već jednom šutiš - dobaci mu ona hladno - jer ćeš mi inače dojaditi i svojim ću te rukama zadaviti.
Drugi su se smijali i bilo im je nekako lakše. Kad je bila gotova sa svojim poslom, Anđelika ih napusti. Nije joj bilo do toga da se šali s onim gadovima, ali čim su se za njom zatvorila vrata, više se nije ljutila na njih.
Ma kako rasuđivala i ma koliko se protivila, uvijek se na kraju raznježila nad ranjenim ili pobijeđenim ljudima. Razbojnici ili vojnici, šumski vodiči ili mornari, čim bi ih dotakla svojom rukom da ih liječi, nije više sebe mogla spriječiti a da prema njima ne osjeti neku vrst ljubavi. Saginjući se nad njihovim bolovima, upoznavala ih je bolje te otuda i ta njena neodoljiva privrženost prema njima.
Bolestan čovjek je ranjiv. Tada se on rado prepušta a ako se opire, lako ga je nadmudriti. Na kraju je uvijek uspijevala prodrijeti do njihova jednostavnog i djetinjastog srca, pa čak i onda kad se radilo o ljudima zagrizijive, divlje i nedružbeljive ćudi. Dakako da su tome pogodovali trenuci njihove slabosti i nemoći, trenuci kad se nisu mogli braniti. Međutim, čim bi ponovo stali na svoje noge, mogla
je od njih raditi što je htjela. Ponekad sa strahom, osjećali su da ih ona poznaje bolje no što su sami sebe poznavali.
Našavši se napolju naredi da se zarobljenicima dadnu ploče za igranje triktraka, igraće karte i duhana kako bi im olakšala jade njihova sužanjstva.

63.
GOSPOĐE GOULDSBOROA
Sad se još trebalo suočiti s gospođama Gouldsboroa! Bitka će biti bespoštedna! Znala je da pred njima ne smije ustuknuti, pokazati malodušnost. Njihova je vrlina izlučivala duh pravednosti i osude obdaren sposobnošću da obnavlja svoju gotovo čudotvornu ničim neuništivu snagu.
Tim vrlim gospođama mora začepiti usta prije no što im se žuč razlije i tijelom i dušom, prije no što budu kadre napraviti nepopravljivu štetu.
Prije no što će gurnuti vrata Gostionice pod tvrđavom, gdje su, predosjećala je, sve bile na okupu, Anđelika načas zastane i nagonski se obrati molitvom Bogu da joj pomogne. Dakako, sve su bile tu, u tamnim suknjama i bijelim kapicama. Gospođa Manigault je bila glavna, veličanstvenija no ikad. Gospođa Carrere je pospremala i dvorila, Abigael Berne se držala s druge strane kamina, blijeda i dostojanstvena, s odlučnim izrazom na svom prekrasnom licu flamanske madone. Anđelikin ulazak kao da je prekinuo žučnu raspru. Čini se da je Abigael svojim dobroćudnim nazorima još jednom išla na živce svojim drugaricama.
Gospođo Carrere - reče Anđelika obrativši se gospodarici kuće - da li biste bili tako dobri pa mi poslali večeru u moje odaje u tvrđavi. Molila bih vas osim toga da mi ugrijete kotlić vode da bih se mogla malko oprati.
"Sva voda rijeke ne može oprati griješnu dušu, a sva hrana ovog svijeta ne može okrijepiti onu koja umire zato što je uvrijedila Gospoda! - odrecitira gospođa Manigault sa svog mjesta.
Anđeliku nije iznenadio napad.
Bez obzira na očaj i ljutnju kojom su je ispunjale te blebetuše, ona je znala da te žene koje nije mogla smatrati svojim neprijateljicama, nisu znale kakvo držanje da zauzmu prema događajima koji su ih ucvilili.
Iza nepomirljivog stava gouldsborških gospođa prema tobožnjem Anđelikinom besramnom postupku, skrivala se njihova srdžba što se usudila prevariti čovjeka prema kojemu su, manje-više, sve gajile osjećaj dubokog divljenja, pa čak i nešto više od toga, sklonost blagu, prikrivenu, ali ipak sklonost prema muškarcu koja je tinjala u njihovim osjetljivim protestanskim srcima ispod leda njihovog puritanskog odgoja.
"Uvijek sam to govorila", te su se riječi gospođe Manigault lako tih dana raširile i svima bole oči kao pamučno platno nategnuto preko ulica na dan papističkog blagdana Tjelovo! Nije li ona uvijek tvrdila za Anđeliku, služavku gazde Bernea, da je opasna smutljivica...!
Na ta je klevetanja Abigael odgovorila kako je držanje gospođe de Peyrac dokazivalo da je ne mori nikakva grižnja savjesti.
Zato što je puna oholosti! - odgovorila je gospođa Manigault. - Uvijek sam to tvrdila!
Naposljetku kako se može znati što se stvarno dogodilo, uzvraćale su žene koje su ostale vjerne Anđeliki...? Glasine što su se raznosile od usta do usta, aluzije, prikrivene misli... Švicarac je bio kao čep pijan u trenutku kad je sve one
bezobraštine na njen račun rastrubio. Nisu li to tvrdili čak i gospoda Manigault i Berne...?
A, eto, Anđelika se pojavila među njima, uspravna, sigurna, odgovorivši s pomalo prezirnim osmijehom na aluziju gospođe Manigault. Bila im je bliska, a opet različita, baš kao onda kad je dijelila njihovu sudbinu proganjanih zvijeri u La Rochelleu.
Sve su se vrlo dobro sjećale kako je Andelika zajedno s njima trčala preko one pustoline da bi umakli kraljevim dragunima, i vukla ih svom snagom da bi ih spasla...
Nema šta, dobar razlog i neosporna istina - otpovrne Andelika odmjerivši od glave do pete svojim mirnim pogledom uzvišenu damu. - Čini mi se da su one riječi bile upućene meni kako bih o njihovu značenju mogla razmišljati, zar ne gospođo Manigault? Vrlo sam vam zahvalna, ali u ovom trenutku se ne radi toliko o tome da okrijepim svoju dušu, pa bila ona griješna ili ne, koliko da obnovim svoje snage. U ova dva dana otkako sam stigla u vaše naselje Gouldsboro, drage moje gospođe, nisam stavila pod zub ništa osim jednog klipa kukuruza, ako mi dozvoljavate da vam na to skrenem pažnju. To, dakako, ne bi služilo na čast vašem gostoprimtsvu kad mi ne bi bile poznate sve brige i svi poslovi što su se sručili na vas poslije jučeranje bitke. Zamolivši da mi se da nešto da bih se okrijepila, izrazila sam vrlo prirodnu želju koju, kao što vidim, vi podjednako osjećate, drage gospođe.
Zaista, dio tih dobrih rošelskih gospođa sjedio je za stolom na kojemu se pušio ukusan gulaš i bilo poredano nekoliko vrčeva s vinom. Ni one od jučer nisu znale gdje im je glava. Morale su se brinuti za kućne poslove, za djecu, za farmu i naposljetku za ranjenike. Na izmaku svojih snaga, iskoristile su trenutak zatišja i došle se okrijepiti u gostoljubivu gostionicu gospođe Carrere. Zatečene u strašnom zločinu proždrljivosti, ostale su kao ukopane, s žlicom u ruci.
Zaboga, zaboga, - mirno je i pomirljivo ponovila Anđelika - neka vas ne smeta moja prisutnost. Ja vam uopće ne predbacujem. Vi imate sva prava da se okrijepite, drage moje prijateljice. Ali dopustite i grofici de Peyrac da to isto može učiniti. Gospođo Carrere, pošaljite mi, dakle, što prije ono što sam vas zamolila... Da, zbilja, Abigaelo, draga, možete li me ispratiti par koraka? Htjela bih vam kazati nekoliko rijeći.
S jednom nogom na prvoj stepenici stubišta što je vodilo do njenih odaja, Andelika pogleda ženu gazde Bernea otvorenim pogledom.
Abigaelo, sumnjate li vi u mene?
Sva je bila slomljena, iscrpljenost joj se čitala na licu. Abigaela joj zanosno priđe.
Gospođo, nitko ne može izmijeniti prijateljstvo što ga osjećam prema vama, ako vam se moje prijateljstvo čini doličnim.
Vi ste pobrkali uloge, slatka moja Abigaelo. Ja sam ta kojoj je vaše prijateljstvo uvijek bilo dragocijeno. Mislite li da ću ikad zaboraviti kako ste bili dobri prema meni kad sam stigla u La Rochele sa svojim djetetom u naručju? Vi niste pokazivali prezira prema bijednoj služavki, što sam onda bila. Prema tome, oslobodite se tog poniznog tona kojemu među nama nema mjesta. I hvala vam na onome što ste mi rekli. Ohrabrili ste me. Ne mogu vam još objasniti ono što se dogodilo, mada se ništa nije dogodilo... ništa tako ozbiljno u što bi opake duše htjele da vas uvjere.
U to sam duboko uvjerena - složi se kćerka rošelskog pastora Baucairea.
Koliko je bilo ljupkosti u krupnim oblicima njena skorog materinstva, u toj nevinoj i bezazlenoj Abigaeli iz La Rochellea!
Sreća ju je još više oplemenila.
U njenim svijetlim očima se ogledala njena privrženost. Andelika je bila tronuta, više nije mogla, već pusti da joj čelo padne na Abigaelino rame.
Abigaelo, mene je strah. Čini mi se da sa mnom vitla neki pakleni vihor... da se sa svih strana dižu prijetnje i hoće da me opkole... Ako me on više ne voli, što će od
mene biti...? Nisam kriva… ne toliko koliko se priča... Ali sve se udružilo protiv mene, svi me osuđuju i pljuju po meni.
Meni je poznata čestitost vašeg srca - nato će Abigael prošavši umirujućom rukom preko Anđelikina čela. - Na vašoj sam strani i dušom i tijelom. Ja vas volim svim svojim srcem.
Čuvši šum koraka, Anđelika se brzo uspravi. Nitko, osim Abigaele, ne smije primijetiti njenu malodušnost. Dobrota mlade žene vratila joj je snage.
Anđelika namigne prijateljici.
"One" bi željele da ja otputujem, nije li tako? Njima je već dosta mene, griješnice, u Gouldsborou! Ali, ništa se ne bojte, Abigaelo. Došla sam da prisustvujem vašem porođaju i ostat ću pokraj vas sve dok me budete trebali, pa makar mi život učinile nesnošljivim kao u paklu.

Jao! Ništa se nije dogodilo onako kako je ona predvidjela. Sanjala je o tome kako će sjesti oko ognjišta sa svojim prijateljicama i kako će pričati jedne drugima novosti.
Zatim bi posjetile razne nove uređaje u naselju. Napravile bi proračune i organizirale razne svečanosti na koje bi pozivale posade brodova što navraćaju u njihovu luku. Ta uvijek se nešto slavi u toku ljeta. Brzo, brzo odmiče vrijeme za blagog godišnjeg doba. Treba dvostruko brže živjeti, trostruko, treba sakupiti, uskladištiti, izmijeniti, to je vrijeme kad prema obali nagrne sva sila ljudi, kad se grozničavo radi. Brzo! Brzo! Ubrzo će zima opet sve ukočiti svojim hladnim dahom.
Međutim, ništa nije bilo nalik njenim snovima. Ni traga svečanostima, a dani su se valjali kao muljevita bujica isprepletani strastima, tugama, očajima i iz sata u sat nadimali se pod plimom tajanstvenih opasnosti.
Što je mislio Joffrey? Kakvu je sudbinu pripremao njoj? Kakvu Colinu? Njegova šutnja, njegova odsutnost bivali su za nju sve nepodnošljiviji.
Svakog trenutka tog dana koji je trajao čitava stoljeća, ona se naizmenično i bojala i nadala da će on poslati po nju. Pojavit će se pred njim, neka, sve će joj biti draže od te neizvjesnosti u kojoj ju je puštao da se koprca. Vikati, psovati, moliti, zaklinjati, optuživati, jest, ona je također imala pravo da optužuje, sve to bi je vratilo životu.
Gnjev i ponos, nagon da se brani koji ju je čitavo jutro podržavao, sa svakim su se trenutkom sve više raščinjavali, slabili. Odstranivši je od sebe, pokazujući da neće da zna za nju, podvrgavao ju je pravim mukama koje su nadilazile njenu unutrašnju snagu. Zbog svega toga jedva je i okusila jelo što ga je zatražila od gospođe Carrere i što joj ga je ova poslala u sobu.
Poslije podne se uputila u potragu za Cantorom. Našla ga je u luci u velikom poslu.
Ne vjeruj brbljanjima što kolaju u vezi sa mnom - reče mu gotovo u groznici. - Poznato ti je sujevjerje ljudi što nas okružuju... Ta nisu li me u Quebecu proglasili demonkinjom? Dovoljno je da nekakav gusar zarobi neku ženu pa da zli jezici ispredu oko toga paklenske niti kleveta. Zlatobradi se pokazao prema meni kao pravi vitez. Jednoga dana ću ti ispričati tko je on i zašto prema njemu osjećam prijateljstvo.
U svakom slučaju neću biti prisutan kad ga budu vješali - izjavi Cantor koji kao da nije želio gubiti vrijeme razgovarajući s njom o tim stvarima. - Još danas odlazim na Rošelcu, čim nastupi plima. Moj mi je otac predao zapovijedništvo nad jahtom.
Uspravio se. Bio je isuviše ponosan i zaokupljen dužnostima što su ga zapale kao petnaestogodišnjeg kapetana a da bi vodio brigu o podvodnim vrtlozima što su potresali malu naseobinu. Bio je zadovoljan što je stigao na vrijeme da sudjeluje u pomorskoj bitci, a još zadovoljniji što odlazi, kao gospodar, na more gdje se osjećao kao kod kuće. Isprsi se i doda, sav prožet važnošću.
Moram odvesti do Houssnoka trgovačku robu koju će zatim do Wapassoua pratiti Kurt Ritz i šest unovačenih vojnika koji također polaze sa mnom na put.
Kako? - poviče Anđelika. - Za nekoliko sati će krenuti glasnik za Wapassouu, a ja o tome pojma nemam...? Laurier! Laurier! - poče dozivati dječaka što je prolazio u blizini - dođi, brzo dođi da sakupimo malo školjki za Honorinu.
Jedva je još imala vremena da načrčka nekoliko riječi za Jonasove i Malapradeove.
Požurimo, požurimo, plima nikoga ne čeka - preporučivao je Cantor.
Švicarac Kurt Ritz je stajao na obali držeći svoju helebardu u ruci i vršeći nadzor nad svežnjevima koje su mornari krcali u čamac, te nad svojim ljudima, koji su, kao i on, bili njemačkog ili švicarskog porijekla. Svi su oni bili obučeni u svoja svečana odijela njemačkih plaćenika. Ova su se sastojala od kratkog prsluka na koji su se nadovezali veliki rukavi napuhani i rastvoreni prema košulji, zatim od, također napuhanih suknenih hlača boje ljutića, podvezanih ispod koljena i ukrašenih po dužini grimiznim vrpcama koje su se pri hodu njihale i davale im zgled rhing-grava60.
Jedino je meki ovratnik zamijenio nabranu ogrlicu.
Široka i prostrana kapa, mješavina između starinske kape i modernog šešira, bila im je ukrašena kratkim i crvenim nojevim perom. Šljem od pozlaćenog čelika visio im je o pasu. Naoružani svojim kopljima, svi su imali vrlo ponosito držanje.
Kurt Ritz je savršeno odgovarao tipu vodnika što ga je preporučivao vojni priručnik: "koji mora biti razuman, hrabar, pametan, ljubazan, da se već često hvatao ukoštac s neprijateljem i, ako je moguće, da bude visoka uzrasta i dobrog izgleda".
Osim svega, on je nosio mač, znak plemstva što ga je stekao u službi francuskog kralja boreći se u Austriji protiv Turaka.
Poslije one noći kad ga je iznenadila kako se drži za vijenac krmnice na Marijinom srcu, Anđelika ga više nije vidjela, izuzme li se kratak trenutak u sumraku na dan njena povratka u Gouldsboro. Čas ga je tražila očima ne prepoznavši ga.
Pokazaše joj ga. Ona mu preda poruku za Jonasove gledajući ga ravno u oči. Nije joj uopće bilo stalo što ju je on gledao s visoka i prezirno. Sigurno, on će je uvijek prezirati zbog prizora što ga je vidio na brodu. Da li će o tome govoriti u Wapassouu? Nije se mogla poniziti i zamoliti ga da šuti. Ali dok je s njim razgovarala staloženim tonom, dodajući živim glasom, razne upute koje su joj u tom trenutku padale na pamet kao "da nikako ne zaboravi ubrati pupoljke bora za pripremanje čajeva koji su liječili pluća", njen ju je predosećaj uvjerio da je stranac čovjek na svom mjestu. Grub, hladan, ali ponosnog izgleda kojim se odlikuju brđani, dakle, ni kukavica ni gad. Više neće govoriti nikad više, o tajni što ju je vidio pri svjetlu voštanice, jedne noći dok je bježao s gusarskog broda.
Primijetivši grofa de Peyraca koji je silazio prema luci u društvu Rolanda d'Urvillea i Gillesa Vanereicka, ona pobježe.
Zašto je pobjegla? Pred njim? Pred svojim mužem.
Lutala je između novih kuća Gouldsboroa koje žitelji bijahu napustili jer su i oni također krenuli u luku da prisustvuju odlasku jahte...
Ovaj put nije smogla hrabrosti da bude tamo, na nekoliko koraka od njega i izmiješana s gomilom koja bi ih promatrala.
"A trebala je biti tamo", prekoravala je sebe, "trebala je mahati šalom kad mali brod, pod komandom dječaka, Cantora de Peyraca, nadme svoja jedra...!
Nije naprosto mogla. Prvi put od jutros malodušnost ju je uspijela svladati.
Sve dok ne bude sigurna u Colinovu sudbinu, Joffrey će predstavljati prijetnju, ruku podignutu na udarac, i, u dnu njena srca, neprijatelj kojega se ne može nadmudriti. Koliko li je puta grof de Peyrac ustvrdio nesmiljenom odlučnošću da će ubiti svakoga tko mu pokuša oteti ženu?
Sa užasom u duši se sjećala tih riječi. I Pont-Briandu, i Lamenieu je to otvoreno izjavio.

60 Vrsta hlača što su se nosile u XVII stoljeću i, prema zastarjeloj i slavnoj modi prošloga stoljeća, od ispupčenog nakurka od poput zlata žute svile.
Colin je bio osuđen, manje kao gusar pljačkaš, a više kao suparnik. Ali to se nije moglo dogodili. Ne za takvu sitnicu! Ne zbog nje! Oh! Bože, ne dopustite da se to dogodi!

64.
ČUDAN DIJALOG IZMEĐU PEYRACA I COLINA
Navečer, u tvrđavi, u koju se vratila kad je pala noć, pošto je prije toga još jednom obišla sve ranjenike, i u koju se sklonila pijana od sna i od muka, primijeti u svojoj sobi ništa manje nego dva sanduka kojih prije tu nije bilo.
U jednom od njih bile su haljine, odjeća, čipke, rublje, rukavice, cipele, a u drugom razni raskošni predmeti koji su činili lagodnijim svakodnevni život.
Sva ta odjeća i svi ti predmeti mirisali su po Europi. Joffrey de Peyrac je sigurno sve to naručio Eriksonu, prije njegova odlaska prošle jeseni, i sad je Gouldsboro to dovukao u svojoj utrobi. Prefinjenost, ljupkost, ljepota iščezlog svijeta.
Anđelika ih jedva i dotače, prekopa malko po njima gotovo ravnodušnom rukom, kao po ostacima mrtve ljubavi.
Nije joj bilo jasno zbog čega su te sanduke tu večer donijeli u njenu sobu i, s obzirom na njeno duševno stanje, čitava ju je stvar još više uznemirila bojeći se neke zamke. Okrenula se od tih raskošnih predmeta kao od nečega što je vrijeđalo, što se podrugivalo njenu jadu.
Pokušala je zaspati.
Zadrhtala je pri pomisli što se sve moglo dogoditi za vrijeme dok bude u besvjesnom stanju sna. A što ako u zoru, kad se probudi, opazi Colinovo tijelo kako se njiše na jednom kraku vješala?
U predvečerje bijaše skupila svu svoju hrabrost i pošla tražiti muža pa dogodilo se što mu drago. Međutim, nigdje ga nije uspijela pronaći. Neki joj rekoše da je otputovao u unutrašnjost zemlje, drugi da se ukrcao na svoj šebek da bi pošao u susret nekakvom brodu. Budući da nije imala drugog izlaza, odlučila je da se malko odmori što joj je zaista bilo potrebno.
Mada je usnula, njen je nemir ostao budan. I tako se poslije kratkog, ali dubokog sna probudila usred crne noći, a kako više nije uspijevala zaspati počela se prevrtati mučena mračnim mislima.
Kratak odmor bijaše razbudio njenu kivnost na muža. Zaista, bila je duboko ranjena držanjem svog nesnošljivog i sumnjičavog gospodara.
Nije li ju Joffrey godinama bio prepustio njenoj vlastitoj sudbini, a sada je odjednom tražio sve, pa čak i njenu vjernost u prošlosti. A je li se on, daleko od nje, baš toliko sustezao da uživa s drugim ženama...? On se nije libio da surovom rukom strgne velove s tajni koje su pripadale samo njoj. I da traži račune, tereteći je, uostalom, mnogo više no što je počinila za vrijeme svog "udovišta" koje toliko muči njegovu ljubomoru.
Što se nje tiče, kad bi se prisjećala onih petnaest godina što ih je provela daleko od njega, nadasve su joj oživljavali pred očima oni dugi nizovi osamljenih i ledenih noći za kojih se njena mladost lijepe i mlade žene trošila u plaču, u tome da ga priziva i žali... i da također spava, na sreću, sama i stisnutih šaka. Oduvijek je spavala čvrstim snom djeteta, i to ju je spasilo. Kad je bila vlasnica Crvene obrazine, uzak krevet ju je primao, slomljenu od umora, a u zoru je već dočekala spremna da se suoči s danom tako ispunjenim poslom da naprosto nije bilo vremena za ljubav. A u vrijeme dok je prodavala čokoladu, Ninon de Lenclos ju je stalno prekoravala zato što je bila isuviše čedna.
Kao svijetle točke, lake i treperave, brzo ugašene, upoznala je i ona, tu i tamo, poneku ljubavnu noć provedenu u zagrljaju pariškog pjesnika kojega je policija gonila, ili u zagrljaju njegova hajkača, Desgreza. I jedan i drugi su je progonili isuviše zaokupljeni svojim sitnim i okrutnim igrama a da bi se dulje mogli baviti njom.
Na dvoru, uprkos pohotnoj atmosferi kojom je bila okružena, da li je ona živjela putenim životom? Nikako, pa čak možda i manje nego prije. Kraljeva ju je strast odvajala od svih. A njene osobne želje neumornim žaljenjem povezane za ljubljenu avet prema kojoj je stalno pružala ruke, odvraćale su je od pustolovina, od lakih veza koje su joj, uostalom, brzo postajale nepodnošljive. Onda? Što joj je ostalo?
Nekoliko noći s Rakotzijem, proganjanim princom. Poljubac, na brzinu obavljen, jedne večeri za vrijeme lova, s vojvodom de Lauzunom, krivi korak koji on umalo nije preskupo platio. A sa Filipom, svojim drugim mužem? Dva puta, možda tri. Ni u kojem slučaju više. A zatim Colin, okrepa u pustinji...
Ako se sve zbroji, mislila je, u petnaest je godina okusila manje ljubavi nego bilo koja kreposna građanka u krevetu sa svojim zakonitim mužem u cigla tri mjeseca ili ona u Joffreyevu zagrljaju za još manje vrijeme. Zaista je imao razloga da je preda javnom sramoćenju! Da je veže za stup sramote! Da joj pripisuje osobine besramne Mesaline...! Uzaludan bi joj bio trud da pokuša Joffreyu dokazati te činjenice. Ne, on ne bi shvatio njihov logičan domet, mada bi morao kao čovjek odan nauci, čak ni onda da mu dadne točan račun u tom pogledu. Jao! Osjetila je da se ni od učenjaka kakav je bio Peyrac nije mogla nadati nepristrasnosti u stvarima koje su se ticale srca jer je i on bio kao i svi drugi muškarci kad je njihov položaj vlasnika dolazio u pitanje. Ljudi se razbjesne i oni najumniji nisu skloni rasuđivanju.
Naposljetku, čemu tolike priče radi jednog poljupca?
Do vraga, pa šta je poljubac? Usne koje se spoje i izmiješaju, to jest srca koja se spoje.
Dva smućena stvorenja se smotaju u krilu božanske sigurnosti, griju se vlastitim dahtanjem, prepoznaju se u mraku noći za koje su predugo dugo hodali sami. Čovjek! Žena!
Ništa drugo, to je sve!
A što je zagrljaj ako ne produžetak i grananje onog nadzemaljskog stanja u kojemu tako rijetko uživaju ljudska bića...? A ponekad nikad!
Onda, ako je to bio zaista samo jedan poljubac, da li je Joffrey bio u pravu da se ljuti na nju zbog onog poljupca što ga je izmijenila s Colinom, to jest Zlatobradim?
Život je bio umjetničko djelo, teško umijeće. Anđeliku je, u stvari, najteže pogađalo što u svojem ponosu nije htjela priznati da su progoni, preziri, srdžba kojih je oštrice osjećala duboko u svojoj svijesti, nalazili opravdanje na njenu vlastitom postupku, koji se, ona je na trenutke i sama bila načistu s tim, ničim nije mogao opravdati.
Da bi našla ravnotežu i svoj mir, morala je tom pogrešnom koraku, tom nesretnom slučaju, dati pravo mjesto, a ona to nije uspijevala prepuštena samoj sebi. Kad se osuđivala i posipala pepelom po glavi da bi čas zatim u svom prepuštanju vidjela samo ugodan umetak koji lijepa žena ima ponekad pravo ukrasti životu.
Zora, vlažna i maglovita, istrgla ju je iz tog paklenog kruga misli. Izronila je iz noći, slomljena i umorna od pustog prevrtanja po hladnom i pustom krevetu. Neizvjesnost u pogledu Colinove sudbine razdirala ju je sve jače.
Nemirna, ružičastosiva zora donosila je neumoran pjev grlice koji se očitovao u blagim, nabreklim, čeznutljivim tonovima. Taj slatkast gugut Anđelika je zamrzila za čitav život. Odsada će je taj pjev uvijek podsjećati na kratko i porazno ljeto što ga je sada proživljavala u Gouldsborou i koje će u svojim uspomenama nazivati prokletim ljetom.
Ljeto nabreklo užasom; prve su žrtve bazale, bazale naokolo. Svako je jutro toplo, svaka je zora postala tragičnom, razdirana bolnim pjevom ptice.
Iza magluština, buka luke i naselja se budi, odjekuje, prostorom se širi. Udarci čekića! Da to vješala ne podižu?
Glas nekog mornara pjevucka jadikovku kralja Renauda:
A kad je ponoć odjeknula putom Kralj se Renaud oprosti s životom, Ah, reci, majko, neka reče prija Što to čujem da tesar zabija?
Moja kćeri, ti ne muči dušu To on krpa i popravlja sušu...
Anđeliku prođu srsi. Vješala? Zabijaju čavle u mrtvački sanduk...? Mora pojuriti napolje i nešto poduzeti, pomiješati se među gomilu, a ne stajati po strani, nemoćna. Međutim, našavši se napolju dan je proticao u neprestanom puhanju vjetra. Ništa se strašno nije dogodilo.

Ponovo je pao sumrak, a za njim noć gluha i poput čađe mračna, bez svjetlosti na niskom nebu, nabrekla od kiše, dovučene s mora, izmiješanje sa stablima šume.
Držeći se za uspravne stupove na prozoru, promatrala je dva čovjeka koji su stajali jedan prema drugome.
Upravo bijaše prešla preko dvorišta tvrđave i uputila se prema dvorani za savjetovanje s namjerom da Joffreya de Peyraca prisili na razgovor, da mu reče:
Objasnimo se... Kakve su vaše namjere?
Izvana ih je vidjela. Joffrey i Colin... licem u lice, u velikoj dvorani za savjetovanje. Bili su potpuno sami i nije im bilo ni na kraj pameti da ih netko promatra.
Colin je držao ruke iza leđa. Nema sumnje zato što su mu zglavci bili vezani. Joffrey de Peyrac je stajao pokraj stola na kojemu su bili raspoređeni svici pergamena i zemljopisnih karata.
Razmotavao je dokumenta, jedan po jedan, polako, sistematski i pažljivo ih čitao. Ponekad bi iz otvorenog sandučića što se nalazio ispred njega, uzimao dragi kamen i promatrao ga na svjetlu voštanice, kao čovjek koji se razumije u taj posao. Na vrhu njegovih prstiju jedan je smaragad blistao zelenim sjajem.
Kad bi joj pogled pao na njegove usne, Anđelika je znala da se on zarobljeniku obraćao nekim pitanjem. Colin je kratko odgovarao. U jednom se trenutku pomakao i prstom upro u neku točku na karti. Znači, nije bio vezan kao što je u početku pretpostavljala...
Anđelika se trgne, bojala se za život Joffreya de Peyraca. Ako ga Colin pobuđen nekim iznenadnim razlogom, ščepa za grlo? Zar Joffrey nije osjećao, stojeći uspravljen nadohvat Colinove ruke, njegovo golemo tijelo iz kojega je izbijala strahovita fizička snaga?
Ne, ne! On se pravio kao da ništa ne zna, kao da svemu tome ne pridaje nikakvu važnost. Kako li je bio neoprezan! Uvijek isti, po tom svom izazovu što ga je dobacivao činjenicama, svim mogućim elementima, ljudima! Uvijek ta njegova volja da prodre još dalje, da dodirne posljednju granicu iskustva... da sve osjeti i vidi... Smrt će se jednog dana obrušiti na nj poput grabežljivog orla.
"Joffreyu, Joffreyu, čuvaj se!"
Tresla se držeći se za stupove prozora. Bila je nemoćna, a nagonski je osjećala da se ne može i ne smije umiješati među te ljude.
Trebalo je pustiti sudbinu da se izjasni, da se snažne volje suoče, da se sukobe u borbi u kojoj, po želji njena ženskog srca, nije trebalo biti ni pobjednika ni pobjeđenih.
Njeni su pogledi, nabrekli od tjeskobe, prelazili s jednoga na drugoga i halapljivo se lijepili, kao magnetom privučeni, za vitki, mršav i snažan lik njena muža. Odijeljena od njega šutljivim zidom od stakla, imala je dojam kao da ga je iznenadila i promatrala u snu. Kad god joj se događalo uvijek je pri tom osjećala kako je grabi neko čuvstvo straha, a ponekad i oštre ljubomore. Naime, u snu je njegovo lice poprimalo tajanstveni izraz čovjeka koji joj je izmicao, u čije bivstvo nije uspijevala prodrijeti.
Poneka srebrena dlaka na krajevima njegovih sljepoočica davala mu je blagi izraz, ali to je bila samo varka. Ostao je dalek, tvrd, nedostižan. A ipak na čitavu njegovom liku nije bilo jedne jedine sitnice koja joj nije bila poznata, prisna, njoj, njegovoj ženi i koja je ne bi živo dirnula u srce dok bi ga promatrala. Slagala je pojedinost na pojedinost, sve što je o njemu znala: poznavala je njegov oprez i njegovu žestinu, njegovu nadmoć i njegovu spretnost, bistrinu uma, znanje skriveno pod ljuskom ljudske jednostavnosti. Mada je misaoni izraz njegova lica odavao izuzetnu nadarenost uma mu i misli, Anđelika je, slijedeći pokret njegovih mišića ispod odjela od tamnog baršuna, bila svjesna njegove odrešitosti, njegove snage, izuzetne ljubavne moći o kojoj je uvijek davalo dokaza njegovo čvrsto i neukrotivo tijelo.
S njega se njene oči prebace na Colina.
Izronivši iz daleke prošlosti, taj kralj robova u Meknešu, stajao je sada tu u uskoj dvorani. Njegovo šareno i iznošeno odijelo Zlatobradog, doimalo se jadno na njegovim snažnim ramenima.
Večeras mu je pogled bio kraljevski plav, plavo oko velikog Colina, vično da sve zapazi u dalekoj pustinji i u ljudskoj duši.
Anđelika je bila žena i, kao takva, pripadala tisućama godina mrvljenoj i ponižavanoj vrsti, slabijoj vrsti te, i protiv svoje volje, nije mogla spriječiti svoje biće da u tom nijemom dvoboju iza stakla ne bude na strani slabijeg, Colina.
Poznavala je obojicu i dobro je znala da je Joffrey daleko jači od Normandijca. Naoružan golemim znanjem iz svih područja nauke i umijeća, zaokupljen istančanim i beskrajnim strastima duha, bio je kadar podnijeti sve, ili gotovo sve, pa čak i rane srca a da ne poklekne.
Colin koji gotovo ni čitati nije znao, nije se mogao braniti od njegovih nepredviđenih udaraca mada je po prirodi bio neobično bistar.
Njena je krivnja što se sad nalazila tu bez obrane pred silovitim udarcima njena muža. Osjećala je zbog toga grižnju savjesti, osjećala je kako joj se srce cjepa videći ga već unaprijed na koljenima uprkos njegovoj neospornoj željeznoj snazi.
Najednom joj je srce sustalo. Vidjela je kako je Joffrey jedinim pokretom odgurnuo nagomilane pergamene i pošao prema Colinu. Takav ju je strašan strah spopao. Bila je sigurna da će potegnuti svoj pištolj i pogoditi Colina u samo srce. Međutim, čas zatim se uvjerila da su Joffreyeve ruke prazne.
Uprkos tome dah joj je zastao od straha. Iza stakla je nastupio odlučan trenutak.
Osjećala je to po ježuru što joj je prostrujio čitavim tijelom, po svojem napetom duhu, po uzbuđenim ćutilima. Pokušala je otkriti, shvatiti što se to unutra zbiva.
Zbivalo se nešto o čemu je morala pasti odluka. Sve se odigravalo obavljeno tišinom, riječima koje nije uspijevala čuti, a koje su vrcale s usana dvojice ljudi poput udaraca, sijevale poput zašiljenih oštrica bodeža...
Joffrey je nešto govorio, u neposrednoj blizini zarobljenika, blistave je oči zario pažljivo u tvrdo Colinovo lice. Malo-pomalo mukli bijes i jarost su se sve jače gomilali na Normandijčevu licu. Anđelika je vidjela kako su mu se šake rastvarale i skupljale, kako su se čak i podigle tresući se od nemoćnog gnjeva. Nekoliko je puta odmahnuo glavom, odrično, suprotstavljajući Peyracovim riječima nepristupačnu gordost lava.
Tada se Joffrey odmakne od njega. Ushodao se prostorijom uzduž i poprijeko, kao tigar u kavezu. Vrtio se oko Colina, motrio ga oštrim pogledima poput lovca koji traži najranjivije mjesto zvijeri u koju je nišanio cijev. Ponovo pristupi gorostasu i obim ga rukama zgrabi za posuvratke prsluka od bivolje kože.
Privuče ga k sebi kao da mu želi reći nešto vrlo povjerljivo. Vidjela je da mu nešto sasvim tiho govori, da mu se opasna blagost prelila preko lica a neka neodređena i tanka bora pojavila u kutu njegovih usta. Anđelika je gotovo čula opčinjavajući ton njegova glasa. Lice mu je u tom trenutku poprimalo zavodnički izraz, ali se trebalo bojati sjaja što je blistao u njegovim zjenicama. Ono čega se Anđelika najviše plašila naposljetku se dogodilo. Colin je pokleknuo pred Joffreyem de Peyracom.
Malo-pomalo divlje odlučnosti je nestalo s njegovih crta lica, raščinjala se i ustupala mjesto izrazu smetenosti, očaja i gotovo kratkotrajnom ludilu. Glava mu iznenada klone na prsa pokretom izazvanog umorom ili porazom.
A šta li je grof Joffrey de Peyrac mogao kazati Colinu Paturelu da bi ga slomio, tom istom Colinu Patuelu koji nije prignuo šiju ni pred Mulom Ismailom i njegovim mučenjima.
Joffrey de Peyrac ušuti. Ali je još uvijek držao Colna za posuvratke i vrebao mu svaki izraz lica. Na kraju se teška plava glava uspravi. Colin se odsutno zagleda ispred sebe. Anđelika se prestrašila da je nije možda primijetio u tami iza prozorskog stakla. Ali Colin nije ništa vido vani jer je svoje oči upro prema sebi, u svoju dušu. I odjednom ona na njemu opazi onu vrst nevinosti što ju je njegovo lice poprimalo u snu, vidjela je njegovo lice Adama, iz prvih dana. Svoje plave oči, koje kao da se još ne bijahu razbudile, okrene prema Peyracu i dva su se čovjeka dugo bez riječi promatrali.
Zatim Colin u nekoliko navrata kimne glavom, ali ovaj put je njegovo kimanje bilo potvrdno, značilo je da pristaje.
Grof de Peyrac se vrati na svoje mjesto iza stola. Nekakve se prilike pojaviše u dnu dvorane. Španjolski stražari uđoše i postave se iza zarobljenika. Anđelika nije čula ni primijetila doziv koji ih bijaše pozvao da uđu. Izišli su i sa sobom odveli Colina.
Joffrey de Peyrac je ostao sam u dvorani. Sjeo je.
Anđelika se povuče s prozora prestrašena mišlju da bi on mogao posumnjati u njenu prisutnost iza prozora. Ali je ipak ostala tu, opčinjena. I kao što je on pretprošlu noć vrebao njene pokrete u tami otočića a da ona to nije znala, sad je ona njega htjela vidjeti onakva kakav je bio u trenucima kad je bio siguran da ga nitko ne promatra. Kakvim će se osjećajima prepustiti? Hoće li neka obrazina pasti s njegova lica i otkriti ga u pravom svjetlu? Hoće li joj to omogućiti da odgonetne njegove misli i njegove odluke?
Vidjela je kako je pružio ruku prema sandučiću u kojemu su bili pohranjeni dragulji, glasoviti dragulji iz Caracasa, dragulji što ih je Zlatobradi opljačkao Španjolcima. Sa dva prsta uze jedan izuzetne veličine, podigne ga pred oči okrenuvši ga prema svjetlosti plamena i zadubi se u njegovo promatranje.
Smiješio se kao da je kroz prozirnost skupocijenog kamena promatrao neki vrlo veseo prizor.

65.
DOLAZAK UGLEDNOG DOKTORA JOHN KNOX MATHERA ANĐELIKA PATI ZBOG JAVNE OSUDE
Sutradan je bila nedelja.
Zvuk roga tulio je u daljinama. Zvono s malog drvenog zvonika, svojim uzbuđenim i jasnim zvukom, kao što je glas djevojčice, pozivao je protestante na službu Božju.
Da ne bi zaostali u molitvi Svevišnjemu, dušobrižnici, otac Baure kojemu se priključio još jedan reformirani fratar koji je nedavno došao iz šume, odluče da održe navrh strme obale veliku katoličku misu uz pokaznicu i procesiju.
Kroz maglu su se čitavo jutro miješali zvukovi suparničkih crkvenih pjesama, ali oba su se obreda završila bez nezgoda.
Pošto su crkveni obredi završeni, dangube su se okupili u luci jer je neki brod tulenjem roga kroz maglu najavljivao svoj dolazak. Uskoro se tom tulenju pridružilo mnogo stvarnije mukanje. Mali je kuter dolazio iz Port-Royala s istoimenog poluotoka i dovozio dvije krave i jednog bika kao naknadu za svježe namirnice i raznu kovanu robu kojom su žitelji Gouldsboroa prošle godine spasili francusku naseobinu prepuštenu njenoj sudbini od isuviše daleke uprave u Quebecu. Iskrcavanje jadnih životinja pomoću remenja i brodskog vitla obavljeno je bez većih teškoća usred općeg odobravanja žitelja.
Dolazak životinja je u razgovorima dobio istu važnost kao i vješanje Zlatobradog koje se, po predosjećanju svih, imalo obaviti tog istog dana.
U toj uskipjelosti dolazak malog broda koji je doveo Johana Knoxa Mathera, doktora teoloških nauka u Bostonu, i njegovih glavnih kapelana, prošao je, manje-više, nezapažen. Bučni i veseli Akadijci, praćeni svojim Mic-Macima crvene puti, visokim ratnicima četvrstastih brončanih lica skoro su se doticali za vrijeme plovidbe s časnim puritancem, ali mu uopće nisu poklanjali pažnje.
On je nosio nabranu ogrlicu, prostran, crn, dug ženevski ogrtač koji mu je mlatarao po petama i koji se umotao sve do očiju da bi se zaštitio od vjetra, dok je tuljak njegova šešira izgledao još viši nego kod ostalih ljudi iz njegove pratnje.
Htio sam se s vama sresti - reče grofu de Peyracu koji mu bijaše izišao u susret. - Naš je guverner nedavno na jednom skupu ponovo ustvrdio da čitava pokrajina Maine pripada Engleskoj te me je zamolio da pođem k vama i kod vas se obavijestim da li je to još uvijek tako...?
Njegove se oči obazru uznemireno na sve strane.
Ovdje se oseća vonj razvrata... Recite mi, pronose se glasovi da vi živite s nekom čarobnicom?
To je vrlo točno - otpovrne Joffrey de Peyrac. - Dođite, hoću da vam je predstavim. John Knox Mather problijedi, a duša mu se uznemiri kao površina bare pri približavanju oluje. Sasvim se smete. A imao je i zbog čega. Protestanti su ukinuli kult Blažene djevice Marije i svetaca, tih korisnih posrednika između neba i zemlje. Prema tome, ostali su im samo đavoli. A tim uvlačenjem paklenih sila u svoja vjerovanja ostali su nenaoružani i bez ikakve zaštite protiv njih. Nisu mogli ni na što drugo računati osim na snagu svojih vlastitih duša. Na sreću, časni Mather je imao čak i za prodaju tih unutrašnjih snaga. Ukruti se i pripremi za iskušenje u koje će ga staviti susret s čarobnicom.
Doznavši da je grof de Peyrac hitno zove k sebi, Anđelika odmah napusti uzglavlje jednog ranjenika što ga upravo bijaše previla i krene, uznemirena srca, tamo gdje je bila pozvana. Stigavši, nađe se licem u lice s mračnim i uzvišenim spomenikom za koji joj rekoše da je doktor teoloških nauka u Bostonu, a koji ju je promatrao svojim kao led hladnim očima. U stvari, on je bio isto tako zaprepašten kao i ona. Odmah je shvatila situaciju te mu poželjela dobrodošlicu i malko se pokloni pred njim.
Po riječima što ih je izmijenio s grofom de Peyracom, doznala je da će biti gostom nekoliko dana u Gouldsborou i da će čitavo društvo proslaviti dan Gospodnji da bi se svom Bogu zahvalilo na dobročinstvima.
Dolaskom svih tih ljudi u Gouldsboro, odgađalo se riješenje svih neriješenih i gorkih pitanja koja su mučila sva srca i sve savjesti. Ona sama nije znala da li da se tome
raduje ili će je to čekanje dokrajčiti. Bilo je vrijeme da se već jednom stvrši s tom komedijom u kojoj su svi tjeskobnih srca sudjelovali. Nju je spopadala želja da viče, da preklinje: " ... neka ova neizvjesnost već jednom svrši..."
Ali neumoljiva ruka Joffreya de Peyraca sve ih je prisiljavala da žive u očekivanju, da se pokore njegovoj volji i do iznemoglosti igraju svaki svoju ulogu.
Budući da ju je njen muž predstavio, njena je dužnost bila da predsjeda svečanosti. Ona uđe u tvrđavu da bi izabrala jednu haljinu među onima što bijahu stigle iz Europe.
Malo iza toga snažan pljusak se spusti, i razvedri nebo. Mirisi cvrčećeg mesa, što se na strani gdje se nalazila gostionica pripemalo za svečanost, probiju se zrakom i nadjačaju snažne vonjeve mora.
Glasovi su poprimili raspjevani prizvuk. Trube su se oglasile u nekoliko navrata. Gouldsboro je već imao svoje vlastite tradicije odavna uspostavljene. Anđelika nije znala da su te trube pozivale stanovništvo na skupštinu koja se imala održati na čistini ispred tvrđave. Zbunjena time, ona brzo iziđe.
Napolju se sve sjalo, kao očišćeno i pocakljeno tek minulom olujom.
Uski potoci blata jurili su niz strmu obalu izrovavši svoja korita sve do žala. Žene su podizale suknje da bi preskočile preko njih.
Slični tim bujicama, ljudi su u malim i odvojenim skupinama pristizali s brodova, iz kuća, iz šuma. Izvirući odasvud, svi su kretali prema jednoj točki da bi stvorili čvrstu gomilu koja se sastojala od čudne smijese: mornara, naseljenika, hugenota, Indijanaca, Engleza, vojnika i plemića konačno ujedinjenih privremenim, ali nezaboravnim osjećanjem da pripadaju istom izgubljenom žalu američke obale i da su se tu okupili da bi prisustvovali nekom izuzetnom prizoru.
Oni što su dolazili iz logora Champlain na konjima putom oivičenim vučkom ili oni što su silazili iz malog zaseoka na obali putom okićenim šumaricima nosili su puške ili kremenjače sa svih strana okruživši žene i djecu. Postojala je stroga naredba da se nitko ne smije nenaoružan kretati pola milje izvan zaštite topova s tvrđave. S ljetom je nailazila i mogućnost irokeških upada, a osim toga nitko nije bio siguran od iznenadnih napada Abenakisa i njihovih paleža, nitko od ovih bijelaca u Gouldsborou protiv kojih su Indijance huškali njihovi gospodari.
Čistina ispred tvrđave sva se crnila od svijeta.
Djeca su trčala. Anđelika je čula kako međusobno dovikuju:
Čini se da će danas objesiti Zlatobradog!
A prije toga bit će stavljen na muke...
Krv joj se u žilama sledila. Trenutak kojega se stalno pribojavala otkako je Colin uhvaćen, konačno je stigao.
Ne! Ne! Ja neću pustiti da ga objese - govorila je kroz stisnute zube. - Vikat ću, izazvat ću sablazan, ali neću dopustiti da ga se objesi! Neka Joffrey poslije misli što ga volja!
Obučena u novu haljinu probije se do čistine i ne obazirući se na poglede što su je pratili, smjesti se u prvi red. Sad joj više nije bilo stalo što će tko o njoj pomisliti kao ni do ogovaranja što ih je njena pojava mogla pobuditi. Unutrašnja groznica ju je tresla, ali je uza sve to uspjela sačuvati svoje gordo držanje kojim je zbunjivala i izazivala radoznalost okupljenog svijeta.
Gotovo i ne misleći, izabrala je haljinu što ju je imala na sebi: raskošnu i strogu, neobičnu haljinu od crnog baršuna svu ukrašenu paučinastim čipkama u koje su bili umetnuti sitni biseri. Dok ju je oblačila, pomislila je: "Ova je haljina kao stvorena za pogreb kraljeva!" Ali je bila odlučna da ne prisustvuje Colinovu pogrebu, već da ga spasi!
Budući da nije imala vremena da se licka, u zadnji čas je hrapavim prstom stavila malko ličila rumenike na svoje bijele obraze.
Osjećala je da joj lice ima jeziv izgled. Utoliko gore, mislila je.
Ako je i postojao netko tko je primijetio njeno bljedilo obilježeno grozničavošću pogleda, ne reče ni riječi. Bljesak njenih zelenih očiju ledio je opake riječi na samim usnama.
Gledajte je - šapne na engleskom Vanereick lordu Sherrilghamu - nije li čarobna? Dostojanstvenog li držanja! Koje li gordosti! Engleskinja, moj dragi lorde! Ah! Ona je vrijedna Peyraca. Prkosi pogledima, neprijateljstvu, prijekorima visoko podignute glave a isto bi tako oholo gledala i onda da nosi, izvezeno u grimizu na svojim grudima, slovo A61 koje, kao što vam je dobro poznato, dragi, vaši puritanci iz Massachusettsa propisuju da nose žene preljubnice.
Englez razočarano iskrivi usta.
Puritanci nemaju smisla za istančane razlike, moj dragi.
V iskosa baci pogled na Knoxa Mathera koji je sa svojim kapelanima raspravljo o tome da li je teološki uputno da se čovjek vješa na dan Gospodnji. Nije li potezanje konopca na vješalima u taj dan išlo na uštrb odmora? Ili, naprotiv, hoće li odluka da se čovjeka objesi u nedjelju dati Gospodu dovoljno vremena da jednu novu dušu primi na svoj sud?
Mi ljudi iz visokog društva - nastavio je engleski lord - vrlo brzo opraštamo jednoj tako lijepoj ženi da ponekad zgriješi.
Za koliko se kladite da će braniti svog ljubavnika s istim žarom i strašću kao i lady Macbeth?
Za dvadeset livri ... Shakespeare bi rado boravio na ovim obalama koje su engleske po pravu, ali i po duhu koji ovdje vlada, nema sumnje...
Lord prinese očima naočare ukrašene raznim vrpcama koje su tog ljeta bile u velikoj modi u Londonu, a koje su visile niz njegov kaput od brokata.
A vi, Vanereicke, za koliko se kladite da ova žena, koja izgleda tako vitka, posjeduje zamamne obline. Kad bi skinula svu onu odjeću, bila bi nalik Veneri što izranja iz morske pjene?
Ne kladim se dragi, lorde. Znam što da mislim o njenim oblinama. Izbliza sam je stisnuo. Zaista, engleski prinčevi imaju ukusa. Vi ste pogodili, dragi lorde. Ova vila, kad stavite na nju ruku punačka je kao prepelica.
Hoće li već jednom svršiti, razvratnjaci! - prasne rošelski hugenot Gabriel Berne koji je jednim uhom pratio razuzdan razgovor dvojice plemića te više nije mogao suzdržati svoj gnjev.
Na tu primjedbu su se nadovezale obostrane uvrede i lord Sherilgham poče spominjati dvoboj. Međutim, njegov ga zamjenik upozori da se ne može tući s običnim građaninom. Na uvrede svi se Rošelci zbiju i približe napirlitanom engleskom admiralu stišćući šake.
Stražari i vojska, poredani oko postolja nisu se usudili umiješati u svađu.
Na sreću, ljubazan je d'Urville odnekle izniknuo i uspio smiriti duhove. Ali nikako nije mogao potpuno odstraniti gnjev koji je kipio u srcima Rošelaca i s engleskog se gosta prenio na Anđeliku "tu jabuku razdora" koja im se činila isuviše upadljivom i bestidnom u tom trenutku. Gnjevnim su se pogledima okomili na nju, mrmljanje je raslo, razne primjedbe su se razlijevale oko nje i najzad stigoše i do njenih ušiju kroz maglu njena izmučena duha.
Ona pogledom povede po uzburkanim i mračnim glavama koje su se primicale sijevajući zjenicama punim prijekora i optužbi.
Sve je ovo također i vaša krivica - predbaci joj gospođa Manigault kad je primijetila da se Anđelika vratila u stvarnost. - Kako se usuđujete pojaviti među poštenim svijetom.

61 Početno slovo od engleske riječi adultress, što znači preljubnica.
Gospodin Manigault joj svečano pristupi.
Stvarno, gospođo - reče prešavši u napad - vaša prisutnost u ovom trenutku predstavlja izazov zakonima poštenja. Kao šef hugenotske zajednice Gouldsboroa, moram vas zamoliti da se povučete.
Promatrala ih je svojim zjenicama koje kao da su odjedanput postale blijede te su oni gotovo pomislili da ih nije uopće čula.
Čega se vi, u stvari, bojite, gospodine Manigaulte? - upita najzad blagim glasom dok je svima naokolo dah stao.
Da se ne zauzmete za ovog razbojnika - poviče gospođa Manigault koja se nije mogla suzdržati a da se ne uplete - uzalud vam svako ševrdanje i to vaše nevino lice. Zna se dobro kakve veze postoje između vas i njega. To je gadna i žaljenja vrijedna priča za sve nas pred kojima biste se morali sramiti. A da se i ne govori da je i pošteno da se oslobodimo toga zločinca koji nam je tolike jade nanio prošlog mjeseca koji bi nas sve bio poklao da se nismo na život i smrt branili. A vi tu jedva čekate da biste se mogli zauzeti za nj, zatražiti milost. Poznajemo vas dobro.
To vam vjerujem - složi se Anđelika. - Ta imali ste bezbroj prilika da me poznate. Nije joj ovo bio prvi put što se sukobila s razbješnjelim kalvinistima. Istini za volju treba reći da se uopće nije bojala s njima zametnuti bitku.
Uspravivši se, odmjeri ih od glave do peta.
Točno prije godinu dana, ja sam na ovom istom mjestu molila milost za vas... na koljenima... i to za zločine koji zaslužuju konopac više no što ga zaslužuju zločini Zltobradog...
Protiv volje grč joj iskrivi usta te se dobričina Vanereick pobojao da će briznuti u plač što on nikako ne bi mogao podnijeti.
Na koljenima... - ponovila je - učinila sam to za vas koji niste kadri prignuti koljeno pred svojim Bogom, za vas koji ne poznate više svojega svetog pisma.
Rekavši to, naglo im okrene leđa. Sujevjerna tišina zavlada gomilom.

66.
PEYRAC PREDSTAVLJA NOVOG GUVERNERA GOULDSBOROA
Idući preko čistine, ruku iza leđa, zarobljenik se zaustavi na postolju.
Španjolski stražari u blistavim oklopima i lakim kacigama ukrašenim crvenim perjem okruživali su ga čvrsto sa svih strana.
Colin Paturel je bio gologlav. Na sebi je imao prsluk od smeđeg sukna s posuvracima izvezenim zlatnim nitima. Po to se odijelo moralo poći na Marijino srce.
Svi su bili iznenađeni videći ga u toj jednostavnoj odjeći i podšišane brade i kose. Gotovo nitko nije mogao prepoznati Zlatobradog, strašnog i riđeg zlikovca, u tom gorostasu obučenom u tamno odijelo i spremnog za smrt. Izgledao je krupniji što su vjerovali.
Uskoro se pojavio i Joffrey de Peyrac u odijelu od žute svile, skrojenom po francuskoj modi. Imao je otvoren prsluk iznad drugog kaputa koji mu je divno pristajao.
Uzdah se oteo s mnogih zapanjenih ili zadivljenih usta. More glava se zanjiše. Čak su i sami hugenoti bili osjetiljivi na nagle obrate kojima ih je uvijek iznenađivao taj plemić iz Akvitanije, ličnost nimalo bliza njima i njihovu poimanju, ali kojega je dramatičan slučaj ukrižao s njihovim sudbinama dosada razumnim i koji ih je sada držao u svojoj vlasti.
Zahvaljujući njegovu prisustvu, izbjegnuto je bučanje i vrlo opasna uzbuđenost koja umalo nije uzela maha kad su dovedeni drugi zarobljenici gusari, to jest posada s
Marijina srca, okovani ili konopcima vezani. Opkoljeni stražarima i nabijenim puškama, poput stada su dogurali do podnožja postolja.
Neki su se kreveljili i divlje škripali zubima, ali većina se pokazala pomirena sa sudbinom, baš kao ljudi koji su znali, budući da su izgubili igru, da se trebalo pripremiti na putovanje bez povratka, da je došao trenutak kad je trebalo platiti račun.
Grof de Peyrac nije morao nijednim pokretom zamoliti za riječ.
U nestrpljenju da čuju kakvu će kaznu izreći, svatko je suspregao dah. Tišina je sama od sebe uspostavljena. Čuo se samo šum mora. Grof se primakne rubu postolja, maklo se nagne i obrativši se izravno skupini rošelskih protestanata koji su, u prvom redu tvorili čvrsto, mrko, nepodmitljivo i vječno jezgro njegove naseobine.
Gospodo - reče im pokazavši rukom na Colina Paturela koji je stajao uspravan između svojih stražara - gospodo, predstavljam vam novog guvernera Gouldsboroa.

67.
USTOLIČENJE NOVOG GUVERNERA
Tišinu prožetu zaprepaštenjem i nerazumijevanjem, koja je uslijedila nakon te izjave, Joffrey de Peyrac iskoristi da bi popravio krhki čipkasti ukras na posuvracima svojih rukava.
Zatim nastavi mirnim glasom:
Gospodin d'Urville koji je dugo vremena obavljao tu tešku dužnost bit će imenovan za admirala naše flote. Važnost i tonaža naših brodova, bilo trgovačkih bilo ratnih, koji se množe i povećavaju bez prestanka, iziskuju da im se stavi na čelo čovjek od zanata. Veliki razvitak što ga je Gouldsboro doživio u nekoliko mjeseci, velikim dijelom zahvaljujući vašem radu i vašoj marljivosti, gospodo Rošelci, sili me da mu postavim za guvernera čovjeka iskusnog na moru, a koji uz to zna upravljati ljudima najrazličitijih narodnosti. Budući da naša luka poprima svaki dan sve veću, jedinstvenu važnost u ovom kraju, koji smo slobodno izabrali za svoj dom, brodovi sa svih strana svijeta će dolaziti ovamo. Znajte da nitko nije podobniji da se hvata u koštac s tisuću zasjeda što nam prijete od čovjeka što sam ga za tu ulogu izabrao i između čijih ruku stavljam s najvećim povjerenjem sudbinu Gouldsboroa, njegov sjaj, njegov napredak i njegovu buduću veličinu.
Načas je zastao. Nijedan se glas ni protivljenja niti odobravanja ne podiže. Pred sobom je imao gomilu ljudi koji nisu mogli doći sebi od zaprepaštenja.
Anđelika sigurno nije bila među onima koji su bili najmanje iznenađeni. Joffreyeve su joj riječi ulazile u uši kao slijed zvukova čije značenje nije nikako uspijela povezati. Ili, prije bi se moglo reći, ona je u njima uzalud tražila neko drugo značenje, to jest da je Colin trebao biti obješen.
Pred slikom što su je tvorila sva ona otvorena usta i iskolačene oči Joffrey de Peyrac se zajedljivo osmijehne.
A zatim nastavi:
Ovoga čovjeka vi svi poznajete pod imenom Zlatobradi, gusar s Caraiba. Međutim, znajte da je on prije toga dvanaest godina bio vođa kršćanskih robova u Meknešu, u kraljevini Maroko, čiji je kralj iscrpljivao kršćane kojima je, kao što rekoh, ovdje prisutan gospodin Colin Paturel, bio vođom punih dvanaest godina. Ti ljudi što su potjecali sa svih obala svijeta, govorili sve moguće jezike, pripadali raznim vjeroispovjedima, bili prepušteni njihovoj bijednoj sudbini robova na tuđinskoj neprijateljskoj, muslimanskoj, robovskoj, zemlji, bez pomoći i zaštite pred surovim postupcima koji su ih satirali i sklonostima prema zlu koje ih je izjedalo, našli su u
njemu sigurnog i neukrotivog vođu. On je od tih robova uspio stvoriti snažan, dostojan, ujedinjen narod koji se borio protiv iskušenja, očaja i odbacivanja od vjere. Sad je Anđelika počela shvaćati istinu: Colin neće biti obješen. On će živjeti, ponovo će vladati.
To je o njemu Joffrey govorio kad je kazao: on će znati da vas vodi svojom razboritošću...
Tada je mir ušao u njenu dušu izmiješan s oštrom boli. Ali prvo što je osjetila bio je mir. Doslovce je gutala riječi što su se otkidale s usana njena muža. Osjećaj ganuća ovlada njom u tolikoj mjeri da je bila gotovo izvan sebe i suze joj orose trepavice. Nije li Joffrey sinoć, u dvorani za savjetovanje, s upornošću kojoj je bila svjedokom, upravo to tražio od Colina, na što ovaj nikako nije htio pristati u početku, ali je poslije pognuo svoju tešku glavu u znak pristanka.
Mada mi ovdje ne živimo u ropstvu kao kršćani u Meknešu - nastavio je Joffrey - mi nismo manje izloženi raznim iskušenjima i udarcima: napuštenosti, sumnji, uzajamnom ogorčenju, stalnoj opasnosti od smrti. On će vam pomoći svojim razborom, znat će se suočiti s opasnostima, vodit će vas u vašoj trgovini s susjednim narodima jer govori engleski, nizozemski, španjolski, portugalski, arapski, pa čak i baskijski jezik poznaje. Rođen u Normandiji kao katolik, bit će vam od neprocjenjive koristi u vašim odnosima s Francuzima iz Akadije.
Kazavši to, obrati se d'Urvilleu riječima:
Gospodine d'Urville da li biste bili tako dobri pa ponovili kroz vaše dozivalo ono najbitnije što sam kazao kako bi svatko mogao to čuti i o tome po volji razmisliti.
Dok je d'Urville izvršavao grofovo naređenje Rošelci su počeli dolaziti k sebi od, treba priznati, sasvim razumljivog zaprepaštenja.
Bili su uznemireni i nešto se između sebe dogovarali.
Čim je d'Urville bio gotov sa svojim poslom, Gabriel Berne se malko izdvoji od ostalih i reče:
Gospodine de Peyrac, vi ste nas dosad prisilili da progutamo mnogi gorki zalogaj, ali ovaj, jasno vam dajemo do znanja, ne možemo progutati. Odakle vam tako potpuna obavještenja o tom opasnom tipu? Pustili ste da vas taj probisvijet nasamari svojim lažljivim brbljarijama. Svi su oni takvi, svi ti gusari koji žive na račun drugih ljudi!
Ja sam upoznao djela ovog čovjeka u vrijeme kad sam živio na Sredozemlju - otpovrne Peyrac. - Vidio sam ga privezana za stup bičevanja. Platio je na taj način za svoju braću koja su se usudila slušati misu u noći Božjeg rođenja. Poslije toga je bio razapet i kroz dlanove prikovan čavlima za gradska vrata. Ja znam da gospodin Paturel ne želi da ja spominjem te stare činjenice, ali ja vam ih, uza sve to, gospodo, iznosim da biste vi bili umireni u vašoj pobožnosti. Stavljam vam na čelo gordog kršćanina koji je prolio mnogu kap svoje krvi radi svoje vjere.
Mrmljanje Rošelaca se proširi. Muke što ih je jedan katolik mogao podnijeti radi svoje vjere za njih nisu imale nikakve vrijednosti i sigurno ih tim pričama neće pridobiti. Naprotiv, oni su u svemu tome vidjeli tvrdoglavost ograničenog duha privrženog sujevjernom i đavolskom vjerovanju.
Nad glavama prohuji vika i nabubri:
Na smrt! Na smrt! Izdajstvo! Ne pristajemo...! Na smrt Zlatobradog!
Colin koji je do tog trenutka stajao po strani, pomalo ravnodušan između španjolskih plaćenika, pomakne se i stavi se uz bok Joffreya de Peyraca.
Podbočivši se šakama, povede svojim dubokim plavim pogledom po razdraženoj gomili, koja kao da se povukla pred njegovom gorostasnom pojavom. Povici što su tražili smrt, malo-pomalo, oslabe da bi sasvim zamrli u potpunoj šutnji.
Gazda Berne, međutim suprotstavio se svojom uobičajenom žestinom. On istupi naprijed.
Pa to je ludost - zaurla ispruživši ruku prema nebu kao da na njemu traži svjedoke za svoje tvrdnje, a zatim, nastavi još dramatičnijim tonom:
Dvadeset puta biste ga morali objesiti, gospodine de Peyrac, ako zbog ničega drugog a ono zbog štete što ju je nanio Gouldsborou. A zar vi, grofe, zaboravljate da je osim toga izvršio napad na vašu čast koja...
Odlučnim pokretom Peyrac zaustavi optužujuću rečenicu koja je trebala uprljati blatom Anđeliku.
Kad bi i zaslužio da bude obješen, ja nikako ne bih imao pravo da ga predam vješalima - izjavi muklim glasom koji nije dopuštao prigovora. - Zahvalnost što mu je dugujem spriječila bi me u tome!
Zahvalnost...? Vaša zahvalnost?! Vaša?
Sigurno, moja zahvalnost - ponovi grof. - Čujte činjenice koje me obavezuju. Među pothvate što služe na čast gospodinu Paturelu, sigurno najbeznačajniji nije onaj koji se odnosi na njegov bijeg-odiseju koji je poduzeo s više zarobljenika suočivši se s najvećim opasnostima da bi pobjegao iz Maroka. Bijeg je uspio. Među onima kojima je pomogao da se dokopaju kršćanske zemlje nalazila se i jedna žena, robinja kod Maura. On ju je istrgao strašnoj sudbini određenoj nesretnim kršćanima koje padnu muslimanima u ruke. U to sam vrijeme bio bijedni prognanik izvrgnut protivnoj sudbini te nisam bio u stanju da išta doznam o sudbini svojih najdražih i da im priteknem u pomoć i izbavim ih iz opasnosti kojima su bili izloženi, napušteni od svih. Ta žena bila je grofica de Peyrac, moja supruga ovdje prisutna. Zahvaljujući privrženosti gospodina Paturela spašen je život koji mi je draži od svega. Kako da mu to zaboravim?
Jedva zametijiv osmijeh pojavi se na njegovoj rasječenoj usni.
Evo zašto, gospodo, bez obzira na sadašnje nesporazume, mi ne možemo, grofica de Peyrac i ja, u ovom čovjeku koji je zaslužio vašu osvetu, vidjeti nego prijatelja, dostojnog našeg potpunog povjerenja i našeg poštovanja.
U tim poslijednjim riječima što ih je zamijetila kao u bunilu, jedna rečenica je pogodila Anđeliku, probudila je kao udarac biča, ošinula je izrečena zapovjednim, promuklim i naizgled vedrim glasom koji joj je dobacivao, naređivao da se pokori onome što je on odlučio, on, u čitavoj toj stvari.
"Grofica de Peyrac i ja."
Tako dakle, on ju je uključio u svoj plan, nije joj dopuštao da se izvuče, a njegov potajni cilj bio joj je sad jasan kao na dlanu: izbrisati sramotu. Izbrisati uvredu što mu je Colin i njegova žena javno nanijeli. Što je bilo među njima? Ništa drugo do osjećaji prijateljstva i zahvalnosti koje je i on sam dijelio s njom. U očima drugih htio je zamutiti, zbrisati strast što ih je svu trojicu razdirala; izopačio je činjenice.
A nije li i ona sama, rukovođena svojim nagonom, svojim ponosom, primijenila isto držanje.
Ali hoće li protestanti biti tako lakovjerni i nasjesti?
Treba da budu! Neka se drže kao da jesu. Joffrey de Peyrac je odlučio da je Colin Paturel dostojan da mu sjedi uz bok i pomaže mu upravljati njegovim narodom i da prema njemu nije mogao imati drugih osjećaja do osjećaja zahvalnosti i prijateljstva. Gomila se morala pokoriti predodžbi što ju je on nametao.
Tko se mogao oduprijeti željeznoj volji jednog Peyraca?
Nikad Anđelika nije osjetila njegovu željeznu ruku da ih tako grabi da ih doslovce stišće i oblikuje prema zakonima svoje vlastite volje.
Prevladao je u njoj osjećaj divljenja, ali ne i osjećaj topline, te njena patnja posta još oštrija, još vidovitija.
To je on "grofici de Peyrac" dobacio naređenje, ali je niti jednim jedinim pogledom nije udostojao za čitavo vrijeme svog dugog govora i niti jednog trenutka njegov glas
nije zadrhtao nježnošću, onom nježnošću koju on nekad nije mogao suspregnuti pa čak ni onda kada je o njoj govorio nekom strancu.
Svi su pogledi prelazili s nje na dvojicu ljudi što su stajali jedan do drugoga na postolju.
Anđelika u čijim se zjenicama odražavala zapanjenost i protiv njene volje, na kraju je svojim izgledom sasvim pomutila i uznemirila duhove...
Colin je i dalje mirno gledao u daljinu, iznad uzburkanih i uznemirenih glava, ruku prekriženih preko prsiju. Iz držanja mu je izbijala odlučnost i izuzetno gospodstvo tako da ga se nije moglo prepoznati.
Tu više nije bilo Zlabtoradog, razdrljenog gusara, naoružanog do zubi i uprljanog krvavim zločinima. Pokraj njega, kao da ga štiti i pokriva svojom moći stajao je grof Joffrey de Peyrac, prezriva izraza na licu i nejasno se osmijehujući. Činilo se kao da blistavim okom vreba učinke neočekivanog preokreta.
Gledajte ih, dakle, svo troje - poviče Berne zadihanim glasom - pokazujući prstom jednoga za drugim dva čovjeka, pa onda Anđeliku - gledajte ih! Smatraju nas budalama, varaju nas i rugaju nam se...
Okretao se oko sama sebe poput izgubljena, poludjela čovjeka. Zgrabivši svoj šešir, baci ga daleko od sebe.
Ali gledajte tu trojicu licemjera! Kakva nam još iznenađenja spremaju...? Zar će se bića njihova soja uvijek s nama poigravati? Zar ste zaboravili da papisti nemaju ni obraza ni srama! Ništa njima nije teško kad se radi o tome da provedu u djelo spletke svojih izmučenih i idolopokloničkih duša! Pa ovo je nepomljivo! Braćo, zar ćete se složiti s tim jedinstvenim odlukama, ovim podrugljivim suđenjem, ovim uvredama...? Zar ćete se složiti da vam zapovijeda taj najpodliji od svih tipova s kojima smo se do sada suočili? Pristajete li vi da primite među naše zidine zločnačkog i razvratnog gada kojega se želi nama, naseljenicima, nametnuti za guvernera...? A tvoji zločini, Zlatobradi! - urlao je okrenuvši se od mržnje nabreklim licem prema Colinu.
A tvoji, hugenote! - otpovrne ovaj nagnuvši se preko ograde i zarivši oštricu svoga plavog pogleda u protestanove bijesne oči.
Moje su ruke čiste od krvi moga bližnjega! - kao iz puške i u zanosu otpovrne Berne.
Da ne bi... Nitko ovdje, između nas, nema ruke čiste od krvi svoga bližnjega. Potrudi se malko, hugenote, i brzo ćeš pronaći u sjećanju one koje si žrtvovao, ubio, zadavio i zagušio svojim vlastitim rukama. Makako da si ih duboko zakopao, samo potraži, hugenote i isplivat će na površinu tvoje savjesti zločini, ubijeni ljudi sa svojim mrtvim očima sa svojim ukočenim udovima.
Berne ga je bez riječi slušao, a zatim posrne kao gromom udaren i uzmakne među svoje. Colinov zvučni glas mu je u lice bacio sjećanja na podzemnu borbu što su je hugenoti iz La Rochellea vodili sa svojim protivnicima tokom čitavog jednog stoljeća. Osjećali su opor dah tmina, zadah lešina bačenih u bunare povezane s morem u koje su bacali lešine policijskih i isovačkih provokatora.
Međutim - nastavi Colin promatrajući ih poluzatvorenim očima - ja znam, isuviše dobro znam... Radili ste u svojoj obrani! Ali čovjek ubija UVIJEK zato da bi se obranio. Da bi obranio: sebe, svoje, svoj život, svoj cilj i svoje snove. Rijetki su oni koji ubijaju jedino zato da bi počinili zločin. Ali razriješiti griješnika od njegovih zločina može samo Bog jer on jedini vidi jasno što se događa u grešnome srcu. Svatko će od nas naći na svom putu brata kojemu će kazati: "Ti, ti si zločinac, a ja nisam!" Međutim, ne postoji u ovom našem vremenu čovjek koji nije ubio. Čovjek dostojan tog imena u ovo naše vrijeme ima krvave ruke. A kazat ću čak da zadati smrt je dužnost i nepisano pravo što ga stičemo svojim rođenjem, mi muškarci, jer ovo naše vrijeme je još uvijek vrijeme vukova na zemlji iako su stoljeća prošla od
Kristova dolaska. Prestanite stoga da govorite svom bližnjemu: "Ti, ti si zločinac, a ja nisam!" Ali ako ste protivni tome da sijete smrt, posvetite svoje snage životu... Vi ste spasili svoje kože, vi hugenoti iz La Rochellea, vi ste uspijeli umaći svojim mučiteljima! Odbijate li vi drugima, odbijate li vi, onima tamo što su također osuđeni, mogućnost da se spase, onu istu što je vama pružena, vi koji smatrate da kao izabranici Gospodnji jedino vi zaslužujete da nadživite...?
Rošelci kojih se Colinov napad duboko dojmio, dođoše malko sebi kad su im pogledi pali na posadu Marijina srca. U tom pogledu oni neće dopustiti da im se pomuti svijest.
Gospodin Manigault pođe naprijed do samog postolja.
Pustimo po strani vaša tvrdnje u vezi s tobožnjim zločinima što smo ih mi svojim rukama počinili. Bog odrješuje pravednike. Ali ne mislite li nam valjda vi, gospodine - on je posebice naglasio to "gospodine" - u dogovoru s gospodinom de Peyracom, nametnuti također, ovdje u Gouldsborou za susjede ovaj opasan ološ što je predstavljao vašu posadu?
Vi se vrlo prezirno izražavate na račun moje posade - otpovrne Colin. - Velika većina njih su vrlo dobri momci koji su se ukrcali sa mnom i pošli na put u nadi da će postati naseljenici i da će moći baciti sidro na mjestu gdje im je obećano da će naći dobru zemlju i djevojke s kojima će se poženiti. Pravo na vlasništvo ovog komadića zemlje, gdje ste se vi smjestili, mi smo, i ja i oni, platili gotovim novcem i zapečatili ugovorom. Na nesreću, tu je očito došlo do pogreške, i ja sam danas svjestan da su me prevarili moji vjerovnici iz Pariza koji su mi baš ovo mjesto gdje se nalazi Gouldsboro, označili kao slobodno i pod francuskom upravom. Na papiru mi imamo više prava od vas, hugenotskih izbijeglica, i gospodin de Peyrac je to priznao, ali naše velike glave u Parizu čini se da su zaboravile da je ugovorom u Bredi ovaj kraj potpao pod englesku upravu. S obzirom da je to tako, ja saginjem glavu pred činjenicama. S papirima se može napraviti ono što se hoće, ali zemlja je već nešto drugo. Bilo je već i dosad dobričina koji su postali žrtvama potajnih spletaka neznalica... ili zlonamjernika kojima smo mi kao pravi šmokljani nasjeli. O ovome što tvrdim, gospodin de Peyrac je preuzeo na sebe da vam podnese dokaze i da s vama o tome porazgovara nasamo. Ali što se tiče obaveza što smo ih, i jedan i drugi, preuzeli i ugovora što smo sklopili, to je svršena činjenica i nećemo se na to vraćati jer se tu ne može ništa promijeniti. Jedino da znamo, svi zajedno, ono što mislimo poduzeti dobro ili loše...
Njegov glas, i nesmiljen i prodoran u isto vrijeme, utjecao je na prisutne, zaustavljao je na samim usnama sve želje za otporom dok je njegov pogled nametao pažnju. "Uspio je", pomislila je Anđelika dok joj je od glave do nogu, čitavim tijelom, prostrujao srh zadovoljstva, "uspio je, drži ih... ima ih u... sve ih drži u šaci..." Govornička sposobnost Colina Paturela, utjecaj njegovih riječi na gomilu, oduvijek su bili njegovo najmoćnije oružje.
On je svoju ulogu odigrao majstorskim žarom.
Nagnut prema njima, nastavio je povjerljivim tonom koji je duboko prodirao:
Postoji još nešto što vam želim reći, a što sam uočio kad sam bio u ropstvu kod Saracena, a to je da se djeca Kristova, kršćani, između sebe nasmrt mrze. Mnogo jače nego muslimani I pogani...! A ja vam kažem ono što sam shvatio, a to je da ste vi jednaki, svi vi kršćani, raskolnici, krivovjerci ili papisti, svi ste vi šakali oštrih očnjaka spremni da se, baš kao braća međusobno razdirete radi jednog zareza u vašim dogmama. A ja vam kažem, ja tvrdim da Krist, kojemu tobože služite, to nije htio i da je on zbog toga nesretan... Od danas upozoravam sve vas, i hugenote i papiste Gouldsboroa, da ću vas držati na oku, da ćete živjeti u miru i u slozi kao što sam držao na uzdi robove u Meknešu u toku dvanaestogodišnjeg robovanja. Ako bude pravog ološa među vama, otkrit ću ga brzo. Međutim, zasada ne vidim razloga
brizi u tom pogledu, osim što među mojom posadom ima nekoliko lupeža kojih sam se htio riješiti, ali mi se oni lijepe za noge kao pijavice iz Malake. Neka ti o kojima je riječ paze što rade i budu mirni inače im se lako može dogoditi da se zanjišu na kraju konopca.
Njegov ne baš dobroćudan pogled padne na Beaumarchanda koji se dovukao u prvi red, podržavan od svog obalnog brata, Hijacinta Boulangera.
A sada - nastavio je - znajte da će, počevši od današnjeg dana, prvog dana mog službovanja kao guvernera Gouldsboroa, proraditi tri službe. Prije svega, ja ću na račun svojih guvernerskih prihoda plaćati noćobdije koji će čuvati naselje i luku Gouldsboroa. Na svakih trideset ognjišta po jednog. Nama se, po našim selima i gradovima u Francuskoj, sviđalo čuti korake noćobdija kako odjekuju ulicama dok sav ostali svijet spava. Nama je ovdje još potrebnije no što je bilo tamo da neko bdije nad našim snom. Požar u ovoj pustinji predstavlja kraj, propast, a zimi pravu smrt. A u jednoj luci kojom će stalno prolaziti svijet nenaviknut na red i pijan, potreban je stražar oprezan i budan koji će nadzirati postupke pijanaca ili poživinčenih stranaca. Osim toga, postoji stalna opasnost od Indijanaca i od onih koji nas misle odavde otjerati. Noćobdije će imenovati guverner i on preuzima na sebe sve troškove oko njihova izdržavanja i opreme. To je moj dar Gouldsborou.
Spremao se da produži, ali ga u tome spriječi glas jedne žene koji razbije grobnu tišinu.
Hvala vam, gospodine guverneru - odjekne lomljiv, ali jasan i odlučan glas. Bila je to Abigael.
Nastade gibanje, mrmljanje u kojemu su se izmiješali stidljivi izrazi zahvalnosti s prosvjedovanjem dobrog djela muškaraca. Zar da tako brzo polože oružje! Htjeli su dati do znanja da oni još nisu dali svoj pristanak na ustoličenje guvernera i da im se ne mogu tim noćobdijama zamazati oči.
Abigael čvrsto pogleda gazdu Bernea. Colin Paturel se lako osmijehne prema mladoj ženi i nastavi pošto je ispružio ruku da bi ponovo uspostavio tišinu:
Druga služba što je uspostavljam od današnjeg dana nekako se poklapa s upadicom gospođe. Mi želimo, u stvari, svaka tri mjeseca sazvati savjet žena ili bolje majki, ali i žene izvjesne dobi koje upravljaju domaćinstvima, a nemaju djece, moći će također sudjelovati u tom savjetu. Gospodin de Peyrac mi je dao taj prijedlog koji se meni čini odličnim. Žene su uvijek kadre da iznesu neki umjestan prijedlog da bi se što lakše upravljalo gradom, ali se ne usude otvoriti usta jer se boje suprugovih batina.
Veseo smijeh je popratio tu njegovu primjedbu.
Nikakvih batina po tom pitanju, a niti se muževi smiju miješati u to - nastavio je Colin. - Žene će između sebe raspravljati o raznim problemima i onda će meni podnijeti izvještaj o svojoj odluci. Gospodin de Peyrac mi je izložio da kod Irokeza postoji takav običaj. U nijedan se rat oni ne upuštaju a da ga prije toga savjet majki nije ocijenio korisnim za njihovo pleme. Da vidimo jesmo li mi u stanju pokazati toliko razbora kao ti divljaci crvene kože. U pogledu treće uredbe, moram reći da su mi ideju za nju dali naseljenici Nove Holandije. Mišljenja sam da nikad ne smijemo oklijevati da od svojih susjeda posudimo običaje koji mogu život učiniti radosnijim. Dakle, kod njih je običaj da svakom mladiću koji se oženi, poklone jednu "pipe62" ili sto dvadeset i pet galona vina s Madere. Jedan dio da proslavi svoje vjenčanje, jedan da oda počast svom prvom djetetu, a ostatak da bi utješio svoje prijatelje na dan svoga pogreba. Da li vam se ovaj prijedlog sviđa i jeste li skloni tome da ga i mi uvedemo u Gouldsborou?



62 Bačva od 477 litara
Trenutak iznenađenja i posljednjeg oklijevanja odjednom se pretvori u jednodušnu galamu izmiješanu s pljeskom, odobravanjem, i sveopćim smijehom i veselošću.
Čuvši svu tu buku, Anđeliki je bilo jasno da je Colin dobio bitku.
Podbočen, ostao je isto onako miran i snažan slušajući burno odobravanje kao što je bio dok je slušao pogrde što su tu pljuštale na njegov račun. Colin Paturel, kralj robova, odbačenih i progonjenih, nametnuo se kao najsnažniji među njima, predstavio im se svojim snažnim tijelom, upravljanjem pod oblačnim nebom, poput neosvojivog bedema, sa svojom bitnom čestitošću, jasnoćom svog jednostavnog srca i nevjerojatnom izdržljivošću svog lukavog duha.
Od prve su bili sigurni da će on zauvijek biti njihov zaštitnik, njihov pravedan i uporan upravljač i da se mogu potpuno pouzdati u njegovu sigurnost.
Pred njihovim je očima Joffrey de Peyrac od Colina napravio ono što je ovaj jedino i mogao biti: čovjek i vladar. U njegovu je žuljevitu ruku stavio krunu za koju je i bio stvoren. Sve je bilo sada u redu, više nije postojao Zlatobradi.
Živio guverner! - vikala je mladost i mala djeca Gouldsboroa skačući i plešući po čistini.
Omladina se pokazala najoduševljenijom, a zatim žene, potom mornari svih narodnosti, na kraju gosti što su tu bili na prolazu, Englezi i Akadijci, koji su smatrali izvrsnim objavljene odluke, sigurni da će se i oni njima kao susjedi okoristiti.
Uvijek dobro raspoloženi Indijanci, sa svojim pretjeranim i uzavrelim osjećajima, pridružili su se veselom vrtlogu. Pod tom nabujalom i naglom plimom općeg odobravanja, malo-pomalo, nestalo je mrgodnosti s lica uglednih rošelskih građana.
Živio! Živio! Hura za našeg guvernera - derali su se zarobljenici s Marijinog srca
mašući naveliko svojim lancima koji su podizali paklenu buku. Joffrey de Peyrac dade mig svojim Španjolcima da ih razvežu.
Znate, zapravo sam u iskušenju da se ovdje nastanim - izjavi Gilles Vanereick engleskom admiralu. - Namjere novog guvernera mi se čine vrlo zabavnim. Jeste li primijetili, dragi lorde, kako je on uspio obrlatiti one hugenote poganih jezika? Postigao je da su ga jednodušno pozdravili kao guvernera a da uopće nije izgledao da mu je to cilj! Sad bi bilo isuviše kasno da se povuku... A što se tiče grofa de Peyraca, zabavljajte se malko promatrajući njegov dvosmislen izraz Mefista koji je natjerao duhove da plešu u ovom vrzinom kolu... Opsjenar s dobro zašiljenim bodežom koji se ne libi da bi postigao cilj, ni igre sa svojom vlastitom sudbinom, sa svojim vlastitim srcem. Ali taj Peyrac nikad ništa drugo nije ni radio. Dobro sam ga upoznao na Caraibima... Da sam ja kojim slučajem vlasnik onog divnog ženskog stvora, ne bih imao njegove smijelosti... Postaviti ljubavnika svoje žene sebi uz bok, na isto prijestolje...!
Anđeliku je steglo u grlu kao da se guši. Sad je znala zašto je toliko trpjela uprkos sretnom svršetku s obzirom na Colinovu sudbinu koja ju je toliko mučila. Grof de Peyrac je bio gospodar Gouldsboroa i on je imao moć da spasi Colina, a ne ona. Poslužio se tom moći. Pa ipak nije ju razdirala samo ta sitna ljubomora, do koje joj i nije bilo toliko stalo, već činjenica da ju je držao po strani od svojih misli i nauma. U tome je vidjela dokaz da ona više ništa nije za nj predastavljala i da nije zbog nje postupio kao što je postupio. Ne! On je to učinio zbog Colina... zbog Gouldsboroa!
Pothvat što ga je izveo bio je dostojan divljenja. Sad je sve uređeno, ali nju, on više nju nije volio!
Draga moja Abigaelo - reče Joffrey de Peyrac sišavši niz stepenice postolja i naklonivši se ispred supruge Gabriela Bernea - hoćete li mi dozvoliti da vas povedem do dvorane određene za svečanosti? A vi, gospodine guverneru, ponudite svoju ruku gospođi de Peyrac. Oblikujmo povorku, hoćete li...?
Krv je zapljusnula Anđelikene obraze kad je čula prijedlog svoga muža.
Kao u magli je vidjela kako joj prilazi visok Colinov lik, kako se naklonio i pružio joj ruku ispod koje je ona proturila svoju i kako su krenuli za Joffreyom de Peyracom i Abigaelom, dok se iza njih oblikovala duga povorka. Bijesna što se Abigaela umjesto nje našla uz bok gospodara tih mjesta, gospođa Manigault se pridružila gazdi Berneu koji je izgledao potpuno uništen.
Gospodin Manigault se našao, ne zna se kako, s lijepom Ines o svojoj ruci. Engleskog admirala je držala ispod ruke jedna vrlo pristala Akadijka. Velečasni John Knox Mather, na kojega je sve jače djelovalo opće raspoloženje, privuče pažnju dviju prekrasnih djevojaka, Bertille Mercelot i Sare Manigault.
S te dvije zaista lijepe djevojke časni doktor teologije ponosno pođe pošljunčanim putem što je iz tvrđave vodio prema gostionici.
Gospođica Pidgeon, crvena kao mak, pruži svoju ruku velečasnom Thomasu Patridgeu.
S jedne i druge strane povorke stvorio se špalir danguba koji su vikom i pljeskanjem pozdravljali odličnike mjesta.
Tako dakle, eto, taj nas je đavao od čovjeka prisilo da plešemo po njegovu taktu - promrsi Anđelika između zuba.
Nije li sve divno svršilo? - odgovori joj Colin. - Ja sam još uvijek vrlo sretan! Uništio me je svojom snagom.
Kako ste mogli pristati na njegov prijedlog?
U početku nisam htio, ali se on poslužio jednim sredstvom kojim me je prisilio da prihvatim njegov plan.
Kojim?
Ne mogu vam ga još otkriti - odgovori Colin zamišljeno. - Možda jednog dana...!
Pa da, ja sam zaista i suviše glupa a da bih mogla duhom obuhvatiti zamašnost nauma i planova vaših gospodstava.
Prsti, joj se grčevito stisnu oko Colinove ruke.
Istina, vi ste obojica jednaki, shvatili ste se na brzinu kao lupeži na sajmištu. Trebala sam se toga bojati. Baš sam bila glupa što sam toliko bila u brizi zbog vas, Coline Paturelu! Muškarci se uvijek slože na račun žena...!

68.
ANĐELIKINA EUFORIJA
Trube su svirale, zastave su lepršale na vjetru.
Dvorana za svečanosti nalazila se odmah uz "Gostionicu pod tvrđavom", tako već poznatu po imenu što ga je dobila i po kojemu će se pročuti na stotinjak milja uokolo.
Napolju, na žalu, u luci, uokolo zaljeva na upaljenim se vatrama pekla divljač na ražnjevima i bačve vina su načete na radost mornara, sitnog svijeta i Indijanaca.
Dok su se uzvanici raspoređivali oko stola u golemoj dvorani, Anđelika umakne u kuhinju.
Morala je nešto popiti inače neće biti u stanju izdržati bol koja ju je mučila. Dolazilo joj je da prasne u smijeh ili da udari u plač. Sama nije znala na što da se odluči. Ukratko, nikad nije bila bliža živčanom slomu nego tog trenutka. Joffrey je prevršio svaku mjeru i naprosto se rugao na njen račun.
Daj mi jedan polić onog vina tamo - reče Davidu Carrereu pošto je onjušila burad u skladištu.
Jedan polić! - upita dječak razrogačivši svoje okrugle oči. - Za vas! To je bijelo vino iz Bordeauxa, znate, gospođo, jako je kao sunce usred ljeta!
To mi baš i treba!
Sa svojim polićem u ruci Anđelika se vrati u kuhinju i stane ispred ognjišta na kojemu su se vrtjeli raznjevi ošinuvši podrugljivim pogledom gospođe Gouldsboroa što su bile zaokupljene udešavanjem svojih haljina i kosa.
Gospođe Manigault, Mercelot i druge iz njihova društva došle su načas u kuhinju pod izlikom da bi pomogle, ali, u stvari, da se pogledaju u ogledalo i udese kosu i kapice.
Onda - obrati im se Anđelika - kakvo mišljenje imate o svom novom guverneru. Zabacivši glavu unazad, prasne u smijeh.
Vidim što vas muči, lijepe moje prijateljice! Pričalo se koješta na moj račun, te se niste nadali otkriću što ste ga čuli. Ha! Eto kakve veze postoje između njega i mene... Zlatobradi je također bio za mene drug koji mi je spasio život tamo, u Maroku! Može li čovjek zanijekati nekoga tko mu je spasio život...? Nema li pravo da mu skoči oko vrata ako ga more nekim slučajem nanese na nj...? Ali to je bilo dovoljno da se bruse jezici, da se šire klevete, da se prijateljski susret pretvori u podlo izdajstvo, u jabuku razdora... Suviše ste požurile da vidite opačinu i pokvarenost tamo gdje ih nije bilo...
Zajedljiv smijeh grofice de Peyrac silno ih je ponizio.
Mada je znala da je samo pola istine bilo u onome što je tvrdila, Anđelika je gotovo sama povjerovala u svoje tvrdnje. Kurt Ritz je bio daleko, jadan čovjek! Nitko od njega nikad neće tražiti da dođe posvjedočiti na javnom mjestu ono što je zaista vidio, ili vjerovao da vidi, pri svjetlu voštanice u noći svog bijega s broda.
Da znate, drage moje prijateljice, da će ogovaranja upropastiti Novi svijet kao što su upropastila Stari - zaključi Anđelika i do zadnje kapi ispije polić bijelog bordoa.
Netko proviri glavom kroz vrata.
Gospođo grofice, traže vas u velikoj dvorani.
Odmah dolazim.

69.
ZABAVA S FILOZOFSKOM RASPRAVOM
Na meni je red da svima vama što se nalazite ovdje poklonim nešto što će vas obradovati - izjavi Anđelika zauzevši mjesto u svečanoj dvorani.
A pošto je razbudila njihovu radoznalost, nastavi:
Jedno burence pravog konjaka što mi ga je, prošlog tjedna, poklonio jedan vrlo ljubazan kapetan, Bask.
Vijest je izazvala buru odobravanja.
Pošaljite mi Adhemara - Anđelika naredi jednom od ljudi što su posluživali za stolom.
Kad se vojnik pojavio, kao i uvijek zabezeknut, ona ga zamoli da pođe u logor Champhain i donese prtljag što ga tamo bijaše ostavila onu večer kad je stigla u Gouldsboro.
Pošto je Adhemar izašao, njegova čudna pojava u uniformi francuskog kralja izazove razne komentare, našto Anđelika ispriča pothvate bezazlenog mladića. Svojom ih pričom uvuče u živ razgovor s bezbrojnim šalama.
Jela su se redala jedna za drugima obilna i ukusna. Zaklano je jedno svinjče. Za Amerikance ondašnjeg vremena kamenice, rakovi, purani, lolosi i razna divljač bila je svakidašnja hrana sirotinje.
Anđelika se našla Colinu s desne strane na jednoj glavi stola, dok se Joffrey de Peyrac nalazio na drugoj, i to između lijepe Ines zdesna i Abigaele slijeva, dok mu je gospođa Manigault sjedila sučelice. Malo podalje sjedio je Gilles Vanereick koji je
gutao Anđeliku svojim crnim, vatrenim očima usađenim u okruglo flamansko lice. Zatim su se redali žene i muškarci, Francuzi i Englezi, ličnosti u sjajnim odijelima ili, naprotiv, u strogoj odjeći s bijelim ovratnikom. Do njih su sjedili reformirani fratar, otac Baure, koj je nekako sam sebi bio društvom i bretonski dušobrižnik s Neustrašivog, opat Lochemer, pomalo istrošen, međutim, njemu nije nimalo smetalo susjedstvo pastora Baucairea i velečasnog Patridgea. Akadijski plemić, gospodin de Randon, što je jutros stigao iz Port-Royala razgovarao je uglavnom sa svojim bratom po ocu, jednim od velikih poglavica Mic-Maca. Iako je ovaj brisao usta kosom, činilo se da svojom carskom visinom predsjeda tom skupu.
On je svojom pojavom za stolom, nema sumnje, čudio i sablaznio Engleze, ali su ga prihvatili kao znak francuske originalnosti od koje im se često kostriješila kosa, ali koja kao da je bila stvorena zato da strancima olakša da upoznaju radost slobode, nastranosti, pa čak i grijeha ne braneći im da u tim stvarima sami preuzmu inicijativu. I tako vrlo strogom John Knox Matheru nije uopće padalo na pamet da se ogriješio o vrlinu umjerenosti veselo prazneći kositreni pehar, baš zato što su i ta vina predstavljala u neku ruku francusku originalnost.
Francuz je bio domaćin, Francuskinja je bila domaćica, što je ovoj davalo pravo da bude lijepa, blistava, raskošno odjevena i da svim tim čarima privlači muške poglede. Utoliko gore što su je ti opasni izazovi neizostavno dovodili u položaj da griješi protiv šeste zapovjedi božje. Jer i za samog Boga francuski je grijeh napola oprošten, a ako se od Španjolke, uzvanice za tim stolom, širio miris jasmina isto tako vatren kao i pogled njenih baršunastih očiju poluskrivenih iza lepeze od crne čipke, bojazan i užas od takvog susjedstva ublažavala je činjenica da su se nalazili za francuskim stolom, na zemljištu ustupljenom jednom Francuzu.
Genij te rase, ošamućene i vesele, nije li se sastojao upravo u tome da u sve situacije unese malko svoje veselosti?
Nije li istina da smijelost kojom se Francuzi miješaju s drugim narodima u svojim naseobinama ne dovodi do krvavih obračuna što bi bilo sasvim prirodno, već, u najgorem slučaju, izaziva laku omamljenost koja daje čovjeku mogućnost da u toku jednog sata sanja kako su svi ljudi braća i kako je proklestvo ukinuto...?
Engleski admiral izjavi:
Za vrlo kratko vrijeme Gouldsboro će postati najraskošnije mjesto na američkoj obali. Ne znam da li Španjolci u svojim utvrđenim gradovima na Floridi mogu provoditi ovako veseo život. Istina je da ih vi, gospodo gusari, ne puštate nikad na miru - zaključi okrenuvši se prema Gillesu Vanereicku.
Samo što oni na naše napade odgovaraju isuviše grubo. Uostalom, zbog toga se i nalazim ovdje. Slažem se s vama da je ovdje ugodnije nego igdje drugdje.
Što vi mislite, gospodine de Peyrac o geniju koji iz Zla, što je posvuda izgledalo nepobjedivo, izvlači jedno prihvatljivo Dobro, jer nije dovoljno samo željeti Dobro, već treba - kako bih kazao - utjeloviti to Dobro? - upita Knox Mather kojega su mnogobrojna jela i pića, naravno, gurale da povede razgovor o onome čime se najviše bavio, to jest o intelektualnim i vjerskim problemima.
Ne vjerujem da se tu radi o geniju - odgovori Peyrac - već da se prednost dade životu. Nanijeti smrt je ponekad neophodan čin, izazvan nesavršenstvom svijeta, ali po, mom mišljenju, jedino u ovom životu se nalazi pravo Dobro.
Svećenik nabra obrve.
Niste li vi donekle pristalica onog Barucha Spinoze o kojemu se naveliko priča među filozofima, tog Židova iz Amsterdama čije su tvrdnje u neskladu i sa židovskom i sa kršćanskom doktrinom...?
Znam da je on izjavio: "Ono što omogućuje da pojedino biće ustraje u Biću, to jest Životu, zove se Dobro, a ono što ga sprečava, zove se Zlo..."
Pa šta vi mislite o tim uznemirujućim nejasnim riječima, koje kao da niječu Bogu njegovo najviše prisustvo?
Pa da se svijet mijenja! Ali to je dozrijevanje polako i bolno. To je osobina idolopoklonika kojima mi, svi ovdje prisutni pripadamo, od svojih početaka, i mi se ne možemo izmijeniti. Vi, gospodo reformisti, vi ste izvršili jedan napor u tom smislu time što ste uništili kipove po crkvama, a vi, gospodo Englezi, vi ste napravili korak prema liberalizmu odrubivši glavu svome kralju, ali čuvajte se dobro, jer se ponekad jedan korak učinjen naprijed plaća s dva koraka nazad.
Gospodo, gospodo - poviče otac Baure sav prestrašen - što to vi pričate? Ja se ne bih smio nalaziti za vašim stolom. Vaš razgovor smrdi na sumpor... Odrubiti glavu kraljevima! Uništiti kipove... Gle, gle! Zar zaboravljate da smo mi Božji stvorovi i da smo kao takvi dužni poštivati njegove zakone, to jest pokoravati se onom redu na zemlji što ga je on sam uspostavio kao što su dogme svete crkve u prvom redu, a potom odluke kraljeva koji nama upravljaju po božanskom pravu. Njima odrubiti glavu! Ne sanjajte o tome...! Vatra paklena vas očekuje. Ovdje se govore stvari od kojih čovjeka podilaze ježuri...!
Ali se i pije vrlo dobro vino - umiješa se Vanereick. - Radije pijte, dobri moj oče. Najgore se riječi zaborave na dnu čaše.
Jest, pijte - zaintačila je i Anđelika osmijehnuvši se fratru da bi mu pomogla da dođe k sebi.
Vino je također dar božji i nema boljeg lijeka da se zaboravi sve ono što dijeli Francuze i Engleze ovdje okupljene.
Adhemar proturi glavu kroz poluotvorena vrata.
Donio sam vaše burence, gospođo grofice. Ali što da radim sa sandukom engleskih skalpova gospodina baruna?

70.
ANĐELIKIN SMIJEH
Anđelika se smijala kao luda.
Nekoliko čaša bijelog vina i toplina dobro začinjenih jela već su je bili uzbudili.
A to je njeno uzbuđenje doveo do vrhunca Adhemar kad ju je došao pitati što će učiniti s kovčegom engleskih skalpova baruna de Saint-Castinea.
Na sreću, to se pitanje priprostog vojnika izgubilo u općoj graji razgovora. Anđelikin praskavi, laki, zračni smijeh skrenuo je pažnju uzvanika pozvanih na banket s Adhemarove osobe na njenu iznenadnu, ali zamamnu i u dobar čas naišlu veselost. Videći da je privukla sve poglede, Anđelika je svoje goste uvukla u splet šala, duhovitih izreka i doskočica čime je na neki način htjela opravdati svoju pretjeranu veselost.
Nismo li mi upali u samo srce razuzdanosti, razvrata i pogubne raspojanosti, brate?
obrati se pitanjem svojim suvjernicima John Knox Mather čije su oči blistale u vjerskom zanosu kao oči mučenika na lomači okruženoj plamenom.
Po hodanju samim rubom ponora a da se ne upadne u nj prepoznaje se snaga kojom je Gospod obdario svoje izabranike - odgovori velečasni Patridge nadjačavši svojim dubokim, pećinskim glasom, prasak smijeha.
Nikad ti puritanci nisu bili tako sretni i tako zadovoljni vlastitim otporom što su ga pružili iskušenju kao u tom trenutku kad ih se razuzdanost gotovo doticala.
Anđelika se još jače uze smijati te su joj ponekad, u nastojanju da se suzdrži, gotovo suze navirale na oči. Zanesena plemenitim pićima, većina se uzvanika rado povodila za njom.
Pa neka, utoliko gore ako je njena veselost bila neprilična i neumijesna. Nije li joj gospodar Gouldsboroa nametnuo tu ulogu, pred licem svih, ne obazirući se na patnje njena razdirana srca. On je objavio da ona mora biti grofica de Peyrac. Bez pogovora. Dramu koja ih je odvajala trebalo je potisnuti u kraj, zanijekati. A nema sumnje da je njemu do toga bilo stalo manje nego njoj. Više nije znala šta on misli. Gotovo joj je bio draži njegov bijes nedavne večeri nego ova njegova prividna ravnodušnost, odvajanje kojim se pretvarala u običnog piona što ga je on pomicao po svojoj šahovskoj ploči, ova brižno podešena komedija koja je služila njegovim vlastitim planovima. Dotle je išao u svom makijavelizmu da ju je posjeo Colinu s desne strane.
Da je Colin bio manje plemenit, njegovo prisustvo bi je bilo manje smućivalo. On bi njeno srce ispunjao manjom toplinom. Razdražena do najveće moguće mjere, osjećala je opaku želju da uništi duh suradnje koji se uspostavio između njega i Joffreya, da mu dosegne do srca, da ponovo osjeti svoju moć nad njim. Njene blistave oči tražile su njegov pogled. Žderala se od bijesa ne nalazeći u njemu, kad bi se prema njoj okrenuo, ništa do vedru i neopasnu ravnodušnost. Joffrey ju je i od njega odijelio. Sve joj je uzeo, sve joj je ugrabio i odbacio je od sebe pošto ju je potpuno opljačkao.
Takve su muke razdirale njeno srce i njen smućeni duh, dok je, kako se činilo, na svoje goste ostavljala dojam najraspoloženijeg i najposebnijeg stvorenja dajući sjaj svjetlosti i izobilja tom rustičnom stolu za kojim su prognanici, u svom siromaštvu pokušavali oživjeti raskoš Starog svjeta.
U čitavom skupu jedino je Joffrey de Peyrac bio u stanju razaznati koliko je napetosti, i pomalo usiljenog oduševljenja bilo u Anđelikinu smijehu.
Isto tako kao i njegovi uzvanici i on je razabrao u Adhemarovim riječima nejasnu priču o "engleskim skalpovima" što je i izazvalo Anđelikinu velesost, ali po ugledu na njih, videći da je vojnikove riječi potisnuo žamor razgovora, nije želio čeprkati po toj stvari. Vidjet će već kasnije o čemu se radi. Nije bio trenutak da sada poduzimlje sumnjive istrage.
Ona se smijala, ali je i patila. Peyrac uznemiren njenom blistavom ljepotom, razdražen njenom smjelošću i izazovno i ponosno podignutom glavom, njenim sivuše lijepim očima uprtim u Colina, protiv volje se diveći spremnosti kojom je podigla rukavicu što joj je on dobacio, dočekala poniženje na koje ju je on osudio, nije nikako mogao dokučiti na kakvom se izvoru napajala patnja što je podrhtavala u njoj.
Budući da ju je grubo odbio od sebe i bacio je u mrak, njeno mu je žensko srce postalo nevidljivo. Nije više bio kadar da u njemu jasno čita. Nestalo je vidovitosti koja je dotad postojala između njih.
Nije se usudio pomisliti da je ona patila upravo zbog njega.
Modrica što joj je oskvrnula lice, a koju ona nije uspijevala sasvim sakriti pod ličilom, činila ga je opreznim. Anđelika je bila ponosna poput svih žena visoka roda. Taj njihov ponos je bila mješavina gordosti, svijesti o vlastitoj vrijednosti i vlastitom rangu. Zbog tog ponosa ih je bilo teško podvrći svojoj volji i osvojiti pa čak i onda kad su čitavo djetinjstvo provele lunjajući okolo bose hraneći se uglavnom kestenima. Osjećaj o višem porijeklu utkan u samo meso. Hoće li Anđelika ikad zaboraviti kako je s njom postupio? Mada nije htio priznati, taj ga je nemir mučio otkako je, sutradan poslije strašne večeri, opazio njeno lice u dimu kojim je to jutro obavila ne manje dramatična bitka. Spopao ga silan strah. "Ne mogu vjerovati da sam je tako snažno udario", mislio je poražen. Nikad nad njim nijedna žena nije imala moć da se do te mjere zaboravi.
"Ta mogao sam je ubiti!"
Bijesan na sebe, postajao je još kivniji na nju i, što je bilo najčudnije, morao je priznati da ga je još jače privlačila...
Kad bi mu oči pale na nju, osjećao je kako ga uzburkani osjećaji, u isto vrijeme i osjećaji i pohota, vuku neodoljivo prema njoj s željom da je stisne u zagrljaj. Već dugo je nisu opasale njegove ruke. Nije li Gilles Vanereick imao pravo kad mu je, skrivajući svoju bogatu mudrost pod brbljivošću veseljaka, savjetovao blagost: "Vjerujte mi, gospodine Peyrac vaša žena pripada onoj vrsti žena koje su 'vrijedne' da im se oprosti..."
Nije mogao a da ne misli kako je ona, uprkos svojoj krivnji, u potpunosti izvršila zadatak "grofice de Peyrac" što su ga od nje tražile okolnosti i da se pokazala dostojnom njega u toku ona tri bolna i odlučna dana. U potaji će joj za to uvijek biti zahvalan.
Promatrajući je kradom, nije se nikako mogao oteti dojmu da je čitava njena pojava zaista bila "vrijedna" da joj oprosti. Ne samo zbog njene ljepote, zbog savršenstva njena tijela - tog groznog vrela iskušenja pred kojim kao takvim nije bio baš sklon da poklekne - ali nadasve zbog "nje" same, zbog njena čitavog bića koje, za nj, nije imalo cijene.
U trenutku kad je mislio da je mrzi, upao je u zamku tajne i jedinstvene Anđelikine vrijednosti.
Onog jutra kad se bijesna bitka vodila na Marijinom srcu, zadihan od zadanih udaraca, zaustavio se, siguran u pobjedu i, videći kako su jezive bile posljedice borbe, pomislio je kako je prava sreća što je ona bila u Gouldsborou...!
Čim su jadni ranjenici doznali da se ona nalazi u Gouldsborou, srca su im zakucala nadom, pa čak i u onih koji su je poznavali samo po čuvenju. "Gospođa sa Srebrnog jezera" Francuskinja koja posjeduje moć da ozdravljuje! Lijepa žena! Ona što poznaje sve tajne biljki... tajne ozdravljenja. Njene su ruke obdarene čarolijama, ako je vjerovati onome što se priča... Na žalu je... sad će doći... Spašeni smo..."
Svi su je ljudi obožavali! Što se tu moglo?
U tom trenutku njen ga je smijeh i raspaljivao i mučio, kao i sve druge prisutne muškarce, i svojim ga čarom silio na blagost, na podlu predaju.
Dok je ćaskao sa svojim gostima za svečanim stolom, u dnu njegova bića, dva su se blistava ženska lika miješala. Anđelikine slabosti nisu mogle umanjiti njenu ljudsku vrijednost koja ga je na kraju svladala - on je to jasno uočio - i u njemu razivio osjećaj tako prisno povezan sa sklonošću što ju je gajio prema njoj, osjećaj koji ga nije mogao odvojiti od onog drugog njenog lika, opasnog i nestalnog što je izazivao njegov bijes. Mrzio je ženu koja nije bila u stanju ukrotiti svoju put, čija lakoumnost zavređuje svaki prezir, a žarko je žudio za onom drugom, prijateljicom, drugaricom, svojim povjerenikom, svojim divnim i putenim skloništem.
Prošlo je već mnogo vremena što je nije stisnuo u zagrljaj. Tijelo mu je žudilo za njom takvom snagom da ga je to ništilo.
Iznenadni razdor otvorio mu je ranu kroz koju kao da je otjecalo nešto od njegove tjelesne snage. Spavao je loše. Noću su ga mučili nestrpljenje i nemir. Gdje si sada moja glatka, moja slatka, moja bijela, moja nježna ženo?
"Gdje je tvoje rame na koje naslanjam svoje čelo? Gdje su tvoji nježni, tvoji magični prsti koji su ponekad hvatali moje lice i vukli ga prema svojim usnama pokretom u kojemu se osjećala neodoljiva želja ljubavnice, ali isto tako i topla nježnost što ispunja srca majki, nježnost koje se mi, ljudi, uvjek sjećamo s osobitom čežnjom." Grof priguši uzdah koji mu se nesvjesno penjao prema usnama.
Što li je sada mislila, tamo na drugom kraju stola? Više nije znao.
Poslijednih mu se dana događalo da je oklijevao kad mu je trebalo donijeti neku odluku, počeo je sumnjati u samog sebe.
Jedino u pogledu Colina Paturela nije ni časa oklijevao. Colin, kralj robova, bio je čovjek takvih osobina za kojim je on već dugo tragao. Od onog trenutka kad ga je prepoznao, više u njemu nije gledao suparnika, već je odlučio da ga nikakvo "pitanje žene" neće odvojiti od tog čovjeka koji je bio stvoren da upravlja gomilom.
Pa ipak, on je svojim vlastitim očima vidio kako je Anđelika svojom nježnom i maznom rukom, prešla preko njegova gruba čela, preko one njegove lavovske grive. Koliko li je samo pretrpio, tamo na otoku, dok je svakog trenutka očekivao da će ga ona iznevjeriti!
Od prvog trenutka, čim je, sakriven između stabala otoka, primijetio gusarovu priliku, odmah je u njoj prepoznao kralja robova Mule Ismaila u Meknešu. To je sve objašnjavalo, time je čitav događaj postao ozbiljniji, tragičniji. Oduvijek je znao da je Anđelika voljela tog čovjeka, i to na način koji je u njemu izazvao žestoku ljubomoru. Jer Colin je i zavrijedio da ga takva žena zavoli.
Pri tom sjećanju oštar mu se otrov ponovo razlije u srcu. Plan što ga je smislio i, tako reći, protiv volje svih građana Gouldsboroa, proveo u djelo, sada mu se činilo da je nadilazilo njegove snage.
Upravo je prema njemu ona u tom trenutku podigla svoje prekrasne oči, tražeći sukrivnju u očima golemog Normandijca koji se pravio, želeći ostati vjeran i pošten prema de Peyracu, da ne zamjećuje želju njena izazovnog smijeha. Čuo je kako mu se obraća pomalo podrugljivim glasom:
Gospodine guverneru, meni se čini da ste me vi zvali jednostavno Anđelika kad smo zajedno bježali kroz Maroko! Hoćemo li i ovdje zadržati te bratske običaje kršćanskih robova?
Mala droljica! Ne samo da je bruku što ju je pogodila dočekala otvorena lica, već je uzvraćala udarce zajedljivim oružjem.
Baš je bio lud što se raznježio nad njom. Ako je trpjela, pa neka trpi. Zaslužila je da je kazni.
Sad je Peyrac s više pažnje počeo udvarati svojoj susjedi s lijeve strane, gospođici Ines y Perdido Tenares, pohotljivom proizvodu karipske, španjolske, portugalske krvi, čije su oči, crne poput crnog jantara, ljubomorno zirkale u njena Gillesa, tog veseljaka isuviše opčinjenog dražima nasmijane domaćice.
De Peyrac dodirne prstom bradu lijepe mulatkinje sileći se da okrene glavu od prizora koji ju je žalostio, i da ga pogleda.
Najbolje da se uzajamno tješimo, senorita - reče joj ispotiha na španjolskom.

71.
ZNAKOVITA ŠETNJA PLAŽOM
Coline, on me više ne voli! Čitavu je večer udvarao onoj Ines. Zasitio me se! U polumraku hodnika Anđelika je posrtala gurkajući pri tom Colina u rame.
Svečana je gozba bila pri kraju. Oblačna je noć iz dubine pozlaćenog neba bacala svoju jedva zamjetljivu i izmučenu svjetlost po neredu na žalu, gdje su ludovale u plesu i smijehu vesele skupine ljudi i žena. Neki uzvanici su se još zadržali u svečanoj dvorani čvrsto se zaljepivši za svoje stolice.
On me više ne voli... Umrijet ću... Nikako ne bih mogla podnijeti da on voli neku drugu ženu!
Umiri se. Pijana si - odgovori Colin pomirljivo.
Pa i njega je, ugrijanog od pića koje je nerado pio, mučilo što se između njega i svijeta ispriječila laka izmaglica pijanstva, i što je nije mogao stegnuti u svoj zagrljaj.
Svečanost je napustio zato da bi obišao svoju posadu. Digao se iza stola kazavši:
Idem da vidim šta rade moji momci.
Anđelika je pošla za njim. Objesila se o njega, sva smućena od mnogih čašica konjaka što ga je popila, ali i od patnje koju nije uspjela svladati.
Prijateljstvo što ti ga je iskazao, dovodi me u iskušenje, a mene je odbio od sebe, odbacio, prezreo... To nije pravo...? To je SRAMOTNO!
Štucala je pomalo ponavljajući stalno svoje jadikovke.
Slušaj, mala! Hajde, prošetaj se malko po mraku! - reče Colin. - Poslije će ti biti bolje.
Pa da! Vi muškarci, vi uvijek se držite skupa kad se ra… radi o tome da se po… ponizi jedna žena… kad… kad joj se želite nar… narugati! I ti, eto i ti si me izdao!
Hajde, umiri se…! Sad je sve uređeno. Ne razbijaj sebi glavu koječime! De, umiri se!
Osjećala je da je Colin ponovo bio pravi Colin, kadar da bude nepristupačan kao i Joffrey, i da, kao i on, ukroti, ako je tako odlučio, svaku putenu želju ma kako silovita bila.
On je odlučno odvoji od sebe, uze je promatrati dok mu licem prelije val tuge.
Ti ga isuviše voliš - prošaputa odmahujući glavom. - On te drži u svojoj vlasti, potpuno gospodari tobom. To te boli i zbog toga ti đavo ne da mira. Hajde, prošetajmo malko, moja lijepa… moja lijepa robinjice!
Odvuče je prema žalu i napusti je kad se ona uputila prema rtu na istočnoj strani. Colin je bio u pravu.
Svježi večernji zrak ubrzo je raspršio njen mamurluk. Sigurnijim korakom pođe prema liticama želeći da na svom putu ne naiđe na živo čeljade, da nikoga ne sretne. U njenu je duhu kipjelo kao što mošt kipi u kaci ispunjenoj opasnim parama.
Joffrey je očito pokazao da se okrenuo od nje.
To ne! Nikad neće dopustiti da Joffrey stegne u zagrljaj neku drugu ženu, da u toj drugoj ženi utažuje svoje užitke ili još gore... da mu ta druga postane povjerljivim drugom. Ako je na taj način misli kazniti, onda će ta kazna biti potpuna. Ona će se ubiti... ili će prije ubiti tu drugu ženu!
Bila je do srži uvrijeđena što je on prije oprostio Colinu koji ju je htio imati, nego njoj što mu se umalo nije sasvim prepustila.
To ortaštvo muških pohota najviše ju je ogorčilo.
Ljudi su bili stvorovi s kojima se nemoguće složiti, koji neće da te shvate. Samo se badava napinješ i kiniš.
Uvijek vas uspiju prevariti ili vas potpuno zbuniti svojim posebnim rasuđivanjem. Dosta joj je bilo i njih i njihovih prohtjeva.
Previjati ranjenike iz njihovih ratova, hraniti i odgajati djecu što su došla na svijet iz njihovih užitaka, čistiti njihova oružja, tokom dugog niza godina čistiti tragove njihovih koraka po podovima njihovih kuća, pripremiti divljač iz njihovih lovova, čistiti ribu iz njihovih ribolova. Za muškarce je sve to bila plemenita, ali za žene nezahvalna muka!
Nema tome ni tjedan dana što je plesala i skakala oko vatri baskijskih ribara na otoku Moneganu nošena životnom radošću i čvrstom rukom velikog Hernanija.
Mada odvojena od Joffreya, bila mu je tada bliža no što mu je danas. Već tri dana nisu jedno s drugim prozborili riječi. Činilo se da više i ne postoje jedno za drugo.
U nekoliko dana, manje od jednog tjedna, ispred njihovih koraka se rastvorio jaz, neprelazan se zid podigao. Sve se tako splelo da su oni sami hrlili prema rješenju da svoju ljubav pokopaju ukoliko je već nisu pokopali.
Odjednom kao da joj je nošen vjetrom, šapnuo neki glas: "On će vas razdvojiti... vidjet ćete! Vidjet ćete!"
Srsi je prođu čitavim tijelom i ona se zaustavi na samom kraju rta. Mislila je na čitav niz okolnosti koje su je odvukle na put na kojemu je javno osramotila čovjeka kojega je obožavala. Kao da je sam nečastivi u to umiješao svoje prste. Zavrzlama slučajnosti i nesreća koju nije bilo moguće drugačije objasniti no da su se svi opaki dusi pakla okomili na njih, da ih upropaste.
Obuze je strah. Onaj isti što ga je neku večer osjetila kad ju je onaj neznanac blijeda lica vodio prema otoku. I sama je već počela vjerovati u đavole... kao i sav ostali svijet u toj prokletoj zemlji.
Okrenuvši se prema Gouldsborou pomisli: "Ima mjesta gdje lutaju duhovi..."
Je li i Gouldsboro bio jedno od tih mjesta? Je li njemu zaista bilo suđeno da bude poprište nadzemaljske drame, kao što bijaše prorekla ona redovnica u Quebecu?
"Ali nisam ja onaj ženski demon" reče Anđelika gotovo vičući. "A tko je onda?" Nekako protiv volje u sjećanju joj iskrsne vjersko proročanstvo koje bijaše do najveće mjere uzbudilo kanadsko stanovništvo.
"Našla sam se na obali morskoj. Šuma se prostirala do samog žala... Pijesak je imao crveni odsjev... Na lijevoj strani bijaše sagrađena drvena zgrada, nad njom kula na kojoj je vijorila zastava, a oko zgrade visoka zgrada od balvana... Posvuda u zaljevu veliki broj otoka, kao usnula čudovišta… U dnu obale, pod liticom, kuće napravljene od drva svjetle boje... U zaljevu su se njihala na sidrištu dva broda... S druge strane, milju ili dvije daleko, nalazio se zaselak, oko svake kućice vrt sa cvijećem. Čula sam kako nad zaljevom krijeste galebovi i morovani..."
Vjetar je svijao Anđelikine kose. Njene su je kose obavile kao neki ludi ljudski stvor, koji ju je načan napuštao, a čas je opet čvrsto stezao šapćući joj u uho riječi nabijene jezom.
Pripivši se uz vršak jedne litice Anđelika je promatrala Gouldsboro.
Crvenkasto se žalo protezalo ispred nje i smaragdni otoci nalik pozaspalim čudovištima. I "drvena kula nad kojom vijori zastava", i zaselak na Champlainovoj poljani po kojoj su se počele širiti ruže.
"Odjednom iz morskih valova izroni žena nevjerojatne ljepote. Znala sam da je to ženski demon... Lebdjela je iznad vode u kojima se odražavalo njeno golo tijelo. S kraja obzorja se odvojio i u trku dojurio jednorog čiji je dugi šiljak blistao poput dragulja na zrakama zalazećeg sunca. Žena-demon ga uzjaše i pojuri zrakom. Znala sam da je pošla da uništi Akadiju, ovu dragu zemlju koju smo uzeli pod svoju zaštitu..."
Anđelika je kao izvan sebe promatrala netremice krajolik. Kao da je neka tajna bila skrivena iza tih proročanskih riječi. Sad je u to bila uvjerena. Iracionalno čuvstvo naše naravi, osjetljivo na simbole, uzbunilo joj je duh i potpuno njim ovladalo dok je promatrala krajolik kojim su lutale njene oči.
Jest, na sidrištu u zaljevu bilo je brodova, galebovi i morovrani su letjeli nad njim, a pod liticom su se vidjele kuće sagrađene od svijetlog drva.
Ona radosno krikne. Nečega se sjetila. Kad se ona, prošle godine, iskrcala na ovoj obali, nije još tu bilo KUĆA SAGRAĐENIH OD SVIJETLOG DRVA. Te su kuće sagrađene u toku zime i proljeća trudom rošelskih hugenota.
U velikom uzbuđenju uze brzo hodati i ošamućena od vjetra i vina, dok su joj se u glavi misli sustizale i preskakivale u grozničavoj brzini. Mrmljala je:
"Kazat ću im ja već... Svima ću kazati... Kazat ću onima u Quebecu, nisam ja vaš demon... Znajte da još nije bilo na ovom mjestu kuća sagrađenih od svijetlog drva kad sam se ja iskrcala ovdje… A sad su tu... Znači da tek sada, da tek treba da dođe žena-demon...!"
Uto se zaustavi, za grlo je stegne hladni, iznenadni užas... Riječi što ih je netom izgovorila učinile su joj se ludim, ali uze sve to neminovnim.
Osim broja brodova - kojih je bilo tog dana u zaljevu mnogo, a ne samo dva - ni ostale činjenice nisu odgovarale proročanstvu.
Ludog li bulažnjenja! Da je mogla potrčati k Joffreyu, on bi bio podijelio ili odbacio njena strahovanja, on bi se bio od srca nasmijao...
Samo što je sada bila sama. A njoj samoj se i otkrila, kako se čini, prijetnja s ženskim vampirom, ženom-demonom, stvorenjem blistavim koje će izići iz vode i, uzjahavši na jednogroga, pojuriti zrakom iznad akadijske zemlje da sravni sa zemljom, uništi, uništi sve na svom putu… čak sve u ljudskim srcima!
"Previše sam pila... A osim toga, vrlo sam umorna! Neće li me pamet napustiti? Moram spavati i ne misliti ni na što više!"
Tako je razmišljala Anđelika navečer onog slavnog dana kad je naseobina Gouldsboro proslavila ustoličenje svog prvog guvernera.
Kad je pala noć, Colin se još jednom obratio govorom građanima. Na kraju je mnoštvu bacio nekoliko pregršti punih zlatnika.
Budućnost Gouldsboroa je izgledala radosna. Samo su se Anđeliki činili prividnom. Poslije "nadahnuća" što ga je doživjela tamo na žalu, njenoj nevolji što je razdvojena od Joffreya pridružio se još strah da su oni oboje, vjerojatno, žrtve nečijeg uroka.
Posvuda je vidjela opipljive znakove svojih predosjećaja te ju je smijeh, pijesma, ples, sveopća radost vrijeđala, činila joj se uvredljivom uzmicanjem, pred nesrećom za koju je bila sigurna da im ide u susret. Koja je možda već bila među njima! Kao crv u, naizgled, zdravom voću. Možda je ženski vampir već lunjao naokolo keseći se. Zavijanje noći, kriještanje ptice, to je bio smijeh žene-demona! Kome da povjeri svoje tjeskobe?
"Suviše sam pila... Sutra će sve ovo proći... Sutra ću poći k Joffreyu. Mora mi dozvoliti da se sastanemo. Da mi kaže što misli sa mnom uraditi. Da mi kaže hoće li me otjerati ili će mi oprostiti. Ovako ne možemo nastaviti... Jer ćemo inače biti slabi i žena-demon će nas uništiti... Ali što to bulaznim! Ništa u svemu tome nije istinito... Nitko neće izići iz vode krenuti prema nama. To je strašno. Mi ćemo biti snažniji od nje... Zato se ne smijemo razdvojiti... Sve mi se čini da imam groznicu. Danas sam dobila svoje. Zbogom, gospodo, prepuštam vas vašim veličanstvenim planovima." Pođe od skupine do skupine ljudi koji su još uvijek pjevali oko zapaljenih vatri na žalu usred noći. Svi su je bučno i veselo pozdravljali. Zatim pođe do Joffreya de Peyraca i Colina Paturela koji su stajali jedan kraj drugoga ispod tvrđave, gdje su i dalje primali čestitke razdraganog naroda. Šuteći im priđe, pokloni im se i povuče se. Posrtala je idući putem što je vodio u tvrđavu ne osjećajući poglede dvojice ljudi koji su je, protiv volje, pratili.
Ispod prozora, u dvorištu tvrđave, mornari su razgovorali, truseći zadnje police.
Na kraju krajeva, mi smo "nasamareni" - reče jedan od ljudi s Marijina srca. Dobro je biti naseljenikom u lijepom kutku, ali ja ovdje ne vidim što se tiče žena, drugih osim hugenotkinja ili divljakinja. Nadničiti u Americi, neka, ali ne sam. Dogovoreno je da će nas kod kuće čekati pripremljena njupaža i bijela žena, katolkinja, u blazini! To sam želio, zato sam i potpisao ugovor.
Poručnik Parssempuy ga dobrano podboči laktom u rebra.
Hej, momče, ne budi previše izbirljiv. Ti si danas vidio zalazak sunca iako je bilo određeno da ovaj dan danas bude dan tvoje smrti. Najlepša žena koju ćeš noćas stiskati u zagrljaju, to je život. Druga će se uskoro pojaviti na obzorju. Imaj pouzdanja i strpljenja! Nije važno što u ovom trenutku nema izgleda da se odnekud pojavi neka žena.
Molite se, draga moja braćo - umiješa se otac Baure - molite se i Bog će uslišiti vašu molbu.
Momci oko njega prasnuše u smijeh.
Hej, fratre - nato će jedan od njih - ne želim pobijati tvoje tvrdnje, ali kaži nam je li tebi jasno kako će se Bog snaći da od danas na sutra i izvući iz pijeska dvadeset do trideset dobrih djevojaka spremnih za udaju i dostojnih da se združe s plemenitim pustolovima kakvi smo mi?
Dakako da mi nije jasno - mirno odgovori reformirani fratar - ali Bog je veliki! Sve on može učiniti svojom moćnom rukom. Djeco moja, molite se i te će vam žene biti dane.

72.
BRODOLOM U RANIM JUTARNJIM SATIMA
Bog je velik, Bog sve može, treba to reći!
A evo kako su dobričine s Marijina srca, ti preobraćeni gusari već sutradan, vrlo čudan je to dan bio, došli do žena.
Neki čovjek je trčao duž puta koji je od Zaljeva Bleue vodio u Gouldsboro. Naleti kiše napuhivali su njegov ogrtač, ali on je jurio sav zadihan. To je bio trgovac papirom Mercelot čiji mlin je bio podignut po strani naselja.
Kad je stigao u luku, odmah je uzbudio stražare,
Brzo. Požurite! U Zaljevu Bleue se nalazi jedan brod u velikoj opasnosti.
Anđeliku, koja je spavala tvrdo poput kamena, probudila je svjetlost iz dvorišta utvrde. Tek je počelo svitati. U prvi mah je povjerovala da se to svečanost nastavlja, ali po gužvi što je vani vladala, shvati da se nešto neobično događa. Na brzinu se odjenula i sišla u dvorište da se obavijesti.
Pri svjetlosti fenjera Mercelot je nešto objašnjavao na zemljopisnoj karti što ju je držao grof.
Bit će da su udarili u podvodne stijene Morne Moinea, to jest na ulazu u mali zaljev gdje rastu šumarice, ali poslije ih je more bacilo prema Zaljevu Bleue.
Hm! A što ih je moglo baciti? - poviče grof.
Pa oluja...
Kakva oluja? Ta nikakva oluja ne bjesni. Zaista, to je bilo čudno.
Jasno, vjetar je puhao i more je bilo uzburkano, ali nebo je bilo vedro, a svi su brodovi na pučini mogli dobro vidjeti obalu zahvaljujući mnogim svjetionicima.
O kakvom se brodu radi? O brodu na bakalare?
Otkud bih ja to znao...? Još je isuviše mračno, ali s tog broda dopiru krici od kojih se čovjeku diže kosa na glavi. Moja žena i moja kćer su već na žalu, a zajedno s njima je i služavka i susjed.
I tako, tek što su se malko odmorili od jučerašnje svečanosti, žitelji Gouldsboroa su u ranu zoru bili na nogama, još mamurni od sna i pod dojmom tjeskobe što su je u njima izazivali, u toj vjetrovitoj zori, krici ispunjeni strahom i tragedijom. Ti su krici do njih dopirali kroz sivilo polumraka koji je svakim trenutkom bivao prozirniji tako da su dolje, u razini valova, primijetili jarbole broda kojega su valovi već napola bili progutali.
Anđelika je bila na obali s većinom gospođa iz Gouldsboroa.
Brod u opasnosti do ograde je već bio pod vodom. Vrlo čudno je bilo da još uvijek ne bijaše potonuo. Struje na ulazu u zaljev bacale su ga s jednog do drugog kraja poluotoka koji su zatvarali zaljev. Svakog časa su očevici očekivali da će se razbiti o litice i prsnuti poput suviše pune bačve. Umjesto toga, brod bi usmijerio u protivnom smjeru klateći se sa svoja tri jarbola na kojima su visila i lomatala se slabo osnašćena jedra i beskorisni konopi.
Samo da izdrže do dolaska šebeka i kutera iz Gouldsboroa kojima su zapovijedali Joffrey de Peyrac i Colin Paturel. Brodovi su upravo obilazili Rt Yvernec.
Vjetar je donio očajne pozive u pomoć, krikove koji su parali srca, koji su utoliko tjeskobnije djelovali što se, zbog valova uzburkanog mora nije vidjelo one koji su te pozive uzvikivali.
Skupina mornara i ribara koja je iz Gouldsboroa krenula kopnenim putem k mjestu nesreće oboružala se čakljama, kukama, sidrima i svom vrstom konopaca.
Pod zapovjedništvom Hervea Le Galla, trojica uskoče u Mercelotov ribarski čamac i snažno zaveslaju.
Ostali se poredaju duž litica da bi spremno dohvatiji i pružili pomoć onim brodolomniciina koji se plivanjem pokušaju dočepati obale.
Pripremit ću pokrivače, juhu, topla pića - odlučno reče gospođa Mercelot. - Dođi Bertille.
Anđelika je donijela meleme i šarpije da bi povila moguće ranjenike. I čuturicu ruma također. Upravo bijaše pošla za gospođom Mercelot kadli na nekoliko dužina od obale opaze kako je iz dubine jednog vala izbila nekakva splav napravljena od dasaka i slabo povezane buradi. Skupina raščupanih stvorova luđački je urlala i grčevito se držala za daske.
Žene! - poviče Anđelika. - Oh! Bože. Valovi ih bacaju na litice. Razbit će se o njih. Tek što je izustila te riječi splav, kao ponesena svojom vlastitom opakošću, džipne i baci se na jednu osobitu oštru hrid. Udarivši o nju, prsne i rasprši se u stotinu komadića istresavši, bez ikakva srama, sav svoj teret u more. Na sreću, žalo je bilo blizu. Anđelika i ostale žene pojure odmah u vodu da bi pomogle brodolomnicama.
Anđelika zgrabi dugu kosu u trenutku kad je vlasnica te kose nestala pod vodom. Uspjela je teškom mukom da održi glavu davljenice nad vodom i da je odvuče prema obali.
Sad se ustanovilo da je ta žena bila ogromnog obujma i da je težila barem sto osamdeset livri. Dok ju je Anđelika vukla kroz vodu, nije to primijetila, ali kad se dotakla žala, odmah vidje da ima posla s bremenom teškim poput kamena i da nije u stanju ni za palac pomaći tešku gomilu mesa što ju je rukama držala.
Dajte, pomozite mi! - poviče drugim ženama.
Uto pritrči neki mornar. On dozva još nekoliko drugih.
Gospode Bože, sveti Bože, koji li je vrag tjerao na more sličnu ženu! - jadali su se mornari. – Kad je netko ovako težak, ne bi se smio ukrcati na brod. Bolje bi bilo za nj da ostane na kopnu i posluži kao top u utvrdi.
U međuvremenu su gospođa Mercelot, njena kćerka, sluškinja i sluga pomogli šestorici drugih žena da se dočepaju kraja. Neke su se jezivo tresle, nesuzdrživo cvokotale zubima, a neke su opet plakale. Jedna od njih se baci na zemlju i prekriži se.
Hvala ti, dobra i presveta Djevice što si nas spasila - reče u zanosu zahvalnosti. Sve su bile Francuskinje, ali po njihovu naglasku se odmah moglo zaključiti da nisu bile iz Akadije.
Delphina se još uvijek tamo drži za stijenu! - poviče jedna pokazavši na mladu ženu koja se uspjela popeti na jednu liticu. Nema sumnje, bila je suviše iscrpljena. Na grebenu je ležala poluživa te je postojala opasnost da je valovi ponovo ugrabe.
Anđelika potrči k njoj nezaštićenim rtom i pomogne joj da se dovuče do kopna.
Uhvatite se rukama za moja ramena, draga - preporučila joj je. - Pridržavat ću vas i tako ćemo stići do onog doma što ga tamo vidite. Još malo pa ćete se naći uz veliku vatru.
Bila je to crnomanjasta djevojka lijepih i pametnih očiju i, čini se, iz dobre obitelji. Imala je još snage da prošaputa beskrvnim usnama i uz slabašan osmijeh.
Hvala vam, gospođo. Vi ste vrlo dobri!
Stižu!
Svima se ote krik nade kad su vidjeli kako su bijela jedra šebeka i kutera zaobišla Rt Cernel. Dva su se spasioca vrlo brzo približavala brodu na izdisaju.
Ima li još mnogo svijeta na brodu? - upita Anđelika mladu ženu koju je pridržavala pri hodu.
Vjerujem da ima još najmanje dvadeset mojih drugarica i nekoliko ljudi posade. Oh! Bože, pomozi im. Ne dopusti da spasitelji prekasno stignu do njih.
Ne bojte se! Gledajte, naši su brodovi već prispjeli do olupine. Sad je okružuju. Već bijaše sasvim svanulo tako da se iz daljine moglo pratiti sve faze spašavanja.
Le Gali, koji se vratio svojim čamcem punim žena, izjavi da sve one što su se još nalazile na nastradalom brodu imaju mnogo izgleda da budu spašene.
Nema sumnje, nastradali je brod tonuo, ali dosta polako tako da će svi preživjeli putnici na vrijeme prijeći na šebek. Indijanci iz zaseoka stavili su svoje čamce na raspolaganje onima što su bili zaposleni spašavanjem. Oni su također doveli nekoliko žena koje su bile nasmrt preplašene i svojom nesrećom, i videći oko sebe crvena i perjem okružena lica. Doveli su također i malog od broda čupava i raskuštrene kose. U međuvremenu su jarboli nastradalog broda bivali sve kraći i sve tanji. Bijela jedra dvaju brodova iz Gouldsboroa stalno su, poput galebova bordižala u svim smjerovima oko broda u agoniji. Na obali, spašene žene nisu dale da ih se odvuče, već su skamenjenim očima promatrale posljednje trenutke svoga broda.
Kad ga je sasvim nestalo s površine, uzeše jecati i jadikovati kršeći rukama pri tom.

73.
"NAŠA DRAGA DOBROTVORKA"
Gospođa Petronille Damourt, s "t" na kraju, isticala je debela gospođa što ju je Anđelika spasila, sjedeći sučelice grofu de Peyracu i Colinu Paturelu, utegnuta u haljinu gospođe Manigault, najprostraniju što se pronašla u čitavom Gouldsborou. Ona im je beskonačnim pričanjem, praćeno beskonačnim jecajima, pokušala objasniti svoj položaj.
Dobila je zadatak, govorila je, da za šest stotina livra u gotovu novcu, kako je ponosno nadodala, prati skupinu od tridesetak "kraljevih kćeri" koje su putovale u Quebec da se tamo poudaju za neženje, naseljenike, vojnike i oficire tako da na taj način pridonesu napučavanju kolonije.
Ali vaš se brod nije nalazio na putu za Quebec, draga moja gospođo - primijeti joj grof de Peyrac. - Naprotiv, vi ste prilično skrenuli s puta.
Zar zbilja?
Debela gospođa pogleda Colina čije joj je priprosto lice ulijevalo manje straha od lica španjolskog plemića koji ih je spasio. Colin joj se činio podesnijim da shvati patnje njena priprostog i bezazlenog srca.
Međutim, on joj samo potvrdi kao istinitu grofovu tvrdnju:
Vi se niste nalazili na putu za Quebec.
Ali gdje se onda nalazimo? Upravo nam je rečeno da se vide svjetla grada kad je brod nastradao.
Ona ih je promatrala sad jednog, a sad drugog očima ispunjenim nevjericom i strahom. Pri tom su joj suze, poput potoka, tekle niz od debljine natekle obraze.
A što li će reći vojvotkinja Baudricourt, naša dobrotvorka kad sve to dozna...? Ali što! Pa ja sanjam! Ta ona je našla smrt u valovima. Koje li strašne nesreće! Ne, to nije moguće. Naša draga dobrotvorka. Što kažem, svetica! Što će biti od nas sad kad nje više nema?
Žena je sve više jecala te joj Colin pruži rubac velik poput kuhinjske krpe. Mornari misle na sve neprilike koje bi ih mogle zadesiti. Ona obriše oči i na velike je jade uspiju smiriti.
Jadna naša gospođa! Baš ona se morala udaviti, ona koja je sanjala o tome da svoj život dadne za Novu Francusku!
I otpoče svoju priču od pradavnih vremena, a čini se da je čitava zgoda počela u ono doba kad je, kao sobarica, ušla u službu vojvotkinje da Baudricourt d'Argenson.
Nekoliko godina poslije toga vojvoda de Baudricourt premine u svojoj sedamdesetpetoj godini života poslije vrlo raskalašeno provedenog života. Uza sve to njegova je žena po njegovoj smrti naslijedila veliko bogatstvo.
Plemenita udovica, gospođa Ambroisine de Baudricourt d'Argenson, je dostojanstveno i strpljivo podnosila, u toku svog bračnog života brojna poniženja, mučenja i nevjerstva svog muža, konačno je mogla svoj život urediti prema svojim željama. Povukla se u samostan koji je sama odabrala da tu čeka smrt u molitvi i trpljenju. Uz to se, uz podršku učenjaka i astronoma, posvetila proučavanju matematike za koju je oduvijek gajila posebnu sklonost.
Uđe, dakle, kao redovnica, u samostan augustinkinja u Toursu. Ali dvije godine poslije toga njen je ispovijednik izvuče odotamo nagovorivši je da bogatstvo što ga je posjedovala stavi u službu crkve umjesto da ga troši na proučavanje matematike. Oduševio ju je da se posveti interesima Nove Francuske i pokrštavanju divljaka.
Uza sve to, udovica se predomišljala, međutim, jednog jutra baš u trenutku kad je bila sasvim budna, uđe k njoj velika žena umotana u velove od bijeloga serža i jasnim joj glasom reče: "Idi u Kanadu. Neću te ni načas napustiti!" Udovica je bila sigurna da joj se prikazala Blažena Djevica iako nije uspjela razabrati njena lica. Otada se i dušom i tijelom posvetila pomaganju dalekih zemalja. Budući da je imala smisla za poslove i da je imala veliko iskustvo sa svijetom, uspijela je prodrijeti do ministara i dobiti punomoći. Tako je ona stvorila društvo Članova naše gospe iz Saint-Laurenta. To je društvo bila neka poluvjerska, a polutrgovačka mješavina i stavivši se kao takvo u službu kralja, guvernera i misionara, osigurala je svoje postojanje.
Gospođa Petronille bijaše silno zavoljela tu dobru gospođu tako da je s njom i u samostan pošla željeći ostati u njenoj službi uprkos sve uznemirujućim izgledima što ih je nazirala u vojvotkinjinim planovima.
Trebalo je, dakle, krenuti u Kanadu, popeti se prohladnog svibanjskog jutra na onu klimavu kutiju od dasaka i platna koju nazivaju brodom, prenijeti svojih sto osamdeset livri u skladište onog čudovišta da bi doživjela tisuću smrti od kojih jedan mali dio zahvaljujući lošem vrmenu, a veliki dio opakoj ćudi djevojaka kojima je bila pratilja. A da li je mogla pustiti jadnu vojvotkinju samu i bez pomoći u trenutku kad se otputila u nepoznat svijet pun opasnosti? Kad se gospođa de Baudricourt obavijestila o najprečim potrebama naseobina u Kanadi, rečeno joj je da je više od ičega potrebno odvesti žene tamošnjim naseljenicima.
U stvari, svi tamošnji mladići i djevojke morali su biti, po kraljevu naređenju oženjeni, prije no što navrše dvadeset i jednu godinu života. Zbog toga je otac ponekog jogunastog gospodičića morao plaćati globu i svakih se šest mjeseci pred vlastima pravdati zašto još ne bijaše oženio sina.
Nedavno je upravitelj Carlon, čovjek čvrste ruke, izdao proglas kojim se zabranjuje svim neoženjenim Kanađanima da idu u lov, da ribare, da trguju s Indijancima ili da zalaze u šumu pod bilo kakvom izlikom. Iz Europe je ministar Colbert tom naređenju dodao odluku kojom se udario poseban porez na one neženje koji su bili sposobni za ženidbu. Takvi su bili isključeni iz svih počasti i odlikovanja i morali su nositi na svojim rukavima vidljiv znak svoje sramote.
Po objavljivanju tog naređenja od tisuću neženja u Quebecu, osam stotina ih je usmjerilo svoje korake prema šumama.
De Peyrac je bio u toku tih zbivanja. On je čak poznavao neke od žrtava tog zakona, među kojima su bili Nicola Perrot, Maupertuis i njegov sin, te L'Aubigneres.
Za dvije stotine drugih neženja koji su ostali u Quebecu i Montrealu pomirivši se sa svojom sudbinom, trebalo je odnekle dovući žene. Gospođa de Baudricourt je htjela sudjelovati u tom plemenitom zadatku. Ona preuzme na se dužnost da se pobrine za one što ih nazvaše "kraljevim kćerima". Dala im je miraz i po ugledu na kraljev "dar" koji im je trebao biti uručen sa strane kraljevske uprave, ponudi se da snosi sto livri troškova za svaku djevojku, to jest deset livri za njihovo skupljanje, trideset za odjevne predmete, a šezdeset za putovanje preko mora. Tome je još dodala jedan sanduk koji je sadržavao četiri košulje, jednu haljinu, ogrtač, suknju i podsuknju, čarape, cipele, četiri marame što se nose oko vrata, četiri ženske kapice, dva para orukvica, četiri džepna rupčića, par rukavica od kože, jedan šešir i jedan rubac od crnog tafta, a da se i ne spominje četke, češljeve i ostale sitnice.
I tako je svaka od djevojaka bila dobro opremljena da bi se svidjela krotkom neženji koji će je čekati na obali u Quebecu, strpljivo stojeći u redu u svom iskićenom odijelu i grubim cipelama.
Poslije malog primanja i zakuske kojima je bio cilj da se uspostave prvi dodiri, djevojke će biti smještene u nekom od gradskih samostana, kojih je bilo posvuda napretek, gdje će u toku narednih dana primiti u posebnim sobama za razgovor, mladiće, jasno, pod nadzorom i uz savjetovanje popova, redovnica i gospođa dobročiniteljki.
Kao što znate, gospodin Colbert je vrlo izbirljiv u pogledu žena što ih se šalje u Kanadu - nastavila je Petronille Damourt. - O tome smo vodile računa kad smo se dale na skupljanje djevojaka. Sve djevojke što smo ih doveli rođene su u zakonitom braku. Neke su od njih sirotice bez oca i majke, dok su druge pripadale obiteljima koje su pale u bijedu.
Gospođa de Baudricourt je, osim svega, unajmila brod kojemu je kralj poklonio zastavu sa svojim monogramom, a kraljica crkvene nakite.
Gospođa Petronille uze preturati po svojim džepovima u nastojanju da pronađe dokumente što ih je posjedovala da bi dokazala tim dosadnim strancima kako su pobožni i plemeniti bili poticaji da se organizira to putovanje.
Htjela im je pokazati točne svote jer je sama izračunala sve troškove za svaku pojedinu djevojku i to dala ovjeriti kod ovrhovoditelja. Sve svoje papire brižno je čuvala u jednoj omotnici od gumiranog platna, uz pismo što joj ga je uručio gospodin Colbert…
Sjetivši se da odjeća što ju je imala na sebi, nije bila njena i da se sanduk s haljinama i drugim odjevnim predmetima sada nalazio na dnu mora, ponovo je obliju potoci suza.
Iz nje se nije dalo izvući ništa više što bi bilo vrijedno spomena, osim činjenice da su se ukrcale početkom svibnja na mali brod od sto pedeset tona i krenule za Quebec i da su početkom srpnja doživjele brodolom na obali Mainea, u Francuskom zaljevu.
Kako se zvao kapetan nastradalog broda?
Zvao se Job Simon. Bio je prekrasan i vrlo ljubazan čovjek.
Ali loš kaptetan, čini mi se - otpovrne Peyrac.
A gdje se sada nalazi vaš kapetan, a gdje ostali članovi posade? Brod je, doduše, bio skromnih razmjera, ali je uza sve to na njemu moralo biti tridesetak ljudi da bi njime mogli upravljati. Gdje su ti ljudi sada?
Jao! Uskoro se doznalo za njihovu sudbinu. More je vraćalo osakaćena tijela koja je razbilo o litice. Svaka dražica, svaki uzani fjord skrivao je ponekog nastradalog mornara koje su potom Indijanci donosili na svojim leđima. Poredaše ih na pijesku
Zaljeva Bleue. Joffrey de Peyrac pođe da ih pogleda u pratnji malog od broda, bretonskog dječaka koji je natucao tek pokoju riječ francuskog jezika. Dječak se smatrao sretnim što je izvukao živu glavu i što je spasio svoju žlicu od izrađenog drva, glavno mornarovo bogatstvo. On ispriča kako je čuo kad se trup broda razbio o podvodni greben. Tada je pomoćnik kapetana naredio da se veliki čamac baci u more i u nj ukrca nekoliko žena i ljudi koji će zatražiti pomoć u luci grada.
Kojega grada?
Vidjeli smo svjetla te smo povjerovali da se ispred nas nalazi Quebec.
Quebec?

74.
KRALJEVE KĆERI
U međuvremenu Anđelika od samog jutra nije prestajala da se brine i da neguje nesretnice što su izmakle smrti u Zaljevu Bleue. Poslije ljudi sad su došle na red žene. Poslije riđih i kosmatih tjelesa sad su joj prsti doticali nježnu, glatku i bijelu kožu žena. Bez obzira na tu razliku, njoj će se ti zbrkani trenuci, poslije njena prvog povratka u Gouldsboro, usjeći u pamćenje kao da je zajedno s Danteom obišla one krugove pakla koja je pjesnik opisao s posebnim zadovoljstvom, a u koje bijaše srušio smrtnike osuđene da se izmiješaju u kolopletu golih tjelesa.
Poslije ranjenih, davljenici. Poslije kletvi i hroptanja, plač i škrgutanje zubi ženskih stvorenja,
Anđelika je snatrila o mirnom i nježnom životu provedenom u Wapassouu kao i o nedostižnom raju.
Kraljevim je kćerkama bilo od petnaest do sedamnaest godina. Poneka je od njih potjecala sa sela, ali većina je došla iz Pariza gdje su odabrane među siroticama u Općoj bolnici. Anđelika je odmah prepoznala njihov živahan naglasak, ponešto podrugljiv, koji je izdaleka, u snažne američke vjetrove donio plijesan krivudavih ulica iza Chateleta ili Obale cvijeća, vonjeve Seine, vonjeve pečenjarnica i mesnica, kao i drmusanje kočija po okrugloj kaldrmi.
Između djevojaka bile su četiri "gospođice" iz dobrih obitelji koje su se trebale vjenčati za oficire, zatim jedna Maurkinja puti kao kora izgorena kruha i jedna, općenito poznata kao kurva, imenom Julienne.
Odmah otprve ta je djevojka grubo odbila Anđelikinu pomoć i povukla se u stranu mada je bilo očito da pati. Njene su se drugarice prema njoj držale hladno jer je bila bijela vrana u toj skupini kanadskih "vjerenica" biranih po uputama gospodina Colberta, što znači da su morale biti "krotke, dobro građene, radine, marljive i dubokiv vjerskih osjećaja".
Delphine Barbier de Rosoy, lijepa i odvažna brineta, tvrdoglavo je pokušavala objasniti kako se ta djevojka nikako nije smjela naći u njihovu društvu. Gospođa de Baudricourt, isuviše dobra srca, pustila je da ova iskoristi njenu dobrotu.
A baš vi uzimate pravo, vi gospođice - poviče Julienne - da govorite i da se razmećete svojom dobrotom...! Vama ne bi bila dobra ni svila od dvadeste livri aršin da se nakinđurite, dok se mi iz Opće bolnice zadovoljavamo i s platnom iz Trovesa koje ne stoji ni trideset sua.
Razmetala se prostačkim vladanjem, međutim, njeni pokušaji da unese svađu među ostale djevojke nisu palili, jer su sve druge bile hitre, skromne i neupadljive, mada vrlo siromašne. Odgojene kod redovnica u sirotištu, brodolom ih je približio njihovim ugodnijim i otmjenijim drugaricama. Baš jednoj od ovih, i to upravo Delphini du
Rosoy je palo na pamet da sagrade splav i baš ih je ona najviše hrabrila i bodrila u najstrašnijim trenucima.
Anđelika nije mogla nigdje drugdje smjestiti svoje štićenice do u veliko spremište za kukuruz koje bijaše ostalo prazno pošto su zarobljenici pušteni na slobodu. Ovi su se vratili u svoje obitavalište na Marijinom srcu.
Sad su oni lunjali u blizini spremišta promatrajući pohlepno sve one vezove podsuknji i haljetaka što su lepršali na vjetru.
Poručnik de Parssempuy donese u naručju bijelu i opuštenu žensku priliku. Oči su mu blistale u grozničavom uzbuđenju.
Pronašao sam je - poče objašnjavati - pronašao sam je tamo dolje, među onim plavim hridinama, kao ranjenog galeba. Ona sliči djevojci iz mojih snova. Ona je baš ta, siguran sam. Često sam je vidio u snu. Gledajte kako je lijepa.
Anđelika baci pogled na beskrvno lice koje su prema zemlji vukle duge i plave kose otežale od morske vode, od pijeska i krvi.
Nesretniče, ta je djevojka mrtva.. ili kao da je mrtva...
Ne, ne, preklinjem vas, spasite je - poviče mladić. - Ona nije mrtva. Učinite nešto za nju, gospođo, preklinjem vas na koljenima. U vas su čudotvorne ruke, liječite je, ozdravite je... Ne smije umrijeti, ne smije, jer sam je ja čekao.
To je Nježna Marija - rekoše kraljeve kćeri saginjući se nad njenim beživotnim i krvavim tijelom.
Jadnica, baš je nesretna. Bit će bolje da umre! Bila je pratilica gospođe de Baudricourt koju je smatrala svojom majkom. Što će ona bez nje?
Dok je Anđelika uz pomoć stare Rebeke poduzimala sve da bi povratila životu tijelo prekriveno modricama, brodolomkinje su uzele raspravljati o okolnostima pod kojima je vojvotkinja izgubila život. Sve su se složile da je to bilo u trenutku kad se vratila u potpalublje da bi potražila dijete Jeanne Michaude na koje svi bijahu zaboravili.
Jeanne Michaude je plakala u jednom kutu. Sa svoje dvadeset i dvije godine bila je najstarija među svojim drugaricama. Udovica malog obrtnika kotlara, ganula je svojom bijednom sudbinom velikodušno srce gospođe de Baudricourt koja ju je hrabrila da pođe u Kanadu sa svojim sinčićem od dvije godine, gdje će lakše nego u Francuskoj naći novoga muža. Njen joj je župnik izdao uvjerenje o dobrom vladanju i da u Francuskoj nije udata. Ničega se sad nije sjećala, jedino da se probudila, a oko nje svuda samo tama i krici. Uzalud je u toj gužvi tražila dijete koje joj je spavalo uz bok.
Neprestalno je cvilila.
Ja sam kriva za sve. Moje dijete je poginulo, a naša je dobrotvorka poginula da bi ga spasila. Svetica, umrla je mučeničkom smrću!
Po mom mišljenju, vi ste dozlaboga napuhali sve te priče o toj prokletoj vojvotkinji
poviče prostački Julienne. - Ha! Dobrotvorka! Hoćete li da vam ja kažem što je ona? Obična govnjarka! Ja je rado prepuštam nebeskim anđelima, ako hoće da je uzmu. Dosta sam ja prepatila zbog njene zloće.
Vi govorite tako zato što vas je silila da idete na službu božju - strogo je ukori Delphine - da se molite Bogu i da se pristojno ponašate.
Djevojka prasne u grohotan smijeh, a zatim pogleda gospođicu podmuklim i prepredenim očima.
Ha! Sad vidim da je na kraju i vas zakvačila, i vas također, gospođice du Rosoy. Predobila vas je Očenašima. U početku je niste voljeli više no što sam je ja volela. Ali pokazala se vrlo spretnom.
Julienne, vi ste je zamrzli od prvog dana, i to zato što se trudila da vas popravi. U stvari, vi mrzite sve što je dobro.
Njenu dobrotu? Ah! Koještarija? Ja je ne priznajem. Hoćete li da vam kažem što je bila ta vaša vojvotkinja? Ona je bila lupeško stvorenje i balegarka...
Ostatak se njenih riječi izgubi u krikovima i halabuci jer su se tri ili četiri kraljeve kćeri bacile na nju u nastupu najvećeg gnjeva.
Djevojka se otimala i razmahivala što je jače mogla i zagrizala zubima u ruke što su joj pokušavale začepiti usta da bi već jednom zašutjela.
Rekla sam i reći ću ono što mislim... Ta nećete me vi valjda u tome spriječiti, glupače...!
Odjednom joj se glas prekine, oslabi i ona klone na zemlju onesviještena. Napadačice su stajale kao ukopane.
Što joj se dogodilo? Jedva smo je i dotakle.
Sigurna sam da je prilikom brodoloma ranjena - umiješa se Anđelika - ali ona ne da da joj se približim. Ovaj put joj ne preostaje drugo do da popusti.
Ali čim se sagnula nad goropadicom, ova se uspravi i ošine je pogledom punim mržnje.
Ne dotičite me se ili ću vas zaklati!
Anđelika slegne ramenima i pusti je na miru. Julienne se povuče u jedan kut gdje se šćućurila kao divlja zvijer.
Nikako se nije smijelo dopustiti da takva djevojka pođe s nama drugima na put u Kanadu - ponavljale su gospođice tko zna po koji put. - Zbog nje će i nas smatrati ništarijama i kradljivicama koje se šalje na otok Saint-Christophe... Jest da smo siromašne, ali nismo odbjegle robijašice.
Nježna Marija otvori oči, prekrasne oči boje zimzelena između plavih trepavica, oči u kojima se odražavao neizreciv strah.
Vragovi - šapne - ah! Vidim ih, čujem njihove krikove u noći... Udaraju me... Vragovi...! Vragovi...

75.
ZAGONETNO PROROČANSTVO SE KOMPLETIRA
Na jednom žalu gdje je nastavila svoja traganja kad je pao sumrak, Anđelika odjednom osjeti da netko iza nje stoji.
Okrene se. I klone. Mistična životinja je tu! Jednorog!
Uspravivši se, Jednorog je ponosito malko nagnuo u stranu svoj pozlaćeni vrat, a dugi je šiljak njegova roga "blistao na zalazećem suncu poput dragulja".
Žalo je bilo malo, u obliku polumjeseca i ograđeno šumarcima stabala koja su smjelo pružala svoje korijenje sve do ivice gdje se skupljala morska trava. To se žalo nalazilo na kraju uskog fjorda nazvanog Dražicom šumarica, zato što šumarice svih mogućih boja u ljeto tu cvjetaju. A sad se tu iz bijelog i glatkog pijeska uzdigla glava jednoroga na dugom vratu.
Anđelika je vjerovala da sanja opazivši tu pojavu, a od pustog straha nije imala snage da zovne u pomoć.
U tom trenutku, nekakvo runjavo biće, ričući poput foke, izbije iz vode. Bacivši se naprijed, rikne i svojom rikom ispuni dražicu jekom koja se odbijala od litica. Projurivši pokraj Anđelike, raširenih se ruku baci prema jednorogu.
Ne dirajte ga, bijednici! Ne dirajte mog najdražeg. Mislio sam da je propao u valovima... Ne dirajte ga ili ću vas sve pobiti...!
Ogroman čovjek. Voda mu se i krv cijede s groznoga lica, u sitnim mlazovima klize među dronjavom odjećom na njemu. U zjenicama mu blistaju sjajni i kratkotrajni plamičci.
Dotrčali su ljudi iz Gouldsboroa privučeni krikovima. U rukama stišću noževe ili sablje i promatraju čovjeka sa strahom u očima.
Ne približujte se, brodolomci, ili ću vas podaviti.
Treba ga ubiti. - reče Jacques Vignot koji je u rukama držao pušku. - Poludio je.
Ne - umiješa se Anđelika - pustite ga. Vjerujem da shvaćam što je posrijedi. Još nije lud, ali je u opasnosti da zaista izgubi razum.
Tada se približi nesretniku, smušenom i pod dojmom tlapnji, koji ju je nadvisio svojim ogromnim, divovskim rastom.
Kako se zvao vaš brod, kapetane? - obrati mu se ona blagim glasom. - Vaš brod što se prošle noći razbio o podvodne grebene.
Njen glas prodre do smućenog duha Joba Simona. Suze potekoše po njegovu čupavom licu. Baci se na koljena, a ruke mu obujme lik od pozlaćenog drva što se kočio na pramcu njegova nastradalog broda. Taj je lik bio visok gotovo kao i on sam.
Pa zvao se Jednorog, gospođo - odgovori joj šapatom. - Brod što sam ga izgubio zvao se Jednorog!
Dođite, dat ću vam da nešto pojedete - reče obrativši se Jobu Simonu položivši mu takvom nježnošću ruku na mišicu da je ta nježnost prodrla do pomućene svijesti nestretnika.
A što će s njim biti? - promrsi kapetan Job uprijevši prstom u kip od pozlaćenog drva što je izvirao iz pijeska. - Nitko ne smije ništa nažao učiniti mojem jednorogu... On je tako lijep!
Pa prenijet ćemo ga nekamo...
Treba ga odvući sa žala... Poslije ćete ga postaviti na pramac nekog drugog broda, gospodine.
Nikad! Nikad! Upropašten sam, kažem vam. Potpuno upropašten... Ali mi je bar on ostao, on, moj jednorog! Gle kako je lijep! Sav od pozlaćenog drva! Ja sam mu sam nataknuo na čelo ovaj lijepi rog morskog jednoroga kojega sam harpunom ulovio. Sav je od prekrasne crvene bjelokosti u obliku zavoja. Trebali biste vidjeti kako se sjaji na suncu...
Govorio je tako povjeravajući se nebočnoj ženi koja je upravljala njim a da toga nije ni bio svjestan. Pustio je da ga vodi kao kakvo dijete.
Kad su stigli u kuću gospođe Mercelot, Anđelika ga posjedne za grubo istesani stol. U kućama američkih naseljenika uvijek nešto polako kipi nad žeravicom ognjišta: juha ili neko drugo jelo. Anđelika mu naspe u zdjelicu variva od bundeva i napunjene ostrige.
Brodolomac se halapljivo baci na jelo prateći svaki zalogaj uzdasima. Svaka žlica što ju je stavljao u usta vraćala ga je životu.
A eto! Uništen sam - zaključi pošto je strusio još jednu zdjelicu jela. - U mojim godinama to znači da je sa mnom gotovo. Čeka me groblje umjesto broda. Govorio sam lijepo vojvotkinji: "Ovo će loše završiti, jest. Ali da, ona je bila gluha na to uho. Radila je sve po svojoj glavi, ta žena! Sve sam nešto sumnjao da će mi ovo putovanje donijeti nesreću. Ali u mojim godinama čovjek uzme ono što nađe, nije li tako? Djevojke kao teret, eto na što sam spao, da prevozim djevojke za naseljenike u Americi.
Nije vam moralo biti lako. Poduzeti putovanje s tolikim djevojkama na brodu! Kapetanove se oči okrenuše prema njoj:
Do vraga! - uzdahne. - Ako želite čuti moje mišljenje, gospođo, onda žene uopće ne bi smjele postojati.
Čovjek ugura u usta poveći okrajak kruha i komad sira što mu ga je pružila. Dok je svojim vilicama snažno sve to mljeo, ispitljivo se zagledao u nju svojim malenim, ali prodornim očima.
A sve to zato da bi čovjek nastradao na obali punoj brodolomaca - zarokće. - Vi mi se ipak ne činite kao da pripadate razbojničkoj družini. Naprotiv, reklo bi se da ste dobra i poštena žena. Bit će da vas muči strahovit osjećaj sramote. Dozvoliti svojim ljudima da se bave pljačkanjem brodova i ubojstvima.
Što nam to vi podmećete?
Pa vi privlačite brodove na te svoje proklete grebene, da bi potom udarcima toljaga pobili jadne mladiće koji pokušavaju izvući živu glavu. Zar je to zanat? Kaznit će vas Bog i svi sveci nebeski!
Anđelika nije mnogo marila niti se razljutila na te tako uvredljive optužbe. Već tri dana nosila se s luđacima i luđakinjama, već tri dana je imala posla samo s očajnicima i bjesomučnicima. Stoga se sve moglo oprostiti svijetu koji umalo nije nastradao u brodolomu.
Ona stoga mirno odgovori:
U zabludi ste, dobri čovječe. Mi smo najobičniji naseljenici koji žive od trgovine i od rada svojih ruku.
Ali zar bih ja bio nadrljao i razbio se o podvodne stijene oštre poput bodeža - rikne gorostas nagnuvši se prema njoj - da nisam u noći zamijetio treperavu svjetlost svjetiljaka? Ja vrlo dobro poznam brodolomce i kako s litica mašu fenjerima da bi upropastili brodove koji, videći svjetlost ispred sebe, vjeruju da su nadomak nekom gradu. Ja sam iz Ouessanta, sa samog rta bretonskog poluotoka. Uopće se nisam nadao udarcu koji nas je pobacao u vodu. A kad sam stigao na obalu i na nju se uzverao, "oni" su me udarali tu i tu... Gledajte! Ove rane na glavi ne potječu od litica.
I on zabaci unatrag svoju čupavu kosu kao u morskog božanstva svu slijepljenu od soli i haluga.
Anđelika razrogači oči, a srce joj počne ludo tući.
Što je, ljepotice? Što kažete na to? - pobjedonosno poviče čovjek sretan što je vidi blijedu i ukočenu.
Međutim Anđeliku nije toliko zaprepastila rana na kapetanovoj glavi što ju je on otkrio da je vidi koliko veliki crveni madež što ga je Job Simon od rođenja nosio na sljepoočici.

76.
POMORCI SE OTIMAJU ZA DJEVOJKE
Anđelika se pogleda u ogledalo. Noć je uokvirila sjenom hladnu plohu venecijanskog ogledala. Posljednja svjetlost sunca na zalazu što kroz prozore navire u sobu odražava se na njemu u blijedosivoj boji olova. Stoga u ogledalu i vidi lice blijedo kao u utvare sa pogledom sjajnim poput tamnocrvenog rubina.
Kose što su joj poput mjesečeva kruga okružavale glavu, izgledale su joj lude. Vjetar ih je izmučio i zamrsio dok je lutala po žalu tražeći leševe i naišla pri tom na jednoroga. Umorna je od hirovitog i stalnog vijorenja svojih pramenova oko sljepoočica koje razdire oštra bol.
"Uplest ću ih", na kraju reče.
Uzme ih punom šakom, svije ih, a zatim ih razdijeli i smiri njihov sedefast i zlatan sjaj. Teška i skupocjena pletenica odmarala se poput zmije sjajne dlake na njenu ramenu. Odbaci je i raščini, ponovo je splete, podigne je i skupi pozadi u tri kruga. Mada je osjećala njenu težinu na vratu, tamo gdje počinju leđa, ipak joj bi načas lakše. Krajem prstiju prođe preko čela.
Tko joj ono bijaše kaza: "Kad ugledaš kapetana s velikim crvenim madežom na sljepoočicama, znaj da tvoji neprijatelji nisu daleko?!"
Odjednom se sjeti. Pa kazao joj je onaj portugalski mješanac, Lopez, tamo na Rtu Maquiot, u Zaljevu Casco.
Ali taj je Lopez poginuo za vrijeme bitke na Marijinu srcu.
Onako obučena baci se na svoj hladni krevet koji joj više nije pružao odmor za kojim je žudjelo njeno iscrpljeno tijelo. Pošto je sve ranjene i bolesne previla, pošto se pobrinula za njih, tu noć se povukla u svoju sobu na uporno navaljivanje Abigaele. Jedino tu mladu ženu je zabrinjavao umor što se posijednih dana svalio na leđa gospođe de Peyrac.
Da li je uopće vidjela svog muža danas? Ništa više nije znala. Ona više nema muža. On je postao tuđinac, njemu više nije stalo do njenih muka. Sama je kao što je nekad bila, okružena tuđim svijetom, sama dok joj se polako primiče nevidljiva prijetnja. Sama se koprca i kao u vrtlogu vrti između gomila golih tjelesa ljudi i žena što krvare iz otvorenih rana, izmiješani u odvratnom tjelesnom grču danteovskog pakla. Iz tog groznog prizora bez mirisa načas se izdvajaju jezivi znakovi: pramačni lik jednoroga od pozlaćenog drva, kapetan s crvenim madežom kako proždrljivo jede, kuće od svijetlog drva na obali ružičastoj poput zore.
Da je Joffrey bio tu, bila bi mu povjerila svoje nevjerojatne strahove. On bi joj se rugao i smirio joj živce.
Ali bila je sama...
" ... čini mi se da je sve spremno", rekla bi mu ona, "da se odigraju strašne stvari ..." "Kakve to strašne stvari, čedo moje malo?"
"Ne znam, ali mene je strah!"
U ušima joj odjekne glas oca Vernona: "Kad Vrag u nešto umiješa svoje prste..." Preokreće se u hladnom krevetu željna zaštite, željna topline. Dignut će se, poći će da ga traži i kad ga nađe, reći će mu: "Oprosti mi! Oprosti mi! Nisam te prevarila, kunem ti se. Ne odbijaj me od sebe, preklinjem te..."
Ali on joj se sad čini nesmiljenim, mračnim i dalekim kao u vrijeme dok je živio pod imenom Rescator. Ne može više zamisliti da ju je obasipao maženjima bez kraja i konca i da im je život u svakom svom trenutku bio dragocjen i prisan.
"Ljubavi moja, bili smo tako radosni, tako ozbiljni ljubavnici... Kad se samo sjetim svih onih ludih noći... Smijali smo se, ništa nije moglo pomračiti našu radost, gledali smo se bez kraja i konca, zaljubljeno, bez traga srama.
"A kad je zavladala epidemija boginja, sjećaš li se? A nadasve..." Oči joj se ispune suzama. Vidjela ga je, vidjela je njegov visoki lik nagnut nad sitnim Honorinim tijelom koju bijaše Cantor razljutio: "Dođite, gospođice, naredit ću da vam dadnu oružje..."
Mislila sam: uvijek ćemo se voljeti... Bezumica! "Imajte na umu da ne znate ni dana ni sata... !"
Koprca se i muči u snu. Sanja kako joj se zlatna pletenica pretvorila u neko grozno čudovište, klizi joj niz tijelo, steže je. To su se događaji, osjećaji, razni znakovi ispremiješali, smotali kao što se pletenica mota oko nje, i dave je. Odjednom se pojavi spodoba vraga, razjapljene i okrutne gubice kao u nesita.
Jezovito krikne i probudi se s gorkim okusom u ustima.
Taj joj krik još svrdla u ušima, dok joj se tijelo smiruje od sladostrasnog uzbuđenja. Naime, sanjala je da se ljubi i grli s nekim groznim bićem, nejasnih oblika, ali uza sve to neobično nježnim.
Sjeti se svoga krika. Ali to ne bijaše ona kriknula.
Krik se ponovi. Dolazio je izvana, probivši se kroz maglu zore, krik ženski, oštar. Anđelika skoči iz kreveta, potrči prema otvorenom prozoru i nagne se van.
Po tlu su se vukli ružičasti slojevi magle, prekrivajući svojim gustim velom početak srpanjskog dana koji će, po svoj prilici, biti vrlo sparan. U tišini tih prvih jutarnjih sati osjećala se neka neprozirna, neka ubitačna prijetnja.
Anđelikino je srce kucalo neujednačeno i nikako da dobije pravilan tok, da se smiri. Tako potpuna bijaše tišina, a magla tako troma da je u njoj ponovo počelo prevladaviti uvjerenje da je sanjala.
Uto odjekne krik po treći put. Dolazio je iz spremišta za kukuruz gdje su bile smještene djevojke preživjele iz brodoloma.
Do vraga! - prokune. - Što se to tamo događa?
Pojuri iz sobe, naleti na dremljivog stražara kojemu zapovjedi da joj otvori vrata tvrđave, a zatim, zamoli Španjolca što se nalazio na straži kod podzemnog hodnika tvrđave da je prati. Jedva je zamjećivala tlo ispred sebe.
Pokraj spremišta za kukuruz mnoge su se prilike komešale, kao izgubljene duše u tminama pakla.
Stigla je baš na vrijeme da se baci između dva snažna prikana oboružana noževima koji su se, usprkos činjenici što na tri koraka nisu razaznavali jedan drugoga, htjeli ogledati u toj zaista posebnoj vrsti borbe.
Jeste li izgubili glavu? - Kog vraga radite ovdje? Tučete se mjesto da ste na svojim brodovima!
Sva je ova gužva nastala zbog onih onamo! Hoće da nam otmu naše žene - objasni jedan od megdandžija u kojemu Anđelika prepozna Pierrea Vanneaua, podoficira s Marijina srca.
Kako to, vaše žene?
Do vraga, pa one tamo unutra su naše žene.
A kako ste došli do toga da su one djevojke što su tek od jučer ovdje, da su one vaše žene?
Sto mu jada, pa dobar ih je Bog zbog nas poslao ovamo, zar ne, zbog nas, mornara s Marijina srca. To stoji u ugovoru, a osim toga otac Baure je rekao da molimo i mi smo molili...
Vama su, dakle, poznate namjere što ih Gospod ima u vašem pogledu? Odlučili ste da On stvara čuda samo zato da bi vas zadovoljio, je li? Pod tom izlikom vi želite sebi prigrabiti bez ikakvih obzira te nesretnice što ih je oluja bacila na vaše obale... To prelazi svaku mjeru. Čudim se, mladiću - gledajući ga pravo u oči - da ste se vi usudili svoje ljude povesti u ovakav pothvat. Kad gospodin guverner, koji je ujedno i vaš zapovjednik, dozna što ste naumili, oderat će vam kožu.
Ali gospođo grofice, ja bih vam htio skrenuti pažnju...
Ništa neću da čujem! - oštro ga presiječe Anđelika. - Kakav je to ludi vjetar zapuhao iznad vaših glava...? Budite uvjereni da nećete umaći pustim udarcima biča, to vam ja predskazujem, ni hapšenju na brodskoj palubi; ni gubitku svoga čina, Vanneau.
Ali, gospodo, oni drugi su krivi.
Koji drugi?
Magla se počela razilaziti te Anđelika opazi skupinu mornara s Neustrašivog, to jest s gusarskog broda Vanereickova, i to one najozlogašenije. Lijepa Ines, u haljini od žute svile, s koraljnom ogrlicom oko svog tamnoputog vrata, ćini se da ih je povela u bitku.
Kad sam doznao ga su ovi prostaci s Neustrašivog počeli praviti neprilike našim... to jest ovim gospođicama, onda sam im tek s nekoliko svojih drugova pohitao u pomoć - objasni Vanneau. - Nismo htjeli dopustiti tim gusarskim svinjama, tim lupeškim medenjacima, tom ološu što je zavrijedio vješala, da stave svoje prostačke ruke na njih.
Što se to tebe tiče, golema hrpo slanine! - odbrusi njegov protivnik koji je još uvijek u ruci držao svoj dugi bodež i u čijem se govoru snažno osjećao španjolski naglasak. - Tebi je dobro poznat gusarski zakon: u kolonijama sve žene pripadaju mornarima na prolazu. Tući ćemo se, dakako, jer smatramo da imamo isto pravo na onu divljač tamo kao i vi.
Vanneau načini pokret pun pretnje, ali ga Anđelika zaustavi jednim jedinim pogledom, i to odmah, ne obazirući se što je oštrica njegova noža sijevala na dva palca od njena lica.
Gunđajući, režeći, hučeći dvije su se protivničke skupine okupile oko nje, mjereći se prijetećim pogledima i dobacujući se sočnim psovkama na svim postojećim jezicima. Ines poče na španjolskom podbadati svoje ljude na borbu i pobunu, ali je Anđelika spremno ušutka. Pretpostavljala je da je lijepa mješanka povukla svoje ljude u taj pohod da bi njoj, Anđeliki, naudila potaknuta na to svojom djetinjastom ljubomorom. Dobro je poznavala tu vrstu žena i znala je kako da se prema njima drži. Ta vatrena stvorenja nisu imala opaku dušu, ali su bile opasne jer su znale razdražiti muškarce i nagovoriti ih na bilo kakvu glupost.
Oštroumne u pogledu čula, te su žene inače imale manje pameti od kolibrića. Anđelika je znala kako se s njima izlazi na kraj.
Jednim jedinim pogledom prekine huškanje lijepe Ines, a zatim je potegne za lijepo uhu ukrašeno zlatnom naušnicom poprativši taj svoj pokret osmijehom podrugljivosti i praštanja. Pred tim gotovo materinjim pozivom na poslušnost djevojka obori glavu. U stvari, Ines je bila mala mješanka istrgnuta iz svoje indijanske sredine, sažaljenja vrijedna milosnica s otoka, kojoj nikad nitko nije iskazao neku pažnju osim muškaraca privučenih njenim dražima. Ponosna, ali prijateljska popustljivost Anđelikina sasvim ju je smutila tako da se odjednom pretvorila u zbunjenu djevojčicu. Budući da ih njihova mješanka, koja ih je lako uvjerila da im se neće ništa dogoditi upuste li se u tu zgodu s djevojkama i da će ona već umiriti njihova zapovjednika, nije više podbadala vatrenim huškanjem, Vanereickovi su se ljudi počeli skanjivati, gledajući se upitno međusobno, te se pokazaše pitomijima.
U međuvremenu magla se počela razilaziti i čitav se prizor pokaza u svoj svojoj jasnoći s debelom Petronilleom Damourt u prvom planu. Rijetke joj je kose nosio vjetar, a ona je sva izubijana bila oko očiju jer je jadna gospođa vrlo hrabro pokušala obraniti svoje male ovčice. Da nije odmah podigla uzbunu, sigurno bi svoj neoprez bila platila težinom svog tijela. Iza nje su dvije ili tri znatiželjne djevojke zirkale uplašenim očima, dok su se ostale posakrivale u najudaljenijim kutovima spremišta. Vrlo blijeda i golih ruku na kojima su se isticale modrice, Delphine de Rosoy trudila se da pokrije grudi komadima rastrgnute bluze. Iz njena su grla potjecali oni krici, i to u času kad je osjetila da je grubo grabe pohotljive ruke. Ti su krici i probudili Anđeliku.
Pred svojim nogama opazi ispružena čovjeka, mornara s Gouldsboroa kojemu bijaše naređeno da tu noć stražari pred vratima spremišta. Ljudi s Neustrašivog su ga ubili prije no što su razvalili vrata. Taj gnusan zločin koji je bio najočitijim dokazom njihovih podlih namjera dozlaboga je ogorčio Anđeliku, i to utoliko više što je među lupežima s Neustrašivog opazila i nekoliko "svojih" ranjenika koji su se, usprkos povijenim i ranjenim rukama i nogama, osjećali dovoljno orni da uzmu učešća u ljubavnom pohodu.
E, ovo je prevršilo svaku mjeru! - poviče bijesno. - Svi ste zaslužili konopac. Zaista ste najgori ološ. Dosta mi je, dosta! Ako nastavite, ostavit ću vas na cijedilu s tim vašim šupljim očima, tim vašim rasporenim trbušinama, vašim gnojnim ranama i vašim kozičavim tijelima. Pustit ću vas da istrunete živi, kunem vam se... Da od žeđi pocrkate pred mojim očima a da vam kap vode ne pružim! Kako se usuđujete tako ponašati na našoj zemlji! Nemate ni obraza ni časti! Ništarije! Vi ste strvina, eto što
ste, strvina koju bi trebalo predati morovranima da je prožderu... Žalim od sveg srca što to nisam učinila kad mi se za to pružila prilika.
Pod dojmom Anđelikina bijesa i groznih predodžbi što ih je svojim riječima izazvala u njihovim duhovima, prestrašeni njenim izgledom razjarene kraljice, njenom zapovjedničkom uzvišenošću koju je tog dana još više isticala raskošna strogost njene spletene kose, njena haljina od krupne tkane svile ljubičasto modre boje, gotovo bi se reklo haljina dvorskih gospođa, te sjaj njene ogrlice i onaj njen način da se uspravi i da se ogrne u svoj ogrtač od fokinih koža, mjereći ih prezirno kao bijednike što su, u stvari, i bili, vrativši ih natrag u njihovu kukavnu stvarnost, ljudi s Neustrašivog izgubili su dar govora dok su Hijacint Boulanger i njegov prijatelj Aristid pokušali polako kidnuti s tog mjesta.
Gospodine Vanneau, imali ste pravo što ste se umiješali - prizna Anđelika. - Ne biste li bili tako dobri pa skočili po oca Bauera i velečasnog Lochmera koje sam primijetila tamo. Sigurno su krenuli da očitaju svoju prvu jutarnju misu.
Kad su svećenici došli, ona im ispriča sve strahote što su ih mornari počinili.
A sad ih predajem u vaše ruke, gospodo svećenici - rečena kraju. - Pokušajte im razjasniti da su se ponašali kao vrlo loši kršćani i da su zaslužili strogu kaznu. A ja odoh da o čitavoj stvari obavijestim gospodina de Peyraca.
Bretonski dušobrižnik stade na pasja kola grditi svoje vjernike grozeći im se paklenim mukama, dok je otac Baure odlučio da posade s dvaju brodova odvede na misu s tim da se prije toga ispovjede.
Oborivši glave, mornari vratiše noževe u korice i vukući nogu za nogom, krenuše bolnog i pokajanog srca za svećenicima prema vrhu brežuljka.

77.
PRIJATELJSKI SAVJETI OD PUSTOLOVA
U kabini Gouldsboroa Joffrey de Peyrac je s Johnom Knox Matherom, njegovim pomoćnicima i engleskim admiralom vodio poslovne razgovore koji su se odnosili na trgovanje. Osim njega u tim su razgovorima na njegovoj strani sudjelovali još Colin Paturel, Berne, d'Urville i Manigault. Po omekšalim lojanicama bilo je očito da se pregovaralo od same zore, jer je bostonski brod trebao otploviti u vrijeme plime.
Anđelika naredi Enricu da je najavi. Nije se nimalo ugodno osjećala otkrivši gdje njen muž provodi svoje noći. Na Gouldsborou, u svom nekadašnjem skrovištu, gdje je živio kao Rescator.
U biti, bila je zadovoljna što su je događaji prisilili da stupi u akciju, da se ponovo uvuče u njihov muški život i u njihove poslove. Budući da je nije otjerao, zauzet će svoje mjesto, a on će biti prisiljen da joj se obrati riječju. Tako će doći do objašnjenja koje će raspršiti sve nesporazume. U tim prvim jutarnjim satima osjećala se u punoj snazi i spremnom da ponovo svoju sudbinu uzme u svoje ruke.
Spazivši je, sva prisutna gospoda se dignu dočekavši je sumnjičavom šutnjom. Naime, ta žena izuzetnih osobina zaokupljala je tajne misli svih tih ljudi mada svakoga od njih na drugačiji način. Njena pojava je svaki put dala neki novi okus životu.
Pošto ih je pozdravila, ujednačenim i jasnim glasom, obavijesti ih o sukobu između posada dvaju brodova. Dok su jedni nastradale djevojke smatrali svojim gusarskim plijenom, drugi su, naprotiv, bili uvjereni da im ih je sam Gospod poslao da bi s njima stupili u zakonski brak.
Pa to je sjajna misao - poviče de Peyrac okrenuvši se prema Colinu. - Vidim, da nam čudesan dolazak tih djevojaka može pomoći da stišamo zlovolju jednog dijela
ljudi koji se smatraju izigranim u pogledu žena. Gospodine guverneru, eto odluke koju morate donijeti. Ne može se ni pomisliti da se te djevojke uputi u Quebec, ako je uopće istina da su trebale tamo stići. Mi zasad nemamo ni vreme ni sredstava da ih prebacimo u Quebec. Pomišljao sam da ih se otpremi u Port-Royal, ali nije li najpametnije i za sve najpovoljnije upravo rješenje što su ga smislili vaši ljudi? Neko privatno društvo je poduzelo to djelo te bi se moglo dogoditi da ih nitko ne preuzme u već ionako presiromašnim naseljima francuske Akadije. Ako budu htjele ostati, to bi zaista bilo sjajno, prihvatit ćemo ih kao žene naših francuskih naseljenika. Prepuštam vama da riješite to pitanje.
Colin Paturel se digne i uze smatati razne papire i pergamene koje zatim gurne u prostrane džepove svoga kaputa. Sad je bio odjeven u vrlo jednostavno i skromno odijelo ne odrekavši se poneke ukrasne sitnice koju je od njega tražio njegov novi položaj. Prsni dio njegove košulje i orukvice bile su vrlo pažljivo dotjerane dok su mu posuvraci na rukavima bili izvezeni, a isto tako i ovratnik i džepovi njegova odijela rujnozagasite boje ispod kojega se vidio dugi haljetak od sivog lana izvezen biserima. Ozbiljna i usredotočena izraza lica, te podrezane brade, Anđelika ga je jedva prepoznala. Sasvim drugi čovjek. Čini se da su se njegova široka ramena sasvim ugodno osjećala pod službom koja mu je dodijeljena.
On stavi pod pazuho svoj okrugli šešir od dabrova krzna ukrašen crnim perom.
I ja se također slažem da djevojke zadržimo ovdje - izjavi - ali Quebec je možda za sebe zadržao pravo dočeka te će njegovi upravljači u našem snu vidjeti najobičniju otmicu. Ne izlažete li se time opasnosti da zatrujete odnose s Novom Francuskom, gospodine de Peyrac?
To će biti moja stvar. Ako se budu žalili, odgovorit ću im da svoje konvoje povjeravaju zapovjednicima brodova koji će ih odvesti na suprotnu stranu. U svakom slučaju, naši su odnosi s Novom Francuskom na tako velikoj kušnji da ih jedan sukob više ili manje ne može bogzna koliko ni poboljšati ni pogoršati. Sve u svakom trenutku može biti izlika za rat, a isto tako i za mir. Ali ostaje jedna činjenica, a ta je da ih se ja danas više ne bojim i da od mene zavisi i da ja odlučujem da li ćemo živjeti u dobrim odnosima ili ne. Ako su vjetrovi dotjerali k nama taj čarobni teret u trenutku kad smo ga željeli dobiti, smatram da moramo biti zahvalni Nebu na tom daru. U tom pogledu potpuno dijelim mišljene vaših mornara.
Da, zbilja - nato će Anđelika - htjela bih da se taj Gilles Vanereick, njegova Ines i njegovi razbojnici već jednom tornjaju odavde. Oni nam samo smetaju i zagorčavaju život. Ako ništa drugo ne znaju raditi do da se zabavljaju na naš trošak... Uspjela sam ih predati dušobrižnicima na brigu. Dok bude trajala misa, možda će biti mirni, ali poslije toga... Vrlo mi je žao, kapetane - nadoda primijetivši iznenada Gillesa Vanereicka, kapetana Neustrašivog - žao mi je što sam pred vama govorila bez ikakvih uvijanja, ali vi sami znate isto tako dobro kao i ja da ti vaši ljudi s Caraiba nisu nikakvi anđeli i da ih se može podnositi u sasvim malim količinama u mjestima gdje ljudi žele živjeti sređenim životom...
Dakako! Dakako! - zastenje gusar. - Ja odoh, ranjen sam u samo srce - nadoda stavivši bolno ruku na svoje grudi.
Vratimo se na kopno - predloži Peyrac.
Uspinjući se obalom pokraj Vanereicka, Anđelika je pokušala ublažiti učinak svojih nimalo ljubaznih riječi.
U drugo vrijeme, vjerujte mi, gospodine, bila bih oduševljena vašim društvom, jer ste vi zaista vrlo ljubazan. A poznato mi je također da moj muž gaji prema vama veliko prijateljstvo. Nekad ste mu bili desnom rukom u mnogim borbama, i on još nikad nije...
U Caraibima smo mi bili obalna braća. To se bratstvo nikad ne može razvrći...
Zagledavši se ispitljivo u gojazan, mada vrlo okretan lik francuskog pustolova, Anđelika pomisli kako je taj čovjek još uvijek bio umiješan u njoj nepoznat život Joffreyov. Njih su vezivale mnogobrojne zajedničke uspomene. Ali nju ne. On je također poznavao Cantora te ga je često spominjao s ljubavlju nazivajući ga "malim" i "deranom".
Jasno u nekom drugom trenutku, kao što je potpuno iskreno tvrdila, ona bi bila rado s njim poćaskala o prošlosti svoga muža i svoga mlađega sina, ali joj je sada bilo dosta i njega i njegovih ljudi. Dragovoljno je to priznala.
Umorna sam. Po čitave dane njegujem i liječim sve te ljude. Muči me njihova sudbina i stalno se plašim da će nove svađe uroditi novim ranjenicima.
Pogleda je i po izrazu njegovih očiju bilo je očito da se potpuno s njom slaže.
Ali kažite također da je vaše malo srce ranjeno i da je uglavnom to što vas muči, zar ne? Jest! Jest! Kao da se to ne vidi... Ni riječi! Ni riječi! Kao da ja ne poznam žene. Kažite mi, lijepo moje dijete, zar ta svađica s mužem još nije okončana? Koješta! Koješta! Zar ima nečeg ozbiljnog u toj mladenačkoj ludoriji? Švicarac je bio isuviše brbljiv, slažem se! Da se nije zatekao tamo baš u najgorem trenutku, od svega toga ne bi ostalo baš ništa, kao ni pera na vjetru. Kad se o svemu tome dobro razmisli, pa to nije ni spomena vrijedno. Malo ste bocnuli nožem svoju bračnu slogu... Pa neka! Sjajno... ! Vi ste isuviše zavodljiva i lijepa gospođa a da vam se tako nešto ne dogodi s vremena na vrijeme. Trebali biste otići k njemu i objasniti mu čitavu stvar.
Jao - otpovrne Anđelika s gorčinom - bila bih sretna kad bi moj muž s tom istom vedrinom gledao na tu vrst osjećaja. Jer istina je da mi ništa i nitko nije draži na ovom svijetu od njega. Ali njegovo je biće nepoznato čak i meni samoj i... ponekad me ispunja strahom.
On je zaista, na sve ono što se na vas odnosi tvrd kao Englez i ljubomoran kao Saracen. Premda vi u mene sumnjate, znate li da prema vama osjećam tako veliko prijateljstvo da sam kadar poći gospodinu de Peyracu s namjerom da ga uvjerim kako njegova kivnost nema nikakva temelja ili, još prije, da nema smisla da se i dalje ljuti na vas. Pokušavam ga uvjeriti kako postoji na svijetu takva vrst žena, kojima čovjek koji drži do svoje časti mora oprostiti. "Gledajte mene s mojom Ines...", govorim mu...
A, molim vas - usprotivi se Anđelika zlovoljno - molim vas ne miješajte me sa svojom Ines.
A zašto ne? Znam što govorim: mada ste vi velika i plemenita gospođa, a ona mala kuga izišla iz školjke toplih mora, vi i jedna i druga pripadate onoj izuzetnoj vrsti žena koje svojom ljepotom, svojim ljubavnim umijećem i nekom tajnovitom snagom koju nazivaju čarima, djeluju čak i na samog Stvoritelja te on zaboravlja zabludu čija je žrtva postao onog dana kad je iz Adamovog bedra stvorio Evu. Dakle, govorim mu, pa imajte na umu da ima takvih žena koje su vrijedne da im se oprosti poneki hir čak ako time sebe okrutnije kažnjavamo no njih. Polazim od načela da čovjek, kojemu je sreća u ljubavnoj igri bila toliko sklona da je izvukao najjaču kartu, ne smije zanemariti tu prednost, već naprotiv mora biti zahvalan bogovima. Mnogi drugi se probijaju kroz život a da u rukama nikad nisu imali poštenu kartu...
Mogu da zamislim kako se moj razdražljiv suprug odnosi prema tim vašim amoralnim i posebnim rasuđivanjima - otpovrne Anđelika tužno se osmjehnuvši.
Pa eto maloprije, u kabini na Gouldsborou, on se pravio kao da je nema. Tim svojim držanjem pogađao ju je svaki put sve jače. Bili su dovoljni ti i takvi susreti pa da je napusti sva hrabrost i svaki polet. Već sada se osjećala potpuno slomljenom, a što li će biti večeras kad joj dan ne bude više mogao ničim pomoći i kad je spopadnu njeni strahovi?
Čitava ta zgoda bila je daleko ozbiljnija no što je dobričina Vanereick i mogao zamisliti.
Ona nikako i nikad ne bi mogla podnijeti da je Joffrey odbaci od sebe, a to gusarski kapetan nije znao. Ona bi naprosto svisnula od bola. Strah da se to ne dogodi, ubijao je u njoj svaku volju.
Ali kakvom ste ga to magijom opčarali da ste mu toliko prirasli za srce? - poviče Vanereick zagledavši se u nju svojim poput ugljena crnim očima u kojima je blistala sumnjičavost. - Pa to je nezamislivo...! Nikad ne bih bio povjerovao da je tako ranjiv taj veliki gusar kojega je život obdario velikim iskustvom, znanjem, mudrošću i kojemu je sreća uvijek bila sklona! On nam se, zahvaljujući tim svojim osobinama, svima nametnuo tamo u Caraibima, na otoku Tortugi u Meksičkom moru. Za njega su žene utoliko manje bile okrutne što im on nije pridavao nikakvu važnost. Pa ipak, kad vas čovjek pogleda, onda mu je sve jasno... podlegao je vašim čarima. Ljubav s vama mora da je božanstvena, nezaboravna, izuzetan doživljaj...
Kapetane, obuzdajte svoju maštu - prijeseče ga Anđelika smijući se. - Hej, ta ja sam običan smrtnik!
Suviše! Suviše običan smrtnik! Upravo takav kakav je potreban nama ljudima. U redu! Uspio sam da vam izmamim smijeh na usne. Ništa nije izgubljeno. Poslušajte moj savjet. Ne pričajte više o ovoj zgodi, ni ne mislite više na nju! Pođite na ispovijed. Počnite s tim da vam najprije Bog oprosti. A što se tiče supruga, jedne mu večeri kliznite u krevet u zgodnom trenutku, da vas nitko ne primijeti. Jamčim da ćete dobiti odriješenje.
Uvjerena sam da ste vi pravi prijatelj - otpovrne Anđelika razveseljena njegovim šalama. - Istini za volju, moj dragi Vanereicke, ako vi ovdje nemate drugog posla do da tješite slomljena srca, ja vam ponavljam svoj prijedlog da što prije dignete sidra. Vjetar je povoljan, magla se razišla, a meni je već dojadilo da previjam od zore do mraka te ljude koji se stalno kolju. Ako ne otplovite što brže prilikom prve plime, krv će ponovo poteći, uglavnom, zahvaljujući onim vašim vragovima vrućih glava s vašeg otoka Tortuge. Ranjenici s vašeg broda su na dobrom putu ozdravljenja i ja vam ih rado predajem. Bit će zdravi kao dren na vašim budućim pothvatima.
Gospođa Petronille Daumourt im je dolazila u susret, prije bi se reklo valjajući se nego trčeći. Kao i uvijek kosa joj je bila raščupana, a oči zaplakane.
Ah! Gospođo, u pomoć, djevojke su poludjele! Ne mogu s njima izići na kraj. Pričaju kako se žele spasiti odavde, kako će poći pješice kroz šumu, ne znam ni sama kamo!

78.
POBUNA DJEVOJAKA
Onda, djevojke, hoćemo li uskoro pirovati?
Gromovit Colinov glas i njegova golema pojava na pragu vrata zaustavi suze i škrgutanje zubi koji su do tog trenutka ispunjali ogroman prostor spremišta za kukuruz. Da se kraj njega nije nalazila Anđelika, one najosjećajnije bile bi umrle od straha. Pojure k njoj i okupe se oko njena ženskog lika koji je utješno djelovao na njih.
Što je, draga moja djeco, što je, dobre moje djevojčice, što se ovdje događa? Kakva je to buna iskrsla među vama? - obrati im se Anđelika svojim umirujućim osmijehom.
Ispričajte mi sve - nato će Colin udarivši se po svojim snažnim prsima. - Ja sam guverner mjesta. Dajem vam časnu riječ da će oni opaki ljudi što su vas prestrašili, lijepe moje gospođice, biti strogo kažnjeni.
Odmah sve polete k njemu i u isti mah stanu pričati, opisujući svaka svoje dojmove. Jedna je pričala: "Ja, ja ništa nisam čula, spavala sam kao zaklana", "Onaj grozan čovjek me je zgrabio za zglavak ruke i povukao me napolje... Ne znam što je od mene htio..."
Smrdio je po rumu - upotpuni svoje pričanje Delphine du Rosoy s izrazom gađenja na licu. Na njenu nesreću, ona je najgore prošla od svih gospođica u toj gužvi. Zbog svog dostojanstva potiskivala je suze poniženja što su joj navirale na oči.
Anđelika izvuče iza pasa češalj i stane joj češljati raskuštranu kosu. Zatim joj maramicom obriše nos i natečene vjeđe, poravna joj nabore na rupcu, na bluzi i naredi da se donese veliki kotao juhe te burence dobrog vina koje za sve Francuze i Francuskinje predstavlja lijek koji liječi sve njihove nevolje.
Colin Paturel ih je sa svoje strane dalje ispitivao, slušao njihove tužbe saginjući svoje visoko tijelo prema mladim djevojkama. Zahvaljujući njegovu dlakavom i dobrom licu i pažnji koju im je poklanjao, djevojke se na kraju smire. Pa i sama Delphine, mada uvrijeđena što ju je onim svojim "djevojke" izjednačio sa svima drugima, digne prema njemu oči u kojima se ogledalo povjerenje.
Oh Gospodine guverneru, naredite da nas se odvede u Quebec, preklinjemo vas!
I to kopnom. Nikako drugačije! Dok budemo žive, nećemo se više popeti na brod! Jadne djevojke! Vidjelo se da one pojma nemaju o Kanadi, da nikad ništa nisu čule o Akadiji i o Novoj Engleskoj. Teško da je među njima bila ijedna koja je znala da je zemlja okrugla i da je ijedna od njih ikad vidjela zemljopisnu kartu.
Imajući to u vidu, Colin im najprije obeća da će opasni tipovi koji su se usudili napasti ih jutros u zoru, prije no što padne sumrak napustiti mjesto. Zatim im uze govoriti o naselju Gousldsboro gdje ih je Gospod, čini se, nekim neobjašnjivim čudom doveo - a čuda, to svatko zna, ne mogu se objasniti - baš u trenutku kad su u nj doplovili dobri francuski mornari koji su odlučili da se posvete zdravom i hrabrom životu naseljenika, međutim njima je teško padalo što uza se nisu imali valjanih žena koje bi im pomagale u poslu i život im učinile ljepšim.
Zemlja je bila lijepa, zimi se nikad more tu nije smrzavalo, podneblje je bilo blaže nego u Kanadi.
A kad su doznale da je "kraljev dar" za kojim su one sve neobično žalile, bio hrpa sirotinje u poređenju s onim što ga je ljubazni guverner, lijepa izgleda, obećao novim mladoženjama naselja Gouldsboro i da neće više ploviti razularenim oceanom i da neće putovati šumama kojima su lunjali Indijanci i divlje zvijeri, ponovo im se na licu pojavio osmijeh. Izmjenjivale su poglede, dovedene u iskušenje tim obećanjima. Poneka je od njih, tek toliko da bi sačuvala formu, prosvjedovala.
Obećano je meni i još trima mojim drugaricama da ćemo se udati za oficire - napomene Delphine tonom ozbiljne skromnosti. - U samostanu smo naučile kako se vodi kućanstvo, kako se primaju znatniji gosti, kako se vodi razgovor i kako se treba pokloniti pred prinčevima. A osim, toga, sigurna sam da tamo u Quebecu muževi što su nam dosuđeni ne smrde po rumu.
U stvari, imate pravo - složi se s njom Anđelika. - Oni tamo smrde po rakiji od raži ili kukuruza. Odlično je to piće, budi uz put rečeno, na koje se čovjek za onih pasjih zima vrlo brzo navikne. Zaboga, drage moje gospođice - nastavi smijući se - ako se vi sada, kad ste već u Americi, plašite svake sitnice, kako ćete se vi suprostaviti Irokezima, olujama, gladi i svemu onom što vas čeka u Novom svijetu, a po čemu Kanada nije u boljem položaju od nas, već u gorem, i to zato što je još dalje i što je još divljija.
A prema meni - htjela je znati Maurkinja - a prema meni neće postupati kao prema robinjama na otocima? Naime, čula sam da se tako postupa prema osobama tamne puti. Odgojena sam u samostanu Neuilly. Jedna velika gospođa redovito je plaćala za moj odgoj. Znam i čitati i pisati i vesti u svili.
Colin je dobrohotno uzme za bradu.
Vi ćete naći osvajača, drago moje dijete, ako ste zaista nježna i pametna kao što izgledate dok vas čovjek gleda - potvrdi - a ja ću se osobno pobrinuti da se dobro udate. Uostalom, dat ćemo vam dovoljno vremena da razmislite o tim prijedlozima i da se o njima posavjetujete sa svojom nadzornicom. Ako vam naši prijedlozi ne odgovaraju, znajte da će vas gospodin Peyrac bez mnogo premišljanja prebaciti u jedno akadijsko naselje s druge strane Francuskog zaljeva, gdje će vam sigurno biti priređen topao doček.
Gospođa Petronille se našla na velikim mukama. Daleko bolje obaviještena od svojih drugarica i manje zapanjena no što je pokazivala, ona je odmah shvatila da ti Francuzi izmiješani s prilično velikim brojem Engleza, nisu bili brodolomnici kao što ih je optuživao Job Simon, a niti suviše gorljivi podanici francuskog kralja. Ali ni ona se nije uspijevala snaći u tim zemljopisnim dužinama i širinama, a zemljopisne karte što su ih pred njenim očima odmatali grof de Peyrac i Colin Paturel trudeći se da je uvjere kako Quebec nije bio tu na dohvat ruke, još su joj više smutile dušu.
Ah! Da je barem ovdje naša draga dobrotvorka! - uzdahnula bi ponekad.
Onda bi ovdje bio samo još gori bordel! - javi se praćen škrgutom Juliennin prostački glas. - Jer ona se isto tako dobro razumjela u bordele kao i u molitve...
Antoinette, najljepša njena neprijateljica, odmah je zgrabi za kose. Kad su ih razdvojili, Colin naredi Julienni:
Deder, djevojko, dođi ovamo!
Jedino se njoj obratio s "ti" pokazavši na taj način da mu je jasno kojoj ženskoj vrsti pripada.
Tebe ne mogu zadržati ovdje - reče joj povukavši je u stranu u kut spremišta. - Ne zato što si iz predgrađa, već zato što si bolesna, a ja takve ne želim za svoje momke udati.
Julienne uze kriještati kao morski orao ne obazirući se nimalo na svoje sablažnjivo ponašanje.
Ja da sam bolesna? To nije istina! Nije tome davno što me u Chateletu pregledao zatvorski liječnik i što mi je kazao da sam svježa kao ruža. A budući da sam poslije toga bila zatvorena u Općoj bolnici s kakvim sam to ljudima mogla dobiti te vaše bolesti? U pomoć, gospođo Anđeliko! Čujete li što ovaj priča? Priča da se raspadam!
Ova je djevojka bolesna - ponovi Colin - obraćajući se Anđeliki kao svjedoku - pogledajte samo njenu glavu.
Stvarno, bucmasto djevojčino lice imalo je gadnu voštanu boju, a oko očiju crne kolobare tako da se činilo kao da ih crnim ličilom maže. Po sjaju njena pogleda vidjelo se da je trese žestoka groznica.
Ne vjerujem da je bolesna - nato će reći Anđelika - ali sam zato uvjerena da se ranila prilikom brodoloma. Neće nikako da dopusti da je se liječi. Njeno stanje se pogoršalo. Hajde, Julinne, dopustite me da vas previjem, svoj život izlažete...
Aj se jebati - otpovrne djevojka bezobrazno.
Anđelika joj odalami nekoliko šamara od kojih se sruši na zemlju. U stvari, ta se nesretnica jedva držala na nogama.
Pusti da te se njeguje - na kraju joj reče Colin - inače nećemo prema tebi imati nikakve milosti. Još večeras ću te ukrcati na Neustrašivog da praviš društvo njegovoj posadi.
Ležeći na podu činilo se da je ukroćena te izazva sućut svih što su oko nje stajali. Njene prestrašene oči tražile su neki izlaz.
Mene je strah - poče se žaliti u pomanjkanju boljih argumenata. - Vi ćete me samo izmrcvariti.
Čegrtavi glas Aristida Beaumarchanda koji se bijaše prokrijumčario, ne zna se kako, u spremište, odjekne iza njihovih leđa.
Ona te neće izmučiti ljepotice. Ništa vas neće boljeti kad vas ona takne, ja vam to jamčim. Nema liječnika koji ima laganiju ruku. Bacite malo pogled na ovaj posao. Rukom me je sašila, kažem vam.
I Zgubidrob brzim prstima odriješi uzicu što mu je pridržavala hlače i pokaže Julienni, očaranoj njegovom sigurnošću, svoj jadni trbuh na kojemu se vidio, s kraja na kraj, dugi ljubičasti rez.
Divite se ovome je li?! Onda znajte da je to djelo ove gospođe Anđelike, da me je ona skrpila koncem i iglom, jest stvarno, lijepa moja curice. Sva su mi crijeva ležala na pijesku. Bio sam gotov, dakako!
To nije moguće! - poviče Julienne poprativši svoj povik sočnom psovkom.
Kao što sam vam rekao. Nego što! Gledajte me danas. A ono što se nalazi nešto niže ove rane još uvijek veselo poskakuje i stoji vam na službu, ljepotice!
Dosta je bezobraština - prekine ga Anđelika videći kakav je pravac počela dobivati ta demonstracija. - Aristide, vi ste ništarija, pa ni kćeri samog vraga ili najgoroj djevojčuri ne bih preporučila da se s vama upušta u bilo kakvu vezu, jer bi ta veza još uvijek bila isuviše dobra za vas, a isuviše loša za nju.
Vi me vrijeđate, ponizujete me u mom dostojanstvu - nato će Aristid polako skupljajući svoje hlače... - čak vjerujem da mi činite veliku nepravdu.
Odlazi - umiješa se Colin udaljujući ga. - Tebi ovdje nije mjesto, nemaš ovdje što tražiti.
Uhvati ga za ovratnik i odgura ga do vrata.
Časne mi riječi, ti si uporniji i nametljiviji od stjenica. Natjerat ćeš me da ću te vlastitom rukom zadaviti.
Julienne prasne u grohotan smijeh. Laknulo joj je.
Taj mi se svidio! Ponosan, pravi čovo!
Utoliko bolje za tebe. Ta rekla sam ti da je to najpodliji gad što živi na obje zemljine polukugle - reče Anđelika i klekne pokraj bijednog stvorenja što je imalo dovoljno snage da se ruga i da vrijeđa. Istinsko sjeme s pariškog Dvora čudesa.
Ja znam zašto ti ne daš da te previjem - prišapne joj sasvim tiho Anđelika.
Ne, vi to ne možete znati - otpovrne djevojka gledajući je očima u kojima se javi strah progonjene zvijeri.
Dakako da znam! Pogađam... Obilježena si ljiljanovim cvijetom...! Slušaj, dajem ti riječ da neću ništa kazati guverneru, ali pod uvjetom da budeš krotka i da me u svemu slušaš.
Na zaprepaštenom licu Julienne ogledalo se priznanje.
Je li istina da nećete nikome ništa reći? - dahne.
Dajem ti riječ "markize" Zaklela sam se.
Prekriživši dva prsta i pljunuvši na zemlju, Anđelika ponovi znakove zakletve pariškog podzemlja.
Zapanjena tim što je vidjela Julienne uopće ne zausti, već pusti Anđeliku da joj otkrije natečenu stranu, da je premaže melemom, krotko popije šalicu čaja, zabrinuta tajnovitostima što su je čekale u Americi tako da je čak zaboravila da zastenje. Potpuno mirna u njenu pogledu, Anđelika joj tutne pod šiju naslon, umota je dobro u njenu kutu, potapša je po obrazima prije no što ju je napustila.
Onaj što ti se tako jako svidio, Aristid, kladim se da i on ima na leđima ljiljanov cvijet baš kao i ti. Ozdravi, kćerce brzo. I tebe ćemo udati... Bit ćete lijepi par...! Dajem ti riječ "markize..."
Juliennine su se vjeđe rastvarale i skupljale nad grozničavim zjenicama kojima je umor dao blagi izraz. Smirena lijekovima koje su joj dali da proguta, na koncu usne.
Ima smiješnog svijeta ovdje kod vas - šapne prije no što će zaspati - gospođo, tko ste vi? Gospođa Amerike... Vi vidite ono što je skriveno drugima. Lijepo vam stoji ta
pletenica... Sličite onim svetim kraljicama prikazanim na... misalima. Nije moguće da ja, pariška prosjakinja, imam toliko sreće...

79.
SAMO DVA BRODA U ZALJEVU
Zastave su pucketale na vjetru, a jedra bila spremna da nabreknu pod njegovim pritiskom.
Ponovo su se svi stanovnici Gouldsboroa sjatili u luci.
Onda? Zar me nećete zagrliti - poviče Vanereick raširivši ruke prema Anđeliki. - Pa čak ni u trenutku odlaska?
Ona se baci prema njemu i poljubi ga u oba obraza. Osjetila je neku vrst utjehe u njegovu muškaračkom stisku bez obzira na poglede čitavog pučanstva koji je prisustvovao tom njenom opraštanju od gusarskog kapetana.
Neka misle što hoće, svi ti zlobnici! Imala je pravo da poljubi svakog tko joj se sviđao.
Drž'te se hrabro! - šapne joj Vanereick na uho. - Pobijedit ćete. Poslušajte moj savjet: najprije na ispovijed, a poslije toga u krevet...
Poslije toga uze mahati uokrug svojim velikim šeširom ukrašenim perjem i skoči u čamac koji ga je imao odvesti na njegov brod.
Okrižnica puna mornara spremnih da rašire jedra podrhtavajući pod nezadrživim pritiskom plime. Neustrašivi se otimao na svom sidru kao konj plemenite pasmine na ularu.
Oduševljeni pozdravi su se miješali s kratkim zapovjedima što ih je Gilles Vanereick izdavao s krmnice.
Gospodine Prosperu Jadrine, jeste li vi spremni?
Jesam, gospodine - odgovori mornarski podoficir.
Gospodine Miguel Martinez, jeste li spremni?
Jesam, gospodine - odgovori jarbolni podoficir.
Spremni! Uz pomoć Božju! - poviče kapetan poprativši riječi širokim pokretom ruku.
Mornari pustiše konope, jedra se napnu i nabubre bjelasajući se u modrom nebu. Neustrašivi polako krene i uze bordižati između otoka u pratnji malog kutera na kojemu su se nalazili grof de Peyrac i Colin Paturel koji su pratili svoje goste do opasnog izlaska iz luke.
S vrha krmnice lijepa je Ines mašući svojom lepezom i šalom od žute svile pozdravljala Anđeliku. Umirena u pogledu osjećaja svog Vanereicka s kojim se ponovo otisnula na more, mala pustolovka izmiješane krvi htjela je sad posvjedočiti svoje prijateljstvo prema onoj koju bijaše smatrala svojom najopasnijom suparnicom.
Kad se u dalekom obzorju nazirao samo još bijeli stožasti obris broda, Anđelika se okrene i pođe prema tvrđavi. Potom naiđe na tamnoputog čovjeka i njegova druga s Caraiba kako sjede jedan pokraj drugoga i žvaću klinčiće. S razloga ne baš jasnih oni su zamolili da mogu još neko vrijeme ostati u Gouldsborou. Poslije podjele pljena s Marijinog srca došlo je do razmjene ponekih mornara što je svakako jedinstven slučaj u gusarstvu, u raspodjeli plijena sudjelovao je i kapetan zarobljenog broda, to jest Colin ili, kako se prije zvao, Zlatobradi. Za dva draga kamena ogromne vrijednosti, Vanereick je pristao da na svoj brod primi nepoželjne gusare. Uprkos njihovoj lijenosti i zloj ćudi, zbog kojih su osobina mnogo puta po njima pljuštali
udarci korbača, on ih je uzeo da bi s njima nadomjestio mornare poginule prilikom bitke.
I tako se Hijacint Boulanger rastao sa svojim obalnim bratom, Aristidom Beaumarchandom koji je molio da ga se ostavi u Gouldsborou jer se, tobože, nije još osjećao sasvim dobro u predjelu operiranog trbuha i, obećavši uz to da će živjeti doličnim životom.
A osim toga, shvati, napravio sam dobar dojam na jednu lijepu djevojku, imenom Julienne - šapne Hijacintu na dlakavo uho. - Kad svoje stvari s njom privedem kraju, ja ću te o tome obavijestiti i ti ćeš doći po mene...
Dakle, nije bilo iluzija! Jednog će dana ponovo doći Neustrašivi i njegova posada tamne puti, drvenih noga, bezubih usta iz kojih zaudara rum s Jamaike, ponovo će navratiti stari gusari razvratnici s Tortuge, napirlitani perjem, turbanima od cicanog platna na cvjetiće naoružani noževima, bodežima, sabljama i pištoljima i strašnim sjekirama.
Ljeto tek bijaše počelo.
A također će ponovo doći ovamo engleski i bostonski brodovi koji su otplovili u zoru, indijanske šalupe koje su se otisnule sa svojim Mic-Macima odnoseći u zamjenu za dovezenu stoku, dragocijenu raskošnu robu koja će oduševiti gospođe Port-Royala što se nalazio s druge strane Francuskog zaljeva: čipke, baršune, gajtane, sapun, parfeme, oružje i municiju za obranu francuske tvrđave, izvezene zastave i, nenadane li sreće, kalež i mostrancu, predmete koji su se nalazili među plijenom što ga je Španjolcima oteo neki obraćeni gusar. Neće li tim predmetima biti Bogu odano dvaput veće poštovanje u siromašnoj crkvici najstarije francuske naseobine koju Champlain bijaše osnovao?
Neki neobičan mir bijaše zavladao naseobinom, njeni su se žitelji šutke razišli i vraćali se svojim drvenim kućama.
Oh! Gledajte - odjednom poviče mlada Severine - sad su samo dva broda usidrena u zaljevu: Gouldsborou i Marijino srce. Zaljev mi sada izgleda strašno pust poslije one šume jarbola što su se svih ovih dana u njemu ljuljali!
"Dva broda usidrena u zaljevu", zašušti u Anđelikinim ušima proročki glas redovnice.

80.
TEŠKO POMIRENJE ANĐELIKE SA SUPRUGOM
"Poći ću k njemu, mom ljubljenom. Moram poći k njemu...", ponavljala je u mislima. "Bojim se. On je čovjek, čvrsto stoji na zemlji. Njegov san je dubok i ništa ga ne može uznemiriti. A ja sam žena... i baš zato što sam žena, nazirem značenje nekih znakova... A strašno je ono što predviđam! Ne mogu više spavati!"
Uprkos miru koji je ponovo zavladao u naselju, uprkos mornarima koji su se zabavljali pjevuckajući u blizini mjesta gdje su bile smještene obećane im djevojke:
Deset se djevojaka našlo u gaju Deset djevojaka spremnih za udaju.
Među njima je China, među njima je Dina I njihove druge Claudina i Martina
Uprkos olakšanju što je nastupilo nakon svih onih dana nabijenim tjeskobom koja je mučila sve žitelje Gouldsboroa, Anđelikino se duševno raspoloženje nije nimalo promijenilo.
Srpanj je poput vatre pucketao i na čitav kraj sručio val paklenske vrućine. Tu žegu je pratila zaglušujuća pjesma šturaka i zujanje pčela koje su raznosile mirise cvijeća,
smole i suviše ugrijanih sokova. Visoke stabljike ružičastog, plavog i bijelog vučka tvorile su bujne i prekrasne plotove išarane s tisuću arabeski na rubu šume. Glog se pokraj ruža stisnuo uz kuće. Gusti redovi osjetljivog maka obalom su se spuštali do samog mora.
Morske su ptice svojim dugim i bijelim letovima klizile kroz nebesku plavet ružičastog prelijeva.
Ružičast je bio zaljev. Kao otvoreni cvijet. Kao ponuđena put...
Ah! Catherine, Catherine Bila je tu i lijepa Suzon
I vojvotkinja Montbazon, I lijepa Mai-ai-ne...
Čarobna čežnja dana izmiješana s iskrama što su navečer frcale iz vatre zajedno s oblacima plavog dima, jedino se Anđeliki činila otrovnom.

Sutradan po odlasku brodova, poslije još jedne neprospavane noći, ona odluči da se opskrbi oružjem s obzirom na to da je svoje pištolje izgubila prilikom napada Indijanaca na Brunchwick-Falls.
Yann Le Couennec joj je otvorio vrata radne sobe grofa de Peyraca u tvrđavi, čiji ključ je nosio uza se. Sreo ju je kraj oružarnice i obavijestio da je Gouldsboroom stigla iz Europe velika količina pištolja, kremenjača i pušaka. Grof je držao kod sebe nekoliko vrlo lijepih uzoraka najnovije izrade da bi ih mogao na miru proučiti.
Yan izvuče iz jedne škrinje spomenuto oružje koje bijaše povjereno njegovoj brizi i izloži ga na velikom stolu po kojemu su bila porazbacana guščja pera i pisaći pribor. Otvorio je uski prozor da bi u sobu ušlo više svjetla. U toj uskoj sobici lebdio je miris što ju je podsjećao na Joffreya, miris duhana i sandalovine, drveta što je raslo na Istoku, a čijom je esencom bio prožet svaki komad njegove odjeće. Ovaj jasan, ali prefinjen miris ma koliko bio neobičan, savršeno je pristajao osobi, i izuzetnoj i privlačnoj koja ga je upotrebljavala.
Kad budete vidjeli gospodina grofa obavijestite ga o mojoj molbi, molim vas - Anđelika reče štitonoši - jutros mu se nisam mogla pridružiti.
Hoće li on odgovoriti na taj poziv što mu ga je ona uputila posluživši se tim svakodnevnim riječima, ali usplahirena srca? Hoće li doći?
Sagne se nad novim i lijepim primjercima oružja. Ogledajući ih zaboravi svoje brige i nevolje. Neke engleske "Pločice" predstavljale su vidljiva poboljšanja. Pločice su dijelovi od kojih je stastavljen mehanizam vatrenog oružja, a svaka zemlja pojedine dijelove tog mehanizma drugačije izrađuje. Kod ovih engleskih pištolja ognjilo i zaklopac čanka bili su spojeni što je, zasigurno, povećavalo mogućnost slučajnog pražnjenja, ali je zato taj nedostatak bio nadoknađen malom kukicom pričvršćenom za oroz.
Uprkos tim očitim poboljšanjima, Anđeliki su se više sviđale pločice francuske izrade. Nema sumnje zato što je njima bila vična. S posebnim zanimanjem je razgledala nordijsku "dugocjevku" od bjelokosti ukrašenu jantarom čiji ju je elegantan izgled oduševio. Sistem paljenja bio je vrlo prost, odnosno grubo izrađen, ali je puška imala tu prednost što se paljenje postizalo bilo kakvim kremenom, dok su sve druge pločice tražile kremenove točno po mjeri izrađene što je u divljem kraju kakav je bila Amerika bio veliki nedostatak.
Htjela je baš taj sistem ispitati na sve moguće načine. Htjela je isprobati otpornost oroza, zapreminu šaržera kadli osjeti da iza nje stoji Joffrey de Peyrac.
Došla sam da za se izaberem neko oružje - reče okrenuvši se napola - u Newehewaniku sam izgubila svoje pištolje.
Osjećala je njegov pogled na svom vratu i još jednom se morala uvjeriti kako ju je njegova pojava ispunjala slabošću i nemirom prigušivane radosti.
Gotovo da je nije ni prepoznao gledajući je s leđa mada ga je Yann obavijestio da se gospođa de Peyrac nalazi u njegovoj sobi.
Izgledala je potpuno drugačijom u haljini od ljubičastog tafta s vrlo lijepim naborima i teškim šinjonom blijedožute boje što ga bijaše splela na zatiljku. U prvi mu se mah učinilo da pred sobom ima neku plemenitu strankinju, neku veliku gospođu... koja je ovamo došla tko zna odakle... Ta toliko je svijeta u zadnje vrijeme dolazilo u Gouldsboro! Čovjek se svemu mogao nadati!
Kratkotrajni dojam, ali vrlo ugodan! Međutim po spretnosti kojom je "strankinja" rukovala oružjem bio je siguran da je to ONA. Osim nje, Anđelike, nije postojala nijedna druga žena na svijetu koja je s pištoljima bila u tolikoj prisnosti.
A osim toga, nijedna druga žena na svijetu nije imala tako lijepa ramena kao ona. Približi se.
Da li vam se sviđaju ti pištolji? - upita on glasom kojemu je želio dati neutralan ton, a koji se njoj vrlo učinio hladnim.
Istini za volju - odgovori ona sileći sebe da ostane mirna - nisam u tom pogledu načistu. Neki mi od njih izgledaju vrlo dobri što se tiče njihove vatrene moći, ali su zato vrlo nezgrapni. Drugi, međutim, imaju savršen izgled, ali mi se čini da imaju nedostataka koji bi mogli biti opasni za one koji se njima služe.
Vas je teško zadovoljiti. Na tim se pištoljima nalaze žigovi najboljih europskih majstora, kao što su Thuraine iz Pariza ili Abraham Hil iz Engleske. A ovaj pištolj, ukrašen bjelokošću, izradio je Maestricht iz Holandije. Prepoznajete li glavu ratnika izrezbarenu na ručici?
Nema šta, vrlo je lijepa!
Ali vam se ne sviđa.
Bila sam navikla na svoje francuske pištolje sa svim onim djelovima kao što su vijak, ključ, kremen. Nezgoda s njima bila je u tome što ih se moralo trpati u džepove te su se lako gubili, ali su zato imali mnoge druge prednosti.
Imala je dojam da se nalazi na pozornici kazališta i da izmjenjuje napamet naučene uloge. Ni ona ni on nisu bili sasvim načistu u pogledu svojih riječi, ali su se ipak trudili da ih izmijene.
Grof de Peyrac je izgledao kao da nešto oklijeva, a zatim se okrene, pođe prema poluotvorenoj škrinji i vrati se noseći sanduk od išaranog kaučuka.
Evo što sam naredio Ericksonu da donese iz Europe za vas - reče odsječnim glasom.
Nasred poklopca nalazio se veliki medaljon, a na njemu, okruženo isprepletenim cvijećem od emajla i sedefa, bijaše izrezbareno u zlatu slovo A. Isto se cvijeće u kiticama granalo s jedne i druge strane medaljona s monogramom. Bilo je izrađeno poput najfinije paučine, a na svakom se cvijetu mogla jasno uočiti svaka pojedinost, kao na primjer tučak od filigranskog srebra ili zlata, žilice na lišću od zelenog emajla. Anđelika položi prste na bravu sandučića. U njemu su se nalazili u kutijama obloženim zelenim baršunom dva pištolja i sve što uz njih ide: rog za barut, hvataljke, kutijica s čahurama, kalup za metke.
Sve je to bilo izrađeno od najprobranijeg materijala i isticalo se elegantnim, profinjenim i lijepim oblicima.
Čim je ugledala te pištolje, Anđelika je bila svjesna da su bili zamišljeni, skicirani i napravljeni za nju.
Izrađen sa najvećom pažnjom, svaki djelić na njemu dokazivao je da su se oružar, kovač, kovinorezbar, dakle, svi oni koji su sudjelovali u proizvodnji tih prekrasnih ubojitih predmeta, trudili da zadovolje i očaraju onu koja će se njima naoružati. Nju, Anđeliku, ženu što je živjela nakraj svijeta.
Nema sumnje, dobili su posebne i odgovarajuće upute, imali su na raspolaganju nacrte i vrlo točne planove što ih je sam grof de Peyrac izradio, planove koji su prešli ocean i pronašli ih u njihovim barakama u Sevilji, Salamanki, Riboliju ili Madridu. A pošto su upute dospijele do njih zajedno s okruglim kožnatim kesama, ispunjenim zlatnicima, imali su i previše valjanih razloga da što bolje izvedu takvu neobičnu narudžbu: pištolje za žensku ruku.
"On je tako prekrasan dar", mislila je Anđelika, "smislio za mene, i to s ljubavlju... s ljubavlju! I smislio mi ga pokloniti ovog proljeća u Gouldsborou...!"
Ruke su joj podrhtavale dok je iz kutije vadila najprije jedan, a zatim drugi pištolj. Danima bi se moglo pričati da bi se opisalo njihovo savršenstvo.
Ti pištolji nisu bili izrađeni samo zato da bi ona mogla iz njih pucati i braniti se sa što je moguće većom brzinom i uz što je moguće manje neugodnosti - nabijanje vatrenog oružja nije uvijek, osobito ne za njene prste, bio ugodan posao - već da bi zadovoljili njen osobni ukus.
A kako da se ne oduševi urezbarenim kiticama cvijeća što su krasili blistave ručice izrađene u drvu s prelijevana crvenkastog jantara.
Cijevi su bile dugačke, od španjolskog čelika, vrlo rijetke kovine i premazane modrikastim uljem da bi se spriječilo izdajničke i zasljepljujuće odsjeve. Iznutra su bile ižljebljene da bi se ispravilo gađanje, ali su zato bile glatke na samom kraju. "Kako on zna što ja volim, što se meni sviđa!"
Pločice su bile pravo remek-djelo! Ognjilo i poklopac čanka bili su spojeni. Zahvaljujući tome, otpala su četiri pokretna komada što je pojednostavilo mehanizam pištolja, a poklopac se otvarao onda kad se to htjelo, i to pod pritiskom kremena koji je udarao u ognjilo. Skrivena između dvije srebrene šare bila je nategnuta velika opruga, a činjenica da je bila utvrđena izvana, a ne iznutra, sigurno je, s obzirom na to, imala strahovitu potisnu snagu. Punjenje pištolja je olakšavao jedan prsten koji se nalazio na vijku što je regulirao škrip. Ne samo da je prsten, koji je svojom veličinom odgovarao Anđelikinu kažiprstu, što je ona odmah zamijetila, omogućavao da se nategne velika opruga bez po muke, već je i regulirao škrip. Bio je potpuno suvišan odvijač za vijak ili neka druga nezgrapna naprava, inače neophodna, koja je često, kao što Anđelika bijaše maloprije primijetila, imala osobinu da se lako zametne ili izgubi.
Najzad "oroz" je pri dnu imao malu izbočinu u koju je direktno udarala opruga što je učinilo potpuno suvišnim "oraščić", to jest još jedan djelić mehanizma. A pozadi opisanog mehanizma koji je bio izrađen precizno poput kakvog sata, nalazio se pokretni kundak. U to su vrijeme bili vrlo rijetki majstori koji su imali hrabrosti i umješnosti da proizvode te kundake koji su bili tako napravljeni da se moglo, ne izlažući opasnosti onoga koji puca, ispaliti više metaka uzastopce.
Iza tog dara izuzetne kakvoće Anđeliki se činilo da vidi svog muža onakvog kakav joj je ostao u sjećanju od prošle jeseni, kad je, kriomice od nje, točno prije odlaska broda, nagnut nad svojim spisima, brzim i odlučnim potezima uvijek nadahnutog pera, ispisivao tisuće brojki, drhtao i izračunavao profile i s nekoliko poteza odredio elemente ovog remek-djela.
On je sigurno razmišljao koji materijal da upotrijebi: željezo, bakar ili srebro, bjelokost ili kost...? Na kraju se odlučio za drvo, zato što je lakše od željeza, a kompaktnije od bjelokosti. A on je sigurno bio taj koji je dao svinut oblik kundaku, ugledavši se pri tom na turske pištolje koji su bili tanji na svinutom mjestu kako bi ga prsti mogli čvršće stegnuti i držati a da što manje izmori ruku.
Bilo joj je također jasno da je on smislio kako da se dvostruko iskoristi škrip, koji je, ostavši bez svog kremena i sveden na pravu mjeru, postao napravom što je udarala u šupljinu stvorenu u tu svrhu, te barutnim paljkom s obzirom da je on poznavao tajnu kako se proizvodi. To je predstavljalo potpuno novi sistem paljenja.
Što se tiče rezbarija, želio je da NJENI pištolji budu ukrašeni cvijećem.
Gušila se od uzbuđenja i pri tom se pitala: "Zašto joj je baš jutros poklonio svoj dar?" Nije li to bio znak pomirenja? Možda joj je time htio dati do znanja da je počela popuštati odvojenost u kojoj ju je tako dugo držao?
Stojeći pokraj prozora, Joffrey de Peyrac je lakomim okom, lakomijim no što je želio, pratio slijed Anđelikinih misli na njenu osjetljivu licu.
Rumen je oblila njegove blijede obraze kad je odigla poklopac sandučića, a odmah potom izraz divljenja kad je otkrila ljepotu oružja. Nije se mogao suzdržati a da joj ne priušti to veselje. Neće li biti sasvim kratkog vijeka ta sreća kojom ju je usrećio? Vidio je kako joj trepću duge trepavice i kako grize svoju donju usnu.
Naposljetku okrene prema njemu svoje prekrasne oči i prošaputa:
Kako da vam zahvalim, gospodine?
On se trgne jer ga je to njeno pitanje podsjetilo na zgodu kad joj je prije mnogo godina u Tuluzi poklonio prvi dar, ogrlicu od smaragda. Možda se i ona toga prisjetila.
On suho, gotovo oholo odgovori:
Ne znam jeste li primjetili da se radi o potpuno novoj vrsti pločice. Vanjska opruga daje metku daleko veću potisnu snagu. Poseban jastučić štiti ruku.
Vidim.
Na tom je jastučiću bio prikazan daždevnjak ili nekakav gušter duga repa koji je svoj jezik od filigranskog zlata ispružio prema divljem maku od crvenog emajla što je krasio kundak pištolja. Bit će da je ipak to bio daždevnjak jer je tijelo od bjelokosti te životinje bilo išarano komadićima crnog jantara. Pločica je pozadi, na zaobljenom djelu, bila ukrašena cvijetovima bijelog gloga koji su bili poput paučine prozračni, dok je oko "oroza" blistalo živom svjetlošću. S istom je predanošću majstor izradio i malo, opako ždrijelo tog istog "oroza".
Ali pod ljupkošću, pod profinjenošću tih pištolja krila se njihova nesmiljena i razdražena napetost.
I dok je ona lakim prstom, dodirom ruke, koja je čudesnom spretnošću obavljala najnevjerojatnije poslove, rukovala raznim djelovima pločice, on je promatrao njenu ljepotu, raščlanjivao je, i oprečnost što je dolazila do izražaja između njene ženstvenosti i općih pokreta amazonke stezala ga je za grlo.
U izresku haljine vidio je kako joj se sjaji sedefasta put, još sjajnija zato što je bila okružena sjenom i što se blago stapala s toplom i noćnom udubinom nastanjenom tajnovitošću.
U mliječnoj nježnosti njene ženske puti, u krhkoj, glatkoj i nabrekloj krunici njenih grudi vido je znakove njene slabosti, ranjivost njena spola.
Pod svojom ratničkom vanjštinom ona je, u stvari, bila i ostala žena nježnih grudi. "Moje sinove je nosila u svojim bedrima", razmišljao je, "moje jedine sinove. Nikad nisam želio drugu, nijednu drugu ženu."
Draž što je zračila iz čitave njene osobe sasvim ga je očarala, smutila, ukočila. Spopadala ga je želja da dlanovima primi njen vitki stas, da joj ruke stavi na bedra i da uživa u toplini njena tijela što se probijala kroz bluzu od tafta sjajnog poput ametista. Prošlo je mnogo, mnogo vremena što je nije stisnuo u zagrljaj.
Približi joj se i, pokazavši na pištolj što ga je držala u ruci, pomalo promuklim glasom joj naredi:
Napunite ga!
Hoću li znati? Ova mi pločica nije dovoljno poznata.
On joj uze pištolj iz ruku i brzo u njega ugura metke, naspe barut, stavi paljak. Pratila je pokrete njegovih tamnoputih ruku obuzeta željom da se sagne i da ih poljubi.
Vrativši joj oružje reče:
Evo!
A zatim doda zajedljivo se osmijehnuvši:
Sad me možete i ubiti... I tako se riješiti nepriličnog muža.
Anđelika strahovito problijedi. Činilo joj se da više neće doći do daha. Jedva nekako je uspjela razdrhtalom rukom položiti pištolj na njegovo mjesto u sandučić.
Kako možete izreći tako glupe riječi! - na posljetku dahne. - Nikad ne bih povjerovala da možete biti tako opaki!
Čini se da ste vi žrtva, a ne ja?
U ovom trenutku i jesam... Vi vrlo dobro znate da me na nepojmljiv način mučite govoreći tako.
I nezaslužan, dakako?
Da... ne... da, sigurno nezasluženiji no što vi mislite... Nisam vas ponizila i uvrijedila kao što vi namjerno smatrate... i vi to vrlo dobro znate... Ali vas razdire upravo luđački ponos.
Zaista, vaša nevjera i bezočnost vaših postupaka prelazi sve granice.
I sad ga je kao i neku večer podizala bezumna želja da je smrvi, da je obori, da ga u isto vrijeme prožme onaj njen miris, njena toplina kao neka opojna esencija i da ga nestane u zracima njenih zelenih očiju koje su sijevale bijesom i ljubavlju, očajem i nježnošću.
U strahu da ne popusti tim svojim željama, okrene se i pođe prema vratima.
Joffreyu - poviče Anđelika - zar ćemo zbilja pasti u zamku?
Kakvu zamku?
Zamku što su nam je postavili naši neprijatelji!
Kakvi neprijatelji?
Oni koji su odlučili da nas razdvoje da bi nas potom što lakše oborili. E, eto, baš to se dogodilo. Ne znam kako su se događaji spleli, kad se klupko počelo odvijati i čijim smo smicalicama nasjeli, ali znam da se dogodilo ono što su željeli, jer kao što i sam vidiš, mi smo sada razdvojeni.
Ona klizne prema njemu i stavi ruku na nj, na mjesto gdje mu je srce tuklo.
Ljubljeni moj, zar ćemo im dopustiti da nas tako lako pobijede?
On se silovito oslobodi njena dodira iz straha da ne popusti isuviše brzo pred njenim čarima.
Ovo je zaista nevjerojatno. Najprije se ponašate kao netko tko je potpuno izgubio sram i razum, a onda mene optužujete zbog nedosljednosti. Kako vam je, na primjer, u Houssnocku, palo na pamet da otputujete u ono englesko naselje?
Zar niste vi izdali naređenje za to putovanje?
Ja? Nikad ja takvo naređenje nisam dao!
Ali TKO onda...?
On ju je bez riječi promatrao, odjednom pogođen strašnim predosjećajem.
Mada je svojim intelektualnim sposobnostima bio daleko iznad prosjeka, Peyrac je bio i ostao muškarac po svom poimanju svijeta. Ljudi se kreću kroz život oslanjajući se na svoju oštroumnost, dok žene vodi nagon kozmičke dalekovidnosti.
Skokovi ljudi su slični skokovima velikih divljih zvijeri. Dugo vremena nepokretni, a ponekad utonuli u mrtvilo, čim netko hoće da im ograniči slobodu kretanja, oni se zalete, probijaju oblake i tada sve otkrivaju, sve obuhvaćaju i mogu jednim jedinim pogledom, u tren oka proniknuti još dalje, pomaknuti granice vidljivosti.
Tako se dogodilo da je de Peyrac odmah opazio kako se, pod utjecajem Anđelikina glasa koji je u njemu pokrenuo bujicu strasnih uzbuđenja, sve ono što ju je okruživalo dobilo drugi lik, drugo značenje, drugi izgled. Jest, ozbiljnoj su opasnosti išli u susret. Međutim, njegovo se muško rasuđivanje nije nikako moglo složiti da se tu radilo o djelovanju nekih tajanstvenih i nedokučivih snaga.
Ali Anđelika se nije varala. Ona je više od njega imala osjećaj za mistiku, te je bila sigurna da i ona ima svoju važnost. Borio se.
Sva ta vaša predskazanja, sve su to puste tričarije - progunđa. - To je sve isuviše jednostavno. Preljubnice se uvijek trude da upletu vraga i njegove prste u svoj grijeh. Jesu li naši neprijatelji, gospođo, ili puki slučaj doveli u Zaljev Casco vašeg nekadašnjeg ljubavnika koji je jedva čekao da vas primi u svoj zagrljaj...?
Ne znam. Međutim, otac Vernon je tvrdio da je slučaj često na strani onih što siju zlo kad đavo u nešto umiješa svoje prste, a to znači da je slučaj na strani vraga, uništenja i nesreće.
A tko vam je sada taj otac Vernon?
Isusovac koji me je iz Maquoita prebacio u Pentagouet.
Vi ste bili pali u ruke francuskih isusovaca? - poviče grof izmijenjenim glasom. Sad je Joffrey de Peyrac izgledao kao gromom ošinut.
Pa da. Malo je nedostajalo da me u Brunchwick-Fallsu nisu uhvatili i kao zarobljenicu odveli u Quebec.
Ispričajte mi kako se to dogodilo.
Dok mu je ona u kratkim potezima pričala svoje zgode i nezgode poslije svoga odlaska iz Houssnocka, pred njim iskrsne lik Outtakea, velikog poglavice Irokeza kako mu govori:
"Ti posjeduješ jedan dragulj! Postoje ljudi koji će sve poduzeti da ti ga otmu!" Nije li se oduvjek bojao da se oni žele dokopati njega preko nje, preko Anđelike. Bila je u pravu.
Neprijatelji su se šuljali oko njih, lukaviji, podmukliji i okrutniji od samih "bezočnika", to jest paklenskih duhova zraka.
Je li mogao zanijekati da nije vjerovao uopće u te sile, on koji je pod svojim haljetkom čuvao obavijest što mu ju je neki nepoznati mornar predao jednu večer prije sukoba s Marijinim srcem, komadić pergamene na kojemu je nečje čakljasto pero ispisalo ove riječi:
"Vaša supruga se nalazi na otočiću Starog broda zajedno sa Zlatobradim. Doplovite do otoka sa sjeverne strane, da vas ne primijete. Tako ćete ih iznenaditi u zagrljaju." Paklenski duhovi, nema nikakve sumnje, koji su se krili među otocima i mogli se oboružati perom da bi zatim doturili njemu, to jest na pravo mjesto tu tako razornu optužbu?
Duboko je uzdahnuo. Sve mu se sada činilo drugačijim i u toj zbrci Anđelikino nevjerstvo mu više nije izgledalo proračunatom besramnošću. Ona je bila uvučena u klupko spletki kojima je uz to slučaj išao na ruku. Po svojoj ženskoj prirodi, bila je isuviše ranjiva, ali je također pod tom svojom slabošću krila nevjerojatnu hrabrost u što se svojim očima mogao uvjeriti kad je one noći na otoku izdaleka vrebao Colinove i Anđelikine pokrete i njihovu borbu protiv iskušenja.
Njemu, očito, nije bilo ugodno priznati da ju je u iskušenje mogao dovesti i neki drugi čovjek osim njega, ali je, uza sve to, bio svjestan, da je njegovo rasuđivanje bilo gluplje od rasuđivanja bilo kojeg mladića.
Ostajala je, međutim, činjenica da je ona te noći dala dokaza o svojoj vjernosti. A što se tiče onoga što se zbilo na Marijinom srcu, nije mu ni bilo stalo da zna, iako je po nekim riječima Colina Paturela mogao naslutiti istinu.
Ponekad mu se činilo da bi joj prije oprostio potpuno nevjerstvo nego jedan jedini strastveni poljubac jer je u tančine poznavao njeno sladostrašće. Oduvijek mu se činilo da je poljubac potpunije prožimao njeno biće nego bezimeno predavanje mračne joj utrobe. Takva je to bila ta njegova nesmotrena boginja. Radije je predavala svoje tijelo nego svoje usne. Bio bi se okladio da je s "drugima" uvijek bila takva. U svojim je mislima priželjkivao da ona nalazi užitak jedino u njegovim poljupcima. Ali te su njegove želje bile dokazom smiješnih mladenačkih osjećaja.
Dovela ga je dotle da je, iz potpuno opravdanog razloga, ženama, doduše, pridavao važnu i primamljivu ulogu, ali nikad takvu koja bi makar i najmanje okrnjila njegovu ličnost.
Beskorisno je da se zadržava na onom što je bilo.
Mnogo su bile ozbiljnije opasnosti kojima je bila izložena, zamke koje su joj bile postavljene. Trebalo je tu stvar izvesti na čistac.
Prolazio je gore-dolje ispred nje, pogledajući je s vremena na vrijeme očima u kojima je ona zamijećivala nestalan sjaj koji je pod utjecajem razmišljanja i sumnji načas bivao blag, a načas tvrd i oštar.
Što mislite zašto vam je otac Vernon vratio slobodu? - odjednom joj se obrati.
Ne znam ni sama, u stvari. Možda je za ona tri dana plovidbe stekao uvjerenje da ja nisam mogla biti demon Akadije kao što su svi ti ljudi zamišljali.
A Maupertuis i njegov sin, gdje su oni?
Vjerujem da su ih silom odveli u Kanadu.
Ovaj put, imat će rat - poviče van sebe. - Dosta mi je te podmukle borbe! Sa svojim ću brodovima otploviti pod Quebec!
Ne, ne činite toga! Izgubit ćemo svoje snage, a mene će više no ikad prije optuživati da sijem nesreću. Ali ne razdvajajmo se! Ne dopustimo da nas pobijede tako što ćemo se mi međusobno razdirati i mučiti... Joffreyu, ljubljeni moj, ta vi znate da ste mi vi sve... Ne odbijajte me od sebe jer ću svisnuti od bola. Danas ja nisam ništa bez vas. Ništa!
Ona pruži ruke prema njemu kao izgubljeno dijete.
Odjednom se našla u njegovu naručju. Njegovi je stisci lome. On joj još nije oprostio, ali neće da mu je oduzmu, neće da joj prijete, da joj ugrožavaju život. Njen dragocjen život koji ništa ne može nadomjestiti.
Njegov je zagrljaj mrvi, ona sva drhti od sreće, prislonivši svoj obraz uz njegov. Blistavo se nebo ljulja.
Čudo! Čudo! - viče nečiji glas iz daljine kroz prostor. - Čudo! Čudo! Sve snažnije vani odjekuju glasovi.
Čudo! Čudo! Gospodine grofe, gdje ste? Brzo dođite. Dogodilo se pravo čudo.
Bio je to glas Yanna Le Couenneca, koji se derao iza sveg glasa dolje u dvorištu, ispod prozora.
Grof de Peyrac popusti stisak i odmakne u stranu Anđeliku, kao da mu je žao što joj je otvorio svoj zagrljaj. Ode prema prozoru.
Što se dogodilo?
Pravo čudo, gospodine grofe! Dobrotvorka... Plemenita gospođa što je uzela pod svoju zaštitu kraljeve kćeri... Svi su smatrali da se udavila... E pa nije se udavila. Ribari na bakalare iz Nait-Maloa su je pronašli na jednom otočiću zaljeva. S njom je bio njen tajnik, jedan mornar i dijete što ga je spasila. Dolaze u jednom čamcu... Ulaze u luku...

81.
IZMEĐU ŽIVOTINJA I DUHOVA
Jeste li čuli? - upita grof de Peyrac okrenuvši se prema Anđeliki. - Dobrotvorka! Čini se da more nije uspjelo probaviti časnu gospođu i njena pisara.
Njegov se pogled zaustavi na njoj, neobičan i smeten.
Vidjet ćemo se kasnije - nadoda skrenuvši oči u stranu. - Smatram svojom dužnošću da pođem u susret toj jadnoj ženi koju je more spasilo i izbacilo, kao kit Jonu, na naše razbojničke obale. Hoćete li me pratiti, gospođo?
Pospremit ću ovo oružje i pridružit ću vam se u luci. Grof iziđe.
Anđelika bijesno udari nogom o pod.
Zaista, Julienne je imala pravo. Ta dobrotvorka je prava pravcata balegarka. Tri dana se davila, pa je mogla još nekoliko sati pričekati prije no što će izroniti na površinu. Morala se pojaviti baš u trenutku kad joj je Joffrey najzad raširio svoje ruke. Još ne bijaše razbila obranu njegova sumnjičavog srca.
Osjetila je da je on bio uznemiren zbog nje, ali je također osjetila neprijatelja u njegovu ponosu. Čini se da se sudbina izjasnila protiv nje.
Mada je još uvijek osjećala njegov stisak kratkog vijeka, smrtna se hladnoća uvukla u njene žile, i pritisla joj dušu.
Odjednom je spopade želja da pojuri za Joffreyem, da ga zovne i zamoli da se vrati. Noge su joj teške i jedva se miču, kao u groznom snu.
Došavši do vrata, posrne i klone. S tla je promatra vrag ognjenim očima. Sa svake strane gubice vire dva blistava očnjaka.
Srsi straha je podiđu. Mučnina je stegne u želucu.
Ah! Pa to si ti, nesite! Dozlaboga si me prestrašio!
Nesit nije pošao s Cantorom u Kennebec. Lunjao je naokolo vukući svoje teško tijelo, ali gipko i zmijoliko kao u ogromne kune.
Stoji ispred nje i gleda je.
Odlazi! Odlazi! - šapće mu Anđelika sva se naježivši. - Odlazi! Vrati se u šumu. Ogromna i dlakava sjenka pomakla se u zelenom prelijevanju jednog stabla.
Ponovo joj je zaprijetila opasnost. Ali i to je varka. U stvari, mister Wiloagby, medvjed, se gega nanjušivši mirise voća u mlakom i tromom vjetru.
Svojom ogromnom šapom izvali jedan kamen, ispod kojega otkrije mrave. Brzo ih uze skupljati svojim jezikom.
Anđelika je krenula prema žalu bezvoljnim korakom. Upravila je prema dalekoj buci koja kao da se udaljavala što je dalje išla. Priguženi glas neke bijele utvare je zovne:
Gospođo de Peyrac! Gospođo de Peyrac!
Što tu radite, Nježna Marijo? Zaboga, čuvajte se. Vi niste smjeli napustiti krevet s tim vašim ranama...
Pomozite mi, molim vas, draga gospođo, da uzmognem izići u susret svojoj dobrotvorki.
Anđelika podupre oko krhkog i tankog pasa tu djevojčicu preobraženog lica. Noge je vuku naprijed a da ni sama nije toga svjesna. S vremena na vrijeme se okreće i utvrđuje da je medvjed i nesit slijede. Rukom žestoko izmahuje prema njima.
Gubite se! Gubite se, proklete životinje!

82.
VOJVOTKINJA AMBROSINA DE BAUDRICOURT
Svi su se okupili na obali? Žalo! Pred njima se otvara zaljev koji se svakim danom bogati novim prizorima.
Danas se obali primiče jedan čamac. U buci glasova Anđelika razaznaje dozive, jecaje, krikove veselja i odanosti.
Živa je! - ponavlja Nježna Marija u suzama. - Neka je blagoslovljen Gospod i svi sveci nebeski!
Anđelika je stajala malko po strani zadržavši se na mjestu gdje se tlo počelo spuštati prema moru. Odatle je mogla bolje vidjeti sve što se događa. Vrlo dobro je vidjela
kad se čamac približio obali. Yann Le Couennec uđe u vodu da bi ga priveo obali tako da se pramčana stativa ne razbije u trenutku kad dodirne dno.
Gotovo u istom trenutku kraljeve se kćeri bace pred čamac raskokodavši se kreštavo poput jata kokoši.
Usred toga vrtloga Anđelika nije uspjela vidjeti vojvotkinjinu priliku. Naprotiv, njen pogled je privukao neobičan lik vrlo mlade žene čija je upadljiva i raskošna haljina davala izvjesnu šarolikost pramcu čamca.
Uprkos udaljenosti vidjela je da je ta mlada žena ili djevojka bila izvanredno lijepa. U suprotnosti s njenom tamnom kosom, njena svijetla put privlačila je pogled kao kakva svjetlost ili prije kao jedan od onih egzotičnih cvjetova - kamelija ili magnolija
blistajući se u sjeni poput mirisave latice, potpuno bijela s rumenim prelivima. Cvijet. Ili ptica uzme li se u obzir šarenilo njene odjeće na kojoj je dolazila do izražaja najnovija moda. Pa ipak njen ogrtač zagasitomodre boje, posuvraćen nad kratkom suknjom od žutog satena i bačen preko košulje nešto blijede plave boje, tvorio je cjelinu izuzetne ljepote koja joj je savršeno pristajala.
Sve je savršeno pristajalo njenu prekrasnom licu. Sve osim blijedog djeteta što ga je držala u naručju.
Vi ste spasili moje dijete! Budite blagoslovljeni! - krikne drhtavim glasom Jeanne Michaud nadjačavši sav onaj metež.
Majčine ispružene ruke dograbe malog Pierrea.
Oslobodivši se djeteta što ga je dotle držala u naručju, ta žena u prekrasnoj odjeći rukom prihvati ruku čovjeka koji joj priskoči u pomoć i lako skoči na kopno, držeći dosta visoko suknju od žutog satina da ne bi dodirnula vodu.
Ono što je Anđelika zapazila u tom trenutku ostat će dugo vremena u njenu sjećanju i dobit će neizmjernu važnost, u stvari, neobjašnjivu do dana kad će, mučena sjećanjem što ga je nesvjesno zabilježila, u toj sitnici otkriti ključ mnogih tajni.
Zamijetila je grimiznocrvene čarape koje su obavijale noge mlade žene, male cipelice od crvenog baršuna i vez na umetke od izrezuckane bijele kože, ukrašen rozetom od žute svile.
Anđelika začuje sebe kako pita naglas:
Ali... tko je ova žena?
Pa to je ONA - odgovori Nježna Marija u jecaju. - Ona, naša dobrotvorka! Gospođa de Baudricourt...! Gledajte je! Nije li lijepa, obdarena svim ljupkostima...!
Istrgnuvši se rukama koje su je podržavale, Nježna Marija, prikupi sve svoje snage i pođe prema došljakinji i pred njom se sruši na koljena.
Oh, najdraža gospođo...! Vi! Živi!
Marijo, drago moje dijete! - javi se žena blagim i dubokim glasom i zatim se prigne prema djevojci i poljubi je u čelo.
Neki čovjek obučen u tamno odijelo, dosta krupnog tijela, s naočarima na nosu siđe s čamca a da mu nitko nije poklanjao pažnju. Uzalud se trudio da unese malo reda u bučne izljeve kraljevskih kćeri. - Hajdemo, drage gospođice, sklonite se - požurivao je. - Molim vas, gospođice. Dopustite vojvotkinji da primi izraze poštovanja gospodara ovog mjesta.
Nešto poviše, Joffrey de Peyrac je čekao. Njegov veliki ogrtač, protkan srebrom i zlatom, lepršao je na vjetru. On je, očito, bio iznenađen neočekivanim izgledom vojvotkinje dobrotvorke, dok ona ničim, nije odavala svojih osjećaja osim ponešto podrugljivim smiješkom u kutu svojih usana.
Maknite se, drage gospođice - navaljivao je čovjek s naočarima - imajte samilosti prema gospođi vojvotkinji koja je veoma umorna.
Gospodine Armande - povikaše gospođice i kraljeve kćeri prepoznavši ga naposljetku. Prijateljski se okupe oko njega tako da je gospođa Baudricourt mogla napraviti nekoliko koraka prema grofu de Peyracu.
Promatrajući je izbliza, Anđelika je sad vidjela da je vojvotkinjina odjeća bila uprljana morskom vodom i razderana i da su joj noge, obuvene u male cipelice od bijele kože i baršuna, s beskrajnom mukom dodirivale pijesak po kojemu je ionako bilo teško hodati zbog njegova izmicanja, da su te njene noge, uprkos njihovu lijepu obliku i nježnosti gležnja koju je još više isticao štapić od zlatnih niti, bile teške baš kao njene vlastite maloprije kad je krenula prema luci.
Ili su njene noge bezobzirno lagale ili je ta uloga pripala njenu licu, koje bijaše manje mlado no što joj se učinilo primijetivši ga iz daljine, ali zato mnogo ljepše. U stvari, vojvotkinja Ambroisine de Baurdicourt sigurno, imala je više od trideset godina. Posjedovala je neusiljenost, sigurnost i zanos mladosti, zanos u isto vrijeme i životinjski i profinjen kao što to već biva kod ljudi i žena tih sjajnih godina.
Pa ipak Anđelikinu iskusnom oku nije izmaklo da je ta sjajna osoba, što se odlučno penjala obalom, svaki čas mogla klonuti i srušiti se na tlo. Zbog iscrpljenosti? Straha? Nevjerojatnog uzbuđenja?
Anđelika sama nije shvaćala što ju je sprečavalo da poleti prema toj mladoj ženi na kraju snaga, da je dočeka i da je podrži kao što bi bila postupila da se radilo o bilo kojem drugom ljudskom stvoru.
Joffrey de Peyrac triput počisti tlo perjem svoga šešira poklonivši se pred lijepom vojvotkinjom i poljubi joj ruku što mu je bijaše pružila.
Ja sam grof de Peyrac de Morens d'Irristru... Gaskonjac. Dobrodošli gospođo u moju naseobinu u Americi.
Ona digne prema njemu svoje crne oči koje su se zastirale velom.
Ah! Gospodine, kojeg li iznenađenja! Vi nosite ogrtač s više elegancije nego dvorani u Versaillesu.
Gospođo - odgovori on ljubazno - znajte da na ovim obalama ima više plemenitih rodom nego u kraljevu predsoblju.
On se ponovo nagne nad bijelom i hladnom rukom vojvotkinje, a zatim joj pokaže Anđeliku koja je nepomično stajala na udaljenosti od nekoliko koraka.
A ovo je grofica de Peyrac, moja supruga koja će vas poslužiti osvježujucim pićem za kojim sigurno žudite poslije okrutnog putovanja.
Ambroisine de Baudricourt se okrene prema Anđeliki. Sad su njene oči bile tamne poput noći na njenu ljiljanski bijelom licu. Na izblijedjelim joj usnama zatitra patnički osmijeh.
A nesumljivo na dvoru u Versaillesu nema žene tako lijepe kao što je vaša supruga, gospodine de Peyrac - primijeti ona ljupkim i dubokim glasom koji kao da je pjevao.
Ah! Oprostite mi, gospođo - prošaputa - ja umirem...!
I ona klizne, u svojoj prekrasnoj i sjajnoj odjeći, polako poput divne ptice pogođene u letu i sruši se bez svijesti pred Anđelikine noge. Ova je načas imala dojam da se nalazi potpuno sama na mjestu nepoznatom i nestvarnom.
S izrazom zaprepaštenja na licu i neizrecivim strahom u srcu Anđelika pomisli. "Nije li ovo ona? Ona koja je trebala izići iz vode? Ona koja je trebala doći među nas poslana od Lucifera?"