Smrt u oblacima

21. Tri traga
Kad se Japp vratio u Scotland Yard, rekli su mu da ga očekuje Hercule Poirot.
Japp ga srdačno pozdravi.
— Gospodine Poirot, što vas vodi k nama? Imate novosti?
— Došao sam kod vas po novosti, dobri moj Japp. - To sliči vama. Nema puno novoga. Trgovac iz Pariza odmah je prepoznao puhaljku. Fournier me gnjavi iz Pariza sa svojim moment psychologique. Ispitivao sam stjuarde dok nisam poplavio u licu, a oni uporno tvrde da nije bilo moment psychologique. Putem se nije dogodilo ništa neobično.
— Moglo se dogoditi kad su oboje bili u prednjem odjeljku.
— Ispitao sam i te putnike. Ne mogu baš svi lagati. - U slučaju koji sam istraživao, svi su lagali!
— Vi i vaši slučajevi! Iskreno rečeno, gospodine Poirot, nisam zadovoljan. Što se više bavim tim slučajem, manje znam. Šef se prilično hladno odnosi prema meni. Ali, što da radim? Srećom je riječ o slučaju za koji smo pola nadležni mi, a pola policija strane države. Mog!i bismo za zločin optužiti dvojicu Francuza, a oni u Parizu rekli bi da je počinitelj Englez i da je to u našoj nadležnosti.
— Zaista mislite da je počinitelj jedan od Francuza?
— Pa i ne. Smatram da su arheolozi sirotinja. Stalno kopaju po zemlji i lupetaju o tome što se dogodilo prije tisuće godina. A kako oni to znaju, pitam vas? Tko ih može pobiti? Kažu da je neka natrula ogrlica od kuglica stara pet tisuća tri stotine i dvadeset dvije godine, i tko će im reći da to nije tako? Lažovi, iako se čini da su uvjereni u ono što govore, ali nisu opasni. Neki dan u postaju je došao starac kojem je netko zdimio skarabeja, poludio je. Simpatičan starčić, ali bespomoćan kao dijete. Ni na trenutak nisam pomislio da su naša dva francuska arheologa ubojice.
— Što mislite, tko je ubojica?
— Pa, recimo Clancy. Čudan je. Razgovara sam sa sobom. Nešto ga muči.
— Vjerojatno zaplet nove knjige.
— Možda, a možda nešto drugo, a!i ne mogu naći motiv. I dalje smatram da se CL 52 iz crne knjižice odnosi na lady Horbury, ali od nje ne mogu ništa izvući. Prilično je okorjela.
Poirot se nasmiješi. Japp nastavi: - Stjuardi? Ne mogu ih ničim povezati s Giselle.
— Doktor Bryant?
— Mislim da sam kod njega nešto otkrio. Govorka se o njemu i njegovoj pacijentici. Lijepa žena, opasan suprug, uživa drogu ili nešto slično. Ne pripazi li se Bryant, izbrisat će ga iz liječničkog društva. Na njega bi se mogla odnositi oznaka RT 36?. Reći ću vam i kako sam zaključio odakle mu zmijski otrov. Posjetio sam ga i on se odao. No to su samo nagađanja, a ne činjenice. U ovom slučaju nije lako doći do činjenica. Čini se da Ryder ništa ne krije. Kaže da je otišao u Pariz po zajam, da ga nije dobio, dao je imena i adrese, sve smo provjerili. Otkrio sam da je njegova tvrtka prije dva tjedna bila pred stečajem, ali su se izvukli. I ponovno ništa. Prava zbrka.
— Nema zbrke. Postoji nejasnoća, ali zbrka postoji jedino u zbrkanom mozgu.
— Nazovite to kako god hoćete. Ishod je isti. I Fournier ne zna što da misli. Vi vjerojatno sve znate, ali ne želite reći!
— Rugate mi se. Ne znam sve. Napredujem korak po korak, sustavno i postupno, ali još sam daleko od cilja.
— Drago mi je to čuti. Ispričajte mi o tim postupnim koracima.
Poirot se nasmiješi.
— Nacrtam ovakvu tabelu. - Izvadi papir iz džepa. - Polazim od ideje da je ubojstvo čin kojim se želi postići određeni rezultat.
— Ponovite to polako. - Nije teško.
— Vjerojatno nije, ali kada vi kažete, zvuči teško.
— Ne, vrlo je jednostavno. Primjerice, treba vam novac, a dobivate ga tetkinom smrću. Bien, počinite djelo, ubijete tetu, i naslijedite njezin novac.
— Da barem ja imam takve tete - uzdahne Japp. - Nastavite, shvaćam što hoćete reći, mora postojati motiv.
— Ja bih to drukčije rekao. Čin je izvršen, u našem slučaju ubojstvo, i koje su njegove posljedice? Dobit ćemo odgovor na našu zagonetku budemo li proučili posljedice. Posljedice nekog čina mogu biti razne, jer pogađaju različite ljude. Eh bien, danas, tri tjedna nakon zločina, proučavam jedanaest vrsta posljedica.
On raširi papir.
Japp se sa zanimanjem nagne i pročita preko Poirotova ramena: Gospođica Grey. Posljedica: privremeno poboljšanje. Povišica plaće.
Gospodin Gale. Posljedice nepovoljne. Gubitak pacijenata.
Lady Horbury. Posljedice povoljne, ako je ona CL 5?.
Gospođica Kerr. Posljedice nepovoljne, jer Gisellina smrt znači da lord Horbury neće dobiti dokaze o supruzinoj nevjeri.
— Hm. - Japp prekine čitati. - Znači, mislite da joj je stalo do lorda? Vi uvijek iščeprkate neku ljubav.
Poirot se nasmiješi. Japp se ponovno nagne nad tabelu.
Gospodin Clancy. Posljedice povoljne, jer očekuje da će zaraditi na knjizi s temom ubojstvo u zrakoplovu. Doktor Bryant. Posljedice povoljne ako je on RT 36?.
Gospodin Ryder. Posfjedice povoljne, zbog gotovine koju je zaradio člancima o ubojstvu i kojom je izvukao tvrtku iz škripca. Povoljne su i ako je Ryder XVB 724.
Gospodin Dupont. Nema posljedica. Gospodin Jean Dupont. Kao i za oca. Mitchel .
Nema posijedica.
Davis. Nema posljedica.
— I smatrate da će vam to pomoći? - sumnjičavo će Japp. - Ne shvaćam kako vam može pomoći to što ćete napisati "Ne znam. Ne znam. Nisam siguran".
— Pregledno je - objasni Poirot. - Za četiri osobe, gospodina Clancyja, gospođicu Grey, gospodina Rydera, a slutim i za lady Horbury, posljedice su novčane. Za gospodina Gaiea i gospođicu Kerr posljedice su negativne, a za četiri osobe nema posljedica, koliko zasad znamo, a za jednu osobu, doktora Bryanta, ili nema posljedica, ili su iznimno povoljne.
— Pa? - upita Japp.
— Pa - reče Poirot - moramo dalje istraživati.
— A nemamo se za što uhvatiti - mrko će Japp. Ne možemo ništa dok iz Pariza ne dobijemo potrebne podatke o Giselle. Kladim se da bih od dvorkinje više doznao nego Fournier.
— Sumnjam, prijatelju. Najzanimljivija je ličnost pokojnica. Žena bez prijatelja, obitelji, moglo bi se reći bez osobnog života. Žena koja je nekoć bila mlada, koja je voljela i patila i jednog trenutka, čvrstim pokretom ruke, spustila zavjesu i svemu je bio kraj. Ni fotografija, ni suvenira, ni ukrasnih predmeta. Marie Morisot postala je madame Giselle, zelenašica.
— Mislite li da bi nešto iz njezine prošlosti moglo poslužiti kao trag?
— Možda.
— Dobro bi nam došlo! Ionako nema tragova.
— O, da, prijatelju, ima.
— Puhaljka, naravno .
— Ne puhaljka.
— Pa recite nam o kojim tragovima je riječ. Poirot se nasmiješi.
— Dat ću im naslove, poput naziva pripovjedaka gospodina Clancyja: Trag ose, Trag u putnikovoj prtljazi, Trag dvije kavene žličice.
— Poludjeli ste - blago Ee Japp i doda: - O kakvoj to žličici govorite?
— Madame Giselle je u tanjuriću imala dvije kavene žličice.
— To znači vjenčanje.
— Tom prigodom - reče Poirot - značilo je pogreb.

22. Jane nalazi novi posao
Kad su se Norman Gale, Jane i Hercule Poirot našli za večerom dan nakon zgode s ucjenjivanjem, Normanu je laknulo kad je čuo da više nema potrebe za uslugama gospodina Robinsona.
— Dobri gospodin Robinson je mrtav - reče Poirot. Podigne čašu. - Pijmo u njegov spomen.
— Počivao u miru - nasmije se Norman.
— Što se dogodilo? - Jane upita Poirota. On joj se osmjehne.
— Doznao sam što sam želio. - Imala je posla s Giselleom?
— Da.
— To je bilo jasno iz mojeg razgovora s njom - reče Norman.
— Tako je - reče Poirot. - Ali htio sam čuti čitavu priču sa svim pojedinostima.
— I čuli ste je?
— Jesam.
Upitno ga pogledaju, ali Poirot bezobrazno počne pričati o odnosu između posla i privatnog života.
— Na svijetu nema puno ljudi koji su odabrali krivo zanimanje. Većina ljudi, bez obzira na ono što govore, odabiru zanimanja koja potajno žele. Osoba koja radi u uredu kaže: "Želio bih biti istraživač i putovati po dalekim zemljama". No otkrit ćete da ta osoba voli čitati literaturu s takvim temama, ali da osobno voli sigurnost i udobnost svog uredskog stolca.
— Vi dakle tvrdite - reče Jane - da ne osjećam iskrenu želju za putovanjima u strane zemlje, jer petljam po ženskim glavama. To nije istina.
Poirot joj se nasmiješi.
— Još ste mladi. Ljudi svašta pokušavaju, ali se naposljetku smire u načinu života koji im odgovara.
— A ako bih željela biti bogata?
— To je već teže.
— Ne slažem se s vama - reče Gale. - Zubar sam slučajno, a ne po izboru. Ujak mi je bio zubar. Htio je da radim s njime, ali ja sam svim srcem bio za pustolovine i putovanja. Odbacio sam zubarstvo i otišao na farmu u Južnoj Africi. Nisam uspio jer nisam imao dovoljno iskustva. Morao sam prihvatiti ujakovu ponudu, vratiti se i otvoriti ordinaciju s njim.
— I sad ponovno pomišljate da ostavite zubarstvo i odete u Kanadu. Bolujete od kolonijalnog kompleksa!
— Ovaj put bit ću prisiljen na to.
— Nevjerojatno kako nas život često prisiljava da činimo ono što bismo željeli.
— Mene ništa ne prisiljava da putujem - čežnjivo će Jane. - Da me barem prisili.
— Eh bien, evo ponude. Sljedećeg tjedna odlazim u Pariz. Ako želite, možete poći sa mnom kao moja tajnica. Dobro ću vam platiti.
Jane odmahne glavom.
— Ne smijem dati otkaz kod Antoinea. To je dobar posao.
— I moj je.
— Da, ali je privremen.
— Naći ću vam isti posao.
— Hvala, ali mislim da ne bih mogla riskirati.
Poirot je pogleda i zagonetno se nasmiješi. Nakon tri dana zazvoni njegov telefon.
— Gospodine Poirot - reče Jane - je li ono radno mjesto još slobodno?
— Naravno. Odlazim u Pariz u ponedjeljak.
— Ne šalite se? Mogu poći s vama?
— Da, ali zašto ste se predomislili?
— Posvađala sam se s Antoineom. Izgubila sam živce s mušterijom. Bila je... prava... ne mogu to reći preko telefona. Bila sam živčana i umjesto da smirim situaciju, skresala sam što mislim o njoj.
— Ah, pomisao na velika prostranstva...
— Što ste rekli?
— Da su vam misli bile zaokupljene nečim.
— Nije me izdao mozak, nego jezik. Uživala sam. Oči su joj bile kao u zločestog pekinezera, kao da će ispasti. I tako su me izbacili za uho. Moram naći drugi posao, ali sad bih željela ići u Pariz.
— Dobro, dogovoreno. Na putu do Pariza dat ću vam upute.
Poirot i njegova nova tajnica nisu putovali zrakoplovom, na čemu je Jane bila u duši zahvalna. Neugodno iskustvo njezina posljednjeg leta pokolebalo ju je. Nije se htjela podsjetiti klimavog lika u crnoj odjeći.
Na putu od Calaisa do Pariza bili su sami u odjeljku, pa Poirot obavijesti Jane o svojim planovima.
— U Parizu moram posjetiti nekoliko ljudi. Odvjetnika Thibaulta. Gospodina Fourniera iz Suretea, sjetnog ali inteligentnog čovjeka. Pa gospodina Duponta perea i gospodina Duponta filsa. Gospođice Jane, dok ja razgovaram s ocem, vama ću prepustiti sina. Vrlo ste dražesni i privlačni. Siguran sam da vas se gospodin Dupont sjeća iz sudnice.
— Vidjela sam ga jednom - reče Jane i zarumeni se.
— Da? Kada?
Jane, sve rumenijih obraza, opiše njhov sastanak u Corner House.
— Sve bolje od boljeg. Odlično sam se sjetio da vas povedem u Pariz. Poslušajte pozorno, gospođice Jane. Izbjegavajte razgovor o Giselle, ali ako Jean Dupont počne o njoj razgovarati, nemojte izbjegavati tu temu. Bilo bi dobro kad biste uspjeli, ali ne izrijekom, dati na znanje kako se sumnja da je lady Horbury ubojica.
Možete reći da je razlog mojeg dolaska u Pariz razgovarati s gospodinom Fournierom i raspitati se o poslovima koje je lady Horbury imala s pokojnicom.
— Jadna lady Horbury, služi vam kao dimna zavjesa!
— Takvim ženama se ne divim. Eh bien, može i ona jedanput biti korisna.
Jane se ustručavala, pa reče: - Ne sumnjate da je mladi gospodin Dupont počinitelj?
— Ne, samo su mi potrebni podaci. - Oštro je pogleda. - Privlači vas taj mladić? Il est sex appeal? Jane se nasmije tom izrazu.
— Ne, ne bih ga tako opisala. Vrlo je jednostavan, ali je mio.
— Tako biste ga opisali? Jednostavan?
— Zaista je jednostavan. Slutim da je takav, jer je vodio lijep, duhovni život.
— Istina - reče Poirot. - Nije se bavio primjerice zubima. Nije gubio iluzije kad bi vidio poznate osobe iz javnog života kako drhte od straha u zubarskom stolcu. Jane se nasmije.
— Mislim da još nijedna poznata osoba nije završila u Normanovoj ordinaciji.
— Bila bi to šteta s obzirom na to da odlazi u Kanadu.
— Počeo je govoriti o odlasku u Novi Zeland. Misli da bi mi se više svidjela ondašnja klima.
— Domoljubiv je. Drži se britanskih kolonija.
— Nadam se - reče Jane - da to neće biti potrebno. Zagleda se ispitivački u Poirota, koji reče:
— A to znači da polažete nade u tatu Poirota? Dobro, potrudit ću se, obećajem.
Ali imam osjećaj, mademoiselle, da postoji osoba koja je iza pozornice i koja još nije odigrala svoju ulogu.
Mrštio se. Zavrti glavom.
— Gospođice, u ovom slučaju postoji nepoznat čimbenik. Sve upućuje na to.

Dva dana nakon njihova dolaska u Pariz, gospodin Hercule Poirot i njegova tajnica ručali su u malom restoranu. Poirotovi gosti bili su otac i sin Dupont.
Stariji gospodin Dupont svidio se Jane jednako kao i njegov sin, ali je imala malo prilike razgovarati s njime. Poirot ga je prisvojio od početka. Jane se i ovom prigodom dobro slagala s Jeanom. Njegov dječački, privlačan izgled sviđao joj se kao i u Londonu. Tako jednostavna prijateljska duša.
Ipak, dok je razgovarala i smijala se, trudila se čuti nešto od razgovora dvojice starijih muškaraca. Pitala se što Poirot želi doznati. Koliko je mogla čuti, nisu razgovarali o ubojstvu. Poirot je vješto navodio sugovornika da priča o prošlosti.
Činilo se da je njegovo zanimanje za arheološka istraživanja u Perziji duboko i iskreno. Gospodin Dupont silno je uživao u večeri. Rijetko je imao tako inteligentnog sugovornika.
Netko je predložio da mladi odu u kino. Kad su otišli, Poirot privuče stolac bliže stolu kao da je spreman još pozornije slušati o arheološkim istraživanjima.
— Shvaćam - reče. - Naravno, nije lako u ovoj financijskoj krizi namaknuti dovoljno novčanih priloga. Prihvaćate privatne priloge?
Gospodin Dupont se nasmije.
— Dragi prijatelju, preklinjemo na koljenima! Ali naša vrsta iskopavanja ne privlači mnogo ljudi. Oni traže spektakularne rezultate! Ponajviše vole zlato i to u golemim količinama! Nevjerojatno kako prosječna osoba slabo mari za grnčariju. A romantična strana ljudskog roda može se izraziti grnčarijom. Oblik, kakvoća materijala...
Gospodin Dupont se zanio. Preklinjao je gospodina Poirota da ga ne zavedu pseudoznanstvene publikacije B-a, zakonski kažnjivo brkanje datuma L-a, i beznadno neznanstveno određivanje geoloških slojeva G-a. Poirot je svečano obećao da se neće dati zavesti publikacijama tih učenih osoba.
Zatim reče: - Di li bi, primjerice novčani prilog od pet stotina funti.. ?
Gospodin Dupont se gotovo prevalio preko stola od uzbuc?enja.
— Vi.. nudite? Meni? Za naša istraživanja. Ali to je sjajno, predivno! Najveći privatni prilog dosad.
Poirot se nakašlje.
— Priznajem, potrebna mi je protuusluga. - Neki suvenir, grnčarski predmet...
— Ne, niste me razumjeli - brzo reče Poirot prije nego je gospodin Dupont ponovno otvorio usta. - Riječ je o mojoj tajnici, onoj dražesnoj djevojci koju ste večeras upoznali. Bi li ona mogla poći s vama na ekspediciju?
Gospodin Dupont je na tren bio zatečen.
— Pa - natezao je brkove - moglo bi se srediti. Morat ću pitati sina. Moj nećak i njegova supruga idu s nama. Trebala je to biti obiteljska zabava. Ali pitat ću Jeana.
— Mademoiselle Grey strasno zanima grnčarija. Prošlost je očarava. Davni joj je san sudjelovati u iskopavanju. A krpa čarape i prišiva dugmad na zaista zadivljujući način.
— Korisno znanje.
— Zar ne? Sto ste mi ono govorili? O grnčariji iz Suse?
Gospodin Dupont nastavi sretno razgovarati sam sa sobom o svojim čudnim teorijama o Susi I i Susi II. Kada je Poirot došao u hotel, Jane se u predvorju opraštala od Jeana Duponta.
Kada su ušli u dizalo, Poirot reče: - Ugovorio sam vam vrlo zanimljiv posao. U proljeće ćete s Dupontovima u Perziju.
Jane iskolači oči. - Poludjeli ste?
— Kada vam to ponude, prihvatit ćete s oduševljenjem.
— Ne pada mi na pamet da idem u Perziju. Bit ću u Muswel Hillu ili Novom Zelandu s Normanom.
Poirot joj toplo namigne.
— Milo moje dijete - reče on - do ožujka je još nekoliko mjeseci. Pokazati oduševljenje ne znači i kupiti kartu. I ja sam govorio o novčanom prilogu, ali nisam potpisao ček! Da, ujutro vam moram nabaviti priručnik o pretpovijesnoj grnčariji Bliskog Istoka. Rekao sam da vam je to strast.
Jane uzdahne.
— Raditi kao vaša tajnica nije unosna i lagodna služba, zar ne? Još nešto?
— Da, rekao sam da vam nema premca u prišivanju dugmadi i krpanju čarapa.
— Moram li to sutra zorno prikazati?
— Bilo bi dobro - reče Poirot - da mi vjeruju na riječ!
1. pogfavlje ANNE MORISOT
U pola deset sljedećeg jutra, sjetan gospodin Fournier uđe u dnevnu sobu gospodina Poirota i toplo stisne ruku malog Belgijanca.
Njegovo ponašanje bilo je puno živahnije nego obično.
— Gospodine - reče on - nešto vam želim reći. Mislim da sam naposljetku shvatio smisao vaših riječi o nalasku puhaljke.
— Ah! - Poirotovo lice se ozari.
— Da - reče Fournier i sjedne. - Razbijao sam glavu o onome što ste rekli.
Ponavljao sam u sebi: nije moguće da je zločin počinjen onako kako smo mi zamislili.
I napokon sam shvatio povezanost između tih riječi i onoga što ste rekli o puhaljci.
Poirot je pozorno slušao, ali ne reče ništa.
— Toga dana u Londonu rekli ste: "Zašto je puhaljka nađena, kad se mogla gurnuti kroz ventilator?" Mislim da znam odgovor. Puhaljka je nađena, jer je to ubojica htio!
— Bravo! - reče Poirot.
— Znači, to ste htjeli reći? Dobro; tako sam i mislio. A otišao sam i korak dalje.
Upitao sam se, zašto je ubojica htio da se pronađe puhaljka? Odgovor je, jer puhaljku nije upotrijebio!
— Bravo! Bravo! Točno sam tako i ja razmišljao.
— Kažem si, otrovna strelica da, ali ne i puhaljka. Znači da je otrovna strelica ispuhnuta kroz nešto drugo, nešto što neka osoba može prinijeti ustima a da se to nikome ne učini čudnim. Sjetio sam se vašeg upornog traženja da dobijete potpun popis predmeta koje su putnici imali kod sebe i u prtljazi. Dvije stvari su mi posebice privukle pozornost. Lady Horbury imala je dva cigaršpica, a na stolu Dupontovih bilo je nekoliko kurdskih lula.
Gospodin Fournier zastane. Pogleda u Poirota. Poirot ne reče ništa.
— Te se predmete moglo neprimjetno prinijeti ustima. Imam pravo, zar ne?
Poirot je oklijevao, pa reče: - Na dobrom ste tragu, ali krenite dalje i ne zaboravite osu.
— Osu? - Fournier zine od čuda. - Ne znam što time mislite. Ne shvaćam osinu ulogu.
— Ne shvaćate? Ali u tome... Zazvoni telefon i on prekine. Podigne slušalicu.
— 'Allo, 'allo. Ah, dobro jutro. Na telefonu. Reče Fournieru: - Thibault.
— Da, zaista. Jako dobro. A vi? Gospodin Fournier? Tako je. Da, stigao je. Ovdje je.
Spusti slušalicu i reče Fournieru: - Pokušavao vas je dobiti u Sureteu. Rekli su mu da ste otišli k meni. Govorite s njim. Uzbuđen je.
Fournier uzme slušalicu.
— 'Allo? Da, Fournier na telefonu. Molim? Što? Ma nemojte! Da, zaista. Da. Da, siguran sam da hoće. Odmah dolazimo.
Objesi slušalicu na kuku i pogleda u Poirota. - Kćerka. Kćerka madame Giselle.
— Što?
— Potražuje svoje nasljedstvo. - Odakle je došla?
— Koliko sam shvatio iz Amerike. Thibault ju je zamolio da se vrati u 11.30.
Predlaže da dođemo kod njega.
— Naravno. Odmah krećemo. Ostavit ću poruku gospođici Grey.
On napiše:
"Dogodilo se nešto što me prisililo da izađem. Nazove !i ili svrati Jean Dupont, budite ljubazni s njim. Razgovarajte o čarapama i dugmadi, ali ne i o grnčariji. Obožava vas, ali je pametan!
Au revoir, Hercule Poirot."

— Pođimo, prijatelju - ustane Poirot. - Ovo sam čekao. Da se pojavi nepoznata osoba čijeg sam postojanja svjestan čitavo vrijeme. Uskoro ću sve shvatiti.
Thibault ljubazno dočeka Poirota i Fourniera.
Kad su izmijenili komplimente, uljudna pitanja i odgovore, odvjetnik sjedne i počne razgovor o nasljednici madame Giselle.
— Jučer sam primio pismo - reče on - a jutros me ta mlada dama posjetila.
— Koliko je godina gospođici Morisot?
— Gospođica Morisot, odnosno gospođa Richards, jer se udala, ima točno dvadeset četiri godine.
— Je li donijela isprave kojima bi potvrdila svoj identitet? - upita Fournier.
— Naravno.
On otvori spis na stolu. - Najprije ovo.
Bila je to kopija vjenčanog lista o braku između Georgea Lemana, neženje, i Marie Morisot, oboje iz Quebeca iz godine 1910. Bio je tu i rodni list Anne Morisot Leman te druge isprave.
— Ovo pojašnjava mladost madame Giselle - reče Fournier.
Thibault potvrdno kimne glavom.
— Koliko mogu povezati - reče - Marie Morisot bila je dadilja ili švelja kad je upoznala tog Lemana. On je bio nitkov koji ju je napustio uskoro nakon vjenčanja pa je ona uzela djevojačko ime.
— Dijete je odnijela u Institut de Marie u Quebecu i ono je ondje odraslo. Marie Morisot ili Leman uskoro zatim otišla je iz Quebeca, čini se s nekim muškarcem, i došla u Francusku. Povremeno bi slala novac. Jednog dana poslala je velik iznos u gotovini da se preda djetetu kad navrši dvadeset jednu godinu. U to doba je Marie Morisot Leman nedvojbeno živjela neurednim životom pa je odlučila prekinuti sve osobne odnose.
— Kako je djevojka doznala da je nasljednica bogatstva?
— Objavili smo diskretne oglase u nekoliko časopisa. Čini se da je jedan od njih zapeo za oko nadstojnici Instituta de Marie i ona je telefonirala ili brzojavila gospođi Richards, koja je tada bila u Europi i trebala se vratiti u Ameriku.
— Tko je Richards?
— Amerikanac ili Kanađanin iz Detroita, izrađuje kirurške instrumente.
— Nije pratio suprugu?
— Ne, još je u Americi.
— Može li gospođa Richards pomoći da se dozna razlog ubojstva njezine majke?
Odvjetnik odmahne glavom.
— Ništa ne zna o njoj. Nadstojnica je jednom spomenula majčino djevojačko prezime, ali ga ona nije zapamtila.
— Čini se - reče Fournier - da njezina pojava na sceni neće pomoći riješiti ubojstvo. Nisam se tome ni nadao. Ja sam na drugom tragu. Suzio sam izbor na tri osobe.
— Četiri - reče Poirot. - Kažete četiri?
— Ne kažem ja četiri, nego se po vašoj teoriji ne možete ograničiti na tri osobe. - On zamaše rukama. Dva cigaršpica, kurdske lule i flauta. Ne zaboravite flautu, prijatelju.
Fournier uzvikne, ali u tom trenutku otvore se vrata i ostarjeli službenik promumlja: - Gospođa se vratila.
— Ah - reče Thibault. - Sada ćete vidjeti nasljednicu. Udite, gospođo. Dopustite da vam predstavim gospodina Fourniera iz Suretea, koji vodi istragu o smrti vaše majke u Francuskoj. A ovo je gospodin Hercule Poirot, čije vam je ime možda poznato i koji se ljubazno ponudio pomoći. Gospođa Richards.
Gisellina kćerka bila je tamnokosa, moderno odjevena mlada žena. Odjeća joj je bila otmjena, ali jednostavna.
Pruži ruku jednom pa drugom i promrmlja nekoliko uljudnih riječi.
— Bojim se, gospodo, da se ne osjećam kao kćerka. Zapravo sam čitavog života bila siroče. Odgovarajući na Fournierova pitanja, s toplinom je govorila o Mere Angelique, nadstojnici Instituat de Marie.
— Uvijek je bila tako mila. - Kad ste otišli iz Instituta?
— Kad sam navršila osamnaest godina, gospodine. Počela sam zarađivati za život.
Neko vrijeme bila sam pedikerka. Radila sam i kao krojačica. Upoznala sam supruga u Nici. Vratio se u Ameriku, ali je ponovno poslovno došao u Nizozemsku. Oženili smo se u Rotterdamu prije mjesec dana. Zadržala sam se, ali sada ću mu se pridružiti.
Anne Richards govorila je tečnim francuskim. Očito je bila više Francuskinja nego Engleskinja.
— Kako ste čuli za tragičan događaj?
— Pročitala sam u novinama, ali nisam znala, odnosno nisam shvatila da je žrtva moja majka. Tada sam primila brzojav ovdje u Parizu od Mere Angelique s adresom gospodina Thibaulta i majčinim djevojačkim prezimenom.
Fournier je zamišljeno kimao glavom.
Još su joj postavili nekoliko pitanja, ali je bilo jasno da im gospođa Richards ne može pomoći u potrazi za ubojicom. Ništa nije znala o majčinu životu ili poslovima.
Kada su Poirot i Fournier od nje doznali ime hotela u kojem je odsjela, oproste se od nje.
— Razočarani ste, mon vieux - reče Fournier. Zamislili ste nešto u vezi s tom djevojkom? Posumnjali ste da je varalica? Ili još sumnjate da je varalica?
Poirot razočarano zatrese glavom.
— Ne, ne mislim da je varalica. Dokazi njezina identiteta čine se valjanima. lako je čudno. Kao da sam je već vidio ili me podsjeća na nekog.
— Možda na pokojnicu? - sumnjičavo će Fournier. - Nemoguće.
— Ne, nije to. Kad bih se barem mogao sjetiti. Siguran sam da me njezino lice podsjeća na nekog. Fournier ga čudno pogleda.
— Oduvijek vas je zanimala izgubljena kćerka.
— Naravno - reče Poirot i podigne obrve. - Od svih ljudi koji bi imali koristi od Giselline smrti, ta mlada žena imala bi opipljivu korist, u gotovini.
— Istina, ali kamo nas to vodi?
Poirot ne odgovori odmah. Razmišljao je. Naposljetku reče: - Prijatelju moj, djevojka nasljeđuje velik imetak. Pa zašto se čudite da sam od početka sumnjao da je upletena. U zrakop!ovu sv bile tri žene. Jedna od njih, gospođica Venetia Kerr, potječe iz poznate obitelji. Ali druge dvije? Otkad je Elise Grandier rekla da je otac Gisellinoga djeteta Englez, uvijek sam mislio da bi jedna od te dvije žena mogla biti njezina kćerka. Obje su otprilike te dobi. Lady Horbury bila je plesačica čiji preci nisu poznati i koja je nastupala pod umjetničkim imenom. Gospođica Jane Grey mi je rekla da je odrasla u sirotištu.
— Aha! - reče Francuz. - Tako ste razmišljali? Naš prijatelj Japp rekao bi da ste bili previše domišljati.
— Uvijek me optužuje da volim komplicirati.
— Eto!
— Ali to nije istina. Istražujem slučaj na najjednostavniji način! I nikad ne odbijam prihvatiti činjenice.
— Ali ste razočarani? Očekivali ste više od Anne Morisot?
Uđu u Poirotov hotel. Predmet koji je ležao na recepciji podsjeti Furniera na nešto što je Poirot rekao tog jutra.
— Nisam vam zahvalio - reče on - zato što ste mi svratili pozornost na moju pogrešku. Opazio sam dvije muštikle lady Horbury i kurdske lule Dupontovih.
Neoprostivo je da sam zaboravio flautu doktora Bryanta, iako ozbiljno ne sumnjam na njega.
— Ne?
— Ne. Ne mislim da bi on...
Zašuti. Čovjek koji je stajao kod recepcije i razgovarao sa službenikom okrene se. Ruka mu je počivala na kovčežiću za flautu. Pogled mu padne na Poirota i lice mu se ozari.
Poirot krene. Fournier diskretno zastane. Bolje da ga Bryant ne vidi.

— Doktore Bryant - reče Poirot i nakloni se.
— Gospodine Poirot.
Rukuju se. Žena koja je stajala pokraj Bryanta krene prema dizalu. Poirot baci brz pogled za njom.
Reče: - Pa, gospodine doktore, uspijevaju li vaši pacijenti preživjeti bez vas?
Doktor Bryant se nasmiješi, sjetnim privlačnim osmjehom koji je Poirot tako dobro zapamtio. Izgledao je umorno, ali čudno smireno.
— Nemam više pacijenata - reče.
Krene prema malom stoliću pa reče: - Čašicu šerija, gospodine Poirot, ili nekog drugog aperitiva?
— Zahvaljujem.
Sjednu. Doktor naruči pića. Zatim reče polako: Ne, više nemam pacijenata. U mirovini sam.
— Iznenadna odluka?
— Ne baš.
Šutio je dok su ih posluživali pićem. Podigne čašu i reče: - Nužna odluka.
Svojevoljno se povlačim prije nego me izbrišu s popisa. - Nastavi govoriti blagim, tihim glasom. - Gospodine Poirot, u svačijem životu postoji prekretnica. Čovjek se nađe na križanju i mora odlučiti. Moje me zvanje silno zanima i žalim što sam ga se morao odreći. Ali ima i drugih zadovoljstava. Primjerice, osobna sreća.
Poirot je šutio i čekao.
— Jedna gospoda, moja pacijentica, silno je volim. Njezin je suprug pravi bijednik.
Drogira se. Da ste liječnik znali biste što to znači. Nema vlastitog novca, pa ga ne može ostaviti.
— Neko vrijeme bio sam neodlučan, ali više nisam.
Ona i ja odlazimo u Keniju početi nov život. Nadam se da će naposljetku doživjeti malo sreće. Dugo je trpjela.
Ponovno zašuti. Tada reče živahnijim glasom: Kažem vam to, gospodine Poirot, jer će se to uskoro doznati, pa što prije doznate, to bolje.
— Shvaćam - reče Poirot. Tada reče: - Vidim da nosite flautu?
Doktor Bryant se nasmiješi.
— Gospodine Poirot, flauta mi je najstariji prijatelj. Kad sve propadne, ostaje glazba.
S ljubavlju rukom prijeđe preko kovčežića, nakioni se i ustane.
I Poirot ustane.
— Želim vam sve najbolje, gospodine doktore. I gospođi - reče Poirot.
Kad se Fournier pridružio svom prijatelju, Poirot je bio na recepciji i dogovarao međugradski razgovor s Quebecom.

23. Anne Morisot
U pola deset sljedećeg jutra, sjetan gospodin Fournier uđe u dnevnu sobu gospodina Poirota i toplo stisne ruku malog Belgijanca.
Njegovo ponašanje bilo je puno živahnije nego obično.
- Gospodine - reče on - nešto vam želim reći. Mislim da sam naposljetku shvatio smisao vaših riječi o nalasku puhaljke.
- Ah! - Poirotovo lice se ozari.
- Da - reče Fournier i sjedne. - Razbijao sam glavu o onome što ste rekli.
Ponavljao sam u sebi: nije moguće da je zločin počinjen onako kako smomi zamislili. I napokon sam shvatio povezanost između tih riječi i onogašto ste rekli o puhaljci.
Poirot je pozorno slušao, ali ne reče ništa.
- Toga dana u Londonu rekli ste: "Zašto je puhaljka nađena, kad semogla gurnuti kroz ventilator?" Mislim da znam odgovor. Puhaljka je nađena, jer je to ubojica htio!
- Bravo! - reče Poirot.
- Znači, to ste htjeli reći? Dobro; tako sam i mislio. A otišao sam i korak dalje. Upitao sam se, zašto je ubojica htio da se pronađe puhaljka? Odgovor je, jer puhaljku nije upotrijebio!
- Bravo! Bravo! Točno sam tako i ja razmišljao.
- Kažem si, otrovna strelica da, ali ne i puhaljka. Znači da je otrovna strelica ispuhnuta kroz nešto drugo, nešto što neka osoba može prinijeti ustima a da se to nikome ne učini čudnim. Sjetio sam se vašeg upornog traženja da dobijete potpun popis predmeta koje su putnici imali kod sebei u prtljazi. Dvije stvari su mi posebice privukle pozornost. Lady Horburyimala je dva cigaršpica, a na stolu Dupontovih bilo je nekoliko kurdskihlula.
Gospodin Fournier zastane. Pogleda u Poirota. Poirot ne reče ništa.
- Te se predmete moglo neprimjetno prinijeti ustima. Imam pravo, zar ne?
Poirot je oklijevao, pa reče: - Na dobrom ste tragu, ali krenite dalje i nezaboravite osu.
- Osu? - Fournier zine od čuda. - Ne znam što time mislite. Ne shvaćam osinu ulogu.
- Ne shvaćate? Ali u tome... Zazvoni telefon i on prekine. Podigne slušalicu.
- Alo, alo. Ah, dobro jutro. Na telefonu. Reče Fournieru: - Thibault.- Da, zaista. Jako dobro. A vi? Gospodin Fournier? Tako je.
Da, stigao je.
Ovdje je.
Spusti slušalicu i reče Fournieru: - Pokušavao vas je dobiti u Sureteu.
Rekli su mu da ste otišli k meni. Govorite s njim. Uzbuđen je.
Fournier uzme slušalicu.
- Alo? Da, Fournier na telefonu. Molim? Što? Ma nemojte! Da, zaista.
Da. Da, siguran sam da hoće. Odmah dolazimo.
Objesi slušalicu na kuku i pogleda u Poirota. - Kćerka. Kćerka madame Giselle.
- Što?
- Potražuje svoje nasljedstvo. - Odakle je došla?
- Koliko sam shvatio iz Amerike. Thibault ju je zamolio da se vrati u11.30. Predlaže da dođemo kod njega.
- Naravno. Odmah krećemo. Ostavit ću poruku gospođici Grey.
On napiše: "Dogodilo se nešto što me prisililo da izađem. Nazove li ilisvrati Jean Dupont, budite ljubazni s njim. Razgovarajte o čarapama idugmadi, ali ne i o grnčariji. Obožava vas, ali je pametan!
Au revoir, Hercule Poirot."
- Pođimo, prijatelju - ustane Poirot. - Ovo sam čekao. Da se pojavi nepoznata osoba čijeg sam postojanja svjestan čitavo vrijeme. Uskoro ćusve shvatiti.
Thibault ljubazno dočeka Poirota i Fourniera.
Kad su izmijenili komplimente, uljudna pitanja i odgovore, odvjetnik sjedne i počne razgovor o nasljednici madame Giselle.
- Jučer sam primio pismo - reče on - a jutros me ta mlada dama posjetila.
- Koliko je godina gospođici Morisot?
- Gospođica Morisot, odnosno gospođa Richards, jer se udala, ima točno dvadeset četiri godine.
- Je li donijela isprave kojima bi potvrdila svoj identitet? - upita Fournier.
- Naravno.
On otvori spis na stolu. - Najprije ovo.
Bila je to kopija vjenčanog lista o braku između Georgea Lemana, neženje, i Marie Morisot, oboje iz Quebeca iz godine 1910. Bio je tu irodni list Anne Morisot Leman te druge isprave.
- Ovo pojašnjava mladost madame Giselle - reče Fournier.
Thibault potvrdno kimne glavom.
- Koliko mogu povezati - reče - Marie Morisot bila je dadilja ili švelja kad je upoznala tog Lemana. On je bio nitkov koji ju je napustio uskoro nakon vjenčanja pa je ona uzela djevojačko ime.
- Dijete je odnijela u Institut de Marie u Quebecu i ono je ondje odraslo.
Marie Morisot ili Leman uskoro zatim otišla je iz Quebeca, čini se s nekim muškarcem, i došla u Francusku. Povremeno bi slala novac.Jednog dana poslala je velik iznos u gotovini da se preda djetetu kad navrši dvadeset jednu godinu. U to doba je Marie Morisot Leman nedvojbeno živjela neurednim životom pa je odlučila prekinuti sve osobne odnose.
- Kako je djevojka doznala da je nasljednica bogatstva?
- Objavili smo diskretne oglase u nekoliko časopisa. Čini se da je jedan od njih zapeo za oko nadstojnici Instituta de Marie i ona je telefonirala ili brzojavila gospođi Richards, koja je tada bila u Europi i trebala se vratitiu Ameriku.
- Tko je Richards?
- Amerikanac ili Kanađanin iz Detroita, izrađuje kirurške instrumente.
- Nije pratio suprugu? - Ne, još je u Americi.
- Može li gospođa Richards pomoći da se dozna razlog ubojstva njezine majke?
Odvjetnik odmahne glavom.
- Ništa ne zna o njoj. Nadstojnica je jednom spomenula majčino djevojačko prezime, ali ga ona nije zapamtila.
- Čini se - reče Fournier - da njezina pojava na sceni neće pomoći riješiti ubojstvo. Nisam se tome ni nadao. Ja sam na drugom tragu. Suzio samizbor na tri osobe.
- Četiri - reče Poirot. - Kažete četiri?
- Ne kažem ja četiri, nego se po vašoj teoriji ne možete ograničiti na tri osobe. - On zamaše rukama. Dva cigaršpica, kurdske lule i flauta. Ne zaboravite flautu, prijatelju.
Fournier uzvikne, ali u tom trenutku otvore se vrata i ostarjeli službenik  promumlja: - Gospođa se vratila.
- Ah - reče Thibault. - Sada ćete vidjeti nasljednicu. Udite, gospođo.

Dopustite da vam predstavim gospodina Fourniera iz Suretea, koji vodi istragu o smrti vaše majke u Francuskoj. A ovo je gospodin HerculePoirot, čije vam je ime možda poznato i koji se ljubazno ponudio pomoći. Gospođa Richards.
Gisellina kćerka bila je tamnokosa, moderno odjevena mlada žena.
Odjeća joj je bila otmjena, ali jednostavna.
Pruži ruku jednom pa drugom i promrmlja nekoliko uljudnih riječi.
- Bojim se, gospodo, da se ne osjećam kao kćerka. Zapravo sam čitavog života bila siroče. Odgovarajući na Fournierova pitanja, s toplinom jegovorila o Mere Angelique, nadstojnici Instituat de Marie.
- Uvijek je bila tako mila. - Kad ste otišli iz Instituta?
- Kad sam navršila osamnaest godina, gospodine. Počela sam zarađivati za život. Neko vrijeme bila sam pedikerka. Radila sam i kao krojačica.
Upoznala sam supruga u Nici. Vratio se u Ameriku, ali je ponovno poslovno došao u Nizozemsku. Oženili smo se u Rotterdamu prije mjesec dana. Zadržala sam se, ali sada ću mu se pridružiti.
Anne Richards govorila je tečnim francuskim. Očito je bila više Francuskinja nego Engleskinja.
- Kako ste čuli za tragičan događaj?
- Pročitala sam u novinama, ali nisam znala, odnosno nisam shvatila da je žrtva moja majka. Tada sam primila brzojav ovdje u Parizu od Mere Angelique s adresom gospodina Thibaulta i majčinim djevojačkim prezimenom.
Fournier je zamišljeno kimao glavom. Još su joj postavili nekoliko pitanja, ali je bilo jasno da im gospođa Richards ne može pomoći u potrazi za ubojicom. Ništa nije znala o majčinu životu ili poslovima.
Kada su Poirot i Fournier od nje doznali ime hotela u kojem je odsjela, oproste se od nje.
- Razočarani ste, mon vieux - reče Fournier. Zamislili ste nešto u vezi s tom djevojkom? Posumnjali ste da je varalica? Ili još sumnjate da jevaralica?
Poirot razočarano zatrese glavom.
- Ne, ne mislim da je varalica. Dokazi njezina identiteta čine se valjanima. Iako je čudno. Kao da sam je već vidio ili me podsjeća na nekog.
- Možda na pokojnicu? - sumnjičavo će Fournier. - Nemoguće.
- Ne, nije to. Kad bih se barem mogao sjetiti. Siguran sam da me njezino lice podsjeća na nekog. Fournier ga čudno pogleda.
- Oduvijek vas je zanimala izgubljena kćerka.
- Naravno - reče Poirot i podigne obrve. - Od svih ljudi koji bi imali koristi od Giselline smrti, ta mlada žena imala bi opipljivu korist, u gotovini.
- Istina, ali kamo nas to vodi?
Poirot ne odgovori odmah. Razmišljao je. Naposljetku reče: - Prijatelju moj, djevojka nasljeđuje velik imetak. Pa zašto se čudite da sam od početka sumnjao da je upletena. U zrakoplovu su bile tri žene. Jedna od njih, gospođica Venetia Kerr, potječe iz poznate obitelji. Ali druge dvije?
Otkad je Elise Grandier rekla da je otac Gisellinoga djeteta Englez, uvijek sam mislio da bi jedna od te dvije žena mogla biti njezina kćerka.
Obje su otprilike te dobi. Lady Horbury bila je plesačica čiji preci nisu poznati i koja je nastupala pod umjetničkim imenom. Gospođica Jane Grey mi je rekla da je odrasla u sirotištu.
- Aha! - reče Francuz. - Tako ste razmišljali? Naš prijatelj Japp rekao bida ste bili previše domišljati.
- Uvijek me optužuje da volim komplicirati. - Eto!
- Ali to nije istina. Istražujem slučaj na najjednostavniji način! I nikad ne odbijam prihvatiti činjenice.
- Ali ste razočarani? Očekivali ste više od Anne Morisot?
Uđu u Poirotov hotel. Predmet koji je ležao na recepciji podsjeti Fourniera na nešto što je Poirot rekao tog jutra.
- Nisam vam zahvalio - reče on - zato što ste mi svratili pozornost na moju pogrešku. Opazio sam dvije muštikle lady Horbury i kurdske lule Dupontovih. Neoprostivo je da sam zaboravio flautu doktora Bryanta, iako ozbiljno ne sumnjam na njega.
- Ne?
- Ne. Ne mislim da bi on...
Zašuti. Čovjek koji je stajao kod recepcije i razgovarao sa službenikom okrene se. Ruka mu je počivala na kovčežiću za flautu. Pogled mu padnena Poirota i lice mu se ozari.
Poirot krene. Fournier diskretno zastane. Bolje da ga Bryant ne vidi.
- Doktore Bryant - reče Poirot i nakloni se. - Gospodine Poirot. Rukuju se. Žena koja je stajala pokraj Bryanta krene prema dizalu. Poirot baci brz pogled za njom.
Reče: - Pa, gospodine doktore, uspijevaju li vaši pacijenti preživjeti bez vas?
Doktor Bryant se nasmiješi, sjetnim privlačnim osmjehom koji je Poirot tako dobro zapamtio.  Izgledao je umorno, ali čudno smireno.
- Nemam više pacijenata - reče.
Krene prema malom stoliću pa reče: - Čašicu šerija, gospodine Poirot, ili nekog drugog aperitiva?
- Zahvaljujem.
Sjednu. Doktor naruči pića. Zatim reče polako: Ne, više nemam pacijenata. U mirovini sam.
- Iznenadna odluka? - Ne baš.
Šutio je dok su ih posluživali pićem. Podigne čašu i reče: - Nužna odluka. Svojevoljno se povlačim prije nego me izbrišu s popisa. - Nastavi govoriti blagim, tihim glasom. - Gospodine Poirot, u svačijem životu postoji prekretnica. Čovjek se nađe na križanju i mora odlučiti. Moje me zvanje silno zanima i žalim što sam ga se morao odreći. Ali ima i drugih zadovoljstava. Primjerice, osobna sreća.
Poirot je šutio i čekao.
- Jedna gospođa, moja pacijentica, silno je volim. Njezin je suprug pravi bijednik. Drogira se. Da ste liječnik znali biste što to znači. Nema vlastitog novca, pa ga ne može ostaviti.
- Neko vrijeme bio sam neodlučan, ali više nisam.
Ona i ja odlazimo u Keniju početi nov život. Nadam se da će naposljetku udoživjeti malo sreće. Dugo je trpjela.
Ponovno zašuti. Tada reče živahnijim glasom: Kažem vam to, gospodine Poirot, jer će se to uskoro doznati, pa što prije doznate, to bolje.
- Shvaćam - reče Poirot. Tada reče: - Vidim da nosite flautu? Doktor Bryant se nasmiješi.
- Gospodine Poirot, flauta mi je najstariji prijatelj. Kad sve propadne, ostaje glazba.
S ljubavlju rukom prijeđe preko kovčežića, nakloni se i ustane. I Poirot ustane.
- Želim vam sve najbolje, gospodine doktore. I gospođi - reče Poirot.

Kad se Fournier pridružio svom prijatelju, Poirot je bio na recepciji i dogovarao međugradski razgovor s Quebecom.

24. Slomljeni nokat
— Što sada? - uzvikne Fournier. - Još ste opsjednuti nasljednicom? Idee fixe!
— Ne - reče Poirot. - Ali u svemu mora biti reda i metode. Mora se dovršiti jedno, pa početi drugo. Osvrne se.
— Evo gospođice Jane. Vi počnite s doručkom. Ja ću vam se pridružiti čim uzmognem.
Fournier pristane pa on i Jane odu u blagovaonicu. - Dakle? - znatiželjno će Jane.
— Kakva je?
— Razmjerno visoka, tamnokosa, sivog tena, izbočene brade.
— Kao da opisujete fotografiju u putovnici - reče Jane. - Kad bi netko opisivao moju, zvučalo bi uvredljivo. Sve osrednje i prosječno. Nos, osrednje veličine; usne, obične (kako opisati usne?); brada, obična.
— Ali ne i oči - reče Fournier.
— Čak su i one sive, a to nije uzbuđujuća boja.
— A tko vam je gospodice rekao da to nije uzbudljiva boja? - upita Francuz i nagne se preko stola.
Jane se nasmije.
— Vrlo vješto se služite engleskim jezikom - reče. Recite mi još nešto o Anne Morisot. Je li lijepa?
— Assez bien - oprezno reče Fournier. - I ne zove se Anne Morisot, nego Anne Richards. Udana je.
— I suprug je bio s njom?
— Ne.
— Da mi je znati zašto?
— Jer je u Kanadi ili Americi.
On objasni neke okolnosti iz Anneina života. Kad je završavao svoju priču, Poirot im se pridruži.
Doimao se potištenim.
— Dakle, mon cher? - raspitivao se Fournier.
— Razgovarao sam s nadstojnicom Mere Angelique. Romantični su prekooceanski telefonski razgovori. Razgovarati bez problema s nekim na drugoj strani svijeta.
— I brzojavna fotografija je romantična. Nema ničeg romantičnijeg od znanosti.
Ali, nešto ste htjeli reći? - Razgovarao sam s Mere Angelique. Potvrdila je do u riječ sve što nam je gospođa Richards rekla o okolnostima njezina boravka u Institutu de Marie. Otvoreno je govorila o majci koja je otišla iz Quebeca s Francuzom koji je trgovao vinima. U to doba joj je bilo drago da se o djetetu neće skrbiti majka. Smatrala je da je Giselle na putu da postane propalica. Novac je slala redovito, ali nikada nije predložila da vidi dijete.
— Ponovila je sve što ste jutros čuli.
— Skoro. Ali sam doznao više pojedinosti. Anne Morisot je otišla iz Instituta de Marie prije šest godina i počela raditi kao pedikerka. Poslije je radila kao dvorkinja i otišla iz Quebeca u Europu. Nije često pisala, ali bi se javila Mere Angelique dvaput na godinu. Kada je vidjela izvješće o istražnom postupku, shvatila je da je ta Marie Morisot vjerojatno Marie Morisot iz Quebeca.
— A suprug? - upita Fournier. - Sada kad znamo da je Giselle bila udana, suprug bi mogao biti važan čimbenik?
— Pomislio sam na to. To je bio jedan od razloga mojega poziva. George Leman, Gisellin podli suprug, ubijen je početkom rata.
Zašuti pa naglo reče: - Što sam ono rekao? Ne posljednju rečenicu, onu prije? Palo mi je na pamet nešto... nehotice sam rekao nešto važno.
Fournier ponovi koliko se sjefao Poirotove riječi, ali čovječuljak nezadovoljno zavrti glavom.
— Ne, nije to. Nije važno.
Okrene se prema Jane i počne s njom razgovarati. Pri kraju jela on predloži da popiju kavu u predvorju.
Jane pristane pa pruži ruku da sa stola dohvati torbicu i rukavice. Pritom žmirne.
— Što je, gospođice?
— Ništa - nasmije se Jane. - Zapela sam noktom. Moram ga isturpijati.
Poirot se svali u stolac.
— Nom d'un nom d'un nom - reče tiho.
Jane i Fournier začuđeno se zagledaju u njega.
— Gospodine Poirot? - zazove Jane. - Što vam je? - Sad sam se sjetio zašto mi je poznato lice Anne Morisot. Već sam ga vidio... u zrakoplovu na dan ubojstva. Lady Horbury je poslala po nju da joj donese turpiju. Anne Morisot bila je dvorkinja lady Horbury.

25. Bojim se?
To iznenadno otkriće zapanji troje ljudi koji su sjedi, li za stolom. Zločin im se prikazao u novom svjetlu.
Od osobe nepovezane s tim tragičnim događajem, Anne Morisot se pretvorila u osobu koja je bila na mjestu zločina. Trebalo im je malo vremena da promijene svoj pristup slučaju.
Poirot divlje zalomi rukama, zatvorenih očiju, zgrčena lica.
— Jednu minutu, minuticu - preklinjao ih je. - Moram razmisliti, shvatiti kako to mijenja moj pristup. Moram se u mislima vratiti. Moram se sjetiti. Proklet bio moj nesretni želudac. Bio sam zauzet unutrašnjim organima!
— Znači, bila je u zrakoplovu - reče Fournier. Tako dakle. Počinjem shvaćati.
— Sjećam se - reče Jane. - Visoka, tamnokosa djevojka. - Napola sklopi oči pokušavajući se sjetiti. I Lady Horbury nazvala ju je Madeleine.
— Tako je, Madeleine - reče Poirot.
— Lady Horbury ju je poslala u rep zrakoplova da donese kovčežić, žarko crveni toaletni pribor.
— Hoćete reći - primijeti Fournier - da je ta djevojka prošla pokraj sjedala svoje majke?
— Tako je.
— Motiv - reče Fournier i duboko uzdahne. - I povoljan trenutak. Da, sve je tu.
Neočekivanom silinom, nespojivom s njegovim inače umjerenim ponašanjem, on udari šakom o stol.
— Ali, parbleu! - vikne. - Zašto to nitko prije nije spomenuo? Zašto nije bila na popisu sumnjivih osoba?
— Rekao sam vam zašto, prijatelju - umorno će Poirot. - Moj nesretni želudac.
— Da, razumljivo. Ali želuci drugih putnika i stjuarda su mirovali.
— Slutim - reče Jane - da je uzrok jer se to dogodilo na početku. Zrakoplov je netom uzletio s Le Bourgeta. Sat poslije Giselle je bila živa i zdrava. Činilo se da je ubijena puno poslije.
— Čudno - zamišljeno će Fournier. - Možda je otrov djelovao sa zadrškom? To se događa.
Poirot zastenje i zaroni lice u ruke.
— Moram razmisliti. Moram razmisliti. Zar je moguće da sam bio potpuno u krivu?
— Mon vieux - reče Fournier - to se događa. Događa se meni. Može se dogoditi i vama. Kadšto se mora progutati ponos i promisliti iznova.
— Istina - složi se Poirot. - Moguće je da sam čitavo vrijeme pridavao previše pozornosti jednoj pojedinosti. Očekivao sam naći određeni trag. Našao sam ga i gradio slučaj na njemu. Od početka sam bio na pogrešnom tragu, ako se taj predmet slučajno našao gdje se našao. Tada... da, priznat ću da nisam imao pravo, da sam se prevario.
— Ne možete zanijekati važnost ovog preokreta reče Fournier. - Motiv i povoljan trenutak, što još hofete?
— Ništa. Tako je kako kažete. Djelovanje otrova sa zadrškom nije uobičajeno, moglo bi se reći gotovo je nemoguće. Ali kad su posrijedi otrovi i nemoguće je moguće. Mora se računati s idiosinkrazijom.
Glas mu zamre.
— Moramo smisliti plan akcije - reče Fournier. Zasad mislim da ne bi bilo mudro pobuditi sumnju kod Anne Morisot. Ne zna da ste je prepoznali. Njezini bona fides su prihvaćeni. Znamo u kojem je hotelu odsjela, a preko Thibaulta možemo stupiti s njom u vezu. Uvijek se može otezati s pravnim formalnostima. Ustanovili smo da postoji motiv i povoljan trenutak. Još moramo dokazati da je Anne Morisot imala zmijski otrov. Tu je i pitanje Amerikanca koji je kupio puhaljku i podmitio Julesa Perrota. To bi mogao biti suprug Richardsove. Imamo samo njezinu riječ da je on u Kanadi.
— Da, suprug. Ah, suprug. Trenutak! Poirot rukama pritisne sljepoočice.
— Ne postupam ispravno - promrmlja. - Ne upotrebljavam male sive moždane stanice sustavno i metodično. Prenaglo zaključujem. Mislim što netko želi da mislim.
Ne, ponovno krivo razmišljam. Ako je moja prva zamisao bila dobra, to ne može biti istina.
Zašuti. - Oprostite mi - reče Jane.
Poirot ne odgovori odmah. Tada skine ruke sa šljepoočica, uspravi se u stolcu i pomakne dvije vilice i soljenku koje su vrijeđale njegov osjećaj simetrije.
— Razmislimo logično - reče on.- Anne Morisot ili je kriva ili je nevina. Ako je nevina, zašto laže? Zašto je zatajila da je bila dvorkinja lady Horbury?
— Da, zašto? - upita Fournier.
— Recimo da je Anne Morisot kriva jer je lagala. Ali pretpostavimo li da je moja prva pretpostavka bila točna, hoće li potvrditi krivicu Anne Morisot ili laž Anne Morisot? Da, moglo bi, uz jedan uvjet. Ali u tom slučaju, ako je moja pretpostavka točna, Anne Morisot uopće nije smjela biti u zrakoplovu!
Jane i Fournier pogledaju ga pristojno, ali ravnodušno.
Fournier pomisli: - Sada shvaćam o čemu je onaj Englez Japp govorio. Ovaj stari stvara nevolje. Pokušava zamrsiti jednostavan slučaj. Ne može prihvatiti jednostavno rješenje a da se ne pretvara kako se to poklapa s njegovim zamislima.
Jane pomisli: - Ne shvaćam što želi. Zašto djevojka ne bi bila u zrakoplovu?
Morala je ići kamo bi joj naredila lady Horbury. Mislim da je šarlatan.
Poirot sikne.
— Naravno - reče. - To je mogućnost. Ne bi trebalo biti teško doznati.
Ustane. - Što sad, prijatelju? - upita Fournier.
— Ponovno na telefon - reče Poirot.
— Međunarodni s Quebecom?
— Ovaj put nazvat ću London.

— Scotland Yard?
— Ne, kuću lorda Horburyja na Grosvenor Squareu. Kad bih barem imao sreće da zateknem lady Horbury kod kuće.
— Oprezno, prijatelju. Stetit će nam dočuje li Anne Morisot da smo se raspitivali o njoj. Ne smijemo je upozoriti da joj se nešto sprema.
— Ne bojte se. Bit ću diskretan. Postavit ću samo jedno pitanje, vrlo bezazleno. - Osmjehne se. - Pođite sa mnom ako želite.
— Ne.
— Zahtijevam.
Njih dvojica odu i ostave Jane u predvorju. Potrajalo je dok su dobili vezu s Londonom. Poirot je imao sreće. Lady Horbury je ručala kod kuće.
— Odlično. Molim vas recite lady Horbury da je zove gospodin Hercule Poirot iz Pariza. - Stanka. - Lady Horbury, to ste vi? Ne, sve je u redu. Uvjeravam vas. Nije riječ o tome. Htio bih da mi odgovorite na jedno pitanje. Da. Kad putujete zrakoplovom iz Pariza u Englesku, ide li vaša dvorkinja obično s vama ili ide vlakom?
Vlakom. A onog dana? Shvaćam. Sigurni ste? Otkazala vam je. Iznenada. Mais oui, podla nezahvalnost. Živa istina. Nezahvalan stalež! Da, tako je. Ne, ne trebate se brinuti. Au revoir. Hvala vam.
Spusti slušalicu i okrene se Fournieru. Oči su mu svijetlile.
— Prijatelju, dvorkinja lady Horbury obično je putovala vlakom i brodom. Na dan Gisellina ubojstva lady Horbury se u posljedni tren predomislila i predložila da i Madeleine ide zrakoplovom.
Uhvati Francuza ispod ruke.
— Brzo, prijatelju - reče. - Moramo u njezin hotel. Ako imam pravo, a slutim da imam, ne smijemo gubiti vrijeme.
Fournier se zagleda u njega. Prije nego je uspio nešto upitati, Poirot se već okrenuo i krenuo je prema izlaznim vratima.
Fournier požuri za njim.
— Ali, ne shvaćam. Što se događa?
Vratar je držao otvorena vrata taksija. Poirot uskoči u taksi i da adresu hotela Anne Morisot.
— Vozite brzo. Brzo! Fournier uskoči za njim.
— Ubola vas je osa? Čemu ta luda žurba?
— Ako imam pravo, Anne Morisot je u životnoj opasnosti.
— Mislite?
Fournier nije mogao sakriti sumnjičavost.
— Bojim se - reče Poirot. - Bojim. Bon Dieu, kako ovaj taksi puže!
Taksi je u tom trenutku vozio šezdesetak kilometara na sat, premještao se iz jednog voznog traka u drugi i pritom nekim čudom ostao netaknut zahvaljujući odličnom vidu vozača.
— Toliko puže da ćemo se uskoro sudariti - procijedi Fournier. - A gospođicu Grey smo ostavili samu kao motku da čeka da obavimo telefonski razgovor? a mi odemo bez riječi iz hotela. Nije pristojno!
— Pristojno, nepristojno. Kao da je to važno kad je riječ o životu i smrti!
— Životu i smrti? - Fournier slegne ramenima. Pomisli: - Sve je to lijepo, ali ovaj tvrdoglavi luđak mogao bi ugroziti istragu. Kad djevojka dozna da smo joj na tragu...
Reče ozbiljnim glasom: - Gospodine Poirot, urazumite se. Moramo oprezno postupati.
— Ne razumijete - reče Poirot. - Bojim se, bojim. Taksi naglo zakoči ispred mirnog hotela gdje je odsjela Anne Morisot.
Poirot iskoči iz njega i zamalo se sudari s nekim mladićem koji je izlazio.
Poirot je ukočeno gledao za njim.
— Još jedno poznato lice, ali odakle? Ah, sjećam se, to je glumac Raymond Barradough.
Zakorakne prema hotelu, ali ga Fournier uhvati za ruku.
— Gospodine Poirot, iznimno poštujem i divim se vašim metodama, ali smatram da ne smijemo učiniti nešto nepromišljeno. U Francuskoj ja odgovaram za istragu o ovom slučaju.
Poirot ga prekine: - Shvaćam vašu zabrinutost, ali ne bojte se nikakvog nepromišljenog d?ela. Raspitajmo se na recepciji. Ako je gospođa Richards u hotelu i ako joj se ništa nije dogodilo, nikome ništa. Dogovorit ćemo se što ćemo zatim.
Nemate ništa protiv?
— Naravno da ne.
— Dobro.
Poirot uđe u hotel i priđe recepciji. Fournier pođe za njim.
— U vašem hotelu odsjela je stanovita gospođa Richards - reče Poirot.
— Ne, gospodine. Otišla je danas.
— Otišla je? - oštro upita Fournier.
— Da, gospodine.
— Kada?
Službenik pogleda na zidni sat. - Prije pola sata.
— Je li otišla neočekivano? Kamo je otišlaz Službenik se namršti čuvši ta pitanja.
Bio je spreman ne odgovoriti, ali kad je Fournier pokazao isprave, službenik promijeni ton i spremno ponudi pomoć.
Ne, gospođa nije ostavila adresu. On misli da je iznenada promijenila planove.
Rekla je da će ostati tjedan dana.
Bilo je još pitanja. Pozvali su domara, nosače, liftboja.
Domar je rekao kako je gospođu posjetio neki gospodin. Došao je dok nje nije bilo, ali je pričekao da se vrati, pa su zajedno ručali. Kakav gospodin? Amerikanac, pravi Amerikanac. Iznenadila se kad ga je ugledala. Nakon ručka gospođa je zatražila da joj odnesu prtljagu u predvorje i ukrcaju u taksi.
Kamo se odvezla? Na Gare du Nord, barem je tako rekla vozaču. Je li Amerikanac otišao s njom? Ne, otišla je sama.
— Gare du Nord - reče Fournier. - To znači Engleska. Vlak u dva. Ali možda je to zamka. Moramo nazvati Boulogne i naći taj taksi.
Kao da se Fournier zarazio Poirotovim strahovima. Francuzovo lice bilo je zabrinuto.
Brzo i spretno pokrenuo je mašineriju zakona.
Jane je sjedila u predvorju hotela i čitala knjigu. Bilo je pet sati kad je podignula glavu i ugledala Poirota kako joj prilazi.
Zausti da mu predbaci, ali ništa ne reče. Izraz njegova lica je u tome spriječi.
— Nešto se dogodilo? - upita. Poirot obuhvati njezine ruke svojima. - Život je užasan, gospođice - reče. Nešto u njegovu glasu prestraši Jane. - Što je? - upita ponovno.
Poirot reče polako: - Kad je vlak stigao u Boulogne, našli su ženu u vagonu prvog razreda. Mrtvu.
Iz Janeinih obraza nestane boje. - Anne Morisot?
— Anne Morisot. U ruci je držala plavu staklenu bočicu u kojoj je bila cijanovodična kiselina.
— Oh! - reče Jane. - Samoubojstvo?
Poirot ne odgovori odmah. Zatim reče oprezno birajući riječi: - Da, policija misli da je posrijedi samoubojstvo.
— A vi?
Poirot polako raširi ruke. Ta je gesta puno govorila. - Što drugo da mislim?
— Ubila se. Zašto? Grižnja savjesti, ili se bojala da je ne raskrinkaju?
Poirot odmahne glavom.
— Život je ponekad užasan - reče. - Potrebna je velika hrabrost.
— Za samoubojstvo? Da, vjerojatno. - Ali i za život - reče Poirot.

26. Govor poslije večere
Sutradan Poirot napusti Pariz. Jane je ostala obaviti podulji popis poslova, od kojih joj se većina činila iznimno čudnima, Ipak ih je obavila kako je najbolje znala.
Dvaput je vidjela Jeana Duponta. Spomenuo je ekspediciju kojoj se ona trebala pridružiti. Jane mu nije htjela reći istinu bez Poirotova odobrenja, pa se izvlačila i skretala razgovor na druge teme.
Nakon pet dana brzojavno je pozovu natrag u Englesku.
Norman je dočeka na kolodvoru Victoria. Prepričaju najnovije događaje.
Samoubojstvo nije izazvalo veliko zanimanje tiska. U novinama je objavljen člančić o tome kako je neka Kanađanka, gospođa Richards, počinila samoubojstvo u brzom vlaku Pariz-Boulogne, i to je bilo sve. Nitko nije spomenuo vezu s ubojstvom u zrakoplovu.
No za Normana i Jane to je bio razlog za slavlje. Nadali su se da je njihovim nedaćama kraj, iako Norman nije bio optimist kao Jane.
— Može se sumnjati da je ona ubila majku, ali sad kad je tako skončala, vjerojatno neće nastavljati istragu. A ako se njezina krivica ne dokaže javno, ne vidim zašto bi se naš položaj poboljšao. Za javnost ćemo i dalje ostati sumnjivil Ponovi to i Poirotu kad ga je nakon neko!iko dana sreo na Piccadillyju.
Poirot se nasmiješi.
— I vi ste poput ostalih. Mislite da sam starac koji ništa ne dovrši! Pozivam vas na večeru. Doći će Japp i naš prijatelj gospodin Clancy. Pun sam zanimljivosti, Večera je prošla u ugodnom raspoloženju. Japp se trudio biti ljubazan. Ponašao se dobroćudno, Norman ravnodušno, a gospodin Clancy bio je gotovo jednako uzbuđen kao kad je prepoznao kobnu strelicu.
Bilo je očito da je Poirot želio ostaviti dojam na pisca niska stasa.
Nakon večere, kad su popili kavu, Poirot se važno nakašlje.
— Prijatelji - reče on. - Gospodin Clancy pokazao je zanimanje za ono što bi on nazvao moje metode, Watsone. C'est ca, n'est-ce pas? Predlažem, ako vam neće biti dosadno... - znakovito zastane, pa Norman i Japp brzo potvrde Ne, nikako i Vrlo zanimljivo - da vam ukratko opišem metode kojima sam se služio u istrazi ovog ubojstva.
Zastane i zagleda se u bilješke. Japp šapne Normanu: - Umišljen je, zar ne?
Taština mu je drugo ime. Poirot ga prijekorno pogleda i nakašlje se.
Tri pristojna lica sa zanimanjem se okrenu prema njemu i on reče: - Počet ću iz početka. Vratimo se u zrakoplov Prometheus na njegovu kobnom letu od Pariza za Croydon. Ispričat ću vam svoje ondašnje dojmove i razmišljanja pa ću objasniti kako su ih potvrdili ili promijenili određeni događaji.
— Kad je nedugo prije dolaska u Croydon stjuard zamolio doktora Bryanta da pregleda truplo, pošao sam za njim. Imao sam osjećaj da bi to moglo biti (nikad se ne zna) u vezi s mojim zanimanjem. Vjerojatno sam previše profesionalan kad je riječ o smrti. Moj um je podijeljen na dva odjeljka: smrti koje me se tiču i smrti koje me se ne tiču. lako je posljednjih puno više, uvijek se ponašam kao pas koji je nešto nanjušio.
— Doktor Bryant je potvrdio stjuardove strahove da je žena mrtva. O uzroku smrti, naravno, nije mogao ništa reći bez temeljitog pregleda. U tom trenutku gospodin Jean Dupont spomenuo je da je smrt možda nastupila kao posljedica osinjeg uboda. Da bi potkrijepio tu pretpostavku, pokazao nam je osu koju je ubio.
— To je bila vjerojatna teorija, u koju se lako moglo povjerovati. Na vratu pokojnice bio je trag uboda, vrlo sličnog ubodu žalca, a znalo se i da je osa bila u zrakoplovu.
— No u tom trenu poslužila me sreća, pogledao sam u pod i opazio nešto što se na prvi pogled moglo učiniti tijelom još jedne ose. Zapravo je to bila urođenička strelica s malim komadićem žuto-crne svile.
— Tada je prišao gospodin Clancy i izjavio da je to strelica koju je netko puhnuo kroz puhaljku kao što čine neka primitivna plemena. Kao što znate, poslije je nađena i puhaljka.
— Kad smo stigli u Croydon, u glavi mi se rojilo nekoliko zamisli. Kad sam osjetio čvrsto tlo pod nogama, moj mozak počeo je ponovno besprijekorno funkcionirati.
— Samo tako, gospodine Poirot - naceri se Japp. Nemojte biti lažno skromni.
Poirot mu dobaci prijek pogled i nastavi.
— Nešto me se posebno dojmilo (kao i svih), a to je bila smjelost kojom je zločin počinjen, te zapanjujuća činjenica da nitko ništa nije opazio!
— Još mi nešto nije dalo mira: u pogodnom trenutku pojava ose i nađena puhaljka.
Kao što sam rekao prijatelju Jappu nakon istražnog postupka, zašto se ubojica nije riješio puhaljke i bacio je kroz prozorski otvor za ventilaciju? Strelici bi bilo teško ući u trag, a puhaljci s komadićem cijene to nije bilo problem.
— Rješenje zagonetke? Ubojica je očito želio da se puhaljka pronađe.
— Ali zašto? Na to je postojao samo jedan logičan odgovor. Ako se pronađu otrovna strelica i puhaljka, svi će pretpostaviti da je ubojstvo počinjeno strelicom izbačenom iz puhaljke. To znači da ubojstvo nije tako izvedeno.
— No obdukcija je pokazala da je uzrok smrti nedvojbeno otrovna strelica.
Zatvorio sam oči i upitao se: koji je najsigurniji i najpouzdaniji način da se strelica ubode u vratnu venu? Rukom.
— To je odmah razjasnilo nužnost puhaljke. Puhaljka znači udaljenost. Ako je moja teorija ispravna, osoba koja je ubila madame Giselle prišla je njezinu stolu i nagnula se.
— Je li netko prilazio njezinu stolu? Da, dvoje Ijudi. Stjuardi. Obojica su mogli prići madame Giselle, nagnuti se k njoj i nikome to ne bi bilo čudno.
— Još netko?
— Gospodin Clancy. On je bio jedini u odjeljku koji je prošao pokraj sjedala madame Giselle. A i prvi je svratio pozornost na teoriju puhaljke i strelice.
Gospodin Clancy poskoči na noge.
— Prosvjedujem - poviče. - Ovo je bezobraština! - Sjednite - reče Poirot. - Nisam završio. Moram vam prikazati korake kojima sam došao do zaključka.
— Tri su osobe mogući krivci: Mitchell, Davis i gospodin Clancy. Nijedan isprva nije izgledao kao ubojica, ali trebalo je još puno toga istražiti.
— Zatim sam počeo razmišljati o osi. Vrlo je zanimljiva ta osa. Kao prvo, nitko je nije uočio prije kave. To je već bilo čudno. Stvorio sam određenu teoriju o tom zločinu. Ubojica je podmetnuo dva različita rješenja tog tragičnog događaja. Prema prvom, jednostavnijem, madame Giselle je ubola osa pa ju je izdalo srce. Uspjeh toga plana ovisio je o tome hoće li ubojica uspjeti doći do strelice. Japp i ja smo se složili da je to bilo lako učiniti, kad se ne bi posumnjalo u ubojstvo. Siguran sam da je originalna svi!a boje trešnje namjerno zamijenjena komadićem svile neobičnih boja nalik na osu.
— Naš se ubojica dakle približio žrtvinu stolu, ubo je strelicom i pustio osu! Otrov je tako jak da je smrt bila trenutačna. Ako je Giselle kriknula, krik je vjerojatno prigušila buka avionskog motora. Ako je netko i čuo njezin krik, lako se mogao pripisati osi koja je zujala po zrakoplovu. Sirotu ženu ubola je osa.
— To je bio plan broj 1. Ali pretpostavimo da je (a tako se dogodilo) otrovna strelica nađena prije nego je ubojica uspio doći do nje. U tom slučaju, balon je probušen. Teorija o prirodnoj smrti je neodrživa. Umjesto da gurne puhaljku kroz prozor, stavlja je na mjesto gdje će je sigurno naći tijekom pretrage zrakoplova.
Naravno, odmah će zaključiti da je puhaljka oružje kojim je počinjen zločin. Stvorit će se teorija o udaljenosti, a kad se dozna gdje je kupljena puhaljka, sumnju će usmjeriti u određenom i željenom smjeru.
— Stvorio sam teoriju o zločinu i imam tri sumnjivca i donekle četvrtog, gospodina Jeana Duponta, koji je predložio teoriju o smrti od uboda ose a koji je sjedio u prolazu tako blizu Giselle da je mogao ustati iz sjedala a da ga nitko ne opazi. Također, bio sam uvjeren da se on ne bi izložio takvom riziku.
— Posvetio sam se osi. Ako je ubojica donio osu u zrakoplov i pustio je u psihološkom momentu, morao je imati kutijicu u kojoj ju je držao.
— Zato sam se zanimao za sadržaj džepova i ručne prtljage putnika.
— I u tome sam otkrio nešto neočekivano. Našao sam što sam tražio, ali kod krive osobe. U džepu Normana Galea bila je prazna kutija šibica tvrtke Bryant&May. Ali svi su posvjedočili da Norman Gale nije prošao kroz prolaz. Otišao je na nužnik i vratio se na mjesto.
— Ipak, iako se čini nemogućim, gospodin Gale je mogao počiniti zločin, a to je dokazao sadržaj njegove aktovke.
— Moje aktovke? - upita Norman Gole. Podsmješljivo i zbunjeno je gledao u Poirota. - Čak se ni ne sjećam što je bilo u njoj.
Poirot mu se milo nasmiješi.
— Trenutak. Reći ću koju i o tome. Govorim vam o svojim početnim zamislima.
— Dakle, imao sam četiri osobe koje su mogle biti počinitelji, sa stajališta povoljnog trenutka: dva stjuarda, Clancy i Gale.
— Tad sam počeo razmišljati o slučaju iz suprotnog ugla: motiva. Ako se motiv podudari s povoljnim trenutkom, eto ubojice! Ali jao, ništa od toga. Moj prijatelj Japp optužio me da volim komplicirati. Naprotiv, razmišljao sam o motivu krajnje jednostavno. Kome bi koristilo da se madame Giselle ukloni? Očito njezinoj nepoznatoj kćerki, jer bi naslijedila bogatstvo. A tu je bilo i nekoliko osoba koje su bile, ili su mogle biti u vlasti madame Giselle. Morao sam se poslužiti eliminacijom.
Od putnika u zrakoplovu, samo za jednog sam pouzdano znao da je imao posla s madame Giselle. Lady Horbury.
— U slučaju Lady Horbury, motiv je bio jasan. Posjetila je Giselle večer uoči puta. Bila je očajna, a imala je i prijatelja, mladog glumca, koji je lako mogao odglumiti Amerikanca, kupiti puhaljku, potplatiti službenika zrakoplovne tvrtke i tako biti siguran da će Giselle putovati podnevnim zrakoplovom.
— Problem je bio dvojak. Nisam se mogao dosjetiti načina na koji bi lady Horbury mogla počiniti zločin, a također se nisam mogao dosjetiti motiva zbog kojeg bi zločin počinili stjuardi, gospodin Clancy ili gospodin Gale.
— Podsvjesno sam uvijek razmišljao o Gisellinoj nepoznatoj kćerki i nasljednici.
Je li netko od sumnjivaca oženjen i ako jest, da li bi jedna od supruga mogla biti Anne Morisotz Ako joj je otac bio Englez, djevojka je možda odrasla u Engleskoj.
Mitchellovu suprugu sam odmah odbacio. Ona je od stare dorsetske loze. David udvara djevojci čiji su roditelji živi. Gospodin Clancy nije oženjen. Gospodin Gale je očito preko ušiju zaljubljen u Jane Grey.
— Moram priznati da sam temeljito proučio pretke gospodice Grey, jer sam od nje slučajno doznao da je odrasla u sirotištu pokraj Dublina. Ali, uskoro sam se uvjerio da gospođica Grey nije kćerka madame Giselle.
— Sastavio sam tabelu posljedica. Stjuardi ne dobivaju ni ne gube smrću madame Giselle, osim što je Mitchell doživio duševni potres. Gospodin Clancy namjerava napisati knjigu o tom slučaju na kojoj se nada zaraditi. Gospodin Gale brzo gubi pacijente. Nikakve pomoći s te strane.
— Ipak sam u to doba bio uvjeren da je gospodin Gale ubojica. Prazna kutija šibica, sadržaj njegove aktovke. Naizgled je izgubio, a ne dobio Gisellinom smrću.
Ali to je možda privid.

— Odlučio sam se bolje upoznati s njime. Moje iskustvo pokazuje da se svatko tijekom razgovora prije ili poslije oda. Svi imaju neodoljivu potrebu govoriti o sebi.
— Pokušao sam steći njegovo povjerenje. Pretvarao sam se da mu se povjeravam, čak sam ga zamolio za pomoć. Uvjerio sam ga da mi pomogne lažno ucijeniti lady Horbury. Tad je učinio prvu pogrešku.
— Predložio sam da se preruši. Pojavio se u nakaradnoj odjeći! Lakrdija! Bio sam uvjeren da nitko ne bi mogao tako loše glumiti kako je on predlagao. Zašto to? Jer ga svijest o krivici tjera da bude oprezan da se ne pokaže dobrim glumcem. Kad sam mu popravio smiješnu šminku, izbila je na površinu njegova umjetnička vještina.
Odlično je glumio svoju ulogu i lady Horbury ga nije prepoznala. Bio sam uvjeren da se mogao prerušiti u Amerikanca u Parizu i odigrati potrebnu ulogu u Prometheusv.
— Tada sam se ozbiljno zabrinuo za gospođicu Jane. Ili je u igri zajedno s njime, ili nema s time nikakve veze, što znači da je žrtva. Jednog dana će otkriti da se udala za ubojicu.
— Da bih spriječio preuranjeni brak, odveo sam mademoiselle u Pariz kao tajnicu.
— Dok smo bili u Parizu, pojavila se nepoznata nasljednica i zatražila nasljedstvo.
Progonila me njezina sličnost, ali nisam znao na koga me podsjeća. Naposljetku sam shvatio kome sliči, ali bilo je prekasno.
— Otkriće da je bila u zrakoplovu, a da je to zanijekala, nakratko je pobilo sve moje teorije. Ona je postala najvjerojatniji krivac.
— Ali ako je krivac, imala je suučesnika, muškarca koji je kupio puhaljku i podmitio Julesa Perrota.
— Tko je bio taj muškarac? Možda njezin suprug?
— I tada sam otkrio istinu! Shvatio sam. Pod uvjetom da se provjeri jedna činjenica.
— Da bi moje rješenje bilo ispravno, Anne Morisot nije trebala biti u zrakoplovu.
— Nazvao sam lady Horbury i dobio odgovor. Dvorkinja Madeleine ukrcala se u zrakoplov u posljednji trenutak zbog hira svoje gospodarice.
Zašuti. Gospodin Clancy se nakašlje: - Nije mi baš jasno. - Kad ste prestali razmišljati o meni kao o ubojici? - upita Norman.
Poirot se okrene kao čigra i pogleda u njega.
— Nisam prestao. Vi jeste ubojica. Pričekajte! Sve ću vam ispričati. Prošli tjedan Japp i ja imali smo pune ruke posla. Istina je da ste postali zubar na nagovor svojeg ujaka, Johna Galea. Uzeli ste njegovo ime kad ste počeli raditi s njime, ali vi ste sin njegove sestre, a ne njegova brata. Vaše je pravo prezime Richards. Pod tim prezimenom upoznali ste Anne Morisot u Nici prošle zime, kad je bila ondje s gospodaricom. Njezina je priča istinita u dijelu koji govori o njezinu djetinjstvu, ali drugi dio priče ste vi brižljivo prepravili. Znala je majčino djevojačko prezime.
Giselle je bila u Monte Carlu, netko ju je prepoznao i spomenuo njezino pravo ime. Shvatili ste da bi se iz toga mogao izvući velik novac. Privuklo je vašu kockarsku prirodu. Od Anne Morisot ste doznali za vezu lady Horbury s Giselle. U vašoj glavi skovao se zločinački plan. Giselle je trebalo ubiti tako da sumnja padne na lady Horbury.
Plan je sazrio i naposljetku se počeo ostvarivati. Potplatili ste službenika u zrakoplovnoj tvrtki Universal Airlines da bi Giselle putovala istim zrakoplovom kad i lady Horbury. Anne Morisot vam je rekla da će ona u Englesku vlakom, niste očekivali da će biti u zrakoplovu, i to je ozbiljno ugrozilo vaše planove. Kad bi se doznalo da je Gisellina kćerka i nasljednica bila u zrakoplovu, sumnja bi naravno pala na nju. Vaša prvotna zamisao bila je da ona zatraži nasljedstvo uz osiguran čvrst alibi, jer bi u vrijeme zločina bila na vlaku ili brodu. Tada biste se oženili njome.
— Djevojka je bila smrtno zaljubljena u vas. Ali, vi ste htjeli novac, a ne djevojku.
— Vaši su se planovi poremetili iz još jednog razloga. U Le Pinetu ste ugledali gospođicu Jane Grey i ludo se u nju zaljubili. Strast prema njoj nagnala vas je da zaigrate puno opasniju igru.
— Odlučili ste doći i do novca i do ljubljene djevojke. Kada ste već odlučili počiniti ubojstvo zbog novca, niste imali namjeru odreći se slatkih plodova toga čina. Uplašili ste Anne Morisot rekavši joj da će je, ako odmah otkrije svoj identitet, osumnjičiti za ubojstvo. Umjesto toga nagovorili ste je da uzme nekoliko slobodnih dana, pa ste zajedno otišli u Rotterdam i ondje se oženili.
— Uskoro ste je pripremili kako da zatraži nasljedstvo. Neće spominjati da je radila kao dvorkinja, a istaknut će da su ona i njezin suprug u vrijeme ubojstva bili u inozemstvu.
— Na nesreću, Anne Morisot došla je u Pariz zatražiti nasljedstvo istog dana kad sam u Paris stigao i ja u pratnji gospođice Grey. To vam nije nimalo odgovaralo. Ili gospođica Jane ili ja mogli bi u Anne Morisot prepoznati Madeleine, dvorkinju lady Horbury.
— Pokušali ste s njom stupiti u vezu, ali niste uspjeli. Naposljetku ste osobno doputovali u Pariz i doznali da je već otišla odvjetniku. Kad se vratila, rekli ste joj da ste razgovarali sa mnom. Postajalo je opasno i odlučili ste brzo djelovati.
— Već ste odlučili da vaša novopečena supruga ne poživi dugo kao nasljednica.
Neposredno nakon vjenčanja oboje ste napisali oporuke kojima ostavljate svu imovinu jedno drugoml Dirljivo.
— Vjerojatno ste poslije toga namjeravali postupati bez žurbe. Otišli biste u Kanadu, tobože zbog gubitka pacijenata. Ondje biste ponovno uzeli prezime Richards. Pridružila bi vam se supruga. Ne vjerujem da bi prošlo puno vremena do neprežaljene smrti gospođe Richards. Naizgled neutješni udovac naslijedio bi bogatstvo. Tada biste se vratili u Englesku kao Norman Gale, koji se obogatio spretnim ulaganjima u Kanadi! Ali sada niste smjeli gubiti vrijeme.
Poirot prekine priču. Norman Gale zabaci glavu i nasmije se.
— Pametni ste kad treba zaključivati o tuđim namjerama! Trebali biste postati kolega gospodina Clancyja! - Glas mu potamni od srdžbe. - Nikad nisam čuo toliko gluposti. Gospodine Poirot, to nisu dokazi!
Poirot se nije dao smesti. Reče: - Možda i nisu. Ali ja imam dokaze.
— Zar? - podsmjehne se Norman. - Da nemate dokaze kako sam ja ubio Giselle, a svi u zrakoplovu su vidjeli da joj se nisam približio?
— Reći ću vam točno kako ste počinili ubojstvo reče Poirot. - A sadržaj vaše aktovke? Bili ste na praznicima. Zašto ste ponijeli zubarsku kutu, upitao sam se.
Zato jer silno sliči odori stjuarda.
— Evo što ste učinili. Kad su stjuardi poslužili kavu i otišli u drugi odjeljak, vi ste otišli u nužnik, obukli kutu, ispunili obraze vatom, izašli, uzeli žličicu za kavu iz ostave preko puta, sjurili se kroz prolaz prema Gisellinu stolu brzim korakom stjuarda držeći žličicu u ruci. Uboli ste je u vrat strelicom, otvorili kutiju od šibica i pustili osu, pa požurili natrag u nužnik, presvukli se, izašli i mirno se vratili na mjesto. Trebalo vam je tek nekoliko minuta.
— Na stjuarda nitko ne obraća osobitu pozornost. Jedina osoba koja vas je mogla prepoznati bila je gospođica Jane. Ali, žene kao žene! Čim je žena sama (posebice kad joj je suputnik privlačan mladić), ugrabit će prvu priliku da se pogleda u zrcalo, napudra nos i popravi šminku.
— Ma nemojte - rugao se Gale. - Kako zanimljiva teorija, ali neistinita. Što još?
— Još puno - reče Poirot. - Kao što sam već rekao, ljudi se u razgovoru odaju.
Nepromišljeno ste spomenuli da ste neko vrijeme radili na farmi u Južnoj Africi.
Niste spomenuli, ali ja sam doznao da je to bila farma zmija.

Normana Galea prvi put obuzme strah. Zausti da nešto kaže, ali riječi nisu izlazile.
Poirot nastavi: - Ondje ste bili pod svojim pravim imenom Richards. Prepoznali su vas na fotografiji koju smo poslali telefonom. U Rotterdamu su vas identificirali kao Richardsa koji se oženio s Anne Morisot.
Norman Gale ponovno nešto zausti, ali ne pusti ni glasa. Potpuno se promijenio.
Zgodan, jedar mladić postao je sličan štakoru koji strijelja očicama na sve strane ne bi li ugledao izlaz, ali ga ne nalazi.
— Zurba vam je upropastila plan - reče Poirot. Nadstojnica Instituta de Marie ubrzala je događaje time što je poslala brzojav Anne Morisot. Izgledalo bi sumnjivo da niste reagirali na taj brzojav. Uvjerili ste suprugu da mora zatajiti neke činjenice, jer bi se za zločin moglo osumnjičiti ili nju ili vas, jer ste na nesreću oboje bili u zrakoplovu kad je ubijena Giselle. Kad ste se poslije sastali s njom i doznali da sam i ja bio na razgovoru kod odvjetnika, požurili ste. Bojali ste se da bih mogao izvući istinu od Anne, a možda je i ona poče!a sumnjati u vas. Na brzinu ste je izvukli iz hotela i ukrcali na trajekt. Na silu ste u nju ulili cijanovodičnu kise!inu, a u ruku joj gurnuli praznu bočicu.
— Kako lažete!
— A, ne. Na njezinu vratu bila je masnica.
— A ja vam kažem da lažete.
— Ostavili ste i otiske na bočici.
— Lažete. Nosio sam...
— Rukavice? Mislim gospodine da ste se odali.
— Prokleto šarlatansko njuškalo! - Lica posivjela i izobličena od bijesa, Gale se baci na Poirota. No, Japp ga pretekne i stegne spretno i profesionalno, pa reče: James Richards, alias Norman Gale, dužnost mi je uhititi vas zbog ubojstva s umišljajem. Upozoravam vas da će sve što kažete biti zapisano i poslužiti kao dokazni materijal.
Normana Galea prožme drhtaj. Činilo se da će se onesvijestiti.
Dvojica policajca u civilu koji su čekali ispred vrata odvedu Normana Galea.
Kad je ostao nasamo s Poirotom, gospodin Clancy ushićeno uzdahne.
— Gospodine Poirot - reče. - To je bilo najuzbudljivije iskustvo u mojem životu.
Bili ste sjajni! Poirot se skromno osmjehne.
— Ne. Japp ništa manje ne zaslužuje pohvalu jer je otkrio da je Gale zapravo Richards, kojeg troži kanadska policija. Djevojka s kojom je izlazio u Kanadi umrla je. Bilo je to naizgled samoubojstvo, a!i otkri!o se neke činjenice koje upućuju da je riječ o ubojstvu.
— Užasno - zacvrkuta gospodin C!ancy.
— Ubojica - reče Poirot. - Poput mnogih ubojica, privlačan ženama.
Gospodin Clancy se nakašlje. - Sirota Jane Grey.
Poirot tužno zakima glavom.
— Da. Kao što sam joj rekao, život je kadšto užasan. Ali, preboljet će ga.
Rastreseno složi časopise koje je Norman Gale razbacao kad je jurnuo na Poirota.
Nešto mu privuče pozornost. Fotografija Venetie Kerr na utrkama "u razgovoru s lordom Horburyjem i prijateljicom".
Pruži časopis gospodinu Clancyju.
— Pogledajte. Za godinu dana pročitat ćete objavu: "Objavljuje se skoro vjenčanje između lorda Horburyja i gospe Venetie Kerr." A znate li tko će namjestiti to vjenčanje? Hercule Poirot! A namjestio sam još jedno!
— Lady Horbury i gospodin Barraclough?
— Ah, ne, to me ne zanima. - Nagne se prema njemu. - Ne, govorim o vjenčanju gospodina Jeana Duponta i gospođice Jane Grey. Vidjet ćete.
Jane posjeti Poirota nakon mjesec dana.
— Gospodine Poirot, trebala bih vas mrziti.
Bila je blijeda i izmučena. Oko očiju je imala crne podočnjake.
Poirot reče blago: - Mrzite me malo ako želite. Ali slutim da ste vi od osoba koja bi radije pogledala istini u lice, nego živjela u lažnom raju. A vjerojatno ne biste ni u njemu dugo poživjeli. Uklanjanje žena je porok koji se čovjeku omili.
— Bio je tako silno privlačan - reče Jane pa doda: - Nikad se više neću zaljubiti.
— Naravno - složi se Poirot. - S time je za vas svršeno.
Jane kimne glavom.
— Moram raditi nešto zanimljivo da me to zaokupi. Poirot se zaljulja na stolcu i pogleda u strop.
— Savjetovao bih vam da odete u Perziju s Dupontovima. To je zanimljiv posao.
— Ali.. mislila sam da je to kamuflaža. Poirot odmahne glavom.
— Naprotiv, toliko sam se počeo zanimati za arheologiju i pretpovijesnu grnčariju da sam poslao obećani ček. Jutros sam čuo kako čekaju da se pridružite ekspediciji. Znate li crtati?
— Da, dobro mi je išlo u školi.
— Odlično. Sigurno ćete uživati u tome poslu.
— Zaista žele da pođem?
— Računaju s time.
— Bilo bi divno - reče Jane - odmah otputovati. Obrazi joj se zarumene.
— Gospodine Poirot - ona ga pogleda sumnjičavo. - Ne činite to iz sažaljenja?
— Sažaljenja? - Poirot se užasne. - Gospođice, uvjeravam vas da se, kad je novac u pitanju uvijek ponašam poslovno.
Toliko se pretvarao da je uvrijeđen, da se Jane počela ispričavati.
— Najbolje bi bilo - reče ona - da obic?em nekoliko muzeja i razgledam pretpovijesnu grnčariju.
— Odlična zamisao.
Jane zastane na vratima pa se vrati.
— Možda je istina da niste meka srca, ali prema meni ste bili.
Poljubi ga u potiljak pa izađe.
— Ca, c'est tres gentil! - reče Hercule Poirot.