Smrt dolazi na kraju

PROFESORU S. R. K. GLANVILLEU
Dragi Stephene,
Iako si ti bio taj koji mi je isprva predložio ideju o kriminalističkom romanu čija se radnja odvija u drevnom Egiptu, bez tvoje predane pomoći i ohrabrenja ova knjiga nikad ne bi bila napisana.
Ovdje želim napomenuti koliko sam uživala u svoj zanimljivoj literaturi koju si mi posudio i još jednom ti se zahvaliti na strpljenju s kojim si odgovarao na moja pitanja i na vremenu i pažnji koje si mi posvetio. Već znaš koliko mi je zadovoljstva donijelo pisanje ove knjige i koliko je zanimljivo ono bilo.
Srdačan pozdrav, tvoja zahvalna prijateljica
Agatha Christie

Smrt dolazi na kraju
Radnja ovog romana događa se u gradu Tebi, smještenom na zapadnoj obali Nila, u Egiptu oko 2000 god. pr. Kr. I vrijeme i mjesto radnje odabrani su slučajno i nemaju nikakva utjecaja na radnju. Bilo koje drugo mjesto i bilo koje drugo vrijeme poslužili bi jednako dobro: međutim, dogodilo se da je inspiracija za oba lika i radnju proizašla iz dva ili tri staroegipatska pisma iz doba XI. dinastije koja je prije dvadesetak godina pronašla egipatska ekspedicija njujorškog Metropolitanskog muzeja umjetnosti u kamenoj grobnici nasuprot Luxoru i koja je preveo profesor (u to doba još uvijek samo g.) Battiscombe Gunn u muzejskom biltenu.
Čitatelja će možda zanimati da su darovi za ka-službu - svakodnevni dio staroegipatske civilizacije - u načelu u mnogočemu slični srednjovjekovnom običaju zadužbine. Ka-svećeniku oporučno je ostavljana imovina, a od njega se zauzvrat očekivalo održavanje grobnice i prinošenje žrtava kod grobnice na određene praznike tijekom čitave godine za spokoj pokojnikove duše.
Termini „brat" i „sestra" u staroegipatskim tekstovima redovito označavaju pojam„ljubavnik" i mogu se zamijeniti terminima „muž" i „žena". Povremeno su u tom značenju korišteni i u ovom romanu. Poljoprivredni kalendar starog Egipta, koji se sastoj ao od tri godišnj a doba od koj ih j e svako obuhvaćalo četiri mjeseca u trajanju od trideset dana, uz dodatak pet umetnutih dana na kraju godine, korišten je kao službeni kalendar za 365 dana u godini. Njihova godina obično je počinjala poplavom Nila, koja se po našem računanju vremena događa u trećem tjednu mjeseca srpnja; međutim, nedostatak prijestupne godine kroz stoljeća je doveo do zaostajanja kalendarske godine za sunčevom, uslijed čega je u doba kad se događala naša priča službena Nova godina padala nekih šest mjeseci ranije od početka poljoprivredne godine, tj. u siječnju umjesto u srpnju.
Kako čitatelj ne bi konstantno morao oduzimati tih šest mjeseci, datumi korišteni u ovom romanu kao naslovi poglavlja izrečeni su u skladu s poljoprivrednom godinom, tj. poplava traje od potkraj srpnja do potkraj studenog, zima od potkraj studenog do potkraj ožujka, a ljeto od potkraj ožujka do potkraj srpnja.
A.C. 1944.

1. Poplava
Drugi mjesec poplave - Dan dvadeseti
Renisenb je stajala gledajući onkraj Nila.
U daljini je nejasno mogla čuti povišene glasove svoje braće, Vahmosea i Sobeka, kako se svađaju treba li na određenom mjestu pojačati nasipe ili ne. Sobekov glas bio je visok i pun samopouzdanja kao i uvijek. Imao je običaj svoje stavove nametati drugima s urođenom sigurnošću. Vahmoseov glas bio je dubok i gunđava tona; izražavao je sumnju i tjeskobu. Vahmose je uvijek osjećao neku tjeskobu iz ovog ili onog razloga. Bio je najstariji sin i tijekom očeva boravka na sjeveru upravljanje poljoprivrednim zemljištima manje-više je bilo u njegovim rukama. Vahmose je bio spor, oprezan i sklon traženju poteškoća na mjestima gdje ih nije bilo. Bio je muškarac krupne grade i sporih kretnji koji nije posjedovao nimalo Sobekove veselosti i samouvjerenosti.
Renisenb se bez poteškoća mogla prisjetiti glasova svoje starije braće kako su se svađali tim istim tonovima od njezinog najranijeg djetinjstva. To joj je odjednom pružilo određeni osjećaj sigurnosti... Ponovno je bila kod kuće. Da, vratila se kući...
A ipak, dok je bacala još jedan pogled preko blijede, svjetlucave rijeke, pobuna i bol ponovo su je obuzeli. Khay, njezin mladi suprug, bio je mrtav... Khay sa svojim nasmijanim licem i snažnim ramenima. Khay je sad bio s Ozirisom u Kraljevstvu mrtvih - a ona, Reni-senb, njegova ljubljena supruga, ostala je sama.
Osam su godina proveli zajedno - bila je još gotovo dijete kad mu je došla - a sad se kao udovica vratila u kuću svog oca s Khayjevim djetetom, Teti.
U tom joj se trenutku učinilo kao da nikad nije ni otišla...
Tu je misao dočekala sa zahvalnošću…
Odlučila je zaboraviti tih osam godina - osam godina koje su bile tako pune nezamislive sreće, a sad su ih rastrgale i uništile bol i gubitak.
Da, zaboraviti ih, izbaciti ih iz svog uma. Još jednom postati Renisenb, kći ka-svećenika Imhotepa, djevojka koja ne razmišlja i ne osjeća. Ova ljubav prema mužu i bratu bila je okrutna stvar koja ju je zavarala svojom slatkoćom. Sjećala se snažnih brončanih ramena, nasmijanih usta - a sad je Khay bio balzamiran, omotan zavojima, zaštićen anuitetima na svom putovanju u drugi svijet. Na ovom svijetu više nema Khayja koji bi plovio Nilom, lovio ribu i smijao se Suncu u lice dok mu je ona, ispružena na dnu čamca s malom Teti u krilu, uzvraćala smijehom...
Renisenb je pomislila:
„Neću misliti o tome. Gotovo je! Evo me kod kuće. Sve je isto kao što je i bilo.
Ubrzo ću i ja biti ista kao prije. Sve će biti isto kao i prije. Teti je već zaboravila. Igra se s drugom djecom i smije."
Renisenb se naglo okrenula i zaputila natrag prema kući, na svom putu prošavši pokraj nekoliko natovarenih magaraca koje su vodili prema obali rijeke. Prošla je pokraj spremnika za kukuruz i gospodarskih zgrada, pa se kroz velika vrata uputila u dvorište. U dvorištu je bilo vrlo ugodno. Ondje se nalazilo umjetno jezerce okruženo rascvjetanim oleandrima i jasminima na kojeg je sjenu bacalo drveće egipatskih smokava. Teti i druga djeca upravo su se ondje igrali; njihovi glasovi čuli su se prodorno i jasno.
Utrčavali su u mali paviljon koji se nalazio s jedne strane jezera i istrčavali iz njega.
Renisenb je uočila kako se Teti igrala drvenim lavom čija su se usta mogla otvoriti i zatvoriti povlačenjem uzice, igračkom koju je i sama voljela kao dijete.
Ponovo je zahvalno pomislila: „Vratila sam se kući.. " Ondje se ništa nije promijenilo, sve je bilo isto kao i prije. Njezin je život bio siguran, konstantan i nepromjenjiv. Sad je Teti bila dijete, a ona jedna od brojnih majki koje su obitavale među ovim zidovima - ali okvir, sama bit stvari, ostala je nepromijenjena.
Lopta kojom se jedno od djece igralo dokotrljala se do njezinih nogu i ona ju je podigla i dobacila natrag, smijući se.
Renisenb je nastavila dalje prema trijemu obrubljenom veselo obojenim stupovima i produžila kroz kuću, prošavši pokraj velike središnje prostorije s obojenim ornamentima od lotosa, maka i drugog cvijeća i našla se u stražnjem dijelu kuće i ženskim odajama.
Do ušiju su joj doprli povišeni glasovi i ona je ponovo zastala, uživajući u poznatim starim zvucima. Satipy i Kait - u svađi kao i uvijek! Dobro se sjećala tonova Satipyna glasa, visokih, tiranskih i nasilničkih. Satipy je bila supruga njezina brata Vahmosea, visoka, energična i glasna žena, zgodna na neki tvrdi, zapovijedni način. Vječito je svima solila pamet, maltretirala sluge, pronalazila mane u svemu, postizala da se nemoguće stvari obave čistom snagom grdnje i svoje osobnosti. Svi su se bojali njezina jezika i trčali bi poslušati njezine zapovjedi. I sam Vahmose osjećao je duboko divljenje prema svojoj odlučnoj, vatrenoj ženi, iako joj je dopuštao da ga tiranizira na način koji bi Renisenb često razbijesnio.
U intervalima između Satipyinih rečenica izrečenih visokim tonom povremeno se čuo Kaitin tihi, tvrdoglavi glas. Kait je bila supruga naočitog i veselog Sobeka, široka žena nelijepa lica. Bila je posve predana svojoj djeci i rijetko je govorila o nečem drugom. U svakodnevnim svađama sa svojom šogoricom uspijevala se obraniti jednostavnom majstorijom ponavljanja svoje početne izjave s tihom, nepomičnom tvrdoglavošću. Nije pokazivala ni najmanju ljutnju ili strast i nikada ni na trenutak nije u obzir uzimala nijednu stranu rasprave osim vlastite.
Sobek je bio veoma privržen svojoj ženi i slobodno joj je govorio o svim svojim poslovima, sa sigurnošću znajući da će ga ona naizgled saslušati, pritom proizvodeći utješne zvukove slaganja ili protivljenja, ali da pritom neće upamtiti ništa nezgodno jer će se njezin um bez sumnje čitavo vrijeme baviti nekim problemom vezanim uz djecu.
„To je nečuveno, ako mene pitaš", povikala je Satipy. „Da Vahmose ima hrabrost miša, ne bi to trpio ni trenutka! Tko je ovdje glavni kad je Imhotep odsutan?
Vahmose! A ja bih kao Vahmoseova supruga trebala voditi glavnu riječ u vezi pletenih prostirki i jastučića. Taj nilskom konju ravan crni rob trebao bi - " Kaitin teški, duboki glas prekinuo ju je u pola rečenice:
„Ne, ne, mala moja, nemoj jesti kosu svoje lutke. Vidi, dat ću ti nešto bolje - slatkiš joj, kako je ukusan..."
“A što se tebe tiče, Kait, u tebi nema nimalo pristojnosti. Uopće ne slušaš što ti govorim i ne trudiš se odgovoriti. Tvoje ponašanje je grozno."
„Plavi jastučić je uvijek bio moj...
Oh, pogledaj malu Ankh - pokušava hodati.."
„Glupa si kao i tvoja djeca, Kait, a i to ti je kompliment! Ali iz ovoga se nećeš samo tako izvući. Znam svoja prava i izborit ću se za njih, kažem ti."
Renisenb se trgnula kad su se iza njezinih leđa začuli tihi koraci. Naglo se okrenula, a kad je ugledala Henet kako stoji iza nje, preplavio ju je poznati stari osjećaj negodovanja.
Henetino lice bilo je, kao i obično, iskrivljeno u poluuslužni osmijeh.
„Vjerojatno misliš kako se stvari nisu mnogo promijenile, Renisenb", rekla je.
„Kako samo uspijevamo podnositi Satipyin jezik, ne znam ni sama! Naravno, Kait joj može uzvratiti istom mjerom. Neki od nas nemaju tu sreću! Ja znam gdje mi je mjesto i zahvalna sam tvom ocu što mi je pružio dom, hranu i odjeću. Ah, dobar je to čovjek, tvoj otac. A ja sam uvijek pokušavala dati sve od sebe. Uvijek radim - pomažem malo ovdje, malo ondje - i ne očekujem zahvale niti zahvalnost. Da je tvoja draga majka poživjela, bilo bi drugačije. Ona me cijenila. Bile smo kao sestre! Bila je prelijepa žena. Pa, ja sam obavila svoju dužnost i ispunila obećanje koje sam joj dala. 'Pazi na djecu, Henet', rekla mi je na samrtnoj postelji. I ja sam svoje obećanje održala. Crnčila sam za sve vas, jesam, i nikad nisam tražila zahvalnost. Niti sam je tražila, niti sam je dobila! 'To je samo stara Henet', kažu ljudi, 'ona nije važna'. Nitko me ne cijeni. I zašto bi? Ja se samo trudim biti od pomoći, to je sve."
Poput jegulje se provukla ispod Renisenbine ruke i ušla u unutrašnju prostoriju.
„Što se tiče tih jastuka, Satipy, oprosti, ali slučajno sam čula kako je Sobek rekao...
Renisenb je pošla dalje. Njezina stara odbojnost prema Henet ponovno je izbila na površinu. Baš čudno kako nitko nije volio Henet! Bilo je to zbog njezina piskutava glasa, konstantnog samosažaljevanja i povremenog zlobnog zadovoljstva s kojim bi znala raspiriti vatru u kakvoj svađi.
“Oh, pa što onda", pomislila je Renisenb, „zašto ne bi to činila?" Pretpostavljala je kako je to bio Henetin način da se zabavi. Njezin život morao je biti turoban - i bila je istina da se ubijala od posla i da joj nitko nije na tome bio zahvalan.
Prema Henet čovjek jednostavno nije mogao osjećati zahvalnost - privlačila je pažnju na svoje zasluge s tolikom upornošću da bi to odbilo svakog tko bi joj namjeravao iskazati ikakvu zahvalnost.
Henet, pomislila je Renisenb, bila je jedna od onih ljudi čija je sudbina biti odan drugima i nemati nikoga tko bi bio odan njima. Bila je neprivlačne vanjštine i još k tomu i glupa. A ipak je nekako uvijek znala što se događa. Njezin nečujni hod, oštar sluh i brze oči koje su voljele svuda zaviriti pobrinuli su se za to da nikad ništa pred njom nije dugo moglo ostati tajnom. Ponekad bi svoje znanje zadržala za sebe - a ponekad bi pak šapćući išla od jedne osobe do druge, pa se onda oduševljeno odmaknula kako bi promotrila rezultate svog tračanja.
Svi članovi kućanstva su u svoje vrijeme bili preklinjali Imhotepa da se riješi Henet, ali Imhotep nikad nije želio čuti za išta slično. On je vjerojatno bio jedina osoba kojoj je Henet bila draga; a ona mu se za njegovu zaštitu oduživala pretjeranom odanošću koju je ostatak obitelji nalazio posve gnusnom.
Renisenb je na trenutak nesigurno zastala, osluškujući ubrzani žamor glasova svojih šogorica, raspiren plamenom Henetina uplitanja, a potom je polako produžila u malu sobu u kojoj je sjedila njezina baka Esa. Dvorile su je dvije male crne ropkinje; trenutno je bila zabavljena pregledavanjem nekih lanenih tkanina koje su joj pokazivale i grđenjem robinjica karakterističnim prijaznim tonom.
Da, sve je bilo isto kao i prije. Renisenb je ostala stajati ondje, neprimijećena, i osluškivati. Stara Esa malo se smanjila i to je bilo sve. Ali njezin je glas bio isti i stvari koje je govorila bile su iste, gotovo od riječi do riječi, kao što ih se Renisenb sjećala iz doba prije nego što je napustila svoj dom prije osam godina...
Renisenb se ponovo iskrala van. Niti stara žena niti dvije male crne ropkinje nisu je primijetile. Trenutak ili dva Renisenb je zastala pokraj otvorenih kuhinjskih vrata.
Miris pataka koje su se pekle, mnogo priče, smijeha i grdnje, sve u isto vrijeme; brdo povrća koje je čekalo da ga netko pripremi.
Renisenb je stajala posve mirno, očiju napola zatvorenih. S mjesta na kojem je stajala mogla je čuti sve glasove odjednom. Bogate, raznolike zvuke kuhinje, visoke, prodorne tonove Esina glasa, Satipyine kreštave tonove i, vrlo tiho, dublji, uporni Kaitin kontraalt. Bio je to pravi Babilon ženskih glasova koji su čavrljali, smijali se, žalili se, grdili, uzvikivali...
Najednom je Renisenb osjetila kako je guši sva ta uporna i bučna ženstvenost koja ju je okruživala sa svih strana. Žene - bučne, glasne žene! Kuća puna žena koje nikad ne šute i nikad ne miruju, vječito govore, viču, govore stvari umjesto da ih rade.
Khay - Khay tih i usredotočen u svom čamcu, čitavim umom koncentriran na ribu koju je upravo namjeravao probosti... Kod njega nije bilo brbljanja, tog užurbanog, neprekidnog žamora.
Renisenb je brzo ponovo izišla iz kuće i našla se u tišini i mirnoći. Ugledala je Sobeka kako se vraća s polja i u daljini Vahmosea kako se penje prema Grobnici.
Okrenula se i uputila puteljkom koji je vodio do vapnenačkih litica među kojima se smjestila Grobnica. Bila je to Grobnica velikog plemenitog Meriptaha, a njezin je otac bio posmrtni svećenik zadužen za njezino održavanje. Čitavo imanje i sva zemlja bili su dio nadarbine koja je dolazila uz Grobnicu.
Kad je njezin otac bio odsutan, dužnosti ka-svećenika zapale bi njezinog brata Vahmosea. Kad je Renisenb dovršila svoj polagani uspon strmim puteljkom, zatekla je Vahmosea u razgovoru s Horijem, očevim poslovnim pomoćnikom, u maloj kamenoj izbi pokraj žrtvene komore.
Hori je na koljenima držao razmetan svitak papirusa i naginjao se nad njim zajedno s Vahmoseom.
Obojica su se nasmiješila Renisenb kad je pristigla i sjela u komadić hlada nedaleko njih. Uvijek je jako voljela svog brata Vahmosea.
Bio joj je privržen i ljubazan prema njoj, a imao je i blagu i ljubaznu narav. Hori je također uvijek bio ljubazan prema maloj Renisenb, iako na ozbiljan način.
Katkad joj je popravljao igračke. U trenutku kad je otišla, bio je ozbiljan i tih mladić s osjetljivim i spretnim prstima. Renisenb se učinilo kako se nije gotovo nimalo promijenio, iako je djelovao nešto starije. Ozbiljni osmijeh kojim ju je počastio bio je isti kao i osmijeh kojeg se oduvijek sjećala.
Vahmose i Hori mrmljali su zbijenih glava:
„Sedamdeset tri mjerice ječma s Ipijem starijim.."
„Dakle, ukupni je iznos dvije stotine i trideset mjerica pira i stotinu i dvadeset mjerica ječma."
„Da, ali tu je i cijena drveta, a za ljetinu su platili uljem u Perhaai.."
Njihov se razgovor nastavio. Renisenb je spopala ugodna pospanost dok je tako sjedila i slušala njihovo mrmljanje u pozadini. Ubrzo je Vahmose ustao i udaljio se, dodavši svitak papirusa Horiju.
Renisenb je nastavila sjediti u prijateljskoj tišini.
Ubrzo je dotakla svitak papirusa i upitala: „Je li to od mog oca?"
Hori je kimnuo.
„Sto piše?" upitala je znatiželjno.
Odmotala je papirus i zapiljila se u znakove koji za njene neškolovane oči nisu imali nikakva značenja.
Blago se nasmiješivši, Hori se nagnuo preko njena ramena i stao povlačiti prstom po papirusu dok joj je čitao. Pismo je bilo zaodjenuto kićenim stilom profesionalnog pismo pisara iz Herakleopolisa.
„Službenik Nadarbine, ka-svećenik Imhotep kaže:
Neka vam bude kao onome tko živi milijun puta. Neka vam u pomoć dođe Herishaf, gospodar Herakleopolisa, i svi drugi bogovi neka vam budu od pomoći.
Neka vam Ptah razveseli srce kao onome tko živi dugo. Sin se obraća svojoj majci, ka- svećenik obraća se svojoj majci Esi. Kako stojiš u svome životu, kako tvoja sigurnost i zdravlje? Čitavom kućanstvu, kako ste vi? Mome sinu Vahmoseu, kako ti stojiš u svome životu, kako tvoja sigurnost i zdravlje? Izvuci ono najbolje iz moje zemlje. Teži najvišemu i radi toliko marljivo da ti nos bude zakopan u zemlji. Vidiš, ako budeš marljiv ja ću hvaliti Boga u tvoje ime - "
Renisenb se nasmijala.
„Siroti Vahmose! Sigurna sam da i ovako radi dovoljno marljivo."
Očeve opomene prizvale su njegovu živu sliku pred njezine oči - njegovo pompozno, pomalo arogantno držanje, njegove neprekidne opomene i upute.
Hori je nastavio:
Dobro se brini za mog sina Ipyja. Čujem da je nezadovoljan. Također se pobrini da Satipy dobro postupa s Henet. Dobro upamti ovo. Obavezno mi piši o lanu i ulju.
Čuvaj moj urod - čuvaj sve što je moje, jer te držim odgovornim. Ako moju zemlju poplavi rijeka, jao tebi i Sobeku."
„Moj otac isti je kao i uvijek", rekla je Renisenb sretno. „Uvijek je mislio kako ništa ne može biti obavljeno kako treba ako on nije ovdje."
Pustila je da joj svitak papirusa isklizne iz ruke i tiho dodala:
„Sve je isto kao i uvijek..."
Hori joj ništa nije odgovorio.

Uzeo je svitak papirusa i počeo pisati. Renisenb ga je neko vrijeme lijeno promatrala.
Osjećala se previše ugodno da bi išta govorila.
S vremenom je sanjivim glasom rekla:
„Bilo bi zanimljivo znati pisati po papirusu. Zašto to svi ne uče?"
„Nije potrebno."
„Možda nije potrebno, ali bilo bi zgodno."
„Misliš, Renisenb? Što bi to značilo tebi!"
Renisenb je razmišljala o tome trenutak ili dva. Potom je polako rekla:
„Kad mi tako postaviš pitanje, doista ne znam, Hori."
Hori je rekao: „Trenutno jedno veliko imanje treba svega nekoliko pisara, ali mislim da će doći dan kad će čitav Egipat preplaviti vojske pisara."
„To će biti dobro", rekla je Renisenb.
Hori je polako rekao: „Nisam toliko siguran."
„Zašto nisi toliko siguran?"
„Zato jer je, Renisenb, zapisati na papirus deset mjerica ječma ili stotinu grla stoke ili deset polja pira toliko lako i zahtijeva tako malo truda - a ono što je napisano počet će se činiti stvarnim, pa će se dogoditi da će pisci i pisari početi prezirati onoga koji ore polja, kosi ječam i uzgaja stoku - ali svejedno će polja i stoka biti ti koji će biti stvarni- oni neće biti samo tintom načinjeni znakovi na papirusu. Kad se unište svi zapisi i svi svici papirusa i kad svi pisari budu protjerani, ljudi koji si ju i žanju nastavit će dalje i Egipat će i dalje živjeti."
Renisenb ga je pogledala s velikom pažnjom. Polako je rekla: „Da, shvaćam što misliš. Samo ono što možeš vidjeti i dodirnuti i pojesti je stvarno... Zapisati 'Imam dvije stotine i četrdeset mjerica ječma' ne znači ništa ako doista nemaš taj ječam.
Čovjek bi mogao pisati laži."
Hori se nasmiješio njezinom ozbiljnom izrazu lica. Najednom je Renisenb rekla:
„Popravio si mi mog lava - davno, sjećaš li se?"
„Da, sjećam se, Renisenb."
„Sad se Teti igra s njim... Istim tim lavom."
Zastala je, a potom je jednostavno rekla:
„Kad je Khay pošao Ozirisu, bila sam vrlo tužna. Ali sad sam se vratila kući i ponovo ću biti sretna i zaboravit ću - jer ovdje je sve isto. Ništa se nije promijenilo."
„Misliš li doista tako?"
Renisenb ga je oštro pogledala.
„Kako to misliš, Hori?"
„Hoću reći da se promjene uvijek događaju. Osam godina je osam godina."
„Ovdje se ništa ne mijenja", rekla je Renisenb uvjereno.
„Onda bi se možda stvari trebale mijenjati."
Renisenb je oštro rekla:
„Ne, ne, ja želim da sve ostane isto!"
„Ali ni ti sama nisi ista ona Renisenb koja je otišla s Khayjem."
„Jesam! Ili, ako nisam, uskoro ću ponovo biti."
Hori je odmahnuo glavom.
„Ne možeš se vratiti u prošlost, Renisenb. Isto je s ovim mojim mjerama ovdje.
Uzmem polovinu i dodam joj četvrtinu, pa desetinu, pa dvadeset-četvrtinu - i na kraju, shvaćaš, dobijem posve drugu količinu."
„Ali ja sam samo Renisenb."
"Ali i Renisenb se stalno nešto dodaje tako da čitavo vrijeme postaje drugačija Renisenb!"
„Ne, ne. Ti si isti Hori."
„Možda ti tako misliš, ali to nije istina."
„Jest, jest, i Vahmose je isti, tako zabrinut i tako tjeskoban, i Satipy ga tiranizira isto kao i uvijek, i ona i Kait se kao i uvijek svađaju oko prostirki ili perlica, a kad se vratim smijat će se zajedno i biti najbolje prijateljice, i Henet se još uvijek šulja uokolo i prisluškuje i kuka o svojoj odanosti, i moja baka svojim robinjicama drži prodike oko nekog lana! Sve je isto kao i uvijek i ubrzo će se moj otac vratiti kući i doći će do velike strke, reći će 'zašto niste napravili ovo' i 'trebali ste napraviti ono', Vahmose će biti zabrinut zbog toga, a Sobek će se smijati i biti drzak i moj otac će razmaziti Ipyja sad kad mu je šesnaest isto kao što ga je razmazio kad mu je bilo osam i ništa neće biti drugačije!" Zastala je, ostavši bez daha.
Hori je uzdahnuo. Potom je blago rekao:
„Ne razumiješ, Renisenb. Postoji zlo koje dolazi izvana i napada tako da ga čitav svijet može vidjeti, ali postoji i druga vrsta truleži koja raste iznutra - koja ne pokazuje nikakve vanjske znake. Raste polako, dan za danom, sve dok čitav plod ne istrune - dok ga ne izjede bolest."
Renisenb se zapiljila u njega. Izrekao je to gotovo odsutno, kao da uopće nije govorio njoj, već više poput čovjeka koji razmišlja na glas.
Oštro je povikala:
„Kako to misliš, Hori? Plašiš me."
“I sam se bojim."
„Ali kako to misliš! O kakvom to zlu govoriš?"
U tom trenutku Hori ju je pogledao i iznenada se nasmiješio.
„Zaboravi što sam rekao, Renisenb. Govorio sam o bolestima koje napadaju usjeve."
Renisenb je ispustila uzdah olakšanja.
„Drago mi je. Mislila sam - ne znam što sam mislila."
Treći mjesec poplave - Dan četvrti
Satipy je razgovarala s Vahmoseom. Njen glas imao je visok, kreštav prizvuk koji gotovo nikad nije mijenjao tonalitet.
„Moraš se nametnuti, ako mene pitaš! Nikad nećeš postići da te cijene ako se ne nametneš. Tvoj otac kaže kako se mora napraviti ovo i kako se mora napraviti ono i pita zašto nešto nije učinjeno. A ti pokorno slušaš, odgovaraš da, da i ispričavaš se za stvari za koje kaže da su trebale biti napravljene - a za koje sami bogovi znaju da su često posve nemoguće! Tvoj otac odnosi se prema tebi kao prema djetetu - mladom, neodgovornom dječaku. Što se njega tiče, ti bi mogao biti Ipvjevih godina."
Vahmose je tiho rekao:
„Ponašanje mog oca prema meni nije ni po čemu slično njegovom ponašanju prema Ipyju."
„Uistinu nije." Satipy se obrušila na novu temu obnovljenom otrovnošću. „Ponaša se blesavo prema tom razmaženom derištu! Svakim danom Ipy postaje sve više i više nemoguć. Potuca se uokolo, ne prihvaća se nikakva posla, ako to ikako može izbjeći, i pretvara se kako je sve što tko zatraži od njega preteško za njega! Ipy je sramota. A sve zato jer zna kako će mu tvoj otac uvijek popustiti i stati na njegovu stranu.
Ti i Sobek trebali biste se malo čvršće postaviti u vezi s tim."
Vahmose je slegnuo ramenima.
„Kakva korist od toga?"
„Dovodiš me do ludila, Vahmose - Što je tako nalik tebi! Nemaš nimalo duha. Krotak si kao žena! Sa svime što tvoj otac kaže složiš se istog trenutka."
„Svome sam ocu vrlo privržen."
„Da, što on itekako iskorištava! Vječito pokorno prihvaćaš krivnju i ispričavaš se za stvari koje uopće nisu tvoja krivica! Trebao bi se zauzeti za sebe i odgovoriti mu kao što to čini Sobek. Sobek se nikoga ne boji!"
„Da, no upamti, Satipy, da sam ja onaj kojem moj otac vjeruje, a ne Sobek. Moj otac u Sobeka uopće nema povjerenja. Uvijek je sve prepušteno mom sudu, a ne Sobekovom."
„Što je upravo razlog zašto bi te definitivno trebao učiniti partnerom na imanju!

Ti predstavljaš svog oca za vrijeme njegove odsutnosti, ti obavljaš dužnosti ka-svećenika kad njega nema, sve je ostavljeno u tvojim rukama - ali ti se ipak ne priznaje nikakav autoritet. Trebao bi postojati odgovarajući ugovor. Već si gotovo sredovječan čovjek.
Nije u redu da se tvoj otac prema tebi još uvijek ponaša kao prema djetetu."
Vahmose je sumnjičavo rekao:
„Moj otac voli držati konce u svojim rukama."
„Upravo tako. Uživa u tome da svi članovi kućanstva budu ovisni o njemu - i o njegovim hirovima u danom trenutku. To je loše, a postat će još i gore. Ovaj put kad se vrati kući moraš se hrabro suočiti s njim - moraš mu reći da zahtijevaš pismeni ugovor kojim bi se utvrdio tvoj položaj."
„Neće me slušati."
„Onda ga moraš natjerati da te sasluša. Oh, da sam barem muškarac! Da sam ja na tvom mjestu, znala bih što mi je činiti! Katkad mi se čini da sam udata za crva."
Vahmose je pocrvenio.
„Vidjet ću što mogu učiniti - mogao bih, da, možda bih mogao porazgovarati sa svojim ocem - zamoliti ga - "
„Nemoj ga moliti - moraš zahtijevati. Na kraju krajeva, ti držiš njega u šaci.
Nema nikoga osim tebe kome bi mogao povjeriti vođenje poslova ovdje. Sobek je previše divlji i tvoj mu otac ne vjeruje, a Ipy je premlad."
„Uvijek je tu Hori."
„Hori nije član obitelji. Tvoj otac cijeni njegov sud, no autoritet bi ostavio isključivo u rukama vlastite krvi. No vidim kako stvari stoje; previše si krotak i blag, a tvojim žilama umjesto krvi teče mlijeko! Ne misliš na mene niti na svoju djecu. Sve dok tvoj otac ne umre nikad nećemo ostvariti položaj koji nam po pravu pripada."
Vahmose je tmurno rekao:
„Prezireš me, nije li tako, Satipy?"
„Ljutiš me."
„Slušaj, rekao sam ti da ću razgovarati sa svojim ocem kad se vrati kući. Eto, dao sam ti obećanje."
Satipy je promrmljala ispod glasa:
„Da - ali kako ćeš razgovarati s njim? Kao muškarac - ili kao miš?"
Kait se igrala sa svojim najmlađim djetetom, malom Ankh. Dijete je tek počinjalo hodati i Kait ju je ohrabrivala smijehom i riječima, klečeći ispred nje i ispruženih ruku čekajući da djetešce nesigurno zatetura prema naprijed i na klimavim se nogama dogega u majčino naručje.
Kait je ta postignuća demonstrirala Sobeku, no tad je najednom shvatila da Sobek uopće ne obraća pažnju na njih, već sjedi naočita čela naborana od mrštenja.
“Oh, Sobek - uopće ne gledaš. Ništa nisi vidio. Malena, reci svome ocu da je zločesto od njega što te ne gleda."
Sobek je razdražljivo rekao:
„Moram misliti o drugim stvarima - i brinuti o drugim stvarima."
Kait se nagnula unatrag na petama, odmaknuvši kosu sa svojih tamnih debelih obrva kamo su je nanijeli Ankhini prsti.
„Zašto? Zar nešto nije u redu?"
Kait je progovorila bez da mu je posvetila svu svoju pažnju. Njeno pitanje bilo je više nego napola mehaničko.
Sobek je Ijutito rekao:
„Problem je u tome što mi se ne vjeruje. Moj je otac starac s apsurdno staromodnim zamislima, a ipak inzistira na tome da diktira svaku i najmanju sitnicu ovdje - ništa ne želi prepustiti mom sudu."
Kait je odmahnula glavom i neodređeno promrmljala:
„Da, da, to je velika šteta."
„Kad bi samo Vahmose imao malo više duha i podupro me, postojala bi barem neka nada da urazumimo oca. Ali Vahmose je tako strašljiv. Svaku pojedinu zapovijed koju mu izda moj otac izvršava do posljednjeg slova."
Kait je zazveckala perlicama djetetu pred nosom i promrmljala:
„Da, to je istina."
„Kad se otac vrati kući, reći ću mu da sam u ovoj situaciji s drvom postupio u skladu s vlastitom procjenom. Mnogo je bolje bilo naplatiti njegovu vrijednost u lanu nego u ulju."
„Sigurna sam da si u pravu."
„Ali moj otac tako tvrdoglavo ustraje da sve mora biti po njegovom. Dići će galamu, povikat će: 'Rekao sam ti da transakciju obaviš u ulju. Kad me nema ovdje, ništa se ne radi kako treba. Ti si budalasti dječak koji ništa ne zna!' Sto on misli, koliko je meni godina? Ne shvaća da sam sad muškarac u najboljim godinama, dok su njegove najbolje godine iza njega. Njegove upute i njegovo odbijanje da odobri bilo kakvu neuobičajenu transakciju dovode do toga da ne poslujemo ni izbliza onoliko dobro koliko bismo mogli. Da bi čovjek došao do bogatstva, potrebno je katkad i riskirati. Ja posjedujem viziju i hrabrost. Moj otac ne posjeduje nijedno od to dvoje."
Ne skidajući pogleda s djeteta, Kait je tiho promrmljala:
„Ti si tako hrabar i pametan, Sobek."
„No ovaj put će moj otac čuti istinu ako se usudi tražiti mane i urlati na mene!
Ako mi ne da slobodne ruke, otići ću. Napustit ću imanje."
Kait, ruke ispružene prema djetetu, naglo je okrenula glavu, prekinuvši se u pola pokreta.
„Otići? Kamo bi otišao?"
„Bilo kamo! Ne mogu više podnositi da me tiranizira i prigovara mi arogantni, pompozni starac koji mi ne daje nimalo prostora u kojem bi moje sposobnosti mogle doći do izražaja."
„Ne", rekla je Kait oštro. „Ja kažem ne, Sobek."
Sobek se zapiljio u nju, po prvi put je uistinu primijetivši zahvaljujući njezinom tonu.
Toliko je bio navikao na svoju suprugu kao na puku smirujuću pratnju svojim monolozima da je često zaboravljao kako ima posla sa živim ljudskim bićem koje misli i osjeća.
„Kako to misliš, Kait?"
„Mislim da ti neću dopustiti da radiš budalaštine. Čitavo ovo imanje pripada tvom ocu- zemlja, polja, stoka, drvo, polja lana - sve! Kad tvoj otac umre, sve će to pripasti nama - tebi, Vahmoseu i našoj djeci. Ako se posvađaš sa svojim ocem i odeš, mogao bi tvoj dio podijeliti između Vahmosea i lpyja - i ovako Ipyja već previše voli. Ipy to vrlo dobro zna i koristi to. Ne smiješ tjerati vodu na Ipvjev mlin. Njemu bi i predobro odgovaralo da se posvađaš s Imhotepom i odeš. Moramo misliti na svoju djecu."
Sobek je zurio u nju. Potom se oglasio kratkim iznenađenim smijehom.
„Žena je uvijek nepredvidljiva. Nisam znao da možeš biti tako oštra, Kait."
Kait je ozbiljno rekla:
„Nemoj se svađati sa svojim ocem. Nemoj mu odgovarati. Budi mudar još samo malo."
„Možda si u pravu - ali ovo bi moglo potrajati godinama. Ono što bi moj otac trebao učiniti jest udružiti se s nama u partnerstvo."
Kait je odmahnula glavom.
„Neće to učiniti. Previše voli govoriti kako svi mi jedemo njegov kruh, kako svi ovisimo o njemu, kako bez njega ne bismo bili nigdje."
Sobek ju je radoznalo pogledao.
„Moj otac ti nije pretjerano drag, Kait."
Ali Kait se ponovo nagnula prema gegavom djetetu. „Dođi, dušo - vidi, evo tvoje lutke. Dođi, hajde - dođi.."
Sobek je pogledao njezinu sagnutu crnokosu glavu. Potom je izišao, zbunjena izraza lica.

Esa je poslala po svog unuka Ipyja.
Dječak, naočit mladić koji je djelovao nezadovoljno, stajao je pred njom dok ga je ona korila visokim kreštavim glasom, zirkajući u njega svojim mutnim očima koje je još uvijek krasio prodoran pogled, iako više nisu mnogo vidjele.
„Što to moje uši čuju? Odbijaš raditi ovo, odbijaš raditi ono? Želiš se brinuti o bikovima, a ne sviđa ti se ići s Vahmoseom niti sudjelovati u poljoprivrednim radovima? Kamo ovaj svijet ide kad dijete poput tebe određuje što mu se sviđa, a što mu se ne sviđa raditi?"
Ipy je mrzovoljno rekao:
„Nisam dijete. Sad sam odrastao čovjek - i zašto bih dopuštao da se prema meni ponaša kao prema djetetu? Stalno mi zadaju ovakve ili onakve poslove bez da imam ikakvog utjecaja na odlučivanje i ikakvog odvojenog prihoda. Čitavo vrijeme Vahmose mi daje naredbe. Što on misli, tko je on?"
„On je tvoj stariji brat koji upravlja imanjem za odsutnosti mog sina Imhotepa."
„Vahmose je glup, spor i glup. Ja sam mnogo pametniji od njega. I Sobek je glup, koliko god se hvalisao i pričao o svojoj pameti! Moj je otac već pisao i naredio da me se pusti obavljati poslove koje sam odaberem - "
“A ti odabireš ne raditi ništa", prekinula ga je stara Esa.
„Naredio je i da mi daju više hrane i pića i rekao kako će se jako razljutiti ako čuje da sam nezadovoljan i da su se prema meni loše odnosili."
Dok je govorio, usne su mu ;se razvukle u lukav osmijeh.
„Ti si obično razmaženo derište", rekla je Esa energično. „Što ću i reći Imhotepu."
„Ne, ne, bako, ne bi valjda to učinila."
Njegov osmijeh se promijenio; postao je udvoran, iako pomalo drzak.
„Bako, ti i ja smo jedini u ovoj obitelji koji imaju pameti."
„Kako si drzak!"
„Moj otac oslanja se na tvoj sud - zna da si mudra."
„To možda i jest tako - uistinu i jest tako - no ne trebaš mi ti da mi to kažeš."
Ipy se nasmijao.
„Bolje bi ti bilo da budeš na mojoj strani, bako."
„Kakve su to priče o stranama!"
„Starija braća su vrlo nezadovoljna, zar ne znaš? Naravno da znaš. Henet ti sve govori. Satipy danonoćno drži Vahmoseu prodike, kad god joj se za to pruži prilika. A Sobek je prilikom prodaje drva napravio budalu od sebe i boji se da će moj otac pobjesnjeti kad dozna za to. Vidiš, bako, za koju godinu ja ću biti očev partner i on će činiti sve što poželim."
„Ti, najmlađi član obitelji?"
„Kakve veze dob ima s tim? Moj je otac taj koji drži moć u svojim rukama - a ja znam s njim."
„Zlo je tako govoriti", rekla je Esa.
Ipy je tiho rekao: „Nisi budala, bako... Znaš vrlo dobro da je moj otac, unatoč svim svojim velikim riječima, zapravo slabić -"
Naglo je ušutio, primijetivši kako je Esa pomaknula glavu i bacila pogled preko njegovog ramena. Okrenuo se i ugledao Henet kako stoji iza njega.
„Dakle, Imhotep je slabić?" rekla je Henet svojim tihim, cendravim glasom.
„Mislim da mu neće biti drago čuti što govoriš o njemu."
Ipy se oglasio brzim, nelagodnim smijehom.
„Ali ti mu nećeš reći, Henet... Hajde, Henet - obećaj mi... Draga Henet..."
Henet je zapuzala prema Esi. Podigla je svoj glas s blagim cendravim prizvukom.
„Naravno, ja ni u kom slučaju ne želim stvarati nevolje - to znate. Odana sam svima vama. Nikad ništa ne ponavljam osim ako ne mislim da mi je to dužnost..."
„Zafrkavao sam baku, to je sve", rekao je Ipy. „To ću reći i svome ocu. On će shvatiti da takvo nešto nikad ne bih mogao reći ozbiljno."
Kratko je i oštro kimnuo Henet i izišao iz prostorije.
Henet je, gledajući za njim, rekla Esi:
„Izniman dječak - izniman, krasan dječak. Kako samo hrabro govori!"
Esa je oštro rekla:
„Govori opasno. Ne sviđaju mi se ideje koje si je utuvio u glavu. Moj sin mu previše popušta."
„Tko i ne bi? On je tako naočit, privlačan dječak."
“I nažalost ništa više od toga", rekla je Esa oštro.
Utihnula je na trenutak ili dva, pa polako rekla: „Henet - zabrinuta sam."
„Zabrinuta, Esa? Zbog čega bi se ti brinula? U svakom slučaju, gospodar će ubrzo stići kući i sve će biti dobro."
„Hoće li? Pitam se."
Još je jednom utihnula, pa upitala:
„Je li moj unuk Vahmose kod kuće?"
„Prije nekoliko trenutaka vidjela sam ga kako se približava trijemu."
„Pođi mu reći da želim razgovarati s njim."
Henet je otišla. Vahmosea je pronašla na zasjenjenom trijemu obrubljenom raznobojnim stupovima i prenijela mu Esinu poruku.
Vahmose se istog trenutka odazvao pozivu.
Esa je naglo rekla:
„Vahmose, Imhotep će ubrzo biti ovdje."
Vahmoseovo se blago lice razvedrilo.
„Da, to će uistinu biti dobro."
„Je li sve u redu? Poslovi uspješni?"
„Upute mog oca izvršene su najbolje što je bilo u mojoj moći."
„Što je s Ipvjem?"
Vahmose je uzdahnuo.
„Moj je otac previše popustljiv kad je riječ o tom dječaku. To nije dobro za dečka."
„Moraš to objasniti Imhotepu."
Vahmose je djelovao neuvjereno.
Esa je čvrsto rekla: „Ja ću te podržati."

„Katkad", rekao je Vahmose, uzdahnuvši, „se čini da nailazimo na sve same poteškoće. No sve će biti u redu kad se moj otac vrati. Tad može sam donositi svoje odluke. Teško je djelovati kako bi on želio u njegovu odsustvu - posebno kad nemam nikakva autoriteta i nastupam samo kao njegov ovlaštenik."
Esa je polako rekla:
„Dobar si sin - odan i privržen. Bio si i dobar muž; postupio si prema poslovici koja nalaže muškarcu da voli svoju suprugu, načini joj dom, napuni joj trbuh, ogrne je odjećom, nabavi joj skupe masti za njegu i bude joj na radost dokle god živi. Ali postoji još jedno pravilo koje glasi: Ne daj joj da ti postane gospodarom. Ja bih na tvom mjestu dobro upamtila to pravilo, unuče..."
Vahmose ju je pogledao, snažno pocrvenio i udaljio se.
Treći mjesec poplave - Dan četrnaesti
Posvuda je vladala vreva i užurbane pripreme. U kuhinji je bilo ispečeno na stotine štruca kruha, a sad su se pekle patke; širio se miris poriluka, češnjaka i raznih začinskih trava. Žene su vikale i izdavale naredbe, a sluge su trčale amo-tamo.
Posvuda se širio šapat:
„Gospodar - gospodar dolazi.."
Renisenb, koja je pomagala plesti vijence od makova i lotosova cvijeta, osjetila je kako joj srce ispunjavaju uzbuđenje i sreća. Njezin se otac vraćao kući! Tijekom proteklih nekoliko tjedana bila se neprimjetno uvukla u okvir svojeg prošlog života.
Onaj početni osjećaj otuđenosti i nepoznatosti koji je, kako je vjerovala, u njoj izazvao Hori, posve je nestao. Bila je ista stara Renisenb - Vahmose, Sobek, Satipy i Kait su svi bili isti kao i prije - i sad je, kao i u prošlosti, vladala vreva i komešanje priprema za Imhotepov povratak. Čuli su glas da će biti s njima prije mraka. Jednog od slugu postavili su na obalu rijeke da ih upozori na gospodarev dolazak i najednom je njegov glas jasno i glasno proizveo dogovoreni znak.
Renisenb je ispustila svoje cvijeće i potrčala van zajedno s ostalima. Svi su požurili prema doku na riječnoj obali. Vahmose i Sobek su već bili ondje zajedno s malom skupinom seljana, ribara i poljoprivrednika. Svi su uzbuđeno vikali i pokazivali rukama.
Da, ondje je bila barka sa svojim golemim četvrtastim jedrom koja im se približavala velikom brzinom, ploveći uzvodno dok joj je sjeverac napuhivao jedro.
Neposredno iza nje plovila je kuhinjska barka, prepuna muškaraca i žena. Ubrzo je Renisenb uspjela razabrati svog oca koji je sjedio i držao lotusov cvijet, a u njegovom društvu još jednu osobu koja joj je djelovala kao pjevačica.
Povici na obali udvostručili su se, Imhotep im je mahnuo u znak dobrodošlice, a mornari su zaustavljali barku povlačeći užad. Čuli su se povici dobrodošlice gospodaru, zazivanja bogova i zahvale za njegov povratak i nekoliko trenutaka kasnije Imhotep je izišao na obalu, pozdravivši svoju obitelj i odgovorivši na glasne povike kao što mu je nalagao bonton.
„Hvaljen bio Sobek, sin Neitin, koji te je sigurno prenio preko vode!"
„Hvaljen bio Ptah, južno od memfiskih zidova, koji nam te donio!"
„Hvaljen bio Ra koji obasjava Dvije zemlje!"
Renisenb se gurala naprijed, opijena općim uzbuđenjem.
Imhotep im je važno prišao i Renisenb je najednom pomislila: „Ali on je sitan čovjek.
Sjećam ga se kao znatno krupnijeg."
Obuzeo ju je osjećaj koji je gotovo nalikovao na nevjericu.
Je li moguće da se njezin otac smanjio? Ili je njezino vlastito pamćenje bilo manjkavo? Sjećala ga se kao veličanstvenog bića, tiranski nastrojenog, često arogantnog, koje je opominjalo sve na sve strane i često u njoj izazivalo unutrašnji smijeh, ali koje je unatoč tome bilo ličnost. Ali ovaj niski, nabijeni postariji čovjek koji je djelovao toliko opsjednut vlastitom važnošću, ali ipak je nije uspijevao impresionirati - što nije bilo u redu s njom? Kakve su joj se to nelojalne misli uvukle u glavu?
Nakon što je završio sa zvučnim ceremonijalnim frazama, Imhotep se posvetio osobnijim pozdravima. Zagrlio je svoje sinove.
„Ah, dobri moj Vahmose, sav u osmijesima, siguran sam da si bio marljiv za vrijeme moje odsutnosti... I Sobek, moj naočiti sin, još uvijek vesela srca, kao što vidim. A evo i Ipyja - moj najdraži Ipy - daj da te vidim - odmakni se - tako.
Porastao si, već nalikuješ na pravog muškarca; kako se moje srce raduje što te mogu ponovo zagrliti! I Renisenb - moja draga kći - ponovo kod kuće. Satipy, Kait, ni vi mi niste ništa manje nego kćeri... I Henet - moja vjerna Henet - "
Henet je klečala do njegovih nogu, obgrlivši mu koljena i razmetljivo brišući suze radosnice.
„Lijepo te je vidjeti, Henet - jesi li dobro - sretna? Odana kao i uvijek - to godi mom srcu.."
“I moj nenadmašni Hori, tako vješt sa svojim računima i svojim perom! Je li sve uspješno? Siguran sam da jest."
Potom, nakon što je pozdravljanje završeno i okolni žamor zamro, Imhotep je podignuo ruke, tražeći tišinu, i progovorio jasno i glasno.
„Sinovi moji i kćeri - prijatelji. Imam jednu novost za vas. Kao što svi znate, mnogo sam godina u jednom pogledu bio usamljen čovjek. Moja supruga (vaša majka, Vahmose i Sobek) i moja sestra (tvoja majka, Ipy) obje su prije mnogo godina pošle Ozirisu. Stoga vam, Satipy i Kait, dovodim novu sestru s kojom ćete dijeliti svoj dom. Gledajte, ovo je moja priležnica, Nofret, koju ćete voljeti meni za ljubav. Došla je sa mnom iz Memfisa na sjeveru i nastanit će se ovdje s vama kad ja ponovo odem."
Dok je govorio, uzeo je ženu za ruku i povukao je naprijed. Stala je ondje pokraj njega, glave zabačene unatrag, suženih očiju, mlada, arogantna i prelijepa.
Renisenb je sa zaprepaštenjem i iznenađenjem pomislila: „Ali ona je tako mlada - možda je mlađa čak i od mene."
Nofret je stajala posve nepomično. Na usnama joj je lebdio tračak osmijeha koji je u sebi sadržavao više poruge nego bilo kakve želje da se ikome svidi.
Imala je vrlo ravne crne obrve i bogatu brončanu put, a trepavice su joj bile tako duge i guste da su se pod njima jedva nazirale oči.
Obitelj je, zatečena, zurila u nju u glupavoj tišini. S blagim prizvukom razdraženosti u glasu, Imhotep je rekao:
„Hajdemo, djeco, poželite dobrodošlicu Nofret. Zar ne znate kako se pozdravlja očeva priležnica kad je on dovede u kuću?"
Krzmajući i zamuckujući, obitelj je izrekla svoju dobrodošlicu.
S glumljenom srdačnošću koja je možda trebala prikriti određenu nelagodu, Imhotep je veselo uzviknuo:
„Tako je već bolje! Nofret, Satipy, Kait i Renisenb će te odvesti u ženske odaje.
Gdje su kovčezi? Jesu li kovčezi iskrcani na obalu?"
Robovi su donosili putne kovčege sa zaobljenim poklopcem sa barke. Imhotep je rekao Nofret:
„Tvoj nakit i tvoja odjeća sretno su stigli. Pođi i pobrini se da budu smješteni na svoje mjesto."
Potom, kad su se žene zajedno udaljile, okrenuo se svojim sinovima:
“A što je s imanjem? Je li sve u redu?"
„Niža polja koja smo dali u najam Nakhtu - " započeo je Vahmose, ali ga je njegov otac prekinuo u pola rečenice.
„Nećemo sad o detaljima, dobri moj Vahmose. Oni mogu čekati. Večeras ćemo slaviti. Sutra ćemo se ti, ja i Hori baciti na posao. Dođi, Ipy, dječače moj, pođimo u kuću. Kako si samo visok izrastao - glava ti je više od moje."
Načinivši grimasu, Sobek se zaputio prema kući iza svog oca i Ipyja. Promrmljao je u Vahmoseovo uho:
„Nakit i odjeća - jesi li čuo? Eto na što je potrošena dobit sa sjevernog imanja.
Naša dobit."
„Pst", rekao je Vahmose. „Otac će te čuti."
„Pa što ako me čuje? Ja ga se ne bojim kao ti."

Jednom kad su se našli u kući, Henet je stigla u Imhotepovu sobu kako bi mu pripremila kupku. Osmijehivala se od uha do uha.
Imhotep je odlučio zbaciti sa sebe nešto od svoje hinjene veselosti.
„Dakle, Henet, što misliš o mom izboru?"
Iako je bio odlučio čvrstom rukom istjerati ovo po svome, vrlo je dobro znao kako će Nofretin dolazak izazvati oluju - barem u ženskom dijelu kuće. Henet je bila drugačija. Stvorenje čija odanost nije dolazila u pitanje. Ona ga nije razočarala.
„Lijepa je! Prelijepa! Kakva kosa, kakvi udovi! Dostojna je tebe, Imhotepe, što ti više mogu reći? Tvoja draga pokojna žena obradovat će se što si odabrao takvu vrsnu družicu da si život učiniš veselijim."
„Doista tako misliš, Henet?"
„Sigurna sam u to, Imhotepe. Nakon što si je toliko godina oplakivao, došlo je vrijeme da još jednom uživaš u životu."
„Ti si je dobro poznavala... I meni se činilo kako je došlo vrijeme da još jednom živim onako kako bi muškarac trebao živjeti. Ovaj - supruge mojih sinova i moja kći - možda će mi one ovo zamjeriti?"
„Bolje bi im bilo da ti ne zamjere", rekla je Henet. „Na kraju krajeva, nisu li svi članovi ovog kućanstva ovisni o tebi?"
„Savršeno točno, savršeno točno", rekao je Imhotep.
„Tvoja darežljivost hrani ih i oblači - njihovo blagostanje rezultat je isključivo tvojih napora."
„Da, uistinu", uzdahnuo je Imhotep. „Neprekidno radim za njihovu dobrobit.
Katkad se pitam shvaćaju li koliko mi duguju."
„Moraš ih podsjećati na to", rekla je Henet kimajući glavom. „Ja, tvoja ponizna, odana Henet, nikad ne zaboravljam što ti dugujem - no djeca su katkad nepromišljena i sebična, te misle, možda, da su oni ti koji su važni i ne shvaćaju da je njihovo samo slušati upute koje im daješ ."
„To je doista posve točno", rekao je Imhotep. „Uvijek sam za tebe govorio da si inteligentno stvorenje, Henet."
Henet je uzdahnula. „Kad bi barem i drugi dijelili tvoje mišljenje."
„Što to govoriš? Zar je netko bio neljubazan prema tebi?"
„Ne, ne - to jest, ne misle oni tako - njima je posve prirodno da ja radim bez prestanka(što mi je drago činiti) - ali pokoja ljubazna riječ ili riječ zahvale toliko bi toga promijenila."
„To ćeš od mene uvijek imati", rekao je Imhotep. „I upamti da će ovo uvijek biti tvoj dom."
„Previše si ljubazan, gospodaru." Zastala je, pa dodala: „Robovi te čekaju u kupaonici s toplom vodom - a kad se okupaš i odjeneš, tvoja majka te je pozvala da dođeš k njoj."
„Ah, moja majka? Da - da, naravno..."
Imhotep je odjednom djelovao kao da mu je pomalo neugodno. Svoju zbunjenost prikrio je brzo rekavši:
„Dakako - to sam i namjeravao - reci Esi da ću doći."
Esa, odjevena u svoju najljepšu nabranu lanenu haljinu, zirkala je u svog sina s nekom vrstom podrugljive zabavljenosti.
„Dobrodošao, Imhotepe. Dakle, vratio si nam se - i to ne sam, kako čujem."
Imhotep, uspravivši se, odgovorio joj je prilično posramljeno:
“Oh, čula si, znači?"
„Naravno. Čitava kuća bruji od novosti. Djevojka je prelijepa, kažu, i vrlo mlada."
„Devetnaest joj je godina i - ovaj - nije neprivlačne vanjštine."
Esa se nasmijala staračkim zlobnim hihotom.
„Ah, što se može", rekla je. „Nema gore budale od stare budale."
„Draga majko, uistinu ne razumijem što želiš reći."
Esa mu je sabrano odgovorila:
„Oduvijek si bio budala, Imhotepe."
Imhotep se uspravio i počeo se ljutilo pravdati. Iako je obično bio svjestan vlastite važnosti, njegovoj majci uvijek je uspijevalo probiti oklop njegova samopouzdanja.
U njezinoj prisutnosti osjećao je kako se smanjuje. Blagi sarkastični sjaj u njezinim gotovo slijepim očima nikad ga nije propuštao izbaciti iz takta.
Njegova majka, to se nije moglo poreći, nikad nije imala osobito mišljenje o njegovim sposobnostima. Iako je posve dobro znao da je njegova vlastita slika o sebi bila ona istinita, dok je njezina bila majčinsko mišljenje koje nije ništa značilo- ipak je njezin stav bez greške uspijevao poljuljati njegovu zadovoljnu samodopadnost.
„Zar je tako neobično da muškarac dovede u kuću priležnicu?"
„Uopće nije neobično. Muškarci su u pravilu budale."
„Ne shvaćam što je tu budalasto."
„Zar misliš da će prisutnost te djevojke donijeti sklad i slogu u kuću? Satipy i Kait bit će izvan sebe, a osim toga počet će huškati i svoje muževe."
„Kakve to veze ima s njima? Otkud im pravo protiviti se?"
„Nemaju ga."
Imhotep je počeo ljutito šetati gore-dolje.
„Zar ne mogu u svojoj vlastitoj kući postupati kako mi je drago? Zar nisam ja taj koji uzdržava svoje sinove i njihove supruge? Zar mi ne duguju i sam kruh koji jedu? Zar im ne govorim to bez prestanka?"
“I previše im voliš to govoriti, Imhotepe."
„Istina je. Svi oni ovise o meni. Svi!"
„Jesi li siguran da je to dobro?"
„Zar mi pokušavaš reći da nije dobro kad muškarac uzdržava svoju obitelj?"
Esa je uzdahnula.
„Sjeti se da oni rade za tebe."
„Želiš li da ih potičem na dokolicu? Dakako da rade."
„Oni su odrasli ljudi - barem se za Vahmosea i Sobeka može tako reći - i više nego odrasli ljudi."

„Sobek nema nimalo pameti. U svemu griješi. Osim toga, često se odaje drskosti, što nemam namjeru tolerirati. Vahmose je dobar i poslušan dječak - "
„On je mnogo više od dječaka!"
„No katkad mu moram nešto ponoviti tri ili četiri puta prije nego što mu uđe u glavu. Moram misliti na sve i biti svugdje! Kad sam odsutan, čitavo vrijeme diktiram pisarima - pišem im iscrpne upute tako da ih moji sinovi mogu izvršiti...
Gotovo se nikad ne odmaram - gotovo nikad ne spavam! A kad se napokon vratim kući kako bih uživao u zasluženom miru, nailazim na nove poteškoće! Čak i ti, moja majka, uskraćuješ mi pravo da imam priležnicu poput drugih muškaraca - ljutiš se - "
Esa ga je prekinula.
„Ne ljutim se. Ovo me zabavlja. Bit će vrlo zanimljivo promatrati kućanstvo - no bez obzira na to, kažem ti kako bi najbolje bilo da djevojku povedeš sa sobom kad budeš ponovo odlazio na sjever."
„Njezino je mjesto ovdje, u mom kućanstvu! I jao onome tko se usudi ružno se ponašati prema njoj."
„Ovdje se ne radi o ružnom ponašanju. No upamti, u suhom strništu lako je potpaliti vatru. Za žene se često govori da 'mjesto na kojem su nije dobro'..."
Esa je zastala, pa polako rekla:
„Nofret je prelijepa. No upamti ovo: Svjetlucavi ženski udovi čine od muškaraca budale, i, gle čuda, za trenutak svi blijede poput karneola".[1]
Glas joj se produbio dok je nastavljala recitirati:
„Sitnica, trica, nalik na san, a na kraju dolazi smrt...
Treći mjesec poplave - Dan petnaesti
Imhotep je saslušao Sobekovo objašnjenje o prodaji drva u zlosutnoj tišini. Lice mu je strašno pocrvenjelo, a na sljepoočnici mu je počela kuckati mala žila.
Sobekovo lako i nonšalantno držanje pomalo se pokolebalo. Naumio je istjerati svoje kao apsolutni vladar situacije, no kad se našao sučeljen s očevim mrkim pogledom, počeo je oklijevati i zamuckivati.
Imhotep ga je naposlijetku nestrpljivo prekinuo.
„Da, da, da - mislio si da znaš više nego ja - nisi se pridržavao mojih uputa - uvijek jedna te ista priča - ako me nema ovdje da se za sve pobrinem..." Uzdahnuo je.
„Ne mogu ni zamisliti što bi se dogodilo s vama dječacima da mene nema!"
Sobek je odlučno nastavio:
„Ukazala se prilika da ostvarimo mnogo veću zaradu i ja sam riskirao. Čovjek ne može uvijek cjepidlačiti i biti na oprezu!"
„U tebi nema ni trunke opreza, Sobek! Brzoplet si i daleko previše drzak, te uvijek krivo procijeniš situaciju."
„Jesam li ikad imao prilike vježbati procjenjivanje situacije?"
Imhotep je suho rekao:
„Ovaj put si to učinio - i to unatoč mojim izričitim naredbama -"
Naredbama. Zar vječito moram slušati naredbe? Odrastao sam čovjek."
Izgubivši kontrolu, Imhotep je povikao:
„Tko te hrani, tko te oblači? Tko misli na budućnost? Tko neprekidno na umu ima tvoju dobrobit - dobrobit svih vas? Kad je vodostaj rijeke bio nizak i kad nam je zaprijetila glad, nisam li uredio da vam se na jug pošalje hrana? Sretni ste što imate takvog oca - koji na sve misli! A što od vas tražim zauzvrat? Samo da marljivo radite i pridržavate se uputa koje vam pošaljem - "
„Da", povikao je Sobek. „Trebali bismo raditi za tebe kao robovi - tako da ti možeš svojoj priležnici kupovati zlato i dragulje!"
Imhotep je zakoračio prema njemu, nakostriješivši se od bijesa.
„Drski dječače - kako se usuđuješ tako razgovarati sa svojim ocem. Pazi se, jer bih ti u suprotnom mogao reći kako ovo više nije tvoj dom - i kako si slobodan poći kamo god želiš!"
“A ako se ti ne budeš pazio, otići ću sam! Imam zamisli, kažem ti - dobrih zamisli koje bi nam donijele bogatstvo kad me ne bi sputavali cjepidlačenje i oprez i kad bi mi s vremena na vrijeme bilo dopušteno da postupim u skladu s vlastitim nahođenjem."
„Jesi li završio?"
Imhotepov ton bio je zlosutan. Sobek, malčice spušten na zemlju, Ijutito je promrmljao:
„Da - da - nemam više ništa za reći - trenutno"
„Onda pođi i pobrini se za stoku. Nije vrijeme za besposličarenje."
Sobek se okrenuo i Ijutito odmarširao. Nofret je stajala u blizini, a kad je Sobek prošao pokraj nje, dobacila mu je pogled postrance i nasmijala se. Na zvuk njenog smijeha u Sobekovo je lice navrla krv - Ijutito je napola zakoračio prema njoj.
Ona je stajala posve mirno i prezrivo ga promatrala napola zatvorenim očima.
Sobek je nešto promrmljao i nastavio u smjeru u kojem se bio uputio. Nofret se ponovo nasmijala, pa polako pošla prema mjestu na kojem je Imhotep svoju pažnju sad posvetio Vahmoseu.
„Što te spopalo da si dopustio Sobeku da tako budalasto postupi?" upitao je razdražljivo. „Trebao si ga spriječiti! Zar dosad već nisi shvatio kako Sobek nema nimalo pameti kad je riječ o kupnji i prodaji? Uvijek misli da će sve ispasti baš onako kako on želi da ispadne."
Vahmose se počeo ispričavati:
„Ne razumiješ koliko je težak moj položaj, oče. Rekao si mi da prodaju drva povjerim Sobeku. Stoga je bilo nužno dopustiti mu da postupi po vlastitom nahođenju."
„Nahođenju? Nahođenju? Nema on nahođenja! Njegovo je činiti ono što mu ja kažem da učini - a tvoje je pobrinuti se da učini upravo to."
Vahmose je pocrvenio.
„Moje? Kakav ja autoritet imam?"
„Kakav autoritet? Autoritet koji ti ja dajem."
„Ali nemam nikakvog stvarnog statusa. Kad bih pravno bio tvoj partner - "
Prekinuo se kad im je prišla Nofret. Zijevala je i po rukama premetala grimizni cvijet maka.
„Hoćeš li doći u mali paviljon pokraj jezera, Imhotepe? Ondje je hlad i čeka te voće i pivo. Zacijelo si već gotov s izdavanjem naredbi."
„Za koji trenutak, Nofret - za koji trenutak."

Nofret je rekla tihim, dubokim glasom:
Dođi odmah. Želim da odmah dođeš..."
Imhotep je djelovao kao da mu je bilo drago, ali i pomalo posramljeno. Vahmose je brzo rekao prije nego što je njegov otac uspio išta reći:
„Porazgovarajmo najprije o ovome. Važno je. Htio sam te zamoliti - "
Nofret se obratila izravno Imhotepu, okrenuvši Vahmoseu leđa:
„Zar u svojoj vlastitoj kući ne možeš činiti što želiš?"
Imhotep je oštro rekao Vahmoseu:
„Neki drugi put, sine moj. Neki drugi put."
Udaljio se zajedno s Nofret, a Vahmose je ostao stajati na trijemu gledajući za njima.
Satipy je izišla iz kuće i pridružila mu se.
„Dakle", upitala je Ijutito, „jesi li razgovarao s njim? Što ti je rekao?"
Vahmose je uzdahnuo.
„Ne budi tako nestrpljiva, Satipy. Nije bio pravi trenutak."
Satipy se oglasila ljutitim povikom.
“Oh, da - upravo to sam i očekivala da ćeš reći! To je i nalik na tebe. Istina je da se bojiš svog oca - strašljiv si poput ovce - blejiš mu umjesto da razgovaraš s njim odbijaš mu se suprotstaviti kao muškarac! Zar se ne sjećaš što si mi sve obećao?
Kažem ti da sam ja veći muškarac od tebe. Obećaš mi - kažeš: 'Pitat ću svog oca - odmah - prvog dana čim stigne.' A što se dogodi -"
Satipy je zastala - da bi došla do daha, ne jer je završila - ali Vahmose ju je blago prekinuo:
„Varaš se, Satipy. Počeo sam razgovor - no netko nas je prekinuo."
„Prekinuo? Tko?"
„Nofret."
„Nofret! Ta žena! Tvoj otac ne bi smio dopustiti svojoj priležnici da ga prekida kad sa svojim najstarijim sinom razgovara o poslu. Žene se ne bi smjele petljati u posao."
Sasvim je moguće kako je Vahmose poželio da se Satipy počne pridržavati maksime koju je tako rječito zagovarala, no nije dobio priliku doći do riječi.
Bujica Satipyinih riječi se nastavila:
„Tvoj otac joj je odmah trebao to dati do znanja."
„Moj otac", rekao je Vahmose suho, „nije pokazivao nikakve znakove nezadovoljstva."
„To je sramotno", izjavila je Satipy. „Tvoj otac potpuno je opčinjen tom ženom.
Dopušta joj govoriti i činiti što god joj se svidi."
Vahmose je zamišljeno rekao:
„Nofret je vrlo lijepa..."
Satipy je prezrivo frknula.
“Oh, na određeni je način privlačna. Ali lijepo ponašanje joj je potpuna nepoznanica!
Dobar odgoj također! Uopće je nije briga koliko je nepristojna prema svima nama."
„Možda si ti nepristojna prema njoj?"
„Ja sam utjelovljenje pristojnosti. Kait i ja postupamo prema njoj s najvećom uljudnošću. Oh, neće imati nikakva razloga žaliti se tvom ocu. Kait i ja možemo čekati pravi trenutak."
Vahmose je naglo podignuo pogled.
„Kako to misliš - čekati pravi trenutak?
Satipy se značajno nasmijala i počela se udaljavati.„Ono što mislim ženska je stvar - ti to ne bi razumio. Mi žene imamo svoje načine - i svoja oružja! Nofret bi bilo pametnije da malo obuzda svoju drskost. Na što se ženin život svodi, na kraju krajeva? Žena svoj život provodi u stražnjem dijelu kuće - zajedno s ostalim ženama."
Satipyin je ton sadržavao neki neobičan značaj. Dodala je:
„Tvoj otac neće uvijek biti ovdje... Otići će na svoja imanja na sjeveru. A tad - vidjet ćemo."
“Satipy - "
Satipy se nasmijala - zvonkim, glasnim smijehom - i vratila se u kuću.
Djeca su trčkarala pokraj jezera i igrala se. Vahmoseova dva sina bili su stasiti, naočiti momčići koji su više nalikovali Satipy nego svom ocu. Bilo je tu i troje Sobekove djece - od kojih je najmlađe bilo tek djetešce koje još nije pravo ni prohodalo. A bila je tu i Teti, ozbiljna, naočita četverogodišnjakinja.
Smijali su se i vikali, dobacujući se loptama. S vremena na vrijeme izbila bi kakva svađa i odjeknuli bi ljutiti djetinji povici, visoki i prodorni.
Dok je sjedio i pijuckao svoje pivo s Nofret pokraj sebe, Imhotep je promrmljao:
„Kako se samo djeca vole igrati pokraj vode. Uvijek je bilo tako, sjećam se. Ali, tako mi Hator, kakvu buku proizvode!"
Nofret je brzo rekla:
„Da - a moglo bi biti tako mirno... Zašto im ne kažeš da se udalje dok si ti ovdje?
Na kraju krajeva, kad se gospodar kuće želi opustiti, trebalo bi mu biti ukazano dužno poštovanje. Ne misliš li tako?"
„Ja - ovaj - " oklijevao je Imhotep. Ta mu je zamisao bila nova, no ugodna.
„Zapravo mi i ne smetaju", završio je nesigurno.
Dodao je prilično slabim tonom:
„Navikli su uvijek se igrati ovdje kako im drago."
„Za tvoje odsutnosti, da", rekla je Nofret brzo. „No moje je mišljenje, Imhotepe, da bi tvoja obitelj, s obzirom na sve što činiš za njih, trebala pokazivati više osjećaja za tvoje dostojanstvo - za tvoju važnost. Previše si blag - previše popustljiv."
Imhotep je pomirljivo uzdahnuo.
„To je oduvijek bio moj propust. Nikad nisam inzistirao na formi."
„I zahvaljujući tome, te žene, supruge tvojih sinova, iskorištavaju tvoju dobrotu.

Trebalo bi biti samo po sebi razumljivo da ovdje moraju vladati mir i spokoj kad se poželiš odmoriti. Evo, ja ću poći do Kait i reći joj da odvede svoju djecu, zajedno s ostalom. Tad ćeš ovdje imati mir i zadovoljstvo."
„Vrlo si obzirna djevojka, Nofret - da, dobra djevojka. Uvijek misliš na moju udobnost."
Nofret je promrmljala: „Kad si ti zadovoljan, i ja sam."
Ustala je i uputila se prema mjestu na kojem je Kait klečala pored vode, igrajući se malenom drvenom barkom koju je njezino drugo dijete, dječak poprilično razmažena izgleda, pokušavalo natjerati da pluta.
Nofret je kratko i odsječno rekla:
„Hoćeš li odvesti djecu, Kait?"
Kait je podigla pogled, ne shvaćajući.
„Odvesti? Kako to misliš? Uvijek se igraju ovdje."
„Danas ne. Imhotep želi malo mira. Ta tvoja djeca su bučna."
Kaitino široko lice oblilo je rumenilo.
„Trebala bi paziti kako razgovaraš, Nofret! Imhotep rado gleda djecu svojih sinova kako se igraju ovdje. I sam je tako rekao."
„Ne danas", rekla je Nofret. „Poslao me da ti kažem da čitavo to bučno leglo odvedeš u kuću, tako da on ovdje može sjediti u miru - sa mnom."
“S tobom.. "' Kait se ugrizla za jezik kako ne bi rekla što je namjeravala. Potom je ustala i pošla do mjesta na kojem je Imhotep napola sjedio, napola ležao. Nofret je pošla za njom.
Kait mu se obratila bez imalo okolišanja.
„Tvoja priležnica mi kaže da odvedeni djecu odavde. Zašto? Što su krivo učinili?
Zašto bi ih trebalo protjerati?"
„Mislila sam da je želja gospodara kuće sasvim dovoljan razlog", rekla je Nofret tiho.
„Upravo tako - upravo tako", rekao je Imhotep zlovoljno. „Zašto bih ja trebao ikome išta objašnjavati? Čija je ovo kuća?"
„Pretpostavljam da je ona ta koja želi da ih odvedeni." Kait se okrenula i odmjerila Nofret od glave do pete.
„Nofret misli samo na moju udobnost - na moje zadovoljstvo", rekao je Imhotep.
„Nitko drugi u ovoj kući nikad ne razmišlja o tome - osim možda sirote Henet."
„Dakle, djeca se više ne smiju igrati ovdje?"
„Ne kad se ja dođem ovamo odmarati."
Kaitin bijes najednom se razbuktao:
„Zašto dopuštaš ovoj ženi da te okreće protiv tvoje vlastite krvi? Otkud njoj pravo da dođe ovamo i petlja se u običaje koji vladaju u ovoj kući? Običaje koji su se provodili od pamtivijeka."
Imhotep je odjednom počeo vikati. Osjetio je potrebu da se obrani.
Ja sam taj koji određuje što će se u ovoj kući činiti- a ne ti! Svi ste se vi udružili i činite što vam se sviđa- sve uređujete onako kako vama odgovara. A kad ja, gospodar ove kuće, dođem kući, mojim se željama ne pridaje dužna pažnja. Ali ja sam ovdje gospodar, neka ti to bude jasno! Neprestano planiram i radim za vašu dobrobit - ali dobivam li zauzvrat zahvalnost i poštuju li se moje želje? Ne.
Najprije je Sobek drzak i ne ukazuje mi nimalo poštovanja, a sad ree i ti, Kait, pokušavaš tiranizirati! Zbog čega vas uopće sve uzdržavam? Pazite što radite - ili ću vas prestati uzdržavati. Sobek mi prijeti da će otići - neka samo ide i neka povede sa sobom i tebe i svoju djecu."
Kait je na trenutak stajala posve mirno. Na njezinom širokom, prilično praznom licu nije bilo nikakva izraza. Potom je progovorila glasom iz kojeg su bili uklonjeni svi osjećaji:
„Odvest ću djecu u kuću.."
Načinila je korak ili dva, pa zastala pokraj Nofret. Tihim glasom Kait je rekla:
„Ovo je tvoje djelo, Nofret. Neću ti to zaboraviti. Ne, neću zaboraviti.."
Četvrti mjesec poplave - Dan peti
Imhotep je ispustio zadovoljni uzdah kad je završio sa svojini ceremonijalnim dužnostima posmrtnog svećenika. Pridržavao se rituala s velikom pedantnošću - jer je Imhotep u svakom pogledu bio vrlo savjestan čovjek. Izlio je žrtvu Ijevanicu, zapalio tamjan i prinio uobičajene žrtve u hranu i piću.
A sad, u sjenovitom hladu susjedne kamene izbe u kojoj ga je čekao Hori, Imhotep se ponovo pretvorio u zemljoposjednika i poslovnog čovjeka. Dvojica muškaraca zajedno su raspravila poslovna pitanja, dominantne cijene i zaradu koja je ostvarena na usjevima, stoci i drvu.
Nakon nekih pola sata, Imhotep je zadovoljno kimnuo.
„Imaš odličan smisao za posao, Hori", rekao je.
Drugi se muškarac nasmiješio.
“I trebao bih imati, Imhotepe. Već mnogo godina se brinem o tvojim poslovima."
“I to vrlo vjerno. A sad bih htio s tobom porazgovarati o jednoj stvari. Tiče se Ipyja.
Požalio mi se da je njegov položaj podređen."
„Još uvijek je vrlo mlad."
„Ali pokazuje veliku sposobnost. Vjeruje kako njegova braća nisu uvijek poštena prema njemu. Sobek je, čini se, grub i arogantan - dok ga Vahmoseova neprestana strašljivost i oprez živciraju. Ne voli slušati naredbe. Osim toga, kaže da samo ja, njegov otac, imam pravo zapovijedati."
„To je istina", rekao je Hori. „I upalo mi je u oči, Imhotepe, da na ovom imanju postoji jedna slabost. Smijem li govoriti otvoreno?"
„Svakako, dobri moj Hori. Tvoje riječi su uvijek pažljive i dobro promišljene."
„Tad ću reći sljedeće. Za tvoje odsutnosti, Imhotepe, ovdje bi trebao biti netko tko će imati autoritet."
„Svoje poslove povjeravam tebi i Vahmoseu - "
„Znam da mi vodimo tvoje poslpve za vrijeme tvoje odsutnosti - ali to nije dovoljno.
Zašto ne bi jednog od svojih sinova učinio partnerom - sklopio s njim pravni ugovor o partnerstvu?"
Imhotep je stao koračati gore-dolje, mršteći se.
„Kojeg od mojih sinova mi predlažeš? Sobek posjeduje autoritarno držanje - ali je neposlušan - njemu ne bih mogao vjerovati. Njegova narav nije dobra."
„Mislio sam na Vahmosea. On je tvoj najstariji sin. Njegova je narav blaga i ljubazna. Posve ti je odan."
„Da, njegova je narav dobra - no Vahmose je previše bojažljiv - previše popustljiv.
Svakome popušta. Kad bi barem Ipy bio malo stariji - "
Hori je brzo rekao:
„Opasno je premladom čovjeku dati moć u ruke."
„Istina - istina - pa, Hori, razmislit ću o ovome što si mi rekao. Vahmose je nesumnjivo dobar sin... Poslušan sin..."
Hori je rekao blagim tonom, ali s prizvukom hitnosti:
„Mislim da bi to bilo mudro."
Imhotep ga je znatiželjno pogledao.
„Što te muči, Hori?"
Hori je polako rekao:
„Upravo sam rekao kako je opasno dati čovjeku moć u ruke dok je premlad. Ali također je opasno moć dati u ruke nekome tko je prestar."
„Hoćeš reći da bi se mogao previše naviknuti da sluša zapovjedi, pa ih neće znati izdavati. Pa, možda u tome ima nečeg."
Imhotep je uzdahnuo.
„Voditi obitelj težak je zadatak! Ženama je posebno teško upravljati. Satipy ima neukrotivu narav, a Kait se često duri. No dao sam im posve jasno na znanje da prema Nofret moraju postupati s dužnim poštovanjem. Mislim da mogu reći kako.
Zastao je. Teško dišući, uskim puteljkom uspinjao se jedan rob.
„Što je bilo?"
„Gospodaru - stigla je neka barka. Pisar po imenu Kameni stigao je s vijestima iz Memfisa."
Imhotep je uzrujano ustao.
„Još problema", uzviknuo je. „Ovo znači još problema, jednako sigurno kao što je sigurno da Ra plovi nebesima! Ako mene nema da o svemu brinem, sve pode po krivu."
Bučno se počeo spuštati puteljkom, a Hori je ostao sjediti posve nepomično i gledati za njim.
Lice mu je imalo zabrinut izraz.
Renisenb je besciljno lutala obalom Nila u trenutku kad je začula povike i komešanje i ugledala ljude kako trče prema pristaništu.
Potrčala je i pridružila im se. U čamcu koji je pristajao na obalu stajao je neki mladić i njezino je srce samo na trenutak, kad je ugledala njegove obrise ocrtane na jarkom suncu, preskočilo jedan otkucaj.
Luda, fantastična pomisao pala joj je na um.
“Khay", pomislila je. “Khay se vratio iz Podzemnog svijeta."
Potom se narugala samoj sebi ztiog svojeg praznovjerja. Umislila si je nešto nemoguće jer se u vlastitim uspomenama Khayja uvijek sjećala u njegovom čamcu na Nilu, a ovo je uistinu bio mladić Khayjeve građe obdaren jednostavnom, gipkom gracioznošću i nasmijanim, veselim licem.
Rekao im je kako je stigao s Imhotepovih imanja na sjeveru. Bio je pisar i zvao se Kameni.
Poslali su roba po njezinog oca, a Kamenija su odveli u kuću i ponudili ga hranom i pićem. Njen otac je ubrzo stigao, nakon čega je uslijedilo mnogo vijećanja i razgovora.
Bit čitave priče doprla je do ženskih odaja, kao i obično, s Henet kao glasnicom.

Renisenb se katkad pitala kako je Henet uvijek uspijevala znati sve o svemu.
Činilo se da je Kameni bio mladi pisar zaposlen kod Imhotepa - sin jednog od Imhotepovih rođaka. Kameni je otkrio određene lažne iskaze - falsificirane knjige - a budući da je stvar sa sobom vukla brojne posljedice i uključivala upravitelje imanja.
Kameniju se najpametnijim učinilo osobno doputovati na jug i izvijestiti svog gospodara o svemu.
Renisenb nije bila osobito zainteresirana. Učinilo joj se mudrim s Kamenijeve strane što je uspio sve to otkriti. Njen otac bit će zadovoljan njime.
Neposredni ishod čitave stvari bio je da je Imho-tep započeo s ubrzanim pripremama za odlazak. Nije planirao otići još dva mjeseca, no što se brže nađe na mjestu događaja, to bolje.
Pozvano je čitavo kućanstvo, pa su im odrecitirane nebrojene upute i preporuke.
Trebalo je učiniti ovo i ono. Vahmose nipošto nije smio učiniti ovo i ono. Sobek je u nekoj drugoj stvari trebao postupati s najvećom razboritošću. Sve je to, pomislila je Renisenb, zvučalo vrlo poznato. Vahmose je pažljivo slušao oca, dok se Sobek držao mrzovoljno. Hori je, kao i obično, bio smiren i učinkovit. Ipvjevi zahtjevi i salijetanja odbačeni su s više oštrine nego inače.
„Premlad si da bi imao odvojen prihod. Slušaj Vahmosea. On zna moje želje i zapovjedi." Imhotep je položio svom najstarijem sinu ruku na rame. „Imam povjerenja u tebe, Vahmose. Kad se vratim, ponovo ćemo razgovarati o partnerstvu."
Vahmose je brzo pocrvenio od zadovoljstva. Uspravio se malo više nego inače.
Imhotep je nastavio:
„Samo se pobrini da za mog odsustva sve teče kako treba. Pobrini se da se prema mojoj priležnici svi lijepo ponašaju - i da se prema njoj odnose s dužnom čašću i poštovanjem. Nju povjeravam tebi. Tvoj zadatak je kontrolirati ponašanje žena u ovom kućanstvu. Pobrini se da Satipy obuzda svoj jezik. Također se pobrini da Sobek prenese odgovarajuće upute Kait. Renisenb se također prema Nofret mora odnositi s poštovanjem. Nadalje, neću trpjeti da se itko ponaša neljubazno prema našoj dobroj Henet. Znam da je žene katkad smatraju zamornom. Već je dugo ovdje i smatra da ima pravo govoriti mnoge stvari koje nisu uvijek dobrodošle.
Lišena je, znam, i ljepote i pameti - ali je vjerna, upamti, i uvijek je bila odana mojim interesima. Neću dopustiti da je se zlostavlja i da se prema njoj odnosi s prijezirom."
„Sve će biti učinjeno kako kažeš", rekao je Vahmose. „No Henet katkad svojim jezikom stvara nevolje."
„Tja! Besmislice! Isto vrijedi za sve žene. Henet nije ništa gora od drugih. Sto se tiče Kamenija, on će ostati ovdje. Još jedan pisar dobro će nam doći, a Kameni može pomagati Horiju. Što se tiče zemlje koju sam dao u najam onoj ženi Vail - "
Imhotep je nastavio do u najsitnije detalje.
Kad je napokon sve bilo spremno za njegov odlazak, Imhotep je najednom osjetio nelagodu. Odveo je Nofret u stranu i neodlučno joj rekao:
„Nofret, jesi li sigurna da želiš ostati ovdje? Zar ne bi ipak bilo najbolje da pođeš sa mnom?"
Nofret je odmahnula glavom i nasmiješila se.
„Nećeš dugo biti odsutan", rekla je.
„Tri mjeseca - možda i četiri. Tko zna?"
„Vidiš - nećeš dugo biti odsutan. Meni će ovdje biti savršeno dobro."
Imhotep je zabrinuto nastavio:
„Zapovijedio sam Vahmoseu - svim svojim sinovima - da se s tobom postupa s najvećim poštovanjem. Oni će biti odgovorni ako se budeš imala na što požaliti!"
„Sigurna sam da će učiniti kao što si im rekao, Imho-tepe." Nofret je zastala, pa dodala: “U koga od ukućana mogu imati apsolutno povjerenje? Tko je uistinu odan tvojim interesima? Ne mislim na članove obitelji."
„Hori - moj dobri Hori? On je u svakom pogledu moja desna ruka - i vrlo razuman i razborit čovjek."
Nofret je polako rekla:
„On i Vahmose su poput braće. Možda - "
„Tu je i Kameni. On je također pisar. Zapovijedit ću mu da ti bude na usluzi. Ako se budeš imala na bilo što požaliti, on će zapisati tvoje riječi svojim perom i poslati tvoju pritužbu meni."
Nofret je kimnula s odobravanjem.
„Dobro si se sjetio. Kameni dolazi sa sjevera. Poznaje mog oca. Na njega neće utjecati obiteljski razlozi."
“I Henet", uzviknuo je Imhotep. „Tu je i Henet."
„Da", rekla je Nofret zamišljeno. „Tu je i Henet. Bi li htio odmah razgovarati s njom - preda mnom?"
„Izvrstan plan."
Poslali su po Henet, koja je stigla sa svojom uobičajenom puzavom gorljivošću.
Bila je puna jadikovki zbog Imhotepova odlaska. Imhotep ju je osorno prekinuo.
„Da, da, dobra moja Henet - ali tako mora biti. Ja sam čovjek koji rijetko kad može računati na imalo mira ili odmora. Neprestano moram crnčiti za svoju obitelj - iako oni to katkad slabo cijene. A sad želim s tobom vrlo ozbiljno porazgovarati. Voliš me vjerno i odano, znam - mogu ti povjeriti jedan zadatak od povjerenja. Čuvaj Nofret ona mi je veoma draga."
„Što god je drago tebi, gospodaru, drago je i meni", izjavila je Henet gorljivo.
„Vrlo dobro. Dakle, bit ćeš u službi njenih interesa?"
Henet se okrenula Nofret, koja ju je promatrala ispod spuštenih vjeđa.
„Previše si lijepa, Nofret", rekla je. „U tome je problem. To je razlog zašto su drugi ljubomorni - ali ja ću se brinuti za tebe - upozorit ću te na sve što budu činili i govorili. Možeš računati na mene!"
Uslijedila je stanka dok su se pogledi dviju žena susretali.
„Možeš računati na mene", ponovila je Henet.
Nofretine usne polako su se razvukle u osmijeh - prilično neobičan osmijeh.
„Da", rekla je. „Razumijem te, Henet. Mislim da mogu računati na tebe.", Imhotep je bučno pročistio grlo.
“U tom slučaju, mislim da je sve dogovoreno - da - sve je kako treba biti.
Organizacija mi je oduvijek bila jedna od jačih strana."
Začuo se suhi hihot i Imhotep se naglo okrenuo kako bi ugledao svoju majku kako stoji na ulazu u prostoriju. Održavala se na nogama uz pomoć štapa i djelovala isušenije i zlobnije nego ikad.
„Kakvog krasnog sina imam!" primijetila je.
„Ne smijem gubiti vrijeme - moram Horiju dati neke važne upute - " Važno si mrmljajući u bradu, Imhotep se okrenuo i požurio napustiti prostoriju. Uspio je izbjeći majčin pogled.
Esa je zapovjednički kimnula Henet - a Henet je poslušno kliznula iz prostorije.
Nofret je ustala. Ona i Esa stale su jedna nasuprot drugoj, gledajući se licem u lice.
Esa je rekla: „Dakle, moj sin te ostavlja za sobom? Bolje bi ti bilo da pođeš s njim, Nofret."

„On želi da ostanem ovdje."
Nofretin glas bio je tih i pokoran. Esa se oglasila kreštavim hihotom.
„Slabo bi mu to koristilo da ti želiš otići! A zašto ne želiš ići? Ne razumijem te.
Što te ovdje privlači? Ti si djevojka koja je život provela u gradovima - možda i putovala.
Zašto odabireš monotoniju svakodnevnog života ovdje - među ljudima kojima - da budem iskrena - nisi draga - kojima se nimalo ne sviđaš?"
„Dakle, nisam ti draga?"
Esa je odmahnula glavom.
„Ne - nije tako. Stara sam i iako mi je vid veoma slab, još uvijek sam u stanju prepoznati ljepotu i uživati u njoj. Prelijepa si, Nofret, i pogled na tebe godi mojim starim očima. Baš zbog tvoje ljepote želim ti dobro. Upozoravam te. Pođi na sjever s mojim sinom."
Nofret je još jednom ponovila: „On želi da ostanem ovdje."
Njezin pokorni ton sad je definitivno bio začinjen porugom. Esa je oštro rekla:
„Imaš razlog zbog kojeg ostaješ ovdje. O čemu se radi, pitam se? Vrlo dobro, sama snosiš krivicu. No budi oprezna. Ponašaj se razborito. I nikome ne vjeruj."
Naglo se okrenula i izišla. Nofret je stajala posve nepomično. Vrlo polako njene su se usne izvile u podrugljivi, mačji osmijeh.

2. Zima
Prvi mjesec zime - Dan četvrti
Renisenb je prešlo u naviku odlaziti do Grobnice gotovo svakog dana. Katkad bi Vahmose i Hori bili ondje zajedno, katkad bi ondje zatekla samo Horija, a katkad ne bi bilo nikoga - no Renisentfje uvijek bila svjesna neobičnog olakšanja i spokoja - gotovo kao da je pobjegla od svih muka i nevolja ovog svijeta. Najdraže joj je bilo zateći Horija ondje samog. Bilo je nečeg u njegovoj ozbiljnosti, njegovom prihvaćanju njezinog dolaska bez trunke znatiželje, što je u njoj izazivalo neobičan osjećaj zadovoljstva. Sjedila bi u hladovini koju je bacala kamena izba, jednog koljena podignutog i ruku ovijenih oko njega, i zurila preko zelenog pojasa obrađenog zemljišta do mjesta na kojem je Nil tvorio blijedoplavu svjetlucavu prugu i onkraj njega u daljinu gdje su se nijanse svijetlosmeđe i ružičaste mutno pretapale jedna u drugu.
Prvi put je došla onamo prije nekoliko mjeseci obuzeta iznenadnom željom da pobjegne od svijeta nametljive ženstvenosti. Željela je spokoj i društvo - i ondje ih je i pronašla. Želja za bijegom još uvijek ju je pratila, ali to više nije bila puka odbojnost prema napetostima u kućanstvu. Pretvorila se u nešto određenije, nešto što ju je plašilo.
Jednog dana rekla je Horiju: „Bojim se..."„Zašto se bojiš, Renisenb?" Hori ju je ozbiljno proučavao.
Renisenb je na trenutak ili dva razmislila o tome. Potom je polako rekla:
„Sjećaš li se kako si mi jednom rekao da postoje dva zla - jedno koje dolazi izvana i jedno koje dolazi iznutra?"
„Da, sjećam se."
„Govorio si, tako si kasnije rekao, o bolestima koje napadaju voće i usjeve, no razmišljala sam - isto vrijedi i za ljude".
Hori je polako kimnuo.
„Dakle, shvatila si to... Da, u pravu si, Renisenb."
Renisenb je naglo rekla:
„Događa se upravo sad - ondje dolje u kući. Zlo je došlo - izvana! A znam i tko ga je donio. Nofret."
Hori je polako rekao:
„Doista tako misliš?"
Renisenb je žučljivo kimnula.
„Da, da, znam o čemu govorim. Slušaj, Hori, kad sam došla ovamo k tebi i rekla ti kako je sve isto, čak i Kaitine i Satipyine svađe, što je bila istina. Ali te svađe, Hori, nisu bile prave svađe. Hoću reći, Satipy i Kait su uživale u njima - tako su si kratile vrijeme - nijedna od njih dvije prema onoj drugoj nije osjećala istinsku ljutnju! Ali sad je drugačije. Sad ne govore samo stvari koje su nepristojne i neugodne - govore stvari kojima žele zadati bol - i kad vide da su nečim izazvale bol, drago im je! To je užasno, Hori - užasno! Jučer je Satipy bila toliko ljuta da je zabola dugu zlatnu iglu u Kaitinu ruku - a prije dan-dva Kait je ispustila tešku bakrenu tavu punu ključale masti na Satipynu nogu. I svugdje je isto - Satipy bjesni na Vahmosea do dugo u noć - svi je čujemo. Vahmose izgleda bolesno, umorno i progonjeno. A Sobek odlazi u selo, potuca se ondje sa ženama, vraća se pijan i viče i hvališe se kako je pametan!"
„Nešto od toga je istina, znam", rekao je Hori polako. „Ali zašto za to kriviš Nofret?"
„Jer je sve to njezino djelo! Uvijek nešto što ona kaže - male stvari - domišljate stvari- započnu sve. Ona je poput štapa kojim podbadaš volove. Pametna je, također, jer uvijek zna točno što treba reći. Katkad mislim da joj Henet govori.."
„Da", rekao je Hori zamišljeno. „To je vrlo lako moguće."
Renisenb se stresla.
„Ne volim Henet. Mrzim način na koji se šulja uokolo. Toliko je odana svima nama, a opet nitko od nas ne želi njezinu odanost. Kako ju je moja majka mogla dovesti ovamo i toliko je voljeti?"
„To znamo samo iz Henetinih priča", rekao je Hori suho.
„Zašto Henet toliko voli Nofret, slijedi je posvuda, šapće joj i puže pred njom?
Oh, Hori, kažem ti da se bojiml Mrzim Nofret! Željela bih da ode. Prelijepa je, okrutna i zla!"
„Kakvo si ti dijete, Renisenb." Potom je Hori tiho dodao: „Nofret upravo dolazi ovamo." Renisenb je okrenula glavu. Zajedno su promatrali Nofret kako se polako uspinje strmim puteljkom koji je bio uklesan u liticu. Smiješila se samoj sebi i ispod glasa si u bradu mrmljala neku pjesmicu.
Kad je stigla do mjesta na kojem su sjedili Hori i Renisenb, ogledala se oko sebe i nasmiješila. Bio je to smiješak koji je pokazivao zabavljenost i znatiželju.
„Dakle, ovamo se svaki dan iskradaš, Renisenb."
Renisenb joj nije odgovorila. Osjećala se Ijutito i poraženo poput djeteta čije je skrovište otkriveno.
Nofret se ponovo ogledala oko sebe.
“A ovo je slavna Grobnica?"
„Baš kao što si rekla, Nofret", rekao je Hori.
Pogledala ga je, dok su se njezine mačje usne iskrivile u osmijeh.
„Ne sumnjam da dobro zarađuješ na njoj, Hori. Čujem da si spretan poslovan čovjek."
U njezinom se glasu začuo zloban prizvuk, ali Hori se nije na njega obazirao.
Nastavio se smiješiti svojim tihim, ozbiljnim osmijehom.
„Svi mi dobro zarađujemo na njoj... Na smrti se uvijek dobro zarađuje..."
Nofret se naglo stresla dok se ogledavala oko sebe, očima prelazeći preko žrtvenih stolova, ulaza u svetište i lažnih vrata.
Oštro je povikala:
„Mrzim Smrt!"
„Ne bi je trebala mrziti", rekao je Hori tihim glasom. „Smrt je glavni izvor bogatstva ovdje u Egiptu. Smrt je kupila dragulje koje nosiš, Nofret. Smrt te hrani i oblači."
Ona je zurila u njega.
„Kako to misliš?"
„Mislim da je Imhotep ka-svećenik - posmrtni svećenik - sva njegova zemlja, sva njegova stoka, njegovo drvo, njegov lan, njegov ječam - dio su nadarbine ove Grobnice."
Zastao je, pa zamišljeno nastavio.
„Čudan smo narod mi Egipćani. Volimo život - a ipak tako rano počinjemo kovati planove za smrt. Eto gdje odlazi bogatstvo Egipta - u piramide, u grobnice, u nadarbine uz grobnice."
Nofret je divlje rekla:
„Hoćeš li već jednom prestati govoriti o smrti, Hori? Ne sviđa mi se to!"
„Zato jer si prava Egipćanka - zato jer voliš život, zato jer - katkad - osjećaš sjenu smrti u svojoj neposrednoj blizini.. "
„Prestani!"
Divlje se okrenula prema njemu. Potom je slegnula ramenima, okrenula se i počela se spuštati niz puteljak.
Renisenb je zadovoljno uzdahnula. „Drago mi je što je otišla", rekla je djetinjasto.
„Preplašio si je, Hori."
„Da... Jesam li preplašio i tebe, Renisenb?"
“N-ne." Renisenb je zazvučala pomalo nesigurno. „Istina je što si rekao, samo što nikad prije nisam o tome razmišljala na takav način. Moj otac je posmrtni svećenik."
Hori je rekao s iznenadnim ogorčenjem: „Čitav Egipat opsjednut je smrću! A znaš li zašto, Renisenb? Zato jer su naša tijela obdarena očima, ali naši umovi nisu. Ne možemo si predočiti neki drugi život osim ovog - život poslije smrti. Možemo si zamisliti samo nastavak ovoga što već poznajemo. Nemamo stvarne vjere u boga."
Renisenb je zaprepašteno zurila u njega. „Kako to možeš reći, Hori? Pa mi imamo mnogo, mnogo bogova - toliko mnogo da ih ne bih znala sve nabrojati. Baš smo sinoć svi razgovarali o tome koji su nam bogovi najdraži. Sobek je bio za Sakhmet, a Kait se uvijek moli Meskhantu. Kameni se kune Totom, što je i prirodno, budući da je pisar. Satipy je za Horusa-sokola i također za našeg Mereseera. Vahmo-se kaže kako moramo obožavati Ptaha jer je on stvorio sve stvari. Osobno najviše volim Iziđu. A Henet je za našeg lokalnog boga Amuna.
Kaže kako među svećenicima kruže proročanstva da će Amun jednoga dana biti najveći bog u čitavom Egiptu - pa mu ona prinosi žrtve sada dok je još uvijek samo maleni bog. A tu je i Ra, bog sunca, i Oziris, pred kojim se važu srca umrlih."
Renisenb je zastala jer joj je ponestalo daha. Hori joj se smiješio.
“A u čemu je razlika, Renisenb, između boga i čovjeka?"
Ona se zablenula u njega.
„Bogovi su - oni su čarobni"

“I to je sve?"
„Ne znam što želiš reći, Hori."
„Želim reći da tebi bog predstavlja samo muškarca ili ženu koji imaju sposobnost činiti određene stvari koje obični muškarci i žene ne mogu činiti."
„Govoriš tako čudne stvari! Uopće te ne razumijem."
Zagledala se u njega zbunjenim izrazom lica - potom je pogledala preko doline i nešto drugo joj je zapelo za oko.
„Vidi", uzviknula je, „Nofret razgovara sa Sobekom. Smije se. Oh - " najednom je naglo uvukla dah - „ne, nije ništa. Na trenutak mi se učinilo da će je Sobek udariti.
Ona se vraća natrag prema kući, a on dolazi ovamo."
Sobek je ubrzo stigao, raspoloženja nalik na olujni oblak.
„Tu ženu treba baciti krokodilima!" povikao je. „Moj je otac postupio kao veća budala nego inače kad je nju uzeo za priležnicu!"
„Što ti je rekla?" upitao je Hori radoznalo.
„Vrijeđala me kao i obično! Pitala me je li mi moj otac opet povjerio prodaju drva.
Ima jezik poput guje. Najradije bih je ubio."
Načinio je nekoliko koraka po platformi, podignuo neki kamen, pa ga zavitlao dolje u dolinu. Činilo se da mu je zvuk koji je kamen proizveo udarivši u liticu godio.
Podignuo je još veći kamen, ali je odmah odskočio unatrag kad je zmija koja je ležala sklupčana pod kamenom podignula glavu. Uzdigla jeje u zrak, sikćući, i Renisenb je shvatila kako se radilo o kobri.
Zgrabivši neki teški štap, Sobek se divljački okomio na zmiju. Dobro odmjeren udarac slomio joj je kralježnicu, no Sobek ju je nastavio udarati, zabačene glave, dok su mu se oči iskrile. Ispod daha je ponavljao jednu jedinu riječ koju je Renisenb samo napola čula i koju nije uspjela prepoznati.
Povikala je: „Prestani, Sobek, prestani - mrtva je!"
Sobek je zastao, pa odbacio štap dalje od sebe i nasmijao se.
„Jedna otrovna zmija manje na ovom svijetu."
Ponovo se nasmijao, opet dobro raspoložen, pa se udaljio niz puteljak.
Renisenb je tihim glasom rekla: „Mislim da Sobek - voli ubijati!"
„Da."
U toj riječi nije bilo sadržano nimalo iznenađenja. Hori je samo potvrdio činjenicu koja mu je očigledno bila već dobro poznata. Renisenb se okrenula i zapiljila u njega.
Rekla je:
„Zmije su opasne - ali kako je prelijepa bila ta zmija..."
Zurila je u zmijino slomljeno, izvitopereno tijelo. Iz nekog nepoznatog razloga osjetila je tugu u srcu.
Hori je sanjivo rekao:
„Sjećam se jedne zgode dok smo svi bili mala djeca - Sobek je napao Vahmosea.
Vahmose je bio godinu dana stariji, no Sobek je bio jači i veći. U ruci je držao kamen i njime je udarao Vahmosea po glavi. Tvoja majka je dotrčala i razdvojila ih. Sjećam se kako je stajala i gledala u Vahmosea - i kako je povikala: 'Ne smiješ činiti takve stvari, Sobek! To je opasno! Kažem ti, opasno je!'" Zastao je, pa nastavio: „Bila je vrlo lijepa... Tako mi se učinilo kao djetetu. Ti si nalik njoj, Renisenb."
„Jesam li?" Renisenb je osjetila zadovoljstvo - toplinu. Potom je upitala:
„Je li Vahmose bio gadno ozlijeđen?"
„Ne, ozljede nisu bile tako strašne kakvima su se činile. No Sobek je sljedećeg dana bio vrlo bolestan. Možda mu je naškodilo nešto što je pojeo, no tvoja majka je rekla da mu je to od bijesa i vrelog sunca - bilo je to usred ljeta."
„Sobek ima groznu narav", rekla je Renisenb zamišljeno.
Ponovo je pogledala mrtvu zmiju i uz drhtaj odvratila pogled.
Kad se Renisenb vratila u kuću, Kameni je sjedio na prednjem trijemu sa svitkom papirusa. Pjevao je i Renisenb je na trenutak zastala kako bi poslušala riječi.
"Poći ću u Memfis", pjevao je Kameni.
"Poći ću Ptahu, gospodaru istine.
Reći ću Ptahu: 'Daj mi večeras moju sestru'.
Rijeka je vino, Ptah je trava u njoj,
Sekhmet je lotus u njoj,
Earitje njegov pupoljak,
a Nefertum njegov cvijet.
Reći ću Ptahu: 'Daj mi večeras moju sestru.
U njezinoj ljepoti sviće zora.
Memfis je zdjela ljubavnih jabuka pred njenim licem..."'
Podignuo je pogled i nasmiješio se Renisenb.
„Sviđa li ti se moja pjesma, Renisenb?"
„Kakva je to pjesma?"
„Ljubavna pjesma iz Memfisa."
Nije skidao pogleda s nje dok je tihim glasom nastavljao pjevati: Njezine su ruke pune grana avokada, njezina je kosa teška od pomada.
Ona je poput princeze Gospodara Dviju zemalja.
Renisenbino lice oblilo je rumenilo. Brzo je produžila u kuću i gotovo se sudarila s Nofret.
„Zašto se toliko žuriš, Renisenb?" Nofretin glas imao je oštar prizvuk.
Renisenb ju je pogledala s blagim iznenađenjem. Nofret se nije smiješila. Lice joj je djelovalo natmureno i napeto i Renisenb je primijetila kako su joj prsti bili zgrčeni u šake.
„Žao mi je, Nofret, nisam te vidjela. Ovdje je mračno kad čovjek uđe izvana sa svjetlosti."
„Da, ovdje je mračno..." Nofret je na trenutak zastala. „Vani bi bilo mnogo ugodnije - na trijemu - slušajući Kamenijevu pjesmu. Kameni vrlo lijepo pjeva, zar ne?"
„Da - da, sigurna sam da je tako."
“A ipak nisi ostala i poslušala ga? Kameni će biti razočaran."
Renisenbini obrazi ponovo su se zažarili. Nofretin hladni, podrugljivi pogled izazivao je u njoj nelagodu.
„Zar ne voliš ljubavne pjesme, Renisenb?"
„Što tebe briga, Nofret, što ja volim ili ne volim?"
„Dakle, male mačkice imaju i pandže."
„Kako to misliš?" Nofret se nasmijala. „Nisi tako glupa kao što izgledaš, Renisenb.
Dakle, smatraš Kamenija zgodnim? Pa, to će mu bez sumnje biti drago."
„Smatram tebe nepodnošljivo odbojnom", rekla je Renisenb strastveno.

Potrčala je pokraj Nofret prema stražnjem dijelu kuće. Iza sebe je začula djevojčin posprdni smijeh. Ali kroz taj smijeh u njezinom je umu jasno odjekivalo sjećanje na Kamenijev glas i pjesmu koju je pjevao ne skidajući pogleda s njenog lica...
Te je noći Renisenb usnula san. Bila je s Khayjem i zajedno s njim plovila Podzemnim svijetom u Barci mrtvih. Khay je stajao na pramcu lađe - mogla je vidjeti samo njegov zatiljak. Potom, kad su se približili izlasku sunca, Khay je okrenuo glavu i Renisenb je shvatila kako to uopće nije bio Khay, već Kameni. U isto vrijeme krma lađe, izrezbarena u obliku zmijske glave, počela se izvijati.
Pretvorila se u živu zmiju i Renisenb je pomislila:
„To je zmija koja izlazi iz grobnica i proždire duše umrlih." Bila je paralizirana od straha. Tad je vidjela da je zmija imala Nofretino lice i probudila se vrišteći:
„Nofret-Nofret..."
Nije zapravo vrisnula - sve se to dogodilo u snu. Ležala je nepomično dok joj je srce divlje udaralo i uvjeravala samu sebe da ništa od toga nije bilo stvarno. Tad je najednom pomislila:
„To je Sobek govorio dok je jučer ubijao onu zmiju. Govorio je: 'Nofret...'
Prvi mjesec zime - Dan peti
Renisenb je nakon svog sna provela nemirnu noć. Nakon njega uspijevala bi zaspati tek na trenutak, a pred jutro više uopće nije spavala. Bila je opsjednuta neobjašnjivim osjećajem da se sprema neko zlo.
Rano je ustala i izišla iz kuće. Koraci su je odveli, kao što je to često bio slučaj, na obalu Nila. Ribari su već bili na vodi, a jedna velika barka veslala je snažnim zamasima prema Tebi. Bilo je i drugih lađa čija su jedra lepetala kad bi ih zahvatili slabi naleti vjetra.
Nešto se preokrenulo u Renisenbinu srcu; uskomešala se želja kojoj nije znala ime. Pomislila je:
„Osjećam - Osjećam - " Ali zapravo nije znala objasniti što je osjećala! To jest, nije znala naći riječi kojima bi opisala taj osjećaj. Pomislila je:
„Želim - ali što to želim?" Je li željela Khayja? Khay je bio mrtav i više se neće vratiti. Rekla je samoj sebi:
„Više neću razmišljati o Khayju. Kakva korist od toga? Sve je to ionako gotovo."
Potom je primijetila još jedan lik koji je stajao na obali i gledao za barkom koja se uputila prema Tebi i nešto u vezi s tim likom - neki osjećaj koji je odavao samom svojom nepokretnošću - upao je Renisenb u oči upravo u trenutku kad je u liku prepoznala Nofret.
Nofret kako zuri u Nil. Nofret - samu. Nofret kako razmišlja o - čemu?
Iznenadivši samu sebe, Renisenb je najednom shvatila koliko su malo svi oni znali o Nofret. Prihvatili su je kao neprijatelja - kao stranca - a da nisu pokazali ni najmanje zanimanje ili znatiželju prema njezinom životu i okruženju iz kojeg je došla. Mora da je za Nofret vrlo tužno biti ovdje posve sama, bez ijednog prijatelja, okružena samo ljudima koji je ne vole, pomislila je odjedanput Renisenb.
Polako se uputila prema naprijed sve dok se nije zaustavila pokraj Nofret.
Nofret je na trenutak okrenula glavu prema njoj, pa se ponovo okrenula Nilu i nastavila ga proučavati. Na licu joj se nije mogao iščitati nikakav izraz. Renisenb je bojažljivo rekla:
„Jutros na rijeci ima mnogo brodova."
„Da."
Renisenb je nastavila, rukovodeći se nekim neobjašnjivim nagonom da uspostavi prijateljski razgovor s Nofret:
„Je li mjesto odakle si došla imalo nalik ovome?" Nofret se nasmijala kratkim, prilično ogorčenim smijehom.
„Ne, uopće nije. Moj otac je trgovac u Metnfisu. U Memfisu je veselo i zabavno.
Ima glazbe, pjesme i plesa. Moj otac mnogo putuje. Bila sam s njim u Siriji - u Biblosu onkraj Gazelina nosa. Bila sam s njim na velikom brodu na beskrajnim morima."
Govorila je sa živošću i ponosom. Renisenb je stajala posve nepomično i ravnodušno, ali s rastućim zanimanjem i razumijevanjem.
„Mora da ti je ovdje strašno dosadno", reče polako.
Nofret se nestrpljivo nasmijala.
„Ovdje je mrtvo - mrtvo - nema ničeg osim oranja i sijanja i žetve i paše - i razgovora o usjevima - i natezanja oko cijene lana."
Renisenb se još uvijek hrvala s nepoznatim mislima dok je postrance promatrala Nofret. Odjednom kao da je iz djevojke koja je stajala pored nje izbio golemi val ljutnje, jada i očajanja, gotovo kao da se radilo o nečem fizičkom. Renisenb je pomislila:
„Mlada je poput mene - mlađa. A ipak je priležnica tom starcu, tom sitničavom, ljubaznom, no prilično smiješnom starcu, mom ocu.."
Što je ona, Renisenb, znala o Nofret? Apsolutno ništa. Što je ono Hori jučer rekao kad je ona povikala:
„Prelijepa je, okrutna i zla!"
„Kakvo si ti dijete, Renisenb."
To je rekao. Renisenb je sad znala što je time mislio. Njezine riječi nisu značile ništa - čovjek nije mogao tako olako donositi sudove o drugom ljudskom biću.
Kakva je tuga, kakva gorčina, kakav očaj ležao iza Nofretina okrutna osmijeha?
Što je Renisenb ili bilo tko drugi od njih učinio da pruži Nofret dobrodošlicu?
Renisenb je rekla, mucavo i djetinjasto:
„Mrziš nas sve - i jasno mi je zašto - nismo bili ljubazni - ali sad - još nije prekasno. Zar ne bismo ti i ja, Nofret, mogle jedna drugoj biti poput sestara?
Daleko si od svega što poznaješ - sama si - zar ti ne bih ja mogla pomoći?"
Njezine riječi pretopile su se u tišinu. Nofret se polako okrenula. Na trenutak ili dva njezino je lice ostalo bezizražajno - a njezin pogled, učinilo se Renisenb, na trenutak je čak omekšao. U tom ranojutamjem spokoju, s njegovom neobičnom jasnoćom i mirom, učinilo se kao da je Nofret oklijevala - kao da su Renisenbine riječi u njoj dotakle neko posljednje uporište neodlučnosti. Bio je to neobičan trenutak, trenutak kojeg će se Renisenb poslije sjećati...
Potom se Nofretin izraz lica postupno promijenio. Postao je strašno zloban, a oči kao da su joj gorjele. Renisenb je ustuknula korak pred navalom bijesa, mržnje i zlobe u njenim očima. Nofret je rekla tihim, ljutitim glasom:
„Odlazi! Ništa ne želim od tebe. Glupe budale, eto što ste, svi do posljednjeg..."
Na trenutak je zastala, pa se oktenula na peti i energično se uputila natrag prema kući. Renisenb ju je polako slijedila. Neobično, no Nofretine riječi nisu je razljutile. Otvorile su pred njezinim očima crni bezdan mržnje i očaja - nečega što nikad nije iskusila, što joj je bilo posve nepoznato i što je u njezinom umu izazivalo samo zbunjenu, neodređenu pomisao na to kako je to užasan osjećaj morao biti.
U trenutku kad je Nofret prošla vratnice i uputila se preko dvorišta, jedno od Kaitine djece presjeklo joj je put trčeći za loptom. Nofret je odgurnula dijete s puta bijesnim zamahom koji je djevojčicu odbacio na zemlju. Dijete je diglo galamu, a Renisenb joj je pritrčala i podignula je, prijekorno rekavši:
„Nisi to smjela učiniti, Nofret. Pogledaj, ozlijedila si je. Porezala si je bradu."
Nofret se kreštavo nasmijala.
„Dakle, sad bih trebala paziti da ne povrijedim koje od te razmažene deriščadi?
Zašto bih? Paze li njihove majke da ne povrijede moje osjećaje?"
Kait je istrčala iz kuće na zvuk plača svog djeteta. Pritrčala je djevojčici i pregledala joj ozlijeđeno lice. Potom se okrenula Nofret.
„Vraže i gujo! Zlobo! Čekaj pa ćeš vidjeti što ćemo mi učiniti tebi." Svom snagom udarila je Nofret u lice. Renisenb je ispustila krik i uhvatila joj ruku prije nego što je uspjela ponoviti udarac.
„Kait - Kait - ne smiješ to činiti."
„Tko to kaže? Pusti Nofret da se sama brine za sebe. Uostalom, ona je ovdje samo jedna od mnogih."
Nofret je stajala posve nepomično. Crveni otisak Kaitine ruke sasvim se jasno vidio na njenom obrazu. Iz kuta oka, gdje joj je narukvica koju je Kait nosila oko ruke zarežala kožu, niz lice joj je tekao maleni potočić krvi.
No Renisenb je zbunio Nofretin izraz lica - zbunio i preplašio. Nofret nije pokazivala nikakve znakove bijesa. Umjesto toga oči su joj imale neobično veseo izraz, a njezine usne još jednom su se izvile u svoj zadovoljni mačji osmijeh.
„Hvala ti, Kait", rekla je. Potom je pošla u kuću.
Tiho pjevušeći ispod glasa, spuštenih vjeđa, Nofret je pozvala Henet. Henet je odmah dotrčala, zastala, ispustila krik.
Nofret ju je prekinula usred njenih krikova.
„Pođi po Kamenija. Reci mu da ponese svoja pera, tintu i papirus. Moramo gospodaru napisati pismo."
Henet nije skidala pogleda s Nofretina obraza.
„Gospodaru... Razumijem.."
Potom je upitala: „Tko je to učinio?"
„Kait." Nofret se blago nasmiješila, kao da se prisjetila kakve ugodne uspomene.

Henet je odmahnula glavom i pucnula jezikom.
„Sve je ovo vrlo loše - vrlo loše... Gospodar svakako mora doznati."
Dobacila je Nofret brzi pogled postrance.
„Da, Imhotep svakako mora doznati." Nofret je glatko rekla:
„Henet, ti i ja isto razmišljamo... I ja sam pomislila da bismo tako trebali učiniti."
S kraja svog lanenog ogrtača otkvačila je ametist umetnut u zlato i položila ga u ženinu ruku.
„Ja i ti, Henet, brinemo o Imhotepovoj istinskoj dobrobiti."
„Ovo je predobro za mene, Nofret... Previše si velikodušna... Tako krasan komad nakita."
„Imhotep i ja cijenimo vjernost." Sa Nofret se još uvijek smiješila suženih mačjih očiju.
„Pođi po Kamenija", rekla je. „I vrati se s njim. Ti i on oboje ste svjedoci onoga što se dogodilo."
Kameni se odazvao pozivu pomalo nevoljko, nabrana čela. Nofret mu se zapovjednički obratila:
„Sjećaš li se uputa koje ti je dao Imhotep prije nego što je otišao?"
„Da", rekao je Kameni.
„Došlo je vrijeme", rekla je Nofret.
„Sjedni, uzmi tintu i piši što ti budem govorila."
Kad je Kameni i nakon toga još uvijek oklijevao, nestrpljivo je rekla:
„Napisat ćeš ono što si vidio vlastitim očima i čuo vlastitim ušima - a Henet će potvrditi sve što budem rekla. Pismo mora biti poslano u potpunoj tajnosti i najvećom brzinom."
Kameni je polako rekao: „Ne sviđa mi se - " Nofret se obrecnula na njega:
„Na Renisenb nemam nikakvih pritužbi. Renisenb je meka, slaba i glupa, no nije mi pokušala učiniti ništa nažao. Jesi li sad zadovoljan?
"Kamenijevi brončani obrazi poprimili su dublju nijansu.
„Nisam na to mislio –
"Nofret je glatko rekla: „Mislim da jesi... A sad hajde - ispuni svoj zadatak - piši."
„Da, piši", rekla je Henet. „Sve me ovo tako uznemirilo - užasno uznemirilo.
Svakako moramo Imhotepa obavijestiti o tome. On mora doznati. Koliko god nešto neugodno bilo, čovjek mora obaviti svoju dužnost. Uvijek sam tako mislila."
Nofret se tiho nasmijala.
„Sigurna sam da je tako, Henet. I obavit ćeš svoju dužnost! Kameni će obaviti svoj zadatak. A ja - ja ću obaviti nešto što mi pričinja zadovoljstvo..."
Ali Kameni je još uvijek oklijevao. Lice mu je bilo natmureno - gotovo ljutito.
„Ne sviđa mi se ovo", rekao je. „Nofret, bolje bi bilo da malo razmisliš."
„Usuđuješ se takvo što reći meni."
Kameni je pocrvenio začuvši ton njena glasa. Njegov pogled izbjegavao je njezin, no lice mu je još uvijek imalo isti natmureni izraz.
„Budi oprezan, Kameni", rekla je Nofret glatko.
„Ja imam velik utjecaj na Imhotepa. On sluša sve što kažem - zasad je bio zadovoljan tobom –
"Značajno je zastala.
„Prijetiš li mi, Nofret?" upitao je Kameni Ijutito.
„Možda." Trenutak ili dva ljutito je zurio u nju, a potom je sagnuo glavu.
„Učinit ću što tražiš, Nofret, no mislim - da, mislim, - da ćeš požaliti."
„Prijetiš li ti to meni, Kameni?"
„Upozoravam te..."
Drugi mjesec zime - Dan deseti
Prolazio je dan za danom i Renisenb se katkad činilo da živi u snu. Više se nije stidljivo pokušavala sprijateljiti s Nofret. Sad se bojala Nofret. U njoj je bilo nečega što nije mogla razumjeti. Nakon scene koja se onog dana odigrala u dvorištu, Nofret se promijenila. Iz nje je zračilo neko samozadovoljstvo, neka radost, koju Renisenb nije mogla pojmiti. Katkad joj se činilo da je bila strašno pogriješila kad je Nofret zamišljala duboko nesretnom. Činilo se kao da je Nofret bila zadovoljna sobom, svojim životom i svojom okolinom. A ipak, njezina okolina se sasvim sigurno zapravo promijenila na gore.
U danima nakon Imhotepova odlaska, činilo se Renisenb, Nofret je namjerno sijala sjeme razdora među različitim članovima Imhotepove obitelji. A sad je ista ta obitelj složno zbila redove protiv uljeza.
Između Satipy i Kait više nije bilo nesuglasica - Satipy više nije bjesnjela na nesretnog Vahmosea. Sobek se doimao tišini i manje se hvalisao. Ipy više nije bilo toliko drzak i neuljudan prema svojoj starijoj braći. Činilo se da je u obitelji vladao novopronađeni sklad, ali ipak taj sklad nije umirio Renisenb - jer ga je pratila neobična, ustrajna mržnja prema Nofret.
Dvije žene, Satipy i Kait, više se nisu svađale s njom - izbjegavale su je. Nikad nisu razgovarale s njom, a kad bi im prišla, odmah bi skupile svu djecu i udaljile se. U isto vrijeme počele su se događati čudne, iritantne male nezgode.
Nofretina lanena haljina uništena je previše zagrijanim glačalom - po jednoj drugoj haljini netko je slučajno prolio boju.
Katkad bi se oštro trnje nekim čudom našlo u njezinoj odjeći - ili bi pokraj njezinog kreveta bio pronađen škorpion. Hrana koja bi joj bila poslužena bila bi prezačinjena - ili ne bi uopće bila začinjena.
Jednog dana u njezinom komadu kruha osvanuo je mrtav miš... Bio je to tihi, sitni progon koji nije jenjavao - ništa otvoreno, ništa u što bi se moglo uprijeti prstom - u biti se radilo o ženskom ratu. Onda je jednog dana stara Esa poslala po Satipy, Kait i Renisenb.
Henet je već bila ondje, odmahujući glavom i trljajući ruke u pozadini.
„Ha!" rekla je Esa, zirkajući u njih sa svojim uobičajenim ironičnim izrazom lica.
„Dakle, evo mojih mudrih unuka. Što mislite da radite, svi vi? Kakve su to priče o uništenoj Nofretinoj haljini - i nejestivoj hrani koja joj je poslužena?"
Satipy i Kait su se obje nasmiješile. Nisu to bili ugodni osmijesi. Satipy je rekla:
„Je li se Nofret požalila?"
„Ne", odgovorila je Esa. Odgurnula je periku koju je uvijek nosila, čak i u kući, jednom rukom malo u stranu.
„Ne, Nofret se nije požalila. To je ono što me brine."
„Mene ne brine", rekla je Satipy zabacivši svoju naočitu glavu unatrag.
„Zato jer si budala", prasnula je Esa.
„Nofret ima dvostruko više pameti nego bilo koja od vas tri."
„To ćemo još vidjeti", rekla je Satipy. Djelovala je dobro raspoloženo i zadovoljno samom sobom.
„Što ste to svi naumili?" upitala je Esa. Satipyino se lice uozbiljilo.
„Ti si stara žena, Esa. Ne govorim ti to iz nedostatka poštovanja - samo želim reći kako ti neke stvari više nisu važne kao što su važne nama koje imamo muževe i malu djecu. Odlučile smo stvar uzeti u vlastite ruke - imamo vlastite načine da se obračunamo sa ženom koja nam se ne sviđa i koju ne želimo prihvatiti."
„Krasne riječi", rekla je Esa. „Krasne riječi."
Zahihotala je.
„Ljepše nego što se može čuti od robinjica nad mlinskim kamenom."

„Istinita i mudra izreka", uzdahnula je Henet iz pozadine. Esa se okrenula prema njoj.
„Reci, Henet, što Nofret kaže na sve ovo što se zbiva? Ti bi to trebala znati - vječito je dvoriš."
„Kao što mi je Imhotep zapovijedio. Tu zadaću nalazim odbojnom, dakako - no moram činiti kako mi gospodar naredi. Ne mislite valjda da želim - "
Esa je prekinula njezinu cendravu litaniju:
„Znamo sve o tebi, Henet. Uvijek odana - i rijetko za to dobivaš zahvalnost kakvu zaslužuješ. Što Nofret kaže na sve ovo? To sam te pitala."
Henet je odmahnula glavom. „Ne govori ništa. Samo se - smiješi."
„Upravo tako." Esa je izvadila komad voća iz zdjele koja joj je stajala pokraj lakta, pregledala ga i strpala u usta. Potom je rekla s iznenadnom zlobnom gorčinom:
„Vi ste budale, svi vi. Nofret je ta koja ima moć, a ne vi. Plešete, u stvari, kako ona svira. Usudila bih se zakleti da je ona čak i zadovoljna vašim postupcima."
Satipy je oštro rekla:
„Besmislice. Nofret nema nikog tko bi bio na njezinoj strani. Kakvu ona moć može imati?"
Esa joj je tmurno odgovorila:
„Moć mlade, prelijepe žene udane za starca. Znam o čemu govorim."
Naglo okrenuvši glavu, dodala je:
„Henet zna o čemu govorim!" Henet se trgnula. Uzdahnula je i prekrižila ruke.
„Gospodaru je jako draga - prirodno - da, posve prirodno."
„Pođi u kuhinju", rekla je Esa. „Donesi mi datulja i sirijskog vina - da, i malo meda."
Kad je Henet otišla, starica je rekla:
„Sprema se nekakvo zlo - mogu ga namirisali. Satipy, ti si kolovođa svega ovoga.
Pazi da ne upadneš u Nofretinu zamku dok se budeš smatrala strašno pametnom."
Naslonila se i sklopila oči.
„Upozorila sam vas - a sad idite."
„Nofret ima moć nad nama, kako da ne!" rekla je Satipy zabacivši glavu kad su izišle na jezero.
„Esa je toliko stara da joj na um padaju najčudnije zamisli. Mi smo ti koji Nofret držimo u našoj moći! Nećemo poduzeti ništa protiv nje na što bi se mogla potužiti - ali mislim, da, mislim, da će ubrzo požaliti što je ikad došla ovamo."
„Okrutne ste - okrutne - " povikala je Renisenb.
Satipy je djelovala zabavljeno. „Nemoj se pretvarati da ti je Nofret draga, Renisenb!"
„Ne pretvaram se. Ali ti zvučiš tako - tako osvetoljubivo"
„Mislim na svoju djecu - i Vahmosea! Ja nisam pokorna žena niti osoba koja podnosi uvrede. Imam ambicije. Najveće bi mi zadovoljstvo pričinjalo zakrenuti toj ženi vratom. Nažalost, stvar nije tako jednostavna. Ne smijemo izazvati Imhotepov bijes. Ali mislim - na koncu - da ćemo nešto uspjeti srediti."
Pismo ih je pogodilo kao koplje ribu. Zabezeknuti Vahmose, Sobek i Ipy u tišini su zurili u Horija dok im je čitao riječi sa svitka papirusa.
„Nisam li rekao Vahmoseu da ću ga držati osobno odgovornim ako se mojoj priležnici dogodi ikakvo zlo? Dok svi vi budete živi, ja ću biti protiv vas, a vi ćete biti protiv mene! Više neću živjeti s vama pod istim krovom jer niste poštovali moju priležnicu Nofret! Više nisi sin moje krvi. Ni Sobek ni lpy više nisu sinovi moje krvi. Svaki od vas nanio je zlo mojoj priležnici. To su mi potvrdili Kameni i Henet. Izbacit ću vas iz svoje kuće - svakog od vas! Dosad sam vas uzdržavao - ali odsad vas više neću uzdržavati.
"Hori je zastao, pa nastavio: Ka-svećenik Imhotep obraća se Horiju. Tebe koji si bio odan pitam kako tvoj život, sigurnost i zdravlje? Pozdravi mi moju majku Esu i moju kći Renisenb i pozdravi Henet. Pažljivo se brini za sve moje poslove dok ne dođem k tebi i pobrini se da se pripremi ugovor kojim će moja priležnica Nofret steći udio u mojoj imovini kao moja supruga.
Ni Vahmosea ni Sobeka neću uzeti za partnere niti ću ih uzdržavati i ovim ih se putem odričem jer su mojoj priležnici nanijeli zlo! Pazi da sve bude sigurno dok se ne vratim. Kako je samo zlo kad članovi čovjekovog vlastitog kućanstva nanose zlo njegovoj priležnici. A što se tiče Ipvja, neka bude upozoren. Ako mojoj priležnici nanese i najmanju nepravdu i on će napustiti moju kuću.
"Uslijedila je potpuna tišina, a onda je Sobek ustao u napadu divljeg bijesa.
„Kako se ovo dogodilo? Što je moj otac čuo? Tko mu je prenosio lažne vijesti?
Hoćemo li ovo trpjeti? Moj otac nas ne može samo tako razbaštiniti i svu svoju imovinu dati svojoj priležnici!"
Hori je blago rekao: „Njegov postupak izazvat će govorkanja - i neće biti prihvaćen kao pravilna reakcija - no, pravno gledano, Imhotep ima moć tako postupiti. Svoju imovinu može ostaviti kome god želi."
„Ona ga je začarala - ta crna, podrugljiva guja bacila je na njega neku čaroliju!"
Vahmose je zaprepašteno promrmljao:
„Ovo je nevjerojatno - ovo ne može biti istina."
„Moj otac je poludio - poludio!" uzviknuo je Ipy. „Okrenuo se čak i protiv mene na zapovijed te žene!"
Hori je ozbiljno rekao: „Imhotep će se ubrzo vratiti - tako je rekao. Ali dotad će njegov bijes možda splasnuti; možda ne namjerava doista učiniti kako je rekao."
Začuo se kratak, neugodan smijeh. Satipy je bila ta koja se nasmijala. Stajala je i gledala ih iz vrata koja su vodila u ženske odaje.
„Dakle, to bismo trebali učiniti, zar ne, dični Hori? Čekati i vidjeti!"
Vahmose je polako rekao: „Što drugo možemo učiniti?"
„Što drugo?" Satipy je podignula glas. Vrisnula je:
„Što teče vašim venama, svima vama? Mlijeko? Za Vahmosea znam da nije muškarac! Ali ti, Sobek - zar nemaš nikakva lijeka za ovo zlo? Nož u srce i djevojka nam više neće moći nikako naškoditi."
„Satipy", povikao je Vahmose. „Moj otac nam to nikad ne bi oprostio!"
„Tako ti kažeš. Ali ja ti kažem da mrtva priležnica nije isto što i živa priležnica!
Jednom kad ona umre, njegovo srce vratit će se njegovim sinovima i njihovoj djeci. Osim toga, otkud bi on mogao znati kakoje umrla? Mogli bismo reći da ju je ugrizao škorpion! Svi smo zajedno u ovome, zar ne?"
Vahmose je polako rekao:
„Moj otac bi znao. Henet bi mu rekla." Satipy se histerično nasmijala.
“Oh, kako si mudar, Vahmose! Kako si blag i oprezan, Vahmose! Ti si taj koji bi se trebao brinuti o djeci i obavljati ženske poslove u stražnjem dijelu kuće.
Sakhmet neka mi pomogne! Udana za muškarca koji nije muškarac. A ti, Sobek, bez obzira na sve tvoje hvalisanje, kakvu hrabrost ti posjeduješ, kakvu odlučnost? Kunem vam se Raom, ja sam veći muškarac od vas obojice."
Okrenula se i izišla. Kait, koja je stajala iza nje, istupila je korak naprijed.
Dubokim i potresenim glasom je rekla: „Istina je što Satipy govori! Ona je veći muškarac od vas obojice. Vahmose, Sobek, Ipy - zar ćete sva trojica sjediti ovdje i ne poduzeti ništa? Što je s tvojom djecom, Sobek? Izbačeni iz kuće da umru od gladi! Vrlo dobro, ako ti nećeš ništa poduzeti, ja hoću. Nijedan od vas nije muškarac."
Kad je i ona izišla, Sobek je skočio na noge.
„Tako mi devet bogova Eneade, Kait je u pravu! Čeka nas muški posao - a mi sjedimo ovdje, pričamo i odmahujemo glavama."
Uputio se prema vratima. Hori je povikao za njim:
„Sobek, Sobek, kamo ideš? Što ćeš učiniti?"
Sobek, naočit i ispunjen bijesom, zaurlao je iz dovratka:
„Učinit ću nešto - to je jasno. A u onome što ću učiniti ću i uživati"
Renisenb je izišla na trijem i na trenutak zastala ondje, zasjenivši oči rukom da ih zaštiti od iznenadne svjetlosti. Osjećala se bolesnom, potresenom i ispunjenom bezimenim strahom. Rekla je samoj sebi, mehanički si bez prestanka ponavljajući te riječi u glavi:
„Moram upozoriti Nofret... Moram je upozoriti.."

Iza sebe u kući mogla je čuti muške glasove; Horijev i Vahmoseov koji su se pretapali jedan u drugi, i najviši od svih, jasan i prodoran Ipvjev dječački glas.
“Satipy i Kait su u pravu. U ovoj obitelji nema muškaraca! Ali ja sam muškarac.
Da, muškarac sam u srcu, ako i nisam po godinama. Nofret mi se rugala, smijala mi se; ponašala se prema meni kao prema djetetu. Pokazat ću joj da nisam dijete. Ne bojim se očeva bijesa. Poznajem svog oca. Začaran je - ta je žena bacila na njega neku čaroliju. Ako je uništim, njegovo srce vratit će se meni – meni. Ja sam njegov najdraži sin. Svi vi ponašate se prema meni kao prema djetetu - no vidjet ćete. Da, vidjet ćete!"
Izjurivši iz kuće, sudario se s Renisenb i gotovo je srušio. Ona ga je zgrabila za rukav.
“Ipy, Ipy, kamo si pošao?"
„Pronaći Nofret. Vidjet će ona tko će se meni smijati."
„Pričekaj malo. Moraš se smiriti. Nitko od nas ne smije učiniti ništa prenagljeno."
„Prenagljeno?" Dječak se prijezimo nasmijao. „Ista si kao Vahmose. Razbor!
Oprez! Ništa se ne smije činiti u žurbi! Vahmose je obična stara baba. A Sobek samo zna pričati i hvalisati se. Pusti me, Renisenb."
Istrgnuo je lan svog rukava iz njenog stiska.
„Nofret. Gdje je Nofret?"
Henet, koja je upravo bila izjurila iz kuće, promrmljala je:
„Jao meni, ovo je gadna stvar - vrlo gadna stvar. Što će se dogoditi sa svima nama? Što bi rekla moja draga gospodarica?"
„Gdje je Nofret, Henet?" Renisenb je povikala:
„Nemoj mu reći!", ali Henet je već odgovorila na pitanje: „Izišla je na stražnji ulaz. Dolje prema poljima lana."
Ipy je pojurio natrag u kuću, a Renisenb je prijekorno rekla:
„Nisi mu smjela reći, Henet."
„Ne vjeruješ staroj Henet. Nikad nisi imala povjerenja u mene." Cendravost u njenom glasu postala je izraženija.
„Ali sirota stara Henet zna što čini. Dječaku treba vremena da se ohladi. Nofret neće pronaći na poljima lana." Nacerila se.
„Nofret je ovdje - u paviljonu - s Kamenijem." Pokazala je glavom preko dvorišta.
I dodala naglašavajući:
„S Kamenijem.."
Ali Renisenb se već bila uputila preko dvorišta. Teti je dotrčala iz smjera jezera vukući za sobom svog drvenog lava i Renisenb ju je zgrabila i podignula u naručje.
U trenutku kad je stisnula dijete uza se shvatila je silu koja je tjerala Satipy i Kait da se onako ponašaju. Te žene su se borile za svoju djecu. Teti je ispustila krik nezadovoljstva.
„Ne tako snažno, majko, ne tako snažno. Boli me."
Renisenb je spustila dijete na zemlju i polako se uputila preko dvorišta. Na udaljenoj strani paviljona zajedno su stajali Nofret i Kameni. Okrenuli su se kad im je Renisenb prišla. Renisenb im se obratila brzo i zadihano.
„Nofret, došla sam te upozoriti. Moraš biti oprezna. Moraš se čuvati."
Izraz prijezirne zabavljenosti prešao je preko Nofretina lica.
„Dakle, psi su počeli zavijati?"
„Vrlo su ljuti - učinit će ti nešto nažao."
Nofret je odmahnula glavom.
„Nitko meni ne može učiniti ništa nažao", rekla je s krajnjim samopouzdanjem.
„Kad bi se to dogodilo, tvoj otac bi bio obaviješten o tome - i osvetio bi se. I sami će to shvatiti kad zastanu da malo razmisle."
Nasmijala se. „Kako su samo glupi bili - sa svojim sitnim uvredama i podvalama! A čitavo vrijeme su igrali moju igru."
Renisenb je polako rekla:
„Dakle, čitavo si vrijeme ovo planirala? A ja sam te žalila - mislila kako smo neljubazni prema tebi! Više te ne žalim... Sad mislim, Nofret, da si izopačena. Kad ti kucne čas posljednjeg suda i kad budeš trebala poreći četrdeset i dva grijeha, nećeš moći reći: 'Nisam činila nikakvo zlo.' Niti ćeš moći reći: 'Nisam bila pohlepna.' A tvoje srce, kad ga budu stavili na vagu s perom istine, pretegnut će."
Nofret je natmureno rekla: „Najednom si vrlo pobožna. Ali ja ti nisam naudila, Renisenb. Nisam rekla ništa protiv tebe. Pitaj Kamenija govorim li istinu."
Potom se uputila preko dvorišta i stepenicama se uspela na trijem. Henet joj je izišla u susret i dvije žene su ušle u kuću.
Renisenb se polako okrenula Kameniju.
„Dakle, ti si bio taj, Kameni, koji joj je pomogao da nam ovo učini?"

Kameni je žustro odgovorio:
„Ljutiš li se na mene, Renisenb? No što sam ja mogao učiniti? Prije nego što je Imhotep otišao, svečano mi je naredio da mu pišem na Nofretinu zapovijed kad god ona to bude zatražila od mene. Reci da me ne kriviš, Renisenb. Što sam drugo mogao učiniti?"
„Ne mogu te kriviti", rekla je Renisenb polako.
„Pretpostavljam da si morao izvršiti očevu zapovijed."
„Nije mi se sviđalo što sam to morao učiniti - istina je, Renisenb, da nisam napisao niti jednu riječ protiv tebe."
„Kao da me briga za to!"
„Ali mene jest. Štogod mi Nofret rekla, nikad ne bih napisao niti jednu riječ koja bi mogla naškoditi tebi, Renisenb - molim te, vjeruj mi."
Renisenb je zbunjeno odmahnula glavom. Poanta koju joj se Kameni toliko trudio objasniti njoj se činila posve nevažnom. Osjećala se ljutito i povrijeđeno, kao da ju je Kameni na neki način iznevjerio. A ipak je, unatoč svemu, bio stranac. Iako je bio u krvnom srodstvu s njima, ipak je bio stranac kojeg je njezin otac doveo iz udaljenog dijela zemlje. Bio je mlađi pisar kojem je njegov poslodavac povjerio određenu zadaću i on je tu zadaću poslušno izvršio.
„Napisao sam samo istinu", ustrajao je Kameni.
„Kunem ti se da u pismu nije bilo nikakvih laži."
„Ne", rekla je Renisenb. „Ne bih to ni očekivala. Nofret je previše pametna da bi učinila takvo što."
Ispalo je da je stara Esa ipak bila u pravu. One podvale kojima su se Satipy i Kait toliko naslađivale bile su upravo ono što je Nofret željela. Nije bilo nikakvo čudo što je lutala uokolo smiješkajući se svojim mačjim osmijehom.
„Ona je zla", rekla je Renisenb, nastavivši razmišljati na glas.
„Da!" Kameni se složio s njom. „Jest", rekao je. „Ona je zlo stvorenje."
Renisenb se okrenula i znatiželjno ga pogledala.
„Ti si je poznavao prije nego što je došla ovamo, zar ne? Poznavao si je u Memfisu?"
Kameni je pocrvenio i djelovao kao da mu je neugodno.
„Nisam je dobro poznavao... Bio sam čuo za nju. Ponosna djevojka, govorili su, ambiciozna i tvrda - djevojka koja nikome ne oprašta."
Renisenb je zabacila glavu u iznenadnom nestrpljenju.
„Ne vjerujem u to", rekla je. „Moj otac neće učiniti to čime nam prijeti. Sad je ljut - no ne bi mogao biti tako nepravedan. Kad dođe, oprostit će nam."
„Kad dođe", rekao je Kameni, „Nofret će se pobrinuti za to da se ne predomisli.
Ne poznaješ Nofret, Renisenb. Vrlo je pametna i odlučna - a osim toga je, upamti, također i vrlo lijepa."
„Da", priznala je Renisenb. „Lijepa je."
Ustala je. Pomisao na Nofretinu ljepotu iz nekog ju je razloga zaboljela...
Renisenb je provela poslijepodne igrajući se s djecom. Dok je sudjelovala u njihovim igrama, neodređena je bol u njezinom srcu popustila. Tek je neposredno prije zalaska sunca ustala, popravila kosu i nabore svoje haljine koji su se zgužvali i poremetili i zapitala se zašto ni Satipy ni Kait nisu izišle kao obično.
Kameni je odavno otišao iz dvorišta. Renisenb se polako zaputila prema kući. U dnevnoj sobi nije bilo nikog, pa je produžila prema stražnjem dijelu kuće i ženskim odajama.
Esa je kimala u kutu svoje sobe, a njezina robinjica označavala je hrpe složenih lanenih plahti. U kuhinji su peći bile pune trokutastih štruca kruha. Nikog drugog nije bilo na vidiku.
Renisenb je spopao neobičan osjećaj praznine. Kamo su svi nestali? Hori je vjerojatno pošao do Grobnice. Vahmose bi mogao biti s njim ili negdje na poljima.
Sobek i Ipy vjerojatno su bili kod stoke ili su se možda brinuli oko spremišta kukuruza.
Ali gdje su bile Satipy i Kait i gdje, da, gdje je bila Nofret? Nofretinu praznu sobu ispunjavao je snažni miris njezine pomade. Renisenb je zastala u dovratku zureći u mali drveni jastuk, u kutiju s nakitom, u hrpu narukvica od perlica i prsten ukrašen plavim skarabejem. Parfemi, pomade, odjeća, platno, sandale - sve je to govorilo o njihovoj vlasnici, o Nofret koja je živjela među njima i koja im je bila stranac i neprijatelj. Gdje bi Nofret mogla biti, pitala se Renisenb. Polako se uputila prema stražnjem izlazu iz kuće i susrela Henet koja je upravo ulazila.
„Gdje su svi, Henet? U kući nema nikog osim moje bake."
„Odakle bih ja to mogla znati, Renisenb? Ja sam radila - pomagala pri tkanju i brinula se oko tisuću i jedne stvari. Ja nemam vremena za šetnje."
To je značilo, pomislila je Renisenb, da je netko pošao u šetnju. Možda je Satipy slijedila Vahmosea do Grobnice da bi mu nastavila držati prodike?
Ali kamo je nestala Kait? Nije bilo nalik Kait da toliko dugo ostavi svoju djecu samu. I opet joj se poput neobične uznemirujuće primisli javila pomisao: Gdje je Nofret.
Kao da joj je Henet pročitala misli, ponudila je odgovor.
„Što se Nofret tiče, ona se odavno uputila prema Grobnici. Oh, što se može. Hori i ona bi baš bili dobar par."
Henet se prijezirno nasmijala.
„Hori također ima mozga u glavi." Prišla je malo bliže Renisenb.
„Htjela bih da znaš, Renisenb, koliko sam nesretna zbog svega ovoga. Tog dana je došla k meni, znaš - s otiskom Kaitinih prstiju na obrazu i krvlju koja joj je tekla iz kuta oka. Naredila je Kameniju da napiše pismo i meni da kažem što sam vidjela - dakako, nisam se mogla pretvarati da nisam vidjela! Oh, ona je prava mudrica. A ja sam čitavo vrijeme mislila na tvoju dragu majku - "
Renisenb se progurala pokraj nje i izišla na zlatnu svjetlost večernjeg sunca. Na liticama su počivale duboke sjene - čitav je svijet djelovao fantastično u taj večernji čas.
Renisenbini koraci su se ubrzali dok je napredovala prema puteljku uklesanom u liticu. Popet će se do Grobnice - pronaći Horija. Da, pronaći Horija. To je činila kao dijete kad bi se slomila koja od njezinih igračaka - kad je bila nesigurna ili uplašena. Hori je bio poput litica samih, postojan, nepomičan, nepromjenjiv...
Renisenb je zbunjeno pomislila: sve će biti u redu kad pronađem Horija... Njezin korak se ubrzao - već je gotovo trčala. Tad je odjednom ugledala Satipy kako joj prilazi. I Satipy je vjerojatno bila gore kod Grobnice. Kako je samo neobičan bio njezin hod - njihala se iz strane u stranu i posrtala kao da ništa nije vidjela...
Kad je Satipy ugledala Renisenb, ukopala se na mjestu, a ruka joj je poletjela k grudima. Renisenb, prišavši bliže, prepala se izraza Satipyina lica.
„Što nije u redu, Satipy? Zar ti je zlo?" Glas kojim joj je Satipy odgovorila bio je promukao, a pogled joj je neprekidno prelazio s jedne strane na drugu.
Ne, ne, naravno da nije."
„Izgledaš kao da ti je zlo. Izgledaš prestrašeno. Što se dogodilo?"
„Zašto bi se nešto dogodilo? Ništa se nije dogodilo, dakako."
„Gdje si bila?"
„Pošla sam do Grobnice - pronaći Vahmosea. Nije bio ondje. Nikog nije bilo ondje."
Renisenb je i dalje zurila u nju. Pred njom je stajala nova Satipy - Satipy iz koje su nestali sav duh i odlučnost.
„Dođi, Renisenb - vratimo se u kuću."
Satipy je položila ruku koja je blago drhtala na Renisenbinu, moleći je da se vrati istim putem kojim je i došla, no taj je dodir u Renisenb probudio iznenadnu uzbunu.
„Ne, idem do Grobnice."
„Ondje nema nikoga, kažem ti."
„Volim odande gledati rijeku. Sjediti ondje."
„Ali sunce već zalazi - prekasno je." Satipyini prsti stegnuli su se oko Renisenbine ruke poput škripca. Renisenb se otrgnula.
„Pusti me da idem, Satipy."
„Ne. Vrati se. Vrati se sa mnom."
Ali Renisenb se već oslobodila, progurala pokraj nje i uputila prema litici. Ondje je bilo nečeg - instinkt joj je govorio da je bilo nečeg... Njezin korak ubrzao se i pretvorio u trk... Potom ju je ugledala - tamnu hrpu koja je ležala u sjeni litice...
Požurila je sve dok joj nije prišla posve blizu.

Ono što je ugledala nije ju iznenadilo. Kao da je to i očekivala... Nofret je ležala izokrenute glave, tijela slomljena i izvitoperena. Oči su joj bile otvorene, ali nisu ništa vidjele... Renisenb se sagnula i dotakla hladni ukočeni obraz, pa ponovo ustala i pogledala u nju. Jedva je čula da joj je Satipy prišla i stala iza nje.
„Sigurno je pala", rekla je Satipy.
„Pala je. Hodala je puteljkom uklesanim u liticu i pala..."
Da, pomislila je Renisenb, upravo se to dogodilo. Nofret je pala s puteljka iznad njihovih glava i njezino se tijelo smrskalo o stijene.
„Možda je vidjela zmiju", rekla je Satipy, i preplašila se. Zmije katkad znaju spavati na suncu na tom puteljku."
Zmije. Da, zmije. Sobek i zmija. Zmija koja leži mrtva na suncu slomljene kralježnice. Sobek sa sjajem u očima. Pomislila je: Sobek... Nofret... Tad je najednom osjetila olakšanje kad je začula Horijev glas.
„Što se dogodilo?" Okrenula se s olakšanjem. Hori i Vahmose zajedno su im prišli.
Satipy im je gorljivo objašnjavala kako je Nofret vjerojatno pala s litice.
Vahmose je rekao:
„Vjerojatno se uputila gore u potrazi za nama, no Hori i ja pregledavali smo kanale za navodnjavanje. Nije nas bilo najmanje sat vremena. Dok smo se vraćali, ugledali smo vas dvije kako stojite ovdje."
Renisenb je progovorila glasom koji je i nju samu iznenadio, jer je drugačije zazvučao:
„Gdje je Sobek?
Više je osjetila nego vidjela kako je Hori naglo okrenuo glavu kad je čuo njezino pitanje. Vahmose je zvučao samo zbunjeno kad je odgovorio:
„Sobek? Nisam ga vidio čitavo poslijepodne. Otkad je onako ljutito izjurio iz kuće."
Ali Hori je gledao Renisenb. Ona je podigla pogled, koji se susreo s njegovim.
Vidjela je kako je odvratio pogled i zamišljeno se zagledao u Nofretino tijelo i tog je trenutka s potpunom sigurnošću znala točno što je mislio. Upitno je promrmljao:
„Sobek?"
“Oh, ne", čula je Renisenb samu sebe kako govori. “Oh, ne... Oh, ne..."
Satipy je uporno ponavljala: pala je s puteljka. Puteljak je uzak upravo iznad ovog mjesta - i opasan. Sobek je uživao u ubijanju. “A u onome što ću učiniti ću i uživati.. " Sobek je ubio zmiju... Sobek se susreo s Nofret na onom uskom puteljku... Čula je samu sebe kako isprekidano mrmlja:
„Ne znamo - ne znamo... A onda je s olakšanjem, s osjećajem kao da joj je golem teret spao s pleća, začula Horijev ozbiljni glas kako Satipyinoj tvrdnji daje težinu i vrijednost.
„Sigurno je pala s puteljka..." Njegov pogled susreo se s Renisenbinim. Ona je pomislila:
„Nas dvoje znamo... Uvijek ćemo znati.."
Čula je svoj glas kako drhtavo govori: „Pala je s puteljka..."
Poput posljednjeg odjeka pridružio im se i Vahmoseov blagi glas.
„Sigurno je pala s puteljka."
Četvrti mjesec zime - Dan šesti
Imhotep je sjedio nasuprot Esi.
„Svi pričaju istu priču", rekao je razdraženo.
„To je barem praktično", rekla je Esa. „Praktično - praktično? Kakve neobične riječi upotrebljavaš!"
Esa se kratko zahihotala. „Znam što govorim, sine."
„Govore li istinu, to je ono što ja moram odlučiti!" objavio je Imhotep pompozno.
„Teško da bi se moglo reći da si ti boginja Maat. Ili da poput Anubisa možeš izvagati nečije srce!"
„Je li riječ o nesreći?" Imhotep je kritički odmahnuo glavom.
„Moram imati na umu da je objava mojih namjera spram moje nezahvalne obitelji lako mogla uzburkati strasti."
„Da, doista", rekla je Esa. „Strasti su se uzburkale. U glavnoj su dvorani tako vikali da sam ovdje u svojoj sobi mogla čuti svaku riječ. Kad smo već kod toga, jesu li ono doista bile tvoje namjere?"
Imhotep se nelagodno promeškoljio i promrmljao:
„Pisao sam u bijesu - opravdanom bijesu. Mojoj je obitelji trebalo očitati oštru lekciju."
„Drugim riječima", rekla je Esa, „samo si ih htio prestrašiti. Je li tako?"

„Draga majko, je li to sad bitno?"
„Shvaćam", rekla je Esa. „Nisi znao što namjeravaš učiniti. Zbrkano razmišljanje, kao i uvijek."
Imhotep je s naporom obuzdao svoju razdraženost.
„Jednostavno želim reći da se to pitanje više ne postavlja. Sada ispitujemo okolnosti Nofretine smrti. Kad bih vjerovao da bi ijedan član moje obitelji mogao biti tako neposlušan, tako neuravnotežen u svom bijesu, da namjerno naudi djevojci - ja - ja doista ne znam što bih učinio!"
„Dakle, sreća je", rekla je Esa, „što svi pričaju istu priču! Nitko nije natuknuo ništa drugo, zar ne?"
„Dakako da nije."
„Zašto onda ne bismo stvar smatrali izaključenom? Trebao si povesti djevojku na sjever sa sobom. To sam ti rekla kad si odlazio."
„Dakle, ipak vjeruješ... - "
Esa je naglašeno rekla: „Vjerujem u ono što mi se kaže, osim ako to nije u suprotnosti s nečime što sam vidjela vlastitim očima (a u današnje vrijeme moje oči ne vide previše toga) ili nečime što sam čula vlastitim ušima. Pretpostavljam da si ispitao Henet? Sto ona ima za reći o čitavoj stvari?"
„Duboko je uznemirena - jako uznemirena. Zbog mene."
Esa je uzdignula obrve. „Doista. Kakvo iznenađenje."
„Henet", rekao je Imhotep toplo, „ima veliko srce."
„Prava istina. Također ima jezik čije proporcije prelaze uobičajene. Ako je uznemirenost zbog tvog gubitka jedina njezina reakcija, ja bih na tvom mjestu svakako čitavu stvar smatrala zaključenom. Čekaju te brojni drugi poslovi kojima bi trebao posvetiti svoju pažnju."
„Da, uistinu."
Imhotep je ustao, ponovo preuzevši svoje užurbano, važno držanje.
“Vahmose me već čeka u glavnoj dvorani s cijelim čudom poslova koji hitno zahtijevaju moju pažnju. Mnoge odluke čekaju na moje odobrenje. Kao što si rekla, intimni problemi ne smiju ometati glavne životne zadaće."
Požurio je van. Esa se na trenutak nasmiješila, ponešto podrugljivim osmijehom, a onda se njezino lice ponovno uozbiljilo. Uzdahnula je i odmahnula glavom.
Vahmose je očekivao svog oca s Kamenijem kao pratnjom. Hori je, objasnio je Vahmose, nadzirao rad balzamera i pogrebnika koji su bili zaokupljeni posljednjim stadijima priprema za pogreb. Imhotepu je trebalo nekoliko tjedana da doputuje kući nakon što je primio vijest o Nofretinoj smrti.
U trenutku kad je stigao, pogrebne pripreme već su gotovo bile dovršene. Tijelo je odležalo uobičajeni period u soli, nakon čega mu je vraćen njegov prirodni izgled koliko je to bilo moguće, pa je premazano uljima i mirišljavim solima i omotano zavojima kao sto je bio red, te je naposljetku položeno u lijes.
Vahmose je objasnio da je Nofret dodijelio malu pogrebnu komoru u blizini kamene grobnice koja je jednog dana trebala primiti tijelo samog Imhotepa.
Detaljno je objasnio što je sve naredio, a Imhotep je izrazio svoje odobravanje.
„Dobro si učinio, Vahmose", rekao je ljubazno. „Čini se da si u ovoj situaciji pokazao veliku dozu razbora i da si uspio sačuvati hladnu glavu."
Vahmose je blago pocrvenio uslijed te neočekivane pohvale.
„Ipi i Montu su, dakako, skupi balzameri", nastavio je Imhotep. „Ove kanopuske žare, primjerice, čine mi se nepotrebno skupima. Uistinu nema potrebe za takvom rasipnošću. Neke od cijena koje naplaćuju čine mi se daleko pretjeranima. To je problem s tim balzamerima koje je zaposlila guvernerova obitelj. Misle da mogu zaračunati kakve god fantastične cijene žele. Bilo bi mnogo jeftinije unajmiti nekoga tko nije toliko poznat."
“U tvojoj odsutnosti", rekao je Vahmose, „ja sam morao odlučivati o tim pitanjima - a želio sam da priležnici koju si tako visoko cijenio budu ukazane sve počasti."
Imhotep je kimnuo i potapšao Vahmosea po ramenu.
„Bila je to dobronamjerna pogreška, moj sine. Znam da si obično vrlo razborit kad je riječ o novcu. Shvaćam da je u ovoj stvari svaki nepotrebni trošak preuzet zbog želje da ugodiš meni. Bilo kako bilo, nisam načinjen od novca, a priležnica je - ovaj - ipak samo priležnica. Mislim da ćemo otkazati skuplje amulete - daj da vidim, možda postoji još koji način da umanjimo troškove...
Samo pročitaj stavke cjenika, Kameni."
Kameni je zašuškao papirusom. Vahmose je ispustio izdah olakšanja.
Kait je polako izišla iz kuće i zastala pokraj mjesta na kojem su se nalazile majke sa svojom djecom. „Bila si u pravu, Satipy", rekla je.
„Mrtva priležnica doista nije isto što i živa priležnica!" Satipy je podigla pogled prema njoj, no oči su joj bile mutne i neusredotočene.
Renisenb je bila ta koja je brzo upitala: „Kako to misliš, Kait?"
„Za živu priležnicu ništa nije bilo predobro - odjeća, nakit - čak i nasljedstvo Imhotepove vlastite krvi i mesa! No sad je Imhotep zauzet smanjivanjem troškova pogreba! Na kraju krajeva, zašto trošiti novac na mrtvu ženu? Da, Satipy, bila si u pravu." Satipy je promrmljala:
„Što sam rekla? Zaboravila sam."
„Tako je i bolje", složila se Kait. „I ja sam zaboravila. I Renisenb također."
Renisenb je šutke pogledala Kait. U Kaitinu je glasu bilo nečeg - nečeg neodređeno prijetećeg što je na Renisenb ostavilo neugodan dojam. Bila je navikla Kait smatrati prilično glupom ženom - blagom i krotkom osobom na koju se nije trebalo previše obazirati. Sad joj se učinilo da su Satipy i Kait naizgled promijenile uloge. Satipy, dominantna i agresivna, bila je ukroćena - gotovo bojažljiva. Činilo se da je tiha Kait sad dominirala nad Satipy.
Ali ljudi u stvarnosti ne mijenjaju svoj karakter, pomislila je Renisenb - ili možda ipak? Osjetila je zbunjenost. Jesu li se Kait i Satipy doista promijenile tijekom proteklih nekoliko tjedana ili je promjena u jednoj bila posljedica promjene u onoj drugoj? Je li Kait doista postala agresivna? Ili se samo doimala takvom jer je Satipy odjednom to prestala biti? Satipy je definitivno bila drugačija. Njezin glas više se nije podizao u poznatom goropadnom tonu. Šuljala se po dvorištu i kući, nervozna i bojažljiva držanja koje nimalo nije nalikovalo njezinom uobičajenom samouvjerenom nastupu. Renisenb je tu promjenu pripisala šoku uzrokovanom Nofretinom smrću, no bilo je nevjerojatno da je šok mogao toliko dugo trajati.
Renisenb si nije mogla pomoći - mislila je kako bi bilo mnogo više nalik na Satipy otvoreno se naslađivati nad iznenadnom i prijevremenom smrću priležnice. Kako su stvari stajale, nervozno se trzala svaki put kad bi netko spomenuo Nofretino ime. Činilo se da je čak i Vahmose bio pošteđen njezinih uobičajenih prodika i tiranije, zahvaljujući čemu je sam počeo poprimati odlučnije držanje. Bilo kako bilo, promjena koja se zbila u Satipy bila je promjena nabolje - ili je barem tako Renisenb pretpostavljala.
Ipak, nešto u vezi s tom promjenom izazivalo je u njoj neodređenu nelagodu...
Renisenb se prepala kad je iznenada shvatila da je Kait zurila u nju i mrštila se.
Shvatila je kako je Kait od nje očekivala da se složi s nečime što je upravo rekla.
„Renisenb je također zaboravila", ponovila je Kait. Renisenb je odjednom osjetila kako ju je preplavio bunt. Ni Kait ni Satipy ni itko drugo ne bi joj smjeli zapovijedati čega će se sjećati, a čega ne. Mirno je uzvratila pogled Kait s nepogrešivom dozom otpora.
„Žene u kućanstvu", rekla je Kait, „moraju se držati zajedno."
Renisenb je pronašla vlastiti glas. Rekla je jasno i prkosno: „Zašto?"
„Zato jer dijele iste interese."
Renisenb je snažno odmahnula glavom. Zbunjeno je pomislila: „Ja nisam samo žena; ja sam također i osoba. Ja sam Renisenb." Na na glas je rekla:
„Nije tako jednostavno."
„Zar želiš stvarati nevolje, Renisenb?"
„Ne. Uostalom, što smatraš nevoljama?"
„Sve što je onog dana izrečeno u velikoj dvorani, a što bi najbolje bilo zaboraviti." Renisenb se nasmijala.
„Glupa si, Kait. Sluge, robovi, moja baka - svi su morali čuti! Zašto se pretvarati da se nešto što se dogodilo nije dogodilo?"
„Bili smo ljuti", rekla je Satipy bezizražajnim glasom. „Nismo mislili ono što smo rekli." Dodala je s grozničavom razdraženošću:
„Prestani govoriti o tome, Kait. Ako Renisenb želi stvarati nevolje, neka joj bude."
„Ne želim stvarati nevolje", rekla je Renisenb srdito. „No glupo je pretvarati se."

„Ne", rekla je Kait. „To je mudro. Moraš misliti na Teti."
“S Teti je sve u redu."
„Sve je u redu - sad kad je Nofret mrtva", nasmiješila se Kait. Bio je to vedar, spokojan, zadovoljan osmijeh - a Renisenb je ponovo osjetila kako se u njoj diže plima otpora. A ipak, ono što je Kait rekla bila je istina. Sad kad je Nofret bila mrtva, sve je bilo u redu. Satipy, Kait, ona sama, djeca... Svi su bili sigurni - svi smireni - bez ikakvih strepnji spram budućnosti. Uljez, uznemirujući, prijeteći stranac, nestao je zauvijek.
Zašto joj se onda prema Nofret javljao taj osjećaj koji nije razumjela? Otkud ta potreba da nastupi kao braniteljica mrtve djevojke koja joj se nije niti sviđala?
Nofret je bila izopačena i Nofret je bila mrtva - zar nije moglo sve ostati na tome? Otkud taj iznenadni napad sažaljenja - nečeg višeg od sažaljenja - nečeg što je gotovo graničilo s razumijevanjem?
Renisenb je zbunjeno odmahnula glavom. Ostala je sjediti ondje pokraj vode i nakon što su ostali ušli u kuću, uzalud se trudeći rasvijetliti zbrku koja joj je vladala u glavi. Sunce je već bilo nisko na horizontu kad ju je Hori ugledao dok je prelazio dvorište i pridružio joj se.
„Kasno je, Renisenb. Sunce je na zalasku. Trebala bi ući u kuću." Njegov ozbiljni, tihi glas umirio ju je kao i uvijek. Okrenula mu se s pitanjem.
„Zar se žene u kućanstvu doista moraju držati zajedno?"
„Tko ti je to rekao, Renisenb?"
„Kait. Ona i Satipy - " Renisenb je zastala.
“A ti - želiš razmišljati svojom glavom?"
“Oh, razmišljati! Ja ne znam razmišljati, Hori. Sve mi je zbrkano u glavi. Ljudi su zbrkani. Svi su drugačiji nego što sam mislila da jesu. Satipy sam uvijek smatrala hrabrom, odlučnom, dominantnom. Ali sad je slaba, neodlučna, čak i strašljiva.
Tko je onda prava Satipy? Ljudi se ne mogu samo tako promijeniti u jednom danu."
„Ne u jednom danu - ne."
„A Kait - ona je uvijek bila pokorna i poslušna i svima je dopuštala da je tiraniziraju. A sad ona tiranizira sve nas! Čini se da je se čak i Sobek boji. Čak je i Vahmose drugačiji - izdaje zapovijedi i očekuje da budu izvršene!"
“I sve te to zbunjuje, Renisenb?"
„Da. Jer ne razumijem. Katkad mi se čini da bi čak i Henet mogla biti posve drugačija nego što se doima!" Renisenb se nasmijala kao da je izrekla kakav apsurd, no Hori joj se nije pridružio. Njegovo lice ostalo je ozbiljno i zamišljeno.
„Nikad nisi previše razmišljala o ljudima, zar ne, Renisenb? Da jesi, shvatila bi -"
Zastao je, pa nastavio: „Znaš da svaka grobnica uvijek ima lažni ulaz?"
Renisenb se zablenula u njega.
„Da, naravno."
„Pa, isto vrijedi i za ljude. I ljudi grade lažne ulaze - kako bi zavarali. Ako su svjesni neke svoje slabosti ili nedostatka, izgrade impresivan ulaz koji predstavlja samouvjerenost, hvalisavost ili nadmoćan autoritet - i nakon nekog vremena počnu i sami u njega vjerovati. Oni misle, i svi ostali misle, da su doista takvi. Ali iza tih vrata, Renisenb, nema ničeg osim gole stijene...
I tako kad naiđe stvarnost i dotakne ih perom istine - njihov pravi karakter ponovo iziđe na vidjelo. Kait su blagost i pokornost donijeli sve što je željela - muža i djecu. Glupost je činila njen život lakšim - ali kad joj je zaprijetila stvarnost u obliku opasnosti, njena istinska priroda izbila je na površinu. Nije se promijenila, Renisenb - ta snaga i ta bezobzirnost oduvijek su bili ondje."
Renisenb je djetinjasto rekla:
„Ali meni se to ne sviđa, Hori. To me plaši. Plaši me što su svi drugačiji nego što sam ih smatrala. A što je sa mnom? Ja sam uvijek ista."
„Jesi li?" Hori joj se nasmiješio. „Zašto si onda tolike sate provela sjedeći ovdje nabrana čela, umujući i mozgajući? Je li stara Renisenb - Renisenb koja je 1otišla s Khayem - ikad činila takve stvari?"
“Oh, ne. Nije bilo potrebe - " Renisenb je zastala.
„Vidiš? Sama si to rekla. To je riječ koja označava stvarnost – potreba. Ni ti nisi sretno dijete koje ni o čemu ne razmišlja i sve uzima zdravo za gotovo kakvim si se uvijek činila. Nisi tek jedna od žena ovog kućanstva. Ti si Renisenb koja želi misliti vlastitom glavom i razmišlja o drugim ljudima..."
Renisenb je polako rekla: „Pitala sam se nešto u vezi Nofret..."
„Što si se pitala?"
„Pitala sam se zato je ne mogu zaboraviti.... Bila je zla i okrutna i pokušala nam je svima nanijeti zlo, a sad je mrtva - zašto se ne mogu jednostavno zadovoljiti time?"
„Ne možeš se zadovoljiti time?"
„Ne. Pokušavam - ali - " Renisenb je zastala. Zbunjeno je prešla rukom preko očiju. „Katkad imam osjećaj da znam za Nofret, Hori."
„Znaš? Kako to misliš?"
„Ne mogu to objasniti. No javlja mi se s vremena na vrijeme - gotovo kao da je ona ovdje pokraj mene. Osjećam - gotovo - kao da sam ona - kao da znam što je osjećala. Bila je vrlo nesretna, Hori. Sad to znam, iako onda to nisam znala.
Željela nam je svima nanijeti bol jer je bila tako nesretna."
„To ne možeš znati, Renisenb."
„Ne, naravno da ne mogu znati, ali to je ono što osjećam. Taj jad, ta gorčina, ta crna mržnja - jednom sam ih vidjela na njezinom licu i nisam razumjela! Morala je nekog voljeti, ali je onda nešto pošlo po krivu - možda je on umro... Ili je otišao...
A ona je nakon toga ostala takva - sa željom da nanese bol, da rani. Oh, možeš reći štogod želiš, ali ja znam da sam u pravu! Postala je priležnica tom starcu, mom ocu - i došla je ovamo, gdje je nitko nije volio - misleći da će i nas učiniti nesretnima kao sto je i sama bila - da, upravo se tako dogodilo!"
Hori ju je znatiželjno pogledao. „Kako samo sigurno zvučiš, Renisenb. A ipak Nofret nisi dobro poznavala."
„Ali osjećam da je to istina, Hori. Osjećam nju - Nofret. Katkad je osjećam vrlo blizu sebe..."
„Razumijem."
Među njima je zavladala tišina. Bilo se već gotovo potpuno smračilo. Potom je Hori tiho rekao:
„Vjeruješ, zar ne, da Nofretina smrt nije bila nesretan slučaj? Misliš da ju je netko gurnuo s litice?"
Renisenb je osjetila snažno gnušanje prema vlastitom vjerovanju kad ga je čula uobličenog u riječi.
„Ne, ne, nemoj to govoriti."
„Ali mislim, Renisenb, da bismo to morali izgovoriti - budući da ti je to na umu.
Misliš tako, zar ne?"
„Ja - da!"
Hori je zamišljeno pognuo glavu. Nastavio je:
„I misliš da je Sobek to učinio?"

„Tko je drugi mogao biti? Sjećaš li se kako je ubio onu zmiju? l sjećaš se što je rekao - onog dana - dana kad je Nofret umrla - prije nego što je izišao iz velike dvorane?"
„Sjećam se što je rekao, da. No nisu uvijek ljudi koji najviše govore ujedno i oni koji najviše čine!"
„Ali vjeruješ da je Nofret ubijena?"
„Da, Renisenb, vjerujem... No to je, na kraju krajeva, samo moje mišljenje.
Nemam nikakvih dokaza.
Mislim da dokaza nikad neće ni biti. Zato sam poticao Imhotepa da prihvati mišljenje kako se radi o nesreći. Netko je gurnuo Nofret - no nikad nećemo doznati tko je to bio."
„Hoćeš reći da ne misliš kako je to bio Sobek?"
Ja ne mislim. Ali, kao što sam rekao, nikad nećemo doznati - stoga je bolje ne razmišljati o tome."
„Ali - ako nije bio Sobek - što misliš tko je bio?"
Hori je odmahnuo glavom. „Imam predodžbu - koja bi mogla biti pogrešna. Zato je bolje ne izgovoriti je..."
„Ali onda - nikad nećemo znati!" U Renisenbinu glasu začuo se očaj.
„Možda - " Hori je oklijevao - „možda je tako najbolje, Ne znati?
„Ne znati." Renisenb je zadrhtala. „Ali onda - oh, Hori, bojim se!"

3. Ljeto
Prvi mjesec ljeta - Dan jedanaesti
Posljednje su ceremonije dovršene i sve čarolije izgovorene. Montu, božanski otac hrama Hatorina, uzeo je metlu načinjenu od trave heden i pažljivo njome pomeo komoru, istovremeno recitirajući čaroliju koja je trebala ukloniti tragove svih zlih duhova prije nego što se vrata zapečate jednom zauvijek.
Potom je Grobnica zapečaćena, a sve što je ostalo za balzamerima, lonci puni soli i krpa koje su bile kontaktu s tijelom, položeno je u manju komoru u blizini koja je također zapečaćena. Imhotep je ispravio ramena i duboko udahnuo, opustivši pobožni izraz lica koji je nosio za pogrebe. Sve je obavljeno kako je dolikovalo.
Nofret je bila pokopana uz sve propisane rituale i ni na čemu se nije štedjelo (iako je Imhotep čitav trošak smatrao pomalo pretjeranim). Imhotep je izmijenio izraze poštovanja sa svećenicima koji su, sad kad je njihova sveta služba bila dovršena, ponovo poprimili držanje ovozemaljskih ljudi. Svi su se uputili prema kući, gdje ih je čekala prikladna okrepa.
Imhotep je s najvišim božanskim ocem raspravio nedavne političke promjene.
Teba je ubrzano postajala vrlo moćan grad. Bilo je moguće da će Egipat uskoro ponovo biti ujedinjen pod jednim vladarom.
Zlatno doba graditelja piramida moglo bi se vratiti. Montu je s poštovanjem i odobravanjem govorio o kralju Nebhepet-Reu. Prvoklasan vojnik, a također i vrlo pobožan čovjek. Pokvareni i kukavički Sjever teško će mu se moći oduprijeti.
Ujedinjeni Egipat, to je ono što im je bilo potrebno. A to bi nesumnjivo značilo velike stvari za Tebu...
Muškarci su zajedno šetali i raspravljali o budućnosti. Renisenb je bacila pogled prema litici i zapečaćenoj pogrebnoj komori.
„Dakle, to je kraj", promrmljala je. Preplavio ju je osjećaj olakšanja. Ni sama nije znala čega se plašila. Neke iznenadne provale optužbi izrečene u posljednji tren?
No sve je prošlo glatko. Nofret je bila pokopana uza sve rituale njihove religije kako je i dolikovalo. Bio je to kraj. Henet je ispod glasa rekla:
„Nadam se. Možeš biti sigurna da se nadam da je tako, Renisenb."
Renisenb se okrenula prema njoj.
„Kako to misliš, Henet?" Henet je izbjegavala njezin pogled.
„Samo sam rekla kako se nadam da je ovo doista kraj. Katkad je ono što smatramo krajem zapravo tek početak. A to ne bi bilo dobro."
Renisenb je ljutito rekla:
“O čemu to govoriš, Henet? Na što ciljaš?"
„Sigurna sam da nikad ne ciljam ni na što, Renisenb. Nikad ne bih takvo što učinila. Nofret je pokopana i svi su zadovoljni. Dakle, sve je onako kako treba biti."
Renisenb je upitala: „Je li moj otac pitao tebe što misliš o Nofretinoj smrti?"
„Da, jest, Renisenb. Inzistirao je da mu točno ispripovjedam svoje mišljenje o svemu."
“I što si mu rekla?"
„Pa, dakako, rekla sam mu da se radilo o nesretnom slučaju. Što je drugo moglo biti posrijedi? Nisi valjda ni na trenutak pomislio, rekla sam mu, da bi netko iz tvoje obitelji naudio djevojci, zar ne? Ne bi se usudili, rekla sam mu. Daleko te previše poštuju. Možda malo gunđaju, no ništa više od toga, rekla sam mu. Možeš mi vjerovati na riječ, rekla sam, da se nije dogodilo ništa takvoga."
Henet je kimnula i zahihotala.
“I moj ti je otac povjerovao?"
Još jednom je Henet kimnula s popriličnom dozom zadovoljstva.
„Ah, tvoj otac zna koliko sam odana njegovim interesima. Uvijek će povjerovati staroj Henet u svemu. On me cijeni iako me nitko od vas ostalih ne poštuje. Ah, što se može; moja odanost svima vama nagrada je sama po sebi. Ne očekujem zahvalnost."
„Također si bila vrlo odana i Nofret", rekla je Renisenb.
„Doista ne razumijem odakle ti takva ideja, Renisenb. Morala sam izvršavati zapovijedi kao i svi ostali."

„Ona je mislila da si joj odana."
Henet je ponovo zahihotala. „Nofret nije bila baš toliko pametna kakvom se smatrala. Ponosna djevojka - djevojka koja je mislila da posjeduje čitav svijet.
Pa, sad su suci podzemlja ti koje treba zadovoljiti - a lijepo lice ondje joj neće pomoći. Bilo kako bilo, riješili smo je se. Barem, dodala je ispod glasa i dotakla jedan od amuleta koji je nosila, se nadam da je tako."
„Renisenb, htio bih razgovarati s tobom o Satipy."
„Da, Vahmose?" Renisenb je podigla pogled pun suosjećanja prema blagom, zabrinutom licu svog brata.
Vahmose je rekao polako i mračno: „Sa Satipy nešto nije u redu. Ne mogu to razumjeti."
Renisenb je tužno odmahnula glavom. Nije pronalazila nikakve utješne riječi.
„Već neko vrijeme primjećujem na njoj tu promjenu", nastavio je Vahmose.
„Trza se i drhti na svaki neobičan zvuk. Nema apetita. Šulja se uokolo kao da se boji svoje vlastite sjene. Sigurno si i ti to primijetila, Renisenb?"
„Da, uistinu, svi smo primijetili."
„Pitao sam ju je li bolesna - želi li da pozovem liječnika - no rekla mi je da nema nikakvih problema - da je sve u savršenom redu."
„Znam."
„Dakle, i ti si joj postavila isto pitanje? I ništa ti nije rekla - apsolutno ništa?"
Naglasio je posljednje riječi. Renisenb je suosjećala s njegovom tjeskobom, no nije mu mogla reći ništa što bi pomoglo.
„Uporno tvrdi da je posve dobro."
Vahmose je promrmljao: „Noću ne spava dobro - vrišti u snu. Je li - bi li je mogla mučiti kakva tuga o kojoj mi ništa ne znamo?"
Renisenb je odmahnula glavom. „Ne vidim kako bi to bilo moguće. S djecom je sve u redu. Ovdje se ništa nije dogodilo - izuzev, dakako, Nofretine smrti - a Satipy teško da bi zbog toga tugovala", dodala je suho.
Vahmose se slabašno nasmiješio: „Ne, doista. Upravo suprotno. Osim toga, ovo se spremalo već neko vrijeme. Počelo je, čini mi se, prije Nofretine smrti."
Njegov je ton bio pomalo nesiguran i Renisenb ga je brzo pogledala. Vahmose je nastavio s blagom ustrajnošću:
„Prije Nofretine smrti, ne misliš li tako?"
„Ja sam to primijetila tek nakon njezine smrti", rekla je Renisenb polako.
“I nije ti ništa rekla - sigurna si u to?" Renisenb je odmahnula glavom.
„Ali, znaš, Vahmose, ne bih rekla da je Satipy bolesna. Više mi se čini kao da se - boji."
„Boji?" uzviknuo je Vahmose u posvemašnjem zaprepaštenju. „Ali zašto bi se Satipy bojala? I čega? Satipy je oduvijek posjedovala hrabrost lavice."
„Znam", rekla je Renisenb bespomoćno. „Uvijek smo tako mislili - no ljudi se mijenjaju - čudno je to."
„Misliš li da Kait možda nešto zna? Je li Satipy razgovarala s njom?"
„Prije bi razgovarala s njom nego sa mnom - ali mislim da nije. Zapravo, sigurna sam da nije."
„Što Kait misli?"
„Kait? Kait nikad ne razmišlja ni o čemu."
Sve što je Kait učinila, prisjećala se Renisenb, bilo je da je iskoristila Satipyinu neobičnu krotkost i za sebe i svoju djecu prigrabila najbolje komade novoispletenog lana - što joj nikad ne bi bilo dopušteno da je Satipy bila pri sebi.
Čitava bi kuća odjekivala od strastvenih rasprava! Činjenica da se Satipy predala jedva promrmljavši nešto u znak protesta dojmila se Renisenb više od ičeg drugog što se moglo dogoditi.
„Jesi li razgovarao s Esom?" upitala je Renisenb. „Naša baka dobro razumije žene i njihovo ponašanje."
„Esa", rekao je Vahmose s blagom razdraženošću, „mi samo govori da budem zahvalan na ugodnoj promjeni. Kaže kako bi bilo previše nadati se da će Satipy i ostati tako ugodno razumna."
Renisenb je rekla s jedva primjetnim oklijevanjem:
„Jesi li pitao Henet?"
„Henet?" Vahmose se namrštio. „Ne, doista. Nikad ne bih s Henet razgovarao o takvim stvarima. Ta si žena i ovako pripisuje prevelike zasluge. Moj ju je otac razmazio."
“Oh, to znam. Vrlo je zamorna. Ali bez obzira na to - pa - " Renisenb je oklijevala — „Henet obično sve zna."
Vahmose je polako rekao: „Hoćeš li je ti pitati, Renisenb? I reći mi što je rekla?"
„Ako tako želiš." Renisenb je svoju istragu odložila do trenutka kad je Henet uspjela uhvatiti nasamo. Uputile su se prema tkalačkim kućama. Na Renisenbino poprilično iznenađenje, činilo se da je njezino pitanje kod Henet izazvalo nelagodu. Nije iskazala nimalo svoje uobičajene spremnosti na tračanje.
Dotaknula je jedan od amuleta koje je nosila i bacila pogled preko ramena.
„To nema nikakve veze sa mnom, zacijelo... Nije na meni da primjećujem ponaša li se netko neobično ili ne. Gledam svoja posla. Ako se dogode nevolje, ne želim biti umiješana u njih."
„Nevolje? Kakve nevolje?"
Henet joj je dobacila brzi pogled postrance.
„Nikakve, nadam se. Ništa što bi se ticalo nas, u svakom slučaju. Meni i tebi, Renisenb, ne može se ništa prigovoriti. U tome nalazim veliku utjehu."
„Pokušavaš li reći da Satipy - što zapravo pokušavaš reći?"
„Ne pokušavam reći apsolutno ništa, Renisenb - i, molim te, nemoj u mojim riječima tražiti nekakva skrivena značenja. Moj položaj u ovoj kući jedva da je nešto bolji od služinskog i nije moj posao izricati svoj sud o stvarima koje nemaju nikakve veze sa mnom. Ako mene pitaš, promjena je ugodna i ako sve ostane na tome, pa, nikome neće štetiti. A sad me ispričaj, molim te, Renisenb. Moram poći provjeriti označavaju li pravilno datum na lanenim platnima. Te su žene tako nemarne, uvijek brbljaju i smiju se i zanemaruju svoj posao."
Nezadovoljna, Renisenb ju je promatrala kako nestaje u tkalačkoj kolibi. Sama se polako uputila natrag prema kući. Satipy je nije čula kad je ušla u njezinu sobu, pa je poskočila i vrisnula kad joj je Renisenb dotakla rame.
“Oh, preplašila si me, mislila sam - "
„Satipy", rekla je Renisenb.

„Što nije u redu? Zašto mi ne kažeš? Vahmose je zabrinut za tebe i –
"Satipyini prsti poletjeli su k njenim usnama. Nervozno je promucala, očiju širom rastvorenih od straha: „Vahmose? Što - što je rekao?"
„Zabrinut je. Čuo te kako vičeš u snu - "
„Renisenb!" Satipy ju je zgrabila za ruku.
„Jesam li rekla - Što sam rekla?" ' Zjenice su joj bile raširene od užasa. „Misli li Vahmose - što ti je rekao?"
„Oboje mislimo da si bolesna - ili nesretna."
„Nesretna?" Satipy je ponovila tu riječ ispod glasa s neobičnim naglaskom., Jesi li nesretna, Satipy?"
„Možda... Ne znam. Nije riječ o tome."
„Ne. Preplašena si, zar ne?"
Satipy se zagledala u nju s iznenadnim neprijateljstvom.
„Zašto to govoriš? Zašto bih bila preplašena? Sto bi me preplašilo?"
„Ne znam", rekla je Renisenb. „No to je istina, zar ne?"
Satipy je s naporom poprimila svoje nekadašnje arogantno držanje. Zabacila je glavu unatrag.
„Ne bojim se ničega - nikoga! Kako se usuđuješ sugerirati mi takvo nešto, Renisenb? I neću trpjeti da o meni razglabaš s Vahmoseom. Vahmose i ja se razumijemo."
Zastala je, a potom oštro dodala: „Nofret je mrtva - i dobro je da smo je se riješili. To je moje mišljenje. I možeš svakome tko te pita reći da je to moje mišljenje o toj stvari."
„Nofret?" upitno je ponovila Renisenb.
Satipy se razjarila do te mjere da se činila posve nalik nekadašnjoj sebi. „Nofret - Nofret - Nofret! Zlo mi je od zvuka tog imena. U ovoj kući ga više ne moramo slušati - i hvala bogovima na tome."
Njezin glas, koji se bio podignuo do svog starog kreštavog tona, naglo se spustio kad je ušao Vahmose. Rekao je neobično strogo:
„Budi tiho, Satipy. Ako te moj otac čuje, izazvat ćeš nove nevolje. Kako se možeš ponašati tako bedasto?"
Ako je Vahmoseov strogi i nezadovoljni ton bio neobičan, jednako je neobična bila i Satipyina krotka predaja.
Promrmljalaje: „Žao mi je, Vahmose... Nisam mislila..."
„Pa, ubuduće budi opreznija! I prije ste najviše nevolja uzrokovale ti i Kait. Vi žene nemate nimalo mozga!"
Satipy je ponovo promrmljala: „Žao mi je..."
Vahmose je izišao uspravnih ramena i hoda mnogo odlučnijeg nego inače, kao da mu je sama činjenica da je jednom u životu uspio nametnuti svoj autoritet koristila.
Renisenb je polako produžila u sobu stare Ese. Njezina baka, pomislila je, mogla bi joj ponuditi kakav savjet koji bi joj pomogao. Međutim, Esa, koju je zatekla vi jedenju grožđa s priličnim užitkom, odbila je čitavu stvar shvatiti ozbiljno.
“Satipy? Satipy? Otkud odjednom tolika strka oko Satipy? Zar vam se svima toliko sviđa njeno tiraniziranje i naređivanje da dižete toliku galamu jer se po prvi put u životu počela ponašati kako treba?"
Ispljunula je sjemenke grožđa i napomenula: „Bilo kako bilo, promjena je predobra da bi potrajala - osim ako je Vahmose ne uspije održati."
„Vahmose?"
„Da. Nadala sam se da se Vahmose napokon opametio i priuštio svojoj ženi dobre batine. To je upravo ono što joj treba - a ona je tip žene koja bi vjerojatno i uživala u njima. Vahmose je sa svojim krotkim, puzavim držanjem vjerojatno predstavljao pravu kušnju za nju."
„Vahmose je drag", uzviknula je Renisenb ogorčeno. „Ljubazan je prema svima - i nježan poput žene - ako su žene uopće nježne", dodala je nesigurno.
Esa je zahihotala. „Dobro pitanje, unuko. Ne, žene nisu ni najmanje nježne - ili, ako jesu, neka im Izida pomogne! I rijetke su žene koje žele ljubaznog, nježnog muža. Mnoge bi radije za muža imale naočitu, hvalisavu životinju poput Sobeka - on je taj koji zaokuplja djevojačku maštu. Ili pametnog mladića poput Kamenija - što kažeš, Renisenb? Muhe u dvorištu ne mogu predugo počivati na njemu. A ima i dobar ukus za ljubavne pjesme. Što kažeš? He, he, he."
Renisenb je osjetila kako su joj obrazi pocrvenjeti.
„Nemam pojma o čemu govoriš", rekla je dostojanstveno.
„Svi vi mislite da stara Esa ne zna što se događa! Ali znam, itekako." Zirnula je u Renisenb svojim poluslijepim očima. „Možda znam i prije nego ti, dijete. Ne ljuti se. Takav je život, Renisenb. Khay ti je bio dobar brat - no on sada svojim čamcem plovi po Podzemnom svijetu. Sestra će pronaći novog brata koji će probadati ribe kopljem u našoj vlastitoj rijeci - iako Kameni tu ne bi bio od prevelike koristi. Njega privlače svitak papirusa i pisaljka od trstike. Ipak, privlačan je mladić - i posjeduje istančan ukus za glazbu. Unatoč svemu tome, međutim, nisam sigurna da je on pravi čovjek za tebe.
Ne znamo mnogo o njemu - on je sjevernjak. Imhotep ga cijeni - ali Imhotepa sam uvijek smatrala budalom. Njega svatko može osvojiti laskanjem. Pogledaj samo Henet!"
„Posve si u krivu", rekla je Renisenb dostojanstveno.
„Onda dobro, u krivu sam. Tvoj otac nije budala."
„Nisam na to mislila. Mislila sam - "
„Znam što si mislila, dijete", nacerila se Esa. „No ti ne znaš u čemu je pravi vic.
Ne znaš kako je dobro sjediti ovdje bez briga poput mene, s čitavom tom stvari s braćom i sestrama i ljubavlju i mržnjom iza sebe. Pojesti kakvu dobro kuhanu debelu prepelicu ili močvarnu pticu i nakon nje kolač s medom, malo dobro kuhanog poriluka i celera, i sve to sprati sirijskim vinom - i nemati niti jedne jedine brige na svijetu. I gledati na svu tu strast i slomljena srca i znati da ništa od toga na tebe više ne može utjecati.
Gledati svog sina kako pravi budalu od sebe zbog zgodne djevojke i gledati nju kako čitavu kuću preokreće naglavce - to me nasmijalo, mogu ti reći! Na neki način, znaš, ta mi se djevojka sviđala! Imala je vraga u sebi, tu nema sumnje - sjeti se samo načina na koji im je svima uspijevala pronaći bolnu točku. Sobek je bio nalik na probušen mjehur - Ipy nalik na dijete - Vahmose postiđen kao muškarac kojeg tiranizira vlastita supruga.
To je kao kad u vodi ugledaš odraz vlastitog lica - ona im je pokazala upravo kako su izgledali čitavom svijetu. Ali zašto je mrzila tebe, Renisenb? Odgovori mi na to."
„Zar me doista mrzila?" rekla je Renisenb nesigurno.
„Ja - jednom sam se pokušala sprijateljiti s njom."
“A ona je to odbila? Itekako te mrzila, Renisenb."
Esa je zastala, pa oštro upitala: „Nije li to možda bilo zbog Kamenija?"
U Renisenbine obraze navalila je boja. „Kamenija? Ne znam o čemu govoriš."
Esa je zamišljeno rekla: „Ona i Kameni su oboje došli sa sjevera, ali ti si ta koju je Kameni gledao preko dvorišta."
Renisenb je naglo rekla: „Moram ići vidjeti što je s Teti."
Esin kreštavi, zabavljeni hihot ju je slijedio. Užarenih obraza, Renisenb je požurila preko dvorišta prema jezeru.
Kameni ju je zazvao s trijema: „Napisao sam novu pjesmu, Renisenb. Ostani i poslušaj je."
Ona je odmahnula glavom i požurila dalje. Srce joj je ljutito kucalo. Kameni i Nofret. Nofret i Kameni. Zašto je dopustila staroj Esi, koja je tako zlobno ljubila psine, da joj ubaci takve zamisli u glavu? I zašto bi je uopće bilo briga? Uostalom, to je bilo posve nevažno. Nije gajila nikakve osjećaje prema Kameniju, apsolutno nikakve. Prema tom drskom mladiću nasmijana glasa i ramena koja su je podsjećala na Khayja. Khay... Khay. Uporno je ponavljala njegovo ime - no po prvi put ono joj nije pred oči prizvalo nikakvu sliku. Khay je bio na drugom svijetu. Bio je na Žrtvenim poljima...
Kameni je na trijemu tiho pjevao:
Reći ću Ptahu: Daj mi večeras moju sestru.."
„Renisenb!" Hori je dvaput ponovio njezino ime prije nego što ga je čula i okrenula leđa Nilu koji je dotad zamišljeno promatrala.
„Bila si izgubljena u mislima, Renisenb. O čemu si razmišljala?"

Renisenb je prkosno rekla: „Razmišljala sam o Khayju."
Hori ju je proučavao trenutak-dva, pa se nasmiješio.
„Shvaćam", rekao je.
Renisenb je imala neugodan osjećaj da je doista i shvaćao! Rekla je s iznenadnom žurbom:
„Što se dogodi kad umreš? Zna li itko uistinu? Svi ti tekstovi - sve te stvari koje su zapisane na lijesovima - neke od njih toliko su zakučaste da naizgled ne znače ama baš ništa. Znamo da je Oziris ubijen i da je njegovo tijelo ponovo sastavljeno, da on nosi bijelu krunu i da zbog njega ne moramo umrijeti - no katkad, Hori, ništa od toga ne čini mi se stvarnim - i sve je tako zbrkano..."
Hori je blago kimnuo.
„No, što se doista događa nakon što umreš - to je ono što me zanima?"
„To ti ja ne mogu reći, Renisenb. Ta bi pitanja trebala postaviti svećeniku."
„On bi mi samo dao uobičajene odgovore. Ja želim znati."
Hori je blago rekao: „To nitko od nas neće znati dok i sami ne umremo..."
Renisenb je zadrhtala. „Ne - ne govori to!"
„Zar te je nešto uzrujalo, Renisenb?"
„Esa." Zastala je, pa nastavila: „Reci mi, Hori, jesu li - jesu li se Kameni i Nofret dobro poznavali prije - nego što su došli ovamo?"
Hori je na trenutak stao posve nepomično, a tad je, hodajući pokraj Renisenb natrag prema kući, rekao:
„Shvaćam. Dakle, tako stvari stoje..."
„Kako to misliš - tako stvari stoje? Postavila sam ti jednostavno pitanje."
„Na koje ne znam odgovor. Nofret i Kameni poznavali su se na sjeveru - koliko dobro, ne znam." Blago je dodao: „Je li to bitno?"
„Ne, naravno da nije", rekla je Renisenb. „Potpuno je beznačajno."
„Nofret je mrtva."
„Mrtva i balzamirana i zapečaćena u svojoj grobnici! I to je to!"
Hori je mirno nastavio: “A Kameni - čini se da ne tuguje..."
„Ne", rekla je Renisenb, iznenađena njegovim komentarom. „To je istina."
Impulzivno se okrenula prema njemu: “Oh, Hori, kako - kako si ti utješna osoba!"
On se nasmiješio. „Maloj Renisenb popravio sam njezinog lava. A sad ona ima druge igračke."
Renisenb je zaobišla kuću kad su joj prišli. „Još ne želim ući unutra. Imam osjećaj kao da ih sve mrzim. Oh, ne zapravo, razumiješ. Samo sam ljuta i nestrpljiva, a svi se ponašaju tako čudno. Zar ne možemo poći do tvoje Grobnice? Ondje je tako lijepo - čovjek je ondje - oh, iznad svega."
„To je mudro od tebe, Renisenb. I ja isto osjećam. Kuća, poljoprivredno zemljište, polja - ondje je sve to ispod tebe, beznačajno. Vidiš dalje od svega toga - prema rijeci - i još dalje od rijeke - vidiš čitavi Egipat. Jer uskoro će Egipat ponovo biti jedno - snažan i veličanstven kakav je bio i u prošlosti."
Renisenb je neodređeno promrmljala: „Je li to važno?"
Hori se nasmiješio. „Maloj Renisenb nije. Njoj je važan samo njezin lav."
„Ismijavaš me, Hori. Dakle, tebi jest važno?"
Hori je promrmljao: „Zašto bi bilo? Uistinu, zašto bi? Ja sam samo pomoćnik jednog ka-svećenika. Zašto bi meni bilo važno je li Egipat velik ili malen?"
„Gledaj." Renisenb je usmjerila njegovu pažnju prema litici iznad njih. „Vahmose i Satipy su išli do Grobnice. Upravo silaze."
„Da", rekao je Hori. „Trebalo je počistiti neke stvari, nekoliko smotaka lana koje balzameri nisu upotrijebili. Vahmose je rekao da će zamoliti Satipy da pođe gore s njim i savjetuje mu što da učini s tim lanom."
Njih dvoje su zastali i zagledali se u par koji se spuštao puteljkom. Renisenb je odjednom palo na um kako su se upravo približavali mjestu s kojeg je morala pasti Nofret. Satipy je išla prva. Vahmose je malo zaostajao za njom. Iznenada je Satipy okrenula glavu kako bi nešto rekla Vahmoseu. Možda, pomislila je Renisenb, mu je htjela reći kako je to najvjerojatnije bilo mjesto na kojem se nesreća dogodila.
A tad se Satipy odjednom ukočila u mjestu. Stala je kao smrznuta, gledajući za sobom niz puteljak. Podigla je ruke kao da je ugledala kakav strašan prizor ili kao da se željela obraniti od udarca. Nešto je povikala, spotakla se, zanjihala, a onda, kad je Vahmose skočio prema njoj, ispustila je vrisak ispunjen užasom, pala s litice i naglavce se survala prema oštrim stijenama pod njom...
Renisenb, prekrivši grlo rukom, gledala je njezin pad u nevjerici. Satipy je ležala u zgužvanoj hrpi na istom mjestu na kojem su pronašli Nofret. Pribravši se, Renisenb je potrčala prema njoj. Vahmose je vikao i trkom se spuštao niz puteljak. Renisenb je stigla do tijela svoje šurjakinje i nagnula se nad njega.
Satipyine oči bile su otvorene, a kapci su treperili. Njezine su se usne pomicale, pokušavajući oblikovati riječi. Renisenb se nagnula bliže. Preplašio ju je zamućeni užas u Satipyinim očima. Tad je začula glas umiruće žene. Bio je to tek promukli šapat. Satipyina glava pala je unatrag. Čeljust joj se opustila. Hori se okrenuo kako bi dočekao Vahmosea. Dvojica muškaraca zajedno su im prišla. Renisenb se okrenula svom bratu.
„Što je uzviknula, ondje gore, prije nego što je pala?"
Vahmose je disao kratkim udasima - jedva je mogao govoriti.. „Pogledala je iza mene - preko mog ramena - kao da je ugledala još nekog tko se spuštao puteljkom - no nije bilo nikog - ondje nije bilo nikog."
Hori je potvrdio: „Nije bilo nikog..."
Vahmoseov glas postao je tih, prestrašeni šapat: “A tad je povikala - "
„Što je rekla?" upitala je Renisenb nestrpljivo.
„Rekla je - rekla je..." Njegov glas je drhtao... „Nofret..."
Prvi mjesec ljeta - Dan dvanaesti
„Dakle, to si htio reći?" Renisenb je te riječi dobacila Horiju više kao izjavu nego kao pitanje. Užasnuta, dodala je tiho, ispod glasa, shvaćajući napokon pravu:
“Satipy je ubila Nofret..."
Sjedeći, brade oslonjene na ruke, na ulazu u Horijevu malenu izbu pokraj Grobnice, Renisenb je zurila u dolinu pod njima. Sanjivo je pomislila kako su istinite bile riječi koje je jučer izrekla - (je li to doista bilo tako nedavno?) S tog mjesta kuća pod njima i užurbani, zaposleni likovi doimali su se tek poput mravljeg gnijezda. Samo je sunce, veličanstveno u svojoj snazi, koje je sjalo nad njihovim glavama - samo je uska pruga blijedog srebra na koju je na tom jutarnjem svjetlu podsjećao Nil - samo su oni bili vječni i trajni. Khay je umro, i Nofret i Satipy - a jednog dana umrijet će i ona i Hori. Ali Ra će i dalje vladati nebeskim svodom i noću ploviti svojom barkom kroz Podzemni svijet do svitanja novog dana. A rijeka će i dalje teći, teći sve od Elefantine, pokraj Tebe, pokraj sela i sve do Donjeg Egipta, gdje je Nofret živjela i bila vesela i laka srca, pa dalje prema velikim vodama i dalje od Egipta.
Satipy i Nofret... Renisenb je razmišljala na glas budući da joj Hori nije odgovorio.
„Razumiješ, bila sam tako uvjerena da je Sobek - " Zastala je. Hori je zamišljeno rekao:
„Unaprijed stvoren zaključak."
„A opet je to bilo tako glupo od mene", nastavila je Renisenb. „Henet mi je rekla, ili mi je više-manje rekla, da je Satipy pošla u šetnju u ovom smjeru i da se Nofret popela ovamo gore. Trebala sam shvatiti koliko je očigledno bilo da je Satipy slijedila Nofret - da su se susrele na puteljku - i da ju je Satipy gurnula s litice.
Neposredno prije toga rekla je kako je ona veći muškarac od ijednog od moje braće."
Renisenb se prekinula i zadrhtala. „A kad sam je susrela - " nastavila je, „tad sam trebala shvatiti. Bila je posve drugačija - bila je preplašena. Pokušala me je uvjeriti da se vratim u kuću s njom. Nije željela da pronađem Nofretino tijelo.
Sigurno sam bila slijepa kad nisam shvatila istinu. Ali bila sam tako ispunjena strahom od Sobeka..."
„Znam. Zato jer si ga vidjela kako je ubio onu zmiju Renisenb se gorljivo složila. „Da, to je bio razlog. A nakon toga sam usnula san...
Siroti Sobek - kako sam ga krivo ocijenila. Kao što si jednom rekao, prijetiti nije isto što i činiti. Sobek je uvijek bio hvalisav. Satipy je bila ta koja je uvijek bila hrabra i bezobzirna i koja se nije bojala djelovati. A onda čitavo vrijeme nakon Nofretine smrti - način na koji je Satipy hodala uokolo poput duha - svi smo bili zbunjeni - zašto se nismo dosjetili pravom objašnjenju?"
Dodala je, na brzinu mu dobacivši pogled: „Ali ti jesi?"
„Već neko vrijeme", rekao je Hori, „bio sam uvjeren da trag za razrješenje misterije Nofretine smrti leži u Satipyinoj neobičnoj promjeni ponašanja. Ta je promjena bila toliko velika da je moralo postojati neko objašnjenje za nju."
“A ipak nisi ništa rekao?"
„Kako sam mogao, Renisenb? Kakve bih dokaze ikad mogao pružiti?"
„Nikakve, dakako."
„Dokazi moraju biti čvrsti cigleni zidovi činjenica."

"A ipak, jednom si rekao", usprotivila mu se Renisenb, „kako se ljudi zapravo ne mijenjaju. A sad priznaješ da se Satipy ipak promijenila."
„Ti bi trebala raspravljati na nomarhovu sudu. Ne, Renisenb, ono što sam rekao još uvijek vrijedi - ljudi su uvijek dosljedni sebi. Satipy je, poput Sobeka, bila sposobna samo za odvažne riječi i priče. Uistinu, moguće je da bi s riječi mogla prijeći na djela - no osobno mislim da je bila od onih ljudi koji ništa ne mogu zamisliti dok se ne dogodi. U njezinom životu sve do tog kobnog dana nije bilo ničeg čega bi se trebala bojati. Kad je strah došao, uhvatio ju je nespremnu. Tad je naučila kako je hrabrost zapravo odlučnost da se suoči s nepredviđenim - a ona tu hrabrost nije imala."
Renisenb je promrmljala tihim glasom: „Kad je strah došao... Da, strah je ono što nas prati sve od dana Nofretine smrti. Satipy ga je nosila na svom licu kako bismo ga svi mogli vidjeti. Bio je ondje i zurio u mene iz njezinih očiju u trenutku kad je umrla... Kad je rekla: 'Nofret'... Kao da je vidjela - "
Renisenb je utihnula. Okrenula se Horiju, očiju upitno raširenih.
„Hori, sto je Satipy vidjela? Ondje na puteljku. Mi nismo vidjeli ništa. Ondje nije bilo ničeg."
„Za nas, ne."
„Ali za nju?
Vidjela je Nofret - Nofret je došla osvetiti se. Ali Nofret je mrtva i njezina je grobnica zapečaćena. Koga je onda vidjela?"
„Sliku koju joj je pokazao njezin vlastiti um."
„Jesi li siguran? Jer ako nije tako - "
„Da, Renisenb, što ako nije tako?"
„Hori -" Renisenb je ispružila ruku. „Je li sad gotovo? Sad kad je Satipy mrtva?
Je li sad uistinu gotovo?" On je prihvatio njenu ruku objema svojima i zadržao je u umirujućem stisku.
„Da, da, Renisenb - zacijelo. Barem se ti ne moraš bojati."
Renisenb je promrmljala ispod glasa: „Ali Esa kaže kako me je Nofret mrzila..."
„Nofret je mrzila tebel"
„Tako kaže Esa."
„Nofret je bila vješta u mržnji", rekao je Hori. „Katkad mislim da je mrzila sve osobe u ovoj kući.
Ali ti joj barem nisi učinila ništa nažao."
„Ne - ne, to je istina."
„I stoga, Renisenb, u tvom umu nema ničeg što bi se moglo podići protiv tebe."
„Hoćeš reći, Hori, da kad bih prošetala ovim puteljkom sama - u suton - u isto vrijeme kad je Nofret umrla - i kad bih okrenula glavu - ne bih vidjela ništa? Bila bih sigurna?"
„Bit ćeš sigurna, Renisenb, jer ako budeš šetala tim puteljkom, ja ću biti uz tebe i ništa ti se ružno neće dogoditi."
Ali Renisenb se namrštila i odmahnula glavom. „Ne, Hori. Poći ću sama."
„Ali zašto, mala Renisenb? Zar te neće biti strah?"
„Da", rekla je Renisenb. „Mislim da hoće. No to je nešto što moram učiniti bez obzira na strah. U kući svi dršću i tresu se i trče u hramove kupiti amulete i viču kako nije mudro hodati ovim puteljkom u suton. No nije magija oduzela Satipy ravnotežu i bacila je s litice - bio je to strah - strah zbog zlodjela kojeg je počinila. Jer je zlo oduzeti život nekome tko je mlad, jak i uživa u životu. Ali ja nisam počinila nikakvo zlodjelo, i sve ako me Nofret i jest mrzila, njezina mi mržnja ne može nauditi. U to vjerujem. Uostalom, kad bi čovjek morao živjeti u stalnom strahu, bolje bi bilo da umre - stoga ću ja prevladati strah."
„To su hrabre riječi, Renisenb."
„Moguće je da su mnogo hrabrije nego što doista osjećam, Hori."
Nasmiješila mu se i ustala. „No bio je dobar osjećaj izgovoriti ih."
Hori je ustao i stao pokraj nje. „Upamtit ću te tvoje riječi, Renisenb. Da, i način na koji si zabacila glavu unatrag dok si ih izgovarala. Oni dokazuju hrabrost i istinu za koje sam oduvijek znao da prebivaju u tvom srcu."
Primio je njezinu ruku u svoju. „Gledaj, Renisenb. Baci pogled odavde preko doline, rijeke i još dalje. To je Egipat, naša domovina. Duge godine mučena ratom i razdorom, rascjepkana u sitna kraljevstva, no sad - vrlo ubrzo - kucnut će čas kad će se još jednom ujediniti u jedinstvenu zemlju - kad će se Gornji i Donji Egipat ponovo stopiti u jedno - nadam se i vjerujem, kako bi povratio svoju prijašnju veličinu!
U tim danima Egiptu će biti potrebni muškarci i žene hrabra srca - žene poput tebe, Renisenb. Neće trebati muškarce poput Imhotepa, vječito zaokupljene vlastitim sitnim gubicima i dobicima, niti će trebati muškarce poput Sobeka, lijene i hvalisave, niti dječake poput Ipyja, koji misle samo na vlastiti probitak; ne, čak niti savjesni, pošteni sinovi poput Vahmosea neće biti ti koje će Egipat trebati u tom času.
Sjedeći ovdje, doslovce među mrtvima, zbrajajući dobiti i gubitke, vršeći izračune, shvatio sam da postoje dobici koji se ne mogu izraziti u bogatstvima i gubici koji su mnogo bolniji od gubitka ljetine... Gledam rijeku i vidim živu krv Egipta koja je postojala davno prije nego što smo se mi rodili i koja će postojati i davno nakon što umremo...
Život i smrt, Renisenb, nisu od tolika značaja. Ja sam samo Hori, Imhotepov pomoćnik, ali kad bacim pogled preko Egipta, nalazim mir - da, i radost koju ne bih mijenjao za položaj guvernera provincije. Razumiješ li išta od ovoga što ti govorim, Renisenb?"
„Mislim da razumijem, Hori - bar malo. Ti si drugačiji od drugih ljudi ondje dolje - to znam već neko vrijeme. A katkad, kad sam ovdje s tobom, mogu osjetiti što ti osjećaš - ali mutno - nejasno. No znam što misliš. Kad sam ovdje, čini se da stvari ondje dolje", pokazala je prstom, „više nisu bitne. Ni svađe ni mržnje ni neprekidna žurba i vreva. Ovdje čovjek pobjegne od svega toga."
Zastala je, namrštena čela, pa nastavila, pomalo zamuckujući. „Katkad - katkad mi je drago što sam pobjegla. A ipak - ne znam - ondje dolje - postoji nešto - što me zove natrag."
Hori je pustio njenu ruku i zakoračio korak unatrag. Blago je rekao:
„Da - shvaćam - Kameni koji pjeva u dvorištu."
„Kako to misliš, Hori? Nisam uopće mislila na Kamenija."
„Možda i nisi mislila na njega. No bez obzira na to, Renisenb, mislim da je njegova pjesma ono što čuješ, a da toga nisi ni svjesna."
Renisenb je zurila u njega namrštena čela. „Kako neobične stvari govoriš, Hori.
Posve je nemoguće da bih ga ovdje gore mogla čuti. Predaleko je."
Hori je blago uzdahnuo i odmahnuo glavom. Zabavljenost u njegovim očima zbunila ju je. Osjetila se pomalo bijesnom i zbunjenom jer nije mogla razumjeti.
Prvi mjesec ljeta - Dan dvadeset i treći
"Mogu li razgovarati s tobom na trenutak, Esa?"
Esa se oštro zagledala u Henet, koja je stajala na ulazu u njezinu sobu s udvornim osmijehom na usnama.
„Što je?" upitala je starica oštro.
„Ništa, zapravo - barem mislim da nije ništa - ali mislila sam da bih ipak trebala pitati za svaki slučaj - "
Esa ju je prekinula. „Hajde, uđi onda, uđi. A ti - " kucnula je crnu robinjicu koja je nizala perlice na nit po leđima svojim štapom - „pođi u kuhinju. Donesi mi maslina - i načini mi sok od šipka."
Djevojčica je otrčala, a Esa je pokretom ruke nestrpljivo pozvala Henet.
„Radi se samo o ovome, Esa."
Esa se zagledala u predmet koji je Henet držala u ispruženoj ruci. Bila je to mala kutija za nakit s kliznim poklopcem pričvršćenim s dva dugmeta.
„Što s tim?"
„Kutija je njezina. A našla sam je maloprije - u njezinoj sobi."
„O kome govoriš? O Satipy?"
„Ne, ne, Esa. O onoj drugoj."
„Misliš na Nofret? Pa što onda?"
„Sav njezin nakit, lonci s pomadama i posude s parfemima - sve - pokopani su s njom."

Esa je odmotala uzicu s gumba i otvorila kutiju. Unutra je bila niska malenih perlica od karneola i polovica zelenog ocakljenog amuleta polomljenog na pola.
„Pih", rekla je Esa. „Ne sadrži bogzna što. Vjerojatno su je previdjeli."
„Balzameri su odnijeli sve."
„Balzameri nisu ništa pouzdaniji nego drugi ljudi. Ovo su zaboravili."
„Kažem ti, Esa - ovoga nije bilo u njezinoj sobi kad sam posljednji put pogledala onamo."
Esa je oštro pogledala Henet. „Što pokušavaš dokazati? Da se Nofret vratila iz Podzemnog svijeta i da je ovdje u kući? Nisi zapravo glupa, Henet, iako se katkad voliš pretvarati da jesi. Kakvo ti zadovoljstvo pričinja širiti takve fantastične priče?"
Henet je dostojanstveno odmahivala glavom. „Svi znamo što se dogodilo Satipy - i zašto.
„Možda i znamo", rekla je Esa. “A možda su neki od nas znali i prije! Hm, Henet?
Uvijek mi se činilo da ti znaš više o Nofretinoj smrti od nas ostalih."
“Oh, Esa, nisi valjda ni na trenutak pomislila - "
Esa ju je prekinula. „Nisam pomislila što? Ja se ne bojim misliti, Henet. Vidjela sam kako se Satipy protekla dva mjeseca šuljala po kući djelujući nasmrt preplašeno - a jučer mi je palo na um da je možda netko znao nešto čime ju je ucjenjivao - prijetio da će reći Vahmoseu - ili čak samom Imhotepu - "
Henet je počela izvikivati kreštave i bučne prosvjede. Esa je zatvorila oči i naslonila se u svom stolcu.
„Nisam ni na trenutak pomislila da bi ikad priznala da si učinila nešto takvo.
Nisam to ni očekivala od tebe."
„Zašto bih? To te pitam - zašto bih?"
„Ne bih znala reći", rekla je Esa. „Ti činiš mnoge stvari, Henet, za koje nikad nisam uspijevala pronaći zadovoljavajuće razloge."
„Pretpostavljam da misliš kako sam od nje zahtijevala mito u zamjenu za svoju šutnju. Tako mi devet bogova Eneade -"
„Ne uznemiruj bogove. Ti si relativno poštena osoba, Henet - koliko uopće neka osoba može biti poštena. I moguće je da ne znaš ništa o Nofretinoj smrti. No znaš većinu stvari koje se događaju u ovoj kući. I kad bih se sama htjela u nešto kleti, zaklela bih se da si tu kutiju sama stavila u Nofretinu sobu - iako mi nije jasno zašto si to učinila. No iza toga stoji neki razlog...
Možda možeš Imhotepa zavarati svojim trikovima, ali mene ne možeš. I ne cendrajl Ja sam stara žena i ne mogu podnijeti cendranje. Idi cendraj Imhotepu.
Čini se da se njemu to sviđa, iako samo Ra zna zašto!"
„Odnijet ću ovu kutiju Imhotepu i reći mu - "
„Sama ću mu dati kutiju. Odlazi, Henet, i prestani širiti te bedaste praznovjerne priče. Bez Satipy ova kuća je mirnije mjesto. Mrtva Nofret nije nam učinila ništa više nažao nego živa Nofret. No sad kad je dug plaćen, pustimo sve da se vrate svojim svakodnevnim zadacima."
„Što je ovo?" upitao je Imhotep kad je užurbano ušao u Esinu sobu nekoliko minuta kasnije.
„Henet je duboko uznemirena. Došla mi je uplakana lica. Zašto nitko u ovoj kući nije u stanju toj odanoj ženi ukazati ni najmanju ljubaznost -"
Esa, nimalo dirnuta, oglasila se hihotom.
Imhotep je nastavio: „Ako sam dobro shvatio, optužila si je da je ukrala kutiju - kutiju za nakit."
„Zar ti je to rekla? Nisam učinila ništa slično. Evo kutije. Čini se da je pronađena u Nofretinoj sobi."
Imhotep joj je uzeo kutijicu iz ruke. „Ah, da, to je kutija koju sam joj ja dao."
Otvorio ju je. „Hm, unutra nema ničeg vrijednog. Kako nepažljivo od balzamera što je nisu odnijeli zajedno s njezinim ostalim osobnim stvarima. S obzirom na cijene koje zaračunavaju Ipi i Montu, najmanje što bi čovjek od njih očekivao jest da ne budu nepažljivi. Pa, sve mi se ovo čini kao velika galama ni oko čega - "
„Upravo tako."
„Kutijicu ću dati Kait - ne, ne, dat ću je Renisenb. Ona se uvijek ljubazno odnosila prema Nofret."
Uzdahnuo je. „Čini se da je muškarcu nemoguće pronaći trenutak mira. Te žene - vječite svađe, suze i prepiranja."
"Oh, što se može, Imhotepe. Sad je barem ovdje jedna žena manje."
„Da, uistinu. Siroti moj Vahmose! Bilo kako bilo, Esa, čini mi se - ovaj - da je tako možda najbolje. Istina, Satipy je rađala zdravu djecu, no na mnogo načina bila je posve nezadovoljavajuća supruga. Vahmose joj je, dakako, previše popuštao. No, no, s tim je sad gotovo. Moram reći da sam u posljednje vrijeme vrlo zadovoljan Vahmoseovim ponašanjem. Čini se mnogo samopouzdanijim - manje bojažljivim - a njegov sud o nekoliko pitanja bio je izvanredan - uistinu izvanredan..."
„Vahmose je uvijek bio dobar, poslušan dječak."
„Da, da - no bio je sklon sporosti i pomalo se bojao odgovornosti."
Esa je suho rekla: „Odgovornost je nešto što mu nikad nisi dopustio imati!"
„Pa, sad će se sve to promijeniti. Pripremam ugovor koji će nas vezati u partnerstvo. Bit će potpisan za nekoliko dana. Svu trojicu svojih sinova učinit ću svojim partnerima."
„Ne valjda i Ipyja?"
"Ipy bi bio povrijeđen kad bih ga izostavio. Tako je drag dječak, tako topla srca."
“U svakom slučaju, njega se ne može optužiti za sporost", primijetila je Esa.
„Točno tako. I Sobeka također - u prošlosti sam možda bio nezadovoljan njime, no u posljednje je vrijeme doista okrenuo novi list u svojem životu. Više ne provodi vrijeme u besposličarenju i više se ravna prema mom i Vahmoseovom mišljenju."
„Ovo je prava himna pohvalnica", rekla je Esa. „Pa, Imhotepe, moram ti reći kako mislim da činiš pravu stvar. Činiti svoje sinove nezadovoljnima bila je loša praksa.
No svejedno mislim da je Ipy premlad za ono što predlažeš. Smiješno je dječaku njegovih godina dati točno određen položaj. Čime ćeš ga kontrolirati?"
„U tome svakako ima nečeg." Imhotep je djelovao zamišljeno. Potom je ustao.
„Moram ići. Za tisuću se stvari moram pobrinuti. Balzameri su stigli - moramo dogovoriti sve za Satipyin pogreb. Te su smrti skupe - vrlo skupe. K tomu su se dogodile u tako kratkom razmaku!"
“Oh, što se može", rekla je Esa utješno. „Nadajmo se da je ovo posljednja - dok ne dođe moje vrijeme!"
„Nadam se da ćeš ti živjeti još mnogo godina, draga majko."
„Sigurna sam da se nadaš", rekla je Esa nacerivši se. „Na meni nema štednje, molim! To bi vrlo loše izgledalo! Trebat ću svu silu opreme kojom ću se zabavljati na drugom svijetu. Svu silu hrane i pića i mnogo kipića robova - bogato ukrašenu igraću ploču, parfeme i kozmetiku, a inzistiram i na najskupljim kanopuskim žarama - onim od alabastra."
„Da, da, naravno." Imhotep se nervozno premjestio s noge na nogu. „Dakako da će ti biti ukazane sve počasti kad dođe taj tužni dan. Moram priznati da na Satipyin pogreb gledam posve drugačije. Ne bih htio izazvati skandal, no doista, s obzirom na okolnosti - "
Imhotep nije dovršio rečenicu, već se žurno udaljio. Esa se podrugljivo nasmiješila spoznaji da je fraza “s obzirom na okolnosti" bila najviše što će se Imhotep ikad približiti priznanju da smrt njegove voljene priležnice možda i nije bila posljedica nesretnog slučaja.
Prvi mjesec ljeta - Dan dvadeset i peti
Nakon što su se članovi obitelji vratili s nomarhova suda, gdje je ugovor o partnerstvu bio potvrđen, zavladao je neki općeniti veseli duh. Iznimka je nesumnjivo bio Ipy, kojeg su u zadnji čas isključili iz partnerstva zbog njegove mladosti. Zahvaljujući tome durio se i namjerno izbivao iz kuće.
Imhotep je u izvrsnu raspoloženju zapovijedio da se na trijem iznese vrč vina i položi na veliki vinski stol.