More makova - Amitav Goš

U središtu ovde živopisne sage je Ibis, nekadašnji brod za prevoz roblja, koji se otisnuo na burno putovanje preko Indijskog okeana, a koga čekaju borbe u okrutnim Opijumskim ratovima iz devetnaestog veka. Posada mu je vrlo šarolika, sastavljena od mornara, slepih putnika, prinudnih radnika i osuđenika.

U doba kad u kolonijalnom svetu dolazi do krupnih promena, sudbina će spojiti sasvim različite Indijce i Zapadnjake. Kako su im sve porodične veze presečene, oni će postati džahadž-bai, braća po brodu. Nastaje jedna nova dinastija koja će spojiti kontinente, rase i pokolenja.

More makova vodiće vas od bujnih polja maka uz obalu Ganga preko uzburkanog mora i kroz zakrčene uličice Kantona. Ali neverovatnu živost romanu daje ponajviše široki spektar likova, čija raznovrsnost verno odražava burnu kolonijalnu prošlost Istoka. Ovo je vrhunsko remek-delo iz pera jednog od najboljih romanopisaca današnjice.

__________


Nayanu

za petnaesti rođendan





KOPNO



I. DIO



Prvo



Deeti se brod visokih jarbola koji punim jedrima grabi oceanom prividio jednoga inače običnog dana, no istog joj je časa bilo jasno da je prikaza znak sudbine jer nikad u životu nije vidjela takvo plovilo, čak ni u snu. Ta gdje bi ga vidjela kad je živjela na sjeveru Bihara, četiristo milja od obale? Njezino je selo bilo tako daleko u unutrašnjosti da joj se činilo kako do mora ima koliko i do podzemnog svijeta. More je bilo mračan jaz gdje se sveta Ganga slijeva u Kala-pani 1, „Crnu vodu”.
Bilo je to krajem zime, a te godine makovi nikako da počnu gubiti latice: nizvodno od Benaresa, Ganga je miljama izgledala kao da teče kroz dvored ledenjaka jer su joj obje obale prekrili debeli nanosi cvijeća bijelih latica. Kao da su se snjegovi visokih Himalaja oborili u nizine u iščekivanju svetkovine Holi i njezinoga proljetnog obilja boja.
Deeti je živjela u selu u prigrađu Ghazipura pedesetak milja istočno od Benaresa. I nju je skupa sa svim susjedima zabrinjavalo što joj mak kasno rodi: tog je jutra rano ustala i mehanički obavila svagdašnje poslove: mužu Hukamu Singhu prostrla je netom oprani dhoti 2 i kamiz 3 pa mu za objed pripremila rotije 4 i aćar 5. Kad je umotala obrok i spremila mu ga za put, Deeti je prekinula posao da nabrzinu svrati u svoje svetište: pravu će puđu 6 sa cvijećem i darovima obaviti poslije kad se okupa i presvuče; sad je još u noćnom sariju pa je samo zastala na vratima i sklopila ruke da se kratko pokloni.
Uskoro je škripa kotača objavila dolazak volovske zaprege koja će Hukama Singha odvesti na posao u tri milje udaljenu tvornicu u Ghazipuru. Nije daleko, no Hukam Singh nije donde mogao potegnuti pješice jer su ga kao sepoja 7 u britanskoj vojsci ranili u nogu. Ipak nije ostao tako kljast da bi trebao štake, pa je do kola mogao bez pomoći. Korak iza njega, Deeti mu je nosila jelo i vodu, pa mu je predala zavežljaj kad se ukrcao.
Vozar Kalua bio je div od čovjeka, no nije mu pritekao u pomoć i pazio je da mu putnik ne vidi lice: pripadao je kasti kožara, a kao rađput 8 iz više kaste, Hukam Singh je vjerovao da bi ga cijeli dan pratila nesreća ako ga vidi. Kad se straga ukrcao u kola, bivši je sepoj sjeo tako da gleda niz put, a zamotak je namjestio u krilu da slučajno ne dođe u izravan doticaj s vozarovim stvarima. Tako će vozar i putnik sjediti dok kola budu škripala cestom prema Ghazipuru – u sasvim prijateljskom razgovoru, ali ni da se pogledaju.
I Deeti je pred vozačem brižljivo zastirala lice: pustila je da joj ghungta 9 sarija sklizne s glave tek kad se vratila u kuću da probudi šestogodišnju kćer Kabutri. Kabutri je sklupčana počivala na prostirci i Deeti je vidjela da duboko sanja jer se čas smješkala, čas krivila usta: taman ju je kanila probuditi kadli zadrži ruku i ustukne. Na kćerinu je usnulu licu vidjela vlastite crte – iste pune usne, zaobljeni nos i prćastu bradu – samo što su djetetove crte još bile čiste i oštre, dok su se pak njezine zamutile i otupjele. Nakon sedam godina braka i Deeti je još takoreći bila dijete, no u gustoj crnoj kosi već su se mjestimice pojavile sijede vriježe. Sunce joj je isušilo i preplanulo kožu pa se u kutovima usana i očiju počela guliti i pucati. No iako je na prvi pogled bila izmoždena i obična, imala je nešto po čemu se isticala: u tom su dijelu zemlje njezine svjetlosive oči bile neobična odlika. Zbog boje očiju – ili njihove bezbojnosti – doimala se kao da je u isti mah i slijepa i svevideća. To je pak uznemiravalo dječurliju i raspirivalo predrasude i praznovjerje pa bi joj se glasno rugali – ćudalija 10 , dainija – kao da je vještica: no na prvi bi se Deetin pogled svi razjurili i pobjegli. Jest da je Deeti pomalo likovala kakvu pomutnju zna izazvati, no za kćerino joj je dobro bilo drago što se u tome nije uvrgnula na nju bila je presretna što se Kabutrine tamne oči crne kao i njezina sjajna kosa. Pri pogledu na kćerino lice u jeku sna, Deeti se sad nasmiješi i odluči da je ipak neće buditi: djevojčica će se za tri-četiri godine udati i otići; već će se naraditi kad je prime u muževu kuću. Neka se još tih nekoliko godina u rodnom domu odmara.
Deeti letimice predahne da prigrize rotij pa izađe na ravan prag od utabane zemlje koji je nastambu od blata dijelio od polja makova koja su se dalje sterala. Pri svjetlu netom osvanula sunca na svoje veliko olakšanje primijeti da su cvjetovi tu i tamo napokon počeli gubiti latice. Mlađi je brat njezina muža Chandan Singh već izašao na susjedno polje s osmosjeklom nukhom u ruci. Majušnim je zupcima ovdje-ondje zarezivao gole tobolce – ako biljni sok preko noći obilno poteče, sutra će dovesti cijelu obitelj da izmuzu polje. Treba pogoditi pravi čas jer u životnome vijeku biljke dragocjeni sok teče veoma kratko: dan-dva amo-tamo i tobolci ti vrijede koliko i cvat na korovu.
I Chandan Singh je vidio nju, a njegov se soj ljudi mora o svakoga očešati. Blejavi mladac s podmlatkom od petero djece nikad nije propuštao priliku da podsjeti Deeti kako je sama slabo rodila. Ka bhaíl? zazove i poliže kap svježeg soka s vrška svoga alata. Što je? Opet radiš sama? Dokle ćeš moći tako? Trebaš sina za ispomoć. Ta nisi jalova...
Deeti je znala kakva šurjaka ima pa se mirne duše nije obazirala na njegova zadirkivanja: okrenula mu je leđa i uputila se u svoje polje, a široku je košaru od pruća uglavila u pas. Tlo među cvjetnim lijehama prekrile su papirno tanke latice pa ih je grabila punim šakama i bacala u košaru. Još prije tjedan-dva oprezno bi se provlačila postrance da ne potrese cvjetove, no danas je u prolasku takoreći plesala i nije nimalo marila kad bi joj sari u fijuku pomeo cijelo jato latica s tobolaca koji samo što nisu dozreli. Kad je napunila košaru, odnijela ju je kući pa ju je isula kraj ćule 11 pod vedrim nebom gdje je uglavnom kuhala. Taj je dio kućnog prilaza ležao u sjeni dvaju golemih mangovaca na kojima su taman počeli bubriti izdanci koji će dati prve proljetne pupoljke. Deeti je laknulo kad se maknula sa sunca pa je čučnula kraj pećnice i ubacila naramak drvlja za potpalu među ugarke koji su se duboko u pepelu još od sinoć žarili.
Kabutri se dotle probudila i kad je osvanula u dovratku, mati više nije bila popustljivo raspoložena. Kako to kasno ustaješ, obrecnula se. Gdje si dosad? Kám-o-kájd na hoi? Misliš da nema posla?
Deeti zaduži kćer da pomete makove latice na hrpu, a ona dotle prione da raspiri vatru i zagrije tešku željeznu tavu. Kad se prženica dobro zagrijala, posipa je šakom latica i pritisne ih zgužvanom krpom. Latice su prženjem tamnjele i sljepljivale se tako da su za minutu-dvije izgledale navlas isto kao rotiji od pšeničnog brašna koje je Deeti mužu spremila za objed. Ovitke od makovih latica doista su nazivali „rotijima”, iako po namjeni nisu imali veze s imenjacima: prodat će ih Glavnoj tvornici opijuma u Ghazipuru, gdje njima oblažu zemljane ćupove u koje pakiraju opijum.
Kabutri je za to vrijeme umijesila malo atte 12 i izvaljala nekoliko pravih rotija. Deeti ih je brzo popržila, a zatim je utrnula vatru: rotije je stavila na stranu, jest će ih poslije s jučerašnjim ostacima – zdjelom užeglog alu-postha 13, krumpira prženog u kaši od makova sjemena. Sad je već opet mislila na svoje svetište: bliži se doba podnevne puđe pa je vrijeme da ode do rijeke i okupa se. Kad je Kabutri i sebi u kosu utrljala makovo ulje, Deeti preko ramena ogrne sari za presvlaku i povede kćer poljem prema vodi.
Makovi su rasli do pješčanog spruda koji se blago spuštao prema Gangi. Sunce je ogrijalo pijesak i bio je tako vreo da im je žgao bose tabane. S Deetinih ramena naglo spuzne breme majčinskog dostojanstva pa potrči za kćeri koja je odskakutala naprijed. Korak-dva nadomak ruba vode glasno zapoje u slavu rijeke – Đai Ganga Majja ki... – i gutnu zrak prije nego što će se baciti u vodu.
Obje su se smijale kad su izronile: u to doba godine nakon prvotnog srha pri dodiru, čovjek začas otkrije da je voda osvježavajuće hladna. Iako će ljetna žega tek za nekoliko tjedana biti u punome jeku, Gangin je tok već počeo opadati. Deeti se okrene na zapad prema Benaresu i digne kćer uvis da izlije šaku vode u znak štovanja svetome gradu. Iz djetetovih je skupljenih šaka skupa s ljevanicom otekao i list. Okrenule su se i gledale kako ga rijeka nosi nizvodno prema ghazipurskim ghatovima.
Zidove Ghazipurske tvornice opijuma djelomice su zakrili mangovci i hljebovci, no iznad krošanja taman se vidjelo kako se na krovu vijori britanska zastava, kao i zvonik crkve u kojoj su se molili tvornički nadglednici. Na tvorničkom se ghatu 14 na Gangi razabirala jednojarbolna teglenica pateli 15 : istaknula je plamenac Istočnoindijske kompanije. Dopremila je ćalan 16 opijuma iz jedne od Kompanijinih udaljenih ispostava i duga ga je vrsta kulija 17 upravo istovarivala.
Ma, Kabutri digne pogled prema majci, kamo ide ta brodica?
Deetino je priviđenje izazvalo Kabutrino pitanje. Odjedanput joj se pred očima pojavi slika golema broda s dva visoka jarbola. Na jarbolima su se napinjala silna jedra zasljepljujuće bjeline. Pramac se šiljio do pulene duga kljuna nalik na rodu ili čaplju. U pozadini, blizu krme je stajao neki čovjek, i iako ga nije jasno vidjela, bila je svjesna nečije jasne i nepoznate prisutnosti.
Deeti je znala da vidi što stvarno nije pred njom – primjerice poput teglenice koja se usidrila nedaleko od tvornice. Nikad u životu nije vidjela more, nikad se nije maknula iz okruga, nikad nije progovorila nijedan jezik osim materinskoga bhođpurskoga 18, no ni načas nije posumnjala da brod negdje postoji i putuje prema njoj. Spoznaja ju je prestravila jer nikad u životu nije vidjela ništa slično toj prikazi i nije imala pojma o kakvu je navještaju riječ.
Kabutri je shvatila da se dogodilo nešto neobično jer je pričekala minutu-dvije i tek onda upitala: Ma? Što gledaš? Što si vidjela?
Deetino se lice pretvorilo u krinku straha kad drhtavim glasom reče: Beti – vidjela sam đaház 19 – brod.
Hoćeš reći, onu brodicu ondje?
Ne, beti: takav brod u životu nisam vidjela. Nalik na veliku pticu s jedrima poput krila i dugim kljunom.
Kabutri baci pogled niz rijeku i reče: Možeš li mi narisati što si vidjela?
Deeti joj potvrdno kimne pa odgacaju do obale. Brzo se presvuku i napune vrč vodom iz Gange za molitvenu sobu. Kad su se vratile kući, Deeti prvo upali svjetiljku pa povede Kabutri u svetište. Prostorija je bila mračna; zidovi su se crnjeli od čađe i sve je snažno vonjalo na ulje i tamjan. Ondje je stajao malen oltar s kipovima Šiviđija 20 i Bhagavana 21 Ganeše, a bile su tu i uokvirene grafike Ma Durge i Šri Krišne. No svetište nije bilo posvećeno samo bogovima, nego i Deetinu osobnu panteonu pa je obilovalo uspomenama na njezinu obitelj i pretke – među njima su se našle relikvije poput drvenih klompi njezinoga pokojnog oca, ogrlica od rudrakšinih 22 bobica koju joj je ostavila majka i izblijedjeli otisci stopala koje su bakama i djedovima uzeli na pogrebnoj lomači. Deeti je zidove oko oltara posvetila vlastitim crtežima, orisima koje je iscrtala na papirno tankim kolutovima makovih latica: tako je u ugljenu narisala portrete dvojice braće i sestre koji su umrli u djetinjstvu. Našlo se tu i nekoliko živih rođaka, no samo kao skice na mangovu lišću – Deeti je vjerovala da trud oko odveć vjernog prikaza onih koji još nisu napustili ovaj svijet nosi nesreću. Zato je ljubljenoga starijeg brata Kesrija Singha naznačila u nekoliko poteza kojima je prikazala sepojsku pušku i uzvinuti brk.
Kad je ušla u molitvenu sobu, Deeti uzme zeleni mangov list, umoči vršak prsta u posudicu jarkocrvenog sindura 23 i u nekoliko poteza nariše dva krilolika trokuta ovješena u zraku nad dugim oblim likom koji je završavao kukastim kljunom. Mogao je biti ptica u letu, no Kabutri smjesta uvidi što je: slika dvojarbolna plovila razvijenih jedara. Divila se kako ju je mati narisala kao da prikazuje živo biće.
Stavit ćeš ga u molitvenu sobu? pitala je.
Hoću, reče Deeti.
Djetetu nije bilo jasno što će im brod u obiteljskom panteonu. Ali zašto? reče. Ne znam, Deeti će, jer se i sama čudila kako je sigurna u taj predosjećaj:
Samo znam da mu je ondje mjesto. I ne samo brodu nego i mnogim ljudima koji njime plove. I njima je mjesto na zidu naše molitvene sobe.
Ali tko su? pitalo je zbunjeno dijete.
Još ne znam, rekla joj je Deeti. No znat ću kad ih vidim.

Izrezbarena ptičja glava koja je podupirala Ibisov kosnik bila je tako neobična da je mogla poslužiti kao dovoljan dokaz, komu već treba, da je doista riječ o brodu koji je Deeti vidjela zagazivši do struka u Gangine vode. Poslije će čak i stari morski vuci priznati da ga je neobično vjerno pogodila, osobito ako imamo u vidu da crtačica u životu nije vidjela dvojarbolni škuner – a ni bilo koji drugi brod dubokoga gaza.
S vremenom će premnogi ljudi koji su stjecajem okolnosti doživjeli Ibis kao vlastita pretka prihvatiti zaključak da je Deetiino priviđenje došlo iz same rijeke: Ibisova je slika potekla uzvodno poput električne struje istog časa kad je brod dirnuo svete vode. To bi pak bilo u drugom tjednu ožujka 1838. kad se Ibis usidrio nadomak otoka Gangasagar, gdje sveta rijeka utječe u Bengalski zaljev. Dok je Ibis ondje čekao peljara koji će ga povesti u Calcuttu, oči Zacharyja Reida prvi su se put susrele s Indijom: vidio je mangrov gustiš i muljevit sprud, naoko nenastanjen dok s njega nisu sunule brodice – malena flota dingija i čunova u svekolikoj torbarskoj namjeri da pristiglim mornarima utrapi voće, ribu i povrće.
Zachary Reid bio je srednje visine i jedra stasa, puti boje stare bjelokosti i bujne smolasto crne kose koja mu je padala preko čela i u oči. Očne su mu se zjenice tamnjele poput kose, no šarale su ih i bademaste iskre. Neznanci su za nj u djetinjstvu znali reći da takve žmigavce možeš prodati vojvotkinji pod dijamante (kad ga poslije Deeti bude uključila u svoje svetište, do izražaja će doći njegov blještav pogled). Lako je znao prasnuti u smijeh, a nastup mu je bio vedar i bezbrižan, pa su ljudi katkad mislili da je mlađi nego što zapravo jest, na što bi ih Zachary redovito hitro ispravio: kao sin oslobođenice iz Marylanda nemalo se ponosio što si zna točnu dob i datum rođenja. Kad bi se tu netko zabunio, Zachary bi ga upozorio da ima dvadeset godina, ni dana manje, a i ni mnogo dana više.
Zacharyju je navika bila da svakodnevno smisli najmanje pet stvari koje će hvaliti: taj mu je običaj ucijepila majka kao prijeko potrebno sredstvo da ublaži katkad preoštar jezik. Otkako se otisnuo iz Amerike, u Zacharyjevome je dnevnom obračunu hvalevrijednih stvari najčešća stavka bio sam Ibis. Naizgled nije bio ni osobito vižlast ni poletan: naprotiv, Ibis je bio staromodan škuner, a ne tankoviti brod bez nadgrađa poput klipera kojima se Baltimore proslavio. Imao je kratku krmenu palubu, povišeni pramčani kaštel s pramčanom palubom u kljunu i palubnom kućicom na sredini broda koja je služila kao brodska kuhinja i kabina za vođe palube i opskrbnike. Ibisu je glavna paluba bila zakrčena, a trup širok pa su ga stari mornari katkad doživljavali kao bark škunerske snasti: Zachary nije znao ima li u tome istine, no njemu je u glavi brod ostao goleta u čiju je posadu prvotno stupio. U njegovim je očima Ibisovu jahtoliku snast resila neka neobična dražest jer se jedrilje nije ravnalo poprečno, nego duž trupa. Bilo mu je jasno zašto pod punom glavnom debeljačom i prvenjačom može čovjeka podsjetiti na bjelokrilu pticu u letu: u usporedbi s njim, drugi su se visokojarbolni brodovi s gomilama križnih jedara doimali gotovo nezgrapnima.
O Ibisu je Zachary pouzdano znao da su ga sagradili da bude „crnomorac”, brod za prijevoz robova. Doista, upravo je zbog toga promijenio vlasnika: u godinama nakon službenog ukidanja trgovine robljem, britanska i američka mornarica pojačale su nadzor nad obalama zapadne Afrike, a Ibis se nije mogao uzdati da im svojom brzinom može uteći. Kao i u slučaju mnogih drugih robovskih brodova, novi je vlasnik škunera kupio brod u namjeri da ga prenamijeni za drukčiju trgovinu: izvoz opijuma. U ovom je slučaju kupac bila tvrtka pod nazivom Burnham Bros., brodoprijevoznici i trgovci s velikim trgovačkim udjelom u Indiji i Kini.
Ne časeći časa, zastupnici novih vlasnika smjesta su škuner poslali u Calcuttu, glavno sjedište čelnika tvrtke Benjamina Brightwella Burnhama: Ibis će na odredištu na remont i upravo su zato zaposlili Zacharyja. Zachary je osam godina radio u Gardinerovu brodogradilištu u Fell’s Pointu u Baltimoreu pa je tako mogao itekako stručno nadzirati opremanje bivšega broda za prijevoz roblja: što se pak plovidbe tiče,o brodovima je znao koliko i svaki drugi lučki tesar jer se sad prvi put u životu otisnuo na more. No Zachary je u službu stupio u namjeri da izuči mornarski zanat i sav je gorio od nestrpljenja kad je kročio na palubu s platnenom mornarskom torbom u koju mu je jedva stalo odijelo za presvlaku i frulica koju mu je kao djetetu dao otac. Ibis mu je bio ubrzana, makar surova škola jer je dnevnik plovidbe takoreći već od početka bio prava litanija nevolja. Gospodinu Burnhamu tako se silno žurilo da novi škuner što prije stigne u Indiju da je brod iz Baltimorea krenuo s nedovoljno radne snage, a prema popisu devetnaestočlane posade, devetorica su bili „crnci”, među njima i Zachary. Iako su ga tako zakinuli na ljudstvu, popudbina je bila nedovoljna i po kakvoći i po količini, što je pak izazivalo sukobe između ekonoma i mornara, časnika i čurme. Onda je brod zašao u uzburkane vode i ispostavilo se da se rebra rose. Upravo je Zachary došao do otkrića da su pokoljenja porobljenih Afrikanaca izrešetala stan škunerovoga ljudskog tereta u međupalublju zircima i otvorima za zrak. Ibis je utovario pamuk da prebije trošak putovanja. Poplava je promočila bale i morali su ih baciti u more.
Nadomak obale Patagonije nevrijeme je prisililo Ibis da promijeni kurs kojim je preko Tihog oceana trebao oploviti Javansku puntu. Umjesto toga odjedrio je u smjeru Rta Dobre Nade, no vrijeme ga opet nije služilo pa je dva tjedna ostao nepomičan u bezvjetrini. Posadi su upola skresali obroke, a hranila se crvljivim dvopekom i trulom govedinom pa je izbila srdobolja. Tri su mornara umrla dok su čekali da se digne vjetar, a dva su crnoputa člana posade završila u lancima jer su odbijali hranu koja bi im došla na stol. Kako je uzmanjkalo posade, Zachary je odložio tesarski alat i kao pravi-pravcati mladić prednjeg jarbola hitao vrzama i sapinjao košna jedra.
Onda se dogodilo da je drugi časnik, grubijan kojeg su svi crnci u posadi odreda mrzili, pao u more i utopio se: svi su znali da nije pao slučajno, no zategnuti su se odnosi na brodu do te mjere zaoštrili da je kapetan, bostonski Irac bez dlake na jeziku, odlučio da neće potezati stvar. Od cijele je posade samo Zachary dao ponudu na dražbi pokojnikove imovine i tako si pribavio sekstant i cijelu škrinju odjeće.
Zachary nije pripadao ni časničkoj krmenoj palubi ni momčadskom kaštelu pa se tako ubrzo prometnuo u sponu između dva brodska kraja i obavljao dužnosti drugog časnika. Više nije bio nevježa kao na početku putovanja, no nije ni dorastao novim dužnostima. Svojim nespretnim pokušajima nije uspio dići moral pa se posada preko noći osula kad se škuner usidrio u Cape Townu i dalje proširila priču o brodskom paklu s crkavicom od plaće. Ibisov se ugled tako srozao da nije uspio vrbovati nijednog Amerikanca ili Europljanina, pa čak ni najgore razmetljivce i najmasnije lašce. Na njegovu su se palubu od pomoraca usudili kročiti samo laskari.
Zachary se tu prvi put sreo s tom vrstom mornara. Mislio je da su laskari pleme ili narod, kao Čerokezi ili Siouxi. Ustanovio je da dolaze s raznih strana kojima je Indijski ocean jedina poveznica; među njima je bilo Kineza i istočnoafrikanaca, Arapa i Malajaca, Bengalaca i Goanaca, Tamila i Arakanaca. Dolazili su u družbama od njih deset-petnaest, a svaka je imala vođu koji je govorio u ime svih. Družbe su bile nerazdvojne: u službu su stupali ili svi zajedno ili nikako, a iako su bili jeftina radna snaga, držali su se vlastitih poimanja o tome koliko će posla obaviti i koliko će ih raditi na jednom zadatku – što znači da ste za posao koji bi bez pola muke obavio jedan vješt mornar morali unajmiti tri-četiri laskara. Kapetan je izjavio da takve lijene crnčuge u životu nije vidio, no Zacharyju su prije svega bili smiješni. Počevši od nošnje: noge bose kao od majke rođenima, a mnogima je prema svemu sudeći jedino odijelo bio komad kambrika koji su ovijali oko pasa. Neki su se šepurili u gaćama na svitnjak, dok su drugi nosili saronge koji su im oko žgoljavih nogu vijorili kao podsuknje, tako da je paluba znala sličiti salonu kakva bludilišta. Kako se čovjek može verati na jarbol bosonog, umotan u komad tkanine kao novorođenče? Zachary u životu nije vidio spretnije pomorce, no ipak se snebivao kad bi vidio kako poput majmuna vise na vrzama među snasti: kad bi im se saronzi digli na vjetru, svrtao je pogled u strahu od onoga što bi mogao vidjeti ako zirne uvis.
Barba se opetovano premišljao, a onda je odlučio unajmiti laskarsku družinu koju je vodio neki serang 24 Ali. Taj je pak bio zastrašan lik kojemu bi na licu pozavidio i sam Džingis-kan: bilo je ispijeno, izduženo i usko, a strelovite crne oči nemirno su zvjerale ponad poletno istaknutih jagodica. Brkovi su mu padali do brade u dva perolika prama i uokvirivali usta koja nisu imala mira. Na rubovima su se rudjela jarkim, bijesnim crvenilom: kao da je vječno cmakao usnama napojivši se na otvorenim žilama kakve kobile poput krvožedna Tatarina iz stepe. Zacharyju nije bilo nimalo lakše pri duši kad je doznao da po ustima premeće sadržaj biljnog podrijetla: kad je jednom prilikom serang preko ograde ispljunuo potok krvavocrvena soka, primijetio je da se voda podno broda uskomešala u fijuku peraja morskih pasa. Je li taj betel doista bezazlen ako ga i morski pas u zabuni zamijeni za krv?
S tom je posadom plovidba do Indije bila tako neprivlačna da je i prvi časnik ispario: pokupio se s broda navrat-nanos tako da je ostavio vreću odjeće. Kad je čuo da si časniku može staviti soli na rep, barba je progunđao: „Petama vjetra, ha? Ima čovjek pravo. I ja bih digao sidro da sam dobio plaću.”
Ibisova sljedeća luka ticanja trebao je biti otok Mauricijus, gdje su utovareno žito trebali zamijenti za trh ebanovine i tvrdog drva. Do isplovljavanja nisu uspjeli naći nikakvoga pomorskog časnika pa se, kad je škuner isplovio, na mjestu prvog časnika našao Zachary. Tako je ispalo da je, na račun dezertera i otpisanih, u roku od jedne jedine plovidbe napredovao od najobičnijeg pripravnika do starijeg pomorca i od tesara do zapovjednikova zamjenika koji ima vlastitu kabinu. Preseljenje iz kaštela u kabinu požalio je samo zato što je usput nestala njegova ljubljena frulica pa se morao pomiriti s činjenicom da ju je izgubio.
Barba je prvotno Zacharyju zapovjedio da se hrani u potpalublju – „jest da s’ti bijela kava, al’ ja s obojenima ne jedem”. No sad je izričito tražio da Zachary dođe za njegov stol u salonu da ne večera sam, a posluživala ih je oveća vrzmava četa laskarskih naučnika, londera 25 i čakrua 26.
Kad su zajedrili, Zachary je silom prilika prošao kroz još jednu školu: ovaj put je manje učio o mornarskoj vještini, a više o običajima nove posade. Umjesto uobičajenih mornarskih kartaških igara i šijalice, čuo se zveket kocaka, a na pločama iscrtanim s pomoću užadi igrali su čovječe, ne ljuti se. Veseli zvuci mornarskih pjesama dobili su nove, razuzdane i neskladne melodije, a i sam se vonj broda počeo mijenjati jer su kroz rebra navrli mirisi začina. Zacharyju su povjerili brodsku smočnicu pa se morao upoznati s novim popudbinama koje nisu bile ni slične uobičajenome dvopeku i usoljenoj govedini, početi govoriti „obrik” umjesto „obrok” te usvojiti riječi kao što su „dal 27”, „masala 28” i „aćar”. Morao se naviknuti da se časnik zove „malum 29”, noštromo „serang”, njegov pomoćnik „tindal 30”, a kormilar „sikani 31”. Morao je upamtiti novi brodski rječnik koji i jest i nije podsjećao na engleski: snast se pretvorila u „šnis”, „Fermaj!” u „Ermaj!”, a povik zorničke straže više nije bio „Sve u redu”, nego „Zvired”. Paluba se prometnula u „tutak 32” a jarboli postali „dolovi 33”; sad je zapovijed bila „hukam”, a umjesto desnoga i lijevoga boka, te pramčane i krmene strane, morao je govoriti „đamna 34” i „dava 35”, „agil 36” i „pičil 37”.
Među običajima koji se nisu mijenjali ostala je podjela posade u dvije straže, a svaka je imala svog tindala. Tindalski je dvojac vodio većinu brodskih poslova i prva su dva dana seranga Alija rijetko viđali. No kad je trećeg dana Zachary u zoru izašao na palubu, dočekao ga je vedar pozdrav: „Ćin-Ćin 38, malum Zikri! Fatate njupu? Tri mu strine, što ga krčka?“
Iako je Zachary isprva ostao zatečen, uskoro je uvidio da sa serangom razgovara neobično lagodno: kao da su neobični obrasci toga govora i njemu razvezali jezik. „Odakle ste, seranže Ali?” upitao ga je.
„Serang Ali je od Rohingja 39 – put Arakana.”
„A di ste pobrali ovu šprehu?”
„Na brod od afion 40. Put Kine svi fini Amerikani priča po ovaki. Dočasni isto ko malum Zikri.
„Nis vam ja nikaki dočasnik”, ispravi ga Zachary. „Došo sam na brod ko tesar.”
„Nema veza”, popustljivo će i očinski serang. „Nema veza, sve to jedna te ista. Malum Zikri skoro ide bude pravi gos’din. Pa de reci: jes već ufatali ženica?”
„Nisam”, nasmije se Zachary. „A vi? Jel serang Ali ufatao ženica?”
„Serang Ali imo žena pa mu mrla. Ošla gore, u raj. Al nema zima, kadtad bude serang Ali fato neka druga za žena...”
Tjedan dana poslije serang Ali opet presretne Zacharyja: „Malum Zikri! Priko kapitan ošo mast u propast. Pozlio da ne moš gore. Treba doktor. Ne more ni čalabrcnut. More samo kaka, piša. U kabinu od kapitan smrdi ajojoj.”
Zachary pohita do kapetanove kabine i dozna da je sve u redu: samo ga je zaskočila blaga trčkalica – nije dobio grižu jer nema sukrvice i u litavici se ništa ne crveni. „Znam se ja sam za se brinut: ni mi prvi put da me pere i šrafi u crijevima.”
No uskoro je barba tako oslabio da nije mogao izaći iz kabine pa je Zachary morao preuzeti brodski dnevnik i pomorske karte. Školovao se do dvanaeste godine pa je znao polagano pisati skladnim krasopisom: bez teškoća je ispisivao dnevničku knjigu. Navigacija jepakbila drugi par rukava. Iako je u brodogradilištu naučio pomalo računati, brojke mu nisu bile jača strana. Tijekom plovidbe ipak se trudio da redovito prati kako kapetan i prvi časnik obavljaju podnevna očitavanja. Katkad je čak znao postavljati pitanja pa bi dobio šturo objašnjenje ili zaušnicu, ovisno o tome kako su časnici bili raspoloženi. Sad se s pomoću kapetanova sata i sekstanta koji je naslijedio od pokojnog časnika naveliko trudio da izračuna položaj broda. U prvih ga je nekoliko pokušaja uhvatila panika jer je prema njegovim proračunima brod zahirio stotinama milja mimo kursa. No kad je dao hukam za promjenu kursa, ispostavilo se da dotad ionako nije upravljao brodom.
„Malum Zikri misli priko laskar ne zna navigat?” uvrijeđeno će serang Ali. „Priko laskar naviga ko tata-mata, gle pa će vidi.”
Kad se Zachary pobunio da su kurs za Port Louis promašili za tristo milja, nestrpljivo mu je odbrusio: „Zbog zašto malum Zikri diže tarapana i dar-dar-mar i sipa hukam na svu stranu? Malum Zikri još uči po pidžin 41. Ne zna po pidžin od brod. Ne viđa da je serang Ali itekaki prefrigo-priko? Za tri dana eto brod u Por’Luj, gle pa će vidi!”
Točno kako je obećao, za tri su dana s đamne pramca ugledali vitoperna mauricijska brda, a u zaljevu podno njih gnijezdio se Port Louis.
„Sunce mu žarko!” gunđavo se divio Zachary. „Da ti pamet stane! Sigurni ste da smo stigli kamo treba?”
„Što vam rečem, ha? Serang Ali glavni meštar od pidžin po brod”
Zachary će poslije doznati da je serang Ali cijelim putem kormilario po svome kursu, prema navigacijskoj metodi koja je spajala računsku navigaciju – što je on zvao „tap ka šumar” – i često ravnanje prema zvijezdama.
Kapetan je već bio tako bolestan da se nije mogao maknuti s Ibisa pa je Zacharyja zapala zadaća da riješi brodovlasnikove poslove na otoku – između ostaloga i da uruči pismo vlasniku plantaže šest milja od Port Louisa. Zachary se taman spremao krenuti na obalu s pismom, kad ga je presreo serang Ali i zabrinuto ga odmjerio.
„Malum Zikri nadrapa johoho ako tako ide u Por’Luj.”
„Zašto? Što mi fali?”
„Gle pa će vidi, malum.” Serang Ali odstupi korak i kritičkim okom prouči Zacharyja. „Kakvi vam je to vrag od nošnja?”
Zachary je bio u radnom odijelu, platnenim hlačama i uobičajenome mornarskom banijanu – širokoj tunici koja je u ovom slučaju bila iskrojena od gruboga i izblijedjeloga lanenog platna. Nakon višetjedna boravka na moru bio je neobrijan, a kovrčava mu je kosa bila sva prljava od masti, katrana i soli. No njemu tu ništa nije bilo nepoćudno – ta samo treba predati pismo. Slegne ramenima. „Pa što?”
„Malum Zikri po ovaki ode u Por’Luj i više nema natrag”, rekao je serang Ali. „U Por’Luj na svu stranu na silu novače mornare. Na svu stranu fataju robovi. Maluma bude otelo i porobilo pa ga bude šibalo i tuklo bez kraja konca. Zlo i naopako.”
Na to se Zachary zamislio: vratio se u svoju kabinu i pobliže pregledao imovinu koju je stekao na račun pogibije i bijega dvojice brodskih časnika. Jedan je bio sklon kicošenju i u njegovoj je škrinji bilo toliko odjeće da se Zachary prepao: što će s čime spariti? Što se nosi u koje doba dana? Jedno je kad gledaš druge u toj finoj odjeći za izlaske, ali posve je druga priča kad je sam moraš odjenuti.
Zacharyu je i tu opet pomogao serang Ali. Ispostavilo se da su se mnogi laskari hvastali vještinama koje nisu imale veze s pomorstvom – među njima se našao i fenjerdžija koji je kod nekog brodovlasnika svojedobno radio kao sobar, baš kao i opskrbnik koji je bio i darzi 42 pa je usput zarađivao šivenjem i krpanjem, te čistač topas koji je izučio brijački zanat pa je tako radio i kao brodski balvar. Pod vodstvom seranga Alija družba je prionula na posao, prekopala Zacharyeve vreće i škrinje, birala odjeću, mjerila, slagala, potkresivala i rezala. Dok su krojač-opskrbnik i njegovi londeri prionuli na ušitke i posuvratke, brico-topas odveo je Zacharyja na izlivnicu u zavjetrini i s pomoću dvojice-trojice čakrua izribao ga kao nikad u životu. Zachary se nije opirao dok topas nije izvukao neku zagasitu, miomirisnu tekućinu i krenuo kao da će mu je izliti na kosu. „Ej! Koji ti je to đavo?”
„Šampi”, brico je rukama pokazivao kao da trlja. „Šamponiraš, san snova...”
„Šampon?” Zachary za tu tvar nikad nije čuo: nije ju bio sklon iskušati na vlastitoj koži, no ipak je popustio i na svoje veliko iznenađenje nije požalio jer mu glava nikad nije bila tako laka, a kosa mirisna.
Za dva-tri sata Zachary je sam sebi u zrcalu bio takoreći neprepoznatljiv, u bijeloj lanenoj košulji, jahaćim hlačama i dvorednome ljetnom haljetku s uredno vezanom bijelom kravatom oko vrata. Na podšišanoj i iščetkanoj kosi koju je na zatiljku držala plava vrpca kočio se sjajan crni šešir. Sve je bilo na broju, bar koliko se Zacharyu činilo, no serang Ali još nije bio zadovoljan. „A din-don nema?”
„Što?”
„Ura.” Serang posegne u prsluk kao da će se mašiti lanca.
Zacharyja je i sama pomisao da bi si mogao priuštiti džepni sat natjerala u smijeh. „Jok”, reče, „sat nemam.”
„Nema veza. Malum Zikri minuta pričeka.”
Serang potjera ostale laskare iz kabine i iščezne na dobrih deset minuta. Kad se vratio, nešto je skrivao u naborima saronga. Zatvori vrata za sobom, razveže čvor za pasom i Zacharyu preda svjetlucavi srebrni sat.
„Bog te mazo!” Zachary zine pri pogledu na sat koji mu je ležao na dlanu poput ljeskave kamenice: sprijeda i straga resile su ga zakučaste filigranske šare, a lanac se sastojao od tri pomno iscizelirane srebrne niti. Odapne poklopac da ga otvori i zadivljeno se zagleda u pokretne kazaljke i tiktakave zupčanike.
„Prelijep je.” Na unutarnjoj strani poklopca Zachary primijeti da je sitnim slovima ugravirano ime. „Adam T. Danby” , pročita na glas. „Tko je to bio? Neki vaš znanac, seranže Ali?”
Serang je načas oklijevao, a zatim odmahne glavom: „Ne. Nis’ ga znao. Uru kupim u zalagaonicu, u Cape Town. Sad ima malum Zikri.”
„Ne mogu vam je uzeti, seranže Ali.”
„Samo daj, Zikri malum”, serang će s osmijehom, na čemu je inače bio škrt. „Samo daj.”
Zacharyja je to dirnulo. „Hvala, seranže Ali. Takav dar bogme u životu nisam dobio.” Stajao je pred zrcalom sa satom u ruci i šeširom na glavi i prasnuo u smijeh. „Ej! Sad će me sigurno izabrati za gradonačelnika.”
Serang Ali kimne: „Sad je malum Zikri velika pakka 43 sahib. Sve po propis. Ako priko plantažer krene fatat, mora ga nakaragrdit.”
„Nakaragrditi?” Zachary će. „Koji vam je sad to vrag?”
„Treba dreknut da se svaki ori: marš u strinu, priko plantažer! Ja pakka sahib skroz-naskroz, neš ti mene. Uzmete pištolja u džepa pa ako priko oće silom, ne gine mu metak ravno u glava.”
Zachary je pohranio pištolj u džep i na iglama krenuo na obalu – no takoreći čim je stupio na pristan, ustanovio je da ga dočekuju s neuobičajenim poštovanjem. Došao je u konjušnicu da unajmi konja, a vlasnik Francuz mu se klanjao, nazivao ga milordom i svim mu silama nastojao ugoditi. Kad je izjahao, konjušar je trčao za njim da mu pokaže put.
Grad je bio malen i sastojao se od nekoliko blokova kuća koji su se dalje pretapali u gomilu daščara, straćara i sličnih koliba. Odande je staza vodila kroz guste šumske predjele i isprepletene gustiše previsoke šećerne trske. Okolna brda i litice stvarali su čudne i uvrnute oblike: zasjela su nad ravnicom poput bestijarija gorostasnih životinja koje su se smrznule u pokušaju da pobjegnu zemlji iz šaka. S vremena na vrijeme u prolasku između trščanih polja naišao bi na odrede radnika koji bi spustili srpove i zagledali se u nj: nadzornici bi se klanjali i smjerno prinosili bič šeširu dok su radnici zurili i tupo šutjeli, tako da mu je bilo drago što ima oružje u džepu. Plantažerovu je kuću ugledao još izdaleka, kroz drvored sa čijih se stabala gulila kora boje meda. Očekivao je palaču kao na plantažama u Delawareu i Marylandu, no ova kuća nije imala ni velebno stupovlje ni prozore sa zabatima: bila je prizemnica drvene građe opasana širokom verandom. Vlasnik, Monsieur d’Epinay, sjedio je na verandi u gaćama s naramenicama – Zacharyu to nije ni najmanje zasmetalo pa se zabezočio kad mu se domaćin ispričao što ga je zatekao tako razdrljena te na šepavome engleskome objasnio da se u to doba dana nije nadao gospodskom posjetu. Monsieur d’Epinay ostavi gosta na podvorbi slugi Afrikancu, ode u kuću i vrati se za pola sata odjeven od glave do pete pa počasti Zacharyja obrokom u kojem su se jela nizala uz birana vina.
Zachary je pomalo nevoljko pogledao na sat i objavio kako mu je vrijeme za pokret. Na izlasku iz kuće Monsieur d’Epinay uruči mu pismo koje je trebalo isporučiti gospodinu Benjaminu Burnhamu u Calcutti.
„Trska mi trune u polju, gospodine Reid”, plantažer će. „Recite gospodinu Burnhamu da trebam radnike. Na Mauricijusu više ne smijemo držati robove pa trebam kulije ili sam propao. Budite tako dobri, zauzmite se za mene.“
Kad mu je na rastanku stisnuo ruku, Monsieur d’Epinay dometne upozorenje. „Čuvajte se, gospodine Reid; otvorite četvore oči. Okolne planine vrve hajducima, desperadosima i odbjeglim robovima. Gospodin čovjek mora biti oprezan kad putuje sam. Pazite da vam je pištolj uvijek pri ruci.”
Zachary je s plantaže otkaskao s osmijehom na usnama, a u ušima mu je odzvanjao „gospodin čovjek”: prišivak je očito nosio velike pogodnosti – na dolasku u lučku četvrt Port Louisa uvidio ih je još. Kad je pala noć, uzane su uličice oko Laskarskog bazar a živnule pune ženskadije koja se na Zacharyev lik u haljetku i šeširu raspametila: sad je popisu hvalevrijednih stvari dopisao i odjeću. Kurve u Fell’s Pointu i prečesto su omalovažavale Zacharyja Reida, no sad su mu se na račun odjevne čarolije žene vješale o rame i hvatale ga pod ruku. Prstima su mu mrsile kosu, bokovima se stiskale uza nj i nestašno se igrale rožnatim gumbima hlača od gustoga crnog sukna. Jedna se nazivala Madagaskarskom Ružom: zadjenula je cvjetove za uši i narumenila usne, a on u životu nije vidio ljupkije djevojče. Poslije deset mjeseci na brodu itekako bi rado dao da ga odvuče u svoj stan pa da zagnjuri nos u njedra što mirišu na jasmin i lizne usne s okusom vanilije – no odjedanput se pred njim stvori serang Ali: u sarongu je prepriječio uličicu, a suhonjavo se orlovsko lice stisnulo u žalac osude. Čim ga je ugledala, Madagaskarska Ruža klone i otperjaši.
„Malum Zikri nema pišljiva zera od mozak?” ustobočio se serang. „Ništa sol u glavi, samo voda? Kud će đavla sa radodajka? Jel sad velika pakka sahib ili nije?”
Zachary nije bio raspoložen za propovijedi. „Pišmevrit, seranže Ali! Kad se mornar namerači na čuču, nema toga boga koji će ga odvratiti.”
„Zašto malum Zikri oće plati da umoči kita?” pitao je serang. „Ne zna hobotnjica? Riba sretna i presretna.”
Tu Zachary poklekne. „Hobotnica? Kakve sad to veze ima?”
„Ne zna?” serang Ali će. „Striko Hobotnjica ima osam ruka. Pa se po svom ćefu sladi ko u priči. Osmijeh od sutra do jutra. Zašto malum ne bi po isto? Jel’ ima deset prsta ili nema?”
Zachary je brzo digao ruke, pomirio sa sudbinom i dopustio da ga odvede. Na povratku na brod serang Ali cijelo mu je vrijeme otirao prašinu s odjeće, popravljao kravatu i zaglađivao kosu. Kao da je stekao neko pravo na Zacharyja kad mu je pomogao da se preobrazi u sahiba. Nije se dao smesti makar je Zachary itekako psovao i lamatao rukama: kao da se prometnuo u utjelovljenje gospodstva sa svim uvjetima za uspjeh u životu. Sinulo mu je da si je serang Ali upravo zato zacrtao da mu neće dati da liježe s djevojkama s bazara – odsad i parenja treba ugovarati i nadzirati. Bar se njemu tako činilo.
Barba je još bolovao i od očaja jedva čekao da se dokopa Calcutte pa je htio da što prije dignu sidro. No kad je to serang Ali čuo, nije se složio: „Priko kap’tan johoho bolestan”, rekao je. „Odma fata dokto, inače umre. Odapne za brzo brzo.”
Zachary je bio spreman dovesti liječnika, no kapetan mu nije dopustio. „Ne dam da me tu na moru pipka neki petparački žmukler. Nije meni niš. Obična sraćka. Bit će bolje čim razvijemo jedra.”
Sutradan zapuše svjež lahor i Ibis se otisne prema planu. Barba je uspio doteturati na gornju palubu i izjavio da je u tip-top formi, no serang Ali zastupao je drugo mišljenje. „Kapitan je fato’ kaplara Forbesa 44. Gle pa će vidi kakvi crni jezik ima. Bolje malum Zikri ne ide blizu kraj kapitan.” Poslije je Zacharyu predao smrdljiv uvarak korijenja i trava. „Pij, malum Zikri: da ne oboli. Kaplar Forbes gadan gad.” Na serangov je savjet Zachary promijenio i ishranu pa je uobičajeni mornarski jelovnik koji se sastojao od goveđeg gulaša s krumpirom, masne kaše od prepečenca s jamajačkim biberom i tvrdog sira zamijenio laskarskom hranom: karibatom 45 i keđrijem 46 – začinjenom juhom od riže, leće i ukiseljenog povrća, u koju bi tu i tamo umiješali komadiće svježe ili suhe ribe. Zacharyju se isprva bilo teško priviknuti na okuse koji su mu pržili jezik, no bio je svjestan da mu začini čine dobro i čiste utrobu, te su mu nepoznate arome uskoro omiljele.
Kapetan je umro u roku od dvanaest dana, baš kao što je serang Ali predvidio. Ovaj put nitko nije licitirao za pokojnikovu imovinu: bacili su je u more, a kabinu su oribali i ostavili otvorenu da slani zrak sve izgrize.
Kad su tijelo predali moru, iz Biblije je čitao Zachary. Glas mu je bio tako zvonak da mu je priskrbio pohvalu seranga Alija: „Malum Zikri glavni meštar od đos 47 na brod. Zašto ne pjeva crkvena pjesma?”
„Ni pod razno” Zachary će. „Pjevanje mi nikad nije bilo jača strana.”
„Nema veza”, serang Ali će. „Imamo pravog priku pjevača.” Pozove visokoga i vižlastoga brodskoga maloga po imenu Rajoo. „Ovi londer bio iz misija ko mali. Đosman ga nauči jedno pravi salam.”
„Psalam?” začuđeno će Zachary. „Koji?”
Kao da mu hoće odgovoriti, mladi laskar zapjeva: „Za-što se bu-ne narodi...?”
Serang obzirno prevede za slučaj da Zachary nije razumio značenje. „To znači”, prošapće Zacharyu na uho, „zašto prike neznabožci dižu taki tarapana? Nema bolji poso?”
Zachary uzdahne: „Kad sve zbrojiš, to je valjda to.”

Kad je Ibis spustio sidro na ušću rijeke Hugli, prošlo je jedanaest mjeseci otkako se otisnuo iz Baltimorea, a od cijele su prvotne postave posade škunera preostali samo Zachary i žuta brodska mačka Rospija.
Do Calcutte su imali još samo dva-tri dana puta pa nitko sretniji od Zacharyja da su mogli smjesta krenuti dalje. Dok je zlovoljna posada dočekala peljara, prošlo je nekoliko dana. Kad mu je serang Ali došao javiti da je stigao pristanišni čamac, Zachary je spavao u svojoj kabini odjeven samo u sarong.
„Došo striko Karagrđa.”
„Tko je to?”
„Peljar. Karagrdi na svi glas”, serang će. „Slušajte.”
Zachary nakrivi glavu i razabere odjek glasa koji je grmio iz brodskog hodnika: „Dabogda oči izgubio ako sam ikad u životu vidio ovakav degenluk badmaša 48! Vas treba pošteno razbucati, žgadijo nijedna. Mislite da možete masirati kitu i hladiti jaja dok ja na suncu čekam milost Božju?”
Zachary navuče potkošulju i hlače pa izađe pred krupna i bijesna Engleza koji je lupao po palubi štapom od malajske trske. Nosio je osebujno staromodno odijelo, košulju zadignuta ovratnika, kaput podrezanih skuta i Belcherov 49 rubac oko struka. Lice slaninaste boje, debelih zalizaka, mesnatih obraza i jetrenorujnih usana kao da se sklopilo na mesarskom pultu. Iza njega se okupila šačica nosača i laskara s raznoraznim sanducima, kovčezima i drugom prtljagom.
„Zar nitko ovdje nema ni zrno pameti, halalkhori 50?” Peljar je tako urlao na ukipljenu posadu da su mu iskočile žile na čelu. „Gdje je časnik? Je li dobio kuber 51 da mi je čamac lagovao 52? Što ste stali kao mile Gere: džada! Skokom, dok vas nisam istamburo’ lathijem 53! Da vidite kako ćete začas nizati bismile!”
„Iskreno vam se ispričavam, gospodine”, istupi Zachary. „Oprostite što ste morali čekati.”
Peljar stisne oči dok je s negodovanjem odmjeravao Zacharyevu razbarušenu odjeću i bose noge. „Sunce ti sjajno!” veli. „Bome ste se zapustili! Nije pametno kad je čovjek jedini sahib na brodu – ako ne želi da ga crnje zavitlavaju.”
„Oprostite, gospodine... malo ste me presenetili.” Zachary ispruži ruku. „Ja sam drugi časnik, Zachary Reid.”
„A ja sam James Doughty”, došljak će i Zacharyju zlovoljno stisne ruku. „Negda iz Bengalske riječne peljarske službe, danas araki 54 i tarni 55 po narudžbi za Burnham Bros. Bara 56 sahib – to jest Ben Burnham – zamolio me da preuzmem brod.” Čilo mahne laskaru za kormilom. „Ono je moj sikani; zna sve što treba – može vas žmirećki provesti Brahmaputrom. Što kažete, da pustimo badmaša da kormilari, a mi ćemo na kapljicu lal-šaraba 57?”
„Lal-šaraba?” Zachary se počeše po bradi. „Oprostite, gospodine Doughty: ne znam što je to.”
„Bordoško vino, sinko!” čilo će peljar. „Bi li se na brodu našla koja kap? Ako nemate, dobar je i brendi-pani 58.”

Drugo



Dva dana poslije Deeti je ručala s kćeri kadli im se pred vratima zaustavi volovska zaprega Chandana Singha. Kabutri-ki-má! dovikne on. Slušaj: Hukam Singh se onesvijestio u tvornici. Rekli su da moraš doći i odvesti ga kući.
Na te riječi trzne uzde i žurno se odveze jer je nestrpljivo priželjkivao ručak i popodnevni počinak: njemu je bilo i slično da ne nudi pomoć.
Deeti se naježurio vrat dok je probavljala vijest: nije joj bila posve neočekivana – muž joj je već duže vrijeme pobolijevao pa se nije iznenadila da se srušio. Zla je slutnja zapravo potekla iz spoznaje da je i to nekako povezano s brodom koji je vidjela. Kao da joj je uz hrptenicu zapuhao isti vjetar na čijim je krilima brod jedrio prema njoj.
Ma? Kabutri će. Što ćemo? Kako ćemo ga dovesti kući?
Moramo naći Kaluu i njegove taljige, Deeti će. Ćal; dođi, idemo.
Do ćamarskog 59 zaseoka u kojem je živio Kalua nije trebalo dugo pješačiti, a on će u ovaj popodnevni sat sigurno biti kod kuće. Nevolja je što će vjerojatno očekivati da mu plati, a ona je razbijala glavu što mu može ponuditi: nije mogla odvojiti ni žitarica ni voća, a što se novca tiče, u kući kaurija nije bilo ni za dam 60. Iscrpla je sve mogućnosti i shvatila da joj nema druge, mora posegnuti u izrezbarenu drvenu škrinjicu u kojoj joj muž drži zalihu opijuma. Sandučić je službeno bio zaključan, no Deeti je znala gdje će naći ključ. Laknulo joj je kad ga je otklopila jer je našla nekoliko gruda tvrdoga opijuma akbari 61, kao i oveći komad mekanoga opijuma ćandu 62 sveudilj u ovitku od makovih latica. Odlučila se za tvrdi opijum, odrezala grudicu veličine palčanog nokta i uvila je u jedan od ovitaka koje je izradila tog jutra. Tutnula je omot za pojas sarija i otputila se u smjeru Ghazipura, dok je Kabutri trčala u prethodnici i skakutala duž nasipa koji su razgraničavali makova polja.
Sunce je već prošlo zenit i nad cvjetovima je na popodnevnoj toplini plesala sumaglica. Deeti je preko lica navukla sarijevu ghungtu, no stari se pamuk, sam po sebi jeftin i tanak, već toliko otrcao da se posve prozirao: izblijedjela je tkanina zamutila obrise svega na vidiku i rubovima nabreklih makovih tobolaca podarila blago grimizan odsjaj. Produžila je korak i vidjela da su na obližnjim poljima usjevi ponegdje dozreli daleko prije njezinih: neki su susjedi već zasjekli tobolce i oko usporednih se zareza nukhom skrutnjavao bijeli curak soka. Sladak i opojan miris prokapalih tobolaca privukao je rojeve kukaca i u zraku je sve brujalo od pčela, skakavaca i osa. Mnogi će zaglibiti u iscjetku i dok biljni sok do sutra potamni, tjelešca će im se stopiti s crnom smolom i dobrodošlo otežati ljetinu. Biljni je sok kanda smirivao i leptire jer su neobično hirovito mahali krilima, kao da su zaboravili letjeti. Jedan je Kabutri sletio na nadlanicu i nije htio uzletjeti dok ga nije bacila u zrak.
Vidiš kako se izgubio u snatrenju? Deeti će. Znači da ćemo ove godine imati dobar urod. Možda čak uspijemo popraviti krov.
Zastane i osvrne se prema njihovoj kolibi: sličila je sićušnoj splavi koja pluta na rijeci makova. Na kolibi je hitno trebalo popraviti krov, no u ovo doba cvijeća teško ćeš nabaviti šop za krov: u stara su vremena zimi polja obilovala pšenicom pa su nakon žetve slamom popravljali prošlogodišnju štetu. No sad ih sahibi sve tjeraju da uzgajaju mak pa nitko nema viška šopa – treba ga kupovati na tržnici, od trgovaca iz dalekih sela i uz takav trošak da ljudi popravke odgađaju koliko god mogu.
Kad je Deeti bila kćerinih godina, sve je bilo drukčije: tad je mak bio luksus i rastao u rukovetima na razmeđu polja zasijanih glavnim zimskim usjevima – pšenicom, crvenom lećom i povrćem. Njezina bi majka dio makovih sjemenki poslala u uljaru, a ostatak zadržala za kuću, dio za novu sjetvu, dio za kuhanje s mesom i povrćem. Sok bi pak procijedili da uklone nečistoće i ostavili ga da se suši dok ga sunce ne bi pretvorilo u tvrdi afim 63 akbari. U ono doba nikome nije padalo na pamet da ga prerađuje u sočni i sladorasti opijum ćandu koji su proizvodili i pakirali u engleskoj tvornici te ga brodovima slali u prekomorje.
U stara bi vremena seljaci dio svoga domaćeg opijuma zadržali za obitelj, da posluži kad se netko razboli ili za žetve i svadbe; ostatak bi prodali mjesnome plemstvu ili putujućim trgovcima iz Patne. Onomad je nekoliko busena maka bilo dovoljno za kućne potrebe, a višak bi se prodao: nikomu se nije dalo širiti uzgoj jer je mak tražio mnogo posla – zemlju je trebalo preorati petnaest puta i dantolijem ručno zdrobiti svaki preostali grumen. Trebalo je dići ograde i brane, kupovati gnojivo i neprestano zalijevati; potom slijedi strka žetve: svaku vrećicu valja pojedinačno zarezati, iscijediti i sastrugati. Takva je pokora podnošljiva kad pod makom imaš komadićak zemlje do dva – no tko bi si pri zdravoj pameti dometao tlaku kad može uzgajati bolje i korisnije usjeve poput pšenice, mahunarki i povrća? No zastupljenost slasnih zimskih usjeva postojano je opadala: tvornica je postala nezajažljivo gladna opijuma. Kad bi zazimilo, engleski sahibi takoreći nisu dopuštali da se išta drugo sije. Njihovi bi zastupnici krenuli po kućama i seljacima silom nametali predujme u gotovu novcu, samo da potpišu asamski ugovor. Nisi im mogao reći „ne”: ako si odbio, skrili bi ti novac u kući, ili bi kovanice ubacili kroz prozor. Nikakve koristi od toga da sucu bijelcu tvrdiš kako novac nisi primio i da su ti otisak palca krivotvorili: on bere opijumske provizije pa te ni pod koju cijenu neće osloboditi. A tebi od zarade na kraju ostanu samo tri i pol sikka 64 rupije, taman da namiriš predujam.
Deeti posegne prema tlu, otkine makov tobolac i prinese ga nosu: sok koji se sušio mirisao je na mokru slamu i pomalo podsjećao na bogat i zemljani miomiris novopokrivena krova poslije kišnog pljuska. Bude li žetva ove godine dobra, svu će zaradu uložiti u popravak krova – ako ne bude, kiše će ga dokrajčiti.
Znaš li, obrati se Kabutri, da već sedam godina nismo pokrivali krov?
Djevojčica tamnim i nježnim očima pogleda majku. Sedam godina, reče. No nisi li se tada i udala?
Deeti kimne i kćeri stisne ruku. Da. Tako je...
Njezin je rođeni otac platio novi šop kao dio miraza. Izdatak si je teško priuštio, no nije mu bilo žao jer mu je Deeti bila posljednje dijete za udaju. Zvijezde su joj oduvijek mrsile račune jer je njezinom sudbinom vladao Saturn – Šani – a taj planet moćno utječe na svoje podanike i donosi im razdor, nesreću i nesklad. Nad Deetinu se budućnost nadvila Saturnova sjena pa nikad nije gajila velika očekivanja: bude li se uopće udavala, znala je da će poći za mnogo starijeg muškarca, možda postarijeg udovca koji treba novu ženu da mu goji pomladak. Naspram takvih se izgleda Hukam Singh doimao kao dobra prilika, utoliko više što je brak predložio Deetin vlastiti brat Kesri Singh. Njih su dvojica pripadali istoj bojni i zajedno su služili u nekoliko inozemnih vojnih pohoda; brat je Deeti jamčio da ženik nije ostao teže kljast. U prilog su mu išle i obiteljske veze, među kojima se najviše isticao stric koji je u vojsci Istočnoindijske kompanije došao do čina subedara 65. Povukavši se iz aktivne službe, stric je našao unosan posao u trgovačkoj tvrtci u Calcutti i posredovao u nalaženju dobrih zaposlenja za rođake – primjerice, upravo je on budućemu mladoženji Hukamu Singhu isposlovao prestižnu službu u tvornici opijuma.
Kad je ženidbeno ugovaranje prešlo u sljedeću fazu, ispostavilo se da je baš taj stric gurao prosidbu. Ne samo da je stao na čelo izaslanstva koje je došlo utanačiti dogovor, nego je i osobno vodio sve mladoženjine pregovore: štoviše, kad su došli dotle da uvedu Deeti kako bi spustila ghungtu, zapravo je prije otkrila lice stricu nego mladoženji.
Nema spora da je stric bio muž i pol: zvao se subedar Bhyro Singh i dogurao do polovice petoga desetljeća života s bujnim sijedim brčinama koje su mu se uvijale do ušiju. Put mu se rumeno caklila, a nagrdio ju je samo ožiljak preko lijevog obraza. Nosio je besprijekorno bijeli turban, baš kao i dhoti, i to tako nemarno drsko da se doimao kao da je dvaput viši od muškaraca istog stasa. Koliko je snažan i krepak vidjelo se i po bikovskom opsegu vrata i po nabujaloj ispupčini trbuha – naime, ubrajao se među one muškarce na kojima se trbušina ne doima kao nepotrebno breme, nego kao spremnica sile i jedrine.
Subedarova je pojava toliko plijenila da su se mladoženja i njegova uža obitelj u usporedbi s njim doimali ugodno sramežljivima i to je umnogome pridonijelo Deetinu pristanku na brak. Tijekom pregovora pomno je promotrila goste kroz pukotinu u zidu: majka joj se nije osobito svidjela, no nije ju ni zastrašila. Mlađi joj je brat smjesta bio odbojan – no taj je bio beznačajan štrkljasti mladac i pretpostavila je da joj u najgorem slučaju može samo zanemarivo dodijavati. Što se pak Hukama Singha tiče, ugodno je se dojmilo kako se vojnički drži, što je hramanje samo dodatno isticalo. No još joj se više svidio njegov dremljivi nastup i kako sporo govori; činilo joj se da je bezazlen i pripada soju ljudi koji idu za svojim poslom i ne stvaraju neprilike, što ti kod muža nije nimalo nepoželjno.
Ni tijekom obreda ni na potonjemu dugom putovanju uzvodno do novog doma Deeti nije osjetila nikakvu zebnju. Dok je sjedila na pramcu čamca sa svadbenim sarijem preko lica, slatko je protrnula kad su žene zapjevale:
Sakhijā-ho, saijā moré pisé masála

Sakhija-ho, bará mítha lagé masála



O, prijatelji, ljubljeni mi melje

O, prijatelji, slatke li mirođije!

Glazba ju je pratila dok su je u nalkiju 66 nosili od riječne obale do praga novoga doma. Pod koprenom sarija na putu do ovjenčane bračne postelje od kuće nije vidjela ništa, no miris svježeg šopa ispunio joj je nosnice. Dok je sjedila i čekala muža, u pjesmama je bilo sve više migova pa su joj se vrat i ramena zgrčili u očekivanju šake koja će je oboriti na ležaj licem prema dolje. Sestre su joj rekle: Prvi put mu otežaj jer ti inače poslije neće dati mira. Opiri se i grebi i ne daj mu da ti dira prsa.
Ág mor lágal ba

Arésagaro badanijá...

Tas-mas ćoli karái

Barhalá jobanavá



Plamtim sva

Tijelo mi izgara...

Košuljac mi steže

Uzbuđena prsa

Kad su se vrata otvorila da pripuste Hukama Singha, skutreno je sjedila na postelji, sva spremna na nasrtaj. No iznenadio ju je. Umjesto da joj razgrne koprenu, tiho je i nerazgovijetno rekao: Arré sunn! Slušaj: ne moraš se klupčati kao zmija: pogledaj me.
Oprezno je zirnula kroz nabore sarija i vidjela da stoji kraj nje i drži izrezbarenu drvenu škrinjicu. Položio je sandučić na krevet, a kad je zabacio poklopac, razlegne se snažan i ljekovit miris – u isti mah mastan i zemljan, sladak i gadan vonj. Prepoznala je miris opijuma, makar ga nikad prije nije omirisala u takvoj silini i koncentraciji.
Pogledaj! on upre prstom u kutiju koja je bila podijeljena u nekoliko odjeljaka. Znaš li što je unutra?
Afeem naikhé? ona će. Nije li to opijum?
Jest, ali različitih vrsta. Pogledaj. Prvo kažiprstom pokaže grudu običnog akbarija, koji je bio crne boje i tvrd. Zatim prijeđe na kuglicu madaka, ljepljive smjese opijuma i duhana. Vidiš: ovo je jeftina roba koju ljudi puše u ćilamima 67. Zatim objema rukama izvadi grudicu koja je još bila u omotu od makovih latica i utisne joj je u dlan da vidi kako je mekana: U tvornici proizvodimo ovo: ćandu. Ovdje ga nećeš vidjeti, sahibi ga šalju preko mora, u Maha-čin. Ne žvaćeš ga kao akbari i ne pušiš ga kao madak.
Nego što? upitala je.
Dekheheba ka hoi? Želiš vidjeti?
Kimnula je pa on ustane i ode do police na zidu. Posegne uvis i uzme lulu koja je bila duga kao cijela ruka. Pruži je prema njoj pa je vidjela da je od bambusovine i crna i masna od uporabe. Na jednom je kraju imala usnik, a u sredini cijevi glineno proširenje sa sićušnom rupicom na vrhu. Hukam Singh držao je lulu kao svetinju dok je objašnjavao kako je došla izdaleka – iz Rakhin-deša na jugu Burme. Takve lule nećeš naći ni u Ghazipuru ni u Benaresu pa čak ni u Bengalu. Moraš ih dopremiti preko Crne vode i tako su skupocjene da s njima nema igrarije.
Iz izrezbarene škrinjice izvadi dugu iglu, umoči šiljak u mekani crni ćandu i isprži zericu na plamenu svijeće. Kad je opijum počeo cvrčati i mjehurati se, prinio ga je rupici na luli i duboko uvukao dim na usnik. Sjedio je sklopljenih očiju, a kroz nosnice mu je polako kuljao bijeli dim. Kad je sve popušio, ruke mu nježno prelete duž bambusove cijevi.
Moraš biti svjesna, naposljetku će, da mi je ovo prva žena. Drži me na životu otkako su me ranili. Da nema nje, danas me više ne bi bilo. Davno bih umro od boli.
Na te je riječi Deeti shvatila kakva je budućnost čeka: sjetila se kako se kao dijete skupa sa svojim drugovima u igri smijala seoskim afimkhorima 68, okorjelim uživateljima opijuma koji su vječno sjedili kao u snu i zurili u nebo ugaslim, beživotnim očima. Razne su joj mogućnosti bile na umu, no nije uzela u obzir da se možda udaje za afimkhora – ovisnika. No kako je mogla znati? Nije li je rođeni brat uvjeravao da Hukam Singh nije bio teško ranjen?
Je li moj brat znao? tiho je upitala.
Za moju lulu? Nasmijao se. Nije znao; ta kako bi? Naučio sam pušiti tek nakon što su me ranili pa su me smjestili u vojnu bolnicu. Ondje su bolničari bili mjesni, Arakanci, a kad noću nismo mogli spavati od boli, donosili bi nam lule i učili nas kako njima baratati.
Znala je da nikakve koristi od vajkanja te noći kad su im se sudbine spojile. Kao da joj je Saturnova sjena letimice prešla preko lica da je podsjeti kakva joj je sudba. Nije ga željela trgnuti iz transa pa tiho posegne pod koprenu da otare oči. No probudilo ga je zveckanje njezinih narukvica. Ponovno se mašio igle i prinio je nad plamen. Kad mu je lula bila spremna za pušenje, s osmijehom se okrene njoj i izvije obrvu kao da je pita želi li i ona kušati. Kimnula je s pomišlju da ako dim može suzbiti bol od smrskane kosti, sigurno će primiriti i njezino tjeskobno srce.
No kad je pružila ruku prema luli, on joj je hitro izmakne i privije na prsa. Ne – nećeš znati kako treba! Napunio je usta dimom pa njima pokrio njezina i sam joj ga upuhao u tijelo. U glavi joj se sve zamaglilo, no nije znala je li od dima ili od dodira njegovih usana. Mišićna su joj vlakna smekšavala i mlitavjela; kao da joj tijelo otpušta svu napetost, a na njezino mjesto stupa preslatka klonulost. Preplavila ju je ugoda i zavalila se u jastuk, a onda su njegova usta ponovno poklopila njezina i ispunila joj pluća dimom pa je osjetila da iz ovoga svijeta klizi u neki drugi, svjetliji, bolji i s više zadovoljstva.
Kad je sjutra otvorila oči, osjetila je tupu bol u donjem trbuhu, a međunožje joj je bilo bolno upaljeno. Sva joj je odjeća bila u neredu, a kad je ispružila ruku, ustanovila je da joj je krv skorila bedra. Muž je ležao kraj nje s okovanom škrinjicom u naručju, a na njemu je odijelo sveudilj bilo netaknuto. Protresla ga je da ga probudi i upita: Što se dogodilo? Je li sinoć sve bilo u redu?
Kimnuo je i sneno joj se osmjehnuo. Jest, sve je bilo baš kako treba. Mojoj si obitelji dokazala da si čista. Uz nebeski će ti se blagoslov uskoro u krilu gnijezditi pomladak.
Željela mu je vjerovati, no pri pogledu na njegove iznemogle i mlohave udove bilo joj je teško zamisliti da je sinoć bio sposoban za neki veći napor. Ležala je na jastuku i nastojala se prisjetiti što se dogodilo, no drugi joj se dio noći potpuno izbrisao iz pamćenja.
Uskoro potom kraj postelje joj se pojavi svekrva; s osmijesima od uha do uha škropila je blagoslove iz posude svete vode i nježno skrbnim glasom govorila: Sve je prošlo baš kako treba, beti. Kako si sretno krenula u novi život!
Iste je blagoslove ponovio mužev stric subedar Bhyro Singh i tutnuo joj zlatnik u dlan. Beti, krilo će ti uskoro biti puno – rodit ćeš tisuću sinova.
Iako su je tako uspokojavali, Deeti je progonilo uvjerenje da joj se prve bračne noći dogodilo nešto nepoćudno. No što bi to bilo?
Sumnje su se produbile kad Hukam Singh u sljedećim tjednima više nije pokazivao nikakvo zanimanje za nju i obično bi se u postelju srušio već obamro i snen od opijuma. Deeti ga je raznim lukavštinama pokušala odvratiti od čarolije lule, no sve je bilo uzalud: nema smisla uskraćivati opijum čovjeku koji radi u tvornici gdje ga prerađuju, a kad mu je pokušala skriti lulu, brzo je izradio novu. Ni privremena mu oskudica nije probudila veću žudnju za njom: naprotiv, kanda se samo rasrdio i povukao u se. Deeti je s vremenom silom prilika zaključila da joj nikad neće moći biti muž u pravom smislu riječi, bilo zato što ga je ozljeda onesposobila ili jer mu je opijum ubio želju. No tad joj je trbuh počeo nabrecati pod bremenom djeteta i sumnje su se zaoštrile: tko ju je oplodio ako muž nije? Što se točno one noći dogodilo? Kad je pokušala ispitati muža, ponosno je govorio da su zapečatili vjenčanje – no njegov joj je pogled rekao da se samoga čina zapravo ne sjeća i da mu je uspomena na tu noć vjerojatno opijumski san koji mu je u glavu usadio netko drugi. Je li moguće da je i njezina omama bila djelo nekoga tko je znao u kakvu joj je stanju muž pa je skovao plan da prikrije njegovu spolnu nemoć i tako očuva obiteljsku čast?
Deeti je znala da svekrva ni pred čim ne preza kad je riječ o sinovima: samo je trebala zamoliti Hukama Singha da s mladenkom podijeli malo opijuma, a ostatak bi obavio pomagač. Deeti je čak mogla zamisliti da je starica osobno bila u sobi i pomagala mu da joj zasuče sari i pridržavala joj noge dok je on radio svoje. Deeti pak nije htjela podlegnuti prvim sumnjama o tome tko je pomagač bio: djetetovo je očinstvo odveć važna stvar da presudi bez dodatne potkrepe.
Deeti je znala da nema svrhe da svekrvu pozove na red: neće joj ništa priznati i samo će sipati laži i utješno je smirivati. No svakim su se danom množili dokazi da je starica sudjelovala – ponajviše u tome kako je vlasnički zadovoljno nadzirala razvoj trudnoće; kao da u čaški Deetina tijela raste njezino vlastito dijete.
Naposljetku je sama starica potaknula Deeti da nešto poduzme po pitanju svojih sumnji. Dok je jednog dana Deeti masirala trbuh, reče: A kad ovo porodimo, moramo se pobrinuti da ih bude još – još mnogo.
Ta je usputna opaska Deeti otkrila da se svekrva svakako kani pobrinuti da se ono što se dogodilo prve bračne noći ponovi; da će je omamiti i sputati da je nepoznati pomagač opet siluje.
Što će sad? Te je noći padala gusta kiša i cijelu je kuću ispunio miris mokra šopa. Travnati je miomiris Deeti razbistrio glavu: misli, moraš razmisliti, nema ti koristi od plača i jadikovanja nad utjecajem planeta. Sjetila se muža i njegova obamrla i dremljiva pogleda: kako to da mu se oči do te mjere razlikuju od majčinih? Zašto je njegov pogled tako tup, a njezin oštar i lukav? Deeti odjedanput sine odgovor – naravno, stvar je u drvenoj škrinjici.
Muž joj je duboko spavao, niz bradu mu se cijedila slina i prebacio je ruku preko škrinjice. Lagano je potegnula i iščeprkala ključ koji je držao među prstima. Kad je smaknula poklopac, zapahnuo ju je miris zemlje i truleži. Odvratila je lice i oljuštila nekoliko strugotina s grude tvrdoga opijuma akbari. Komadiće je umetnula u nabore sarija i mužu vratila ključ u ruke: makar je tvrdo spavao, prsti su mu pohlepno obujmili staroga noćnog druga.
Sutradan ujutro Deeti je svekrvi u zaslađeno mlijeko umiješala tračak opijuma. Starica ga je žedno ispila pa je do kraja jutra ljenčarila u sjeni mangovca. Bila je tako blažena da su se sve Deetine bojazni raspršile. Od tog je dana nasitno ubacivala drogu u sve što bi svekrvi poslužila. Posula bi je po aćaru, umijesila u dalpurije 69, pržila s pakorama 70 i razmućivala u dalu. Starica se ubrzo stišala i primirila, glas joj se ublažio, izgubila je zanimanje za Deetinu trudnoću i sve je češće boravila u postelji. Rođaci bi u posjetu redovito primijetili kako je spokojna – a ona pak nije škrtarila na pohvalama privrženoj novopečenoj snahi Deeti.
Što se pak Deeti tiče, što je više služila drogi, više je poštovala njezinu moć. Kako je ljudsko biće krhak stvor kad ga sićušne doze te tvari mogu ukrotiti! Sad je shvaćala zašto sahibi i njihovi sepoji tako revno nadziru Ghazipursku tvornicu – ako njoj mrvica te smole daje takvu moć nad životom, naravi i samom dušom ove starice, zašto ne bi mogla prigrabiti cijela kraljevstva i upravljati masama da raspolaže većom količinom? A sigurno nije jedina takva tvar na svijetu!
Počela je pobliže zagledati daije i ođhe 71, putujuće primalje i istrebljivače zloduha koji su znali proći kroza selo. Naučila je raspoznavati biljke poput konoplje i kužnjaka i znala se odvažiti na malene pokuse pa je iscjetke davala svekrvi i promatrala učinke.
Istinu je iz starice iskamčio uvarak kužnjaka, i to tako da je pala u trans od kojeg se više nije oporavila. U posljednjim danima života Deeti joj je bila „Draupadi”, a kad bi je pitali zašto, dremežljivo je odgovarala: Jer kreposniju ženu od Draupadi iz Mahābhārate svijet nije vidio: bila je supruga petorici braće. Sretne li žene, saubhagđavati, koja rađa djecu jednom bratu za drugoga...
Ta je natuknica potvrdila Deetino uvjerenje da otac čeda koje nosi u utrobi nije njezin muž, nego iscereni i iskreveljeni šurjak Chandan Singh.

Nakon što se dva dana vukao muljevitom rijekom, Ibis je stigao do Tjesnaca na Huglijevu jezičcu, nekoliko milja nadomak Calcutte. Ondje se nađe na udaru olujne kiša i naleta vjetra pa baci sidro da pričeka da ga sljedeća plima ponese na odredište. Do grada nije bilo daleko pa su poslali glasnika na konju da gospodinu Benjaminu Burnhamu javi kako škuner samo što nije stigao.
Ibis nije bio jedino plovilo koje se tog popodneva sklonilo u Tjesnac: ondje je na sidru čekala i gizdava stambena lađa koja je pripadala imanju Raskhali, velikom zemljoposjedu na pola dana puta odande. Tako se poklopilo da je Ibisovo uplovljavanje pratio radža Neel Rattan Halder, raskhalijski zemindar 72 koji je na raskošnoj teglenici boravio s osmogodišnjim sinom i povećom pratnjom služinčadi. S njim je bila i milosnica, nekoć slavna plesačica koju je svijet poznavao po umjetničkom imenu Elokeshi. Radža se iz posjeta imanju Raskhali vraćao u Calcuttu, gdje je stanovao.
Raskhalijski Halderi bili su jedna od najstarijih i najuglednijih zemljoposjedničkih obitelji u Bengalu, a lađa im je bila među najraskošnijima na rijeci: plovilo je bilo pinica-budgerow, što je poengležena inačica skromnije bengalske bađre 73, opremljena kao brigantin. Budgerow je bio prostrana dvojarbolna stambena lađa; trup su mu obojili u plavo i sivo, sukladno livreji imanja Raskhali, a pramac i jedro nosili su obiteljski grb – stiliziranu tigrovu glavu. Glavna je paluba imala šest velikih spavaćih kabina s venecijanskim prozorima i kapcima s rebrenicama; mogao se pohvaliti velebnim šišmahalom 74, blještavom dvoranom za primanja zidova obloženih zrcalima i komadićima kristala. Ovu su kabinu rabili samo u svečanim prilikama, a bila je dovoljno velika za priređivanje plesova i drugih zabava. Iako su na budgerowu često posluživali raskošne obroke, hrana se nigdje na plovilu nije smjela pripremati. Iako Halderi nisu bili brahmani, bili su strogi hinduisti pa su gorljivo štovali tabue više kaste i poštovali običaje sloja kojem su pripadali: njima je povreda pravila za pripremanje hrane bila nedopustiva. Kad je Halderov budgerow plovio, redovito je za sobom vukao manji čamac, pulvar 75, koji nije služio samo kao kuhinjska brodica, nego i kao plovni stan za cijelu vojsku pijada 76, paika 77 i drugih dvorjana koji su redovito opsluživali zemindara.
Gornja je paluba budgerowa bila otvorena platforma obrubljena rešetkastom ogradom koja je sezala do struka. Raskhalijski su zemindari ondje običavali puštati zmajeve. Halderovska je muškadija silno voljela tu zabavu. Razradila ju je i istančala baš kao i druge omiljene zanimacije – primjerice, glazbu i uzgoj ruža – pa im se puštanje zmajeva iz puke razonode razvilo u svojevrsno znanstvo. Običnim je ljudima bilo važno samo dokle će im se zmajevi vinuti i kako će se „boriti” s drugim zmajevima: Halderima je pak prije svega bilo stalo do šare koju će zmaj u letu ocrtati i hoće li točno pogoditi nijansu i ugođaj vjetra. Kroz niz zemljoposjednički dokonih naraštaja razvili su vlastitu terminologiju za to obilježje meteora: u njihovu je rječniku krepak i postojan lahor bio „nil”, modar; siloviti je sjeveroistočnjak bio purpuran, a bezvoljan ćuh žut.
Udari kišovita vjetra koji su donijeli Ibis do Huglijeva jezičca nisu bili ni u jednoj od tih boja. Za takve bi vjetrove Halderi obično rekli da su „suklat” – nijansa grimiza koju su povezivali s naglim obratima sudbine. Raskhalijske su radže bile na glasu kao loza koja se silno pouzdaje u znamenje – a tu je, kao i u većini drugih stvari, Neel Rattan Halder pobožno držao do naslijeđenih običaja: već su ga godinu dana morile loše vijesti i učinilo mu se da je Ibisov iznenadni dolazak u sprezi s promjenjivom bojom vjetra siguran pokazatelj da će mu se kolo sreće okrenuti.
Sam je zemindar dobio ime po najplemenitijem vjetru, postojanome modrom lahoru (kad mnogo godina poslije dođe vrijeme da uđe u Deetino svetište, ona će upravo tom bojom u nekoliko poteza ocrtati njegov portret). Neel je naslov stekao tek nedavno, naslijedio ga je od oca prije dvije godine: bližila mu se trideseta i iako više nije bio u prvoj mladosti, u liku je ostao krhak i žut kao boležljivo dijete iz kojeg je stasao. Po bljedilu njegovoga izduženog i koščatog lica vidjelo se da ga oduvijek štite od najjarčeg sunca, a i dugi i vitki udovi podsjećali su na vitice biljke koja traži sjenu. Zbog boje puti, na licu su mu usne bile rujan prosjev sunca, a boju su im isticali tanki brkovi koji su mu rubili usta.
Prema običaju njegova roda, Neela su čim se rodio zaručili s kćeri druge istaknute vlasteoske obitelji; brak su svečano sklopili kad mu je bilo dvanaest godina, no urodio je samo jednim živim djetetom – Neelovim osmogodišnjim sinom nasljednikom Rajom Rattanom. Dječak je u puštanju zmajeva uživao čak više od ostalih izdanaka loze: na njegov se nagovor Neel i odvažio popeti na najvišu palubu budgerowa onog popodneva kad je Ibis bacio sidro u Tjesnacu.
Zemindarovu je pozornost privukla brodovlasnikova zastavica: plamenac sa šahovnicom poznavao je takoreći kao grb vlastita imanja jer mu je obitelj u sreći i nesreći odavno ovisila o tvrtci koju je osnovao Benjamin Burnham. Neelu je na prvi pogled bilo jasno da je Ibis prinova: terase njegovoga glavnog stana u Calcutti, rađbari 78 Raskhali, pružale su sjajan pogled na rijeku Hugli i poznavao je većinu plovila koja su redovito posjećivala grad. Dobro je znao da se Burnhamova flota uglavnom sastoji od „rustikalnih brodova” domaće izrade; u posljednje je vrijeme primijetio nekoliko vižlastih klipera američke proizvodnje, no znao je da nijedan ne pripada Burnhamima – plovili su pod zastavom suparničke tvrtke Jardinea & Mathesona. No Ibis nije bio običan rustikalan brod: iako nije u najdotjeranijem stanju, očito je sjajna gradnja – takvo si plovilo mogao kupiti samo za skupe novce. Pobudio je Neelovu radoznalost jer mu se činilo da dolazak škunera možda pretkazuje da će mu se sreća okrenuti.
Neel je sveudilj čvrsto držao uzicu zmaja, no pozove svoga osobnoga komornika, visokoga uturbanjenoga Benareščanina po imenu Parimal. Uzmi dingi i odveslaj do onog broda, reče. Pitaj serange čiji je i koliko časnika ima.
Na zapovijed.
Parimal potvrdi da je razumio, povuče se niz ljestve i uskoro potom od raskhalijskog se budgerowa otisne pansi 79 i zaveze se uz Ibis. Za pukih pola sata Parimal se vrati i izvijesti da brod pripada Burnham-sahibu iz Calcutte.
Koliko je časnika na brodu? pitao je Neel.
Samo su dvojica topi-vala 80 u šeširima.
A tko su ta dvojica sahiba?
Jedan je gospodin Reid iz Engleske Broj Dva, Parimal će. Drugi je Doughty-sahib, peljar iz Calcutte. Možda ga se hazur sjeća: u stara je vremena često zalazio u rađbari Raskhali. Šalje vam selame.
Neel kimne, iako se peljara nije sjećao. Zmajevu uzicu preda sluzi i mahne Parimalu da ga otprati do kabine na donjoj palubi. Ondje prvo naoštri pero pa uzme list papira, ispiše nekoliko redaka i otare stranicu šakom pijeska. Kad se tinta osušila, preda pismo Parimalu. Evo, odnesi na brod i osobno uruči Doughty-sahibu. Reci mu da je radži zadovoljstvo pozvati njega i gospodina Reida na večeru na raskhalijski budgerow. Žurno se vrati i javi mi što su odgovorili.
Na zapovijed.
Parimal se ponovno nakloni i unatraške uzmakne u hodnik dok je Neel ostao sjediti za stolom. Ondje ga je malo poslije zatekla i Elokeshi kad se ušepurila u kabinu u kolopletu cvjetnog mirisa i nanogvica; on je sjedio na stolici prepletenih prstiju i utonuo u misli. U žuboru smijeha poklopi mu oči rukama i klikne: Tu li si – vječno sâm! Zloćko! Duštul Nikad nemaš vremena za svoju Elokeshi.
Neel odlijepi njezine ruke s očiju pa se okrene i nasmiješi joj se. Među kalkutskim znalcima Elokeshi nije slovila kao velika ljepotica: prema uvriježenim poimanjima, lice joj je bilo odveć okruglo, hrbat nosa odveć plosnat a usne nabrekle. Velik joj je adut bila duga, crna i žitka kosa pa ju je rado nosila raspuštenu preko ramena saplevši je samo s nekoliko zlatnih kićanki. No Neela je prije privukao njezin duh nego izgled: koliko je on u glavi bio sumoran, toliko je ona bila iskričava. Iako je bila mnogo starija od njega i itekako dobro poznavala svijet, hihotala se i očijukala kao kad je prvotno privukla pozornost kao božanski lakonoga plesačica tukri 81 i tihaija 82.
Sad se bacila na prostrani krevet na četiri stupa u središtu kabine i razgrnula rupce i dupatte 83 tako da je otkrila napućene usne, dok joj je ostatak lica ostao zastrt. Deset dana na ovoj tromoj lađi, zastenjala je, sama samcata i besposlena, a ti me ni pogledao ne bi.
Sama samcata – a što je s njima? Neel se nasmije i kimne prema dovratku gdje su čučale tri djevojke i promatrale gospodaricu.
O, one... pa to su samo moje malene kanćani 84.
Elokeshi u hihotu pokrije usta: bila je gradsko čeljade, ovisna o vrevi kalkutskih bazara i zahtijevala je da sa sobom povede svitu koja će joj na ovome neuobičajenome izletu na ladanje praviti društvo: tri su djevojke u isti mah bile sluškinje, učenice i šegrtice bez kojih njezina umijeća ne mogu zasjati punim sjajem. Sad su se djevojke na znak gospodaričina kažiprsta povukle i za sobom zatvorile vrata. No ni u odstupu nisu otišle daleko od gospodarice: sjele su na okupu vani na hodniku da ne bude nikakvih smetnji i povremeno bi ustale da krišom zirnu kroz rebrenice za provjetravanje na tikovim vratima.
Kad su se vrata zatvorila, Elokeshi svuče jednu od svojih dugih dupatta i lepršavo je prebaci Neelu preko glave pa ga u zamci tkanine odvuče na krevet. Dođi k meni, durljivo će, dosta je bilo sjedenja za stolom. Kad je Neel legao kraj nje, odgurnula ga je na humak jastuka. Sad mi reci, jojkavim će tonom kojim je redovito grintala: Zašto si me dovukao u ovu nedođiju, tako daleko od grada? Zapravo mi još nisi objasnio.
Neelu je njezina izvještačena bezazlenost bila zabavna pa se nasmiješio. Sa mnom si već sedam godina i nikad nisi vidjela Raskhali. Valjda je prirodno da ti želim pokazati svoju zemindariju.
Samo pokazati? Izazovno zabaci glavu kao kad plesačica glumi ulogu povrijeđene milosnice. I ništa drugo?
Što drugo? Među prstima joj je trljao uvojak kose. Nije li ti bilo dovoljno da vidiš posjed? Nije ti se svidio?
Naravno da jest, Elokeshi će; takvu raskoš nisam mogla ni zamisliti. Pogled joj odluta kao da traži njegovu stupovljem ovjenčanu palaču s vrtovima i voćnjacima na riječnoj obali. Šaptom će: koliko ljudi, koliko zemlje! Zamislila sam se: ja sam tako neznatan dio tvog života.
On joj podmetne ruku pod bradu i okrene njezino lice prema sebi. Što je, Elokeshi? Reci mi. Što te muči?
Ne znam kako bih ti rekla...
Sad su joj prsti počeli otkopčavati bjelokosna puceta koja su mu nakoso preko prsa kopčala kurtu 85. Mrmljala je: Znaš li što su moje kanćani rekle kad su vidjele kolika ti je zemindarija? Rekle su: Elokeshi-di, moraš od radže tražiti komad zemlje. Ta trebaš nekakav stan za rodbinu! Na kraju krajeva, moraš se osigurati za starost.
Neel zlovoljno zagunđa: Te su tvoje cure vječne mutikaše. Bilo bi mi draže da ih potjeraš iz kuće.
Samo se brinu za mene, ništa drugo. Prsti su joj zabasali među dlake na njegovim prsima pa su pomno pleli sitne pletenice dok je šaptala: Nije nikakvo zlo ako radža djevojkama koje uzdržava daje zemlju. Tvoj je otac uvijek tako postupao. Ljudi kažu da je on svojim ženama ispunjavao svaku želju. Dobivale su rupce i nakit, zapošljavao im je rođake...
Jest, s gorkim će osmijehom Neel: A ti bi rođaci ostali na plaći čak i kad bi ih na imanju uhvatili u pronevjeri.
Vidiš, ona mu vršcima prstiju preleti preko usana. Taj je čovjek znao koliko ljubav vrijedi.
Za razliku od mene – znam, on će. Neel je za sina obitelji Halder doista živio takoreći štedljivo: snalazio se sa samo jednim dvopregom i zadovoljio se skromnim krilom obiteljske palače. Bio je manje razbludan od oca i Elokeshi mu je bila jedina milosnica – no nju je obasipao nježnostima jer u odnosu s vlastitom ženom nikad nije uspio otići dalje od obične supružničke dužnosti.
Zar ti nije jasno, Elokeshi? Neel će s prizvukom tuge u glasu. Očev je način života bio skup – naši ga posjedi nikako nisu mogli pokriti.
Elokeshi se odjedanput napne, u očima joj se zažagri zanimanje. Kako to misliš? Svi su uvijek govorili da je tvoj otac jedan od najvećih bogatuna u gradu.
Neel se ukoči. Elokeshi – lotos cvate i u plitku ribnjaku.
Elokeshi otrgne ruku i uspravno sjedne. Što ti to znači? upita. Objasni.
Neel je znao da je već previše rekao pa se nasmiješi i uvuče ruke pod njezin ćoli 86. Nije bitno, Elokeshi.
Katkad je čeznuo da joj ispripovijeda kakve je nevolje naslijedio od oca, no dobro ju je poznavao pa je bio svjestan da će se vjerojatno pokušati snaći negdje drugdje ako dozna u kakvim on teškoćama grca. Nije ona bila pohlepna: naprotiv, makar se naveliko prenemagala, znao je da ima snažan osjećaj odgovornosti prema čeljadi koja o njoj ovisi – baš kao i sam Neel. Požalio je što se izlanuo o ocu jer je još prerano da joj daje povod za uzbunu.
Pusti, Elokeshi. Ta kakve to sad veze ima?
Ne, reci mi. Elokeshi ga odgurne na jastuke. Neki ju je dobronamjerni prijatelj u Calcutti upozorio da je zemindarija Raskhali u novčanom škripcu. Onomad se na to nije obazirala, no sad joj je bilo jasno da je nešto doista pošlo po zlu i da će možda morati preispitati kako dalje.
Reci mi, ponovi Elokeshi. Posljednjih si mjeseci silno zabrinut – što te muči?
Ti se ne moraš zabrinjavati, Neel će – i to je svakako bila istina. Ma što se dogodilo, pobrinut će se da nju osigura. Ti si sigurna skupa sa svojim djevojkama i kućom... Prekine ga glas komornika Parimala, koji se odjedanput razlegnuo u hodniku u žučnoj svađi s trima djevojkama: zahtijevao je da ga puste unutra, a one su ga odlučno sprečavale.
Neel brže-bolje pokrije Elokeshi plahtom i djevojkama dovikne – Pustite ga!
Parimal uđe, a pritom je pazio da ne zirne prema Elokeshinu pokrivenu liku. Obrati se Neelu i reče: Hazure 87, sahibi s broda vrlo su rado pristali. Doći će čim zađe sunce.
Fino, Neel će. No bandobast 88 je tvoja briga, Parimal. Sahibe moramo ugostiti kao u očevo doba.
Parimal se lecne, jer gospodar nikad nije tražio ništa slično. Ali kako, hazure? reče. Rok je prekratak. I čime?
Ta imamo simkin 89 i lal-šarab. Dalje sve znaš.
Elokeshi je čekala da se vrata zatvore i tek je tada zbacila pokrivače. Kakve su to priče, pitala je. Tko večeras dolazi? Što si dogovorio?
Neel se nasmije i privuče joj glavu na rame. Rešetaš me pitanjima – báp ré báp 90 Sad je dosta...

Neočekivani poziv na večeru na budgerowu naveo je gospodina Doughtyja da se otisne rijekom brbljavih sjećanja. „Vrapca mu Marka!” peljar će Zacharyu dok su stajali naslonjeni na palubnu ogradu. „O starom vam raskhalijskom radži mogu do sutra presti priče – ja sam ga zvao Rajko Raskalaš!” Nasmije se i klepne štapom po palubi. „Gospodina te fele među kmicama moš svijećom tražit! Domorodac prve klase: bavio se šarabom i načicama 91 i tamašama 92 i točka. Nitko u cijelom gradu nije znao složit bara-kanu 93 ko on. Šišmahal bi mu sav blještao od šljokica i svijeća. Imao je cijele paltane 94 komornika i khidmutgara 95. Točio je demižone francuskoga lal-šaraba i balone simkina s leda. A kakav se tek karibat panjao! U stara vam je vremena Raskalaševa bobaći-kana 96 bila najbolja u gradu. Kleli smo se u njegov pišpaš 97 i kobili-maš 98! Nudio je sasvim dobre dampoke 99 i pilafe 100, al’ mi smo stari jarci čekali kokapov 101 kari i čički 102 od polok-saga 103. Đakonije kakvih nema, kad vam kažem – a večera je tek početak: prava tamaša slijedi u nač-kani 104. E, tu vas tek čeka pravi čakmak 105! Redovi kursija 106 da sahibštija i mem-sahibe 107 mogu sjesti. Sitringiji 108 i tekije 109 za domoroce. Babui 110 pućkaju svoje bućkalice 111, a sahibi pale sumatranske bunkuse 112. Kanćanice se vrte ko čigre dok tikitavići talambašu. Stari je lola bome znao što je dobar nač! A bio vam je Rajko Raskalaš prefrigan šejtan: čim bi vidio da mjerkaš neku putli 113, poslao bi ti khidmutgara, a taj bi se klanjao na sve strane, ko da ne zna nabrojit do pet. Ljudi bi mislili da si se prejeo đaleba 114 pa te mora voditi kamo car ide pješice. No ti bi umjesto na onome mjestu završio u skrovitoj komorici gdje si na miru ispopakro svoju dašu 115. Kanćanici meštrijom uredno pujaš međunožno žbunje i sladiš se među crnim kupinama, a gore nijedna memsahib nema blage veze.” Čeznutljivo uzdahne. „Raskalaševe su bara-kane bile gol-mal 116 za pamćenje! Di’š bolje omastit kitu!”
Zachary kimne kao da je razumio svaku riječ. „Znači da dobro poznajete našeg večerašnjeg domaćina, gospodine Doughty?”
„Njega ne znam ko što sam mu znao oca. Taj vam dečko ocu sliči ko smradovina mahagoniju”, pokudno zagunđa peljar. „Vidite, ja urođeničke knjiške moljce zbilja ne mogu smisliti. Otac mu se lijepo držao svojih voda – taj ni mrtav ne bi uzeo knjigu u ruke. Al mali čakru nosom para oblake – kočoperna bena kakve nema. A da ne velim kako nije ni pravi plemić: Raskalaši se samo izdaju za radže: zapravo su obična raja, a počasni su naslov dobili od Krune ko bakšiš za odanost.”
Gospodin Doughty prezirno frkne. „Danas se svaki pismeni opanak koji ima jutro-dva zemlje pirlita ko maha-rajko. A ovaj toroče ko da je sam perzijski padišah. Samo da ga čujete kako se kurči na engleskome – ko da bandar 117 naglas čita Times.” Veselo se zacereka. „Večeras nam je to uz čički dodatna poslastica: malo ćemo dražiti bandara.”
Zastane i obješenjački namigne Zacharyu. „Koliko čujem, Raskalašu uskoro ne gine fasovanje. Kruži kuber da mu se kazana 118 topi.”
Zachary se više nije mogao pretvarati da mu je sve jasno. Namršti se i reče: „Ka-kazana? Opet ista priča, gospodine Doughty. Ni za tu riječ ne znam što znači.”
Za tu je naivnu primjedbu Zachary dobio paprenu jezikovu juhu, makar ju je izrekao u najboljoj namjeri: Zacharyju je krajnje vrijeme da se prestane ponašati kao najgora gada 119, peljar će – „a to vam je magare, ako slučajno ne znate”. Ovo je Indija i tu ti sahib nema nikakve fajde od toga da ispadne benavi gušter: ako ne kopča što se oko njega zbiva, ošo’ mast u propast, đildi 120 po kratkom postupku. Nije ko u Baltimoreu – došao je u džunglu, u travi vrebaju kraljevske kobre, a u krošnjama lavorepi makaki. Ako pak neće da ga musaju ko zadnju šušu, Zachary na urođenike mora znati dreknuti dvije-tri riječi na zubanskome 121.
Naribao ga je strogim, ali popustljivim učiteljskim tonom, pa je Zachary uspio smoći hrabrost i priupitati što je zubanski, na što je pak peljar strpljivo uzdahnuo i rekao: „Na Istoku, sinko, bez zubanskoga ne moš mrdnut. Pohvataš ga bez po muke, samo da malo zapneš. U crnčuljski tu i tamo ubaciš koju grlicu i cakum-pakum. Samo nedajbože da vam urdski ili hindski zvuče ko za pravo; svi će misliti da ste se prodomorodili. I nema tu cile-mile. Da ne ispadnete čiči 122.”
Zachary opet bespomoćno zatrese glavom. „Čiči? A što vam pak to znači, gospodine Doughty?”
Gospodin Doughty prijekorno izvije obrvu: Čiči? Liplap? Mastiš? Sinđo? Farbanac... kopčate? Ne bi klapalo, dragi moj: njih nijedan sahib ne prima za stol. Kod nas na Istoku s tim stvarima nema šale. Znate, moramo štititi svoje bibi 123. Muško može svako toliko umočiti pero u tintarnicu, hajdede. Al’ neće nama lakarbagra harat po kokošinjcu. Jok vala! Za takvu će stvar čovjeka još iščabučiti 124 korbačem!”
Krio se tu neki mig ili nagovještaj od kojeg Zacharyja odjedanput obuzme nelagoda. U protekla mu se dva dana gospodin Doughty omilio, a u pozadini kavgaškoga glasa i jedra lica prepoznao je dobru, pa čak i plemenitu dušu. A sad kao da ga peljar hoće upozoriti i nekako ga izokola opominje.
Zachary lupne po ogradi palube i okrene se. „S vašim dopuštenjem, gospodine Doughty, bolje da provjerim imam li odijelo za presvlaku.”
Peljar potvrdno kimne. „O, da: moramo se uparaditi. Dobro da sam se sjetio ponijeti čiste sirdrare 125.”
Zachary pošalje poruku u mornarski stan i nedugo potom u kabinu stigne serang Ali i odabere mu odoru pa je prostre na ležaj da je Zachary pregleda. Njemu je užitak u kićenju tuđim perjem već pomalo splasnuo pa se pred izloženom odjećom zabezeknuo: plavi frak od finog serža, crne hlače od nainsuka 126, košulja od pamučnog dosutija 127 i bijela svilena kravata. „Što je previše, previše je, seranže Ali”, umorno će. „Dosta sam se bahatio.”
Serang Ali odjedanput se ustoboči. Uzme hlače i pruži ih Zacharyu. „Mora obuć”, tihim će, ali čeličnim glasom. „Sad je malum Zikri velika pakka sahib. Mora obuć nošnja po propis.”
Rekao je to tako svesrdno da se Zachary zbuni. „Zašto?” upita. „Za kojeg je đavla vama to tako bitno?”
„Malum mora bude pakka sahib po propis”, serang će. „Svi laskar oće malum kadtad bude priko kapitan.”
„Ha?”
Zacharyu iznenada sine zašto je serangu njegova preoblika tako bitna: promeće se u nešto što nijedan laskar ne može biti – u „pomorca slobodnjaka”, sahibskog časnika kakve zovu malumom. Serang Ali i njegova momčad Zacharyja su takoreći doživljavali kao svog čovjeka, no on je usto bio u stanju preuzeti ulogu o kojoj nijedan od njih nije mogao ni sanjati; željeli su da uspije i za njegovo i za svoje dobro.
Zacharyju je svitalo kakva mu se odgovornost nameće pa pod tim bremenom sjedne na ležaj i uhvati se za glavu. „Nemate blage dume kog vraga od mene tražite”, reče. „Ja sam prije šest mjeseci bio najobičniji brodski tesar. Do drugog sam časnika doguro s više sreće nego pameti. Kapetana zaboravite: ja tako visoko ne mogu pucati. Niš od toga ni kad-tad ni nikad.”
„Moš vi to” serang Ali će i utrapi mu lanenu košulju. „Moš kadtad. Malum Zikri je priko s itekaki kliker. Moš’ bude gospoštija.”
„A zašto mislite da mogu?”
„Zikri malum zna žlabra po pakka-spika, ne? Sam čuo kako Zikri malum žlabra striko Doughty po sahibski.”
„Molim?” Zachary ga snebito pogleda: malo ga je uznemirilo što je serang Ali primijetio kako vješto mijenja glasove. Činjenica je da se prema potrebi znao izražavati britko i jasno kao bilo koji fakultetski obrazovani pravnik: nije ga mati uzalud tjerala da poslužuje za stolom kad je gospodar, njegov rođeni otac, imao goste. No nije ni štedjela ruku kad bi joj se učinilo da se uzoholio i uobrazio: sad bi se u grobu okrenula da vidi kako joj se sin prodaje pod bijelca.
„Dočasni moš’ kadtad bude pakka gospoštija!”
„Ne.” Zachary je dugo gutao, no sad se nakostriješio od glave do pete. „Ne”, reče dok je tjerao seranga iz svoje komorice. „Puna mi je kapa tih morskih priča. Više ih ne kanim slušat.” Zachary se baci na ležaj, sklopi oči i prvi mu se put nakon mjeseci i mjeseci pogled okrene u vlastitu nutrinu i preko oceana vrati do posljednjeg dana koji je proveo u Gardinerovu brodogradilištu u Baltimoreu. Opet je vidio lice na kojem se rasprsnula očna jabučica, oderanu kožu lubanje gdje je udario pajser i tamnu put koja se presijavala od krvi. Kao da mu se tog časa sve ponavlja, sjetio se kako su opkolili Freddyja Douglassa i kako su se na nj obrušila četiri tesara bijelca; sjetio se urlika: „Ubij ga, ubij prokletu crnčugu, prospi mu mozak!” Sjetio se kako se on i ostali obojeni radnici nisu miješali – za razliku od Freddyja, mahom su bili slobodni ljudi – ruke su im se oduzele od straha. Sjetio se i Freddyjeva glasa – poslije im nije predbacivao što mu nisu priskočili u obranu, nego je navaljivao da se maknu, da se razbježe. „Stvar uhljebljenja; nije bitno jesi li slobodnjak ili rob – bijelci s vama neće raditi: ne daju vam blizu da sebi osiguraju kruh.” I tada je Zachary odlučio napustiti brodogradilište i potražiti službu u brodskoj posadi.
Zachary ustane s ležaja, otvori vrata i ustanovi da ga serang još vani čeka. „Dobro” umorno će. „Puštam te natrag. Al imaš se žurit ko da te svi vrazi gone dok se nisam predomislio.”
Zachary je taman dovršio toaletu kadli se između broda i obale razlegne povika. Za nekoliko minuta na vrata kabine zakuca mu gospodin Doughty. „Sem mu sveca, sinko!” zagrmi. „Nećete vjerovat, evo nam bara sahiba osobno: došo je gospon Burnham glavom i bradom! Sjeo čovjek na konja i raspalio čabukom od Calcutte dovde: nije mogo dočekat da si vidi brod. Poslo sam gig po njega: evo ga, već nam plovi prijeko.”
Peljar stisne oči dok je odmjeravao Zacharyevu novu odoru. Pomno mu je proučavao odijelo i mjerkao ga od glave do pete pa načas zavlada tajac. Zatim zvučno ošine štapom i objavi: „Tip-top, mladi moj čakru! Na ovim bi vam krpicama i Kizilbaš pozavidio!”
„Drago mi je da prolazim na smotri”, ozbiljno će Zachary.
Nedaleko je čuo kako serang Ali sikće: „Što vam reknem? Pa sad vi meni reci da malum Zikri ni pakka rai 128 -sahib?”

Treće



Kalua je stanovao u ćamar-bastiju 129, okupu koliba u kojem su živjeli samo pripadnici njegove kaste. Deeti i Kabutri inače bi teško ušle u zaseok, no Kaluina je nastamba na njihovu sreću ležala na rubu, nedaleko od glavne ceste prema Ghazipuru. Deeti je već mnogo puta onuda prošla i često je znala vidjeti Kaluu kako se onuda drnda na svojim taljigama. Njegovu nastambu uopće nije doživljavala kao kolibu, nego joj je prije sličila na stočni obor. Kad se dovoljno primaknula da je se čuje, zastane i zazove: Ej, Kalua? Ka horahelba? Oj, Kalua? Čime se baviš?
Zvala je tri-četiri puta, ali nitko se nije javljao pa uzme kamen i nacilja ulaz u nastambu koja nije imala vrata. Kamičak nestane u neosvijetljenoj tami kolibe. Začuje se keramički zveket pa zaključi da je pogodila vrč ili neki zemljani predmet. Ej Kalua-ré! Opet zazove. Sad se u kolibi nešto pomakne, tama oko dovratka se zgusne i napokon se pokaže Kalua, prignuvši se nisko da može izaći. Kao da potvrđuje Deetinu predodžbu da živi u stočnom oboru, u stopu ga je pratio par malenih bijelih volova koji mu je vukao zapregu.
Kalua je bio neobično visok i veoma kršan muškarac: Vidjet ćeš ga na svakom sajmu, svetkovini ili meli 130 jer bi gomilu nadvisio za glavu – s njim se nisu mogli mjeriti ni žongleri na hoduljama. No nadimak Kalua – „Crni” – nije zaradio na račun stasa, nego mu ga je priskrbila boja puti jer mu se koža blistavo i ulašteno presijavala kao nauljeni brus. O Kalui je kružila priča da ga je kao dijete morila nezasitna glad za mesom koju su njegovi tažili tako da su ga hranili crkotinama; kožarima je skupljanje ostataka uginulih krava i volova bio posao. Kaluu su u gorostasa navodno othranili mesom tih strvinarskih mrcina. No kružila je i priča da se Kalui tijelo razvilo nauštrb uma, koji mu je pak ostao spor, priglup i lakovjeran pa ga je čak i nejač mogla vući za nos. Bio je tako lakovjeran da su ga braća i drugi rođaci bez pola muke namagarčili kad su mu roditelji umrli, tako da je ostao bez crkavice na koju je imao puno pravo: nije se nimalo bunio čak ni kad su ga izbacili iz obiteljske kuće pa se morao snaći u stočnom oboru.
Kalui je tada pomoć došla s neočekivane strane: trojac mladih thakur 131 – sahiba, izdanci jedne od najistaknutijih zemljoposjedničkih obitelji u Ghazipuru, gadno su se navukli na kockanje. Omiljena su im razbibriga bila hrvačka nadmetanja i snagatorska odmjeravanja: kad su čuli za Kaluinu tjelesnu moć, poslali su volovsku zapregu da ga dovede u kuću na rubu grada gdje su stanovali. Abe 132 Kalua, rekoše mu, da trebaš dobiti nagradu, što bi poželio?
Kalua se tu pošteno počeše po glavi i pomno promisli pa upre prstom u volovsku zapregu i reče: Maliče 133 moj, rado bih da mi je ovakav bail-gari 134. Od toga bih mogao živjeti. Trojica thakura zakimaju glavama i objave da će dobiti zapregu, ali prvo mora pobijediti u borbi i odraditi pregršt nastupa na kojima će pokazati koliko je snažan. Slijedilo je nekoliko hrvačkih susreta i Kalua je redom pobjeđivao, nadjačavši sve mjesne pelivane i snagatore. Mladi su vlastelini dobro zaradili i Kalua je uskoro došao do svoje nagrade. No čim se domogao volovske zaprege, Kalua je bjelodano izgubio volju da se nastavi boriti – što nije bilo nikakvo čudo jer su svi znali da je stidljive, sramežljive i krotke naravi, te da mu nije stalo ni do čega nego da živi od prijevoza robe i putnika svojom zapregom. No od vlastite slave nije mogao pobjeći: glas o njegovim junaštvima uskoro je dopro do presvijetlih ušiju Njegove Visosti benareskog maharadže, koji je izrazio želju da ghazipurski snagator odmjeri snage s prvakom njegova dvora.
Kalua se isprva nećkao, no vlastelini su ga vabili, nagovarali i naposljetku priprijetili da će mu oduzeti zapregu i volove, te su se tako ipak otputili u Benares i ondje je na velikom trgu pred palačom RamgarhKalua pretrpio prvi poraz jer ga je protivnik onesvijestio u roku od nekoliko minuta od početka susreta. Zadovoljni je maharadža primijetio kako ishod dokazuje da hrvanje nije samo ispit snage nego i inteligencije – a Ghazipur na tom polju Benaresu nije ni do koljena. Bilo je to poniženje za cijeli Ghazipur, a Kalua se kući vratio osramoćen.
No nedugo potom procurile su priče s drukčijim objašnjenjem Kaluina poraza. Navodno je trojicu mladih vlastelina po dolasku u Benares ponio razuzdani ugođaj toga grada pa su zaključili da bi bilo veoma zabavno Kalui podvesti ženu. Pozvali su nekolicinu prijatelja i primali oklade: hoće li se naći žena koja bi legla s tom gorom od čovjeka, tom dvonogom zvijeri? Unajmili su poznatu damu, Hirabai, i doveli je u odaje gdje su vlastelini odsjeli. Odabrani se krug gledatelja sklonio iza žiličasta paravana, a Kaluu su pred nju izveli odjevenoga samo u langot 135 od bijela pamuka oko struka. Što je Hirabai očekivala? Nitko ne zna – no glasine kažu da je vrisnula kad je vidjela Kaluu: Ovu bi životinju trebalo pariti s kobilom, a ne sa ženom...
Ljudi su govorili da je Kalua borbu pred palačom Ramgarh izgubio zbog tog poniženja. Tako se bar pripovijedalo po ghazipurskim galima 136 i ghatovima.
Igrom slučaja, upravo je sama Deeti mogla zajamčiti da je ta priča istinita. Evo kako je bilo: jedne noći, nakon što je mužu poslužila večeru, Deeti je ustanovila da joj je ponestalo vode. Neoprano posuđe ostavljeno preko noći bilo bi pozivnica hordi duhova, vukodlaka i gladnih pišaća 137. Nema veze: bila je svijetla noć punog mjeseca, a Ganga nadomak. Uglavi vrč o bok pa se kroz makove koji su joj sezali do struka uputi prema srebrnu odsjevu rijeke. Taman da će iskoračiti iz polja makova na plješiv pješčani sprud duž rijeke, kadli nešto dalje začuje topot kopita. Pogleda lijevo prema Ghazipuru i na mjesečini vidi da prema njoj kaskaju četiri muškarca na konjima.
Kad je žena sama, muškarac na konju može značiti samo nevolju, a četvorica na okupu itekako su jasan znak opasnosti: ne časeći časa, Deeti se skrila među makove. Kad su se jahači malo primaknuli, primijeti da se prevarila kad je pomislila da su četvorica: samo su trojica okonjeni, a četvrti za njima ide pješice. Učinilo joj se da je taj posljednji muškarac konjušar, no kad su se još približili, uvidi da ima ular oko vrata i da ga vode kao konja. Zbog njegova je stasa pomislila da jaše: sad uvidi da je nitko drugi doli Kalua. Sad je prepoznala i jahače jer im je lica znao cijeli Ghazipur: bio je to trolist vlasteoskih bećara. Čula je kad je jedan od njih doviknuo drugima – Iddhar, ovo je dobro mjesto, nema nikoga – i po glasu mu je znala da je pijan. Kad su joj došli takoreći subočice, muškarci sjašu. Dva su konja svezali zajedno i pustili ih na pašu u polje makova. Treći im je konj bila krupna crna kobila i nju su pripustili Kalui, a njega su pak držali kao na povocu. Sad je čula cvilež i jecaje, kao da je Kalua odjedanput pao na koljena i gosparima obgrlio noge. Mái-báp, hamke máfkarelu... Oprostite mi, gospodari... nisam ja kriv...
To mu je priskrbilo pljusak udaraca nogama i psovki:
...Reci da nisi namjerno izgubio, kopile kopilansko!
...Znaš li koliko smo platili?
...Pa da vidimo kako ćeš po Hirabaijinoj preporuci...
Muškarci Kaluu povuku za ular tako da je silom morao ustati pa ga gurnu da posrne prema kobilinome fijukavom repu. Jedan zabode bič u preklop Kaluina pamučnog langota i smakne ga trzajem zapešća. Onda jedan pridrži konja, a druga dvojica uzmu bičevati Kaluu po golim leđima dok nije čvrsto pritisnuo slabine uza životinjinu pozadinu. Kalua jekne, no krik se gotovo stopio s konjskim rzanjem. Vlastelinima je to bilo smiješno:
... Vidiš da se b’henćod 138 i glasa kao konj...
... Tetua dabádé... Zavrni mu jaja...
Odjedanput kobila fijukne repom i obavi nuždu tako da Kalui trbuh i bedra poplavi bujica balege. Trojka na to samo opet prasne u smijeh. Jedan zabije bič Kalui među guzove: Arré Kalua! Daj i ti, što čekaš?
Deeti su od prve bračne noći progonile slike vlastita silovanja. Sad je promatrala iz zaklona makova polja i grizla rub dlana da glasno ne vrisne. Znači da to može snaći i muškarca? Čak i moćnoga muškog diva mogu poniziti i satrti, daleko onkraj sposobnosti tijela da podnese bol?
Kad odvrati pogled, pozornost joj privuče par konja koji je na paši zabasao u polje makova i došao joj posve blizu: korak i eto je nadohvat konjskih sapi. Začas je našla makov tobolac s kojeg je već popadalo lišće; za njim je ostala kruna oštroga i suhog trnja. Odšulja se prema jednom konju i uz siktaj mu zarije bodljikavu čahuru u greben hrpta. Životinja se propne kao da ju je ugrizla zmija, udari u galop i povuče za sobom druga s kojim je bila sputana. Izbezumljeni strah konja u hipu je zarazio crnu kobilu; otrgne se i ritne stražnjim nogama pa udari Kaluu u prsa. Trojica vlastelina načas se zblenuto skamene pa onda odjure za svojim konjima, a onesviješteni im Kalua onako gol i kaljav od balege ostane ležati u pijesku.
Deeti je trebalo vremena da se odvaži i pobliže pogleda. Kad je bilo jasno da su vlastelini doista otišli, išulja se iz skrovišta pa se prigne u čučanj kraj Kaluina besvjesna tijela. Ležao je u sjeni pa nije vidjela diše li. Ispruži ruku da mu dirne prsa, no hitro je povuče: dovoljno je zgriješila već samom pomišlju da bi mogla dirnuti gola muškarca – a kad je riječ o muškarcu Kaluina položaja, ne bi li to bilo kao da takoreći traži kaznu? Kriomice se ozre oko sebe pa se usprkosi svijetu koji se nije vidio: pruži prst i pusti ga da padne Kalui na prsa. Lakne joj kad osjeti da mu srce bubnja i brzo ustegne ruku: pripremala se šibnuti natrag u makove na prvi znak da bi mogao otvoriti oči. No ostale su sklopljene, a tijelo mu je tako spokojno obamrlo da ga se nije bojala pobliže proučiti. Sad je vidjela da njegov stas zavarava i da je zapravo posve mlad i gornju mu usnu natkriva tek jedva niknulo paperje; tako skršen u pijesku više nije bio tamnoputi div koji joj je dvaput na dan dolazio pred kuću da ne bi ni progovorio ni dao da ga vidi: bio je običan pali dječak. Nehotice cokne jezikom kad mu vidi balegu oko slabina; ode do rijeke, iščupa rukovet trske i njime obriše prljavštinu. Nedaleko mu je ležao langot, bjelasao se na mjesečini, pa donese i njega i raširi ga vršcima prstiju.
Tek dok ga je pokrivala langotom oči joj protiv volje privuče njegova golotinja – nekako je uspjela da je ne sagleda ni dok ga je čistila. Nikad prije u svjesnom stanju nije bila tako blizu tom dijelu muškoga tijela i sad se zatekne kako u isti mah ustrašeno i radoznalo zuri, a pred oči joj opet dođe vlastiti lik prve bračne noći. Kao da ima vlastitu volju, ruka joj se zmijoliko pruži i spusti, a ona zaprepašteno osjeti mekoću puke puti: no tada, kad se sviknula na njegovo disanje, postane svjesna blagog trzanja i nadimanja, te se kanda odjedanput vrati u stvarnost gdje joj obitelj i selo vire preko ramena i gledaju je kako sjedi, a ruka joj počiva na najnedodirljivijem dijelu tijela tog muškarca. Ustukne i hitro se vrati u polje pa se ondje skrije među makove i pričeka kao prije.
Činilo joj se da je dugo vremena prošlo kad Kalua polako stane na noge i ozre se kao u čudu. Zatim zauzla langot oko slabina i otetura tako zbunjena izraza lica da je Deeti bila sigurna – ili gotovo sigurna – da uopće nije bio svjestan njezine prisutnosti.
Otad su prošle dvije godine, no ononoćni događaji nisu izblijedjeli, nego su je u sjećanju štoviše živo morili krivnjom. Dok bi ležala kraj opijumom omamljena muža, um bi joj se često vraćao na taj prizor, izoštravao tančine i osvježavao pojedinosti – a sve to bez njezina dopuštenja i unatoč svim naporima da preusmjeri tijek misli. Još bi tjeskobnija bila da je mislila kako i Kalua raspolaže istim uspomenama i slikama – no dosad još nije uočila nikakve naznake da se on od te noći ičega sjeća. No sumnja ju je uporno salijetala i otad je uvijek pomno pazila da izbjegne njegov pogled i zastirala lice sarijem kad god bi se našao u blizini.
Stoga je sada iz zaklona ispranog sarija Deeti Kaluu promatrala s određenom zebnjom: nabori tkanine ničim nisu odavali kako usredotočeno vreba njegovu reakciju na vlastitu nazočnost. Znala je da nema izbora i da će se morati okrenuti nalijevo krug i otići ako pogledom ili izrazom lica ikako oda da zna ili pamti njezinu ulogu u svemu što se one noći dogodilo: bilo bi joj odveć neugodno jer nije u pitanju samo čin na koji su ga vlastelini htjeli natjerati – tako sraman da može uništiti čovjeka ako zna da ga je netko vidio – nego i njezina vlastita besramna radoznalost, ako tu doista nije bilo ničeg više.
Na Deetino olakšanje, u Kaluinim se tupim očima očito ne zažari nikakva iskra kad je ugleda. Stamena mu je prsa pokrivao izblijedio prsluk bez rukava, a opasao se uobičajenim prljavim pamučnim langotom – volovi su mu iz nabora trijebili vlati slame, trave i krme dok je stajao pred straćarom i prebacivao težinu s jedne stupolike noge na drugu.
Ka bhailé? Što se zbiva? napokon će on po svojoj neotesanoj i neobzirnoj navadi i sad je bila sigurna da je ona noć odavno ishlapjela iz njegovoga sporog i prostodušnog uma čak i ako je od nje ikad išta pamtio.
Ej-ré Kalua, ona će, mom je čovjeku pozlilo u tvornici; moram ga dopremiti kući.
On tu naheri glavu i promisli pa kimne: U redu; dovest ću ga.
Ohrabrila se pa izvadi zamotuljak koji je pripremila i digne ga u ruci: No nemam ti čime drugim platiti, Kalua – nemoj ništa drugo očekivati.
On se zagleda: Što je to?
Afim, Kalua, odrješito će ona. Ta što bi drugo ljudi u kući imali u ovo doba godine?
Tromo je krenuo prema njoj pa ona odloži smotuljak na tlo, brzo uzmakne i stisne kćer uza se. Pri punome je danjem svjetlu bilo nezamislivo da bi ona i Kalua mogli stupiti u bilo kakav doticaj, makar i u primopredaji nepokretna predmeta. No oprezno je motrila kako diže smotuljak od lišća i njuši što je u njemu; kroz glavu joj proleti pitanje je li i on uživatelj opijuma – no smjesta odagna pomisao. Što je briga kakve su mu navike? On joj je tuđinac, a ne suprug. No ipak joj na neki čudan način bude drago kad grudu raskoli i da volovima umjesto da opijum pohrani za se. Životinje su zadovoljno žvakale dok ih je prezao u jaram, a kad joj se zaprega zaustavi subočice, ukrca se skupa s kćeri i sjedne licem unatrag, tako da su joj se noge klatile preko ruba. I tako se otpute prema Ghazipuru, svaki na svom kraju otvorene zaprežne podnice od bambusa, da ih ni najgore alapače ne mogu opanjkati niti im išta spočitnuti.

Petsto milja istočno od Ghazipura tog se istog popodneva i Azad Naskar – kojeg su svi znali po nadimku Jodu – pripremao za putovanje koje će ga dovesti do Ibisovih prova i u Deetino svetište. Jodu je toga dana u selu Naskarpara pokopao majku i jednim od posljednjih preostalih novčića platio velečasnomu muli da joj nad netom iskopanome grobu čita iz Kurana. Selo je ležalo petnaestak milja od Calcutte, u bezličju mulja i mangrovih šuma na rubu Sundarbansa 139. Više-manje, hrpica koliba oko groba sufijskog fakira koji je prije naraštaj-dva obratio stanovništvo na islam. Da nije bilo fakirova svetišta, selo bi se možda još davnih dana istopilo u glib iz kojeg je stasalo jer žitelji nisu bili soj ljudi koji će se dugo zadržati na jednome mjestu: većinom su se prehranjivali lutanjima rijekom kao lađari, skelari i ribari. No bio je to skroman puk i malotko je od njih bio tako poduzetan ili smion da bi tražio posla na prekooceanskom brodu – a i među tim malobrojnicima nitko nije tako gorljivo žudio za laskarskim životom kao Jodu. Odavno bi već otišao iz sela da ga majčino zdravstveno stanje nije zadržalo jer su im obiteljske prilike bile takve da bi je u njegovoj odsutnosti potpuno zapostavili. Tijekom cijele majčine bolesti brinuo se za nju i nestrpljivo i skrbno: svim joj je silama svoje malenkosti nastojao olakšati posljednje dane. Sad za nju mora obaviti još samo jednu stvar i potom se slobodno može obratiti pristanskim seranzima koji vrbuju laskare za daleku plovidbu.
I Jodu je bio lađarski sin i računao je da više nije dijete jer mu je brada odjedanput počela tako plodno bujati da je iz tjedna u tjedan redovito morao brijaču. No tjelesne su mu mijene bile tako nove i vulkanske da se još nije stigao naviknuti: kao da mu je tijelo dimno grotlo koje se netom izdiglo iz oceana te ga tek treba istražiti. Preko lijeve mu se obrve od nezgode iz djetinjstva vidjela duboka zasjeklina i rascjep u koži pa se izdaleka činilo kao da nema dvije obrve, nego tri. Ta mu je nagrda – ako je tako uopće možemo nazvati – neobično istaknula cijelu pojavu, pa kad prođu godine i kucne čas da uđe u Deetino svetište, njezinu će skicu obilježiti upravo ta odlika: tri blagokutna usjeka u jajoliku obliku.
Jodu je čamac naslijedio od oca prije niz godina: dingi sklepan od izdubljenih cjepanica sapetih konopljom: u roku od nekoliko sati nakon majčine sahrane Jodu je u nj ukrcao što god mu je preostalo od imovine i bio se spreman otisnuti put Calcutte. Nosila ga je struja pa je začas prešao udaljenost do ušća kanala koji je vodio do gradskih pristana: uski je vodeni put nedavno iskopao poduzetni gradski inženjer i bio je poznat kao „Nala 140 gospodina Tollyja”, a Jodu je za prolaz na naplatnoj kućici dao sve do posljednjeg novčića. Uski je kanal bio uobičajeno prometan i Joduu je trebalo dobrih dva sata da se probije kroz grad, mimo Kalina hrama u Kalighatu i mrkih zidova zatvora u četvrti Alipore. Kad je izbio na prometni tok rijeke Hugli, odjedanput se našao usred velikoga mnoštva plovila – bilo je tu krcatih sampana 141 i okretnih almadija 142, visokih brigantina i sićušnih bolija 143, brzih karaka i klimavih uloka 144, adenskih bagala 145 brzometnih latinskih jedara i bulkata iz Andhre s višekatnim palubama. U kormilarenju kroz taj prometni krkljanac silom bi se prilika tu i tamo o nekoga očešao ili udario pa bi svaki put dobio ribanciju od seranga i tindala, timunjera i božmana. Razdražljivi ga je bhandari 146 zalio kantom spirina, a razuzdani ga je sikani dražio znakovitim mahanjem šake. Jodu je zauzvrat oponašao poznate uzvike pomorskih časnika – „Da ste zdravo! Fermaj!” – pa bi laskari blenuli kako se okretno snašao.
Nakon godine dana u seoskoj zabiti našao se u sedmome nebu kad je ponovno čuo te lučke glasove koji su sipali prostote i psovke, rugali se i dozivali – a pri pogledu na laskare koji se zibaju kroza šnis 147 i njega su zasvrbjele ruke u želji da zgrabe uže. Što se pak obližnje obale tiče, pogled bi mu sa skladišta i bankšala 148 luke Kidderpore svako toliko odlutao prema zavojitim uličicama Watgungea gdje su žene sjedile na kućnim pragovima i šminkale se da budu spremne za noć. Te su mu se žene zbog mladosti nasmijale i otpravile ga, a što bi rekle da ga sad vide?
Iza brodogradilišta gospodina Kyda promet se na vodi donekle prorijedio i Jodu je bez problema pristao uz molo u Bhutghatu. Taj je dio grada ležao točno prekoputa Kraljevskoga botaničkog vrta na drugoj obali rijeke Hugli i osoblje Vrta naveliko je rabilo ghat. Jodi je znao da će ovdje kad tad pristati neki njihov čamac i doista: eto ga za manje od sata, a u njemu mladi Englez, pomoćnik voditelja zbirke. Jodu je dobro poznavao timunjera u lungiju 149 koji je stajao za kormilom pa primakne svoj čamac kad se sahib iskrcao.
Timunjer ga smjesta prepozna: Arré Jodu na? Ma jesi li to ti, Jodu Naskare? Jodu mu nazva selam: Selam, gospodine khalasi 150, Jodu će. Ja sam. No kamo si se djeo? pita timunjer. Gdje ti je majka? Iz Vrta ste otišli prije više od godinu dana. Svi su se već pitali...
Vratili smo se u svoje selo, gospodine khalasi, Jodu će. Kad nam je sahib umro, mati nije željela ostati.
Čuo sam, timunjer će. Govorili su i da je bolesna?
Jodu kimne i obori glavu. Sinoć je umrla, gospodine khalasi.
Allah’r rahem! Timunjer sklopi oči i promrmlja: Bože, budi joj milostiv.
Bismillah 151 ... Jodu je mrmljao molitvu za njim pa doda: Slušajte, gospodine khalasi, došao sam majci za ljubav: prije smrti mi je rekla da moram potražiti kćer Lambert-sahiba – gospođicu Paulette.
Naravno, timunjer će. Ta je mala tvojoj majci bila kao kći: nema te aje 152 koja je djetetu ikad pružila toliko ljubavi.
No znate li gdje je gospojica Paulette? Već je više od godinu dana nisam vidio.
Timunjer kimne pa digne ruku da pokaže nizvodno. Stanuje nedaleko odavde. Kad joj je otac umro, primila ju je bogata engleska obitelj. Naći ćeš je u Garden Reachu. Pitaj za palaču Burnham-sahiba. U vrtu ima ćabutru 153 sa zelenim krovom. Odmah ćeš je prepoznati.
Jodu je bio presretan što je tako lako ostvario svoj cilj. Khoda-hafez 154 , khálađi! Mahne u znak zahvalnosti, izvuče veslo iz blata i snažno zagrabi. Dok se otiskivao, čuo je kako timunjer okolnim muškarcima govori: Vidite momkov dingi? U njemu se rodila gospođica Paulette – kći Francuza Lambert-sahiba: baš u tom čamcu...
Jodu je toliko puta i od toliko raznih ljudi čuo kako se to dogodilo da mu se takoreći činilo da je i sam bio očevidac. Neobični obrat u sudbini njihove obitelji njegov je kismet, oduvijek je govorila majka – da se nije vratila kući u selo da rodi Jodua, Paulette im sigurno nikad ne bi ušla u život.
Bilo je to nedugo nakon Joduova rođenja: njegov otac lađar dingijem je došao po ženu i dijete u roditeljski dom, kamo je otišla roditi. Bili su na rijeci Hugli kad zapuše oštar i zlokoban vjetar. Bližio se smiraj dana pa je Joduov otac odlučio da se u to doba neće kockati da prebrodi rijeku: sigurnije je prenoćiti uz obalu i sutradan ujutro ponovno pokušati. Čamac se držao obale i naposljetku stigao do ociglenoga mola Kraljevskoga botaničkog vrta: bolje odmorište od toga krasnog ghata nisu mogli ni zamisliti. Čamac su usidrili na sigurnome, povečerali i počinuli dok ne mine noć.
Malo nakon što su zaspali, probudi ih galama. Pojavi se fenjer i uza nj bjelačko lice: sahib je provirio pod slamnatu nadstrešnicu njihova čamca i sumanuto nerazumljivo brbljao. Zbog nečega je očito bio veoma zabrinut pa se nisu iznenadili kad se neki njegov sluga umiješao i objasnio da ih je snašla teška stiska; sahibova trudna supruga trpi silne bolove i hitno treba liječnika bijelca. Na ovoj ih strani rijeke nema pa je treba prevesti na drugu obalu u Calcuttu.
Joduov je otac prosvjedovao da je njegov čamac premalen da se odvaži preko rijeke bez mjesečine dok se voda pjeni u sudaru prevrtljivih vjetrova. Daleko bi pametnije bilo da sahib uzme veliku boru 155 ili budgerow – čamac s mnogočlanom posadom i mnogo vesala: u Botaničkom će se vrtu sigurno nešto slično naći?
Istina, odgovore mu; Vrt doista ima vlastitu malenu flotu. No kao za peh, te im noći nijedan od tih čamaca nije na raspolaganju: sve je rekvirirao voditelj botaničke zbirke da povede društvo na godišnji bal Kalkutske burze. U ovom se času na ghatu sidri samo njihov dingi: ako odbije poći, mogu otpisati dva života – i majčin i djetetov.
Joduova je majka i sama nedavno pretrpjela porođajne muke pa ju je sahibova i memina bjelodana nevolja dirnula: i ona se pridružila zagovoru i preklinjala muža da prihvati službu. No on je sveudilj odmahivao glavom i popustio tek kad su mu uručili kovanicu, srebrni tikal 156 koji je vrijedio više od samoga dingija. Taj poticaj nije mogao odbiti pa je pao dogovor i Francuskinju su u nosiljci ukrcali u čamac.
Trudničino je lice na prvi pogled odavalo da trpi strašne bolove: smjesta su se otisnuli i upravili čamac prema kalkutskome Babughatu. Iako je bilo vjetrovito i mračno, bez problema su odredili smjer jer je Kalkutska burza iznimno bila potpuno rasvijetljena radi godišnjega bala i svjetla su se preko rijeke jasno vidjela. No kako su se udaljavali od obale, vjetrovi su jačali, a voda se sve više burkala. Uskoro se čamac našao na udaru tako silovitih zapuha da su nosiljku teškom mukom držali na miru. Valjanje i bacakanje samo je jačalo pa se memsahib sve više i više mučila dok joj iznenada nasred rijeke nije puknuo vodenjak pa je podlegnula trudovima i prije vremena pala u porođajne muke.
Smjesta su krenuli natrag, no obala je bila daleko. Sahib se sav predao tješenju supruge pa od njega pri porođaju nikakve pomoći: Joduova je majka pregrizla pupčanu vrpcu i obrisala krv s djevojčičinoga sićušnog tijela. Svoga je rođenog Jodua ostavila gologa u koritu čamca: njegovim je pokrivačem umotala djevojčicu i prinijela je majci na umoru. Djetetovo je lice bilo posljednji prizor koji su memsahibine oči u životu vidjele: iskrvarila je prije nego što su se uspjeli vratiti u Botanički vrt.
Sahib je bio izvan sebe od žalosti i nikako se nije mogao baviti vrištavim novorođenčetom: silno mu je laknulo kad je Joduova mati čedu dala sisu i smirila ga. Po povratku je imao još jednu molbu: može li lađar sa svojima pričekati dok djetetu ne unajmi aju ili dojilju?
Morali su pristati, ta što su drugo mogli? Što jest, jest – Joduovoj bi se majci poslije te prve noći bilo teško rastati od djevojčice: djetetu je dala srce čim ga je uzela na prsa. Od tog dana kao da nije imala jedno, nego dvoje djece: sina Jodua i kćer Putli – „lutkicu”, kako si je podomaćeno prevela djevojčičino ime. Dotle će pak u zbrci jezika koja će obilježiti Paulettino stasanje dadilja postati „tantima” – „teta-mama”.
Tako je Joduova majka stupila u službu Pierrea Lamberta koji je nedavno prije stigao u Indiju kao pomoćnik voditelja zbirke u kalkutskome Botaničkom vrtu. Sporazumjeli su se da će ostati samo dok ne nađu zamjenu – no ta se nekako nikad nije pojavila. Iako nisu ništa službeno utanačili, Joduova je mati postala Paulettina dojilja i djeca su dojenačku dob provela sučelice u njezinu naručju. Joduov je otac zatomio sve moguće prigovore kad mu je botaničar kupio nov i daleko bolji čamac, boliju. Uskoro je otišao živjeti u Naskarparu i ostavio ženu i dijete, no uzeo je novo plovilo. Otad su ga Jodu i njegova majka samo rijetko viđali, obično početkom mjeseca kad bi ona dobila plaću. Novcem koji joj je uzimao ponovno se oženio i dao brojno potomstvo. Jodu je tu polubraću viđao dvaput na godinu, na nevoljkim posjetima Naskarpari tijekom bajramskih svetkovina. No selo mu nikad nije bilo dom kao Lambertov bungalov u kojem je vedrio i oblačio kao povlašteni drug i za igru muž gospođice Paulette.
Pauletti je pak prvi jezik koji je naučila bio bengalski, a prva joj je kruta hrana bio khićri od riže i leće koji joj je skuhala Joduova majka. Po pitanju odjeće, sariji su joj bili draži od kecelja – obuću pak nikako nije trpjela, nego je Vrtom radije vršljala bosonoga kao Jodu. U ranu su djetinjstvu bili takoreći nerazdvojni jer ona bez Jodua nije htjela ni spavati ni jesti. Oko bungalova je raslo još nekoliko djece, no samo je Jodu imao slobodan pristup gospodarevoj kući i ložnicama. Jodu je od malih nogu shvatio da je tomu tako jer mu majka ima osobit odnos s poslodavcem pa se kod njega mora zadržati do kasnih noćnih sati. No ni on ni Putli nikad to nisu spominjali, nego su tu stvar prihvaćali kao jednu od mnogih neobičnih okolnosti svoga osebujnog kućanstva – naime, nisu se samo Jodu i njegova majka našli odsječeni od svoga jata – to je možda još više vrijedilo za Paulettu i njezina oca. Bijelci su im u najboljem slučaju malokad zalazili u bungalov, a Lamberti uopće nisu sudjelovali u žustrome kolopletu kalkutskoga engleskog društva. Francuz bi se odvažio preko rijeke samo kad bi imao „poslovnoga posla”, kako je znao reći: inače su ga vlastite biljke i knjige potpuno zaokupljale.
Jodu je imao više svjetovnog iskustva nego njegova drugarica u igri i nije mu promaknulo da su Paulette i njezin otac u zategnutim odnosima s drugim bjeloputim sahibima: čuo je priče da Lamberti potječu iz zemlje koja je često ratovala s Engleskom i isprva je pretpostavljao da zbog toga ostaju po strani. No kad je poslije s Putli počeo dijeliti važnije tajne, shvatio je da to nije jedina razlika između Lamberta i Engleza. Doznao je da je Pierre Lambert domovinu napustio jer je u mladosti sudjelovao u pobuni protiv svoga kralja; pristojno ga je englesko društvo izbjegavalo jer je javno zanijekao da postoji Bog i da je brak svetinja. Dječak za te stvari nije ni najmanje mario – ako im takvi nazori štite kuću od drugih sahiba, njemu su samo dobrodošli.
No spone među djecom nisu popustile ni zbog godina ni zbog sahibskog položaja, nego je smetnja bila daleko podmuklija: Putli je u neko doba počela čitati i otad u danu više nije imala dovoljno vremena ni za što drugo. Jodua je pak pisana riječ prestala zanimati čim je naučio slova; njega je srce oduvijek vuklo prema vodi. Prisvojio je očev stari čamac – Putlino rodno mjesto – i s deset se godina u njemu tako izvještio da Lambertima nije služio samo kao lađar nego je i putovao s njima kad bi pošli u potragu za uzorcima.
Iako je kućanstvo bilo neobično, činilo se da je uređeno tako sigurno, trajno i na opće zadovoljstvo da nitko nije slutio kakve ih katastrofe čekaju nakon neočekivane smrti Pierrea Lamberta. Podlegao je groznici prije nego što je stigao srediti poslove: nedugo nakon što je preminuo, ispostavio se da je nagomilao pozamašne dugove da unaprijedi svoja istraživanja – pokazalo se da su zagonetni „poslovni poslovi” zbog kojih je išao u Calcuttu bili potajni posjeti lihvarima u Kidderporeu. Tada su i Jodu i njegova majka platili ceh za povlašteni odnos s pomoćnikom voditelja zbirke. Druge su sluge i službenici začas dali oduška kivnji i ljubomori srditim optužbama da su ga opljačkali na samrtnoj postelji. Neprijateljstvo se tako zaoštrilo da su Jodu i njegova mati morali krišom pobjeći svojim čamcem. Nije im bilo druge nego da se vrate u Naskarparu, gdje im je obitelj iz drugog braka gunđavo pružila utočište. No poslije dugih godina udobnoga življenja u bungalovu, Joduova majka nije bila spremna na oskudicu seoskog života. Nekoliko tjedana nakon što su stigli, zdravlje ju je počelo nepovratno izdavati i to ju je naposljetku odvelo u smrt.
Jodu je u Naskarpari proveo ukupno četrnaest mjeseci. Paulettu za to vrijeme nije ni viđao niti mu se javljala. Mati se na samrtnoj postelji često znala sjetiti bivše štićenice i zaklinjala je Jodua da se još jedanput sastane s Putli i prenese joj koliko je potkraj života nedostajala staroj aji. Jodu je pak odavno bio svjestan da se on i njegova negdašnja družbenica u igri kad-tad moraju vratiti svako u svoj svijet i s tim bi se mirne duše pomirio: u potragu za Paulettom krenuo je samo majci za ljubav. No svjestan da se približava njezinu stanu, uvidi da je i nestrpljiv i tjeskoban: Hoće li Putli pristati na sastanak, ili će narediti slugama da ga izbace? Da se bar mogu sastati oči u oči: imali bi o štočemu razgovarati i štošta jedno drugomu reći. Pogleda preda se niz rijeku, uoči maleni paviljon zelena krova i ubrza.

Četvrto



Na ulasku u Ghazipur u Kaluinoj volovskoj zaprezi, Deeti se unatoč sumornome poslu osjećala neobično poletno: kao da je u srcu znala da posljednji put s kćeri putuje tom cestom pa je odlučila što bolje iskoristiti priliku.
Zaprega se sporo probijala kroz pleter uličica i bazara u srcu grada, no čim je cesta skrenula prema riječnoj obali, gužva je popustila i našli su se u elegantnijoj okolini. Deeti i Kabutri rijetko se pružala prilika za posjet gradu pa su opčinjeno zurile u zidine Čehel Sotuna, palače na četrdeset stupova koju je sagradio plemić perzijskog podrijetla po uzoru na spomenik u Esfahanu. Ubrzo potom prošli su kraj još većeg čuda, zdanja koje su u grčkom duhu resili kanelirani stupovi i previsoka kupola; bila je to grobnica lorda Cornwallisa 157, kojeg pamte iz opsade Yorktowna, a umro je u Ghazipuru prije trideset i tri godine. Dok je zaprega mirno štropotala, Deeti pokaže Kabutri kip engleskoga lat-sahiba 158. A onda, dok su taljige truckale u zavoju, Kalua iznenada cokne jezikom da zauzda volove. Deeti i Kabutri trgnu se na iznenadno usporavanje pa se okrenu oko svoje osi da pogledaju naprijed – i na usnama im zamre osmijeh.
Cesta je bila prepuna ljudi, njih stotinjak ili više; gomila se umorno vukla prema rijeci stisnuta u obruč redarstvenika oboružanih palicama. Imovinu su u zavežljajima nosili na glavi ili o ramenu, a preko lakta su im visjeli mjedeni lonci. Očito su već prehodali dalek put jer su im dhotiji, langoti i prsluci bili mrljavi od prašine s ceste. Među mjesnim su pukom ti pješaci budili i sažaljenje i strah; neki su promatrači sućutno coktali jezikom, no nekolicina derana i starica u gomilu su bacali kamičke kao da žele odvratiti neki nepovoljan utjecaj. Neobično je kako se pješaci od svega toga nisu dali skršiti ma kako iznemogli bili, nego su štoviše prkosili, pa su neki uzvratili promatračima i osuli ih kamičcima: promatrače je ta izazovna neustrašivost uznemirila koliko i njihova bjelodana bijeda.
Tko su to, ma 159? prigušenim je šaptom pitala Kabutri. Ne znam – možda su zatvorenici?
Nisu, smjesta će Kalua i upre prstom u šačicu žena i djece među pješacima. Još su nagađali kad neki redarstvenik zaustavi taljige i Kalui reče da je njihov dafadar Ramsaran-đi 160 ozlijedio nogu i da ga treba prevesti do obližnjega riječnoga ghata. Dafadar 161 se pojavio dok je redarstvenik govorio i Deeti i Kabutri su mu žurno dale mjesta: visok i okrugao, u besprijekornoj bjelini i kožnim cipelama, ulijevao je strahopoštovanje. U ruci je nosio težak štap, a na glavi golemu kupolu turbana.
Isprva se od straha nisu usudile progovoriti i šutnju je prekinuo Ramsaran-đi: Odakle ste? obrati se Kalui. Kahvãa se ávela?
Iz obližnjega sela, maliče; parosé ka gaõ se ávat baní.
Deeti i Kabutri ćulile su uši, a kad su čule da dafadar progovara njihovim materinskim bhođpurskim pomaknule su se prema njemu da čuju razgovor.
Kalua je naposljetku smogao hrabrost i upitao: Maliče, tko su ti ljudi koji pješače?
Girmitije su, odgovori Ramsaran-đi i Deeti na tu riječ čujno zine – naime, odjedanput joj je sve bilo jasno. U selima oko Ghazipura već su nekoliko godina kružile glasine: iako nikad prije nije vidjela girmitiju, čula je priče o njima. Tako su ih nazivali jer su se za novac upisivali u „girmite” – ugovore na papiru. Srebrnjaci kojim bi im platili išli su obiteljima, a njih bi odveli i više ih nikad nitko nije vidio: iščeznuli su kao da ih je zemlja progutala.
Kamo idu, maliče? prigušenim je glasom pitao Kalua kao da govorio živim mrtvacima.
Lađa će ih prevesti u Patnu pa u Calcuttu, redarstvenik će. A odatle na mjesto koje se zove Mareech.
Deeti se više nije mogla suzdržavati nego se uključi u razgovor i iz zaklona ghungte svog sarija upita: Gdje je taj Mareech? Je li blizu Dillija 162?
Ramsaran-đi se nasmije. Nije, prezrivo će. Otok je u moru – kao Lanka, samo još dalje.
Deeti se lecne na spomen Lanke jer je podsjećala na Ravanu 163 i njegove vojske zloduha. Kako se pješaci drže na nogama, a znaju što ih čeka? Pokušala je zamisliti kako bi njoj bilo na njihovu mjestu, kad znaš da si zauvijek izopćen, da više nikad nećeš kročiti u očinsku kuću i obgrliti majku, da više nikad nećeš objedovati sa sestrama i braćom, da te Gangin dodir više nikad neće pročistiti. I da znaš da ćeš do kraja života tavoriti na nekome divljem otoku koji vrvi zlodusima?
Deeti se stepe. A kako će onamo dospjeti? pitala je Ramsaran-đija.
U Calcutti ih čeka brod, dafadar će, đahaz, mnogo veći od bilo kojeg broda koji je u životu vidjela: ima mnogo jarbola i jedara; tako je velik da na nj stanu stotine ljudi...
Hái Rám! Znači, u tome je stvar? Deeti rukom poklopi usta sjetivši se broda koji je vidjela dok je stajala u Gangi. No zašto se ukazao njoj, Deeti, kad ona nema veze s ovim ljudima? Što bi to moglo značiti?
Kabutri odmah pogodi što je majci na umu. Reče: Nisi li baš takav brod vidjela? Onaj što sliči ptici? Čudno da se tebi ukazao.
Nemoj tako! cikne Deeti i obgrli djevojčicu. Protrne od jeze i stisne kćer na prsa.

Koji čas nakon što je gospodin Doughty najavio njegov dolazak, čizme Benjamina Burnhama bremenito topnu na Ibisovu palubu: brodovlasnikove žućkastosmeđe jahaće hlače i tamni kaput bili su prašnjavi od putovanja iz Calcutte, a jahaće čizme dokoljenke zaštrapane blatom – no jahanje ga je očito okrijepilo jer na ozarenu licu umoru nije bilo ni traga.
Benjamin Burnham bio je muškarac impozantne visine, dostojanstvena obujma i bujne kovrčave brade koja mu je zastrla gornju polovicu grudi kao napršnjak od sjajna pancira. Iako će za koju godinu navršiti pedesetu, korak mu nije izgubio mladenačku živahnost, a u očima mu se je još krijesila oštroperna iskra koju čovjek stekne kad cijeli život gleda samo preda se. Lice mu je bilo žilavo i dubinski preplanulo, na čemu je mogao zahvaliti dugim godinama u odrješitu pogonu u vrelini sunca. Sad se ustobočio na palubi, uglavio palac u suvratak kaputa i upitnim pogledom preletio škunerovu posadu, a onda se povuče ustranu s gospodinom Doughtyjem. Neko su se vrijeme savjetovali, a onda gospodin Burnham priđe Zacharyju i ispruži ruku. „Gospodin Reid?”
„Taj sam, gospodine”, Zachary istupi da mu stisne ruku.
Brodovlasnik ga s odobravanjem odmjeri od glave do pete. „Doughty veli da ste čisti gušter, ali momak na mjestu.”
„Nadam se da ima pravo”, nesigurno će Zachary.
Brodovlasnik se osmjehne i otkrije niz krupnih i blistavih zuba. „Pa mislite li da biste me mogli provesti mojim novim plovilom?”
Nastup Benjamina Burnhama odisao je osobitim autoritetom koji daje do znanja da je čovjek rastao bogato i povlašteno – no Zachary je znao da dojam vara jer je brodovlasnik trgovački sin i ponosi se činjenicom da je u životu sve sam stvorio. U prošla je dva dana Zachary zahvaljujući gospodinu Doughtyju doznao štošta o „bara sahibu”: primjerice, znao je da Benjamin Burnham sjajno poznaje Aziju, ali nije „domaći sin” – „štono bi se reklo, nije ko naša sahibština koja je na Istoku ugledala svjetlo dana”. Bio je sin liverpulskog trgovca drvom, no „doma” je jedva proživio pukih deset godina – „a to vam je Blati 164, sinko, a ne bilo koje mjesto kamo te život nanese”.
Peljar je rekao da je mali Ben u mladosti bio „pravi šejtan”: kavgadžija, nevaljalac i sve u svemu haramzad 165 pred kojim je očito bio životni put kroz popravne domove i kaznionice: da ga spase od toga kismeta, njegovi su ga dali na brod ko „zamorca” – „tako su u stara vremena na brodovima indijcima zvali kamarota jer ga je svatko mogao slobodno gaziti i musati”.
No ispostavilo se da momka ni stega čajnog teretnjaka Istočnoindijske kompanije ne može ukrotiti: „Neki se stanoređa nameračio na hopa-cupa pa je namamio momka u dispensu. Jest da je mali Benjamin bio čvarak, al se bome znao razbahatiti – nasrnuo je na staru iskusnjaru klinom za namatanje užeta i tako ga zdušno izlemao da je ubio boga u njemu.”
Benjamina Burnhama radi vlastite su sigurnosti otpravili s broda u sljedećoj luci ticanja, a ta je igrom slučaja bila kažnjenička kolonija Port Blair na Andamanima. „Di’š bolje za divljega mladog čakrua. Oš hahara dovest pameti, nema ti do ćuza-kane.” Ben Burnham se u Port Blairu zaposlio kod zatvorskoga kapelana. Ondje je pod združenim režimom kazne i praštanja stekao i vjeru i obrazovanje. „Popovska vam klika ima tešku ruku, sinko moj: nakljukat će te riječju Gospodnjom makar ti sve zube izbili!” Kad se dovoljno popravio, momak se dao put Atlantskog oceana i neko vrijeme na crnomorcu plovio između Amerike, Afrike i Engleske. Tada se u dobi od devetnaest godina našao na jedrenjaku kojim je put Kine brodio i neki poznati protestantski misionar. Slučajno poznanstvo Bena Burnhama i engleskoga velečasnoga ojačat će i produbiti se u trajno prijateljstvo. „Tako vam je to u tim krajevima”, peljar će. „U Kantonu se pravi prijatelji poznaju. Kinezi vražje fankviće 166 drže u toru u stranim faktorijama 167, izvan gradskih zidina. Nijedan fankvić ne smije ni primirisat dalje od te krpice obale: kroz gradska ih vrata ne puštaju. Nemaju kamo, ni u šetnju ni na jahanje. Bez službenog pečata ne možeš sjesti ni na rijeku u hongškoj 168 barčici. Memsahibama je zabranjen pristup. Moš samo slušat kako šrofovi 169 broje telove 170. Zna ti bit dosadno ko mesaru na posni dan. Neki to jednostavno ne mogu podnijeti pa ih moraju poslat doma. Drugi odu u Hog Lane 171, drpaju baja-derikese ili dudaju kinesku prepečenicu. Al kod Bena Burnhama toga nema. Kad nije prodavao opijum, družio se s misionarima. Često biste ga našli u američkoj faktoriji – Jenkiji su više crkvenjački navudreni pa su mu bili draži od družbe iz Kompanije.” Velečasni je Benjaminu Burnhamu isposlovao činovničku službu u trgovačkoj tvrtci Magniac & Co., prethodnicima Jardinea &Mathesona, pa je kao i svaki drugi stranac u trgovini s Kinom otad živio na relaciji Kanton-Macao, na suprotnim krajevima delte Biserne rijeke udaljenim osamdeset milja. U Kantonu je trgovao samo u zimskoj sezoni: ostatak su godine trgovci provodili u Macau, gdje je Kompanija imala razgrananu mrežu skladišta, bankšala i faktorija.
„Ben Burnham odrađivao je svoje i iskrcavao opijum s pretovarnih brodova 172, no nije pripadao soju ljudi kojima je dovoljno da kao tuđi najamnici rade za mjesečnu tanku 173 : htio je biti nabob 174 ko svoj na svome i licitirati za svoj račun na kalkutskom tržištu opijuma.” Kao i mnogim drugim fankvijskim trgovcima u Kantonu, Burnhamu su umnogome pomogle crkvene veze jer je nekolicina misionara bila tijesno povezana s trgovcima opijuma. Godine 1817., kad je po isteku ugovora s Istočnoindijskom kompanijom postao slobodni trgovac, ukazala mu se prilika u vidu skupine kineskih obraćenika koje je trebalo sprovesti u Kolegij baptističke misije u bengalskome Seramporeu. ‘A diš im nać boljeg pratioca od Bena Burnhama?’ Dok pljesneš dlanom o dlan, evo ga u Calcutti i traži di bi se udafterio – a što je najbolja stvar, i nađe. Od dobroga starog Rajka od Raskalaša dobit će čabije 175 za kuću u Strandu!”
Burnham se u Calcuttu preselio u namjeri da se natječe na opijumskim dražbama Istočnoindijske kompanije; no prvu mu zaradu nije donijela trgovina s Kinom: omogućila mu ju je mladenačka obuka u drugoj trgovačkoj grani Britanskog carstva. „U dobra su stara vremena ljudi govorili da Calcutta ima samo dva izvozna proizvoda: šaku i drogu – ili opijum i kulije, štono bi neki rekli.”
Benjamin Burnham prvi je angažman uspio dobiti za prijevoz kažnjenika. U ono je doba Calcutta bila glavna provodnica za otpravu indijskih zatvorenika u mrežu otočnih kaznionica Britanskog carstva – Penang, Bencoolen, Port Blair i Mauricijus. Huglijeve su muljevite vode nosile pindare 176, drumske razbojnike, dakoite 177, pobunjenike, lovce na ljudske glave i huligane poput velike bujice kala koja će se raspršiti po Indijskom oceanu i različitim otočnim zatvorima u koje su Britanci zatvarali svoje neprijatelje.
Za kažnjenički brod nije mačji kašalj smoći ekipažu jer će mnogi pomorci u tili čas promijeniti kurs kad čuju da bi mogli završiti na brodu koji prevozi koljače. „Kad mu je bilo drž-ne daj, Burnham se u posao upustio tako da se obratio prijatelju iz čokoladarskih dana, brodskom zapovjedniku po imenu Charles Chillingworth: poslije će za nj govoriti da na cijelome oceanu nema boljega živodera – njemu nijedan rob, kažnjenik ili kuli nikad nije pobjegao i ostao živ.” Uz Chillingworthovu je pomoć Benjamin Burnham iz kalkutske plime deportiraca iscijedio cijelo bogatstvo, a taj mu je priljev kapitala omogućio da u trgovinu s Kinom uđe i na veća vrata nego što je prvotno zamislio: uskoro je vodio poveću flotu vlastitih brodova. Jedva prevalivši tridesetu, uortačio se s dvojicom braće i tvrtka se prometnula u vodeću trgovačku kuću sa zastupnicima i dafterima u gradovima poput Bombaya, Singaporea, Adena, Kantona, Macaa, Londona i Bostona.
„I eto ti ga na. Kolonijalni čiribu-čiriba. Mališan koji se iskobelja iz brodske utrobe može se prometnuti u velika sahiba kao bilo koji drugi preplemeniti kompanijac. Sva mu se vrata u Calcutti širom otvaraju. Bara-kane u guvernerskoj palači. Ćoti hazri 178 u Carinskoj upravi. Nijedna se bibi ne pravi tako fina da ga otpiri darvaza band 179 kad dođe na vrata. Jest da se on sam loži na skromni evangelizam, no na velikoj će mu misi biskup uvijek naći klupu. A kruna svega bio mu je brak s gospođicom Catherine Bradshaw, brigadirskom kćeri i pakka memsahibom kakve nema.”


Vrline kojima se Ben Burnham prometnuo u trgovačkog naboba naveliko su došle do izražaja u obilasku Ibisa : pregledao je plovilo od pramca do krme, čak je sišao do pašme i popeo se na prikosnik, a primijetio je sve što je vrijedilo spomena, bilo za pohvalu ili za pokudu. „I kako jedri, gospodine Reid?”
„O, barka je i pol, gospodine”, Zachary će. „Pliva kao labud, a okretan je kao morski pas.”
Gospodin Burnham se osmjehne da odobri Zacharyev žar. „Fino.”
Brodovlasnik je tek nakon pregleda saslušao Zacharyevu pripovijest o katastrofalnome putovanju iz Baltimorea i pomno ga ispitao o svim pojedinostima dok je prelistavao brodski dnevnik. Kad ga je izrešetao, objavi da je zadovoljan i pljesne Zacharyja po leđima: Šahbaš 180! S obzirom na okolnosti, odlično ste se snašli.
Gospodin Burnham donekle je bio nepovjerljiv navlastito prema laskarskoj posadi i njezinu predvodniku. „A zašto mislite da se možemo osloniti na onog Maga 181 od seranga?”
„Maga, gospodine?” namršti se Zachary.
„Tako vam ovdje zovu Arakance” Burnham će. „Priobalni domoroci premru čim ih spomeneš. Magovi su strah i trepet – vele ljudi da su svi do jednoga gusari.”
„Serang Ali? Gusar?” Zachary se nasmiješi kad se sjeti kako je sam prvotno reagirao na seranga i kako se to sad čini smiješnim. „Jest da izgleda malo tatarski, no ako je on gusar, onda sam i ja: da jest, odmaglio bi s Ibisom davno prije nego što smo se usidrili. Ja ga sigurno ne bih mogao spriječiti.”
Burnham se prodornim pogledom zagleda Zacharyu ravno u oči. „Vi ćete jamčiti za njega?”
„Hoću, gospodine.”
„Onda u redu. No ipak bih ga na vašem mjestu ozbiljno držao na oku.” Gospodin Burnham zatvori brodski dnevnik i usredotoči se na poštu koja se nakupila tijekom putovanja. Pismo Monsieura d’Epinaya s Mauricijusa očito mu je bilo osobito zanimljivo, osobito nakon što mu je Zachary prenio kako mu je plantažer na rastanku rekao da šećerna trska trune na poljima i prijeko su mu potrebni kuliji.
Gospodin Burnham počeše se po bradi i reče: „Što kažete, Reid? Biste li se u skorijem roku odvažili na povratak na Mauricijske otoke?”
„Ja, gospodine?” Zachary je računao da će nekoliko mjeseci provesti na kopnu da remontira Ibis pa nije znao kako bi odgovorio na tu iznenadnu promjenu plana. Brodovlasnik je vidio da oklijeva pa je dodao objašnjenje: „Ibis na prvoj plovidbi neće prevoziti opijum, Reid. Kinezi nam stvaraju neprilike i ja prekidam sve isporuke za Kanton dok ne shvate boljitke slobodne trgovine. Dotle će ovaj brod obavljati poslove za koje su ga prvotno namijenili.”
Na taj se nagovještaj Zachary osupne: „Oćete reć da će vam prevozit’ robove? Ma zar nisu vaši engleski zakoni tu trgovinu zabranili?”
„Što jest, jest”, kimne gospodin Burnham. „Bogme jesu, Reid. Žalosno, ali istinito: mnogi ne prezaju pred čim ne bi li zaustavili širenje ljudske slobode.”
„Slobode, gospodine?” Zachary se pitao da nije pogrešno čuo.
Sve su mu se sumnje brzo raspršile. „Slobode, nego što”, gospodin Burnham će. „Ta zar vlast bijeloga čovjeka ne oslobađa niže rase? Meni se čini da je afrička trgovina najveći osloboditeljski pothvat otkako je Bog djecu Izraela izveo iz Egipta. Promislite kako živi takozvani rob u Sjevernoj i Južnoj Karolini – ta zar nije slobodniji od braće koja mu u Africi stenju pod jarmom nekoga crnog silnika?”
Zachary se hvatao za uho. „Gospodine, ako je ropstvo sloboda, ja sav sretan da ne moram živjeti od roblja. Slabo mi leže bičevi i lanci.”
„Nemojte tako, Reid!” gospodin Burnham će. „Ta do blistavoga grada na gori nitko ne može doći bez muke! Nije li izraelski narod patio u pustinji?”
Zachary se nije htio upuštati u prepirke s novim poslodavcem pa je promrsio: „Valjda, gospodine...”
Gospodin Burnham nije bio zadovoljan odgovorom pa ga upitno odmjeri s osmijehom na usnama: „Ja sam mislio da ste vi pakka dečko, Reid”, reče. „A sad mi tu servirate reformističke besjede.”
„Zbilja, gospodine?” hitro će Zachary. „Nije bilo namjerno.”
„To sam i mislio” gospodin Burnham će. „Sva sreća da se ta pošast još nije proširila u vašim krajevima. Uvijek kažem da je Amerika posljednje uporište slobode – ondje se bar još neko vrijeme ne moramo bojati za ropstvo. Ta gdje bih drugdje mogao nabaviti ovakvo plovilo, stvoreno za teret koji ga čeka?”
„Mislite na robove, gospodine?”
Gospodin Burnham se trzne: „Ma ni govora, Reid. Nisu robovi – nego kuliji. Niste čuli da Bog čovjeku nikad ne zatvori jedna vrata a da ne otvori druga? Kad su se Afrikancu zatvorila vrata slobode, Gospodin ih je otvorio drugom, još potrebitijem plemenu – Azijatima.”
Zachary je grizao donju usnu: zaključi da nije do njega da poslodavca ispituje o njegovim poslovima; bolje da se usredotoči na praktična pitanja: „Znači da želite preurediti međupalublje, gospodine?”
„Upravo tako”, gospodin Burnham će. „Teretni prostor za robove bit će dobar i za prijevoz kulija i kažnjenika. Slažete se? Dodat ćemo dva-tri nužnika i izlivnice da kmice ne moraju sve raditi u gaće. Valjda će to inspektorima biti dosta da se ne bune.”
„Pravo velite.”
Gospodin Burnham prstom promrsi bradu. „Jest, mislim da će se i gospodin Chillingworth potpuno složiti.“
„Gospodin Chillingworth, gospodine?” Zachary će. „On će zapovijedati brodom?”
„Vidim da ste čuli za nj.” Gospodin Burnham se smrkne. „Tako je – ovo će mu biti posljednja plovidba, Reid, a ja bih želio da mu bude ugodna. U posljednje ga je vrijeme štošta snašlo i zdravstveno baš nije u najboljem stanju. Prvi će mu časnik biti gospodin Crowle – sjajan je pomorac, ali moram priznati da je nekako nagle ćudi. Rado bih da brod ima pouzdanoga drugog časnika. Što kažete, Reid? Biste li se bili spremni vratiti u službu?”
Prijedlog se do te mjere podudarao sa Zacharyevim nadama da mu srce poskoči: „Kao drugi časnik, rekoste?”
„Naravno”, odvrati gospodin Burnham pa kao za riješenu stvar doda: „Čeka vas mirna plovidba: krećete poslije monsuna i vraćate se za šest tjedana. Na brodu će biti moj subedar s odredom stražara i nadzornika. Ima mnogo iskustva u ovome poslu i razbojnici neće ni pisnuti: on ih zna držati na uzdi. A ako sve prođe kako treba, taman ćete se vratiti da se svi skupa počastimo na veselici u Kini.”
„Molim, gospodine?”
Burnham Zacharyu prebaci ruku oko ramena. „Ovo vam govorim u povjerenju pa pazite da ne širite dalje. Priča se da London organizira pohod protiv Nebeskog carstva. Želio bih da Ibis sudjeluje – a i vi, kad smo već kod toga. Što kažete, Reid? Jeste li orni?”
„Možete računati na mene, gospodine”, gorljivo će Zachary. „Kad treba zasukati rukave, u meni se nećete razočarati.”
„Svaka vam čast!” pljesne ga po leđima gospodin Burnham. „A Ibis? Mislite da može poslužiti u kreševu? Koliko topova ima?”
„Šest devetfuntaša, gospodine”, Zachary će, „no možemo dodati i teži top na okretnom stožeru.”
„Sjajno”, gospodin Burnham će. „Sviđa mi se kako ste nastrojeni, Reid. Otvoreno vam kažem: takav bi mi pakka mladić u tvrtci dobro došao. Iskažite se pa ćete već dobiti vlastito zapovjedništvo.”

Neel je ležao na leđima i gledao kako svjetlo u valićima šara lakirano drvo kabinskog stropa: kako rebrenice na prozorima propuštaju sunčev odsjev, gotovo je mogao zamisliti da leži ispod površine rijeke, a Elokeshi uza nj. Kad se okrenuo da je pogleda, privid kao da postade još stvarniji jer joj je polurazodjeveno tijelo okupao sjaj koji se burkao i ljeskao baš kao vodeni tok.
Neel je u ljubovanju volio te međutke zatišja kad bi ona drijemala pokraj njega. Čak i kad se nije micala, doimala se kao da se ukipila u plesu: kao da njezino majstorstvo pokreta nije znalo ni za kakve granice i jednako se očitovalo i u mirovanju i u kretanju, i na pozornici i u postelji. Kao izvođačka se proslavila jer je znala nadmudriti i najokretnije bubnjare na tablama, a improvizacije u postelji donosile su slične užitke i iznenađenja. Kad bi legao na nju usta na usta, tijelo joj je bilo tako gipko da je mogla oviti noge oko njega i tabanima mu pridržavati glavu; kad bi joj se prohtjelo, mogla je izviti leđa i odignuti ga tako da se ovjesi preko mišićave obline njezina trbuha. U ljubovanju bi pak korak odmjeravala iskusnim plesačkim osjećajem za ritam, tako da je on bio tek maglovito svjestan taktnih ciklusa u kojima su mijenjali tempo: trenutak otpuštanja redovito je bio posve neočekivan, ali i sasvim predodređen kao da se tál 182 ubrzava i pojačava do vrhunca i smiraja u posljednjem udarcu u bubanj.
No on je više od toga ljubovanja volio ove potonje trenutke, kad bi ona iznemoglo ležala u postelji poput plesačice nakon vrtoglavog tihaija, među razbacanim dupattama i sarijem u omčama i uzlovima preko i oko trupa i udova. U hitnji priprema za prvo vođenje ljubavi nikad se ne bi stigli propisno svući. Njegov bi se šest lakata dugi dhoti sapleo s njezinim sarijem od devet lakata, a šare koje su pritom oblikovali bile su zakučastije i od prepletanja njihovih udova; tek će si poslije moći dati vremena da iskuse užitke golote koju će polako izmamiti. Poput mnogih plesačica, Elokeshi je imala lijep glas i pjevala je prekrasne thumrije 183 ; dok bi ona pjevušila, Neel bi joj odmotavao odjeću s udova i obično bi se dugo bavio svakim dijelom njezina tijela kad bi ga prsti razgolitili i podastrli očima i usnama: snažnim izvijenim gležnjevima u zveckavim srebrnim nanogvicama, zavojitim bedrima vretenastih mišića, paperjastom mekoćom njezinoga preponskog brežuljka, blagom oblinom trbuha i nabreknućem njedara. A tada, kad bi s oba tijela svukli i posljednju krpicu odjeće, upustili bi se u drugi krug ljubovanja, dug, polagan i ustrajan.
Danas je Neel taman počeo raspetljavati Elokeshine udove iz zauzlane čahure odjeće, kadli ga u zao čas prekine nova prepirka na hodniku pred vratima: djevojački trolist Parimalu opet nije dao da gospodaru priopći vijesti.
Pustite ga da uđe, ozlojeđeno se osjekne Neel. Pokrije Elokeshi dupattom dok su se otvarala vrata, no ni ne posegne da popravi vlastito razdrljeno odijelo. Parimal mu je bio osobni komornik i rušničar otkako je stao na noge; tijekom cijeloga ga je djetinjstva kupao i odijevao; na Neelov je svadbeni dan upravo on dvanaestogodišnjeg dječaka pripremio za prvu noć s mladenkom i poučio ga što treba činiti; Parimal je Neelovu pojavu poznavao u tančine.
Oprostite, hazure, Parimal će na ulasku. No morao sam vam javiti: stigao je Burnham-sahib. Upravo je na brodu. Ako ostali sahibi dolaze na večeru, što s njim?
Neela je vijest uhvatila na prepad, no kratko promisli pa kimne: Imaš pravo – točno, treba i njega pozvati. Neel upre prstom u haljoliki odjevni predmet na vješalici. Donesi mi ćogu 184.
Parimal ode po ćogu, raširi je i pridrži, a Neel ustane iz kreveta i uvuče ruke u rukave. Pričekaj vani, Neel će. Napisat ću još jedno pisamce pa ćeš ga odnijeti na brod.
Kad je Parimal izašao iz prostorije, Elokeshi zbaci pokrivače. Što se dogodilo? pospano je treptala.
Ništa, Neel će. Samo moram napisati pisamce. Ne miči se. Začas sam gotov. Neel umoči pero u tintarnicu i nažvrlja nekoliko riječi, no tada se predomisli i počne ispočetka. Ruke mu zadršću dok je ispisivao redak u kojim je očitovao zadovoljstvo što mu se pruža prilika da gospodinu Benjaminu Burnhamu poželi dobrodošlicu na raskhalijskom budgerowu. Zastane, duboko udahne i doda: „Vaš je dolazak doista sretna podudarnost i razveselio bi mojega pokojnog oca radžu koji je, kao što znate, uvelike vjerovao u znakove i znamenje...”


Prije nekih dvadeset i pet godina, dok mu je vlastita trgovačka tvrtka bila tek u povojima, gospodin Benjamin Burnham posjetio je starog radžu jer je u namjeri da unajmi ured bacio oko na neki njegov lokal: treba dafter, ali oskudijeva s kapitalom, reče, pa bi morao odgoditi plaćanje najamnine. Dok je gospodin Burnham izlagao svoj slučaj, nije bio svjestan da mu se pod stolcem pojavio bijeli miš: nepomično je zasjeo izvan trgovčeva vidokruga – no ravno naočice zemindaru – dok Englez nije dovršio besjedu. Miš je pomagač thakura Ganeše, boga povoljnih prilika koji uklanja zapreke, pa je stari zemindar posjet protumačio kao pokazatelj božanske volje. Ne samo da je gospodinu Burnhamu odgodio plaćanje najamnine na godinu dana, nego je štoviše postavio uvjet da imanje Raskhali uloži u mlado trgovačko zastupstvo – radža je promućurno znao procijeniti ljude i vidio je da Benjamin Burnham čovjek čije vrijeme dolazi. Radža nije ispitivao čime će se Englez baviti: ipak je on zemindar, a ne banija 185 koji prekriženih nogu sjedi na hazarskoj tezgi.
Na takvim su se odlukama Halderi bogatili već stoljeće. U mogulsko su se doba dodvoravali zastupnicima vladajuće dinastije; kad se pojavila Istočnoindijska kompanija, oprezno su pridošlicama pružili ruku dobrodošlice; kad su se Britanci zaratili s bengalskim muslimanskim vladarima, jednoj su strani pozajmili novac, a drugoj dali sepoje pa su čekali da vide tko će odnijeti prevagu. Kad su Britanci izašli kao pobjednici, pokazalo se da jednako vješto uče engleski kao što su prethodno usvojili perzijski i urdski. Voljko su se prilagođavali svijetu Engleza kad im je to odgovaralo; no uvijek su budno pazili da njihova dva kruga ne zadru preduboko jedan u drugi. Dotle su pak i dalje aristokratski prezirali dublje zasade bjelačke trgovačke zajednice i njoj svojstvena shvaćanja dobiti i probitačnosti, osobito kad je riječ o ljudima poput Benjamina Burnhama, za koje su znali da su rodom iz trgovačkih slojeva. Mogli su ulagati novac u njegove poslove i ubirati zaradu bez straha da će ugroziti vlastiti ugled; no bilo bi im daleko ispod časti da pokažu zanimanje za podrijetlo dobiti i način na koji ju je namaknuo. Stari je radža o gospodinu Burnhamu znao samo da je brodovlasnik i odgovaralo mu je da stvar na tome i ostane. Poslije prvog je sastanka zemindar nadalje iz godine u godinu gospodinu Burnhamu plaćao određenu svotu da zastupstvo proširi konsignaciju, a zauzvrat mu je prihod svake godine samo rastao. Kroza smijeh bi govorio da je to danak koji mu plaća faghfur 186 od Maha-čina 187 – kineski car.
Radža je imao jedinstvenu sreću da je Englez prihvatio njegov novac – naime, u istočnoj su Indiji Britanci imali isključivi monopol na opijum, a Istočnoindijska kompanija nadzirala je svu proizvodnju i pakiranje; izuzmemo li šačicu Parsija, veoma je malo rođenih Indijaca imalo pristup trgovini i njezinoj zaradi. Stoga kad se pročulo da su se Halderi od Raskhalija udružili s engleskim trgovcem, nagrnuli su prijatelji, rođaci i vjerovnici s molbama da i njima dopuste da se okoriste srećom koja je tu obitelj snašla. Poplava moljakanja i ulagivanja prisilila je starog zemindara da dometne njihov novac svotama koje je svake godine ulagao kod gospodina Burnhama: oni su za tu povlasticu Halderovu imanju drage volje plaćali deset posto dasturija 188 na dobit. Zarađivalo se toliko da je provizija bila sasvim prihvatljiva. Nisu bili svjesni kakve sve opasnosti nosi konsignacijska trgovina i kako ulagač kapitala preuzima rizik. Britanski i američki trgovci iz godine u godinu sve su vještije iskorištavali rupe u kineskim zakonima, tržište opijuma se širilo, a radža i njegovi ortaci iz ulaganja su izvlačili masnu zaradu.
No novac donosi i propast i bogatstvo ako njime ne znaš gospodariti i tako se pokazalo da Halderi od novog priljeva bogatstva imaju više štete nego koristi. Obitelj se iskusno nosila s kraljevima i dvorovima, gospodarila seljacima i podložnicima: jest da su posjedovali veliko bogatstvo u zemlji i nekretninama, no nikad nisu imali mnogo gotovoga novca i njime se općenito ne bi udostojali osobno baviti, nego su ga povjeravali hordi zastupnika, gomasta 189 i siromašnih rođaka. Kad se riznica starog zemindara prepunila, pokušao je srebro pretočiti u nepokretnu imovinu u koju se najbolje razumio – zemlju, kuće, slonove, konje, kočije, a naravno i budgerow, čija je raskoš zasjenila sva plovila na rijeci. No nova su mu dobra donijela i gomilu podložnika koje je trebalo hraniti i uzdržavati; ispostavilo se da je novokupljena zemlja velikim dijelom neobradiva, a nove su se kuće ubrzo prometnule u dodatni trošak jer radža nije htio ni čuti da ih iznajmi. Kad su čule za zemindarov novi izvor bogatstva, milosnice su mu postale zahtjevnije – a bilo ih je točno koliko je dana u tjednu da svaku noć može provesti u drugoj postelji – i stale se međusobno nadmetati u jagmi za darovima, drangulijama, kućama i namještenjima za rođake. Stari je zemindar u ljubavi oduvijek gubio pamet pa je zahtjevima uglavnom popuštao tako da su mu dugovi rasli, a sav novac koji mu je gospodin Burnham privređivao na kraju je išao ravno vjerovnicima. Radža više nije imao vlastitoga kapitala za Burnhamova ulaganja pa je sve više i više ovisio o provizijama onih koji su mu povjerili da za njih posreduje: zbog toga je također morao proširiti krug ulagača i potpisivao gomile zadužnica ili handija 190, kako su ih zvali na bazaru.
U obitelji je običaj bio da nasljednik naslova ne sudjeluje u novčanome poslovanju imanja; Neel je volio knjigu i bio je poslušne naravi pa mu nije padalo na pamet da propituje oca kako vodi zemindariju. Stari je zemindar tek pred sam kraj života sinu priopćio da financijski opstanak obitelji ovisi o poslovima s gospodinom Benjaminom Burnhamom. Kod njega treba što više ulagati jer će se novac dvostruko isplatiti. Objasnio je kako je gospodinu Burnhamu rekao da ove godine želi uložiti sredstva u visini jednoga lakha 191 sikka rupija da što bolje iskoristi pogodbu. Gospodin Burnham zna da za prikupljanje tako zamašne svote novca treba vremena pa je ljubazno ponudio da mu dio predujmi iz vlastite blagajne: dogovorili su se da će Halderi novac vratiti ako ga zarada od ljetne prodaje opijuma ne namiri. No nema razloga za brigu, rekao je stari zemindar. Novac im se već dva desetljeća svake godine bez iznimke vraća uz veliku dobit. Nije riječ o dugu, reče on, nego o daru.
Stari je zemindar za nekoliko dana umro i kao da se s njegovom smrti sve promijenilo. Te 1837. godine Burnham Bros. svojim strankama prvi put nije donio dobit. Nakon povratka opijumskih brodova iz Kine na kraju trgovinske sezone, gospodin Burnham bi redovito osobno posjetio rađbari Raskhali, glavni stan obitelji Halder u Calcutti. Englezu je bio običaj da uz kovani i papirnati novac kao povoljno znamenje nosi darove poput betelovih oraha i šafrana. No kad je Neel stupio na čelo obitelji, prve godine nije bilo ni posjeta ni novčanih obećanja: umjesto toga, novopečeni je radža primio pismo iz kojeg je doznao da je trgovinu s Kinom teško pogodio iznenadni pad vrijednosti američkih mjenica; mimo vlastitih gubitaka, Burnham Bros. trenutačno kuburi sa slanjem novca iz Engleske u Indiju. Pismo je završavalo uljudnim zahtjevom da imanje Raskhali plati dugove.
Neel je u međuvremenu trgovcima na bazaru potpisao gomilu handija. Očevi su mu činovnici pripremili dokumente i pokazali mu gdje treba parafirati. Kad je stigao dopis gospodina Burnhama, Halderovu je palaču već opsjedala cijela vojska manjih vjerovnika: neki su od njih bili bogati trgovci pa im je neko vrijeme mogao odolijevati a da ga pritom ne peče savjest; no bilo je i mnogo rođaka i slugana koji su zemindaru povjerili svu svoju oskudnu imovinu – nije mogao odbiti potraživanja tih osiromašenih podložnika punih povjerenja. Tako je Neel u pokušaju da njima vrati novac otkrio kako imanje ima još tek toliko gotovine da može tjedan-dva namirivati vlastite troškove. U takvu mu škripcu nije bilo druge: ponizio se do te mjere da je gospodinu Burnhamu poslao molećivo pismo kojim nije tražio samo odgodu nego i zajam da se imanje izvuče do sljedeće sezone.
Zauzvrat je primio dopis nevjerojatno bespogovorna tona. Dok ga je čitao, Neel se pitao bi li se gospodin Burnham slično obratio njegovu ocu. Teško: stari se radža oduvijek dobro slagao s Englezima iako mu je jezik šepao, a njihove ga knjige nisu nimalo zanimale. Kao da želi nadoknaditi vlastite nedostatke, radža je sinu unajmio kućnog učitelja Britanca da propisno nauči engleski. Učitelj gospodin Beasley imao je mnogo toga zajedničkoga s Neelom i poticao ga je u zanimanju za književnost i filozofiju. No umjesto da Neelu olakša druženje s kalkutskim Englezima, naobrazba je djelovala upravo suprotno. Naime, gospodin Beasley vlastitim je ukusom odudarao od gradskih britanskih kolonijalaca, kojima je svaka istančanost bila sumnjiva pa su joj se čak i rugali – osobito kod starosjedilačke gospode. Ukratko, Neel se ni po ćudi ni po obrazovanju nije uklapao u društvo ljudi Burnhamova soja, a njima je pak mahom bio tako odbojan da su ga takoreći prezirali.
Neel je svega toga bio savršeno svjestan, no dopis gospodina Burnhama svejedno ga je osupnuo. Tvrtka Burnham nije u stanju davati zajmove, pisalo je, jer je i sama na veliku gubitku zbog trenutačno nesigurne trgovine s Kinom. Dopis je nadalje podsjećao Neela da njegovi dugovi tvrtci Burnham Bros. već daleko premašuju vrijednost cijele zemindarije: zaostatke treba smjesta namiriti, pisalo je uz zahtjev da razmotri mogućnost prepisivanja zemljišnih posjeda Burnhamu i tako riješi dio duga.
Da dobije na vremenu, Neel je odlučio posjetiti imanje sa sinom: ta svakako je dužan omogućiti dječaku da bar letimice vidi svoje ugroženo nasljedstvo? Njegova im se supruga rani Malati htjela pridružiti, no on ju je odbio povesti izgovarajući se na njezino vječno pobolijevanje. Umjesto nje je odlučio voditi Elokeshi jer je mislio da će mu biti dobrodošla razonoda. Uz nju bi doista povremeno zaboravljao nevolje, no pri pomisli na sastanak oči u oči s Benjaminom Burnhamom sve su brige nahrupile natrag.
Neel zapečati prerađenu pozivnicu pa ode do vrata i preda je Parimalu. Smjesta je odnesi na brod, reče. Pripazi da je Burnham-sahib dobije u ruke.
U postelji se Elokeshi uzvrpolji pa se uspravi s pokrivačem navučenim do brade. Nećeš se vratiti u postelju? reče. Još je rano.
Ašćhi... Evo me.
No Neela noge nisu nosile natrag u krevet nego ga ponesu van; na sebi je još imao samo lepršavu crvenu čogu. Prigrne halju na prsima pa jurne niz hodnik i uz ljestve do najviše palube budgerowa, gdje mu je sin još puštao zmajeve.
Baba 192? klikne dječak. Gdje si dosad? Čekam li te čekam.
Neel priđe sinu i vine ga s palube pa ga obujmi rukama i privije na prsa. Dječak nije bio vičan javnim izljevima nježnosti pa se uskoprca. Što ti je, baba? Što to radiš? Istrgne se i zaškilji prema ocu. Zatim se okrene slugama s kojima se igrao i razdragano vikne: Gle! Pogledajte babu! Radža od Raskhalija plače!

Peto



Bilo je već kasno popodne kad je Kaluina zaprega stigla nadogled odredišta, Glavne tvornice opijuma – koju su Kompanijini prekaljeni veterani iz milja nazivali „ghaz-ee-purskom Karkanom 193”. Tvornica je bila velebna. Prostirala se na četrdeset i pet jutara zemlje i širila na dva susjedna kompleksa, a svaki je od njih imao niz dvorišta, cisterni za vodu i spremišta pod limenim krovom. Poput velikih srednjovjekovnih tvrđava ponad Gange, tvornici je smještaj omogućavao jednostavan pristup rijeci, a pritom je bila zaštićena od sezonskih poplava. No za razliku od tvrđava poput Chunara i Buxara koje su zarasle u raslinje i uglavnom stajale napuštene, Karkana nije bila ni nalik na slikovitu ruševinu. U tornjeve su se smjestile stražarske postrojbe, a prsobrane su ophodili vojaci-pješaci i naoružani barkandazi 194.
Svagdašnje je poslovanje tvornice vodio upravitelj, viši službenik Istočnoindijske kompanije koji je nadzirao nekoliko stotina indijskih radnika: britansko se osoblje nadalje sastojalo od nadzornika, knjigovođa, skladištara, kemičara i pomoćnika višeg i nižeg čina. Upravitelj je živio na području tvornice i oko njegovoga razgrananog bungalova rastao je šarolik vrt obrastao mnogovrsnim ukrasnim makovima. Nedaleko je stajala engleska crkva i zvonjava njezina zvona obilježavala je protjecanje dana. Nedjeljom je vjernike na bogoslužje pozivala topovska salva. Topnike nije plaćala Karkana, nego je pastva skupljala priloge: zasade tvornice opijuma duboko je prožimala anglikanska pobožnost i nitko od općinstva nije žalio troška.
Iako nema spora da je Glavna tvornica opijuma bila velika i dobro čuvana, promatraču izvana ništa nije dalo naslutiti da je riječ o jednom od najdragocjenijih dragulja u kruni kraljice Viktorije. Naprotiv, nad tvornicom kao da su se vječno širila kužna isparavanja nekog mrtvila. Primjer su majmuni koji žive oko nje: nekolicinu je Deeti pokazala Kabutri dok se volovska zaprega truckala prema zidinama. Za razliku od drugih majmuna iste vrste, nikad nisu brbljali, niti su se tukli ili krali od prolaznika. S drveća bi silazili samo da se napoje na otvorenim slivnicima kojima su iz tvornice otjecale otpadne vode; kad bi utažili strastvenu želju, uzverali bi se natrag među granje i nastavili omamljeno motriti Gangu i njezine struje.
Kaluina je zaprega polako štropotala kraj obodnoga kompleksa tvornice. Sastojao se od šesnaest golemih skladišta koja su rabili za pohranu prerađenog opijuma. Bila su zastrašno utvrđena, a stražari su otvorili četvore oči – kako i ne bi: sadržaj te šačice hala navodno je vrijedio nekoliko milijuna funti sterlinga i za tu ste vrijednost mogli kupiti dobar komad Londona.
Kaluina se zaprega kotrljala dalje prema glavnome kompleksu tvornice kadli Deeti i Kabutri udare kihati; uskoro su i volovi prošmrcali jer su došli u ravninu skladišta gdje su seljaci odlagali „makov otpad” – lišće, stabljike i korijenje koje se upotrebljavalo za pakiranje droge. Ta se drozga za skladištenje mljela i stvarala finu prašinu koja je u zraku lebdjela poput oblaka burmuta. Malo bi se koji namjernik izložio toj izmaglici a da ne prasne u napadaj kihanja i šmrcanja – no čudnim čudom svima naočigled, prašina nije djelovala na kulije koji su mlatili otpad, baš kao ni na njihove mlade engleske nadzornike.
Volovima je curkom curilo iz gubice, no vukli su dalje mimo masivnih dveri mjedi optočene tvorničke Glavne kapije do skromnijega, ali i prometnijega ulaza na jugozapadnom uglu zidina, na dva-tri koraka od Gange. Taj je potez riječne obale bio nešto neviđeno jer su ghatove oko Karkane podupirale tisuće razbijenih zemljanih ghara 195 – vrčeva zaobljena dna u kojima su u tvornicu dopremali sirovi opijum. Vladalo je mišljenje da riba bolje grize kad gricka krhotine pa je obala vječno vrvjela ribičima.
Deeti ostavi Kabutri u Kaluinim taljigama pa se sama uputi prema obližnjem ulazu u tvornicu. Ondje je bilo vagalište kamo su kotarski seljaci svakog proljeća dopremali ovojnice od makova lišća na vaganje i razvrstavanje prema tome jesu li tanke ili debele, ćandi ili ganta 196. I Deeti bi svoje rotije bila dala na vaganje, no nije ih skupila dovoljno da joj se trud isplati. Tu se u doba žetve redovito tiskala gomila ljudi, no kako ove godine urod kasni, okupilo ih se razmjerno malo.
Na vratima je stražarila malena postrojba barkandaza u odorama. Deeti lakne kad je vidjela da im je serdar 197 dostojanstveni stariji čovjek sijedih brčina, daljnji rođak njezina muža. Kad mu je prišla i prošaptala ime Hukama Singha, točno je znao zašto je došla. Mužu ti nije dobro, reče dok ju je puštao u tvornicu. Žurno ga vodi kući.
Deeti je taman koraknula da uđe kad preko serdarova ramena ugleda unutrašnjost vagališta: na taj se prizor iznenada tjeskobno lecne i ustukne. Vagalište je bilo tako dugačko da su se vrata na suprotnom kraju doimala kao daleka piknjica svjetla; donde su se cijelom dužinom pogona nizale bezbrojne divovske vage koje su zasjenile okolne radnike; kraj svake je vage sjedio Englez u cilindru i nadzirao parove vagača i računovođa. Oko sahiba užurbano su zujali muhriri 198 u turbanima s naramcima papira i serište 199 u dhotijima koji su nosili debele matične knjige; posvuda su se rojile momčadi goloprsih momčića s nevjerojatno visokim hrpama ovojnica od makova cvijeta.
Aki, kamo ću? Deeti zabrinuto upita serdara. Kako ću pogoditi put?
Prođi ravno kroz ovu halu, odgovori joj ovaj. Onda samo idi dalje kroz vagaonicu i doći ćeš do mješaonice. Prođi kroz nju i dočekat će te naš rođak. I on ovdje radi: uputit će te do muža.
Lica zastrta sarijem, Deeti uđe i prođe kraj stupova naslaganih rotija od makova cvijeta ne obazirući se na poglede serišta, muhrira i drugih nižih karkuna 200 : drugih žena nije bilo na vidiku, ali nema veze – ionako su svi imali pune ruke posla pa je nisu pitali kamo ide. No svejedno joj je trebalo sto godina da stigne do vrata na drugom kraju pa je načas zastala kad ju je žarko sunce zaslijepilo. Našla se pred vratima koja su vodila u drugo golemo zdanje pod limenim krovom, samo što je bilo još veće i više od vagališta – tako veliku zgradu u životu nije vidjela. Ušla je sa šaptavom molitvom na usnama i ponovno zastala pred prizorom na koji je naišla. Prostor koji se pred njom sterao bio je tako nepregledan da joj se zavrtjelo u glavi pa se morala nasloniti na zid da čvrsto stane. Kroz prozore nalik na proreze koji su se protezali od poda do krova sjale su pruge svjetla, kroz cijelu su se dvoranu nizali golemi četverokutni stupovi, a strop se dizao tako daleko uvis od utabanog poda da je u prostoru zrak bio svjež, takoreći studen. Zemljani, sladunjavi miris sirovoga opijumovog soka držao se blizu tla, poput dima drvenoga ogrjeva kad stisne zima. I u ovoj su hali uza zid stajale divovske vage – ovdje su njima vagali sirovi opijum. Oko svake vage stajali su deseci zemljanih ghara, a u iste je takve i sama pakirala svoju ljetinu. Te su joj posude bile i predobro poznate. U svaku je stao mond 201 sirove opijumske gume koja je tako prianjala da bi ti kuglica načas ostala zalijepljena na dlanu kad ga obrneš. Tko bi na prvi pogled mogao naslutiti koliko vremena i muke treba da te posude napuniš? Znači, ovo je odredište plodova njezina polja? Deeti nije mogla odoljeti, morala se radoznalo ogledati i čudila se brzini kojom su namicali posude na vage i odande ih smicali. Zatim bi ih s papirnatom bilješkom o manjku do baždarene težine nosili ustoličenome sahibu koji bi bockao, čeprkao i njuškao po sadržaju pa udario pečat kojim bi jedne otišle na preradu, a druge u manje vrijedne svrhe. Nedaleko su stajali seljaci čije su posude vagali, a kordon vojaka s palicama držao ih je na odstojanju. Malo su bili napeti, malo se srdili, povlačili se i mirili sa sudbinom: čekali su da ustanove hoće li ovogodišnjom žetvom namiriti ugovorene obveze – inače sljedeću godinu moraju početi pod još većim teretom duga. Deeti je gledala kako vojak nekom zemljoradniku nosi komad papira i kako ovaj buntovno jauče: primijetila je da u vagaonici na sve strane izbijaju svađe i prepirke, da se seljaci izderavaju na serište, a zemljoposjednici grde zakupce.
Deeti uvidi da je počela pozornost pa se pogrbi i žurno krene dalje kroz beskrajnu špilju vagaonice i ne usudi se stati dok se opet ne nađe vani na suncu. Bila bi rado ondje zastala da dođe do daha, no kroza zastor sarija primijeti da premu njoj korača neki naoružani barkandaz.
Otvarao joj se samo jedan put – hala s desne strane. Nije oklijevala; zadigne sari i hitro prođe kroz vrata.
Deeti se opet osupne pred prostorom u koji je zašla, no ovaj put ne zbog silnih razmjera, nego naprotiv – sličio je mračnu tunelu koji je osvjetljavalo samo nekoliko malenih luknji u zidu. Zrak je bio vruć i smrdljiv, kao u kakvoj zatvorenoj kuhinji, samo što nije vonjalo po začinima i ulju, nego po tekućem opijumu koji se miješao s učmalim zadahom znoja – smrad je bio tako snažan da je morala začepiti nos da ne povrati. Jedva je došla k sebi kadli ugleda prizor od kojeg se preseneti. Onuda je poput porobljenoga demonskog plemena bez predaha kružila sva sila tamnih i beznogih trupova. Ta je slika u sprezi s nepodnošljivim isparavanjima ošamuti pa polako krene naprijed da se ne onesvijesti. Kad su joj se oči bolje priviknule na tamu, otkrila je u čemu je tajna trupova koji kruže: razgoljeni muškarci do struka su utonuli u kace opijuma i gacali ukrug da razmekšaju talog. Gledali su odsutno, staklastih očiju, no ipak su nekako išli dalje i polagano gacali i gazili kao mravi u medu. Kad se više ne bi mogli kretati, sjeli bi na rub kace pa bi samo stopalima miješali tamni mulj. Nijedan je živi stvor nikad nije do te mjere podsjetio na zloduha kao ti muškarci koji su sjedili: oči su im se u tami crveno žarile i činilo joj se da su posve goli jer su im se povoji oko bokova – ako su ih uopće nosili – tako natopili drogom da su se stopili s kožom. Bjelački nadzornici koji su ophodili prolaze između njih bili su takoreći jednako zastrašni – ne samo da su hodali gologlavi, bez kaputa, zavrnutih rukava, nego su se usto oboružali jezivim oruđima: metalnim kutlačama, staklenim zaimačama i grabljama dugih držala. Kad joj je neki nadzornik prišao došlo joj je da vrisne; čula je da nešto govori – nije željela ni znati što: od puke groze što joj se takav čovjek obratio jurnula je kroz tunel i izletjela van na suprotnome kraju.
Tek se onkraj vrata usudila slobodno prodisati: pokušavala je pročistiti pluća od vonja sirovoga, zgrušanog opijuma kad začuje nečije riječi: Bhauđi 202? Je li ti dobro? Glas je bio rođakov i jedva se suspregnula da mu se ne sruči u naručje. On je na svu sreću očito bez objašnjavanja razumio kako je tunel na nju djelovao: povede je preko dvorišta pa zastane kraj bunara i natoči joj vodu iz kante da se napoji i umije.
Svatko treba popiti vode kad prođe kroz mješaonicu, reče. Najpametnije da malo ovdje počineš, bhauđi.
Deeti zahvalno čučne u sjenu mangovca, a on joj je pokazivao okolne zgrade: ono je močionica gdje ovojnice od makova lišća vlaže prije nego što ih pošalju u slagarnicu; ondje, malo podalje od ostalih zgrada, stoji kuća gdje proizvode lijekove – svakakve tamne sladorače i neobične bijele praške koji su kod sahiba itekako na cijeni.
Deeti pusti da riječi žubore oko nje i otječu dalje, dok je posao kojim je došla opet nije počeo kopkati. Hajde, reče, idemo. Ustali su i on je poprijeko kroz dvorište povede u još jednu divovsku halu koja nije bila ništa manja od vagaonice – s tom razlikom da je u hali vladao svadljiv žamor, a ovdje je bilo tiho kao u grobu, kao da je neko prohladno, vlažno i slabo rasvijetljeno špiljsko svetište u himalajskim visovima. S obje su se strane u nedogled protezale goleme police koje su se dizale do previsokoga stropa, a na njima deseci tisuća uredno složenih i navlas istih kugli opijuma, od kojih je svaka bila velika kao neoljušten kokosov orah, ali crne boje i sjajne površine. Pratilac će šaptom Deeti na uho: Ovamo afim poslije slaganja ide na sušenje. Primijetila je da su police spojene traverzama i ljestvama. Ozre se i uoči da na drvenim skelama vise jata momčića, veru se spretno poput sajmišnih akrobata, skaču s jedne police na drugu i pregledavaju opijumske kugle. Engleski bi nadzornik svako toliko izviknuo zapovijed, na što bi momčići počeli jedan drugome dobacivati kugle opijuma: kugla bi išla iz ruke u ruku i naposljetku bi se sigurno prizemljila na podu. Kako se mogu tako precizno dodavati jednom rukom dok se drugom rukom pridržavaju – i to na visini gdje i najmanja omaška znači sigurnu smrt? Deeti je u čudu gledala kako se sigurno drže dok jednome od njih kugla doista nije ispala iz ruke i rasprsnula se na tlu tako da se raskolila, a gumasti se sadržaj raznio na sve strane. Na krivca su smjesta nasrnuli nadzornici oboružani šibama i golemom se prohladnom dvoranom razlegnu jauci i vriska. Na njegove je krikove požurila za rođakom i sustigla ga na pragu još jedne tvorničke prostorije. Ovdje on pun poštovanja priguši glas, poput hodočasnika koji samo što nije kročio u najtajnije hramsko svetište. Ovo je slagarnica, prošapće. Posao nije za svakoga – no tvoj ga muž Hukam Singh radi.
Deeti je doista mogla pomisliti da je ušla u hram jer su duž dugoga i prozračnog hodnika koji se pred njom sterao dva reda muškaraca u dhotijima sjedila na podu prekriženih nogu kao brahmani na svetkovini, svaki na svojoj pletenoj sjedalici usred cijele zbirke mjedenih pehara i druge opreme. Deeti je iz muževih priča znala da u prostoriji radi ni manje ni više nego dvjesto pedeset radnika i još dvostruko toliko potrkala – no slagari su se tako usredotočili na posao da se malokad što čulo osim tapkanja potrkala i povika koji bi svako toliko objavili dovršetak nove opijumske kugle. Slagarima su ruke letjele vrtoglavom brzinom: polukružne su kalupe podstavljali rotijima od makova lišća i namakali ovojnice lewom, blagom otopinom tekućeg opijuma. Hukam Singh povjerio je Deeti da su sve sastojke točno baždarili ravnatelji Kompanije u dalekom Londonu: u svakom je omotu opijuma trebalo biti točno jedan ser 203 i sedam i pol ćitaka 204 droge, a kuglu su umotavali u pet ćitaka rotija od makova lista, tankih i debelih pola-pola, a sve je skupa trebalo navlažiti pet ćitaka lewe, ni manje ni više. Sustav je bio savršeno ugođen, a svako su radno mjesto štafete potrkala opsluživale točnim mjericama svih sastojaka, tako da slagareva ruka ni u jednom trenutku nije mogla zapeti. Kalup bi obložili tako da pola navlaženih rotija visi preko ruba. Zatim bi u nj umetnuli kuglu opijuma, preklopili je prevješenim ovojnicama, uvaljali u makovu drozgu i naposljetku je istresli van. Još su samo potrkala trebala donijeti vanjska kućišta za svaku kuglu – zemljanu loptu u dvije polutke. Kad bi umetnuli kuglu, polutke bi sklopili u skladno maleno tane i sad je najunosniji od svih proizvoda Britanskog carstva bio zaštićen: droga će tako preploviti mora, a kućište će raskoliti tek udarac sjekire u dalekome Maha-činu.
Slagaru bi u roku od sat vremena kroz ruke prošli deseci crnih spremnika i uredno su ih bilježili na ploči. Hukam Singh nije bio najvještiji slagar, no jedanput se Deeti pohvalio da je u jednom danu sklopio stotinu komada. No Hukamu Singhu ruke su otkazale i nije sjedio na svome uobičajenome mjestu: Deeti ga je uočila kad je ušla u slagarnicu – ležao je na podu sklopljenih očiju i izgledao je kao da je doživio nekakav napadaj jer mu se iz kuta usana cijedio tanki curak pjenušave pljuvačke.
Odjedanput Deeti salete serdari koji su nadzirali pakiraonicu. Gdje si dosad? Ne znaš da ti je muž afimkhor?... Zašto ga šalješ da ovdje radi?... Hoćeš da umre?
Unatoč svim udarcima koje je tog dana doživjela, Deeti nije kanila prijeći preko tih napada. Iz zaklona sarija odbrusi: Pravi mi se javljaju! Od čega biste živjeli da nema afimkhora?
Prepirka privuče pozornost engleskog službenika koji pozove serdare ustranu. Pogleda potrbuške izvaljeno tijelo Hukama Singha pa Deeti i tiho reče: Tumhara mard hai? On ti je muž?
Iako je Englez hindski govorio neprirodno, glas mu je zvučao nekako dobrohotno. Deeti kimne i pogne glavu, a oči joj se napune suzama dok je slušala kako sahib grdi serdare: Hukam Singh bio je sepoj u našoj vojsci; ranili su ga u Burmi dok se kao dobrovoljac borio za kompaniju Bahadur 205. Mislite da je ijedan od vas bolji od njega? Zavežite jezičine i natrag na posao ili ću vas svojeručno iščabučiti.
Zastrašeni serdari umuknu i odstupe dok su se četvorica nosača prigibala da dignu nepomično tijelo Hukama Singha. Deeti pođe za njima kad se Englez okrene i reče: Reci mu da se može vratiti na posao kad god hoće.
Deeti sklopi ruke u znak zahvalnosti – no u duši je znala da joj je mužu u Karkani odzvonilo.
Na putu kući u Kaluinoj zaprezi, dok joj je muževa glava počivala u krilu, a kćerini se prsti gnijezdili u ruci, nije vidjela ni ghazipursku palaču s četrdeset stupova ni spomenik pokojnome laat-sahibu. Posve ju je zaokupila pomisao na budućnost i kako će preživjeti bez muževe mjesečne plaće. Od tih su joj misli oči izgubile sjaj; iako se još dva-tri sata neće smrknuti, osjećala se kao da ju je već obavila tama. Kao iz navike zapjeva molitvu za smiraj dana:
Sāđh bhaile

Sāđha ghar ghar ghume

Ke mora sāđh

manajo đi



Sumrak šapće

Od vrata do vrata:

vrijeme je

da dolazak moj se svetkuje

Na samome izlazu iz Calcutte, južno od lučkih naselja Kidderpore i Metia Bruz, duž obale se protezao pojas blagih padina odakle je pucao pogled na široku okuku rijeke Hugli: bilo je to zeleno predgrađe Garden Reach 206 s ladanjskim imanjima vodećih kalkutskih trgovaca. Posjedi obitelji Ballard, Ferguson, McKenzie, MacKay, Smoult i Swinhoe nizali su se jedan do drugoga kao da drže stražu nad brodovima koji im nose ime i robu. Imanja su, već prema ukusu vlasnika, resile svakojake palače: jedne su bile građene po uzoru na velike vlasteoske dvore u Engleskoj i Francuskoj, dok su pak druge podsjećale na hramove antičke Grčke i Rima. Imanja su se prostirala u takve širine da je svaku palaču okruživao park, a parkovi su pak bili raznolikiji i od kuća koje su opasivali – naime, baš kao i sami kućevlasnici, maliji 207 koji su im uređivali vrtove nadmetali su se tko će imati maštovitije zasade. Ovdje bi kiparili živicu, ondje u francuskome stilu kresali drvored, a čestice zelenila vješto su presijecale vodene površine: jedne su bile duge i ravne poput perzijskih kanata 208, druge nepravilne kao engleski ribnjaci; pojedini su se vrtovi mogli pohvaliti i geometrijskim mogulskim terasama sa svim mogućim potocima, fontanama i profinjeno popločanim baolijima 209. No vrijednost pojedinih posjeda nije se procjenjivala na osnovi tih raskošnih dodataka, nego prema tome kakav pogled puca iz dvora – komad vrta, ma kako ljubak bio, ne može opipljivo utjecati na vlasnikove poslovne izglede, dok pak pregled dolazaka i odlazaka duž rijeke ima očite i izravne veze s uspjehom svih koji o tom prometu ovise. Prema tome mjerilu, svi su se slagali da imanju Benjamina Brightwella Burnhama nema premca, makar ga je razmjerno nedavno stekao. Imanju je nedostatak rodovnika u određenom smislu bio i prednost jer ga je tako gospodin Burnham mogao po vlastitom izboru nazvati Betel. A budući da je sam utemeljio imanje, gospodina Burnhama ništa nije sprečavalo da zemljište uredi prema vlastitim potrebama i željama te je bez oklijevanja zapovjedio da raskrče sav neprilični korov i raslinje koje mu je zaklanjalo pogled na rijeku – pa tako i nekoliko drevnih mangovaca i pogan gustiš pedeset stopa visokog bambusa. Ništa oko Betela nije remetilo pogled od kuće do vode osim paviljona koji je stajao tik do rijeke i gledao na pristanišni ghat i mostić. Skladna se sjenica razlikovala od sličnih zdanja na susjednim imanjima jer ju je pokrivao krov u kineskom stilu, urešen izvijenim zabatima i zaobljenim crepovima prevučenim zelenom caklinom.
Jodu je prepoznao paviljon prema timunjerovu opisu pa je zario veslo u blato i upro se o držak da ustavi dingi u riječnoj struji. U prolasku kraj drugih imanja Garden Reacha shvatio je da ne znači da će doći do Putli čim ustanovi u kojoj kući stanuje: svaka je palača tvrđava u malome i čuvaju je sluge koji sve uljeze sigurno doživljavaju kao moguće takmace koji bi im mogli preoteti službu. Joduu se činilo da je među svim susjednim imanjima vrt s paviljonom pod zelenim krovom najveći i da je u nj najteže prodrijeti: travnjak je zaposjela vojska malija i ghaskata 210 : jedni su kopali nove gredice, drugi su plijevili ili kosama kosili travu. Jodu je bio odjeven u prnjavi lungi i banijan 211, a oko glave je vezao otrcanu gamćhu 212 pa je znao da će se teško probiti kroz te obrambene bedeme; po svoj će ga prilici zarobiti čim kroči na posjed i predati ćokidarima 213, a oni će ga prebiti kao lopova.
Zaustavljeni je dingi već privukao pozornost nekog lađara s imanja – taj je očito bio kalpati 214 jer je užurbano šuperio korito očito hitra čuna i četkom od palmina lišća nanosio tekuću paklinu. Šuper odloži četku u kantu, okrene se i namršti na Jodua. Što je? drekne. Što hoćeš ovdje?
Jodu mu uputi osmijeh koji bi svakoga razoružao. Presvijetli meštre – promakne kalpatija čin-dva u struci da mu polaska – samo sam se divio kući. Sigurno je najveća u okolici?
Kalpati kimne: Nego što. Zarūr 215 . Naravno da jest.
Jodu odluči okušati sreću: Onda u kući sigurno živi velika obitelj?
Kalpatiju se usne izviju u prezriv cer: Misliš da vlasnici ovakve kuće žive kao čergari? Ne: ovdje stanuju samo bara-sahib, bara-bibi i bara-beba.
Sami? I nitko drugi?
Tu je i mlada mem-gospojica, šuper nehajno slegne ramenima. Ali ona im nije rod. Nego sirotinja koju su iz dobrote primili k sebi.
Jodu je želio doznati više, no uvidi da ne bi bilo pametno dodatno ispitivati – Putli bi mogla imati okapanja ako se pročuje da ju je tražio lađar u dingiju. No kako će joj prenijeti poruku? Razbijao je glavu kadli primijeti mladicu koja je rasla kraj paviljona pod zelenim crijepom: prepoznao je ćaltu 216, drvo mirisnih bijelih cvjetova i plodova neobična, trpka okusa koji blago podsjeća na nezrele jabuke.
Po uzoru na svoju seosku polubraću koja bi svisnula da se u prolasku kraj nečijeg polja ne raspitaju o usjevima, obrati se kalpatiju nevino upitnim glasom: Onu su ćaltu nedavno posadili?
Šuper digne pogled i namršti se. Ono? Iskrivi lice i slegne ramenima kao da želi pokazati kako nema veze s tim bezvrijednim izdankom. Jest, to je mem - gospojice ruku djelo. Vječno se malijima petlja u vrtlarski posao i sve premješta.
Jodu ga smjerno pozdravi i okrene čamac odakle je došao. Smjesta je pogodio da je mladicu posadila Putli: oduvijek je žudjela za njegovim voćem čiji okus skuplja usta. Kod kuće u Botaničkom vrtu ćalta je rasla kraj prozora njezine sobe pa je iz godine u godinu u kratkome rodnom razdoblju brala pregršti plodova za čatnije i kiseljenje. Toliko ih je voljela da ih je na opću nevjericu jela i sirove. Jodu je Putlijine vrtlarske navade poznavao u dušu pa je znao da će u ranu zoru doći zaliti mladicu: ako prenoći u blizini, može je uhvatiti prije nego što sluge ustanu i krenu svojim poslom.
Jodu sad zavesla uzvodno, a pritom je motrio obalu da nađe mjesto koje nije na vidiku, ali je dovoljno blizu kućama da se leopardi i šakali ne usude blizu. Kad ga uoči, zadigne lungi i odgaca kroz blatni nanos da priveže čamac za korijenje divovskog banjana. Zatim se ponovno uzvere u čamac, spere blato s nogu i gladno navali na ćupić ustajale riže.
Dingi je straga imao malenu slamnatu nadstrešnicu pa pod njom raširi prostirku kad je izjeo oskudni obrok. Sad je već nastupio sumrak. Sunce je zalazilo za suprotnu obalu Huglija i preko vode su se još razabirali zasjenjeni obrisi stabala u Botaničkom vrtu. Iako je Jodu bio veoma umoran, nije se mogao natjerati da sklopi oči dok je na nebu još dovoljno svjetla da obasja vrevu rijeke.
Počela je nadirati plima i Hugli se načičkao jedrima jer su brodovi i čamci pohitali da se usidre ili dohvate sredine kanala. Dok je tako ležao na daskama dingija koji se nježno bibao, Jodu je mogao zamisliti da se svijet obrnuo naglavce pa se rijeka prometnula u nebo prepuno nanosa oblaka; ako stisneš oči, može ti se učiniti da su brodski jarboli i križevi munje koje probadaju ustalasana jedra. Bilo je i grmljavine: tutnjila je iz plahti platna koja su se vijorila, ispuhivala i ponovno nabricala. Na tu bi huku svaki put ostao u čudu: jedra pucaju poput biča, vjetar cvili u snasti, brodska rebra stenju, a valovi silovito zapljuskuju pramac; kao da je svaki brod pokretna oluja, a on orao što kruži i prati je u stopu pa lovi u razvalinama koje za sobom ostavlja.
Zagledavši se preko rijeke, Jodu je uspio nabrojiti zastave desetak kraljevstava i zemalja: Genove, Kraljevstva obiju Sicilija, Francuske, Pruske, Nizozemske, Amerike, Venecije. Putli ga je naučila kako će ih raspoznati dok su prolazile mimo Vrta; sama se u životu nije maknula iz Bengala, no znala je priče o njihovim zavičajima. Te su priče uvelike dohranile njegovu želju da vidi ruže u Basri i luku Čin-kalana 217 gdje vlada veliki faghfur od Maha-čina.
S palube obližnjega trojarbolnog jedrenjaka čulo se kako časnik na engleskome izvikuje: „E-hej, svi na mjesta!” Zapovijed se začas pretvori u hukam kad je prenese serang: Sab admi apni đagah!
„Napni glavna košna jedra!” – Bhar baragāvi! Platno glasno fijukne i nabrekne na vjetru, a časnik vikne: „Ravnaj kormilo!”
Gos daman ja! Čula se serangova jeka i brod počne polako okretati kljun. „Gornji paroket na orac!” – i takoreći prije nego što je serang izustio hukam – Bađao tirkat gavi! – visoki četverokut platna švigne na vjetru poput biča.
Jodu je od silmagura 218 koji su sjedili na ghatovima i šili jedra naučio kako se zove svaki komad platna i na engleskome i na laskarskome – mješovitu jeziku koji se ne govori nigdje osim na vodi, a riječi su mu šarolike kao lučki promet, u zbrdazdolnoj zbrci portugalskih kalaluza 219 i keralskih patimara 220, arapskih dava 221 i bengalskih pansija, malajskih proa 222 i tamilskih katamarana, hindustanskih pulvara i engleskih snu-brikova – no pod tom je zvučnom slitinom smisao tekao bez ikakve zapreke, baš kao vodene struje pod krkljancem lađa.
Jodu je slušao jeku glasova s oceanskih brodova i naučio časničke hukame tako da ih je znao ponoviti naglas, makar i samo za se – „E-hej, stražo o desnom boku!” Đamna pori upar ao! – pri čemu je savršeno razumio cjelinu makar nije znao što svaka pojedina riječ znači. No bio je siguran da će doći i taj dan kad će za ozbiljno izvikivati zapovijedi na brodu koji se pogibeljno naginje na udaru olujnog vjetra.
Odjedanput preko rijeke do njega dopre drukčiji zaziv – Hajja ‘ala-salah 223 ...– i prenese se s broda na brod duž kanala jer su muslimani u posadama počeli zazivati večernji ezan. Jodu se trgne iz obamrlosti puna želuca i pripremi se za večernju molitvu: pokrije glavu presavijenim komadom tkanine i okrene čamac pramcem prema zapadu pa klekne za prvi rećat 224. Nikad nije bio osobito pobožan, a sad ga je na molitvu nagnala samo svježa uspomena na majčin ukop. No poslije, nakon što je izgovorio posljednje slogove, bilo mu je drago što se sjetio: znao je da bi to bila majčina želja i osjećaj da je obavio dužnost dopustit će mu da bez osjećaja krivnje podlegne umoru koji mu se u prošlih nekoliko tjedana u tijelu nakupio.


Deset milja nizvodno na raskhalijskom su se budgerowu pripreme za večeru nasukale na neočekivanim zaprekama. Prva je bila lađin raskošni šišmahal: rijetko su ga rabili otkako nema starog radže, pa su ga zatekli u prilično zapuštenu stanju kad su ga otvorili. Svijećnjaci su ostali bez povećeg broja stalaka za svijeće pa su ih morali nekako sklepati s pomoću užeta, drva, pa čak i niti kokosovih vlakana. Iako ishod sve u svemu nije bio loš, svjetiljnjaci su donekle izgubili sjaj i doimali se neobično razbarušeno.
Šišmahal je na dva dijela dijelio baršunasti zastor: stražnji su rabili kao blagovaonicu i resio ga je stol od krasne kalamandrovine 225. Sad su razgrnuli zastore i ustanovili da je lakirana ploča stola posivjela od nebrige, a u podnožju se ugnijezdila škorpionska obitelj. Morali su pozvati cijelu četu paika oboružanih štapovima da istjeraju beštije, a zatim je trebalo uhvatiti i zaklati patku da mašću ulašte stol.
Na drugom kraju šišmahala, onkraj stola za blagovanje, nalazila se zakrivena niša u koju bi se smjestile žene u pardi 226. Iz ove su branjevine milosnice starog radže obično promatrale uzvanike. No nebriga je učinila svoje i na filigranski izrezbarenom zaslonu promatračnice jer se ispostavilo da je istrunuo. Elokeshi je smatrala kako ima pravo odmjeriti goste pa su ga na njezin zahtjev zamijenili zastorom u kojem su na brzu ruku prorezali zirke. Od toga je pak dobila želju da sadržajnije sudjeluje u večeri pa je odlučila da će njezine tri pratilje nakon jela ponuditi malo zabave i uprizoriti nekoliko plesova. No kad su pregledali pod, uočili su da se nadigao: tko se usudi plesati na svijenim daskama, obilno će se našpranjiti. Morali su pozvati tesara da ih izravna.
Tek što su taj problem riješili, pojavio se drugi: šišmahal je imao komplet srebrnine bjelokosnih držaka, kao i cijeli porculanski servis za večeru koji su o veliku trošku uvezli iz tvornice porculana u Swintonu. Pribor su rabili isključivo nečisti stranci koji jedu govedinu pa su ga držali pod ključem u ormarićima da ne okuži drugo posuđe u domaćinstvu. No kad je otvorio ormarić, Parimal se zgranuo jer je otkrio da nedostaje mnogo tanjura, a i velik dio srebrnine. Ostalo je dovoljno posuđa da posluže večeru za četvero ljudi – no otkrivena je krađa stvorila neugodno ozračje sumnje u kojem je naposljetku na kuhinjskoj brodici izbila krvava tučnjava. Dva su paika završila razbijena nosa pa se morao umiješati Neel. Iako su ponovno uspostavili mir, pripreme za večer uvelike su kasnile i Neel nije mogao dobiti pravu večeru uoči večere koju će poslužiti gostima. Bio je to neugodan udarac jer znači da Neel mora postiti dok se uzvanici goste: u kući Raskhali stroga su pravila određivala s kim radža smije jesti, a nečisti jelci govedine ne ulaze u taj uski krug – nije uključivao čak ni Elokeshi, tako da se redovito morala hraniti potajice kad bi Neel noćio u njezinoj kući. Običaji obitelji Halder u tom su pogledu bili silno strogi pa kad bi imali goste, pristojno su sjedili za stolom s uzvanicima, ali pritom ne bi ni dirnuli brda hrane u koja su gledali: da ne dođu u napast, redovito bi unaprijed večerali i Neel je upravo s tim računao – no zbog nereda na kuhinjskoj brodici morao se zadovoljiti s nekoliko šaka popržene riže prelivene mlijekom.
Taman kad su preko rijeke dolebdjeli zvuci predvečernog ezana, Neel ustanovi da je ostao bez finih dhotija od šanbafa 227 i kurta od muslina abravan 228 koje je obično nosio za javne zgode: sve su poslali na pranje. Morao se pomiriti s razmjerno grubim dhotijem od dosutija i kurtom od alibalija 229. Elokeshi mu je negdje u prtljazi našla lahorske đutije 230 sa zlatnim vezom koje će obuti. Ona ga je otpratila do njegova mjesta u šišmahalu i zagrnula mu ramena rupcem od nansuka s obrubom od zlatom prošivenog brokata. Ibisova se šljupka već primicala pa šmugne da je ne vide i ode nadgledati pokus svojih družbenica.
Kad su uveli goste, Neel svečano ustane. Primijetio je da je gospodin Burnham došao u jahaćoj odori, no druga su se dvojica očito potrudila da se prigodno dotjeraju. Obojica su odjenula dvoredne kapute, a među naborima kravate gospodina Doughtyja isticala se igla s rubinom. Suvratke gospodina Reida krasio je lanac otmjena sata. Neelu bude nelagodno pred raskošnom nošnjom uzvanika pa pokrije prsa brokatom urešenim rupcem dok je sklapao ruke u znak dobrodošlice: „Gospodine Burnham, gospodine Doughty – ova mi je povlastica velika čast.”
Englezi su samo kimnuli glavom u znak odgovora, no Zachary prestraši Neela jer korakne naprijed kao da mu želi pružiti ruku. Spasio ga je gospodin Doughty, koji je uspio presresti Amerikanca. „Prste k sebi, mulo gušterska”, prošapće peljar. „Ako ga dirnete, ode on na kupanje i do ponoći nam neće dati jesti.”
Nijedan posjetitelj nikad prije nije bio na raskhalijskom budgerowu pa su rado pristali da ih Neel povede u obilazak onih dijelova teglenice koji su bili otvoreni za javnost. Na gornjoj su palubi zatekli Raja Rattana, koji je puštao zmajeve na mjesečini. Gospodin Doughty grokne kao da čisti grlo kad su predstavili dječaka. „Mali je Raskalaš vaš opla-rajko, radžo Nil-Obratan?”
„Tako je: moj upa-rađža 231”, Neel kimne. „Jedini sin i nasljednik. Mladi plod slabina mojih, štono bi rekli vaši pjesnici.”
„A! Vaš maleni zeleni mango!” Gospodin Doughty namigne Zacharyju. „A ako smijem pitati – biste li rekli da su vaše slabine loza ili odvjetak?”
Neel ga ošine ledenim pogledom „Ta samo stablo, gospodine”, hladno odvrati.
Zmaja se lati i gospodin Burnham te pokaže da njime spretno barata: zmaj mu se dizao u visine i ponirao, a uzica presvučena staklenom prašinom bljeskala je na mjesečini. Neel pohvali vještinu, na što ovaj odgovori: „O, naučio sam u Kantonu: nema bolje škole za zmajarenje!”
Kad su se vratili u šišmahal, u baltiju 232 mutne riječne vode čekala ih je boca šampanjca. Gospodin Doughty baci se na vino s izrazom oduševljenja: „Simkin! Šahbaš! – to se traži.” Natoči si čašu i obješenjački namigne Neelu: „Moj je otac govorio: ‘Boca se drži za grlo, a žena oko struka. Nikad obrnuto.’ Kladim se da ni vašem ocu ta filozofija nije bila strana – ha, Rajko Nil-Obratan? Ćaća je bio raskalašen u sto gradi, ha.”
Neel mu se hladno nasmiješi: peljarevo mu je ponašanje bilo odbojno, no silom prilika pomisli kakva je sreća da mu djedovi među stvari koje ne smije dijeliti s nečistim tuđincima nisu uvrstili vino i žestice – ta kako bi čovjek s njima izašao na kraj da nema njihovih pića? Rado bi popio još jednu čašu simkina, no krajičkom oka primijeti kako Parimal daje znakove da je večera spremna. Rukama pribere nabore dhotija. „Gospodo, daju mi do znanja da su nam dogotovili obrok.” Kad je ustao, baršunasti se zastor šišmahala odgrne i otkrije velik, ulašteni stol postavljen na engleski način, s noževima, vilicama, tanjurima i vinskim čašama. Na krajevima stola postavu su obasjavala dva golema svijećnjaka; u središtu je bio buket klonulih vodencvjetova u takvu preobilju da se vaza u kojoj su stajali takoreći nije ni vidjela. Na stolu nije bilo nikakve hrane jer su u kući Raskhali obroke posluživali na bengalski način, jelo po jelo.
Neel je mjesta rasporedio tako da mu gospodin Burnham sjedi prekoputa, Zachary slijeva, a gospodin Doughty zdesna. Iza svake je stolice prema običaju stajao sluga, a iako su svi bili u raskhalijskoj livreji, Neel primijeti da im odore – pidžama-hlače, turbani i opasani ćapkani 233 do koljena – neobično loše pristaju. Tad se sjeti da zapravo uopće nisu sluge, nego mladi ludari koje je Parimal brže-bolje vrbovao: uloga im očito nije ležala jer su se živčano lizali i zvjerali na sve strane.
Sad kad su stigli za stol, nastupi duga stanka u kojoj su Neel i njegovi gosti na nogama čekali da im prinesu stolice. Neel uhvati Parimalov pogled i shvati da lađarima ovaj dio obreda nitko nije objasnio; očito su mislili da će sustolnici sjediti nekoliko stopa od stola – Neelu sine da doista nisu ni mogli znati da su stolice i stolovi u mnogo tješnjoj vezi.
Dotle je jedan od mladih lađara uzeo stvar u svoje ruke i uslužno gospodina Doughtyja potapšao po ramenu da mu da do znanja kako je njegova stolica prazna i čeka ga neke tri stope straga. Neelu na očigled peljar porumeni, žurno se umiješa na bengalskome i naredi lađarima da primaknu stolice. Zapovijed je ispalio tako oštro da je najmlađi lađar, momak koji je igrom slučaja posluživao Zacharyja, poplašeno nasrnuo stolicom kao da poriva dingi niz muljevit sprud. Rub stolice trkne Zacharyja odostraga pa ga pomete i sruči za stol – zagrcnuo se, ali bez gorih posljedica.
Iako se obilno ispričavao, Neelu je bilo drago što je Zachary nezgodu prije doživio kao zabavu nego kao uvredu: u kratkom vremenu koje su zajedno proveli, mladi ga se Amerikanac uvelike dojmio, i urođeno otmjenom pojavom i suzdržanim ponašanjem. Ishodište i podrijetlo tuđinaca u Neelu su često budili radoznalost: u Bengalu ćeš lako znati tko je tko: najčešće ti sam spomen nečijeg imena kaže koje je vjere, iz koje kaste i sela. Naspram tomu, tuđinci su u tome silno nepronični: htio – ne htio, moraš nagađati. Neelu je držanje gospodina Reida primjerice nagoviještalo da je potomak stare aristokratske obitelji – sjetio se da je negdje pročitao kako europsko plemstvo mlađe sinove nerijetko šalje u Ameriku. Ta ga pomisao navede da primijeti: „Nije li vaš grad dobio ime po nekom lordu Baltimoreu, gospodine Reid?”
Dobio je neobično krzmav odgovor – „Možda... možda jest – nisam siguran...” – no Neel se nije dao: „Da možda lord Baltimore nije vaš predak?” To je pak izazvalo unezvijereno odmahivanje glavom i smeteno poricanje – što je samo potkrijepilo Neelovo uvjerenje da je samozatajni gost plemenita roda. „Kanite li uskoro otploviti kući za Baltimore“pitao je Neel. Htio je dodati milorde, no na vrijeme se suspregnuo.
„Joj, neću, gospodine”, odvrati mu Zachary. „Ibis će prvo na Mauricijus. Ako sve obavimo na vrijeme, možda se krajem godine uputimo u Kinu.”
„Tako, znači.” Neel se podsjeti zašto je prvotno upriličio večeru: želio je doznati hoće li se njegovome glavnom vjerovniku u skoroj budućnosti okrenuti sreća. Okrene se gospodinu Burnhamu: „Znači da su se prilike u Kini popravile?”
Gospodin Burnham odmahne glavom u znak odgovora: „Nisu, radžo Neele Rattane. Nisu. Da vam iskreno kažem, stanje se umnogome pogoršalo – do te mjere da najozbiljnije govore o ratu. Može se dogoditi da Ibis upravo tim poslom zaplovi za Kinu.”
„Rat?” u čudu će Neel. „Ali ovo mi je prvi glas o ratu s Kinom.”
„Vjerujem”, kiselo se osmjehne gospodin Burnham. „Zašto bi se čovjek poput vas bavio takvim stvarima? Sigurno imate pune ruke posla sa svim svojim palačama, ženanama i budgerowima.”
Neel je znao da mu se podruguje i nakostriješio se, no na stol je stiglo prvo jelo – juha koja se pušila – pa ga to spasi od prenagla odgovora. Budući da su u krađi ostali bez duboke srebrne zdjele, juhu su servirali u jedinoj preostaloj posudi od istoga metala: zdjeli za punč u obliku školjke.
Gospodin Doughty priušti si blag osmijeh: „Jesam li to namirisao pačetinu?” reče njuškajući po zraku.
Neel nije imao pojma što će iznijeti na stol jer su kuhari na kuhinjskoj brodici do posljednjeg časa skucavali namirnice. Putovanje se primicalo kraju pa su se budgerowove zalihe našle na izmaku: najava svečane večere izbezumila je kuhare pa su cijelu vojsku pijada, paika i lađara odaslali u ribolov i potragu za hranom – Neel nije znao kako je završila. Tako je Parimal šaptom potvrdio da su juhu skuhali od mesa iste one životinje čijom su mašću ulaštili stol – no Neel je drugi dio priče prešutio i prenio samo da su se u juhi doista varili pačji ostaci.
„Sjajno!” gospodin Doughty iskapi čašu. „A i šeri-šarab vam je odličan.”
Iako mu je prekid razgovora dobro došao, Neel nije zaboravio kako ga je gospodin Burnham peckao kakvim se poslovima bavi. Bio je uvjeren da brodovlasnik pretjeruje ne bi li ga uvjerio na kakvu mu je tvrtka gubitku. Potrudi se da mu glas ostane staložen i reče: „Zacijelo ćete se iznenaditi, gospodine Burnham, no itekako nastojim biti u tijeku – no o ratu koji spominjete ne znam ništa.”
„Onda vas ja moram obavijestiti”, gospodin Burnham će, „da dužnosnici u Kantonu u posljednje vrijeme silom nastoje obustaviti dotok opijuma u Kinu. Svi mi koji ondje poslujemo jednoglasno se slažemo da mandarinima treba stati na kraj. Obustava trgovine uništila bi tvrtke poput moje, ali i vas – štoviše, cijelu Indiju.”
„Uništila?” umjerenjački će Neel. „Pa valjda Kini možemo ponuditi nešto korisnije od opijuma?”
„Da bar”, gospodin Burnham će. „Ali ne možemo. Jednostavno rečeno, od nas ne žele ništa – zabili su si u glavu da ne trebaju naše proizvode i proizvođače. Dotle pak mi ne možemo bez njihovog čaja i svile. Da nema opijuma, Britanija i njezine kolonije ne bi mogle podnijeti silan trošak.”
Tu se iznenada uključi gospodin Doughty: „Znate, problem je što Janko Kosook misli da se može vratiti na staro, da sve bude kao prije nego što mu se opijum osladio. Ali sad im više nema natrag – neće ići i točka.”
„Natrag?” u čudu će Neel. „No Kina je od pamtivijeka gladna opijuma.”
„Od pamtivijeka?” frkne gospodin Doughty. „Ih, još kad sam kao mladić prvi put došao u Kanton, opijum je išao na kapaljku. Janko Perčin prokleto je tvrdoglavo magare. Vjerujte mi da su ga jedva jedvice navukli na opijum. Bogme! Što jest – jest: da engleski i američki trgovci nisu bili uporni, opijuma bi i dandanas bila gladna samo njihova gospoštija. Stvari su se praktički preokrenule u jednom naraštaju – a na tome moramo iskreno zahvaliti gospodinu Burnhamu i ljudima njegova kova.” Digne čašu brodovlasniku u zdravlje. „Živjeli, gospodine.”
Neel se taman htjedne pridružiti zdravici kad stigne sljedeće jelo: žutokljuni pilići koje su ispekli u komadu. „Vrag me odnio, pa to su novorođene pečenke!” oduševljeno cikne gospodin Doughty. Nabode sićušnu ptičju glavu na vilicu i udari glodati u sedmome nebu od zadovoljstva.
Neel je mrzovoljno i utučeno zurio u pticu na tanjuru: odjedanput ga je uhvatila silna glad i da ga cijela svita ne gleda, sigurno bi se bacio na piletinu. Da se zavara, digne čau u zakašnjeloj zdravici gospodinu Burnhamu. „Živjeli, gospodine”, reče, „i vi i vaši uspjesi u Kini.”
Gospodin Burnham se nasmiješi. „Vjerujte mi, nije bilo lako”, reče. „Osobito u početku, kad mandarini nisu bili osobito susretljivi.”
„Doista?” Neel se nije zamarao trgovinom pa je pretpostavljao da Kina službeno odobrava uvoz opijuma – činilo mu se da je to naravna stvar jer britanske vlasti u Bengalu tu trgovinu nisu samo dopuštale nego su, štoviše, pod firmom Istočnoindijske kompanije na nju držale monopol. „Iznenadili ste me, gospodine Burnham”, reče. „Zar to znači da prodaja opijuma kineskim vlastima nije po volji?”
„Nažalost”, gospodin Burnham će. „Kod njih je trgovanje opijumom već duže vrijeme zabranjeno, no nikad dosad nisu dizali tamašu: mandarini i čan-budžovani redovito su ubirali svojih deset posto carine pa bi bez problema zažmirili. Sad se pjene jer hoće veći udio u zaradi.”
„Stvar je jednostavna”, objavi gospodin Doughty dok je glodao krilce. „Perčinima treba dati da omirišu lathi.”
„Bojim se da se moram složiti s vama, Doughty”, kimao je gospodin Burnham. „Pravodobna se doza batina uvijek isplati.”
„Znači da ste sigurni da će vaša vlada krenuti u rat?” Neel će.
„Nažalost bi doista moglo i dotle doći”, reče gospodin Burnham. „Britanija je dosad bila strpljiva kao nitko, no sve ima svoje granice. Ta pogledajte samo kako se Nebesko Carstvo ponijelo prema lordu Amherstu. Došao je na vrata Pekinga s cijelim tovarom darova – a car ga se uopće nije udostojao primiti.”
„Joj, bolje ne spominjite, gospodine: nedopustiva uvreda!” ogorčeno će gospodin Doughty. „Htio je da milostivi lord javno ljubi zemlju pred njim! Ma još će tražiti da svi skupa pustimo kosu i pletemo perčine!”
„A ni lord Napier nije bolje prošao”, podsjeti ga gospodin Burnham. „Mandarini bi za ovo pile hajali više nego za nj.”
Na spomen peradi gospodin Doughty ponovno se usredotoči na hranu. „Kad smo kod piletine, gospodine”, reče ispod glasa. „Pečenje je doista prvorazredno.”
Neelu pogled odluta natrag do ptice koja mu je nedirnuta ležala na tanjuru: i bez kušanja je znao da je je slastan zalogaj, no naravno da on sam to ne smije reći. „Vaša je hvala odveć velikodušna, gospodine Doughty”, gostoprimac se kićeno podcjenjivao. „Ta ovaj ušljiv stvor nije dostojan uzvanika kao što ste vi.”
„Ušljiv?” Zachary se odjedanput uzbuni. Tek je sad primijetio da Neel nije ni dirnuo hranu koju su preda nj iznijeli. Odloži vilicu i upita: „Vi svoju piletinu niste ni dirnuli, gospodine. Znači li to...da je u ovom podneblju nije preporučljivo jesti?”
„Ne”, Neel će pa se brzo ispravi: „Htjedoh reći, jest – za vas je sasvim preporučljivo...” Zamukne u nastojanju da na neki pristojan način Amerikancu objasni zašto raskhalijski radža ne smije jesti piletinu, dok je pak nečistu tuđincu posve jestiva. Ništa mu nije padalo na pamet i u nijemu pozivu upomoć zirne prema Englezima, koji su obojica dobro poznavali prehrambena pravila obitelji Halder. Ni jedan ni drugi nisu ga htjeli pogledati u oči, no gospodin Doughty naposljetku ispusti neki grgoljav zvuk kao kotlić kad proključa. „Kusajte poparu, mulo nijedna”, prosikće Zacharyju: „on se samo zavitlava.”
Problem je riješila pojava pladnja ribe: iznijeli su im filete bhetkija 234 panirane u krušnim mrvicama s prilogom od hruskavih povrtnih pakora. Gospodin Doughty pomno pregleda platu. „Kokap, ako se ne varam – i to s falita-papicama 235! Bome svaka čast vašim bobaćijima, gospodine.”
Neel taman zausti ne bi li se uljudno ogradio, kadli otkrije nešto na što se stubokom zgrane. Pogled mu je odlutao prema uvelim vodencvjetovima na sredini stola i na vlastiti užas shvati da cvijeće nije u vazi kao što je prvotno mislio, nego u staroj porculanskoj noćnoj posudi. Očito je novi naraštaj lađara na budgerowu zaboravio namjenu i povijest te posude, no Neel se dobro sjećao da su je kupili za postarijega kotarskog suca kojeg su ljuto morili crvi u crijevima.
Neel priguši usklik gađenja pa odvrati pogled i pokuša se domisliti teme kojom bi uzvanicima odvratio pozornost. Kad mu takva padne na pamet, pusti usklik u kojem se još čuo tračak gnušanja. „Ali gospodine Burnham! Zar želite reći da će se Britansko carstvo upustiti u rat da Kini silom nametne opijum?”
Gospodin Burnham na to smjesta reagira i žestoko odloži vinsku čašu na stol. „Očito ste me pogrešno razumjeli, radžo Neele Rattane”, reče. „Kad rat izbije, nećemo ratovati zbog opijuma. Nego iz načela: za slobodu – slobodu trgovine i slobodu kineskog naroda. Bog je čovjeku dao pravo slobodne trgovine, a njezina načela vrijede za opijum kao i za svu ostalu trgovinsku robu. Možda čak i više jer da nema njega, milijuni domorodaca ne bi uživali u trajnim prednostima britanskog utjecaja.”
Tu ga prekine Zachary. „Kako to mislite, gospodine Burnham?”
„Razlog je jednostavan, Reid”, strpljivo će gospodin Burnham. „Britanci bez opijuma ne mogu održati vlast u Indiji – tako je i točka, nemojmo se zavaravati. Zacijelo ste svjesni da Kompanija na opijumu godišnje ostvari dobit takoreći u visini cjelokupna prihoda vaše domovine Sjedinjenih Država? Mislite li da bi Britanci mogli vladati ovom osiromašenom zemljom da nemaju taj izvor bogatstva? A kad razmislimo o boljicima koje je britanska vlast donijela Indiji, nećemo li nužno zaključiti da je opijum najveći blagoslov ove zemlje? I da nas je sam Bog zadužio da te boljitke prenesemo drugima?”
Neel gospodina Burnhama nije slušao ni na pola uha jer se potpuno rastrojio: netom mu je sinulo da je priča s noćnom posudom mogla ispasti i daleko gore. Primjerice, što bi učinio da su je na stol iznijeli kao jušnu zdjelu dupkom punu vrele juhe? Kad promisli što se sve moglo dogoditi, može mirne duše biti zahvalan što se spasio društvene sramote: štoviše, sve je tako mirisalo na prst božji da nije mogao odoljeti i pobožno ukornim glasom reče: „Zar vam ne smeta što ime Božje spominjete u službi opijuma?”
„Ni najmanje”, gospodin Burnham je gladio bradu. „Moj je zemljak veoma jednostavno postavio stvari: Isus Krist je slobodna trgovina i slobodna je trgovina Isus Krist 236 . Mislim da nikad nitko nije rekao veću istinu. Ako je Božja volja da se Kina s pomoću opijuma otvori Njegovu nauku, neka. Osobno moram priznati da ne znam zašto bi ikoji Englez podupirao nastojanja mandžurijskog tiranina da kineskome narodu uskrati tu čudesnu tvar.”
„Mislite, opijum?”

„Svakako”, odsječno će gospodin Burnham. „Ta recite mi, gospodine: biste li se željeli vratiti u doba kad su ljudima vadili zube i odsijecali udove bez pomoći sredstva koje bi im ublažilo bol?”
„Ni govora”, Neel se strese. „Ne bih nikako.”
„To sam i mislio”, gospodin Burnham će. „Zato radije imajte na umu da medicine i kirurgije danas takoreći ne bi ni bilo da nema kemikalija poput morfija, kodeina i narkotina – navodim tek pregršt blagodati koje nam je pružio opijum. Dječica nam ne bi spavala da nema vodice protiv kolika. A gospođe ne bi mogle živjeti bez laudanuma – ta rabi ga i naša ljubljena kraljica! Čak bismo mogli reći da nam je opijum donio doba napretka i industrije: da njega nema, londonske bi ulice zagušila kašljava, besana i nesuzdržljiva svjetina. A kad sve to uzmemo u obzir, valja se sasvim primjereno zapitati ima li mandžurijski tiranin pravo lišiti svoje bespomoćne podanike svekolikih prednosti napretka. Mislite li da bi Bogu bilo milo da se s tiraninom urotimo da silnome mnoštvu ljudi uskratimo taj čudesni dar?”
„Ali gospodine Burnham”, ustrajao je Neel, „nije li istina da u Kini ima mnogo ovisnosti i opajanja? Našemu Tvorcu takve nedaće sigurno nisu ugodne.”
Na to se gospodin Burnham naroguši. „Zla koja spominjete, gospodine”, odgovori, „samo su svojstvena čovjekovoj posrnuloj naravi. Budete li ikad zabasali u londonska legla, radžo Neele Rattane, osobno ćete se uvjeriti da u birtijama prijestolnice Carstva nema ništa manje ovisnosti i opajanja nego u kantonskim pušionicama. Znači li to da svaku krčmu u gradu trebamo sravniti sa zemljom? Da u blagovaonicama trebamo zabraniti vino, a u salonima viski? Da mornarima i vojnicima treba uskratiti dnevni obrok groga? I bi li sve te mjere zatrle ovisnost i ukinule opajanje? I bi li svaki zastupnik u Parlamentu bio kriv za svaku pogibiju u slučaju da se njihova nastojanja izjalove? Činjenica je da ne bi. Jer protuotrov za ovisnost nisu parlamentarne i carske zabrane, nego pojedinčeva savjest – svijest o osobnoj odgovornosti i bogobojaznost u svakome čovjeku. To je najvažnija pouka koju kao kršćanska nacija možemo ponuditi Kini – i nimalo ne dvojim da bi je narod te nesretne zemlje objeručke prihvatio da ne živi pod vlašću okrutna silnika koji mu ne dâ da je čuje. Samo je tiranija kriva što se Kina izopačila. Trgovci poput mene puki su službenici slobodne trgovine, a ona je Sveto pismo kao Božje zapovijedi.” Gospodin Burnham zastane da u usta ubaci hrskavu falita-papicu. „I tu bih usput dodao kako mislim da radži od Raskhalija ne priliči da drži moralne prodike o opijumu.”
„A zašto?” Neel se oklopi svjestan da mu sad ne gine uvreda. „Molim vas, objasnite, gospodine Burnham.”
„Zašto?” Gospodin Burnham izvije obrve. „Razlog je itekako valjan: opijum vam je platio sve što imate – budgerow, kuće, ovu hranu. Mislite da biste si išta od ovoga mogli priuštiti da živite od prihoda imanja i poluizgladnjelih kulijskih težaka? Ni govora – sve vam je dao opijum.”
„No ne bih radi njega krenuo u rat, gospodine”, Neel će tonom koji je po oštrini bio ravan Burnhamovomu. „A mislim da neće ni Carstvo. Nemojte misliti da nisam svjestan kakvu ulogu u vašoj zemlji obnaša Parlament.”
„Parlament?” nasmije se gospodin Burnham. „Parlament će rata postati svjestan tek kad završi. Vjerujte mi, kad bismo takve stvari prepuštali Parlamentu, Carstva ne bi ni bilo.”
„Nego što!” gospodin Doughty digne čašu. „Živa istina...”
Prekine ga dolazak sljedećeg jela, u čije se posluživanje morao uključiti velik dio posade budgerowa. Lađari su stizali jedan za drugim s mjedenim zdjelama riže, ovčetine, škampa i raznim vrstama ukiseljenog povrća i čatnija.
„O, napokon – karibat”, gospodin Doughty će. „I to u pravi čas!” Pogled mu je gorljivo šarao stolom dok su otklapali zdjele. Kad je našao što traži, slavodobitno uperi prst u mjedenu zdjelu punu špinata i tankih krišaka ribe. „Nije li to slavni raskalaški čički od polok-saga? Bome izgleda da jest!”
Mirisi nisu djelovali na Neela jer su ga primjedbe gospodina Burnhama tako ljuto ubole da je potpuno zaboravio hranu, baš kao i crve i noćne posude. „Nemojte misliti, gospodine”, reče gospodinu Burnhamu, „da sam neuk urođenik s kojim treba razgovarati kao s djetetom. Usudio bih se reći da vaša mlađahna kraljica nema odanijeg podanika i da nitko zornije od mene ne uviđa kakva sve prava uživa britanski narod. Štoviše, dodao bih da odlično poznajem djela gospodina Humea, gospodina Lockea i gospodina Hobbesa.”
„Molim vas da mi gospodina Humea i gospodina Lockea ne spominjete”, ledenim će tonom gospodin Burnham kao u želji da prezrivo natrlja nos čovjeku koji se razmeće svojim poznanstvima. „Znajte da ih poznajem otkako su službovali u Bengalskoj poreznoj upravi. I ja sam pročitao svako slovo koje su napisali – čak i njihovo izvješće o kanalizaciji. A što se gospodina Hobbesa tiče, s njim sam neki dan večerao u klubu.”
„Hobbes je čovjek na mjestu”, iznebuha ubaci gospodin Doughty. „Sad je u Gradskom vijeću, ako se ne varam. Jednom sam prilikom s njim bio u lovu na divlje svinje konjem i kopljem. Hajkači šikariji 237 uzbunili su staru krmaču i leglo prasadi. Navališe na nas! Konji su se nasmrt poplašili. Starog je Hobbesa konj zbacio – ravno na odojčića. Ostao je na mjestu mrtav. Hoću reći, prasence. Hobbesu nije bilo ništa. Čudo neviđeno. A i njegovim smo se pečenjem krasno omastili. Hoću reći, prasetovim.”
Gospodin Doughty nije ni dovršio pripovijest kadli eto nove pomutnje. Iz zastrte ženske niše Neelu iza leđa začuje se neki zveket, kao da zveckaju nanogvice. Očito su Elokeshi i djevojke došle pogledati goste na večeri: slijedio je šapat i tapkanje dok su jedna po jedna virile kroza zirke, a tada Neel čuje kako Elokeshi uzbuđeno diže glas. Eki-ré – gle, gle!
Psst! dobaci Neel preko ramena, ali na njegovo se upozorenje ogluše.
Vidite onoga debelog starca? Elokeshi nastavi glasnim i živahnim šaptom na bengalskome. Došao mi je prije dvadeset godina; ja sam imala petnaest, u najbolju ruku; o, što sve nije izvodio, báp ré... Umrle biste od smijeha da čujete.
Neel primijeti da je stol zamuknuo: iskusni stariji muškarci mudro su se zagledali u strop ili stol – no Zachary se u čudu i upitno ozirao na sve strane. Neel se našao u još većoj nedoumici kako da novajliji objasni što se zbiva nego prije: kako da mu kaže da ga kroz proreze u zastoru promatraju četiri plesačice? Ne znajući što bi rekao, Neel promrmlja ispriku: „To su samo dvorjanke. Ćeretaju.”
Sad Elokeshi progovori tiše i Neel se protiv svoje volje napne da čuje: Ne, stvarno... Natjerao me da mu sjednem na lice... hi, hi!... i onda me dolje lizao jezikom... ma ne, ludice, baš ondje. .. šeđeki ćatamćati!... O, kako mu je jezik radio! Kao da su mu dali da kuša čatni...
„Bem mu miša i sto mu smičibrada!” Začuje se tresak jer je gospodin Doughty iznenada skočio na noge i prevrnuo stolicu. „Proklete badzatske 238 putli! Mislite da ja ne samđam 239 to vaše nesretno trkeljanje? Ja vam to crnačko laprdanje razumijem od riječi do riječi! Vi ćete meni da sam picolizac? Prije bi’ biskupe ševio nego drljo po vašim jarugama. Lizanje, velite? Vidjet ćete vi boga svoga kad vas liznem lathijem...” Krene prema niši, štap na gotovs, no gospodin Burnham okretno skoči sa stolice i prepriječi mu put. Zachary brzo priskoči upomoć i zajedničkim snagama uspiju izvući peljara iz šišmahala i odvesti ga na pramčanu palubu, gdje ga predaju serangu Aliju i njegovoj laskarskoj momčadi.
„Pretjero ga s prepečenicom”, ravnodušno će serang Ali i uhvati peljara za gležnjeve. „Sad je bolje dobro pod hitna ić spat.”
To gospodina Doughtyha nije nimalo uspokojilo. Dok su ga trpali u šljupku, čulo se kako psuje. „Prste k sebi, tur mi ne diraj! Okanite me se, prtljavci! Jajca ću vam u zube nabiti... jetrica ispočupati... razbucat ću vas ko panta pitu... prokleta lakarbagra 240 i vandure 241! Gdje je moj dampok i polok-sag?“
„Ama kako još sad hoće njupa?” korio ga je serang Ali. „Već ijohoho prepečenica u želudac krčka. Zrelo za pošten bljuvanac, ne?”
Gospodin Burnham prepusti obuzdavanje peljara Zacharyju i vrati se u šišmahal, gdje je Neel još sjedio na čelu stola i proučavao razvaline večere: bi li večer ovako završila da je stolom predsjedao njegov otac? Činilo mu se da bi to bilo nemoguće.
„Veoma mi je žao što je ovako ispalo”, gospodin Burnham će. „Dobri gospodin Doughty samo je guc previše šljoknuo. Malo se precijenio.”
„Ta ja se moram ispričati vama”, Neel će. „Valjda nećete već otići? Dame su pripremile nać.”
„Doista?” gospodin Burnham će. „Morate im prenijeti naše isprike. Bojim se da nisam za takve stvari.”
„Žao mi je”, Neel će. „Nije vam dobro? Hrana vam nije odgovarala?”
„Jelo je bilo sjajno” ozbiljno će gospodin Burnham. „No što se nača tiče – možda znate da imam određenu odgovornost prema svojoj crkvi. Klonim se predstava koje vrijeđaju dostojanstvo ljepšeg spola.”
Neel pogne glavu u znak isprike. „Shvaćam, gospodine Burnham.”
Gospodin Burnham izvadi cigaru iz prsluka i njome tucne po palcu. „No ako nemate ništa protiv, radžo Neele Rattane, rado bih s vama nasamo razgovarao.”
Neel tu molbu nije znao odbiti. „Naravno, g. Burnham. Da pođemo na gornju palubu? Ondje svakako možemo nesmetano razgovarati.”


Kad su stigli na gornju palubu, gospodin Burnham pripali cigaru i otpuhne ćuh dima u noć. „Veoma mi je drago da mi se pružila ova prilika za razgovor s vama”, počne. „Tom se zadovoljstvu nisam nadao.”
„Hvala”, oprezno će Neel. Svi su mu se obrambeni nagoni uzbunili.
„Sjećate se što sam vam nedavno pisao”, gospodin Burnham će. „Ako smijem pitati, jeste li uspjeli razmotriti moju ponudu?”
„Gospodine Burnham”, odrješito će Neel, „žao mi je, ali trenutačno vam ne mogu vratiti sredstva koja vam dugujem. Morate razumjeti da meni vaša ponuda ne dolazi u obzir.”
„A zašto?”
Neel se sjeti posljednjeg posjeta Raskhaliju i javnih skupova na kojima su ga zakupci i upravitelji imanja molili da ne proda zemindariju da ne bi ostali bez zemlje koju obrađuju dugi niz naraštaja. Sjeti se posljednjeg posjeta obiteljskom hramu, gdje je svećenik pred njim pao na koljena i preklinjao ga da se ne odrekne hrama u kojem su mu se molili djedovi.
„Gospodine Burnham”, Neel će, „zemindarija Raskhali u mojoj je obitelji već dvjesto godina. Na njezinu se prijestolju izredalo devet naraštaja Haldera. Kako bih nju mogao dati da namirim dugove?”
„Vremena se mijenjaju, radžo Neele Rattane”, gospodin Burnham će. „A tko se ne mijenja skupa s njima, odnijet će ga stihija.”
„No imam određene obveze prema narodu”, odvrati Neel. „Dajte pokušajte shvatiti. Na toj mi zemlji stoje obiteljski hramovi. Nije moja u smislu da bih je mogao prodati ili dati: pripada i mom sinu i njegovoj nerođenoj djeci. Ja vam je ne mogu prepisati.”
Gospodin Burnham ispuhne oblak dima. „Dopustite da vam otvoreno kažem” tiho reče. „Činjenica je da nemate izbora. Vaše dugove mojoj tvrtci ne bi namirila čak ni prodaja imanja. Bojim se da ne mogu duže čekati.”
„Gospodine Burnham”, odlučno će Neel, „morate zaboraviti tu ponudu. Prodat ću kuće, prodat ću budgerow, prodat ću sve što mogu. No raskhalijske posjede ne mogu dati. Prije bih otišao pod stečaj nego vam predao zemindariju.”
„Shvaćam”, prilično će ljubazno gospodin Burnham. „Znači da je to vaša posljednja riječ?”
Neel kimne. „Jest.”
„E pa onda”, gospodin Burnham se zagleda u užareni kraj cigare. „Da se razumijemo: što god dalje bilo, sami ste si krivi.”

Šesto



Svijeća na Paulettinu prozoru prva je pronikla praskozornu tamu oko Betela: uvijek je ustajala prije svih ukućana, i gospode i slugu, a za početak dana obično bi prvo skrila sari u kojem je noću spavala. Usudila se nositi sari samo nasamo u svojoj ložnici, u zaklonu od uhodničkih pogleda služinčadi: u Betelu je Paulette ustanovila da uz gospodu i posluga ima stroge nazore o tome što dolikuje Europljanima, a osobito memsahibama. Komornici i khidmutgari podsmjehivali bi se kad se ne bi odjenula posve pakka i često se ne bi ni obazreli kad bi im se obratila na bengalskome – ili bilo kojem drugom jeziku osim kuhinjskoga hindustanskoga na kojem se u kući zapovijedalo. Sad kad je ustala iz kreveta, brzo zaključa sari u svoju škrinju: nigdje drugdje nije siguran jer ga može naći vojska slugu koja će poslije tijekom dana prodefilirati da pospreme sobu – posteljara bićavnadara 242, faraša 243 koji metu pod, te matrani 244 i harijica 245 koje čiste nužnike.
Paulette je dobila odaje na najvišem katu palače. Sastojale su se od prostrane spavaće sobe i garderobe, a kao zavidan dodatak imale su i umivaonicu. Gospođa Burnham se pobrinula da njezin dom među prvima u gradu otpiše vanjske zahode. „Baš je nezgodno da moraš juriti iz kuće”, rado je znala reći, „svaki put kad ti dođe da baciš pismo.”
Poput cijele palače, Paulettina se umivaonica dičila mnogim engleskim novotarijama pa se tu našao i udoban nužnik drvena poklopca, oslikani porculanski lavor i malena limena kadica za pranje nogu. No Paulette je smatrala da joj nedostaje ono najvažnije: nije se imala gdje okupati. Paulette se s godinama navikla na svakodnevno kupanje i često je znala skoknuti u Hugli da se smoči: bilo bi joj teško provesti cijeli dan da se bar jedanput ne osvježi u hladnoj i bistroj vodi. U Betelu si je svagdašnju kupelj mogao priuštiti samo bara sahib kad bi se zajapuren i prašnjav vratio kući iz daftera. Paulette je čula glasine da je gospodin Burnham za to redovito pranje dao izraditi osobitu napravu: u običnomu su limenom baltiju izbušili rupe pa vjedro digli užetom tako da ga komornik može bez prestanka puniti dok sahib pod njim uživa u mlazu. Paulette bi od srca rado rabila isti patent, ali prvi i jedini put kad je načela tu temu, gospođa Burnham se sablaznila: izokola kao uvijek, zagonetno je natuknula mnoštvo razloga zbog kojih su česte hladne kupelji muškarcu nužne, dok su pak nepriličan, pa čak i nastran običaj kad je o nježnijem i krotkijem spolu riječ; jasno je dala do znanja da prema njezinu mišljenju memsahibe imaju pakka komfor za kupanje u kadi, i to u pristojnim razmacima od dva-tri dana.
Betel je imao dvije goleme guzul-kane 246 – kupaonice opremljene kadama od lijevanog željeza uvezenim ravno iz Sheffielda. No abdarima je bar pola dana unaprijed trebalo reći da ih napune i Paulette je znala da bi je brzo prijavili gospođi Burnham kad bi to tražila više od dvaput na tjedan. Pauletti kupanje u tim kadama ionako nije bilo milo. Nije nimalo uživala u namakanju u mlačnoj bari vlastite prljavštine, a nije joj se sviđalo ni kako je dvore tri sluškinjice – „kušičice”, kako ih je rado zvala gospođa Burnham – koje su se vrzale oko nje dok je sjedila u kadi, sapunale joj leđa, trljale bedra i čupkale gdje god bi se sjetile, a pritom su neprestano mrmljale „khuši-khuši?”„godi, godi?” kao da treba biti sretna i presretna da je netko uzduž i poprijeko štipa, bocka i riba. Kad bi došle do najintimnijih zakutaka tijela, oprla bi im se, a one bi na to svaki put ostale iznenađene i povrijeđene, kao da ih je spriječila da primjereno obave svoju dužnost: Pauletti je to bila muka jer nije mogla ni zamisliti što namjeravaju, niti je bila voljna doznati.
Iz očaja se Paulette domislila vlastitoj metodi pranja u svojoj umivaonici: stala bi u kadicu za pranje nogu, oprezno vrčem zagrabila vodu iz baltija i nježno je izlila niz tijelo. Nekoć se uvijek kupala u sariju pa joj isprva nije bilo ugodno kad bi se potpuno razgolitila, no za tjedan-dva se navikla. Prolijevanje nije mogla izbjeći pa je poslije uvijek ručnikom dugo brisala pod da ukloni svaki trag svog obreda: sluge su vječno žudjele znati čime se stanari Betela bave, a ma kako rastresena gospođa Burnham bila, očito je imala djelotvornu metodu da ispipa sva govorkanja. Unatoč mjerama opreza, Paulette je opravdano sumnjala da je vijest da se potajice kupa nekako procurila do gospodarice kuće. U posljednje je vrijeme gospođa Burnham nekoliko puta posprdno spomenula kako se poganci kupaju bez kraja i konca i stalno moče glavu u Gangu pa mumljaju i jojoču.
S tim zamjerkama u vidu, Paulette si je dala velika truda da na podu umivaonice ne ostane ni kapi vode. No iz te je bitke odmah kretala u nove okršaje: prvo se morala hvatati ukoštac s vezicama na paru gaća koje sežu do koljena; zatim se uvrtala u svim smjerovima da nađe kopčice steznika, potkošulje i podsuknje i tek se tada mogla ukoprcati u jednu od mnoštva haljina koje je po dolasku u Betel naslijedila od svoje dobročiniteljice.
Odjeća gospođe Burnham bila je stroga kroja, no Paulette nikad prije nije nosila tako fine tkanine: u nje nije bilo običnoga pamučnoga platna iz Chinsure, pa čak ni muslinske rose i kineskog satena s kojima se snalaze mnoge memsahibe. Kod bara bibi iz Betela nema do najtanjega vunenoga kepera, najbolje kineske svile, uškrobljenoga irskog platna i mekanoga suratskog nainsuka. No Paulette je ustanovila da je s tim finim tkaninama nevolja što ih poslije prvotnoga krojenja i šivanja nije lako prilagoditi drugoj osobi, osobito ako je nezgrapna poput nje.
Paulette je sa sedamnaest godina bila neobično visoka, toliko da je za glavu šila većinu ljudi oko sebe, i žene i muškarce. Udovi su joj također bili tako dugi da su se bibali kao granje na vjetru (mnogo godina poslije najveća će joj zamjerka slici u Deetinu svetištu biti da joj na njoj ruke sliče granama kokosove palme). Svjesna da je neobična stasa, nekoć je bila stidljivo nehajna prema vlastitu izgledu: no ta joj je neskladnost na neki način dala slobodu jer ju je lišila tereta brige kako izgleda. Otkako je pak stigla u Betel, nehaj se preobrazio u krajnju nesigurnost u sebe: dok je mirovala, nokti i vršci prstiju tražili su sitne čiriće pa ih tiskali dok se ne pretvore u ružne mrlje na blijedoj puti; hodala je nagnuta naprijed kao da kroči u snažan vjetar, a stajala pogureno, s rukama iza leđa i njihala se naprijed-natrag kao da će svaki čas održati govor. Dugu je tamnu kosu nekoć nosila u kikama, no sad ju je počela skupljati na zatiljku u strogu punđicu, kao da je steznik za glavu.
Po dolasku u Betel Paulette je na krevetu našla četiri haljine sa svim potrebnim potkošuljama, bluzama i podsuknjama. Gospođa Burnham joj je jamčila da su joj sve prepravili po mjeri i da se odmah može presvući za večeru. Paulette je gospođi Burnham vjerovala na riječ: žurno se odjenula bez obzira na coktanje sobarice koju su joj poslali da joj pomogne. U želji da ugodi dobročiniteljici, poletno se sjuri niza stube i uleti u blagovaonicu. „Gledite samo, gospođo Burnham!” klikne. „Gle! Vaša je halja savršena za moj kroj!”
Odgovora nije bilo: samo se čulo kao da je mnoštvo ljudi odjedanput zadržalo dah. Paulette je na ulasku primijetila da je blagovaonica neobično napučena, tim više što je trebala večerati u krugu obitelji, samo s Burnhamima i njihovom osmogodišnjom kćeri Annabel. Paulette nije poznavala kućne običaje pa nije računala na svitu koja nazoči svakom obroku: sluge u turbanima iza svake stolice, masalčiju s posudom za umak, ćobdara 247 koji grabi juhu iz zdjele na kredencu i tri-četiri mlada čakrua, redovito za petama starijim služnicima. No te su se večeri sjatile i druge sluge. Novodošla mem-gospojica pobudila je radoznalost sve do bobaći-kane pa je dobar dio kuhinjske posluge vrebao u predvorju, gdje su panka 248 -vale pogonile stropne lepeze s pomoću užadi oko nožnih prstiju. Bio je tu konsama 249 za kari, pečenjar kalifa 250 i bobaći koji krčkaju gulaše i peku govedinu. Kućna je posluga uspjela prokrijumčariti i nekolicinu sluga koje ne prelaze kućni prag – malije iz vrta, saise i đalibdare iz konjušnice, darvane 251 iz vratarnice pa čak i nekoliko bistija 252 iz momčadi koja kuću opskrbljuje vodom. Sluge su bez daha čekale kako će gazda odgovoriti. Masalčiji se posuda za umak klimala na pladnju, ćobdar je ostao bez zaimače, a panka-vale su opustile nožne prste dok su gledali kako bara sahib i bara bibi odmjeravaju Paulettu, od nepristala steznika koji se razvezao do prekratkoga ruba haljine koji je otkrivao svu golotinju Paulettinih gležnjeva. Oglasila se samo malena Annabel i prasnula u radostan smijeh: „Mama! Zaboravila je bandati 253 džamu 254. I joj, dekko 255, mama! Vidi joj se gležanj! Vidite? Gle što je ta pagli 256 napravila!”
Tako je dobila nadimak i otad je Paulette gospođi Burnham i Annabel bila Pagli.
Sutradan su pozvali četu krojača – pet-šest darzija i krpara – da preprave odjeću gđe Burnham po mjeri novodošle mem-gospojice. No koliko god se trudili, uspjeh je bio polovičan. Iako su do kraja otpustili porube, Paulette je bila tako građena da oprave gđe Burnham nisu dosezale propisanu dužinu – dotle su pak oko ruku i struka redovito bile mnogo šire nego što je trebalo. Vrsno krojene oprave na Pauletti su visjele i spadale joj; njoj je takvo memsahibsko ruho ionako bilo nepoznanica, a kako joj nije pristajalo, bilo joj je dodatno neudobno. Preširoka tkanina grebala joj je kožu pa se često štipala, cimala i češala tako da ju je gospođa Burnham znala pitati kakvi su joj se ćintičići 257 uvukli pod odjeću.
Nakon one strašne večeri, Paulette se itekako trudila da se ponaša i govori točno kako treba, ali to joj nije uvijek polazilo za rukom. Baš je neki dan u razgovoru o posadi čamca upotrijebila novonaučenu englesku riječ „kara-milar”. No riječ joj je umjesto pohvala priskrbila mrštenje i negodovanje. Kad ih Annabel više nije mogla čuti, gospođa Burnham objasni da Paulettina riječ odveć podsjeća na „plodite se i množite” pa nije za pristojno društvo: „Ako takve stvari baš moraš spominjati, mila Pagli, imaj na umu da danas valja reći kokotmilar.”
No potom bibi neobjašnjivo prasne u hihot i Paulettu lepezom klepne po prstima. „A što se onih drugih stvari tiče, mila”, doda, „o tome nijedna mem ne bi ni pisnula.”


Paulette je, između ostaloga, rano ustala da stigne poraditi na nedovršenu rukopisu očeve Materia medica o bengalskom bilju. Samo se u zoru osjećala kao svoj čovjek; činilo joj se da se to doba ne mora osjećati ni najmanje krivom čak i ako se bavi stvarima koje njezinim dobročiniteljima nisu po volji. No malokad se uspjela posvetiti rukopisu: pogled bi joj najčešće odlutao preko rijeke do Botaničkog vrta pa bi je uhvatile sjetne uspomene. Jesu li Burnhami bili okrutni ili milostivi kad su joj dali sobu odakle s prozora puca tako krasan pogled na rijeku i drugu obalu? Nije znala: no čak i kad bi sjela za pisaći stol, dovoljno da malo izvije vrat i već nazire bungalov koji je napustila prije nekih četrnaest mjeseci – a on joj je preko vode podrugljiv podsjetnik na sve što je očevom smrću izgubila. No i sama bi je pomisao na ta sjećanja preplavila valom krivnje – činilo joj se da takva čežnja za negdašnjim životom ne znači samo nezahvalnost dobročiniteljima, nego i izdaju. Kad god bi joj misli odlutale preko rijeke, savjesno bi se podsjetila kakvu sreću ima da je tu gdje jest i što su joj sve Burnhami pružili – odjeću, sobu, džeparac i što je najvažnije, pouku iz stvari u kojima je bila žalosno neuka: pobožnosti, pokajništva i Svetog pisma. A zahvalnost joj nije teško padala jer je bila svjesna kakvu sreću ima čim se sjeti kakva bi je sudba inače snašla: umjesto u ovoj prostranoj sobi, završila bi u sandučari u Aliporeu, u novoosnovanoj ubožnici za uboge Euroazijce i maloljetne bijelce. S takvom se sudbinom i pomirila kad su je pozvali pred gospodina Kendalbushea, mrkog suca Vrhovnog suda. Uz naputak da zahvali milostivim nebesima, gospodin Kendalbushe ju je obavijestio da je za njezin slučaj doznao ni manje ni više nego Benjamin Brightwell Burnham, vodeći trgovac i filantrop koji je i prije u kuću hvalevrijedno primao uboge bijele djevojke. Pisao je predsjedniku suda i ponudio da osirotjeloj Pauletti Lambert pruži dom.
Sudac je Pauletti pokazao pismo. U proslovu je pisalo: „Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha.” Paulette, sram je bilo, nije znala odakle je taj stih: sudac joj je rekao da je biblijski: „Prva Petrova poslanica, glava četvrta, osmi stih.” Gospodin Kendalbushe joj je potom postavio nekoliko jednostavnih katehetskih pitanja: njezini odgovori ili, bolje rečeno, njihov izostanak, tako su ga zgranuli da je jetko zaključio: „Gospođice Lambert, vaše je bezboštvo sramota za vladajuću rasu: u ovom su gradu mnogi poganci i muslići bolje upućeni nego vi. Ta samo što ne pojete kao svami ili kričite kao mujezin. Ovaj sud smatra da će vam skrbništvo gospodina Burnhama biti korisnije od očevoga. Sad je na vama da pokažete da ste dostojni takve sreće.”
Tijekom mjeseci koje je provela u Betelu, Paulettina je biblijska naobrazba brzo napredovala jer si je gospodin Burnham dao truda da je osobno poučava. Kao i njezinim prethodnicama, jasno su joj dali do znanja da se od nje traži samo da redovito ide u crkvu, pristojno se ponaša i bude spremna primiti vjeronauk. Paulette je prije dolaska u kuću pretpostavljala da Burnhami očekuju da bude na usluzi, kao kakva sirota rođakinja: prilično ju je pogodilo kad je shvatila da im se nema bogzna čime odužiti. Kad je ponudila da pomogne Annabel u učenju, pristojno su je odbili, a Paulette je uskoro shvatila i zašto: osim što nipošto nije savršeno vladala engleskim jezikom, njezina je vlastita naobrazba išla putom koji je gospođa Burnham smatrala krajnje neprikladnim za djevojački odgoj.
Paulette je uglavnom učila pomažući ocu u njegovu radu. Tako je stekla šira znanja nego što bi itko mogao naslutiti jer je Pierre Lambert, kad god je mogao, biljke obilježavao i na bengalskome i sanskrtu, kao i prema sustavu koji je nedavno uspostavio Linne. To je značilo da je Paulette uz oca poprilično istesala latinski, a usto je od učenih munšija koje su vrbovali da voditelju pomažu oko zbirki naučila indijske jezike. Francuski je učila na vlastitu ruku tako što je opetovano čitala očeve knjige dok ih takoreći nije znala napamet. Tako se kroz zalaganje i promatranje Paulette u ranoj mladosti prometnula u vrsnu botaničarku i predanu čitateljicu Voltairea i Rousseaua, a osobito gospodina Bernardin de Saint-Pierrea koji joj je ocu nekoć bio učitelj i mentor. No Pauletti nije padalo na pamet da išta od toga spominje u Betelu jer je znala da Burnhami ne bi htjeli da Annabel uči botaniku, filozofiju ili latinski, te da se njihova odbojnost prema rimokatoličanstvu može mjeriti s prezirom prema Hindustancima i muslimanima – ili „pogancima i muslićima”, štono bi oni rekli.
Budući da nije bila sklona besposlici, Paulette je odlučila preuzeti nadzor nad Burnhamovim vrtovima. No ni to nije išlo glatko jer joj je glavni vrtlar brzo dao do znanja da ga djevojka njezine dobi neće učiti poslu. Protiv njegove je volje posadila ćaltu kraj ćabutre i jedva ga je jedvice nagovorila da uz rub glavnog prilaza posadi dvije latanije: njezinu su ocu te palme bile osobito mile pa su joj pružale još jednu tananu vezu s prošlosti.
Paulettu je često hvatala sjeta i zbog toga što se još nije domislila kako da dobročiniteljima bude istinski korisna. No tog jutra, baš kad osjeti da nadire val očaja, iz utučenosti je trgne topot kopita i žurna škripa kotača koji su drobili divlje kestene na pošljunčanu prilazu glavnom ulazu u Betel. Zirne prema nebu: noćna je tama počela popuštati pred prvim ružičastim tracima svanuća, no ipak je još bilo veoma rano za posjetitelje. Otvori vrata svoje sobe pa prijeđe hodnik i otkračuna prozor na suprotnom kraju kuće. Taman je uspjela vidjeti kako se pred trijemom Burnhamove palače zaustavlja kočija: bio je to karanči 258, klimavo vozilo sklepano od ostataka stara fijakera. Ta je skromna kočija u bengalskim četvrtima grada bila uobičajena pojava, no koliko se Paulette sjećala, blizu Betela je nikad nije vidjela; sigurno se nikad nijedna nije zaustavila pred glavnim ulazom u kuću. Dok je odozgo gledala, iz kočije se iskrca muškarac u kurti i dhotiju i pljune hrakotinu paana u gredicu kobrolikih ljiljana. Paulette usput uoči pletenicu kose na gorostasnoj glavi i shvati da je posjetitelj babu Nobokrishna Panda, gomasta gospodina Burnhama – zastupnik zadužen za transport pečalbara u dužničkom najmu. Paulette ga je nekoliko puta vidjela u kući – obično je gospodinu Burnhamu nosio naramke dokumenata na pregled – ali nikad se nije pojavio tako rano ujutro niti se usudio dotjerati karanči glavnim prilazom na velika vrata.
Paulette je slutila da u taj sat nitko neće biti na nogama da babua pusti u kuću. U to si doba mogao računati da je darvane na vratima svladao san, a kućni khidmutgari još nisu ustali sa svojih ćarpoja 259. U vječnoj želji da bude korisna poleti niza stube i nakon kratke borbe s mjedenim zasunima, gurne darvazu i otvori gomasti koji je stajao pred vratima.
Gomasta je bio sredovječan čovjek, a obrazi su mu se ovjesili kao otežali od čemera; u stasu je bio krupan i imao je tamne nepravilne uši koje su stršale iz goleme glave kao izdanci gljiva na stijeni obrasloj mahovinom. Iako još nije počeo gubiti kosu, prednja mu je strana glave bila glatko izbrijana, dok je uvojke na zatiljku pleo u dugi svećenički tikki. Babu joj se očito iznenadio, a iako se nasmiješio i kimnuo glavom u znak pozdrava i pokornosti, osjetila je da oklijeva i naslutila da mu njezin položaj nije posve jasan: treba li se s njom ophoditi kao s dometkom obitelji Burnham, ili im je službenica, podložnica, donekle kao i on? Da ga ohrabri, ona sklopi ruke prema indijskom običaju i zausti da na bengalskome kaže – Nomoškar Nobokrišno-babu – no sjeti se da je gomasti draže da mu se obraćaju na engleskome i oslovljavaju ga poengleženim imenom Nob Kissin Pander.
„Molim vas, samo uđite, babu Nob Kissine”, ona će i dobrano se odmakne od vrata da ga pusti u kuću. Kad mu je na čelu primijetila tri crte paste od sandalovine, brzo je spustila ruku koju mu zamalo nije pružila na pozdrav: sjetila se da je gomasta zdušan sljedbenik Šri 260 Krišne pa bi kao štovatelj celibata ženski dodir možda dočekao prijekim okom.
„Gospođica Lambert, danas ste dobro?” na ulasku je kimao i klimao glavom, ali pritom je i uzmicao da ostane na sigurnoj udaljenosti, izvan dosega Paulettine nečisti. „Nadam se, stolica nije bila rijetka?”
„Ni govora, babu Nob Kissine. Odlično se osjećam. A vi?”
„Dojurio sam kao ludo”, on će. „Gazda samo kaže da unesem poruka – hitno treba čun.”
Paulette kimne. „Poručit ću lađarima.”
„To je za veliku zahvalnost.”
Paulette se osvrne i vidi da je u predvorje ušao khidmutgar. Pošalje ga da obavijesti lađare, a babua Nob Kissina povede u malen salon gdje su posjetitelji i molitelji obično čekali da ih puste pred gospodina Burnhama.
„Možda da ovdje bivate dok ne pripreme čamac?” ona će. Htjede zatvoriti vrata kad s dozom zabrinutosti primijeti da se gomastin izraz lica promijenio. Iskezio je zube u osmijeh i mahao glavom tako da mu je tikki lamatao amo-tamo.
„O, gospođice Lambert”, neobično će gorljivim glasom. „Mnogo puta dođem u Betel i uvijek hoću sastanak za jedna stvar. Ali vi se nikad sa mnom ne usamite ni minuta – pa kako počnem pregovor?”
Ona osupnuto ustukne. „Ali babu Nob Kissine”, reče. „Ako mi nešto želite reći, valjda možete i javno?”
„Tu vi mora procijeniš, gospođice Lambert”, on će, a tikki mu je tako smiješno plesao da je Paulette morala zatomiti smijeh.

Nije samo Paulette primijetila gomastinu smiješnu crtu: kad mnogo godina poslije i tisućama milja dalje babu Nob Kissin Pander dospije u Deetino svetište, njegov će portret biti jedina karikatura: golema glava u obliku krumpira s dva papratasta uha. No kao što će Paulette za koji čas otkriti, Nob Kissin Pander uvijek je bio pun iznenađenja. Sad iz džepa crnoga kaputa izvadi malen predmet umotan u krpu. „Samo jedna minuta, gospođice: pa vi onda dekho.”
Položi zamotuljak na dlan pa ga počne veoma pažljivo razmatati: radio je samo vršcima prstiju tako da nijedanput ne dirne sadržaj. Kad je skinuo sve povoje i predmet je ostao ležati u krpenu gnijezdu, pruži dlan prema Pauletti: ruku je odmicao polagano kao da je hoće podsjetiti da se ne smije previše približiti. „Budi dobri ne hvataj.” Paulette i tako izdaleka smjesta prepozna sićušno lice koje joj se smiješilo iz medaljona u zlatnu okviru na gomastinu dlanu; bila je to pocakljena minijatura žene tamne kose i sivih očiju – majke koju je izgubila kad je došla na svijet, a od nje joj nije ostala nikakva druga uspomena ni portret.
Paulette smeteno pogleda gomastu. „Ali, babu Nob Kissine!” Poslije očeve je smrti posvuda uzalud tražila minijaturu i naposljetku je silom prilika zaključila da ju je u zbrci koja je u kući nastupila nakon njegova nagla odlaska netko ukrao. „Ta kako to ste našli? Gdje?”
„Lambert-sahib samo dao”, gomasta će. „Samo jedan tjedan prije nego premjesti u život nebeski. Bio je u vrlo ozbiljnim stanjima; ruke se tresu kao ludo, isto jezik obložen. Sigurno je tu bilo krutog zatvora, a ipak je potegnuo do moj dafter u Kidderpore. Zamisli samo!”
Ona se tako jasno i potanko sjećala tog dana da joj na oči navru suze: otac joj je rekao da pozove Jodua s čamcem, a kad ga je pitala zašto, rekao je da ima posla u gradu pa mora preko rijeke. Pitala je kakav je to posao da ga ona ne može obaviti, no on ne odgovori nego samo ponovi da pozove Jodua. Gledala je kako Joduov čamac polako grabi preko rijeke: kad su stigli nadomak suprotne obale, iznenadila se da ne idu prema središtu grada, nego prema dokovima u Kidderporeu.
Kakva bi posla ondje mogao imati? Nije mogla ni zamisliti, a on joj nije odgovarao kad je pitala; ni Jodu joj po povratku nije znao rasvijetliti stvar. Samo joj je znao reći da ga je njezin otac ostavio da čeka u čamcu i nestao na bazaru.
„Taj put nije prvi put u moji uredi”, gomasta će. „Tako mnogo sahibi i meme dođu kad treba neki sredstva. Dadu neki nakiti i sitnice za raspolaganje. Lambert-sahib meni čini čast samo dvaput-triput, ali on nije kao drugi – nije ni lola, ni kockar, ni šarab-daša. Njemu je nevolja da ima previše dobrog srca, uvijek čini dobrotvornost i daje novac. Pa jasno da mnogi nitkov iskoristi...”
Paulette je znala da taj opis nije ni nepravedan ni netočan, no ona je njegovala drukčiju uspomenu na oca: ta jasno da su oni koji su se okoristili njegovom dobrotom mahom bili u prijekoj potrebi – nahočad i djeca s ulice, nosači koje je obogaljila tlaka i čamdžije koje su ostale bez čamaca. Čak ni danas, kad se našla na milosti ljudi koji su joj unatoč svoj ljubaznosti ipak neznanci, ne može ocu zamjeriti njegovu najveću vrlinu, ono što je kod njega najviše voljela. No što jest – jest, ne može poreći da bi drukčije prošla da je on – poput većine Europejaca u gradu – samo trpao sebi u džep.
„Lambert-sahib meni uvijek razgovara na bangla”, nastavi gomasta. „Ali ja uvijek odgovaram na pristojni engleski.”
No kao da hoće opovrgnuti vlastite riječi, tu iznenadi Paulettu i prijeđe na bengalski. Ona primijeti da mu je promjenom jezika sa širokoga otromboljenog lica kanda spao teret briga: Šunun. Slušajte: kad bi vaš otac došao uzajmiti novac, nije morao ništa reći – ja bih znao da će ga dati kakvu prosjaku ili bogalju. Rekao bih mu: „Arre, Lambert-šahib, mnogi kršćani hoće novcem kupiti put u raj, ali ja ne znam da se ijedan trudi kao vi.” On bi se inače nasmijao kao dijete – vaš se otac volio smijati – ali ovaj put nije. Ovaj put nije bilo smijeha i jedva smo riječ progovorili, odmah je ispružio ruku i pitao: Koliko ćete mi za ovo dati, Nob Kissine babu? Smjesta mi je bilo jasno da je njemu to velika dragocjenost; vidio sam kako ga drži – ali naravno, kakva su danas pokvarena vremena, svijet nije dužan cijeniti što je nama vrijedno. Nisam ga htio razočarati pa sam rekao: „Lambert-sahibe, recite mi, što će vam novac? Koliko trebate?”
„Ne mnogo”, odgovorio je. „Samo za povratak u Francusku.”
„Za vas, Lambert-sahibe?” iznenađeno ću ja. „Ne”, on će. „Za moju kćer Putli. Za svaki slučaj, ako se meni nešto dogodi. Hoću biti siguran da ima za povratak. Bez mene ovaj grad ne bi bio za nju.”
Medaljon nestane u gomastinoj šaci kad prekine priču da opet pogleda na sat. Kako je vaš otac dobro znao naš jezik, gospođice Lambert. Slušao sam kako govori i divio se...
No iako je gomasta nastavio istim zvonkim glasom, Paulette ga je čula kao da zbori njezin otac, na francuskome... Moja vam je kći Paulette dijete Prirode. Znate da sam je poučavao sam, u nevinu spokoju Botaničkog vrta. Nikad nije imala drugog učitelja osim mene i nije se molila nigdje doli pred oltarom Prirode; njoj je drveće Biblija, a Zemlja Otkrivenje. Zna samo za Ljubav, Jednakost i Slobodu: odgojio sam je da cvate u slobodarstvu koje je čista Priroda. Ako ostane ovdje u kolonijalnom svijetu, osobito u gradu poput ovoga gdje Europa skriva svoju sramotu i pohlepu, samo je propast čeka: ovdašnji će je bijelci rastrgati kao lešinari i lisice kad se pograbe oko strvine. Bit će nevina žrtva prepuštena na milost i nemilost trgovcima koji se izdaju za pobožnike...
„Dosta!” Paulette pokrije uši rukama kao da hoće ušutkati očev glas. Kako se varao! Kako ju je oduvijek pogrešno shvaćao i umišljao da je nešto što je on sam oduvijek htio biti, a ne običan ljudski stvor kakav jest. No čak i dok se Paulette gnjevila na očeve prosudbe, pogled joj se zamagli kad se sjeti pustih godina djetinjstva i kako su ona i otac živjeli s Joduom i tantimom kao da je njihov bungalov otok nevinosti u moru pokvarenosti.
Zatrese glavom kao da hoće otresti san. Pa što ste mu nato rekli, Nob Kissine babu – o vrijednosti medaljona?
Gomasta čupne tikki i nasmiješi se: „Pomno sam porazmišljao i razjasnio da plovidba u Francusku, čak i u teretnom prostoru, sigurno stoji više od ovog medaljona. Možda bi trebalo dva-tri slična primjerka. Za cijenu ovoga može slati samo do Marić-dipa.“
Marić-dipa? Ona nabere obrve: pitala se na što misli. Izraz je značio „papreni otok”, ali nikad ga prije nije čula. Gdje je to?
„Na engleskom zovu Mauricijski otoci.”
„O, les iles Maurice?” klikne Paulette. „Ta odande mi je rodom mati.”
„Tako on veli” slabašno se osmjehne gomasta. „Veli: Neka Paulette ode na Mauricijus – njoj je kao rodno mjesto. Ondje se može snađe s radostima i mukama života.”
A zatim? Dali ste mu novac?
„Rekao sam neka dođe za nekoliko dan, sredstva će ga čeka. Ali kako bi dođe? Izdahne, ne, tjedan poslije?” Gomasta uzdahne. „I prije sam vidio da je već u ozbiljnim stanjima. Oči crvene i bjelkast jezik, znaci da crijeva ne rade. Savjetovao sam mu: Lambert-sahib, samo nekoliko dan, budite dobar i ustegnite se od mesna prehrana – vegetarijanska stolica lakše ide. Ali zacijelo nije poslušao i to ga odvede u prerana smrt. Poslije sam imao preveliku teškoću da predmet dobijem natrag. Lihvar je već dao u zalagaonica i tako dalje i tako dalje. Ali kao što vidite, sad je opet kod mene.”
Pauletti je tek tada sinulo da joj nije bio dužan ništa reći: mogao je zadržati novac i ona nikad ne bi ništa doznala. „Iskreno sam vam zahvalna da ste vratili medaljon, Nob Kissine babu”, reče. Bez razmišljanja pruži dlan prema njegovoj ruci, no on uzmakne kao da je siktava zmija. „Nemam riječi za prezahvalnost.”
Gomasta uvrijeđeno digne glavu i opet se prebaci na bengalski. Što vi mislite, gospođice Lambert? Mislite da bih zadržao nešto što mi ne pripada? Možda vi u meni vidite trgovca – ta tko u ovo doba zla nije trgovac? – no jeste li svjesni da su moji preci u jedanaest naraštaja pande 261 jednog od najčuvenijih hramova u Nabadwipu? Jednog je od mojih djedova Šri Ćaitanja osobno uveo u Krišninu ljubav. Ja jedini nisam uspio ostvariti svoju sudbinu: to mi je nesreća...
„Ja dandanas tražim Gospodina Krišnu na sve strane”, nastavi gomasta. „Ali što se može? On ne odaziva...”
I kad pruži ruku prema Paulettinu otvorenu dlanu, gomasta se pokoleba pa je povuče. „A kamate? Moja su sredstva manjkava, gospođice Lambert, a štednja za viši cilj – da se gradi hram.”
„Dobit ćete novac, nemajte straha”, Paulette će. Vidjela je da se gomasti u pogled uvukla sumnja, kao da je već požalio velikodušnu gestu. „Ali morate mi dati medaljon. Drugu majčinu sliku nemam.” Tad u daljini začuje korake: znala je da se to khidmutgar vraća iz spremišta za čamce. Uhvati je očaj jer joj je bilo veoma stalo da nitko u Betelu ne dozna za njezine dogovore s gomastom gospodina Burnhama – ne zato što bi je radovalo da obmane dobročinitelja: samo im nije htjela dati više materijala za opetovane pokude na račun oca i njegove bezbožnosti i neskrbnosti. Ispod glasa brzo prošapće na engleskome: „Molim vas, babu Nob Kissine; molim vas, preklinjem vas...”
Kao da se hoće prisjetiti vlastitih plemenitijih nagona, gomasta se maši za tikki i potegne ga. Tad rastvori šaku i pusti da medaljon u krpi padne u Paulettine dlanove koji su spremno čekali. Odstupi baš kad se otvore vrata pred khidmutgarom koji se vratio da ih obavijesti da je čamac spreman.
„Dođite, babu Nob Kissine”, Paulette je nastojala zvučati vedro. „Otpratit ću vas do spremišta za čamce. Dođite: idemo se!”
Dok su prolazili kroz kuću na putu prema vrtu, babu Nob Kissin odjedanput stane pred prozorom koji je gledao na rijeku: digne ruku da upre prstom i Paulette vidi da je u pravokutni okvir ušao brod – na glavnom se jarbolu jasno vijorila šahovnica Burnhamove tvrtke.
„Stignuo je Ibis!” klikne babu Nob Kissin. „Bogami, napokon! Gazda čeka i čeka i stalno mi tupi u glavu i hvata za vrat – zašto mi brod ne dolazi? Sad će se radovati.”
Paulette širom otvori vrata i pohita kroz vrt prema obali. Gospodin Burnham stajao je na škunerovoj krmenoj palubi i pobjedonosno mahao šeširom prema Betelu. U spremištu za čamce posada čuna uzvrati mu pozdrav.
Dok se tako mahalo i s broda i s obale, Pauletti pogled odluta prema rijeci i ugleda dingi koji se očito otrgnuo sa sidra. Plutao je kamo ga voda nosi, bez kormilara. Riječna ga je struja povukla u maticu i sad je išao ravno u sudar sa škunerom.
Paulette pogleda bolje i zagrcne se: čamac je čak i izdaleka uvelike sličio Joduovu. Naravno da je na Hugliju sličnih dingija bilo na stotine, ali samo je jedan poznavala kao vlastiti džep: u tom je čamcu došla na svijet i u njemu joj je umrla mati; u tom se čamcu igrala kao dijete i plovila s ocem na skupljanje uzoraka u mangrovim šumama. Prepoznala je nadstrešnicu, prćasti pramac i odsječenu izbočinu krme. Ne, nije bilo dvojbe da je to Joduov čamac, jedva nekoliko lakata od Ibisa i u neposrednoj opasnosti od njegovoga oštroga kljuna.
U očajničku pokušaju da spriječi sudar, uzmaše se rukama kao vjetrenjača i krikne iz sveg grla. „Pazite! Dekho! Dekho! Attention!”

Nakon što je tjednima u strepnji bdio uz majčinu postelju, Jodu je tako duboko utonuo u san da nije bio svjestan da mu je čamac kliznuo sa sidrišta i otplutao prema središtu riječnog toka, ravno na put prekooceanskih brodova koji su iskoristili plimu da uđu u Calcuttu. Ibis ga već zamalo nije udario kad ga lepet gornjeg paroketa prene iz sna; pred očima mu se stvori tako neočekivan prizor da u prvi mah nije mogao reagirati. Ukipio se u čamcu pogleda uprta u istureni kljun izrezbarene brodske pulene, koja kao da je krenula ravno na nj da ga ščepa iz vode kao lovinu.
Kako se ispružio na leđima na bambusovim letvicama svog dingija, Jodu je mogao biti žrtveni dar rijeci koji je na splavi od lišća porinuo kakav pobožan hodočasnik – no njemu smjesta bude jasno da na nj ne ide običan brod, nego iskuner nove vrste, „gosi ka đahaz” sa šnisom agil-pičil umjesto križnih jedara. Samo je trikat 262 -gavi bio razvijen u vjetar i kako ga je ranojutarnji povjetarac punio i praznio, taj ga je daleki komad platna probudio. Na poprečnom purvanu 263 trikatdola poput ptica se nasadilo pet-šest laskara, dok su dolje na tutaku serang i tindali mahali kao da hoće privući Joduov pogled. Po otvorenim je ustima znao da i viču, ali brodski je talijamar 264 rezao vodu poput noža i njihove je glasove zaglušila buka vala.
Iskuner je sad već bio tako blizu da je vidio zeleni odsjaj bakrene oplate talijamara; vidio je čak i priljepke na mokroj i sluzavoj površini drveta. Ako ga talijamar udari ravno u bok čamca, znao je da će ga raskoliti kao kad se sjekira sruči na svežanj pruća; njega će pak vir brazde povući pod vodu. Sve je to vrijeme trebao samo koraknuti da dosegne dugo veslo koje je dingiju služilo kao kormilo – no dok je skočio da ga dohvati, bilo je prekasno za ikakvu bitnu promjenu smjera; uspio je okrenuti čamac tek toliko da ga izbjegne izravan udar i odbije se od Ibisova trupa. Dingi se od udara oštro zakosi ustranu i upravo ga u tom trenutku poklopi pramčani val, kao kad se veliki val razbije o žalo; konopljina užad popuca pod težinom vode, a trupci se razlete. Dok se čamac pod njim raspadao, Jodu uspije zgrabiti jedan trupac; s njim ode pod vodu pa se digne natrag na površinu. Kad izvuče glavu iz vode, vidi da je skupa s ostatkom olupine otplutao gotovo do krme broda; već je osjećao kako trupac za koji se drži usisava moćni vir avarije.
„Hvataj! Hvataj!” začuje kako netko viče na engleskome: digne pogled i ugleda kovrčava muškarca koji je iznad glave vitlao užem s utegom. Konop se razmota i Jodu ga uspije ščepati upravo u trenutku kad krma prođe mimo njega i povuče ostatke čamca pod kobilicu. Vrtlog ga zakovitla, ali pritom mu je uže sigurno omotalo tijelo i kad je mornar na drugom kraju počeo potezati, brzo se izvuče iz vode pa se s pomoću nogu uzvere uz trup iskunera i preko murade te se kao vreća stropošta na krmeni tutak.
Dok je ležao na izlizanim daskama kašljući i pijuckajući vodu, Jodu razabere da mu se obraća neki glas na engleskome; digne pogled i ugleda bistrooko lice čovjeka koji mu je bacio uže. Klečao je pokraj njega i nerazumljivo govorio; u pozadini su stajala dva visoka lika – dvojica sahiba, jedan visok i bradat, drugi trbonja i brkat: potonji je bio oboružan štapom kojim je uzbuđeno lupkao o tutak. Pod ispitivačkim pogledom sahiba Jodu nije imao kamo i odjedanput shvati da je gol, samo u tankoj pamučnoj gamćhi oko struka. Spusti prsa na koljena, zguri se i sklupča kao da se brani i pokuša istjerati njihove glasove iz glave. No uskoro začuje da zovu nekog seranga Alija; onda mu na šiju padne nečija ruka i prisili ga da digne glavu prema strogu licu tanka brka koje je ulijevalo poštovanje.
Tera nám kjá? Kako se zoveš? serang će.
Jodu, odgovori on, pa za slučaj da to zvuči odveć djetinjasto, doda: Tako me zovu, ali moje je vrijedno ime Azad – Azad Naskar.
Zikri malum ode ti donese odjeća, nastavi serang na klimavom hindustanskome. Idi pod paluba i čekaj. Da nam se ne pleteš pod noge dok se sidrimo.
Pognute glave, Jodu pođe za serangom Alijem s krmene palube, kroza zbijenu Četu posade koja ga je netremice gledala, do grotla koje vodi u međupalublje. Tu ti je dabusa 265, serang će. Ostani dolje dok ne dođu po tebe.
Na ljestvama na ulazu u dabusu Jodu osjeti kako se odozdo iz tame diže neki mučan i smradan zadah: u isti mah neugodan i uznemirujući, i poznat i neprepoznatljiv vonj pri silasku je samo jačao. Kad je stigao do dna ljestava, pogleda oko sebe i vidi da je ušao u plitak i prazan prostor koji osvjetljava samo trak svjetla kroz otvoreno grotlo. Dabusa je bila široka koliko i brod, no ipak si se ondje osjećao stiješnjeno i skučeno – djelomice zato jer joj je strop jedva bio viši od ljudskoga stasa, a i zato što je plotovima bila podijeljena na otvorene odjeljke nalik na obore za stoku. Dok su mu se oči privikavale na polumrak, Jodu oprezno kroči u jedan odjeljak i smjesta nabije nožni palac na težak željezni lanac. Padne na koljena i ustanovi da je u oboru nekoliko takvih lanaca prikovano za sponu u dnu: na krajevima su imali okove nalik na narukvice, a svaki je od njih imao rupe za lokot. Lanci su bili tako teški i debeli da se Jodu pitao kakav su to teret sputavali: palo mu je na pamet da su bili namijenjeni stoci – no štivu nije prožimao smrad krava, konja ili koza; prije je to bio ljudski vonj, mješavina znoja, mokraće, izmeta i povraćanja; smrad se tako duboko uvukao u daske da ga više nisi mogao istjerati. Digne jedan lanac i kad izbliza prouči narukvicama slične okove, uvjeri se da su doista bili namijenjeni ljudskom zapešću. Nato rukama prepipa pod i nađe glatka uleknuća u drvetu: prema obliku i veličini mogla su ih ostaviti samo ljudska bića, i to kroz duže vrijeme. Uleknuća su bila tako blizu jedno drugomu da su nagoviještala stisku ljudi koje su nagurali jedno do drugoga poput robe na trgovčevu pultu. Kakav je to brod ako je opremljen da tako prevozi ljudska bića? I zašto je serang njega, Jodua, poslao da čeka ovdje dolje, gdje ga nitko drugi ne vidi? Odjedanput se sjeti priča koje kolaju rijekom, o đavoljim brodovima koji haraju obalom i otimaju cijela sela – žrtve jedu žive, bar tako kažu glasine. Neizrecive mu strepnje nahrupe u misli poput najezde duhova; zabije se u kut pa je ondje sjedio i drhtao dok se postupno ne skameni kao u transu.
Iz tog se stanja prene kad čuje da netko silazi kroz grotlo: Jodu se upilji u ljestve, očekivao je seranga Alija – ili možda kovrčava muškarca koji mu je dobacio uže. No ugleda ženski lik u dugoj tamnoj opravi i pripijenoj kapi koja joj je zastirala lice. Pomisao da će ga nepoznata memsahib naći takoreći gologa natjera ga da hitro pobjegne u drugi obor. Prilijepio se uz pregradu ne bi li se sakrio, no noga mu udari o lanac i praznim se spremištem razlegne zveket okova. Jodu se sledi kad čuje kako memsahibine cipele tapkaju prema njemu. Iznenada čuje svoje ime. Jodu? Šapat odjekne kroza štivu kad lice u kapi proviri iza grede i primakne se: Jodu? Žena zastane da skine kapu i pred njim osvane poznato lice.
To sam samo ja, Putli. Paulette se nasmiješi dok je on u nevjerici rogačio oči: Nećeš ništa reći?


U svojoj kabini na krmenoj palubi Zachary je na ležaj istresao mornarsku vreću u potrazi za odjećom za Jodua, kadli iz hrpe banijana, košulja i hlača ispadne nešto što je odavno otpisao kao izgubljeno – njegova stara frulica. Zachary se široko osmjehne kad je se maši: nije znao kako bi zahvalio, činilo mu se da je dobio znak, znamen sretne budućnosti. Zaboravi kojim je poslom došao u kabinu, prinese frulicu usnama i zasvira „Vedro diži sidro”, jednu od svojih omiljenih mornarskih pjesama.
Babu Nob Kissin baš je htio zakucati na vrata kabine kad mu ruka zastane na tu melodiju i zvuke glazbala. Ukipi se, naćuli uši, a podignuta mu se ruka uskoro sva naježi.
Već više od godine dana, od prerane smrti žene koja mu je bila duhovna učiteljica i guru-ma, babua Nob Kissina u duši su progonile tjeskobne slutnje. Ma Taramony, kako su je učenici zvali, obećala mu je da se bliži čas njegovoga duhovnog buđenja i uputila ga da pomno vreba znakove koji će se sigurno pojaviti na najneizglednjim mjestima i u najnevjerojatnijim oblicima. Obećao joj je da će dati sve od sebe da se oslobodi predrasuda i izbrusi osjetila kako mu znameni ne bi promaknuli kad se objave. No makar je dao sve od sebe, sad nije mogao vjerovati vlastitim ušima. Zar je u času kad je on, Nob Kissin Pander, stao pred vrata kabine i digao ruku doista odjeknuo zvuk svirale, glazbala Gospodina Krišne? Činilo mu se da to nije moguće, a opet je nepobitno – kao i da se melodija, iako mu sama po sebi nije poznata, osniva na Gurdari, jednoj od najomiljenijih raga za pjevanje pjesama Crnoga Gospodina. Babu Nob Kissin tako je dugo i željno iščekivao znak da sada, kad je melodija zamrla i iznutra se čula ruka na kvaki, padne na koljena i pokrije oči sav uzdrhtao od straha što će mu se otkriti.
Zato se Zachary zamalo nije spotaknuo preko klečećeg gomaste kad je krenuo iz kabine s banijanom i parom hlača. „Ej!” u čudu zine na krupnog čovjeka u dhotiju koji se skutrio na hodniku i rukama poklopio oči. „Kog vraga vi tu radite?”
Poput listova neke biljke osjetljive na dodir gomastini se prsti rašire jedan po jedan dok nije vidio cijeli lik koji se pred njim pojavio. U prvi se mah silno razočara: itekako je imao na umu učiteljičino upozorenje da mu poruku buđenja može donijeti i posve nevjerojatan glasnik, no svejedno nije mogao povjerovati da bi Krišna – kojemu već i samo ime znači „crn” i čiju tamnu put slave tisuće napjeva, pjesama i imena – za svoga poslanika odabrao čovjeka tako blijeda lika, bez tračka monsunske nijanse Ghanšjama, Gospodina Crnog Oblaka. No čak i dok je podlijegao razočarenju, babu Nob Kissin morao je primijetiti i da je lice naočito i sasvim dostojno Onoga Koji Osvaja Srca Mladih Kravarica, a oči tamne i hitre pa ih nije teško zamisliti kao noćne ptice koje na mjesečini piju s ljubavi žednih djevojačkih usana. I možda to nije znamen, ali sigurno je bar mig: košulja mu je žućkasta, u boji ruha u kojem se Radosni Gospodin vragolao s brindavanskim djevojkama koje su ginule od ljubavi. I što jest, jest, košulja je mrljava od znoja kao i Krišni Vjetropiru, kako kažu, poslije zamora burnih ljubovanja. Je li onda moguće da je ta Rupa 266 bjelokosne puti baš ono na što ga je upozorila ma Taramony: krinka Božanskog Šaljivca koji pod koprenama tlapnje kuša vjeru svog poklonika? No sigurno bi mu čak i u tom slučaju dao neki dodatni znamen, još neki znak...?
Gomasta još više iskolači buljave oči kad se blijeda ruka spusti da mu pomogne da ustane. Je li moguće da je taj ud blagoslovio sam Gospodin Maslokradica? Babu Nob Kissin zgrabi ponuđenu ruku i okrene je, prouči dlan, crte, zglobove prstiju – ali nigdje ni traga crnilu osim ispod noktiju.
To pomno ispitivanje s popratnim kolutanjem očima nemalo uzbuni Zacharyja. „Ej, dosta više!” on će. „U što blejite?”
Gomasta proguta razočarenje i pusti ruku. Nema veze. Ako je dobro pogodio što je to Obličje, onda se znamen sigurno skriva negdje drugdje – samo mora pogoditi gdje. Sine mu misao: što ako je Meštar Nestašluka svom izaslaniku odlučio dati neko obilježje Modrogrlog Gospodina Šive Nilkantha ne bi li ga bolje obmanuo?
Nob Kissinu babuu u stisci se učini da je to očit zaključak: kad se drhturavo i s mukom osovi na noge, gomasta zgrabi Zacharyja za zakopčani ovratnik košulje.
Zacharyja gomastin nasrtaj preseneti, ali smjesta odgurne ruku. „Što izvodite?” s gađenjem drekne. „Jeste ludi, koji vam je?”
Prekoreni gomasta spusti ruke. „Ništa, gospodine”, reče, „samo gledam je li vam kanth modar.”
„Je li mi što kakvo?” Zachary digne šake i ispravi ramena. „Još me i vrijeđate?”
Gomasta prestrašeno ustukne, u čudu kako je Obličje spretno zauzelo položaj Ratnika. „Molim vas, gospodine – bez uvreda. Ja samo knjigovođa od Burnham-sahib. Babu Nob Kissin Pander je vrijedno ime.”
„A što oćete ovdje na krmenoj palubi?”
„Bara sahib šalje da od vas milostivog uzme brodski dokumenti. Brodski dnevnik, manifesti posade, svakovrsni dokument za potrebe osiguranja.”
„Pričekajte ovdje”, gunđavo će Zachary i vrati se u kabinu. Dokumente je već pripremio pa ih začas pokupi. „Evo ih.”
„Hvala, gospodine.”
Zachary se uznemiri kad vidi da mu gomasta i dalje pomno proučava vrat kao da je davitelj od zanata. „Bolje da sad pođete, Pandere”, odsječno će. „Ja imam drugog posla.”

U polumraku dabuse Jodu i Paulette grlili su se čvrsto kao često u djetinjstvu, samo što nikad prije nisu morali svladati krutu i škripavu zapreku haljine kakvu je ona sada imala na sebi.
Jodu joj noktom pogrebe rub kape: Kako sad drukčije izgledaš...
Napola je očekivao da ga neće razumjeti, da je od njihovoga posljednjeg susreta zaboravila bengalski. No ona mu odgovori na istom jeziku: Ja izgledam drukčije? ona će. Ta ti si se promijenio. Gdje si dosad bio?
U selu, on će. S ma. Bila je teško bolesna.
Ona se iznenađeno lecne: O? A kako je tantimi sada?
Jodu joj zakopa lice u rame i ona osjeti kad mu leđnim mišićima prođe srh. Odjedanput se zabrinula pa još jače privuče njegovo takoreći golo tijelo i pokuša ga zagrijati rukama. Povoj oko bokova još mu je bio mokar i osjetila je kako joj vlaga promače nabore haljine. Jodu! reče. Što se dogodilo? Je li tantimi dobro? Reci mi.
Umrla je, Jodu će kroza stisnute zube. Preksinoć...
Umrla je! Sad i Paulette pogne glavu tako da su oboje jedno drugomu zaronili nos u vrat. Ne ide mi u glavu, prošapće ona tarući oči o njegovu kožu.
Do posljednjeg je časa mislila na tebe, šmrcne Jodu. Uvijek si bila... Netko se nakašlje i pročisti grlo i to ga prekine.
Paulette je osjetila da se Jodu ukočio i prije nego što je čula uljeza. Otrgne se iz zagrljaja, okrene i nađe licem u lice s kovrčavim mladićem prodorna pogleda u izblijedjeloj žutoj košulji.
I Zachary se potpuno zabezekne, no on se prvi oporavi. „Zdravi bili, gospođice”, reče i pruži ruku. „Ja sam drugi časnik Zachary Reid.”
„Ja sam Paulette Lambert”, uspjela je izustiti dok su se rukovali. Zatim sva smetena izbrblja: „S kraja sam vidjela nezgodu pa sam došla vidjeti što je bilo s nesretnom žrtvom. Silno sam se zabrinula za njegovu sudbu...”
„Vidim”, trpko će Zachary.
Oči u oči sa Zacharyjem, Pauletti je mozak kuhao od ludih predodžbi što sad on o njoj misli i što će gospodin Burnham učiniti kad dozna da su njegovu pripravnicu za memsahib našli u zagrljaju lađara domoroca. Kroz glavu joj srne bujica lažnih izgovora: onesvijestila se od smrada u međupalublju, posrnula je u tami; no znala je da bi najuvjerljivije bilo reći da ju je Jodu napao i uhvatio na prepad – a to nikako ne bi mogla.
No začudo, Zachary kao da nije kanio dizati prašinu oko prizora koji je vidio: daleko od toga da bi kao sahib dao oduška zgražanju, ravnodušno obavi posao kojim je i došao pa Joduu preda odijelo – košulju i par platnenih hlača.
Nakon što se Jodu udaljio da se presvuče, Zachary razbije neugodan tajac: „Pretpostavljam da poznajete toga lađarskoga zgubidana?” Paulette na to pak nije bila u stanju bajati priče koje su joj padale na pamet. „Gospodine Reid”, reče „zacijelo ste se zaprepastili kad ste me našli u tako prisnu grljenju s domorocem. No vjerujte mi, ništa nije nepoćudno. Sve mogu rastumačiti.”
„Nema potrebe”, Zachary će.
„Kako ne, moram objasniti”, ona će. „Ako ništa drugo, bar da pokažem kako sam vam duboko zahvalna što ste ga spašavali. Znate, vaš je spašenik Jodu sin žene koja me odgojila. Narastali smo zajedno; kao brat mi je. Grlila sam ga sestrinski jer je pretrpio težak gubitak. On mi je jedini rod na ovom svijetu. Vama će sve to zacijelo zvučati veoma neobično...”
„Ni govora”, on će i odmahne glavom. „Veoma dobro znam kako se takve spone stvaraju, gospođice Lambert.”
Primijetila je da mu glas podrhtava, kao da ga je njezina priča pogodila u osjetljivu točku. Položi mu ruku na mišku. „Molim vas”, reče s osjećajem krivnje, „ne smijete to spominjati drugima. Znate, neki bi na milovanja memsahib i lađara mogli poprijeko gledati.”
„Ja znam čuvati tajne, gospođice Lambert”, on će. „Neću vas cinkati. Tu možete biti sigurni.”
Paulette iza leđa čuje korake, okrene se i ugleda Jodua u plavome mornarskom banijanu i starim platnenim hlačama. Paulette ga je u životu viđala samo u lungijima i gamćhama, prslucima i ćadarima 267 – sad ga je gledala novim očima pa je vidjela koliko se od posljednjeg susreta promijenio. Istanjio se, narastao, ojačao i na licu mu je razabirala prisjenak onoga u što se već zamalo nije prometnuo – muškarca, a time nužno i neznanca: to ju je duboko kosnulo jer nije mogla ni zamisliti da bi ikad ikoga mogla poznavati u dušu kao Jodua. U drugoj bi ga prilici smjesta počela zadirkivati, onako surovo kako su se njih dvoje redovito častili kad god bi jedno ili drugo otišlo predaleko preko granica njihovoga prisnog svijeta: obračunali bi se u itekako žestoku okršaju, a draženje i ruganje završilo bi pljuskama i grebanjem, no ovdje ih je sputala Zacharyjeva nazočnost pa mu se mogla samo nasmiješiti i kimnuti.
Jodu pak pogleda Paulette pa Zacharyja, a kako su se ukočeno držali, odmah mu bude jasno da se između njih dogodilo nešto važno. Budući da je izgubio svu imovinu, nije se skanjivao iskoristiti njihovo netom sklopljeno prijateljstvo. O ké bol to ré, na bengalskome će Pauletti: Reci mu da mi nađe mjesto u laskarskoj posadi na brodu. Reci mu da nemam kamo, nemam krova nad glavom – a oni su krivi jer su mi skršili čamac...
Tu se umiješa Zachary: „Što kaže?”
„Kaže da bi se htio namjestiti na ovom brodu”, Paulette će. „Nema kamo sad kad mu se čamac razbio...”
Dok je govorila, ruke joj krenu uvis i zaigraju se vrpcama kape: Zacharyjevim je gladnim očima u nelagodi bila tako neodoljiv prizor da nema toga što za nju u tom času ne bi učinio. Bilo mu je jasno da je ona blagoslov koji mu je najavio nalazak frulice, a da je tražila da se pred njom baci na koljena ili se zaleti i skoči u rijeku, zastao bi tek toliko da kaže: „Evo, gledajte.” Lice mu oblije poletna rumen kad reče: „Računajte da je to gotova stvar, gospođice. U mene se možete pouzdati. Razgovarat ću s našim serangom. Lako ćemo urediti da ga prime u momčad.”
U tom času, kao da se javlja na spomen svoje službe, niz ljestve siđe serang Ali. Zachary ga smjesta povuče ustranu: „Momak je ostao bez posla. Mi smo mu potopili čamac i oprali ga pa mislim da bi bio red da ga uzmemo za brodskoga maloga.” Tu Zacharyju pogled pobjegne prema Pauletti, a ona ga dočeka širokim zahvalnim osmijehom. Serangu Aliju nije promaknuo ni njezin osmijeh ni sramežljiv smiješak koji je dobila zauzvrat pa sumnjičavo zaškilji.
„Malum gubi glava?” on će. „Za koji će vam ti dečko? Priko od čamac – ne zna nauči pidžin od brod. Bolje pod hitna ćao-bao.”
Zachary postroži glas. „Seranže Ali”, oštro će, „bez prodika: molim vas, učinite kako sam rekao.”
Serang Ali kivno pogleda Paulettu pa Jodua i tek tada nevoljko pristane. „U red. Će to riješim po propis.”
„Hvala” kimne Zachary pa ponosno digne bradu kad mu Paulette priđe i prošapće na uho. „Preljubazni ste, gospodine Reid. Imam potrebu objasniti u potpunije – o sebi i Joduu, što ste vidjeli.”
Na njegov joj osmijeh zaklecaju koljena. „Niste mi dužni ništa objašnjavati” blago će.
„No bismo li mogli razgovarati – možda kao prijatelji?”
„Bilo bi mi...”
U tom se času kroz štivu prolomi gromki glas gospodina Doughtyja. „To je onaj cigo kojeg ste danas upecali iz rijeke, Reid?” Izbeči oči na Joduov lik u novom ruhu. „Vrag me odnio, jel to lopuža utrpala meštriju u hlače? Prije pola pahara 268 bio je gola girica, a sad se upicanio ko vardi-vala 269!”


„O! Znači, upoznali ste se”, reče gospodin Burnham kad Zachary i Paulette kroz grotlo izađu na žegu suncem obasjane palube.
„Jesmo, gospodine”, Zachary će, a pritom je pazio da ne gleda Paulettu, koja je kapom pokrila mjesto gdje joj je Joduova pregača smočila haljinu.
„Fino”, gospodin Burnham će i maši se ljestava koje su se spuštale do njegova čuna. „A sada moramo poći – Doughty, Paulette. I vi, babu Nob Kissine.”
Na spomen tog imena Zachary se ozre preko ramena i uznemiri se kad vidi da je gomasta satjerao seranga Alija u kut i s njim vijeća tako povjerljivo i s toliko zirkanja prema Zacharyju da nije bilo dvojbe o kome razgovaraju. No ni ta neugodnost nije uspjela pomutiti užitak kad se ponovno rukovao s Paulettom. „Nadam se da ćemo se uskoro opet sresti, gospođice Lambert”, blago će on dok je puštao njezine prste.
„Ja također, gospodine Reid”, ona obori oči. „To bi mi pružilo veliko zadovoljstvo.”
Zachary je ostao na palubi dok čun nije posve nestao s vidika i nastojao u glavi utvrditi crte Paulettina lica, zvuk njezina glasa i lisnati miris kose. Tek se mnogo poslije sjetio pitati seranga Alija za razgovor s gomastom. „Što vas je pitao onaj čovjek – kako se zove? Pander?”
Serang Ali prezrivo ispali hračak preko palubne ograde. „Taj priko johoho čuk-ćuk”, reče. „Oče zna sve i sva šašava.”
„Na primjer?”
„Pita: malum Zikri voli mlijeka? Voli ghija? Jel ikad putra krao?”
„Putra?” Zachary se sad već zapitao da gomasta nije kakav istražitelj pa provjerava prijavu nestale ili otuđene popudbine. No zašto ga je baš za maslac briga? „Kog vraga za to pita?”
Serang Ali kucne se po čelu. „Puno puno ćaknut priko.”
„Što ste mu rekli?”
„Reko: di će malum Zikri pije mlijeko u brod? Kako fata krava na more?”
„I to je sve?”
Serang Ali odmahne glavom. „Isto pita – jel malum ikad mijenja boja?”
„Mijenja boja?” Zacharyjeva šaka odjedanput jače stisne ogradu palube. „Kog mu to vraga znači?”
„Kaže: nekad malum Zikri bude plav, ne?”
„I što ste vi rekli?”
„Ja veli: maski, kaka malum može bude plav? Jel sahib ili ne? Rozi može, crveni može – ali plavi nema može.”
„Što mu znače sva ta pitanja?” Zachary će. „Što oće?”
„Nema briga”, serang Ali će. „On previše ćuk-ćuk.”
Zachary je vrtio glavom. „Ne znam”, reče. „Možda nije tako lud kako se vama čini.”

Deetina slutnja da joj se muž više neće moći vratiti na posao ubrzo se potvrdila. Nakon što je kapnuo u tvornici, Hukam Singh ostao je tako slab da nije imao snage prosvjedovati ni kad mu je oduzela lulu i mjedenu škrinjicu. No nestašica nije potaknula oporavak, nego mu se stanje dramatično pogoršalo: nije mogao ni jesti ni spavati, a tako se često znao napraviti poda se da su mu postelju morali iznijeti iz kuće. Čas svjestan, čas bez svijesti, režao je i mrmljao u nesuvislu bijesu. Deeti je znala da bi je, da ima snage, bez oklijevanja ubio.
Za tjedan dana došla je svetkovina Holi 270, no Deetinu domu nije donijela ni šarenilo ni smijeh: nije imala srca izaći iz kuće dok Hukam Singh u bunilu mrmlja na svom ležaju. Preko polja u kući Chandana Singha ljudi su pili bhang 271 i vikali „Holi hai!”Radosno klicanje ponuka Deeti da pošalje kćer da se priključi slavlju – no ni Kabutri nije bila raspoložena za veselice pa se vratila za manje od sata.
Deeti je zapela da nađe lijek – da mužu olakša muke, ali i da sama ne klone duhom. Prvo je dovela ođhu da istjera zloduhe iz kuće, no to nije imalo nikakva učinka pa se obratila hakimu 272 koji joj je pribavio unanijske 273 lijekove, kao i ajurvedskom liječniku vaidu. Liječnici su dugo sjedili uz postelju Hukhama Singha i obilno se gostili satuom 274 i dalpurijima. Prstima su bolesniku stiskali čačkaličasta zapešća i jaukali kako je blijed; propisivali su skupe lijekove od zlatnih listića i strugotina bjelokosti za koje je Deeti morala prodati nekoliko narukvica i nanosnica. Kad bi terapije zakazale, potajice bi joj povjerili da Hukam Singh neće još dugo kako god okreneš – zašto mu ne bi olakšala odlazak s ovog svijeta i dala mu da kuša drogu za kojom mu tijelo vene? Deeti je odlučila da mužu nikad neće vratiti lulu i nije se dala pokolebati; no popustila je toliko da mu je svaki dan davala nekoliko zalogaja opijuma akbari za žvakanje. Te doze nisu bile dovoljne da stane na noge, ali ublažile su mu muke i Deeti bi laknulo kad bi mu pogledala u oči i vidjela da je umakao ovozemaljskim patnjama i pobjegao u onu drugu, življu stvarnost gdje je vječno Holi i svakog dana iznova stiže proljeće. Ako drukčije ne može odgoditi udovičku sudbinu, nije žena koja bi od toga prezala.
Dotle je pak trebalo obaviti žetvu: u veoma kratku roku svaki mak treba zarezati i iscijediti mu sok. Zgrušanu će smolu potom strugati i skupljati u zemljane ghare za prijevoz u tvornicu. Radilo se sporo i mučno, a žena i dijete tog se posla nisu mogle poduhvatiti same. Deeti nije htjela tražiti šurjakovu pomoć pa je morala unajmiti pet-šest radnika koji su pristali na plaću u naturi kad obave žetvu. U skrbi za muža često je morala biti odsutna dok su radili pa nije mogla na njih motriti koliko bi htjela. Kao što je mogla i predvidjeti, zbroj ćupova biljnog soka ispao je za trećinu manji nego što je očekivala. Kad je platila radnicima, zaključila je da nije pametno ikomu drugomu povjeriti isporuku ćupova: javila je Kalui da dođe s volovskom zapregom.
Dotle je Deeti odustala od zamisli da zaradom od maka plati novi krov: bit će sretna ako zaradi za sezonske zalihe i možda još šačicu kaurija 275 za druge troškove. Znala je da se u najboljem slučaju može nadati da iz tvornice odnese dvije srebrne rupije; bude li sreće, ovisno o cijenama na bazaru, možda joj ostanu dva-tri bakrena damrija 276 – možda i cijela adhela 277 za novi sari za Kabutri. No u Karkani ju je dočekalo neugodno iznenađenje. Kad su izvagali i izbrojili Deetine ghare i ispitali opijum, pokazali su joj račune za zemlju Hukama Singha. Ispostavilo se da je njezin muž na početku sezone uzeo mnogo veći predujam nego što je mislila: sad je mršava zarada jedva namirila dug. U nevjerici je gledala patinaste novčiće pred sobom. Aho se karvat? uzvikne. Samo šest dama za cijelu žetvu? Time ne možeš prehraniti ni dijete, a kamoli cijelu obitelj.
Muhrir za pultom bio je Bengalac masnog podbratka kojemu se čelo mrštilo u kataraktima. Nije joj odgovorio na njezinome materinskome bhođpurskome, nego na afektiranome građanskome hindskome: Kako svi, tako i ti. Idi zelenašu. Prodaj sinove. Pošalji ih na Mareech. Nije da nemaš izbora.
Ne mogu prodati sinove kad ih nemam, Deeti će.
Onda prodaj zemlju, ljutne se činovnik. Vječno mi tu bajate da gladujete, ali daj mi reci: tko je ikad vidio da je seljak umro od gladi? Samo biste vječno prigovarali, khićir-mićir...
Na putu kući Deeti svejedno odluči svratiti na bazar: unajmila je Kaluina kola pa nema smisla da se vrati kući bez namirnica. Ispostavilo se da si ne može priuštiti više od vreće od dva monda lomljene riže, trideset sera najjeftinije žute leće, nekoliko tola 278 ulja gorušice i nekoliko ćitaka soli. Trgovac, inače istaknut seth i zelenaš, uočio je kako je štedljiva. Što se dogodilo-đi, o, kumo moja? zabrinuto se postavi. Trebaš pregršt benareskih rupija do žetve u šravanu 279?
Deeti se opirala ponudi dok se nije sjetila Kabutri: na kraju krajeva, malena će za koju godinu otići iz kuće. Zašto bi dotle gladovala? Popusti i pristane ostaviti otisak palca u sethovoj knjizi u zamjenu za šestomjesečnu zalihu pšenice, ulja i gurha 280. Tek se na odlasku sjetila pitati koliko je dužna i kolike su joj kamate. Sethov je odgovor presiječe: koliko on zaračunava, dug će joj se svakih šest mjeseci udvostručiti. U roku od nekoliko godina zaplijenit će joj zemlju. Bolje da jede korov nego da uzme takav zajam: pokušala je vratiti robu, ali bilo je prekasno. Imam tvoj otisak, likovao je seth. Sad je gotovo.
Deeti se na putu kući zgurila od brige i zaboravila platiti Kalui. Kad se sjetila, on je već bio daleko. No zašto je nije podsjetio? Zar je dotle došlo da je i volar koji se hrani strvinama sažalijeva?
Glasine o Deetinim brigama silom prilika su se proširile preko polja do Chandana Singha, koji joj se pojavio na vratima s vrećom hranjive satue. Deeti nije mogla odbiti za kćerino dobro, ako već ne radi sebe, no kad je prihvatila dar, više pred šurjakom nije mogla bespogovorno zatvarati vrata kao prije. Nakon toga joj je Chandan Singh, pod izlikom posjeta bratu, počeo sve češće upadati u kuću. Iako nikad prije nije pokazao nikakvo zanimanje za stanje Hukama Singha, sad se pozivao na pravo da uđe i bdije uz bratovu postelju. No čim bi prešao prag, uopće se ne bi obazirao na brata, nego je samo gledao Deeti: već bi joj na ulasku rukom očešao bedro. Zasjeo bi na bratovu postelju pa je gledao i dirao se pod naborima dhotija; kad bi Deeti kleknula da nahrani Hukama Singha, prignuo bi se tako blizu da joj koljenima i laktovima tare grudi. Tako ju je nasrtljivo salijetao da je Deeti u naborima sarija počela skrivati nožić u strahu da će navaliti na nju na muževu krevetu.
Naposljetku nije tjelesno nasrnuo na nju, nego priznanjem i izazovom. Satjerao ju je u kut u prostoriji gdje joj je muž ležao u postelji. Slušaj me, Kabutri-ki-ma, on će. Dobro znaš kako si začela kćer – zašto bismo se pretvarali? Znaš da bi dandanas bila bez djeteta da nije mene bilo.
Šuti, klikne ona, od tebe više ne želim čuti ni riječ.
Samo istinu zborim. Prezrivo kimne prema bratovu krevetu. Nije bio sposoban ni tada kao ni sad. Ja sam ti napravio dijete, nitko drugi. Zato ti kažem: ne bi li ti bilo najpametnije da dragovoljno pristaneš na ono što si već ionako učinila bez znanja? Ipak smo tvoj muž i ja braća, ista krv. Pa što je tu sramotno? Zašto bi ljepotu i mladost tratila na čovjeka koji u njima ne može uživati? Osim toga, muž ti neće još dugo živjeti – ako za njegova života začneš sina, očev je punopravni nasljednik. Zemlja Hukama Singha ide njemu i to nitko neće moći osporiti. No kako sad stvari stoje, sama si svjesna da zemlja i kuća nakon bratove smrti idu meni. Đekar khet, tekar dhán – čija je zemlja, njegova je i riža. A kad u ovoj kući ja budem gazda, od čega ćeš živjeti nego kako meni bude drago?
Nadlanicom obriše kutove usana: Evo što ti ja kažem, Kabutri-ki-ma: zašto sad ne bi dragovoljno učinila što ćeš uskoro morati? Ne shvaćaš da sam ti ja najbolja nada za budućnost? Ugađaj mi i brinut ću se za tebe.
Deetin je mozak negdje shvaćao razumnu stranu te ponude – no gnušanje prema šurjaku skočilo je do te mjere da je znala da joj se tijelo ne bi moglo pomiriti s uvjetima pogodbe čak i da pristane. Nagonski mu zabode lakat u koščata prsa i odgurne ga. Otkrije lice tek toliko da joj se vide oči i zagrize porub sarija kad ga navuče preko lica. Kakav zloduh, ona će, može tako govoriti pred rođenim bratom na samrti? Slušaj što ću ti reći: radije ću gorjeti na muževoj lomači nego da se tebi podam.
On uzmakne korak, a mekane mu se usne izvrnu u podrugljiv osmijeh. Riječi te ništa ne stoje, reče. Misliš da bezvrijedna žena poput tebe lako može umrijeti kao sati? Zar si zaboravila da ti je tijelo na svadbeni dan izgubilo čistoću?
Onda imam još više razloga da ga spalim u ognju, odvrati ona. I to će mi biti lakše nego da živim kako ti kažeš.
Teške riječi, on će. No ako pokušaš postati sati, nemoj misliti da ću te ja spriječiti. Čemu? Sati će nam proslaviti obitelj. Sagradit ćemo ti hram i bogatiti se darovima. No žene poput tebe jake su samo na riječima: kad kucne čas, pobjeći ćeš svojima.
Dikhatva! Vidjet ćemo, ona će i pred nosom mu zalupi vrata.
Otkako joj je to palo na pamet, Deeti se malo što drugo motalo po glavi: daleko je bolje otići u slavnu smrt nego ovisiti o Chandanu Singhu, ili se pak vratiti u rodno selo i do kraja života biti sramotan teret bratu i rodbini. Što je više razmišljala, razlozi su joj se činili uvjerljivijima – čak i što se tiče Kabutri. Kćeri nije mogla obećati bolji život ako ostane živa kao uzdržavana milosnica nikogovića poput Chandana Singha. Nikad ne bi dopustio da bude ravna njegovu podmlatku upravo zato što mu je izvanbračno dijete – a njegova bi žena dala sve od sebe da malenu kazni svjesna tko joj je otac. Ako Kabutri ostane ovdje, rođaci će je svesti na sluškinju i radnicu; daleko je pametnije da je pošalje u bratovo selo pa da raste s njegovom djecom – jedno dijete nije teret. Deeti se oduvijek dobro slagala s bratovom ženom i znala je da će njezinoj kćeri biti dobra. Kad tako sagleda stvari, Deeti se činilo da je puka sebičnost da ostane živa – samo bi stala na put kćerinoj sreći.
Hukamu Singhu bilo je sve gore i gore, a nekoliko dana poslije doznala je da joj neki daljnji rođaci putuju u rodno selo: kad ih je zamolila da joj odvedu kćer bratu sepoju Havildaru Kesriju Singhu, spremno su pristali. Lađa je kretala za nekoliko sati pa je Deeti u toj stisci uspjela suspregnuti suze i vladati sobom dok je u zavežljaj vezala Kabutrinu skromnu odjeću. U ono malo nakita koliko joj je ostalo imala je nanogvicu i narukvicu: nataknula ih je kćeri uz uputu da ih preda ujni. Ona će ti ih čuvati.
Kabutri je bila izvan sebe od veselja što ide u posjet bratićima i što će stanovati u kući punoj djece. Kako ću dugo ostati? pitala je.
Dok ti otac ne prizdravi. Ja ću doći po tebe.
Kad je lađa otplovila i odnijela Kabutri, Deeti se činilo da joj se prekinula i posljednja spona sa životom. Od tog časa više nije oklijevala. Temeljita kao uvijek, počela je pripremati vlastiti kraj. Od svih joj je briga još najmanja bila kako će je proždrijeti plamen pogrebne lomače: znala je da uz nekoliko zalogaja opijuma neće osjetiti bol.

Sedmo



I dobrano prije nego što je proučio dokumente koje mu je Zachary predao, babu Nob Kissin je znao da će u njima naći znamen koji će potvrditi što mu je u duši već jasno. Bio je tako siguran da je na povratku iz Betela u svom karančiju već sanjao o hramu koji je obećao sagraditi ma Taramony: smjestit će se na obali vodenog toka, a toranj boje šafrana dizat će se visoko u nebo. Sprijeda će imati širok popločen prilaz da se u plesu, pjesmi i štovanju može okupiti velik broj poklonika.
U takvu je hramu šezdesetak milja sjeverno od Calcutte Nob Kissin babu proveo velik dio vlastita djetinjstva. Obiteljski je hram bio u gradu Nabadwipu, središtu pobožnosti i učenosti posvećenom uspomeni na Ćaitanju Mahaprabhua – sveca, mistika i poklonika Šri Krišne. Prije jedanaest naraštaja, kažu, neki je gomastin predak bio među prvim svečevim učenicima: on je osnovao hram i otad ga njegovi potomci održavaju. Svojedobno su i u Nob Kissinu vidjeli stričeva nasljednika na mjestu čuvara hrama pa su ga za tu baštinu odgajali cijelo djetinjstvo i temeljito ga potkovali u sanskrtu i logici, te izvođenju pobožnosti i obreda.
Kad je Nob Kissin imao četrnaest godina, stric mu se razboli. Starac pozove dječaka k sebi i na bolesničkoj mu postelji povjeri posljednju zadaću – dani su mu odbrojeni, reče, pa mladu suprugu Taramony želi poslati u ašram u svetom gradu Brindavanu da ondje proživi udovištvo: putovanje je teško i opasno pa hoće da je Nob Kissin osobno otprati prije nego što preuzme dužnosti u obiteljskom hramu.
Bit će tako, Nob Kissin će ničice pred stricem, ne morate ništa više reći. Starac je za nekoliko dana umro i nedugo zatim Nob Kissin krene put Brindavana sa strinom udovicom i malenom pratnjom slugu. Iako je Nob Kissin davno prerastao uobičajeno doba za ženidbu, još je bio brahmaćari – u djevičanskom celibatu – kako i dolikuje učeniku koji se podvrgava strogim pravilima stare škole. Udovica pak nije bila bitno starija od Nob Kissina jer se pokojni muž njome oženio prije samo šest godina, u posljednjem pokušaju da dobije nasljednika. Nob Kissin se tijekom godina malokad imao priliku sastati i razgovarati sa strinom jer je često izbivao i živio sa svojim guruima u njihovim tolovima, pathšalama i ašramima. No kako je družba polako putovala na zapad prema Brindavanu, momak i strina nužno su se družili. Nob Kissin oduvijek je znao da mu je strina neobično mila i pristala žena – no sad je na vlastito iznenađenje ustanovio da je i nevjerojatno duhovno napredna, te da u životu nije sreo takvu poklonicu: o Lotosookom je Gospodinu zborila kao da je osobno iskusila milost njegove nazočnosti.
Nob Kissina su kao učenika i brahmaćarija naučili kako odagnati putene misli; tijekom školovanja toliko se radilo na zadržavanju sjemena da ženski lik gotovo nikad nije uspio prodrijeti kroz njegove duševne oklope. No dok su se drndali i zibali prema Brindavanu u nizu čamaca i kola, svi su se momkovi bedemi srušili. Taramony mu nikad nije dopustila da je nečedno dirne – no u njezinoj bi nazočnosti uzdrhtao; tijelo bi mu katkad spopao svojevrstan napadaj od kojeg bi ga preplavio sram. Isprva je samo bio zbunjen i nije znao kako bi riječima opisao što mu se zbiva. Onda je shvatio da su njegovi osjećaji prema strini samo svjetovna inačica onoga što ona sama osjeća prema božanskom ljubavniku iz svojih vizija; također je shvatio da se samo pod njezinim skrbništvom može izliječiti od ropstva ovozemaljskim žudnjama.
Nikad te neću moći napustiti, rekao joj je. Ne mogu te ostaviti u Brindavanu. Radije bili umro.
Ona se nasmijala i rekla mu da je glup i umišljen; njoj je Krišna jedini muškarac i drugog ljubavnika nikad neće imati, reče.
Nema veze, on će. Ti ćeš biti moj Krišna, a ja tvoja Radha.
Ona će u nevjerici: I živjet ćeš sa mnom da me ne dirneš, da ne upoznaš moje tijelo i ne spoznaš nijednu drugu ženu?
Hoću, on će. Ne živiš li i ti tako s Krišnom? Nije li i Mahaprabhu tako živio? A djeca?
Je li Radha imala djecu? Ili bilo tko među višnuističkim svecima? A tvoje obveze prema obitelji? Prema hramu? Što sa svim tim? Ni za što od toga ne marim. Ti ćeš biti moj hram, a ja tvoj svećenik, tvoj štovalac, tvoj poklonik.
Kad su stigli do grada Gaye, pristala je. Potajice su šmugnuli pratnji i uputili se natrag i tako stigli u Calcuttu.
Iako ni jedno ni drugo nikad prije nisu bili u gradu, nisu se našli bez igdje ičega. Nob Kissin još je imao novac za putne troškove, kao i srebrnjake za nadarbinu za Taramonyno utamničenje u Brindavanu. Sve skupa, svota je bila pozamašna pa su tako mogli unajmiti kućicu u Ahiritoli, priobalnoj četvrti Calcutte koja nije bila skupa. Ondje su se nastanili i nisu skrivali što su: obudovjela žena živi s nećakom. Nikad nisu izazvali nikakvu sablazan jer je Taramonyna svetost bila tako bjelodana da je uskoro privukla malen krug poklonika i sljedbenika. Nob Kissin bi bio najsretniji da mu se i sam priključi: da je zove „ma”, da ga primi kao učenika pa da povazdan upija njezin duhovni nauk – to mu je bila jedina želja, ali ona nije dopuštala. Ti si drukčiji od drugih, rekla mu je, imaš drukčiju zadaću. Moraš poći u svijet i zaraditi novac – ne samo da imamo od čega živjeti, nego za nadarbinu za hram koji ćemo ti i ja jednog dana sagraditi.
Na njezin se zahtjev Nob Kissin uputio u grad i onako promućuran i oštrouman ondje brzo zapeo za oko. Dok je radio za lihvara na Rajabazaru, ustanovio je da za osobu njegove naobrazbe vođenje knjiga nije osobit izazov; kad ga je svladao, zaključio je da ima najbolje izglede za napredovanje ako nađe službu u nekoj od vodećih engleskih tvrtki u gradu. U tu je svrhu počeo pohađati skupnu poduku u kući nekoga tamilskog dubaša 281 – prevoditelja koji je radio za veliku trgovačku agenciju Gillanders & Company. Brzo se probio među najbolje učenike u skupini i tako tečno vezao rečenice da učitelj i ostali učenici nisu mogli doći k sebi.
Na temelju jedne preporuke dobio je drugu i tako je išao iz službe u službu. Nob Kissin počeo je kao serišta kod Gillandersa i odatle napredovao, redom, od karkuna u Swinhoeovoj tvornici, preko kranija 282 kod fardinea & Mathesona i munšija 283 u tvrtci Ferguson Bros. do mutsadija 284 u tvrtci Smoult & Sons. Odande je dobio mjesto u uredima tvrtke Burnham Bros., gdje su ga brzo promaknuli u gomastu i povjerili mu transport radne snage.
Poslodavci babua Nob Kissina nisu uvažavali samo zbog pronicavosti i tečnog engleskoga: cijenili su i njegovu revnu uslužnost i očito beskrajnu trpeljivost na pogrde. Za razliku od mnogih drugih, nikad se ne bi uvrijedio kad mu sahib kaže da je govnoglav i ima balegu umjesto mozga, ili ga usporedi s bandarovim šupkom; kad bi ga gađali cipelama i pritiskivačima za papir, samo bi se pomaknuo ustranu, i to nevjerojatno hitro za onako krupna i teška čovjeka. Uvrede je trpio s ravnodušnim, takoreći sažalnim osmijehom. Smeo bi se samo ako ga poslodavčeva cipela ili noga pogodi – nije ni čudo, jer je kod takvih udaraca nevolja što se potom mora kupati i presvući. Štoviše, dvaput je mijenjao posao da se riješi poslodavaca koji su prečesto tukli domaće osoblje. I zbog toga mu je sadašnja služba osobito odgovarala. Jest da je gospodin Burnham zahtjevan čovjek i strogi gazda, ali nikad ne cipelari i ne tuče službenike, a malokad psuje. Jest da se često podrugivao svom gomasti, nazivao ga svojim „Nekrštenim Babunom” i slične stvari, no u javnosti je takve slobodne šale uglavnom pomno izbjegavao – a „babun” ionako nije riječ na koju bi babu Nob Kissin prigovorio jer je ta zvjerka puki avatar gospodina Hanumana.
Babu Nob Kissin promicao je interese svog poslodavca, no pritom nije propuštao prilike koje su mu se nudile. Posao mu se umnogome sastojao od posredovanja i pregovaranja pa je s vremenom stekao širok krug prijatelja i znanaca, a mnogi su se oslanjali na nj i njegove savjete i u poslovnim i u osobnim pitanjima. Ta se savjetodavna uloga malo-pomalo prometnula u uspješno zelenašenje, a često su mu se obraćala i gospoda u potrazi za diskretnim i pouzdanim izvorom novca. Neki su kod njega tražili pomoć i u osobnijim stvarima: babu Nob Kissin ustezao se od svih užitaka osim hrane pa je tuđe tjelesne žudnje promatrao radoznalo, ali ravnodušno, kao što bi kakav astrolog promatrao kretanje zvijezda. Uvijek je bio obziran prema ženama koje su mu se obraćale za pomoć – a one su mu se pak lako povjeravale jer su znale da je odan Taramony pa neće za se tražiti nikakve usluge. Tako ga je Elokeshi s vremenom počela doživljavati kao popustljiva i dobroćudna strica.
No unatoč svim uspjesima, gomastu je u životu morio jedan veliki jad: nadao se da će s Taramony iskusiti božansku ljubav, a žrvanj karijere mu ju je uskratio. Kuća koju su dijelili bila je prostrana i udobna, no kad bi se poslije radnog dana vratio, obično bi je našao u krugu učenika i poklonika. Te bi se prišipetlje zadržale do kasno u noć, a kad bi gomasta ujutro kretao u dafter 285, strina je gotovo uvijek spavala.
Naporno sam radio, govorio bi joj, zaradio sam gomilu novca. Kad ćeš me osloboditi ovoga svjetovnog života? Kad će doći vrijeme za gradnju našeg hrama?
Uskoro, odgovarala bi ona. Ali ne još. Kad kucne čas, znat ćeš.
Tako je obećavala, a babu Nob Kissin neupitno se pomirio da će obećanja ostvariti kad njoj bude po volji. No jednog dana – od gradnje hrama još ništa – iznenada je spopadne groznica kopnica. Prvi put u dvadeset godina babu Nob Kissin prestao je odlaziti na posao; učenike i prišipetlje ma Taramony istjerao je iz kuće pa ju je sam njegovao. Kad je uvidio da se njegova odanost ne može oprijeti bolesti, molio ju je: Povedi me sa sobom, ne ostavljaj me da samujem na ovome svijetu. Osim tebe u životu nemam ništa što vrijedi: samo prazninu i pustoš, vječnost potraćena vremena. Što ću ja ovdje na zemlji bez tebe?
Nećeš biti sam, obećala mu je. A na ovom svijetu za te ima još posla. Moraš se pripremiti – tvoje će tijelo biti nositelj mog povratka. Jednog će se dana moj duh očitovati u tebi, Krišnina će nas ljubav spojiti i nas ćemo dvoje ostvariti savršeno sjedinjenje – ti ćeš postati Taramony.
Na njezine riječi u srcu mu sukne luda nada. Kad će osvanuti taj dan? klikne. Kako ću znati?
Dobit ćeš znamene, ona će. Moraš pomno motriti jer bi predznaci mogli biti nejasni i neočekivani. No kad se objave, nc smiješ ni oklijevati ni susprezati se: moraš ih slijediti kamo god da vode, i preko mora ako treba.
Daješ mi riječ? on padne na koljena. Obećavaš da neću dugo čekati?
Imaš moju riječ, odgovori ona. Doći će dan kad ću se ja sliti u tebe, no dotad moraš biti strpljiv.
Kako je to davno bilo! Od dana njezine smrti prošlo je devet godina i pedeset tjedana, a on je nastavio svojim uobičajenim životom i pod plaštem marljiva gomaste radio sve zdušnije i zdušnije, makar su mu svijet i vlastita služba bili sve veća tlaka. Uoči desete obljetnice njezine smrti počeo je strepiti da gubi razum pa je odlučio da će se, ako i taj dan prođe bez ikakva znamena, odreći svijeta, otići u Brindavan i živjeti kao prosjak. Kad se tako zarekao, odjedanput bude siguran da se čas bliži i očitovanje slijedi. Tako se čvrsto uvjerio da ga nikakva bojazan ni nemir više nisu morili: mirno i bez žurbe iskrcao se iz karančija i ponio brodske knjige u tihu i praznu kuću. Dokumente je rasprostro na krevetu i stao listati jedan po jedan dok nije našao izvorni manifest posade škunera. Kad je naposljetku vidio zabilješku kraj Zacharyjeva imena – „Crnac” – nije kliknuo od mahnita veselja – prije je uzdahnuo od tihe radosti dok mu je pogled počivao na načrčkanoj riječi koja otkriva da je Crni Gospodin tu imao svoje prste. Bio je siguran da je to potvrda koju treba – kao i da sam glasnik o svojoj misiji nema pojma. Zna li omotnica što stoji u pismu koje je u nju uloženo? Je li list papira svjestan što na njemu piše? Ne, znameni su u preobrazbi koja se dogodila tijekom putovanja: sama činjenica da je svijet promjenjiv dokazuje nazočnost božanske iluzije, lile 286 Šri Krišne.
Babu Nob Kissin odvoji manifest od ostalih dokumenata, odnese do almire i pohrani. Sutra će ga čvrsto smotati i odnijeti bakrokotlaru da mu ga zatvori u amulet pa da ga može nositi kao ogrlicu. Bude li gospodin Burnham pitao za manifest, reći će mu da je nestao – ta to je čest slučaj na dugim putovanjima.
Dok je zatvarao almiru 287, babuu Nob Kissinu pogled padne na alkhallu boje šafrana – dugu široku halju kakve je Taramony voljela nositi. Nešto ga natjera da je navuče preko dhotija i kurte pa ode do zrcala. Nije mogao vjerovati kako mu halja dobro pristaje. Digne ruku do glave i razveže tikki pa rastrese kosu da mu padne na ramena.
Odlučio je da je ubuduće više nikad neće ni vezati ni šišati; ostavit će je raspuštenu, neka mu naraste do pojasa kao Taramonyni dugi crni uvojci. Zagledavši se u vlastitu sliku, postane svjestan da mu nešto polako sijeva kroz tijelo, kao da se stapa s nekom drugom nazočnosti. Odjedanput mu uši ispuni Taramonyn glas: ponovno začuje riječi koje je izgovorila u toj istoj prostoriji: govorila mu je da mora biti spreman slijediti znamene kamo god vodili, pa makar i preko mora. Odjedanput mu sve bude jasno i shvati zašto se sve dogodilo kako se dogodilo: jer ga Ibis treba odvesti na mjesto gdje će sagraditi svoj hram.

Neel i Raj Rattan puštali su zmajeve na krovu palače Raskhali u Calcutti kad je stigao načelnik policije s odredom silahdara 288 i daroga 289. Bila je rana večer vrućega travanjskog dana i na rijeci Hugli ljeskali su se posljednji tračci sunca na zalasku. Obližnji su ghatovi bili puni kupača koji su sa sebe ribali dnevnu prašinu, a krovovi i terase koji su se oko rađbari Raskhali crnjeli od mahovine bili su puni svijeta koji je izašao da u smiraj dana uživa u povjetarcu. Diljem susjedstva svirka školjki obilježila je paljenje prvih svjetiljaka, a izdaleka je preko grada doplovio mujezinov zaziv.
Kad je banuo Parimal, Neel je bio usredotočen na svog zmaja koji se vinuo u visine u vrtloženju zelena lahora mjeseca falguna 290 : nije čuo njegove riječi. Hazure, ponovi Parimal. Morate sići. Vas traži.
Tko? Neel će.
Engleski afsar 291 iz ćuza-kane – došao je s policijskim paltanom.
Vijest se Neela nije osobito dojmila: redarstvenici su ga često trebali oko ove ili one stvari vezane uz zemindariju. Neel je još pratio zmaja kad reče: Što se dogodilo? Kakva provala ili dakoitski prepad? Ako hoće pomoć, neka se obrate gomasta-babuima.
Ne, hazure: trebaju vas.
Onda neka dođu ujutro, oštro će Neel. Tko je vidio u ovo doba doći na gospodski prag.
Hazure: ne slušaju nas. Uporni su...
Dok mu se trbušasto vreteno zmajeve uzice još vrtjelo u rukama, Neel zirne prema Parimalu i iznenadi se kad vidi da je pao na koljena i da su mu oči prepune suza. Parimale? u čudu će. Jekh kjá bát hai? Zašto stvaraš takvu tamašu? Što se zbiva?
Hazure, krkljavo ponovi Parimal, trebaju vas. U dafteru su. Krenuli su gore. Morao sam ih namoliti da pričekaju dolje.
Krenuli su gore? Neel načas ostane bez riječi: ovaj je dio krova bio na najskrovitijem dijelu kuće, iznad zenane 292 ; nevjerojatno da bi netko izvana i pomislio da onamo kroči.
Zar su poludjeli? reče Parimalu. Kako im je to uopće palo na pamet? Hazure, preklinjao ga je Parimal, kažu da ne tratimo vrijeme. Čekaju. U redu. Neela je iznenadni poziv prije zagolicao nego uzbunio, no na odlasku s krova zastane da Raju Rattanu promrsi kosu.
Kamo ćeš, baba? nestrpljivo će dječak zbog prekida. Nisi li rekao da ćemo puštati zmajeve dok sunce ne zađe?
I hoćemo, Neel će. Vraćam se za deset minuta. Dječak kimne i opet se usredotoči na zmaja kad Neel krene niza stube.
Na dnu stubišta ležalo je unutrašnje dvorište zenane i dok ga je prelazio, Neel primijeti da je kućom zavladao neobjašnjiv tajac – u to bi doba dana sve njegove postarije strine, obudovjele rođakinje i ostala ženska rodbina i podložnice uvijek imale najviše posla. U kući ih je bilo najmanje stotinu i u taj bi se sat obično žurile iz prostorije u prostoriju s netom zapaljenim svjetiljkama i tamjanom: zalijevale bi sveti bosiljak, zvonile u hramu, puhale u školjke i pripremale se za večernji obrok. No danas je u odajama oko dvorišta mrak, nigdje svjetiljke, a verande sa stupovima bile su pune njegovih obudovjelih rođakinja u bijelim haljama.
Iz tišine unutrašnjeg dvorišta Neel je stupio u dio kompleksa koji je gledao na ulicu, s uredskim krilom kuće i vojarnom u kojoj je boravilo stotinjak gardista zemindarije Raskhali. I ovdje je Neela dočekao neviđen prizor da čovjeku pamet stane: kad je kročio na otvoreno, vidio je da je pijade, paike i lathijale koji su tvorili njegovu gardu naoružani policijski odred satjerao u kut. Razoružani gardisti bez štapova, kolaca i mačeva zbunjeno su se motali amo-tamo, no kad su ugledali zemindara, udare u svoj poklik: Đoi Má Kali! Đoi Raskhali! Neel digne ruku da ih utiša, ali oni su uporno sve više dizali glas tako da je rika naposljetku odzvanjala susjednim ulicama i prolazima. Neel digne pogled i vidi da su terase i balkoni zdanja koja gledaju na dvorište prepune ljudi i da svi znatiželjno gledaju dolje. Ubrza korak i brzo se stubama uspne do svog ureda na drugom katu.
Zemindarov je dafter bio velika i neuredna prostorija načičkana pokućstvom i spisima. Kad je Neel ušao, engleski časnik u crvenoj odori ustane s visokim šeširom pod miškom. Neel ga smjesta prepozna: zvao se Hali i bio bivši pješački bojnik, a sad se našao na čelu gradskog redarstva; i prije je posjećivao rađbari Raskhali – katkad povodom pitanja javne sigurnosti, ali često i kao gost.
Neel spoji dlanove u znak pozdrava i pokuša istisnuti osmijeh. „A, bojniče Hali! Kako vam mogu pomoći? Molim vas, dopustite.”
Mrk izraz bojnikova lica nije se promijenio kad kruto službenim glasom reče: „Radžo Neele Ratane, žao mi je, no danas dolazim sa zlosretnom zadaćom.”
„O?” Neel će: rastreseno primijeti da policijski načelnik nosi mač; koliko god je puta u rađbari vidio bojnika Halla, nije se mogao sjetiti da je ikad došao naoružan. „Pa kakvim ste poslom došli, bojniče Hali?”
„Zapala me nemila dužnost da vas obavijestim”, službeno će bojnik, „da donosim nalog za vaše uhićenje.”
„Uhićenje?” Riječ je bila tako bizarna da u prvi mah nije imala smisla. „Došli ste me uhititi?”
„Jesam.”
„Smijem li znati zašto?”
„Za kazneno djelo krivotvorenja, gospodine.”
Neel je zurio u nj, nije razumio. „Krivotvorenje? Bogami, gospodine, moram priznati da je ovo šala nad šalama. Što sam to navodno krivotvorio?”
Bojnik posegne u džep i na mramorni stol s intarzijama položi komad papira. Neel nije morao pobliže gledati, znao je o čemu je riječ: bio je to jedan od mnogih desetaka handija koje je tijekom protekle godine potpisao. Nasmiješi se: „To nije krivotvorina, bojniče. Osobno jamčim da nije krivotvoren.”
Bojnikov prst sklizne prema dnu lista i pokaže crtu na kojoj je stajao potpis Benjamina Burnhama s ukrasnim repićem. „Poričete li, gospodine”, bojnik će, „da ste ovaj potpis upisali vi?”
„Ni govora, bojniče,” staloženo će Neel. „No to je lako objasniti: tvrtka gospodina Burnhama i zemindarija Raskhali imaju sporazum. To je općepoznata stvar...”
Koliko je Neel znao, raskhalijski su handiji oduvijek nosili ime gospodina Burnhama: njegove su ga gomaste uvjerile da je to prastari običaj starog radže koji se s partnerom davno dogovorio da nema potrebe svaku zadužnicu slati na potvrdu na drugi kraj grada – brže je i učinkovitije sve obaviti kod Haldera. Stari radža pak nikad nije naučio dobro pisati engleski pa je zadaća spala na nekog činovnika; Neel je pak po pitanju krasopisa bio perfekcionist i grubi mu je tajnički rukopis bio mrzak, pa ju je svakako htio preuzeti na sebe. Benjamin Burnham sve je to vrlo dobro znao.
„Bojim se da vam je sav trud bezrazložan”, Neel će. „Gospodin Burnham riješit će nesporazum u roku od nekoliko minuta.”
Bojnik se u neugodi nakašlje u šaku. „Bojim se da svejedno moram obaviti svoju dužnost, gospodine.”
„Ta sigurno neće biti potrebe”, prosvjedovao je Neel, „ako gospodin Burnham objasni što se dogodilo?”
Nakon kratke stanke načelnik reče: „Gospodin Burnham nam je osobno prijavio prijestup.”
„Molim?” Neel se u nevjerici lecne. „Ta nema tu nikakva prijestupa...”
„Ovo je krivotvoren potpis, gospodine. A riječ je o velikoj svoti novca.”
„Ta valjda ispisati čovjekovo ime nije isto što i krivotvoriti potpis?”
„Ovisi o namjeri, gospodine, a o tome će odlučiti sud”, bojnik će. „Budite sigurni da ćete imati priliku izložiti svoje argumente.”
„A dotle?”
„Morate mi dopustiti da vas odvedem u Lalbazar.”
„U zatvor?” Neel će. „Kao obična prijestupnika?”
„Ni govora”, bojnik će. „Osigurat ćemo vam udoban smještaj; s obzirom na vaš položaj u domaćem društvu, čak ćemo vam dopustiti da primate hranu od kuće.”
Tek mu je sad počelo svitati da će se dogoditi nezamisliva stvar: raskhalijskog radžu odvest će policija i strpati ga u zatvor. Iako je bio siguran da će ga osloboditi krivnje, Neel je znao da obitelj više nikad neće uživati stari ugled: ne nakon što gomila susjeda vidi uhićenje i kako ga silom odvode – sramota će okaljati svu rodbinu, podložnike, njegova sina, pa čak i Elokeshi.
„Moramo li smjesta poći?” Neel je prosvjedovao. „Danas? Pred cijelim mojim kućanstvom?”
„Da”, bojnik Hali će. „Nažalost, ne mogu vam dati više od nekoliko minuta – da skupite nešto odjeće i predmeta za osobnu uporabu.”
„U redu.”
Neel htjede poći kad bojnik oštro dobaci: „Vidim da se vaša momčad malo usplahirila. Imajte na umu da ćete u slučaju izgreda vi biti odgovorni i da će vam to škoditi na sudu.”
„Shvaćam”, Neel će. „Ne bojte se.”
Veranda kraj zemindareva ureda gledala je na dvorište i kad je Neel izašao i uputio se dolje, uoči da se prostor odjedanput zabijelio: poplavile su ga rođakinje i podložnice u udovičkom ruhu i kad su ga ugledale počnu tiho naricati, no jadikovka se brzo prolomi i uzburka; jedne se bace na tlo, druge se stanu udarati u prsa. Povratak u glavno zdanje više nije dolazio u obzir: Neel je znao da neće smoći snage da se probije kroz tu stisku. Pričeka tek toliko da bude siguran da među ženama nije i njegova supruga Malati: čak i u toj pomutnji silno mu je laknulo da nije izašla iz zenane – bar se poštedio poniženja da se ona otkrije očima javnosti.
Hazure: uza nj se pojavi Parimal s torbom u ruci. Spakirao sam pregršt stvari – da imate sve što treba.
Neel zahvalno pruži ruke i stisne slugine: Parimal je tijekom cijeloga njegovog života točno znao što mu treba, često i prije nego što je sam osjetio potrebu, no nikad prije nije osjetio da mu duguje zahvalnost kao sada. Pruži ruku da uzme torbu, ali Parimal mu je ne htjede dati.
Kako možete nositi vlastitu prtljagu, hazure? Da cijeli svijet vidi?
Besmisao tih riječi Neelu izmami osmijeh pa reče: Znaš li kamo me vode, Parimale?
Hazure... Parimal spusti glas tako da je šaptao: Samo recite i naši će se oprijeti. Možete pobjeći... možemo vas sakriti...
U trenutku ludila pomisao na bijeg ukotvi se u Neelovu umu – no iščezne čim se sjeti zemljovida koji mu visi u dafteru i kako se brzo njime proširila crvena mrlja carstva. Gdje bih se skrio? reče. Raskhalijski pijadi ne mogu se boriti protiv bojni Istočnoindijske kompanije. Ne, tu nema pomoći.
Neel okrene leđa Parimalu i vrati se u dafter; bojnik ga je čekao s rukom na balčaku mača. „Spreman sam”, Neel će. „Dajte da to obavimo.”
Neel siđe niza stube okružen s pet-šest redarstvenika u odori. Kad je stupio u dvorište, glasovi žena u bijelome ponovno se pretvore u krik: bacile su se na redarstvenike i preko njihovih palica pokušale doći do uhićenika. Neel je ponosno dizao glavu, no nije mogao smoći hrabrosti da im pogleda u oči; tek kad je došao do dveri, usudi se ozreti. Čim se okrenuo, pogled mu sretne oči supruge Malati i bude mu kao da je vidi prvi put u životu. S vječno zastrta lica pale su sve koprene, a na pletenicama je rastrgala spone pa joj je kosa pala na ramena kao taman plašt žalosti. Neel posrne i obori pogled; nije mogao podnijeti da ga ona gleda; kao da je otkrivanje njezina lica strgnulo veo s njegove muškosti pa je ostao gol i izložen zluradoj samilosti svijeta, sramoti koju nikad neće moći prevladati.
Vani je na uličici čekao zatvoren fijaker i kad je Neel sjeo, bojnik se smjesti na sjedalo prekoputa. Očito mu je laknulo što je zadaću obavio bez nasilja pa kad konji krenu, blažim će tonom nego što je prije govorio: „Siguran sam da će se sve brzo riješiti.”
Fijaker je stigao do kraja uličice i dok je zamicao za ugao, Neel se okrene na sjedalu da posljednji put pogleda svoju kuću. Vidio je samo krov rađbari Raskhali: na pozadini neba koje je gasnulo ocrtavala se glava njegova sina koji se naslonio na prsobran, kao da čeka. Sjetio se da mu je rekao da se vraća za deset minuta i sad mu se činilo da nikad u životu nije izgovorio laž koju bi bilo teže oprostiti.

Od one noći na rijeci kad mu je Deeti priskočila u pomoć, Kalua je brojio dane kad bi mu se posrećilo da je vidi i sve prazne dane između njih. Račun nije vodio ni sa kakvom osobitom namjerom, a ni u nadi – Kalua je itekako dobro znao da je između njih moguća tek najpovršnija veza – no htio-ne htio, u glavi je strpljivo brojio i nije bio u stanju prestati jer je njegov um, u jednu ruku spor i trom, tražio sigurnost u brojevima. Tako je Kalua, kad je čuo za smrt Deetina muža, znao da je prošlo točno dvadeset dana od onog popodneva kad je došla da joj pomogne Hukama Singha odvesti kući iz tvornice opijuma.
Vijest je primio slučajno: bila je večer i kolima se vraćao u svoju nastambu na kraju radnog dana kad ga zaustave dva čovjeka koji su putovali pješice. Kalua je znao da su došli izdaleka jer su im dhotiji bili tamni od prašine i naveliko su se oslanjali na štapove. Dignu ruku dok je prolazio i kad mu se kola drndavo zaustave, upitaju ga zna li kuću bivšeg sepoja Hukama Singha. Znam, Kalua će i pokaže niz cestu, pa im kaže da će morati ići ravno dva kosa i onda skrenuti lijevo kad stignu do velikoga tamarindovog stabla. Tada treba ići stazom kroz polja sto dvadeset koraka pa opet skrenuti lijevo i prijeći još sto šezdeset koraka. Muškarci se zaprepaste: Pada mrak, kako ćemo naći te staze? Samo tražite, odvrati Kalua. A koliko će nam trebati? Jedan sat, Kalua će, ali možda i manje.
Muškarci ga stanu moliti da ih odveze kolima: inače će zakasniti, rekoše, i sve propustiti. Na što ćete zakasniti? upita Kalua, a stariji muškarac odgovori: Na spaljivanje Hukama Singha i...
Htjede još nešto reći kad ga suputnik grubo gurne štapom. Zar je Hukam Singh umro? upita Kalua.
Jest, kasno sinoć. Krenuli smo čim smo čuli vijest.
Onda dobro, Kalua će. Dođite. Odvest ću vas.
Muškarci se straga ukrcaju u kola i Kalua pucne uzdama da volovi krenu. Prošlo je podosta vremena kad Kalua oprezno zapita: A što je sa ženom Hukama Singha?
Vidjet ćemo što će biti, stariji će. Možda će se večeras znati... No suputnik ga opet prekine pa ne dovrši rečenicu.
Na neobično tajnovito ponašanje te dvojice Kalua se zapita sprema li se možda kakva nevolja. Običaj mu je bio da o svemu što oko sebe vidi dobro promisli: dok su se kola truckala cestom, pitao se zašto bi ti ljudi koji Hukama Singha nisu poznavali tako dobro da bi znali gdje mu je kuća prevalili dalek put da budu na njegovu spaljivanju. I zašto pokojnika spaljuju kraj kuće, a ne na ghatu koji tomu služi? Ne: tu nešto nije u redu. Kako su se približavali odredištu, Kalua je bio sve sigurniji – vidio je da su se onamo uputili i mnogi drugi, više ljudi nego što bi inače došlo na ispraćaj čovjeka poput Hukama Singha, za kojeg su svi znali da je okorjeli afimkhor. Kad su stigli do kuće, sumnje mu porastu jer vidi da je lomača cijelo brdo drva na obali Gange. Ne samo da je mnogo veća nego što je potrebno za spaljivanje jednog tijela, nego ju je okružilo obilje darova i predmeta, kao u znak pripreme za neku višu namjenu.
Dotle se već smračilo i kad se dvojac putnika iskrca, Kalua sputa kola nešto dalje u polju i pješice se vrati do lomače. Ondje se okupilo nekih stotinjak ljudi: osluhne njihove razgovore i brzo razabere prigušeni siktaj jedne riječi – „sati”. Sad je sve jasno: shvatio je. Kroz mrak se vrati do sputanih kola i u njima prilegne da promisli što će dalje. Razmišljao je polako i oprezno, razmatrao prednosti i mane nekoliko mogućih poteza. Rešeto je preživio samo jedan plan i kad se Kalua opet osovi na noge, točno je znao što treba učiniti. Prvo je volovima skinuo jaram i pustio ih da odlutaju obalom: to mu je bilo najteže jer je te dvije životinje volio kao da su mu rod. Tad je čavao po čavao odvojio bambusovu platformu od osovine kola i čvrsto je i sigurno povezao užetom po sredini. Platforma je bila velika i nespretna, ali Kalui nije bila nikakav teret pa ju je bez teškoća prebacio na leđa. Držeći se sjene, uzme se šuljati uz rijeku dok ne stigne do pješčanog spruda koji je gledao na lomaču. Odloži bambusovu platformu na pijesak i priljubi se uz nju: pazio je da ga nitko ne vidi.
Čistinu oko lomače obasjavalo je mnoštvo vatrica pa je Kalua jasno vidio kad su tijelo Hukama Singha u povorci iznijeli iz kuće i položili ga na hrpu. Za njom je slijedila druga povorka, a kad je izašla na čistinu, Kalua vidi da joj je na čelu Deeti u blistavome bijelom sariju – samo što je klonula, jedva se držala uspravno: ne bi mogla stajati na nogama, kamoli hodati, da je šurjak Chandan Singh i nekolicina drugih ne podupiru. Napola su je vukli, napola nosili i naposljetku doveli do lomače pa je prekriženih nogu posjeli kraj muževa trupla. Prolomi se jednoličan pjev dok su oko nje slagali hrpice pruća i škropili ga ghijem i uljem da ga pripreme za vatru.
Kalua je na sprudu čekao pravi trenutak i uporno brojio da se smiri: znao je da mu glavni adut nije ni snaga ni okretnost, nego prepad – ta čak se ni snagator kao on ne može oprijeti pedesetorici muževa, ako ih ne bude i više. Zato je čekao i čekao dok nisu potpalili lomaču pa su se svi usredotočili na širenje plamena. Tada se, sveudilj u sjeni, odšulja do ruba svjetine pa stane na noge. S urlikom zavitla bambusovu platformu iznad glave držeći je za kraj užeta. Slika toga teškog predmeta oštrih bridova zamuti se dok je razbijao glave i lomio kosti da si prokrči put kroz gomilu – ljudi su bježali pred navalom njegova taneta kao stoka u bijegu pred demonom kad se zakovitla. Kalua se zajuri na lomaču s platformom kao štitom od vatre, popne se na vrh i istrgne Deeti iz plamena. Prebaci njezino beživotno tijelo preko ramena, skoči natrag na tlo i potrči prema rijeci; dimljivi je četverokut bambusa vukao za sobom na užetu. Kad je stigao do vode, baci platformu u rijeku i na nju položi Deeti. Onda improviziranu splav odgurne od obale pa se baci prsima na nju i počne mlatiti nogama po vodi u smjeru matice. Sve se to dogodilo u minutu-dvije i dok su Chandan Singh i njegova družba krenuli u potjeru, rijeka je Kaluu i Deeti odnijela u noćnu tamu daleko od usplamtjele lomače.


Splav se kolebala i vrtjela kako su je struje nosile nizvodno i svako bi je toliko preplavio pljusak vode. Opetovana su škropljenja polako raspršila maglu koja je zastrla Deetin um pa je shvatila da je na rijeci i da je ruka nekog muškaraca drži na mjestu. Tu je ništa nije iznenadilo jer je pretpostavila da će se upravo tako probuditi iz ognja – da će se naći na rijeci Baitarini na drugome svijetu pod budnim okom lađara mrtvih Ćaraka. Toliko se bojala što će vidjeti da nije otvarala oči: zamišljala je da je svaki val nosi bliže drugoj obali gdje vlada bog smrti Jamarađ.
Putovanju nikako da dođe kraj pa naposljetku skupi hrabrost i zapita koliko je rijeka duga i kako daleko idu. Ne dobije odgovor pa zazove ime lađara mrtvih. Tad joj duboki, promukli glas šaptom obznani da je živa i s Kaluom na Gangi – i da njihovo putovanje nema ni odredišta ni cilja osim da pobjegnu. Čak ni tad ne osjeti da je živa u istom smislu kao prije: u srce joj se uvuče neobičan osjećaj, spoj radosti i mirenja sa sudbinom, jer joj bude kao da je doista umrla i smjesta ponovno došla na svijet u sljedećem životu: odbacila je tijelo stare Deeti s teretom njegove karme; platila je cijenu koju su njezine zvijezde tražile i sad si može slobodno graditi novu sudbinu kako i s kim hoće – a znala je da će ovaj život proživjeti s Kaluom dok smrt opet ne dođe po tijelo koje je on iščupao iz plamena.
Začuje tiho pljuskanje i škripu: Kalua je pogurao splav na obalu, a kad se ukotvila u pijesku, uzme Deeti na ruke i položi je na obalu. Onda digne splav uvis i nestane u visoku trstiku, a kad se vratio po nju, vidjela je da je platformu položio tako da ju je pretvorio u podložak, ravan otočić skriven u obalnom zelenilu. Kad je položi na taj bambusov pod, uzmakne kao da će se povući i maknuti se odatle i ona shvati da ga je strah jer ne zna kako će ona reagirati na njegovu prisutnost sad kad ima čvrsto tlo pod nogama. Zazove ga, Kalua dođi, ne ostavljaj me samu ovdje u nepoznatome, dođi. No kad je legao, i nju bude strah: odjedanput osvijesti kako joj je tijelo hladno poslije duga boravka u vodi i osjeti mokrinu promočenoga bijelog sarija. Počela je drhturiti, a drhtava joj ruka naiđe na njegovu pa joj bude jasno da se i on trese i tijela im se stanu malo-pomalo približavati: kako su tražili toplinu drugog tijela, njemu se razmota mokri langot, njoj natopljeni sari. Sad joj bude kao da je opet na vodi. Sjeti se njegova dodira i kako ju je rukom privio na prsa. Jedna joj se strana lica priljubila uz njegovo i neobrijani ju je obraz blago grebao – druga je strana počivala na bambusu i odatle je čula šapat zemlje i rijeke, a govorile su joj da je živa, živa i kao da joj tijelo odjedanput postane svjesno svijeta kao nikad prije, poteče poput riječne vode i plodno se otvori kao obala pod trskom.
Dok je poslije ležala u njegovu zagrljaju, on će onim grubim i hrapavim glasom: Ká soćavá? O čemu razmišljaš?
Mislim kako si me danas spasio, soćat ki tu baćávelá...
Spasio sam sebe, šaptom će on. Jer da si ti umrla, ja ne bih mogao dalje živjeti; đinda na rah sakelá...
Ššš! Nemoj ništa više reći. Onako vječno praznovjerna, ježila se na spomen smrti.
Ali kamo ćemo sad? on će. Što ćemo? Hajkat će nas na sve strane, u gradovima i selima.
Ni ona nije imala plan kao ni on, ali reče: Otići ćemo daleko, veoma daleko, naći ćemo neko mjesto gdje o nama nitko neće znati ništa osim da smo u braku.
U braku? on će.
Da.
Izmigolji iz njegova naručja, labavo se omota sarijem i ode prema rijeci. Kamo ćeš? vikne on za njom. Vidjet ćeš, dobaci mu preko ramena. Na povratku je sari prebacila preko tijela kao veo od paučine i donijela naramak divljeg cvijeća koje je cvalo na obali. Iščupa si nekoliko dugih lasi pa poveže cvjetove u dva vijenca. Jedan pruži njemu pa uzme drugi, digne mu ga iznad glave i objesi oko vrata. Sad je i on znao što treba činiti i kad su se vezali razmjenom vijenaca, ostali su sjediti i nisu mogli doći k sebi kakvo su čudo učinili. Onda mu ona opet klizne u naručje i nestane u toplu obujmu njegova tijela koje se širilo i štitilo kao crna zemlja.

RIJEKA



II. DIO



Osmo



Kad se Ibis usidrio, Zachary i serang Ali otvore brodske knjige i isplate posadu. Mnogi su laskari smjesta nestali u jazbinama Kidderporea, a bakrenjake i srebrnjake oprezno su skrili u naborima odjeće. Neki više nikad neće vidjeti Ibis, no drugi su se vratili već za koji dan jer su ih opljačkali ili prevarili, ili su pak profućkali zaradu u točionicama i kuplerajima – ili su jednostavno ustanovili da je život na obali privlačniji kad si na moru nego kad stupiš na sklisko tlo kopnenih potepuha.
Ibis je morao čekati da ga prime na Lustignacove suhe dokove u Kidderporeu, gdje će ga popraviti i opremiti. Na vezu na rijeci na brodu je ostala samo najnužnija posada skupa sa Zacharyjem i serangom Alijem. Posada se smanjila, ali je i dalje radila kao na moru, u dva pora ili straže koje su vodili tindali; kao na moru, svaki je por na palubi bdio četiri sata osim tijekom ćhota-pora, dvosatnih pasjih straža u zoru i sumrak. Luka pruža sigurnost, ali je opasnost od potkradanja i krađe veća, pa poru budnost ne smije popustiti, a ni radni se ritam na brodu ne može usporiti jer treba obaviti inventure i preglede, a prije svega veliko čišćenje. Serang Ali nije skrivao da smatra kako je mornar koji na suhi dok šalje neuredan brod gori od najgore obalne fukare, gori od kurvara koji si mater blanja.
U galiju 293 laskarskog jezika serangu nije bilo premca: Jodu ga je umnogome neizmjerno cijenio baš zbog tečnog psovanja. Zato se silno razočarao uvidjevši da je njegovo poštovanje isključivo jednostrano.
Jodu je dobro znao da laskarski pomorci preziru slatkovodnu momčad poput njega: dok je veslao kraj kakva visoka trojarbolca često bi znao pogledati uvis, a kad tamo, neki mu se nacereni šikani ili fenjerdžija ruga da je dándi-valá – štaponja – pa dalje prede uvrede o štapovima i što sve s njima možeš. Jodu je bio spreman na ruganje i podbadanje i čak bi ga rado podnio, no serang drugim laskarima nije dopuštao da imaju ikakve veze s njim. Štoviše, u svakoj bi prilici jasno isticao da je Jodua u posadu primio preko volje i da bi ga se najradije riješio. Ako ga na Zacharyjev zahtjev već mora trpjeti, onda može biti samo topas, laskar najnižeg ranga – pometač koji čisti izlivnice za pišanje i nužnike, pere posuđe, riba palubu i slično. Da mu što više oteža posao, natjerao je Jodua da si prepolovi đharu 294 – što je metla kraća, čišće radiš, veli on. Ovako moraš doći tako blizu izmetu da ćeš znati što je čovjek jeo prije nego što se posrao. Serang je na desnoj nozi imao jedan pomno njegovani nokat dug pola palca i isturpijan u oštar šiljak. Kad bi Jodu na sve četiri ribao palubu, serang mu se znao prikrasti da ga šutne: Ćal 295 sálá! Misliš da bodac u guzicu boli? Budi sretan da te netko ne nabije na top!
U prvim tjednima na Ibisu serang Joduu nije dao da silazi u potpalublje osim na čišćenje nužnika: čak je i noću morao spavati na palubi. To je bilo nezgodno samo po kiši, a padala je rijetko – inače Jodu nipošto nije bio jedini član posade u potrazi za „najmekšom daskom na palubi”. Tako ga je prigrlio Roger Cecil David, kojeg su ostali mornari zvali Rajoo-londer. Visoki i mršavi Rajoo bio je štrkljast kao šatorska motka, a boja puti gotovo mu se potpuno podudarala s katranastom nijansom škunerovih jarbola. Odgajao ga je niz kršćanskih misija pa je volio nositi košulje i hlače, a često si ga mogao vidjeti i u suknenoj kapi – lungiji i bandhne 296 drugih laskara kod njega ne prolaze. Za brodskog je londera imao preuzetan ukus i zato su ga često ismijavali – tim više što je nosio odijelo skrpano od ostataka jedrenog platna. Ukratko, sprdali su se da je škunerov treći dol – krmeni jarbol od čovjeka – a njegove su pohode u snast često pratile provale smijeha dok su se mladići prednjeg jarbola nadmetali u šalama na njegov račun. Imali su tu obilje mogućnosti za aluzije jer su laskari za razliku od drugih mornara o svojim brodovima često govorili u muškom rodu i o brodskim jarbolima govorili kao o muškom spolovilu – a ta se riječ, s razlikom u jednom slogu, podudarala s uobičajenim izrazom za „brodskoga maloga”.
... lund to fahā, par launda kahā...?
...eto meštrije, ali gdje je meštar ...?
... spušta jedro...
...čeka da mu puhne...
Rajoo bi pak bio presretan da se može odreći jarbolne službe – ne samo zbog mornarskih šala nego i zato što je patio od vrtoglavice pa bi mu u visinama uvijek bilo mučno. Od sveg je srca priželjkivao da s jarbolja prijeđe u kantinu, da bude poslužitelj ili kuhar, samo da mu je čvrsto stajati na palubi. Joduu je pak najveća želja bila da se penje na pramčani jarbol s trikat-valama pa su se brzo složili da zajedno mućnu glavom kako da to ostvare.
Rajoo je Jodua poveo skučenim slazom koji vodi u pramčani kaštel s laskarskim visaljkama. Laskari su taj prostor zvali fana, ili kapuljača, po kobrinome raširenom klobuku – jer ako zamisliš da je brod vijugav živi stvor, fana bi mu točno odgovarala glavi jer se ugnijezdila između lukova pramca, ispod glavne palube i iznad brida kljuna broda, točno iza zuba kosnika. Iako nikad prije nije kročio u dične prostore prekooceanskog broda, Jodu je znao riječ fana i često se pitao kako bi bilo živjeti i spavati u lubanji velikoga živog bića kao što je brod. Sanjao je da bude fana-vala, da pripada čurmi iz kapuljače, stanuje iznad tajamara i reže valove preko oceana. No prizor koji ga je dočekao kad je ušao u fanu nije bio ni najmanje čudesan, a o bajnim draguljima kobrina klobuka da i ne govorimo. U fani nije bilo zraka, vladala je vrućina i tama, a svjetlo je davala samo jedna jedina uljena svjetiljka koja je visjela na kuki; na svjetlu cvrčava plamena Joduu se učinilo da je zabasao u pljesniv podrum gdje na sve strane vise paučine – kamo god pogleda, s drvenih greda visi mreža visaljki u dva reda. Skučeni je plitki prostor tvorio zaobljen trokut čiji su se krakovi povijali i spajali u pramcu. Strop nije dosezao ni visinu odrasla čovjeka, no visaljke su bile obješene jedna iznad druge udaljene samo propisanih šesnaest palaca tako da je svaki pomorac nad nosom imao čvrstu zapreku: strop ili nečiju zadnjicu. Neobično kad se sjetiš da su te viseće ležajeve nazivali „đhulama 297” kao da su njihaljke kakve daju mladenkama ili djeci. Kad čuješ tu riječ, zamišljaš kako te kretanje broda nježno ziba dok ne zaspiš – no kad ih vidiš razapete kao mreže u jezercu, znaš da ćeš se satima u svijetu snova praćakati kao ulovljena riba i boriti za prostor da možeš disati.
Jodu nije mogao odoljeti da se ne popne u jednu đhulu, no iskoči van čim mu nos ispuni njezin vonj – ne samo vonj tijela nego i nakupljeni vonj spavanja koji se sastojao od smrada neoprane posteljine, ulja za kosu, čađe i višemjesečne doze sline, pišaline, šikljaja i prdeža. Kao za peh, Joduova je sljedeća zadaća bila ribanje i pranje visaljki. Đhule su bili tako natopljene prljavštinom i čađom da se Joduu činilo da ni sva Gangina voda ne može iz njih isprati znoj i grijehe starih stanara. A kad mu se naposljetku učini da je obavio svoje, serang mu odvali zaušnicu i natjera ga da krene ispočetka: Tebi to čisto, posranče londerski kilavi? Od ovoga i šupci budu čišći!
Jodu je zabio nos u prljavštinu i čeznuo da se vine u šnis i na krstacima brblja s trikat-valama – laskari su to sjedalo u visini s razlogom zvali „kursi 298” jer se onamo penju kad se požele razbaškariti i rashladiti na povjetarcu. Rajoo-londer od te povlastice nije imao ništa i nikad je nije iskoristio – a on, Jodu, ne smije ni zirnuti uvis da ne dobije serangovom bodljikavom nogom. Kad se sjeti koliko je godina učio razlikovati jarbole i jedra – kalmi od dravala 299 , dastur 300 od savaija 301 – uzalud mu sav trud i znanje dok čuči kraj izlivnice i pere punu fanu đhula.
Kako god neugodan bio, zadatak je imao i jednu sretnu posljedicu: u fani više nije bilo đhula pa su svi njezini stanari morali spavati na glavnoj palubi. To im nije teško palo jer je uoči monsuna dodatno zatoplilo pa je bilo bolje spavati vani, makar i na daskama. Štoviše, svježi zrak kao da je svima razvezao jezik i laskari su pod zvijezdama često čavrljali do kasno u noć.
Serang Ali nikad se ne bi pridružio tim sjedaljkama. On, poslužitelj, silmagur, sikaniji i još nekolicina nisu stanovali u fani nego u palubnoj kućici. No serang se i tog društva klonio. Po naravi je bio okorio i nemilosrdan provoditelj stege (laskari to nisu smatrali manom jer nijedan nije rado služio pod zapovjedništvom seranga koji se ponašaju odveć prisno ili si biraju miljenike), no to je samo djelomice bio razlog: serang se držao po strani i zbog svog podrijetla – nitko, pa čak ni oni kojima je najduže zapovijedao nisu znali odakle je došao. To pak opet nije bilo neobično jer su mnogi laskari bili nomadi i lutalice i nisu htjeli previše spominjati prošlost; neki nisu ni znali odakle su rodom jer su ih u djetinjstvu prodali ghat-seranzima koji su osiguravali laskarsku momčad za prekooceanske brodove. Ti mornarski mešetari s rijeke nisu marili tko su im novaci i odakle su: njima je sva radna snaga bila ista i bande su otimale i gole derane s ulice i bradate sadhue 302 iz ašrama; vlasnicima javnih kuća plaćali su da omame mušterije, a razbojnicima da vrebaju neoprezne hodočasnike.
No iako su bili šaroliko društvo, većina je Ibisovih laskara znala da je s ovoga ili onoga kraja indijskog potkontinenta. Serang je bio među malobrojnim iznimkama: ako ga pitaju, redovito će reći da je musliman iz Arakana, Rohingja, no neki su tvrdili da je londerski staž odradio s kineskom posadom. Uskoro se pročulo da tečno govori kineski i to su doživjeli kao blagodat jer se serang navečer često znao otputiti u kinesku četvrt kalkutske luke pa su se laskari na brodu mogli slobodno veseliti.
Kad bi se dogodilo da serang Ali i Zachary izbivaju u isto vrijeme, Ibis bi se preobrazio. Jednoga bi poslali u stražu na jarbole da pazi kad se budu vraćali, a drugoga da donese vrč-dva araka ili doaste 303 ; onda bi se sva laskarija okupila na palubi ili u fani pa bi pjevali i pili, a ćilami bi kružili. Ako pri ruci nije bilo ganđe, zapalili bi koju krpicu jedrenog platna: na kraju krajeva, njega su izrađivali od biljke koja je kanvasu i dala ime, pa je okus malo vukao na konoplju.
Tindalski dvojac – Babloo-tindal i Mamdoo-tindal – zajedno su služili od londerskih dana: bili su privrženi jedan drugomu kao ždralovi u gnijezdu, iako podrijetlom s raznih strana, jedan hindu iz kalkutskog Cooringheeja, drugi šijitski musliman iz Lucknowa. Babloo-tindal, lica razrovana ožiljcima iz dvoboja s kozicama u djetinjstvu, imao je brze ruke i vješto udarao ritmove na naopakim metalnim loncima i khvanćama 304 ; Mamdoo-tindal bio je visok i okretan, a kad bi mu došlo, zbacio bi lungi i banijan i presvukao se u sari, ćoli i dupattu; s kohlom na očima i mjedenim kolutima u ušima pretvorio bi se u svoje drugo ja, hitronogu plesačicu koja se predstavljala kao Ghaseeti-begum. Taj je lik imao vlastitu zamršenu životnu priču prošaranu srcolomnim očijukanjima, briljantnim doskočicama i gomilom silnih jada – no Ghaseeti-begum proslavila se plesom i uz njezine nastupe u fani malo tko je od posade ikad imao potrebu posjećivati načeraje na obali: zašto bi na kopnu plaćali što je na brodu besplatno?
Katkad bi se laskari okupili na pramcu i slušali priče stare garde. Našao se tu poslužitelj Cornelius Pinto: sjedokosi katolik iz Goe tvrdio je da je dvaput obišao svijet, plovio na brodovima svih vrsta i s mornarima svakog soja – uključujući i Fince, koji su na glasu kao morski čarobnjaci i vješci te zviždaljkom prizivaju vjetrove. Pa Cassem-meah, koji je u mladosti otišao u London kao brodovlasnikov sobar pa je šest mjeseci stanovao u laskarskom penzionu u Cheapsideu: njegove su priče o krčmama u svima raspalile žudnju za tim obalama. Bio je tu i Sunker, smežurani muž-dječak neodređene dobi, krivih nogu i lica kao u majmuna na lancu: tvrdio je da je rodom iz zemljoposjedničke obitelji visoke kaste, ali ga je neki osvetljivi sluga oteo i prodao ghat-serangu. Pa Simba Cader iz Zanzibara, gluh na jedno uho i najstariji u družbi: tvrdio je da je bez bubnjića ostao dok je služio na engleskome ratnom brodu; kad ga nekoliko gutljaja doaste naloži, raspreo bi o strašnoj bici u kojoj su mu od topovskoga gruvanja pukli bubnjići. Pripovijedao je kako su se stotine brodova osule topovskim salvama kao da se to doista dogodilo – no laskari su odveć pametni da nasjednu na takve viceve: ta koja će budala povjerovati da se velika bitka doista odigrala na mjestu po imenu „Kuća-tri-ploda” – Tri-fal-ghar?
Jodu je čeznuo da postane punopravni član te posade, da ga uključe u straže i da nađe svoje mjesto u visini na kraju križa – no serang Ali nije htio ni čuti i prvi i jedini put kad je Jodu spomenuo svoju želju, odgovorio mu je udarcem u stražnjicu: Samo ćeš ovako završiti na jarbolu: kad ti ga nabijem u prkno.
Poslužitelj Pinto, koji se na brodovima svega nagledao, natuknuo je Joduu zašto ga je serang uzeo na zub. Zbog mlade memsahib, rekao je poslužitelj. Serang-đi ima svoje planove za maluma, a boji se da bi zbog nje mogao zastraniti.
Kakve planove?
Tko zna? No jedno je sigurno: ne želi da malumu išta stane na put, a ponajmanje cura.
Za nekoliko dana, gotovo kao da hoće potvrditi poslužiteljev nagovještaj, Jodua pozovu do vitla na razgovor s malumom Zikrijem. Malumu je kanda bilo nelagodno i prilično osornim glasom upita: „Ti dobro poznaješ gospođicu Lambert, mali?”
Jodu posegne u svoju neveliku zalihu hukama pa odgovori: „Od pramca do krme, gospodine!”
Malumu je to očito bila uvreda jer je oštro odgovorio. „Ej, pazi malo! Kakve su to riječi o dami?”
„Oprostite, gospodine. Kormilo u vjetar!”
Budući da su zaglavili, malum na Joduov užas odluči pozvati seranga Alija da prevodi. Pod pogledom serangovih stisnutih očiju Jodu se uzmeškolji i oštro promijeni kurs: na malumova je pitanja odgovarao jezgrovito i dao sve od sebe kako bi ostavio dojam da gospođicu Lambert takoreći uopće ne poznaje jer je u kući njezina oca bio običan sluga.
Odahne kad se serang Ali okrene časniku da ga izvijesti: „Londer kaže njoj tata ošo u raj. Priko previše po pidžin od drveće. Uvijek bere bilje. Prazan džep. Kad ošo u raj, mala fata tata broj dva, gospodin Burnham. Sad sva sretna unutra. Jede vela, vela riža. Bolje malum Zikri nju zaboravi. Kako uči po pidžin od mornara ako puna glava gospoja? Više bolje neka gleda poso od brod dok mu se ne bude za ženiti.”
Malum se nato neočekivano ljutne: „Vraga jarca, seranže Ali!” klikne i skoči na noge. „Jel vama samo kokanje i torbanje na pameti?”
Ogorčeni malum odmaršira svojim putom, a čim nestane s vidika, serang Jodua opako zvizne za uho: Ti bi njega ženio, ha? Prije ću ti ja šiju zavrnuti, dupelišče mali...
Kad je čuo za taj susret, poslužitelj u čudu zaklima glavom. Kako se serang ponaša, još bi čovjek rekao da maluma čuva za vlastitu kćer.

I Deeti i Kalua su znali da najbolje izglede za bijeg imaju ako se Gangom otisnu nizvodno u nadi da će se dokopati manjeg ili većeg grada gdje će moći nestati u mnoštvu: možda Patne, ili čak Calcutte. Iako je Patna neusporedivo bliža, donde ipak imaju dobrih deset dana puta, a da se otpute cestom, netko bi ih mogao prepoznati: vijest o bijegu sigurno se već proširila, a znaju da im čak ni od vlastita roda nema milosti ako ih uhvate. Iz opreza su se morali držati vode i nastaviti put na Kaluinoj improviziranoj splavi dokle god ih bude mogla nositi. Srećom, na obali su našli dovoljno naplavljena drvlja da podebljaju bambus, kao i obilje trske za užad; nakon što su cijeli dan popravljali i pojačavali svoje krhko plovilo, ponovno su krenuli na put i pustili da ih rijeka odnese prema istoku.
Za dva im se dana na vidiku našla kuća gdje je Kabutri sad živjela s obitelji Deetinoga odsutnog brata. Kad je ugledala kuću, Deeti nije mogla nastaviti put a da se ne pokuša javiti kćeri. Znala je da će se s Kabutri u najboljem slučaju sastati kratko i krišom, da se mora pritajiti i biti veoma strpljiva, no na poznatu je tlu bila sigurna da može ostati skrivena dok kćer ne uhvati nasamo.
Deetin rodni dom – sad je ondje stanovala bratova obitelj – bio je nastamba pokrivena slamom s pogledom na sutok Gange i manje rijeke Karamnase. Kako joj samo ime – „razaračica karme” – kaže, ta je pritoka svete rijeke bila na nevoljnu glasu: prema predaji, dodir njezine vode može izbrisati cijeli život teško stečenih zasluga. Obje rijeke – sveta Ganga i njezina pritoka koja briše dobru karmu – bile su jednako udaljene od Deetina starog doma i ona je znala da ukućanke radije idu na sretniju rijeku kad se hoće okupati ili donijeti vode. Odlučila je čekati na obali Gange, a Kaluu je sa splavi ostavila milju uzvodno.
Duž obale je bilo mnogo stijenja i Deeti je bez teškoća našla skrovište. Pružalo joj je dobar pogled na obje rijeke, a dugo joj je bdijenje bilo prilika da se sjeti priča o Karamnasi i kako rijeka može ukaljati duše mrtvih. Krajolik njezinih obala od Deetina se djetinjstva umnogome promijenio i sad joj se činilo da se Karamnasina moć izlila iz korita i da se njezin utjecaj proširio daleko onkraj krajeva koji žive od njezinih voda; nakon nedavne žetve opijuma biljke su ostavili da povenu u polju pa je krajolik ležao pod pokrovom usahlih ostataka. Izuzme li krošnje šačice mangovaca i nangki, nigdje nikakva zelenila da razbije jednoličnost. Znala je da tako izgledaju i njezina polja i da je sad kod kuće, pitala bi se što će jesti u mjesecima koji slijede: gdje su povrće i žito? Čim se ozrela oko sebe, bilo joj je jasno da su ovdje, kao i u selu odakle je otišla, svi dali zemlju u zalog agentima tvornice opijuma: svaki je zemljoradnik dobio ugovor prema kojemu mu nema druge nego da sve zasije makom. A sad kad je žetva gotova i u kući je žito na izmaku, morat će još dublje utonuti u dug da prehrani obitelj. Kao da se mak prometnuo u prijenosnika Karamnasine zloćudne zaraze.
Prvog je dana Deeti dvaput vidjela Kabutri, ali oba je puta morala ostati u skrovištu jer je djevojčica bila sa sestričnama. No bila je sva sretna i samo da je vidi: Deeti je bilo upravo čudesno kako joj se kći gotovo uopće nije promijenila dok je ona iz života otišla u smrt i vratila se u život.
Kad padne noć, Deeti se vrati do splavi i zatekne Kaluu kako im loži vatru za večeru. Kad je pobjegla, Deeti je od uresa na sebi imala samo srebrni prsten u nosu jer joj je Chandan Singh brižno skinuo ostatak nakita prije nego što će je odvesti na lomaču. No ova se preostala sitnica pokazala dragocjenom jer ju je Deeti u seocetu kraj rijeke uspjela zamijeniti za malo satue – brašna od prženog slanutka, pouzdane i hranjive osnovne namirnice svih putnika i hodočasnika. Kalua bi svake večeri zapalio vatru, a Deeti bi im umijesila i ispržila dovoljno rotija za cijeli dan. Ganga je bila blizu pa im zasad nije manjkalo ni hrane ni vode.
U zoru se Deeti vratila do svog skrovišta i cijeli je dan prošao da se Kabutri ne pojavi. Deeti ugleda kćer tek sutradan u sumrak: krenula je sama prema Gangi sa zemljanim vrčem zataknutim u struk. Deeti se držala u sjeni kad djevojčica zagazi u vodu i tek kad bude sigurna da joj kći nema društvo, krene za njom. Da je ne preplaši, prošapće poznatu molitvu: Đai Ganga Majja ki...
To joj nije bilo pametno jer Kabutri smjesta prepozna glas: okrene se i kad vidi majku, pusti vrč i prestrašeno krikne. Onda izgubi svijest i bočno se sruši u vodu. Struja odnese vrč, a odnijela bi i Kabutri da se Deeti nije bacila u vodu i uhvatila joj kraj sarija. Voda joj je sezala samo do struka pa je Deeti uspjela djevojčici provući ruke ispod pazuha i odvući je na obalu. Kad se dokopala pijeska, digne je, prebaci preko ramena i odnese u zaštićenu udolinu između dva pješčana spruda.
Ei Kabutri... ei beti... meri đán! Deeti je kćer njihala u krilu i ljubila joj lice dok joj vjede ne zatrepću. No kad djevojčica otvori oči, Deeti vidi kako se šire od straha.
Tko si ti? poviče Kabutri. Jesi li duh? Što hoćeš od mene?
Kabutri! oštro će Deeti. Dekh mori suratija – pogledaj mi lice. To sam ja – tvoja mati: zar me ne vidiš?
Ali kako je to moguće? Rekli su da te više nema, da si mrtva. Kabutri digne ruku da dodirne majčino lice, pa joj prstima preleti preko očiju i usana. Je li doista moguće da si to ti? Stvarno?
Deeti još jače prigrli kćer. Jest, ja sam, ja sam, Kabutri; nisam mrtva, ovdje sam: gle. Što su ti još o meni rekli?
Da si umrla prije nego što su stigli zapaliti pogrebnu lomaču; rekli su da žena kao ti nije mogla postati sati; nebesa ne bi dopustila – rekli su da ti je rijeka odnijela tijelo.
Deeti zakima kao da potvrđuje – bolje da ljudi vjeruju u tu priču; dok svi misle da je mrtva, nitko neće krenuti u potragu za njom; Kabutri pak nikad ničim ne smije odati da nije tako i ni jednom riječju izlanuti da su se sastale...
No što se zapravo dogodilo? djevojčica će. Kako si pobjegla?
Deeti je za kćer pripremila pomno promišljeno objašnjenje: odlučila je da će prešutjeti kako se Chandan Singh ponio i tko je Kabutrin pravi otac; neće spominjati ni čovjeka kojeg je djevojčica poznavala kao svog oca: reći će joj samo da je nju, Deeti, u pokušaju žrtvovanja bila omamljena i da su je spasili dok je još bila u nesvijesti.
Ali kako? Tko?
Deeti se više nije mogla sjetiti kakvo je izmotavanje smislila za Kabutri; nije bila u stanju namjerno obmanuti kćer koja joj je ležala s glavom u krilu. Naglo reče: Pobjegla sam zahvaljujući Kalui. Voh hi baćávela – on me spasio.
Kalua baćávela? Kalua te spasio?
Je li u Kabutrinu glasu čula zgražanje ili nevjericu? Deeti su već morili svakojaki osjećaji krivnje pa zadršće u iščekivanju kćerina suda o bijegu s Kaluom. No djevojčica ne nastavi srdito, nego je izgarala od znatiželje: Je li on sad s tobom? Kamo ćete poći?
Daleko odavde; u neki grad.
Grad! Kabutri usrdno ovije ruku Deeti oko struka. I ja želim poći; povedi me sa sobom; u grad.
Deeti nikad u životu nije imala veću želju da popusti kćeri. No roditeljski su joj nagoni govorili drugo: Kako da te povedem, beti? Saré đindagi aisé bhatkátela? Da cijeli život lutaš? Kao ja?
Da, kao ti.
Ne, Deeti odmahne glavom; srce joj se kidalo od čežnje da povede kćer, no znala je da joj mora odoljeti: nije pojma imala ni odakle će smoći sljedeći obrok, kamoli gdje će biti sljedećeg tjedna ili mjeseca. Djevojčica će kod ujne i bratića bar imati skrb; najbolje da ostane dok ne...
Dok ne dođe pravi čas, Kabutri – a tada ću se vratiti po tebe. Misliš da ja ne želim da si uza me? To misliš? Znaš li kako je meni kad te ovdje ostavljam? Znaš li, Kabutri? Znaš li?
Kabutri ušuti, a njezine riječi kad je opet progovorila Deeti nikad neće zaboraviti.
A hoćeš li mi donijeti narukvice kad se vratiš? Hamré khátir ćuri lelaija?


Iako je babu Nob Kissin bio umoran od svjetovnog života, shvaćao je da ga još neko vrijeme mora trpjeti. Najbolje izglede za službu na Ibisu ima ako ga na brod pošalju kao pratioca tereta, a tu će službu teško dobiti ako pokaže da je izgubio zanimanje za svoj posao. Znao je i još jednu stvar: na najmanju sumnju da pratilačku službu traži iz neke poganske namjere, gospodin Burnham će po kratkom postupku cijeloj stvari stati na kraj. Zato je babu Nob Kissin odlučio da je zasad prijeko potrebno da se posveti svojim dužnostima i što manje daje do znanja kakve se silne preobrazbe u njemu zbivaju. Zadaća nije bila laka jer koliko god se trudio držati uobičajene kolotečine, bio je sve svjesniji da se sve promijenilo i da je pred njim sada nova i neočekivana slika svijeta.
Pred očima bi mu zasljepljujuće naglo znale bljesnuti vizije. Jednog je dana čamcem plovio Tollyjevom nalom kadli mu pogled padne na neku drvenu potleušu na potezu mangrove pustare; jednostavna bambusova platforma pokrivena šopom stajala je u sjeni raskošna stabla keore i ta je jednostavnost sama po sebi podsjetila gomastu na šumska utočišta gdje su veliki mudraci i rišiji iz davnine sjedili i meditirali.
A baš je tog jutra babu Nob Kissin Pander primio poruku vrbovatelja Ramsaran-đija: dafadar je pisao da je još duboko u zaleđu, no računa da će stići u Calcuttu u roku od mjesec dana s velikom družbom radnika u dužničkom najmu, i muškaraca i žena. U gomastine premnoge brige ta je vijest sad unijela notu uzbune: gdje će smjestiti sve te pečalbare kad stignu? Mjesec je dana kratak rok da zbrine toliko ljudi.
Nekad su dafadari poput Ramsaran-đija novu radnu snagu smještali kod kuće dok čeka transport. No taj se običaj pokazao manjkavim iz više razloga: prvo, budući pečalbari našli su se u vrevi gradskog života, izloženi svakojakim glasinama i napastima. U gradu poput Calcutte uvijek se nađe ljudi koji će spremno iskoristiti prostodušnu seljačad i proteklih su godina mnogi novaci pobjegli zbog priča koje su im nabajale mutikaše; jedni su našli posao u gradu, drugi se vratili ravno u rodna sela. Nekolicina dafadara svoje je novake pokušala držati pod ključem – ali tad su se pak morali nositi s neredima, požarima i bjeguncima. Druga je nevolja gradsko nezdravo podneblje jer svake godine poveći broj pečalbara podlegne zaraznim bolestima. S ulagačeva gledišta, svaki umrli, odbjegli ili onesposobljeni novak znači težak gubitak i već im je bilo itekako jasno da im se posao više neće isplatiti ako nešto ne poduzmu.
Tog mu dana sine rješenje problema: treba sagraditi logor, baš ovdje na obali Tollyjeve nale. Kao u snu, babu Nob Kissin ondje je već vidio hrpu koliba nalik na ašramske spavaonice; imali bi bunar za pitku vodu, ghat za kupanje, nekoliko stabala za zaklon i popločen prostor gdje bi se pitomcima pripremala hrana i gdje bi jeli. U srcu boravišta bio bi malen hram da obilježe početak putovanja na Mareech: već je zamišljao kako mu toranj probija vijence dima s ghata za spaljivanje mrtvih; mogao si je predočiti kako se pečalbari okupljaju i jate na pragu za posljednje molitve na rodnom tlu; bit će im to posljednja uspomena na svetu Đambudvipu, prije nego što se otisnu na Crnu vodu. O tome će pripovijedati djeci i djeci svoje djece, a oni će se s koljena na koljeno vraćati amo u spomen i sjećanje na djedove.


Zatvor Lalbazar u prenapučenom središtu Calcutte nalikovao je na gorostasnu šaku koja stišće srce grada. No stroga je vanjština bila varava, jer se iza masivna pročelja od crvene cigle protezao stihijski labirint dvorišta, ureda, vojarni i tope-kana, gdje su držali oružje. Zatvorske su ćelije bile samo djelić toga golemoga kompleksa jer Lalbazar, unatoč imenu, nije bio mjesto gdje zatvaraju prijestupnike, nego pritvor za uhićenike u sudskom postupku. Ondje se smjestila i uprava gradskog redarstva pa je bilo prometno i živahno jer su neprestano dolazili i odlazili časnici i vojnici, uhićenici i daroge, trgovci i harkare 305.
Neela su smjestili u upravno krilo zatvora, daleko od prostora gdje su držali druge zatvorenike koji nisu bili njegove sreće. Za nj su ispraznili dva prizemna ureda pa je dobio udoban stan sa spavaćom i primaćom sobom te malenom smočnicom. Neelu su kao povlasticu dopustili da uza se tijekom dana ima slugu da mu posprema stan i poslužuje obroke. Što se hrane i vode tiče, jeo je i pio samo što dođe iz njegovih kuhinja – uzničari si nisu mogli priuštiti da itko kaže kako su raskhalijskog radžu prisilili da izgubi kastinsku čast prije nego što ga uopće izvedu pred sud. Vrata Neelova stana noću je čuvala nevelika straža, a redarstvenici su se prema njemu ophodili s najvećim poštovanjem; kad ne bi mogao zaspati, čuvari su ga zabavljali pa su kockali, kartali i igrali paćisi 306. Tijekom dana Neel je mogao primati posjete koliko god je htio pa su gomaste i mutsadiji dolazili tako često da je bez teškoća iz zatvora nastavio voditi poslove imanja.
Iako je bio zahvalan na svim tim ustupcima, Neelu je najvažnija bila povlastica koju nije mogao javno spomenuti: pravo na korištenje čistog i dobro rasvijetljenog vanjskog zahoda kamo su samo časnici imali pristup. Neela su odgojili da tijelo i njegove funkcije štuje do te mjere da je cjepidlačio do granice ezoterije: za to je umnogome bila zaslužna njegova mati, koja je toliko strepila od kaljanja tijela da nije imala ni mira ni spokoja. Iako je s jedne strane bila tiha, blaga i nježna žena, kastinski običaji za nju nisu bili puk skup pravila i propisa, nego bit njezina bića. Muž ju je zanemario i živjela je u osami u sumornu krilu palače pa se sa zavidnom inteligencijom posvetila osmišljavanju nevjerojatno složenih obreda čišćenja i pročišćavanja. Nije joj bilo dovoljno da prije i poslije svakog obroka pola sata pere ruke – morala se pobrinuti i da posudu iz koje lijevaju vodu pomno očiste, baš kao i kantu u kojoj su je donijeli s bunara; i tako dalje. Najveće je strahove usredotočila na muškarce i žene koji su praznili zahodske jame palače i uklanjali otpadne vode: toliko se gnušala tih pometača i čistača izmetina da ih je opsjednuto izbjegavala. Što se pak tiče pometačkih alata – đharua od čekinja palmina lišća – ni mačevi ni zmije nisu u njoj budili veću nelagodu pa danima nije mogla doći k sebi ako bi ih slučajno ugledala. Ti su je strahovi i zebnje doveli do tako neprirodna načina života da nije mogla dugo izdržati: umrla je kad je Neel imao samo dvanaest godina i u baštinu mu ostavila krajnju sitničavost u skrbi za vlastitu osobu. Tako Neelu u zatvoru nije bilo veće grozote nego da se olakšava u istu jamu s desecima običnih zatvorenika.
Na putu do časničkog zahoda Neel je morao proći kroz nekoliko hodnika i dvorišta i u nekima bi od njih letimice viđao ostale zatočenike – često su se doimali kao da se bore za svjetlo i zrak, pritiskali nos o rešetke kao štakori u klopci. Kad je vidio nedaće drugih zatvorenika, Neel je postao bolno svjestan kakvo poštovanje uživa: britanske su se vlasti očito trudile uvjeriti javnost da s raskhalijskim radžom postupaju krajnje pravedno. Utamničenje u Lalbazaru Neelu nije stvaralo takoreći nikakve neugodnosti i još bi mogao zamisliti da je na odmoru da mu nisu zabranili posjete žena i djece. No Neela ni to nije odveć pogodilo jer ionako ni supruzi ni sinu ne bi dopustio da se oskvrnu ulaskom u zatvor. Elokeshi bi pak rado primio, no od Neelova se uhićenja nije znalo što je s njom: svi su mislili da je utekla iz grada da izbjegne policijsko ispitivanje. Na tako se razboritu odsutnost Neel nije imao pravo tužiti.
Neelu je u zatvoru bilo tako ugodno da je teško mogao ozbiljno shvatiti u kakvom se pravnom škripcu našao. Rođaci u kalkutskom plemstvu rekli su mu da mu sude samo reda radi, da javnosti pokažu kako su pred britanskim pravosuđem svi ravnopravni: sigurno će ga osloboditi krivnje, ili ga čeka laka, simbolička kazna. Uporno su ga uvjeravali da nema razloga za brigu: mnogi su se istaknuti građani uvelike zauzimali za nj; svi su znanci upregnuli sav svoj utjecaj; zajedničkim će snagama zacijelo uspjeti dobiti prevagu, možda čak i u Vijeću glavnog guvernera. U svakom slučaju, ne dolazi u obzir da prema pripadniku njihova staleža postupe kao prema običnu prijestupniku.
I Neelov je odvjetnik bio oprezno optimističan: sitni i nemirni gospodin Rowbotham bio je nakostriješeno ratoboran, kao oni dlakavi terijeri koje u parku Maidan znaš vidjeti kako memsahibi natežu povodac. Pod izdašnim obrvama i bujnim zaliscima od lica mu takoreći nisi vidio ništa osim živahnih crnih očiju i nosa boje i oblika zrelog ličija.
Kad je pregledao Neelov predmet, gospodin Rowbotham iznese svoje polazno mišljenje. „Bez uvrede, dragi radžo”, bez okolišanja će. „Nema te porote na ovom svijetu koja bi vas oslobodila krivnje – osobito ako se sastoji mahom od engleskih trgovaca i naseljenika.”
Neela to pogodi. „Ali gospodine Rowbotham”, on će. „Hoćete reći da bi me mogli proglasiti krivim?”
„Neću vas obmanjivati, dragi radžo”, gospodin Rowbotham će. „Mislim da je takva presuda vrlo moguća. No ne treba očajavati. Kako ja gledam stvari, nas ne zanima presuda, nego kazna. Još biste se mogli izvući s globom i pokojom zapljenom. Ako se dobro sjećam, nedavno je u sličnu slučajnu kazna bila samo globa i javno izvrgavanje ruglu: krivca su naopako posjeli na magarca i proveli ga kroz Kidderpore!”
Neel zine i prestravljeno prošapće: „Gospodine Rowbotham, zar je moguće da takva sudba snađe radžu od Raskhalija?”
Pravniku se zažare oči. „Pa što onda, dragi radžo? Ta to nije najgora stvar. Ne bi li bilo gore da vam zaplijene svu imovinu?”
„Ni govora”, spremno će Neel. „Ništa nije gore od takve sramote. Radije bih se riješio svih tereta. Tad bih bar mogao slobodno stanovati na kakvu tavanu i pisati poeziju – kao vaš sjajni gospodin Chatterton.”
Tu se odvjetnikove debele obrve spletu u zbunjen čvor. „Gospodin Chatterjee, velite?” iznenađeno upita. „Mislite na mojega prvog činovnika? Ta vjerujte mi, dragi radžo, on ne stanuje na tavanu – a da piše poeziju, ovo mi je prvi glas...”

Deveto



U riječnom naselju Chhapri, na dan puta do Patne, Deeti i Kalua ponovno naiđu na dafadara kojeg su sreli u Ghazipuru.
Mnogo je tjedana prošlo otkako su se otisnuli na put, a nade da će se dokopati nekog grada potonule su im skupa sa splavi u varavu labirintu pješčanih sprudova na sutoku Gange i njezine virovite pritoke Ghagare. Potrošili su i posljednje ostatke satue pa su se silom prilika dali na prošnju pred hramskim vratima u Chhapri, kamo su stigli nakon što su pješice napustili olupinu splavi.
I Deeti i Kalua tražili su posao, no u Chhapri je bilo teško naći službu. U mjesto su nagrnule stotine osiromašenih lutalica, a mnogi su se bili spremni nasmrt iznojiti za koju šaku riže. Mnoge je od tih ljudi iz rodnih sela potjerala cvjetna poplava koja je zahvatila cijeli kraj: zemljišta koja su nekoć davala hranu sad je preplavila makova plima; bilo je tako teško doći do hrane da su ljudi bili sretni kad su mogli polizati lišće u kojem su se u hramovima prinosili darovi ili gucnuti škrobnu vodu iz lonca u kojem se kuhala riža. I Deeti i Kalua često su se hranili takvim mrvicama: katkad, kad bi im se posrećilo, Kalua bi uspio štogod zaraditi kao nosač na riječnim dokovima.
Chhapra je bila trgovište i riječna luka pa je ondje pristajalo mnogo brodova i bar si na gradskim ghatovima koji put mogao zaraditi pregršt bakrenjaka na utovaru i istovaru lađa i teglenica. Ondje su Deeti i Kalua uglavnom provodili vrijeme kad nisu prosili pred hramom. Noću je na riječnoj obali bilo mnogo svježije nego u zakrčenoj unutrašnjosti grada pa su obično ondje spavali: kad dođu kiše, morat će naći drugo utočište, ali dotle im nigdje drugdje ne bi bilo bolje. Svake bi noći na putu onamo Deeti ponavljala: Surađ dikhat ávé to rástá mit đávé – kad sunce izađe, pokazat će nam put – i tako je čvrsto u to vjerovala da se nije dala pokolebati u nadi ni kad im je bilo najgore.
Jednog dana, kad se istočno nebo tek zažarilo prvim sunčevim zrakama, Deeti i Kala se probude i ugledaju nekoga visokog, brkatog i otmjeno odjevenog babua: uskoračao se ghatom i srdito se tuži kako mu lađari kasne. To je onaj dafadar, Ramsaran-đi, šapne Kalui. Povezao se s nama onog dana u Ghazipuru. Daj pođi i vidi, možda mu možeš pomoći.
Kalua otepe prašinu, s poštovanjem sklopi ruke i priđe dafadaru. Nekoliko minuta poslije vrati se s viješću da dafadar želi prijeći na drugu obalu rijeke da pokupi družbu radnika. Mora smjesta krenuti jer su mu javili da stiže opijumska flota pa će poslije na rijeci obustaviti promet.
Nudi mi dva dama i adhelu da ga prevezem, reče Kalua.
Dva dama i adhela! A ti tu stojiš kao trupac? Deeti će. Kai soćava? Zašto se premišljaš? Hajde, brzo, na, đaldi 307 .
Za nekoliko sati, Deeti je sjedila na ulazu u glasoviti Ambađin hram u Chhapri kad vidi da joj prilazi Kalua. Prije nego što ga je stigla išta pitati, on će: Sve ću ti reći, ali prvo, dođi, daj da jedemo: ćal, đaldi-đaldi khanva khá lei.
Khanva? Hrana? Dali su ti hranu?
Ćal! Laktovima prokrči put kroz gladnu gomilu koja se sjatila oko njih i tek kad su se našli na sigurnome, gdje ih nitko ne vidi, pokaže joj što je donio: zamotuljak od palmina lišća sa sočnim parathama 308 nadjevenim satuom, ukiseljenim mangom, krumpirovom kašom pomiješanom s masalama za alu-ka-bhartu 309, pa čak i malo ušećerenog povrća i drugih slatkiša – parval 310 -ka-mithai 311 i sočne khubi-ka-lai 312 iz Barha.
Kad su smazali hranu, ostali su sjediti u sjeni stabla i Kalua joj potanko ispripovijeda što se dogodilo. Na suprotnoj ih je obali rijeke s dafadarovim podagentom čekalo osam muškaraca. Na licu mjesta na obali upisali su se u girmite na papiru; kad su zapečatili ugovore, svaki je dobio pokrivač, nekoliko komada odjeće i mjedenu lotu 313 obla dna. Da proslave pristupanje girmitijama, potom su ih počastili obrokom, a Kalui je dafadar predao ostatke te gozbe. Dar nije prošao bez prosvjeda: svi su novaci dobro znali što je glad i makar su se zasitili, zgranuli su se kad su vidjeli koliko hrane daje. No dafadar im je rekao da se ne boje; odsad će za svaki obrok jesti dosita dok ne stignu na Mareech i to im je jedina zadaća – da jedu i ojačaju.
Izjava je izazvala veliku nevjericu. Jedan muškarac reče: Zašto? Tovite nas za klanje, kao koze uoči Ida 314?
Dafadar se nasmijao i odvratio mu da će se sam gostiti utovljenim kozama.
Na povratku je dafadar iznebuha rekao Kalui da će ga rado uzeti ako se i on želi priključiti: kršni mu i snažni muževi uvijek dobro dođu.
Kalui je to udarilo u glavu. Ja? rekao je. Ali maliče, oženjen sam.
Nema veze, rekao je dafadar. Mnoge girmitije vode žene. Pišu nam iz Mareecha i traže više žena. Povest ću i tebe i ženu ako hoće poći.
Kalua porazmisli o tome pa upita: A dat – što je s kastom?
Kasta nije bitna, dafadar će. Za najmom se jagme svakojaki muževi – brahmani, Ahiri, ćamari, teliji 315. Bitno je da su mladi, zdravi i voljni zasukati rukave.
Kalua nije znao što bi rekao pa je iz sve snage prionuo na vesla. Dok je čamac pristajao, dafadar ponovi ponudu. No ovaj put dometne i upozorenje: Upamti – imaš jednu noć da se odlučiš. Sutra dižemo sidro – ako kaniš poći, budi tu u zoru... savere hi avat ani.
Ispripovijedavši svoju priču, Kalua se okrene prema Deeti i ona vidi da mu se u golemim tamnim oči krijese pitanja koja se ne usuđuje postaviti. Osjećaj sitosti ošamutio je Deeti pa je Kaluu saslušala bez riječi, ali u glavi joj prekipi kad uzavre gomila prešućivanih strahova pa uzrujano skoči na noge. Kako je mogao i pomisliti da će pristati zauvijek napustiti kćer? Odakle mu da bi ona pošla u krajeve gdje, koliko zna, možda caruju zlodusi i pišaće, a svakovrsne neopisive zvijeri da i ne spominje? Kako on, Kalua, ili bilo tko drugi može znati da novake doista ne tove za klanje? Zašto bi ih inače tako širokogrudno hranili? Tko se u ovim teškim vremenima tako rasipa ako nema skrivene pobude?
Reci mi, Kalua, ona će dok su joj se oči punile suzama. Jesi li me zato spasio? Da se mnome zlodusi goste? Ta bolje bi bilo da si me ostavio da umrem u onom plamenu...


U nastojanju da na svoj skroman način bude korisna, Paulette je ispisivala kartice za raspored sjedenja za stolom kad su njezini dobročinitelji priređivali objede, večere, crkvene doručke i druge zabave. Gospođa Burnham bila je opuštena i neopterećena narav pa se malokad previše trudila oko tih obroka i najradije ih je organizirala iz postelje. Obično bi prvo pozvala glavnog bobaćija i glavnog konsamu da se dogovore o jelovniku: pristojnosti radi, gospođa Burnham tijekom savjetovanja nije skidala noćnu kapicu, niti bi digla mrežu protiv komaraca. No kad bi Paulette došla na red, razgrnuli bi zastore i bara bibi bi je najčešće pozvala da sjedne na krevet i gleda joj preko ramena dok gospođa mozga gdje će koga posjesti, na pločici ispisuje imena i crta skice. Tako su Paulettu jednog popodneva pozvali u ložnicu gospođe Burnham da joj pomogne prirediti bara-kanu.
Rasporedi gospođe Burnham Paulettu su obično ubijali u pojam: na društvenoj je ljestvici bila tako nisko da bi se gotovo uvijek našla u međupalublju – ili bić-o-bić 316, kako bi bibi rekla – što je značilo da bi je obično smjestili između najmanje poželjnih gostiju: pukovnika koji su oglušili od topovske paljbe; poreznika kojima su jedina tema porezne prognoze u njihovu okrugu; laičkih propovjednika koji su sipali žuč o tvrdoglavim poganima, plantažera kojima su se ruke plavjele od indiga i sličnih šuša. S takvim iskustvom Burnhamovih bara-kana, Paulette u blagoj zebnji upita: „Je li neka osobita zgoda, Madame?”
„Doista jest, Pagli”, gđa Burnham se lijeno protegne. „Gospodin Burnham želi prirediti tamašu. Za kapetana Chillingwortha koji je upravo stigao iz Kantona.”
Paulette baci pogled na pločicu i uoči da je kapetan već dobio mjesto na bibinu kraju stola. Sretna da ima priliku pokazati kako je vična memsahibskoj etiketi, reče: „Budući da kapetan sjedi kraj vas, Madame, nije li njegovoj supruzi mjesto kraj gospodina Burnhama?”
„Supruzi?” Šiljak krede iznenađeno se povuče s pločice. „Mila, ta gospođe Chillingworth već dugi niz godina nema.”
„O?” Paulette će. „Znači da je on – kako se kaže – veuf?”
„Misliš, udovac, Pagli?” Ne, mila, nije ni to. Zapravo, žalosna priča…
„Da, Madame?”
Gospođu Burnham nije trebalo dodatno poticati da se udobno zavali u jastuke. „Kapetan Chillingworth je iz Devonshirea i more mu je u krvi, štono bi rekli. Kad im dođe da se žene, ti se stari morski vuci često vrate u matičnu luku pa je tako i on učinio: našao si je netom propupalu djevu rujnih obraza s jugozapada Engleske i doveo je na Istok. Htio je veću mem od naših domaćih larkinica 317. I možeš misliti – nije sretno završilo.”
„Zašto, Madame? Što se zbilo?”
„Kapetan je jedne godine otišao u Kanton”, bibi će. „Kako to već bude, mjeseci prolaze, a ona samuje gdje joj je sve novo i tuđe. Napokon stižu vijesti o muževu brodu – ali umjesto kapetana, na vratima joj osvane njegov prvi časnik. Kapetana je pokosila teška groznica pa su ga morali ostaviti u Penangu da se oporavi. Kapetan je odlučio da će gospođa Chillingworth otputovati k njemu i zaduži časnika da se za to pobrine. E, pa draga moja, to je bilo to: siroti ga je stari kapetan mogao frigati.”
„Kako to mislite, Madame?”
„Taj časnik – koliko se sjećam, zvao se Texeira – bio je Portugalac iz Macaa i prefrigana lopuža kakve nema: oči se cakle kao cekini, osmijeh kao u serafina. Objavio je da prati gospođu Chillingworth u Penang. Ukrcali su se na brod i više ih nitko nije vidio. Čujem da su danas u Brazilu.”
„O, Madame!” cikne Paulette. „Kakva nesreća za kapetana! Znači da se više nije ženio?”
„Nije, mila Pagli. U biti se nikad nije oporavio. Je li zbog gubitka časnika ili supruge, nitko ne zna, ali na moru je propao – nije se slagao s časnicima; mornarima je tjerao strah u kosti; u otočju Spratly uspio je prevrnuti brod ulter-pulter 318, što je za pomorca velika glupost. U svakom slučaju, sad je gotovo. Ibis će mu biti posljednje zapovjedništvo.”
„Ibis, Madame?” Paulette poskoči. „On će biti kapetan Ibisa?”
„Pa da – nisam li ti rekla, Pagli?” Tu se bibi prekine kao da je ošine osjećaj krivnje. „Gle mene, klepećem kao čavka, a čeka me tamaša.” Maši se pločice i zamišljeno počeše usnu šiljkom krede. „Daj mi reci, mila Pagli, što ću za ime svijeta s gospodinom Kendalbusheom? Sad je redoviti sudac i moramo mu pokazati veliko poštovanje.”
Bibi polako digne pogled s pločice i mjerkavo ga uperi u Paulettu. „Sudac silno uživa u tvom društvu, Pagli!” reče. „Baš sam prošli tjedan čula kad je rekao da zaslužuješ šahbaš kako napreduješ u vjeronauku.”
Paulette se naježi: pomisao na večer uz gospodina suca Kendalbushea nije ju veselila jer ju je on obvezno dugo i prijekorno rešetao o biblijskim temama.
„Sudac je preljubazan”, Paulette se živo sjećala kako joj se gospodin Kendalbushe namrštio kad je vidio da je dvaput gucnula vino: „Sjeti se tamnih dana”, promrmljao je, „jer će ih biti mnogo” A naravno, ona nije znala ni glavu ni redak.
Trebalo je brzo nešto smisliti i Paulette se dovine. „Ali Madame”, reče, „neće li se ostale bara meme uvrijediti ako osobu poput mene posjednete kraj tako redovita gospodina kao što je sudac Kendalbushe?”
„Imaš pravo, mila”, gospođa Burnham će kad malo razmisli. „Gospođa Doughty bi vjerojatno pošandrcala.”
„Zar će biti nazočna?”
„Nažalost, nema nam druge”, reče bibi. „Gospodin Burnham svakako želi pozvati Doughtyja. Ali što ću s njom, za ime svijeta? Potpuno je šašavissima.”
Gospođi Burnham odjedanput se zakrijese oči i kreda opet poleti prema pločici. „Evo!” pobjedonosno upiše ime gospođe Doughty na prazno mjesto lijevo od kapetana Chillingwortha. „To će je ušutkati. A onaj njezin muž bolje da je bić-o-bić da ga ne moram slušati. Neka dosadni stari buzdovan ide tebi...” Kreda se spusti na prazni središnji dio stola i rame uz rame posjedne gospodina Doughtyja i Paulettu.
Paulette se jedva stigla pomiriti s mišlju da joj valja ćaskati s peljarom – od čijeg je engleskoga uglavnom razumjela samo hindustanske riječi – kad šiljak bibine krede opet zabrinuto uzlebdi.
„Ali svejedno opet imamo problem, Pagli”, potuži se bibi. „Koga ću ti lagovati slijeva, za ime svijeta?”
Pauletti sine nadahnuće pa upita: „Pozivate li brodske časnike, Madame?” Gospođa Burnham nelagodno se promeškolji u postelji. „Gospodina Crowlea? O, mila moja Pagli! Njega ne mogu pozvati u kuću.”
„Gospodin Crowle? On je prvi časnik?” Paulette će.
„Točno”, odvrati bibi. „Kažu da je vrstan pomorac – gospodin Burnham se kune da bi se kapetan Chillingworth posljednjih godina bez njega pogubio. No mornarčina je najgore vrste: najurili su ga iz mornarice zbog nekakve jezive tarapane s mladićem prednjeg jarbola. Sreća njegova da kapetan nije izbirljiv – ali, mila moja, njega nijedna mem ne može pozvati za stol. Pa to bi bilo kao da večeramo s obućarom!” Bibi zastane da lične kredu. „Ali šteta, jer čujem da je drugi časnik sasvim naočit. Kako se zove? Zachary Reid?”
Paulette protrne i kad srh prođe, činilo joj se da su i čestice prašine prestale plesati i ukipljeno čekaju. Nije se usudila progovoriti, pa čak ni dići pogled, a na bibino je pitanje uspjela samo kimnuti.
„Ti si ga već upoznala, zar ne – toga gospodina Reida?” upita bibi. „Nije li bio na škuneru kad si prošli tjedan bacila dekko?”
Paulette svoj posjet Ibisu nije spomenula pa se poprilično smela kad je čula da gospođa Burnham za nj već zna. „Doista, Madame”, oprezno će. „Imala sam kratak susret s gospodinom Reidom. Dojmio me se kao ugođen čovjek.”
„Ugođen, veliš ti?” gospođa Burnham je lukavo pogleda. „Kruži kuber da je već nekoliko mem-gospođica bacilo oko na momka. Doughtyji ga vuku sa sobom po cijelom gradu.”
„O?” Paulette se razvedri. „Možda bi mogli dovesti gospodina Reida kao svog gosta? Valjda gospodin Crowle ne mora znati?”
„Prepredena šejtanice mala!” Bibi se oduševljeno nasmije. „Kako si to lukavo smislila! A kad je već dosjetka tvoja, posjest ću vas zajedno. Evo. Ćal.”
Tu se kreda strmoglavi na pločicu kao prst sudbine i upiše Zacharyjevo ime na sjedalo s Paulettine lijeve strane. „Riješeno.”
Paulette otme pločicu iz bibinih ruku i odjuri na kat, no u svojim odajama zatekne cijelu četu spremača. Ovaj put je bez pardona rastjerala faraše, bićavnadare i harijice – „Ne danas, ne sad...” – i sjela za pisaći stol s hrpicom stolnih kartica.
Gospođa Burnham je htjela da kartice budu ispisane raskošnim krasopisom, pa što više vitica i repića uspije natiskati, to bolje: Pauletti je čak i u obične dane trebalo sat-dva da ih ispiše bibi po volji. Danas joj se činilo da zadaći nikad kraja, a pero joj je prskalo i zapinjalo: od svih ju je slova najviše mučilo „Z”, ne samo zato što nikad prije nije bilo potrebe da ga piše velikim slovom, nego i jer dosad nije pojma imala da nudi toliko krivulja i zavijutaka i mogućnosti: kako je istraživala oblik i veličinu, pero ga je vrtjelo na sve strane i oblikovalo u petlje i pršljene koji kao da su joj se nekako htjeli ispreplesti sa skromnim „P” vlastitih inicijala. A kad joj je to dojadilo, neobjašnjiv je nagon natjera da se zagleda u zrcalo i zgrane se kako joj je kosa kuštravo razbarušena, a koža se crveni gdje je kopala noktima. Onda je noge ponesu do ormara i ondje zakucaju dok je prebirala po haljinama koje joj je dala gospođa Burnham: nikad nije ljuće požalila što su strogih boja i široka kroja. Nešto je nagna da otvori zaključanu škrinju, izvadi svoj jedini lijepi sari od grimizne benareške svile i pogladi ga: sjeti se kako je čak i Jodu ostao bez daha kad ga je odjenula, a on se redovito smijao njezinoj odjeći – što bi pak Zachary rekao da je u njemu vidi? Na tu pomisao Pauletti pogled odluta kroz prozor prema bungalovu u Botaničkom vrtu pa se sruši na krevet: dotuklo ju je kako je sve nemoguće.

Deseto



Kad je prošao kroz visoka mahagonijeva vrata daftera gospodina Burnhama, babuu Nob Kissinu se učini da je vrelina Calcutte ostala za njim i da je stigao u drugu zemlju. Sami razmjeri prostorije, pod koji se naoko pružao u beskraj i visoki zidovi, stvarali su vlastito podneblje, umjereno i bez zrnca prašine. S masivnih stropnih greda visjela je golema panka suknenog obruba i blago hujala naprijed-natrag, a na njezinu se povjetarcu gomasti lagana pamučna kurta zalijepi za udove. Veranda kraj daftera bila je veoma široka da ga velikim pragom sjene obrani od sunca; bilo je podne i na balkonu su panka-vale spustile zaslone od khusa 319 i neprestano ih vlažili da stvore dojam svježine.
Gospodin Burnham sjedio je za masivnim radnim stolom okupan prigušenim svjetlom koje je dopiralo kroza svjetlarnik visoko nad njim. Razrogači oči dok je gledao kako mu babu Nob Kissin prilazi s drugoga kraja prostorije. „Dobri moj Babune!” usklikne kad vidi gomastinu dugu nauljenu kosu i ogrlicu oko vrata. „Što se to s tobom dogodilo? Izgledaš tako...”
„Da, gospodine?”
„Tako neobično ženskasto.”
Gomasta se sjetno nasmiješi. „O, ne, gospodine”, reče. „To je samo vanjština – puki prividi. Ispod je sve isto-isto.”
„Privid?” prezrivo će gospodin Burnham. „Muškarac i žena? Bog ih je stvorio takve kakvi su i ni kod jednog ni kod drugog nema privida, kao što nema ni sredine između njih.”
„Upravo tako, gospodine”, babu Nob Kissin oduševljeno je kimao. „Baš to i ja govorim: tu nema nikakvih ustupaka. Nerazumnim se zahtjevima valja odlučno oprijeti.”
„Pa zašto si se onda tako zakitio, Babune, ako smijem pitati?” – gospodin Burnham namršteno uperi prst gomasti u njedra koja kao da su se među oblinama njegova tijela nekako dodatno ispupčila – ako smijem pitati, zašto nosiš taj omašni komad nakita? Je li to nešto iz tvoje svamijašnice?”
Babuu Nob Kissinu ruka poleti prema amuletu i tutne ga natrag pod kurtu. „Jest, gospodine; samo dobio u hramu.” U slobodnoj improvizaciji brzo nadoveže: „Kao takav poglavito služi za ljekovite svrhe. Od bakar je, što potiče probavu. I vi možete probati, gospodine. Crijeva će raditi glatko i obilno. A i boja bude lijepa, kao kurkuma.”
„Ne daj Bože!” gospodin Burnham zgađeno odmahne. „Dosta o tome. Reci mi, Babune, kakvim si me to hitnim poslom trebao?”
„Samo bih napomenuo nekoliko pitanja, gospodine.”
„Dobro, reci. Nemam vremena.”
„Prvo, logor za kulije, gospodine.”
„Logor?” gospodin Burnham će. „Kako to misliš, logor? Ja ne znam ni za kakav logor za kulije.”
„Da, gospodine, upravo tu temu želim napomenuti. Moj je prijedlog, zašto da se ne sagradi logor? Evo, vidite i uvjerit ćete se.” Babu Nob Kissin iz spisa izvadi list papira i položi ga pred poslodavca.
Gomasta je bio svjestan da je gospodinu Burnhamu prijevoz pečalbara nevažno i donekle mrsko područje poslovanja jer u usporedbi sa silnom zaradom na opijumu nosi zanemarivu dobit. Jest da im je ovo iznimna godina zbog prekida izvoza opijuma u Kinu, no znao je da svejedno mora iznijeti snažne argumente ako bara sahiba kani nagovoriti na zamašnije ulaganje u tu poslovnu granu.
„Pogledajte ovo, gospodine, i pokažem vam...” S računicom na papiru, babu Nob Kissin uspio je brzo i zorno pokazati da će se trošak kupnje zemljišta, gradnje koliba i slično isplatiti u roku od dvije sezone. „Jedan velika prednost, gospodine, logor možete prodate vlastima za godina-dvije. Može bude unosna zarada.”
To gospodina Burnhama zagolica. „Kako to?”
„Jednostavno, gospodine. Možete na Gradsko vijeće reći da treba pravo sabiralište za doseljenike. Inače pati higijena i napredak kasni. Onda možemo prodamo samo njima, ne? Ondje sjedi gospodin Hobbes – on će jamčiti plaćanja.”
„Sjajna zamisao.” Gospodin Burnham se zavali u naslonjač gladeći bradu. „Što jest, jest, Babune, s vremena na vrijeme odlično razmišljaš. Imaš moje dopuštenje da poduzmeš što god treba. Idi sad. Ne gubi vrijeme.”
„Ali gospodine, još se jedno pitanje pojavlja.”
„Da? U čemu je stvar?”
„Gospodine, pratilac tereta za Ibis još nije imenovan, ne?”
„Nije”, gospodin Burnham će. „Ne još. Imaš nekoga na umu?”
„Imam, gospodine. Htio bih podastrijeti prijedlog da ja osobno idem.”
„Ti?” Gospodin Burnham iznenađeno pogleda svoga gomastu. „Ali babu Nob Kissine! Ta čemu?”
Gomasta je imao spreman odgovor. „Jedini razlog, gospodine, radi promatranja stanja na teren. To će mi olakšati rad s kulijima da mogu pružiti zadovoljne usluge. To će bude kao da berem nov list za svoju karijeru.”
Gospodin Burnham sumnjičavo odmjeri gomastin majčinski lik. „Svaka ti čast na revnosti, babu Nob Kissine. No jesi li siguran da se možeš nositi s uvjetima života na brodu?”
„Svakako, gospodine. Već sam bio na jednom brodu – do Đagannathova hrama u Puriju. Nije bilo nikakvog problema.”
„Ali Babune”, gospodin Burnham obješenjački izvije usne. „Zar se ne bojiš da ćeš izgubiti kastu? Neće li te se poganačka braća odreći ako prijeđeš Crnu vodu?”
„Ma ne, gospodine”, gomasta će. „Danas svi idu za hodočašće s brod. Hodočasnici ne mogu izgubiti kastu. Ovo može biti isto. Zašto ne?”
„E, pa ne znam” uzdahne gospodin Burnham. „Iskreno rečeno, uoči raskhalijskog suđenja nemam vremena o tome razmišljati.”
Babu Nob Kissin je znao da je kucnuo čas da odigra svog aduta. „Što se suđenje tiče, gospodine, biste li ljubazno dopustili da iznesem jedan prijedlog?”
„Ta svakako”, gospodin Burnham će. „Koliko se sjećam, sve je skupa bila tvoja zamisao?”
„Jest, gospodine”, kimne gomasta. „Samo sam vam ja predložio taj plan.”
Babu Nob Kissin nemalo se ponosio što je poslodavca prvi upozorio na prednosti preuzimanja imanja Raskhali: već su nekoliko godina kružile glasine da će Istočnoindijska kompanija odustati od monopola nad proizvodnjom opijuma u istočnoj Indiji. U tom bi slučaju mak mogao postati plantažna kultura poput indiga ili šećerne trske. U Kini potražnja raste iz godine u godinu pa bi trgovci koji imaju vlastitu proizvodnju umjesto da se oslanjaju na sitne poljoprivrednike mogli umnogostručiti ionako astronomsku zaradu. Iako Kompanija zasad nije izričito dala do znanja da je spremna na nužne ustupke, nekolicina dalekovidnih trgovaca već se dala u potragu za većim komadima zemlje. Kad se gospodin Burnham počeo raspitivati, babu Nob Kissin ga je podsjetio da ne mora previše tražiti jer mu je debelo zaduženo imanje Raskhali već nadomak ruke. Dobro je poznavao nekoliko kranija i mutsadija u raskhalijskom dafteru i oni su ga podrobno izvješćivali o svim pogreškama mladog zemindara: kao i oni, novog je radžu smatrao diletantom koji diže nos i živi u oblacima pa se potpuno složio s njima da tko je tako lud da ne gleda što potpisuje, zaslužuje da izgubi imetak. Osim toga, raskhalijske su radže bile na glasu kao strogi hinduisti koji se zadrto drže obreda i preziru heterodoksne višnuiste poput njega: takvim ljudima s vremena na vrijeme treba očitati lekciju.
Gomasta spusti glas: „Dopiru glasine, gospodine, da se ‘uzdržana dama’ radže-sahiba skriva u Calcutti. Ona je jedna plesačica, gospodine, i zove se Elokeshi. Možda ona može dati očitovanja koja će mu zapečatiti sudbinu.”
Poslodavcu nije promaknulo kako su se babuu Nob Kissinu oči lukavo zakrijesile. Gospodin Burnham nagne se naprijed u naslonjaču. „Misliš da bi mogla svjedočiti?”
„Ne mogu jamčiti, gospodine”, gomasta će. „Ali nije si zgoreg dati trud.”
„Bilo bi mi drago da pokušaš.”
„Ali onda, gospodine,” gomasta pusti da mu se glas blago povisi tako da rečenicu završi upitno, „što s imenovanje pratioca tereta?”
Gospodin Burnham napući usne kao da želi dati do znanja da mu je posve jasno kakvu mu nagodbu predlaže. „Ako pribaviš izjavu, Babune” reče, „služba je tvoja.”
„Hvala, gospodine”, babu Nob Kissin će i opet pomisli kakvo je zadovoljstvo raditi za razumna čovjeka. „Možete položiti puno povjerenje. Dat ću sve svoje najbolje od sebe.”


Večer uoči Neelovoga prvog izlaska pred sud digao se monsun, što su svi njegovi pobornici smatrali dobrim znakom. Općem je optimizmu pridonio raskhalijski dvorski astrolog jer je utvrdio da je datum rasprave veoma povoljan i da su se sve zvijezde poredale radži u prilog. Također su doznali da su najbogatiji bengalski zemindari potpisali peticiju za milost: čak su i Tagorei iz Jorasanka i Debi iz Rajabazara, koji se inače ni o čemu ne mogu složiti, prešli preko osobnih razmirica kad je u pitanju pripadnik njihova staleža. Te su vijesti tako obradovale obitelj Halder da je Neelova supruga rani Malati upriličila osobit posjet bhukailaškom hramu, gdje je priredila gozbu za stotinu brahmana i sve ih osobno posluživala.
Vijesti ipak nisu uspjele potpuno raspršiti Neelove bojazni i noć prije izlaska pred sud nije oka sklopio. Na sud su ga trebali prevesti prije nego što svane, pod nevelikom stražom, a obitelji su dopustili da pošalje služinsku momčad da mu pomogne oko priprema. Dva sata prije zore štropot kotača obznani dolazak zemindarijskog faeton-garija; malo poslije na Neelovim vratima osvane raskhalijska svita i od tog časa nadalje, na svu sreću, više nije imao vremena za brigu.
Parimal je sa sobom doveo dva obiteljska svećenika, kao i kuhara i brijača. Brahmanski purohiti donijeli su „najbudniju” ikonu raskhalijskog hrama, zlatom optočeni kip Ma Durge. Dok su predvorje stana pripremali za puđu, Neela su odveli u spavaću sobu gdje su ga obrijali, okupali i pomazali mirisnim uljima i cvjetnim miomirisima. Parimal mu je za odijelo donio ponajbolju raskhalijsku vlasteosku odoru, uključujući i ćapkan urešen sićušnim biserima i turban sa slavnim raskhalijskim sarpešom – zlatnom grančicom s rubinima s visočja Shan. Neel je osobno naručio to odijelo, no kad su mu ga prostrli na postelju, počeo se premišljati. Neće li ostaviti pogrešan dojam ako se na sudu pojavi u tako raskošnu ruhu? S druge pak strane, ne bi li jednostavnije odijelo moglo značiti da priznaje krivnju? Tko bi znao kako se valja odjenuti za suđenje za krivotvorenje? Naposljetku je Neel zaključio da je najbolje da ne privlači pozornost na odjeću pa Parimala zamoli kurtu od običnoga svilenog muslina i neobrubljeni dhoti od chinsurskog pamuka. Dok mu je Parimal na koljenima namještao dhoti, Neel upita: A kako mi je sin?
Sinoć se dokasna bavio zmajevima, hazure. Misli da ste u Raskhaliju. Pazili smo da ništa ne dozna.
A rani?
Hazure, Parimal će, otkad su vas odveli, nema ni sna ni počinka. Povazdan se moli i nema tog hrama ni svetog čovjeka kojeg nije posjetila. I danas će provesti dan u našem hramu.
A Elokeshi? Neel će. Ima li glasa od nje?
Nema, hazure, ništa.
Neel kimne – bolje da se pritaji dok suđenje ne završi. Kad su dovršili odijevanje, Neel je jedva čekao da krenu, ali još je trebalo štošta obaviti: puđa je trajala gotovo sat vremena, a kad su mu svećenici pomazali čelo pastom od sandalovine i poškropili ga svetom vodom i svetom travom zubačom, valjalo mu je pojesti obrok koji se sastojao od raznoraznih povoljnih jela – povrća i lepinja prženih na najčišćem ghiju, te slatkiša od sirupa datuljinih palmi s njegova imanja. Kad je napokon došlo vrijeme za pokret, brahmani su stupali prvi i Neelu s puta micali nečiste predmete, poput đharua i vjedara za obavljanje nužde, te tjerali sve nositelje nepovoljna znamenja – pometače, čistače izmeta i njima slične. Parimal je krenuo u prethodnici da provjeri jesu li redarstvenici koji Neela prate na sud hinduisti pristojne kaste kojima može povjeriti njegovu hranu i vodu. Dok se Neel ukrcavao u zastrtu kočiju, dvorjani ga združno još jedanput podsjete kako ne smije otvarati prozore da mu pogled slučajno ne padne na kakav zloguk prizor – bar je danas dan kad treba poduzeti sve moguće mjere opreza.
Kočija je bila spora i trebalo im je gotovo sat vremena da od Lalbazara stignu do Novog suda na Esplanadi, gdje će Neelu suditi. Neela su po dolasku brzo proveli kroz vlažnu i sumornu zgradu, mimo prostorije kupolasta svoda u kojoj je većina pritvorenika čekala da na njih dođe red pred sudom. Hodnici zabruje siktanjem i šaptom: ostali su optuženici nagađali tko je Neel i što je skrivio.
Njima zemindarski običaji nisu bili nepoznanica.
...Da mi je taj osakatio sina, ni ove me rešetke ne bi zadržale...
...Daj da ga propustim kroz šake – moja će milovanja pamtiti...
...Poorite ga s guza za moju pluga gladnu zemlju...
Na putu do sudnice morali su se uspeti uz nekoliko stubišta i proći kroz niz hodnika. Prema žamoru koji je odjekivao Novim sudom, suđenje je očito privuklo veliku publiku. No iako je Neel bio svjestan da je njegov slučaj pobudio zanimanje javnosti, nipošto nije bio spreman na prizor koji ga je dočekao kad se pojavio na ročištu.
Sudnica je prema obliku podsjećala na raspolovljenu zdjelu s klupom za svjedoke na dnu i gledalištem u redovima duž strmih i zaobljenih stijenki. Kad je Neel ušao, žagor je smjesta prestao tako da je u zraku ostalo samo nekoliko posljednjih niti razgovora koje su polako odlebdjele do poda, poput razderanih krajeva vrpce; među njima jasno se čuo šapat: „A, Rajko Raskalaš! Napokon je dolijao.”
Prve su redove zauzeli bijelci i tu je sjedio gospodin Doughty. No sve do svjetlarnika na svodu dvorane, pozadina je bila dupkom puna Neelovih prijatelja, znanaca i rodbine: na prvi je pogled pred sobom vidio svu subraću iz Bengalske zemljoposjedničke udruge, kao i bezbroj rođaka koji su ga pratili u svadbenoj povorci. Kao da se okupila sva bengalska zemljoposjednička vlastela i svi će muževi njegova staleža gledati kako mu sude.
Neel odvrati pogled i ugleda svog odvjetnika gospodina Rowbothama. Ustao je kad je Neel ušao i sad mu je napadno samopouzdano krenuo ususret i s velikom ga pompom poveo do njegova mjesta. Neel je jedva sjeo kad sudski podvornici udare palicama o pod da najave sučev ulazak. Neel nakratko pogne glavu kao svi, a kad digne pogled, vidi da mu suđenjem predsjedava ni manje ni više nego gospodin sudac Kendalbushe. Svjestan da sudac prijateljuje s gospodinom Burnhamom, Neel se uznemireno okrene gospodinu Rowbothamu: „Zar je to doista sudac Kendalbushe? Nije li on blizak gospodinu Burnhamu?”
Gospodin Rowbotham napući usne i kimne. „Možda jest, ali uvjeren sam da je besprijekorno pravedan čovjek.”
Neelov pogled odluta prema poroti i nekoliko mu porotnika kimne u znak pozdrava pa im uzvrati. Od dvanaestorice Engleza u poroti najmanje mu je osam poznavalo oca, starog radžu, a nekolicina je nazočila proslavi obreda prve riže 320 njegova sina. Donijeli su srebrne i zlatne darove, ukrašene žlice i filigranske pehare; jedan je malom Raju Rattanu darovao računaljku od ebanovine i žada iz Kine.
Dotle je gospodin Rowbotham pomno promatrao Neela pa se sad prigne da mu šapne na uho: „Nažalost, imam još jednu donekle neugodnu vijest...”
„O?” Neel će. „O čemu je riječ?”
„Tek sam jutros primio službenu obavijest od državnog odvjetnika. Uvode novi dokazni materijal: izjavu pod prisegom.”
„Čiju?” Neel će.
„Neke gospođe – bolje rečeno, žene – koja tvrdi da je s vama bila u vezi. Ako sam dobro shvatio, plesačica je...” Gospodin Rowbotham zagleda se u list papira. „Mislim da se zove Elokeshi.”
Neel u nevjerici odvrati pogled i opet pogleda okupljenu svjetinu. Vidi da se u sudnici pojavio najstariji brat njegove žene i sjeo u posljednje redove. Načas mu kao u noćnoj mori sine da je možda došla i Malati pa mu silno lakne kad shvati da je šurjak sam. Nekoć mu je znalo biti krivo kako Malati strogo poštuje pravila kaste i purde – no danas joj je samo bio zahvalan na dosljednosti jer ako išta može dodatno pogoršati stvar, onda bi to bilo da ga milosnica izda pred njom.
Upravo se na to usredotočio da izdrži muku čitanja Elokeshine izjave, maštovita iskaza ne samo o razgovoru u kojem se Neel kompromitirao pričom o poslovanju imanja Raskhali s gospodinom Burnhamom, nego i o okolnostima u kojima su ga vodili. Opis raskhalijskog budgerowa, kabine, pa čak i posteljine išao je u najsitnije, čak sočne tančine, tako da bi se na svako novo otkriće čuli grcaji iznenađenja, usklici zgražanja, pa čak i praskanje u smijeh.
Kad je čitanje napokon završilo, Neel se iscrpljeno okrene gospodinu Rowbothamu: „Koliko će ovo suđenje trajati? Kad ćemo znati ishod?”
Gospodin Rowbotham uputi mu slabašan smiješak: „Neće dugo, dragi radžo. Možda ne više od dva tjedna.”

Kad su Deeti i Kalua stigli na ghat, shvatili su zašto se dafadaru jutros onako žurilo: rijeku je uzvodno zakrčila golema flota koja se polako kretala prema ghatovima Chhapre. Predvodila ju je flotila pulvara – jednojarbolnih lađa koje su uz jedra imale i vesla. Te su hitre brodice krstarile kao prethodnica glavnini flote i sklanjale ostali promet s puta, izviđale plovne kanale i obilježavale mnoštvo pličina i sprudova koji vrebaju tik ispod razine vode. Iza njih punim je jedrima napredovalo dvadesetak patelija. Dvojarbolne teglenice križnih jedara bile su najveća plovila na rijeci, jedva manja od prekooceanskih brodova, a oba su jarbola nosila puno jedrilje – svaki je dol imao tri jedra: baru, gavi i sabar.
Deeti i Kalua na prvi su pogled shvatili odakle brodovi dolaze i kamo idu. Bila je to flota Tvornice opijuma u Ghazipuru, a prevozila je ljetinu u Calcuttu, na dražbu. Flotu je pratio oveći kontingent naoružane straže, barkandaza i peona, većinom raspoređenih na manjim pulvarima. Pet-šest pulvara pristalo je dok su velike lađe bile još dobar sat plovidbe daleko. Stražarske desetine iskoče na obalu i uzmašu se lathijima i kopljima: tjerali su ljude s ghatova da dostojanstveni pateliji mogu sigurno pristati.
Opijumskom su flotom zapovijedala dva Engleza, obojica mlađi pomoćnici iz ghazipurske Karkane. Iskusniji je tradicionalno plovio na čeonom pateliju, a drugi na začelnoj teglenici. Te su dvije lađe bile najveće u floti i na pristanu su imale počasno mjesto. Chhaprini su ghatovi bili premaleni za veći broj velikih plovila pa su preostali pateliji morali baciti sidro usred rijeke.
Iako je straža oko ghata postavila kordon, flota je brzo privukla gomilu znatiželjnika, a najveći su pateliji privukli osobitu pozornost. Ta su dva broda i danju pružala krasan prizor, a kad je pala noć pa su ih rasvijetlili, izgledali su tako veličanstveno da je malo tko od mještana odolio napasti da dođe baciti dekho. S vremena na vrijeme lathiji i koplja razgrnuli bi mnoštvo da otvore put mjesnim zemindarima i uglednicima koji su željeli pozdraviti dvojicu mladih pomoćnika. Neke su otpravili bez audijencije, no nekolicina je imala čast da ih nakratko prime na brodu: jedan od Engleza izašao bi na palubu na nekoliko minuta da mu iskažu podaničku vjernost. Svaki put kad bi se jedan ili drugi pojavio, svjetina bi nagrnula naprijed da bolje vidi bijelce u kaputima i hlačama, visokim crnim šeširima i bijelim kravatama.
Kako je noć odmicala, mnoštvo se osulo pa su se preostali promatrači uspjeli primaknuti bliže sjajnim patelijima – a među njima su bili i Deeti i Kalua. Bilo je vruće pa su kabinski prozori na patelijima ostali otvoreni da donesu dašak povjetarca. Tako su tu i tamo uspjeli nazreti mlade pomoćnike dok su sjedili za večerom – ne na podu, primijetili su, nego za stolom, pri blještavu svjetlu svijeća. Lučke su se skitnice ukipile od radoznalosti dok su promatrale kako mladiće poslužuje više od tuceta khidmutgara i khalasija.
Dok su se gurali da bolje vide, mnogi su gledatelji nagađali kakvu hranu poslužuju bijelcima.
Sad jedu hljebovac, gle, reže katthal...
Mozak ti je hljebovac, budalo – jedu kozji but...
Tad pak gomilu nenadano rastjera odred stražara i ćokidara iz kotvalije koja je održavala red u tom dijelu grada. Deeti i Kalua šmugnu u mrak kad se niza stube koje su vodile prema ghatovima dogega kotval glavom i bradom. Bio je krupan i naoko uslužno revan, ali očito mu nije bilo milo da ga usred noći zovu na rijeku. Kad siđe do vode, ozlojeđeno digne glas: Da? Tko je? Tko me traži u ovo doba?
Jedan od muževa iz pratnje flote odgovori mu na bhođpurskom: Ja sam se htio sastati s vama, kotval 321 -đi: barkandaski serdar. Biste li bili tako dobri da dođete na moj pulvar?
Glas je zvučao poznato i Deeti se smjesta nagonski uzbuni. Kalua, prošapće, makni se odavde, bježi među sprudove. Mislim da poznajem tog čovjeka. Ako te prepoznaju, bit će nevolje. Idi, skrij se.
A ti?
Ne brini se, Deeti će, moj me sari skriva. Za me nema straha. Doći ću čim doznam što se zbiva. Idi sad, ćal.
Kotvala je sa svake strane pratio peon sa zapaljenom granom da mu osvijetli put. Kad je stigao do ruba vode, svjetlo baklji padne na čovjeka na brodici i Deeti prepozna serdara koji ju je pustio u tvornicu opijuma onog dana kad joj se muž srušio. Njezina gorljiva znatiželja smjesta se raspali: zašto bi serdar trebao kotvala riječnoga ghata u Chhapri? S čvrstom namjerom da dozna više, Deeti se kroz tamu prikrade bliže da ih može čuti. Serdarov je glas isprekidano dopirao kroz mrak:
Oteo ju je s pokojnikove lomače... nedavno su ih ovdje vidjeli zajedno, blizu Ambađina hrama... vi pripadate našoj kasti, razumijete...
Kjá áfat – kakva nesreća! Sad se oglasio kotval. Što želite da poduzmem? Dat ću sve od sebe... tauba, tauba...
Bhyro Singh velikodušno će vam platiti ako mu ikako možete pomoći... jasno vam je da obitelj neće vratiti čast dok su živi.
Razglasit ću, obeća kotval. Ako su ovdje, budite sigurni da ćemo ih uhvatiti.
Nije bilo potrebe da se Deeti duže zadrži: pohita među sprudove, gdje ju je čekao Kalua. Kad odmaknu na sigurnu udaljenost, nađu gdje će sjesti pa mu ona prepriča što je doznala: da se obitelj njezinoga pokojnoga muža zarekla da će ih uloviti i da su nekako doznali da su u Chhapri. Bilo bi opasno da ondje ostanu još ijedan dan.
Kalua je slušao zamišljeno, gotovo šutke. Ležali su jedno kraj drugoga u pijesku pod Mjesečevim srpom, oboje bez riječi. Ležali su budni dok sove nisu prestale hukati, a pupavčev je klik najavio da se bliži dan. Onda Kalua tiho reče: Girmitije kreću u cik zore...
Znaš li gdje im je usidrena lađa?
Odmah nadomak grada, istočno.
Dođi. Idemo.
Da izbjegnu obalu, krenuli su okolnim putem kroza središte grada tako da su čopori pasa koji su noću lutali uličicama udarili zavijati. Kad su stigli do istočnog ruba grada, presreo ih je neki ćokidar: zaključio je da je Deeti prostitutka i dođe mu želja da je povede u svoj ćoki. Deeti se nije htjela prepirati, nego mu reče da je radila cijelu noć pa tako prljava ne može poći s njim dok se ne okupa u rijeci. Pustio ih je kad mu je obećala da će se vratiti, no kad su ga se napokon uspjeli riješiti, sunce je već izašlo. Na rijeku su stigli baš kad se pečalbarski brod otiskivao: dafadar je stajao na palubi i nadgledao lađare dok su dizali jedra.
Ramsaran-đi! Sjure se niz pješčani obronak dozivajući ga po imenu. Ramsaran-đi! Čekajte...
Dafadar pogleda preko ramena i prepozna Kaluu. Pulvar se više nije mogao vratiti do obale pa im domahne: Dođite! Pregazite vodu, nije duboko.
Krenu da će zagaziti u rijeku, kad Kalua reče Deeti: Poslije ovoga više nema povratka. Jesi li sigurna da ideš dalje?
Kakvo je to pitanje? nestrpljivo se obrecne ona. Gdje si sad stao kao trupac? Hajde! Idemo – ćal, na...
Kalua nije imao drugih pitanja jer je sve dvojbe u srcu odavno riješio. Bez imalo oklijevanja digne Deeti u naručje i zagazi u vodu prema pulvaru.


Jodu je bio na palubi kad su kapetan Chillingworth i gospodin Crowle došli pregledati Ibis, tako da je bio među malobrojnim očevicima koji su cijelu tamašu pratili od početka. Pojavili su se u najgori čas: dan prije nego što je Ibis trebalo otegliti na suhe dokove pa je ionako vladao blagi nered. Da stvar bude gora, stigli su baš nakon podnevna obroka kad na vrućini svakom članu posade mozak sporije radi, a tijelo bude sito i tromo. Serang Ali iznimno je straži dopustio da ode prileći u potpalublje. On je ostao na palubi da motri na Jodua jer je na njemu bio red za pranje posuđa, no kakva je vrućina bila, svakomu bi budnost popustila pa se uskoro i sam ispružio u zasjenku podno kućišta kompasa.
Kako se sunce pomicalo, sjene jarbola svele su se na uske krugove: u jedan se od njih smjestio Jodu, odjeven samo u karirani langot, i ribao metalne khvanće i zemljane ćatije. Na palubi se zatekao još samo poslužitelj Pinto s pladnjem u ruci: Zacharyju je odnio ručak u salon i sad se vraćao u kuhinju. Poslužitelj je prvi uočio gospodina Crowlea pa je Jodua upozorio njegov poziv na uzbunu – Bara malum ájá! Lonce i tave odgurne ustranu, utekne u sjenu murade i bude sretan kad ga pogled bara maluma preleti bez zastoja.
Bara malum doimao se kao čovjek koji od svijeta očekuje samo nevolje; iako je bio visok i širokih prsa, hodao je pogurenih ramena i napregnuta vrata kao da se spreman zaletjeti grlom u sve zapreke i smetnje. Odjeven je bio uredno, čak brižno, u kaput od finoga crnog sukna, uske hlače i šešir široka oboda, no na zaliscima uskog lica čekinjavi su izboji riđe brade stvarali neki neodredivi dojam zapuštenosti. Jodu ga je u prolazu pomno promotrio i primijetio da mu se usta neobično trzaju i otkrivaju krajičke nekoliko razbijenih vučjih zuba. Možda bi negdje drugdje bio siv, neupadljiv čovjek, no ovdje je kao sahib među laskarskom posadom znao da ima vlast i od samog je početka bilo očito da nastoji nametnuti autoritet. Plave su mu oči strijeljale amo-tamo kao da samo traži čemu će prigovoriti. I brzo mu se posrećilo: pod kućištem kompasa ispružio se serang Ali sav ošamućen od jare u dronjavu banijanu i lungiju i hrkao s kariranom bandhnom preko lica.
Slika usnulog laskara kao da malumu u glavi zapali neki fitilj pa počne psovati, „...pijan ko majka... i to u podne.” Bara malum uzmakne za zalet i taman htjede šutnuti kad se poslužitelj Pinto dosjeti lukavstvu i pusti da mu padne pladanj. Brenčanje metala imalo je željeni učinak i serang skoči na noge.
Tako je bara malum ostao bez udarca pa opsuje još glasnije i serangu objavi da je ušljiva mješina šaraba. Što mu pada na pamet da u to doba dana leži na palubi i ne zna za se? Serang Ali ne odgovori odmah jer je, prema običaju, nakon objeda u obraz tutnuo krupan grumen paana: sad su mu usta bila tako puna da nije mogao pomaknuti jezik. Okrene glavu da pljune preko murade no kao za peh loše nacilja pa ižvakani crveni ostaci završe na ogradi i palubi.
Bara malum na to s palubne ograde zgrabi uže kojim oko bitve učvršćuju sidrenjak i naredi serangu da klekne i očisti nered. Naravno, usput je vrijedno psovao, no sad upotrijebi kletvu koju su svi razumjeli: Suar-ka-baćća.
Svinjsko kopile? Serang Ali? Dotle je još nekoliko članova posade izašlo iz fane da vide što se zbiva i na tu se psovku svi nakostriješe, bili muslimani ili ne. Unatoč svojim mušicama, serang Ali neprijeporno je ulijevao poštovanje i bio autoritet, povremeno oštar, ali obično pravedan, a u svemu vrhunski sposoban moreplovac: tko njega tako uvrijedi, kao da je pljunuo u lice cijeloj fani. Neki mornari stisnu šake i krenu korak-dva prema bara malumu, no sam im serang dade znak da se ne miješaju. Da smiri duhove, spusti se na koljena i počne brisati palubu svojom bandhnom.
Sve se skupa dogodilo tako brzo da Zikri malum nije stigao izaći iz salona. Sad je istrčao na palubu i našao seranga na sve četiri: „Ej, što se ovdje zbiva? Kakva je to deračina?” Onda ugleda prvog časnika i zamukne.
Časnici su se časak-dva promatrali izdaleka, a onda izbije žučna svađa. Bara malum izgledao je kao da ga je uže ošinulo po nosu: nije mogao podnijeti da sahib brani laskara, i to još pred toliko drugova. S užetom u ruci i očitom prijetnjom krene na Zikrija maluma: bio je daleko krupniji i mnogo stariji, ali Zikri Malum ne uzmakne ni pedlja nego mu se ustoboči sučelice i dočeka ga tako hladnokrvno da je fanavalama silno porastao u očima. Mnogi su laskari mislili da bi čak i u tučnjavi izašao kao pobjednik i ne bi im bilo krivo da su se malumi pograbili – bez obzira na ishod, rijetko vidiš časnike da se mlate pa bi tu priču još godinama prepričavali.
Jodu pak nije bio među onima koji su se nadali da će proraditi šake i zato bude sav sretan kad preko palube odjekne nov glas i okonča prepirku: „Dosta toga... Bas!”
Dok su se malumi kostriješili jedan na drugoga, nitko nije primijetio da je na palubi osvanuo kaptan. Jodu se okrene i ugleda krupna, ćelava sahiba: držao se za užad labrana 322 i hvatao dah. Bio je mnogo stariji nego što bi Jodu očekivao i zdravlje ga očito nije služilo jer je od napora da se ispne postranim ljestvama ostao bez daha i lice mu se kupalo u znoju.
No bio zdrav ili ne, na kaptanov zapovjednički glas malumi obustave kavgu: „Vas dvojica, jezik za zube! Dosta tih prepucavanja.”
Kaptanov hukam otrijezni časnike tako da pokušaju izgladiti prijepor i čak se jedan drugomu naklone i pruže ruku. Kad se kaptan uputi prema krmenoj palubi, pratili su ga u stopu.
No nakon što su časnici iščezli, slijedilo je novo iznenađenje. Tamno je lice poslužitelja Pinta pepeljasto posivjelo kad reče: Poznajem tog bara maluma, gospodina Crowlea. Jedanput sam s njim služio na brodu...
Vijest poleti od usta do usta i laskari se složno povuku u mračnu fanu pa se u krugu okupe oko poslužitelja.
Ima otad godina, možda sedam-osam. On se mene neće sjetiti – tad nisam bio poslužitelj, nego kuhar u brodskoj kuhinji. Na brodu je bio i moj rođak Miguel iz Aldone: bio je nešto mlađi od mene, još običan mali od kuhinje. Jednog je dana Miguel posluživao večeru u neveri i Crowlea malo zalio juhom. Ovaj je pobjesnio i rekao da Miguel nije sposoban raditi u kuhinji. Za uho ga je odvukao na palubu i rekao mu da će ubuduće raditi na pramčanom jarbolu. Miguel je bio vrijedan radnik, no loš penjač. Umirao bi od straha pri pomisli na uspon na tabar 323. Kumio je i molio, ali Crowle ni da čuje. Čak mu je i serang došao objasniti problem: izbičujte maloga, ili mu dajte da riba nužnike, ali nemojte ga slati gore; ne zna se penjati, past će i poginuti. No serangov je zagovor samo pogoršao stvar – znate što je gad Crowle učinio? Kad je čuo da se Miguel boji, skinuo je iskat da mu namjerno oteža penjanje: bez nogostupnica, trikat-valama nema druge nego da se penju labranom, a užad pripona je od kokosova vlakna pa ti reže dlanove i nožne prste. Čak su se i iskusni mornari mučili jer si se često penjao tako da ti tijelo visi naopako, kao otežana đhula. To je momku poput Miguela bilo takoreći neizvedivo i Crowle je sigurno bio svjestan kako će završiti...
Što se dogodilo? Cassem-meah će. Pao je na palubu?
Poslužitelj zastane i rukom otare oči. Nije; odnio ga je vjetar – odletio je kao zmaj.
Laskari su se pogledavali, a Simba Cader utučeno zatrese glavom: Tko ostane na ovom brodu, crno mu se piše: osjećam u želucu.
Možemo se pokupiti, nadobudno će Rajoo. Brod sutra ide na suhi dok. Dok se vrati, možemo svi skupa dati petama vjetra.
Tu odjedanput serang Ali preuzme riječ tihim, ali zapovjedničkim glasom. Ne, reče. Ako pobjegnemo, okrivit će Zikrija maluma. On je s nama štošta pregrmio – pogledajte ga: svak vidi da ga čeka svijetla budućnost. Nijedan drugi malum nikad s nama nije dijelio kruh i sol. Ako mu ostanemo vjerni, samo smo na dobitku: možda neko vrijeme bude zaguljeno, no na kraju će sve biti za naše dobro.
Serang osjeti da se ostali ne slažu pa se ozre kao da traži nekoga tko će ga podržati u vjernosti malumu.
Prvi se javi Jodu. Zikri malum mi je pomogao, reče, dužnik sam mu; ja ostajem čak i ako nitko drugi neće.
Kad se Jodu obvezao, i mnogi su drugi objavili da ostaju na istom kursu – no Jodu je znao da je on ispravio brod i serang Ali mu kimne u znak priznanja.
Tad je Jodu shvatio da više nije dandi 324 –vala; sad je pravi laskar i ima sigurno mjesto u posadi.

Jedanaesto



Pečalbari su Gangom putovali tek nekoliko dana kad rijeku pomete monsun i potopi ih olujnim pljuskom. Kišu su dočekali sretnim klicanjem jer su se prethodnih dana kuhali od vrućine, osobito u prenapučenoj štivi. Sad se usamljeno i prnjavo jedro pulvara nadimalo na udaru snažnih vjetrova pa je neugledna brodica odlično napredovala, iako je neprestano morala bordižati između obala. Kad vjetar jenja i pljusak prestane, lađa će se morati osloniti na dodatak dvadeset dugih vesala, a na njima će zapeti sami pečalbari. Veslači su se izmjenjivali otprilike svaki sat i nadzornici su brižno pazili da svaki odradi svoje. U vožnji je na palubi smjela boraviti samo posada i nadzornici – svi su ostali morali ostati u štivi, kamo su smjestili najamnike.
Teretni se prostor protezao cijelom dužinom lađe, bez ikakvih odjeljaka ili pregrada: bio je nalik na ploveće skladište, tako niska stropa da se odrastao muškarac nije mogao uspraviti da ne udari glavom. Imao je nekoliko prozora, no uglavnom su ih zatvarali u strahu od lopova, nasilnika i riječnih dakoita; otkako su se oborile kiše, više ih takoreći uopće nisu otvarali, tako da je unutra dopiralo veoma malo svjetla čak i kad bi se oblaci razišli.
Kad je Deeti prvi put zavirila u štivu, učinilo joj se da će pasti u bunar: kroz koprenu ghungte vidjela je samo bjeloočnice silnog broja očiju: zasjale su u mraku kad su digle pogled i trepnule prema svjetlu.
Niz ljestve se spustila veoma oprezno i pazila da ne smakne koprenu. Kad su joj se oči priviknule na tamu, vidjela je da je sišla u veliku stisku: oko nje se sjatilo nekoliko desetaka muškaraca, jedni su čučali, drugi ležali sklupčani na prostirkama, a neki su sjedili i leđima se naslanjali na trup broda. Ghungta joj je bila jadna zaštita pred toliko znatiželjnih očiju pa smjesta potraži zaklon iza Kalue.
Ženski je dio spremišta bio daleko naprijed, u zastrtoj niši među lukovima pramca: Kalua je odvede onamo krčeći put kroz natiskana tijela. Kad su stigli do niše, Deeti naglo zastane i ruka joj zadršće kad se maši zastora. Ne idi daleko, tjeskobno prošapće Kalui na uho. Ostani pri ruci – tko zna kakve su te žene?
Thikba – ne brini se, bit ću blizu, reče i pošalje je unutra.
Deeti je očekivala da će u ženskom dijelu štive biti gužva kao i u muškome, no kad je zamaknula za zastor, dočeka je samo pet-šest prilika pod ghungtama. Neke su se žene ispružile na podnim daskama, no kad je Deeti ušla, pomaknule su se da joj naprave mjesta. Deeti čučne polako i oprezno da ne otkrije lice. Sve su čučale i sva su lica bila zastrta pa su se međusobno odmjeravale nelagodno i bezuspješno kao kad muževi susjedi procjenjuju novopečenu suprugu. Isprva su sve šutjele, no onda pulvar sune pod nenadanim udarom vjetra pa žene popadaju jedna preko druge. U općem stenjanju i kikotanju Deeti sklizne ghungta s lica, a kad se uspravila, nađe se oči u oči sa ženom širokih usta iz kojih je virio jedan jedini zub nalik na nahereni nadgrobni spomenik. Deeti će poslije doznati da se zove Heeru, a s vremena na vrijeme znala se zaboraviti pa bi samo tupo zurila u nokte. Deeti će brzo ustanoviti da je Heeru posve bezopasna, no pri prvom ju je susretu njezina znatiželja nemalo osupnula.
Tko si ti? pitala je Heeru. Toha nám patá batáv tani? Ako se ne predstaviš, kako ćemo znati tko si?
Deeti je kao pridošlica znala da ne može očekivati da će se ostale žene predstaviti prije nego što ona objasni tko je. Bude joj navrh jezika da kaže da je Kabutri-ki-ma – kako su je zvali od kćerina rođenja – ali onda joj sine da ni ona ni Kalua ne smiju rabiti imena po kojima su znani da im rođaci njezina muža ne bi ušli u trag. Kako će se onda zvati? Prvo joj na pamet padne vlastito ime kojoj su joj dali o rođenju: budući da ga nitko nikad nije rabio, poslužit će svrsi. Aditi 325, tiho reče. Ja sam Aditi.
Ime postane stvarno čim ga je izrekla: to je ona – Aditi, žena koja hirom bogova uživa blagodat novog života. Da, reče i malo povisi glas da je i Kalua čuje. Ja sam Aditi, Madhuova žena.
Ostale su žene bile svjesne što za udanu ženu znači da se predstavlja vlastitim imenom. Heeruin pogled sažalno ugasne: i ona je svojedobno bila mati i pravo joj je ime bilo Heeru-ki-ma. Iako joj je dijete davno umrlo, okrutnom mu je ironijom kraćenja ime preživjelo s majkom. Heeru žalosno pucne jezikom kad se zamisli nad Deetinom nesrećom. Znači, krilo ti je jalovo? Nemaš djece?
Nemam, Deeti će.
Ne možeš iznijeti trudnoću? To ju je pitala prosijeda mršava žena lukava lika: Deeti će poslije doznati da se zove Sarju i da je najstarija u družbi. U svom je selu nedaleko od Are bila dái, primalja, no zbog pogreške pri porođaju thakurova sina potjerali su je od kuće. U krilu je držala veliki krpeni zavežljaj i zaštitnički ga grlila kao da čuva kakvo blago.
Tog dana na pulvaru Deeti nije bila dovoljno prisebna da smisli pravi odgovor kad primalja ponovi pitanje: Pobačaji? Mrtvorođenčad? Kako si ostala bez dječice?
Deeti ne reče ništa, ali njezina je šutnja bila tako rječita da izazove val suosjećanja: Nije bitno... mlada si i snažna... uskoro ćeš njihati čedo...
U jeku svega toga priđe joj tek propupala mladica dugih trepavica i očiju punih povjerenja: Deeti primijeti da na bradi ima ukras koji joj savršeno upotpunjuje oblinu lica: tetovažu tri sićušne točke koje tvore šiljak strelice.
É tohran đát kaun ha? gorljivo upita djevojka. A koje si kaste? Ja sam...
Deeti htjede dati uobičajeni odgovor, no jezik joj se opet saplete na prvoj riječi koja joj je navrla na jezik: naziv njezine kaste bio je dio nje kao i uspomena na kćerino lice, no sad joj se činilo da je i to dio prošlog života kad je bila netko drugi. S oklijevanjem ponovno zausti. Mi, moj đora i ja...
Deeti je kidala spone sa svim svojim kotvama na ovome svijetu i od toga joj stane dah. Zastane da duboko udahne pa opet progovori: Mi smo ćamari, moj muž i ja...
Djevojka tu cikne i oduševljeno obgrli Deeti oko struka. I ti si? Deeti će.
Nisam, odvrati djevojka. Moji su musahari, ali to znači da smo sestre, zar ne?
Jest, s osmijehom će Deeti, mogle bismo biti sestre – samo što si ti tako mlada da bi mi prije bila nećakinja.
Djevojku to oduševi: Da, klikne, ti mi možeš biti bhauđi hamár – šurjakinja. Razgovor ozlojedi druge žene pa stadoše koriti djevojku: Što je tebi, Munia?
Kakve to više veze ima? Nismo li sad sve sestre?
Jesmo, istina, kimne Munia – no ispod sarija krišom Deeti stisne ruku kao da hoće zapečatiti njihovu osobitu i tajnu vezu.


„Neele Rattane Haldere, kucnuo je čas...”
Gospodin sudac Kendalbushe morao je zalupati batom čim je počeo završnu riječ jer je u sudnici izbio žagor kad su okupljeni shvatili da je sudac izostavio optuženikov naslov. Nakon što su ponovno uspostavili red, sudac počne ispočetka, a pogled uperi ravno u Neela, na optuženičkoj klupi u podnožju tribine.
„Neele Rattane Haldere”, sudac će, „kucnuo je čas da ovaj postupak privedemo kraju. Porota je valjano razmotrila sve dokaze podastrte sudu i proglasila vas krivim pa me sad zapala mučna dužnost da vam odredim zakonsku kaznu za krivotvorenje. Ako slučajno niste svjesni ozbiljnosti prijestupa, dopustite da vam objasnim kako ste prema engleskom zakonu počinili itekako teško kazneno djelo koji smo donedavna smatrali kapitalnim zločinom.”
Tu sudac zastane i izravno se obrati Neelu: „Razumijete li što to znači? Znači da je krivotvorenje bilo prijestup koji se kažnjavao vješanjem – a ta je mjera nemalo pridonijela blagostanju i napretku koje Britanija danas uživa, kao i njezinoj vodećoj ulozi u svjetskoj trgovini. A ako je taj zločin bilo teško zatrti u zemlji poput Engleske, možemo računati da će u ovakvim predjelima, koji su se tek nedavno otvorili blagodatima civilizacije, biti mnogo teže.”
U tom času, kroz prigušeno škrapanje monsunskog pljuska, Neelovo uho uhvati slabašnu jeku glasa uličnog prodavača koji negdje u daljini nudi slatkiše: Đojnagorer moa... Kad je čuo taj daleki zov, usta mu preplavi uspomena na dimnjivu hrskavu slatkoću, dok je sudac nastavio primjedbom da roditelja koji ne kazni dijete ispravno smatraju krivim za ogluhu na skrbničku dužnost, pa ne bismo li u tom smislu mogli reći da Svemogući sličnu obvezu nameće onima kojima je povjerio teret dobrobiti rasa u povojima civilizacije? Ne bismo li također mogli reći da bi nacije zadužene za tu božansku zadaću izigrale sveto povjerenje kad ne bi dovoljno oštro kažnjavale narode koji nisu sposobni ispravno voditi vlastite poslove?
„Oni koji nose teret vlasti”, sudac će, „vječno su u napasti da popuste: očinski je osjećaj silno moćan i svaki roditelj suosjeća s patnjama svojih štićenika i potomaka. No koliko god boljelo, dužnost katkad traži da zanemarimo vlastite prirodne osjećaje kako bismo valjano proveli pravdu...”
Neel je iz optuženičke klupe gospodinu sucu Kendalbusheu vidio samo gornju polovicu lica, a njega je, naravno, uokvirila teška bjelokosa vlasulja. Primijetio je da kad god sudac zatrese glavom da nešto naglasi, iz napudranih se uvojaka digne oblačić prašine i ostane lebdjeti u zraku nalik na aureolu. Neel je znao ponešto o značenju aureola jer je vidio nekoliko reprodukcija talijanskih slika i načas se zapita je li taj učinak hotimičan ili nije. No prestane nagađati kad čuje vlastito ime.
„Neele Rattane Haldere”, zareži sučev glas. „Izvan svake je sumnje dokazano da ste opetovano krivotvorili potpis jednog od najuglednijih trgovaca našega grada, gospodina Benjamina Brightwella Burnhama, u namjeri da svjesno prevarite niz podložnika, prijatelja i suradnika, ljude koji su vas počastili svojim povjerenjem jer cijene vašu obitelj, kao i zbog besprijekorna ugleda vašeg oca, pokojnoga radže Rama Rattana Haldera od Raskhalija, a mirne duše možemo reći da je očinstvo zloglasnu zločincu poput vas jedina zamjerka koja se veže uz njegovo ime. Tražim da se zamislite, Neele Rattane Haldere: ako običan čovjek zaslužuje kaznu za prijestup poput vašega, koliko je tek potrebnije ukoriti osobu koja se u nj upušta ako je imućna i prvak domorodačkog društva, te mu je jedina namjera da zgrne još veće bogatstvo na račun svojih parnjaka? Kako da društvo sudi krivotvoritelju koji je usto naobražen čovjek i uživa sve blagodati života u obilju, silno ga imanje izdiže daleko iznad sunarodnjaka pa ga smatraju višim bićem, takoreći božanstvom? Kakvu mračnu sliku daju postupci takva čovjeka ako se radi sitna priljeva u vlastitu blagajnu upušta u zločin kojim može upropastiti vlastite rođake, podložnike i podređene? Nije li ovom sudu dužnost da takva čovjeka dâ za primjer, ne samo da pokaže kako strogo poštuje zakon, nego i da obavi svetu dužnost koja nam nalaže da domoroce ove zemlje poučimo zakonima i običajima kojima se rukovode uljuđene nacije?”
Kako je glas brundao svoje, Neelu se činilo da se i sučeve riječi pretvaraju u prašinu i dižu u bijeli oblak koji je okruživao vlasulju. Neelova je engleska naobrazba bila veoma podrobna, ali pritom se uvelike temeljila na proučavanju pisane riječi, pa mu je i sad bilo lakše pratiti govorni jezik tako da ga u glavi pretvara u pismo. No u tom je postupku jezik, između ostaloga, gubio neposrednost, pa su riječi ostale utješno apstraktne i s njegovim su slučajem imale veze koliko i valovi Windermerea ili kaldrma Canterburyja. Dok su riječi tekle iz sučevih usta, činilo mu se da sluša odjek kamičaka u nekom dalekom bunaru.
„Neele Rattane Haldere”, sudac zamahne snopom papira, „ma kako svojeglavi i izopačeni bili, pristaša i pobornika očito imate napretek jer je sud primio nekoliko molbi vama u prilog, a među potpisnicima su i najugledniji domoroci, pa čak i nekoliko Engleza. Sud je zaprimio i mišljenje pandita i munšija, stručnjaka za zakone vaše vjere. Tvrde da je čovjeka vaše kaste i položaja protuzakonito kazniti kao ostali puk. Usto, porota je sudu preporučila da bude milostiv, što je neobičan i izniman potez.”
Sudac prezrivo pusti da mu papiri padnu iz ruke. „Neka se zna da je ovom sudu preporuka porote najveća dragocjenost jer njezini članovi razumiju narodne običaje i možda su svjesni olakotnih okolnosti koje su sucu promaknule. Budite sigurni da sam sve podneske najozbiljnije proučio u nadi da ću naći razumne temelje da skrenem s pravocrtna puta pravde. Priznajem da sam se uzalud trudio: nijedna mi molba, mišljenje ili preporuka nije pružila nikakve temelje za blažu kaznu. Primjerice, Neele Rattane Haldere, učeni panditi vaše vjere smatraju da čovjeka vašeg položaja treba poštedjeti određenih oblika kažnjavanja jer bi njihove posljedice snosili i vaša nevina žena i dijete, koji bi ostali bez kaste. Potpuno se slažem da zakon treba prilagođavati vjerskim običajima domorodačkog stanovništva dok ostajemo dosljedni pravdi. No ne vidimo nikakvu korist u ublažavanju kazne pripadniku više kaste: takva su načela strana engleskom zakonu i on ga nikad neće usvojiti jer se temelji na uvjerenju da su pred njim svi jednaki...”
Neelu su te riječi bile tako besmislene da pogne glavu u strahu da mu se ne potkrade osmijeh: naime, ako je činjenica da sjedi u optuženičkoj klupi ikakav dokaz, nije li ona u potpunoj opreci načelu jednakosti koje sudac toliko ističe? Tijekom suđenja Neelu je postalo očito i gotovo smiješno do koje su mjere u ovom pravosudnom sustavu Englezi – gospodin Burnham i njemu slični – iznad sile zakona koja se primjenjuje na druge: oni su novi brahmani ovoga svijeta.
No tajac u sudnici odjedanput dobije novu dubinu; Neel digne pogled i vidi da sudac ponovno zuri ravno u njega. „Neele Rattane Haldere, vaši nas zagovornici mole da vam ublažimo kaznu jer ste bili imućan čovjek i jer će vam mlada žena i dijete ostati bez kaste, a rod će ih izopćiti. Što se potonjega tiče, odveć cijenim narav domaćih ljudi i ne mogu povjerovati da bi se vaša rodbina mogla rukovoditi takvim zabludjelim načelima. Kako god bilo, takvi razlozi ne mogu utjecati na tumačenje zakona. Dotle vam pak bogatstvo i društveni položaj prema našemu mišljenju samo otežavaju prijestup. Pri izricanju kazne preda mnom je jasan izbor: mogu posve nepristrano primijeniti zakon, ili odlučiti da ću uspostaviti pravno načelo prema kojem u Indiji postoji određena skupina ljudi koja smije nekažnjeno činiti kaznena djela.”
I postoji, mislio je Neel, i vi joj pripadate, za razliku od mene.
„Ne želim vas dodatno mučiti”, sudac će, „pa ću samo reći da nijedan od zagovora za vašu stvar nije ponudio nikakav valjan argument na temelju kojeg bi bilo moguće odstupiti od zakonskih smjernica. Prema nedavnim presedanima i u Engleskoj i u ovoj zemlji, krivotvorenje je kazneno djelo za koje zapljena imovine nije dovoljna kazna: uz nju slijedi i deportacija u prekomorje, a trajanje kazne određuje sud. Ovaj sud kaznu određuje sukladno tim presedanima: sva će vam imovina biti zaplijenjena i prodana da se namire dugovi, a vas će deportirati u kaznenu koloniju na Mauricijskim otocima na najmanje sedam godina. Odluka stupa na snagu danas, dvadesetog dana mjeseca srpnja, ljeta Gospodnjeg 1838”