More makova - Amitav Goš

First topic message reminder :



U središtu ovde živopisne sage je Ibis, nekadašnji brod za prevoz roblja, koji se otisnuo na burno putovanje preko Indijskog okeana, a koga čekaju borbe u okrutnim Opijumskim ratovima iz devetnaestog veka. Posada mu je vrlo šarolika, sastavljena od mornara, slepih putnika, prinudnih radnika i osuđenika.

U doba kad u kolonijalnom svetu dolazi do krupnih promena, sudbina će spojiti sasvim različite Indijce i Zapadnjake. Kako su im sve porodične veze presečene, oni će postati džahadž-bai, braća po brodu. Nastaje jedna nova dinastija koja će spojiti kontinente, rase i pokolenja.

More makova vodiće vas od bujnih polja maka uz obalu Ganga preko uzburkanog mora i kroz zakrčene uličice Kantona. Ali neverovatnu živost romanu daje ponajviše široki spektar likova, čija raznovrsnost verno odražava burnu kolonijalnu prošlost Istoka. Ovo je vrhunsko remek-delo iz pera jednog od najboljih romanopisaca današnjice.

Kalua je zahvaljujući svojoj čudesnoj snazi uskoro postao najcjenjeniji veslač na pulvaru i samo je on od svih pečalbara smio u smjenu kad god su vremenske prilike dopuštale. Ta ga je povlastica silno radovala jer mu je veslački napor bio mala cijena za boravak na palubi, odakle je mogao gledati kako promiče krajolik koji krijepi kiša. Silno su ga se dojmili nazivi naselja na obali – Patna, Bakhtiyarpur, Teghra – pa je za igru brojio zaveslaje od jednoga do drugoga. S vremena na vrijeme, kad bi na vidiku bilo kakvo opjevano mjesto ili grad, Kalua bi sišao u potpalublje da javi Deeti: Barauni! Munger! U ženskom je odjeljku okana bilo i više nego dovoljno: imao je dva, u svakome pramčanom luku jedno. Na svako bi Kaluino javljanje Deeti i ostale žene nakratko odškrinule kapke da promotre naselja dok im se primiču.
Svakog dana o zalasku sunca pulvar bi stao da prenoće. Gdje su obale bile opasno puste, usidrio bi se usred rijeke, no kad bi se našli nadomak kakva gusto napučena grada poput Patne, Mungera ili Bhagalpura, lađari bi brod vezali uz obalu. Najveće bi veselje bilo kad bi pulvar pristao uz ghatove kakvoga prometnoga grada ili riječne luke: žene bi od pljuska do pljuska sjedile na palubi, promatrale žitelje i smijale se kakvim sve nevjerojatnim naglascima govore.
Kad je pulvar plovio, žene su na palubu smjele izaći samo za podnevni obrok: sve ostalo vrijeme provodile su zasebno, u svom zastrtom odjeljku u pramcu. Tri tjedna čame u tome skučenome i mračnome prostoru bez zraka inače bi bila takoreći nepodnošljiva. No začudo, daleko od toga: nikad nisu provele ni dva ista sata ni dva slična dana. Tijesna bliskost, prigušeno svjetlo i kiša koja vani bubnja među ženama su stvorili ozračje žudne prisnosti; međusobno su bile tuđinke pa im je sve što bi od drugih čule bilo novo i iznenađenje; čak su i najprizemniji razgovori znali skrenuti u neočekivanu smjeru. Primjerice, nevjerojatno je otkriće bilo da jedne mangov aćar redovito pripremaju od plodova koji padnu sa stabla, dok druge rabe samo svježe ubrano voće; ništa se manje nisu iznenadile kad su čule da Heeru za kiseljenje među začinima rabi i hing, dok pak Sarju izostavlja ključan sastojak poput crnog kima. Svaka je žena oduvijek radila po svome u uvjerenju da drugog načina ne može ni biti: isprva su se smele pa se onda smijale, no naposljetku su uzbuđeno slušale kako se recepti razlikuju od kuće do kuće, od obitelji do obitelji i od sela do sela, a svaki je svojoj kuharici neupitan. Tema ih je tako zaokupila da su se njom bavile od Ghoge do Pirpaintija: a ako takva trica daje toliko građe za razgovor, što je tek s gorućim pitanjima poput novca i bračne postelje?
Pričama pak nikad kraja: dvije su žene bile sestre, Ratna i Champa: udale su se za dvojicu braće kojima je zemlja bila pod ugovorom s tvornicom opijuma i više ih nije mogla prehranjivati. Odlučili su zajedno poći u dužnički najam da ne gladuju – što god budućnost nosi, bar se tješe da ih čeka ista sudba. I Dookhanee je bila udana žena i putovala je s mužem: dugo je trpjela ugnjetavanje nasilne svekrve i smatrala da ima sreću što je muž pristao pobjeći s njom.
I Deeti je otvoreno govorila o prošlosti jer je već u tančine izmaštala priču u kojoj je s Kaluom u braku od svoje dvanaeste godine pa je živjela s njim i stokom u njegovu oboru kraj ceste. Kad bi je pak pitali da objasni kako su se odlučili otputiti preko Crne vode, krivnju bi svalila na ljubomorne pelivane i snagatore iz Benaresa koji njezina muža nisu mogli pobijediti u borbi pa su ga spletkama potjerali iz okruga.
Na pojedine su se priče opetovano vraćali. Primjerice, toliko su puta čuli pripovijest kako se Heeru rastala s mužem da se svima već činilo da su je i same proživjele. Bilo je to lani kad je zazimilo, početkom velike stočne mele u Sonepuru. Heeru je prije mjesec dana izgubila prvorođenca i jedinca i muž ju je uvjerio da mora obaviti puđu u Hariharnathovu hramu u sajmeno doba ako kani ikad opet roditi sina.
Naravno, Heeru je znala da melu posjećuje silan broj ljudi, no nije bila spremna na gomile koje su se okupile na sonepurskim pješčanim sprudovima: nogama su digli tako gustu prašinu da se podnevno sunce pretvorilo u mjesec, a stoke i drugih životinja bilo je toliko da se činilo da će se riječne obale urušiti pod njihovom težinom. Cijeli su se dan probijali do hramskih vrata, a dok su čekali da uđu, slon kojeg je doveo neki zemindar odjedanput je podivljao i rastjerao okupljeno mnoštvo. Heeru i njezin muž pobjegli su svak na svoju stranu i kad je poslije shvatila da se izgubila, zapala je u onaj svoj smušeni zaborav. Satima je sjedila u pijesku i zurila u nokte, a kad se naposljetku sjetila da treba potražiti svog čovjeka, njemu ni traga ni glasa: kao da traži zrno riže u lavini pijeska. Poslije dva dana uzaludna lutanja, Heeru odluči da će se vratiti u selo – što nije bio mačji kašalj jer je trebala prevaliti udaljenost od šezdeset kosa 326, i to kroz kraj kojim haraju nemilosrdni dakoiti i razbojničke ubojice: usamljena žena na takvu putovanju traži smrt, ako ne i nešto gore. Stigla je do Revelganja pa je odlučila pričekati dok ne sretne rođake ili znance koji bi je pristali povesti sa sobom. Prođe nekoliko mjeseci: živjela je od prošnje, radila kao pralja i teglila prašinu iz rudnika salitre. Onda jednog dana prepozna znanca, susjeda iz sela; sva presretna pohrli prema njemu, no on pobjegne kao da je vidio duha kad je prepozna. Kad ga je napokon sustigla, rekao joj je da joj je muž zaključio da je pokojna i ponovno se oženio; nova mu je žena već trudna.
Heeru je u prvi mah kanila poći natrag i tražiti svoje mjesto u kući – no onda se zapitala zašto ju je muž uopće odveo u Sonepur? Je li je možda od samog početka kanio napustiti pa je vrebao prvu priliku? Činjenica je da ju je prije često vrijeđao i tukao: što će učiniti ako mu se sad vrati?
I dok je tako gruntala, sudbina htjede da na ghatu pristane pulvar pun pečalbara...
Munijina je priča naoko bila najjednostavnija: kad bi je pitali kako se našla na pulvaru, odgovarala bi da je krenula za dvojicom braće koji su prije nekoliko godina otišli na Mareech. Na pitanje kako to da nije udana, rekla bi da joj kod kuće nije imao tko naći muža jer su joj roditelji nedavno umrli. Deeti je naslutila da to nije cijela priča, no pazila je da ne zabada nos: znala je da će joj se Munia kad-tad sama otvoriti: ta nije li je djevojka proglasila svojom bhauđi, šurjakinjom iz snova, prijateljicom, zaštitnicom i uzdanicom? Ne bi li se Munia redovito njoj potužila kad bi joj se kakav odveć poduzetan muškarac stao udvarati, zadirkivati ili nagovarati na sastanak? Znala je da će ih Deeti dozvati pameti jer će sve reći Kalui: Gle onoga gadnog bezobraznika kako je bacio oko na Muniju. Misli da je može zadirkivati i izazivati i izvoditi svakakve ćherkánije jer je mlada i ljepušna. Idi, spusti ga na zemlju; reci mu aisan mat kará – da se više nisi usudio da ti se ne bi jetra preselila na drugu stranu trbuha.
Kalua bi otrupkao do čovjeka i upitao ga pristojno, kako već zna: Khul ke batáibo – reci mi iskreno, jesi li dodijavao onoj djevojci? Bi li mi rekao zašto?
To bi obično riješilo stvar jer većini nije bilo milo da ih grmalj poput Kalue tako ispituje.
Upravo je nakon jednoga takvog izgreda Munia Deeti povjerila svoju priču: u pitanju je bio čovjek iz Ghazipura, putujući agent iz tvornice opijuma. Kad se našao u njezinu selu, vidio ju je u žetvi i potrudio se da onuda redovito prolazi. Donosio joj je sitnice i drangulije i govorio joj da je lud za njom – a ona mu je, onako bezazlena i iskrena, sve vjerovala. Počeli su se tajno sastajati u makovim poljima, tijekom svetkovina i svadbi, kad bi cijelo selo imalo drugog posla. Uživala je u tajnovitosti i romantici, pa čak i u milovanjima, sve do noći kad ju je silom uzeo: poslije mu se nastavila pokoravati u strahu od javne sramote. Kad je zatrudnjela, pretpostavljala je da će je obitelj otjerati, ali roditelji su je nekim čudom poduprli iako ih je selo izopćilo. No živjeli su u teškoj oskudici – do te mjere da su dva sina morali prodati u dužničko ropstvo da skrpaju kraj s krajem. Kad je Munijino dijete imalo osamnaest mjeseci, odlučili su čedo odnijeti u agentovu kuću – nisu mu kanili ni prijetiti, niti ga ucijeniti, nego mu samo pokazati da zbog njega sad moraju hraniti još jedna usta. Strpljivo ih je saslušao i poslao ih kući s obećanjem da će im pružiti svu potrebnu pomoć. Nekoliko dana poslije nekolicina se muškaraca prikrala njihovoj nastambi u gluho doba noći i zapalila je. Munija je igrom slučaja imala mjesečno pranje pa je spavala u polju, podalje od ostalih. Gledala je kako koliba gori i u njoj joj ginu mati, otac i dijete. Da je poslije toga ostala u kraju, stavila bi glavu u torbu: tako je krenula u potragu za dafadarovim pulvarom po uzoru na braću.
Budalasto, praznoglavo djevojče! rekla je Deeti. Kako si mu mogla dopustiti da te dirne...?
Ti nećeš razumjeti, uzdahne Munia. Bila sam luda za njim; u tom stanju nema toga što nećeš učiniti. Znam da se ne bih othrvala ni da mi se to opet dogodi.
Kakve su to riječi, ludice? podvikne Deeti. Kako možeš tako govoriti? Poslije svega što si proživjela, ne smiješ dopustiti da se to ikad više ponovi.
Nikad više? Muniji se naglo promijeni raspoloženje tako da Deeti izgubi svaku nadu. U hihotu rukom pokrije usta: Bi li prestala jesti rižu da slomiš zub na nevaljalu zrnu? Ta kako bi živjela?
Ššš! Deeti se potpuno sablaznila pa je stade koriti: Šuti, Munijo! Razmisli malo. Kako možeš tako bezglavo lupetati? Zar ne znaš što bi bilo da ostale žene doznaju?
Zašto bih im rekla? Munia iskrivi lice. Tebi sam rekla samo zato što si ti moja bhauđi. Ostalima neću ništa reći: ionako previše brbljaju...
Razgovor bi među ženama doista malokad zamro – i to samo da naćule uši kako bi čule o čemu se pripovijeda iza zastora, među muškarcima. Tako su čule kako su se svađalice Jhugrooa neprijatelji riješili na prijevaru i pijanoga ga ukrcali na pulvar; sepoj Cullookhan vratio se u selo poslije vojne službe i shvatio da više nije u stanju živjeti kod kuće; dhobiju 327 Rugoou dojadilo je pranje odjeće, a lončaru Gobinu oduzeo se palac.
Kad bi pulvar pristao da prenoće, katkad bi na lađu došle prinove, obično najamnik do dva, no katkad i omanje družbe od njih desetak ili više. U Sahibganju, gdje rijeka skreće prema jugu, čekalo ih je četrdeset muževa – brđana s jharkhandskih visoravni. Nosili su imena kao Ecka i Turkuk i Nukhoo Nack i priče o zemlji u buni protiv nove vlasti i kako vojska bijelog čovjeka pali sela.
Nedugo zatim pulvar je prešao neku nevidljivu granicu i zaveo ih u vodnjikav, prokisao kraj gdje narod govori nekim nerazumljivim jezikom: kad bi teglenica stala da prenoće, više nisu razumjeli što znatiželjnici govore jer su im se rugali i zadirkivali ih na bengalskome.
Da pečalbarima bude još nelagodnije, krajolik se promijenio: ravne, plodne i napučene doline ustupile su mjesto močvarama i barama; riječna je voda postala bočata pa je više nisu mogli piti; iz dana u dan rasla je i opadala, prekrivajući i otkrivajući goleme nanose blata; obale je prekrilo gusto, zapleteno zelenilo, ni grmlje ni drveće, koje kao da je raslo iz korita rijeke na korijenju nalik na hodulje: noću bi čuli kako u šumi riču tigrovi i osjetili kako pulvar podrhtava kad ga krokodil ošine repom.
Pečalbari su dotad izbjegavali razgovor o Crnoj vodi – na kraju krajeva, nema smisla mudrovati o budućim opasnostima. No sad kad su se preznojavali u zaparenoj vrelini prašume, strahovi i strepnje prelili su čašu. Pulvar je poput kotla previrao glasinama: šaptalo se da će ih na brodu u Crnoj vodi hraniti govedinom i svinjetinom; tko odbije jesti, izbičevat će ga na mrtvo ime i nasilu ga nakljukati tim mesom. Kad stignu na Mareech, prisilit će ih da prijeđu na kršćanstvo; silit će ih da jedu svakojaku zabranjenu hranu, i iz mora i iz prašume. Ako tko umre, tijelo će mu uorati u zemlju, kao gnojivo, jer na tom otoku nema spaljivanja. Najstrašnije su se glasine bavile pitanjem zašto bijelci pošto-poto hoće mladu i mlađahnu radnu snagu, a ne mudre znalce bogata iskustva: hoće ulje koje sadrži samo ljudski mozak – dragocjeni mimiái-ka-tel, a zna se da je najobilniji kod onih koji su netom zakoračili u zrelost. Supstanciju izlučuju tako da žrtvama u lubanji buše sićušne rupe pa ih vješaju naopako, za gležnjeve, a ulje polako kaplje u posudu.
Te su glasine toliko uzele maha da kad se Calcutta naposljetku našla na vidiku, štivu obuzme silan očaj: kad se sad svega sjete, pečalbarima se činilo da im je putovanje niz Gangu dalo da posljednji put okuse život prije polaganoga i bolnoga puta u smrt.


Paulette je ujutro na dan tamaše ustala i ustanovila da su joj se pod živčanim noktima tijekom noći na licu pojavile zastrašne ogrebotine. Na taj joj prizor od jeda navru suze na oči pa dođe u napast da gospođi Burhnam pošalje poruku da je bolesna i ne može ustati iz postelje – no brzo se predomisli i zapovjedi abdarima da napune kadu u guzul-kani. Bar je ovom prilikom bila sretna da se može osloniti na kušičice gospode Burnham pa im je dopustila da joj očupaju ruke i izšampiraju kosu. No Paulette i dalje nije znala što će odjenuti i pred tim se pitanjem opet nađe na rubu suza: takve je stvari nikad prije nisu zamarale i nije joj bilo jasno zašto se sad zabrinjava. Doći će gospodin Reid, pa što? Koliko zna, jedva će je primijetiti. No ipak, dok je isprobavala haljinu koju je naslijedila od gospođe Burnham, shvati da tu raskošnu, ali strogu opravu promatra neobično kritičnim pogledom: bude joj zlo pri pomisli da će se na tamaši pojaviti odjevena kao svizac u žalosti. Ali što joj drugo preostaje? Nije bila u stanju kupiti novu haljinu, ne samo zato što nije imala novca nego i jer se nije mogla uzdati u vlastiti ukus u memsahibskoj modi.
Paulette se nije imala komu uteći pa se za pomoć obrati Annabel, koja je u nekim stvarima bila i odveć zrela za svoje godine. Djevojčica se doista pokazala kao velik oslonac i dosjetila se da komadićima vlastite štikane dupatte osvježi pelerinski ovratnik Paulettine crne svilene haljine. No Annabelina je pomoć imala svoju cijenu: „Gle ti kako se Pagli usplahirila!” reče. „Ne sjećam se da si ikad prije marila za svoju džamnu. Da nije radi nekog čakrua?”
„Ni govora”, zabrza Paulette. „Naravno da nije! Samo mislim da ne smijem osramotiti tvoju obitelj na tako važnom priređenju.”
Annabel nije nasjela. „Nekoga bandaš, priznaj!” s obješenjačkim će osmijehom. „Koga? Poznajem li ga?”
„O, Annabel! Ni u snu”, klikne Paulette.
No Annabel se nije tako lako dala ušutkati i kad je poslije ugledala Paulettu kako silazi stubama u punom sjaju, zadivljeno cikne: „Tip-top, Paulette – šahbaš! Noćas će još pljuštati pusice.”
„Stvarno, Annabel – baš pretjeravaš!” Paulette zadigne suknje i dade se u bijeg sva sretna da ih nije mogao čuti nitko osim ćobdara u prolazu, dvojice užurbanih faraša, trojice bistija pod teretom masaka 328, dvojice mistrija oboružanih dlijetima i momčadi malija koji su nosili cvijeće. Svisnula bi od srama da ju je čula gospođa Burnham, no bibi se srećom još dotjerivala.
Na pročelnoj strani Burnhamove kuće, duž verande, nalazio se primaći salon koji je gospođa Burnham u šali zvala svojim šišmalom jer mu je zidove resilo mnoštvo venecijanskih zrcala u pozlaćenim okvirima: tu su obično primali i smještali uzvanike prije nego što bi poslužili večeru. Dvorana je bila impozantna, ali nipošto i najveća u kući, a kad bi gorjeli svi svjetiljnjaci i svijećnjaci, u šišmalu si teško mogao naći mračan ili miran kutak – što je Pauletti predstavljalo određenu nepriliku jer je na Burnhamovim bara-kanama njezina taktika bila da što manje upada u oči. U šišmalu je eksperimentiranjem zaključila da se najbolje povući u kut gdje je pred komadom zida bez zrcala stajala usamljena stolica ravna naslona: tu je uspjela prosjediti uvod u mnoge večernje domjenke da je ne primijeti nitko osim khidmutgara koji su posluživali ledeni simkin i šerbet. Uputi se u taj kut, ali uobičajeno je utočište nije dugo služilo: taman uzme hladnu čašu oporo-slatkoga tamarindovog šerbeta, kad čuje da je doziva gospođa Burnham: „O, Paulette! Gdje si se šćućurila? Posvuda te tražim: kapetan Chillingworth ima pitanje.”
„Za mene, Madame?” Paulette zabrinuto ustane.
„Baš tako – i evo ga.” Gospođa Burnham povuče se pola koraka u stranu i Paulette se nađe oči u oči s kapetanom.
„Kapetane Chillingworth, dopustite da vas upoznam s gospođicom Paulettom Lambert.”
Gospođa Burnham nestane takoreći čim je izustila te riječi i Paulette se nađe nasamo s kapetanom koji se uspuše pri naklonu.
„...Čast mi je, gospođice Lambert.”
Primijetila je da mu je glas tih i podsjeća na zvuk drobljenja divljeg kestenja pod kotačima kočije. I da nije bio tako očito kratka daha, na prvi bi pogled bilo jasno da ga zdravlje ne služi: lice mu je bilo crveno i prošarano žilicama, a u stasu je neobično nabrekao. Lice, baš kao i tijelo, kao da se objesilo na nekoć krupnoj i plećatoj okosnici svjesnoj vlastite snage; sve su mu crte vidno klonule – mesnati podbradak, vodene oči i debeli tamni podočnjaci. Kad je zadigao šešir, pokazalo se da mu je glava takoreći potpuno ćelava, izuzmemo li otrcan prsten kose koji mu je visio sa strane poput resa oguljene kore.
Kapetan je brisao znoj s lica kad reče: „Na prilazu sam primijetio drvored latanija. Kažu mi da je vaše djelo, gospođice Lambert.”
„Istina je, gospodine”, odvrati Paulette, „doista sam ih ja posadila. Ali još su posve malene! Čudim se da ste ih primijetili.”
„Latanije su krasne biljke”, on će. „U ovim ih krajevima rijetko viđamo.”
„Meni su veoma prirasle srcu”, Paulette će. „Osobito latania commersonii.”
„O?” kapetan će. „Smijem li upitati zašto?”
Pauletti bude neugodno pa obori pogled prema cipelama. „Znate, otkrili su je Philippe i Jeanne Commerson.”
„A tko su oni bili, molim vas?”
„Moji praujak i praujna. Oboje su bili botaničari i godinama su živjeli na Mauricijskim otocima.”
„A!” On se još jače namršti i zausti da postavi novo pitanje – no Paulette ga ne čuje jer je upravo na vratima ugledala Zacharyja. Kaput je predao khidmutgaru prije ulaska u šišmal pa je poput ostalih muškaraca bio samo u košulji. Kosu je uredno vezao crnom vrpcom, a iako su njegova košulja od dosutija i hlače od nainsuka bile najjednostavnije odijelo u prostoriji, doimao se nevjerojatno otmjeno – ponajviše zato što jedini među nazočnim muškarcima nije bio sav mokar od znoja.
Nakon Zacharyjeva dolaska Paulette je na kapetanova pitanja uspijevala odgovarati još samo jednosložnim riječima i takoreći nije ni primijetila kad se gospodin sudac Kendalbushe s negodovanjem i mrko obrecnuo na raskoš njezine oprave: „Otkriven zja Šeol i bezdan smrti nema vela na sebi.”
Kao da već nije na sto muka, kad dođe vrijeme da krenu u blagovaonicu, gospodin Doughty stade blagorječivo hvaliti kako se dotjerala. „Tako mi svega, gospođice Lambert! Bome ste nam danas prava kaćiperka. Da obarate momke s nogu ulter-pulter!” Onda je nasreću ugledao prostrti stol i zaboravio Paulettu.
Stol te večeri nije bio osobito velik jer su mu dodali samo dva od šest produžetaka, no umjerenu je dužinu obilno nadoknadila količina i masa ponuđenih jela koja su iznijeli sva odjednom tako da pladnjevi i zdjele tvore zavojit zigurat jestvina. Juhu od goleme želve dekorativno su poslužili u kornjačinim oklopima; bio je tu južnoafrički bobotie, ovčji dampok, zdjela burdwanskog gulaša od kuhanih kokoši i ukiseljenih kamenica, lovački fugad 329, zdjela grboglavki u octu s peršinom, goveđi kari vinthaleaux 330 sa svim dodacima i pladnjevi sićušnih pečenih vrtnih strnadica i golubova na kojima su ptičice rasporedili streličasto, nalik na jata u letu. Središte je stola zauzeo omiljeni specijalitet betelske bobaći-kane: nadjeveni pečeni paun na srebrnu postolju širio je rep kao da se sprema na parenje.
Gospodinu Doughtyju na tu raskoš načas stane dah. „Bome”, naposljetku promrmlja tarući čelo koje je pred gozbu već oblijevao znoj, „prizor dostojan kineskih mazarija!”
„Upravo tako, gospodine”, Paulette će iako ga zapravo nije čula – jer je svu pozornost, ako već ne i pogled, usredotočila na mjesto sa svoje lijeve strane, gdje se upravo pojavio Zachary. No nije se usuđivala odvratiti od peljara jer ju je gospođa Burnham već više puta ukorila kad je mimo bontona progovorila sa susjedom slijeva.
Gospodin Doughty još se divio jelovniku kad se gospodin Burnham nakašlje za molitvu prije jela: „Hvala Ti, Gospodine...” Paulette je po uzoru na ostale sklopljene dlanove prinijela bradi i zatvorila oči – no nije mogla odoljeti da krišom ne pogleda susjeda i silno se smela kad joj se pogled sretne sa Zacharyjevim – i on je virio postrance preko vršaka prstiju. Oboje porumene i hitro odvrate pogled i taman stignu kao jeka ponoviti zvonki „Amen” gospodina Burnhama.
Gospodin Doughty nije časa časio, nego probode strnadicu. „U boj, gospođice Lambert!” šapne Pauletti i ubaci joj pticu u tanjur. „Slušajte starog lisca: na strnadice valja smjesta navaliti. One uvijek prvo planu.”
„O, hvala vam.” Paulettine riječi do peljara nisu doprle jer se već usredotočio na dampok 331. Budući da joj je važniji sustolnik našao drugu zabavu, Paulette se napokon slobodno mogla obratiti Zacharyju.
„Drago mi je, gospodine Reid”, službeno će, „da ste večeras našli vremena za nas.”
„A kako je tek meni drago, gospođice Lambert”, odgovori Zachary. „Na ovakvim sam gozbama rijedak gost.”
„Ali gospodine Reid”, Paulette će, „mala ptica mi je rekla da u posljednje vrijeme naveliko izlijećete!”
„Iz... izlijećem?” iznenađeno će Zachary. „A kako to mislite, gospođice Lambert?”
„Oprostite” ona će, „htjedoh reći, večerate u gostima. U posljednje vrijeme naveliko izlazite, zar ne?”
„Gospodin Doughty i njegova supruga veoma su me ljubazno prigrlili”, Zachary će. „U više su me navrata poveli sa sobom.”
„Imate sreću”, Paulette se urotnički osmjehne. „Mislim da je vaš kolega gospodin Crowle tu zakinut?”
„To ne bih znao, gospođice.”
Paulette spusti glas. „Znate, morate se čuvati gospodina Crowlea. Gospođa Burnham kaže da je strašan nasilnik.”
Zachary se ukoči. „Ja se gospodina Crowlea ne bojim.”
„No budite oprezni, gospodine Reid: gospođa Burnham veli da ga ne bi pustila preko praga. Ne smijete mu reći da ste večeras ovdje bili.”
„Bez brige, gospođice”, osmjehne se Zachary. „Teško da ću se povjeravati gospodinu Crowleu.”
„Znači da nije na brodu?”
„Nije”, Zachary će. „Nitko od nas nije. Ibis je na suhom doku i u međuvremenu smo svi slobodnjaci. Preselio sam se u penzion.”
„Doista? Gdje?”

„U Kidderporeu – Watsongunge Lane. Našao mi ga je Jodu.”
„O?” Paulette se ozre preko ramena da provjeri da nitko drugi nije čuo Joduovo ime pa se opet okrene Zacharyju kad joj lakne.
Gospodin Burnham nedavno je u blagovaonici dao postaviti nov sustav hlađenja. Naprava poznata kao termantidot bila je svojevrsna vijalica s elisom i gustom prostirkom mirisnog khus-khusa. Sluge koje su nekoć povlačile užad stropnih panki sad su opsluživali termantidot: jedan je vlažio trščani zaslon stroja, a drugi ručicom okretao elisu tako da kroz vlažnu prostirku neprestano struji zrak. Stroj je zahvaljujući isparavanju trebao stvarati čudesno osvježavajući povjetarac. Bar su ga tako zamislili – no po kišnu je vremenu termantidot uvelike povećavao vlagu u zraku pa su se svi znojili i više nego inače, a usto je proizvodio glasan škrgutav zvuk koji bi često zaglušio razgovor. Gospodin Burnham i gospodin Doughty spadali su u malobrojne pojedince koji bi bez imalo truda nadglasali spravu – no osobe slabijega glasa često su morale vikati, što je samo doprinijelo svekolikoj znojavosti. Nekoć bi Paulette pokraj gluhih pukovnika i nemoćnih knjigovođa znala požaliti uvođenje te novotarije – no danas joj je bila svesrdno zahvalna jer je na njezin račun mogla razgovarati s gospodinom Reidom bez straha da će je netko čuti.
„Ako smijem pitati, gospodine Reid”, rekla je, „gdje je sad Jodu? Što je s njim?”
„Nastoji zaraditi nešto novca dok je Ibis na remontu. Zamolio me da mu pozajmim nešto novca da unajmi maleni prijevoznički čamac. Vratit će se na brod kad budemo spremni dići sidro.”
Paulette se sjeti lijenih dana kad je s Joduom sjedila u krošnjama drveća Botaničkog vrta i promatrala brodove na Hugliju. „Znači da će mu se želja ostvariti? Primate ga u posadu?”
„Tako je: baš kako ste htjeli. Kad u rujnu isplovimo, ide s nama u Port Louis.”
„O? Ide na Mauricijske otoke?”
„Da”, Zachary će. „Poznajete li ih?”
„Ne”, odvrati Paulette. „Nikad nisam ondje bila, iako su moji nekoć ondje živjeli. Znate, otac mi je bio botaničar, a Mauricijus ima slavan botanički vrt. Ondje su mi se roditelji vjenčali. Zato sam jako željna da odem onamo...” Tu zastane: odjedanput joj se učini kako je nepodnošljiva nepravda da Jodu ide na taj otok dok ona, Paulette, uza sve svoje prvenstvo, ne može poći.
„Nešto nije u redu?” Zacharyja uznemiri kako je problijedjela. „Gospođice Lambert, je li vam dobro?”
„Sinula mi je idée 332 “, Paulette pokuša zataškati iznenadnu promjenu raspoloženja. „Pomislila sam da bih se i ja veoma rado Ibisom otputila na Mauricijus. Da radim na brodu kao Jodu.”
Zachary se nasmije. „Vjerujte mi, gospođice Lambert, ženi na škuneru nije mjesto – oprostite, molim vas, htjedoh reći, gospođi. Osobito kad je navikla na ovakav život...” Mahne prema bogatom stolu.
„Doista, gospodine Reid?” Paulette izvije obrve. „Znači, vi smatrate da žena ne može biti mornarica?”
Kad se nije mogla sjetiti prave riječi, Paulette bi često pozajmila francuski izraz uvjerena da može proći pod engleski ako ga izgovori točno kako se piše. Strategija je općenito funkcionirala pa je se pridržavala, no svako bi toliko polučila neočekivan učinak: prema Zacharyjevu izrazu lica, Paulette zaključi da se to i sad dogodilo.
„Mornarica?” iznenađeno će on. „Ne, gospođice Lambert: bar ja nikad nisam čuo za ženske mornarice.”
„Mornar”, pobjedonosno će Paulette. „To sam htjela reći. Mislite da žena ne može ploviti pod jedrima?”
„Možda kao kapetanova supruga”, Zachary zatrese glavom. „No kao član posade, nikako: na to nijedan mornar koji drži do sebe ne bi pristao. Ta mnogi mornari na pučini neće ni izgovoriti riječ ‘žena’ u strahu da ih ne urekne.”
„A!” Paulette će. „Onda očito nikad niste čuli za slavnu Madame Commerson, gospodine Reid!”
„Doista ne mogu reći da jesam, gospođice Lambert”, namršti se Zachary. „Pod čijom zastavom plovi?”
„Madame Commerson nije brod, gospodine Reid”, Paulette će. „Bila je znanstvenica: točnije, moja praujna. I da znate da se u cvijetu mladosti ukrcala na brod i oplovila svijet.”
„Doista?” nepovjerljivo će Zachary.
„Jest, upravo tako”, odvrati Paulette. „Znate, djevojačko je ime moje praujne bilo Jeanne Baret. Od malih je nogu najstrastvenije ljubila znanost. Čitala je o Linneu i kako je otkrio i imenovao premnoge vrste biljaka i životinja. Ta je silna raznolikost u njoj razbuktala volonte da vlastitim očima vidi zemaljska bogatstva. I zamislite, gospodine Reid, baš tada dozna da Monsieur de Bougainville pokreće veliku ekspediciju upravo u namjeri da ostvari njezin cilj! Ta ju je idee raspalila pa je odlučila da će i ona, kud puklo da puklo, biti ekspedicionistica. Naravno, nije se mogla nadati da će momčad dopustiti ženi da se ukrca... Možete li zamisliti što je moja praujna učinila, gospodine Reid?”
„Ne mogu.”
„Nešto najjednostavnije, gospodine Reid. Svezala je kosu kao muškarac i prijavila se pod imenom Jean Bart. Što je najbolje, primili su je – i to ni manje ni više nego veliki Bougainville osobno! A da znate da uopće nije bilo teško – samo je morala čvrsto sapeti prsa i produžiti korak. Otplovila je u hlačama, baš kao vi, i nitko od mornara i znanstvenika nije naslutio njezinu tajnu. Ta zamislite samo, gospodine Reid: cijela četa naučenjaka, sjajnih poznavatelja životinjske i biljne anatomije! Tako se potpuno pretvorila u muškarca da nijedan nije razabrao da je među njima i jedna fille. Razotkrili su je tek nakon dvije godine i to znate kako, gospodine Reid?”
„Ne bih se usudio nagađati, gospođice”, Zachary će.
„Kad su se ekspedicionisti iskrcali na Tahitiju, ljudi su je prepoznali na prvi pogled! Nijedan Francuz u dvije godine zajedničkog života na brodu nije pogodio tajnu koju su Tahićani prozreli pod tut-svit. No tad je već bilo kasno jer je Monsieur de Bougainville više nije mogao abandonirati pa joj je dopustio da ostane na brodu. Kažu da je upravo ona iz zahvalnosti dala ime cvijetu koji po admiralu zovu bugenvilija. Tako je moja praujna Jeanne Baret postala prva žena koja je oplovila svijet. I tako je našla i muža, mog praujaka Philippea Commersona koji je sudjelovao u ekspediciji, a i sam je bio veliki naučenjak.”
Sva sretna da ga je nadigrala, Paulette Zacharyja počasti blistavim osmijehom. „Eto vidite, gospodine Reid, katkad u posadi doista ima i žena.”
Zachary otpije poveći gutljaj vina, no bordo mu nije pomogao da probavi Paulettinu pripovijest. Pokuša zamisliti što bi bilo da žena na Ibisu pokuša takvu prijevaru i zaključi da bi je razotkrili u roku od nekoliko dana, ako ne i sati. Pomisli na natiskane visaljke i kako se cijeli pramac uzbuni i uzdrma ako se ijedan mornar ritne u snu; sjeti se dosade u sitne sate i nadmetanja kad stražari raskopčaju hlače niz vjetar da odmjere tko u moru može ostaviti duži fosforescentni trag; sjeti se tjednog obreda kupanja na palubi kraj izlivnica kad se svi mornari razgolite do struka – a neki i do gola – da operu jedini par gaća. Kako bi žena u tome mogla sudjelovati? Možda na brodu punom prljavih žabara – tko će ga znati kog vraga oni izvode? – no baltimorski je kliper muški svijet i to nijedan pravi morski vuk ne bi mijenjao, koliko god da ljubi žene.
Paulette primijeti kako je zamuknuo pa upita: „Ne vjerujete mi, gospodine Reid?”
„Pa sad, gospođice Lambert, vjerujem da je to moguće na francuskom brodu”, nevoljko će on. No ne uzmogne odoljeti pa doda: „Mamzele ionako nije lako razlikovati od mesjea.”
„Gospodine Reid...!”
„Bez uvrede...”
Dok se Zachary ispričavao, preko stola doleti sitno tane kruha i pogodi Paulettu u bradu. Ona pogleda prekoputa i vidi kako joj se gospođa Doughty smješka i prevrće očima kao da hoće reći da je na vidjelo upravo izašla neka veoma važna stvar. Paulette se zbunjeno ozre uokolo, no osim same gospođe Doughty nije vidjela ništa osobito: peljarova je supruga bila veoma krupna, a okruglo joj je lice poput mjeseca na zalasku visjelo pod velikim oblakom kanirane kose; sad je mahala rukama i krivila lice kao da proživljava nekakva planetarna previranja. Paulette hitro svrne pogled jer se ježila pri pomisli da bi mogla privući pozornost gospođe Doughty, koja je voljela naširoko i nevjerojatno brbljavo besjediti o stvarima koje ona nije najbolje razumjela.
Srećom, gospodin Doughty odgovori supruzi umjesto nje. „Šahbaš, mila!” klikne. „Pun pogodak!” Onda se okrene Pauletti: „Recite mi, gospođice Lambert, jesam li vam ikad pripovijedao kako me gospođa Doughty jednom prilikom gađala strnadicom?”
„Doista niste, gospodine”, Paulette će.
„U namjesnikovoj rezidenciji” nastavi peljar. „Lat-sahibu pod nosom. Pticu sam dobio ravno u njušku. S udaljenosti od dobrih dvadeset koraka. Smjesta sam znao da je to žena za mene – imala je risje oko.” Vilicom probode posljednju strnadicu pa njome mahne supruzi.
Paulette iskoristi priliku da se ponovno posveti Zacharyju: „No recite mi, gospodine Reid, kako se sporazumijevate sa svojim laskarima? Govore li engleski?”
„Zapovijedi razumiju” Zachary će. „A katkad kad zatreba, serang Ali im prevede.”
„A kako vi vodite razgovor sa serangom Alijem?” upita Paulette.
„On natuca engleski”, Zachary će. „Sporazumijevamo se. No što je najčudnije, on uopće ne zna izgovoriti moje ime.”
„Nego kako vas zove?
„Malum Zikri.”
„Zikri?” cikne ona. „Prekrasna li imena! Znate li što znači?”
„Nisam znao da išta znači”, u čudu će on.
„Kako ne” ona će. „Znači: onaj koji pamti. Kako li je to krasno. Biste li imali što protiv da vas i ja tako zovem?”
Brzo požali smionost kad vidi kako je porumenio: no kao da ih je sam Bog poslao, u taj čas opću pozornost privuku khidmutgari jer su donijeli golemo desertno stablo – trokatni stalak s mnoštvom grana punih minijaturnih šatoa, drhtalica, pudinga, božanskih jela, voćnih krema, mliječnih želea, silababa 333 i ušećerenog voća.
Paulette baš htjedne Zacharyju preporučiti mangovu kremu, no morala se ponovno posvetiti gospodinu Doughtyju i njegovoj sjetnoj priči o tome kako je netko na večeri u Namjesništvu bacio gusku, što je izazvalo dvoboj i službenu osudu gađanja za večerom. No nije stigao dovršiti kad gospođa Burnham uhvati Paulettin pogled i znakovito joj dade do znanja kako je vrijeme da se dame povuku u gol-kamru. Khidmutgari priđu da im izmaknu stolice i žene za domaćicom napuste blagovaonicu.
Gospođa Burnham izvela ih je dostojanstvenim kraljevskim korakom, no čim su izašle iz blagovaonice, ostavi Paulettu s gospođom Doughty. „Bježim u toalet”, krišom šapne na uho Pauletti. „Sretno sa starom mješinom.”


Muškarci su se u blagovaonici okupili oko domaćina na čelu stola, no kapetan Chillingworth pristojno odbije kad mu gospodin Burnham ponudi cigaru. „Hvala, gospodine Burnham”, kapetan posegne za svijećnjakom, „ali meni su draži moji bunkusi, ako nemate ništa protiv.”
„Kako vam drago”, gospodin Burnham natoči čašu porta. „No dajte, kapetane: da čujemo vijesti iz Kantona. Ima li ikakvih izgleda da Nebesko carstvo dođe pameti dok još nije prekasno?”
Kapetan uzdahne. „Naši prijatelji u engleskoj i američkoj faktoriji misle da nema. Takoreći jednodušno smatraju da ne možemo izbjeći rat s Kinom. Iskreno rečeno, većina mu se raduje.”
„Znači da čan-budžovani ne odustaju?” gospodin Burnham će. „I dalje kane obustaviti trgovinu opijumom?”
„Nažalost”, kapetan će. „Mandarini su se očito napenalili. Neki dan je u Macau na gradskim vratima nekih pet-šest trgovaca opijumom ostalo bez glave. Tijela su javno izložili da vide svi, pa i Europljani. Svakako je poslužilo svrsi. U veljači je cijena sanduka najboljeg opijuma iz Patne pala na četiristo pedeset dolara.”
„Bože mili!” gospodin Doughty će. „Nije li lani bila dvostruka?”
„Istina”, kimne gospodin Burnham. „Vidite, sad je sve jasno – perčini ne prežu ni pred čim da nas istisnu. I nema dvojbe da će uspjeti ako ne nagovorimo London da uzvrati.”
„No recite, kapetane Chillingworth,” gospodin sudac Kendalbushe nagne se preko stola da se umiješa, „nije li točno da je naš zastupnik u Kantonu gospodin Elliott polučio određen uspjeh u nastojanju da mandarine nagovori na legalizaciju opijuma? Čuo sam da razmatraju dobrobiti slobodne trgovine.”
Gospodin Doughty se nasmije. „Previše se nadate, gospodine. Janko Kosook opako je tvrdoglavo magare. Taj se neće predomisliti.”
„No sučeve riječi nisu neosnovane”, brzo uzvrati kapetan. „Navodno je određena skupina u Pekingu sklona legalizaciji. No vele da ih je car otpirio i odlučio trgovinu zatrti u korijenu. Kažu mi da je za to imenovao novog namjesnika.”
„Nikakvo čudo”, gospodin Burnham se zadovoljno ogleda oko stola zadjenuvši palčeve u suvratke. „Bar meni nije. Od početka sam znao što nas čeka. Jardine i Matheson to oduvijek govore i ja se slažem. Rat mi je mrzak da nikomu ne može biti mrskiji – doista se ježim pri samoj pomisli. No ne možemo zanijekati da rat katkad nije samo pravedno i nužno, nego i humano rješenje. U Kini je kucnuo taj čas: nema nam druge.”
„Upravo tako, gospodine!” naglasi gospodin Doughty. „Drugog izlaza nema. Štoviše, to nam je ljudska dužnost. Sjetimo se samo ubogoga indijskog seljaka – što će biti s njegovim opijumom ako ga ne možemo prodavati u Kini? Nesretni haramzadi i ovako se jedva prehranjuju: skapavat će na milijune.”
„Bojim se da imate pravo”, ozbiljno će sudac Kendalbushe. „Moji se prijatelji u misijama slažu da se Kina neće Božjoj riječi otvoriti bez rata. Žalosna stvar, naravno, ali bolje da to obavimo i točka.”
Gospodinu Burnhamu krijesile su se oči kad pogledom preleti okupljene oko stola pri svjetlu svijeća. „Kad se već svi slažemo, gospodo, možda da vam povjerim vijest koju sam netom primio? Naravno, u najstrožoj tajnosti.”
„Naravno”
„Gospodin Jardine mi je pisao da je napokon uspio nagovoriti premijera.”
„O, znači, istina je?” klikne gospodin sudac Kendalbushe. „Lord Palmerston je pristao poslati flotu?”
„Jest”, potvrdno kimne gospodin Burnham. „No možda je flota preteška riječ. Gospodin Jardine smatra da zastarjelu kinesku obranu možemo skršiti i bez velike vojne sile. Možda nekoliko fregata i dvadesetak trgovačkih brodova.”
„Šahbaš!” Gospodin Doughty pljesne rukama. „Znači, bit će rata?”
„Mislim da je to sad gotova stvar”, gospodin Burnham će. „Sigurno će reda radi pokrenuti pregovore s Nebeskim carstvom. Ali izjalovit će se – možemo se pouzdati u Perčine. Onda nastupa flota i sve će se riješiti po kratkom postupku. Rat kakav možete samo poželjeti – kratak i jeftin s unaprijed sigurnim ishodom. Ne trebamo više od šačice engleskih vojnika: dvije su nam sepojske bojne uvrh glave.”
Gospodin Doughty grune u trbotresan smijeh. „O, sigurno! Naši će crnje po kratkom postupku razjuriti žuće. Dva tjedna i gotova priča.”
„A ja se ne bih iznenadio”, gospodin Burnham ubode zrak cigarom, „ako našoj vojsci budu klicali kad kroči na kantonske ulice.”
„To je pakka sigurno”, gospodin Doughty će. „Žuti će masovno paliti kadila. Jest da je Janko Kosook blentav, ali zna što je dobra stvar. Bit će sretan i presretan da se riješi mandžurskog silnika.”
Zachary nije mogao duže ostati po strani u veselju koje je raslo oko stola. Ubaci se pitanjem za gospodina Burnhama. „Što mislite, kad će flota biti spremna, gospodine?”
„Mislim da su dvije fregate već krenule. Što se trgovačkog brodovlja tiče, Jardine & Matheson uskoro će okupiti brodove, baš kao i mi. Bez brige, stignete se priključiti kad se vratite.”
„To se traži!” gospodin Doughty digne čašu.
Radost i dobro raspoloženje kanda su zarazili sve osim kapetana Chillingwortha: šutnjom je već tako bo oči da mu se gospodin sudac Kendalbushe ljubazno osmjehne: „Kakav peh, kapetane Chillingworth, da iz zdravstvenih razloga nećete moći sudjelovati u pohodu. Nije čudo da ste se snuždili. I meni bi na vašemu mjestu bilo žao.”
Odjedanput se kapetan Chillingworth nakostriješi. „Žao?” Tako je naglasio da se svi prenu. „Bome ne: nije mi ni najmanje žao. Takvih sam se stvari u životu nagledao; drago mi je da ne moram u nova krvoprolića.”
„Krvoprolića?” Sudac iznenađeno trepne. „Ali kapetane Chillingworth, žrtava sigurno neće biti više nego što bude nužno. Dobra djela uvijek imaju svoju cijenu, zar ne?”
„Dobra, gospodine?” kapetan Chillingworth se promeškolji da se uspravi na stolici. „Ne znam na čije dobro mislite, njihovo ili naše? Iako ne znam zašto bih sebe svrstao među vas – Bog zna da ne osjećam neku dobrobit vlastitih postupaka.”
Na sučevim obrazima buknu rumene mrlje dok je probavljao te riječi. „Ta kapetane”, oštro će. „Takve riječi ne služe na čast ni vama ni nama. Hoćete reći da od ovog pohoda neće biti koristi?”
„Hoće, gospodine, kako ne.” Kapetan Chillingworth izgovarao je riječi veoma polako, kao da ih vuče iz duboka bunara gorčine. „Neki će od nas sigurno izvući veliku korist. No ne vjerujem da ću se ja naći među njima, a bome ni mnogi Kinezi. Činjenica je da će čovjek vlastitu moć iskoristiti do krajnjih granica. Tu smo isti kao faraoni i Mongoli: jedina je razlika što se mi imamo potrebu pretvarati da ubijamo za viši cilj. A vjerujte mi kad vam kažem, povijest nam upravo tu tobožnju vrlost nikad neće oprostiti.”
Tu se umiješa gospodin Burnham i snažno spusti čašu na stol. „Dobro, gospodo! Gospođe ne mogu čekati da mi riješimo sve probleme ovoga svijeta; krajnje je vrijeme da im se priključimo.”
Svima lakne pa smijehom razbiju nelagodu: muškarci ustanu i jedan za drugim napuste prostoriju. Zachary izađe posljednji i vidi da ga domaćin čeka. „Shvaćate, Reid”, šaptom će gospodin Burnham i prebaci mu ruku preko ramena; „shvaćate zašto me kapetanova moć rasuđivanja zabrinjava? Štošta će ovisiti o vama, Reid.”
Zacharyju to silom prilika polaska. „Hvala vam, gospodine”, reče. „Uzdajte se da ću dati sve od sebe.”


Gospođa Doughty svjetlucavih je očiju promatrala Paulette preko ruba šalice. „E, mila moja!” reče. „Večeras ste svakako bacili dadu.”
„Molim pardon, Madame?”
„O, meni se ne možete praviti blesavi!” uzvikne gospođa Doughty i priprijeti joj prstom. „Ta sigurno ste primijetili?”
„Što bih primijetila, Madame? Ne razumijem.”
„Niste dekkali? Strnadice nije ni dirnuo, a fugad je jedva kušao. Žalibože hrane! I naveliko se raspitivao.”
„Tko, Madame?” Paulette će. „O kome je riječ?”
„Ta o sucu Kendalbusheu, naravno: doista ste ga pogodili u sridu! Samo je vas cijelo vrijeme gledao.”
„Sudac Kendalbushe!” uzbuni se Paulette. „Zar sam negdje pogriješila, Madame?”
„Ma ne, beno”, gospođa Doughty je štipkala uho. „Ni govora. Ali sigurno ste primijetili kako je otpirio dampok i digao nos na pauna? Ako muškarac ne jede, to nikad nije bez vraga, velim ja. Vjerujte mi, mila, ljutnuo se svaki put kad ste se okrenuli gospodinu Reidu!” Nastavi ćeretati, a Paulette je sad bila posve sigurna kako je sudac primijetio da se mašila pogrešne vilice ili neprikladna noža pa će pogrešku neizostavno prijaviti gospođi Burnham.
Iz zla u gore, kad se otvore vrata i muškarci uđu, sudac se smjesta uputi k Pauletti i gospođi Doughty i upusti se u propovijed o proždrljivosti. Paulette se pretvarala da sluša, iako se svim osjetilima usredotočila na Zacharyjevu nevidljivu prisutnost negdje iza leđa. No prvo ju je spopala gospođa Doughty pa kapetan, tako da se nije uspjela izvući do pred sam kraj večeri. Paulette je sa Zacharyjem ponovno uspjela progovoriti tek kad su gosti već bili na odlasku. Koliko god se svladavala, riječi joj izlete strastvenije nego što je namjeravala: „Vi ćete pripaziti na nj, zar ne – na mog Jodua?”
Iznenadi se kad joj on jednako gorljivo odgovori. „Budite sigurni da hoću”, odgovori. „A ako vam još ikako drukčije mogu pomoći, gospođice Lambert, samo recite.”
„Oprez, gospodine Reid”, obješenjački će Paulette. „Kad se zovete Zikri, ljudi vas mogu hvatati za riječ.”
„Bit će mi drago, gospođice”, Zachary će. „Slobodno mi se možete obratiti.”
Paulettu njegova iskrenost dirne: „O, gospodine Reid!” cikne. „Već ste i previše učinili.”
„Što sam učinio?” on će. „Baš ništa, gospođice Lambert.”
„Čuvate moju tajnu”, prošapće ona. „Možda vi ne možete zamisliti što to znači u svijetu u kojem ja živim? Pogledajte oko sebe, gospodine Reid: bi li itko ovdje i načas povjerovao da jedna memsahib u domorocu – običnom slugi – može vidjeti brata? Ne: imputirali bi sve najgore.”
„Ja ne bih, gospođice Lambert”, Zachary će. „Budite sigurni.”
„Doista?” ona ga pogleda ravno u oči. „Nije vam necroyable da mlada bjelkinja i momak druge rase mogu biti u tako prisnoj, a opet nevinoj vezi?”
„Ni najmanje, gospođice Lambert – ta i ja sam...” Zachary se odjedanput prekine i nakašlje u šaku. „Vjerujte mi, gospođice Lambert, znam i za mnoge mnogo čudnije pojave.”
Paulette nasluti da bi mogao nešto dodati, no iznenada ga omete gromak prasak. Uslijedi neugodan tajac i nitko se ne usudi pogledati prema gospodinu Doughtyju koji je tobože nehajno promatrao jabuku svog štapa. Tako je gospođa Doughty morala pokušati spasiti situaciju: „Ah!” klikne i veselo pljesne rukama. „Diže se vjetar pa moramo razviti jedra. Diži sidro! Pokret!”

Dvanaesto



Mnogo je dana prošlo bez vijesti kad će točno Neela preseliti u zatvor u Aliporeu, gdje su kažnjenici obično čekali transport. U međuvremenu su mu dopustili da ostane u starom stanu u Lalbazaru, no štošta mu je dalo do znanja da su mu se uvjeti života promijenili. Više nije mogao primati posjete u bilo koje doba i katkad danima ne bi nikoga viđao; redarstvenici koji su čuvali njegova vrata više se nisu trudili da ga zabave; negda uslužni, sad su postali grubi i osorni; noću su mu na vrata stavljali lanac i nisu ga puštali iz stana bez okova na rukama. Njegove ga sluge više nisu dvorile i kad se potužio da mu se u stanu nakupila prašina, redarstvenik na straži upitao ga je hoće li da mu donesu đharu da je sam pomete. Da to nije rekao podrugljivim glasom, Neel bi možda još i pristao, no ovako je samo odmahnuo glavom: Ionako za koji dan idem odavde, zar ne?
Da, čuvar prasne u smijeh. Ideš svojoj rodbini u alipurskoj palači. Ondje će te tetošiti – ne brini se.
Neela su još neko vrijeme hranili iz palače Raskhali, no onda su mu odjedanput obustavili dostavu. Namjesto toga je dobio drvenu posudu, tapori 334 iz kakva su jeli svi pritvorenici: zadigne poklopac i vidi kašastu smjesu dala i grube riže. „Što je ovo?” upita redarstvenika, no ovaj samo nemarno slegne ramenima.
Neel unese posudu, odloži je na pod i udalji se čvrsto odlučivši da je ne gleda. No nakon nekog vremena glad ga povuče natrag pa prekriženih nogu sjedne kraj posude i smakne poklopac. Sadržaj se zgusnuo u sive splačine od čijeg mu se vonja digne želudac, no prisili se da zagrabi prstohvat zrnja. Dok je ruku primicao ustima, sine mu da prvi put otkad zna za sebe jede hranu koju je pripremio pripadnik neznane mu kaste. Možda od te misli, ili od pukog mirisa hrane – u svakom slučaju, uhvati ga takva mučnina da nije mogao prinijeti prste ustima. Nije mu išlo u glavu kako mu se tijelo opire: on, naime, nije vjerovao u kastinski sustav – bar je to bezbroj puta opetovao prijateljima i svakomu tko bi htio slušati. Kad bi ga pak oni optužili da je postao odveć tãš, da se previše pozapadnio, on bi redovito odgovarao da nije, nego da je na strani Buddhe, Mahavire, Šri Ćaitanje, Kabira i mnogih njima sličnih – oni u borbi protiv kastinskih ograničenja nisu bili ništa manje odlučni od bilo kojeg europskog revolucionara. Neel se oduvijek ponosio pripadništvom toj lozi zagovornika jednakosti, tim više što je imao povlasticu sjediti na radžinu prijestolju: no zašto onda nikad prije nije pojeo ništa što je pripremila neznana ruka? Nije se mogao domisliti nikakvu razlogu osim moći navike: oduvijek je činio što se od njega očekivalo, a sva sila ljudi koji su mu upravljali svagdašnjim životom brinula se da bude tako i nikako drukčije. Svoju je dnevnu rutinu doživljavao kao predstavu i puku dužnost; jedno od mnoštva malih uprizorenja koja iziskuje život u društvu, samsara – ništa tu ne treba biti stvarno; sve je puki privid, a on je samo glumio svoju ulogu u velikom igrokazu života glave obitelji. No mučnina koja ga je sad spopala nije bila ni najmanje nestvarna; tijelo mu je obuzela ghrina, gađenje koje mu je tako zgrčilo želudac da je ustuknuo pred drvenom posudom.
Neel ustane i odmakne se u nastojanju da se sabere: sad je jasno da u pitanju nije jedan obrok, nego je stvar života i smrti, hoće li uspjeti preživjeti. Vrati se do taporija, sjedne kraj posude, prinese nekoliko komadićaka ustima i prisili se da ih proguta. Bude mu kao da je u sebe unio šaku žeravice jer osjeti kako mu svako zrno progara vatreni put kroz utrobu – no nije kanio prestati; pojede još malo, pa još malo, sve dok ne dobije osjećaj da mu se guli koža s tijela. Te ga je noći u snu progonila slika samog sebe: pretvorio se u kobru koja skida svlak, zmiju koja se muči da odbaci kožu koju je prerasla.
Ujutro je pod vratima našao list papira. Bila je to tiskana obavijest na engleskome: Tvrtka Burnham Bros. objavljuje prodaju imanja koje joj je dodijelilo Vrhovno sudište, raskošnih dvora poznatih pod nazivom rađbari Raskhali...
Ošamućeno je zurio u papir i uporno ga prelijetao pogledom. Na tu mogućnost dotad nije htio ni misliti: namjerno nije htio pomnije istražiti što odluka Vrhovnog suda znači da se ne utopi pod silnom poplavom nevolja. Sad mu ruke zadršću kad pomisli što prodaja rađbarija znači njegovim podložnicima: što će biti s obiteljskim slugama i svitom, s obudovjelim rođakinjama?
A što će tek biti s Malati i Rajem? Kamo će oni poći? Iako rodni dom njegove žene, gdje joj sad žive braća, nije bio palača poput rađbari Raskhali, ondje bi se svakako našlo mjesta za nju. No sad kad je skupa sa suprugom nepovratno ostala bez kaste, ne dolazi u obzir da ondje potraži utočište; kad bi je braća primila, njihovi se sinovi i kćeri nikad ne bi mogli nadati supružnicima vlastitoga staleža. Znao je da je Malati odveć ponosna da bi braću dovela u takav položaj da je moraju odbiti.
Neel zalupa na vrata pod lancem. Nije prestao dok čuvar ne otvori. Mora svojima poslati poruku, reče redarstveniku, netko mu mora odnijeti pismo kako god znaju; zahtijeva i ne kani odustati dok mu ne udovolje.
Zahtijeva? podrugne se redarstvenik i prezrivo odmahne glavom, ta što si je uvrtio u glavu – da je nekakav radža?
No vijest je očito procurila jer poslije u neko doba dana začuje ključ u bravi. Tada je taj zvuk samo mogao značiti da mu stiže posjet pa se hitro uputi prema vratima računajući da će na pragu ugledati Parimala – ili možda kojega gomastu ili dafterdara. No kad se vrata otvore, pred njim osvane supruga sa sinom.
Ti? Jedva je uspio izustiti.
Da. Malati je na sebi imala sari crvena poruba, a iako je pokrila glavu, nije se ogrnula tako da sarijem zastre lice.
Tako si došla? Neel se brzo povuče ustranu da se ona makne od očiju javnosti. Gdje te svi vide?
Malati zabaci glavu tako da joj sari padne na ramena i otkrije kosu. Kakve to više veze ima? tiho će. Sad smo isti kao svak drugi na ulici.
On se zabrinuto ugrize za usnu. Ali sramota, reče. Sigurna si da ćeš je moći podnijeti?
Ja? ravnodušno će ona. Što me briga? U purdi nisam živjela radi sebe – nego jer si to htio ti i tvoja obitelj. Sad mi ništa ne znači. Nemamo ni što čuvati ni što izgubiti.
Tu pak Raj ovije ruku Neelu oko struka i ocu zarije lice u trbuh. Neel obori pogled prema njegovoj glavi i učini mi se da mu se sin nekako smanjio – ili se jednostavno nije mogao sjetiti da ga je ikad vidio u prsluku od gruba pamuka i dhotiju do koljena?
Naši zmajevi... jesu li...? U nastojanju da zadrži vedar ton glas ga izda i zamre mu u grlu.
Sve sam bacio u rijeku, dječak će.
Većinu smo stvari razdijelili, brzo doda Malati. Zasuče sari i uzme đharu iz kuta gdje ga je čuvar ostavio pa prione na pometanje poda. Zadržali smo samo što možemo ponijeti sa sobom.
Kamo? Neel će. Kamo kanite poći?
Sve smo uredili, žurno je mela. Nemaš razloga za brigu. Ali moram znati, ustrajao je on. Kamo ćete? Moraš mi reći. K Parimalu.
K Parimalu? Neel zbunjeno ponovi njezine riječi: nikad nije ni pomislio da bi Parimal mogao imati vlastiti dom mimo stana u rađbariju.
Ali gdje Parimal stanuje?
Nedaleko od grada, ona će. Ni ja nisam znala dok mi nije rekao. Zemlju je kupio od ušteđevine, još davnih godina. Dat će nam komadić.
Neel se bespomoćno svali na pleteni ležaj s rukama na sinovim ramenima. Rajeve su mu suze promočile tuniku do kože pa je dječaka privukao bliže i uronio bradu u njegovu gustu crnu kosu. Onda osjeti da mu nešto štipa lice i shvati da su mu se oči napunile tekućinom koja grize kao kiselina, gorkom od čemera spoznaje da je izdao ženu i dijete, i jeda jer je živio kao mjesečar i cijeli život proveo kao sporedni glumac u komadu iz tuđeg pera.
Malati odloži đharu i sjedne kraj njega. S nama će sve biti u redu, usrdno će. Ne brini se za nas, snaći ćemo se. Ti moraš biti snažan. Moraš preživjeti, ako ne radi sebe, onda radi nas. Poslije svega ovoga ne bih moglu podnijeti da ostanem udovica.
Kako su se njezine riječi u njemu slijegale, suze mu na obrazima presuše pa raširi ruke i ženu i sina privije na prsa. Slušajte me, reče: Preživjet ću. To vam obećavam. Hoću. A kad prođe ovih sedam godina, vratit ću se i oboje vas odvesti iz ove proklete zemlje pa ćemo negdje drugdje krenuti u novi život. Samo vas jedno molim: da nikad ne posumnjate u moj povratak, jer se hoću vratiti.


Tamaša u čast kapetana Chillingwortha i sva strka i gol-mal oko nje jedva su prošli kad Pauletti opet stigne poziv u ložnicu bara bibi. Netom nakon što se gospodin Burnham otputio u svoj dafter i kotači kočije još su krčkali divlje kestene na Betelovu prilazu, Pauletti na vrata pokuca khidmutgar s pozivom. U to se doba dana gospođa Burnham obično još nije stigla potpuno razbuditi od noćne doze laudanuma pa je Paulette sasvim naravno zaključila da je stvar osobito hitna jer je iskrsnuo kakav nenajavljeni crkveni doručak ili neka druga neočekivana zabava. No kad su je uveli u bibine odaje, smjesta joj bude jasno da je riječ o istinski iznimnoj zgodi – jer ne samo da je gospođa Burnham bila potpuno budna nego je čak ustala i već sva živahna skakutavo krilila prozorske kapke.
„O, Pagli”, cikne kad Paulette uđe. „Ta molim te, mila, gdje si dosad?”
„Ali, Madame”, Paulette će, „došla sam na svu svitu čim su mi rekli.”
„Doista, mila?” bibi će. „Čini mi se da čekam već sto godina. Bila sam sigurna da vrcaš med.”
„O, Madame”, usprotivi se Paulette, „nije bonne ura.”
„I nije, mila”, složi se gospođa Burnham. „Tko je vidio čučati na kursiju kad te čeka ovakav kuber?”
„Vijesti?” Paulette će. „Imate vijesti?”
„Nego što, mila Pagli, ali moramo sjesti na krevet,” gospođa Burnham će. „Ovo nije za gapanje 335 s nogu.” Bibi uzme Paulettu za ruku pa je povede na drugi kraj sobe i napravi im mjesta na rubu svoje postelje.
„Ali što se to stiglo, Madame?” Paulettin je nemir rastao. „Nadam se da nije ništa loše?”
„Ne, za Boga miloga!” gospođa Burnham će. „Vijesti ne mogu biti bolje, mila.”
Glas gospođe Burnham bio je tako topao, a plave oči suosjećajne da se Paulette poboji. Znala je da je nešto pošlo naopako: je li moguće da su bibine nevjerojatne pogađačke moći nekako proniknule njezinu najveću tajnu? „O, Madame”, propenta, „nije valjda riječ o...?”
„Gospodinu Kendalbusheu?” Gospođa Burnham joj oduševljeno pomogne. „Ajme, odakle znaš?”
Paulette se zagrcne pa uspije samo u čudu ponoviti: „Gospodinu Kendalbusheu?”
„Ti prepredena šejtančice jedna!” Bibi je klepne po zapešću. „Jesi li sama pogodila, ili ti je netko rekao?”
„Ni jedno ni drugo, Madame. Vjerujte mi, ne znam...”
„Ili se samo dogodilo”, vragolasto nastavi bibi, „da su dva srca zakucala u suglasju kao gante u zvoniku?”
„O, Madame”, podvikne očajna Paulette. „Ni govora.”
„Pa onda mi stvarno nije jasno odakle znaš”, izjavi bibi dok se hladila noćnom kapicom. „Što se mene tiče, zgromilo me kao palmu u oluji kad mi je gospodin Burnham jutros rekao.”
„Što vam je rekao, Madame?”
„Kako se sastao sa sucem”, gospođa Burnham će. „Znaš, Pagli, jučer su večerali u Bengalskom klubu: prvo su ćaskali o svemu i svačemu, a onda ga je gospodin Kendalbushe upitao smije li potegnuti prilično škakljivu temu. E, kao što znaš, gospodin Burnham uvelike cijeni gospodina Kendalbushea pa je, naravno, pristao. I daj pogodi, mila Pagli, o čemu se radilo?”
„O nekom pravnom pitanju?”
„Ne, mila”, gospođa Burnham će, „stvar je daleko škakljivija: htio je znati bi li ti, mila Pagli, pozdravila njegovu prošnju.”
„Prošnju?” Paulette se zbuni. „Ali, Madame, nisam znala da je prosjak.”
„Ne takvu prošnju, mulo jedna”, gospođa Burnham dobrohotno se nasmije. „Mislio je na bračnu ponudu. Ne samđaš, Pagli? Kani te zaprositi.”
„Mene?“ utisnuto cikne Paulette. „Ali Madame! Zašto?”
„Jer su ga se tvoja prostodušnost i skromnost duboko dojmile, mila.” Gospođa Burnham i dalje se dobronamjerno smijala. „Doista si ga osvojila. Možeš li uopće zamisliti kakav će ti čudesan kismet biti da smotaš gospodina Kendalbushea, mila? Pravi je nabob – na trgovini s Kinom namlatio je brdo mohura 336. Otkako je ostao bez žene, sve ga larkinice u gradu pokušavaju bandati. Kad ti kažem, mila, cijeli bi paltan mema dao sve na svijetu da su na tvome mjestu.”
„Ali zašto bi odabrao siroticu poput mene kad se za nj otima toliko bajnih memsahiba, Madame?” reče Paulette.
„Očito ga se silno dojmila tvoja volja da napreduješ, mila”, bibi će. „Gospodin Burnham mu je rekao da u životu nije imao revniju učenicu. A kao što znaš, mila, u tim se stvarima gospodin Burnham i sudac potpuno slažu.”
„Ali Madame”, Paulette više nije mogla svladavati uzdrhtale usne, „sigurno mnoge druge dame daleko bolje poznaju Sveto pismo? Ja sam tu puka novakinja.”
„Ali mila!” gospođa Burnham se nasmije. „Upravo si ga time osvojila – jer si čist list papira i željna učenja.”
„O, Madame”, zastenje Paulette kršeći ruke. „Sigurno me zašaljivate. To nije lijepo od vas.”
Bibi se iznenadi kako se Paulette ojadila. „O, Pagli!” reče. „Zar te sučevo zanimanje ne raduje? Vjeruj mi, odnijela si sjajnu pobjedu. Gospodin Burnham se slaže od sveg srca i zajamčio je gospodinu Kendalbusheu da će dati sve od sebe da te pridobije. Čak su se dogovorili da će neko vrijeme podijeliti teret i zajedno te poučavati.”
„Gospodin Kendalbushe je predobar”, Paulette rukavom otare oči. „Baš kao i gospodin Burnham. Silno sam počašćena, Madame – no moram priznat da ne dijelim osjećaje gospodina Kendalbushea.”
Tu se gospođa Burnham namršti i sjedne uspravno. „Mila Pagli”, oštro će, „osjećaji su za dhobije i dašice. Mi meme ne smijemo dopustiti da nam takvo što stane na put! Ne, mila, kad ti kažem – imaš sreću da si upecala suca i sad ti je drž-ne daj. Djevojka u tvom položaju boljoj se lovini ne može nadati.”
„O, Madame”, Paulette je već jecala bez zadrške, „no nisu li sve stvari ovoga svijeta bezvrijedne naspram ljubavi?”
„Ljubav?” gospođa Burnham sve se više čudila. „Za ime svijeta, kakve su to priče? Mila Pagli, kako ti u životu stojiš, ne smiješ dati maha osjećajčićima. Znam da sudac nije u cvijetu mladosti, ali sigurno ti još stigne napraviti baću 337 do dva prije nego što ode na kvasinu. A poslije, mila moja, duga kupka i dvije-tri kušičice memi sve rješavaju. Vjeruj mi, Pagli, muškarac tih godina ima velike prednosti. Kao prvo, nema badmašenja u noćna nedoba. Kad ti ja kažem, mila, nema gore gnjavaže nego kad te primi pakrati 338, a ti si se već poveselila kako ćeš gucnuti laudanum i fino se naspavati.”
„Ali, Madame”, nesretno će Paulette, „zar ne mislite da je pénible 339 tako provesti život?”
„To je najbolje od svega, mila”, vedro će gospođa Burnham. „Nema potrebe. On na kraju krajeva ipak nije neki poletarac i ne vjerujem da će još dugo poživjeti. A zamisli samo – kad ga više ne bude, blažen bio, možeš otperjati u Pariz s njegovom kazanom i da vidiš kako će te za tili čas neki osirotjeli vojvoda ili markiz preklinjati da se udaš za nj.”
„Ali, Madame”, zajeca Paulette, „Koju ću korist ja imati ako proigram mladost i potratim ljubav koju u srcu gajim?”
„Ali, mila Pagli”, usprotivi se bibi. „Ta valjda možeš naučiti voljeti suca?”
„Ali ljubav se ne uči, Madame”, uzvrati joj Paulette. „Valjda je prije coup de foudre – kako se kaže na engleskome – kao da vas opali svojom kuburom?”
„Svojom kuburom!” Gospođa Burnham rukama pokrije sablažnjene uši. „Pagli! Stvarno moraš pripaziti što govoriš.”
„Ali zar to nije istina, Madame?”
„Ja svakako ne bih znala.” No sad je gospođa Burnham postala sumnjičava pa se okrene, rukom podboči bradu i ispitivački se zagleda u Paulettu. „Molim te, mila Pagli, reci mi – nemaš valjda drugoga?”
Paulettu je sad uhvatila panika jer je bila svjesna da je već previše odala. No znala je i da nema smisla poricati jer joj kod nekoga tko je pronicav kao gospođa Burnham izravna laž samo udvostručuje opasnost da je raskrinka. Tako je samo šutke pognula glavu i oborila suzne oči.
„Znala sam!“ pobjedonosno će bibi. „Bit će onaj Amerikanac, zar ne – Hezekiah ili Zebediah ili kako se već zove? Doista si sišla s uma, Pagli! Ne dolazi u obzir. Ne možeš se ovako siromašna baciti u naručje mornaru, ma kako naočit i uglađen bio. Mladi pomorac – pa ženi nema goreg kismeta, i s vardi-valom bi ti bilo bolje! Nikad pri ruci kad ga trebaš, imetka ni za dam srebra, a bude pokojni dok su ti djeca još u langotima. Udaj se za klasija i morat ćeš u službu kao harijica da preživiš. A mila moja, mislim da tebi ne bi leglo da čistiš za drugima i prazniš im dakdabe 340. Ne, mila, ne možemo to dopustiti, ne želim ni čuti...”
Odjedanput, kako je crv sumnje prodirao dublje, bibi se prekine i rukama pokrije usta. „O! Mila, premila Pagli – reci mi – nisi valjda...?...nisi... Ne! Reci mi da nije istina!”
„Što, Madame?” zbunjeno će Paulette.
Bibin se glas utiša do šapta. „Valjda se nisi kompromitirala, mila Pagli? Ne, to ne mogu povjerovati.”
„Kompromis, Madame?” Paulette ponosno digne bradu i ispravi ramena. „Kad je srce u pitanju, Madame, ja smatram da nema polovičnih rješenja i kompromisa. Zar ljubav ne traži da joj se predamo tijelom i dušom?”
„Pagli!” Gospođa Burnham zgroženo se hladila jastukom. „O, mila moja! O, Bože na nebesima! Reci mi, mila Pagli: moram znati i najgore.” Gutne i uhvati se za usplahirena njedra: „...je li?...ne, nemoguće!...ne... Gospode!...”
„Da, Madame?” Paulette će.
„Pagli, reci mi istinu, zaklinjem te: nemaš valjda rotije u ćuli?”
„Pa sad, Madame...”
Paulette se začudi što gospođa Burnham diže takvu graju oko teme koju inače olako shvaća – no bilo joj je drago da je razgovor krenuo drugim tokom jer joj se otvorila prilika za bijeg. Uhvati se za trbuh i zastenje: „Madame, imate potpuno pravo: danas sam zbilja malo foireuse 341.”
„O, mila, premila Pagli!” Bibi pažljivo otare suzne oči i sažalno zagrli Paulettu. „Naravno da si ljuta kao furija! Ta mornarska žgadija! Bar se oni nauživaju hopa-cupa: mislila bi da neće dirati larkinice. Naravno, ja šutim kao zalivena – od mene nitko neće doznati. Ali, mila Pagli, zar ne shvaćaš? Za vlastito se dobro moraš smjesta udati za gospodina Kendalbushea! Ne smiješ gubiti vrijeme!”
„I doista ne mogu, Madame!” Paulette skoči na noge i jurne prema vratima kad gospođa Burnham posegne za laudanumom. „Oprostite, Madame, moram hitati. Kursi hitno zove.”

Čim je prvi put odjeknula riječ „Calcutta”, svi se prozori na girmitijskom pulvaru širom otvore. U muškom je odjeljku bila veća gužva pa bude poprilično guranja i bubotaka i nisu svi uspjeli dobro vidjeti; žene su imale više sreće – mogle su se rasporediti na dva prozora pa su sve imale pogled na obalu kako se grad približavao.
Na putu niz rijeku pulvar se zaustavio u mnogim velikim i gusto naseljenim gradovima – Patni, Bhagalpuru, Mungeru – pa im gradske panorame više nisu bile nikakva novina. No čak ni one girmitije koje su se u životu nagledale svijeta nisu bili spremne na prizor koji se pomaljao pred njima: ghatovi, zdanja i brodogradilišta duž Huglija bili su bezbrojni i tako napučeni i golemi da među pečalbarima zavlada u isti mah zadivljen i zgrožen tajac. Kako ljudi mogu živjeti u takvoj stisci i prljavštini, bez ikakvih polja i zelenila na vidiku; sigurno taj narod pripada nekoj drugoj vrsti?
Kako su se primicali dokovima, riječni je promet postao gušći i oko pulvara odjedanput nikne šuma jarbola, križeva i jedara. Pulvar se u tom društvu doimao jadno, ali Deeti naglo preplavi nježnost prema lađi: u toj vrevi nepoznatih i zastrašnih pojava bila joj je velika arka utjehe. I ona je, poput svih, prečesto željno čekala kraj ove dionice putovanja – no dok je slušala kako se dafadar i serdari pripremaju za iskrcavanje pečalbara sve ju je više hvatala strepnja.
Žene u tišini pokupe svoje stvari i iskradu se iz odjeljka. Ratna, Champa i Dookhanee požure se k muževima, no Deeti je na se preuzela skrbništvo nad samicama pa okupi Muniju, Sarju i Heeru i povede ih da čekaju skupa s Kaluom. Serdari su uskoro sišli da obavijeste pečalbare kako će ih dalje u logor prevesti unajmljenim čamcima u skupinama od deset do dvanaest. Na prekrcaj su prvo pozvali žene; kad su izašle na palubu sa supruzima, kraj pulvara ih je čekao čamac na vesla.
Ali kako ćemo dolje? uznemireno će Sarju jer je čamac bio veoma nisko, daleko ispod palube pulvara.
Da, kako? cikne Munia. Ja ne mogu doskočiti tako daleko!
Daleko? Iz čamca do njih odjekne prasak podrugljiva smijeha. Ta to je mačji kašalj. Hajde, hajde – nemate se čega bojati...
To se javio čamdžija, na okretnome hindustanskome gradskih ulica koji je Deeti jedva razumjela. Žutokljuni momak nije nosio uobičajeni lungi i banijan, nego duge gaće patlun i plavi prsluk koji mu je vijorio oko žilavih prsa. Gusta mu se tamna kosa od dugoga izlaganja suncu bakrenasto presijavala, a obješenjački je vezao bandhnu da je obuzda. U smijehu je zabacio glavu, a živahne i drzovite oči gledale su tako oštro kao da im pogled prolazi kroz njihove koprene.
Kakav momak od oka! Munia pod ghungtom šapne Deeti.
Nemoj ga ni gledati, upozori Deeti. To ti je jedan od onih gradskih zavodnika, pravi baka-bihari.
No čamdžija se i dalje smijao i pozivao ih: Što čekate? Skočite, na! Moram li razapeti mrežu da vas hvatam kao ribe?
Munia se zahihoće, a ni Deeti ne uspije odoljeti smijehu; što jest – jest, momak je nečim silno plijenio: možda je to stvar žara u očima, ili bezbrižno vragolasta izraza lica – ili neobičnoga malenog ožiljka na čelu zbog kojeg izgleda kao da ima tri obrve umjesto dvije?
Ej! kroz hihot će Munia. A što ako skočimo pa ti ispadnemo? Što onda?
Kako bi mi ispala mršavica kao ti? namigne čamdžija. Ulovio sam ja i mnoge veće ribe: samo skoči pa ćeš vidjeti...
Deeti zaključi da su stvari otišle predaleko; bila je najstarija udana žena u skupini i morala se brinuti za ćudoređe. Okrene se Kalui i počne ga koriti: Što si se ukipio? Zašto ne siđeš u čamac i ne pomogneš nam da se spustimo? Hoćeš da nas pipa taj pohotni mangup?
Kalua i ostali muškarci posramljeno se spuste u čamac i pomognu ženama jednoj po jednoj. Munia ostane na začelju i pričeka dok sve ruke ne budu zauzete – osim čamdžijinih. Kad skoči, on je spretno dočeka hvatom oko struka i nježno je spusti u čamac: no pritom se nekako dogodilo da je Muniji skliznula ghungta – Deeti nije mogla razabrati je li bilo slučajno ili namjerno – i u dugom trenutku koji je slijedio nije bilo nikakva zastora između namigušina osmijeha i njegovih gladnih očiju.
Deeti nije znala koliko bi si djevojaka priuštilo tu slobodu, ali nije ni kanila doznati. Munijo! oštro je prekori. Tu káhe aisan kaíl karala? Kakvo je to ponašanje? Zar nemaš nimalo srama? Smjesta pokrij lice!
Munia poslušno prekrije glavu sarijem i sjedne kraj Deeti. No koliko god se čedno držala, kako je nagnula glavu, Deeti je znala da još očijuka s čamdžijom.
Aisan mat kará! Oštro se obrecne i podbode djevojku laktom među rebra. Dosta tog ponašanja... što će ljudi misliti?
Samo slušam što pripovijeda, usprotivi se Munia. Zar je to zlo?
Deeti je morala priznati da se teško ne obazirati na čamdžiju jer je brbljao takoreći bez prestanka dok je pokazivao znamenitosti... S lijeve su vam strane skladišta opijuma... dušu dala da se čovjek izgubi, ha?... I nađe sreću bez kraja i konca...
No i u jeku pripovijedanja uporno se ozirao pa je Deeti bilo posve jasno da se on i Munia strijeljaju pogledima. Ogorčeno se obratila muškarcima: Gle kako taj londer plete priču! A vi ga puštate da baja? Ne možete ništa poduzeti? Ta pokažite mu da ni vi niste veslo sisali – đoš dikhávat ćalatbá!
Uzalud joj trud: i muškarci su samo zinuli i slušali: iako su čuli priče o blagoglagoljivim gradskim haramzadima, ovo im je bio prvi susret; ostali su opčinjeni, itekako svjesni da bi taj huncut samo ismijao seljačku nevještost na riječima da mu prigovore.
Čamac s rijeke skrene u neku nalu i čamdžija malo poslije upre prstom u zlokobne zidine koje su se pomolile u daljini. Aliporeski zatvor, ozbiljno objavi; najstrašnija tamnica u cijeloj zemlji... o, da samo znate kakvim je užasima i mučenjima pozornica!... Naravno, uskoro ćete i osobno doznati...
Pečalbari se sjete kakvih su se sve glasina naslušali pa se stanu nemirno pogledavati. Jedan zapita: Zašto idemo prema zatvoru?
Nisu vam rekli? Naredili su mi da vas onamo prevezem. Iz mozga će vam cijediti vosak za svijeće...
Nekolicina se zaprepašteno zagrcne, na što se čamdžija prefrigano zakikoće... Ma ne, samo se šalim... ne idete onamo... ne, vodim vas prijeko, na ghat za spaljivanje... vidite li vatre i dim?... svi ćete završiti u loncu – i to živi...
Opet se začuju preplašeni grcaji, što mladog čamdžiju još više nasmije. Champina muža draženje tako ražesti da više nije mogao trpjeti pa poviče: Hasé ka ká bátbá ré? Čemu se smiješ? Hum kućho na ho? Misliš da smo mi nitko i ništa? Hoćeš batine, ha?
Od takve glupe seljačine? čamdžija još glasnije zagrohoće. Ti, deháti – gurnem te veslom i eto te u vodi...
Samo što nije izbila tučnjava, kadli čamac naglo pristane i brzo nađe vez pred nedavno raskrčenim komadom obale, sveudilj načičkanim panjevima nedavno posječenih stabala. Usred čistine stajale su tri velike kolibe pokrivene slamom; malo dalje, pokraj bunara smjestilo se skromno svetište s crvenom zastavicom na visoku stupu.
...Eto, čamdžija će, ovdje ćete se iskrcati: novo su prihvatilište za girmitije netom zgotovili i pripremili da može primiti stado...
Tu? Kako to misliš? Siguran si?
...Jesam, stigli ste...
Neko se vrijeme nitko nije micao. U logoru je vladao takav mir da nisu mogli povjerovati da doista njih čeka.
...Hajde sad, van... Mislite ja da nemam drugog posla?
Deeti pri iskrcaju promišljeno potjera Muniju preda se – no njezina zaštitnička pojava čamdžiji nije ni najmanje smetala: široko im se osmjehne i reče:... Moje dame, molim vas, nemojte mi zamjeriti. Nisam mislio ništa zlo... Zovem se Azad... laskar Azad.
Deeti je bilo jasno da Munia silno želi ostati blizu pristana pa je žustro pogurne dalje i pokuša joj odvratiti pozornost na logor: Gle, Munia – stigli smo! Ovo nam je posljednje odmorište prije nego što nas otisnu na Crnu vodu...
Umjesto da uđe za ostalima, Deeti odluči posjetiti logorsko svetište. Dođi, reče Kalui, prvo ćemo u mandir 342 ; sretno smo stigli pa je red da se pomolimo.
Hram je bio sagrađen od pletena bambusa i njegova je jednostavnost nekako domaće hrabrila dušu. Deeti na putu žudno ubrza korak, no malo se iznenadi kad ugleda krupnoga dugokosog muškarca koji se pred hramom rasplesao: vrtio se ukrug zaneseno sklopljenih očiju, a sam je sebe obujmio rukama kao da grli nevidljivu ljubu. Osjeti da nije sam pa stane i iznenađeno razrogači oči. Kjá? Kako? progovori hindski s teškim naglaskom. Kuliji? Već ste stigli?
Deeti primijeti da je čovjek neobične građe: imao je golemu glavu, klempave uši i izbečene oči tako da je izgledao kao da promatra svijet kroz povećalo. Nije mogla razabrati je li se rasrdio, ili samo iznenadio pa se za svaki slučaj skrije iza Kalue.
Čovjek si dade časak-dva da prouči Kaluin divovski stas pa malo ublaži ton kad ga odmjeri od glave do pete.
Vi ste girmitije? upita.
Đi, kimne Kalua.
Kad ste stigli?
Maločas, Kalua će. Prvi smo.
Tako brzo? Nismo vas očekivali tako rano...
Potpuno zaboravivši pobožnosti, uzbuđeno se užurba. Dođite, dođite! lamatao je sve u šesnaest. Prvo se morate prijaviti u dafteru. Dođite sa mnom – ja sam gomasta i voditelj ovog logora.
Deeti i Kalua krzmavo krenu za njim preko logora do jedne od koliba. Gomasta jedva zastane da otvori vrata kad glasno zazove: „Doughty-sahib – kuliji dolaze; treba smjesta pokrenuti postupak registracije.” Odgovora nije bilo pa žurno uđe i mahne Deeti i Kalui da dođu za njim.
Unutra je bilo nekoliko pisaćih stolova i jedan prostrani naslonjač produženih priručja u kojem je u tom času počivao krupan Englez debela podvoljka. Tiho je hrkao i polako i pućkavo izdisao na usta. Gomasta ga je morao dvaput zazvati po imenu da se prene: „Doughty-sahib! Gospodine, budite ljubazni, vrijeme je za pobudu i ustanak.”
Gospodin Doughty je samo pola sata prije ustao od stola nekoga okružnog načelnika, a ondje su ga pogostili obilnim ručkom koji je naveliko zalijevao do vrha punim vrčevima tamnoga i svijetlog piva. Sad mu je san od omare i piva tako slijepio oči da mu je trebalo dobrih nekoliko minuta da poslije desnoga otvori i lijevo oko. Kad je napokon postao svjestan gomastine nazočnosti, nije bio ni najmanje raspoložen za šalu: na registraciji kulija našao se umnogome protiv vlastite volje i nije se kanio dati iskorištavati. „Kvragu, Babune, zar nemaš oči u glavi? Ne vidiš da se malo odmaram?”
„Što se može, gospodine?” gomasta će. „Ne želim vam se intimno umetati, ali nažalost, nema mi druge. Kuliji stižu kao ludo. U takvom stanju stvari postupci registracije moraju biti započeti bez odgode.”
Peljar malo okrene glavu pa ugleda Kaluu i taj ga prizor natjera da se dokoprca na noge.
„Bome, ovakvoga bara-badzata u životu nisam vidio.”
„Tako je, gospodine. Grmalj da ga nema.”
Peljar zabrunda sebi u bradu, na nesigurnim nogama otetura prema jednom od stolova i otvori golemu matičnu knjigu u kožnom uvezu. Umoči pero i reče gomasti: „Dobro, Pandere, počni onda. Znaš bandobast.”
„Da, gospodine. Ja ću pružiti svaki potrebni podatak.” Gomasta kimne prema Deeti. Žena? Kalui će. Kako se zove?
Zove se Aditi, maliče; supruga mi je.
„Što je rekao?” rikne gospodin Doughty s dlanom iza uha. „Glasnije malo.”
„Prema izvješću, gospođi je vrijedno ime Aditi, gospodine.”
„Aditty?’ Gospodin Doughty spusti vrh pera u knjigu i uzme pisati. „Pa dobro, Addity. Meni zvuči dozlaboga blesavo, ali ako se tako hoće zvati, neka joj bude.”
Kasta? gomasta će Kalui.
Ćamari smo, maliče.
Okrug?
Ghazipur, maliče.
„Bandoglavi babune nijedan”, ubaci gospodin Doughty. „Zaboravio si pitati kako se on zove.”
„Oprostite, gospodine. Na licu ću mjesta popraviti.” Babu Nob Kissin okrene se Kalui: A ti: tko si ti?
Madhu.
„Kako, Pandere? Što je mrcina rekla?”
Pri izgovoru imena babu Nob Kissin zapne na završnom slogu: „On je Madho, gospodine.”
„Maddow?”
Gomasta se sav sretan dočepa rješenja. „Da, gospodine, zašto ne? To je veoma prikladno.”
„A ime oca?”
Na to se pitanje Kalua smete: očevo je ime ukrao za se pa se sad nije mogao sjetiti bolje lukavštine nego da zamijeni imena: Zvao se Kalua, maliče.
Gomasti to bude dovoljno, ali peljaru ne. „Ali kako ću to napisati, ti vrapca?”
Gomasta se počeše po glavi: „Ako smijem podastrijeti jedan prijedlog, gospodine, zašto ne ovako? Prvo napišite C-o-l – kao da pišete kola, ne? – a onda v-e-r. Colver. Mislim da tako-tako možemo proći.”
Peljaru u kutu usana izviri ružičasti krajičak jezika dok je upisivao slova u registar. „Ta-koc”, peljar će. „Onda ću ga tako upisati – kao Maddowa Colvera.”
„Maddow Colver.”
Deeti je stajala kraj muža pa je čula kako je prošaptao ime – ne kao da se on tako zove, nego kao da ime pripada nekomu drugomu, tko nije on. Onda ga ponovi s više samopouzdanja, a kad ga treći put izusti, više nije zvučalo ni novo ni nepoznato: već je bilo dio njega kao koža, oči ili kosa – Maddow Colver.
Loza koja će od njega poteći poslije će ispresti niz priča o prezimenu svog utemeljitelja i razlozima zašto je ime Maddow tako često među njegovim potomcima. Mnogi će namjerno preinačiti svoje korijene i izmišljati si sjajna i bajkovita rodoslovlja, no uvijek će se bar šačica vjerno držati istine: da su ta presveta imena plod spletenog jezika gomaste u škripcu i nagluhog uha nacvrcanoga engleskoga peljara.

Iako su i Lalbazar i Alipore bili zatvori, sličili su jedan drugomu kao tržnica groblju. Lalbazar je stajao usred buke i vreve najprometnijih kalkutskih ulica, dok se Alipore nalazio na rubu puste ledine na kraju grada, u bremenitoj tišini koja ga je poklopila poput lijesa. Bio je najveći zatvor u Indiji, a zidine kao u tvrđave dizale su se nad uzanim vodenim putom Tollyjeve nale tako da ih na putu u pečalbarski logor svak dobro vidi. No malo će koji prolaznik dobrovoljno zaustaviti pogled na tim bedemima: zlokobno je zdanje kod većine izazivalo takvu jezu da su radije odvraćali pogled i čak bi čamdžiji dodatno platili da ih upozori kad mu dođu nadomak.
Kočija koja će Neela iz Lalbazara prevesti u zatvor Alipore stigla je kasno obnoć. Putovanje je u pravilu trajalo sat vremena, no večeras je kočija krenula mnogo dužim putom oko Fort Williama i držala se mirnih cesta duž riječne obale. Tako su kanili spriječiti nemire jer su kružile priče o mogućim prosvjedima u znak javne potpore osuđenom radži: Neel pak toga nije bio svjestan pa je putovanje doživio kao otezanje mučenja osobite vrste: žudnja da neizvjesnostima koje su ga u posljednje vrijeme morile dođe kraj borila se s čežnjom da to posljednje putovanje kroz grad traje vječno.
Neela je pratila skupina od pet-šest čuvara koji su si kratili vrijeme bestidnim ruganjem: šalili su se da su svatovi i u prvoj bračnoj noći prate mladoženju do kuće gdje mu živi svojta – sasurál. Dobacivanja su tekla uhodano pa Neel zaključi da su tu predstavu u prijevozu zatvorenika odigrali već mnogo puta. Nije se obazirao na njihova zadirkivanja nego je nastojao što bolje iskoristiti putovanje – no u tami sitnih sati nije uspio previše vidjeti, tako da je putanju kočije velikim dijelom pratio prema sjećanju i u glavi si dočaravao kako riječne vode zapljuskuju obalu i kako se kalkutski Maidan širi u sjeni drveća.
Nadomak zatvora kočija krene brže i Neel se snagom volje usredotoči na druge stvari: kako nedaleko zavijaju šakali i na jedva primjetan miris noćnog cvijeća. Kad se štropot kotača promijenio, shvati da kočija prelazi preko zatvorskoga jarka i prsti mu se zariju u raspucanu kožu sjedala. Kotači se škripavo zaustave, vrata se otvore i Neel osjeti kako u tami vreba silno mnoštvo ljudi. Umnogome nalik na nevoljka psa kojemu samo trebaš trznuti povodac da mu se noge ukrute, prsti mu se zariju u konjsku dlaku u podstavi sjedala: nisu puštali ni kad su ga čuvari počeli podbadati i gurati – Ćalo! 343 Stigli smo! Svojta te čeka! Neel pokuša reći da još nije spreman i da treba još koju minutu, no pratioci nisu bili raspoloženi za ustupke. Jedan Neela tako gurne da mu prsti popuste; dok je posrtao na izlasku iz kočije, Neel si slučajno stane na rub dhotija tako da ga razdriješi. Sav rumen od neugode istrgne im se da oslobodi ruke i popravi odijelo: Čekajte, čekajte – moj dhoti, pa zar ne vidite...?
Neela su po iskrcaju iz kočije preuzeli novi tamničari, posve drugi soj ljudi u usporedbi s lalbazarskim redarstvenicima: ti prekaljeni veterani pohoda Istočnoindijske kompanije nosili su sepojske crvene mundire; njih su vrbovali duboko u zaleđu i jednako su prezirali sav gradski svijet. Prije iznenađen nego ljut, jedan koljenom gurne Neela u križa: Put pod noge, b’henćod, već je kasno...
Neela to nečuveno ponašanje tako zbuni da pomisli kako je riječ o zabuni. Još je petljao oko dhotija kad se usprotivi: Stanite! Ne možete tako sa mnom; ta zar vi ne znate tko sam ja?
Ruke koje su ga zgrabile načas zastanu; onda ga netko uhvati za kraj dhotija i naglo povuče. Pregača se razmota tako da ga zavrti, a tik do njega neki glas reče:
Eto ti prave Draupadi... kako ne da svoj sari...
Tu pak druga ruka uhvati Neela za kurtu i rastrga je tako da je ostao u donjem rublju.
Ja bih prije rekao da je Šikhandi 344...
Na udarac tupoga kraja koplja u križa Neel otetura kroz mračno predvorje: krajevi dhotija vukli su se za njim poput izblijedjela repa uginula pauna. Na kraju hodnika, u prostoriji koju je obasjavalo svjetlo baklje, za stolom je sjedio neki bijelac. Nosio je naredničku odoru i očito je čekao već duže vrijeme pa je izgubio strpljivost.
Neelu lakne kad ugleda osobu od autoriteta. „Gospodine!” reče. „Moram prosvjedovati protiv ovakva ophođenja. Vaši me ljudi nemaju pravo tući i derati mi odjeću.”
Narednik digne pogled i plave mu se oči stisnu u nevjerici, kao da mu se obratio lanac sa zida – no smjesta bude jasno da nije reagirao na težinu Neelovih riječi, nego na puku činjenicu da mu se domaći osuđenik obratio materinskim jezikom: bez ijedne riječi Neelu, okrene se sepojima koji su ga uveli i na škrbavome hindustanskome reče: Muh khol... otvorite mu usta.
Čuvari koji su Neelu stajali subočice svaki s jedne strane uhvate ga za lice i vješto mu otvore usta pa mu među zube zariju drveni klin da mu razdvoje čeljusti. Onda istupi bolničar u bijelom ćapkanu i počne Neelu brojiti zube tako da svaki tucne vrhom prsta; Neela ošamuti vonj jer mu je ruka bazdjela na dal i ulje gorušice – kao da su mu pod noktima još ostaci posljednjeg obroka. Kad naiđe na prazno mjesto, prst se zarije duboko u čeljust kao da hoće provjeriti da se kutnjak negdje ne skriva. Nenadana bol Neela odjedanput vrati u doba kad je ostao bez zuba: nije se sjećao koliko mu je godina bilo, no u glavi je vidio verandu obasjanu suncem i kako mu se na drugom kraju mati njiše u đhuli. Ugleda vlastite noge: nosile su ga prema oštrom bridu na rubu njihaljke... i kao da je opet čuo njezin glas i osjetio kako mu njezina ruka poseže u usta da iz usana iščeprka slomljeni zub.
„Čemu to, gospodine?” Neel se usprotivi čim mu izvade klin iz usta. „Koja je svrha svega ovoga?”
Narednik nije dizao pogled iz zapisnika u koji je unosio nalaze pregleda, no bolničar se prigne da mu nešto prošapće o znacima raspoznavanja i simptomima zaraznih bolesti. Neelu to nije bilo dovoljno jer je sad odlučio da neće dopustiti da ga ignoriraju. „Molim vas, gospodine, postoji li neki razlog zbog kojeg mi ne možete odgovoriti na pitanje?”
Narednik ga ni ne pogleda nego opet zapovijedi na hindustanskome: Kapra utaro... svucite mu odjeću.
Sepoji nato Neelu stisnu ruke uz tijelo: dugom su se praksom izvještili u razodijevanju osuđenika: mnogi bi od njih radije umrli – ili nekoga ubili – nego da otrpe sramotu i javno izlože svoju golotinju. Bez ikakvih su teškoća svladali Neelovo opiranje i začas mu strgnuli ostatke odjeće; tad ga usprave i sputaju mu udove da mu uzničari golo tijelo mogu pregledati od glave do pete. Neel nenadano osjeti kako mu neka ruka prebire po prstima na nogama: kad spusti pogled, vidi da mu bolničar vršcima prstiju otire noge kao da moli oproštenje za ono što slijedi. No Neel jedva uspije pojmiti neočekivanu ljudskost te geste kad mu bolničar zarije prste u prepone.
Uši? Pljoštice? Buhe?
Ništa, sahibe.
Znamenke? Ozljede?
Nema.
U dodiru bolničarevih prstiju bilo je nečega što Neel između dva ljudska bića nikad ne bi mogao ni zamisliti: nije bio ni prisan ni srdit, ni nježan ni požudan, nego ravnodušan dodir gospodara, kupca ili osvajača; kao da mu tijelo sad ima novog vlasnika koji ga pregledava kao da razgledava nedavno kupljenu kuću i traži znakove trošnosti ili zapuštenosti dok u glavi već svakoj prostoriji dodjeljuje novu namjenu.
„Sifilis? Kapavac?”
Bile su to prve engleske riječi iz narednikovih usta, a uz njih pogleda zatvorenika s tračkom osmijeha na licu.
Sad je Neel stajao raširenih nogu i ruku iznad glave, a bolničar mu je pregledavao slabine u potrazi za znamenkama i drugim neizbrisivim znakovima prepoznavanja. No primijetio je porugu u tamničarevu glasu pa smjesta odvrati. „Gospodine”, reče, „ne biste li mi se udostojali odgovoriti? Ili niste sigurni u svoj engleski?”
Čovjekove oči sijevnu i Neel vidi da ga je pogodio u živac samim time što mu se obratio na materinskom jeziku – u slučaju kažnjenika Indijca to je očito bila nedopustiva drskost, oskvrnuće jezika. U spoznaji da je čak i u ovakvu stanju, gol-golcat i nemoćan da se obrani od ruku koje mu u inventuri vršljaju tijelom, sveudilj u stanju uvrijediti čovjeka koji ga drži u apsolutnoj vlasti, Neela uhvati vrtoglavica i likovanje: bude željan iskoristiti to novo područje moći; odlučio je da će u ovom zatvoru, kao i do kraja kažnjeničkog života, govoriti engleski kad god i gdje god mu se pruži prilika, počevši od ovog časa. No u silnoj žudnji nije znao što bi rekao svojim riječima; ništa mu nije padalo na pamet osim zalutalih ulomaka koje je svojedobno morao učiti napamet. „Na ovomu svijetu nema sjajnije gluposti... za vlastite nevolje okrivljujemo sunce, mjesec i zvijezde...”
Narednik ga prekine ljutitom naredbom: Gánd dekho... nagni ga naprijed, pregledaj mu šupak...
Neel se ni s glavom među nogama nije dao: „Ohol čovjek, pod plaštem sitne kratkovječne vlasti... svoju zrcalnu bit poput razdražena majmuna...” Dizao je glas dok i kameni zidovi nisu odjekivali njegovim riječima. Narednik ustane dok se Neel uspravljao. Zastane mu nadohvat pa zamahne i ošamari ga preko cijelog lica. „Začepi gubicu, robijašu.”
Neel je negdje u glavi registrirao da ga je narednik udario lijevom rukom: da je kod kuće, sad bi se morao okupati i presvući. No to je bilo u nekom drugom životu: ovdje je bitno da je napokon natjerao narednika da mu se obrati na engleskome. „Dobar vam dan želim, gospodine”, promrmlja pognute glave.
„Pas mu mater, miči mi ga s očiju.”
U malenoj susjednoj prostoriji Neelu predaju naramak odjeće. Sepoj ju je redom nabrajao: jedna gamćha, dvije potkošulje, dva dhotija od grube pređe, jedan pokrivač; i to dobro čuvaj jer sljedećih šest mjeseci drugo nećeš dobiti.
Grubi je neoprani pamuk bio debeo i hrapav, prije nalik na jutene vreće nego na predivo. Kad je raširio dhoti, Neel uvidi da je i po dužini i po širini upola kraći od šest lakata tkanine Neelova uobičajenog odijela. Kad ga pripaše, doseći će mu samo do koljena i očito ga treba nositi kao langot – no Neel nikad prije nije vezao povoj oko bokova pa je toliko prtljao da neki sepoj izgubi strpljenje: Što čekaš? Pokrij se! – kao da je on sam tražio da ga razgolite. Neelu navre krv u glavu pa isturi zdjelicu i upre u se u mahnitu nehaju: Zašto? Što još niste vidjeli? Što je još preostalo?
Sepojeve oči preplavi sažalan pogled: Zar više nemaš nimalo stida? I Neel kimne kao da hoće reći da, tako je: u tom trenutku doista nije osjećao nikakav stid, ni bilo kakvu drugu odgovornost za vlastito tijelo; kao da ga je napustio kad je prešlo u vlasništvo zatvora.
Hajde, idemo! Sepoji su gubili strpljivost pa Neelu istrgnu dhoti iz ruku i pokažu mu kako će ga zavezati ako krajeve provuče između nogu i zadjene ih na leđima. Onda ga dršcima kopalja kao štapovima potjeraju niz mračan hodnik u malenu ćeliju koju su pak jarko rasvijetlile svijeće i uljene svjetiljke. U središtu prostorije na prostirci umrljanoj tintom čekao je gol i sjedobrad muškarac: poprsje mu je prekrivala zamršena mreža tetovaža, a pred njim je na presavijenu četverokutu tkanine počivala garnitura svjetlucavih igala. Čovjek je sigurno godna-vala, tetovirač: kad mu to sine, Neel se okrene kao da će srnuti prema izlazu – no sepojima je taj potez bio poznat i brzo ga sruše i pritisnu o tlo. Prenesu ga na prostirku tako da se nije mogao ni maknuti i glavu mu polože tetoviraču na koljeno, pogleda uprta uvis u časno staro lice.
Neka blagost u starčevim očima pomogne Neelu da dođe do glasa. Zašto? reče dok mu se igla primicala čelu. Zašto to činite?
Takav je zakon, miroljubivo će tetovirač. Sve deportirce treba obilježiti da ih prepoznaju ako pokušaju pobjeći.
Tada mu igla zacvrči na koži i Neelovu glavu potpuno preplave grčevi osjeta koji su se širili iz čela: umislio je da je napustio tijelo, a sad kao da mu se tijelo osvećuje za tu tlapnju i podsjeća ga da samo on u njemu prebiva pa se ono svojom bolnosti samo njemu objavljuje.
Tetovirač zastane, kao od samilosti, i prošapće: Dajte, pojedite ovo. Ruka mu zakruži Neelu oko lica i među usne mu turne kuglicu gume. Bit će vam lakše; pojedite...
Kad mu se opijum počeo rastapati u ustima, Neel shvati da ne umanjuje jačinu boli, nego trajanje: osjećaj za vrijeme tako mu je otupio da mu se činilo kako se operacija, zacijelo dugi sati pomna rada, svela na nekoliko nabijenih trenutaka. Potom, kao kroz gustu zimsku maglu, začuje kako mu tetovirač šapće na uho: Radža-sah’be...Radža-sah’be...
Neel otvori oči i vidi da mu glava još počiva u starčevu krilu; sepoji su dotle zadrijemali u kutovima ćelije.
Što je bilo? trgne se.
Bez brige, radža-sahibe, prošapće tetovirač. Razvodnio sam tintu; biljeg će za koji mjesec nestati.
Neel je bio tako smućen da nije razumio: Zašto? Zašto biste vi to za mene učinili?
Radža-sahibe, zar me ne poznajete?
Ne.
Tetovirač još više približi usne: Ja sam rodom iz Raskhalija; vaš nam je djed dao zemlju da se ondje naselimo; već tri naraštaja jedemo vašu sol.
Stavi zrcalo Neelu u ruke i pogne glavu: Oprostite mi, radža-sahibe, morao sam to učiniti...
Neel digne zrcalo prema licu i vidi da su mu skratili kosu i da mu na desnoj strani čela sitnom i nejednolikom latinicom pišu dva retka:
krivotvoritelj
alipore 1838.

Trinaesto



U sobi u penzionu u Watsongungeu Zachary je imao tek toliko mjesta da se okrene, a krevet mu je bio pletena paleta koju je prostro slojem vlastite odjeće da zaštiti kožu na gruboj i bodljikavoj kokosovoj užadi. U podnožju kreveta, tako blizu da je takoreći mogao položiti nožne prste na rub, imao je prozor – bolje rečeno, četvrtastu rupu koja je davno ostala bez kapaka. Otvor je gledao na Watsongunge Lane – zavojitu nisku grogašnica, javnih kuća i penziona koja vodi do brodogradilišta gdje su Ibis karinali, šuperili i remontirali za novo putovanje. Gospodinu Burnhamu nije bilo ni najmanje drago kad je čuo gdje je Zachary odabrao stan: „Watsongunge? Poslije bostonskoga North Enda nema bezbožnijeg mjesta na svijetu. Što bi itko tražio u takvoj jazbini kad se može jednostavno i udobno smjestiti i u Mornarskoj misiji velečasnoga Johnsona?”
Zachary je, kako i priliči, prvotno otišao pogledati Misiju, ali je od nje odustao čim je ugledao gospodina Crowlea koji je već unajmio sobu. Na Joduov se savjet odlučio za penzion u Watsongunge Laneu: odatle ima samo nekoliko minuta hoda do brodogradilišta pa mu je to izgovor. Zacharyju nije bilo posve jasno je li taj razlog uspokojio poslodavca, no u posljednje je vrijeme počeo sumnjati da mu je gospodin Burnham poslao uhodu. Kad mu je jednom prilikom netko pokucao u sumnjivo kasan noćni sat, Zachary je otvorio i pred vratima našao gomastu gospodina Burnhama. Izvijao se amo tamo kao da pokušava vidjeti je li Zachary krišom nekoga doveo u sobu. Na pitanje što tu traži, ustvrdio je da mu je donio dar, a ispostavilo se da je riječ o ćupu gnjecava maslaca: Zachary je njušio klopku pa ga nije htio primiti. Poslije mu je vlasnik penziona, neki Armenac, rekao da je gomasta pitao viđaju li Zacharyja u društvu prostitutki – samo što ih je on navodno zvao „kravaricama”. Kravarice! Otkako je upoznao Paulettu, Zachary se pak gnušao već pri samoj pomisli da bi mogao kupiti ženu pa se gomasti uhođenje izjalovilo. No nije se dao smesti: Zachary ga je neku večer ugledao kako vreba u zasjedi na ulici pod čudnovatom krinkom – u narančastoj halji u kojoj je izgledao kao kakva opsjednuta luđakinja.
Zato, kad ga jedne noći probudi tiho, ali uporno kucanje, Zachary bez razmišljanja grakne:
„To ste vi, Pandere?”
Odgovora nije bilo pa se sneni Zachary s mukom osovi na noge i zategne lungi u kojem je u posljednje vrijeme spavao. Kupio je nekoliko komada od uličnog prodavača pa je jedan razapeo preko prozora bez kapaka da se zaštiti od vrana i prašine koja se dizala u oblacima s nepopločane ulice. No tkanina nije ni najmanje prigušila buku koja je noću dopirala s ulice dok su mornari, laskari i štivaduri tražili užitke u obližnjim načerajima. Zachary je otkrio da prema glasnoći već otprilike zna reći koliko je sati jer je vrhunac oko ponoći, a u zoru jenja dok naposljetku ne zavlada tišina. Sad primijeti da ulica nije najbučnija, ali nije ni utihnula, što znači da do zore ima još dva-tri sata.
„Kunem vam se, Pandere”, zareži kad kucanje ne prestane, „ako nemate dobar razlog, sad ste nahrdali!” Skine zasun i otvori vrata, ali u hodniku nije bilo svjetla pa u prvi mah ne razabere tko ondje stoji. „Tko si?”
Odgovori mu šapat. „Jodu-londer, gospodine?”
„Isusatiboga!” Zatečeni Zachary pusti gosta u sobu. „Kog me vraga imaš šiljit u ovo doba noći?” U očima mu bljesne sumnjičava iskra. „Ček malo – da te nije serang Ali poslo? Reci ti tom kurvarskom dripcu da moj jarbol stoji pravo.”
„Fermaj, gospodine!” Jodu će. „Nečujna vesla! Serang Ali ne pošlo.”
„Što’š onda ovdje?”
„Za poruka, gospodine!” Jodu ga rukom pozove da pođe za njim. „Okreni brod.”
„Kamo bi me vodio?” razdražljivo će Zachary. Jodu mu umjesto odgovora samo u ruke tutne banijan koji mu je visio na zidu. Kad Zachary posegne za hlačama, Jodu odmahne glavom kao da hoće reći da mu je lungi dovoljan.
„Diži sidro, gospodine! Naprijed punim jedrima.”
Zachary natakne cipele pa za Joduom izađe iz penziona. Brzim korakom krenu niz uličicu prema rijeci, mimo rakijašnica i kupleraja, od kojih je većina još radila. U roku od nekoliko minuta napustili su uličicu i stigli do pustog predjela obale gdje se usidrilo nekoliko dingija. Jodu upre prstom u jedan od njih i pričeka da Zachary uđe pa smakne užad i odgurne čun od obale.
„Stan malo!” Zachary će kad Jodu zavesla. „Kamo me sad pak vodiš?”
„Pazi naprijed!”
Netko kresne kremen kao da mu odgovara. Zachary se naglo okrene i vidi da iskre dolaze s drugoga kraja čamca, ispod povijenoga slamnatog krova. Iskra plane još jedanput i načas otkrije zakukuljen ženski lik u sariju.
Zacharyju to potvrdi sumnje pa se ljutito okrene Joduu: „To sam i mislio – ti’š se meni igrat svodnika, ha? Ma slušaj: da ja oću bacat sidro, sam bi našo di ću umočit. Neće mene neki šmokljo vodit za ručicu...”
Prekine ga ženski glas koji ga oslovi imenom: „Gospodine Reid.”
Okrene se da bolje pogleda kad žena u sariju opet progovori. „Ja sam, gospodine Reid.” Kresivo opet zaiskri i svjetlo potraje toliko da uspije prepoznati Paulettu.
„Gospođice Lambert!” Zachary rukom pokrije usta. „Molim vas, oprostite mi”, reče. „Nisam znao... nisam prepoznao...”
„Ja moram vas moliti da mi oprostite, gospodine Reid”, Paulette će, „za tako veliko smetanje.”
Zachary joj uzme kresivo iz ruke i zapali svijeću. Kad su prestali šeprtljati i malena im luč obasja lica, on reče: „Nemojte se ljutiti, gospođice Lambert – ali kako to da ste odjeveni tako... da ste u...”
„Sariju?” pomogne mu Paulette. „Mogli biste reći da sam se prerušila – iako je meni ovo manja travestija nego da sam odjevena kako ste me prošlom zgodom vidjeli.”
„A što ćete ovdje, gospođice Lambert, ako smijem pitati?”
Načas je šutjela kao da smišlja kako bi najbolje objasnila. „Sjećate li se, gospodine Reid, kako ste rekli da ćete mi rado pomoći ako zatreba?”
„Jasno... ali...” čak je i sam čuo sumnju u svom glasu.
„Znači da niste mislili ozbiljno?” ona će.
„Jesam, svakako”, on će, „ali ne mogu vam pomoći ako ne znam što se zbiva.”
„Nadala sam se da ćete mi pomoći da nađem mjesto na brodu, gospodine Reid.”
„Kamo?” uznemireno će on.
„Na Mauricijske otoke”, ona će. „Kamo vi plovite.”
„Na Mauricijus?” on će. „Zašto ne pitate gospodina Burnhama? On vam može pomoći.”
Paulette pročisti grlo. „Nažalost, gospodine Reid”, reče. „To više nije moguće. Kao što vidite, više nisam pod zaštitom gospodina Burnhama.”
„A zašto, ako smijem pitati?”
„Zar doista baš morate znati?” promrmlja ona slabašnim glasom.
„Jasno – inače, kakva vam korist od mene?”
„Tema nije ugodna, gospodine Reid”, ona će.
„Za mene se ne brinite, gospođice Lambert”, Zachary će. „Ja sam oguglala glava.”
„Reći ću vam – ako baš hoćete.” Paulette zastane da se sabere. „Sjećate li se, gospodine Reid, kako smo one večeri spominjali pokoru i kaznu? Bilo je letimice.”
„Da”, on će, „sjećam se.”
„Gospodine Reid”, nastavi Paulette dok je pritezala sari preko ramena, „kad sam se doselila u Betel, o takvim stvarima nisam imala nikakvu idee. Nisam znala ništa o Svetom pismu i vjeri. Znate, moj je otac umnogome prezirao svećenike i užasavao ih se – no među ljudima njegova doba to nije bilo neobično...”
Zachary se nasmiješi. „O, odbojnost prema popovima i propovjednicima cvate i dandanas – štoviše, rekao bih da neće tako skoro odumrijeti.”
„Vi se smijete, gospodine Reid”, Paulette će. „I moj bi se otac pošaljivao – bogomoljci su mu bili silovito mrski. No kao što znate, gospodin Burnham s tim ne zbija šale. Kad je otkrio dokle moje neznanje seže, potpuno se izbulverzirao i objavio mi da mora hitno osobno preuzeti moju naobrazbu, bez obzira na sve svoje hitnije obveze. Možete li uopće zamisliti, gospodine Reid, u kako sam se neugodnu škripcu našla? Kako da odbijem velikodušnu ponudu svog dobročinitelja i zaštitnika? No pritom nisam htjela biti licemjerna i pretvarati se da vjerujem u nešto u što ne vjerujem. Znate li, gospodine Reid, da neke vjere licemjerje kažnjavaju smrću?”
„Ma nemojte?” Zachary će.
Paulette kimne. „Upravo tako. Pa možete zamisliti, gospodine Reid, koliko sam diskutirala sama sa sobom dok naposljetku nisam zaključila da nema razloga da odbijem tu obuku Pokore i Molitve, kako ju je najradije opisivao gospodin Burnham. Poučavao me u radnoj sobi, gdje je držao Bibliju, i to mahom navečer, poslije večere, kad bi kuća utihnula, a gospođa Burnham se povukla u ložnicu sa svojom ljubljenom tinkturom laudanuma. U to ste doba mogli računati da će se i posluga – vidjeli ste kako je u toj kući brojna – povući na počinak u svoj stan pa će i njihovi koraci zamrijeti. Najbolje doba za poniranje u sebe i pokajanje, kazao bi gospodin Burnham, i imao je veliko pravo jer bi tad u njegovoj radnoj sobi vladao najpresvečaniji ugođaj. Zastori bi već bili navučeni kad bih ušla, a on bi za mnom zakračunao vrata – da ništa ne omete krepost na djelu, rekao bi. Učionica bi ostala u tami jer je jedini izvor svjetla bio svijećnjak nad visokim čitalom na kojem je počivala otvorena Biblija. Pri samom bih ulasku vidjela da je odlomak za taj dan već odabran, a stranica obilježena svilenkastom vrpcom, pa bih zauzela svoje mjesto na stolčiću podno čitala. Kad bih sjela, i on bi zauzeo svoje mjesto i počeo. Kakav je to prizor bio, gospodine Reid! U očima su mu se ljeskali plamenovi svijeća. Brada mu je sjala kao da će svaki čas buknuti poput plamena grma! Joj, da ste to vidjeli, gospodine Reid: i vi biste se čudili i divili.“
„Ne znam baš, gospođice”, resko će Zachary. „Ali molim vas, nastavite.”
Paulette odvrati pogled da se ozre preko ramena prema drugoj obali rijeke koja se sad vidjela na mjesečini. „No kako da opišem, gospodine Reid? Taj bi vam prizor dočarao drevne patrijarhe Svete zemlje. Kad je čitao, glas mu je bio nalik na moćan vodopad koji razbija tišinu nepregledne doline. A tek odlomci koje je birao! Kao da me pogled s nebesa prikovao poput farizeja u ravnici. Kad bih sklopila oči, riječi bi mi žegle vjeđe. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike. Jesu li vam te riječi poznate, gospodine Reid?”
„Mislim da sam ih čuo”, Zachary će. „Ali da me sad pitate za točan citat, ne bih znao.”
„U mene se taj uvelike impresionirao”, Paulette će. „Kako sam drhtala, gospodine Reid! Cijelo mi se tijelo treslo kao u groznici. I tako je to dalje išlo i nisam se čudila da je moj otac zanemario biblijsku naobrazbu. Bio je plah čovjek i ne usudim se ni pomisliti kakve bi mu more ti odlomci zadali.” Prevuče ghungtu preko glave. „Tako smo napredovali lekciju po lekciju dok nismo stigli do ove glave u Poslanici Hebrejima: Poradi odgajanja svojega trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? Pa ako niste pod stegom, na kojoj su svi imali udjela, onda ste kopilad, a ne djeca. Znate li te retke, gospodine Reid?”
„Žalim slučaj, ne znam, gospođice Lambert”, Zachary će. „Al ja vam slabo idem u crkvu.”
„Ni ja nisam znala taj odlomak”, nastavi Paulette. „No gospodinu Burnhamu je bio silno znakovit – tako mi je rekao prije početka predavanja. Kad je zastao, vidjela sam da se silno emotivirao jer mu je glas drhtao, a ruke tresle. Kleknuo je kraj mene i najstrože zapitao jesam li rasla bez stege. To me pak bacilo u najdubokiju pomutnju jer sam iz odlomka zaključila da, priznam li da ne znam za stegu, kažem da sam kopile. No što sam mogla reći, gospodine Reid, kad je istina da otac na me u životu nije digao ruku? Stidno sam priznala nedostatak stege, na što me on upita želim li je upoznati jer je ta pouka krajnje nužna za istinsko pokajanje. Možete li zamisliti, gospodine Reid, kakvi su me nebrojeni strahovi spopali pri pomisli na kaznu od ruke tako stasita i snažna muškarca? No pokupila sam svu hrabrost i rekla da sam spremna. No tu me dočekalo iznenađenje, gospodine Reid, jer kazna nije išla mene...”
„Nego koga?”
„Njega”, Paulette će. „Njega-istoga.”
„Jesem ti gajde!” Zachary će. „Nećete mi valjda reć da je gospodin Burnham htio batine?”
„Jest”, nastavi Paulette „Pogrešno sam shvatila. On je htio trpjeti kaznu, a ja sam joj trebala biti sredstvo. Zamislite kako me to unervoziralo, gospodine Reid. Dobročinitelj moli da mu budete sredstvo kazne: gdje vam je obraz da odbijete? Tako sam pristala, a on je nato zauzeo krajnje neobičan položaj. Zamolio me da ostanem sjediti pa je prignuo lice do mojih nogu, dlanovima mi obujmio papučice i čučnuo kao konj kad klekne da se napije iz lokve. Onda zatraži da zamahnem rukom i udarim ga po – po fesse.”
„Po faci? Licu? Dajte, gospođice Lambert! Sad se bome šalite.”
„Ne – ne po licu. Kako kažete za stražnju stranu trupa – pozačelje?”
„Krma? Kaca? Stražnja paluba?”
„Da”, Paulette će. „Stražnja mu se paluba, kako vi kažete, digla uvis pa je htio da kažnjavanje usmjerim na nju. Zamislite samo, gospodine Reid, u kakav me očaj tjerala pomisao na takav napad na vlastitoga dobročinitelja – no nije se dao odgovoriti. Inače ne mogu napredovati u duhovnom odgoju, rekao je. Udari! zaviknuo je. Neka me ruka tvoja satre! Pa što sam mogla, gospodine Reid? Zamislila sam da je onamo sletio komarac i klepnula ga. No to nije bilo dovoljno. Odozdo sam čula stenjanje – malo prigušeno jer su mu se prsti moje papučice sad našli u ustima – a tada i povik: Jače, jače, satri me svom snagom. Tako je to neko vrijeme išlo, no koliko god ga snažno tukla, tražio je da udarim jače – iako sam znala da ga boli jer sam osjetila kako mi grize i siše papučice – već su bile posve mokre. Kad je napokon ustao, bila sam sigurna da me čekaju prijekori i pokude. Ali ne! Bio je zadovoljan kao nikad. Poškakljao me ispod brade i rekao: Bravo, malena, dobra si učenica. Ali pazi! Uzalud sve ako ovo ikomu spomeneš. Ni riječi – nikomu! Nije ni trebao reći – naravno da o takvim stvarima ni u snu ne bih govorila.”
„Ajme meni!” Zachary tiho zazviždi. „A je li se ponovilo?”
„O, jest” odvrati Paulette. „Mnogo puta. Pouka bi počela predavanjem i uvijek bi tako završila. Vjerujte mi, gospodine Reid, redovito sam nastojala korekciju nanijeti kako sam najbolje znala, no iako je često izgledao kao da je na mukama, kao da mu moja ruka nikad nije bila dovoljno snažna. Primijetila sam da ga obuzima razočarenje. Jednog je dana rekao: Žao mi je, mila moja, ali tvoja ruka nije idealno oružje za kažnjavanje. Možda bi trebala dodatan alat? Znam pravu stvar...”
„Na što je mislio?”
„Jeste li ikad vidjeli...?” Tu Paulette zastane, promišljala je koju će riječ upotrijebiti. „Ovdje u Indiji čistači rabe osobitu metlicu za čišćenje vrčina i zahoda. Izrađuju ih vezanjem stotina tankih štapića – stabljika palmina lišća. Te metle zovu đhatama ili đharuima i fijuču...”
„Htio je da ga tučete metlom?” Zachary zine.
„Ne običnom metlom, gospodine Reid”, podvikne Paulette. „Čistačkom metlom. Rekla sam mu: No jeste li svjesni, gospodine, da se takvim metlama čiste nužnici i stoga ih smatraju najprljavijima. To ga nije ni najmanje obeshrabrilo. Rekao je Onda nema boljeg oruđa koje bi me ponizilo; podsjećat će me na Čovjekovu posrnulu narav, kao i grešnost i pokvarenost naših tijela.”
„E, da si netko tako pušta žilu, to još nisam čuo.”
„Ne možete ni zamisliti, gospodine Reid, kakva mi je teška muka bila da nađem to oruđe. Na bazaru ih nema. Tek kad sam krenula u potragu, doznala sam da ih pometači izrađuju kod kuće, a drugima su dostupne koliko i pacijentima liječnički instrumenti. Morala sam pozvati čistača: vjerujte mi da mi ga nije bilo lako ispitati jer se sjatilo pola radoznale posluge pa sam čula kako diskutiraju zašto želim nabaviti taj predmet. Je li mi namjera da odem u čistače? Zar im želim preoteti službu? No da skratim priču, naposljetku sam prošlog tjedna uspjela nabaviti takav đharu. I neku sam ga večer prvi put odnijela u njegovu radnu sobu.”
„Nastavite, gospođice Lambert.”
„O, gospodine Reid, da ste samo bili nazočni, primijetili biste kako je radosno i željno proučio oruđe ugnjetavanja koje mu slijedi. Kao što rekoh, otad je prošlo jedva nekoliko dana pa se dobro sjećam odlomka koji je odabrao za pouku. I tada izvršite kletvu ništeći oštricom mača sve što bijaše u gradu: muško i žensko, staro i mlado, volove, ovce i magarad. Nato mi dâ đharu u ruke i reče: Ja sam grad, a ovo je tvoj mač. Udri me, satri me, vatrom svojom spali. Klekne kao uvijek, licem meni do nogu i izbočene stražnje palube. Kako se samo previjao i cvilio kad sam ga metlom opaučila po zadnjici! Pomislili biste da je na samrtnim mukama, gospodine Reid: ja sam pak bila sigurna da mu nanosim jezive ozljede, no kad sam zastala da pitam želi li da prestanem, doslovno je zavrištao: Ne, ne, nastavi! Jače! Pa sam zamahnula rukom i ošinula ga đhatom iz sve snage – a vjerujte mi da je imam – sve dok finalno nije zastenjao i tijelo mu se malaksalo srušilo na pod. Kakav užas! Pomislila sam na najgore: sigurno sam ga ubila. Prignula sam se i prošaptala: O, jadni gospodine Burnham – je li vam dobro? Možete misliti kako mi je pregolemo laknulo kad se trznuo i pomaknuo glavu. No ni tada se nije osovio na noge, ma kakvi – ostao je ležati na podu i poput gliste odgmizao do vrata. Jeste li se ozlijedili, gospodine Burnham? upitam i krenem za njim. Da niste slomili leđa? Zašto ležite na podu? Zašto ne ustanete? On zastenje da mi odgovori: Sve je u redu, ne brini se, pođi do čitala i opetuj lekciju. Htjedoh ga poslušati, no čim sam okrenula leđa, on okretno skoči na noge, otkračuna vrata i pohita uza stube. Ja krenem natrag prema čitalu kad na podu ugledam neobičan trag: dugu mokru mrlju, kao da je preko parketa prešao kakav tanak, ljigav stvor. Bila sam sigurna da je kakva stonoga ili zmija iskoristila trenutak nepažnje i upala u sobu – takvo se što u Indiji često zna dogoditi, gospodine Reid. Sram me, no moram priznati da sam vrisnula...”
Uzrujano zastane i počne frkati porub sarija. „Znam da ću vam možda zbog ovoga pasti u očima, gospodine Reid – svjesna sam da nam je zmija bratski stvor Prirode baš kao i cvijet ili mačka pa zašto bismo je se bojali? Otac mi je to često kušao razložiti, ali moram priznati da ih nisam uspjela zavoljeti. Nadam se da mi nećete odveć strogo suditi?”
„O, ja se slažem s vama, gospođice Lambert”, Zachary će. „Sa zmijom nema šale, bila u prirodi ili u hlačama.”
„Onda se nećete iznenaditi” nastavi Paulette, „kad vam kažem da sam vrištala na sav glas dok se napokon nije pojavio neki stari khidmutgar. Rekoh mu: Sãnp! Sãnp! U sobu je ušla zmija iz prašume. Izlovi je! On se sagne da prouči mrlju, a kad ustane, reče nešto veoma čudno, gospodine Reid, nećete vjerovati...”
„Samo recite, gospođice: bacite me u vodu.”
„Rekao je: Ovo nije trag zmije iz prašume, nego biljeg zmije koja živi u Čovjeku. Pomislila sam da je to rekao u biblijskom smislu pa sam rekla Amen. Štoviše, oklijevala sam bih li dodala Aleluja! – no onda je stari khidmutgar prasnuo u smijeh i žurno otišao. A meni sve skupa i dalje nije bilo jasno, gospodine Reid. Cijelu sam noć besano ležala i razmišljala, no u zoru mi je odjedanput sinulo. I naravno, nakon toga više nisam mogla ostati u toj kući pa sam poslala poruku Joduu po drugu čamdžiji i tako dospjela ovamo. No u Calcutti se gospodinu Burnhamu teško skriti – kad-tad bi me našao i tko zna kakve bi to posljedice imalo? Zato moram pobjeći iz zemlje, gospodine Reid, i tako sam odlučila kamo ću.”
„Pa kamo?”
„Na Mauricijske otoke, gospodine Reid. Onamo mi je poći.”

Jodu je i dok je veslao cijelo vrijeme pozorno slušao Paulettu tako da je Zachary zaključio da je sad prvi put čuo što je bilo s njom i gospodinom Burnhamom. Sad kao za potvrdu izbije žučna prepirka i čamac ostane plutati jer se Jodu osloni na vesla u jadovitoj bujici riječi na bengalskome.
Zachary baci pogled prema obali i kad mu za oko zapne odsjaj mjesečine na krovu paviljona pod zelenim crijepom, shvati da su otplutali tako daleko niz rijeku da su došli do Burnhamova imanja. Betel se dizao u daljini poput trupa zamračena broda i Zacharyja taj prizor iznenada podsjeti na večer kad je Paulette sjedila kraj njega za večerom onako rumena i djevičanska u strogoj crnoj opravi; sjetio se milozvučna lahora njezina glasa i kako mu cijele večeri nije išlo u glavu da je ta djevojka su svojim neobičnim spojem iskustva i nevinosti ista ona Paulette koju je u međupalublju zatekao u zagrljaju laskarskoga maloga kojeg je zvala bratom. I tad joj je već ispod osmijeha nazro neku sjetu: kad sad pomisli što ju je moglo izazvati, sjeti se kako mu je mati svojedobno ispripovijedala kako joj je gospodar – njegov otac – prvi put naredio da dođe u šumsku brvnaru u kojoj se sladio na robinjama: tad je imala četrnaest godina, rekla je, i drhtavo je ostala stajati kraj vrata jer joj noge nisu slušale ni kad joj je stari gospodin Reid rekao da prestane cmizdriti i izvoli doći u krevet.
Pitanje je li gospodin Burnham kao ljudsko biće bolji ili gori od čovjeka koji je njemu bio otac Zacharyju nije imalo ni smisla ni svrhe jer je podrazumijevao da moć čovjeka vodi u neobjašnjive postupke – bio kapetan ili veliki gazda, ili pak običan robovlasnik poput njegova oca. A odatle pak proizlazi da gospodari u svojim hirovima katkad mogu biti i dobrostivi i okrutni: ta nije li tako stari gospodin Reid dao slobodu njegovoj majci da on, Zachary, ne dođe na svijet kao rob? I nije li također istina da Zachary ne može naprečac osuditi gospodina Burnhama poslije svega što je za nj učinio? No majčina ga je priča o prvoj noći u šumskoj brvnari gospodina Reida ljuto zapekla, a iako Paulettino iskustvo s gospodinom Burnhamom nije bilo ni slično, i njezina ga je priča uštinula za srce – nije pobudila samo suosjećanje nego i neki zaštitnički nagon. „Gospođice Lambert”, naglo bubne tako da je prekine u raspri s Joduom, „gospođice Lambert, vjerujte mi, kad bih se imao čime okućiti, istog bih vam časa ponudio...”
Paulette mu upadne u riječ. „Gospodine Reid”, ponosno će, „u veliku ste bludu ako mislite da tražim muža. Nisam izgubljeno mače koje treba podomiti, gospodine Reid. I doista se ničega ne gnušam kao braka koji muškarac zaklapa iz samilosti prema ženi!”
Zachary se ugrize za usnu. „Nisam vas htio uvrijediti, gospođice Lambert. Vjerujte mi: nisam to rekao iz samilosti.”
Paulette ispravi ramena i smakne ghungtu sarija s glave. „Varate se, gospodine Reid, ako mislite da sam vas ovamo pozvala da vas molim da me zaštitite – ako ništa drugo, u Betelu sam bar naučila da muška dobrohotnost uvijek traži nekakav revanš...”
Zachary na tu riječ poskoči. „Stan’te malo, gospođice Lambert! To nis reko. Ja pred damom pazim što govorim.”
„Dama?” podrugljivo će Paulette. „Zar biste takvo što ponudili dami? Ili prije ženi... koja sjedi na prozoru?”
„Pogrešan kurs, gospođice Lambert”, Zachary će. „To ni da bi mi na pamet palo.” Osjetio je kako rumeni od srama pa preuzme Joduova vesla i zavesla da se smiri. „Pa zašto ste htjeli razgovarati sa mnom, gospođice Lambert?”
„Pozvala sam vas, gospodine Reid, jer me zanima jeste li dostojni nadimka Zikri koji su vam dali.”
„Ne razumijem što hoćete reći, gospođice.”
„Ako vas smijem suvenirati, gospodine Reid”, Paulette će, „neku ste mi večer rekli da samo pitam ako ikad išta zatrebam? Večeras sam vas pozvala amo jer me zanima jeste li mi to obećali tek tako, bagatelno, ili ste doista čovjek od jamčevine.”
Zachary ne uspije suspregnuti osmijeh. „Opet se varate, gospođice. U životu sam se nagledao rešetaka, ali nikad nisam bio u pritvoru.”
„Mislila sam na jamstvo”, ispravi se Paulette. „Zanima me jeste li čovjek od riječi. Dajte, recite istinu. Jeste li čovjek od riječi ili niste?”
„Ovisi, gospođice Lambert”, oprezno će Zachary. „Ne znam jesam li vam u mogućnosti pružiti što želite.”
„Jeste”, odlučno će Paulette. „Sigurno jeste – inače ne bih pitala.”
„Pa o čemu je riječ?” Zacharyjevo je nepovjerenje raslo.
Paulette ga pogleda u oči i nasmiješi se. „Željela bih da me primite u posadu Ibisa, gospodine Reid.”
„Molim?” Zachary nije vjerovao vlastitim ušima: u tom trenutku nepažnje ruke mu popuste i struja bi mu otela vesla da prisebni Jodu nije prvo upecao jedno pa njime dograbio drugo. Kad se nagnuo preko ruba čamca da dohvati veslo, Zacharyjev pogled sretne Joduov: ovaj odmahne glavom kao da hoće reći kako je posve svjestan što Paulette hoće i unaprijed je zaključio da to ne dolazi u obzir. U tom tajnom dosluhu svaki se maši jednog vesla pa su sad veslali zajedno, rame uz rame sučelice Pauletti: više nisu bili laskar i malum, nego muški savez koji je združio snage uoči sraza s odlučnim i lukavim protivnikom.
„Da, gospodine Reid”, ponovi Paulette, „to je moja molba: primite me u posadu. Bit ću kao svi mornari. Pokrit ću kosu, odjenuti njihovo odijelo... snažna sam... mogu raditi.
Zachary snažno prione na veslo, čamac jurne naprijed protiv struje i ostavi Burnhamov posjed za sobom: bilo mu je drago da se uhvatio veslanja jer ga je tvrdi drveni držak koji mu je grebao žuljevite dlanove nekako uspokojio; čak mu je i mokrina na ramenu gdje mu se ruka češala o Joduovu nekako ulijevala samopouzdanje: blizina, dodir i vonj znoja – sve ga je to podsjećalo na neumoljivu prisnost brodskog života, grubost i neusiljenost od koje mornari postanu nehajni poput životinja pa bez imalo obzira govore, ili čak svima na vidjelu čine stvari od kojih bi drugdje svisnuli od sramote. U pramčanom se kaštelu salila sva prljavština, gnusnost i bludnost muške naravi i ondje je imala i ostati da svijet ne mora trpjeti smrad brodskoga korita.
No Paulette je dotle uporno zagovarala svoju stvar: „...Nitko neće znati tko sam, gospodine Reid, osim vas i Jodua. Sad sve ovisi samo o tome hoćete li ispoštovati svoju riječ.”
Zachary više nije mogao odgađati odgovor pa odmahne glavom. „Morate si to izbiti iz glave, gospođice Lambert. Jednostavno neće ići.”
„Zašto?” izazivački će ona. „Da čujem razlog.”
„Ne dolazi u obzir”, Zachary će. „Vidite: nije samo da ste žena nego ste i bjelkinja. Ibis će isploviti s punom laskarskom posadom, što znači da će mu samo časnici biti ‘Europejci’, štono bi ovdje rekli. Njih su pak samo trojica: prvi časnik, drugi časnik i kapetan. Kapetana ste upoznali; a vjerujte mi kad vam kažem, prvi je časnik gad nad gadovima. Takvu si ekipažu ne biste poželjeli ni da ste muško – a bjelački su ležajevi ionako popunjeni – za gospodu više nema mjesta.”
Paulette se nasmije. „Ta vi ne razumijete, gospodine Reid”, reče. „Naravno da nisam ni mislila da bih mogla biti časnik poput vas. Hoću da me uzmete za laskara, kao Jodua.”
„U tri strine...!” Zacharyju opet popusti šaka, a ovaj put mu veslo opako zapne i tako ga mazne u trbuh da se sav uskoprca hvatajući dah.
Jodu se trudio da zadrži kurs, no dok je Zachary došao k sebi, struja ih je već povukla natrag, tako da im se Burnhamovo imanje opet našlo na vidiku – no Paulette nije marila ni za pogled na negdašnji dom, ni za bolno stenjanje iz sredine čamca. „Upravo tako, gospodine Reid”, nastavi, „samo pristanite da mi pomognete i sve će ići kao po loju. Što može Jodu, mogu i ja – tako je još od djetinjstva, može vam i on reći. Znam se penjati kao i on, u plivanju i trčanju ga šijem, a u veslanju sam mu blizu. Što se jezika tiče, govorim bengalski i hindustanski baš kao i on. Istina da je on tamnije puti, ali ni ja nisam tako blijeda da ne bih mogla proći pod Indijca. Kad vam kažem, neznanci su nam oduvijek vjerovali da smo braća – dovoljno da ja umjesto pregače opašem lungi i omotam glavu gamćhom. Tako smo posvuda išli zajedno, na rijeke i gradske ulice: pitajte ga – ne može poreći. Pa ako on može biti laskar, sigurno mogu i ja. S kohlom na očima, turbanom na glavi i lungijem oko pasa nitko neće znati što sam. Radit ću u potpalublju i uopće se neću pokazivati.”
Zacharyju pred očima sijevne slika Paulette u lungiju i turbanu – nešto tako neukusno i protuprirodno da strese glavom da odagna pomisao. Ni djevojku u sariju mu nije bilo lako poistovjetiti s Paulettom koja mu je pohodila snove, nježnom ružicom koju je upoznao na lbisu, lica u obrubu vrpčasta šeširića i s prštavom pjenom čipke oko vrata. Nije mu bila samo mila oku: da mu je s njom razgovarati, povesti je u šetnju – ništa mu ne bi bilo draže. No da zamisli tu djevojku kako se u sarongu s rupcem oko glave bosonoga vere vrzama, halapljivo jede rižu iz taporija, kočoperno kroči palubama i bazdi na češnjak – pa to bi bilo kao da se zaljubio u laskara, kao da ljubi majmuna.
„Gospođice Lambert”, odrješito će Zachary. „Ta vam je zamisao na vrbi svirala: ništa od toga. Prvo, sve laskare vrbuje naš serang, ne mi. Njemu ih pak šalje ghat-serang... koliko pak ja znam, tu sve ide po babi i stričevima, ako ne i gore. Ja nemam baš nikakva utjecaja, on odlučuje koga će uzeti.”
„No nije li serang ipak uzeo Jodua?”
„Jest, ali ne na moju zapovijed – nego zbog nesreće.”
„No da se Jodu zauzme za mene”, Paulette će, „valjda bi me uzeo?”
„Možda.” Zachary zirne ustranu i vidi da se Jodu srdito mršti: nema ni najmanje dvojbe da se njih dvojica po tom pitanju slažu pa zašto i Jodu ne bi rekao svoje? „Jeste li pitali Jodua što on misli?”
Tu pak Jodu sikne, a bujica riječi i uzvika koja mu navre na usta posve je jasno dala do znanja kako on gleda na stvar – „Stan-tamo!... hajd ti živi bić-o-bić s toliko muškarac! Omča i uzao, njoj jedno te isto... ko izbočnik i odbojnik...” U krajnjem naponu govorničkog umijeća postavi pitanje: „Gospođa laskarica?...” i umjesto odgovora pljune preko ruba čamca s prezrivim „Diži sidro!”
„Ne slušajte moga milenoga” zabrza Paulette. „Pjeni se jer je ljubomoran i ne želi priznati da mogu biti jednako dobar mornar kao on. Htio bi da sam njegova bespomoćna sestrica. No nije bitno što on misli jer mora poslušati vas. Vi odlučujete, gospodine Reid, a ne Jodu.”
„Gospođice Lambert”, blago će Zachary, „ta vi ste mi sami rekli da vam je Jodu ko brat. Ne shvaćate kakvoj biste ga opasnosti izvrgli? Zamislite samo što bi mu laskari učinili da znaju kako im je na prijevaru u kaštel doveo ženu? Mornari ginu i za manje stvari. A pomislite samo, gospođice Lambert, što bi vama učinili kad bi vas raskrinkali – a to bi se sigurno dogodilo, tu vas nikakva čarolija ni hamajlija ne može zaštititi. Vjerujte mi, gospođice Lambert, o tome ne želimo ni misliti.”
Paulette je cijelo vrijeme ponosno sjedila uspravno, no sad joj ramena malo klonu. „Znači, nećete mi pomoći?” polagano će i krzmavo. „Iako ste dali riječ?”
„Od sveg ću srca rado pomoći na neki drugi način ako ikako mogu” Zachary će. „Evo, imam nešto ušteđevine, gospođice Lambert – možda bude dovoljno da platite putovanje drugim brodom.”
„Ne želim vaše milodare, gospodine Reid”, Paulette će. „Zar ne shvaćate da se moram dokazati? Mislite li da bi moja praujna pred nekoliko tričavih zapreka odustala od putovanja?” Drhtavih i nabreklih usana Paulette obriše suzu jeda. „Mislila sam da ste bolji čovjek, gospodine Reid, čovjek od riječi, ali sad vidim da ste puki hommelette,”
„Omlet?”
„Tako je: vaša riječ ne vrijedi ni pišljiva boba.”
„Žao mi je što sam vas razočarao, gospođice Lambert”, Zachary će, „ali doista mislim da je za vaše dobro. Nije kliper za djevojku poput vas.”
„O, znači, u tome je stvar – nije za djevojke?” Paulette trzne glavu uvis i oči joj sijevnu. „Govorite kao da ste izmislili toplu vodu, gospodine Reid. Ali varate se: ja to mogu i hoću.”
„Sretno vam bilo, gospođice”, Zachary će.
„Samo mi se usudite rugati, gospodine Reid,” podvikne Paulette. „Sad jesam u nevoljama, ali dokopat ću se Mauricijusa i tad ću vam se nasmijati u brk. I izdijelit ću vam grdnje kakve u životu niste čuli.”
„Zbilja?” S krajem bitke na pomolu, Zachary se usudi osmjehnuti. „A kakve su to, gospođice?”
„Reći ću vam da ste...” Paulette zastane dok je po sjećanju tražila psovku koja bi bila dovoljno uvredljiva da izrazi gnjev u njezinu srcu. Odjedanput joj s usana grune riječ: „Kara-milar! Eto što ste, gospodine Reid – gnusni kara-milar!”
„Karamilar?” zbunjeno će Zachary, a sretan da čuje poznatu riječ, Jodu kao iz navike prevede: „Kormilar?”
„Da,” Pauletti je glas drhtao od ogorčenja. „Gospođa Burnham kaže da je to nešto najužasnije i dami ni u snu ne smije prijeći preko jezika. Vi možda mislite da ste uhvatili Boga za bradu, gospodine Reid, ali ja ću vam reći što ste: jedan neizrecivi kara-milar.”
Na besmisao tih riječi Zachary se nije mogao suzdržati, nego prasne u smijeh i šaptom dobaci Joduu: „Hoće reći kita- milar?”
„Kita?” Pauletti to nije promaklo. „Našla krpa zakrpu: kara i kita, a nijedan ni drugi nije muško da održi riječ. No samo vi čekajte pa ćete vidjeti – nećete otići bez mene.”

Četrnaesto



Zatvor u Aliporeu samo se prema vanjskom svijetu doimao kao jedinstveno carstvo: sami su ga zatvorenici doživljavali kao otočje sitnih lena od kojih je svako imalo svoje zakone, vladare i podanike. Neelu je trebalo više od jednog dana da iz vanjskoga kruga zatvora, koji su držale britanske vlasti, prijeđe u njegovu unutrašnjost. Prvu je noć proveo u prijelaznoj ćeliji i tek su ga sutradan navečer smjestili u jedno od zatvorskih krila. Dotle je već osjetio neko čudno kidanje spona, a iako je slabo poznavao unutarnji ustroj zatvora, nije se ni najmanje iznenadio kad su ga čuvari predali drugom kažnjeniku koji je također nosio grubo bijelo platno, samo što je njemu dhoti sezao do gležnjeva, a tunika mu je bila čista i oprana. Bio je to čovjek krupne građe vremešna hrvača, a Neel je smjesta uočio da uživa povlašten položaj po uhranjenu nabreknuću trbuha, potkresanoj prosijedoj bradi i golemu prstenu ključeva oko pasa; dok su prolazili kraj ćelija, svi su ga zatvorenici pozdravljali s poštovanjem i oslovljavali kao Bishu-đija. Bishu-đi je očito bio jedan od zatvorskih đemadara – kažnjenik kojem su upravitelji zatvora dali vlast na račun staža, moralnog autoriteta ili sirove snage.
Neel se našao u zatvorskom krilu koje se širilo oko četverokutna dvorišta s bunarom na jednom i visokim stablom nima na drugom kraju. U tom su dvorištu zatvorenici kuhali, jeli i kupali se. Noću su spavali u zajedničkim ćelijama, a jutra provodili na prisilnom radu – no inače im se život vrtio oko dvorišta i oko tog su im ognjišta počinjali i završavali dani. Sad su dobili i pojeli večeru, vatre su gasnule, a rešetkasta bi vrata oko dvorišta glasno zveknula kako bi se koja skupina kažnjenika vratila na počinak u svoju ćeliju. Jedna se skupina preostalih muškaraca okupila oko bunara i ribala lonce za kuhanje i ostali pribor; ostali su bili đemadari zatvorskoga krila i dokono sjedili pod nimom, gdje su ukrug postavili četiri ćarpoja. Svakom je đemadaru služilo nekoliko privrženika jer je svaki oko sebe imao družbu koja mu je u isti mah bila i banda i obitelj. Đemadari su bili i gazde i glave kuće: kao što su žene iz zenane služile zemindare, tako su i njih dvorili povlašteni sljedbenici i ćhokre 345. Sad su se pred kraj dana nadzornici opuštali među sebi ravnima dok su užurbani slugani gospodarima palili nargile, pripremali ćilame ganđe i masirali im stopala.
Slijedilo je nešto nalik na savjetovanje seoskih starješina na kojem je Bishu-đi ostalima iznio pojedinosti Neelova slučaja. Pravnički im je uvjerljivo objasnio prilike u zemidariji Raskhali, optužbu za krivotvorenje i postupak na Vrhovnom sudu. Neel nije pojma imao odakle mu ti podaci, no slutio je da mu Bishu-đi ne želi zlo pa mu bude zahvalan što tako potanko razlaže njegov slučaj.
Završetak Bishu-đijeva izlaganja popratili su usklici zgražanja pa Neel shvati da je čak i tim zatvorskim starosjediteljima kazna deportiranja bila neopisiv užas. Pozovu ga u središte kruga pa je morao pokazati tetovirano čelo: proučili su ga u čudu i samilosno, s gnušanjem i strahopoštovanjem. Neel se bez oklijevanja podvrgnuo toj izložbi u nadi da će mu biljeg na koži pružiti određene povlastice i izdići ga nad manje važnim kažnjenicima.
Zavlada muk, što je značilo da je panćajat 346 zaključio raspravu, pa Bishu-đi mahne Neelu da pođe za njim na drugu stranu dvorišta.
Slušaj, reče dok su se udaljavali, objasnit ću ti naša pravila: kad stigne novi zatvorenik, ovdje je običaj da ga sukladno podrijetlu i naravi dodijele jednom od đemadara. No za tebi slične to ne vrijedi jer tvoja osuda zauvijek kida spone koje druge ovdje vežu. Kad ti i ostali deportirci kročite na brod koji će vas odnijeti preko Crne vode, stvorit ćete svoje bratstvo: jedni ćete drugima biti selo, obitelj, kasta. Zato je običaj da ljudi poput tebe žive za se, u vlastitim ćelijama i odvojeni od ostalih.
Neel kimne: Razumijem.
U ovom času, nastavi Bishu-đi, samo još jedan čovjek ovdje izdržava istu kaznu kao ti: i njega će deportirati na Mareech, sigurno ćete zajedno putovati. Stoga je pravo da s njim dijeliš ćeliju.
Neki je prizvuk u njegovu glasu zvonio na uzbunu. Neel će: Tko je taj čovjek?
Bishu-điju se lice nabere u osmijeh: Zove se Aafat.
Aafat? iznenađeno će Neel: riječ znači „nevolja” i nije mogao zamisliti da bi je itko odabrao za ime. Tko je taj čovjek? Odakle je?
Došao je preko mora: iz zemlje Maha-čin.
Kinez je?
Kako izgleda, mislimo da jest, Bishu-đi će. No teško je reći jer o njemu takoreći ništa ne znamo: samo da je afimkhor.
Ovisnik? Neel će. Ali odakle mu opijum?
U tome i jest stvar, đemadar će. On je afimkhor koji je ostao bez opijuma.
Tu su već stigli do ćelije i Bishu-đi je prebirao po svom snopu ključeva da nađe pravi. Taj je dio dvorišta bio slabo osvijetljen, a u ćeliji je bilo tako tiho da se Neelu na prvi pogled učinilo da je prazna. Upita gdje je ovisnik, a Bishu-đi umjesto odgovora otvori vrata i gurne ga unutra.
Tu je on, naći ćeš ga.
Unutra su bila dva ćarpoja, oba pokrivena mrežom od užeta, a na suprotnom je kraju u kutu stajala kanta s drvenim poklopcem za obavljanje nužde. Do zida je bio zemljani vrč pitke vode. Činilo se da u ćeliji nema ničega osim tih nekoliko predmeta.
Ali nema ga, Neel će.
Tu je on, đemadar će. Samo osluhni.
Neel malo-pomalo razabra neki jecaj popraćen tihim škljocanjem nalik na cvokot zubi. Zvuk je bio tako blizu da je sigurno dolazio iz ćelije. Padne na koljena i zaviri pod ćarpoje: ispod jednoga nađe nekakvu nepomičnu hrpu. Uzmakne, prije od straha nego od gađenja, kao da je nabasao na teško ozlijeđenu ili bolesnu životinju – stvor je prije cvilio nego stenjao, a od cijelog mu je lica vidio samo jedno svjetlucavo oko. Bishu-đi tu gurne štap kroz rešetke i zabode ga pod ćarpoj. Aafate! Izađi! Gle, našli smo ti još jednog deportirca.
Na ubod štapom ispod ležaja zmijoliko izviri neki ud i Neel raspozna ljudsku ruku koja se sva skorila od prljavštine. Zatim se pokaže glava, jedva vidljiva pod debelim omotačem rudlave kose i dugim zapletajima crne čupave brade. Ostatak tijela polako je izašao na vidjelo pod tako debelim slojem prljavštine da nisi mogao razaznati je li čovjek odjeven ili gol. Ćeliju odjedanput ispuni smrad nečisti i Neel shvati da čovjek nije prekriven samo blatom, nego i izmetom i bljuvotinom.
Neel se zgađeno okrene, uhvati se za rešetke ćelije i zazove Bishu-đija: Ne možeš me ovdje ostaviti, smiluj se, pusti me van...
Bishu-đi se okrene i vrati.
Slušaj, priprijeti prstom Neelu: Slušaj – varaš se ako misliš da ovog čovjeka možeš izbjeći. Tom Aafatu više nikad nećeš umaći. Bit će ti na brodu i s njim ćeš putovati u zatvor preko Crne vode. On ti je sve na svijetu, kasta, obitelj i prijatelj, ni s bratom ni sa ženom ni sa sinom nikad nećeš biti tako prisan. Snađi se s njim kako god znaš; on ti je suđen i sudbina. Pogledaj se u zrcalo pa će ti biti jasno: onomu što ti piše na čelu ne možeš pobjeći.

Jodu se nije čudio što je Paulette nakon kasnonoćnog sastanka sa Zacharyjem sve više mrzovoljna i kivna: očito je krivnju za propast svog plana svalila na njega, Jodua, i sad su se njihova bezazlena prepucavanja neobično ružno zaoštrila. Ogorčeni život udvoje u malenu čamcu nije bio ni najmanje ugodan, no Joduu je bilo jasno da je Paulette u okrutnu, čak očajnu položaju, bez novca i takoreći bez prijatelja; nije joj mogao uskratiti utočište svog pansarija 347. No on je čamac unajmio na ghatu i morat će ga vratiti kad Ibis bude spreman dići sidro. A što će Paulette tada? Ona o tome nije ni htjela razgovarati, što joj pak on nije mogao zamjeriti jer se i sam grozio te pomisli.
U međuvremenu je i dalje obilno kišilo i jednog je dana Paulettu oprao žestok monsunski pljusak. Bilo jer je pokisnula do kože ili zbog duševnog stanja, razboljela se. Jodu je nije mogao njegovati u čamcu pa je odluči odvesti obitelji koja je dobro poznavala njezina oca: dugo su bili maliji u Botaničkom vrtu i gospodin Lambert im je bio veoma široke ruke. Kod njih će biti na sigurnome i u dobrim rukama.
Obitelj je živjela u naselju sjevernije od Calcutte, u Dakshineshwaru, a kad su im stigli na vrata, tako su toplo dočekali Paulettu da su se Joduu raspršile sve preostale bojazni. Odmori se i oporavi, rekao joj je na odlasku. Ja se vraćam za dva-tri mjeseca i tad možemo odlučiti što dalje. Malaksalo mu je kimnula glavom i na tome su ostali.
Jodu je odveslao natrag u Calcuttu u nadi da bi čamcem na brzu ruku mogao zaraditi još nešto novca. No to mu nije bilo suđeno jer su posljednje monsunske oluje te sezone ujedno i najgore bješnjele pa je takoreći cijelo vrijeme proveo na sidru na ghatovima. No kad su kiše napokon prestale, zrak je ostao čišći i svježiji nego ikad prije, a krepki su vjetrovi slutili na obnovu. Poslije dugih monsunskih mjeseci pod bremenom kiše, rijeke i ceste brzo je zakrčio promet: zemljoradnici su se požurili na tržnicu sa svježim urodom, a bazari su bili puni kupaca u potrazi za novim ruhom za Durginu puđu, Dussehru 348 i Id.
Dok je u gužvi jedne takve večeri prevozio putnike, Jodu pogleda niz rijeku i ugleda Ibis koji se netom vratio sa suhog doka: sidrio se na vezu između dvije plutače, no čak se i s golim jarbolima doimao kao znamen cijele sezone, sav svjež i ispoliran s novom bakrenom ovojnicom duž crte vodostaja i uspravnim i blještavim jarbolima. Iz dimnjaka ćuldana već se pućkalo pa je Jodu zaključio da su mnogi laskari već na brodu i smjesta se prestao cjenkati za prijevoz i zadirkivati škrce: putnika se riješio čim je prije mogao i brže-bolje odveslao do škunera.
Ondje su se oko palubne kućice lješkarila sva stara poznata lica: Cassem-meah, Simba Cader, Rajoo, poslužitelj Pinto i oba tindala, Babloo i Mamdoo. Čak se i serang Ali toliko smekšao da se nasmiješio i kimnuo mu glavom. Poslije pljeskanja po leđima i bubotaka u rebra, udarili su se naveliko sprdati s Joduovim čamcem – zar mu je krov od starih đharua? Je li to veslo ili panka? Rekli su mu da nitko nije računao da će se vratiti: mislili su da je otišao u štaponje – ta zna se da dandi-vala nije sretan bez štapa u zadnjici.
A malumi? Kaptan? Gdje su?
Još se nisu ukrcali, Rajoo će.
Jodu se razveseli jer je to značilo da je brod u laskarskim rukama. Dođi, reče Rajoou, daj da pregledamo brod dok možemo.
Prvo pođu u časničke prostorije broda, pičil-kamre ili krmene kabine koje su se nalazile točno ispod krmene palube: znali su da onamo nikad više neće kročiti osim kao topasi ili mali od kuhinje pa su odlu čiliiskoristiti priliku. Na putu do pičil-kamri morali su proći jednim od dva slaza pod prevjeskom krmene palube. Lijevi je vodio u časničke kabine, a drugi u susjedni odjeljak koji su nazivali bić-kamrom ili središnjom kabinom. Na kraju lijevog slaza bio je brodski salon, gdje su časnici blagovali. Jodu se u razgledu čudio kako je sve pomno izrađeno, kako su promislili i predvidjeli sve što može iskrsnuti: čak je i stol u sredini prostorije imao povišene rubove i malene ograđene odjeljke tako da se ništa ne može prevrnuti ili skliznuti kad se škuner nađe na uzburkanu moru. Časničke su kabine bile na suprotnim stranama salona i u usporedbi s njim nekako neugledne: jedva da se imaš mjesta okrenuti, a ležajevi su prekratki da čovjek udobno ispruži noge.
Kaptanova je kabina bila na začelju i u toj ih kamri 349 doista ništa nije razočaralo: pružala se cijelom širinom krme, a drvo i mjed blistali su od laštila; po raskoši je mogla biti u radžinoj palači. Na jednom je kraju stajao malen i prekrasno izrezbaren pisaći stol sa sićušnim policama i tintarnicom ugrađenom u drvo; na drugom je bio prostran ležaj kojemu je sa strane bio pričvršćen ulašten svijećnjak. Jodu se baci na strunjaču i odskoči. O, da si bar djevojka – da si Rani, a ne Rajoo! Zamisli što bismo ovdje radili...
Načas obojica odlutaju u snatrenju.
Jednog dana, uzdahne Jodu, jednog ću dana i ja imati ovakav krevet... I bit ću faghfur od Maha-čina.
Ispred krmenih kabina nalazila se središnja – bić-kamra u kojoj će se smjestiti nadzornici i čuvari. I taj je dio škunera bio razmjerno udoban: imao je ležajeve umjesto visaljki i bio je prilično dobro osvijetljen, s okruglim oknima za danje svjetlo i nekoliko svjetiljki koje su visjelo sa stropa. I ova je kamra poput krmenih kabina bila povezana s glavnom palubom vlastitim slazom i ljestvama. No ljestve koje su vodile u središnju kabinu nastavljale su se i dublje u utrobu broda, sve do štive, spremišta i istur-kana, gdje su držali brodsku popudbinu i pričuvnu opremu.
Pokraj bić-kamre protezao se pečalbarski dio broda: međupalublje koje su laskari nazivali „škrinjom” ili dabusom. Nije se bitno promijenila otkako je Jodu prvi put onamo kročio: ostala je onako sumorna, mračna i smrdljiva, običan zatvoren prostor s postranim rebrastim gredama – no više nije bilo veriga i okova, a dodali su dva-tri nužnika i izlivnice. Momčad se gotovo praznovjerno bojala dabuse pa se ni Jodu ni Rajoo nisu ondje zadržavali. Uspentraju se uz ljestve i brže-bolje pođu u svoju kamru, u fanu. Ondje ih je dočekalo najveće iznenađenje: stražnji su im dio odjeljka zatvorili i sad je tvorio ćeliju iza čvrstih vrata.
Ako imamo ćoki 350, Rajoo će, znači da ćemo prevoziti kažnjenike. Koliko njih?
Tko zna?
Vrata ćokija bila su otvorena pa se popnu unutra. Ćelija je bila tijesna kao kokošinjac i zagušljiva kao zmijsko leglo: uz zaklopljeno je okruglo okno imala još samo jedan otvor, tanušni dovod zraka kroz pregradu koja ju je dijelila od kulijske dabuse. Jodu ustanovi da kroza nj može virnuti ako stane na prste. Dva mjeseca u ovoj rupi! reče Rajoou. I da nemaš boljeg posla nego da uhodiš kulije...
Možeš misliti! podrugne se Rajoo. Razmrsivat će kučine dok im prsti ne otpadnu: imat će toliko posla da neće znati kako se zovu.
Kad smo kod posla, Jodu će. Što je s našom zamjenom? Misliš da će mi dati da preuzmem tvoje mjesto na jarbolu?
Rajoo sumnjičavo iskrivi lice: Danas sam razgovarao s Mamdoo-tindalom, ali on kaže da te prvo mora iskušati.
Kada?
Odgovor nisu morali dugo čekati. Po povratku na glavnu palubu, Jodu odozgo začuje zov: Ej, ti! Štaponjo! Jodu digne pogled i vidi kako ga s kursija prednjeg jarbola gleda Mamdoo-tindal i zove prstom. Dođi gore!
Jodu je znao da je na ispitu pa pljune u šake i promrmlja bismilu prije nego što će se mašiti iskata 351. Na manje od pola puta uvis bude svjestan da su mu se ruke izgreble i krvare – kao da je konopljlna užad pustila trnje – no sreća ga nije izdala. Nije se samo uzverao do kursija nego je čak usput uspio krvave ruke otrti o kosu da tindal ne vidi porezotine.
Ćalega! Mamdoo-tindal nevoljko kimne. Može proći – za dandi-valu, nije loše...
Jodu se bojao da se ne izbrblja pa je odgovorio samo skromnim osmijehom – no ni kralj na krunidbi ne bi likovao kao on kad se smjestio na kursi: ta s kojeg ti se prijestolja pruža tako bajan pogled kao s krstača dok sunce tone na zapadu, a dolje teče rijeka plovila?
O, tebi će se ovdje svidjeti, Mamdoo-tindal će. A ako lijepo zamoliš, možda te Ghaseeti nauči kako ona čita vjetar.
Čita vjetar? Kako?
Ovako. Tindal stane na purvan pa legne i usmjeri noge prema obzoru, gdje je zalazilo sunce. Tada digne noge i protrese lungi, a on se otvori poput lijevka i nadme na vjetru. Tindal pobjedonosno zastenje. Da! Ghaseeti predviđa da će se vjetar dići. Osjeća ga. Miluje joj gležnjeve i noge, ruka mu klizi gore, osjeća ga na onome mjestu...
Na nogama?
U vjetrolovki, guzonjo guzata, gdje drugdje?
Jodu prasne u takav smijeh da zamalo nije pao s kursija. No štrecne ga žalost kad shvati kako bi mu šala bila još smješnija kad bi je mogao podijeliti s Paulettom: u takvim su gluparijama oduvijek zajedno uživali.

Neelu nije dugo trebalo da ustanovi kako se muke njegovoga susjeda iz ćelije izmjenjuju u određenim predvidljivim ritmovima. Primjerice, napadaji drhtavice počeli bi blagim, gotovo neprimjetnim srsima, kao kad se čovjek nađe u ne baš ugodno prohladnoj prostoriji. No to bi podrhtavanje jačalo dok naposljetku ne bi postalo tako silovito da bi se prevrnuo s ćarpoja pa bi mu se tijelo dalje grčilo na tlu. Mišići su mu se ocrtavali kroz sloj prljavštine na koži: čvornato bi se zgrčili pa nakratko opustili, no smjesta bi se opet zgrčili: kao da gledaš čopor štakora u vreći. Kad bi grčevi jenjali, neko bi vrijeme ležao bez svijesti, no onda bi se u njemu opet nešto trgnulo: počeo bi teško disati i pluća bi mu začegrtala, no ne bi otvarao oči; usne bi mu se počele micati i oblikovati riječi pa bi se prepustio mahnitanju u kojemu je nekako uspio ostati uspavan iako se bacakao amo-tamo pomamnim kretnjama i naglas vikao na materinskom jeziku. Tad kao da mu se pod kožom raspalila vatra pa bi se počeo šamarati po cijelom tijelu ne bi li ugušio plamenu bujicu. Kad bi pak i to zakazalo, šake bi mu se pretvorile u pandže i žarile u meso kao da hoće oderati sloj osmuđene kože. Tek bi mu se tada oči otvorile: kao da mu iznemoglo tijelo nije dalo da se probudi dok sam sebe nije pokušao oderati.
Ti simptomi jesu bili strašni, no Neela je najgore pogađala susjedova kronična nesuzdržljivost. Svakomu bi bilo mučno gledati kako odrastao čovjek bespomoćno čini poda se po podu, vlastitu ležaju i po sebi – no čistuncu Neelova kova bilo je kao da živi s ljudskim utjelovljenjem svih svojih gnušanja. Neel će poslije naučiti da je jedno od glavnih svojstava opijuma moćan utjecaj na probavni sustav: u odmjerenim dozama liječi proljev i srdobolju; u većim količinama pak može zakočiti crijeva, što je česta pojava kod ovisnika. I obrnuto: kad ga naglo uskrate tijelu koje se naviklo na prekomjerno uživanje, mjehur i sfinkter počnu se nesavladivo grčiti tako da tijelo ne može zadržati ni hranu ni vodu. To stanje obično ne traje više od nekoliko dana – no Neelu bi to bila slaba utjeha da je znao jer mu je svaka minuta u društvu tog susjeda koji samo mokri, lita i bljuje trajala neizmjerno dugo. Uskoro je i on počeo drhturiti i halucinirati: iza vjeđa sklopljenih očiju šikljaji izmeta na podu oživjeli bi i puštali ticala koja su mu se zarivala u nos, gurala u usta i grabila ga za vrat. Neel nije znao koliko su ti napadaji trajali, no s vremena na vrijeme otvorio bi oči i vidio kako ga lica drugih kažnjenika u čudu promatraju; u jednom je od tih budnih trenutaka primijetio i da je netko otvorio rešetke ćelije i unutra ostavio dva predmeta: đharu i lopaticu za smeće kakvima čistači skupljaju ljudske izmetine.
Neel je bio svjestan da se mora latiti đharua i lopatice ako kani ostati pri zdravoj pameti; nema mu druge. Nadljudskim se naporom osovio na noge i prešao tri-četiri koraka do đharua. Kad mu je napokon došao nadomak, nije mogao natjerati vlastitu ruku da ga se maši – činilo mu se da se izlaže nezamislivoj opasnosti jer je znao da time prestaje biti tko je do maločas bio. Sklopi oči, slijepo ispruži ruku i usudi se pogledati tek kad je uhvatio držak: činilo mu se čudesnim da se oko njega ništa nije promijenilo jer je u sebi osjetio naznake nepovratne promjene. U jednu je ruku bio isti čovjek kao otkad zna za se, Neel Rattan Halder, ali sad je postao i netko drugi jer su mu se ruke mašile predmeta koji okružuje jarki prisjenak gnusnosti; no taj se predmet u njegovim rukama kanda sveo na ono što jest, ni više ni manje: oruđe kojim može baratati kako mu drago. Sjedne na pete kako je često znao vidjeti čistače i čučećke počne skupljati susjedova govna.
Jedanput kad se dao na posao, Neel mu se bjesomučno preda. Poštedio je samo jedan dio ćelije – otočić oko kante za otpad kamo je odgurao susjedov ćarpoj u nadi da se neće micati iz tog kutka. U ostatku prostorije izribao je i zidove i pod, a nečist je ispirao u slivnik ćelije. Uskoro su kažnjenici u povećem broju došli gledali kako radi; neki su mu i počeli pomagati, bez pitanja: nosili su vodu s bunara i bacali mu šake pijeska koji dobro dođe za ribanje podova. Kad je osvanuo na dvorištu da se okupa i opere odjeću, dočekala ga je dobrodošlica za nekoliko ognjišta na kojima se kuhalo.
Dođi, evo... jedi s nama...
Dok je jeo, netko upita: Je li istina da znaš čitati i pisati? Znam.
Na bengalskome?
I na engleskome. A i na perzijskome i urdskome.
Čučećke mu priđe neki čovjek: Možeš li mi onda napisati pismo? Komu?
Zemindaru mog sela; hoće mojima uzeti komad zemlje pa bih mu poslao molbu...
Dafteri raskhalijske zemindarije svojedobno su primali desetke takvih zahtjeva: Neel bi si rijetko dao truda da ih osobno pročita, no formulacije su mu bile poznate. Hoću, rekao je, no moraš mi donijeti papira, tintu i pero.
Po povratku u ćeliju zaprepasti se koliko mu je truda propalo jer se susjed u jeku napadaja otkotrljao preko poda i za sobom ostavio trag prljavštine. Neel ga uspije odgurati natrag u kut, no bio je odveć iznemogao za bilo što drugo.
Noć je prošla mirnije od prethodnih i Neel osjeti da se ritam susjedovih grčeva promijenio: kao da su popustili i duže ga vrijeme ostavljali na miru; i crijeva su mu se donekle obuzdala, možda i zato što više nije imao što izbaciti. Kad ujutro otključa rešetke, Bishu-đi reče: Sad ćeš morati očistiti Aafata. Što se mora, mora se: kad ga voda oplahne, počet će se oporavljati. Znam iz iskustva.
Neel pogleda izgladnjelo i ispijeno susjedovo tijelo, pod korom nečisti i zamršene kose: ako i pregrize gađenje i okupa ga, što će time postići? Samo će se opet unerediti, a nema drugog odijela osim pidžama-hlača na svitnjak ogrezlih u nečisti.
Da pošaljem nekoga da ti pomogne? upita Bishu-đi.
Ne, Neel će. Sam ću.
Nakon nekoliko dana u istom prostoru, Neel se već nekako osjećao kao sudionik u susjedovoj nevolji: kao da sa zajedničkim odredištem dijele i teret vlastit sramote i časti. Kud puklo da puklo, ovo je njegova dužnost.
Neelu je za pripreme trebalo vremena: pisanje pisama trampio je za nekoliko komadića sapuna, kamen plovućac i još jedan dhoti i banijan. Iznenadio se kako je lako nagovorio Bishu-đija da ne zaključa rešetke ćelije. Neel i njegov susjed kao budući deportirci nisu morali na prisilni rad pa su u prvoj polovici dana u dvorištu uglavnom bili sami. Kad su ostali zatvorenici otišli, Neel iz bunara izvuče nekoliko vjedra vode pa pridigne susjeda i prenese ga na drugi kraj dvorišta tako da ga je napola vukao. Ovisnik se slabo opirao, a opijum mu je tako poharao tijelo da je bilo neočekivano lagano. Kad ga je oplahnuo, slabašno zatrza udovima kao da hoće odagnati Neelove ruke, no bio je tako iscrpljen da se otimao kao iznemogla ptica. Neel ga je bez teškoća uspio svladati pa se u roku od nekoliko minuta prestao vrpoljiti i nekako obamro. Kad mu je plovućcem izribao prsa, Neel umota komadićke sapuna u krpu i počne mu prati udove. Ovisnik je bio kost i koža puna krasta i rana od gamadi, no bio je tako gipko žilav da se Neel očito prevario kad je zaključio da je čovjek na pragu starosti. Bio je mnogo mlađi nego što se doimao, a tijelo mu je pod vlast droge očito palo u cvijetu mladosti. Doprijevši do čvora na svitnjaku, Neel ustanovi da je nerazmrsivo zapetljan pa ga prereže i razreže ostatke pidžame. Želudac mu se dizao od smrada kad je čovjeku počeo ispirati međunožje, uz povremene prekide da dođe do zraka.
Neelu nikad prije ne bi palo na pamet da bi se mogao brinuti za drugo ljudsko biće, čak ni za rođenoga sina, a kamoli za vlastita vršnjaka, tuđinca. Skrb je upoznao samo kroz nježnost koje se sam u izobilju naužio, a ljubav svojih njegovatelja uzimao je zdravo za gotovo – no svjestan da im ni približno ne uzvraća osjećaje, često se pitao kako se ta privrženost rodila. Sad se zapitao je li niknula baš tako: je li dovoljno prionuti vlastitim rukama i posvetiti se drugom biću pa će te ponos i nježnost obuzeti bez obzira na uzvrat osobe za koju se skrbiš – kao što ni obrtnik neće manje ljubiti svoj ručni rad jer je njegova ljubav jednostrana?
Kad je susjeda povio u dhoti, Neel ga nasloni na nimovo stablo i prisili ga da proguta malo riže. Da ga vrati na ćarpoj pun gamadi, sve bi mu pranje otišlo u vjetar pa mu u kutu složi gnijezdo od pokrivača. Tada prljavi ležaj odvuče do bunara, temeljito ga izriba i okrene naopako vani na zraku, kako je vidio da drugi rade, da sunce ižeže blijede ličinkaste krvopije koje su se u ležaju nalegle. Tek nakon što je sve obavio, Neel shvati da je nezgrapni ležaj uprtio sam, bez ičije pomoći – on, koji je prema obiteljskoj legendi od djetinjstva slaba zdravlja i podložan svakojakim boljkama. Za njega su isto tako govorili da bi se ugušio da u usta stavi išta osim najfinije hrane, a već danima jede samo najjeftiniji dal i najgrublju rižu sitna zrna, prošaranu crvenilom i punu drozge i pijeska koji lomi zube – i nikad nije imao više teka.
Sutradan se kroz zakučasti niz razmjena u kojima je pisao pisma ćokrama i đemadarima iz drugih krila Neel uspio pogoditi s nekim brijačem da mu susjedu obrije glavu i lice.
Otkako šišam, ovakvo što nisam vidio, brico će.
Neel poviri brijaču preko ramena da vidi susjedovu glavu: kako je britva brijala, na goloj su koži izbijali novi izdanci – sloj koji se micao i presijavao poput žive. Glavom se rojila horda uši i vidio si kako sa zapletenom kosom na tlo pljuštaju kukci. Neel je užurbano crpao i lijevao vjedra vode da potamani gamad prije nego što prijeđe na druge žrtve.
Lice koje se pomolilo kad je šikara kose i brade nestala takoreći se svelo na lubanju: upale oči, tanak kljun nosa i čelo na kojem kosti kao da će prorezati kožu. Prema obliku očiju i boji kože mogao si zaključiti da čovjek ima kineske krvi, no orlovski nos i široka puna usta upućivala su i na neko drugo podrijetlo. Pri pogledu na to izmoždeno lice Neelu se činilo da nazire sablast nekoga živahnoga i znatiželjnog bića: iako ga je opijum privremeno istjerao, nije se potpuno odreklo prava na to tijelo. Tko zna kakve su sposobnosti i darovitosti resile to drugo biće? Da ga iskuša, Neel na engleskome reče: „Kako se zoveš?”
U afimkhorovim ugaslim očima kresne iskra kao da zna što te riječi znače, a kad mu glava opet padne, Neel gestu ne protumači kao odbijanje, nego kao da odgađa odgovor. Susjedu se stanje otad sustavno poboljšavalo, a Neel je pitanje obredno ponavljao jedanput na dan: iako nije uspio uspostaviti razgovor, ni u jednom času nije posumnjao da će uskoro dobiti odgovor.

Onog popodneva kad se Zachary vratio na Ibis, gospodin Crowle zamišljeno je koračao krmom s jednoga kraja na drugi, takoreći kao da vježba za dan kad će postati kapetan. Zastane kad ugleda Zacharyja s torbama preko ramena. „Ma gle ti to!” glumio je iznenađenje. „Vrag me odnio, pa to se mali lord Fićfirić glavom i bradom napenalio dić sidro put širokih mora.”
Zachary je odlučio da si neće dopustiti da ga prvi časnik razdraži. Vedro se osmjehne i spusti torbe. „Dobar dan, gospodine Crowle”, reče i ispruži ruku. „Nadam se da ste dobro?”
„Ma nemoj?” gospodin Crowle mu osorno stisne ruku. „Istinabog, nisam baš bio siguran da ćemo ipak uživat u tvom društvu. Iskreno rečeno, sve sa m si mislio da ćeš uhvatit maglu i odmikljat. Takva fina maćuhica – reko bi da’š se prije uhljebit na kopnu.”
„Ni na pamet mi nije palo, gospodine Crowle”, kao iz puške će Zachary. „Mjesto na Ibisu ne dam ni za što na svijetu.”
„Nemoj prerano reć, Fićfiriću”, osmjehne se prvi časnik. „Još ti je puno prerano.”
Zachary prijeđe preko toga, a kako je sljedećih nekoliko dana prošlo u skladištenju popudbine i razvrstavanju pričuvne opreme, s prvim je časnikom stigao tek usput izmijeniti nekoliko riječi. Onda jednog popodneva na krmi osvane poslužitelj Pinto i obavijesti Zacharyja da su počeli ukrcavati kontingent stražara i nadzornika. U znatiželji da vidi pridošlice, Zachary izađe na krmenu palubu, a za nekoliko mu se minuta uz klinarnicu pridruži gospodin Crowle.
Stražari su mahom bili silahdari u turbanima – bivši sepoji s redenicima preko prsa. Nadzornici majstriji 352 u tamnim ćapkanima i bijelim dhotijima doimali su se kao dobrostojeći ljudi. I majstriji i silahdari plijenili su drzovitošću kojom su stupali na brod: kao da su osvajačka vojska koja preuzima zarobljeni brod. Bilo im je ispod časti nositi vlastite stvari: udostojali su se ponijeti samo hladno oružje i opremu – lathije, bičeve, koplja i mačeve. Vatreno oružje – dojmljiv arsenal mušketa, baruta i ostraguša tamanća – ukrcavali su nosači u odori i odlagali ga u škunerovoj oružarnici. No laskare je zapalo da im utovare i pohrane ostatak prtljage – osobne stvari i popudbinu – uz obilje udaraca, zaušnica i galija.
Zapovjednik paltana subedar Bhyro Singh posljednji je stupio na brod i njegov je nastup bio i najsvečaniji: majstriji i silahdari dočekali su ga kao da je manji velmoža: postrojili su se i duboko naklonili da ga pozdrave. Subedar, krupan čovjek jedrih prsa i volovskog vrata, na palubu je stupio u besprijekorno čistom bijelom dhotiju i dugoj kurti s ljeskavim širokim svilenom pojasom: oko glave je nosio veličanstven turban, a pod mišicom odeblji lathi. Pregledavao je škuner i nezadovoljno frkao sijede brčine dok mu pogled ne padne na gospodina Crowlea. Široko se osmjehne i sklopi ruke da pozdravi prvog časnika, a i gospodinu Crowleu je očito bilo drago da ga vidi jer je Zachary čuo kako ispod glasa mumlja, „Pa to je stari Gljivoglavac!” Onda najsrdačnijim tonom koji je Zachary ikad od njega čuo naglas dovikne: „Dobar dan ti želim, subi-dare!”
Taj neobičan izljev ljubaznosti nagna Zacharyja da upita: „To vam je prijatelj, gospodine Crowle?”
„Već smo plovili zajedno, a mi stare kvrge uvijek jedan drugomu držimo stranu: brodska ti je družba preča od tuđinca, tuđinac od psa.” Prvi časnik naškubi usne dok je odmjeravao Zacharyja od glave do pete. „Al s kim se ti družiš, Fićfiriću, za tebe to očito ne vrijedi.”
Zacharyja to zatekne: „Ne razumijem što hoćete reći, gospodine Crowle.”
„O, ma nemoj mi reć?” Prvi časnik iskrivi lice u osmijeh. „Pa možda je tako i bolje.”
Prije nego što je stigao potanje ispitati prvog časnika, serang Ali ga odvede da nadgleda namještanje prednjeg jarbola i Zachary ostane zbunjeno mozgati što su te riječi značile. Igrom sudbine, kapetan te večeri ode na kopno pa su časnici večerali sami, a poslužitelj Pinto ih je dvorio. Jedva su riječ progovorili dok poslužitelj Pinto nije donio neke grijane zdjele i postavio ih na stol. Zachary je po mirisu prepoznao da će im poslužiti jelo za koje je svojedobno izjavio da mu se sviđa, kari od račića s rižom, pa se nasmiješio i kimnuo poslužitelju. No dotle je gospodin Crowle već sumnjičavo njušio zrak, a kad je poslužitelj skinuo poklopce, s gnušanjem zareži: „Što je ovo?” Zaviri u kari i smjesta ga treskom poklopi. „Nosi to, mali, i reci kuharu da isprži janjeće kotlete. I da mi te odvratne ljigave splačine nikad više nisi stavio pod nos.”
Poslužitelj se užurba mucajući isprike i htjede maknuti zdjele kad ga Zachary zaustavi. „Stani malo, poslužitelju. Slobodno to ostavi. Molim te, donesi gospodinu Crowleu što je tražio, ali meni ovo sasvim odgovara.”
Gospodin Crowle ne reče ništa dok poslužitelj ne nestane u hodniku. Onda stisnutih očiju zaškilji prema Zacharyju: „Ti si se opako slizo s tim laskarima, ha?”
„Plovili smo zajedno od Cape Towna”, Zachary slegne ramenima. „Valjda su i oni upoznali mene i ja njih. To je sve.” Zachary pruži ruku prema riži i izvije obrvu: „Ako dopuštate...”
Prvi časnik kimne, no usne su mu se gadljivo trzale dok je gledao kako si Zachary puni tanjur.
„Jel su te laskari naučili panjat taj crnački smrad?”
„To je samo karibat, gospodine Crowle. Ovdje to svi jedu.”
„Ma daj?” Nastupi stanka, a onda gospodin Crowle reče: „Znači da to kusaš kad se gostiš s gospoštijom i nabobima?”
Odjedanput Zachary shvati na što je popodne ciljao; digne pogled s tanjura i vidi da ga gospodin Crowle promatra sa smiješkom kroz koji su mu se nazirali zubi.
„Kladim se da s’mislio da neću doznati, ha, Fićfiriću?”
„Što?”
„Kako se družiš s Burnhamima i njihovim sojem.”
Zachary duboko udahne pa tiho odgovori: „Pozvali su me, gospodine Crowle, pa sam otišao. Mislio sam da su zvali i vas.”
„Je! Malo sutra!”
„Istina je. Doista sam mislio da su vas pozvali”, Zachary će.
„Jacka Crowlea? U Betel?” Te je riječi protisnuo veoma sporo, kao da ih vuče s dna duboka bunara gorčine. „Jack Crowle nije dostojan da njima prijeđe prag. Nema pravo lice, ni jezik, ni ruke. Milostiva se boji da bi joj zaprljo stolnjake. Moš ti znat kresat vjetar iz jedara, Fićfiriću, al što ti to vrijedi kad si sirota roda. Uvijek će se nać gospodičića Fićfirića, Finoguza i Pimplavaca koji će se uguzivat kapetanu i puzat pred brodovlasnikom. Jest da ne znaju razlikovat kuku za veslo od provrta za kormilo, a zavor im je isto što i zavrtanj, al eto ih – čuče u zavjetrini na gornjoj palubi dok Jack Crowle za njih kreše vjetar.”
„Slušajte, gospodine Crowle”, polako će Zachary, „ako mislite da sam ja rastao u slasti i lasti, vjerujte mi, grdno se varate.”
„Ma znam ja tebe, Fićfiriću”, progunđa prvi časnik. „Skorojevićka šuša, mali ptić, veli krič. Nagledo sam se ja tebi sličnih, znam to milo lice i licemjeran osmijeh. I znam da nosiš samo zlo i sebi i meni. Bolje bjež s ove barke dok još moš i poštedi muka i sebe i mene.”
„Ovdje samo radim svoj posao, gospodine Crowle”, čvrsto će Zachary. „I tu me ništa neće spriječiti.”
Prvi časnik odmahne glavom: „Nemoj prerano reć, Fićfiriću. Sidro dižemo tek za dva dana. Još se stigne svašta dogodit da se predomisliš.”
Zachary nije htio remetiti mir pa pregrize odgovor koji mu je bio na vrhu jezika i šutke povečera. No teškom se mukom svladavao pa su mu se ruke tresle i usta osušila, tako da je poslije dvaput obišao glavnu palubu da se smiri. Iz pramčanoga kaštela i kuhinje, gdje su večerali laskari, dopirali su zapasi živahna razgovora. Popne se na pramčanu palubu, laktovima nasloni na sedlo prikosnika i zagleda u vodu: duž rijeke je žmirkalo mnoštvo svjetala: jedna su visjela s krma i kućišta kompasa ukotvljenih brodova, dok su pak druga obasjavala put flotili čamaca i dingija koji su vijugali između sidrene užadi prekooceanske flote. Jedan od tih čamaca na vesla primicao se Ibisu u jeci mnoštva pijanih glasova. Zachary prepozna Joduov čamac i protrne kad se sjeti one noći kad se u njemu prepirao s Paulettom.
Zachary odvrati pogled i zagleda se uzvodno u zloslutnu tamu. Znao je da je Paulette u nekom selu sjeverno od Calcutte – zabrinuo se kad je od Jodua čuo da se razboljela i da je prijatelji njeguju. Kad je čamac pristao uza škuner, nađe se u teškoj napasti da skoči u nj i odvesla u potrazi za njom. Nagon ga tako silno obuzme da bi mu se još i pokorio da ga jedna stvar nije zadržala: u grlu mu je zastao osjećaj da bi gospodin Crowle zaključio kako ga je uspio otjerati s Ibisa.

Petnaesto



Kiše su prestale i sad se sve kupalo u bistrini i zlatu sunčeva svjetla. Suho je vrijeme Pauletti ubrzalo oporavak pa se odlučila otputiti u Calcuttu i provesti plan koji je kovala tijekom bolovanja.
Za prvi se korak morala nasamo sastati s babuom Nob Kissinom i taj je potez unaprijed dobro promislila. Tvrtka Burnham Bros. sjedište je imala u pomodnoj kalkutskoj ulici Strand Road, no lučka je ispostava bila pola sata vožnje čamcem dalje, u prljavoj zabiti Kidderporea: babu Nob Kissin Pander na toj je pruzi svojim poslom prometovao takoreći iz dana u dan, a kako je štedljiva duša, obično je putovao krcatim čamcima koji su prevozili putnike amo-tamo duž rijeke.
Burnham je u Kidderporeu imao velik posjed koji se sastojao od niza skladišta i bankšala. Baraka koja je gomasti služila kao privatni dafter stajala je u kutu, kraj pokrajnje uličice. Paulette je znala da na ta vrata kucaju buduće stranke kad babua Nob Kissina potajice trebaju u ulozi uviđavna zelenaša. Tako je, primjerice, učinio njezin otac – no kako stvari stoje, njoj se bilo odveć opasno odvažiti na posjed bivšeg dobročinitelja pa joj to rješenje nije bilo milo; umjesto toga odluči presresti gomastu kad se iskrca s putničke brodice na obližnjem ghatu.
Dotični ghat – poznat kao Bhutgat – savršeno joj je odgovarao: bio je uzak, što joj je olakšavalo motrenje, a i dovoljno prometan da usamljena žena može ondje besposleno stajati a da nikomu ne upadne u oči. Da stvar bude bolja, nad ghatom se nadvilo prastaro stablo koje je raslo na humku: korijenje tog banjana visjelo je tako gusto da se ondje mogla lako skriti. Paulette šmugne u zapleteni gustiš i nađe korijen koji se povio u obliku ljuljačke. Ondje je sjela, lagano se njihala i promatrala ghat kroz prorez među pomno ovijenim naborima tkanine kojom je zastrla lice.
Malo je nedostajalo da joj se bdijenje izjalovi jer su poluduge lasi gomastu toliko promijenile da samo što nije prošao kad ga je napokon prepoznala: čak mu se i hod nekako promijenio jer je kročio manjim koracima i njihao kukovima pa ga je opreza radi minutu-dvije pratila i tek mu tada prišla piskavim šaptom: Gomasta-babu... šunun... slušajte...
Gomasta se uzbunjeno okrene i pogledom preleti potez od ruba obale do obližnje uličice. Iako mu je Paulette bila u dogledu, oči koje je tanko obrubio kholom ne zaustave se na njezinu licu pod velom sarija.
Paulette opet psikne, ovaj put na engleskome: „Babu Nob Kissine... ja sam...”
To ga još više iznenadi, ali ne pomogne mu da je prepozna; naprotiv, počne mrmljati molitve kao da tjera sablast: Hé Radhé, hé Šjam...
„Nob Kissine babu! Ja sam, Paulette Lambert”, šapne ona. „Ovdje sam, pogledajte!” Kad buljave oči pogledaju prema njoj, na tren smakne sari. „Vidite? Ja sam!”
On na taj prizor osupnuto odskoči unatrag i teško nagazi nekoliko prolaznika – no nije se obazirao na kišu uvreda koja se sasula jer se sav upiljio u Paulettino lice pod sarijem. „Gospođice Lambert? Pa ja ne mogu vjerujem! Vi ste mi došli odostražnjice? I to u domaćim nošnjama. Tako ste ugodno sakrili lice da nisam raspoznao...”
„Psst!” molila je Paulette. „Kumim vam, babu Nob Kissine, unizite glas.” Gomasta se prebaci na prodoran šapat. „Ali gospođice, budite tako ljubazni, što ćete radite u ovoj zabiti? Svi za vama tražimo na svaku stranu, a zalud nam trud. Ali nema veza – gazda će se radovati kao ludo. Dajte da se smjesta odmah vratimo.”
„Ne, babu Nob Kissine”, Paulette će. „Ne kanim se vratiti u Betel. Potražila sam vas jer hitno moram zboriti s vama. Smijem li vas zamoliti da odvojite malo vremena i sjednete sa mnom? Ako vam to nije prevelik poremećaj?”
„Da sjednemo?” Gomasta se s negodovanjem namršti prema smetnim stubama ghata poprskanim blatom. „Ali ovdje vlada teška oskudica namještaja. Kako bismo sjeli? Mogli bismo uprljati sarije – hoću reći, odjeće.”
„Nemajte straha, babu Nob Kissine”, Paulette upre prstom u humak. „Na onom montikulu možemo se uteći u zaklon stabla. Vjerujte mi, personne 353 nas ondje neće vidjeti.”
Gomasta odmjeri drvo s dozom zabrinutosti: odnedavno se poput kakve kućanice počeo ježiti na sve što mili i gmiže pa je zdušno izbjegavao sva moguća utočišta takvih bića. No danas mu znatiželja nadjača zebnje od zelenila. „U redu”, nevoljko će. „Udovoljit ću vašim zahtjevima. Dajte da ugazimo.”
Paulette je kročila prva dok su se penjali uz obronak i kad su prodrli u guštik isprepletena korijenja; babu Nob Kissin koračao je sporo, no nije se bunio dok ga Paulette ne povede prema korijenovoj njihaljci koja joj je prvotno poslužila kao sjedalica. On prouči čvornati izdanak i odsječno odmahne. „Ovo mjesto nije pogodno za sjedenje”, objavi. „Tu se kukci odaju svakovrsnim radnjama. A možda ima i krvoločnih gusjenica.”
„Ali gusjenice ne nastanjuju korijenje ovakva drveća”, Paulette će. „Vjerujte mi da možete sjesti bez straha.”
„Budite tako ljubazni, ne ustrajte”, babu Nob Kissin će. „Radije se preopredijelim za stajaći položaj.” Na te riječi prekriži ruke na prsima i postavi se tako da mu ni odjeća ni tijelo nigdje ne dodiruju nikakvo lišće.
„Kako vam drago, babu Nob Kissine”, Paulette će. „Ne želim vam nametati...”
Gomasta više nije mogao susprezati radoznalost pa je prekine. „Ali recite, ne? Gdje ste dosad odsjedali? Na koju ste stranu pošli?”
„Nije bitno, babu Nob Kissine.”
„Shvaćam”, gomasta stisne oči. „Znači da je istina što svi pričaju.”
„A što to?“
„Ne volim iznositi prljava rublja, gospođice Lambert”, gomasta će, „ali znate, svi kažu da ste se odali bespoćudnim ponašanjima i sad ste noseći. Zato ste utekli.”
„Noseća?” Paulette će. „Što nosim?”
„Nezakonito potomstvo. Samo ste gospođi Burnham rekli, ne, da vam se u pećnici peče domaći kruh?”
Paulette pocrveni kao paprika i dlanovima pokrije obraze. „Babu Nob Kissine! Nisam se ničemu odala i ništa ne nosim. Morate mi povjerovati. Iz Betela sam otišla svojim voljom, pobjegla sam vlastitom odlukom.”
Gomasta joj se prigne. „Slobodno priznajte – kod mene su formalnosti nepotrebne. Čednost je teško narušena, ne? I djevičnik je probijen, zar ne?”
„Ni govora, Nob Kissine babu”, uvrijeđeno će Paulette. „Ne znam kako vam to samo pada na pamet.”
Nad tim se gomasta malo zamisli, a onda se kao iz potaje nagne naprijed, kao da želi naglas izgovoriti misao koju se jedva usudi sročiti: „Pa recite onda: jeste li u bijegu zbog gazde?”
Paulette spusti ghungtu da otkrije oči i pogleda ga ravno u lice. „Možda.”
„Ajoj-joj!” gomasta prijeđe jezikom preko usana. „Onda su se sigurno događala vragolanja?”
Pauletti je bilo jasno da gomasti u glavi tinja žarka želja da dozna intimne nagone svog poslodavca: nije mogla dokučiti kako bi te podatke iskoristio, no shvaćala je da tu znatiželju možda može okrenuti u svoju korist. „Ne mogu ništa više reći, Nob Kissine babu. Osim ako...”
„Da. Budite tako ljubazni, nastavite.”
„Osim ako mi pružite malen morceau 354 pomoći.”
Babu je uvijek znao uočiti priliku za trgovinu pa naglo naćuli uši. „A kakva se mrva pomoći traži? Molim za objašnjavanje.”
Paulette mu uputi dug i postojan pogled. „Babu Nob Kissine”, reče. „Sjećate li se zašto vam se moj otac obratio? I kada?”
„Uoči odlaska u život nebeski, ne?” gomasta će. „Kako bih zaboravio, gospođice Lambert? Mislite da sam maloumnik? Što čovjek na izdisajima veli, olako ne smetate s uma.”
„Sjećate se da me htio poslati na Mauricijus?”
„Naravno” babu Nob Kissin će. „Taj ste podatak samo od mene i dobili, ne?”
Paulettina se desna šaka polako pomoli iz nabora sarija. „I rekli ste mu da to možete urediti u zamjenu za ovo?” Otvori dlan i pokaže mu medaljon koji joj je predao prije nekoliko tjedana.
Babu Nob Kissin letimice joj pogleda u dlan. „Aluzije su vam točne. Ali kakve to veze ima ja ne shvatim.”
Paulette duboko udahne. „Babu Nob Kissine – držim vas za riječi. U zamjenu za ovaj medaljon želim putničko mjesto na Ibisu.”
„Na Ibisu’.” Nob Kissin zine. „Vi ste ludi? Kako ćete putujete na Ibisu? Uvjeti na dotičnom brodu prihvatljivi su samo kulijima i robijašima. Putnički promet nije u postojanju.”
„Meni to nije ni najmanje bitno”, Paulette će. „Drage ću se volje priključiti težacima ako mogu. A oni su vaša briga, zar ne? Nitko neće doznati da ste dodali još jedno ime.”
„Gospođice Lambert”, ledeno će gomasta. „Usudio bih se izreći da nabijate šalu sa mnom. Ne pojmljujem kako možete iznijeti takav prijedlog. Morate ga smjesta povući.”
„Ali babu Nob Kissine”, kumila ga je Paulette, „recite mi: kakvu vama razliku znači ako na popis dodate još jedno ime? Vi ste gomasta, a težaka je premnogo. Jedan više neće biti primijećen. A vidite – ni sami me ne biste prepoznali u ovom sariju. Nitko neće doznati tko sam: nema vam straha, vjerujte mi, a zauzvrat ćete dobiti medaljon.”
„Bogami, ne!” Babu Nob Kissin tako je žustro odmahivao glavom da su mu goleme uši zalepetale kao paprat na vjetru. „Znate li što će gazda učiniti ako plan izađe na vidjelo i u meni vide krivca? Razbit će mi glavu. A kapetan Chillingworth je previše puno rasno svjestan. Ako dozna da sam otpremio memsahib kao kulija, zadavit će me i baciti morskim psima za doručak. Baba-re... ne, ne, ne...”
Gomasta se okrene u mjestu i navrat-nanos grune kroza zastor visećeg korijenja. Do Paulette dopre glas kako su mu se koraci udaljavali: „... Ne, ne, taj plan vodi samo u prepreveliku nevolju. Treba smjesta prekrižiti...”
„O, molim vas, babu Nob Kissine...”
Paulette je u sastanak uložila sve nade i pred propalim joj planom usne zatrepere. Već je bila na rubu suza kad začuje kako se teški korak babua Nob Kissina vraća kroz guštik. Opet je stao pred nju i u neprilici si gužvao rub dhotija.
„Ali slušajte, jedna stvar”, reče. „Propustili ste me uputite u izgred s gazdom...”
Pod velom ghungte Paulette brzo obriše oči i očeliči glas. „Od mene nećete ništa doznati, babu Nob Kissine”, reče. „Jer mi niste pružili ni pomoć ni bilo kakvo rješenje.”
Čuje kako guta knedle pa digne pogled i vidi kako mu Adamova jabučica zamišljeno skakuće gore-dolje u grlu. „Moguće jedno rješenje postoji”, napokon promrmlja. „No obiluje zamkama i kvakama. Provedba će bude iznimno teška.”
„Nema veze, Nob Kissine babu”, gorljivo će Paulette. „Recite mi, kakvu idee imate? Kako bismo to izveli?”

U razdoblju svetkovanja zvuci slavlja odjekivali su diljem grada pa su u logoru još teže podnosili tišinu. Kad je došao Divali 355, pečalbari su zapalili nekoliko svjetiljaka da ga obilježe, no malo se tko u prihvatilištu veselio. I dalje se nije znalo kad će se otisnuti, a logor je iz dana u dan mela nova oluja glasina. Katkad se činilo da samo Deeti i Kalua vjeruju da će po njih doista doći brod; mnogi su počeli govoriti da neće, da je sve skupa laž, a prihvatilište samo nekakav zatvor u koji su ih poslali da pomru; od mrtvih će im tijela ostati samo kosturi i lubanje jer će ih rasjeći za hranu sahibskim psima ili mamac za ribe. Te bi glasine često potekle od kibicera i zijala koji su vječno vrebali pred ogradom logora – uličnih prodavača, skitnica, derana i svih ostalih kod kojih su girmitije raspalile neutaživu znatiželju: satima bi besposleno stajali, gledali, upirali prstom i zurili kao da gledaju životinje u kavezu. Znali bi i izazivati pečalbare: Zašto ne pokušate pobjeći? Hajde, mi ćemo vam pomoći u bijegu; zar ne vidite da samo čekaju da umrete da prodaju tijela?
No kad bi neki pečalbar doista i pobjegao, upravo bi ga ti kibiceri doveli natrag. Prvi je bio neki prosjedi sredovječni čovjek iz Are, koji nije imao sve daske u glavi: jedva je prošao kroz ogradu, već su ga zgrabili, svezali mu ruke i odvukli ga natrag dafadaru, a za trud su dobili lijepu malu nagradu. Propali je bjegunac dobio batine i dva je dana trpio bez hrane.
Vruće, mokro i vlažno gradsko podneblje samo je pogoršalo stvar jer se mnogo ljudi razboljelo. Neki su se oporavili, no drugi kao da su htjeli pobolijevati i venuti jer su od čekanja, glasina i nelagodna osjećaja da su zarobljeni utonuli u malodušje. Jedne je noći neki dječak pao u bunilo: iako veoma mlad, kose su mu već bile duge i prljave od pepela kao u prosjaka; govorkalo se da ga je neki sadhu oteo i prodao. Kad ga je obuzela groznica, tijelo mu je uskiptjelo, a na usne navrli strahoviti glasovi i proklinjanja. Kalua i nekolicina drugih muškaraca pokušali su dovesti pomoć, no serdari i majstriji pili su palmino vino i nisu hajali. Pred osvit zore izbila je posljednja salva krikova i kletvi i nato je dječakovo tijelo obamrlo. Njegova je smrt među nadzornicima izazvala mnogo više zanimanja nego bolest: neobično su brzo uredili otpremu tijela – na spaljivanje na obližnjim ghatovima – ali kako da pouzdano znaju? Nitko od girmitija nije smio van iz prihvatilišta da bude svjedok pa nisu mogli osporiti priču koju je kroz ogradu prošaptao neki ulični prodavač: dječaka uopće nisu spalili, nego su mu prosvrdlali rupu u glavi i objesili ga za noge da mu iscijede ulje iz mozga – mimiái-ka-tel.
U nastojanju da pobiju glasine i zla znamenja pečalbari su često spominjali pobožnosti koje će obaviti dan prije polaska: govorili su o puđama i namazima, kazivanjima stihova iz Kurana, Rāmčaritmānasa 356 i Alha-Khanda 357 . O tim su obredima govorili gorljivo, kao da jedva čekaju da im se pruži prilika – ali samo zato što je pomisao na odlazak u njima budila tako duboku strepnju da je nisu mogli riječima izraziti – osjećaj koji te tjera da čučneš u kut, obgrliš koljena i počneš glasno mrmljati da zaglušiš glasove u vlastitoj glavi. Lakše je govoriti o potankostima obreda i kovati pomne planove tako da ih neprestano uspoređuješ s negdašnjim puđama, namazima i kazivanjima stihova.
Kad je napokon osvanuo i taj dan, ništa nije bilo kako su oni zamišljali: samo im je iznenadni dolazak gomaste Nob Kissina babua dao naslutiti da se polazak bliži. On je žurno nestao u nadzorničkoj kolibi i zatvorio se s njima na neko vrijeme; poslije su serdari i majstriji okupili cijeli logor i tad im je dafadar Ramsaran-đi objavio kako je došlo vrijeme da ih napusti: dok ne stignu na Mareech i ne rasporede ih po plantažama, ubuduće će biti pod paskom drugih stražara i nadzornika. Ta se momčad već ukrcala i pobrinula da ih brod bude spreman primiti: oni se pak ukrcavaju sutra. Naposljetku im je poželio sukh-šanti, mir i sreću u novom domu i rekao da će moliti Gospodara prijelaza da ih čuva: Đai Hanumán gján gun ságar...


Aliporeski je zatvor blagdane svetkovao sa zavidnom pompom. Divali je đemadarima i njihovim momčadima bio osobita prilika za natjecanje u vatrometnim predstavama i mnoga su zatvorska unutrašnja dvorišta obasjale svjetiljke i improvizirane prskalice. Buka, hrana i slavlje na Neela su imali opak učinak tako da ga je izdala odlučnost koja ga je dotad držala. U noći Divalija, kad je dvorište blještalo od svjetla, teškom je mukom ustao s ćarpoja i nije bio u stanju prijeći prag ćelije: mislio je samo na sina, vatromete minulih godina i na tamu, tišinu i odricanje koje dječaka ove godine čeka.
Sljedećih nekoliko dana Neel je tonuo sve dublje i dublje pa kad mu je Bishu-đi došao javiti da su im odredili datum polaska, zbunjeno odvrati: Kamo nas vode?
Na Mareech. Zar si zaboravio?
Neel otare oči korijenom dlana. A kad će to biti?
Sutra. Brod je spreman.
Sutra?
Da. Rano će doći po vas. Budi spreman. Reci i Aafatu.
I to je bilo sve: Bishu-đi je rekao svoje pa se okrene i ode. Neel samo što se nije izvalio natrag na ćarpoj kad vidi da ga susjedove oči gledaju kao da ga hoće nešto pitati. Mnogo je dana prošlo otkako je Neel posljednji put susjedu postavio ritualno pitanje kako se zove, no sad se prisili da na grubome engleskome kaže: „Sutra odlazimo. Brod je spreman. Ujutro će doći po nas.” Osim jedva primjetnog širenja očiju odgovora nije bilo, pa Neel slegne ramenima i okrene se na ćarpoju.
Sad kad je odlazak na pomolu, Neela preplave slike i uspomene koje je nastojao odagnati iz misli: Elokeshi, dom, supruga bez muža i dijete bez oca. Kad je zadrijemao, samo se našao u noćnoj mori kao brodolomac u mračnoj praznini oceana, posve sam i odsječen od svih ljudskih kotvi. Od osjećaja da se utapa počeo je mlatarati rukama u nastojanju da se vine prema svjetlu.
Probudi se i shvati da sjedi u mraku. Postupno postane svjestan ruke koja ga je obgrlila oko ramena i pridržava ga kao da ga tješi: u tom je zagrljaju bilo više nježnosti nego što je ikad doživio, čak i s Elokeshi, a kad mu u uhu odjekne glas, bude mu kao njegov vlastiti: „Zovem Lei Leong Fatt”, rekao je. „Ljudi zovu Ah Fatt. Ah Fatt tebi prijatelj.” U tim je krzmavim, djetinjastim riječima bilo više utjehe nego u svem pjesništvu koje je Neel ikad pročitao, a bile su mu i neusporediva novina jer ih nikad prije nije čuo – a i da jest, ne bi ih znao cijeniti jer ne bi bio svjestan koliko vrijede.

Datum Ibisova polaska nije odredila ničija odluka, nego hir morskih mijena. Te je godine, kako to često biva, Divali pao blizu jesenske ravnodnevnice. Ne bi to bogznakako utjecalo na Ibisovo isplovljavanje da nije bilo jedne od opasnijih neobičnosti bengalskih vodenih putova: bán ili plimni val prirodna je pojava koja s obale uzvodno rijekom šalje prave vodene zidove. Plimni su valovi najopasniji u razdoblju oko Holija i Divalija, kad su godišnja doba na ravnodnevničkom razvodu: tad se valovi dižu u velebne visine i putuju silnom brzinom pa mogu opasno ugroziti riječni promet. Upravo je takav val odredio kad će Ibis dići sidro. Vijest o opasnosti stigla je dobrano na vrijeme: odlučili su da će se škuner plimnom valu othrvati na sidrištu. Putnike će ukrcati sljedećeg dana.
Na rijeci je dan počeo upozorenjem lučkoga kapetana da plimni val očekuju oko zalaska sunca. Na obalama su smjesta počele žustre pripreme: ribari su zajedničkim snagama iz vode vadili dingije, pansarije, pa čak i lakše pansije i nosili ih navrh nasipa, gdje rijeka ne može do njih. Patelije, budgerowe, batelije i druga riječna plovila koja su bila preteška pa ih nisu mogli izvući iz vode usidrili su na sigurnoj udaljenosti jedne od drugih, dok su brikovi, brigantini, škuneri i drugi prekooceanski brodovi smicali križeve s vršnih nastavaka jarbola i driješili im jedra.
Tijekom boravka u Calcutti Zachary se dvaput pridružio mnoštvu koje bi se okupilo na riječnim obalama i promatralo prolazak plimnog vala: naučio je razabrati daleki mrmor koji bi najavio da val dolazi; gledao je kako se voda u silnoj rici iznenada diže pod pjenušavom bijelom krestom; zatim bi se okrenuo i gledao kako plimni val prolazi, kako đipa na vretenastim žutosmeđim stegnima i juri uzvodno kao u lovu na neki neuhvatljiv plijen. Poput derana duž obale, i sam je navijao i klicao, a da zapravo nije znao zašto i poslije mu je, baš kao i svima, bilo blago neugodno pri pomisli na to silno uzbuđenje jer je voda već u roku nekoliko minuta opet potekla kao obično i dan se vratio u kolotečinu svagdašnjice.
Zacharyju ti valovi nisu bili nikakva nepoznanica, no nikad ih nije doživio na brodu, nego ih je samo promatrao s obale. Gospodin Crowle se pak itekako izvještio na plimnim valovima jer je prebrodio zavidan broj i na Irawadiju i na Hugliju. Kapetan ga je zadužio za pripreme i ostao u potpalublju, objavivši da će tek potkraj dana izaći na palubu. No dogodilo se da je otprilike sat vremena prije plimnog vala, kako su računali, stigla poruka gospodina Burnhama: zove kapetana u grad nekim hitnim poslom u posljednji čas.
Kad bi kapetan morao prijeći na kopno, u pravilu bi ga tindal ili šikani prevezao prijeko u zapovjedničkom čamcu – malenome, ali okretnome čamcu na vesla koji je uvijek vezan za krmu dok je škuner u luci. No tog dana na Ibisu nije bilo dovoljno radne snage jer se mnogi laskari još nisu vratili s kopna – jedni su se oporavljali od bančenja uoči polaska, drugi se pripremali za dugo izbivanje. Momčad je imala pune ruke posla u pripremama za nalet pa Zachary ode gospodinu Crowleu i predloži mu da osobno preveze kapetana.
Zachary je postupio naglo, posve nepromišljeno, a ponudu je požalio čim ju je izgovorio jer si je gospodin Crowle dao vremena da je proguta, a lice mu se smrkne kad okusi zaključak.
„Pa što mislite, gospodine Crowle?”
„Što ja mislim? Sad’š čuti, Fićfiriću: ja mislim da barbi laprdanja s tobom ne treba. Ako ga treba prevesti prijeko, najbolje da ja veslam.”
Zachary se nelagodno promeškolji. „Jasno. Kako god vi hoćete, gospodine Crowle. Samo htjedoh pomoći.”
„Pomoć? Od tvog muljanja barbi nikakve pomoći. Ostaješ gdje ti je mjesto i pazi što radiš.”
Razgovor je privukao pozornost laskara pa ga Zachary okonča. „U redu, gospodine Crowle. Kako vi kažete.”
Prvi časnik odvesla s kapetanom u čamcu, a Zachary ostane na brodu: nadzirao je laskare koji su skidali velače i kontravelače. Do povratka prvog časnika nebo se već počelo smrkavati, a na nasipima su se okupljali promatrači u iščekivanju plimnog vala.
„Bjež’ na krmu, Reid”, zareži prvi časnik kad se popne na brod. „Neću te na pramcu da mi se pleteš pod nogama.”
Zachary prijeđe preko toga i vrati se na krmu do kormilarnice. Sunce je već zašlo i ribari su se na obali žurili da učvrste prevrnute čamce. Zachary je gledao nizvodno da mu ne promaknu prvi nagovještaji vala kadli na krmu dotrči poslužitelj Pinto. „Bara malum zove ćhota maluma.”
„Zašto?”
„Problem s bovom od prove.”
Zachary se požuri naprijed i na pramcu zatekne prvog časnika: škiljio je preda se u vodu. „Nešto nije u redu, gospodine Crowle?”
„Ti meni reci, Reid”, prvi časnik će. „Što vi’š prijeko?”
Zachary zasjeni oči i vidi da gospodin Crowle pokazuje uže koje je nekih pedeset stopa dalje vezalo škunerov pramac za donju stranu plutače. Zachary je bio na brodu kad se Ibis prvotno sidrio pa je znao da se zbog Huglijevih plimnih valova prekooceanski brodovi kotve osobitim postupkom: obično su se sidrili daleko u riječnoj struji i nisu bacali sidra, nego se vezali između plutača na kotvama u duboku mulju riječnog korita. Brodska je užad bila pričvršćena za kuke s donje strane plutača, ispod površine vode, a do njih su mogli samo ronioci navikli na takoreći nikakvu vidljivost u muljevitoj rijeci. Pozornost gospodina Crowlea privuklo je upravo takvo uže – ali Zachary nije shvaćao zašto jer je spona nestala pod vodom na pola puta do plutače pa se slabo vidjela.
„Kolko ja vidim, sve u redu, gospodine Crowle.”
„Ma nemoj mi reć?”
Još je bilo toliko svjetla da ponovno pogleda. „Bome da.”
Gospodin Crowle prinese kažiprst ustima da iščeprka nešto između zuba. „Onda očito nisi neki znalac, Fićfiriću. A recimo da se uže zapetljalo za sidreni lanac plutače?” Izvije obrvu da prouči nokat. „Tog se nisi sjetio, ha?”
Zachary je morao priznati istinu. „Ne, gospodine Crowle. Nisam.”
„A da odveslaš i provjeriš?”
Zachary zastane: pokušavao je procijeniti ima li vremena otići do plutače i vratiti se prije nasrtaja vala. Teško je reći jer je struja tekla tako brzo da je na površini rijeke brazdala duboke usjeke.
Kao da mu ne da oklijevati, prvi časnik reče: „Valjda ti nije vuna, Reid?”
„Nije, gospodine Crowle”, smjesta će Zachary. „Idem ako vi mislite da treba.”
„Onda jezik za zube i pokret.”
Zachary je znao da mora biti brz ako kani obaviti posao. Trkom se uputi prema začelju broda, ravno na krmu za koju je još privezan čamac – njega su trebali izvući na samom kraju priprema pred plimni val. Sad kad baci pogled, Zachary zaključi da bi potrošio previše vremena dok bi ga odvukao do postranih ljestava: bolje da se unatoč opasnosti vine preko krmene ograde. Već je privlačio uže čamca kad iz kormilarnice izađe serang Ali i prošapće: „Malum pazi: čamac puko.”
„Kako...?”
Zachary ne dospije dovršiti pitanje jer ga prekine prvi časnik koji je za njim došao na krmu: „Što je sad ovo? Da te nije trta smočit noge, Fićfiriću?”
Zachary bez riječi preda uže čamca serangu Aliju, a on ga obmota oko potpornja i zategne. Zachary prekorači krmenu ogradu, uhvati se za uže i spusti se u čamac pa da znak serangu Aliju da ga otkvači. Struja takoreći isti čas zahvati čamčić, povuče ga duž škunera i gurne prema matici.
Vesla su ležala u koritu čamca i kad posegne da ih se lati, Zachary iznenađeno shvati da na dnu šljapka dobar palac vode. Nije se uzbuđivao jer je čamac imao tako plitke bokove da su ih valovi često prelijevali čak i na vezu. Kad je zaveslao, čamac se ponašao sasvim u redu dok nije dospio na dvadesetak stopa od škunerova pramca. Tad Zachary primijeti da mu se voda u koritu digla iznad gležnjeva i već mu se polako penje uz listove. Dotad se sav usredotočio na plutaču pa se zabezeknuo kad je pogledao preko ruba čamca jer je razma već bila na palac do dva od brzoga riječnog toka. Kao da je u trupu čamca netko izbušio rupe, i to tako pažljivo da se ne otvore do kraja dok netko zavesla.
Zachary sad snažno prione na vesla u nastojanju da okrene čamac, ali krma mu je već tako duboko utonula da se pramac nije dao. Do plutače mu je preostalo još samo dvadesetak stopa, jasno se vidjela makar je svjetlo sve brže gasnulo, ali struja je vukla čamac prema sredini rijeke, daleko od odredišta. Uže škunerova sidra bilo je zamamno blizu i Zachary je znao da ga samo treba dohvatiti pa će se vratiti na sigurno. No razmak se povećavao i Zachary shvati da će ga se, dok ide protiv struje, teško dohvatiti prije naleta vala. Očito se u najboljem slučaju može nadati da će ga pokupiti neko drugo plovilo – ali ma kako je promet na Hugliju inače gust, sad je rijeka bila zlokobno prazna. Pogleda prema Ibisu i vidi da serang Ali zna da mu se crno piše. Laskari su se dali na posao da spuste glavni desni čamac – ali tu se nije imao čemu nadati jer taj manevar može trajati i do petnaest minuta. Pogleda prema obali i vidi da je privukao poveći broj promatrača – ribara, čamdžija i drugih – a svi su ga gledali zabrinuto i bespomoćno. Nadolazeći plimni val već se jasno čuo i bio je tako glasan da nije bilo dvojbe: tko god se sad otisne na vodu, stavlja glavu u torbu.
Jedna je stvar bila jasna: ne dolazi u obzir da ostane u čamcu koji tone. Zachary zapne nožnim prstima i petama da smakne promočene cipele i strgne platnenu košulju. Baš kad htjede skočiti, vidi da se s muljevita nanosa spušta čamac: vitko i dugo plovilo tako je silovito sletjelo u vodu da je već u zaletu prevalio pola puta do Zacharyja.
Kad ga vidi, Zacharyju u ruke grune dodatna snaga i nije stao da predahne dok ne začuje kako neki glas viče: „Zikri malum!” Digne glavu s vode, pogleda uvis i vidi kako mu se pruža ruka, a iza nje se diže Joduovo lice: prstom je upirao nizvodno, gdje je već grmio val. Zachary nije zastao da osluhne; zgrabi Joduovu ruku i prevali se u čamac. Jodu ga povuče i uspravi pa mu gurne veslo u ruke i upre prstom u plutaču pred njima: sad je val već preblizu i ne dolazi u obzir da veslaju natrag do obale.
Kad zarine veslo u vodu, Zachary baci pogled preko ramena: val je jurio prema njima, a bijela mu se kresta mutno pjenušala. Okrene se, mahnito zavesla i nije se više ozirao dok nisu stigli do plutače. Val se iza njih dizao pod nemogućim kutom, kao da se priprema na skok.
„Zikri malum!” Jodu je već skočio na plutaču i vezao uže čamca za prstenastu kuku na njezinu tjemenu. Mahne Zacharyju da skoči za njim i pruži mu ruku da ga uravnoteži kad stupi na sklisku površinu prekrivenu algama.
Val samo što ih nije zahvatio i Zachary se baci na potrbuške kraj Jodua. Jedva su imali toliko vremena da se omotaju užetom i provuku ga kroz kuku. Zachary jednu ruku ispreplete s Joduovom, a drugu provuče kroza željezni prsten i napuni pluća zrakom.
Odjedanput sve utihne i zaglušna buka vala pretvori se u silnu drobilačku masu koja ih prilijepi za plutaču i tako čvrsto pritisne da Zachary osjeti kako mu se priljepci na njezinoj površini urezuju u prsa. Teški je plovak zatezao uže u vrtnji dok je voda hujala dalje. Onda iznenada poput zmaja na vjetru promijeni smjer i sune uvis tako da ga zamah skokovito digne iz vode. Zachary sklopi oči i pusti da mu glava padne na metal.
Kad je došao do daha, pruži ruku Joduu. „Hvala ti, prijatelju.”
Jodu mu se široko osmjehne i pljeskom mu primi ruku: obrve su mu neobuzdano plesale čelom kad reče: „Samo veselo! Zvired!”
„Nego”, nasmije se Zachary. „Zvired što u redu svrši.”
Joduov je čamac nekim čudom preživio bez ijedne ogrebotine pa je mogao odveslati Zacharyja na Ibis prije nego što unajmljeni čamac vrati vlasniku.
Kad se Zachary ispeo na škunerovu palubu, prvi ga je časnik čekao ruku prekriženih na prsima. „Jel ti dosta, Reid? Da se nisi predomislio? Još stigneš nalijevo krug i pravac kopno.”
Zachary baci pogled na odjeću iz koje mu se cijedilo. „Pogledajte me, gospodine Crowle”, reče. „Ovdje sam. I ne idem nikamo kamo neće i Ibis.”

MORE



III. DIO



Šesnaesto



Dogodilo se da je Deeti sutradan rano otišla na nalu pa je među prvima naišla na čamce na vesla na vezu oko logorskog pristana: s usana joj se ote krik – najjá á gail bá! – da ti se krv sledi, i još mu ni odjek nije zamro, već su svi živi u logoru skočili na noge. U parovima ili trolistima izmiljeli su iz koliba da se uvjere kako su čamci stvarno tu i da će tog dana doista napustiti logor. Sad kad više nije bilo mjesta nevjerici digne se silna galama i ljudi se uzvrzmaju da skupe stvari, skinu rublje sa sušenja i nađu svoje vrčeve, lote i drugo nužno posuđe. Dugo planirani obredi pred odlazak na put u pomutnji su pali u zaborav, no za divno čudo, svekoliki se iznenadni pogon sam po sebi prometnuo u svojevrsno štovanje, manje s nekim ciljem – njihovi su zavežljaji i smotuljci bili tako maleni, a već su ih toliko puta pakirali i raspakirali da s njima nisu imali previše posla – nego više kao izraz strahopoštovanja kakvim bi možda dočekali božansku objavu: kad tako silno pribojavani i dugo očekivani trenutak napokon dođe, probija koprenu svagdašnjih očekivanja i otkriva čudesne tmine nepoznatoga.
Majstriji su u roku od nekoliko minuta krenuli od kolibe do kolibe: mahali su lathijima, izvlačili one koji su se u strahu skutrili u kutu i razbijali šačice šaptavih muškaraca koji su zakrčili logorske staze i vratnice. U ženskoj je kolibi pomisao na polazak izazvala takvu strku da je Deeti morala zanemariti vlastite strepnje da bi mogla organizirati evakuaciju. Od Ratne i Champe nikakve pomoći, samo su se držale jedna za drugu; Heeru se bacila na pod i valjala lijevo-desno; primalja Sarju zarila je lice u svoje dragocjene zavežljaje i smotuljke; Muniji je jedina briga bila kako će uplesti kićanke u kosu. Na svu sreću, Deetine su stvari već bile spremne u zavežljaju i mogla se potpuno posvetiti zadaći da druge dovede u red, pa je prema potrebi gurala, pljuskala i vikala. Trud joj je urodio plodom i kad je na vratima osvanuo Kalua, već su našle i spakirale svaku sitnicu, do posljednjeg lončića i najtanje krpice.
Oko vrata skupila se hrpa prtljage. Deeti uzme svoje stvari i povede žene iz kolibe: glavu i lice pomno su zastrle pod sarijem. Na putu kroz pečalbarsku vrevu, žene su se držale Kaluinoga gorostasnog lika. Kad su stigle nadomak pristana, Deeti uoči babua Nob Kissina: bio je u jednom od čamaca, a kosu je tako raspustio da mu je padala na ramena u sjajnim kovrčicama. Žene je pozdravio takoreći kao starija sestra i zapovjedio majstrijima da prvo njih propuste.
Kad je Deeti prešla klimavi mostić, gomasta je uputi prema prostoru natkrivenom slamom koji su na začelju odijelili za žene. Ondje je već netko sjedio, ali Deeti ženu nije primijetila – pogled joj se prikovao za hram na rubu logora nad kojim se vijorio plamenac: na taj je prizor ispuni grizodušje zbog neobavljenih pobožnosti. Sigurno, putovanje na koje krećeš bez puđe ne može sretno završiti? Spoji dlanove, sklopi oči i za tili se čas izgubi u molitvi.
Čamac se miče! cikne Munia, a njezin povik uskoro potvrdi i drugi, nepoznati glas: Hã, ćal rahe hãi! Da, krenuli smo!
Deeti tek tad shvati da je među njima neka neznanka. Otvori oči i vidi da joj prekoputa sjedi žena u zelenu sariju. Deeti osjeti trnce kao da je pred njom netko koga je već negdje vidjela, možda u snu. Od znatiželje smakne svoju ghungtu i otkrije lice. Ovdje smo među ženama, reče, ham sabhan merharu. Ne moramo se pokrivati.
Sad i neznanka smakne sari i otkrije izduženo lice profinjenih crta i izraza koji je u isti mah bio i nevin i inteligentan, blag i odlučan. Put joj je imala nježan, zlaćan sjaj, kao u tetošene kćeri seoskog pandita, djeteta koje u životu nije radilo u polju i nikad nije moralo trpjeti vrelinu sunca.
Kamo putuješ? upita Deeti: pod silnim dojmom prisnosti, neznanki se bez oklijevanja obratila na materinskome bhođpurskome.
Djevojka joj odvrati na iskrivljenome gradskome hindustanskome: Idem kamo i vi – đãha áp đáta...
Ali ti nisi naša, Deeti će.
Sad jesam, sa smiješkom će djevojka.
Deeti je se nije usudila izravno pitati tko je, nego radije krene izokola pa prvo djevojci predstavi sebe i ostale žene: Muniju, Heeru, Sarju, Champu, Ratnu i Dookhanee.
Ja se zovem Putleshwari, na to će djevojka: sve su se već zapitale kako će izgovoriti tu smušenu bengalsku jezikolomku, kad ih ona spasi i doda: Ali nadimak mi je Pagli i tako me zovu.
Pagli? osmjehne se Deeti. Ta uopće ti se ne bi reklo da si šašava. Samo zato jer me još ne poznajete, djevojka se slatko osmjehne. A kako to da si ovdje s nama? upita Deeti. Gomasta babu Nob Kissin mi je stric.
A! Znala sam, Deeti će. Ti si bamni, brahmanska kći. Ali kamo putuješ? Na otok Mareech, djevojka će, baš kao i vi.
Ali ti nisi girmitija, Deeti će. Zašto bi se otputila u takve krajeve?
Stric mi je ugovorio brak, djevojka će. S majstrijem koji radi na plantaži.
Brak? Deeti se zapanji kako o prekomorskom vjenčanju govori kao da ide u obližnje nizvodno selo. Ali zar se ne bojiš da ćeš ostati bez kaste? Ne bojiš se prijeći Crnu vodu i ploviti sa svakakvim ljudima?
Ni najmanje, nepomućeno sigurnim tonom odvrati djevojka. Na hodočasničkom brodu nitko ne može ostati bez kaste i svi su isti: kao kad se brodom otputiš u Đagannathov hram u Puriju. Odsad i zauvijek svi smo jedni drugima brodska braća – đaházbhaiji i đahazbhene. Među nama više nema razlika.
Odgovor je bio tako smion i dovitljiv da su žene ostale bez daha. Deeti je bila svjesna da tako potpun i prav odgovor koji otvara tako uzbudljive mogućnosti ne bi smislila ni da cijeli život mozga. U zanosu tog trenutka učini nešto što inače nikad ne bi učinila: ispruži ruku i primi neznankinu. Istog časa po uzoru na njezin potez i sve ostale žene pruže ruke da sudjeluju u tom zajedništvu dodira. Da, Deeti će, odsad među nama više nema razlike. Svi smo jedni drugima đahaz-bhai i đahaz-bhen; svi smo djeca broda.
Negdje je vani muški glas vikao: Evo ga! Brod – naš đahaz...
I doista, ga eto u daljini, sa svoja dva jarbola i velikim kljunom kosnika. U tom času Deeti shvati zašto joj se brod ukazao onog dana kad je zagazila u Gangu: njezino novo ja i njezin novi život cijelo su vrijeme dozrijevali u utrobi tog stvora, tog broda koji je majka-otac njezine nove obitelji, veliki drveni mái-báp 358 , poočimski predak i rodonačelnik budućih loza: Ibis je stigao.

Sa svog lijegala na prednjem jarbolu, visoko na kursiju krstača, Jodu je imao pogled kakav samo poželjeti može: dokovi, rijeka i škuner pod njim su se prostirali kao da su blago koje na lihvarevoj tezgi čeka da ga izvažu i procijene. Na palubi su subedar i njegovi ljudi užurbano pripremali ukrcaj kažnjenika i pečalbara. Laskari su se rojili na sve strane oko njih, namotavali grline, motali bimbe, zatvarali stoku i spremali sanduke u nastojanju da s palube uklone sve što ju je u posljednji čas zakrčilo.
Kažnjenici su stigli prvi, petnaestak minuta prije pečalbara: dovezao ih je zatvorski čamac, veliko plovilo poput budgerowa, samo s debelim rešetkama na svim prozorima. Izgledao je kao da bi mogao prevoziti i omanju vojsku koljača pa su se svi iznenadili kad je iskrcao samo dva čovjeka, a ni jedan ni drugi nije se doimao bogznakako opasno, unatoč lancima oko gležnjeva i zapešća. Nosili su pidžama-hlače od grube pamučne tkanine i prsluke kratkih rukava, a svaki je pod jednom rukom nosio lotu, a pod drugom malen zavežljaj. Bhyru Singhu predali su ih bez prevelike ceremonije i zatvorski je čamac takoreći smjesta otišao. Tada se subedar, kao da kažnjenicima želi pokazati što ih čeka, maši njihovih lanaca i potjera ih kao volove: lathijem ih je podbadao u guzicu i tu i tamo dijelio zaušnice.
Na putu do zatvora, prije nego što će kročiti u fanu, jedan kažnjenik okrene glavu kao da želi još posljednji put vidjeti grad. Za to ga je lathi Bhyra Singha tako raspalio po ramenu da su i trikat-vale poskočile na sjedalu u visini.
Sve je to haramzadija, ti stražari i majstriji, Mamdoo-tindal će. Vade ti mast gdje god stignu.
Jučer je jedan odalamio Cassem-meaha, Sunker će. I to samo zato jer mu je dirnuo hranu.
Ja bih mu vratio, Jodu će.
Onda te više ne bi bilo, tindal će. Ti ne shvaćaš? Naoružani su.
Dotle se Sunker uspravio i stao na nogostupnice. Iznenada zavikne: Stigli su!
Tko?
Kuliji. Gle. Sigurno su ono oni u čamcima.
Tu se svi osove na noge i nagnu se preko purvana da pogledaju dolje. Škuneru se iz smjera Tollyjeve nale primicala flotila od pet-šest dingija; čunovi su bili krcati jednoobrazno odjevenim muškarcima u bijelim prslucima i dhotijima do koljena. Dingi na čelu ponešto se razlikovao od ostalih jer je na krmi imao malen zaklon. Kad je pristao uz postrane ljestve, kao da grune prasak boja kad se iz zaklona pomoli osam likova u sarijima.
Žene! Jodu će prigušenim glasom.
Mamdoo-tindal nije hajao: što se njega tiče, malo se koja žena može nadmetati s čarima njegovoga drugog ja. Babuskare sve od reda, mrgodno će. Nijedna Ghaseeti nije ni do koljena.
Kako znaš, Jodu će, kad skrivaju lica?
I po ovome što vidim znam da nose nevolje.
Zašto?
Samo ih prebroji, tindal će. Osam žena na brodu – ako ne računaš Ghaseeti – i više od dvjesto muškaraca, kad zbrojiš kulije, silahdare, majstrije, laskare i malume. Zar misliš da to ikako može izaći na dobro?
Jodu izbroji i uvidi da tindal ima pravo: na Ibis ide osam likova u sarijima. Broj ga navede na slutnju da bi to mogle biti žene koje je prevezao u logor: je li ih onomad bilo sedam ili osam? Nije se sjećao jer se sav usredotočio na djevojku u ružičastom sariju.
Odjedanput skoči. Strgne bandhnu s glave i stane mahati: jednom je nogom stajao na krajnjoj nogostupnici, a laktom se kvačio za labran.
Što to izvodiš, ludo londerska? okosi se Mamdoo-tindal. Mislim da jednu od djevojaka poznajem, Jodu će.
Kako znaš? Mamdoo-tindal će. Lica su im zastrta.
Po sariju, Jodu će. Vidiš onaj ružičasti? Siguran sam da je poznajem.
Jezik za zube i sjedni! tindal ga povuče za gaće. Pazi, ili će te lundbundati 359. Bara malum te već ima na piku poslije onoga jučerašnjeg pothvata s malumom Zikrijem. Ako vidi da se udvaraš kulijicama, ostat ćeš bez jarbola, londere.


Kad je iz čamca vidjela kako Jodu ustaje na noge i maše, Paulette se tako prestrašila da zamalo nije pala u vodu. Ghungta joj je svakako bila glavna krinka, ali nipošto i jedina: prerušila se i na niz drugih načina: stopala je obojila jarkom skrletnocrvenom altom 360, šake i ruke kanom prekrila zakučastim šarama, tako da joj se koža takoreći nije ni vidjela; pod koprenom su joj pak velike viseće naušnice zamutile crte lica. Povrh svega, svoju je imovinu u krpenu zavežljaju tako nosila o struku da je hodala kao postarija žena koju je pritisnulo breme pa se jedva vuče. Zakrabuljila se u toliko slojeva da je bila poprilično sigurna da čak ni Jodu – a od njega je nitko na svijetu nije bolje poznavao – ne bi posumnjao tko je zapravo. No očito se uzalud trudila jer joj je počeo mahati na prvi pogled, i to izdaleka. Što će sad?
Paulette je bila uvjerena da Jodu neće prezati ni pred čim ne bi li je spriječio da se ukrca na Ibis, bilo iz neumjesne potrebe da je zaštiti kao brat, ili u natjecateljskom duhu koji je oduvijek prožimao njihovu bratsku vezu: ako ju je već prepoznao, može smjesta podviti rep. Upravo je o tome razmišljala kad je Munia zgrabi za ruku. Djevojke su više-manje bile vršnjakinje pa su se u čamcu zbližile; kad su krenule uz ljestvice, Munia Pauletti prošapće na uho: Vidiš ga, Pagli? Vidiš kako mi odozgo maše?
Tko? O kome govoriš?
Onaj laskar gore – lud je za mnom. Vidiš ga? Prepoznao je moj sari. Znači, poznaješ ga? Paulette će.
Da, odvrati Munia. Veslao nas je do logora kad smo stigli u Calcuttu. Zove se Azad Laskar.
O, zbilja? Azad Laskar, veliš?
Paulette se nasmiješi. Već je stigla do polovice ljestava, pa da dodatno iskuša krinku, digne lice tako da je kroz ghungtu pogledala ravno u Jodua. Visio je na priponama u stavu koji je njoj bio i predobro poznat: upravo su se tako zajedno igrali na visoku drveću Botaničkog vrta preko rijeke. Bude svjesna da ju je štrecnula zavist: da se bar može s njim vješati po užadi, umjesto da se penje ljestvicama zakukuljena od glave do pete dok se on slobodno vragola u visinama – što je najgore, oduvijek se penjala bolje od njega. Na požurivanje majstrija stupi na palubu i zastane da još jedanput drsko pogleda uvis: izazivala ga je da je raskrinka, no on nije mogao odlijepiti pogled od pratilje koja ju je hihotavo držala pod ruku: Vidiš? Što sam ti rekla? Lud je za mnom. Za mene bi se postavio na trepavice.
Pa zašto ga ne natjeraš? resko će Paulette. Očito ga treba naučiti pameti. Munia se zahihoće i opet pogleda uvis: Možda i hoću. Budi oprezna, Munijo, sikne Paulette. Svi gledaju.
I doista: ne samo laskari i časnici i majstriji nego i kapetan Chillingworth, koji je stajao uz vjetar na krmenoj palubi ruku prekriženih na prsima. Kad se Paulette i Munia približe, kapetan s gnušanjem izvije usne.
„Da znate, Doughty”, objavi sigurnim glasom čovjeka koji zna da ga nitko osim osobe kojoj se obraća neće razumjeti. „Kad vidim ove kukavne stvorove, požalim za dobrim starim danima na gvinejskoj obali. Gle te babuskare, vuku se kao da su jednom nogom u grobu.”
„Živa istina”, zagrmi peljar, koji je stajao kraj kormilarnice. „Jadnije putlice u životu nisam vidio.”
„Ona stara raga, na primjer”, kapetan se zagleda ravno u Paulettu pod kukuljicom. „Prava pravcata šljuka – naveliko se kokala, a jaja nije dala! Da mi je znati kakve svrhe ima nju potezati preko mora? Što će ondje? Takva kost i koža ne može ni podmetnuti leđa ni zagrijati krevet.“
„Žalibože truda” suglasi se gospodin Doughty. „Bit će i puna bolesti. Ne bih se čudio da zarazi cijelo stado.”
„Ako mene pitate, Doughty, njoj treba iz milosrđa prikratiti muke; bar da se ne kinji na putovanju – čemu vući fregatu u plamenu?”
„I uštedjeli biste na popudbini: kladim se da jede kao lakarbagra. Žgoljavice su redovito proždrljive.”

I tko će li se u tom trenutku stvoriti pred Paulettom nego Zachary? I on ju je gledao ravno kroz ghungtu pa je vidjela kako očiju punih sažaljenja promatra pogrbljen lik babuskare kojoj ne možeš odrediti godine. Sjetila se kako je rekao da „brod nije za žene”: kako je samozadovoljno nastupio – baš kao i sad kad suosjeća svisoka, kao da zaboravlja da mu je časničko mjesto priskrbila samo boja kože i par pišljivih mišića. Ozlojeđenoj Pauletti prsti zadršću i popuste hvat. Zavežljaj joj nenadano isklizne i teško se stropošta na palubu, tako blizu Zacharyja da se on nagonski prigne da ga digne.
Na tu se gestu začuje povik s krmene palube. „Pustite je, Reid!” zavikne gospodin Doughty. „Za kavalirštinu nećete dobiti ni riječi hvale.”
No bilo je već kasno za upozorenja: Zacharyjeva ruka samo što se nije spustila na zavežljaj kad je Paulette odvrati packom: u zamotuljku je skrila očev rukopis i dva omiljena romana – bilo bi preopasno da napipa korice kroz tkaninu.
Zacharyju licem preleti uvrijeđen izraz iznenađenja: ukorena se ruka povuče, a Paulette je samo mislila kako bi pobjegla u međupalublje. Pokupi zavežljaj, pohita prema grotlu i dokopa se ljestava. Na pola silaska sjeti se prethodnog posjeta dabusi: kako se tada hitro strčala niz ljestve – no sa zavežljajem na glavi i sarijem oko gležnjeva to je posve druga priča. Ni međupalublje na prvi pogled više nije sličilo dabusi kakvu pamti: onaj mračan, nerasvijetljen prostor sad je obasjavalo nekoliko svjetiljaka i svijeća pa je na njihovu svjetlu vidjela desetke prostirki raspoređenih u koncentričnim krugovima tako da više-manje pokrivaju pod. Začudo, dabusa kao da se suzila, a kad pogleda naprijed, shvati i zašto: prednji je dio odsjekla nova drvena stijenka.
Unutra je pogonom upravljao neki majstri i on uputi Muniju i Paulettu prema novoj pregradi. Ženski je odjeljak ondje, kraj ćokija.
Hoćete reći da je iza zida ćoki? preplašeno cikne Munia. Pa zašto ste nas smjestili tik uza nj?
Bez brige, majstri će. Ulaz je s druge strane. Kaidiji 361 nikako ne mogu do vas. Ondje ste sigurne, a muškarci neće hodati preko vas da dođu do nužnika.
Prepirka nije dolazila u obzir: na putu do ženskog odjeljka Paulette primijeti malen otvor za zrak u pregradi ćokija; ako se popne na prste, u ravnini očiju joj je. Nije mogla odoljeti da usput ne zaviri, a poslije prvoga kradomičnog pogleda brzo se vrati da još jedanput zirne: primijetila je da su u ćokiju dva muškarca, a čudniji par u životu nije vidjela. Jedan je bio obrijane glave i kosturolika lica, a po izgledu je mogao biti Nepalac; drugi je na čelu imao zlokobnu tetovažu i izgledao je kao da su ga dovukli s kalkutskih dokova. Da stvar bude čudnija, tamnoputiji je plakao, a drugi ga je obgrlio rukom kao da ga tješi. Unatoč lancima i sponama, odnosili su se s nježnošću kakvu bi čovjek među zločincima u deportaciji teško mogao zamisliti. Još jedan kradomični pogled i Paulette shvati da je dvojac počeo razgovarati pa joj to dodatno podjari znatiželju: o čemu samo razgovaraju – i kako su se tako zadubili da ne primjećuju komešanje u susjednom odjeljku? Koji li je zajednički jezik tom kosturolikom istočnjaku i tetoviranom zločincu? Paulette pomakne svoju prostirku tako da je položi tik uz pregradu: kad prinese uho procjepu u drvetu, iznenađeno ustanovi da ne samo da čuje što govore nego ih i razumije – naime, na njezino veliko čudo, kažnjenici su razgovarali na engleskome.


Koji časak nakon što je Zachary dobio po prstima, uza nj se nađe babu Nob Kissin Pander. Iako je gomasta na sebi imao uobičajeni dhoti i kurtu, Zachary primijeti da se neobično zaokružio, poput kakve starije gospođe, a poludugu je kosu zabacivao sigurnim pokretom pozamašne udove. Popustljiv i prijekoran u isti mah, Zacharyju pod nosom priprijeti prstom. „C-c! Ni u ovoj košničkoj niste u stanju obustaviti nepodopštine?”
„Opet vi, Pandere”, Zachary će. „Kvragu, kakve su sad to priče?”
„U redu je. Bez formalnosti. Kod mene je sve poznato”, ispod glasa će gomasta.
„Što to znači?”
„Evo”, susretljivo će gomasta. „Pokazat ću što se skriva u njedrima.” Gomasta zarije ruku pod ovratnik kurte i to tako duboko da se Zachary ne bi iznenadio da je razgolitio jedru dojku. No umjesto toga ruka iskopa valjkasti bakreni medaljon. „Vidite kako krasno skrivam? Ovako se osiguravaju najveće sigurnosti. Međutim, jedno upozorenje moram predati.”
„Kakvo?”
„Nažalost, moram obavijestiti da ovo mjesto nije prikladno.”
„Za što to?”
Gomasta se prigne Zacharyju na uho i protisne: „Za nepodopštine s kravaricama.”
„Dovraga, Pandere, kakve su to priče?” razdraženo će Zachary. „Samo sam htio ženi pomoć da pokupi stvari.”
„Bolje da se od gospođa okanite”, gomasta će. „I bolje isto ne pokazujete sviralu. Mogle bi se puno previše uzbuditi.”
„Da ne pokazujem sviralu?” Zachary još jedanput zapita je li gomasta običan čudak, ili je stvarno lud. „Ma bjež, Pandere; ostavite me na miru!”


Zachary mu okrene leđa i povuče se do palubne ograde. Nadlanica mu se još crvenjela od ženine packe; namršteno ju je gledao – nije mu bilo jasno zašto ga je to toliko pogodilo. Ženu u crvenom sariju primijetio je dobrano prije nego što joj je ispala prtljaga: prva je kročila na siz, a kako je nagnula glavu, činilo mu se da ga pod koprenom promatra. Kad je stupila na palubu, korak kao da joj se usporio i otežao. A čak i u muci oko onoga bijednog zavežljajčića s bremenom se natezala samo jednom kvrgavom rukom prošaranom kanom; drugom je iskrivljenom šapom uporno pridržavala veo. Skrivala se tako revno kao da hoće dati do znanja da od muškog pogleda valja bježati kao od plamena jezika – ta mu pomisao izmami smiješak i nenadano ga podsjeti na raspaljeni mrki pogled kojim ga je Paulette prostrijelila na kraju njihovoga posljednjeg susreta. Ta mu pak pomisao odvuče pogled prema obali: pitao se je li možda negdje blizu pa motri na Ibis. Od Jodua je čuo da se oporavila od bolesti: sigurno neće pustiti da brod ode a da se ne oprosti – ako već ne s njim, onda bar s Joduom? Valjda će uvidjeti da su joj i on i Jodu htjeli samo najbolje?
Iznenada, kao prizvan tko zna kakvim vračarijama, uza nj se stvori serang Ali. „Niste čuo?” prošapće. „Lambert-gospojca otperja, hoće se ženi s drugo muško. Za više bolje neka malum Zikri nju zaboravi. Ionako prepre-mršava. Ide Kina, može fata jedno krasno ženica. Sprijeda, straga sve isto-isto. Malum Zikri bude prepre-sretan u sebe.”
Zachary očajno lupi šakom o palubnu ogradu. „Ma sveca mu svečeva, seranže Ali! Hoćete li više prestati? Vi sa svojom prokletom ženicom i Pander s kravaricama! Da vas netko čuje, mislio bi da sam neki bijesni picolovac i samo vrebam...”
Serang Ali ga prekine: iznenada ga gurne ustranu i poviče: „Časnik, paz’! Paz’.” Zachary pogleda preko ramena i taman uspije vidjeti kako brodska mačka Rospija juri palubnom ogradom, kao u bijegu pred nekim nevidljivim grabežljivcem. U akrobatskom skoku dočeka se na postrane ljestve i odatle odskoči u čamac na sidru pokraj škunera. Prugasta je maca nestala da više nije ni pogledala brod koji ju je prevezao na drugu stranu svijeta.
Na palubi su i laskari i pečalbari zaprepašteno zurili za odbjeglom životinjom, pa čak i Zachary protrne od zebnje: slušao je priče praznovjernih starih mornara o zlim slutnjama da ti se „tresu gaće”, ali njemu je samome takav osjećaj u utrobi dotad bio nepoznat.
Gore je na jarbolu Mamdoo-tindal tako stisnuo križ da su mu zglobovi prstiju pobijelili.
Jesi li ti to vidio? Joduu će. Vidio si?
Što?
Mačka je pobjegla s broda: ako to nije znak, ne znam što jest.

Deeti se posljednja među ženama ukrcavala na brod i baš se penjala postranim ljestvama kad joj mačka preskoči put. Radije bi pala u vodu nego da prva prijeđe preko putanje njezina leta, ali za leđima joj je bio Kalua i pridržavao je. Iza njega je pak na ljestve nagrnulo toliko drugih da se nije mogla oprijeti njihovomu skupnom pritisku. Pečalbari nasrnu naprijed kad ih majstriji potjeraju i tako gurnu Deeti preko nevidljive crte dok se napokon ne nađe na palubi škunera.
Kroz koprenu sarija Deeti pogleda gore prema jarbolima koji su se dizali nebu pod oblake. Od tog joj se vidika malo vrtjelo u glavi pa pogne glavu i više nije dizala pogled. Duž palube je stajao niz majstrija i silahdara: lathijima su požurivali pečalbare i gurali ih prema grotlu. Ćal! Ćal! Koliko god oni vikali, napredovalo se sporo jer je paluba bila zakrčena; kamo god pogledaš, užad, bačve, pipe i bimbe, a ovdje-ondje i pokoja odbjegla kokoš ili blejava koza.
Nadomak prednjeg jarbola Deeti začuje neobično poznat glas: izderavao se na bhođpurskome i psovao: Toré mái ké bur ćodo!
Pogleda preda se i kroza splet užadi i pripona ugleda čovjeka bikovska vrata, zamašna trbuha i raskošnih sijedih brkova. Noge joj se smrznu, a srce joj ščepa ledena ruka. Iako je znala tko je, neki joj je glas na uho šaptao da to nije nikakav smrtan čovjek, nego Saturn glavom i bradom: to je on, Šani, cijelog te života lovi i sad te ima u šaci. Koljena joj popuste pa se pred mužem sruši na palubu.
Dotle je narod već grunuo na palubu, a stražari i nadzornici vitlali su lathijima i uporno ga gonili prema krmi. Da je iza Deeti kročio netko niži i slabiji od Kalue, možda bi je na mjestu pregazili. Ali kad je vidio da pada, Kalua se uhvati za ogradu i uspije u času zaustaviti rijeku ljudi.
Što se zbiva?
Izgred privuče pozornost Bhyra Singha pa on krene na Kaluu s lathijem u ruci. Deeti ostane ležati i zategne sari preko lica: no čemu skrivanje kad Kalua stoji nad njom i sigurno će ga prepoznati? Sklopi oči i počne mumljati molitve: Hé Rám, hé Rám...
No smjesta zatim začuje kako se Bhyro Singh obraća Kalui: Kako se zoveš?
Je li moguće da subedar nije prepoznao Kaluu? Jest, naravno – godinama je izbivao iz sela i vjerojatno ga nikad nije vidio, osim kao dijete – a i zašto bi njega zanimalo kožarsko dijete? No ime Kalua sigurno će mu biti poznato zbog sablazni oko Deetina bijega s muževe pogrebne lomače. O, sretna li kismeta koji ju je natjerao da pripazi komu će odati kako se zapravo zovu; samo da se Kalua sad ne oda. Noktom mu ubode nožni palac u znak upozorenja: Oprez! Oprez!
Kako se zoveš? ponovno upita subedar.
Molitve su joj se uslišale. Kalua je načas oklijevao, pa odgovori: Maliče, zovem se Madhu.
A ono ti je ondje žena?
Tako je, maliče.
Digni je i nosi je u dabusu, reče Bhyro Singh. I nemoj da vas više vidim da stvarate metež.
U redu, maliče.
Kalua prebaci Deeti preko ramena i ponese je niz ljestve, a zavežljaje ostavi na palubi. Polegne je na prostirku i htjede se vratiti po zavežljaje, no Deeti ga zaustavi: Ne, prvo mene poslušaj. Znaš li tko je onaj čovjek? Bhyro Singh, stric mog muža: on mi je ugovorio brak i on je pokrenuo potjeru za nama. Ako dozna da smo tu...


„Hej, sve spremno?” Serang Ali smjesta odgovori peljaru: Sab taijár, sáhib.
Sunce je već bilo u zenitu i odavno su zaklopili grotlo koje vodi u dabusu. Jodu se skupa sa svim ostalim laskarima dao na raščišćavanje glavne palube: spremali su mješine pitke vode, tirkali hamare i potezali zanđire kroz kubije. Kad su kokoši i koze satjerali na sigurno u brodske čamce, posla više nije bilo i Jodu je jedva čekao da se vrati na jarbol jer se zamišljao kako će odozgo baciti posljednji pogled na rodni grad. On se prvi dohvatio iskata kad je napokon pala zapovijed „Mladići, na jarbole!“ – Trikatvalé úpar ćal!”
Od Calcutte do Diamond Harboura dvadesetak milja južno, Ibis će tegliti Forbes, jedan od nekolicine parnih tegljača koje su nedavno pustili u promet na rijeci Hugli. Jodu je izdaleka vidio kako te sićušne brodice moćno sopću rijekom i vuku silne barkove i brigantine kao da nisu teži od njegovoga krhkog dingija: polazak je velikim dijelom nestrpljivo iščekivao i zato jer se radovao kako će ih potegliti jedno od tih čudesnih plovila. Pogleda uzvodno i ugleda tupi nos tegljača: već je krenuo prema njima i zvonjavom si krčio put kroz riječni promet.
Na suprotnoj je obali ležao Botanički vrt, a Jodu je zasjeo tako visoko da je vidio poznata stabla i staze. Na taj se prizor letimice sjetno zapita kako bi bilo da se uza nj na križu od trikata njiše Putli: mora priznati da bi bilo zabavno, a ona bi za to bila posve sposobna kad bi bilo izvedivo. Naravno da takvo što nikako nije dolazilo u obzir, no svejedno bi mu bilo draže da su se ljepše rastali, a ne onako u svađi: tko zna kad će je opet vidjeti – možda nikad.
Tako je daleko odlutao da se stepe kad Sunker reče: Pogledaj prijeko...
Glave dvojice ronilaca plesale su oko sidrenih plutača dok su driješili škunerovu užad. Još malo i kucnut će čas: za koji će trenutak isploviti. Mamdoo-tindal zabaci kosu i sklopi vjeđe dugih trepavica. Tad mu se usne pokrenu u molitvi i zamrmljaju prve riječi sure El-Fatihe. Jodu i Sunker smjesta mu se pridruže: Bis’millahir-rah’manir-rahim! El-hamdu-lillāhi Rabbil’ālemīn... U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog, Tebe, Allaha, Gospodara Svjetova hvalimo...


„Hej, svi na mjesta!” Za peljarovim je povikom slijedila serangova jeka: Sab ádmi apna đagah!
Tutanj motora sve se glasnije čuo kako se tegljač približavao, a u zatvorenom, zagušljivom i tamnom prostoru dabuse zvučao je kao da neki pomahnitali zloduh pokušava rastrgati drvene daske trupa da proždre živalj koji se ondje šćućurio. Unutra je bilo veoma mračno jer su majstriji na izlasku pogasili svijeće i svjetiljke: rekli su da nisu potrebne sad kad su se svi pečalbari smjestili da ostanu gorjeti, samo je veća opasnost od požara. Protiv toga nitko nije riječ rekao, no svima je bilo jasno da nadzornici jednostavno na njima štede. Bez plamena, kad su zatvorili grotlo, jedini su izvor svjetla bile pukotine među gredama i izlivnice. U sprezi s podnevnom vrućinom i kužnim vonjem stotina tijela u zatvorenu prostoru, u olovnoj je tami ustajali zrak otežao kao u kanalizaciji: i svaki je udah bio napor.
Girmitije su već razmjestile prostirke kako se njima sviđa: svi su odmah shvatili da majstriji ne haju što se zapravo zbiva u potpalublju: samo su gledali kako pobjeći od vreline i smrada u dabusi da se smjeste na vlastite ležajeve u kabini na sredini broda. Čim su nadzornici otišli i za sobom zatvorili grotlo, pečalbari poremete uredan krug prostirki i stanu se natezati i nadvikivati da se izbore za prostor.
Kako se tegljač sve glasnije čuo, Munia počne drhtati: Paulette pogodi da je hvata histerija pa je privine bliže uza se. Držala se pribrano, no i nju počne spopadati panika kad prepozna Zacharyjev glas: stajao je točno iznad nje na glavnoj palubi tako da mu je takoreći čula korak.
„Otpuštaj uže!” – Hámar tirkao!
„Ho-ruk svi zajedno!” – Lagsab barábar!
Užad za tegljenje između Ibisa i parnjače se zategne i škuner protrne kao da je odjedanput oživio, poput ptice koju nešto prene iz dugoga noćnog sna. Srsi prođu uvis preko vodne linije, kroz dabusu i do palubne kućice, gdje se poslužitelj Pinto prekriži i padne na koljena. Kad mu se usne počnu micati, svi mali od kuhinje, koje god vjere bili, kleknu kraj njega i pognu glave: Ave Maria, gratia plena, Dominus tecum... Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom...


Na glavnoj je palubi gospodin Doughty držao kormilo i vikao: „Vucite, pseta, vucite!”
Habés – habés kutté, habés! Habés!
Škuner sune na đamnu, a dolje u tmini dabuse ljudi stadoše padati, sklizati se i prevrtati jedni preko drugih kao mrvice na pladnju kad ga nagneš. Neel približi oko otvoru za zrak i vidi da je u susjednoj dabusi izbio nered: deseci prestravljenih pečalbara nagrnuli su na ljestve i lupali po zaklopcu grotla u zakašnjelu pokušaju bijega. Ćhoro, ćhoro – pustite nas van, pustite nas s broda...
Odozgo nije bilo odgovora, samo se palubom razlegne niz hukama: „Vucite, gadovi! Vuci!” – Sab barábar! Habés salé, habés!
Neelu dozlogrdi kako se girmitije uzalud koprcaju pa drekne kroz otvor za zrak: Tišina, budale! Ne možete pobjeći, nema povratka...
Svak je duboko u želucu osjetio kako se brod kreće i buka polako preraste u bremenit muk. Pečalbari su tek sad počeli shvaćati da im je sudbina zapečaćena: da, kreću se, plove, idu prema ništavilu Crne vode, na putovanje strašnije i od smrti i od rađanja, jer ni jedno ni drugo ne proživljavamo s punom sviješću. Pobunjenici polako uzmaknu od ljestava i vrate se na svoje prostirke. Negdje u tami neki glas s drhtavim strahopoštovanjem izusti prve slogove Gajatri mantre – Neel je te riječi naučio takoreći čim je progovorio, a sad ih je izgovarao kao da mu je prvi put: Om, bhur bhuvah svah, tat savitur varenjam... O, ti što daješ život, što otklanjaš bol i jad...


„Priprema: orca!” Taijár đagáh đagáh!
Kako Ibis od dna do vrha protrne i probudi se, visoko na prednjem jarbolu Jodu osjeti kako križ od trikata podrhtava i shvati da je došao čas za koji ga život već dugih godina priprema; napokon za sobom ostavlja te muljevite obale i kreće u vode koje vode prema Basri i Čin-kalanu, Martabanu i Zinjibaru. Jarboli se zanjišu, a njemu se prsa nadmu od ponosa kad vidi kako Ibis šije plovila koja su zakrčila rijeku – karamusale, perikoe i budgerowe. S njegovih se visina činilo da mu je škuner dao krila da se izdigne iznad vlastite prošlosti. U omaglici ushita zakvači ruku kroz pripone i smakne rubac s glave.
Salam vam svima, vikao je i mahao ravnodušnoj obali: Jodu je digao sidro... o, kurve iz Watgungea... mamitelji s Bhutgata... Jodu je otišao u laskare i nema ga više... Nema ga!

Sedamnaesto



U sumrak se Ibis ponovno obreo u Tjesnacu na Huglijevu jezičcu, pa je ondje na širokoj okuci rijeke bacio sidro da zanoći. Girmitije su na palubu pustili tek kad je susjedne obale progutala tama: dotle su rešetke na grotlu ostale čvrsto zatvorene. Subedar i nadzornici su se složili da je s prvim uvidom u uvjete života na brodu vjerojatnost pokušaja bijega među girmitijama zacijelo porasla: na danjem bi im svjetlu obala mogla biti neodoljiva napast. Majstriji su budno motrili čak i kad je pao mrak pa u zavijanju čopora čagalja koji onuda haraju obale više nisu bile tako privlačne: iz iskustva su znali da u svakoj skupini pečalbara u dužničkom najmu njih nekoliko redovito bude tako očajno – ili samoubilački nastrojeno – da su se spremni baciti u vodu. U pripremama za večeru svakog su pečalbara držali na oku. Motrili su čak i na one koje su zadužili kao bhandarije dok su krčkali jelo u ćuldanu u palubnoj kućici. Ostale su pak puštali na palubu samo u malenim skupinama i tjerali ih natrag u dabusu čim bi pojeli svoju rižu, dal i ukiseljene limete.
Dok su bhandariji i majstriji hranili pečalbare, poslužitelj Pinto i njegovi mali od kuhinje posluživali su janjeće pečenje s umakom od metvice i kuhanim krumpirom u časničkom salonu. Porcije su bile izdašne jer je poslužitelj pred polazak iz Calcutte ukrcao cijele dvije polovice svježe ovčetine, a na neuobičajenoj vrućini za to doba godine meso neće dugo potrajati. No unatoč obilju hrane i pića, u salonu nije bilo veselo kao oko ćuldana, odakle se pečalbare s vremena na vrijeme čulo i da udare u pjesmu.
Máđha dhara me hai bera merá

Kripá kará ásrai hai tera



Struja mi splav nosi

Milost mi je Tvoja jedino utočište...

„Prokleti kuliji”, mrmljao je kapetan kroz puna usta janjetine. „Ne bi prestali revati ni da je Sudnji dan, majku im.”




Ovisno o vremenskim prilikama i vjetrovima, brod bi od Calcutte do Bengalskog zaljeva znao ploviti i do tri dana. Između riječnog ušća i otvorenog mora nalazio se otok Gangasagar, posljednje hodočasničko mjesto na svetoj rijeci. Neki je Neelov predak na otoku nadario hram, a i sam ga je nekoliko puta posjetio. Negdašnja je Halderova zemindarija bila na pola puta između Calcutte i Gangasagara i Neel je znao da će Ibis krajem drugog dana proći kraj njegova imanja. Taj je put preplovio toliko puta da je već po vijuganju rijeke osjećao da su nadomak zemindarije. Kako se približavala, u misli mu u krhotinama navru sjećanja, mjestimice svjetlucava i oštra poput razbijena stakla. Kad dođe vrijeme, začuje kako motrilac odozgo viče, takoreći kao da se njemu ruga: Raskhali, prolazimo Raskhali!
Vidio ga je: jasno da jasnije ne može biti ni da se trup škunera pretvori u staklo. Eno ga: palača s verandama ovjenčanim stupovljem, terasa na kojoj je Raja Rattana učio puštati zmajeve; drvored palaša koji je posadio njegov otac; prozor ložnice u koju je poveo Elokeshi.
„Što je, ej?” Ah Fatt će. „Ej, zašto tučeš glava?” Kad Neel ne odgovori, Ah Fatt ga protrese za ramena tako da su mu zubi cvokotali. „To gdje sad prođemo – znaš mjesto, ne znaš?”
„Znam ga.”
„Tvoje selo, ha?”
„Jest“
„Kuća? Obitelj? Reci sve.”
Neel odmahne glavom. „Ne. Možda neki drugi put.”
„Aćha. Drugi put.”
Raskhali je bio tako blizu da je Neel gotovo čuo zvona njegovoga hrama. Morao se maknuti odatle, nekamo gdje ga neće salijetati uspomene. „Gdje je tvoja kuća, Ah Fatte? Pripovijedaj mi. Je li u kakvu selu?”
„Ne selo.” Ah Fatt se počeše po bradi. „Moja kuća veliko mjesto: Guangzhou. Englez kaže Kanton.”
„Pripovijedaj mi. Sve mi reci.”
Hu-hu...
I tako, dok je Ibis još plovio Huglijem, Neela priča odnese na drugi kraj kontinenta, u Kanton – putovanje je bilo slikovitije od njegovoga vlastitoga i samo zahvaljujući njemu na početku plovidbe nije izgubio razum. Nikad mu nitko osim Ah Fatta ne bi mogao omogućiti bijeg u potpuno nepoznat svijet, posve drukčiji od vlastitoga.
Neel je o Kantonu stekao tako živu sliku kao da je stvarna, ali ne na račun Ah Fattove rječitosti: čak naprotiv, Ah Fattovi su opisi bili osobiti upravo zato što su krnji pa si u slušanju s njim morao surađivati, tako da se sve o čemu je pripovijedao postupno pretvaralo u proizvod zajedničke mašte. Tako se Neel pomirio s činjenicom da je, u usporedbi s njegovim gradom, Kanton isto što i Calcutta za okolna sela: mjesto zastrašna sjaja i nepodnošljive bijede koje široke ruke pruža užitke i nemilice ugnjetava. Dok je slušao i potpirivao priču, Neelu se činilo da takoreći vidi Ah Fattovim očima: pred njim se sterao grad koji mu je začeo i othranio tu novu polovicu – morska luka duboko u unutrašnjosti, u zakutku razvedene obale, koju od oceana dijeli filigranski splet močvara, pješčara, uvala, bara i otočića. Riječna je luka imala oblik broda, a trup mu je ocrtavao bedem silnih sivih zidina. Pojas obale između luke i grada burkao se kao brodska brazda: iako izvan gradskih zidina, taj je komad obale bio tako napučen da nisi mogao razabrati dokle seže kopno i gdje počinje voda. Ondje se sidrilo toliko sampana, džunki, lorča 362 i krijumčarskih brodica da su tvorili široku splav koja je sezala gotovo do sredine rijeke. Sve se miješalo: voda i mulj, brodice i skladišta – no zbrka je bila varava jer su se čak i u vrevi i gunguli tog pojasa mulja i vode jasno razlikovale malene zajednice i četvrti. A među njima je nedvojbeno najneobičniji bio džepić dodijeljen strancima koji su došli trgovati s Kinom: došljacima iz predjela onkraj Nebeskog carstva koje su Kantonci zvali fankvijima – tuđincima.
Na tome su malenom rtu nadomak jugozapadnih vrata utvrđenoga grada tuđinci dobili dopuštenje da sagrade niz takozvanih faktorija, zapravo običnih uskih zgrada pod crvenim crijepom, koje su u isti mah služile kao skladišta, stambeni prostor i računovodstvo za procjenu gotova novca. Onih nekoliko mjeseci u godini koliko su smjeli boraviti u Kantonu, tuđinci su svoje đavolije morali ograničiti na taj uzani džep. U grad iza zidina nisu imali pristup i to je vrijedilo za sve strance – bar su tako tvrdile vlasti i isticale da je tako već gotovo stotinu godina. No tko god onamo zađe, može posvjedočiti da pojedinih tuđinaca unutar gradskih zidina ima napretek: samo prođi kraj hrama Hao-Lin na cesti Chang-shou pa ćeš vidjeti redovnike iz nepoznatih zapadnih krajeva; a ako pak pođeš u unutrašnjost grada, možda naiđeš i na kip budističkog propovjednika koji je utemeljio hram: nitko ne može poreći da je taj širitelj vjere bio stranac, baš kao i sam Šak-jamuni. A ako se pak uputiš dalje u grad cestom Guang-li do hrama Huai-shang, čim vidiš minaret, bit će ti jasno da unatoč vanjskom izgledu to uopće nije hram, nego džamija; vidjet ćeš i da u tom zdanju i oko njega ne žive samo Ujguri iz zapadnih predjela Carstva nego i široka lepeza đavolija – Javanci, Malajci, Malajali i crnokapi Arapi.
Zašto onda jedni tuđinci smiju u grad, a drugi ne? Je li samo jedan soj tuđinaca istinski izvannebeski pa ga iz opreza treba držati podalje u enklavi faktorija? Zacijelo je doista tako jer nema dvojbe da su fankviji iz faktorija osobita lika i naravi: „Rumenoliki” tuđinci iz Engleske, „Cvjetni barjaci” iz Amerike, te izdašan prstohvat drugih iz Francuske, Nizozemske, Danske i tako dalje.
No među svim je tim mnogovrsnim likovima neprijeporno najprepoznatljivije bilo maleno, ali napredno pleme bjelokapih tuđinaca – Parsija iz Bombaya. Kako to da su Bjelokapice uvrstili među fankvije, strpali ih u isti koš s Crvenolikima i Cvjetnim barjacima? To nitko nije znao jer izgled sigurno nije mjerilo – jest da su se pojedine Bjelokapice crvenjele kao Cvjetni barjaci, no mnogi su bili tamnoputi kao laskari koji poput vražićaka sjede na jarbolima na Bisernoj rijeci. Što se pak odijela tiče, Bjelokapice se nipošto nisu odijevale kao fankviji: u haljama i turbanima podsjećali su na crnokape Arape i nisu bili ni nalik ostalim stanovnicima faktorija – oni su se obično kočoperili u smiješno uskim gaćama i haljecima, džepova punih rubaca u kojima su čuvali šmrklje. Bilo je posve očito i da ostali fankviji nekako poprijeko gledaju Bjelokapice jer za njih često nije bilo mjesta na sastancima i veselicama, a faktorija im je bila najmanja i najuža. No i oni su na kraju krajeva bili trgovci i radili su da zarade pa su tako spremno prihvatili fankvijski način života, pa su poput ptica selica putovali između doma u Bombayu, ljetnog stana u Macau i zimskog boravišta u Kantonu, gdje im pak vidici obzidanoga grada nisu bili i jedini zabranjeni užitak – baš kao svi drugi fankviji, i oni su u Kini morali živjeti ne samo bez žena nego i u najstrožem celibatu. Nema te mjere za koju su gradske vlasti zapele kao za redoviti godišnji proglas kojim su stanovnicima Guangzhoua zabranjivale da tuđincima privode „žene ili dječake”. No je li takvu odredbu uistinu moguće provesti? Kao i u mnogim drugim slučajevima, govorilo se jedno, a događalo posve drugo. Naravno da te iste vlasti nisu mogle ne znati za žene koje su na cvjetnim lađama uzduž i poprijeko Biserne rijeke vabile laskare, trgovce, tumače, mjenjače novca i svakoga tko je raspoložen za zabavu. Također su morale biti svjesne da se usred fankvijske enklave nalazi u prljavštinu ogrezla uličica koju zovu Hog Lane i može se pohvaliti nizom točionica koje ne poslužuju samo palmino vino, prepečenicu i ostala ilegalna pića, nego i svakojaka opojna sredstva, a ženske draži da i ne spominjemo. Vlasti su sigurno znale i da Tanke, koji žive na vodi i upravljaju velikim brojem sampana, lantea i teglenica na Bisernoj rijeci, fankvijima obavljaju mnoge sitne, ali bitne poslove, uključujući i pranje rublja – a njega je uvijek bilo napretek, i to ne samo odjeće nego i posteljine i stolnog rublja (potonjega osobito, jer sirotim đavolima jelo i pilo nisu potpadali pod zabranjene užitke). Kako stoje stvari, praonički su poslovi iziskivali velik promet i česte posjete – i tako se zbilo da je mladi i đavolski privlačni Bjelokapica Bahramji Naurozji Moddie sreo tanačku djevojku nevina lišca Lei Chi Mei.
Počelo je prozaično, predajom stolnjaka natopljenih nedjeljnim dhansakom 363 i ubrusa umrljanih kid-nu-goštom 364 : mladi Barry – kako su ga fankviji zvali – morao je sve upisati i zavesti u praoničku knjigu, a ta ga je dužnost zapala kao najmlađeg pripadnika plemena Bjelokapica. A mladi je par upravo bijela kapa gurnula u prvi zagrljaj – bolje rečeno, dugi namotaji tkanine koji to pokrivalo drže na glavi: naime, jedan od glavešina faktorije Jameshedji Sohrabji Nusserwanji Batliwala jednog je dana našao poderotinu u tkanini turbana i tako nakaragrdio mladog Barryja da je ovaj briznuo u suze kad je zaderani predmet podastro Chi Mei i tako ih vješto isplakao da se turban samo ovijao i ovijao oko njih dok ih nije obavio u udobnu čahuru.
Prošlo je još nekoliko godina ljubavi i pranja dok Chi Mei nije rodila dijete, no kad je čedo napokon došlo na svijet, oca mu ponese takva grozničava vjera u život da za nj odabere dojmljivo ime Framjee Pestonjee Moddie u nadi da će tako lakše ući u svijet Bjelokapica. Chi Mei je pak imala mnogo jasniju sliku kakva sudba čeka djecu koja nisu ni Tanke ni fankviji pa je dječaku iz opreza nadjenula ime Leong Fatt.

Majstriji su ubrzo dali do znanja kako od pečalbarki očekuju da će časnicima, straži i nadzornicima obavljati određene sitne poslove. Primjerice, pranje odjeće, ili pak šivanje gumba, krpanje poderanih šavova i tako dalje. Paulette je čeznula za bilo kakvim razgibavanjem pa je izabrala pranje s Heeru i Ratnom, dok su Deeti, Champa i Sarju odabrale šivanje. Munia se pak uspjela domoći jedinog posla na brodu koji bi itko mogao doživjeti kao iole prestižan: brinula se za stoku koju su držali u čamcima, a njome su se više-manje hranili samo časnici, straža i nadzornici.
Ibis je imao šest čamaca: dvije malene šljupke preklopne građe, dva kutera srednje veličine i dva čamca dodirne oplate od kojih je svaki imao dobrih dvadeset stopa. Šljupke i kuteri stajali su na krovu palubne kućice uklopljeni jedan u drugoga, a sve su skupa učvršćivale drvene kuke. Dotle su pak dugi čamci visjeli na sohama na sredini broda. Sohe dugih čamaca sličile su ždralovima, a laskari su ih opravdano prekrstili u „devi 365”: užad i priveze tako su se preplitali s priponama da su svijali poluskrivena gnjezdašca, kao pod zaštitničkim okriljem kakve božice: jedno ili dvoje ljudi moglo se na koju minutu mirne duše onamo skloniti od vječne jurnjave na glavnoj palubi. Izlivnice na kojima se pralo rublje nalazile su se ispod soha i Paulette se brzo dovinula kako će oduljiti posao da ostane na zraku. Ibis je već duboko zagazio u vodeni labirint Sundarbansa i hvatala je svaku priliku za pogled na riječne obale pod mangrovim plaštem. Vodeni su putovi tu bili prošarani nanosima i drugim opasnostima pa je plovni kanal zavijao, vijugao i katkad se toliko približavao obali da se prašuma vidjela kao na dlanu. Pauletti su neke od najljepših uspomena bile vezane uz pomaganje ocu u popisivanju biljnog svijeta te šume na višetjednim sakupljačkim izletima Joduovim čamcem: sad je promatrala obale kroza zaslon ghungte i oči su joj kao iz navike probirale zelenilo: ondje je pod čvornatim izbojima mangrova korijenja stajao grmak divljeg bosiljka, Ocimum adscendens ; danski voditelj zbirke Botaničkog vrta u Seramporeu i najbolji prijatelj njezina oca gospodin Voight potvrdio je da ta biljka doista živi u ovim šumama. A ondje pak duž obala gusto raste Ceriops roxburgiana, otkriće strašnoga gospodina Roxburgha koji je bio tako zao prema njezinu ocu da bi ovaj problijedio čim bi mu čuo ime; ondje, na travnatu rubu koji se jedva vidio onkraj mangrova stajao je grm tmastih listova koji je i predobro poznavala: Acanthus lambertii. Otac mu je to ime dao na njezin nagovor – jer je na nj doslovno nabasala kad ju je šiljasti list ubo u nogu. Dok joj je to poznato bilje promicalo pred očima, Pauletti navru suze: njoj to nisu bile samo biljke nego družbenici najranijeg djetinjstva, a izdanci koje su puštale duboko u tlo kao da su njezini vlastiti: kamo god i na koliko god dugo pošla, znala je da je nigdje nikad ništa neće vezati kao to korijenje iz djetinjstva.
Dotle je Muniji šuma bila jezovito mjesto. Jednog popodneva, dok je Paulette pod izlikom rifljanja rublja zurila u mangrove, kraj nje se stvori Munia i užasnuto zine. Zgrabi Paulettu za ruku i uperi prst prema nečemu što je uvojito visjelo s grane mangrova. Je li ono zmija? prošapće.
Paulette se nasmije. Nije, budalice jedna; to je samo povijuša koja raste na kori. Ima veoma lijep cvijet...
Zapravo je bila riječ o epifitnoj orhideji; s tom se vrstom prvi put susrela kad je prije tri godine Jodu kući donio primjerak. Otac je isprva mislio da je Dendrobium pierardii, no pomniji je pregled pokazao da nije. Kako bi je ti nazvao? sa smiješkom je upitao Jodua, na što je Jodu prvo zirnuo prema Pauletti pa s lukavim osmijehom odgovorio: Neka se zove Putli - ruža. Bila je svjesna da je zadirkuje i podruguje joj se jer je mršava, ravna kao daska i vitičasta. No njezinu se ocu zamisao silno svidjela i tako se epifit prometnuo u Dendrobium pauletii.
Munia protrne: Dobro da ja ovdje ne radim. Meni je na krovu palubne kućice mnogo ljepše. Onuda prolaze laskari kad se penju da namjeste jedra.
Znaju li ti što reći? upita Paulette.
Samo on. Munia virne preko ramena prema križu od trikata gdje se Jodu raskrečio na nogostupnicama da skrati vršnjaču. Gle ga! Vječno se pravi važan. Ali mio je momak, nema što, a bome i naočit.
Kako su rasli kao brat i sestra, Paulette Joduovoj vanjštini nije pridavala bogzna kakvu pozornost: sad se zagleda u dječački živahno lice, prćaste usne i bakrenasti sjaj u vranoj kosi pa joj bude jasno čime je privukao Muniju. Blago nelagodno upita: O čemu ste razgovarali?
Munia se zahihoće: Pravi je lisac: izmislio je priču o hakimu iz Basre koji ga je naučio gatati. Kako? Pitam ga ja. I znaš što je rekao?
Što?
Veli: Daj da ti prinesem uho na srce pa ću ti reći što ti budućnost nosi. Ako daš da prinesem usne, još bolje.
Pauletti nikad nije palo na pamet da bi Jodu mogao biti darovit zavodnik pa se zgrane na njegovu smjelost: Joj, Munijo! Ta nije li oko vas bilo drugih ljudi?
Nije, bio je mrak; nitko nas nije vidio.
I dopustila si mu? Paulette će. Da ti osluhne srce?
Što misliš?
Paulette zaviri pod Munijinu ghungtu da joj pogleda u oči. Ne! Munijo, nisi valjda?
O, Pagli! Munia se draškavo nasmije i smakne ghungtu. Možda si ti devi, ali ja sam šejtanica.
Muniji preko ramena Paulette iznenada ugleda Zacharyja na silasku s krmene palube. Učini joj se da ide ravno prema sohama. Kad krene prema njoj, Paulette se nehotice ukipi: otrgne se od Munije i prilijepi uz muradu. Igrom slučaja u rukama joj se našla njegova košulja pa je na brzinu skrije.
Munia se iznenadi kako se Paulette uzvrpoljila pa reče: Što te muči?
Iako je Paulette zarila lice među koljena i ghungtu navukla gotovo do gležnjeva, Munia je lako pratila njezin pogled. Štucne od smijeha kad Zachary prođe.
Tiho, Munijo, sikne Paulette. Takvo ponašanje nije u redu.
A čije to? Munia se oduševljeno hihotala. Gle ti nju kako glumi devi. Ali ti si ista kao ja. Vidjela sam na koga si bacila oko. A on ima dvije ruke i sviralu baš kao i svaki drugi muškarac.


Kažnjenicima su od samog početka dali do znanja da će dane uglavnom provoditi u čihanju i razvlačenju istupa – ili kučina, kako je ta vlakna engleskim imenom uporno zvao Neel. Na početku svakog dana donijeli bi im veliku košaru i vlakna su do večeri trebali pretvoriti u uporabljivu građu. Također su im rekli da, za razliku od pečalbara, neće smjeti objedovati na palubi, nego će im jelo u taporijima slati u potpalublje. No jedanput na dan puštat će ih iz ćokija i dati im vremena da isprazne vjedro u koje su obojica obavljali nuždu i oplahnu tijelo u nekoliko vrčića vode. Potom će ih odvesti gore da se nekoliko minuta razgibaju, što se obično svodilo na krug do dva šetnje glavnom palubom.
Taj je dio kažnjeničke rutine Bhyro Singh brzo preuzeo na sebe: očito je beskrajno uživao u igri da su oni par zaprežnih volova, a on seljak koji ore polje. Lance bi im prebacio oko vrata tako da su morali hodati pognutih leđa; zatim bi ošinuo sponama kao uzdama, puckao jezikom dok bi ih gonio i pritom ih povremeno lathijem opleo po nogama. Nije mu se samo mililo nanositi bol (iako mu je i to mnogo značilo): udarci i uvrede trebali su svima pokazati i da na njega, Bhyra Singha, ne prelazi sramota poniženih bića kojima gospodari. Neelu je na prvi pogled u subedarove oči bilo jasno da gađenje koje on i Ah Fatt u njemu bude nadilazi svaku mrskost prema običnim zločincima. Drumske razbojnike i dakoite vjerojatno bi doživio kao srodne duše pa bi se s njima ophodio s dozom poštovanja, no Neel i Ah Fatt nisu se uklapali u taj kalup: smatrao ih je izrodima i smećem jer je jedan prljavi tuđinac, a drugi propao i izopćen. A da stvar bude gora, ako je to uopće moguće, kažnjenici su očito bili prijatelji i nisu se međusobno nadmetali za premoć: Bhyru Singhu je to bio znak da nisu muškarci, nego uškopljeni, nemoćni stvorovi – drugim riječima, volovi. Gonio ih je palubom i podvikivao da zabavi majstrije i silahdare:... Ahó, ne posustajte... nemojte mi cmizdriti što ste ostali bez jaja... suze vam ih neće vratiti.
Ili bi ih pak raspalio po spolovilima i smijao se kako se previjaju: Što je? Ta zar vas dvojica niste hidre? Vi među nogama ne možete osjetiti ni užitak ni bol.
Ne bi li kažnjenike okrenuo jednoga protiv drugoga, subedar bi katkad jednomu dao repete hrane dok bi drugi morao dvaput zaredom čistiti nužnička vjedra. Hajde, da vidimo jesu li ti draganova govna slatka.
Očito je neuspjeh tih smicalica doživio kao podmuklo podrivanje vlastita položaja jer kad god bi vidio da Neel i Ah Fatt na palubi jedan drugomu pomažu, dao bi oduška gnjevu i mahnito raspalio lathijem. Škuner se ljuljao, Neelu i Ah Fattu klecala su koljena, a i lanci su ih otežali: jedva bi prešli nekoliko koraka da ne posrnu i malakšu. Kad god bi jedan pokušao pomoći drugomu, dobio bi cipelom i lathijem.
Usred jednoga takvog batinanja, Neel začuje subedarove riječi: Ustaj, smeće! Dolazi ćhota malum. Na noge – nemoj da mu zaprljaš cipele.
Neel se jedva jedvice dizao na noge kad se nađe oči u oči s licem kojeg se dobro sjećao – ne stigne se suspregnuti, nego mu izleti: „Dobar dan, gospodine Reid.”
Bhyro Singh nije mogao povjerovati da se kažnjenik ima petlje obratiti časniku pa lathijem raspali Neela po ramenima i baci ga na koljena. B’henćod! Usuđuješ se sahibu pogledati u oči?
„Stanite!” Zachary istupi da zaustavi subedarovu ruku. „Samo malo.”
Subedara je časnikovo uplitanje tako raspalilo da načas pogleda ispod oka kao da će udariti Zacharyja. Onda se predomisli i odstupi.
Dotle je Neel ustao na noge i stao otresati ruke od prašine. „Hvala vam, gospodine Reid”, reče. Dalje se nije mogao ničega sjetiti pa doda: „Nadam se da ste dobro?”
Zachary mu se namršteno zagleda u oči. „Tko ste vi?” reče. „Glas mi je poznat, ali moram priznati da ne mogu smjestiti...”
„Zovem se Neel Rattan Halder. Možda se sjetite da ste sa mnom večerali prije nekih šest mjeseci, gospodine Reid – na mom negdašnjem budgerowu.” Neel je prvi put nakon mnogo mjeseci razgovarao s osobom iz vanjskog svijeta i to ga je iskustvo tako ponijelo da se takoreći opet mogao zamisliti u svom šišmahalu. „Ako se točno sjećam, poslužili su vam pačju juhu i novorođene pečenke. Oprostite što spominjem takve sitnice. U posljednje mi je vrijeme hrana uvelike u mislima.”
„Sto mu gromova!” iznenada klikne Zachary kad ga u nevjerici prepozna. „Ta vi ste Rajko? Radža od... ?”
„Sjećanje vas ne izdaje, gospodine”, Neel pogne glavu. „Tako je: nekoć sam doista bio radža od Raskhalija. Kao što vidite, životni su mi se uvjeti uvelike promijenili.”
„Nisam pojma imao da ste na brodu.”
„Ni ja nisam bio svjestan vaše nazočnosti”, ironično se osmjehne Neel. „Inače bih vam se svakako potrudio poslati posjetnicu. Nekako sam pretpostavljao da ste se već vratili na svoja imanja.”
„Imanja?”
„Tako je. Niste li rekli da ste u rodu s lordom Baltimoreom? Ili je to samo meni u glavi?” Neelu bude nevjerojatno kako se lako prekopčao na snobovštinu i površan razgovor kao u starom životu i kako mu to godi. Ta su mu se zadovoljstva činila tričavima kad su bila nadohvat ruke, no sad ih je doživljavao kao bit života.
Zachary se osmjehne. „Mislim da ste možda pogrešno upamtili. Nisam plemić i nemam nikakva imanja.”
„Bar smo po tom pitanju iste sudbe”, Neel će. „Danas se moja zemindarija svodi na vjedro za nuždu i par hrđavih lanaca.”
Zachary raširi ruke u čudu dok je odmjeravao Neela od tetovirane glave do bosih nogu: „Ali što vam se dogodilo?”
„Ta se priča ne može ispripovijedati u nekoliko riječi, gospodine Reid” Neel će. „Samo znajte da mi je imanje prešlo u vlasništvo vašega gazde, gospodina Burnhama: dodijelio mu ga je Vrhovni sud.”
Zachary iznenađeno zazviždi. „Žao mi je...”
„I meni se sudbina podrugnula, gospodine Reid.” Tu se Neel lecne s osjećajem krivnje jer se sjeti da Ah Fatt nijemo stoji kraj njega. „Oprostite, gospodine Reid. Nisam vam predstavio svog prijatelja i kolegu: gospodin Framjee Pestonjee Moodie.”
„Drago mi je.” Zachary htjede ispružiti ruku kad subedaru prekipi pa lathijem bubne Ah Fatta u križa. Ćal! Hatt! Vas dvojica, pokret.
„Drago mi je da smo se opet sreli, gospodine Reid”, Neel se trzne pod subedarovim udarcima.
„Meni također...”
Susret ipak nije bio sretan ni Zacharyju ni kažnjenicima. Neelu je priskrbio subedarovu pljusku: Misliš da ću pasti na tvoje tri riječi angrezija? Pokazat ću ti ja kako se govori ingi-lis...
Zacharyja je pak gospodin Crowle pozvao na red: „Što to čujem, blebećeš s robijašima?”
„Jednoga poznajem otprije”, Zachary će. „Što ću? Da se pretvaram da ga nema?”
„Upravo tako”, gospodin Crowle će. „Pretvaraj se da ga nema. Nemaš ti što razgovarat s robijašima i kulijima. To se subi-daru ne sviđa. A da ti pravo kažem, ni ti mu se ne sviđaš. Da se više nisi usudio, ili jao tebi. Kad ti ja kažem, Fićfiriću.”

Zacharyjevu je susretu s kažnjenicima nazočio još netko – i njega se dojmio znakovitije nego bilo koga drugoga. Bio je to babu Nob Kissin Pander, koji se tog jutra probudio s moćnim i proročanskim krčenjem u crijevima. Prema staroj je navadi te znakove pomno osluhnuo i zaključio da su grčenja odveć snažna da bi ih u potpunosti pripisao bibanju škunera: prije su sličila podrhtavanjima koja najavljuju velik potres ili prevrat.
Kako je dan odmicao, zla slutnja i iščekivanje uporno su rasli tako da se gomasta naposljetku otisnuo agil, put pramčane palube, i ondje se postavio između pramčanih lukova tako da mu vjetar nadme široke halje. Zagleda se naprijed, u srebrnaste vode rijeke koja se sveudilj širila, no strepnja je samo jačala tako da mu se želudac raspameti pa je morao prekrižiti noge da zatomi zloslutnu provalu. Tako se previjao i izvijao kadli ugleda kako subedar Bhyro Singh palubom paradira kažnjenički dvojac.
Babu Nob Kissin negdašnjeg je radžu poznavao iz viđenja: u Calcutti ga je više puta znao vidjeti kroz prozor raskhalijskog dvoprega. Dok je jednom prilikom kočija tutnjala ulicom, gomasta se presenetio i u strahu stropoštao na tur: dobro se sjećao prezriva osmijeha kojim ga je Neel u zabavi počastio dok se koprcao u lokvi blata. No istančani blijedi lik s pupoljkom usana i sjetnim očima koji je pamtio nije imao blage veze s ispijenim tamnoputim licem koje se sad našlo pred njim. Da babu Nob Kissin nije znao da je jedan od dvojice kažnjenika na Ibisu propali radža, nikad mu ne bi palo na pamet da je riječ o istom čovjeku jer se silno promijenio – ne samo izgledom nego i držanjem: koliko je nekoć bio trom i klonuo, sad je bio budan i pozoran. Silno ga je uzbudila pomisao da je on, babu Nob Kissin Pander, kumovao poniženju toga ponosnog i drskog plemića i podvrgnuo mekušnoga i samoljubivoga lovca na užitke uskratama koje ne bi mogao zamisliti ni u najgorim noćnim morama. Kao da je na neki način bio primalja u rađanju novog života – i čim mu je to palo na pamet, gomasta osjeti kako mu navire tako snažan i nepoznat osjećaj da je odmah znao da dolazi od Taramony. Ta što bi drugo potaknulo buru samilosti i zaštitnički osjećaj koji ga je obuzeo kad je vidio Neelovo ukaljano lice i okovane udove? Tko bi drugi bio zaslužan za val materinske nježnosti u njedrima dok je gledao kako kažnjenika gone palubom poput tegleće marve? Oduvijek je slutio da je Taramony u životu najviše žalila što nema vlastito dijete. To je sad potvrdila oluja osjećaja koju je u njemu pobudila njezina prisutnost, nagon od kojeg je čeznuo da kažnjenika uzme u naručje i zakrili ga od boli: kao da je Taramony u Neelu prepoznala sad već odrasloga sina kojeg nije mogla roditi svom mužu, stricu babua Nob Kissina.
Ta je navala majčinskih osjećaja u gomasti bila tako moćna da bi još možda jurnuo palubom i stao između Neela i subedarovoga razmahanog lathija da nije stiskao noge u strahu da mu ne pobjegne. I zar je puka podudarnost da je upravo u tom trenutku istupio Zachary, zaustavio subedarovu ruku i svojim prepoznavanjem pomazao kažnjenika? Tu kao da su se spregnula dva lica Taramonyne sposobnosti za žensku ljubav: majka koja čezne da odgoji zabludjela sina i tragateljica koja u potrazi za istinom žudi da prodre onkraj ovozemaljskih blaga.
Susret ta dva bića, koja svako za se skrivaju duboke istine što ih samo on zna, tako ga je dirnuo da je to pokrenulo potres koji je odavna prijetio: previranja u gomastinim crijevima već su podsjećala na rastaljenu lavu i čak ga ni strah od sramote nije mogao spriječiti da jurne prema krmi u potrazi za nužnikom.


Svi su kroz dan u želucu osjećali valjanje škunera, a vrućinu i smrad dabuse trpjeli su samo jer su znali da je kraj putovanja svakim trenutkom sve bliži. No to im nije bila nikakva utjeha kad bi se škuner obnoć usidrio na okuci prašume: nadomak su rikali tigrovi, kašljali leopardi pa su čak i najhladnokrvnije pečalbare spopadale lude maštarije. Mnogi su pritom potpirivali glasine i izazivali sukobe. Najgori je bio Jhugroo, kojeg su iz rodnog sela istjerali jer je bio mutikaša: ružan koliko i zao, izbočene donje čeljusti i sitnih krvavih očiju, ipak je bio toliko okretan na jeziku i pameti da su ga mlađe i lakovjernije girmitije dobrim dijelom slušale.
Prve noći, kad nitko nije mogao zaspati, Jhugroo rasprede priču o prašumama na Mareechu i kako će sitniji i slabiji pečalbari biti mamac za divlje životinje koje ondje žive. Glas mu se razlegnuo kroz cijelu dabusu i prestravio žene, a ponajviše Muniju, koja je briznula u plač.
Na zagušljivoj se vrućini njezin strah širio poput groznice i uskoro zarazio sve oko nje: dok su žene padale jedna za drugom, Paulette shvati da mora brzo djelovati da skreše paniku. Khamuš! Tišina! podvikne. Dajte me slušajte: taj čovjek melje samo bakvás i gluposti. Pustite te priče – nisu istina. Na Mareechu nema divljih životinja, samo ptice i žabe, pokoja koza, svinja i srna – i mahom su ih doveli ljudi. A što se zmija tiče, na cijelom otoku nema ni jedne.
Nema zmija!
Ta je objava bila takva bomba da su svi prestali plakati i mnoge se glave okrenu prema Pauletti, uključujući i Jhugrooa. Deeti je morala postaviti pitanje koje je svima bilo na pameti: Nema zmija? Zar takve prašume uopće postoje?
Postoje, Paulette će. Uglavnom na otocima.
Jhugroo se s tim nije mogao pomiriti bez protunapada. Kako znaš? upita. Ti si obična žena: tko bi tebi vjerovao?
Paulette mirno odgovori: Znam jer sam o tome čitala u knjizi. Napisao ju je čovjek koji se u te stvari razumio i dugo je živio na Mareechu.
U knjizi? Jhugroo se podsmješljivo nasmije. Laže, kuja. Gdje će žena znati što piše u knjizi?
To pogodi Deeti pa mu odbrusi: Zašto ne bi pročitala knjigu? Panditova je kći – otac ju je naučio čitati.
Lažljivice nijedne, drekne Jhugroo. Usta vam treba balegom isprati!
Molim? Kalua polako ustane na noge i pogne se da ne udari glavom o strop. Što si to rekao mojoj ženi?
Pred Kaluinim gorostasnim likom Jhugroo se durljivo povuče i osvetoljubivo ušuti, a sljedbenici ga malo-pomalo napuste i priključe se družbi koja se okupila oko Paulette. Istina? Nema zmija? Kakvo im je drveće? Ima li riže? Zbilja?


S druge strane pregrade Neel je pomno slušao Paulettu. Iako je dobar dio vremena promatrao pečalbare kroz otvor za zrak, dotad joj nije pridao osobitu pozornost: poput ostalih žena, vječno je bila pod ghungtom i nije joj vidio ni lice ni bilo koji drugi dio tijela osim ruku koje je potamnila kanom i stopala crvenih od alte. Prema naglasku je zaključio da se razlikuje od suputnika jer ne govori bhođpurski, nego bengalski, a jedanput mu je upalo u oči da katkad naginje glavu kao da prisluškuje njegove razgovore s Ah Fattom – ali to mu se činilo smiješnim.

Ta valjda nije moguće da kulijica razumije engleski?
Na Deetine se riječi Neel ponovno zamisli nad Paulettom: ako je ta žena doista obrazovana, kako kaže, on joj sigurno poznaje roditelje ili rodbinu: premalo je bengalskih obitelji koje svoje kćeri potiču na čitanje, a među njima malo koja nije s njim u rodu. U njegovu se krugu zna za šačicu žena u Calcutti koje za se mogu reći da su iole učene, a koliko je njemu poznato, nijedna od njih ne bi javno priznala da zna engleski – taj prag ni najslobodoumnije obitelji još nisu prešle. I tu je još jedna zagonetka: gradske obrazovane žene mahom pripadaju imućnim obiteljima; ne dolazi u obzir da bi ijedna od njih svojoj kćeri dopustila da se ukrca na brod pun radnika u dužničkom najmu i kažnjenika. No očito je na Ibisu baš takva žena: ili nije?
Tek kad je opće zanimanje za djevojku jenjalo, Neel prinese usne otvoru za zrak i na bengalskome se obrati glavi pod ghungtom: Osoba koja je tako uljudna sa sugovornicima sigurno neće imati ništa protiv da odgovori na još jedan upit?
Uvijeni izričaj i otmjeni naglasak u Pauletti smjesta pobude oprez: iako je bila leđima okrenuta ćokiju, točno je znala tko je progovorio i odmah joj bude jasno da je iskušava. Paulette je bila itekako svjesna da njezin bengalski ima grubu, lučku notu jer ga je uglavnom pokupila od Jodua pa je sad pomno birala riječi. Preuzme kažnjenikov ton i odgovori: Pitanja nikad ne škode; a odgovor će dobiti ako je poznat.
Naglasak je bio tako neutralan da je Neel ostao bez dodatnih naznaka govorničina podrijetla.
Bi li onda bilo moguće, nastavi on, doznati naslov knjige o kojoj je prije bilo riječi: tog sveska koji navodno sadrži veliko obilje podataka o otoku Mareechu?
Paulette je nastojala dobiti na vremenu pa reče: Ne mogu se sjetiti naslova – nije bitan.
Ta kako ne bi bio, Neel će. Razbijam glavu koja bi knjiga na našem jeziku mogla sadržati te podatke i ne mogu se sjetiti ni jedne.
Na svijetu ima mnogo knjiga, odvrati Paulette, nitko valjda ne zna sve naslove?
Ne naslove svih knjiga na svijetu, prizna Neel. To svakako stoji. No tiskanih knjiga na bengalskome nema više od nekoliko stotina i svojedobno sam se mogao pohvaliti da ih sve posjedujem. Zato se i jesam zabrinuo: je li moguće da mi je neki svezak promaknuo?
Paulette se brzo snađe i reče: No knjiga koju spominjem još nije u tisku. Riječ je o prijevodu s francuskoga.
S francuskoga! Doista? A smijem li biti tako slobodan i pitati za ime prevoditelja?
Paulette se potpuno smela pa izbaci prvo ime koje joj je palo na pamet, munšija koji ju je učio sanskrt i ocu pomagao u katalogiziranju zbirke: Zvao se Collynaut-babu.
Neel odmah prepozna ime: Stvarno? Mislite na munšija Collynauta Burrella?
Da, o njemu je riječ.
No ja ga dobro poznajem, Neel će. Godinama je bio munši mog strica. Vjerujte mi da ne zna ni slova francuskoga.
Naravno, Paulette brzo odvrati. Surađivao je s Francuzom – s Lambert-sahibom iz Botaničkog vrta. Mene je Collynaut-babu poučavao pa bi mi katkad davao stranice za prijepis. Tako sam ih pročitala.
Neelu ništa od toga nije zvučalo uvjerljivo, no nije se mogao domisliti kako bi pobio priču. Ako smijem pitati, naposljetku će, kako je vrijedno ime gospođine obitelji?
Paulette je imala spreman odgovor. Nije li nedopustivo smiono načimati tako prisnu temu, pristojno mu odvrati, kad se tek kratko poznajemo?
Kako vam drago, Neel će. Neću ništa više reći, samo bih još dodao da gubite vrijeme u nastojanju da poučite ove prostake i seljačad. Slobodno ih pustite da trunu u neznanju jer njima ionako nema spasa.
Paulette je cijelo vrijeme sjedila tako da ne mora gledati kažnjenika. No sad je njegova drskost razjari pa okrene lice pod ghungtom prema njemu i usudi se polako dići pogled prema otvoru za zrak. U polumraku dabuse vidjela je samo mahnit sjaj dva upala oka na obraslom licu. Gnjev joj se pretoči u svojevrsnu samilost pa tiho reče: Ako ste vi tako pametni, što ćete ovdje s nama? Mislite da bi vas vaše znalstvo spasilo da izbije nered ili buna? Niste nikad čuli kako se kaže: svi smo u istom čamcu – amra šob-i-ek naukoje bhášćhi.
Neel prasne u smijeh. Jesam, pobjedonosno će: čuo sam to, ali nikad na bengalskome. Preveli ste englesku izreku – i to veoma ljupko, ako smijem reći – ali nameće se pitanje gdje ste i kako naučili engleski jezik.
Paulette odvrati lice i ne odgovori, ali on je bio uporan: Čestita gospo, tko ste vi? Možete mi slobodno reći jer ću ionako doznati.
Nisam vašeg roda, Paulette će. I ništa više ne morate znati.
Istina, doista, podrugljivo će on – jer se u posljednjem odgovoru u Paulettin govor uvuklo taman dovoljno lučke piskavosti da riješi zagonetku. Neel je od Elokeshi čuo za nov soj prostitutki koje su od bjelačkih mušterija naučile engleski – zacijelo je riječ o takvoj ženi na putu u kakvo otočno bludilište.


Deeti i Kalua za sebe su odabrali prostor pod jednom od golemih greda koje su nadsvođivale međupalublje. Deeti je svoju prostirku privukla uza samu stijenu tako da se može leđima nasloniti na trup broda kad sjedne. No dok je ležala, drveni joj je hrbat bio jedva dva lakta iznad glave pa je svaki trenutak nepažnje značio gadan udarac u glavu. Nakon što je nekoliko puta udarila glavom o rub, naučila se oprezno izvlačiti i ubrzo je gredi postala zahvalna na zaklonu: podsjećala ju je na roditeljsku ruku koja je čvrsto drži dok se sve oko nje sve više i više koleba.
Blizina grede Deeti je najviše značila u prvim danima putovanja dok se još nije navikla na ljuljanje broda: imala se za što uhvatiti i ustanovila je da joj se manje vrti u glavi ako se čvrsto zagleda u drvo. Tako se čak i na lošem svjetlu dabuse uspjela sroditi s tim komadom drva i naučila mu raspoznavati šare, zavojnice pa čak i sitne ogrebotine koje su u nj urezali nokti onih koji su nekoć ležali na njezinu mjestu. Kad joj je Kalua rekao da je pogled uvis u otvoreno nebo najbolji lijek za mučninu, odbrusila mu je da neka on samo gleda kamo god ga volja: ona ima drvo nad glavom i drugog joj neba ne treba.
Deeti su zvijezde i sazviježđa noćnog neba oduvijek podsjećali na lica i likove ljudi koje je pamtila bilo s ljubavlju ili sa strepnjom. Je li se zato sjetila svetišta koje je napustila, ili zbog zaklona koji joj je pružao gredin luk? Kako god bilo, ujutro trećeg dana umoči vrh kažiprsta u skrletnocrveni razdjeljak u kosi i prinese ga drvu da nacrta sićušno lice s dvije kečke.
Kalua je odmah shvatio: To je Kabutri, zar ne? šapne i Deeti ga je morala bubnuti pod rebra da ga podsjeti kako je tajna da ima kćer.
Kad su poslije toga dana, u podne, pečalbari krenuli van iz dabuse, kako se koji ispeo ljestvama, spopadne ga neobična boljka. Na posljednjoj se prečki ukipi tako da su ga oni koji su slijedili morali pogurnuti. No bez obzira na glasne i nestrpljive povike odozdo, svakog je zgromilo kad je stupio na palubu, pa čak i one koji su čas prije psovali nespretne klipane koji su kočili red. Ista boljetica snađe i Deeti kad se pomoli iz grotla: naime, ravno pred škunerovim pramcem sterala se Crna voda.
Vjetar je opao pa se na površini nije bijelila ni mrljica pjene, a na popodnevnom je suncu voda bila tamna i mirna poput plašta sjene koji prekriva otvor bezdana. Poput ostalih suputnika, Deeti je u prepasti zurila preda se: uopće nije mogla zamisliti da je to voda – ta valjda voda treba neku granicu, rub, obalu, nešto što će joj dati oblik i obuzdati je? Ovo je svod poput noćnog neba i brod na njemu pluta poput planeta ili zvijezde. Kad se vratila na svoju prostirku, Deeti se ruka digne sama od sebe i iscrta lik koji je prije mnogo mjeseci nacrtala Kabutri – krilati brod koji leti preko vode. Tako je Ibis postao drugi lik koji je ušao u Deetino pomorsko svetište.

Osamnaesto



Sunce je bilo na zalazu kad je Ibis bacio sidro na posljednjem mjestu odakle su pečalbari još mogli nazreti rodnu obalu. Bilo je to Saugor Roads, prometno sidrište u zavjetrini Gangasagara, otoka na razmeđu mora i svete rijeke. Od otoka se s Ibisa nije vidjelo bogzna što osim nekoliko nanosa mulja i plamenaca nekolicine hramova, a iz neosvijetljene tame dabuse nije se vidjelo baš ništa. No samo je ime Gangasagara u spoju rijeke i mora, svjetla i tame, poznatoga i skrivenoga, podsjetilo pečalbare na jaz koji pred njima zijeva; kao da se njišu na rubu ponora, dok je otok pružena ruka kojom ih sveta Đambudvipa 366, njihova domovina, štiti da se ne survaju u ništavilo.
I majstriji su se usplahirili nadomak posljednjega kopnenog uporišta pa su te večeri motrili budnije nego inače kad su pečalbari izašli na palubu da povečeraju: s lathijima na gotovs oprezno su se postavili duž murade, a čim bi se koji pečalbar previše zagledao u daleka svjetla, smjesta bi ga otpirili pod palubu: Kamo zijaš, blento? Gubi se dolje gdje ti je mjesto...
No otok je svima ostao na umu makar se nije vidio: iako ga nitko od njih nikad prije nije ugledao, većini je ipak bio domaći – ta nije li ondje Ganga odmarala noge? Onamo su se opetovano vraćali, kao i u mnoge druge predjele Đambudvipe, kroz epove i purane, mitove, pjesme i legende. Spoznaja da posljednji put gledaju domovinu stvorila je nabrušeno i neizvjesno ozračje u kojem je i najmanji izazov dovoljan za svađu. Svaka bi se kavga razularila tako brzo da se ni sudionici ne bi snašli: u rodnim bi ih selima razdvojili rođaci, prijatelji i susjedi, no ovdje sukobe nisu rješavale starješine i nikakva rodbina nije jednog čovjeka mogla spriječiti da drugomu skoči za vrat. Umjesto toga, kavgaši poput Jhugrooa samo su vrebali kako će ljude okrenuti jedne protiv drugih i zavaditi prijatelje i kaste.
Žene su pak raspredale o prošlosti, o sitnicama koje više nikad neće vidjeti, čuti ni omirisati: o boji makova koja se prelijeva poljima poput ábíra 367 kad slave Holi po kiši; o ustrajnu mirisu kuhinjskih vatri koji preko rijeke nosi vijesti o svadbovanju u kakvome udaljenom selu; o odjeku hramskih zvona i večernjeg ezana u sumrak; o kasnim noćima na dvorištu uz priče djedova. Kako god da se kod kuće teško živjelo, u pepelu svake prošlosti toplo se krijesila bar pokoja žeravica uspomena – a sad su ti žišci sjećanja zaživjeli novim životom u čijem im svjetlu vlastita nazočnost u utrobi broda koji samo što se nije survao u bezdan nije imala smisla i jedino je objašnjenje bilo da su skrenule pameću.
Deeti je šutjela dok su druge žene govorile jer su je tuđa prisjećanja samo podsjećala na Kabutri i uspomene u kojima nje nikad neće biti: propustit će godine u kojima će stasati, nikad neće dijeliti kćerine tajne niti u kuću primiti mladoženju. Ta kako je moguće da izostane s djetetova vjenčanja i ne pjeva žalopojke koje poju majke kad im po kćer dođe nosiljka?
Talva đharáilé

Kãval kumhláile

Hansé rojé

Birahá bijog



Jezerce je presušilo

Lotosi su usahli

Labud jeca

Za dalekom ljubavi

Buka je rasla pa je Deetina pjesma isprva bila takoreći nečujna, no druge su se žene priključile jedna po jedna kad su je prepoznale – sve osim Paulette, koja je stidljivo ostala po strani dok joj Deeti ne šapne: Ako ne znaš riječi, nije bitno. Pjevaj, baš te briga – inače će noć biti nepodnošljiva.
Kako su ženski glasovi samopouzdanije jačali, muškarci su zaboravili svoje zavade: tako je bilo i kod kuće, na seoskim svadbama – uvijek su samo žene pjevale dok bi mladenku čupali iz roditeljskog zagrljaja. Njihova je šutnja bila svojevrsno priznanje da oni kao muškarci nemaju riječi za bol djeteta koje su izgnali od kuće.
Kaisé katé ab

Birahá ki rat i jã?



Kako će proći

Ova noć rastanka?





Neel je kroz otvor za zrak slušao kako žene pjevaju i ni tada ni poslije nije mogao objasniti zašto mu je taj jezik koji ga je već dva dana okruživao odjedanput navro u glavu poput poplavne vode preko probijena nasipa. Deetin glas ili neki ulomak njezinih pjesama podsjetio ga je da je i njemu Parimal u ranom djetinjstvu govorio njezinim jezikom, bhođpurskim, dok njegov otac nije tomu stao na kraj. Halderi su se izdigli, tvrdio je stari radža, jer su znali općiti s onima koji su držali vlast; Parimalov je seljački jezik bio govor podjarmljenih i Neel ga više nije smio rabiti jer će mu pokvariti naglasak kad bude učio hindustanski i perzijski, kako priliči nasljedniku zemindarije.
Neel je uvijek bio poslušan sin pa je pustio da mu jezik u glavi sahne, no nije bio svjestan da je preživio – i tek je sad, dok je slušao Deetine pjesme, shvatio da ga je potajno hranila glazba: oduvijek je silno volio dadre, ćaiti, barahmase, hori i kadri. Sad ju je slušao i bilo mu je jasno da je jezik te glazbe bhođpurski: od svih jezika između Gange i Inda njemu nijedan nije ravan kad treba izraziti nijanse ljubavi, čežnje i rastanka – jada onih koji odlaze i onih koji ostaju kod kuće.
Kako to da je u odabiru muževa i žena koje će otrgnuti s ove porobljene ravni ruka sudbine odlutala tako duboko u zaleđe, daleko od prometnih obala, i mašila se naroda koji je najnepokolebljivije pustio korijene u Gangin glib, u tlo koje nije moglo roditi pričama i pjesmom bez sjemena patnje? Kao da je kob zarila šaku kroz živo meso zemlje da iščupa komad njezinoga jadovitog srca.


Neela je te noći tako snažno obuzela potreba da upotrijebi riječi kojih se prisjetio da nije mogao zaspati. Mnogo poslije, kad su žene promukle od pjevanja i kad je dabusa utonula u plahovit muk, začuje kako se šačica pečalbara pokušava sjetiti priče o otoku Gangasagar. Nije mogao odoljeti da je ne ispripovijeda: kroz otvor za zrak svoje je slušatelje podsjetio da bez ovog otoka ne bi bilo ni Gange ni mora. Naime, legenda kaže da je gospodin Višnu ovdje sjedio i meditirao u avataru mudraca Kapile dok ga nije prekinulo šezdeset tisuća sinova kralja Sagara koji su navalili kroz ove krajeve da ih osvoje za Ikšvakuovu dinastiju. I upravo je ovdje, točno gdje se oni sada nalaze, tih šezdeset tisuća kraljevića snašla kazna za drskost jer ih je mudrac sažgao jednim jedinim pogledom plamtećih očiju; njihov je neposvećeni pepeo ostao ondje ležati sve dok drugi izdanak loze, dobri kralj Bhagiratha, nije uspio nagovoriti Gangu da otvori nebesa i napuni mora: tako se šezdeset tisuća Išvakuovih kraljevića izbavilo iz podzemnog svijeta.
Slušatelji su ostali zabezeknuti – manje pričom, više samim Neelom. Tko bi pomislio da taj prljavi kaidi zna toliko priča i jezika? Zamisli samo, govori čak i nešto nalik na njihov bhođpurski! Ma ne bi ostali u većem čudu ni da vrana zapjeva kadri.
I Deeti je bila budna i sve je slušala, ali nju ta priča nije uspokojila. Laknut će mi kad odemo odavde, šapne Kalui. Nema mi gore nego da ovdje čučim i osjećam kako nas kopno povlači natrag.


U zoru se Zachary s neočekivanim žaljenjem oprostio od gospodina Doughtyja, koji se sa svojom momčadi uputio natrag prema obali. Kad je peljar otišao, trebalo je još samo tu i tamo obnoviti zalihe prije nego što dignu sidro i otisnu se na more. Popudbinu su brzo popunili jer je škuner u tili čas opsjela flotila opskrbnih brodica: kupusarski čamci od šiblja, dhoniji 368 pretovareni voćem i maćhve 369 prepune koza, kokoši i pataka. Ploveća je tržnica nudila sve što brodu i laskaru treba: platno na dužine, pričuvne škarame i zambure, špule kudjelje i lika, gomile prostirki sitalpattija, duhan u listovima, grančice nima za zube, ćupove indijskog trputca protiv zatvora i lonce korijena kalumbe protiv dizenterije: neki je neugledni čamac na vesla čak potpalio ćulu i uposlio halvadžiju koji je pržio svježe đalebije. Toliko se trgovaca nadmetalo da su poslužitelj Pinto i mali od kuhinje za tili čas pokupovali svu potrebnu popudbinu.
Do podneva je škuner odignuo sidra, a trikat-vale su bile spremne dići jedra – no baš u tom času vjetar uhvati brod u klopku kalmarije 370 – cijelog se jutra krzmao, rekoše tindali. Napete užadi i posade spremne za plovidbu, Ibis je maina zaustavila na poput zrcala mirnom moru. Pri svakoj se promjeni straže jedan mornar penjao na jarbol s naputkom da digne uzbunu ako bude daška vjetra. No sati su prolazili, i kad god bi serang povikom upitao Hava?, dobio bi niječan odgovor: Kućho nahi.
Škuner se ukipio na zvizdanu, bez povjetarca koji bi ga hladio i trup mu je samo sisao vrelinu tako da se pečalbarima dolje u dabusi činilo da im se meso na kostima topi. Majstriji su skinuli drveni poklopac grotla i ostavili samo rešetku da puste malo zraka. No vani je vladala takva utiha da je kroz nju jedva dahnuo ćuh zraka. Zato se kroza željezne šipke iz štive u nebo polako dizao smrad i dovabio lunje, lešinare i galebove. Jedni su lijeno kružili ponad broda, kao da čekaju strvinu, dok su se drugi smjestili na križeve i pripone pa su kričali kao vještice i zasipali palube izmetom.
Girmitije se još nisu privikle na pravila racioniranja pitke vode: sustav nigdje prije nisu prokušali i sad se skupa s njim počeo raspadati i red koji je dotad vladao u dabusi. Dnevni je obrok pitke vode do ranih popodnevnih sati toliko okopnio da su se muškarci već tukli za ghare u kojima je još ostalo nekoliko gutljaja. Jhugroo je nahuškao pet-šest pečalbara pa su se popeli uz ljestve i počeli lupati po rešetci grotla: Vode! Slušajte, vi gore! Treba nam napuniti ghare!
Kad su majstriji maknuli rešetku, zamalo nije izbila buna: deseci muškaraca nasrnu na ljestve u očajničkom nastojanju da se probiju na palubu. No kroz grotlo je odjedanput mogao proći samo jedan čovjek pa je svaka glava koja bi se pomolila majstrijima bila laka meta. Lathijima su opaučili girmitije po glavama i ramenima i odgurnuli ih natrag tako da su padali jedni preko drugih. U roku od nekoliko minuta zalupili su i rešetku i poklopac.
Haramzadi! – čuo se Bhyro Singh – sredit ću ja vas, časne mi riječi! Takvu neposlušnu kulijsku rulju u životu nisam vidio...
Nered ipak nije bio posve neočekivan jer se malo koji kontingent girmitija znao brodskom dnevnom redu prilagoditi bez doze otpora. Nadzornici su imali iskustva sa sličnim problemima i točno su znali što treba činiti: kroz rešetke su girmitijama doviknuli da kaptan zapovijeda smotru na glavnoj palubi i da se moraju popeti u redu jedan po jedan.
Majstriji su naredili da iz štive prvo izađu žene, no nekima je od njih bilo tako loše da se nisu mogle penjati ljestvama nego su ih morali nositi. Posljednja je iz štive izašla Paulette i nije ni shvatila koliko joj je slabo dok nije kročila na palubu. Koljena joj zaklecaju kao da će joj se noge odsjeći i morala se primiti za ogradu da ne izgubi ravnotežu.
U sjenu palubne kućice postavili su pipu svježe vode i odande je mali od kuhinje svakoj ženi u lotu izlio dvije-tri zaimače vode. Nekoliko koraka straga visio je pramčani čamac i Paulette vidi da se nekoliko žena sklonilo u njegovu sjenu: jedne su čučale, druge se iscrpljeno ispružile: dovuče se uz ogradu i čučne kraj njih, u posljednji preostali komadićak hladovine. Kao i ostale, Paulette žedno otpije iz svoje posude pa posljednji curak vode izlije na glavu i pusti da polako isteče niz znojem natopljenu ghungtu koja joj je pokrivala lice. Kako joj je voda polako kapala kroz presahlu nutrinu, osjeti da joj se vraća život, i to ne samo tijelu nego i duhu jer kao da dolazi k svijesti nakon duga drijemeža od žeđi.
Prkosna i ponosna Paulette do tog je trenutka namjerno zatvarala oči pred mogućim tegobama putovanja: uvjeravala se da je mlađa i jača od mnogih i da se nema čega bojati. No sad joj je postalo jasno da nije ni slutila kako je naporni tjedni čekaju; možda uopće ne preživi do kraja putovanja. Kako joj je to svitalo, osvrne se prema otoku Gangasagar i samu sebe uhvati da gotovo nesvjesno procjenjuje udaljenost.
Onda se razlegne glas Bhyra Singha: smotra je bila spremna: Sab házir hai! Svi na broju!
Paulette se okrene prema začelju i ugleda kapetana Chillingwortha: izašao je na krmenu palubu i ukipio se iza balustrade klinarnice. Laskari, majstriji i silahdari tvorili su obruč duž murade na glavnoj palubi i motrili na okupljene girmitije.
S lathijem u ruci Bhyro Singh se okrene prema skupu i drekne: Khamoš! Tišina! Sad će kaptan govoriti i vi ćete slušati, a tko prvi pisne, dobit će po glavi mojim lathijem.
Kapetan je i dalje nepomično stajao na komandnom mostu i s rukama iza leđa mirno promatrao mnoštvo na donjoj palubi. Zapuhao je blag povjetarac, no hladio je slabo ili nikako jer je pod kapetanovim pogledom vrućina kanda samo rasla: kad je napokon progovorio, glas mu se razlegne do pramca kao da šiba plamen. „Dobro slušajte što ću reći jer vam to više neću ponavljati.”
Kapetan zastane da babu Nob Kissin može prevesti i tada, prvi put otkako se pojavio na krmenoj palubi, pokaže desnu ruku u kojoj je držao čvrsto obmotan bič. Ne okrene glavu kad vrškom svog oružja pokaže prema otoku Gangasagar.
...Ondje leži obala odakle ste došli. Pred nama je more koje vi nazivate Crnom vodom. Možda mislite da se razlika vidi golim okom. No varate se. Najveća razlika između kopna i mora nije vidljiva. Sad ćete čuti u čemu je – i dobro zapamtite...
Dok je babu Nob Kissin prevodio, kapetan se nagne naprijed pa se bičem i šakama problijedjelih zglobova upre o klinarnicu.
Razlika je u tome što zakoni kopna na vodi ne vrijede. Na moru vlada drugi zakon i znajte da ga na ovom brodu krojim samo ja. Dok ste na Ibisu i dok Ibis plovi, ja sam vam sudbina, providnost i zakonodavac. Ovaj čabuk u mojoj ruci samo je jedan od čuvara mog zakona. Ali nije i jedini – imam još jedan...
Tu kapetan digne bič i ovije švigalo oko drška kao omču.
Ovo je drugi čuvar zakona i nemojte ni najmanje sumnjati da ću ga bez oklijevanja iskoristiti bude li potrebe. No uvijek imajte na umu da zakon najbolje čuvaju pokornost i poslušnost. Tu se brod nimalo ne razlikuje od vašeg doma ili sela. Dok ste na brodu, morate slušati subedara Bhyra Singha kao što biste slušali svoje zemindare i kao što on sluša mene. On poznaje vaše navade i običaje pa će on na moru biti vaš mái-báp, kao što sam ja njegov. Znajte da danas nitko neće biti kažnjen jer se on zauzeo za vas; molio je da vam budem milostiv jer još ne poznajete brod i njegova pravila. No znajte i da ako na brodu opet izbiju bilo kakvi nemiri, sljedeći će put svatko tko u njima bude sudjelovao snositi teške posljedice; tko god kani stvarati neprilike, neka zna što ga čeka.
Tu švigalo biča fijukne i poput munje razdere pregrijani zrak.
Unatoč vrelini sunca, Paulette se na kapetanove riječi sledi do kostiju. Osvrne se oko sebe i vidi da su se mnoge girmitije skamenile od straha, kao da im je upravo sinulo: ne samo da napuštaju zavičaj i otiskuju se na Crnu vodu nego se pritom podvrgavaju režimu života u kojem će im iz časa u čas vladati omča i bič. Vidjela je kako pogledi bježe prema nedalekom otoku; tako je blizu da ih gotovo neodoljivo privlači. Kad neki prosjedi sredovječni čovjek udari mucati, njoj nagonski bude jasno da se više ne može othrvati zovu kopna. Iako je znala što slijedi, među prvima je vrisnula kad se čovjek odjedanput okrenuo, odgurnuo nekog laskara i bacio se preko palubne ograde.
Silahdari dignu uzbunu povicima – Admi giráh! Čovjek u moru! – a girmitije se ustrče u panici: većina nije pojma imala što se zbiva. U toj strci još dvojica pečalbara probiju kordon i skoče preko murade.
Nadzornici na to pobjesne i razmašu se lathijima ne bi li muškarce potjerali natrag u dabusu. Da metež bude gori, laskari su brže-bolje skidali ceradu s pramčanog čamca; kad ga prebace na bok, na palubu se stušti jato raskokodakanih kokoši i pijetlova. Čamcu pritrče i malumi: izvikivali su hukame, potezali sohe i dizali oblake pileće nečisti dok se i sami nisu ulijepili u perje, izmet i zrnje.
Na žene su u tom času svi zaboravili pa su se sjatile oko đamninih devi. Paulette izvije vrat preko palubne ograde i vidi da je jedan od trojice plivača već nestao pod vodom; ostala su dvojica lamatala rukama u borbi protiv struje koja ih je nosila prema pučini. Tad se nad plivačima pojavi golemo jato ptica; s vremena na vrijeme bi se obrušile kao da provjeravaju jesu li još živi. U roku od nekoliko minuta glave plivača potonu, no ptice su se i dalje strpljivo vrtjele, kao da čekaju da trupla isplivaju na površinu. Iako tijela više nikad nisu vidjeli, prema kruženju ptica bilo je jasno da ih je zahvatila struja i odnijela prema obzoru.
Pa kad je dugo iščekivani vjetar napokon zapuhao, posada je neobično dugo otezala polazak: kao da je, poslije svega što se dogodilo, laskare hvatala neopisiva jeza pri pomisli da će putom nabasati na tri osakaćena trupla.

Devetnaesto



Sutradan ujutro, pod nebom punim ovčica, Ibis naiđe na bibavicu i mahovit vjetar pa se na njima prpošno propinjao. Mnogim je girmitijama još na Hugliju bilo mučno jer je škuner čak i u najspokojnijim trenucima bio daleko živahniji od sporih riječnih lađa na koje su navikli. Sad kad je Ibis posrtao sve u šesnaest na uzburkanu moru, mnogi su klonuli kao nejač.
U međupalublju su za slučaj morske bolesti unaprijed rasporedili pet-šest čabara i drvenih vjedara. Jedno su vrijeme naveliko bila u prometu i otporniji su pečalbari pomagali ostalima da se dokopaju baltija prije nego što bljunu. No posude su se uskoro prepunile i sadržaj se počeo prelijevati. Kako je brod ponirao i dizao se, sve više pečalbara više nije moglo stajati na nogama pa su želuce praznili gdje god da su ležali. Smrad bljuvotine pojačao je ionako kužne vonjeve u zatvorenu prostoru i pridonio posljedicama ljuljanja broda. Uskoro se činilo da štiva grca u plimi mučnine. Jedne se noći neki čovjek ugušio u vlastitoj rigotini, a u kakvim su uvjetima živjeli, dobar dio dana nitko nije primijetio da je mrtav. Dotle je tek pokoji pečalbar još stajao na nogama tako da niti jedan od njih nije bio prisutan kad su mu tijelo predali moru.
Kao ni mnogi drugi, ni Deeti nije bila svjesna smrtnog slučaja u svojoj blizini: no čak i da je znala, ne bi imala snage ni pogledati prema mrtvacu. Nekoliko dana nije mogla stati na noge, a kamoli izaći iz dabuse. Jedva je mogla podnijeti napor da se otkotrlja s prostirke kad bi je Kalua htio prebrisati. Što se pak jela i pila tiče, već joj se pri samoj pomisli dizao želudac: Ham nahin tál sakelan – Ne mogu izdržati, ne mogu...
Možeš, kako ne; i hoćeš.
Kako se Deeti počela oporavljati, Sarju je bilo sve gore i gore. Jedne je noći tako jadno stenjala da joj Deeti, makar ni sama nije bila bogzna kako čila, uzme glavu u krilo i pokrije čelo vlažnom krpom. Odjedanput pod prstima osjeti kako se Sarjuino tijelo kruti. Sarju? cikne: Je li ti dobro?
Jest, prošapće Sarju. Miruj malo...
Na Deetin su se povik i drugi počeli okretati: Što je s njom? Što se dogodilo?
Sarju digne drhtav prst da ih utiša pa spusti uho Deeti na trbuh. Žene nisu disale dok Sarju ne otvori oči.
Što je? Deeti će. Što se dogodilo?
Bog ti je napunio krilo, prošapće Sarju. Nosiš dijete!


S kapetanom Chillingworthom na palubi si mogao pouzdano računati samo u podne, kad je u pratnji obojice časnika mjerio visinu sunca. Tomu se Zachary u danu najviše radovao i čak mu ni gospodin Crowle nije mogao pomutiti užitak u obredu. Itekako je volio baratati sekstantom, no to mu nije bilo jedino zadovoljstvo; njemu je taj trenutak bio naknada za bespoštednu dosadu izmjena straže i vječni jed bliskog suživota s prvim časnikom: gledao je kako škuner mijenja položaj na kartama i to ga je podsjećalo da će i ovom putovanju doći kraj. Iz dana u dan, kad bi kapetan Chillingworth izvukao brodski kronometar, Zachary bi s njim pomno poravnao svoj sat: i pomak male kazaljke je dokaz da škuner postojano mijenja mjesto u vremenu i prostoru, iako je obzor prema kojemu jedri sveudilj isti.
Gospodin Crowle nije posjedovao sat i dražilo ga je što ga Zachary ima. Svakog bi podneva smislio neko novo peckanje: „Evo ga opet, ko da majmunu daš orah...” Dotle se pak kapetan Chillingworth divio Zacharyjevoj točnosti: „U životu ti je uvijek dobro znati na čemu si: nikomu ne škodi da zna gdje mu je mjesto.”
Jednog dana, dok je Zachary namještao sat, kapetan reče: „Zgodna vam je ta drangulijica, Reid: biste li imali što protiv da bacim oko?”
„Ni govora, kapetane.” Zachary zaklopi sat i preda ga.
Kapetan izvije obrve dok je proučavao filigranske šare. „Krasna urica, Reid; bit će kineski rad: vjerojatno iz Macaa.”
„Ondje izrađuju satove?”
„O, da”, kapetan će. „I nađe se sjajnih.” Odapne poklopac da ga otvori i pogled mu se smjesta zaustavi na graviri s unutrašnje strane. „A što je ovo?” Naglas pročita ime – Adam T. Danby – pa ga ponovi, kao u nevjerici: „Adam Danby?” Namrštena se čela okrene Zacharyju. „Ako smijem pitati, Reid: kako ste do njega došli?”
„Pa, kapetane...”
Da su bili sami, Zachary bi kapetanu bez oklijevanja rekao da mu je sat dao serang Ali: no sad bi ga čuo i gospodin Crowley i Zachary se nije usudio prvom časniku dati još streljiva za ruganje. „Pa, kapetane”, slegne ramenima, „kupio sam ga u zalagaonici, u Cape Townu.”
„Ma nemojte?” kapetan će. „E, pa veoma zanimljivo. Doista veoma zanimljivo.”
„Stvarno, gospodine? Kako to?”
Kapetan pogleda u sunce i obriše lice. „Priča je poprilično zapletena i odužit će se”, reče. „Idemo dolje da možemo sjesti.”
Zachary i kapetan ostave prvog časnika na palubi pa siđu u salon i sjednu za stol.
„Jeste li poznavali tog Adama Danbyja?” upita Zachary.
„Nisam”, kapetan će. „Ja ga osobno nikad nisam sreo. No svojedobno se za nj u ovim krajevima itekako dobro znalo. Naravno, davno prije vašeg doba.”
„A tko je bio, kapetane, ako smijem pitati?”
„Danby?” kapetan će Zacharyju s poluosmijehom na licu. „Ta on je bio Bijeli ladrone glavom i bradom.”
„Ladrone, kapetane...?”
„Ladroni su gusari Južnokineskog mora, Reid; ime im je dala skupina otoka nedaleko od Bocce Tigris. Do danas su se osuli, no jedno vrijeme nije bilo strašnije družine koljača na otvorenom moru. U mojoj im je mladosti zapovijedao neki Cheng-I – a taj je bio krvoločna mrcina. Harao je obalom sve do Košinšine, pljačkao sela, odvodio zarobljenike, skidao glave. Imao je i ženu – fificu je pokupio u nekom lupanaru u Kantonu. Zvali smo je Madame Cheng. Ali žena gospodinu Cheng-I-ju nije bila dovoljna. Na nekom je prepadu zarobio mlada ribara pa si je i njega priženio! Mislite da je to Madame Cheng teško palo? Ni govora. Kad je stari Cheng-I umro, ona se za svog suparnika udala! I njih su se dvoje proglasili kraljem i kraljicom ladrona!”
Kapetan je polako vrtio glavom, kao da se prisjeća nečega oko čega je davno i dugo razbijao glavu. „Možda biste pomislili da će ih vlastita posada objesiti? Ma kakvi: u Kini nikad ništa ne bude kako biste očekivali. Taman kad pomislite da ste ih shvatili, opet ćete pasti na tur.”
„Kako to mislite, kapetane?”
„Pomislite samo: ne samo da su koljači prihvatili vodstvo Madame Cheng i bivšeg suparnika kojeg je uzela za muža, nego je, štoviše, taj par stvorio gusarsko carstvo. U jedno su doba pod zapovjedništvom imali deset tisuća džunki i više od stotinu tisuća muževa! Stvarali su takvu pomutnju da je car na nju morao poslati vojsku. Razbili su joj flotu pa se predala skupa s mužem.”
„I što je s njima dalje bilo?” Zachary će.
Kapetan zarokće od smijeha. „Mislite da su završili na vješalima? A, ne – kosookima bi to bilo odveć jednostavno. Momku su nasadili mandarinski šešir, dok je Madame Cheng dobila samo ribanciju i globu. Još je slobodna kao ptičica u Kantonu. Čujem da vodi neko kurvalište.”
„A Danby, kapetane?” Zachary će. „I on se spetljao s Madame Cheng i njezinom bratijom?”
„Nije”, kapetan će. „Dok je on uplovio u ove vode, ona se već nasukala. Njezini sljedbenici, ili što je već od njih ostalo, raspršili su se na manje družine. Njihove džunke ne biste znali razlikovati od ostalih seoskih barki: pravi ploveći kamponzi sa svinjama i kokošima, voćkama i povrtnjacima. Sa sobom su teglili i žene i djecu. Neke od tih džunki nisu bile bolje od običnih kantonskih cvjetnih lađa – kockarnice i kupleraji u isti mah. Skrivale su se u uvalama i zatonima, pljačkale obalne brodice i vrebale brodolome. Tako im je Danby pao u šake.”
„Doživio je brodolom, kapetane?”
„Točno”, kapetan se počeše po bradi. „Da vidimo: kad je zaglavila Ledi Duncannon? Bit će dvanaeste ili trinaeste – valjda prije nekih dvadeset i pet godina. Naletjela je na greben nedaleko od otoka Hainan. Većina posade uspjela se vratiti u Macao. No jedan je brodski čamac nestao s deset-petnaest mornara, a među njima je bio i Danby. Ne bih znao reći što je bilo s ostalima, no sigurno je da je Danby završio s družinom ladrona.”
„Zarobili su ga?”
„Ili su ga zarobili, ili ga je more izbacilo na obalu pa su ga našli. Kako je nastavio, potonje je vjerojatnije.”
„A kako...?”
„Postao je ladronska špija.”
„Špija, kapetane?”
„Tako je”, kapetan će. „Danby se srodio s domorocima. Oženio se njihovom ženskom. Umotao se u plahte i ručnike. Naučio jezik. Jeo zmije štapićima. Komplet. Ja ga donekle razumijem. Običan cverglić, kamarot iz Shoreditcha ili nekoga drugoga londonskog legla. Otpremili su ga na brod čim je prohodao. A znate da šljakerima nije lako. Cijeli dan hrmbaš, a onda se još cijelu noć moraš braniti od starih jaraca. Jedeš samolornarski gulaš i staru konjetinu, a djeva batina ti je jedino žensko na vidiku. Njemu je ladronska džunka s radodajkama i hranom sigurno bila raj zemaljski. Ne vjerujem da su se morali previše mučiti da ga obrate – vjerojatno su ga upregnuli čim je stao na noge. No Danby nije bio nikakva šuša, imao je mozga u glavi. Smislio je vrašku lukavštinu. Odjenuo bi najfinije ruho za izlaske i osvanuo u luci poput Manile ili Anjera. Njemu za petama, ladroni bi odabrali brod koji nije popunio posadu. Danby bi se namjestio kao časnik, ladroni kao laskari. Naravno, nitko nije ništa sumnjao. Da bijelac špija za perčinsku družbu? To nijednom barbi ne bi palo na pamet. A Danby je bio i okretan na jeziku. Pokupovao je najfiniju odjeću i drangulije na Istoku. Ne bi otvarao karte sve dok brod dobrano ne odmakne na pučinu – a onda bi iznebuha razvili barjake i na prepad nasrnuli na brod. Danby bi razoružao časnike, a ladroni bi sredili ostale. Zarobljenike bi utrpali u brodske čamce i ostavili na moru. Onda bi uzeli vjetar u leđa i odmaglili s plijenom. Bogme đavolski prefrigana podvala. Sreća im je okrenula leđa negdje kod Javanske punte, koliko se sjećam. U bijegu ih je presreo neki engleski ratni brod. Danby je poginuo skupa s većinom drugova, no šačica ladrona uspjela je pobjeći. Pretpostavljam da je neki od njih založio taj vaš sat.”
„Stvarno mislite da je tako bilo?”
„Pa naravno”, kapetan će. „Biste li se mogli prisjetiti gdje ste ga nabavili?” Zachary zamuca. „Valjda... valjda bih mogao.”
„E, pa onda”, kapetan će, „kad stignemo u Port Louis, morate sve ispripovijedati vlastima.”
„Stvarno, gospodine? Zašto?”
„O, mislim da bi itekako željeli ući u trag prethodnom vlasniku.”
Zachary se ugrize za usnu i opet pogleda sat: sjeti se kako mu ga je serang predao. „A da uhvate prethodnog vlasnika?” reče. „Što mislite, što bi učinili?”
„O, sigurno bi ga dobrano prorešetali”, kapetan će. „A ako nanjuše da je imao ikakve veze s Danbyjem, sigurno bi ga objesili. Tu nema sumnje: preostalim članovima Danbyjeve družine ne ginu galge.”


Nakon nekoliko dana većina se pečalbara počela oporavljati od morske bolesti. No iako su jedni prizdravljali, drugima nije bilo nimalo bolje i neki su samo slabjeli i nemoćali tako da su naočigled kopnjeli. Iako ih nije bilo mnogo, imali su nerazmjeran utjecaj na ostale: nakon svekolikih putnih nezgoda njihovo je pobolijevanje stvorilo ozračje malodušja i obeshrabrenosti u kojem su se mnogi koji su već prizdravili ponovno razboljeli.
Majstriji bi svakih nekoliko dana oko štive škropili ocat ili posipavali vapno, a pokoji bi bolesnik dobio i neki smradan i ljepljivi napitak. Mnogi bi tekućinu ispljunuli čim nadzornici okrenu leđa jer su kružile glasine da navodni lijek spravljaju od papaka, kopita i rogova svinja, krava i konja. Kako god bilo, na najbolesnije pečalbare, njih desetak, lijekovi očito nisu djelovali.
Druga je žrtva bio tridesetogodišnji kotlokrpa iz Ballije, kojemu se nekoć krepko tijelo takoreći pretvorilo u kostur. Na brodu nije imao roda, a jedini mu je prijatelj i sam bio odveć bolestan da bi se popeo na palubu kad su mu tijelo bacili u more.
Tad je Deeti još bila preslaba da bi se uspravila i išta primijetila, no u doba sljedećega smrtnog slučaja već se poprilično oporavila. Pokojnik je bio mladi muslimanski đulaha 371 iz Pirpaintija i putovao je dvojicom rođaka. Ni jedan ni drugi nisu bili u stanju prosvjedovati kad je odred silahdara sišao u dabusu i naredio da izvuku tijelo na palubu da ga mogu baciti u more.
Deeti se baš i nije htjela miješati, no kad je postalo očito da nitko drugi neće ništa reći, što je drugo mogla? Stanite! reče dvojici momaka. To što od vas traže nije u redu.
Trojica silahdara srdito se okome na nju: Ti se ne miješaj; ne tiče te se.
Kako me se ne bi ticalo, odvrati ona. Jest da je umro, ali naš je: ne možete ga jednostavno odbaciti kao ljusku kad ljuštite luk.
A što bi ti? silahdari će. Da svaki put kad kuli umre stanemo i priredimo veliku tamašu?
Samo malen izzat 372 , znak poštovanja... nije u redu da se tako s nama ophodite.
A tko će nas spriječiti? posprdno joj odgovore. Ti?
Možda ja ne mogu, Deeti će. Ali ima drugih...

Dotle su već mnoge girmitije ustale na noge – nisu se kanili suprotstavljati silahdarima, nego mahom iz znatiželje. Nadzornici se pak nemalo prepadnu kad primijete komešanje. Silahdarski trojac plašljivo krene prema ljestvama, kadli jedan od njih zastane i nenadano pomirljivo upita: Pa što ćemo onda s njim?
Dajte rođacima vremena da se dogovore, Deeti će. Oni će odlučiti što treba. Vidjet ćemo što će subedar reći.
Tu se nadzornici vrate na palubu i nakon nekih pola sata jedan pečalbarima dovikne kroz grotlo da je subedar pristao da prepusti stvar pokojnikovim rođacima. Dabusa je ustupak dočekala klicanjem i petnaestak muževa ponudi pomoć da mrtvaca iznesu na palubu.
Pokojnikovi su rođaci poslije potražili Deeti da joj jave da su pokojnikovo tijelo oprali kako treba prije nego što su ga predali moru. Svi su se složili da su iznijeli znakovitu pobjedu, a čak ni najveći kavgaši i zavidnici nisu mogli osporiti da je to umnogome Deetina zasluga.
Samo se Kalua suzdržao od veselja. Bhyro Singh je ovaj put popustio, šapne Deeti na uho, ali nije mu drago. Raspituje se tko je sve zakuhao i je li opet riječ o istoj ženi.
Na krilima uspjeha, Deeti samo slegne ramenima. Što sad može? reče. Na pučini smo – ta valjda nas ne može poslati natrag?


„Uberi kontraflok!” – Tán fulána-đíb!
Škuner je veći dio jutra plovio niz vjetar koji je jačao i jarboli su bili na thesam-thes, pod punim jedrima. No sad kad je sunce došlo do zenita, na uzburkanu su se moru digli tako visoki valovi da su neprestano zapljuskivali krmu. Ushićen moći broda, Zachary bi mu sva jedra ostavio širom, no kapetan mu zapovjedi da smanji jedrilje.
„Priprema!” – Sab taijár!
Za ubiranje kontrafloka dovoljno je da se popne jedan mornar, a obično bi slali najlakšeg i najbržeg trikat-valu. Laskar bi se vinuo gotovo do jabuke prednjeg jarbola i razdriješio uzao koji drži pik jedra dok su ostali čekali dolje na pramcu da smotaju jedro i pričvrste ga za deblenjak. Jodu bi se inače verao sam, no Mamdoo-tindal je mrzio raditi na prikosniku, osobito kad oblica od trideset stopa ore vodu tako da su svi koji se za nju drže mokri do kože. Pod izlikom da hoće provjeriti Joduov rad, tindal se popne na jarbol za njim i udobno se smjesti u privjetrini sabar-purvana i sjedne na križ dok se Jodu penjao još više da oduzla radanču.
„Privuci jedro!” – Dáman tán ćikár!
Stanite! upozori Mamdoo-tindal baš kad se čvor raspleo.
Kao da se uspaničilo, jedro se nenadano propne i navali na Jodua: kao da labud u bijegu mahnito lamata krilima ne bi li odbio lovca. Jodu u posljednji čas objema rukama obujmi jarbol i čvrsto se uhvati, dok su mornari odozdo zapeli da privuku jedro. No pod snažnim se uzgonom zraka jedro nije dalo pa se uporno propinjalo kao da hoće Jodua ugristi za pete.
Vidiš, poprilično će samozadovoljno Mamdoo-tindal. Nije to baš tako lako kako vi londeri mislite.
Lako? Tko kaže da je lako?
Jodu sklizne niz jarbol i zajaše križ sabara leđima okrenut tindalu, tako da je svaki sjedio sa svoje strane jarbola. More su s obje strane škunera prugali široki pojasevi crne sjene u dolinama između valova. Na križu je visina jarbola pojačavala ljuljanje broda pa im je bilo kao da sjede u krošnji palme koja se njiše amo-tamo. Jodu se uhvati čvršće i proplete ruke kroz leta jer je vrlo dobro znao da bi po onako uzburkanu moru pad značio sigurnu smrt. Udari vjetra bili su tako siloviti da bi škuneru za zaokret trebalo najmanje sat vremena, a on bi ionako imao male izglede da preživi pa afsari vjerojatno ne bi ni skretali s kursa: no nema što, u masali mornarske čorbe opasnost je bila dodatna slast.
Tako je mislio i Mamdoo-tindal. Upre prstom u vrh prikosnika, koji su laskari prekrstili u šaitán-đíb, đavolji jezičac, jer je mnogo mornara ondje izgubilo život. Sreća naša da smo ovdje, reče. Pogledaj samo one nesretnike – gandui će se okupati kao nikad. Ćhi! Ghaseeti bi se sav khol razmazao!
Jodu baci pogled prema škunerovu pramcu i vidi da đavolji jezičac i dalje ore valove, potapa laskare koji ga jašu i zapljuskuje palubu šikljajima vode tako da zalijeva pečalbare na izlasku iz grotla kad krenu na ručak. Joduu pod nogama, ispod nogostupnica, između trikata i bare punih vjetra otvorilo se jajoliko okno: kroza nj se pružao pogled na središnji dio broda i Jodu je vidio kako dvije prilike u sarijima čuče ispod devi đamne. Po boji sarija je znao da je jedna od njih Munia, a kako je nagnula glavu, znao je i da ga gleda.
To pogledavanje nije promaknulo Mamdoo-tindalu: ovije lakat oko jarbola da Joduu udijeli bubotak u rebra. Opet piljiš u onu curu, beno londerska?
Jodua taj oštar ton iznenadi pa reče: Gdje je zlo ako samo gledam, Mamdoo- Slušaj ti mene, mali, Mamdoo-tindal će. Zar ti nije jasno? Ti si laskar, ona je kulijica; ti si musliman, ona nije. Tu ti nema kruha: možeš dobiti samo bič. Shvaćaš?
Jodu prasne u smijeh. Arre, Mamdoo-đi, reče, ti katkad zbilja preozbiljno shvaćaš stvari. Gdje je zlo u dvije-tri pošalice i malo smijeha? Nije li to razonoda? I nisi li mi sam rekao da je Ghaseeti u mojim godinama uvijek tjerala po svom – da je bila strah i trepet mornarskih ležajeva i đhula?
Téhi! Tindal se okrene niz vjetar i hračne tako da mu je pljuvačka odletjela svom dužinom križa i završila u moru na drugoj strani škunera. Slušaj, mali, mrgodno promrmlja sebi u bradu. Ako ti nije jasno zašto je ovo drugi par rukava, možda ti stvarno treba potkresati krila.


Ah Fatt je čak i okovanih zapešća imao tako sigurnu ruku da Neel nije mogao doći k sebi. Hvatao je muhe u zraku – nije ih mlatio, nego brao, hvatao palcem i kažiprstom, svaka mu čast – no takoreći je nevjerojatno da mu je to polazilo za rukom čak i u mraku. Neel bi noću često bezuspješno lamatao rukama ne bi li otjerao muhu ili komarca dok mu Ah Fatt ne bi zaustavio ruku i rekao mu da miruje: „Ššš! Daj da osluhnem.”
Tko u ćokiju traži tišinu, previše se nada: brodske grede škripe, valovi zapljuskuju trup, palubom kroče mornari, a onkraj pregrade čuju se pečalbari pa nikad mira. No Ah Fatt je tako vladao svojim osjetilima da je jedne zvukove znao isključiti dok se usredotočuje na druge: kad bi se kukac opet oglasio, ruka bi samo sunula iz tame i zauvijek ugušila zujanje. A čak i kad bi kukac sletio na Neela, Ah Fatt bi ga tako čupnuo iz tame da bi Neel osjetio samo blag štipetak na koži.
No kad je večeras Ah Fatt rekao: „Ššš! Slušaj”, nije čuo ni zuj kukca ni Neelovo lamatanje.
„Što je?”
„Slušaj.”
Ah Fattove se verige naglo pokrenu i za njihovim se štropotom začuje mahnit, prodoran cvilež. Zatim nešto pukne kao da se slomila kost.
„Što je to bilo?” Neel će.
„Štakor.” Zatvorom se proširi vonj izmeta kad Ah Fatt otklopi vjedro za nuždu da baci uginula stvora.
Neel reče: „Ne shvaćam kako ga možeš uloviti golim rukama.”
„Naučio.”
„Hvatati muhe i miševe?”
Ah Fatt se nasmije. „Ne. Naučio slušati.”
„Od koga?”
„Učitelja.”
Neel je bio stručnjak za školnike i učitelje, ali nije pamtio da ijedan poučava tu neobičnu vještinu. „A kakav te učitelj to uči?”
„Učitelj koji uči šakati.”
Sad se Neel zbuni kao nikad. „Učitelj šakanja?”
Ah Fatt se opet nasmije. „Čudno, ne? Otac dao da nauči.”
„Ali zašto?”
„Hoće da ja bude kao engleska muškarac”, Ah Fatt će. „Da nauči što muškarac treba zna – veslanje, lov, kriket. Ali u Guangzhou nema lov i nema vrt za kriket. A za veslanje vesla sluga. Pa dao da nauči šakanje.”
„Tvoj otac? Znači da si živio s ocem?”
„Ne. Živio s baka. Na džunka.”
Lađa je zapravo bila kantonska ploveća kuhinja širokoga i ravnog pramca na kojem su mogli prati posuđe i klati svinje. Iza njega nalazila se brodska kuhinja pod bambusovim krovom s pećnicom na četiri plamenika; središnji je dio bio niži, sa stolovima i klupama za goste pod nadstrešnicom; krma je bila četvrtasta i visoka, s dvokatnom kućicom: ondje je živjela obitelj – Ah Fatt, njegova majka, baka i tko god bi se od bliže ili daljnje rodbine ondje zatekao u prolazu.
Ploveća je kuhinja bila dar Ah Fattova oca i obitelji je značila uspon na društvenoj ljestvici: prije dječakova rođenja živjeli su na upola manjoj džunki. Barry bi rado još bolje zbrinuo sina jer ga je osjećaj krivnje zbog njegovoga nezakonitog rođenja teško morio: od sveg bi srca Chi Mei i njezinima kupio kuću u gradu ili nekom od obližnjih sela – recimo u Chuen-piju ili Whampoi. No bili su tanačka obitelj, rijeka im je bila u krvi i na kopnu nisu bili dobrodošli. Barry je to znao i nije se bunio, iako je jasno dao do znanja kako mu je stalo da kupe lađu koja će mu služiti na čast: primjerice, veliku i slikovitu izletničku teglenicu kakvom bi se mogao podičiti pred svojim kompradorom Chunquom. No Chi Mei i njezina mati bile su štedljive i smatrale su da je stan od kojeg nema zarade beskoristan poput jalove krmače. Zapele su za kupnju ploveće kuhinje i, da stvar bude bolja, usidrile je na dogledu fankvijske četvrti tako da kad su Ah Fatta uposlile da pomaže oko gostiju – takoreći čim je naučio držati ravnotežu na ukošenoj palubi – lijepo ga se vidjelo s prozora faktorije Bjelokapica.
Kjá-ré? smijali bi se ostali Parsiji; svaka ti čast, Barry – kopile ti raste kao čamdžija, a ti ništa. Kćerima u Queenswayu gradiš palače, a nesretniku šipak? Jest da nije naš, ali ipak je krv? Ne možeš mu tek tako okrenuti leđa...
Nepravedne riječi jer je i Parsijima i svima drugima bilo bjelodano da je Barry obziran i ambiciozan otac koji ima najbolju volju sinu jedincu osigurati uvjete da stasa u ugledna gospodina: momčić će biti učen, okretan i uglađen, a štapom i puškom baratat će vješto kao i knjigom i perom; Muškarac iz kojeg Muškost šiklja kao kitov mlaz. Ako škole odbiju primiti lađaričinoga nezakonitog sina, unajmit će privatne učitelje da ga nauče čitati i krasopisati na kineskome i engleskome – tako se uvijek može uhljebiti kao jezičar pa prevoditi fankvijima i njihovim domaćinima. Tumača u Kantonu ima napretek, ali mahom su potpuni nesposobnjakovići; njih će mali lako natkriliti i čak bi si mogao izgraditi ime.
Naći privatne učitelje koji bi poučavali u tanačkoj plovećoj kuhinji nije bio mačji kašalj, ali Chunquin je trud ipak urodio plodom. Ah Fatt se zdušno primio knjige i svake bi godine o očevome sezonskom povratku u Kanton popis njegovih postignuća bio sve duži, a krasopis bogatiji. Barry je svake godine iz Bombaya nosio skupe darove da kompradoru zahvali što bdije nad dječakovom naobrazbom i napretkom; i Chunqua bi sa svoje strane svake godine uzvratio darom, obično knjigom za dječaka.
Kad je Ah Fatt imao trinaest godina, na dar je dobio krasno izdanje poznate i omiljene pripovijesti: Putovanje na Zapad.
Barry se ushitio kad su mu preveli naslov: „Bit će mu korisno da čita o Europi i Americi. Jednog ću ga dana onamo poslati.”
Chunqua mu pomalo smeteno objasni da je tu riječ o nešto bližem Zapadu; i to ni više ni manje nego o domovini gospodina Moddieja – Hindustanu ili Đambudvipi, kako ga zovu stare knjige.
„O?” Makar mu je oduševljenje splasnulo, Barry dječaku ipak preda dar: nije ni slutio da će tu nepromišljenu odluku uskoro požaliti. Poslije je živio u uvjerenju da je upravo ta knjiga kriva za maštarije koje su Ah Fattu puhnule u glavu: „Hoću ide Zapad...”
Dječak bi oca pri svakom susretu preklinjao da posjeti njegovu domovinu. No toj mu želji Barry nije mogao ugoditi: nije mogao ni misliti da dječaku dopusti da otplovi u Bombay brodom njegova punca, ni zamisliti kako se iskrcava među rođake koji su ga došli dočekati, a on punici, supruzi i kćerima podastire živ dokaz svojega usporednog života u Kantonu, mjestu koje je njima samo izvorište raskošno vezenih svila, ljupkih lepeza i potoka; ta bilo bi to kao da na parketirane podove svoje palače u Churchgateu pusti hordu termita. Iako ostali Parsiji u Kantonu znaju za dječaka, mogao je računati da će kod kuće šutjeti: na kraju krajeva, nije samo Barry pogazio beženstvo u dugim mjesecima u egzilu. A čak i da pokoja glasina stigne do njegovoga rodnoga grada, ljudi će je zanemariti dokle god je dokaz daleko od očiju. No kad bi dječaka doveo pred ljude, kroz dveri vatrenoga hrama grunula bi buktinja sablazni i raspalila požar koji bi progutao njegovu unosnu trgovinu.
Ne, Freddy, slušaj me, govorio je Ah Fattu. Ti si sebi u glavu uvrtio nekakav Zapad koji je puka izmišljotina iz glupe stare knjige. Poslije, kad odrasteš, poslat ću te na pravi Zapad – u Francusku ili Ameriku ili Englesku, nekamo gdje je narod uljuđen. Ondje ćeš moći živjeti kao knez ili lovac na lisice. Pusti Hindustan; zaboravi ga. Ondje sigurno nećeš dobro završiti.
„I imao je pravo”, rekao je Ah Fatt. „Ne dobro završio.”
„Zašto? Što si učinio?”
„Pljačku. Čini pljačku.”
„Kada? Gdje?”
Ah Fatt se okrene na prostirci i skrije lice. „Drugo put”, prigušenim će glasom. „Ne sad.”


Bure otvorenog mora pogubno su djelovale na probavne procese babua Nob Kissina pa danima nije bio u stanju prevaliti put od kabine na sredini broda do glavne palube. No kad je napokon stupio na zrak i osjetio morsku vlagu na licu, shvatio je da su dugi dani vrtoglavice, proljeva i povraćanja bili nužno razdoblje patnje uoči trenutka prosvjetljenja: naime, čim je vidio oblačić koji je lebdio ponad škunerova pramca, bilo mu je jasno da je Ibis jedinstven brod; u svojoj je dubokoj biti sredstvo preobrazbe i brodi kroz magle tlapnji prema nedostižnoj obali koja se sveudilj povlači u daljinu: prema Istini.
Preobrazba nigdje nije bila tako očita kao u njemu samome jer mu je Taramonyna prisutnost postala tako opipljiva da mu se činilo kako je ljuštura njegova tijela potrošena čahura koja će uskoro spasti s novog bića koje u njemu zrije. Svaki bi mu dan pružio neki novi znak sve obilnije ženske prisutnosti u vlastitoj nutrini – primjerice, sve se više gnušao grubosti majstrija i silahdara s kojima je silom prilika stanovao: njihove je razgovore o sisama i stražnjicama doživljavao kao da govore o njegovu tijelu i ismijavaju ga; katkad bi ga obuzela tako silna potreba da zastre lice da bi se pokrio plahtom preko glave. A majčinske su mu se pobude nametale do te mjere da više nije mogao prijeći glavnu palubu a da se neko vrijeme ne zadrži nad dijelom iznad kažnjeničke ćelije.
Zbog te su mu sklonosti laskari psovali sve po spisku, a i serang Ali ga je znao ljutito naribati: „Zbog zašto tu stoji ko neki žoho-žohar? Priko pre-previše šašava – mani ćorava posla.”
Gospodin Crowle išao je još više u glavu: „Pandere, ti kurcolizno laprdalo jedno! Moš se širit di oćeš, al baš si se moro zabit tu i ni mrdac? Kad ti kažem, Pandere – nemoj da te opet tu vidim, jer ću ti od šupka picu napraviti!”
Gomasta je na te napade na vlastito dostojanstvo redovito nastojao odgovoriti kraljevski pribrano. „Gospodine, moram žaliti za vaše neumjesne primjedbe. Nema potrebe za previše i odviše gnusne opaske. Zašto stalno strijeljate očima i kudite? Ja samo dođem na zrak i osvježenje. A ako ste vi u poslu, nema potreba za nepotrebna briga.”
No upornim zadržavanjem na palubi nedaleko od mornara nije jedio samo njih nego i Taramony. Njezin je glas babuu Nob Kissinu često odjekivao u glavi i tjerao ga da uđe u sam ćoki ne bi li je doveo bliže njezinu posvojčetu. Nukanja su izazvala bijesan sukob između propupale majke koja želi utješiti svoje dijete i onog dijela babua Nob Kissina koji je i dalje bio gomasta svjetovnog duha, u okovima raznoraznih ograničenja svagdašnje doličnosti.
Ali ja ne mogu sići onamo! prosvjedovao bi. Što će ljudi misliti?
Kakve to veze ima? odgovarala bi ona. Možeš činiti što te volja: nisi li ti brodski pratilac tereta?
Što jest, jest, babu Nob Kissin bio je jedna od malobrojnih osoba koje su imale pristup u sve dijelove broda. Kao pratilac tereta često je imao posla s kapetanom i redovito su ga viđali na putu u časničke prostorije, gdje se katkad znao motati oko Zacharyjevih vrata u nadi da će opet čuti njegovu sviralu. Gospodin Burnham ga je u okviru njegove službene uloge ovlastio da pregleda i sve ostale dijelove broda, pa je tako i on posjedovao ključeve zatvora.
Taramony je sve to dobro znala i kako su išli dani, babuu Nob Kissinu je postalo jasno da se ona u njemu ne može utjeloviti ako on ne prihvati sve odlike njezina bića, uključujući i sposobnost za materinsku ljubav. Nema mu druge: morat će se nekako uvući u ćoki.

Poput životinje koja se vraća u svoj prirodni element, kao da je i Ibis dobivao sve veća krila dok je grabio otvorenim morem. Škuner je Bengalskim zaljevom plovio točno tjedan dana kad Paulette jednog popodneva digne glavu sa svog pranja i primijeti blistavu, jarkoplavu boju neba i kako je produbljuju mrlje oblaka u zrcalnoj slici kresta na morskim valovima. Vjetar je puhao snažno i oštro, valovi i oblaci kao da su se utrkivali preko jednoga te istoga pregolemoga svoda, a škuner se upinjao da ih sustigne tako da su mu sve grede ječale. Kao da mu je alkemija pučine udahnula vlastitu volju i život.
Paulette se nagne preko ograde i oprezno spusti balti da zagrabi vode. Dok je privlačila vjedro, iz njega sune leteća riba i skoči natrag u valove. Na trepet ribljih krila Paulette prasne u cičav smijeh i tako se prene da prolije balti i zalije i sebe i palubu. Kad vidi kakav je nered napravila, baci se na koljena i već je žustro tjerala vodu u izlivnice kad začuje bespogovoran povik: „Ti tamo – da, ti!”
Oglasio se gospodin Crowle, a na Paulettino veliko olakšanje, nije vikao na nju, nego na nekoga drugoga: takvim se glasom obično obraćao najneuglednijim laskarima pa je Paulette pretpostavila da se izderava na kakvoga nesretnog londera ili topasa. No prevarila se; kad je pogledala prema krmi, vidi da proziva Zacharyja. Bio je na krmenoj palubi, na povratku u kabinu sa straže. Porumeni u licu kad priđe klinarnici. „Meni govorite, gospodine Crowle?”
„Tako je.”
„U čemu je stvar?”
„Kakve su to tu sljeparije? Jes ti to zaspo na straži, jebo te?”
„Gdje, gospodine Crowle?”
„Dođi i vidi na svoje oči, majku ti.”
Bilo je vrijeme obroka, a paluba bučnija nego ikad: deseci girmitija, nadzornika, laskara i bhandarija brbljali su, gurali se i prepirali oko hrane. Na dobacivanja dvojice časnika žamor naglo utihne: svi su znali da se malumi ne podnose i svi se pogledi upere u Zacharyja kad krene naprijed prema pramcu.
„Što se dogodilo, gospodine Crowle?” Zachary će kad stupi na pramčanu palubu.
„Reci ti meni.” Prvi časnik pokaže prstom i Zachary se nagne preko pramca da pogleda.
„Jel imaš zdrave oči, Fićfiriću – ili ti treba objašnjavat?”
„Vidim u čemu je problem, gospodine Crowle”, Zachary se uspravi. „Klizač se otkvačio pa su prečkica i leto otišli ukrivo od posrtaljke. Ne ide mi u glavu kako se to dogodilo, ali popravit ću.”
Zachary je već zasukavao rukave kad ga gospodin Crowle zaustavi. „Nije to tvoj poso, Reid. Nit’š ti meni govorit kako se to ima popravljat. A ni ko će.”
Prvi se časnik okrene prema krmi pa pogledom preleti palubu zasjenivši oči dlanom: zaškilji iz petnih žila kao da traži neku određenu žrtvu. Potraga završi kad ugleda Jodua, koji je plandovao na kursiju prednjeg jarbola: „Ej, ti, Šiljo!” Kukastim je kažiprstom Jodua zvao na pramac.
„Gospodine?” Zatečeni Jodu uperi prst u sebe kao da traži potvrdu.
„Da, ti! Pokreni se, Šiljo!”
„Na zapovijed!”
Dok se Jodu spuštao, Zachary je prosvjedovao: „Samo će se ozlijediti, gospodine Crowie. Zelen je mornar...”
„Baš i nije tako zelen kad je tebe upeco iz vode”, prvi časnik će. „Pa da vidimo kako će proći na prikosniku.”
Paulette se sad već zabrinula pa se progura do prednjih murada, gdje se okupilo mnogo pečalbara, i nađe mjesto odakle može gledati Jodua kako se penje na škunerov kosnik nad uzburkanim morem. Paulette dotad nije pridavala previše pozornosti građi broda: njegovi jarboli, jedra i snast za nju su bili mahnit pleter platna, užadi, kolotura i klinova. Sad primijeti da je kosnik, naoko puki produžetak škunerove ukrasne pulene, zapravo treći jarbol koji se pruža vodoravno nad morem. Kao i druga dva jarbola, kosnik je imao i nastavak, prikosnik, tako da je cijeli sklop stršao dobrih trideset stopa iznad škunerova kljuna. Duž prikosnika su bila razapeta tri trokutna latinska jedra: posljednje se nekako uspjelo zaplesti pa se Jodu uputio prema njemu – na sam kraj prikosnika, đavoljeg jezičca.
Ibis je netom zajahao val kad je Jodu krenuo, pa mu je prvi dio puta bio uspon: verao se motkom koja se perila prema nebu. No onkraj kreste vala, uspon se pretvorio u slaz, a đavolji je jezičac pikirao u dubinu. Do prikosnika je stigao baš kad je Ibis kljunom sunuo u dolinu između dva vala. Škuner sleti s takvim zaletom da zaroni u vodu, a Jodu se držao poput priljepka na nosu raspjevana kita. Ponirao je sve dublje i dublje, a bijeli mu se banijan prvo pretvorio u mrlju pa potpuno nestao kad je more briznulo preko kosnika i prelilo se preko murade. Paulette je prestala disati kad je potonuo, no Jodua nije bilo tako dugo da je morala opet udahnuti – i opet – prije nego što je Ibis počeo dizati kljun iz vode kad je zajahao sljedeći val. Kad kosnik izroni iz vode, na vidjelo iznese i Jodua, koji je ležao čvrsto oplevši noge i ruke oko drvenog jezičca. Na kraju putanje prikosnik se naoko premetne uvis, kao da će svog jahača ispaliti u oblake jedara koji su se nad njim nadvili. Niz kosnik poteče potok vode i opere dobar broj gledatelja koji su se okupili uz pramčane lukove. Paulette takoreći nije bila ni svjesna pljuska: bilo joj je bitno samo da je Jodu živ i još se drži i nakon onakvog će potapanja sigurno morati zapeti svom preostalom snagom da se dovuče natrag na palubu?
Dotle je Zachary svlačio košulju: „Nek vas vrag nosi, gospodine Crowle; neću prekriženih ruku gledati kako se čovjek utapa.”
Škuner se penjao na val kad Zachary skoči na kosnik, a đavolji je jezičac još bio iznad vode kad prođe posrtaljku. Sljedećih nekoliko sekunda, dok je škunerov nos još bio izvan vode, Jodu i Zachary brže su bolje otpuštali užad i spone i uglavljivali žabe i koloture. Kad je škuner krenuo niz val, obojica se prilijepe uz motku – ali sad su im ruke bile pune užadi i jedra pa se činilo da se nemaju gdje čvrsto uhvatiti.
Hé Rám! Pečalbari kriknu uglas kad đavolji jezičac zaroni u vodu i porine mornare ispod površine. Odjedanput, silom božanske objave, Pauletti sine da more u svojim pandžama drži dva bića do kojih joj je najviše na svijetu stalo. Nije mogla dalje gledati i pogled joj odluta prema gospodinu Crowleu. I on je netremice zurio u kosnik i Paulette se iznenadi kad vidi da mu se inače oštar i mrk izraz lica sad prelijeva poput mora u vrtlogu protusmjernih struja osjećaja. Tad joj vedar klik – Đai Sijá-Rám! ponovno privuče pogled na kosnik, koji se digao iz vode: oba su se muškarca još držala.
Na oči joj navru suze olakšanja kad Zachary i Jodu skliznu s kosnika i živi se i zdravi spuste na palubu. Igrom sudbine, Jodu stane na noge nekoliko pedalja od nje. Nije se mogla suspregnuti da progovori ni da je htjela: usne joj same od sebe dahnu njegovo ime: Jodu!
On se razrogačenih očiju okrene i pogleda glavu pod ghungtom, a ona ga upozori jedva primjetnom gestom – njemu dovoljno, kao kad su bili djeca; ne bi on odao tajnu. Ona pogne glavu i ispotiha se vrati svom pranju.
Jodua je ponovno vidjela tek kad odstupi od lakomica da objesi rublje na stražnje pripone. Nosio je zavor i nehajno zviždao. Zavor mu u prolazu ispadne pa se spusti na koljena i uzvrpolji kao da ga lovi ukošenom palubom.
Putli? protisne kad prođe kraj nje. To si zbilja ti?
Što misliš? Zar ti nisam rekla da ću se ukrcati?
On priguši smijeh: Mogao sam misliti.
Nikomu ni riječ, Jodu.
Dogovoreno. Ali samo ako se zauzmeš za me.
Kod koga?
Kod Munije, šapne on dok se uspravljao.
Munia! Nje se kloni, Jodu; samo ćeš se uvaliti u nevolje... No zalud joj upozorenje: Jodu je već odmaglio.

Dvadeseto



Je li Deeti trudnoća dala osobit sjaj? Ili je razlog što je onako uspješno otpravila majstrije? Kako god bilo, sve ju je više ljudi zvalo bhauđi. Kao da se cijela dabusa složila da im ona bude kuma. Deeti se na to nije obazirala: na kraju krajeva, ako u njoj svi hoće gledati ženu starijeg brata, što ona tu može? Možda ne bi bila tako bezbrižna da je promislila kakve odgovornosti uloga svačije bhauđi nosi – ali, budući da nije, iznenadila se kad joj je Kalua rekao da mu se obratio netko tko želi njezin savjet u veoma važnoj stvari.
Zašto traži mene? zabrinuto će ona.
Koga će nego bhauđi? s osmijehom će Kalua.
U redu, ona će. Reci mi: Ká? Kávan? Kethié? Što? Tko? Zašto?
Dotični je čovjek, Kalua joj reče, Ecka Nack, vođa skupine brđana koji su se pečalbarima priključili u Sahibganju. Deeti ga je poznavala iz viđenja: krivonog i mišićav, doimao se prekaljeno i zamišljeno kao kakav seoski starješina, iako teško da je imao više od trideset pet godina.
Što hoće? upita Deeti.
Zanima ga, Kalua će, bi li se Heeru htjela okućiti s njim kad stignemo na Mareech.
Heeru? Deeti se tako zabezeknula da je nekoliko minuta ostala bez riječi. Naravno da je primijetila – ta tko ne bi? – kako svaku ženu na brodu prate gladni pogledi. No nikad ne bi pomislila da će Heeru – sirota, prostodušna Heeru, koja je takoreći slučajno otišla u girmitije kad ju je muž napustio na meli – prva izmamiti ozbiljnu ponudu.
A tu je i još jedna zagonetka: ako je ponuda doista ozbiljna, o čemu je riječ? Ta valjda joj ne nudi brak? Heeru je, prema vlastitim riječima, bila udana žena i još ima živa muža. A i Ecka Nack jamačno ima ženu do dvije u brdima Chhota Nagpura. Deeti pokuša zamisliti njegovo selo, no ravničarka se do te mjere grozila brda da samo protrne. Takav bi spoj u rodnom kraju bio nezamisliv – ali kakve će veze imati jesi li iz ravnice ili iz brda kad se nađu prijeko, na otoku? Ako se Heeru okući s brđaninom, čini isto što je i sama Deeti učinila. Valjda stare spone više ne vrijede sad kad im je more spralo prošlost?
Kamo sreće!
Ako u Crnoj vodi doista možeš utopiti prošlost, zašto ona, Deeti, negdje u glavi još čuje glas koji je osuđuje zbog bijega s Kaluom? Zašto je svjesna da, ma koliko se trudila, nikad neće ušutkati šapat koji joj govori da će ispaštati svoj čin – ne samo danas ili sutra nego kalpama 373 i jugama, život za životom i tako u vječnost. I sad je čula kako mrmlja pitanje: Želiš li da ista sudba snađe i Heeru?
Na tu pomisao zlovoljno zagunđa: odakle ikomu pravo da nju gura u tu petljavinu? I na kraju krajeva, tko je Heeru njoj? Ni teta ni sestrična ni nećakinja. Zašto bi ona, Deeti, morala ponijeti teret njezine sudbine?
No iako se srdila što je tako opterećuju, Deeti je silom prilika morala priznati da Ecka Nack nastoji postupiti ispravno i časno kako već zna. Sad kad su svi ostali odsječeni od zavičaja, muškarce i žene ništa ne sprečava da se pare potajice kako to navodno čine zvijeri, zlodusi i pišaće: ništa ih ne tjera da traže bilo kakav blagoslov povrh zadovoljenja vlastitih žudnji. Nema ni roditelja ni starješina koji bi odlučivali, pa tko zna kako treba sklapati brak? A nije li i ona sama na početku rekla da su sad svi rod; da su se u utrobi broda ponovno rodili i sad su svi jedna obitelj? No makar je to velika istina, istina je i da se još nisu do te mjere srodili da mogu jedni za druge donositi odluke: Heeru će morati odlučiti sama.


U posljednjih nekoliko dana Zachary se često znao sjetiti pripovijesti kapetana Chillingwortha o Bijelom ladronu. U nastojanju da poveže priču, Zachary je dao sve od sebe da serangu Aliju pruži puno povjerenje – no ma kako dobronamjerno promotrio stvar, nikako da odagna sumnju da ga je serang odgajao da preuzme Danbyjevu ulogu. Ta mu pomisao nije dala mira i žarko se želio s nekim posavjetovati. Ali s kim? U kakvim je odnosima s prvim časnikom, njemu ne može ništa spomenuti. Tako Zachary odluči da će se povjeriti kapetanu.
Ibisu je to bio jedanaesti dan na otvorenome moru i sunce se počelo spuštati nebesima punim cirokumulusa i pramenastih cirusa: škuner je uskoro bordižao pod nebom kojim su zavladale velike ovčice. Pred zalazak sunca i vjetar se promijenio i nasrnuo na škuner udarima i naletima koji su mu prevrtali jedra tako da je platno gromko praskalo.
Gospodin Crowle bio je u prvoj večernjoj straži i Zachary je znao da će po tako hirovitu vremenu imati posla na palubi. No htio je biti siguran da će ga izbjeći pa je pričekao drugo zvono straže i tek se tada preko salona uputio do kapetanove kabine. Morao je dvaput kucati prije nego što kapetan odgovori. „Jack?”
„Ne, kapetane. Ja sam, Reid. Bih li mogao porazgovarati s vama? Nasamo?”
„Ne može nekom drugom prilikom?”
„Pa sad...”
Slijedila je stanka pa zlovoljno frktanje. „Ma dobro onda. Ali dajte držite vesla još minutu-dvije.”
Prođu dvije minute, pa i još nekoliko: iako su vrata ostala zatvorena, Zachary je čuo kako kapetan trupka kabinom i lije vodu u lavor. Sjeo je za salonski stol i nakon dobrih deset minuta vrata se širom otvore i na njima osvane kapetan Chillingworth. Na svjetlu fenjera u salonu vidjelo se da je odjeven u neočekivano raskošnu odoru, staromodni gospodski banijan – ne prugastu mornarsku košulju kakve ta riječ u novije vrijeme označava, nego prostranu i filigranski izvezenu halju do gležnjeva kakve su u modu uveli engleski nabobi prethodnog naraštaja.
„Uđite, Reid!” Iako je kapetan pomno odvraćao lice od svjetla, Zachary je vidio da si je dao truda da se umije jer su mu se među podvoljcima i na čupavim sijedim obrvama ljeskale kapljice vode. „I ne bilo vam teško, zatvorite vrata za sobom.”
Zachary nikad prije nije bio u kapetanovoj kabini: kad je sad kročio kroz vrata, primijetio je tragove žurnog pospremanja: prekrivač nasumice prebačen preko ležaja i naopako okrenut vrč u porculanskom umivaoniku. Kabina je imala dva okna i oba su bila otvorena, no unatoč oštrom propuhu u zraku je ostao nekakav dimni vonj.
Kapetan je stajao kraj jednog od otvorenih prozora i duboko disao kao da želi pročistiti pluća. „Došli ste mi grintati zbog Crowlea, Reid?”
„Pa zapravo, kapetane...”
Kapetan kao da ga nije čuo jer je nastavio bez prekida: „Čuo sam što je bilo na prikosniku, Reid. Ja na vašem mjestu ne bih oko toga dizao previše prašine. Crowle je zaguljen vrag, nema što, ali nemojte nasjesti na njegova tlačenja. Vjerujte mi, on se vas boji više nego vi njega. I nije da nema razloga: jest da sjedimo za istim stolom dok plovimo, ali Crowle itekako dobro zna da ga netko poput vas na kopnu ne bi uzeo ni za lakaja. Znate, zbog takvih se stvari čovjek poždere. Zna se samo bojati i drugima utjerivati strah – pa što mislite, kako mu je pri duši kad vidi kako vi lako skupljate privrženike čak i među laskarima? Ne biste li i vi to na njegovu mjestu doživjeli kao nepravdu? I ne biste li došli u napast da se na nekome iskalite?”
U tom se času škuner zanese u zavjetrinu i kapetan je morao pružiti ruku prema zidu da ne izgubi ravnotežu. Zachary iskoristi stanku pa brzo ubaci: „Pa zapravo, kapetane, nisam došao zbog gospodina Crowlea. Riječ je o nečemu drugom.”
„O!” To je kapetana Chillingwortha kanda smelo jer se uzme češati po proćelavoj glavi. „Sigurno ne možemo odgoditi?”
„Kad sam već ovdje, kapetane, možda da obavimo stvar?”
„U redu”, kapetan će. „Onda možemo i sjesti. Previše ga ljulja da stojimo.”
Jedini je izvor svjetla u kabini bio fenjer garava cilindra. Plamen je bio prigušen, ali kapetanu kao da je previše blještao jer je na putu na drugi kraj kabine da sjedne za pisaći stol digao ruku da zakloni oči. „Dajte, Reid”, reče i kimne prema naslonjaču prekoputa. „Sjednite.”
„U redu, kapetane.”
Zachary htjede sjesti kad na sjedalu primijeti neki dugi lakirani predmet. Uzme ga i osjeti da je topao: bila je to lula, glave veličine palčanog nokta na prst tankoj cijevi dugoj poput ruke. Bila je prekrasne izrade i imala izrezbarene spojeve nalik na čvorove na bambusovoj stabljici.
I kapetan ugleda lulu: napola ustane pa se šakom udari po bedru kao da se hoće kazniti kako je rastresen. No kad mu Zachary pruži lulu, on je primi neuobičajeno umilnom gestom: ispruži obje ruke i nakloni se, prije po kineskome nego po europejskome običaju. Tad lulu položi na stol, ugnijezdi podvoljak u dlan i šutke se u nju zagleda kao da smišlja kako bi objasnio zašto mu se našla u kabini.
Naposljetku se prene i nakašlje. „Vi niste pali s kruške, Reid”, reče. „Sigurno znate što je ovo i čemu služi. Vrag me odnio ako se budem pravdao, pa vas molim da na opravdanja ne računate.”
„I nisam, kapetane”, Zachary će.
„Kad-tad biste doznali pa je možda ovako i bolje. Nije nikakva tajna.”
„Mene se ne tiče, kapetane.”
„Naprotiv”, s gorkim će osmijehom kapetan, „u ovim se vodama svi time bave pa ćete i vi budete li i dalje plovili: krcat ćete ga, pakirati, prodavati... a ne znam nijednog pomorca koji s vremena na vrijeme ne kuša svoju robu, osobito ako mu može pomoći da zaboravi orkane i podmukle vjetrove koji mu zlo gospodare.”
Kapetanu je brada utonula u podvoljak, no sad mu je glas bio čvršći i jači. „Čovjek nije mornar, Reid, ako ne zna kako je kad zaglaviš u bezvjetrini, a što jest – jest: opijum nekako čarobno djeluje na vrijeme. Od danas do sutra pa čak i od tjedna do tjedna prođeš lako kao da kročiš s jedne palube na drugu. Možda nećete vjerovati – nisam ni ja dok mi se nije zalomilo da sam mjesecima čepio u nekoj jezivoj lučici. Bilo je to negdje na Suluskom moru – ružniji gradić u životu nisam vidio: znate ona mjesta gdje su sve cjepaljke transvestiti i ne usudiš se kročiti na obalu da te ne proguta mrak. U životu se nisam osjećao tako nasukano kao u tim mjesecima i kad mi je poslužitelj, čovjek iz Manile, ponudio lulu, priznajem da sam je se zdušno primio. Vi zacijelo pretpostavljate da si predbacujem što sam pokleknuo, ali ne – ne kajem se. Život mi ništa ljepše nije dao. A poput svih darova Prirode – vatre, vode i ostaloga – i u tom daru treba uživati krajnje pažljivo i oprezno.”
Kapetan digne pogled i zacakljenih se očiju načas zagleda u Zacharyja. „Vjerujte mi, dugih sam godina pušio samo jednu lulu na mjesec – a ako mislite da takva umjerenost nije moguća, znajte da nije samo moguća nego je čak pravilo. Neke budale misle da je svatko tko dirne lulu istog časa otpisan i polako kopni u zadimljenoj pušionici. Kladio bih se da velika većina onih koji love zmaja puše samo jedanput do dvaput na mjesec – i to ne zato što bi škrtarili, nego jer upravo ta suzdržljivost daje najslađi i najistančaniji užitak. Neki, naravno, čim prvi put kušaju, znaju da više nikad neće napustiti taj dimni raj – to su pravi ovisnici, a to ne možeš postati, nego se takav rodiš. No obični ljudi – a tu ubrajam i sebe – neće u crnom blatu izgubiti busolu bez kakva udarca sudbine ili kolebljive sreće... ili možda, kao u mom slučaju, zbog osobnih prevrata koji su se podudarili s bolešću koja čovjeka baci na koljena. Kad se to dogodilo, boljeg lijeka za moje boljke sigurno nije bilo...”
Kapetan zastane da pogleda Zacharyja. „Recite mi, Reid: znate li koje je najčudotvornije svojstvo ove tvari?”
„Ne znam, kapetane.”
„Onda ću vam ja reći: u čovjeku ubije žudnju. Zato je mornaru mana s neba, melem za najgore boli. Smiruje neprestane muke puti koje nas prate preko mora i gone u grijeh protiv prirode...”
Kapetan si pogleda ruke: počele su se tresti. „Dajte, Reid”, iznenada će. „Dosta praznih riječi. Kad smo se već otisnuli u tom smjeru, da vas pitam: ne biste li kušali dim? Pokus nećete moći dovijeka odlagati, vjerujte mi – ako ništa drugo, ono iz puke znatiželje. Iznenadili biste se...” – uhvati ga smijeh – „koliko je mojih putnika htjelo zaploviti pod jedrima dima – bojovni evangelistički popovi; nadobudni graditelji carstva, nepokolebljivo kreposne sredovječne gospođe utegnute u steznike. Budete li plovili putem opijuma, i vi ćete se jednog dana skrivećke osladiti. Pa zašto ne biste odmah? Nije li i ovo dobra prilika?”
Zachary je kao opčinjen zurio u lulu i njezinu tanku, osvjetlanu cijev. „Pa jest, kapetane”, reče. „Bilo bi mi drago.”
„Fino.”
Kapetan posegne u ladicu i izvadi kutiju čiji je lakirni premaz sjajem bio bio posve ravan ljepoti lule. Digne poklopac i unutra otkrije nekoliko predmeta koji su se u dovitljivu rasporedu gnijezdili na podstavi od crvene svile. Kapetan iščeprka jedan po jedan i poreda ih na stolu pred sobom poput ljekarnika za pultom: iglu metalnog vrška na bambusovu kamišu; sličnu žlicu duge držaljke; majušan srebrni nož; oblu kutijicu od bjelokosti, tako kičene izrade da se Zachary ne bi čudio da je u njoj kakav rubin ili dijamant. No unutra je ležao grumen opijuma, bez sjaja i boje, građe blata. Kapetan se maši nožića pa odreže sićušan komadić i stavi ga u žlicu duge držaljke. Tada skine cilindar sa svjetiljke, postavi žlicu ravno iznad plamena i ondje je zadrži dok guma ne promijeni stanje i ne postane tekuća. Zatim, svečano kao svećenik u obredu pričesti, preda lulu Zacharyju: „Pazite da prionete punim plućima kad ulijem kapljicu: stignete povući dim-dva dok ne ispari.” Tu kapetan silno pažljivo umoči vrh igle u opijum i pridrži je nad plamenom. Čim kaplja uzavre, zarije je u glavu lule. „Da! Sad! Ne dajte da ni dašak pobjegne!”
Zachary prinese čibuk usnama i povuče bogat, mastan dim. „Pumpajte! Zadržite ga!”
Kad Zachary još dvaput potegne iz čibuka, u luli više nije bilo dima. „Zavalite se u naslonjač”, kapetan Chillingworth će. „Osjećate li? Je li vam se tijelo već oslobodilo zemljina zahvata?”
Zachary kimne: sila teža kao da je doista popustila; tijelo mu je postalo lagano poput oblačka; mišići su otpustili i najmanji tračak napetosti; tako su se opustili i omekšali da si više nije znao za udove. Nije imao ni najmanje volje sjesti u naslonjač; htio se ispružiti, leći. Ispruži ruku da uhvati ravnotežu i vidi kako mu prsti poput sljepica putuju do ruba stola. Odgurne se da ustane – napola je očekivao da ga noge neće služiti – ali bile su posve čvrste i sasvim dobro nosile težinu njegova tijela.
Kapetana je čuo kao da se javlja iz velike daljine: „Tako ste se nacvrcali da ne možete hodati? Slobodno lezite na moj ležaj.”
„Do kabine nemam ni dva koraka, kapetane.”
„Kako vam drago, kako vam drago. Prestat će djelovati za sat-dva i probudit ćete se čili.”
„Hvala, kapetane.” Zacharyju se činilo da lebdi do vrata.
Zamalo je stigao kad kapetan reče: „Samo čas, Reid – zašto ste me ono trebali?”
Zachary zastane s rukom na vratima; začudo, opuštanje mišića i osjetilna pomutnja nisu donijeli i gubitak pamćenja. Štoviše, glava mu je bila posve bistra: ne samo da se sjećao kako je s kapetanom htio razgovarati o serangu Aliju nego je i shvatio da ga je opijum spasio s kukavičkog puta. Naime, sad mu je bilo jasno da što je bilo sa serangom mora raščistiti s njim i ni sa kim drugim. Je li mu dim razbistrio pogled na svijet? Ili mu je omogućio da se zaviri u dio sebe koji nikad prije nije istražio? Kako god bilo, sad je uvidio kako se rijetko, teško i malo vjerojatno može dogoditi da dvoje ljudi iz različitih svjetova poveže čista sklonost, osjećaj neovisan o tuđim pravilima i očekivanjima. A kad se takva spona satka, njezine istine i laži, obveze i povlastice vrijede samo za ljude koje ona povezuje i to tako da samo oni mogu prosuditi što je časno, a što nečasno u svojoj vezi. On sam, Zachary, mora časno riješiti svoj odnos sa serangom Alijem; to će ga uvesti u zrelost i iskušati mu vlastitu postojanost na životnom putu.
„Da, Reid? O čemu ste htjeli razgovarati?”
„O našem položaju, kapetane”, Zachary će. „Kad sam danas gledao karte, činilo mi se da smo odlutali prilično daleko na istok.”
Kapetan odmahne glavom. „Nismo, Reid – točno smo gdje trebamo biti. U ovo doba s Andamana dolazi južna struja pa je kanim iskoristiti; još ćemo neko vrijeme ostati na ovom kursu.”
„Shvaćam, kapetane, oprostite. Ispričavam se, ali...”
„Da, idite, idite.”
Na putu preko salona Zachary nije osjetio klimavost koja prati pijanstvo; kretnje su mu bile polagane, ali ni najmanje rastrojene. Kad se našao u svojoj kabini, skinuo je banijan i hlače i ispružio se na ležaj u donjem rublju. Kad je sklopio oči, pao je u stanje mirovanja koje je bilo mnogo dublje od sna, a opet i budnije jer mu je glava bila puna oblika i boja: iako su vizije bile neobično žive, bile su i posve spokojne i nisu ih remetile ni putenost ni žudnja. Nije znao koliko je to stanje trajalo, ali postao je svjestan da prolazi kad su mu se u vizije vratila lica i likovi. Pao je u snovito stanje u kojem mu se neka žena neprestano približavala i udaljavala: skrivala je lice i izmicala mu, iako je znao da je bolno blizu. Baš kad je postao svjestan neke daleke zvonjave, s lica joj padne koprena i vidi da je to Paulette; išla je prema njemu, pala mu u naručje i ponudila mu usne na poljubac. Probudio se sav u znoju, maglovito svjestan da je upravo odzvonilo osmo zvono i da je sljedeća straža njegova.

Bračna je ponuda škakljiva stvar pa je Deeti morala pažljivo birati kad će i gdje o njoj razgovarati s Heeru da ih nitko ne čuje. Nije uspjela uloviti priliku do sutradan rano ujutro, kad su se žene našle same na glavnoj palubi. Deeti iskoristi trenutak pa uhvati Heeru za lakat i odvede je do đamninih devi.
Što je, Bhauđi?
Na Heeru se malokad itko obazirao pa zamuca u strepnji jer je mislila da je nešto pokvarila i da joj ne gine jezikova juha: Ká horahelba? Nešto nije u redu?
Deeti se pod ghungtom nasmiješi: Sve je u redu, Heeru – zapravo sam danas sretna – áđ bara khusbáni. Imam vijesti za tebe.
Vijesti? Kakve vijesti? Ká khabarbá? Heeru zarije zglobove prstiju u obraze i zacvili: Jesu li dobre ili loše?
Odlučit ćeš sama. Slušaj...
Čim je počela objašnjavati, Deeti bude krivo da za razgovor nije odabrala neko drugo mjesto, negdje gdje bi mogle spustiti ghungte: dok pokrivaju lica, ne može znati što Heeru misli. No sad je prekasno, mora dovršiti što je počela.
Kad joj je u cijelosti prenijela vijest o prosidbi, reče: Ká ré, Heeru? Što misliš: reci mi.
Ká kahatbá bhauđi? Što da kažem?
Deeti joj je po glasu znala da plače pa je obgrli rukom i privuče k sebi: Ne boj se, Heeru; možeš reći što god hoćeš.
Prošlo je nekoliko minuta dok Heeru nije uspjela progovoriti, a i tad su riječi navrle u jecavoj i nepovezanoj bujici: Bhauđi... Nisam mislila, nisam očekivala... sigurna si? Bhauđi, kažu da će u Mareechu ženu rastrgati ako je sama... da će je proždrijeti... previše je muškaraca, a premalo žena... Bhauđi, možeš li zamisliti kako bi ti ondje bilo da si sama... O, bhauđi... meni ni na pamet nije palo...
Deeti nije bilo jasno kamo to točno vodi. Á gé ke bát kal hoilé, oštro će. O budućnosti možeš sutra. Što ćeš sad odgovoriti?
Što ću drugo, bhauđi? Da, spremna sam...
Deeti se nasmije. Arre Heeru! Jesi odvažna!
Zašto to kažeš, bhauđi? zabrinuto će Heeru. Misliš da griješim?
Ne, odlučno će Deeti. Sad kad si odlučila, mogu ti reći: mislim da ne griješiš. Mislim da je dobar čovjek. Osim toga, vodi cijelu četu drugova i rođaka – oni će te čuvati. Svi će ti zavidjeti, Heeru – bit ćeš prava kraljica!


Dok je razvrstavala rublje za pranje, Paulette bi nerijetko prepoznala Zacharyjevu košulju, banijan ili par hlača. Te bi komade odjeće gotovo nesvjesno gurnula na dno hrpe i sačuvala za kraj. Kad bi naposljetku dospjela do njih, znala bi ih, ovisno o raspoloženju, gnjevno izribati pa čak i jarosno izmlatiti o palubne daske poput kakve pralje s dhobi-gata. No katkad bi se zadržala na ovratnicima, suvratcima i šavovima i dala si truda da ih temeljito očisti. Tako je jednog dana prala neku Zacharyjevu košulju kad se kraj nje pojavi babu Nob Kissin Pander. Izbeči oči u komad odjeće u njezinim rukama pa joj ispotiha šapne: „Ne želim se pomiješati u vaša poslanja, gospođice, no smijem li ljubazno pitati pripada li ta košulja gospodinu Reidu?”
Paulette kimne u znak odgovora, na što će on u još većoj potaji: „Smijem samo minutu pipnem?”
„Košulju?” u čudu će ona, a gomasta joj bez riječi iz ruke otme vlažni smotuljak tkanine pa je razvuče na sve strane i tek je onda vrati. „Kao da je oblači od davnih davnina”, zbunjeno se namršti. „Tkanina je očito silno ostarjela. Čudno, ne?”
Iako se Paulette već navikla na gomastine mušice, ta je zagonetna izjava zbuni. „Ta kakvo je čudo da gospodin Reid nosi staru odjeću?”
„C c c” Gomasta cokne jezikom kao da ga njezino neznanje jedi.
„Ako je avatar nov, kako odjeća može bude stara? Valjda se visina, težina, spolovila i sve mijenja, ne, kad je mijena u izvanjskostima? Osobno sam morao kupiti mnogo novih odjeća. Tražile su zamašan odljev novca.”
„Ne shvaćam, Nob Kissine babu”, Paulette će. „Zašto je to bilo nužno?”
„Ne vidite?” Gomasta još šire otvori i izbulji oči. „Jeste vi slijepi? Prsa pupaju, kosa je sve duža. Nedvojbeno se javljaju novi načini bivanja. Kako stara odjeća može bude primjerena?”
Paulette se u sebi nasmiješi i pogne glavu. „Ali babu Nob Kissine”, reče, „gospodin Reid nije doživio takvu promjenu; sigurno mu stara odjeća može još neko vrijeme poslužiti?”
Paulette se osupne na začudnu žestinu gomastine reakcije: kao da mu se lice napuhnulo od ogorčenja, a ponovno je progovorio kao da brani neko duboko srcu priraslo uvjerenje. „Kako možete iznositi takve paušalne ocjene? Smjesta ću razjasniti argument.” Tutne ruku kroz ovratnik lepršave tunike pa izvuče nekakav amulet i razmota komadić papira koji se već žutio. „Dođite i pogledajte.”
Paulette ustane, uzme mu popis iz ruke i počne ga proučavati u žarkoj, suncem obasjanoj polusjeni ghungte.
„Popis posade Ibisa otprije dvije godine. Pogledajte vrijedno ime gospodina Reida pa ćete vidjeti. Stopostotna promjena na djelu.”
Paulettin je pogled opčinjeno letio amo-tamo duž redaka dok se ne zaustavi na pribilješci „crnac” uz Zacharyjevo ime. Toliko toga što joj se dotad činilo neobičnim ili neobjašnjivim odjedanput bude posve jasno – kako je nagonski pokazao suosjećanje za njezin položaj i bezuvjetno prihvatio njezin sestrinski odnos s Joduom...
„Čudo, ne? Nitko ne može poreći.”
„Doista, babu Nob Kissine. Imate pravo.”
Sad je uvidjela kako mu je u nekim stvarima čudesno pogrešno sudila: ako joj itko na Ibisu može biti ravan po mnogostrukosti vlastitih jastava, onda je to Zachary. Kao da joj je neka božanska sila po glasniku poručila da su im duše zbratimljene.
Ništa je nije sprečavalo da mu se otkrije – ali već se pri samoj pomisli lecnula od straha. Što ako on zaključi da je na Ibis došla za njim?
A ta što bi drugo zaključio? Što će učiniti ako se bude smijao kako se ponižava? To nije mogla ni zamisliti.
Digne glavu i pogleda u valove koji su hitali mimo i kroz glavu joj bljesne uspomena: sjeti se kako ju je prije nekoliko godina Jodu jednog dana našao uplakanu nad nekim romanom. Uzeo joj je knjigu iz ruke i zbunjeno je prolistao, čak ju je primio za hrbat i protresao, takoreći kao da očekuje da će istresti kakvu iglu ili trn – bilo kakav oštar predmet koji bi opravdao njezine suze. Nije ništa našao pa naposljetku reče: potoci su krenuli zbog priče? – kad je potvrdila, tražio je da mu prepriča u tančine. Tako mu je ispripovijedala pripovijest o Paulu i Virginiji, koji su rasli na otoku u tuđini i njihova je nevina djetinja privrženost prerasla u trajnu strast, no Virginijin ih je povratak u Francusku rastavio. Pauletti je najmiliji bio završni dio knjige i nadugo je opisivala tragični kraj romana u kojem Virginie gine u brodolomu baš kad se treba ponovno sastati sa svojim ljubljenim. Na njezino veliko ogorčenje, Jodu je na sjetnu priču prasnuo u smijeh i rekao joj da se samo budala može rasplakati nad tim klupkom cmizdravih budalaština. Izvikala se na njega i rekla mu da je on budala i slabić jer nikad neće imati petlje poći kamo ga srce vodi.
Kako to da joj nikad nitko nije rekao da najviše hrabrosti ne traži sama ljubav, nego njezini varavi vratari: panika kad je prepoznaš, strepnja od očitovanja, strah od odbijanja? Zašto joj nikad nitko nije rekao da sestra blizanka ljubavi nije mržnja, nego kukavištvo? Da je to prije znala, shvatila bi zašto se zapravo tako brižljivo skriva od Zacharyja. No ni s tom spoznajom nije uspjela smoći hrabrost da učini što zna da mora – bar ne još.


Zachary je seranga Alija na pramčanoj palubi ugledao kasno obnoć, nedugo nakon petog zvona ponoćne straže: sam i kanda duboko zamišljen, zagledao se prema istočnom obzoru koji se kupao na mjesečini. Zacharyju se cijeli dan činilo da ga serang izbjegava pa sad nije gubio vrijeme nego priđe i stane uz ogradu kraj njega.
Serang Ali se očito prene kad ga vidi: „Malum Zikri!”
„Imate li malo vremena, seranže Ali?”
„Ima, ima. Što se malumu hoće?”
Zachary izvadi sat koji mu je serang Ali dao i pruži ga na dlanu. „Slušajte, seranže Ali, vrijeme je da mi kažete istinu o ovoj stvarčici.”
Serang Ali zbunjeno čupne krajeve ovješenog brka. „Kako malum Zikri to misli? Ja ne zna.”
Zachary otklopi sat. „Više nema vrdanja, seranže Ali. Znam da ste me preveslali za Adama Danbyja. Znam tko je bio.”
Serang Ali svrne pogled sa sata na Zacharyjevo lice i slegne ramenima kao da hoće reći da mu je dosta pretvaranja i himbe. „Kako? Ko reko?”
„Pust’ to: bitno je da znam. Al ne znam kakve ste namjere imali sa mnom. Htjeli ste mene naučiti Danbyjeve varke?”
Serang Ali odmahne glavom i preko palubne ograde ispljune hračak betelova soka. „Ni istina, malum Zikri”, reče tihim, usrdnim glasom. „Ne moš vjeruješ sve što prike vele. Malum Aadam bude ko sin za serang Ali – on muž od moja kćer. Sad on ode umre. I kćer ode umre i sve djeca od njih. Sada serang Ali sam. Kad ja vidim gle malum Zikri, oko vidi malum Aadam. Meni oba isto-isto. I Zikri malum kao sin.”
„Sin?” Zachary će. „To biste učinili sinu? Zaveli ga putem zločina? U gusarstvo?”
„Zločin, malum Zikri?” serangu Aliju bijesnu oči. „A šverc s opijum nije zločin? Bolje plovi za trgovina robljem nego s gu-sa-ri?”
„Znači, priznajete? To ste sa mnom kanili – da budem novi Danby?”
„Ne!” serang Ali udari po ogradi palube. „Samo hoće Zikri malum dobro prođe za-sebe. Bude časnik. Možda kapitan. Sve što malum Aadam ne može bude.”
Serang kao da se porušio u tijelu dok je govorio, tako da je odjedanput izgledao starije i nekako neobično nevoljno. Zachary protiv vlastite volje smekša glas. „Gle amo, seranže Ali”, reče. „Sa mnom ste bili itekako široke ruke, da bih riječ rekao. Nipošto vas ne želim otkucati. Pa dajte da ovo riješimo između nas dvojice. Da se dogovorimo da date petama vjetra kad pristanemo u Port Louisu. I da zaboravimo da se išta dogodilo.”
Serangu Aliju klonu ramena dok je odgovarao. „Može – serang Ali može tako.”
Zachary još jedanput pogleda sat prije nego što će ga predati. „Evo – njemu je mjesto u vašem džepu, ne u mome. Radije ga vi zadržite.”
Serang Ali nabaci selam dok je uzlao sat u pojas lungija.
Zachary odstupi pa se vrati. „Gle, seranže Ali”, reče. „Vjerujte mi da me ljuto boli da se ‘vako rastajemo. Koji put poželim da ste me ostavili na miru i da nikad niste kročili na brod. Možda bi tad sve bilo drukčije. Al vi ste mi pokazali da je bitno što činim, a ne gdje sam rođen. A ako svoj posao oću raditi kako spada, moram poštovati njegova pravila. Inače žalibože truda. Možete li to shvatiti?”
„Može.” Serang Ali kimne. „Može shvati.”
Zachary opet htjede odstupiti kad ga serang Ali zaustavi. „Malum Zikri – jedna stvar.”
„Što je?” Zachary se okrene i vidi da serang Ali pokazuje preda se prema jugoistoku.
„Vidi-gle. Tamo.”
Zachary u mraku nije ništa razabirao. „Što mi pokazujete?”
„Tamo prijeko prolaz od Sumatra. Odande možda četrdeset-pedeset milja. A odatle Sing’pur skroz blizu. Šest-sedam dana plovidba.”
„Što hoćete reći, seranže Ali?”
„Malum Zikri oće serang Ali ode, ne? Može. Tako može ode skroz brzo.”
„Kako?” zbuni se Zachary.

Serang Ali se okrene i upre prst u jedan od brodskih čamaca. „Može ode u oni čamac. Malo hrana, malo voda. Može bude u Sing’pur za sedam dana. Onda Kina.”
Sad je Zachary razumio. U nevjerici reče: „To biste vi pobjegli s broda?”
„Zašto ne?” serang Ali će. „Malum Zikri oće ja ode, ne? Bolje ode odmah, puno bolje. Serang Ali dođe na Ibis samo radi malum Zikri. Inače ne bi dođe.” Serang Ali se prekine da pljune hračak paana u more. „Bara malum, taj je opak priko. Gle kako zakuha popara sa šejtan đib? Priko čini puno loš đos.”
„Ali Ibis?” Zachary klepne po palubnoj ogradi škunera. „Što s njim? I što s putnicima? Njima niste ništa dužni? Tko će ih dovesti kamo su krenuli?”
„Ima laskar kolko voliš. Ibis može stigne do Por’Luj. Bez problema.”
Zachary je počeo tresti glavom i prije nego što je serang dorekao svoje. „Ne. To ne mogu dopustiti.”
„Malum Zikri ne mora radi ništa. Samo jednu noć na straži zadrijema. Samo dvadeset minut.”
„Ne mogu to dopustiti, seranže Ali.” Sad je Zachary bio potpuno siguran u sebe, uvjeren da tu mora postaviti granicu autoriteta. „Ne mogu vam dopustiti da pobjegnete brodskim čamcem. Što ako poslije nešto pođe po zlu pa budemo morali napustiti brod? Ne možemo ostati bez čamca kad je toliko ljudi na brodu.”
„Ima drugi čamci. Bude dovoljno.”
„Žao mi je, seranže Ali”, Zachary će. „To jednostavno ne mogu dopustiti, bar ne dok ja odgovaram. Ponudio sam vam razumnu nagodbu – pričekajte do Port Louisa pa onda odmaglite. Toliko sam vam spreman izaći u susret, ali ne više.”
Serang htjede nešto reći, ali Zachary ga zaustavi. „I nemojte me izazivati jer mi inače nema druge, nego idem kapetanu. Je li vam jasno?”
Serang Ali duboko uzdahne i kimne. „Je, Zikri malum.”
„Dobro.”
Na silasku s pramčane palube Zachary se okrene i za kraj doda: „I okanite se bilo kakvih sljeparija, seranže Ali. Jer ću vas ja držati na oku.”
Serang Ali se nasmiješi i zagladi brk. „Malum Zikri puno lukav priko, ne? Što bi serang Ali može?”


Vijest o Heeruinu vjenčanju dabusom se proširila poput vala, stvarajući kovitlace i vrtloge uzbuđenja: poslije svih nesreća koje su se dogodile, napokon nešto, rekla je Deeti, da se svak u svom jadu može nasmijati – dukhvá me sabke hasáveli.
Deeti je bila svačija bhauđi pa ju je kao po pravu zapalo da se pobrine za svu priredbu i bandobast koji slijedi. Trebaju li upriličiti obred tilaka 374? Deeti pusti da joj glas poprimi svadljiv ton osobe kojoj su i ovaj put na pleća navalili gnjavažu svih priprema za obiteljsko sijelo: A što je s haldijem i pomazanjem kurkumom, kako dolikuje?
Ista su pitanja postavljale i druge žene kad su čule vijest. Hoće li imati kohbar? Je li vjenčanje pravo ako nema svadbene ložnice? Ta ne bi je bilo teško urediti s pomoću nekoliko plahta i prostirki. A što je s vatrom za sedam obrednih ophoda? Bi li im bila dovoljna svijeća, ili svjetiljka?
Previše priče, korila je Deeti. Ne možemo same odlučivati! Uopće ne znamo kakvi su običaji na momkovoj strani.
Momak? Larika? – na to su grunule salve smijeha – taj čovjek nije momak! Svako je momak kad se ženi: zašto se ne bi vratio u momaštvo? A što je s mirazom? I darovima?
Reci mu da ćemo mu dati kozu kad stignemo u Mareech.
...Uozbiljite se... hasé ké bátba ré...? Što je tu smiješno?
Oko jednoga su se svi složili: nema smisla odugovlačiti, najbolje da sve obave po što kraćem postupku. Obje su se strane dogovorile da će sutra cijeli dan posvetiti vjenčanju.
Među ženama samo Munia nije bila oduševljena. Daj zamisli da cijeli život provedeš s nekim od tih muškaraca? rekla je Pauletti. Ja ne bih ni za živu glavu.
Pa na koga si se onda namjerila?
Trebam nekoga tko će mi pokazati svijeta.
O? zadirkivala je Paulette. Kakva laskara, na primjer? Munia se zahihoće. Zašto ne?


Među ženama, samo kod primalje Sarju još nije bilo ni znaka oporavka od morske bolesti: nije mogla zadržati ništa što bi pojela ili popila pa je kopnjela dok se naposljetku nije činilo da su joj se i posljednje iskre života povukle u vatrene tamne oči. Za obroke nije mogla izlaziti na glavnu palubu pa su joj žene naizmjence u dabusu nosile malo hrane i vode u nadi da će je uspjeti natjerati da proguta kakvu-takvu okrepu.
Te je večeri na Deeti bio red da se pobrine za Sarjuino jelo. Sišla je ljestvama dok je većina girmitija još bila na palubi i večerala. Dabusu su rasvjetljavale samo dvije svjetiljke i u tom sumračnom, gotovo praznom prostoru Sarjuin se izmožden i sparušen lik doimao još kukavnijim nego inače.
Deeti je nastojala zvučati vedro kad je sjela kraj nje: Kako si, Sarju-didi? Je li ti danas bolje?
Sarju ne odgovori, nego digne glavu i brzo se ozre po dabusi. Kad je vidjela da ih nitko ne čuje, uhvati Deeti za zapešće i privuče je. Slušaj, reče, slušaj me; moram ti nešto reći.
Da, didi?
Hamra sé ćalal nã đálé, prošapće Sarju. Ne mogu više ovo podnositi; ne mogu dalje...
Čemu takve riječi? usprotivi se Deeti. Bit će ti dobro čim počneš jesti kako treba.
Sarju to nestrpljivo odbaci. Slušaj me, reče, ne smijemo gubiti vrijeme. Istinu ti velim; neću doživjeti kraj ovog putovanja.
Kako znaš? Deeti će. Možda se oporaviš.
Za to je kasno. Sarju se zagleda u Deeti grozničavo sjajnim očima i prošapće: Ja se tim stvarima bavim otkad znam za sebe. Znam, a prije nego što odem, želim ti nešto pokazati.
Sarju makne glavu sa zavežljaja koji joj je služio kao jastuk i gurne ga prema Deeti: Daj, uzmi. Razdriješi ga.
Da ga razdriješim? Deeti nije mogla doći k sebi jer Sarju nikad prije nije ni pred kim otvorila svoj smotuljak: štoviše, tako je pretjerano skrivala svoju prtljagu da su ostale žene često u šali nagađale što u njoj nosi. Deeti nikad nije sudjelovala u zadirkivanju jer joj se činilo da Sarju tako čuva stvari u strahu sredovječne žene koja se ne može pohvaliti bogzna kakvom imovinom. No znala je i da takve mahnitosti nije lako prevladati pa upita Sarju s dozom opreza: Sigurno želiš da zavirim?
Da, Sarju će. Brzo. Prije nego što dođu drugi.
Deeti je pretpostavljala da će u zavežljaju naći samo nekoliko komada stare odjeće, možda kakve masale i koji komad bakrenog posuđa: kad je razmotala prve slojeve tkanine, više-manje je našla što je očekivala – staru odjeću i nekoliko drvenih žlica.
Daj. Daj ga meni. Sarju u zavežljaj zarije ruku krhku poput grančice i izvuče malen tobolac, jedva veći od svoje šake. Prinese ga nosu, duboko udahne i preda ga Deeti. Znaš li što je ovo?
Deeti po opipu bude jasno da je tobolac pun sjemenja. Prinese ga nosu i smjesta prepozna miris: Ganđa, reče. To je ganđino sjeme.
Sarju kimne glavom da potvrdi i preda joj drugi tobolac. A ovo?
Deeti je morala nekoliko puta pomirisati prije nego što je prepoznala o čemu je riječ: Kužnjak.
Znaš li kakve su kužnjakove moći? prošapće Sarju.
Znam, Deeti će.

Sarju joj se blijedo nasmiješi. Znala sam da ćeš ti znati koliko te stvari vrijede, ti i nitko drugi. A pogotovo ovo...
Sarju Deeti u ruke gurne još jedan tobolac. Ovdje ti je nezamislivo bogatstvo, šaptom će; čuvaj ga životom – unutra je sjeme najboljega benareskog maka.
Deeti zarije prste u tobolac i protrlja sitno, zrnasto sjeme. Poznat je dodir vrati u okolicu Ghazipura; odjedanput se nađe u vlastitu dvorištu s Kabutri uza se; pripremala je posth od šake makova sjemena. Kako je moguće da nakon što je s tim sjemenom provela toliki dio života nije bila dovoljno dalekovidna i mudra da pregršt ponese sa sobom – ako ništa drugo, bar za uspomenu?
Deeti pruži ruku prema Sarju kao da će joj vratiti tobolac, ali primalja je odgurne natrag. Tvoj je, uzmi ga, zadrži. Ganđu i kužnjak iskoristi kako najbolje znaš. Nemoj reći ostalima. Ne daj da vide sjeme. Trajat će godinama. Skrivaj ga dok ga ne budeš mogla iskoristiti, vrijedi više od bilo kojeg blaga. U mom smotuljku ima i običnih začina. Kad me više ne bude, možeš ih razdijeliti među ostalima. Ali sjeme – sjeme je samo za tebe.
Zašto? Zašto baš za mene?
Sarju digne drhtavu ruku i upre prstom u gredu nad Deetinom glavom. Jer i ja hoću biti ondje, reče. Hoću spomen u tvom svetištu.
Dobit ćeš ga, Sarju didi, Deeti joj stisne ruku. Dobit ćeš ga. Sad brzo skloni sjemenje dok druge nisu došle.
Hoću, didi, hoću.
Kad je Sarjuino nedirnuto jelo poslije odnijela na glavnu palubu, Deeti nađe Kaluu kako čuči pod devima i sjedne kraj njega. Dok je slušala uzdahe jedara, shvati da joj se pod palčani nokat uvuklo neko zrno. Bilo je to jedno jedino makovo sjeme: iščeprka ga, provrti među prstima i digne pogled onkraj jedara što se napinju, u zvjezdani svod. Bilo koje druge noći na nebu bi tražila planet koji je oduvijek smatrala vladaocem svoje sudbe – no sad spusti pogled na kuglicu koju je držala između palca i kažiprsta. Zagleda se u sjeme kao da ga nikad prije u životu nije vidjela i odjedanput shvati da njezinom sudbom ne upravlja planet u nebesima, nego ta sićušna kruglja – koja i obilno daje i sve proždire, milosrdna i razorna u isti mah. To je njezin Šani, njezin Saturn.
Kad je Kalua upita što gleda, ona prinese prste njegovim usnama i tutne mu sjeme u usta.
Evo, reče, kušaj. Ova nas je zvijezda otrgnula od kuće i ukrcala na ovaj brod. Taj nam planet određuje sudbinu.


Prvi je časnik bio od onih ljudi koji vlastitu veličinu dokazuju tako da drugima prišivaju nadimke. Kao i svi koji se upuštaju u tu igru, pazio je da tako časti samo one koji se ne mogu braniti. Tako je prišivak kapetana Chillingwortha – „Barba Nabob” – rabio samo kapetanu iza leđa, dok je pak Zacharyja u lice zvao Fićfirićem – ali obično tako da ga drugi ne čuju (bio je to ustupak zajedničkom prestižu svih sahiba, pa tako i maluma). Što se ostalih tiče, samo ih je nekoliko bilo dostojno nadimka. Tako je Serang Ali bio „Ušljivac”, ali su pečalbari bez razlike bili „golje” i „robovi”, silahdari i majstriji „dadakavci” ili „rum-Johnnyji 375”; a laskari „bab-duli” ili „rama-šilje” ili samo kratko „šilje”.
Prvi je časnik samo jednoj osobi na škuneru nadimak nadjenuo donekle drugarski: bio je to subedar Bhyro Singh, kojeg je zvao „Gljivoglavac”. Časnik nije znao da i subedar ima ime za njega jer ga je rabio samo njemu iza leđa: zvao ga je Malum-na malum (časnik neznalica).
Ta sukladnost nije bila slučajna jer su njih dvojica bili prirodno slični čak i likom: iako je subedar bio mnogo stariji i tamnije puti – krupniji u trbuhu i sijedije glave – oba su muškarca bila visoki i prsati. Obojica su i po naravi bili takvi da su premostili zapreke jezika i životnih prilika tako da su općili takoreći bez riječi i moglo bi se reći da su – ako već nisu bili prijatelji u pravom smislu riječi – svakako udružili interese i uspostavili lagodan odnos koji je omogućio određenu prisnost kakvu inače ne biste mogli ni zamisliti među ljudima na njihovu mjestu – primjerice, povremeno su zajedno pili grog.
Jedno od mnogih pitanja po kojima su se subedar i prvi časnik potpuno slagali bio je odnos prema Neelu i Ah Fattu – ili „dvojici mulaca”, kako ih je od milja zvao gospodin Crowle (Neel je bio Mulac-Mustra, a Ah Fatt Majmulac). Kad bi Bhyro Singh popodne poveo kažnjenički dvojac na svagdašnji sramotni marš palubom, prvi se časnik često znao priključiti zabavi pa je bodrio Bhyra Singha dok je lathijem podbadao kažnjenike. „Samo orno, Gljivoglavče! Ožeži od srca! Prodrmaj ih malo!”
Časnik bi katkad čak i odmijenio subedara. Puckao je užetom kao bičem i pleo kažnjenike po gležnjevima tako da su poskakivali i skakali uz melodiju:
Mulac pravi, huncut slavi

slatkiše i pite mlavi

kupio je cijeli šok

odmaglio skok na skok

Redovito su se susretali za dana, kad bi se kažnjenici našli na palubi: tako su i Neel i Ah Fatt ostali u čudu kad su jedanput kasno obnoć u zatvor došla dva stražara i objavila im da je bara malum naredio da ih dovedu gore.
Čemu? Neel će.
Tko zna? gunđavo će jedan od silahdara. Obojica su gore, piju grog.
Prema bandobastu, kažnjenici nisu smjeli na palubu bez lanaca na zapešćima i gležnjevima, a oko toga je bilo posla i brzo se ispostavilo kako silahdarima to zaduženje u kasne noćne sate teško pada.
Pa što hoće od nas? Neel će.
Našljokali su se šaraba, stražar će. Traže mazu.
Zabavu? Neel će. Kako ih mi možemo zabaviti?
Odakle ja znam. Smiri ruke, b’henćod.
U to je doba noći fana bila prepuna laskara koji su spavali u đhulama pa si kroz nju prolazio kao da vijugaš kroz gustiš nisko ovješenih košnica. Poslije dugog utamničenja Neel i Ah Fatt ionako su bili nesigurni na nogama, a s ljuljanjem broda i u lancima bili su pogotovo nespretni. Svaki bi ih zanos bacio među visaljke tako da su se zabijali u stražnjice, nabijali glave i zauzvrat trpjeli udarce nogama, bubotke i provale srditih galija.
...B’henćodi kaidijski, objesit vas treba...
...Nisu ti muda za hodanje...
...Imaš noge...
U zveketu i štropotu kažnjenike izvedu iz fane i odvedu na pramčanu palubu gdje je gospodin Crowle stolovao na arganu. Subedar je stajao između pramčanih lukova, njemu na usluzi.
„Pa di ste, robijaši? Za vaš je soj još rano.”
Tu Neel primijeti da i subedar i prvi časnik u rukama drže limene vrčeve, a kako je gospodin Crowle pleo jezikom, očito je noćas već dobrano potegnuo: ta dvojica i trijezni naviještaju nevolju pa tko će znati što bi sad mogli učiniti. No unatoč čvoru u crijevima, Neelu nije promaknuo jedinstveni prizor pučine obasjane mjesečinom.
Škuner je držao smjer desno i paluba se pod nagibom dizala i spuštala kako su se jedra napinjala na vjetru. Nagib bi se svako toliko smanjio pa bi se valovi razbili o sponu na lijevom boku, zapljusnuli palubu i otekli kroz izlivnice na desnom boku kad bi se škuner na vjetru opet naherio ustranu. Fosforescentni sjaj virovitih potočića kao da je podnožjima jarbola dodao svjetla koja su obasjavala propeta platnena krila u visini.
„Di to gledaš, Mulče Mustro?”
Ugriz užeta koji mu se ureže u gležnjeve naglo vrati Neela u sadašnjost. „Oprostite, gospodine Crowle.”
„Ja sam tebi milostivi, klipane.”
„Da, milostivi”, polako izgovori Neel: samog je sebe opominjao da drži jezik za zubima.
Časnik iskapi vrč pa ga ispruži subedaru, a ovaj mu dotoči iz boce. Časnik još jedanput otpije; preko ruba vrča promatrao je kažnjenike. „Mulče Mustro – ti voliš zvati vraga. Pa da čujemo: jel znaš zašto smo vas doveli na palubu?”
„Ne znam, milostivi”, Neel će.
„E, onda ‘š sad sve čut”, gospodin Crowle će. „Ja i moj druškan subidar Gljivoglavac baš smo si priuštili pićence i tako ti se mi sladimo kadli će on meni: Majmulac i Mulac-mustra drže se kao prst i nokat, to u životu nisam vidio. Pa ću ja njemu: nema ti tih robijaša koji se ne bi okrenuli jedan protiv drugoga. A on će meni: ova dvojica ne bi. Pa ja velim: Gljivoglavi, pošto oklada da ću je’nog nagovoriti da drugom zabije kajlu. I vrag me odnio, tu ti on izvadi četvrt pare! I to ti je to, mulče: došli ste nam riješit okladu.”
„A na što ste se kladili, milostivi?” Neel će.
„Da će jedan od vas na drugoga izlit Jordan.”
„Jordan, milostivi?”
„Jordan ti je pišalina na grčkome, Mulče”, nestrpljivo će časnik. „Ja se kladim da će jen’ o’vas dvoj’ce drugom pustit vodu po bulji. Eto ti ga. Al bez ikakvih šamara i batina: na čisti nagovor. Il dobrovoljno il nikako.”
„Shvaćam, milostivi.”
„Pa što misliš, kakve su mi šanse, Mulče Mustro?”
Neel se pokuša zamisliti kako mokri na Ah Fatta i okrene mu se želudac. No znao je da mora pomno birati riječi da ne izazove časnika. Uspije bezazleno promumljati: „Rekao bih da izgledi nisu dobri, milostivi.”
„Jest drzak, ha?” Časnik se okrene za letimičan osmijeh subedaru. „Nećeš, Mulče?”
„Ne želim, milostivi.”
„Jes’ ti siguran, robijašu?”
„Jesam, milostivi”, Neel će.
„A da ti prvi biraš?” časnik će. „Zapišaš ga po tintari i glatko se izvučeš. Ajd’ reci da ne bi dobro prošao? Opereš pajdaša i čiča miča. Što kažeš, Mulče Mustro? Štima?”
Neel je znao da bi to mogao samo da mu stave nož pod grlo. „Meni ne, milostivi.”
„Nećeš?”
„Ne od svoje volje, milostivi.”
„A pajdaš?” časnik će. „Što on veli?”
Paluba se naglo nagne i Ah Fatt, koji je oduvijek čvršće stajao na nogama, zgrabi Neela za rame da ne padne. Inače bi ih Bhyro Singh za to vrlo vjerojatno opleo lathijem, ali danas im je subedar progledao kroz prste, kao da prednost daje nekom višem cilju.
„Jes’ siguran da ni pajdaš neće?” časnik će.
Neel baci pogled na Ah Fatta: strpljivo si je zurio u stopala. Tko bi rekao da nakon jedva nekoliko tjedana poznanstva, njih dvojica, jadan dvojac kažnjenika i deportiraca, već imaju nešto što izaziva zavist ljudi koji nad njima imaju neograničenu vlast. Je li moguće da veza poput njihove ima nešto istinski rijetko, nešto zbog čega će se drugi potruditi da smisle kako će je dovesti na kušnju da vide dokle seže? U tom je slučaju Neel bio jednako znatiželjan koliko i oni.
„Ak ti nis’ za dogovor, Mulče Mustro, morat ću okušat sreću s tvojim pajdašem.”
„Tako je, milostivi. Dajte.”
Gospodin Crowle se nasmije i upravo u tom času pramčanu palubu zalije pjenušav val vodene prašine tako da mu se zubi načas fosforescentno zacakle. „Da te čujemo, Mulče Mustro: znaš zašto je pajdaš završio na robiji?”
„Koliko ja znam, zbog krađe, milostivi.”
„Nije ti niš drugo reko?”
„Nije, milostivi.”
„Nije ti reko da je prevarant, ha?”
„Ne razumijem, milostivi.”
„Opljačko je popovsko gnijezdo, nego što.” Prvi časnik dobaci pogled Ah Fattu. „Ni istina, Majmulče? Nisi opelješio misiju koja te primila i hranila?”
Kad se Neel okrene da ga pogleda, Ali Fatt promrmrlja: „Milostivi, je istina ja otiđem u misiju u Kanton. Ali ne za riža. Nego hoću putujem u Zapad.”
„Zapad?”
„U Indija, milostivi”, Ah Fatt se premještao s noge na nogu. „Hoću putujem pa čujem misija šalje kineski svećenici u kolegij, u Bengal. Pa ja pristupi pa me šalju u Kolegij od misija u Serampore. Ali ja ne voli. Ništa ne vidi, ne može van. Samo uči i moli. Kao zatvor.”
Časnik zagrohoće. „Znači, istina? Ukro si im tisak sa strojeva? Ubio Boga u desetak amenaša? I to dok su tiskali Biblije! A sve skupa za pišljiv šus?”
Ah Fatt objesi glavu i ne odgovori pa ga gospodin Crowle opet podbode: „Ajde – da čujemo. Jel istina da si ih oplindro jer se ložiš na crno blato?”
„Za opijum, milostivi”, promuklo će Ah Fatt, „nema što čovjek ne radi.”
„Zbilja?” Časnik iz njedara iz košulje izvadi kuglicu crne gume umotanu u papir: nije bila veća od nokta. „Pa što bi učinio za ovo, Majmulče?”
Ah Fatt mu je stajao tako blizu da Neel osjeti kako se prijatelju tijelo naglo ukočilo. Okrene se i vidi da su mu se čeljusni mišići zgrčili, a oči grozničavo zažarile.
„Pa da čujemo, Majmulče”, časnik je vrtio kuglicu među prstima. „Što bi dao za ovo?”
Ah Fattovi lanci tiho zazvekeću, kao jeka drhtaja koji su mu tresli tijelo. „Što hoće, milostivi? Ja ništa nema.”
„O, imaš, kako ne”, veselo će časnik. „Imaš ti pun trbuh svijetlog piva. Samo je pitanje di’š ga ispraznit.”
Neel laktom gurne Ah Fatta: „Nemoj slušati – to je samo varka...”
„Zaveži jezičinu, Mulče Mustro.”
Časnik oplete čizmom i Neelu odsječe noge tako da se stropoštao na naherenu palubu, otkotrljao i udario glavom o muradu. Vezanih ruku i nogu mogao se samo bacakati kao kukac kad se prevali na leđa. Silnim se naporom uspio okrenuti od murade, prema Ah Fattu, i to taman da vidi kako mu prijatelj petlja svitnjakom pidžama-hlača.
„Ah Fatte, nemoj!”
„Briga te za njega, Majmulče”, časnik će. „Samo tjeraj kako si krenuo i bez žurbe, majku mu. Jel ti on pajdaš ili nije? Jedva čeka da gucne tvoje pivce.”
Sad je Ah Fatt grčevito gutao i prsti su mu toliko drhtali da nije mogao razvezati čvor na gaćniku. U mahnitu nestrpljenju uvuče trbuh i smakne pidžamu do koljena. Tada se uzdrhtalim, nesigurnim rukama maši uda i uperi ga u Neela koji mu se skutrio do nogu.
„Pa ajde!” bodrio je časnik. „Daj, Majmulče. Meštrija i novčarka uvijek moraju bit spremne, kako kažu kurcolisci.”
Ah Fatt zatvori oči, pogleda prema nebu i na Neela iscijedi tanak mlaz mokraće.
„To se traži, Majmulče!” klikne časnik i pobjedonosno se pljesne po bedru. „Bome si mi dobio okladu.” Ispruži dlan prema subedaru, koji u nj dužno utisne novčić dok je mrmljao čestitku. „Mubarak malum-sahib!”
Dotle je Ah Fatt razvezanih pidžama-hlača pao na koljena i mic po mic krenuo prema časniku skupivši dlanove kao da prosi: „Milostivi? Za mene?”
Časnik mu kimne. „Zaslužio si nagradu, Majmulče, nema što, pa ćeš je i dobit. Ovo ti je blato dobar akbari i trebaš ga cijelog sažvakati. Otvori kljun pa ću ti ga ubacit.”
Ah Fatt se nagne naprijed i otvori usta, sav ustreptao od iščekivanja, a časnik kvrcne kuglicu gume iz papira tako da mu je pala ravno na jezik. Ah Fatt zatvori usta i zagrize. Tad odjedanput počne pljuvati i kašljati; tresao je glavom kao da hoće izbaciti nešto neizrecivo gnusno.
Na taj prizor časnik i subedar zaurlaju od smijeha.
„Svaka čast, Majmulče! Sad si naučio kako se na papalinu skuše love. Druga si napojio pišalinom i još zaradio puna usta kozjeg govna!”

Dvadeset prvo



Svadbovanje je počelo ujutro, poslije prvoga dnevnog obroka. Štivu su podijelili na dva dijela, jedan namijenjen mladoženji, drugi dodijeljen mladenki. Svak se opredijelio za svoje svatove, a Kaluu su izabrali za glavu mladenkine obitelji: on je predvodio skupinu koja je prešla na mladoženjinu stranu dabuse za obred tilaka, u kojem su svečano zapečatili zaruke crvenim biljegom na čelu.
Žene su mislile da će po pitanju glazbe bez po muke nadmašiti muškarce, no grdno su se prevarile: ispostavilo se da mladoženjina strana ima skupinu pjevača Ahira 376, a kad su zapjevali, bilo je jasno da se žene s njima teško mogu nadmetati.
... uthlé há ćháti ke đobanvá

pijá ké khélavna ré hoi...



...propupala su joj prsa spremna

da draganu igračke budu...

Da stvar bude gora, ispostavilo se da je jedan od Ahira i plesač, a znao je plesati i ženske uloge jer je u zavičaju učio plesački zanat. Iako nije imao prave kostime, šminku i pratnju, nagovorili su ga da ustane. Napravili su mu malo mjesta u središtu potpalublja, a iako se nije mogao uspraviti da ne udari glavom, tako je dobro otplesao da je ženama bilo jasno kako moraju smisliti nešto osobito da se ne osramote.
Deeti je kao bhauđi organizirala svadbu pa nije mogla dopustiti da je itko nadigra. Kad je došlo vrijeme ručka, okupila je žene i zadržala ih u dabusi. Dajte, reče. Što ćemo sad? Moramo nešto smisliti, inače Heeru neće moći dići glavu od sramote.


Mladenkinim je svatovima obraz spasio sparušen komadić kurkume iz Sarjuina zavežljaja: taj je korijen na kopnu svagdašnja pojava, no sad im je na moru bio dragocjen poput sive ambre. Na svu sreću, imale su taman toliko da pripreme dovoljno paste da pomažu i mladenku i mladoženju. No kako će zdrobiti kurkumu kad nemaju ni kamena ni mužara? Naposljetku su se snašle tako da su upotrijebile dna dvije lote. Drobljenje je tražilo napor i dovitljivost, što je u obred mazanja žutilom unijelo dodatno veselje pa su se i najmrgodnije girmitije smijuckale.
U smijehu i pjesmi vrijeme je tako proletjelo da su se svi zapanjili kad se grotlo opet otvori za večeru: nije im išlo u glavu da je već mrak. Pečalbari sa strahopoštovanjem utihnu kad po izlasku na palubu ugledaju pun mjesec u velikome crvenom svjetlokrugu iznad obzora. Nitko nikad nije vidio tako velik mjesec, a ni tako čudne boje: gotovo kao da je neko drugo nebesko tijelo, a ne mjesec koji obasjava biharske ravnice. Vjetar je cijeli dan snažno puhao, no kao da je jarko svjetlo i njega okrijepilo pa se pojačao za čvor-dva i produbio valove koji su prema škuneru nadirali s istočnog obzora. Svjetlo i valovi dolazili su iz istog smjera i izbrazdano je more podsjetilo Deeti na polja oko Ghazipura u ono doba godine kad propupaju zimski usjevi. I tada ćeš, ako pogledaš po noći, u polju vidjeti duboke, tamne tjesnace između beskrajnih redova jarkih cvjetova na mjesečini – baš poput crvenilom posutih kresta koje se pjenušavo ljeskaju iznad tamnih dolaca između valova.
Škuneru su jarboli bili na thesam-thes pa se brod strmo propinjao pod naglim sakadama jedara i naginjao niz vjetar dok je zajahivao val, da bi se zatim samo prepustio ponoru na putu u dolac: kao da je plesao kako vjetar svira, prodornije kad se brod nagne niz vjetar i tiše kad se ispravi.
Iako se Deeti već navikla na ljuljanje broda, tog se dana nije mogla održati na nogama. U strahu da se ne prevali u more, povuče Kaluu da čučne na palubu i smjesti se između njega i punog ruba palube pod ogradom. Od uzbuđenja oko svadbe, mjesečine ili njihanja broda – nikad neće doznati – upravo u tom trenutku prvi put nedvojbeno osjeti kretanje u utrobi. Tu! U zaklonu u sjeni murade primi Kaluu za ruku i položi je na trbuh: Osjećaš li?
U tami vidi kako su mu bljesnuli zubi i znala je da se smiješi: Da, da, maleno se rita.
Ne, ona će, ne rita se, nego se valja kao brod.
Kako je neobičan osjećaj da u sebi nosi tijelo koje se zanosi u ritmu njezinih pokreta: kao da je njezin trbuh more, a dijete brod koji jedri ususret vlastitoj sudbini.
Deeti se okrene Kalui i prošapće: Noćas kao da se i mi opet vjenčavamo.
Zašto? Kalua će. Zar ti prvi put nije bilo dovoljno? Kad si našla cvijeće za vijence i saplela ih svojom kosom?
Ali mi nismo imali sedam ophoda, odgovori ona. Nije bilo ni drva ni vatre. Nije bilo vatre? on će. Zar je nismo sami zapalili?
Deeti porumeni i povuče ga da ustane: Ćal, na. Sad moramo natrag na Heeruinu svadbu.


Dvojica kažnjenika sjedila su u polumraku svog ćokija i u tišini čihala kučine kad se otvore vrata i na njima se u svjetlu svjetiljke pojavi krupno lice babua Nob Kissina.
Taj dugo promišljani posjet nije bilo lako upriličiti: subedar Bhyro Singh preko svake je volje naposljetku pristao na predloženi „inspekcijski obilazak” babua Nob Kissina, a blagoslov je dao samo pod uvjetom da gomastu u ćeliju doprate njegova dva silahdara i cijelo vrijeme ostanu na ulazu dok je on unutra. Babu Nob Kissin pristao je na nagodbu i dao si velikog truda oko priprema. Što se odijela tiče, odlučio se za alkhallu boje šafrana, halju koja je tako široka da odgovara vjernicima oba spola. Pod njezinim lepršavim naborima oko prsa je komadom tkanine obmotao malenu skrivenu zalihu poslastica koje je skupio u posljednjih nekoliko dana – dva šipka, četiri tvrdo kuhana jaja, nekoliko suhih paratha i grumen gura.
Ta je doskočica isprva sasvim dobro poslužila svrsi i babu Nob Kissin uspio je prijeći glavnu palubu svečanim korakom koji nije gubio dostojanstvo iako mu je gornji dio tijela malo pretezao. No kad je stigao do ulaza u ćoki, stvari su krenule naopako: takav čovjek pozamašna stasa teško se provlačio kroz niska i uska vrata pa se u prigibanju i migoljenju dio darova kanda uskoprcao i gomasta je morao objema rukama pridržavati uzbibana njedra. Silahdari su ostali na vratima pa se tereta nije mogao riješiti ni kad je ušao: kad je prekriženih nogu sjeo u majušnoj ćeliji, morao je zauzeti položaj nalik na dojilju koja se uhvatila za bolne grudi nabrekle od mlijeka.
Neel i Ah Fatt zabezeknuto su bez riječi piljili u otešku pojavu. Kažnjenici se još nisu oporavili od sraza s gospodinom Crowleom: iako nemio događaj na pramčanoj palubi nije trajao više od nekoliko minuta, pogodio ih je snagom iznenadne poplave koja je pomela krhku skelu njihova prijateljstva i za sobom ostavila talog srama i poniženja, ali i krajnje utučenosti. Kao u doba boravka u zatvoru u Aliporeu, zašutjeli su kao zaliveni. Tako su se brzo vratili na staro da Neel nije imao pojma što bi rekao dok je zurio u babua Nob Kissina preko hrpe neraspetljane kudjelje.
„Ja dođem u provjeru prostorija.”
Babu Nob Kissin objavio je to veoma glasno i na engleskome da posjet dobije pravu službenu krinku. „Stoga će sve nepravilnosti biti uočene.”
Zanijemjeli kažnjenici nisu odgovarali pa gomasta iskoristi priliku da na treperavu svjetlu svoje svjetiljke pomno promotri njihovo smrdljivo okružje. Pozornost mu smjesta privuče balti za obavljanje nužde i u duhovnim ga traganjima načas prekine prizemnije pitanje.
„U ovu posudu puštate mokraću i činite zahod?”
Prvi put nakon dugo vremena Neel i Ah Fatt se pogledaju. „Da”, Neel će. „Točno.”
Gomastine buljave oči još se više rašire dok je promišljao što to znači. „Dakle su obojica nazočni tijekom olakšavanja?”
„Nažalost”, Neel će, „tu ne možemo birati.”
Gomasta se zgrozi pri pomisli što bi to značilo kad čovjek ima osjetljiva crijeva kao on. „Dakle zatvori su veoma mučni i česti?”
Neel slegne ramenima. „Trpimo svoje kako god znamo.”
Gomasta se namršti dok se ozirao po ćeliji. „Bogami!” reče. „Ovdje su prostori tako oskudni da ne znam kako se susprežete da ne krpate kraj s krajem.”
Na tu primjedbu odgovora nije bilo, a gomasta ga nije ni tražio. Omiriše zrak i shvati da se u njemu ma Taramony bori za prevlast – valjda samo materinski nos može vonj djetetova izmeta preobraziti u gotovo ugodan miris? Kao da hoće potvrditi da unutrašnje biće hitno traži pozornost, jedan šipak iskoči iz skrovišta i zaustavi se na hrpi kučina. Gomasta zabrinuto virne van i lakne mu kad vidi da silahdari brbljaju i nisu primijetili iznenadni skok ploda.
„Dajte, brzo, uzmete”, gomasta Neelu u ruke brzo utrapi cijelo blago voća, jaja, paratha i gura. „Sve je za vas – veoma ukusno i blagotvorno zdravlju. Može poboljša i rad crijeva.”
Neel od iznenađenja prijeđe na bengalski. „Veoma ste velikodušni...” Gomasta ga odrješito prekine. Urotnički mahne prema silahdarima i reče:
„Budite ljubazni, izbjegavajte domaće jezike. Stražari su veliki smutljivci – vječno papre čorbu. Bolje oni ne slušaju. Čisti engleski bude dovoljan.”
„Kako hoćete.”
„Žurno skrivanje namirnica također se preporuča.”
„Da, naravno.”
Neel brzo makne hranu iza sebe – i to u posljednji čas jer je jedan od silahdara odmah potom provirio kroz vrata da požuri gomastu da što prije obavi svoje.
Shvativši da im vrijeme izmiče, Neel će brzo: „Silno sam vam zahvalan na darovima. No ako smijem pitati, čemu ta velikodušnost?”
„Ne možete pospojiti?” klikne bjelodano razočarani gomasta.
„Što?”
„Da je poslala ma Taramony! Nema prepoznavanja?”
„Ma Taramony!” Neelu je to ime bilo itekako dobro poznato jer je Elokeshi često bilo na jeziku – ali ovaj ga je spomen iznenadio. „No zar ona nije preminula?”
Babu Nob Kissin živo odmahne glavom da to porekne pa zine da objasni. No kad je trebalo naći riječi koje bi dostojno prenijele pregolemu složenost cijele stvari, predomisli se i radije lepršavo pomete rukama u gesti koju završi kažiprstom uprtim u grudi i prisutnost koja u njemu cvate.
Nikad se nije razjasnilo je li taj znak bio dovoljno rječit, ili ga je jednostavno ponijela zahvalnost na hrani koju je donio gomasta – u svakom slučaju, gesta je Neelu otkrila nešto od nemale važnosti. Stekao je dojam da je donekle razumio što babu Nob Kissin pokušava prenijeti; također je shvatio da se u tom čudnom čovjeku zbiva nešto nesvakidašnje. Nije točno znao o čemu je riječ i nije stigao razmisliti jer su silahdari sad već počeli lupati na vrata da ubrzaju gomastin odlazak.
„Daljnje rasprave čuvamo za crne dane”, babu Nob Kissin će. „Nastojat ću požuriti za prvu priliku. Dotad znajte da je ma Taramony tražila da prenesem blagoslovnu poruku.” Tim riječima gomasta lagano potapša oba kažnjenika po čelu i navrat-nanos grune van iz ćelije.
Nakon njegova odlaska ćelija se doimala još mračnijom nego inače. Neel nije bio posve priseban kad podijeli gomilicu hrane na dva dijela i jedan pruži susjedu: „Uzmi.”
Ah Fattova se ruka iskrade iz tame da primi svoj dio. Tada, prvi put nakon susreta s prvim časnikom, progovori: „Neel...”
„Što je?”
„Bilo ružno, što je bilo...”
„Nemoj meni govoriti. Moraš to reći sebi.”
Slijedio je kratak tajac pa Ah Fatt opet progovori. „Ja ću ubijem oni gad.”
„Koga?”
„Crowlea.”
„Čime?” Neelu dođe da se nasmije. „Golim rukama?”
„Ti čekaj. Ćeš vidiš.”