Erik Klepton - autobiografija

„Otkrio sam model u svom ponašanju koji se ponavlja godinama, možda i decenijama. Loši izbori postali su moja specijalnost, a ako bi se pojavilo nešto iskreno i pristojno, ja bih se postideo i pobegao na drugu stranu.“

Uz iznenađujuću prisnost i otvorenost, u ovoj dirljivoj i iskrenoj autobiografiji Erik Klepton priča povest svog života, nadahnjujućeg i punog događaja.

Erik Klepton je više od rok zvezde. On je prava ikona, živo otelotvorenje istorije rok muzike. Poznat po svojoj povučenosti u poslu prepunom samoreklamerstva, šminke i obmana, Klepton ovde prvi put daje hronologiju izuzetnog ličnog i profesionalnog putovanja.
Ova autobiografija je snažno napisana povest čoveka koji je preživeo uprkos brojnim ličnim demonima i dostigao vrtoglavi uspeh. To je jedno od najubedljivijih memoarskih štiva našeg vremena.

Za moju baku, Rose Ameliju Clapp,
voljenu suprugu Meliju,
i mojoj djeci, Ruth, Julie, Elli i Sophie.

Odrastanje


U ranome djetinjstvu, dok mi je bilo šest ili sedam godina, počeo me progoniti osjećaj da sam u neku ruku drugačiji od drugih. Možda zbog toga jer su o meni govorili kao da me nema u sobi. Obitelj mi je živjela u Ulici Green, na broju 1, u sićušnoj kući u mjestu Ripley, u Surreyju, koja je gledala izravno na seosku livadu. Kuća je nekoć pripadala domu za nemoćne i bila je podijeljena na četiri sobe - dva sobička za spavanje na katu, a u prizemlju malena dnevna soba sprijeda i kuhinja straga. Toalet je bio izvan kuće, u kućici od valovita lima u dnu vrta, i nismo imali kadu, samo veliku, pocinčanu kacu koja je visjela na stražnjim vratima. Ne pamtim da smo je ikad upotrebljavali.

Dvaput na tjedan mama mi je običavala puniti manju limenu kadu vodom i prati me spužvom, a nedjeljom popodne odlazio bih teti Audrey, tatinoj sestri koja je živjela u novim stanovima na glavnoj cesti. živio sam s mamom i tatom, koji su spavali u velikoj spavaonici s pogledom na livadu, i bratom Adrianom, koji je imao sobu straga. Ja sam spavao na poljskom krevetu, katkad s roditeljima, katkad u prizemlju, ovisno o tome tko bi u to vrijeme bio u kući. Nismo imali struje pa sam slušao neprestano šištanje plinskih svjetiljaka. Danas doslovno ne mogu vjerovati da su cijele obitelji živjele u takvim kućercima.

Mama je imala šest sestara: Nell, Elsie, Renie, Flossie, Cath i Phyllis, te dvojicu braće, Joea i Jacka. Nedjeljom bi bilo posve uobičajeno da se pojave dvije ili tri obitelji i da se razmjenjuje tračeve i prepričava događaje koji su se zbivali njima ili nama. U stiješnjenosti kuće vječno se preda mnom razgovaralo kao da ne postojim - sestre su se neprekidno došaptavale. No, malo-pomalo, pozorno slušajući njihove priče, polagano sam počeo slagati sliku zbivanja i shvaćati da se tajne obično vrte oko mene. Jednom prilikom čuo sam jednu od teta kako pita: "Je li ti se javila njegova mama?" - i tada mi je svanulo kako je ujak Adam, kad me u šali nazvao malim kopilanom, zapravo govorio istinu.

Ta mi je spoznaja bila užasno traumatično iskustvo budući da je u vrijeme kad sam se rodio, u ožujku 1945. godine - i usprkos tomu što je ta pojava bila posve uobičajena zbog mnoštva vojnika i pilota koji su prolazili kroz Englesku - nezakonito rođenje nosilo golemo breme stigme. Vrijedilo je to za sve klase, no osobito za radničke obitelji poput naše kojima, živeći u malenim seoskim zajednicama, blagodat privatnosti gotovo nije bila poznata. Zbog svega toga posve me zbunio moj položaj i unatoč dubokoj i iskrenoj ljubavi koju sam gajio prema svojoj obitelji, postojala je sumnja kako bih joj, u malome mjestu kakvo je bilo Ripley, mogao postati vječni teret koji će neprekidno morati objašnjavati.

S vremenom sam otkrio istinu, da su mi mama i tata, Rose i Jack Clapp, zapravo baka i djed, da mi je Adrian ujak, a Roseina kći Patricia, njezino dijete iz prvoga braka, zapravo biološka majka koja mi je dala prezime Clapton. Sredinom dvadesetih godina Rose Mitchell, kako se tada zvala, upoznala je Reginalda Cecila Claptona, poznatoga kao Rex, neustrašiva i prelijepa oksfordskog studenta, sina časnika koji je služio u britanskim snagama u Indiji, i zaljubila se u njega. Vjenčali su se u veljači 1927. - protiveći se tako željama njegovih roditelja, koji su smatrali kako se Rex ženi nekom nedostojnom sebe - nekoliko tjedana nakon što je Rose rodila njihovo prvo dijete, mog ujaka Adriana. Nastanili su se u Wokingu, no nažalost brak je bio kratka vijeka jer je Rex 1932. preminuo od sušice, tri godine nakon što im se rodilo drugo dijete, Patricia.

Rose je bila posve slomljena. Vratila se u Ripley i prošlo je čitavih deset godina prije nego što se ponovno udala - i to poslije duga udvaranja - za Jacka Clappa, zidara specijalizirana za žbukanje. Vjenčali su se 1942., a Jack se - koji je u djetinjstvu teško ozlijedio nogu i tako se uspio osloboditi novačenja - našao u ulozi poočima Adrianu i Patriciji. Godine 1944., poput mnogih drugih naselja na jugu Engleske, i Ripley su preplavile postrojbe iz Sjedinjenih Država i Kanade, a petnaestogodišnja Pat doživjela je kratku romansu s Edwardom Fryerom, kanadskim zrakoplovcem smještenim u obližnjem logoru. Upoznali su se na plesnjaku na kojem je u orkestru svirao klavir. Ispostavilo se da je oženjen pa kad je Patricia otkrila da je trudna, morala se snalaziti sama. Rose i Jack zaštitili su je tako da sam se ja, u tajnosti, rodio u stražnjoj spavaonici na katu njihove kuće, 30. ožujka 1945. Čim je postalo moguće, dakle, u drugoj godini moga života, Pat je otišla iz Ripleyja, a djed i baka podignuli su me kao vlastito dijete. Dobio sam ime Eric, no pretežno su me zvali Ric.

Rose je bila malena, tamnokosa, oštrih i profinjenih crta lica, s karakterističnim šiljatim nosom, u obitelji poznatim kao "Mitchellov nos", koji je naslijedila od oca, Jacka Mitchella.


Njezine mladenačke fotografije otkrivaju da je bila vrlo zgodna, prava ljepotica među sestrama. No, negdje početkom rata, kad je navršila tridesetu, morala je operirati težu deformaciju nepca. Za operacije nestala je struja, zbog čega se moralo prekinuti zahvat, što joj je na lijevoj jagodičnoj kosti ostavilo velik ožiljak koji je davao dojam da joj je lijevi obraz potpuno šupalj. Posljedično tomu, uspjela je razviti određenu razinu samosvijesti. U svojoj pjesmi "Not Dark Yet" Dylan je napisao: "Iza svakog lijepog lica skriva se neka bol". Njezina patnja učinila ju je izrazito toplom osobom, obdarenom iskrenim suosjećanjem s drugima. Najvećim dijelom moga odrastanja bila mi je samo središte života.

Jack, njezin drugi suprug i ljubav njezina života, bio je četiri godine mlađi od nje. Sramežljiv, privlačan muškarac, visok gotovo sto devedeset centimetara, čvrstih crta lica i pravilne građe, pomalo je podsjećao na Leeja Marvina i običavao pušiti cigarete koje sam motao od jaka, crna duhana zvanog black beauty. Bio je autoritaran, poput svih onodobnih očeva, ali je bio blag i na svoj način izrazito mi privržen, osobito u mojim ranim godinama. Naš odnos nije bio osobito blizak budući da su svi muškarci u obitelji imali teškoća pri izražavanju osjećaja privrženosti i topline. Možda se to smatralo znakom slabosti. Jack je za život zarađivao žbukanjem i radio za lokalnoga građevinara. Također je bio i sjajan tesar i zidar te je, zapravo, vlastitim rukama i sam mogao podići cijelu kuću.

Vrlo savjestan, obdaren čvrstom etikom rada, kući je donosio pristojnu plaću koja se nije mijenjala cijelo vrijeme moga odrastanja pa smo, iako su nas smatrali siromašnima, rijetko osjećali nestašicu novca. Kad bi povremeno stanje postalo gusto, Rose bi običavala čistiti po kućama ili raditi pola radnog vremena u Stansfieldu, tvrtki za proizvodnju sokova u čijim se pogonima na rubu sela proizvodilo pjenušava pića - limunadu, narančadu i soda-vodu. Kad sam malo odrastao, običavao sam ondje raditi za praznika, lijepio etikete ili pomagao pri isporuci, kako bih zaradio džeparac. Tvornica je podsjećala na Dickensove opise, izgledala je više kao neka manufaktura po kojoj su trčali štakori, i onaj bjesomučni bulterijer kojega su držali pod ključem kako ne bi napadao posjetitelje.

Ripley, koji danas više podsjeća na kakvo predgrađe, u vrijeme moga rođenja bio je pravo selo. Uobičajena mala seoska zajednica u kojoj se većina stanovništva bavi poljoprivredom i u kojoj se, ako čovjek ne bi pazio što govori, znalo sve o svakome. Glavno trgovačko središte bilo je Guildford, kamo se odlazilo autobusom, ali je prodavaonica bilo i u Ripleyju. Dvojica mesara, Conisbee i Russ, dvije pekarnice, Weller i Collins, voće i povrće kod Jacka Richardsona, Greenova papirnica, Noakesova željeznarija, prodavaonica ribe i krumpira, i pet pubova. King i Olliers bili su krojači u kojih sam naručio prve duge hlače, a isti je lokal bio i poštanski ured. Imali smo i kovača koji je potkivao sve radne konje s imanja.

U svakom selu bila je i prodavaonica slatkiša - našu su vodile dvije staromodne sestre, gospođice Farrs. Kad bismo ulazili, zazvonilo bi zvonce na vratima, a jednoj od njih trebalo bi toliko dugo da dođe iz stražnje prostorije da bismo džepove uspijevali napuniti do vrha prije nego što bi nam šuštanje zavjese dojavilo da će se pojaviti svakog trenutka. Na obiteljske točkice obično bih kupovao dva ili tri slatkiša, a prodavaonicu bih napuštao džepova punih Horlicksa ili čokoladnih bombona koji su postali mojom prvom ovisnošću.

Usprkos tomu što je, sve u svemu, Ripley bio posve lijepo mjesto za odrastanje, život mi je zagorčala spoznaja o vlastitome podrijetlu. Ishod toga bio je da sam se počeo povlačiti u sebe. Činilo mi se da je obitelj donijela neke konačne odluke u svezi s rješavanjem mojih okolnosti, a ja nisam bio upoznat ni s jednom od njih. Poštovao sam zakon šutnje koji je vladao kućom - "Ne govorimo o tome što se dogodilo" - a u kućanstvu je postojao i čvrst autoritet, što mi je još više otežavalo postavljati bilo kakva pitanja. Kad razmišljam o tome, nekako mi izgleda da nitko u obitelji nije imao blagog pojma kako meni samome objasniti moje postojanje, i da im je osjećaj krivnje koji je pratio sve to samo još više otkrivao vlastite nedostatke, što je sjajno objašnjenje nelagode i gnjeva koje je moja prisutnost rađala gotovo u svima. Posljedično tomu, vezao sam se uz obiteljskog psa, crna labradora Princa, i sam za sebe stvorio lik iz mašte, koji sam nazvao Johnny Malingo. Bio je to slatkorječiv, svjetski tip (dječak) kojem se živo fućkalo za sve i koji bi gazio svakoga tko bi mu se našao na putu. U Johnnyja bih bježao kad bi mi svega bilo preko glave, i ostajao u liku sve dok ne bi prošlo ono najgore. Također sam izmaštao i prijatelja Bushbrancha, malena konja koji me pratio posvuda. Katkad bi se Johnny, nekom čarolijom, pretvarao u kauboja, zajahao bi Bushbrancha i njih dvojica odjahala bi u sumrak. Istodobno, počeo sam crtati gotovo opsesivno. Glavni predmet divljenja bile su pite. Na livadu bi dolazio prodavač s kolicima na kojima bi, u spremniku, čekale vruće pite. Oduvijek sam ih obožavao - Rose je bila sjajna kuharica - i načinio sam stotine crteža pita i prodavača. Zatim sam prešao na precrtavanje stripova.

Zbog toga jer sam bio nezakonito dijete, Rose i Jack su mi ugađali. Jack bi mi izrađivao igračke. Sjećam se prelijepa mača i štita koje mi je izradio vlastoručno. U sve druge djece njima sam izazivao zavist. Rose bi mi kupovala sve stripove koje bih poželio. Mislim da sam svakoga dana dobivao drugi strip, no uvijek su to bili The Topper, The Dandy, The Eagle i The Beano. Osobito sam volio strip Bash Street Kids i uvijek bih znao primijetiti da se promijenio crtač - što je imalo posljedicu, jedva primjetne promjene u obliku i izgledu cilindra lorda Snootyja. Godinama iz tih sam stripova kopirao bezbroj crteža - kauboje i Indijance, Rimljane, gladijatore, vitezove u oklopima. Katkad u školi uopće ne bih bilježio na nastavi i s vremenom je postalo posve uobičajeno da mi bilježnice ispunjavaju samo crteži.

Škola je otpočela kad mi je bilo pet godina - krenuo sam u seosku crkvenu osnovnu školu, smještenu u granitnoj zgradi odmah pokraj mjesne crkve. Nasuprot je stajala seoska vijećnica, u kojoj sam pohađao vjeronauk i, prvi put, čuo brojne i stare, prelijepe engleske himne - najomiljenija mi je bila "Jesus Bids Us Shine". Isprva sam bio presretan što idem u školu. Većina djece iz Greena pošla je u školu u isto vrijeme, no kako su mjeseci prolazili, počelo mi je svitati da će to trajati dugo i tada me obuzela panika. Nesigurnost koju sam osjećao unutar obiteljskog života, natjerala me da zamrzim školu. želio sam samo biti anoniman, što me sprječavalo da se pridružim bilo kakvu natjecanju. Mrzio sam sve što bi me moglo izdvojiti i na mene privući neželjenu pozornost.

Također sam vjerovao kako me odlaskom u školu žele samo izbaciti ih kuće i postao sam veoma odbojan. Jedan prilično mlad učitelj, gospodin Porter, iskreno se zanimao za otkrivanje dječjih nadarenosti i umijeća pa se s nama dobro upoznao. No, kad god bi to pokušao sa mnom, postao bih potpuno nepristupačan. Gledao bih ga pogledom punim mržnje, sve dok me naposljetku nije kaznio zbog, kako je to rekao, "glupa neposluha". Danas ga ne krivim - tako sam se odnosio prema svim autoritetima. Jedino sam uživao na likovnom, no nagradu sam dobio za izvedbu pjesme "Greensleeves" na blok-flauti, prvome glazbalu koje sam naučio svirati.

Ravnatelj, gospodin Dickson, bio je Skot s čupom riđe kose. Njega gotovo nisam viđao sve do svoje devete godine, kad me pozvao zbog toga jer sam jednoj djevojčici iz svog razreda uputio nepristojan prijedlog. Dok smo se igrali na livadi, slučajno sam u travi pronašao pornografsku knjižicu kućne izrade. Bila je načinjena od nespretno pričvršćenih papira i puna prilično nevještih crteža genitalija i ispisana teksta prepuna meni posve nepoznatih riječi. To mi je probudilo znatiželju budući da nisam imao nikakav seksualni odgoj i, naravno, nikad nisam vidio ženske spolne organe. Zapravo, sve dok nisam vidio tu knjižicu, nisam bio posve siguran razlikuju li se dječaci od djevojčica.

Nakon što sam se, pregledavši crteže, oporavio od šoka, čvrsto sam odlučio otkriti sve ženske tajne. Previše sam se sramio upitati bilo koju djevojčicu iz škole, no u razred je došla nova i, budući da je bila nova, na nju je bila otvorena lovna sezona. Sudbina je htjela da je smjeste u klupu točno preda mnom i jednog sam jutra skupio hrabrost i upitao je, nemajući blage veze što znače riječi: "Jesi li za ševu?" Pogledala me potpuno smeteno budući da ni ona nije imala pojma što ja to govorim, ali je za odmora prišla drugoj djevojčici, ponovila joj moje riječi i upitala je što one znače. Poslije ručka pozvali su me k ravnatelju, nakon što su me ispitivali što sam joj točno rekao i natjerali me da obećam da ću joj se ispričati, dobio sam šest udaraca šibom po stražnjici. Izišao sam u suzama, a cijeli je taj događaj na mene ostavio teške posljedice budući da sam od toga trenutka seks povezivao s kaznom, stidom i nelagodom - osjećajima koji su još godinama davali ton mom seksualnom životu.

U drugu ruku, bio sam veoma sretno dijete. Unatoč tomu što se kod kuće zbivalo mnogo meni posve nerazumljivih događaja koje gotovo nisam mogao pojmiti, vani me čekao cijeli jedan svijet mašte i prirode u kojem sam prebivao sa svojim prijateljima. Najbolji prijatelji bili su mi Guy, Stuart i Gordon, i svi smo živjeli u istome nizu kuća u Ulici Green. Ne znam jesu li znali istinu o mome podrijetlu, a da i jesu, nekako pretpostavljam da im to ne bi značilo ništa. Za njih sam bio El Capitan, što bi katkad skraćivali u El, no većinom su me zvali samo Ric. Poslije škole ne bismo se skidali s bicikla.

Moj prvi bicikl bio je marke James - poklonio mi ga je Jack nakon što sam ga gnjavio da mi kupi Triumphov Palm Beach kakav je imao on, metalik grimizno-žut i, što se mene ticalo, najbolji bicikl na svijetu. Budući da je to bio bicikl za odrasle koji se nije proizvodio u dječjoj veličini, umjesto njega kupio mi je marku James. Iako je, zapravo, bio istih boja, nije bio onakav kakav sam želio i, ma koliko se trudio biti zahvalan, zapravo sam se osjećao prevarenim - mislim da se to na meni vidjelo. Ipak, nisam dopustio da me to utuče pa sam skinuo jednu kočnicu i blatobrane, posve ga ogolio i promijenio mu gume - stavio one za blato - te ga tako pretvorio u, kako smo to zvali, "terenac".

Poslije nastave okupljali bismo se na Greenu i dogovarali kamo ćemo. Ljeti bismo najčešće odlazili do rijeke Wey, koja je tekla uz rub sela. Onamo su išli svi, i odrasli i djeca, a jedno mjesto osobito nas je privlačilo zato što se ondje nalazila brana. S jedne strane bilo je vrlo duboko i ondje nismo smjeli plivati - jer se već utopilo nekoliko djece iz sela - no, voda se preko brane slijevala u plićak, gdje je bilo malenih sprudova i bazena u kojima se moglo sigurno plivati i igrati u blatu. Malo dalje rijeka se ponovno širila i produbljivala i, bogata ribom, postala mjesto na kojem sam naučio pecati.

Štap mi je, iz kataloga, kupila Rose. Bio je jeftin, običan, zeleni bambusov štap, s plutenim drškom i fiksiranim blinkerom, ali sam se u nj zaljubio od prvoga trenutka. Bio je to početak moga života ovisnika o raznim kompletima. Bilo mi ga je dovoljno samo gledati - vjerojatno sam se njime igrao jednako koliko sam i vremena proveo pecajući. Najčešće smo za mamac upotrebljavali kruh i, budući da smo pecali pokraj pravih ribiča, jako smo pazili da im se sklanjamo s puta. U najboljem slučaju mogli smo se nadati da ćemo upecati krkušu, no jednog veličanstvenog dana uspjelo mi je izvući crvenperku tešku nekoliko funti. Neki, već očito iskusan ribič koji je prolazio obalom, zastao je i dobacio: "Ulovio si sasvim pristojan komad!", a ja sam bio u sedmome nebu.

Kad ne bismo visjeli na rijeci, obično bismo išli u Guštaru. Tako se zvala šuma iza livade, gdje smo se, vrlo ozbiljno, igrali kauboja i Indijanaca, ili Nijemaca i Engleza. Ondje smo izvodili vlastitu varijantu bitke na Sommi, kopajući rovove dovoljno duboke da u njima možemo stajati i pucati. Šuma je mjestimično bila toliko obrasla klekom da se lako moglo zalutati pa smo taj njezin dio zvali "zabranjenim gradom" ili "izgubljenim svijetom". Još dok sam bio malen, u izgubljeni svijet nikad nisam ulazio bez kojeg starijeg dječaka ili cijele škvadre jer sam bio uvjeren kako se, da onamo zađem sam, nikad ne bih vratio. Ondje sam doživio svoj prvi susret sa zmijom. Usred igre začuo sam nekakvo siktanje. Spustio sam pogled, stojeći malo raširenih nogu, a između njih kliznula je guja, dugačka gotovo metar. Skamenio sam se. Nikad prije nisam vidio zmiju, no Rose se njih užasno plašila i svoj je strah prenijela na mene. Usrao sam se živ, i još dugo nakon toga sanjao kojekakve košmare.

U Guštari smo, povremeno, kad mi je bilo deset-jedanaest godina, igrali igru "lov na poljupce" - jedinu igru u koju su bile uključene i djevojčice. Pravila su bila takva da smo djevojčicama dali vremena da se sakriju i zatim bismo ih išli tražiti - ako bismo ih pronašli, nagrada bi bila poljubac. Katkad smo igrali i težu varijantu u kojoj su djevojčice koje bismo otkrili morale skidati gaće. Ipak smo se, istini za volju, plašili seoskih cura. Djelovale su hladno i prilično moćno - sve u svemu, za nas nisu pokazivale gotovo nikakvo zanimanje budući da su ih privlačile veće face, primjerice Eric Beesley, koji je uvijek bio glavna faca i prvi se u selu ošišao na vojnički. Moje iskustvo s pornografijom neprekidno mi je govorilo kako će svaki moj pokušaj udvaranja djevojci uroditi nekom vrstom kazne, a nisam namjeravao svaki dan doživjeti kakvo novo razočaranje.

Subotom ujutro mnogo djece običavalo je ići u kino u Guildford - ondje je bio ABC-ov dječji klub, što je bila prava svečanost. Ondje bismo gledali pustolovne serijale - Batmana, Flasha Gordona i Hopalonga Cassidyja - i komedijaše Three Stooges, Charlieja Chaplina i druge. Klub je imao svoga konferansijera i natjecanja i uvijek su nas poticali da dođemo na pozornicu te nešto otpjevamo ili izvedemo imitaciju, čega sam se uvijek plašio i što sam vječno izbjegavao. No, nismo bili sveci. Čim bi se svjetla pogasila, izvlačili bismo praćke kućne izrade i kestenima gađali izvođače.

Početkom pedesetih godina uobičajena večernja zabava djece iz Ripleyja bila je sjediti pod strehom na autobusnoj postaji i promatrati automobile ludo se nadajući da će proći kakav sportski model - svakih šest mjeseci naišao bi Aston Martin ili Ferrari, što bi nam bio pravi svetak. Očajnički smo žudjeli za uzbuđenijima, a ništa nije bilo uzbudljivije od kršenja zakona... u granicama razuma. Katkad bismo išli "nauživati se" - tako da smo krali jabuke na imanju Dunsborough, što je bilo neizmjerno uzbudljivo budući da je pripadalo filmskoj zvijezdi Florence Desmond pa bismo povremeno viđali njezine slavne prijatelje u šetnji našom livadom. Ondje sam, od Tyronea Powera, uspio izvući autogram. Istodobno mogućnost da nas uhvate bila je prilično velika budući da su lovočuvari neprekidno patrolirali posjedom.

U drugim prilikama odlazili bismo krasti po dućanima u Cobham ili Woking - većinom smo krali kakve sitne gluposti, maramice ili kravate - ili bismo se povremeno prepuštali ispadima nasilja. Na primjer, ukrcali bismo se na vlak iz Guildforda koji bi stajao na svim lokalnim postajama, pronašli prazan kupe - u lokalnim vlakovima nije bilo hodnika - koji bismo između dvije postaje potpuno razvalili. Porazbijali zrcala, strgnuli sve karte sa zida, nožićima izrezali mreže za prtljagu i presvlake na sjedištima i zatim izlazili na sljedećoj postaji urlajući od smijeha. To što smo znali da činimo nešto pogrešno, a možemo se izvući nekažnjeno, u nama je izazivalo navale adrenalina. Naravno, da su nas ulovili, postojala je mogućnost da završimo u Borstalu - no, nekim čudom, ništa nam se nije dogodilo.

Tih dana je i pušenje bilo važan dio sazrijevanja pa bismo se, povremeno, uspijevali dočepati nekoliko cigareta. Sjećam se, kad mi je bilo dvanaest, uspio sam zdipiti kutiju du mauriera, a osobito me privukao njezin dizajn. Bila je kartonska, tamnocrvena, prošarana srebrnim križićima - izgledala je jako otmjeno i odraslo. Ne znam je li me Rose vidjela da pušim ili je pronašla kutiju u džepu, no odvela me na stranu i rekla: "Dobro, ako baš želiš pušiti, onda ćemo zapaliti zajedno. I vidjeti možeš li to". Zatim je zapalila jednu iz moje kutije, ja sam je stavio u usta i povukao dim. "Ne, ne, ne!", rekla je. "Uvuci ga, uvuci do kraja! Ovo nije pušenje." Nisam znao što time misli, sve dok nije rekla: "Uvuci dim u pluća, udahni". Kada sam to pokušao izvesti, naravno, osjetio sam užasnu mučninu i nisam zapalio sve do dvadeset prve godine.

Jedino nisam volio tučnjave, što je, među djecom, bio omiljen oblik zabave. Plašili su me bol i nasilje. U Ripleyju je valjalo izbjegavati dvije obitelji - Masterse i Hillse - obje neizmjerno nasilne. Mastersi su mi bili rođaci - djeca tete Nell, sjajne gospode koja je patila od Touretteova sindroma, iako su je tih godina smatrali samo malo ćaknutom. Kad bi govorila, u rečenice bi neprekidno ubacivala "jebote" i "Eddie" pa bi, kad bi došla k nama, pozdrav glasio ovako: "Bog, Ric, jebote Eddie. Je li mama doma, jebote Eddie?" Obožavao sam je. Njezin muž Charlie bio je dvostruko veći od nje i potpuno prekriven tetovažama. Imali su četrnaest sinova, poznatu braću Masters, hrpu ubojica koji su obično bili u kakvoj nevolji. I Hillsovi su imali samo dječake, njih desetak, koji su, bar se tako činilo, bili seoski nasilnici. Oni su bili moje prokletstvo. Uvijek sam se plašio da će me premlatiti, pa kad god bi se namjerili na mene u pomoć bih pozivao rođake, u nadi da ću time izazvati krvnu zavadu između Hillsa i Mastersa. No, najvećim dijelom trudio sam se držati što dalje od njih.

Od mojih najranijih dana glazba je igrala važnu ulogu u mome životu budući da je, u vremenu prije dolaska televizije, bila bitan dio skupnog iskustva zajednica. Subotom uvečer većina se odraslih okupljala u klubu Britanske legije i ondje pila, pušila i slušala lokalne zabavljače, primjerice Sida Perrina, sjajna kavanskog pjevača snažna glasa koji je pjevao poput Marija Lanze i čiji bi glas dopirao na ulicu, gdje smo sjedili, pili limunadu i jeli čips. Drugi seoski muzičar bio je Buller Collier, živio je u kući na kraju naše ulice i često običavao stajati pred svojim ulazom i svirati harmoniku. Volio sam ga gledati, ne samo zbog zvuka koji je ispuštao njegov instrument nego i zbog izgleda glazbala, crna, crvena, blistava.

Iako, češće sam slušao glasovir budući da je Rose rado svirala. Pamtim je, iz najranijeg djetinjstva, kako svira harmonij koji je držala u dnevnoj sobi, a tek je poslije nabavila pijanino.


Također bi i pjevala, većinom šlagere, primjerice, "Now Is the Hour", omiljenu pjesmu Gracije Fields, "I Walk Beside You" i "Bless This House" Josepha Lockea, još jednog, u našoj kući, omiljena izvođača i prvoga pjevača koji me privukao svojim glasom. Moji prvi pjevački pokušaji događali su se na stubištu koje je vodilo u spavaonice. Otkrio sam da na jednome mjestu mogu proizvoditi jeku i ondje bih sjedio i pjevao, većinom popularne balade jer sam tako sam sebi zvučao kao da pjevam s ploče.

Najveći dio glazbeničkih gena vjerojatno sam naslijedio od Roseine obitelji, Mitchellovih. Njezin tata, djed Mitchell, velik, krupan muškarac, pomalo pijanac i ženskar, osim harmonike svirao je i violinu, i obično se družio sa slavnim seoskim zabavljačem Jackom Townshendom, koji je svirao gitaru, violinu i sa žlicama, te su često zajedno svirali tradicionalne napjeve. Djed je živio u Newark Laneu, nama iza ugla, i bio je važna pojava u seoskome životu, osobito u vrijeme žetve budući da je posjedovao traktor. Bio je pomalo čudak i ne pretjerano prijazan, i kad god bih mu s ujakom Adrianom otišao u posjet, obično bismo ga nalazili u fotelji, najčešće pijana.

Baš kao i s tvornicom u Stansfieldu, i cijela ta priča s glazbom imala je pomalo dikensovski prizvuk. Posjećivali bismo ga često i palo mi je na pamet, gledajući ga kako svira violinu, da bih mogao svirati i ja. Moji su mi nabavili neki stari instrument i mislim da se od mene očekivalo da naučim svirati samo gledajući i slušajući - no, tada mi je bilo samo deset godina i nisam imao strpljenja. Ispuštao bih samo jezivu škripu. Nikako nisam mogao shvatiti zakonitosti glazbala - dotad sam svirao samo na blok-flauti - i brzo sam odustao.

Ujak Adrian, majčin brat, koji je u mome djetinjstvu još živio s nama, bio je posve nevjerojatan tip i u velikoj je mjeri utjecao na moj život. Budući da su me odgajali da ga smatram bratom, tako sam ga uvijek gledao, čak i nakon što sam konačno otkrio da mi je ujak. Strašno je pratio modu i bio zaljubljen u brze automobile te je imao čitav niz Fordovih Cortina, obično dvobojnih - ružičasto-žute ili slične kombinacije - s unutrašnjošću presvučenom krznima ili lažnom leopardovom kožom te urešene brojnim maskotama. Kad nije kopao po automobilima, poboljšavao im izgled i vozne osobine, vozio bi ih jako brzo i povremeno bi se slupao. Također, bio je ateist, opsjednut znanstvenom fantastikom te posjedovao pun ormar Isaaca Asimova, Kurta Vonneguta i drugih pisaca, sve u mekim uvezima.

Adrian je bio i izumitelj, no većina njegovih izuma pokrivala je kućanstvo - među njima bio je čuveni "spremnik za ocat". Obožavao je ocat i njime zalijevao doslovno sve, čak i kremu. Rose se na to mrštila i naposljetku mu zabranila. Tada je konstruirao tajni spremnik za ocat - sastojao se od boce tekućeg sapuna skrivene ispod pazuha i cijevi koja je izlazila iz nje, koju je skrivao u rukavu. Tada bi rukom prešao preko tanjura iz kojeg je jeo, spustio ruku, potajno stisnuo bočicu i tako neprimjetno octom zalio jelo.

Bio je vrlo muzikalan. Svirao je kromatsku harmoniku i bio sjajan plesač. Osobito je volio plesati jitterbug - a to je bio sjajan prizor budući da je imao strašno dugu kosu koju bi mastio hrpama briljantina. No, kad bi zaplesao, kosa bi mu pala i prekrila lice, i tada bi nalikovao na kakvo podmorsko čudovište. U sobi je imao gramofon i običavao mi je puštati svoj omiljeni jazz, Stana Kentona, braću Dorsey i Bennyja Goodmana. U to vrijeme jazz mi je zvučao posve odmetnički i osjećao sam da do mene dopire neka poruka.

Najveći dio glazbe u djetinjstvu do mene je dopirao iz radija koji je u kući radio danonoćno. Osjećao sam se osobito povlaštenim što sam se rodio u tom vremenu budući da je, glazbeno gledajući, bilo neobično bogato i raznoliko. Svi su, obvezatno, slušali emisiju "Two-Way Family Favourites", program uživo koji je britanske vojnike stacionirane u Njemačkoj povezivao s njihovim obiteljima. Emisija je išla nedjeljom u podne, baš kad bismo sjedali ručati. Rose bi uvijek kuhala dobar nedjeljni ručak - pečenu govedinu, umak, jorkširski puding, krumpire, grašak i mrkvu, za čim bi slijedili kolač i krema... uz tu nevjerojatnu glazbenu pozadinu, bila je to gozba za sva osjetila. Slušali bismo cijeli glazbeni spektar - operu, klasiku, rock'n'roll, jazz i pop - dakle, obično bi slijedio Guy Mitchell, koji bi otpjevao "She Wears Red Feathers", zatim big band Stana Kentona, plesni broj Victora Sylvestera, možda koja pop-pjesma Davida Whitfielda, Puccinijeva arija iz "Boema" i, ako bi mi se posrećilo, Handelova "Glazba na vodi", jedna od meni najomiljenijih skladbi. Volio sam muziku koja je snažno izražavala osjećaje.

Subotom ujutro slušao bih Children's Favourites, emisiju koju je vodio sjajni Striko Mac. U devet sati sjeo bih pred radio, pričekao signal točnog vremena i zatim najavu: "Devet sati, subota ujutro, to znači Children's Favourites", a zatim bi slijedila špica, vrištava orkestralna skladba "Puffing Billy" i naposljetku bi se javio Striko Mac pozdravom: "Zdravo, djeco, ma gdje bila, govori vam Striko Mac! Dobro jutro svima!" Zatim bi izveo prilično nesvakidašnji izbor glazbe miješajući dječje pjesme "Teddy Bear s Picnic" ili "Nellie the Elephant" i druge s tadašnjim hitovima, primjerice, "The Runaway Train", i folk-glazbom, na primjer, "Big Rock Candy Mountain", a katkad ubacio i nešto sa same granice glazbe, Chucka Berryja, koji je pjevao "Memphis Tennessee", pjesmu koja me, kad sam je čuo, pogodila poput munje.

Jedne subote pustio je Sonnyja Terryja i Brownieja McGheeja - "Whooping and Hollering". Sonny Terry svirao je usnu harmoniku, zatim bi tulio u falsetu, nevjerojatno brzo i savršeno usklađeno s Browniejem, koji je svirao brzu gitarsku pratnju. Mislim da ju je Striko Mac pustio upravo zato što je bila posve nova - ja sam se osjećao kao da me tko zarezao nožem - i nakon toga nikad više nisam propuštao Children's Favourites, u nadi da će je pustiti ponovno, što je i činio ponavljajući je do besvijesti.

Glazba se pretvorila u moga vidara i naučio sam je slušati cijelim svojim bićem. Otkrio sam da u meni može izbrisati sve osjećaje straha i zbunjenosti povezane s vlastitom obitelji, što je postalo još izraženije kad se, godine 1954. - bilo mi je devet godina, majka neočekivano vratila u moj život. Tada se već bila preudala za kanadskog vojnika, Franka MacDonalda, i dovela je svoje dvoje malene djece, mog polubrata Briana, šestogodišnjaka, i polusestru Cheryl, kojoj je bila samo godina dana. Otišli smo je dočekati u Southampton, gdje se iskrcala s broda - niz mostić je sišla ta glamurozna i karizmatična žena, visoko podignute kestenjaste kose u skladu s tadašnjom modom. Doista je dobro izgledala iako se u tom izgledu naslućivala izvjesna hladnoća i oštrina. S broda je sišla natovarena skupim poklonima koje joj je suprug Frank slao iz Koreje, gdje je bio stacioniran u ratu. Svi smo dobili svilene jakne s izvezenim zmajevima, lakirane kutije i slično.

Iako sam tada već znao cijelu istinu, i iako su Rose i Jack bili svjesni toga, nitko nije rekao ni riječ sve dok nismo stigli kući i sve do one večeri kad smo sjedili u prednjoj sobi naše sićušne kuće kad sam, s neba pa u rebra, ispalio pitanje: "Mogu li te sad zvati mama?" Slijedilo je nekoliko jezivo neugodnih trenutaka - napetost u sobi postala je nepodnošljiva. Prešućivana istina naposljetku je izišla na vidjelo. Zatim mi je odvratila, vrlo uljudno: "Mislim da je najprikladnije da, nakon svega što su učinili za tebe, svog djeda i baku nastaviš zvati mamom i tatom". U tom trenutku osjetio sam se potpuno odbačenim.

Iako sam se trudio prihvatiti i shvatiti što mi je rekla, nisam to mogao. Očekivao sam da će me zagrliti i odvesti me sa sobom. Razočaranje je bilo nepodnošljivo i u sljedećem se trenutku pretvorilo u mržnju i gnjev. Stanje je ubrzo svima postalo nepodnošljivo. Postao sam mučaljiv i povučen, odbacivao sve nježnosti - osjećao sam se odbačenim. Do mene je uspijevala doprijeti samo teta Audrey, Jackova sestra, jer sam joj bio mezimac, i jednom u tjednu dolazila bi u posjet, donosila mi igračke i slatkiše te me, blago, pokušavala probuditi. Cesto sam to zlorabio i bio otvoreno okrutan prema njoj, no duboko u sebi bio sam joj zahvalan na svoj ljubavi i pozornosti.

Situaciju nije nimalo olakšalo to što je Pat, koju su u javnosti nazivali mojom "sestrom" kako bi se izbjegla složena i neugodna objašnjenja, ostala s nama veći dio godine. Budući da su došla iz inozemstva, djeca su govorila kanadskim naglaskom pa su ih u selu smatrali zvijezdama i odnosili se prema njima kao prema kraljevskoj obitelji. Osjećao sam se bačen u stranu. Mrzio sam čak i svog malog polubrata Briana, koji me gledao kao Boga i vječno se želio igrati s mojim prijateljima. Jednog sam dana dobio napadaj bjesnila i izjurio iz kuće na livadu. Pat je pošla za mnom, a ja sam se okrenuo i povikao na nju: "Da bar nikad nisi došla! želim da nestaneš!" - i u tom sam trenutku shvatio koliko mi je, do toga dana, život bio idiličan. Sve je bilo savršeno jednostavno - živio sam samo s roditeljima, i iako sam znao da su mi oni zapravo baka i djed, darivali su me svom svojom pozornošću, a u kući su vladali, u najmanju ruku, ljubav i sklad. Uza sve te nove komplikacije nije bilo moguće odrediti na što bih trebao usredotočiti svoje osjećaje.

Ti događaji u kući imali su teške posljedice na moj školski život. U tome se razdoblju, s navršenih jedanaest godina, moralo polagati ispit, takozvani "jedanaest plus", kojim se određivalo koju će školu dijete pohađati - gimnaziju, oni s najboljim rezultatima, ili realku, oni s nižim ocjenama. Ispit se pisao u drugoj školi, što je značilo da su nas sve potrpali u autobuse i odvezli na neko nepoznato mjesto gdje smo, cijeli dan, polagali jedan ispit za drugim. Nisam prošao nijedan. Novi okoliš toliko me prestravio i bio sam toliko nesiguran i preplašen da jednostavno nisam mogao odgovarati - shodno tomu, propao sam kao kakav jadničak. Za to nisam osobito mario budući da bi odlazak u Guildford ili gimnaziju u Wokingu značio odvajanje od prijatelja, od kojih nijedan nije bio baš akademičar. Svi su redom bili sjajni sportaši i gajili izvjestan prezir prema školovanju. Jack i Rose, ako su i bili razočarani, nisu to pokazivali.

Tako sam upisao srednju školu Sv. Beda u susjednom selu Sendu, gdje sam uistinu počeo otkrivati svijet. Bilo je ljeto 1956. i Elvis je razvaljivao sve top-liste. U školi sam upoznao dječaka koji se nedugo prije doselio u Ripley. Zvao se John Constantine. Potjecao je iz prilično imućne obitelji iz srednje klase, živjeli su na rubu sela i sprijateljili smo se zato što smo se totalno razlikovali od drugih. Nijedan od nas dvojice nije se uklapao. Dok su se svi ostali u školi bavili kriketom i nogometom, mi smo se pretvorili u ovisnike o odjeći i kupovali singlice - zbog čega su nas prezirali i ismijavali nas. Bili smo poznati kao Munjare. Cesto sam odlazio k njemu, a njegovi su roditelji imali radiogram, kombinaciju radija i gramofona. Tad sam prvi put vidio takav uređaj. John je posjedovao Elvisovu ploču Hound Dog, koju smo puštali doslovno do besvijesti. Ta je glazba u sebi nosila nešto nama neodoljivo, štoviše, izvodio ju je netko ne mnogo stariji od nas, prilično nalik nama, no čovjek koji je, bar naizgled, vlastitu sudbinu držao u rukama - a to nam je bilo nešto posve nezamislivo.

Prvi gramofon dobio sam sljedeće godine. Bio je marke Dansette, a prva singlica koju sam kupio, bila je "When", hit s radija koji su izvodili Kalin Twinsi. Zatim sam kupio i prvi album - The "Chirping" Crickets - bio je to Buddy Holly i Cricketsi, a zatim i filmsku glazbu iz "High Society". Constantineovi su bili jedina obitelj u Ripleyju koja je, barem koliko sam znao, posjedovala televizor pa smo kod nje gledali "Sunday Night at the London Palladium", prvi šou u kojemu su nastupali i američki izvođači, po svim kriterijima prilično ispred naših. Nedugo prije u školi sam dobio nagradu (i to baš za urednost i čistoću), bila je to knjiga o Americi, pa sam bio totalno opsjednut njome. Jedne noći u emisiji je nastupao Buddy Holly - tada sam mislio da sam umro i završio u raju. Tada sam prvi put vidio Fenderovu gitaru. Jerry Lee Lewis izvodio je "Great Balls of Fire", a basist je svirao Fenderov Precision. Gledao sam ga kao da svira na nekom instrumentu iz svemira i tada sam pomislio: "Eto, to je budućnost - upravo to želim". Odjednom sam shvatio da živim u selu koje se nikad neće promijeniti, dok na televizoru gledam nešto iz budućnosti. U koju sam svakako želio doprijeti.

Jedan učitelj iz Sv. Bede, gospodin Swan, predavao je likovni, kao da je u meni pronašao nešto vrijedno, moju umjetničku nadarenost, i upro je svim snagama ne bi li mi pomogao. Također je predavao i krasopis i naučio me pisati zakošenim perom. Pomalo sam ga se pribojavao budući da sam znao da je jako strog, no prema meni je bio vrlo blag, što je, do neke mjere, doprlo do mene. Kad je došlo vrijeme da polažem takozvani "trinaest plus", ispit za učenike koji nisu položili "jedanaesticu", odlučio sam se potruditi budući da sam osjećao kako bih time gospodinu Swanu mogao uzvratiti na njegovoj dobroti. Ishod je bio, uz pomalo tuge budući da sam znao kako je to oproštaj sa svim prijateljima iz Sv. Bede, da sam položio ispit i, s trinaest godina, pošao u školu Hollyfield Road, u Surbitonu.

Bila mi je to velika promjena. Dobio sam pokaz za autobus i svakoga dana sam sam putovao iz Ripleyja u Surbiton, "zelenom linijom". Bilo je to polusatno putovanje, nakon kojega sam odlazio u školu s meni posve nepoznatim ljudima. Prvih nekoliko dana bilo mi je osobito teško i nisam znao što ću sa svojim starim prijateljstvima - budući da sam bio svjestan kako će većina njih jednostavno ugasnuti. Istodobno sve mi je to bilo jako uzbudljivo jer sam naposljetku prodro u veliki svijet. Hollyfield se od drugih škola razlikovao po tome što je, iako je to bila obična srednja škola, u njemu djelovala i škola za primijenjenu umjetnost Kingston. Iako smo učili sve uobičajeno, povijest, engleski i matematiku, nekoliko dana na tjedan bavili bismo se samo likovnim - aktovima, mrtvim prirodama, bojama i glinom. Prvi put doslovno sam procvao osjećajući da sam konačno došao u korak sa životom.

Moji stari prijatelji, nakon što sam se tako uspeo u svijetu, iako su, do neke mjere, znali da tako treba biti, nisu si mogli pomoći da me zbog toga ne napadaju. Znao sam da sam otišao dalje, Hollyfield mi je promijenio pogled na život. Okruženje je bilo mnogo raspuštenije, ljudi su bili luđi. Škola se nalazila na rubu Londona pa smo markirali, odlazili u pubove, išli u Kingston i kupovali ploče u robnoj kući Bentalls. Istodobno sam upoznao bezbroj novih stvari. Postao sam svjestan postojanja folka, njuorleanskog jazza i rock'n'rolla - sve u isto vrijeme, što me potpuno očaralo.

Ljudi uvijek govore kako točno pamte gdje su bili onoga dana kad je ubijen predsjednik Kennedy. Ja se ne sjećam, ali se sjećam da sam, kad je poginuo Buddy Holly, bio na školskom igralištu - sjećam se i kako sam se osjećao. Sve je podsjećalo na groblje, nitko nije bio u stanju prozboriti ni riječ, tako nas je to potreslo. Od svih glazbenih heroja tog vremena on je bio nekako najbliži i bio je stvaran. Nije mario za slavu, nije se pretvarao, bilo je sasvim jasno da sjajno svira gitaru i, povrh svega, nosio je naočale. Bio je jedan od nas. Zapanjujuće kakve je posljedice na nas ostavila njegova smrt. Neki kažu da je nakon toga umrla i glazba. Meni se činilo da je tek tad prsnula u svojoj punini.

Likovni odjel škole Hollyfield Road bio je malo dalje na Surbiton Hill Roadu i, onih dana kad bismo imali likovni, odlazili bismo u tu zgradu gdje bi nam profesor davao satove mrtve prirode, ili bismo radili skulpture ili crteže. Putem smo prolazili pokraj Bellove prodavaonice instrumenata, prodavaonice koja je stekla ime prodajući harmonike s klavijaturom dok su bile u modi. Nakon toga, kad su popularni postali sastavi s rifljačom - u modu ih je uveo Lonnie Donnegan pjesmama "Rock Island Line", "The Grand Coulee Dam" i drugima, kod Bella su promijenili ploču i počeli prodavati gitare - uvijek bih zastajao i razgledao instrumente u izlogu. Budući da sam najviše volio gitarsku glazbu, odlučio sam da bih je volio naučiti svirati pa sam Rose i Jacka davio da mi je nabave. Možda sam bio toliko dosadan da su mi je kupili samo da me ušutkaju, no, bez obzira na to koji razlog bio, jednog dana sjeli su sa mnom u autobus i dali kaparu za instrument koji sam izdvojio kao gitaru svojih snova.

Zalijepio sam se za Hoyerovu gitaru, njemački proizvod, koja je stajala oko dvije funte. Bila je čudna, podsjećala je na španjolsku gitaru, no umjesto najlonskih imala je čelične žice. Čudan spoj, i osobito bolan za neiskusne i meke prste neznalice. Naravno, sve je to bilo trčanje pred rudo budući da tada gitaru nisam znao ni naštimati, a kamoli svirati. Kako nisam imao nikakva učitelja, odlučio sam naučiti sam, što nije bila nimalo laka zadaća.

Za početak, nisam očekivao da je gitara toliko velika - gotovo poput mene. Kad sam je konačno uspio uhvatiti, rukom nisam mogao uhvatiti vrat i jedva bih uspijevao pritisnuti žice do kraja, koliko su bile visoke. Svirati gitaru, činilo mi se nemogućom misijom - potpuno me obuzela stvarnost te spoznaje. Istodobno bio sam nevjerojatno uzbuđen. Gitara je bila sjajna i djelovala nekako djevičanski. Djelovala je kao komad opreme iz druge galaksije, izgledala je prekrasno i, dok sam pokušavao drndati po njoj, osjećao sam se kao da uistinu prelazim u svijet odraslih.

Prva pjesma koju sam odlučio naučiti svirati, bila je narodna pjesma "Scarlet Ribbons", koju je u hit pretvorio Harry Belafonte, no također sam čuo i njezinu blues-inačicu u izvedbi Josha Whitea. Naučio sam je samo po sluhu - slušao sam ploču i pratio. Tada sam imao malen prenosivi magnetofon, bio je moj ponos i dika, maleni Grundigov kolutaš koji mi je Rose poklonila za rođendan. Na njega sam snimao svoje pokušaje i preslušavao ih do beskraja sve dok nisam bio siguran da sam odsvirao kako treba. Učenje mi je još više otežavalo, to sam otkrio poslije, što gitara i nije bila previše dobra. Na boljem instrumentu žice bi, obično, bile postavljene niže u odnosu prema vratu, čime se olakšava kretanje prstiju, no na jeftinu ili loše izrađenu instrumentu obično su bile nisko na kraju, a što bi bivale bliže mostu, dizale bi se sve više i više, što otežava pritiskanje i izaziva bol pri sviranju. Sam početak bio mi je prilično loš budući da sam odmah uspio pokidati jednu žicu i, kako nisam imao zamjensku, morao sam naučiti svirati na samo pet žica te tako svirao neko vrijeme.

Škola Hollyfield Road umnogome je osnažila moju svijest o izgledu budući da sam ondje susretao tipove zbilja teška kalibra koji su imali potpuno izgrađene ideje o umjetnosti i modi. Za mene je sve počelo s trapericama još u Ripleyju, koje su u mojim ranim danima - bilo mi je nekih dvanaest godina - morale biti crne i prošivene trostrukim zelenim koncem s vanjske strane, što je u moje vrijeme bio pravi modni krik. Zatim je došla talijanska moda, odijela s kratko rezanim sakoima i sužene hlače na koje su se nosile mokasinke. Kao i većina obitelji iz Ripleyja, i mi smo sve naručivali preko kataloga - poput Littlewoodsovih - a zatim je odjeću, po potrebi, prekrajala Rose. Gitara je pristajala bitničkom izgledu, modi koja je školu zahvatila usred moga školovanja. Odjeća se sastojala od pripijenih traperica iz Moffatsa, s unutrašnjim šavom, crnom dolčevitom i vojničkom jaknom iz Milletsa - uz dodatak značaka "Zabranite A-bombu" - i lijepljenih mokasina.

Jednog dana klečao sam pred zrcalom i plesao na neku pjesmu Genea Vincenta - a tada je pokraj prozora prošao jedan moj prijatelj. Zastao je, pogledao me, a ja nikad neću zaboraviti nelagodu koju sam osjetio budući da sam, istini za volju, ma koliko bio ovisan o glazbi, jednako toliko žudio postati jedan od tipova koje sam gledao na televiziji - ne engleska pop-zvijezda Cliff Richard, nego jedan od Amerikanaca kakvi su bili Buddy Holly, Jerry Lee Lewis, Little Richard i Gene Vincent. Znao sam da me nešto doziva i da neću moći ostati u Ripleyju.

Iako se još nisam uspio dokraja snaći na gitari, želio sam izgledati kao da znam što radim i trudio se graditi imidž suvremenog trubadura. Nabavio sam si flomaster i na ploči gitare, velikim slovima, ispisao LORD ERIC - vjerujući da to trubaduri čine. Zatim sam načinio remen za gitaru i zamišljao se s djevojkom, također odjevenom u bitničku odjeću, kako po kavanama sviramo folk. Djevojka se materijalizirala u obliku jako zgodne cure, Diane Coleman, koja je također pohađala Hollyfield. živjela je u Kingstonu i imali smo kratku i prilično žestoku aferu sve dok na površinu nije izronio seks, a mene, tada, obuzela panika. Dotad smo se već jako zbližili i provodili sate slušajući ploče u dnevnoj sobi njezine mame. Moja trubadurska karijera bila je jednako kratka vijeka. U kafiće smo izišli, mislim, triput, noseći gitaru LORDA ERICA, i oboje doživjeli nelagodu - ja sam se previše stidio svirati, a ona je morala gledati taj prizor. Tada sam, baš kad sam pomislio da sam pao na dno, pronašao drugu gitaru.

U Kingstonu je tada radio buvljak, po kojem sam se smucao jedne subote i tada, na jednom štandu, spazio gitaru čudna izgleda. Bila je akustična, ali uska tijela, podsjećala je na srednjovjekovne engleske gitare, sa slikom gole žene prilijepljenom na leđima. Nagonski sam znao da je dobra. Uzeo sam je, nisam svirao ništa jer nisam želio da me itko čuje, ali je bila savršena - gitara iz snova. Kupio sam je istog trenutka, platio je dvije funte i deset šilinga. Ne pitajte me otkud mi novac, vjerojatno sam žicao Rose ili ga "pozajmio" iz njezine torbice. Ne sjećam se kako su, unutar obitelji, tada funkcionirali financijski aranžmani. Mislim da sam svaki tjedan dobivao posve pristojan džeparac, no nisam oklijevao, sramim se priznati, podebljati sredstva na svaki mogući način.

Dotad sam već uspio svladati trzanje i na novoj gitari pokušao odsvirati onih nekoliko pjesama koje sam naučio. U usporedbi s Hoyerovom, sviranje na njoj bilo je mačji kašalj. Tijelo je bilo maleno i usko, a vrat je bio neobično širok i ravan, kao na španjolskim gitarama. žice su bile prilično udaljene pa se, bez gužve, moglo lako polagati prste na vrat, a sam je vrat bio uzak sve do kraja, zbog čega je djelovala osjetljivo i krhko, no istodobno ju je bilo jednako lako svirati i na vrhu i na dnu vrata. Pokazalo se da je riječ o Georgeu Washburnu, klasičnom američkom instrumentu velike vrijednosti koji je proizvela tvrtka iz Chicaga koja se time bavila još od 1864. godine. Na leđima tijela netko je prilijepio taj komad papira s golom ženskom i prebojio ga. Bilo ga je teško ostrugati i pritom ne oštetiti drvo pa me strašno naljutilo što je netko tako postupao s toliko lijepim instrumentom. Napokon sam se dočepao prave gitare, prikladne za folk. Eto, sad ću možda postati trubadur, što sam smatrao svojom sudbinom.

The Yardbirds


U vrijeme kad sam, sa šesnaest godina, upisao višu primijenjenu i preselio se u školu u Kingston - na pokusnih godinu dana - svirao sam već posve pristojno i neprekidno učio nove stvari. U Richmondu sam često zalazio u kafić L'Auberge. Bio je na brdu, odmah pokraj mosta, dok se na drugoj strani rijeke, u Twickenhamu, nalazilo čudno i otkvačeno mjesto zvano Eel Pie Island. Bio je to otok usred rijeke, na kojem je stajala velika plesna dvorana. Bio je to star, škripav, drveni pajzl gdje bi, subotom uvečer, nastupali njuorleanski jazz-bendovi, izvođači Ken Colyer i drugi ili sastav Temperance Seven - voljeli smo odlaziti onamo. Obično bismo se rano uvečer okupljali u L'Aubergeu, popili nekoliko kava, a zatim preko mosta prešli na Eel Pie. Neću nikad zaboraviti kako bih se osjećao stojeći nasred mosta i u trenutku shvatio da se nalazim u sve većoj masi ljudi koji su, svi redom, izgledali manje-više jednako. Tada smo istinski osjećali da nekamo pripadamo. U tim bitničkim danima, prije nastanka hipi-pokreta, sve se naizgled vrtjelo oko glazbe. Droga je bila rijetkost, čak se i pilo relativno umjereno.

Ondje sam običavao svirati s Daveom Brockom, koji je poslije osnovao grupu Hawkwind, i spetljao se s muzičarima i bitnicima koji su obično visjeli ondje. Katkad bismo svi sjeli u vlak i odvezli se u London, u folk-klubove i pubove oko Sohoa, u Marquess of Granby, u Duke of York, ili u kavanu Gyre and Gimble na Charing Crossu. Prve sam batine dobio upravo ispred G&G-a. Hrpa štemera navukla me van i prebila me bez ikakva razloga, mislim da su se jednostavno trebali negdje ispuhati. Iskustvo je bilo prilično gadno, no na neki perverzan način osjećao sam se kao da sam prošao još jednu inicijaciju. Ipak, ono me poučilo da nisam rođen za tučnjave. Nisam se pokušao zaštititi, možda zato što sam nagonski znao da bih time samo pogoršao sve, i otad kao da sam razvio nekakav unutarnji alarm za moguće opasne situacije i bježao od njih kao od kuge.

Folk-scena tih je godina imala uistinu brojnu publiku, a po klubovima i puhovima počeo sam upoznavati gomile istomišljenika i muzičara. Jedan od redovnih bio je Long John Baldry, i znam da je Rod Stewart katkad nastupao u Duke of Yorku, iako ga ondje nikad nisam vidio. Također su dvojica gitarista koja su redovno nastupala po tim mjestima na mene ostavila velik utjecaj. Jedan se zvao Buck i bio je prvi kojega sam vidio da svira Zemaitisovu dvanaestožičanu gitaru - drugi je bio Wiz Jones, još jedan onodobni slavni trubadur. Svirali su irske balade i engleske narodne pjesme, miješali ih s Leadbellyjevim stvarima pa sam preko njih dobio jedinstven uvid u svijet folka. Sjedio sam im što sam mogao bliže, što je često bilo komplicirano budući da su bili doista popularni - ne bih li im mogao gledati ruke dok sviraju. Nakon toga vraćao sam se doma i vježbao do beskraja, trudeći se sam odsvirati ono što sam čuo. Pozorno sam slušao snimku svake pjesme koju sam uvježbavao, a zatim bih to kopirao sve dok nisam odsvirao savršeno sigurno. Sjećam se kako sam pokušavao oponašati zvonke tonove koje je Muddy Waters izvodio u svojoj pjesmi "Honey Bee". Bio je to prvi put da sam na gitari svirao paralelno na tri žice. O tehnici nisam imao pojma, naravno, jednostavno sam sate i sate provodio oponašajući ga.

Ipak, glavna faca bio mi je Big Bili Broonzy i pokušao sam svladati njegovu tehniku, što je značilo pratiti se palcem - palcem na dubokim žicama svirati osminke dok se prstima sviralo rifove ili izvlačilo melodijsku liniju. To je temelj sviranja više oblika bluesa, no može se pretvoriti i u folk, poput tehnike u kojoj se palcem izvlači ritam mijenjanjem bas-žica dok se na gornjim žicama izvlači melodija svirajući drugim, trećim, a katkad i četvrtim prstom. Moj način učenja bio je prilično jednostavan - svirao bih usporedno sa snimkom koju sam želio oponašati, a kad bih pomislio da sam što svladao, snimio bih taj dio na Grundig i preslušao snimku. Ako bi zvučala poput ploče, bio sam zadovoljan. Kako sam, polagano, počeo ovladavati umijećem sviranja prstima, naučio sam neke nove pjesme - na primjer, stari hit Bessie Smith "Nobody Knows When You're Down and Out", stari bluegrass "Railroad Bill" i "Key to the Highway" Big Billa Broonzyja.

Otprilike sam u to vrijeme upoznao i neko vrijeme pratio (doslovno rečeno) američku folk-pjevačicu Ginu Glaser. Bila je prva američka glazbenica kojoj sam uspio doprijeti u blizinu i bio sam posve očaran. Kako bi zaradila koju paru više, pozirala je za aktove u kensingtonskoj školi. Imala je maleno dijete i pomalo djelovala kao da se i previše nagledala svijeta. Specijalnost su joj bile stare balade iz Građanskoga rata "Pretty Peggyo", "Marble Town" i druge. Imala je prelijep, jasan glas i savršeno čisto svirala prstima. Zatreskao sam se do ušiju, mislim da sam i ja njoj bio privlačan, no bila je dvaput starija od mene, a ja sam, što se ticalo žena, tada bio još potpuno zelen.

Kako mi se sviranje popravljalo, počeo sam odlaziti u kensingtonski pub Crown i ondje obično svirao u kutu, pokraj bilijarskoga stola. U tom se pubu skupljala prilično guba ekipa bitnika koji su mi se činili kao da su klasu iznad zaljubljenika u muziku s kojima sam se družio. Bila je to strašno bogata škvadra. Tipovi su nosili čizme, kožne jakne, mornarske košulje i levisice 501, koje gotovo nije bilo moguće nabaviti - a oko njih i s njima neprekidno se muvao cijeli harem prilično zgodnih djevojaka. Glavna ikona ženske mode tada je bila Brigitte Bardot pa su cure imale uske džempere, suknje s prorezima, crne čarape i montgomerice uz koje su išle marame.

Bila je to strašno egzotična, brza, dobro obrazovana i čvrsta skupina prijatelja koji su, čini se, odrasli zajedno. Obično bi se nalazili u pubu, a zatim bi odlazili u nečiju kuću - izgledalo je kao da su neprekidno na kakvu tulumu. žarko sam želio da me prihvate, ali budući da sam bio autsajder i, štoviše, pripadao radničkoj klasi, gitara mi je bila jedini način kojim sam im mogao privući pozornost.

Družeći se s tom ekipom, a osobito gledajući sve te prelijepe djevojke, istinski me tjeralo da žudim pripadati njima, no nisam imao pojma kako to provesti u djelo.


Još dok sam pohađao srednju, moj prijatelj Steve, jedan od tipova iz Senda i pravi ovisnik o odjeći i cool izgledu, poveo me na sastanak naslijepo. Očito me odabrao da zabavljam prijateljicu njegove djevojke koja baš i nije bila neka ljepotica. Nije me pretjerano zanimala, ali sam bio izrazito napaljen, pa iako je nisam želio poljubiti, pokušavao sam joj rukama doprijeti do grudi. Sto joj nije bilo ni najmanje zabavno, pa je napravila scenu. Eto, toliko sam daleko dopro sa seksom sve do Diane u Hollyfieldu, doduše, ni tada nismo otišli mnogo dalje. Užasavao sam se "otići predaleko" i na neki sam se način osjećao odgovornim. Otkad sam na seoskoj livadi pronašao onu pornografiju, osjećao sam se obveznim otkriti o čemu je tu riječ, no sva ženska odbijanja, počevši s onim majčinim, tjerala su me da prestravljeno drhtim na samome početku puta.

U Kingstonu sam na pik uzeo djevojku kojoj definitivno nisam bio ravan. Mislim da je bila kći mjesnog političara iz Chessingtona. Zvala se Gail i bila je savršen komad, tamnoputa, visoka, čulna, duge, tamne, kovrčave kose.


Kad sam je prvi put vidio, djelovala je posve nezainteresirano, no nakon što sam je nekoliko tjedana promatrao, shvatio sam da je i sama prilično divlja. Ubrzo sam postao posve opsjednut njome, te si, ne znam zašto, utuvio u glavu da ću joj najbrže privući pozornost tako da se redovno opijem kao životinja - kao da me je to moglo, na neki način, učiniti muževnijim. Svake moguće večeri u Kingstonu obično bih polokao deset pinti Mackesonova svijetlog piva, a zatim bih prešao na rum i borovnicu, džin i tonik ili džin i narančadu. Naučio sam se piti tako da prestanem tik prije nego što bih se obeznanio, no sve bi uvijek završavalo groznim mučninama i povraćanjem. Ne moram ni reći da je takav pokušaj udvaranja završio neslavno. Nisam uspio zadiviti Gail, ali sam, ako ništa drugo, naučio mnogo toga o snazi alkohola.

Nedugo prije toga s trojicom prijatelja vlakom sam otputovao na jazz-festival u Beaulieu. Onamo smo stigli u subotu ujutro i namjeravali ostati do nedjelje navečer. Odlučili smo da ćemo, prije festivala, otići u pub na ručak. Posljednje čega se sjećam, jest da sam plesao po stolovima s tipom kojeg sam prvi put vidio i koji mi je postao više od brata. I danas se sjećam kako je izgledao i svih pojedinosti vezanih s njim, no nisam ga vidio ni prije, a ni poslije. Mislim da je, jednostavno rečeno, bio najzabavnija i najkarizmatičnija osoba koju sam dotad upoznao - te smo se zajedno oduzeli.

Nakon toga pošao sam s prijateljima namjeravajući kampirati u šumi nedaleko od festivala, no sljedeće što znam, bilo je da sam se ujutro probudio sam - Bogu iza nogu. Nisam imao novca, posrao sam se i popišao u hlače, zabljuvao sam se cijel i nisam imao pojma gdje sam. Nailazio sam na znakove - ugašene vatre - što mi je otkrivalo da su još neki kampirali u blizini, no svi su otišli i ostavili me samoga. Skamenio sam se. No, u tom sam se stanju morao vratiti u Ripley - uspio sam na obližnjoj postaji uhvatiti vlak. Šef postaje smilovao mi se i na komadu papira napisao zadužnicu koju sam, nakon povratka kući, posramljeno predao Rose. Strašno sam se razočarao svojim prijateljima; šokiralo me što su me ostavili u tom stanju, sama i bez novca, ali je najluđa od svega bila spoznaja da sam jedva čekao sve to ponoviti.

Cijela ta kultura opijanja činila mi se nečim posve onosvjetovnim, činilo mi se da biti pijan, znači pripadati kakvu čudnu, tajanstvenu klubu. Alkohol mi je također davao i snagu da sviram i da se, konačno, spetljam s jednom djevojkom. Subotnje večeri u Kingstonu vječito su se vukle po istome rasporedu. Našli bismo se u Crownu i ja bih svirao. Ondje bi se našao i Dutch Mills, guba tip koji je svirao usnu harmoniku, i obično bismo subotama završavali na tulumu kod njega. Sjećam se da sam jedne večeri onamo otišao s desetak ljudi koje sam površno poznavao, u jednom trenutku svjetla su se pogasila i svi su se bacili na posao. Tada sam, i ondje, zapravo izgubio nevinost s djevojkom, zvala se Lucy, bila starija od mene i njezin dečko nije bio u gradu. Prestravio sam se i potpuno spetljao - doduše, takav sam i danas u tim pitanjima - no ona je bila strpljiva, pomagala mi je, i iako sam znao kako svi ostali znaju što se zbiva, oni ili nisu marili ili su bili zauzeti svojim poslima pa su nas jednostavno odlučili zanemariti. Sljedeće jutro otišli smo zajedno i, iako smo se susretali prilično često, nikad nismo razgovarali o tome. Uzimajući u obzir svoje ukupno znanje o vezama i seksu, jednostavno sam pretpostavio da to tako ide i pošao svojim putem.

Takav nagao prijelaz s nespretna drpanja na pravi snošaj bio mi je strašno čudan i sve je bilo gotovo u tren oka. Naravno, nisam upotrijebio nikakvu zaštitu budući da je sve bilo posve neplanirano, pa sam, planirajući sljedeći takav događaj, otišao s prijateljem u drogeriju kako bih kupio kutiju Durexovih kondoma. Bilo mi je neopisivo neugodno. Rekli su mi da tražim kutiju s tri - pretpostavljao sam da je posrijedi kakva šifra. Sjećam se da mi se tip za pultom smiješio i namignuo mi, a zatim mi postavio pitanje želim li podmazane ili nepodmazane i slična. Nisam imao blagog pojma o čemu on to priča.

Kod Dutcha mi se pružila prilika da iskoristim svoju zalihu. Dogovorio se s dvije djevojke pa smo popodne otišli k njemu. On je otišao u jednu sobu, ja u drugu - zatim sam izvukao tu stvar iz omota nemajući blage veze kako se koristi. Nisam ga uspijevao navući kako treba, bio je užasno klizav i čudan pa mi je bilo strašno neugodno. Pogledavši stanje stvari nakon zbivanja, shvatio sam da je puknuo i preplavila me jeza. Naravno - nekoliko tjedana poslije djevojka me nazvala, rekla mi kako misli da je trudna i da joj moram nabaviti dio novca za pobačaj. Šokiralo me unatoč tomu što su takvi događaji tada bili prilično uobičajeni.

Jedino me seks odvraćao od glazbe, područja u kojem sam počinjao ozbiljno istraživati blues. Jako mi je teško opisati osjećaj koji sam doživio slušajući prvu ploču bluesa, mogu samo reći da sam ga prepoznao odmah. Osjećao sam se kao da mi tko pokazuje nešto što već znam, iz nekog drugoga, prijašnjeg života. U toj je glazbi bilo nešto iskonski umirujuće, i prodirala je ravno u moj živčani sustav - činilo mi se kao da sam tri metra visok. Takav osjećaj obuzeo me kad sam prvi put slušao Sonnyja Terryja i Brownieja McGheeja kako pjevaju u emisiji Strike Maca - isto se zbilo i kad sam prvi put čuo Big Billa Broonzyja.

Na televiziji sam vidio njegovu snimku - svirao je u noćnom klubu, osvjetljavala ga je samo jedna žarulja koja se, sa sjenilom, njihala sa stropa, stvarajući sablasne efekte. Svirao je "Hey Hey", i ta me stvar totalno oborila s nogu. Strašno složena skladba za gitaru, prepuna "prljavih" akorda koji nastaju miješanjem dura i mola. Obično se počinje u molu, a zatim se ton podiže prema duru, tako da zvuči kao da je negdje između dva tonaliteta. Tom se tehnikom u glazbi služe još i Indijci i Romi. Kad sam prvi put čuo Big Billa, a i poslije Roberta Johnsona, počeo sam čvrsto vjerovati da je sav rock'n'roll - a i pop-glazba, što se toga tiče - nastao iz tih temelja.

Nakon toga počeo sam učiti svirati kao Jimmy Reed, koji obično svira fraze od dvanaest taktova, i čiji su stil kopirali bezbrojni R&B-sastavi. Otkrio sam da je ključ stila izvoditi boogie na petoj i šestoj žici jednostavno pritišćući drugi, a zatim četvrti prag na petoj žici i time stvarati osnovni ritam "hoda", istodobno trzajući E-žicu. Nakon toga prešao bih na sljedeću žicu kako bih izveo drugi dio fraze od dvanaest taktova i tako dalje. Posljednji i, zapravo, najteži dio bio je sve to osjetiti i ritam svirati potpuno opušteno - kako bi sve to zvučalo dobro. Budući da ne mogu ostaviti nešto nedovršeno, i ako bih si zadao nešto savladati u jednome danu, ne idem spavati sve dok ne okončam posao. Tako je bilo i s tim dvanaestotaktnim blueserskim rifom. Radio sam na njemu sve dok mi nije postao dijelom metabolizma.

Dok sam poboljšavao svoju tehniku, sretao sam sve više i više ljudi koji su poštovali i obožavali glazbu koju sam volio. Jedan osobiti fanatik bluesa bio je Clive Blewchamp - upoznali smo se u Hollyfieldu i zajedno pošli na jedno fantastično istraživačko putovanje. Upravo mi je Clive pustio prve snimke Roberta Johnsona koje sam čuo. Iskreno je uživao pronalaziti prave gadosti - što manje poznate, to bolje. Također smo se savršeno slagali u odijevanju i zajedno provodili mnogo vremena u školi i izvan nje. Odlazili smo u klubove i prestali smo se družiti tek kad sam počeo ozbiljno svirati po bendovima. Ipak, nekako sam osjećao da pomalo prezire moje glazbeničke pokušaje - kao da, po njegovu, nisu bili ono pravo. Naravno, bio je u pravu, no tada me više ništa nije moglo zaustaviti. Nakon što su mene izbacili, on je završio školovanje u Kingstonu, diplomirao i naposljetku se preselio u Kanadu, gdje je uređivao mali časopis posvećen R&B-u. Ostali smo u kontaktu sve dok nije, nažalost, umro prije kojih desetak godina.

Bilo je uzbudljivo otkriti da postoji to bratstvo istomišljenika, i to je otkriće, među ostalim, odredilo moj životni put glazbenika. Počeo sam upoznavati ljude koji su znali za Muddyja Watersa i Howlin' Wolfa, ljude koji su imali svoje stare prijatelje, kolekcionare i vlasnike noćnih klubova, gdje sam prvi put čuo Johna Leeja Hookera, Muddyja Watersa i Little Waltera. Ti su se tipovi skupljali kod nekoga doma i provodili cijelu večer slušajući samo jedan album, recimo "The Best of Muddy Waters", a zatim uzbuđeno raspravljali o tome što su čuli. Clive i ja često bismo odlazili u London i posjećivali prodavaonice ploča, na primjer Imhoff's u New Oxford Streetu, gdje je cijeli podrum bio posvećen samo jazzu, ili Dobell na Aveniji Shaftesbury, s cijelim zidom prekrivenim Folkwaysovim izdanjima, a to je bila najvažnija izdavačka kuća folka, bluesa i tradicionalne glazbe. Ako bi vam se posrećilo, u tim prodavaonicama moglo se sresti i profesionalne glazbenike koji bi vam, nakon što biste izjavili da obožavate Muddyja Watersa, možda mogli reći: "U tom slučaju moraš poslušati i Lightning Hopkinsa" - što bi glazbenom razvoju davalo posve nov smjer.

Glazba mi je počela zauzimati toliki dio života da nije bilo nikakvo čudo što sam u primijenjenoj bivao sve lošiji. To sam si sam kriv budući da sam zbilja zabrijao na mogućnost življenja života u umjetnosti. Slikarstvo me istinski privuklo, a do neke mjere čak i dizajn. Bio sam dobar crtač te su mi, nakon što sam se upisao u Kingston, ponudili mjesto na grafičkom odjelu, što sam prihvatio, ne želeći se baviti slikarstvom. No, kad sam konačno započeo studirati grafiku, shvatio sam da sam pogriješio i odustao sam. Nestala je motivacija. U vrijeme ručka, u kantini, viđao sam studente slikarstva, dugokose, prekrivene bojama - izgledali su potpuno nezemaljski. Imali su gotovo apsolutnu slobodu i razvijali svoje slikarske ili kiparske talente, dok sam ja svakodnevno morao odrađivati projekte - dizajnirati kutiju za sapun, ili smisliti reklamnu kampanju za kakav novi proizvod.

Osim onoga kratkog razdoblja za kojeg sam se uspio uvući u odjel za staklarstvo, gdje sam naučio gravirati i pjeskariti, te se iskreno zainteresirao za suvremene vitraje, doslovno sam umirao od dosade. Glazba je bila deseterostruko uzbudljivija, deseterostruko me više privlačila i, ma koliko volio slikarstvo, istodobno sam osjećao da moji profesori potječu iz nekih akademskih svjetova s kojima se jednostavno nisam bio sposoban poistovjetiti. Činilo mi se da me pripremaju za karijeru u oglašivanju, a ne slikarstvu, karijeru u kojoj su trgovačke sposobnosti jednako važne kao i kreativnost.

Ipak, potreslo me kad su mi, nakon završnih ispita na prvoj godini, rekli kako su odlučili ne zadržati me u školi. Znao sam da mi je mapa prilično tanka, no vjerovao sam da su mi radovi dovoljno dobri da se provučem. Ja sam kreativnost i imaginaciju smatrao mnogo važnijom od količine rada - no, oni su sudili po količini pa sam, s još jednim studentom, dobio nogu. Samo nas dvojica od ukupno pedeset, što nije bilo nimalo dobro. Nisam bio ni najmanje pripremljen, ali me to natjeralo da iskoristim jedini mi preostali talent.

Izbacivanje iz umjetničke škole bilo je sljedeća u nizu mojih inicijacija. Malo me zaboljela neočekivana spoznaja da me, cijeloga života, neće posvuda očekivati otvorena vrata, i da istina glasi kako će se neka od njih ipak zatvoriti. Emocionalno i mentalno bio sam u dreku do grla. Kad sam napokon skupio hrabrosti i objavio to Rose i Jacku, bili su strašno razočarani i posramljeni budući da su otkrili kako sam, osim što sam propalitet, još i lažljivac. Mnogo puta prešutio sam svoja markiranja, lutanja, sviranja gitare i sjedenja i opijanja po puhovima. "Rick, imao si priliku", rekao mi je Jack, "koju si uspio profućkati." I zatim mi jasno rekao da ću, ako želim i dalje živjeti s njima, morati raditi i donositi novac u kuću. U protivnom, slobodno se mogu odseliti.

Odlučio sam se za posao i prihvatio biti Jackov "pomoćnik" - petnaest funti na tjedan, što je bila dobra plaća. Jack je bio stručnjak za žbuku, sjajan zidar i tesar. Laički govoreći, to je značilo da je "ovladao" svim tim umijećima i imao pravo na plaću i poštovanje, što je sa sobom nosila takva kvalifikacija. Raditi za toliko iskusna majstora, nije bilo mačji kašalj. To je značilo miješati gomile gipsa, žbuke i cementa, sve mu to dopremati brzo kako bi stizao polagati cigle i žbukati ne dižući pogled s posla. Jedan od prvih velikih zajedničkih poslova bio je osnovna škola u Cobhamu, a najteži dio mog posla bio je nositi polutekuću žbuku u kanti - uspinjati se ljestvama na skele, i to najbrže što sam mogao, kako bi Jack mogao ravno slagati cigle.

Bio sam u strašnoj formi i iskreno volio posao budući da sam znao kako neće trajati vječno. Moj djed je doista imao zlatne ruke i samo promatrati kako žbuka cijeli zid, bilo je pravi doživljaj. To se iskustvo pokazalo neprocjenjivo vrijednim, iako je, bar naizgled, prema meni bio osobito strog, siguran sam, kako bi izbjegao bilo kakve optužbe za nepotizam. Shvatio sam da su mu se rad i život temeljili na nizu čvrstih načela koje je pokušavao prenijeti na mene. Tih dana u građevinarstvu su prevladavale dvije filozofske škole. Prva je poučavala da se mora raditi što je manje moguće, no izvlačiti se uvjeravajući poslovođu da radiš kao crnac, istodobno izbjegavajući svaki teži posao. Bio je to rad na normu. Druga škola, koju je utjelovljivao Jack, učila je da se mora raditi konstantnim ritmom, i raditi kvalitetno sve dok se ne obavi posao. On nije imao vremena za ljenčine pa je do neke mjere, kao i ja u kasnijim godinama, bio relativno neomiljen i, zapravo, neka vrsta izopćenika. Naučio me da se uvijek trudim posao obaviti najbolje što mogu i uvijek završiti ono što započnem.

Cijelo to vrijeme usavršavao sam svoju gitarističku tehniku, povremeno obitelj tjerajući u ludilo neprekidnim ponavljanjem. Postao sam ovisnik o glazbi, a dotad sam već skupio i pristojnu zbirku ploča. Slušanje Chucka Berryja, B. B. Kinga i Muddyja Watersa skrenulo me na otvorenu cestu električnog bluesa i nekim sam čudom uspio baku i djeda nagovoriti da mi kupe električnu gitaru. To se dogodilo nakon što sam u londonskom klubu Marquee, jazz-klubu u Ulici Oxford gdje se katkad svirao i blues, slušao Alexisa Kornera. Alexis je imao prvi pravi R&B-sastav u Engleskoj, i u njemu je usnu harmoniku, upravo fantastično, svirao Cyril Davies. Gledajući prvi put Alexisa kako svira, pomislio sam da nema nekog razloga zašto mi električna gitara ne bi bila dostupna.

Drugi dobar razlog zašto sam toliko očajnički trebao gitaru, bio je taj što je moja stara Washburnova gitara bila nepopravljivo uništena. Prije nego što sam počeo raditi kod Jacka, Rose je odlučila odvesti me na nekoliko dana u posjet majci. Ona je tada živjela u zrakoplovnoj bazi nedaleko od njemačkoga grada Bremena, gdje je služio njezin suprug Frank, ili Mac, kako sam ga zvao. Dotad je rodila već troje djece - druga kći, Heather, rodila se 1958. godine. Netom što sam stigao, Mac mi je rekao kako ću, da bih mogao ući u kantinu, morati skratiti kosu. Taj me zahtjev prestravio budući da mi po tadašnjim mjerilima kosa i nije bila osobito duga - no činilo se da je neoprostivo bilo što mi se nisu mogli vidjeti vršci ušiju. Za pomoć sam se obratio mladoj generaciji, polubraći i polusestrama, no pomoći nije bilo. I oni su me napali, jedno za drugim. Tvrdoglavo sam odbijao pokoriti se sve dok im se nije priključila i Rose i tako mi slomila srce jer je do tog trenutka bila moj najjači obrambeni zid, bez obzira na stanje. Popustio sam, ali u gnjevu jer mi se činilo da više nitko nije uz mene. Ošišali su me na vojnički i osjećao sam se potpuno poniženim.

Ostatak vremena vukao sam se uokolo, no stanje se samo pogoršavalo.

Jednoga dana čmrljio sam na krevetu u gostinjskoj sobi, a tada je ušao moj polubrat Brian i, ne gledajući, sjeo na postelju. Ravno na moju voljenu gitaru koja je ležala ondje, i slomio joj vrat napola. Odmah sam shvatio da ju se neće moći popraviti - i to me dotuklo. Brian je bio preslatko dijete i apsolutno me obožavao, no u tom sam se trenutku zakleo, u sebi, da Pat i cijela njezina obitelj mogu lijepo ići u vražju mater. Nisam pobjesnio. Jednostavno sam se povukao u sebe. Ne samo što su mi oduzeli identitet nego su mi uništili i moje najvrednije blago. Potpuno sam se zatvorio i odlučio kako od tog trenutka neću više vjerovati nikomu.

Električna gitara za koju sam se odlučio, dugo je već ležala u izlogu kod Bella, u istoj prodavaonici gdje sam nabavio i Hoyerovu. Bila je to ista gitara kakvu je svirao i Alexis Korner, duboko rezan, poluakustični Kay, za to vrijeme prilično napredan instrument iako, kako sam doznao poslije, samo kopija najbolje onodobne gitare, Gibsonova modela ES-335. Tijelo je, uz vrat, bilo urezano s obje strane kako bi se lakše sviralo na višim pragovima. Moglo ju se svirati kao akustičnu, a i ukopčati u pojačalo i svirati je kao električnu. Gibson je tada stajao vjerojatno više od sto funti, što nam je bilo posve izvan dohvata, a Kay je stajao samo deset, no i takva mi se gitara činila posve egzotičnom. Zavolio sam je svim srcem. Jedino mi nije odgovarala boja. Iako se oglašavala kao "sunčev bljesak", što znači zlatno-narančasto s prijelazom u tamnocrveno na rubovima, bila je više žućkasta s prijelazom na ružičasto, pa sam je, čim sam stigao kući, prebojio u crno.

Iako sam tu gitaru jako volio, ubrzo sam otkrio da i nije pretjerano dobra. Bilo ju je teško svirati, kao i Hoyerovu, budući da su, opet, žice bile postavljene previsoko u odnosu prema vratu i, kako u vratu nije bilo šipke, bio je slab. Već poslije nekoliko mjeseci oštra sviranja vrat se počeo svijati pa sam se morao prilagoditi toj pojavi - naime, nisam imao drugi instrument. No, dok sam je svirao, dogodilo se nešto vrlo značajno - čim sam je dobio, nisam je više želio. Ta će pojava izranjati na površinu cijelog mog života i uzrokovati mi mnoge probleme.


Pojačalo nismo kupili pa sam je mogao svirati samo akustično i fantazirati kako bi zapravo zvučala - no, nije bilo važno. Neprekidno sam učio nešto novo. Najvećim dijelom trudio sam se svirati kao Chuck Berry ili Jimmy Reed, dakle, električno, a zatim se vraćao prema country-bluesu. To je pokrenuo Clive, koji mi je dao, iz neba pa u rebra, album "King of the Delta Blues Singers", sedamnaest pjesama koje je tridesetih godina snimio Robert Johnson. Na omotu sam pročitao kako je Johnson, svirajući na audiciji za gaže u hotelu u San Antoniju, svirao licem okrenut zidu sobe jer je bio užasno stidljiv. Budući da me u djetinjstvu sramežljivost katkad doslovno paralizirala, odmah sam se poistovjetio s njim.

Isprva me njegova glazba odbijala, bila je previše nabijena, a tip se nije nimalo trudio zasladiti ni riječi pjesama, a ni svirku. Bio je to pravi teški kalibar, teže od ičega što sam dotad čuo. Nakon nekoliko slušanja shvatio sam kako sam, u neku ruku, pronašao učitelja, i da će moje životno djelo biti slijediti njegov primjer. Potpuno me očarala ljepota i rječitost pjesama, primjerice "Kindhearted Woman", dok je sirova bol koja je odjekivala pjesmom "Hellhound on My Trail", naizgled odražavala sve što sam oduvijek osjećao.

Pokušavao sam kopirati Johnsona, no njegov stil istodobna sviranja rastrzana basa na donjim žicama, ritma u srednjoj lagi, melodije u visokom registru, pritom cijelo vrijeme pjevajući, činio mi se gotovo nezamislivim. Odložio sam, privremeno, njegov album na stranu i ponovno se vratio drugim izvođačima, trudeći se stvoriti svoj stil. Znao sam da nikad neću moći dostići njihovu razinu, no vjerovao sam kako će se, ako budem uporan, nešto ipak izroditi. A to je bilo samo pitanje vremena i uvjerenja. Počeo sam svirati ono što sam čuo na pločama, dodajući tomu vlastiti pečat.

Svirao bih dijelove koje bi mi uspijevalo skinuti sa snimaka omiljenih mi svirača električnog bluesa, recimo Johna Leeja Hookera, Muddyja Watersa i Chucka Berryja, akustičara Big Billa Broonzzja i drugih, i spajati to u jedno, trudeći se otkriti fraziranje kojim bih uspio obuhvatiti sve te razne izvođače. Bio je to nevjerojatno ambiciozan pothvat, ali se nisam žurio vjerujući da sam na pravome putu i da ću na kraju ostvariti svoj cilj.

Jedne noći, u siječnju 1963., dogovorio sam susret s Tomom McGuinnessom u pubu Prince of Wales. Tom je svirao u sastavu Roosters, koji je izvorno utemeljio Paul Jones, s Brianom Jonesom na gitari. Kad su Paul i Brian napustili ekipu, Tomova djevojka Jenny, koja je sa mnom išla u Kingston, preporučila me kao mogućeg zamjenskoga gitarista. Sastav su tada činili Tom McGuinness na gitari, Ben Palmer na klavijaturama, Robin Mason na bubnjevima i pjevač Terry Brennan. Basista nisu imali. Terry je bio sjajan tip, iskonski teddy boy. Nosio je petnaest centimetara visoku kokoticu, sako s baršunastim ovratnikom, uske traperice i "kuplerajske papuče" - mokasinke od antilopa s debelim potplatima. Za razliku od većine teddyja, koje je pratio glas grubijana i koji su slušali samo Billa Haleyja ili Jerryja Leeja Lewisa, Terry je bio nevjerojatno blag i iskreno volio blues. Imao je sjajan glas. Upravo me poštovanje prema njemu i Benu, pijanistu, tjeralo da želim svirati s njima. U trenutku kad sam ga čuo kako svira, znao sam da će Ben odigrati važnu ulogu u mome životu. Bio je čisti purist, a blues je volio toliko da je njegova ljubav gotovo nadjačavala moju. Odsvirao sam kratku audiciju i istog su me trena zamolili da im se priključim.

Roostersi su bili minoran bend, bez gotovo ikakve opreme. Gitare, glas, klavijature - sve je išlo preko jednog pojačala. Nismo imali nikakav normalan prijevoz, samo je Robin imao Morrisov karavan u koji smo morali strpati i opremu i sebe - no vlasništvo nad vozilom davalo mu je određen utjecaj u sastavu. Pokuse smo održavali u sobi na katu, u nekom pubu u Surbitonu. Ja bih se dovezao iz Ripleyja, ukopčao gitaru u Tomovo pojačalo i tada bismo učili brojeve, većinom blues i R&B. Naučili smo nekoliko Berryjevih pjesama, onda "Short Fat Fanny" Larryja Williamsa i još nekoliko Muddyja Watersa. Najznačajniji događaj bio mi je kad je Tom jednoga dana donio ploču Freddyja Kinga, instrumentalni singl "Hideaway", za kojim je potpuno ludio. Nikad prije nisam slušao Freddyja Kinga pa sam se, slušajući ga, osjećao kao da sam susreo svemirca. Razvalio mi je mozak.

Na drugoj strani bila je pjesma "I Love the Woman", s gitarskim solom u sredini nakon kojega sam ostao bez daha. Bilo je to kao slušati moderni jazz, ekspresivan, melodičan - bio je to jedinstven način sviranja za kojeg je savijao žice i proizvodio zvukove od kojih mi se ježila koža. Moje istinsko otkrivenje, novo svjetlo prema kojem sam se mogao uputiti. Sve do tog trenutka gitaru sam smatrao instrumentom koji može pratiti pjevanje - osim u jednoj do dvije rijetke iznimke koje sam, naravno, zamijetio i pitao se otkuda su potekli ti svirači. Dobar primjer toga jest pjesma Connie Francis "Lipstick on Your Collar", u kojoj George Barnes svira nevjerojatan solo - a s Rickyjem Nelsonom svirao je James Burton, gitarist koji je na električnoj gitari svirao solo u country-blues brojevima. Nakon što sam čuo Freddyja kako svira, bilo mi je jasno otkuda sve to potječe.

Roostersi su više vježbali nego nastupali. Iako, tu i tamo, odradili bismo pokoju gažu, većinom po pubovima, i to u sobama na katu - istini za volju, važnije je bilo uzbuđenje prilikom susreta s istomišljenicima koji obožavaju blues. U Ripleyju blues nije zanimao doslovno nikoga. Svi su ludjeli za popom, a vrhunac je bio mersey beat. Beatlesi su se počeli penjati po top-listama, a jednom na tjedan na radiju se emitirala emisija "Pop Go the Beatles", u kojoj su, cijelo vrijeme, samo oni izvodili svoje i tudje pjesme. Bio je to početak beatlemanije. U cijeloj zemlji ljudi su se odijevali poput njih, svirali poput njih, zvučali poput njih, izgledali nalik njima. Smatrao sam to vrijednim prezira, vjerojatno zato što je to jasno pokazivalo kolike su ljudi zapravo ovce i koliko su spremni tim sviračima podati božanski status, dok je većina izvođača kojima sam se divio, pomrla posve nepoznata, često u besparici i posve sama. Štoviše, činilo mi se da cijelo vrijeme vodimo unaprijed izgubljenu bitku.

Kako je stil mersey beat bivao sve popularniji, glazbenici poput mene bili su prisiljeni doslovno prijeći u ilegalu, kao nekakvi anarhisti koji su kovali urotu da sruše glazbene veličine. Činilo se da, kao pokret, zamire i tradicionalni jazz, odnoseći sa sobom i folk i blues. Stoga su nam Roosteri svima bili potrebni i kao nekakav znak prepoznavanja. Nismo se pretjerano trudili uspjeti - sastajali bismo se, razgovarali, svirali, popili pokoju šalicu čaja, uspoređivali ploče koje smo slušali i pokušavali skidati pjesme. Repertoar nam se sastojao od mješavine Johna Leeja Hookera, Muddyja Watersa, Freddyja Kinga i drugih - a standardno smo izvodili "Hoochie Coochie Man", "Boom Boom", "Slow Down" i "I Love the Woman", što mi je davalo priliku pokazivati svoj solistički napredak. Sve zajedno nismo odsvirali više od deset gaža - za nekoliko funti i besplatno piće - a budući da sam tada još s djedom radio po gradilištima, često bih na pozornicu izlazio prekriven gipsom.

Većinu gaža odsvirali smo u lancu klubova Ricky Tick, koje su u unutrašnjosti zemlje vodili Philip Hayward i John Mansfield, dva promotora koja su željela samo najbolje muzičare i doslovno imala monopol na klupskoj sceni. Nekoliko smo puta nastupili i u Marqueeju, kao predgrupa Manfredu Mannu, sastavu u kojemu je tada pjevao Paul Jones. Istini za volju, iako sam se u to doba sjajno zabavljao, počeo se probijati kao gitarist i uživao u napola boemskom stilu života, bend je sve više tonuo budući da je nedostajalo i sredstava i predanosti i novca da bismo uspjeli. Posljedično tomu, preživjeli smo samo šest mjeseci i posljednji nastup održali u Marqueeju, 25. srpnja.

Iako je Marquee na glas došao kao jazz-klub u kojemu su nastupali i slavni muzičari Tubby Hayes i drugi, sve je više padao pod utjecaj R&B-a. Običavao sam onamo odlaziti svakog četvrtka uvečer - bila je to večer bluesa - vlakom se odvesti u Waterloo, a zatim podzemnom do Ulice Oxford. Budući da nisam imao gdje odsjesti, večer bi obično završila šetnjom do zore u očekivanju prvoga jutarnjeg vlaka za Ripley. Upravo sam u Marqueeju prvi put naletio na Johna Mayalla, te saksofonista i klavijaturista Grahama Bonda, koji je nastupao u triju s basistom Jackom Bruceom i bubnjarom Gingerom Bakerom. Ondje se skupljala cijela ekipa R&B-a.

Nakon raspada Roostersa Toma McGuinnessa pozvao je tip iz Liverpoola, Brian Casser, da se priključi novom bendu. Prije Beatlesa mnogo je ljudi sviralo mersey beat, a on je bio jedan od njih. Godine 1959. osnovao je skupinu Cass and the Casanovas, a zatim prešao u London i ondje vodio noćni klub Blue Gardenia u Sohou. Nakon nevjerojatna proboja liverpulskog stila i brza uspona sastava Gerry and the Pacemakers, pjevača Billyja J. Kramera i sličnih počeo se osjećati ostavljen po strani te je odlučio osnovati novi sastav, Casey Jones and the Engineers. Pokupio je Toma, a budući da sam i ja bio slobodan, Tom je pozvao mene.

Najbolji dio suradnje s Caseyjem Jonesom bilo je iskustvo koje sam stekao svirajući u bendu - prvi put krenuo sam na malo ozbiljniju turneju. Svirali smo po raznim klubovima na sjeveru, većinom oko Manchestera, a imali smo i gažu na otvorenom u lunaparku Belle Vue. Cass nas je natjetao da svi odjenemo jednaka crna odijela i kartonske imitacije južnjačkih vojničkih kapa, što smo mrzili i Tom i ja. Tada su gaže, u usporedbi s današnjim nastupima, bile posve drugačije. Razglasi su bili patuljasti. Svirali bismo s malim pojačalima - Voxeovim ili Gibsonovima - svaki bi imao svoje pa bi se oprema većine sastava sastojala od tri pojačala i baterije bubnjeva. One najjače skupine imale su i vlastite razglase, iako su i oni rijetko prelazili sto vata snage, što je po današnjim mjerilima doslovno ništa. Na nastupima smo izvodili nešto iz repertoara rock'n'rolla - Chucka Berryja, Little Richarda i slično - no većina materijala svodila se na tvrdi pop i bazirala na dvadeset naslova s top-lista, što nisam uspio izdržati dulje vrijeme. Bio sam prevelik purist, te smo, nakon šest tjedana suradnje, i Tom i ja napustili bend.

Casey Jones and the Engineers odsvirali su šest ili sedam gaža. U međuvremenu sam i dalje radio na gradilištima s djedom i vukao se po lokalnoj muzičkoj sceni, koja je tada bila u procvatu. Alexis Korner otvorio je vlastiti klub, Ealing Club, u tijesnoj podrumskoj prostoriji nasuprot postaji Ealing Broadway, dok je drugi zaljubljenik u blues, Giorgio Gomelsky, otvorio klub CrawDaddy u staru ričmondskom hotelu Station, gdje je subotom nastupao kućni bend, novoosnovani Rolling Stonesi.

Micka, Keitha i Briana upoznao sam za njihova dugotrajna razdoblja razvoja, u kojem su svirali jedino R&B. Prvi smo se put susreli u Marqueeju. Bilo je to kad sam drugi put otišao slušati Alexisa - a oni su svi bili ondje. U jednom trenutku ustali su i otišli svirati s Alexisovom ritam-sekcijom. Ja sam se zapričao s Mickom pa smo se sprijateljili. Vječito je u džepu vukao Reslov mikrofon, koji sam od njega posuđivao za gaže po Richmondu, na kojima smo samo ja i bubnjar izvodili Chucka Berryja. Mikrofon nije imao stalak pa sam obično naslagao jednu stolicu na drugu i zatim selotejpom pričvrstio mikrofon za tu improvizaciju.

Mick, Keith i Brian svirali su gdje su god mogli - u klubu 51 Kena Colyera na Charing Cross Roadu, u Marqueeju i u klubu Ealing. Povremeno bih zamijenio Micka kad bi patio od grlobolje pa smo neko vrijeme bili prilično bliski. Tada su postali stalni bend u CrawDaddyju i doista postigli uspjeh - u samo četiri tjedna broj publike sa šačice narastao je na nekoliko stotina. Jedne su večeri Beatlesi došli poslušati Stonese. Upravo su objavili "Please Please Me", svoj veliki hit. Ušli su i stali točno ispod pozornice, svi redom u jednakim crnim, kožnim kaputima i s jednakim frizurama. Iako su posjedovali nevjerojatnu snagu i karizmu, bilo mi je čudno što su, bar mi se tako činilo, u klub ušetali u koncertnoj odjeći, što mi je, zbog nečega, smetalo. No, djelovali su prilično ljubazno i očito je postojalo međusobno divljenje između njih i Stonesa - pretpostavljam da je bilo posve prirodno što sam bio ljubomoran i smatrao ih gomilom idiota.

Giorgio Gomelsky, vlasnik kluba CrawDaddy, podrijetlom je bio Gruzijac, odgajan u Francuskoj, Švicarskoj i Italiji. Otvoren i karizmatičan tip koji se u govoru služio poštapalicom "beba", bio je krupan i okrugao, bradat i crne zalizane kose - pomalo kao Bluto1 s talijanskim naglaskom.

1 Za više informacija pogledati film Johna Landisa"National Lampoon Animal House"i potražiti sada pokojnog Jima Belushija, koji igra tu ulogu. (prim. prev.)

Blještav, svjetski tip i bonvivan, volio je jazz, blues i imao sjajno uho za talente. Za ranu englesku R&B-scenu učinio je nevjerojatno mnogo i, mislim, bio je prvi zagovornik Stonesa. Nakon nekoliko mjeseci gaža u CrawDaddvju potpisali su, Giorgiu ravno ispred nosa, ugovor s Andrewom Loogom Oldhamom, tadašnjim predstavnikom za tisak Briana Epsteina, menadžera Beatlesa. Giorgio je u jednom trenutku imao vodeći klub u Londonu u kojem je nastupao najluđi bend u Engleskoj, a sljedeće sekunde doznao je da odlazi iz kluba, izdaje singlicu "Come On" i odlazi na turneju s Boom Diddleyjem. Mislim da Giorgio nikad nije prebolio taj udarac, no bio je pragmatičan te je istog trena počeo tražiti zamjenu za nedjelju uvečer. Naposljetku se zalijepio za Yardbirdse, R&B-sastav koji je vodio gitarist i pjevač Keith Relf. Pod njegovim vodstvom i zahvaljujući hrabrenju, ubrzo su u CrawDaddyju počeli ostavljati zamjetan trag. No, imali su problem. Solo-gitarista, šesnaestogodišnjeg Anthonyja Tophama, roditelji su tjerali da napusti bend kako bi se mogao usredotočiti na učenje.

Jedne noći našao sam se na tulumu u Kingstonu na kojem sam slušao Keitha s gitaristom Rogerom Pearceom. Svirali su Djanga Reinhardta, i to doista dobro, iako bi Roger uvijek malo ubrzavao kad god bi se uzbudio. Keith mi je rekao da pjeva u Yardbirdsima i upitao me bih li ih želio doći poslušati u CrawDaddy jer im odlazi solo-gitarist pa traže zamjenu. Otišao sam ih provjeriti. Svirali su dobar R&B, "You Can't Judge a Book" Boa Diddleyja i Howlin' Wolfovu "Smokestack Lightning" - već to što su znali te pjesme, bilo mi je dovoljno da uživam. Topham je gitaru svirao pomalo ukočeno, no kao sastav bili su dobri, pomalo grubi i neotesani, a ja ionako nisam imao nikakva pametnijeg posla. Kad je Topham konačno dao otkaz, i kad su me upitali jesam li za suradnju, prihvatio sam ponudu. I dalje sam se malo skanjivao pridružiti još jednom sastavu, no sve sam to ionako smatrao prolaznom fazom. Bila su nas petorica: Keith, vokal i usna harmonika, Chris Dreja na ritam-gitari, Paul Samwell-Smith na basu, Jim McCarty na bubnjevima i ja na solo-gitari.

Prvi put bio sam glazbenik puno radno vrijeme, što je značilo djedu dati otkaz. Baka je bila oduševljena jer je znala za što sam istinski nadaren, a i djed se kriomice zabavljao pa mi je oboje dalo svoj blagoslov. Tada sam, u listopadu 1963., potpisao ugovor u dnevnoj sobi Keithove kuće u Hamu - u nazočnosti svih roditelja članova benda. Isprva sam živio doma, donosio tjednu plaću i putovao na pokuse i gaže, no nakon nekog vremena Giorgio nam je unajmio stan na najvišem katu jedne stare zgrade u Kewu pa smo se preselili onamo, svi zajedno. Bilo je to sjajno vrijeme budući da sam prvi put živio izvan roditeljskog doma. Prvih nekoliko tjedana, prije nego što mu je stigla djevojka iz Amerike, dijelio sam sobu s Chrisom Drejaom i postali smo pravi prijatelji. Bio je tih, stidljiv i blag - vjerovao sam mu potpuno, što je za mene bila prava rijetkost. Štoviše, sviđalo mi se što ga, za razliku od drugih, ne potiče ambicija. Jednostavno, uživao je u svome poslu.

Gažama smo pokrivali razne klubove: Ricky Tick, Star Club, Croydon i CrawDaddy. Tada sam prvi put iskusio što znači svirati iz večeri u večer - u prva tri mjeseca odsvirali smo trideset tri koncerta - i gotovo sam izgorio. Sviđalo mi se svirati s Yardbirdsima jer je naš osnovni razlog postojanja bio odavanje počasti tradiciji bluesa. Isprva nismo pisali svoje stvari, nego smo identitet benda definirali svirajući odabrane skladbe - "Good Morning Little Schoolgirl" Sonnyja Boya Williamsona, "Got Love If You Want It" Slima Harpoa, i najomiljeniji broj koji smo izvodili na gotovo svakom koncertu - "Smokestack Lightning" HowIin' Wolfa.

Možda i jesmo mislili da znamo svirati blues, no jedan tip nije bio baš toliko uvjeren. Jedva što smo potpisali ugovor kad nam je Giorgio objavio kako nam je sredio da se pridružimo Sonnyju Boyu Williamsonu na njegovoj engleskoj turneji. Osobno nisam pretjerano obožavao Sonnyja Boya - moj najomiljeniji svirač usne harmonike bio je Little Walter - i to nije bilo osobito sretno iskustvo. Na primjer, kao poznavatelj bluesa iz Ripleyja znao sam da on nije onaj Sonny Boy Williamson koji je napisao "Good Morning Little Schoolgirl" i kojega su ubili šiljkom za led, nego mu je pravo ime Rice Miller. I tako, kad smo se upoznali s njim u CrawDaddyju, nisam mogao izdržati da ne pokažem sve što znam i pokušao sam ga zadiviti pitanjem: "Nije li vaše pravo ime Rice Miller?" Trenutak kasnije on je polagano izvukao malen sklopivi nož i bijesno se zagledao u mene. Od tog trenutka sve je išlo nizbrdo. Unatoč tomu, bio je slavan svirač bluesa, a ne nekakav imitator pa smo ga gledali sa strahopoštovanjem i slijedili ga ma kamo pošao. Na jednom koncertu natjerao nas je da klečimo dok je, usred pjesme, izvodio moonwalk na pozornici. Bilo je to prilično čudno. Na njega nismo ostavili osobit dojam. Priča se da je u to vrijeme ispalio komentar: "Ti engleski klinci toliko očajno žele svirati blues da ga uistinu očajno sviraju".

Mislim da je Giorgio za nas imao plan od samog početka. Ono što je propustio s Rolling Stonesima, ostvarit će i nadoknaditi s Yardbirdsima. Pogurat će nas i učiniti nas većima od Stonesa. Početkom 1964. potpisali smo ugovor s tvrtkom Columbia Records i ušli u studio, sićušnu zgradu u New Maldenu, kako bismo snimili "I Wish You Would" Billyja Boya Arnolda. Pjesma je bila jednostavna i lako ulazila u uši, i iako sam je smatrao sjajnom, dvoumio sam se kad su posrijedi bila snimanja. Prema glazbi razvijao sam izrazito puristički stav i smatrao da je treba slušati samo uživo. Moja teorija glasila je da je snimanje ploča, prvo i najvažnije, samo komercijalno i stoga nije čisto. Bio je to upravo smiješno napuhan stav uzimajući u obzir da sam cijeli svoj repertoar savladao upravo slušajući ploče. Zapravo, osjećao sam se nelagodno zbog toga jer su u studiju, pred oči svijeta, izlazile na vidjelo sve moje mane. No, posrijedi nisam bio samo ja i, ma koliko uzbudljivo bilo snimati ploču, kad god bismo slušali snimke i uspoređivali ih s uzorima koje smo se trudili slijediti, zvučalo je prilično jadno. Jednostavno rečeno, zvučali smo balavo i bjelački, i iako nam je druga singlica, rock-obrada pjesme "Good Morning Little Schoolgirl", zvučala mnogo bolje, i dalje sam smatrao kako sve to nije dovoljno. Tako nisam gledao samo na Yardbirdse nego i na druge sastave kojima sam se divio - Manfreda Manna, Moody Blues i Animalse - koji su, svi redom, zvučali neizrecivo bolje uživo nego na snimkama.

I mi smo uživo bili neusporedivo bolji - to je potvrdio izlazak naše prve LP-ploče "Five Live Yardbirds", koja se, uzevši u obzir postojanje vrlo malo živih albuma, pokazala prilično revolucionarnim izdanjem. Zvuk je bio mnogo oštriji, što me činilo sretnim. Ono što nas je izdvajalo iz brojnih drugih sastava, bilo je eksperimentiranje s dinamikom, u čemu nas je predvodio Paul Samwell-Smith. Postali smo prilično poznati po načinu improvizacije, uzimajući, na primjer, Diddleyjev blues "I'm a Man" i obogaćujući ga slobodnom improvizacijom u sredini, obično staccato basom koji bi postajao sve glasniji, dižući se u crescendu prije nego što bi se ponovno utopio u glavnoj temi.

Dok je većina drugih bendova svirala trominutne brojeve, mi bismo, za temelj, uzimali pjesmu od tri minute i razvlačili je na pet-šest minuta, dok bi publika ludjela, luđački mahala glavama i plesala na razne čudne načine. Na gitari sam imao "laki" komplet žica u kojem je prva vrlo tanka, što mi je olakšavalo savijanje, i bilo je posve uobičajeno da u onim malo bjesomučnijim dijelovima nastupa potrgam najmanje jednu žicu. Dok bih mijenjao žice, poludjela publika često bi počela polagano pljeskati, što je Giorgia nadahnulo da mi nadjene nadimak Slowhand Clapton.

Giorgio nas je tjerao kao crnce. Bill Relf, Keithov otac, pratio nas je kao tehničar i vozač pa smo većinu noći proveli na putu obilazeći klubove Ricky Tick i druga mjesta na jugu Engleske. Tomu smo dodali put u Abergavenny i još nekoliko gaža u mančesterskom klubu Twisted Wheel. Kako bismo povećali svoju, a i njegovu, zaradu, jednom nas je iznajmio reklamnoj tvrtki koja je na televiziji reklamirala košulje. Fotografirali su nas u bijelim košuljama dok je reklama glasila: "Realbrook Toplin, košulje koje se ne glača!" Sjećam se kako mi je bilo neizmjerno nelagodno reklamirati nešto što nije imalo nikakve veze s glazbom, no to su bila vremena kad izvođači nisu imali gotovo nikakva prava upravljati svojim karijerama i radili su ono što bi im naređivali njihovi menadžeri.

Nastup na Jazz and Blues Festivalu u Richmondu, 9. kolovoza 1964., bio je sto trideset šesta gaža te godine. Festival su otvarali Rolling Stonesi, a mi smo bili završna točka u nedjelju navečer. Giorgio je tada u trenutku smislio novi plan, što nije bilo ništa čudno. Rekao nam je da nam je hitno potreban odmor, da se spakiramo jer sljedeći dan krećemo na dva sjajna tjedna u Lugano, grad na jezeru Maggiore, gdje je on sam nekoć živio.

Tako smo pošli, i to u dva Fordova kombija - jedan je bio prepun obožavateljica koje su nas zaista obožavale i dolazile nas svaki tjedan slušati u CrawDaddy - ali smo, kad smo konačno stigli nakon stravična putovanja preko Alpa, otkrili da hotel još nije dovršen. Podovi su bili od golog betona, a svi mi u jednoj sobi. Sljedećeg dana Giorgio je objavio da Bili stiže s opremom i da ćemo svirati pokraj bazena. Tada je postalo jasno da nam je "godišnji" samo dio nekog njegova mutna dogovora s vlasnikom hotela kojim je nepostojećim gostima pružao jeftinu zabavu pa smo naposljetku svirali pred šačicom tamošnjih stanovnika i naših obožavatelja koji su za nama pristigli iz Engleske.

Do kraja 1964., nakon što smo odradili više od dvjesto nastupa, postali smo doista poznati prateći velike američke zvijezde, Jerryja Leeja Lewisa i Ronettese, i svirajući im kao predgrupa. Jedne noći zaskočila me glavom Ronnie Ronette. Nisam mogao vjerovati da se, između svih muškaraca na turneji, odlučila zavesti upravo mene, no bio je to samo flert, a poslije mi je priznala da sam je podsjećao na supruga, Phila Spectora! Nije potrebno reći da sam potpuno izgubio glavu i zaljubio se preko ušiju. Bila je najseksepilnije stvorenje koje sam dotad vidio i bio sam odlučan izvući iz toga sve što uspijem. Na kraju turneje, dok sam se motao oko njihova hotela u Londonu, potpuno me uništilo videći nju i još jednu djevojku iz benda kako izlaze grleći Micka i Keitha. Ponovno nesretan u ljubavi. Krajem prosinca pozvali su nas da dvadeset večeri nastupamo u božičnom showu Beatlesa u londonskom Hammersmith Odeonu. Bila je to čudna mješavina glazbe, pantomime i komedije u kojoj smo nastupali s ostalim sastavima, primjerice, bendom Freddie and the Dreamers, solistima Billyjem J. Kramerom i Elkiejem Brooksom, te R&B-sastavom Sounds Incorporated. Beatlesi su nastupali u skeču s najpoznatijim engleskim diskodžokejom, Jimmyjem Savileom, i manje-više šmirali sve do svog polusatnog seta na kraju.

Giorgio je rekao da su nam za gaže potrebni kostimi. Znajući koliko mi je važan izgled i kako ću se do smrti boriti da odjenem samo ono što želim, dao mi je zadatak da ih dizajniram. Dakle, naposljetku sam dizajnirao crna odijela, sa sakoima čiji su ovratnici više podsjećali na ovratnike košulja i kopčali se gotovo do vrata. Zatim smo ih dali sašiti, od crna i bež mohera, u nekoj krojačnici u Ulici Berwick u Sohou. Zapravo, bili su prilično lijepi.

Unatoč tomu što nismo bili pretjerano slavni, nastupi u tom šou savršeno su nam odgovarali. Sve je bilo na lokalnoj razini, a svi naši obožavatelji iz CrawDaddyja dolazili bi nas gledati pa smo mogli svirati pred ljudima koji su uistinu slušali našu glazbu. Beatlesi su bili posve druga priča. Jedne večeri uvukao sam se u dno dvorane kako bih ih poslušao, ali se od vrištanja glazbu nije moglo čuti. Najveći dio obožavatelja bile su cure od dvanaest do petnaest godina, koje nisu slušale. Bilo mi ih je žao, i mislim da je i njima već tada bilo pomalo zlo od svega toga.

Na stražnjoj pozornici Odeona prvi put sam se susreo s Beatlesima.

Paul je igrao ulogu ambasadora, prišao nam je i pozdravio. Sjećam se kako je jednom prilikom svirao napola dovršenu "Yesterday" i raspitivao se za mišljenje. Tada još nije imao tekst. Pjesmu je tada nazivao "Scrambled Eggs" i pjevao: "Scrambled Eggs ... Everybody calls me scrambled eggs". S Georgeom sam se našao odmah. Činilo mi se da mu se sviđa što radim pa smo često razgovarali o poslu. Pokazao mi je svoju zbirku Gretschevih gitara, a ja sam mu pokazao svoje žice koje sam vječno nabavljao u prodavaonici Clifford Essex u Ulici Earlham. Dao sam mu nekoliko, i bio je to početak odnosa koji će se razviti u dugogodišnje prijateljstvo - iako je do prijateljstva trebalo proteći još neko vrijeme budući da su Beatlesi nama tada bili posve drugi svemir. Bili su zvijezde i uspinjali se brzo.

Susret s Johnom bio je malo drugačiji. Jedne noći išao sam podzemnom na nastup u Hammersmith i putem se zapričao s postarijom Amerikankom. Izgubila se i zapitala me za smjer. Zatim me upitala čime se bavim i kamo idem pa sam joj rekao da idem svirati gitaru na nastupu s Beatlesima. "Beatlesi?", upitala je zapanjeno i dodala: "Mogu li s vama?" "Ako želite, mogu vas pokušati uvući unutra", odgovorio sam. Kad smo stigli u Odeon, glavnom inspicijentu predstavio sam je kao svoju prijateljicu i odveo je do garderobe u kojoj su bili Beatlesi - prostorija je bila u razini pozornice. Upravo su se spremali za izlazak, ali su zastali nekoliko trenutaka i prema njoj bili uistinu uljudni i dragi. No, kad smo stigli do Johna, i kad sam je predstavio, on je lice iskrivio u grimasu hinjene dosade i rukom u džepu imitirao masturbiranje. To me uistinu potreslo i prilično uvrijedilo budući da sam se osjećao odgovornim za tu posve bezopasnu staru damu - na neki je način, naravno, time uvrijedio i mene. U kasnijim godinama Johna sam upoznao prilično dobro, mislim da smo bili prijatelji, no uvijek sam bio na oprezu znajući da je u stanju izvesti kojekakve gluposti.

Iako Yardbirdsi, novčano gledajući, nisu bili u prvoj ligi, zarađivali smo dovoljno da sam si mogao nabaviti svoju prvu "ozbiljnu" gitaru, tamnocrveni Gibsonov ES-335, instrument mojih snova, čija je Kay bio tek jadna kopija. Velik dio svojih gitara nabavljao sam zbog drugih ljudi koji su ih svirali, a ta je bila poput one na kojoj je svirao Freddy King. Bio je to prvi model nove gitarske ere - bila je tanka i poluakustična. Istodobno i rock-gitara i blues-gitara koju se moglo posve uvjerljivo svirati i bez pojačala.

Gibson sam vidio u prodavaonici, ili na Charing Cross Roadu ili u Ulici Denmark, gdje su u izlozima stajale električne gitare. Ti dućani su mi bili poput slastičarnica. Stajao bih vani i satima buljio u instrumente, osobito navečer, kad bi izlozi bili osvijetljeni i kad bih, nakon Marqueeja, cijelu noć šetao, razgledao i sanjario. Kad sam konačno nabavio Gibsonov instrument, nisam mogao vjerovati koliko je lijep i sjajan. Napokon sam se osjećao kao pravi muzičar.

Istini za volju, u to sam vrijeme samoga sebe shvaćao pretjerano ozbiljno i bivao previše kritičan te osuđivao sve koji nisu svirali čisti blues. Takav stav vjerojatno je bio dio mog intelektualnog sazrijevanja. Tada sam čitao Baudelairea u prijevodu i otkrivao američku underground književnost - Jacka Kerouaca i Allena Ginsberga - što češće odlazeći na projekcije francuskih i japanskih filmova. Počeo sam osjećati iskren prezir prema pop-glazbi uopće i nisam se, svirajući u Yardbirdsima, osjećao nimalo ugodno.

Bend nije više išao putem koji sam želio, većinom zbog toga jer su Giorgio i još neki, videći blistav uspjeh Beatlesa, postali posve opsjednuti odlaskom na televiziju i izdavanjem hita. Posve je moguće da se Giorgio još tada oporavljao od izgubljenih Stonesa, no bilo je sasvim jasno da se ne probijamo dovoljno brzo i svi smo redom dobili naređenje da izvolimo stvoriti hit. Osobno, hitovi mi nisu bili nikakav problem sve dok smo se mogli ponositi izvedbom. Giorgio mi je, zvuči smiješno, nekoliko mjeseci prije toga pustio pjesmu Otisa Reddinga, "Your One and Only Man". Lako je ulazila u uho pa sam smatrao kako možemo snimiti svoju verziju, a da se pritom ne prodamo jeftino. Tada je Paul Samwell-Smith donio Gouldmanovu "For Your Love", koja je bila čisti hit. Ja sam se bunio, no ostalima se svidjela i to je bilo to.

Kad su Yardbirdsi odlučili snimiti "For Your Love", znao sam da je to za mene početak kraja budući da nisam znao kako možemo načiniti tu snimku i istodobno ostati vjerni sebi. Činilo mi se kao da smo se potpuno prodali. Snimio sam je s ostalima, iako se moj doprinos svodi na kratak blueserski rif u sredini korusa, a kao utješnu nagradu dobio sam B-stranu ploče i na njoj snimio instrumental "Got to Hurry", koji se temeljio na melodiji koju je odmumljao Giorgio i pritom se potpisao kao autor pod pseudonimom O. Rasputin.

No, u to vrijeme već sam postao prilično mrzovoljan i nezadovoljan pojedinac. Namjerno sam si rušio popularnost time što sam se neprekidno protivio i propovijedao protiv svake teme koju bismo načeli. Naposljetku me Giorgio pozvao u svoj ured u Sohou i rekao kako je posve jasno da nisam više sretan s bendom i da mi neće stajati na putu ako odlučim otići. Zapravo me nisu nogirali. Giorgio me jednostavno pozvao da dam otkaz. Izgubivši sve iluzije, u tom trenutku bio sam spreman potpuno napustiti muzičarski biznis.

John Mayall


Nakon odlaska iz Yardbirdsa osjećao sam se nelagodno, barem u početku. Osjećao sam se, otprilike rečeno, onako kao kad su me izbacili iz primijenjene i kad je stvarnost konačno promolila glavu. No, ravnoteža mi se ubrzo vratila pa sam sam sebi uspijevao čestitati što sam ostao vjeran sebi, iako i nisam bio previše siguran o kakvoj je tu vjernosti bila riječ. "For Your Love" postao je velik hit i nikomu izvana nije bilo jasno zašto sam baš u tom trenutku odlučio napustiti bend koji je očito bio u uzlaznoj putanji. Istini za volju, smatrao sam kako se time doslovno uništava sav potencijal jednog moguće kvalitetna rock-blues benda. Vratio sam se privremeno u Ripley, osjećao se postiđeno, preplašeno i obeshrabreno poslom u kojem su svi redom, bar naizgled, uspijevali i prodavali sebe, a ne svoje postojanje u muzici.


Neko vrijeme ostao sam s Rose i Jackom, koji su mi pružali svu moguću potporu. Mislim da su dotad već shvatili da sam ozbiljan u svojim namjerama te su odlučili stati iza mene.

Otprilike u to vrijeme hodao sam s curom karipskoga podrijetla, zvala se Maggie i plesala u emisiji Top of the Pops - jedne smo noći otišli u klub Ronnieja Scotta u Sohou kako bismo se ondje našli s mojim prijateljem Tonyjem Garlandom. Tony je bio glazbeni ovisnik s kojim bih visio u Marqueeju i tih ranih dana prva osoba koju sam vidio u trapezastim hlačama. Proizvodio ih je sam, ušivajući trokutaste umetke u levisice. Te noći došao je sa sjajnim komadom, June Child, koja je, posve očito, bila strašno pametna, brza i užasno zabavna. Zatim smo se nas dvoje zapričali, smijali, a na tapetu se našao Tony, kojega je neprekidno, nazivala "pizdek Garland" - pa sam joj se pridružio u tome. Maggie je sve to išlo na živce budući da se bila navikla privlačiti svu pozornost, a ishod svega toga bio je da smo na kraju večeri zamijenili partnere.

Iz kluba sam otišao s June, koja mi je u trenutku postala jedna od najboljih prijateljica. No, nismo postali ljubavnici - toliko sam uživao u njezinu društvu i prijateljstvu da ga nisam želio kvariti. Prilično sam siguran da je htjela krenuti tim putem, no meni u tom trenutku nije bilo jasno kako je moguće biti zaljubljen u djevojku s kojom se istodobno prijateljuje. Seks je i dalje bio, većim dijelom, pitanje osvajanja, a tek manjim nekakav ishod ljubavne veze. Jednostavno nikad mi nije palo na pamet da je s djevojkom moguće voditi inteligentne razgovore i zatim spavati s njom. Osvrćući se, pomalo žalim što se nikad nismo spetljali budući da sam siguran da bi provod bio sjajan.

June mi nije postala samo prijateljica nego i, budući da nisam znao voziti, dragovoljni vozač. Jednog dana zamolio sam je da me odveze u Oxford, Benu Palmeru, klavijaturistu iz Roostersa. Ben je bio nevjerojatno karizmatična osoba, strašno duhovit i inteligentan tip, iskusan, mudar, čvrstih, uglastih, pomalo aristokratskih crta lica zbog kojih je djelovao kao da stiže iz osamnaestoga stoljeća. Bio je strašan kreativac i svoje je umijeće mogao skrenuti u bilo kojem smjeru.

Tada je živio u stanu iznad nekih konjušnica i sam učio tehniku rezbarenja - kad smo stigli, baš je završavao repliku konja iz dinastije Tang. Zatim mi je rekao da se potpuno odrekao klavira. Bio je jedina osoba koja je na blues gledala jednako puristički kao i ja pa sam se trudio nagovoriti ga da započne nešto sa mnom. Mislio sam da bismo mogli snimiti album, samo gitara i klavir, no on je tvrdoglavo odbijao. Nakon toga zbilja sam upao u depresiju pa se Ben, sljedećih nekoliko tjedana, skrbio za mene poput starijeg brata, držeći me na oku i spremajući mi kojekakve delikatese. Također mi je tada otkrio i Gospodara prstenova, knjigu koju sam čitao satima.

U međuvremenu je June Benov broj dala Johnu Mayallu, blues-glazbeniku prilično čvrste reputacije i vođi vlastitoga benda, Bluesbreakersa. Nazvao je i upitao me jesam li zainteresiran pridružiti im se. Poznavao sam ga još iz Marqueeja i divio mu se jer je sa svojima radio upravo ono što sam ja smatrao mogućim provesti u Yardbirdsima. Pronašao je svoje mjesto i držao ga se, svirao po dobrim klubovima, povremeno snimao ploče i financijski nekako uvijek uspijevao biti u plusu. To što mi se nisu sviđala njegova dva singla, "Crawling Up a Hill" i "Crocodile Walk" - meni više pop-R&B - bilo je posve nevažno budući da sam otkrio okvir u koji sam mogao pristajati.

Nisam bio pretjerano siguran u njegovo pjevanje i način na koji se predstavljao, ali sam bio sretan što je netko prepoznao moju vrijednost pa sam pomišljao kako bih možda mogao skrenuti bend prema čikaškome bluesu umjesto neke fuzije jazza i bluesa koju su tada svirali. Činilo mi se da je bio sretan i pristao na to. Mislim da je sve do mojega ulaska u bend bio prilično osamljen u svom glazbenom ukusu - a sada je pronašao nekoga tko je na blues gledao jednako ozbiljno kao i on.

Bluesbreakersima sam pristupio u travnju 1965. i otišao živjeti s Johnom u njegovu kuću u Lee Greenu, koju je dijelio sa suprugom Pamelom i njihovom djecom. Dvanaest godina stariji od mene, duge, kovrčave kose i bradat, što ga je činilo prilično sličnim Isusu, izgledao je poput omiljena učitelja kojega učenici smatraju pravom facom. Nije pio i jeo je samo zdravu hranu - bio je prvi pravi vegetarijanac kojega sam upoznao. Školovani grafičar, John je dobro zarađivao ilustrirajući izdanja znanstvene fantastike i pritom još radio i za reklamne agencije, no prava strast bila mu je glazba. Svirao je glasovir, orgulje i ritam-gitaru, i posjedovao najnevjerojatniju zbirku ploča koju sam ikad dotad vidio - u njoj su bili rijetki singlovi koje se inače moglo pronaći samo na kompilacijama. Mnoge od njih naručivao je preko časopisa Blues Unlimited, koji je vodio veliki obožavatelj bluesa, Mike Leadbetter. U potkrovlju njegove kuće imao sam sićušnu sobu u koju je jedva stao uzak krevet, i veći dio godine, kad god bih uhvatio vremena, sjedio bih u toj sobi, slušao ploče, svirao uz njih i tako brusio svoje umijeće.

Suvremeni čikaški blues postao je moja nova Meka. Tvrd, električni zvuk koji su širili tipovi poput Howlin' Wolfa, Muddyja Watersa i Johna Leeja Hookera - svi redom pristigli su iz Delte kako bi snimali za tvrtku Chess Records i slične. Vodeći gitaristi tog stila bili su Otis Rush, Buddy Guy, Elmore James, Hubert Sumlin i Earl Hooker, da nabrojim samo nekoliko njih. Taj stil savršeno je odgovarao našoj dispoziciji gitara, basa, bubnjeva i klavijatura. John je svirao klavir, Hammondove orgulje i ritam-gitaru. Na bubnjevima je bio Hughie Flint, koji će poslije s Tomom McGuinnessom osnovati bend nazvan McGuinness-Flint. Ja sam svirao solo-gitaru, a basist je bio John McVie, koji s Mickom Fleetwoodom poslije osniva Fleetwood Mac. Bio je briljantan basist i neviđeno duhovit tip s mračnim i ciničnim smislom za humor. U to smo vrijeme John i ja bili doslovno opsjednuti Pinterovom dramom Pazikuća. Pogledao sam film u kojemu ulogu skitnice Daviesa igra Donald Pleasance, nabavio sam tekst, čiji sam veći dio već znao napamet. Katkad smo sate i sate provodili izvodeći prizore iz drame, mijenjali uloge pa bih igrao Astona, a drugom prilikom Daviesa ili Micka - uglavnom, umirali smo od smijeha.

Za početak, budući da je Mayall bio toliko stariji od nas ostalih, i budući da smo ga gledali kao ugledna pripadnika srednje klase koji sa suprugom i djecom živi u predgrađu, hijerarhija benda najvećim dijelom svodila se na "njega i nas". Bio je vrlo snošljiv, ali smo mi dobro znali gdje je granica i svim se snagama trudili dovesti ga do nje. Dizali smo mu živce govoreći mu iza leđa da nema pojma o pjevanju i cerekali bismo se kad bi izlazio na scenu gol do pojasa. Bio je dobro građen, no pomalo umišljen, a nas je strašno zanimalo koliko ga možemo izluditi prije nego što izgubi živce. Dok smo radili, John nije volio vidjeti alkohol u blizini, ali je, na nesreću, McVie, naš predstavnik za tisak, volio dublje zaviriti u čašu. To bi često uzrokovalo razne oblike sukoba iz kojih bi jedan uvijek izlazio kao poražen. Unatoč tomu što je McVie bio jako drag tip, često bi ga piće tjeralo u agresiju pa bismo ga ostavljali za sobom ili bi, što je izveo jednom prilikom kad smo se vraćali s gaže na sjeveru, doslovno iskakao iz kombija.

Nije prošlo ni mjesec dana otkako sam se priključio Bluesbreakersima, a John me zamolio da dođem u studio i sviram na snimanjima koje je dogovorio s Bobom Dylanom. Bio je iskreno uzbuđen budući da je Dylan, tada na svojoj engleskoj turneji, zatražio da se sastane baš s njim nakon što je preslušao "Crawling Up a Hill". U to sam vrijeme prema Dylanu gajio prilično dvojake osjećaje koje je još više osnaživalo to što je Paul Samwell-Smith bio njegov veliki obožavatelj, a ja sam automatski odbacivao sve što se sviđalo njemu. Tako sam otišao u studio gdje se snimalo i ondje upoznao Boba i njegova producenta Toma Wilsona.

Na nesreću, u to doba nisam bio otvoren ni prema čemu. Pravo govoreći, nisam pozorno preslušao nijednu Bobovu pjesmu pa sam prema njemu razvijao čvrstu predrasudu koja se, vjerojatno, temeljila na mome mišljenju o ljudima poput njega. Što se mene ticalo, Dylan se bavio folkom. Nije mi bila jasna sva ta galama i činilo mi se da ga svi oko njega tetoše do iznemoglosti. Ipak, u njegovoj ekipi pronašao sam tipa koji mi se svidio na prvi pogled. Bobby Neuwirth. Mislim da je bio slikar ili pjesnik. Djelovao je kao Dylanov poznanik, ali si je uzeo vremena za razgovor sa mnom i pokušavao me uputiti što se zapravo zbiva. Nisam siguran da je time postigao išta. Bio sam poput "gospodina Jonesa" u njegovoj "Ballad of a Thin Man", no bio je to početak doživotna prijateljstva. Ne sjećam se da je Dylan razgovarao i s kime. Što se snimanja tiče, pamtim ga izrazito mutno. Mislim da nismo završili nijedan broj, a nakon toga je Bob misteriozno nestao. Kad je netko zapitao gdje je, rekli su nam: "O, pa on je otputovao u Madrid". Neko vrijeme nisam ga pretjerano cijenio, a zatim sam preslušao "Blonde on Blonde" i, hvala Bogu, konačno shvatio u kojem grmu leži zec.

Onog trenutka kad sam Johnu rekao "da", upao sam u radni raspored kakav nikad dotad nisam doživio. Da je tjedan imao osam večeri, proveli bismo ih svirajući, uz dodatak dvaju nastupa u nedjelju. Angažmane su nam dogovarala dvojica braće, Rick i Johnny Gunnell, vlasnici kluba Flamingo u Ulici Wardour, malena, podrumskoga kluba, poznata kao mjesto na kojem se, u cijelome Londonu, izvodio najizvorniji soul. Klub je bio nabrijan i ekskluzivan i u njemu se, najvećim dijelom, okupljala crna publika, obožavatelji tvrdog R&B-a, bluesa, a i ljubitelji jazza. Gunellovi su zastupali mnogo bendova koji su pokrivali londonski noćni život - tipove kakvi su bili Georgie Fame, Chris Farlowe, Albert Lee i Geno Washington. Rick i Johnny bili su par užasno zgodnih bandita, u to vrijeme predstavnici onog "mekšeg" dijela londonskog podzemlja, i imali su debele veze u policiji pa im je klub mogao raditi do šest ujutro. Imali su svoj teritorij i poštovale su ih i one velike face kakve su bila braća Kray. John, mladi i mnogo zgodniji brat, na licu je imao velik ožiljak koji mu je, kako je pričao, netko ostavio razbijenom bocom. Stariji brat Rick običavao se napiti kao životinja, a zatim ići po klubu i raspitivati se zašto bend ne svira. Iako nesumnjivo okorjeli tipovi, iskreno su voljeli glazbu i uvijek bili osobito ljubazni prema meni - moguće i zato što su vidjeli koliko ozbiljno shvaćam sviranje.

Visio sam u još jednome klubu, zvao se Windmill Yard i vodio ga je Ronan O'Rahilly, čovjek koji je poslije osnovao Radio Caroline, prvu piratsku radiopostaju u Engleskoj. Običavao sam promatrati, a na kraju se i sprijateljio s grupom tipova koji su se motali onuda i imali velik utjecaj na moj tadašnji izgled. Nosili su mješavinu američke sveučilišne mode i talijanskih stvari - poput Marcella Mastroiannija - pa bi se jednog dana pojavili u majicama, vrećastim hlačama i mokasinkama, dok bi druge večeri naišli svi odjeveni u lanena odijela. Zanimljiva ekipa jer su izgledali kao da su kilometrima ispred svih kad je posrijedi bio stil - doslovno su me oduševili. U toj grupi koja je potjecala iz East Enda, bio je jazz-bubnjar Laurie Allen, Jimmy West i Dave Foley, krojači koji su svoj biznis započeli šivajući odijela tipovima poput mene - radili su u Ulici Berwick, a radionica im se zvala Workshop - i Ralph Berenson, prirodni komičar i pantomimičar. Katkad sam svirao u Sceneu pa su mi jedne večeri pristupili i zamolili me da odsviram gažu u drugome klubu, Esmeralda's Barnu, noćnome klubu u Mayfairu, u vlasništvu braće Kray. Bila je to čudna večer jer sam svirao s kućnim bendom, a u lokalu nije, osim Krayevih, bilo ni žive duše. Njih dvojica sjedila su za stolom u dnu, a ja nisam imao blagog pojma kog vraga radim ondje. Sve mi je nalikovalo na audiciju.

Bluesbreakersi su za nastupe dobivali trideset pet funti na tjedan, koje smo običavali kupiti u Gunnellsovu uredu u Sohou. Zarada je bila fiksna bez obzira na broj nastupa, i iako su ostali iz benda povremeno dizali buku trudeći se izvući povišicu, ne sjećam se da me zapravo bilo briga budući da mi je iskustvo bilo jako ograničeno. Najvećim dijelom izdržavao sam se žicanjem, rijetko sam plaćao išta i živio sam slobodno. No, novac smo pošteno zarađivali. Cijeli vic bio je tome da bismo odsvirali gažu, a kad bismo završili, bilo je moguće da te noći moramo nastupiti još jednom.

Svake subote u Flamingu sviralo se cijelu noć, i ondje smo redovno nastupali, što je bilo sasvim u redu kad bismo prije toga svirali u Oxfordu ili negdje ne pretjerano daleko, ali je bilo prilično mučno ako bismo gažu imali u Birminghamu, što je značilo iscrpljujući povratak niz Ml. Ipak, putovati u ta, nama tada udaljena mjesta, činilo nam se važnim budući da u blizini posla baš i nije bilo pa je bendovima bilo vrlo važno nastupati u poznatijim klubovima na sjeveru kako bi postali poznati i povećali broj obožavatelja. Dakle, bio je to Twisted Wheel u Manchesteru, Club a Go-Go u Newcastleu, Boathouse u Nottinghamu, Starlight u Redcaru i Mojo u Sheffieldu, gdje je Peter Stringfellow bio DJ. Sama ideja da se nekom plaća da u klubu pušta glazbu, bila je posve nova, a on je bio jedan od prvih diskodžokeja i puštao doista dobre stvari, većinom blues i R&B.

Bilo je zbilja uzbudljivo putovati po raznim krajevima Engleske. Djevojaka je bilo posvuda, što je značilo da mi je seksualni život bio prilično iznadprosječan - lovio sam sve redom. Ipak, najvećim dijelom, sve se svodilo na prilično nevino drpanje i tek bismo rijetko otišli "do kraja". Tih dana garderoba je bila prava rijetkost - za razliku od onoga što uživaju današnji bendovi - obično bi se na pozornicu izlazilo kroz publiku. Dakle, mogla je to biti djevojka koju bih zamijetio u dvorani prije nastupa, djevojka koju bih zamijetio za nastupa, s kojom bih obično počeo razgovarati pa bismo se na kraju i spetljali.

Sjećam se da sam u Basingstokeu imao stalnu curu. Odradili bismo dva seta s polusatnom stankom, a s njom bih se sastajao nakon prvoga dijela nastupa i obično završavao negdje iza scene - na pozornicu bih se vraćao traperica prašnjavih od poda. I sve je to bilo prilično normalno - bio je to dio geografije svake turneje: Bishop's Stortford, Sheffield, Windsor, Birmingham. Nas nisu djevojke čekale u svakoj luci - imali smo ih za svaki nastup, a one su, bar naizgled, bile savršeno zadovoljne takvim odnosom, takvim povremenim viđanjima. Ne mogu reći da ih krivim zbog toga.

Engleskom smo voljeli putovati i zbog toga jer smo znali da nećemo doprijeti dalje. Nitko nije ni pomišljao slati nas u Irsku ili Škotsku jer se hoteli nisu plaćali pa bismo se nakon nastupa morali vraćati kući. Iako je to teško zamisliti, tada nam je odlazak u Newcastle bio nešto nalik odlasku u New York. Grad je izgledao kao drugi svijet. Nisam razumijevao ni riječi jezika kojim su tamošnji stanovnici govorili, a ženske su bile zbilja brze i prilično zastrašujuće. Uobičajena noć sadržavala bi putovanje u Sheffield i večernju gažu s početkom u osam, a zatim, preko Manchestera, gdje smo svirali cijelu noć i, naposljetku, povratak u London s rastankom na Charing Crossu oko šest sati ujutro.

Putovali smo Johnovim Fordom Transitom. U šezdesetima je bendovima bilo jako važno kakvo vozilo posjeduju. Na primjer, Bedfordov Dormobile, ružan, nezgrapan i s kliznim vratima, otkrivao je nizak rejting, no Transit je bio vozilo najviše kreme. Fordovi su imali snažne motore i uistinu jurili, što je značilo da se njima moglo više prijeći, a iznutra su bili prostrani i udobni. Višestrano talentirani John, koji je bio i izumitelj, unutrašnjost Transita preuredio je po svojim zamislima.

To je značilo da je načinio poseban prostor za odlaganje svojih Hammondovih orgulja i sredio ih tako da ih se moglo prenositi na dvije štange, poput naslonjača, a zatim je, u prostoru između orgulja i krova, ugradio krevet pa bismo svi, vraćajući se iz Manchestera ili Sheffielda, sjedili sprijeda na klupama, dok bi on straga ležao i spavao u vlastitom krevetu. Osim jedne ili dviju iznimaka, nikad nismo odsjedali u pansionima ili hotelima. U najboljem slučaju mogli smo se nadati, ako bismo slučajno svirali u Manchesteru, da će nas primiti Johnova obitelj i udomiti kod nekoga od svojih. To sam prošao jednom i iskustvo je bilo prilično mračno iako je bilo bolje od cjelonoćnog sjedenja u kamionetu.

Bio je to posve nevjerojatan život, i povremeno sam pomišljao kako sve to zapravo sanjam. Jedne noći Mike Vernon, vlasnik diskografske kuće Blue Horizon, pozvao me da dođem u studio i sviram u sessionu, što je završilo tako da sam tada svirao s Muddyjem Watersom i Otisom Spannom, dvojicom svojih heroja. Potpuno sam se skamenio - ne zato što sam mislio da su, muzički, za mene prevelik zalogaj. Jednostavno, nisam znao kako se ponašati u njihovu društvu. A bili su sjajni. Nosili su ona vrećasta, svilena odijela i bili nevjerojatne gube. I bili su pravi muškarci, a ja sam bio neki mali, bijeli mršavac. No, sve je prošlo dobro. Snimali smo "Pretty Girls Everywhere I Go", ja sam svirao solo preko Muddyjeva ritma dok je Otis pjevao i svirao klavir. Bio sam u raju, a oni su djelovali prilično zadovoljni mnome.

U tom trenutku o meni se počelo pričati kao o nekakvu genijalcu, i tada sam čuo da je netko, na zidu postaje podzemne u Islingtonu, napisao natpis "Clapton je Bog". I taj se natpis, poput grafita, kao lud počeo širiti Londonom. To me malo zbunilo i jednim svojim dijelom želio sam pobjeći što dalje od takvih pojava. Nisam želio takvu vrstu slave - znao sam da će me, prije ili poslije, uvaliti u nevolje. Drugim svojim dijelom prilično sam uživao - ono što sam gajio sve te godine, konačno je počelo dobivati priznanje. Ipak, istini za volju, publiku sam svojim nastupima izlagao jednoj novoj vrsti glazbe, no za to sam kupio sve moguće zasluge, kao da sam osobno izmislio blues.

Što se tehnike tiče, doslovno su postojale tone bijelih američkih gitarista boljih od mene. Osim čuvenih bluesera, svirala je i poveća hrpa bijelaca. Na primjer, Reggie Young, studijski glazbenik iz Memphisa, bio je jedan od najboljih gitarista koje sam dosad slušao. Slušao sam ga kad je nastupao s grupom Bili Black Combo prateći Ronettese. Zatim još dvojica: Don Peake, kojega sam slušao s Everly Brothersima, i James Burton, koji je svirao na pločama Rickyja Nelsona. I u Engleskoj bilo je gitarista koji su me oborili s nogu - Bernie Watson i Albert Lee. Obojica su svirala s bendom Screaming Lord Sutcha - Savagesima. Bernie, a i Sutchev klavirist Andy Wren, bili su vrhunski glazbenici, u to vrijeme daleko ispred svih. Sjećam se da sam ih slušao kako sviraju "Worried Life Blues" Big Maceoa - Bernie je svijao žice, što je činio davno prije ikoga drugoga. Iako sam cijenio i Jeffa Becka i Jimmyja Pagea, oni su ipak potjecali iz rockabillyja, dok sam ja izniknuo iz bluesa. Sviđalo mi se što rade i među nama nije bilo suparništva - jednostavno, svatko je svirao svojim stilom.

Ipak, jedan drugi dio mene taj je natpis smatrao nečim posve zgodnim. Nakon što sam napustio Yardbirdse, oni su pozvali Jeffa Becka. I odmah složili cijeli niz hitova, što me prilično izbacilo iz takta pa mi je svaka prilika da se predstavljam na televiziji bila i više nego dobrodošla. Ipak, postoji nešto neuništivo u usmenoj predaji. Istini za volju, bio sam zadovoljan jer mi je taj grafit davao nekakav status, i to takav da nitko nije mogao petljati po njemu. S grafitima se ne može muljati. Oni se rađaju na ulici.

Početkom ljeta 1965. godine, iako sam još stanovao u Johnovoj kući u Lee Greenu, mnogo vremena provodio sam s nekoliko prijatelja u stanu u Long Acreu kod Covent Gardena - vlasnica se zvala Clarisa i hodala je s Tedom Miltonom. A Ted je uistinu bio nesvakidašnja pojava. Pjesnik i vizionar kojeg sam upoznao kod Bena Palmera, bio je prvi čovjek koji je doslovno fizički interpretirao glazbu. Bili smo kod Bena, a nakon večere stavio je ploču Howiin' Wolfa i počeo glazbu pratiti cijelim svojim bićem - plesom i mijenjanjem izraza lica tumačio je što čuje. Gledajući ga, prvi put sam shvatio koliko je zapravo moguće živjeti glazbu, koliko ju je moguće slušati potpuno, uživjeti se u nju, učiniti je dijelom vlastitoga života. Bilo je to pravo buđenje. Ted i Clarissa živjeli su na drugome katu u stanu s velikom kuhinjom i nekoliko soba u koje se ulazilo iz duga hodnika. Taj stan, bar privremeno, bio je središtem naših života.

Među likovima koji su se motali onuda, bio je John Bailey, poznat po nadimku Dapper Dan, koji je zaradio zbog dobra izgleda i šminkerskog odijevanja, student antropologije, zatim Bernie Greenwod, liječnik koji je imao kliniku na Notting Hillu i pritom sjajno svirao saksofon, Micko Milligan, draguljar i povremeni frizer, Peter Jenner i Andrew King živjeli su u susjednom stanu i upravo preuzeli Pink Floyde, te moja stara prijateljica June Child, koja je bila njihova tajnica. Sjećajući se tih vremena, shvaćam da smo se provodili kao nikad dotad - pili smo, pušili goleme količine droge i vjerovali kako je sve što činimo apsolutno originalno (što je katkad i bilo), dok je jadna, stara Clarissa išla raditi kako bi sve to platila.

Malo-pomalo ta mi je ekipa počela oduzimati sve više i više slobodnog vremena. Zapravo, sve je to bila čista strahota. Znali smo tratiti sate i sate slušajući glazbu i ispijajući portugalski roze - savršen za izazivanje glavobolje - koji sam obožavao. Katkad bi nas, posve bezrazložno, obuzeo napadaj smijeha - zakvačili bismo se na neku riječ ili frazu ili za nešto što smo vidjeli, zatim bismo prasnuli u histeričan smijeh i sve bi postalo nezaustavljivo. Doslovno smo se smijali satima. Smijeh je bio još jedan način ubijanja vremena - cijeli bismo dan slušali istu pjesmu (najomiljenija nam je bila "Shotgun" Juniora Walkera) i onda se obeznanili. Kad bismo došli k sebi, sve bi počelo iznova.

Sredinom ljeta '65. nas šestorica, posve spontano, odlučili smo osnovati bend i putovati svijetom, a troškove podmirivati usputnim gažama. Prozvali smo se Glands. John Bailey trebao je biti pjevač, a Bernie Greenwod svirati saksofon. Tedov brat Jake svirao bi bubnjeve, Bena Palmera nagovorili smo da sjedne za klavijature, dok bi na basu bio Bob Rae. Berniejev auto, MGA, zamijenili smo za američki karavan Ford Galaxy u kojem smo se trebali voziti, a ja sam, za nekoliko stotina ušteđenih funti, nabavio pojačalo i nekoliko gitara. Uzimajući u obzir da sam, navodno, bio glavni izbor Bluesbreakersa, slobodno bi se moglo reći da je taj moj postupak bio pomalo neodgovoran. Ako sam to uopće i spominjao Johnu, vjerojatno sam mu rekao da ću malo izbivati. Tada sam ga zaista ostavio kratkih rukava jer je morao promijeniti nekoliko gitarista kako bi se spasio u mojoj odsutnosti.

I tako smo se nas šestorica nagruvala u Galaxyju - bilo je to sredinom kolovoza - vozili smo kroz Francusku i Belgiju i namjeravali voziti sve dok ne nađemo kakvo mjesto za nastup. Zapravo, nismo imali blage veze što radimo, jednostavno smo vjerovali da će nam se osmjehnuti sreća. Putovanje je zamalo završilo još na samom početku. U Minchen smo stigli u vrijeme Oktoberfesta i završili u jednome od šatora, gdje je Bob Rae odlučio cigaretu zapaliti novčanicom od pet funti. Takva bogohulna rastrošnost uzrokovala je oštar sukob s jednim članom benda i prerasla u tučnjavu koja je završila tako da smo iz automobila iskrcali svu opremu i odlučili se vratiti kući.

Sljedećeg jutra pomirili smo se, utovarili opremu u Ford i ponovno krenuli na put. Vozeći kroz Jugoslaviju, kamenim kockama popločenom cestom između Zagreba i Beograda, automobil se toliko tresao da se doslovno raspao. Karoserija je otpala sa šasije. Morali smo je vezati komadom konopca. I tako su šestorica i sva njihova oprema putovala autom koji je na kupu držao komad užeta. Totalno strašno. Kad smo naposljetku doprli u Grčku, u grad Solun, gladni kao vukovi jer danima nismo jeli ništa, završili smo kod mesara na sirovu mesu. Kad smo stigli u Atenu, dobili smo gažu u klubu Igloo.

Klub se tako zvao jer mu je unutrašnjost podsjećala na unutrašnjost eskimskog iglua - sve je bilo zaobljeno. U njemu je nastupao kućni sastav, Juniorsi, a njihov je menadžer tražio još jedan bend za ispomoć jer bi svirka započinjala oko sedam, a klub se ne bi zatvarao prije dva ili tri ujutro. John Bailey nagovorio ga je da nas uzme. Pronašli smo sobu na vrhu kuće u vlasništvu nekog starog egipatskog pukovnika. Svidjelo mi se, i ubrzo smo se odlično provodili. Svirali smo tri seta na večer, uz Juniorse, koji su izvodili repertoar Beatlesa i Kinksa. Budući da pjesme i nisu znali previše dobro, pomogli bismo im tu i tamo.

Dvije noći nakon što smo započeli gažu, Juniorsi su doživjeli automobilsku nesreću u kojoj su poginula dvojica članova benda. Dok smo, sljedećeg jutra, pili kavu u klubu, uletio je menadžer i počeo vrištati: "Thanos, Thanos!" - tako se zvao klavijaturist koji je poginuo, i u kojega je očito bio zaljubljen. Vrištao je neprekidno, a zatim je počeo čašama gađati zrcalo iza šanka. Netko nam je savjetovao da je bolje da izađemo, pa smo izašli, a menadžer je klub sravnio sa zemljom. Nije radio dva dana, no nama su rekli da ipak ostanemo jer će nešto već iskrsnuti.

Popravili su dvoranu, a netko, očito predstavnik skrhanog menadžera, pristupio mi je i rekao kako moraju ponovno pokrenuti posao i da žele da sviram s Juniorsima. I tako, prije nego što sam se uspio snaći, svirao sam jedan set s Juniorsima, jedan sa svojim bendom, jedan s njima, jedan sa svojima i tako sve dok nisam, bez stanke, svirao punih šest sati. Nakon nekoliko dana Juniorsi su neočekivano dali otkaz. Znao sam njihov cijeli repertoar i, bar mi se tako činilo, bendu sam uspio malo promijeniti zvuk, te smo ubrzo nakon toga svirali gaže po Pireju, pred deset tisuća ljudi. Bio sam ushićen što sam Juniorsima uspio povećati publiku, no sve mi je to smrdjelo na pop, koji sam pokušavao držati što dalje od sebe. Čisti deja vu. A Glandsi su se već zasitili svega i bili željni krenuti dalje.

Kad sam bubnjaru Juniorsa rekao da razmišljam o odlasku, rekao mi je: "I ne pomišljaj. Menadžer će te progoniti i odsjeći ti ruke". Nekako mi se činilo da se ne šali, stoga smo isplanirali bijeg. Ben je u potaji nabavio karte za vlak, dok su članovi benda pakirali stvari. Ja sam se, kao i obično, popodne pojavio na probi Juniorsa, no s druge strane zgrade čekao nas je auto. Kad su mi dali znak, rekao sam da idem na zahod, izišao kroz prednja vrata, ušao u auto i odvezao se ravno na postaju, gdje smo Ben i ja sjeli na vlak za London ostavljajući Juniorse na cjedilu. Bubnjar iz Juniorsa bio je na našoj strani i, istinu govoreći, dugujem mu to što još imam ruke. Stari, hvala ti, nikad ti neću moći vratiti dug! Za sobom sam ostavio Gibsonov Les Paul i Marshallovo pojačalo. Ostatak ekipe nastavio je putovati oko svijeta, iako sam Bog zna kako je zvučala bez gitare i klavira.

Vrativši se u Englesku potkraj listopada 1965. otkrio sam da u Bluesbreakersima vlada novi gitarist, briljantni Peter Green, kasniji gitarist Fleetwood Maca, koji je agresivno tupio Johna tražeći da ga ovaj primi, često se pojavljujući na gažama i dovikujući bendu da je mnogo bolji od gitarista koji bi nastupao te večeri. Iako sam ga jedva poznavao, dobio sam dojam da je prava faca, samouvjeren muzičar koji savršeno zna što želi i što smjera, no tip koji jako voli skrivati karte. No, najvažnije je bilo to što je gitaru svirao fenomenalno, sa sjajnim tonom. Nije bio sretan što me vidi budući da je to značilo kraj njemu očito sjajne gaže. Jedna promjena nije me osobito iznenadila - McVie je dobio nogu i zamijenio ga je Jack Bruce, basist iz Graham Bond Organisationa, kojega sam slušao još u Marqueeju. Jack je ostao samo nekoliko tjedana i zatim otišao u Manfred Mann, u vrijeme dok smo kružili po klubovima u južnoj Engleskoj, no na tih nekoliko gaža dobili smo priliku međusobno odmjeriti snage. Glazbeno gledajući, bio je jedan od najmoćnijih basista s kojim sam ikad dotad svirao. Svirao je bas kao gotovo vodeći instrument, ali se ne bi nametao i posjedovao je savršen osjećaj za tajming. Sve se to odražavalo u njegovoj osobnosti - bio je vatren i oštrouman. Drago mi je što mogu reći da smo osjećali međusobno divljenje i odgovarali smo si savršeno - bio je to jedan od predznaka budućnosti.

Tisuću devetsto šezdeset šesta pokazala se kao sudbinska godina.

U ožujku je John odlučio, u svojoj kući u Leeju, prirediti tulum za moj dvadeset prvi rođendan. Tada je upoznao moje prijatelje iz stana u Long Acreu, a ja sam bio ponosan što mogu predstaviti te neobične ljude koji su mi izgledali kao elita intelektualnog društva. Tulum je imao temu otkvačeno odijevanje.

Kostime sam posudio u Bermanu u Aveniji Shaftesbury, čije sam izloge često razgledao vraćajući se iz Marqueeja - kostim pingvina kojem se kljun otvarao komadom uzice pa se moglo gledati kroza nj, i kostim gorile. Večer sam započeo kao gorila, no kad je postalo prevruće, preodjenuo sam se u pingvina.

Zbog nečega te večeri sjetio sam se priče o baki i cigaretama pa sam se dočepao zlatne kutije benson & hegdesa, tada vrlo pomodnih cigareta, i palio jednu za drugom sve dok ih svih dvadeset nisam strpao u usta i popušio do kraja. (Pušio sam još trideset godina i konačno prestao s tim s četrdeset osam godina, u vrijeme kad sam pušio oko tri kutije na dan.) Nešto prije jutra završio sam u krevetu s jako zgodnom Kineskinjom s kojom ću se poslije sjajno sprijateljiti. Nakon što je tulum završio, smatrao sam se istinski zrelom osobom, svjetskim čovjekom, pomalo buntovnički nastrojenim i anarhistom, ali, iznad svega, iskusnim.


Činilo mi se da mi život uistinu dobiva zamah. Kad se sad sjećam tih vremena, osjećao sam se kao da sam zatvorio vrata prošlosti. S prijateljima iz Ripleyja gotovo više i nisam dolazio u vezu, a obiteljske veze bile su vrlo slabe. Osjećao sam se kao da započinjem neki posve nov život, u kojemu nije bilo mjesta ni za kakvu suvišnu prtljagu. Bio sam izrazito siguran u vlastite sposobnosti i savršeno svjestan kako su upravo one moj ključ za budućnost. Stoga sam bio veoma zaštitnički nastrojen prema vlastitome umijeću i nemilosrdno gazio sve što mi je stajalo na putu. No, to nije bio put ambicije - nisam žudio za slavom ni priznanjima. Jednostavno sam morao biti sposoban stvarati najbolju moguću glazbu - i to alatom koji sam posjedovao.

Cream


Blues Breakers: John Mayall with Eric Clapton bio je revolucionaran album koji je uistinu skrenuo pozornost na moje sviranje. Snimali smo ga u vrijeme kad sam osjećao da sam zbilja pronašao svoje mjesto u bendu, u kojem sam mogao biti u pozadini i istodobno razvijati svoje umijeće, te bend voditi u željenom smjeru. Ušli smo u Deccin studio u West Hampsteadu i ondje proveli tri dana u travnju, izvodeći skladbe točno onako kako smo ih izvodili uživo, samo što smo u nekim snimkama ubacili limene puhače. Snimili smo "Parchman Farm", skladbu Mosea Allisona u kojoj je John svirao solo na usnoj harmonici, "What'd I Say" Raya Charlesa s bubnjarskim solom Hughieja Flinta i "Ramblin on My Mind" Roberta Johnsona, u kojoj je John tražio da pjevam. Nisam to smatrao previše mudrim jer je većina tipova koje sam želio oponašati bila starija i imala dublje glasove pa mi je bilo neizmjerno neugodno pjevati onim svojim piskutavim glasićem.

Budući da smo album snimili tako brzo, bio je sirov, oštar i to mu je davalo neku osobitost. Zvučao je gotovo poput živog nastupa. Za snimanja inzistirao sam da mi mikrofon postave upravo ondje gdje sam želio, ne preblizu pojačalu kako bih mogao snimati na njega i tako dobiti isti zvuk kao na pozornici. To je rezultiralo zvukom koji se počelo povezivati sa mnom - iako je sve bilo slučajno jer, dok sam se trudio oponašati oštar i sitan zvuk koji je Freddie King izvlačio iz svog Les Paula, iz moje gitare izlazilo je nešto posve drugačije, zvuk mnogo "deblji" od Freddiejeva. Les Paul imao je dva pick-upa, jedan na kraju vrata koji je gitari davao obao, gotovo jazzerski zvuk, i drugi, odmah pokraj mosta, koji je bio oštriji i više se koristio za onaj tanji zvuk, bliži rock'n'rollu.

Pick-up na mostu upotrebljavao sam tako da bih odvrnuo basove do kraja te izvlačio "debeli" zvuk na rubu distorzije. Također sam rabio i pojačala koja bi još dodatno podebljala ton. Otvarao bih ih do kraja, s gitarom pojačanom do daske tako da je sve bilo voluminozno i pretjerano. Proizveo bih ton, zadržao ga, zavibrirao prstima sve dok ne bi počeo odjekivati i tada bi se distorzija pretvorila u odjek. Sve te komponente, uz dodatak distorzije, stvorile su ono što bi se moglo nazvati "mojim zvukom".

Onoga dana kad su snimali fotografije za omot, odlučio sam biti potpuno nekooperativan budući da sam se mrzio fotografirati. Kako bih svima digao živce, kupio sam strip Beano i mrzovoljno ga čitao dok je fotograf snimao. Na omotu je bila fotografija članova benda koji sjede uza zid dok ja čitam strip i zbog toga album je dobio nadimak The Beano Album.

Iako sam bio zadovoljan svirajući s Bluesbreakersima, počinjao me obuzimati neki nemir koji je u meni budio razmišljanja o tome da postanem glavni u bendu - misli koje su se rodile još dok sam u Marqueeju slušao Buddyja Guya. Iako su ga tada pratili samo bubnjar i basist, stvarao je masivan i moćan zvuk koji me doslovno lijepio za zid. Izgledao je kao da mu ne treba nitko - mogao je, posve sam, odsvirati cijeli set. A vizualno je podsjećao na plesača s gitarom, svirao je nogama, jezikom i bacao instrument po pozornici. Dok sam ga promatrao, sve je to djelovalo nevjerojatno lako pa sam pomišljao: "I ja mogu tako". Kad mi je samouvjerenost dobila krila, počeo sam pomišljati kako mogu izvesti taj skok što me istinski nadahnulo. I kad mi je Ginger Baker, bubnjar iz Graham Bond Organisationa, prišao kako bismo porazgovarali o stvaranju novog benda, znao sam točno što želim.

S Gingerom sam se prvi put sastao za gaže koju su Bluesbreakersi imali u Oxfordu. Viđao sam ga u Marqueeju i na festivalu jazza u Richmondu, no nisam mnogo znao o njemu, doduše, ni o bubnjanju. Pretpostavljao sam da je prilično dobar, budući da je bio prvi izbor svih glazbenika koje sam cijenio, pa mi je veoma laskalo što se zanima za mene. Doduše, prilično sam ga se pribojavao jer je djelovao nekako bijesno, a i tada je već bio prilično slavan.

Ginger je djelovao fizički strašno snažno iako je bio vrlo mršav, crvenokos, s licem na kojem je neprekidno ležao izraz sumnje. Djelovao je posve neustrašivo, kao da je spreman izazvati svakoga. Katkad bi podigao obrvu kao da želi reći: "Dobro, a što ti misliš tko si?" Njegov štur smisao za humor koji nisam primjećivao sve dok ga nisam bolje upoznao, bio je također jedno iznenađujuće iskustvo budući da je, zapravo, bio vrlo stidljiv i blag, misaon i veoma suosjećajan.

Te noći, nakon gaže, ponudio mi je da me preveze u London. Imao je novi Rover 3000 i vozio ga kao potpuni manijak - putem mi je ispričao kako razmišlja o novom bendu i upitao bi li me zanimalo da im se priključim. Odvratio sam da ću razmisliti, no da me zanima samo ako povuče i Jacka Brucea. Tada je zamalo slupao auto. Znao sam da obojica sviraju u Graham Bondu i načuo da se pretjerano ne vole, no u to vrijeme nisam znao, doduše, čak ni danas ne znam, u čemu je bio problem i koliko je taj njihov sukob zapravo bio ozbiljan. Vidio sam ih zajedno u bendu Alexisa Kornera i ondje su mi djelovali kao savršen dvojac - poput dobro podmazana stroja - no posrijedi je bila glazba, a katkad sama glazba i nije dovoljna.

Ginger je u početku bio vrlo nesklon ponovno raditi s Jackom - osjećao sam da mu je to gotovo nepremostiva zapreka - no kad je shvatio kako je to jedini način da dobije moj pristanak, složio se i rekao da će razmisliti. Nakon nekog vremena ponovno smo se vidjeli, rekao je da je razmislio i da je spreman pokušati, no bilo mi je jasno da će taj put biti veoma trnovit. Zapravo, prvi put kad smo se nas trojica sastala, bilo je to u ožujku 1966. u dnevnoj sobi Gingerove kuće u Neasdenu, uspjeli su se posvaditi istog trenutka. Činilo mi se kao da si, posve prirodno, međusobno idu na živce - budući da su obojica bila jako tvrdoglava i rođeni vođe.

No, kad smo zasvirali, sve se pretvorilo u čaroliju. Možda sam ja bio onaj katalizator koji je potaknuo da se konačno slože. Privremeno je izgledalo upravo tako. Odsvirali smo nekoliko pjesama na akustičnim instrumentima - medu njima i nekoliko novih Jackovih - i sve je zvučalo zbilja dobro. Tada smo se međusobno pogledali i počeli cerekati.

No, kad smo prvi put probali svirati samo na električnim instrumentima, sigurnost mi se pomalo poljuljala budući da su mi odjednom nedostajale klavijature na koje sam se naviknuo u Bluesbreakersima. Neprekidno razmišljajući o Buddyju Guyu, kojem je uspjelo, u triju, dobiti nevjerojatno pun zvuk, shvatio sam kako upravo zbog njega i toga, i s nedostatnom virtuoznošću i sigurnošću, neću uspjeti ostvariti to što je ostvario on. To je značilo da će ravnoteža moći vući više na Jackovu i Gingerovu stranu nego na moju. Istinu govoreći, bend mi je zvučao pomalo šupljikavo - kao da nam nedostaje još jedan svirač.

Od prvoga dana imao sam na umu jednog tipa, Stevea Winwooda, kojega sam slušao u Twisted Wheelu i drugim klubovima, i koji me iskreno impresionirao svojim sviranjem i pjevanjem. I, najvažjiije od svega, činilo se da doista zna što radi u tome žanru. Mislim da mu je tada bilo samo petnaest godina, ali kad je pjevao "Georgiju" - pošto bih zaklopio oči, mogao sam se zakleti da je pjeva Ray Charles. Muzički gledano, bio je poput odrasle osobe u koži dječaka. Kad sam to iznio Jacku i Gingeru, odmah su mi rekli da u bendu ne žele više nikoga. Sviđala im se tadašnja postava, unatoč tomu što smo, svaki put prilikom studijskih snimanja, snimali višekanalno i nadosnimavali dionice kako bismo stvorili još jednog muzičara - ili bi Jack svirao klavijature, ili bih ja prvo snimao ritam, a zatim sola. Jako smo rijetko snimali kao čisti trio.

Nekoliko sljedećih mjeseci nastavili smo probe u potaji, kad god i gdje god bismo stigli - postojao je prešutni sporazum da će se nastaviti tako sve dok ne budemo spremni nastupiti pred publikom. Uostalom, svi smo bili vezani s drugim bendovima. I onda je Ginger pustio mačka iz vreće intervjuom Chrisu Welchu iz časopisa Melody Maker - i nastao je pakao. Jack je potpuno podivljao i zamalo se potukao s Gingerom, a mene je zadesila nezavidna dužnost objasniti sve Johnu Mayallu, koji mi je bio poput oca.

Cijela priča i nije bila previše lijepa. Rekao sam mu da ga napuštam zato što sam došao do točke račvanja naših putova i da sam želim stvoriti svoj bend. Prilično me iznenadilo koliko ga je to teško pogodilo i, iako mi je poželio sreću, nisam ni najmanje sumnjao da je bio vrlo bijesan. Mislim da sam ga uspio i rastužiti budući da sam mu Bluesbreakerse pomogao podići na višu razinu. Dok je John vodio bend, sve je bilo više okrenuto jazzu i nismo se toliko nametali - a ja sam podigao prašinu i skrenuo svirku u drugome smjeru. Budući da je bio prilično konzervativan, počeo je uživati u toj promjeni i svemu što ju je pratilo - komadi, životni stil - i to je na njega počelo ostavljati traga. Mislim da sam ga prilično zatukao time što sam iskočio iz tog vlaka upravo kad je počeo ubrzavati.

Ginger je u ekipu želio uvući i menadžera Graham Bond Organisationa, Roberta Stigwooda, koji bi nas vodio - taj je prijedlog Jack odbio upravo bjesomučno tvrdeći kako bismo time ugrozili vlastitu neovisnost i kako bi bilo bolje da sami vodimo svoje poslove. Naposljetku smo ga uspjeli uvjeriti i pošao je s nama na sastanak sa Stigbootom, kako ga je zvao Ginger, u njegov ured na New Cavendish Streetu. Do tog sastanka Stigwoodova agentura već je postigla neke uspjehe, no većinom je surađivala s pop-pjevačima Johnom Leytonom, Mikeom Berryjem i Mikeom Sarneom te drugima, a i s novom pjevačkom zvijezdom, Oscarom (pravo ime Paul Beuselinck).

Robert je bio nesvakidašnja faca, Australac vatrena temperamenta koji se volio predstavljati kao imućan Englez. Obično bi nosio blejzer i sive hlače u kombinaciji s blijedomodrom košuljom i hrpom zlatnine - bio je prava slika jednog bonvivana. Sjedeći za kićeno izrezbarenim stolom, započeo je veoma samouvjeren monolog govoreći nam o svemu što može učiniti za nas, te u kojim će nam količinama teći med i mlijeko. Iako je meni sve to zvučalo kao hrpa blefova, dojmio me se njegov čisto umjetnički žar pa sam pomišljao kako tip ima prilično jedinstven i zanimljiv pogled na život. Štoviše, činilo mi se da ga iskreno zanima to što pokušavamo učiniti, i mislim da nas je, na neki način, uistinu i shvaćao. Ipak, trebalo mi je nešto vremena da shvatim kako je osobito slab na zgodne dečke, no s tim nisam imao problema - zapravo, to ga je u mojim očima činilo nekako ranjivim i vrlo ljudskim.

Muzički gledano, nismo imali nikakav plan.

Dok sam maštao o svemu tome, vidio sam sebe kako, u ulozi Buddyja Guya, vodim blues-trio sa sjajnom ritam-sekcijom. Nisam znao kako razmišljaju Ginger i Jack, no siguran sam da su naš stil gledali više naslonjenim na jazz. Budući da Stigwood vjerojatno nije imao blagog pojma o tome što radimo, posve je jasno da je cijeli taj projekt u svojoj srži bio jedan divovski blef. I sama pomisao da bi se gitara, bas i bubnjevi mogli probiti u eri pop-skupina, zvučala je poprilično bogohulno. Naš sljedeći korak odveo nas je u razmišljanje o imenu benda - ja sam predložio Cream, zbog jednostavna razloga što smo sami sebe smatrali vrhuncem kreme u svojoj domeni. Glazbu koju smo se spremali izvoditi, odredio sam kao "blues, drevan i suvremen".

U ljeto 1966. cijela se Engleska, izuzimajući nas, tresla u groznici Svjetskog nogometnog prvenstva, i dogodilo se da smo svoju prvu pravu gažu održali na mom starom terenu, u mančesterskom klubu Twisted Wheel, i to 29. srpnja, noć prije finala. Nagovorio sam Bena Palmera da se izvuče iz mirovine, ne da bi svirao klavijature, nego da bude tehničar, te nas je on vozio na sjever u crnu Austinu Westminsteru koji nam je pribavio Stigwood. Auto je izgledao prilično šminkerski - klasu iznad Fordova Transita na koji sam se bio naviknuo.

Sjećam se kako se Ben prestravio kad je shvatio da riječ "tehničar" ne znači samo "vozač" nego da se od njega očekuje i da tegli svu našu opremu. I on je učio, kao i svi mi. Te večeri u klubu je bilo prilično tiho, a mi smo bili nenajavljen dodatak programu koji je upao u posljednjem trenutku - mijenjali smo Joea Texa, koji je otkazao - no, cijeli je nastup, sastavljen od, većinom, bluesa, i to stvari "Spoonful", "Crossroads" i "I’m So Glad" te sličnih, bio zapravo samo zagrijavanje za pravi debi koji je Stigwood isplanirao za dvije večeri poslije, na šestom Nacionalnom festivalu jazza i bluesa, na hipodromu u Windsoru.

Za taj nastup odjenuo sam posebno odijelo, sako poput onih kakve su nosili muzičari u plesnim sastavima, koji sam nabavio, kod Cecila Geeja na Charing Cross Roadu. Bio je crn, sa svilenkastim reverima izvezenim zlatnim nitima - sve je podsjećalo na tapete. Kad se toga sad sjećam, sve mi to izgleda smiješno, no tada smo bili na rubu živaca. Bili smo nepoznat bend koji je završavao posljednji noćni session. Nakon što smo većinom nastupali po klubovima, izašli smo svirati na otvorenom, pred petnaest tisuća ljudi. Oprema nam je bila doslovno minimalistička, i budući da smo bili trio, činilo se da nam nedostaje snage. Zvučali smo užasno tiho, osobito zato što smo nastupali nakon skupine poznate kao najglasniji rock-bend na svijetu - The Who. Vrijeme je bilo katastrofalno. Kiša je lijevala pa smo odsvirali samo tri broja prije nego što smo pobjegli, a Ginger je morao izaći i ispričavati se: "žao nam je, ali to nam je sav repertoar". Mislim da smo ponovili dvije, no nitko kao da nije mario - a onda smo počeli improvizirati i publika je podivljala. Glazbeni je tisak poludio i počeo nas opisivati kao prvu "supergrupu".

Creamu je trebalo neko vrijeme da se razvije. Nakon te goleme publike na festivalu jazza u Windsoru vratili smo se ravno na plesnjake i u klubove - i započeli turneju 2. kolovoza u Klooks Kleeku, R&B-klubu u londonskoj četvrti West Hampstead. Još smo tragali za vlastitim stilom ulažući goleme napore ne bismo li uvjerili publiku da trio može biti jednako dobar kao i četveročlana pop-skupina. Vjerovali smo da moramo izvoditi jako prepoznatljive stvari, ali njima istodobno pomicati granice onoga što publika smatra prihvatljivim. Krajnje rješenje, u više slučajeva, svodilo se na improvizacije.

S ostalima nikad nisam raspravljao o našem glazbenom usmjerenju budući da nisam znao verbalizirati svoje sumnje. Stoga se većina razgovora (prepirki) vodila između Jacka i Gingera, a obojica su pisala vlastite skladbe - osobito Jack, koji je surađivao s tekstopiscem i pjesnikom Peterom Brownom. Peter je imao bend Battered Ornaments i bio nadaren za pisanje uvrnutih tekstova koje bi Jack uglazbljivao - pjesme su, na primjer, nosile naslove "She Was Like a Bearded Rainbow", "Deserted Cities of the Heart". Jedini način kojim sam utjecao na usmjerenje naše skupine, bio je stil mog sviranja, i katkad predlažući obrade starih hitova bluesa, primjerice "Sitting on Top of the World" Howlin' Wolfa ili "Outside Woman Blues" Blind Joea Reynoldsa.

Dinamika sviranja u triju uvelike je utjecala na moj stil budući da sam morao smišljati načine kako obogatiti vlastiti zvuk. Dok sam nastupao u kvartetu - s klavijaturama, basom i bubnjevima - mogao sam jednostavno kliziti iznad ostalih, izvoditi muzičke komentare, uvlačiti se i izvlačiti po volji. U triju sam morao stvarati mnogo veću količinu zvuka, i to mi je bilo teško budući da zapravo i nisam uživao što moram toliko svirati. Tehnika mi se uvelike izmijenila budući da sam svirao mnogo više bariranih akorda i lupao po praznim žicama proizvodeći temeljni bas kojim sam pratio solo-dionice.

Stigwood je, posve prirodno, žarko želio snimiti hit-singlicu, čemu su stremili svi bendovi, pa smo nekoliko dana u kolovozu proveli u studiju Chalk Farm i snimili "Wrapping Paper", pjesmu koju su napisali Jack i Peter. Naposljetku je završila na A-strani naše prve singl-ploče. No, tek u rujnu, u studiju Ryemuse, sićušnu studiju iznad ljekarne u South Molton Streetu, naposljetku smo snimili pjesmu koja je otkrila istinski potencijal našega sastava.


Bila je to još jedna Jackova i Peterova skladba, "I Feel Free", brža, čvršća, s ritmom koji je tjerao naprijed. Nakon što ju je Stigwood, uz pomoć tonskog majstora Johna Timperleyja, snimio na dvokanalnom Ampexovu magnetofonu, preuzeo je sve zasluge za produkciju, unatoč tomu što je posao bio ekipni. Budući da je Stigwood tu pjesmu smatrao mogućim singlom, odlučio ju je izostaviti s našeg prvoga albuma, Fresh Cream, te ih istodobno objaviti potkraj prosinca.

Nakon što sam napustio Bluesbreakerse, postalo je posve očito da ne mogu više živjeti s Johnom u Lee Greenu pa sam se u međuvremenu seljakao posvuda, povremeno odsjedajući u Ripleyju, katkad u Long Acreu ili bilo gdje gdje bih uspijevao pronaći krevet ili kauč. No, sad sam si morao pronaći novo stanište. Spasenje mi se ukazalo u obliku triju mladih Amerikanki koje sam upoznao nakon jednog nastupa i zapričao se s jednom od njih - zvala se Betsy - nakon čega me zapitala bih li želio stanovati s njima. Tako sam taj problem riješio useljenjem u dnevnu sobu njihove kuće na Ladbroke Squareu.

Sve tri su nešto stažirale i naš odnos bio je posve platonski, no zbog svega toga osjećao sam se nevjerojatno zrelo. Živio sam, posve sam i bez nadzora, sa suprotnim spolom. U to sam vrijeme kupio svoj prvi automobil. Bio je to Cadillac Fleetwood iz 1938. s volanom na desnoj strani, proizveden za londonski Autosalon - pronašao sam ga u garaži na Seven Sisters Roadu. Bio je golem, u savršenu stanju i stajao je samo 750 funti. Iako nisam znao voziti, kupio sam ga. Prodavač mi ga je dopremio i parkirao ga točno pred kućom. I tako je stajao ondje, prekrivalo ga je lišće, a ja sam ga često promatrao kroz prozor. Nekoliko puta u njemu me vozio Ben Palmer, ali je neprekidno ponavljao kako je to čisti užas na cesti budući da je bio golem i nije imao servoupravljač.

Gotovo točno dva mjeseca nakon našeg debija u Windsoru, dakle 1. listopada, imali smo gažu u Central London Polytechnicu u Ulici Regent. Motao sam se iza pozornice s Jackom kad nam je pristupio Chas Chandler, basist Animalsa, u pratnji nekog mlada Amerikanca kojeg nam je predstavio kao Jimija Hendrixa. Izvijestio nas je da je Jimi genijalan gitarist i da bi želio s nama odsvirati nekoliko brojeva. Meni je izgledao sasvim u redu, činilo mi se da tip zna svoj posao. Počeli smo razgovarati o glazbi, sviđali su mu se isti blueseri kao i meni pa sam odmah prihvatio prijedlog. Jack se složio, jedino mi se čini - tako se sjećam - da je Ginger pomalo frktao na tu ideju.

Jimi je s nama želio odsvirati "Killing Floor" Howlin' Wolfa - smatrao sam pomalo nevjerojatnim da bi on to mogao znati odsvirati budući da je stvar bila užasno složena. No, Jimi je, naravno, odsvirao kako je treba odsvirati, a mene je time potpuno razvalio. Kad se prvi put svira s nepoznatim bendom, većina muzičara pokušava se držati u pozadini, no Jimi je išao ravno u glavu. Svirao je zubima, držao gitaru na zatiljku, ležao na podu, izvodio špage - sve po popisu. Sve je to bilo zapanjujuće, osobito zato što je, muzički gledano, bilo sjajno - to nije bio samo prazan šou.

Iako sam već gledao Buddyja Guya i znao da mnogi obojeni muzičari izvode slične štosove, bilo mi je prilično suludo gledati sve to s pozornice. Publika je, slušajući i gledajući sve to, pala u totalnu komu. Obožavala ga je, i ja sam ga obožavao, no sjećam se kako sam pomislio - eto sile s kojom se mora računati. Preplašio me jer je bilo posve jasno kako će postati zvijezda - i dok smo mi tek pronalazili vlastiti tempo, stigla je prava faca.

Singl "I Feel Free" u Americi je objavila tvrtka Atco - podružnica Atlantic Recordsa - koju je vodio Njujorčanin turskoga podrijetla Ahmet Ertegun, živuća legenda u svijetu crnačke glazbe. On je bio mozak iza karijera Raya Charlesa, Driftersa, Arethe Franklin, i producent većine njihovih izdanja. Za mene se zainteresirao za svog boravka u Londonu početkom 1966. godine, kad je pratio Wilsona Picketa, jednog od svojih izvođača, na nastupu u kazalištu Astoria u Finsbury parku. Nakon nastupa organizirao je tulum u klubu Scotch of St. James, pomodnu mjestu u Mayfairu - i impresioniralo ga je moje sviranje na sessionu s Picketovim bendom. Cream je nedugo zatim potpisao za Atlantic i spremalo se američko izdanje našeg prvoga albuma, Fresh Creama. Ahmet je Stigwooda uvjerio kako je veoma važno da sami, u Americi, predstavljamo izdanje.

Bili smo nevjerojatno uzbuđeni. Za mene je Amerika bila obećana zemlja. Kad mi je bilo osam ili devet godina, u školi sam dobio priznanje za urednost i čistoću. Bila je to knjiga o Americi, prepuna fotografija nebodera, kauboja, Indijanaca, automobila i svih drugih stvari - te sam prvo, kad sam doznao da idemo onamo, načinio kratak popis svega o čemu sam sanjario da ću ondje učiniti. Namjeravao sam si nabaviti kaubojsku jaknu s resama i kaubojske čizme. Popiti milkshake i pojesti hamburger. Stigwood nas je smjestio u hotel na Zapadnoj pedeset petoj ulici u New Yorku, zvao se Gorham - totalna rupetina iz koje smo svakodnevno izlazili nastupati u emisiji zbog koje smo prešli cijeli taj put - zvala se Murray 'the K' Show.

Muray 'the K' Kaufmann bio je najpoznatiji radijski DJ u New Yorku i vodio je niz emisija iz RKO-ova teatra na 58. ulici - zvale su se Muzika u petoj dimenziji. Budući da nikad nismo uspjeli složiti hit, bili smo na samom kraju prilično kvalitetna reda u kojem su se nalazili Wilson Pickett, Young Rascals, Simon i Garfunkel, Mitch Ryder i Who. Na dan se emitiralo pet emisija u kojima je pravilo bilo da svaki izvođač, osim zvijezda, svira najviše pet minuta. Emitiranje je započinjalo u pola jedanaest izjutra i završavalo u pola devet navečer.

Murrayeva supruga Jackie vodila je zbor, a njezine cure, zapravo striptizete, obično su, između brojeva, izvodile točku "Jackie and the K Girls Wild Fashion Show". Murray je emisiju vodio poput narednika, izdajući stroge naredbe i braneći izvođačima napuštanje dvorane između setova - čime je zajamčio ubrzan razvoj dosade, što je pak vodilo do cijelog niza neslanih šala, poplava u garderobama, gađanja brašnom i dimnih bombi. Neprekidno nam je govorio da skratimo nastupe, pa čak i kad bismo izvodili samo jednu pjesmu, "I Feel Free", tupio je da smo predugi. Vladao je potpun kaos.

Prvoga dana, dok sam za pokusa sjedio u kazalištu i gledao kako se na pozornici izmjenjuju razni izvođači, prelijepa plavuša prišla mi je i sjela pokraj mene. Započeli smo razgovor, a ona me u nekom trenutku zapitala bih li želio odsjesti kod nje dok boravim u gradu. Bila je pravi komad i, očito osjećajući moju stidljivost u blizini ženskoga roda, dala je sve od sebe da me opusti. Zvala se Kathy, i brinula se za mene cijelog mog boravka u New Yorku.

Imala je vlastiti stan pa sam se uselio k njoj.

Pokazivala mi je grad, vodila me na razna mjesta na kojima sam mogao križati točke s popisa svega što sam želio doživjeti. Sjećam se da me vodila u razne kafiće po Villageu, da smo otišli u jednu ili dvije prodavaonice instrumenata - jedna je bila Manny's na četrdeset osmoj ulici. Također me odvela i u veliku prodavaonicu - bio je to Kauffman - u kojoj se prodavala kaubojska oprema pa sam kupio svoje prve kaubojske čizme, držeći za ruku tu prelijepu djevojku. Pomišljao sam da sam umro i završio u raju.

Budući da nas je Murray K držao na kratku lancu, za toga gostovanja gotovo i nismo imali vremena uistinu istražiti New York, iako svoje slobodno vrijeme ne mogu smatrati potpuno profućkanim. Često sam se družio s Alom Kooperom, klavijaturistom i gitaristom Blues Projecta, benda koji je s nama nastupao u emisiji. U to je vrijeme u Villageu glazbena scena doslovno doživljavala procvat - otvarale su se gomile barova i klubova.

Jedne noći Al me poveo u Cafe Au Go Go u Ulici Bleecker kako bih poslušao novi bend koji je složio - zvao se Blood, Sweat and Tears. Druge večeri ondje sam upoznao B. B. Kinga i večer smo okončali zajedničkom svirkom nakon nastupa. Jednostavno smo sjeli na scenu i još nekoliko sati svirali s preostalim članovima kućnog benda. Bilo je savršeno. Kad sam poslije navraćao u New York, običavao sam u Village odlaziti s Jimijem Hendrixom, išli bismo od kluba do kluba, samo nas dvojica, i svirali s bilo kime koga bismo te večeri zatekli na pozornici. Popeli bismo se, zasvirali i pomeli sve živo.

Posljednju gažu kod Murraya K svirali smo na sam Uskrs, što se vremenski poklapalo s prvim njujorškim okupljanjem dvadeset tisuća hipija na Sheep Meadowu u Central parku. Uspjeli smo se iskrasti iz teatra kako bismo se družili s tim nevjerojatnim dugokosim luđacima koji su svi redom pjevali i plesali, pušili travu i proždirali LSD. Pojevši kokice natopljene acidom, Jack je tada doživio svoj prvi trip. Kad smo se vratili u RKO odsvirati posljednji nastup, totalno drveni, složili smo plan da Jackie K i njezine cure zaspemo brašnom i jajima nakon što izađu na scenu. Na nesreću, Murray je načuo što se sprema i vrlo učinkovito okončao cijelu priču. Umjesto toga prosuli smo sve po garderobi. I nismo mogli dočekati da se izgubimo odande.

Sljedećeg dana, posljednjega prije povratka kući, Stigwood je s Ahmetom Ertegunom dogovorio da odemo u Atlanticov studio i snimimo neke stvari za mogući novi album. Upoznati Ahmeta i njegova brata Nesuhijia, biti prihvaćen u njegovu muzičku obitelj, bila je za nas nevjerojatna sreća. Budući da su nam istjecale vize, imali smo samo taj jedan dan. Snimili smo samo jednu stvar, "Lawdy Mama", koju sam čuo na albumu Buddyja Guya i Juniora Wellsa "Hoodoo Man Blues". Bila je to jedina pjesma koju smo uspjeli završiti prije odlaska, no već smo bili, za sljedeći mjesec, dogovorili novu turneju.

Godine 1967. London je doslovno vrio. Pretvorio se u nesvakidašnji kotao mode, glazbe, slikarstva i intelekta - bio je to pokret mladih, svih redom na neki način zabrinutih za razvoj svojih umjetnosti. Postojalo je također i podzemlje u kojem se moglo pronaći utjecaje budućnosti koji bi nicali niotkuda, kao da su stizali iz vedra neba. Dobar primjer za to su Foolovi - dvoje nizozemskih slikara, Simon i Marijke, koji su iz Amsterdama stigli u London 1966. i otvorili atelijer u kojem su dizajnirali odjeću, plakate i omote ploča. Slikali su mitske teme fantastičnim, živim bojama te su ih unajmili Beatlesi, za koje su načinili golem mural na trokatnici u kojoj se nalazio njihov Apple Boutique u Ulici Baker. Također su i Lennonov Rolls-royce oslikali žarkim, psihodeličnim bojama. Zamolio sam ih da mi oslikaju jednu gitaru, Gibsonov Les Paul, i pretvorili su je u psihodeličnu fantaziju - nisu oslikali samo prednji i stražnji dio nego i vrat i pragove.

Često sam se motao u klubu Speakeasy na Margaret Streetu. Bio je to glazbenički kub koji su vodili Laurie O'Leary i njegov brat Alphie, koji su prije toga za braću Kray vodili klub Esmeralda's Barn. Onamo su zalazili svi i svirali s bendovima koji bi nastupali te večeri. Upravo sam u tom klubu, otprilike u to vrijeme, prvi put kušao LSD. Bio sam u klubu sa svojom djevojkom Charlotte kad su došli Beatlesi s prvim otiscima novog albuma, Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band. Nedugo zatim navratili su Monkeesi i jedan od njih počeo je dijeliti te tablete za koje je tvrdio da se zovu STP. Nisam imao pojma o čemu je riječ, no netko mi je objasnio da je to užasno snažan acid s djelovanjem od nekoliko dana. Uzeli smo svi, osim Charlotte, s kojom smo se dogovorili da ostane čista za slučaj kakve nezgode, a zatim je George DJ-u dao ploču da je pusti. Iako nisam nimalo padao na Beatlese, bio sam svjestan kako je riječ o osobitu trenutku za sve koji su se zatekli ondje. Njihova se glazba postupno razvijala godinama, a taj album svi su očekivali kao njihovo remek-djelo. Također su ga, barem se tako pričalo, napisali pod utjecajem LSD-a pa je, u stanju u kojem smo bili, slušanje bilo prilično nesvakidašnje iskustvo. U to vrijeme počeli su istraživati i indijski misticizam, vjerojatno je tu najveći utjecaj imao George, pa se u jednom trenutku u klubu počelo pjevati: "Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare". LSD je postupno počeo djelovati i nedugo zatim svi smo redom plesali na "Lucy in the Sky" i na "A Day in the Life". Moram priznati da me cijelo to iskustvo prilično dirnulo.

Oko šest ujutro svi smo izmiljeli na ulicu, gdje nas je, s druge strane, očekivalo mnoštvo policajaca. Činilo mi se da su ih stotine. Možda im je tko bio dojavio da se Beatlesi drogiraju u klubu - tko bi znao. No, bit je priče da su izgledali potpuno skamenjeni, nesposobni da se pokrenu. Iz kluba je izišao John Lennon s Lulu pod rukom i u tom je trenutku njegov prelijepi, ručno oslikani Rolls-royce skrenuo iza ugla. Zaustavio se pred klubom i dok je ulazio, policiji je pokazao znak pobjede - kao da ga je okruživalo kakvo zaštitno polje. A policajci su samo, paralizirani, stajali pa smo mi pošli svojim putem. Posljedice droge osjećao sam još tri dana. Nisam mogao spavati i prikazivali su mi se najnevjerojatniji prizori. Bez Charlottine pomoći vjerojatno bih završio u ludnici. Većinu vizija kao da sam promatrao kroz stakleni zaslon oslikan hijeroglifima i matematičkim jednadžbama - i sjećam se da nisam mogao jesti meso jer mi je izgledalo točno kao životinja. Neko vrijeme malo sam se zabrinjavao razmišljanjima hoće li to ikad prestati.

Upravo sam u Speakeasyju, nekoliko mjeseci prije toga, prvi put vidio jednu od svojih velikih ljubavi, prelijepu francusku manekenku, Charlotte Martin. Od prvoga trenutka potpuno me oborila s nogu. Bila je prelijepa na neki strog način, klasična francuska ljepota, dugonoga, savršene pojave, no zapravo su me dotukle njezine oči. Pomalo azijske, nakošene nadolje i pomalo tužne. Iste smo večeri prohodali i ubrzo se uselili u stan u Regents parku, koji je pripadao Stigwoodovu partneru Davidu Shawu, financijskom mozgu iza te organizacije.

Charlotte je bila nevjerojatna cura, više se zanimala za film, slikarstvo i književnost nego za manekensku karijeru pa smo se sjajno provodili. Jedne smo noći u Speaku sjedili s nekim prijateljima kad nam se pridružio njezin prijatelj iz Australije, slikar, Martin Sharp. Kad je čuo da sam glazbenik, rekao mi je da je napisao poemu iz koje bi se mogli izvući dobri tekstovi pjesama. Baš u to vrijeme po glavi mi se motala ideja nadahnuta mojom omiljenom pjesmom benda Lovin' Spoonful, "Summer in the City", pa sam ga zamolio da mi pokaže tekst. Ispisao ga je na salveti i dao mi ga. Započinjao je ovako ...

„Pomislio bi da će te olovna zima gaziti vječno,
No plovio si parobrodom do podivljala sunca.
Boje mora slijepile su ti oči uzdrhtalim sirenama,
I dotaknuo si daleka žala pričama o hrabrom Odiseju.“

To su postale riječi pjesme "Tales of Brave Ulysses". I bio je to početak dugotrajna prijateljstva i vrlo plodne suradnje.

"Tales of Brave Ulysses" i druge pjesme koje su se našle na albumu "Disraeli Gears", snimali smo u New Yorku početkom svibnja. Za razliku od našeg prošlog boravka, to je bila posve druga priča. Odsjeli smo u hotelu Drake u Pedeset šestoj ulici, a Ahmet je u studio doveo dvojicu svojih najboljih ljudi - mladu producentsku zvijezdu Felixa Pappalardija i jednog od svojih najboljih tonskih majstora, Toma Dowda. Cijeli album snimili smo za tjedan dana - nakon toga me Felix zadivio time što je uzeo ono što smo imali i ulaštio materijale pretvarajući ih u nešto pogodno za prodaju.

Prve večeri otišli smo s njim kući, noseći onu snimku koju smo snimili prošli put, "Lawdy Mama" - bio je to standardni blues od dvanaest taktova, a on se drugoga jutra pojavio i pretvorio je u mekkartnijevski pop s novim tekstom i naslovom - "Strange Brew". Stvar mi se nije osobito sviđala, no poštovao sam to što mu je uspjelo stvoriti pop-pjesmu, a pritom nije potpuno uništio izvorni zvuk. Naposljetku je zadobio moje poštovanje, lukavo mi dopuštajući da u sve to ubacim gitarski solo u stilu Alberta Kinga.

Kad smo počeli snimati, Tommy Dowd, koji će mi postati bliskim prijateljem i biti jedan od najvažnijih pojedinaca u mojim budućim projektima, bio je posve zbunjen našim pristupom. Naime, mi smo albume snimali kao da sviramo uživo i nismo očekivali do besvijesti ponavljati brojeve ili snimati instrumente na odvojenim kanalima. Nije bio pripremljen za našu razinu buke pa sam načuo da nas se moglo čuti nekoliko ulica dalje. Što se Ahmeta ticalo, on je bio pod dojmom da je Cream moj sastav i da bih ja, kao vodja, trebao pjevati umjesto Jacka - neprekidno me tjerao da to i činim. Naposljetku su obojica odlučila dati nam slobodne ruke. Dok smo snimali, u Atlanticov studio navraćali su svi slavni glazbenici kako bi nam dali potporu - Booker T., Otis Redding, Al Kooper, Janis Joplin, izmedju ostalih - te se ubrzo pročulo da se snima nešto nesvakidašnje.

Nikad neću zaboraviti povratak u London nakon snimanja "Disraeli Gearsa" - svi redom bili smo uzbuđeni time što smo, bar po našem mišljenju, stvorili revolucionaran album, čudesnu kombinaciju bluesa, rocka i jazza. Na našu nesreću, Jimi je netom izdao "Are You Experienced?" - i svi su željeli slušati samo i jedino njega. Tim albumom doslovno je razvalio sve redom i njime nije obilježio samo mjesec nego i cijelu godinu. Ma gdje bismo se našli, postojao je samo Jimi, a ja sam se osjećao zaista skomirano. Vjerovao sam da smo stvorili savršen album, a zatim smo stigli doma i otkrili da se svima redom živo fućka za to.

Bio je to početak mog razočaranja Engleskom, gdje mi se činilo da ima mjesta samo za jednu zvijezdu. Volio sam Ameriku jer je djelovala poput beskrajna mrijestilišta za raznorodne umjetnike i talente, za sve vrste i rodove glazbe. Moglo se voziti autom i na radiju slušati country, jazz, rock, blues, classic-rock - za svaki žanr postojala je određena postaja. Čak je i tada kategorizacija žanrova bila neizmjerno široka i, bar naizgled, bilo je mjesta za sve koji su željeli živjeti od glazbe i naći se na samom vrhu žanra kojim su se bavili. Kad sam se vratio kući, činilo mi se da si, osim ako se ne popneš na sam vrh, doista nitko i ništa.

Ipak, nije sve bilo toliko crno - iako se ploča nije prodavala onako kako smo željeli, provodio sam se kao nikad prije. Iz Regents parka preselio sam se u Kings Road u Chelseaju i ondje dijelio stan s Martinom Sharpom, s kojim sam postao dobar prijatelj. Martin je bio vrlo uljudan čovjek s neutaživim tekom za život i nova iskustva. Istodobno bio je veoma obziran i tankoćutan prema drugima. Obožavao je Maxa Ernsta, koji je nadahnuo mnoga njegova djela - bio je, i ostao, sjajan slikar. Stan smo imali u potkrovlju Fazanerije2, povijesne zgrade iz osamnaestoga stoljeća, nazvane tako jer se ondje uzgajalo fazane za kraljevski dvor. Imali smo veliku kuhinju, tri spavaće sobe, divovski dnevni boravak s prelijepim drvenim podom i sjajan pogled kroz prozore. Svoju sam sobu ukrasio crvenom bojom i pozlatama - bio je to savršen odraz tog vremena.

2 U izvorniku Pheasantry. (prim. prev.)

U Fazaneriji je živjelo prilično veliko i šareno društvo. Martin i ja imali smo dvije sobe koje smo dijelili s našim djevojkama, Eijom i Charlotte. Treću sobu zauzeo je još jedan slikar, Philippe Mora, i njegova djevojka Freya. U prizemlju je atelijer imao, i davao ga u najam, poznati portretist Timothy Widbourne, koji je slikao kraljičin portret dok bismo mi, u potkrovlju, potiho šizili. Ipak, najveća faca, ako ne i najmoćniji pojedinac unutar toga kruga, bio je David Litvinoff.

Litvinoff je bio jedan od najneobičnijih pojedinaca koje sam upoznao u životu, lajavi židov iz East Enda, obdaren zastrašujućim intelektom, kojeg je, bar naizgled, živo boljelo što tko misli o njemu, iako sam znao da ga sve to pogađa, a katkad i boli. Govorio je dvjesto na sat i običavao preskakati s teme na temu. Imao je prodorne modre oči na licu grubih crta, preko kojega je prelazio divovski ožiljak. Za njega je tvrdio kako je to posljedica neke razmirice s braćom Kray. Nikad nisam otkrio o čemu je bila riječ, i oklijevao sam pitati ga - iako mi se činilo da je ponosan što ga nosi.

Litvinoff mi je jednom ispričao da je radio u Ulici Fleet, pomažući Williamu Hickeyju pri pisanju trač-rubrike u Daily Expressu - bio je to posao koji ga je uvaljivao u kojekakve mutne situacije, često povezane s ljudima koji bi mu plaćali ne bi li ih izostavio iz svoje kolumne. Savršeno je poznavao glazbu, što nam je davalo bezbroj zajedničkih tema, i bio je strašno zabavan, s tim da je šale obično zbijao na vlastiti račun. Sjećam se kako smo jednom šetali Kings Roadom i kako sam dobacio nekakvu primjedbu o košulji koju je imao na sebi. "To smeće?", upitao je i strgnuo košulju ispod sakoa. Obično je sjedio u kvartovskom kafiću, Picassu, i na mrtvo ime vrijeđao svakog tko bi naišao. Napadao bi ljude koje nikad prije nije vidio i o njima započinjao govore, upirao im prstom u lice, govorio im što su sve učinili, odakle potječu i što su sve skrivili. A nakon toga bi sve to, na neki način, okrenuo na svoj račun, kao da se pokušava iskupiti pred osobom koju je napadao. Bio je posve nesvakidašnja pojava i apsolutno sam ga obožavao.

Jednog dana slučajno sam mu spomenuo da mi je omiljena drama Pazikuća i da sam film vidio već bezbroj puta. Kad je to čuo, napomenuo je da poznaje tipa po kojem je Pinter uobličio lik skitnice Daviesa. Prije nego što sam se stigao snaći, već se pojavio s tipom koji se zvao John Ivor Golding - totalnom skitnicom u prugastim hlačama i iznošenu fraku kojim je prekrivao brojne slojeve odjeće. Bio je blagoglagoljiv iako totalno munjen pa je, baš poput Daviesa u drami, upao u naše živote i zgrabio uzde, vladajući nad nama svojim šarmom. Nakon toga nismo ga se mogli riješiti i, koliko se sjećam, u Fazaneriji je stanovao i nakon što smo se iselili odande.

A Fazanerija je godine 1967. bila potpuno čarobno mjesto. Smještena usred Kings Roada, oko nje je bujao ulični život, a sva moja omiljena mjesta bila su mi doslovno na pljuvometu. Tada sam se odijevao u kombinaciju stare i rabljene odjeće, no kupovao sam i nove odjevne predmete, obično u Chealsea Antique Marketu, Hung on You i Granny Takes a Trip. Često sam, u pratnji Litvinoffa, išao od World’s Enda do Picassa, svratio do Granny i zatim odšetao do Fazanerije, gdje bi ljudi navraćali na čaj i travu. Galerija likova koja bi svraćala popodne, poprimala bi fantastične razmjere, a naše "čajanke" vječno bi završavale večernjim slušaonicama. Bez obzira na to slušali mi piratsko izdanje Dylanova albuma Basement Tapes, što ga je, sjećam se, Litvinoff jednom puštao, ili novi master Beatlesa, ili mene koji bih sjedio u kutu i svirao, vječito se zbivalo nešto.

Kad je Cream nastupio na sedmome windsorskom festivalu jazza, početkom trećega tjedna u kolovozu, gotovo točno godinu dana nakon debija, nije nam promaknulo koliko smo, zapravo, malo napredovali. Po kriteriju prodaje ploča daleko smo zaostajali za Beatlesima i Stonesima, pa čak i za Hendrixom. Naše gaže po već i predobro poznatim klubovima prorijedile su se, a razočaralo nas je i to što nam Stigwood nije dopustio nastup na pop-festivalu u Montereyu, osobito nakon nevjerojatnih uspjeha koje su svojim nastupima postigli Hendrix i Who.

Iako smo tupili da idemo, Stigwood je, mudar kao i uvijek, presudio da moramo, ako želimo pokoriti Ameriku, to učiniti kroz mala vrata, a ne nastupom na kakvu divovskom festivalu na kojem bismo se utopili medu stotinama drugih izvođača. Pokorili smo se smatrajući to njegovim iskustvom. Raspoloženje nam je popravilo to što smo se, budući da se objavljivanje Disraeli Gearsa spremalo za studeni, u roku tjedan dana morali spremiti za Kaliforniju.

Osobno sam prilično prezirao rock'n'roll Zapadne obale, čiji su predstavnici bili novi bendovi Jefferson Airplane, Big Brother and the Holding Company i Grateful Dead. U to vrijeme jednostavno nisam razumio što oni rade i njihov zvuk smatrao sam nekako drugorazrednim. Sviđali su mi se Byrdsi i Buffalo Springfield, nabavio sam sjajan album benda iz San Francisca, zvao se Moby Grape, no nikad ih nisam čuo uživo. Zapravo, većinu onodobnih omiljenih priča o psihodeliji smatrao sam prilično dosadnom.

Bill Graham, koji nas je pozvao da nastupimo u San Franciscu, bio je poslovni čovjek i vizionar koji je, početkom 1966. Fillmore Auditorium pretvorio u dvoranu za rock. Nekadašnja plesna akademija Majestic, zgrada je stajala na uglu ulica Fillmore i Geary i već postala jedna od gradskih znamenitosti. Billu se sviđala ideja slobodna izraza i odgajanja novih talenata pa je zamislio stvoriti dvoranu u kojoj bi bendovi nastupali i, pod minimalnim nadzorom, činili što god požele.

San Francisco je tih godina bio prijestolnica kulture droge i mislim da je prilično često žmirio na njezinu uporabu - sve dok se time ne bi ugrozilo koga drugoga, svi su slobodno mogli uzimati tripove ili pušiti travu. Umnogome je bio očinska pojava svim bendovima i mnogim kreativcima koji su tada nastanjivali taj grad - slikarima koji su izrađivali plakate, na primjer - vrlo su ga poštovali i voljeli svi suradnici. Katkad su se čule glasine da je "povezan" s nekim mračnim tipovima, no nikad nisam dobio potvrde tih tvrdnji.

Bill nam je rekao da možemo svirati sve što nam je drago i koliko nam drago, makar to značilo svirati do zore, pa smo ondje, prvi put, otvoreno počeli istraživati vlastite potencijale. Na bilo kojem drugom mjestu vjerojatno bismo se brinuli zbog prezentacije, no svirajući u Fillmoreu, ubrzo smo shvatili da nas nitko ne vidi budući da su preko bendova, za nastupa, projicirali light-show pa su nas svjetla zapravo skrivala. Što smo dočekali kao oslobođenje. Mogli smo svirati do mile volje, bez ikakvih ograda, znajući da publika više promatra scenografiju iza naših leđa. Siguran sam da je većina bila totalno urokana - možda samo polovica, no nije važno. Slušali su, a to nas je ohrabrivalo da odemo dalje nego ikada prije. Počeli smo svirati produljene solo-dionice i ubrzo smo svirali sve manje sve dužih pjesama. Svi bismo otišli svojim putem i sretali bismo se samo na onim glazbenim točkama na kojima su nam se harmonije poklapale - nije važno je li riječ o rifu, akordu ili samo ideji, pa bismo malo štrikali po tome i zatim ponovno svatko u svome smjeru. Nikad dotad nisam doživio ništa slično. Sve to nije imalo nikakve veze ni s tekstom ni s idejama - sve je bilo daleko dublje, bila je to čista glazba. Za tog vremena bend je bio na svom vrhuncu.

Meni je to bilo posve nevjerojatno doba u kojemu sam upoznao neke sjajne tipove, Terryja Trampa, vođu Hells Angelsa iz San Francisca; Addisona Smitha, koji je živio na brodu kući u Sausalitou čistim životom hipija koji je većina ostalih mogla samo hiniti; i Owsleyja, kemičara koji je proizvodio većinu LSD-a koji smo trošili. Stanovali smo u sjajnu, malenu hotelu Sausalito Inn, nekadašnjem bordelu, družili se s glazbenicima Mikeom Bloomfieldom i Davidom Crosbyjem, pušili travu i acid uzimali na lopate. Povremeno sam svirao urokan. Ne znam ni sam kako mi je uspijevalo budući da nisam znao što mi rade ruke, na kakvoj to gitari sviram i od čega je ona zapravo načinjena. Za jednog tripa uvrtio sam si u glavu da publiku mogu tonom koji odsviram pretvarati u anđele ili vragove.

Naša prva američka turneja trajala je sedam tjedana - vrhunac je bio dvanaest noći u Cafeu Au Go Go i još nekoliko u Village Theateru, gdje smo nastup dijelili s jednim od omiljenih artista Martina Sharpa, Tinyjem Timom. Jedne noći nazvao me Ahmet i zamolio da navratim u Atlantic, gdje me netko želi upoznati. Otišao sam onamo, i u režiji zatekao Arethu Franklin s cijelom obitelji - sestrama i ocem. U toj prostoriji doista se osjećala snaga. Ondje su se zatekli Nesushi Ertegun, Ahmet i Tom Dowd, a u studiju najmanje petorica gitarista, medu kojima (barem mislim) Joe South, Jimmy Johnson, Bobby Womack, a u ritam-sekciji Spooner Oldham, David Hood i Roger Hawkins. Svi ti sjajni muzičari pristigli su iz Muscle Shoalsa i Memphisa svirati na Arethinu albumu Lady Soul.

Ahmet mi je rekao: "želim da udješ u studio i odsviraš ovaj broj" - zatim je iz studija izvukao sve gitariste i ostavio me samoga. Osjećao sam nevjerojatnu nervozu budući da nisam znao čitati note, a oni su svi svirali iz dionica na pultovima. Zatim je ušla Aretha i zapjevala "Be as Good to Me as I Am to You", a ja sam svirao solo-gitaru. Moram priznati da mi je ta snimka za Ahmeta i Arethu, u društvu svih tih nadarenih umjetnika, jedna od najsvjetlijih točaka u životu.

Američka turneja učinila je Cream slavnim bendom. Američka publika nije nas se mogla zasititi, i mislim da je Stigwood shvatio kako to znači živu lovu, ne samo za njega nego i za nas. Prije nego što smo se stigli snaći, već smo se vratili u SAD, i ondje ostali čitavih pet mjeseci. Dijelom mi je bilo drago svirati takvu turneju za koje bismo, nakon jedne gaže, uskakali u auto i vozili se na sljedeći nastup. Glazbeno gledano, bili smo na vrhuncu. Druga sjajna pojedinost turneje bila mi je stići u kakav zabačen grad i onda, kriomice, provjeravati što se zbiva.

U to vrijeme jako sam se zanimao za američku underground književnost.

Dvoje mojih londonskih prijatelja, Charlie i Diana Radcliffe, upozorili su me na Kennetha Patchena i njegovu knjigu "The Journal of Albion Moonlight". Neko vrijeme bila mi je osobna biblija, i iako nisam imao blagog pojma o čemu je tu riječ, bilo mi je sjajno čitati je - bilo je to isto kao i slušati avangardnu glazbu. I tako sam tragao za srodnim dušama koje su, naizgled, brijale na iste stvari, onda bih im prilazio, predstavio bih se i neko vrijeme družio pitajući se kamo će sve to odvesti. Bih li to činio i sad? Nisam baš siguran, no na taj način u Americi sam stekao mnogo prijatelja i upoznao neke nevjerojatno zanimjjive ljude.

Na primjer, sjećam se da smo svirali negdje na Istočnoj obali, i dok sam između setova prolazio kroz publiku, osjetio sam snažan miris za koji se pokazalo kako je riječ o pačuliju. Tip koji se njime namirisao rekao mi je da se zove David i da živi u indijanskom šatoru te me pozvao da ga sutradan posjetim. Zanimala ga je civilizacija američkih Indijanca pa je odlučio pokušati živjeti poput njih - na tradicionalan način. Sprijateljili smo se, te se i dandanas povremeno čujemo. Diljem Amerike upoznavao sam tipove slične njemu. Kamo god išao, uvijek sam bio u potrazi za srodnim dušama, ekscentricima, glazbenicima ili ljudima od kojih sam mogao nešto naučiti.

U Los Angelesu dok sam se družio s gitaristom i tekstopiscem Stephenom Stillsom, moja karijera u Creamu zamalo se naglo prekinula. Stephen me pozvao da posjetim njegov ranč u kanjonu Topanga i slušam pokus njegova benda Buffalo Springfield. Onamo sam otišao s djevojkom Mary Hughes, svojom djevojkom za Los Angeles. Dok se bend ugrijavao, mi smo se opuštali. Proba je bila glasna i susjedi su zacijelo pozvali policiju, koja nam je zakucala na vrata. Nije im dugo trebalo da shvate kako pušimo travu budući da je vonj bio priličan, i u sljedećem trenutku sve su nas redom zbuksali, prvo u šerifov ured u Malibuu, a odande u okružni losandeleski zatvor. Bio je petak navečer i završio sam u ćeliji sa skupinom crnaca o kojima sam odmah zaključio da su pripadnici Crnih pantera. A ja sam imao ružičaste čizme koje sam nabavio kod Mr. Gobhilla u Chelseaju, kosu do struka i neprekidno pomišljao da sam u nevolji. Nasreću, vijesti o mojoj nevolji nekako su doprle do Ahmeta, koji me izvukao uz kauciju. Tada sam morao otići na sud i zakleti se na Bibliju da nemam pojma što je to marihuana. Bio sam Englez, a takve stvari ne rade se u Engleskoj. Izašao sam neokaljan, no cijela ta priča istinski me potresla. Samo iskustvo života u losandeleskom okružnom zatvoru tijekom vikenda bilo je dovoljno strašno - dok bi osuda za uživanje narkotika trenutačno okončala američku turneju Creama, a i moju budućnost.

Tih pet mjeseci naše američke turneje bilo je vrijeme velikih političkih previranja u Americi - proturatnih demonstracija po sveučilišnim kampusima diljem države i rasnih napetosti koje su ključale po gradovima. Budući da se nikad nisam zanimao za politiku, svjesno sam sve to previđao, ne zanimajući se za događanja. Povremeno bih u podzemnim krugovima nailazio na politički vrlo aktivne pojedince koje bih se, svim silama, trudio izbjegavati u što širem luku.

Najbliže nevolji došli smo u Bostonu, 4. travnja, one noći kad je ubijen Martin Luther King Jr. James Brown nastupao je u dvorani preko puta naše, a nas su morali prokrijumčariti kroz stražnji izlaz budući da je Brownova publika razbijala sve što joj se našlo na putu. Te noći svi bijelci bili su u opasnosti, a sljedećih nekoliko tjedana, nastupajući u Detroitu, Philadelphiji i drugim gradovima, uistinu smo mogli osjetiti napetost u zraku.

Rasni sukobi nikad me nisu pogađali, niti sam ih ikada shvaćao. Mislim da mi je moj glazbenički poziv pomogao nadići fizičku stranu problema. Dok sam slušao glazbu, nije me zanimalo otkuda potječe izvođač niti koje je boje kože. Sto je zanimljivo, budući da će mi deset godina poslije toga prilijepiti etiketu rasista zbog primjedaba o Enochu Powellu koje sam, u pijanu stanju, iznio na pozornici u Birminghamu (u Engleskoj). Tada sam naučio držati jezik za zubima, iako to što sam izjavio, nikad nisam smatrao rasistički obojenim. Bio je to u većoj mjeri napad na vladinu politiku jeftine radne snage, a i civilizacijsku pometnju i prenapučenost, posljedice politike temeljene na pohlepi. Nedugo prije toga bio sam na Jamajci i vidio bezbrojne reklame koje su promicale "novi život" u Velikoj Britaniji - a nakon toga sam na Heathrowu vidio cijele obitelji s Kariba koje je imigracijska služba terorizirala i ponižavala, bez i najmanje namjere da ih pusti u zemlju. Bilo je to strašno. Možda je to moglo imati veze s time što je Pattie netom prije toga postala predmetom poruge člana saudijske kraljevske obitelji - ili možda spoj svega toga.

Petomjesečna američka turneja bila je početak kraja Creama - budući da smo radili toliko intenzivno, postalo nam je doslovno nemoguće baviti se glazbom i počeli smo tonuti. Čini se kako su svi vjerovali da je za raspad Creama najvećim dijelom zaslužan sukob dviju osobnosti. Istini za volju, moram priznati da su se Jack i Ginger svađali prilično često, no to je samo djelić cjelokupne slike.

Kad se iz noći u noć svira po ubitačnu rasporedu, najčešće ne zato što bi bend tako želio, nego da ispuni ugovorne obaveze, i previše je lako zaboraviti ideje zbog kojih se sastav na početku okupio. Bilo je trenutaka da smo svirali pred publikom koja nas je toliko obožavala pa smo se osjećali dovoljnima sami sebi. Počeo sam se, u priličnoj mjeri, stidjeti svoje suradnje u Creamu budući da sam sve to smatrao prijevarom. Nismo se više razvijali. Proputovali smo Ameriku, osjetili nevjerojatno snažne i moćne utjecaje jazza i rock'n'rolla koji su nicali oko nas, no činilo se da ni iz čega ne izvlačimo pouke.

U pojam me najviše od svega ubilo kad sam prvi put čuo The Band - njega mi je pustio prijatelj Alan Pariser, poduzetnik iz Los Angelesa koji je tada poznavao sve u muzici i mogao čovjeka povezati sa svakim. Na vrpci je imao snimku njegova prvoga albuma, Music from Big Pink, koji je bio fantastičan. Ostao sam bez riječi, no to je slušanje još više naglasilo sve naše potencijalne probleme.

Čuo sam bend koji je uistinu svirao iz jaja, upijao utjecaje countryja, bluesa, jazza, rocka i stvarao sjajne pjesme. Nisam se mogao suzdržati - usporedio sam ga s nama, što je bilo glupo i jalovo, no bjesomučno sam tragao za kakvim mjerilom ... koje sam naposljetku i pronašao. Slušanje toga albuma, istinski sjajna, samo me natjeralo na zaključak da smo zapeli pa sam želio izaći iz benda. Počeo sam, nakon nastupa, redovito nazivati Stigwooda i govoriti mu da želim kući, da ne mogu više tako, da me mora izvući iz svega toga. Na to bi on odgovarao: "Odradi još samo jedan tjedan".

Blind Faith


Kad smo se, početkom ljeta 1968. vratili u Englesku, komercijalno gledano bili smo u dobroj formi. Mogli smo dvaput rasprodati dvorane gdje god bismo nastupali. "Disraeli Gears" je u Sjedinjenim Državama bio na vrhu top-lista, i imali smo hit-singlicu "Sunshine of Your Love". No, što se mene ticalo, sve to nije vrijedilo ništa budući da smo izgubili smjer. Glazbeno gledajući, osjećao sam potpuno zasićenje svom tom virtuoznošću. Nastupi su nam se pretvorili u izliku da se šepirimo kao pojedinci, a bilo kakav osjećaj zajedništva koji smo, samo možda, imali u početku, doslovno je ispario.

Također smo počeli patiti zbog neslaganja. Neprekidno bismo bježali jedni od drugih. Nikad se nismo družili, nismo više razmjenjivali ideje. Samo bismo se skupili na pozornici, odsvirali i zatim svatko svojim putem. Na samom kraju raspala se i sama glazba. Mislim da bi Cream imao mogućnost produljenja života da smo samo bili sposobni međusobno se slušati i možda se brinuti jedni za druge, no u tom trenutku to nam je, kao pojedincima, jednostavno bilo izvan dohvata. Nismo bili zreli i nismo mogli zanemariti neslaganja. Istini za volju, možda bi nam i kraći odmor bio od pomoći.

Naša odluka da krenemo svatko svojim putem, možda je i ozlovoljila Roberta Stigwooda, no to mu nije bilo nikakvo iznenađenje – uime raspada primao je i prevelik broj sve problematičnijih telefonskih poziva iz Amerike. Od samog početka govorio nam je da su naši, interesi jednako i njegovi, no kako je vrijeme prolazilo, bivao sam sve sigurniji da je u nas ulagao sve svoje nade. U međuvremenu dogovorili smo snimanje još dvaju albuma - jedan smo djelomično snimili prije odlaska iz SAD-a - oproštajnu američku turneju ujesen i još dva nastupa u Londonu nakon povratka iz Amerike.

Bilo je sjajno vratiti se u Fazaneriju, gdje je Litvinoff bio u povišenu raspoloženju budući da su ga zaposlili kao redatelja za dijaloge i tehničkog savjetnika na filmu "Performance" koji su Donald Cammell i Nicolas Roeg snimali u Chelseaju. Unajmili su ga zbog njegova upravo enciklopedijskog poznavanja podzemlja budući da se radnja filma, koji je, zapravo, bio samo još jedno sredstvo za promicanje Micka Jaggera u ulozi potamnjele rock-zvijezde, događala u svijetu londonskih kriminalaca. Bio je prepun ideja o razvoju priče i svakodnevno bi mi dolazio pričati o događajima na setu i izvještavati me o tome što se planira raditi sutradan. Jedne noći sa sobom je dovukao i redatelja Donalda Cammella, koji je u stanu uspio izazvati kratki spoj, a zatim se trudio, u toj tami, obrlatiti moju djevojku Charlotte. Zanimljiv čovo.

Život se ubrzo vratio staroj kolotečini - ljudi su navraćali na čaj i glazbene večeri. Medju redovitima bio je i George Harrison, kojeg sam poznavao još iz vremena kad sam svirao u Yardbirdsima. Budući da tih godina nisam imao običaj poticati prijateljstva, smatrao sam ga samo kolegom glazbenikom. Običavao je navraćati putem kući iz ureda u Savile Rowu - živio je u bungalovu u Esheru - i često donositi matrice snimaka na kojima su Beatlesi radili.

Katkad bih Georgea posjećivao u njegovoj kući u Esheru, onda smo svirali gitare i uzimali acid, te se, malo-pomalo, počelo rađati prijateljstvo. Jednom me, početkom rujna, George odvezao do studija Abbey Road, gdje je snimao. Kad smo stigli, rekao mi je da ćemo snimati jednu njegovu stvar i zamolio me da sviram gitaru. To me u velikoj mjeri zateklo i smatrao sam to prilično smiješnom molbom budući da je on svirao u Beatlesima i bio sjajan na njihovim albumima. Ipak, to mi je zaista i laskalo jer sam znao da je jako malo ljudi sviralo za Beatlese. Budući da tada nisam ponio svoju gitaru, morao sam posuditi njegovu.

Činilo mi se da, što se stanja unutar Beatlesa ticalo, Paul i John u velikoj mjeri ograničavaju Georgeove i Ringove doprinose skupini. George bi za svaki projekt pripremao pjesme, a one bi obično završile negdje u zapećku. Mislim da mu je naše prijateljstvo davalo neku potporu, i da mu je moja svirka na neki način poslužila kao stabilizator njegova položaja, a možda i način da zadobije bar nekakvo poštovanje. Bio sam nervozan budući da su John i Paul bili savršeno uvježbani, a ja sam bio autsajder, no sve je prošlo u redu. Snimali smo "While My Guitar Gently Weeps". Načinili smo samo jednu snimku, koju sam smatrao fantastičnom. John i Paul nisu se željeli odrediti, ali sam znao da je George prezadovoljan budući da ju je neprekidno iznova preslušavao u režiji, i nakon što je dodao neke efekte i dovršio grubo miksanje, ostali su puštali neke već snimljene materijale. Osjećao sam kao da sam kročio u neki njihov, tajni hram.

Nekoliko tjedana posije toga George je navratio u Fazaneriju i ostavio mi mastere dvostrukog albuma na kojemu se pjesma trebala pojaviti. Bio je to Bijeli album, dugoočekivani nasljednik Sgt. Peppera. Kad sam, mjesec dana poslije, polazio u Ameriku na oproštajnu turneju Creama, ponio sam ih. Dok sam bio u Los Angelesu, neke pjesme s albuma puštao sam prijateljima - i tada me nazvao George. Naime, načuo je da puštam album posvuda, bio je bijesan kao furija i ispičkarao me namrtvo. Sjećam se da sam bio neizmjerno povrijeđen budući da sam smatrao kako time njihovu glazbu upravo savršeno predstavljam istinskim znalcima. To me prilično naglo spustilo na zemlju, i bila mi je to dobra pouka o granicama i o tome da ne smijem stvarati pretpostavke - usprkos svemu, strašno me zaboljelo. Neko vrijeme držao sam se podalje od njega, no s vremenom smo se ponovno sprijateljili iako sam nakon toga s njim u društvu uvijek bio pomalo na oprezu.

Cream je 26. studenoga 1968. odsvirao svoja posljednja dva nastupa u londonskom Royal Albert Hallu. Prije nego što smo počeli, žarko sam priželjkivao skončati to što prije, no kad sam se našao na sceni, obuzeo me ushit. Mislio sam kako je zapravo sjajno što možemo izvesti koncerte, biti ponosni i povući se uzdignute glave. Također mi je mnogo značila spoznaja da u publici nisu samo obožavatelji nego i moji prijatelji glazbenici, a i ljudi iz biznisa koji su se došli oprostiti. Ipak, najvećim dijelom bio sam uvjeren da smo postupili ispravno. I mislim da smo svi to znali. Nakon drugoga nastupa nije bilo ni tuluma ni govora. Otišli smo, svatko svojim putem.

Neko vrijeme bio sam prilično zadovoljan što sam zamjena. Svirao sam sa svima i bio presretan. Jedna od prvih takvih gaža, samo dva tjedna nakon Albert Halla, bila mi je s Rolling Stonesima. Bizarno. Mick me nazvao i zamolio da dođem u studio u Wembleyju, gdje su snimali televizijsku emisiju "The Rolling Stones Rock and Roll Circus". Zainteresirao sam se jer mi je rekao kako među pozvanima nastupa i Taj Mahal, američki blueser kojeg sam iskreno želio upoznati. Svakako, bio je to zapanjujući skup u kojemu su se, među ostalima, našli Taj, John Lennon i Yoko Ono, Jethro Tull, Marianne Faithfull i Who.

Bila je to zanimljiva gaža. Mick je glumio "direktora cirkusa", u fraku i s cilindrom, te je tedom najavljivao izvođače. Jesse Ed Davis, gitarist koji je svirao s Taj Mahalom, bio je briljantan, a Yoko Ono i Ivry Gitlis, klasični violinist, izveli su zanimljiv duet. Ja sam svirao s Lennonom "Yer Blues", kao član benda okupljena samo za tu večer - Keith Richards na basu, Mitch Mitchell na bubnjevima i Gitlis na violini - koji je nastupao pod imenom Winston Legtigh and the Dirty Macs. Yoko je pjevala prateći vokal. Na nesreću, cijeli projekt upropastilo je to što su Stonesi, u to doba, bili u prilično jadnu stanju. Brian, kojega samo što nisu izbacili iz benda, bio je pod, očito, strašnim pritiskom, a meni je bilo jasno da su svi redom pomalo depresivni. Ishod toga bila je šuplja i raštimana izvedba, i kad je Mick vidio finalne snimke, odlučio je zabraniti emitiranje.

Nedugo zatim u Fazaneriji me posjetio Ginger. Rekao mi je da moram nestati iz grada jer sam na "Pilcherovu popisu". Detektiv narednik Norman Pilcher, zloglasni londonski drot, stvorio si je ime u jedinici za borbu protiv droge uhićujući brojne zvijezde, medu kojima Donovana, Johna Lennona, Georgea Harrisona, Keitha Richardsa i Micka Jaggera. Ginger mi je rekao kako mu je poznanik iz policije dojavio da sam sljedeći na popisu. Odmah sam nazvao Stigwooda, koji je imao kuću u sjevernom Londonu, Old Barn u Stanfotdu, i upitao ga što da radim - a on me pozvao da kod njega provedem nekoliko dana. Prve noći koju sam prespavao kod Stigwooda, policija je poharala Fazaneriju i posvuda podmetnula hašiš. Osjećao sam se odvratno jer je uhitila Martina i Philippea, a ja ih nisam upozorio - misleći da će se Pilcher zanimati samo za mene. To si nikad neću oprostiti.

Racija u Fazaneriji bila je glasnik još jednog upozorenja budući da mi je nekoliko dana poslije Ginger rekao kako je načuo da Pilcher želi sa mnom sklopiti nekakav dogovor da me, ako nestanem iz grada i s njegova područja, neće dirati. Istini za volju, bio sam posve spreman za pokret i shvatio kako bih mogao, budući da sam prvi put imao nešto novca, kupiti kuću. Sve do tog trenutka nisam pretjerano razmišljao o zaradi. Novac je, umjesto da nama prolazi kroz ruke, išao ravno menadžerima, a mi smo primali tjednu plaću. Najamninu je plaćao ured. Na dan i nisam trošio previše, a najveći dio prihoda završavao je u "Granny Takes a Trip". Dakle, nisam pretjerano mario što se događa s našim novcem, sve dok nisam odlučio napustiti grad.

Panika da što brže nestanem iz Chelseaja bila je katalizator koji me potjerao da izađem i nabavim neke časopise za nekretnine. Znao sam da, ako već živim izvan grada, želim živjeti negdje blizu Ripleyja. Razgledao sam stoga nekoliko kuća u blizini Box Hilla, u kraju odakle se pružao lijep pogled prema brdima Surreyja. Jednog dana prelistavao sam Country Life i zaustavio se na fotografiji kuće koja je podsjećala na talijansku vilu, s popločenom terasom i balkonom. Nazvao sam agenta i dogovorio susret.

Kad sam prvi put vozio onamo, prvi dojam bio je da je kuća savršeno smještena na obronku brda, okružena prelijepim šumovitim krajolikom, s prekrasnim pogledom koji se pružao prema južnoj obali. Sjećam se da sam, ušavši kroz ulazna vrata, primijetio još nekoliko komada namještaja i pokoju zavjesu, preostale od prethodnog vlasnika. Sve je bilo pljesnivo i trulo, no ja sam se zaljubio u nju. Cim sam ušao, obuzeo me nevjerojatan osjećaj povratka kući.

Tu kuću, Hurtwood Edge, govorilo se, projektirao je veliki viktorijanski arhitekt sir Edwin Luytens, onaj isti koji je planirao imperijalnu prijestolnicu New Delhi. Te su se glasine pokazale lažnima budući da ju je projektirao Robert Bolton. Pred glavnim ulazom dizao se malen trijem koji je sprječavao ulazak vjetra, a odande se pogled protezao ravno do dnevne sobe s prozorima na tri strane - jedan je gledao prema terasi, ostala dva prema brdima. Šećući vrtom, zapanjio sam se otkrivajući u njemu pet-šest potpuno razraslih sekvoja i pomislio kako moraju biti stotinama godina stare i zasađene davno prije nego što je podignuta kuća. Imanje su još ukrašavale palme i jablani, što je cijelom okolišu davalo pomalo mediteranski ugođaj. Agent mi je, ponovno netočno, rekao da je vrt dizajnirala poznata vrtna arhitektica Gertrude Jekyll. Želio sam Hurtwood kupiti istog trena i useliti se odmah. Kad sam se drugi put vratio želeći provjeriti ispravnost prvih dojmova, zatekao sam agenta i djevojku koji su se goli sunčali na terasi. Pokazalo se da oni zapravo žive u kući, koja nije nastanjena već dvije godine i za koju nitko prije mene nije pokazao ni najmanje zanimanje. Mislim da ih je prilično potreslo to što se moraju iseliti.

Cijena je bila 30.000 funti, u to vrijeme najveća svota novca za koju sam ikad čuo.

Nisam imao pojma o poslu, a kamoli o kupovanju kuća, pa sam se za pomoć obratio Stigwoodu. On trideset tisuća, posve očito, nije smatrao nimalo pretjeranom svotom i rekao mi je da bih je trebao kupiti. Prije nego što sam se stigao osvijestiti, potpisao sam papire i kuća je pripala meni. Posve nesvakidašnji osjećaj. Nikad još nisam posjedovao vlastitu kuću. Cijeloga života skitao sam se uokolo, od prvoga dana pošto sam otišao iz Ripleyja, spavajući po postajama ili parkovima, po sofama u kućama svojih prijatelja i, svaki put vratio se u Ripley. Najviše dotad bio je najam stana u Fazaneriji, a sad sam posjedovao Hurtwood ... i zadovoljstvo da imam dom u kojem mogu činiti sve što poželim.

Najviše od svega svidjele su mi se samoća i mir. Također mi je bio drag i put koji je vodio do kuće, od Sherea do Ewhursta, koji je u jednoj točki, na mjestu koje su zvali Prečac, postajao jednosmjerna cesta koja je podsjećala na riječno korito, izdubljeno između golih, visokih kamenih zidova. Meni se sve to činilo tisućama godina starim i o tom putu čuo sam bezbrojne mitove koji su govorili o krijumčarima. Zimi, kad bi se snijeg nahvatao na obližnja stabla, cesta je podsjećala na bijeli tunel. Kad bih se vozio onamo, osjećao sam se kao da ulazim u zemlju hobita. Ubrzo sam odlučio da ondje želim provesti ostatak života. I bio apsolutno siguran u to.

Uselio sam se brzo, donio gitare, ubacio nekoliko naslonjača u dnevnu sobu i krevet gore na kat. Imao sam i Douglasov motorkotač iz 1912. godine koji sam kupio u Ripleyju. Nije radio. Samo sam ga naguravao uokolo, a naposljetku završio je, poput kakve skulpture, usred dnevne sobe. Zatim sam si priuštio još jedan skup dar, par dvometarskih zvučnika za kina koje je proizvodio Altec Lansing, model Voice ofthe Theatre. Bili su načinjeni od drveta, a na vrhu su imali metalne trube, što je mojoj glazbi davalo sjajan zvuk.

Poslije nekoliko mjeseci spartanskoga života u Hurtwoodu odlučio sam da je došlo vrijeme za promjenu. Otprilike u to vrijeme na londonskoj se sceni pojavila nova skupina, aristokratski "hipiji" iz viših klasa, koji su napustili svoje domove i živjeli poput skitnica. Vode skupine bili su sir Mark, koji je vodio manekensku agenciju English Boys, Christopher Gibbs, prodavač antikviteta i scenograf na Performanceu, te Jane, Julian i Victoria Ormsby-Gore, starija djeca Davida Harlecha, britanskog veleposlanika u Washingtonu za Kennedyjeva mandata. Otmjeno odjeveni, obično su bivali okruženi umjetnicima i zanimljivim pojedincima pa su često posjećivali mjesta na koja sam i ja često zalazio - Granny's, Chelsea Antique Market i Picasso. Zajednički prijatelj bio nam je lan Dallas, kojega sam upoznao u Fazaneriji i koji se u velikoj mjeri zanimao za sufistička učenja. Jedne noći odveo me u Baghdad House, arapski restoran na Fulham Roadu, čiji je podrum bio uređen poput orijentalnog bazara i mjesto okupljanja najvećih faca - onamo su često zalazili razni članovi Stonesa i Beatlesa. Ondje sam upoznao poznata i sve više pomodna dekoratera Davida Mlinarica. Nadimak mu je bio Monstrum.

Monstrum je na moju molbu - a radio je često za Micka Jaggera - došao pogledati Hurtwood, koji sam pokušavao namjestiti. Želio sam kući dati španjolski ili talijanski dašak i kupovao namještaj iz staretinarnica u Chelseaju i Fulhamu - komade iz osamnaestoga i devetnaestoga stoljeća, no bez dobra savjetnika mogli su me mirno oderati do gole kože. U kući je bilo centralno grijanje pa se namještaj počeo izobličivati, pucati i raspadati. Također sam imao i nešto arapskog namještaja, nekoliko indijskih rezbarenih stolaca i stari stol iz samostanske blagovaonice u predvorju - bila je to čudna mješavina raznih stilova. Monstrum je u pomoć pozvao Christophera Gibbsa te su njih dvojica, malo-pomalo, upristojila prostor. U prednji salon ubacili su nekoliko tkanih tepiha, što je povećalo udobnost prostora, lijep krevet s baldahinom u spavaću sobu te gomile perzijskih i marokanskih zavjesa - kuća je postupno poprimala oblik.

Bio sam toliko zadovoljan što Hurtwood poprima konačno obličje da sam poželio nešto slično učiniti i za djeda i baku. Pronašao sam prelijepu kućicu u Shamley Greenu, te Rose i Jacka poveo u razgledanje. Bili su oduševljeni - barem Rose, za Jacka nisam toliko siguran. Malo smo se udaljili, a i možda je bio pomalo zavidan. Rose je uvijek bila ushićena načinom na koji mi se razvijao život, no Jack, bar tako mislim, baš i nije shvaćao što je tu toliko posebno. Bio je ponosan, i iako sam se trudio smišljati sve što bih mu mogao reći kad ga vidim, kad bi došao taj trenutak, prošao bi, a ni on ni ja nismo bili sposobni izraziti išta. Strašna šteta. Unatoč tomu, Rose i Jack proživjeli su u toj kućici još mnoge sretne godine, te je, nakon dugo vremena, sve bilo u redu.

Za tog razdoblja sve sam se češće viđao s Georgeom Harrisonom, osobito nakon što smo doslovno postali susjedi. George i njegova supruga Pattie živjeli su na imanju u Esheru, pola sata vožnje od mene, u veliku bungalovu imenom Kinfauns. Prozori su bili okrugli, a u kući se nalazio golem kamin koji su dekorirali Foolovi, nizozemski slikari koji su svoje murale slikali posvuda. Počeli smo se zaista družiti. Katkad bi on s Pattie došao u Hurtwood da mi pokaže novi auto, ili na večeru i slušanje glazbe. Prvih dana mog boravka u Hurtwoodu George je napisao jednu od svojih najljepših pjesama, "Here Comes the Sun". Bilo je prelijepo proljetno jutro i sjedili smo na vrhu velika polja u dnu vrta. Imali smo gitare i drndali smo, a onda je on zapjevao: "De da de de, it's been a long cold lonely winter" - malo-pomalo, sve je sjedalo na mjesto, sve do ručka. Katkad bih ja otišao k njima, svirati gitaru s Georgeom ili se samo družiti. Sjećam se također kako sam im puštao da se igraju svodnika trudeći se namjestiti mi razne lijepe gospođice. No, nisu me zanimale jer se zbivalo nešto potpuno neočekivano - zaljubljivao sam se u Pattie.

Mislim da me u početku pokretala mješavina požude i zavisti, no sve se to promijenilo nakon što sam je upoznao. Prvi put ugledao sam je iza pozornice u londonskom Saville Theatreu, nakon nastupa Creama, i pomislio da je nesvakidašnje lijepa. Taj je dojam, s vremenom koje sam provodio uz nju, sve više jačao. Sjećam se kako sam pomišljao koliko njezina ljepota izvire iz nutrine. Nije tu bitan bio samo izgled iako je bila neporecivo najljepša žena koju sam ikad dotad vidio. No, sve je to sezalo dublje. I izviralo iz njezine nutrine. Očarala me cijela njezina pojava. Nisam dotad upoznao ženu koja je toliko potpuna i to me oborilo s nogu. Shvatio sam da ću morati ili prestati viđati nju i Georgea, ili se prepustiti osjećajima i reći joj što osjećam. Sve to naposljetku je sasjeklo moju vezu sa Charlotte. Bili smo zajedno više od dvije godine i volio sam je koliko sam bio sposoban voljeti ikoga, ali se pretvorila u zapreku na putu prema jednoj drugoj koja je, iako je nisam mogao imati, vladala svakom mojom mišlju. Otputovala je u Pariz na neko vrijeme i naposljetku se, na duge staze, spetljala s Jimmyjem Pageom. Nisam je vidio uistinu dugo.

Za Pattie sam također žudio i zbog toga jer je pripadala moćnu čovjeku koji je, bar naizgled, posjedovao sve što sam želio - sjajne automobile, blistavu karijeru, prelijepu ženu. Taj osjećaj nije mi bio ništa novo. Sjećam se da sam, kad je mama doma dovela novu obitelj, poželio polovicu bratovih igračaka jer su mi se činile skupljima i boljima od mojih. Tog se osjećaja nikad nisam riješio, i on je, u svakom slučaju, bio dio onoga što sam osjećao prema Pattie. No, privremeno sam sve svoje emocije držao na kratkoj uzdi i povlačio se u sebe trudeći se smisliti što dalje u glazbenom smislu.

Nakon raspada Creama nisam, kao što je bilo s Yardbirdsima, imao novi bend koji me čekao. Nisam imao ništa isplanirano pa sam neko vrijeme živio u vakuumu, svirajući tek povremeno. Sjedeći tako sam u Hurtwoodu, često sam pomišljao na Stevea Winwooda, za kojeg sam čuo da je napustio Traffic. Činilo mi se posve logičnim javiti mu se, budući da sam, gajeći svoje prve sumnje u Cream, često pomišljao kako je on jedina meni poznata osoba dovoljno glazbeno snažna da sastav održi na okupu. Da su se ostali zanimali kao ja i uključili ga, Cream bi se pretvorio u kvartet sa Steveom kao frontmenom - a za tu ulogu meni oduvijek nije nedostajalo sposobnosti, nego samouvjerenosti.

Steve je živio u kući u Aston Tirrodu, u zabitu dijelu Berkshire Downsa, gdje je Traffic napisao veći dio albuma Mr. Fantasy, stoga sam mu se javio i počeo odlaziti k njemu. Pili smo, pušili i mnogo razgovarali, a zatim svirali gitare. Odsvirao sam mu pjesmu koja je govorila o otkriću Hurtwooda, "Presence of the Lord", čiji drugi stih glasi: "I have finally found a place to live just like I never could before"3. Većinu vremena družili smo se samo nas dvojica, i cijelo vrijeme kružili smo oko ideje stvaranja benda, a pritom nismo nikad raspravljali o tome. Planski smo tratili vrijeme, zabavljali se i upoznavali se međusobno.

3 U prijevodu:"Konačno sam pronašao dom kakav nikad prije nisam imao", (prim. prev.)

Jedne noći Steve i ja bili smo kod njega, pušili travu i sviruckali, kad nas je iznenadilo kucanje na vratima. Bio je to Ginger. Nekako je dočuo što spremamo i pronašao nas usprkos tomu što je Steveova kuća bila prilično daleko od puteljka, okružena izoranim poljima. Steve je procvao videći Gingera, dok sam ja posve potonuo budući da smo se, do tog trenutka, posve nevezano zabavljali. Dobro sam pazio da Steveu ništa ne namećem; namjeravao sam puštati da sve ide svojim tijekom i vidjeti kamo će to odvesti. Gingerov dolazak uplašio me jer sam odjednom pomislio da ćemo se u trenutku pretvoriti u bend, a zatim će slijediti cijela Stigwoodova mašinerija i sve ono ludilo koje je okruživalo Cream. Sjećam se da sam pomislio: "O, ne! Ma što se dogodilo, znam da će sve poći po zlu".

Ipak, sve to zadržavao sam za sebe budući da još nisam uspijevao pronaći vlastiti stil. Kad je sve bilo dobro, bilo mi je lako pratiti struju, no kad bi stanje postalo neugodno ili bih upao u tegobe, uvijek bih osjećao određenu dozu prezira prema struji umjesto da pokušam nešto primijeniti - a kad bi mi dozlogrdilo, samo bih se povukao ili nestao bez riječi. Usprkos svim strahovanjima toliko sam želio surađivati sa Steveom da sam izdao vlastitu intuiciju uvjeravajući se kako će sve biti u redu zato što će se on pobrinuti za sve. Kladio sam se na njegovu viziju i, umjesto da se čvrsto ukopam, odlučio poći za njim i vidjeti kamo će me to odvesti.

Dok smo počeli rađati novi bend, Monstrum je u Hurtwood, i u moj život, doveo posve nesvakidašnju djevojku. Zvala se Alice Ormsby-Gore i bila najmlađa kći Davida Harlecha. Bilo joj je jedva šesnaest, bila je zapanjujuće lijepa, guste, kovrčave smeđe kose, golemih očiju, zagonetna smiješka i prelijepo zarazna cerekanja. Smatrao sam je zanosnom i, iako me istinski očarala, nikad nisam ni pomišljao da bi se iz toga moglo izroditi nešto. Razlika u godinama činila mi se nepremostivom, a ona je djelovala krhko i pomalo svemirski. Pozvala me na tulum u London, što me malo zateklo. Otišao sam, a ona me potpuno ignorirala cijelu večer unatoč tomu što, osim Monstruma i lana Dallasa, nisam poznavao nikoga.

Unatoč razumu i prkoseći samome sebi, budući da, bar meni, nismo djelovali nimalo kompatibilno, smatrao sam je neodoljivom. Pomalo melankolična, i s arapskom odjećom koju je običavala odijevati, izgledala je kao iz bajke. Cijelu tu fantaziju podjarivao je lan Dallas pričajući mi priču o Layli i Manjunu, romantičnu perzijsku ljubavnu priču u kojoj se mladić Manjun strasno zaljubi u prelijepu Laylu, no njezin mu otac zabrani ženidbu, a on poludi od žudnje. Ian je neprekidno ponavljao da je Alice upravo savršena Layla, i iako je mislio kako bi Steve trebao biti njezin Manjun, ja sam mislio drugačije. Nisam imao pojma što je ona vidjela u meni - možda zato što sam bio autsajder u toj skupini pa me smatrala sredstvom da im prkosi, tko bi znao, no poslije nekoliko dana nespretna udvaranja uselila se k meni i tada je počela ludnica.

Od samog početka cijela situacija bila je ukočena i neugodna. Nisam volio Alice - moje srce i još koješta prebivalo je kod Pattie. Također sam osjećao veliku nelagodu zbog razlike u godinama, osobito nakon što mi je rekla da je još djevica. Istini za volju, seks je u našim životima igrao veoma nevažnu ulogu. Više smo bili poput brata i sestre, iako sam se nadao da bi se to poslije moglo razviti u normalnu vezu. Njezin otac bio je istinski ljubitelj jazza i od njega je naslijedila ljubav prema glazbi - stoga smo slušali mnogo ploča i pušili hrpe trave.

Poslije sam se prisjetio nečeg uistinu neobičnoga. Dok smo se igrali kao djeca, bilo nam je sedam-osam godina, moj prijatelj Guy i ja igrali smo igru u kojoj smo se kao ludi smijali najglupljim prezimenima koja smo bili sposobni smisliti - najgluplje od svih bilo je Ormsby-Gore. Kad je odnos s Alice pošao nizbrdo, obuzeo me užasan strah da je to vezivanje za djevojku iz više klase, djevojku poput nje, samo dio odbojnosti iz djetinjstva povezan s osjećajima prema majci, potreba za ponižavanjem žena, da duboko u sebi pomišljam: "Evo jedne od Ormsby-Goreovih, e, sad će patiti".

Steve je u Hurtwood dolazio prvih nekoliko tjedana nakon što se Alice uselila pa smo sate i sate svirali zajedno. Prednji salon sredio sam kao kombinaciju dnevne sobe i muzičkog salona - sa stolom, stolcima i velikim kaučem, setom bubnjeva, klavijaturama i gitarskim pojačalima. Oprema je ležala posvuda - magnetofoni i mikrofoni za snimanje, kabeli koji su se vukli hodnikom. Zapravo, bio je to napola studio, a mi bismo svirali i svirali, snimali i snimali, neprekidno ispitujući mogućnosti. Prvih dana radili smo s malom ritam-mašinom, sve dok Steve nije izjavio kako želi Gingera pitati hoće li nam se pridružiti. Tako se doselio i Ginger i kad smo konačno pronašli bubnjara, započeli smo potragu za basistom. Ja sam i dalje odbijao ponoviti svoje iskustvo iz Creama - staru priču s Gingerom, no osjećao sam da je Steve zadovoljan njime pa sam mislio da bih, u najmanju ruku, trebao pokušati. Poznavao sam, iz Speakeasyja, basista Ricka Grecha, koji je svirao s bendom Family. Bili smo si dobri i bio je sjajan tip pa je lako upao medu nas.

Taj novi bend svoje je prve pokuse održao u Hurtwoodu. Počeli bismo raditi oko podneva, no ubrzo bi se proba raspala jer smo počeli, glazbeno govoreći, lutati posvuda, a to nas nije odvelo nikamo. No, kad smo ušli u studio, sve je počelo poprimati jasne obrise. Već sam prije napisao "Presence of the Lord", a zatim mi je na pamet pala ideja da preradim "Well... Allright" Buddyja Hollyja. I Steve je imao nekoliko svojih stvari - "Sea of Joy" i "Can't Find My Way Home", no u biti smo i dalje bili bend koji improvizira i kojem se živo fućka što zapravo radi.

Naposljetku je nekom sinula sjajna ideja da u priču uvuče mladog producenta Jimmyja Millera, koji bi pokušao našoj glazbi dati neki fokus i srediti nekoliko snimki za mogući album. Jimmy je radio sa Steveom na albumima Traffica pa nam se to činilo najlogičnijim mogućim potezom. Nažalost, ubrzo se u glazbenom tisku proširila vijest da ponovno sviram s Gingerom, i da je u sve to uključen i Steve, velika zvijezda. Prvi put, koliko se sjećam, pomolila je glavu ona strahotna riječ "supergrupa". Tada mi je sve zazvonilo na uzbunu, ali sam odlučio dovesti stvar do kraja i vidjeti kamo sve to vodi budući da je u priči bio Steve i budući da nisam imao ništa zanimljivije. Možda sam podsvjesno želio u Engleskoj stvoriti sastav poput The Banda - znao sam da je ta ideja užasno rizična i vjerojatno sam zato novom bendu nadjenuo ime Blind Faith.

Profesionalnu karijeru započeli smo 7. lipnja 1969. besplatnim koncertom u Hyde parku. Bio je to prvi rock-koncert u parku, na kojem se okupilo više od sto tisuća ljudi. Prije nastupa sastali smo se u Stigwoodovu uredu i čim sam spazio Gingera, pao mi je mrak na oči. Tijekom godina Ginger je proživljavao povremene susrete s heroinom. Bilo je razdoblja kad bi se drogirao, a poslije toga bi neko vrijeme bio čist. Njemu su okidači za drogiranje bili stres, premijerni nastupi, nepoznate društvene situacije i slično, no budući da smo improvizirali i probali prilično dugo, djelovao je dosta zadovoljno. No, tog dana pogledao sam mu oči i bio siguran da opet na tome. Pobjesnio sam i osjetio ono isto što sam osjećao one noći kad sam Steveu pokucao na vrata. Osjećao sam da se vraćam u košmar koji je bio dio Creamove povijesti.

Svirali smo pred tom gomilom, bilo je lijepo, sunčano popodne, ali ja nisam bio ondje. Isključio sam se. Možda i nisam bio u pravu, možda je Ginger i bio čist, ali sam nekako vjerovao da je sve što smo dotad postigli, sva druženja, svi pokusi, sve svirke, bilo, zapravo, potpuno bacanje vremena. Sjećam se da sam pomislio: "Ako je ovo prva gaža, što nas čeka poslije?" Publici smo se svidjeli, atmosfeta je bila sjajna, ali ja nisam želio biti ondje. A to što nam oprema nije bila dovoljno jaka, nije nimalo pomoglo - nismo imali dovoljno snažna pojačala za svirke na otvorenom pa smo zvučali sitno i metalno. S pozornice sam sišao bijel kao kreda, uvjeren da sam iznevjerio publiku. Moj mehanizam krivnje za sve je optužio Gingera i probudio odbojnost koja je sve više jačala.

Stigwood nam nije dao vremena za razmišljanje. Odmah smo krenuli na turneju po Skandinaviji kako bismo usvirali bend - bila je to dobra taktika. Ginger se opustio pa smo prvi put počeli zvučati dobro. Vratili smo nešto stare snage, svirali po manjim dvoranama i bend se počeo učvršćivati. Vrativši se kući, ušli smo u studio kako bismo s Jimmyjem dovršili album.

Jednog dana nazvao me Bob Seidemann, kojega sam upoznao u San Franciscu. Sjajan fotograf, pomalo ekscentričan i strašno zabavan tip. Sjajno smo se provodili dok sam stanovao u Fazaneriji. Izgledao je kao lik s crteža Roberta Crumba, s kojim je također prijateljevao. Bio je jako visok, duge, valovite kose koja je letjela za njim, velika lica, duga nosa i dugačkih, tankih nogu.

Bob mi je rekao da ima ideju za omot našeg albuma. Nije želio reći o čemu je riječ, samo da će složiti prijedlog i pokazati nam. Sjećam se da sam pomislio kako je ideja bila baš zgodna. Na omotu je trebala biti fotografija djevojke koja je kročila u pubertet, kovrčave, riđe kose, gole od struka nagore, a u rukama drži srebrn, strašno modernistički zrakoplov koji je dizajnirao moj prijatelj, draguljar, Micko Milligan. Iza nje prostirao se krajobraz zelenih brda, poput onih u Berkshire Downsu, i modro nebo prošarano oblacima. Ideja mi se odmah svidjela budući da sam smatrao kako sjajno prikazuje ideju imena benda - spoj nevinosti u obliku djevojke, i iskustva, znanosti i budućnosti, što je trebao simbolizirati avion.

Bobu sam natuknuo kako ne bismo smjeli pokvariti sliku stavljajući ime benda na prednju stranu pa je iznio ideju da ga ispišemo na celofanu. Kad bi se skinulo celofan, ostala bi djevičanska fotografija. No, omot je podigao veliku prašinu. Ljudi su govorili kako je djevojka na slici zapravo pornografija, a američki prodavači ploča prijetili su bojkotom. Budući da smo se spremali na veliku američku turneju, morali smo ga zamijeniti našom fotografijom, snimljenom u prednjem salonu u Hurtwoodu.

Već je prve noći, u njujorškom Madison Square Gardenu, 12. srpnja 1969., bilo posve jasno da se Blind Faith neće morati pretjerano truditi privlačiti mase. U Americi je bilo i previše obožavatelja Creama i Traffica, a istini za volju, nismo ni znali ni marili koji su koji. Prisjećajući se toga, shvaćam da sam od samoga početka znao da to nije ono što sam zapravo želio, no bio sam lijen. Umjesto da uložim više vremena i napora, i bend učinim kakvim sam želio, odlučio sam se za opušteniji pristup - što će reći, tražiti nešto drugo što će pokazati svoju prepoznatljivost.

Potpuno sam sa sebe otresao bilo kakvu odgovornost člana skupine i zadovoljio se ulogom gitarista. Što je ozlovoljilo mnoge koji su smatrali da sam trebao imati dominantniju ulogu - medu njima je bio i Steve, sve nezadovoljniji time što odbijam izaći naprijed i više se baviti vokalima. Turnejom smo se svi obogatili, album je završio na vrhovima američkih top-lista, ali je to bio kraj Blind Faitha, što je potpuno moja krivnja i posljedica samo jednog događaja. Budući da sam postajao sve razočaraniji onim što smo radili, sve sam više padao pod utjecaj naše predgrupe, Delaney & Bonnie.

Početkom ljeta moj prijatelj Alan Pariser poslao mi je mastere benda kojem je bio menadžer - bio je to bračni par Delaney i Bonnie Bramlett, oboje podrijetlom s Juga, koji su nastupali kao Delaney & Bonnie. Bili su prva bjelačka grupa koja je potpisala za Stax, diskografsku tvrtku iz Tennesseeja koju su osnovali Jim Stewart i Estelle Axton, pioniri glazbe iz Memphisa i južnjačkog soula. Odmah mi se svidio album "The Original Delaney & Bonnie: Accept No Substitute", bio je to R&B teška kalibra, produhovljen, sa sjajnim gitarama i fantastičnim puhačima. Kad sam Alanu rekao što mislim o njima, upitao me bi li mogli biti naša predgrupa na američkoj turneji.

Meni, osobno, nastupati nakon njih bila je prava muka budući da sam ih smatrao neizmjerno boljima od nas. U njihovu bendu svirali su redom sjajni južnjački muzičari, moćna zvuka i savršeno sigurni u izvedbi. U ritam-sekciji nastupali su Carl Radle na basu, Bobby Whitlock na klavijaturama i Jim Keltner na bubnjevima; medu puhačima bili su saksofonist Bobby Keys i trubač Jim Priče; Rita Coolidge pjevala je s Bonnie. Pokazalo se da su moji i Steveovi veliki obožavatelji te su nam se počeli udvarati - nije prošlo dugo prije nego što sam odbacio svaku odgovornost kao pripadnik Blind Faitha i počeo se družiti s njima.

Njihov pristup glazbi bio je doslovno zarazan. Izvukli bi gitare i svirali cijeli dan na putovanju, dok smo mi bili mnogo zatvoreniji i držali se svatko za sebe. Naposljetku sam počeo putovati i svirati s njima, što je, vjerujem, prilično ozlovoljilo Stevea, koji me smatrao nekom vrstom izdajnika. Istina, koju mi je bilo teško izreći njemu, glasila je da sam se izgubio u Blind Faithu. Bio sam poput tipa koji je na hodnik izašao kroz vrata i shvatio da mu se, dok se ona iza njega zatvaraju, otvaraju neka druga. Iza tih drugih nalazili su se Delaney & Bonnie i vukli me prema sebi - iako sam znao da ću time razoriti bend u koji smo uložili toliko slijepe vjere4.

4 U izvorniku blind faith. (prim. prev.)

Derek and the Dominos


Da Delaney & Bonnie nikad nisu svirali s nama, moguće je da bi Blind Faith preživio, sredio se do kraja turneje, zatim pokušao shvatiti što nije dobro i krenuti naprijed. Moguće. Ali mi je Delaney priuštio iskušenje koje se pokazalo neodoljivim. Suočio me s istim pitanjem s kojim se susreo i Steve - morao sam se razvijati, ali ne samo kao gitarist. Steve je rekao, kad sam ga zamolio da otpjeva moju pjesmu "In the Presence of the Lord": "Stari, napisao si je, dakle, trebao bi je ti i otpjevati". Nisam se predavao, no dok smo snimali, prekidao sam ga i predlagao mu načine interpretacije sve dok naposljetku nije rekao: "Molim te, ne govori mi kako da to pjevam. Ako želiš to na taj način, snimi si je sam!" Bio je prilično agresivan, ja sam bio zatečen i odlučio da ga pustim na miru. Razmišljajući sada o tome, znam da je bio u pravu. Pjesmu sam napisao netom nakon useljenja u Hurtwood Edge, i bila je izrazito intimna, ne nužno i religiozna, nego više prikaz činjeničnog stanja: "I have finally found a place to live, just like I never could before". Trebao sam, u najmanju ruku, pokušati, no mislim da nikad ne bih uživao u svojoj snimci koliko uživam u njegovoj.

Delaney je smatrao što i Steve, no taktika mu se pomalo razlikovala. Odrastao u Mississippiju, bio je izrazito karizmatična pojava, dugokos i bradat, te je uspješno gajio osobnost južnjačkog baptističkog propovjednika, publici prenoseći poruku o vatrama paklenim. Moguće da je to bilo pomalo odbojno, no kad bi to pjevao, bio je potpuno u pravu i savršeno je nadahnjivao. Apsolutno sam mu vjerovao. Jedne večeri otišli smo na koncert Sha Na Na, i kad smo se vratili u hotel, uzeli smo malo acida i počeli svirati. U jednom trenutku Delaney mi se zagledao duboko u oči i rekao: "Znaš, zaista bi trebao početi pjevati, i trebao bi voditi vlastiti bend. Bog ti je podario taj talent, i ako ga ne iskoristiš, oduzet će ti ga". Zapanjila me sigurnost te izjave, koju nikako nisam mogao prognati iz sjećanja. Vjerojatno je i acid dodao nešto dubine. Zatim sam pomislio: "Moguće da je u pravu. Bilo bi bolje da učinim nešto". Osim mladenačkih maštanja o tome kakav bi bend Cream trebao biti, bio je to prvi put da sam doista razmišljao o mogućnosti solističke karijere.

Blind Faith posljednji koncert održao je u Honoluluu, 24. kolovoza - zatim sam se vratio u Englesku, Hurtwoodu. Jedva sam se uspio raspakirati kad mi je jednog nedjeljnog jutra, 13. rujna, zazvonio telefon. Bio je to John Lennon.
"Što radiš večeras?", upitao me.
"Ništa", odvratio sam.
"Onda dobro. U tom slučaju, hoćeš li odsvirati gažu s Plastic Ono Bandom u Torontu?"
"Ma, naravno", odgovorio sam, budući da je dio provoda tih dana bilo izvođenje sličnih gluposti - uskakanje u avione na krilima trenutka, bez ikakva razmišljanja.
"Sjajno!", rekao je. "Kreni što prije pa se nađemo u BOAC-ovu salonu prve klase na londonskom aerodromu. Ondje ću ti objasniti sve."

Odvezao sam se na aerodrom, gdje sam zatekao Johna i Yoko s Klausom Voormanom, njihovim basistom, i bubnjarom Alanom Whiteom. John je tada nosio bijela odijela, dugu kosu i bradu. Rekao nam je da ćemo svirati na Rock and Roll Revival Festivalu u Torontu, te da možemo probati u avionu. Poluakustične gitare unijeli smo u kabinu, smjestili se u prvi razred s putnicima, medu kojima se našao i vlasnik tvrtke za proizvodnju britvica Schick. Sjedio je s nama u redu i trudio nas zabavljati govoreći kako bismo mogli dobro iskoristiti njegove britvice brijući si brkove i brade.

No, razgovor se nije razvio budući da smo se, čim smo poletjeli, počeli koncentrirati na repertoar koncerta - "Be-Bop-A-Lula", "Yer Blues", "Dizzy Miss Lizzie" i "Blue Suede Shoes". Svirali smo u sjedištima. Nitko se nije žalio, što, kad malo bolje razmislim, i nije bilo ništa čudno budući da je John bio jedna od najvećih svjetskih zvijezda, a ostali putnici vjerojatno su bili potpuno zapanjeni time što su se našli u istom prostoru s njim. Zanimljivo, ne sjećam se je li se Yoko uopće uključivala u pripreme. Mislim da je mirno sjedila negdje straga.

Kad smo sletjeli u Toronto, padala je kiša, stajali smo i čekali prtljagu, a tada se dovezla golema limuzina u koju su John i Yoko uskočili i odvezli se ostavljajući nas da ondje stojimo bez blagog pojma što trebamo činiti. "Ma, krasno", pomislio sam. Na kraju smo završili u kombiju s prtljagom, što mi se čini pomalo jadnim budući da smo, bar tako mislim, zaslužili malo više poštovanja.

Kad smo stigli, otkrili smo da svi stanujemo zajedno u veličanstvenoj kući koja je pripadala Cyrusu Eatonu, jednom od najbogatijih ljudi u Kanadi, i da je sazvana konferencija za novinare. Na njoj se okupilo cijelo jato novinara, ali su John i Yoko tvrdoglavo odbijali izaći i razgovarati s njima. Stoga sam na konferenciji završio ja, a novinari su se pokazali vrlo ljubaznima govoreći mi da sam jako blagoglagoljiv za glazbenika. Neko vrijeme uživao sam u toj slavi, a onda smo svi krenuli na koncert.

Otkrili smo da nastupamo između Chucka Berryja i Little Richarda i John se prestravio, mislim da ga je potpuno dotukla spoznaja da na pozornicu izlazi sa svim svojim herojima. Iza pozornice John i ja tako smo se napušili da je povratio, a ja sam morao malo prileći. Na sreću, s nama je bio Terry Doran, Johnov osobni pomoćnik, koji se pobrinuo da John može izaći na pozornicu.

Plastic Ono Band zasvirao je u ponoć i odradio zaista tvrd set standardnih hitova rock'n'rolla. Uzimajući u obzir da, prije pokusa u avionu, nikad prije nismo svirali zajedno, mislim da je bilo sasvim pristojno. Na kraju nam je John rekao da skinemo gitare, odvrnemo pick-upove i naslonimo ih na pojačala. I on je učinio isto pa su gitare i pojačala počela tuliti u feedbacku dok su neki od nas stajali sa strane, a ostali sišli s pozornice. Yoko je počela pjevati uz tu pratnju - bila je to pjesma koju je napisala i zvala se "Oh John". Meni je zvučala prilično čudno, više kao zavijanje nego kao pjevanje, no to je bila njezina točka. John je to smatrao prilično smiješnim, i time smo završili nastup. Zatim smo se potrpali u četiri auta, što je organizirao Eatonov sin, i vratili se provesti ostatak noći na tom golemom imanju. Sljedećeg popodneva vraćali smo se u Englesku. Honorar za gažu sastojao se od nekoliko Johnovih crteža koje sam, tijekom godina, na svoju veliku žalost, izgubio.

Ma koliko sam uživao ugošćivati prijatelje, jedva sam čekao vratiti se Delaneyju, koji me pozvao na turneju sa sobom i Bonnie - pod imenom Delaney & Bonnie and Friends. Uredio sam prostoriju za pokuse na gornjem katu u Hurtwoodu, bend je došao provesti nekoliko tjedna prije turneje - prvo po Njemačkoj, a zatim su slijedile Engleska i Skandinavija, gdje nam se pridružio George Harrison, koji je žarko želio Delaney & Bonnie snimati za beatlesovsku diskografsku etiketu Apple.

Bilo mi je nevjerojatno sretno iskustvo svirati sa skupinom glazbenika koji su se okupili radi čiste radosti muziciranja, zaradu pritom stavljajući negdje u zapećak, no zarađivati su morali budući da ih je u skupini bilo zaista mnogo. Dok smo nastupali, osjećao sam se okružen ljubavlju. Na nesreću, povremeno je bilo ružnih prizora, uzrokovanih time što je dio publike od mene očekivao više. Naime, vidjeli su plakate s najavom "Delaney & Bonnie and Friends, featuring Eric Clapton" pa su željeli čuti više od onih nekoliko pjesama koje sam izvodio na nastupu. Kad bih odbio pokoriti se njihovim zahtjevima, budući da sam sebe smatrao samo pomoćnim sviračem, publika bi se narogušila i počela vrijeđati, što je bilo prilično gadno.

Ništa od toga nismo doživjeli na američkom dijelu turneje, gdje su Bramlettovi imali čvrstu ekipu obožavatelja. Kad smo zgotovili turu, otišao sam k njima u Sherman Oaks u Kaliforniji, u kuću koju su dijelili s Delaneyjevom majkom. Kuća je bila sićušna, tako malena da su zamalo svi spavali u istom krevetu. A uokolo je živjela zajednica sjajnih muzičara, svi redom s Juga, te su Delaney i Bonnie živjeli u samom njezinu središtu.

Bilo mi je posve nevjerojatno što sam iz malena iako kreativna okvira Engleske i Blind Faitha odjednom prešao u Los Angeles i družio se sa svim tim nevjerojatnim muzičarima. Delaney mi je otkrio bezbroj stvari. Puštao mi je J. J. Calea, koji će na mene ostaviti dubok utjecaj. Upoznao sam Kinga Curtisa i svirao s njim na singlu "Teasin" - bilo je to iskustvo za koje sam poželio da nikad ne završi. Družio sam se s Cricketsima, Stephenom Stillsom i Leonom Russellom, koji je u Sjevernom Hollywoodu imao vlastiti studio.

Delaney me uvjeravao da snimim solo-album s njim kao producentom pa smo počeli raditi u studiju Amigo. Napisao sam samo jednu pjesmu, "Let It Rain", ali je Delaney imao još nekoliko, ili bi, dok bismo ujutro putovali prema studiju, samo provalio: "Što misliš o pjesmi o boci crnog vina?" i zatim zapjevao: "Get up and get your man a bottle of red wine ..."5

5 U prijevodu:"Diži se i daj svom čovjeku bocu crnjaka ...(prim. prev. i prim. ur.)

Pjesma bi doslovno tekla iz njega, i obično bi bila gotova do trenutka kad bismo parkirali pred studijem. Sjećam se da sam se pitao kako mu to uspijeva, samo otvori usta, a iz njih prokulja pjesma. Zatim bismo otišli ravno u studio i snimili je uživo. Nakon toga bih, uz Delaneyjevu pomoć, snimio nekoliko kanala s vokalom, i tada bi došlo vrijeme za cure i puhače. Rita i Bonnie dobile bi svoje dionice, koje bi otpjevale, Jim i Bobby ubacili bi nekoliko rifova, i to bi bila cijela priča. Bilo je fantastično i bio sam potpuno u tome - snimao sam vlastiti album s najboljim bendom u državi. Delaney je iz mene izvukao nešto što nisam znao da posjedujem.

Tada je zapravo započela moja solistička karijera. Znao sam da sam sposoban za nju, no toliko sam je gušio da sam naposljetku prestao vjerovati u sebe. Delaneyju nikad neću moći uzvratiti vjeru koju je gajio u mene. On je vidio nešto za čim sam ja, u samome sebi, prestao tragati. Snimanje tog albuma bilo je jedan od najvažnijih koraka u mome životu, i to je iskustvo bilo uistinu vrijedno pamćenja. Sjećam se da smo jednog dana u studio ušli, a nismo dogovorili pjesmu - zatim mi je prišao Leon i rekao: "Imam stihove za tebe", te je, glasno razmišljajući, nastavio: "Ti sviraš blues, ali ljudi ne znaju da možeš svirati i rock'n'roll, dakle, možemo to reći ovako:

I bet you didn’t think I knew how to rock ’n’ roll.
Oh, I got the boogie-woogie right down in my very soul.
There ain’t no need for me to be a wallflower,
’Cos now I’m living on blues power6.

6 U prijevodu:"Kladim se da nisi mislio da znam svirati r'n'r, a ja u duši nosim boogie-woogie, ne trebam biti sramežljiv jer brijem na blues. (prim. prev. i prim. ur.)

Samo tako, bez imalo napora - i tako se rodila "Blues Power", jedna od mojih najdražih pjesama s albuma.

Ma koliko sam uživao boraviti u Los Angelesu i družiti se sa svim tim genijalnim muzičarima, obuzela bi me čežnja za domom. Alice me je povremeno posjećivala i iako se sjajno slagala s Delaneyjem, nije se osjećala najugodnije družeći se s bendom pa je bilo posve jasno kako želi da se vratim. Mislim da ju je malo preplašila moja ciganska crta koju je jasno nazrela videći me kako se družim s Delaneyjem. U sebi sam nosio nemir, nosim ga i danas, i ma koliko volio svoje korijene u Ripleyju ili Hurtwoodu, cesta me vječito dozivala. Pomisao da putujem i sviram s bendom po raznim mjestima, nikad me nije prestala poticati. No, u tom trenutku, budući da sam dovršio album, bio sam spreman za povratak kući.

Moj odnos s Alice, koji se vječno palio i gasio, u to vrijeme plovio je prema hridima, većinom zbog moje neprekidne opsjednutosti Pattie. Bez obzira na to koliko se trudio, nisam je uspijevao potjerati iz misli. Iako i nisam vjerovao da s njom doista imam priliku, i dalje sam sve svoje veze gledao kao neke privremene pojave. Potpuno me smela ideja da nikad neću moći voljeti drugu ženu onoliko koliko volim Pattie.

Zapravo, kako bih joj se približio, čak sam se spetljao s njezinom sestrom. Okolnosti koje su dovele do te veze, prilično su zanimljive i zbile su se nekoliko mjeseci prije, kad su Delaney & Bonnie nastupali u Liverpool Empireu, s Georgeom kao gostujućim gitaristom. Na koncertu se pojavila i Pattie, u pratnji mlade sestre Paule. Nakon nastupa, kad smo se svi vratili u hotel, George, kojega je žudnja pokretala jednako kao i duh, poveo me u stranu i predložio da provedem noć s Pattie kako bi on mogao spavati s Paulom. Prijedlog me nije šokirao budući da je onodobni moral nalagao da se hvata sve što se može uloviti, no u posljednjem trenutku izdala ga je hrabrost i nije se dogodilo ništa. Konačni ishod nije bio po Georgeovoj volji budući da sam ja, umjesto njega, proveo noć s Paulom.

Kad sam se vratio u Hurtwood, u proljeće 1970., Alice i ja smo se dokvačili pa je ona otišla u Glin, obiteljsku kuću u Walesu - točnije, imanje na rubu Harlecha. Ta aristokratsko-društvena strana njezina života bila je nešto u što se nikad nisam želio uplitati. Nisam je shvaćao i nisam uživao u tome. Probudio bih se u nekoj kući, prepunoj rulje koja je, bar naizgled, cijele dane samo sjedila i drogirala se. U to vrijeme pokoravao sam se vrlo strogoj etici rada i nisam pretjerano uživao trateći vrijeme s hrpom tipova koje sam smatrao totalnim besposličarima. U njezinoj odsutnosti Paula, zamjenska Pattie, uselila se u Hurtwood, gdje sam gotovo odmah počeo planirati stvaranje novog benda. Bila je to privremena veza, i mislim da smo to oboje znali, no uvelike me podsjećala na Pattie pa se nisam imao na što požaliti.

Nazvao me Carl Radle i javio mi da su se Delaney & Bonnie and Friends razišli te zapitao bi li me zanimalo da radim nešto s njim, Bobbyjem Whitlockom i Jimom Gordonom. Budući da nisam imao ništa pametnije u planu, pristao sam, oni su doletjeli u Englesku i doselili se u Hurtwood. Bio je to početak jednog od najluđih razdoblja moga života, uspomena kojima dominira samo jedno - upravo nevjerojatna glazba. Počelo je tako da sam im krenuo govoriti o glazbi, zatim smo se upoznavali i nakon toga samo svirali, svirali i svirali.

Prema njima osjećao sam potpuno strahopoštovanje, a istodobno su mi davali do znanja da sam na njihovoj razini. Moja glazba pristajala je njihovoj. Bili smo srodne duše, izliveni u istome kalupu. Do dana današnjega tvrdim da su basist Carl Radle i bubnjar Jimmy Gordon najsnažnija ritam-sekcija s kojom sam ikad dosad svirao. Bili su doslovno briljantni. Kad ljudi izjave da je Jim Gordon najveći rock'n'roll bubnjar otkad je svijeta i vijeka, to smatram apsolutno točnim - bez obzira na konkurenciju.

A mi smo samo improvizirali, brijali, svirali, noć bi se pretapala u dan, dan bi tonuo u noć, a ja sam se u takvoj atmosferi osjećao sjajno. Nikad dotad nisam osjetio toliku muzičku slobodu. Budnima smo se održavali jedući nešto na brzinu i koktelima od alkohola i droga, većinom kokainom i mandraxom. Mandrax je bio prilično jako sredstvo za spavanje, no umjesto da mu dopustimo da nas uspava, obrnuli bismo učinak, budnost održavajući šmrkanjem kokaina ili ispijanjem konjaka ili votke, što je stvaralo jedinstvenu vrstu urokanosti. Ti kokteli bili su osnovna kemija naših života. Bog zna kako su to naša tijela preživjela.

Taj put nisam imao nikakav plan. Jednostavno smo uživali u sviranju, drogirali se i pisali pjesme. George Harrison često je navraćao. Nedugo prije preselio se iz Kinfaunsa, bungalova u Esheru, na veliko imanje u Henleyju, zvano Friar Park, a njegovi su mi posjeti davali brojne mogućnosti koketiranja s Pattie, naravno, iza Paulinih leđa. Jedne noći nazvao sam Pattie i rekao joj "istinu", da me zapravo ne zanima Paula niti ijedna druga s kojom me vidi, nego da uistinu želim samo nju. Usprkos njezinim protestima, izjavama da je udana za Georgea i da je to što predlažem posve nemoguće, pristala je da dođem na razgovor. Odvezao sam se onamo, razgovarali smo pijući crno vino i završili ljubljenjem - tada sam, prvi put, osjetio da bih mogao imati nekakvu nadu. Potvrdio sam neke svoje sumnje, da u njihovu braku baš i ne cvatu ruže.

Bio sam toliko ushićen susretom s Pattie, a i prilično nacvrcan, da sam, vozeći mali Ferrari Dino koji sam nedavno kupio, u Clandonu skrenuo malo previše oštro i udario u ogradu. Auto je završio na krovu. Nisam se onesvijestio, ali sam ostao visjeti glavom nadolje. Nekako sam uspio otkopčati pojas i izvukao se; shvativši da nemam vozačku dozvolu, odlučio sam pobjeći kući i prijaviti da mi je netko ukrao auto. Potrčao sam, no ubrzo sam shvatio da idem u pogrešnom smjeru, prema Londonu.

Tada mi je palo na pamet da se negdje sakrijem - otvorio sam vrata u živici i ušetao ravno na groblje. Sjedio sam na grobu. Nakon nekog vremena odlučio sam se vratiti i suočiti se s posljedicama. Vratio sam se do auta, a oko njega ljudi su u noćnim košuljama kružili, držeći baterije, i tražili vozača. Objavio sam da sam ja vozač. Netko je već pozvao hitnu, vozilo je stiglo odmah i prevezlo me na pregled u bolnicu u Guildfordu. Došao je Bobby Whitlock i odvezao me kući. Nekim čudom prošao sam neozlijeđen, i nasreću, policija se nikad nije raspitivala o događaju.

Počelo mi je prelaziti u naviku navraćati u Friar Park nadajući se da neću zateći Georgea i da ću uspjeti uloviti nekoliko trenutaka nasamo s Pattie. Jedne večeri našao sam ih oboje s Johnom Hurtom. To me malo zateklo, no George je zauzdao situaciju, uvalio mi gitaru pa smo počeli svirati, što nam je već prelazilo u naviku.

U kući je te noći vladala nesvakidašnja atmosfera. U kaminu je buktjela vatra, gorjele su svijeće, a dok smo svirali sve intenzivnije, John je sjedio potpuno zatravljen kao da je dobio čast nazočiti - kakvu bajkovitu dvoboju divova, boju čarobnjaka ... mogu ga zamisliti kako svojom glumačkom imaginacijom u glavi stvara scenarij u kojemu se George i ja glazbom borimo za Pattieinu ruku - a ona bi povremeno dolazila i donosila nam čaj i kolače. Istini za volju, samo smo brijali iako su mitovi i legende o toj noći vjerojatno živjeli oko nekoliko stolova za večerama.

George je radio na svom prvom solo-albumu "All Things Must Pass" i jednog me dana zapitao bi li dečki iz Tulse i ja svirali na njemu. Znao sam da mu producira Phil Spector pa smo se dogovorili da on nagovori Spectora da nama producira nekoliko snimaka, a zauzvrat ćemo kao bend nastupiti na njegovu albumu. Poslije one afere s Ronnie Ronette, koja mi je priznala da je nevjerojatno podsjećam na supruga, iskreno sam bio znatiželjan upoznati Phila Spectora, nakon čega sam primijetio da imamo isti oblik lica. Za njega smo snimili dvije pjesme, "Roll It Over" i "Tell the Truth", u studijima Abbey Road, prije nego što smo se predali na milost Georgeu i studijskim muzičarima.

Rad sa Spectorom bio je iznimno iskustvo. Smatrao sam ga zgodnim tipom, malo ekscentričnim, no govorkalo se da nosi pištolj pa sam bio malo oprezniji. Ipak, najveći dio vremena bio je nevjerojatno zabavan, a George i on naizgled su se sjajno slagali. Radio je tako da je gomilu izvođača ubacio u studio i natjerao ih da svi sviraju istodobno, stvarajući time onaj čuveni "zid zvuka".

Osim moje grupe i Georgea u studiju su, bar se tako činilo, bile stotine glazbenika - perkusionisti, gitaristi, Georgeova skupina, Badfinger, Gary Wright i Spooky Tooth - svi su svirali kao mahniti. Meni je to zvučalo jako sjajno i moćno. Po studiju je bilo i mnogo droge, i mislim da mi se tada u život uvukao heroin. U studio je dolazio diler i prodavao nam drogu pod uvjetom da se, uz neograničenu količinu kokaina, uvijek mora uzeti i određena količina heroina. Kokain bih pošmrkao, a sav heroin samo trpao u ladicu antiknog stola u Hurtwoodu.

Jedne lipanjske nedjelje isprobali smo bend pred publikom na dobrotvornom koncertu u Lyceumu na Strandu - sviralo se za Zakladu za obranu građanskih sloboda doktora Spocka. Uzbuđeni što smo stvorili grupu, zaboravili smo jednu sitnicu, koje smo se sjetili nekoliko trenutaka prije izlaska na pozornicu - naime, nismo imali ime. Koncert su otvarali Ashton, Gardiner and Dyke i, budući da me Tony Ashton vječito običavao zvati Del, predložio je da se nazovemo Del and the Dominos. Kad nas je konačno najavio, ne spominjući naša prava imena, krstio nas je imenom Derek and the Dominos, a ime je jednostavno preživjelo. Naš nastup sastojao se od pjesama iz Delaneyjeva vremena: "Blues Power" i "Bottle of Red Wine", te nekoliko bluesova, "Crossroads" i "Spoonful", a budući da nam se na tom nastupu pridružio Dave Mason, odsvirali smo i Trafficovu pjesmu "Feelin' Alright".

Od cijele te večeri najbolje ne pamtim sam nastup nego čudan susret nakon koncerta s Dr. Johnom, koji se našao u publici. Legendarnog "Noćnog putnika" susreo sam već u New Yorku, upravo one noći kad mi je Delaney rekao da ću ostati bez svoga dara ako ne zapjevam. Vraćajući se s koncerta benda Sha Na Na, svratili smo u Dr. Johnov hotel, gdje nam je otpjevao sjajnu stvar, "You're Giving Me the Push I Need". To je bio prvi naš susret i bio sam potpuno začaran. Nedugo zatim otišli smo ga slušati uživo i tada sam se doslovno zaljubio u njega. Sjajan čovjek i briljantan muzičar. Je li se uistinu bavio vudu-magijom ili nije, to ne znam, no u to sam vrijeme, zbog nekih osobnih razloga, odlučio vjerovati da se bavi.

Kad sam u Lyceumu naletio na njega, rekao sam mu da se želim posavjetovati s njim kao s liječnikom. Upitao me o kakvu je problemu riječ, a ja sam mu odgovorio da mi treba medicina. "Kakva medicina?", upitao je, a ja sam odgovorio: " ... Ovaj ... ljubavni napitak". Na neki sam način blefirao, ali me zamolio da mu potanje objasnim situaciju. Ispričao sam mu da sam do ušiju zaljubljen u tudu ženu koja nije više sretna sa svojim suprugom, ali ga ne želi ostaviti. Tada mi je dao kutijicu od pletene slame i rekao mi da je čuvam u džepu. Nakon toga izgovorio mi je razne, već odavno zaboravljene naputke što mi je činiti s njom. Samo se sjećam da sam učinio točno ono što mi je rekao.

Nekoliko tjedana poslije, čisto slučajno, ili se samo tako činilo, naletio sam na Pattie, jednostavno smo se sudarili i sve je došlo do točke s koje nije bilo povratka. Nedugo zatim naišao sam na Georgea na tulumu kod Stigwooda i izbrbljao mu doslovno sve: "Zaljubljen sam u tvoju ženu". Razgovor koji je slijedio, lebdio je na rubovima apsurda. Iako mislim da ga je to teško pogodilo - vidio sam mu u očima - odlučio je sve okrenuti na šalu, gotovo pretvarajući cijelu aferu u montipajtonovsku situaciju. Mislim da je, bar djelomično, osjetio olakšanje budući da sam siguran kako je sve to vrijeme znao što se zbiva, a ja sam, naposljetku, sve priznao i preuzeo odgovornost na sebe.

To je bio početak naše polutajne afere, a i svršetak moje veze s Paulom, koja se preselila Bobbyju Whitlocku. Ipak, unatoč svim mojim uvjeravanjima, bilo je jasno da Pattie ne namjerava ostaviti Georgea, iako sam bio uvjeren da im je tako zapisano. Izmučen svojim osjećajima, bacio sam se u glazbu i otišao s Dominosima na turneju po Ujedinjenom Kraljevstvu. Ideja je bila da sviramo incognito ma gdje se zatekli i na taj način vratimo se svojim korijenima. Isprva nam je uspijevalo. Putovali smo uokolo, svirali po malim klubovima i dvoranama po gradovima poput Scarborougha, Dunstablea, Torquaya i Redcara, gdje nitko nije imao pojma tko smo, što mi je bilo drago. Bilo mi je sjajno što taj maleni kvartet svira po nekim mračnim jazbinama, pred publikom često ne brojnijom od pedeset ili šezdeset ljudi.

Za mene je to bilo nevjerojatno kreativno razdoblje. Tjeran svojom opsesijom zvanom Pattie, pisao sam mnogo, a sve pjesme koje sam napisao za prvi album Dominosa, zapravo govore o njoj i našem odnosu. Ključna je bila "Layla", svjesni pokušaj da Pattie kažem da se drži rezervirano i upitam je zašto se ne preseli k meni. "What'll you do when you get lonely?"7 Album Layla snimali smo u studijima Criteria u Miamiju, gdje smo završili krajem kolovoza. Sam početak djelovao je prilično sumnjivo budući da smo ubrzo otkrili kako, osim "Layle", dakle, naslova koji je bio tek okvir, zapravo imamo jako malo materijala. Prije nego što sam otišao, Pattie me zamolila da joj nabavim nekoliko traperica koje smo običavali nositi, zvale su se landlubbers, nisko rezane s dva malena džepa sprijeda. I zatražila je trapezice, a ne ravne nogavice pa sam za nju napisao "Bell Bottom Blues". Zatim sam o njoj napisao još jednu ljubavnu pjesmu, "I Looked Away", te smo snimili još jednu ili dvije obrade bluesa koje sam želio snimiti, no sve nam je to oduzimalo mnogo vremena i prvih nekoliko tjedana lutali smo bez cilja.

7 U prijevodu: "Što ćeš raditi kad ostaneš sama?" Stihovi kojima počinje pjesma "Layla" (prim. prev)

Ali smo se zato sjajno provodili. Danju bismo plivali u bazenu ili sjedili u sauni, a zatim bismo odlazili u studio i improvizirali, povremeno se pomažući kemikalijama. Odsjeli smo u sjajnu hotelu u Miami Beachu, gdje se tešku drogu moglo nabaviti u hotelskom dućanu, odmah pokraj recepcije. Djevojci koja je ondje radila, samo bi se ostavila narudžba, a ona bi vam je sljedeći dan isporučila u smeđoj papirnatoj vrećici. U to vrijeme trošili smo prilično širok spektar tvari - heroin, kokain i kojekakve ludosti, primjerice PCP8.

8 Phencyclidine, rekreativna disocijativna drogapoznata i kao Andjeoski prah.

Jedne mi je noći naš producent Tom Dowd rekao da Allman Brothers Band svira u Coconut Groveu i predložio da ga svi odemo poslušati. Onako dugokosi i bradati, izgledali su sjajno i bili sjajni muzičari. Svidjeli su mi se, no zaista sam otkvačio kad sam vidio Duanea Allmana kako svira gitaru. Potpuno me očarao. Bio je jako visok i mršav, djelovao savršeno samouvjereno i, iako nije pjevao, bio sam siguran da je on vodja benda, što mi je otkrivao njegov govor tijela. Tom nas je nakon koncerta upoznao s njima pa smo ih pozvali u studio na svirku, nakon čega sam Duanea zamolio da svira s nama dok je u gradu.

Za boravka na Floridi Duane i ja postali smo nerazdvojni i zajedno smo u pripreme za Laylu ubrizgali onaj prijeko potrebni smisao. Bio mi je poput brata po glazbi kojeg nikad nisam imao i uvijek sam ga priželjkivao - još više od Jimija, po prirodi samotnjaka - Duane je bio obiteljski čovjek i brat. Na moju nesreću, već je imao obitelj, no bilo je lijepo dok je trajalo. Takva iskustva ne događaju se svakodnevno, a tada sam bio već dovoljno mudar da cijenim svaku takvu priliku.

Nakon što nam je jedan vanjski gitarist oživio bend, i nakon što se Duane vratio Allman Brothersima, nikad više nismo bili oni stari. Dominosi su se vratili u Englesku i nastavili turneju, no kad smo izdali album, taj je umro mučeničkom smrću unatoč glasinama da je "Derek zapravo Eric" - nisam bio spreman praviti ikakvu reklamu, niti pružiti ikakvu pomoć. Tih dana i dalje sam bio čisti idealist i nadao se da će se album prodavati na ime vlastite vrijednosti. Naravno, to se nije dogodilo budući da je nedostatak promidžbe značio da nitko nije doznao da postoji. Naposljetku su me pritisnuli i izdavači i Stigwood i natjerali da pristanem izdati značke "Derek is Eric", a zatim da odradim promidžbenu turneju po Engleskoj i Sjedinjenim Državama.

No, kad smo se vratili u Ameriku, više srcem nisam bio u Dominosima. Prije odlaska s Floride ponabavljali smo hrpe kokaina i heroina koje smo nosili sa sobom. Uz količinu droge koju smo svakodnevno konzumirali, i dalje mi nije jasno kako smo na turneji uspjeli ostati živi, a kad smo se vratili u Englesku, bili smo na najboljem putu da postanemo diplomirani ovisnici. Tom Dowd toliko se zabrinuo za mene da je zamolio Ahmeta Erteguna da me posjeti. Ahmet me poveo u stranu, i sa mnom, posve očinski, razgovarao o tome koliko ga brine moje drogiranje. Ispričao mi je sve o svojem iskustvu s Rayom Charlesom, i kako mu je bilo bolno promatrati Raya koji je tonuo sve dublje u svijet teških droga. U jednom trenutku osjećaji su ga preplavili i zaplakao je. Zacijelo mislite da je sve to, s obzirom na to da se tako jasno sjećam svih pojedinosti, imalo kakva utjecaja na mene, no moram priznati da time nije postigao ama baš ništa. Bio sam čvrsto odlučio nastaviti raditi to što sam radio i zapravo nisam uviđao što je tu toliko loše.

Ali tada nisam shvaćao - nakon svih njegovih iskustava s Rayom i drugim pojedincima iz svijeta jazza koji su otišli putem droge i završili mrtvi - koliko se Ahmet plašio onoga što mi se može dogoditi. Svim se silama trudio uvjeriti me da ne nastavim. A droga je bila početak kraja benda. Nismo bili sposobni ni za što. Nismo mogli raditi. Nismo se mogli dogovoriti. Bili smo paralizirani, a to je vodilo do sve veće međusobne nesnošljivosti. Pokušali smo snimiti još jedan album, ali se projekt doslovno raspao. Posljednja kap prelila se kad smo se Jim Gordon i ja posvadili namrtvo i kad sam bijesno izjurio iz studija. Bend nikad više nije svirao zajedno. Razočaran, povukao sam se u Hurtwood.

Bio je to početak razdoblja teška životnog raspada koji je pokrenulo, bar tako mislim, nekoliko događaja. Prvi od njih bila je smrt Jimija Hendrixa, 18. rujna 1970. S godinama, kad bi nam vrijeme dopuštalo, Jimi i ja postali smo dobri prijatelji i družili se u Londonu, ali osobito u New Yorku, gdje smo običavali zajedno svirati po klubovima. Osobito mi se sviđao njegov samokritičan stav prema vlastitoj glazbi. Bio je nesvakidašnje nadaren i savršen tehničar, poput nekoga tko bi danonoćno svirao i vježbao, no kao da nije toga bio svjestan. Također sam u njemu prepoznavao i plejboja. Volio je tulumariti cijele noći, opijati se ili urokavati, a kad bi podigao gitaru, činio bi to totalno nehajno, kao da sam sebe ne shvaća pretjerano ozbiljno.

Iako je Jimi bio ljevak, uvijek je svirao gitaru za dešnjake, samo okrenutu naopačke - u čemu nije bio jedinstven. Albert King svirao je isto tako, jednako kao i Doyle Brahmall II., koji svira u mom sadašnjem bendu. Jednog popodneva razgledao sam prodavaonice instrumenata na West Endu i naišao na bijeli Stratocaster za ljevake - kupio sam ga ne razmišljajući, misleći ga darovati Jimiju. Tada se događalo tako malo toga da sam znao da ću ga vidjeti te noći budući da sam se spremao u Lyceum, na koncert sastava Sly and the Family Stone - Jimi je morao biti ondje. Ponio sam gitaru na koncert kako bih mu je mogao predati poslije, no nije se pojavio. Sljedećeg dana doznao sam da je umro. Onesvijestio se, betoniran mješavinom alkohola i droge, ugušio se vlastitom rigotinom. Bio je to prvi put da me smrt drugoga muzičara istinski kosnula. Svi smo bili u komi kad je Buddy Holly umro, no to je bilo nešto posve osobno. Bio sam strahovito skomiran i užasno ljut; preplavio me osjećaj zastrašujuće samoće.

Šest tjedana nakon toga, na američkoj turneji s Dominosima, nazvao me Stigwood i javio mi da su mi djeda primili u bolnicu u Guildfordu i da pretpostavljaju rak. Odletio sam kući vidjeti ga. Bio je tužna pojava u bolničkom krevetu jer se smanjio i od bolesti i od moždanog udara što ga je preživio godinu prije, koji mu je paralizirao jednu stranu. Osjećao sam se užasno krivim. U vlastitoj oholosti uvjerio sam se da sam na neki način pridonio njegovoj propasti tako što sam mu kupio kuću i dao mu dovoljno novca da ode u raniju mirovinu. Vjerovao sam da sam ga povrijedio time što sam mu oteo njegov način života. Naravno, u stvarnosti, učinio sam samo ono što bi učinilo svako zahvalno dijete - pokušavao sam mu uzvratiti ljubav i potporu koje sam uvijek dobivao od njega. Unatoč tomu, nisam mogao da se ne osjećam krivim za sve. Nikad mi nije palo na pamet da možda baš i nisam odgovoran za sve što se zbiva na svijetu.

I, konačno, bila je tu i moja neuzvraćena ljubav prema Pattie. Uvjerio sam sebe kako će je, kad posluša dovršeni album Layla, prepun aluzija na našu situaciju, toliko preplaviti moj ljubavni krik da će konačno ostaviti Georgea i doći zauvijek k meni. Nazvao sam je stoga jedno popodne i upitao hoće li doći na čaj i poslušati novi album. Naravno, sve se svelo na neukusnu emocionalnu ucjenu i bilo osuđeno na propast. Tada sam već prilično pritiskao, no sve se svodilo na isto. Nakon što sam završio, rekao sam da je riječ o doista čistoj glazbi koju uistinu moram podijeliti s nekim a tko je bolji od nje? Uglavnom, došla je, poslušala, i mislim da ju je duboko dirnulo to što sam napisao sve te pjesme o njoj, no istodobno vjerujem da ju je ta žestina nasmrt prestravila. Ne moram ni reći da je sve završilo jadno i da sam se ponovno našao na početku.

Sljedećih nekoliko mjeseci bjesomučno sam se trudio uvjeriti Pattie da ostavi Georgea i dode živjeti sa mnom, no to nije vodilo nikamo. Sve dok joj jednog dana, nakon još jedne runde jalova preklinjanja, nisam rekao da ću, ako ga ne ostavi, zaista prijeći na heroin. Istini za volju, već sam na heroin prešao prije nekog vremena. Tužno mi se nasmiješila, a ja sam znao da je sve gotovo. Izuzimajući jedan kratak susret na londonskom aerodromu, bilo je to, u sljedećih nekoliko godina, naše posljednje viđenje.

Izgubljene godine


Prijetiti Pattie, bilo je jalovo i djetinjasto, sve je to bilo čisti blef i nije imalo nikakve veze s time što sam postao ovisan o heroinu. To tako ne ide. Poznavao sam i susretao mnoge ljude koji su pili i drogirali se jednako žestoko kao i ja, no nikad nisu bili ovisni ni o čemu. Zagonetno. Štoviše, nikad ne bih smišljeno krenuo tim putem zbog toga jer sam, nakon vremena s Creamom, vrlo zdravo i svjesno shvaćao sve opasnosti heroina. Ginger mi je često propovijedao poput starijega brata prijeteći da će mi odgristi jaja ako ikad otkrije da uzimam heroin - tada sam mu vjerovao.

Jednostavno sam pretpostavio da sam na neki način otporan na to i da se neću zakvačiti. No, ovisnost ne pregovara pa me postupno preplavljivala poput magle. Otprilike godinu dana temeljito sam uživao, uzimao heroin povremeno, dok sam trošio veće količine kokaina i drugih droga, te se i opijao. Zatim odjednom, od jedne doze u četrnaest dana prešlo je na jednom u tjednu, zatim dva ili tri puta u tjednu i, naposljetku, jednom na dan. Kriomice, heroin je zavladao mojim životom, a ja to nisam ni primijetio.

Cijelo vrijeme dok sam uzimao heroin, mislio sam da točno znam što činim. Ni u kom slučaju nisam ja bespomoćna žrtva. Činio sam to zato što sam uistinu volio ta ubrzanja, no razmišljajući o tome, shvaćam da sam to dijelom činio i kako bih zaboravio svoju neprežaljenu ljubav Pattie i djedovu smrt. Također sam mislio da živim poput pravog rokera. Usprkos Ahmetovim upozorenjima uživao sam u mitologiji koja je okruživala živote velikih jazz-glazbenika Charlieja Parkera i Raya Charlesa, bluesera Roberta Johnsona i drugih. Romantičarski sam pomišljao kako je upravo takav način života doveo do stvaranja njihove glazbe. I, želio sam dokazati da to mogu, i da se mogu izvući živ. Bio sam čvrsto odlučio i nisam želio ničiju pomoć.

Sjećam se da me George posjetio jedne večeri, doveo je i Leona, koji je pobjesnio kad je vidio u kakvu sam stanju te zahtijevao da mu kažem kog to vraga izvodim. Odvratio sam mu da sam upravo na putovanju u tamu koje cijelo moram dovršiti kako bih vidio što je na drugoj strani. Ne mogu ni zamisliti kako su se osjećali kad su to čuli. Bili su to ljudi koje sam dobro poznavao i koji su me voljeli. No, ovisnost je ubila svaki moj osjećaj za druge. Tudja briga i skrb nisu mi značili ništa jer sam se osjećao sjajno i namjeravao se nastaviti osjećati tako sve dok budem imao bijeloga praha.

Heroin koji sam upotrebljavao, bio je prilično jak. Nabavljao sam ga u Ulici Gerard, bio je sirov i čist. Prvi put shvatio sam da sam ovisan kad sam Alice obećao da ću je odvesti obitelji u Wales. Odjednom mi je palo na pamet kako je prilično nemoguće totalno urokan voziti Ferarri tristo na sat. Rekao sam joj da ću doći za otprilike tri dana budući da sam znao da mi toliko vremena treba da se skinem s droge.

Sjećam se prva dvadeset četiri sata svoje apstinencijske krize kao totalna pakla. Kao da me tko otrovao. Svaki živac i mišić u tijelu grčio se i trzao, smotao sam se kao fetus i urlao u agoniji. Nikad još nisam osjetio toliku bol, čak ni kad sam, kao dijete, bolovao od šarlaha. Usporedbe nije bilo. Trebala su mi sva ta tri dana, za koja nisam oka sklopio. A, najgore od svega, bez droge i čist, osjećao sam se strašno. Osjećao sam se kao da mi je tko oderao kožu, živci su mi bili na iglama i nisam mogao dočekati da ponovno uzmem drogu, da ponovno kliznem u ugodu. Ipak, obećao sam joj, tada još bivajući na svjetlijoj strani tog svijeta, gdje sam mogao održati kakav-takav dodir s racionalnim i donositi odluke na koje sam se mogao obvezati.

Tom prilikom uspio sam se skinuti i vratiti životu, no nakon toga, kako sam počeo uzimati sve češće, skidao sam se sve rjeđe. Bilo mi je preteško i previše bolno. Alice se vratila živjeti sa mnom, i kad se smjestila, počela ga je uzimati i ona je preuzela ulogu kurira nabavljajući drogu za oboje. Ubrzo smo otkrili da je bit vica u tome da uvijek moramo kupiti prije nego što nam se zalihe stanje kako nikad ne bismo ostali na suhome. Što nikad nije bilo problem dok smo bili doma, ali kad bih morao putovati, nailazio sam na teškoće.

U ljeto 1971., više od godinu dana od početka tog samonametnutog progonstva, George me nazvao i upitao bih li otputovao u New York i svirao na dobrotvornom koncertu koji je, za početak kolovoza, pripremao u Madison Square Gardenu za žrtve gladi u Bangladešu. I predobro je znao za moje probleme s drogom i taj je angažman možda smatrao nekakvim pokušajem spašavanja. Bez obzira na razloge, rekao sam mu da ću doći samo ako mi može jamčiti stalne zalihe. Budući da je raspored, barem na početku, bio sedam dana proba i nastup, bio je prilično siguran da se može pobrinuti za mene. Složili smo se kako neće biti problem pronaći drogu u New Yorku, a ako naiđemo na teškoće, sigurno ćemo pronaći ljude koji poznaju ljude koji će me dovesti u red.

Samo putovanje počelo je vrlo loše. Kad smo Alice i ja stigli na aerodrom, naletjeli smo na Pattie, koja me došla ispratiti. Ne mogu se sjetiti kako se to dogodilo, no sve je to, istodobno, bilo i katastrofalno i prekrasno. Alice je bila bijesna i zaključila da se kriomice sastajem s Pattie, što nije bila istina, ali tko bi je mogao kriviti zbog takvih primisli? Najveći dio vremena provodio sam u potpunoj magli pa su takve situacije bile nešto posve uobičajeno. Bio sam savršeno sposoban dogovoriti sastanak s nekim i sve to mirno zaboraviti dvije minute kasnije. Ishod je bio taj da su fantazija i stvarnost dijelile isti prostor u mojoj glavi, koja se preobrazila u labirint napola uobličenih planova i ideja kojima se, točnije nijednom od njih, nisam mogao ozbiljnije posvetiti. Emocionalno i duhovno bio sam u bankrotu i stoga se nisam nimalo zabrinjavao jer me takvi događaji nisu pretjerano plašili. Sve dok sam imao dovoljno droge da preživim let, bio sam savršeno sretan.

No, kad smo stigli u New York i ušli u hotel, droga je već prestajala djelovati. Ipak, sukladno obećanju, u sobi me čekala izdašna zaliha. Iskušao sam, ali se nije dogodilo ništa. Otkrio sam da su mi drogu nabavili na ulici - sadržavala je iznimno malu količinu heroina i miješali su je s nekom gadosti, vjerojatno strihninom, pa je bila otprilike deset puta slabija od onoga na što sam se bio naviknuo. Ishod toga bio je apstinencijska kriza prva dva-tri dana, pa sam propustio sve pokuse. Ležao sam na krevetu u hotelskoj sobi, tresao se i mumljao poput luđaka, ispričavao se svima koji su me došli pogledati, dok je Alice neumorno jurila gradom pokušavajući mi pronaći čisti heroin.

Nasreću, Allen Klein, tadašnji menadžer Beatlesa, koji je Georgeu pomagao postaviti koncert u Gardenu, načuo je da sam u nevolji i ponudio mi neki lijek kojim je liječio čir na želucu. Uzeo sam i nekim čudom, pet prije dvanaest, stanje mi se popravilo. U posljednji trenutak stigao sam na tonsku probu i brzo preletio ono što sam morao izvesti, iako se mutno sjećam pokusa i koncerta nakon toga, priznajem, nisam bio ondje i sramio sam se. Ma koliko se, godinama, trudio sve to opravdati,samome sebi, te sam noći iznevjerio mnogo ljudi, a najviše sebe samog. Koncert sam vidio samo jednom, na filmu, i ako ikad poželim podsjetnik na sve što sam propustio u tim "zlatnim vremenima", veoma je korisno pogledati taj film.

Kad smo se vratili kući, povukli smo se u Hurtwood i zaključali vrata. Dugo nisam izlazio prepuštajući Alice kupovanje, kuhanje i, najvažnije od svega, nabavu robe. Povezala se s tipom, zvao se Alex, i živio je u Noting Hillu. Osim što je dilao, bio je pisac i registrirani ovisnik, što znači da je svaki dan dobivao recept za drogu. Uzimao ju je u tabletama pa smo je kupovali od njega kad ne bismo uspjeli pronaći heroin na cesti. Naravno, bila nam je draža prava roba budući da je bila čista i mnogo snažnija, dok su se farmaceutski surogati pokazali prilično pitomima.

Najbolji heroin izgleda poput smeđeg šećera. Dolazi u malenim, obojenim grumenima, čvrstima poput tvrdih bombona, u prozirnim plastičnim vrećicama s crvenom papirnatom etiketom ispisanom kineskim ideogramima i s malenim bijelim slonom. Zatim bismo heroin ubacili u mužar i drobili ga - time bismo dobili otprilike tridesetak grama, što nam je trebalo potrajati otprilike tjedan dana, ali smo bili rastrošni fikseri koji su ga radije šmrkali nego ubrizgavali, većinom zato što sam se plašio igala - taj je moj strah korijene vukao još iz osnovne škole.

Jednog dana, bez upozorenja, sve su nas pokupili iz razreda i odveli u seoski dom u Ripleyju, gdje smo dobili cjepivo protiv difterije. Bilo je to prestrašno iskustvo, bilo je zastrašujuće i bolno, i još se sjećam mirisa kemikalija u kojima su iskuhavali igle. Posljedično tomu, nikad nisam ubrizgavao drogu, i sad sam zbog toga jako, jako sretan. No, to je značilo da smo trošili velike količine heroina, otprilike pet do deset puta više od ovisnika koji ga ubrizgavaju. I ne samo to, samo nekoliko minuta nakon prvoga šmrka pomislio bih da mi treba još malo i onda nastavio, iako bi djelovanje prvoga šmrka trajalo još pet do šest sati. Bio je to jako skup način urokavanja.

Tih izgubljenih godina jedva sam viđao vlastitu obitelj. Rose nisam bio nikakva potpora, a ona je duboko i iskreno tugovala za djedom i sigurno je sumnjala da se nešto zbiva sa mnom, iako nije znala da je riječ o drogi. Poslije sam doznao da se odlučila ne miješati, nadajući se i moleći da će sve loše na kraju proći, i da će sve završiti dobro. Isto tako, izbjegavao sam sve stare prijatelje. Ulazna vrata na imanju uvijek su bila otvorena pa su mi ljudi povremeno dolazili u posjet - pokucali bi na vrata, i odlazili nakon što se nitko nije javio.

Kad je Ben Palmer, jednom prilikom, prešao cijeli put iz Walesa da me vidi, sakrio sam se na katu i promatrao ga kako sjedi u autu čekajući da ode. Ginger je jednom prilikom skovao plan da me otme i svojim Land Roverom prebaci u Saharu pretpostavljajući kako je to jedino mjesto gdje ne bih mogao nabaviti drogu. Nismo odgovarali na telefonske pozive. A u kući bih prespavao najveći dio dana i ustajao tek kasno popodne. Satima sam svirao gitaru, snimao pjesme na kasete - većinom jad i bijeda. Nikad ih nisam označavao pa sam trošio mnogo vremena preslušavajući materijale u potrazi za najnovijom pjesmom na kojoj sam radio. Mnogo sam crtao - rapidografom sam stvarao ešerovske skice. Jedina zabava bili su mi modeli zrakoplova i automobila.

Jedan od rijetkih pojedinaca koje sam viđao u tom razdoblju, bio je Pete Townshend, kojega sam, rijetkih radišnih trenutaka, zamolio da dođe i pomogne mi dovršiti neke snimke što sam snimao još s bendom Derek and the Dominos. No, kad je napokon stigao, već sam izgubio zanimanje za cjeli projekt pa sam, trudeći mu se objasniti svoju posvemašnju inerciju, priznao da imam problema. Prestravio sam se kad mi je rekao da to zna već neko vrijeme. Otkrilo se kako je, iako ga nisam vidio osobno, nekoliko puta dolazio u kuću i razgovarao s Alice. Osjetio sam se posramljenim kad mi je rekao da mi iskreno želi pomoći jer sam mrzio samoga sebe što za sobom u taj ponor povlačim i Alice. Možda je bilo malo prekasno za razvoj moralne svijesti, ali je ona ipak pomolila glavicu pa sam se osjećao smeteno i postidjeno što se ljudi brinu zbog mene.

Jednog dana Pete mi je rekao da su on i Alicein otac skovali plan kako da me vrate na noge. Trebao sam održati povratnički koncert na kojem bi nastupili svi moji prijatelji. Alicein otac, David Harlech, bio je nesvakidašnja pojava. Visok, markantna nosa, bio je velik prijatelj predsjedniku Kennedyju i britanski veleposlanik u Washingtonu za njegova mandata. Od prvoga trenutka dobro smo se slagali, a moj odnos s njim bio je vrlo prisan i pun poštovanja. Imao je razumijevanja i s vremenom mi je postao poput poočima.

Mislim da je jedan od razloga tako dobra slaganja i zajednička ljubav prema glazbi. Rekao mi je kako je, u mladim danima u Londonu, a poslije i u Washingtonu, upoznao mnogo poznatih jazz-glazbenika i sprijateljio se s njima pa smo često razgovarali o njima. Činilo mi se i da mu se sviđa ono što radim u glazbi pa sam, zbog toga, a i zbog poštovanja koje sam gajio prema njemu, uspio ojačati osjećaj stida zbog svega što se događalo sa mnom i s Alice. Nažalost, u to smo se vrijeme već pretvorili u zatočenike i nismo mogli prekinuti taj začarani krug. Došlo je vrijeme da netko stigne u pomoć.

Plan je bio da se pridružim bendu koji je složio Pete i da u londonskom Rainbow Theatreu nastupim na koncertu "Fanfare for Europe", kojim se slavio ulazak Britanije u Ekonomsku zajednicu. David je taj povratak u javnost gledao kao mogućnost za prekid ovisnosti. Iako je to bilo nešto što nikad sam ne bih bio uspio, pristao sam zbog Petea i izdržao te se pritom uspio i dobro zabavljati. Cijelo ono vrijeme koje sam proveo zatvoren, slušao sam glazbu i svirao gitaru, no da bi se umijeće razvilo do krajnjih granica, pojedinac se mora družiti s ljudima, a ja, poslije koncerta za Bangladeš, nisam svirao ni s jednim glazbenikom.

Kad smo započeli pokuse, u kući Ronnieja Wooda, uistinu sam se trudio vježbati, svirati i skladati - iako sve to na ograničenoj razini. Bogu hvala što je Steve bio ondje i davao mi snage, budući da je svima bilo posve očito kako moje sviranje vrlo ozbiljno šepa. Nasreću, u glavi mi je bilo jasno što želim i sve što se traži od mene. Jedini problem bio je prenijeti tu energiju u prste.

Na dan nastupa, 13. siječnja 1973. godine, Alice i ja, urokani do daske, došli smo kasno i zatekli Petea i Stigwooda kako čupaju kose. Uzrok je kašnjenja bilo to što mi je Alice morala otpustiti struk na hlačama bijelog odijela jer sam odnedavna počeo proždirati tolike količine čokolade da ih jednostavno nisam više mogao navući. U publici je bio Ahmet, s Georgeom i Ringom, Jimmyjem Pageom, Eltonom Johnom i Joeom Cockerom - spominjem samo neke - dok su u bendu na pozornici, nazvali smo ga Palpitations, svirali Pete, Steve, Jim Karstine, Jim Capaldi i Rick Grech.

Započeli smo "Laylom", i zatim svirali "Badge", "Bottle of Red Wine", "Bell Bottom Blues" i "In the Presence of the Lord" - u stanju u kojem sam bio, svirati s tako sjajnim bendom, dovodilo me do granica mojih sviračkih sposobnosti. Iako nije bilo tako loše, dok sam preslušavao snimke, shvatio sam da sam miljama daleko od stare forme. Zvučalo je baš kao dobrotvorni koncert - što je zapravo i bilo. Ipak, sjajno sam se proveo, a nevjerojatan doček koji mi je priredila publika, bio je istinski dirljiv. Nakon koncerta u Rainbowu vratio sam se u skrovište i iako sam shvaćao da se Pete brine zbog mene i želi mi pomoći vraćajući me na glazbenu scenu, jednostavno nisam još bio spreman.

Poslije koncerta uspio sam potonuti do još neviđenih dubina, a Alice me slijedila u stopu. Ubrzo sam svakodnevno trošio goleme količine heroina, a želja je postala toliko jaka da mi je Alice davala sve što je uspijevala nabaviti, dok je svoju potrebu za heroinom zadovoljavala ispijajući zastrašujuće količine čiste votke - do dvije boce na dan. I ona se pretvorila u samotnjaka, odbijajući dodir s ikime tko bi nam mogao smetati. Vrata su bila zatvorena, poštu nismo otvarali, a preživljavali smo jedući čokoladu i kojekakvo smeće pa ubrzo nisam postao samo debeo nego i sav prištav i totalno izvan forme. Heroin mi je potpuno oduzeo i libido pa su sve seksualne aktivnosti sasvim zamrle. Štoviše, patio sam od kronična zatvora.

Cijena našeg života nije bila visoka samo u ljudskim okvirima - počela me razarati i financijski.

Svaki tjedan trošio sam oko 1000 funta na heroin - danas bi to bilo oko 8000 funta. Neko vrijeme uspijevao sam pred Stigwoodom skrivati prave troškove, no naposljetku je uspio iskopati što se zbiva pa sam iz njegova ureda primio poruku da mi je račun u crvenom i da ću ubrzo svoju ovisnost morati plaćati prodajom stvari.

Ako me to nije natjeralo na razmišljanje, svakako jest pismo koje sam primio od Davida, u kojem mi je, nimalo dvosmisleno, poručio da će nas, s posvemašnjim zadovoljstvom, predati policiji ako nisam spreman prestati sebi činiti to što si činim i, još važnije, ono što činim njegovoj kćeri. Pismo mu je bilo potpuno nemilosrdno, no istodobno i sućutno. "Oboje vas beskrajno volim", pisao je, "i stoga ne mogu trpjeti to što činite sami sebi. Zbog svega što možeš učiniti i svega što možeš imati u životu, molim te, dopusti mi da ti pomognem." Završava ovako: "Dragi Eric, vjerojatno nikad neću znati koliko će ti hrabrosti trebati za to, ali, molim te, učini to zbog sebe".

Bilo je jasno da se ne šali, a ja sam, duboko u sebi, bio savršeno svjestan da posve nevinu biću nanosim veliku štetu - da uništavam nekoga u čiji se život nemam pravo petljati. Shvatio sam da moram nagaziti na kočnicu, ako ne zbog sebe, zbog nje. Naposljetku mi se upalila žaruljica; nazvao sam ga i rekao: "U pravu ste. Potrebna nam je pomoć, ali što možemo učiniti?" Rekao mi je kako je upoznao jednu sjajnu ženu, doktoricu Meg Patterson, škotsku neurokirurginju koja je godinama radila u Hong Kongu, gdje je razvila metodu liječenja krize izazvane nedostatkom opijata koristeći se oblikom električne akupunkture koju je prozvala neuro-električnom terapijom. Nedavno se vratila u Britaniju i u Ulici Harley sa suprugom Georgeom otvorila kliniku. David Harlech već se sastao s njima pa su sastavili program za Alice i mene.

Znao sam da moram ići do kraja. Potpuno sam vjerovao u Davidova razmišljanja i uvide, i shvatio kako se na taj korak odlučio teška srca. Dogovorili smo se da ćemo se naći s Pattersonovima u njihovu domu u Ulici Harley, kamo smo, kao po običaju, stigli urokani. Meg mi se svidjela na prvi pogled. Bila je karizmatična osoba, sitna, privlačna, kestenjaste kose i pravilna lica; majčinski tip, strašno nježna i brižna. Učinila mi se dobrim čovjekom. Njezine priče o životu i radu u Hong Kongu i Kini, gdje je radila s ovisnicima po ulicama, bile su sjajne - štoviše, izgledala je potpuno uvjerena da mi može pomoći. I George je bio zanimljiv jer je proveo mnogo vremena u Tibetu medu gerilcima koji su se borili protiv Kineza.

U liječenju koristili su se oblikom akupunkture, elektrostimulatorom proizvedenim u Kini, koji je Meg nabavila u Hong Kongu. Izgledao je poput male, crne kutije iz koje su stršile žice povezane s malim kontaktima na čijim su vrhovima bile sićušne igle koje su se zabadale u određene točke na usnoj školjci. Liječenje je uključivalo tri jednosatne terapije na dan, što je značilo da će Pattersonovi doći živjeti s nama u Hurtwood najmanje prvi tjedan dana. Bojažljivo smo pristali na to.

Isprva je sve bilo teško. George je bio vatren kršćanin i često je propovijedao o Bogu, kršćanstvu i Isusu, što mi se činilo malo pretjeranim jer sam se osjećao nevjerojatno ranjivo. Do neke mjere mislio sam da zlorabi moje stanje pa sam s oboje bio malo na oprezu. Iako sam, u svakom slučaju, poštovao religiju, oduvijek sam se odupirao doktrinama, a svaka duhovnost koju sam dotad u životu iskusio, bila je mnogo apstraktnija i ni u kom slučaju povezana s bilo kojom priznatom religijom. Osobno mi je najpouzdanije dokazano sredstvo za dopiranje do duhovnosti uvijek bila glazba. Njome se ne može manipulirati, nju se ne može politizirati, a kad se to čini, odmah se primjećuje. No, naravno, to im tada nisam mogao objasniti iako sam siguran kako sam pokušavao, stoga sam najboljim smatrao predati se i vidjeti što će biti.

Prvo što nam je Meg rekla, bilo je da od prvoga dana više ne smijemo ni taknuti heroin. To smo doživjeli kao šok budući da sam nekako mislio da će nas postupno skidati s njega. Svoj uređaj smjestila je u prostoriji kojom smo se koristili kao ostavom, odmah pokraj dnevne sobe. Zatim mi je na uši pričvrstila kontakte koji su podsjećali na klipse, pozabijala mi je igle u razne točke na usnoj školjci, a kad je uključila uređaj, iz njega je kroz igle potekla slaba električna struja. Potenciometrom je pojačavala struju sve do trenutka kad bi počelo žariti, a zatim bi smanjila sve do tek primjetna osjeta.

Time je inducirala euforiju pa je pacijent obično završavao terapiju u nekoj vrsti polusna. O heroinu su govorili kao o "uspavljivaču" budući da on izaziva stanje stupora - crna kutija trebala je postizati jednak učinak. Dakle, liječenje se sastojalo od pokušaja da se psihički i emocionalno oboljeli skine s heroina, dok crna kutija fizički smanjuje simptome odvikavanja. U teoriji, kako ovisnik napreduje u liječenju, smanjuje se vrijeme koje provodi priključen na kutiju.

Poslije nekih pet dana Meg mi je rekla kako terapija neće uroditi plodom osim ako se Alice i ja ne budemo liječili odvojeno. Problem su bile noći jer nijedno od nas nije moglo spavati, a to nas je iscrpljivalo sve redom. Također i ja sam gajio velike dvojbe. Isprva sam se osjećao kao da su mi demonstrirali što sve kutija može, no sad mi je počelo svitati da je to sve. Kutija je bila sve što smo imali i tada me uhvatila panika. Tada su odlučili kako bih se, radi pojednostavljenja postupka, trebao preseliti k njima u Ulici Harley, dok će Alice prijeći u drugu kliniku. Njezino stanje pogoršavalo je i to što se nasmrt opijala. Nije mi se svidjelo što nas razdvajaju i pitao sam se zašto kad već jedno od nas mora završiti u nepoznatu sanatoriju, to mora biti Alice, a ne ja. I dalje mi to pitanje nije posve jasno. Je li moguće da su me vidjeli kao zlatnu koku, slavnog pacijenta s kojim bi mogli postignuti uspjeh? Time bi svakako sjajno reklamirali svoju kliniku koja se, po mome mišljenju, nekako sporo probijala.

Bila mi je grozna pomisao da ću morati živjeti s nepoznatom obitelji čistunaca, no znao sam da moram prihvatiti sve što mi se nudi. Kad razmišljam o svemu tome, mislim kako se cijela ideja "liječenja" sastojala od čisto fizičke tehnike spojene s velikim količinama skrbi i suosjećanja te nadziranom prehranom - na što se mora dodati i Georgeovo kršćansko ćudoređe. Štoviše, činilo mi se da im je obitelj vrlo čvrsta - dva sina i kći, savršeni primjerci dobre djece. Činilo mi se kao da mi time poručuju: "Samo gledajte kako se živi kad su svi u skladu". No, to mi je samo otežavalo cijeli postupak.

Sjećam se da su me jednom prilikom pustili samoga van - tada sam otišao posjetiti neke prijatelje i uspio se dočepati viseptona, metadonskog sirupa kojim se ovisnici skidaju s heroina. Prokrijumčario sam ga u kuću i sakrio medu odjeću. No, nisam znao da mi ona prekapa po stvarima. Sljedeći dan, za ručkom, pred djecom, izvukla je bocu i rekla mi da sam je izdao i da je moje ponašanje upravo odvratno. Zatim je sadržaj izlila u sudoper. Nikad se nisam našao oči u oči s ljudima koji namjerno ponižavaju, bez obzira na opravdanje, i nisam shvaćao kako to može biti dio programa. Naravno, nije urodilo plodom i osjećao sam se potpuno zgaženim. U tom trenutku tiho sam odlučio da neću imati veze s njima i potpuno se povukao u sebe.

Za boravka ondje uspio sam se djelomično oporaviti, a oni su mi u velikoj mjeri pomogli potičući me da ponovno slušam i sviram. Čineći to, vratio sam dodir s vlastitim osjećajima, koji su navrli poput bujice. Danas iskreno vjerujem da su Meg i George dali sve od sebe onim čime su raspolagali. Samo, to nije bilo dovoljno. Unatoč svim uspjesima koje su postigli skidajući me s heroina, pustiti me u svijet bez ikakve kasnije skrbi, bilo je nepromišljeno i opasno. Čini mi se da nisu imali pojma, niti se zanimali za programe u dvanaest koraka kakvima se koriste Anonimni alkoholičari i Anonimni narkomani, udruge koje su aktivno djelovale u Londonu i diljem Engleske još od sredine četrdesetih godina. Nakon liječenja njihova ideja rehabilitacije koju su osmislili s Davidom, bila je poslati me da živim na farmi pokraj Oswestryja, koju je svodio Davidov najmlađi sin, Frank Ormsby-Gore. Namjeravali su mi vratiti fizičku snagu i tako me dovesti u red. U stvarnosti sam, onaj trenutak kad sam stigao na imanje, jednu zabranjenu tvar jednostavno zamijenio drugom.

461 Ocean Boulevard


Frank Gore bio je devet godina mladi od mene - dvadesetogodišnjak - u vrijeme kad sam došao raditi na obiteljsko imanje u Shropshireu početkom 1974., iako sam ga znao još od njegove četrnaeste godine, bio je samo Alicein mlađi brat, ali je tad prijateljstvo krenulo od prvoga trenutka. Iz Hurtwooda sam se dovezao autom koji mi je dao George Harrison - bio je to Mini Cooper Radford - luksuzni model Mini Morrisa, koji je, tantričkim indijskim simbolima, oslikao autolakirer. Ponio sam akustičnu gitaru i dio svoje zbirke ploča - a budući da se Frank pokazao pravim ljubiteljem glazbe, odmah smo pronašli neke zajedničke zanimacije. Bio je sjajan slušatelj, prepun ideja pa se ubrzo pretvorio u moju rezonantnu ploču dok sam se vraćao sviranju. Stanovali smo u malenoj kući s dvije spavaće sobe, kuhinjom i dnevnom sobom. Sve je to bilo prilično skromno, ali je Frank bio sjajan kuhar pa smo stoga prebivali većinom u kuhinji.

Budući da sam, poslije tri godine pretežno izležavanja i drijemanja na kauču pred televizorom, bio potpuno izvan forme, dogovorili smo se da ću raditi koliko mi to dopušta moje stanje. A posla je bilo napretek. Frank je vodio imanje koje je jedva opstojalo na vlastitoj zaradi, no radio je to sam samcat. Jedini radnici koje sam upoznao, bili su njegov prijatelj Mike Crunchie i još jedan tip kojeg su zvali Dai'. Crunchie mi je pokazao kako se radi. Ubrzo sam počeo ustajati u zoru, raditi kao manijak, skupljati sijeno, cijepati drva, piliti trupce i hraniti krave. Takvim se fizičkim radom nisam bavio otkako sam s djedom radio na gradilištima, što mi se uistinu sviđalo. Ubrzo sam očvrsnuo i, iako je bila zima, dobio sam boju od vjetra i sunca. Frank je, za to vrijeme, lutao uokolo kupujući i prodajući kamione i drugu tešku mehanizaciju. Smatrao se trgovcem i volio pričati o velikim poslovima u kojima trguje kamionima, traktorima i sličnim strojevima.

Oko pet-šest popodne obično bi me pokupio, pa smo odlazili u Oswestry i kružili po puhovima, gdje bismo slušali džuboks i pili sve dok su nas držale noge. Katkad bismo od sebe napravili totalne budale, no to smo činili javno, ne skrivajući ništa, što mi se, nakon mog samotnjačkog života, činilo vrlo zdravim. Zatim bismo se vratili u kuću, Frank bi složio večeru, nakon čega smo još malo pili. Već se dugo nisam tako dobro provodio. Frank mi je time pružio nešto neizmjerno važno. Vratio mi je samopoštovanje. Kad sam bio kod Pattersonovih, uvijek sam se pomalo stidio samoga sebe, kao da sam neki zločinac na rehabilitaciji, no dok sam se družio s njim, iako je velik dio našeg odnosa bio podgrijan alkoholom, osjećao sam se sigurno i duhovito, kao da se konačno izvlačim iz svoje ljušture. Prema meni je bio veoma pažljiv i blag, a najbolje od svega, djelovao je kao da sve to radi bez ikakva plana. Mislim da je iskreno uživao u mome društvu jer me prihvatio onakva kakav jesam.

U vrijeme koje sam proveo s Frankom, neprekidno sam skupljao pjesme i ideje za novi album. Slušao sam sve moguće rodove glazbe i čak pokušao napisati nekoliko nota. Ne moram ni reći da mi je blues bio na vrhu popisa i da sam osjećao sve veće uzbuđenje na tom novom početku. Izlazak iz izolacije i preseljenje u vrlo napučenu okolinu u velikoj me je mjeri potaknulo da ponovno stvaram glazbu, i za to sam neizmjerno zahvalan i Davidu i Pattersonovima budući da je to jedino područje u koje su me tjerali da usredotočim svu svoju snagu. Osim materijala o kojem sam razmišljao, već me očekivao i mogući bend. Carl Radle poslao mi je neke snimke combo-sastava s kojim je svirao u Tulsi s porukom koja je glasila: "Ovo bi trebao preslušati. Mislim da bi ti se sviđalo raditi s ovim tipovima". S Carlom na basu, Dickom Simsom na klavijaturama i Jamiejem Oldakerom na bubnjevima sastav je zvučao sjajno - bilo mi je jasno da su zaista talentirani.

Sam Carl bio je fascinantna pojava. Glazbenik iz Tulse, njemačkog podrijetla, bio je prilično europskog izgleda. Uvijek je nosio okrugle naočale, a kosa mu je već nestajala s čela, no straga je bila duga i raščupana. Iako samo tri godine stariji, djelovao je mnogo zrelije, iskusnije i mudrije. Bio je prirodni filozof, a i muzikolog i poznavao široku lepezu glazbe iz svih krajeva svijeta. Mogli smo satima razgovarati o svemu - od filmova do lovačkih pasa - i bio je uistinu moja srodna duša. No, naravno, više od svega, bio je genijalan basist, minimalističkog i melodioznog stila koji je uistinu plijenio pozornost.

Za razdoblja s Dominosima istinski sam se zbližio s Carlom, a on se držao ideje da ponovno, i to rado, surađuje sa mnom. Uspijevalo mu je prozreti sve moje besmislice i dobro je znao za što sam sve sposoban. Bez obzira na to koliko me dirnuo Davidov pokušaj da mi pomogne, mnogo me više pokrenuo taj Carlov pristup budući da sam kao glazbenik koji je stremio Americi, usred engleske zabiti živio kao u paklu. Svi moji heroji bili su u Sjedinjenim Državama, a Carlova poruka - čekamo te - bila je istinski povod za povratak. Nikad to nisam zaboravio, i kad sam počeo skupljati sastojke za novi album, na Frankovu imanju, zamišljao sam da snimam upravo s tim bendom.

Kad pokušavam pisati pjesme, volim ih ostavljati u što više nedovršenu stanju, tako da svatko s kim sviram dobiva priliku da ostavi svoj pečat - načinom sviranja ili rješavanjem završetka pjesme. Tada sam pripremao malene skupine ideja koje sam mogao prenijeti Carlu, Jamieju i Dicku, i reći im: "Idemo poraditi na materijalu". Zatim bi, tako sam se nadao, kad bismo zaista krenuli svirati, pjesma dovršila samu sebe. Jedna od pjesama koju sam započeo, razvijala se jako dobro i strašno sam se ponosio svojom inventivnošću u pisanju teksta. Bila je to "Let It Grow", ali prošlo je nekoliko godina prije nego što sam shvatio kako sam potpuno skinuo "Stairwav to Heaven", čuvenu himnu Led Zeppelina - bila je to okrutna pravda budući da sam ih uvijek oštro kritizirao.

Jednog me dana na farmu nazvao Pete Townshend i upitao me bih li se pojavio u cameo-ulozi9 u filmskoj inačici Tommyja, koji su snimali u studijima Pinewood. Želio je da odsviram stari blues Sonnyja Boya Williamsona, "Eyesight to the Blind", a to sam morao izvesti igrajući lik svećenika u crkvi koja se klanjala Marilyn Monroe. Nisam mogao odoljeti napasti da pokušam, pomisli na povratak sviranju, pjevanju i snimanju. Poslali su po mene auto i odvezli me u studio na jedan dan. Iskustvo je bilo potpuno nadrealno budući da sam se sve vrijeme opijao s Keithom Moonom - kad sam ga vidio totalno zabetonirana, pomislio sam kako ja zapravo i nemam problema. U usporedbi s njim, sebe sam vidio kao laku kategoriju.

9 Manja uloga u kojoj se pojavljuje neki istaknuti glumac ili osoba. (prim. prev.)

Na polovici mog boravka kod Franka Alice mi se došla pridružiti nakon što su je otpustili iz klinike. Bio je to napet i neugodan posjet budući da nam je Meg strogo zabranila dijeliti sobu ili se spetljati na bilo koji način - pod pretpostavkom da bismo mogli ponovno upasti u krizu. Sto mi je, istini za volju, posve odgovaralo jer su se, kako su mi osjeti ponovno oživjeli, vratila i razmišljanja o Pattie, koja su drijemala protekle tri godine. Ponovno su se rasplamsala kad su se, s neba pa u rebra, u Walesu pojavili George i Pattie, vidjeti kako napredujem. Iako me njihovo prijateljstvo iskreno dirnulo, sjećam se kako sam razmišljao da bi mi bilo draže da je Pattie došla sama. Svi smo otišli na piće i, iako su i dalje izgledali kao par, imao sam prilično određen osjećaj da me promatra pogledom koji je odavao više od prijateljske zabrinutosti. Svi stari osjećaji ponovno su nabujali.

Kad sam otišao od Franka, bio sam u formi, čist, ushićen i uzbuđen svim mogućnostima koje su ležale preda mnom. U trenutku zahvalnosti Meg sam poslao svoju 24-karatnu žličicu za kokain, uz popratnu poruku koja je glasila: "Meg, hvala, više je neću trebati". Osjećao sam se dobro jer je život ponovno počeo izgledati dobro. Bio sam svjestan toga da nikad nisam prestao slušati i svirati te da sam čak i u najcrnjim trenucima uspijevao zadržati neke ostatke svog umijeća. Čekao me posao. Također sam donio bolnu odluku da definitivno prekinem s Alice - bio je to potez koji je preporučila Meg - strahujući da na kraju ne uništimo jedno drugo. Jedino što je preostalo iz te veze, bila je međusobna ovisnost, a moje misli sad su bile okrenute samo prema Pattie.

Cijelo vrijeme moje ovisnosti Stigwood je uvijek vjerovao da ću se izvući. Unatoč tomu što je nevjerojatno riskirao, ostao je uz mene te sam, odmah nakon povratka, ugovorio sastanak s njim.
"Što želiš raditi?", upitao je. "Budući da ja znam što ja želim da radiš."
Rekao sam: "Dakle, imam hrpu ideja, i mislim da bih trebao snimiti album".
"Sjajno", rekao je, "budući da sam upravo to imao u planu. Ovo ti je karta za Miami, studio smo već unajmili i, ako želiš, Tom Dowd ti je i producent i tonski majstor."

I tako je bilo. Sve je bilo pripremljeno i samo se čekalo mene. Sjećam se kako sam razmišljao o njegovoj sjajnoj sposobnosti predviđanja - složio je cijeli posao u koji sam samo trebao uskočiti. Također nam je unajmio i kuću na adresi 461 Ocean Boulevard - luksuznu vilu odmah uz more u Miami Beachu - te sam odmah otputovao onamo.

Kad sam stigao, dočekao me Carl i odvezao me s aerodroma na sastanak s Jamiejem i Dickom. Bili su to kočoperni mladi frajeri, bistri, samouvjereni i nimalo u strahu od mene. Osjetio sam se starim, a bilo mi je samo dvadeset devet godina! Planirali smo svirati kao kvartet, s pojačanjem studijskih muzičara, i tada sam, posve nagonski, osjetio da uspjeh ploče ovisi samo o kemiji koja će se ondje roditi. Prvi i najvažniji moj zadatak bio je pronaći način kako vratiti svoje sviračko umijeće u društvu pravih muzičara. Završili smo kompromisom, tako da su oni svirali minimalno, sukladno mojim sposobnostima. Što je glazbi davalo neki šarm budući da je bila vrlo iskonska i jednostavna.

Stigwood nam je u studio poslao Yvonne Elliman, sjajnu mladu pjevačicu koja je ulogu Marije Magdalene igrala i na Broadwayu i u filmskoj inačici mjuzikla Jesus Christ Superstar. Irsko-havajskog podrijetla, bila je neizrecivo zgodna, egzotična pojava duge, tamne kose, a Stiggy je žarko želio da surađujemo. Budući da mi se proteklih godina spolni život sveo na čistu ništicu, nije teško zamisliti što se zbilo u opojnoj atmosferi koja je okruživala snimanje u Miamiju. Yvonne i ja odmah smo osjetili međusobnu požudu pa smo ubrzo počeli očijukati, spetljali se i uživali u toj strasnoj aferi. Ona se istinski voljela zabavljati, piti, drogirati se i općenito družiti se s dečkima pa smo postali dobri prijatelji. Zadivio me njezin sjajan glas i ubrzo sam je zamolio da se pridruži bendu.

Za povratak sam odabrao gitaru koju sam izgradio sam, crni Fenderov Stratocaster, s nadimkom Blackie. U svojim ranim danima, unatoč divljenju koje sam osjećao prema Buddyju Hollyju i Buddyju Guyu, većinom sam svirao Gibsonov Les Paul, no jednog sam dana, za turneje s Dominosima, vidio Stevea s bijelim Stratocasterom, što me nadahnulo i otišao sam u Sho-Bud u Nashvilleu, prodavaonicu instrumenata, gdje sam, straga, pronašao cijelu hrpu Stratocastera. U to vrijeme bili su potpuno izvan mode pa sam ih kupio šest za nikakav novac - otprilike sto dolara komad. Ti klasični instrumenti danas vrijede otprilike sto puta više. Kad sam se vratio, poklonio sam jedan Steveu, jedan Peteu Townshendu i jedan Georgeu Harrisonu - ostale sam zadržao za sebe. Od te tri gitare načinio sam jednu za sebe, rabeći najbolje dijelove svake od njih.

Budući da sam izašao iz Dominosa, tvrdih muzičara s punim, snažnim i moćnim zvukom, ovaj potpuno opušteni odnos prema izvedbi bio mi je posve novo iskustvo u kojem sam beskrajno uživao. No, slušajući svoje suradnike, shvatio sam da se vučem miljama iza njih i da ih moram dostići, istinski brzo. Nakon godina hibernacije i posvemašnjega gubitka dodira i sa čim, želio sam doznati što se sluša i što se zbiva u svijetu glazbe. Znao sam da i dalje mogu svirati nagonski i ma koliko to zvučalo traljavo ili neotesano, taj zvuk bit će stvaran i u tome je ležala moja snaga. Također umorio me naslov "heroja gitare" - samo sam se želio uklopiti u bend i svirati ritam. Počeo sam slijediti primjer J. J. Calea, s čijim me opusom Delaney upoznao potkraj šezdesetih - a ovi su ga tipovi zaista poznavali. Carl je svirao na nekoliko njegovih albuma. Činilo se posve prikladnim da se moj povratak zbude u društvu minimalista budući da sam želio poći upravo tim smjerom.

Osim "Let It Grow", koju sam dovršio sam, najveći dio ostalog materijala na albumu bile su prerade - "Willie and the Hand Jive", "Steady Rollin' Man" i "I Can't Hold Out", koje su mi se već dugo motale po glavi, čekajući priliku da izrone na danje svjetlo. "Get Ready" napisao sam ponesen događanjima i svojim osjećajima prema Yvonne, a "Mainline Florida" napisao je George Terry, lokalni glazbenik koji se, nekim čudom, pridružio našem veselom društvu. George je prijateljevao s Albhyjem Galutenom, još jednim tamošnjim sviračem kojega sam upoznao i družio se s njim za snimanja Layle. "Give Me Strength" prvi sam put čuo u Londonu ranih šezdesetih dok sam stanovao s Charliejem i Dianom Radcliffe u Fulham Roadu. Činilo mi se da pjesma savršeno pristaje prilici snimanja s Alom Jacksonom, bubnjarom MG-a, legendom medu muzičarima.

Jednog dana George Terry donio je album Boba Marleyja i sastava Wailers, "Burnin" - za njih dotad nisam čuo. Kad je pustio ploču, ostao sam začaran. Njemu se osobito sviđala "I Shot the Sheriff" i govorio mi je: "Daj, preradi ovo, trebaš to skinuti. To može biti sjajna snimka", no bio je to tvrd reggae i nisam bio siguran da to možemo dostojno prenijeti na naš album. Ipak, snimili smo svoju verziju, kojom nisam bio presretan, no to tada nisam priznao nikome. Ska, bluebeat i reggae bili su mi poznati žanrovi. Odrastao sam slušajući ih po klubovima i na radiju budući da su u Engleskoj bujale karipske zajednice, no Amerikancima je to bila novost i nisu bili toliko sigurni kako treba svirati. Istini za volju, nisam ni ja znao, ali sam bio siguran da negdje griješimo.

Kad smo dovršili snimanja i počeli slagati pjesme, rekao sam da se "Sheriffa" ne bi trebalo uključiti jer Wailersima nije bio do koljena. Tada su svi skočili: "Ne, ne! Zaista, to ti je hit!" Tako je i bilo - nakon objave albuma, kad su je u diskografskoj tvrtki odlučili izdati kao singlicu, pjesma je odmah završila na prvim mjestima. Iako sam Boba Marleyja upoznao mnogo kasnije, nazvao me nakon objave singla i zvučao prilično zadovoljno. Pokušao sam ga upitati o čemu je zapravo riječ u pjesmi, no nisam uspio shvatiti veći dio odgovora. Znam samo da sam osjetio olakšanje što mu se svidio naš rad.

Album "461 Ocean Boulevard" snimili smo za mjesec dana, nakon toga vratio sam se u Englesku, i odlučio još jednom pokušati s Pattie. Znao sam, iz treće ruke, da je njezin odnos s Georgeom u sve lošijem stanju i da u Friar Parku vlada ratno stanje - on je na jednome kraju kuće podigao zastavu s riječi "Om", a ona, na drugome, onu gusarsku s mrtvačkom glavom - a prijatelji su me savjetovali: "Samo se strpi i ona će ga ostaviti". Jedne noći, dok sam s Peteom Townshendom dovršavao snimku za Tommyja, osjetio sam, završivši posao, snažan poriv da odem i vidim se s Pattie. Uspio sam Petea nagovoriti da me odveze do Henleyja pod izgovorom da ga George hitno želi vidjeti i da nećemo ostati dugo. Zapravo, bilo je to čisto haračenje. Kad smo stigli, George je Petea odveo u studio da mu ga pokaže i pusti mu neke snimke na kojima je radio, dok sam ja vrijeme proveo gugućući s Pattie i trudio se nagovoriti je da konačno ostavi Georgea. Naposljetku sam otišao, ona nije odlučila ništa, no pokazalo se da je to bio odlučan trenutak naše veze.

Otišao sam naći se s Robertom Stigwoodom, koji je u to vrijeme bio preko glave u drugim projektima, jednako kao i sa mnom. Na pozornici je imao mjuzikle Jesus Christ Superstar, Oh! Calcutta i Hair, producirao je filmsku verziju Tommyja i bio menadžer Bee Geesima, pa je imenovao nekoga tko će mi pružiti dovoljnu količinu, posve zasluženih, vremena i pozornosti. Odlučio je da će to biti Roger Forrester, oštrouman, duhovit sjevernjak koji je već neko vrijeme prodavao karte u njegovoj tvrtki RSO. Poznavao sam Rogera budući da mi je organizirao već nekoliko turneja, a s velikim, zatamnjenim, četvrtastim naočalama, šminkerskim odijelima, uskim kravatama i zalizanom kosom uvijek mi je izgledao pomalo trknuto.

Jack i Ginger vječito su mu se trudili zagorčati život - Ginger je obožavao uvesti svoje pse u njegov ured i onda ih poticati da mu izgrizu sve - no, rijetko bi im Rogera uspijevalo izbaciti iz takta jer bi ih uvijek ispratio svojim brzim govorom i duhovitim dosjetkama. U svijetu šoubiznisa nije bio novak - karijeru je započeo kao promotor hrvačkih susreta u radničkim klubovima, a zatim se prebacio na pop-skupine, Honeycombs, Pickety Witch i sl. Uistinu je neobično što je dobio mene budući da smo bili posve različiti, svatko na svojoj strani svijeta. Ja sam naginjao ezoteriji, slikarstvu, filmu i uličnoj modi, dok je on sebe volio prikazivati kao pripadnika srednjeg sloja radničke srednje klase koji živi na kobasicama i pireu. No, nekako nam je uspjelo naći se u sredini i jako smo se dobro slagali.

Nakon velika uspjeha "I Shot the Sheriff" i naknadnog objavljivanja albuma 461 Ocean Boulevardu srpnju 1974. došlo je vrijeme za ponovni polazak na put - Stigwood je planirao veliku, šest tjedana dugu turneju po dvadeset osam sjevernoameričkih gradova, gdje bismo morali nastupati na stadionima - s tom se odlukom novoustoličeni Roger nikako nije slagao. Smatrao je da bi me trebalo vraćati polagano i nježno, na kraćim turnejama i u manjim dvoranama. Ipak, bez obzira na razlog, Stigwoodov plan je opstao, te smo ponovno krenuli u velikom stilu.

U karijeri prije nego što je počeo raditi za Stigwooda, Roger je u East Endu uspostavio neka zanimljiva poznanstva, medu ostalima i s Lauriejem O'Learyjem, direktorom kluba Esmeralda's Barn, koji je radio za braću Kray prije nego što je prešao u Speakeasy. Lauriejeva brata Alphieja doveo je da bude moj osobni pomoćnik i čuvar. Alphi je bio nezaboravan lik, golem, snažno građen čovjek s trajnom na kosi, visok najmanje sto devedeset centimetara. Vrat je pokretao čudno, kao da ga je slomio, a budući da je jedva mogao pomicati glavom, kad bi želio pogledati koga, morao je okretati cijelu gornju polovicu torza, što mu je davalo pomalo prijeteći izgled. Unatoč zloćudnu izgledu, bio je potpuno otvoren, budući da je, zapravo, bio vrlo dubok i blag čovjek. No, kao moj asistent često je morao obavljati poslove, moralno upitne za neke - na primjer, nasilno izbacivati pojedince iz situacija u kojima nisu bili poželjni. Zbog toga bi danima patio od strašna grizodušja, no naposljetku bi pregrizao i vratio svoj neustrašivi izgled. Sve u svemu, bio je to jedan nježan div.

Rogera su mučile crne slutnje u vezi s mojim odlaskom na turneju - ja sam bio posve spokojan. Predugo sam živio zakopan. Uostalom, bio sam previše pijan gotovo neprekidno da bih primijetio šteti li mi turneja na bilo koji način. Alkohol me pretvorio u najgoru vrstu tipa koji izvodi neslane šale. Na primjer, Stigwood je odlučio da ćemo pokuse za turneju održavati na Barbadosu i unajmio nam veliku vilu na plaži. Sjećam se kako sam onamo stigao i otkrio da nam je posluga, u našu čast, pripremila slasnu večeru sa špagetima na bolonjski način. Jedva sam stigao sjesti kad sam uzeo tanjur i sadržaj prosuo nekom u krilo. Ubrzo je hrana letjela cijelom prostorijom, a sa zidova su se slijevali špageti i umak s mesom.

Neke od najboljih provoda svojih pijanih godina doživio sam u okruženju Stigwooda & Co. Obožavali smo izvoditi rizične neslane šale, u tome nismo poznavali granica pa smo bili prilično grubi i nastavljali bismo sve dok se ne bi pokazala potreba za nekom vrstom primirja kako nitko ne bi ozbiljnije nastradao. Stiggy je obožavao igrati ulogu uvrijeđene žrtve koja bi, ako bi je se stjeralo u kut, odjednom divljački uzvratila bjesomučno se braneći, vraćajući uvijek milo za drago. Sve to zvuči prilično djetinjasto, a tako je i bilo, ali je bilo strašno zabavno. Osim mene, Stiggyjevi najveći mučitelji bili su Ahmet i Earl McGrath, koji je Rolling Stonesima vodio diskografsku kuću. Jednom sam čuo da su ga skinuli do gaća, nasred nekog aerodroma, i sadržaj njegovih kovčega rasuli posvuda po podu.

Jednog Božića naručio sam da mu u kuću dostave potpuno odraslu devu, a zauzvrat sam u Hurtwood dobio tri krave muzare - i tako je to išlo. Jednom, na Barbadosu, Ahmet, Earl i ja otišli smo ga posjetiti u njegovu unajmljenu vilu, koju smo razvalili do temelja, a on se zavalio u ležaljku pred kućom, plačući i cvileći: "Kako se usuđujete? Nitko me u životu nije toliko ponizio!" Bili smo kao djeca, i ako bi tko od nas promijenio stranu i stao uz Stiggyja, ravnoteža moći odmah bi se premjestila i žrtva bi se pretvorila u agresora. Kad razmišljam o tome, trebalo je prilično ljubavi i povjerenja da se, u takvim razmjerima, izvode takve gluposti - što je vrijedilo za sve nas redom, bili pijani ili trijezni.

Turneja 461 Ocean Boulevard započela je koncertom u dvorani Yale Bowl, u gradu New Havenu, državi Connecticut, 28. lipnja 1974. – svirali smo pred sedamdeset tisuća ljudi. U bendu su svirali svi koji su svirali i na albumu - Carl Radle, Jamie Oldaker, Dick Sims, George Terry i Yvonne Elliman - ali smo svirali i "Badge" i "Crossroads" (Cream), "In the Presence of the Lord" (Blind Faith) te "Laylu" i "Have You Ever Loved a Woman?" (Dominos). Uostalom, to je trebala biti moja povratnička turneja.

Bio je to sjajan nastup, a kao predgrupa nastupao je Legs Larry Smith. Svirao je bubnjeve u Bonzo Dog Doo-Dah Bandu i često bi na pozornicu izlazio u baletnoj suknjici ili napuštao bubnjeve kako bi plesao step. Na turneji njegov zadatak bio je izaći na pozornicu odjeven u odoru rimskog centuriona i izvoditi pantomimu na Whoov "My Generation" svirajući ukulele. Život smo mu pretvorili u pakao. Svi bismo stajali sa strane i gađali ga - voćem, pecivom, svime što bismo uspijevali dohvatiti. Katkad bismo mu u ukulele nalili juhu tik prije izlaska na pozornicu. Tada mu je nastup bio posve nadrealan. Publika nije znala kako to protumačiti, redovito bi ga isfućkala, a on bi odlazio hineći samrtničke muke i poniženja, što je također bio dio nastupa.

Legs i ja postali smo dobri prijatelji i braća po čaši. Volio je, po toplu vremenu, nositi debelu odjeću. Na primjer, sjećam se kako je u New Orleansu, usred srpnja, na sebi imao trodijelno odijelo od tvida i ogrtač prebačen preko ruke. Također je posjedovao prekrasno odijelo, skrojeno od ručnika iz hotela Holiday Inn. Bio je strašan šminker i njegov je ukus u odijevanju počeo prelaziti i na mene. Moja tadašnja uobičajena garderoba bio je iznošeni Leejev kombinezon i, preko svega, prozirna kabanica ukrašena stotinama značaka.

Nije me previše brinulo što drugi misle - najveći dio vremena bio sam pijan i zabavljao se, glupirao i zezao s dečkima. Omiljeno piće bio mi je konjak, no nisam ga mogao piti čista. Poput većine alkoholičara koje sam upoznao, ni ja nisam volio okus alkohola pa bih ga miješao s nečim slatkim - pivom od đumbira ili kakvim gaziranim pićem. Pio sam danonoćno i nije mi bilo važno imamo li te večeri nastup ili ne budući da sam bio posve siguran da ga mogu preživjeti. No, naravno, mnogo puta to nisam uspio i u tom slučaju jednostavno bih sišao s pozornice pa bi me netko, obično Roger, lovio i pokušavao uvjeriti da se vratim i nastavim.

Postpsihodelično pijanstvo kao da je kosilo sve u biznisu početkom sedamdesetih godina. Već se očekivalo da se na pozornicu izlazi u pijanom stanju. Sjećam se da sam jedan cijeli nastup odsvirao ležeći na sceni, s mikrofonom i stalkom položenim na pod - a pritom nitko nije trepnuo. Zapravo, nije bilo previše žalbi budući da je i publika bila jednako pijana kao i ja. Ipak, u to je vrijeme bilo nekoliko svijetlih primjera, glazbenika s visokim etičkim i profesionalnim standardima, kakvi su bili Stevie Wonder, Ray Charles i B. B. King. Da sam tad posjedovao dovoljno hrabrosti i bistar um, sposobne da shvate primjer koji su davali, možda bih i počeo rješavati to svoje neprekidno propadanje. No, ipak govorimo o alkoholizmu, a ja sam već tada duboko poricao sve činjenice o smjeru kojim se kretao moj život.

Oko mene je rasla privatna zabrinutost za moje stanje, no nedostajale su prave činjenice. Oni iz mog najužega kruga znali su jedino očuvati status quo, te je i Roger postao dijelom te zajednice. Stiggy mu je očito naredio da sve ima biti u redu i funkcionirati pa se pretvorio u mog servisera, provjeravao imam li sve što želim, hrabrio me u dovoljnoj mjeri, tulumario sa mnom i nasmijavao me. Postali smo nevjerojatno bliski, a ja sam u njemu počeo nalaziti oca. Putovao je posvuda sa mnom i cijelo me vrijeme držao na oku raspitujući se u svih: "Gdje je Eric? Što sad smjera? Je li dobro? Izvještaj, molim!" A ja sam, u to vrijeme, živio u ružičastoj izmaglici alkohola, ne primjećujući da su svi koji su dotad radili kod mene, počeli raditi kod Rogera i da se promijenila ravnoteža moći.

Rogerov veliki potez, kojim je uistinu zabetonirao naše prijateljstvo, bio je to što je doveo Pattie. Bio je to prvi put da je upotrijebio svoj čarobni štapić i definitivno začarao i mene jer mi je ostvario tu dugoočekivanu želju. Roger je svojim kanalima dočuo da je Pattie konačno ostavila Georgea i preselila se u Los Angeles, sestri Jenny, supruzi Micka Fleetwoda. Predložio mi je da je nazovem i pozovem da mi se pridruži na turneji.

Dalje je sve bilo poput groma iz vedra neba, no skupio sam hrabrost, nazvao, a ona je pristala. A to je bilo neizmjerno mnogo, uzimajući u obzir koliko smo se rijetko viđali protekle tri godine. Pridružila nam se u Buffalu, 6. srpnja, gdje smo svirali pred četrdeset pet tisuća ljudi na War Memorial Stadiumu. Početak nije obećavao. Tada sam bio gotovo slijep od teška konjuktivitisa što sam ga zaradio od Yvonne Elliman, s kojom sam petljao i dalje, i toliko pijan od nervoze da sam se uspio sudariti s velikom lončanicom na pozornici. No, kad sam te večeri zasvirao "Have You Ever Loved a Woman?", tekst pjesme imao je sasvim osobito značenje.

El i Nell


Moja veza s Pattie, tad kad smo konačno i zapravo mogli biti zajedno, i nije bila nevjerojatno romantična afera kakvom su je prikazivali. Nije bila ni zrela, čvrsta veza, nego se temeljila na pijanim tumaranjima u nepoznato. Uzimajući u obzir ono što danas znam o svome stanju, ne znam jesmo li ikad imali priliku za išta bolje, čak da smo mogli ranije biti zajedno, budući da nam je moja ovisnost vječno stajala na putu. Kad sam to rekao, nastavljam izjavom da smo se zaista voljeli i sjajno zabavljali, ali smo bili na putu i iako je bilo sjajno što smo skupa i što se ne moramo skrivati, u jednom trenutku morali smo se suočiti sa stvarnošću.

Dio mog nijekanja veze uključivao je i moj način kojim sam pokušavao identificirati Pattie. Nazivati je Pattie, značilo mi je priznati da je i dalje Georgeova supruga pa sam načinio neku vrstu podsvjesna iskoraka i dao joj nadimak Nell, Nelly, a katkad i Nello. Njoj to naizgled nije smetalo, iako je značilo da će je po nadimku pamtiti svi koje upozna u novom životu. Mislim da sam time odavao počast svojoj omiljenoj pra-teti, ili je pokušavao spustiti na status šankerice kako prema njoj ne bih morao osjećati toliko strahopoštovanje. Teško je reći. U to vrijeme moje misli i djela nije se moglo jednostavno tumačiti - čak sam i ja imao teškoća. No, nadimak joj se svidio pa je ostalo tako.

Turneja Ocean Boulevard nastavila se najvećim dijelom 1974. godine. Odsvirali smo četrdeset devet rasprodanih koncerata u Sjedinjenim Državama, Japanu i po Europi - većinom na velikim stadionima - samo što ne pamtim velik dio tog vremena. Prisjećajući se tih dana, mislim da je Roger bio u pravu što se brinuo zbog mojih nastupa u tim golemim arenama. Nakon toliko vremena na ledu, na pozornici sam bio nervozan i sve mi je škripalo te sam običavao izbjegavati svirati solo-dionice, zbog kojih su obožavatelji plaćali karte. Kao gitarist nisam se probudio sve dok nismo počeli nastupati u manjim dvoranama po SAD-u, sljedeće godine. Nell je ostala do kraja prvoga dijela američke turneje, a zatim se vratila kući.

Od trenutka kad je otišla, odmah sam počeo šarati i ponašati se upravo skandalozno sa svakom ženom koja bi mi se našla na putu - moje moralno zdravlje bilo je tada u strašnu stanju i sve je slutilo na gore, a i opijao sam se sve više. Činilo se kako već tada pokušavam sabotirati svoju vezu s Pattie - kao da je, nakon što sam je dobio, više nisam želio. Sa mnom se tada družilo samo nekoliko ljudi, Legs Larry i, do neke mjere Carl, dok nas se većina trudila izbjegavati. Roger bi mi povremeno napomenuo da se smirim, možda sam i malo razmišljao o tome prije nego što bih si natočio novu rundu kojom bih utopio tu pomisao - ili bih pobjesnio i rekao mu neka gleda svoja posla.

Kad je turneja završila, zbog uspjeha "I Shot the Sheriff" Tom i Roger smatrali su dobrom idejom da se uputimo na Karibe i malo istražimo reggae pa su organizirali putovanje i snimanje na Jamajci misleći da bismo ondje mogli iskopati neke iskonske utjecaje te glazbe. Tom je čvrsto vjerovao u istraživanje izvora, a ja sam bio presretan budući da je to značilo da ćemo Pattie i ja ondje provesti neku vrstu medenog mjeseca. Kingston je bio sjajno mjesto za rad. Kamo god pošli, čula se glazba. Svi su neprekidno pjevali, čak i sobarice po hotelima i glazba mi se uistinu uvukla pod kožu - no snimanje s Jamajčanima bilo je posve druga priča.

Nisam ih mogao pratiti u njihovoj potrošnji trave koja se mjerila lopatama. Da sam pušio toliko često, vjerojatno bih se ili onesvijestio ili doživio halucinacije. Radili smo u kingstonskom studiju Dynamic Sound, ljudi su neprekidno ulazili i izlazili, palili goleme džointove i u sobi proizvodili tolike količine dima da se nije moglo vidjeti tko je ondje. Snimali smo nekoliko brojeva s Peterom Toshom, koji je većinu vremena izgledao kao onesviješten - samo je drijemao u naslonjaču. Zatim bi ustao i genijalno odsvirao svoje dok bismo mi rezali snimku - drmao je ritam vuah-tvah pedalom, no čim bismo prestali, vratio bi se u svoj trans.

Reggae me ozbiljno zanimao, no budući da sam se već upoznao s Bobom Marleyjem i Wailersima, nisam znao kamo dalje. Kad bolje razmislim, Toots and the Maytals možda su bili idealni - sad su mi jedan od najomiljenijih sastava, no u to vrijeme jednostavno nisam uspio uspostaviti vezu. Problem je bio to što su me Tom, pa čak i Roger, pijana vukli posvuda i u moje ime donosili dvojbene umjetničke zaključke s povremeno katastrofalnim rezultatima. Odlazak na Jamajku pokazao se nedostatnim, a pokušaj stvaranja mosta između reggaea i rocka bez ikakva plana pokazao se nimalo lakom zadaćom. "I Shot the Sheriff" stvorio se na jedan, posve naivan način - radili smo ne razmišljajući, a kad smo počeli razmišljati, bilo je već prekasno. Otkrili smo kako sviramo ili reggae, ili punokrvni rock'n'roll. Za album smo snimili "Don't Blame Me", pjesmu koju je napisao George Terry, koja je trebala biti neka vrsta nastavka "I Shot the Sheriff", no nije nam sjelo. Osjećali smo se kao da cijedimo dobitnu formulu - što smo zapravo i činili - a to bi se u konačnici uvijek osvetilo. Iako je materijala bilo dosta, dovršili smo album i nazvao sam ga There's One in Every Crowd - objavili smo ga u ožujku 1975. - i bila je to još jedna rock'n'roll ploča koja je imala malo ili ništa veze s jamajačkom glazbom i reggaeom.

Činjenica jest da sam se trudio pronaći vlastiti put. Također sam, u tom razdoblju, počeo otkrivati kako, što više slušam velike instrumentaliste i pjevače, sve više želim ostati u pozadini. Na primjer, doveli smo Marcy Levy, prelijepu pjevačicu iz Detroita koja je pjevala s Delaney & Bonnie i Leonom Russellom, da radi na albumu - kako bih joj pružio što više prilika da pjeva, počeo sam smanjivati svoj udio. Otkrio sam da mi se sviđa stajati postrance i bio sam sretan što mogu druge gurati naprijed. Uostalom, bend je bio moj, dakle, nije bilo sumnje tko je tu glavni. Naposljetku sam je zapitao hoće li nam se trajno pridružiti, što je u Leona izazvalo napadaj očaja u kojem me optužio da "kradem" sve mlade muzičare s kojima je svirao - točnije rečeno, Jamieja Oldakera i Dicka Simsa. Sto se njih ticalo, vjerojatno im je bio privlačniji prijedlog doći i raditi sa mnom, putujući svijetom.

"Medeni mjesec" koji smo planirali Nell i ja, pokazao se kratkovječnim. Doletjela je kako bi mi se pridružila u Ocho Riosu, gdje sam, nekoliko dana poslije, slomio nožni palac pokušavajući razvaliti vrata kupaonice u koju se zaključala nakon bezazlene svađe - morali su me prebaciti u Kingston, gdje su mi u bolnici stavili longetu. Nakon toga primio sam vijest da mi je polubrat Brian poginuo u Kanadi vozeći motor. Iako ga nisam vidio još od tinejdžerskih godina, iako nismo bili bliski, vijest me rastužila jer mi je bio istinski drag.

Zamolio sam Nell da me prati na sprovodu, no ne sjećam se najvećeg dijela puta. Meni je to bila sjajna isprika da se ubijem pićem. Njoj je bilo teško. Nije još upoznala moju obitelj - doduše, i sam sam majku viđao tek rijetko. Sjećam se katoličke mise, a nisam imao pojma što se zbiva budući da nikad prije nisam prisustvovao katoličkoj službi. Još se sjećam da nisam bio sposoban osjetiti vlastitu tugu, možda zato što mi je majka strašno patila. Neočekivana Brianova smrt doslovno ju je razorila, a ja sam bio previše otupio da bih je mogao iskreno tješiti.

Prve godine našeg zajedničkog života Nell i ja bili smo neprekidno u pokretu. Ocean Boulevard donio mi je toliku količinu novca da nas je Roger tjerao da godinu dana provedemo na Bahamima kako bismo izbjegli jezive poreze na prihod. To je trebao biti naš pravi medeni mjesec. Unajmili smo imanje na otoku Paradise, prelijepu otočiću na sjeveroistočnom kraju Nassaua, koji je s glavnim otokom povezan mostom. Na jednome kraju otoka kuću je imao Richard Harris, a na drugome kraju uzdizao se velik hotelski kompleks. Točno u sredini, protežući se s obale na obalu, ležalo je imanje koje je pripadalo čovjeku koji se, posve slučajno, zvao Sam Clapp i bio partner međunarodnom financijeru Bernieju Cornfeldu. Na imanju su bile dvije kuće, jedna u floridskom, druga u polinezijskom stilu. Sve je to bilo prekrasno i prilično suvremeno opremljeno, i sviđalo mi se jer su zvučnici stajali u svim sobama. Budući da nikad dotad nisam vidio što slično, smatrao sam to nečim uistinu revolucionarnim.

Život na otoku Paradise bio je uistinu idiličan. Upijali smo sunce, more i pijesak i uživali u samoći i zajedništvu. Prestao sam piti pretjerano i sam, piće sam sveo na nekoliko piva na dan. Ipak, takav život nije potrajao budući da sam se, čim sam se naviknuo na otok, čim sam potamnio i ozdravio, odmah počeo sve više zatvarati u kuću, među klima-uredjaje. Nisam više mogao podnijeti prirodu. Povukao sam se i počeo piti, većinom konjake i votku. Budući da je ondje alkohol bio smiješno jeftin, opijanje je stanovnicima bilo način života. Ponovno sam se počeo opijati doslovno preko noći, i te godine postao sam totalni alkoholičar.

S otoka sam s bendom krenuo na turneju po Australiji, gdje se moj alkoholizam, naizgled, dobro uklopio, budući da se poticalo takvo ponašanje. Sjećam se da je jedan od njegovih oblika bila opsjednutost obaranjem ruku. Izazivao bih tipove po barovima. Na desnoj su me uvijek mogli dobiti, ali me nitko, čak ni divovi, nisu mogli pobijediti na lijevoj ruci, koja mi je strašno snažna. To je bilo prilično nevino, no povremeno bih prešao granicu i u javnosti, pred Nell, izvodio svinjarije koje su bile potpuno neprikladne.

Sjećam se da sam jednom prilikom, na nekoj svečanoj večeri, upao u nevolju kad sam upitao domaćinovu suprugu bi li se okupala sa mnom. To mi se možda u to vrijeme činilo duhovitim, no Nell, pogođena time, nije se smijala. Uvijek je u meni živio taj luđak koji bi pokušavao pobjeći, a piće mu je otvaralo vrata. U mome dnevniku stoji zapis iz sredine sedamdesetih, nastao na jahti, negdje u Grčkoj. Glasi: "Sjedim, pijem votku s limunadom, tulumarim sam sa sobom. Strašno sam tužan i nadrkan ... i sanjam o tome što bih mogao napraviti cariniku koji me krene ispitivati o gitari ili, još gore, koji je dodirne."

Normalno mi je bilo da u bijesu izazivam vlasti, tako da su carinici, policajci, recepcionari ili bilo tko drugi u odori obično pobrali jezikovu juhu - a nakon toga bi obično Roger ili Alphi smirivali strasti, plaćali kaucije, ispričavali se, plaćali račune, uglavnom činili sve kako bi sredili stvar. Katkad bih stvarao lažne drame samo kako bih se potukao - rekao bih: "Uvrijedili ste moju suprugu!" i to iskoristio da se počnem uvrijeđeno nadvikivati s nekom posve nevinom žrtvom koja mi se nije sviđala.

Jedan od takvih zloglasnih incidenata dogodio se dok smo živjeli na otoku Paradise - nakon što su me pozvali da dođem u Tulsu, u državi Oklahomi, i nastupim na koncertu kojim se obilježavala obljetnica dvorane Cain's Ballroom, slavna plesnjaka koji je radio još od vremena vodvilja i bio omiljena postaja svim plesnim orkestrima. Zbog svoje povezanosti s glazbenicima iz Tulse odlučio sam prihvatiti poziv. Odletio sam u Miami, i odande u Tulsu, no stigao sam tako pijan da me obuzela ratobornost. U avionu sam uletio u nekakvu svađu, a osoblje je pozvalo policiju iz Tulse, koja me čekala na pisti - tada me uhitila.

Kad smo stigli u okružni zatvor, jedan od policajaca je, čitajući mi optužnicu, pročitao i krsno ime. Upitao me: "Jeste li vi Eric Patrick Clapton?" Na to sam odvratio: "Nitko me ne zove Patrick. Nemate pravo nazivati me tako", a zatim sam raspalio tiradu. Posljedično tomu, završio sam u ćeliji za triježnjenje. Trudio sam se objasniti im tko sam, no oni mi nisu vjerovali pa sam im naposljetku rekao da negdje pronađu gitaru i da ću im sviranjem dokazati kako govorim istinu. Donijeli su gitaru, zatim su me pustili. Sljedeće jutro na naslovnoj stranici novina Tuka Tribune kočila se fotografija na kojoj stojim iza rešetaka zatvorske ćelije.

Putovati na gaže s drugim glazbenicima, bila mi je dobra isprika za bijeg s otoka Paradise. Dvaput sam svirao sa Stonesima, u New Yorku i Los Angelesu, za njihove američke turneje, u kolovozu sam odletio u New York na snimanje s Dylanom, koji je radio na albumu koji će poslije dobiti naslov Desire. Sjećam se ushita koji sam osjetio kad me zamolio da sviram, no kad sam stigao, zatekao sam prilično neobično stanje. Dva ili tri benda već su čekala u redu da s njim uđu u studio, a među njima se našao i jedan engleski sastav, Kokomo - i kad bi povremeno hrpa muzičara izišla iz studija, svi bi pitali: "Dakle, kako to izgleda?" Podsjećalo me na čekaonice pred ordinacijama. Bio sam jedan od petorice gitarista i ušao sam. Dylan nije bio osobito pričljiv. Bio je to jedan od onih neugodnih trenutaka kad nisam znao što se točno od mene očekuje. Pokus nije dolazio u pitanje. Odsvirao bi pjesmu jednom ili dvaput, a zatim prešao na sljedeću.

Mislim da se u studiju, te noći, okupilo dvadeset četvero glazbenika svirajući rijetke instrumente, harmonike, violine i slične - sve je zvučalo sjajno, samo nisam imao blagog pojma što se zapravo zbiva. Ponovno sam se osjećao kao Mr. Jones, i sjetio se našeg prvoga susreta u Londonu. Ni sad, kao ni tada, nisam ga mogao razumjeti. Svirao sam najbolje što sam mogao, no bilo ga je jako teško pratiti budući da je skakao s pjesme na pjesmu. Zatim je, odjednom, sve završilo i on je otišao. Jedva sam dočekao izjuriti na svježi zrak. Poslije mi je rekao da je sve pjesme ponovno pre-miksao samo s bubnjevima i basom, i da će se koristiti samo njima.

Naposljetku sam snimio jedan broj s Bobom na sljedećem studijskom albumu, "No Reason to Cry", koji sam, tijekom zime 1975., snimao u studijima sastava The Band, Shangri La Studios u Malibuu. Bio je to neuredan i pijan album, i nismo znali kamo nas to vodi. Na početku nismo imali producenta - s nama je radio samo tonski majstor Ralph Moss - i jednostavno smo izgubili kompas. Dio problema bio je to što je studio bio smješten u toliko idiličnu okruženju da se nisam uspijevao natjerati da sjednem i napišem pjesme. Nakon nekoliko dana bio sam spreman spakirati se i otići pa sam nazvao producenta The Banda, Roba Frabonija, i zamolio ga za pomoć. Richard Manuel tada je napisao pjesmu "Beautiful Thing", prvu koju smo snimili, i to nas je pokrenulo.

U to vrijeme Bob Dylan stanovao je u šatoru, u vrtu studija, povremeno bi se pojavljivao, popio nešto i jednakom brzinom nestajao. Zamolio sam ga da pridonese nastanku albuma - da nešto napiše, otpjeva, odsvira, nije važno. Jednog dana prišao mi je i ponudio mi "Sign Language", pjesmu koju mi je svirao u New Yorku. Rekao mi je da je cijelu tu pjesmu napisao u jednom mahu, ni sam ne shvaćajući o čemu zapravo govori. Odvratio sam da mi se živo fućka za smisao. Sviđale su mi se riječi i melodija, a akordi su bili sjajni. Budući da se Bob nije ograničavao na samo jednu verziju, snimili smo tri, pjevajući u duetu. To mi je također dalo priliku da nadosnimim i Robbieja Robertsona, koji je izvodio svoj, meni toliko omiljen "wang bar". Sve u svemu, najdraža snimka na albumu.

Još jedno od tih bizarnih gostovanja koje sam prihvatio u tom razdoblju, bilo je na jugu Irske u rujnu, nakon što mi se javio Kevin McClory, irski producent filma iz serije o Jamesu Bondu "Thunderball". Pripremao je dobrotvornu priredbu u Straffan Houseu, svojoj kući u Kildareu - to je trebao biti nekakav cirkus slavnih koji je on nazvao Circasia, i želio je da ondje nastupam uz Seana Conneryja, Johna Hustona, Burgessa Mereditha i Shirley MacLaine. Roger je to smatrao dobrom idejom i budući da je Burgess Meredith, zvijezda filma "Dan skakavaca", bio jedan od mojih heroja, pristao sam nastupiti. Događaj je bio nezaboravan i doveo je do novog račvanja na mome putu.

Prve večeri upoznao sam Johna Houstona i sjedio u krugu ljudi oko njega - svi smo očarani slušali njegove uspomene.

Sljedeći dan okupili smo se Burgess, Shirley i ja, dobili svoj scenarij i počeli pokuse. Oduvijek sam bio zaljubljen u Shirley MacLaine, otkako sam je u filmu "Slatka Irma" vidio u onom sićušnom korzetu. Kakve noge! Jedva sam je čekao upoznati budući da je bila poznata kao prilično živahna dama. Naša točka temeljila se na čaplinovskom scenariju. Burgess i ja bili smo odjeveni kao klauni, s perikama, velikim nosovima i golemim cipelama, a ona je igrala čaplinovskog skitnicu. Ideja je bila da ona luta po ringu, a mi je slijedimo noseći pite iza leda. Prikrali bismo joj se namjeravajući joj pite baciti u lice, no baš kad smo trebali baciti, ona bi se sagnula vezati vezice i tako bismo pogodili jedan drugoga.

Održale su se dvije predstave - prva je bila besplatna, za hendikepiranu djecu, za koje je skeč prošao savršeno - Burgess i ja pogodili smo jedan drugog tučenim vrhnjem, što je publika smatrala urnebesno smiješnim. Večernja predstava bila je dobrotvorna, ulaznice su se prodavale za 5000 funti po glavi, a do tada se, imajući na umu da smo u Irskoj, cijela glumačka podjela osim Shirley već namrtvo nalokala. Jadni gospodin Connery izgubio je nadzor i jahao ringom viseći ispod konja kojeg je trebao jahati - što je bilo pet puta zabavnije od onoga što je trebao učiniti, pa smo Burgess i ja odlučili iskoristiti nastalu atmosferu. Kad se Shirley sagnula vezati cipele, umjesto da pogodimo jedan drugoga, pričekali smo i kad se uspravila, pogodili je pitama ravno u lice. Poludjela je od bijesa i ganjala nas iz ringa urlajući da će nas pobiti kao štakore. Roger mi je poslije pričao da je povremeno nazivala ured i dobacivala kakav komentar o nevoljama s medijima u koje sam upadao - no i dalje joj se pušilo iz glave. Sjajna ženska.

Smjestili su nas u zgodan, malen hotel u selu Straffan, zvao se Barberstown Castle, čija zgrada dijelom potječe iz trinaestoga stoljeća. Zaljubio sam se na prvi pogled, možda i zato što sam se prve večeri uspio potpuno oduzeti, a pritom nisam potrošio ni peni. Doslovno sam stajao za šankom, pio cijelu noć i nijednom nisam vidio da itko išta plaća. "Ovo je raj", pomislio sam, drugi dan nazvao Rogera i rekao mu: "Moraš doći i vidjeti. Nećeš vjerovati". Nekoliko tjedana poslije otišli smo onimo zajedno, prenoćili i proveli se kao nikad dotad, zajebavali se s lokalnim stanovništvom, a budući da smo ga promatrali kroz ružičaste naočale, svi redom bili su nevjerojatne face i sjajni pjevači. Hotel je na Rogera ostavio isti dojam kao i na mene pa smo ga odlučili kupiti.

Sljedećih nekoliko godina prilično smo ga dobro iskoristili, ondje se zbilo mnogo smiješnih i čudnih događaja, obično za šankom. Zaradu je, zapravo, donosio restoran, a bar je bio mjesto gdje sam se svake noći namrtvo zapijao sa starosjediocima. Na kraju svake dobre noći bar je izgledao kao da ga je poharao uragan - posvuda su ležale razbijene čaše i komadi namještaja, tijela pod sagovima, dok bih se ja obično onesvijestio iza šanka. Ujutro bi došle čistačice, te bi, za deset minuta, sve izgledalo netaknuto i spremno za podnevni provod. Kad sam se, naposljetku, otrijeznio, odlučili smo ga prodati. Tada sam jedva zalazio onamo budući da je to za mene bilo prilično opasno mjesto. Ipak, imam lijepe uspomene na dane koje sam ondje proveo u društvu sjajnih tipova medu kojima i Brede, naše upraviteljice i njezina bivšeg momka, Joea Kilduffa, mog mokrog brata. Bili su to zlatni dani.

U proljeće 1976. poslije godinu dana na Bahamima i turneje po Australiji, Americi i Japanu, naposljetku sam se vratio u Englesku, gdje smo, bar privremeno, Nell i ja uživali u razdoblju istinskog blaženstva vlastitoga doma. Hurtwood je tada bio u strašnu stanju. Nije bio oličen i nitko se nije brinuo za kuću budući da smo je Alice i ja zanemarivali i ignorirali od onoga dana kad ju je Monstrum počeo restaurirati. Bila je na rubu raspada. U vrijeme kad su s nama živjeli i psi - Jeep, weimarski gonič, moj prvi pas od djetinjstva, i Sunshine, zlatni retriver - puštali smo ih da seru po kući jer smo bili previše urokani da bismo čistili za njima. Zavjese i presvlake počele su truliti. Nell se odmah bacila na posao sređivanja kuće tako što je kao prvo u kuhinju ugradila štednjak Agu. Bila je vrlo društvena i htjela je kuću urediti za prijam gostiju. Kao i ja, i Nell je uživala u piću, iako ne u jednakim razmjerima, pa je opijanje postalo prihvaćen oblik življenja iz kojeg su izvirale sve naše aktivnosti. Kultura heroina u koju sam potonuo s Alice, svodila se, najvećim dijelom, na gledanje televizije ili filmova kad ne bismo trošili drogu. Nakon toga slijedio je stil života više okrenut šankovima, počevši u Windmillu, pubu na kraju ceste, te se protežući sve do Ripleyja, kamo smo odlazili gledati kriket i popiti koju s prijateljima iz kluba.

Nell je upoznala Guyja i Gordona, moje stare školske prijatelje, koji su ponovno postali dijelom moga kruga. Kao par voljeli smo se družiti i počeli smo okupljati i druge parove. Lokalni bračni parovi postali su dijelom našeg društvenoga kruga - neki su pili, neki bi samo dolazili na večeru. Moj život u hipu se preobratio iz introvertiranosti u polovicu "zlatnog dueta" - spremali smo večere, odlazili na premijere i slična događanja. Za Nell je vrijedilo otprilike isto budući da je više godina proživjela ušančena u gotičkoj tmini Friar Parka s Georgeom. Za mene je to bilo sjajno vrijeme - ponovno sam upoznavao staru škvadru iz Ripleyja. Osnovali smo družinu i nazvali je Ripley Spoons Orchestra. Svi bismo se skupili u kriket-klubu, gdje bi Chris Stanton svirao glasovir, a pratilo bi ga desetak-petnaestak ljudi pjevajući i svirajući na žlicama. Neko vrijeme Nell i ja istinski smo osjećali da pripadamo zajednici.

Za tog razdoblja Nell me upitala bih li bio spreman upoznati čovjeka koji je počeo izlaziti s njezinom najmlađom sestrom, Paulom. Htjela je da ja, kao vršitelj dužnosti glave obitelji, provjerim tipa i odredim je li podoban ili nije, što je veoma laskalo mom egu pa sam otišao u grad ručati s njim. Zvao se Nigel Carroll i odmah mi se svidio. Imali smo mnogo dodirnih točaka i postali dobri prijatelji - naravno, dobio je odobrenje.

Bio je prilično zaljubljen u Paulu i na prvi se pogled vidjelo da je sposoban i častan čovjek, no na nesreću, ona se nije željela skrasiti. Bilo je to tragično jer je Paula imala malena sina Williama, s kojim se Nigel jako zbližio i, kad je veza puknula, otišao je slomljena srca. Upitao sam ga bi li sa mnom pošao na turneju kako bi malo razbistrio misli i sljedećih nekoliko godina bio mi je osobni pomoćnik.

I dalje sam viđao Georgea, koji nikad nije odbacio naviku da navrati i odsvira nove pjesme na kojima je radio. Naišao je na Badnjak i, kad sam otvorio vrata, iz pištolja na vodu u usta mi je uštrcao konjak. Već neko vrijeme održavali smo taj, prilično nategnut odnos, a on bi često ispaljivao sarkastične primjedbe u vezi s Pattieinim odlaskom. Nije to želio spremiti pod tepih. Katkad bismo se tome smijali, katkad bi zavladala nelagoda, no to je bio jedini način na koji smo mogli nastaviti. Jedne noći sjedili smo u velikom salonu u Hurtwoodu kad je rekao: "Dakle, mislim da bi bilo vrijeme da se rastavim od nje", na što sam mu odgovorio: "Dakle, ako se ti rastaviš, to znači da ću se ja morati ženiti njom!" Bilo je to poput prizora iz filmova Woodyja Allena. S godinama naš se odnos razvio u nekakvu vrstu bratstva na oprezu, s tim da je on, naravno, bio stariji brat. Bez ikakve sumnje voljeli smo jedan drugoga, no kad bismo bili zajedno, katkad bi se pokazalo suparništvo i stanje bi postalo napeto, a tada sam ja rijetko uspijevao imati zadnju riječ.

Pri kraju 1976. dobio sam poziv sudjelovati na velikoj svečanosti kojom se obilježavao raspad sastava The Band. Doživio sam to kao šok. Nisam imao pojma da se raspada, no sjećam se da je Robbie tupio o povratku na cestu - bilo je to još u studiju Shangri-La. Nastupiti ondje bila je nevjerojatna čast. Mnogo istaknutih izvođača nastupalo je na proslavi, medu njima Van Morrison i Muddy Waters, a da i ne spominjem Boba glavom. Nova redateljska faca koja je režirala "Taksista", Martin Scorsese, spremala se sve to zabilježiti na filmskoj vrpci, a The Band se spremao odsvirati oproštajni set, s hrpom uzvanika na pozornici. Koncert se održavao u Winterlandu, velikoj dvorani u San Franciscu koja je procvat doživjela šezdesetih godina i bila odmah uz bok Fillmoreu. Pattie i ja odletjeli smo onamo nekoliko dana ranije i počeli bjesomučno tulumariti. Bilo je sjajno ponovno se sastati s Robbiejem i Richardom. Ne trebam ni reći da smo se Richard i ja upravo genijalno slagali. Bili smo iste fele, a i ostali su mi bili zbilja dragi - poput obitelji. Koncert je prošao sjajno, osim početka "Further Up the Road" kad mi se remen otkvačio od gitare, koju sam jedva uspio uloviti prije nego što je završila na podu. Van i Muddy, naravno, pobrali su vrhnje iako mi "The Night They Drove Old Dixie Down" i danas stoji na samom vrhu popisa mojih živih izvedaba svih vremena.

Jednog dana cestom do Hurtwooda dokotrljao se olupani autobus i iz njega se izvukao Ronnie Lane, kojega sam poznavao još otkad sam, jednom prilikom, u prodavaonici gitara u West Endu sreo Small Faces. Zapričali smo se, i onda su me pozvali u studio gdje su vježbali. Sjećam se da sam ih promatrao misleći kako su uistinu sjajni. Ipak, kao osobnost najviše me od svih privukao Ronnie. Bio je bistar, dobro se odijevao, strašno duhovit i golema glazbenog talenta. Kad smo kod Ronnieja Wooda vježbali za koncert u Rainbowu, navraćao je, i sjećam se kako sam tada pomišljao da bih zaista volio, u nekoj prilici, provesti s njim više vremena.

Ronnie je bio na životnoj prekretnici. Napustio je prvu suprugu Sue i počeo živjeti s Kate Lambert, privrženom putovanjima, kolima i ciganskom načinu života, pa je kretao putem, meni već poznatim iz druženja s klanom Ormsby-Gore. Odmah sam se zainteresirao, osobito zato što sam oduvijek znao da imamo mnogo toga zajedničkoga i da ćemo se, prije ili poslije, početi družiti. Svoj autobus parkirali su ispred kuće i s nama proveli neko vrijeme. Ispričali su nam da su kupili stotinu jutara zemlje na granici s Walesom, imanje se zvalo Fishbowl, i da ondje žive sa šarenim društvom glazbenika i prijatelja. Time su mi stavili bubu u uho i jedva sam čekao dan kad ću im otići u posjet.

Moje oduševljenje životom kakav mi je Ronnie opisivao, vraća me u doba i utjecajima koje je na mene ostavio Steve Winwood dok je on osnivao Traffic, a ja Cream - tada smo razgovarali o filozofiji naših životnih želja. Steve je rekao da se njemu sve vrti oko fizičkog rada, u kojem se čovjek zabavlja s prijateljima, a glazba samo služi kao podloga svemu. Bila je to potpuna suprotnost tankoćutnosti i virtuoznosti koja me je pogodila ravno u žicu budući da sam se svim silama trudio pobjeći vlastitom imidžu kvazivirtuoza koji sam i sam pomogao stvoriti.
Ronnie je brijao po istim idejama, no sve je bilo mnogo zamršenije budući da se istinski trudio spojiti vlastitu glazbu s vođenjem cirkusa. Taj se zvao "Ronnie Lane's Passing Show" i u njemu su nastupali žongleri, gutači vatre, plesačice i bend koji je složio, Slim Chance, u kojemu su, medu ostalima, svirali Bruce Rowlands, Kevin Westlake te Gallagher & Lyle. Podignuli bi velik šator i po selu povješali plakate - no sve bi bilo posve nehajno. U slučajevima u kojima bi pravi cirkus, godinu dana unaprijed, morao tražiti dopuštenje za nastup na nekom zemljištu, oni bi se jednostavno pojavili i postavili šator prije nego što bi itko išta shvatio - nadajući se da će proći nekažnjeno. Predstave bi posjećivalo nešto publike, a ako bi im se posrećilo, pokrili bi troškove. Ipak, takve večeri bile su prava rijetkost i sve se naposljetku raspalo.

Nell i ja počeli smo posjećivati Ronnieja i Kate u Walesu. Jednostavno bismo se nacrtali i ubacili u ekipu. Iako u kući nije bilo mnogo mjesta, to naizgled nikome nije smetalo. Volio sam družiti se s Ronniejem budući da smo obojica pila, a kako smo sve više vremena počeli provoditi zajedno, i njegova glazba počela je ostavljati svoj trag na meni. Jednako kao i on, i ja sam, glazbeno gledano, prolazio kroz vrlo teško razdoblje. Znao sam za J. J. Calea i sve se više zanimao za country, a i za stvaranje glazbe iz čiste zabave. Sjećam se da smo jednom prilikom unajmili brod i jedrili po Sredozemlju, te smo, iskrcavši se, održali nekoliko koncerata u Ibizi i Barceloni. U sastavu smo svirali Ronnie i ja, Charlie Hart na violini, Bruce Rowlands na bubnjevima i Brian Belshaw na basu - katkad bismo se samo namjestili na molu i svirali poput uličnih zabavljača. Tada bi Kate i Nell odjenule haljine za kankan i plesale. Bio je to totalni neuspjeh i financijska propast, ali smo se zabavljali kao ludi. Drugom smo prilikom, na Valentinovo 1977., u potaji održali nastup u seoskom domu u Cranleighu, selu nedaleko od Hurtwooda - svirali smo pod imenom Eddie Earthquake and the Tremors. Na repertoaru su se našle pjesme "Alberta", "Goodnight Irene" i slične, a publiku smo poticali da zapleše i pridruži nam se u pjesmi.

Meni se sve vrtjelo oko opijanja i izbjegavanja dužnosti vodje benda pa sam jednostavno mogao brijati i svirati iz čistog veselja - što je odražavala i glazba. Bila je vrlo prisna i većinom akustična - u tom je duhu nastala i pjesma "Wonderful Tonight". Tekst sam napisao jedne noći u Hurtwoodu čekajući da se Nell uredi prije odlaska na večeru. U to vrijeme imali smo buran društveni život, a Nell je vječno rastezala uređivanje. Naposljetku mi je prekipjelo pa sam se popeo na kat u spavaću sobu, gdje je ona i dalje razmišljala što bi obukla.

Sjećam se da sam joj rekao: "čuj, izgledaš prekrasno. I, molim te, nemoj se opet presvlačiti. Idemo ili ćemo kasniti". Klasična obiteljska situacija - ja sam bio spreman, ona nije. Vratio sam se dolje, uzeo gitaru, a riječi su potekle same od sebe. Cijeli tekst napisao sam za desetak minuta - i to, najvećim dijelom, bijesan i ogorčen. U samu pjesmu nisam se zaljubio. Bila je to tek pjesmica - bar što se mene ticalo - koju sam jednako tako mogao i odbaciti. Prvi sam je put odsvirao kod logorske vatre na Ronniejevu imanju - tada sam je svirao i za Nell i za Ronnieja, a njemu se svidjelo. Sjećam se da sam pomislio: "Pa, možda bi je valjalo zadržati".

"Wonderful Tonight" završila je na albumu Slowhand, prvoj ploči koju sam radio s Glynom Johnsom kao producentom - bilo je to u proljeće 1977. Nadimak Slowhand zadržao se tijekom godina, i osobito su ga voljeli američki članovi benda, možda zato što je pomalo zvučao kao iz vesterna. Glyn je bio totalni genij. U Engleskoj je bio najpoznatiji po suradnji sa Stonesima, ali je također surađivao i s Eaglesima pa je uistinu razumijevao i američke glazbenike. Bio je discipliniran čovjek koji nije volio da se ljudi razvlače ili da trate vrijeme. Kad je bio u studiju, očekivao je da se radi, i jako bi ga ozlovoljila svaka zajebancija. Unatoč tomu što smo svi obično bili urokani ili pijani, dobro bismo reagirali na takav stav. Iz nas je izvlačio ono najbolje, a ishod je bio sjajno odsviran album i savršena radna atmosfera.

Nell, Dave Stewart i ja dizajnirali smo omot albuma - i potpisali ga "El and Nell Ink.". Između mnogih snimaka na unutrašnjem omotu - među kojima je i ona na kojoj se Nell i ja ljubimo - i fotografija je smrskana Ferrarija, podsjetnik na nesreću koja je zamalo uzrokovala moj preuranjeni odlazak. Skupljam Ferrarije - ta opsesija potječe iz mog prijateljstva s Georgeom. Jednog dana, potkraj šezdesetih, dovezao se k meni u tamnomodru Ferrariju 365GTC. Nikad dotad nisam vidio nijedan uživo i potpuno sam se raspekmezio. U tom trenutku osjećao sam se kao da vidim najljepšu ženu na svijetu, i odlučio sam da ću, iako nisam znao voziti auto s klasičnim mjenjačem, nabaviti jedan takav. Dao mi je broj zastupništva, nazvao sam ga i odvezao se do prodavaonice u Eghamu, gdje sam naručio isti kao i Georgeov - za strahotnu svotu od četiri soma funti. Dopremili su ga u Hurtwood i upitali jesam li za pokusu vožnju - na što sam, mrtvo-hladno, odvratio: "Ne. Imam previše posla. Samo ga ostavite ondje, mnogo hvala". Pa su ga parkirali pred kućom.

Budući da nisam imao vozačku i da sam dotad vozio samo automatike, odlučio sam naučiti kako se upotrebljava kvačilo - i to na tom Ferrariju, na prilaznom putu do Hurtwooda. Obožavao sam taj auto, i dok sam svirao u Dominosima, njime sam s Carlom prošao cijelu Englesku. Zatim sam kupio Daytonu i 275GTB, a nakon njih 250GT Lusso. Tih dana u garaži sam imao mjesta samo za dva automobila pa sam ih neprekidno kupovao i prodavao.


Nesreća na fotografiji dogodila se nedugo nakon povratka s australske turneje. Pio sam za leta - cijelim putem do Engleske - i alkohol mi još nije dokraja izvjetrio. Čim sam stigao doma, sjeo sam u Ferrari i raspalio sto šezdeset na sat, kad je preda mnom izronio kombi praonice u koji sam se frontalno zabio. Preokrenuo sam se na krov. Moji tragovi kočenja bili su potpuno ravni, a zatekli su me kako mi glava visi kroz prozor. Morali su rezati lim da bi me izvukli, tada sam zaradio gadan potres mozga i naprsnuće bubnjića. Nisam uspio doći k sebi sljedeća dva tjedna. Bilo je zaista blizu.

Moje opijanje neprekidno se pogoršavalo i počinjao sam upadati u nevolje i u Windmillu - obično samo na jeziku, no katkad bi se pojavila mogućnost i fizičkog obračuna. Tada bih uskočio u auto i završio u ogradi između puba i kuće - udaljenost je bila otprilike tristo metara. Piće je također utjecalo i na moju izvedbu. Za nastupa u Londonu, u travnju 1977., nakon četrdeset pet minuta jednostavno sam otišao s pozornice. Bio je to kraj britanske turneje, dodali smo taj još jedan nastup u Rainbowu, a moj ga organizam jednostavno nije mogao izdržati.

Na polovici nastupa počeo sam se osjećati čudno, stanje mi se sve više pogoršavalo, a ja sam pomislio: "Slušaj, ako ne siđeš sada, past ćeš", pa sam oteturao dolje. Roger me izveo da se nadišem zraka i govorio mi: "Stari, ne moraš se vraćati, ne moraš se vraćati. Ne brini se, ako nisi dobro, otkazat ćemo sve". Neko vrijeme sjedio sam u garderobi, gdje je upao Pete Townshend - tada je nastupao kao gost - i prilično bijesno upitao: "Ti to nazivaš profesionalizmom?" Nakon toga sam se vratio za Peteom i ostatak koncerta odradio doslovno kopirajući njegovo sviranje i pjevanje.

Kad danas razmišljam o svemu, nezamislivo mi je na koje sam sve načine ugrožavao vlastiti život. Vraćajući se iz Japana u jesen 1977. zastali smo u Honoluluu odraditi nekoliko koncerata. Jedne noći doznao sam da je moj bubnjar, Jamie Oldaker, uspio smotati neku djevojku i odvesti je u sobu pa sam odlučio pokvariti mu provod i pritom ga dobro uplašiti. U prtljazi sam vukao ceremonijalni samurajski mač - više suvenir za turiste nego pravo oružje - pa sam ustao, navukao donji dio pidžame, u njega nekako zagurao mač i, gol do pojasa, popeo se preko balkona svoje hotelske sobe. Zatim sam se vukao po istaci hotelskoga zida te sam, preskačući balkone, stigao do njegove sobe. Kad sam upao kroz prozor, Jamie je poludio. Bili smo na tridesetom katu, ja sam bio pijan, a jadna cura sišla je s uma. Bio sam razočaran i nisam shvaćao čemu sva ta zbrka. Šala je trebala biti genijalna. No, zlo se tek spremalo.

Iznenadilo nas je kucanje na vratima, a kad je Jamie otvorio, pred njima su stajala dvojica s uperenim pištoljima. Netko me spazio na istaci, pomislio da sam nekakav ubojica i pozvao je policiju. Kad su shvatili da sam zapravo samo pijani idiot koji od sebe radi budalu, nevoljko su me pustili - no, Roger ih je u to morao uvjeravati prilično dugo, a postajao je sve bolji u tome. Na sreću, takvo ponašanje nije koristilo mojoj reputaciji pa su jedne velike novine, nakon što je Roger zbog tehničkih problema morao otkazati nastup u Frankfurtu, objavile na naslovnici: ERIC CLAPTON - PREVIŠE PIJAN DA SVIRA.

Tu je turneju smislio Roger kako bismo istodobno predstavljali naš novi album i da bi poslužila kao temelj iskrenu dokumentarcu o životu na cesti - film se trebao zvati "Eric Clapton’s Rolling Hotel". Ideja je bila organizirati europsku turneju, no ne običnim vlakom, nego bismo putovali u trima vagonima koji su nekoć bili dijelom privatnog vlaka Hermanna Göringa, koji je Roger uspio pronaći negdje u Europi. Kompozicija se sastojala od vagon-salona, vagon-restorana i spavaćih kola koje je trebalo kvačiti za vlakove koji su išli u željenome smjeru. Roger je to smatrao sjajnom i strašno zabavnom idejom. Slagao sam se s njim i pristao. Sviđala mi se ideja o vlaku jer sam se tako mogao opijati gospodski ne vrijeđajući pritom javnost. Možda je Roger upravo zato i došao na tu ideju - da me drži što dalje od nevolje.

Sam film koji je producirao BBC-ov producent Rex Pyke, koji se proslavio svojim dokumentarcem Akenfield, nasreću nikad nije ugledao svjetlo dana. Prikazivao me u vrlo nepovoljnu svjetlu jer sam najvećim dijelom snimanja bio alkoholiziran i ponašao se poremećeno. U njemu je i sekvenca iz Pariza, snimljena kad nas je došao posjetiti Stigwood i kad sam, podjaren alkoholom, zgrabio kameru, okrenuo je prema njemu i počeo ga ispitivati o svojoj staroj bolesti, točnije rečeno, sumnji da je Creamu pokupio većinu vrhnja i tim novcem financirao svoje druge projekte, recimo Bee Geese. Robert je ostao posve miran i tiho odgovorio, svojim hinjeno otmjenim engleskim naglaskom: "Nije pravi trenutak za takve razgovore. O tome ćemo drugom prilikom", dok sam ja luđački urlao: "Ovo je moj film i ja to hoću snimljeno!"

Sjećam se da smo na turneji imali sjajna promotora, Danca Erika Thomsena, Rogerova prijatelja koji je, kad su posrijedi bile svinjarije, bio apsolutno rame uz rame Stiggyju. Obično bi navlačio mene ili Rogera urlajući kojekakve uvrede svojim teškim, danskim naglaskom, sve dok ne bismo konačno odlučili poduzeti nešto. Obično bi bila riječ o kakvoj sitnici - netko bi mu bacio cipelu kroz prozor vlaka, ili kamionom prešao preko njegove dragocjene, aluminijske aktovke. Ipak, jednom smo otišli predaleko - odrezali smo mu svu kosu, modrom tintom ga polili po glavi, odrezali mu nogavice hlača i izbacili ga iz vlaka u Hamburgu, bez prebijene pare, savršeno dobro znajući da sljedeće jutro ima poslovni sastanak sa Sammyjem Davisom Juniorom. Nažalost, nije više medju nama. Preminuo je nedavno, i zaista žalim za njim. Bio je sjajan tip, pravi gospodin kakvih više nema.

Album koji smo predstavljali na turneji, bio je nastavak Slowhanda, zvao se Backless - naslov koji se rodio nakon što smo s Dylanom svirali gažu na aerodromu Blackbushe. Odnosilo se na to što sam vjerovao da ima oči na zatiljku i da cijelo vrijeme savršeno dobro zna što se zbiva oko njega. Bilo ga je teško miksati - budući da su droge i alkohol bili samo središte naših života, s čime se Glyn vrlo teško nosio, i budući da su posvuda nicale svađe i zavade. Jedina pjesma s tog albuma koju sam istinski cijenio, bila je "Golden Ring", koju sam napisao o situaciji, odnosu između Nell, Georgea i mene. Dijelom je govorila o njezinoj reakciji na vijest o Georgeovoj drugoj ženidbi. To je podnijela prilično teško, a meni je, onako arogantnu, to bilo teško pojmiti. Tako sam napisao pjesmu o tom neobičnom trokutu, a završava riječima:

If l gave to you a golden ring,
Would I make you happy, would I make you sing?10

10 U prijevodu:"Ako ti poklonim zlatni prsten, hoće li te to usrećiti, hoćeš li tada zapjevati?"(prim. prev.)

Stoji da u to vrijeme, bez obzira na razloge, Nell i ja nismo bili osobito sretni. U mom dnevniku, s nadnevkom 6. rujna, piše: "U ovom trenutku seksualni život prilično je pust, čini se da se ne slažemo pretjerano dobro, nema tu neke određene krivnje - osim ako nisu krive zvijezde - samo izgleda kao da svatko ide svojim putem". Moje šovinističko ponašanje nije pretjerano pridonosilo smirivanju stanja. Na primjer, 16. listopada bilježim: "Nell je uvečer... Simonovu bivšu curu dva sata savjetovala u kuhinji pa mi se večera ohladila i ponovno ju je vratila u pećnicu. Kad sam je konačno dobio, bila je posve izgorena i presušena pa sam se dobro i glasno izvikao na nju - ona nije izgledala pretjerano pokajnički, a mene je od toga zaboljelo grlo".

Također sam se ševio s curama koje bih kupio na turneji - pri čemu mi je pomagao Roger. "Roger me počeo paliti", pišem u Madridu, 5. studenoga, "na nekog nevjerojatno dobra komada za koji tvrdi da se pojavio na gaži." Kasnije, isti dan: "S Rogerom sam se kladio u sto funti da mi ne može pronaći normalnu, urednu curu ... Bilo bi mu bolje jer ovdje u vidokrugu nema ništa mlađe od pedeset". A tada mi je, 19. studenoga, Nell došla na nekoliko dana u Bruxelles. Tada sam zapisao: "Otišao sam spavati potpuno odjeven. Jednostavno ne mogu podnijeti Nell - sve je to jadno i pretužno, ali je turneja turneja, a dom je dom i to se nikad ne smije miješati".

Nell me zaista rijetko posjećivala na turnejama budući da smo se Roger i ja strogo dogovorili da supruga ondje nema ni blizu. To je pravilo vrijedilo za sve - od vodje benda naniže. I bilo je potpuno providno. Svi su znali o čemu je riječ. Nell, naravno, nije bila presretna jer je to smatrala čistim šovinizmom, i to je pravilo postalo čestim uzročnikom naših trvenja. Često mi je govorila da se osjeća izdvojeno i samotno. Stanju nije pomoglo ni to što sam je, kad god bih odlazio na turneju, neprekidno varao. Govorio bih joj o tome, smatrajući da je, ako sam iskren i ako priznam sve što činim, sve u redu. Povremeno bi pobješnjela, no mislim da joj je glavna briga bila održavati status quo u nadi da će se stanje promijeniti. A što je drugo mogla? Ostaviti me i početi s kim drugim?

Naposljetku se sve zapetljalo do kraja kad sam otkrio da sam se zaljubio u jednu od djevojaka - ili sam bar tako mislio. Dana 28. studenoga zapisao sam u dnevnik: "Stari, nema više tekile. Probudio sam se, i glava mi je kao ormar - ponovno sam se zaljubio, i to boli". Posrijedi je bila djevojka, Jenny Mclean, i učinio sam nešto neoprostivo - dopustio sam Nell, početkom sljedeće godine, da nas zatekne zajedno u Hurtwoodu. Otišla je u suzama, spakirala se i nazvala svoju sestru Jenny da dode po nju.

Nekoliko dana poslije toga odletjela je u Los Angeles, gdje je odsjela kod Roba Frabonija i njegove supruge Myel. U tom trenutku još nisam ostavio Jenny, nego sam otišao na turneju po Irskoj, kamo me Jen došla posjetiti. Dana 17. ožujka, na Nellin rođendan, u dnevnik sam zapisao: " ...gaža je bila zaista zgodna, a lijepa Jen doletjela je da taj dan učini savršenim. Mnogo smo razgovarali o svim našim ranama". Zapis završava ovako: "Loš sam čovjek, i mislim da bi svijetu, bar neko vrijeme, bilo bolje bez mene. U ljubavi je sve dopušteno".
Ironično, ali je mene i Nell spasio upravo Roger. Kad sam se vratio iz Irske, rekao mi je, dok smo kod njega igrali bilijar, da bih se trebao malo diskretnije sastajati s Jenny jer će nas netko snimiti i završit ćemo po svim novinama. Rekao sam kako je sve to čista glupost, i u tom pijanstvu okladio se s njim za upravo sumanutu svotu, 10.000 funti, da mi ne može objaviti sliku u novinama. Sljedeće jutro, na moje posvemašnje zaprepaštenje i užas, Nigel Dempster u svojoj kolumni, u Daily Mailu, objavio je:


ROCK-ZVIJEZDA ERIC CLAPTON ŽENI SE PATTIE BOYD.

Roger je doista bio brz. Uskočio sam u Ferrari i odjurio u njegov ured, gdje sam urlao na njega da nema pravo u mom privatnom životu donositi tako važne odluke. Kad sam se malo smirio, upitao me nije li vrijeme da se odlučim hoću li ostati s Nell ili s njom prekinuti zauvijek. "Kako da je vratim?", upitao sam ga. Rekao je da ona vjerojatno još nije vidjela članak i da bih je trebao nazvati i pitati hoće li se udati za mene. Kad sam nazvao Roba u Los Angeles, Nell je bila na plaži u Malibuu. Rekao sam mu da joj preda kratku poruku: "Molim te, udaj se za mene". Kad je poslije nazvala, zakleo sam joj se da sam prekinuo s Jenny i zaprosio je. Briznula je u plač i prihvatila.

Vjenčanje se zbilo 27. ožujka 1979. godine u Apostolskom hramu vjere Kristove crkve u Tucsonu, u državi Arizoni - u gradu gdje smo, dan nakon toga, trebali odsvirati prvi koncert naše velike američke turneje. Svećenik je bio Meksikanac, velečasni Daniel Sanchez, a svirao je crnoputi orguljaš koji je pomalo nalikovao Billyju Prestonu. Svi članovi benda i tehničari imali su unajmljene smokinge, a ja sam nosio bijeli smoking s crnim porubom, bijeli kaubojski šešir koji sam platio 200 dolara, i kaubojske čizme - Nell je imala satensku vjenčanicu krem boje koju je dizajnirao Ozzie Clarke. Do oltara ju je doveo Roger, a imala je i dvije djeveruše, Myel Fraboni i Chris O'Dell. Rob Fraboni bio je moj kum. Svećenik je čitao "Prvu poslanicu svetoga Pavla Korinćanima", onu u kojoj se slavi ljubav. Služba je bila kratka i slatka, otkvačena, puna duha - što smo upravo željeli.

Kad je završilo, svi smo se vratili u hotel, gdje su rezervirali dvoranu za prijem. Na stolu se kočila uobičajena svadbena torta, pet katova visoka, a Roger je unajmio i fotografa koji je snimao sve. Uobičajeno za mene - nakon rezanja torte, kad je došao snimiti Nell i mene zajedno, bacio sam na njega režanj i pogodio njegov prekrasni Nikon. Očito je potpuno ispao iz takta budući da se nije usuđivao dići frku - a tada je poletjela hrana. Tortu nismo pojeli - tapecirali smo se njome. Sljedeće večeri odsvirali smo prvi koncert tromjesečne turneje u Tucsonu, a kad smo svirali "Wonderful Tonight", pozvao sam Nell na pozornicu kako bih pjesmu mogao otpjevati njoj. Publika je bila u ekstazi.