Erik Klepton - autobiografija

First topic message reminder :



„Otkrio sam model u svom ponašanju koji se ponavlja godinama, možda i decenijama. Loši izbori postali su moja specijalnost, a ako bi se pojavilo nešto iskreno i pristojno, ja bih se postideo i pobegao na drugu stranu.“

Uz iznenađujuću prisnost i otvorenost, u ovoj dirljivoj i iskrenoj autobiografiji Erik Klepton priča povest svog života, nadahnjujućeg i punog događaja.

Erik Klepton je više od rok zvezde. On je prava ikona, živo otelotvorenje istorije rok muzike. Poznat po svojoj povučenosti u poslu prepunom samoreklamerstva, šminke i obmana, Klepton ovde prvi put daje hronologiju izuzetnog ličnog i profesionalnog putovanja.
Ova autobiografija je snažno napisana povest čoveka koji je preživeo uprkos brojnim ličnim demonima i dostigao vrtoglavi uspeh. To je jedno od najubedljivijih memoarskih štiva našeg vremena.

Na kraju puta


Ma koliko sam u to vrijeme vjerovao da volim Pattie - istina je glasila da tada nisam mogao živjeti samo i jedino bez alkohola. A ta je činjenica moju potrebu ili sposobnost da se posvetim ičemu, čak i braku, smanjivala na ništicu i bilo je samo pitanje vremena kad ćemo ponovno primjenjivati pravilo "bez žena na turneji", i kad ću ponovno početi brijati. Pattie me pratila u Albuquerque u Novom Meksiku, zatim u El Paso u Teksasu i bila uz mene na svim nastupima sve do San Antonija. Svaki put pozivao sam je na pozornicu i njoj pjevao "Wonderful Tonight". Nakon koncerta u San Antoniju rekao sam joj da se mora vratiti u Englesku. Vratilo se vrijeme muške družine - bračno blaženstvo popelo mi se navrh glave. Nije bila nimalo sretna i čim je otišla, sve se ponovno vratilo na staro.

Čim se vratila u Englesku, Pattie je ondje počela, za sve naše engleske prijatelje, organizirati zabavu kojom bismo proslavili naše vjenčanje. Trebala se održati u subotu 19. svibnja, na slobodni dan turneje, i to u vrtu u Hurtwoodu, gdje je planirala podići velik šator. Uzvanicima je javila da se "pojave oko 3 sata popodne" i da, ako baš ne žele, ne moraju donositi nikakve darove. Na pozivnicama je otisnula tekst: "Ako ste slobodni, svakako se potrudite doći, bit će zabavno do besvijesti". Zabava nije imala nikakvu određenu formu. Očekivalo se da svi dođu kad god požele, odjenu što god žele i samo se dobro provedu.

Sjećam se da se prvi pojavio Lonnie Donegan, koji je stigao uistinu prerano - već oko 10 sati, a za njim se ubrzo dovukao i Georgie Fame. Nisam imao pojma što bih s njima pa smo završili u maloj spavaćoj sobi na katu, gdje je Georgie počeo motati travu. Ondje sam proveo najveći dio dana, totalno urokan, osjećajući, kako je broj uzvanika rastao, sve veću paranoju. Nisam imao pojma kako biti domaćin i nisam se mogao nositi s time pa sam se, umjesto da se pokažem, pozdravim sa svima i ponudim pića, skrivao. Naposljetku, negdje uvečer, sišao sam u šator i otkrio tulum u punome jeku - ljudi je bilo na stotine, od mojih slavnih prijatelja glazbenika sve do voćara, mesara i cijele ekipe iz Ripleyja - svi su se motali uokolo, čavrljali, jeli, pili i drpali se po žbunju. Sve mi se to činilo kao moj tip zabave.

U šatoru je bila podignuta pozornica - ideja je zapravo bila da se složi bend od svih kojima se u tom trenutku sviralo. Nešto poslije slijedio je session u kojem se izredao čitav niz velikih glazbenika: Georgie i Lonnie, Jeff Beck, Bill Wyman, Mick Jagger, Jack Bruce i Denny Laine. Sjećam se Dennyjeve supruge Jo Jo, koja je toliko žarko željela pjevati da su joj na tonskom pultu isključivali sve mikrofone kojih bi se uspjela dočepati.

Svirali su i George, Paul i Ringo - nedostajao je samo John, koji me nazvao poslije i javio da bi svakako došao samo da je znao. Kako se to dogodilo, vjerojatno nikad neću doznati budući da je posve dovoljno reći da s pozivnicama nisam imao gotovo nikakve veze, no Beatlesi su izgubili veliku priliku da još jednom nastupe zajedno posljednji put. Pattie je pogriješila kad je dala sobu Micku Jaggeru - tada u prvim fazama njegove romanse s Jerry Hall - pa se nismo mogli dočepati postelje, što mi je izgledalo užasno smiješno. Stoga sam odlučio smotati Pattieinu prijateljicu Belindu - uvjeren kako je posve spremna da mi se u svakom trenutku baci u naručje. Skrio sam se u ormar, namjeravajući je zaskočiti u nekom času, ali sam umjesto toga zaspao, probudio se kasno toga dana i našao nered koji smo sređivali sljedeća dva tjedna.

Među uzvanicima na tom sjajnom tulumu našla se i moja majka Pat, koja mi se ponovno vratila u život nakon pogibije mog polubrata Briana. Taj gubitak u velikoj je mjeri opteretio njezin brak s Macom pa je veza počela postupno propadati. Kako bi pobjegla od svega, vratila se u Ripley, gdje je polagano oživila sva prijateljstva iz djetinjstva i konačno odlučila ostati. Isprva je stanovala s Rose, sve dok joj nisam kupio kućicu na glavnoj ulici, odmah pokraj restorana Toby Jug. U početku sam je se prilično plašio. Bila je žestoka i naši su odnosi bivali burni. Viđao sam je istinski rijetko, najveći dio činjenica doznao sam iz druge ruke pa nikad nisam znao što je prava istina.

Ipak, u tom razdoblju svoga života odlučio sam da to i nije važno, te da ću, umjesto da neprekidno podižem temperaturu, naučiti nositi se s njom i dobro se zabavljati. Ono što se od nje moglo vidjeti, zaista mi se sviđalo budući da je bila jako nalik meni, osobito smisao za humor, pa sam odlučio iskoristiti Ripley kao društveno okruženje u kojem smo se trebali ponovno upoznati. Voljela je popiti pokoje piće pa smo odlazili u pubove i u širem društvu ponovno se upoznavali. Možda to i nije bio previše izravan pristup odnosu, budući da s njom nasamo i nisam provodio previše vremena, ali je svakako bio učinkovit uzme li se u obzir da se tada, kao alkoholičar, nisam osjećao toliko dobro da bih bio sposoban pozabaviti se dubljim problemima.

Ubrzo poslije povratka Pat je obnovila odnos s prijateljem iz škole Sidom Perrinom, karizmatičnom pojavom, zgodnim muškarcem koji je izgledom vukao više na W. C. Fieldsa nego na Errola Flynna. Bio je vrlo omiljen i popularan, u Ripleyju su ga smatrali herojem zbog uspjeha koje je postigao igrajući kriket i nogomet, ali je najveću slavu stekao kao pjevač. Glasom je podsjećao na Marija Lanzu, bio je to pomalo melodramatski tenor, ali je uistinu znao dobro interpretirati, pritom ne štedeći osjećaje. Bio je veoma druželjubiv i volio je biti u središtu - iako u malim razmjerima - budući da bi, kad bi dobio priliku popeti se na pozornicu, što sam mu povremeno priređivao - recimo, kad bismo svirali lokalne gaže u gradskoj kući u Guildfordu - pobijeljeo od straha. Nasuprot tomu, u svojoj okolini, seoskoj krčmi ili kriket-klubu, doslovno je blistao, a Pat ga je obožavala. To je usrećilo i mene, budući da sam ga i ja oduvijek obožavao, pa sam zato često izlazio s njima.

Razvoju mojih odnosa s mamom uveliko je pomoglo i to što su se Pattie i ona istinski dobro slagale i postale iskrene prijateljice. Također su dijelile i posve besprizoran smisao za humor - kao i ja - koji je povremeno graničio sa sarkazmom i okrutnošću, ali bez traga istinske zloće. Takav smisao za humor bio je već tradicionalan u Ripleyju pa su gotovo svi moji prijatelji iz djetinjstva: Guy, Gordon i Stuart, bili jako brzi na tom polju. Uzvraćali su brzo i britko, uz veliku količinu poruge, pa ako se čovjek mogao snaći u takvoj situaciji, ubrzo bi ga prihvatili u društvo.

Budući da sam s Pattie i Riplijevcima počeo stvarati neku vrstu domaćeg načina života, moj engleski humor bio je u potpunoj formi, no nažalost to je bilo jedno područje u kojem se nisam našao s bendom - svi redom potjecali su iz Oklahome i gajili posve drugačiji smisao za humor. Iako je i njihov humor bio vrlo oštar, bio je provincijalniji i okrenut kaubojima, povezan s nekim događajima koji su se događali u njihovu kraju, dok je naš većim dijelom potjecao iz varijetea i glupih doskočica. Bila je to mala razmjena utjecaja u godinama prije nego što su montipajtonovci krenuli na Ameriku. Ipak, sve je došlo na svoje kad je, početkom 1979., zbog unaprijed dogovorenih obveza, George Terry napustio bend, i kad sam uzeo engleskoga gitarista, Alberta Leeja.

Albert je bio sjajan gitarist i poznavao sam ga još iz vremena Johna Mayalla, kad je svirao u bendu Chrisa Farlowea. Smatrao sam ga briljantnim sviračem, no budući da je tada pripadao više jazzu i rockabillyju, mogao sam mu se diviti pritom ga ne smatrajući suparnikom. Zatim je svirao u Head, Hands & Feet, s godinama postali smo dobri prijatelji pa smo često, jedan umjesto drugoga, uskakali na gažama. Nakon toga preselio se u Ameriku, gdje je za njim, kao studijskim glazbenikom, vladala velika potražnja. Kad je George otišao, Roger Forrester predložio je da u bend dovedem engleskoga gitarista - umjesto da vječno sviram s Amerikancima - te Alberta predložio kao moguću zamjenu. To sam smatrao sjajnom idejom, no poznavajući Rogera, sve je to razradio još godinama prije.

Kad sam se sastao s Albertom, odmah nas je povezao humor - naklonost prema pajtonovcima i Spikeu Milliganu. Do neke mjere glazba je prešla u drugi plan budući da je, hoću reći glazba koju smo izvodili - blues i R&B, potjecala iz toliko snažna izvora da nikad nije bila u opasnosti zbog razlika u našim utjecajima. Oformili smo lažni duet, Duck Brothers, i slobodno vrijeme na turneji provodili zabavljajući se tako da smo svirali na bakelitnim vabilicama za patke koje smo negdje pronašli i koje su imale sjajan zvuk. Na nesreću, to se Amerikancima nije nimalo sviđalo, a stanju nije pridonijelo ni to što smo i Albert i ja bili pijanci, dok su Carl, Jamie i Dick više bili izolacionistički nastrojeni narkomani. Bio je to početak rascjepa koji se otvarao između Alberta i mene na jednoj strani, i ostatka benda na drugoj.

Krajem proljeća i početkom ljeta 1979. dok smo po Sjedinjenim Državama predstavljali najnoviji album, "Backless", ta je podjela prerasla u otvorene neprijateljske osjećaje. U zraku se osjećala paranoja koja je podsjećala na dane raspada Dominosa, a mi nismo zajedno provodili dovoljno vremena u trijeznu stanju da bismo uspjeli nadići te osjećaje. Jednostavno se prihvatilo kao činjenicu da Albert i ja iderrio jednim putem i zabavljamo se kako se zabavljamo, dok ostali rade svoje.

Došlo je do točke kad smo počeli pisati različite rasporede. Na pozornici je sve bilo u redu, no trpjelo je sve ostalo. Tada nisam znao da je Carl Radle postao težak ovisnik o heroinu, no, doduše, i moje stanje kretalo je nizbrdo. Na dan sam ispijao dvije boce bilo čega, čega sam se uspijevao dočepati. Na kraju turneje, u lipnju, stanje je postalo toliko jezivo da sam znao da je došao trenutak za promjenu, te sam, s velikim strahom, naredio Rogeru da se riješi benda. Nogirao ih je telegramom, a ja sam mirno okrenuo glavu.

Sljedeće dvije godine piće me odvelo ravno do dna. Uvuklo se u sve što sam činio. Čak se i moj novi bend rodio u pubu. Gary Brooker bio je stari prijatelj iz vremena Yardbirdsa, kad je u Paramonutsima svirao klavijature. Zajedno smo putovali i dobro se slagali - tijekom godina povremeno bih naletio na njega dok je svirao u Procol Harumu, a iz toga se razvilo i prijateljstvo i međusobno poštovanje. A onda je, sredinom sedamdesetih, počeo svirati u pubu Parot Inn u Forest Greenu, nedaleko od Hurtwooda - nastupao je dva-tri puta u tjednu, a ja sam, kad bih bio doma, povremeno odlazio onamo svirati s njim. Takve večeri učestale su pošto smo se Pattie i ja vjenčali. Poslije nam se pridružio i Chris Stanton, sjajni klavijaturist koji je svirao s Joeom Cockerom. Postupno smo počeli stvarati novu skupinu - ja, Gary, Chris, Albert, Dave Markee na basu i Henry Spinetti na bubnjevima.

Nakon što smo se okušali pred lokalnom publikom u općinskome domu u Cranleighu, pošli smo na turneju po Europi i Dalekom istoku, te smo u tokijskoj dvorani Budokan snimili koncerte koji su u svibnju izašli na albumu "Just One Night". Ipak, nedostajao mi je Carl i izjedala me krivnja budući da mi je u jednom trenutku spasio život kad mi je poslao onu vrpcu, a naposljetku okrenuo sam mu ledja. Nikad ga više nisam vidio. U svibnju 1980. Čuo sam vijest da je umro od zatajenja bubrega, što je bila posljedica alkohola i droge, pa sam se, duboko u sebi, dijelom osjećao odgovornim za to.

Kad sam čuo vijesti o Carlu - bilo je to na samome svršetku turneje po Ujedinjenom Kraljevstvu, prve nakon osamnaest mjeseci - već sam dulje boravio doma. Postao sam depresivan i utapao se u alkoholu. Moj uobičajeni dan svodio se na sjedenje pred televizorom i agresivne reakcije prema svakome tko bi došao na vrata i želio sa mnom raditi bilo što. Postao sam negativno nastrojen gotovo prema svemu. Samo sam želio ostati doma i opijati se s Pattie, svojom robinjom partnericom. Ispijao sam obilne količine piva koje sam u potaji betonirao votkom kako bi se činilo da pijem čisto pivo. Zatim bih, povrh svega, ušmrkao kokain - Pattie bi mi se pridruživala samo u tome jer je kokain voljela bez pića pa nam je to postalo dodirnom točkom.

U neko doba dana otišli bismo zajedno u pub, ili u Windmill, gdje bismo se družili s gazdom, ili u Ship, gdje bismo se družili s ekipom iz Ripleyja. Čak me ni Pattieina prisutnost nije sprečavala da pokušam smotati pipničarku, ili bilo koju ženu koja bi kročila preko praga. Tada bih skupio sve i pozivao ih u kuću - često su to bili potpuni neznanci. Osobito sam volio skupljati skitnice, "ekipu s ceste", kako sam ih volio zvati, uvjeren da su oni zapravo "pravi" ljudi. Kad bih vidio nekoga od njih kako hoda cestom, zaustavio bih auto i pokupio ga. Često su to bili potpuno ludi tipovi koji su pričali potpune besmislice, ali bih ih odvodio kući, gdje bi im Pattie morala spremati večeru. Ubrzo je počela upozoravati ljude da me ne nude pićem kad bismo bili vani jer joj je bilo jasno da mi se stanje pogoršava.

Carla nisam mogao istjerati iz misli. S bendom sam, u rujnu i listopadu, obavio kraću turneju po Skandinaviji, za koje su objavili patologovo izvješće o njegovoj smrti. Sljedećeg dana zapisao sam u dnevnik: "(Nesvjesno) sam napisao pjesmu za Carla Deana, i sad, posljedično tomu, prekomjerno pijem i uživam u slavi što sam onaj koji je imao moć [sic] promijeniti njegovu sudbinu, bar tako kažu a pritom nikom ne pada na pamet da sam s njim bio u prvome redu. Cak nisam pročitao ni izvješće, zašto sam onda toliko povrijeđen i bijesan? Reći ću zašto - volio sam tog čovjeka i ostavio ga, i neće biti dana kad mi neće zaci u srce... ako sam kriv, onda mi samo Bog može otpisati grijehe, i tada će mi se oprostiti sve, oprostit će mi čak i oni koji me smiruju i govore mi da je to samo ružan san... snimku smo montirali upravo savršeno i nosit će naziv (e.c.c.d.)".

Kad smo krenuli, početkom 1981., na pedeset sedam dana dugu američku turneju, alkohol sam zamijenio velikim količinama veganina, sedativa na kodeinskoj bazi. Patio sam od bolova u leđima uzrokovanih, tako sam mislio, snažnim udarcem, a udario me moj irski prijatelj Joe Kilduff, s kojim sam se opijao prije nekoliko mjeseci prilikom jednog posjeta dvorcu Barberstown. Isprva sam uzimao devet tableta nekoliko puta na dan, ali kako je bol postajala sve jača, nisam mogao spavati pa sam uzimao sve više i više - sve dok nisam na dan gutao gotovo pedeset tableta. Posljedica svega bila je ta da sam se u petak, 13. ožujka, u sedmome tjednu turneje, srušio u agoniji nakon silaska s pozornice u Madisonu, država Wisconsin. Odletjeli smo u St. Paul u Minnesoti, gdje me Roger hitno strpao u bolnicu. Ondje su mi dijagnosticirali krvarenje iz pet čireva - jedan je bio velik kao omanja naranča. Liječnici su Rogeru, koji me želio otpremiti avionom u Englesku, rekli da mogu umrijeti u svakom trenutku budući da mi jedan od čireva pritišće gušteraču i da bi mogao prsnuti.

Istog trenutka primili su me u bolnicu United, a sljedeće je jutro Roger proveo otkazujući preostale nastupe na turneji - njih pedeset. Sto je izazvalo pravu uzbunu u osiguravajućoj kući Lloyd. U bolnici su me držali nekih šest tjedana i liječili me tagametom. Sjećam se da je jedno od prvih pitanja glasilo koliko pijem budući da smatraju kako bi to mogao biti moj problem. Na to sam odvratio: "Ne budite smiješni, ja sam Englez. Ondje svi piju, znate i sami. To je dio životnog stila, a ondje se pije jako pivo, ne budweiser". Pa su mi rekli: "Dobro, jeste li voljni razmisliti da bar smanjite količine?" A ja: "Pa, naravno". Smiješno je što se zapravo ne sjećam da mi je, cijelo to vrijeme u bolnici, nedostajao alkohol, možda zbog toga jer sam bio na hrpi lijekova. Također su mi dopustili da pušim - u hodniku ili vani. Iskreno govoreći, uživao sam što se ponovno osjećam dobro i što sam zdrav.

Kad su me konačno otpustili iz bolnice, osjećao sam se kao da sam dobio novu priliku za život jer mi se vratila fizička kondicija. No, nitko ni trenutka nije posvetio mom mentalnom stanju. Liječnici koji su me liječili, čireve su sređivali lijekovima i poboljšali mi opće stanje, ali se mentalno nije popravilo ni za dlaku. Bio sam potpun ignorant u pitanju alkoholizma. Savršeno sretan, priznavao sam da sam alkoholičar - smatrajući to dobrom šalom. Nisam bio spreman priznati da je to pravi problem. I dalje sam živio u stanju u kojem bih tvrdio: "Nemam problema. Nikad ne prolijem ni kapi".

Ipak, istini za volju, dotaknuli su se mog stanja savjetujući mi da bi bilo dobro da, nakon izlaska iz bolnice, potpuno ostavim piće. Pa sam s njima sklopio otprilike ovakav sporazum: "A što ako se sredim i srežem na dva-tri viskija na dan, bi li to bilo u redu?" Na što su odvraćali da je to sjajno ne shvaćajući da imaju posla s kroničnim alkoholičarom kojem su dva-tri viskija samo doručak. Kad sam se naposljetku vratio kući, Pattie za volju pokušao sam smanjiti gas, no to se sve svodilo na izjave kako ćemo, umjesto piva, za ručkom popiti čašu vina. Poslije nekoliko mjeseci vratio sam se na dvije boce u danu i živo mi se fućkalo za vlastito zdravlje.

Jedina osoba koja me, neplanirano, uspjela barem djelomice potresti i tako mi pokrenuti mozak u vezi s opijanjem, bio je Sid Perrin, koji je zdravstveno upravo rapidno propadao te godine, na veliku žalost moje majke. Prvo se morao podvrgnuti kolostomiji, što ga je teško kosnulo. Kateter i vrećica potpuno su mu razorili i dostojanstvo i samopoštovanje. Nakon toga slijedili su problemi s jetrama i bubrezima - sve povezano s pićem - i tada je izgubio volju za životom. Kad sam ga posljednji put vidio, posjetio sam ga u bolnici s Pat, halucinirao je i razgovarao s ljudima kojih nije bilo u sobi. Nikad nisam vidio što slično.

Sid je umro početkom studenoga, a s njime je, do neke mjere, za mene umro i Ripley.

Bio je to kraj dobrih vremena. Ujak Adrian i ja ubili smo se pićem na njegovu sprovodu i pred svima se ponašali doslovno kao stoka - što smo objašnjavali govoreći da bi se Sidu sviđalo takvo ponašanje. Bilo je to neoprostivo - majka mi je potpuno poludjela od bijesa. Sidova smrt strašno me pogodila, pokazujući mi, na neki način što čeka i mene. Pomislio sam: "Neće proći još dugo, a sve to počet će se događati i meni" - no, umjesto da zbog toga smanjim piće, sve to natjeralo me u još žešća opijanja, očajničke pokušaje kojima sam sve to želio izbrisati.

Ljudi griješe govoreći da piju kako bi zaboravili - piće samo povećava problem. Opijao sam se kako bih prognao probleme, a kad se nisu htjeli maknuti, popio bih još jednu rundu. Tako je kraj mojih alkoholičarskih dana uistinu lebdio na rubu ludila jer sam se neprekidno pothranjivao nadom da se nekim čudom mogu prebaciti na neko drugo mjesto. Piće sam skrivao posvuda, kriomice ga iznosio i unosio, skrivao ga ondje gdje sam mislio da ga nitko neće tražiti. Obično bih, na primjer, pod tepihom u automobilu - pod papučicama - držao pola boce votke.

Prije nego što sam dodirnuo dno, slijedio je cijeli niz upozorenja - prvo sam primio onog vikenda kad sam bio u posjetu nekim prijateljima na selu. Pozvali su nas k Bobu Priddenu, tonskom majstoru grupe Who, suprugu lady Marie Noel, kćerke grofa od Gainsborougha. Živjeli su u kući na području Exton Parka - obiteljskom domu u Rutlandu. Onakav hvalisav - dakle, nemajući blagog pojma u što se upuštam - obećao sam Pattie da na putovanju neću piti. Krenuli smo, ali smo se, nedaleko od odredišta uspjeli izgubiti. Spazio sam telefonsku govornicu i zaustavio se nazvati Boba kako bih ga pitao za put. Dok sam razgovarao s njim, odjednom sam osjetio slabost, vrtoglavicu i morao se nasloniti na zid govornice. Krv mi se ubrzo vratila u glavu, sredio sam se i završio razgovor, no to me malo uznemirilo.

Kad smo stigli, dočekali su nas Bob i Maria, pokazali nam sobu, nakon toga nas je čekala večera. Primijetio sam da nigdje nema alkohola i onda sam shvatio da su, budući da sam znao koliko Bob voli potegnuti, očito dobili upozorenje da posakrivaju i pozaključavaju sve piće. Sjećam se da sam ustao usred noći i prekapao kuću, otvarao sve ormare trudeći se pronaći kakav alkohol - no, bez uspjeha. Sljedećeg jutra Bob je išao u lov na patke pa sam pošao s njim i pomagao mu nositi opremu - kad smo se vratili, već sam bio pomalo živčan od nedostatka alkohola. Počeo sam osjećati prve simptome apstinencijske krize.

Te večeri pošli smo u obližnji restoran, George, u Stamfordu. Bila je to svečanost na kojoj se okupila seoska krema - primijetio sam da svi, dok smo sjedili u baru prije večere, piju vodu ili narančin sok, što me natjeralo na pomisao da je i to društvo dobilo upozorenje o "slučaju E. C.". Pošli smo večerati, jedva sam sjeo za stol kad sam osjetio kako mi se sve zavrtjelo. Sjedio sam uspravno, no soba se obrušila na bok - prvo sljedeće čega se sjećam, bilo je kako su me unosili u hitnu.

Pattie je sjedila u vozilu, doslovno drhtala od straha jer nije imala pojma što se dogodilo. Pokazalo se da sam pretrpio epileptički grand mal, uzrokovan naglim prekidom unošenja velikih količina alkohola u organizam, bez liječničkog nadzora. Primili su me na testiranje u londonsku bolnicu Wellington, gdje su mi ubrzo dijagnosticirali zakasnjeli razvoj epilepsije; rekli su da je vjerojatno godinama počivala u mom organizmu. Nakon toga dali su mi lijekove, što mi je savršeno odgovaralo budući da sam dobio još jednu kemijsku igračku.

Nedugo zatim, potkraj studenoga, odletjeli smo u Japan na osmodnevnu uvodnu turneju u Niigati. Kad smo, nekoliko dana poslije, pristigli u naš tokijski hotel, ušavši u sobu, otkrio sam bocu sakea s listićima čistoga zlata - u Japanu je to vrlo skup dar. Popio sam je u jednome cugu, i nekoliko sati poslije doživio tešku fizičku reakciju. Tijelo mi je prekrio strašan osip, koža mi se počela ljuštiti. Nekako sam preživio nastup. Nakon što sam simptome pokazao Rogeru, samo je ponovio ono što je već govorio mjesecima: "Ti si alkoholičar". Naravno, odbio sam to prihvatiti.

Tog Božića u Hurtwoodu se okupilo mnoštvo ljudi - bliskih prijatelja i članova obitelji svih godina. Djeda Mraza zamolio sam da mi donese specijalno termalno donje rublje za pecanje, a na Badnjak pričekao sam da svi pozaspu i, mrtav pijan, odlučio otvoriti darove. Tako sam se našao, usred noći, pod drvetom, otvarajući darove - takvo što učinio bi kakav petogodišnji nevaljalac. Pronašao sam svoje dragocjeno svijetlozeleno donje rublje, navukao ga i otišao malo prolunjati. Kad sam, satima poslije, došao k sebi, ležao sam u podrumu, u novom donjem rublju, izgledao kao žaba koju su svi osvjetljivali baterijskim svjetiljkama. Bilo je božično jutro i svi su poludjeli od brige budući da sam jednostavno ispario, a nitko nije znao gdje sam.

Pattie se osobito prestrašila budući da bih ponekad usred noći išetao iz kuće, bez odjeće, pokušavajući uskočiti u auto i odvesti se. Kad su me pronašli u podrumu, bila je na rubu živaca, a ja sam istodobno i plakao i smijao se. Bilo je strašno - sjećam se da sam u očima ljudi koji su me promatrali vidio strah. Pattie je, posve razumljivo, poludjela. Odvela me na kat i ubacila u postelju. "Ostaješ tu sve dok svi ne odu", rekla je. "Uživat ćemo u Božiću bez tebe." Nakon toga je izašla iz sobe i zaključala vrata. Bila je mudra i lukava, držala me u sobi dajući mi dovoljno hrane i alkohola da ostanem miran. Cijeli taj događaj toliko me zbunio, toliko sam se stidio počinjene štete da se nisam ni pokušavao oprijeti. Znao sam da je u pravu, da se moram primiriti i bar neko vrijeme činiti sve što mi se kaže.

Kao da sve to nije već bilo dovoljno grozno, dogodilo se to da sam, nekoliko dana nakon što su svi otišli, pao ravno do dna. Rano izjutra, u svom novom donjem rublju, iskrao sam se iz kuće i pošao pecati. Odvezao sam se do rijeke Wey kako bih je iskušao pokraj jedne ustave. Imao sam novu opremu - dva Hardyjeva štapa za šarane i nekoliko Garcijinih blinkera - pa sam odlučio pecati štuku. Seosko sam dijete, i oduvijek sam sebe smatrao pristojnim ribičem - no na drugoj obali bila su dvojica profesionalnih lovaca na šarane, sa šatorom i svom opremom kao na izložbi. Vjerojatno su ondje bili već dan-dva, pa su me promatrali. Bio sam pijan i jedva sam uspio poslagati opremu kad sam izgubio ravnotežu, pao preko štapa i slomio ga točno kod drška. Drugi ribiči vidjeli su sve - primijetio sam da s nelagodom odvraćaju pogled.

Bio je to kraj. Ostao sam i bez posljednjeg tračka samopoštovanja. Mislio sam da još mogu poštovati samoga sebe kao dobra ribiča. Tada sam spremio sve, ubacio u prtljažnik i odvezao se kući. Nazvao sam Rogera. Kad se javio, rekao sam mu samo: "U pravu si. Imam problema i potrebna mi je pomoć". Sjećam se kako sam istog trenutka osjetio nevjerojatno olakšanje pomiješano sa stravom budući da sam konačno nekom priznao ono što sam sam sebi nijekao toliko dugo.

Hazelden - kako sve vratiti na kup


Tog sudbonosnog dana nazvao sam Rogera, a ne Pattie budući da je on postao najvažnijom osobom u mome životu. Više od ikoga viđao me u svim mojim stanjima i upravo je on objavio, s posvemašnjom sigurnošću, u vrijeme kad mi to nitko nije imao hrabrosti reći, da sam alkoholičar. Očito se već neko vrijeme bavio tom temom jer je već prije rezervirao mjesto u Hazeldenu - kako se tada govorilo, najboljem svjetskom centru za liječenje alkoholizma. Nisam imao pojma gdje se nalazi, nisam ni mario. Jedino sam znao da ne želim znati ništa sve do posljednjeg trenutka.

Onog dana kad smo pošli na put, hladna siječanjskog jutra 1982. godine, Roger me pokupio iz Hurtwooda i odvezao na aerodrom Gatwick. Zrakoplovom tvrtke Northwest Orient odletjeli smo u Minneapolis-St. Paul, poprište liječenja mog čira na želucu samo šest mjeseci ranije. Za leta ispraznio sam sve zalihe pića u avionu - prestravljen pomišlju da možda više nikad neću biti sposoban popiti ijednu kap. Alkoholičari se najviše pribojavaju upravo toga. U najcrnjim trenucima života jedini razlog zašto se nisam ubio bila je spoznaja da, ako umrem, više neću moći popiti piće. Alkohol sam smatrao jedinom stvari zbog koje se isplati živjeti, a sama pomisao da će se neki ljudi potruditi da me udalje od njega, bila je toliko stravična da sam pio, pio i pio, i da su me doslovno morali odnijeti u kliniku.

Otkrio sam da je Hazelden u Center Cityju, usred ničega, sjeveroistočno od Minneapolis-St. Paula. Najbliži grad bila je vukojebina imenom St. Crobc. Sama klinika djelovala je mračno i podsjećala na Fort Knox - niske, betonske zgrade izgledale su poput zatvora iz kojeg nema izlaska. Nisam se iznenadio kad sam doznao da je Elvis, kad su ga pokušali odvesti onamo, pogledao zgrade i odbio izaći iz limuzine. Većina novopridošlih bila je ili pijana poput mene, ili je umirala od žeđi, ili u totalnoj komi od količine alkohola u organizmu - svima redom bila je hitno potrebna detoksikacija. Nisu mi dopustili da ponesem gitaru. Kad sam vidio kako klinika izgleda, istog trenutka poželio sam pobjeći.

Nakon prijave, prvih tjedan dana proveo sam u bolničkom dijelu klinike - ondje gdje završava većina novih bolesnika, obično teških ovisnika koje se mora čistiti lijekovima. Dali su mi librium, koji pomaže pri odvikavanju od alkohola i uravnotežuje čovjeka. Od njega mi se vrtjelo. Zapravo i nisam znao tko sam, tko su oni drugi ili što ondje radim. Osjećao sam se kao da sam se ponovno urokao heroinom. Četiri puta na dan dobivao sam lijek u papirnatoj čašici, a oni su iz mene postupno cijedili piće.

Prije samog početka od pacijenta zatraže da popiše sve što je konzumirao, a budući da ne posjeduju nikakve prijašnje bolesničke kartone novih pacijenata, moraju se oslanjati na njihovu iskrenost. Od svega što sam trošio, preskočio sam samo valium jer sam ga smatrao ženskom drogom. Posljedica toga bio je još jedan grand maler - iz mene nisu pokušali izvući i taj lijek. Poslije sam doznao da može biti vrlo opasno sredstvo i da ga se u velikoj mjeri podcjenjuje.

Klinika je osnovana 1949. i podijeljena je na niz odjela koji svi nose imena slavnih osoba povezanih s programom odvikavanja u dvanaest koraka. Moj odjel zvao se Silkworth, po Williamu Silkworthu, njujorškom liječniku kojega citira "Velika knjiga" udruge Anonimni alkoholičari. Odjel je bio podijeljen na dnevni boravak, malenu kuhinju i brojne, malene sobe koje je dijelilo dvoje do četvero pacijenata. Svi su prošli isto što i ja - svaki novopridošli penjao bi se po zidovima - i prvih su se nekoliko dana brinuli za mene. Završio sam u sobi s njujorškim vatrogascem Tommyjem, koji nije imao pojma tko sam, a nije ni mario.

Mnogo ga je više brinuo način kojim sam s njim komunicirao na osobnoj razini - naime, nisam imao blage veze kako to činiti budući da sam bio ili iznad ili ispod svih. Ili sam se nadvijao s visina kao Clapton, virtuoz na gitari, ili sam plazio po podu - ako bi mi oduzeli gitaru i glazbeničku karijeru, bio sam ništa. Strah od gubitka identiteta bio je nešto upravo nesvakidašnje. To je možda posljedica onoga grafita "Clapton is God", koji je ostavio velike posljedice na moje subjektivno vrednovanje vlastite glazbene karijere. No, kad se fokus prebacio na moju dobrobit kao ljudskoga bića, i na spoznaju da sam alkoholičar koji pati od iste bolesti kao i svi, doživio sam potpun slom.

Isprva sam se povlačio. Moj savjetnik i većina drugih izvještavali su da odbijam išta otkriti o sebi, ipak, mislim da sam jednostavno zaboravio kako i bio gotovo nesposoban odgovarati za sebe bez gitare u ruci. Više od dvadeset godina sljubljen sam s tom partnericom koja mi je podala moć i uračunljivost - bez nje nisam se imao čega uhvatiti. Nisam znao kako ostvariti odnos pa sam se manje-više motao u pozadini. Tada je dio mog razuma počeo shvaćati koliko toga moram učiniti kako bih pregrmio "kaznu" i postigao uspjeh te mogao otići - baš kao i svi drugi. Znao sam to jer su nam time neprekidno prijetili - ako na kraju standardnih mjesec dana pojedinac nije spreman vratiti se u društvo jer se nije uspio otresti vlastite ovisnosti, ma koje vrste ona bila, preporučivali su premještaj na psihijatrijski odjel, takozvani Jelonek, u kojem se primjenjivalo sve moguće lijekove i terapije.

Kao i u svim drugim odjelima, u Silkworthu je prebivalo dvadeset osam ljudi koji su manje-više, sami održavali odjel. Uz njih je bilo i nekoliko savjetnika koji su skupinu držali na oku i sprečavali da situacija izmakne nadzoru. Svi su bili uračunljivi, i ni od koga nije se očekivalo nikakvu nemoralnost ili nasilje. Od nas se očekivalo da budemo iskreni i podupiremo jedni druge, da se međusobno volimo i ponašamo dostojanstveno - sve sam to želio činiti iako nisam bio previše siguran kako se sve to radi. Istini za volju, bio je to prvi put da sam se našao u istinski demokratskom društvu. Najbliže tomu dopro sam kad sam s dečkima brijao u Long Acreu i kad bismo se urokali i zatim svirali. Tih prvih nekoliko dana zaista nisam znao komunicirati i osjećao sam se prilično prestravljeno. Odlučio sam sebe ponovno smatrati stidljivom osobom i počeo zamuckivati u govoru.

Kad su ustanovili da mogu stajati na vlastitim nogama, dobio sam zadatke - najjednostavniji od njih bio je spremiti krevet, što nikad dotad nisam činio, te sebe i svoj okoliš držati čistima i urednima. Zatim sam dobio zadatak da u odjelu postavljam stolove za obroke - prilično složena zadaća za nekoga bez imalo iskustva u domaćinskim poslovima. U svakoj skupini postojala je hijerarhija u kojoj su se isticali vođa i domar, zvan još i "gazda Svinjar", koji se brinuo da svi obave svoje dužnosti. Izbjeći to, gotovo nije bilo moguće jer bi me Svinjar ganjao da sam samo pokušao. Dan bismo započinjali molitvom, nakon toga doručak, i onda aktivnosti, grupne terapije, predavanja, psihološki testovi, vježbanje i slične, koje bi prekidali obroci - sve je bilo smišljeno da pacijenta drži potpuno zaokupljenim sve dok se ne bi srušio u postelju, u stanju potpune mentalne iscrpljenosti. San mi je lako dolazio na oči, što je meni, koji sam uvijek morao piti ne bih li zaspao, bilo sjajno otkriće.

Isprva me najviše plašila grupna terapija na kojoj su nas poticali da se međusobno kritiziramo zbog svakodnevnog ponašanja unutar odjela. Nikad nisam naučio pošteno sebi zagledati u dušu. Zapravo, kako bih štitio vlastiti alkoholizam, bilo mi je važno izbjeći upravo to. Tako sam se osjećao grubo, ranjivo, pitajući se kako doći u dodir s tom osobom u koju sam se pretvorio. No, onamo smo stigli upravo radi toga i suočavanje se nije moglo zaobići. Svrha grupne terapije bila je otvoriti nam oči pomoću izravne međusobne interakcije pojedinaca kakvi smo postali, koji bi trebali jedni drugima pomagati da prepoznaju simptome bolesti iskreno priznajući zajedničke mane cijele skupine.

Poricanje je bilo na vrhu popisa, zatim su slijedili usredotočenost na sebe, oholost i nepoštenje. Otkrio sam da mi gotovo nije moguće biti iskren, osobito prema samome sebi. Laganje i odbijanje postali su mi drugom naravi. Ipak, povrh svega visjelo je ono veliko pitanje - jesam li uistinu prihvatio da sam alkoholičar? Jer će mi napredak, sve dok tako ne učinim, biti jako težak. Napor da se, bez ičije pomoći, pobijedi u tom unutarnjem ratu, bio je doslovno nezamisliv - zbog čega je grupna terapija bila nužna. Pomagali smo jedni drugima, katkad se služeći i okrutnošću, da otkrijemo tko smo zapravo.

Nakon desetak dana počeo sam se osjećati ugodno. Svaki put kad bih se osvrnuo oko sebe, gledao bih sjajne tipove, katkad i okorjele slučajeve koji su u Hazeldenu bili četiri-pet puta i čije su priče bile neizmjerno gore od mojih. Počeo sam se družiti s ostalima i sjećam se da sam se, nakon mnogih godina, prvi put iskreno smijao. Kava bi se kuhala cijeli dan i takvi, puni kofeina, sjedili bismo do dugo u noć i razgovarali o sebi, stremljenjima i svemu što smo izgubili. Bilo je to sjajno i dirljivo iskustvo.

Najvećim dijelom slušali smo istinski inspirativna predavanja pojedinaca koji su se uspjeli oporaviti već odavno i koji bi obično pričali svoje priče. Katkad bi naglašavali određene oblike oporavka - na primjer, iskrenost i poricanje - no uvijek bi isticali kako je život sjajan sada kad su trijezni, a mi smo znali da ne seru u prazno. Drugim prilikama predavanja bi imala znanstveni prizvuk, opisivala bi prirodu bolesti u njezinim raznim fazama. To je bilo dobro, ako ne i najbitnije da naučim, na primjer, da se alkoholizam u Americi smatra bolešću, a ne oblikom moralnog izopačenja. Uistinu mi je laknulo kad sam doznao da patim od priznata zdravstvenog poremećaja, nimalo sramotnijeg od dijabetesa. Tada se više nisam osjećao toliko osamljenim.

Ti su me razgovori istinski privlačili, a neki predavači iskreno su me ushitili - pojedinci trijezni dvadeset i više godina, s pričama od kojih se katkad ježila koža, a nekad bih osjećao njihovu stvarnu tragičnost. Unatoč svemu tomu do nekih od nas bilo je uistinu teško doprijeti i poslije sam načuo da je na mom odjelu uzimanje droga bilo prilično često. Nedjelja je bila dan za obiteljske posjete, i tada bi prijatelji ili obitelji mogle krijumčariti nedopuštene tvari. Sam nisam činio ništa slično, ali samo zato što nisam poznavao nikoga tko bi mi mogao donijeti išta.

Moj problem bio je druge prirode. U Hazeldenu su se liječili pripadnici obaju spolova, ali je bilo kakvo zbližavanje bilo strogo zabranjeno i od pacijenata očekivalo se da prijave svakoga tko bi činio išta slično. Ipak, očijukanje je bilo svakodnevna praksa, štoviše, pokušaji uspostavljanja veza bili su prilično česti. Meni osobno uspjelo je koketirati s djevojkama, a pritom me nisu uhvatili. Nekako uvjerivši savjetnika da imam pravo na vlastitu sobu, kad sam uspio u tome, počeo sam pozivati djevojke da me posjete. Uspio sam u tome, no pritom sam u opasnost dovodio ostale koji su znali što se zbiva. Da su otkrili mene, ili otkrili da me drugi nisu prijavili, svi bismo letjeli van.

Hazelden je bio jedna od prvih klinika s obiteljskim programom i Pattie je, potkraj moga boravka, doletjela kako bi prošla petodnevni tečaj na kojem su bračni drugovi učili što očekivati i kako ponovno uspostaviti vezu nakon što se pacijent vrati kući - po mogućnosti trijezan. Također su ih poticali da shvate vlastitu ulogu u obiteljskoj strukturi, otkriju postoji li mogućnost da i sami zatraže pomoć. U tim pitanjima bilo je općeprihvaćeno da nitko ni na što ne sili pojedinca koji se našao u vezi s alkoholičarom. U takvim su vezama većinom zbog nekih osobnih razloga, a u mnogim slučajevima razlog je to što su i sami ovisnici - pa čak i ako na taj način samo nadziru bolesnika.

U tom slučaju njihovi temelji često su krhki, a uloge dolaze u opasnost kad ovisnik pođe putem oporavka budući da se sami više ne mogu na zadovoljavajući način nositi s vlastitom ovisnošću. Obiteljski program iz Hazeldena, medu ostalim, usredotočuje se na potrebu da članovi obitelji iskreno uvide prirodu veze i nauče kako mogu prepoznati i, ako ustreba, prebaciti vlastite potrebe kako bi uspješno živjeli s nekim za koga se više ne trebaju skrbiti.

Pattie su ti sastanci bili neizmjerno korisni, i ne samo zbog toga jer je upoznala i druge u sličnoj situaciji. Mislim da se najvećim dijelom života osjećala kao zamjenska majka - počevši s rodbinom, a ulogu je nastavila i u svojim vezama. Za života sa mnom mislim da je čeznula za neovisnim identitetom, ali to je uspijevala ostvariti rijetko budući da sam ja bio vječito središte pozornosti. Godinama je slušala samo: "Što ćemo s Ericom?", ili: "Eric je zaista problematičan", "Eric je učinio ovo, Eric je učinio ono. Nije li sjajan? Nije li ogavan?" Tek kad je došla u Hazelden, netko ju je upitao: "Dakle, tko ste vi i zašto ste s njim?"

Naravno, povremeno sam osjećao da neću izdržati taj mjesec - neki od nas su odustali. Jedan bogataš natjerao je svoju suprugu da helikopterom sleti na obližnje polje - nestao je usred noći. Ja sam preživio prve dvije runde posjeta Hazeldenu služeći se tehnikom za koju sam poslije doznao da se zove "step". Točno sam odredio što oni, po mome mišljenju, žele od mene pa sam im priredio predstavu. Također sam pomno promatrao savjetnike i trudio ih se oponašati. Družio sam se s ostalim stanarima odjela i trudio se rješavati njihove probleme kako bih odvratio pozornost od svojih. Ishod svega bio je da sam uspio dogurati do kraja terapije, učinio sam točno toliko da bih time opravdao svoje otpuštanje.

Hazelden je imao jako dobar postklinički program. Prije nego što sam izašao s odjela, klinika je kontaktirala s udrugom Anonimni alkoholičari na području gdje sam živio i sredila mi sponzora. Bio je to tip iz Dorkinga, imenom David. Preporučili su mi da zadržim svog "dodijeljenog" sponzora sve dok ne steknem barem neko iskustvo, a zatim mogu odabrati koga dugoga, ovisno o svojim potrebama. (Vrijedi spomenuti da sam bio vjerojatno zadnji koji bi mogao znati kakve su to točno potrebe.) Nadalje, rekli su mi da nije pretjerano mudro donositi kakve velike odluke ili se svom snagom baciti na posao - najmanje godinu dana. To je, navodno, bio rok u kojem mi se glava trebala razbistriti, a ja se postupno vratiti u stvarnost. Normalno, postupio sam upravo suprotno.

Ipak, prije toga morao sam se suočiti s teškoćom integriranja u društvo kod kuće. Sjećam se da sam ondje imao jednog prijatelja, mokrog brata, kojega nisam poznavao pretjerano dobro, ali bi svakog vikenda tip dolazio iz Chessingtona pa bismo cugali po mjesnim puhovima. Obično bismo započeli u Windmillu, u subotu ujutro. I tako se prve subote nakon mog povratka iz Amerike on pojavio kao i obično. Nije imao pojma gdje sam bio, a ja sam shvatio kako je to prva prilika da ljudima ispričam sve o tome.

Prirodno, bio sam nervozan, ali sam izašao iz kuće i rekao mu: "čuj, nažalost ne mogu ići u pub. Prestao sam piti". Neko me vrijeme radoznalo promatrao, a zatim izjavio: "Onda se jebi", sjeo u auto i odvezao se. Više ga nikad nisam vidio. Ni za trenutak nisam pomislio da je ta reakcija bila i najmanje zlonamjerna. Nama je to bio uobičajen razgovor, no na neki način on mi je otkrio kakve reakcije vjerojatno mogu očekivati u nekim krugovima, osobito od stare pijane bratije.

Većina Riplijevaca, medu njima i Guy Pullen, moj najstariji i najbolji prijatelj, ponosili su se mojim postignućem, no to nije značilo da će smanjiti piće kako bi udovoljili meni. Tako sam morao donijeti neke prilično okrutne odluke. Neki ljudi, neka mjesta, neke stvari bile su opasne za mene, stoga sam morao pažljivo prepoznati što je na tom dugom popisu poznanstava i veza sigurno, a što nije za moju trijeznost. No, moj sud bio je beskoristan budući da mi je sustav vrijednosti u to vrijeme stajao naglavačke. Ono što su nekoć na listi najvažnijeg bili brojevi jedan, dva i tri - uzbuđenje, opasnost, rizik - više uopće nije pripadao ondje.

Neko vrijeme trudio sam se družiti samo s ljudima koji su pozitivno utjecali na mene, ali mi je to bilo teško.

Bio sam bijesan, razdražljiv, i nisam znao što sa svim tim vremenom koje sam dotad tratio opijajući se. Odlazio sam na sastanke, nekad i šest puta na tjedan, a ondje bih sjedio i pomišljao: "Ja nisam kao oni. Ja zapravo ne pripadam ovdje". Bio mi je potreban netko tko će se zanimati za mene, ali sam tada bio samo Eric alkoholičar, ne pretjerano siguran da sam i sam prihvatio tu činjenicu.

Medju najtežim stvarima s kojima sam se nakon povratka iz Hazeldena morao suočiti, bio je pokušaj povratka u vezu s Pattie. Vratio sam se s liječenja bez ikakve ideje kako ponovno otvoriti vrata intimnosti. To liječenje nije obuhvaćalo - i zbog toga mi je žao. Mislim, ne zato što vjerojatno to za nas dvoje ne bi promijenilo ništa, iako se i o tome može raspravljati, nego zato što je to jedno vrlo važno pitanje kojemu bi se trebalo posvetiti u svim takvim programima liječenja.

Dovoljno je reći da nismo znali što bismo. Prošlo je previše vremena otkako sam učinio išta bez alkohola, pa nisam znao otkuda početi. Za oboje je to bilo strašno bolno iskustvo. Pattie je žudno očekivala da se taj čisti, mladi čovjek konačno vrati doma - i eto mene, dijelom oštećen, nalik vijetnamskim veteranima. Lijegao bih pokraj nje u krevet i zatim se skvrčio kao fetus. Stidio sam se, nisam želio razgovarati o tome, budući da su, za mene, temelji naše veze počivali na seksu i pretpostavljao sam da će sve, čim se vratim kući, automatski sjesti na svoje mjesto.

Otprilike u to vrijeme počeo sam Pattie kriviti za sve - "Uostalom, nisam li se očistio zbog nje? A gdje je tu zahvalnost?" Počeo sam razmišljati na takav način. U međuvremenu, ona je slobodno mogla piti vino i umjereno trošiti kokain, želeći, barem djelomično, nastaviti sa starim stilom života - i tko je može kriviti? Dok sam ja morao apstinirati i moje se trezvenjaštvo pretvorilo u muku. Nedostajalo mi je piće i zavidio sam joj što može umjereno i piti i drogirati se. Još nisam potpuno prihvatio istinu o sebi.

Pukotine u našoj vezi natjerale su me da se povučem u sebe. Počeo sam sve više pecati. Iako sam mnogo godina bio ribič pripravnik, pecao ponajprije grgeče, šarane i štuke u vodama oko Ripleyja, Gary Brooker me, nedavno, naučio kako bacati mušicu. U usporedbi s lovom na pastrve, štuke su nezgrapne i dosadne. Čovjek mora vući golemu količinu opreme, hrpu stvari, oslonce za štapove i tako dalje, mora se nositi zelena termoodjeća, a kad se konačno stigne do rijeke, ne radi se gotovo ništa, sjedi se i čeka - tako sam Garyja promatrao s divljenjem kako nosi tu svoju torbicu s mamcima, štap i kolotur. Mislim reći, mogao je bez teškoća, s tom opremom, poći kamo god je htio. Jednog dana poučio me zabacivanju, na svojoj tratini, i kad sam uspio zabaciti ravno i dulje od tri metra, počeo sam na to gledati kao na umijeće kojim bih, posve moguće, mogao ovladati i sam.

To prvo ljeto nakon oporavka bilo je najljepše ljeto koje pamtim, možda zato što sam bio zdrav i čist te počeo za sebe odvajati dane za lov na pastrvu - većinom na obližnjim rijekama, specijalno poribljavanim za lokalne ribiče. Pecao sam na posjedu Clandon, na jezerima u Willinghurstu te na Whitley Farmu nedaleko od Dunsfolda. Pecanje potpuno zaokupi i ima neke značajke zena. Idealna aktivnost za svakoga tko želi mnogo razmišljati i shvatiti stanje u novoj perspektivi. Također je i sjajan način za povratak u formu budući da se mora mnogo hodati. Iz kuće bih odlazio u svitanje i često se zadržavao do sumraka, nekad ponosno donoseći torbu ribe koju bih zatim predavao Pattie da je očisti i pripremi. Eto, uspio sam ovladati jednom vještinom koja nije imala nikakve veze s gitarom i glazbom. Prvi put nakon dugih godina radio sam nešto potpuno normalno i ovosvjetovno, i to mi je bilo neizmjerno važno. Ipak, previđao sam da time samo pojačavam Pattieinu izdvojenost.

Vjerujući da će mi rad biti najbolja terapija, izašavši iz Hazeldena, sa svojim engleskim bendom pošao sam na četveromjesečnu turneju. To je bilo potpuno suprotno onomu što su mi savjetovali ondje - mislim da su se već naviknuli na takve pojave - no, bila je to nepromišljena odluka. Nisam bio spreman za posao. Prvi put kad sam stao na pozornicu, u Paramount Theateru u gradu Cedar Rapids u Iowi, pomislio sam: "Ovo zvuči grozno", a pritom nisam znao zašto. Jednako kao i sa seksom - trijezan nisam svirao Bog zna otkad pa sam se naviknuo čuti sve kroz izobličenu koprenu alkohola i droga, te se jednostavno, bez njih, nisam mogao priviknuti na zvuk. Prešao sam cijelu Ameriku ne znajući što to zapravo činim, ali sam odlazio na sastanke. Na posljednjem koncertu u Miamiju gost nam je bio Muddy Waters i zajedno smo odsvirali "Blow Wind Blow". Bila mi je to posljednja prilika da sviram s njim jer je preminuo u travnju sljedeće godine.

Na povratku s turneje otišli smo na Bahame i u studiju Compass Point počeli miksati snimke za novi album. Stvari su zvučale kao pub-rock, a meni je to bio nastavak onoga što sam nekoć radio s Ronniejem Laneom. U početku sam bio sretan što sviram s tim tipovima. Svirali smo radi zabave, druženja, zbog ljubavi prema glazbi - a ti su mi se razlozi činili ispravnima. Ipak, Roger nije bio pretjerano siguran, a nije ni Tom, koji nam je opet producirao album - i, s potpunim poštovanjem prema njima, nakon dva tjedna takva natezanja jedva smo uspjeli završiti jedan broj. U studiju je zavladala prijeteća atmosfera i činilo se da nećemo uspjeti završiti album. Također smo se Gary Brooker i ja jako zbližili, a posljedica je bio njegov sve veći utjecaj na rad benda što, zbog ne znam kojeg razloga, nisu odobravali ni uprava niti producenti.

Poslije nekoliko tjedana Tom Dowd prišao mi je i rekao mi da od albuma neće biti ništa osim ako ne napravimo radikalnu promjenu medu sviračima. Preporučio mi je da razjurim trenutačni bend, ostavim Alberta Leeja i da započnemo od nule. I dodao da može pozvati već legendarne studijske muzičare, Donalda Ducka Dunna i Rogera Hawkinsa kao zamjene, te da je Ry Cooder također zainteresiran za suradnju. Zatim mi je predložio da će, ako nisam spreman otkazati bendu, to učiniti on. Imena koja je spomenuo, iskreno su me uzbudila, bili su to ljudi koje sam poštovao već godinama i odlučio sam poći tim putem.

Za mojih pijanih dana prljave poslove obavljao je Roger, ali sam u Hazeldenu naučio da moram početi sam preuzimati odgovornost. Te večeri sastao sam se s bendom i rekao: "žao mi je, ali vijesti su loše. Ovo jednostavno ne ide, predložili su mi da probam nešto drugo. Od vas tražim da se vratite kući, a ja ću vam javiti hoćete li svirati na turneji". Zavladala je zaprepaštenost i tišina.

Dati otkaz bendu, bio mi je golem napor i bolno iskustvo. Henry Spinetti i Gary Brooker još su dugo liječili te rane, a Davea Markeeja otad više nikad nisam vidio. Chris Stanton imao je sreću, pozvao sam ga ponovno i otad smo nerazdvojni. Dati im otkaz, bilo mi je pozitivno iskustvo i time sam vratio nadzor nad svojim profesionalnim životom, koji je dotad potpuno bio u Rogerovim rukama. No, time sam izazvao i slom manjih razmjera. Pritisak da dovršim album, prvi nakon liječenja od alkoholizma, bio je golem jer je album morao biti dobar. Morali smo dovršiti još jedan broj, a ja sam se u jednom trenutku potpuno slomio pred Tomom i isplakao mu se na ramenu.

Mislim da sam time, osim drugih problema, oplakivao i prekid svoje veze s alkoholom, veze neizmjerno moćne, a i jedan osjećaj koji dotad nisam osvijestio u dovoljnoj mjeri. Bila je to moja prva veza koja je ostavila velik utjecaj na moj život. Album sam nazvao Money and Cigarettes budući da sam smatrao kako mi je samo to preostalo u životu. Kad smo ga preslušavali na tulumu s Tomom, Rogerom, Pattie i još nekoliko ljudi, prigoda koju bi većina izvođača svojski proslavila, mene je više podsjećala na bdijenje. Album je zvučao usiljeno, a kad smo otišli na promidžbenu turneju i na njoj proveli veći dio 1983. godine, dogodio se antiklimaks.

Mislim da se u to vrijeme bunila moja podsvijest govoreći mi da zapravo želim samo svirati glazbu koju volim s ljudima koje volim i do kojih mi je stalo. To mi je uistinu doprlo do glave kad sam se uključio u djelovanje udruge za istraživanje multiple skleroze ARMS (Action Research into Multiple Sclerosis) nastupajući za nju potkraj iste godine. Taj niz dobrotvornih koncerata organizirao je Glyn Jones radi prikupljanja pomoći za istraživanje multiple skleroze, bolesti koja je nedavno pokosila Ronnieja Lanea. Za godina koje sam s Ronniejem proveo u Walesu, primjećivao sam da svira sve više rastrzano, sve dok nije počeo mahati ispred gitare, promašujući žice. Nisam imao pojma o čemu je riječ sve do tog trenutka, kad je sve sjelo na mjesto.

Ronnie je pronašao nekoga za hiperbaričnu terapiju, koja se sastoji od boravka u dekompresijskoj komori, čime je ublažavao simptome i dugoročnije život činio podnošljivim. No, terapija je bila skupa pa je Glyn došao na ideju okupiti prijatelje glazbenike i organizirati koncerte kojima bismo za njega skupili novac. Pozivu su se odazvali Steve Winwood, Jeff Beck, Jimmy Page, Bill Wyman, Charlie Watts, Kenny Jones i Andy Fairweather Low, i poslije nekoliko dana proba u Glznovoj kući nastupili smo u Royal Albert Hallu.

Bio je to sjajan uspjeh, atmosfera je bila genijalna. Prvi put svirali smo zajedno, a budući da smo to radili zbog Ronnieja, a ne za novac, egocentrizam je ostao pred vratima i koncert je bio fenomenalan. Zapravo, toliko smo uživali da smo odlučili, ako svi pristanu, krenuti na turneju i pokušati prikupiti što veću svotu za ARMS. Ishod toga bila je uspješna američka turneja na kojoj smo nastupali u dvoranama s dvadeset tisuća mjesta u Dallasu, San Franciscu, Los Angelesu, New Yorku - i pritom se provodili kao nikad dotad.

Ponovno bolestan


Razmišljajući o godinama poslije izlaska iz Hazeldena, shvaćam kako nisam imao nikakva razloga snimati albume. Nešto inteligentniji pristup obnovi vlastitoga života vjerojatno bi se svodio na to da, bar privremeno, prekinem snimanja i nekoliko godina provedem trudeći se shvatiti što uistinu želim raditi umjesto da se jednostavno vratim u već prihvaćeni mehanizam iz prošlosti. Ipak, nije bilo suđeno. Nije važno je li pritisak bio nešto nametnuto ili uobičajeno, vratio sam se u žrvanj i tražio novu formulu za stvaranje uspješna albuma.

Roger je predložio suradnju s Philom Collinsom, koji je tada bio prava zvijezda. Iako nisam obožavao Genesise, Phil i ja smo se s godinama iskreno sprijateljili, a to je prijateljstvo osnažio prekid njegova prvoga braka sa suprugom Andreom - tada je običavao navraćati u Hurtwood i ondje, preda mnom i Pattie, otvarati dušu. Štoviše, svirao sam gitarsku dionicu na "If Leaving Me Is Easy" na njegovu prvome albumu Face Value. Iako je Rogerov plan isprva smrdio na čisti marketinški trik, naposljetku sam shvatio da ideja i nije toliko loša. Ipak, značilo je da moram stvoriti nove materijale u trenutku kad za to nisam bio spreman.

Razmišljajući o najboljem načinu kako to izvesti, sjetio sam se putovanja u Wales otprije mnogo godina, kad sam onamo otišao sam sa psom i nekoliko tjedana proveo u Bordersu - pritom se provodeći kao nikad dotad. Činilo mi se kao dobro mjesto za povratak pa sam zamolio Nigela Carrolla da ispita ima li ondje kakva prikladna kućica. Unajmio je jednu u blizini Beulaha, u Brecon Beaconsu, pa sam se preselio noseći nešto opreme za snimanje, i počeo pisati. Zapravo, najveći dio vremena proveo sam cijepajući drva budući da je centralno grijanje i toplu vodu proizvodio bojler na drva. Kućica je ležala usred ničega pa gotovo i nije bilo žive duše. Odlazio sam u pub, pio limunadu, jeo sendviče sa sirom - ondje me nitko nije ni pogledao. Osjećao sam se vrlo neobično.

Sve dok nisam pokušao pisati nove skladbe, nisam imao pojma koliko će mi teško biti prebaciti se sa skladanja samo za sebe. Završio bih pjesmu, pustio snimku, bio zadovoljan, sjeo u auto - a onda bih na radiju čuo neki od Philovih hitova i pomislio: "Isuse Bože, ja sam svjetovima daleko od takve kvalitete". Bilo mi je teško ući u njegov kalup. Poslije povratka iz Walesa nazvao sam Phila i rekao mu da imam nekoliko novih stvari i odlučili smo ih razraditi u studijima Air, Georgea Martina, smještenima u Montserratu na Karibima. Mislili smo malo improvizirati, isprobati moje pjesme, vidjeti možemo li što stvoriti zajedno i probati napraviti neke prerade. Žarko sam želio preraditi "Knock on Wood".

Sastav benda ostao je isti, osim što je Jamie Oldaker zamijenio Rogera Hawkinsa na bubnjevima, a Phil je doveo Petera Robinsona za sintesajzere - što mi je bila novost. Ubrzo smo se provodili kao ludi i plan provodili u djelo. "Između sada (ponoći) i jučer", zapisao sam 12. ožujka 1984. u dnevnik, "složili smo pet sjajnih snimaka ... sjajno je raditi s Philom, postiže se beskrajno mnogo, a ništa ne podsjeća na naporan rad ... Peter Robinson je genij i sjajan tip! Zapravo, sve ide toliko sjajno da se nadam da nikad nećemo završiti!" Zapanjilo me koliko smo uspijevali postići, a zvuk mi se činio upravo nevjerojatno dobrim. "Dobri, stari Phil," zapisao sam sljedećeg dana, "on je pravi biser."

Smetalo je samo jedno. Činilo mi se da su se svi redom urotili da me spriječe da doznam kako svi redom piju i urokavaju se. Sve se to događalo u strogoj tajnosti, kao da mi nisu vjerovali da sam sposoban suočiti se s time. Naljutio sam se. "Netko mi prešućuje", rekao sam. "Nisam dijete. Želim znati sve što se zbiva." No, kad sam izrekao što mi smeta, svi su počeli u šali vikati na mene i rekli: "Ali, ti se time više ne baviš!"

Prije nego što sam pošao doma, prorijedio sam posjete sastancima Anonimnih alkoholičara i nisam se trudio provjeriti postoji li podružnica udruge u mjestu u kojem sam prebivao. Nakon što sam stigao, primijetio sam da me u kuhinji, na radnoj ploči, čeka boca lokalnog ruma kao dar, no, umjesto da sadržaj izlijem u sudoper, spremio sam je u ormar s mišlju "Nećemo pretjerivati s prolijevanjem. Samo ću je spremiti daleko od očiju". Jedne noći, nedugo nakon sukoba s bendom, otišao sam u klub na drugoj strani otoka i uvjerio samoga sebe da je posve u redu popiti nekoliko rundi. Nakon toga sam se vratio u kuću i slistio cijelu bocu ruma.

Kako bih to proslavio, sljedećeg dana dao sam si zadaću zavesti šeficu studija Yvonne, prelijepu gospu iz Doncastera, čiji je otac bio gitarist s Montserrata. Bila je strašno duhovita i zabavna, tamnokosa ljepotica koja je voljela očijukati i djelovala zainteresirano ... nisam stigao ni trepnuti, a već je započela vrlo strastvena i nepromišljena afera u kojoj se nije pazilo ni na što. Jednako kao kad je posrijedi bio alkoholizam, opravdavao sam se: "Nitko neće znati, ionako smo na drugom kraju svijeta". Istodobno ponašao sam se kao da želim da nas tko uhvati da radimo nešto čime ću poljuljati stanje kod kuće. Razočaranje brakom izranjalo je u nekim pjesmama na novom albumu - "She's Waiting", "Just Like a Prisoner" i "Same Old Blues" - bile su to veoma osobne pjesme o našoj vezi.

Neko vrijeme bilo mi je sve teže pronaći mjesto postojanja u braku i, istodobno, čuvati vlastitu trijeznost. To dvoje nije se nimalo slagalo - često sam išao na sastanke trudeći se uklopiti u naš društveni život. Ali, bilo mi je teško ići na večere jer sam se osjećao kao da me tko drži pod mikroskopom, a bilo je teško i našim prijateljima, koji su morali obuzdavati vlastito ponašanje i pretvarati se da su neki drugi ljudi. Nakon povratka iz Montserrata, odlučio sam prikriti da sam posrnuo i, unatoč tomu što sam uspio barem u početku, opterećenje je ubrzo postalo preveliko.

Često sam pecao, što me smirivalo, ali sam jedne večeri vraćajući se kući s rijeke uz cestu, spazio pub. Mračilo se, a ja sam kroz prozore vidio hrpu ljudi koji su pili i zabavljali se - i tog trenutka nestao je svaki otpor. Selektivno sjećanje na to što je opijanje, govorilo mi je da je stati za šank u pubu, te ljetne večeri, s visokom čašom piva s limetom, zapravo raj, pa sam odlučio ne sjetiti se svih večeri koje sam prosjedio s bocom votke, kokainom i pumpericom, razmišljajući o samoubojstvu.

Odjednom sam se našao za šankom, naručio pivo koje je imalo upravo onaj očekivani učinak. Budući da neko vrijeme nisam pio, brzo mi je udarilo u glavu pa sam se s prilično poteškoća odvezao u Hurtwood. Kad sam stigao, odlučio sam reći Pattie što sam učinio, ali joj to objaviti kao dobre vijesti, uvjeren kako nam brak ne štima zato što sam trijezan - no ako uspijem pronaći način da pijem umjereno i samo u društvu, kao i ona, nestat će svi naši problemi i ona će biti sretna. Otišao sam pronaći je i rekao: "Moram ti nešto reći. Putem kući svratio sam na piće, strašno mi je pasalo i mislim da to mogu nadzirati". Lice joj se objesilo i, iako sam u njezinu izrazu vidio zebnju i razočaranje, već sam bio odlučio da je to savršen plan.

Razočaranje je dijelom bilo povezano s time što smo prije nekoliko mjeseci, nakon što mi je rekla da očajnički želi dijete, posjetili specijalističku kliniku. Pattie je imala problema zbog blokade jajovoda, što joj je, za braka s Georgeom, gotovo onemogućivalo oplodnju - bilo je to prije oplodnje in vitro.

Prvih godina braka o tome nismo raspravljali budući da smo živjeli punom brzinom. A onda sam 8. veljače 1984. zapisao u dnevnik: "Nell mi je pokazala one gluposti koje joj je dao liječnik za oplodnju ... Čini mi se da odjednom upravo žarko želi dijete ..." Shvatio sam da je dijete posljednje što bi nas moglo zadržati zajedno, ali sam se u potaji nadao da se to neće dogoditi budući da sam, ma koliko je volio, ponovno osjetio potrebu da lutam. Mislim da mi je srce otišlo svojim putem.

Nakon toga počeo sam provoditi program nadzirana opijanja u javnosti - onako kako sam vidio da to čine drugi. Proučavao sam ih, te mi se, neko vrijeme, život sastojao od odlazaka na ručak u Windmill, pri čemu sam popio jedno ili dva piva, a zatim, navečer, čašu vina uz večeru ili viski nakon obroka. Zapravo, bez obzira na to koliko sam se trudio stvoriti si neku vrstu normalna dnevnog ritma kakvim žive drugi, sve se svodilo na to da sam, između te dvije runde pića u danu, očajnički pokušavao ubiti vrijeme, često spavajući cijelo popodne. Takav raspored u svom razvoju i fokusu otkrivao je čistog alkoholičara i, posljedično tomu, život nam se jednostavno raspao.

Nakon povratka iz Montserrata, gdje smo dovršili snimanje i miksanje najvećeg dijela pjesama, Roger je, zadovoljan materijalima, poslao snimke Warner Brosu, a ja sam počeo raditi na glazbi za novi film Johna Hurta, "The Hit". Jedan od glazbenika koji mi je pomagao, bio je Roger Waters, kojega sam poznavao još iz mladosti i čija je supruga Carolyn bila dobra Pattieina prijateljica. Pustio mi je snimku novog albuma na kojem je radio, "The Pros and Cons of Hitch Hiking". Na njemu je sviralo nekoliko sjajnih muzičara, a budući da sam toliko uživao u njegovu društvu i druženju s njim, naposljetku sam s njim ušao u studio i radio na albumu. Bilo je tako zabavno da sam u jednom trenutku izvalio, u šali: "Mislim da bi zbilja s tim trebao ići na turneju". Tada me upitao hoću li poći s njim, a budući da je to bila savršena isprika za bijeg od domaćih problema, naravno, pristao sam.

Roger Forrester nije bio presretan jer mu se nije sviđalo da sam ičiji pomoćnik, ali je, nevoljko, pristao posuditi me Rogeru. Tada sam ionako potpuno bio Forresterovo vlasništvo pa me je Roger morao vratiti nakon turneje. Odnosi između njih dvojice bili su jako smiješni jer je Roger Waters strašno sumnjičavo gledao Rogera Forrestera, koji je sa svoje strane vjerovao da ga je prokljuvio pa su između njih vječno frcale iskre, u čemu su, vjerujem, uživala obojica.

Turnejom smo obuhvatili Europu i Ameriku, i to u lipnju i srpnju. Roger je veliku važnost pridavao samoj formi - multimediji - spoju vizualnog i zvučnog, čime je još više isticao priču koju je pričao. Ja sam morao nositi slušalice jer se velik dio glazbe morao sinkronizirati s projekcijama pa sam morao pratiti znakove - a to nikad prije nisam radio uživo. Bilo mi je prilično zanimljivo, iako sa svog mjesta na pozornici nisam vidio ni sekundu snimke. Što je možda bilo bolje budući da se, po onom što sam vidio prije, na platnu projiciralo prilično uvrnute stvari. Prvi nastup imali smo u Stockholmu, 16. lipnja. "Nastup je bio sjajan", zapisao sam u dnevnik, "nikakvih većih pogrešaka i, iako sam mogao svirati i bolje, nije bilo nimalo loše. Roger je sjajan pred publikom, zaista je zna nabrijati... ja sam se vratio na crnu gitaru - nekako mi se čini da je bolja za scenu iako ju je kompliciranije svirati ... no, možda je upravo to čini pravim izborom, tko zna?" Nastup je bio uistinu strogo planiran, ali sam se uspio sprijateljiti sa sviračima pa smo se provodili kao ludi - kao i obično, uvalio sam se u neke čudne seksualne odnose, grupnjake i slično, i to s nekim groznim ženskama, što je sve bilo prilično odvratno.

Dok smo bili u Kanadi i svirali u Maple Leaf Gardensu u Torontu, ponovno sam dodirnuo dno - bio je to jedan u nizu padova koji će me na kraju ponovno vratiti u Hazelden. Za cijele turneje pio sam naveliko i pretrpio jedan ili dva delirija - nešto poput mini epileptičnih napadaja. Tom prilikom kupio sam desetak piva, koje sam ispio na brzinu i, to me otjeralo u depresiju. Bio je to trenutak jasnoće u kojem sam potpuno spoznao svu odvratnost vlastitoga života. Počeo sam pisati pjesmu "Holy Mother", u kojoj sam zatražio pomoć od nekog božanstva, ženskog stvorenja koje nisam bio sposoban identificirati. Pjesma mi je i dalje draga jer znam da je izišla iz mog srca kao iskrena molba za pomoć.

Nakon povratka u Englesku s turneje čekao me cijeli niz šokova. Prvi, Warner Bros vratio je snimke iz Montserrata s primjedbom da nisu dovoljno jake. Medu njima nije bilo dovoljno mogućih hit-singlova pa smo na izbor imali ili ponovno snimiti album, ili skinuti neke pjesme te ih zamijeniti drugima, ili pak pronaći novu diskografsku tvrtku. To me nevjerojatno dotuklo - bio je to prvi put da me netko odbio kao glazbenika. U jednom trenutku to sam čak izjednačio i s trijeznošću, kad me, nedugo nakon povratka iz Hazeldena, zaustavila policija i morao sam se podvrgnuti alkotestu, što mi se nikad nije dogodilo dok sam pio. Odjednom mi se učinilo da je odbijanje moje diskografske tvrtke još jedna u nizu nesreća s kojima se čovjek mora nositi u trijeznom stanju.

Nakon što mi je bijes uminuo, bio sam dovoljno priseban da mirno sjednem i razmislim što bi bilo najpametnije učiniti. Dijelom me na to potaknula vijest koju sam nedavno načuo, da je Warner nedugo prije otkazao Vanu Morrisonu - tada mi je sinulo da, ako mogu otkantati njega, jednako tako mogu i meni dati nogu, a tada neću imati kamo. Odlučio sam o tome porazgovarati s Rogerom, koji je u teškim trenucima često pronalazio suvisla rješenja, i obojica smo se složila da trebamo otkriti što diskografska tvrtka smatra materijalom dostojnim hit-singla. Poslala mi je tri pjesme teksaškoga kantautora kojeg je zastupala - zvao se Jerry Lynn Williams - bile su to "Forever Man", "Something's Happening" i "See What Love Can Do", i bile su dobre. Sviđao mi se njegov stil pjevanja pa sam odgovorio da pristajem pod uvjetom da tvrtka sama producira materijal i pronađe muzičare. Mislim da je to bio prvi put da sam profesionalno morao uzmaknuti.

Kad sam se zaputio u Los Angeles, bio sam prilično prestravljen ne znajući točno u što se upuštam, no kad sam ga sreo, suradnja je planula poput šumskog požara. Bio je nevjerojatan tip, potpuno s drugoga svijeta - izgledao je kao Jack Nicholson i pjevao kao Stevie Wonder. Producenti su bili Ted Templeman i Lenny Waronker, koji su dovukli "prvu ekipu": Jeff Porcaro na bubnjevima, Steve Luthaker na gitari, Michael Omartian i Greg Philinganes na sintesajzerima ... sve redom studijski glazbenici koji su snimali hit za hitom.

Snimili smo skladbe i iako su materijali bili prilično dobri, i dandanas uvjeren sam da je originalni album bio bolji budući da je bio bliži onome što smo pokušavali stvoriti. Ipak, imao sam to čisto zadovoljstvo druženja s Jerryjem Williamsom, unatoč tomu što mi, u to vrijeme, baš i nije bio najpozitivnije moguće društvo. On se smjestio u Shangri-Lau, gdje sam snimao "No Reason to Cry", pa sam mu se pridružio i svirao na nekim njegovim demosnimkama ... i prije nego što sam se uspio snaći, vratio sam se na staro, gutao lijekove, pušio travu i mlatio po alkoholu.

Drugi šok koji me zatekao poslije povratka s Watersove turneje, bilo je Yvonneino pismo u kojem je stajalo da je trudna i da sam ja otac - ipak, naglasila je da želi sve to držati u tajnosti i da od mene ne očekuje ništa. Bila je u braku i odlučila je pokušati odgojiti dijete u toj vezi. Rekla mi je da između nje i supruga stanje baš i nije blistavo pa sam pretpostavljao da se nada kako bi bebom mogla spasiti brak.

Uzimajući u obzir svoje ponašanje, mislim da me nije smjelo toliko iznenaditi što se Pattie, za moje odsutnosti s Rogerom, spetljala s jednim fotografom. Ironično, bio je to brat Rogerove supruge Carolyn, a poslije mi je Peter Jackson, jedan iz moje ekipe, rekao da je to na cijeloj turneji zapravo bila javna tajna. Sastajali su se u društvu dok sam radio na albumu. To me uništilo, no nakon mnogih kasnijih razgovora s Pattie postalo mi je jasno da sam bio potpuno slijep na sve što ju je udaljavalo od mene - osobito moje šovinističko ponašanje, opijanje i depresije. Molio sam je, posve neuspješno, da mi se vrati, pa smo naposljetku odlučili da pokušamo živjeti odvojeno. Pristao sam joj unajmiti stan u Londonu pa se preselila u apartman na Devonshire Placeu. Dana 2. listopada 1984. godine zapisao sam u dnevnik: "I dalje ne vjerujem da se to događa meni".

Pripremao sam se za australsku turneju, a istodobno sam se raspadao.

Jutra sam provodio na terapijama, koje su mi pomagale, dok sam popodneva provodio u radu, koji me vraćao na staro. Pisao sam. "Problem je što na pokusima izvodim sve pjesme koje sam ikad dosad napisao za Pattie i kad završimo rad, ponovno se nađem na početku - ljubomoran i odbačen..." Večeri kod kuće bile su najgore od svega: " ...tužne, melankolične, negativne", zapisao sam. Nikako nisam uspijevao prestati misliti na nju i njezina tipa, kojeg sam smatrao totalnim papkom. Jedne večeri nakon što sam se "tjerao sve dublje i dublje u svoj vlastiti ponor... konačno sam sjeo u auto i vozio... namjeravajući je dovući natrag, poput kakva pračovjeka. Naravno, nije bila kod kuće".

Sljedećih nekoliko tjedana, koje sam također proveo vježbajući za turneju, moje mentalno stanje neprekidno se kotrljalo nizbrdo. "Osjećam se potpuno izgubljeno i očajno", zapisao sam 12. listopada, " ...toliko mi nedostaje da uopće ne vidim vlastitu budućnost." Tjedan dana nakon toga proživio sam "najgori dan u životu! Bolest se vratila u totalu, praćena svim strahovima i krivnjama iz dana alkoholizma, od čega je kokain bio ono najgore. Nikad više! Cijeli dan sve sam bivao bliži samoubojstvu, sve dok navečer, naposljetku, nije zazvonio telefon. Roger W. svojom me blagošću izvukao iz tog stanja. Prestao sam piti, bacio kokain i ispijao čašu za čašom vode sve dok mi se nisu ponovno vratili jasnoća i spokoj. Ne smijem dopustiti da se to ponovi..."

U tom mračnom razdoblju pomoglo mi je dvoje. Prvo i najvažnije bila je glazba, ono što me uvijek čekalo. "želim svu svoju bol izraziti glazbom", napisao sam u dnevniku. "Ne želim je gušiti, želim njome posegnuti k drugima koji pate kako bi znali da nisu sami." Također sam počeo odlaziti sjajnom terapeutu kojeg mi je preporučio Roger Waters. "Danas sam bio kod Gordona", zapisao sam 16. listopada, "koji mi je dao zbilja dobar uvid u situaciju kao i u sebe samoga... Čini mi se da moram glavom kontrolirati emocije koje će me u protivnom razoriti... s njim napredujem, nije važno koliko sporo. Napisao sam i snimio "Behind the Sun", noćas, kod Phila. Još je nedorađena, ali govori sve... namjeravam snimku predati Nell u četvrtak". Pjesmu smo snimili ja kao vokal i gitarist i Phil na sintesajzeru, i ona izražava svu moju tugu zbog prekida. Naslov sam uzeo iz jednog stiha "Louisiana Bluesa", jedne od meni najomiljenijih pjesama Muddyja Watersa, i postala je naslovna pjesma novog albuma koji sam objavio početkom 1985.

Dana 6. studenoga, dva dana prije odlaska u Australiju, još jednom sam se sastao s Pattie. "Došao sam i razgovarao s Nell danas popodne, izgleda ljepše nego ikad dosad i mislim da želi da je ostavim na miru s njezinim novim muškarcem i novim životom ... rekla je da fizički ne osjeća ni najmanju privlačnost prema meni, da joj je lijepo s njim ... sretnik... a ja sam budala, no i dalje vjerujem da me voli i da je mogu vratiti strpljenjem. Ne mogu je prestati voljeti ... na svojoj strani imam nadu i ustrajnosti, i neću se nikada predati."

Meni, osobno, australska turneja nije bila neka sreća. Ne samo što sam emocionalno bio potpuno razvaljen nego nisam bio zadovoljan ni zvukom koji smo proizvodili na pozornici. "Proba je bila jako čudna", bilježim 12. studenoga. "Zvuk je strašno moćan i osjećao sam se kao da sam se nagutao LSD-a, nisam nimalo siguran u sebe." Problem je bio taj što Albert Lee nije išao s nama, a kao zamjena pošao je Pete Robinson sa sintesajzerima, instrumentom na koji sam se naviknuo u studiju, ali na koji sam se s mukom uspijevao naviknuti na pozornici. Činilo mi se da je cijeli nastup preglasan, a to mi je stvaralo poteškoće sa sluhom. "Mislim da frekvencija njegova sinta može biti uzrok mojoj gluhoći", zapisao sam 23. studenoga, i poslije dodao: "nastup je prošao dobro, najvećim dijelom, no prema kraju sve je opet postalo preglasno ... Deb tvrdi kako joj je od samog početka sve bilo previše glasno... bilo bi sjajno odraditi bar jedan nastup kojim bismo svi bili zadovoljni." (Deb - Deborah Russell, sjajna slikarica i dama s kojom sam se sprijateljio u Sydneyu.)

Tjedan dana nakon početka turneje bili smo u Sydneyu kad me nazvao Roger i javio da je Nigel Dempster u Daily Mailu napisao članak o našem raskidu. To me zaista zaboljelo budući da mi do tog trenutka nije padalo na pamet da bi se tko drugi mogao baviti time. "Dakle, gotovo," zapisao sam. "Razgovarao sam s Nell o rastavi i ona pristaje. Ponovno sam ostao šokiran, Bože, pomozi mi... nazvao sam je, pun kajanja, i zamolio je da odemo nekamo na tjedan dana i nasamo popričamo o svemu." Dva dana poslije, zabilježio sam: " ...pristala je da provedemo tjedan dana u Firenzi, od 7. nadalje... mislim da ćemo ondje konačno odlučiti".

Vratio sam se u Englesku početkom prosinca 1984., osjećao se zbunjeno i potišteno. "U ovakvim jutrima", zapisao sam prvoga dana u Hurtwoodu, "čovjeku je zbilja potreban netko komu će se pripiti. Sivo je, mračno, ali moram prepustiti Pattie da odluči što hoće i kada". Također sam njezinu ljubavniku napisao pismo u kojem sam jasno iznio što osjećam. Rekao sam mu da se nadam da je svjestan što čini jer je Pattie jedina žena koju volim, a on je uspio sjebati sve po redu.

Te me noći, potpuno neočekivano, Alice nazvala iz Pariza, gdje je živjela i "popravila mi raspoloženje, točnije, izvukla me iz mraka riječima da je oduvijek znala da će se Pattie spetljati s nekim pizdekom". Predložila je da je posjetim u Parizu, što mi se nije činilo previše pametnim prijedlogom. Umjesto toga, natjerao sam Pattie, koja se predomišljala, da pristane na putovanje u Firenzu - putovanje koje se pretvorilo u trodnevnu katastrofu. "Firenza se pokazala potpunim promašajem", zapisao sam. "Najznačajniji dio cijele priče ostaje činjenica da je dokazala, ili utvrdila da sam joj, seksualno, potpuno odbojan." No, nisam se dao smesti.

Moju odlučnost ubrzo su ojačale i vijesti da je moje pismo ljubavniku naizgled dalo ploda i da se on na neko vrijeme povukao. Nakon Božića, koji smo proveli svatko za sebe, odlučio sam još veće napore uložiti u pomirenje. Pattie na to ne bi ni pomišljala, a da se prije ne posavjetuje s "komitetom", kako smo nazivali skupinu njezinih bliskih prijatelja. Također poznata i kao "mafija plavuša", bila je to sjajna grupa žena koje su redovno ručale i izmjenjivale tračeve. Na moje oduševljenje "komitet" je odobrio prijedlog pa smo zajedno otputovali na odmor u izraelsko mjesto Eliat. Bio je to neuspjeh jednak onom firentinskom. Problem je ležao u tome što sam vjerovao da će, ako nam uspije vratiti intimni dio veze, sve ostalo sjesti na svoje mjesto. Umjesto da samo uživam u njezinu društvu, neprekidno sam pokušavao stvar podići na višu razinu. Uvjerio sam Pattie da mi da još jednu priliku da sredim naš brak pa se, nakon povratka u Englesku, vratila u Hurtwood. Stanje se nije popravilo. Smjestio sam je na pijedestal, pretvorio je u osobu u kakvu se nikad ne bi mogla pretvoriti i time je samo zlostavljao.

Najveći dio 1985., osim kolovoza i rujna, bio sam na turneji i predstavljao Behind the Sun. Početkom ljeta nazvao me Pete Townshend i upitao bih li nastupio na dobrotvornom koncertu u organizaciji Boba Geldofa kojim je pokušavao skupiti novac za žrtve gladi u Etiopiji. Nazvali su ga Live Aid i trebala su se održati dva koncerta - istodobno u Londonu i Philadelphiji, 13. lipnja - koja bi televizija prenosila diljem svijeta. Dogodilo se tako da smo tog dana bili usred američke turneje. Noć prije trebali smo svirati u Las Vegasu, a prije i nakon toga u Denveru, pa je putovanja bilo napretek. Rogeru sam rekao da otkaže Vegas, nazvao Petea i prihvatio ponudu. Hvala Bogu što smo bili u formi, što je bend svirao zaista dobro i što smo bili na samom početku turneje - da nije bilo tako, mislim da bih se mnogo više premišljao.

U Philadelphiju smo stigli dan prije koncerta - i nije bilo pomoći, atmosfera nas je jednostavno pomela. Grad je brujao. U trenutku kad smo sletjeli, glazba se osjećala posvuda. Smjestili smo se u hotel Four Seasons, koji su potpuno zauzeli muzičari. Philadelphija se pretvorila u grad glazbe, i poput većine i ja sam probdio noć prije koncerta. Od nervoze nisam mogao zaspati. Na pozornicu smo trebali izaći navečer. Najveći dio dana prosjedio sam pred televizorom i gledao nastupe, što je, psihološki gledano, vjerojatno bila pogreška, budući da sam, gledajući sve te sjajne izvođače koji su davali sve od sebe, postao neizmjerno živčaniji nego prije normalnog nastupa. Kako bih mogao biti bolji od benda Four Tops, praćenog velikim Motownovim orkestrom, i njegovom neizmjernom energijom?

Kad smo stigli na stadion, bio sam toliko nervozan da mi se jezik doslovno zalijepio za nepce. Takodjer, bilo je veoma vruće i cijeli band se osjećao slabo. Zapravo, Duck Dunn i ja poslije smo jedan drugome priznali da smo bili blizu padanja u nesvijest. Tunel kojim smo morali proći iz garderoba do pozornice, bio je prepun čuvara, što me nerviralo, a stanje nije nimalo popravilo to što su nam pripremili druga pojačala, a ne ona koja je naručio naš tehničar - a taj je, stigavši na scenu, urlao da će nekoga ubiti. Reći da smo svi bili na rubu živčanog sloma, bilo bi ublažavanje opisa. Dok sam se penjao, na sreću sam medju kulisama ugledao svog starog mentora, Ahmeta Erteguna - smiješio mi se i podignutim palcima želio sreću.

Početak je bio nesiguran. Kad sam došao do mikrofona da otpjevam prvi stih pjesme "White Room", udarila me struja, što me još više iznerviralo jer sam znao da ću ostatak nastupa morati pjevati ne dodirujući mikrofon, ali ću morati stajati blizu budući da monitori nisu bili previše kvalitetni. Odsvirali smo još "She's Waiting" - s albuma Behind the Sun - i "Laylu", sišli sa scene i tako je sve završilo. Nakon nas izišao je Phil Collins, za njim Led Zeppelin, pa onda Crosby, Stills, Nash i Young. Nakon toga ne sjećam se gotovo ničega, osim da su nas sve stjerali na pozornicu kako bismo svi, u finalu, pjevali "We Are the World". Mislim da sam bio u čistome šoku.

Ujesen 1985. bili smo na turneji po Italiji. Prvi sam je put posjetio nekoliko godina prije i tada prvi put doživio njezinu arhitekturu, modu, automobile i hranu - bio sam oduševljen zemljom i tamošnjim stilom života, no nikad nisam izlazio s Talijankom. To sam rekao svom talijanskom promotoru, a on mi je odvratio da poznaje doista zanimljivu djevojku i da će nas upoznati. Odsvirali smo nekoliko koncerata u Milanu, a nakon jednog od njih, na večeru je doveo zapanjujuće privlačnu djevojku, Lori del Santo. Rodila se u Veroni i bila je druga kći iz siromašne katoličke obitelji. Otac joj je umro mlad, a ona je otišla u samostansku školu dok je majka radila danonoćno ne bi li skrpala kraj s krajem.

Nakon škole odlučila je da nikad više neće biti siromašna. Zaputila se u Rim, namjeravajući postati manekenka ili raditi na televiziji, do dvadesete glumila je u nekoliko filmova i komedija, a zatim se spetljala s međunarodnim trgovcem oružjem Adnanom Khashoggijem. Kad sam je upoznao, sedam godina nakon toga, bila je slavna u cijeloj Italiji, bila je zvijezda popularne televizijske emisije Drive-In, talijanske inačice engleske emisije Rovuan and Martin's Laugh-In. Duge, guste, tamne, kovrčave kose, jakih kostiju i čulne pojave, bila je istinski primjer južnjačke talijanske ljepote, a ja sam se istog trenutka zaljubio.

Bila je snažna osobnost, samouvjerena i koketna, a meni je laskalo njezino zanimanje za mene. Medu nama strujala je velika energija, onakva kakva postoji samo kad se dvoje tek upoznaje. Naš odnos bio je i zaigran - a ta osobina nestala je iz moje veze s Pattie. Kad je turneja završila i kad sam se vratio kući, još jednom smo, doduše potpuno bezvoljno, pokušali obnoviti brak, ali nismo uspjeli. Shvatio sam da su mi se interesi preusmjerili. Doma sam proveo samo nekoliko dana, i onda, odjednom, rekao Pattie da odlazim, da sam u Italiji upoznao nekoga i da odlazim biti s njom. Bio sam poput plamena koji vjetar raznosi posvuda, nisam mario za tuđe osjećaje, ni za posljedice svojih djela. Uspio sam sam sebe uvjeriti da, budući da sam upravo navršio četrdeset, proživljavam krizu srednjih godina i da time mogu objasniti sve.

Potpuno neočekivano pojavio sam se pred Lorinim vratima u Milanu, rekao joj da sam ostavio Pattie i da dolazim živjeti s njom. Zvuči smiješno, no kao da je i sama živjela poput kakva egzistencijalista jer nije ni trepnula. Imala je stav: "Uđi, živi, pa ćemo vidjeti kamo će nas to odvesti". Bio mi je to nesvakidašnji trenutak jer sam, stigavši, pomislio: "Eto, ovdje u Italiji započet ću živjeti iz početka, bez ikakve ideje kakav će to život biti".

Neko vrijeme živjeli smo u Milanu, gdje je Lori započinjala novu karijeru modnog fotografa. Počela je raditi za velike modne kuće koje su tada jačale, za Versacea i Armanija, i preko nje sprijateljio sam se s obitelji Versace, osobito s Donatellinim mužem, Paulom Beckom. Već sam tada obožavao Giannijeve kreacije - i prije sam kupovao njegovu odjeću, smatrajući ga najboljim kreatorom na svijetu. Imao je revolucionarne ideje, koje su istodobno bile i jednostavne. Volio sam i Giorgia Armanija i Giannija, no u tom je trenutku, po mom mišljenju, Gianni bio rock'n'roll kreator.

Neko vrijeme pozirao sam Lori, i mnogo vremena provodio s njom na snimanjima. Kako se odnos razvijao, počeli smo razgovarati o mogućnosti da imamo djecu. Rekao sam joj da oduvijek želim djecu, ali da Pattie sa mnom nije uspijevala zanijeti. Rekao sarn Lori da bismo nas dvoje mogli imati savršenu djecu. Kad danas razmišljam o tome, sve to zvuči kao nešto potpuno djetinjasto, no u to vrijeme činilo mi se savršeno smislenim. Pristala je i rekla da će prestati uzimati pilule.

No, fasada se urušila kad smo se našli u Rimu, gdje je Lori imala drugi stan. Jednog dana otišla je i ostavila me samoga, ja sam počeo kopati po stanu, što nije nimalo pametno. Otvorio sam ormar i pronašao hrpu albuma s fotografijama. Izvukao sam ih i počeo prelistavati. Bili su prepuni Lorinih slika sa slavnim muškarcima - nogometašima, glumcima, političarima, glazbenicima, svima imalo vrijednima pozornosti. Primijetio sam da je na svakoj snimci zauzela jednaku pozu, sa smiješkom koji zapravo i nije bio smiješak. Kao da me tko udario šakom u trbuh. Sledio sam se, dlake su mi se naježile. U tom trenutku shvatio sam da smo propali.

Ma koliko sam možda i želio nastaviti, shvatio sam da sam pokrenuo nešto što se potpuno otelo nadzoru, osobito nakon onog našeg razgovora o trudnoći. Tako sam to iskustvo pohranio u pamćenje kao razlog zašto ta veza neće potrajati i počeo razvaljivati cijelu priču - povlačeći se i mentalno i emocionalno. Još neko vrijeme ostao sam u Rimu, a zatim smo oboje odletjeli u London i nekoliko noći proveli u Connaughtu prije nego što smo se preselili u stan koji sam za nas uredio na Berkeley Squareu.

Onakvu, prepunu sumnji o vlastitome životu, prošlosti i budućnosti, bila su to teška vremena. Nakon godina života na selu mrzio sam gradsku buku i promet, te sam, kako bih si odvratio pozornost, stan natrpao opremom za snimanje ne bih li tako mogao raditi demo snimke za novi album. Jedna od pjesama koju sam živeći ondje napisao, zove se "Tearing Us Apart", i govori o "komitetu", skupini Pattieinih prijateljica koje sam krivio da su stale između nas. "Your friends are tearing us apart", napisao sam. Gotovo i nisam mogao razmišljati ni o čemu drugome pa sam Lori rekao da je za mene naša veza gotova i da se vraćam ženi. "To nisu nimalo dobre vijesti", odvratila je, "zato što sam trudna."

U tom trenutku to zaista nisam mogao podnijeti. Sjećam se samo da sam sjeo u auto i odvezao se u Hurtwood vidjeti Pattie, koja je ondje živjela otkad sam otišao. Negdje u mom alkoholičarskom umu drijemala je pomisao da bi me mogla čekati ondje. Kad sam stigao, bila je već noć, a u kući su gorjela svjetla. Provirio sam kroz kuhinjski prozor i vidio Pattie kako sa svojim dečkom sprema večeru. Kao da sam gledao u nečiju tuđu kuću. Pokucao sam na vrata i povikao: "Vratio sam se doma!" Pattie je izašla i hladno mi rekla: "Sad ne možeš ući. Nije dobar trenutak".

"To je moj dom", rekao sam, na što mi je odgovorila: "Ne možeš tako..." U tom trenutku srušio mi se cijeli svijet. Prvo sam se razočarao u svoju, sad već, trudnu ljubavnicu, a zatim sam izgubio suprugu. Našao sam se u sukobu sa samim sobom, ostao sam zapanjen, osjećao sam se kao da sam otvorio neka velika vrata iza kojih je zjapio bezdan. U nekom trenutku tog razdoblja zaključio sam da je samoubojstvo jedini izlaz iz te situacije. Pri ruci mi se našla puna bočica modrih tableta valijuma od 5 miligrama pa sam ih strusio sve do posljednje. Bio sam uvjeren da će me ubiti, ali nekim čudom probudio sam se poslije deset sati, potpuno trijezan i potpuno shvaćajući kako sam se izvukao samo ludom srećom.

Čim je Lori shvatila da me ne može natjerati da se vežem ni na koji način, vratila se u Milano, gdje je mogla živjeti i raditi. Ja sam ostao u Engleskoj i pokušao srediti stanje koje sam stvorio, prvo sam rekao Pattie za trudnoću. Znajući koliko je željela roditi dijete, znajući za njezino duboko razočaranje zbog neuspješna začeća, bila je to za nju upravo strahotna vijest. Potpuno se slomila i od tog trenutka život nam se u Hurtwoodu pretvorio u pakao.

Neko vrijeme vukli smo se zajedno, spavali svatko u svojoj sobi, živjeli vlastitim životima sve dok nekoliko mjeseci poslije, na njezin rođendan, 17. ožujka, nisam totalno poludio i izbacio je iz kuće. Bilo je to okrutno i zlobno pa sam požalio već poslije nekoliko dana. Neprekidno sam se prisjećao naših prvih dana, očajnički se pitajući zašto nismo sposobni oživiti tu atmosferu, no znao sam da sam ovaj put prešao krajnju granicu i da ću je neko vrijeme morati ostaviti na miru. Pattie je za sebe pronašla lijep stan u Kensingtonu i stanje se uistinu smirilo. Ja sam ostao u Hurtwoodu, radio koješta, trudio se kontrolirati koliko pijem, no povremeno bih se doslovno olešio. Kao da sam se ponovno našao u limbu, ne znajući zapravo kamo sve to vodi i kakav će biti ishod toga stanja.

Conor


Sjedio sam doma jednoga dana kad sam primio misteriozan telefonski poziv - zvala je gospodja s izrazitim kontinentalnim naglaskom i tvrdila da su joj poznate sve moje višegodišnje bračne tegobe. Također je rekla da zna kako ih je moguće popraviti. To me istodobno i zainteresiralo i razbjesnilo. Kako je ta osoba dobila moj broj i otkuda joj svi ti tajni podaci koje je, navodno, znala? Ubrzo nakon toga počela je nazivati prilično redovno i davati mi kojekakve bizarne naputke za Pattiein povratak - poštovao sam ih doslovce, vodeći se logikom da ionako nemam što izgubiti. Nisam znao u što se upuštam.

Kao prvo, morao sam se okupati u mješavini raznih trava, nakon čega sam izgledao poput čudovišta iz Crne lagune. Rituali su postupno postajali sve složeniji i jeziviji. Na primjer, morao sam iz prsta pustiti krv, razmazati je po križu na koji sam ispisao Pattieino i svoje ime te u ponoć ponavljati neke čudne zazive. Nakon toga sam, ustreptao od uzbuđenja i očekivanja, nazivao Pattie i provjeravao je li promijenila svoje mišljenje o meni, što se, a to nije potrebno ni spominjati, nije dogodilo.

Gospođa s telefona bila je vrlo suosjećajna, ali mi je na kraju rekla da će čarolija uspjeti samo ako se sastanemo licem u lice i tako "seanse" podignemo na višu razinu. Živjela je u New Yorku, kamo sam se uskoro spremao otići, pa sam pristao da se sastanemo. Znao sam da je sve to suludo, no i dalje sam mislio da tu nema neke štete. Bila je nevjerojatno neobična izgleda, prilično debela, žarkocrvene kose, Ktada mi je rekla da ću, da bih dovršio čaroliju, morati spolno općiti s djevicom. "Gdje se u New Yorku može naći djevicu?", odvratio sam, a ona je rekla: "Ja sam djevica". Sam Bog zna zašto tada nisam pobjegao. Da sam barem, no bio sam pijan i očajan, i dalje živeći u iluziji da ću pomirenjem s Pattie riješiti sve probleme, pa sam otišao do kraja. Bilo je to ponižavajuće iskustvo nakon kojeg sam pobjegao, no šteta je već bila počinjena.

Pobjegao sam u Los Angeles snimati pjesme za novi album s Philom Collinsom i Tomom Dowdom. Zamolio sam Toma da mi bude koproducent budući da nisam bio potpuno siguran da Phil dovoljno poznaje moje glazbene korijene da bi posao mogao obaviti sam - mislio sam da ću, radeći s Tomom, moći nadzirati cijelu produkciju. Radili smo u holivudskim studijima Sunset Sound, s bendom u kojem sam ja svirao gitaru, Phil bubnjeve, Greg Phillinganes klavijature, a Nathan East bio je na basu. Puhačku sekciju - Michaela Breckera, saksofon, Randyja Breckera i Jona Faddisa, trube, i Davea Bargerona, trombon - snimili smo u New Yorku, a Tina Turner i ja uživo smo snimili duet "Tearing Us Apart".

Same svirke bile su prilično pijane, i kad danas razmišljam o njima, pitam se kako sam uspio završiti posao. Nigel, koji je doputovao sa mnom, unajmio nam je vilu na Sunset Plazi, gdje bih se kriomice opijao i šmrkao kokain obično do šest izjutra. Onda bih oko jedanaest ušao u studio i nekim čudom do večeri ostajao trijezan. Dakle, od podneva do šest popodne trudio bih se raditi mamuran, davao sve od sebe, sve dok ne bih osjetio da je došao trenutak kad mogu reći: "Dobro, još jedan sjajan dan. Dosta je bilo". Nakon čega bih se odvezao u unajmljenu vilu i nastavio s pićem i kokainom. Gotovo i nisam spavao. Naravno, trudio sam se svim silama pred svima skrivati da se opijam - što se pokazalo jalovim trudom. Nigel mi je unajmio auto bez ispravnih registarskih pločica i netko je iz ekipe, meni nepoznat, načinio pločice od kartona i na njima ispisao CAPTAIN SMIRNOFF.

U mjesecima prije nego što je Lori rodila, shvatio sam da je to možda jedina točka u mome životu iz koje se može izroditi nešto dobro, te sam se pomalo trudio obnoviti vezu s njom. Poslije snimanja u Los Angelesu otišao sam je nekoliko puta posjetiti u Milano te se, nekoliko tjedana prije termina, vratila u London jer je smatrala da se, budući da sam Englez, dijete treba roditi u Engleskoj. Unajmio sam malenu kuću u Chelseaju i posjećivao je svakodnevno.

Connor se rodio 21. kolovoza 1986., u bolnici St. Mary u Paddingtonu. Čim sam čuo da je Lori dobila trudove, odjurio sam u bolnicu jer sam htio nazočiti rođenju, iako prestravljen onim što sam se spremao iskusiti. No, beba se nije okrenula pa su u posljednji trenutak morali izvesti carski rez. Oko kreveta su razvukli paravan, a pokraj mene je stajala medicinska sestra. Rekla mi je da se u takvim trenucima muškarci često onesvijeste. Ipak, odlučio sam pokušati i biti prisutan - jednostavnije rečeno, osjećao sam da je to prva prava stvar koja mi se ikad dotad dogodila. Sve do tog trenutka činilo mi se da mi je život samo niz gotovo potpuno beznačajnih epizoda. Jedini stvarni životni trenuci bili su oni, tako mi se činilo, kad sam pred sebe postavljao neki glazbeni izazov. Sve ostalo - opijanje, turneje, čak i život s Pattie - sve to izgledalo je nekako umjetno. Kad je beba konačno izišla, dali su mi je da je držim. Ostao sam začaran i osjećao da ću puknuti od ponosa iako nisam imao pojma kako držati bebu.

Lori je nekoliko dana provela u bolnici. Dok je ležala, sjećam se da sam odlazio na Lords i gledao kriket. Igrao je veliki engleski igrač lan Beefy Botham, s kojim me upoznao David English, bivši predsjednik Organizacije "Robert Stigwood", a nakon susreta podigao je čašu šampanjca u čast Conorova rođenja. Otprilike u to vrijeme počeo sam shvaćati da sam postao otac, i da mi je vrijeme da konačno odrastem. Smatrao sam da za sve svoje dotadašnje nerazumno ponašanje mogu naći prikladnu ispriku budući da je bilo u društvu odraslih osoba koje su na nj pristajale. Dok sam bio u prisutnosti tog sićušnog stvorenja, toliko ranjiva, odjednom sam postao svjestan da je došlo vrijeme da se prestanem zajebavati. Pitanje je glasilo: kako?

Conorovo rođenje poklopilo se s objavljivanjem novog albuma, August, koji je postao moj najprodavaniji solo-album sve do danas. Na njemu je bio hit-singl "It's in the Way You Use It", koji je završio u filmu The Color of Money, a i "Holy Mother", koju sam posvetio Richardu Manuelu, veliku klavijaturistu sastava The Band, koji se objesio u ožujku 1986. S albuma sam odlučio izostaviti "Lady from Verona", koju sam napisao samo za Lori. Pattie bi to vjerojatno bilo previše.

Lori se vratila u Italiju ubrzo nakon porođaja - ideja je bila da putujem onamo i posjećujem Conora i nju kad god uhvatim vremena. Problem je bio samo u tome što sam ponovno počeo piti punim tempom, i što sam sve teže mogao kontrolirati svoj alkoholizam. Uistinu sam volio tog mališana, danju sam sjedio pokraj njega i igrao se s njim, no svake sekunde razmišljao bih samo o tom koliko još prije nego što će ga Lori uzeti na hranjenje i odnijeti ga u krevet kako bih mogao popiti još jedno piće. Pred njim nikad nisam pio. Dok je bio budan, bio bih potpuno trijezan, ali čim bi ga spremila u krevetić, vratio bih se svom uobičajenom tempu i pio sve dok se ne bih obeznanio. To sam činio svake noći, sve do povratka u Englesku.

Ni društvo u kojem sam se kretao u tom razdoblju nije se pretjerano trudilo obuzdati me. Godine 1986. i cijelo ljeto '87. godine proveo sam mnogo vremena s Beefyjem Bothamom i Davidom Englishom - bili smo pravi pijani trio. S Davidom sam prijateljevao još od Stigwoodovih dana i zajedno smo osnovali E. C. Eleven (iz kojeg će poslije nastati Banburys) - bila je to nasumična skupina glazbenika i sportaša koji su voljeli igrati kriket i, iako su ga neki među nama shvaćali ozbiljno, meni je to bila samo još jedna izlika za izvođenje pizdarija. Katkad bih se dovezao samo da gledam Beefyja kako igra za svoju grofoviju Worcestershire. Sjajan tip, strašno društven i druželjubiv, velik igrač i prirodni vođa s otrovnim smislom za humor. Jadni David često bi bio metom naših podrugljivih dobacivanja i često bi trpio naša zlostavljanja - otprilike kako se Stiggy ponašao s Ahmetom i Earlom. Bili smo prilično nemilosrdni, no najviše sam Beefyja volio gledati kako igra, te bih priješao cijelu zemlju da pogledam prvorazredne okršaje medu grofovijama. Opijanje je važan dio društvene scene kriketa, i budući da je i Beefy volio potegnuti, ondje sam se osjećao kao riba u vodi.

Dakle, bio je to moj životni tempo cijelu sljedeću godinu i svoj je vrhunac dostigao za australske turneje, u jesen 1987. Tada su mi se sposobnosti toliko već srozale da nisam mogao obuzdati drhtanje. Drugi put dostigao sam trenutak kad nisam mogao živjeti bez pića, a istodobno nisam mogao preživjeti nijednu čašu. Bio sam totalno u govnima, a što se sviranja ticalo, manje-više sam se uspijevao vući za ostalima.

Jednoga dana, u hotelskoj sobi, daleko od kuće, kad sam mogao razmišljati samo o vlastitoj boli i jadu, odjednom sam shvatio da se moram vratiti na liječenje. Pomislio sam: "Ovo mora prestati". I to sam uistinu učinio zbog Conora. Naime, nije važno kakvo sam ja ljudsko biće, jednostavno nisam mogao podnijeti što sam u takvu stanju blizu njega. Nisam mogao podnijeti pomisao da će, iskusivši dovoljno života da o meni stvori sliku, to biti slika čovjeka kakav sam bio tada. Nazvao sam Rogera i zamolio ga da me ponovno prijavi u Hazelden - 21. studenoga 1987. vratio sam se na liječenje.

Moj drugi boravak u Hazeldenu bio je, barem površno gledajući, uvelike sličan prvome, no u dubini se jako razlikovao. Taj sam put točno znao zašto sam ondje - pokušao sam obuzdati opijanje i nisam uspio - dakle, nema više mjesta raspravama, za mene više ne postoji siva zona. Štoviše, život mi je postao vrlo kompliciran te ga, za povratka bolesti, nisam više mogao kontrolirati. Imao sam dvoje djece za koju se zapravo nisam brinuo, propali brak, hrpu suludih priležnica i karijeru koja je, unatoč tomu što je još davala znakove života, potpuno izgubila smjer. U govnima do grla.

Taj put savjetnik mi je bio sjajan tip imenom Phil koji se, nakon što je sa mnom uspostavio čvrstu vezu, koristio nekom vrstom liječenja porugom. Potpuno me zatekao. Odrastao sam u navici da se ljudi prema meni odnose s određenim stupnjem poštovanja, možda samo zbog straha a taj tip crkavao je od smijeha izrugujući se mojoj pompoznosti i oholosti. Nisam znao kako se nositi s time. Uhvatio me nespremna i pomogao mi da sebe vidim onako kako su me vidjeli drugi - a to nije bila lijepa slika. Uhvatio me, trudio sam se uzvratiti svim silama, ali do njega nisam uspijevao doprijeti ili mi se bar tako činilo. Kao i moj polubrat Brian, i on je imao nešto što sam priželjkivao. I više od toga, bilo je to nešto za što sam znao da mi je potrebno. Bio sam poput vlati trave na vjetru, jednog dana bih letio, preziran, pun sebe, sljedećeg dana već bih tonuo u bezdan očaja. Ipak, uvijek sam se vraćao mislima o Conoru, stvarnosti njegova života i svemu što traži od mene, a i onoj strahotnoj mogućnosti da će se, ako ovaj put ne uspijem, povijest vjerojatno ponoviti. Pomisao da bi on morao proživjeti sve to, naposljetku je prevagnula. Morao sam prekinuti taj lanac i biti mu ono što sam nikada nisam imao - otac.

Unatoč tomu, mjesec dana liječenja protutnjao sam većim dijelom kao i prvi put, križao dane, nadajući se da će se nešto u meni promijeniti bez mog prevelikog napora. Tada me jednoga dana, pri kraju tretmana, obuzela panika i shvatio sam da se zapravo nije promijenilo ništa, da se ponovno vraćam u svijet potpuno nezaštićen. U glavi mi je zaglušno tuklo, a piće mi nije izlazilo iz misli. Šokirao sam se kad sam shvatio da sam u lječilištu, tom, navodno, sigurnu okolišu, i da sam pritom u ozbiljnoj opasnosti. Prestravio sam se i pao u totalni očaj.

U tom trenutku noge su mi popustile gotovo same od sebe i pao sam na koljena. U samoći sobe molio sam za pomoć. Nisam imao pojma kome se obraćam, samo sam znao da sam došao do kraja, da nemam više snage za borbu. Tada sam se sjetio svega što sam čuo o predavanju, o nečemu za što sam mislio da nikad neću moći, da mi to neće dopustiti vlastita oholost - ali sam znao da sam neću uspjeti pa sam zatražio pomoć, na koljenima, i tako se predao.

Sljedećih nekoliko dana shvatio sam da mi se nešto dogodilo. Ateist bi vjerojatno rekao da se promijenio stav, što je do neke mjere i točno, no bilo je to mnogo više. Pronašao sam mjesto kojem se mogu vratiti, mjesto za koje sam oduvijek znao da postoji, ali ga nikad nisam poželio niti imao potrebu vjerovati u njega. Otada sve do danas nikad se nisam propustio pomoliti ujutro, zatražiti pomoć, i navečer izreći zahvalnost za vlastiti život i, najviše od svega, trijeznost. Odlučio sam kleknuti jer sam osjetio potrebu poniziti se dok molim, što je, uz moj ego, najviše što sam mogao učiniti.

Ako se pitate zašto sve to činim, reći ću vam... zato što djeluje, eto zašto. Sve ovo vrijeme otkako sam se očistio, nijednom nisam ozbiljno pomislio ni na piće ni na drogu. Nemam problema s religijom, odrastao sam osjećajući živu radoznalost prema duhovnim pitanjima, ali me moja potraga povela dalje od crkve i zajedničkog obožavanja na moje unutarnje putovanje. Prije nego što je moj oporavak započeo, svog Boga pronašao sam u glazbi i umjetnostima, u piscima kakav je Herman Hesse i glazbenicima kakvi su Muddy Waters, Howlin' Wolf i Little Walter. Na neki način, u nekome obliku, moj Bog uvijek je bio uz mene, ali sam tada naučio razgovarati s njim.

Kući sam se iz Hazeldena vratio za Božić - vratio sam se u Hurtwood, Lori i Conoru. Čekalo me mnogo posla, morao sam počistiti cijelu hrpu smeća, a Lori mi je pružala iskrenu potporu. Mislim da je intuitivno naslućivala da još nisam spreman donijeti konačnu odluku o našem odnosu i djelovala je prilično zadovoljna videći kamo sve to vodi. Zvuči neobično, ali je Pattie bila prva osoba koju sam želio vidjeti poslije povratka. Rastali smo se u svađi pa sam želio vidjeti postoji li još neka iskra, pa čak i samo prijateljstva. Našli smo se na ručku i bilo je sjajno. Prema njoj nisam osjećao ni tračak odbojnosti, mogli smo razgovarati potpuno opušteno, što mi je bilo pravo čudo.

Potkraj 1987. godine ponovno se javila gospa s telefona i rekla mi da će je izbaciti iz stana i da joj je potreban novac. Ne sjećam se je li rekla da je trudna, no poslavši joj nešto gotovine, pogriješio sam. Time kao da sam otvorio Pandorinu kutiju. Od tada me doslovno opsjedala sljedećih nekoliko godina. Sve je započelo u tisku, u proljeće 1988., njezinim fotografijama u svim nedjeljnim tabloidima - izgledala je nekoliko mjeseci trudna - sa strašnim naslovima koji su me vrijeđali svim zamislivim nazivima. To je potrajalo otprilike mjesec dana, sve dok netko, neka djevojka koja je očito radila za nju, nije nazvala tabloide i dojavila da je riječ o varki. Fotografije su snimljene s jastucima i ništa od toga nije bilo istinito.

Poslije sam doznao da je isti štos prodala još nekolicini glazbenika, no nitko, osim mene, naravno, nije zagrizao i tako potvrdio staru narodnu da se budalu uvijek može pronaći. Novine su objavile nekakve mišje isprike, ali me sve to strašno potreslo. Na kraju krajeva, postojala je mala šansa da je uistinu trudna, a ja nisam bio siguran kakve bi, u tom slučaju, bile moje odgovornosti. Štoviše, sve se to dogodilo prvih nekoliko mjeseci nakon mog drugoga izlaska s rehabilitacije. Toliko o emocionalnoj stabilnosti.

Gospa s telefona povremeno bi izranjala sljedećih nekoliko godina, katkad na ulici, usred dana, vrištala bi: "Nikad mi nećeš uteći", i slično, a muškarcu obdarenu urođenim strahom od suprotnoga spola, bilo je to više nego što sam mogao podnijeti. Ipak, postupno se izgubila, sve dok je, jednog dana, nisam ponovno vidio u New Yorku. Bila je s mojim prijateljem glazbenikom, s kojim je očito osnovala dom. Što me potpuno dotuklo. Mislio sam da mi je dužnost objasniti mu s kim se spetljao i za što je sve sposobna. Na kraju sam ih pustio na miru. Izgledali su zaista sretni, i sve je djelovalo prilično normalno. Jednostavno, nisam imao srca razoriti im vezu, a možda je on ionako već sve znao.

Nakon izlaska iz Hazeldena čekao me posao - nastavak projekta koji sam započeo u siječnju 1986. kad sam pristao odsvirati šest koncerata zaredom u londonskom Royal Albert Hallu. To se pretvorilo u tradiciju, s tim da je broj nastupa rastao svake godine, sve dok svoj vrhunac nisu dostigli 1991. s dvadeset četiri koncerta. S bendom u kojem su svirali Nathan East i Greg Phillinganes - suradnici s Augusta - Steve Ferrone i Phil Collins na bubnjevima, te Mark Knopfler na drugoj gitari, nastupi su bili tako dobri da smo odlučili pokušati pretvoriti to u redovno događanje.

Oduvijek sam volio tu dvoranu i uživao ondje gledati koncerte.

Ugodna je, atmosfera je sjajna, a uprava se uvijek brinula za ozvučenje. To je jedno od rijetkih mjesta na kojima se s pozornice može vidjeti publiku. Obožavatelji su iza i oko vas u ložama, stoje na balkonima, a katkad i na galeriji. Prvi redovi odmah su pod nogama pa se čovjek osjeća kao da je usred gomile. Sjećam se kad je u Royal Albert Hallu rock bio zabranjen, i kad su se Mothers of Invention nekim čudom uspjeli uvući onamo. Nastup je bio fantastičan, a za bis je klavijaturist Franka Zappe, Don Preston, poznatiji kao Mother Don, provalio dvoja staklena vrata koja su čuvala orgulje iz dvorane i na njima odsvirao pustopašnu verziju pjesme "Louie Louie" i time izazvao potpuno ludilo.

Najbolji trenuci u tim prvim godinama trezvenjaštva bili su oni u društvu mog sina i njegove majke. Bilo je to nešto najbliže normalnom životu. Conor je bio zgodan dečko, plave kose, otprilike kao i moje u tim godinama, i smeđih očiju. Vidio sam slike ujaka Adriana kako se kao maleni dječak igra s mojom majkom u šumi pokraj Ripleyja - Conor mu je prilično nalikovao. Bio je prekrasno dijete, divne i blage naravi, koje je prohodalo do prve godine. Cim je uspio progovoriti, zvao me "tata".

Ipak, ma koliko duboko volio tog dječaka, nisam imao pojma što s njim jer sam bio dijete koje se pokušavalo skrbiti za djete. Pustio sam Lori da ga odgaja, u čemu je bila doista sjajna. Doputovala bi u pratnji sestre Paule, koja je bila njezina asistentica, a katkad bi s njima došla i njihova majka - tih nekoliko tjedana živjeli bismo spokojnim, gotovo obiteljskim životom. Promatrao bih svaki Conorov pokret i budući da nisam znao kako biti otac, igrao sam se onako kako se igraju vršnjaci - satima bismo napucavali loptu na terasi ili bismo šetali po vrtu. Upoznao je i moju majku, baku, a i Rogera. Obožavali su ga svi koji bi ga vidjeli. Uistinu, bio je andjelak, čisto božansko stvorenje.

Godine 1989. počeo sam raditi na jednom od meni najomiljenijih albuma, "Journeyman". Producirao ga je Russ Titleman, a na albumu se našla zanimljiva mješavina obrada i originala, no većinom su to bile skladbe Jerryja Williamsa. Zaista mi se sviđalo kako radi. Zapravo, muzički gledano, obožavao sam ga. Možda je bio malo nametljiv kao osoba, ali je to, uzimajući u obzir njegovu nadarenost, bilo lako oprostiti. Sjajan suradnik, sjajan tip, užasno zabavan, strašno nadaren, i znao sam da ćemo zauvijek ostati prijatelji. Istinski sam se zabavljao radeći na tom albumu, na kojem su, uz brojne glazbenike, surađivali i George Harrison, Cecil i Linda Womack, te Robert Cray. Russ je inzistirao da snimim svoju verziju "Hound Doga" - što se pokazalo sjajnom idejom, a i onu Raya Charlesa "Hard Times" - no, moj favorit ipak je "Old Love", koju sam za Moody Blues napisao s Robertom Crayem i na kojoj smo zajedno svirali gitare.

Na promotivnu turneju krenuli smo 1990., prvo po Ujedinjenom Kraljevstvu i Europi, zatim po Sjedinjenim Državama. Za drugoga dijela turneje, krajem kolovoza, izgubio sam dobra prijatelja i muzičkog heroja. Stevie Ray Vaughan bio je teksaški gitarist i blueser, mlađi brat Jimmieja Vaughana, kojega sam prilično dobro poznavao iz njegova benda, Fabulous Thunderbirds. Sredinom 1986. u ured nazvao me Jimmie i javio mi da je Stevie Ray završio u londonskoj klinici za odvikavanje i zamolio me da ga posjetim. Posjetio sam Stevieja i rekao mu, kao netko tko je sve to već prošao, da me samo zove ako mu zatrebam. Sprijateljili smo se, i sljedećih nekoliko godina nekoliko sam ga puta slušao, a povremeno bismo zajedno i zasvirali. U to vrijeme tvrdio sam da je on jedan od najvećih gitarista električnog bluesa na svijetu - stilom je jako podsjećao na Alberta Kinga, svojeg junaka.

Dana 26. kolovoza svirali smo u skijaškom odmaralištu u Wisconsinu - u dvorani Alpine Valley Music Theatre - između Milwaukeeja i Chicaga. Nastup je otvorio Stevie Ray sa svojim bendom Double Trouble, a dok sam ga promatrao na monitoru u garderobi, sjećam se da sam pomislio: "Stari, sad ti budi bolji od njega". Svirao je potpuno opušteno. Činilo mi se da se ne trudi oponašati nikoga, da sve to jednostavno, naizgled bez imalo napora, izvire iz njega. Svirao je strašno inventivno, a sjajno je i pjevao. Zaista je imao sve.

Zatim sam otišao odraditi svoje, uvjeren da sam, u usporedbi s glazbenikom kakav je Stevie Ray, zapravo strašno eklektičan glazbenik po tome što ne sviram samo blues nego i balade, reggae i sve moguće stilove. Jedino je blues bio prisutan u svoj glazbi koju sam izvodio, a i u načinu na koji sam je izvodio. Te večeri nastupali su i Buddy Guy, Robert Cray i Steviejev brat Jimmie - na kraju koncerta svi smo svirali zajedno i pritom, sa Steviejem, izveli petnaestominutnu verziju "Sweet Home Chicago".

Kad je završilo, svi smo se izgrlili i izljubili, te pojurili prema helikopterima koji su nas čekali. Bili su to oni s velikim plastičnim kupolama, a čim sam ušao, primijetio sam da pilot reklamnom majicom briše vjetrobran, potpuno prekriven parom. S druge strane stakla gusta je magla lebdjela oko tri metra iznad tla i sjećam se da sam pomislio: "Ovo ne izgleda dobro", ali nisam želio reći ništa da ne bih širio strah. Uostalom, u letjelici je najmanje potreban neki manijak koji govori da će svi pomrijeti pa sam držao jezik za zubima. U tom trenutku nisam znao da je Stevie Ray, koji je trebao u Chicago putovati autom, uhvatio mjesto u jednom od pomoćnih helikoptera, s dvojicom iz moje ekipe, Nigelom Browneom i Colinom Smytheom, te mojim agentom Bobbyjem Brooksom.

Sva četiri helikoptera poletjela su ravno u taj zid magle. Sjećam se da sam pomislio: "Mrzim takve stvari", i u tom trenutku proletjeli smo kroz maglu, izašli pod vedro, zvjezdano nebo. Bio je to kratak let do hotela, otišao sam u krevet i prilično se dobro naspavao. Oko sedam ujutro nazvao me Roger i javio da se helikopter kojim je letio Stevie Ray nije vratio, i da nitko ne zna što je s njima. Otišao sam u njegovu sobu i tek ondje doznao da su poletjeli, pogrešno skrenuli i zabili se ravno u umjetnu padinu. Nitko nije preživio. Jadni Jimmie morao je identificirati bratovo tijelo. Ostatak dana proveli smo razmatrajući trebamo li nastaviti turneju ili je otkazati u znak poštovanja. Jednoglasno smo odlučili nastaviti i, iako smo te noći potpuno smeteni odsvirali koncert u St. Louisu, bio je to najprikladniji znak poštovanja Stevieju Rayu.

Za snimanja Journeymana upoznao sam zgodnu, mladu, talijansku manekenku Carlu - s njom me upoznala Lorina prijateljica, što je samo po sebi bilo pomalo čudno i svima, sljedećih nekoliko mjeseci, uzrokovalo podosta nevolja. U početku nisam bio pretjerano zainteresiran, ali je ona bila ljubiteljica glazbe i činilo se da sam joj prilično drag. Sve mi je to laskalo jer bila joj je samo dvadeset jedna godina i bila je strašno seksi, dugokosa, sjajne figure i mladenačkog, pomalo azijskog lica, visokih jagodica i bademastih očiju. Počeli smo izlaziti, a ja sam ubrzo postao opsjednut njom.

Dok sam snimao, živio sam u New Yorku, gdje smo jako dobro skrivali tu naglu i romantičnu aferu. Carla me odvela u sjajan restoran, zvao se Bilboquet, gdje sam upoznao vlasnika i sprijateljio se s njim, Philippeom Delgrangeom. Ondje su se skupljali svi bogati i pomodni Europljani u New Yorku, a ja sam naivno vjerovao da ću se savršeno dobro snaći. Dok je još vladala strast, u grad su došli Stonesi sa svojom turnejom Steel Wheels, a Carla mi je spomenula da ih obožava i zamolila da je nakon koncerta odvedem iza pozornice da ih upozna. Sjećam se da sam Jaggeru govorio: "Mick, molim te, nemoj ovu. Mislim da sam se zaljubio". U prošlosti se nekoliko puta pokušavao uvaliti Pattie, i znao sam da će mu Carla privući pogled. Unatoč svim mojim preklinjanjima, već za nekoliko dana počeli su se potajno sastajati. U međuvremenu, ja sam otputovao na kraću turneju po Africi - započeo sam u Svaziju i svirao još u Bocvani, Zimbabveu i Mozambiku.

Na povratku posjetio sam Carlin obiteljski dom u St. Tropezu, gdje me prilično hladno dočekala, ali sam imao priliku upoznati nekoliko njezinih bivših momaka. Izgledali su mi kao sjajni tipovi i suosjećali su s mojom nevoljom, govoreći mi da Carla muškarce mijenja prilično brzo, katkad čak i bešćutno. Nedugo zatim, nakon što me Carla iznevjerila nekoliko puta, nazvala me djevojka koja nas je upoznala i rekla mi da se Carla viđa s Mickom i da je veza ozbiljna. Čuo sam naklapanja, no sad su se pokazala istinitima. Ta opsesija držala me ostatak godine i bilo je nekoliko neugodnih situacija kad sam gostovao na nekoliko koncerata Stonesa, znajući da se vuče negdje straga.

Što sam naučio od Carle? U to vrijeme ne mnogo, no kako je vrijeme prolazilo, naučio sam razlikovati požudu i ljubav, a još malo poslije i razliku između užitka i sreće. Služi joj na čast da me, nakon što me zavela, nije dalje vukla za nos, i nijednom nije izjavila da išta ozbiljno osjeća prema meni, samo sam ja, u svome ludilu, bio sposoban uvjeriti samoga sebe da je ona ljubav moga života. Dvoličnost koju je otkrila afera s Jaggerom, stvorila je dubok jaz između nas dvojice i neko vrijeme nisam mogao o njemu misliti ništa dobro. Poslije sam, naravno, prešutno osjetio zahvalnost i suosjećanje prema njemu - prvo jer me izbavio sigurne propasti, a ono drugo zbog očitih patnji koje su samo produljivale muke u njezinoj službi.

Probuđen opsesijom koju sam osjećao prema Carli i Micku, počeo sam ozbiljno raditi na oporavku. Za početak, moj sponzor smatrao je da svakako moram obaviti "inventuru četvrtoga koraka" i osvijestiti svoju nesnošljivost prema njima. Četvrti korak obično se vježba kao pošteno prihvaćanje prošlosti, pri čemu se prepoznaje čime je sam alkoholičar pridonio razvoju vlastitih problema s pićem. Njega je moguće primijeniti i na određene situacije u trijeznome stanju, u trenucima kad se počnu preklapati granice odgovornosti. Simptomatično je da alkoholičari vjeruju kako se sve događa njima, da su žrtve i da nemaju nadzor nad vlastitim životima. Ako se gleda njihova sposobnost da prestanu piti, to je svakako točno, no u svakom drugome pogledu sve je to moguće promijeniti ili prilagoditi preuzimanjem većeg dijela odgovornosti.

U tom trenutku u igru ulaze koraci. Stoga me u velikoj mjeri iznenadilo otkriće da se ne moram, ponajprije, baviti vezom s Carlom. Mislio sam da moram, i to me tjeralo. No, otkrio sam, prolazeći četvrti korak, da sam sam tako odlučio. Želio sam to ostvariti. Nisam nimalo uviđao stvarnost same situacije i nakon samo dvije godine provedene u trijeznome stanju gotovo i nisam imao pojma što je dobro za mene.

U svom sam ponašanju otkrio pravilnost koja se ponavljala godinama, možda i desetljećima. Specijalnost su mi bile pogrešne odluke i ako bih naišao na nešto pošteno i pravo, odbacio bih to ili bih pobjegao na drugu stranu. Moguće je tvrditi da su moje odluke odražavale način na koji sam vidio sebe, da sam mislio da ne zavrjeđujem ništa pošteno, te sam tako mogao birati samo partnere koji bi me na kraju odbacili - vjerujući da je to, prije toliko godina, učinila i moja vlastita majka.

Od Conora nisam bježao, iako sam na početku naše veze osjećao određenu dozu straha. Uostalom, bio sam povremeni otac. Mala djeca mogu biti prilično odrješita i nehotično okrutna, što sam primao izrazito osobno. Ipak, kako sam sve više i više bivao trijezan, počeo sam se sve više opuštati u njegovoj blizini i iskreno se radovati što ga vidim. U tom sam raspoloženju bio i u ožujku 1991. kad sam se dogovorio da vidim Conora u New Yorku, gdje su Lori i njezin novi dečko Sylvio planirali kupiti apartman.

Uvečer, 19. ožujka, otišao sam u Galleriju, stambeni blok u istočnoj Pedeset osmoj ulici, gdje su odsjeli, da uzmem Conora i odvedem ga u cirkus na Long Islandu. Bio je to prvi put da ću s njim ostati nasamo i bio sam istodobno i nervozan i uzbuđen. Bila je to sjajna večer. Conor nije prestajao govoriti, i strašno se ushitio videći slonove. Tada sam prvi put shvatio što znači imati dijete i biti otac. Sjećam se kako sam rekao Lori, kad sam joj ga vratio, da se otad želim, kad god Conor bude kod mene u posjetu, sam skrbiti za njega.

Sljedećeg jutra ustao sam rano, spreman na šetnju od hotela Mayfair Regent - na uglu Central parka i četrdeset šeste ulice - kako bih pokupio Lori i Conora te ih poveo u zoološki vrt u Central parku, a zatim na ručak u Bice, moj najdraži talijanski restoran. Telefon je zazvonio oko jedanaest, bila je to Lori. Histerično je vrištala da je Conor mrtav. Pomislio sam: "Glupost. Kako bi mogao biti mrtav?" i zatim je upitao nešto najgluplje na svijetu: "Jesi li sigurna?" Tada mi je rekla da je pao kroz prozor. Bila je izvan sebe. Vrištala je. Rekao sam: "Stižem odmah".

Sjećam se da sam hodao sve do Park Avenije i trudio uvjeriti samoga sebe da je zapravo sve u redu... kao da netko može pogriješiti u takvim stvarima. Kad sam stigao blizu zgrade, na ulici sam ugledao policiju i bolničare - samo sam prošao pokraj tog mjesta nemajući hrabrosti ući. Naposljetku sam ušao u zgradu, gdje mi je policija postavila nekoliko pitanja. Zatim sam se dizalom odvezao do stana na pedeset trećem katu. Lori je bila potpuno poludjela i govorila poput luđakinje. Dotad sam se uspio potpuno smiriti i odvojiti od situacije. Povukao sam se u vlastitu nutrinu i postao jedan od onih koji se skrbe za druge.

Razgovarajući s policijom i liječnicima, ustanovio sam, ne ulazeći u sobu, što se zapravo dogodilo. U glavnom salonu od poda do stropa sezali su prozori koje se moglo nagnuti zbog čišćenja. Tog jutra domar je prao prozore i ostavio ih privremeno otvorene. Conor je jurio po stanu, s dadiljom se igrajući skrivača, i dok je domar Lori plašio svojim upozorenjima o prozorima, mali je jednostavno utrčao u sobu i izjurio kroz prozor. Zatim je padao četrdeset devet katova i završio na krovu susjedne četverokatnice.

Lori nije mogla ići u mrtvačnicu pa sam ja sam morao otići onamo i obaviti identifikaciju. Bez obzira na to kakve ozljede pretrpio u padu, prije nego što sam ga vidio, tijelo su mu, koliko-toliko, doveli u normalno stanje. Dok sam promatrao njegovo prelijepo spokojno lice, sjećam se da sam pomislio: "Ovo nije moj sin. Ta stvar je malo nalik njemu, ali njega više nema". Ponovno sam ga vidio u mrtvačnici, oprostio se s njim i ispričao mu se što nisam bio bolji otac. Nekoliko dana poslije, u pratnji nekoliko prijatelja i obitelji, Lori i ja smo, s kovčegom, odletjeli u Englesku. Otišli smo u Hurtwood, gdje su Talijani svi redom tulili, ne skrivajući tugu, dok sam ja ostao potpuno isključen, u nekoj vrsti neprekinute kome.

Služba se održala u crkvi svete Marije Magdalene u Ripleyju, jednoga hladna, oblačna, ožujskog dana, nedugo prije mog četrdeset šestoga rođendana. Došli su svi stanovnici, služba je bila dirljiva, ali ja sam ostao bez riječi. Gledao sam kovčeg i nisam mogao prozboriti nijednu riječ. Zatim smo ga pokopali odmah pokraj crkvenoga zida, i dok su kovčeg spuštali u jamu, njegova talijanska baka potpuno je poludjela i pokušala se baciti u grob. Sjećam se da me to malo šokiralo jer nisam pretjerano nadaren za pokazivanje osjećaja. Jednostavno rečeno, ne tugujem na takav način. Kad smo izašli s groblja, dočekalo nas je pedesetak novinara i fotografa. Neobično je to što to nije nimalo smetalo mojoj tuzi, dok se većina uvrijedila smatrajući njihovu nazočnost manjkom poštovanja. Nisam mario. Želio sam samo da se sve to završi.

Nakon pogreba, nakon što je Lorina obitelj otputovala i pošto je Hurtwood utihnuo, a ja ostao sam sa svojim mislima, pronašao sam Conorovo pismo koje mi je pisao iz Milana o tom koliko mu nedostajem i koliko se raduje što ćemo se vidjeti u New Yorku. Napisao je "volim te". Iako mi je pucalo srce, to sam smatrao nečim pozitivnim. Morao sam pročitati tisuće pisama s izrazima sućuti koja sam primao iz cijeloga svijeta, od prijatelja, od neznanaca, od Kennedyjevih, od princa Charlesa. Zapanjio sam se. Jedno od prvih koje sam otvorio, napisao je Keith Richards. Tekst je glasio: "Ako mogu išta, samo javi". Na tome ću mu biti vječno zahvalan.

Ne mogu poreći da nije došao onaj trenutak kad sam izgubio vjeru, no život mi su mi spasili bezuvjetna ljubav i razumijevanje koje su mi pružali prijatelji i drugovi iz programa dvanaest koraka. Otišao bih na sastanak, ondje bi se tiho okupili i pravili mi društvo, platili kavu, puštali me da govorim o tome što se dogodilo. Zamolili su me da nekoliko puta vodim sastanke i na jednom od njih, dok sam vodio treći korak, koji se sastoji od predavanja vlastite volje u Božje ruke, ispričao sam kako sam za svog posljednjeg boravka u Hazeldenu pao na koljena i zatražio pomoć da ostanem trijezan. Rekao sam nazočnima da je u tom trenutku nestalo svake prisile i da je to, bar što se mene tiče, fizički dokaz da su mi molitve uslišane.

Proživjevši takvo iskustvo, dodao sam, znao sam da mogu preživjeti i ovo.
Nakon tog sastanka prišla mi je jedna žena i rekla mi: "Upravo ste mi oduzeli posljednju ispriku za opijanje". Upitao sam je što misli time reći. Odgovorila je: "Uvijek sam u mislima imala taj zakutak i u njemu skrivala ispriku kako je opravdano opiti se ako se išta dogodi djeci. Dokazali ste mi da nisam imala pravo". Odjednom sam shvatio da sam možda pronašao način kojim ću tu stravičnu tragediju pretvoriti u nešto pozitivno. Doista sam mogao reći: "Dakle, ako mogu preživjeti to i ostati trijezan, to može svatko". U tom trenutku spoznao sam da nema boljeg načina kojim bih odao počast uspomeni na sina.

Posljedice


Prvih nekoliko mjeseci nakon Conorove smrti bilo je živi košmar u kojemu me samo potpuni šok spasio od krajnjeg sloma. Također sam se morao pozabaviti i poslovima. Za početak, Russ Titleman sjedio je u studiju s hrpom vrpci, snimkama dvadeset četiri koncerta iz Royal Albert Halla, snimljenih u veljači i ožujku. Nisam se mogao posvetiti glazbi, nisam želio biti ondje, sve dok mi nije pustio izmiksanu "Wonderful Tonight". Ne znam zašto, ali me samo slušanje te pjesme uistinu smirilo pa sam utonuo u dubok san. Do tada sam probdio tjedan dana pa je to iskustvo bilo vrlo ljekovito. Mislim da me pjesma vratila u prilično zdravo i nekomplicirano razdoblje moje prošlosti kad sam se samo morao brinuti o tom zašto mi se partnerica opet predugo sređuje za izlazak.

Vrativši se u sadašnjost, kupio sam kuću u Londonu i izgradio još jednu na Antigui. Nakon svega što se dogodilo, nisam mogao podnijeti samovanje u Hurtwoodu pa sam zamolio jednu od svojih najstarijih prijateljica, Vivien Gibson, da svakodnevno ide onamo i provjeri poštu. Viv i ja prijateljevali smo već mnogo godina - započeli smo aferom u osamdesetima, a poslije sam je zaposlio kao tajnicu. Bila je jedna od rijetkih ljudi koje sam u to doba želio u svojoj blizini. Na neki način shvaćala je moju tugu i nije se plašila. Zapanjilo me koliko takozvanih prijatelja doslovno ispari u trenutku takve tragedije. Viv je istinski hrabra osoba, nevjerojatno suosjećajna, i moja je doživotna prijateljica. Također mi je bila potrebna potpuna promjena okoline. Zato sam se, u Rogerovu društvu, vozikao po Londonu sve dok nisam pronašao prelijepu kuću u Chelseaju. Stajala je malo dalje ceste u postranoj ulici i bila upravo savršena. U dvorištu se moglo parkirati, a uz nju je bio i malen, obzidan vrt.

Istodobno, uz pomoć Lea Hagemana, građevinara s Antigue, i Colina Petersona, njegova prijatelja arhitekta, bacio sam se na projektiranje i izgradnju vile na zemljištu malenog hotela u Galleon Beachu, dijelu English Harboura na južnoj obali Antigue. Sto sam radio? Istodobno sam jurio u nekoliko smjerova. Zapravo, da me Roger nije nagazio punom snagom, vjerojatno bih kupio i još jednu kuću na selu namjeravajući konačno prodati Hurtwood.

Preseljenje u London je, naizgled, imalo smisla jer su se svi slagali da bar neko vrijeme moram provesti medu ljudima i jer je Hurtwood bio prepun mračnih uspomena. Što se Antigue tiče, onamo sam godinama odlazio na odmor i mnogo puta vodio Lori i Conora. U English Harbouru bujala je zajednica trknutih tipova pa sam se ondje osjećao kao kod kuće. Ipak, najvažniji čimbenik cijelog plana bilo je kretanje - nikako ne stati - ni u kojem slučaju ne stajati na mjestu i ne osjetiti nešto. To bi bilo nepodnošljivo.

Tri godine bio sam trijezan, dovoljno se oporavio da ne potonem, ali bez ikakva iskustva ili spoznaja koje bi mi pomogle nositi se s boli takvih razmjera. Mnogi bi pomislili da me je opasno ostaviti sama, da ću se naposljetku opet propiti, ali sam imao zajednicu i imao sam svoju gitaru. Ona je, kao i uvijek, bila moj spas. Sljedeća dva-tri mjeseca, u Engleskoj i na Antigui, bio sam sam, išao na sastanke i svirao gitaru. Isprva sam svirao bez ikakva cilja, a zatim su se počele rađati pjesme. Prva koju sam uobličio, bila je "The Circus Left Town", i govorila o onoj noći kad smo Conor i ja pošli u cirkus, našoj zadnjoj zajedničkoj večeri. Nešto kasnije, na Antigui, napisao sam pjesmu u kojoj gubitak Conora povezujem s tajnom koja je okruživala život moga oca, "My Father's Eyes". U njoj sam pokušao opisati paralelu između gledanja u oči moga sina i, kroz krvnu vezu, viđenja očiju oca kojeg nikad nisam sreo.

Nekoliko godina poslije kanadski novinar Michael Woloschuk otpočeo je potragu za mojim biološkim ocem, ali je samo otkrio - i završio istraživanje - da je čovjek koji mi je navodno bio otac, Edward Fryer, umro još 1985. Mislim da me to natjeralo na vlastitu potragu, u najmanju ruku, pokušaj da potvrdim njegova otkrića. Nisam dopro daleko. Trag nije bio jasan i nikad nisam dokraja povjerovao da je taj čovjek bio moj otac. Mogao sam samo potvrditi ono što je novinar već prije iskopao. Cijeloga su me života ljudi ispitivali o ocu u tolikoj mjeri da sam na kraju počeo skretati s teme izjavljujući da jednostavno ne želim znati. Posljedično tomu, oduvijek sam se opirao bilo kakvu pokušaju otkrivanja prave istine, a kad sam je konačno pokušao pronaći, bilo je, čini se, prekasno.

Ipak, najsnažnija od svih pjesama bila je "Tears in Heaven". Muzički gledano, oduvijek me progonila pjesma Jimmyja Cliffa "Many Rivers to Cross", iz koje sam želio posuditi akordički razvoj, ali sam je zapravo napisao kako bih njome postavio pitanje koje sam postavljao sebi još od djedove smrti. Hoćemo li se uistinu ponovno sresti? Teško je dubinski analizirati te pjesme - upravo zato su to pjesme. Njihov nastanak i razvoj održavao me živim za mog najmračnijeg razdoblja. Kad se pokušavam vratiti u to vrijeme, prisjetiti se te strahotne otupjelosti u kojoj sam živio, ustuknem u strahu. Ne želim nikad više proživjeti što slično. U početku nisam mislio te pjesme niti objaviti niti ih predstaviti javnosti - one su bile moja terapija kojom sam se branio od ludila. Svirao sam ih sebi, neprekidno, stalno ih mijenjajući i dorađujući, sve dok nisu postale dijelom moga bića.

Potkraj boravka na Antigui unajmio sam brod i pošao na dvotjedno krstarenje po otocima s Rogerom i njegovom suprugom. Oduvijek sam volio biti na moru, i iako nisam nikad priželjkivao postati mornar, veličina oceana uvelike me smiruje i osnažuje. Ipak, sam početak plovidbe nije bio pretjerano uspješan. Roger i ja još smo se prepirali zbog nekih problema i atmosfera je bila prilično hladna. Poslije nam se pridružio prvo Russ Titleman, a zatim Yvonne Kelly s mojom šestogodišnjom kćeri Ruth. To je popravilo raspoloženje i krstarenje je krenulo nabolje.

Među pismima koje sam primio nakon Conorove smrti, bilo je i ono Yvonneino u kojem mi je, kako bi mi ublažila gubitak, ponudila priliku da se, kao otac, potpuno upoznam s Ruth. Bio je to nevjerojatno plemenit čin koji mi je dao neku smjernicu sve dok se magla nije podigla. To kratko krstarenje bilo je zapravo prvo u dugom nizu kratkih posjeta kojima se ispitivala ta ideja - pokazalo se da je dobra. Bilo mi je sjajno ponovno se naći u dječjem društvu, i to u društvu svog djeteta. Uvijek ću Yvonne biti zahvalan što mi je pružila tu drugu priliku. Bio je to pojas za spašavanje u moru smetenosti i izgubljenosti. Sljedećih godina posjećivao sam ih u Montserratu, polagano razvijajući odnos s kćeri, sve dok Yvonne nije odlučila da Ruth mora dobiti kvalitetno obrazovanje i više vremena provoditi sa mnom, pa su se stoga preselile u Doncaster, grad u Yorkshireu u kojem je odrasla Yvonne.

Ako to gledam kao pomoć da se bolje nosim s Conorovom smrću, razvijanje odnosa s Ruth, bar isprva, bilo je samo flaster na rani. Tek kad je iz cijele te priče nestala samilost i kad smo se uistinu počeli zabavljati, tada mi je to postalo stvarno. Za to je trebalo vremena budući da sam imao mnogo popravaka na sebi samome i, dok ih sve nisam dovršio, moja sposobnost da budem emocionalno blizak vlastitoj kćeri, bila je ozbiljno ograničena. Kad je posrijedi bila disciplina, morao sam naučiti još mnogo toga jer nisam točno znao koja prava imam, ali smo se polagano, malo-pomalo, upoznavali, a ja sam još na terapijama naučio kako izraziti neslaganje kad se za to pokazala potreba. Sjećajući se tih godina, uviđam koliko je duboko utjecala na moju cjelokupnu dobrobit. Njezina nazočnost u mom životu bila je od životne važnosti za moj oporavak. U njoj sam ponovno pronašao nešto stvarno za što se mogu skrbiti, što je bilo temeljno za moj povratak u aktivan život.

Početkom ljeta 1991. otputovao sam u New York pogledati film koji je snimila Lily Zanuck, supruga američkog filmskog producenta Richarda Zanucka. Rush se temeljio na istinitoj priči o agentici službe za borbu protiv droge koja je i sama postala ovisnica. Lili je bila moja velika obožavateljica i željela je da napišem glazbu za film. Nikad do tad nisam prihvatio toliko velik projekt - najveći dio filmske glazbe koju sam skladao do tada, nadzirao je američki aranžer i skladatelj Michael Kamen. Zajedno smo radili glazbu za englesku triler-seriju Edge of Darkness, a nakon toga i seriju filmova Lethal Weapon. Iskreno govoreći, po onome što sam dotad vidio, nisam bio lud za filmskom industrijom. Film volim i zaista sam ovisnik o njemu, ali sam potpuno hladan spram onoga što se zbiva iza scene.

Unatoč tomu prihvatio sam posao, najvećim dijelom zato što mi je Lili bila draga. Bila je nevjerojatno zabavna, volio sam njezine nazore i poistovjećivao se s njima - o filmu, o glazbi ili samo o životu. Krajem ljeta preselio sam se u Los Angeles i počeo raditi na filmu. Lili mi je za pomoćnika dala Randyja Kirbera, koji je bio doslovno fantastičan. Pokazao mi je sve štosove i stvarao prelijepe glazbene skice koje sam poslije razrađivao. Bili smo sjajna ekipa i nadam se da ćemo jednog dana ponoviti suradnju. Sjećam se da sam jednom prilikom Lili odsvirao "Tears in Heaven", i na njezino inzistiranje ubacili smo pjesmu u film. Ja sam se opirao. I dalje nisam bio siguran treba li je objaviti, ali me nagovorila riječima da bih njome na neki način mogao pomoći nekome i tako me pridobila.

Objavili smo je kao singlicu, koja je postala golem hit, moje jedino solo-izdanje. Film nije prošao tako dobro, iako je zaslužio mnogo bolji prijem. Tema je bila prilično škakljiva, neke prizore bilo je doslovno mučno gledati, ali sam ga smatrao senzibilnim i iskrenim u namjeri da prikaže stvarnost. Otad je zadobio kultni status, a ja se strašno ponosim glazbom. Godinu sam dovršio nastupajući po Japanu s Georgeom Harrisonom. On i Olivia bili su tih posljednjih mjeseci uistinu dobri prema meni pa sam im na taj način želio zahvaliti.

Lori je banula usred turneje i jednostavno se prijavila u naš hotel. Sylvio mi je faksirao i upozorio me da me dolazi vidjeti. Prekinuli su i on se brinuo za njezino zdravlje. Nisam se mogao nositi s time. Jedva sam sebe emocionalno držao na okupu i još sam imao posla. No, dogodilo se da se ubacio George i preuzeo nadzor. Putovali su zajedno i činilo se da je njegova blizina smiruje. Osjećao sam veliku krivnju zbog toga jer je ne mogu utješiti, ali sam tada proživljavao strahovito snažne osjećaje bijesa i tuge, nemajući pojma kako se, istodobno, nositi s njima i s njom.

Do Božića sam se preselio u London i vrativši se nakon dvadesetogodišnjeg izbivanja, uživao u Chelseaju. Susjedstvo se u World's Endu nije ni najmanje izmijenilo iako je Kings Road istočno od vijećnice bio doslovno neprepoznatljiv. U šezdesetima su u Chelseaju bila tri, najviše četiri butika, a sada je Sloane Square bio doslovno zatrpan prodavaonicama odjeće, većinom smeća. Ipak, bilo mi je drago što sam se vratio, zamišljajući svitanje nove ere momačkog života. I dalje sam vjerovao da bih sam sebi mogao nekako skrenuti pozornost s tuge i da bi mi izlasci odvratili misli od smrti mog sina - kao da je to moguće u stvarnosti.

U London sam se preselio dijelom i zato da bih prekinuo izolaciju, i da bih pokušao stvoriti neka nova prijateljstva. Iako je London upravo zloglasno samotnjački grad, sljedećih mjeseci upoznao sam priličan broj novih ljudi i sprijateljio se s njima. Moja najstarija prijateljstva do danas, osim školskih, potječu iz mojih dana u Chelseaju - Jack English, sjajan fotograf, Chip Somers, koji sada vodi uspješnu službu za rehabilitaciju - Focus 12, Paul Wassif, sjajan gitarist i terapeut, Emma Turner, koja radi za Goldmana Sachsa i u upravi je Crossroadsa, te Richard i Chris Steele, koji već godinama vode odjel za rehabilitaciju londonske klinike Priory. Sljedećeg desetljeća u Londonu u život mi se počeo uvlačiti velik broj zanimljivih ljudi, od kojih su se mnogi oporavljali od ovisnosti.

Također me strašno ushićivalo gledati kako Monstrum restaurira i oprema moju kuću prelijepim antiknim namještajem, a ja sam, nadahnut tolikom strašću, počeo kupovati slike. Doslovno sam naletio na radove Sandra Chija i Carla Marije Marianija, i kuću počeo ispunjavati njihovim platnima. Prvi put trošio sam velik novac na umjetnička djela, te se sjećam da sam Rogeru pokazao Richtera kojega sam na dražbi platio 40.000 funti. Sivi potezi kistom od vrha do dna. Roger nije mogao vjerovati. Žalim što ga nisam fotografirao kad sam mu rekao cijenu. Sljedećih nekoliko godina stvorio sam prilično uglednu zbirku djela suvremenih slikara i počeo se ponovno iskreno zanimati za slikarstvo.

Površno gledajući, 1991. bila je strašna godina, ali sam zasijao nekoliko dragocjenih sjemenki. Moj oporavak od alkoholizma dobio je novo značenje. Ostati trijezan, bilo mi je najvažnije, što me usmjeravalo u trenutku kad sam se osjetio posve izgubljenim. Također sam spoznao koliko je život zapravo krhak i to me na neki čudan način razveselilo - kao da mi je sva moja nemoć postala izvor olakšanja. I sama glazba dobila je novu snagu. Osjećao sam potrebu svirati svoje nove pjesme o sinu, i zaista sam vjerovao da im nije svrha pomoći samo meni nego svakome tko je doživio takav nesvakidašnji gubitak. Prilika za to pružila mi se u obliku televizijske emisije Unplugged na MTV-u. Već su mi to predlagali, ali nisam bio siguran, no u tom trenutku taj mi se prijedlog učinio savršenim. Sjedio sam u svojoj kući u Chelseaju i razrađivao repertoar za nastup koji će mi dopustiti da istinski ponovno posjetim vlastite korijene i svoje nove pjesme otkrijem u sigurnu i zaštićenu okruženju.

Šou je prošao sjajno. Andy Fairweather Low i ja svirali smo akustične obrade Roberta Johnsona i Broonzyja, i izveli smo "Tears in Heaven" i "Circus Left Town", no poslije sam na "Circus" stavio veto tvrdeći da je previše nesiguran. Također sam uživao svirati stare stvari, "Nobody Knows You When You're Down and Out" i druge, jer je sve, jako davno, upravo tako započelo u Kingstonu.

Russ je producirao album koncerta, Roger je poput mladoga tate drhtao nad projektom, a ja sam bio prilično hladan govoreći da bismo trebali objaviti ograničenu seriju. Jednostavno, nisam se zaljubio u snimku i ma koliko uživao svirati, nisam ih smatrao toliko sjajnim materijalima za slušanje. Kad je izišao, bio je to najveći bestseler moje karijere, što lijepo otkriva moje poznavanje marketinga. Također bio je to, produkcijski gledano, najjeftiniji album, za koji je trebalo najmanje priprema i rada. No, ako želite znati koliko me stajao, otputujte u Ripley i posjetite grob mog sina. Mislim da je album i zbog toga postao toliko popularan - vjerujem da su mi ljudi željeli pokazati svoju potporu, a oni koji nisu znali bolji način, učinili su to kupujući album.

Ipak, američka ljetna turneja te godine tu mi je nesvakidašnju pojavu nabila na nos. "Tears in Heaven" bila je na vrhu top-lista, a ja sam tom pjesmom pokušavao započeti nastup pred gomilom koja je vrištala kao luda - ishod svega bio je taj da nisam uspijevao čuti ni vlastite misli, a kamoli svirati. Svake večeri silazio bih s pozornice slomljena srca i bijesan što me ne slušaju. Činilo mi se da je tako ne predstavljam u pravome svjetu i, bez ikakve scenske tehnike na koju bih se mogao osloniti, nisam imao pojma što učiniti. Kako gomilu od dvadeset tisuća ljudi zamoliti da "stiša oduševljenje"? Nisam je mogao nadjačati, ali sam ipak uspio smiriti publiku. Otkrio sam da, ako akustične stvari prebacim u sredinu seta, publici dajem priliku da se malo smiri prije najvećeg hita.

Završetak godine obilježio je nastanak događaja koji mi je postao godišnjom tradicijom - novogodišnji trezvenjački ples u društvenom domu u Wokingu. Tradicija je započela godinu ranije kao tulum u diskoklubu, što je predložio moj prijatelj Danny, kao pribježište za one koji se nisu željeli opijati na Novu godinu. Večer je bila velik uspjeh i označila moj prvi pokušaj da plešem trijezan. No kad smo, dan nakon tuluma, sastančili, neki genijalac upitao je zašto ubuduće ne možemo pribaviti živu glazbu s tolikom količinom talenata u društvu. Ples iz godine u godinu sve više jača, a ja sviram svake godine, osim ako iskrsne kakva hitnja. Uvijek željno očekujem taj događaj jer je sve strašno zabavno, opušteno i mogu svirati sve što poželim. Povrh svega, znam da smo time od opijanja spasili onu nekolicinu koja bi zacijelo podlegnula blagdanskom pritisku.

U međuvremenu mi je ljubavni život tutnjio punom snagom, no svoju pozornost trudio sam se usmjeriti prema ženama koje su se oporavljale, smatrajući ih sigurnijima ili, točnije rečeno, normalnijima od mojih bivših cura. Očito sam morao naučiti mnogo toga. Jedna od njih na mene je ostavila osobito dubok dojam. Živjela je u New Yorku i bila izrazito samosvjesna, u dovoljnoj količini da ni na koji način nisam mogao manipulirati njome. To se otkrivalo u njezinim stavovima o pušenju, točnije, mom pušenju - nije mi dopuštala da zapalim u njezinu stanu, što me dovodilo do bjesnila. Ipak, bila mi je draga i mislio sam da taj odnos ima neku budućnost pa sam nekoliko mjeseci poslije toga, kad su me na jednoj večeri upoznali s hipnoterapeutom, zvao se Charlie, odlučio pokušati prestati. Još od dvadeset prvoga rođendana pušio sam kao Turčin, a sada sam pušio najmanje dvije kutije na dan, katkad čak i tri.

Otišao sam Charlieju u ponedjeljak ujutro, putem na pokus, i znao, duboko u sebi, da je, ako te večeri zaspim bez cigarete, s pušenjem gotovo. Početak je bio težak i prvih mjesec dana povremeno sam se osjećao kao da sam na lošu tripu. Ipak, bio sam izvan sebe od radosti što sam pobijedio toliko odvratnu ovisnost. Otad sam razgovarao sa stotinama ljudi o načinima kako su oni prestali pušiti i zapanjio se čuvši kolikima i dandanas nedostaje pušenje. Meni je prestati pušiti bilo isto kao i prestati piti. Nikad nisam zažalio, pa čak ni u najmračnijim trenucima nikad nisam poželio zapaliti cigaretu, ni popiti piće. Sretnik, mislite si, no iskreno vjerujem da je bit u duhovnoj primjeni, bez obzira na to koliko je jadnom i sirotinjskom smatrao.

Je li, dakle, moguće da sam bez nikotina u organizmu bio emocionalno osjetljiv na prvu sljedeću koja je naišla? Bez imalo sumnje. Povrh toga, alkohol i droge bile su joj prilično mile, bila je pustopašna i potpuno nedostupna, dakle, vjerojatno najopasnija žena koju sarn ikad dotad sreo. Ipak, za sve je potrebno dvoje, a ja sam bio u prilično maglovitu životnom razdoblju. Bio sam pun sebe od uspjeha, savršeno samouvjeren, iako su pod površinom zjapile jame bola s kojim se još nisam suočio. Nesumnjivo sam srljao u propast.

Ta žena bila je Talijanka i zvala se Francesca.

Privlačna, tamnokosa, vitka, a istodobno i putena, s licem koje je pomalo podsjećalo na Sophiju Loren. Majka joj je radila za Giorgia Armanija. Giorgio i ja sprijateljili smo se u posljednjih nekoliko godina i viđali se često na revijama i društvenim događanjima. Smatram ga sjajnim tipom i genijalnim kreatorom, pa sam jako ponosan i laska mi što se potrudio da me upozna. Tako sam preko njega upoznao tu djevojku, nemajući blagog pojma koliko će mi u budućnosti ona značiti. Jednostavno sam pomislio da je zanimljiva i osvježavajuće duhovita - i to je bilo sve. Nekoliko mjeseci nakon toga bio sam na koljenima.

Veza je potrajala tri godine, no ni u jednom trenutku nismo doista živjeli zajedno. Mislim da je to važno naglasiti budući da će to još bolje prikazati koliko je cijela ta afera bila privremena i nestabilna. Teturala bi nekoliko dana, nakon toga sve se raspalo pa bismo se našli na početku. Francesca je po horoskopu bila Blizanac, potpuno nepredvidljiva i sklona divljim provalama temperamenta. S druge strane, znala je biti slatka kao med i savršeno šarmantna. Problem je bio u tome što čovjek nikad nije bio siguran na koju će stranu naletjeti. Mislim da smo u tom razdoblju prekidali devet ili deset puta, a ja sam bio potpuno ovisan o njoj.

Iako nisam bio sretan, i usprkos upozoravanjima mojih prijatelja koji su tvrdili da ta veza nema budućnost, svaki put vraćao bih se na koljenima i tražio još. Jednog dana dok sam na Antigui zabavljao svoje prijatelje Chris i Richarda Steelea, povjerio sam im svoje nevolje i Chris pokazao pismo koje sam napisao Franceski i u kojem je pitam za mišljenje. Pogledala me kao da sam pao s Marsa. "Zašto toj ženi predaješ svu svoju moć?" upitala me. Nisam imao pojma o čemu govori, ali me uspjela zainteresirati. Chris je tada bila ravnateljica odjela za alkoholizam i ovisnosti u psihijatrijskoj klinici Priory u Roehamptonu, ali sam čuo da održava i individualne terapeutske seanse. Neko vrijeme zaista nisam znao u što se uvaljujem - mislio sam da mogu od nje izvući način kako kontrolirati Francesku, no otkrio sam da sve vodi u posve drugom smjeru.

Na našem prvome sastanku Chris me upitala: "Reci mi tko si?" - čovjek bi pomislio, jednostavno pitanje, ali sam osjetio da mi krv navire u lice i poželio joj zaurlati u lice: "Kako se usuđuješ! Zar ti ne znaš tko sam?" Naravno, nisam imao pojma tko sam, samo sam se stidio to priznati. Želio sam izgledati kao trezvenjak s desetogodišnjim stažem i potpuno zrela osoba, a zapravo sam bio, emocionalno gledano, deset godina star i počinjao od početka. Njezino gledanje na vezu također mi je bila prilična novost. Dok su mi svi govorili da bježim i da ta djevojka nije dobra za mene, ona je tvrdila da moje nevolje nemaju nikakve veze s Franceskom. Zapravo, Francesca joj se sviđala. Chris je, naime, tvrdila da prvo moram shvatiti što ja uopće radim u toj vezi. Ukratko rečeno, savjetovala mi je da je održavam sve dok mi voda ne dođe do glave, ili dok ne naučim što god u toj vezi moram naučiti.

Bit tog mog životnog razdoblja svodi se na to da je moj rad na oporavku uravnotežio kaos u mom privatnom životu. Što je stanje s Franceskom bivalo ludje, to sam dublje zadirao u oporavak, osobito terapiju. S Paulom Wassifom, prijateljem kojeg sam upoznao preko Franceske, počeo sam volontirati u Prioryju, zbog čega sam morao proći kraći tečaj te sam zatim mogao prisustvovati jutarnjoj grupnoj terapiji. Obožavao sam to. Osjećao sam se istinski odgovornim, a povremeno bi sve podsjećalo na teatar - nikad se nije znalo što će slijediti, a rezultati su katkad bili krajnje pozitivni, čak i čudesni. Također sam počeo odlaziti terapeutu koji se specijalizirao za metode Johna Bradshawa, i koji je osobitu važnost pridavao obiteljskoj povijesti kao vodiču za liječenje sadašnjeg disfunkcionalnog ponašanja. Moja mama i ujak bili su savršeni slučajevi za liječenje, a prošlost mi je bila prepuna čudnih scenarija. Nikakvo čudo što sam sve to ponovno proživljavao u sadašnjosti.

Ma koliko se bavio otkrivanjem samoga sebe, istodobno sam otkrivao i svoje korijene. Budući da sam albumom Unplugged otvorio vrata svom istinskom glazbenom ukusu, shvatio sam da je došlo vrijeme oprostiti se s bluesom, sa sviračima i pjevačima koji su me nadahnjivali cijeloga života, s ljudima kakvi su Elmore James, Muddy Waters, Jimmie Rodgers i Robert Johnson. U studio sam ušao tvrdeći kako se sve mora snimati uživo, a nakon što bih odabrao pjesme, svirali bismo ih što bliže izvornim verzijama, poštujući čak i izvorni tonalitet. Bilo je to sjajno i uživao sam u svakom trenutku. I to sam oduvijek želio činiti. Nažalost, Roger se nije složio. Čini mi se da je vjerovao da, nakon doslovno nevjerojatna uspjeha albuma Unplugged, doslovno tratim životnu priliku. Ne znam što mu se još motalo po glavi - naime, bio sam previše zaposlen marširajući vlastitim tempom - no bio je to početak našeg razlaza.

Moja opsjednutost bluesom također me učinila slijepim za evoluciju koja se zbivala na engleskoj glazbenoj sceni. Brit-pop i diskodžokeji, jungle and drum and bass - sve se to razvijalo, a ja nisam imao blagog pojma. I, prema onom što sam doznavao od Franceske, koja je svom snagorn brijala po svemu tome, cijela ta kultura bila je do grla uronjena u ecstasy i druge "dizajnerske" droge. Osjećao sam se otprilike onako kao kad je u osamdesetima na pozornicu došao punk, osjećao sam strah i prijetnju jer, iako sebe nisam gledao kao establišment, bio sam savršeno svjestan da me pankeri tako vide.

Moj novi album, From the Cradle, primljen je jako dobro, u Sjedinjenim Državama zasjeo je na vrh top-liste, što je bilo sjajno za totalno neušminkanu blues-ploču. Na temelju toga gotovo sam dvije godine proveo na turneji, diljem svijeta svirajući samo i jedino blues, savršeno nesvjestan promjena koje su zahvaćale glazbenu industriju. Dok sam odrađivao američki dio turneje, javila mi se Francesca i rekla da se vratila bivšem i da je medju nama gotovo. To me potpuno uništilo pa sam otvarao srce svakom tko je bio voljan slušati, ali je taj popis bio prilično kratak. Zapravo, cijela ta priča vukla se još godinu dana, ali nijedno od nas nije više imalo volje boriti se. Ipak, valja joj priznati, baš kao i Carli nekoliko godina prije, Francesca je odmah na početku jasno izjavila da ne želi čvrstu vezu. Ja je nisam želio čuti.

Prekid veze poklopio se s požarom koji su u mojoj londonskoj kući izazvale neispravne instalacije - to mi se činilo kao koban znak. Također sam to shvatio kao priliku da prebrišem sve za sobom i počnem od početka pa sam ispraznio kuću, prodao sve i počeo iznova. Nakon što mi je Francesca nestala iz života, počeo sam istraživati kulturu kojoj je pripadala. Slušao sam sve čega sam se uspijevao dočepati, počeo se zanimati što se događa s uličnom modom... sve je bilo čudno budući da se velikim dijelom oslanjalo na ulični stil pedesetih i šezdesetih, na odjeću kakvu sam nosio u Yardbirdsima - levisice, jakne, kapuljače, tenisice, samo sve je bilo nekako drugačije. Počeo sam izučavati umjetnost grafita i skupljati ih. Kao da mi se pred očima stvarao posve nov svijet - jedini problem bio je što sam se osjetio prestarim da kročim u njega. Mrzio sam i samu pomisao da se kao nekakav starac pretvaram u mladog uličara, ali me ta kultura privlačila svojom snagom. Osjećao sam da je razumijem. I što sam mogao? Ponovno sam se navukao.

Počeo sam se baviti dizajnom. Znao sam da mi godine, ako me prihvate kao dizajnera, neće biti zapreka. Upoznao sam dvojicu bivših skatera, Simona i Williama, koji su na Kings Roadu držali prodavaonicu nargila imenom Fly - s njima sam utemeljio etiketu Choke. Ja sam se većinom bavio dizajnom, nekoliko godina izrađivali smo sasvim pristojne komade, sve dok poslovni dio nije počeo propadati. Nakon toga sam preko Simona i njegova prijatelja Michaela Kopplemana upoznao Hiroshija Fujiwaru, sada mog vrlo bliska prijatelja. Hiroshi je, među ostalim, sjajan dizajner i vrlo je utjecajan u suvremenoj uličnoj kulturi. Kad sam ga prvi put sreo, radio je za etiketu Goodenough, ali je stvarao i neke nove. Također sam se jako zbližio s grafiterima Crashom i još nekima. Tako mi je Francesca, usprkos svoj svojoj divljini, otkrila posve nov životni stil i također je, posve slučajno, povezana s osnivanjem imanja Crossroads Antigua. Nimalo loše za osobu koju sam doslovno poželio zadaviti svaki put kad bih je ugledao.

Crossroads


Jednog ljetnog dana 1994. godine Aliceina obitelj javila mi je da se Alice, koja je nestala na neko vrijeme u Francusku, ponovno vratila u Englesku, da je teško bolesna i da leži u bolnici u Shrewsburyju. To me nije pretjerano iznenadilo budući da sam se tijekom godina naslušao priča da se uspjela poprilično uništiti. Znao sam gdje je i da je došla do dna - tada mi je palo na pamet da bi to mogao biti pravi trenutak da joj na neki način pokušam pomoći. Razgovarao sam s Chris i Richardom o njoj, znajući koliko su dobri u takvim slučajevima, i ljubazno su pristali otići k njoj i nagovoriti je da s njima ode u Priory.

Zbog naše zajedničke prošlosti smatralo se etički neprikladnim da ja radim s Alice na grupnoj terapiji, ali me Chris nazvala i rekla da Alice, kao posljedicu naše veze, u sebi gaji još veliku količinu bijesa. To se moralo riješiti kako bi mogla nastaviti život pa su zaključili da bi za nju bilo dobro suočiti se s tim emocijama. Upozorili su me da bi iskustvo moglo biti prilično traumatično, no da će na susretu biti i savjetnik, a ja sam se osjećao sposobnim da to preživim. Kad je došao taj dan, vikala je na mene bez prestanka gotovo cijeli sat, s apsolutnom jasnoćom proživljujući sve događaje naše raspadnute prošlosti. Bilo mi je strašno spoznati svu štetu koju sam nanio toj jadnoj djevojci, ali sam morao šutjeti i samo upijati njezine riječi. Iskustvo je bilo ponižavajuće, a povremeno gotovo i nisam mogao povjerovati sve ono što je govorila. Kao da je govorila o nekom drugom. Najtužnija od svega bila je spoznaja da je više od dvadeset godina držala sav taj otrov u sebi i njime podjarivala vlastitu žudnju za zaboravom.

Alice je u Prioryju boravila za cijelog liječenja pa sam nekoliko puta naletio na nju i upitao je kako ide. "Upravo sjajno", odgovarala bi, stoga sam gajio neke nade. Znao sam da će joj, nakon izlaska iz klinike, trebati mnogo vremena, i da će morati pronaći zaposlenje ili kakvu aktivnost kojom će vratiti samopoštovanje, no i to što je izdržala do kraja bilo je, samo po sebi, već divovski uspjeh. Nakon toga čuo sam da je otišla u komunu u Bornemouth, posjetio sam je jednom i pamtio je kao zaista dobro mjesto pa sam čvrsto vjerovao da napreduje i predviđao da će ubrzo biti na putu potpuna i cjelovita oporavka.

Otišao sam na američku turneju, a Alice sam sljedeći put vidio na pogrebu svoje bake. Iako je Rose već nekoliko godina bolovala od emfizema, na kraju ju je ubio rak. Umrla je malo prije Božića 1994. i to mi je bio težak udarac. Bila je konstanta mog života, hrabrila me u svim mojim pothvatima i voljela me bezuvjetno sve do samoga kraja. Njezin dom uvijek mi je bio pribježište u koje sam vikendima ako sam bio doma, uvijek i tradicionalno odlazio na sjajne nedjeljne ručkove. Sve dok nas moj alkoholizam nije razdvojio, živjeli smo sjajno i ludo se zabavljali. Sve u svemu, sve do tog trenutka bila je najutjecajniji pojedinac u mome životu.

Posljednjih nekoliko godina, na što me poticala Chris za naših seansi, provodio sam mnogo više vremena i s Rose i s majkom, nadajući se da ćemo moći zaliječiti rane koje su toliko dugo odnosile prvenstvo u našim zajedničkim odnosima. Moja majka bila je teško bolesna i s vremenom postala je ovisna o lijekovima. Zatim ju je obuzela zavist, osjećala ju je čak i prema meni, što nam je uvelike kompliciralo život. U jednom trenutku ona i Rose postale su ogorčene suparnice i počele moje posjete iskorištavati jedna protiv druge. Tako sam, kad je bila riječ o posjetima, uvijek morao odlučivati koju ću prvu vidjeti - jedan tjedan majku, drugi tjedan baku i tako dalje. To me iscrpljivalo pa kad je Rose preminula, ma koliko mi je nedostajala i ma koliko žalio za njom, osjetio sam neko olakšanje jer više ne moram igrati tu prljavu igru.

Četiri mjeseca nakon što je umrla Rose, čuo sam da je umrla i Alice. Odjavila se iz Bornemoutha, preselila se u garsonijeru i ondje si ubrizgala golemu dozu heroina. Obdukcija je također otkrila da je mnogo pila. Umrla je sama, a tijelo su joj otkrili poslije nekoliko dana. To me dotuklo i nisam bio sposoban prihvatiti smrt kao činjenicu. Zaista sam vjerovao da ima šansu, a tada sam se sjetio nečega što je rekla Chris. Dok je Alice još bila u Prioryju, rekla joj je da ne može podnijeti bol koju joj nanose trijezni trenuci. To samo još više ističe koliko sam ja imao sreće budući da sam svih tih godina opijanja i drogiranja uvijek uza se imao glazbu. I ona mi je uvijek donosila spasenje. Davala mi je volju za životom. Čak i kad nisam svirao, izvlačio bih se samo slušajući.

Moj rad u Prioryju i odnos s Chris doveli su do početka jednog od mojih najznačajnijih životnih razdoblja. Odlazeći u kuću na Galleon Beachu na Antigui, sve sam više gubio iluzije o broju ovisnika i pijanaca koji su izranjali odasvud - ili sam ih možda samo bolje zamjećivao. Na primjer, u English Harbouru bilo je nekoliko mjesta na koja sam volio zalaziti, osobito u bar koji je vodio moj prijatelj Dougie. Odlazio sam onamo igrati bilijar, katkad bih samo promatrao ljude, no kad bih odlazio, na mene bi navaljivali takvi tipovi, katkad uistinu strašni, i to me počelo iscrpljivati.

Vraćajući se kući s jednog od tih putovanja, Chris i Richardu govorio o sam o toj dvojbi i dodao da razmišljam o prodaji kuće. Oboje mi je reklo: "Zašto program ne bi prebacio na Antiguu?" Upitao sam ih kako, a Chris je rekla, sa sjajem u očima: "Imaš novac, izgradi lječilište". I još dodala da mi, ako to učinim, savjetuje da ga vodim sam. Istog trenutka ispalio sam: "U redu, izgradit ću lječilište ako ti dođeš i vodiš ga". To i nije bila potpuno suluda ideja budući da sam znao da Chris u Prioryju ima nekih teškoća. Bio sam impresioniran načinom kako je vodila rehabilitaciju. Iskreno sam vjerovao u njezinu filozofiju liječenja i primjenu metode na pojedince i skupine. Temeljila se na potrebi da se sve svodi na usredotočivanje na pojedinca - tako da je, kako bi se ostvario taj cilj, raspored morao biti fleksibilan. Teška zadaća, ali sam želio da na tom idealu utemeljim novu kliniku.

Upoznali su me s ravnateljem američkog ogranka skupine Priory - otkrio sam da je ljubitelj glazbe - te sam mu objasnio što smjeram. Otkrivši koliko ga zanima ideja, iznenadio sam se. Zapravo, toliko se zapalio da sam počeo osjećati sumnju. Intuicija mi je govorila da sve nije onako kako se čini. Ipak, nastavio sam objašnjavati kako ću sa zadovoljstvom osigurati većinu sredstava i govoriti o svojim iskustvima u oporavku, ali mi je potrebna pomoć u stvaranju infrastrukture - a nju mi može pružiti upravo skupina Priory.

Cilj je bio izgraditi kliniku na Antigui, s namjerom da ona pokriva cijelo karipsko područje. Složili smo se da će prvi klijenti pristizati iz lokalnih zajednica pa ćemo centar morati predstavljati i drugdje, pozivati ljude iz Amerike i Europe koji će plaćati svoj dolazak i tim sredstvima financirati besplatan smještaj za lokalno stanovništvo koje to nije moglo platiti. Zapravo, sve je podsjećalo na Robina Hooda - uzmi bogatima i daj siromašnima. Naposljetku smo morali pronaći nekoga za položaj ravnatelja klinike i otkrili smo Anne Vance iz kalifornijske klinike Betty Ford.

Što sam više razmišljao o tome, to me cijeli projekt više ushićivao - nazvali smo ga Centar Crossroads. Izgledao mi je kao savršen protuotrov zatrovanosti mog ljubavnog života, i bio sam uzbuđen pomišlju da činim nešto čime ću platiti sve sjajne trenutke i duhovno izlječenje koje sam pronašao na Antigui. Antigua je uistinu jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje mogu potpuno odbaciti sav pritisak života i utopiti se u okolišu.

Vila koju smo izgradili u English Harbouru, pretvorila se u turističku znamenitost pa sam zamolio Lea da pronađe nešto malo mirnije. Pokazao mi je teren koji se spuštao ravno u more, odmah iza rta kod Falmoutha - mjesto je bilo prelijepo. Kupio sam ga istog trenutka i kupovao ostale čestice sve dok nisam otkupio cijeli poluotok, a zatim počeo graditi kuću na samom njegovu vrhu. Sljedeći korak bila je legalizacija centra, morali smo ispisivati stotine dokumenata i počelo je natezanje između Rogera i Amerikanaca. Prepirke bi se povremeno usijale pa bih se zapitao imamo li svi isti cilj, ali to je bilo na početku i tada sam se mogao voditi samo vlastitom intuicijom.

Također smo morali cijeli plan predočiti lokalnim vlastima i tu je situacija postala smiješna. Tadašnji kabinet pozvao nas je da pokažemo što namjeravamo, a na kraju prezentacije, za koje sam ispričao skraćenu verziju svoje povijesti opijanja i oporavka, ministar zdravstva upitao me može li katkad posjetiti centar - kad god osjeti potrebu da skine nekoliko kilograma. Očito nisu imali pojma o čemu govorimo pa sam shvatio da ćemo nailaziti na slične reakcije ma kamo krenuli. Na Karibima nisu imali blage veze o tome što je to oporavak. Alkoholizam su smatrali nemoralnim i grešnim ponašanjem pa su zatvorske kazne i izopćenja iz društva bila jedina praktična rješenja. Kako bismo ondje osnovali lječilište, morali smo obrazovati i do neke mjere emancipirati cijelo društvo.

U tim trenucima postavljao sam sebi duboka pitanja kojima sam zadirao u dubinu duše: što ja to zapravo radim? Imam li uopće pravo donositi takve promjene u društvo koje, istini za volju, samo želi živjeti mirno? Odgovor je uvijek bio isti. Kako bih mogao zadržati to što imam, moram to predati drugima. Kako bih mogao ostati trijezan, morao sam pomoći drugima da se otrijezne. To načelo i danas vlada mojim životom, i morao sam ga primijeniti i na ovu situaciju. No, nisam ni najmanje sumnjao da ću, ako nisam u pravu ili ako cijeli projekt jednostavno propadne, to ubrzo otkriti kad mi se cijela ideja svom silinom obije o glavu.

Iako je bilo sasvim jasno da većina tamošnjih stanovnika jednostavno ne shvaća, odlučili smo nastaviti. A tada mi je, kad je trećina zgrade već bila gotova, Roger javio da je američki konglomerat Priory odlučio svoj udio u Crossroadsu prodati drugoj zdravstvenoj korporaciji koju nije zanimala izgradnja rehabilitacijskog centra na Antigui. Mogli smo ili odustati, ili sam ja mogao otkupiti udio. Roger mi je odmah rekao da otkažem sve i zbrišem budući da je alternativa bila ostati sam i potrošiti golema sredstva koja, najvjerojatnije, više nikad neću vidjeti.

Unatoč tomu jednostavno morao sam nastaviti i mislim da Roger nikad nije uistinu shvatio moju predanost toj ideji. Za početak, dao sam riječ, makar i sebi, da ću završiti započeto. Ako odustanem, to bi značilo da se vjerojatno nikad više neću moći vratiti na Antiguu, a u to smo vrijeme već raščistili teren i počeli nalijevati temelje. Zapravo, izgradnja je već odmaknula, a proširio se i glas o tome. Drugo, iskreno sam vjerovao u cijeli projekt. Vidio sam mnogo beznadnih slučajeva koji su se preobratili i započeli nove živote kao sretna ljudska bića. Znao sam da će se isplatiti smatrajući da se, ako otamo izađe samo jedan trezvenjak i uspije ostati trijezan, trud potpuno isplatio.

Otkantao sam Rogera i jednim potpisom postao jedini vlasnik napola izgrađenog rehabilitacijskog centra koji nitko osim mene nije želio. Potrošio sam već hrpu novca i činilo se da će za njim slijediti bar još toliko kad smo otkrili da je građevinac škrtario na materijalu i loše nalio temelje. Iako zgrada još nije bila dovršena, zidovi su već pucali, a dovratci se iskrivljavali pa sam nazvao Lea, koji mi je pomagao izgraditi kuću u Indian Creeku, i zamolio ga da dođe i pogleda. Podnio mi je potpuno izvješće i rekao da je zaista strašno, ali ne i beznadno, pa smo ga postavili kao glavnog inženjera i dali mu zadatak da sredi stvar.

Osjećao sam da me Roger iznevjerio, što je bio simptom sveopćeg propadanja našeg odnosa. Te godine razilazili smo se gotovo u svemu - većinom zbog toga jer sam osjećao sve veću potrebu preuzeti odgovornost za sebe. Kad sam konačno postao misaono ljudsko biće, obdareno samopouzdanjem i ponosan zbog onoga za što sam sposoban, želio sam preuzimati sve veći udio odlučivanja o poslu i što je to postajalo vidljivije, to smo Roger i ja bivali sve dalji. Dobar primjer za to bilo je ono što se dogodilo usred naših problema na Antigui - kad me na privatni broj nazvao Luciano Pavarotti osobno i upitao bih li nastupao na njegovu godišnjem koncertu u Modeni, dobrotvornoj priredbi za djecu ratne žrtve. Pristao sam, vrlo rado, i zahvalio mu što mi se javio.

Razgovarati izravno s njim, bilo mi je nešto lijepo i posve novo jer sam i predugo bio daleko od takvih dodira. Nakon toga nazvao sam Rogera i rekao mu da sam prihvatio poziv da nastupim na Pavarottijevu koncertu. Izdiktirao sam mu broj Pavarottijeva agenta i zamolio ga da on sredi poslovne stvari. Takav zahtjev činio mi se potpuno razumnim, ali sam osjetio da se roguši. On nije želio raditi na takav način.

Odluka da nastavim izgradnju centra, bila je jedna od prvih samostalnih odluka i osjećao sam se sjajno. To mi je skretalo misli s katastrofalna odnosa s Franceskom i davalo mi povoda da se ponosim samim sobom. Ali sam također i napisao neke pjesme koje sam morao dovršiti i shvatio da to moram učiniti jer je to cijena konačnog pomirenja sa samim sobom. Za pomoć sam se obratio Simonu Climieju. Našli smo se u studijima Olympic i iako sam ga najbolje poznavao kao kantautora i polovicu benda Climie Fisher, također sam znao i da producira moderne R&B ploče pa mi se to činilo posve prirodnim napretkom. Također smo dijelili i glazbeni ukus. Zapravo, naš suradnički odnos započeo je nakon što je moja afera s Franceskom potonula u zaborav budući da je bio jedna od rijetkih ptica koje su bile spremne slušati moje jadikovke. Odlazio bih k njemu doma, onda bi mi skuhao čaj i bio suosjećajan - nakon toga bismo svirali. I to sjajno. Većinu posla obavio je na računalu u programu Pro Tools, a ja sam improvizirao ili pisao melodije.

Uspjeli smo nagovoriti Giorgia Armanija da nam dopusti napisati glazbu za njegovu modnu reviju - što je rezultiralo albumom Retail Therapy. Nazvali smo se T.D.F. - Totaly Disfunctional Family - i glazbu ubacili na klupsku scenu služeći se dvanaestinčnim singlicama i radikalnim remiksevima. Odlučili smo ostati potpuno anonimni nadajući se da će nas sama glazba, svojom kvalitetom, smjestiti na zasluženo mjesto. Zvuči poznato? Nitko nije mario sve dok netko nije nanjušio da imam svoje prste u tome, a onda su nas pretvorili u svete krave. Sramotno - budući da je album bio dobar. No, zapravo, bilo je to samo zagrijavanje za snimanje Pilgrima.

Prijatelju, legendarnu bubnjaru, Steveu Gaddu, rekao sam da želim snimiti najtužniju ploču svih vremena. Rekao je da se može poistovjetiti s idejom. Bila je to opasna ambicija, no nakon Franceske osjećao sam se sposoban ostvariti je. Unajmili smo studio i u hodu snimili cijeli album. Jedine ranije gotove pjesme bile su "Circus" i "My Father's Eyes", no nijedna od njih, činilo mi se, još nije pronašla svoju pravu inkarnaciju. Gotovo cijelu godinu radili smo danonoćno, katkad samo usavršavajući male gitarističke motive ili dorađivali i prerađivali snimke Pro Toolsom, kojim Simon majstorski vlada. To je rezultiralo jednim od meni najdražih albuma - u njega sam izlio dušu i vjerujem da se to čuje.

Roger bi me povremeno posjećivao u studiju, a ja sam znao da nije zadovoljan. Mislim da mu se glazba i nije previše sviđala, a mi smo pritom u studiju nabijali upravo astronomske račune. Shvaćao sam što mi govori, ali sam čvrsto vjerovao da je to jedini način za stvaranje takva albuma. Morao sam sve istočiti iz sebe, sve dok ne ostane ništa, ma koliko to trajalo.

Odnos između Rogera i mene postajao je sve napetiji u protekle dvije godine i više se nismo slagali gotovo ni u čemu. Mene je sve više i više zanimao smjer moje karijere i Rogera više gotovo i nisam pitao za savjet. Štoviše, nisam više osjećao neku potrebu doznavati tuđa očekivanja i pretjerano se zabrinjavati zbog njih - niti publike, niti diskografskih kuća. Sve je to graničilo s arogancijom, ali sam jednostavno morao raširiti krila. Umjetničko poštenje bivalo mi je sve važnije i sve to na neki izopačen način počelo me podsjećati na posljednje dane s Giorgiom Gomelskim i Yardbirdsima.

Onda sam, jednoga dana, primio Rogerovo pismo u kojem mi je priopćio da možda nisam svjestan, ali da sam, dok je on radio za mene, prodao taj i taj broj ploča i zaradio tu i tu količinu novca. Zatim je nastavio nabrajati sva područja u kojima se nismo slagali - osobito da sam sam vodio svoje poslove - i pogreške koje sam činio, a bilo ih je pregršt, od snimanja albuma do smještaja publike na koncertima. Pismo je bilo uvredljivo i povrijedilo me. Došao je trenutak da stavim točku.

Već neko vrijeme skupljao sam tibetske dzi perle. To kamenje leži u zemlji u Tibetu, a tamošnje stanovništvo vjeruje da je palo s neba. Navodno datira iz predbudističkog razdoblja i posjeduje veliku moć i značenje. Nanizao sam ga u brojanicu, stavio oko vrata, prekrio majicom i tada se uputio u Rogerov ured kako bih raskinuo naše partnerstvo. Budući da je oduvijek tvrdio da ugovori nisu važni, nisam očekivao nikakve pravne probleme, ali sam bio potpuno nepripremljen za njegovu reakciju. Bio je vidljivo potresen, iako sam jako pazio da ga otvoreno ne kritiziram. Jednostavno, zahvalio sam mu za sve što je za mene činio sve te godine, rekao mu da sam od njega naučio sve što sam mogao i da je došlo vrijeme da otprhnem iz gnijezda. Malo je šutio, a zatim je rekao: "Pa, i mislio sam da će se dogoditi što slično, ali sam mislio da ćeš mi samo reći da se izgubim iz tvog privatnog života i da želiš da ti i dalje vodim financije i posao".

Zatim se ponudio da će mi pronaći novog menadžera. "Rogere, ako mi zatreba novi menadžer", odvratio sam, "mislim da sam savršeno sposoban pronaći takvu osobu." Smijuljeći se, poželio mi je sreću, ali mislim da nije bio iskren. Sjećam se da sam izišao iz ureda i dok sam se vraćao u Chelsea, osjećao sam se kao da lebdim. Rogerov ugovor službeno je istjecao tri mjeseca poslije, iako se moje financijske obveze prema njemu vuku još i danas. Otad ga više nisam vidio i to me rastužuje. Sjajno smo se provodili i zabavljali, čak i nakon što sam prestao piti. Bilo je to jedno nevjerojatno zajedničko putovanje, a on je uspješno ponovno pokrenuo moju, gotovo zamrlu karijeru. Možda ćemo se ponovno sresti i smijati uspomenama. Nadam se da je tako. Bili su to zlatni dani.

Naravno, za taj dan pripremio sam pričuvne planove - prvo sam svog odvjetnika, Michaela Eatona, izvijestio što se spremam učiniti i rekao mu da se pripremi za posljedice. Zapravo, bio sam upravo katastrofalno nespreman za stvarnost prekida s Rogerom i znao da u tome mogu samo slijediti svoje srce. Zamolivši dvoje svojih najbližih suradnika, Vivien i Grahama Courta, da mi budu još bliži i pomognu mi stabilizirati poslove, to sam učinio. Graham je u moj život ušao na preporuku mog producenta Micka Doublea.

U to vrijeme progonila me još jedna luđakinja, uvjerena da sam pokrao sve njezine pjesme, i to preko etera. Zvuči pomalo smiješno, ali je bila smrtno ozbiljna, pratila me po svijetu i jednom se čak pojavila u Hurtwoodu. Posljednja kap prelila je čašu onoga dana kad se pojavila na nastupu na kojem su je pretražili i u torbici joj pronašli pištolj. Previše je previše, pa sam zaključio da mi je potrebna prava zaštita. Graham je otad gotovo uvijek uz mene. Sjajan tip čija me blizina istinski smiruje. To su bili ljudi koji su mi od tog trenutka pomagali upravljati životom. Neko vrijeme sve je to bilo amaterski pa sam na Vivienin nagovor zaposlio Michaela kao svog menadžera i tako stvorio strukturu tvrtke - on je otad neprekidno za kormilom i u cijelu priču dodaje onaj istinski potreban začin normalnosti i razuma.

U vrijeme kad smo se Roger i ja rastali, Centar Crossroads otvorio je vrata i proradio - njime je upravljala Anne Vance - i započeo tjedne programe temeljene na dvanaest koraka. No, kad je Anne počela razgovarati o reklami, obuzeo me nemir budući da sam u tome vidio teško razrješivu dihotomiju. Dok "lječilišta" svoje postojanje duguju oglašavanju i samo-reklami, program dvanaest koraka temelji se na anonimnosti i tajnosti. Unatoč tomu, bio nam je potreban publicitet, ali savršeno iskren.

Ideju mi je dao događaj kojem sam prisustvovao netom prije Božića 1998. kad me Bobby Shriver, čija je majka Eunice utemeljila Paraolimpijadu, pozvao da nastupim pred Clintonovima na koncertu koji se u Bijeloj kući održavao u čast tridesete obljetnice Paraolimpijade. Sam događaj vodila je Whoopy Goldberg i u njemu su sudjelovali Mary J. Blige, Sheryl Crow, Jon Bon Jovi i Tracy Chapman - izvodile su se božične pjesme "Santa Claus Is Corning to Town", "Merry Christmas Baby" i slične - u šatoru na travnjaku Bijele kuće. Sjećam se da mi se užasno mokrilo, ali budući da bi odlazak u toalet značio prolazak kroz složen sustav osiguranja i povratak u glavnu zgradu, odlučio sam iskrasti se i malo zaliti travu. Podigao sam krilo šatora, uputio se u tamu i upravo otkopčao rasporak kad sam čuo: "Ne mrdaj!" - ondje je stajao specijalac, sav u crnom i kamuflaži, i uperio u mene automatsku pušku M-16. Tom prilikom, i prodajom albuma sa snimkom koncerta, prikupila su se velika sredstva za Paraolimpijadu pa sam shvatio kako bih trebao krenuti tim smjerom.

Bila su to zaposlena i uzbudljiva vremena. Odvojivši se od Rogera, putovao sam posvuda i pokušavao srediti posao - provodio sam vrijeme u New Yorku i Los Angelesu pregovarajući s diskografskim kućama. Kupio sam kuću u kalifornijskom gradu Venice, bio slobodan, nesputan i počeo ponovno uživati u životu. U Los Angelesu razgovarao sam s Lili Zanuck o koncertu u Bijeloj kući i upitao je što misli kako bi se najbolje moglo promicati Crossroads. Predložila je da nastupimo u Hollywoodu, a zatim dodala kako bi se koncert mogao spojiti s aukcijom gitara. Zvučalo je sjajno.

Početkom ožujka javile su mi moje sestre Cheryl i Heather vijest da je majka, koja se nakon bakine smrti vratila u Kanadu, na samrti. Bolovala je već neko vrijeme, a one su me izvještavale o njezinu sve lošijem stanju pa šok i nije bio prevelik. Odletio sam u Toronto. Što se tiče Pat, još i danas me muče pomiješani osjećaji. Njezinih posljednjih nekoliko godina izazvalo je velike pomutnje u mom životu. Iako sam već bio u pedesetima, činilo mi se da i dalje tražim nekoga tko bi je zamijenio. Trudio sam se zavaravati da su sve moje djevojke nakon Pattie bile svaka za sebe, original do originala, a, istinu govoreći, čovjek sam sebe može navesti da razmišlja tako.

Ipak, u onim temeljnim značajkama bile su iste - uvijek teško dostupne, povremeno nestabilne i vječna prijetnja mojoj trijeznosti. Jesu li ti uvjeti upravljali mojim osjećajima prema majci, jesam li i dalje, nesvjesno, pokušavao ponavljati taj odnos? Mislim da je tako. Moja niska razina samopoštovanja diktirala je sve moje izbore. Birao sam poznato i ugodno, no sve se svodilo na posve neodržive situacije. Za oporavka mnogo sam se bavio istraživanjem obiteljske povijesti, ali mi se činilo da nikad neću uspjeti razbiti taj kalup.

Majčina smrt svima je pala jako teško. Stvorila se strašna dvojba i nikom iz obitelji nije bilo jasno je li ona istinski svjesna svog usuda - da umire. Bolničkog savjetnika upitao sam jesu li o tome raspravljali s njom. Kad mi je odgovorio da nisu, rekao sam da mislim da je važno s njom razgovarati o tome. U nazočnosti savjetnika pokušao sam započeti razgovor, ali Pat nije željela čuti. Bez obzira na to koliko se trudili prikazati joj stvarno stanje, držala se kao čičak tvrdnje da će ozdraviti. Pa smo pristali na to.

Nakon povratka u hotel primio sam poziv - javili su mi da ju je novi napadaj bacio u komu. Svi smo se vratili u bolnicu, a ondje su nam rekli da je potpisala izjavu o neoživljavanju. Kad je umrla, svi smo sjedili oko nje, ali je to bila velika trauma jer mislim da nije bila svjesna što joj se događa i opirala se do zadnjeg trenutka. Nije željela otići. Bilo je to jako bolno, i to je u meni, a mislim i u sestrama, izazvalo velik gnjev i frustraciju. I dalje me progone tuga i samoća njezinih posljednjih trenutaka. Zaista vjerujem da je važno da ljudi prije smrti točno znaju što se događa, no morali smo, bez obzira na to kakve razloge ona imala za to, prihvatiti njezine želje i pokoriti im se. Vratio sam se na Zapadnu obalu i upao u neku vrstu emocionalnog zamračenja.

Neko vrijeme vukao sam se u šoku sve dok me iz tog stanja nije izvukla potreba da s Lili organiziram prikupljanje sredstava za Crossroads. Ideja je bila da doniram nekoliko gitara - točnije rečeno, stotinu - iz svoje zbirke, za aukciju u njujorškoj kući Christie's. No, prije svega, četrdeset gitara bit će izloženo na holivudskoj gala večeri koju je pripremao Giorgio Armani - genijalac za tulume. Svečanost se održala u studiju Quixote u zapadnom Hollywoodu, 12. lipnja. Golem prostor pretvorili su u divovski marokanski šator. Zabava je bila fantastična. Služila se marokanska hrana, a medu pet stotina uzvanika sjale su i filmske zvijezde. Na zabavi je nastupio Jimmie Vaughan s bendom, a ja sam se ubacivao i svirao s njima, kao i uvijek.

Na zabavu sam pošao s dvije djevojke, glamurozne gospe sa Zapadne obale koje nisam dobro poznavao. Osjećao sam se posve izdvojeno i tupo, kako se i inače osjećam na takvim okupljanjima. Odjednom mi je prišla prelijepa djevojka, iz osoblja koje je uzvanike vodilo do stolova, u društvu prijateljice, i upitala me bi li se mogle fotografirati sa mnom. Rekla je da se zove Melia, a njezina prijateljica Satsuki. To se očito protivilo pravilima jer je osoblje dobilo naputak da se ne smije družiti s uzvanicima, ali me nešto u njoj dirnulo u trenutku. Mislim da je to bio njezin osmijeh, potpuno otvoren i iskren, pa sam odgovorio da ću se fotografirati s njima pod uvjetom da ih sljedeće večeri obje vodim na večeru. Zahihotale su se i pristale pa smo se dogovorili. Ubrzo sam otišao sam, no prije toga osvrnuo sam se i u gomili pokušao pronaći Meliju. Našao sam je, pogledi su nam se sastali i ponovno me počastila tim osmijehom. Mogu se sjetiti bezbroj takvih prilika, no uvijek je u njima bilo nekih skrivenih namjera, zavođenja, otvorene ravnodušnosti, neiskrenosti, nekog plana. Ovo je bilo drugačije. Bilo je iskreno. Sjajno.

Melia


Sljedećeg dana navratio sam u prodavaonicu Emporio Armani u Los Angelesu, gdje su radile Melia i Satsuki, te ih odveo na ručak - nakon toga izlazili smo utroje oko mjesec dana i zabavljali se. Zajedno smo išli na otvaranja i u restorane, viđali su nas po gradu i jezici su, posve s razlogom, počeli klepetati budući da su mlade dame bile upola mlađe od mene. No, u svemu tome nije bilo nimalo seksa. Samo smo se provodili kao nikad dotad. Nisam pretjerano mario za tudje mišljenje. Nisam smjerao ništa ozbiljno, spremao sam se ionako uskoro otputovati u New York, gdje me čekao nastup na dobrotvornom koncertu za Crossroads i tu je priči, po svemu sudeći, trebao biti kraj.

U međuvremenu sam morao razmišljati o aukciji gitara. Iz zbirke sam za prodaju odabrao sto gitara, nekoliko pojačala i određen broj Versaceovih remena. Gitare, većinom Martin, Fender i Gibson, bile su dobri instrumenti, ne baš kolekcionarski primjerci, nego samo gitare na kojima sam osobito volio svirati i koje sam nabavio za karijere - često u staretinarnicama, zalagaonicama i prodavaonicama rabljenih instrumenata.

Kuća Christie's sastavila je sjajan katalog u kojem je izvukla određene "bisere" iz karijere svakog instrumenta. Bila je to briljantna ideja budući da je pravu vrijednost zbirci davalo to što sam svaku od tih gitara upotrebljavao u nekoj značajnoj prilici. Na primjer, na Gibsonovu Exploreru svirao sam na turneji za ARMS i gitara je postigla cijenu od 120.000 dolara; Martinov Rodeo Man iz 1974., moja glavna gitara iz sedamdesetih godina, prodao se za 155.000, Sunburst Stratocaster iz 1954. koji me pratio na brojnim turnejama, među kojima i na Behind the Sun, otišao je za 190.000, dok je moj Fender Tobacco Sunburst Start iz 1956. poznatiji kao Brownie, na kojemu sam svirao "Laylu", postigao zapanjujuću cijenu od 450.000 dolara.

Nažalost nisam mogao prisustvovati aukciji jer sam imao pokuse u Los Angelesu pa sam njezin tijek pratio preko interneta. Brownie je bio posljednja ponuđena gitara i kad su ga izložili na okretnom podiju, preko razglasa su pustili "Laylu" i tada su se svi podignuli na noge. Na tom nesvakidašnjem događanju za zakladu Crossroads prikupilo se 4,452.000 dolara - svota koja je nadilazila moje najluđe snove. Istodobno smo u velikoj mjeri javnosti predočili što pokušavamo učiniti na Antigui - čemu je pripomogao i dokumentarac o centru, emitiran u 610 Minutes, američkoj televizijskoj emisiji. Slavni novinar Ed Bradley otputovao je onamo i tjedan dana istraživao i razgovarao sa mnom i mnogim članovima osoblja. Prilog je prošao sjajno, a u njemu sam otkrio i mnogo toga o svom osobnom putovanju trudeći se što više zaštititi svoju anonimnost. Jesam li u tome uspio, ne znam, ali je emisija bila fantastična i dovela u centar stotine klijenata, ljude koji za nj ne bi nikad doznali - mnogi od njih trijezni su i danas. Nikad neću moći dovoljno zahvaliti svima koji su radili na tom prilogu. Pomogli su spasiti mnoge živote.

Tjedan dana nakon toga poveo sam Meliju i Satsuki u New York, gdje sam trebao biti domaćin i nastupati na dobrotvornom koncertu Crossroadsa u Madison Square Gardenu. Šou smo nazvali "Eric Clapton and Friends", a složili smo ga ja, Peter Jackson i Scooter Weintraub. Scootera sam upoznao u osamdesetima dok je skupljao komercijalne sponzore za Michaela Jacksona i druge zvijezde - otad smo prijatelji. Velik je ljubitelj glazbe i obožava blues pa smo se složili kao prst i nokat. Na koncertu su nastupili Mary J. Blige, Sheryl Crow, i Bob Dylan s mojim bendom. Glazba je bila fantastična i snimili smo DVD kojim smo prikupljali još novca za centar. Tih nekoliko dana shvatio sam da se počinjem iskreno zanimati za Meliju. Djelovala je posve prirodno, bila je prelijepa djevojka velika srca, bez ikakvih skrivenih namjera i ambicija, pa sam osjećao da se i ona ozbiljno zagrijava za mene. Nakon koncerta otputovao sam kući u Englesku, malo se odmoriti, ali je nisam uspijevao istjerati iz misli. Znao sam da se ubrzo moram vratiti u Los Angeles i završiti partituru za film - i nisam mogao dočekati da je ponovno vidim. Nažalost, kad sam se konačno vratio nekoliko mjeseci poslije, Melia nije bila u gradu - otišla je posjetiti obitelj u Columbus u Ohiju pa sam do njezina povratka izlazio sa Satsuki. U tom trenutku još nismo ozbiljno razgovarali o raspadu našeg trija, ali znao sam da odluku neću moći još dugo odgađati - kad se Melia vratila iz Ohija, upitao sam je želi li sa mnom poći u Englesku. Pristala je bez razmišljanja, ali nije imala putovnicu. Malo smo se pomučili i sljedeće čega se sjećam, jest povratak avionom u Englesku.

Hurtwood je bio najveća zapreka svakoj ženi kojoj sam se dotad počeo približavati. Volio sam tu kuću i u njoj proveo velik dio života pa bi svakoj ženi koja ulazi u moj život, trebalo biti važno da se ondje osjeća udobno. No, gotovo sve koje sam dovodio, kuću su smatrale prevelikom, gotovo prijetećom. Možda je atmosfera, prepuna uspomena, bila malo prevelik izazov za njih, tko zna? Melia se snašla odmah od početka. Zavoljela ju je i ondje smo se sjajno provodili. U prvo vrijeme problem mi je bila razlika u godinama, samo zbog toga kako su na to gledali drugi - jer, ma koliko se trudio hiniti da mi se živo fućka za tude mišljenje, zapravo i nije tako. Kronično se trudim ugoditi ljudima, iako se pomalo liječim od toga. To je brzo prošlo pa je snaga naše međusobne privlačnosti ubrzo nadjačala tu nevažnu razliku - uostalom, ako ona ne mari, zašto bih ja?

Kad smo počeli živjeti zajedno, osjetio sam kako mi je u trenutku palo veliko breme s pleća. Nestala su sva suparništva i uspoređivanja koja sam doživljavao u prošlosti. Odjednom sam se našao u društvu prijateljice i ljubavnice istodobno, a te dvije strane bile su savršeno kompatibilne. Nisam se više morao osvrtati. Moje godine i njezina mladost činile su se prilično nevažnima budući da su temelji veze bili zdravi. Uživali smo u društvu, poštovali osjećaje jedno drugog i imali sličan ukus. I, najvažnije, međusobno su nas privukli ljubav i prijateljstvo. Nedugo prije izgubivši jedinu ženu kojoj se nikad nisam uspio približiti, zamislite samo kako sam se tada osjećao. Konačno sam pronašao nekoga tko nije samo bio slobodan nego mu je bilo stalo i do moje dobrobiti. Kalup se napokon razbio. Možda se razbio u trenutku majčine smrti - ne znam. Važno je bilo to da sam, s pedeset četiri godine, vjerojatno prvi put izabrao pravog partnera.

Prvi put otkad pamtim, bio sam sretan - i nisam imao nikakav plan, ni poslovni ni privatni. Samo sam želio neko vrijeme živjeti taj trenutak i ne odlučivati ni o čemu. Ipak, osjećao sam da Melia želi, ili možda treba, znati kojim smjerom kreće naš život. Razgovarali bismo o tome, a ja bih tu temu dijelom izbjegavao. Naviknuo sam se živjeti sam, a u godinama oporavka naučio sam uživati u vlastitome društvu. Prepustiti se punokrvnoj vezi u tom trenutku života, značilo je odreći se velika dijela prostora i vremena, što sam netom naučio cijeniti. Također sam, intuitivno, znao da je to najbolje što mi se moglo dogoditi pa odluka i nije bila preteška. Posrećilo mi se, moglo bi se reći i tako, i bio sam sretan što mi život ulazi u novu, ispunjeniju fazu. Sam sam postigao najviše što sam mogao i tad sam dobio prjliku otkriti što znači istinsko partnerstvo. Pobjeći od toga, bilo bi čisto bezumlje.

Život mi je bio ispunjen i na glazbenoj strani. Prošlo je više od trideset godina kad smo prvi put svirali u "Cafe Au Go Go", i konačno sam uspio s B. B. Kingom složiti album o kojem smo već dugo razgovarali. Nosi naslov "Riding with the King". Raditi s B. B. Kingom, bilo mi je ostvarenje snova, i u to ime sam složio bend za koji sam smatrao da je dostojan te prilike. Sjetio sam se vremena kad sam s Arethom prije mnogo godina snimao u Atlanticu, studija puna gitarista, i pomislio da bi trebalo isprobati tu ideju. Na basu je kao i obično svirao Nathan East, Steve Gadd bio je na bubnjevima, Tim Carmen i Joe Sample na klavijaturama, a Doyle Bramhall, Andy Fairweather Low i ja svirali smo gitare. Na jednoj snimci pridružio nam se i Jimmie Vaughan i to je bilo toliko dobro da sam pomalo žalio što ga nisam zamolio da s nama odsvira sve brojeve.

Cijelo to vrijeme živio sam s Melijom u Los Angelesu, u kući koju sam kupio godinu prije, u vrijeme dok sam razmišljao o preseljenju u LA. Bila je to prelijepa moderna zgrada koju je projektirao japanski arhitekt Isozaki. Smještena ulicu dalje od mirnijega kraja Venice Beacha, bila je savršeno mjesto za samca i obožavao sam je. Ali, kako se život više okrenuo kućanstvu, počeo sam propitivati svoje razloge za život ondje. Možda zato što je Melia Amerikanka, nastavio sam povremeno razmišljati o ostanku u Kaliforniji i onda smo počeli tražiti prikladno mjesto nešto sjevernije, recimo u Santa Barbari, no znao sam da nikad neću pronaći ništa što bi se moglo mjeriti s Hurtwoodom - naposljetku sam popustio čežnji za domom i zauvijek smo se vratili u Englesku.

Sljedeći je album iz tog razdoblja "Reptile", a nadahnuće za njega našao sam u smrti svoga ujaka Adriana. Preminuo je za jednog od naših boravaka u Engleskoj, a na njegovu je pogrebu Melia prvi put srela ostatke moje predivne i lude obitelji. Također me strašno pogodila spoznaja koliki je utjecaj ostavio na moj život, i koliko je uobličio, samo svojim primjerom, moje svjetonazore. Nakon pogreba navrla je bujica uspomena - filmovi koje smo zajedno gledali, glazba koju je slušao - njegov život proganjao me još danima. Također sam osjećao strašnu krivnju što nisam uspio pronaći način da mu pomognem budući da mu je alkohol postao problem. Načelo mi je oduvijek bilo gledati svoja posla sve dok me se ne zamoli za pomoć - sad se pitam nisam li, u njegovu slučaju, trebao načiniti iznimku od tog pravila.

Želio sam Reptile snimiti na jednak način kao i album s B. B. Kingom, ali sam dobio dva važna dodatka - prvi je bio Billy Preston, drugi su bili Impressionsi. Billy je bio dio moga glazbenog iskustva od onoga dana kad sam ga vidio kako svira s Little Richardom - još smo obojica bili tinejdžeri - a konačno sam uspio svirati s njim nakon što je potpisao za Apple i kad smo 1970. snimili album "Encouraging Words". Ulovio sam ga slobodna i upitao bi li želio svirati na albumu i pridružiti se bendu na turneji. Njegov me pristanak oduševio. Bio mi je najomiljeniji klavijaturist otkako pamtim, i sad smo konačno mogli svirati zajedno. Također obožavam i Curtisa Mayfielda, pa su me počastili pozivom da pjevam s Impressionsima na njegovoj zadušnici u Los Angelesu. Upitao sam ih bi li mi pjevali na albumu i, kad su pristali, našao sam se u sedmom nebu.

Tijekom kratke stanke usred snimanja Melia i ja odletjeli smo u Vancouver i ondje pecali. Melia dotad nikad nije držala štap, ali je odmah shvatila sve. Pecali smo ružičaste losose i upecala ih je više od mene. Prirodni talent. Odsjeli smo u ne previše luksuznu svratištu, a budući da se nije žalila, znao sam da je ona djevojka za mene. Zapravo, nije joj nimalo smetalo - kao da joj se sviđala ta jednostavnost.

Kad smo u jesen 2000. godine Melia i ja otišli odmoriti se na Antiguu, priopćila mi je da je trudna. U prvome trenutku potpuno me zatekla. Razgovarali smo o djeci, a ja sam govorio da to možda i nije najpametnije zbog mojih godina. Nisam znao imam li snage za tako veliku obvezu. No, razmislivši malo, shvatio sam da mi upravo to treba i bio sam lud od sreće. Sljedeće godine otišao sam na svjetsku turneju koju smo isplanirali prije nego što sam doznao za njezinu trudnoću. Bilo je malo naporno, ali smo samo trebali uskladiti datume nastupa s njezinim terminom kako bih mogao biti uz nju.

Za turneju sam u bendu okupio Billyja Prestona, Davida Sanciousa iz Springsteenova E Street Banda, Andyja Lowa, Nathana Easta i Stevea Gadda. Sjajna ekipa koja je Billyjevim sudjelovanjem još više profitirala. Sam je bio prirodni vođa pa sam se osjećao kao njegov gost. Bilo je jako gusto i strašno kreativno. Kad smo stigli u Sjedinjene Države, Melia je otišla u Columbus da bi kod svojih čekala termin. Željela je unaprijed upoznati medicinsko osoblje. Ja sam, pak, zadužio Nigela i Grahama da nam postave glavnu bazu tako da, kad se dijete rodi, imamo nekakvo svoje mjesto sve dok ne dođe vrijeme za povratak kući. Bio sam jako uzbuđen. Prisustvovao sam Conorovu rođenju, koje je bilo čudesno, no ovo je bilo drugačije. Kao prvo, bio sam trijezan.

Peter Jackson, moj menadžer turneje, sredio je datume tako da sam mogao preko dana bivati s Melijom u Columbusu, a onda avionom uvečer letjeti na nastupe. Iako je sve to bila golema gnjavaža, aranžman je zapravo bio sjajan jer je to značilo da joj mogu pružati potporu i s njom pohađati trudnički tečaj. A onda smo jednog dana otišli liječnici da utvrdimo Melijin bolnički raspored, na što nam je rekla da bi Melia trebala odmah poći u rađaonicu. Obuzela me panika. U trenutku kad se sve počelo zbivati, nisam bio pripravan. Prestravio sam se. To je, zapravo, bilo smiješno, budući da se od mene nije očekivalo gotovo ništa. Znao sam da ću biti u zadnjim redovima, ali jednostavno se nisam mogao nositi s tolikom količinom nepoznatoga.

Uletjeli smo ravno u bolnicu, gdje se, te iste noći, 15. lipnja 2001. oko deset sati, rodila naša kći Julie. Blaženstvo koje smo osjećali zbog njezina dolaska, malo su pokvarile neke sitne teškoće za koje se nismo pripremili. Oduvijek sam mislio da se novorođenčad posve nagonski, odmah nakon rođenja i bez ikakve pomoći, hrani na majčinim grudima - da ga vodi čisti instinkt. Julie nije bila takva. Djelovala je zbunjeno i nije uopće željela jesti. Vrativši se u Englesku, poslije smo otkrili da joj se nakon izlaska iz maternice kosti u glavi nisu potpuno otvorile, što joj je otežavalo gutanje i izazivalo gušenje. Ništa ozbiljno, trebalo je samo poravnati spojeve, ali to tada nismo znali i užasno smo strepili.

Poslušavši savjete prijatelja, brzo smo je odveli sakrokranijalnom terapeutu, koji joj je, nakon nekoliko prilično traumatičnih namještanja, uspio stanje vratiti u normalu. No, prva tri mjeseca patila je od strašnih kolika povezanih, a to nismo znali, izravno s tim poremećajem, pa je bilo prilično normalno da je jedno od nas nosi dok vrišti u mukama, ni trenutka ne pomišljajući da bi mogla biti riječ o nečem neuobičajenom. Postupno, zapravo ubrzo nakon liječenja, promijenila je ploču i pretvorila se u radost naših života, pa sam se često pitao kako sam ikad uspijevao zamišljati život bez tog božanstvenog stvorenja.

Nakon Julieina dolaska počeli smo preslagivati živote kako bismo se prilagodili novonastaloj situaciji. Bili smo uvjereni da je Hurtwood najbolje moguće mjesto za odgoj djece, ali nismo se uspjeli dogovoriti kako od obitelji zatražiti pomoć. Melia je počela razgovarati s dadiljama budući da je bilo sasvim jasno da ćemo, unatoč tomu što smo željeli biti što više izravno uključeni, trebati nekoga ako se jedno od nas razboli ili ja moram raditi. Nismo imali pojma kako će to funkcionirati, ni koliko će sve to biti složeno. Za jednog razgovora, na primjer, doznali smo da u slučajevima krize, vjerojatno zbog uvjeta osiguranja, profesionalna dadilja ima prvenstvo nad oba roditelja. Smiješan scenarij, i potpuno neprihvatljiv unatoč tomu što je, pretpostavljam, pravno potpuno razumljiv. Naposljetku smo pronašli sjajnu gospodju imenom Annie, koja je s nama i danas, a kad bi zatrebalo, u pomoć bi povremeno priskočila i Melijina sestra Maile. I, imali smo još jedan sjajan izvor pomoći - Lili Zanuck poklonila nam je sjajnu knjigu, The Baby Whisperer. Napisala ju je britanska stručnjakinja za odgoj djece Tracy Hogg - knjiga je neprocjenjivo vrijedna i pomogla nam je u svim problemima, a osobito s pravilnim ritmom spavanja, pa je najiskrenije preporučujem svakome tko zasniva obitelj.

Ostatak godine morao sam provesti na turneji, vraćao sam se u Columbus kad god bih stigao, a kad sam se jednom zatekao u New Yorku, otišao sam k zlataru i kupio prsten, suvremena dizajna, rad rimskih dizajnera nakita Buccellati. To mi je došlo posve spontano - no očito je da sam se podsvjesno pripremao na taj čin. Stigavši u Columbus, prvo sam se našao s Melijinim tatom i zaprosio njegovu kćer. Bio je to strašno dirljiv trenutak, a on je bio nevjerojatno drag - učinio je sve da bih se osjećao kao dio obitelji. Pola sata nakon toga, kleknuo sam na koljeno pred Melijom i upitao je hoće li se udati za mene. Bio je to nevjerojatan trenutak moga života i, unatoč tomu što sam stari cinični seronja, iskreno vjerujem da se u njemu za mene počelo mijenjati sve, kao da je sunce konačno odlučilo zasjati.

Posljednji dio turneje odradili smo u Japanu, gdje su mi se pridružile Melia i Julie.

U to vrijeme nismo željeli biti razdvojeni, osobito zato što smo oboje učili kako biti roditelji. Graham nam je bio sjajan pomoćnik - kao i uvijek. Sjajan je s djecom, čvrst i blag, a naša ga obožavaju do besvijesti. Meni nije bilo lako biti istodobno u obje uloge, i znao sam da to ne smijem ponavljati prečesto, iako smo otad to ponovili mnogo puta. Možda zato što je Julie bila toliko mala, a mi totalno neiskusni.

Na polovici japanske turneje, za duge stanke u Budokanu, doznao sam da je George Harrison preminuo od raka, 29. studenoga. Njegovo stanje nadzirao sam preko našeg najbližeg zajedničkog prijatelja, Briana Roylancea, koji je, kako je Georgeu zdravlje sve više slabjelo, sve više vremena provodio s njim. Posljednji put vidio sam ga potkraj 1999., nedugo nakon onog brutalnog napada u Friar Parku. Nas trojica sjedila smo u kuhinji i prisjećala se te noći kad ga je luđak, Michael Abram, napao nožem, uvjeren da ga je "Bog poslao" da ga ubije.

George je i dalje bio strašno uznemiren i naizgled kao da nije znao što će sa životom. Kao referentnom točkom mogao sam se poslužiti samo svojim nevoljama u borbi protiv ovisnosti i poticati moguće korištenje nekog sustava potpore, iako je on, posve moguće, to vidio upravo tako. Znam da je u Brianu pronašao najboljeg prijatelja na svijetu. Samo žalim što i sam nisam bio više od pomoći. Imali smo priliku još 1991. kad su Olivia i Brian pokušali probuditi njegovo zanimanje za žive nastupe pozivajući ga u naš šou. Složili smo prtljagu, okoristili se svom mojom opremom za putovanja i pošli svirati po Japanu. Program je bio dobar, uvježban, sa sjajnim pjesmama i genijalnim izvedbama, ali sam znao da dušom nije u tome. Činilo se da uistinu ne voli svirati uživo pa mu time nismo nimalo pomogli, osim što je, možda, dobio priliku vidjeti koliko ga volimo i mi i njegova publika.

Vrativši se kući iz Japana u prosincu, Melia i ja dogovorili smo s Chrisom Elsonom, župnikom iz Ripleyja, Julieino krštenje. Također smo s njim razgovarali i o raznim načinima na koje bismo se mogli vjenčati. Bilo nam je istinski važno da obred prođe u što užem krugu budući da nas je Julieino rođenje već načinilo metom za paparazze, što je samo značilo da klasično vjenčanje, s oglašavanjem i sličnim tradicijama, nije dolazilo u obzir. Chrisu je na pamet pala ideja koja nam se svidjela unatoč tomu što se sve trebalo pomno isplanirati. Pozvali smo najužu obitelj i odabrali malenu skupinu prijatelja da dođu na Julieino krštenje, i tako smo se na samu Novu godinu 2002. okupili u riplijskoj crkvi svete Marije Magdalene, crkvi prepunoj mojih sjećanja, i krstili svoju šestomjesečnu djevojčicu.

Ondje su se našli Melijini mama i tata, moja teta Sylvija, te kumovi i kume. Obred je bio jednostavan i dirljiv, a na svršetku je Chris objavio: "U ovom trenutku obično slijedi završna molitva, ali su roditelji zatražili nešto drugo", i tada je započeo: "Dragi naši, okupili smo se ovdje da u svetome braku združimo ovog muškarca i ovu ženu". U staroj zgradi zavladala je potpuna tišina - koja je tutnjila gore od grmljavine. Fantastično. Osvrnuo sam se oko sebe i gledao šokirana i zapanjena lica svoje rodbine, njezine rodbine i prijatelja, i shvatio da nemaju blagog pojma što se ovdje zapravo zbiva. Uspjeli smo sve očuvati u potpunoj tajnosti. Savršeno, nevjerojatno romantično, nismo mogli bolje smisliti... i nijednog novinara na vidiku. Nakon što smo pozirali Chipu, našem dragom prijatelju koji nas je snimao pred crkvom, odvezli smo se doma u Hurtwood i slušali kako Stevie Wonder pjeva "Bridge over Troubled Water". Tako je započeo naš novi život.

Nekoliko mjeseci prije toga u Hurtwood je došao raditi novi čovjek, Cedric Paine. Bili smo dugogodišnji prijatelji. Cedric je za mene i druge glazbenike godinama povremeno obavljao razne poslove, i sve do tada bio je slobodnjak. U to sam vrijeme čuo priče da traži stalan posao, da želi raditi samo za jednog šefa, i zgrabio sam ga. Dobar je čovjek, a nama je trebala osoba od povjerenja koja će preuzeti domarske poslove. Bivši domar Ron Mapstone izrazio je želju za umirovljenje - a njega je bilo teško zamijeniti. Ron je sa mnom bio još od sedamdesetih, kada je upravljanje posjedom preuzeo od izvorne obitelji, Arthura i Iris Eggby i njihova sina Kevina. Cijelo vrijeme moje karijere konstantna je bujica trknutih pokazivala posve nezdravo zanimanje za moj privatni život pa je potreba za odlučnim i pomalo autoritarnim tipom na vratima upravo neizbježna. Cedric svoj posao radi i više nego dobro budući da je neko vrijeme radio u policiji. Mislim da nikad nije uhitio nikoga, ali to mu daje dodatni šarm. Sve u svemu, sjajan tip, čija nazočnost doista umiruje.

U proljeće 2002. Brian je došao na večeru pa smo počeli razgovarati o Georgeu. Želio sam znati kako mu je bilo za bolesti. Brian me uvjeravao da je George bio savršeno svjestan svog stanja i da je bio spokojan i sretan. Primijetio sam da je pomalo tužno što se za Georgea neće održati nikakav memorijal, barem glazbeni, a Brian je na to odvratio: "Neće, osim ako ti ne poduzmeš nešto". Stupica se otvorila, a ja sam, sav sretan, upao u nju.

Taj program bio je čisti proizvod ljubavi u koji sam se ubacio. Sljedećih nekoliko mjeseci Olivia, Brian i ja isplanirali smo cijeli događaj i dogovorili se o izvođačima i popisu pjesama. Olivia je bila mozak cijele operacije, a ja sam samo okupio rokere. Za nastup su glazbu pisali Ravi Shankar i njegova kći Anoushka i odlučili smo da treba početi time. Smatrao sam da bi jezgru trebao činiti bend koji svira redovne novogodišnje gaže – što će reći, Henry Spinetti, Andy Fairweather Low, Dave Bronze i Gary Brooker. A onda možemo one osobite pojedince iz Georgeova života pozvati da dodju i otpjevaju nešto. Sve je prošlo dobro, uspjeli smo rezervirati Albert Hall za dvadeset deveti studenoga uvečer - na samu godišnjicu Georgeove smrti. Jedino se postavilo pitanje tko će pjevati "Something". Olivia je tvrdila da bih je trebao pjevati ja. Paul McCartney ju je, na svojim nastupima, izvodio na ukuleleu pa sam to želio i ja, ali sam želio da Paul otpjeva "Ali Things Must Pass", ključnu pjesmu cijele večeri. Na kraju smo postigli kompromis, Paul i ja "Something" smo izveli kao duet, a poslije je on, nadahnuto i produhovljeno, izveo "All Things". Bila je to sjajna noć i svi koji su bili ondje ili gledali snimku, slažu se da je to bio savršen oproštaj s čovjekom kojeg smo svi voljeli i koji nam je godinama poklanjao tu svoju prelijepu glazbu.

Te godine Graham je rekao da se mora vratiti u Sjedinjene Države, svojoj obitelji, pa smo morali pronaći zamjenu. Pomagao mi je kad je bilo gusto i, iako su njegovi uredski dani završili, znao sam da ćemo se ubrzo ponovno vidjeti. Sve dok sam stanovao u Chelseaju, često smo poslovali s tamošnjom Mercedesovom poslovnicom i dobro upoznali šefa prodaje. Zvao se Cecil Offley i prvi put smo se susreli kad je istrčao iz ureda i pomogao mi gurati neispravni ferrari. Po tome sam shvatio da ima dobro srce te sam ga, s Grahamovim blagoslovom, pozvao da nam se pridruži. Otad je stalno uz mene i pokazao se kao dar nebeski u svakom mogućem smislu.

Doma je vladalo razdoblje spokojna obiteljskog blaženstva, a mene i Meliju još je više usrećio dolazak naše druge kćeri, Elle Mae, koja se rodila 14. siječnja 2003. Tada sam čvrsto odlučio ostati doma i naučiti kako biti otac. Nešto sam shvatio prisjećajući se iskustava s Ruth, no ona je, kad smo se upoznali, već bila napola odgojena. S Conorom nikad nisam dobio priliku pa sam sad želio početi od nule. Iskreno rečeno, ne vjerujem da sam u nekim prijašnjim razdobljima mogao biti dobar otac. Nedostajalo mi je iskustvo. Morao sam proživjeti dvadeset trijeznih godina da ostvarim i najmanju zrelost, i da budem sposoban s užitkom navući ogrtač odgovornosti koji zahtijeva roditeljstvo.

U svakodnevnu, dugu druženju s djecom naučio sam da mi je bolje ostati u pozadini i podržati Meliju, čak i kada se ne slažem s onim što se događa budući da sam otkrio (i to potvrdio razmišljajući poslije) da je obično u pravu i da baratam izrazito ograničenim poznavanjem zdrava obiteljskog života. Intuitivno znanje moje supruge često me zadivljuje, a kad izrone povremene obiteljske tegobe, biti i ostati uz nju, katkad je jedino što se traži od mene - što je, samo po sebi, jako mnogo.

Obiteljski čovjek


Nakon nekog vremena došlo je vrijeme za novi album, a ja sam znao da moram pisati o svemu važnom što mi se zbivalo u životu. Nije nimalo lako pisati pjesme o sreći, ali sam njima želio posvjedočiti koliko mi se stubokom promijenio život. Za početak sam se pozabavio onim osnovnim poslovima, te sam počeo, svakodnevno, na nekoliko sati, navraćati k Simonu Climeu i s njim eksperimentirati s raznim ritmičkim frazama pokušavajući tako načiniti temelje na kojima bih stvarao. Rad je tekao sporo, mučno, stihovi nisu dolazili, ali sam znao da nema smisla tjerati nasilu. Rodit će se kad za to dode vrijeme. Ipak, rezervirali smo si studio pa se okupila i već uobičajena banda - Andy Fairweather Low, Billy Preston, Steve Gadd, Doyle Bramhall i Nathan East.

Kad je došao dan snimanja, svima je postalo jasno da nemamo dovoljno materijala za rad i da ćemo, uz našu razinu glazbeničkog umijeća, ubrzo ostati bez stvari. Tako sam došao na ideju da kad se god dogodi zastoj, umjesto da nas to oneraspoloži, puštamo snimke Roberta Johnsona i njima ubijamo napetost i zabavljamo se. Roberta Johnsona nisam ubacio planirano - zbog nekog razloga njegov je utjecaj samo izronio u mojoj svijesti. Također sam želio vidjeti što svirači poput Billyja Prestona i Stevea Gadda misle o njegovoj muzici i kako će je interpretirati. Kao i obično, nisam se trudio nadzirati tijek posla - puštao sam sve da sviraju onako kako osjećaju. Bilo je prekrasno. Za dva tjedna dovršili smo album posvećen Robertu Johnsonu – "Me and Mr. Johnson" - niti trenutka ne planirajući učiniti išta slično. Nastao je iz potrebe, ni iz čega.

Cijeloga sam života namjeravao snimiti taj album, ali sve do sad, baš kao kad su djeca bila posrijedi, nisam bio spreman. Ploča je bila dobra, svi su dali sve od sebe i zaista mi je bilo drago snimati je. Bila je više reprezentativna nego derivat jer su sve pjesme oživjele zbog načina kojim smo ih interpretirali. I Tom Whalley, šef moje diskografske kuće Reprise, djelovao je zadovoljan učinjenim. Tijekom godina moj odnos s Warner Brosom, kućom s kojom sam uistinu dugo surađivao, postao je prilično klimav budući da su je napuštali jedan direktor za drugim - svojevoljno ili zbog otkaza. U sedamdesetima sam prvi ugovor potpisao s Moom Ostinom, a ekipa koja je tada radila za njih, bila je prilično impresivna: Lenny Waronker, Ted Templeman i, naravno, Russ Titleman. No, sve se promijenilo i neki od njih, s Robbiejem Robertsonom, prešli su u DreamWorks.

Danas se moj početni sporazum preobrazio u odnos u kojemu s Tomom raspravljam o projektima i idejama zadržavajući si Richa Fitzgeralda, svog dugogodišnjeg "špijuna" u Warneru, kao čovjeka koji svakodnevno nadzire sve što se događa unutar tvrtke. Tih godina uspjeli smo se sprijateljiti, a on, u toj industriji prepunoj varalica i bezličnih korporacija, uistinu strši kao častan i pošten tip, strastven ljubitelj glazbe i čovjek bezgranične energije. Rich uistinu mari za svoj rad pa katkad požalim što mu nisam sličniji.

Nakon što smo dovršili i isporučili album Roberta Johnsona, drugi album stavio sam na led dajući mu vremena da sazriju nove pjesme, i da, ne žureći, pokušam stvoriti dostojan zapis događaja u svome životu. Upitao sam Hiroshija Fujiwaru bi li bio zainteresiran snimiti video za Roberta Johnsona - više radi zabave nego radi promidžbe. Ideja mu se svidjela, ali je upitao može li u posao ubaciti i prijatelja s više iskustva u takvim projektima - bio je to Stephen Schible, koproducent filma Lost in Translation, koji mi je bio istinski drag. Čim su nam se njih dvojica pridružila, cijeli se projekt preobrazio u nešto drugo i jednostavni video pretvorio se u punokrvan dokumentarni film.

Stephen i Hiroshi smatrali su da bismo trebali istražiti moju preokupaciju Robertom Johnsonom i, ako bude moguće, objasniti zašto je meni njegova glazba toliko svježa i što je, s vremena na vrijeme, vraća u moj prvi životni plan - sa svoje strane, ja sam u tome vidio priliku da konačno iskažem zahvalnost tom velikom glazbeniku. Također mi je bilo prilično zanimljivo promatrati tu dvojicu samo naizgled modernih muškaraca kako padaju pred čarolijom Johnsonove glazbe i kako ih očarava misterij koji skriva njegov život i smrt - baš kao što je ta priča, prije mnogo godina, očarala i mene. Taj projekt pomogao mi je potvrditi ono u što smo ja i mnogi drugi vjerovali o Robertu Johnsonu. Bio je doista faca. "Sessions for Robert J" snimljene su na DVD-u i medu njima su intervjui i pristojne žive snimke nekih pjesama s albuma, a i moje snimke na kojima izvodim "Crossroads" i "Love in Vain". Mislim da je vrijedilo truda jer sam konačno osjetio da sam potpuno isplatio svoj dug Robertu.

Album je objavljen u ožujku 2004., a krajem iste godine napokon sam ušao u studio, dovršiti "obiteljski" album. Napisao sam četiri pjesme koje su izravno govorile o mojoj novoj ulozi obiteljskog čovjeka: "So Tired", "Run Home", "One Tracked Mind" i "Back Home". Strašno se ponosim njima. Također sam želio odati počast Syreeti Wright, koja je preminula u srpnju, što sam učinio pjesmom "Going Left", i Georgeu s "Love Comes to Everyone", čiju sam prvu verziju također snimao. Snimio sam i nekoliko pjesama Doylea Bramhalla - "Lost and Found" i "Piece of My Heart", a i obradu pjesme benda Detroit Spinners koju sam oduvijek volio - "Love Don't Love Nobody". Album sam nazvao "Back Home", a naslovna pjesma savršeno je otkrivala kako se osjećam u novome životu. Bio je to dobar album, i jedva sam čekao da s njim pođem na turneju.

Želio sam još ostvariti jedno - glazbeni festival. Možda zbog toga jer sam, u pijanstvu, propustio prvi na kojem sam bio, a bilo mi je tada, jako zrelih, četrnaest godina. Tog ljeta, 2004. godine, ispravio sam to gitarskim festivalom Crossroads u Dallasu. Uz pomoć Michaela Eatona, Petera Jacksona i Scootera Weintrauba, a i članova kućne i terenske ekipe, složili smo dvodnevni festival i pozvali upravo fantastičan niz izvođača. Bili su ondje B. B. King, Buddy Guy, Carlos Santana, Jimmie Vaughan i J. J. Cale, i svi redom velikodušno poklonili svoje instrumente za drugu aukciju koju je Christie's pripremao u New Yorku.

Kako bismo pokušali smanjiti logističke poteškoće, festival smo spojili s početkom američke turneje. Mislio sam da će obitelj uživati ondje pa smo svi, početkom lipnja, odletjeli u Dallas, gdje su se održavali pokusi, i otkrili da smo stigli usred najgore provale grmljavinskih oluja. Sljedećih tjedan dana, dok smo se mučili skrpati festival, oluje su bjesnjele posvuda, munje su udarale, a takve prolome oblaka nikad još nisam vidio. Čudno, ali su moje slatke male cure svaku noć prespavale kao puhovi - i to usred najvećeg nevremena - dok sam se ja tresao od straha, klečao i molio se da se vrijeme popravi i poštedi nam festival.

Dan prije prvoga nastupa kiša je prestala i događaj je postignuo nevjerojatan uspjeh. Cijeli dan proveo sam pozdravljajući i slušajući sve svoje omiljene glazbenike. Bio sam poput djeteta u prodavaonici igračaka. Kad mi se pružila prilika, upitao sam J. J. Calea bi li razmislio o prijedlogu da sa mnom snimi album. Zapravo, zamolio sam ga da mi bude producent na sljedećem projektu. Oduvijek sam doslovno obožavao njegove snimke. Cale posjeduje jedinstven pristup snimanju koji sam si želio priuštiti. Ljubazno je pristao pa smo se dogovorili sastati za godinu dana i ostvariti naum. Da sam festivalom ostvario samo to, bio bih sretan, ali je to bilo jedno nesvakidašnje iskustvo, a aukcijom smo prikupili poprilično novca za centar.


Tada sam se konačno rastao s Blackiejem i tamnocrvenom Gibsonovom gitarom ES-355, koju sam posjedovao još otkad sam svirao u Yardbirdsima. Bila je to prva prava gitara koju sam imao, a dan prije otvaranja festivala otišao sam ih pogledati na izložbi i oprostiti se od njih. Zajedno smo proputovali bezbroj kilometara i znao sam da nikad više neću pronaći instrumente kojima bih ih mogao zamijeniti. Gitare su dostigle upravo nezapamćene cijene - Blackie je otišao za 959.000 dolara i time oborio svjetski rekord cijene za gitaru, dok je tamnocrvena prodana za 847.500 dolara - najvišu cijenu koju je dotad postigao neki Gibsonov instrument. Sve u svemu, prodalo se osamdeset osam gitara i time smo za Crossroads prikupili 7,438.624 dolara.

Turneja po Americi potrajala je sve do jeseni, a poslije povratku u Englesku posvetio sam se novom hobiju koji je, u godinama koje su slijedile, stao rame uz rame pecanju. Moj prijatelj Phillip Walford, čuvar na rijeci Test, gdje pecam, oduvijek je tvrdio da bih se trebao baviti lovom - ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što lovna sezona počinje kad završava ribolovna. Uvijek sam skretao s te teme jer sam intuitivno znao da je lov izrazito društvena zabava u usporedbi s pecanjem na mušicu, što je izrazito samotnjačka aktivnost. Kako bih stvorio ravnotežu između vremena koje, zbog svog posla, moram odvojiti za javnost, uvijek sam stremio aktivnostima koje su mi omogućivale da se osamim - a pecanje to uistinu pruža.

Zapravo, prevagu su odnijeli golubovi koji su se gnijezdili na krovu kuće, gugutali navečer i budili djecu u pet sati izjutra. Otišao sam, kupio sačmaricu i tako je to počelo. Budući da sam temeljita osoba, ubrzo sam počeo naručivati gomile kvalitetnih engleskih pušaka i putovati diljem zemlje kako bih lovio po raznim lovištima, postupno usavršavajući vještinu i provodeći se.

Etički gledano, lov mi nikad nije bio problem - jednako kao ni pecanje. Obitelj i ja jedemo ono što upecam ili ulovim. Sve je svježe, zdravo i mi to volimo. Ja sam lovac, to mi je u genima, i s tim sam savršeno u miru. Također podupirem i druge seoske aktivnosti, jednostavno zato što vjerujem da su sve one važan dio naše civilizacije i nasljeđa, te ih zbog toga treba čuvati, obično od ljudi ili raznih pokreta koji slabo razumiju osjetljivu ekonomsku ravnotežu seoskih zajednica, i koji su vjerojatno gledali previše Disneyjevih filmova.

Ubrzo sam počeo susretati stare prijatelje koji su se bavili istim sportom - Paula Cumminsa, pomoćnog menadžera Dire Straitsa. On me upoznao s Jamiejem Leejem, upravnikom lovišta Rushmoor u Dorsetu. O Jamieju se priča da je jedan od najboljih strijelaca na svijetu, iako obično to izjavljuje on, a njegovo lovište - privatno, najbolje je održavano lovište koje sam ikad dosad vidio. Štoviše, tipovi koji ga održavaju, neki su od najzanimljivijih pojedinaca koje čovjek može upoznati, iako medju njima ima nekoliko psihopata. Gary Brooker, Steve Winwood, Roger Waters, Nick Mason i Mark Knopfler također su dobri lovci, pa sam time gotovo zatvorio krug - i ponovno se našao sa starim društvom iz glazbenoga svijeta šezdesetih, u drugoj, potpuno različitoj, sferi života.

Kad ne bih lovio, pripremao bih se za sljedeću sezonu. Neko vrijeme razmišljao sam o ponovnom okupljanju Creama. Od nastanka benda prošlo je gotovo četrdeset godina, i ako je postojala mogućnost da smo ponovno sposobni svirati zajedno, mislio sam da bi bilo zgodno da, dok smo još u snazi, sami sebi odamo poštovanje. Ipak, bio sam savršeno svjestan da sam ja bio onaj neodlučni, pa sam se, u rukavicama, oprezno počeo raspitivati bi li prijedlog možda mogao zanimati Jacka i Gingera.

Odgovorili su pretežno pozitivno pa smo odlučili tjedan dana nastupati u Albert Hallu, gdje smo odsvirali i oproštajni nastup. Ugovorili smo termine u svibnju 2005. i uzeli si mjesec dana za pokuse. Pretpostavljajući da će to biti iskustvo od kojega ću se vjerojatno morati oporavljati, istodobno sam unajmio motornu jahtu kojom ću, kad sve završi, Meliju i djecu povesti na krstarenje Egejskim morem. Ona nikad nije bila u Grčkoj, a ta se ideja izrodila dok smo na televiziji gledali prijenose s Olimpijade u Ateni i dok sam je uveseljavao pričama o svojim glupostima koje sam ondje davno izvodio s Glandsima.

Dana 1. veljače 2005. rodila se moja četvrta kći, Sophie. Dotad sam se već prestao nadati sinu. Zapravo, u potaji sam se nadao još jednoj djevojčici budući da su moje curice, bar dosad, divna i prekrasna bića, pa sam strahovao da će možda uletjeti dječak i zajamčeno stvoriti kaos. Sophie se rodila sa žarkocrvenom kosom, i baš kao i druge dvije djevojčice koje je rodila Melia, neprekidno bolovala od raznih bolesti - od kojih bih, zatim, kao i u prijašnjim slučajevima, bolovao i ja. No, njezin duh je sjao, i budući da je najmlađa, vjerojatno je najjača i najnametljivija. Sve ih volim jednako, ali me zapanjuje koliko su različite u karakterima i kako ja uzvraćam na njihove različite potrebe i manipulacije. Budući da se tempo života doma malo ubrzao, ubrzo smo, kao i Annie, shvatili da nam je potreban još jedan par ruku i moja je prijateljica Jane Ormsby-Gore, Alicina sestra, predložila da zaposlimo njezinu kćer, moje kumče, Ramonu. Ideja je zvučala sjajno i ona je sljedeću godinu provela kod nas.

Godine 2005. navršio sam šezdesetu i Melia je organizirala golem tulum u Banqueting Houseu u Whitehallu. Pozvali smo sve koje sam ikad dotad upoznao, čak i članove Glandsa, koje nisam vidio četrdeset godina. Tulum je bio fantastičan. Jimmie Vaughan stigao je avionom i svirao s Robertom Randolphom i Steveom Winwoodom, a ja sam dobio provod života. Vrhunac večeri bio je improvizirani govor moje hrabre supruge, koji mi je natjerao suze na oči. Mikrofona se željelo dočepati još nekoliko njih i izjaviti štošta, ali ih je rastjerala da bi došla do riječi, zbog čega je volim. Bila je to uistinu veličanstvena večer i bio sam savršeno sretan i ponosan.

Pokusi s Creamom počeli su u svibnju i potrajali gotovo cijeli mjesec.

Trebalo nam je mnogo priprema budući da se nismo vidjeli dugo, a Jack je upravo preživio tešku i kompliciranu operaciju i još se oporavljao. Ginger je patio od problema s kralježnicom, a ja sam, bar u to vrijeme, bio zdrav i zlobno uživao u tome. Prvih nekoliko dana odsvirali bismo dvije-tri pjesme, pokušavajući pronaći uporište kako su dani odmicali, i počeli smo zvučati doista dobro. Neizmjerno mi je laknulo iako nisam bio siguran kako će sve to proći, znajući da neke stare rane drijemaju pod površinom i samo čekaju da buknu. Unatoč takvim prognozama, nakon manjeg sukoba na početku, slagali smo se dobro i počeli se istinski zabavljati. Bilo je sjajno jer me to vratilo u vrijeme kad je svirati u Creamu, uistinu bio lud provod.

Dogodilo se tako da sam, samo dan prije prvoga nastupa u Albertu, zaradio jak virus gripe pa sam prva tri koncerta bio totalno u autu. Toliko o veselju. Počeo sam uzimati antibiotike i, Bogu hvala, oporavio se dovoljno brzo da nastupim na onim preostalim svirkama. Bilo je to sjajno iskustvo i zaista mi je drago što smo ostvarili taj plan. Nikad neću zaboraviti kako je publika skočila na noge kad smo prvi put izašli na pozornicu. Pljesak je trajao i trajao, najmanje dvije-tri minute. To me dirnulo u srce i platilo mi sav moj trud. Da je tako bilo prije...

Nedavno sam kupio kuću na jugu Francuske i nakon što smo završili nastupe, odvezao sam se onamo s dragim prijateljem Brianom Roylanceom, koji je proživljavao bračnu krizu i trebao mu je odmor. Ondje smo se našli s Melijom, djecom i njezinim roditeljima, Macom i Laurie, te proveli nekoliko dana pripremajući se za ukrcaj na brod u Cannesu. Unajmio sam jahtu za cijeli lipanj - što je bio velik rizik budući da nisam znao hoće li se djevojčicama svidjeti ili će patiti od morske bolesti, za što, naravno, nisam smislio nikakav pomoćni plan. Hvala Bogu što su se svi odmah zaljubili u brod, a ja sam odahnuo s olakšanjem. Samo nekoliko puta, kad je vrijeme bilo zaista loše, djeci je pozlilo pa je krstarenje bilo pravi uspjeh, a mi smo proveli fantastičan odmor.

Naš kapetan Nick Lane složio je prilagodljiv plan - trebali smo ploviti oko Korzike i Sardinije s mogućim odlaskom do Sicilije, ovisno o vremenu i raspoloženju na putu. Isprva nismo točno znali što želimo budući da je mogućnosti bilo bezbroj, ali se brzo ispostavilo da su meke, pješčane plaže najbezbolnije rješenje za djecu. Osobno mi se najviše svidjela Korzika. Krajobraz i stara arhitektura bili su veličanstveni kao i plaže, a svaka luka u koju bismo uplovili, imala je neki svoj osobit šarm. Još nikad nisam bio ondje i na prvi pogled zaljubio sam se u taj otok. Bio je početak ljeta, vrijeme je još bilo svježe, puhali su snažni vjetrovi pa je more bilo gotovo prehladno za kupanje i nastavili smo plovidbu. Otišli smo do Sardinije, gdje je, iako je zatoplilo, atmosfera bila potpuno drugačija. S mora su zgrade izgledale kao iz filma s Fredom Kremenkom. Bile su to karikature starih građevina, očito izgrađene nedavno i lošim materijalom pa su mi izgledale glupo. Nisam mogao dočekati povratak na Korziku.

Melijini su otišli nakon tjedan dana, a umjesto njih ukrcali su se Richard i Chris Steele, dok je Brian s nama proveo još nekoliko dana. Za plovidbe s kapetanom sam razgovarao samo povremeno, obično kako bismo raspravili planove, ali sam primijetio da Richard na mostu provodi mnogo vremena, nakon kojeg se vraćao noseći djeliće informacija. Nekoliko dana nakon dolaska došao nam je, vidno uzbuđen i, sa sjajem u oku, objavio da je brod za prodaju. "Ozbiljno?", upitao sam, ali se nije dao, i vraćao se donoseći sve novije vijesti. Naposljetku sam popustio znatiželji i otvoreno porazgovarao sa skiperom.

Da, brod se prodaje, i to za cijenu koja mi je izgledala posve razumno. Podrobno sam se raspitao i zatim razgovarao sa svojim poslovnim menadžerom, Michaelom Eatonom, koji me, na moje iznenađenje, iskreno poticao, za razliku od većine ostalih sugovornika koji su manje-više negativno gledali na cijeli taj posao. Čudno zvuči, ali ljudi čije sam savjete najviše cijenio, naginjali su na pozitivnu stranu govoreći: "Ionako ga ne možeš ponijeti sa sobom". Tako sam, nakon ne previše razmišljanja, odlučio i dao ponudu. Kapetanu, i ostalima koji su željeli znati, rekao sam da me ne zanima kupiti brod, nego želim kupiti baš taj brod. Koji je uistinu prelijep i miljama daleko od svega što sam dotad vidio da plovi.

Prvi put morao sam pozajmiti novac da bih nešto platio - i to mi nije bilo previše ugodno. Cijeloga živoga sve sam kupovao odmah, što je vjerojatno reakcija na djetinjstvo za kojega se sve plaćalo u ratama, dovijeka, kako se to tada govorilo. Na sreću, spremao sam turneju kojom ću, bar nakratko, ostvariti neki privid solventnosti. Početak turneje pripremali smo za travanj 2006., a trebala je trajati do travnja 2007. - što me prilično uzbuđivalo. Prošlo je dugo vremena otkad sam posljednji put otišao na tako dug put i vjerojatno mi je to posljednji.

Potkraj odmora Brian je došao provesti još nekoliko dana na brodu i bilo je sjajno vidjeti ga kako se opušta i zabavlja. Plovili smo uz južnu obalu Korzike i zaljubili se u luku Bonifacio - svaki drugi dan odlazili bismo u tamošnjem butiku kupovati odjeću, moderne stvari, previše mladenačke za nas. Mala Ella zaljubila se u Briana i prozvala ga "prijatelj Prian", te su se, za to kratko vrijeme, istinski zbližili. Čudesno vrijeme za sve nas. Siciliju nismo vidjeli. Na njoj nije bilo plaža i preostalo vrijeme vukli smo se oko Korzike sve dok nije došao trenutak za povratak u Cannes. Putem smo zastali na Elbi, gdje su se gomile talijanskih turista uvečer skupljale na keju i buljile u brod - katkad je bilo i deset redova ljudi. Znam kako su se osjećali. Taj brod uistinu je bio san snova, i uskoro će postati moj.

U ljeto te godine počeli smo pripremati Vivienino umirovljenje. To je bio velik posao. Radila je sa mnom petnaest godina, uvijek bila potpora, neupitno odana i jedna od mojih najboljih prijateljica. Vjerojatno me poznaje bolje od ikoga na svijetu, i nikad mi, pa ni u najcrnjim trenucima, nije okrenula leđa. Cecil je preporučio svoju bivšu suradnicu Nici, za koju sam, nakon nekoliko razgovora, shvatio da bolju nećemo naći. Ipak, zamijeniti Vivi', neće biti nimalo lako. Nakon nekoliko mjeseci paralelna rada za kojih je Vivi' poučavala Nici u svim pojedinostima vrlo naporna posla, konačno je otišla namjeravajući se nastaniti u Francuskoj. Uistinu će mi nedostajati.

Prvi tjedan srpnja proveo sam pecajući na Islandu, što činim, ako uzmognem, svake godine, a nakon tjedan dana kod kuće otputovao sam u Sjedinjene Države, gdje me je čekalo snimanje s Johnom J. J. Caleom. Poslao mi je zbirku pjesama na odobrenje, a medu njima su se istaknule tri. Ipak, što sam ih više slušao, sve su mi se više sviđale sve redom i znao sam da ćemo ih morati iskoristiti budući da, uza sve što mi se zbivalo, nisam imao vremena išta napisati sam. Kad smo došli u Ameriku, Melia i cure smjestile su se u Columbus, a ja sam se uputio u Los Angeles. U Columbusu smo lani kupili kuću nedaleko od njezinih roditelja da nas mogu posjećivati, a da pritom ipak imamo neki svoj prostor. Ondje mi se zaista sviđa. Djeluje jako seoski i točno onako kako sam oduvijek zamišljao Srednji zapad i, povrh toga, mogu jurcati naokolo svojim vozilom, a da se pritom nitko ne osvrne za mnom - idealna situacija - sve tiho i anonimno. Ta kuća će nam biti baza za moje turneje sljedeće godine. Morali smo Julie upisati u školu, a Meliji se činilo razumnijim da je s curama, dok sam ja na putu, blizu svojih, unatoč tomu što smo planirali viđati se kad god uzmognem.

Prije ulaska u studio uselio sam se na tjedan dana k J. J. kako bismo ondje pregledali materijale i bolje se upoznali. Živi u skromnoj kućici u brdima pokraj Escondida, i ondje smo se sjajno provodili slušajući glazbu, pričali o starim danima i manje-više samo se družili. Nismo napravili mnogo, ali to ionako nije bilo važno. Spremali smo se za svirku. Njegova ideja bila je dovući mnogo muzičara i snimati što "življe" moguće, sa što manje nadosnimavanja. Što je meni odgovaralo - tako i ja volim raditi - ali sam mislio da bismo povremeno mogli nailaziti na teškoće u hvatanju atmosfere koju sam čuo na njegovim demosnimkama, i koju obično stvara ritam-mašinom i sličnim uređajima, i koja je važan dio njegova zvuka.

Odlučio sam promijeniti sastav benda za turneju i snimanje s Caleom želio sam iskoristiti za "upoznavanje" s novom ritam-sekcijom i Dereckom Trucksom, nećakom gitaristom bubnjara Butcha Trucksa iz Allman Brothers Banda, kojega sam zamolio da sa mnom i Doyleom dođe u prvi red. Bubnjara Stevea Jordana upoznao sam prije mnogo godina kad sam uskočio u kućni bend Davea Lettermana u kojem je on svirao bubnjeve. Također smo zajedno svirali i 1986. na koncertu u čast Chucka Berryja, "Hail, Hail Rock and Roll", i jako mi se svidio. Sposoban je svirati onako kako su bubnjari svirali na starim snimkama R&B-a, i očito je dobar poznavatelj prave povijesti rock'n'rolla. Štoviše, svira iz duše, istinski se vodeći "osjećajem". Mislim da nikad nisam upoznao Willieja Weeksa, ali on tvrdi da smo se sreli na svirci kod Georgea Harrisona, i siguran sam da je u pravu. Vjerojatno sam bio tako pijan da ga se ne sjećam. Willie je jedan od superheroja rocka. Njegova legendarna suradnja s Donnyjem Hathawayjem postavila je standarde svima koji su slijedili, a slušati ih kako zajedno sviraju na snimkama J. J., pravi je užitak.

Skupivši Dereka, Doylea i Billyja Prestona, znao sam da smo u dobroj formi za turneju. Derek Trucks svira ko bog - nešto slično još nisam čuo. Očito je odrastao slušajući bezbrojne forme glazbe koje odreda izviru iz njegove interpretacije. Naizgled kao da ne poznaje granice. Ostali tipovi na svirci bili su većinom stari prijatelji J. J., mahom sjajni muzičari, iako ih je mnogo već bilo u mirovini i uživalo u mirnu životu. Moji dečki bili su Doyle i Billy. Obojica su mi nezamjenjiva, i u svakom trenutku potpuno se pouzdajem u njihovu muzičku intuiciju.

Album "The Road to Escondido" sredili smo i spakirali u mjesec dana, ali je promijenio svoj oblik. Umjesto da se pojavi kao još jedna Claptonova ploča koju je producirao Cale, pretvorio se u duet-album zbog toga jer sam želio povećati doprinos J. J. njegovu nastanku. Sve u svemu, mislim da je to poboljšalo kvalitetu i, ako ništa drugo, učinilo ga važnijim za mene. Moj prijatelj Simon Climie bio je jedan od pomoćnih producenata i bilo ga je zaista lijepo vidjeti iza stakla kako stoji uz još jednog iz ekipe, Alana Douglasa, glavnog tonskog majstora. Miksanje će potrajati sljedećih šest mjeseci, no sve dok J. J. ima zadnju riječ, bio sam siguran da će album ostati čist.

Vratili smo se na brod u rujnu, na još jedno krstarenje u posljednjem trenutku, taj put po grčkim otocima i Turskoj. Hiroshi i njegova djevojka Ayumi, te njegov poslovni partner Nobu Yoshida pridružili su nam se prvih tjedan dana, a drugi tjedan s nama su proveli Michael Eaton i njegova supruga Ally. Mislimo sam da je važno da Michael vidi kamo nestaje sav novac - a i Hiroshiju sam jedva čekao pokazati svoju novu igračku. Kad je brod konačno bio moj, uistinu sam se osjećao drugačije. Čudno. Nisam mogao povjerovati i u mislima sam se štipao - bilo je poput sna.

Imam li uistinu pravo posjedovati nešto takvo? Mali mamlaz iz Ripleyja koji nema pojma kako zaraditi novac, bez imalo poštovanja prema njemu, sad krstari u 30 metara dugačku plovećem dvorcu... Činilo se nevjerojatnim. Bio sam u sedmom nebu i neprekidno sam si morao ponavljati: "Tako je, zaslužio si to". Skiper je dobio jednu jedinu naredbu - pješčane plaže, nema razgledanja. Objašnjavao sam to time da se malene vole igrati u pijesku i da se tek navikavaju na vodu, no to sam želio i sam. Ništa mi nije draže nego sjediti u ležaljci, gledati kako se klinci igraju u plićaku i povremeno pogledavati naš prelijepi, usidreni brod. Uistinu, bilo je kao u snu.

Dok smo bili na plaži, nazvala me Cathy Roylance i javila mi da je njezin otac, Brian, umro od srčanog udara. Kao da me netko udario u trbuh. Nisam imao pojma da se to spremalo. Kad je, prije samo mjesec dana, bio s nama na brodu, izgledao je uistinu dobro nakon dugo vremena. A sad je nestao, bar s ovoga svijeta. Bio mi je najbliži prijatelj i više od ikoga pomagao mi da se otrijeznim i ostanem trijezan. Bio sam očajan. No, sjetio sam se da je prošlo već deset godina od operacije kojom su mu ugradili četverostruku srčanu premosnicu. Priznajem da sam osjetio bijes i tugu, da možda nije u posljednje vrijeme pazio na sebe, da sam morao više paziti na njega, ali mislim da je sve to bilo samosažaljenje izazvano tim gubitkom. Istini za volju, posljednjih nekoliko godina izgubio sam trag svim petljavinama u Brianovu privatnom životu zbog sve većih potreba svoje najbliže okoline. Sve mora proći, morao sam se oprostiti s njim, no to mi je bilo teško. Više od dvadeset godina čuvali smo ledja jedan drugome, a sad je sve to završilo.

Počela je sezona lova na fazane, što mi je na neko vrijeme skrenulo misli s gubitka. Dobio sam poziv pridružiti se Jamiejevoj družini i svakog vikenda odlazio sam u Dorset i loviti u jednom od najtežih lovišta u zemlji. Konfiguracija tla, smjerovi vjetra i spretnost velikih fazana, sve to lov čini vrlo uzbudljivim i zahtjevnim. Zanimljivo je što u takvim situacijama ljudi s kojima se družim obično nemaju pojma o mom poslu. I budući da sam u tome početnik, to me tjera da se trudim još više, što je blagotvorno za moju skromnost.

U listopadu sam sjeo u avion za New York, gdje sam s Creamom ugovorio tri nastupa u Madison Square Gardenu.

Zbog mnogo čega pomalo žalim što nismo sve to završili u Albert Hallu, ali je ponuda bila predobra da bismo je mogli odbiti. U sobu za pokuse ušetali smo dan prije prvoga nastupa i odradili dva sata, a pritom se nismo oznojili. Tada nismo morali mnogo vježbati. Nadišli smo to. U tom kratkom razdoblju u mislima smo se vratili u šezdesete, a ega su nam se napuhala do neba.

Posljedično tomu, no to je samo moje osobno mišljenje, njujorški nastupi bili su tek blijeda sjena londonskih koncerata. Dijelom zbog manjka pokusa, ali to je otkrivalo još nešto. Vratila se oholost. I, povrh toga, Madison Square Garden golema je dvorana pa smo u njoj zvučali sitno. Ponavljam, iznosim samo svoje mišljenje, no za mene je iz svega toga nestalo duše i mislim da se, barem dijelom, vratila ona stara nesnošljivost. Možda zbog novca, tko bi znao, ali znao sam da je dosta i vjerojatno to više neću ponoviti. Usprkos tomu, bilo je dobro znati da će i drugi neko vrijeme biti platno sposobni, što mi je bila dobra naknada za uloženi trud.

U studenome sam doznao da je Billy Preston teško bolestan i da je pao u komu. To je bio velik šok budući da je, baš kao i Brian kad sam ga posljednji put vidio, bio savršeno zdrav. Zapravo, posljednjih pet godina povremeno se teško razbolijevao, patio od zatajenja bubrega i zbog toga dva-tri puta na tjedan odlazio na dijalizu, čak i na turnejama. Ipak, na snimanju Escondida izgledao je i svirao sjajno pa je to bila strahotna novost i, po onom što sam uspio doznati, prognoza mu nije bila previše dobra. Planirao sam ga posjetiti odmah poslije Božića.


Kad je došao, Božić smo dočekali radosno. Uz sve ono što se dogodilo jesenas, bili su mi potrebni svjetlo i smijeh, a blagdanski su dani zbog djece ponovno postali uzbudljivi, baš kao kad sam i sam bio dijete. Poklone smo sad morali kupovati za četvero, uključujući tu i Ruth, i to je bilo sjajno, baš onako kako je trebalo biti. Također sam uspio nabaviti i kostim Djeda Mraza, pa smo se u određenom trenutku, odmah nakon badnje večere, ja ili koji dobrovoljac, pokazali kao Djed Mraz i prošetali vrtom točno pred prozorima. Melia bi na to upozorila djecu, koja bi poludjela - pričala su o tome do besvijesti. Osjećao sam se blagoslovljenim što mogu svojoj obitelji priređivati takve dragocjene sitnice.

Na Svetog Stjepana odletio sam u Arizonu posjetiti Billyja. Ležao je u privatnoj klinici, i dalje u komi, s vrlo malim mogućnostima za oporavak. Njegova menadžerica Joyce Moore bila je u kontaktu sa mnom cijelo vrijeme njegove bolesti nadajući se da bi ga posjet prijatelja mogao izvući iz tog stanja. Kad sam ga ugledao, srušio mi se svijet. Izgledao je beskrajno star, oči su mu bile otvorene, gledao je u stranu - to nisam očekivao. Mislio sam da će izgledati kao da spava te me taj prizor šokirao.

Govorio sam mu mnogo, šaptom na uho, govorio mu da ga volim i da mi nedostaje, da svi želimo da ozdravi i vrati nam se, ali moram priznati da sam ga smatrao izgubljenim slučajem. Nemam neko veliko iskustvo u tom, ali mi se činilo da nas je već bio napustio. Zbog toga sam se oprostio s njim prije nego što sam se vratio kući. Možda preuranjeno, ako se oporavi, ali sam to morao učiniti zbog obojice budući da uistinu nisam vjerovao da ćemo se ponovno sresti na ovom svijetu.

Godina je završila tužnim i trijeznim programom u centru - Brianovu sliku projicirali smo na zid pozornice. Bio je omiljen i njegova smrt težak je gubitak za zajednicu iz Guilforda, koja mu je priredila sjajan oproštaj. Njegova djeca Cathy i Nick bila su ondje, a njegov dobar prijatelj Pat održao je uistinu dirljiv govor. Ja neću nikad zaboraviti ni njega ni sve ono što je toliko nesebično učinio za mnoge od nas.

Godina na turneji


Godina naše svjetske turneje započela je prilično tiho. Iako nas je čekala cijela hrpa priprema, odlučili smo ukrcati se na brod i poći na kratko krstarenje po Karibima prije nego što me posao odvede od obitelji. More oko Antigue i susjednih otoka bilo je mnogo valovitije nego Sredozemno pa su djeca povremeno trpjela zbog toga, ali sam se ja osjećao sjajno imajući mogućnost obitelj povesti na sva mjesta koja sam posjećivao prije mnogo godina. Ruth i njezin mladić Derek pridružili su nam se na tjedan dana, i bilo je lijepo vidjeti tu djevojku, rođenu na Montserratu, ponovno u svom elementu. Na Karibima se nije promijenilo gotovo ništa. Ponegdje su izniknuli novi butici, no najvećim dijelom otoci su izgledali jednako kao prije trideset godina.

Prvi dio odmora proveli smo u kući koju sam izgradio na Antigui. S godinama dobila je nebrojeno mnogo dodataka - većinom gostinjskih kuća - pa sad gotovo podsjeća na seoce. Kuća je prelijepa, izgrađena je potpuno od tamošnjega kamena, potpuno je otporna na uragane, ali budući da sam je projektirao i izgradio za svojih momačkih dana, morao sam se debelo potruditi da bih je učinio sigurnom za cijelu obitelj. Za početak, kuća stoji na vrhu hridi s koje se pruža zadivljujući pogled na Indian Creek, visina je zastrašujuća pa uvijek pomalo strahujem kad god boravim ondje s djecom. Čeznem ondje provesti još više vremena, i znam da će mi se to jednog dana ostvariti, ali je okoliš grub pa djevojčice moraju još malo odrasti prije nego što budem potpuno uvjeren da su ondje na sigurnome.

U travnju sam otputovao u Francusku kako bismo započeli probe za turneju. Novi bend bio je strašno uzbudljiv, svjež, snažan, i u nekim svojim značajkama podsjećao je na Dominose, možda zato što je s nama svirao i Derek Trucks. Turneju smo započeli u Europi svirajući što smo više mogli pjesama s albuma "Back Home", medu kojima i one "sjedeće", koje smo izvodili na akustičnim instrumentima. Prvi put odsvirao sam "I Am Yours" s albuma Layla. Možda je upravo to, samo po sebi, u meni probudilo novu ljubav prema starim pjesmama Dominosa, no tomu su svakako pomogla i Derekova i Doyleova uvjeravanja da ih još jednom izvučemo iz ladica.

Te godine set se mijenjao i ustalio se na nizu pjesama od kojih je prva polovica bila samo s Layle, a zatim se rasplinjavao u pjesme iz različitih razdoblja završavajući "Laylom". Sam koncert izgledao mi je sjajno, a kad smo svirali pred publikom dovoljno starom da pamti originalni album, išlo nam je jako dobro. Istini za volju, i kad smo svirali pred ljudima koji nisu toliko dobro poznavali te pjesme, zapravo nam i nije bilo važno jer smo se, svirajući ih, provodili kao ludi.

Na polovici europske turneje morali smo načiniti prekid kako bismo izbjegli Svjetsko nogometno prvenstvo. Vidjeli smo pripreme u Njemačkoj, zemlji domaćinu, i znali smo da će nam biti gotovo nemoguće pronaći hotele i normalno raditi sve dok sve to ne završi. Tako smo se ukrcali na brod s Jamiejem Leejem, Paulom Cumminsom i njihovim obiteljima te smo nekoliko tjedana kružili oko Korzike. Sjajno smo se zabavljali pokušavajući pronaći barove u kojima se gledalo kvalifikacije za Kup i gledati kako tamošnji gledatelji burno raspravljaju o susretima. I dalje vjerujem da je sve to namješteno. U svim pitanjima te prirode obično zagovaram teoriju zavjere - u to uključujem i politiku. Uz sav taj novac koji se vrti, ne vjerujem da tipovi poput Ruperta Murdocha ili Georgea Busha išta prepuštaju slučaju. Možete me smatrati cinikom, no svakih deset dana ili nekoga uhite, ili netko propjeva.

Turneju smo nastavili u Veroni, a dogodilo se da je u finalu Italija igrala protiv Francuske. Susret se održao noć prije našeg prvoga nastupa i direktor hotela pozvao nas je da u salonu gledamo prijenos na velikom televizoru. Legendarni Zidaneov faul ukrao je šou, što me uvelike podsjećalo na Cantonaa i njegov podjednako ozloglašeni promašaj - čudan događaj, s jedne strane nevjerojatno privlačan, a istodobno potpuno odbojan i zastrašujući. Kad se začula zviždaljka za kraj, našli smo se usred ludila Svjetskog prvenstva koje smo se svim silama trudili izbjeći, a cijela Italija potpuno je sišla s uma.

To što im je pobjedu donijelo upravo pacersko ispucavanje jedanaesteraca, naizgled nije nimalo smetalo njihovu veselju. Ja sam se osjećao nekako čudno izdvojen iz toga budući da gajim dvojake osjećaje prema nacionalnim sportskim događanjima. Obično podupirem svaku ekipu za koju smatram da igra kreativno, pošteno i s karakterom - što je sve redom nedostajalo u tom susretu. Krenuli smo dalje - vratili se u Njemačku, nastavili preko Skandinavije te smo, na kraju europskog dijela turneje, uzeli drugu, dulju stanku. Našao sam se s obitelji u Francuskoj, a nekoliko dana poslije odletjeli smo u Columbus.

Drugu polovicu kolovoza i velik dio rujna proveli smo čmrljeći po kući, plivali i opuštali se na suncu - što je moja ideja raja. Julie i Ella postale su uistinu dobre plivačice - toliko da su u vodi bile samouvjerene i sigurne - a Sophie, koja je prohodala prije nekog vremena, nije mnogo zaostajala za njima. Eto, upravo sam za to radio cijeli život - da bih se mogao odmarati i igrati s obitelji na suncu, ne raditi ništa, samo se zabavljati.

Ljetni odmor prepolovilo je fotografiranje s J. J. za album Escondido; dogovorili smo se da ću otputovati u Los Angeles, ondje se sastati s J. J. - on, naime, mrzi letjeti - provesti nekoliko dana na snimanjima te se sastati i s Tomom Whalleyjem kako bih čuo novosti o poslu kad sam već ondje. Družiti se s J. J., meni je upravo savršen način ubijanja vremena budući da je cool tip s genijalnim smislom za humor. Usudio bih se reći, koliko ga poznajem, da ga većina pogrešno shvaća i naziva ga pustinjakom, dok je zapravo vrlo društven čovjek, otvoren i karizmatičan. Jednostavno, uživa u vlastitom društvu. Koliko znam, nikad ga nisu nominirali za Kuću slavnih rock'n'rolla, dok su mene ondje uvaljivali već triput. Po mom skromnom mišljenju, on je jedan od najvažnijih izvođača u povijesti rocka, na svoj tihi način predstavljajući najveće blago koje je njegova domovina ikad dosad imala, dok za njega gomila ljudi u Europi nikad nije ni čula.

Vraćajući se u Columbus - zbog karte u jednom smjeru postao sam glavni osumnjičeni za dizanje aviona u zrak - aerodromska služba sigurnosti veselo me, kao i obično, skinula do kože. Tiho sam kleo u bradu, stoti put, i obećavao sam sebi da se nikad neću vraćati u tu zemlju. Naravno, sada je posvuda isto, samo sve to, zbog nekog razloga, u Americi izgleda mnogo gore. Dok smo na turneji, uvijek unajmimo malen zrakoplov - što je već dugogodišnja praksa u ovom poslu - samo što to čovjeka tjera da zaboravi koliko je, u ovim vremenima, mračan posao putovati svijetom. Nekoć sam volio putovati, uvijek sam putovanja nosio u krvi, ali više to jednostavno ne podnosim i obuzima me strava svaki put kad se spremam poći na aerodrom. Bilo mi je zanimljivo dok sam, za ove turneje, osjećao spokoj i katkad zadovoljstvo izazvane spoznajom da neka od tih mjesta, koja sam obilazio cijeloga života, posjećujem posljednji put.

Američki dio turneje započeli smo s nekoliko dana putovanja iz Columbusa kako bismo time kao obitelj što više bili na kupu, koncertom u St. Paulu i polako napredovali prema Istočnoj obali. Otprilike tjedan dana poslije toga, netom prije preseljenja iz kuće u hotele, uhvatio sam neki virus koji me potpuno oborio s nogu. Pretvorio se u upalu pluća koja me povremeno progonila za ostatka turneje i natjerala nas da otkažemo koncert u Detroitu. U cijeloj svojoj karijeri otkazao sam dva, najviše tri koncerta, čime se strašno ponosim. Užasno me pogađa kad ne mogu izaći na pozornicu - osjećam se kao da sam iznevjerio sve redom. No, kad sam se oporavio, koncerti su postajali sve bolji pa smo ubrzo ušli u staru formu. Bend je bio izvrstan, jedan od najboljih s kojima sam išao na turneju, i znao sam da možemo dati neizmjerno više.

Nakon još jedne kraće stanke u Columbusu, gdje sam slušao kako mi djeca govore američkim naglaskom, otputovao sam na Zapad kako bih se ponovno sastao s J. J. i predstavljao album. Imali smo dogovorena tri dana mučionice s novinarima, nakon toga sam trebao otputovati u Tokio i započeti japanski dio turneje. Ne znam služi li ičemu cijeli taj cirkus s predstavljanjem. Uvijek sam se tome protivio, i posve mi je uobičajeno da, nakon tjedan dana predstavljanja, na ulici naletim na nekoga tko me upita: "Vi još snimate?" Najbolji dio cijele te afere bilo je sjediti pokraj J. J. i osjećati kako mu rogovi rastu dok po tisućiti put odgovara na ista, glupa pitanja.

Uistinu sam se veselio Japanu. Ondje imam mnogo prijatelja i odane obožavatelje. Onog jutra kad sam stigao u Tokio, Hiroshi se do mog hotela dovezao na svom novom Cinellijevu trkaćem biciklu i donio mi neke jakne koje je dizajnirao za japanski ogranak Levi Strauss & Co. On je sjajan dizajner, služi se klasičnim ili vojnim modelima i dodaje im nekoliko detalja kako bi stvorio nešto novo i jedinstveno. I dalje je vodeća pojava ulične kulture, otuda i Cinelli. U Japanu trkaći bicikli počinju istiskivati skateboarde, a Hiroshi je, naravno, medu onima avangardnima. I mene je, naravno, primila slična opsesija. Hiroshi je strašno zarazan tip pa sam počeo nabavljati klasične bicikle, ne zato da bih ih vozio, nego zato što sam oduvijek volio bicikle, osobito modele i opremu iz šezdesetih. Moje skupljačke navade odvele su me u mnoga kolekcionarska područja - auti, gitare, odjeća, slike, satovi i, odnedavno, pištolji i kopče za remene. Kolekcija satova pokazala se pogibeljnom budući da sam zaista postao ovisan, osobito o rijetkim modelima Patek Phillipe. Nisam mogao vjerovati kolike su cijene pojedini modeli dosezali na dražbama, a ja sam ondje kušao samoga sebe provjeravajući imam li hrabrosti kupiti ih. U jednom trenutku trošio sam goleme svote novca na satove koji su mogli zanimati samo i jedino mene. I otkrio da, nakon što se u priču umiješala kupnja broda, i kad sam pokušao prodati nekoliko primjeraka kako bih otplatio dugove, zarada nije bila ni upola tolika kolika sam vjerovao da će biti. No, nije važno. Dovoljno sam obrazovao samoga sebe da znam da posjedujem dobre stvari - uostalom, volim te satove. Upravo prelijepa izrada.

U Japanu smo ostali dva tjedna predugo, odsvirali osamnaest koncerata od kojih dvanaest u tokijskoj dvorani Budokan. Nije mi smetalo jer volim boraviti u Japanu, ali me odjednom obuzela čežnja za domom. Nisam ga vidio gotovo sedam mjeseci i obitelj mi je uistinu nedostajala. Muzika je bila sjajna, a obožavatelji su zaista dobro poznavali povijest rocka pa su pjesme Dominosa dobro primljene. Vrhunac turneje, kao i svaki put, bilo je druženje s Akijem i Takom, te njihovim šefom Mr. Udom. Tak nam je obično bio terenski producent za Japan i dijelio odgovornosti s Peterom Jacksonom i Mickom Docom Doubleom, dok se Aki brine za mene, vozi me i ispunjava sve moje želje. Sjajni tipovi s kojima sam se sprijateljio tijekom svih tih godina.

Seijiro Udo koncertni je promotor u Japanu i na Dalekom istoku već pedeset-šezdeset godina, i bio mi je promotor na svim turnejama još od 1973. Prvo što učinim svaki put kad stignem u Tokio - i to bez pogreške - jest da se sastanem s Mr. Udom u restoranu Hama Steakhouse i naručim govedinu kobe. Odem u hotel, ostavim prtljagu i odem ravno u restoran - i tako činim već trideset četiri godine. Obožavam japansku hranu i dok sam ondje, običavam s Mr. Udom blagovati tri-četiri puta na tjedan, i to najbolju hranu koju si možete zamisliti. On je samuraj i to govori sve. Njegovi čast i poštenje nemaju ravnih, a uz njih obdaren je nevjerojatnim smislom za humor. Strašno se dobro zabavljamo i smijemo. Nevjerojatno mi je drag i obožavam ga - uistinu jedinstvena pojava.

Nakon Osake i još nekoliko gradova bio sam spreman za povratak kući. Bilo mi je dosta hotelskih jastuka koji se spljošte čim čovjek položi glavu na njih, i ljudi koji bez prestanka traže da se fotografiram s njima. Osjećao sam se iscijeđeno, a bližio se i Božić. Već sam spremao kompilacije božičnih pjesama i kupovao igračke i odjeću za Meliju i klinke. Planirali smo naći se u Hurtwoodu, tjedan dana liječiti se od vremenske razlike, a zatim pripremiti kuću za Božić i Novu godinu. Nakon toga ponovno ćemo se razdvojiti, Melia i klinke vratit će se u Columbus, a ja odlazim u Aziju i Australiju. No, sad sam se spremao kući i to jednostavno nisam mogao dočekati.

Bogu hvala za internet. Kad sam ovako dugo odvojen od obitelji, mnogo se koristim njime, katkad samo da djeci poželim laku noć, ali i zato da ostanem u tijeku. Zaista, više ne mogu zamisliti život bez njega, osobito putovanja i istodobno podizanje svoje mlade obitelji. Računalna kultura još je jedno polje interesa kojim me je zarazio Hiroshi. Sjećam se da sam ga gledao kako petlja po prelijepu, malu Sonyjevu laptopu nedugo nakon što smo se upoznali, i pomislio: "Moram si nabaviti takav", iako sam još od samog početka bio veoma sumnjičav prema cijelom tom tehnološkom ludilu. Otad sam uspio svladati one osnovne vještine i iako i dalje tipkam samo jednim prstom, neprekidno surfam te sam tako prikupio golemu glazbenu biblioteku koju neprekidno pretvaram u liste i pržim si CD-ove za auto. Postao sam strašno ovisan o njemu posljednjih nekoliko godina, no meni je ta tehnologija neprocjenjivo vrijedna uzimajući u obzir sva moja putovanja.

Izlazak iz aviona na Heathrowu podsjećao me na ulazak u toplu kupelj. Bio sam sretan što sam doma. Melia i klinke već su bile u Hurtwoodu i nisam mogao dočekati da ih vidim. Poslije povratka u Englesku počnem se beskrajno žaliti, ali je dom samo jedan i ništa se ne može mjeriti s dolaskom kući i susretom s tim malenim licima, obasjanim srećom kad, izlazeći iz auta, začujem njihovu radosnu vrisku. Sve su mi željele pokazati svoje nove igračke i govorile su istodobno. Totalna ludnica koju obožavam. Bilo je sjajno vidjeti i božične ukrase jer sam znao da ću sljedećih nekoliko dana uživati u sreći vlastitoga doma i samo (i jedino) ugađati samome sebi.

Ondje se nije promijenilo gotovo ništa, osim nešto svježe boje, ali je cjelokupni stil kuće prolazio još jedan preobražaj. Svoju prijateljicu, Jane Ormsby-Gore, zamolio sam da kuću preuredi u georgijanskom stilu - budući da je prošlih deset godina u njoj prevladavao suvremeni talijanski dizajn. Ima sjajno oko i potpuno vjerujem njezinoj prosudbi. Jedini čvrst plan bio je lov između Božića i Nove godine, na koji sam, taj put, namjerio povesti Meliju, koja je već vježbala i bila spremna izaći na teren. Ne moram ni reći da uči brzo i još brže postaje sjajan strijelac. Nevjerojatno sam sretan što imam suprugu s kojom mogu dijeliti svoja zadovoljstva, ne samo zato što to učvršćuje naše prijateljstvo nego i zato što znam da razumije strast koju gajim prema njima.

Ruth i Derek najavili su nam se u posjet na Badnju večer - a nekoliko dana ranije od Dereka sam primio e-mail u kojem mi javlja da bismo morali hitno porazgovarati o nekim pitanjima. Činilo se da se Ruth i on žele zaručiti pa je želio postupiti po pravilima i od mene zatražiti njezinu ruku. Sto me malo šokiralo jer sam znao da, iako smo Ruth i ja već davno razgovarali o zarukama, ozbiljno razmišlja o glazbeničkoj karijeri pa sam predviđao sukobe između ta dva životna puta. Bože, život mi postaje tako normalan. Teško mi je vjerovati da moram razmišljati i o tom i da život kreće tim smjerom, moj i svih nas.

Božić je bio prelijep. Richard i Chris, Ruth i Derek stigli su večer prije, a poslije večere Richard je na sebe preuzeo čast odjenuti kostim Djeda Mraza. Julie je odjednom počela sumnjičavo gledati na cijelu tu priču i budući da joj je tek pet godina, malo mi je tužno pomišljati kako će joj se ta iluzija rasprsnuti prilično skoro. No, svi smo se sjajno proveli. Melia je skuhala savršen ručak i cijeli dan samo smo otvarali darove. Meni najdraži bio je bijeli Mexican Stratocaster s pozlaćenim štitnikom koji sam razgledao u obližnjoj prodavaonici instrumenata - a Melia me, naravno, primijetila. Na leđima gitare ispisala je dirljivu posvetu koju su potpisale sve cure. Najljepši dar ikad dosad.

Na Svetog Stjepana otišao sam se provozati s Derekom i razgovarali smo o njegovoj i Ruthinoj zajedničkoj budućnosti. Smatram ga zaista dobrim tipom, hodaju već nekoliko godina, pa nisam imao primjedaba na njihov brak i sa zadovoljstvom dao sam svoj pristanak. Onda sam ga upitao želi li je, prije nego što se rastanemo, formalno zaprositi, no odbio je riječima da je još nije zaprosio i da ne želi žuriti. Zadivila me njegova promišljenost. Poslije ručka oprostili smo se sa svima i odvezli k Jamieju Leeju kako bismo ondje podignuli lovački tabor. Jamie i njegova supruga Lydia imaju dvije krasne kćeri, Jessiku i Georgiju, malo starije od naših, s kojima se dobro slažu. Malo kasnije trebali su pristići Paul Cummins, njegova supruga Janice i njihov maleni sin Jamie, pa smo svi bili strašno uzbuđeni i radovali se dolazećim danima.

Lovili smo na tri mjesta, leđima uz leđa, i to sve one teške ptice, te se sjajno proveli. Melia je pucala sjajno, a uz nju je stajao Alan Rose, čuveni instruktor iz West London Shooting School, davao joj savjete i povremeno je hrabrio. Društvo je bilo dobro, vrijeme je bilo lijepo, a lov je bio upravo savršen. Zaista sam bio zadovoljan što je Melia uživala i što je lov na pravu divljač, a ne pucanje u glinene golubove, nije odvratio od svega. Lov, posve očito, nije omiljen svima, i neke uistinu može uznemiriti. Sjećam se kako sam i sam, prije nekoliko godina, loveći pastrve, upao u krizu. Pecao sam na rijeci Test, odjednom sam se skamenio i pomislio: "Zašto ja to radim?" Upecao sam nekoliko riba, ubio ih, strpao ih u torbu i pomislio: "Ne, ovo nije dobro". Smeo sam se jer sam uistinu uživao pecati, no učinilo mi se da ću, ako ne uspijem pecanje opravdati sebi i to upravo u tom trenutku, morati prestati. Tada sam odlučio da ću pojesti sve što ulovim pa pecanje velikih količina ribe nije više dolazilo u obzir. Pokušao sam isto načelo primijeniti i na lov - sve je to divno i krasno, ali je priličan napor pokušati pojesti sve fazane i jarebice koje polovim. Unatoč tomu, trudimo se.

Božični odmor bio mi je dobrodošao nakon turneje, i sve je na obzoru izgledalo ružičasto. Ono što mi je djelovalo poput nemoguće misije, najvećim dijelom već je bilo iza nas - ostala su mi još tri mjeseca. Jedina tužna vijest koja me zatekla za blagdana, na nesreću jednako razorna kao i ona lanjska, bila je ta da je Ahmet Ertegun preminuo nakon nekoliko tjedana kome izazvane padom na koncertu Rolling Stonesa. Nedugo prije njega umro je i njegov kolega i suradnik iz ranih dana Atlantic Recordsa, Arif Marden. Bio je to golem gubitak za svijet glazbe.

Ta dvojica bila su jednako aktivna i inspirativna kao što su bila i na samim počecima svojih karijera. Bili su i prijatelji i kolege. Bezbroj puta, godinama, radio sam i surađivao s obojicom, a Ahmet je bio prva velika faca u biznisu koja je, još tih davnih godina, uistinu uviđala i shvaćala što pokušavam stvoriti. Imao sam Ahmetov stari njujorški broj pa sam nazvao želeći provjeriti hoće li mi se javiti Mica, njegova supruga. Javivši se odmah, zatekla me pa smo kratko porazgovarali. Bilo je lijepo što sam mogao podijeliti njezinu bol i reći joj koliko mi je značio. Malo je ljudi iz tih vremena kojima bih mogao prenijeti takve osjećaje. Ponudio sam joj pomoć, ako ustreba, i nadam se da sam joj, bar nakratko, uspio olakšati to breme.

Siječanj je oglasio posljednji zalet turneje. Trebali smo započeti u Singapuru, a zatim, preko Tajlanda, krenuti u Kinu. Većinom poznato područje, no svi smo se prvi put našli u Šangaju i bili strašno uzbuđeni. Melia i cure su, malo prije mene, otputovale u Columbus kako bi Julie na vrijeme pošla u školu - uzele su si nekoliko dana za oporavak od leta. Bio je to još jedan dug dio turneje, baš kao i onaj japanski, te smo se, za obiteljsku potporu, morali oslanjati na računalo. Također sam ponio dijelom dovršen rukopis knjige namjeravajući raditi korekturu svaki put kad uhvatim vremena.

Prvi tjedan Azije prošao mi je u potpunoj magli. Čini mi se da mi je sposobnost oporavka od vremenske razlike s godinama potpuno nestala, štoviše, zamrla mi je i ona stara, prirodna radoznalost pa je izlazak iz sobe postao istinski upitna aktivnost. Promjena klime bila je još jedan šok za organizam. Otputovavši iz klasične engleske zime, odjednom smo se našli u ekstremnim tropskim uvjetima koji mi ničime nisu mogli podići energiju - ostao sam mlohav poput uvenule salate. Nasreću, probe nam nisu gotovo ni trebale i muzika nam je ubrzo vratila staro samopouzdanje.

Naš dnevni raspored imao je nekoliko pristojno dugačkih rupa pa sam mogao od samog početka zaroniti u knjigu. Kad smo stigli u središnju Kinu, već sam se bio toliko zakvačio za pisanje da gotovo i nisam mogao prestati pisati, kljucajući tim jednim prstom poput kakve retardirane kokoši. Još od djetinjstva uživao sam u raznolikosti engleske književnosti, a pravopis i gramatika oduvijek su u meni izazivali divljenje. Osim slikarstva, u školi sam pratio još samo engleski i englesku književnost i, iako me to ne čini podobnim za pisanje knjige, pretpostavljam da će biti zanimljiva i drugima.

Šangaj je, nakon svih naših očekivanja, bio veliko razočaranje. Slijetanje kroz smog i treperava svjetla na vrhovima bizarne mreže novih nebodera podsjećalo je na dokumentarnu verziju filma Blade Runner, a zbog nekog razloga odmah sam počeo paziti. Taj me osjećaj nije napuštao još nekoliko dana pa sam stalno bio na rubu - počevši neprekidnim obaranjem pogleda pred carinikom pri dolasku, sve do neprekidna izbjegavanja uličnih prodavača koji su prodavali sve, od DVD-ova do Montblancovih nalivpera. Zahvaljujući Hiroshiju, koji mi je elektroničkom poštom pružao potporu i navodio me na sve "podzemne" prodavaonice na mojoj ruti, ondje sam uspio upoznati nekoliko zanimljivih osoba. U Šangaju Tommyja Chunga - jedinog tipa koji je u svom dućanu prodavao Vivism, moje najomiljenije cipele, te mu zahvaljujem na iskrenu gostoprimstvu koje nam je pružio dok smo bili u njegovu gradu. Unatoč tomu bio sam sretan što polazim dalje na put.

Novi Zeland i Australija bili su veliko iznenađenje. Nakon velikih strepnji koje su se pokazale potpuno neutemeljenima, sjajno sam se proveo. I pritom sam sebi dokazao da vlastitim stavovima i stanjima vječno definiram vlastite dojmove o ljudima, mjestima i stvarima. Susret s lanom Beefyjem Bothamom u Melbourneu bio je samo dokaz tog pravila. Pola svoje posljednje alkoholičarske godine 1987. proveo sam opijajući se s njim i otad u njegovoj prisutnosti uvijek osjećao bar malu nervozu. Nakon toga sastali smo se nekoliko puta i bilo je dobro, ali je naše prijateljstvo na neki način ograničavalo to što on i dalje voli popiti. Ovaj put nije bilo tako. Doista smo se složili, možda i zato što sam ja sazrio i shvatio da njegova odluka da pije nije moja stvar i da mi je, u svakom slučaju, zaista drag. Imamo mnogo toga zajedničkoga, on je uistinu zlatno srce i, najbolje od svega, možemo nasmijati jedan drugoga. Stoga se radujem što ću, u budućnosti, mnogo vremena provoditi s njim.

Ondje dolje vladalo je ljeto, ja sam dobivao boju, bio zdrav, dok su oni u Ohiju trpjeli tešku zimu koja ih je zasipala snijegom. Planirali smo, za sljedeće stanke, naći se na Havajima, gdje se rodila Melia, no odustali smo od ideje jer bismo na sama putovanja potrošili toliku količinu vremena da bismo se, zajedno, jedva uspjeli oporaviti od vremenske razlike i morali ponovno razići. Stoga sam se ja, na deset dana, otputio u Columbus. U sljedeća dvadeset četiri sata zamijenio sam savršenih dvadeset devet stupnjeva za minus dvadeset i mećavu. Zapravo, slijetanje u Columbus bilo je na rubu smrti jer je vrijeme bilo uistinu grozno. Dok smo rulali po pisti vidio sam kako odleđuju krila zrakoplovu koji se spremao poletjeti i tada se tiho pomolio. Također sam se zakleo da ću već jednom prestati s tim svojim lutanjima.

Na odmoru odmah sam se razbolio - promjena klime bila je prilično radikalna i tada sam, prvi put, iskusio pravu zimu u Ohiju. Nisam mogao povjerovati da je toliko oštra - i uz fobiju prema električnim grijačima, jer su mi radijatori mnogo draži, bio sam prilično slab i fizički ranjiv. Unatoč svemu tomu, bilo je lijepo provesti bar neko vrijeme s curama, iako smo, zbog hladnoće, najvećim dijelom bili zatočeni u kući. Bile su ushićene što me vide i neprestano se tukle koja će od njih sjediti pokraj mene u vrijeme obroka. To sam volio, a i trebalo mi je. Biti mjesecima na putu bez tračka nježnosti, ima prilično razoran učinak na moju psihu i tjera me da se izoliram u svojoj sobi. Kontrast između puste hotelske sobe i podivljale gomile u gledalištu također može uzrokovati podosta emocionalnih pometnji, no bar zakratko svijet me mogao pričekati - ponovno sam bio na sigurnom, sa svojim voljenima.

Našavši se ponovno s ekipom u Dallasu, bio sam uzbuđen pomišljajući kako je to posljednji dio - još samo mjesec dana i gotovi smo sa svjetskom turnejom. Koja nipošto nije prošla jadno - upravo suprotno, bila je nevjerojatno uspješna na svim razinama. Iskreno sam uživao u glazbi i druženju, ali me samo putovanje izmoždilo mnogo više nego što sam pomišljao. Kad smo je Peter Jackson i ja planirali, još 2005., sve se činilo prilično jednostavno pa sam na sve gledao pomalo svisoka - nakon dva mjeseca Europe shvatio sam u što sam se zapravo uvalio.

Iz Teksasa prešli smo u Kaliforniju i često iz Los Angelesa putovali na brojne koncerte na Zapadnoj obali. Veselio sam se tom dijelu turneje budući da sam planirao povesti cure na nekoliko dana toliko im potrebna sunčanja, a i susretima s nekoliko starih prijatelja. Nigel Carroll i dalje radi za mene i ima dvojicu sad već potpuno odraslih sinova. Obojica su umjetnički tipovi, strašno prodorni i izrasli su u dobre mladiće - znam da se jako ponosi njima. Nigela sam zamolio da mi pronađe Stephena Bishopa, mog bliskog prijatelja iz sedamdesetih, kojega smatram jednim od najvećih pjevača kantautora. Osjećao sam se obveznim ponovno ga potražiti budući da, kako starim, često razmišljam o prijateljima s kojima se više ne viđam i brine me što smo svi otišli na svoje strane. U Stephenovu slučaju sve je bilo jednostavno - kad smo se sastali, vrijeme kao da je stajalo sve te godine, pa smo nastavili točno gdje smo stali. Tako je turneja, ta dva tjedna, bila uistinu topla - došla mi je obitelj, u blizini su bili stari prijatelji i život je bio sjajan. Sve dok nismo krenuli na sjever.

Nakon svakog dijela turneje svi smo se slagali da je trajala otprilike tjedan dana predugo. Ovaj posljednji dva tjedna. Vrijeme je postalo hladnije, hoteli sve bučniji, a meni je nestajalo snage. Planiranje i svakodnevna strategija koji su se temeljili na postavci da imam snage za nastup svake večeri, postajali su sve smješniji. U tom razdoblju jednostavno sam morao svako popodne odspavati bar sat vremena, a da bih uspio uhvatiti taj jedan sat, morao sam stvarati tri sata vakuuma - što nije lako kako izgleda. Također smo često putovali na dane nastupa, što me također iscrpljivalo. Ukratko, bivalo je sve gadnije. Još nas je jedan problem sve razvlačio: što je Derek Trucks morao napustiti turneju kako bi, na njezinoj polovici, mogao otići i svirati s Allman Brothersima. Svi smo znali da se to sprema, nismo mogli ništa, ali nam je bilo teško što nas napušta. Bilo je sjajno svirati s njim cijelu godinu jer je izmijenio i utjecao na sve nas i način našeg sviranja. Hvala Bogu što njegova odsutnost nije, bar glazbeno, bila toliko problematična. Zapravo, Doyle i ja uživali smo svirati sami, jedan s drugim. No, kad je posrijedi čista energija, sve me to nevjerojatno umaralo pa su mi noge postajale sve teže i teže.

U Kanadi sam se uspio sastati s polusestrom Cheryl i njezinom obitelji. Viđamo se rijetko, ja se nisam osjećao spremnim za druženje i, povrh svega, morali smo ići odmah nakon koncerta pa je vremena bilo malo. Jednako tako bilo je i s mojom drugom polusestrom Heather, lani, u Torontu - tada sam shvatio da se vremena mijenjaju. U starim danima uvijek bih našao vremena za posjet dan prije ili nakon koncerta, no sad sam se morao odmarati kad god bih stigao. Kad smo, na moj rođendan, stigli u Fargo, u Sjevernoj Dakoti, bio sam iscrpljen i bilo mi je dosta svega, ali su mi u posjet stigle Melia i cure, što mi je u velikoj mjeri pomoglo vratiti ravnotežu. Prije koncerta imali smo veliku zabavu, na kojoj sam dobio zgodne darove od benda i ekipe. Uistinu, bilo je dirljivo što su se svi okupili u istoj sobi, a kad sam im pokušao zahvaliti, počeo sam se gušiti. Zaista vjerujem da je ova ekipa tehničara i menadžera, od scenskih radnika do računalnih manijaka, najbolja u biznisu. Sa mnom su oduvijek, i nikad im ne mogu dovoljno zahvaliti. Čudno, jedini dar kojeg se sjećam, bio je par odvratnih, ružičastih, gumenih sandala s rupama koje su mi darovale Michele i Sharon. Cure, hvala što ste se sjetile.

Poslednji tjedan bio je čista noćna mora. Hvatao sam jedva tri sata sna, a u Kansas Cityju u tri dana četiri puta mijenjali smo hotele. Buka je bila nevjerojatna. Ili su radili građevinci, ili su dizala tutnjala po tunelima, ili su ljudi bacali stvari po sobama. To me uništilo. Jedino je cijelu situaciju podnošljivom činila glazba koju smo stvarali uvečer - vječno sjajna. Usprkos čak i tomu, molio sam se za što skoriji završetak turneje i brojio minute. Ipak, svaki nastup bio je vrijedan pamćenja. Jedino nas je mogla smesti, osobito mene, loša akustika, no činilo se da smo te dvorane ostavili za sobom. Na sreću, posljednji nastup u Columbusu bio je uistinu veličanstven. Tako je i moralo biti, budući da je na njemu bila cijela moja američka obitelj.

Nakon toga kratko smo se oprostili, znajući da ćemo se svi, osim Stevea Jordana, ponovno sresti u Chicagu, u lipnju, na sljedećem festivalu Crossroads. Što se Jordana tiče, s njim sam se trebao naći za nekoliko tjedana na koncertu u spomen Ahmetu Ertegunu koji se trebao održati u New Yorku i čiji je on bio muzički direktor. U Columbusu je još sniježilo, što mi je dalo vremena da sjednem i vježbam pjesme koje sam želio svirati Ahmetu. Oduvijek mu je bila draga "Please Send Me Someone to Love" Percyja Mayfielda, a u mračnim, starim danima, kad bismo se obojica oduzela, sa sjajem u oku obično bi mi pjevao prve stihove:


"Heaven, please send, to all mankind,
understanding and peace of mind.
But if it's not asking too much,
please send me someone to love"


(u prijevodu: "Nebesa, molim vas, cijelom čovječanstvu pošaljite razumijevanje i spokoj. Ali, ako ne tražim previše, pošaljite i meni nekoga koga ću voljeti").


Mislim da je to za njega bila suma sve jednostavne ironije koju blues toliko često utjelovljuje. Nikad me nije tjerao da je snimim. Jednostavno, volio ju je pjevati tim svojim napuklim, staračkim glasom i to mi je najdraže sjećanje na njega. Druga pjesma koju sam svirao, "Drinkin' Wine Spoo-Dee-O-Dee", bila je prva ploča objavljena s Atlanticovom etiketom.

U Ohiju vrijeme prolazi sporo, pa kad nisam vježbao repertoar za Ahmeta, na televiziji sam pratio kriket. Moj šurjak Steve uspio je nekim čudom pronaći Svjetsko prvenstvo u kriketu na kabelskoj pa sam se time drogirao sljedeća dva tjedna. Također mi je to pomoglo zaliječiti čežnju za Engleskom i za domom i pružilo mi nešto s čime sam se mogao poistovjetiti prije povratka kući. Draga mi je naša kuća u Columbusu, obitelj je sjajna, no žudio sam za Engleskom i, zbog tog jednog, preostalog nastupa, osjećao se kao u limbu. Također mi je bilo teško povjerovati da je turneja konačno završila i malo sam pao. To se uvijek događa, ali mi moje iskustvo tijekom godina pomaže pripremiti se za taj trenutak i znam kako se treba suočiti s njim - iako sam siguran da sve to, obitelji i prijateljima, djeluje vrlo čudno. Radovao sam se posljednjem dijelu turneje, no kad se to pretvorilo u stvarnost, uhvatila me depresija. Što zvuči potpuno nelogično i lako je to pogrešno protumačiti, ali to, po mom iskustvu, gotovo nije moguće izbjeći. To je dio procesa i uvijek prođe, ali za to mi treba mnogo strpljenja i razumijevanja cijele moje okoline.

Koncert u počast Ahmetu trebao se održati u dvorani Jazz u njujorškom Lincoln Centeru. Ondje sam, 2003. godine, svirao s Wyntonom Marsalisom, jednim od utemeljitelja kluba koji sam smatrao savršenim prostorom. Budući da smo se, kao obitelj, vraćali kući, planirali smo zastati u New Yorku, odraditi koncert, pokuse i razgledanje, i otputovati dan nakon toga. Iz Columbusa za London nema izravnih letova pa običavamo, zbog velike mogućnosti gubitka prtljage i sveopćeg umora i iscrpljenosti, putovanje prekidati napola, noćeći na Manhattanu. Što mi daje priliku posjetiti prijatelje i kupovati, a djeca se, naravno, vole igrati u Central parku. Na nesreću, vrijeme se pogoršalo pa su nas pljuskovi zatočili u hotelskoj sobi - baš kao i snijeg u Ohiju. Tada sam, nakon svih hotelskih soba i loša vremena, zaista žarko priželjkivao svjež zrak i život u prirodi, no to ćemo morati pričekati još nekoliko dana.

Koncert za Ahmeta bio je velik uspjeh, sjajno organiziran i dobro posjećen. Večer je, većim dijelom, pripala govornicima - bili su ondje Henry Kissinger, Oscar de la Renta, David Geffen i Mick Jagger, i svi redom govorili su s ljubavlju, dok su se ostali, medu kojima Ben E. King, Phil Collins, Stevie Nicks, Crosby, Stills, Nash & Youg, Bette Midler i ja, pobrinuli za muziku. Melia je bila uz mene, i mislim da je sjajno što je mogla vidjeti koliko je Ahmet značio svima nama. Mick je bio nevjerojatno zabavan, pričao sulude priče u kojima je Ahmeta nazivao "zločestim strikom". Iako je sve to bilo strašno zabavno i dirljivo, i dalje sam vjerovao da bi Ahmet, da se kojim slučajem zatekao ondje, izjavio nešto kao: "A sad se gubimo odavde i idemo naći pravo sranje".

Nakon nastupa Melia i ja otišli smo nakratko na tulum, gdje smo naletjeli na Robbieja Robertsona. S njim je uvijek zabavno, a prije smo slušali glazbu koju je počeo pisati devedesetih, s namjerom da je završi. Oduvijek sam želio surađivati s njim. Ima sjajno uho i genijalan je skladatelj pa sam se nadao da će nas taj susret povesti prema zajedničkoj suradnji. Što nije bilo suđeno, ali to je druga priča. Sve u svemu, ishod osnovnog razloga našeg okupljanja, odavanje počasti jednom nesvakidašnjem čovjeku, bio je veličanstven događaj i bilo je divno na istome mjestu vidjeti sve ljude koje je dodirnuo u nekom razdoblju svoga života. Savršen ispraćaj jednog iznimna čovjeka.

Sljedećeg dana ukrcali smo se u avion i odletjeli kući - svi su bili uistinu uzbuđeni, a i ja sam jedva čekao izvaliti se na veliki kauč u prednjem salonu i drijemati. Na računalu sam provjerio vremensku prognozu i dok je ostatak svijeta, bar mi se tako činilo, trpio snijeg, kišu i oluje, Engleska je uživala u sunčanu proljeću. Ne trebam ni reći da sam već isplanirao odlazak na pecanje prve subote nakon povratka, a i sveobuhvatno ljenčarenje - u najmanju ruku, namjeravao sam se potruditi da to ostvarim. O tome sam sanjao cijelu godinu. Putovanje je prošlo bezbolno, djeca su prespavala čitav let, nismo izgubili nijedan komad prtljage, a Cedric i Cecil dočekali su nas na aerodromu i odvezli kući.

Uvijek me dirne ta vožnja prema našoj kući u Surreyju. Siguran sam da se svi tako osjećaju vraćajući se kući s duga puta, no ovo je nešto uistinu osobito. Posljednja milja doslovno je prekrasna - prolazimo prelijepim brdima, nakon čega vožnja završava kratkim prolazom između visokih grmova rododendrona, a onda se pojavi kuća. Nema sumnje da je sama zgrada izgleda veličanstveno, ali ne i zastrašujuće. Kao da posjeduje vlastitu osobnost pa nam želi dobrodošlicu čak i kad je pusta. Tako je bilo i tog dana. Ušli smo, i zatim kao da nam je svima velik teret pao s pleća - kao da nam je željela reći da je došlo vrijeme za odmor. Ubrzo je naša engleska dadilja Annie kuhala ručak, Melia i klinke završile su u igraonici i ondje ponovno otkrivale igračke, a ja sam otišao na kat, na brzinu se raspakirati, gotovo bezumno se trudeći cijeli put i sve obveze ostaviti za sobom.

Nevjerojatno mi je drago što obitelj voli ovu kuću jednako kao i ja. To je, u psihičkom smislu, temelj našeg zajedničkog života. Znam da možemo pronaći način da budemo sretni ma gdje bili, i nadam se da će uvijek biti tako. Neko vrijeme ne namjeravam nikamo odlaziti, i jedva čekam da mi život u domu ponovno vrati svoje uobičajene tijekove - šetnje po brdima, hranjenje prasca Gordona i odmaranje uopće.

Cijeloga života pokušavao sam se povući, neprekidno se kleo da neću otići na turneju, da ću ostati doma - možda ću to, zbog nekog razloga, morati učiniti jednoga dana. Zasad i dalje ostavljam vrata otvorena, što će mi možda olakšati ostanak doma - možda je to obrnuta psihologija, no tko bi znao? Jedino sigurno znam da sad ne želim ići nikamo, što nije loše za čovjeka koji je cijeli život jurio posvuda.

Epilog


Posljednjih deset godina bile su najbolje godine moga života. Ispunjene su ljubavlju i istinskim zadovoljstvom, ne zbog onoga što smatram da sam postigao, nego više zbog onoga što mi je dano. Uz mene živi voljena obitelj, imam prošlost koje se više ne stidim, i budućnost koja obećava pregršti ljubavi i smijeha. Osjećam se istinski sretnim što to mogu izreći, potpuno svjestan da za većinu ljudi približavanje starosti označava kraj svih užitaka, postupan nestanak u nemoći, senilnosti i tugovanjima za neispunjenim životom. Možda ću i ja jednom osjetiti kandžu straha u svojim posljednjim godinama, ali sad sam zaista sretan i tako se osjećam najveći dio vremena. Nezadovoljstvo osjetim jedino radeći, i to u trenucima kad se ne osjećam sposobnim dati sve od sebe, obično zbog bolesti ili premora. To iz mene govori perfekcionist i tako je bilo oduvijek. Što se budućnosti tiče, brine me jedino budućnost moje djece. Rastužuje me pomišljati da bi mogla ostati bez oca u mladim godinama.

Ovo pišem u šezdeset trećoj godini, poslije dvadeset godina provedenih u trijeznom stanju, i zaposleniji više nego ikad dosad. Okončao sam veliku svjetsku turneju i iako su putovanja katkad prava tlaka, i dalje volim taj tempo. Doslovno sam gluh, ali odbijam nositi aparat budući da volim slušati prirodne zvukove iako ih jedva uspijevam čuti. Lijen sam, odbijam vježbati, pa sam totalno izvan forme. Pretvorio sam se u staro gunđalo i ponosim se time. Znam tko sam u ovom trenutku, i znam da ću, ako se ništa u međuvremenu ne dogodi, sam pokrenuti nešto, ne zbog dosade nego zato što mi je potrebna akcija. Imam ritmičnu prirodu. Time ne želim reći da se ne znam opustiti. Ništa mi nije milije od ljenčarenja, ali nakon nekog vremena moram se ponovno baciti na posao.

Godina je 2007. i ovo ljeto ponovno ću pomagati u pripremi još jednog festivala Crossroads, čemu se iskreno radujem. Svirat će neki sjajni muzičari i, kako vrijeme prolazi, sve više poštujem svaku priliku da ih čujem. Bogu hvala što ih je većina još na ovome svijetu. Na primjer, na posljednjoj turneji svirao sam s Doyleom Bramhallom i Derekom Trucksom, dvojicom sjajnih gitarista koji su dokazali da je naše umijeće i te kako živo i zdravo. Svirati s njima, održava me mladim i gura me daleko preko vlastitih granica.

Obitelj mi i dalje svakodnevno donosi sreću i radost, i da nisam bivši alkoholičar, bio bih presretan reći da mi je ona najvažnija u životu. No, to nije tako budući da sam svjestan da bih sve to izgubio da svoju trijeznost nisam stavio na sam vrh popisa. I dalje odlazim na sastanke i ostajem u kontaktu sa što više rekonvalescenata mogu. Ostati trijezan i pomoći drugima da prestanu piti, uvijek će biti moja prva i najvažnija životna zadaća.

Ipak, spustimo se malo na zemlju. Cijeli život proveo sam na turnejama i nakon svake se kleo da mi je upravo ta posljednja. U tom pogledu nije se promijenilo ništa. "To je prokleto nemoguć život", jednom je izjavio moj prijatelj Robbie Robertson, a ova posljednja turneja, unatoč veliku muzičkom uspjehu, bila je vrlo naporna. Više ne mogu dobro spavati daleko od kuće, hoteli nisu više ono što su bili, i užasno mi nedostaje obitelj. Također mnogo više nego u mladosti patim od fizičkih tegoba - bolova u leđima i probavnih poremećaja. Kad se sve to zbroji, bolestan izaći na pozornicu, nešto mi je najgore. Stoga, ma koliko volio svirati, turneje takvih razmjera, bar tako mislim, više me neće vidjeti. Radit ću dok živim, ali moram pronaći drugačiji pristup koji me toliko ne cijedi.

Gledajući u prošlost, moja putovanja dovela su me u blizinu velikih majstora moje profesije koji su, svi redom, odvojili nešto vremena da mi otkriju neke dijelove svog umijeća, pa čak i kad nisu bili svjesni da to čine. Možda je najplodonosniji odnos bio onaj s Buddyjem Guyem. Svih godina koliko ga poznajem, nije se promijenio ni za dlaku, i ostali smo istinski prijatelji. Gledajući glazbeno, on mi je, svojim primjerom, pokazao put kojim trebam poći. Taj spoj divljine i profinjenosti koji živi u njegovu sviranju, potpuno je jedinstven i rock-gitaristima omogućuje približiti se bluesu iz jedne ničim ograničene perspektive. Drugim riječima, svira slobodno, iz duše, ne priznajući postojanje ikakvih granica.

Stevieja Raya Vaughana nikad nisam upoznao dovoljno dobro. Zajedno smo svirali samo nekoliko puta, ali i to mi je bilo dovoljno da ga, u pitanju predanosti profesiji, povezem s Jimijem Hendrixom. Obojica su svirala iz jaja, vadeći gitare iz kutija kao da im je to posljednji put u životu, pokazujući jednaku razinu odanosti vlastitome umijeću. Slušati Stevieja na njegovu posljednjem ovozemaljskom koncertu, bilo je gotovo više nego što sam mogao podnijeti - osjećao sam se kao da sam ostao bez riječi. On je rekao sve. Njegov brat Jimmie jedan je od mojih najboljih prijatelja i, po mom mišljenju, ista klasa kao i Buddy, jedinstven u stilu i slobodan kao ptica. Surađujemo i prijateljujemo još od šezdesetih, i uz onaj muzički dug, dugujem mu i zahvalnost što me upoznao s kulturom hot rod vozila. Imam tri automobila koja je sve redom tjunirao Roy Brizio - a dva su još u dolasku. Robert Cray još je jedan prijatelj kojemu se iskreno divim. Njegovo pjevanje oduvijek me podsjećalo na Bobbyja Blanda, no gitaristički stil je posve jedinstven pa ako poznajete povijest bluesa, u njegovu sviranju možete čuti sve velikane tog stila. Bezbroj je izvođača kojima sam se divio i oponašao ih, od Johna Leeja Hookera do Huberta Sumlina, ali je samo jedan kralj, a to je B. B. Bez imalo sumnje, on je najvažniji umjetnik kojega je blues dosad stvorio, i najsmerniji i najiskreniji čovjek kojega biste poželjeli upoznati. Ako ga pokušam staviti u neke odnose, mislim da bi B. B. mogao biti reinkarnacija Roberta Johnsona. Možda bi vrijedilo malo provjeriti datume i izvidjeti postoji li i najmanja mogućnost za to.

Dok govorim o herojima i muzičarima koji su me pokretali, na gotovo sam vrh popisa moram staviti Little Waltera. U ranim danima svirao je usnu harmoniku s Muddyjem Watersom, i bio je majstor tog instrumenta. I jedan od najproduhovljenijih pjevača koje sam ikad dosad slušao.

Žalim što mi se nikad nije posrećilo svirati s Rayem Charlesom. Po mom mišljenju bio je najveći pjevač svih vremena, također i pjevač bluesa. Blues je stil glazbe koji se rodio u sjedinjenju afričkih i europskih narodnih običaja, začet u ropstvu i odgajan negdje u delti Mississippija. Posjeduje vlastitu ljestvicu, vlastite zakonitosti, vlastite tradicije, vlastiti jezik. Blues je slavljenje pobjede nad zlom, prepun je humora, višeznačan, ironičan i, uistinu rijetko, depresivan za slušanje. Može biti, a obično i jest, glazba koja najbolje podiže čovjeka. Ray Charles iz njega je uzeo tu bit i ubrizgao je u svaki glazbeni stil kojim se bavio - od gospela i jazza, preko R&B-a, sve do countryja. Bez obzira na priliku, bez obzira na formu, on je vječno pjevao blues. Imao sam čast gostovati na njegovu albumu iz osamdesetih, ali sam svoje dionice snimao naknadno, a njega tada nije bilo u studiju. Žalim što nisam bio u studiju i pratio ga dok svira i pjeva - samo kako bih to doživio.

Jedini kojega sam dosad izostavljao, jest Muddy Waters, a razlog je taj što mi je on nešto mnogo iskonskije. Bio je prvi od velikih bluesera koje sam upoznao i s kojima sam svirao, i prvi koji me je uistinu hrabrio i bio blag prema meni. Dugo prije nego što smo se upoznali, bio je najmoćniji od svih modernih bluesera koje sam ikad dosad slušao, a čista snaga njegova glazbenoga karaktera na mene je ostavila dubok utjecaj dok sam, kao mlad i zelen školarac, slušao i učio. Poslije je, sve do svoje smrti, bio važan dio moga života, pratio me na turnejama, savjetovao me i, manje-više, bio očinska pojava, koju nikad nisam imao. S Rogerom sam bio na njegovu vjenčanju s posljednjom suprugom, Marvom.

Za naših posljednjih susreta Muddy mi je počeo otvoreno govoriti o tome da mi prepušta nositi nasljeđe bluesa, proglasio me svojim posinkom, a ja sam ga uvjeravao da ću dati sve od sebe kako bih izvršio tu časnu zadaću. Takvo povjerenje gotovo nije bilo moguće podnijeti, no održao sam riječ i, ma koliko se takvo što danas gleda s podsmijehom, savršeno sam siguran da je u tome bio iskren do srži. Moram priznati da žalim što je moj alkoholizam svoje vrhunce dostizao baš naših zajedničkih godina, što me spriječilo da s njim ostvarim istinski prisan odnos. Alkohol mi je tih dana bio prvi i jedini. Također je bilo vrlo poučno, mnogo godina nakon Muddyjeve smrti, pročitati njegov intervju iz mladosti u kojem kao svoj prvi utjecaj navodi Leroyja Carra. I ja sam mislio isto, ali nikad nisam upoznao ijednog novog istomišljenika. Meni je ta veza izgledala potpuno logično i samo mi potvrdila da istinski pripadam onoj dragocjenoj skupini koju bi se moglo nazvati obitelji bluesa i koja mi je, osim mog doma i djece, drugo najdraže okružje na svijetu.

Prevelik je broj glazbenika s kojima sam imao čast i zadovoljstvo surađivati na pozornicama i po studijima svih tih godina, ali je svaki od njih na svoj način bio nezaboravan. Većinom su bili prešutni filozofi. Među većinom izvođača kao da postoji prešutan dogovor da svi mi redom imamo određene odgovornosti kao učitelji ili liječnici i, iako na različite načine ispunjavamo te dužnosti, njih smo u svakom slučaju svjesni. Ja se trudim ostati što dalje od društvenih i političkih komentara u pisanju i sviranju - osim onih potpuno nejasnih - samo zbog toga jer ne želim po sebi skupljati smeće ili otvoriti mogućnost da me povežu s bilo kojim pokretom koji bi me odvratio od zadaće očuvanja bluesa ili glazbe uopće. Oduvijek sam vjerovao da je sama glazba dovoljno snažna da uzrokuje promjene, i da katkad riječi, ili planovi, mogu samo smetati.

Današnja glazbena scena malo se razlikuje od one u mojoj mladosti. Odnosi su otprilike isti - 95 posto smeća, 5 posto biseri. Ipak, sustav marketinga i distribucije prolazi korjenite promjene pa mislim da je malo vjerojatno da će do kraja ovog desetljeća preživjeti ijedna od postojećih diskografskih kuća. Uza sve dužno poštovanje prema njima, to neće biti neki veći gubitak. Glazba će uvijek pronaći svoj put do nas, s biznisom, politikom, religijom ili bilo kojim drugim dodatnim sranjima ili bez njih. Glazba preživljava sve i, poput Boga, ona je sveprisutna. Ne treba pomoć, ne osjeća zapreke. Glazba me uvijek pronalazila pa će, s Božjim blagoslovom i dopuštenjem, i dalje biti tako.

Zahvale


Za njihovu pomoć u stvaranju ove knjige želim zahvaliti Christopheru Simonu Sykesu i Richardu Steeleu. Osobito sam zahvalan Nici za sav trud koji je uložila u prijepis mojih rukopisa.