Djevojke sa slika

Duboko potresno i domišljato... U uzbudljivom portretu Pariza 19. stoljeća Cathy Marie Buchanan oživljuje njegove vizure, zvukove i mirise usporedno s plesnom dvoranom u kojoj mlade plesačice žude za mjestom u baletnom ansamblu... Ali ništa nije stvarnije ni zanimljivije od osjećaja Marie i njezine starije sestre Antoinette. Njihova je priča uzvišena pohvala ljepoti sestrinske ljubavi. Poput djece za stolom tijekom objeda, snatrenja se obično vide, ali ne čuju. Likovi romana Djevojke sa slika zasnovani su na stvarnim osobama, sestrama van Goethem koje su živjele u Parizu u 19. stoljeću: Marie, koju je Degas ovjekovječio u brončanoj skulpturi Mala četrnaestogodišnja plesačica, i njezina sestra Antoinette, glumica u uprizorenju Jazbine, remek-djela o radničkoj klasi Émilea Zole. Za njih nema glamura dok plešu, poziraju i glume; za njih je ples puki način preživljavanja u sirotinjskoj četvrti podno Montmartrea. Da su to Les Misérables, počele bi pjevati. Umjesto toga, dobili smo nešto mnogo bogatije." Entertainment Weekly OVAJ UZBUDLJIVI ROMAN SMJEŠTEN JE U BELLE ÉPOQUE, PARIŠKO ZLATNO DOBA LJEPOTE I BONVIVANA, APSINTA, RAZUZDANIH ZABAVA I LJUBAVNIH AVANTURA, UMJETNIKA I NJIHOVIH MODELA. NO IZA POZLAĆENIH KULISA PARIŠKE OPERE KRIJE SE SVIJET SIROMAŠTVA I GLADI, ZAVISTI, LJUBOMORE I AMBICIJA... Pariz 1878. Nakon što im je umro otac, malodobne sestre Antoinette, Marie i Charlotte ostale su prepuštene same sebi jer je oskudna plaća njihove majke jedva dostajala za dnevnu dozu apsinta u kojem je utapala sve svoje neuspjehe i strahove. Znajući da najviše izgleda za bijeg iz siromaštva imaju u baletu, Antoinette, statistica u pariškoj Operi, odvede svoje mlađe sestre na audiciju. Obje su primljene u početničku grupu nazvanu petits rats. Taj su nadimak, mali štakori, dobile jer su svakodnevno gladne i prljave trčkarale hodnicima Opere sanjajući o strelovitoj baletnoj karijeri koja će ih od druge postave kvadrile dovesti do baletnih prvakinja i zvijezda kojima se klanja cijeli Pariz. Na opće iznenađenje, Marie pokaže iznimnu nadarenost te počne zarađivati i pozirajući tajanstvenom slikaru Edgaru Degasu za njegovo remek-djelo Mala četrnaestogodišnja plesačica, a Antoinette, odgojiteljica svojih sestara, dobije malu ulogu u uprizorenju Zoline Jazbine i bezglavo se zaljubi u Émilea Abadieja. Na trenutak se učini da su tragični ponori života na donjim padinama Montmartrea za sestre van Goethem stvar prošlosti…

Za Larryja, uvijek

Slike Edgara Degasa koje se spominju


________________________________

1878.

________________________________

Ni jedno društveno biće nije nezaštićenije – zakonima, odredbama i društvenim običajima – od mlade djevojke u Parizu
Le Figaro, 1880.

MARIE

Monsieur LeBlanc naslonio se na dovratak ruku prekriženih na trbuhu koji se zaokruglio od hrskavih svinjskih korica. Nedostajalo mu je dugme na pretijesnom prsluku jer konac nije izdržao. Mama je kršila ruke – ruke pralje, s ispucalom kožom i izguljenim zglobovima. »Ali, monsieur LeBlanc«, kazala je, »tek smo položili moga mrtvog muža u zemlju.«
»Prošla su dva tjedna, madame van Goethem. Rekli ste da su vam potrebna dva tjedna.« Čim je tata ispustio posljednji dah na zemlji, monsieur LeBlanc pojavio se na vratima naše unajmljene sobe zahtijevajući tromjesečnu stanarinu koju je tata prestao plaćati nakon što je obolio.
Mama je pala na koljena, uhvatila rub ogrtača monsieur LeBlanca. »Ne možete nas izbaciti. Zar biste istjerali na ulicu moje kćeri, te tri dobre djevojčice?«
»Smilujte se«, kazala sam i ja te pala kao i mama na koljena.
»Da, smilujte se«, kazala je Charlotte, moja mlađa sestra, na što sam se trgnula. Predobro je igrala svoju ulogu za dijete koje još nema ni osam godina.
Samo je Antoinette, najstarija od nas triju, prkosno šutjela visoko digavši glavu. No ona se ionako ničega ne boji.
Charlotte je uhvatila ruku monsieur LeBlanca, ljubila je, naslanjala obraz na njegovu nadlanicu. Duboko je uzdahnuo, i ulice nas je spasila sićušna Charlotte koju taj mesar, urar, trgovac zemljanim posuđem – obožava.
Videći kako se njegovo lice smekšalo, mama je rekla: »Uzmite moj prsten« te skinula vjenčanu viticu s prsta. Pritisnula ju je na usne prije nego što ju je spustila u ruku monsieur LeBlanca koji je čekao. Zatim su joj dlanovi dramatično poletjeli do mjesta na prsima točno iznad srca. Ne želeći da on u mojim očima vidi ono što znam o maminim osjećajima prema tati, okrenula sam glavu u stranu. Kada god bi tata spomenuo da je bio krojač, a još je kao dječak šegrtovao kod majstora, majka bi kazala: »Jedini krojački posao koji si obavljao bilo je krpanje odijela radnika u tvornici porculana.«
Stežući prstima prsten, monsieur LeBlanc je rekao: »Još dva tjedna. Tada ćete morati platiti.« Ili će se na kolima odvesti kredenc koji nam je namro tata, stol i tri trošna stolca što ih je ostavio stanar prije nas te madraci ispunjeni vunom od koje svaka rukovet u zalagaonici vrijedi pet sua.1 Naša unajmljena soba ostat će prazna, samo četiri zida, vlažna i čađava, bez imalo vapna. I bit će nov lokot na vratima i pazikuća, stara madame Legat, igrat će se ključem u džepu i tužno promatrati oblinu Charlottina lijepog obraza. Od nas tri samo je Antoinette bila dovoljno odrasla da se sjeća noćī pod prljavim stubištem, danā na Bulevaru Haussmann s ispruženim praznim dlanovima, šuštanja svilenih suknji u prolazu. Ona mi je jednom kazala kako je bilo tada kad je tata prodao šivaći stroj da bi platio bijelu haljinicu s kukičanom čipkom, malen bijeli lijes sa slikom dvaju kerubina koji su puhali u rogove, svećenika da održi misu.
Ja sam imenjakinja toga malenog mrtvog djeteta, Marie, ili Marie Prve, kako je obično nazivam kad o njoj mislim. Prije svoga drugog rođendana ukočila se u kolijevci, očiju uprtih u ono što nije mogla vidjeti, a tada sam došla ja – dar, rekla je mama, da zauzmem njezino mjesto.
»Bog vas blagoslovio«, vikne Charlotte iza leđa monsieur LeBlanca koji je bio na odlasku.
Mama se pridignula kao starica posrćući pod težinom udovištva, kćeri, novca koji duguje, prazne ostave. Posegnula je u džep na pregači, prinijela bočicu zelene tekućine usnama te nadlanicom obrisala usta.
»Dugujemo za mlijeko cijeli tjedan, ali imamo dovoljno za to!« kazala je Antoinette pokazujući glavom na bocu.
»Od tebe nisam vidjela ni sua mjesec dana. Još statiraš u Operi, sa sedamnaest godina. Pojma nemaš što znači raditi.« Antoinette čvrsto stisne usne prijezirno gledajući mamu koja nije odustajala. »Pišljiva dva franka ti plaćaju što dangubiš na pozornici«, kazala je, »i mora ti pristajati svaki kostim što ga garderobijerka ispegla. Previsoka i presnažna za praonicu. Od tebe neće postati ništa dobro. To već vidim.«
»Kakva majka, takva kći, zar ne?« kazala je Antoinette prinoseći zamišljenu bocu ustima.
Mama podigne malko više bočicu apsinta,2 ali samo vrati čep na mjesto. »Ujutro ćeš odvesti sestre u plesnu školu«, reče Antoinetti, a svjetlost se pojavi na Charlottinu licu. Tri puta na tjedan ona nas podsjeti da je pariška Opera najveća operna kuća na svijetu.
Katkad bi Antoinette Charlotti i meni pokazala korake koje je naučila u plesnoj školi prije nego što su joj rekli da više ne dolazi, a mi bismo stajale skupljenih i izbačenih peta, savijenih koljena.
»Koljena iznad nožnih prstiju«, rekla bi Antoinette. »Tako je. Plié.«3
»Što još?« obično bi pitala Charlotte, a katkad i ja. Večeri su bile duge i dosadne, a zimi bi pokoji plié pri oskudnom svjetlu lojanice odagnao drhtanje prije nego što bismo se smotale na madracu te zaspale.
Antoinette nas je učila battements tendus,4 ronde de jambe,5 grands battements i tako dalje. Nagnula bi se da namjesti gležanj Charlottina ispruženog stopala. »Kakvo stopalo«, rekla bi. »Stopalo prave balerine, mezimice.«
Uvijek bi se trudila Charlotti popraviti držanje. Mama je voljela kazati kako je vrijeme da i ja zarađujem za svoje uzdržavanje, kako čak i djevojčice u plesnoj školi dobivaju svakog mjeseca po sedamdeset franaka, ali tata bi tada udario šakom o stol. »Dosta«, rekao bi. »Marie mora ostati gdje jest, u razredu sestre Evangeline, kamo pripada.« Poslije, nasamo, šapnuo bi mi na uho da sam ja pametna, da imam mozak za učenje, da ga je sestra Evangeline dočekala ispred tvornice porculana i kazala mu da je tako. Ipak bih im se katkad pridružila premda je Antoinette govorila da su mi leđa previše savitljiva, a bokovi opušteni. Gdjekad bih i sama opažala da plešem ples koji sam izmislila dok bi zvuci violine prodirali kroz daske na podu, a obje bismo znale da će se poštovati tatina riječ. Njezine su oči bile uprte u sićušnu Charlotte koja bi ispružila nogu iza sebe u arabeski6, a zatim je podizala visoko iznad poda dok bi joj Antoinette popravljala pokrete i vikala: »Ruke mekane. Koljena ravna. Vrat ispružen. Tako je. Imaš vrat kao gospođica Taglioni,7 mezimice.«
Kad je Antoinette imala osam godina, na njezin imendan tata je iz rukava na ogrtaču izvukao skulpturicu Marie Taglioni – lebdjela je bosa, raširenih krila, samo s prstima jednoga stopala na zemlji. Prije gotovo pedeset godina osvojila je srca Parižana plešući La Sylphide,8 a legenda o njoj još je bila živa. Antoinette je desetak puta poljubila sićušno lice skulpturice i stavila je visoko na policu iznad kamina. Obožavala ju je. Tko god bi pogledao onamo, vidio bi nju, malenu vilu oblakinju, pokraj mamina staroga sata. No Antoinette je pala na ispitu za prelazak iz druge postave kvadrile9 u prvu. Otpuštena je iz baleta pariške Opere jer se posvađala s monsieur Pluqueom, ravnateljem plesa. »Ti i tvoj jezik«, rekla je mama.
»Samo sam mu kazala da mogu napraviti više fouettés en tournant10 nego Martine i da imam bolji rad nogu nego Carole.« Mogla sam zamisliti Antoinette kako ondje stoji prekriženih ruku, s uvredljivim izrazom lica. »On mi je odgovorio da sam ružna i mršava.«
Skulpturica je sljedećega dana nestala s police iznad kamina, možda je otišla u zalagaonicu, možda je završila razmrskana na uličnom pločniku.
Kad je mama objavila vijest da nas šalje u plesnu školu, Charlotte je, nastojeći prikriti veselje, tako čvrsto ispreplela prste da su joj pobijeljeli zglobovi. Ja sam zadržala miran izraz na licu držeći u sebi svoj očaj. Petits rats – mršave, nadobudne djevojčice, koje se natječu za najbrže noge, za najlakši skok, za najljepše ruke – još su djeca, kao Charlotte; neke imaju samo šest godina. Srce mi se paralo kad bih se sjetila sebe – trinaestogodišnjakinje – pokraj štange11, izgubljene među djevojčicama koje su zaradile ime malih štakora zato što su trčkarale hodnicima Opere, gladne i prljave, tragajući za mrvicama milosrđa.
Antoinette je spustila svoju umirujuću ruku na Charlottino rame. Uhvativši moj pogled, neprimjetno mi je kimnula govoreći mi da pričekam, da još nije završila s mamom. »Stari Pluque neće primiti Marie.«
»To on mora odlučiti«, kazala je mama.
»Prestara je.«
»Sve će ona nadoknaditi. Kaži mu da je pametna.« Glas joj je bio grub, prožet prijezirom. Znala je koliko sam bila ponosna na to što se sestra Evangeline potrudila pričekati tatu pred tvorničkim ulazom.
»Neću je povesti.«
Mama se uspravila do svoje pune visine, bila je deset centimetara niža od Antoinette. Podigla se na prste unijevši joj se u lice. »Učinit ćeš kako sam ti rekla.«
Jutra sam provodila sjedeći na klupi i ponavljajući Djelo skrušenja iz katekizma, ili čitajući iz malene knjige priču o Ivani Orleanskoj, ili pišući po sjećanju Deset zapovijedi, ili prepisujući s ploče stupac brojeva koji su mi zadani da ih zbrojim. Katkad bih podigla pogled i ulovila smiješak u kutu usana sestre Evangeline te osjetila topao žar upaljene svjetiljke. Usprkos tomu, otkad je tata obolio, stalno sam se pitala kolika je korist od svih tih sati, od toga što sam ostajala sjediti u razredu lakomo učeći umjesto da zarađujem novac. Sestra Evangeline je govorila da ni izdaleka nije završila s mojom vjerskom poukom, da ne voli što posežem za bravicama na klupi, za ključem u džepu, za komadićima željeza koji donose sreću kad me prozove da govorim naizust. Kaže da ne znam ni jedan jedini hvalospjev12. Kako bih mogla znati kad nemam dovoljno pristojnu suknju da me puste na misu u Église de la Sainte-Trinité?! Utrošila je mnoge sate da me pripremi za prvu pričest. Sve su djevojčice nosile čipkaste haljinice, a moja je bila posuđena od nekoga ministranta. Osim što sam otkrila da hostija, za koju su nam rekli da je pravo Kristovo tijelo, nije ništa drugo nego obično tijesto, ne mogu tvrditi da sam osjetila Njegovu stvarnu prisutnost u sebi. Ali svejedno znam napamet Vjerovanje i Očenaš i Zdravomariju i Slavaocu. A što se tiče ostaloga što sam trebala naučiti u školi, mogu izračunati koliko koštaju kupus i dva luka brže nego piljarica. Znam prebrojiti uzvraćeni sitniš. Mogu napisati što god želim i pročitati sve što me zanima u novinama. Ako upitam sestru Evangelinu koja je svrha daljnjeg školovanja, ako je upitam može li sva aritmetika na svijetu spasiti djevojčicu kakva sam ja, znam koji ću odgovor dobiti. Ništa se ne mijenja zato što sam djevojčica bez oca, s majkom koja stalno pipka bočicu u džepu na suknji, djevojčica s licem koje ni jedan trgovac ne bi želio da mu pozdravlja kupce na blagajni, djevojčica koja živi na najvišem katu stambene zgrade u Ulici Douai sa spiralnim stubištem koje je preusko da se uza nj popne a da suknjom ne dodirne zidove te s dvorištem koje je prenatrpano da bi se u nj probio i tračak sunca, djevojčica koja živi na padinama Montmartrea gdje se miješaju buržuji i sirotinja, radnici i obrtnici, umjetnici i modeli, u četvrti koja je slavna po kabaretima i plesnim dvoranama, po namigušama koje su dovoljno ponižene da zadižu suknju za koricu kruha, za tanjur juhe za djecu koja plaču kod kuće. Odgovor sestre Evangeline? »No«, rekla bi ona, a glatko bi joj se čelo naboralo dok bi neistina silazila s njezinih usana, »čovjek jednostavno nikada ne zna.«
Mamino je lice poprimilo tmuran izraz, kao jučer kad je vikala na Antoinette jer joj je pljunula na cipelu. Udarila ju je, a onda još jedanput kad se nasmijala. Mama je bucmasta u licu i snažna, sa žilavim rukama kao u muškarca, a Antoinette je mršava i uskih bokova, s prstima koji su joj isprepleteni kao grančice. Povećala je razmak između nogu pripremajući se za udarce.
Zar je stvarno nemoguće da me prime u plesnu školu, da se jednog dana pojavim na pozornici Opere? Možda bi učiteljica plesa bila sretna s djevojkom koja je dovoljno odrasla da sama sebi obriše nos, da plete svoju kosu. A što ako bude okrutna, ako se male djevojčice budu izrugivale što ne mogu napraviti demi-tour13 u nizu? Sestra Evangeline kaže da sam uporna kao mazga, da imam glavu za učenje svega što je novo. Treba misliti i na sedamdeset franaka. Mogla bih poći u tvornicu tekstila i zarađivati polovicu te sume. Ili u praonicu, možda sam prikladnija za to. Ali raditi dvanaest sati na dan, šest dana u tjednu, i to uz uvjet da nadzornik okrene glavu i da se pretvara da ne zna da nisam navršila četrnaest godina.
Sutra bi mogao biti taj dan. Monsieur Pluqueu supruga će servirati omiljeni doručak i pomno svezati kravatu, a onda će se popeti uza stube Opere osjećajniji nego inače, trbuha punog kifla. Možda bi mogao upisati moje ime u imenik plesne škole i tako me izvući iz kaljuže dajući mi tako mrvicu izgleda za uspjeh?
»Ići ću«, kažem zabadajući nokte u dlanove.
Žile Antoinettina vrata se opuste. Mama padne na tvrdo sjedalo stolca.

LE FIGARO

23. SVIBNJA 1878.

ČOVJEK ZLOČINAC

Talijanski kriminolog Cesare Lombroso,14 proučavajući zločince, ustanovio je visoku podudarnost određenih anatomskih osobina. U karakteristike koje je redovito susretao kod zločinaca koje je proučavao ubrajaju se: izbočenost donjeg dijela lica, široke lične kosti, nisko čelo, crna, bujna kosa. Kako se svaka od tih karakteristika pojavljuje kod pretpovijesnog čovjeka ili majmuna, Lombroso je zaključio da je kod zločinaca najogavnije to vraćanje prijašnjih osobina, primitivnije verzije čovjeka. On ističe da je ponovna pojava bolestī ili karakteristika po liniji predaka dobro dokumentirana među znanstvenicima. Studije cijenjenih francuskih antropologa podupiru njegove zaključke.
Dr. Arthur Bordier mjerio je lubanje trideset šest ubojica koje mu je posudio muzej u Caenu i otkrio je da su one vrlo slične lubanjama prvotnog čovjeka u dvama ključnim mjerenjima. Čela ubojica su vrlo niska. On je i očekivao taj rezultat s obzirom na povezanost čeonoga režnja mozga s inteligencijom. Zatiljci lubanja – gdje su smješteni režnjevi povezani s djelovanjem – bili su preveliki. Bordier zaključuje da je upravo to što je mozak skloniji djelovanju nego razmišljanju ono što modemi zločinac dijeli s primitivnim divljakom. Te nalaze potkrepljuje rad dr. Louisa Delasiauvea, koji je izmjerio glave dviju stotina kažnjenika u zatvoru La Roquette15 i našao sličan čeoni dokaz opakih moralnih tendencija gotovo kod polovice proučavanih zločinaca.
Čini se da se francuski antropolozi i Lombroso slažu. Tipičan zločinac divljački je ružan: monstrum in fronte, monstrum in animo.16


ANTOINETTE

Sumorno je jutro puzalo kroz prozor naše unajmljene sobe i mutno osvjetljivalo madrace u kutu. Na onome na kojem sam ja spavala Marie je još bila sklupčana oko Charlotte. Drugi je bio prazan. Mama je već otišla u praonicu, u kojoj ju je čekalo nagomilano rublje. Poškakljam Marie po obrazu, a ona me udari po ruci. »Ustaj, lijena klado od djevojke«, kažem. »Mama nam je ostavila cijeli kruh – čuda nikada ne prestaju – a ja sam skuhala jaja.«
Marie otvori oko, samo jedno. »Nisi?«
Izvadim dva topla jaja iz džepa pa joj ih stavim na lice. Ona dodirne jedno i prevrne se na leđa. Glava te djevojke još je puna paučine, daleko je od toga da bi se sjetila jučerašnjeg obećanja – oko staroga Pluquea, oštro kao britva, proučavat će njezinu vreću kostiju cijelo jutro.
Charlotte navuče ofucanu posteljinu preko ušiju negodujući kao carica što kori dvorske dame koje joj kvare dan. Potegnem posteljinu, a ona mi priprijeti: »Odlazi. Odlazi, inače...«
»Inače, što?« pitam. »Inače nećeš pojesti svoje jaje, svoj kruh? Poći ćeš u Operu iako ti krči u želudcu? Je li tako, mezimice?«
»Sada sam se sjetila«, kaže Marie.
Brzo poput munje Charlotte se našla na koljenima. »Koliko je sati?«
»Imamo još puno vremena«, kažem.
»Moje čarape? Jesi li ih zakrpala? Rekla si da hoćeš.«
Kad sam završila s čarapama, ulice su već bile tihe. Prodavači voća i ljubitelji opere te radnici što posrću i bazde grleći se – hrkali su u svojim krevetima. Ugasila sam svijeću i sjedila u polumraku bojeći se za Marie. Trebam li ubaciti malo samljevene čađe u papučice koje će obuti, poderati joj suknju, zaboraviti donijeti tvrdo kuhana jaja kad svane dan pa da u Operu ode slaba, nesigurna na nogama? Sve je to bilo moguće poduzeti i možda povećati prijezir staroga Pluquea. Ali već sljedeće minute pomislila sam kako bi šminka mogla prikriti boležljivu boju njezine kože. Kolebala sam se između dviju mogućnosti. Umanjiti ili povećati. Znala sam samo jedno: čak kad bi joj stari Pluque i pružio priliku, čak kad bi se ona nekako i uspjela probiti iz plesne škole u corps de ballet,17 premršava je, previše vulgarna izgleda, previše nalik na mene da bi se iz druge postave kvadrile, s dna ljestvice, premjestila naviše. Zaglibila bi na tome mjestu, s bijednih osamdeset pet franaka na mjesec te još dva za svaku večer kad bi plesala. To nije dovoljno, nipošto bez nekog àbonenta18 koji bi joj plaćao stanarinu. A àbonenti, oni što svake večeri očijukaju iz prvih redova parketa, gdje su se pobrinuli da njihovim ženama ne bude dopušteno sjediti, željeli su djevojke za koje treba više platiti, djevojke nježne brade i Charlottinih usana poput ružina pupoljka, one o kojima drugi muškarci sanjaju kako ih namamljuju u krevet. Iako polovica tih muškaraca nije razlikovala attitude19 od arabeske,20 željeli su da ih djevojke uzbuđuju dok ih gledaju. Prava djevojka vrijedna je stanarine, večere u restoranu, cvijeća, računa za frizuru. A ako je iz najvišeg ranga – étoile21 – tada bi àbonentu bolje bilo da je bogat. Jer mora plaćati kočiju i raskošne haljine, čak i daminu sluškinju.
Marie i Charlotte jele su jaja: Marie polako, lizajući svaku mrvicu žumanca s vrška prstiju, Charlotte kao da je to prirodan tijek stvari, kao da ću joj sutra ujutro dati još jedno jaje i preksutra ujutro još jedno.
Dala sam im svoje dvije stare radne suknjice. Charlotte je pograbila onu uščuvanu, ali sam je ja podignula visoko iznad glave, izvan njezina dosega. »Kakva pohlepna djevojka«, kažem. »Ovu dobiva Marie.« Ova iznošena suknjica neće spriječiti staroga Pluquea da vidi Charlottin vrat kakav je imala Marie Taglioni, i visoki luk svoda na njezinu stopalu, i njezino anđeosko lice. Slinit će zamišljajući sve one àbonente kako joj pod noge bacaju bukete ruža.
Bacila sam iznošenu suknjicu prema njoj. Stajala je nepomična kao kamen, prekriženih ruku. Pustila je da suknjica padne na prljav pod – mama ga nije voljela ribati – pokraj naših nogu. A potom ju je podigla.
»Živa je istina, mezimice, da će se oči staroga Pluquea zalijepiti za tvoja plesačka stopala, za tvoj vrat Taglionijeve. Upiškit će se od sreće stari Pluque kad ugleda labuda koji je upravo doletio u Operu.«
Izvadim iz džepa dvije svilene ruže – ukradene iz kavane gore na Trgu Pigalle – obje prikladne da se zataknu u punđu. Iz drugoga džepa izvadim lakirani lončić sa šminkom koji sam maznula iz sobe namijenjene statistima u Operi. Charlotte se prestala duriti i ja kucnem četkom po rubu kredenca dozivajući nemarnu Marie.
Punih dvadeset minuta četkala sam njezinu kosu govoreći već stoti put: »Kakva kosa. Veličanstvena kosa!« Zatim sam se prihvatila posla i skupila tu tako gustu grivu da je moji prsti, kad sam je splela u jednu jedinu pletenicu, nisu mogli obuhvatiti. Ta kosa – crne boje i sjajna kao krtica na suncu – jedini je dar koji je Bog udijelio Marie. Tako je gusta da joj nije potreban postiche, mrežica što je balerine ispunjavaju kosom koja im je ispala i zadijevaju u punđu udvostručujući njezinu prirodnu veličinu. Stišćem debelu pletenicu sestrine kose, svijam je u krugovima, utišavam njezino gunđanje zbog uboda dok je učvršćujem iglama. Nakon toga sam se odmaknula korak da vidim bi li Marie bolje izgledala kad bih prikrila njezino jadno čelo. »Mnoge djevojke u plesnoj školi imaju šiške«, kažem otvarajući ladicu na kredencu i vadim škare koje su dosad bile pošteđene izloga zalagaonice. Charlotte me pogledala prignuta preko ispružene noge koju je naslonila na naslon stolca. »I tvoja je glava puna kovrčica, mezimice.«
Okrenula sam se prema Marie. »Jesi li sigurna?« reče ona i zagrize donju usnu.
Stala sam između nje i kredenca i počela joj rezati pramenove kose koji su stršali. Potom sam joj na lice nanijela šminku, utrljala je u kožu zaklanjujući joj pogled u zrcalo što je visjelo iza mojih leđa.
»Sva ova gnjavaža, a nemam nikakvih izgleda«, kazala je.
»Tužiš se na moje češljanje?« Stavila sam joj cvijet iza uha umjesto da ga zabodem u kosu na zatiljku te se odmaknula omogućujući joj neometan pogled u zrcalo, da vidi leptira koji se netom izlegao iz čahure.
Kad se ugledala u zrcalu, na licu joj je zablistao osmijeh. Ali i pokazali oni njezini iskrivljeni zubi što se guraju za mrvicu prostora. Trebam li joj kazati da pred starim Pluqueom drži usta zatvorena? Nema potrebe, njezine su se usne smjesta stisnule, a na lice joj se vratila mrgodnost.
»Lijepa kao jabuka.«
»Lažljivice jedna«, reče ona.
»Zaboga, Marie.«
»Monstrum in fronte, monstrum in animo.«
Pročitala je to iz novina koje je vadila iz uličnih slivnika. Marie ide u školu kod onih redovnica, a subotom izjutra tumara naokolo jer je škola zatvorena. Zna štošta, govori o mnogočemu, misli o onome što bi bilo bolje ostaviti u zatvorenoj ladici. »Što, Marie? Što?«
»Nakazno u licu, nakazno u duhu.«
»Blebetanje je to za noćnu posudu«, kažem joj. »I uvredljivo jer svi govore koliko smo slične.«
Ali ona nastavi govoriti o nedostatcima i divljacima o kojima je čitala te kaže da izgleda kao majmun, zločinac. Mogu li to vidjeti u njezinu niskom čelu, u njezinim širokim ličnim kostima, u donjoj čeljusti koja je toliko izbočena?

MARIE

Stojim pred monsieur Pluqueom čekajući da me pogleda. Ruke su mi spuštene, stopala u početnom položaju, ne može ih vidjeti jer mu se pogledu ispriječio golem stol. Ramena dolje, velim u sebi. Izduži vrat. Ruke i laktovi mekani. Ne miči se. Ne premještaj se s noge na nogu i ne zabrinjavaj se zbog Charlotte dok gledaš ispred sebe. Imaš bolju suknjicu za vježbu koju si izvukla iz torbe u času kad se Antoinette izgubila iz vida.
Ured je prostran, dvaput veći od naše unajmljene sobe, ali jednostavan, osim izrezbarena stola s likovima zmija i stvorenja s nemirnim očima i ogoljenim očnjacima. Ispunjava me isti osjećaj kakav sam imala kad sam se bila približila stražnjem ulazu u Operu promatrajući one ukrase – ponajprije vijence i cvijeće i svitke – a stupovi u ogradi izgledali su poput uspravljenih mačeva; a iza ograde, pročelje Opere puno krilatih stvorenja, nasmijanih maska. Visoko gore iznad stražnjeg ulaza stršala je glava s bezizražajnim očima. Tresla sam se kad je Antoinette rekla da se svi osim ljubitelja opere služe stražnjim ulazom. U Operu ulaze kroz vrata iza administracije u dvorištu. Nećemo ići okolo do pročelja, na kojem je još više ukrasa, izbuljenih očiju, razjapljenih usta. Željela sam je poljubiti zbog te vijesti.
Ušavši u Operu, ugledala sam gipsane zidove, glatke drvene podove, nimalo nalik na našu pohabanu unajmljenu sobu. Kad je Opera otvorena prije tri godine, novine su bile pune izvještaja o mramoru, mozaicima i pozlati, o gotovo golim ženama od bronce koje se jedna oko druge ovijaju i drže kandelabre što osvjetljavaju stubišta. »Nije toliko raskošno«, rekla sam.
»Druga strana – strana za publiku – ona je raskošna«, poučila me Antoinette. »Ta strana nije za tebe i mene.«
Pojavila se žena nosa oštra poput kljuna te nam hramljući prišla iza leđa. Rekla je ravnodušnim glasom: »Mademoiselle van Goethem, vi znate da mi se morate javiti.«
»Ah, madame Gagnon, vratarice Opere.« Na Antoinettinu licu zaiskrio je smiješak. »Onda, kako vaše staro koljeno?«
»Jezik vam je brzoplet kao i uvijek.«
»Je li vam draže da vas predstavim kao vrataricu stražnjeg ulaza?«
»Meni je draža djevojka koja govori istinu.«
Antoinette se kiselo nasmiješi, podigne glavu prema Charlotti i meni. »Stari nas Pluque čeka na katu.« A ja sam se pitala je li to stvarno moguće.
»Vaših imena nema na popisu.« Madame Gagnon je stala između nas i stuba koje su vodile niz hodnik.
»Vi znate, kao što i ja znam, da se stari Pluque nikada ne brine za popis.« Antoinette je prebacila težinu na jednu nogu. »Pođi gore, mezimice, i nađi staroga Pluquea. Kaži mu da je madame Gagnon rekla da siđe.«
Nimalo ne oklijevajući, Charlotte je zaobišla madame Gagnon i krenula prema stubištu, a ja sam osjetila sitan žalac ljubomore zato što je Antoinette izabrala Charlotte umjesto mene.
»To neće trajati ni minutu«, doviknula je Charlotte.
»Pođite i vas dvije gore«, rekla je madame Gagnon kroz stisnute zube, a Antoinette me je povukla za lakat.
Na putu prema uredu monsieur Pluquea skrenule smo te se zaustavile pokraj stolića pred sobom čuvara ulaza na pozornicu. Stojeći ondje, Charlotte i ja spustile smo ruke na konjsku potkovu, a Antoinette nam je rekla da to čine svi, i glumci i pjevači i balerine i àbonenti. Položila je ruku na naše i malo ih stisnula. »Sada se nemaš čega bojati; Marie.«
Dok smo čekale ispred ureda monsieur Pluquea, stisnula sam ruke da ne bih čupkala kožu na mjestu gdje sam do krvi izgrebla palac. Naposljetku se na vratima pojavio neki gospodin, a ja sam se ukočila pobojavši se da je došlo vrijeme. Zastao je u hodniku, skinuo čudne naočale – okrugla oblika, s plavo obojenim staklima. Ali to nije bio monsieur Pluque. Ne. Dodirnuo je rub šešira prema Antoinetti i rekao: »Mademoiselle van Goethem«, a zatim produžio niz hodnik. Imao je dobar večernji kaput, ali mu je vuneni prsluk bio prilično ovješen, a brada – mješavina kestenjaste i sive boje – nije bila podrezana kako treba. Antoinette je uvijek govorila da se po muškarčevim cipelama može reći je li bogat pa sam se odmaknula od zida i nagnula. Njegove su bile lakirane, ali vrhova uzdignutih kao da ih je nosio sto godina.
Prije nego što se dovoljno udaljio da ne bi mogao čuti, Charlotte je rekla: »Neki àbonent?«
»Monsieur Degas,22 umjetnik«, rekla je Antoinette. »U Operi je dan i noć, cijelo vrijeme pravi skice. Najčešće crta balerine. Jedanput je naslikao Eugénie Fiocre.«23
»Étoile« rekla je Charlotte. »Udala se za nekog markiza.« Bila je to priča koju je cijeli Pariz znao, zbog nje su dvorkinje i švelje i grebenarke24 slale kćeri u plesnu školu. Pralje također.
»Vjerojatno su mu slike lijepe«, rekla sam.
Antoinette je slegnula ramenima. »Balerine dok navlače čarape ili se češkaju po leđima.«
Ali tko bi takvo što objesio na zid? Antoinette je imala naviku kazati bilo što – da nas mama ne bi grdila, da Charlotte ne bi gunđala, da ja ne bih znala kako misli nešto što ne mogu podnijeti, ili zato što joj je laganje bila navika koje se nije željela riješiti.


Monsieur Pluque naposljetku podigne pogled sa stola, a zatim ga opet spusti; vidjelo se da se želi nasmijati – možda mojoj suknjici; možda mojim rukama koje sam i dalje držala en repos;25 možda Charlotti koja se prignula u naklon toliko duboko da je vršcima prstiju dodirnula pod. Ali nije se nasmijao. Ne, pogladio je brkove, pokrio usta. »U redu, mademoiselles Marie i Charlotte«, kazao je i ustao pokazujući na pod ispred stola. »Ovamo.«
Dugo nas je promatrao očima lutajući od lica do nogu. On vjerojatno zna sve o Cesareu Lombrosu, o ubojicama i kurvama i varalicama svake vrste koji se takvima rađaju, o znacima koje nose na licu da to objave svijetu. Hoće li sada od mene zatražiti da odem, da Charlottu pričekam u hodniku? Podignem glavu razmišljajući trebam li stisnuti čeljust, ali što će biti ako se zbog toga pokaže da mi je vrat kratak? Prestani, kažem sama sebi. On prstom napravi krug u zraku, a mi se okrećemo. »Na trbuh«, kaže nakon duge stanke.
Legla sam na trbuh čudeći se smjelosti Charlotte kad je kazala: »Monsieur Pluque, ja znam sve vježbe na štangi, i sve vježbe u sredini. Mogu ponoviti sve što mi Antoinette pokaže. Zbilja mogu. Mogu vrlo ravno napraviti niz demi-tours. Mogu vam pokazati.« Ona se pripremi, stavi jednu nogu naprijed, ruke prekriži. Trebam li i ja napraviti to isto?
»Na trbuh, mademoiselle Charlotte.«
Ne, ne trebam. Njegov je glas bio kao udar zimskog vjetra.
»Sada, plié«, kaže. »Ne, ne, ne, mademoiselle Marie. Ne dopustite da vam se izdiže stražnjica.« Zatim se njegova ruka našla na mojim križima, gurnula ih dolje tako da su se moja savijena koljena razmaknula s obje strane. »Opustite bokove.«
Znala sam od Antoinette da je to nešto što je potrebno plesačici – bokovi dovoljno opušteni da bi se prednje strane bedara razmaknule kad skače ili stoji mirno, čak i kada diže nogu. Nije mogao vidjeti moje iskrivljene zube pa sam si dopustila smiješak.
Zatim nam je rekao da ispravimo koljena i podignemo ramena i rebra savijajući leđa u luk. Čučeći pokraj mene, dlanom mi je gurao čelo. »Veći luk«, kaže. »Veći.«
Trgnem se zbog načina kako na nas laje.
»Antoinette je s vama vježbala savijanje leđa?«
»Nije, gospodine.«
»Ovo je neobično«, kaže on. »Takva savitljivost kod djevojčice vaše dobi.«
Kaže nam da ustanemo i mi ga poslušamo, Charlotte to učini sporije i usput napravi lijep zamah rukama.
»Sada vaša stopala«, kaže i pomakne se na mjesto točno ispred Charlotte. Dvaput pljesne rukama. Ona je nekako znala da od nje traži stopalo pa pomakne ruke à la seconde26 i napravi grand battement27 stavivši gležanj u njegov dlan koji je čekao. Istegnuo je Charlottin gležanj, u luk napeo cijelo stopalo, ne samo prste, ali ništa nije rekao o plesačkim stopalima.
Pokušala sam oponašati način na koji je Charlotte položila stopalo u njegovu ruku, ali učinila sam to traljavo pa se morao izmaknuti da ne dobije udarac. Glasno sam udahnula, samo malo, a on se zasmijuckao kao da to uopće nije važno, a zatim je s mojim stopalima učinio isto što i sa Charlottinim. Pozvao je violinista te se vratio svojim papirima na stolu. Dok smo čekale, pitala sam se je li uopće istina da je Antoinetti rekao da je ružna i mršava.
Star čovjek sijedih brkova i s violinom uđe u ured i lagano se nakloni. »Nešto u četiri četvrtinke, malko tugaljivo, kaže monsieur Pluque i opet stane ispred svoga stola. Starac podigne gudalo, spusti ga na žice, a zatim glazba ispuni zrak.
»Zaplešite kad budete spremne«, kaže monsieur Pluque.
Stajala sam nepomično kao da sam mrtva, stopala su mi bila u prvom položaju, ruke en repos, misli su mi se toliko kovitlale da nisam shvaćala smisao onoga što nam je rečeno da učinimo. Osjećala sam da mi se koža ježi, živci gore.
I tada se Charlotte zavrtjela nimalo ne posrćući, u ravnom nizu poluokreta, a monsieur Pluque zaplješće, glasno, samo jedanput, i glazba prestane. »Ne. Ne. Ne. Dosta«, kazao je glasom poput laveža. »Jesam li zatražio poluokrete? Nisam. Mene ne zanimaju koraci koje mislite da znate.« Pročistio je grlo. »Zatvorite oči. Slušajte glazbu. I zatim mi kažite što glazba govori.« Glazba opet počne.
Zatvorila sam oči čekajući, slušajući pomno glazbu koja mi je prodirala pod kožu. Ali nisam znala što bih učinila. Slušala sam dalje, još pomnije, i nisam mogla misliti ni o čemu drugom osim o tome da glazba zvuči kao list koji lepršajući pada sa stabla. I tada mi sine, nenadano, kao udar groma, kao iznenadni pljusak kiše: od mene se očekuje da budem taj lepršavi list. Počela sam se polagano kretati, u mislima, lijevo-desno, i slušati kad će pljesnuti ruke da zaustave violinu. Pružila sam ruke, lagano ih njihala naprijed-natrag. Glazba je rasla, s njom i pokreti mojih ruku. I prepustila sam se lepršanju, osjećala sam da se dižem, lebdim, zatim kao da me je podignuo vihor pa lepršam još više. Održavala sam se tako sve dok se glazba nije usporila, a potom sam prestala, smirila se kao list na zemlji. Otvorila sam oči. »Točno«, kazao je monsieur Pluque, ali nisam znala je li govorio meni ili Charlotti.
Dok smo se nas dvije stiskale na istom stolcu ispred njegova stola, on je otvorio veliku knjigu sa stranicama koje su bile istrošene od listanja. Upitao nas je za puna imena, adresu, ime naše majke i što radi, zatim to isto za našega oca. Trebala sam kazati da je tata umro, ali to nisam učinila, no monsieur Pluque se sjetio onoga što je već saznao pa je samo rekao: »Oh, da. Nije važno.«
»Ta knjiga, u nju upisujete imena petits rats?« upita Charlotte.
Nasloni se, a usne mu se stegnu. Zanjihao se u stolcu tako da se on o pod oslanjao samo na dvije noge. »Mademoiselle Charlotte, vi me izvanredno podsjećate na Antoinette, i njezinu sklonost da kaže što god joj se svidi i bez zadrške«, kazao je, a ja sam znala da se od nas očekuje da se sjetimo da je Antoinette izgubila mjesto u baletu Opere. Opet osovi stolac na četiri noge. »Mademoiselles Marie i Charlotte, dakle, sutra ujutro. Točno u devet. Madame Gagnon, dolje, zapisat će vaša imena na službeni popis. Pođite za nekom od petits rats do vježbaonice madame Théodore. Dođite ranije. Nećete same naći put.«
Način na koji sam susprezala smiješak bit će da je stvorio vrlo ružnu grimasu na mojem licu. A Charlotte je, stežući naslon stolca, izgledala kao da se svom snagom odupire nekoj sili koja je tjera da poskoči. »Možete ići«, kazao je.
U hodniku smo šutjele, šutjele smo poskakujući i grleći se čvrsto, šutjele smo razmjenjujući suknjice za vježbanje. Šutjele smo na stubištu, prolazeći pokraj sobice madame Gagnon. Tek kada smo došle na dva-tri koraka od ulaznih vrata, šapnula sam: »Ali gdje je Antoinette?« Nije bila na klupi, nije nas čekala kako smo se dogovorile, a Antoinette bi uvijek bila na mjestu koje smo dogovorile. Charlotte je zurila u suncem okupano dvorište iza vrata. »Bit će da je vani pokraj ulaza.« Ni za nju nije postojala mogućnost da je Antoinette zaboravila na nas.
Projurile smo kroz vrata te potrčale preko dvorišta poskakujući i sudarajući se ramenima goreći od nestrpljenja da joj priopćimo novosti. Ali ni ispred ulaza nije bilo Antoinette. Još je nema ondje.

ANTOINETTE

Onaj stari Pluque, gnjida. Način na koji je izgovorio moje ime minutu prije, kad sam bila gore i rekla mu da sam dovela Marie i Charlottu na audiciju za školu. »Antoinette van Goethem«, kazao je tako prezirno kao da sam mu desetak puta ispraznila džep, i to pred Marie i Charlottom. To ne znači da su one primijetile – Marie je bila blijeda kao Charlottini biserni zubi, a Charlotte na takvom naklonu kao da se klanja pred stadom àbonenata koji joj, dignuvši se na noge, plješću. Neće se to svidjeti starom Pluqueu, nimalo, sudeći po izrazu njegova lica.
Dok su djevojčice bile u zahodu, preoblačeći se u suknjice za vježbu – garderoba petits rats bila je stotinu stubišnih krila daleko – rekla sam mu kako je sada, kad je tata umro, a mama se odala apsintu, mene zapala briga o dvjema djevojčicama koje pojma nemaju o samoobrani. Dala sam mu na znanje da znam sve o àbonentima, da među njima ima onih kojima je svejedno ima li djevojka dvanaest ili šesnaest godina, i na kraju, moleći ga malo za Marie, kazala sam kako ne dolazi u obzir da bi Charlotte lutala hodnicima Opere bez svoje sestre u blizini. »Pogledajte na drugu stranu«, rekla sam. »Znam dobro da ne mogu računati na vas.«
A stari Pluque je imao obraza reći: »Vašim će sestrama biti bolje ako se same budu brinule o sebi.« Ali nisam ni pisnula o tome kako ostajem budna do ponoći krpajući čarape i perući suknjice za vježbanje, smrtno zabrinuta. I ništa nisam rekla o tome kako kradem jaja zbog tih dviju djevojčica ili petljam s njihovom kosom. Ne, mislila sam na Marie i Charlottu i čvrsto stezala usne.
Provela sam minutu na polumračnom stubištu čekajući da mi iščezne žar s lica. Sigurna sam da će me madame Gagnon pratiti u stopu pa joj neću dati povoda da bude sretna što vidi rumenilo na mojem licu.
Prolazeći pokraj njezine sobice, bacila sam pogled kroz vrata i vidjela je: njezine ukošene oči ispunjene gnušanjem što je stari Pluque uistinu gore i ispituje Marie i Charlottu. »Stari Pluque je rekao da vam zahvaljuje što niste zadržali djevojčice«, kažem. »I nemajte brige. Dala sam mu na znanje da ste dobri i da se ne ljutite zato što on ne mari za vaš popis.«
»Nikada niste znali gubicu držati začepljenom.«
Podignem suknju i malo se naklonim. »Pa onda«, kažem, »idem vidjeti što monsieur Leroy ima za mene.«
Monsieur Leroy unajmljuje statiste u Operi i ugovara s nama svaki put rad na tjedan dana. Prijekim okom pogleda na madame Gagnon – ona zna da nema nikakva izgleda zatrovati njegov odnos prema meni. Uvijek izdaleka zaobilazi ured šefa zbora, a isto tako izbjegava proći pokraj njezine sobice jer mu stalno drži lekcije o popisu koji često zaboravlja napraviti.
Stala sam u red ispred njegova ureda i naslonila se na zid misleći kako je bijedno što Opera ne postavi dvije-tri klupe za statiste, osobito kad su sve garderobe zvijezda obložene svilom i resama i ležaljkama kojima bi se i carica rado poslužila. Nikada nisam bila ni u jednoj od tih garderoba. Ali nadam se da je istina ono što sam čula. Abonenti, čak i za večernje operne predstave, mogu neko vrijeme zuriti u balerine na pozornici, barem petnaest minuta baletnoga divertissementa28 umetnuto je između činova; a ako àbonent želi nešto više, stubište dalje je Foyer de la Danse.29 Tu se abonenti zadržavaju tijekom stanke i prije nego što će se podignuti zastor, ali uvijek bez svojih supruga, kojima je onamo zabranjeno ući. Oko njih se propinju najomiljenije balerine gotovo bez ičega na sebi, s gležnjem na štangi u razini očiju àbonenata koji na klupicama pijuckaju šampanjac. Susjedne garderobe u kojima su zvijezde vjerojatno su raskošne. Ni jedna od njih ne oskudijeva najbogatijim àbonentima, onima koji se usude ući u sobe kao pozvani gosti i slušati pritužbe zbog ofucane dekoracije.
Red nije dugačak, još ne, i mrzim ružno govoriti o kolegama statistima, čak i kad su moje riječi istinite, ali mnogo njih samo ljenčari na kvrgavim madracima dok im glava puca, a usta su im suha zato što su popili ona dva franka što im ih je pružio monsieur Leroy nakon što je sinoć spušten zastor. Zauzela sam drugo mjesto u redu, tako blizu da sam sjela sučelice monsieur Leroyu kad se odjednom pojavi neki mladić kojemu bih bila dala osamnaest godina. Izašao je kroz vrata ureda i drsko mi namignuo. Mladići obično ne namiguju, ne namiguju meni, pa pogledam preko ramena, ali tu je stajao samo dječak krastava nosa, a iza njega starija gospođa kojoj su nedostajala oba očnjaka. Kad je namigivalo zakoraknulo u hodnik, na licu mi se pojavio smiješak; nisam oborila pogled, tek toliko da drsko namigivalo može naslutiti kako mi se sviđa. Nije bio previše privlačan, četkasta mu je kosa padala na čelo, crne oči duboko su upale ispod čeonog izbočenja, a donja mu je čeljust bila slična čeljusti onih pasa koje je najbolje zaobići na ulici. Ipak, svidio mi se taj mladić koji namiguje.
Odlučila sam mu idući put namignuti, ali sam istog trena pomislila da bi bilo glupo propustiti jedinu prigodu. Izašla sam iz reda računajući da mladić nije mogao odmaknuti daleko od stražnjeg izlaza Opere. Ali vani ga nije bilo. »Glupan«, kažem. Valjalo mi se vratiti i ponovno čekati u onom bijednom hodniku u redu ispred ureda monsieur Leroya, ali kad sam se okrenula prema Operi, ugledala sam mladića koji mi je namignuo, naslonjena na zid, s nogom zabačenom unatrag, s cigaretom što ju je sam smotao i koja mu je visjela u kutu usana.
On namigne, ja mu uzvratim.
Povuče dim pa kaže: »Sviđaju mi se djevojke koje namiguju.«
Gledajući u oguljene vrhove svojih cipela, upitam: »Ti si statist?«
»Samo radi malo zabave. A ti?«
»Ja se prilično često pojavljujem na pozornici, uglavnom noću, katkad i poslijepodne ako odrađuju scenske pokrete pa im treba netko da zauzme mjesto. Jesi li danas što dobio?«
»Stari Leroy kaže da moram platiti globu prije nego što išta opet dobijem«, kaže on. »Tri minute kašnjenja i kaže mi da dugujem pola večernje zarade.«
Nisam mu rekla da globe nisu nikakva novost, samo sam prebacila težinu na drugu nogu namjeravajući malko brbljati.
»One balerine i pjevači što su uvijek na pozornici, oni ne plaćaju globu.«
»U tome griješiš«, kažem mu. Nekoć, kad bih rekla da sam balerina, mladić bi mi se primaknuo bliže. »I ja sam prije bila balerina.«
Njegove su oči lutale po meni, od glave do pete i natrag. »Bila si coryphée?«30
Kimnem potvrdno i dignem glavu. To obično radim kad lažem, osobito mami, i najčešće je moja krupna brada dovoljna da ona umukne. Nikada nisam položila ispit koji bi me promaknuo iz druge kvadrile u prvu, da i ne spominjem razrede koji dolaze poslije toga; ali namigivalo ne razlikuje te razrede i ne treba mu objašnjavati što je najniži razred – druga kvadrila – i razredi koji dolaze poslije nje – prva kvadrila, coryphée, sujet,31 première danseuse,32 étoile.
On potegne još jedan dim i zabaci glavu, brada mu je bila malo iznad moje. »Dokaži«, kaže.
Prekriženih ruku, zauzmem četvrti položaj,33 plié, i zatim, podižući se na prste lijeve noge, prinesem prste desne noge koljenu i brzo se okrenem izbacujući podignutu nogu te vratim prste na koljeno. Okretala sam se uzastopce – osam vrlo lijepih fouettés en tournant iako mi je pritom smetala suknja. Potom stanem. Osjećala sam se glupo što sam se razmetala jedinim korakom zbog kojega mi je stari Pluque jednom s odobravanjem kimnuo, nisko se naklonim, onoliko koliko je dovoljno za jednoga statista.
On zazviždi. »Imaš li vremena za piće?« upita.
Marie i Charlotte će me čekati pokraj klupe na ulazu kad budu gotove, a moram vidjeti i monsieur Leroya. Usto, trebam posuditi metlu od madame Legat da pometem odrezane uvojke sestre Marie. Pa Charlotte, koja će skakati od veselja i očekivati poljupce, i Marie sva uzdrhtala bez obzira na ono što joj je donijelo jutro.
»Ne mogu«, kažem namigivalu. »Čekam sestre.« Dok on otpuhuje dim, pokazujem palcem prema stražnjem ulazu. »Pokušavaju se upisati u plesnu školu.«
»A ti ne?«
»Gotovo je s tim.«
On podigne obrve.
Držala sam se uspravno, ravnih leđa. »Nisam dovoljno lijepa«, kažem.
»Imaš lijepe oči«, kaže on. »Kao lokvice čokolade.« Namigivalo se nagne, primakne lice dovoljno blizu mome da sam u njegovu dahu osjetila miris duhana. »Sviđa mi se što stojiš tako uspravno.«
»Nema mlohavosti. Nipošto u baletu.« Pokazujem glavom prema nekoliko vježbaonica koje su ugurane ispod krovnih rogova na Operi.
»Idemo na piće«, kaže on. »Na piće i malo smijeha.«
»Možda kap ribizovca ako je to negdje u blizini.«
»Ja sam Émile.« Zgnječi opušak na zidu Opere ostavljajući čađav trag. »Émile Abadie.«
»Antoinette van Goethem«, kažem, a on me uhvati za ruku što je visjela uz bok i utisne poljubac točno ispod zapešća.
»Znam takvo mjesto.«
Hodali smo jedno pokraj drugog, prošli pokraj dviju kavana, ispred kojih su stajali natkonobari u uškrobljenim pregačama. Stigli smo do ugla i, umjesto da je rekao: »Ovdje skrećemo«, stavio je prste na moja leđa usmjeravajući me izvan glavnog bulevara. Nisam učinila ništa da bih izbjegla vruće vrške njegovih prstiju pa ih je ostavio da lebde na mojim leđima pritiskajući ih čas laganije, čas snažnije.
Krčma u koju smo ušli vonjala je na plijesan, bila je slabo osvijetljena i imala požutjele pločice na zidovima. Odmah mi se svidjela, podsjetila me je na mjesto kamo me je tata znao voditi na obrok od pet sua, gore na Trgu Pigalle. Sjeli smo na klupu naslonjenu na zid tako da smo sjedili jedno pokraj drugoga za dugačkim stolom kojemu bi bio dobrodošao stolnjak.
Za mene je naručio ribizovac i vodu, za sebe čašu crnog vina. Piće je stiglo brzo, a ja sam ga popila naiskap misleći kako malo razmetanja ne može škoditi.
»Pušiš?« upita me nudeći mi cigaretu,
»Ne pušim.«
Pripalio je, malko se nacerio kad je vidio da mi je čaša prazna i kazao: »Drugi ću ti put dati nešto jače.«
»Čašu crnoga«, kažem, »kad već inzistiraš.«
Pitala sam ga gdje živi. Kazao je da je prije živio u majčinu stanu, u kojem je proveo veći dio života, u predgrađu, na istočnoj strani, no sada se skita naokolo, kaže, boraveći malo kod jednoga, malo kod drugoga prijatelja. »Znaš kako je to, gdje god nađem slobodan kutak.« Nastojala sam ne namrštiti se – nema ni madraca, a ipak pije crno vino.
Kada se počeo raspitivati o mojoj obitelji, već sam bila ispraznila i treću čašu. Osjećala sam kako me sve više privlači taj mladić koji zna uživati. Dok sam govorila, samo je potvrdno kimao glavom ne skrećući pogled u stranu. Čak se nije osvrnuo ni na dvije nasmijane djevojke koje su ušle u krčmu pa sam pomislila kako nema mjesta na svijetu na kojem bi toga trenutka radije bio nego pokraj mene na toj klupi. Pripovijedala sam mu o Marie, koja uvijek ima nos zaboden u novine, i o Charlotti, i o mami i njezinoj sve većoj tuzi. Pričala sam mu o svom tati, koji je bio vrstan krojač, o tome kako je kašljao sve dok više nije mogao ići u tvornicu porculana krpati radnička odijela, kako su ga do posljednjeg daha njegovale njegove tri kćeri, kako je mama plačući zahtijevala da ga položimo na pod prije nego što uprlja madrac.
Émile je govorio o svojem ocu, kako je preminuo prije nego što se rodio. Kazao je da bih na to morala pomisliti kad god osjetim tugu zbog tate. I to je bila istina, sjećam se kako me tata ljuljao na koljenu i izvlačio dugme iza moga uha, kako je pjevao dobro i glasno, vrtio u krug svaku od nas, svoje djevojčice, i zatim mamu, čim bismo začuli zvuke violine kroz daske našega poda. Émile nije imao ništa od svega toga, samo ništarije koje su dolazile i odlazile kako im se svidjelo. Jedan je od njih založio njegovu praćku. Drugi mu je slomio ključnu kost. Otkopčao je dva dugmeta na košulji i raskopčao ovratnik te mi pokazao kvrgu koja mu je ostala od toga. Stavila sam dva prsta na kvrgu. Prsa su mu bila dlakava. Zakopčao je košulju, slegnuo ramenima kao da govori kako to nije nimalo važno i naručio još jednu rundu.
Popili smo dosta, bila sam, nije se moglo poreći, pijana. Govorio je o svojoj majci koja je stala na stranu nasilnika te izbacila njegove stvari na ulicu. Stavila sam mu ruku na rame. »Još jednu?« kaže on, a ja poželim reći da, ali već je mnogo potrošio, a ja nisam imala ni sua. Odbila sam kretnjom ruke i srknula kap crnoga vina. Nisam prestajala govoriti između gutljaja plašeći se da ćemo prebrzo popiti vino i napustiti tu pljesnivu krčmu u kojoj mi je ruku škakljao svojom čekinjavom podlakticom.
Pričala sam mu o monsieur LeBlancu kako je stajao na našim vratima dok mu je trbuh pucao ispod prsluka, o tome kako je zahtijevao stanarinu za tri mjeseca. Možda se zato raznježio i sažalio nada mnom koja nemam ni sua, a možda je posrijedi bio samo strah od dna čaše. Bilo kako bilo, rekao je: »Daj, Antoinette, dopusti da te častim još jednom rundom. Tako se lijepo zabavljamo.«
Naručio je još jednu rundu, pa dagnje u umaku od peršina i tanjur rotkvica, a ja sam znala da je odavno prošao trenutak da se na vrijeme vratim u Operu po Marie i Charlottu. Prstima mi je u usta stavljao dagnje, a rotkvice bi najprije sam zagrizao pa preostale polovice stavljao meni na jezik. Ostali smo do kasnog poslijepodneva, smijali se i lizali vino s usana. Stavio je ruku na moje bedro, pomicao je naprijed-natrag pa naviše, a ja se tomu nimalo nisam protivila.
Samo je jedna žena, zavaljena na klupi na drugom kraju krčme, ostala dugo koliko i mi stalno gledajući ispred sebe, mimo čaše ribizovca, skupljajući snagu da je podigne. To mi je slamalo srce, osamljenost na licu te žene. Jedan je muškarac sjedio blizu nje i čitao novine te počeo drijemati ne posvetivši joj ni trenutak pozornosti. Zamišljala sam što ju je dovelo na ovo mjesto. Prethodnu je večer provela u kazalištu Elysée Montmartre gledajući sve one dame u crnim čarapama i nabranim suknjama kako visoko dižu noge, ali još više čašu, družeći se i očijukajući te tražeći način da ne budu više toliko osamljene. Poslije plesne dvorane pošla je u Rat-Mort, gdje je bilo još više smijeha i očijukanja, a možda i zdjela juhe prije nego što je spustila glavu na jastuk u nekoj sobici kakvih ima u blizini ulica Bréda i Douai. Sutra ujutro poslije deset i trideset ustala je i vezala oko pasa suknju koju je sinoć uprljala. Ogrnula se onim sivkastim plaštem ne mareći za to što je zgužvan ili što mu nedostaju vezice te se zaputila prema krčmi računajući da će je čaša ribizovca trgnuti od jučerašnjeg mamurluka. Ali sada, sjedeći ovdje, nije bila u stanju opet početi cijelu tu zbrku.
Šaputala sam o tome Émileu dok me je njegova kratko ošišana kosa škakljala po nosu. Usnom sam mu vlažila ušnu školjku. Zatvorio je oči, nagnuo glavu i naslonio je na požutjele pločice. »Idemo, Antoinette. Idemo odavde.«
Uhvatio me je pod ruku dok sam posrćući zapela za stol jadne osamljene žene i izveo me iz krčme. Podigla je pogled s čaše puna nade, a ovješeni su joj se obrazi zaokruglili. Ai nismo počeli razgovor. Émile je posegnuo rukom u džep i pokraj lokvice prolivenog ribizovca stavio joj dva franka, dovoljno da toga dana više nikom ništa ne duguje.
Iza krčme, u sjeni, leđima oslonjena na zid, osjetila sam Émileovu ruku na svojem vratu, nježnu. No potom me počeo pritiskivati, i nije više bio blag. Na boku sam osjetila što sam mu učinila, onu tvrdoću. Otvorila sam usta njegovu prodornom jeziku, u glavi mi se vrtjelo, a njegove su ruke tražile vrpcu na mojoj bluzi, trgale izrez. Pomislila sam da je to zato što sam ga ljubila u ušnu školjku.
Prvi sam to put učinila s jednim mladićem, statistom u Operi. Rekao je da ga pratim, pa sam koračala za njim kroz labirint prolazā ispod Opere. Zašto ne? Lice mu je bilo lijepo, osim rošave kože, uostalom bilo je i više no neobično da neki mladić obrati pozornost na mene. Ljubio me je i milovao te se prihvatio onoga zbog čega me je i doveo u prolaz. A kad smo se vratili gore, taj mladić nije bio dovoljno pristojan da me nazove po imenu. Ne, samo je pogledao na drugu stranu, a ja sam nagađala je li to učinio zato što me je izbliza vidio ili ga je od mene odbilo to što sam se ukočeno držala pod njegovim tijelom koje se dizalo i spuštalo.
Émile je bio kao luđak, sisao, gnječio, pritiskivao me, i ništa od toga nije bilo ugodno. I nimalo nalik na spore ruke onoga mladića u Operi. Pomislila sam da ga odbijem. Srce mi je lupalo jer sam sumnjala da bi me poslušao kad bih to i učinila. Zadignuo mi je suknju i spustio gaće, a ja sam mislila kako je to cijena vina, i daganja u umaku od peršina, i dlaka što su mi škakljale ruku. Pipajući me, gurnuo je prste u moje nježno mjesto, a ja sam viknula: »To me boli!«, no to ništa nije promijenilo. Stavila sam ruke na njegova ramena i snažno ga odgurnula. Zateturao je natraške crnih očiju uprtih u mene, u moju polugolotinju. Drhtavim sam rukama prebacila bluzu preko ramena. Sjetila sam se svoje ružnoće i okrenula se.
»Antoinette«, kaže on. »Ti me izluđuješ i to je sve.«
»Želim poći kući.«
»Idem s tobom.«
»Želim ići sama.« Navukla sam gaće čvrsto držeći bluzu i krenula.
Sustigao me blizu mjesta gdje se pokrajnji prolaz spaja s ulicom. »Antoinette«, kazao je i uhvatio me za lakat, no ja sam se žestoko istrgnula. Zastao je, stajao nepomično. Znala sam da me ne želi silom zadržati pa sam se zaustavila.
»Daj ovo onomu svojem gazdi«, kazao je pružajući mi šaku kovanica, među kojima je bilo mnogo srebrenjaka i dva-tri zlatnika.
»Misliš da sam vojnička slamarica. Zar tako misliš o meni?« kažem mu. Zvučala sam kao Charlotte kada gunđa za svaku sitnicu.
»To je sve što mi je ostalo.«
»Ne želim to.«
Pružio je one kovanice prema meni. Želudac mi je bio pun, a želudci Charlotte i Marie koje sam napustila prazni, prazni kao što će biti moj sljedećega tjedna. Jer sada je već prekasno za monsieur Leroya. Okrenula sam mu leđa. Bilo je to bijedno pokazivanje ponosa.
Ali to Émileu nije smetalo. Ne. Bacio je kovanice pred moje noge. »Za LeBlanca«, kaže. »Ti nisi za ulicu. Ne želim da budeš na ulici.«
Ostavio me u prolazu. Podignula sam izrez na bluzi i pokupila kovanice.
Gotovo osamdeset franaka, dovoljno da spriječi monsieur LeBlanca da lupa šakom po vratima, dovoljno za hrskave svinjske korice i pune želudce, dovoljno da se isprede priča kako je lako iščeznuti iz Opere – kao posrkati juhu.

MARIE

Bila je to ružna slika: mama sjedi na stolcu, glava joj pada natrag, usta otvorena u zijev, malo sline klizi niz kut usana. Nagnem se nad nju, pomirišem njezin dah. Apsint. Da, uvijek apsint – jedak dašak anisa. A zašto ne? Zašto ne isprati nevolje udovice s tri kćeri? Kažem to Antoinetti koja je bila tako puna prijekora što je majka još tu iako je praonica otvorena prije sat vremena. Antoinette uhvati majku za rame i grubo je prodrma.
»Pusti je. Pusti je na miru.«
»U praonici je neće zadržati – izostaje s posla, stalno je nacvrckana. Uništava sve oko sebe.«
»Poći će poslije.«
»Treba nam vode«, kaže te uzme pocinčano vjedro. Zastane i oštro me pogleda. »Ne daj joj ništa od onoga što ti je preostalo. Njoj nije teško pitati, a prošle je noći ispraznila bocu.« U Antoinettinu ruku stavim novac koji sam jučer dobila u Operi, sve osim deset franaka za koje mi je rekla da ih stavim na stranu za novu suknjicu ili široku vrpcu ili par čarapa bez rupa. Od mame je uzela novac za stanarinu koju dugujemo monsieur LeBlancu. Stajala je tako razmaknutih stopala i prepirala se s njim za svaki su. Potom je skinula šal s klina i izišla. Slušala sam bat njezinih koraka dok brza niz stubište. Mogla bi ispravno govoriti kad bi joj bilo stalo do toga. Znam, jer mi se katkad ruga oponašajući moj ispravni govor bez ijedne pogreške. I jedanput, kad smo se šetale Bulevarom Haussmann, neki mladić sa svilenom kravatom naklonio se Antoinetti i pružio joj buket cvijeća, bljedoružičasta cvijeća sa zvonolikim glavama koje su se njihale na povjetarcu. S njim je razgovarala dobrih nekoliko minuta, na savršenome francuskome, a onda je na drugoj strani bulevara primijetila skupinu mladića koji su ih gledali i smijuckali se. Podignula je glavu i bacila mu cvijeće u lice te odbrzala niz ulicu, a kad sam je naposljetku sustigla, izgledala je kao da se bori sa suzama. »Koliko sam željela ono cvijeće«, rekla je. »Trebala sam zadržati ono mrsko cvijeće.«
Iz mamina je grla dopiralo lagano grgljanje, glava joj je pala naprijed pa se od trzaja probudila. Zatreptala je očima nekoliko puta, bradu čvrsto pritisnula na grudi izbjegavajući danje svjetlo što je puzalo u sobu. Lutajući pogledom, zaustavila se na meni dok sam stavljala zamotani komad sira u svoju torbu za podnevni obrok. »Marie«, kazala je, a blijed izraz njezina lica postao je ružičast i topao. Točno je upamtila da je jučer bio posljednji petak u mjesecu.
Stiščem deset franaka u džepu. Popustljiva sam, i ona to zna.
»Kako bi bilo da napravimo mesnu pitu za večeru. Ili bi bolje bilo pečeno pile?« kaže i pridigne se na nesigurne noge.
»Kasniš u praonicu.«
»Jutros imam lagane grčeve u želudcu.«
»Možda malo prženih krumpira«, kažem misleći na onih nekoliko što je ostalo u ostavi.
Ljuljajući se, uhvati se grubo za stol kao da nije sramota što joj je to potrebno pa kaže: »Najviše voliš pečeno pile.«
Rado bih pojela pečeno pile, s malo umaka, ali znam kamo ona smjera. »Ti znaš kako je skupo meso, Marie«, reći će. »To je više nego što sam uštedjela.« Ili bi moglo biti i gore. Posljednji put kad je predugo bila bez boce, počela je plakati i tvrditi kako je voljela tatu svim svojim srcem, srcem koje joj je slomio. »One drolje«, rekla je. »Sve one drolje na Trgu Pigalle draže su mu bile od onoga što je kod kuće imao besplatno.«
Iz džepa izbrojim dovoljno da ne bi morala birati između pečenog pileta i boce apsinta, i to joj pružim. Antoinette će kazati da sam opet podlegla maminim trikovima. Ali mama me pogleda zapanjena lica i zatim mi zatvori prste preko kovanica. »Daješ nam većinu onoga što zaradiš«, kaže. »Imam nekoliko skrivenih sua.«
»Oh.«
»Ti imaš anđela u srcu, Marie.« Stavila mi je ruke na ramena te me privukla u zagrljaj, snažan, mekan i topao, zagrljaj kakav Antoinette ne može niti naslutiti. »To je ona tvoja pokojna sestrica, draga moja, najdraža.«
Ono što znam o anđelima jasno piše u katekizmu sestre Evangeline, to jest da su bezbrojni i dobri i sretni i obasuti silnim darovima, da nas vole i da nam štite dušu i tijelo. Ali neki od tih anđela zgriješe. Njih odvuku paklenim konopima dolje u niže predjele pakla. I ti pokvareni anđeli dolaze natrag, postavljaju stupice, čekaju trenutak mržnje ili zavisti ili očajanja, prigodu da gurnu djevojčicu u kovitlac vječnoga plamena.
Katkad se pitam ima li mama pravo kad kaže da Marie Prva živi u mojem srcu. Drhtala sam u uredu monsieur Pluquea. Rekao je da zaplešem, a ja nisam mogla razmišljati, i onda odjedanput, poput udara groma, znala sam da sam list koji leprša. Je li mi Marie Prva usadila takvu ideju u glavu, ideju koja mi nikada prije nije pala na pamet? Je li ideja o tome da postanem list jedan od njezinih silnih darova? Ali gdjekad me također obuzmu misli da se Marie Prva žuljavim prstima drži za onaj pakleni konop što se spušta. Ako je ona dobri anđeo u mojem srcu, kao što mama kaže, onda je gledala kako je tata kašljao sve dok više nije mogao ići u tvornicu porculana, i kako je mama bila očajna kad više nije bilo kruha, i kako je zatim tata posljednji put udahnuo. Zašto nam nije poslala neki od svojih silnih darova? I gdje je sada kad monsieur LeBlanc lupa na vrata? Nisam sigurna želim li da anđeo moje sićušne mrtve sestre stanuje u mojem srcu.
»Večeras, pečeno pile u tvojem trbuhu«, kaže mama opuštajući ruke, odmičući se od mene. »I uvijek, anđeo u tvome srcu.«
Vježbaonica je prostrana i četvrtasta, s štangom pričvršćenom za zid. Pod je kos, kažu, da bi nas pripremio za pozornicu, a kad na to pomislim, čvrsto stegnem šake. U kutu je zemljana peć, i stolci – jedan za učiteljicu plesa, drugi za violinista koji nas prati. I klupe duž jednoga zida za majke koje pletu, čitaju, dremuckaju, previše oprezne da bi svoje miljenice ostavile bez nadzora u Operi. Mama ne dolazi, ali Antoinette se svaki dan penje uza stotinu stuba u krilima Opere samo da bi glavom provirila iza vrata i sramežljivo nam mahnula prije nego što odjuri k monsieur Leroyu.
Prije mjesec dana premještena sam u klasu madame Dominique, među djevojčice moje dobi. Bila je puka sreća što je upala u klasu madame Théodore. Razgovarala je s violinistom pa se zadržala. Zbog njezine nazočnosti i najpokvarenija od petits rats držala je nožne prste daleko od stražnjice djevojke koja je ispred nje na štangi. Kad je došlo vrijeme savijanja – naginjanja naprijed i izvijanja unatrag u luku i ležanja ravnih prsiju na podu – oči madame Dominique kao da su bile prikovane za mene. Zatim mi je prišla i zadala mi iste vježbe kao monsieur Pluque u proljeće, a ja sam se osjećala tako ispunjenom nadom i istodobno strahom jer nada je nešto što vam obično ukradu. Tjedan dana poslije, upravo kad se madame Théodore spremala početi sat vježbanja, pojavila se madame Dominique i rekla da sljedećeg jutra trebam doći u njezinu vježbaonicu, da će mi odsad ona zadavati korake i ispravljati me. Gotovo sam puknula od radosti pomislivši na ono što ostavljam iza sebe – vikanje i drmusanje između glissaded34 i entrechats,35 potezanje za kosu i pljuske usred grands jetés36 ipirouettes,37 prepirke oko kante za polijevanje, samo da bi se utvrdilo tko je na redu za vlaženje podnih dasaka. Ali to nije bilo sve. Više neće biti Charlottina šaptanja kojim me ispravljala na štangi, ni jurnjave ispred mene u red, ni cmizdrenja da ju je ta i ta nazvala madame Ohola. I kao posljednja poslastica – na kraju prvoga tjedna među starijim djevojčicama madame Dominique nas je odvela u kazalište da gledamo pokus u kostimima baletnog divertissementa ubačenog u četvrti čin nove opere monsieur Gounoda38 Polyeucte.39
Zamalo sam umrla kad sam vidjela pozornicu – hram sa stupovima; grimizna nebnica s resama; kipovi od mramora, bronce i zlata; pozlaćena kočija koju vuku četiri ždrijepca; sudci, plemići i rimski vojnici; devet stotina kostima ukupno. Ali najviše od svega zapanjila me Rosita Mauri,40 dovedena iz Barcelone preko milanske Scale da pleše kao Venera u divertissementu. Madame Dominique je kazala da je ona manje profinjena, manje klasično besprijekorna nego francuske zvijezde, ali da joj ni jedna nije ravna po snazi, po brzini prelaženja preko pozornice, po hitrini rada nogu. Nikada nisam vidjela takvu batterie41 kao što je bilo udaranje stopala Rosite Mauri dok su joj noge treperile u zraku. Nikada nisam vidjela takve pirouettes, oštre, odsječene, a da se nijedanput nije spustila s vrha nožnih prstiju. Cijeli corps de ballet gledao ju je otvorenih usta. U očima im se nazirala gorčina. Željela sam plesati kao Rosita Mauri – silovito i snažno kao muškarac, lako i graciozno kao žena. Poslije se duboko naklonila, a kad je podignula pogled, lice joj je plamtjelo od radosti. Znala sam da je to užitak, nešto što sam jedanput ili dvaput i ja osjetila u vježbaonici, užitak što postaješ kao glazba, užitak što si ispunjena od glave do pete.
Otkrila sam pravila u svojoj novoj klasi. Djevojčica po imenu Blanche uvijek bi dobila prvo mjesto na štangi i stala u prvi red kad bismo se premjestile na sredinu prostorije za drugi dio sata. Madame Dominique uvijek bi nju izabrala da pokaže pravilno držanje koljena za attitude, gležnjeva za cabriole.42 Druge se djevojčice, dok se Blanche isteže s nogom na štangi, došaptavaju čekajući svoj red da pokažu niz grands jetés ili vježbaju coupés43 ako je riječ o lancu piqué pirouettes.44 Kad završi, Blanche spremi svoju torbu i otrči brza kao zec niz stubište. Za nju je to bilo bolje nego čekati nadajući se da će barem jedanput koja od djevojčica što se smiju i grle kazati: »Danas ideš kući s nama, zar ne?« Djevojčice su bile ljubaznije sa mnom u početku, okupljale su se oko mene i pitale me gdje stanujem i mislim li da je Marie Sanlaville45 bijesna zato što je Rosita Mauri izabrana da pleše kao Venera u operi Polyeucte. Rekla sam da joj vjerojatno to ne smeta, barem ne toliko otkad su u novinama počeli pisati da je Gounodova partitura nepodnošljivo monotona. Bila sam pomalo ponosna na svoje brzo razmišljanje i na to što su djevojčice doznale da znam čitati. A nakon tjedan dana madame Dominique me je prebacila na drugo mjesto na štangi. Bila sam sigurna da sam premještena samo zato što sam petljala s vježbama pa je madame Dominique htjela da stojim iza Blanche, koja nikada nije griješila. Ali djevojčice su objesile nos pa Blanche više nije bila sama dok bi istezala mišiće, izoštravala svoje coupés.
Stajale bismo mimo, a madame Dominique bi podigla moje ovješene laktove, tapšala me po podignutim ramenima, hvatala me za nogu dok bih izvodila grand battement i još mi više svijala stopalo u luk. Nije mi dugo trebalo da zaključim kako su ti dani puni njezine pažnje bili dani kad bih potpuno sama nakon vježbanja silazila stubama. Počela sam brojiti njezino iskazivanje pažnje, jednako kao i one djevojčice što su se došaptavale, a možda bi bilo bolje da nisam počela brojiti jer sada ne mogu više prestati.
Svaki sam dan orlovski pozornim pogledom promatrala Blanche, istančano otvaranje njezinih prstiju dok bi širila ruke, njezin uvijek izdužen vrat, čak i kada bi leđa svijala u luk. Oponašala bih sve što bih mogla pokušavajući točno upamtiti kad se treba okrenuti u krug, ponavljajući vježbe lijevom nogom, no ona bi mi često izmicala iz vida. Jednom sam, dok smo vježbali battements frappés46 – ruku stavila u položaj à la seconde te ponavljala vježbu koja je završavala desnom nogom trudeći se koliko mogu sjetiti se zamaha Blanchina stopala što udara o pod, no onda sam začula Blanchin šapat iza leđa: »Dolje ruku, Marie.« Brzo sam spustila ruku prije nego što je madame Dominique opazila moju pogrešku. Ali zašto mi Blanche pomaže? Kasnije toga dana, kada sam pogriješila odignuvši prste s poda u ronds de jambe, ponovno mi je šapnula: »À terre. Ronds de jambe à terre.«47 Osmjelila sam se i tiho joj zahvalila. Kao uvijek, lice joj je bilo okrenuto naprijed, brada ravna, vrat izdužen, ruke mekane, rad nogu točan i brz. Ali poslije, kad smo se okrenule sučelice, vidjela sam da se smiješi.
Kad sam se sinoć vratila, Antoinette je, poljubivši me u obraz, rekla da ide k mesaru kupiti odreske, a poslije k slastičaru po crvene karamel-štange. Možda zato što se zagrijavala jurcajući po sobi omotana šalom, obrazi su joj bili rumeni, kao da je sunce zasjalo u našoj unajmljenoj sobi.
Charlotte je prestala vježbati battements en balançoire48 i okrenula se prema Antoinetti. »Stvarno?«
»Slavimo«, rekla je Antoinette.
»Što slavimo?«
»Dobila sam stalni posao.« Oči su joj bljesnule. »Glumit ću u drami prijeko, u Kazalištu Ambigu.«
Drama se zvala Jazbina,49 a Antoinette je trebala biti jedna od nekoliko desetaka pralja u prizoru iz praonice. Posao se nije previše razlikovao od onoga u Operi, osim što je riječ o kazalištu koje nije ni izdaleka tako raskošno te drami o kojoj se neće čitati u novinama i koja se temelji na nekoj vulgarnoj knjizi. Još je veće iznenađenje bilo što će glumiti pralju radeći onaj posao koji nije mogla dobiti u stvarnom životu. Usprkos svemu, ona je svake večeri kipjela od radosti, zaneseno pjevušila, smijala se ni zbog čega. Čak bi uštipnula mamu za obraz kad bi se vratila iz praonice.
O tome sam razmišljala na štangi dok sam izvodila relevé,50 lak korak pri kojem se pete izdignu od poda. Ali tada madame Dominique lupne štapom po štangi, prst daleko od moje ruke. »Drugi položaj, Marie«, kazala je duboko uzdahnuvši, a mjesto koje me katkada boli između lopatica postane crveno.
Nastavila sam vježbati nastojeći izbaciti sliku Antoinettina radosna lica iz glave. Dvaput sam u očima madame Dominique vidjela mješavinu iznenađenja i užitka, a dok sam održavala ravnotežu u arabeski podignuvši ruku iznad štange da lebdi, ona je kimnula, jedva primjetno.
Monsieur Degas sjedio je na svojem uobičajenom mjestu šarajući u bilježnicu i naginjući se natrag u stolcu. Gdjekad bi ustao te, šetajući gore-dolje, buljio kao da mu majka nikada nije rekla da je to neuljudno. Njegove oči, možda malko samotne, umorne, s vrećicama na donjim kapcima, probadale su i ispitivale. O njegovim ustima, skrivenima u gustoj, zamršenoj bradi, ne mogu ništa reći, ali sudeći po onome kako je zurio, ne bih se ni najmanje iznenadila kad bih čula da iz njegovih usta izlaze otresite riječi. Pomalo je jezovit bio način na koji nas je promatrao prodirući očima ispod kože. Nije imao ni toliko pristojnosti da skrene pogled u stranu kad bi nam se pogledi slučajno susreli. Danas sam to osjetila mnogo puta, probadao me je pogledom, žegao mi kožu.
Kad nas je madame Dominique pozvala u sredinu, monsieur Degas je uzeo stolac i postavio ga tako da ima izravan pogled na mene u drugom redu, odmah iza Blanche. Tako je bilo nametljivo to mijenjanje mjesta, tako drsko, kao da je zuriti u mršavu malu plesačicu golih ruku nešto najprirodnije na svijetu. Neki sam se dan ohrabrila porazgovarati s Lucille, lijenom djevojčicom prčasta nosa kojoj nimalo nije smetalo što je ples bijedna stvar. »On nije opasan«, rekla je. »Nasmiješi mu se. U onim njegovim obješenim džepovima ima slatkiša.«
Josephine, djevojčica koju baš nisu voljele ostale plesačice zbog vrpci u različitim bojama za svaki dan i papučica koje nisu bile okrpane stotinu puta, čija je majka uvijek stražarila i petljala oko kose svoje mile kćeri te bi se uspravila na klupi kad bi ona bila na redu da prijeđe pod u nizu piqué pirouettes, dometne: »Moja je majka vidjela žandara kako ulazi u njegovu zgradu u Ulici Fontaine. Zaustavila ga je. Rekao je da se ljudi žale. Previše dolazaka i odlazaka, previše djevojčica koje posjećuju monsieur Degasa. Mama kaže da ne smijem s njim razgovarati.«
Josephinine su ruke bile mekane i okrugle, nije imala izbočene laktove ni kvrge na ramenima pa pomislim kako njoj ništa ne bi značio slatkiš. Jednom mi je Antoinette predbacila da sam premršava, a ja sam joj odbrusila da u ostavi na praznim policama nema ničega osim lupinâ starog luka.
Kad je madame Dominique s nama završila današnje vježbanje, gotovo su me izdale noge. Morale smo ostati dulje jer je polovica klase imala težak doskok. »Više sličite nemanima nego vilama«, rekla je. Strogo je pogledala Lucille i Nelly te najavila dodatni sat. Lucille je ispravljala triput, četiri puta Nelly, a Linette i Josephinu i Alice samo jedanput. Blanche nije prekorila, nipošto, jer madame Dominique uvijek hvali njezin saut de chat51 i poziva sve nas ostale da stanemo na kraj vježbaonice i divimo se točnosti njezina rada nogu: nožni palac točno dodiruje koljeno u zraku, brada joj je malko podignuta, lice ponosno, držanje kao kod ohole mačke. Za to vjerojatno nisu krive Chantal i Margot, koje su dobile potvrdno kimanje, ni Perot i Aimée, koje su zaradile dodir po ramenu dok je madame Dominique koračala duž štange tijekom vježbe ronde de jambe. Meni je pak bio namijenjen udarac njezina štapa i zatim jedva primjetno kimanje kad sam ipak uspjela izdržati arabesku, a poslije sam dobila najsitniji smiješak, toliko neprimjetan da je to mogao biti i nehotičan trzaj. Na sljedećem satu privući ću njezin pogled, zadržat ću ga na sebi. Na sljedećem će satu madame Dominique od mene dobiti saut de chat kakav je izvela Blanche.
Bila sam potištena dok sam se svlačila. Odvezala sam vrpcu, presavila je načetvero, napravila smotuljak, kao da je istkana od čistoga zlata, a ne od izlizane svile. Antoinette kaže da treba šest franaka za novu, a nitko od nas nema šest franaka. Gurnula sam svoju iznošenu suknjicu u torbu kao što razdragana majka polaže u kolijevku usnulo dijete. Sva je ta briga značila da sam posljednja koja će otići, posljednja koja će izaći iz vježbaonice, izgladnjela i bolno umorna.
Šest dana u tjednu vučem se stubištima i hodnicima prolazeći pokraj pokusnih dvorana i dekoraterskih prostorija te soba za zboristice, coryphées. Moje se uši pune, prazne, opet pune – plačljive melodije violina, visoki trileri neke dive, prodorna vika nekog maestra, puna usta neke étoile. Ipak mi je drago kada silazim niz stube, dodirujem zidove, smatrajući da sam dio svega toga, te Opere, goleme, grube i trajne, toga mjesta prijevara, toga mjesta izvijanja i znojenja, poskakivanja i okretanja, utuvljivanja znanja u samu srž kostiju, spremanja za ispit na kojem svaka od nas u klasi madame Dominique može biti prebačena u kvadrilu i uzdignuta na pozornicu Opere. Ali danas sam grizla donju usnu i pitala se: Kojoj polovici klase ja pripadam? Bijedna neman teških stopala? Lakša nego zračna silfida?52
Kad sam stigla do prvog odmorišta na stubištu, ugledala sam monsieur Degasa u podnožju sljedećega kraka kako sjedi na klupici. Na trenutak sam ostala bez daha. Sjetila sam se kako mi je Antoinette rekla da se ne zadržavam, sjetila sam se Josephinine majke uvijek budnih očiju. Riješenje je ne zaustavljati se već preskakati tri stube odjednom. Radila sam to i prije leteći niz stubišta Opere dok sam pucala od želje da objavim kako sam prebačena kod madame Dominique.
Struganje mojih hitrih nogu privuklo je umorne oči monsieur Degasa pa, kada sam stigla na odmorište s klupicom, on usklikne: »Mademoiselle van Goethem«, a meni nije bilo drago što on zna moje prezime kad me madame Dominique uvijek zove mademoiselle Marie. »Molim vas, stanite!«
Umirio se, stražnjica mu je bila prilijepljena za klupicu, a ja sam, nenaviknuta na protivljenje gospodi, zastala na polovici nižega stubišta, što je bila pristojna udaljenost.
On ustane, a kad sam kliznula dva koraka od njega, naglo sjedne natrag na klupicu. Dlanovima okrenutima prema dolje napravio je laganu, drhturavu kretnju kojom mi je poručio da stanem.
»Zovem se monsieur Degas«, kaže on spuštajući ruke u krilo. »Ja sam slikar.«
»Znam«, kažem ja. »Slikate male balerine dok se češkaju po leđima.«
Usprkos njegovoj raščupanoj bradi, mogla sam vidjeti kako guta pljuvačku da se ne bi nasmijao. »Hoćete li uzeti moju posjetnicu?« kaže i izvadi jednu iz džepa na zgužvanom prsluku. »Volio bih da mi pozirate. Tu je moja adresa. Plaćam šest franaka za četiri sata.«
»Perot to ne želi raditi?« kažem misleći na njezine malene, bijele zube u savršenom nizu.
»Perot?« Čelo mu se nabora.
»Josephine je lijepa, ali njezina majka kaže da ona ne smije s vama govoriti.«
Njegove se oči načas zatvore, zatim opet otvore, umornije. »Vaše je lice zanimljivo«, kaže. »I vaša leđa. Vaše lopatice su kao izniknula krila.«
»Ja sam mršava.«
Odmahne rukom kao da kaže kako nisam mršava, a ja pomislim na vrpcu boje crvendaćeva jajeta. Nagnuo se naprijed te mi pružio posjetnicu. »Hoćete li je uzeti?«
Popela sam se tri stube, gurnula ruku između šipaka u stubišnoj ogradi koja me štitila od njega i uzela posjetnicu. Živio je u Ulici Fontaine, broj devetnaest, blizu mesara i piljara.
»Znate čitati?« upita on.
»Naravno«, kažem oholo.
»Dođite poslije nastave u četvrtak, točno u jedan.«
»Vidjet ću hoće li mi tata dopustiti.« I zatim, misleći kako su najokrutniji oni očevi koji po cijeli dan dižu bačve, dodam: »Kad se vrati kući iz bačvarske radionice.« Odmah sam usisala donju usnu i zagrizla. Zar od Antoinette nisam ništa naučila o laganju?
Oči monsieur Degasa čvrsto se stisnu. On zna da nemam oca, osim onoga koji leži pokopan u zemlji.

LE FIGARO

19. STUDENOGA 1878.ÉMILE ZOLA53 I JAZBINA

Unatoč činjenici da smo siti Jazbine, romana koji je Émile Zola pisao zamačući pero u noćnu posudu, prisiljeni smo o njoj govoriti zato što svatko o njoj govori, zato što je ona predmet razgovora posvuda, od krčme do salona.
Zola tvrdi da njegova priča ima znanstvenu svrhu. On to naziva naturalističkim romanom, kaže da je to roman promatranja, rad posvećen istini, prvi roman o običnim ljudima koji ne laže o njihovu izvornom smradu. On je napravio pokus, kaže, stavljajući u određenu sredinu mladu pralju određenog temperamenta. Odatle se priča razvija u skladu s pravilima znanosti više nego s njegovim maštovitim mušicama. Na kraju završava onako kako mora s obzirom na blizanačke sile naslijeđa i okoline, na njihovu moć određivanja sudbine mlade pralje.
Jazbinu su napadali s nezapamćenom okrutnošću, optuživali su je za svaki zločin – s dobrim razlogom. Zola je uzeo nevrijedan kutak života, katalogizirao svaki njegov detalj, i tamo stavio ženu slaba karaktera. Najblaži komentar koji mogu ponuditi o rezultatu: to je dosadno kao kiša. Najoštriji: to je pornografija. U Jazbini ima previše nečovječnih činjenica – na cijelim stranicama opisuju se spolne i probavne funkcije, cijele su stranice posvećene vulgarnom jeziku, cijele stranice potanko obrađuju okrutnost i pijanstvo. Radije bismo uveli boginje u naše domove nego dopustili toj prljavoj knjizi da dođe u dodir s našim djevojkama čista duha i nevinim mladićima.


ANTOINETTE

Émilea Abadieja tražila sam od proljeća kad su se stabla osula cvijećem, mlada trava nicala pod nogama, a kiša padala svakoga dana. Otad nisam vidjela onu njegovu četkastu kosu, one snažne prste kojima je najkrupnije dagnje stavljao u moja usta... Prošlo je i ljeto, ohladili se vreli pločnici, sunčani žar oslabio, a stabla ogoljela čekajući da ih zima zaogrne plaštem. Tada sam ga napokon ugledala.
Otišla sam u Operu. Teško mi je bilo popeti se uz milijun onih stuba kako bih na tren zavirila u vježbaonicu madame Dominique. Marie je bila ondje, izgledala je kao jedna od triju gracija premda je bila u onoj izblijedjeloj suknjici. Način na koji je izduživala vrat i lebdjela rukama iz jednoga položaja u drugi te napinjala leđa u luk, bolje nego ijedna druga djevojčica, nagnao me je da se postidim što sam ikada gajila i mrvičak sumnje. Zbog toga sam osjetila grudu u grlu misleći kako će jednog dana biti na pozornici, uzdignuta iz druge postave kvadrile. Na trenutak sam požalila što sam bila onako osorna prema starom Pluqueu, ali onda sam se sjetila kako sam pravila tisuću retirés54 samo da bih naučila točan položaj prstiju na suprotnoj nozi pa je onaj trunak žaljenja nestao brže nego zgnječena mušica. Zatim sam otišla do vježbaonice madame Théodore i malko odškrinuta vrata. Charlotte je dobivala ukore zato što je zamijenila jedan changement55 – jednostavan skok koji je zahtijevala madame Théodore – složenijim skokom koji se zove entrechat. Morat ću opet govoriti sa Charlottom o tome da čini ono što joj se kaže, o razmetanju, o njezinoj nadarenosti koja blista bez ukrašavanja, bez potrebe da entrechat krade mjesto changementu. Potom je trebalo poći vidjeti monsieur Leroya i potpisati ugovor o još jednoj mjesečnoj naknadi za poslijepodnevno statiranje te još jednoj tjednoj naknadi za večernje držanje pognute glave te tiho klizanje preko pozornice kao redovnica u operi Robert le Diable.56
Poslije sam se uputila prema Kazalištu Ambigu, gdje se govorilo da skupina gospode postavlja na pozornicu dramu o običnim ljudima i da traže glumce iz radničke klase za sve osim glavnih uloga. Tvrdili su da će takva podjela uloga jamčiti predstavu prožetu istinom, ali po načinu kako su mamili prave glumce obećavajući im da će zablistati kako ih nikada nisu vidjeli ljubitelji kazališta, nisam dvojila da se ta ideja rodila više kao reklamni trik da se privuče pozornost nego kao želja da se obični ljudi prikažu kakvi uistinu jesu. Bilo kako bilo, s očnjakom koji je počeo truliti i odjevena u suknje koje su bile toliko izlizane da sam nosila po dvije u isto vrijeme bila sam, zaključila sam, dovoljno obična da mogu dobiti ulogu.
Kazalište Ambigu bilo je na istoku, te pola sata hoda od Opere, najprije Ulicom Poissonnière i zatim Bulevarom Saint-Martin, ali skrenula sam dva-tri bloka od te ravne crte. Stigavši do krčme gdje sam pila ribizovac i crno vino onih sretnih sati s Émileom, otvorila sam vrata, zavirila u polutamu te pričekala da mi se priviknu oči. Ali, kao i svaki put kad bih ga tražila, Émile nije dangubio na klupi s visokim naslonom.
Vratila sam se u Ulicu Poissonnière osjećajući težinu dana, oštrinu vjetra. I kao toliko puta prije, prizivala sam u sjećanje događaje onoga poslijepodneva prije nekoliko mjeseci – kako mi je rekao da su moje oči kao lokvice čokolade, kako je rekao »tako se lijepo zabavljamo«, kako me je poželio, kako sam ga odgurnula.
Kad sam stigla do kazališta, podigla sam oči do četvrtog kata i pogledala prozore s lukovima, dvostruke stupove, skulpture – nije bilo nimalo nalik na veličanstvenu Operu. Dok sam se šetala naokolo odgađajući ulazak unutra, gdje sam trebala potražiti onoga tko je zadužen da me primi te ga uvjeriti da sam upravo ono što ljubitelji kazališta nikada nisu vidjeli, pokraj mene su se zaustavila teretna kola. Oči su mi letjele od lica do lica snimajući ovješene obraze, rijetku kosu, ručno smotane cigarete, crne rupe gdje su nekada bili zubi. Nepatvoreni glumci, potpuno pouzdano, pokupljeni po predgrađima i dovedeni u Ambigu. Trebalo je požuriti i pronaći red, koji je sigurno već bio podugačak, ali prije nego što sam se okrenula, za oko mi je zapela četkasta kosa koja je nisko padala na čelo i crne oči potonule duboko ispod gustih obrva. Bila sam na rubu da uskliknem njegovo ime, ali Émile Abadie već je preskočio stranicu na kolima i krupnim koracima grabio prema meni.
»Antoinette van Goethem«, rekao je. »Tražio sam te po cijelom Parizu.«
To me je pogodilo, postala sam zajedljiva. »Pogađam da nisi ni pomislio da me potražiš u Operi.«
»Nisam mogao.«
»Zašto?«
»Zbog tebe.«
Prekrižila sam ruke.
»Dolazio sam tri puta«, rekao je. »Ona koza što čuva stražnji ulaz nije mi htjela kazati gdje stanuješ.«
»Madame Gagnon«, kažem ravnodušnim glasom.
»Platio sam joj deset franaka da bi mi rekla da živiš u Ulici Saint-Séverin, i tamo sam čekao, stražario neprekidno dva dana prije nego što sam shvatio da mi je lagala. Vratio sam se poslije toga u Operu, a ona je počela vrištati pa je dojurio narednik iz postaje. Rekla je da sam je uhvatio rukama za vrat, a taj je narednik kazao da će paziti pa, ako me opet vidi, stavit će mi lisičine i ravno u La Roquette.«
»Zar to nije vrijedno nekoliko dana u zatvoru?«
Zapalio je cigaretu i pružio je prema meni.
»Još ne pušim«, rekla sam nastojeći ne pokazati razočaranje što nije spomenuo ono naše poslijepodne. »A što ti radiš ovdje, Émile Abadie? Zar i puna kola bagre dobivaju uloge u komadu?«
»Kažu da žele vjerodostojnu predstavu.« Pokazao je glavom prema trojici gospode s dobrim svilenim šeširima, koji su držali otvorene knjige ispred samog ulaza u Ambigu. »Bolje da ja igram nekog slabo plaćena radnika nego glumac njegovanih noktiju.«
»I ja sam došla u potrazi za ulogom.«
Tada me je potegnuo za ruku i povukao prema onoj trojici i rekao mi: »Onaj je zadužen za dijeljenje uloga, onaj koji nosi rukavice. Ali nemoj ništa kazati o Operi. Oni žele amatere.«
Ni jedan od one trojice nije podignuo pogled s knjige pa je Émile pročistio grlo. »Monsieur Martin«, rekao je i upro glavom prema njemu. »Ovo je Antoinette van Goethem. Želi ulogu u komadu.«
Dok su me druga dvojica odmjeravala od glave do pete, monsieur Martin je rekao: »Mademoiselle van Goethem, dopustite mi da vam predstavim gospodu – monsieur Zola i monsieur Busnach.57«
Nije bilo ničega snobovskoga u izgledu onoga koji se zvao Zola. Ne, njegovo je lice bilo široko i mesnato i nije odskakalo među onima koji su dovezeni na kolima. Oči su mu bile ljubazne, bojio je bradu. Onaj koji se zvao Busnach, ne oklijevajući ni trenutka, rekao je: »Savršena je. Lice pralje.« Htio je reći da moj izgled dobro pristaje da poluodjevena radim u vreloj pari, a potom zalazim u stanove neženja da pokupim prljavo donje rublje i pobrinem se da ponovno zablista. Podignula sam glavu, namjestila čeljust, a stari Busnach je pogledao u stranu.
Vidjela sam oštar pogled koji mu je dobacio monsieur Zola te čula odgovor staroga Busnacha, koji je zakolutao očima. Zatim je monsieur Martin prešao na posao navodeći plaće i raspored, što se u svakom pogledu kosilo sa svime što sam dogovorila s monsieur Leroyem ni sat prije toga. Monsieur Busnach je pred sobom gledao uzvrpoljenu djevojku koja je pokušavala donijeti odluku pa je kazao: »Recite mi, mademoiselle van Goethem, gubimo li ovdje vrijeme?«
Šutjela sam i malo razdvojila usne kao da ću svakog časa progovoriti. Émile mi se nagnuo bliže i rekao na uho: »Malo zabave«, a ja sam onoj trojici kazala: »Ništa nije izgubljeno. Bit ćete sretni kad čujete da mi je običaj dolaziti na vrijeme.«
Tako sam postala praljom u komadu koji se zvao Jazbina. Marie je kazala da je to komad sačinjen prema romanu koji je napisao monsieur Zola te se uzrujala kad sam rekla da sam se s njim upoznala, a još više kad sam rekla da nikada nisam čula za njegov roman.
»Antoinette«, isprsila se i rekla s rukama na bokovima, »ljudi ne znaju kako bi ispunili novine bez Jazbine.«
Uputila sam oštar pogled toj djevojčici, pogled koji ju je upozoravao da ne bude zlurada jer sam ja svih onih godina, dok je ona učila kod sestre Evangeline, zarađivala za život.
»Riječ je o pralji koja se zove Gervaise, prijeko u Goutte-d’Or«, rekla je.
Poznavala sam tu četvrt, ni petnaest minuta od nas, mjesto gdje su stambene zgrade bile jednako oronule kao naša. Pogledala sam Marie, kanila sam joj reći da je to komad o našim životima, ali njoj su već igrali živci. Nervozno je počela obuvati natikače.
Hodala sam prema Kazalištu Ambigu kad je počeo lepršati snijeg i otapati se na pločnicima. Isplazila sam jezik, zabacila glavu unatrag, lovila pahuljice i smijala se. Imam dragoga koji me čeka u kazalištu. Imali smo probe gotovo mjesec dana i još nisam bila posvema sigurna, ali prije tjedan dana, dok sam dangubila s grupom nepatvorenih glumaca ispred kazališta, zbijajući šale poslije završetka probe, uvjerila sam se. Émile je bio kraj mene, zagrlio me je, a podlakticom se naslonio na moje rame. Dok je njegova ruka nepomično ležala, ja sam se malko privila uz njega, a on je tako premjestio težinu da nije bilo moguće biti bliže nego što smo bili. Pogledala sam ga poslije toga, a on mi je malo namignuo, i tko god je to vidio, morao je pomisliti: Émile Abadie je drag onoj Antoinetti. Držeći ruku na mojim ramenima, on je to govorio cijelom svijetu.
Malo stiskanja i ljubljenja bilo je i prije toga, čak je i ruku zavlačio ispod moje bluze, ništa više. Ali kad me je zagrlio, svi su to mogli vidjeti. Sat prije toga sjedili smo daleko od drugih na prljavim sjedalima koja su rezervirana za posebne posjetitelje Ambigua. Uzeo je moju ruku i stavio je na svoje hlače, na ukrućen greben ispod dugmadi na rasporku. Djevojka zna što treba učiniti, i to sam učinila, ali samo preko hlača i samo jedanput prije nego što sam odmaknula ruku. »Ne znam je li to u redu, Émile.«
»Ali ti si moja draga.«
Napućila sam usne, slegnula ramenima dajući mu na znanje da meni to nije dovoljno očito.
Émile mi je domahnuo. Stajao je ispred Ambigua i pušio s Pierreom Gilleom, mladićem koji mi se nije previše sviđao. On se stalno prikradao praljama i stavljao ruke kamo ne bi smio. Njegove su smicalice prljave, nasilne s obzirom na to da ima nježne usne, blijede oči i plave uvojke, lijepu rupicu na bradi. Poput Émilea i ostalih iz kola, glumi radnika koji pije, a uz takvo anđeosko lice ne znam kako je dobio ulogu.
Émile je spustio ledene prste na moj vrat, izgledao je ponosno kao pijetao i kazao: »Ti ćeš me ugrijati, mademoiselle Antoinette.«
»Nisam naviknuta na ledene prste.« Udarim ga po ruci i nadureno se osmjehnem. Pierre Gille je stajao ondje i pušio. Sigurno je vidio kako je to s Émileom i sa mnom, ali to ga, znala sam, neće pokolebati. Sipat će i dalje ispod glasa prostačke riječi. »Tvoja smokva još bubri, Antoinette? Ona tvoja raspuklina gine za mesom?«
Émile je bacio opušak, zgnječio ga u zemlju. Ispružio je ruku na takav način da sam znala da je moram prihvatiti i poći u šetnju s njim kao dama na Champs-Elyséesu. Učinim tako i nakon nekoliko koraka kažem: »One pahuljice su bile lijep prizor.«
»Promatrao sam te dok si ih hvatala jezikom«, kazao je. »Bilo je to nešto najljepše što sam vidio posljednjih tjedana.«
Dok su te slatke riječi visjele u zraku, hodala sam šutke, sramežljivo. Željela sam nešto reći zauzvrat. I sinoć sam ležala budna želeći istući mamu koja je hrkala, smišljajući slatke riječi za Émilea. Složila sam rečenicu: »Sviđa mi se kad tvoja četkasta kosa škaklja moj nos«, no znala sam da nije dovoljno dobra, nipošto nije bila dobra u usporedbi s onim što je on meni rekao neki dan nakon što je prestao ljubiti moja ramena i lizati mi vrat. »Ova mala rupica najnježnije je mjesto na svijetu«, rekao je i svoje snažne prste nježno položio na udubljeno mjesto između mojih ključnih kostiju.
Zastala sam načas, i dalje ga držeći pod ruku, te se zagledala u ona dva njegova crna oka. »Ti si najljepše što mi se dogodilo životu.«
»Ja sam lijep?«
»Svakako.«
»Imam majmunsko lice«, kazao je, podsjetivši me na one besmislice koje je pročitala Marie. Osjetila sam bol zbog takva mišljenja, istu bol kao kad sam vidjela suze u Charlottinim očima zbog gubitka svilene ruže, istu bol koju sam osjetila kad sam zatekla Marie kako cmizdri na madracu pitajući se nije li ju madame Dominique strpala među nemani u klasi umjesto među silfide.
»Ja ni jednu sitnicu ne bih promijenila«, kažem i položim ruku na njegov obrastao obraz.
U kazalištu su glumci naturščici ljenčarili na sjedalima za posebne posjetitelje, brbljajući, drijemajući, kartajući bezique. Rekli su nam da ne smijemo napuštati taj prostor dok čekamo prizor koji prethodi onomu u kojem bismo se mi trebali pojaviti na pozornici. Zatim bismo šutke prešli u zelenu sobu čekajući dok nam inspicijent ne pokaže da priđemo kulisama. Prizor u praonici, onaj u kojemu se ja pojavljujem, drugi je, ali ja, čak i kad se većina pralja pozdravi i ode, ostajem u kazalištu. I tako svaki dan. Émile izlazi u trećem prizoru pa opet nakon više od sata u sedmom, a ja čekam. Potom nas dvoje kliznemo na naše mjestašce u gledalištu.
Émile kaže da su sva pravila napisana zato da nam zabrane skitanje i vađenje vunenih podloga iz stolica te čupanje svjetiljaka iz zidova i skupljanje svega što se može založiti. Uvijek mi objašnjava ono što i sama mogu lijepo vidjeti vlastitim očima. »Otvori oči«, kaže, a ja nastojim pokazati zainteresirano lice. Kimam potvrdno. Zašto ne kad mu to pruža užitak, osjećaj da tako mudro razumije svijet? U posljednje su se vrijeme ona dva čuvara koji moraju stražariti malo opustila pa mi Émile već dva dana šapće da zna jedno mjesto, spremište u kojem je ležaljka. »Tako je krasno vrijeme«, kaže.
Ljenčarila sam u dnu gledališta i čekala da završi treći prizor. Émile je došao do mene, sjeo i stavio mi ruku na bedro. »Večeras ćeš doći u Brasserie des Martyrs? Desetak momaka planira veselicu.«
»Ne mogu«, kažem mu znajući što sam obećala Charlotti i Marie, ali i to da će cijelu večer Émile i Pierre Gille udarati jedan drugoga po leđima. »Moram zakrpati papučice za Marie. I Charlotti sam obećala da ću joj pokazati kako se pravi umetak za kosu.«
»Nema koristi da ih tetošiš, Antoinette. Bolje im je da se same nauče braniti.«
Slegnem ramenima. Dok mi je milovao bedro, osjećala sam čežnju te sklopila oči. »Ona stara ležaljka«, kaže on. »Želim te vidjeti kako ležiš nauznak na onoj staroj ležaljci.«
»Ne znam.«
Njegova me ruka lupkala po bedru, zatim se odmaknula, a ja sam osjetila žudnju za tom rukom, željela je vratiti natrag, na bedro. Postala sam nestrpljiva.
»A ako nas tko zatekne?« upitam.
Marie uvijek čita naglas iz novina, čita tračeve o balerinama i njihovim ljubavnim vezama ili članke i vijesti o Jazbini. Primjerice, kako mademoiselle Hélène Petit uvježbava ulogu Gervaise u pravoj praonici; kako su mnoga kazališta, misleći da su previše pristojna, odbila prikazivati taj komad; kako su svi kostimi i sve kulise točno onakvi kako ih je monsieur Zola opisao u svojoj knjizi. Sva ta gužva navela me na pomisao da će se Jazbina, bila pristojna ili ne, još dugo davati u Kazalištu Ambigu. To me je odvratilo od ležaljke jer sam znala da bih nemalo izgubila kad bih dobila otkaz. Imam kod kuće sestre koje računaju na mene.
Émile izvadi ključ iz džepa, šiljastim krajem dodiruje mi ono utonulo mjesto ispod vrata gdje je utisnuo stotine poljubaca. »Zaključat ću vrata«, kaže.
»Odakle ti ključ?«
»Izvadio sam ga iz brave. Jednostavno, ondje me je čekao.«
Pogledam ga u oči i nasmiješim mu se napućivši usne. Nema mnogo toga što bi mi bilo draže, i želim da on to zna, želim ga dok mašta o meni kako nauznak ležim na onoj ležaljci.
»Ondje nije bilo žive duše stotinu godina«, kaže on. »Sve je puno paučine i prašine.«
»Sutra«, kažem ja. Još jedan dan maštanja za njega. A ja moram oprati i zakrpati svoje gaće. Možda je to čak prigoda da drpim jedne čipkaste iz mamine košare. Uz malo sreće, vratit će se iz praonice noseći rublje za isporuku.

MARIE

Sjedila sam za našim stolićem želeći da Antoinette bane na vrata plešući valcer, da obasja sobu svojim razigranim očima i štapićima pržena šećera što ih ubacuje u naša usta, ili s pričama o glumcima naturščicima u Ambiguu koji, mrtvi pijani, padaju s pozornice ili pišaju među kulisama. Nešto je plamtjelo u njezinoj nutrini, sva je blistala. Jučer, netom smo Charlotte i ja, site čekanja, sjele bez nje za stol da večeramo tvrdi kruh i gustu juhu, ona proviri glavom kroz odškrinuta vrata. »Počele ste bez mene?« kaže držeći nekakvu vrećicu. »Moram li sama pojesti sve ove kremaste kolačiće iz slastičarnice?«
Čekala sam Antoinette. Mama se skutrila na madracu i šivala potrgan izrez na svojoj najboljoj haljini ne obazirući se na me. »Gad jedan«, kaže. »Gurao me i potezao kao da kod kuće imam švelju.« Prije nekoliko večeri pojavila se u poderanoj haljini derući se tako glasno da je probudila i Charlottu. Antoinette joj je rekla: »Što drugo očekuješ kad truneš u toj kavani ločući apsint!« Mama je bijesno ubadala iglu dok se nije ubola. Ostavila se posla i svalila na madrac, na zgužvanu haljinu.
Zurila sam u posjetnicu monsieur Degasa koja je ležala preda mnom na malenom stolu. Izgledala je kao karta za prijelaz preko rijeke Stiks.58 Noktom kažiprsta potegnem ozlijeđenu kožicu na palcu pa poližem krv. Antoinette je kasnila više od sata, što joj je postao običaj, a sutra me monsieur Degas očekuje poslije nastave. Ne mogu više čekati, treba mi savjet. Čučnem pokraj mame na madracu i rukama obuhvatim koljena. »Ima jedan slikar«, kažem. »Madame Dominique ga pušta da gleda naše vježbe.«
Mama me pogleda zamućenim očima.
»Rekao je da je moje lice zanimljivo.«
»Na tebi je znak moje miljenice.« Mama se ispruži na leđa.
»Želi da mu poziram«, kažem prekidajući u začetku njezin govor o mojoj dragoj, mrtvoj sestri. »Josephinina majka kaže da se držim podalje od njega.«
Nespretnom kretnjom zapešća u zraku otkloni upozorenje Josephinine majke. »Reci mu da se nećeš svući dok ne naloži dobru vatru.«
Moje iznenađenje ne bi bilo veće da je ispljunula zlatnik od sto franaka. »Gola?«
Spusti glavu pa štucne. »Dok se ne rasplamsa.«
Zamišljam sebe kako drhćem, a oči monsieur Degasa me pale po goloj, naježenoj koži. Nagnem lice bliže maminu želeći da me pogleda – uplašenu djevojčicu koja grize donju usnu. Mogla bih je udariti zbog tog zadovoljnog osmijeha na licu koji je imala, valjda ponosna što mi je udijelila tako koristan savjet.
»Koliko plaća?« upita.
Pogledala sam je najhladnije što sam mogla, a ona, tupa kao vreća kamenja, podigne obrve čekajući. »Šest franaka za četiri sata«, kažem.
Tapše me po bedru, kao da sam pas koji je izveo krasan trik. »Samo se ti drži poziranja«, kaže ona. »Ništa drugo.«
Oštar vjetar udarao je u naše pohabane rebrenice, ispunjavao sobu. Ogrnula sam je pokrivačima i vratila se za stol da čekam Antoinette. Znam što ju je zadržalo – mladić kojega je neki dan dovela. Nije mi se svidio njegov izgled, sav je crn, a oči su mu nestalne. Kako je takvo jadno stvorenje moglo donijeti veselje našoj Antoinetti? Kakav je mamac drži da ostane s njim umjesto da se vrati kući na večeru sa mnom i Charlottom?
Mladić je isprva držao ruke u džepovima i ponašao se kao da mu uopće ništa ne znači upoznavanje sa mnom i Charlottom. Antoinette mu je rekla naša imena, a on je svakoj od nas dao štapić pržena šećera, savijen, točno onakav kakve nam je ona donosila posljednjih nekoliko tjedana pa sam shvatila da ih je dobivala od njega. Tako sam znala da je to njezin dragi, po tome i po načinu kako ju je stao gurkati ispod rebara tjerajući je da se smije i da ga udara po rukama i da se ponaša kao da joj nikada prije nije bilo toliko zabavno. Gledala sam kako njegovi prsti puze duž izreza na njezinoj bluzi i kako zatim Antoinette nimalo ne mari što je on steže uza se hvatajući je rukom za stražnjicu. Samo je zabacivala glavu unatrag i smijala se. Napućila je usne i poljubila zrak, a on ju je privukao bliže i poljubio je u usta. Kao da mi i nismo bile ondje, ali znala sam da na nas gleda samo kao na smetnju, kao mlađe sestre kojima je Antoinette odlazila na svršetku dana. Nije se osvrtao ni na mamu, što nije izgledalo ispravno iako je ona jedva podignula oči s rublja koje je raspoređivala za isporuku.
Trgnula sam se na šum Antoinettinih koraka na stubištu. Žurila se jer kasni; u brzom tapkanju njezinih nogu kao da se razabiralo da je rastrgana između brige za sestre, majke koja joj stoji na putu i dragoga koji joj obećava malo smijeha ne bude li uvijek jurila u Ulicu Douai. Dočekala sam je na vratima, a kada me je ugledala, zagrizavši usnicu, upitala me: »Što je, Marie? Ne izgledaš dobro.«
»Ništa«, kažem, zažalivši što nisam ostala za stolom. »Samo sam željela vidjeti tko juri za tobom.«
Zatvori vrata i stavi ruke na bokove.
Meni zakruli u želudcu i, kako joj se ne bih potužila, koraknem natrag, ali prekasno. Ona je već klizila prstima po grebenu svoga čela, kao što čini kad osjeća nadolazak glavobolje. »Nemam ništa osim komada prženog šećera«, kazala je pružajući žuti štapić boje meda koji je sigurno potjecao iz džepa Émilea Abadieja, a ja pomislim kako ću sa šest franaka monsieur Degasa kupiti svinjskih korica za cijeli tjedan.
Uzmem štapić, pregrizem ga popola te joj pružim deblji kraj.
»Sačuvaj to za Charlottu«, kaže ona. »Vidjela sam je na pločniku. Trčala je gore-dolje s kotačem i štapom, a dva su je psa gonila grizući je za pete. Mesar i piljar pljeskali su se po bokovima i vikali: >Charlotte, ti si brža od lisice. Samo nastavi i ta će dva psa krepati od umora.<«
Dok je oponašala mesara, Antoinette se napuhnula tako da su joj se obrazi zaokruglili, a trbuh, kao da je debeo, poduprla rukama. Oponašajući piljara, nervozno se trzala, sijevajući očima kao da po sobi kruži krdo urlajućih utvara. Tako ih je vjerno oponašala da sam načas zaboravila na monsieur Degasa, sve dok nije rekla: »Sada mi reci zašto si me čekala na vratima nervozna kao kokoš?«
»Monsieur Degas želi da mu sutra poziram.«
Ona malko nagne glavu čekajući, kao da bih joj trebala ispričati ostatak.
»Možda gola.« Izgovaram to olako, kao da se plašim užarenih očiju monsieur Degasa na mojoj goloj koži, ali ona nije bila nimalo zabrinuta, kao ni mama.
»Odmah si pristala na cijenu?«
»Šest franaka za četiri sata.«
»Više nego pošteno«, kimne.
»Mama kaže da se držim poziranja. Ništa drugo.«
»Ta žena nema pameti ni onoliko koliko je ima obična buha.« Otpuhuje kao uznemireni konj i opet mi se obrati.
»Njemu meso ništa ne znači. Već je vidio stotinu golih djevojaka.«
No nije zakolutala očima i nije rekla da majka govori gluposti dostojne samo svojega niskog staleža, a te bi me riječi bile utješile. Stoga sam samo lagano uzdahnula. Ona ponovno protrlja čelo, podigne pogled i kaže: »Sutra ću poći s tobom, samo jedan jedini put.«
»Ali on me očekuje rano, u jedan.«
»Ti ćeš poslije otići u Ambigu i kazati monsieur Busnachu da sam dobila vrućicu, bolest koja hara ulicom Douai. Reci mu da nitko ne leži dulje od jednoga dana pa neće razmišljati o tome da nekoj drugoj da moju ulogu.«
»Ne znam.« Zamislila sam osorna čovjeka u dugačkom kaputu kako me nepovjerljivo gleda dok mucajući izgovaram stotinu puta uvježbanu laž, a u želudcu osjećam leptiriće, što je više nalik na zujanje košnice pčela.
»To ima smisla«, kaže ona. »Izgubit ću tri franka. Ti ćeš zaraditi šest i mogućnost da te monsieur Degas opet pozove.«
»A što ako on htjedne više od poziranja?« promrmljam iako sam znala da će se Antoinette okrenuti, umorna od gnjavljenja s trinaestogodišnjom djevojčicom.
»Ja ću mu onda odsjeći ruku.« Okrene se i ode. Otvarala je ladicu za ladicom u kredencu tražeći nešto što bi mogla založiti, komad tkanine koja nije previše prljava ili čašu koja nije ružno nazubljena, nešto za što bi dobila novac kojim bi mogla kupiti komad kruha.
Sutradan poslijepodne uputila sam se nevoljko iz Ulice Douai u nedaleku Ulicu Fontaine. Predugo sam se zadržala na stubištu, namještala vezice na čizmicama, no Antoinette me zgrabila i povukla za ruku. Posrtala sam i padala pokušavajući se istrgnuti iz njezina stiska. »Dosta traćenja vremena«, rekla je.
I Charlotte je s nama. Bijedno izgleda dok je vuče najstarija sestra. Kad smo stigle do teških vrata zgrade u kojoj je stanovao monsieur Degas, Antoinette reče: »Tako si zlovoljna, Marie. Ni Eugénie Fiocre nije bila toliko visoko ni toliko moćna da ne bi pozirala monsieur Degasu.«
Charlotte ljuti to otpuhne.
»Kakva besmislica«, kaže Antoinette mršteći se na nas obje, na sestru koja se prenemaže da nije djevojka za koju je zapeo užaren pogled monsieur Degasa te na drugu, koju je uhvatila panika zato što prva jest upravo to.
Antoinette lupne zvekirom na vratima s malenom pločicom: Edgar Degas, slikar. Krupna žena široka, poštena lica, s pregačom domaćice, proviri iza vrata te nas uvede u stan. Tragovi naših cipela ostali su na podu, no žena s osmijehom na licu uzme naše šalove te upita: »Marie?« kaže ona. »Jedna od vas je Marie?«
Podignem ruku ljupko kao janješce, a ona nas otprati do monsieur Degasa koji je gledao u prazno dlanom podupirući bradu. Zastala sam stopala prikovanih za pod ustručavajući se omesti ga u silini njegova razmišljanja. I Antoinette i Charlotte stajale su nepomično.
Prvi sam put bila u slikarskome atelijeru. Osjetila sam snažan miris terpentina. Posvuda je vladao nered, na svakom dijelu ravne površine, na svakoj mrvici gologa zida. Soba je bila prostrana, sa slapovima sunčeva svjetla što je prodiralo kroz gole prozore. Stol od grubo tesana drva i dugačka klupa bili su pokopani pod gomilom četkica i spužava, svijećnjaka i glinenih posuda, tanjurića s bojama i zdjelama vode, ostatcima ugljena i kutijama modre boje. Bilo je tu i pet-šest klimavih stolaca: dva su podupirala platna, preko jednog je bila prebačena kuta uprljana bojama, na jednom je bila odložena kutija od palisandrovine prepuna tuba boje, a jedan je, potrgane noge, bio nagnut na stranu. Posljednji je stajao prazan. Zidovi su bili obojeni u sivo te od poda do stropa prekriveni slikama. Toliko je bilo slika da mi se sve pomiješalo pred očima pa, kad bi me tko upitao da opišem barem jednu, ne bih bila u stanju. Slika je bilo i na podu, naslonjene su bile na zidove te poleđinom okrenute prema unutrašnjosti sobe.
»Nemojte mene kriviti«, kazala je domaćica. »On ne želi da išta taknem, i ne smijem mesti jer bi se prašina mogla nataložiti na svježoj boji.«
Otišla je do stola, odložila naše šalove na jedan prazan stolac te, s rukama na bokovima, očima prelazila preko nereda. A onda je zamijetila paletu i dvije četkice. Podigne ih i kaže: »Ove ću očistiti, zar ne?« To je pitanje monsieur Degasa prenulo iz misli u koje je bio potonuo te kimne potvrdno.
Pogledavši u nas tri što smo ondje stajale ukočeno, duboko uzdahne, kao da kaže da bi mu draže bilo da mu ne remetimo spokoj. »Vaša leđa«, kaže mi. »Počet ću s vašim leđima.« Pokazuje na paravan u kutu sobe. »Ondje se možete svući.«
Dok smušena stojim iza paravana petljajući prstima po vezicama bluze, čujem kako monsieur Degas glasno zapovijeda domaćici, koja se zvala Sabine, da dovede u red dva stolca za sestre koje sam dovela sa sobom. Skanjivala sam se iza paravana pojaviti se gola pred sestrama. Pokušavala sam rukama pokriti svoja dva brežuljčića što su se uzdizala na mojim prsima i crne dlake što su mi provirivale između nogu. Sestre bi me gledale – jedna bi se trzala, a druga razrogačila oči. Nisam za to imala hrabrosti.
Dok sam čvrsto držala raskopčanu bluzu, očima sam pretraživala svaki kutak sobe vireći iza paravana. Primijetila sam stolić za umivanje, tanak željezni okvir kreveta, zgužvane plahte, špiritnu svjetiljku na podu, komad papira ostavljen ispod nje s crtežom balerine kako iscrpljena sjedi na klupi. Na slici je bilo tek nekoliko crta povučenih ugljenom, nekoliko poteza olovkom u boji, ali iscrpljenost djevojke mogla se naslutiti po istaknutim rebrima. Ta slika kao da je dala naslutiti život djevojčin: kasnu noć i oca koji se dere na nju, duge sate vježbanja uz štangu, nastojanje da održi ravnotežu barem sekundu dulje ili da doskoči malo mekanije, bol u bedrima koja se rastvaraju čak i u trenutcima počinka.
Iskoračila sam iza otrcana paravana. »Ti trebaš otići«, kažem Antoinetti, kažem i Charlotti koja ima izdužen vrat i ruke en repos. Pričekala sam da monsieur Degas podigne pogled sa stola, sa nereda koji pretražuje.
Antoinette duboko udahne. »Jesi li sigurna?«
»Ali sada smo ovdje«, kazala je Charlotte glasom koji je govorio koliko je blizu da zatopće nogama kad već monsieur Degas nije primijetio njezinu gracioznost. Antoinette je pak ustala sa stolca da ode.
Da se ne bih predomislila, žurno sam se svukla očiju zalijepljenih za crtež iscrpljene djevojke, za njezine tanke udove, za mekoću poteza olovkom u boji koji su naglašavali njezine ključne kosti. Polako sam izašla iza paravana dlanovima prekrivajući svoju golotinju.

ANTOINETTE

Ušavši u predvorje Ambígua, zatreptala sam kapcima ne bih li iz zaslijepljenih očiju odagnala sunčanu svjetlost koju sam upila na ulici, no opazim starog Busnacha kako korača, sav uzvišen i moćan, da me ukori zbog jučerašnjeg izostanka. Zasmijuljila sam se misleći kako je bolje ne poticati njegov plam te čvrsto ovila šal kao da se moram zagrijati od bolesti zbog koje sam jučer izostala. Nisam se doimala prirodno dok sam prigušivala smijeh i držala jezik za zubima, no morala sam tako. Osim redovite zarade, Ambigu znači poslijepodneva u Émileovu društvu. Polako ispuštam dah, ali stari Busnach samo kimne i zahvali mi što sam poslala sestru s porukom da mi nije dobro. »Ostalo nije važno«, kaže.
Danas imamo probu kao da je premijera, u kostimima i s pozornicom koja je sva namještena kao praonica za drugi prizor. Tu su korita i vrela voda te para što se diže, prljavo rublje, pomični štrikovi za sušenje i moje ruke uronjene u sapunicu. No ne mogu prestati misliti koliko su novca potrošili kako bi napravili nešto što gledatelji mogu naći u gotovo svakoj bijednoj ulici.
Jazbina je priča o kukavnom životu pralje po imenu Gervaise, a ja glumim u prizoru kad ona otkrije da ju je ostavio ljubavnik Lantier pa se potuče s Virginie, koja ga je zavela. Kad smo prvi put probali tučnjavu, Busnach je htio da Virginie padne na pod, sva mokra i rastrganih gaća, a da je Gervaise lupa prakljačom po goloj guzici kao što se mlati po rublju. Tako je napisao monsieur Zola, a tako kaže i Busnach. On svaki put istakne da je Jazbina naturalistička drama i da sve treba biti točno i životno, istinito, upravo kako je u romanu. Uvijek čita tu stranicu i cjepidlači do najmanje sitnice prigovarajući zašto je prvo vjedro vode Virginie samo smočilo cipele. Htjela sam mu reći da sam stotinu puta bila u praonici i da nikada nisam vidjela kako neka žena dobiva prakljačom59 po goloj guzici. Ali neće biti lupanja po goloj guzici sve dok službenik iz ureda cenzure dahće Busnachu za vratom. Usprkos tomu, ostao je prizor s polijevanjem i nadijevanjem imenā i udarcima od kojih Virginie navre krv na uho, zbog čega će publika ustati na noge plješćući. Premijera je već bila rasprodana, i nije bilo nimalo sumnje da je polovica tih ulaznica kupljena zbog gužve koja se zbiva u ovom prizoru u praonici.
Namjestile smo se za prizor. Glumice naturščici počele su ribati pod, a tri prave glumice – one koje imaju uloge s tekstom – dovikivale su se između sebe čekajući da uđe Gervaise. Ali monsieur Busnach nije bio zadovoljan. Ne, odmahnuo je glavom i oštro pljesnuo rukama. »Treba nam još jedan red sprijeda. Vi, gospođe«, kazao je, a ja sam znala da se obraća nama koje nismo prave glumice jer njih zove po imenu. »Vi, gospođe, recite mi nešto što se može čuti u praonici.«
Nakon kratka oklijevanja, dignem ruku jer ni jedna druga to nije učinila. Nikada nisam bila ulizica, ali stari Busnach nije bio tako loš, a i gledao me Émile. Nešto mi je palo na pamet i već sam smislila kakav ću smiješak namjestiti.
»Mademoiselle?« kaže Busnach.
Pipam po koritu, podignem srdit pogled i zatim snažnim glasom kažem: »Što se dogodilo s mojim sapunom? Opet mi je netko ukrao sapun.«
Glumice koje su bile prave pralje zasmijnckaju se, sve one znaju kako se sapun izgubi u pjenušavoj vodi, kako se rastopi, kako je lakše reći majci da ti ga je netko ukrao nego da si opet bila nemarna.
»Savršeno«, kaže Busnach. »Ispočetka.«
Upire prstom i ja ponovim svoj tekst, a on se nasmije.
Prizor se nastavio bez Busnachova prigovaranja, i tome sam se strašno veselila jer sam izgledala mrzovoljno i dosadno i umorno dok sam cijedila rublje, brisala čelo i zavrtala mokre rukave na bluzi. Busnachu se svidjela moja upadica o sapunu pa ju je stavio u dramu. Sada sam i ja imala ulogu s tekstom.
Od vremena do vremena bacila bih pogled na Émilea koji je sjedio u trećem redu, s nogama na naslonu sjedala ispred njega dok mu je čik visio s usne. Nije mi namigivao i kimao kao obično. Kao da uopće nije bio ponosan na mene. Možda će to pokazati u spremištu, kad završi njegov prizor, kad budemo ležali na ležaljci.
Kad me je prvi put odveo onamo, mogla sam vidjeti koliko ga je to truda stajalo. Pomicao je sanduke, brisao prašinu, namještao ružičastu vrpcu za kosu na ležaljci, sve to da bih se osjećala kao kraljica. Nije bilo nimalo natezanja, kao onaj put iza krčme. Ne. Podignuo me je i položio na ležaljku. A zatim, klečeći sa strane, podvukao mi je dlanove ispod brade i raširio prste preko obraza. »Samo gledam u te tvoje lokvice čokolade«, rekao je. Zurila sam netremice u njegove oči ne osjećajući potrebu da skrenem pogled. Položio je usne na utonulo mjesto između mojih ključnih kostiju. Dodirnuo je vezice na mojoj bluzi i rekao: »Mogu li?« a ja sam rekla: »Možeš«, baš kao da smo grofica i grof. Bluza je spala s mojih ramena, gledala sam kako mu oči postaju krupnije dok promatraju bljedilo mojih grudi, ružičastu boju mojih bradavica. Spustio je nježno usta na moju naježenu kožu, a mekane ruke položio na moj trbuh. Sklopila sam oči osjećajući se kao najobožavanije stvorenje na cijelom svijetu.
Bilo je malo nespretnosti, oboje smo petljali oko čudnih kopča na podvezici koju sam zdipila iz mamine košare. Potom smo se ljubili, milovali i ulazili jedno uz drugo sve dok mi se leđa nisu savila u luk na ležaljci. Tresla sam se kad je on klonuo na meni snažno zadrhtavši.
Pretpostavljam da je znao da nisam djevica, ali željela sam mu kazati kako mi onda kad sam to učinila prvi put nije značilo ništa, kako se ne može usporediti s vođenjem ljubavi na ležaljci. Pogledala sam ga u oči znajući da će vidjeti zacakljenost mojih očiju pa, kad se nije glupo zasmijuljio, rekla: »Osjećala sam se tako obožavanom.«
»No, mademoiselle Antoinette, namjeravam nastaviti ovo obožavanje svaki dan.«
I doista, svaki sam dan, upravo kako je rekao, mislila o tome kako nauznak ležim na onoj staroj ležaljci. Mislim na to dok se odigravaju prizori broj četiri, pet i šest, to je bilo najslađe vrijeme moga dana. Na to sam mislila u hladno jutro kad najradije ne bih ustala iz gnijezda svoga madraca, na to sam mislila kad bih sklapala oči prije sna.
On mi je i sada bio na pameti, u garderobi glumica, dok sam se izvlačila iz kostima pralje. Svako kašnjenje značilo bi da ću morati čekati dok se ne vrati glavna garderobijerka iz spremišta kostima, slobodnih ruku za još jedan tovar pregača i suknji.
Marie se zabavljala, smijala se i govorila da imam dragoga, da me nikada nije vidjela da se toliko brinem za kosu, za urednost. No zabavljala se sve dok nisam rekla Émileu da se popne uza stubište do naše unajmljene sobe i pokaže se Charlotti i Marie. Sekundu nakon njegova odlaska, Marie se naslonila na vrata i kazala: »Odlazi zvijer«, a onda počela govoriti prigovarajući da ne poštuje mamu. Nije prestajala govoriti pa sam joj najoštrijim glasom rekla: »Ni riječi više.«
»Modrobradi«, prošaptala je Charlotte.
»Što?«
»Oh, ništa. Kao što si rekla, ni riječi više.«
»To je priča koju sam joj ispričala o ružnom kralju s modrom bradom«, rekla je Marie. »Imao je običaj vješati svoje ubijene žene o kuke na zidu.«
»Mogu ti kazati svršetak«, rekla je Charlotte.
Odmaknula sam stolac s puta, a ona je polako uzmaknula korak, ali vidjela sam da je bila spremna skočiti. Kako te dvije djevojčice nisu mogle vidjeti ono što je meni bilo pred očima, kako sam zbog Émilea počela lagano koračati i duboko disati? Osjećaj je bio sličan onomu što dolazi na prvi dan proljeća – sa sunčanom svjetlosti i toplim lahorima i buđenjem cijeloga svijeta – samo što je sada taj dan vječno trajao.
Sljedećeg je jutra Marie bila na nogama prije nego što je tanki tračak svjetla prodro kroz rebrenice. Drijemala sam na madracu slušajući zvukove Ulice Douai dok sam se razbuđivala – topot kopita, tandrkanje kolskih kotača po kaldrmi, jutarnje pozdrave pekara, piljara i mesara.
Ispružena na leđima, mama je hrkala, dah joj je zapinjao frkćući. Očajavajući što nikada neće zamuknuti i stišćući se zbog hladnoće u sobi, čula sam kako se Marie vraća u sobu pazeći da bez šuma zatvori vrata iza sebe. Zastala je ondje trepćući, privikavajući se na sivo svjetlo, a zatim je vidjela da sam budna pa se trgnula i sklonila iza leđa malen paket omotan smeđim papirom. »Naš jutarnji obrok?« rekla sam znajući da ne skriva baget. »Što?«
»Iza tvojih leđa.«
»Pst. Probudit ćeš Charlottu.« Načas se ugrizla za donju usnu. »Bila sam u Ulici Laval da vidim madame Lambert.«
Prema riječima madame Legat, iz prizemlja, madame Lambert je svojom tinkturom spasila Lucy Roux da ne rodi dijete. »Marie«, rekla sam, »premaleni su izgledi za to, ako nisi znala.« Ali sjetila sam se svoje nervoze prije tjedan dana kad sam se povazdan grizla dok mi napokon nije došla mjesečnica. Čak sam sa sobom sklopila i pogodbu, pogodbu za koju sam bila dovoljno glupa da je ne održim. Neka počne krvarenje, a tada ću Émileu kazati da prestanemo na vrijeme.
»Ovo je ocat«, rekla je tresući paketić prema meni. »Namoči malo pamuka i metni smotak unutra prije nego što dopustiš onom momku da se zabavlja.«
Zamišljam je kako se crvenjela i grizla donju usnu i jedva uspjela objasniti madame Lambert zbog čega je došla. »Znam da nije bilo lako otići k madame Lambert.« Crvenilo se razlilo po njezinim obrazima. Rekla sam da ode po vodu pa je u trenu izišla i sjurila se niza stubište.
Kad sam sljedeći put otišla u spremište s Émileom, rekla sam mu o pamučnim krpicama i octu i zamolila ga da ne gleda. »Nimalo mi ne smeta«, rekao je i okrenuo mi leđa. »Moram staviti sa strane koji novčić prije nego što sagradimo dom.« Ob, cerila sam se dok sam petljala, s gaćama oko koljena. Znači, u svoju je budućnost uključio i mene. Zamišljala sam kako se smirujemo, kako smo unajmili sobu, u kojoj nisam samo još jedna djevojka, jedna karika u lancu.
Tako sada imam dva sitna posla u dane kad sam obožavana, što je gotovo svaki dan. Dok ispirem one pamučne krpice na crpki, koja je šest ulaza udaljena od naše zgrade, vrlo sam oprezna. Da bi se krpice osušile, polažem ih na najvišu policu u ostavi. Drugi posao jest stavljanje križića u kalendaru koji sam ukrala s Busnachova stola. Stari je jarac to zaslužio zbog načina na koji me je pustio da čekam gotovo pola sata. Ispričao se kad je otišao iz ureda, rekavši da mu treba samo minuta da otkrije zbog čega knjigovođa nije mogao naći moje ime na popisu. Ali mogla sam ga čuti kako brblja s monsieur Martinom i nimalo se ne žuri. Neće mu nedostajati taj kalendar. Ne. Na njegovu pretrpanom stolu bio je otvoren na stranici koja je pokazivala lepršavo jesensko lišće kad su stabla već bila potpuno gola.
Korice su od kože, s utisnutim zlatnim slovima, a stranice valovito rezane i oslikane snježnim pahuljicama ili jagodama ili lišćem koje postaje žuto i crveno, ovisno o mjesecu. Svaka stranica nosi i nekoliko riječi, s maštovitim slovima koja prelaze u ispružene vitice s listovima. Jednog bih dana mogla upitati Marie što sve tu piše, ali zasada ga držim na skrovitu mjestu, između dimnjaka i zida, vadeći ga samo kasno noću da napravim križić i tako obilježim dan kad sam bila obožavana.
Zbog čega sve to pratim? Možda se samo želim služiti kalendarom kad je već tako lijep. Možda je to moj način bilježenja da je neki dan bio važan iako se čini da će biti deset važnih datuma prema jednome koji je ostao neprekrižen. To me usrećuje, to stavljanje križića, njihovo brojenje, kad vidim da ih danas ima dvadeset sedam gdje ih je jučer bilo samo dvadeset šest.
Grijući se i dalje na ružičastom plamičku, sretna što sam dobila ulogu s tekstom, navlačim kostim pralje preko glave i vežem dva kraja vezica na izrezu u brzoplet čvor. Rečeno nam je da tako učinimo kako vezice ne bi završile na podu. »Uvijek jurnjava«, kaže Colette, još jedna prava pralja, ona koja mi se nimalo nije sviđala jer joj grudi bujaju iz izreza ispod vrata, jer stalno u hodniku prekorava druge radnice, čak i Busnacha, iako za to nema nikakve potrebe. Tako se neki dan isprsila i lagano se pomilovala po grudima. »Kao breskve«, rekla je Pierreu Gilleu. »Slatke na jeziku.«
»Volim gledati komad«, kažem, i to je istina. Poslije prizora u praonici dolazi pristojan radnički prizor, s rijekom radnika što se slijevaju u grad s uzvisina Montmartrea i Saint-Ouena. Tu se Émile – zidar – prvi put pojavljuje prelazeći preko pozornice u bijelim platnenim hlačama s mistrijom60 i polovicom kruha pod rukom. Zbog crvenkasta sjaja plinskih svjetiljki što obasjavaju trgovine nalik na one u Ulici Poissoniers lako se čovjek može prevariti i pomisliti da je rano jutro u Goutte-d’Oru. Ako ne budem besposličarila – bez obzira na nemarnu Colette – s malo sreće ulovit ću onaj dio kad se Émile zaustavlja nasred pozornice i puše u ruke da ih zagrije.
Poslije toga komad teče sočno kao rastopljeni šećer, s krovopokrivačem Coupeauom koji izbjegava radnike što se zaustavljaju da nešto popiju u krčmi Jazbina i često se toliko opiju da izgube razum ne mareći više da se vrate u talionice i tvornice. On zaustavlja Gervaise na pločniku i izjavljuje joj iskrenu ljubav te sluša njezin lijepi kratak govor o životu koji želi za sebe. »Moj bi ideal bio, znate, da radim mirno, da budem sigurna da ću uvijek imati komad kruha, čistu sobu, krevet, stol i dva stolca«, kaže ona. »To je sve što bih voljela, i živjela bih sretno.« Sladunjav govor, ali priznajem da mi zastaje gvalja u grlu. A vidjela sam suze i u očima nekih djevojaka. Rekla bih da smo svi mi sanjali baš takav san pa kada joj Coupeau predloži brak i obeća Gervaise da će joj se ispuniti želja, a ona kaže da, čini se kao da će se uspjeti uzdignuti iz kaljuže Goutte-d’Ora. To je mjesto u priči koje je ispunjeno nadom.
Colette otpuhuje, njezino otpuhivanje sliči poruzi. »Ti voliš gledati Émilea Abadieja.«
»Tako je.«
Ona slegne ramenima, navuče praljinu bluzu preko glave izlažući preda mnom punu raskoš svojih nabreklih grudi. »Zvijer.«
Sad ja slegnem ramenima.
»Zar ne misliš tako?« upita me ona, a ja zamišljam njezina razjapljena usta, izraz zapanjenosti na njezinu licu.
»Ne mislim. Ni najmanje.«
Iskrivi usta te lijepim zubima zagrize donju usnu. Lice joj je poprimilo izgled zabrinutosti. »On ne iskazuje poštovanje.«
Dobro zamahnem svojim kostimom, tik pokraj njezine glave, i bacim ga na hrpu što se gomilala na ispruženim rukama glavne garderobijerke. »On ne mari za meso koje mu se gura pod nos, to je sve«, kažem prije nego što ću napustiti Colette, koja je pustila da joj suknja padne pod noge.
Kao uvijek, kad završi njegov prizor, Émile pođe prema sjedalima za posebne posjetitelje, još odjeven u zidarske hlače. Nije sjeo pokraj mene kao obično utiskujući mi sitne poljupce u vrat. Danas je iz prolaza na kraju reda samo trznuo glavom dajući mi znak da dođem. Nije bio dovoljno pristojan da me pričeka. Ja ga pak, odskakući za njim, tiho pozovem kad smo bilo podalje od ostalih. Ali on nije čekao.
Zastao je na trenutak prije no što će okrenuti ključ u bravi pa sam ga sustigla pred vratima spremišta i upitala: »Dakle?« no on se ne nasmije niti kaže da bih trebala od Busnacha zatražiti ime u programu ili privatnu garderobu. Ne, podignuo je pogled s brave, a lice mu se ukrutilo.
Sjednem na ležaljku umjesto da legnem nauznak. On zakorači prema meni, a ja skrenem pogled jer su mu oči bile tako hladne. Zgrabio me je rukama i povukao za rame tako snažno da sam se okrenula i zgrbila na ležaljci stražnjicom prema njemu.
Sve je bilo gotovo za minutu – zadignuo mi je suknju, spustio gaće, ukrućenim udom prodro u mene otraga, a zatim zakopčao dugmad na rasporku.
Navukla sam gaće i suknju pa sjela na ležaljku. Tišina između nas bila je nepodnošljiva. Znala sam da bih imala potpuno pravo ustati i udariti ga cipelom u potkoljenicu, pljunuti mu u lice. »Što je to bilo?« upitam naposljetku.
On provlači prste kroz četkastu kosu. »Imam svoje potrebe, Antoinette. Tražio sam te jučer na sve strane i nigdje te nije bilo. Prošle noći nisam oka sklopio«, kaže on.
Uspravim se do pune visine, primaknem lice do njegova. »Nemoj nikada više pokušati nešto slično.« Ili, što? Hoće li to biti kraj za mene? Opet ću ga koriti i već sutradan zadignuti suknju? »Nije u redu, Émile. Ni najmanje.«
»Ne možeš me pustiti da izvisim«, kaže on ne podižući pogled s poda. »To ne podnosim, Antoinette.« Kriomice me gleda ispod obrva. »Gdje si bila, Antoinette?« Poseže za mojim obrazom, oklijevajući, a ja se ne odmičem.
»Bljuvala u kantu od zore do mraka«, kažem nastojeći da mi glas bude ponizan. Sad smo se pomirili, i neću mu reći da sam pratila Marie na poziranje kad me ionako gnjavi da previše mazim nju i Charlotte. Kaže da s njima postupam kao s djecom, dok najsiromašnijim djevojčicama u Parizu preostaje samo da odrastu najbrže što je moguće. Drugi put bih mogla reći istinu. Mogla bih reći kako te djevojčice nemaju kod kuće mnogo od majke, kako ja želim biti, još neko vrijeme, štit koji ih brani od okrutnosti svijeta. Ali nisam mu imala snage to objašnjavati.

________________________________

1879.

________________________________



MARIE

Pokazalo se da monsieur Degas nije tako loš, možda malko čudan, ali je zapravo tip čovjeka koji ni mrava ne bi zgazio. Oh, čangrizav je bio, više sa Sabinom nego s ostalima. Derao se kad ne bi mogao naći neki kist, kad ne bi mogao naći čistu krpu, a onda se opet derao kad bi našao svoje olovke u boji uredno poredane u kutiji, ali slomljenih vrhova.
Danas je bio sretan. To sam znala čim sam zakoračila u atelijer i vidjela tri njegova platna okrenuta na drugu stranu umjesto da gledaju u zid. To znači da monsieur Degas u ovom času misli manje strogo o svojem radu, a ja imam u nešto novo gledati dok mu satima poziram.
Poziram mu već pola godine, dvaput na mjesec, no postao je opsjednut slikanjem pa sada moram dolaziti svaki dan. Svaki put želi da stojim na jednom od desetak podija razbacanih po atelijeru. Treba mu da me promatra odozgo i odozdo, kaže. Počelo je jednoga vrelog utorka kad sam ga zatekla kako zuri u crtež olovkama u boji na kojem sam držala lepezu.
Za taj je crtež želio da poziram u četvrtom položaju, s desnim stopalom ispred lijevoga te s prstima obiju nogu usmjerenima u stranu. Bila je to sitnica, lagano, jer su mi bokovi prirodno bili opušteni, a nakon toliko vježbanja postali su tako opušteni da su mi se noge mogle zaokrenuti u zglobovima kukova. Teško je bilo stajati onako kako je zahtijevao, da jednom rukom držim lepezu, a drugu sklopim oko zatiljka kao da masiram vrat. Takvu je slike htio napraviti – zagrijana i umorna balerina u vježbaonici zastane na trenutak da se rashladi lepezom dok čeka da dođe red na nju. Isprva sam se morala potruditi da izgledam iscrpljeno, ali s monsieur Degasom, kojega je tako obuzelo skiciranje da mi je uskratio stanke, stojeći u tom položaju gotovo tri sata, uskoro me je vrat doista bolio i ramena su mi zbilja visjela. Što sam umornija bivala, to je on bio veseliji. Još sam više opustila tijelo. »Da, da«, rekao je. »Da. To je to.«


Toga je vreloga utorka stalno promatrao sliku, s palcem jedne ruke ispod brade i kažiprstom savijenim na ustima. Oči su mu zasuzile, gledao je u mene kao čovjek koji je upravo dokučio svoju najveću misao. Stajala sam ondje umirući od žeđi i govoreći samoj sebi da se ne mičem, da ne odvlačim njegovu pozornost od te slike, sve dok Sabine nije ušla noseći čašu vode.
Kad sam se napila do mile volje, on je pročistio grlo i kazao: »U redu, mademoiselle van Goethem«, što je bio njegov način da zatraži da poziram gola, odnosno da trebam poći iza paravana i svući se. Kad bih trebala pozirati u odjeći za vježbanje, on bi kazao: »U vašoj suknjici, mademoiselle van Goethem.« Cijenila sam tu malu ljubaznost, što ne reži da se moram svući do gola.
Počeo je nizom crteža, jednostavnih crteža, povlačeći linije ugljenom i bijelom olovkom: kako naslanjam prst na bradu, rukama širim i pridržavam suknjicu, kako rukom držim spušteni remen steznika kao da ga želim podignuti. Katkad je želio da maknem kosu s vrata, da je podignem u punđu, katkad mu je bilo draže da kosa visi niz leđa u pletenici ili čak raspuštena, skupljena preko ramena. Bila sam jednako vrijeme gola kao i odjevena. Redali su se položaji, ali ono što je uvijek bilo isto jest da držim stopala u četvrtom položaju. Počela sam se pitati je li to ona velika ideja koju je smislio dok je zurio u moju sliku s lepezom: da ću stajati u četvrtom položaju i da će me nacrtati stotinu puta.
Pogledala bih povremeno i ugledala tanke ruke na listu papira, izbočene kukove, prsa koja se jedva razlikuju od dječačkih. Dublje bih se zagledala pokušavajući vidjeti što monsieur Degas radi. I možda sam preoštro gledala jer sam vidjela načrčkane crne linije, vidjela sam djevojčicu obična lica. Nisam vidjela ni traga gracioznosti na pozornici.
Danas želi da budem gola sa stopalima u četvrtom položaju, ali s rukama sklopljenima iza leđa i ispruženim laktovima. Tako je jučer želio da držim ruke, i prekjučer, pa počinjem misliti da je taj položaj mojih nogu isti kao da je isklesan u kamenu. »Bradu više podignuti«, kaže on. »Ah, da!«
Odlazi do slikarskoga stalka, uzima ugljen, a mene zapeče koža pod njegovim vrelim pogledom. Provela sam cijeli sat podnoseći ukore zato što mi je brada padala, što su mi se svijala leđa, a laktovi opuštali. Korio me i za najmanju sitnicu. Stalno bi pomicao stalak korak-dva pa me crtao iz toga ugla, pa ga opet pomicao govoreći mi stalno da stojim posve mirna. Dvaput mi se nabrao nos kao da me hvata kihavica. »Ako trebate ispuhati nos...« Glas mu je odavao mučninu. Pokazao je rukom prema mojoj torbi koja je bila naslonjena na paravan, kao da sam slobodna uzeti rupčić koji je bio u njoj. Kad bih se usudila oblizati usne, zavitlao bi komad ugljena pod moje noge, a poslije urlao optužujući Sabinu da skriva ugljen koji on ne može naći. Neprestano je uzdisao, stenjao i gunđao, ali između toga vladala je tišina.
Maštala sam o kobasicama u tijestu za večeru i mislila kako se Blanche, koja je počela ići sa mnom kući poslije nastave, pravila kao da nimalo ne mari kad sam joj rekla kako se od mene traži da budem u atelijeru svaki dan. Ljubomorna je što sam ja izabrana iako je riječ samo o monsieur Degasu jer je naviknuta da madame Dominique uvijek bira nju. Potom sam razmišljala o jednoj od slika koje su sada bile okrenute od zida. Vidjele su se balerine u pozadini kako namještaju suknjice i čarape te zure u svoja stopala. Sprijeda su tri balerine: jedna petlja oko čvora na vrpci, a druge dvije sjede na podu, sa suknjicama rasprostrtima iza leđa tako da se ne zgužva tkanina. Za svaku figuru na slici pozirale su balerine jer mi je monsieur Degas jedanput objasnio kako je crtež na kojemu sam ja s lepezom studija za veći rad. Djevojčica s prćastim nosom što dohvaća vrpcu mogla bi biti Lucille, i žao mi je što bi to moglo značiti da monsieur Degasu nije previše važno koje će djevojčice izabrati za poziranje. Ona svaki dan dobiva ukore zbog lijenih, trapavih stopala. »Vi ste Francuskinja«, kaže madame Dominique lupkajući štapom. »Naš je stil rafiniran.« O drugim djevojčicama ne znam što bih rekla. Ima ih gotovo stotinu u plesnoj školi i još više u baletnom zboru.
Na slici mi pogled privuče djevojčica koja sjedi na klupi. Njezin je šal kričavo crven i možete vidjeti kako iz njega progovara bijeda. Ona je zbog nečega odsutna duhom, i nagnuta je naprijed, možda čak briše suzu. Možda ne može držati korak s klasom. Možda se njezina sestra prošle noći kasno vratila kad je već sivo jutarnje svjetlo prodiralo kroz rebrenice. Možda je čula njezin smijeh na stubištu dok je govorila nekome mladiću kako će u nedjelju poslijepodne, da, tijekom onih nekoliko slobodnih sati što ih imaju zaposlene mlade Parižanke, doći u Rat-Mort, upravo kad je ta žalosna djevojčica željela da njezina sestra provede vrijeme s njom. Možda se probudila zbog buke koju je stvarala njezina majka dok je povraćala apsint. Njezine su noge odsječene na slici, što je navika monsieur Degasa, nešto što bi se moglo popraviti uz malo planiranja. A on uvijek ostavlja dijelove poda praznima umjesto da popuni sliku. Možda je to razlog zašto se njegove slike ne izlažu s najfinijim umjetninama na Salonu.61 Ne pomaže ni to što nas djevojčice iz baleta slika tako da izgledamo obično, s razjapljenim ustima od zijevanja i kvrgavim koljenima i mršavim rukama iako većina nas i jest takva.
Kad se ne bih bojala da ću izgubiti šest franaka, kad bih imala malo hrabrosti, rekla bih mu da želim izgledati lijepo umjesto istrošeno. Ja želim plesati umjesto što odmaram svoje bolne kosti. Ja želim biti na pozornici, kao prava balerina, umjesto u vježbaonici iako to nije istina. Zar on ne zna kako ljudi žele da na njihovim zidovima visi nešto lijepo?
On pozove da mu se donese ručak pa očekujem da, kao i svaki dan, Sabine donese tanjur makarona i komad telećeg buta. A dotle ću ja, omotana šalom, sjediti sa starim novinama što mi ih otkad sam smogla hrabrosti da to zatražim ostavlja iza paravana.
Kad sam bila zaklonjena novinama, kažem: »Ona djevojčica sprijeda, ona u crvenom šalu, izgleda potišteno, kao da uopće nije spremna suočiti se s nastavom koja treba započeti.«
On potvrdno kimne.
»Možda joj je umro otac.«
Tada me je pogledao. Dugo me promatrao blagim očima, a kad se Sabine napokon pojavila širom otvarajući svojim punašnim bokom vrata atelijera, kazao mi je: »Volite li teletinu?«
Osjetila sam toplinu prema monsieur Degasu, koji je bio otresit i često je vikao, ali zapravo je imao dušu janjeta i bilo mu je žao što je zavitlao onaj ugljen. »Toliko sam gladna da bih pojela i vlastite usne.« Na to se nasmiješio iza svoje kuštrave brade.
Sjela sam za stol, na dugačku klupu, i počela rezati najveći komad mesa koji je ikada u cijelom mom životu stavljen preda me. Uživala sam u svakom zalogaju. Vidjela sam da monsieur Degas promatra jutarnje crteže koje je razastro ispred sebe te da se suspreže da me ne požuruje. Ali tada se, na sreću, Sabine vratila u atelijer i strogim glasom najavila da je došao monsieur Lefebvre, da će ga ona uvesti.
Monsieur Degas ispusti silovit uzdah. »Ne primam posjetitelje dok radim.«
»Došao je iz galerije monsieur Durand-Ruela«, kaže ona, ruku čvrsto oslonjenih na bokove. »Nosi krasan kaput. Kašmir. Osim toga, u zapučku ima rozetu Legije časti.« Gledajući u tanjur teletine ispred sebe, poželjela sam da bude uporna u nagovaranju kako bih imala vremena dovršiti obrok.
Krasan kaput monsieur Lefebvrea nimalo nije skrivao koščatost čovjeka koji ga nosi. Visio mu je s ramena isto kao što bi visio da je obješen o klin. Vrteći svileni šešir u rukama, lagano se nakloni. Čuperci srebrnaste kose padali su mu na čelo oslobođeni teške pomade koja ih je trebala zadržati na mjestu. Rukovao se s monsieur Degasom te mu rekao kako se divi njegovim pastelima, uljima, osobito onima s malim balerinama, a onda mu pogled padne na mene, s ustima punim teletine. »Mademoiselle van Goethem iz klase madame Dominique«, kaže on, a ja spuštam glavu, upirem pogled u pod. Kako zna moje ime?
»Mene zanimaju petits rats«, kaže mi, a zatim se obrati monsieur Degasu: »Zanimaju me te djevojčice nespretne dobi, s izbočenim ključnim kostima i crvenim rukama. Ništa mi nije ugodnije nego olakšati im prijelaz iz škole u kvadrilu i dalje kroz razrede baleta.«
»Ah«, kaže monsieur Degas. »Kad sam ju našao u vježbaonici madame Dominique, pomislio sam da su njezine lopatice poput izniklih krila.«
On raščisti dio stola točno ispred mene i na to mjesto stavi list vlaknastog papira na kojem sam bila skicirana u tri poze. Nacrtana sam u nekoliko poteza, jedanput s leđa, jedanput sa strane, jedanput sprijeda, uvijek gola, uvijek stojeći u četvrtom položaju, s rukama sklopljenima iza leđa. Dok je tata bio živ, imala sam običaj svlačiti se iza četvorine izlizane plahte što je visjela u kutu naše unajmljene sobe. Ali s njim je otišla i ta četvorina plahte koja je mogla biti korisnija na madracima, a ja stigla na prag četrnaeste godine s brežuljcima koji su izrastali na mojim prsima. Otad sam okretala leđa Antoinetti, Charlotti i mami bojeći se da bi koja od njih mogla zbijati šale.
Meni je najdraži bio onaj crtež sprijeda. Nije to bila samo siva mrlja gdje mi se sastaju noge ili crta gdje zaokreće ugljen prateći propupale brežuljke na mojim prsima. Nije to bila samo moja golotinja. Gotovo da mi i nije bilo krivo što poziram bez odjeće, pred monsieur Degasom, ne više, a kad pomislim kako sam se tresla prvi put, pitam se na što se sve ne može naviknuti djevojčica. I kako je drugi put lakše nego prvi put, a treći put još lakše. Krivo mi je što je moja brada podignuta. Utješno je to što s tim nagibom djevojčica pozira u tišini atelijera, gola, da, ali pred muškarcem koji je vidio njezinu golotinju već trideset puta. Posramljena sam bila što monsieur Lefebvreu, dok gleda u crtež, ni nakraj pameti nije da se ja zgrčim čak i kad Sabine uđe u atelijer. Tada moje lice izgleda kao lice djevojčice koja nosi pravu bluzu i suknju što seže do poda.
Pogled monsieur Lefebvrea zadržao se na vlaknastom papiru, dugo, jako dugo. Naposljetku je skinuo rukavice i ispružio srednji prst prema crtežima. Prst mu je podrhtavao lebdeći iznad kralježnice na crtežu koji me pokazuje s leđa, prateći krivulju linije povučene ugljenom između mojih lopatica dok se ne izgubi u mesnatosti stražnjice. Ružičastim je jezikom oblizao kut usana. Sjedila sam ondje, na klupi ispred stola, a moja se kralježnica jedva primjetno napela u luk. »Ah da, iznikla krila«, kaže on.
Njegova se pozornost premjestila s crteža na mene, a ja sam i dalje proučavala teletinu na tanjuru. Zatim su njih dvojica zapodjenula razgovor kao da ja nisam ondje. Kazali su da su moji laktovi i koljena preveliki za tako tanke udove. Spominjali su izbočinu mišića što mi se pružao od kuka do koljena, moje nisko čelo. Da sam hrabra kao Antoinette, ubacila bih pitanje jesu li primijetili da imam dva uha. Ali ja sam takva, čekam, držim se uspravno jer je mlitavost gora nego pljuvanje, prema riječima madame Dominique.
»Da vidimo ta krila, mademoiselle van Goethem«, kaže monsieur Degas. »Pokažite nam ta dražesna, dječja leđa.«
Misli li on da se razgolitim pred monsieur Lefebvreom? Misli li da ondje spustim šal s ramena iako se u njegovome atelijeru uvijek svlačim iza paravana? Podignem pogled, a on okrene dlanove prema stropu s izrazom nestrpljenja na licu. Plaća je dobra i četiri sata još nisu istekla.
Okrenuvši leđa obojici, pustim da mi šal spuzne s ramena, ali ga čvrsto uhvatim sprijeda na prsima. Začuje se disanje, a jedan prst prijeđe preko moje kralježnice, a ja se odjednom, brže od misli, odmaknem naglo od njega. Netko iznenada, užurbano i naglo, zakorači prema meni, ali prst je nestao s mojih leđa.
»Dođite«, kaže monsieur Degas. »Pokazat ću vam jednu završenu sliku.«
Okrenu se, a ja podignem šal i čvrsto se njime zaogrnem. Tako sam se brzo trgnula. Brže od misli. Kao da je Marie Prva znala, prije svakoga, za ispruženi prst – prst monsieur Lefebvrea – gotovo sam sigurna.
Ostao je još pola sata, gledao slike, nešto zapisivao u knjižicu kožnih korica. Ali raspoloženje u atelijeru postalo je razdražljivo, i samo ga je pristojnost zadržavala da ne ode. Monsieur Degas mu je dvaput pokazao istu sliku, a zatim je promijenio mišljenje. Okrenuo ju je tako da se vidjela samo prazna strana platna razapeta preko okvira. »Nije završena«, kaže. Već drugi put monsieur Lefebvre pokuša okrenutu sliku vratiti u prijašnji položaj, ali monsieur Degas zareži: »Ne. Samo je ostavite«, a zatim ljubaznije dodaje: »Moram je doraditi.«
Poslije toga zavladala je u atelijeru tišina, njih su dvojica razmijenila još nekoliko riječi, glasovi su im pritom bili odrješiti, a ruke prekrižene na prsima. Prije nego što će otići, monsieur Lefebvre prišao je stolu i, premda je stariji i od mog oca, potrudio se pozdraviti me. Ustanem. On se lagano nakloni, a ja ulovim njegov vonj predugo zatvorene sobe. »Do sljedećeg viđenja«, kaže.
Do sljedećeg viđenja? Što time hoće reći? Da očekuje kako će doći do mene u Operu iako moje oči nikada prije nisu vidjele toga čovjeka? Da će me potražiti? Ne. On je samo htio pokazati da je plemenit, kako bih pomislila da između nas ne zjapi golem jaz, kao da postoji mogućnost prijateljstva između čovjeka koji nosi rozetu Legiju časti i djevojčice s izbočenim mišićem što teče duž njezina bedra.
»Tako neugodan čovjek«, kaže monsieur Degas kad je Sabine zatvorila vrata iza leđa monsieur Lefebvrea.
Ona se namršti, kaže: »Niste pristojni.«
Monsieur Degas upre prstom u mojem smjeru i mahne njime prema mjestu ispred njegova stalka pa se vrati na posao.

ANTOINETTE

Ponedjeljak je, pa je Ambigu zatvoren, a Émile već cijeli tjedan govori o zabavi kakvu ćemo imati u Brasserie des Martyrs, skupa s još desetak naturščika koji se sastaju u devet sati. Već sam ulaštila čizmice i dobro se izribala u našoj maloj kadi. Uzela sam iz torbe male Marie one svilene cvjetove što sam ih zdipila kad sam imala prvi sastanak s monsieur Pluqueom, a jučer sam namolila mamu da ponese moju najbolju suknju u praonicu i opere je pomno kao što pere najfiniju svilu. I imam novu bluzu, koju sam uzela iz njezine košare za isporuke, zamotanu u komad smeđeg papira, sakrivenu na najvišoj polici ostave gdje je nitko neće naći u potrazi za koricom kruha.
Čim sam skrenula u Ulicu Martyrs, opazila sam Émilea naslonjena na zid pivnice. Pušio je i smijao se s Colettom. Ona je stavila ruku na njegova prsa, na trenutak samo, pa je vratila na salastu obilatost svojih grudi. Zadržavala sam dah bojeći se da će Émile ispružiti ruku. Ali ne, samo je potegnuo dim, a iz mojih pluća kroz nos izađe zrak.
Kad sam im se gotovo približila, Émile se odmakne od zida. Stavio mi je ruku na obraz i kazao: »Gle, evo tebe«, a ja sam bila zadovoljna što je to čula Colette. Ona stane između nas pa me poljubi kao da se davno nismo vidjele. Potom glavom pokaže prema vratima i kaže: »Mislim da su svi unutra.« A na odlasku malo namigne. »Dođite ako vam budem nedostajala.«
»Ne sviđa mi se ta djevojka«, kažem Émileu.
On otpuhne kolut dima, zatim se priljubi uza me, dodirne me licem po vratu i kaže: »Tako slatko mirišeš.«
Unutrašnjost su jarko obasjavale plinske svjetiljke, ali bilo je toliko dima da je prostorija bila obavijena sivilom. Divani s izrezbarenim nogama bili su presvučeni baršunom, a površina dugačkih hrastovih stolova i klupa upravo je bliještala. I nikada prije nisam vidjela toliko gravira i zrcala, karijatida koje drže nadvratak na ulazu, pozlaćenih odljeva koji su pokrivali svaki pedalj zida. Od toga mi se kovitlalo u glavi, toliko se toga imalo vidjeti, sve odjednom, a tu je i miris, mješavine piva i duhana, kuhinjske masnoće i luka, mokre metle i čizama.
Uputili smo se prema stolu oko kojega se naguralo desetak momaka koje sam poznavala iz Ambigua. Colette je bila stisnuta između Paula Kiraila, mladića podšišane kose krute od pomade, i Michela Knoblocha, čije je tamno lice bilo mutno kao voda u slivniku. Pet je puta taj momak stajao u pregratku za zatvorenike na sudu. Pet je puta bio poslan u zatvor, osuđen za neki sitan zločin – skitnju, napad, krađu. Kad ga čujete kako govori, upitate se zna li on razliku između pravorijeka o krivnji i predsjednika Grévyja62 dok provlači crvenu vrpcu Legije časti kroz zapučak na reveru. Dok govori, na licima oko njega ocrtava se dosada, no on i dalje lupeta o trešnjama koje je ukrao, stazi punoj rupa dok je bježao od žandara koji su ga slijedili do zabačena prolaza, gdje se skrio iza nekih kola te tamo pojeo trešnje koje nisu bile zrele. Émile kaže: »Tup si kao najdeblja daska«, ali to ga nije zaustavilo. Ne, on nastavlja svoje, o grčevima u trbuhu koje je dobio kad su ga zatvorili u ćeliju. I Pierre Gille je tu, nosi kravatu i svileni prsluk preko izglačane bijele košulje. »Izgledaš kao dendi«,63 kaže Émile.
Pierre Gille podigne pogled s čaše piva. »Ne mogu to reći za tebe. Ni najmanje.«
Émile digne glavu. »Tvoja je košulja još vruća od glačala?«
Pierre Gille se namršti, pogleda me u lice pa kaže. »Vidim da si donio svoj madrac.«
Émile otpuhne kroz nos. »A ja vidim da si ti potpuno sam.«
Pierre Gille podigne čašu i popije ostatak piva. »Ne zadugo.«
»Još jednu?« Tako je to među njima, samo uvrede i čašćenje pićem.
»Naravno.«
»A vi ostali?« upita Émile.
Na to sedmorica dignu čaše, i iskape ih do dna.
Émile i ja sjednemo na klupu, na prazno mjesto do Michela Knoblocha – oni koji su ranije došli bili su dovoljno mudri da sjednu dalje od njega. Nitko od nas mjesecima nije vidio Paula Kiraila; završio je iza rešetaka zato što je okrao nekoga gospodina. Ukrao mu je bijednih pet franaka, no gospodin se nije dao smesti te je trčao za njim niz Champs-Élysées. Sada pijucka, briše pjenu s brkova, i to rupčićem, ništa manje. »Preodgojio sam se«, kaže on kad Émile spomene kako je odslužio kaznu. »Zatvor je mjesto koje nikada više ne bih htio vidjeti.«
Zureći preko ruba čaše piva, Pierre Gille kaže: »Ondje te previše momaka želi za ženu.«
Drugi se nasmiju, a Paul Kirail počne kopkati po orukavlju svoje košulje. »Prijavio sam se u vojsku«, kaže. »Uskoro ću živjeti vojničkim životom u garnizonu, gore u Saint-Malou.«
»U Saint-Malou?« upita Michel Knobloch. »Mislim da je moj tata u mladosti bio jedan od onih lupeža iz Saint-Maloa – gusar.«
Émile spusti čašu, stegne prste u šaku i kaže: »U to jako sumnjam, Knoblochu.«
»Nazivaš me lažljivcem?« Tako ga svi nazivaju već stotinu godina. Taj momak ne uspijeva smisliti ni jednu laž za koju bi itko na svijetu pomislio da je istina.
»Lažeš čim zineš«, kaže Émile te promotri rub čaše.
»To nije nikakva novost«, reče Pierre Gille.
Oči Michela Knoblocha prelaze s lica na lice. Neki zbunjeno okreću glavu. Drugi mu uzvraćaju pogled kimajući.
Nakon duge stanke Pierre Gille zavrti čašu s pivom i reče: »Francuski je kralj štitio te gusare. Nije dopuštao da ih vješaju, sve dok su mu slali dio plijena.«
»Zamisli to«, kaže Émile. »Pljačkaš i nema izgleda da ćeš se probuditi kao gost u La Roquette.«
»Nema izgleda da ćeš trampiti pariški smrad za slane lahore Nove Kaledonije«, reče Pierre Gille.
Znala sam kamo je smjerao taj razgovor – na opisivanje sreće onih zatvorenika što su prevezeni na Novu Kaledoniju, daleku francusku otočnu koloniju, da odrađuju tešku tlaku sijekući šume, gradeći putove i sjekući šećernu trsku. Više nego jedanput čula sam Émilea kako o tamošnjem životu raspravlja s Pierreom Gilleom, koji je tvrdio da je sve o tome doznao od rođaka nekoga svojeg prijatelja. Zatvorenik drži pognutu glavu i jezik za zubima dvije-tri godine, kaže Pierre Gille, a nakon toga obavlja lak posao šijući zatvorsku odjeću ili kuhajući točno određenu količinu mesa koje se zatvorenicima servira tri puta na tjedan. Rekao je također da se ondje rad plaća novcem koji se čuva dok zatvorenik ne iziđe na slobodu. Tada mu se isplati ušteđevina, dovoljno velika da čovjek kupi komad zemlje, koju potom sam obrađuje i ubire plodove. Vlada je samo željela, kaže on, osnovati uporište u toj zemlji.
Pierre Gille pripali cigaretu i, govoreći dovoljno glasno da ga čuje cijeli stol, reče: »Rođaka mojega prijatelja čuvari su toliko zavoljeli da je na kraju postavljen za upraviteljeva vrtlara. Kad je odslužio kaznu, taj mu je upravitelj dao komad vlastite zemlje. Zatvorska mu je plaća poslužila da kupi dvije mazge i kola.« Pierre Gille otpije pivo u velikim gutljajima. »A ni jednom čuvaru nije teško vani prodati ono što zatvorenici uspiju ukrasti. Taj rođak moga prijatelja, prije nego što je postao vrtlarom, bio je kuhar. Zgrnuo je bogatstvo potkradajući rum što ga zatvorenici dobivaju četiri puta na tjedan. Knjigovođa je bio jako sretan što je mogao dobivati svoj dio pa je sve prikrio.«
»Čuvari su nemilosrdni, služe se mučilom za palce i bičem. Tako sam čuo«, kaže Paul Kirail. »Kažnjavaju zatvorenike tako što ih strpaju u jamu bez tračka svjetla.«
Pierre Gille otpuhne oblak dima Paulu Kirailu u lice. »Moraš samo biti dobar s čuvarima.«
Émile otvori usta i, budući da je uvijek podupirao Pierrea Gillea, nije bilo nikakvo iznenađenje što je rekao: »Služenje kazne na Novoj Kaledoniji nije ništa drugo nego kupovanje zemlje.« Mrzim kad govori takve gluposti, kao da bi mene ostavio te otišao na neko mjesto koje nitko od nas ne bi znao pokazati na zemljovidu a da mu to ne bi ni najmanje smetalo. Znam da to nije istina, ali ipak.
Pierre Gille nagne čašu prema Émileovoj, a zatim se njih dvojica kucnu. Michel Knobloch podigne svoju čašu te se pridruži nazdravljanju. »Bolje nego da te zatvore u ćeliju, da sam koračaš u tom ograničenom prostoru«, kaže on. »Čovjek voli društvo.«
Pierre Gille se namrgodi. »Što se tiče gusara«, kaže on odmičući čašu od čaše Michela Knoblocha, »oni su nestali iz Francuske prije više od šezdeset godina, mnogo prije nego što su tvom tati prestali brisati guzicu.«
Zatim se svi momci grohotom nasmiju, kao vukovi, podignu čaše, kucnu se, kao čopor koji se obrušio na kržljava člana. Michel Knobloch nije znao bi li pobjegao iz pivnice ili bi se, makar i silom, nasmijao. Émile odbaci opušak i otme cigaretu Michelu Knoblochu pa je prinese usnama. To Michela Knoblocha potakne da se digne s klupe sa šakama stisnutim uz bokove. Stavila sam ruku na Émileovo napeto bedro, no tada se, na sreću, vlasnik krčme popeo na stolac, skupio prste oko usta i viknuo: »Gospodo, ovo je trenutak kad dobro odgojeni ljudi naručuju novo piće.«
Michel Knobloch se okrene od stola te bučno krene prema vratima, a Émile kaže: »Onda dobro«, i podigne ruku dajući znak konobarici.
Naručio je dvanaest čaša piva. Zatim pružio novčanicu od pet franaka i rukom odbio ostatak. Svaki put kad smo u kavani, on odgurne nekoliko mojih novčića i kaže: »Ti moraš platiti stanarinu.« To me podsjeti da on ne mora. Ne, on stanuje usred umjetnoga cvijeća u šupi koja pripada ocu Pierrea Gillea, ali usprkos tomu, ne čini mi se da išta stavlja na stranu za osnivanje doma, kao što je rekao. Ništa ne kažem pred tim momcima iz Ambigua što nas okružuju, samo osjećam kako mi vrućina udara u obraze. Konobarica mu napadno otpuhne poljubac s dlana, ali zauzvrat ne dobije ni pokret glavom. Pierre Gille zakoluta očima i vikne za njom: »Ja bih rado stisnuo tu vašu ljupku guzu kad to već ne želi moj prijatelj.«
»Ti si svinja«, kažem.
»Zar nisi neki dan rekla da bi rado pojela komad hrskave svinjetine?«
»To je sigurno rekao Paul«, kažem iako nije u redu što sam spomenula najstidljivijeg momka koji mi sigurno neće odgovoriti.
Pierre Gille prilično je dugo svoj lijepi nos držao obješenim. Zatim je slegnuo ramenima i rekao: »Vidim da vas pivo ohrabruje, mademoiselle Antoinette.«
Nakon još jednoga piva za mene i dva za sve ostale, prestala sam razmišljati o tome što bih mu još mogla opako uzvratiti osjećajući kako raste toplina, poput kruga svjetlosti što sja nad tim mojim i Émileovim prijateljima. Momci su se počeli zaboravljati, vrte se na stolcima i zure u onih nekoliko djevojaka u pivnici. Colette je pripita, petlja oko svilenog prsluka Pierrea Gillea, govori o Paulu Kirailu, kako mnoge žene vole imati muža u odori, čak se potrudila komplimentirati mojoj kosi koju sam namjestila u visoku punđu s crnom vrpcom što se ovija oko nje i sa svilenim cvjetovima zabodenima na zatiljku.
Émile se smijao, dodirivao mi ruku, kuckao se čašama... Bilo nam je tako zabavno. Ali tada Émile naruči još jednu rundu od dvanaest čaša piva iako smo svi zajedno ispili po sedam. »Émile«, kažem, tiho, »opet tjeraš svoje.« Previše troši umjesto da štedi.
»To se tebe ne tiče.« Posegne rukom u džep i izvadi još jednu novčanicu od pet franaka.
Konobarica donese pivo, koje brzo nestane, a onda on opet pozove konobaricu da svima za stolom donese ribizovac. Progutala sam ribizovac, uzvrpoljila se na klupi odmičući se od Émilea, koji je lupao po stolu smijući se svemu što je izlazilo iz usta Pierrea Gillea pa ponovno pozove konobaricu.
Colette ustane od našega stola, uputi se preko pivnice do veselog društva radoznale gospode u ulaštenim cipelama. Ulica Martyrs je jedno od onih mjesta zbog kojih ljudi nazivaju Pariz gradom ljubavi, gdje žene koje dijele stol s takvim muškarcima – dok im grudi ispadaju iz bluze te se vide čipke na njihovu donjem rublju – nisu nikakvo iznenađenje. Ali ja razjapljenih usta zurim u Colette, koja je tako bliska sa svim onim djevojčurama s bulevara, i tako mirna kada gospodin dvaput stariji od nje spušta ruku na njezinu nogu ispod suknje što je namještena tako da se vidi čarapa. Šmugnuli su zajedno, a ja sam tad shvatila da je ona namiguša.
Isprva nisam obraćala pozornost na Émileovu ruku ispod stola, koju je kriomice stavio na moje bedro. Ali ona je počela puzati naviše pa ga udarcem odbijem.
»Što?« kaže on.
»Koliko si uštedio, Émile?« progunđam.
On me pogleda zabezeknuto.
»Ni sua. Zar nije tako, Émile? Ni jednog jedinog sua. Zar ćeš mi ponuditi dom koji si s Pierreom Gilleom osnovao u nekakvoj šupi? Je li tako, Émile?«
Pierre Gille je čašom udario o stol tako jako da je privukao pozornost momaka iz Ambigua, čak i onih koji su bili već sasvim natreskani. »Ona već pjeva svoju pjesmu, zar ne?«
»Svakako pjeva«, kaže Émile.
Zgrabim šal, osjetim vlažan skut koji se namakao u lokvici na podu te ustanem s klupe vodeći računa da se prsima naslonim na njegovo rame dok se provlačim.
Ali kad sam izišla, Émile me nije slijedio. Naravno da nije, nipošto pokraj svih onih momaka što su unutra bančili. Sjetila sam se dagnji u umaku od peršina koje mi je kupio, ribizovca, ušećerenih štapića. Nikada ih ne bih odbila. Počela sam šmrcati, gutati pljuvačku, a zatim mi navru vrele suze na oči.
Kada sam podigla pogled, ugledala sam Colette. Stajala je ne dalje nego što bih mogla kamen dobaciti, leđima prislonjena uza zid pivnice i ruku oko vrata onoga gospodina. Začuvši moje šmrcanje, oboje su okrenu pa me pogledaju. »Antoinette?« reče Colette.
Kako bih voljela da imam rupčić. Rupčićem bih mogla ispuhati nos. A zašto nisam imala ni jedan kad ih ima koliko hoćeš u maminoj košari za isporuke? Colette mi pristupi, a gospodin je pozove da se vrati. Pruži mi rupčić, vidim da je u kutu izvezeno veliko C, dokaz da djevojka zarađuje mnogo više nego što joj plaća Ambigu.
»Colette!« doziva je gospodin kao da grdi psa.
»Samo čas«, odgovara mu ona.
»Hvala ti«, kažem ja.
»Momci znaju biti velika nevolja.«
»Nije to ništa.«
»Colette!«
»Otvorite oči pa ćete vidjeti da mi treba minuta s prijateljicom.« On je pogleda zapanjeno kao da ne može povjerovati da takva djevojka s njim razgovara tako grubo. Zatim se izgubi u mraku iza svijetla kruga plinske svjetiljke.
»Idi«, kažem.
Ona odmahne glavom. »Draže mi je da me neki gospodin koji nije previše škrt ponudi čašom šampanjca.«
»Sviđa mi se tvoj rupčić.« Palcem protrljam izvezeno C.
»Zadrži ga«, kaže ona. »Vratimo se unutra. Upoznaj se s mojim prijateljicama.«
Ali sjediti među djevojčurama s bulevara, odriješenih i zaboravljenih vezica na bluzi, zabačene glave, zadignute suknje, dok ona požudna gospoda očekuju užitak – to me nikada nije privlačilo, a najmanje sada. Ne, ja želim miran život, sličan onomu o kojem je sanjala Gervaise, krevet da u njemu spavam, hranu da je jedem. A vratiti se unutra značilo bi da se Émile još više izvrgava porugama Pierrea Gillea, i već mi je žao što sam mu prigovarala, ustrajala izlažući ga sramoti. »Émileu to ne bi bilo drago«, kažem. »Osim toga, moram se sastati s prijateljicama u Rat-Mortu.« Zapravo idem kući tetošiti Marie i Charlottu. Najviše sam željela osjetiti dah svoje sestre na svojem zatiljku, osjetiti kako se vrpolji, čuti kako šapće: »Vratila si se, Antoinette.« Neću joj govoriti o onome što sam učinila, o prigovaranju, o naglom odlasku. Stala bi ona na moju stranu, ali progoni me misao da bi to prebrzo učinila nadajući se da sam se opametila u pogledu onoga ološa koji se zove Émile Abadie.
»Onaj momak to ne zaslužuje«, reče Colette.
Bilo bi uzaludno trošiti dah objašnjavajući joj kako sam obožavana, kako su njegovi prsti bili nježni na onoj rupici između mojih ključnih kostiju, a njegove ruke pronašle put do mojih na stolu u pivnici. Ali dok njezine riječi vise kao olovo u zraku, prisjetila sam se prvog neugodnog događaja u stražnjoj uličici, potom i drugog kad sam hitala kroz hodnike Ambigua, nakon čega me prevrnuo na ležaljci.
Odmahnem glavom. Bježi, kažem u sebi. Moram pobjeći od cvrkutave Colette.

MARIE

U Kazalištu Ambigu razmaknula sam prašnu draperiju od baršuna što je visjela na ulazu na balkon na četvrtom katu, gdje su niske klupe nabijene ispod streha. Istog se časa pokraj mene našla stara vratarica, potegnula mi šal s ramena te mi pokazala praznu klupu. Malko sam se trgnula zbog takve brzine jer su joj ruke bile prošarane venama poput modrih gajtana.
Prošle se noći Antoinette već uobičajeno vratila u kasni sat. Probudila me kad se sagnula iznad mene i nježno me zazvala. »Marie? Marie, jesi li budna?« Učinila je to iako je znala da ću ujutro robovati pokraj štange, isto kao uvijek, u devet sati.
Oglasim se sanjivim stenjanjem. »Što je, Antoinette? Pariz gori?«
»Imam za tebe ulaznicu za sutra na večer.«
Podigla sam se na ležaju. Njoj su, kao i ostalim praljama, obećali po jednu ulaznicu, ali samo onda kad ne budu rasprodana sva sjedala. »Uskoro se skida sa repertoara?« upitala sam. To je značilo da će doći kraj plaći od tri franka, koliko su joj plaćali za svaku predstavu.
Slegnula je ramenima, pomalo nezadovoljna. »Mama je molila da joj dam ulaznicu.«
»Ja je želim.« Ispružila sam ruku ispod poderane posteljine i dodirnula joj koljeno. »Zbilja želim.«
»Ne mogu se požaliti«, rekla je. »Igramo već gotovo punih godinu dana.«
Premda je svjetlo bilo slabo, vidjela sam stisnute i napete usnice i znala sam da osjeća sve veću zabrinutost zbog kraja angažmana u Ambiguu. »Naći ćeš nešto drugo«, rekla sam znajući da je to istina. Bila je oštroumna i odvažna i uvijek se brinula za Charlottu i mene.
Kad sam se smjestila na sredini klupe, vratarica se vratila s malenim tronošcem i gurnula ga pod moje noge. Pružila mi je program, a ja rekoh: »Već ga imam« i izvadim iz džepa program koji mi je dala Antoinette kod kuće. Vratarica je izgledala ljutito, osobito kad je ispružila ruku i kazala: »Za uslugu.« Nekoliko sekunda ništa se nije dogodilo, a zatim sam spustila noge s tronošca i gurnula ga postrance prema njoj.
Ljudi koji dolaze na četvrti balkon ne razlikuju se previše od mene, imaju obješene obraze i iskrivljene zube. »Za uslugu«, govori stara vratarica, a zbog nje se uvijek posuvrate džepovi te sui padnu na papirnatu kožu njezine ispružene ruke. Samo je jedanput vraćen tronožac, odbila ga je gospođa koja je ušla noseći dva šala umjesto ogrtača protiv hladnoće, isto kao ja.
Ako se uzmu u obzir sjedala u parketu, duboko dolje, gdje gospođe imaju krzna, gospoda kosu namazanu pomadom, a vratarice nose haljine obrubljene čipkama, i klupe ovdje gore, te drugi i treći balkon između nas, gdje se guraju trgovci i učitelji i pisari, čini se da je cijeli Pariz došao vidjeti Jazbinu. Antoinette je rekla da mi ne želi pokvariti iznenađenje kazavši kako završava komad. Znam samo da je Gervaise pralja, siromašna i hroma, koju je varalica po imenu Lantier ostavio da se sama za sebe bori dok se ne pojavi krovopokrivač Coupeau. Nagnula sam se malo bliže pozornici pitajući se nije li se težak zastor upravo pomaknuo, kao da se netko naslonio svom težinom na kontrolnu ručku.
Napokon se zastor digao i začuo se pljesak čak i prije nego što se Gervaise obratila publici s prozora na kojem je čekala Lantiera koji se, međutim, neće vratiti. I počelo je ponovno kad je Coupeau provirio na vrata i upitao Gervaise može li ući. Tri stolca sa sjedalom od trske oko malena stola, željezni okvir kreveta, komoda kojoj nedostaje jedna ladica i polica iznad kamina s potvrdama iz zalagaonice i svijećnjacima od cinka – čitala sam da je sve točno onako kako je monsieur Zola napisao u svojem romanu. Palo mi je na pamet, dok sam sjedila ondje, da je to kao da dolje gledam našu vlastitu unajmljenu sobu, samo što je mamin i tatin krevet otišao u zalagaonicu još prije nego što je tata izdahnuo, a Antoinette je previše pametna da bi potvrde iz zalagaonice ostavila tako da ih mama može naći. I ondje je kredenc sa šest ladica poput tatina.
Umalo da nisam pala s klupe kad se zastor otvorio za drugi prizor i kad sam ugledala Antoinette. Trazila je nešto po koritu iz kojeg se dizala stvarna para pa je, brišući znoj sa čela, kazala: »Što se dogodilo s mojim sapunom? Opet mi je netko ukrao sapun!« Svi su se nasmijali. Svi osim mene. Ja sam ondje sjedila čudeći se kako je uspjela dobiti ulogu s tekstom. »Moja sestra«, kažem gospođi pokraj sebe na klupi i pokazujem preko balkona.
»Ona što je govorila o sapunu?«
Kimnem, a žena se nagne i to šapne na uho muškarcu s navoštenim brkovima do sebe.
Antoinette obriše čelo, lupne po rublju, otrese sapunicu s ruku, baš kao da je u praonici u Ulici Douai. Sjedila sam na rubu sjedala čekajući još koju riječ od nje, ali nisu došle pa se uskoro spustio zastor pred praonicom koja mi je izgledala tako poznato.
U trećem prizoru pojavio se i Émile Abadie prelazeći preko pozornice, usred gomile radnika. Umjesto da hoda prema nekome cilju kao Coupeau, Émile je besciljno tumarao zaustavljajući se da dahom zagrije ruke. U sljedećem su prizoru Gervaise i Coupeau, rade dan i noć te napokon dovoljno uštede da bi Gervaise kupila vlastitu malenu praonicu. Opet sam pomislila na Émilea Abadieja koji se skita, na besposličara koji veže Antoinette za ostavu praznih polica.
Monsieur Zola svoj je roman nazvao pokusom, a u novinama se pisalo kako on tvrdi da je uzeo određenu ženu i ubacio je u određeni ambijent i zatim pustio da se priča razvija na jedini mogući način s obzirom na Gervaisin temperament i četvrt Goutte-d’Or, kako monsieur Zola naziva tu sredinu. Priča se razvijala pred mojim očima, to mora biti bajka o teškom radu i postizanju onoga što najviše želite – malenu praonicu, položen prijamni ispit i priliku na pozornici – iako živite na nižim padinama Montmartrea, na takvu mjestu kakva je četvrt Goutte-d’Or ili Ulica Douai.
Ali u petom prizoru Coupeau padne dok je radio na krovu, u šestom prizoru pije po krčmama, u sedmom Gervaise gubi praonicu i volju za rad te se i ona odaje piću. U osmom prizoru pekar joj uskraćuje kruh, a kućevlasnik od nje zahtijeva novac koji mu duguje i, naposljetku, u devetom prizoru ona je već potpuno propala. »Ima žena koje su vrlo sretne kad odlaze. Oh, da! Ja sam vrlo sretna«, kaže ona na samrtnoj postelji, koja nije krevet, nego kaljuža u Ulici Pochechouart, ni deset minuta od naše zgrade.
Monsieur Zola ne pripovijeda o dobivanju praonice ili prilike na pozornici. Riječ je o tome da se čovjek rađa podjarmljen i takav ostaje. Težak rad ne donosi nikakvu promjenu, kaže on. Moja sudbina, sudbina onih oko mene, određena je u trenutku kad smo se rodili u kaljuži naših roditelja koji se nikada nisu uspjeli izvući iz nje.
Na četvrtom balkonu, jednako kao u ostalim dijelovima kazališta, ljudi ustaju, lupaju nogama i izvikuju skupljajući prste oko usta u trubu ili plješćući visoko iznad glave. Ja to ne činim, sjedim mirno i tiho, i čudim se ljudima oko sebe, ženi s tronošcem koji joj je uzet ispod nogu. Zar nisu vidjeli? Zar ona nije vidjela?
Ostala sam nepomična na klupi, jagodicama prstiju trljala svoje bijedno čelo. Čak i kada je balkon potpuno opustio, kada smo ostali samo ja i stara vratarica koja se držala za leđa dok se sagibala da pokupi odreske ulaznica i masne papire s poda, iz glave mi nije izalazila Gervaise. Vidim je kako se šćućurila da odagna hladnoću zimske večeri, vidim također komadiće papira što padaju lepršajući iza luka na prednjem dijelu pozornice i slijeću na njezina leđa poput nemilosrdnih anđela.
Antoinette je ostala s Émileom pa sam se sama vratila u našu unajmljenu sobu. Zagušljiva vrućina bila je kao šok nakon oštrine noći. Već sam mjesecima noću drhturila, čak i pod pokrivačima, dok sam se pripijala uz jednu od sestara ne bi li podijelile toplinu, a sad je bilo toplo u sobi. Charlotte je tvrdo spavala na madracu, a najtopliji naš pokrivač ležao je zbijen podno njezinih nogu. Mama se svalila preko stola, ruke su joj služile kao jastuk pod glavom. U kutu je plamsala vatra, oblijevajući sobu lijepim svjetlom, toplinom. Zakoračivši u sobu, ugledala sam crnu rupu umjesto ladice, razjapljena usta na tatinu kredencu.
Pala sam na stolac. Život koji se razvija na jedini mogući način, tako kaže monsieur Zola. »No, on nije važan.« Šapnem to sama sebi dvaput, drugi put malo glasnije nego prvi put. Uspravim se, izravnavam leđa. Ujutro imam sat kod madame Dominique. Imam svoju priliku.

________________________________

1880.

________________________________



ANTOINETTE

Udovica Joubert je mrtva, izudarana čekićem do smrti, kako kažu pekar i mesar i Marie, koja je morala znati, s onim svojim nosom stalno zabodenim u novine što ih donosi doma iz atelijera monsieur Degasa. Nije red da se ružno govori o mrtvima, ali stara udovica Joubert imala je običaj oholo gledati. Držala se visoko i nadmoćno jer je imala novinski kiosk, praveći se uvijek važnom i brbljajući s gospodom što kupuju večernje novine, uvijek namrštena kada bih bila u blizini, ne tajeći da pazi na mene. Što bih ja mogla s ukradenim novinama? L’Illustration ima slike, dakako, ali kad ne možeš pročitati riječi ispod njih, te slike jedva da imaju ikakva smisla. Ipak sam se vrzmala u blizini, da je barem uznemirim. Ali slomljena rebra i raskoljena glava, zubi razbijeni u komadiće? Nitko to ne zaslužuje. I tako sam stajala stišćući se u gomili što se okupila na mjestu gdje se sastaju ulice Douai, Fontaine i Mansart. Na kiosku udovice Joubert još su bile spuštene rolete.
U trenutku kad se u dnu Ulice Fontaine pojavila mrtvačka kočija, na pločnicima su ljudi stajali u tri reda. Nemoguće je bilo vidjeti kovčeg. Bio je pokriven buketima i vijencima, na jednom je vijencu pisalo Našoj mami. Njezina dva sina sigurno voze kočiju, a njihove žene predvode povorku koja stupa za njima. Na mjestu nasuprot kiosku jedna je od tih žena stavila ruku na srce i zateturala nekoliko koraka naprijed zbog slabosti u koljenima. Dok je gomila nijemo buljila, druga joj je žena pritekla upomoć pa se povorka zaustavila. Udovicu će pokopati na groblju u Saint-Ouenu pa, kad je posrnula žena mahnula braći da nastave put, oni su imali dovoljno zdrava razuma da su znali kako ona neće moći pješačiti pa je posjednu između sebe na prednje sjedište kočije.
Sunce je mutno sjalo na sivom nebu, probijalo se kroz oblake pa se ja čvršće omotam šalom protiv vlage što je navješćivala proljeće. Zima nikako da prođe, a mamini su prinosi odgovarali njezinu vrelom dahu koji je bazdio na apsint. Nisam znala odakle dolazi drvo kojim smo grijale sobu, osim ako nije spalila još koju ladicu iz kredenca.je skinuta s repertoara prošloga tjedna, a monsieur Leroy je u Operi govorio da nema dovoljno uloga ni za one statiste koji ga nisu napustili prije više od godinu dana. Marie i Charlotte su od Opere dobivale po sedamdeset pet franaka svakoga mjeseca. Marie više nije posjećivala atelijer monsieur Degasa redovito, no našla je novi posao u pekarnici preko puta. Mijesila je tijesto za osamdeset bageta svakoga jutra od četiri i pol do osam sati. Iznenadila nas je hrabrost kojom je Marie tražila posao, ali nije nas iznenadilo što su je uzeli u pekarnici. Pekarov sin Alphonse izlazio bi pušiti na trijem prodavaonice točno u vrijeme kad bi se ona vraćala iz Opere. Više nego jedanput gledala sam kako taj mladić otvara usta, skuplja hrabrost, ali Marie je postojano gledala u vrata naše zgrade umjesto da mu dobaci i pogled, kimne glavom, što je bilo potrebno da joj poželi dobar dan. Novi posao ili ne, postala je škrtija od vraga i koristila se svakom prigodom koja bi joj se pružila da govori o robovanju. »To me iscrpljuje«, kazala bi. »Noge su mi dobre za ples. Ali, oh, ruke me bole.«
Teško je to – raditi pokraj krasno naložene peći, u smradu svježe pečena kruha. Tako sam rekla jučer, ironično, a ona, odvraćajući pozornost sa zgrčenog mišića na listu noge što ga je trljala stisnutom šakom, reče: »Ti nisi dovoljno doma da vidiš koliko sam iscrpljena. Stalno si negdje s onim mladićem, pola noći provodiš u pivnicama, a ni posao nisi našla.«
»Barem nemam skrivenu hrpicu za sebe.« To je bila istina. Sve što sam zaradila, a dobivala sam tri franka po predstavi, odavno je potrošeno za stanarinu i mlijeko i jaja i, s vremena na vrijeme, komadić svinjetine na stolu.
»Dajem koliko si ti nekada davala, a tu je i baget koji ostavljam svakog dana.«
»A cijeli jedan baget zadržiš za sebe.« Na to ona umukne jer znam da njezina plaća u pekarnici uključuje i dva bageta, ne samo jedan koji stavlja na na stol preda me i Charlottu da ga podijelimo na tri dijela prije nego što mama pojede više nego što joj pripada. Mama mi je rekla kako se smrtno posramila kad je otišla k pekaru na račun Marie zahtijevajući drugi baget, a otkrila kako Marie svakoga jutra odlazi s dva.
Zagrizla je usnu. »Sutra ću oba staviti na stol da ih podijelite«, rekla je. »Doista hoću.«
Kad je pala noć, osjetila sam grižnju savjesti i smotala sam se pokraj nje na našem madracu. Mama je bila bogzna gdje, a Charlotte s druge strane. Ravnomjerno je disala u snu, vjerojatno sanjajući o tome kako se duboko klanja na pozornici, a ruže joj padaju pokraj nogu.
»Što se tiče Jazbine...« kaže Marie. Prošlo je više od dva mjeseca otkad je bila u gledalištu Ambigua, ali ona se i dalje uporno vraćala na dramu. »Da Coupeau nije pao i odao se piću, onda bi Gervaise ostvarila svoj san.«
»Nisam baš sigurna. Pokazala je nadarenost da bira pogrešnu vrstu muškaraca. Najprije Lantier, zatim Coupeau.«
»Tako se ti slažeš s onim što tvrdi monsieur Zola?« Njezina su se leđa povila prema mojim grudima. »Da se Gervaisin život zbivao na jedini mogući način?«
»To je priča.« Kazala sam ono što sam trebala reći na početku. »Ništa više.« Zavukla sam prste u njezine guste uvojke, malko ih raskuštrala. »Ulica Douai nije baš onako okrutna kao Goutte-d’Or. Ti nisi Gervaise.«
»Nisam ni lijepa kao ona.«
»Imaš dvostruko više mozga. Ne znam nikoga tko tako duboko razmišlja kao ti.« Ništa nisam rekla o silnoj količini vremena što ga je gubila na svoja petljanja, što je ni do čega nije dovelo, osim što bi izgrebala palac do krvi i bila budna cijele noći. I da ne znam djevojku koja je tako tužna kao ona.
»Nećeš mi se rugati?«
»Noćas ne.«
Ispreplela je prste s mojima pa smo dugo ležale mirno. Znala sam da osjeća moju toplinu kao što sam i ja osjećala njezinu. »Sav taj novac koji donosiš«, rekla sam, »gdje je ostatak?«
»Ne želim završiti kao Gervaise«, rekla je. »Zbilja ne želim. Moram imati mesa na kostima inače mogu zaboraviti na prijelaz u kvadrilu. Ne mogu mijesiti kruh i plesati i pozirati te samo dopuštati da mi se svakoga dana sve više vide rebra.«
»Još daješ novac mami?«
Duboko je udahnula i polako ispustila zrak. »Kupila sam suknjicu za vježbanje, u zalagaonici. Dobila sam je za deset franaka, i dobra je kao nova.«
»Ne mogu to povezati.«
»Josephine, ona što svaki dan ima vrpcu različite boje... Njezina se majka dogovorila s madame Théodorom za privatnu poduku.« Zastala je, a ja sam i u mraku znala da grize donju usnu. »To sam i ja učinila za sebe, dvaput na tjedan. Zaostajem, Antoinette. Kasno sam počela. A do ispita za prijelaz u kvadrilu ostala su samo tri mjeseca.«
Zapanjila me njezina volja, osobito zato što je bila tako sklona sumnjati u sebe. »Ti si kao barun Haussmann64 koji je sravnio pola Pariza kad mu je udarilo u glavu da proširi bulevare.« Zrak se zgusnuo od njezine ambicije, Marie je pokušavala uzdignuti se iz kaljuže na pozornicu. »Zadrži onaj drugi baget«, rekla sam. »Zadrži ga za sebe.«
Ta je noć bila duga, stalno sam se trzala i prevrtala te sanjala kako Marie postaje sve veća, a ja se smanjujem u grudicu. Pitala sam se nije li to što sam vidjela pogled s neba dok se Marie približavala, a ja padala. Što ju je nagnalo da želi toliko mnogo? Čeznula je za pozornicom. Ali zašto? I je li meni nešto nedostajalo jer sam za tjedan dana odbolovala kada me je stari Pluque izbacio iz kvadrile? Je li ona uistinu bila predodređena za ples, a ja ne? Da, tako je. Ali jesam li bila predodređena za nešto drugo? Misli su mi odlutale do onih pedeset franaka, nabijenih u vrećicu s uzicom i obješenih o čavlu iza tatina kredenca. Émile je bio došao s vrećicom ujutro nakon što sam ga ostavila u pivnici. Zastao je na vratima naše sobe i rekao: »Nije mnogo. Ali spremi to na neko sigurno mjesto.«
Ležeći ondje, osjećajući svaki sestrin udisaj, razmišljala sam kako ni jednog jedinoga sua nisam stavila u onu vrećicu s ušteđevinom.
Danas je subota, šesti dan otkako sam pripravnica u praonici, a nadglednik, monsieur Guiot kaže mi kako mogu očekivati da ću raditi dokasno. Svatko želi da njihovo rublje bude najbolje uškrobljeno i izglačano za odlazak na misu. »Koliko kasno?« pitam.
»Dok vi, gospođe, to ne završite.«
Mama je već otišla, napustila je praonicu hvatajući me rukom za lakat i podsjećajući me da je udovica Joubert umlaćena odmah iza ugla i da budem oprezna na putu kući.
Ostale smo nas četiri glačajući: jedna se služila kalupom za glavu i malenim oblim glačalom za mučan posao s kapicama, dvije su svladavale golemu hrpu košulja i podsukanja, i potkošulja, i gaća, a ja sam se bavila skromnim poslom oko čarapa, jastuka i rupčića. Glačanje je najlakši od poslova koje sam obavljala ovoga tjedna pa sam se jutros iznenadila kad je monsieur Guiot rekao: »Vama stol za glačanje, mademoiselle Antoinette.« Ali sada znam da je to bilo samo zato što glačarice posljednje završavaju posao subotom na večer. Gledam hrpu vlažnoga rublja koja me rastavlja od Émilea, s kojim sam se dogovorila sastati za četvrt sata, od one glave četkaste kose kroz koju cijeli ovaj tjedan nisam provukla prste jer sam radila od sedam ujutro do sedam navečer. Uzela sam vruće glačalo iz peći i, kako su me učili, strugala njime po cigli, potom ga obrisala krpom što mi je visjela o pasu suknje.
U ponedjeljak sam provela dvanaest beskrajnih sati sjedeći pokraj monsieur Guiota u nadglednikovoj kabini razvezujući zavežljaje smrdljiva rublja i gledajući ga kako bilježi odjeću u svojoj knjizi, a zatim sam unutar svakoga komada ušivala konac u boji koji je označivao kome rublje treba vratiti kad bude čisto. Triput sam se ubola u prst, zakrvavila dvije košulje i jednu podsuknju navodeći zvijer od pralje zvane Paulette – čiji su zalistci sezali toliko duboko da su tvorili čuperak crne kose na donjoj strani njezine brade – da počne gunđati o dodatnom izbjeljivanju i mojoj nemarnosti. Mama me je šokirala kad se javila iza obližnjega pocinčanog korita: »Ne čujem da itko gunđa što mora rublje dodatno čistiti od dlaka koje padaju iz tvoje brade.«
Zatim su me od utorka do četvrtka stavili iza korita do mamina, a ona mi je strpljivo objašnjavala kako valja početi s bijelim rubljem, kako se razastire preko daske i nasapuna s jedne strane prije nego što se okrene na drugu. Rublje onda treba udarati prakljačom, ispirati ga, nasapunati drugi put, pa ribati četkom, ponovno ispirati i mokro objesiti preko nogara gdje s njega voda kapa na pod što je nagnut kako bi mogla otjecati prljava voda.
U petak sam bila kod nogara i namakala rublje u malenome koritu s bjelilom i vrtila ručicu stroja za cijeđenje te gurala rublje između dva valjka od lijevana željeza tako da sam na dlanovima dobila žuljeve, a koža mi se gulila. Mama je napravila zavoj od izlizana ručnika i nešto šapnula na uho starijoj ženi s ožiljkom na nosu. Uskoro je ta starica podignula dlanove žute od žuljeva pa se prihvatila vrtnje stroja za cijeđenje, a ja sam pošla vješati iscijeđenu odjeću preko bakrenih žica na kojima se rublje sušilo. Ne znam što je spopalo mamu koja je postala tako majčinski brižna, ali pretpostavljam da je bila sretna što ponovno zarađujem stalnu plaću, a možda je i mrvičak bila ponosna zbog kćeri koja tako brzo uči. Što god je bilo razlogom ljubaznosti cijeloga tjedna, to me je sprečavalo da ne hitnem rublje u lice monsieur Guiotu i odmarširam kroz vrata.
Rasprostrla sam navlaku za jastuk, posljednji komad posteljine u svojoj košari, preko debele navlake za glačanje i, vidjevši koliko još košulja čeka na glačanje, izrazila sam sitnu želju, da druge glačarice vide kako nema smisla da me uče što se radi s košuljama, nipošto ne večeras. »Mislim da je vrijeme da se javim monsieur Guiotu radi moje plaće«, kazala sam, nikomu posebno, no dovoljno glasno da me čuju sve žene oko stola za glačanje. »I upravo na vrijeme da stignem na zadnju misu.«
Najkrupnija od žena podigne pogled s posla i obliže debele usne. »Monsieur Guiot«, vikne ona, a on izviri glavom iz nadglednikove kabine. »Nije pošteno, ni najmanje, da jednu pripravnicu određujete za glačanje subotom na večer. I sada ona ima hrabrosti zahtijevati da ode prva, a upravo zbog nje noćas kasnimo.«
»Mademoiselle Antoinette«, kazao je sa strogoćom koja se nije slagala s njegovim licem, »sve glačarice ostaju dok se ne obavi glačanje.« Zatim siđe iz kabine, izađe na prednja vrata te počne spuštati rebrenice kako bi odijelio zaparene praoničke prozore od Ulice Douai.
Gunđava glačarica otpuhne prema meni i ubaci desetak košulja u moju košaru. Iako su pocinčana korita bila prazna, a kotao lagano vrio umjesto da riga vrelu paru, jer je ložač otišao kući, praonica je bila puna pare, pušila se jače nego gusta pariška juha u srpnju. Iza leđa sam osjećala vrućinu peći za zagrijavanje glačala, oblijevao me znoj, bila sam posve ljepljiva ispod pazuha i grudi, među nogama. Dizao se težak vonj moga znoja. Prije tjedan dana toplina toga mjesta bila je olakšanje nakon hladnoće u našoj sobi, ali sada je uzavreli zrak bio pravo prokletstvo. Namočeno donje rublje lijepilo mi se za mokru kožu, a vrijeme sporo protjecalo. Trebat će mi samo nekoliko minuta da prijeđem preko ulice do naše zgrade, poletim uza stube te presvučem bluzu prije nego što pođem k Émileu.
Monsieur Guiot još nije spustio rebrenice, a pralje su se već oslobodile marama s vrata, otkopčavale bluze, zadizale suknje. On je ušao trljajući ruke od hladnoće i činilo se da mu nimalo nisu smetale gole nadlaktice, obnaženi vratovi. Ne, vratio se bez riječi u nadgledničku kabinu, a ja sam razvezala vezice na svojoj bluzi.
Rasprostrla sam košulju na stolu za glačanje, a kako mi nitko nije dao ni riječ upute, umočila sam prste u kukuruzno brašno i vodu te prskala tkaninu kako sam vidjela da druge rade. Prešla sam glačalom preko ovratnika, napravila pregib na svakom njegovu kraju i glačala dok nabori nisu postali oštri, dok mali trokuti tkanine nisu stršali kao krilca. Moj se ovratnik nije razlikovao od drugih pa sam nastavila jureći glačalom preko prednjice, uz raspor, preko rupica za dugmad, što nije nimalo teže od disanja. Ali odjednom vršak glačala zapne za koštano dugme pa se ono otkine s košulje i padne na debelu stolnu navlaku, bez ikakva zvuka. Suzdržala sam se da ga ne zgrabim, da ne privučem pozornost na to otkinuto dugme, na rupicu veličine graška koja je ostala iza njega. Prošla sam rukom preko košulje, udaljila se od stola pa usput pokupila dugme. Zatim sam, s tim komadićem kosti u džepu suknje, vukla glačalo iznad rukava i poleđine te složila košulju u savršenu četvorinu, sakrivši raspor s rupom tako da se izvana nije vidio.
Prešla sam na drugu košulju, uškrobila, izglačala pa složila stavljajući je iznad one s rupicom gdje je nekada bilo dugme. Dok sam stavljala treću četvorinu krutog, složenog komada rublja na hrpu, osjećala sam se ugodno što držim korak s ostalima, a svaka je od njih iskusna pralja. Uzevši sljedeću košulju s hrpe, oholo sam otpuhnula. Maknem glačalo iz peći, ostružem ga na cigli, poprskam škrob pitajući se kako bi bilo da košulju s čipkom što je sada rasprostrta ispred mene zamijenim za jednostavniju. Ali to nije bilo moguće jer bih razbjesnila one podrugljive pralje. Spustila sam glačalo na čipku, a znala sam da će se samo još više zgužvati. Pokazalo se da sam imala pravo. Ponovno škrobim, pitam se kako bi bilo da namjestim košulju da nos moga glačala zahvati samo čipku. Uspjelo mi je, više ili manje, sve osim onih tvrdoglavih nabora što ih je u čipki napravilo moje vruće glačalo. Dodam još škroba, još pare. Oslonila sam se svom težinom tijela na glačalo. Držala sam ga dugo dajući onim naborima priliku da se izravnaju.
»Antoinette!« To ona bradata pralja izvikuje moje ime i zatim me udari te zgrabi moje glačalo. Drži ga iznad glave, kao da će me njime tresnuti, a ruke mi polete uvis. »Monsieur Guiot. Monsieur Guiot«, viče ona. »Kakva glupača, glupača jedna. Posve je progorila jednu lijepu košulju.«
On se učas stvorio pokraj stola za glačanje. Zurio je u spaljene nabore dodirujući pougljenjeni rub. Prsti su mu skočili do obojena konca ušivena u ovratnik. »Monsieur Berthier«, kaže. »Njegova gospođa neće primiti zakrpanu košulju.«
Gledala sam u svoje poderane čizmice. Bile su posve mokre, s tragovima cjelotjednog stajanja u prljavoj vodi.
Bradata pralja pograbi moje složene košulje. »Da vidimo«, kaže ona. Otvara gornju s hrpe, zatim onu ispod nje, a onda joj se lice počne trzati od srdžbe. Nema nabora. Nema tragova glačala. Krilca na ovratniku jednake su veličine. Ali tada uzme prvu košulju koju sam izglačala i zdepastim prstima lupka po rupici. »Gdje je dugme?« pita.
»Ne znam.«
»Ne znaš?«
Odmahnem glavom i osjećam kako mi dugme spremljeno u džep teško pritišće bedro.
Monsieur Guiot pregledava ostalu dugmad na košulji, oštro me gleda u lice. »To je tjedna plaća, mademoiselle Antoinette. Treba popraviti rupicu, nadomjestiti dugme. A i ona spaljena košulja.«
»Najmanje tjedna plaća«, kaže bradata žena.
Oči su mi bile prikovane za čizmice. Znala sam da bi i letimičan pogled na njezino zlurado lice bio dovoljan da se razbjesnim. Pomalo je neobično što sam držala jezik za zubima pokraj svih onih očiju što su me promatrale. Neka samo upitaju staroga Pluquea. Ali nipošto ne želim da me opet nepravedno izbace, najprije moram pokupiti ono što mi duguju. Potvrdno kimnem monsieur Guiotu te me obuzme osjećaj koji je graničio s ponosom, kao da sam pobijedila u svađi. On me otpusti od stola za glačanje i kaže mi da operem stroj za cijeđenje dok druge dovršavaju posao. »Hvala vam na ljubaznosti«, kažem i lagano se naklonim.
Nakon što se monsieur Guiot vratio u kabinu, a pralje bez ijedne riječi opet prionule poslu, prošla sam duž stola za glačanje uputivši bradatoj vještici tako oštar pogled da je smjesta svrnula pogled u stranu. Podignula sam vjedro i na putu do slavine uzela iz rublja koje čeka isporuku tri košulje i potkošulju s opšivenim rupicama i vrpcom te čipkom. Budem li sva zaodjenuta u svilu, Émileu neće smetati što sam malo zlovoljna.
Nije bilo nimalo teško istovariti stvari koje sam uzela iz vjedra u prolazu iza praonice kad je jedina slavina na drugom kraju kotlovnice i kad onaj vrij ući kotao zaklanja vrata prolaza od Guiotova pogleda. A ako se dosjeti da sam ja uzela njegovo rublje i u ponedjeljak me izbaci na ulicu, baš me briga. U džepu ću imati punu šaku kovanica, kovanica koje će mi na dlan staviti vlasnik zalagaonice kad mu preko pulta predam košulje, i to će mi više nego dostatno nadoknaditi plaću koju mi uskrati monsieur Guiot. Trsila sam se da ne mislim na Marie, na njezino lice koje je bilo zasjalo kad sam joj kazala da idem s mamom u praonicu, a koje će se ponovno objesiti budem li otpuštena.
Grabila sam krupnim koracima od Ulice Douai do Brasserie des Martyrs gdje me je čekao Émile. Noć je bila tako svježa, a čipkasta potkošulja kao hladna voda na mojoj koži. Shvatila sam da svileno rublje nije nimalo korisno, najmanje kad je riječ o hladnoći. Vrijednost toga rublja služi samo tomu da nadraži momka, da nadraži Émilea. Oh, koliko mi nedostaje stara ležaljka u Ambiguu, ono ugodno toplo mjesto, pojastučenje ispod mojih leđa, onih sat vremena između trećeg i sedmog prizora. Sada su to stražnji prolazi i stubišta, a jedanput je to bio čak i zahod u plesnoj dvorani blizu Trga Pigalle. Čudno je to kako je lakše cijeniti ono što ste nekada imali kad nestane iz vašeg života. Émile kaže da se ne uzrujavam, da će mi uskoro pokazati staklenik, vodopad u Bulonjskoj šumi. Meka proljetna trava škakljat će mi golo tijelo.
Prije nego što sam stigla do vrata pivnice vidjela sam mu leđa, ali i leđa Colette i Pierrea Gillea na odlasku. »Émile«, zovnem ga te osjetim kivnost prema njemu što me nije čekao. On se okrene, dotrči natrag, čvrsto me privine na prsa. Osjetila sam toplinu njegovih usta na kosi, miris piva i duhana u dahu. »Ti si kanio otići?« pitam.
»Čekao sam te više od sata.« Zatetura korak natrag, lagano se naceri pokazujući da je pijan.
»Nadglednik me je dulje zadržao.«
»To je samo praonica, Antoinette.« Hoće reći da sam trebala samo tresnuti glačalom po stolu i otići odande.
»Dugovao mi je tjednu plaću«, kažem. Nisam objasnila zašto nisam dobila ni sua. Ne, umjesto toga ispričala sam mu o bradatoj gospođi nadajući se smijehu, a kada to nije upalilo, kažem: »Pogledaj ovo«, i rastvorim šal pa pokažem raskošnu čipku.
On spusti ruku na moje grudi, zavuče je unutra, i tada se njegove usne nađu na mojima. Njegovo se disanje mijenjalo, postajalo isprekidano pa sam, dok sam se privijala uz toga momka, zaboravila na rintanje cijeloga tjedna i otvorila usta.
»Mi ne čekamo.« To Pierre Gille viče s kraja ulice.
Uhvati Colette za ruku, ali ona ga odgurne i vikne: »Dolazite li, golupčići?«
Zatim me Émile povuče za ruku. Pitala sam se hoće li se okrenuti i odvući me ako je to ono što je Pierre Gille rekao da učini.
Uputili smo se prema plesnoj dvorani Élysée Montmartre, koja nije bila daleko od Trga Pigalle. Njih se troje sudaralo i govorilo besmislice, a Colette je zadigla suknju i malo zaplesala bez ikakva razloga, osim da nadraži Pierrea Gillea, koji se vidljivo ljutio. Nisam ga mogla osuđivati s obzirom na one njezine listove što su mu bljeskali pred očima, one jedre grudi što bi malokad promašile njegovu nadlakticu, a zatim i lijepe ruke što su ga gurale u stranu. Visoko je držala svoj šal, iznad glave, i divlje se vrtjela izvikujući prema noćnom nebu: »Ovo nije besplatno, Pierre Gille. Ne za takve kakav si ti. Ne za takve kakav je Pierre Gille.«
»Začepi gubicu«, reče on.
Ona primakne napućene usne prst do njegovih. »Hoćeš li malo, Pierre Gille?« pita, a glas joj je baršunast kao tama sparne noći.
On se nagne, usne mu se razmiču, a ona ga pljusne po licu, zatim pobjegne trčeći niz pločnik, urlajući, previjajući se od smijeha zbog te šale.
Sustigli smo je ispred zatvorena štanda prodavača ribe gdje je nešto mrmljala mršavom psu žutosmeđeg trbuha i sive njuške. »Sjedni«, kaže ona, a stari se pas spusti na zadnje noge. Uši su mu ležale na crnoj dlaci koja mu je uokvirivala njušku i protezala se niz leđa gotovo kao plašt s kukuljicom. Podigne jednu mršavu šapu ispred čela očekujući tapšanje. Colette se prigne i uhvati ga za šapu. Drugom je rukom grabljala dlaku na njegovim leđima, a pas napne vrat u luk, napola zatvori oči, kao da je pažnja te djevojke najveći užitak na svijetu.
Tada Pierre Gille žestoko udari psa čizmom u napeti vrat. Začulo se jedno jedino kevtanje, šapama je uzmaknuo natrag te ostao ležati nepomično na pločniku. Vrat mu je bio neprirodno izokrenut, a iz gubice tekla krv.
Colette se uspravi vrišteći: »Gade! Huljo! Kurvin sine!« Njezine šake polete, udaraju Pierrea Gillea po prsima, po licu, a on je odgurne tako snažno da je pala na stražnjicu.
»Ubojice.« Nasrnem ja, ispljunem tu riječ u lice Pierrea Gillea.
On me tada pljusne, snažno, glava mi se trzne u stranu, koža na obrazu utrne te potom plane goreći od vrućine. Pogledam Émilea bojeći se obostranih udaraca, slomljenih kostiju zbog vreline i štima alkohola u krvi. Ali Émile se ne makne, nimalo, ne navaljuje, ne udara šakom u obranu obraza koji se žari. A moje srce lupa, ne smiruje se. Ne, sporo i smireno Émileovo disanje raspiri moj strah kao što vignjevi razbuktavaju plamen. One riječi koje mi je šaptao – moja najdraža, moje najmilije srce, moja najbolja draga – zar ništa od toga nije bilo istina? Pljusnem Pierrea Gillea očekujući da mi uzvrati udarac, očekujući slan okus rasječene usne, kad udarac stigne. Pljusnem ga ponovno jer Pierre Gille će mi uzvratiti, pomislila sam, i tada će se Émile pomaknuti. Stat će na moju stranu protiv Pierrea Gillea.
Tada Émile nasrne na mene, stegne mi ruke kojima sam mahala čvrsto uz bokove govoreći: »Isuse Kriste, Antoinette, prestani glumatati.« Pierre Gille se smješkao, tražio po džepovima žigice i cigarete, a ja petom čizmice žestoko udarim Émilea po goljenici. On me ispusti iz stiska, a Colette zacvili lica zagnjurena u pseću dlaku.
Pierre Gille pripali cigaretu, nasloni se leđima na rolete prodavača ribe, koljeno svine i stopalo osloni na zid, kao da upija sunčano svjetlo ljetnoga dana. Udahne dim i pruži cigaretu Émileu, a ja se sjetim priče koju mi je ispričala Marie, priče koju je čula od sestre Evangeline o golubici koja se vratila u arku s maslinovom grančicom u kljunu. Kad je Noa vidio maslinovu grančicu, uzeo ju je kao Božji dar, znak da će se povući vode, obećanje mira. Tada sam sestri rekla da bih tu maslinovu grančicu zavitlala natrag Bogu u lice. Zamislite, potopio je cijeli svijet, sve osim jedne jedine obitelji, i svinja, i koza koje su bile dovoljno sretne da se nađu u onoj korablji.
Émile uzme cigaretu koju mu je ponudio Pierre Gille te je prinese usnama.
»Idemo«, kaže Pierre Gille. »Već mi je dosta ovih dviju drolja.«
Émile se odmakne korak od mene, od Colette, od mrtvoga psa. Zatim se odmakne još jedan korak, pa još jedan te sustigne Pierrea Gillea dok obojica nisu iščeznula iz ulice.

LE FIGARO

26. OŽUJKA 1880.

O NOVOM SLIKARSTVU IZLOŽENOM

U GALERIJI DURAND-RUEL

(EDMOND DURANTY)

Iz debla staroga stabla umjetnosti niče nova grana, umjetnost koja je potpuno moderna. Novi slikari što izlažu u galeriji Paula Durand-Ruela – Edgar Degas, Edouard Manet65 i Pierre-August Renoir66 – zanemarili su tradiciju slikanja prizora iz povijesti. Umjesto toga, nastoje uloviti trenutke iz svakidašnjeg života u našem modernom vremenu.
Osim svježine prikazanog subjekta, tu je i novo usredotočenje na istinitost. Novi su slikari rekli zbogom tijelu koje se tretiralo kao vaza, dok se posebno pazilo na lijepu krivulju. Oni nastoje upoznati i razumjeti karakter subjekta, besprijekorno ga portretirati. Leđa pokazuju njegov temperament, dob i društveni položaj. Ruka otkriva sudca ili trgovca. Crte lica pouzdano nam kažu da je čovjek trezvenjak, uredan i veoma točan, a ne slika nemarnosti i nereda. Dok se novi slikar trsi otkriti karakter, iščezava neutralna ili neodređena pozadina. Ukrasi kojima je subjekt okružen naznačuju njegovo bogatstvo, stalež i zvanje. Figura sjedi za klavirom, glača za stolom, izbjegava kočiju dok prelazi ulicu ili čeka među kulisama trenutak da iziđe na pozornicu. Olovka novoga slikara natopljena je životnom biti i njegova umjetnička djela kazuju istinitu priču srca i tijela.
Nadajmo se da će tanki izdanci ove nove grane umjetnosti postati deblji i da će se nježno lišće namnožiti stvarajući bujnu krošnju.


MARIE

Danas se osjećam kao da mi je sjekirom presječena veza između mozga i stopala. Antoinette nije došla kući u subotu na večer, a ja sam se naravno brinula i pomislila na najgore. Još je jedna žena, vlasnica krčme, umorena, nasmrt izbodena, prije tjedan dana. Antoinette je sve to znala i, premda je meni i Charlotti naredila da ne budemo na ulici poslije deset sati, to nju nije spriječilo da do tetura kući u gluho doba noći. Ležala sam ondje usred zapletene posteljine, ispunjena strahom da će Antoinette biti umlaćena čekićem ili izbodena stotinu puta. I to poslije kakvog dana, ispunjena miješenjem kruha i redovitim vježbanjem u Operi te privatnom podukom madame Théodore. A još sam kasno navečer morala pomoći mami da isporuči oprano rublje, čak do dalekoga III. arondismana67 – po maminu je držanju i udaranju u pokućstvo bilo jasno da to neće moći obaviti sama.
Ništa bolje nije bilo ni danju. Charlotte je bila grozničava i plakala je za Antoinettom, koja se pojavila tek u podne. Izgledala je zelenije od graškove juhe, s usnama na kojima je još bilo tragova šminke. Nisam se mogla prisiliti da je upitam, nisam mogla podnijeti odgovor kojega sam se bojala – da je mamac ostanka s Émileom Abadiejem bio jači od mamca povratka kući k meni i Charlotti. Sjetila sam se koliko se Antoinette brinula za nas, kako nam je krpala čarape i donosila jaja, i češljala nam kosu, i crvenila nam obraze, i uspjela nas provesti mimo madame Legat u Operu, sve to prije nego što nas je pokazala monsieur Pluqueu. Pratila me je do atelijera monsieur Degasa onda kad sam se plašila i brinula se da ne zakasnim. Rekla mi je stotinu ohrabrujućih stvari – kako Jazbina nije ništa više nego obična priča, kako se moje čelo nimalo ne razlikuje od čela drugih djevojaka, kako ne dolazi u obzir da ne bih prešla u kvadrilu. Popela se uza stube do vježbaonice i vidjela da su mi klimavi fouettés en tournant pa me je poslije učila triku da zamišljam napet konopac, svezan za tjeme, koji me poteže da budem viša. Plaćala je stanarinu koju smo dugovali monsieur LeBlancu, nabavljala meso za naše trbuščiće, znala što treba založiti kad bi predugo bili prazni. I osjećala sam stid što joj ništa nisam učinila zauzvrat, i obećavala sam samoj sebi da ću to učiniti, uskoro. Ipak sam se bojala. Ostati preko noći izvan kuće bio je još jedan dokaz da gubimo Antoinette.
Sljedeće noći nije bilo nimalo bolje. Beskrajne sate držala sam krpu na Charlottinu čelu dok napokon nije rekla: »Gladnija sam od vuka« i progutala svinjski odrezak koji je od nekud stvorila Antoinette. Poslije toga Charlotte je zaspala, bez riječi zahvalnosti, i to me je navelo da opet pomislim koliko sam i sama nezahvalna. Ponoć je već bila došla i prošla, i bojala sam se da ću preduboko usnuti pa se neću probuditi za svojih osamdeset hljebova. Pogledala sam u mrak i pitala se o Antoinetti i svinjskom odresku i gdje je provela noć, čekajući kloparanje teretnih kola po kaldrmi koja će mi reći da je vrijeme za ustajanje.
Do sada sam uspjela nekako proći kroz barre68 i tri adagia69 ne privukavši pozornost na svoje oklijevanje, na teške noge, na pomanjkanje srčanosti. Bila sam jutros prva u vježbaonici, što nije čest slučaj otkad radim u pekarnici. Katkad bih ondje ostajala koju minutu dulje jer se kolačići s bademima još ne bi bili ohladili, a pekarov je sin Alphonse želio čuti moje mišljenje o kakau ili pistacijama koje bi dodavao bjelancu. Jesu li sada kolačići bih pregorki? Presuhi? Bih li voljela još jedan? Htio je da budem sigurna. Trudila sam se koliko sam mogla da mu iskreno odgovorim – bio je tako blag i strpljiv dok me je učio kako se mijesi baget. Ali cijelo sam vrijeme znala da me čeka štanga, da madame Dominique zatvara vrata djevojčicama koje kasno dođu.
Stojeći ondje sama, podignula sam poljevaču i poprskala pod oko štange i zatim, kao uvijek, stavila stopala u peti položaj i počela se razgibavati savijajući se naprijed u pasu, pomičući slobodnu ruku iz položaj à la seconde dok ne dodirne pod, a zatim iznad glave dok sam se uzdizala u uspravan položaj do savijanja leđa u luk. Ali kad sam se vratila u uspravan položaj, preda mnom je sve posivjelo, najprije na rubovima, a onda je nabujalo i unutra pa je preostala samo mrvica svjetlosti. Pomislila sam na svoje nisko čelo, kako korijeni moje kose stoje uspravno, kad su mi popustila koljena.
Probudile su me druge djevojčice sa stubišta koje su bučno stizale pred vrata vježbaonice. Digla sam se s poda i našla mjesto iza štange, a zatim u zadnjem redu kad smo se premjestili na sredinu. To nisu bila moja uobičajena mjesta, ali madame Dominique nije rekla ni riječi.
Dok je ona izvikivala prve allegro kombinacije toga dana, moj umorni mozak sklizne na slučajni susret u Ulici Blanche prije nekoliko dana. Vraćajući se iz Opere kući, osjetila sam ruku na ramenu. Kad sam se okrenula, vidjela sam monsieur Degasa. »Mademoiselle van Goethem«, kazao je, »nešto bih vam kazao.« Ali nije od mene zatražio da dođem u njegov atelijer sutradan ili sljedećega tjedna. Ne, samo je stajao ondje, nimalo nalik na sebe, klizeći rukom preko ruke kao da ih umiva. »Monsieur Lefebvre se vratio«, naposljetku je rekao. »Htio bi vašu sliku.«
Bilo je stotinu mojih slika, neke ostavljene za Sabinu da ih pomete, većina s tek nekoliko poteza ugljenom. Samo sam jedanput vidjela veći rad, onu vrstu slike kakvu bi àbonenti kao monsieur Lefebvre možda željeli objesiti na zid. Bilo je to ulje s prikazom sata plesa – neke se balerine istežu na štangi, druge se odmaraju na klupi, a ja stojim u sredini, mršava i iscrpljena, i hladim se lepezom. Sjećam se kako sam pozirala za taj rad, pamtim koliko mi je mučno bilo držati lepezu.
Monsieur Degas izgledao je ozbiljno, a ja sam vršcima prstiju dodirnula kameni zid ljekarne tamo gdje je on stajao. »Ulje s prikazom sata plesa?« upitala sam.
»Ne.« Oborio je oči. »Jedan crtež ugljenom, tri vaša položaja dok pozirate za skulpturicu.«
»Za skulpturicu?«
»Da, da«, rekao je čisteći rukom zrak od mojih riječi. »Poznat vam je taj crtež?«
»Moja skulpturica?«
Kimnuo je, odsječno. »Za petu izložbu neovisnih umjetnika sljedećeg mjeseca.«
Stegnula sam ruke i pritisnula ih na srce. Monsieur Degas – slikar balerina, slikar Eugénie Fiocre – radi na mojoj skulpturici.
»To je bio onaj crtež kad je skinuo rukavicu da ga dodirne«, rekao je gledajući me prodorno u oči. »Tada je spustio prst na vašu kralježnicu.«
Sjetila sam se kako sam se trznula na taj dodir, naravno, ali to je bilo prije stotinu godina, nevažno prema ovoj vijesti o skulpturici, o mojoj skulpturici. »Oh, monsieur Degas«, rekla sam odagnavajući brige koje su se počele skupljati na njegovu licu. »Sretna sam kao dijete.« Bila sam više od lika na slici s desetak djevojčica. Bila sam izdvojena balerina, izdvojena za klesanje u mramoru, za odlijevanje u bronci.
Ramena su mu se uzdignula i teško pala dok mu je silan uzdah pobjegao kroz nos i usta. Sklopio je oči, zadržao ih zatvorene. Skupio je prste na korijenu nosa, rastavio ih i putovao njima po širini čela. »Rekao sam mu da ga ne može dobiti«, kazao je dok mu se glas gubio.
Zadržali smo se ondje u Ulici Blanche, njegov je pogled i dalje ležao na meni. Jesam li trebala osjećati zahvalnost? Olakšanje? Nisam to osjećala. Koliko god sam se stidjela pozirati obnažena tijela i koliko god sam još uvijek ćutjela prst monsieur Lefebvrea koji mi klizi niz kralježnicu, sve je to rastjerao moj nabujali ponos. Iako je Monsieur Degas tek neznatno slegnuo ramenima, vidjela sam to, i shvatila sam da se upravo tog trenutka prestao brinuti za mene.
Osjećala sam kako u meni raste panika – ne mogu se sjetiti koraka kombinacije allegro koju je madame Dominique netom izviknula. Otišla je u kut raspravljati o glazbi s violinistom za našu klasu. Od nas se očekuje da pokazujemo kombinaciju pripremajući se za trenutak kad on s koljena digne violinu pa je stavi pod bradu. Blanchina su stopala mirna, ali, kako najčešće običavaju balerine, ona rukama oponaša noge dok vježba glissades, jetés,70 entrechats. Primičem se bliže, dovoljno blizu da se ne može praviti kao da me nema, ali ipak, ne podignuvši pogled, ona nastavlja pokazivati korake. »Blanche«, prošapćem.
Na licu joj je izraz dosade, brzo stavlja prst kako bi me ušutkala.
»Molim te«, kažem.
»Sissonne de côté,71 entrechat quatre, glissade, dvaput brisé,72 jeté, assemblé,73 changement.« Okreće se, izlaže leđa mojem pogledu i vraća se pokazivanju koraka.
Ali to nije dovoljno. Nema početnog položaja. Nema smjera glissade, brisés, assemblé. Nije spomenula na koju se nogu spuštam naprijed. Ona to zna, a ipak se okreće od mene. Jučer je kombinacija bila teška, šest je djevojčica pogriješilo, uključujući Blanche. I tada je došao red na mene. Savršeno sam povezala korake i izvela doskok završnoga jeté u postojanu stavu, a madame Dominique je zapljeskala.
Ne slijedim u stopu Blanche u vježbaonici. Ne, ona je i dalje bolja plesačica, ali odskočila sam s dna klase. Svoje je ruke u pokretu sakrila mršavim leđima, a ja znam da nisam jedina koja je primijetila kako se smanjuje razlika između nas dviju. Kad sam joj rekla za skulpturicu, kazala je samo da monsieur Degas izgleda kao luđak s plavim naočalama74 i velikom kuštravom bradom, zbog čega sam požalila što svoje uzbuđenje nisam čuvala za sebe. A u subotu smo poslije nastave skupa krenule prema Ulici Laffitte gdje je Josephine rekla da je vidjela moju sliku u galeriji Durand-Ruel. Jedva da smo krenule, izišavši pred Operu, a već smo se našle ispred galerije Adolfa Goupila, u kojoj nikad prije nisma bila. Strop je bio visok s velikim staklenim pločama koje je osvjetljavalo nebo i s jednim jedinim kristalnim svijećnjakom. Draperije oko izloga bile su od baršuna, a otvarale su se s pomoću pozlaćenih uzica s resama. Sofe, sve samo spiralno drvo i jastuci od brokata, bile su skupljene u sredini prostorije i okrenute tako da su gledale u zidove koji su od gornjeg ruba drvene oplate do stropa bili pokriveni slikama. Gledala sam od jedne do druge, pretraživala ih i ni na jednoj nisu bile odrezane noge niti je bilo velikih površina praznoga poda. I nisu se pralje savijale pod težinom teških tovara niti grbile nad vrelim glačalom, što je sve bilo uobičajeno u atelijeru monsieur Degasa.
Blanche je pokazala prstom. »Ona slika s Evom dok uzima jabuku ne bi mogla stvarnije izgledati.«
»Slike monsieur Degasa sasvim su različite«, rekla sam.
U času kad smo stigle do Ulice Laffitte, pomislila sam kako sam pogriješila kad sam je pozvala da dođe. Ulica je bila puna galerija, ali ni jedna nije bila ni izdaleka raskošna kao galerija Adolphea Goupila. Kad smo došle do broja šesnaest, vidjela sam da je zgrada od kamena, a izlog pristojno velik i dobro osvijetljen. Ipak je Blanche rekla: »Ne može biti ni sluga Goupilovoj.«
»Idemo.« Nismo mogle vidjeti ni jednu moju sliku kroz izlog, a Blanche ne bi bila raspoložena kazati ništa ugodno, čak ni da je monsieur Degas naslikao moje noge s dva stopala.
»Ovdje smo da gledamo slike na kojima si ti«, rekla je otvarajući vrata.
Galerija je bila prazna, svjetiljke s reflektorima kričave boje bacale su svjetlo po zidovima koji ni izdaleka nisu bili toliko visoki, ni izdaleka toliko prekriveni slikama kao kod Goupila. Jedan gospodin u dugom kaputu i s lančićem za sat uskoro nam je prišao promatrajući nas od glave do pete. Maleni su mu uvojci padali preko ušiju tamo gdje mu je kosa počinjala sijedjeti, a čelo mu je bilo naborano od iznenađenja što vidi dvije mršave djevojčice poderanih čizmica u svojoj galeriji. No obrazi su mu se zaokruglili u smiješak i neće se na nas otresti da iziđemo van.
»Došle smo vidjeti sliku na kojoj je ona«, rekla je Blanche, pokazavši na me palcem. »Naslikao ju je monsieur Degas.«
»Ah. Crtež u boji«, rekao je on. Malo je kašljucnuo u šaku. »Pođite za mnom.«
I bila sam ondje, na daljem zidu, naslikana olovkom u boji i crnom kredom – dvije noge, dva stopala, dvije ruke – kako čitam novine pokraj peći u atelijeru monsieur Degasa. Nosila sam suknjicu za vježbanje i plavu vrpcu koju sam kupila od novca zarađenog u pekarnici, a mogla se razabrati i pletenica na tjemenu koja mi je uzela dobrih pola sata da je spletem kako treba. Na podlakticama su mi bile narukvice, što je bilo čudno jer nisam imala ni jednu.
Slika je visjela na zidu pokraj još jedne slike monsieur Degasa, one s prikazom sata plesa na kojoj se vidi djevojčica slomljena srca i njezin jarkocrveni šal.
Čitajući novine, ja sam provodila vrijeme čekajući da monsieur Degas smiješa pigmente s uljem ili nađe plavu olovku posebnoga modrog preljeva. Jednom je tako, dok sam čitala dopuštajući da mi toplina iz njegove peći prodre u umorne kosti, viknuo: »Nemojte se pomaknuti, mademoiselle van Goethem. Nemojte se pomaknuti ni za dlaku.«
Naravno, podignula sam pogled zbog njegove vike.
»Oči dolje, čitajte ponovno novine.«
Nastavila sam čitati izvještaj o ubojstvu krčmarice, kako joj je ukraden sat, kako se svaki Parižanin koji naiđe na taj sat treba javiti inspektoru koji je zadužen za slučaj. Poziranje se nastavilo unedogled, sa sve duljim stankama nakon što bi monsieur Degas bacio neku zgužvanu skicu na pod, što je obično značilo da neće zatoptati i skratiti četiri sata i ipak mi platiti punih šest franaka. Nisam se usuđivala okrenuti stranicu, i tako, do časa kad se monsieur Degas odmaknuo od stalka, znala sam sve o otvoru u obliku srca na brojčaniku nestaloga sata.
Gospodin je ispružio ruku prema slici. »Plesačica se odmara«, rekao je. Osjetila sam kako mi se ispravljaju ramena videći sebe na zidu galerije u najljepšem od svih okvira – sličila sam više pravoj balerini nego izgladnjeloj curici iz Ulice Douai.
»Kao da nije dovršena«, rekla je Blanche. Znala sam što hoće reći, osobito poslije zurenja u galeriju Adolphea Goupila i gledanja onih slika, tako ulaštenih, gotovo nalik na fotografije u boji.
»Novi slikari, kao monsieur Degas, ne mare toliko da slika bude dovršena«, rekao je on. »Njihov je cilj samo točno prikazati osjećaj onoga što su vidjeli, uhvatiti život.«
»Oh«, rekla sam ja.
Nisam razumjela što je kazao i to se moralo vidjeti jer je nastavio: »Degasove slike, svaka od njih, kazuju priču o srcu i tijelu.« Prekrižio je ruke i zaustavio pogled na mojoj slici. »Lako je vidjeti da ste plesačica. Po uspravljenosti vaših leđa, rotaciji nogu okrenutih prema van, kostimu za vježbanje. Kosa vam je dignuta gore. Mršavi ste; kao djevojka koja teško radi, a ne dobiva dovoljno hrane.« Zastao je, pogledao prema meni, možda da vidi je li uvredljivo što me je nazvao mršavicom, ali to je kazao tako blago da nije bilo uvredljivo. »Vaša je suknja uredna, nova. U tome vidim ambiciju. I znate čitati. Za odmora uzimate novine u ruke. To mnogo govori, taj način kako se djevojčica odmara.« Ljubazno mi se osmjehnuo. »No? Je li monsieur Degas uspio?«
»Nacrtao je narukvice na mojim rukama. Nemam novca za to.« Slegnula sam ramenima, zatim se nasmiješila pomislivši na položeni ispit i prijelaz u kvadrilu. Moja će se plaća povisiti – petnaest franaka više na mjesec, plus bonus od dva franka za svaku večer koju provedem na pozornici.
»Plesačice uvijek dobivaju nakit od obožavatelja«, rekao je. Osjetila sam žmarce užitka što možda monsieur Degas i taj gospodin vjeruju kako će jednog dana netko dovoljno dobro misliti o mojem plesu da mi stavi narukvice na ruke. Ali ta me je ideja i uznemirila.
Katkad su djevojke govorile o obožavateljima – ili pokroviteljima, kako su ih obično nazivale – pokupivši tračeve na hodnicima Opere ili kod kuće od starijih sestara i rođakinja ili susjeda koje su bile članice baletnoga zbora. Uvijek bih šutjela hvatajući se za rebra, a dlake na rukama bi mi se naježile. To su bili najfiniji muškarci, tvrdila je Perot, željeli su samo olakšati život plesačici da bi se mogla usredotočiti na svoj posao. Oni su ambiciozni, rekla je Lucille, ne žele od djevojke ništa drugo nego da se njezino ime povezuje s njegovim i da potaknu zavist među drugim àbonentima. Blanche i Iia i Louise držale su da su to gospoda, umorna od svojih supruga, koja traže malo užitka. Ali Josephine je, odmahujući te stalno pazeći na madame Dominique, tihim glasom objašnjavala kako àbonenti neprirodno i nasilno maštaju o djevojkama. Njihovi prsti plaze gdje im nije mjesto. Guraju djevojke da padnu na koljena. Lizanje. Orgije. Počela sam gristi usnu, željela sam da Josephine prestane, ali nisam se nijednput odmaknula od okupljenih djevojaka.
Prebacila sam pogled sa svoje na sliku djevojke u jarkocrvenom šalu i sjetila se kako sam u atelijeru monsieur Degasa zbog te slike maštala o njezinu životu i pokušavala pogoditi što je prouzročilo iscrpljenost na njezinu licu. »Nova slika?« rekla sam.
On je kimnuo, a ja sam mu uzvratila.
»Ne vidim zbog čega on slika Marie«, rekla je Blanche napućivši usne. »Više bi zaradio da slika neku zvijezdu.« Nije joj se svidjelo proročanstvo o narukvicama. Nije joj bilo drago što je izabrao mene. Da, bila sam joj prijateljica, ali to nije mijenjalo činjenicu da u drugoj kvadrili ima određen broj mjesta, da se nas dvije natječemo za viši rang.
»Na prvoj njegovoj slici na temu baleta bila je Eugénie Fiocre, kao zvijezda u La Source«, rekao je gospodin, a Blanche je još jače napućila usne.
Madame Dominique vikne: »Josephine, Marie, Perot«, i nas tri prijeđemo na sredinu i zauzmemo peti položaj. Violinist podigne gudalo koje je lebdjelo iznad žica. Uspjela sam napraviti sissonne, entrechat, glissade prije nego što je madame Dominique oštrim pljeskom umirila sobu, utišala violinu. » Glissade dessous,75 Marie«, kaže ona misleći da moja prednja noga treba završiti otraga.
Opet počne glazba, opet oštar pljesak. »To su dva brisés, Marie.«
Poslije moje treće pogreške njezin je glas postao osoran. »Možete sjesti, Marie.«
Otišla sam do klupe i na njoj se skutrila kao djevojčica slomljena srca u jarkocrvenom šalu. Dok sam jednom rukom omatala pâs, a drugom podupirala bedro, pitala sam se je li ona druga djevojčica zaplakala na klupi zato što joj je bilo rečeno da sjedne.
Na završetku nastave djevojčice uvijek zajedno otklize kroz révérence,76 i svaka se duboko nakloni da iskaže poštovanje prema madame Dominique, koja pak zadrži svaku koja bi propustila oboriti oči i zatim ih podignuti da se susretnu s njezinima. »Tradicija iz vremena dvorskoga plesa«, kaže ona. »Sveta. Neprekršiva.« Pridružila sam se djevojčicama u sredini, kako se od mene i očekivalo, te napravila révérence s najvećom mogućom gracioznošću, klanjajući se iznimno duboko da pokažem poniznost. Izgovorim i kratku molitvu, za Antoinette, s maglovitom nadom da joj neće prijeći u naviku ostajati vani cijele noći, da neće završiti izbodena stotinu puta. Svaka od nas u klasi stala je mirno u završnom stavu révérence, s rukama à la seconde, s jednim stopalom naprijed u položaju tendu,77 a madame Dominique lagano kimne i kaže: »Slobodne ste«. Tada nastane žamor djevojaka koje se smiju i brbljaju i jure niz stubište do garderobe petits rats.
Garderoba je triput duža nego šira, s nizom niskih komoda u sredini koje se protežu s kraja na kraj. Svaka od nas ima svoje mjesto – dvije stope78 pulta s ogledalom i plinskom svjetiljkom, s ormarićem ispod pulta i stolcem kojim se rijetko kada možemo poslužiti. Buka se pojačavala kad bismo obuvale čizmice i ubacivale suknjice za vježbu u torbe, a majke s vrata glasno dozivale svoje kćeri da se požure, da se malo čvršće omotaju šalovima, da budu nježnije sa suknjicama od muslina. »Petnaest franaka za novu«, kaže jedna majka. »Završit ćeš u praonici prije nego što ti kupim drugu.«
Savijala sam vrpcu u uredan kolut kad sam spazila crnu suknju madame Dominique ispred sebe. Podignem pogled i prestanem gristi donju usnu. »Dođite k meni prije nego što odete.«
Želeći da druge djevojčice, osobito Blanche, odu prije nego što dobijem zasluženi ukor, sporo sam omatala papučice vrpcama, slagala suknjicu od tartalana.79 Kod madame Dominique najviše uspijeva poniznost pa sam pokušala izbaciti iz misli Blanchinu podlost, ali sam zapela – kao pokućarac koji je preopteretio ručna kolica pa ih ne može vući – misleći kako ću marljivije raditi, kako ću jednog dana biti na čelu štange i pokazivati vježbe, a Blanche biti prisiljena gledati. Ali, zapravo, mala je vjerojatnost da ću je dostići kad je ona gotovo uvijek prva u vježbaonici, i nikada ni sekunde ne trlja umorne noge, ne istjeruje bol iz leđa. Namjera joj je plesati na pozornici Opere, da joj bacaju ruže pod noge, daruju narukvice... Kad sam jedanput rekla da najviše želim proći ispit da prijeđem u kvadrilu, ona je kazala: »Za mene je kvadrila samo početak.« Ja sam kimnula jer sam znala da je to istina. Ona nema oca, nikada ga nije imala, samo brata koji je prije nekoliko godina otišao u Saint-Malo, plovi pučinama kao mornar. Njezina je majka svako poslijepodne išla od bludilišta do bludilišta praveći koketama frizure. Poslije toga je u kuhinji restorana Le Meurice prala posuđe od rane večeri gotovo do jutra. Izjutra bi kukala da neće izdržati još jedan tjedan, da je Opera njihova jedina nada. Bila je previše oprezna da bi plaću trošila na apsint; za Blanche je, koja je već dvije godine imala početnu prednost u Operi, dodatna olakšica to što nije morala svaki dan prije nastave umijesiti osamdeset bageta.
Kad su sve djevojčice, sve osim Blanche, otišle – galopirajući niz stube i mršteći se zato što ostajem nakon njih – prišla mi je. Gledala sam je kako oblizuje usne, gužva suknjicu u stisnutim šakama. »Monsieur Degas je imao pravo«, kaže ona, »kad ti je na ruke stavio one narukvice. Prijeći ćeš ti u kvadrilu. Svi će ti se diviti.«
Čvrsto sam stegnula torbu na trbuhu čupkajući oštećenu kožu na palcu.
»Trebala sam ti pomoći. Bilo je podlo što ti nisam pomogla«, kazala je i potonula u čučanj. Naslonila je glavu na stolac na kojem sam sjedila. »Moram narasti još tri palca80 ili neću imati nikakvih izgleda da postanem étoile.« Zatim je rekla kako joj majka mjeri visinu dvaput na mjesec i pokušava joj izdužiti kralježnicu. Mora leći na leđa, s nožnim prstima ispod ruba ostave, a majka joj zavlači prste ispod zatiljne kosti i poteže je. »Od toga nema koristi, potrebno mi je meso. Nisam nimalo narasla u posljednja četiri mjeseca.«
Prije nego što sam uspjela progovoriti, ustala je i izletjela kroz vrata što vode na hodnik. I požalila sam što nisam bila brža. Istina je bila: ni jedna od étoiles, čak ni jedna od premières danseuses,81 nije bila malena kao Blanche. Ali ipak, trebala sam reći kako je svima poznata njezina nadarenost, kako blista iznad svih petits rats.
U garderobu je ušla madame Dominique te se stražnjicom naslonila na nisku komodu ispred moga stolca. »Imate novu suknjicu, zar ne?« upita.
Kimnem.
»Dodatnu pouku kod madame Théodore?«
»Dvaput na tjedan«, kažem.
»Abonenti žele imati svoje štićenice na pozornici i već zadržavaju djevojke do pola noći.« Pomakne se ustranu te me pogleda izravno u lice.
Gotovo neprimjetno slegnem ramenima, bez imalo sigurnosti.
»Vi znate da ispiti nisu daleko, a i dalje iscrpljeni dolazite na nastavu.«
»Pogriješila sam što sam prekasno pošla na spavanje.«
Čvrsto je stisnula usne. »Kolobari ispod vaših očiju nisu ništa novo.«
Lupkala je po komodi koraljnim prstenom što ga nosi na malome prstu, a ja sam grebla oštećenu kožu na palcu, kriomice, pod zaklonom druge ruke.
»Mogu li govoriti s njim?« upita ona. »S vašim pokroviteljem? On mora razumjeti koliko su strogi ispiti.« Dodirne mi ruku pa ja prekinem cupkati kožicu ispod nje. »Morate odmorni dolaziti na nastavu. Treba vam novčana potpora za mesni obrok. Nova suknjica nije dovoljna.«
Postalo mi je jasno kako ona misli da imam pokrovitelja, da mi je on kupio suknjicu. »Radim u jednoj pekarnici.«
Među njezinim obrvama pojavila se bora.
»Mijesim tijesto, ali štedim noge«, kažem. »Odlazim u pekarnicu izjutra, to je prvo što učinim.«
»Prije nastave?« upita te podigne dlan do obraza, kao da podupire otežalu glavu.
»U četiri i trideset. Završavam u osam.«
»Oh, Marie. Svako jutro?«
Kimnem. »I poziram, ne toliko kao prije.«
»Razumijem.« Spustila je ruke. »To je plemenito. Ali, Marie. To je nemoguće. Trošite se previše.«
Kazala mi je da ne sudjelujem u radu klase, da neću točno izvesti kombinaciju čak ako mi i četvrti put pruži priliku.
»Ima i drugih načina.« Govori tiho očiju uprtih u pod.
»Neki pokrovitelj?«
»Pomislila sam da ga već imate. Vidjela sam vaše nove stvari. Madame Théodore mi je spomenula dodatne sate.«
»Vi ćete mi pomoći? Ne poznajem àbonente.«
»Ne«, kaže ona, prebrzo. Odluka je već bila donesena, u korist neke druge djevojke. »Neću vam pomoći.«
Jedno joj se oko trznulo, nikada to prije nisam vidjela, ne u njezinu postojanom pogledu. I to me je navelo da se upitam ne krije li se u tom trzanju malo stida zbog djevojčice koju je iznevjerila, djevojčice za koju je zadužena da je gura od položaja petit rat u vježbaonici do balerine na pozornici Opere.

ANTOINETTE

Colette je uporno pokušavala podignuti mrtvoga psa s iskrivljenim vratom i okrvavljenom njuškom. Cmizdrila je i šmrcala ne mareći za sline i suze kojima je uprljala lice. Željela sam joj se pridružiti, tuliti i udarati šakama po tlu, ali kako bi sve to završilo? Nismo imale majku kojoj bismo se utekle za utjehu, nismo imale dragoga da nas tješi zagrljajem. Samo Colette i ja, prepuštene same sebi. Nikakvo cmizdrenje ništa neće promijeniti. Rasprostrla je svoj vuneni šal po tlu i prebacila psa na njega. »Moraš ga ostaviti«, rekla sam.
Podvukla je ruku ispod njegove njuške, drugu ispod prsiju pazeći na njegov vrat. Htjela je toga slomljenog mješanca poštedjeti hladna kamenog pločnika. »No, pomozi mi«, kaže.
Marie me čeka, znala sam, i sada drijema. Kad se uvučem pod pokrivače, samo se promeškolji i zatim, osjetivši moju toplinu, uzdahne i zapadne u prvi pravi san te noći. Na licu usnule djevojčice tada se pojavi smiren izraz, ali ostanu i tamni kolobari zbog gubitka sna. Ali Colette me gledala izbuljenim očima dječarca koji nije naviknut na ulicu.
Zajedno podignemo teret te krenemo svaka držeći jedan kraj šala dok se između nas u ritmu naših koraka njihao mrtav pas. Pokazalo se da Colette zna kamo idemo pa sam je poslušno slijedila stavljajući polako nogu pred nogu na pločnik. Srce mi je pucalo što je Émile uzeo cigaretu od momka koji me je pljusnuo. Bila sam slomljena kad je otišao. Poželjela sam opet njegov vreli dah na svojoj koži. Ako me ne dođe moliti, ja ću moliti njega, i ne vidim nikakve svrhe da se pravim kako ima ikakve razlike u tome. Možda je on to shvatio još dok je stavljao ponuđenu cigaretu u usta. Možda uopće nije bila riječ o tome da mora birati između Pierrea Gillea i mene, nipošto, možda je Émile unaprijed znao da to neće ništa promijeniti između njega i mene.
Dok smo skretale iza ugla, Colette je napomenula da idemo do kuće madame Brossard na nižim padinama Montmartrea pa je nastavila hodati jednoličnim korakom. Znam da su Colettini roditelji mrtvi, da njezino prezime nije Brossard, nego Duprée. Bila je bliska s djevojčurama s bulevara u pivnici, potom s dvostruko starijim gospodinom. Ima četiri haljine, sve su svilene, ni jedna nije iznošena, a noćas o vratu nosi najljepši sat. Visi ondje, namiguje hvatajući svjetlo svjetiljaka, privlači oko. Ali njoj je to samo nakit, nešto što se ubaci u ladicu. Nije ni najmanje skromna, ni najmanje stidljiva, ponosna je na svoje bujne grudi, lijepe listove i pune usne. Prije manje od sata zadizala je suknju i dražila Pierrea Gillea i vikala da je cijeli svijet čuje: »Ovo nije besplatno.« Sve to govori samo jedno: kuća madame Brossard je bludilište, pariška kuća sa spuštenim rebrenicama. Otklipsale smo još jedan blok.
»Ali tko je madame Brossard?« upitala sam.
»Ona je madame u kući gdje živim, i da, radim kao koketa jer to zapravo želiš znati.«
Skrenule smo u uličicu koja vodi duž sive kuće na dva kata. Iz krčme u prizemlju prosipa se u noć glazba s klavira i brbljanje. Uličica je mračna, samo fenjer koji visi u krletci iznad nekih vrata baca blago svjetlo. »Ostavit ćemo psa ovdje«, kaže Colette te spusti svoj kraj našeg zavežljaja uz kameni trijem i posegne za brončanom kvakom. »Dobit ćemo juhu, možda i kupku za tebe, ovisi o mušicama madame Brossard.«
S drvenih stuba što vode na prvi kat pometen je sav pijesak, osvjetljuju ih jarko tri plinske svjetiljke, svaka s dobro ulaštenim sjenilom. Stubišni su zidovi debeli pa gutaju buku što dopire iz krčme u prizemlju. Iz niše na vrhu spušta se baršunasta draperija, a na brokatnoj sofi sjede dvije djevojke u svili, svaka na svojoj strani podupirući bradu rukom što se oslanja na debele jastuke iza leđa te svu pozornost posvećujući gospodinu koji se ispružio između njih. Colette me, koja je svojim držanjem pokazivala da nije drugorazredna bludnica, uzela ispod ruke i odvukla niz slabo osvijetljen hodnik do velike kuhinje s ognjištem u kojem je gorjela vatra.
»Bože, Colette«, kaže žena s podbratkom držeći čašu vina u jednoj ruci i krpu za laštenje u drugoj. »Je li to krv na tvojoj suknji?«
»Vani je mrtav pas, pokraj vrata u uličici, mrtav pas umotan u moj vuneni šal.« Colette počne šmrcati objašnjavajući između jecaja kako je neki momak nogom udario psa, udario ga iz sve snage slomivši mu lijepi vrat. Ona uzdigne ramena, a madame Brossard je uhvati ispod ruke i odvede do velikog hrastova stola te je gurne na stolac. Okrene se prema meni i kaže: »Zar nećete sjesti, mademoiselle...?«
»Van Goethem«, kažem te sjednem do Colette. »Antoinette.«
Madame Brossard mi spusti ruku na rame u znak pozdrava, a nos joj se, našavši se tako blizu mene, počne nabirati zbog smrada što sam ga nakupila poslije cijeloga tjedna provedena u praonici te od mrtvoga psa.
»Psa treba pokopati«, kaže Colette.
»Najprije ćete jesti, obje, a vama ćemo dati i da se operete.«
Uzme zvonce, pozvoni, a onda ga, nakon druge zvonjave, priguši. Upitala sam se znači li to da kuća ima više od jedne sluškinje, da svaka odgovara na svoj poziv. Potom ode do ognjišta, vrati se sa zadimljenim loncem i dvjema zdjelicama te u njih kutlačom nalije gustu juhu od luka i govedine. Sluškinja s uškrobljenom pregačom, nimalo starija od Marie, uđe u kuhinju, a madame Brossard joj daje upute da pripremi kupku i čisto rublje za mene. Mauriceu, koji je valjda pipničar u krčmi, naredi da se iskopa grob u dvorištu. »Hoćeš li da pozovem frizerku?« pita Colette.
»Sad bi mi baš dobro došlo malo maženja.«
Bila sam izgladnjela pa posrčem juhu koja je bila bogatija mesom nego juha koja se servira u kavanama. Kad ne ostane ništa više osim lupine od luka u mojoj žlici, Colette baci pogled preko ramena prema vratima kroz koja je nestala madame Brossard i zamijeni svoju gotovo punu zdjelicu za moju praznu. Sjedeći ondje, za hrastovim stolom madame Brossard s osam stolaca oko njega, gledala sam okupljene djevojke iz kuće kako igraju bezique, smijući se i ližući s usana mast pečene patke. Na trenutak sam pomislila kako bi bilo da ostanem. Madame Brossard brinula se za juhu, naredila da se pripremi kupka, dala pozvati frizerku. Ali taj sanjani život nije uključivao Marie i Charlottu. Ni Émilea, a više sam željela njih troje nego što želim tetošenje i gustu juhu i madame koja podnosi teret odlučivanja o svakoj pojedinosti moga dana. »Je li madame Brossard velikodušna?« pitam.
»Pauline, jedna od djevojaka, nije prošla medicinski pregled. Nije dobila žig u knjižicu.«
»Ja imam posao, radim kao pralja u Ulici Douai.«
»Dobra je kuća koju vodi madame Brossard.«
»Bez uvrede, Colette, ali kurvanje nije posao za mene.«
»Ipak. Možeš se svejedno okupati.« Na ognjištu je visio kotao o kuki. Narančasti jezici plamena lizali su njegove bokove, a oblaci pare lebdjeli preko ruba. Kada pokraj ognjišta bila je dvostruko veća od one koju smo imale kod kuće; ova ima visoku, nagnutu stražnju stranu namijenjenu upravo opuštanju.
Ni petnaest minuta poslije već sam se zavalila u kadi. Znala sam da sam iznevjerila Marie. Ali možda Émile ima pravo kad kaže da je tetošenje štetno, da Marie mora očvrsnuti, da Charlotte nikada ne smije pomisliti da se svijet vrti samo oko nje. Sklopila sam oči, i malo poslije osjetila nježno potezanje kose koju je češljala i češljala te naposljetku uvila vrelim mašicama frizerka koja je bila naviknuta na klijente koji uzdišu u kadi.
»Uživate, Antoinette«, kaže madame Brossard prolazeći dok joj je suknja šuštala.
Nasmiješim se, napnem leđa u luk, kao mačka kad je počešete ispod brade.
»Colette mi kaže da ste bili balerina u Operi?«
»Davno, jako davno.«
Kad su mi počešljali kosu i posušili me, ona me sputa u steznik – moj prvi steznik poslije pozornice u Operi – dovoljno da se i ono malo što imam nadme, a zatim me odjene u lijepu haljinu od ljubičaste svile. Nalije mi čašu crnog vina, pruži mi je pa kaže: »Kuća časti.« Napudrala mi je nos rižinim prahom i namazala usne obojenom pomadom pa me odvela do okruglog zrcala što je visjelo o lancu iznad ormara za piće. Iz izreza na haljini bijela mi se koža isticala iznad ljubičaste svile. Haljina je bila lijepa, glatka i uska te pripijena uz moj preuski struk. Kosa mi se sjajila od češljanja, usne od obojene pomade. Koža mi je bila mekana, kao baršun, od pudranja. Ali sve što želim jest Émile, da me vidi kako izgledam, možda ne tako lijepa kao Colette, ali ljepša nego što sam ikada bila. »Onda?« kaže madame Brossard.
»Gubite vrijeme na mene«, kažem, ali ona samo slegne ramenima, kao da joj zdjelica juhe koju sam polizala, kotao pun vode, račun za frizerku i ispijena čaša crnoga vina ne znače ništa.
U niši izvan salona Colette kaže: »Da vidimo hoćeš li izdržati da se noćas ne zabaviš. Madame Brossard će te promatrati, a uskoro ćeš se umoriti od pranja rublja.« Ali moje su misli bile usredotočene na sutrašnju nedjelju, moj dan slobode izvan praonice. Potražit ću Émilea, počevši od šupe koja pripada ocu Pierrea Gillea, zatim ću svratiti u Brasserie des Martyrs i sve one druge pivnice koje su mu drage. Colette je sklopila ruke te ih stavila pod bradu kao da izgovara molitvicu, a zatim je otišla smiješeći se, ljubeći u obraz sve osim jednoga muškarca u salonu. Nakon toga pristupi tomu zanemarenom gospodinu i položi mu ruku na prsa: »Gle, vi ste novi u ovoj kući, zar ne?«
»Monsieur Arnaud«, kaže on, a ona uzme njegovu tek napola ispijenu čašu.
»Treba vam još vina, monsieur Arnaud. U ovoj kući svi smo za veselo raspoloženje.«
Ona pogladi rever još jednoga gospodina, onoga koji misli da je u Operi sudeći po njegovu štapu i bijelim rukavicama. »Vidim da dajete posla krojaču, monsieur Barbeau«, kaže. »Taj kroj pristaje muškarcu koji stalno drži uspravna leđa.« Zatim prijeđe preko salona, razbaruši uvojke jednom gospodinu koji izgleda kao sova sa svojim tankim, oštrim nosom i obrvama poput čuperaka krzna što mu rastu iz čela. »Kakva krasna kosa«, kaže ona.
Stojim u niši, pijem crno vino i drago mi je što osjećam da mi je s čašom koju sam iskapila nadušak porasla hrabrost i prije nego što oči te šestorice gospode prestanu pratiti Colette koja klizi po salonu kao obijesna namiguša. Onda se tu stvori madame Brossard, nagne bocu. Ja opet gutam vino, pa već drugi put zavirim u dno čaše, i već se toliko osmjelim da, videći kako me jedan gospodin odmjerava od glave do pete – jedva je bio dovoljno star da sjedne ispod naoštrene britve – napućim usne i pošaljem mu najrazvratniji osmijeh. Émile, on me ne cijeni koliko bi morao.
Ovaj mladić malo podigne čašu i obrve, a kako iza mene nije bilo ničega osim hrastovih vrata, znala sam da je podignuo čašu mojoj ljubičastoj haljini, mojem napudranom nosu. Izgleda kao kerubin, osim što je vrlo visok: ima usne kao žena, rupicu na bradi, kožu bijelu poput mlijeka, lanene uvojke – lijep mladić kao Pierre Gille. Podignem čašu koja je opet bila napunjena te, pomislivši da me iz kuta prostorije gleda Émile, prijeđem prstima preko izreza svoje ljubičaste haljine.
Colette je uhvatila ispod ruke monsieur Arnauda i vodala ga naokolo po salonu govoreći: »Ovo je monsieur Picot, trgovac drvnom građom.« A za kerubina je rekla: »Ovo je monsieur Simard, koji uči za bankara kao njegov tata.« Za dvojicu muškaraca što su sjedila jedan pokraj drugog na sofi primaknuvši čela kazala je: »Ovo su monsieur Mignot i monsieur Fortin koji posjeduju kuću za otpremu ribe u Le Havreu i ponašaju se jedan prema drugome kao braća otkad su se ondje upoznali u srednjoj školi.« Njih dvojica, zamalo braća, ustanu i rukuju se s monsieur Arnaudom, a ja, bacivši pogled na njihove hlače i brkove, poželim bubnuti kako oni također dijele i krojača i brijača. Kerubin pogleda prema meni i ispije još jedan gutljaj vina.
»Svi smo mi ovdje prijatelji, monsieur Arnaud«, kaže Colette. A ja, znam kako je istina da ta gospoda što se šale i pljeskaju po koljenu te primiču čela ne dolaze u kuću madame Brossard samo radi Colettina društva.
Potom priđe djevojkama. »Ovo je Adèle s obala Loire. Zovemo je Petite. Ovo je Odette, prava pravcata Parižanka. I Constance, čak iz Pireneja.« Petite je bila lijepa, malena i debeljuškasta pa su joj ruke bile kao tijesto, s rupicom gdje bi trebao biti lakat. Odette je izgledala kao balerina s dugačkim vratom i spuštenim ramenima te lijepim strukom. A Constance je visoka i crna kao Španjolka. To me je navelo na pomisao da je madame Brossard imala na umu raznolikost kad je te djevojke dovodila u kuću, a zatim sam se upitala nije li Pauline sa svojom nepotvrđenom knjižicom bila mršava kao ja s čuperkom crne kose. Samo je Colette bila prava ljepotica, ali sve su djevojke bile vesele, smijale se i pljeskale, skačući na noge čim bi se neki gospodin našao s polupraznom čašom.
»A ovo je Antoinette«, kaže Colette upravljajući monsieur Arnauda prema meni. »Upoznale smo se u Ambiguu. Malo smo se zabavljale ondje, statirale smo u Jazbini. Antoinette je bila dovoljno pametna da je dobila ulogu s tekstom.«
Gospoda se okrenu u mojem smjeru, a kerubin rekne: »No, mademoiselle Antoinette, zašto ne biste svoju darovitost podijelili s nama?«
Svi me ti krasni muškarci gledaju, ni jedan se ne okreće u stranu, ni jedan ne odlazi od mene niz pločnik s cigaretom u ustima. Odložim čašu na polustup što podupire lonac s paprati i, premda sam bila napola nacvrckana, dovoljno sam bila svjesna da ne dopustim da mi se od vina zapleće jezik. »Dakle, gospodo.« To kažem tiho, a gospoda se nagnu ne skidajući očiju s mene, kao da sam Hélène Petit u Ambiguu. »Morate me zamisliti kao pralju, golih ruku s kojih se cijedi sapunica, s kapljicama znoja što mi klize niz vrat. U praonici je strašno vruće.« Nadlanicom brišem zamišljeni znoj s čela, otvaram sklopljene oči prema deset pari očiju što zure u mene, a kerubinu se lagano razmiču usne. »Provirite li s ulice kroz rebrenice na praonici, zatvorene po cijeli dan, jamčim vam da nećete naći ni jednu jedinu pralju kojoj je zakopčana bluza.« Kerubin oblizuje usne. Colette se smije. A ja olabavim vezicu na izrezu haljine od ljubičaste svile.
Trgovac drvnom građom zaplješće. Kerubin se udara po bedru. Colette metne ruku na srce. Ja osjećam toplinu, kao juhu u praznom želudcu, te podignem dlan. »Ali, gospodo, vratimo se u praonicu Jazbine.«
Lovim sapun po zamišljenom koritu, baš kao što sam činila na pozornici u Ambiguu, i dižem pogled s korita, a na licu mi se pojavi srdžba. »Što se dogodilo s mojim sapunom?« kažem. »Opet mi je netko ukrao sapun.«
Svi se smiju, plješću, dižu čaše. Kerubin kaže: »Sjećam se vas. Sjećam se toga teksta.«
»I ja se sjećam«, kaže jedan od gospode koja posjeduju kuću za otpremu ribe u Le Havreu.
»I ja«, doda njegov zamalo brat.
Moje oči plutaju od lica do lica, svako je prijateljsko, rumeno od topline, i to se nimalo ne razlikuje od obožavanja. Zatim se pokraj mene nađe Colette, hvata me pod ruku. »Naša Antoinette je plesala na pozornici Opere.«
Kerubin pritišće usne zglobom jedne ruke. Ustane na noge pa vikne: »Još.«
»Da«, kaže Colette, ispusti moju ruku pa počne pljeskati.
Te su večeri ta gospoda izabrala niže padine Montmartrea umjesto neko dosadno primanje, neku večer dostojnu poštovanja. Gladni su lakrdijanja, jednako kao i gospoda u parketu Opere ili ona koja zalaze u Foyer de la Danse bez svojih supruga. Zbog toga osjećam trunak zluradosti u srcu jer su me izabrala ta gospoda, a Émile i Pierre Gille i ostali momci nimalo me ne poštuju. Pitam se kako bi bilo da izvedem niz fouettés en tournant. Onih nekoliko riječi o sapunu nije ništa kad se usporedi s balerinom koja podigne nogu i brzo se zavrti oko svoje osi.
Pogled zadržim na kerubinovim izbuljenim očima i podignem ruke u croisé pripremajući se za vrtnju. Ali salon se pomiče, kut gdje trgovac drvnom građom sjedi između Petite i Odette diže se gore, a kut gdje stoji madame Brossard, i sve promatra, propada dolje. Uzimam čašu s polustupa, nazdravljam salonu umjesto da zaplešem. »Drugi put, gospodo«, kažem. »Drugi put.«
Kerubin mi domahuje, a ja kopam po mislima tražeći njegovo ime. On tapše po sofi pokraj sebe, i ja nespretno sjednem, dok mi se kapi vina prelijevaju preko ruba čaše na ruku.
»Vi pripadate pozornici«, kaže on.
»Nisam baš sigurna.« Poližem vino iz pregiba pokraj palca, a kerubin ne skrene pogled. Njegovo je lijepo lice bilo zaneseno.
Posegne rukom za uvojkom moje kose koja mi je bila nakovrčana i složena oko lica. Pomaknem glavu, istrgnem uvojak između vršaka njegovih prstiju, a on odmakne ruku kao dijete koje su ukorili. Igra se rubom čaše te postaje sramežljiv umjesto da se naljuti. Sjedim na sofi i diskretno mu namignem. »Upravo sam dobila ove kovrče«, kažem. »Ne dobivam često kovrče.«
»Pristaju vam«, kaže on. »Još vina?«
Pružam čašu pitajući se ipak hoće li mi madame Brossard zamjeriti što ločem vino koje mi ona nije ponudila. On prelije polovicu količine vina iz svoje čaše u moju pa ih oboje prinesemo ustima gledajući jedno u drugo preko rubova.
»Kakve oči«, kaže on. Ljepota svih onih dama što se okreću i gledaju preko lepeza na velikom stubištu u Operi, pomislim, nije ništa drugo nego mašice za kovrčanje i rižin puder te desetak švelja što su zaposlene oko jedne jedine haljine. Pogledam u kerubinove usne, koje su ružičaste i pune i mekane, a ne debele i ispucale usne koje drže cigaretu dobivenu od Pierrea Gillea. »Lijepe usne«, kažem. »Kerubinske.«
Govorimo o Jazbini i opernoj pozornici, o mojim nastupima u predstavama Coppélia, La Sylphide i Sylvia iako su prve dvije bile prije moga vremena. On se sjeća mene, kaže, kao silfide s krilima na leđima. Siguran je. Doista je siguran. Puni mi čašu i nazdravljamo Operi i kući madame Brossard i banci u kojoj mu nije previše drago sjediti za velikim radnim stolom, pa nastavljamo nazdravljati dok nam se ne isprazne i opet ne napune čaše. A zatim nazdravljamo – carici Eugeniji i Napoleonu Trećem koji se skrivaju u Engleskoj otkad su ih Prusi najurili iz Francuske, zatim Julesu Grévyju, za kojega kerubin kaže da je bolji igrač biljara nego predsjednik. Kada ja kažem: »Za Republiku«, i podignem čašu, on je napuni vinom, ali sam ne otpije gutljaj.
Colette i monsieur Arnaud otišli su iz salona, a Petite je prstima češljala kosu trgovca drvnom građom. Haljina joj bila toliko otvorena da su joj se vidjele ružičaste bradavice. Constance je dijelila karte mladićima koji su bili poput braće i Odetti.
Kerubin dodirne kovrču koja je bila najbliže mojem uhu. »Nema čupanja«, kaže, a ja se nasmijem i na obrazu osjetim prste koji nisu žuljevi ti kao u Émilea. Sklopim oči, udahnem njegov miris koji potječe od klinčića i sapuna umjesto duhana i dugo neoprane kože, pa osjetim one prste na svojem grlu, zatim na izrezu haljine, pa na svili preko mojih grudi. Osjetila sam uzbuđenje, nisko, neku bol, a onda se kerubinova usta nađoše na mojima. Ja ih neznatno otvorim, okusim njegovu slatkoću, a on se malo povuče pa mi šapne na uho: »Govorit ću s madame Brossard.«
Mogla bih se pretvarati, kažem sama sebi, da ležim na onoj staroj ležaljci. To s vremena na vrijeme radi polovica švelja, cvjećarica i dvorkinja u Parizu – lijeno pijuckanje vruće čokolade, šampanjca, ili par rukavica na dar u dane kada si gazda uzme predah. Prije nego što je ustao sa sofe, pomilovao me je po udubini između ključnih kostiju, po onom Émileovu posebnom mjestu. Otvorila sam oči i znala da neću poći za njim tamo kamo su otišli Colette i monsieur Arnaud. Iza očiju mi se skupila vrelina, u grlu mi rasla gvalja, i nisam se usudila trepnuti. Odvratim pogled od kerubina, pokušam brojiti plinske svjetiljke u sobi koja se okretala. Pet. Ili ih je šest. Zatim paprati u loncima. Četiri.
»Drugi put«, kaže on. On je tek dječak, nesiguran.
Ustanem, osjećam da mi se vrti u glavi. Okrenem leđa tom dječaku i zateturam jer sam stala na rub haljine. »Nikada nisam bila ovako nacvrckana«, kažem. »I ne sjećam se vašeg imena.«
»Jean-Luc. Jean-Luc Simard.«
A tada se javi madame Brossard, doziva Odette da ispriča monsieur Simardu kako je jedan pokućarac prodavao cvijeće koje je rezao na groblju do kojega se možeš kamenom dobaciti. Madame Brossard me uhvati za lakat, izvede me iz salona govoreći preko ramena: »Zamislite, monsieur Simard.«
Groblje je bilo lijepo mjesto za branje cvijeća. Sutra ću ga nabrati pune šake da ga poslažem oko rubova raširene suknje dok budem čekala Émilea ispred šupe koja pripada ocu Pierrea Gillea.

MARIE

Između ulica Douai i Pyramides Charlotte i ja nabrojile smo dvadeset šest plakata što su najavljivala petu izložbu neovisnih umjetnika. Monsieur Degas je treći na popisu, s četrnaestoricom drugih, uključujući dvojicu koja su mi bila poznata iz novina – Pissarro82 i Gauguin.83 Navikla sam se brojiti plakate. Jedanput kad sam se šetala dulje od pola sata nabrojila sam ih četrdeset tri. Cijeli Pariz zna.
»Još jedan«, kažem.
»Dvadeset sedam«, kaže Charlotte.
»To me uznemiruje, toliko će ljudi vidjeti skulpturicu.«
Izložba je otvorena prošloga četvrtka, 1. travnja. Prošla su tri najdulja dana u mojem životu dok sam čekala da posjetim izložbu. Ranije nisam mogla, nije bilo prigode s obzirom na to da pohađam nastavu madame Dominique i privatne sate madame Théodore te mijesim baget. U petak na večer zamalo da nisam prekršila vlastito pravilo da se u osam sati smotam na madracu te izašla van. Ali kako sam mogla mami i Antoinetti začepiti usta kad sam ih preklinjala da hodaju na prstima? »Moram spavati«, rekla sam vičući i gunđajući te trljajući oči. »Madame Dominique mi je rekla da moram više spavati.«
Ispiti su bili za dva mjeseca i madame Dominique mi je opet posve neprimjetno zabrinuto kimala. Blanche je bila ljubazna i rekla je da sada bolje izvodim fouettés en tournant nego ona i pokazala mi je kombinaciju čim bih zapela. Jedanput, kad je dan bio vruć, a mi sjedile na krpici sunca naslanjajući leđa na zid Opere, zagnjurila je lice u ruke. »Mama ne može više ovako, radi po cijeli cjelcati dan.«
Nagnula sam glavu na njezino rame.
»Već pet mjeseci nisam nimalo narasla«, rekla je.
»Ja imam majmunsko lice. To će biti protiv mene na ispitu.«
Slegnula je ramenima i malko se osmjehnula jer – što je drugo mogla učiniti?
»Majmun i patuljak na pozornici«, rekla sam.
»Ako ima imalo poštenja na svijetu.«
Ima pravo da bi bilo pošteno da nas obje prijeđemo u kvadrilu, a s tim bi se vjerojatno složila i madame Dominique.
Uvijek je govorila: »Malo više truda, molim vas«, ali nikada nije ukorila ni mene ni Blanche zbog lijenosti. Blanche je i dalje držala prvo mjesto na štangi, ali ja sam bila za petama drugoj u klasi, katkada dovoljno tijesno da se djevojka premještala meni iza peta. Gdjekad bih se zabrinula što mi jetés nemaju dovoljno visine, što Josephinina leđa postaju savitljivija od mojih, što sam jedino ja opažala snagu svojih fouettés en tournant. Ali neki dan mi je vrpca otpala s papučice i znala sam što je to značilo kad su mi se Linette i Alice ispričavale što mi ne mogu posuditi malo konca. Blanche i ja i šačica drugih pomalo smo se udaljavale od djevojaka kakve su bile Linette i Alice, koje su i dalje griješile u kombinacijama te padale na pete umjesto da se stalno drže na prstima dok izvode arabesku. Kvadrila – prigoda da budem balerina s bjelilom na rukama, da se pojavljujem kao silfida i da me obožavaju – postajala je svakoga dana sve više moguća. I kad bih zamišljala kako glazba cijeloga orkestra prodire u mene ispunjavajući me, umjesto same violine, osjećala bih kako postajem još lakša na nogama.
No koža na mojem palcu bila je oguljena do mesa. Odrezala sam kratko nokte i opominjala samu sebe da ne pravim ražanj dok je zec u šumi. Ali moj je um bludio dok su mi se misli i dalje kovitlale plašeći se onoga što sam nastojala dobiti znojeći se i robujući u vježbaonici. Iz pekarnice su dolazili bageti koje smo jele za doručak, plaću sam davala za stanarinu, drva i mlijeko, a ostatak zadržavala za odjeću u kojoj sam vježbala, za svinjski odrezak i teleći umak – one dodatne porcije mesa što sam ih sebi dopuštala – uvijek s nervoznim okom na vratima kavane gore na Trgu Pigalle, uvijek u strahu da me ondje ne zatekne Antoinette. Ako prijeđem u kvadrilu, nekih ću večeri plesati na pozornici; i to će značiti da ću se vraćati u našu unajmljenu sobu poslije ponoći, prekasno da bih se mogla buditi rano i mijesiti hljebove. Od djevojaka u baletnom zboru očekivalo se da kasno ustaju, da dolaze u Operu na poslijepodnevnu nastavu i da budu spremne ostajati do kraja na probama te plesati na pozornici. Ali balerine koje su spavale do podne imale su očeve koji su im kupovali meso, očeve ili pokrovitelje.
Dvaput poslije nastave, kad smo Blanche i ja koračale preko dvorišta administracije do stražnjeg ulaza u Operu, vidjela sam monsieur Lefebvrea. Prvi je put razgovarao s nekim gospodinom pokraj kočije u koju je bio upregnut krasan par konja s perjanicama; kočija je imala staklene prozore i pozlaćeno slovo L na vratima. Klupa za vozača bila je tapecirana, a straga je bilo sjedalo za slugu iako je bilo uobičajeno da stoji na papučici sa strane. Tjerala sam se da poviknem, ali znala sam da nemam hrabrosti. Tada se monsieur Lefebvre naklonio i dotaknuo šešir.
Nasmijala sam se, samo malo, i kazala: »Zdravo«, a zatim nakon kratke stanke: »Monsieur Lefebvre«, tako da zna da sam zapamtila njegovo ime.
Kad smo prešle na drugu stranu ulice gdje je stajala kočija, Blanche je rekla: »Ti ga poznaješ?«
»Dolazio je u atelijer monsieur Degasa.«
»Kakva kočija.« Izdužila je vrat da je još jednom pogleda, a ja sam bila zahvalna što monsieur Lefebvre nije mogao vidjeti kako bulji jer nas je zaklanjala kočija.
Tjedan dana poslije toga opet je bio ondje; pozvao je Blanche i mene da priđemo kočiji i pomogao nam da se popnemo. »Radi li madame Dominique dovoljno marljivo da nas pripremi za nadolazeće ispite?« htio je znati. Njegov ružičasti jezik oblizao je kut usana. Je li određen datum? Htio bi biti nazočan i raspitati se jesmo li prošle. Moramo štedjeti snagu, rekao je, a zatim je upitao Blanche stanuje li blizu mene i uporno zahtijevao da nas odveze do slastičarnice u Ulici Fontaine. Rekao nam je da madame Lefebvre obožava njihove karamel-štapiće.
Kad smo se zaustavili ispred slastičarnice, rekao je da pričekamo u kočiji i da će marljivim balerinama kao što smo mi slastice biti dobrodošle. Vratio se s komadima bademova tijesta i kuglicama kuhana sladora te crvenim karamel-štapićima. Natrpale smo usta, Blanche više nego ja, jer su moji zubi bili dovoljno ružni i bez crvenih mrlja, a monsieur Lefebvre nije prestajao zapitkivati. Koliko sam plaćena u Operi? Znao je za moje dodatne sate kod madame Théodore i želio znati koliko me stoje. Je li istina da mi je umro otac? Moja je majka pralja? I moja sestra? Ni jedan slatkiš nije uzeo za sebe, što je objašnjavalo zašto čovjek, dovoljno bogat za kočiju sa staklenim prozorima i ulaštene cipele bez nabora, ima obraze upale kao crna noć. Blanche je uglavnom šutjela, ali uspjela je izbrbljati kako se nitko ne može sa mnom usporediti kad je riječ o fouettés en tournant i da će me sljedeće jeseni gledati u novoj kvadrili. »Da, kakvi okreti!« rekao je on, i to me je ponukalo da pomislim kako je on, tijekom ona dva sata kad nas je madame Dominique izvela na pozornicu u sklopu priprema za ispit, sjedio u mraku gledališta i promatrao nas. »Kazat ću pokoju dobru riječ, pobrinuti se da monsieur Pluque i monsieur Mérante84 također budu svjesni pozornosti koju ona zaslužuje.« Monsieur Mérante je bio baletni majstor u Operi, a to što nam je kupio crvene karamel-štapiće nije bilo slučajno.
»A Blanche«, rekla sam, »ona ima ruke kao krila u grlice. To joj je kazala madame Dominique.«
»Neobična dražest.« Pogledao je Blanche, a ja sam osjetila sitan žalac što gleda nju kao što je gledao mene.
Kad je njegova kočija skrenula iza ugla, a ja i Blanche ostale na pločniku ispred slastičarnice, uhvatila me je objema rukama za lakat. »Kočija s baršunastim sjedalima, sa svilenim draperijama!« rekla je. »A njemu su poznati naši talenti. Rekao je da imam neobičnu dražest.«
Nisam znala želim li pažnju monsieur Lefebvrea, čak ni to znače li išta kuglice kuhana sladora, ali sigurna sam bila da se Blanche s njim upoznala na moj račun. Bilo je drsko kad je rekla da se on zadivio njezinoj dražesti, i osjećala sam se kao da mi može nešto oteti. Vjerojatno mi se opustilo lice pa je morala dvaput razmisliti o tome hoću li ikada više otvoriti usta o njezinim rukama koje izgledaju kao grličina krila pred monsieur Lefebvreom jer je nakon toga rekla: »Samo sam mislila da bi i mene mogao spomenuti monsieur Méranteu.« Uhvatila me je pod ruku. »Njemu ne bi bilo ništa da ti daje ono što dobivaš u pekarnici.« Trznula me je pojurivši pločnikom, poskakivala i galopirala te me dvaput zavrtjela oko sebe.
U Ulici Pyramides nabrojila sam još tri plakata, a to je ozlovoljilo Charlotte. »Antoinette je rekla da on slika samo balerine kako se češkaju po leđima«, kazala je. Kad sam prvi put spomenula Charlotte skulpturicu, prebacila je svu težinu na jedan bok i istaknula bradu. »Skulpturicu? Kao Marie Taglioni? Ali ti još trebaš proći ispit za drugu kvadrilu.« Antoinette je zakolutala očima i kazala: »Kakva si ti glupača, Charlotte; on ne gleda Marie kao običnu djevojku«, a ja sam osjetila kako mi raste toplina u grudima. Ali jučer se Antoinette vratila na večer iz praonice, izgledala je plaho s rukama na leđima. »Ne mogu s vama sutra na izložbu«, rekla je, a meni se stegnulo srce. Pružila mi je smotanu vrpcu. »Malo škroba i vrela glačala i tvoja stara vrpca opet je kao nova.« Nabori su bili izravnani, a pohabani rubovi opšiveni. Dodirnula sam vrpcu, ponovno prhku i glatku.
»Ideš nekamo s onim momkom?« upitala sam.
»On ima ime, Marie.«
»Povest ću Charlotte. Charlotte će htjeti poći.«
»Dopusti mi da ti ujutro spletem kosu«, rekla je i pokorno se nasmiješila, ali ja sam samo slegnula ramenima.
Oh, ali nije važna Charlotte. Nije važna Antoinette. Noge su mi bile lake na pločniku, a zemljom se kotrljao dah proljeća, dozivao nježne vlati trave, mamio izbojke zelenila iz tvrdih koštica u zimskim lijehama. Mirisavi zrak odisao je cvatom trešnje; ali više od toga, obuzimao me je osjećaj kao da sjedim pred kolačem, rastu mi zazubice dok pekar dodaje glazuru, čokoladni preljev, ukras od kandiranog voća. Najprije je bio jedan jedini plakat – debela crvena slova na zelenoj pozadini. Zatim spoznaja da su posvuda – na zidovima, vratima, mostovima, ogradama – da su stotine vjedara ljepila ispražnjena kako bi se postavili plakati. Najavljeno je i mjesto, ispod imena umjetnika: Ulica Pyramides 10. Nisam znala gdje je ta ulica, pa sam upitala Antoinette. »Desna obala«, rekla je. »Veže se s mostom Royal.« Ulica Pyramides bila je pet minuta od Seine koja je lagano zapljuskuje i iskri, još bliža cvjetnim lijehama i zrcalnim bazenima parka des Tuileries, gotovo nakraj Louvrea, tvrđave koja udomljuje najveća umjetnička djela u cijeloj Francuskoj. Ulica Pyramides prizivlje u pamet kameni spomenik koji će stajati do svršetka vremena.
Otkad mi je monsieur Degas govorio o skulpturici, nije me pozvao u atelijer pa tako mogu samo zamišljati kako će izgledati. Mislila sam na skulpturicu Marie Taglioni, onu koju je tata darovao Antoinette Bila je od terakote, obojena prozračnom bijelom i najmekšom ružičastom bojom, zatim stvrdnuta u peći i stavljena na policu kamina da bude voljena. Skulpturica nije bila gola. Ne, jednostavna haljina pokrivala je opuštena ramena, i to je bilo uglavnom dovoljno da se nadam kako će i moje tijelo biti pokriveno. Potisnem sjećanje na stotine crteža na kojima sam bila prikazana gola u četvrtom položaju, a um usredotočim na kasnije crteže. Gotovo sam uvijek poslije bila odjevena – steznik, suknjica, papučice i čarape.
Krila izbočena na leđima skulpturice jasno su svjedočila da je Marie Taglioni nosila kostim silfide, da malo podnožje nad kojim je lebdjela nije bio pod u vježbaonici, nego šumsko tlo u baletu La Sylphide. Hoće li me monsieur Degas prikazati kao balerinu na pozornici umjesto kao petit rat, kao iscrpljenu djevojčicu koja čeka da dođe na red? Njegove su slike kazivale priču o srcu i tijelu, upravo kako je rekao onaj gospodin u galeriji Durand-Ruel, a ja sam osjećala kako mi oči monsieur Degasa ruju ispod kože. Koju će priču kazati svojom skulpturicom? Što je vidio? U jednom sam se trenutku zabrinula zato što toliko mnogo želim, zbog pohlepe, ali mama je ispila bocu apsinta i beznađe je bilo uzrok svemu.
Katkad bih pomišljala na masivne skulpture koje dominiraju između dvaju najistočnijih nadsvođenih ulaza u Operu. Kad mi je bilo deset godina, stala sam s Antoinettom ispred kamenog reljefa. To se zove Ples, rekla je.
Zurila sam i pitala se kako je moguće da se tvrdi kamen izdiže i savija. Čekala sam da mi Antoinette kaže kakvo bi trebalo biti moje mišljenje. Imala je četrnaest godina i tek počinjala plesati na pozornici Opere.
»Sav se Pariz zapalio kad je otkriven«, rekla je i nakrivila glavu ustrajući u svojem mišljenju.
Žene su se držale za ruke tvoreći krug oko krilata muškarca s podignutim rukama i kosom koja je lepršala kao da je netom sletio na zemlju. Bile su gole, mesnate, zanesene plesom, divlje. Pokraj njihovih nogu bilo je debeljuškasto dijete.
»Ne znam zbog čega se toliko žale«, rekla je. »Meni se čini da one pršte od sreće.«
Žene su imale zabačene glave, smij ale su se, kao što sam ih viđala u kavanama, kao što se katkad smijala mama, prije urlanja i slinjenja i tatine bolesti.
Stotinu sam puta otad prošla pokraj toga reljefa. Obično ga ne bih ni pogledala. Pomisao na one gole grudi – klesane, glačane pod živom rukom bez ijedne niti tkanine između njih – tjerala me je da iz dna srca želim da monsieur Degas zadrži na mjestu steznik i suknjicu i papučice s posljednjih crteža.
Nije bilo uličnoga broja pa sam, usprkos pravoj zbrci plakata za izložbu nalijepljenih po vratima, dvaput provjerila adresu zgrada s obiju strana. Zgrada je bila nova, nedovršena. Još su radila dva zidara na skelama i četiri krovopokrivača na krovu. Prozori što gledaju na ulicu bili su izbrazdani zemljanim prugama, krpe za čišćenje bile su prepune prljavštine da bi od njih bilo neke koristi. »To je to?« rekla je Charlotte, a ja sam otvorila vrata kao da nimalo nisam razočarana.
Buka što mi je doprla do ušiju gurnula me korak natrag. Čuje se težak hod, grebanje, udaranje čekića na krovu, tesarsko piljenje. Charlotte pokrije uši, a ja želim učiniti to isto, no samo kažem: »Dosta prenemaganja.«
Neki čovjek prljavih noktiju, u pohabanom ličilačkom odijelu, sjedio je za stolom koji je bio sklepan od dasaka položenih na dva sanduka. Nimalo sigurna – nitko drugi nije došao da nam pokaže gdje se održava izložba – stavila sam na dasku dvije kovanice od jednog franka, koliko je stajala ulaznica. Charlotte se primaknula bliže. »Nas smo dvije petits rats iz Opere«, kaže ona, hrabrija od pijetla. »A moja sestra pozira za monsieur Degasa. Došle smo vidjeti njegova djela.«
»Trebao sam to pogoditi«, kaže čovjek, a u očima mu bljesne takva svjetlost kakvu Charlotte izvlači iz mesara, urara, trgovca zemljanim posuđem u Ulica Douai te od monsieur LeBlanca, za kojega je Antoinette rekla da ga nećemo više viđati sad kad ona ponovno ima stalnu plaću. Čovjek gurne kovanice natrag na našu stranu daske. »Treći salon«, kaže.
Prvi je salon velik, u njemu dvadesetak slika visi na zidovima ili su postavljene na stalke u sredini prostorije. Dobra polovica okvira je grimizna, sa žutim paspartuima. To je bilo prvo što sam vidjela, a to moje zapažanje opreme prije umjetničkih djela nije unosilo mir u moje misli. »Toliko prljavštine«, kaže Charlotte. Na drugom kraju prostorije dvije su žene dizale skute sukanja, njihova je pozornost bila usmjerena manje na zidove, a više na to da im se ne zapraše porubi. Na svaki udarac čekića okretale su glave, nabirale nosove, trzale ramenima. Nekoliko ljudi okupljenih u prostoriji proučavalo je slike – jedna žena namrštena čela, jedan gospodin što gladi bradu, još dvojica s cilindrima na glavi, prisno nagnuta dok jedan drugome nešto šapuću na uho.
U trećem salonu odmah sam na zidovima zapazila slike koje pripadaju monsieur Degasu. Očima sam preletjela po salonu tražeći skulpturicu – četrnaestogodišnju plesačicu u četvrtom položaju, s ispruženim rukama iza leđa, s prstima što joj se gnijezde u muslinu suknjice. Na taj sam način stotinu puta zamislila skulpturicu. Ali nije bila ondje.
Tu je djevojčica u kričavom crvenom šalu, zgrbljena na klupi, i pokraj nje druga slika, meni nova. Dvije plesačice sjede klonule na klupi, savijena koljena su im rastavljena, umorne noge iskrenute u kukovima, čak i u tome predahu. Na sljedećoj slici plesačica se naginje naprijed iz bokova da popravi čarapu; i još jedna, s busenom crvene kose i licem okrenutim prema podu, čini se da isteže nožne prste, ali nemoguće je to znati jer je dobra polovica stopala odrezana, a ovaj put i gornji dio njezine glave. Iza plesačica je majka podbuhla lica stare pazikuće, koja namješta muslin na suknjici svoje kćeri, a pokraj nje prijateljica, gruba žena široka nosa i sa stručkom perja što joj strši iz šešira. Te nas djevojke, kaže monsieur Degas, ne smiju zavarati ljupkošću svojih leđa. Te su djevojke obične pučanke.
Nakon toga, portreti. Jedva ih pogledam. I napokon, umivaonik i vrč i žena što ima crne čarape i ništa više, navlači haljinu preko glave. Njezina je stražnjica punašna, mekana, široka ispod mesnatih pregiba njezina struka. Ona nije pralja ni pazikuća, nije kitničarka ni grebenarka vune. Sjena njezinih čarapa odvlači misli od pristojna rada, i samo kurva navlači haljinu dok joj je stražnjica još gola. S takvih sam slika skretala pogled u atelijeru monsieur Degasa. Ali danas stojim i buljim, čudim se. Zašto čini takve stvari? Zašto je to na izložbi kad ima toliko mnogo slika, neke su čak lijepe ako zanemarite odrezana stopala, ako vam ne smeta znojna djevojčica na klupi. Zašto punašna stražnjica umjesto mene u četvrtom položaju, balerine kojoj rastu krila?
»Nije ovdje«, kaže Charlotte, brzopleto, kao da nikada ništa nije bilo manje važno.
»Ne.« Malo je potegnem za ruku. »Idemo.«
I tada mi pogled padne na monsieur Degasa. Upravo je ušao u salon, a čovjek iza stola mu je prstom s tragovima boje pokazao prema meni i Charlotti.
Lice monsieur Degasa bilo je sivo, umorno. U kutovima očiju stvorile su mu se sitne bore. »Mademoiselle van Goethem«, kaže. Udarci čekićem s krova zaglušuju nam uši, a on podiže oči prema stropu. »To nije ono čemu sam se nadao. Zgrada je trebala biti dovršena. Rekli su mi – obećali – a mi se ipak tresemo od buke.«
»Imate dosta posjetitelja«, kažem i podižem ruku prema salonu.
»Nekoliko.« Ramena mu se polako uzdižu.
»Oh.«
»Prodao sam onu sliku na kojoj se hladite lepezom.«
Nikada nisam morala zatražiti svojih šest franaka. Uvijek bih osjećala težinu kovanica u džepu prije nego što bih gurnula stopala u čizmice. Čak i kad oči monsieur Degasa ne bi više mogle podnijeti napetost pa bi iznenada prekinuo poziranje, nikada mi nije uskratio ni jednog jedinoga sua. Morala bih se silno razveseliti na vijest o prodaji slike. Ipak, bez skulpturice nisam osjetila ni dašak radosti.
»Kupio ju je monsieur Lefebvre«, kaže i odmahne umornom glavom.
»One su s njim bile u slastičarnici«, kaže Charlotte. »Ja sam dobila samo kuglicu kuhana sladora.«
»Skulpturica?« upitam. Bila sam potištena dok plutam na malenom valu nade.
»Ja mogu stajati vrlo mirno«, kaže Charlotte.
»Neuspjeh«, kaže on i skine plave naočale koje bi mu trebale zaštititi vid. Drugom je rukom pokrio oči i zatim ih pro trljao. Razmišljam o riječi blijedjeti – narančasto postaje žuto-smeđe, plavo nestaje u sivom, crveno se pretvara u rumeno.
Nema skulpturice, nema ničega da se dame i gospoda dive. Neće biti ništa napisano crnim slovima u novinama Le Figaro, Le Temps, čak ni u magazinu L’Illustration, ništa o skulpturici, o utjelovljenoj priči o srcu i tijelu, neće se spomenuti petit rat po imenu Marie van Goethem kojoj je suđena pozornica Opere.
Neću izrezati, ravno kao strijela, tiskanu četvorinu iz novina i naći neki mudar način da je ostavim na putu monsieur Mérantea, monsieur Pluquea. Visoko se bila uzvinula moja mašta, a sad se strmoglavila na dno provalije.
Ostaje samo monsieur Lefebvre, kojega sluša baletni majstor, kojega sluša ravnatelj plesa, i slika na kojoj sam prikazana kako se hladim lepezom.

ANTOINETTE

Ponedjeljak je i ja otvaram vrata praonice, kao i svakog ponedjeljka izjutra već tri tjedna otkad me je zaposlio monsieur Guiot. Dva su tjedna prošla od oštećenih košulja, od noći u kojoj je ubijen onaj pas. Nikada nije doznao da sam uzela rublje s hrpe onoga što je čekalo isporuku, ni kako sam u ponedjeljak poslije toga rano došla u praonicu sa svim onim rubljem nabijenim ispod suknje tražeći zgodu da ga vratim – tri košulje na urednu hrpu s ušivenim koncem boje poriluka na ovratnicima, smrdljivu potkošulju na gomilu određenu za korita.
Kad sam napustila kuću madame Brossard, nisam pošla potražiti Émilea u šupi koja pripada ocu Pierrea Gillea ni u Brasserie des Martyrs. Bila sam jadna ujutro, povraćala u vjedro koje je madame Brossard stavila pokraj pomoćnoga kreveta u Colettinoj sobi pošto mi je izvukla posteljinu ispod brade. Ustala sam u podne, a sve mi je bubnjalo u glavi, dizao mi se želudac, ali nisam pobljuvala ništa drugo nego žlicu svjetlucava žutog mulja. Marie će poludjeti, mislila sam. Oteturala sam do Ulice Douai samo da bih na stubištu dobila batine metlom koju je mama posudila od madame Legat. To se dogodilo nakon što je mama zatražila novac za mesnu pitu, a ja joj rekla da sam svu tjednu plaću potrošila u nekom kabaretu. »Osamnaest franaka za jednu jedinu noć«, proderala se, ali me više nije imala srca tući, samo se skljokala na stube.
»Zapravo sam oštetila dvije košulje pa mi je odbijeno od plaće.«
Podignula je pogled. »Nikada nisam vidjela takvu lažljivicu.«
»Upitaj Guiota.«
Izvukla je plošku iz nabora suknje, ali nije potegnula gutljaj. Ne, držala je plošku visoko nudeći je meni. Pomislila sam na Émilea koji uzima cigaretu, pristaje uz Pierrea Gillea, vidjela sam sebe kako pristajem uz mamu i apsint, pa rukom odgurnem plošku.
Mama je morala vratiti na mjesto metlu madame Legat pa sam je gledala kako silazi niz stube kao starica – polako, stubu po stubu, pomiče najprije jednu nogu pa drugu privuče do nje i cijelo se vrijeme grčevito drži za ogradu.
Ne želeći ništa drugo nego se svaliti na svoj madrac, otvorila sam vrata naše unajmljene sobe i vidjela kako Marie miluje Charlottine uvojke. »Vratila si se«, rekla je Charlotte, a riječi su iz nje izašle kao velik uzdah. No s lica joj nije silazila zabrinutost. Ne, ona je mlitavo sjedila na stolcu, oči su joj bile zastakljene, lice blijedo. »Nije joj dobro«, rekla je Marie. Dodirnula sam toplo Charlottino čelo, a kako nije bilo majke da kaže: »U krevet s njom«, kazala sam to ja.
Groznica se pojavila u rane jutarnje sate, a ja sam otišla u praonicu nakon jednosatnog spavanja, vratila prisvojeno rublje i razmišljala o načinu kako me je madame Brossard izgrdila, ali i pobrinula se da me pošalje kući sa svinjskim odreskom i dvije mandarinke, malko prezrele.
Tijekom cijelog dana u praonici bolno sam čeznula za Émileom. Čak sam zamišljala kako neka sjena što bi prošla preko zamagljena stakla na prozoru potječe od njegovih širokih ramena, od njegove četkaste kose. Kad je dan robovanja napokon prošao, poletjela sam ulicom do naše zgrade misleći kako ću promijeniti bluzu i provjeriti Charlottino stanje prije nego što negdje nađem toga momka, s nagnutom čašom.
No, djevojčica je bila u suknjici za vježbanje i održavala ravnotežu držeći u ruci nogu podignutu visoko iznad glave. Nakon propuštene nastave, Marie se zabrinula da će joj otvrdnuti mišići. I ona se savijala, ali Charlotte je činila samo ono za čim je čeznulo njezino tijelo i izabrala je mjesto gdje je njezinu pozu lijepo uokvirivalo zrcalo, naravno. Uzela sam bluzu iz rupe koja je zjapila u kredencu, navukla je preko glave maštajući o ljubičastoj haljini i kako bi se Émile iznenadio i ostao bez daha kad bi me vidio kako pred njim blistam s podignutim grudima, s uvojcima oko lica. Oklijevala sam časak, klonula za stolom i osjetila težinu, kao prepunjeno pocinčano vjedro iz kojega se voda izlijeva na pod. Samo da nakratko zadrijemam, rekla sam sebi i napravila jastučić od ruku. Kratak drijemež i potraga će početi. Ali kad sam se probudila, ulice su bile tihe i znala sam da mi je propala prigoda da nađem Émilea.
U utorak, kad sam se vratila doma nakon duga dana provedena pokraj stroja za cijeđenje, Marie i Charlotte su čekale na vratima naše sobe. Lica su im blistala. Charlotte je poskakivala na prstima. Marie me je uhvatila za ruku i rekla: »Zaboravile smo ti zahvaliti stotinu puta, ali nećemo večeras.« Imala je pocinčano vjedro i u njemu tri pečena pileća batka, dvije kruške, svinjsku štrucu i baget. Nije bilo izgleda da bih mogla poći za Émileom i ispričati mu se. Naizmjenice su me hvatale za ruku i nosile vjedro dok smo se penjale uz Montmartre do ugažene ledine ispred bazilike koja se gradila na vrhu. Sunce je zašlo kad smo se nasitile, i doista je bilo lijepo, svi pariški krovovi obasjani ružičastim sjajem, a na nebu u pozadini žute, narančaste i crvene trake. Potom smo legle nauznak i promatrale noćno nebo osvijetljeno sitnim svijetlim točkicama, a Marie je rekla da će popisati dvadeset lijepih stvari koje sam učinila za nju pa ću znati da ona to zna. Brojila ih je na prste: češljala sam joj kosu, svađala se s monsieur LeBlancom, sjećala se njezina imendana, čuvala za nju veću kuglicu kuhana sladora, kupovala njezinu najdražu salamu, milovala je dok ne zaspi, uzimala plaću od mame, pokazivala joj kako se kupuju kruške, i tako dalje i tako dalje. Zatim je Charlotte učinila to isto, samo što je nabrojila dvadeset jednu stvar. Zatomila sam suze i obje zagrlila oko vrata i čvrsto ih stegnula na svoje grudi znajući da su mogle čuti kako mi lupa srce.
U srijedu sam napustila praonicu ne želeći ništa drugo nego naći Émilea. Stajao je na drugoj strani Ulice Douai, naslonjen na zid naše zgrade. Izgledao je krotkije od ovce. Spustila sam malko izrez na bluzi, prekrižila ruke na prsima, pritiskujući se kao da sam u onom stezniku zbog kojega su mi grudi nabujale preko ljubičaste haljine. Prešla sam ulicu i prošla pokraj njega osjećajući se ponosnom što ga nisam potražila te govoreći samoj sebi kako moram poraditi na tome da budem ohola djevojka.
»Antoinette«, viknuo je penjući se za mnom uza stubište.
Zakoračila sam još dvije stube prije nego što sam se okrenula. »Ne želim momka koji je pun razmetljivosti i podlosti, momka kojemu nije važno što mu drugi muškarac pljuska djevojku.«
»Ti i Colette ste vrištale, niste prestajale.«
Podignula sam glavu.
»Colette je zadala prvi udarac«, rekao je.
»Pierre Gille je ubio psa.« Émile Abadie, gledaj kako se okrećem od tebe. Gledaj me na stubištu, njišem bokovima jednako kao Colette.
»Colette je izazivala.«
Popela sam se još jednu stubu, zatim još jednu.
»Ne mogu podnijeti da mi Pierre Gille kaže kako sam kukavica«, rekao je Émile, i glas mu se stišao do šapata, a kad sam se osvrnula, glava mu je bila duboko spuštena.
»Pierre Gille je razmetljivac.«
»Nije samo razmetljivac.« Sjeo je na najnižu stubu i naslonio glavu na žbuku oronula zida, izgledao mi je kao onaj dječak kojega sam upoznala tijekom prvih dana u Kazalištu Ambigu.
Potkraj tjedna skovala sam plan da u kutu lijepa rupčića – nikomu neće nedostajati jedan rupčić – izvezem slovo E, nešto za njega što će držati u džepu, vaditi i sjećati se mene. Sasvim sam se dobro snalazila u praonici, naučila prepoznati je li mrlja nastala od voska ili voća ili soka sa stabla, služiti se toplim glačalom ili vrelom vodom ili terpentinom. Pokazalo se da bradata žena Paulette najviše voli ispričati dobar vic, a još joj je draže bilo kad bi čula nas pralje kako se cerekamo; katkad bi netko poveo pjesmu, posebice Justine, koja je imala jak i jasan glas, kao brecavo zvono, dok smo ribale rublje dajući joj ritam. A Marie je već triput kazala kako cijeni to što robujem da bih otjerala monsieur LeBlanca s naših vrata. Trudila se najviše što je mogla brinuti se o mami, koja je samo rekla da je iznenađenje svaki dan kad ja ustanem da bih pošla u praonicu, i o Charlotti, koja je svoju ljupkost čuvala za mesara, koji bi joj pružio komad hrskave korice, i za voćara, u čijem bi dućanu jabuke poslagane u piramidu s vremenom omekšale. Oh, dani su bili dugački, zamorni, a monsieur Guiot je smatrao prirodnim što nas zadržava poslije sedam. Svaka je od nas slobodno mogla otići, naći posao kao sluškinja, klanjajući se i prigibajući koljeno, a noću se smotati pokraj ostalih sluškinja i nikada više ne vidjeti kavanu; ili kao tekstilna radnica gušeći se u prljavim, prenatrpanim prostorijama, pekući se od vrućine i radeći skupa s balavicama koje su snizile nadnicu na dva franka. Švelja je mogla više zaraditi, kitničarka također. Ali svaka od nas praljā, da ima znanje igle i konca i opšava i veza, odavno bi napustila praonicu. Bile smo prikladne samo za dosadu ribanja, za sirovu snagu okretanja stroja za cijeđenje. I tako sam bila oprezna s rupčićem, dovoljno pametna da ga strpam u džep prije nego što ga je monsieur Guiot unio u svoju knjigu.
Nagnuta nad koritom, osjećajući u ruci težinu stisnute prakljače, lupala sam po stolnjaku. Zastala sam da obrišem čelo kadli u praonicu utrči Michel Knobloch, uznemirenih očiju, gledajući desno, pa lijevo. Kad mi je posljednji put pao pogled na njega, to je bilo u Brasserie des Martyrs, one večeri kad ga je Émile nazvao lažljivcem pa je ustao s klupe i žurno otišao.
Monsieur Guiot spustio se s visoka sjedala nadgledničke kabine i krenuo u potjeru. Je li Michel Knobloch došao gledati gole ruke? Proganja li pralje što se izazovno razgolićuju duž niza pocinčanih korita? Pogledam prema prozoru, ali ne vidim ni jedno lice pritisnuto na zamagljenom staklu, ni jedan par užarenih očiju. Moja se pozornost vratila na Michela Knoblocha, na njegov nemiran pogled što prelazi s pralje na pralju, na njegove savijene noge koje su spremne skočiti. Monsieur Guiot pruža ruku, cilja na ovratnik, a ja otvaram usta da ga upozorim, ali ne mogu. Monsieur Guiot još nije zaboravio progorenu košulju, otkinuto dugme, rupicu koja je ostala iza njega. Michel Knobloch uzmakne, trči, zavlači se dublje u praonicu, oči mu više ne zvjeraju, nego su smirene, ustalile su se na meni.
Ostavila sam prakljaču, obrisala sapunicu s ruku, spremna da ga odgurnem, da kažem: »Pusti me da radim.« Ali na korak daleko od mene njegova nijema usta oblikuju riječ: Abadie. Dok mi ruke vise uz bokove, čekam da čujem da je mrtav, ali ruke Michela Knoblocha savijaju se oko njegovih usta i ja okrenem uho da primim kraj poruke. »Pozornici su ga odveli u Mazas, Pierrea Gillea također«, kaže on. »Optuženi su za ubojstvo one krčmarice u Montreuilu.« Bez sumnje Michel Knobloch laže ili još jednom dokazuje kako uvijek izvrće činjenice. Ipak mi je srce počelo lupati u prsima.
Nisam rekla ni riječi, progovorila sam tek kada sam zaobišla Michela Knoblocha da bih se suočila s monsieur Guiotom. Kažem dovoljno glasno da bi svi čuli: »Moja se sestra onesvijestila u Operi, udarila je glavom. Pita za mene.«
Mama je bila ondje, progura se bliže. Čula je moje riječi, a ja sam pomislila kako je treba poštedjeti veće boli, da ne kažem da je ranjena kći Charlotte. Ali Marie nije dovoljno osjećajna da bi poduprla takvu priču, postavila bi stotinu pitanja, pa nemam izbora. »To je Charlotte.«
Mamu će pralje posjesti, uzvrpoljit će se oko nje, donijet će joj šalicu jaka čaja. U mislima je vidim kako se udara u prsa i trlja oči pokazujući zaprepaštenje majke koja iščekuje. »To je moj križ«, govori. »Dvije kćeri u plesnoj školi. Koliko se muče, dovoljno je da se djevojčica onesvijesti.« Gužva laneni rupčić koji joj pruža monsieur Guiot. »Moje djevojčice, kao labudovi.« Podigne glavu. »Pazite što vam kažem. Obje će plesati na pozornici Opere.«
Monsieur Guiot prebacio je pogled s mene na Michela Knoblocha i opet na mene. Čelo mu se smračilo pa razvežem uzice na pregači u namjeri da odem.
»To ću vam odbiti od plaće«, kaže on.
Pružila sam mami smotanu pregaču i pobjegla iz pare od koje mi se vrtjelo u glavi. Izašavši iz praonice, potrčala sam kao da me vrazi gone iako je Mazas na krajnjem istoku Pariza. Ispod mojih rebara skupljala se oštra bol, ali nastavila sam. Noga mi leti ispred noge, dahćem i otpuhujem i zaustavljam se svaka dva bloka.
Ljudi su me pogledavali i sklanjali mi se s puta, nakon sat vremena stigla sam do Mazasa, do debela i visoka zida. Malo se toga ima vidjeti, samo ožbukani kamen što se diže u nebo i visoki krovovi što pokrivaju šest blokova ćelija te središnji stražarski toranj.
Trčim naokolo do pročelja, dolazim do masivnog nadsvođena ulaza, do četiri zatvorska čuvara u mornarskim kabanicama – stoje oslonjeni svom težinom na pušku s bajunetom od hladnoga čelika. Pristupam bliže, dovoljno blizu da jedan od tih mrgodnih čuvara podigne kundak svoje puške s popločena tla. »Dolazim govoriti s Émileom Abadiejem«, kažem te dignem glavu da bih izgledala razjareno. »Danas su ga doveli.«
Drugi se čuvar, zabavljen čišćenjem svojih žutih nokata, ipak udostojio podignuti pogled. »Trebate ugovoriti posjet«, kaže on. »Vratite se sutra ujutro da podnesete zahtjev i onda opet preksutra da vidite je li upravnik zatvora odredio vrijeme za vas.« Tapše se po džepu hlača. »Nikomu ne bi škodilo ako se malo podmaže.«
»Ni kad se nažderete kruha što ga otimate drugima?« upitam pokazujući glavom prema njegovu trbuhu koji je nabrekao kao kod žene u devetom mjesecu trudnoće. Preostala dvojica čuvara pogledaju prema meni pokušavajući zatomiti smijeh.
»Možda bi bolje bilo ne vrijeđati čovjeka koji prosljeđuje zahtjeve za posjet.«
»Možda bi bolje bilo ne krasti novac od poštene djevojke koja zarađuje kraj mrtva oca i pijane majke za dvije mlađe sestre koje nisu sposobne da se same prehrane.«
On napući donju usnu ne uzmaknuvši nimalo pred mojim oštrim pogledom. Onaj mesar, kojemu se sviđa Charlotte, pomirit će se s tim da još jedan tjedan pričeka svoj novac.
»Ne znam čak ni je li on uistinu ovdje«, kažem. »To sam samo čula.«
»Ne bih znao reći«, kaže on i vraća se svojim noktima.
»Došao je s đavlom koji izgleda kao anđeo, s plavim uvojcima i mliječnom kožom.«
Još jedan od onih čuvara, onaj s rumenim nosom čovjeka koji često zaviruje u dno čaše, kaže: »Oni momci što su krčmarici prerezali grlo?«
»Ne mogu ništa reći o Pierre Gilleu«, kažem, »ali Émile je nježan kao janje.«
On prekriži ruke privlačeći cijev svoje puške bliže kabanici. »On je vaš dragi?«
Osjećam kako mi se usne namještaju da kažu: »Ne vidim kakve to veze ima s jednim pijancem«, ali onaj što je tvrdio da prosljeđuje zahtjeve za posjet već se zasmijuljio, a tko zna koji od tih čuvara donosi Émileu obroke. I tako, prije nego što bih nabrojila do tri, ugrizem se za jezik oštrim rubovima zuba. »On je milosrdna srca«, kažem. »Umiljat kao janje.«
»Ja i ovaj mladac«, kaže pijanac pokazujući prstom na jedinoga čuvara koji je prezelen da bi već primao mito, »otpratili smo obojicu u šesti blok, jednoga u samicu, broj četrnaest, a drugoga u zajedničku ćeliju. Ostavili smo ga s krasnim uznicima. Znate li tko su Vera i Billet?« On se namrgodi, a ja sam pazila da ne otvorim usta.
Dok se još vidi ili uz preostali komadić svijeće, Marie čita iz novina meni i Charlotti pa tako znam da je Billet mesar iz Ulice Flandre koji je sasjekao ženu sjekiricom kojom se služio za odvajanje mesa od kosti, a Vera, Talijan, izbušio je brata – dvadeset jedan put ubo ga je kuhinjskim nožem. »Koji je od one dvojice dovedenih smješten s ubojicama«, upitam jedva čujnim glasom.
»Onaj crni, onaj sa zvjerskim licem.«
Dah mi zastane u plućima, krv mi se smrzne u žilama. Zacrnilo mi se pred očima, sve se počelo urušavati, a onda bljesne svjetlost, zasljepljujuća i jasna, kao sjaj anđela. I osjetim prolazak zraka iznad moje kože, kao dah Golijata, kao zamah divovskoga krila što prosijeca zrak. U mozak mi dolazi slika – viđenje. Izbijeljena koža, rijeka krvi, obrisana oštrica, ruka koja steže nož – bez dlaka, blijeda, lijepa, ne kao ruka u čovjeka, osim četvrtasta oblika nokata. Ruka Pierrea Gillea.

LE FIGARO

13. TRAVNJA 1880.

UHIĆENJA U VEZI S UBOJSTVOM U MONTREUILU

Uhićene su dvije osobe u vezi s okrutnim ubojstvom Elisabeth Bazengeaud, krčmarice koja je nasmrt izbodena prije tri tjedna u Montreuilu. Devetnaestogodišnji Émile Abadie i šesnaestogodišnji Pierre Gille zadržani su u Mazasu dok ne budu izvedeni pred sud.
Glavni inspektor monsieur Macé zatražio je da ispita Émilea Abadieja nakon što su vlasnici krčme kazali da je taj mladić nekada bio ljubavnik Bazengeaudove. Otkriven je s Pierreom Gilleom, svojim stalnim drugom posljednjih mjeseci, u šupi koja pripada ocu Pierrea Gillea, gdje su njih dvojica stalno spavala.
Isprva su oba mladića snažno poricala da su na dan umorstva bila u blizini. Pokazalo se da je ta tvrdnja bila na njihovu štetu jer ih je nekoliko svjedoka prepoznalo kao one koji su ušli u krčmu. Dok je Gille dosad izbjegao nevolje sa zakonom, Abadie ima niz osuda za sitne krađe. Monsieur Bazengeaud je prijavio da je iz blagajne u krčmi ukradeno osamnaest franaka i jedan sat.
Mlada dob zločinaca bez sumnje će još više potaknuti javnu zabrinutost zbog moralne gangrene koja je kanda zarazila parišku mladost nakon našega poraza od Prusa.


MARIE

Kao što je činio svakoga jutra, Alphonse je stavio dva bageta na drveni pult i kazao: »Najbolje za tebe.« Danas je subota, dan kada mi izbroji dvanaest franaka što mi ih duguje i stavi ih na moj dlan, savijajući mi prste preko kovanica. Ali on se, ne plativši mi što sam zaradila, već vratio slagati hljebove na police na kojima se hlade. Katkada je njegov pogled nepomičan, a više nego jedanput upitala sam se ima li mu išta draže nego pružiti mi dva savršena bageta. Danas, međutim, njegove su oči bile sramežljive, uprte u bagete na pultu. »Najbolje za tebe«, kaže glasom koji je pomalo bojažljiv.
Uzela sam ih. Zlatni su. Jednaki. Savršeno narezani. Pročistim grlo. »Alphonse?«
»Da.« Nije okrenuo glavu od polica na kojima se hlade bageti. »Danas je subota.«
Vratio se k pultu, stao, ruke su mu visjele niz bokove. »Mesaru je plaćen dug.« Rukama se odupro o drvenu plohu pulta. »Išao je u praonicu da se naplati, ali monsieur Guiot je kazao da je Antoinetti uskraćena plaća za cijeli tjedan. Tako je tata platio mesaru, u tvoje ime.« Podigne glavu, pogled mu se susreo s mojim. »Bilo je dva franka više nego što smo ti dužni.«
Iscrpio me je tjedan koji sam proživjela. A sada ću ostati dužna šest franaka za privatni sat koji će mi danas poslijepodne održati madame Théodore. Ne znam razlog zbog kojega nije plaćeno mesaru i zašto je Antoinetti uskraćena plaća, ali sada kad je Émile Abadie strpan u zatvor, ona je svaku večer kod kuće, hoda gore-dolje i uzdiše i vrti glavom. A ne mogu nipošto s dobrodušnim mladićem kakav je Alphonse načeti temu o svojoj sestri, zaljubljenoj u nekog zatvorenika u Mazasu koji joj je ispio svu radost dok još nije bio pod ključem.
Često je Émile Abadie znao proći prije nego što bi se Antoinette vratila iz praonice i kazao mi da kažem »onoj mojoj sestri« da će ga naći u Rat-Mortu, a nekih je dana to bilo u Brasserie des Martyrs. A kada bih to učinila, iste bi se sekunde promijenilo njezino raspoloženje – umor i mrzovolja prelazili bi u neobuzdanu nadu. Tada bi počela jurnjava, pranje ispod pazuha, mirisanje obiju bluza, namještanje kose, tužno otpuhivanje pred zrcalom. Bilo je dana kad uopće ne bi došao, i tih bi dana Antoinette gunđala što ja nisam išla po vodu ili što je Charlotte poderala rub na suknji. Znao bi se pojaviti i usred noći, i čula bih ga kako na odmorištu kuca na naša vrata, doziva Antoinette, najprije šapatom, a onda glasnije ne mareći za tišinu kad se nitko ne bi javio. Mama se nije budila. Ne, ja sam se budila stišćući šake na madracu, razmišljajući bih li gurnula Antoinette ili njega pustila da pati na stubištu. Ali buka ne bi prestajala, a što bi bilo da nas madame Legat prijavi monsieur LeBlancu? Gurnula bih Antoinette čim bih čula toga momka po noći. Ali to nije značilo da ću zaspati. Tada bi počela prepirka, o mrtvom psu, o njegovu prihvaćanju cigarete, o tome gdje je bio jučer ili prekjučer. Katkad bi se čuli tihi glasovi i lagan smijeh, a zatim stenjanje i škripa dasaka na odmorištu u jednoličnom ritmu. Oh, kako sam mrzila toga momka, zbog načina na koji je ukrao Antoinettinu bezbrižnost, ostavivši meni i Charlotti samo pokunjenu djevojku.
Otvaram dlanove prema gredama iznad naših glava, a Alphonse kaže: »Svi mi u Ulici Douai zahvalni smo što nije ubijena jedna od vas djevojaka.«
Kimnem potvrdno i pokisla se okrenem prema vratima. Isto sam tako jučer postupila s Blanche dok smo se penjale uza stube do vježbaonice. Došla mi je s leđa i rukom me čvrsto zagrlila oko vrata. »Ponovno rastem. Mama je u to posve sigurna.« Nisam joj zauzvrat metnula ruku oko vrata da je zagrlim. Samo sam neznatno kimnula i nastavila se penjati, korak za korakom. Ona je skinula ruku s moga vrata i rekla: »Mrgođenje ne pomaže tvojem majmunskom licu«, za razliku od Alphonsea, koji nije rekao ni riječ.
Brzo sam prešla Ulicu Douai, nastojeći izbjeći poglede kojima cijela ulica promatra djevojke van Goethem. Ali madame Legat čeka, s ulaza u našu zgradu bulji prema pekarnici. Postavila se na vrata tako da ne mogu proći. »Antoinette su jutros očekivali u praonici«, kaže i prekriži ruke. »Rekla je monsieur Guiotu da iduće subote može na nju računati cijeli dan, već od ranog jutra. Tako sam čula, ali od jutros nisam vidjela ni traga toj djevojci, a već je kasno.«
Cijeloga tjedna dolazila sam iz pekarnice i nalazila Charlotte s torbom preko ramena čekajući da pođe u Operu, a Antoinette je već bila na putu u praonicu, ili sam tako mislila. Ali sada mi je madame Legat kazala da Antoinette nije jutros bila u praonici, a Alphonse mi je kazao da joj je uskraćena plaća za cijeli tjedan. Što Antoinette skriva od mene? Kako je nastao toliki jaz? Zar moja sestra vodi tajni život? Zašto nije bilo plaćeno mesaru? Ako mi propada plaća i nemam novca za madame Théodore, Antoinette ugrožava moje izglede u Operi, moju mogućnost da se uspnem na pozornicu, a time ugrožava i naš život. Uskraćuje nam meso u želudcima, šalice koje nisu napuknute i obijeljene zidove umjesto ovih crnih od čađe. U grlu mi raste gvalja dok stežem šake. Protisnem: »Mene se ne tiče Antoinette«, ali madame Legat se ne miče.
Upire u mene prstom, kandža njezina nokta gotovo mi dodiruje bradu. »Netko mora kazati da ta djevojka što izjutra posjećuje momka kojega čeka oštrica giljotine ne daje ništa za stanarinu.«
Znala sam da je istina to što kaže – da je Antoinette nastavila s Émileom Abadiejem i nakon što je zatvoren.
»Imam pravo govoriti«, kaže madame Legat, »s obzirom na dospjelu stanarinu.« Podiže glavu, pokazuje žilav vrat. Vrat kojim netko treba zavrnuti. Ali ne, to nije vrat oko kojega bih željela stisnuti prste. Desetak je puta posljednjih dana Antoinette rekla: »Pouzdano znam, bez trunka sumnje, da to nije bio Émile.« A ja s jednakom pouzdanošću znam da je ona tijekom cijelog tjedna, umjesto u praonici, jutra provodila u Mazasu. Uzela je novac koji je bio namijenjen mesaru, novac koji nije bio njezin. Ona je kriva što moram stajati ovdje, prisiljena trpjeti pogled sitnih očiju madame Legat, njezino zurenje. Snaga koju nisam osjetila već cijeli tjedan navre mi u udove. Odgurnem madame Legat i pograbim po dvije stube odjednom.
Otvorila sam vrata našega stana te ugledala Antoinette pred zrcalom koje je visjelo iznad tatina kredenca. Petlja s uvojkom kose, namotava ga oko prsta, zadijeva iza uha, naginje glavu dok provjerava učinak. Bluza joj je oprana, usne namazane, vrat crven od grebanja. Charlotte iskoči iza stola. »Nisi me čekala«, kaže ona. »Nijedanput ovoga tjedna nisi me čekala.« A meni srce zaigra što tako lagano hoda po podu koji joj izmiče ispod nogu.
»Monsieur Guiot te očekuje u praonici«, kažem Antoinetti.
»Morala sam najprije obaviti neki posao.«
»Ideš u Mazas. Cijeli si tjedan išla u Mazas.«
Antoinette se okrene od zrcala prema meni. Otvori i zatvori usta, koleba se pa ih opet otvara. »Nisam.«
Stotinu sam je puta čula kako laže mami, o novcu, o satu u koji se vratila prošle noći, o svemu. Stotinu sam je puta već čula kako laže monsieur LeBlancu: da na stubištu ima štakora, da je vidjela sanitarnog inspektora kako njuška naokolo, da je sama oprala odmorište jer su madame Legat boljela leđa. Lagala je mesaru, govorila mu je da Charlotte mora jesti jetra jer ima premalo željeza. Voćaru je rekla da Charlotti opada kosa, da bi se trebala liječiti i da joj pomaže pojesti jednu naranču na tjedan. Rekla je madame Gagnon da monsieur Pluque očekuje gore Charlottu i mene s takvom pouzdanošću da sam u onaj čas pomislila da je to istina. Mama najčešće toga nije svjesna, kao ni monsieur LeBlanc, ni mesar, ni voćar, ni madame Gagnon. I premda je nikada nisam ulovila da meni laže, mnogo sam se puta tomu čudila. Ali uvijek sam mislila da je to zato što me voli. Jedino mi je lagala o sitnicama, rekla mi je da sam »lijepa kao jabuka« kad sam prvi put išla monsieur Pluqueu iako to nije bila istina. Ali to je bilo drukčije nego sada. Ta je laž bila izrečena u moju korist, a ova nova laž nije takva. »Ostala si bez tjedne plaće«, kažem.
Vidim da se trznula jer to znam. Promatrala sam je kako se izvlači iz zamke. Sklapa ruke, kao na molitvu, kao da joj treba moj posluh. I kaže da je u Mazas otišla prvi put u ponedjeljak jer je čula vijest, zatim u utorak jer je bilo potrebno ugovoriti posjet, a zatim i u srijedu i četvrtak jer tako doznaješ kad imaš posjet. Te opet u petak kad su joj napokon rekli da može posjetiti Émilea Abadieja u subotu.
»Moja plaća u pekarnici otišla je mesaru kojega se nisi potrudila platiti.«
»Oni čuvari u Mazasu«, kaže ona, »traže da im se podmažu dlanovi.«
Glas mi je postajao snažniji dok sam joj se primicala. Isprsila sam se, mišići su mi se napeli. »Nemam ništa za madame Théodore. Moj ispit je za mjesec i pol.«
»To je jedan sat, Marie.«
»Kradeš od mene da bi posjetila ubojicu.«
Spustila je ruke, prestala me moliti. Gledala me tako izazovno jer sam znala nešto što je htjela zadržati za sebe – da je novac koji je dugovala mesaru dala čuvaru u Mazasu, i da je u tom času dala prednost Émileu Abadieju umjesto Charlotti i meni. Uhvatila sam je rukama za ramena i odgurnula iz sve snage.
Ona posrne, a ja je opet odgurnem. Ona mi uzvrati, sruši me na pod i padne mi na prsa derući mi se u lice: »On nije ubojica. Znam da nije!« Zatim se pridigne tako da mi koljenima pribije ramena na pod. »Ne nazivaj ga ubojicom.« Podigne ruku s prijetnjom.
»Ubojica!« viknem.
I tada se to dogodi: tisuću žmaraca razlije se od pljuske po mojem licu. Ruka joj poleti još jedanput, ali tada Charlotte ruke čvrsto omota oko Antoinettina lakta.
»On ide na giljotinu!«
Antoinette oslobodi ruke, a Charlotte munjevito padne na koljena i smota se preko mene. Svojim malim lopaticama pokrila mi je lice kao štit.
Sve se utišalo, a onda Charlotte šmrcne. Leđa joj se uzdignu.
Antoinette ustane s mojih prsa. »Émile je nevin«, kaže.
Ovijem ruke oko Charlotte, milujem je i trljam, mičem je sa svoga lica čudeći se što je stala između Antoinette i mene.
Nikada prije nismo jedna na drugu vrištale, nismo se gurale ni međusobno udarale. Nikada mi prije nije rekla takvu laž. Pridignula sam se na lakat, osjetila se usamljenom i uplašenom. Je li to kraj Antoinettine brige o Charlotti i meni? I što joj je kad je tako odana onakvu momku? Zašto se nije obeshrabrila, čak ni kad su ga strpali u zatvor zato što je nekoj ženi prerezao grkljan? Možda sam zbunjena zbog straha, ali osjećala sam i sažaljenje prema njoj. Proživjela sam ružan tjedan, ali njezin je bio gori. Čvrsto stegnem Charlottino uzdrhtalo tijelo na svoja uznemirena prsa i pogledam kako Antoinette briše suze s obraza prije nego što će otvoriti vrata.

ANTOINETTE

Tamničar kojemu dah zaudara na kuhani luk kloparao je ispred mene, pokraj niza teških vrata što se otvaraju prema prljavim ćelijama širine dva hvata.85 U svakoj je goli ožbukani zid, željezna rešetka umjesto drugog zida te jedan jedini stolac sprijeda. »Ove su ćelije za one koji dolaze u posjet?« upitam, a njegova visost uspori kloparanje i udostoji se lagano kimnuti. »Ne vidim zašto sam morala čekati.« Za svaku ćeliju s posjetiteljem utonulim u stolac bilo je još desetak tako praznih kao što je moj tjedan bez Émilea bio prazan.
Tamničar se zaustavio gunđajući. Puščanom cijevi pokazuje mi da uđem i vrata se uz škripanje zatvore za mnom. Na trščanom sjedištu mojega stolca zijevala je rupa, koja se još raširila pod mojom težinom kad sam se svalila na nju. Zurila sam kroz željeznu rešetku, preko međuprostora, u dugačak red ćelija. Kažem sebi da je Émile smješten u ćeliju točno sučelice mojoj. Drugi tamničar, koji je patrolirao cijelom dužinom međuprostora, prođe pokraj mene. Bat njegovih koraka bio je sve tiši kako se udaljavao pa opet glasniji kad bi se našao ispred moje ćelije. Triput je prevalio svoj put s kraja na kraj međuprostora, a ja sam čekala osjećajući kako mi se iz želudca diže okus doručka – prženi krumpiri ukradeni uličnom prodavaču.
Marie je prva počela vikati, Marie me je prva odgurnula, Marie je vrisnula »ubojica« kad je moja ruka već bila podignuta. Charlottina zgrbljena leđa, njezina rebra koja sam tako lako mogla zdrobiti. Ali nisam udarila. Ustala sam s Marie. Charlotte će zaboraviti. A Marie, ona bi me tresnula gore nego što sam ja nju da se zna tući. Ali masnoća prženih krumpira bućka mi u crijevima. Rekla sam Marie laž, laž koja nije bila dobronamjerna, i ona je to znala. Objasnila sam zbrku s dobivanjem dozvole za posjet, ali već je bilo prekasno. Već sam slagala, kazavši da nisam išla u Mazas. Željela sam samo otići bez gužve, da ne vidim kako njezina usna drhti i kako joj se oči pune suzama, da se uhvatim za trunak pouzdanja što ga je donijelo to jutro kad je napokon svanulo. Ali Marie je urlala i odgurnula me. Pogriješila sam što sam joj uzvratila. I što sam je udarila. Prestrašila sam one dvije djevojčice, a već imaju dovoljno razloga da budu plašljive u životu.
Tamničar je opet prolazio pokraj mene, a sučelna je ćelija i dalje bila prazna, bez Émilea. Teško gutam i prstima se hvatam za željezne šipke i pitam se nisu li ga odveli u pogrešnu ćeliju. Takva surovost. Primičem lice bliže željeznoj rešetki, ali postavili su je tako da posjetitelj može vidjeti samo unutrašnjost ćelije koja mu leži sučelice preko međuprostora. »Émile«, zovnem ga. Okrenem lice, opet ga zovnem, a onda zovnem glasno.
Tamničar se opet vratio, metalna dugmeta na njegovoj mornaričkoj kabanici žmirkaju na svjetlu svjetiljaka. Gurne bajunetu svoje puške kroz željeznu rešetku moje ćelije. »Začepi gubicu«, kaže.
»Možda, ako dovedete momka kojega sam došla vidjeti.« Koliko već čekam? Jedan sat? Dvadeset minuta? Ne znam. Protjecanje vremena mora biti isto tako svakom zatvoreniku, Émileu, svima unutra.
»Još jednu riječ i pobrinut ću se da uopće ne dođe.«
Naginjem se natrag na trošnom, slomljenom stolcu i promatram ga kako se okreće od divljega pogleda koji sam mu uputila, a to čini sporo, kao da ima ponosa u sporim kretnjama.
Sve bi pariške mladiće koji očekuju suđenje slali u zatvor u Mazasu, a čula sam od više njih koliko je ondje dosadno. Bude se u šest na zvuk zvona, otvaraju oči prema ožbukanim zidovima i zatim se izvlače iz pretrpanih visećih mreža u kojima su proveli noć. Čekaju da se odškrinu vrata i na pod položi pladanj s vrčem kisela vina i komadom ustajala kruha. Kad se popije posljednja kap pića i posljednja mrvica metne u usta, počinje teći šest jednoličnih sati ispunjenih tek slaganjem mreža i metenjem ćelija. Naposljetku čamotinju prekida podnevni obrok, juha u kositrenim posudama koja se guta tako polako da je zadnji srk uvijek hladan. Poslije podne svaki zatvorenik ide na ono što nazivaju šetnjom, ali to nije ništa drugo nego hodanje pod nadzorom dugačkim, uskim stazama pod vedrim nebom, koje su međusobno odijeljene visokim zidovima. U Mazasu nema mogućnosti da se neki momak dogovori s drugim što će kazati pred sudcem, nema mogućnosti da te neki stari prijatelj utješi dok satima čamiš. Émile podnosi takvu dosadu, ali kako su ga strpali s Verom i Billetom, zamišljam ga kako stalno čuva leđa, pun straha što mu ubrzava krvotok, a produljuje sate gore nego ostalima.
Čvršće sam se pripila uza željeznu rešetku, a zatim do mene dopre Émileov glas iz sučelne ćelije. »Nema tu ni riječi o laži«, kaže on, »one njezine oči.« Prelazeći u ćeliju, podigne glavu, osvrne se na tamničara koji ga prati. »Kao što sam vam rekao, lokvice čokolade.«
U ponedjeljak, nakon što sam čula vijest i trčala od praonice do Mazasa, otišla sam u Operu i pridružila se onim majkama što pletu i ogovaraju sjedeći uza stražnji zid vježbaonice gdje nastavu imaju najmlađe petits rats. Kad mi je ulovila pogled, Charlotte je nabrala čelo. Mahnula sam joj da je ohrabrim, poslala joj poljubac, i poslije toga njezina se pozornost vratila na niz koraka koje je izvikivala madame Théodore dok je iz violine strujila glazba. Druge su djevojčice skakale više nego ona. Dvije su bile laganije na nogama. Ali mogla sam vidjeti da glazba prodire duboko u nju i nakon samo jedne minute. Dok sam je samo gledala, pribrala sam se. Nije bilo pravedno da Charlotte, onako odvažna i hrabra i srčana, s prljavom suknjicom i neumivenim obrazima i nepočešljanom kosom, koja je stršala kao pijetlov rep, bude najnečistija među onim mršavim djevojčicama.
Poslije sam rekla: »Ti dublje osjećaš glazbu nego ostale curice«, a ta otresita djevojčica je kazala: »Ti bi trebala prati rublje s mamom.«
Pomilovala sam je po obrazu. Stajala je ondje s rukama opuštenim niz bokove, očiju previše zabrinutih za tako mlado lice pa sam osjetila žalac boli što se to dijete navikava brinuti, kao Marie. »Dobila sam neku poruku u praonici, i rekla sam mami da si se onesvijestila u Operi, da si pitala za mene. Sada ti ne mogu ništa više reći.«
»Otišla si odande, napustila posao zbog onog momka.« Iz njezinih je očiju iščeznula zabrinutost, postale su hladne kao kamen. I bez novosti o Mazasu, nije podnosila Émilea. Zatrovala ju je Marie.
Uhvatila sam za ruke tu malenu djevojčicu. Ne bih mogla podnijeti pitanja koja bi mi postavljala Marie, još manje maminu okrutnost, da sam im morala kazati vijest koju mi je donio Michel Knobloch. Nipošto večeras. Nipošto nakon ovakva dana. »Samo ovaj put.«
»Želim novu vrpcu, grimiznu«, odgovorila mi je. A poslije, na večer, dok je ispredala priču kako je klonula za štangom i dobila od madame Théodore bombon, a zatim odgovarala na mamina pitanja a da nijedanput nije zapela, osjetila sam ponos što je laganje te djevojčice bilo ravno mojem.
Émile sjedne raširivši malko svoja snažna bedra, stisnuvši žilave ruke točno iznad koljena. Naginjao se iz pasa, čelo mu je gotovo dodirivalo željeznu rešetku, a oči bile postojanije od litice. Nema vrpoljenja, češkanja, gutanja sline. Nema gledanja u stranu. »Nisam sudjelovao u klanju.«
Sutradan nakon što mi je Michel Knobloch donio vijest o Mazasu, otvorila sam vrata naše sobe i vidjela Marie kako sjedi za našim malim stolom, nagnuta nad novinama, i znala sam da je negdje između Opere i Ulice Douai naletjela na prodavača novina koji je izvikivao imena Émilea Abadieja i Pierrea Gillea. »Antoinette«, rekla je poskočivši. »Sjedni. Čašu vode? Mama, nalij čašu za Antoinette.«
Mama je kazala: »Blijeda si kao izbijeljena plahta.«
»Émile je u Mazasu«, rekla je Marie. »Uhićen je i zatvoren zbog ubojstva krčmarice u Montreuilu.« Stavila je ruku na srce, i vidjela sam ozljedu gdje je, gore nego ikada, bila oguljena koža na njezinu palcu.
Mama se svalila na stolac. Gledala sam kako joj se trzaju ruke čeznući za ploškom u džepu suknje.
»Već znam«, rekla sam. Marie je spustila ruku na bok, na licu joj se vidjelo olakšanje.
»To je onaj momak s kojim si vani do ponoći?«
»To nije bio Émile«, rekla sam.
Marie je dodirnula novine, tiha kao miš. »Svjedoci su ga vidjeli kako ulazi u krčmu. Obojicu su vidjeli.«
»Onaj drugi momak, Pierre Gille, on je prerezao grkljan«, rekla sam.
»To ti je kazao Émile Abadie?« pitala je Marie.
»To je ono što znam da je istina.« Podignula sam glavu, oštro pogledala mamu, zatim Marie. »Vidjela sam to u priviđenju. Ruka Pierrea Gillea bila je na nožu.«
Marie razjapi usta, zatim ih zatvori, kao riba.
»Ispljuni, što god bilo to što imaš kazati«, rekla sam.
Opet uzima novine. »Ovdje točno piše da je Émile Abadie bio ljubavnik one Bazengeaudove«, rekla je. Mama je izvadila plošku iz džepa, potegnula dobar i dug gutljaj, polizala vlažan sjaj apsinta s usana.


Émileovo lice potone u podignute dlanove. Odmahne glavom. »Samo sam htio uzeti novac«, kaže lica zagnjurena u dlanove pa doda: »Ništa nisam uštedio. Uvijek bih potrošio sve što sam imao u džepu.«
Poznajem njegovu velikodušnost bolje nego itko, ali to ne kažem.
»Sigurno sam veliko razočaranje.« Ispod obrva pogleda kroz prste i čeka. Čeka, što? Prigušeno nijekanje s moje strane? Odmahivanje glavom? Osjećam lagan trzaj, labavljenje pritegnute uzice. Ali ne, mora mi sve ispričati o Bazengeaudovoj, kazati je li uopće bilo stvarno sve ono na ležaljci, na stubištu, ono pritiskivanje uz kameni zid.
Spustio je ruke i oči mu se upilje u moje. »Jedne su mi noći džepovi ostali prazni. Želudac mi je bio prazan i bučno je zahtijevao hranu.« Obliže usne. »Gille je pričao kako je od stare majčine sluškinje izvukao pedeset franaka, samo da bi šutio kako je za njega skidala gaće.«
Ispričao mi je kako su trčali prema Montreuilu goreći od želje da zaprijete Bazengeaudovoj. Platit će mu sto franaka, tako je, ili će Émile otkriti njezinu mužu kakva je kurva doista bila.
»Uvijek je dovlačila stolac do mene, petljala oko dugmadi na mojim hlačama, milovala me, donosila mi konjak na račun kuće«, kaže Émile. »Ali, Antoinette, moraš znati da je sve to očijukanje bilo prije tebe. Budi uvjerena. Davno prije.«
Disala sam duboko, polagano, razmišljala o Marie kao o sićušnoj muhi što puzi po zidu. Ta muha, sa svojim sumnjičavim duhom i zabrinutim očima, čak bi i ona vidjela kako se svaka pojedinost poklapa s onim što je pisalo u novinama. I zar mi nije kazao sve o svojem odnosu s onom Bazengeaudovom a da ga nimalo nisam poticala? Ta bi muha vidjela kako je potvrdio istinitost onoga što je pisalo u novinama. Plinske svjetiljke načas zaplamsaju osvjetljavajući tamnu žbuku na zidu. »Ti nisi razočaranje«, kažem.
»Bojao sam se da ćeš naći drugog momka, Antoinette. Uvijek si govorila o sobi koju bismo unajmili. A ona zavezana vrećica što je čuvaš na sigurnom... vidio sam mogućnost da utrostručim njezinu težinu.«
Potom mi je ispričao kako se Bazengeaudova samo namrštila i udarila ga krpom za brisanje po prsima. »Zar bih petljala s nekim mladićem, je li, da sam imala muža kojega bi bar malo bilo briga?« rekla je. »Samo naprijed, Émile. Kaži mu što god hoćeš.«
Iskapila je konjak, rekla Pierreu Gilleu da plati ako želi i kap više. Udaljila se i počela brisati pult kad je Pierre Gille udario šakom po stolu i uvredljivim riječima kazao kako nije dopješačio u Montreuil za naprstak pića, nego zbog blagajne koja je bila otvorena ni pet koraka dalje.
»Nisam osjećao ni mrvice sklonosti prema staroj vještici«, kaže Émile, »ali bio sam dovoljno pristojan da ne opljačkam ženu koja mi je upravo nalila konjak u čašu.«
Iskapio je konjak i pustio Pierrea Gillea da se pjeni i psuje, da mu govori kako je plašljiviji od grlice.
Približavalo se udaranje tamničarovih peta, a nas smo se dvoje uspravili na stolcima i udaljili od željezne rešetke dok nije prošao. Zatim se Émile zaljuljao na stražnjim nogama stolca. »Gille mi je rekao da će biti lako«, kazao je zureći u strop iznad glave.
»Ucjena?«
Émile se vratio u uspravan položaj. »Ucjena, naravno. Nikada ne bih s njim pošao da sam znao da ima nož. Kunem ti se, Antoinette, Gille joj je prerezao grkljan.«
Lagano kimnem, opipam se po laktovima, čvrsto stisnem ruke uz bokove, opustim se. »Znam da je to istina.«
I tada sam, prvi put u životu, vidjela da su se oči Émilea Abadieja ovlažile. Neki zvuk – kao kad se oslobodi zaglavljeni prozor – stigne iz dna njegova grla te on nadlanicom otare oči. »Ti si sve što imam na svijetu, Antoinette.«
Želim popraviti ono što se razbilo, kazati da će sud saslušati obje strane, oni veliki umovi koji su školovani da doznaju istinu, ali sjetim se da je strpan zajedno s koljačem iz Ulice Flandre, s Talijanom koji je izbo brata pa, usprkos čvrsto zatvorenim vratima iza mene, osjetim na zatiljku hladnoću.
On se pogladi po snažnoj čeonoj kosti, zakima glavom s jedne na drugu stranu. »Kad smo tek došli u Mazas«, kaže, »Gille je bio naprijed, s inspektorom, a ja iza njih.« Zatvori oči. »Inspektor kaže Gilleu, dovoljno glasno da bude siguran kako sam i ja čuo njegove riječi: >Idemo, Gille. Izgledaš mi sasvim pošteno. Ti nisi mogao počiniti ubojstvo. Naveo te je Abadie, i u tom slučaju trebaš nam sve kazati. Imat ćemo na umu tvoje poštenje. Budi u to uvjeren.<«
Iza sebe sam začula struganje metala po metalu, okretanje ključa u bravi, a zatim glas tamničara koji me je doveo u ćeliju: »Isteklo je vaših trideset minuta.«
»Tek sam se spustio na stolac«, kaže Émile iza rešetaka.
Tamničar se namršti, prekriži ruke na napuhanim prsima. »Nisi smio popušiti onu cigaretu do kraja.« Uhvatio me ispod ruke, podignuo na noge.
»Sutra, Antoinette? Doći ćeš?« pita Émile.
Sutra je nedjelja i već sam se dogovorila s tamničarima da će nedjelja biti moj stalni dan za posjet. Kimnem i pogledam preko ramena dok me tamničar vukao iz ćelije. »Sutra.«
Bili smo se udaljili desetak koraka kad su u međuprostoru odjeknule Émileove riječi: »Ti si sve što imam na svijetu.«
Položila sam ruku na srce i pomislila kako taj mladić računa na mene više nego na ikoga drugog, kako mene najviše voli.
Tamničar olabavljuje stisak na mojoj nadlaktici pa kaže: »Njega čeka giljotina.«
Usisala sam unutarnju stranu obraza te ispljunula nakupljenu slinu na njegovu ulaštenu čizmu. Srušio me snažnim udarcem. Pala sam na koljena te se uhvatila za bolna rebra i udahnula pljesniv zrak.

MARIE

Osjećala sam se kao najmanje stvorenje na svijetu dok sam se ramenom naslanjala na masivna vrata što vode u Foyer de la Danse. Otvorila sam ih tek toliko da uđem u prostoriju koja je bila rezervirana za àbonente i balerine višega stupnja kojima se oni dolaze diviti. Uvijek nam je to mjesto bilo nedostupno, petits rats ga ne smiju doživjeti, osim danas.
Stajala sam ondje izdužena vrata polako kružeći stopalima. Bez sumnje je svaka djevojčica što se istezala na štangi učinila to isto videći prvi put onu raskoš. Svaki komadić stropa pokrivaju slike ili rezbarije s kerubinima i cvijećem i svitcima. Klupice s baršunastim sjedištem poredane su uz pozlaćene i blistave zidove, osvijetljene kristalnim svijećnjakom, opasane na najvišem dijelu vijencem medaljona od kojih svaki uokviruje portret neke étoile. Hoću li ikada zaslužiti slavu toga mjesta? To je pitanje koje bismo danas morale postaviti same sebi, razlog zbog kojega nam je rečeno da se ovdje okupimo, i čekamo da nas prozovu po imenu. Čekamo svoj trenutak na pozornici, svoj trenutak dokazivanja. Želim pokazati da smo sposobne skakati i lepršati i lebdjeti iznad zemlje, dražesne kao da smo iz drugoga svijeta.
Oko mene majke namještaju savršen muslin, popravljaju nove suknjice kupljene za petnaest franaka te vezuju svijetle vrpce koje stoje dodatnih šest franaka. Zabadaju im svilene cvjetove plaćene posljednjim novčićem što su ga uspjele staviti na stranu. Sve je to udvostručeno zbog zrcala koje zauzima cijeli zid. Vidim svoj odraz u njemu – majmunsko lice, kosu koju Antoinette nije počešljala – izgledam kao crv među jabukama, eto, osim novih papučica i grimizne vrpce koju je Charlotte otela Antoinetti. Charlotte me je jutros molila da joj posudim vrpcu. Kako je mogla biti tako nezahvalna kad sam zarađivala novac u pekarnici, donosila bagete i vjedra vode? Ipak joj nisam toliko zamjerila, već sam glasno istaknula važnost današnjeg dana. »Oh, Bože«, rekla je Antoinette, lupnuvši se prstima po čelu. »Mislila sam ti napraviti frizuru. Doista jesam. A sad je prekasno.«
Istina je bila da je počela zaboravljati sitnice i prestala postavljati pitanja kao prije: kako mi je prošao dan, ih kako uspijevam napraviti allegro, ili kako se prema meni ponašala Blanche. Ipak, novost je bila što je smetnula s uma nešto tako važno kao što je dan moga ispita.
Stala je između mene i Charlotte, koja je i dalje stezala vrpcu iza leđa. Položivši ruke na moja ramena, Antoinette je rekla: »Pusti neka ti glazba ispuni glavu. Pusti neka glazba rastjera strah. Ti si spremna, Marie. Nema ni najmanje sumnje.« Zatim se zavrtjela i suočila sa Charlottom. »Imaš jednu sekundu da tu vrpcu predaš Marie jer će u suprotnom meni trebati samo sekunda da te pretrgnem popola.«
Kažem Lucilli da su njezini cvjetovi najljepši od svih, kažem da je njezina vrpca bljedoružičasta kao trešnjin cvijet, kažem Peroti da tako bijela suknjica ističe svjetložutu boju njezine kože. A one kažu da im je žao što nemaju savitljivost mojih leđa, da će od nas sigurno tražiti fouettés en tournant i da sam ja najpostojanija u tome. Blanche me čvrsto steže, a ja je gledam ravno u oči i kažem: »Zajedno, uskoro, na pozornici«, pa dodirujemo stup što drži štangu jer je možda željezo ispod pozlate. Stup je kao mi danas – zlatan, dobar.
Madame Dominique je točno navela što se može očekivati, kako će svaka od nas stajati na pozornici, sama, na čelu i u sredini, očekujući upute koje će izviknuti monsieur Pluque. On će sjediti u prvom redu parketa, rekla nam je, skupa sa monsieur Vaucorbeilom, direktorom Opere, i monsieur Méranteom, baletnim majstorom. Ona i madame Théodore bit će tik iza njih, u drugom redu.
Dosta daleko od ispitnoga vijeća, u ložama prvoga balkona, bit će àbonenti i balerine višega stupnja kojima bude stalo gledati, također i majke koje će držati palčeve i stezati križiće što im vise oko vrata, a pletače će igle bar jedanput mirno ležati u njihovim torbicama. Sve će majke biti ondje, osim moje, što je meni draže. Imam dovoljno briga i bez straha da će me zovnuti kad budem na pozornici, ili odlučiti da malo utječe na monsieur Pluquea, ili pomisliti da šapće drugoj majci i kokodače gore nego kokoš kad snese jaje.
Monsieur Pluque će izviknuti niz koraka adagio, sporih kretnja koje traju šesnaest glazbenih taktova da bi plesačica stala na prste jedne noge i napravila veliki ronde de jambe en l’air.86 Dolje u orkestru pijanist će pratiti kretnje, što znači da tempo ovisi o nekome tko ne može ni vidjeti djevojku koja se koleba i želi da adagio prođe i završi prije nego što nju izdaju nožni prsti. Ali to nije dio kojega se najviše plašim. Madame Dominique kaže da imam ravnotežu satnoga mehanizma i savitljivost zelene grančice. Mene kombinacije allegro ispunjavaju užasom. Stopala lete, udaraju jedno o drugo u zraku, skližu se po podu, zatim su opet u zraku, ali ovaj put nožni palac udara u koljeno pamteći da treba doskočiti u petom položaju, s desnim stopalom otraga. I ponovno i ponovno i ponovno. Misli mi se kovitlaju. Ramena su mi stalno za palac viša. To je ono što se događa kad previše razmišljam o stopalima, dok madame Dominique udara štapom po podu. »Dvaput entrechats«, rekla je upravo neki dan, podignuvši dva prsta, kao da bi mi to moglo pomoći u brojenju. Zatim glissade – samo jedan – prije nego dođe saut de chat. Kimnula je violinistu da opet počne svirati, okrenula se i usredotočila na drugu djevojku. Nije bilo dosta pogoditi točne korake. »Svakom koraku treba dati poseban karakter, vaš plesački žig«, kaže madame Dominique. »To će vam osigurati mjesto u kvadrili.«
Djevojke će se prozivati redom prema dužini izvučenih slamki pa ću se posljednja pojaviti pred ispitnim vijećem. Kao svaka djevojka koja čeka, nastojala sam da mi mišići budu gipki praveći duboke i spore pliés sa široko razmaknutim stopalima u drugom položaju, polažući prsni koš ravno uz nogu ispruženu na štangi. Pridružila sam se drugima želeći sreću svakoj prozvanoj djevojci kad bi odlazila te tražeći neki znak na njezinu licu kad bi se vratila. Bilo je i suza – pijanist nije držao ravnomjeran tempo, monsieur Vaucorbeil se okrenuo natrag na sjedalu prije nego što su prošla tri takta glazbe za adagio, zaboravila je natrljati malo smole ispod papučica i poskliznula se u doskoku nakon grand jeté. Mi smo kimale stišćući usne i nabirući čela te skrivajući da se radujemo jer su se time povećavali naši izgledi.


Stala sam uspravna kao kip na pozornici Opere, sa stopalima u petom položaju i rukama en repos, čekajući da monsieur Mérante digne pogled s bilježnice i lagano kimne monsieur Pluqueu da izvikne posljednje korake. Pogledom sam prešla preko članova ispitnoga vijeća, preko sjedala u parketu, do četvrtog reda balkona gdje je sve bilo od crvenog baršuna i rezbarenog zlata, pod koprenom polutame sa samo tri upaljene plinske svjetiljke, dvije na pozornici i treća koja baca krug svjetla oko ispitnoga vijeća i monsieur Degasa, nagnutog nad blokom za crtanje u trećem redu iza njih.
Čeznula sam da čujem klavir što notama presijeca zrak, ali i mjesto iza moga srca koje mi laska, ispunjavajući me iznutra prema van. Željela sam plesati, osjećati kako mi glazba diže udove, savija leđa u luk, struji iz vršaka mojih prstiju na rukama i nogama. Danas me resi dražest, i postojanost, i lakoća, i brzina. Vidjela sam kako se madame Dominique smireno smiješi, monsieur Mérante podiže obrve, a monsieur Pluque zbunjeno zuri.
»Četiri fouettés en tournant«, kaže monsieur Pluque pridižući se na sjedalu. »Osam, ako možete izdržati.«
Progutam smiješak koji se pojavio kad su od mene zatražili okrete koji su mi postali tako laki otkad mi je Antoinette kazala trik sa zamišljenim konopcem koji me vuče uvis iz tjemena na glavi. To je korak koji sam zaželjela kad sam pogladila konjsku potkovu na malenom stolu ispred sobice čuvara pred ulazom na pozornicu. Zauzimam četvrti položaj, zazivam konopac, upirem pogled u narančastu maramu madame Théodore, a na to ću se mjesto usredotočiti i kad mi se tijelo zavrti da bih ga pogledala svaki put kad se okrenem prema gledalištu. To opažanje dodaje oštrinu okretu, ali još je važnije što zaustavlja vrtoglavicu koja dolazi od vrtnje poput zvrka. Udišem jedan takt glazbe prije nego što ću se dignuti na prste lijeve noge i brzo se zavrtjeti, ne četiri puta. Ne osam. Nego šesnaest. Šesnaest fouettés en tournant. Zaustavljam se mirno, postojano, sa stopalima u savršenom četvrtom croisé i ostajem nepomična, osjećajući kako se u meni kotrlja val radosti zbog koraka koji sam savršeno izvela.
Smiješak madame Dominique je bio širok, toliko širok te sam pomislila da će se nasmijati dok nije usta spustila na stisnutu šaku. Nakon što su se članovi ispitnog vijeća malo došaptavali i kimali glavom, monsieur Pluque uzvikne: »Molim vas, mademoiselle van Goethem, jednu révérence.«
Napravim révérence, ispružim ruke naprijed prema ispitnom vijeću i zatim ih široko otvorim. Moj pogled, svečan kao uvijek, prelazio je s lica na lice – monsieur Vaucorbeil, monsieur Mérante, monsieur Pluque, madame Dominique, madame Théodore. Posljednjim sekundama naklona počastim monsieur Degasa.
Jučer sam se penjala stubištem do vježbaonice madame Dominique – na posljednji sat prije suočenja s ispitnim vijećem. Pošla sam do mjesta gdje bih svaki put počinjala mukotrpno opuštanje leđa. Ali ondje sam našla baletne papučice bez ijedne ogrebotine, visjele su o vrpcama preko štange. Bila je dodana ceduljica: Mademoiselle van Goethem, ovako će vam zablistati noge. Monsieur Degas je znao koje je moje mjesto pokraj štange. Samo je njegov gorljivi pogled mogao biti točan kao ravnalo da izmjeri moja stopala.
Kad sam izišla iz Opere, nastupio je trenutak čiste radosti, blaženstva, pa sam odskakutala preko dvorišta do stražnjeg ulaza hvatajući se za taj trenutak, ali hvatajući se tako snažno da sam uobličila misao koju sam htjela odbiti od sebe: Kvadrila povlači za sobom večernje i noćne nastupe na pozornici, donosi kraj mojem jutarnjem radu u pekarnici, zaradi koja mi je potrebna jednako kao i zrak. Usporavam se do hoda, a kada sam podigla pogled, ugledala sam kočiju monsieur Lefebvrea kako se sjaji na dnevnom svjetlu. Konji s perjanicama njištali su i hrzali i toptali, repovima razgonili muhe što su se okupljale s porastom topline. »Mademoiselle van Goethem«, dovikne monsieur Lefebvre nagnuvši se iz kočije te mi mahne da priđem.
»Danas ste bili blistavi«, kaže on silazeći iz kočije i mašući rukom na takav način da sam pomislila kako želi da uđem. Primičem se polako kočiji, ne toliko hrabro da bi mogao pomisliti kako sam drska ako je njegovo mahanje značilo nešto drugo. »Da, da«, kaže on, »maknite se s vreloga sunca.«
Pokaže mi da sjednem te se spusti pokraj mene, malo preblizu s obzirom na to da je klupa bila dovoljno široka za četvero i da je sučelice našoj bila druga klupa po cijeloj širini kočije. »Vaši okreti na kraju«, kaže on. »Čak se i Vaucorbeil malko uspravio na sjedalu.«
»Bili ste u parketu?« Je li se monsieur Vaucorbeil uspravio zbog mene? Ali zna li monsieur Lefebvre koliko je ozbiljna takva tvrdnja?
»Moj maleni dar? Je li veličina bila prava? Bio sam ondje, naravno.«
»Papučice?«
»Dajte, mademoiselle van Goethem. Jedva postoji ijedna djevojka u baletnom zboru koja ih sama kupuje.«
»Mislila sam da mi ih je netko drugi poslao.« Osjećala sam se blesavo što sam pretpostavila da mi je papučice darovao monsieur Degas. Bila je glupost pomisliti takvo što kad su tri mjeseca došla i prošla otkad je zatražio da poziram, a skulpturicu je smatrao neuspjehom.
Monsieur Lefebvre primakne lice k mojemu, i blagi mu glas postane strog. »Rekao sam vam da ću kazati koju dobru riječ gospodi Pluqueu i Mčranteu. Održao sam obećanje. Nego, što ste pomislili tko vam je darovao papučice?«
Bilo mi je gotovo kao u učionici sestre Evangeline kad sam se bojala da ću dati pogrešan odgovor i silno željela da bude točan. Kad je poslao papučice, je li monsieur Lefebvre htio pokazati želju da mi pomogne? Sada mi je više nego ikada bilo potrebno njegovo milosrđe. »Monsieur Degas.«
Trzajem zapešća on otkloni tu mogućnost, da je to bio monsieur Degasa, kao da ljudi sa zgužvanim prslukom i neurednom bradom nisu ništa više doli prazna tlapnja, po njegovu mišljenju. Otvorio je kutiju obloženu baršunom što je ležala kraj njegovih nogu i izvadio zrcalo s urezanim vijencima i viticama te mi ga pružio. Zatim je dignuo krpu koja je pokrivala srebrenu posudu s ledom i izvukao čep iz tamne boce što se znojila od dnevne vrućine. »Bio sam siguran da ćete prijeći u kvadrilu«, kaže.
Nije mi izgledao kao čovjek koji govori ono što nije istina, kao mama koja se rasplače i naziva me svojom najdražom kad svi znamo da joj je najdraža bila Marie Prva ili, ako brojimo samo one koje nisu anđeli, sitna Charlotte. Ako od njega takvo što čujem, a zatim ne nađem svoje ime na popisu ispred ureda monsieur Pluquea, sutra ujutro, to će mi slomiti srce tisuću puta gore nego da nikada nije otvorio usta. »Molim vas, monsieur Lefebvre, mogu povjerovati samo u ono što vidim crno na bijelom.«
Nalio mi je šampanjac u čašu. »Razumijem ozbiljnost onoga što sam kazao.« Spustio je ruku na moje bedro, lagano ga stisnuo, kao tata, a ja sam mirno sjedila. To je sve što sam mogla učiniti da ne proigram svoju sreću. Njegova se ruka digla do moje čaše i nagnula je prema mojim ustima. »Sada, draga moja, budite dobra djevojka i ispijte svoj šampanjac.«
Mogu li upitati za Blanche? Ona je došla u Foyer de la Danse poslije svoga nastupa i odmah sam vidjela kako stišće ruke suzbijajući veselje. Nije htjela poskočiti i izazvati ogorčenost, danas ne. Poslala mi je lagan smiješak koji je govorio da ju je ispitno vijeće najbolje ocijenilo. I nemam nikakva razloga da misli monsieur Lefebvrea skrećem na njezine ruke koje nalikuju na grličina krila. Ne ponosim se što to mislim kad mi je ona jedina prijateljica u plesnoj školi, ali istina je da su moje potrebe jednake Blanchinim ako on namjerava dati nešto više od papučica.
Ovlažim jezik, progutam puna usta tekućine. Nikada nisam okusila šampanjac, čini mi se kao da pijem zrak. Osjetila sam kako mi u grlu pucketaju sitni mjehurići, s okusom metalnoga noža što reže kolač od jabuka. »U Ulici Douai osjećali smo okus bačve u vinu«, kažem.
On se nasmije, nalije u svoju čašu, otvori prozorčić sučelice našoj klupi i dobaci vozaču da ćemo se provozati duž Seine. Kad smo krenuli, kaže: »Vožnja za slavljenicu, gospođice?« Ja potvrdno kimnem i čudim se što je razmaknuo zatvoreni zastor što prigušuje šum Seine.
Naslonio je glavu na stražnju stijenku kočije, i nimalo nije izgledao kao da mu je do razgovora. Neko smo se vrijeme vozili u tišini, a ja sam pijuckala. U ovom času ne bih smjela misliti ni na što osim na mjehuriće u grlu, ali nikada nisam bila nadarena zadržati se na onome što je dobro. U mojem se duhu pojavila Antoinette, od prethodne nedjelje, kad se vratila iz Mazasa, i zagnjurila lice u ruke prekrižene na stolu. Duboko sam udahnula i sjetila se da je sa mnom uvijek bila strpljiva. »Onda?« rekla sam.
»Našli su nož. Inspektor je to rekao Émileu.«
»Oh«, rekla sam osjećajući kako se javlja tračak nade. Je li napokon do njezina mozga prodrlo da je Émile Abadie kriv?
»Zar ne vidiš? Pierre Gille ne bi otkrio mjesto gdje ga je bacio da nije znao kako na njega neće pasti ni najmanja krivica.«
Pogledala me je, mršava i umorna, upaljenih očiju, i od toga me je zaboljelo srce. Ne bi bilo pravedno buditi nadu u klonuloj djevojci kad bi se time samo odgađala nova bol u srcu. Ali njezina je tjeskoba bila tolika da sam zaboravila na obećanje koje sam zadala sama sebi – da ću joj pokazati Émilea Abadieja onako kako ga ja vidim – i rekla: »Možda ga je inspektor samo pokušao zastrašiti.«
»Pokazao mu je nož.«
Trebala bi prestati maštati da je Émile Abadie nedužan pa sam joj položila dlan na rame, najnježnije što sam mogla. Ali sam osjetila kako se kostriješi, srdita zbog moga dodira, kao da je bilo izdajnički od mene što sam pomislila da bi je ta vijest mogla potaknuti da uvidi njegovu krivnju. Zar je moguće da je to nije nimalo poljuljalo? »Onda nema sumnje da su joj ti momci prerezali grkljan.« Izrekla sam to kao činjenicu.
»To ništa ne dokazuje«, rekla je i otresla moju ruku.
Monsieur Lefebvre je treptao dok mu je glava i dalje bila naslonjena na stražnju stijenku kočije, a ja se sjetim da mu nisam kazala ni riječi zahvale za papučice. Kakav propust. »No«, kažem, osjećajući hrabrost zbog šampanjca koji sam popila tek na koricu kruha, »ako su moja stopala danas imalo zablistala, to je bilo zahvaljujući i vašem daru. Poslali ste me na pozornicu u najboljem raspoloženju.«
I tada se njegova ruka opet spusti na moje bedro, ali nije to više bilo poput tatina stiska. Ne, ruka je ostala nepomična. Sjetila sam se Josephinina upozorenja kako abonenti neprirodno i nasilno maštaju o djevojkama dok im prsti plaze tamo gdje im nije mjesto. Leđa su mi se ukočila, lopaticama sam se snažno oduprla o naslon klupe, i podigla ruku. Perot je rekla da pokrovitelji samo pomažu djevojci da se može potpuno posvetiti plesu.
»Madame Dominique mi kaže da ustajete prije pijetlova, da mijesite tijesto u nekoj pekarnici«, kazao je.
»To je istina«, odgovorim pa se upitam zašto sam se zapravo onako uplašila ruke na svojem bedru. Činilo mi se da to nije ništa sada kad je iščeznula težina te ruke.
»To se ne može nastaviti«, kaže on. »Imat ćete večernje predstave. Trebali biste dokasno spavati. Koliko vam plaćaju?«
Razmišlja li on upravo sada o promjeni moga stanja? Pukom srećom zavučem ruku u džep i dodirnem crno željezo ključa koji ondje čeka. »U pekarnici? Dvanaest franaka svakoga tjedna i dva bageta na dan.«
On posegne rukom u unutrašnjost kaputa, izvuče lisnicu i pruži mi novčanicu od dvadeset franaka. »Dajte otkaz«, kaže. Pokazalo se da je Perot istinitije vidjela pokrovitelje nego Josephine. Padne mi na pamet kako se neka coryphée klanjala do poda monsieur Méranteu što ju je uzdignuo iz manje uloge menade u ulogu nimfe u baletu Polyeucte, pa ustanem s klupe da je oponašam, ali se samo svalim na svoje mjesto. Umjesto toga, ohrabrena smijehom monsieur Lefebvrea, savijam usne u lagan Charlottin smiješak i nalazim glas kojim se ona obraća mesaru. »Kakva velikodušnost«, kažem. »Vaša sam dužnica.«
»Za mene nema većeg užitka.«
Nagne bocu u smjeru moje prazne čaše, a ja je pružam prema njemu. Srcem pjenu što mi je ispunila čašu, smijem se dok me škaklja u nosu, a to izaziva smiješak na njegovu licu. I tada, nakon što se opet ispraznila i napunila moja čaša, on otvara pomični prozorčić i kaže vozaču: »Bulonjska šuma«, koju nikada nisam vidjela, ali znam da je gusta i da se nalazi daleko na zapadnim rubovima Pariza.
Progutam mjehuriće zraka što su mi se skupili u grlu.

LE FIGARO

3. KOLOVOZA 1880.

UBOJSTVO U MONTREUILU

Sljedećega mjeseca Émile Abadie i Pierre Gille izaći će pred Porotni sud zbog ubojstva krčmarice Bazengeaud, hrabre žene iz Montreuila, zaklane nožem. Ti mladi nitkovi pred glavnim su inspektorom priznali gdje se taj nož nalazi. Obojica su priznala da su došla u krčmu radi ucjene, no Gille tvrdi da je Abadie prerezao krčmaričin grkljan u trenutku panike. Abadie poriče sve osim činjenice da je u krčmi popio konjak kad je propao pokušaj ucjene i tvrdi da je odande izišao prije Gillea.
Vidio sam ih obojicu izbliza prošloga tjedna kad ih je glavni inspektor odveo u Montreuil radi ispitivanja. Svakoga je i protiv volje smjesta zapanjio Abadiejev zvjerski izgled. Jedva je navršio devetnaest godina, a već izgleda kao Herkul – krupan, širokih ramena, čeličnih ruku. Glava mu je čvrsto usađena na kratkom, debelom vratu, široka i snažna donja čeljust daje joj opak izraz. Žućkaste je puti, koža mu je zatvoreničke boje. Iz toga mladog razbojnika izbija zločin od glave do pete. Pri susretu s njim na mračnome mjestu čovjeku bi sama ruka poletjela na držak mača.
S druge strane, Gille ima svježe lice, posuto smiješkom. On izgleda kao bistar mladić, koji već na prvi pogled pobuđuje simpatiju. Visok je za svojih šesnaest godina, vitak, uzak u struku. Njegova je put, usprkos dugom pritvoru u Mazasu, i dalje elegantno blijeda. Zbog plave, bujne kose što mu pada na skladno čelo, njegov je izgled iznimno plemenit; reći ću više – ističe se. Da se odijeva kod nekog modnoga krojača, sve bi pariške djevojke čeznule za njim. Na nekoj premijeri, kad bi se njegova mladenačka glava vidjela u prvim redovima, smatrali bi ga sinom nekoga engleskog lorda.


ANTOINETTE

Danas, posljednjega dana suđenja, stajala sam prvi put na pretrpanoj galeriji Poratnoga suda čekajući sudce i zatvorenike. Jučer sam, kada sud nije zasjedao, bila u zatvoru i sjedila sučelice Émileu iza rešetaka. Dok sam mu postavljala pitanja o suđenju, odbrusio mi je da bih se morala ondje pojaviti ako sam toliko zabrinuta. Ali kad se ispuhao, nazvao je sve one posjetitelje sudova voajerima i degenericima – kako dame iz visokoga društva, koje su se natjecale za mjesto u klupama za svjedoke, sprijeda, tako i za rulju koja je satima čekala u redu da dobije mjesto na galeriji. »Nisam željela buljiti«, rekla sam, a kad to nije nimalo promijenilo opor izraz njegova lica, dala sam mu obećanje koje sam danas ispunila: »Sutra ću biti u sudu.«
Tjednima se Marie nije odvajala od novina, a otkad je počelo suđenje, svaki trenutak iskoristi da pokaže zabrinutost, da planira te oblizuje usne pripremajući se da mi dokaže Émileovu krivnju. Upravo minuloga tjedna raširila je novine na stolu za kojim sam ja pokušavala izvaditi zadnju mrvicu srži iz kosti. Lupkajući po njima, rekla je: »Našli su hlače i košulju s mrljama krvi u šupi koja pripada ocu Pierrea Gillea. Hlače točno pristaju Pierreu Gilleu, ali košulja nije njegove veličine. Košulja više pristaje Émileu Abadieju.«
To nije bila dobra vijest. Bila sam dovoljno pametna da to shvatim. Ipak, videći na njezinu licu nadu da će se moje misli napokon okrenuti protiv Émilea, napućila sam usne i bezobrazno slegnula ramenima. »To dokazuje kako je Pierre Gille prerezao grkljan, zar ne?«
»To dokazuje kako je bio dovoljno blizu da bude poprskan, što nije različito od onoga što on cijelo vrijeme govori.«
Ustala sam od stola.
Ona je kucnula po drugom mjestu, niže u tiskanom stupcu. »Još nije otkriven sat koji nedostaje. Je li ti Émile ikada pokazao lijep ženski sat, Antoinette?«
Prije tjedan dana neki je inspektor dolepršao u praonicu i upitao me jesam li ja Émileova djevojka. Otvorio je fascikl i gurnuo mi pod nos crtež sata s brojčanikom ispod srcolika poklopca. »Nestao iz blagajne u krčmi«, rekao je pokazujući prstom na crtež. »Tvoj momak ima naviku da ti donosi darove?« Nikada nisam vidjela onakav sat pa sam rekla: »O tome ništa ne znam«, što se pokazalo točnim kao Émileove riječi kojima se poslužio dok mi je sjedio sučelice iza željeznih rešetaka, a ja ga upitala o satu.
Najoštrije sam pogledala Marie koja je ondje stajala dignute glave, s rukama na bokovima. »Dao mi je desetak satova«, rekla sam, »i sve sam ih založila.«
»Da ili ne, Antoinette?«
»Zbog čega misliš da bih ti rekla da mi ga je pokazao?« To me je ljutilo – njezino neprekidno ponavljanje jednog te istog, iz dana u dan. Činilo mi se da je više željela da se njemu dokaže krivnja nego što je željela da budem sretna, i to me je potaknulo da se upitam nije li u srži cijelog njezina petljanja bila nekakva čežnja da me ne dijeli s Émileom.
Iduće večeri opet se dohvatila istoga, ovaj put hodajući iza mene po sobi s novinama u rukama, kao da ne mogu čuti njezino blebetanje ako mi ne puše za vratom. »Danas je u sudu bio očuh Émilea Abadieja, monsieur Picard«, rekla je. »Nazvao je Abadieja...« Pronalazi mjesto u novinama. »Momak koji nije bio nizašto i koji je uvijek imao novca za žene i piće, čak bez ijednoga dana poštena rada u životu.«
Naglo sam se okrenula da je pogledam u oči. »On mrzi Émilea.«
»Antoinette, poslušaj. Samo poslušaj tako da ti mozak bude otvoren za mogućnost da Émile Abadie možda nije ono što ti se čini.« Pročistila je grlo i pročitala iz novina: »Monsieur Picard je pod prisegom rekao: >Taj je momak jedanput potegnuo nož na moju suprugu, ugrozio njezin život, i to samo zato što mu je već pijanome odbila naliti čašu vina.< Madame Picard je potvrdila tu priču.«
Lice mi je tada vjerojatno problijedjelo jer je Marie nakon toga pružila ruku i nježno me uhvatila za lakat. Umirila sam glas i kazala: »Ona laže za svoga muža, samo pokazuje malo odanosti, što je više nego što možeš reći za sebe.«
Spustila je ruku. Ugrizla se za usnu. I možda sam osjetila malo grižnje savjesti što sam ukorila djevojku. Ali ipak, to je djelovalo pa je umuknula.
Danas je smrdljiv i sparan dan, a vrućina je gora u sudnici nego vani. Osjećam kako mi je koža sve vlažnija, udišem duhan i češnjak i znoj onih što su se nagurali na galeriji. Želudac mi se diže, ne znam kako ću izdržati cijeli dan. Laktom sam udarila bezuba muškarca koji je iskoristio gužvu da se stisne uz moje bedro.
Sudnica je duga i uska, sa sudačkim sjedalima na kraju, najdalje od galerije. Ispod visokih prozora što se nižu cijelom dužinom bočnog zida čekaju porotnici, glade brkove, otresaju dlačice s kaputa, trse se izgledati kao da su jako zamišljeni. Gledam sad jednoga, sad drugoga i vidim, upravo kako je rekao Émile, vrstu ljudi koja se divi barunu Haussmannu jer je sravnio sa zemljom stambene zgrade za sirotinju kako bi proširio bulevare, ljude koji vjeruju da su plesnjaci i kavane krive što ubogi svijet ostaje gladan mesa svake večeri. Sučelice poroti nalaze se odvjetnici obrane, junaci suda prema Émileovim riječima, a iza njih, podignut visoko i osvijetljen jarkom svjetlošću što prodire kroz prozore, stoji zatvorenički pregradak u kojem će držati Émilea i Pierrea Gillea.
Buka gomile raste, i tada dame, koje su sjedile u raskošnoj odjeći u prvih dvanaest klupa sprijeda, skoče na noge. Na galeriji se promatrači dignu na prste, istežu se da bi vidjeli. Više njih pokazuje prstom. Émile i Pierre Gille, trepćući u zasljepljujući sjaj, tromo koračaju u zatvorenički pregradak dok ih tamničari drže ispod ruke. Trenutak poslije pozornost su zaokupila trojica sudaca što su ulazila u sudnicu. Drugog bih dana zaurlala koliko su smiješni ti ljudi s malenim šeširima, kao da je svakomu na glavu postavljena cijev za peć dugačka pedalj, u teškim crvenim haljama koje su na prednjem otvoru bile ukrašene širokom vrpcom bijeloga krzna s crnim pjegama. Oznojila sam se i prije nego što je predsjedavajući sudac zauzeo mjesto ispod izrezbarenog Isusa koji trpi na križu. Znoj mi je curio niz lice. Pogledala sam prema prozorima na kojima su visjeli nepomični zastori, a iza njih se vidjelo olovno nebo. Poželjela sam da udari grom u tog sudca.
Kad sam rekla da ću doći, Émile mi je kazao što mogu očekivati – najprije, završnu riječi gospodina Alberta Daneta, odvjetnika koji ga brani, i odvjetnika Pierrea Gillea koji na sva usta laže u njegovu korist; zatim sažetak sudčeve izjave; naposljetku pravorijek porote i presudu. Émile je više nego jedanput kazao kako monsieur Danet radi marljivo kao mrav u njegovu korist; to mora biti onaj mršavi gospodin u crnoj halji sa slabim vidom.
On se približava porotnicima, upire pogled čas u jednoga čas u drugoga, i kaže: »Tužitelj je od vas zatražio da razmislite zašto je Émile zanijekao da je bio u Montreuilu na dan smrti Elisabeth Bazengeaud. Odgovor koji je ponudio – da je Émile znao svoju krivnju – zapravo je istinit. Cijenjeni porotnici, dio koji vas je pritom zaveo bila je tužiteljeva sugestija da je mladić znao da je kriv za ubojstvo, kad je zapravo znao da je kriv ni za što više nego za pokušaj ucjene. Prihvatite li bilo koji drugi zaključak, zanemarit ćete svoju odgovornost prema ovom sudu.«
Nastavio je govoriti o okrvavljenim hlačama te je kazao da ih je bez sumnje nosio nitkov koji je držao nož na grkljanu čestite žene Elisabeth Bazengeaud. »Mnogo je tinte potrošeno na opis Émileove herkulske građe«, kaže on, »a ja vas mogu uvjeriti u ovo: Koliko god ih je inspektor potezao i navlačio, okrvavljene hlače – onaj par što Pierreu Gilleu pristaje kao saliven – nikada nije stigao ni do polovice bedara Émilea Abadieja.« Zatim monsieur Danet svuče sa sebe halju i, držeći je za ovratnik, odmakne u stranu te se polako okreće u krug. Suočivši se ponovno s porotom, objašnjava kako je on više-manje iste građe kao Pierre Gille i kako nosi košulju koja je kao ona što je otkrivena u šupi. »Ne pristaje najbolje, to je sigurno«, kaže, »ali dovoljno je dobra, osobito za mladića – otuđena od obitelji, bez zaposlenja – kao što je Pierre Gille.«
Prešao je na ponavljanje iskaza triju svjedoka, svaki je pokazao da je Émileov očuh poznati lažljivac, nasilnik prema svojoj ženi, njezinu sinu. Sve sam se više uzdala u njegovo izlaganje, a monsieur Danet je govorio puna dva sata pokazujući da su dokazi koji su izneseni protiv Émilea nevaljani.
Na kraju je monsieur Danet izvadio rupčić iz džepa, polako obrisao čelo i kazao: »Je li Émile Abadie ubojica poštene žene Elisabeth Bazengeaud? Tužitelj vas upućuje na to da ne oklijevate ni minute prije nego što ćete ga proglasiti krivim. Još mogu čuti njegove riječi kojima zahtijeva da bez milosti izreknete pravorijek. Ali je li pravedno smatrati da su detalji ovog slučaja jasni kao dan? Ne bi li istinitije bilo reći da vam ni jedan slučaj do sada nije ispunio duh većom tjeskobom i savjest manjim uvjerenjem? Émileu Abadieju, u dobi od devetnaest godina, s cijelim životom ispred njega, nije dokazana krivnja, i ja vas podsjećam, cijenjeni porotnici, na prisegu koju ste položili, na dužnost koju morate ispuniti.«
Ispitujem Émileovo lice tražeći neki znak da je i on pun nade kao što sam ja nakon sjajna nastupa monsieur Daneta, ali on gleda u svoje noge, usne su mu stisnute u crtu. Zar nije čuo? Je li od straha potpuno oglušio? Ne. Sjedi posve slomljen, kao čovjek koji čeka milosrđe suda.
Odvjetnik Pierrea Gillea stao je na isto mjesto gdje je stajao monsieur Danet i raširio ruke prema poroti. »Zašto bi mladi Pierre Gille«, kazao je, »otkrio gdje se nalazio nož koji je mogao dokazati ubojičinu krivnju? Postoji sam jedan odgovor. Ubojica nije Pierre Gille, nego netko drugi.« Još je tri puta postavio isto pitanje i odgovorio drukčijim riječima, ali značenje je bilo isto. Glave četvorice muškaraca u poroti kimale su gore-dolje, a odvjetnik je na to stidljivo potvrđivanje odvraćao silovitim trzajima. »Elisabeth Bazengeaud nije bila sitna žena«, kazao je, »nije bila ni blaga, nakon dugačkih sati teška rada u krčmi. Moj kolega monsieur Danet tvrdi da ju je ubila jedna ruka, sama.« Pokazuje na zatvorenički pregradak iza sebe. »Nemoguće je da mršav mladić kao što je Pierre ima toliko snage.«
U zatvoreničkom je pregratku Pierre Gille sjedio pognute glave, spuštenih ramena, ruku položenih u krilu. Smršavio je u Mazasu, i onako mlitav, izgledao je nemoćno poput tek izleglog ptića. Članovi porote svraćali su pogleda na drugu stranu dvorane, gledali čas djetinju građu Pierrea Gillea, čas gromadu Émilea Abadieja. Pierre Gille podigne glavu, cijelo lice izloži pogledima porotnika. Nadlanicom je obrisao kut oka prije nego što je opet spustio glavu. Mrzila sam toga mladića tisuću puta više negoli u onom trenutku kad me je pljusnuo.
Ispreplela sam prste te se zglobovima udarala po bradi. Onim ljudima treba kazati da Pierre Gille nije mekušac. Oni trebaju čuti kako je odgurnuo Colette da je pala na stražnjicu, kako je mene pljusnuo da mi se okrenula glava, kako je nogom usmrtio psa. Želim to glasno povikati. Bez obzira na sudska pravila i na predsjedavajućeg sudca u carskoj odjeći te na tužitelja koji je zurio i oklijevao govoreći svojim baršunastim, uvježbanim jezikom. Ali nakon jučerašnjeg razgovora s Émileom, znala sam da je bolje ne otvarati usta.
Objema je rukama stezao željezne šipke. Glava mu je bila spuštena, a glas nimalo jači od šapata kad je rekao: »Monsieur Danet mi je kazao da se pripremim za pravorijek koji će me proglasiti krivim, koji će me osuditi na smrt pod giljotinom.«
Osjetila sam kako me prožima hladnoća, kao da mi iza leđa dahće smrt. Iz udova mi je iščeznula snaga, srce mi je u grudima prestalo kucati. Te su riječi visjele između nas, nisam imala snage razumjeti ih.
Tada je Émile opet govorio, usne su mu se micale, ali ga nisam mogla čuti. Skupila sam snagu da kimnem glavom, a on je ponovio svoje riječi. »Čekaj«, kazao je. »Nije sve izgubljeno.«
Nagnula sam se naprijed dok se čelom nisam naslonila na željezne šipke.
»Monsieur Danet mi je rekao da se pripremim jer u sudnici moram pokazati samo pokajanje. Rekao je da predsjednik Republike ima ovlasti smanjiti kaznu. Da ne dižem šake, rekao je. Da ne dobacujem prijetnje. Jer ću time samo pokvariti svaku mogućnost za pomilovanje.«
Kad se porota nakon vijećanja vratila u sudnicu, svi su zurili u pod umjesto da Émileu i Pierreu Gilleu gledaju ravno u lice. Niz leđa mi je curio znoj iako su mi drugi na galeriji dali malo prostora za disanje postavši nervozni zbog mene. Za onih trideset minuta odsutnosti porote bijesno sam promatrala jednu budalastu staricu koja se klela da može vidjeti đavolji znak na Émileovu licu. I izbila kovanice iz ruke čovjeku koji je skupljao oklade na ishod suđenja. I pljunula u lice dvjema djevojkama rekavši: »Dovoljno ste glupe da pasete travu, obje« jer su se cerekale na račun ljepote Pierrea Gillea.
Čekala sam sama u sudnici da čujem pravorijek. Sama i uplašena. Djelomice mi je žao što Marie nije ovdje. Utješili bi me njezini prsti isprepleteni s mojima. Ohrabrila bih se kad bi poželjela isto što i ja. Ali ona ne bi čekala pokraj mene jer je željela svom snagom da sud proglasi Émilea krivim, a ja to ne bih mogla podnijeti ni na koji drugi način. I tako čekam drhtureči u sudnici. Sama.
Čula sam kad je jedan porotnik ustao, na što je publika u sudnici zanijemjela zadržavajući dah, i tihim glasom rekao: »Mi, porota, potvrđujemo da su optuženici Émile Abadie i Pierre Gille krivi kako su optuženi u slučaju ubojstva Elisabeth Bazengeaud.«
Émile sklopi oči, stavi ruku na srce, a predsjedavajući sudac kaže: »Prvo pitam Émilea Abadieja: Imate li što reći?«
Émile podiže pogled, više nego što je klupa gdje sjede sudci, zuri u onoga izrezbarenog Isusa na križu. »Samo molim svoju dobru majku da u svojem srcu nađe oprosta za mene.« Sjedne, nepomičan poput kamena, a sudac to isto upita Pierrea Gillea. Pierre Gille održi kratak govor o sramoti koju je nanio svojoj obitelji, o tome kako su njegov otac i brat čestiti i marljivi te da ne smiju biti progonjeni zbog njega.
Émile je nepomično sjedio ne skidajući oči s rezbarije dok su sudci napuštali sudnicu da donesu odluku o presudi, a buka se na galeriji pojačavala. Graja se stišala čim su se znojni i zarumenjeni sudci počeli vraćati u sudnicu. Jedini znak života bio je zvuk gutanja u grlu predsjedavajućeg sudca kada je rekao: »Sud osuđuje Émilea Abadieja i Pierrea Gillea na smrt pod giljotinom.«
Jučer, kad je Émile rekao: »Nije sve izgubljeno«, očekivala sam trunak vedrine, a kada nije uslijedio, rekla sam: »Čemu bih se trebala nadati, Émile?«
»Robiji«, rekao je. »Robiji u Novoj Kaledoniji.«87
Prvo što mi je palo na pamet bila je pomisao kako bi mi gore bilo znati da je živ i zdrav u Novoj Kaledoniji nego podnijeti prisilni rastanak zbog giljotine, i zbog toga sam se posramila. Željela sam ga samo ovdje, sa mnom, kao u onim trenutcima sreće – njegov osmijeh kad bih se pojavila; njegove ruke tako nježne na mojim obrazima; njegovo tijelo što se pripija uz moje; njegova žestina što je govorila da me nikada neće ostaviti. I oni drugi trenutci, da, kad sam s rukama u sapunici razmišljala o večeri, o njemu, o mogućnostima. »Nova Kaledonija?«
Tada se zaljuljao na stražnjim nogama stolca povećavši razmak između nas. »Monsieur Danet piše nešto da pobudi javnu naklonost. Ne znam što, ali želio je čuti svaku pojedinost iz moga žalosna života.«
Podignula sam pogled s ruku. Pomisao da bi predsjednik Grévy mogao pokazati blagost nije nimalo osvijetlila zrak, nije mi udijelila nimalo olakšanja koje se vidjelo na Émileovu licu.

MARIE

Monsieur Lefebvre je veoma bogat i katkad je podmukao, ali obično je ljubazan. A uvijek je velikodušan. I od vremena do vremena čovjek kojega ne poznajem.
»Sada ćete se svući«, kaže on.
A ja kažem: »U redu.« Jer sam tako rekla dvadesetak puta tijekom posljednjih mjeseci. Spuštam na pod torbu i polazim prema paravanu u kutu stana koji on naziva svojim umjetničkim atelijerom iako draperije s resama sprečavaju ulazak svjetlosti, a tri sofe i devet stolaca, sve tapecirano i urešeno, jedna s pozlaćenim naslonima za ruke u obliku labudova, zauzimaju mjesto gdje bi monsieur Degas stavio masivan stol s gomilom četkica i slikarskih noževa.
Stojim gola i čekam dok on nalijeva vodu iz lonca u pocinčanu kadu koja sliči golemom pladnju za pitu. »Danas ćete se kupati«, kaže on.
Stavljam jednu ruku na grudi, a drugu oko struka.
»Dajte, Marie. Sigurno ste vidjeli kupačice monsieur Degasa?«
Prošloga tjedna, kad sam se okrenula prema paravanu, rekao je: »Gledat ću vas kako se svlačite«, a kad sam zastala, dodao je: »Posjetili ste izložbu neovisnih slikara? Rekli ste mi da jeste?«
»Da.«
»Tada ste to vidjeli, monotipiju monsieur Degasa, ženu koja svlači haljinu preko glave? Nazvao ju je Toilette.«
Kimnula sam, i pričekala, a zatim počela driješiti vezicu na bluzi. On se nasmiješio i zauzeo mjesto iza jedinoga slikarskoga stalka u stanu. Nakon manje od jednoga sata bila sam na odlasku, a on je kao svakog utorka stavio novčanicu od dvadeset franaka na moj dlan, gotovo dvostruko veću sumu od onoga što sam nekada primala za tjedni rad u pekarnici, više nego trostruko od onoga što mi je davao monsieur Degas za četiri sata poziranja.
Sama sam bila kriva, više ili manje, za ono što se dogodilo u lipnju kad sam položila ispit i prešla u kvadrilu. Povratila sam na pod kočije monsieur Lefebvrea, po suvratcima njegovih izglačanih hlača, po ulaštenim cipelama. Toga se sjećam, ali samo u ulomcima – bljesci poprskane crne kože, poprskane crne vune, onečišćena crnog poda. Povraćala sam, a monsieur Lefebvre je viknuo vozaču, istrgnuo mi lijepo zrcalo s uzorkom vijenaca i vitica, i ponovno viknuo. Kočija se zaustavila, otvorila su se vrata, a ja sam izletjela, s nogom monsieur Lefebvrea na stražnjici – prilično sam sigurna – na svjetlost dana. Zatim sam se našla na rukama i koljenima bljujući na utrtu zemlju. Nazvao me je bijednicom – to znam – i rekao vozaču, Louisu, da me ostavi ondje, pokraj ceste. »Ali, monsieur Lefebvre, upravo smo stigli u Bulonjsku šumu«, rekao je Louis, »a ona nije u stanju naći put do kuće.«
»Odmah.«
Kad se monsieur Lefebvre smjestio na stražnjem sjedalu za slugu – ne bi podnio smrad – Louis mi je, na putu prema svojoj klupi sprijeda, rekao tihim glasom: »Ostanite tu. Vratit ću se.«
Kad su otišli, otpuzala sam sa stvrdnute zemlje do iznikle trave u hladu šume što obrubljuje cestu. Hoće li monsieur Lefebvre kazati monsieur Vaucorbeilu? Monsieur Méranteu? Monsieur Pluqueu? Hoće li se sutra ujutro moje ime naći na popisu s drugima što prelaze u kvadrilu? Jedva sam za to marila jer mi se želudac dizao.
Legla sam nauznak i zagledala se u nebo bez oblaka koje se dizalo i vrtjelo; u baldahin zelenila koji se dizao i vrtio. Sjećam se kako me je iznenadila ljepota lišća kroz koje je sjalo Sunce dajući mu blijed žuto-zeleni preljev. Ispruživši vrat, gledala sam duboko u šumu, u crna mjesta gdje su – bila sam u to sigurna – divlji veprovi frktali i papcima rovali zemlju. Novine su obično govorile kako opasnosti vrebaju iz svakoga kutka Pariza, koji se pretvorio u rupu za deset godina otkad je car Napoleon Treći odveo našu zemlju u poraz. Širila se trulež, pisalo je u novinama, koja parišku mladež pretvara u lupeže i ubojice. Isticalo se Émilea Abadieja i Pierre Gillea kao dokaz. Brzo sam hodala pločnicima, osobito na večer osvrćući se od vremena do vremena preko ramena. Ali taj strah nije bio ništa u usporedbi s užasom zbog kojega su moje oči letjele po šumi na svaki šušanj, na svako pucketanje. Srce mi je prestalo kucati kad je vjeverica u skoku zatresla lišće. Nikada prije nisam vidjela šumu, mjesto tako ispunjeno sjenama i pomičnom tamom, mrakom usred bijela dana.
Boljela me je glava. Jezik mi je bio natekao. Polizala bih rosni list, pila iz lokvice, ali ničega nije bilo. U jednom sam se času počela pitati jesam li stvarno upamtila da je Louis rekao kako će se vratiti. S dolaskom večeri mogao bi lako promijeniti mišljenje. Ustala sam i napravila stotinjak koraka niz cestu slijedeći trag kočije na povratku. Ali malo dalje cesta se račvala i onda sam sjela, razmišljala o noći koja je padala i plakala otirući oči skutom suknje.
Zatim se vratila kočija monsieur Lefebvrea i Louis mi je rekao da se popnem sprijeda. Čim se moja stražnjica našla na klupi pokraj njega, ošinuo je konje po sapima pa smo krenuli, ali dalje od Pariza. »Tu je jedno vrelo, malo dalje«, rekao je te nakon stanke dodao: »Imam dvije kćeri, ne moraš se bojati.«
Na vrelu nisam skupljala vodu u dlanove, nego sam naslonila obraz na kamen puštajući da mi voda iz slavine pere lice i curi u usta. Dugo sam tako stajala da se operem, čak i kad je iščeznula moja žeđ i osušena bljuvotina s brade.
Tada je Louis rekao da idemo do jezera kako bi se konji mogli napojiti. »Ova vrućina«, rekao je brišući rupčićem zatiljak i vrat. Mnogo sam puta gledala preko Seine i vidjela srebrn Mjesec kako svjetluca na žuborastoj rijeci, ali nikada prije nisam vidjela jezero. Ipak, samo sam željela poći doma, položiti obraz na svoj madrac, skupiti zgužvanu posteljinu i zavući lice ispod nje. Postoji nešto zbog čega mi je sada žao, zato što sam jedva bacila pogled oko sebe – na sitne otočiće, na čamce s veslima, na stijene pokrivene mahovinom sa zelenilom koje je raslo u pukotinama. Bio je ondje i vodopad koji je povezivao gornji i donji dio jezera padajući kao veo. Bio je to najljepši prizor što sam ga vidjela u životu, a ipak sam zaklopila oči i rukama stiskala glavu koja mi je pucala.
Na putu kući pitao me je o Operi, pa sam mu pričala o ispitima, o šesnaest fouettés en tournant na. kraju. »Monsieur Lefebvre mi je kazao da prelazim u kvadrilu«, rekla sam. »Sada više nisam sigurna.«
»On nije zlopamtilo.« Nasmijao se iskrivivši usta. »Tjerao me je kao sam đavao da na vrijeme stignem do stražnjeg ulaza u Operu.«
Vidjela sam poslije toga prizor u kojem se monsieur Lefebvre naginje naprijed, pomiče prozorčić u kočiji i viče: »Brže! Naprijed! Propustit ćemo je!« a Louis koluta očima zato što je monsieur Lefebvre ponovno bio sam sebi rekao da neće otići pred stražnji ulaz u Operu, ne danas, uopće ne, i odgađao polazak sve dok nije bilo zamalo prekasno.
Tada sam spoznala da će on uvijek naći načina da mi pruži drugu priliku. Isto kao prije nego što sam mu se izbljuvala na uglačane hlače, kad je nakon šesnaest fouettés en tournant došla široko raskriljena révérence te ubogi plašljivi štakorčić izrastao u labuda. U tom sam trenutku, a bilo je to prije pola godine, već znala da sam njegova protegée.88
Kad je monsieur Lefebvre izlio svu vodu iz lonca u pocinčanu kadu, stao je iza slikarskoga stalka, a ja sam nogom do gležnja zagazila u vodu, tako vrelu da me zapeklo.
»Smočite se«, kaže.
Čučnem, uzimam spužvu koju je stavio pokraj kade s komadom sapuna i s vrčem vode iz kojega se dizala para. Umočim spužvu u vodu, ocijedim je iznad ramena osjećajući tople potočiće kako mi klize niz leđa. Monsieur Lefebvre diže ruku, sprema se crtati. Jedva pogledavši, vidim koncentraciju na njegovu licu, i već mi popušta bol između lopatica. Danje svjetlo, kao uvijek, razgoni noćnu tamu, omogućuje posvema budne sate spoznaje da se monsieur Lefebvre i ja igramo nečega što nije crtanje, nečega što se i njemu i meni, zbog stalka i ugljena, čini da uopće ništa ne predstavlja.
Dolazim u stan utorkom, prije nego što ću produžiti u Operu na nastavu u kvadrili i na probu koja slijedi poslije toga. Ondje nikada nije sluškinja ni supruga ni sin za kojega mi je jedanput kazao da pokazuje znanstvenički um jer je zaljubljen u seciranje žaba i miševa. U jednoj sam ga zgodi upitala gdje su oni, a monsieur Lefebvre je rekao: »Sluškinji sam dao slobodan dan, madame Lefebvre više voli naš drugi stan, a Antoine pohađa Lycée Louis-le-Grand.«
I dalje čučeći te pritisnuvši trbuhom bedra, ponovno cijedim spužvu preko ramena. »Da zagrijem vodu, Marie?«
Postoje dva kamina, po jedan na svakom kraju prostorije. Plamenovi ispunjavaju otvor bližega, a u drugom se, iznad zažarena ugljevlja, njiše o kuki velik lonac iz kojega se diže para. »Ovo bi moglo biti dosad najtoplije kupanje.« Čak se ni monsieur Degas, koji ni izdaleka nije toliko bogat, nikada ne bi potrudio da sam donese lonac. Oni bi zovnuo Sabinu da zagrije kadu.
»Možda biste mogli stajati malo uspravnije? Pretvarate se u sama koljena dok tako čučite.«
Naviknula sam se pozirati gola za monsieur Degasa, ali sada, dok se monsieur Lefebvre čudno ponaša, a moje se tijelo mijenja svakoga tjedna, javlja se nova vrsta opreza. Dlačice što su urijetko rasle između mojih nogu i pod pazuhom guste su kao sag. Iz mojih bedara više ne strše kosti otkad mi poziranje za monsieur Lefebvrea omogućuje da jedem meso. Maleni brežuljci na mojim prsima nabujali su – jednog dana kao marelica prerezana napola, a idućega kao žuta šljiva. To je značilo da su me kukice na stezniku za vježbu počinjale previše stezati i da su napravile tri rupice tamo gdje prije nije bilo ni jedne. Rekla sam monsieur Lefebvreu kako s tim steznikom jedva mogu raširiti rebra da bih disala, i sljedećega dana poslije nastave izmjerila me je švelja, a nakon tjedan dana nosila sam nov steznik s podstavom od nabrana muslina, koja je povećavala moju ispunjenost sprijeda, te s čipkom na izrezu. Takva ljepota, samo za vježbanje! U mojoj su torbi bila još dva steznika, jedan s duboko izrezanim leđima i sićušnim ružičastim pupoljcima na svakom ramenu, a drugi s takvim čipkama da sam se bojala prijekora monsieur Pluquea. Svejedno sam ga nosila i vidjela kako me je jedanput strogo pogledao. Ali nije rekao ni riječi, i zaključila sam da je znao kako je takav steznik mogao biti samo dar nekoga pokrovitelja, monsieur Lefebvrea.
Izravnala sam koljena u stojećem položaju, spustila ruke niz bokove, u šaci stisnula natopljenu spužvu.
»Perite se«, kaže on. »Kupajte se. Ja uopće nisam ovdje.«
Prelazim spužvom po rukama, nogama, priginjem se pa se uspravljam, namačem spužvu, perem ramena, vrat, i tako sve dok se voda ne ohladi, dok mi se koža ne naježi. »Dosta«, napokon kaže monsieur Lefebvre.
Nisam se zadržala ni u jednom položaju, što dokazuje da on pojma nema o crtanju. Uzima ručnik s komode i zavrti prstima po zraku govoreći mi da se okrenem. »Ja ću vam obrisati leđa«, kaže i, budući da to očekuje, polagano vučem stopala u krugu, zaustavljam se tek kad mi je lice bilo okrenuto na drugu stranu. Nježan je, ne žuri se, a prema toplini njegova tijela mogu reći da stoji vrlo blizu mene, prema zvuku njegova teška daha na mojem uhu. Zatim se spusti niže, klekne na jedno koljeno, te ručnikom prelazi preko polovice moje stražnjice, putuje niz jednu nogu. Njegova hrapavost dolazi na drugu oblinu i zaustavlja se, a zatim osjetim kako dva prsta prodiru, kroz ručnik, do najmekšega mjesta među mojim nogama. Naglo se ukočim, brže od misli, točno kao onaj put kad me je Marie Prva nagnala da se trznem zbog njegova prsta na mojoj kralježnici, pa se on odmakne.
Gurne mi ručnik u ruku, a ja, uzevši ga, poskočim iz kade prolivši vodu na sag s uzorcima lovora i povijuša. To je pogreška zbog koje u tren oka prestaje njegova ljubaznost i počinje grubost, ali danas on samo klone na stolac s labuđim naslonima i zagnjuri lice u dlanove.
Iza paravana ispuštam ručnik na pod, navlačim gaće, i čarape ne mareći da ih navučem više od koljena, i suknju, i bluzu. Čizmice obuvam ne raskopčavši ih.
»Uzmite svoj novac iz srednje ladice u komodi«, kaže on. »Uzmite trideset franaka.«
Ne uputivši mu pogled, premda krajičkom oka mogu zapaziti njegov tamni klonuli obris na stolcu, otvaram srednju ladicu da bih našla hrpu kovanica, neke su bakrene, ali su većinom zlatne. Tu su i svežnjevi novčanica – desetice, dvadesetice, pedesetice, stotice. Spuštam ruku na desetice, izvlačim tri novčanice, ali jednu ispuštam da padne na hrpu. »Uzimam dvadeset«, kažem, a on podigne pogled, pravi starac. »U redu«, kaže on. »U redu.«
Znala sam što bih morala reći Antoinetti. Ali kako spomenuti dva prsta što se guraju kad nikada nisam spomenula da poziram, ili da ondje nema sluškinje, ili da draperije zaklanjaju svjetlost?! Sve to izgleda kao dječje cviljenje. I već vidim kako se ona mrgodi i gunđa i korača po daščanom podu naše unajmljene sobe kršeći ruke zbog onoga momka. S dvije novčanice od deset franaka u džepu, otvaram vrata i tiho ih zatvaram iza sebe, a zatim zastanem u predvorju da smirim ruku na hladnom mramoru zida.

ANTOINETTE

Trčim po mraku, izbjegavajući brazde ružne, žute bljuzgavice što pokrivaju pločnike. Čizmice su mi prljave i raskvašene, a takav je i rub moje suknje. Kako mrzim prosinac kad se Sunce pomoli tek poslije osam ujutro, a nestane prije pet poslijepodne. I to u vrijeme kad bole kosti, željne tračka svjetlosti dovoljno vruće da prožeže vunu naših zimskih čahura.
Namjeravala sam rano napustiti našu unajmljenu sobu kako bih u osam sati prošla ispod velikog nadsvođena ulaza u La Roquette, zatvor kamo su Émile i Pierre Gille prebačeni da broje posljednje dane. Čekaju, kao i svi drugi ondje: većina na prijevoz do Nove Kaledonije; neki na zoru kad će se susresti s giljotinom; Émile i Pierre Gille na riječ predsjednika, na vijest o svojim sudbinama.
Marie me je zadržala da ne pođem na vrijeme. »Imaš li minutu?« rekla je ustavši od stola, vukući se za mnom do vrata. Kao i uvijek kad se spremala otvoriti gubicu protiv Émilea, izgledala je sasvim posebno – nervozna je kao kurva u crkvi.
Njezino je srce bilo hladno i crno, tvrdo kao kamen kad god bi se poveo razgovor o Émileu, i ne mogu pomisliti ništa drugo nego da me je mrzila cijelo vrijeme. Bila sam dobra sestra i pristojna pralja, ali i propala balerina i statistica koja je iznevjerila monsieur Leroya. I sve je to bilo u redu za Marie. Ali ne i kad sam bila Émileova ljubavnica. S tim bi dijelom moje malenkosti Marie najradije nahranila pse. I to me je peklo, njezin govor prožet mržnjom, to što me nije dovoljno voljela da začepi gubicu.
Navlačeći šal preko zatiljka, rekla sam: »Večeras.« Bit će vani, u Operi, na probi za svoj prvi nastup u baletu La Korrigane,89 a mene je uništavalo njezino pokazivanje prstom po novinama, sve one brojne priče o tome zaslužuje li Émile pomilovanje. Nikada nije pomislila da moje uši poštedi navođenja razloga u korist giljotine. Tijekom dugih mjeseci otkad je Émile strpan u Mazas, nije prestajalo njezino cendranje, ni najmanje, čak ni kad je objavljena njegova Priča čovjeka osuđena na smrt. Ne, poslije toga jedino se udostojala lanuti: »On kaže da je >važnije osuditi čovjekovo srce nego trenutak panike<. Trenutak panike! Priznao je da je ženi prerezao grkljan!« Poslije toga stotinu sam joj puta rekla: »Samo je pokazivao grižnju savjesti, Marie, pokušavajući spasiti svoj život. Monsieur Danet je odlučio što treba napisati.«
Toga jutra, baš kao uvijek, nisam mogla izbjeći tu djevojku. Stala je između mene i vrata i dotaknula mi ruku: »Minutu? Samo minutu, Antoinette?«
»Émile nije imao tatu kakav je bio naš«, rekla sam odsječno. »Nije imao tatu koji bi stavio grančice lavande na njegov madrac ili donio doma skulpturicu Taglionijeve da lebdi iznad kamina. Émile nije imao ništa od toga.«
Njezina je donja usna zadrhtala. Usisala ju je u usta, a meni je bilo žao što sam razbudila uspomenu na tatu. Dopustila sam da mi lice postane blago i to je bilo dovoljno da ona nasloni obraz na moj čupavi vuneni šal.
Brojila sam do deset prije nego što sam rekla: »Moram poći, Marie. Zbilja moram.«
Podignula je pogled, kao izgladnjeli pas koji se uvukao u kavanu. »Molim te.«
»Ni riječi protiv Émilea«, rekla sam.
Odmahnula je glavom, kao da su sve njezine grube riječi bile tek nešto o čemu sam sanjala. »Riječ je o poziranju.« Ugrizla se za usnu.
»Nemoj ostati cijeli dan.«
»Monsieur Lefebvre, on nema pravi atelijer.«
»Oni umjetnici na Montmartreu, polovica njih slika u istim zečjim kavezima u kojima i spavaju.« Ponovno je zagrizla usnu. »Ako si zabrinuta, ne vidim zašto ne bi zatražila da ti unaprijed plati.«
»Nije riječ o tome.« Izgledala je ozbiljno kao mačka kad vreba na pticu. »On uopće nije neki slikar.«
»Isuse, Marie.« Uvijek se žalila da zbog monsieur Degasa pada s nogu.
»Više gleda nego što slika.«
Slegnula sam ramenima.
»Neki je dan htio da stojim u kadi. Dok se kupam.«
Hoće li zatražiti da je pratim, kao kad je prvi put išla kod monsieur Degasa? Izgubila sam tada nadnicu u Ambiguu, a on me je poslao doma nakon pet minuta provedenih u njegovome atelijeru. »Je li voda bila topla?« Moj je glas bio oštar kao nož.
Kimnula je potvrdno.
»Zvuči prekrasno, kupati se za plaću.« Stegnula sam čvršće šal, a ona mi se maknula s puta. Koža ispod njezine donje usne bila je ružičasta od ugriza zuba, a ja sam u utrobi osjetila trulež, ali kroz naš se prozor već vidjelo kako se budi ulica. Već sam znala da ću trčati i dahtati polovicom puta do La Roquette.
Blizu zatvora ulice su bile pune kočija i teretnih kola. Kaldrma je vrvjela uličnim prodavačima, kao da su svi cvjećari i ugljenari odjednom doznali da je ulica gdje se nalazi La Roquette najbolje mjesto u cijelom Parizu za prodaju njihove robe.
Jedan dječak, nimalo stariji od deset godina, uhvatio je za rukav mlađega. »Požuri se«, kaže. »Bliži se zora.« I tada mi je sinulo da od jutros ispred nadsvođenog ulaza u La Roquette, ni dvadeset koraka dalje, strši giljotina postavljena na pet glatkih komada kamena. Oni dječaci što paze na spremište u Ulici Folie-Regnault, odakle je prenesena, već trče bulevarima i pronose vijest. Trznem se, zgrabim višega dječaka za rever, privučem ga bliže. »Tko?« kažem. »Tko ide pod giljotinu?«
»Billet.« Dječak se otme, a rever mu se podere. »Mesar koji je sasjekao svoju ženu.«
Pustila sam ga, prešla rukama preko suknje. Dječaci su bježali gledajući preko ramena prije nego što će usporiti korak.
Sjela sam na klupicu niskog prozora, stavila ruku na srce koje je tuklo jače nego dok sam posrtala pločnicima. I u tom sam trenutku osjetila kako se mijenjam, vjerujem u stvarnost Émileova golog vrata na udubljenju giljotine. Slika za koju sam se hvatala, kako s njim slobodnim hodam pariškim ulicama dok su mu prsti na mojim leđima, kako me skreće iza uglova, kao prvi put kad smo se sreli, sada sam s ledenom i novom jasnoćom vidjela, tek je uspomena, nešto što je prošlo, što nikada više neće doći. Nikada se više ta priča neće uvući u moje snove na kraju dana, neće se rađati iz čežnje i nade. Za Émilea postoje samo dvije mogućnosti – Nova Kaledonija ili giljotina. I ta je spoznaja bila poput udarca u trbuh.
Naposljetku sam ustala i polako krenula slijedeći gomilu. Nikada se prije nisam pridružila hordi koja bulji u tuđu bijedu; i možda je to bila pogreška, zabluda kojom sam se uvečer uspavljivala. Prizivam u misli što je Billet jutros već podnio: bljesak fenjera u pospanim očima, tamničara koji ga zove da iziđe iz ćelije, kapelanove molitve, obećanje da će mu biti oprošteno, nevjericu od koje mu podrhtavaju koljena, hladan čelik škara što mu dodiruju kožu, kosu koju mu režu na zatiljku.
Probijam se kroz gomilu dok ne ugledam stratište s giljotinom – dva uspravna stupa što podupiru gornju gredu, potpornje postolja. U tami ranoga jutra samo se svjetlost upaljenih baklja odbija od oštrice. Ona je između dvaju stupova, visi o kotaču koloture, kao divljaštvo prekovano u oblik.
Čovjek čije ime zna cijeli Pariz – monsieur Roch, čuvar giljotine – hoda u širokom krugu oko stroja, prate ga oči okupljenih kotlokrpa i bankara i prodavača ribe. Ne dodirujući cigaru što mu visi iz usta, otpuhuje dim kroz nos. Tri puta poteže konop prisiljavajući oštricu giljotine da klizi gore-dolje. Zatim udari po poluzi praveći pokus. Oštrica padne s muklim udarom dolje na drvo, a na njegovu se licu pojavi izraz zadovoljstva.
Širom se otvaraju vrata zatvora La Roquette, i ondje, između dvojice pomoćnika monsieur Rocha, korača Billet. Nakon što su ga izveli pod vedro nebo, jamačno je zamijetio ružičastu boju jutra što se pomaljala na istoku i znao da s dnevnom svjetlosti dolazi njegovo vrijeme. Blijed je, suočen s utišanom gomilom koja bulji. Napravi nekoliko koraka, posrne, ali guraju ga naprijed; izdaju ga noge, a oči diže i spušta duž giljotine što stoji na kraju njegova puta. Stigavši do nje, skidaju mu prsluk i košulju te ga ostavljaju u hlačama i potkošulji. Ruke su mu svezane. Okreće se prema čovjeku kojega također poznaje cijeli Pariz – to je opat Crozes, kapelan osuđenika na smrt. Billet mu ljubi usne. »Zbogom, oče«, kaže drhtavim glasom. Monsieur Roch nateže vrpce i veže Billeta za dasku u podnožju giljotine. Daska se okreće oko osovine, njegov vrat nalegne u polukružni otvor, odozgo se spusti jaram s prorezom kroz koji će proći oštrica.
Najbrže što je mogao, monsieur Roch stavio je ruku na polugu te se začuje tup udar, a odrubljena Billetova glava padne na hrpu pilovine u velikoj košari. Zateturam natrag zbog brzine kojom je ugašen život, a monsieur Roch i njegova dva pomoćnika ubace ostatak Billeta u košaru, pokraj glave. Na košaru je već stavljen poklopac.
Želim izbrisati iz pamćenja onaj presječeni vrat – bljesak bijele kosti, blijedo meso, sekundu potom pocrnjelo od navrle krvi, a sekundu poslije preliveno najsvjetlijim crvenilom. Podižem oči u nebo gdje se sivilo pretvorilo u plavetnilo, napinjem se da čujem pticu kako poje jutarnju pjesmu iako za to nema nikakvih izgleda kad je sve ovijeno zimskim vremenom. Poželim Novu Kaledoniju za Émilea.
Da mogu osjetiti proplamsaj nade umjesto oštrice strave, mogla bih zamisliti da sam opet u ćeliji za posjetitelje u Mazasu radije nego u zatvoru La Roquette. Goli ožbukani zidovi, cigleni pod, dvostruki niz željeznih rešetki, međuprostor – smrad svega toga posve je isti.
Kad se odškrinu vrata na sučelnoj ćeliji, do uha mi dopre prigušen Émileov glas: »Kad se opat Crozes vrati, reći ćete mu da želim da dođe k meni?«
Tamničar odgovori i kaže: »Siguran si da ne želiš da kažem upravniku?« I zatim, promijenivši glas da zazvuči kao u djeteta, doda: »Gospodine upravniče, onaj Émile Abadie sav se izjeda od grižnje savjesti. Svakako izvijestite predsjednika.«
Vrata se sasvim otvore i pojavi se Émile, s velikim kolobarima ispod očiju i dubokim borama na čelu. »Samo recite opatu«, kaže.
Svali se na stolac što ga čeka u ćeliji, a kad se za njim zatvore vrata, podigne ramena. »Jutros je onaj Billet otišao pod giljotinu«, kaže.
»Da.«
Još dublje potone na stolcu, sklopljenih očiju, ruku ovijenih oko struka. »Ne mogu podnijeti ovo čekanje.«
»To je dobar znak. Sam si tako kazao.«
»Billet se nadao pomilovanju.« Émile podigne pogled.
»Ne obaziri se na njega.«
»Objesio bih se da imam remen. Mogao bih splesti trake od plahte. Napraviti omču.«
»Nova Kaledonija«, kažem. »Moraš na to misliti.«
On čeka, oštro gleda, prsa mu se dižu i spuštaju. »Doći ćeš za mnom?«
Obećanje da ću doći za njim u Novu Kaledoniju ne izgleda bogzna što, samo riječi da utješe mladića. Ali što bi bilo kad bi se pokazalo da je to obećanje više od pukih riječi? Nakon onoliko prolivene tinte u novinama svakoga dana o mladosti i pokajanju i promjeni, zar nema nikakvih izgleda? Čak ni Marie nije protiv Nove Kaledonije i robije za Émilea i druge – samo da se ni jedan od njih nikada ne vrati u Francusku. Pomišljam na mamu, na njezino pijano hrkanje, na smrdljivi dah, na njezin udovički život i prljavu posteljinu i praznu bocu apsinta. Sjetim se stare ležaljke u spremištu, kako sam bila obožavana, kako sam se osjećala bodro, kao da ništa na svijetu nije bilo prašno i sivo, kao da nije bilo škripanja stare ležaljke, ni njegova zapaha, ni mirisa duhana u njegovoj kosi. Uzvisio me je iznad svih i moj je svijet postao divan i uzbudljiv.
Kimnem potvrdno. Marie i Charlotte imaju jedna drugu. Imaju Operu.
»Kaži to. Kaži da ćeš doći za mnom.«
»Doći ću za tobom.«
Pojavi se tanka crta smiješka koji nisam vidjela stotinu godina. »Od prvog dana, kod Opere, ti si mi bila jedna i jedina, Antoinette. I zauvijek ćeš to biti.«
Progutam obećanje, njegova toplina naraste mi u grlu.
On rukama prelazi preko bedara. »Trebat će ti novac. Ne samo za putovanje. Čuvari u Novoj Kaledoniji, njih moraš potplatiti da ti udijele bolje poslove.«
Kimnem i drugi put.
»Više nego što zarađuješ u praonici.«
Razumijem ono što ne kaže – da se siromašne djevojke u Parizu ne mogu obogatiti poštenim radom. »To znam.« Podignem neznatno bradu.
»Reci mi«, kaže on. »Reci mi kako će to biti.«
I tako, dok mi stopala trnu od hladnoće u raskvašenim čizmicama, dok kroz promočenu suknju osjećam pijesak i blato i zimu na koljenima, ja predem priču. Kućica pokraj mora. Krov od trske. Vrt. Odozgo sipi Sunčeva svjetlost. On, pušten na slobodu, s motikom. Ili možda s ribarskom mrežom. Da, s ribarskom mrežom. A ja, doseljenikova žena, pečem one ribe što same uskaču u njegov čamčić.




Počnite, miljenice, bez pomoći ljepote –
Skačite, letite, usprkos običnu licu,
Dražesti svećenice i božice divote.

Jer sad u vama niču klice utjelovljene
Herojskog Plesa. Od vas učimo da od šminke
i udaljenosti su kraljice sastavljene.
Edgar Degas

MARIE

U dugačkoj, uskoj garderobi druge postave kvadrile zatvaram oči, isključujem iz vida djevojke koje se vrzmaju, istežu, grizu nokte, načas zaboravljam najmlađi dio baletnog zbora, dok svaka od nas čeka prvi nastup na pozornici Opere. Misli mi lete do ljubitelja kazališta, znam da vrebaju iz mraka, izvan dosega plinskih svjetiljaka što obasjavaju pozornicu. Antoinette i Charlotte nisu u kazalištu. Antoinette je postala škrta na posve nov način, a što se tiče ulaznica za premijeru, čak i za mjesta na četvrtom balkonu koja stoje osam franaka, rekla je da će pričekati. I Charlotte će doći poslije, kad predstava ne bude rasprodana jer se madame Théodore dogovorila da njezina klasa bude na matineji, a meni nije bilo stalo. Nazvala me je kukavicom što sam kazala da se bojim nastupa pa sam joj htjela reći kako bi trebala držati jezik za zubima jer će i ona jednog dana drhtati među pokrajnjim kulisama, ali to nije bila istina. Ona će sigurno uživati kad joj se pruži prilika da iziđe pred publiku i zablista. To je bilo nešto u njoj na čemu sam joj zavidjela, više u tom trenutku nego ikad prije.
Stavila sam ruku na trbuh, udisala brojeći do četiri, izdisala i ponovno brojila, upravo kako nam je madame Dominique rekla da smirujemo živce. Oh, kako želim večeras uspjeti, da madame Dominique bude ponosna, da mi se gledatelji dive. Moram se smiriti, utišati struganje stopala po podu, nervozno cerekanje, tiho izgovorene riječi. Dublje disati, kažem sama sebi, više brojiti do četiri.
Večeras je premijera novog baleta monsieur Mérantea La Korrigane, a u prvom činu pojavljujem se kao bretonska seljančica noseći kostim koji je finiji – sigurna sam – od svega što se nosi na selu u cijeloj Bretanji. Dvije zlatne vrpce označuju rub moje suknje i rukave na bluzi, a najljepše čipke obrubljuju moju pregaču, ovratnik i kapicu. I previše su bijele za djevojku koja je potezala kravlja vimena ili vadila jaja ispod kokoši.
Kad sam prvi put zakoračila na dekoriranu pozornicu, zinula sam, razrogačila oči. Velika crkva, s isklesanim kamenim ulazom i obojenim staklima na prozorima i šiljcima fantastične visine, uzdizala se iznad trga na kojem smo trebale plesati. S jedne su strane bile kolibe, s druge dućani ukrašeni vijencima i zastavama, a iza svega toga visoko drveće tako stvarna izgleda da sam dodirnula jedan list da vidim je li doista od svile. Nisam mogla povjerovati da takva ljepota postoji na svijetu, ali sudeći prema kostimima, znala sam da ni jedan javni trg u Bretanji nije ravan onomu što je sagrađeno na pozornici Opere. Dosta je bio jedan pogled po garderobi kvadrile, znala sam da imam pravo. Mi smo kćeri švelja i prodavača voća, ugljenarki i pralja, odjevene i našminkane da nalikujemo na nešto što nismo. Sve one godine vježbanja, znoja i mučenja, bolnih mišića na kraju dana svode se na učenje kako varati – skakati s lakoćom koja ljubitelje kazališta navodi da zamišljaju kako smo kraljice Opere umjesto protuha s koljenima koja škripe i rebrima koja se vide, s vazda raskrvavljenim nožnim prstima. Katkad se ipak pitam je li najboljim balerinama to varanje barem malo stvarno, može li djevojka rođena kao puka sirotinja ikad postići čistu dražest u baletu.
Napokon smo probale na pozornici – orkestar mi je blažio srce i dušu, a daske pod mojim stopalima iste su one na kojima plešu Rosita Mauri i Marie Sanlaville pa je radost zbog toga trajala više od tjedan dana. Ali istini za volju, za seljančice iz druge postave kvadrile proba se svodi na duge stanke za kojih baš nitko o njima ne vodi računa. Bretonski se ples izvodi na početku prvoga čina i ne traje više od šest minuta; kada probamo, coryphées i sujets izravnavaju suknjice i masiraju listove, a premières danseuse i étoiles među postranim kulisama zauzimaju poze i podižu noge za àbonente koji vrebaju. Ostatak vremena mi smo rekviziti, pozadina u boji, ništa više. Ipak, kada dođe vrijeme, ja plešem od svega srca, uvijek skačem najviše što mogu, nikada ne zaboravim istegnuti vrat pazeći uvijek da mi se ne vide zubi.
La Korrigane priča je o Yvonetti, siromašnoj krčmarici koja odjednom osvane u svili i draguljima te osvoji srce lijepoga Lilèza, čiju je ulogu monsieur Mérante dodijelio samom sebi bez obzira na prorijeđenu kosu. Korrigane – zle bretonske vile – ukradu Yvonette i drže je sve dok ih Lilèz ne nadmudri u nadmetanjima i zatraži nju kao nagradu. Blanche me je nasmijala za vrijeme jedne probe rekavši kako je najbolji dio posla baletnog koreografa mogućnost da sam sebi dadeš ulogu u kojoj si zgodan i mlad i možeš pipati djevojku po vlastitom izboru.
Meni ne smeta što sam rekvizit sve dok na pozornici pleše Rosita Mauri kao Yvonette. Ne, jer gledam njezina stopala, način kako lupkaju u zraku leteći ovamo-onamo, točno, brzo. Jedan dio pleše u drvenim klompama. Nitko drugi ne bi mogao izvesti te korake. Pogriješila sam što sam to rekla monsieur Lefebvreu jer, kad sam sljedeći put došla u njegov stan, pružio mi je par klompa. »Sada plešite«, rekao je. Jedna je sofa bila gurnuta u stranu, sag je bio smotan i uklonjen, ostala je samo gola površina poda.
»Koji ples?« rekla sam prihvaćajući klompe.
Zurio je u mene, osjećala sam se kao da me je izazivao da ne učinim ono što mi je rečeno. »Ples Rosite Mauri, naravno.«
Korake sam upamtila na probama pa sam ih izvodila u vježbaonici kada bih ostala sama maštajući o danu kada ću imati istu lakoću i brzinu kao Rosita Mauri. Ali čak i s platnenim papučicama na nogama, umjesto drvenih klompa, nisam ni izdaleka bila sposobna zaplesati kao ona.
Rekla sam istinu monsieur Lefebvreu, a on me je uzeo ispod ruke, odveo me do odmaknute sofe i pokazao mi prstom da sjednem. »Znate li priču Emme Livry?«90 rekao je spuštajući se pokraj mene.
Svatko ju je znao. Od vremena Marie Taglioni francuski je narod čekao zvijezdu iste vještine, dovoljno nadarenu da osvoji srca svih koji je budu gledali na pozornici. Emma Livry je trebala biti takva étoile. U dobi od šesnaest godina pojavila se prvi put pred publikom – u ulozi vile oblakinje u baletu La Sylphide. Le Figaro ju je tada nazvao drugom Marie Taglioni, a s devetnaest godina dosegnula je stupanj étoile. Ali poslije dvije godine bila je prikovana uz postelju, u patnjama. Dok je čekala trenutak da uđe na pozornicu, suknjicom se previše približila plinskoj svjetiljci te je u hipu planula. Iako je sama Marie Taglioni mazala pomadom sprženu kožu Emme Livry, iako je kolnik ispred njezina stana bio posut slamom da utiša kloparanje kotača, izdahnula je u dvadeset prvoj godini. Sve se to dogodilo prije moga rođenja, ali još su sve balerine znale da moraju pogledati lijevo i desno u postranim kulisama, provjeriti gdje stoje plinske svjetiljke prije nego što uzmahnu suknjicom.
Rekla sam monsieur Lefebvreu sve što sam znala o Emmi Livry, a on je kimao i šutio sve dok nisam potrošila posljednje riječi i kazala: »Ne mogu se ničega više sjetiti.«
»Zar se nikada niste upitali zašto je uloga Silfide bila dana djetetu? Kuća je bila dupkom puna u noći njezina prvog nastupa i tisak je bio spreman izvijestiti o njezinu uspjehu.« Rekao je da je Emma Livry bila kći jedne balerine na stupnju sujet Célestine Emarot te njezina pokrovitelja – nekog baruna – a kad se prekinula njihova veza, Célestine je našla novog pokrovitelja. »Ovaj put jednoga podgrofa.«
Zahvaljujući utjecaju podgrofa, rekao je, odlučeno je da prvi nastup Emme Livry bude u glavnoj ulozi. Budući da je on plaćao račune, nije se štedjelo. Ona se pripremala četiri mjeseca. Tri tjedna prije nastupa on se pobrinuo za publicitet u novinama, što je dovelo do toga da se ona kao Silfida pojavila pred punom kućom. Podignuo je obrve. »Znate li što je claque?«91 Čula sam za slavnog Augustea, za novac koji je dobio od direktora Opere kako bi potaknuo kolege u prvim redovima parketa da žestoko plješću, a to mahnitanje bilo je u uskoj vezi s težinom kovanica koje su mu bile gurnute u šaku. »Sve je to bilo davno prije«, rekla sam.
Potapšao me je, potapšao je djevojčicu zelenu poput prvih mladica u proljeće. »Podgrof je potrošio bogatstvo pobrinuvši se da nitko u kazalištu ne stvori vlastito mišljenje o veličini Emme Livry.«
»Ne vidim zbog čega mi sve to govorite«, rekla sam.
»Poslije prvog nastupa podgrof je zagrlio Emmu Livry i rekao joj: >Bili ste samo gusjenica, ali ja sam vas preobrazio u leptira.<«
Progutala sam pljuvačku i neprimjetno spustila glavu. Jutro svakoga utorka provedeno s monsieur Lefebvreom i zarada od dvadeset franaka omogućili su mi da ostvarujem mršavu plaću koju je Opera davala djevojkama u drugoj postavi kvadrile. Ali tu je bilo još nešto. On je imao utjecaja na gospodu Pluquea i Mérantea, možda čak na Vaucorbeila. Imao je novca da im napuni džepove, ako je trebalo. Bio je naviknut da bude po njegovoj volji. A čak je i djevojka nadarena kao Emma Livry imala pokrovitelja koji je podmazivao kotače.
Monsieur Lefebvre je kleknuo preda me, odriješio mi čizmice i izuo ih s mojih stopala. Uhvatio me za gležnjeve, gurnuo jedno pa drugo stopalo u drvene klompe. Ustao je te je, odmičući se natraške, kazao: »Sada učinite što vam je rečeno.«
Spetljala sam se. Rekla sam mu da ću se spetljati. Dok sam posramljeno stajala grickajući donju usnu, rekao je: »Ponovno.« Pokušala sam. Nisam uspjela. »Ponovno.« Iznova. Iznova. Iznova, dok mi stopala krvare u klompama, a njegov glas dolazi kao ocat na ranu.
»Svucite se«, rekao je.
Svukla sam se.
»Na sofu.«
Sjela sam, a on je otišao do stalka, na daljem kraju raščišćena prostora. Iza stalka je doviknuo da legnem na leđa, da raširim noge. Slijedile su nove upute – da spustim koljeno, da sklopim oči, da otvorim usta.
Bilo je i drugih prigoda kad mi je sve bilo jasno. Njegova bi koljena bila ispod donjeg ruba stalka, polagano se micala naprijed-natrag. Čulo bi se dahtavo disanje, naposljetku prigušeno roktanje, a zatim bi mi brzo pružio dvadeset franaka koje mi je dugovao. Ali je glumio, ja isto tako. Razmišljala sam o koracima iz La Korrigane ili slušala zvukove koji su se probijali kroz rebrenice – dovikivanje kočijaša, šum brodova sa Seine, brbljanje dama u prolazu koje su bile dovoljno fino odjevene da bi ih pustili u Jardin des Tuileries na dnu ulice. Toga dana, s raširenim nogama na sofi, rekla sam sebi da ću svoj duh usredotočiti na Antoinette, na miris sapuna što joj prozirnije kožu i kosu, na krčmu u kojoj kaže da sada radi, na njezinu novu škrtost. Ali nisam se mogla mišlju udaljiti izvan njegova stana.
Katekizam sestre Evangeline izlagao je pravila o grijesima, o dvjema različitim vrstama. U njemu je pisalo da je Bogu lakše oprostiti manje grijehe – oprostive grijehe – čak i bez ispovijedi pred svećenikom, posebice ako je grešnik bio prisiljen ili nije u cijelosti razumio prijestup. Smrtni su grijesi bili namjerni pa su bez ispovijedi i Božjeg milosrđa značili vječno prokletstvo duše. Bila je važna ta razlika. Nisam imala dovoljno finu suknju da bih se popela uza stubište crkve Sainte-Trinité do ispovjedaonice, a da sam je i imala, i da sam uspjela skupiti hrabrost, nisam željela čuti kako moram tražiti oprost, kako se život balerina stostruko ne mili Bogu. Toga dana, ležeći na sofi, moj se duh posvema vezao uz dahtanje i roktanje monsieur Lefebvrea te konačno stenjanje što bi mi ispunilo uši, i više nisam mislila da bi to mogli biti grijesi manje vrste.
Poslije toga, kad je monsieur Lefebvre položio trideset franaka na moj dlan – rekao je da je tolika moja nova potpora – nisam odbila dodatnih deset franaka. Katekizam sestre Evangeline učila sam davno. Jesam li uopće točno zapamtila što je u njemu pisalo? Antoinette bi rekla da je to samo trabunjanje koje su napisali svećenici jer su zaljubljeni u pravila, da ni minute ne bi potratila razmišljajući o nekom starom katekizmu. Ne, Antoinette je previše hrabro govorila što misli da bi završila raširenih nogu pred jednim pokvarenim gospodinom.
Kad se gleda s pozornice, kazalište je crna, razjapljena rupa, ali možete osjetiti disanje što dopire sa sjedala, tisuću pari očiju. Srce mi divlje tuče, noge se miču, samo zato što znaju korake bretonskoga plesa kao što ja znam napisati svoje ime. Moj um provjerava – laktovi su mi mekani, ramena spuštena, usta zatvorena. Hvatam Perot i Aimée za ruke zbog dijela plesa što ga izvodimo naporedo. Stotinu sam ih puta hvatala za ruke i nikada prije nije bilo sklizanja, ni čvrsta stiskanja kao danas. Bez obzira na ranije cerenje, na šaptanje među kulisama: »Živjela, pozornice!« Sve smo uplašene. To je trenutak kada znam da neću posrnuti ili pasti ili pogriješiti u koraku, i unutarnje brbljanje u mojoj glavi prestane.
Kao što se katkad dogodi u vježbaonici, kad se najbolje osjećam, glazba ulazi u mene, zatim iznutra navire. Tada nastaje puka radost što plešem, što pružam koljeno, što stopalom udaram po daskama pozornice, što dišem. Postoji nešto što riječi ne mogu izraziti, trenutak ushićenja, trenutak kristalne jasnoće. Spoznajem čudo života, tugu smrti, radost ljubavi, i spoznajem da ništa od toga nije nimalo drukčije ni za jednu dušu na svijetu. Oh, kako želim da taj trenutak potraje. Ali onda se Rosita Mauri zavrti preko pozornice, a druga postava kvadrile povuče se usred koliba i grmlja te čeka. I želim, oh, da se onaj trenutak vrati. Ponovno želim taj trenutak.
Je li Antoinette ikada osjetila taj trenutak? Nije. Da jest, više bi pazila što govori pred monsieur Pluqueom. A Charlotte? Katkad je ta curica silazila iz vježbaonice dok sam se ja penjala stubištem iako je njezina nastava završavala dva sata prije nego što je moja počinjala. Kad god bi joj se pružila prilika, sjedila bi raširenih nogu i brade spuštene na prsa. Željela je znati kombinaciju allegro koju je madame Dominique zadavala našoj klasi, željela je znati jeli njezina cabriole dovoljno visoka, s dovoljno mekanim doskokom. Smijem li reći da je njezino udaranje listom o list bilo dobro i točno? Gnjavila me je dok joj nisam pokazala korake bretonskoga plesa i bila ustrajna da ih sve zapamti. Charlotte je okusila taj trenutak, onaj koji sam ponovno željela.
Premijera La Korrigane prošla je glatko, a poslije se razlegao pljesak poput grmljavine. Dok je monsieur Mérante poskakivao naokolo tapšući po leđima scenske radnike i étoiles te madame Dominique, čak i Perot, cijeli se baletni zbor postrojio među kulisama za završni naklon. »Zastor. Zastor«, viče inspicijent. »Na svoje mjesto, monsieur Mérante, molim vas.«
Zastor se otvara i počinjući s najnižima u predstavi, što znači s drugom postavom kvadrile. Počinje klanjanje. Pojurimo na sredinu pozornice i duboko se poklonimo, s rukama u položaju à la seconde, dok jedno stopalo klizi natrag. Rečeno nam je da budemo brze jer àbonenti žele pljeskati Rositi Mauri i Marie Sanlaville. Zirnem prema Blanche čekajući da nagne glavu ulijevo, što je bio znak da se bretonske seljančice okrenu i šmugnu do svoga mjesta kraj zastora. Ali mene nešto lagano udari u gležanj i, bacivši pogled, vidim pokraj nogu buket ruža. Pojavi se drugi, zatim još dva. Između kulisa, madame Dominique dovikuje: »Pokupite ih. Pokupite ih.« Ali, jesu li te ruže, jesu li te glasne upute namijenjene meni? Ne mogu se odlučiti, zatim znam da se tu našao monsieur Mérante na jednom koljenu, leđima okrenut gledateljstvu, skupljajući bukete. S laganim naklonom ponudi cvijeće meni.
Uzimam hrpu ruža, samo zato što uvijek tako radim kad mi netko pruži kruh ili kobasicu ili novine. Vidim Blanchino oko, njezine rumene obraze, razjapljena usta. Naginje glavu ulijevo. Rečeno nam je da pohitamo do svoga mjesta kraj zastora, tiho, dražesno, s očima prikovanim za kapicu seljančice ispred nas u redu, ali ja to ne mogu, ne mogu izvesti onaj dio s očima. Bacam pogled prema gledalištu, sada pod svjetlom svijećnjaka koji bliješte odozgo, i tražim. Oči mi se zaustave na monsieur Lefebvreu koji divlje plješće stojeći usred skupine abonenata u crnim odijelima u prvim redovima parketa. Napola zbunjena, napola gušeći se od ponosa, kimnem, mirno kimnem, samo njemu.
On se široko naceri dižući još više svoje bučne ruke dok se silfida zrcalila u sjaju njegova lica.

________________________________

1881.

________________________________



LE FIGARO

4. SIJEČNJA 1881.

JADNI UBOJICE

(ALBERT WOLFF)

Stavivši pero na papir, žaljenja vrijedan Émile Abadie spasio je svoju te kožu onoga milolikoga Pierrea Gillea. Ta dva krasna tipa ganula su predsjednika Republike i on ih je spasio od giljotine.
Promatrao sam taj ljudski karneval skanjujući se pisati protiv takva opasna milosrđa prema dvojici osuđenih ubojica. Ali sada je pomilovanje predsjednika Grévyja potaknulo pero ovoga pisca da iskoristi prigodu i kaže što misli o slučaju tih zločinaca za kojima je proliveno toliko mnogo suza.
Malo-pomalo ubojice su podignuti na stupanj žrtava. Abadiejeve patvorene uspomene pobudile su pogibeljnu sentimentalnost kod čitatelja i navele najlakovjernije od mojih kolega da se prihvate pera. Oslikali su Abadieja kao nekoga tko je zaveden, tko dane provodi u kajanju, a noći u molitvi. Zaigrali su na sinovljevu ljubav toga monstruma koji nije mislio na svoju majku kad je prerezao vrat gospođi Bazengeaud. Izmišljači priča pretvorili su Gillea u dobro Gospodnje janješce koje se stidi sramote koju je nanijelo svojoj čestitoj obitelji.
Nijedanput tijekom suđenja Abadie nije prolio suzu zbog svoje majke niti je Gille bacio tužan pogled na klupu na kojoj je sjedila njegova očajna obitelj. Njih su dvojica hladno i okorjelo izišla pred sud i ništa ih nije ganulo sve do pravorijeka. Tek kad su bili osuđeni na smrt, pojavio se užas, i tada su ubojice, koji nisu osjetili samilosti prema gospođi Bazengeaud, naveli druge da osjete samilost prema njima.
Predsjednika Grévyja optuživali su da je bezdušan što nije ostavio po strani državne poslove da bi se još brže pobrinuo za te najčarobnije goste zatvora. Oni nasrnu na ženu i ubiju je zbog osamnaest franaka da bi mogli otići i uživati u piću. Kako smo se usudili ne pobrinuti se o njima po hitnom postupku! Daleko od toga da mi je žao zbog onoga što se naziva »moralnom torturom«, tješim se mišlju da će se Abadie i Gille još četiri mjeseca tresti suočeni sa smrću.
Svoju samilost čuvam za vredniju čeljad i neću dopustiti da ta dva okrutna zločinca otputuju do Nove Kaledonije s lovorovim vijencem na svojim uzvišenim čelima.


ANTOINETTE

Onaj Kerubin – Jean-Luc Simard – voli da mu se kaže kako je veličanstven ljubavnik. Voli čuti da već dva dana, otkad sam pred njim raširila noge, venem i čeznem za njegovim kurcem (ružna riječ, ali on voli da se njome služim). Čak i u društvu drugih ja mu tiho šapćem na uho: »Čeznem za tvojim kurcem.« To kažem umjesto pozdrava kad se pojavi u niši navrh stubišta kuće madame Brossard. Iza sofe na kojoj sjedi pruži ruku, ja ga uhvatim za uho. »Čim te ugledam«, kažem, »osjećam toplinu među nogama.« Nalijevam mu vino, prisno se naslanjam na njega. »Ginem za tvojim mesom.«
On nije veličanstven ljubavnik. On je dječak koji ne može izdržati dulje od dvije minute, a mnogo puta ne dopustim mu ni toliko. Kad se osjećam podlo ili sebično ili umorno, uzimam njegovo spolovilo u ruke kako bih mu pružila užitak od nekoliko trenutaka nježna milovanja prije nego što ga jako nadražim. U takvim prigodama on se propinje, trza, klone, a moja ljubičasta haljina ostane netaknuta. Drugih večeri, kad mi je svega dosta, ležeći gola na leđima, posegnem za onim mjestom do kojega mogu segnuti, a to je najnježnija koža tik iza onoga napeta, žilava mesa što nosi težinu njegovih muda. Kad ga ondje pomilujem, čak i najnježnije, njega preplavi blaženstvo. »Čekaj«, kaže gutajući zrak. »Stani.« Ali ja se želim izvući ispod njegova blijeda, gotovo bezdlaka tijela, ispod ramena koja su tako slaba kad se usporede s Émileovim. Kao u žene.
»Ne mogu se obuzdati«, prošapćem stenjući. »Iskreno, ne mogu.«
Naravno, ima slučajeva kad sam na sve četiri, dok on prodire u mene otraga i viče: »Pas jaše svoju kuju«, pa mu dopuštam da nastavi. Njegov se vrat napinje od užitka, a ja zatomljujem smijeh koji mi navire u grlo.
Prije mjesec dana dala sam riječ Émileu i istoga se dana podvrgnula speculumu, medicinskom pregledu koji mi je pribavio knjižicu sa žigom. Otišla sam do madame Brossard i pokazala joj dokaz, potvrdu da sam nezaražena coquette.92 Primila me je, i otada sam skupila dvjesta dvadeset franaka. Štedjela sam svaki novčić osim osamnaest franaka na mjesec na koje su mama i Marie i Charlotte naviknute da ih dajem. Čuvala sam svoj novac, i onih pedeset franaka što mi ih je dao Émile, u vrećici s uzicom što je visjela o čavlu iza kredenca. Nisam željela da znaju za moj plan da odem u Novu Kaledoniju – sada sigurno kad je predsjednik pomilovao Émilea – a još sam manje željela da mi Marie vječno ispija mozak prigovaranjem o tome kako zarađujem.
Moja je ušteđevina do sada već narasla na stotinu devedeset osam franaka. To je golema suma. Ali nikoga nisam pitala, čak ni Émilea, koliko stoji prijevoz do Nove Kaledonije. U jednom trenutku jasna razmišljanja povela sam razgovor s monsieur Mignotom i monsieur Fortinom, vlasnicima kuće za otpremu ribe u Le Havreu. »Dolaze li u luku kakvi brodovi iz Nove Kaledonije?« upitala sam.
»Iz Nove Kaledonije? Kitolovci, hoćete reći? Vjerojatnije ćete ih vidjeti u Marseilleu.«
»U Marseilleu?«
»Dolje na jugu. Na Sredozemnome moru.«
»Naravno«, rekla sam misleći kako ću zamoliti Marie da nacrta Francusku i pokaže mi gdje se nalazi Marseille. »Pitam samo zato što se jedan moj rođak želi odseliti u Novu Kaledoniju. Volio bi se baviti lovom na kitove. U Marseilleu će, dakle, naći brod koji onamo plovi?«
Monsieur Mignot je slegnuo ramenima, upitno je pogledao monsieur Fortina.
»Pretpostavljam«, rekao je monsieur Fortin.
»Njegova bi ga sestra mogla pratiti«, rekla sam. »Koliko bi to stajalo? Koliko bi trajalo putovanje?«
Obojica su slegnula ramenima. Razmijenili su nekoliko rečenica. Zatim je monsieur Fortin kazao: »Tisuću franaka za smještaj u potpalublju, možda više, ali to nije ništa kad se usporedi s onim što bi jedna dama morala pretrpjeti u tih mjesec i pol dana koliko traje takvo putovanje.«
»Oh!« Još bih šest mjeseci morala podnositi Jean-Luca Simarda, a čak i tada, treba potplatiti i čuvare, kako je rekao Émile. Prisilila sam se da mi se ne ovjesi lice. »Ona je čvrsta djevojka, djevojka sa sela, naviknuta na težak rad. Možda bi je kapetan uzeo na brod kao kuharicu?«
»Najbolje bi joj bilo platiti više za kabinu i boraviti iza zaključanih vrata«, rekao je monsieur Mignot. »Mornari su cijelo vrijeme bez žena.« Zavrtio je glavom.
Prije tjedan dana provukla sam prste kroz plave uvojke Jean-Luca Simarda i upitala ga koliko plaća madame Brossard za uživanje u mojem društvu. »Sada?« rekao je. »Dvadeset franaka.«
»Sada?«
»Prije sam plaćao petnaest.«
Rekla sam potom madame Brossard da nije pošteno što on plaća više, a ona meni daje samo deset franaka, jednako kao prije. »Želim petnaest franaka«, rekla sam joj. »Monsieur Simard se posvetio meni.«
»Dvanaest, i možeš uzeti pomoćni krevet u Colettinoj sobi.«
»Trinaest«, rekla sam. »Vi znate da na mene računaju mlađe sestre kod kuće.«
Isprela sam priču o tatinoj smrti i dugovima koje je ostavio, o mami koja pije, o Marie koja ima hromu nogu i Charlotti koja uvijek želi svijeće i krizanteme za tri djeteta koja smo pokopali. Slušala me je s rukom na srcu.
»Onda u redu«, rekla je. »Trinaest.«
Jean-Luc Simard se izležava na leđima, prstiju isprepletenih na zatiljku. Njegovi laktovi, oštri kao rub klesana kamena, stršali su u stranu. Ležala sam okrenuta prema njemu, rukom poduprvši glavu, skamenjena od njegovih riječi. Rekao mi je kako će se vjenčati za tjedan dana, s djevojkom Patrice, plavih očiju i bijele kože poput tek napadala snijega. »Njezin otac ima četrdeset posto udjela u tatinoj banci«, kaže.
Već je platio sve što je dugovao kući madame Brossard. Govorio je i disao lijeno kao zadovoljan čovjek. Ipak, umjesto da pojurim oprati ono što je od njega ostalo među mojim nogama, stavila sam ruku na njegova slabašna prsa, na desetak dlaka što su uspjele niknuti iz tako mekana dječaka. »Ta djevojka«, kažem, »tvoja zaručnica, zna li ona koliko je sretna što je našla tako veličanstvena ljubavnika kao što si ti?« Liznem mu bradavicu, onu koja mi je bila bliže, i pomislim kako djevojka bijele kože poput tek napadala snijega nije okusila ni užitak poslijepodnevnoga sunčanja.
»Ne bih znao reći.«
»Ali kad je ljubiš?« Željela sam znati odmiče li se ili uzvraća poljubac. Kliznula sam rukom naniže, na blještavu bjelinu njegova trbuha.
»Ti si zabrinuta«, kaže on. Kvoca, to je jedina riječ kojom se može opisati njegov ženski smijeh, a toliko bih ga željela pljusnuti po njegovu kerubinskom licu. »Nije potrebno. Pokušao sam joj jedanput gurnuti jezik u usta, a ona se trznula kao da je zmija.«
Hladna riba, dakle. Prevrnem se na leđa odahnuvši.
»Poslije vjenčanja idemo u New Orleans, u posjet njezinu bratu. Neće nas biti pet mjeseci.«
»Pet mjeseci?«
»Ljubomorna si?« upita. Rekao je to kroz smijeh.
Uspravila sam se na krevetu, spustila se na njega odozgo te osjetila da mu se spolovilo budi. Kakva lutka. Lice mi je poprimilo najtmurniji izraz pa sam kazala: »Još jedanput. Kuća časti. Za ovo ne treba znati madame Brossard.«
Počela sam ga grepsti i grickati i izvijati se i stenjati cijelo vrijeme mučeći svoj mozak.
Zaspao je poslije toga, s licem na plahti, dok mu je mršava ruka, laka kao pero, ležala preko moga trbuha. Pustila sam ga, tako usnula, te razmišljala zureći u strop, u svijećnjak koji tako dobro poznajem, u šest obješenih kristala u obliku suza krvave boje.
Da nađem tu Patrice? Bi li ona raskinula s Jean-Lucom Simardom, sinom bankara, bankarskim početnikom kod oca, kad bih joj kazala kako provodi večeri u kući madame Brossard? Bi li se on odrekao mene, zamrzio požudu koja ga slama? Jedno je sigurno, madame Brossard bi me izbacila, to bi bila mrlja na njezinoj kući.
Postoji li koji drugi pokrovitelj kuće koji bi mogao zauzeti njegovo mjesto? Monsieur Arnaud voli Colette, monsieur Picotu je draža Petite, monsieur Mignot i monsieur Fortin žele samo druženje. Desetak drugih je prestaro, ne žele žensko tijelo više od jedanput na tjedan. Monsieur LaRoche uvijek me pipa po stražnjici, poteže me za suknju, ali koliko pije vina, Colette kaže da mu ne ostaje ni sua viška.
Dok mi je slika zidova i stropa i krvavih svijećnjaka postajala jasnijom, pomaknem ruku Jean-Luca Simarda, puzim polako kao puž dok mi stopala ne dodirnu pod. Nalijem vodu iz vrča sa sitnim modrim ružama u umivaonik s istim takvim krugom, skupim ruke u pregršt i pijem. Mokrim dlanovima prelazim preko lica. U zrcalu iza umivaonika ugledam svoje mokre trepavice slijepljene; izgledaju kao krakovi neke zvijezde. Trepćem očima koje je Émile Abadie nazivao lokvicama čokolade; mislim kako više nalikuju na smeđe staklo boce nekog eliksira – lomno, tvrdo.
Kad sam se okrenula, pozornost mi privuče izbočen prsni džep na kaputu Jean-Luca Simarda. Priđem bliže tomu kaputu od fine vune, prebačenu preko naslona stolaca, pa položim ruku na četvrtastu izbočinu pod kojom se krila lisnica. Bacivši pogled preko ramena, osluškujem duboko disanje onoga dječaka. Zatim posegnem u džep, otvaram lisnicu i nabrojim više od sedam stotina franaka u novčanicama od dvadeset i pedeset franaka.
Pitam se zašto su moje oči pale na izbočinu, zašto se sve to dogodilo baš sada, zašto je lisnica bila toliko nabijena. Što je bilo uzrokom da kaput Jean-Luca Simarda bude prebačen preko naslona stolca tako da me privuče njegov izbočeni prsni džep?
Nova Kaledonija moja je sudbina. Nabijena lisnica dar je Jean-Luca Simarda na odlasku, dar koji mi je poslala Providnost. I svaka bi djevojka bila budala kad ne bi uzela ono što joj se pruža na srebrenom pladnju. Preplavi me smirenost, sigurnost, osjećaj snage.
Navukla sam čarape, brzopletim prstima nespretno pričvrstila svilu uz podvezice. Zakopčala sam prednji otvor na stezniku, petljala nešto s dugačkim nizom kukica. Podigla sam ljubičastu haljinu iznad glave, i pustila je da mi klizne niz tijelo. Potom sam onaj svežanj novčanica savila u debeo smotak i gurnula u prostor između dvaju brežuljaka na mojim prsima.
U hodniku pogledam lijevo i desno želeći uvrebati Colette ili Petite, nekoga da mi zakopča haljinu što mi se pripila uz rebra. I opet mi je pomogla Providnost – ugledam sluškinju Ginny koja je donosila novu posteljinu.
»Ginny,« kažem. »Bi li mi pomogla?« Pokazujem na svoja leđa.
Ona odloži posteljinu te se prihvati posla s dugmetima. »Kakva haljina«, kaže.
Kad je završila, stavim ruke na njezina ramena i poljubim je u oba obraza tjerajući je na smijeh. I zatim, stražnjim stubištem, ne videći žive duše, napustim kuću madame Brossard.


U našoj unajmljenoj sobi mama je ležala na madracu posve mirna, a Marie se savila oko Charlotte na našem ležaju. Nagnula sam se nad sestre, slušala njihovo disanje, tihe uzdahe. I tada mama zahrče – pijana se, valjda, sjetila da diše. Okrenula se na bok.
Pipam iza kredenca dok ne dodirnem vrećicu s uzicom. Skinem je s čavla te dodam smotak novčanica svojem skrivenom blagu. Iz komode izvadim svoje stvari: dvije bluze; dva para vunenih čarapa, oba s poderanim petama; tri para prljavih gaća; dvije suknje, jedna nije za nošenje, ali je korisna, sada kao zavežljaj, a jednog dana kao izvor zakrpa kojima ću krpati Émileove hlače. Ostavila sam kalendar, crne korice od kože i između njih slike crvendaća i jagoda, sve one križiće kojima sam obilježavala sretne dane na ležaljci, svoj nekadašnji život.
U ostavi sam našla cijelu salamu i kolut tvrdog sira. Odrežem dobar komad jednoga i drugoga, zamotam ih u tanku pamučnu tkaninu i smotuljkom zadjenem za skut suknje.
Kad sam pokupila sve svoje stvari kako sam planirala te uzela hranu iz ostave, sjela sam u kut sobe s koljenima ispod brade čvrsto stežući rukama potkoljenice. Brojila sam i disala, bio je to savjet madame Dominique koji je davala djevojčicama koje bi od straha problijedjele među kulisama pozornice u Operi. U ono mi vrijeme to nije bilo potrebno. Sjetila sam se kako bi madame Dominique prekrižila ruke i govorila da bi svaka balerina koja išta vrijedi trebala osjetiti kako joj se izoštravaju osjetila, ježuri koža, lupa srce od želje da joj se dive, da je vole, i to prije nego što stupi nogom na pozornicu. Jednom sam joj odgovorila: »Ne znam baš da mi je toliko važno uzbuđivati stare noćne posude u gledalištu«, odgovorila sam joj, a ona me pljusnula.
Disanje mi se smirilo, a tisuće misli što su mi kovitlale u glavi polako sam dovodila red. U mislima sam prešla put od naše zgrade do Marseillea. Poći ću na jugoistok ulicama Fontaine i Notre-Dame de Lorette i Faubourg Montmartre, zatim na istok bulevarima Poisonnière i Bonne Nouvelle i Saint-Martin, zatim na jug bulevarima Temple i Beaumarchais te Ulicom Fyon jer svi vode prema Gare de Fyon, gdje ću sjesti u prvi vlak koji vozi u Marseille, koji je negdje na jugu, na Sredozemnome moru, kako su rekli monsieur Mignot i monsieur Fortin.
Sjela sam na rub madraca na kojem su spavale Marie i Charlotte pa se spustila na koljena. Promatrala sam ih htijući zauvijek urezati u pamćenje taj prizor – kako je Marie rukama obuhvatila Charlotte, kako su im prsti isprepleteni... Kad više ne budem s njima, znam da će se Marie brinuti o Charlotti umjesto majke, da će Charlotte shvatiti koliko je Marie krhka bez mene. Pri sivom svjetlu promatrala sam otisak zgužvane posteljine na Charlottinu obrazu koji je bio tako rumen u snu. Nagnem se, usne mi lebde iznad njezina uha, a tada joj šapnem kako iz dna duše želim da bude voljena prije nego što stupi na pozornicu Opere. Marie šapnem da se ne brine, da ne grize donju usnu, da ne grebe palac do krvi. Kažem joj da je lijepa, i to je gotovo istina, sada kad je nabacila malo mesa na kosti. Kažem joj kako je besmislica misliti da ima izbočenu bradu i životinjske jagodične kosti. I na trenutak mi se misli prebace s nje na mene, na moju izbočenu čeljust, na ukradenih sedamsto franaka i na uživanje u patnjama Jean-Luca Simarda. Radi nje i sebe šapćem da Pierre Gille ima lice poput anđela, ali srce poput zloduha. Bilo je riskantno, ali spustila sam usne na mekanu kožu njezina obraza i poljubila je s toliko nježnosti da mi je došlo da zaplačem. »Volim te, Marie van Goethem, moja najbolja prijateljice na cijelome svijetu.«
Podigla sam se s koljena, oklijevala časak promatrajući mamu. Je li se ikada uspravila, drhtava ali sigurna, da se suoči sa životom? Je li ikada donijela neku odluku? Je li ikada dovoljno voljela tatu da bi ga pratila nakraj svijeta? »Zbogom, mama«, kažem.
Spustila sam se niz stubište naše zgrade grabeći po dvije stube odjedanput, otvorila uska vrata što vode na Ulicu Douai. Udahnula sam hladan zrak u jutro koje još nije svanulo i krenula na istok. Opazila sam kočiju madame Brossard, vidjela kako se pomaknuo zastor. Eno je u sivom šeširu s visokim perjem na žute i crne pruge. Gledala me bez imalo samilosti koja joj se tako lako javljala na licu. Kimnula je, a tada sam začula brze korake iza sebe te ugledala dvojicu žandara koji su me pograbili za ruke.
Marie. Nisam je pratila na izložbu monsieur Degasa, i ukrala sam novac kojim je namjeravala platiti poduku madame Théodore, i srušila sam je na pod i pljusnula po licu, i zaboravila na njezin ispit, i optužila je da ne pokazuje nimalo odanosti. Nije me voljela cijelo to vrijeme. A sada ovo. Takav udarac. Želim mogućnost da sve objasnim prije nego što se naljuti i uznemiri i zaključi kako nimalo ne voli svoju sestru. Želim se vratiti u prošlost i biti ondje da je tješim što nije bilo skulpturice, da se sjetim njezina ispita, da joj isčetkam kosu i kažem kako mi je stotinu puta pokazala odanost. Ona ne zna da sam joj na uho šapnula da je moja najbolja prijateljica.

LE FIGARO

19. SIJEČNJA 1881.

ÉMILE ABADIE UMIJEŠAN U UBOJSTVO UDOVICE JOUBERT

Michel Knobloch je priznao ubojstvo udovice Joubert, prodavačice novina u Ulici Fontaine, koja je na smrt umlaćena 11. ožujka 1880. Kao sudionika imenovao je Émilea Abadieja, kojega je predsjednik Grévy poštedio smaknuća potkraj prošle godine te je sada kandidat za sunčane obale Nove Kaledonije.
U prvom se času činilo da je Knoblochovo priznanje lažno. Udovica Joubert ubijena je jedne ožujske večeri kad su i on i Abadie, tako je zabilježeno, sudjelovali u završnim predstavama Jazbine u Kazalištu Ambigu. U trećem prizoru, koji se zbivao između osam i trideset i devet sati, obojica su se pojavila u povorci radnika što idu na posao. Zatim su se pojavili ubrzo nakon deset, u sedmom prizoru, kad piju u krčmi. Ali u ponedjeljak je glavni inspektor monsieur Macé propješačio udaljenost između Ambigua i Ulice Fontaine uvjerivši se da je bilo dovoljno vremena između devet i deset uvečer da Abadie i Knobloch počine zločin.
Sigurno će predsjednik dvaput promisliti prije nego što drugi put spasi kožu nitkovu kakav je Émile Abadie.


MARIE

Idem vidjeti sestru u zatvoru za žene Saint-Lazare. Sud je naredio da je zatvore na tri mjeseca zato što je ukrala sedam stotina franaka od nekoga gospodina dok je spavao. To se dogodilo u kući madame Brossard. U bludilištu, ne u krčmi. Upitala sam djevojku Colette, koja je došla u našu unajmljenu sobu kad se Antoinette tri dana nije vratila doma. Stajala sam na vratima, neodlučna, dok nisam rekla: »Je li moja sestra Antoinette radila u toj kući kao sluškinja ili kao coquette?« Tada je Colette spustila pogled na drveni prag pokraj naših nogu.
Malo poslije podignula je pogled, naše su se oči srele. »To je ugledna kuća«, rekla je. »Mi smo registrirane. Ne postoji ni jedna fille clandestine93 u kući madame Brossard.«
Stajala sam ondje hvatajući se za misao da Antoinette nije mrtva dok me je prag dijelio od Colette – od njezina prebujna izreza na haljini, od napućenih, blistavih usta. I neka vrsta radosti proključala je u meni, ali njezini su se mjehurići rasprskavali prije nego što bi se stvorili. Antoinette je coquette, zatvorena zato što je okrala nekoga gospodina. Ta je istina bila oštra kao vršak igle.
Ali ipak, čak i sada, dok sam hodala prema zatvoru Saint-Lazare, govorila sam samoj sebi: »Probudi se, Marie. Probudi se iz ovoga ružnog sna.« Ali nisam se probudila. Ne, stavljam nogu ispred noge, pravim korake, zurim u maglu koja obavija ulične svjetiljke, kočije, trgovine koje nisu ni polovicu bloka daleko. I nastavljam, koračam dalje dok me guta mrak.
Prostorija za posjetitelje u Saint-Lazareu pravokutna je soba napola podijeljena željeznim šipkama, sa stolcima s obiju strana, ružno mjesto za koje sam se nadala da ga nikada neću vidjeti. Tri tamničara, naslonjena na zidove, nadziru šestero posjetitelja koji sjede, čekaju kao ja ili već tihim glasom razgovaraju sa zatvorenicima s druge strane rešetke.
Što sam trebala učiniti da zaustavim njezino poskliznuće, njezin pad? Pad djevojke koja mi je govorila da se ne zadržavam na stubištu, da brzo idem kući na putu iz Opere? Tužila se da je napustila praonicu zbog ozlijeđenih zglobova i izderane kože i možda je to bilo dovoljno da djevojku gurne od pralje do coquette. Ali grube ruke nisu bile razlogom da Antoinette prestane živjeti od poštena rada. Što je to bilo? Je li joj bilo krivo zbog ona četiri buketa što su tjedan dana razvedravala našu unajmljenu sobu, zbog sreće koja bi me obasjala svaki put kad bih se sjetila kako me je lagan udarac pogodio u gležanj?
Kad je napokon došla vidjeti La Korrigane, sjedila je na četvrtom balkonu škiljeći kako bi vidjela zlatne vrpce na mojoj suknji bretonske seljančice, krasnu čipku na mojoj pregači, ovratniku i kapici. A poslije je rekla da spadam među pet najboljih balerina druge postave kvadrile i da je moje plesanje bolje od plesa nekoliko djevojaka u prvoj postavi. Poljubila me je u čelo, a ja sam položila glavu na njezino rame. Dugo smo tako stajale, i osjećala sam se mirno poput gusjenice u čahuri. Ali jesu li se njezina usta, usta koja nisam mogla vidjeti, gorko podrugivala?


Opera, to je ono što ja imam, a ona nema. I još nešto, da – svi oni trenutci kad se uzvisujem iznad tegoba penjanja uza stube i napora istezanja pokraj štange i dosade mirna stajanja na pozornici. »Tražiti milost«, kaže madame Dominique. »Plesati znači tražiti milost.« Je li to ono što sam našla? Jer na pozornici, katkad u vježbaonici, u duhu se prestanem brinuti za Antoinette, za maminu hladnoću. Gdjekad mi dođe treperav trenutak kristalne vedrine.
Nisam sretnija nego što sam bila u učionici sestre Evangeline kad me je tata znao tako nasmijati da se nisam ni sjetila da bih trebala sakriti zube. Ali nema svrhe razmišljati o svemu tome. Riječ je o onome što je došlo poslije – monsieur LeBlanc koji nam je lupao na vrata tražeći što mu dugujemo – toga se trebam sjetiti kad podvlačim crtu ispod svoga sadašnjeg stanja. Kako stvari stoje, zahvaljujući dogovoru s monsieur Lefebvreom, imamo fino pecivo za doručak, gustu juhu za kraj dana, katkada koji preostali novčić za slatkiš. Monsieur LeBlanc ne dolazi ili nije dolazio jer je i Antoinette davala svoj doprinos.
Ipak, koža duž moga nokta na palcu oderana je do mesa, mislim da je oderanija nego što je bila prije dok još nisam prešla u drugu postavu kvadrile. Ponedjeljkom na večer molim da mi dođe san ili se budim u mraku ispunjena grozom zato što s prvom svjetlosti stiže utorak i potom jutro u stanu monsieur Lefebvrea. Dvaput je mama zarežala da se prestanem okretati i stavila mi ruku na čelo. »Nemaš vrućicu«, rekla je i na plavoj sam mjesečini vidjela kako izvlači bočicu ispod madraca. Stavila je vrh bočice na moja usta i zatim je nagnula, a ja sam progutala tako gorko piće da mi je jezik otvrdnuo. Ali poslije toga došao je san, i otad sam još triput sama pružala raširen dlan tražeći maminu bočicu.
Ulovila sam jedanput Antoinette kako me promatra, jednog utorka izjutra, kad sam češljala kosu. Samo je zurila, nagnuvši glavu na stranu. »Je li sve u redu, Marie?«
Gotovo sam joj rekla sve o drvenim klompama, o raširenim koljenima poslije toga, ali oči su joj bile podbuhle, s crvenim kolobarima. Imala je vlastitih nevolja i nisam bila sigurna trebam li je opterećivati svojim teškim mislima jer imala sam već petnaest godina. »Umorna sam«, rekla sam.
»Noćas si vikala. Dvaput si vikala.«
»Nisam vas željela probuditi.«
Slegnula je ramenima.
»Charlotte zna kako se spava«, rekla sam unoseći vedrinu u svoj glas.
»Dar nevinosti.« Naše su se oči susrele, spojile i u jednom se času činilo kao da je ona već znala za drvene klompe, kao da sam ja već znala za kuću madame Brossard.
»Kako i treba biti kad djevojčica ima deset godina.«
»Da«, rekla je. I kimnule smo, tako ozbiljne da me je obuzeo osjećaj kao da je naše kimanje zapečatilo najsvečaniji sporazum.
Katkad mislim da sam mogla nešto promijeniti.
U Ulici Douai, kad sam se vraćala kući iz klase madame Dominique, nije bilo neobično vidjeti Alphonsea u pekarskoj pregači i kapi kako puši naslonjen na dovratak očeve prodavaonice. Uvijek je imao spuštenu glavu. Kad bih se katkad zaustavila, rekao bi: »Ah, balerina«, i nasmiješio se. Prije tjedan dana rekao je: »Jedan čas«, i nestao u prodavaonici. Brzo se vratio držeći u jednoj ruci kolačić s vanilijom, a u drugoj madlen94 s narančom. »Koji ti je draži?« Izabrala sam. Stajali smo ondje – ja sam grickala madlen s narančom, on s usana brisao mrvice kolačića s vanilijom. To mi je dalo hrabrosti da upitam je li njegov otac sretan s djevojkom koju je uzeo da mijesi tijesto za osamdeset bageta.
On se nasmiješio. »Dvaput na tjedan slušam ga kako se tuži na tu djevojku jer nema ni polovicu tvoje snage. A i ne pjevuši«, rekao je.
»Ne pjevuši?«
»Ti si uvijek pjevušila. Vrlo lijepo.« Oborio je pogled.
Osjetila sam kako mi se rumene obrazi. Lagano me je udario šakom po podlaktici i, premda nisam smogla hrabrosti da ga upitam bi li me , njegov otac ponovno zaposlio – možda sam se mogla uvježbati da rano ustajem, čak i poslije kasnog povratka doma – znala sam da za to nema nikakvih izgleda.
Te sam večeri zakucala na teška vrata monsieur Degasa. Devet me mjeseci nije pozvao u atelijer. Otvorila je Sabine i, brišući ruke pregačom, rekla: »Gle, vidi ti nje, mademoiselle van Goethem. Sada je gotovo prava dama.«
Atelijer je bio sumračan, osvijetljen s pet-šest svijeća, ali monsieur Degas je još stajao u slikarskom ogrtaču, s jednom rukom preko rebara i drugom podignutom uvis da podupre bradu, kao da se nakon trenutka razmišljanja, unatoč kasnoj uri, odlučio opet prihvatiti posla.
»Došla sam radi poziranja«, rekla sam. Ako bi mi Alphonseov otac dao nekoliko sati, ako bi monsieur Degas želio da stojim ukočeno, ako bih obišla mesara, urara, slastičara te ako bi mi ijedan od njih ponudio još nekoliko sati, mogla bih se snalaziti bez trideset franaka monsieur Lefebvrea. Nevolja bi bila u tome kako naći sate za spavanje.
Monsieur Degas je podignuo pogled, oči su mu se susrele s mojim.
Odmaknula sam ruke s bokova. »Nisam više mršava, nisam više petit rat.«
Viđala sam ga svakih nekoliko tjedana u Operi – među kulisama, u prvim redovima parketa, u vježbaonici. Obično bi me pozdravio po imenu, a jedanput je kazao: »Vaš allegro se poboljšao.« Uvijek je nosio plave naočale, i uvijek mu je pogled bio uporan, prodoran. Ali te večeri u atelijeru, ne potrudivši se ni da me pogleda, rekao je: »Ova skulptura, ona me muči.«
Mahnuo je rukom, a ja sam očima slijedila pokret do njegove skulpture – do dvije trećine moje prirodne veličine – i dah mi se ubrzao kad sam shvatila da nije odustao. Prišla sam bliže gledajući baletne papuče od platna, suknjicu od muslina, vrpcu boje poriluka svezanu u čvor oko debele pletenice koja je izgledala kao vlasulja od prave kose. Koža je bila gdjegdje glatka, a gdjegdje gruba, nejednake boje – tamnomedena na licu, crvenkastosmeđa na nogama – sve to načinjeno od tvari koja nije bila ni ulaštena ni mutna, ni tamna ni jasna, ni mekana ni tvrda.
Vosak, zaključila sam razmišljajući kako curi niz svijeće, kako se stvrdne kad se ohladi, stalno mijenjajući oblik, čak i bez topline upaljena stijenja – kad je dan vruć. Tanak sloj voska pokrivao je kosu; vosak žute boje pokrivao je steznik; vosak crvene boje pokrivao je papučice.
Nema kamena. Nema bronce. Nema porculana. Samo vosak. Prolazno. Drugorazredno.
I što je monsieur Degas mislio kad je na skulpturicu stavio stvarnu odjeću i, što je još gore, vlasulju od prave kose? Je li spletena od prodanih pletenica neke izgladnjele djevojke? Od uvojaka odrezanih s mrtvaca?
Ono nakazno tijelo – mršavi udovi, preveliki laktovi i koljena, izbočine mišića što se izdižu iz bedara i ključnih kostiju što strše ispod vrata – nije više sličilo mom tijelu. Ali u licu – nisko čelo, majmunska čeljust, široke jagodične kosti, sitne polusklopljene oči – skulpturica je bila moja zrcalna slika. Monsieur Degas se smilovao samo kad je sakrio moje zube iza zatvorenih usana.
Koja je to bila priča, priča o tijelu i srcu, što ju je monsieur Degas pokušavao ispričati? O čemu sam ja razmišljala dok sam onih dugih sati stajala u četvrtom položaju? Čeznula sam za pozornicom, za mjestom u drugoj postavi kvadrile, za ljubaznom riječi madame Dominique. Dok su me boljeli mišići, dok mi je krulilo u želudcu, željela sam da završe četiri sata, da nađem komadić kobasice ostavljene za mene doma. Ali ostajala sam nepomična sanjajući o slavi – kao stvarna balerina, zarobljena u pastelnim bojama i kredi, čak u ulju – a kad je on poslije rekao: »Skulpturica«, moja je želja nabujala. Sanjala sam kako Marie Taglioni, raširenih krila, lebdi iznad zemlje.
Zagledala sam se u lice skulpturice i vidjela sam čežnju, ambiciju, ponos. Glava joj je bila podignuta i činilo se kao pogreška, previše ispunjena nadom, na takvu licu. Na takvome ružnom, majmunskom licu. Okrenula sam se osjećajući i dalje sitne polusklopljene oči na leđima.
Monsieur Degas nije gledao u mojem smjeru čekajući moju primjedbu. Ne, bio je izgubljen unutar vlastitih misli, i tako sam ondje stajala, u tišini, požalivši što sam došla.
Naposljetku se okrenuo prema meni i kazao: »Možda. Možda.« Zauzeo je položaj u kojem sam tako dugo stajala, položaj skulpturice – stopala u četvrtom položaju, prsti na rukama isprepleteni iza leđa. »Bi li vam bilo teško?«
Skinula sam šal i pustila ga da padne na pod znajući koliko je monsieur Degas nestrpljiv. Lako sam zauzela položaj. Pamćenje, govorila je madame Dominique, nije samo područje uma.
Na trenutak je bio radostan, gotovo je zapljeskao, ali tada je zastao. »Ne«, rekao je. »Više ne teturate između štakorčića i silfide.« Lagano mi je dodirnuo rame, a ja sam u tom dodiru osjetila tugu što djevojčice izrastaju u žene; što se muškarci kvrče, pogrbljuju nad štapovima; što stabla odbacuju lišće. Nestala su dražesna, dječja leđa koja su monsieur Lefebvrea prije više od godinu dana ponukala da ih dodirne, a s njima i interes monsieur Degasa da mu poziram. On je želio samo srce i tijelo male četrnaestogodišnje plesačice.
»Sve one skice«, rekla sam. »One se neće promijeniti.«
Popravio je naočale, okrenuo se od mene prema bilježnici, onoj za koju sam znala da u njoj čuva moje crteže.
Prstima sam stiskala željezne šipke, potezala ih, ali rešetka je bila čvrsto usađena, nije bilo mogućnosti da je pomaknem nimalo više nego cigle u podu pod mojim nogama. Monsieur Lefebvre je moj pokrovitelj, i nema drugoga puta, osobito sada, bez Antoinette.
Želim zagnjuriti lice u ruke, zaurlati, za sebe, za Antoinette, za sve žene u Parizu, za tegobu što imamo ono što žele muškarci, za težinu spoznaje da moramo dati, da svojim tijelom krčimo put na svijetu. Ali, bi li se Antoinette s tim složila ili bi rekla da nema druge cijene osim onoga u što djevojka u svojoj glavi odluči vjerovati? Prebacila sam pogled s jednog tamničara, kojemu je dosadno, na drugoga, koji se besposleno igrao metalnim dugmetom na kaputu. Bi li oni rekli da nema cijene sve dok djevojka ne dobiva više nego što muškarac odluči da vrijedi njezino tijelo? Bih li ja mogla navesti svoj um da razmišlja na taj način? Bi li to značilo da mogu odustati od želje da Antoinette bude drukčija od onoga što jest? Bih li mogla zaspati ponedjeljkom na večer?
Prebacujem pogled s kisela lica jednog posjetitelja na stisnute šake drugoga. Govori li ijedan od njih zašto? Zašto oduzeti život jednoj coquette? Zašto ukrasti sedamsto franaka, posebice kad je to značilo skrivati se, bježati od svakoga koga poznaješ? Od Charlotte. Od mame. Od mene. I sada, pred željeznim šipkama, zagnjurila sam lice u skupljene ruke. Ništa nije ostavila iza sebe, samo Charlotte, koja je sebična; mamu, koja pije, mene, koja ubojicom naziva momka kojega ona voli, hladnokrvnim rezačem grkljana.
Ali, oh, to je istina. Snažno gutam, to je trik koji sam naučila u društvu monsieur Lefebvrea da suzbijem suze, da usredotočim misli na neku pojedinost – na lovorove vijence na sagu, na ružičastu boju njegova tjemena. I suhih očiju spuštam ruke u krilo. U srijedu, istoga dana kad je Antoinette odvedena u Saint-Lazare, novine su pisale o momku koji je priznao ubojstvo udovice Joubert i pod prisegom izjavio da je Émile Abadie sudjelovao u umlaćivanju.
Zahvalna sam za sivu svilenu haljinu što je danas nosim iako sam se prije otvaranja kutije s vrpcama koju mi je monsieur Lefebvre stavio u krilo nadala haljini koja neće biti raskošna kao haljine što ih nose dame u Operi, nego možda s izrezom na ramenima, možda s malo čipke, čak i s jednim jedinim cvjetićem. Ali ne, moja haljina ima visok ovratnik, siva je, ozbiljna, nešto što kći nekoga bankara nosi na misu, nešto što ponosna sestra zatvorene coquette nosi kad je posjećuje u zatvoru. Kad sam otvorila kutiju, lice mi se objesilo. Izraz se na njemu zaledio, a monsieur Lefebvre je rekao: »Vi ste samo djevojčica.«
»Imam petnaest godina.«
»I nezahvalni ste na daru.«
Ugrizla sam se za usnu, voljela bih da je to bio jezik. Svaki put, čim se pojavi neki àbonent, Perot se mrzovoljno napući. Kad sam počela govoriti o poziranju i rekla da monsieur Lefebvre uopće nije umjetnik, Blanche je zakolutala očima i odbrusila: »To je cijena ruža pod tvojim nogama. Reci mu da ja neću biti ni blizu toliko kreposna.«
Dodirnula sam glatku hladnoću svile. »Tako je lijepa«, rekla sam. Spustila sam glavu, ali usudila sam se podignuti pogled. »Nikada nisam sanjala ovakvu mekoću na svojoj koži.«
»Način kako hodate naokolo – s otpalom dugmadi, s razdrljenim izrezom, s poderanim donjim rubljem ili čak bez njega – nije pristojan.« Sve je to izrekao otresito, s mržnjom, kao da sam cijele večeri sjedila trgajući dugmad i potežući uzice na bluzi dok se toliko ne izližu da ništa više ne drže na mjestu, i sve to s namjerom da idućega dana njega navedem na stranputicu.
Antoinette je sjedila s druge strane željezne rešetke, a ja sam poželjela zatvoriti oči da ne vidim zatvoreničku suknju od grube smeđe vune, olinjao plašt sivoplave boje, pohabanu kapu od izlizane tkanine, tamne kolobare ispod njezinih očiju. Obuzela me sramežljivost, osjećaj da jedva poznajem Antoinette. »Bojala sam se da nećeš doći«, kazala je.
Pružila je ruku kroz šipke, uhvatila sam je za prste. »Oh, Antoinette.«
Njoj klonu ramena. Zavrtjela je glavom, ali nije objasnila zašto je počela živjeti životom bludnice, zašto je ukrala sedamsto franaka. Ne, njezin je pogled pao na moju haljinu te mi je čvršće stegnula ruku. »Ta haljina na tebi, od koga si dobila takvu haljinu?«
»Dar.« Zurila je u mene, pogled joj je bio tužan, čelo nabrano, ali ništa više nije rekla. Zamišljala sam užurbano šaptanje, prigušene glave, i jecaje i međusobno brisanje suza. Duboko udahnem i, želeći premostiti jaz tišine, počela sam objašnjavati kako je Colette – tvoja prijateljica iz kuće madame Brossard, rekla sam – došla na naša vrata. Očekivala sam da će Antoinette promijeniti izraz lica, da će progovoriti, ali nije bilo ničega što bi pokazalo da joj je nelagodno što znam da nije svih onih večeri odlazila raditi u krčmu. »Rekla je da si uzela sedamsto franaka. Ali zašto, Antoinette?« Zvučala sam kao Charlotte kad cmizdri za komadom pržena šećera, za drugim jajetom iako ih imamo samo četiri.
»Ta haljina?«
»Ja bih tebe trebala ispitivati?« kažem to tiho, ali pogled mi je bio čvrst.
»U redu«, odvrati. »Imaš pravo. Ali najprije te moram zamoliti za uslugu.«
Kimnem.
»Javi Émileu da sam ovdje, u Saint-Lazareu.«
Kao uvijek, naježila sam se na spomen toga momka, ali nisam ispustila njezinu ruku. Ako se posvadimo, ako ona ustane i ode, željezne mi šipke neće dopustiti da pođem za njom. Nagnem se bliže. »Reci mi«, kažem. »Reci mi zašto si radila na onakvome mjestu.« No ona samo stisne usne u tanku crtu pa nastavim: »Bilo je dovoljno novca za meso dvaput na tjedan.«
Palcem mi je trljala nadlanicu. »Ti ne želiš čuti odgovor.«
»Želim.« Opet onaj Charlottin cmizdravi glas.
Treptala je i, premda je bila okrenuta prema meni pogleda uprta u me, zurila je kroza me u zid iza mojih leđa. »Treba mi novac za put u Novu Kaledoniju«, kaže.
»Antoinette?«
Spustila je oči na cigleni pod pokraj nogu, ali samo na tren. Zatim ih je opet uprla u mene.
Zamaglilo mi se pred očima i ništa se nije moglo učiniti protiv suza što su mi se kotrljale niz obraze. »Ne možeš.« Oslobodim ruku.
Ona zarije lice u dlanove. Ramena su joj se tresla. Jecala je bezglasno. Malo sam se pridignula na stolcu, ali željezne mi šipke nisu dopustile da zagrlim djevojku koja nije bila naviknuta na suze.
Što da kažem? Da joj objašnjavam što je ekvator, da spomenem kako je potrebno prijeći stotinu i osamdeset stupnjeva da bi se stiglo na drugu stranu zemaljske kugle? Ona to ne može razumjeti. »Tunel koji bi se prokopao kroz središte Zemlje završio bi u Novoj Kaledoniji«, kažem. »Ali ne može se iskopati tolika rupa, ne postoji tako dugačak tunel.«
Glava joj se malo tržne, skine ruke s lica. »Mjesec i pol dana, možda više, plovidbe brodom iz Marseillea.« Vidim u njezinu nepomičnu pogledu upornost koja ju je odvela u kuću madame Brossard, koja joj je dopustila da zadigne suknju, magareću tvrdoglavost koja govori da će ona jednog dana stupiti nogom na ono daleko tlo.
Obrišem oči, obližem usne, prepletem prste u krilu. »Ti voliš Émilea Abadieja. To znam. Vidjela sam da si bila sretna. Vidjela sam te na njegovim rukama u Ulici Douai. Ali katkad očajavaš.« Ona otvori usta da nešto kaže, ali ja podignem ruke blago je ušutkavajući. »Čula sam kako se tužiš. Više nego jedanput čula sam te kako se prepireš s tim momkom o mrtvome psu, o tome kako je dopustio da te drugi momak pljusne, o novcu koji ne štedi. Imaš kolobare ispod očiju, taj ih je momak prouzročio.«
Ona dodirne tamni polumjesec.
»Sad je opet u nevolji«, kažem. »Ovaj put zato što je na smrt pretukao udovicu Joubert.«
Rukama pokrije rebra, čvrsto stisne čeljusti, zatvori se preda mnom. Ipak, možda od navike, riječi se kotrljaju iz mojih usta kao teretna kola niz brežuljak. »Jedan je momak priznao i rekao da je Émile Abadie sudjelovao u umlaćivanju.« Opustila joj se koža na licu. Kao da je zaboravila disati. Ruke je čvršće ovila oko prsa, vrške prstiju zabola među rebra. A ja ne prestajem sipati riječi. »Inspektor kaže da je udovica Joubert ubijena 11. ožujka, baš kad su Abadie i taj drugi momak bili odsutni s pozornice u Kazalištu Ambigu.«
Usne joj se rastvore. »Kada?« kaže.
»Između trećeg i sedmog prizora.«
Antoinette se udari rukom po bedru, a polumjeseci ispod njezinih očiju izblijede. »Nikada ti nisam rekla za spremište, nikada ti nisam govorila o tome kako sam bila obožavana«, kaže. I zatim, prije nego što sam išta rekla, ona mi kaže da je to bio točno onaj sat koji je provodila u spremištu gotovo svakoga dana, govori o kalendaru u kojemu je sve to zabilježila. »Na devet od deset dana, tiskanih u onom kalendaru, naći ćeš sitan križić koji dokazuje njegovu nedužnost.«
Nastavila je svoje optimističko, brzopleto brbljanje, pitala me kad će biti suđenje, a kad sam rekla: »Za dva mjeseca«, kaže mi da nađem kalendar, koji je gurnula između dimnjaka i zida, i da ga odnesem monsieur Danetu, Émileovu odvjetniku. Kaže mi da moram objasniti značenje sitnoga križića koji sigurno obilježava jedanaesti dan ožujka. »Još nije kasno«, kaže. »Moraš učiniti to za mene, to je važno.« I tada se takva nada pojavila u žaru njezina licu koje me preklinjalo, takav zanos da sam kimnula potvrdno.
»Sada mi reci«, kaže ona. »Je li momak koji je priznao Michel Knobloch?«
»Da.«
Opet se pljesne po bedru, lice joj oživi od sreće. »On je najveći lažljivac što ga je Pariz ikada vidio. Ljudi će stajati u redu da to izjave na sudu.«
»Nitko ne laže o ubojstvu«, kažem kopkajući noktom po ozlijeđenom mjestu na palcu. »Zašto bi itko lagao?«
»On samo želi doći u Novu Kaledoniju«, kaže ona. »U zemlju meda i mlijeka.«
Kakva provala radosti! Iz djevojke koja me ostavlja. Koliko me je srce boljelo.


Naslonilia sam obraz na zid naše unajmljene sobe i virnula u pukotinu iza dimnjaka. I doista – ondje su bila dva mjedena kolutića što su držala skupa ono što bi trebalo biti Antoinettin kalendar. Gurnem nož u pukotinu, zakvačim jedan prsten i podignem kožne korice sa stisnutim listovima iz skrovišta.
Stavila sam kalendar na stol. Stajala sam ondje s rukama na bokovima i zurila te se pitala gdje je Antoinette našla takvu lijepu stvar. Odmaknula sam se korak, promotrila sa strane valovito izrezane rubove stiješnjenih stranica. Brzo, samo jednim prstom, kao da je nešto vruće, podignem gornju koricu i nađem naljepnicu na kojoj je pisalo Vlasništvo Williama Busnacha. Ne upitavši se zašto Antoinette ima kalendar dramaturga Jazbine, prolistala sam do mjeseca ožujka, vidjela dvije ptičice, zelene sa žutim prsima, kako se crvenim kljunovima ljube. Odmah sam zapazila da svaka kućica ima u sebi križić, da se svaka od praznih kućica nalazi u posljednjem tjednu mjeseca.
Antoinette je Charlottino mirno spavanje nazivala darom nevinosti. Ozbiljno smo kimale glavom, i sjećam se osjećaja svečanog dogovora da ćemo našu sestricu čuvati od grubosti svijeta. Ni u jednom trenutku nije mi bilo ni na kraj pameti da je Antoinette htjela reći da ja smislim kako ću sve to sama obaviti. To nisam mogla. Nisam htjela. To nije bilo nešto što bih znala kako se čini. Čak ako bismo Charlotte ostavili po strani, ako bi riječ bila samo o meni, nisam se snalazila bez Antoinette, nisam mogla smisliti kako živjeti i disati, hrvati se s monsieur LeBlancom, s maminom vikom da ustanemo.
Zadignula je suknju za ljubav Émilea Abadieja, momka koji je bio grub i ružan, momka koji je dopustio da je drugi momak pljusne, momka koji joj nikada ne bi priskrbio krov nad glavom, momka koji je prerezao grkljan one žene. Takva momka ona bi pratila nakraj svijeta. Njegova moć nad njom, to je bilo kao nekakva bolest. I oštrica giljotine nad njegovim vratom bila je lijek, dar za Antoinette. Pa ako je meni vjerovati, dar i za Charlotte i mene.
Našla sam žigice, istrgnula stranice iz kalendara, zgužvala ih u kuglice i bacila na kameni pod kamina. Kresnula sam žigicom, buknuo je plamen. Papir se zacrvenio na rubovima, pa postao crn, a zatim je iščeznuo. Ostala je samo čađa, pepeo, zrak.

ANTOINETTE

Kroz sićušan prozor na hrastovim vratima moje ćelije nazrela sam koprenu časne sestre i njezino bubuljičavo, rumeno lice. Čula sam klizanje željeznog zasuna, zvuk koji je najavio moje zatvaranje do svanuća, na dvanaest sporih sati. Iz dvorišta je doprlo sedam otkucaja zvona za večernju molitvu. Zatim se začulo nerazumljivo brbljanje neke sestre – latinske riječi o anđelu Gospodnjem koji govori Mariji – a poslije toga zatvorenice kako odgovaraju. Opet latinski, ovaj put o djetetu u Mariji koje je onamo položio Bog. Tako je barem jučer rekla glavarica samostana kad sam sjedila pred njom na tvrdoj klupi ponavljajući i ponavljajući dok nisam znala napamet početne retke Angelusa.95 Posrnule djevojke, tako one nazivaju nas koje smo strpane u drugi odjel Saint-Lazarea – sve coquettes bez zdrava razuma da se držimo pravila. Bilo je dosadno kad bi one turobne sestre objavljivale Marijinu krepost triput na dan. »Možda je ovaj stari zatvor trebao dobiti ime po Mariji«, rekla sam jednom glavarici kad je napokon bila zadovoljna mojim recitiranjem Angelusa. »Mislim da je i ona bila posrnula djevojka.«
»Držite jezik za zubima, mademoiselle van Goethem.« Bila sam do tada pošteđena poznanstva s glavaricama u životu, ali ova je izgledala upravo kako je trebalo – s podbratkom, povijena vrata, s vučjim očima.
»Čudim se što je vama sestrama bilo na pameti kad ste ovo mjesto nazvale po svetom Lazaru. Zar on nije bio bijedni prosjak s otvorenim ranama od gube po cijelom tijelu?«
Oh, kako je glavarica stisnula usne.
Zidovi imaju uši, pa sam se tako iza svojih hrastovih vrata spustila na koljena, na hrapave cigle poda. Ispreplela sam prste, zgrčila zglobove te stavila ruke pod bradu. Ali nakon prvih promrmljanih molitava u zboru počela sam razmišljati kako bi dobro bilo da, kad sam već osuđena na večernje molitve, barem zatražim da Marie odnese moj kalendar monsieur Danetu kako je obećala. Neka sestra doušnica naslonila je uho na moja vrata, naravno. Čulo se škripanje krede po hrastovini. Ujutro ću na vratima izvana naći bijelu kosu crtu, znak da se javim glavarici za dodatnu poduku na njezinoj tvrdoj klupi. I to će biti umjesto slobodna sata za šetnju po stazama dvorišta skupa s ostalim posrnulim djevojkama.
Nije ovdje tako loše, iako mi nedostaje Marie, kojoj bih rado češljala kosu, i Charlotte, s kojom bih dijelila malo slastičarova punča s jajima. Imam krevet, cijelu ćeliju za sebe, također stolić i stolac. Nevolja je u tome što moram računati na Marie da će odnijeti moj kalendar monsieur Danetu, i ne mogu poći do Émilea da mu umirim duh i govorim mu o štednji za Novu Kaledoniju. Svaki se dan budim s nadom da će me neka sestra pozvati u sobu za posjete, da će doći Marie s nekom vijesti, ali u moj se um sve više uvlači sumnja. Marie je potvrdno kimnula da će odnijeti kalendar monsieur Danetu, da. Ali kako je prošlo već mjesec dana, počela sam misliti da ta djevojka golubinjega srca ne dolazi zato što je lagala, što je možda dala naslutiti njezina spuštena glava. Oh, ali ona me neće iznevjeriti, Marie je primjećivala kad bih joj dala bolji šal, veći komad bravetine, rekla mi je stotinu puta hvala za par čarapa koji sam kupila kod vlasnika zalagaonice po dobroj cijeni. A jedanput je položila ruke na moje obraze, nakon što sam je počešljala, i rekla mi: »Volim te, Antoinette van Goethem, moja najbolja prijateljice, najbolja na cijelom svijetu.«
U sedam i trideset ujutro mi, posrnule djevojke iz drugog odjela, ustajemo i pravimo krevete, slažemo posteljinu, zatežemo smeđi vuneni pokrivač, a to je jedini kućni posao koji se od nas očekuje da ga obavimo tijekom dana. Poslije dolazi sluškinja da pomete, pa još jedna koja odnosi na pranje smeđu zemljanu zdjelu u koju primam obroke. Povlačenje zasuna čekam na svojem urednom krevetu slušajući zvukove udaranja kovine o kovinu. Zatim odlazimo u krojačku radionicu da otpjevamo hvalospjev i izmolimo smrdljivi Angelus prije nego što se prihvatimo zatvorskoga posla, odnosno šivanja donjega rublja. Svakog dana moji šavovi postaju uredniji, brži, i nijedanput nije sestra imala hrabrosti stati iznad mene, pucnuti jezikom i reći da isparam ono što sam sašila. U doba doručka odlazimo jedna za drugom u blagovaonicu, veliku prostoriju s visokim prozorima kroz koje pada svjetlo na kamene ploče poda, po dnevnu porciju crnoga kruha – cijeli hljeb – i zdjelu punu juhe od povrća, osim ako nije četvrtak ili nedjelja, kada u juhu dodaju meso. Pomolimo se, zatim jedemo – juhu i komad kruha – za dugačkim sjajnim stolovima ili u dvorištu pokraj blagovaonice ako je vrijeme lijepo. Djevojkama s kosim crtama iscrtanim kredom na vratima kažu da popiju juhu i pohitaju do glavarice. Ja pušem u svaku žlicu, zadržavam udubinu žlice u ustima, čekam da počne toptanje sestre nadglednice.
U pet poslijepodne odlažemo igle te uzimamo u ruke krunice i opet molimo zaustavljajući se samo nakon svakoga desetog hvalospjeva koji govori da se moramo osloboditi sotonine tiranije ili ćemo iščeznuti u tmastim oblacima noći. Mnogo je raspjevanih djevojaka koje podižu uvis ozareno lice dok im trepavice počivaju na obrazima.
Poslije pjevanja dolazi večernji obrok i drugo razdoblje odmora. Neke se djevojke obično žale na jednoličnost jelovnika – nedjeljom govedina i sušeni grašak; ponedjeljkom crveni grah; utorkom riža; srijedom krumpiri; četvrtkom govedina i mahunarke; petkom bijeli grah; subotom krumpiri. A jedanput zamalo da nisam dobacila tim cmizdravim djevojkama da se povrće kuha sa slaninom i da u mesu ima manje hrskavice nego nemasnog mesa, ali glavarica se zadržavala u blizini pa bi mogla čuti. Nisu bile škrte s porcijama pa sam dobila sloj kojega prije nije bilo, a popunio mi je šupljine između rebara.
Puna trbuha vraćamo se u radionicu. U to doba dana moj um katkada odbludi brinući se zbog Marie i kalendara, zbog Émilea i njegove patnje u La Roquette. Dok šivamo – gaće, potkošulje, podsuknje – jedna od sestara čita iz knjige. Svaka priča ima neku pouku koju trebamo naučiti i to je obično lako razumjeti. Djevojka, koja je nakon teška rada sjedila u zapećku, bila je ponizna i dobra. Njezine polusestre bile su ohole, a na kraju su te ohole polusestre molile za milost onu koja nije bila ohola. Bila je još jedna priča, o djevojčici s crvenom kapicom koja je pogriješila kad je jednog dana kazala vuku kamo ide. Na kraju priče taj vuk proguta djevojčicu. Prošlo je neko vrijeme dok napokon nisam shvatila zašto nam čitaju takve priče, ali na kraju sam razumjela. To je bilo upozorenje da ne razgovaramo s muškarcima koje ne poznajemo, da nas ne bi namamili u krevet, da se ne bismo našle preblizu njihovih oštrih zuba. Te sestre imaju naočnjake kao kobile što vuku fijaker. Da to nije bio još jedan minuli dan, još jedan dan bez vijesti od Marie, ja bih dobro i glasno zafrktala nakon takve priče.
Dok sjedim na tvrdoj klupi, glavarica mi govori: »Sada, Antoinette, znate početak Angelusa, a ipak se ne pridružujete molitvi.«
»Srce mi je žalosno, majko.«
Ona kima, gotovo se smiješi. »U nedjelju će otac Renault držati ispovijedi.«
Zamislite koliki je posao saslušati sve što djevojke iz drugog odjela imaju kazati. Ispovjedaonice ovdje u Saint-Lazareu moraju biti najzanimljivije mjesto na kojem je otac Renault sjedio u svom životu udjeljujući Zdravomarije. Za te djevojke što pred njim izlažu svoju utrobu, one što pjevaju sa zanosom na licu, lako mi je naslutiti kako će se snalaziti kad ponovno budu zarađivale svoj kruh. »Stvar je u tome, majko, što sam vidjela kako jedna sestra kopa nos upravo u času kad joj je pruženo tijelo Kristovo.«
»Svojeglavost, kakva je vaša, to je upravo ono što je potrebno djevojci da stane na vlastite noge, da učini nešto korisno u životu.«
Dobila sam kosu crtu kredom zato što razmišljam o stadu malenih što se doma drže za prazne trbuhe, sada kad sam spriječena da učinim nešto tako korisno kao što je punjenje njihovih trbuha.
Polagano poput puža okretala je stranice velike crne knjige što je otvorena ležala pred njom na stolu. »Vi imate dvije sestre«, kaže lupkajući prstom po sredini stranice, »i obje primaju plaću u Operi, a majka vam je zaposlena kao pralja.« Sklopi ruke nad knjigom. Kvrgavi su joj zglobovi stršali, ali nisu nimalo pokazivali bjelinu zbog naprezanja. »Mi od vremena do vremena pravimo iznimku i šaljemo plaću neke djevojke obitelji u nevolji.«
Poznata mi je ta plaća, dio zarade od sašivenoga donjeg rublja što se udjeljuje posrnulim djevojkama. To mi je objašnjeno prvoga jutra kad sam sjela na tvrdu klupu. Sve dok radimo, dobivamo osam franaka na tjedan da ih potrošimo na vino ili svijeće ili bijeli kruh ovdje u Saint-Lazareu, ili da ih spremamo na stranu – glavarica je to nazvala jajetom u gnijezdu – da dočekaju djevojku kad joj istekne kazna. Saslušala sam kratak govor prekriživši ruke na prsima. Nisam htjela pasti na varku koja je smišljena zato da nas zaposle danju i noću. Ali zatim, kad sam prvi put došla u blagovaonicu na večernji obrok, vidjela sam čaše vina i one sluškinje što su djevojkama pružale listove papira s oznakama da piju na vjeresiju.
»Hoćete li da naredim da vaša plaća ide vašim sestrama u Ulici Douai?« upita glavarica.
Moram štedjeti zbog Émilea, makar to bilo mršavih osam franaka na tjedan jer, ne budem li štedjela, to će izgledati kao odustajanje od izjave na sudu da je on nedužan u slučaju ubojstva udovice Joubert. Ali mislila sam na Charlotte, na Marie, koja kuha pileće kosti gunđajući zbog prstohvata soli. Još nisam odlučila, a glavarica je već uzela pero, spremna zapisati da moja plaća odlazi u Ulicu Douai. »Nemojte im poslati ni sua«, kažem.
Ona jače stegne pero, zglobovi joj pobijele.
Ali poslije sam u radionici mislila na Marie, na njezinu sivu svilenu haljinu, pitala se kako je došla do takve haljine. U sobi za posjetitelje, kad sam Novu Kaledoniju nazvala zemljom meda i mlijeka, njezino je jecanje bilo takvo da je nisam mogla ponovno upitati za haljinu. Prestala sam šivati i pozvala sestru Amélie – nervoznu krticu sa zrnolikim očima i dlakama na bradi – te ona šmugne do glavarice s promijenjenim uputama da se moja plaća šalje u Ulicu Douai.
Dva dana poslije toga sestra Amélie ili Krtica, kako je volim nazivati, prišla mi je u radionici i rekla: »Vaša sestra čeka u sobi za posjete.« Nadala sam se i zadržavala dah očekujući da je Marie donijela dobre vijesti. Ali u sobi za posjete Marie je izgledala uznemireno, vrpoljila se i grizla usnu. »Onda?« kažem osjećajući sklisku hladnoću njezine brade s rupicom, naslutivši da joj ništa nije značilo obećanje da će odnijeti kalendar monsieur Danetu.
Slegnula je ramenima, raširila ruke kao da ne razumije.
»Kalendar?« kažem. »Kalendar koji će spasiti Émileovu šiju.«
»Donijela sam ti kuglice kuhana sladora.« Pogled joj je bio uznemiren i grebla se po rani na palcu.
»Marie.« Spustila sam se na koljena, prepletene prste stavila sam ispod brade. »Molim te. Preklinjem te.« Nije moguće da će me izdati moja krv i meso, Marie. Nije ni najmanje moguće. Uzrujana je samo zato što je bole potkoljenice od skakanja, zato što mama nije ustala i otišla u praonicu, zato što je Charlotte izgubila grimiznu vrpcu...
»Sestre su mi na ulazu oduzele kuglice kuhana sladora. Da ih pregledaju.« Donja joj je usna drhtala. Smiri je svojim ružnim zubima, a meni sve postane jasno.
»Trebala si odnijeti kalendar monsieur Danetu.«
»Nije bio ondje, iza dimnjaka«, kazala je najkrotkije svojim tankim glasom.
»Ne vjerujem ti. Znam da si vidjela križić na 11. ožujka.«
»Rekla sam ti.« Pogled joj se sudari s mojim pa ga svrne u stranu. »Nije bio ondje.«
»Pogledaj me. Na koljenima sam. Na koljenima, Marie.« Nikada prije nisam molila. Nikada prije nisam molila na koljenima.
Ona podigne glavu, jedva primjetno, i kroz šapat kaže: » Kao što sam rekla, nije bio ondje.«
Sigurno je vidjela onaj križić. Inače ne bi imala razloga lagati. Skočim na noge, nagnem se naprijed, na prstima, dršćem. »Lažljivice.« Otpuhujem glasno i jasno, a tada me tamničar uhvati za rame i gurne natrag na stolac.
Marie rukama snažno stegne prsa. Oči joj zasjaje, žile na vratu napnu. Proguta pljuvačku pa se opusti. Željela sam na njezinu licu vidjeti očajanje pa opet skočim na noge. Ispljunem riječi pune mržnje: »Na tvojim je rukama krv nedužna čovjeka.«
Ona polako pomakne svoju ružnu čeljust. Trepavice su joj se osušile.
Tamničar pokaže glavom prema Marie. »Bolje bi bilo da odete«, kaže.
Ona ustane. Bila je mirna, oči suhe. Izgledala je nemilosrdnije nego ikada prije u životu. Otišla je bez riječi.
Došla je ponovno nakon tri dana, ali nisam je željela vidjeti, tu sestru tvrda srca. Kažem Krtici, koju su poslali da me dovede, kako ću propustiti pjevanje ako sada odem u sobu za posjete, a bez pjevanja moj um odbludi u đavolske misli. Marie je ponovno došla nakon tjedan dana. Podigla sam pogled s potkošulje, s ravne crte šavova koji pričvršćuju vrpcu izreza pod vratom, i kazala Krtici: »Ona djevojka, ona s navikom da grize usnu, to nije moja sestra, nego djevojka poslana iz kuće madame Brossard, koju ne želim više vidjeti.« Mislila sam na Émilea, na giljotinu, na njegov snažni vrat što ga ruke moje sestre drže u otvoru kroz koji prolazi oštrica.
Poslije toga došla je mama i sva treperila zbog sretne vijesti da je monsieur Mérante odabrao Charlotte i još jednu petit rat po imenu Jocelyn, kazavši im da trebaju srijedom dolaziti na nastavu s Marie i ostalim djevojkama u drugoj postavi kvadrile. »Zamisli«, kaže mama. »Neke su od tih djevojka za cijelu glavu više od Charlotte.«
»Moraš joj kazati da se ne pravi važnom.« Marie bi joj bolje nego ijedna druga djevojčica mogla kazati da nitko neće, uključujući madame Dominique, misliti bogzna što o maloj plesačici koja nema dovoljno zdrave pameti da zauzme mjesto na kraju štange, ali ne želim po mami poslati poruku za Marie.
Poslije toga mama je umuknula i poprimila zamišljen izgled, a ja sam očekivala prijekor zbog krađe u kući madame Brossard. Ali ona spusti ruke u krilo, udahne i rekne: »Marie stalno slini kao da dolazi smak svijeta. Kaže da ste se posvađale, da ti napuštaš Pariz, da ti je srce ispunjeno mržnjom, a ja sam joj rekla: >Marie, dosta toga blebetanja. Tvoja sestra nikamo ne ide. Nije se ona toliko pogubila. Ima i drugih kuća za Antoinette.< Ali Marie je samo buljila onim svojim nateklim očima koje su krute kao staklo, a onda je navukla posteljinu preko glave.«
Marie je zaslužila da bude nesretna, ali meni ne smije biti žao djevojke koja drži Émileovu glavu u otvoru giljotine. Umjesto toga osjetila sam ogorčenost što me je rodila majka koja nije razočarana zbog kćeri u zatvoru, zbog kradljive bludnice, majka koja pretpostavlja da ću se vratiti istom poslu, majka koja ne obećava da će razgovarati s monsieur Guiotom o mogućnosti da ponovno zaposli njezinu kćer. Ne bi se trebala zabrinjavati, ni najmanje. Nije bilo izgleda da ću ponovno udisati sapunast i zaparen zrak u praonici. Već sam gurkala druge djevojke u vrijeme odmora. Koje kuće poznaju? Koje vlasnice uzimaju prevelik dio novca samo zato što imaju baršunastu sofu i ulašten svijećnjak? Koje od njih tuku djevojke? Koje od njih znaju kako navesti škrtu gospodu da odriješe kesu? Djevojke su oprezne, otkrivaju tek mrvice o ovoj ili onoj kući, gotovo nikada ne kažu mnogo o mjestima koja će posjetiti kad ih otpuste iz Saint-Lazarea. Ali ja skupljam te mrvice i već imam imena triju kuća.
»Onda, Antoinette, moraš biti dobra sa svojom sestrom«, kaže mama. »Ona nije skrojena od iste tkanine kao ti i Charlotte.«
»A koja je to tkanina?«
Ona skupi usne i stisne ih u krug, upilji pogled u najviši kut prostorije. »Rekla bih svila; ona se ne para, ali izgori i kad glačalo nije vruće. Pamuk je premekan. Lan je jak. Gužva se, naravno, ali lako se glača.«
»Ti misliš da sam skrojena od lana?«
Njezino se lice razvedri. »Ne, Antoinette.« Odmahuje glavom. »Ti si skrojena od jute. Dovoljno jaka za nošenje krumpira i sukanje konopa, i nikada je nećeš naći u praonici koliko god je uporno tražila.«
Misli mi bježe do lažljiva prsta Michela Knoblocha, Marie koja me je izdala, skorašnjeg Émileova suđenja. I načas se upitam koliko je korisna juta kad želiš spriječiti čvorke da ne zoblju zrele plodove s trešanja – ako u Novoj Kaledoniji uopće ima trešanja i takvih bića kao što su čvorci.
Mama dalje blebeće, kako ta i ta zadiže suknju za monsieur Guiota iza praonice i uvijek dobiva lagan posao glačanja, kako se ta i ta žali, a monsieur Guiot je šalje na stroj za cijeđenje, pa zatim kako je ta i ta na zaparenom prozoru nacrtala srce i u njemu napisala Guiot, a on pobjesnio. Mislim o Marie, o tome je li ona više kao flanel – mekan, ali se lakše nosi nego većina tkanina. Ili kao pletena vuna – koju grizu moljci, koja se rasplete čim se prekine jedna nit. Gruba sam. Previše gruba? Možda. Vjerojatno. Prestani.
Kad je iz njezinih usta iscurilo sve o čemu se naklapalo u praonici, kazala je: »Eto, moram natrag. Monsieur Guiot je rekao da će mi, ostanem li imalo dulje od dva sata, odbiti cijelu nadnicu.«
Zavukla je ruku duboko u džep suknje i izvadila pohaban izrezak iz novina. Gurnula je ruku kroz rešetku, pružila mi izrezak i rekla: »Ovo je za tebe. Od Marie« kad ga je zgrabio jedan od tamničara.
»To nije ništa«, kaže mu mama.
On ga pogleda, sprijeda i straga, prije nego što će mi ga predati. »Jedanput sam ulovio neku gospođu koja je djevojci pružala odgovore koje će dati u sudnici«, kaže on. »Ugurala ih je u orahovu ljusku.«
Papir je bio zgužvan i smekšan od stajanja, kao da ga je Marie nosila u džepu. Možda ga je nosila i u Saint-Lazare onda kad sam se odbila s njom sastati. Pročitam Émile ispisano debelim slovima na vrhu, ali ne razumijem prvu riječ koja počinje slovom P. Ipak znam što govore sve one riječi, znam zašto ih je Marie poslala po mami. Ta djevojka puna mržnje još radi na tome da me okrene protiv Émilea. »To ne želim«, kažem i zgužvam papir i bacim smotak kroz šipke pod mamine noge. »Kaži Marie da od nje ništa ne želim. Nikakav njezin dokaz. Ništa. Nikada.«
»Ne moraš dizati glas«, kaže mama, a oči joj polete po sobi za posjete, od napetih ušiju do izbuljenih očiju.
I u tom mi je trenutku postalo jasno da je došla radi zabave, smijeha, malo ogovaranja, jutra u kojem joj ruke neće biti do lakata u prljavoj vodi. Krenem li ikad put Nove Kaledonije, možda će joj oči malo zasuziti, ali lako će ih obrisati nadlanicom.

LE FIGARO

23. VELJAČE 1881.

PRAVOSUĐE I ÉMILE ABADIE

Za nekoliko tjedana sud će odlučiti o krivnji Émilea Abadieja i Michela Knoblocha u vezi s umlaćivanjem udovice Joubert prije jedanaest mjeseci. Knobloch je priznao zločin i naveo Abadieja kao sudionika.
Knobloch bi mogao biti osuđen na smrt ako se utvrdi njegova krivnja. Međutim, to se ne može kazati i za Abadieja. Na temelju pravosuđa, ni jedna osoba osuđena na najvišu kaznu ne može se optužiti zbog zločina počinjena prije prijestupa koji je bio razlogom osude. A za Abadieja to znači da je sudski pravorijek u slučaju ubojstvu krčmarice iz Montreuila potpuno oprao svu njegovu prošlost. Udovica Joubert ubijena je prije nego krčmarica iz Montreuila pa Abadiejeva osuda na robiju u Novoj Kaledoniji ostaje bez obzira na zaključke suda.
Zar pravosuđe nije krasno?


MARIE

Prije tri tjedna pročitala sam priču o tome kako Émile Abadie ni u kojem slučaju neće ići na giljotinu. Ponovno sam je pročitala. Pisalo je da odlazi u Novu Kaledoniju. Više nisam mogla snivati bajku o Antoinetti koja je prekinula s njim i ostala s nama u Parizu, s prijezirom u srcu, ali koja je ipak nakon nekog vremena postala ljubaznija prema meni. Ali otkad se pokazalo da se taj san nikad neće ostvariti, raspršio se i onaj da se Antoinette ponovno kao nekad ovija oko mene na madracu, s prstima u mojoj kosi. Okrenula sam leđa Antoinetti, koja nikada u životu nije puzala, osim kad je od svoje sestre zatražila da preda kalendar monsieur Danetu. Ali kad je to molila na koljenima, već je bilo prekasno. Kalendar je bio spaljen. Pošla Antoinette u Novu Kaledoniju ili ostala u Parizu, kraj će biti isti: ona je izgubljena za mene, za sestru koja više nije voljela svoju sestru. Kako je to bilo glupo, kresnuti žigicom.
Antoinette mi je češljala kosu, dizala je glas protiv monsieur LeBlanca, drhtala sa mnom i Charlottom. Njoj nije bilo stalo, rekla bi svoje i kad bi smrad u dvorištu bio nepodnošljiv, i kad bi sanitarni inspektor nabijao globu. Kružila je oko mene, proučavala držanje moga tijela, držanje zbog kojega mi je madame Dominique bila kazala da izgledam kao pas koji piša. »Divno«, rekla je tada Antoinette. »Njezino grčenje ne znači ništa drugo nego da ima mjesečnicu.«
Oh, kako mi nedostaje Antoinette, boli me kao da imam slomljeno rebro.
Kako sam bila ohola kad sam kresnula žigicu i u plamenu spalila kalendar. U svojem sam umu mijenjala sudbinu Émilea Abadieja, spašavala Antoinette od njega, spašavala je za sebe. Ali, koliko sam varala samu sebe! Zamišljati da bi lukavština, slaboumnost u razmišljanju uboge balerine iz druge postave kvadrile mogla promijeniti sudski pravorijek i nedužnost pretvoriti u krivnju te na taj način spriječiti da se ubojica ne ukrca na brod za Novu Kaledoniju. Ta vrsta čarolije pripadala je predsjednicima i pokroviteljima i veleumnim ljudima sa suda, a ne djevojci koja svaki dan provodi sate i sate kao scenski rekvizit, djevojci kojoj se za suknju lijepi blato. Jedino što sam postigla kresnuvši žigicom bilo je ispunjavanje Antoinettina srca mržnjom prema meni.
Ali s novinama koje sam uzela iz slivnika na ulici, gdje su me čekale kao dar, došla je i nova nada; tiskao ju je Le Figaro. Ljudi sa suda rekli su da sudbina Émilea Abadieja nije završetak pod giljotinom. Otići će u Novu Kaledoniju, što je značilo da će otići i Antoinette. Očekivala sam napadaj panike, straha, ali to se nije dogodilo. Odahnula sam kao nikada prije, jače nego kad bih se najela mesa, kad bih zatvorila vrata protiv ljutoga vjetra, jače nego kad bi monsieur Mérante objavio svršetak probe nakon što bi otkucala ponoć. Zbog riječi koje je donio Le Figaro, kao dokaz da život Émilea Abadieja nikada nije bio u mojim rukama, bi li Antoinette mogla oprostiti moju laž, moju izdaju? Bih li ja mogla opet imati sestru, možda samo na jedan čas, sestru koja se uza me priljubljuje pod posteljinom? I to bi bilo bolje nego zauvijek izgubljena sestra.
Dvaput sam pokušala, i dvaput me Antoinette nije htjela vidjeti. Poslije toga dva sam tjedna gnjavila mamu. »Ona će htjeti svoju majku«, rekla sam. »Trebaš ići.« Jutros se mama prevrnula na madracu, zagledala se u strop i rekla: »Stari Guiot danas me je stavio na stroj za cijeđenje. Kako mrzim taj stroj za cijeđenje.«
»Pođi u Saint-Lazare«, rekla sam. »Lijep mali odmor.«
Pridignula se na lakat. »Baš bih mogla.«
»Imam nešto za tebe da predaš Antoinetti.« Pružila sam joj presavijenu stranicu na kojoj je članak Pravosuđe i Émile Abadie te kartu za omnibus. Svaka časna sestra moći će Antoinetti kazati što piše. Mama je zgrabila jedno i drugo, brza poput munje.
Stojim pokraj štange, savijam se i napinjem u luk te razmišljam kako je glupo što sam si dopustila da ostanem plakati i jecati na madracu. Ustala sam tako kasno pa sam morala trčati kako bih stigla do Opere prije nego što se zatvore vrata vježbaonice. I morala sam biti manja od makova zrna pod strogim pogledom madame Dominique kad sam se, usprkos trčanju, već drugi put provukla pokraj nje kad je već zatvarala vrata. Eto, sada sam i treći put stajala pokraj štange s užasnom glavoboljom, koju sam zaslužila jer sam popila više apsinta nego što sam smjela. Danas mi je, ipak, rutina vježbanja, način kako ronds de jambe uvijek slijede iza battements tendus, poput mirisna ulja na pokidanim živcima, a usredotočenje misli samo na najavljenu vježbu bila poput melema za rastrojen um. Na sredini vježbaonice, grands jetés en tournant ispunjavaju moj allegro, osjećam se ushićeno, moje doskoke krasi lakoća koju tjednima nisam osjećala. Poslije toga madame Dominique me pozvala na prednji kraj vježbaonice. Kad su djevojke otišle, kazala mi je: »Danas ste se više trudili.«
Kimnem, čekam, s rukom preko rebara, dok se prstima druge ruke hvatam za lakat. Ona uvijek kaže razlaz kad djevojka može otići.
»Opera«, kaže mi, »ona je vaša prilika.«
Stavila sam ruku na srce i posve iskreno rekla: »Želim plesati. Više ću se truditi. Neću više kasniti.«
Oštro me pogledala – usne su joj bile čvrsto stisnute, glava nagnuta u stranu – s namjerom da mi pokaže kako nije nimalo sigurna u to. Sama sam sebi kazala da neću skrenuti pogled, neću oblizivati usne, neću pomaknuti noge, neću učiniti ništa što bi pokazalo da lažem. Malo poslije ona udahne, otpuhne kroz nos i kaže: »Neki je dan ovdje bio monsieur Lefebvre.«
Sedam je četvrtaka došlo i prošlo otkad mi je monsieur Lefebvre dao sivu svilu i odbrusio kako hodam naokolo nepristojno odjevena, kako ga dovodim u veliku zabludu. Nosila sam tu haljinu prigodom svakoga posjeta, ali ipak, svaki je tjedan donosio nešto novo jer više nije samo odlazio iza slikarskoga stalka klacavih koljena, nego je počeo spuštati hlače na pod umjesto da ih drži gore kako bismo se mogli praviti da se iza stalka ne bavi ničim drugim nego crtanjem. Prošloga je tjedna njegovo dahtanje i stenjanje naglo prestalo te je uzviknuo kao da je iz usta ispljunuo trulo meso: »Opet ste se zarumenjeli, zajapureni ste.« Odgurnuo je stalak kao da mu se gadi crtati takvu pohotnu djevojku. Ipak, poput knjigovođe koji se navikne na vrijeđanje, mnogo sam se manje uplašila nego onoga četvrtka prije sedam tjedana.
Madame Dominique snažno je trljala palcem po dlanu druge ruke. »Zamolio me da vas naučim ples robinja«, kazala je. »Monsieur Mérante treba još šest djevojaka i pristali su da vi budete jedna od njih.«
Opera Le Tribut de Zamora96 trebala je imati premijeru prvoga dana sljedećeg mjeseca i polovici članova opernog ansambla bili su prenapeti živci. Prije gotovo trideset godina monsieur Gounod je svijetu darovao lijepu pjesmu Ave Maria i poslije toga operu Faust, za koju je madame Dominique kazala da je najljepša od svega što je ikada krasilo pozornicu Opere. I sada monsieur Vaucorbeil kaže u svakoj prigodi koja mu se pruži da će Le Tribut de Zamora ponovno donijeti slavu Operi. Ali svi znamo da će se opera prikazati početkom sljedeće godine, da je odgođena zbog želje monsieur Gounoda da usavrši partituru. Svi smo čuli gunđanje zato što je imao obraza zamoliti monsieur Vaucorbeila, drugi put, za još tri mjeseca. »Dosta je petljanja«, čula sam da je bio odgovor. »Le Tribut de Zamora će se izvesti prvoga travnja.«
Opera kazuje priču o Xaïmi, djevojci koja je otrgnuta od zaručnika kao jedna od stotinu djevojaka što su ih Španjolci oteli Maurima nakon što je grad Zamora poharan. Za vrijeme proba nisam radila ništa drugo nego pozirala kao jedna od djevica, što je značilo prijeći dvaput preko pozornice u nizu glissades i popuniti prizore u drugom činu kad se djevice prodaju na dražbi. Isprva sam trošila vrijeme diveći se scenografiji koja je, kažu, kopija nekoga mjesta u Španjolskoj koje se zove Alhambra,97 ali probe su uglavnom bile dosadne i tupe, a moje su misli letjele k Antoinetti koja se u svojoj ćeliji pjeni od mržnje zaboravljajući gozbu navrh Montmartrea, savojski kolač za njezin imendan, madlen s narančom koje je katkad Alphonse davao meni, ali je govorio da mu ne smeta ako ih sačuvam za nju. Rekla sam samoj sebi da ne marim previše što dobivam takvu jadnu ulogu. To je opera, a ne balet. Samo je deset djevojaka iz kvadrile – ni jedna iz druge postave, čak ni Blanche – bilo izabrano za ples, za divertissement, smješten u treći čin. I premda nam priča kazuje da se cijeli balet – ples robinja, zatim gruzijski, tuniski, kabilski i maurski plesovi – izvodi sa svrhom da novi gospodar djevojke osvoji njezino srce, svatko je znao da je cijeli divertissement ubačen u operu samo za ljubav àbonentima.
Monsieur Mérante se osmjelio kazati kako bi se zbog odsutnosti tolikih balerina àbonenti mrgodili na sjedalima u parketu, a madame Dominique je lupkala štapom i držala se za glavu kao da bi joj mogla odletjeti te je podizala glas do vrištanja da se sve moramo više usredotočiti na probe i učenje koraka, za svaki slučaj. Nakon nekog vremena u kvadrili se šaputalo da monsieur Mérante uvijek provede što namisli, pa su se balerine uskoro gurale među kulisama tijekom proba pokušavajući vidjeti i poslije razmjenjivati naučene korake.
»Ja sam shvatila tuniski ples«, rekla bi jedna.
»Ja ću ti pokazati maurski ples. Znam sve korake«, rekla bi druga.
Zatim bi njih dvije otišle u neki kutak gdje ih ostale ne bi mogle lako uhoditi.
Ali ja to nisam činila. Ljenčarila sam naslonjena na željeznu skelu pitajući se hoće li nas možda dovoljno rano otpustiti da bih stigla do Saint-Lazarea ako bi danas Antoinette htjela doći u sobu za posjete.
Ali nakon što je mama predala Antoinetti članak Pravosuđe i Émile Abadie, uspravila sam se i odlučno kazala madame Dominique: »Neću vas iznevjeriti.«
»Monsieur Mérante ne dopušta kašnjenje. On zbog zakašnjavanja otpušta djevojke.«
Potvrdila sam glavom.
»Ima još desetak djevojaka koje to zaslužuju, čak i u drugoj postavi kvadrile. Blanche je većinu plesa robinja sama uvježbala.«
Očima sam poniknula dok je ona netremice zurila. Oh, koliko mi je žao zbog onoga ljenčarenja pokraj skela. Bit će otpuhivanja, podizanja obrva, ogovaranja, više nego što bi ga bilo da ovo stvarno zaslužujem ili da sam barem bila među djevojkama koje se trude naučiti korake. A Blanche, kako ću joj pogledati u lice?
»Onda sutra«, kaže madame Dominique. »Doći ćete sat ranije na nastavu.« Ja sam i dalje gledala u pod, a ona čekala odgađajući da izrekne razlaz. Naposljetku kaže: »Dobro je što monsieur Lefebvre pokazuje zanimanje.«
Je li to bila prigoda da se nešto kaže o pocinčanoj kadi i raširenim nogama i njegovim hlačama oko gležnjeva? Podignula sam oči prema tvrdome a ne mekanome licu, prema stisnutim usnama koje su samo čekale da me prekore stanem li zanovijetati. Jer madame Dominique samo želi da budem u njezinoj vježbaonici, na pozornici, kao nimfa, silfida. Da nemam ofucane papučice. Da ne budem kost i koža. Da nema na meni tragova siromaštva koji kvare opsjenu. »Ja mu katkad poziram.«
»Dobro.« Ona protare rukom o ruku kao da s njih otresa prljavštinu.
Čučeći pokraj kamina miješala sam uzavrelu juhu i ubacila u lonac dvije mrkve, jedan krumpir i komadiće pečene piletine što sam ih ostrugala s kosti. Ušla je mama, sva ushićena što je posjetila Saint-Lazare. »Naša Antoinette baš uživa u malo odmora.« Onjuši zrak. »To se kuha komadić piletine?«
»Dala si joj priču iz novina?« pitam.
Šćućurila se pokraj mene pružajući ruke da ih ogrije. »Jesam, Marie. Dala sam joj, baš kako si željela.« Zatim se njezina ruka našla na mojem obrazu. »Odsad, obećala si, nema više dodijavanja.«
Miješala sam juhu, pitala se trebam li dodati malo soli. »Nema više spavanja dokasno«, kažem i malko joj se nasmiješim.
Ona uzme oglodanu bedrenu kost s hrpice što se nakupila u kaminu i prelomi je napola. »Ne želiš da te izbace iz kvadrile.« Stavila je slomljeni kraj u usta i žestoko posisala. Uzme drugu kost, zatim treću, a ja sam znala da će ih sve počistiti pa sam sa strane ostavila nekoliko kostiju za Charlotte. »Ne škodi kad možeš kupiti malo mesa.«
Nije me upitala da joj kažem što je pisalo u novinama ili zašto sam htjela da to odnese Antoinetti. Mnogo je puta kliznula iz praonice preko ulice sredinom jutra da me pljusne, da s mene strgne posteljinu, da mi u lice vikne: »Ustaj.« Ali nije željela znati zbog čega se ne želim ustati i suočiti s danom. Zašto razbijati glavu? Zašto pomračivati sliku kad se sve što zapravo želi svodi na to da ostanem u Operi zarađujući dovoljno da ona može osjetiti hranjivost koštane srži u ustima?
»Daj, Marie, da pomirišem to što kuhaš.« Nagne lice bliže k pari što se dizala iz lonca.

ANTOINETTE

Možda sam pogriješila što nisam htjela vidjeti Marie. Suđenje Émileu počelo je ovoga tjedna i još nemam nikakve vijesti. Pitala sam Yvette, zatim Simone, obje su zatvorenice u drugom odjelu, one katkad čitaju priče koje slušamo na večer. Ali Yvette je slegnula ramenima i zatim upitala je li istina što govore djevojke, to jest da sam ljubavnica Émilea Abadieja, na što sam odgovorila: »On je moj polubrat i miljenik moje mame.« Simone je samo rekla: »Ti znaš da su nam zabranjene novine u zatvoru« i pogledala me kao da imam dva nosa na licu.
Izjeda me to što ne znam, iznutra me grize. Ipak, zarežim skutrena na tvrdoj klupi dok me glavarica kori: vuneni pokrivač na mojem krevetu nije dovoljno zategnut, ne pridružujem se pjevanju, ona neće dopustiti da sestru Amélie nazivam Krticom...
Glavarica ne zna kako mi se tresu prsti, kako se ubadam dok šijem. Jučer sam morala nisko spustiti glavu nad poslom kad su mi oči zasuzile zbog crvene mrlje na komadu čipke. Koračam po podu svoje ćelije u potpunom mraku, a ujutro sam osorna prema glavarici kad sjednem pred nju kao danguba jer sam prekasno zaspala. »Danas za vas nema radionice«, kaže ona. »Ostat ćete u ćeliji.«
Pogledam je, prekrižim ruke. »Oduzmite mi nekoliko sua za koje robujem cijeli dan. Nije me briga, ni najmanje.«
»Kad ćete, mademoiselle van Goethem, naučiti da se ugrizete za jezik i korisnije upotrijebite tu oštroumnost?«
Dignem glavu, isplazim jezik, stisnem ga zubima, a glavarica se pravi da je zanima neki podatak u debeloj knjizi na stolu.
Koristim još jedan dan progonstva iz radionice da se izležavam na krevetu mozgajući i grizući usnu kao Marie, to mi je nova navika. Je li izrečena istina na onom sudu kojemu ne vjerujem, ne, nakon pravorijeka u slučaju krčmarice Bazengeaud. Zar se ništa nije promijenilo, čak ni zbog izdaje moje sestre? Sanja li još Émile o Novoj Kaledoniji? Ili opet strahuje od svanuća, od vrata koja se otvaraju pred svečanim licima opata Crozesa i monsieur Rocha? Čim na to pomislim, jezik mi se osuši, ruka poleti na srce.
Padnem na koljena da molim, no, zašto ne? Provodim dvanaest sati svake noći iza hrastovih vrata koračajući ili ležeći na krevetu. Dobru polovicu toga vremena potrošim želeći da bude pravde na sudu. I zar ne molim upravo za to? Želeći žarko, prošeci nešto od nekoga tko je različit od mene?
Nakon što sam zaiskala pravdu za Émilea, molim se za njega da bude u toplome i da ga dobro hrane i da gaji nadu. »Neka zna da sam spriječena posjetiti ga u La Roquette«, šapćem u svojoj samotnoj ćeliji. »Neka razumije da je posrijedi zatvor ili bolest, bilo što samo da moje srce nije postalo hladno prema njemu.« Za Charlotte, za nju molim da blista u svojoj klasi srijedom, da bude dovoljno razumna i pusti starije djevojke da zauzmu mjesto na štangi prije nego što će ugrabiti svoje. Za mamu, za nju zahtijevam malo mira, malo ćeretanja među kokošima što glačaju nabore, što čiste tuđu prljavštinu. Preskačem Marie jer zapravo želim da mi se ispuni rupa u srcu, mjesto gdje je nekada ona bila. Lako je bilo ono što sam od nje tražila: Odnesi moj kalendar u ured monsieur Daneta. Objasni značenje sitna križića što obilježava jedanaesti ožujka. Rekla je da nije bilo kalendara iza dimnjaka, a to je izdaja nimalo manja nego da mi je zabola svrdlo u srce. Nema smisla moliti se da nestane rupa koja je ostala iza nje jer je nemoguće vratiti vrijeme unatrag, poništiti ono što je učinjeno.
Začula sam kako se miče zasun na mojim vratima pa pomislim kako je bolje da me ne ulove na koljenima, dok činim ono što bi sestre željele da činim, pa se osovim s ciglenog poda na noge. One već zlurado uživaju, spuštenih glava i usta skrivenih iza koprene. Znam da uživaju. Još jedna izgubljena ovca vraćena u stado. Ali nema potrebe mučiti se. Na vratima je samo Krtica, a ona je previše zauzeta mrštenjem nosa da bi potrošila trenutak na razmišljanje o tome zašto poravnavam svoju zatvorsku suknju. »Imate posjetitelja«, kaže.
»Moja sestra, je li, Krtice?« U mome glasu nije bilo nade, ali bacila sam brz pogled prema vratima.
Ona odmahne glavom.
»Moja majka, koja je ovdje bila prije dva tjedna?«
»Djevojka koja se zove Colette.« Izjurim kroz vrata, očešavši svojom grubom vunenom suknjom njezin fini crni serž,98 a ona me otprati do hodnika na tankim, hitrim nogama. Napokon, vijest o suđenju.
Zapanjio me pogled na Colette nakon što sam mjesecima gledala sestre u crnom i djevojke u tamnosmeđoj i blijedoplavoj odjeći. Njezina je haljina bila od narančasto-crvena baršuna, poput crvendaćevih grudi, opšivena crnom čipkom. Steznik joj je bio tijesan pa je greben njezinih prsa izbio iz niska, široka i četvrtasta izreza. Tamničari bulje, a Colette pući usne. Naginje se naprijed, vršcima prstiju dodiruje bujne grudi, gladi srebrni lanac sata koji joj visi o vratu.
»Antoinette«, kaže kad opazi da je gledam. »Pravi prizor za žalosne oči.«
Spustila sam se na stolac što me čekao sučelice njezinom iza željezne rešetke. Moja je suknja bila bezoblična, tmurna. Lice mi je bilo neumiveno, uvojci kose visjeli slobodno iz pletenice koju sam se potrudila jučer splesti. »Pravi prizor, baš tako.«
»Nije važno«, kaže ona odmahujući rukom. »Tako si neuredna bila i one noći kad smo vukle mrtvog psa.« Smiješi se, blistaju joj lijepi zubi. Iz one se noći sjećam samo kiše suza.
Uvijek je bila mlaka prema Émileu pa zbog toga nisam odmah skočila na pitanje o suđenju, nego joj se osmjehnula zauzvrat i kazala: »U toj haljini izgledaš kao kraljica.«
Ona jedva primjetno slegne ramenima. »Kad izlaziš?«
»Za dvadeset osam dana. Ni jedan jedini dan više.«
Tiho se nasmije i nagne se bliže željeznim šipkama. »Računaš na neku drugu kuću?«
»Čini mi se.« I tada mi padne na pamet Jean-Luc Simard – njegov prodorni jezik koji me guši, njegovi prsti koji se posvuda uvlače, potežu, okus po njemu što ga nikakvo grgljanje ne može ukloniti.
»Kad iziđeš, ja ću te provesti naokolo«, kaže ona, a meni su se grašci znoja počeli skupljati na zatiljku. »Dođi dolje u krčmu, ispod madame Brossard, i kaži Mauriceu – sjećaš se Mauricea – reci mu mjesto i vrijeme. Možemo se sastati bilo kada poslijepodne.«
Prva od onih kapi znoja skotrlja mi se niz leđa u ravnoj crti između lopatica.
»Djevojka se na to navikne«, kaže ona.
»Nimalo mi ne smeta.« U praonici je bilo pjevanja, tračak užitka prvi put kad sam vrelom vodom polila mrlju i vidjela da nestaje, drugi put kad mi je monsieur Guiot spustio ruku na rame mjesec dana nakon što sam oštetila one dvije košulje i kazao da vrlo dobro radim. I odjednom vidim sebe kako četkam i šalim se i usput pjevam. Ali disati u sparnoj vrućini značilo bi odustati od Émilea i Nove Kaledonije. Ili da uopće ne ode onamo. »Reci starom Mauriceu da me očekuje.«
»Možda ću naći kuću za nas obje.« To je kazala tiho, kao da nije toliko sigurna da razmišljam o tješnjem vezivanju uz nju, i u mojim se grudima stvori sitan čvor.
U kući madame Brossard, Petite i Odette i Constance dijelile su zajedničku sobu, a Colette je imala sobu za sebe. Ona je bila ponos kuće i uvijek sam mislila da je ta njezina soba bila ideja madame Brossard. Ali sada sam pomislila da su to možda namjestile ostale tri djevojke. Katkad bih ulazila u kuhinju i nalazila kako Petite i Odette kartaju bezique. Gdjekad bi Odette šaptala, nagnuvši se tik do Constancine glave. A Constance podučavala Petite kako se kukica torbica s uzicom ili cvijet da se pribode na šešir. Jedanput su njih tri nedjeljom popodne unajmile kočiju i odvezle se u Bulonjsku šumu. Znam to jer su na večer sve tri imale preplanuo nos. Ali ne i Colette. »Ti nisi išla?« upitala sam. »Glavobolja«, odgovorila je.
Onaj je čvor u mojim grudima rastao, morala sam ga progutati. Ona ne mora ništa znati o Novoj Kaledoniji, i da neću dugo ostati u Parizu. Ja i Colette, s rukom pod ruku pred nizom vlasnica kuća što stoje na vratima, a sve se dive njezinim napućenim usnama. Upravo to mi treba.
Onda ona kaže: »Nikada prije nisam imala sestru.«
A iz moje gubice iziđe: »Moram ti kazati, Colette, kada dovoljno uštedim, otići ću u Novu Kaledoniju.«
»Odlaziš za Émileom Abadiejem?«
To mi je prilika da saznam što ona zna o suđenju. »Uz pretpostavku da ne završi pod giljotinom.« Kažem to gotovo kao šalu iako sam se zamalo ukočila plašeći se onoga što bi njezine sljedeće riječi mogle otkriti o njegovoj sudbini.
»Ne, Antoinette.« Polako odmahne glavom. »Nemoj. Ne.« Pritisne usta na zglobove podignute ruke. Čvrsto stisne oči, kao netko koga boli glava, a kad ih je ponovno otvorila, bile su vlažne. »On ne ide na giljotinu. Zar nisi čula?« I zatim, gužvajući čipku zarukavlja, kaže mi kako je Émile spasio glavu bez obzira na sve.
»Sigurna si?«
»Nema nikoga u Parizu tko o tome nema svoje mišljenje«, kaže ona.
Njezine stisnute ruke bile su mi točno ispod brade. »Jer je sud već jedanput dokazao njegovu krivnju«, kaže. »Moraš o tome razmisliti.«
»Sud!« Ukočim vrat, nasmijem se, zatopćem nogom. Skačem, pokrivam lice i odmahujem glavom dok ne osjetim da se približio tamničar, spreman da me odvuče natrag u ćeliju. »U redu, u redu«, kažem, držeći ruku ni prst daleko od njegova mesnata nosa i zaplešem lagani gigue,99 koji nije prestao čak ni kad se moja stražnjica opet svalila na stolac.
Colette me promatrala usana stisnutih u crtu, prstima se i dalje igrajući čipkom. »Antoinette«, kaže. »Moraš me saslušati.« Ali zastane, kao da ne želi da je čujem.
»Povest ćeš me naokolo, ipak?«
»Émile Abadie, on nije dobar.« Opet onaj glas koji zamukne.
Ja se smijem. »Volim toga momka, toga momka kojemu noga neće stupiti u blizinu giljotine.«
Ona oblizuje usne, zagleda se u moje oči. »On se izrugivao kada te nije bilo.«
Meni se rugao? Je li to htjela reći? »Oni momci iz Ambigua, oni pola vremena govore same besmislice.«
»Nazivao te je moj stari madrac. Pierre Gille ti je to kazao u lice kad si cmizdrila ispred Brasserie des Martyrs.«
Nisam pomaknula pogled, usta su me boljela od grčenja dok sam se sjećala, pitala se te zaključila da je to istina. Ali Nova Kaledonija je daleko od hvalisanja s podignutim čašama piva, a Émile je isto tako moje oči nazvao lokvicama čokolade. To ne smijem zaboraviti. Rekao je da me obožava svakoga pojedinog dana. »To ne vjerujem«, kažem. »Ti želiš prijateljicu. Ti želiš da ostanem ovdje.«
»On to ne zaslužuje, Antoinette.«
»Ako si svinja prema njemu, to neće promijeniti moje mišljenje.«
»On te ne voli.«
Izgledala je kao da će zaplakati. Ali pamtila sam sve one večeri u salonu kuće madame Brossard – hvatala je dah i udarala se po prsima i kad je neka šala bila bljutava; laskala je i očijukala i kad je neki gospodin bio ogavan; svojim je izgledom zanosila i kad je društvo bilo dosadno, u kasne ure. Ta djevojka, ta Colette, ona je prvakinja u pretvaranju. »Dosta sam čula.« Ustanem sa stolca.
»Nemoj.« Nešto me u njezinu glasu – cviljenje poput molitve – zaustavi. Poigravala se satom što joj je visio o vratu. »Dobila sam više od dvjesta franaka od njega.«
Onda prestanem disati, dosta dugo, dok nisam upitala: »Kako?«
»Tako kao što misliš.« Smanjila se na stolcu. »Nemoj otići za njim, Antoinette.«
»Ti ćeš još svašta reći.« Prošapćem kroza zube. Pljunem, ciljajući u njezine pete, ali joj pogodim rub suknje jer se nije izmaknula.
Prstima zgrabi sat. Potegne i prekine lančić. »Uzmi«, kaže i pomakne se, kao da želi provući sat kroz željezne šipke. Ali ja nisam pružila ruku da ga prihvatim. Ne, držala sam ruke uz bokove. Zatim se ona prigne, stavi sat na tlo i gurne ga po podu, između dviju šipki. Sat me udari u nožni palac, ali moje su oči i dalje bile prikovane uz nju.
Tamničari se probude. »Gotov je posjet«, kaže jedan i grubo me uhvati za nadlakticu. Drugi podigne sat, okrene ga u ruci, palcem mu obriše gornju stranu.
»Plaća koju mi je dao«, kaže Colette dok joj se lice grčilo, a suze navirale. »Rekla sam mu ne, svaki put, jer si mi bila prijateljica, poslije mrtvoga psa.«
»Gdje ste ovo dobili?« Tamničar uzme sat i glavom pokaže prema Colette.
Ona nadlanicom obriše oči. »Émile Abadie.«
»To je onaj sat«, kaže on čudeći se kao slijepac koji je prvi put progledao. »Sat one Bazengeaudove.«
Drugi tamničar ispusti moju nadlakticu, pogleda sat, tu lijepu stvarcu s emajliranim brojčanikom ispod otvora u obliku srca. U tom sam se trenutku sjetila inspektora u praonici, otvorene lisnice, crteža sata. Sjetila sam se kako je Émile govorio o neuspjeloj ucjeni, o konjaku koji je popio te nakon toga otišao, sjetila sam se priče koja nije bila istinita. I ostanem bez daha.