Djevojke sa slika

First topic message reminder :



Duboko potresno i domišljato... U uzbudljivom portretu Pariza 19. stoljeća Cathy Marie Buchanan oživljuje njegove vizure, zvukove i mirise usporedno s plesnom dvoranom u kojoj mlade plesačice žude za mjestom u baletnom ansamblu... Ali ništa nije stvarnije ni zanimljivije od osjećaja Marie i njezine starije sestre Antoinette. Njihova je priča uzvišena pohvala ljepoti sestrinske ljubavi. Poput djece za stolom tijekom objeda, snatrenja se obično vide, ali ne čuju. Likovi romana Djevojke sa slika zasnovani su na stvarnim osobama, sestrama van Goethem koje su živjele u Parizu u 19. stoljeću: Marie, koju je Degas ovjekovječio u brončanoj skulpturi Mala četrnaestogodišnja plesačica, i njezina sestra Antoinette, glumica u uprizorenju Jazbine, remek-djela o radničkoj klasi Émilea Zole. Za njih nema glamura dok plešu, poziraju i glume; za njih je ples puki način preživljavanja u sirotinjskoj četvrti podno Montmartrea. Da su to Les Misérables, počele bi pjevati. Umjesto toga, dobili smo nešto mnogo bogatije." Entertainment Weekly OVAJ UZBUDLJIVI ROMAN SMJEŠTEN JE U BELLE ÉPOQUE, PARIŠKO ZLATNO DOBA LJEPOTE I BONVIVANA, APSINTA, RAZUZDANIH ZABAVA I LJUBAVNIH AVANTURA, UMJETNIKA I NJIHOVIH MODELA. NO IZA POZLAĆENIH KULISA PARIŠKE OPERE KRIJE SE SVIJET SIROMAŠTVA I GLADI, ZAVISTI, LJUBOMORE I AMBICIJA... Pariz 1878. Nakon što im je umro otac, malodobne sestre Antoinette, Marie i Charlotte ostale su prepuštene same sebi jer je oskudna plaća njihove majke jedva dostajala za dnevnu dozu apsinta u kojem je utapala sve svoje neuspjehe i strahove. Znajući da najviše izgleda za bijeg iz siromaštva imaju u baletu, Antoinette, statistica u pariškoj Operi, odvede svoje mlađe sestre na audiciju. Obje su primljene u početničku grupu nazvanu petits rats. Taj su nadimak, mali štakori, dobile jer su svakodnevno gladne i prljave trčkarale hodnicima Opere sanjajući o strelovitoj baletnoj karijeri koja će ih od druge postave kvadrile dovesti do baletnih prvakinja i zvijezda kojima se klanja cijeli Pariz. Na opće iznenađenje, Marie pokaže iznimnu nadarenost te počne zarađivati i pozirajući tajanstvenom slikaru Edgaru Degasu za njegovo remek-djelo Mala četrnaestogodišnja plesačica, a Antoinette, odgojiteljica svojih sestara, dobije malu ulogu u uprizorenju Zoline Jazbine i bezglavo se zaljubi u Émilea Abadieja. Na trenutak se učini da su tragični ponori života na donjim padinama Montmartrea za sestre van Goethem stvar prošlosti…

IZVADCI IZ SUDSKIH TRANSKRIPATA:

JAVNI TUŽITELJ PROTIV ÉMILEA ABADIEJA I MICHELA KNOBLOCHA

23. ožujka 1881.
Tužitelj: Priznajete li da ste jedanaestog dana mjeseca ožujka godine 1880. vi, uz pomoć Émilea Abadieja, umorili udovicu Joubert?
Knobloch: Gospodine tužitelju, lagao sam. Nikada nisam dodirnuo udovicu Joubert.
Tužitelj: Što? Je li to vaša nova tvrdnja?
Knobloch: Da, lagao sam. Sve što sam kazao neistinito je.
Tužitelj: Zar niste vi smislili zločin i zatim o njemu raspravljali s Émileom Abadiejem? Zar niste vi prisilili udovicu Joubert da ponovno uđe u svoj kiosk kad je spustila rolete i zatim je, skupa s Émileom Abadiejem, tukli do smrti?
Knobloch: Lagao sam, kad vam kažem! Priznao sam samo zato što sam želio otići u Novu Kaledoniju. (žamor u publici)
Tužitelj: Posljednji put, poričete li svoju krivnju?
Knobloch: Da, gospodine tužitelju. Nisam kriv, lagao sam kad sam prstom upro u Émilea Abadieja. (žamor u publici)


Tužitelj: Prema priznanju Michela Knoblocha, vi ste čekićem tukli udovicu Joubert dok joj je on držao ruke na leđima.
Abadie: Ja sam nedužan. Stavio bih ruku u vatru da dokažem kako je Knobloch lažljivac.
Tužitelj: Vi, dakle, ustrajete u tvrdnji da niste sudjelovali u tome zločinu?
Abadie: Gospodine tužitelju, ja sam sada drugi čovjek. Htio bih odslužiti kaznu. Da sam imao išta kazati o smrti nesretne udovice Joubert, to bih kazao.
24. ožujka 1881.
Iz obrane monsieur Crocharda, odvjetnika Michela Knoblocha: U svojem navodnom priznanju Michel Knobloch nije prestajao lagati. Njegov opis udovice Joubert, snijega na zemlji, ukradene novčanice od sto franaka koja je promijenjena kod nekog lihvara, čekića koji je bačen iza novinskoga kioska – u svakoj od tih točaka on je dokazao da je stalno i neprekidno lagao. Promijenio je svoje priznanje više od pedeset puta i svakog dana bio ulovljen kako grubo zastranjuje ili laže. Istina je da je on lažljivac i razmetljivac. Tako ga opisuje svatko tko ga poznaje. Njegov očit i iskazan cilj u navodnom priznanju bio je odlazak u Novu Kaledoniju.


Iz obrane monsieur Daneta, odvjetnika Émilea Abadieja: Zašto bi Michel Knobloch upleo Émilea Abadieja u smrt udovice Joubert? Odgovor je jednostavan: U žandarmeriji, gdje je Michel Knobloch iznio svoje navodno priznanje, njegove čudne tvrdnje bile su najprije odbačene kao neistinite. Ali čim je spomenuo da poznaje Émilea Abadieja, počeli su ga slušati i obraćati iznimnu pozornost. Kad je otišao toliko daleko da je ustvrdio kako mu je Émile Abadie pomogao u počinjenju zločina, ponudili su mu doručak, donijeli vrč vina, tetošili ga. Ukratko, potaknuli su ga na laganje.

MARIE

Pojurila sam niz stotinu stuba koje vode iz vježbaonice u svijetao dan izvan Opere. Trebala bih probati svoju nebitnu ulogu scenskog rekvizita u drugom činu opere Le Tribut de Zamora. Ali madame Daram, koja glumi djevojku što je oteta od zaručnika, vrištala je da joj treba više vremena kako bi uvježbala duet koji s njim pjeva u četvrtom činu pa je monsieur Vaucorbeil otjerao s pozornice sve osim njih dvoje.
Kakav sam tjedan proživjela! Naučila sam ples robinja brže nego što sam vjerovala da mogu prolazeći tisuću puta kroz korake – u vježbaonici, među kulisama, na pozornici, u svojim snovima. Vidjela sam kako me Blanche gleda, samo jedanput, i upitala sam je najponiznijim glasom bi li htjela da joj pokažem rad nogu, ali ona je samo izbuljila oči i rekla »drolja« dovoljno glasno da su je čula tri scenska radnika i desetak članica kvadrile. Progutala sam to i vratila se radu jer su se moja ramena i dalje podizala, a to je značilo da moje noge još nisu posve zapamtile ples robinja. Zatim je došla katastrofa na nastavi u srijedu. Nije mi bilo drago što su Charlotte stavili jedanput na tjedan među starije djevojke. Ona nije ni pomišljala da mi priđe i upita da joj pomognem u kombinaciji koju sam još razrađivala za sebe. I jednom je promrmljala »lako« kad je madame Dominique zatražila šesnaest entrechats u nizu, što je nju navelo da otpuhne i zatraži dvostruko više. Uvijek bi Charlotte stala ispred mene u liniji, i nije bilo nikakve razlike prije dva dana kad sam čekala svoj red za niz piqué pirouttes. Madame Dominique je dobro i snažno tresnula štapom po podu. »Dosta, mademoiselle Charlotte«, proderala se. »Onamo.« Pokazala je prema kutu vježbaonice. »Da se niste pomaknuli, da niste zirnuli, inače se nećete više ovamo vratiti.«
Napravila sam svoje pirouttes, a poslije toga kombinaciju allegro uključujući asssemhlés i glissades. Čekajući svoj red da napravim lanac grands jetés en tournant, zirnula sam prema Charlotti, prema čudnovatom izrazu strave na njezinu zgrčenom licu, a tada sam vidjela ono – lokvicu pokraj njezinih nogu, mokru sjenu na njezinim čarapama. Madame Dominique je kimnula, a ja sam počela dijagonalno skakati preko prostorije. Kad završimo, od nas se očekuje da dražesno potrčimo, spuštenih ruku à la seconde, natrag u kut odakle smo krenule. Ali toga dana, dok sam trčala, udarila sam nogom u kantu za polijevanje i bučno je prevrnula na stranu. Voda je potekla kroz cijev, prelivši lokvicu ispod Charlottinih nogu. Štap madame Dominique zalupao je po podu dok je ona vikala: »Razlaz, cijela klasa«, ne zatraživši ni révérence. Poslije je Charlotte cmizdrila tresući se i dahćući kao nikada prije. »Ali nitko nije vidio«, rekla sam. »Nitko nije ništa primijetio.«
»Nije to«, rekla je. »Samo želim biti dobra kao ti.«
Posljednja dva dana monsieur Mérante nije vikao zovući me »vi« ili »vi sa zubima«, ni madame Dominique nije rekla kako desetak djevojaka zna ono što ja ne znam. I sada, zahvaljujući mušicama madame Daram, slobodna sam poći na Porotni sud, progurati se na galeriju i gledati posljednje trenutke suđenja Émileu Abadieju i Michelu Knoblochu zbog ubojstva udovice Joubert.
I evo što mislim: Vrištanje madame Daram nije bilo slučajno. Njezine je živce napela sudbina stavljajući preda me mogućnost da izgladim stvari s Antoinettom. Prije nego što dječaci iziđu na pločnik izvikujući novosti, ja ću stići do Saint-Lazarea i reći sestrama na ulazu da dolazim ravno sa suda s vijestima o suđenju. Zbog izlizanog komada novina koji je donijela mama, moja se izdaja već umanjila. A uskoro će je pravorijek o nedužnosti još više umanjiti. Antoinette će pristati i sjest će sučelice meni iza željezne rešetke.
Treptala sam privikavajući se na slabo svjetlo u sudnici kadli ugledam monsieur Degasa kako sjedi u prvom redu klupa na strani rezerviranoj za porotu. Zapanjila sam se na trenutak, a onda mi je pogled pao na bilježnicu što je otvorena ležala na njegovim koljenima, jednako kao kad bi crtao u vježbaonici ili na pozornici među kulisama. Pokraj njega je neka žena u šeširu s perjanicom naglašenim kretnjama otresala ugljen sa svoje suknje. Ali njegova je pozornost bila usmjerena prema pregratku za zatvorenike, prema budnim licima Émilea Abadieja i Michela Knoblocha. Monsieur Degas se naginjao naprijed i, premda sam mu vidjela samo zatiljak, znala sam da njegove oči ispod plavih naočala napeto tragaju za pričom koju će zapisati ugljenim crtama.
Malo sam postajala na galeriji sudnice trseći se pratiti priču koja je uglavnom već bila ispričana, grizući donju usnu i razmišljajući o tijeku suđenja. Potom je predsjedavajući sudac počeo iznositi činjenice koje su dokazivale nedužnost Émilea Abadieja i Michela Knoblocha navodeći na mnogo načina kako se detalji njegova priznanja ne poklapaju s poznatim činjenicama, i čini se da je krenuo dokazivati kao je cijelu stvar izmislio, kao što je rekla Antoinette. Porotnici su cijelo vrijeme potvrdno kimali. Ali oni kimaju i sada kad ih predsjedavajući sudac podsjeća na punu vreću čekića nađenu u šupi koja je nekoć služila kao brlog Émilea Abadieja te kako je inspektor monsieur Macé dokazao da je bilo dovoljno vremena za ubojstvo između trećeg i sedmog prizora Jazbine. Glave porotnika poskakivale su gore-dolje čak i dok je on završavao svoj dugi govor riječima: »Članovi porote, morat ćete birati između dvojice Knoblocha, onoga koji je priznao i ovoga u sudnici koji niječe. Moram vas podsjetiti da je priznao pred sinovima udovice Joubert, čak pred vlastitom rasplakanom majkom dok ga je preklinjala da kaže istinu, te da je on svaki put odgovorio: >Jao, mama, jao, kriv sam.<«
Porotnici su otišli i odjedanput, poput udara groma, sudnica uzavre. Jednooki mesar iza mene, zidar pokraj njega koji se vrpoljio, debela starija žena koja je bila sljedeća u redu... Svi su nešto govorili. Bila sam napeta, hvatala ulomke govora, pokušavala ih spojiti, razumjeti...
»Oslobođenje od optužbe.«
»Nema sumnje.«
»Pogledaj mu glavu. Nije vrijedan troška da ga prevezu do Nove Kaledonije.«
»Glup, kakvi oni već jesu. Ali kažem da će on ostvariti svoj san.«
»Knobloch otvori gubicu i svaki put nova laž.«
»Neće na giljotinu zato što laže.«
»Tražit će njegovu glavu samo zato da napakoste sudu.«
»Ti momci, oni su je umlatili, tako je.«
»Zvijeri, jedan i drugi. Porota ih treba samo pogledati.«
Porotnici su se vratili strogih lica, zauzeli mjesta, ruke mrgodno prekrižili. Glavni porotnik ustane, pogleda u papir koji je stezao rukama, pročisti grlo. »Mi, porota«, kaže on, »nalazimo da su optuženi Émile Abadie i Michel Knobloch krivi prema optužbi za ubojstvo udovice Joubert.«
Snažno sam stisnula usnu i čvrsto stegnula ruke dok su sudci napuštali sudnicu da bi raspravljali o presudi. Zglobovi su mi pobijeljeli, ruke me boljele, ali još sam ih jače stezala bojeći se povratka onih sudaca i vijesti koju će donijeti. Antoinette je kazala da je Michel Knobloch poznati lažljivac, a vidjela sam i onaj sićušni križić, dokaz da je lagao kad je Émilea Abadieja imenovao kao sudionika. Velika je vjerojatnost da je cijelo njegovo priznanje bila priča smišljena samo zato da ode u Novu Kaledoniju. Da, prebacila sam novu sramotu na Émilea Abadieja, ali tisuću puta veću na svoj račun što sam željela da onaj lažljivi momak dobije giljotinu.
Nakon njihova povratka predsjedavajući je sudac ustao. Izgledao je kao car u veličanstvenoj crvenoj halji. Mršteći se kao da siše krišku limuna, kazao je kako je Émile Abadie osuđen na najtežu zakonsku kaznu u slučaju ubojstva Elisabeth Bazengeaud i da se zbog toga ne može podvrgnuti daljnjoj kazni zbog prije počinjenog ubojstva udovice Joubert. »Zbog toga«, kazao je, »sud može, kao kaznu, samo narediti da Émile Abadie plati sudske troškove.« Galerija počne zviždati i lupati nogama. Ja ne. Stajala sam tiho i mirno kao uplašena mačka. Predsjedavajući je sudac samo gledao, palcem pogladio krzneni opšav svoje halje. Kada napokon u sudnici zavlada tišina, otvori usta. »Sud osuđuje Michela Knoblocha na smrt pod giljotinom.«
Lagao je kad je prstom upro u Émilea Abadieja. Dodajmo taj posljednji dokaz svim onim lažima koje je nabrojio predsjedavajući sudac, i ostaje jedina mogućnost da je cijelo priznanje izmislio. Michel Knobloch je jednako nedužan u ubojstvu udovice Joubert kao Émile Abadie. Ruku sam podigla do grla i napravila dva-tri koraka te se oslonila o zid. Kliznula sam niz drvenu oplatu, sklupčana, a greben ukrasnoga vijenca zabode mi se u leđa. Od onih mišljenja što su prije izgovorena na galeriji podjednako ih je bilo za oslobađanje i za giljotinu. Sićušni križić? Skromna balerina iz druge postave kvadrile? Zrnce riže? Je li išta od toga bilo dovoljno da nagne vagu pravde? Zagnjurim lice u ruke, osjetim hladnu vlažnost dlanova na obrazima.
Sudska se dvorana praznila. Čulo se šuštanje sukanja i zveckanje štapova gospođa i gospode iz prednjih klupa, zatim tapkanje potplata na cipelama onih što su stajali na galeriji znajući da je njihov red čekati. A onda mi netko rukom dodirne rame. Pogledam uvis te ugledam plave naočale monsieur Degasa, nered njegove brade. »Mademoiselle van Goethem«, kaže on i pomakne ruku s moga ramena na džep svoga kaputa. »Skulpturica. Prikazat ću je na šestoj izložbi, za tjedan dana.«
Spustim glavu, obrišem oči. Cijeli je Pariz ove godine opet bio oblijepljen velikim plakatima. Zaustavila sam se skamenjena kad sam vidjela prvi pitajući se, koreći sebe što njuškam oko stupice koju sam već upoznala; ali ipak, ponadala sam se, samo malo, najmanje. Ako monsieur Degas izloži moju skulpturicu tako da je svatko vidi – monsieur Lefebvre i monsieur Pluque i monsieur Mérante i monsieur Vaucorbeil – je li imalo vjerojatno da će oni zanemariti vosak, kosu, suknjicu, papučice na mojim nogama? Hoće li lijepo misliti o odabranoj djevojci?
»Valjda ne plačete zbog onih nitkova?« upita monsieur Degas kad sam ga pogledala u lice. »Kod udovice Joubert kupovao sam novine.«
Poželim kazati kako članovi porote, sa svojim namrštenim čelima i bradama što ih stalno glade, i oni drugi u crvenim haljama, vide samo kamen u slivniku kao što ga i on vidi, isto kao ja. Nitko na njemu ne razaznaje tamne mrlje, žile kremena jer stoje visoko, jer ne znaju gledati. Pogrešno je bilo pomisliti da mu je plemenitost čovjeka koji mu je dao posebne leće omogućila da razabere malenu ogrebotinu kad i ne zna da postoji. Trebala bih mu govoriti o sićušnom križiću, o tome da Émile Abadie ima alibi jer je bio s Antoinettom, o priznanju Michela Knoblocha koje je lažno, o pogrešci suda. Ali ne govorim, čak ni kad je onaj momak osuđen na giljotinu. Ne. Dokazujući svoju pokvarenost, samo kažem: »Michel Knobloch je kazao da je sve izmislio.«
»Obojica su zvijeri. To nam kažu njihove fizionomije.«
Trznem ramenom, jer što su fizionomije?
»Crte lica koje pokazuju karakter čovjeka«, kaže on.
On hoće reći crte na popisu što ga je napravio Cesare Lombroso, one što ih rođeni zločinci imaju zajedničke s divljacima koji su se pretvorili u ljudski rod.
»Oni su obilježeni, ona dvojica ubojica«, kaže on.
»Zato što izgledaju kao majmuni.« Prste primaknem čelu, pa ustima. Zurila sam u zrcalo iznad tatina kredenca i vidjela kako me iz njega gleda zvijer. Vidjela sam je u niskom čelu koje nikakve podrezane šiške ne mogu skriti, u izbočenoj bradi koja se po tvrdoći može usporediti s njuškom onih mišićavih pasa s istaknutim i naboranim labrnjama. Žigica, plamen što je zahvatio rub lista iz kalendara, i obistinilo se proročanstvo koje je izreklo moje lice onoga dana kad sam se rodila.
Usne monsieur Degasa čvrsto su bile stisnute, a zatim su se skupile i njegove obrve podižući krajeve uz korijen nosa. Držao je prst na usnama, lupkao njime, puštao da mu ruka padne niz bok. »Sabine će me čekati«, kaže, ali nije se micao, obrve su mu i dalje bile skupljene.
Najprije ugledam nježnost. Ali ta nježnost uvijek ide sa sjenom smiješka, a njega sada nije bilo. Ne, na njegovu je licu samilost. Spustila sam glavu. Slušala sam njegove korake koji su se udaljavali, postajali tiši, još tiši. Potom utihnuli.
Malo poslije začula sam nove korake, nejednake, koji su se ovaj put približavali. Podignem pogled i ugledam spremačicu s rupcem na glavi. Držala je metlu s krpom u ruci, spustila vjedro pokraj mojih nogu. »Morate otići«, kaže, a kad sam ostala zgrbljena, dodala je: »Moram počistiti.«
»Kad će onaj momak na giljotinu?«
»Koji momak?« Češe se po rupcu rukom u kojoj je držala metlu s krpom, što znači da je voda kapala na pod.
»Knobloch. Onaj koji je priznao?«
»Ne znam ništa o tome.« Udari drvenim drškom metle po mojem koljenu i malko trzne glavom uvis, a ja ustanem.
Vani sam naišla na stup, taman, zabačen. Sjednem na klesani kamen, šal čvrsto stegnem oko ramena. Piljila sam u danje svjetlo koje je postajalo sve mekše i bljeđe, a zatim svrnem pogled na svoje ruke i pri oskudnoj svjetlosti vidim da se u pregibima mojih prstiju, u korijenima nokata, nataložilo nešto crveno, tako osušeno da je postalo crno.
Vraćaju mi se opore Antoinettine riječi: »Na tvojim je rukama krv nedužna čovjeka.«
Pridignem se s kamena, uputim se na Pont Neuf, koji vodi prema Ulici Douai, umjesto na Pont au Change, koji vodi prema Antoinetti. Još je ondje mamina bočica, čeka ispod njezina madraca.
Želim zaspati mrtvim snom.

ANTOINETTE

Posljednji je dan ožujka, čekam glavaricu na onoj istoj tvrdoj klupi na kojoj sam već sjedila desetak puta. Kosti moje stražnjice zabadaju se u meso noseći težinu spuštenih ramena, ruka mi podupire umornu glavu. Otkad mi je Colette pokazala sat strgnut s vrata one Bazengeaudove, stalno sam se noću vrpoljila i prevrtala po krevetu te zurila u mrak. Već su šest dana moje oči crvene i natečene od plača, a koža mi je ispod nosa oguljena i sjaji se od bezbrojnih ispuhivanja. Ali od jučer nisam prolila ni jedne jedine suze. Gotovo je s cmizdrenjem.
Još prije nego što je Colette pobjegla iz sobe za posjete, rukama sam pokrila uši, čvrsto stisnula oči, tijesno pripila bradu uz grudi. Ali to nije spriječilo udarac iz zasjede, ni najmanje. Novac koji Émile nije štedio dobivala je Colette. On joj je dao sat. Izjava da sam mu ja jedna i jedina bila je čista laž. Ne ponosim se time, bila je prva od mojih misli, što znam da je prošla puna minuta prije nego što sam pomislila na krčmaricu Bazengeaud. Ženski sat nije bio nešto što je ona dala svojem ljubavniku kao dar. Time nije bila plaćena Émileova ucjena. Ne, on mi je kazao da je prijetnja propala. To je bilo nešto što je ukrao, skupa s osamnaest franaka koji su nedostajali nakon njezine smrti. Sudjelovao je u zločinu, pomogao prerezati krčmaričin grkljan, a poslije je i sudjelovao u krađi. Rukama sam se uhvatila za trbuh. Nagnula sam se naprijed, presavila se napola. »Prestani«, rekla sam. »Smjesta prestani.«
Sjećam se njihanja, grčenja, stezanja mišića. Željela sam se smanjiti, postati sitna mrvica – sve bljeđa, sve manja točka. Žudjela sam za posvemašnjom tamom, kao što nikada prije ni za čim nisam žudjela, i pitala sam se nije li to bila neka vrsta molitve što je stigla do Božjih ušiju. Ali ne, Boga nije briga. On je u moj mozak stavio kućicu pokraj mora, krov od trske, vrt, pljusak Sunčeve svjetlosti, i za to sam se hvatala šest dana, za san koji bih mogla ostvariti. Ležala sam potrbuške na krevetu ne mareći ni najmanje što je Krtica stajala iznad mene.
»Reći ću glavarici ako ne ustanete.«
Glavarica je dolazila pet dana zaredom.
»Ustanite.«
»Ustanite smjesta, inače nema sata razonode tjedan dana.«
»Nećete dobiti večernji obrok ako ne pođete u blagovaonicu.«
»Dužni ste poći u radionicu na šivanje. Ondje nedostajete djevojkama.« Stavila mi je ruku na rame, a ja sam je stresla sa sebe.
»Na koljena. Dosta mi je toga.«
Nisam išla u blagovaonicu, i isprva sam bila gladna. Uvijek su mi donosili večeru, ali nijedanput nisam uzela u ruku žlicu, a nakon četiri dana glad se izgubila. Služila sam se noćnom posudom i osjećala kako mi se tresu noge, a još su se više tresle sljedećega dana. Dvaput sam uzela čašu vode jer je glavarica rekla da će doći otac Renault ako je ne uzmem. I mislim da doista nisam željela umrijeti, a ona je znala kako da mi da izliku da uzmem čašu.
Udarala sam zapešćima po željeznom okviru kreveta dok mi nisu natekla i postala ljubičasta i crvena. Cijelo sam vrijeme rovala po mozgu, pretresala način za načinom kako bi se mogao obistiniti san o kućici: Pierre Gille je dao Coletti sat u ruke. Sat je samo bio sličan satu Bazengeaudove. Sanjala sam posjet, sanjala sam riječi plaća koju mi je dao.
Ali jučer su presahnule moje suze. Trepnula sam vjeđama preko suhih očiju koje su me pekle, i znala sam da onomu momku nikada nisam bila ništa drugo nego madrac. I nikakve želje, nikakve priče o Émileu i Antoinetti nisu mogle promijeniti ni jednu jedinu činjenicu. Kućica uz more bila je san, san koji sam sama splela. Ništa više. Isto tako ono obožavanje. I da su mi oči poput lokvica čokolade. I onaj čarobni mladić koji dagnje u umaku od peršina stavlja u moja usta.
Razmišljala sam o Marie. Prvi put kad je Émile došao u našu unajmljenu sobu ona je znala tko je on. »Odlazi zvijer«, rekla je kad je otišao, i sljedećega je jutra stiskala iza leđa paketić zamotan u smeđi papir. Jednoj djevojčici sramežljivoj kakva je Marie trebalo je mnogo hrabrosti, mnogo ljubavi da pokuca na vrata madame Lambert i da ode sa savjetom o octu. Bila je nepokolebljiva u onom što je znala, u što sam ja odbijala povjerovati. Srušila sam je na pod i vrištala: »Nemoj ga nazivati ubojicom«, a ona je vrisnula: »Ubojica!« i tada sam je pljusnula. Pokušala je poslije obrazložiti govoreći kako je Émile bio ljubavnik krčmarice Bazengeaud, kako je nađeni nož bio dokaz, kako je okrvavljena košulja pristajala samo njemu, kako je njegov očuh rekao da nije bio dobar, kako je dignuo nož na vlastitu majku zato što je pijanom momku uskratila čašu vina. Ali ja sam začepila uši vunenim smotuljcima i pokrila ih rukama. »Već će se pojaviti sat koji nedostaje«, rekla je. »Je li ti Émile ikada pokazao lijep ženski sat?« Sada sam počela pomišljati da sam jedanput vidjela taj sat, davno, hvatao je treperavo svjetlo svjetiljaka viseći o Colettinu vratu. Ali sam dopustila sebi da to zaboravim. Marie je čula da sam bila tužna na stubištu, rekla je, čula je prepirke o mrtvom psu, o tome kako ništa nije učinio kad me je Pierre Gille pljusnuo, o novcu koji nije štedio. Rekla je da zbog njega imam kolobare ispod očiju. Pravila sam se da to nije istina.
I onda je kazala da nije bilo kalendara u pukotini iza dimnjaka, jedinu laž što sam znala da ju je izrekla ta djevojka. Molila sam je na koljenima, i u tom crnom trenutku pretvorila sam svoju sestru u lažljivicu, što nikada prije nije bila. Nije htjela odnijeti kalendar monsieur Danetu jer sam pred njom začepila uši vunenim smotuljcima, jer sam zaboravila i pravila se da istina nije istina. Bilo je to kao da sam od nje tražila da otvori vrata kako bih kroz njih zakoračila u uništeni život za koji je znala da vreba s druge strane. Ali kad me je odbila, nije li ona zakoračila kroz ta vrata? To je ono čega sam se bojala, ono što nisam znala strahujući više nego ikada otkad se Charlotte pojavila u sobi za posjete gužvajući rub svoga šala.
»Znam da sam trebala doći prije«, rekla je. »Nemam druge isprike osim što mi je samo deset godina i upravo smišljam kako da budem ljubazna.«
»To je dobra isprika, mezimice.«
Podignula je pogled, krupnim je očima promatrala željeznu rešetku, tamničare, moju sumornu suknju. »Uskoro dolaziš doma?« Njezino lijepo čelo bilo je namreškano od bora.
»Za tri tjedna.« Odahnula je od sreće, a kroza me je prostrujala rijeka olakšanja što joj nikada više neću spomenuti Novu Kaledoniju.
»Marie je rekla da se nikada više nećeš vratiti, a ja sam rekla da to nije istina pa je onda počela tuliti.« Slegnula je svojim uskim ramenima. »Ne znam što je toj Marie.«
»Što ne znaš?«
Nagnula se bliže željeznoj rešetki, kao da zbog šaptanja neće biti toliko ružno ono što bude rekla. »Izabrana je da pleše u operi Le Tribut de Zamora, a njoj uopće nije stalo do toga.«
Glavarica se polako namještala na stolcu poigravajući se križem, namještajući koprenu koja je već savršeno ravno visjela. Tako ona čini dajući vremena svojim očima da se smire, riječima da nađu njezina usta. »Draga moja«, kaže te se nagne naprijed, posegnuvši preko stola za mojim rukama što su čvrsto stisnute ležale na hrastovoj plohi. »Takva tuga na mladom licu?«
Moja se glava pomakne naprijed. Glavaričino koščato lice bilo je gotovo na stolu dok je zurila u moje crvene oči, u modro-sive kolobare. »Antoinette«, kaže milujući čvor mojih prstiju, »recite mi zašto ste došli.«
Podigla sam lice nastojeći da mi glas bude ponizan. »Želim čuti novosti sa suđenja Émileu Abadieju i Michelu Knoblochu.«
»Ah.« Odmakne se i uspravi na stolcu.
Nikada nisam molila, osim onaj put pred Marie, u onom crnom trenutku. Ipak sam pala na pod, spustila glavu. »Majko, molim vas.«
»Antoinette«, kaže ona, mahnuvši zapešćem kao da mi zapovijeda da ustanem s poda i sjednem na klupu. »Taj Émile Abadie, je li istina što govore djevojke – da vam je bio ljubavnik?«
Kimnem potvrdno, gotovo neprimjetnom sramežljivom kretnjom.
Kazala je glasom koji me probode: »Vrag stanuje u tom momku«, a zatim se opet počne igrati križem, amo-tamo odmahujući glavom. Naposljetku pročisti grlo, praveći mjesta za potop. »Vidjela sam kako pogledom nadjačavate okrutne djevojke braneći one koje su previše plašljive da bi se same obranile. Rekli su mi kako ste podijelili večeru s Estellom kad nije stala u red. I sestra Amélie kaže da ste marljivi i brzi u radionici, da uvijek pomažete drugima koje nisu toliko vješte s iglom i koncem.« Držala je raširene dlanove kao otvorenu knjigu. »Vi ste dobra djevojka, Antoinette.«
Obližem suhe usne. »Treba mi ishod suđenja.«
»Vidjeli ste Prud’honovu100 sliku što visi ovdje u kapeli, zar ne?«
Slika je bila tamna, crna, osim svjetla na široko izloženim Isusovim rebrima, na čavlima u njegovim nogama, na ramenima osamljene djevojke što se skutrila podno križa.
»Žalobnica je Marija Magdalena«, kaže glavarica, »prostitutka koju je očistio naš Spasitelj, prva kojoj se ukazao kad je uskrsnuo od mrtvih.«
Posrnule djevojke sjede jedna do druge u kapeli nedjeljom izjutra kad nam otac Renault puni uši, a poruka je uvijek ista – obećanje velike nagrade što nas čeka iza bisernih dveri. Dok nam se oči zadržavaju na onoj slici što je obješena visoko iznad naših glava, od naših umova se traži da uporno slijede stope djevojke sjajnih ramena i da se uklanjamo od momaka iz kojih vreba vrag. Znam što glavarica misli: neće mi dati ni mrvice vijesti koju tražim. Neće povećavati trulež koja priječi da se preda mnom ne otvore biserne dveri. Ali ona ne zna da sam se ja već posvema očistila od Émilea Abadieja, oprala njegovu prljavštinu u rijeci suza.
»Antoinette«, kaže ona, smekšana lica. »On je ubio dvije žene, jednu ljubavnicu.«
Dvije. Dvije žene, kaže. Udišem njezine pogrešne riječi, pravorijek da je Émile Abadie kriv. Za njega se uopće ništa ne mijenja, ali Michel Knobloch je uistinu dobio isti takav pravorijek, a za toga lažljivoga momka bez mozga to znači osudu na Novu Kaledoniju ili na giljotinu. Ali koju je osudu dobio? To trebam znati da bih odgovorila na pitanje je li Marie prešla preko praga, zakoračivši prijeko u mrak koji čeka s druge strane. Zbog toga sjedim sučelice glavarici udišući njezinu zabludu, zaboravljajući izdahnuti zrak. Marie je ozbiljna i svečana, i njezin se um zaglavio zbog besmislice o majmunskom licu, zbog istinitosti Jazbine. Bojim se da se opet zaglavio, zbog sićušnoga križića koji nije pokazala monsieur Danetu, zbog načina na koji bi taj križić dokazao da Michel Knobloch laže, da nije kriv ni zbog čega osim hvalisanja i sna o Novoj Kaledoniji. Znam da je istina samo to što jedna od onih dviju osuda – Nova Kaledonija ili giljotina – predstavlja završetak koji Marie može podnijeti. Srce mi zatreperi, i vidim da glavarica to vidi, taj sitan pokret nimalo veći od treptaja leptirovih krila. »A Michel Knobloch?« kažem. »Je li za njega Nova Kaledonija ili giljotina?«
Njezine se usne stisnu u tanku crtu, i prsti joj ostave križ, padnu na stol. Dvaput lupne po orahovini, strpljenje joj je bilo sve tanje.
»Ja se ne brinem zbog Émilea Abadieja«, kažem. »Ni zbog Michela Knoblocha.« Odmahnem glavom. »Brinem se zbog svoje sestre Marie. Morate razumjeti.«
Traka njezine koprene polako joj se spusti na čelo. »Onda je bolje da krenete ispočetka, Antoinette, jer ne razumijem.«
Duboko udahnem, a glavarica rastvori moje čvrsto stisnute ruke. Drži jednu objema svojim rukama, u malenoj čahuri topline. Najprije govorim o Marie, o tome kako je čekala trenutak da pokaže kako je Émile zvijer. Pričam o Jazbini i tužnom Gervaisinu životu, i kako je Marie povjerovala da to znači i njezin bijedan završetak. »Ona je oštra«, kažem, »oštra kao bič, uvijek čita Le Figaro, zna značenje svake riječi, računa brže nego piljar u Ulici Douai. Ali ništa od te inteligencije nije joj nikada pomoglo da dobije i mrvicu dobra. Um te djevojke je uzburkana, uzavrela oluja.«
Poslije toga stanem, glavarica malo kimne u znak poticanja. Počešem se iza uha, po mjestu koje me ne svrbi. Ne želim ništa više kazati. Kad govorim, uvijek se spotaknem. Zastranim. Promašim.
»Imate mi još toga reći«, kaže.
I dalje se češem.
»Ja nisam uvijek bila časna sestra«, kaže.
Slegnem ramenima.
»Rodila sam se u mjestu Bréda, odrasla u Ulica Pigalle i poslije u Bulevaru Clichy pa u Ulici Lamartine.« Poznajem te ulice, ni jedna nije daleko od Ulice Douai, i zbog tolikih seljenja znam da njezin otac – ako je bilo oca – nije uvijek plaćao zaostale stanarine.
Ponovno počnem, pokazujem utrobu govoreći o staroj ležaljci, o tome kako sam bivala obožavana između prizora, samo što sam to nazivala patnjom zbog potreba jednoga momka. Pričam o kalendaru, o sićušnom križiću, o Marie koja je vidjela taj križić i odbila ga pokazati monsieur Danetu samo zato što sam stotinu puta začepila uši kad bi mi pokušavala kazati da je Émile Abadie istrunuo kao davno uginuli štakor. »Marie je znala da je odlazak do monsieur Daneta bilo nešto što je mogla učiniti«, kažem. »Ona je znala da je to bio izbor. Stravom me je ispunila mogućnost da Michel Knobloch bude osuđen na giljotinu i da potom Marie pomisli kako ga je ona stajala glave.«
Glavarica uzdahne, podigne ramena pa ih spusti. Zavrti glavom. »Pravorijek je suda bio da je kriv, a osuda – smrt na giljotini.«
Krv Michela Knoblocha bit će prolivena; Marie će se slomiti u duhu. Čak i ovdje, u Saint-Lazareu, znala sam da je to istina. Ona ne spava. Ne ide u plesnu školu. Ne mari za Le Tribut de Zamora, kao što je kazala Charlotte. Ona je bijedna, propala, uništena zbog osjećaja krivnje. Palac joj je izgreben do mesa, grize usnu do krvi. A utjeha joj je samo mama, koja poteže iz bočice apsinta, i Charlotte, koja se tek počinje brinuti o sebi. Sjećam se haljine koju je Marie nosila u Saint-Lazareu, fine sive svile za koju je rekla da je dar. Suze mi se kotrljaju niz obraze, kao da neće ostati ni jedna jedina kap. Iz nosa mi teče slina, bistra kao voda. Lice mi se objesilo, a glavarica mi jače stišće ruku i ja joj priznam da sam ispljunula riječi pune mržnje: »Na tvojim je rukama krv nevina čovjeka.«
»Antoinette, slatko dijete.« Njezin je stisak poput škripca. »Vaše je srce dovoljno veliko da izliječite ono što tišti Marie.«
Iščeznule su crte s njezina čela, obrazi su joj se neznatno podignuli, usne rastegnule u najnježniji osmijeh.

LE FIGARO

12. TRAVNJA 1881.

DEGAS I ŠESTA IZLOŽBA NEOVISNIH UMJETNIKA

Iako katalog nabraja samo osam Degasovih izložaka, umjetnik pokazuje dodatne radove, donesene opet u posljednji čas. Skulpturica koju je bio obećao prošle godine opet je na popisu u ovogodišnjem katalogu, ali još nije stigla. Staklena vitrina koja bi trebala zaštititi skulpturicu stoji prazna, čeka. Ta vitrina, monsieur Degas, meni nije dovoljna!
On posjetiteljima nudi portrete, prizore s pozornice, pralje, aktove i studiju zločinaca. Na toj izvanrednoj studiji, rabeći samo oskudne pastele, Degas je prikazao Émilea Abadieja i Michela Knoblocha – njihova blijeda i zabrinuta lica, ulovljena u mutnom svjetlu kaznenoga suda. Samo promatrač oštra oka mogao je s tolikom psihološkom sigurnosti portretirati životinjska čela i čeljusti, upaliti iskrice u mrtvim očima, prikazati žuto-zelenu put na kojoj su otisnuti svi oni ožiljci, sve mrlje opačine. Dajući slici naslov Kriminalne fizionomije, monsieur Degas objašnjava svoju namjeru. Kao remek-djelo promatranja, studija pokazuje upućenost u nalaze znanosti s obzirom na urođene sklonosti zločinu. Émile Zola, sa svojim zauzimanjem za znanstvenu književnost, gdje neizbježne snage naslijeđa i okoline određuju ljudski karakter, našao je srodnika među slikarima.


MARIE

Hodam pločnicima kojima sam hodala već stotinu puta: Ulicom Blanche do Ulice Chaussée d’Antin, gdje se obično okrenem da pogledam crkvu Sainte-Trinité. Katkad odem do dalje strane crkve i gledam gore kip koji se zove Umjerenost. Svi kažu da je glavna figura, koja diže voće izvan dosega dječice pokraj nogu, klesana da bi izgledala točno kao carica Eugenija. I svaki put kad bih gledala debela dječja bedra, njihove zaokrugljene trbuhe, njihove uzdignute ruke, vidjela bih caricu kao majku koja svoje malene uči što je proždrljivost. Ali danas, umjesto da potražim tu pouku, okrećem glavu. Danas bih našla samo škrtu majku koja djeci brani voće koje želi za sebe.
Obično uđem na stražnji ulaz u Operu, ali danas sam nastavila hodati dalje. Na istočnoj strani vidim pred sobom zloslutna, gola tijela kamenih plesačica. Antoinette je vidjela užitak, blaženstvo. Ja ne, danas to ne vidim. Lica plesačica zrače pokvarenošću, dovikuju prolaznicima na ulici: »Hej, ovamo. Gledajte što se može naći unutra.«
S Bulevara Capucines skrenut ću u Ulicu Cambon, mirnu ulicu koja spaja velike bulevare s Jardin des Tuileries, ulicu gdje su mali balkoni koje podupiru najmaštovitiji kameni svitci i jednostruke rebrenice s kojih se guli boja dok vise ukoso o šarkama. U Ulici Cambon, pred velikim vratima kuće u kojoj je stan monsieur Lefebvrea, zagrist ću usnu i pozvoniti da dozovem pazikuću, kao što sam toliko puta učinila utorkom prije nego što bih produžila u klasu madame Dominique. Čim na to pomislim, u želudcu osjetim neko lepršanje, šišmiši šire krila. Rečeno mi je da ne dolazim. Ali jutros sam otvorila vrata i ugledala veliki trbuh monsieur LeBlanca. Pomislila sam na bočicu apsinta, kupljenu od moje zarade, koja je već otišla, ali nisam se kajala zbog osam potrošenih franaka jer smo monsieur LeBlancu dugovali za cijeli mjesec.
Mama je već bila u praonici i tako smo ondje stajale samo ja i Charlotte tresući se od straha kad je on otišao. »Bit će sve u redu«, rekla je ona. »Sutra se Antoinette vraća doma.«
»Kao što sam kazala, ona se ne vraća.«
»Dakle, vraća se.«
Kad je jutro takvo, nemam snage objašnjavati. Umjesto toga mislim na lijeganje, na prazninu koja nastane kad zaspim te prste zavučem ispod mamina madraca tražeći bočicu. Ali nije bila ondje. Charlotte je gurnula svoju ruku u moju, a kada sam je pogledala, nasmiješila mi se smiješkom balerine koja među kulisama tapše kolegicu po leđima. To ne pomaže, taj napor djevojčice da me odvuče od valjanja na našem madracu. Jučer je ostavila komadić voštanice na mojoj torbi kao dar. A prošloga tjedna, kad se vratila doma s jutarnje nastave u Operi te me našla gdje još ležim zureći u strop – u mrlje od vode, u pjenu gdje je otpala žbuka – zavukla se k meni pod posteljinu. Glava me je boljela i mutilo mi se, a ona mi je provukla prste kroz kosu, kao što je Antoinette znala činiti. »Nemoj«, rekla sam pa je odmaknula ruku.
»Hoćeš li čuti kako je podsuknja madame Théodore pala na pod?«
»Neću.«
»Jesi li bolesna, Marie?«
Osjećala sam da bih mogla povratiti u vjedro, kao da mi je jezik bio od tijesta. »Nisam.«
»Mama se bolje osjeća kad popije malo vode.« Ustala je, zahvatila čašom iz pocinčana vjedra i pružila mi da pijem.
Uzela sam vodu jer su me njezine oči preklinjale i upitala sam se otkad je to Charlotte postala ljubazna. Prinijela sam čašu usnama, ali nisam našla utjehe u vodi što mi se slila niz grlo. I dalje je bilo kristalno jasno, čak i u mojoj smućenoj glavi, da sam jednog momka poslala na giljotinu samo zato što sam izrekla laž. Ja sam potegnula polugu da padne oštrica, i samo je apsint mogao ukloniti tu jasnoću. Samo mi je apsint mogao pomoći da zaboravim.
Dok smo stajale ondje na našim vratima slušajući kako monsieur LeBlanc otpuhuje i stenje silazeći niz usko stubište, Charlotte mi je lagano stisnula ruku. »Čuvala sam to kao iznenađenje«, rekla je, »kad Antoinette sutra dođe doma i sve drugo.« Lice joj se ispunilo nadom.
»Jučer je monsieur Mérante došao u vježbaonicu dok smo stajale pokraj štange i zatražio niz skokova i pirouettes. Rekao nam je da stanemo u red pa sam čekala kao sve ostale.« Osmjehnula se kao vražićak. »Izvodile smo ih jedna po jedna. Zatim je rekao: >Kolica< i pokazao na mene, i ja sam ih izvela, a on je opet pokazao na mene. >Naša nova akrobatkinja<, tako je rekao.«
Poskočila je na prste, a ruke su joj bile čvrsto spletene ispred prsiju. Znala sam što slijedi – da je dobila ulogu u operi Le Tribut de Zamora. Ali nisam se mogla prisiliti da je rukama stegnem oko ramena i snažno stisnem uza se.
Zaplesala je gigue. »Jocelyn, druga petit rat, ona je bila akrobatkinja, ali dobila je male boginje. Vrućica je popustila, ali pjegavija je nego pas dalmatinac.«
Obuhvatila sam joj lice rukama i grubim glasom rekla: »Puka sreća«, što nije bilo ljubazno, čak ni istinito. Gurnula je u stranu naš maleni stol za ručavanje da bi raščistila prostor za niz piqué pirouettes.
»Sutra imam prvi nastup.« Malo se naklonila prignuvši koljeno. »Antoinette može doći. I dobivam tri franka za skakanje preko pozornice.« Široko je ispružila ruke grleći svu dobrotu koju je nalazila u svijetu. Ja ću poći do monsieur Lefebvrea, pokupiti svojih trideset franaka. Niz koraka koji se ponove stotinu puta postanu lagani kao zrak što ga udišemo.
Kad sam ga posljednji put posjetila u njegovu stanu, kad sam već bila na vratima, znala sam da će biti drukčije. Stajao je ondje prekriženih ruku te me mjerio od glave do pete umjesto da se odmakne i propusti me da uđem. »Čašu vina?« kazao je nakon nekog vremena i sklonio mi se s puta. »Ili ste već dovoljno popili?« To nije ljubazno izgovorio, kao da je postojala mogućnost da mi nalije kap, ali nisam se bojala, ne. Apsint me je malo ohrabrio.
Pošla sam prema paravanu pazeći da prikrijem svaki trag pijanstva što ga je možda primijetio, ali prije nego što sam prešla polovicu puta, zgrabio me je za lakat i u dva koraka odvukao do sofe. Bacio me je na nju, a zatim se našao na meni trljajući svoju nabreklost o moje bedro, zagnjurivši glavu u moje rame te mijeseći rukom sve što je mogao zgrabiti kroz moju bluzu. Cijelo je vrijeme govorio »kurvo« i »pijana kurvo« i »Jezabel« kroz čvrsto stisnute zube.
Nisam otvorila usta da kažem: »Stanite, monsieur Lefebvre. Stanite.« Nisam splela noge u čvor niti skupila laktove na prsima. Progutala sam upozorenje na vječno prokletstvo duše i pomisao na dan kad me je Marie Prva nagnala da se trznem od njegova prsta na svojoj goloj kralježnici u atelijeru monsieur Degasa. Je li to bila varka zloga anđela što je ležao u zasjedi trudeći se zadobiti moje povjerenje? Već stotinu godina nisam izmolila Djelo skruženja, ali svejedno je redak o savršenstvu što ga moramo iskati izronio u mojoj glavi: »Danas ću pokušati nasljedovati Tebe; biti blaga, čista, pobožna, strpljiva i milosrdna.« Ali nisam bila ništa od toga. Znala sam to u srcu, i Marie Prva također je to znala. Po njegovu stenjanju mogla sam zaključiti da će svršiti dok polako brojim do dvadeset, a kroz misli mi je prostrujalo da je lakše to nego pozirati i čekati i čuditi se zašto vrijeme tako sporo prolazi. Kad sam stigla do osam, njegova se glava odlijepila od moga ramena, a lice mu se zgrčilo u ružnoću. A onda je omlohavio cijelim tijelom. Odgurnula sam ga u stranu i izmigoljila ispod njega.
Odmah je ustao i okrenuo mi leđa trpajući ispale skute košulje u hlače. Zatim je izvadio moju potporu iz ladice. »Dosta mi je vas, vašega spletkarenja«, rekao je, bacivši mi tri novčanice od deset franaka pod noge. »Samo me se klonite.« Glas mu je prepuknuo, i u tom je trenutku jedak okus straha, poput orahove kore, ispunio moja usta.


Kad sam se približila uglu za koji ću skrenuti u otmjenu ulicu monsieur Lefebvrea, noge su mi postale trome. Pa što onda ako uzmem dovoljno da mogu platiti zaostalu stanarinu? Odgađam za tjedan ili mjesec ili godinu dana bijedu što mi stoji na putu kao parni valjak. Cesare Lombroso i drugi što mjere glave zločinaca u zatvorima i lubanje onih koji su već posjetili giljotinu, oni bi rekli: »Samo naprijed. Uzmi svojih trideset franaka. Da se možeš grijati još nekoliko noći. Ali to neće ništa promijeniti. I dalje imaš majmunsko lice.« Kresnula sam žigicom, naravno. Krv je na mojim rukama, apsint na mojem jeziku, ruke monsieur Lefebvre pipaju mi kožu, naravno. Ali, čeka li to i Charlotte? Stiže li i nju nesreća, ista kakva je stigla Gervaise bez obzira na to što je ribala rublje kao ropkinja, bez obzira na to što je štedjela gotovo svaki novčić, pokušavala postati ono što nije bila? Charlotte se rodila od iste loze kao ja, kao Antoinette s vlastitim majmunskim izgledom, sa sudbinom da postane coquette koja je već u zatvoru zbog krađe sume od sedamsto franaka. Charlotte poznaje isto smrdljivo dvorište, iste ogavne slivnike, isti sirotinjski kutak podno Montmartrea u koji smo noću lijegale. Istu škrtu majku koja se ne brine za mene, koja se ne brine za nju. Monsieur Zola bi rekao da Charlotte nema ni mrvice izgleda. Ali on ne bi uzeo u obzir njezino lice kao u kerubina, njezine usne poput ružina pupoljka, njezinu lijepu glavu. Na njoj nema ni jednoga znaka zvijeri, i Cesare Lombroso bi se s tim složio. Kazao bi da ni jedan dio Charlottina lica ne upućuje na njezin zločinački život. Zakoračila sam stopalom teškim kao olovo.
Ispred mene je neki gospodin, prati pod ruku damu s obilatim jastučićem ispod suknje od tamnoljubičaste svile. Otvara vrata jednostavne zgrade s redom prozora na pročelju. Ona pogne sitnu, savršenu glavu dok ulazi u kuću. Vrata se zatvaraju, i meni upadne u oči šest plakata što ih potpuno prekrivaju, svi jednaki. Onaj gospodin i njegova dama u tamnoljubičastoj svili posjećuju šestu izložbu neovisnih umjetnika, svečanost na kojoj će monsieur Degas izložiti svoju skulpturicu koja predstavlja mene.
Mislila sam na monsieur Lefebvrea kad sam jutros oblačila sivu svilu i mazala se najtanjim slojem pomade u boji. Ali sada se sićušni dio mene uhvatio za ideju da sam, odjevena kao dama, predodređena da dođem na izložbu u Bulevaru Capucines. Slijedim onaj par niz hodnik koji vodi do niza malih soba s niskim stropovima, gdje su zidovi pretrpani slikama od kojih su neke obješene tako nisko da se i dijete mora sagnuti kako bi ih vidjelo. U jednom kutu gospodin s kosom koja mu strši iza ušiju podigne pogled s malena notesa dajući mi na znanje da remetim njegov mir. Svjetlo je oskudno, i dok mi se oči, još pune danje svjetlosti, privikavaju na polutamu, treba mi nekoliko minuta da zaključim kako se ta izložba ne razlikuje od one koju sam već vidjela. Uživatelji apsinta u kavani – pohabana odjeća, zapuštene brade, utonule oči. Gola žena šiva na krevetu – zgužvana posteljina, ovješene grudi, ruke crvene od rada. Jednu potpisuje Raffaëlli,101 drugu Gauguin.
Žena u tamnoljubičastoj svili odmiče se od zida da bolje vidi i u tako pretrpanoj sobi njezin jastučić zastruže po zidu iza nje. Gospodin s kosom koja mu strši iza ušiju pucne jezikom. Ona sumnjičavo pogleda preko sobe prema svojem pratitelju, a on poprimi lice zbunjena dječaka koji se sprema pritegnuti vezice na cipelama.
Kad sam ušla u četvrtu sobu kojoj su zidovi žuti, ugledam skulpturicu, kao prije, u atelijeru monsieur Degasa, osim što se djevojčica koja je predstavljala mene nalazila u vitrini. Istoga časa pomislim kako vitrina nije u redu jer zbog nje skulpturica izgleda kao uzorak, kao nešto namijenjeno znanstvenicima. Još je troje ljudi u sobi: starac sa ženom, koja mora biti njegova kći ili njegovateljica, i muškarac s kravatom, tako svezanom da joj je jedan kraj dugačak, a drugi kratak, i s bojom koja mu se nataložila oko nokata. Dok on proučava skulpturicu i trlja čuperak na bradi, ja se okrenem prema zidu iza njega da sakrijem lice. Ondje visi desetak slika što pripadaju monsieur Degasu. Pjevačica na koncertu u kavani, vulgarna lica, nagnuta, otvorenih usta i bujna dekoltea koji izaziva muškarce što se tiskaju na pozornici. Žena, nagnuta nad vrelim glačalom. Još jedna žena, ovaj put debela i gola, češe se po leđima u prostoriji koja mora biti salon nekog bordela. Svaka je uhvaćena kakva je u svakidašnjem životu. Dobro pogledam ženu koja se češe. Ona je na slici točno ono što jest, nije neka druga žena, ona koju izmišljaju muškarci što je obično posjećuju.
Pogledam preko ramena. Muškarac s prljavim noktima još je zanesen, još gladi čuperak na bradi. Polako se kreće u krugu, pogledom obuhvaća skulpturicu sprijeda i straga. Između njegovih obrva nastaje udubina koja dolazi sa snažnim usredotočenjem, ali ništa ne govori o tome što misli o voštanoj djevojčici. Okrenut mi je leđima, prekrižio je ruke, razmaknuo noge, tako se zaustavio. Koristim prigodu da mimo njega pogledam ono voštano lice, lice koje je moje. Vidim djevojčicu, koja nije lijepa, koja gleda naprijed, djevojčicu koja je pomalo drska.
Zaneseni muškarac opet kruži, a ja se opet okrenem prema zidu, ovaj put prema jednom pastelu. Glasno udahnem videći Émilea Abadieja skupa s Michelom Knoblochom, oba su uhvaćena iz profila u pregratku za zatvorenike na sudu. Za te momke na slici, po njihovu izgledu, svatko bi kazao da su zvijeri. Nitko ne bi naslutio da je učinjena pogreška. Ali ja znam.
Nije bilo lako vratiti se doma na dan suđenja. Jedna je dama ispustila ruku svoga gospodina i okrenula se zureći mi u lice dok je prolazila. Oči jednog natkonobara ispred kavane zaustavile su se na mojoj njušci i prebrzo skrenule pogled. Isto tako i jedna starica što se žurila ulicom. Jedan je dječak isplazio jezik kad me je ugledao. Poslije toga hodala sam spuštene glave, okretala glavu od svakoga tko mi je dolazio ususret na ulici. Rekla sam samoj sebi da ću otići do Abadiejeva odvjetnika, objasniti slučaj s kalendarom, učiniti ono što sam prije morala učiniti. Zatim sam samoj sebi rekla da od toga neće biti ni mrvice koristi jer sam znala da neću otići. I kako bih inače mogla otići znajući da nemam hrabrosti, srca, dobrote da potražim monsieur Daneta? Zaustavila sam se došavši na Pont Neuf, nagnula se preko kamenoga zida malenog balkona što je stršao iz mosta. Svjetlost je bila mekana i žuta, rijeka je bila kao zlatnozelena vrpca. Nagnula sam se više, s kukovima na kamenoj ogradi. Dopustila sam nogama da se podignu s pločnika i ljuljala sam se dok mi jedan gospodin nije položio ruku na rame i rekao: »Hladnije je nego što se čini.« Naglo sam se uspravila. »Idite popiti čašu čokolade.« Pružio mi je kovanicu od jednoga franka, zgrabila sam je. Vidjela sam pred sobom kavanu na desnoj obali rijeke. S pogledom na Seinu, neće biti jeftina. Ipak, cijeli franak bio je više nego dovoljan za čašu apsinta.
Bilo je grozno kad sam skrenula u Ulicu Douai i vidjela Alphonsea u pekarskoj pregači i kapi na trijemu prodavaonice njegova oca. »Ah, balerina«, zovnuo me iako mi je glava bila pognuta, leđa pogrbljena. Mahnula sam mu ne podigavši ruku, malodušno. Moglo je izgledati kao da otresam suknju. »Madlen s narančom za tebe«, viknuo je dižući slatkiš. Nastavila sam koračati prema našoj zgradi, najravnije što sam mogla, a njegova je ruka pala, kao da je madlen s narančom bila teža od olova. Iza zatvorenog ulaza u našu zgradu pomislila sam kako je njegov glas postao krotak prije nego što je završio poziv, i naslonila sam čelo na zid.
Nije bilo lakše ni dva tjedna poslije toga kad sam ulazila u našu unajmljenu sobu, dotučena zbog šest predstava opere Le Tribut de Zamora, bez čestita spavanja. U prigušenom svjetlu vidjela sam prevrnuti stolac, mamin šal na podu, naš maleni stol u neredu – svijećnjak, dvije čaše, masni papiri od večernjega obroka. Mama je ustala sa svoga madraca, zatim navalila na me, pljusnula me i dignula ruku da me opet pljusne. »Više od pola boce«, derala se. »Uzela si mi više od pola boce.« Prekrižila sam ruke ispred lica, a ona je zgrabila svijećnjak i tresnula me sa strane po glavi. Pala sam na koljena, a ona me je opet tresnula. »Ne uzimaj ono što nije tvoje.« Zaplakala sam, a sa mnom i Charlotte, a onda i mama jer je bilo puno krvi i jer je bila naviknuta da joj se opiremo. Omotala me zavojem od stare čarape, a ja sam mislila kako ću sutra ujutro morati nositi vjedro vode uza stubište, kako je drvena bačvica prazna, kako će naporno biti isprati krv. Zatulila sam još više kad je Charlotte rekla da ide van nakupiti drva, da treba zagrijati vodu kako bih se oprala. Mama mi je naslonila bocu apsinta na donju usnu i tada sam napokon umuknula. »Popij koliko hoćeš«, rekla je.
Najgore od svega bilo je u sobi druge postave kvadrile – nastala bi mrtva tišina kad sam ulazila. Svake sam večeri na ozlijeđeno mjesto pribadačama pričvršćivala turban što ga robinje nose na glavi. Dok sam pozorno zurila u zrcalo, vidjela sam ispod šminke i rižina praha ono što je uistinu bilo ondje, i to su sve djevojke znale. Blanche je likovala. Perot je šaptala pokrivajući usta. Majušan gutljaj apsinta na stražnjem ulazu u Operu, dovoljno malen da ne posrćem, čuvao me je da se ne slomim pod teretom turbana koji zapravo nisam zaslužila.
Udarim samo jedanput snažno po vratima monsieur Lefebvrea. To je naše uobičajeno vrijeme, ali nisam dolazila posljednja dva tjedna i samo sam nagađala da on još održava naviku dolaženja u stan utorkom ujutro. Nakon duga čekanja, začujem kako se približavaju koraci i zatim on odškrine vrata i ostavi ih poluotvorena dok me očima mjeri od glave do pete. Neće me otjerati. Ne. On je kao monsieur Degas, koji nastavlja crtati i kad ga boli glava, i kad nestane Sunčeva svjetla, kao monsieur Mérante, koji preklinje monsieur Vaucorbeila za još jedan sat s orkestrom a proba traje već punih osam sati, kao monsieur LeBlanc, koji liže mastan papir od pojedene kobasice, a trbuh mu pun puncat. »Marie van Goethem«, kaže monsieur Lefebvre, kao da sam netko tko je došao ubrati stanarinu. »Jeste li danas pijani?«
Gledam u njegove ulaštene crne cipele na kojima nema ni traga nabiranju iznad prstiju. »Ne«, kažem. »Nisam pijana.«
»Nisam poslao po vas.«
Spuštam trepavice, stidljiva djevojčica. Sitno se nasmiješim pazeći da ne pokažem zube.
»Rečeno vam je da ne dolazite.«
»Ipak«, kažem češljajući prstom slobodan uvojak kose, savijajući ga oko prstiju. »Uz trošak dodatnih sati za ples robinja, ne bi bilo u redu da vas ne posjetim.« Pomislim kako mrzim monsieur Lefebvrea, njegovo koštunjavo lice, njegov vonj predugo zatvorene sobe, njegovo neprimjetno trzanje jezikom dok se igram svojom kosom.
Otvara vrata neznatno više i ja se provučem kroz tjesnac gurnuvši za sobom vrata da se zatvore. Prsti mu se saviju u dlanovima, pa stavim ruku na njegova prsa, na uškrobljenu košulju, na mjesto nad njegovim srcem. To čak i nije teško, što je možda način kako trebaju teći stvari kad se ne trsiš, kad ti je jedini cilj pokupiti trideset franaka. Je li isto tako bilo sa Gervaisom kad je dozivala muškarce na ulici, kad nije željela ništa više nego čašu vina nagnutu uz njezine usne? Ili je to možda samo zato što je Marie Prva preuzela nadzor znajući što je najbolje, kako varati podižući ruku, spuštajući dlan. Pogled mu je išao gore-dolje. Zatim me udari po ruci da je makne. »Malo poziranja«, kažem hitajući prema paravanu. Svlačim se zadržavajući dah, slušajući zvukove cipela što lupkaju po daskama od bjelogoričnog drva, škripu otvaranja ladica, tresak njihova zatvaranja. Tada razaberem šuštanje papira. Papira za crtanje? Sigurno je to. Vraća mu se stara navika.
Stajao je iza komode s ladicom u kojoj je ležalo mojih trideset franaka. Ruke su mu bile široko ispružene, prsti otvoreni, jagodice pritiskale blistavu površinu komode i podnosile njegovu težinu. Lice mu je bilo nagnuto naprijed, oči uprte u svežanj presavijenih novina što su ležale između njegovih ruku. Ali on nije vidio stranice ispred sebe, blokove izdvojenih riječi u okvirima od guste tinte. Ne, njegova je pozornost bila unutar njegova duha.
Nakašljao se ne dižući pogled, uzeo prve novine s hrpe i kazao: »Evo što donosi Le Figaro«, te počeo čitati:
Realizam Degasove skulpturice nesumnjivo izaziva nelagodu kod publike. Svi njihovi pojmovi o skulpturi – o njezinoj hladnoj, beživotnoj bjelini, o njezinim metodama uzastopnih oponašanja tijekom stoljeća – ovdje su naglavce okrenuti. Činjenica je da je time, svojim prvim udarcem, Degas srušio kiparske tradicije, na isti način kako je prije nekog vremena uzdrmao tradicije slikarstva. Ova skulpturica jedini je uistinu moderni pokušaj koji mi je poznat u kiparstvu.


Podigne pogled, a ja se napola nasmiješim. »Moderno« je dobro. Nešto novo umjesto »hladno i beživotno«, to je u redu. Držeći ruku u zraku, kazao je: »Dopustite mi da završim«, pa uzme sljedeće novine s hrpe. Le Courrier du soir.
Sa svojim dignutim nosom, izbočenim ustima, sitnim polusklopljenim očima, dijete je ružno. Ali neka se umjetnik ne brine. Pred tom skulpturicom osjetio sam najsilovitiji umjetnički dojam u životu. Taj će rad jednoga dana biti u muzeju, ljudi će ga gledati s poštovanjem kao prvu formulaciju nove umjetnosti.


»Znam da nisam lijepa«, kazala sam, gotovo šaptala. »Znala sam to i prije.« Stavila sam ruku preko golih grudi. Željela sam svoj šal. To je kao svrbež, način kako sam željela svoj šal.
On je prevrtao novine dok nije našao ono što je tražio. Usne su mu se svijale, nos nabirao od smrada dok mi je čitao.
S izbočenom bradom, s kožom blijedom, bolesnom, naboranom i uvelom prije vremena, s rukama sklopljenim iza leđa, s ravnim prsima što su stisnuta u navoštenom stezniku, s nogama postavljenim za borbu, s tankim bedrima koja su od vježbanja postala mišićava i žilava, u suknjici od muslina, s ukočenim vratom, s pravom kosom – ta plesačica postaje živa i izgleda kao da se sprema zakoračiti s podnožja.
Monsieur Degas morao se radovati otvarajući te novine, lapćući riječi – »moderno«, »novo«, »živo«. Je li se upitao što je sa mnom, je li bio svjestan da me poražavaju iste one riječi koje njega uzdižu? Je li se zbog toga prestao igrati pastelima i četkicama dovoljno dugo da se savijenim prstom počne lupkati po usnama? Zar čovjek kao on ne misli ništa o tome kad iz dubina Opere izvlači djevojku koja je sposobna obnažiti vrat nekoga momka za oštricu koja pada i što je izlaže cijelom svijetu na prosudbu? On je to platio. Platio je šest franaka.
Pozornost monsieur Lefebvrea vratila se na novine pa sam iskoristila prigodu da se odmaknem korak natrag, u smjeru paravana i moga šala što je ondje visio. »Čedna, tako iznenada?« kaže on.
Ugrizla sam se za usnu, zatreptala. Drhtavim treptanjem pokušavala sam razbistriti oči.
On podigne još jedne novine. Čita:
Opaka njuška ove mlade, jedva dozrele djevojke, ovoga cvjetića iz blata, utiskuje na njezino lice odvratno obećanje svakoga poroka.
»Vaša poniznost je prijevara«, kazao je. »Način kako izazivate. Nitko to ne zna bolje od mene.«
Ja sam vidjela obećanje svakoga poroka na pastelu Émilea Abadieja i Michela Knoblocha. Bilo je ondje u okrutnim njuškama, mrtvim očima, okrutnoj puti. Vidjela sam i prije poročnost, u odrazu vlastita lica. »Moj šal.« Poput procvrkutane molbe. Suze su mi zapekle oči, vrele su kapale po obrazima.
»Bezobrazna«, kazao je podignuvši glavu dok je istresao riječi iz grla. »Dovoljno bezobrazna da stane pred moja vrata napućenih usana i vrti kosu oko prsta iako sam joj kazao da me se okani.«
Noktom nađem zaderan rub kože. Kopkam, snažno. Koža se nadiže, kida, donosi utjehu. Moje meso plače. Ljepljivo, mokro. Krv na mojim rukama.
»Nije samo jedan novinar to vidio«, kaže. »Evo što donosi Le Temps«:
Sa životinjskom bestidnosti ona izbacuje lice naprijed. Zašto njezino čelo, poluskriveno iza uvojaka, već nosi znakove, kao i usta, duboko gnusne naravi? Možda je Degas upućen u nama nepoznatu budućnost plesačice. Izabrao je iz kazališnog rasadnika sadnicu prerane izopačenosti i pokazuje nam kako je uvela prije vremena.
Prolazeći žurno pokraj mene, hvata me za lakat. Zatim je skinuo moj šal s paravana i bacio mi ga pod noge.
Nema više mojih suza u tišini. Ramena mi se podižu, trbuh se koleba između mlohavosti i napetosti. Glasno plačem dahćući, cmizdreći, tarući oči, preko lica razmazujem smjesu suza i sline i krvi. O drhtavu potkoljenicu naslonjen je smotan šal. Ostavljam ga netaknuta.
»Mojih trideset franaka.« Riječi izlaze u obliku mamina preklinjućeg glasa, onoga kojim se služi kad me pita mogu li joj prepustiti nekoliko sua jer je prethodne večeri strusila cijelu bocu. Zakoračim preko šala, hvatam monsieur Lefebvrea za prednju stranu košulje. Jednom rukom privlačim ga čvrsto na svoju golu kožu. Drugu stavljam na prednju stranu njegovih hlača, na dugmad rasporka ispod kojega se budi meso. »Idemo, monsieur Lefebvre«, kažem. »Malo zabave.« Ali to uopće nisam ja. To je različit glas. To nije zvuk Charlotte koja cvili ni mame koja preklinje. Lijep je i zvonak, glas zloga anđela koji više ne leži u zasjedi.
Njegova je ruka lebdjela iznad moga zatiljka, a dlačice što ondje rastu već su osjećale njezinu težinu, no onda me odgurnu od sebe.
Namjestio je ovratnik, viknuo da izađem.

MALA PLESAČICA

Pleši, krilata skitnice, drvenim poljem pleši.
To samo voli – nek ti ples bude sve na svijetu.
S mršavom svojom rukom na biranome mjestu,
Lebdeć, težinu svoju drži u ravnoteži.

Marie Taglioni, dođi, kneginjo Arkadije!
Gracije, nimfe, drevne duše, dolazite,
I plemenitim darom moj izbor pozdravite,
To novo malo biće s bestidno drskim licem.

Za moj užitak ona nek svoju vrijednost spozna,
U zlatnoj nek dvorani ulični soj zadrži.
Edgar Degas

ANTOINETTE

Glavarica zirne na sat što joj je visio o boku. Gleda kroz vrata na pločnik ispred Saint-Lazarea, pogleda lijevo, pogleda desno.
»Nitko ne dolazi«, kažem.
Okrene se prema meni, pogladi me po nadlaktici želeći me utješiti što ću izići na slobodu a da me ni majka nije dočeka pred ulazom.
»Mama mi je poručila da mora biti u praonici«, kažem, ali čim su te riječi napustile moja usta, znala sam da sam pogriješila pa progutam pljuvačku, kao što odsad moram učiniti sa svim lažima koje dođu na moje usne, ali na vrijeme, prije nego što laž iziđe. Teže je nego što sam mislila, to da više ne lažem. Nekoliko sam puta zastranila ovih tjedana otkad sam se razbrbljala pred glavaricom, ništa važno, samo naklapanje kao što je tvrdnja da nisam dobila svoju porciju crvenoga graha, ili kazivanje jednoj ili drugoj posrnuloj djevojci da sam bila dosegnula stupanj coryphée, ili da nije istinita priča o tome kako sam bila draga Émilea Abadieja. Svejedno, to sam morala učiniti, okaniti se laganja, svega osim jedne sitne laži koju sam ostavila za kraj. Moram to učiniti zbog Marie.
Malo se skutrim i smanjim, poput kovačkoga mijeha kad se istisne zrak. »Mama mi ništa nije poručila«, kažem. »Ona nije takva majka da bi na to mislila.«
Glavarica me malo stisne za mišicu, kao da smo prijateljice, a ja kimnem glavom, nespretno kao kokoš.
Pružila mi je vrećicu s uzicom, istu onu koju sam donijela u Saint-Lazare prije tri mjeseca. Želim je otvoriti. Znam da je novac koji sam opljačkala iz lisnice Jean-Luca Simarda odavno nestao, ali što je s isplatama koje mi je dragovoljno pružio? Vrtim izlizanu kožu uzice među prstima razmišljajući kako bih nekada izvalila nešto o tome da sam očekivala da će se časne sestre same poslužiti. Stavim vrećicu u džep svoje ljubičaste svilene haljine, haljine u kojoj se nipošto ne bih vratila u svijet, ali ništa nisam mogla reći jer je jutros Krtica dojurila u moju ćeliju noseći je preko ruke, a potom odjurila s mojom zatvorskom suknjom domaće izrade.
»Sto devedeset osam franaka«, kaže glavarica. »Novac s kojim ste došli k nama.«
Kupit ću nešto lijepo za Marie i Charlotte, drangulije, možda češljeve s cvjetovima od svile. Mamu ću poslati na ručak u Nouvelle Athènes, gore na Trgu Pigalle, možda s Paulettom iz praonice. To bi moglo vrijediti koju riječ kad se pojavim pred monsieur Guiotom, podvijena repa, uvjeravajući ga da sam se u Saint-Lazareu izvještila s iglom i koncem. On šalje van ono što treba zakrpati, a ja ga moram nagovoriti da to šalje meni.
Stiže Krtica, potrkujući, nosi isti zavežljaj koji sam donijela sa sobom u Saint-Lazare – u staroj suknji zamotane dvije bluze, dva para čarapa, troje gaće, druga suknju – sve što posjedujem na svijetu. Uzimam zavežljaj, dodirujem staru vunenu suknju, izblijedjelu do žutosive boje. Sjećam se pljuska Sunčeve svjetlosti, plákanja valova, igle i konca, hlača zakrpanih na koljenu s četvorinom što sam je odrezala od suknje. Moj se um sa mnom grdno šali.
»Ostanite zbog juhe, danas je s povrćem«, kaže glavarica. »Javit ćemo joj, podsjetiti je na vaš izlazak.« Okrene se, poluotvorenim ustima naredi Krtici da odnese poruku u Ulicu Douai.
»Moram ići. Moram se pobrinuti za Marie.« Čekala sam i čekala, nestrpljiva da iziđem, da nađem Marie, da je čvrsto stisnem na srce.
Glavarica raširi ruke rastvarajući rukave kao krila te me zaogrne guštarom crne vune. Djevojke se udalje cmizdreći, milujući krunice, pitajući se kako to da se s novom pobožnosti moraju vratiti starom poslu. Malo sam oklijevala, toplo mi je, u čvrstom sam zagrljaju. Ali nakanila sam gurnuti Marie natrag kroz ona vrata, na stranu kamo pripada. Moram poći prije nego što bude prekasno. Pošaljem malu želju u oblake, što je možda bila i molitva, i blago se izvučem iz zagrljaja da ne uvrijedim glavaricu, kojoj je lice bilo ozareno, s podbratkom i oštrim vučjim očima. Uzela je veliki prsten s ključevima što joj je visio na vrpci o vratu pa najveći ključ gurnula u bravu na ulazu. Škljocnulo je. Ja potrčim.
»Bog vas blagoslovio«, dovikuje mi. »Ponavljajte molitve.«
Njezin glas i Saint-Lazare polako su nestajali.

MARIE

Nož za rezanje pečenog mesa ima dugačak bjelokosni držak, napuknut na dva mjesta, pa ga moram čvrsto stisnuti kako se oštrica ne bi rasklimala. Držak čelične turpije nestao je tako davno da više ne znam je li joj pristajao. Povlačim oštricu preko gruba čelika, jednu stranu pa drugu, točno kako me je učio tata kad sam bila djevojčica. Škare bi bile bolje, ali kao i sve drugo što nije bilo slomljeno, otišle su u zalagaonicu prije mnogo vremena.
Uhvatila sam visoki ovratnik sive haljine i počela rezati svilu. Ali u zrcalu je sve obrnuto pa sam se spetljala. Pitala sam se kako bi bilo da svučem haljinu preko glave i položim je na ravno da to završim, ali bila sam umorna jer sam cijelu noć ostala vani – lutala, drhtala od hladnoće. Muškarci su buljili u moj crveni nos, natečene oči, u moje zvjersko lice.
Konačno sam izrezak ovratnik. Popijem svoj apsint jer samo on rastjeruje jasnoću.


ANTOINETTE

Upala sam u našu unajmljenu sobu. Vičem: »Marie!«, zatim: »Mezimice! Mama!«, ali nitko se nije javio, odgovorio mi je samo zijev tišine. Stajala sam ondje zadihana stežući kvaku na vratima, znajući da je samosažalijevanje gubitak vremena. Ipak, ramena su mi se ovjesila.
Sagnuvši se ispred kamina, iz hladna pepela iščeprkam komadić sive svile. Razastrem taj ostrižak na čađavo ognjište, pratim okrugli rub – poput duguljasta oblika prerezana napola, veličine mojih dlanova kad se polože jedan pokraj drugoga. Uska vrpca, valjano zašivena, teče duž jednoga ruba, ali zakrivljeni dio izgleda kao da ga je rezalo dijete koje je tek naučilo kako rade škare. Proučavam ostrižak razastrt na čađavu ognjištu, čudim se. Zatim gurnem natrag u pepeo taj komadić svile izrezan iz ovratnika haljine koju je Marie nosila u Saint-Lazareu te se naglo uspravim.


MARIE

Gladim crveni plišani jastuk na klupi u dnu kavane i naslanjam na zid glavu koja mi puca. Pregrada između prednjeg prostora i ovoga u kojem sjedim načinjena je od hrastovine i dopire do visine muških ramena, a iznad toga je od stakla. To omogućuje vlasnici, koja plete na visokom stolcu, da nadgleda obje prostorije. Ne prekidajući zveckanje pletaćih igala, baca poglede ispod obrva, oči joj se zadrže na poderanom ovratniku moje sive svile. Poigravam se porculanskim držačem žigica koji leži malo slijeva na mramornoj ploči stola punoj mrlja.
Već sam naručila čašu apsinta, što znači da ne mogu promijeniti mišljenje. Džepovi su mi prazni, trebam nekoga momka da plati – možda onoga, za stolom prijeko, u zidarskim hlačama, koji je s klekovače već prešao na ribizovac.
Sjedim dobrih sat vremena, promatram zidara, čekam ga da digne pogled s ribizovca. Ali nijedanput mi se nije pružila prilika da se malko osmjehnem, što bi momka koji je popio dvije čaše klekovače i tri čaše ribizovca moglo navesti da poželi malo mesa. Naručujem još jedan apsint, vidim kako konobarica na odlasku baca pogled prema vlasnici, zapažam sitno kimanje koje kaže da ću dobiti i drugu čašu. Dva mladića igraju domino. Još jedan lista Le Temps. Zidar zuri u svoju čašu. Jedan starac zijeva, iz očiju mu curi sluz, usta su mu razjapljena pa se vide crni zubi.


ANTOINETTE

Alphonse trči iz pekarnice preko Ulice Douai i viče: »Antoinette. Antoinette.«
»Što je?« upitam kada dođe bliže.
»Riječ je o Marie.« Otvori usta, čvrsto ih stisne, drži zaključano u njima što god je imao kazati.
»Vidio si moju sestru?« kažem potičući toga stidljivog dječaka.
»Jučer sam je čekao.« Vrhom cipele udara u oblutak na pločniku. Napravim bezizražajno lice, umrtvljeno poput kamena, i ne trepćem da ne bih uplašila Alphonsea koji se uzvrpoljio. »Mislio sam da je na probi, ali bilo je kasno, a ni tada se nije vratila doma.« Upire zglobovima jedne ruke u dno dlana druge. »Srijedom odlazi u Operu u podne«, kaže. »Uvijek. Ali danas nije.« Tada ga je pozvala sluškinja iz krčme koja je stajala na trijemu pekarnice s desetak bageta ispod pazuha.
Bih li trebala pohitati na Trg Pigalle, zastati kod Nouvelle Athènes i Rat-Mort? Ili bih najprije trebala otići u Ulicu Martyrs, zaviriti u najbjednije od svih kavana i pivnica ondje? Lice mi klone u ruke. Stotinu mjesta ima gdje se može tražiti djevojka slomljene duše.


MARIE

I dalje se čuje lupkanje, lupkanje domina, jedna je partija završena, druga počinje; ne prestaje zveckanje pletaćih igala, široka zelenkasta vrpca proširuje se u četvorinu; šušte novine dok ih uzimaju, čitaju, presavijaju i vraćaju, postajući trošnijima nakon svakog listanja, ljepljivima od ribizovca, klekovače i apsinta.
Starac mi pošalje poljubac, podigne čašu, ispije. Podignem i ja svoju. Ali starac mi ne prilazi pa naručim još jednu čašu. Otpijem dugačak gutljaj, obrišem kap apsinta što je pala na sivu svilu.
Zidar je otišao kući.


MARIE

U prvoj kavani jedan mladić puši, drugi odmahne glavom. U sljedećoj jedna coquette izravnava čarape koje su već ravne. »Jeste li vidjeli jednu djevojku«, kažem joj, »siva haljina, fina, ali s odrezanim ovratnikom?« Glave u šeširima i bez njih, poneka svila. Lakirane cipele, uškrobljeni ovratnici. Oguljene cipele, poderani ovratnici. Svuda dim, domino, novine na držačima, čaše koje se prazne. Nigdje Marie.


MARIE

Objema se rukama uhvatim za mramorni stol za kojim je sjedio starac pa se nekako uspijem održati na nogama. Nagnem mu se dovoljno blizu da osjetim smrad trulih zuba. »Zdravo, dragi«, kažem.
Njegove se oči spuste, zatim se podignu. »Imate šesnaest godina?«
»Naravno«, lažem.
»Ne želim nikakvih neprilika.«
»Marie Prva«, kažem sjedajući na stolac, ali on mi ne uzvraća ime. Poteže dugačak gutljaj klekovače, klizi dnom dlana duž svoga bedra. »Vaša haljina?« pokazuje glavom. »Što se dogodilo s ovratnikom?«
»Na smrt sam se gušila kako me stiskao prije.«
»Još jednu čašu?«
»Tako ste ljubazni«, kažem gurkajući ga čašom.

ANTOINETTE

Odškrinem vrata vježbaonice. Nema Marie, samo Charlotte, i sjetim se kako je ona srijedom popodne uvrštena među starije djevojke iz kvadrile. Vukla je jedno stopalo uz drugu nogu i širila dignutu nogu ispred sebe, développé,102 više nego ijedna druga u dvorani iako je bila najsićušnija među djevojkama na štangi. Plovila je podignutom nogom u stranu, pružala ruku, okretala lice. Opazila me je pa protrčala do mene, istisnula mi zrak iz pluća i kazala: »Znala sam da ćeš doći.« Madame Dominique lupne štapom po podu. »Charlotte!«
»Večeras«, kaže Charlotte hvatajući me za ruku, gradeći most između nas dok se udaljavala. »Večeras nastupam. Le Tribut de Zamora, prvi čin.« Zatim joj se lice uozbilji. »Ne znam gdje je Marie. Moraš naći Marie.«
Madame Dominique podigne prst, daje mi znak da pričekam. Violinistu kaže: »Usporite ritam«, a djevojkama: »Lijeva strana«.
Na odmorištu pred vježbaonicom stegne kvaku vrata koja je zalupila za sobom. »Gdje je ona vaša sestra?« upita.
»Došla sam je ovdje potražiti.«
»Jučer je izostala s nastave, a danas opet.«
»Možda večeras dođe? Pleše li večeras?«
»Recite joj da se ne trudi.« Otvori vrata širom i kaže mi preko ramena: »Blanche je bila dovoljno pametna i naučila je ulogu.«


MARIE

Starac kaže: »Sjedite ravno kao da imate kolac u leđima.«
Spustim se niže na stolcu i kažem: »Balerina.« Ali to nije istina, ne više, ne otkad sam jučer izostala s nastave madame Dominique, i opet danas popodne. Sigurno ne, ako čak uspijem večeras promaknuti budnim očima pazikuće i garderobijerke, koje obje paze na djevojke što ne mogu ravno hodati, nema nikakva izgleda da bih mogla izdržati početnu arabesku plesa robinja na sporo brojenje do četiri.
»Ne bih rekao«, kaže on bubnjajući požutjelim prstima.
Ali ja ga jedva čujem. Ja sam sa Charlottom. Vidim je kako kistom nanosi rižin prah na nos, utrljava šminku na obraze, dodiruje konjsku potkovu na stoliću pred sobicom čuvara ulaza na pozornicu. Među bočnim kulisama nanosi bjelilo na ruke, struže smolom papučice. Ali gdje je Marie? pita se. Odnekud me gleda, možda iza kulisa na suprotnoj strani. Da. Tako je. A Antoinette? Ona je visoko gore na balkonima, naginje se najviše što može.
To je jedina mogućnost poznata Charlotti.
Skočila sam sa stolca posrtaj ući, no dovoljno brzo da sam izbjegla starčevu ispruženu ruku.


ANTOINETTE

Marie i ja bile smo u sobi za posjete, između nas je bila pregrada od željeznih šipki. Rekla sam: »Na tvojim je rukama krv nedužna čovjeka« i riječi su se provukle kroz otvore. Htjela sam da očajava, i to sam rekla. Pljunula sam joj te riječi u lice.


MARIE

Monsieur Degas je stajao ispod jednog luka na pročelju promatrajući kako prolaze ljubitelji opere. Puno ih je. Gužva. Ipak, tako mi je bio poznat taj prizor. Naletjela sam na njegov žarki pogled, vidjela da zuri, da je primijetio moju zabrinutost, moj nesiguran korak, izrezanu svilu. Gledala sam ga, on zna. Posrtala sam i uspravljala se. A kad mu više nisam bila na vidiku, približila sam se stražnjem ulazu, labirintu hodnika što vode na balkone. Neka on i dalje češlja bradu, razmišlja o srcu i tijelu, o priči male plesačice, četrnaestogodišnjakinje.


ANTOINETTE

U prvom redu četvrtog balkona sjela sam pa ustala, a onda opet sjela. Ničim ne bih mogla opravdati to što sam izostala s njezina prvog nastupa. Pretražujem prostor za orkestar tražeći podignuti luk, dirigenta, neki znak da će se uskoro podignuti zastor.
Pokraj mene sjedi žena s vrpcom od baršuna obavijena oko mlohava vrata. Nagne se k meni. »Vaše cvijeće«, kaže pružajući broš s dva žuta cvijeta. »Valjda je popustila kopča.«
Posegnem za lijepim brošem te pomislim kako bih mogla za nj dobiti nekoliko sua, ali na vrijeme maknem ruku. »Nije moje.«
Preostala mi je jedna jedina laž.


MARIE

Antoinette je ondje u prvom redu, nosi ljubičastu svilu, trese bedrom i lupka petom, nemirnija je od vjeverice. Ali ni u takvoj haljini ne izgleda nimalo čista, kakva je znala biti kad je odlazila u kuću madame Brossard. Čini se kao da je došla s neke utrke, s one koju trči već punih devetnaest godina svoga života.
»Antoinette«, kažem vrlo tiho. Može se praviti da ne čuje ako hoće. Ali njezino se lice smjesta okrene prema mojemu, i kao kad lahor puhne na žeravice što tinjaju, tako su zasjale njezine oči. I tada se ona progura pokraj dviju gospođa što su sjedile na sjedalima između nje i mene. Ona sa skrpanim krznom što joj je visjelo oko vrata kaže: »Mogli biste se ispričati«, a Antoinette ne kaže: »Mogli biste mi se skloniti s puta.« Ne, stavila je ruku na gospođino rame i lagano ga stisnula. Zatim je moje obraze obuhvatila dlanovima i pogledala me nježno i odlučno kao lavica što štiti svoju mladunčad.


ANTOINETTE

Kad je Marie toliko ostarjela? Kad su joj upali obrazi, utonule oči? Zaudara na apsint, na duhan. Usta mi se žele zgrčiti. Umjesto toga, izvijem usne u osmijeh. »Otvaraju mi se oči«, kažem. »Abadie mi je rekao da križićem obilježim dan kad su on i Knobloch umlatili udovicu Joubert.«
Stotinu puta, tisuću puta prije Marie me je čula kako lažem. Tisuću sam joj puta dala razloga da posumnja u moju riječ. Ali ne više. Poslije tisuću istina isprat će se mrlja sumnje.
Držim glavu visoko, oči su mi prikovane uz njezine. To je posljednja laž, jedina koja se računa.


MARIE

Njezine su oči tako postojane. Ne gleda u stranu, ne dodiruje usta, ni nos. Noge su joj mirne, prilijepljene za tlo. Ipak, mogla bi to biti laž.
»Znala sam«, kažem glasom u kojem se osjećala sjena podsmijeha. »Znala sam to cijelo vrijeme.«
Ruke su joj nježno držale moje obraze. Nagnule smo bliže lica, čela nam se dodiruju.
Laž izgovorena kao dar?
I onda dar zauzvrat.
Ne mogu pouzdano reći.


ANTOINETTE

Nekoliko taktova izvire iz orkestra, a zatim se zastori od debela baršuna s kićankama otvaraju na lukove i kule i tornjiće, na prolaz što vodi od trga i zmijoliko puže uz brijeg. Između kulisa na pozornicu najveličanstvenije operne kuće na svijetu izlazi petit rat anđeoskoga lica. Naginjem se prema pozornici, Marie mi steže ruku. Publika je zinula od čuda, prolomi se pljesak. Kao čarolija, ta djevojčica zasljepljuje, kraljica drvenoga travnjaka, graciozna kao Mjesec, lakša od zraka.

________________________________

1895.

________________________________



MARIE

Stavila sam ruku na Matildino čelo, a ona zatrepće. »Mama«, kaže i trepavice joj se sklope. Puhnem joj lagano u lice i tada se probudi. »Sutra je moj imendan«, kaže. »Sjećaš se mojih papučica?« Nije zaboravila, to dijete od osam godina, kako sam prije mjesec dana pristala da ću joj za imendan zakrpati baletne papučice i pojačati tvrdoću koja djevojčici pomaže da se propne na prste. Madame Théodore je Matildinoj klasi objasnila trik, i Matilde je poslije toga desetak puta rekla da je to jedini dar koji bi je zadovoljio.
Geneviève, njezina sestra starija jedanaest mjeseci, pridigne se u sjedeći položaj na njihovu zajedničkom krevetu. Trljajući oči kako bi otjerala san, kaže: »Nemoj to učiniti, mama. Štakori trebaju trčkarati ravnih tabana.« A zatim se dvije sestre stanu valjati u posteljini i štipati se i smijati dok su im se noćne košuljice podizale uz bedra. »Ustajte obje«, kažem. »Umijte se i ravno dolje na čokoladu.«
Na stubištu udahnem miris vrućeg kruha što se dizao iz pekarnice i upitam se kako to da one dvije djevojčice nisu više mala djeca. Kako se to tako brzo dogodilo? Prije nekoliko dana Geneviève je rekla da želi biti kitničarka. To joj je Antoinette utuvila u glavu govoreći stalno kako je Geneviève nadarena kad spaja ljubičasto sa žutim, ovaj komad vrpce s onim komadom uzice. Njezina vještina s iglom i koncem također je Antoinettino djelo. Kada god bi se Geneviève izgubila, znala sam da ću je naći u gomili odjeće s ofucanim rupicama za dugmad i popucalim šavovima što ju je Antoinette uzimala na popravak. Ili među čipkama i opšivima što bi ih Antoinette izabirala iz hrpe na kolicima koja je vozio skupljač dronjaka. To je bila razmjena. On bi dobivao dobro zakrpane hlače ili prsluk da ih može založiti, Antoinette ukrase, a Geneviève sate i sate vezanja vrpci u čvorove, šivanja čipki u cvjetove. Matilde je znala pratiti Genevièvu preko Ulice Douai i gore uza stubište do unajmljene sobe gdje sam ja provela djetinjstvo, u kojoj Antoinette i Charlotte još žive, sada s ostavom koja je uvijek puna i sa svježe obijeljenim zidovima te pravim krevetima iza pregrade od teškoga brokata. Ali Matilde nije voljela pipav posao, one komadiće uzice izgubljene među prstima, komadiće vrpce što se guraju i provlače i iskliznu iz njezina stiska. Ne, ona će plesati, kaže, kao teta Charlotte.
Toliko smo puta gledale s četvrtog balkona – Matilde zanesena, Geneviève sve nemirnija, a ja nesigurna hoće li me uhvatiti čežnja za onim životom provedenim u plesu. Tada bih gutala pljuvačku u mraku. To nije žaljenje, više je to tužaljka za plesom, za onim trenutcima kad bih poznavala svijet u svoj njegovoj radosti i tuzi i ljubavi. A možda mi je nedostajao san koji me je negda tjerao iz kreveta u pekarnicu i vježbaonicu, san koji me je do ruba ispunjavao željom koju je sada nadomjestila mirnija ambicija da odgojim Matilde i Geneviève.
Charlotte je napredovala u hijerarhiji baleta, od druge kvadrile do prve, zatim do položaja coryphée i nakon toga sujet. Omiljena je među àbonentima, iza nje su već dva ljubavna odnosa, srce joj se dvaput slomilo. Ali sada je tu kazališni dekorater koji joj ne daruje žutu pticu u pozlaćenoj krletci i ne šalje švelju da joj uzme mjeru za svilenu haljinu. Ali on ima iskrene, tugaljive oči, i o Uskrsu je ispuhao jedno jaje i na njemu naslikao male piliće, a Charlotte se toliko oduševila da sada ima cijelu zbirku oslikanih jaja na polici iznad kamina. Kada Matilde ode preko ulice, stane pokraj staroga tatina kredenca i pravi pliés i isteže noge da bi čula kako Charlotte kaže: »Tako je. Izduži vrat, Matilde, kao Taglionijeva«, da bi izgledala kao dijete koje bi navelo monsieur Degasa da uzme ugljen i napravi skicu.
On se preselio iz atelijera u Ulici Fontaine, ne znam kamo a i ne pitam. Vidim ga od vremena do vremena u Operi, i sklonim se iza stupa ili se usredotočim na pletivo u krilu. Ali jedanput, kad je Charlotte nastupala u divertissement opere Faust, a Matilde i Geneviève i ja bile na premijeri, vidjela sam da me je vidio i zatim prebacio pogled na djevojčice. Sklonila sam ih iza leđa i čekala da se njegov pogled vrati na mene. »Monsieur Degas«, rekla sam, ali on nije izgovorio moje ime pa sam se upitala nije li ga zaboravio. »Krasne djevojčice«, rekao je, a ja nisam oslabila stisak koji ih je držao izvan njegova pogleda. Možda je to bilo zbog moje nepristojnosti ili nečega što je vidio na mojem licu, ne znam, ali on je znao da još mogu osjetiti žalac riječi koje su bile tiskane u novinama Le Figaro, Le Temps, Le Courrier du soir. A zatim je rekao: »Onu skulpturicu držim u svojem atelijeru. Čini mi se da ću je zauvijek čuvati. Moj agent predlaže da je odlijemo u bronci. Ali prevelika je odgovornost ostaviti iza sebe išta u bronci.«
»Da«, rekla sam. »To je onda za vječnost.«
Mama ništa ne zna o Antoinettinu pregnuću s iglom i koncem ni o Charlottinu uspjehu u Operi. Nikada nije vidjela Matilde ni Geneviève. Jednoga je jutra pošla u praonicu, ali nikada nije onamo stigla, prema riječima monsieur Guiota. »Je li bila određena za rad na stroju za cijeđenje?« upitala je Antoinette, a on je kimnuo olabavljujući kravatu. Ustala je i napustila nas, iščeznuvši tijekom onih mračnih dana kad je Antoinette krpala za monsieur Guiota ne dobivajući ni sua plaće. Ispunjavala je zavjet jer je rekla da će tijekom tri mjeseca savršeno popraviti sve što od nje zatraži, da će mu dopustiti da pregleda svaki pojedini šav. Ako uspije, tek tada će on potrošiti jednu minutu na odluku hoće li joj dati stalan posao. Ja nisam radila, baš ništa. Ne. Ja sam se odmarala – Antoinettine riječi – čak ako me je to svaki dan u svanuće tjeralo da se penjem navrh Montmartrea i zatim se vraćam. Imale smo samo Charlottinu stalnu plaću iz Opere i tri dodatna franka što ih je dobivala svake noći kad bi plesala na pozornici. Već je Antoinette bila dala monsieur LeBlancu vrećicu kovanica koju je donijela sa sobom iz Saint-Lazarea pošto je od njega izvukla velik popust plativši mu tromjesečnu stanarinu unaprijed. Za obroke smo jele slomljen madlen s narančom i zagorjeli kruh što ih je Alphonse slao na naša vrata. Ližući mrvice s prstiju, Antoinette bi tobože veselim glasom rekla: »Koliko pladnjeva može tomu mladiću pasti na pod? Tata će mu zavrnuti vratom ako mu zagori još jedan kruh.«
Njih dvoje – Antoinette i Alphonse – jedanput su se prepirali. Bili su na pločniku, a ja sam se spremala popeti na Montmartre, ali sam još bila iza vrata naše zgrade slušajući ono što nisam smjela čuti.
»Ne još«, rekla je Antoinette. »Ona još nije došla k sebi.«
»Ne znam koliko će tata čekati«, rekao je on. »Ona djevojka što nam mijesi stalno se češka po leđima, prestaje raditi čim se on okrene.«
»No, moraš to učiniti za Marie. Moraš prisiliti tatu da čeka.« Naslonila sam rame na vrata, ali nisam ih gurnula.
»A kako misliš da to ostvarim, Antoinette?«
»Potapši onu lijenu djevojku koji put po stražnjici. To će djevojku natjerati da marljivije radi jer će misliti da joj se pruža prilika s vlasnikovim sinom, da će je nekoliko mjeseci ropskoga rada osloboditi kinjenja za cijeli život.«
»Nisam tapšao Marie.«
»Nju ne treba tapšati. Rođena je da radi teže nego vol.«
Otvorila sam vrata i Alphonse je skinuo pekarsku kapu i počeo je gužvati u rukama. Osjetila sam kako se rumenim, kao i on, i nisam spomenula njegovu ljubaznost sa zagorjelim kruhom. Spustila sam glavu i žurno se udaljila koračajući brže nego zec koji bježi od lonca za umak. Prilično sam sigurna da znam točan trenutak kad je Antoinette promijenila mišljenje o Alphonseu i rekla kako njegov otac želi da se vratim u pekarnicu. Krpala je za našim stolom, a ja sam ušla vrativši se s Montmartrea i rekla kako sam vidjela boje što plutaju na mokrom pločniku – petrolej je curio iz razbijenog starog fenjera koji je ondje ležao. »Zamočila sam cipelu u lokvicu i malo je zavrtjela. One boje, kako su zasjale i prelijevale se.« Antoinette je prestala krpati i pogladila me po obrazu, a ja sam vidjela radost u njezinim očima.
Mijesim na stoliću koji je primaknut k izlogu pekarnice, na mjestu odakle mogu držati na oku Matilde i Geneviève na ulici. Alphonse je po običaju u blizini, uhvati me za nadlakticu. Njegove žilave pekarske ruke mekane su kao baršun s tragovima brašna. Kažem mu, preko ramena, da su takve svilene ruke varka, a on odgovara da se nikada ne bi mogao posvetiti ženi s debelim rukama. »Svi oni sati provedeni u vježbaonici otišli su u vjetar«, kažem, »svi oni sati učenja da bi mi ruke izgledale mekano.« Osjećam da me promatra pitajući se hoće li se ovo jutro pretvoriti u jutro kad mi nedostaje Opera, u trenutke kad se zanesem. Ali danas razmišljam o Matildi koja osjeća takav trenutak dok uživa u zlaćanom sjaju Sunca. Snažno gurnem dlanove u tijesto tako da mi se napnu mišići pod njegovim prstima kako bi znao da ne sanjam o prošlosti, da nisam izgubljena.
Antoinette ulazi po kifle koje uzima svakoga jutra, jednu za sebe i jednu za djevojku koju je uzela za naučnicu. »I kako je Agnès?« pitam. Svakoga dana čujem neku priču: kako je tvrdila da ima šesnaest godina kad su joj nedostajale dvije godine do te dobi; kako je ukrala sašivenu kapicu koja se pojavila u izlogu zalagaonice u Ulici Fontaine; kako je Antoinette nazvala kravom što ju je natjerala da ponovno šije nemarno popravljeni rub i zatim zavitlala špulu konca kad joj je Antoinette odvratila: »Ako kažeš da te tetošim, onda je to apsolutno istina.« U Agnès je Antoinette dobila točno ono što je tražila kad je preuzela drugu praonicu pa se krpanje počelo gomilati. »Treba mi naučnica«, rekla je glavarici u Saint-Lazareu. »Djevojka koja baš ne tutnji kroz one biserne dveri.«
Antoinette odmahne glavom. »Jučer mi je ispripovjedila kako su je u subotu na večer opljačkali i upitala mogu li joj dati nekoliko sua predujma.«
To nije razlog da oči baš zasjaju od nade, ali upravo sam to vidjela u Antoinettinim očima.
»No«, nastavlja ona, »položila sam joj ruke na ramena i rekla: >Onda, Agnès, je li ta pljačka bila prije ili poslije nego što si namirisala kosu, prije ili poslije nego što si stavila nove čipke na čizmice, prije ili poslije nego što si uživala u crvenom karamelu koji ti se još vidi na zubima?< Kad sam završila, njezine su ruke ležale u krilu i izgledala je tugaljivo kao uvela ruža. Uzela sam šunku iz ostave, luk i krumpire iz bačvice za povrće i spustila ih pokraj njezinih nogu. >Ne znam zašto lažeš<, rekla sam, >ali mogu vidjeti da si u nevolji.< I tada je počela tuliti i govoriti kako je bila glupa što je pošla u Chat noir i probudila se ništa manje nego s natečenim jezikom i bukom u glavi i velikom tugom što je potrošila svu zaradu koju je s mukom stekla.«
»Toliko je dobrote u tebi, Antoinette«, kažem. »Vrlo brzo će Agnès sazreti u čestitu i vrijednu djevojku.« Postat će kao Antoinette, marljiva kao pčela, iskrena kao zrcalo.
Antoinette se nepokolebljivo drži istine, čak i kada Charlotti kaže kako njezin dekorater ne izgleda kraljevski, ili Alphonseu kako se ne slaže s tim da su njegovi kolači od bjelanca i šećera najbolji što ih je kušala u životu, ili meni kad kaže kako je istina da Matilde nije ravna Genevièvi u poniznosti te kad grizem usnu: »Zaboga, Marie. Ti znaš da ne mogu lagati.« Katkad zavlada tišina prije nego što će izgovoriti riječi što ranjavaju, kao da se sama sa sobom prepire o prvenstvu istine, i svaki put kad nastane takva stanka, ja zaključim da sam pogriješila što sam je upitala.
Ona proguta pljuvačku, nasmije se, ja isto tako jer nitko tko ujutro dođe po štrucu kruha ne želi zateći pekarovu ženu i njezinu sestru vlažnih očiju ispred prodavaonice. Smirimo se na trenutak – Antoinette i ja – stanemo jedna pokraj druge, dodirujemo se ramenima i zurimo kroz izlog na Ulicu Douai. Matilde drži pero ružičaste boje s veličanstvenim čupercima što lepršaju na povjetarcu. Prinosi pero k obrazu, duž vrata, uživajući u škakljanju. »Jedno od tvojih?« kažem Antoinetti.
»Nojevo pero. Valjda je otpalo sa šešira neke gospođe.«
Matilde nagne glavu, kako običava kad nešto odluči. Zatim potrči kao da je pas grize za pete. Zaustavi se iznenada, na nekoliko koraka od Geneviève, i pruži joj što je našla. Malo je dodirne perom, a Geneviève shvati pa posegne za njim, za lepršavim viticama ljubavi što joj ih sestra nudi na dar.

AUTORIČINA BILJEŠKA

Roman Djevojke sa slika uglavnom se drži poznatih činjenica iz ranog života sestara van Goethem. Godine 1878. Marie i Charlotte primljene su u plesnu školu pariške Opere, gdje je njihova starija sestra Antoinette bila zaposlena kao statistica. Njihov otac, krojač, nije više bio živ, a majka im je bila pralja. Živjele su u 9. arondismanu, a 1880. godine trajno su se nastanile u Ulici Douai na nižim padinama Montmartrea, nekoliko blokova od Degasova studija u Ulici Fontaine. Te je godine Marie položila ispit za prijelaz u baletni ansambl i prvi put nastupila na pozornici Opere.
Između 1878. i 1881. Edgar Degas je prikazao Marie na mnoštvu crteža, slika i skulptura, od kojih je najslavnija Mala četrnaestogodišnja plesačica, koja je izložena na šestoj izložbi neovisnih umjetnika 1881. skupa s Degasovim pastelom Zločinačke fizionomije, portretima osuđenih zločinaca Émilea Abadieja i Michela Knoblocha. Kritičari su pohvalili Malu plesačicu kao »jedini uistinu moderni pokušaj u kiparstvu« i vidjeli da je na licu te djevojčice s ulice jasno »utisnuto obećanje svakoga poroka«.
Prije pet-šest godina naletjela sam na dokumentarni film BBC-a Privatni život jednog remek-djela: Mala četrnaestogodišnja plesačica. U njemu se propitivalo što je Degas namjeravao kad je Malu plesačicu izložio skupa s portretima osuđenih zločinaca. Je li nagovještavao buduću sklonost prema zločinu djevojčice u vitrini? To me je potaknulo da istražim ideju koju je prihvatio Degas – slično kao Émile Zola, koji je istodobno iznosio razloge za znanstvenu književnost koja bi bila deterministički pogled na ljudski život – to jest, da neki oblici lica kod određenih osoba pokazuju urođenu sklonost prema zločinu – te to pokušao uključiti u svoje umjetničko djelo. Kako je takvo shvaćanje moglo djelovati na život nezrele djevojčice koja mu je pozirala?
U isto vrijeme istražila sam priče o Émileu Abadieju i Michelu Knoblochu. Prema povijesnim zapisima, Abadie je bio umiješan u tri ubojstva. Elisabeth Bazengeaud u Montreuilu Abadie i Pierre Gille prerezali su grkljan. Obojica su bila osuđena na smrt, ali osude su bile promijenjene u doživotnu robiju u Novoj Kaledoniji nakon što je Abadie objavio Priču čovjeka osuđena na smrt. Slučaj udovice Joubert, prodavačice novina u susjedstvu van Goethemovih, umlačene do smrti, pokrenula je daljnje istraživanje vezano za Abadieja i Gillea. Iako ni jedan nije bio osuđen, istraga je bila otišla dovoljno daleko da se zaključi kako su ta dvojica imala na pretek vremena da je ubiju između prizora kad su obojica bila odsutna s pozornice u Kazalištu Ambigu gdje su statirali u uprizorenju Jazbine Émilea Zole. Jedan piljarski pomoćnik bio je ubijen u Saint-Mandéu, a Knobloch je imenovao Abadieja kao sudionika. Obojica su bila osuđena iako su dokazi bili oskudni, a Knobloch je uzastopce tvrdio na sudu da je svoje priznanje izmislio samo da bi se domogao Nove Kaledonije. Ja sam radi priče ta tri ubojstva sažela u dva i poslužila se umjetničkom slobodom da pomaknem datume. Novine, članci, sudski transkripti i kritike o Maloj plesačici vjerni su po tonu, a na mnogim mjestima i po sadržaju izvornih dokumenata.
U godini nakon izložbe Antoinette je odslužila kaznu od tri mjeseca zbog krađe sedamsto franaka, a Marie je otpuštena iz Opere nakon niza globa zbog kašnjenja ili izostanaka. Charlotte je ipak uspjela, bila je istaknuta balerina i učiteljica u plesnoj školi tijekom pedesettrogodišnje karijere u Operi.
Nema dokaza da su sestre van Goethem poznavale Abadieja, Gillea i Knoblocha. Isprepletanje života triju sestara s njihovima, onaj sudbonosni dan kad je Antoinette upoznala Abadieja iza pariške Opere i zatim gutala dagnje u umaku od peršina koje joj je stavljao u usta, plod su moje mašte i pera.
Mala četrnaestogodišnja plesačica ostala je u Degasovoj radionici tijekom cijeloga njegova života. Usprkos slikarovu gnušanju da »ostavi iza sebe išta u bronci«, nakon njegove smrti nasljednici su pristali da se odlije dvadeset osam brončanih kopija koje su sada izložene diljem svijeta. Izvorna voštana skulptura nalazi se u zbirci Nacionalne umjetničke galerije u Washingtonu.


ZAHVALE

Iznimno me je zadužila moja agentica, sjajna Dorian Karchmar. Onaj dan kad mi je ponudila da me predstavlja brojim kao dan kad sam izvedena iz mračne šume na svijetlu stazu. Neizmjerno sam zahvalna svojim urednicama – to su Sarah McGrath i Iris Tupholme – zbog strahovite inteligencije i marljivosti što su ih uložile u oblikovanje ove knjige i nalaženje čitateljā. Ni jedan pisac ne bi smio tražiti sposobnije i predanije saveznike.
Srdačnu zahvalu zaslužile su ove osobe: Ania Szado, moja prva čitateljica, zbog ohrabrivanja i obazrive kritike; Sarah Cobb, zbog strpljivosti i vještine u prevođenju izvornoga materijala; Jack and Janine Cobb, zbog stručne korekture; moji roditelji, Ruth Buchanan i Al Buchanan, zato što su mi bili svjetlost vodilja; Nancy Buchanan, zato što mi je bila najbolja prijateljica na cijelom svijetu; moji dečki, Jack, Charlie i William Cobb, zato što su me nasmijavali (i da, kadšto bi me i rasplakali), zbog kojih sam voljela biti majkom; moj muž Larry Cobb, zbog vremena koje mi je darovao da mogu pisati, a nadasve zbog njegove ljubavi.
Zahvalna sam za velikodušnu pomoć koju su mi pružili: David Baguley, autor knjige Émile Zola: L’Assommoir, Douglas W. Druick, predsjednik i direktor Instituta umjetnosti u Chicagu i autor pionirskog eseja »Framing The Little Dancer Aged Fourteen« (Degas and the Little Dancer, Yale University Press, 1998, 77.-96.), u kojem uspostavlja vezu između Male četrnaestogodišnje plesačice i Degasovih portreta zločinaca; Martine Kahane, autorica poticajnog eseja Little Dancer; Aged Fourteen – The Model (Degas Sculptures: Catalogue Raisonné of the Bronzes, International Arts, 2002, 101.-107.), u kojem je opisala okolnosti u kojima su živjele sestre van Goethem; Sylvie Jacq Mioche, profesorica povijesti plesa u Plesnoj školi pariške Opere; Pierre Vidal, direktor Biblioteke muzeja Opere.
Mnoge su knjige bile važne pri stvaranju ovoga romana, a posebice: David Baguley, Émile Zola: L’Assommoir, Cambridge University Press, 1992.; Jill DeVonyar i Richard Kendall, Degas and the Dance, Harry N. Abrams, 2002.; Robert Gordon i Andrew Forge, Degas, Abradale, 1988.; Ludovic Halévy, The Cardinal Family, George Barrie &Sons, 1897.; Richard Kendall, Douglas W. Druick i Arthur Beale, Degas and the Little Dancer, Yale University Press, 1998.; Leo Kersley i Janet Sinclair, A Dictionary of Ballet Terms, Da Capo, 1979.; Charles S. Moffett, Ruth Berson, Barbara Lee Williams i Fronia E. Wissman, The New Tainting: Impressionism, 1874. – 1886., Richard Burton, 1986.; Spire Pitou, The Paris Opéra: An Encyclopedia of Operas, Ballets, Composers, and Performers, Greenwood, 1990.; Émile Zola, L’Assommoir, Orion Group, 1995.
Novinsko izvješće Čovjek zločinac što se pojavljuje u ovom romanu oslanja se na prijevod članka Fous ou Criminels?, La Nature, (23. kolovoza 1879.), 186—87. Novinsko izvješće O novom slikarstvu izloženom u Galeriji Durand-Ruel oslanja se na prijevod eseja The New Painting, što ga je Louis Émile Edmond Duranty objavio u knjizi The New Painting, Impressionism, 1874. – 1886., 38.-47. Novinsko izvješće Degas i šesta izložba neovisnih umjetnika oslanja se na esej Realists Among the Impressionists što ga je Fronia E. Wissman objavila u knjizi The New Painting, Impressionism, 1874. – 1886., 38.-47. Kritike Male četrnaestogodišnje plesačice oslanjaju se na kritike predočene u netom spomenutom eseju – Degas, str. 206.-207.; George Shackelford, Degas: The Dancers, W. W. Norton &Company, 1984, 69; i Charles W. Millard, The Sculpture of Edgar Degas, Princeton University Press, 1976., 28. Ostala novinska izvješća i izvadci iz sudskih transkripata oslanjaju se na prijevode članaka koje je donosio Le Figaro između ožujka 1879. i kolovoza 1880. Tekst pjesama Edgara Degasa potječe iz knjige Huit Sonnets d’Edgar Degas i upotrijebljen je zahvaljujući ljubaznosti nakladnika Wittenborn Art Books iz San Francisca. Prijevod je uglavnom iz knjige Degas i uvršten je s dopuštenjem zaklade Andrew Forge.

Napomene

[1] Su (fr. sou) – sitan francuski novac od pet santima, dvadesetina franka.
[2] Apsint – alkoholno piće od pelina i anisa.
[3] Plié (fr.) – jedna od osnovnih baletnih vježbi, jednostavan baletni položaj pri kojem se koljena gipko svijaju prema van, stopala su otvorena iz kukova, a tijelo se ravnih leđa spušta u polučučanj (plié ili demiplié) ili čučanj (grand plié). Plié je važna priprema za skokove i ostale baletne pokrete.
[4] Battement tendu (fr.) – jedan od osnovnih baletnih koraka koji se izvodi iz nekoliko baletnih pozicija; plesač se ritmičkim pokretom napete noge zagrijava i priprema za ples.
[5] Ronde de jambe (fr.) – kruženje nogom po podu (ronde de jambe à terre) ili u zraku (ronde de jambe en l’air). Baletna vježba koja učvršćuje mišiće, ali u nekim je stilovima i plesni element, primjerice u Bournonvilleovoj La Sylphide (Silfida).
[6] Arabeska (fr. arabesque) – baletna poza u kojoj tijelo plesača balansira na jednoj nozi, a ruke nastavljaju liniju noge koja je u zraku. Ovisno o stilu, postoje različite varijacije u pozicijama noge koja je na podu, nagibu vrata, glave, poziciji ruku, visini noge koja je u zraku itd. Termin je posuđen iz talijanskoga jezika, a označava ornament ili šaru u orijentalnom (arapskom) stilu.
[7] Taglioni – Marie Taglioni (1804. – 1884.), jedna od najslavnijih balerina u povijesti baletne umjetnosti i najveće ime baletnoga romantizma, razdoblja u kojemu je balet bio na vrhuncu popularnosti. Sudjelovati u stvaranju baletnih djela, u čemu su se okušali mnogi romantičarski umjetnici, ili pohoditi baletne predstave postalo je u to doba stvar prestiža, a moderno je bilo odijevati se ili češljati kao Marie Taglioni, pa je nastao izraz taglionizirati. Otac Marie Taglioni, koreograf Filippo Taglioni, za nju je postavio balet La Sylphide (Silfida). Bila je primabalerina pariškoga i londonskoga Baleta, a potom i zvijezda Carskoga baleta u Sankt Peterburgu.
[8] La Sylphide /Silfida – romantični balet u dva čina praizveden u koreografiji Filippa Taglionija 1832. u pariškoj Operi na glazbu Jean-Madelainea Schneitzhoeffera, no postoji i druga, poznatija verzija koreografa Augusta Bournonvillea iz 1836. na glazbu Hermana Severina Løvenskiolda izvedena u Danskome kraljevskom baletu. Jedan je od najstarijih klasičnih baleta koji se zadržao u baletnim repertoarima do danas.
[9] Druga postava kvadrile – kvadrila, kvadrilja ili kadrila društveni je ples za četiri para koji se pojavio u Francuskoj sredinom 18. stoljeća. Baletne predstave uvijek imaju nekoliko različitih postava plesača, za svaku ulogu postoje dvije-tri alternacije, a baletne zvijezde obično plešu u prvoj premijernoj postavi.
[10] Fouettés en tournant (fr.) – poluokret na jednoj nozi dok druga daje zamah pokretu.
[11] Štanga – drveni baletni štap vodoravno pričvršćen na zid baletne dvorane. Služi za pridržavanje plesača pri izvođenju vježbi i pripremu tijela za vježbe u sredini dvorane.
[12] Hvalospjev – lirski ulomak Svetog pisma koji nije iz psalma, ali se u bogoslužju primjenjuje na način psalma.
[13] Demi-tours (fr.) – baletni pokret, poluokret na podu ili u zraku.
[14] Lombroso – Cesare Lombroso (1836. – 1909.), talijanski psihijatar, antropolog i kriminolog te utemeljitelj antropološke teorije kaznenog prava. Proučavao je tjelesne osobine (osobito glave) osuđenih kriminalaca te je na temelju tih rezultata stvorio teoriju o rođenom zločincu.
[15] La Roquette (fr.) – pariški zatvor.
[16] Monstrum in fronte, monstrum in animo (lat.) – nakazno u licu nakazno u duhu.
[17] Corps de ballet (fr.) – baletni zbor, baletni kor; skupina plesača koji istodobno plešu izvodeći često jednake pokrete.
[18] Àbonent – onaj koji ima kazališnu pretplatu za predstave u kazališnoj sezoni.
[19] Attitude (fr.) – baletni pokret ili stav, opisuje se kao stajanje plesača na jednoj nozi, s rukama u različitim pozicijama, dok je druga noga svijena u koljenu, u bilo kojemu smjeru. Ovisno o stilu, postoje varijacije u formi, a izvodi se u okretu, skoku, hodu itd.
[20] Arabeska (fr. arabesque) – baletna poza u kojoj tijelo plesača balansira na jednoj nozi, a ruke nastavljaju liniju noge koja je u zraku. Ovisno o stilu, postoje različite varijacije u pozicijama noge koja je na podu, nagibu vrata, glave, poziciji ruku, visini noge koja je u zraku itd. Termin je posuđen iz talijanskoga jezika, a označava ornament ili šaru u orijentalnom (arapskom) stilu.
[21] Étoile (fr.) – zvijezda baletne umjetnosti koja pleše sve prve, glavne uloge u baletnim predstavama.
[22] Monsieur Degas – Edgar Germain Hilaire Degas (1834. – 1917.), francuski slikar, grafičar i kipar. Ubraja se među istaknute predstavnike francuskog impresionizma iako sâm sebe nikada nije smatrao pripadnikom pokreta. Zaokupljen urbanim prizorima, balerinama, prizorima s konjskih utrka, Degas nikad nije posve raskinuo s majstorima realizma kao što su Ingres i Delacroix. Isprva je slikao povijesne scene i portrete u ulju, a 70-ih godina počeo je raditi u pastelu i temperi.
[23] Fiocre – Eugénie Fiocre (1845. – 1908.), primabalerina Baleta pariške Opere od 1864. do 1875., ostala je zapamćena po kreaciji uloge brata Franza u baletu Coppélia Léa Delibesa u koreografiji Arthura Saint-Léona, praizvedenom 1870. godine. Njezin je nastup u praizvedbi baleta Izvor na glazbu Lea Delibesa i Ludwiga Minkusa u koreografiji A. Saint-Léona ostao zabilježen do naših dana zahvaljujući slici slavnoga Edgara Degasa iz 1868. Bila je model za skulpture balerine francuskom slikaru i kiparu Jean-Baptisteu Carpeauxu, jednom od vodećih likovnih umjetnika epohe Drugoga Carstva Napoleona III.
[24] Grebenarka – češljačica vune.
[25] En repos (fr.) – odmor, odmaranje, stanka.
[26] À la seconde (fr.) – ruka ili ruke postavljene u drugi položaj; položaj ruku najčešće prati položaj nogu.
[27] Grand battement (fr.) – naziv za pokrete u kojima plesač, krećući iz početne, treće ili pete pozicije, snažno izbacuje nogu naprijed, natrag ili sa strane završavajući u petoj poziciji. Postoji nekoliko oblika: grand battement s velikim akcentom i petit battement s malim akcentom.
[28] Divertissement (fr.) – prvotno su to bili baletni dijelovi umetnuti u operne predstave, a poslije je taj pojam podrazumijevao skup plesova, solo ili grupnih, koji se izvode na vrhuncu dramske radnje, na kraju čina ili na kraju baletne predstave.
[29] Foyer de la Danse (fr.) – svečana plesna dvorana.
[30] Coryphée (fr.) – četvrti razred u plesačkoj hijerarhiji Baleta pariške Opere.
[31] Sujet (fr.) – ono o čemu se pripovijeda, predmet, sadržaj.
[32] Premièr danseur / première danseuse (fr.) – prvi plesač ili plesačica, baletni prvak ili prvakinja.
[33] Četvrti položaj – jedna od težih baletnih pozicija u kojoj jedno stopalo stoji točno ispred drugoga, a između njih je ostavljen prostor (svaku poziciju nogu slijedi pozicija ruku; jedna ruka je visoko iznad glave, gracilno polukružno svijena, a druga je stavljena sa strane, također polukružno svijena).
[34] Glissade (fr.) – klizanje nogama po podu, pripremanje za određenu poziciju. Razlikuje se šest glissadea; glissade dessous baletna je figura u kojoj se nogama naizmjence klizi po podu, noga u prednjoj poziciji ide natrag, a zatim završava naprijed.
[35] Entrechat (fr.) – skok pri kojemu plesač križa noge u zraku (entrechat quatre – u tome se skoku četiri puta mijenja pozicija nogu u križanju).
[36] Grand jeté (fr.) – veliki skok s noge na nogu.
[37] Pirouette (fr.) – označava jedan ili više okreta plesača oko svoje osi na jednoj nozi. Postoje različite vrste okreta koji se izvode na vrhovima prstiju ili na poluprstima. Za izvođenje pirouette nužna je koordinacija cijeloga tijela.
[38] Gounod – Charles-François Gounod (1818. – 1893.), francuski skladatelj, najpoznatiji po glazbi za molitvu Ave Maria i operama Faust te Romeo i Julija.
[39] Polyeucte (Polieukt) – drama religiozna sadržaja u pet činova slavnoga francuskog klasicističkog pisca Pierrea Corneillea o mučeništvu sv. Polieukta, praizvedena 1643. Poslužila je mnogim kasnijim umjetnicima kao predložak za njihova djela; godine 1679. Marc-Antoine Charpentier skladao je glazbu za istoimeni balet, 1838. Gaetano Donizetti skladao je operu, naslovivši je Poliuto, a 1878. Charles Gounod skladao je operu Polyeucte.
[40] Rosita Mauri – Maria Isabel Amada Antonia Rosa Mauri Segura (1849. – 1923.), španjolska balerina i baletna pedagoginja, jedna od najslavnijih primabalerina svojega doba. Nakon milanske Scale, postala je prvakinjom Baleta pariške Opere, u kojoj je nastupila u praizvedbi Gounodove opere Polyeucte 1878.
[41] Batterie (fr.) – pokret u kojemu se noge i stopala u samome skoku isprepleću/križajti i sudaraju. Najjednostavniji oblik batterie jest changement de pied – promjena stopala; stopala su prekrižena u petoj poziciji i jedna je noga ispred druge u odskoku, u zraku se noge mijenjaju te u doskoku ona koja je bila u prednjoj poziciji postaje stražnja i obrnuto.
[42] Cabriole (fr.) – pripada skupini velikih koraka batterie; plesač jednu nogu u skoku ispruži u zraku, a drugom jedanput ili dvaput udari prvu nogu straga ili sa strane. Noge se u zraku razdvajaju i završavaju u početnoj poziciji ili ostaju odvojene kao priprema za sljedeći korak. Postoji nekoliko oblika toga koraka.
[43] Coupés (fr.) – baletni pokret u kojemu se noga iz treće ili pete pozicije lagano podiže i prislanja na prednju, naprijed ili natrag, u visini malo iznad gležnja.
[44] Piqué pirouette (fr.) – okretanje oko svoje osi na vrhu prstiju jedne noge (na špici), dok druga stvara zamah.
[45] Sanlaville – Marie Sanlaville (1847. – 1930.) petnaest je godina bila vodeća balerina Baleta pariške Opere te je slovila kao jedna od najšarmantnijih i najeteričnijih interpretkinja svojega doba. Bila je poznata po tome što je mogla nastupiti u predstavi poslije samo jedne probe. Ot-plesala je vodeće i glavne uloge u većini baleta koji su u vrijeme njezine aktivne karijere prvi put izvođeni na pariškoj baletnoj pozornici, a ostala je zapamćena kao model mnogih baletnih slika slavnoga Edgara Degasa, koji joj je posvetio i svoje malobrojne sonete.
[46] Battement frappé (fr.) – jedan od načina izvođenja ovog koraka u kojem plesač iz početne pozicije kreće u široko izbacivanje jedne noge na različite strane udarajući ispruženim stopalom o pod.
[47] À terre. Ronds de jambe à terre (fr.) – Pod. Kruženje nogom po podu.
[48] Battements en balançoire (fr.) – široko je izbacivanje noge naprijed – natrag ili s jedne strane na drugu mijenjajući pritom stajaću nogu u odnosu na tijelo koje mijenja baletne pozicije.
[49] Jazbina – roman francuskog pisca Émilea Zole (1840. – 1902.), objavljen 1877., snažno je odjeknuo među književnim kritičarima i publikom, pa je Zola postao najglasovitiji francuski pisac i, nakon gotovo pola stoljeća, pomaknuo s trona Victora Hugoa. Bilo je to prvi put da je ozbiljan pisac stupio u kontakt s radničkim svijetom, a njegovo djelo svratilo pozornost na proletarijat.
[50] Relevé (fr.) – uzdizanje na poluprste ili vrhove prstiju kako bi se tijelo plesača pripremilo za balansiranje i oblikovanje različitih okreta i baletnih poza.
[51] Saut de chat (fr.) – mačji skok, skok objema nogama istodobno.
[52] Silfida – zračna vila, oblakinja.
[53] Zola – Émile Zola (1840. – 1902.), francuski romanopisac i važan teoretičar i autor naturalizma, kritičar društva. Prvi veći uspjeh postiže romanom Thérèse Raquin, s temom o mržnji i dubokim nesporazumima između muškarca i žene. Ljudsko ponašanje smatrao je zbrojem društvenih okolnosti, temperamenta i psihološke uvjetovanosti. Na znanstvenim je osnovama želio stvoriti psihološku i fiziološku studiju društva dajući istodobno i socijalnu kritiku. Godine 1898. objavljuje polemički tekst J’accuse (Optužujem) u obranu A. Dreyfusa. Poetikom naturalizma i kritičkim mišljenjem utjecao je na europske pisce na prijelazu stoljeća. Važna djela: Nana, Germinal, Jazbina, Čovjek zvijer i Trbuh Pariza.
[54] Retirés – doslovno znači povučen; uobičajen baletni položaj u kojem se jedna noga savijena u ristu povlači od poda do koljena stajaće noge. U tom položaju počinje izvođenje piruete, a vježbanje retiresa pospješuje osjećaj za ravnotežu.
[55] Changement (fr.) – skok u kojemu noge zamjenjuju položaj, prednja postaje stražnja i obrnuto.
[56] Robert le diable – Robert đavao, opera u pet činova slavnoga njemačkog opernog skladatelja židovskog podrijetla Giacoma Mayerbecra na libreto Eugènea Scribea i Casimir Delavignea. Jedna od prvih grands opéras / velikih opera, vrlo popularnih u Francuskoj u 19. stoljeću, koja je praizvedena 1831. u pariškoj Operi.
[57] Busnach – William Bertrand Busnach (1832. – 1907.), francuski pisac i dramatičar.
[58] Stiks – prema grčkoj mitologiji, rijeka što se nalazi na granici između zemlje i podzemnog svijeta Hada, koji okružuje, ovisi o izvorima, devet ili dvadeset puta. Stiks čuva Flegije, koji prevozi duše s jedne obale rijeke na drugu; u nekim izvorima spominje se Haron te rijeka Aheront. Dante ih je u Božanstvenoj komediji smjestio u peti krug pakla.
[59] Prakljača – plosnat komad drveta s drškom kojim se udara rublje kad se pere na potoku.
[60] Mistrija – zidarska žlica.
[61] Salon – Pariški salon, službena umjetnička izložba Académie des Beaux-Arts u Parizu, najveći umjetnički godišnji događaj zapadnoga svijeta. Uspjeh umjetnika mjerio se izlaganjem na Salonu.
[62] Grévy – Jules Grévy (1807. – 1891.), francuski državnik, predsjednik Republike od 1879. Provodio je miroljubivu vanjsku politiku. Zbog obiteljskog skandala podnio je ostavku 1887.
[63] Dendi – kicoš, gizdelin, čovjek koji se napadno elegantno odijeva.
[64] Barun Haussmann – Georgesa Eugènea Haussmanna (1809. – 1891.) car Napokon III. angažirao je za izradu nacrta novih bulevara, parkova i javnih površina prema kojima je uređen središnji dio grada; mnogi su ga optužili za ekstravaganciju, no njegova vizija grada i danas dominira Parizom.
[65] Manet – Édouard Manet (1832. – 1883.), francuski slikar i grafičar, prethodnik impresionista. Izvršio je golem utjecaj na svjetske umjetnosti, a presudno je utjecao na razvoj slikara hrvatske moderne.
[66] Renoir – Auguste Renoir (1841.-1919.), francuski slikar, grafičar i kipar, jedan od vodećih predstavnika impresionizma.
[67] Arondisman – administrativno-upravna jedinica u Francuskoj; Pariz je podijeljen na 20 arondismana.
[68] Barre (fr.) – drvena baletna štanga vodoravno pričvršćena na zid baletne dvorane. Služi za pridržavanje plesača pri izvođenju vježbi i pripremu tijela za vježbe u sredini dvorane. Označava i skup standardnih vježbi za zagrijavanje i početak baletnoga klasa.
[69] Adagio (tal.) – pojam preuzet iz glazbene terminologije koji označava lagan ili polagan tempo. U baletu znači i skupinu vježbi koje se izvode na baletnoj štangi ili u sredini baletne dvorane. Kao dio baletne predstave najčešće je to pas de deux / ples u paru ili solo ples.
[70] Jeté (fr.) – skok s jedne noge na drugu. Postoji više vrsta toga skoka: veliki skok s noge na nogu jest grand jeté, skok s okretom jest jeté en tournant, onaj koji uključuju udarce nogama jest jeté battu itd.
[71] Sissonne de côté (fr.) – skok sa široko razmaknutim rukama i nogama, prema naprijed, natrag ili na stranu, a završava na jednoj ili obje noge.
[72] Brisé (fr.) – skok pri kojemu plesač jednu nogu izbacuje u smjeru kretanja tijela, što može biti naprijed, natrag ili u stranu, a stopalom druge noge, koja slijedi prvu, udari je s donje strane te one zamijene mjesta; gornja postaje donja i obrnuto, a u doskoku obje noge završe u istoj poziciji.
[73] Assemblé (fr.) – korak klasičnog baleta, skok skupljenih nogu, koje u zraku mijenjaju poziciju i ponovno se u doskoku skupljaju; varijacije toga skoka su: jednostavan, uz podršku, u okretu itd.
[74] Edgar Degas bolovao je od makularne degeneracije i katarakta što ga je u zrelim godinama dovelo gotovo do sljepila.
[75] Glissade dessous (fr.) – baletna figura u kojoj se nogama naizmjence kliže po podu, prednja noga ide natrag, a zatim završava naprijed.
[76] Révérence (fr.) – poklon, naklon.
[77] Tendu (fr.) – znači napet, a tim se izrazom opisuje kako se izvodi pojedina baletna vježba/korak; plesač mora napetih, istegnutih stopala i nogu izvoditi baletni korak.
[78] Stopa – mjerna duljina (30,48 cm).
[79] Tartalan ili leno – fina, tanka i prozračna pamučna tkanina koja se u proteklim razdobljima često upotrebljavala za izradu raskošnih ženskih haljina. Posebne baletne haljinice, tutui ili packe, izrađivali su se dugo vremena od tartalana ili lena.
[80] Palac – mjerna duljina (2,54 cm).
[81] Premièrs danseurs / premières danseuses (fr.) – solisti ili solistice baleta, prvaci ili prvakinje baleta.
[82] Pissarro – Jacob-Abraham-Camille Pissarro (1830. – 1903.), francuski slikar i grafičar. Sudionik je prve impresionističke izložbe u Parizu 1874. Slikao je treptave krajolike, vedute gradova, mrtve prirode i figuralne kompozicije. U kasnom je razdoblju bio poentilist. Jedan je od rijetkih impresionista koji je izrađivao grafike (oko 200 bakropisa).
[83] Gauguin – Eugène Henri Paul Gauguin (1848. – 1903.), francuski slikar i grafičar postimpresionizma; njegovu je radu svojstvena eksperimentalna upotreba boja i sintetizam, koji je prethodio simbolizmu.
[84] Mérante – Louis Alexandre Mérante (1828. – 1887.), francuski plesač, koreograf, baletni pedagog i glavni baletni majstor Baleta pariške Opere u staroj zgradi Salle de Peletier, koja je 1873. uništena u požaru. Mérante je nastavio raditi i u novoj kazališnoj zgradi Palais Garnier, koja je otvorena 1873. godine. Slavu je stekao koreografijom za romantični balet Sylvia ili Dijanina nimfa Léa Delibesa, nastao prema pastorali Aminta T. Tassa i praizveden 1876. Radeći s koreografima Arthurom Saint-Léonom i Julesom Perrotom od 1852. do svoje smrti, definirao je francusku baletnu tradiciju Drugoga Carstva i Treće Republike.
[85] Hvat – stara mjera duljine (1,896 m).
[86] Ronde de jambe en l’air (fr.) – kruženje nogom u zraku; baletna vježba koja učvršćuje mišiće, ali u nekim je stilovima i plesni element, primjerice u Bournonvilleovoj Silfidi.
[87] Nova Kaledonija (fr. Territoire de la Nouvelle-Calédonie) – otok i francuski prekomorski teritorij u jugozapadnom dijelu Tihog oceana. Obuhvaća otok Novu Kaledoniju, otočja Loyalty i Bélep, otok Pines te mnogobrojne koraljne otočiće, uvale i zaljeve. Glavni je grad Nouméa. Od 1864. do 1897. na otok su bili upućivani francuski kažnjenici – 22 tisuće kažnjenika i četiri tisuće izgnanika preseljeno je u Novu Kaledoniju nakon gušenja Pariške komune 1871.
[88] Protegée (fr.) – štićenica, miljenica
[89] La Korrigane – fantastični balet u dva čina koji je, nadahnut ljepotom plesa primabalerine pariškoga Baleta Rosite Mauri, upravo za nju napisao francuski pjesnik François Coppée, a koreografirao Louis Mérante na glazbu Charles-Marieja Widora. Predstava je praizvedena u novoj zgradi pariške Opere i Baleta Palais Gamier 1880. godine.
[90] Emma Livry – Jeanne Emma Emarot ili Emma Marie Emarot (1842. – 1863.), jedna od posljednjih balerina velike romantičarske baletne ere i štićenica Marie Taglioni. Umrla je od opeklina koje je dobila na baletnoj probi kada se njezin kostim zapalio.
[91] Claque (fr.) – udarac, iz toga izlazi riječ klaker, koja se rabi u mnogim jezicima, a označava unajmljenu publiku koja odobrava ili ne odobrava kazališnu izvedbu.
[92] Coquette (fr.) – namiguša, koketa; ovdje: prostitutka.
[93] Fille clandestine (fr.) – neprijavljena djevojka.
[94] Madlen (fr. madeleine) – francuski kolačić ugodna mirisa i okusa, načinjen od maslaca, brašna, šećera, s dodatkom vanilije i limuna; u književnim ga je krugovima proslavio francuski pisac Marcel Proust (1871. – 1922.) svojim ciklusom romana U potrazi za izgubljenim vremenom pa je madlen postao najpoznatiji kolačić u povijesti književnosti i jedna od najpoznatijih metafora sjećanja na djetinjstvo.
[95] Angelus – katolička molitva uz jutarnja, podnevna i večernja zvona (započinje riječju Angelus).
[96] Le Tribut de Zamora – opera u četiri čina Charlesa Gounoda; premijerna izvedba u pariškoj Operi 1. travnja 1881. postigla je golem uspjeh.
[97] Alhambra (ar. Kelat al-hamra – Crveni grad) – palača maurskih Nasrida (1232. – 1492.), posljednjih muslimanskih vladara Španjolske; od 1984. je na UNESCO-vu popisu svjetske kulturne baštine.
[98] Serž (fr. serge) – tkanina od vune, pamuka ili svile izrađena u keper-vezu; upotrebljava se za postavu muških kaputa.
[99] Gigue – naziv vesela baroknog društvenog plesa koji je nastao u Engleskoj, a popularan je bio u Francuskoj polovicom 17. stoljeća.
[100] Prud’hon – Pierre-Paul Prud'hon (1758. – 1823.), francuski romantični slikar, poznat po alegorijskome slikarstvu i portretima.
[101] Raffaëlli – Jean-François Raffaëlli (1850. – 1924.), francuski glumac, pisac, realistični slikar, kipar i tiskar koji je izlagao s impresionistima.
[102] Développé (fr.) – pokret klasičnog baleta u kojemu se jedna noga plesača, svijena u koljenu, diže i pruža prema naprijed, ustranu ili prema natrag, obično u laganom tempu adagio.