Blues miješane krvi

Berlin 1939. Mladog, briljantnog trubača Hieronymusa uhitili su u džezerskom baru. Glazbenoj zvijezdi otad se gubi svaki trag. Imao je dvadeset godina. Bio je njemački državljanin. I bio je crnac. Pedeset godina poslije Sidney Griffiths, jedini svjedok toga događaja, odbija govoriti o onome što je vidio. Kad ga posjeti Chip Jones, prijatelj i kolega iz benda, s pričom o otkriću čudnoga pisma, za Sida počinje putovanje prema vlastitu iskupljenju. Od zadimljenih barova prijeratnog Berlina do pariških salona Sid vodi čitatelja kroz fascinantan, slabo poznati svijet, u srce svoje grižnje savjesti. “Blues miješane krvi” uzbudljiva je i dirljiva priča o glazbi, rasnim razlikama, ljubavi i odanosti te o žrtvi koju od sebe tražimo i od drugih zahtijevamo uime umjetnosti.

PRVI DIO




PARIZ, 1940.


Chip nam je reko da ne izlazimo. Kazo je, momci, ne vucite vraga za rep. Ali bila je to burna noć, bome, svima nam se još vrtilo od kiseliša - kiseliš je bio jeftin, vidite, piće francuskih seljaka ali osto bi ti zabijen u utrobu ko čavli. Nije ni izgledo dobro, nekako trulkasto i crno u boci. Ko da piješ močvarnu vodu. Vidite, ležali smo u stanu iscrpljeni, s plahtama pribijenim na prozore. Izlazak sunca tako silovit da se probijao kroz procijepe poput krpa nam je pado na kožu. Nekolko sati prije svirali smo u studiju u nekoj zabačenoj uličici, pokušavajući snimit ploču. Turobna prostorijica, sličnija izbi punoj duhova neg muzičkom prostoru, s napuklim grijalicama iz kojih je šištala para, praznim bocama koje su se kotrljale po krivom podu. Naše su se cigarete poput malih rupa žarile u mraku, i tako sam znao da smo pri sebi. Hierov dim se nije uopće mico. Čik mu je nepomično stajo u ustima ko da ništ dobro ne čuje. Svi su se ushodali, u pauzi između ponavljanja slušali smo šuškanje štakora u zidu. Nemirni ko sam vrag. Možda nismo bili nešt osobito loši, ali bar sam se ja osjećo ukrivo. Prenapet; presluđen, prezauzet gledanjem vrata. Pusti kiseliš. Pusta izoliranost studija. Ništ me nije moglo izbacit iz sebe. Svako ponavljanje sviro bi znojeći se sve do kraja, da bi na kraju Hiero izgrebo vražju snimku i bacio je u smeće. „Same vražje pogreške”, stalno je mrmljo Hiero. „Vražje pogreške.” „Zvučimo ko plemstvo - nakon što ih je rulja dovatila”, reče Chip.
Coleman i ja ništ nismo rekli, glava pognutih od umora. Ali Hiero, brišući trumpetu pocrnjelim rupčićem, okrenuo se i baš zlobno pogledo Chipa. „Da, al bogati. I kad smo najgori smo genijalci.”
Bome me presjeklo to što je reko. Tjednima mali nije ušutio o tom kako grozno zvučimo. Stalno je grabio snimke, grebo lak džepnim nožem, uništavo ih. Viko je kako tu ničeg nema. Ali bilo je nečeg. Nekog začetka izopačene ljepote.
Nisam namjeravo. Ali nekako sam, kad je mali okrenuo leđa, svlačio prsluk, uzimo posljednji disk - još osjetljiv, utora tek nastalih - i omoto ga tkaninom. Pogledo sam oko sebe, nervozno, onda ga uguro u kutiju od basa. Ostali su pakirali svoje pile. „Gdje je zadnja snimka?” reče Hiero, mršteći se. Zavirio je u smeće, u kojem su bile sve oštećene snimke. „Unutra je, lafe”, rekoh. „Nisi je htio, zar ne?” Zlovoljno me pogledo. „Kakvog to vražjeg smisla ima. Nikad ništ nećemo odsvirat dobro.” „Što si sad to reko, mali?” reče Chip, gutajući riječi. „Da trebamo odustat?” Mali je samo slegnuo ramenima.
Nanizali smo prazne boce duž zida, jako tiho zaključali, svako se svojim putem vratio do Delilinog stana. Na snazi je bio policijski sat i Pariz je bio turoban, pun gustih sjena i ustajalog zraka. Nečujno sam hodo uličicama, s grozom osluškujući hoću li čuti zvuk koraka, dok se opet ne sastanemo u stanu. Svi osim Colemana, naravno, Coleman je stanovo kod svoje dragane. Srušili smo se na prljave kauče ispod zastora navučenih radi zamračenja. Naslonio sam svoju pilu na zid i ko da sam mogo osjetit vražju snimku unutra, još toplu. Tako sam intenzivno osjećo njezinu blizinu da se činilo čudnim što je i drugi ne osjećaju. Njezin je vosak bio natopljen svom tom toplinom ko oltarna svijeća.
Nas smo četvero ovdje živjeli. Delilah, Hieronymus, Chip i ja. Dva mjeseca prije proveli smo cijeli dan zabijajući crne plahte preko prozora stana, ali to je vražje turobno sunce ipak prodiralo kroz njih. Sobe ko da su bile preustajale da bi se mogo u njima otrijeznit. Morali smo se iznojit vani na svježem zraku, provjetrit glavu. Tjednima nije bilo ni povjetarca.
Hiero je bio izvaljen u svoj naslonjač, a njegove su se tanke noge klatile kad se odjednom okrenuo prema meni. Lica tamnog i glatkog poput patlidžana. „Kriste, kako me šarafi. U crijevima mi je živa kaša, čovječe.” „Bome”, rekoh. „Čovječe, moram popit mlijeka” „Bome”, rekoh opet.
Razgovarali smo ko mješanci, vidite - napola njemačkim, napola baltimorskim kafanskim govorom. Svi zajedno znali smo tek riječ francuskoga. Jedini pravi jezik koji sam govorio osim engleskog bio je Hoch-deutsch. Ali kad bi počeo miješat riječi, ništ više nisam mogo reć kako treba. A i znao sam da Hiero više voli ovako. Mali je iz Rajnske oblasti, dobro, ali u krvi mu je moj Baltimore. Ili je bar tako govorio. Još se vidjelo da je mlad. Oponašo je.
Ali nešt se u zadnje vrijeme u njemu promijenilo. Skoro ništ nije jeo otkad su soldačine preplavili grad, danima je ležo grozničav i mlitav. A kad bi došo k sebi, u njemu je bila neka nova tama koju nikad prije nisam vidio.
Bacio sam pogled na onu svoju pilu, misleći na snimku zaguranu unutra. Nisam osjećo krivnju. Ne baš to. Hiero se nekako napola otkotrljo na pokrpani sag. „Ma, Sid”, zastenjo je. „Trebam mlijeka.” „U ormariću je, valjda. Imamo mlijeka? Chip?”
Ali Chip je samo otvorio jedno smeđe oko ko napola utopljen čovjek. Lica mračnog poput ugljevlja na ovome svjetlu.
Hiero se zakašljo. „Želim pročistit želudac, ne ga izmučit.” Lijevo mu se oko trzalo skroz gore na vjeđi, ko kad kroz bluzu vidiš da mršavoj ženi tuče srce. „Mlijeko trebam, brate. Vrhnje. Ono u prahu samo protutnji kroz tebe. Ko da sereš pijesak. Ko da si vražji pješčani sat.”
„Ma. nije tako loše”. rekoh. „Sad ionako ništ ne radi. mali. Znaš to. Osim možda Coupa. Ali to je prokleto daleko." Načas smo ležali u tišini. Prebacio sam ruku preko usta i čovječe kako mi je koža smrdila na užegli ocat - to je bilo od kiseliša, kiseliš je to radio čovjeku.
Na lošem svjetlu jedva sam razabiro zadnjih nekoliko stolica u sobi skupljenih oko kamina. Izgledale su apsurdno, ko jato gusaka koje se skriva od sjekire. Zato što su bile zadnje, vidite. Ovo je prije bio jedan divan stan, ako je sudit po Lilinim pričama. Stolice Luj XIV, svijećnjaci Murano, tapiserije Aubusson, stropovi visoki vala ko na željezničkom kolodvoru. Ali grof koji ga je Delilah iznajmio, nagovorio ju je da proda sve što može prije nego što dođu Švabe. To mu se činilo manje turobnim. A sad, u tako praznom stanu, osjećo si samo njegove dubine, ko da si izgubljen na motu. U cijelome stanu ništ osim tame. Na drugoj strani sobe Chip je počeo hrkat, onako jedva čujno.
Bacio sam pogled na Hiera, sad sveg skvrčenog na naslonjaču. „Mali”, hrapavo rekoh. „Hej, mali.” Stavio sam ruku na glavu. „Neš valjda zbilja odustat od ploče. Blizu smo, lafe. To znaš.” Hiero je otvorio usta, podrignuo. „Dobro jutro i tebi”, rekoh. Ko da me nije čuo. Gledo sam kako se podiže na noge, a naslonjač je stenjo ko stara mazga. Onda je nekako oteturo sve do vrata. Bar mislim da je to nakanio. Izgledalo je više ko da ide prema kaminu, posrto je posvuda. Ramenom je udario o zid. Onda se našo na podu, na sve četiri. „Što radiš?” rekoh. „Hiero, što radiš, mali?”
„Kako to misliš što radim? Nisi vidio čoeka da obuva cipele? E pa gledaj dalje, biće uzbudljivo. Sad ću obuć vražji kaput.”
Hiero se hrvo sa svojim starim pepita kaputom. U rukavima se već sav izobličio. Još nije usto. „Sad bi trebo malo dnevnog svjetla.”
Izvuko sam svoj džepni sat, zurio u njega dok nisam razabro koji vrag piše. „Još je prerano, mali. Nisi pri sebi.” Ništ nije reko. „Čekaj bar da se Lilah probudi. Ona će te odvest.” „Neću čekat ni da mi se noga probudi, a kamoli Lilah.” „Moraš joj bar reć što radiš.” „Ništ ti ja ne moram.”
Tiho stenjanje doprlo je od prozora, onda se Chip nadigo na svoj tamni lakat, ko da pozira za skulpturu. Oči su mu bile staklaste, vjeđe su treperile ko moljci. Onda mu je glava potonula natrag na ramenima tako da je izbačena grla izgedo ko da govori u strop. „Nemoj ti izlazit”, reko je tom stropu. „Lezi se i spavaj. Kažem ti.” „Samo ti reci, lafe”, reče Hiero cereći se. „Pokaži ti tom stropu.” „Pokaži ti tom napuklom gipsu gdje mu je mjesto”, rekoh ja. Ali Chip je zalego natrag i već je zdušno hrko. „Idi u Lilinu sobu i probudi je”, rekoh Hieru.
Hierovo mršavo, lavlje lice zurilo je u mene s vrata. „Kakav je to život kad ne moš ni na ulicu po čašu mlijeka neg trebaš dadilju?” Stajo je ispod vješalice za šešire, nakošen ko da se digo vjetar. „Kvragu, Sid, što misliš da Lilah može ako bude prave nevolje? Ima poseban ruž koji ispaljuje metke, za koji ne znam?”
„Budala si, lafe.” Zastavši, odvratio sam pogled. „Znaš da nemaš ništ od vražjih papira. Što'š ako te zaustave?”
Slegnuo je ramenima. „Idem samo Muhi. Nije daleko” Rastvorio je vrata i provuko se na stubište, ljuljajući se u polumraku.
Zureći u sjene ondje sam osjećo neku nelagodu. Ne znam zašto. Što ćeš. Muha je bilo naše ime za prodavačicu u dućanu s duhanskim potrepštinama i kafiću nekolko blokova dalje. Zbilja nije daleko. „Dobro, dobro”, promrljo sam. „Čekaj, idem i ja.”
Jednom se tankom rukom primio za kvaku, ko da će ga samo ona držati uspravno. Mislio sam, Taj će te mali doć glave, Sid. Mali je napravio grimasu. „Čekaš pismeni poziv? Ajmo.” Posrćući sam ustao, pipajući da nađem drugu cipelu. „Ionako neće bit nevolja”, dodo je. „Biće sve u redu. Niko neće u ovo doba ić Muhi.” „Sve on zna”, rekoh. „Slušaj ga kako sve zna.”
Hiero se nasmiješio. „Ma ja sam ti nedodirljiv, Sid. Samo se ti drži uz mene.” No tad smo se već sklizali niz one široke mramorne stube u mraku i otisnuli se na sivu ulicu. Vidite, s malim vam se radi o ovom - tako je veličanstveno koščat i tako prokleto ozbiljan da mu s tim izgledom izgladnjelog djeteta zbilja gotovo nije bilo moguće ništ uskratit. Uzmimo Chipa. Prije ga je mali gadno živciro. Sad ga tako štiti da mu je ko druga majka. Zato, dok sam gledo malog kako nabacuje svoj pohabani stari beskućnički šešir i izlazi, mislio sam, U što sam se sad uvalío. ja bi trebo biti stariji i odgovorniji. No evo, kasko sam za malim ko neki psić. Kvragu. Delilah će mi odrubit glavu.
Obično danju nismo baš nikamo išli. Nikad bez Delilah, nikad dvaput istim putem, i nikad u Rue des Saussaies ili Avenue Foch. Ali Hiero, postajao je sve lakomisleniji što je okupacija dulje trajala. On je bio Mischling, mješanac, ali tako taman da niko ne bi pogodio da mu je mama bjelkinja iz Rajnske oblasti. Bogati, koža mu se sjajila ko čista nafta. Ali bome je bio njemačke krvi. Iako njegovo lice nije bilo Faterlandsko, skoro sve drugo bome je dobro odavalo te njegove korijene. Ako tomu licu dodamo činjenicu da trenutačno nije imao nikakve dokumente - pa, recimo samo da mu život nije bio mačji kašalj.
Ja? Ja sam bio Amerikanac, i tako svijetle puti da su ljudi često mislili da sam bijelac. Sin dvojice baltimorskih kvarterona, ispao sam čovjek ravne kose, zelenih očiju, pravi mali Španjolac. U Baltimoreu mi je zbog tog bilo lakše nego nekima. Lago bi kad bi reko da tako nije bilo i u Berlinu. Kad bi u tom gradu zajedno izašli, svaki Švabo koji bi nam prišo uvijek bi došo ravno meni. Kad bi se Hiero ubacio svojim materinjim njemačkim, pa, čovjek bi skoro umro od iznenađenja. No većini se to ne bi svidjelo. Divljak govori ko da je civiliziran. Vidio bi onaj poznati sjaj u njihovom oku, ko da se okreće nož.
Pobjegli smo u Pariz da izbjegnemo sve to. Ali znali smo da nas Lilin poharani stan neće zauvijek štitit od kaosa. Nijedan čovjek ne može pobjeć od svoje sudbine. Katkad kad bi gledo kroza zastore, zurio u prazni Rue de Veron, vidio bi onaj naš Berlin, vidio bi onu večer kad se razbilo sve staklo u našoj ulici. Bili smo u Ernstovom stanu u Fasanenstrasse, uneređeni, i kad smo se dovukli do zastora, ko da smo dolje vidjeli karneval. Svjetina osvijetljena plamenom, razbijene boce. Minutu poslije sišli smo dolje, i ko da smo hodali po šljunčanoj stazi, sve te krhotine drobili smo svakim korakom. Sinagoga u ulici bila je u plamenu. Gledali smo vatrogasce kako stoje leđima okrenuti plamenu, vodom polijevaju sve ostale zgrade. Da se požar ne proširi, vidite. Sjećam se da je svjetina bila skroz tiha. Plamen je obasjavo mokre ulice, voda iz crijeva otjecala je u odvode. Tu i tamo vidio sam zube kako se na crnoj kaldrmi sjaje ko opali.
Hiero i ja provlačili smo se sivim ulicama Montmartrea ne razgovarajući. Nekoć tako kolosalan dom džeza da je parao oblake, njegovi su klubovi sada svi bili za soldačine. Skoro preko noći barovi su se napunili dobro uhranjenim ženama u poderanim čarapama, koje su Gestapu tugaljivo pjevale grozne pjesme. Išli smo pokrajnjim ulicama da izbjegnemo te lokale, iz kojih je i u ovo doba izvirala buka. Zrak je bio svjež i Hiero je zaguro ruke tako duboko pod pazuha da je izgledo ko da ima krila. Zora je čudno rudila, nebo je bilo grubo i smeđe. Sve je smrdilo po blatu. Vuko sam se nekolko koraka iza, bacajući pogled na sat dok smo hodali jer se činilo, ne znam, da kasni. „Slušaj. Jel ti to zvuči sporo?” Povuko sam lanac gore iz džepa i stavio sat malom na uho. Samo se nagnuo unatrag i pogledo me ko da sam sišo s uma.
Dok smo hodali, visoki mračni stanovi uzdizali su se iznad nas s obje strane ulice. Uz rub ulice sjene su bile dugačke. Osjećo sam sve veću nelagodu. „Ništ ne radi u ovo doba, čoeče. Što radimo, Hiero? Što radimo?” „Muha je otvorena”, reče mali. „Muha je uvijek otvorena.”
Nisam slušao. Zurio sam oko sebe pitajući se što bismo učinili da se soldačina pojavi iza ugla. „Hej - sjećaš se one prelijepe mačke u klubu Noiseuse one večeri? One ženske u muškom odijelu?”
„Opet spominješ tu lezu?” Hiero je hodo sav hitar na tim svojim tankim nogama. „Znaš, kad god piješ kiseliš, melješ o tom kitu. ” „Nije ona bila nikakva leza, brate - bila je žena. Prava pravcata.” „Govoriš o onoj u zelenom odijelu? Najbližoj pozornici?” „Bila je -Venera, čovječe, prvorazredni komad.”
Hiero se zahihoto. „Već sam ti reko, to ti je bila leza, brate. Muško. To mu je jasno ko dan pisalo na dlakavoj guzici.” „Da, ti znaš. Tebe treba pitat za dlakave guzice.” „Samo ih ti miješaj, Sid, pa ćeš vidit što će bit. Završićeš u krevetu sa soldačinom.”
Zaokrenuli smo iza ugla na široki trg, kad mi se odjednom želudac digo. Očekivo sam to - trebaš željeznu utrobu da izdržíš sve što smo sinoć popili. Željeznu utrobu nemam, ali neka vas to ne zavara o drugim dijelovima moje anatomije. Moja je snaga, kažem vam, druge vrste. Odvuko sam se do lipe i sagnuo pod njom, bljujući.
Malo si bolje upozno ovaj tu kut”, reče Hiero, cereći se. „Odmah se vraćam.” Oteturo je s pločnika, skočio preko rubnika do Muhe.
„Da nisi uzeo lažni sitniš. dreknuo sam za njim. „S tim tvojim vidom, Muha te može izvarat sve u šesnaest.” Bijelo Sunce, nježno ko rano voće, uzbibalo se na prozorima mračnih zgrada. Ali zrak je i dalje bio ustajao, pun prljavštine, koja je pekla u nosnicama. Zalupo sam nogama, onda se opet presavio, povraćajući. Prokleti kiseliš.
Gadna buka digla se preko puta. Dignuo sam pogled i vidio Hieronymusa kako navlači Muhina vrata ko da hoće provalit unutra. Ko da misli da može razvalit svaku vražju bravu u gradu. Kad se nisu otvorila, išo je pritisnut to blesavo lice na staklo ko neko dijete. Ali, kvragu, i bio je dijete. Glupo mlad za sve što može na trubi. U jednom brutalnom tonu čuo si cijeli život.
Dotrčo je natrag do mene. „Zatvoreno”, reče, teško dišući. „Misliš da će svi dućani bit zatvoreni? Kolko je sati?” „Pola devet, tu negdje.” „Pogle na sat. ” „Pol devet.”
„To nema smisla.” Mršteći se, pogledo je oko sebe. Bijeli auto prolazio je sjenovitom ulicom ko kocka leda koja pluta po rijeci, a blijedi vozač okrenuo se prema nama kad smo se mi okrenuli prema njemu. Zadrhto sam, odjednom se osjećajući jako izloženo. Čovjek je izgledo obučeno za pogreb, u crno-bijelom skupom odijelu.
„Bogati, nedjelja je, budalo”, rekoh, udarajući Hiera u ruku. „Ništ neće radit. Moraš u Café Coup ako oš mlijeko.” Nedjeljom su ulice pripadale soldačinama. Hiero se stisnuo za želudac, nesretno me gledajući. „Ma, čoeče, Coup je tako daleko.” „Imaš pravo”, rekoh. „Moramo se vratit.” Počeo je stenjat.
„Neću ti ja to slušat”, rekoh. „Kažem ti. Ma, kamo ćeš sad? Hiero?” Čvor mi se stisnuo u grlu dok sam gledo kako mali odlazi. Samo sam stajao tako na cesti. Onda sam opsovo i krenuo za njim.
„Obojicu će nas ćopit”, siknuh na njega kad sam ga stigo. Osjećo sam kako mi se lice žari, cipele skližu na kliskoj crnoj kaldrmi. „Mali?” Slegnuo je ramenima. „Ma idemo u Coup.” „Coup je na pola puta do pakla odavde. Ozbiljno?”
Nekako mi se mučno nacerio i odjednom sam se sjetio snimke koju sam uzeo i skrio je u torbi. Mislio sam na nju osjećajući nešto jako slično krivnji. Ali to nije bila krivnja. Kratko sam ga pogledo. „Nešt me zanima”, rekoh. „Zbilja hoćeš odustat od ploče?”
Nije odgovorio. Ali ovaj put bar je izgledo ko da je to registriro očiju suhih i tvrdih od razmišljanja, dva crna kamena.

Srećom za nas, Cafe Coup de Foudre se baš otvorio, Mali je uletio držeći se za utrobu ko da će se taj čas ispraznit. Ja, ja sam stao na pragu, gledajući. Osjećo sam se čudno, ne više ko da mi je zlo, ali nekako slično. Niski drveni stolovi unutra bili su skoro prazni. Ali ono malo kitova i ženski koji su bili unutra cigaretama su napravili takav dim da smo hodali ko kroz paučinu. Smrad sirovoga duhana i sinoćnje cuge. U pozadini je mrmljao radio. Za šankom je, predivno, mirisalo na mlijeko, na kavu s mlijekom i vruću čokoladu. Mali se popeo na oguljeni crveni barski stolac i spustio glavu u ruke. Prišao je barmen. „Čašu mlijeka”, rekoh na engleskom, kimnuvši prema Hieru. „Mlijeko”, promrmlja Hiero ne dižući glavu.
Barmen je oslonio debele podlaktice na šank, nagnuo se nisko. Ali poznavali smo ga, to nije bilo opasno. Malomu je u uho progovorio na lošem njemačkom. „Samo mlijeko? Mačka si?”
Odozdo se začuo Hierov prigušeni glas. još nije bio dignuo lice. „E jesi tvornica smijeha. Skoro jednako smiješan ko ovaj tu Sid. Trebate se spojit. Ić na turneju.”
Barmen se nacerio, još nešto promrmljo Hieru u uho. Nešto što nisam čuo. Onda sam vidio kako se mali nijemo ukočio, uzdigo lice, stisnutih usnica. „Hiero”, rekoh. „Daj, čoeče, šali se.”
Odlazećí do hladnjaka, barmen je načas zurio u mene, onda bacio pogled gore na sat. Ja sam pogledo svoj. Pet do deset. Vratio se s čašom mlijeka, a glas mu je pucketao u tišini ko dvije kugle za snooker koje udaraju jedna u drugu. „Ali upozoravam te”, reče. „Možeš popiti sve mlijeko u Francuskoj i opet nećeš postati bijel.” Nasmijao se svojim čudnim, visokim, laganim smijehom.
Hiero je prinio čašu usnicama, a lijevo mu se oko zatvorilo dok je pio. Tužan, vruć osjećaj uzdignuo se u meni. Pročistio sam grlo.
Mali je odjednom posegnuo unatrag i dirnuo me po ramenu. „Možemo još jedanput snimat”, reče. „Snimka nije tako loša. A moje vražje vize još nisu došle. Što da drugo radim?” Nervozno sam proguto. Onda mi je uputio dugačak, bistar pogled. „Snimićemo dobro. Samo budi strpljiv, lafe.”
„Naravno”, rekoh. „Naravno da hoćemo. Ali zar ona prošla uopće nije bila dobra, mali? Dobra dobra? Bi li nas proslavila?” Mali je spustio čašu na šank i pokazujući na nju zaurlo: „Još!”
Želudac mi se digo i jedva se suzdržavajući rekoh: „Odmah se vraćam. Nećeš otić bez mene?” U podrumskom zahodu latio sam se posla. Bilo mi je vraški zlo, žuč se dizala u meni. Načas sam tako stajao čvrsto se držeći za prljavi lavabo sa žutim naslagama zapečenim na porculanu. Spuštene glave, samo dišući. Otvorio sam pipu i poprskao lice hladnom vodom. Mirisala je na vruće željezo, voda, i zato mi se moje lice činilo tuđim, ko da nije na mojoj koži.
Onda sam nešt čuo kroza strop, naglo, glasno. Zastao sam, zadržavajući dah. Bogati. Zvučalo je ko Hiero i vražji barmen. Mali je bio sklon tomu ovih dana, napaljen na tučnjavu. Uvuko sam dugačak dah, otišo do udubljenih vrata.
Ali nisam izašo. Samo sam stajo ondje, osluškujući zrak ko lovački pas. Uskoro sam posegnuo za kvakom.
Razgovor se stišo. Onda sve ko da je zadrhtalo od zvuka nečeg što se lomi. Bogati. Nisam čuo barmenov glas. Moja ruka, tako se tresla da je kvaka tiho zadrhtala. Natjero sam se da je okrenem, zakoračim u zagušljivi hodnik. Popeo sam se tri stube, onda zastao. Stube je zaklanjao cigleni zid, s kojega sam mogao vidjet kafić a da ne odam svoju sjenu.
Sva su svjetla gorila. Nikad nisam vidio sva svjetla upaljena u Coupu, nikad. Do tada nisam znao kakvu noćnu moru može prizivat tako puno svjetla.
Zavladala je smrtna tišina. Svaka stvar i svaka osoba kao da su stajali zasebno, prigušeni tišinom. jedan se čovjek okrenuo prema meni, polako. Imao je bore poput rana od noža na licu. Bacio sam pogled pod njegov stol - samo jedna noga. Ruke mu čvorugave ko nešto izvučeno iz jezera obje su se tresle ko lude. Držo je prljave isprave. Gledo sam kako mu pepeo s cigarete pada na hlače. Hitro sam pogledo oko sebe. Na svakom zauzetom stolu ležale su isprave. Neke nove ko novi dan, neke potpuno izlizane od listanja. Mlada brineta svoje je tako nervozno pljesnula na stol da su pale u lokvu kave. Gledo sam papir koji se nadimo. Ona je žvakala izvučeni konac na ovratniku svog teškog kaputa od tvida, Čeljust joj se lagano micala. Sjećam se da sam mislio, zar joj nije vruće u tome. Barmen je počeo mirno čistiti, brisati šank kariranom krpom.
Ali tu je bio jedan drugi momak. Sjedio je na strogom svjetlu, preveselog izraza lica. Preplavila me hladnoća. Onda je razgovor opet počeo i digo sam pogled.
Dvojica soldačina, u blijedim uniformama. Prije su bile obične crne: noću si vidio samo sablasno bijelo lice i povez na ruci boje krvi kako ti prilaze preko kaldrme. Ali soldačina je soldačina.
Jedan je bio visok i mršav, grana od čovjeka. Drugi, on je bio nizak i zdepast. Bio mi je okrenut leđima, vidio sam debeli valjak mišića na njegovoj šiji. Spustio sam pogled, i ko da sam prvi put dopustio da se toga sjetim, potražio sam Hiera. Stajao je na ulaznim vratima zureći u soldačine. Još je jedan mali stajo kraj njega, valjda Židov, s izrazom prestrašenog prkosa na licu. Viši soldačina napadno je polako listao njegove isprave, ne govoreći ništ. Samo ližući palac, okrećući stranicu, ližući palac, okrećući stranicu. Ko da bi taj soldačina mogo provesti cijeli ljetni dan radeći to. Gledo sam njegovo smireno sivo lice. Lice ko bilo koje lice. Koje samo radi svoj posao.
„Stranac”, reko je niži soldačina, glasa tako smirenog i tihog da ga skoro nisam čuo. „Osoba crnačkog podrijetla bez državljanstva.”
Hiero i mali Židov stajali su ondje, a ruke su im visile uz bokove, prkosni školarci. Bilo je bolno gledati, obojica tako bespomoćni, zaleđenih srca. Iza njih je žarko sjajilo široko staklo pa ih nisam predobro vidio. Ali i odavde sam ih čuo. Njihovo disanje. I visoki je soldačina utišo glas. To je bilo čudno da ne može bit čudnije: ti su soldačine bili tako pristojni, tako su se suzdržano ponašali da ko da su razgovarali o vremenu. Ništ slično tomu kako su se ponašali u Berlinu. Njihove su geste čak odavale laganu ispriku, ko da su u duši džentlmeni i samo su ih teška vremena natjerala da se ovako ponašaju. I ta ljubaznost, ta smirena pristojnost, plašili su me više nego otvoreno nasilje. Činilo se da je to nova vrsta brutalnosti. „Stranci”, smireno reče niski soldačina. „Hotentoti.” „Bez države”, reče drugi. „Stranac”, reče. Židov, reče. Crnac, reče.
Htio sam zatvorit oči. Noge su mi se lagano tresle, nisam osjećo ništ u nogama. Da nisi pao, momče, rekoh si, da nisi pao, kvragu. Saberi se, zaboga, i otiđi onamo. Stajao sam ukopan na mjestu.
Hieronymus je zurio u te soldačine. Kad je morao skrenut pogled zbog njihovih oštrih pogleda, gledao je popločeni pod. Nijedanput nije pogledo prema zahodu, i shvaćao sam. Bogati. On, od svih ljudi, da mene štiti. Nisam to mogo dopustit.
Ali baš u tome času soldačine su širom rastvorili vrata od Coupa, a lanac je zacvilio. Primili su Hiera za ruku i poveli njega i drugog mladića van na ulicu. Stajao sam na mjestu. Stajao sam na mjestu, a ruke su mi visile ko čudni utezi kraj bedara, prsa su mi bila puna nečeg sličnog vodi. Stajao sam i gledo kako Hiero odlazi.
Ulazna vrata zatvorila su se uz klepet. Svjetla su još bila upaljena u kafiću. Tišina, niko nije govorio.
Onda je onaj čovjek, kojega sam prije vidio da se skoro pa smješka, ustao i otišo do šanka. Brojeći franke, poslago ih je na šank od mahagonija. Barmenu je reko nešt na francuskom.
Barmen je samo pokupio vlažne franke i okrenuo se da ih stavi u blagajnu. Čovjek je hodao uz stolove, pete su mu greble po trošnom podu. Nitko nije govorio, svi smo gledali. A onda su se vrata uz veseli klepet zatvorila za njim.

DRUGI DIO




BERLIN, 1992.


Chip je nazvao da kaže kako će svratit i rekao sam mu: Može brate uvijek.
Sva su svjetla bila upaljena u mome stanu na Fells Pointu, debeli čupavi sag u mom uskom boravku utapao se u odjeći i spisima i smeću, kršu jednoga života, a sve sam to izvukao pokušavajući odlučiti što ću točno spakirati, kad sam čuo njegovo oštro kucanje na vratima. Vidite, trebali smo poletit dan poslije. Otišao sam niz hodnik, kraj naslaganih hrpa požutjelih novina i nakrivljenih fotografija u crnim okvirima. Četrdeset četiri godine živim ovdje. Lolin otac kupio nam je taj stan poslije rata, a kad je ona umrla pet godina poslije našega vjenčanja, dobio sam ga ja. Vrata su se htjela zaglavit, pa sam moro vuć mjedenu kvaku dok nije popustila. I stajao je ondje, moj najstariji prijatelj, izgledajući trošno kao stari madrac, lica suhog i posutog porama.
Ušao je široko se smiješeći. „Čovječe, Sid, nikad nećeš počistit? Živiš u totalnoj zapuštenosti.” Prešao je preko mog oćelavjelog otirača, lica tamnog iznad sjajne košulje. Imao je zvonki i duboki glas, i kad je govorio, on je preplavljivao zrak, gurao ga ustranu ko ulje u šalici vode. Prava majstorija, s obzirom na njegovu veličinu. Bez cipela i bez šešira Chip Jones bio je visok tek metar šezdeset i tri.
„Ti mi govoriš o zapuštenosti, brate”, rekoh, uzimajući njegov mekani crni kaput da ga objesim na vješalicu. „Jesi li vidio svoje lice u zadnje vrijeme? Izgledaš ko torbica neke starice.”
„Dobro znam”, reče Chip, trljajući obraze krupnim rukama. „Na putu ovamo čovjek me pokušao opljačkati, oteti mi 1ice.”
„Što si duhovit”, rekoh, tapšajući ga po leđima. „Što si presmiješan. Već si se spakiro, pretpostavljam.”
Slegnuo je ramenima. „Čovjek se prvo mora raspakirat da bi se mogo spakirat. Teatralno je opet pogledao nered na podu. „Ali reko bi da ti to znaš." Smjestio sam Chipa u svoj kaotični boravak i otišao do kuhinjice.
„Što piješ?” doviknuo sam mu. „Viski?” Kad nije odgovorio, nagnuo sam se kroz vrata i pogledo ga. „Hoćeš viski?” Dignuo je pogled. „Molim?” „Sve to bubnjanje ostavlja posljedice, brate? Postaješ malo gluh?” Nasmiješio se. „Ma, samo malo. Što si reko?” „Može viski?” Oblizao je one svoje usne. „Nijedan još nisi odbio.”
Promatro sam ga i bilo mi ga je jako žao. Znao sam da mu lice ne izgleda tako samo zato što je umoran. Napokon je plaćo danak zbog droge. Vidite, na horsu je bio desetljećima, riješio se navike tek prije petnaest godina. Sad je već tako dugo bio čist da sam zaboravio da se uopće drogiro. Još nisam to mogo shvatit. Da ste poznavali Chipa u mladosti, ovisnost bi se činila nemogućom. Bio je najpristojnije pristojan, konzervativan bogati, gotovo čistunac u vezi s ilegalnim supstancijama. Uglavnom, šokiro sam se što se davno pobijeđena bolest sad vidi na njegovom licu. Valjda bude tako kad prošlost dođe naplatit dugove.
Natočio sam nam dva čista viskija, samo s najtanjom ploškom leda. „Misliš da će Hound još biti ondje?” rekoh. „Gdje? Misliš u Berlinu?” Nasmiješio sam se kad sam sjeo. „Ma ne”, reče Chip. „Nije puno ostalo od svega toga. Nećeš ga prepoznat” „Pa”, rekoh. „Nikad nisam mislio da ću se vratit.” Chip je dignuo piće u zrak. „Prost”, zajedno smo rekli, kucajući se čašicama. „Jesi već gledo film?”
Chip je odmahnuo glavom. „Caspars ne dâ da ga niko vidi. Ne prije festivala. Što misliš koliko grozan može bit?” „Oh, grozan, grozan. Stvarno ne znam kako si me na to nagovorio, brate.” Nacerio se. „Valjda svojim prokleto šarmantnim licem.” „Da”, rekoh. „Sigurno je to.”
Zatim smo neko vrijeme šutili. Moram vam reći koliko je čudno bilo vidjeti Chipa ovdje. I s licem koje se raspada i dalje je bez konkurencije bio najdotjeranija stvar u mojoj kući. Imao je mornarski plavo odijelo tako prekrasnoga kroja da bi ja moro dić hipoteku da ga kupim. Chip je nekoć govorio, makar nemaš plavu krv u žilama, Sid, možeš se oblačit ko da imaš. zbunjivat svijet. Tako da je, i kad nije imao novca, izlazio u odijelima od krepa i košuljama tako uštirkanim da su mu na zapešćima ostajali otisci od rubova. Čak je i na pozornici, za tamburima, izgledo ko krupije koji dijeli karte. Neurednog si ga mogo vidjet samo poslije tučnjave, a kakav je to bio prizor: James Bond koji je prošo kroz mikser. Iako si znao da je onaj drugi vjerojatno prošo gore. „Viski je izvrstan”, reče Chip, odlažući čašu na stol ispran suncem. „Ma, znam da si naviko na bolji.”
„U redu je.” Chip je pogledao oko sebe, tiho pročišćujući grlo. Bez razmišljanja ili dopuštenja (kad je Chip Jones ikad trebao dopuštenje?), izvadio je tabakeru od titanija s urezanim inicijalima. Vadeći ono što sam znao da može bit samo najbolji cigarilo, zapalio ga je. Pružio mi je tabakeru. „Ne bi. Ako počnem pušit dobre stvari, neću moć prestat. A i moram pazit na zdravlje.” „Bolestan si?” „Nisam, ne. Samo... mirovina. Čovjek počne razmišljat.”
„Što će bit, biće, Side. Nema smisla mozgat o tome.” Chip se nasmiješio. „Čudim se što si uopće u mirovini, ja to ne mogu zamislit.”
Vjerovao sam mu. Bio je star ko Biblija, ali i s osamdeset tri Chip je i dalje išao na zahtjevne turneje. Jednako je vjerojatno da će bit u Buenos Airesu il u Reykjaviku ko i u Baltimoreu.
Ja ne. Ne, nikako. Već sam, pa, trideset jednu godinu svoj šef. Medicinski transkriptor za nekoliko liječnika - skupinu ukočene, snobovske gospode koji lica nose ko krpe. Tipkao sam dugačke, zamršene bolesti njihovih pacijenata zahvaljujući Bogu što ne pišem o sebi. I unatoč bolestima oko sebe, ostao sam čio, rođen pod sretnom zvijezdom, ko što je moja treća žena voljela iskrivljena lica govorit. Ne znam je li imala pravo. Pokušajte se buditi sami s osamdeset dvije godine i odlučiti da prestanete raditi jedino što ste radili po cijele dane. To je samo po sebi posao, pokušavati ispuniti sate. Nisu prošla ni dva tjedna kad sam odlučio da ću opet početi transkribirati. Ali vidite, nešto se u meni već promijenilo. Nije me tako privlačila jesen tijela - kao da sam stekao neku novu svijest, spoznaju o vlastitoj krhkosti. Morao sam to držati dalje od sebe. jer kad te to jednom preplavi, gotov si, prijatelju.
Chip me s nelagodom gledo, i znao sam da mu je nešto osjetljivo na umu. ,Onda, što je, Jones?” rekoh. „Reci već jednom.”
Nasmijao se visoko u grlu. „Takva si stara frajla u zadnje vrijeme, Sid. Čim samo pročačkam zube, ti tomu daš deset značenja.” „Umjetne zube, možda”, rekoh.
Nagnuo se naprijed u stolici i posegnuvši za viskijem, ispio ga u jednom dobrom gutljaju. Imao je čudno tanke usnice i dok se piće još sjajilo na njima, izgledale su kao kamenice. „Ali imam pravo, zar ne? Nešto želiš reć?”
Izgledajući ozlovoljeno, Chip je pročistio grlo. Gledao me ravno u oči. „Sidney Griffiths”, reče. Nekako sam se napola nasmijao. Taj Chip! Baš ga gnjavi.
„Sidney Griffiths”, ponovio je. Držao je cigarilo blizu usnica, ali nije pušio. Gledao sam kako vrh gori. „Ono što ti želim reć ne želim ti reć. Zato što mi nećeš vjerovat.”
Chip misli da je sav dražestan, a tko sam ja da bušim rupe u njegovoj teoriji. Ali to znači da mu katkad s usnica silaze laži maskirane u istinu. Jednostavno si ne može pomoći.
„Sidney Griffiths", reče treći put, i onda sam znao da me čeka nešt gadno. „Sjećaš se kad je pao Zid? Kako sam te morao natjerat da odložiš telefon i ideš pogledat vražji televizor? Ovo je nešt slično, sine. Ali veće.”
Nasmijao sam se, ozlovoljen. Istina je. Nisam bio vjerovao da je Zid pao. Morao me natjerati da odem do televizora u spavaćoj sobi. Ta moja soba proživjela je sa mnom još tri supruge poslije Lole, a sve su još žive i nijedna tako voljena kao ona. Sjećam se da je još bila puna dekora moje posljednje žene, poliesternih zavjesa i ružnih ukrasa iz njezina djetinjstva u Roanokeu. Valjda ih još nije bila sve pokupila. Sad su kod nje, hvala dragomu Bogu.
Bio sam sjeo na krevet i upalio prastari televizor. Nije bio upaljen više od deset sekunda kad sam već bio pomislio, neka me pogodi strijela Božja. Zato što se to što sam vidio nije činilo stvarnim. Ma kako, zaboga. Svijet je pijucima razbijao Berlinski zid, taj grozni beton osut grafitima. Mlazovi pjenušca su letjeli naokolo. Vrisci i suze i bljeskovi fotoaparata poput plamsaja iz oružja u mraku dok su ljudi navirali kroz pukotine. Neki pješice, u izlizanim cipelama i zamrljanim trapericama. Neki su bili u onim autima igračkama, Trabantima, a svjetina je udubljivala krovove nabijajući po njima. Bio sam sjedio ko neki redovnik udubljen u molitvu, u nevjerici. To nije bio grad u koji smo ikada kročili. Ne taj Berlin.
Sad se Chip uspravio na stolici, nožnim palcem lupkajući praznu čašu viskija koju je bio stavio na pod. „Znaš što mislim, brate. Odbijaš živjet u svijetu.”
„Daj. Baltimore nije svijet?” Odmahnuo sam glavom. „I idem u Berlin, ne? Berlin se ne računa?”
Chip se zahihotao. Ponosio se time da je najprepredeniji lik s ove strane Atlantika. Oduvijek, još kad smo bili djeca. Ima to neko ludilo u sebi, tu žarku potrebu da čini sve suprotno. To sam mu rekao. Zato što, vidite, ja sam se žrtvovao. Zbog njega.
„Vidiš, to mislim”, reče. „Uzmimo taj put u Berlin. Taj dokumentarac. To ne radiš zbog mene. Bar se nadam. Radiš to za Hiera. Radiš to za povijest džeza. Radiš to za sebe” Dignuo sam obrvu prema njemu. „Podsjeti me da si pošaljem račun.”
Zato što su postojale. Te žrtve koje sam radio da udovoljim Chipu, bome su postojale. Vidite, prije godinu dana, obratio mi se vraški uzbuđen zbog nekog dokumentarca. Neki Kurt Caspars - pola finski pola švapski filmaš slavan po ekspozeu o bijelom roblju u Nizozemskoj - od njemačke televizijske postaje dobio je narudžbu za prvi dugometražni film o Hieronymus Falku. Caspars je bio prirodan izbor, objasnio je Chip - njegov brzi vizualni stil ima puno toga zajedničkog s time kako je mali svirao. Ali kao svaki umjetnik, Caspars je trebao sirov materijal da iz njega stvori svoje slike. A mi smo, prijatelju, trebali biti te cigle i žbuka.
Caspars je htio da netko govori u kameru sat i pol o baš svim detaljima života malog. Svi znamo da je Buddy Bolden umro trknut u ludari, a Bix Beiderbecke je umro od alkohola - ali Falk? Po svim pričama umro je odmah nakon što su ga pustili iz austrijskog radnog logora Mauthausen. Osim što nitko ne zna kako ili kada ili gdje. Znati da je umro nakon što je bio u logoru nije isto što i znati okolnosti njegove smrti. Je li ga patnja napokon dokrajčila ili njezin nagli nestanak, svijet čudno sivlji poslije svega, sa svojim sigurnim, praznim rutinama. Još manje možeš znati što je sve to značilo njemu, je li kraj bio dobrodošao ili je bio konačno nasilje. Bogati, nema čak ni njegovoga groba.
Lani nisam imao ni najmanju želju da me snimaju, a još manje da idem u Berlin gledati vražji film. Tek nakon što je Chip tražio od Casparsa da nam organizira karte za premijeru u Berlinu, onako je usput spomenuo, kao da je to sitnica, da će film debitirati na većem festivalu: Festivalu Hieronymusa Falka. Cijeli vikend slavljenja života velikoga trubača. S istočnim dijelom sad otvorenim, mogli su ponuditi razne obilaske starih mjesta na koja smo zalazili.
„Daj, Sid", bio je rekao Chip. „Svi idu: Wynton Marsalis, čak i stari Grappelli. Bit će to velika stvar.”
Odbio sam ići. Naravno da jesam. Onda me polako, u proteklih nekoliko mjeseci, Chip nagovorio. Što sve čovjek čini za prijatelje pod stare dane! Možda zato što znaš da ih nećeš još dugo morati trpjeti.
„Onda, što je?” rekoh. „Sad reci. Imam popis stvari koje hitno moram obavit. Moj televizor zahtijeva gledanje. Vražja stvar je ugašena već cijela dva sata. To nije prirodno.” Chip je slegnuo ramenima. „Ma. Neš mi vjerovat.” „Vjerujem da neću.” Premjestio se s noge na nogu. „Ne želim da to pogrešno shvatiš.” „Sad samo odugovlačiš. Što je?” Ali vidio sam da nešto želi reći, nešto važno.
„Želiš znati? Zbilja želiš znati?” Nagnuo se naprijed, lice mu je postalo potpuno ozbiljno. „Sid Mali je živ.”
Činilo se da je prošla vala cijela minuta. Onda sam se oštro nasmijao, glavom sam zamahnuo unatrag i udario u naslon za glavu. „Ne šalim se, sine”, nastavi Chip. „Živ je i živi na sjeveru Poljske.” Lice mu se smračilo i znao sam da sam pretjero. Ali sad sam se i ja ljutio. „Nemaš mi ništ drugo reć? Ozbiljno?”
Samo je sjedio, s praznom čašom u ruci. Promatrao sam ga, ukočena smiješka zalijepljena za usnice. U zraku se pojavilo prigušeno zujanje muhe, poput zvuka udaljene mašinerije.
Katkad su Chipove šale jednostavno prokleto pretjerane. Ova nova bila je bome zlonamjerna. Poprimio je patnički izraz lica. "Što moram učiniti da te uvjerim?" Odmahnuo sam glavom. „Što moram reć? Potpuno ozbiljno govorim, Sidney.” „Usnice ti se još miču, brate.” „Reci mi što mogu reći.”
„Važno je što ne možeš reći. Šuti.”

Ustao sam, a opruge mog naslonjača su zaškripale. Oštar pogled prikovao sam za njega. Gledao sam njegove ruke, žućkastu, nečistu boju njegovih noktiju. „Brate, zbilja imam posla.” Chip je kimnuo, ali nastavio je sjediti. Izraz lica bio mu je nečitljiv dok je zurio u mene. „Čini se da nisi spreman za to. Mislim, to je sigurno previše odjedanput. Ali, bogati, Sidney. Razmisli o tome. Poslije Festivala Falk ti i ja možemo uzeti auto i odvesti se do Szczecina. Kad smo već u Europi. Ili možemo vlakom ako ne traje predugo.”
Osjetio sam mučninu. Živci su mi titrali zato što je nastavljao o tome. „A kako to da od svih ljudi na svijetu jedino ti to znaš? Hiero je živ? Poljska? Sigurno nisi senilan, brate?” Odjednom sam se zabrinuo da zbilja nešto nije u redu s njim. Vidite, pet godina prije Chip se neko vrijeme odmarao. Nije samo bio umoran. Neka gospoda našla ga je u pidžami i papučama kako sjedi u pariškom metrou u četiri ujutro. Nije tri mjeseca progovorio ni riječi, onda je izašao iz bolnice savršeno normalan, vratio se u svoj život. Znam, znam. Starimo. „Chip”, rekoh.
Chip se odmah aktivirao, ko daje samo čekao pravu komunikaciju sa mnom. „Dobio sam pismo, Sid. Nikad ti nisam rekao za njega. Prije možda tri mjeseca. Baš sam se bio vratio s turneje po Italiji i Grčkoj, bio sam vraški umoran, i našao sam ga, običnu smeđu kuvertu, obični smeđi papir. Dakle, otvorio sam ga, i vrag me odnio ako nije bilo od njega, dugo nekih deset rečenica, ali sigurno od njega, i nije puno toga napiso, samo da je upravo čuo za festival i želimo li ga posjetit. Grozno jezivo. Dovoljno da čovjeku počnu nokti na nogama rast unatrag.” „Aha.”
„Onda je prije dva dana došlo drugo, u kojem u principu piše isto. I onda sam se sjetio da ti nisam rekao za prvo.” „Pisma”, rekoh. „Tako je.” „Zašto misliš da su od njega?” Chip je dignuo pogled prema meni, odjednom izgledajući staro. „Tvoj cigarilo”, rekoh. Trepnuo je i pogledao među prste, gdje je izgarao. Zgnječio ga je u pepeljari. „Netko se šali s tobom, Chip. Ili si opet puknuo.” „Nisam puknuo, Sid.” „Aha. A gdje su ta pisma?”
Chip se namrštio. „Znao sam da ćeš to pitat. Istina je, brate, da sam se tako uzrujao da sam ih pojeo. Razdero sam ih i pojeo. Od čiste nervoze.” Nisam rekao ništa. " „Šalim se”, reče s nelagodom. „Zaboga, Sid, daj.” Pisma su mi kod kuće. U hrpi poziva za sviranje širom svijeta.” „Nije ti palo na pamet da ih poneseš?” Nervozno mi se nasmiješio. „Pa, ti pozivi nisu za tebe, brate.” „Tebi je ovo smiješno?” „Nije”, reče. „Ne, nije.”
Namrštio sam se. „Znaš što ja mislim?” Ali nisam završio. Kad sam ga tako vidio, osjetio sam nešto slično očaju i jednostavno nisam mogao nastaviti. Dignuo sam njegovu čašu s poda, ušao, stavio je na kuhinjski pult. Onda sam nastavio ulaznim hodnikom, povukao njegov kaput s vješalice i stajao tako pružajući mu ga. Tkanina je na dodir bila mekana poput putra.
Polako je ustao iz stolice, stenjući od napora. Prišao mi je i uzeo kaput, u svojim očima vjerojatno dostojanstveno. „Sigurno imaš puno posla oko pakiranja”. reče. „Pa ostavit ću te da se tomu posvetiš.” „Pa hoćeš”, rekoh. „Koliko si se puta ženio?” promrmljao je. Nisam rekao ništa. Otvorio sam mu vrata.
Izašao je na pljesnivo stubište - sa svjetlećim izlazima za slučaj nužde, sagovima već tako izlizanim da ih je samo prljavština držala u komadu - i ondje je samo stajao, kao da čeka još nešto. „Vidimo se u avionu?” reče. Bilo je to gotovo žalosno. Zatvorio sam mu vrata pred nosom.
Vražji Chip Jones. Boga mu poljubim, kako je fantastično prašio po tim bubnjevima. Još u Weimaru, još kao dječak, čovjek je bio stvoren za genijalnost. A na pozornici kraj njega, svirajući kontrabas svim žarom koji sam uspijevao prizvati, Zar je bilo važno što sam bio tek, kako su kritičari rekli, solidan i pouzdan u pozadini?
Nije pretjerano reći da sam od svih ljudi koji su svirali u našem bendu postao najmanje slavan. Nikad nisam uspio. A Chip, Chipov ugled kao jednog od velikih američkih bubnjara bio je - da se izrazim jezikom trgovine koji svi tako tečno govorimo ovih dana - bio je posve zaslužen, ali skupo ga je platio. Čovjek se skoro pa uništio. Zahvaljujem Bogu da je u to vrijeme bio tako discipliniran da smo njegovu najbolju svirku uspjeli zabilježiti na onoj snimci. Da sam ja dobio njegovu najbolju svirku.
Vidite, Blues miješane krvi, 3 min i 33 sek, gotovo je sve što imam iz toga vremena. Nisam ljut zbog toga. Nitko nije stekao slavu time što je pouzdan. Ali to je drugi put pokrenulo Chipovu karijeru. Opet je probudilo Čovjeka. I, pa, Hiero je time postao jedan od najslavnijih džez trubača svoje generacije.
Postojanje malog moglo bi biti nešto što smo svi zajedno izmislili da nije sačuvana ta snimka. Danas nisi nikakav trubač ako ne priznaš bar neke zasluge za to Hieronymus Falku. Bio je jedan od pionira: njemački Louis Armstrong, možemo reći. Wynton Marsalis hvalio je Falka kao jedan od razloga zašto je uopće počeo svirati: Kad sam čuo Falka - čovječe, to je bilo to. Bio sam totalno oduševljen. Bio sam još dijete, ali i tada sam već znao da slušam genija. Njegova je briljantnost bila tako očita. Čak i ljudi koji nikad nisu svirali džez shvaćali su da je faca. Punk gitaristi, avangardni čelisti, čak i pop pjevači, svi su uzeli nešto od njega. Neki dan sam čuo rif na NPR-u koji je potpuno podsjećao na Hiera.
Ali mali je sasvim lako mogao biti izgubljen za povijest. To je ono što me pogađa. Slučajnost svega toga. Sve je opet počelo u francuskom gradiću koji je prije bio u Višijskoj Francuskoj. Taj mračni stan se renovirao, vidite - govorimo o početku šezdesetih - i nakon što su danima rušili zidove, majstori su otkrili nešto što je izgledalo kao šrapnel duboko u smrvljenoj žbuci. Sjajan predmet koji je svjetlucao iz žbuke, poput tamne kovanice u prljavome snijegu. Bila je to udubljena čelična kutija. A unutra je, bogati, bilo pet diskova koji su nas tako proslavili u Berlinu, zajedno s jednim iskrivljenim, nedovršenim diskom bez naslova. Pokazalo se da je dotični Višijevac, davno mrtav, ali jednom istaknuti nacistički sluga, dovoljno volio džez da ih sakrije. Majstor je odnio kutiju bratu svoga sveučilišnog profesora, koji ju je dao nekom francuskom klasičnom muzikologu, koji je - zbog nepažnje ili prijezira - kutiju ostavio u ormariću u svom uredu kod kuće. Ondje je čamila pet, možda šest, godina, dok on nije umro. Onda je stigla njegova kći koja je živjela u Berlinu, profesionalna mimičarka, tako sam čuo, ali to nije važno. Ne začinjava priču. Našla je kutiju u tatinom ormariću i odnijela je jednom drugom muzikologu, ovaj put u Berlinu. I poslije samo jednog slušanja neimenovane snimke, proglasio ju je najsirovijom genijalnošću.
I, slušajte sad. Taj berlinski znanstvenik počeo je kopati. I kad je zagrabio dublje, počeo je uočavati sličnosti između pet snimki Hot-Timea i te iskrivljene i genijalne. U ponečemu je to zvučalo kao isti bend, samo ogoljenije, ali. Pa, ta je fantomska snimka jednostavno nekako žešća, inteligentnija, čudnija, vatrenija. Nije da Hot-Time Swingersi nisu bili dobri. Nekoć smo bili face. Svirali smo u najboljim europskim klubovima, s pet ploča stekli smo popriličnu slavu. Imali smo fanove po cijelom kontinentu, svirali smo u Austriji i Švicarskoj i Švedskoj i Mađarskoj, čak i Poljskoj. Jedini razlog zašto nikad nismo svirali u Francuskoj bilo je to što Ernst, ponosan kujin sin, još nije mogao zaboraviti ratno doba. No uskoro je uspio, kad se stara Njemačka počela raspadati. Ali prije toga je naš bend bome bio zlatan, nas šestorica: Hieronymus Falk na trubi; Ernst von Haselberg zvan Usta na klarinetu; Veliki Fritz Bayer na alt saksu; Paul Butterstein na klaviru; i, na kraju, mi, ritam sekcija - Chip Jones na bubnjevima i vaša malenkost na kontrabasu. Bili smo poput obitelji, problematični i disfunkcionalni kao bilo koja obitelj. I tako je znanstvenik iskopao sve to. Ali onda je zapeo, nesiguran u sebe. Odmah je znao da Hiero svira solo trubu. Pa, čestitke, dobiva bod. Trebalo mu je nekoliko tjedana da zaključi kako sam na kontrabasu ja, a na bubnjevima Chip. O, sad ti je krenulo, momče. Ali onda nikako nije mogao odgonetnuti drugu trubu, pretpostavio je da to mora biti Ernst Usta. Čini se da je stari mudrac negdje pročitao da, iako Ernst više voli klarinet, također i vješto svira trubu. (Pogrešno pogrešno pogrešno. Stari Ernst svirao je trubu kao što je Monet trgovao dionicama). I, čovječe, nikako nije mogao shvatit zašto ostali Hot-Timersi nisu na snimci. Ali nije baš u svemu pogriješio. Otkrio je da su Paula uhitili trideset devete i da je umro u Sachsenhausenu. Zaključio je da smo se Chip i ja vratili u Ameriku brodom SS St. John koji je plovio u New York. Da su malog uhitili u Parizu i odveli u Mauthausen preko Saint-Denisa. Ali gdje je Veliki Fritz? I kamo je Ernst nestao poslije snimanja? Same tajne.
Muzikologovi eseji zapeli su za oko Johnu Hammondu Mlađem, tom Kolumbu džeza koji je otkrio Billie i Ellu. Hammond je tada za Columbiju tražio talente, potpisivao s pjevačkim facama poput Arethe, Boba i Leonarda. Našao je snimku u Berlinu. I kako Hammond to priča, od naše snimke umalo da nije dobio amneziju. Nije više uopće mogo mislit kad nas je čuo. Kad je napokon došo k sebi (nije li divno kako ti ljudi na položajima govore?), znao je da treba učinit tri stvari. Prvo: uvjerit Columbiju da remasterira i objavi snimku u golemom broju primjeraka. Drugo: nać one od nas koji još nisu mrtvi. Treće: vodit nas Hot-Time Swingerse na turneje da steknemo slavu, bogatstvo i vala sve što uz to ide.
Louis mu je pomogo da nađe mene i Chipa. Louis Armstrong. Vidite, Armstrong je ponešto znao, i iako je mrzio Hammonda, napiso je čovjeku pismo u kojem ga ispravlja. To sasvim sigurno nije Ernst von Haselberg na drugoj trubi, pisao je, kakva glupa ideja. Kad bi moro pogađat, to je vjerojatno Kentuckyjevac Bill Coleman. Objasnio je da se snimka temelji na popularnoj njemačkoj pjesmi čijeg se imena ne sjeća. Reko mu je i da ja i Chip vjerojatno opet živimo u Baltimoreu, neka pogleda tamo. Nije reko ništ drugo, nije naveo detalje o tome otkud bi sve to mogo znat. Jasno da mu je Hammond otpisao. Ali ni dva dana nakon što je poslao pismo, objavljena je vijest da je stari Satchmo umro. Hammond je mene i Chipa našao u imeniku.
Chip nije bio stidljiv. Reko je da ne zna kako je Armstrong sve to znao. I nagovorio me da pristanem na Hammondovu ponudu za ploču - ali ako se Coleman složi - iako sam mu reko kako nema šanse da Hot-Time Swingersi ikad idu na turneju. Godinama smo znali da su Ernst, Veliki Fritz i Paul svi mrtvi. Dozna se. A Hiero, pa, bez maloga jednostavno nije bilo Bluesa miješane krvi. Jer to je njegova stvar, vidite - on je bio frontmen, napisao je vražju stvar vlastitom krvlju i pljuvačkom. Imao je taj jedan veleban zvuk, divlji i neočekivan, poput otoka cvijeća u potpuno suhom polju. To je nemoguće nadomjestiti. A i Chip i ja nismo ni imali volje da sve to uskrsnemo. Ne nakon svega što je bilo.
Naravno, kultni status snimke imao je veze s iluzijom svega toga. Ne samo maloga, nego svih nas, svih Hot-Time Swingersa. Razmislite. Nekolicina njemačkih i američkih mladaca sastaju se u Berlinu i Parizu između dva rata da snimaju svu tu divlju veselu glazbu prije nego što nacisti sve razore? A legenda preživi kad jednu limenu kutiju iskopaju iz vražjega zida u stanu koji je pripadao nacistu? Čovječe. Ako to nije priča o duhovima, nisam čuo nijednu. Ali jedno se pitanje postavljalo uvijek iznova: tko je taj Hieronymus Falk? Pojavile su se neke od najluđih priča koje ste ikada čuli, poneka čak i istinita. Ljudi su smatrali da može odsvirati bilo koju pjesmu kad je samo jedanput čuje (istina); mislili su da je davno izgubljeni brat Sidneyja Becheta (nismo li svi?); mrmljali su da je kao i bluzer Robert Johnson Falk svirao samo okrenut u kut, leđima okrenut svima (zgodni vrag poput Falka? ne bi išlo) - i kad smo kod vraga (i Johnsona), mislili su da je sklopio pakt sa samim paklom, zamijenio dušu za one vražje pametne usnice. Ne znam, možda je to posljednje i istina.
Onda se na jesen osamdeset prve doznalo još detalja. Hammond je u jednom intervjuu ustvrdio da je mali umro četrdeset osme, nakon odlaska iz Mauthausena. Toga je kolovoza umro od neke plućne bolesti, od plućne embolije. Plućna embolija? Ljudima se to nekako nije činilo vjerojatnim. „Što je doista bilo s Hieronymusom Falkom” postala je neka vrsta novinarskoga sporta. Počele su se širiti svakakve gluposti. U jednome je članku pisalo da je Falk imao pleuritis. U drugome da je imao samoubilački pleuritis, što je značilo da je sam kriv za njega, previše kišnih šetnji u tome krhkom tijelu. U trećem je pak pisalo da možemo zaboraviti pluća - srce ga je izdalo, srčani udar zbog izgladnjivanja. Tako je valjda romantičnije. Činilo se da nitko ne može pogoditi. Sve je to bilo poput staroga noža koji se okreće meni i Chipu u utrobi. Pustite maloga jadnika mrtvog, mislili smo. Pustite ga da počiva. Cijelo se vrijeme Hammond držao svoje priče.
„Kao što sam rekao, Side, plućna embolija”, poslije mi je rekao. „Nikad se nisam više začudio nego kad su svi odbili povjerovati u to. Ali valjda čovjek poput Falka mora imati glamuroznu smrt. S pravom vrstom smrti čovjek može živjeti vječno.”
Bogati, mislio sam kad sam to čuo. Čovjek poput Falka? Hiero je bio dijete. Nitko ne bi trebo tako odrasti.
Dugo sam stajao iza svojih vrata slušajući odjek Chipovih teških koraka po stubama. Onda sam navukao dvije reze, uza zveket vratio lanac na mjesto.
Chip Jones, turobno sam mislio dok sam se vraćao hodnikom. Vražji Chip Jones. Čovjek baš neće shvatit što su granice.
Nije da sam mu povjerovao. Ni na sekundu. Vratio sam se u svoj tihi boravak, ugasio svjetlo, stajao kraj prozora razmaknuvši malo rolete, zureći van na ulicu. Za minutu Chip se pojavio, mala silueta u sve gušćem mraku. Prešao je ulicu, hodajući polako, zatim se okrenuo i bacio pogled gore na moj stan. Uza zveket sam pustio rolete i zakoračio natrag u sjene.
Poslije nekog vremena sam sjeo, pogledao u ruke. Soba je sad bila polumračna, kasnopopodnevna izmaglica pokućstvu je dodavala sjene. Sve je izgledalo teže. Osjećao sam miris Chipova cigarila, poput vragove nazočnosti.
Onda sam si rekao, budi fer, zamisli to načas. Što ako to nije neka Chipova psina, što ako ta pisma postoje, što ako nam se mali obraća, poput poslovičnoga glasa iz groba? Što bi učinio, Side, da je sve to moguće? Poslije toga što si učinio, zar ne bio dužan otići? Sjedio sam tako dok se soba nije potpuno smračila, zureći na ulicu kroz izvitoperene rolete svoga boravka. Nije bilo koristi. Nisam vjerovao.
Znao sam da moram ustati, vratiti se pakiranju, ali nisam se pomaknuo. Tada me preplavio čudan osjećaj. Osjećao sam žmarce u rukama i nogama, kao da više nisu moje, i onda kao da mi je preko srca prešla neka sjena. Zadrhtao sam.
Valjda sam spavao. Probudio sam se glave oštro okrenute u jednu stranu, a dugačka staza silne vlažila mi je košulju sprijeda. Još je bio mrak. Ustao sam, pogledao na sat, napravio grimasu. još nekoliko sati.
Onda sam bio spakiran i mučio sam se s pohabanim kovčegom niza stube i van do taksija koji me čekao. Stajao je u leru u hladnoj ranoj svjetlosti, s oblacima ispušnih dimova sablasno bijelim na ulici. Naježio sam se kad sam ga vidio.
Stenjući sam ušao u taksi. Oguljena sjedala su smrdjela, na češnjak ili luk. „BWI”, promrmljah. „Da mi niste ništ išli duljim putem. Žurim se na avion.”
Taksist je imo kapu Oriolesa okrenutu naopako. Nisam shvaćo zašto muškarci u današnje doba ne skidaju kapu kad su negdje unutra. Slegnuo je ramenima. „Može, šefe. BWI.” Pokrenuo je taksimetar i krenuo.
Grad mi se ovako rano ujutro uvijek činio prljavim. Ulice mokre od noćnih kiša, polagano trčkaranje štakora ispod parkiranih auta, smeće i papiri koji lete u uličicama. Nije uvijek bio ovako turoban.
U mojoj dobi muškarac ne bi trebo ići taksijem na aerodrom. Trebo bi moći nekoga nazvat da ga odveze, poželi mu sretan put. Ali ne žalim zbog toga. „I ne trebate žaliti, šefe”, veselo reče taksist. „Od žaljenja nikakve koristi.” Iznenađeno sam ga pogledao. Nisam znao da sam govorio glasno. „Kamo idete?” reče. Gledao sam njegove oči u retrovizoru, kako idu do mene i vraćaju se.
„U London”, rekoh. „Vraćam se u London, ondje živim.” Najbolje je nikomu ne govoriti ništa o sebi, mislio sam. Niti im dati do znanja da kuću ostavljaš praznu. Danas čovjek mora biti oprezan.
„London?” reče taksist. „Ma dajte. Ja sam živio u Londonu.

Engleska je u redu, ali hrana će vas ubiti. Gdje ondje živite?” Namrštio sam se. Nemam vala želje za tim čavrljanjem. Najbolje je da ga odmah ušutkam. „Ne London u Engleskoj”, rekoh. „London u Ontariju. U Kanadi.” Taksistove oči nekako su zamrle. Kanada brzo ubije svaki razgovor. Davno sam to naučio. To je moj mali trik.
Gledao sam kako ulice prolaze kraj nas. Baltimore se uvijek činio gradom iz kojeg ili odlaziš ili se baš vraćaš u njega. Nije to mjesto na kojem ćeš se skrasit. I još ko dijete sam sanjo da odem odande. Gledo sam kako zeleni zid grmlja duž autoceste teče kraj prozora od taksija, osjećajući nelagodu. Nisam ja budala, znao sam da mi je to vjerojatno posljednje putovanje.
Vidite, rodio sam se ovdje, u Baltimoreu, prije Velikoga rata. A kad se rodiš u Baltimoreu prije Velikoga rata, želiš otić. Osobito ako si siromašan, crn i pun velikih nada. Dobro, B-more nije južnjački jug, moja je obitelj bila svijetle puti, ali ako ste mislili da je Jim Crow naudio samo zemlji gumba, slijepi ste. Moje društvo i ja jednako smo dobrodošli u bjelačkim restoranima ko što bi bio neki Byron Meriwether da se prehranuje u Jojo's Crab Houseu. Sve je izazivalo ogorčenje. Dio mamine obitelji - dva njezina brata i sestra učiteljica u školi - prolazili su pod bijelce u Charlottesvilleu. Potpuno su prekinuli komunikaciju s nama. Ne znate koliko sam sanjao o tome da se ondje pojavim, upropastim im sve. Sada nisam tako siguran, mislim da su samo htjeli živjet najbolje što su mogli. I mi smo mogli proć pod bijelce, reć da smo iz jugoistočne Europe ili nešt slično, ali moj tata nikad to nije izabro. Bog nas je napravio ko crnce, uvijek je govorio. Ne želimo biti ništ drugo.
Na aerodromu sam se registriro i počeo polagano hodat prema izlaznom terminalu. Dugački bijeli tuneli, kontrolni punktovi, putovnice. Nigdje nisam vidio Chipa. Ni kad su zvali na ukrcavanje, nisam ga vidio. Početak nije loš, mislio sam sa zadovoljstvom. Aleluja. Možda Chip neće stić na avion.
Imali smo karte za prvi razred, zahvaljujući tom Casparsu, i tek sam se smjestio u široko sjedalo, izuo one svoje ortopedske cipele i naslonio se, kad sam vidio Chipa kako se vuče prolazom prema meni.
„Sid”, zadihano reče. „Nisam mislio da ću stić. Skoro su mi izgubili rezervaciju” Izgledao je svježe, otmjeno, savršeno odjeveno u crnom svilenom odijelu sa sivim rupčićem u džepu na prsima. „Mislim da si na pogrešnome mjestu”, reče, proučavajući kartu. Izvukao sam svoju, pogledao brojeve na pločicama iznad sebe. „Nisi ti na 2B?” reče. „4D”, rekoh ja. „Na pravom sam mjestu.” Namrštio se. „Ja sam na 2A. Nisam ti ni blizu. Tu nešt nije u redu.”
Spustio je glavu, osvrćući se. „Na drugom kraju vražjeg aviona”, promrmlja. „Stavio sam nas zajedno, brate, kunem se. Bogati.”
„U redu je, Chip”, rekoh, odjednom mu više sklon. „Ne živciraj se. Ionako ću spavat cijelim putem.”
Chip je kimnuo, sav jadan. „A dobro. Možda ću smjet doć tebi kad poletimo. Možda će bit slobodnih mjesta.”
Onda je otišo, smještajući se na drugom kraju, a stjuardesa je čvrsto koračala prolazom spremajući torbe i vreće i torbice. A onda smo se uzdigli s asfalta i oštro se nagnuli, uzdižući se u eter. Čvrsto sam primio one naslone za ruke i kroz prozore kabine zurio sam u oblake. Od sivila nisam baš vidio grad ispod nas. Prije nego što se ugasilo svjetlo za pojaseve, proguto sam dvije tablete za spavanje i deku navuko do vrata. Pa, omamljeno sam razmišljo. Ljudi su zbilja ludi.
Vidio sam kako se Chip naginje između sjedala, pokušavajući me dozvati. Naslonio sam se i zatvorio oči. Berlin, mislio sam. Bogati.
Kad smo sletili, Chip je izgledo grozno umorno i mršavo. još dugačkih sivih tunela, kontrolnih punktova, putovnica i sličnog. Onda smo sjedili na uskoj klupici kod vrpce za prtljagu i čekali da se doklati moj vražji kovčeg. Nije došo. Gledali smo dvije zelene torbe kako se pojavljuju na rebrastoj rampi, nestaju, i opet vraćaju. „Izgubili su ga”, rekoh. „Letim jedanput u petnaest godina i izgube moju vražju prtljagu.”
Chip je kimnuo: „ Ja skoro četrdeset godina nis izgubio komad prtljage. Fala Bogu, jer to nije jeftino, bome.”
Pogledo sam njegovu prtljagu, komplet, s monogramima, skupocjenom kožom, poslaganu kraj njega od manjeg prema većem, poput neke vražje obitelji kovčega. „Ma vidi ti to”, namrštio sam se. „Zamisli. Baš si ti jedan genijalan putnik, ha.”
Zahihoto se. „Ma, Sid, samo kažem. U redu je. Posudiću ti neku odjeću za premijeru večeras.” „Neću trebat tvoju odjeću. Daće mi moj vražji kovčeg .”
„Naravno da hoće”, ohrabrujuće reče Chip. A ja sam opet dobio onaj čudni mračni osjećaj u prsima, ko da nešto gadno nije u redu. To nije normalno, da je Chip tako simpatičan.
Na šalteru za prtljagu čovjek s dotjeranim brčićima reko mi je da moja prtljaga treba stić prije mene u hotel. Pogreškom je preusmjerena u Poljsku. Ali odmah će se vratit, sigurno.
„Poljska!” Chip se nasmijao, dok smo stajali u redu za kontrolu putovnica. „To on ide ispred nas da javi Hieru da dolazimo.” A poslije, na stajalištu taksija, opet je reko: „Poljska, Sid. Razmisli. To nije tako daleko da tvoj kovčeg ne može stić onamo i vratit se u tvoju hotelsku sobu prije nego što ti dođeš. Bogati, to je blizu, brate. Bliže neg Washington tvojoj staroj gajbi u Fells Pointu.” Namrštio sam se i pogledo ustranu.
Dok smo se vozili u grad, reko sam taksistu neka prođe kraj Brandenburških vrata. Sjeo sam naprijed da se malo maknem od Chipa, ali on se stalno naginjo naprijed, pušući mi svojim vražjim dahom od cigarila za vrat.
„Ne znam, Sid”, reče. „Mislim da trebamo odmah ić u hotel. Premijera je za manje od tri sata.”
„Brandenburška vrata”, ponovio sam taksistu na njemačkom. A Chipu rekoh: „Sve će bit u redu. Samo se ti malo opusti. Nasloni se pa ćeš vidit.” Dobro. Priznajem. djelomično sam mu samo htio napakostiti. Ali bio sam i znatiželjan. Potresla me nova golemost grada. Uvijek je bio velik, ali ne ovako - rat je otvorio velike rupe prije puno desetljeća i vidio sam ih i sada. Zeleni parkovi razbijali su more cementa, a puno je betonskih parcela bilo prazno, zaraslo u korov. I ulice su izgledale šire nego što sam se sjećao. Kad smo prošli Berliner Dom, lagano me počelo svrbit visoko u grlu. Bože moj. Ta golema renesansna crkva puna stupova - smanjíla se. Izgledala je krotko, ko da se ispričava, ko čovjek koji je propao u životu.
Chip je spustio jednu sivu ručerdu na moje sjedalo i nagnuo se naprijed kad je taksist skrenuo u široku aveniju Unter den Linden. „Znaš gdje smo?” tiho reče.
Čudan je osjećaj nabujao u meni. Kad sam prošli put vidio Unter den Linden, iščupali su sve te lipe po kojima je bulevar dobio ime, nabacali su bijele stupove na njihovo mjesto, ispjeskarili pločnik da im se proklete vojničke čizme ne skližu.
Sve to nestalo je ko da nikad nije postojalo. Prostrijelio me šok prepoznavanja, poluprepoznavanja, i Bog zna zašto, ali sjetio sam se večeri kad sam vidio mamino tijelo izloženo u lijesu. Kad sam se sagnuo nisko nad nju, crte lica izgledale su isto, poznatog smirenog izraza, ali nazirao se trag nečega što nije bila ona, žiga koji je ostavio pogrebnik. Nešto nezbiljsko na njezinim usnicama, možda. Kao da je u smrti usvojila cijelu novu vrstu ironije, prijezir prema onome što za sobom ostavlja. „Ovo nije naš Berlin, Sid”, reče Chip. Proguto sam slinu. Nekako taj moj glas nije baš funkcionirao. Chip mi je stavio ruku na rame. „To je zbog godina, brate. Sve uništavaju. Zbilja.” Kimnuo sam. „Nešt je izgubio. Sigurno se niko i ne sjeća kakav je bio.” „Osim nas, brate. Osim tebe i mene.” Nisam rekao ništa. Chip se naslonio na sjedalo. „ To je bit ovoga vikenda, Sid.”
Nekako sam se napola okrenuo na sjedalu da pogledam Chipa kako sjedi, velikih ruku stisnutih između bedara, s divnim crnim odijelom potpuno nezgužvanim. „Stalno govoriš”, rekoh. „Stalno mi nešto pokušavaš prodat.” Zahihotao se. „Ma, ne mogu ja tebe uvjerit. Znam to. Ako nećeš u Poljsku, ne moraš.” „Nego što.” Opet se zahihotao.
Ali nešto u meni nije bilo kako treba. Čak me ni smještaj u Westin Grandu u Friedrichstrasseu nije udobrovoljio. Ležao sam u mračnoj sobi u krevetu veličine stola za banket, s navučenim baršunastim zavjesama, sa zrnastom suhoćom u zraku, poput stoljetne prašine.
Bio sam vraški umoran. Preumoran da zaspim. Umoran ko rublje, govorila je moja mama. Opet sam govorio njemački ko da mi je prvi jezik i mislio sam kako čudno mozak zarobi jezik, ne pušta ga. Ispružio sam se na krevetu, dugo izdahnuo. Soba je bila sva uređena u krem i bež bojama tako blijedim da ko da ih zapravo nisi trebo vidjet, ko da si ušo u golemu prazninu.
Tišina me jednostavno progutala. Kao da me prekrila mahovina. Oh, Berlin, naš divni Berlin, naš mračni život. Kakav je to bio grad, poslije prvoga rata. I svi mi siromašni, na iglama, željni da doznamo što još život pruža. Ja sam došo kasno, tek dvadeset sedme hodao sam tim ulicama, ali bome je grad bio divan. Stotine svingera slilo se ovamo, vukući instrumente za sobom. Stotine njihovih obožavateljica.
Svaki lokal tada ko da je bio slavan. Barberina. Moka Efti. Scala. U Romanisches Caféu veliki mozgovi toga doba okupljeni poput grozdova da uz pivo razmjenjuju ideje. Ondje sam vidio Kästnera, Tucholskyja, čak Otta Dixa. Dix je možda sanjao noćne more za svoje slike, zastajući nad čašom kad bi mu sinulo nešto novo. Ona njegova slavna slika Anite Berber, plesačice, kose i haljine crvene poput raskomadanog mesa.
Ta Berberica. Bogati. Hrlili smo je gledat kako pleše u White Mouscu.

Vijugala bi polugola između krcatih stolova, ples dovodeći do vrhunca razbijanjem boca od šampanjca muškarcima na glavama. Jednu je razbila Velikom Fritzu na glavi, a on jedva da je primijetio. Sjećam se i da je radila u Eldoradu, onom toplom klubu tako mračnom da si jedva vidio pozornicu. A ona se sva izvijala i tresla na one suhe melodije Camille Saint-Saënsa - čovječe, kako je bila dobra.
U najluđim danima bilo je više od dvadeset kabarea. Bome. Skoro svaki agent postao je pravi Kolumbo - posvuda su otkrivali nove talente. Marlene Dietrich u Dvije kravate; Ursula Fuller u Crvenom peru. Tko bi mislio da je Fullerica - tako nježna, anđeo na zemlji - počela u toj bijednoj rupi? Zato što Pero, čovječe, ništa nije prepuštalo mašti. Ondje smo bili samo jedanput, ali nikad ga nisam zaboravio. Plesačice su izlazile gotovo gole. Sjedile su muškarcima na tanjurima, raširenih nogu, polako se oblačile. Bilo je to ko da špijuniraš susjedovu ženu. To je i bio cilj. Iako se sjećam da se Ernst nagnuo k meni i nasmiješio: „Koji susjed ima ženu koja ovako izgleda?”
Začulo se kucanje na vratima i bolno sam ustao. Mislio sam da to mora bit moj vražji kovčeg. Vraga Poljska, mislio sam.
Nije bio kovčeg. Neki čovjek stajao je ondje i držao plavo odijelo na vješalici, prekriveno plastičnom vrećom. „Gospodin Jones zamolio me da vam ovo donesem, gospodine”, rekao je uzvišenim njemačkim. „I dopustite da se predstavim.” Govorio je munjevito brzo i ponizno mucao tako da nisam čuo ime. Ali činilo se da ga je festival poslao da se brine za mene i Chipa te večeri. Ako nije prevelik problem, zapinjao je, možete li za jedan sat biti spremni za polazak? Naravno, brate. Zatvarajući vrata napola sam se bojao da bi mogo ostat stajat u vražjem hodniku cijeli sat. Prislonio sam oko na špijunku. Pa, bio je pametniji nego što bi čovjek pomislio.
Nije bilo šanse da stanem u Chipovo odijelo. I Chip je to znao. Ali pažljivo sam ga polegnuo na krevet, zatim otišo do prozora i rastvorio zavjese, promatrajući grad. Svjetlo je već postajalo sivo, kasno popodne počelo je nestajati. Palila su se ulična svjetla. Proučavao sam liniju krovova, odsjaj sa stakala na Reichstagu i nisko drveće rasprostrto duž bulevara daleko ispod.
Grad se može promijeniti a da ne bude drukčiji. Znao sam to. Pa, bome, jedva sam prepoznao Baltimore u koji sam se vratio iz Pariza. Ali Berlin nije bilo koji grad. Sjećam se kako smo Chip i ja bili traženi kad smo tek došli. Njemački džez bendovi trebali su nas zbog naše privlačnosti. Mislim, ubaci nekoliko pravih jenkija u bend i bum, prava si stvar. Ovaj festival, znao sam, nije bio ništa drukčiji.
Tada je čak bilo došlo do toga da su Nijemci počeli glumit da su Amerikanci. Herr Mike Sottneck aus New York bend je opisao kao „amerikanische Jazz-Tanzkapelle”. Nije bio jedini lažnjak. Bar su Švabe pokupili dio onoga što smo mi radili. Vidite, potjecali smo iz kolijevke džeza i zbog toga smo imali osjećaj za tu muziku. Ne kažem da je razlog rasni. To je zbog upijanja džeza od punoglavačke dobi. I zato što se kod kuće ljudi iz određene klase nisu bojali to svirat u svojim domovima. Brojni su Švabe imali klasično obrazovanje i nisu se potpuno odvojili od sentimentalnih kontinentalnih salonskih plesova. Taj je stil bio poput neke bolesti. Poput vražje zaraze u tvom instrumentu.
Ne kažem da je tako bilo sa svima. Ali kad si čuo džezere poput Gluskina i Bele, njihove brze harmonične promjene i klizave perkusije, pa, mislio si da si umro i završio u paklu. Sving im je bio nedostižan. Nikakav osjećaj za improviziranje. Ernst mi je jednom reko da je ulovio Wilhelma Boscha kako transkribira solo Reda Nicholsasa snimke. Zamislite to. Red Nichols je dovoljno loš. Ali onda je Bosch to izveo na pozornici mrtvu notu po notu, čitajući iz partiture. Ernst se tako smijao da je skoro povraćo.
Chip i ja uopće nismo obraćali pozornost na takve. Bili smo snobovi, puristi. I tako smo svirali s Franzorn Grotheom i Georgom Haentzschelom, Walterom Dobschinskijem i Ernstom Hoellerhagenom i Stefanom Weintraubom. Svirali smo s Ericom Borchardom do one večeri kad je pun horsa zadavio svoju djevojku. Onda smo svirali s nekim drugim. Bilo je to ludo putovanje.
Večer je bila svježa, bakrenast smrad ispuha na povjetarcu. Gledao sam preko travnjaka Rosa-Luxemburg-Platza, proučavao sjajno žuto-smeđe kazalište Babylon. S udaljenosti me podsjećalo na komad sira, s tom bogatom bojom i svim tim kosinama. Kako je čudno opet stajati ovdje, na trgu kojim sam gazio kad sam bio mlad. Zgrada je hvatala posljednje zrake sunca, žarka na sivome trgu.
Chip je stajao između mene i našeg jezivo nijemog pomagača, kako li se već zvao. Chip je namještao frizuru, pljuvao je na prste, zatim lijepio blijedi dio svoje afro frizure. Već sav bolestan od živaca, gledao sam mimo njega, u Babylon, u gomilu ljudi koja se slijevala na trg. Kad sam vidio koliko ih je, počeo sam teško gutati. Vražje grlo ko da mi je bilo puno vate. „Sid? Imaš tremu, brate?” reče Chip. Odmahnuo sam rukom. „Dobro sam.” Trg je bio ispunjen cijelim sagom svijeta, koji se kotrljao sve do kazališta preko puta, Volksbühnea, sa zastrašujućim sivim stupovima. Babylon je izgledo tako krcato da čovjek ne bi mogao kihnut a da ne zaprlja susjeda. Ko da se cijeli grad pojavio ovdje. Bogati. Očekivao sam da će to bit malen skup ljudi. „Kako ćemo uopćc ući?” rekoh. „Ne možemo ni proć kroz vražja vrata.”
„Ma, ući ćemo. Vidjećeš.” Chip me gledao čvrsto stisnutih tankih oštrigastih usta. „Sigurno si dobro? Malo si zelen, Sid” „Nisam zelen.”
Chip je nešto promrmljo i potapšao me po ramenu. Bilo je ugodno osjetit njegovu ruku na ramenu, ohrabrujuće. Bilo mi je vraški neudobno. Chipovo odijelo bilo mi je prekratko u rukavima, dizalo mi se visoko sa zapešća ko da se spremam umivat. A njegova mi je košulja visila veoma labavo u ovratniku, skrojena prema njegovom debelom bikovskom vratu, valjda.
Htio sam mu to reć. Ali reko sam: „Trebao sam te tresnut u vražja usta čim si tražio da se vratim ovamo.” To mi je nekako više odgovaralo situaciji.
Ali Chip se smijao, već je mene i našega pomagača vodio prema ulaznim vratima. „Ne bi ništ pomoglo da si me udario. U ovoj staroj glavi nije osto nijedan zub ni tračak razuma.” „Vjerujem da je to istina.” Tada se s čudnim smiješkom na licu okrenuo prema meni. „Jesi li spreman vratit se u svijet, Sid?” I prije nego što sam mogao odgovorit, rastvorio je vražja vrata i uguro me unutra.
I odjednom je sve eksplodiralo. Horde naroda unosile su nam se u lice, njihovi su uzvici klepetali kazalištem ko zarobljene ptice. Chip Jones! Gospodine Jones! Sidney Griffiths! Charlese! Side! Fotoaparati su bljeskali poput točkíca svjetlosti na površini vode. Naš pomagač, jadni kržljavac, bio je jednostavno previše prestrašen i previše malen da bi ikako radio svoj posao. Dok je cvilio ljudima da se odmaknu, mene su naguravali lijevo i desno, gotovo sam pao niza tapecirane stube, svila mog odijela trla se o Chipovo. Iznenada me spopala potreba da zgrabim Chipa za sako, ali znajući da bi izgledo ko budala, samo sam zadržavo dah. Zrak je bio težak i sparan ko srpanjska noć u Baltimoreu. I sve oko nas sjajilo je crveno i žuto: zidovi, zamirući odsjaj sunca na prozorima, svjetlucanje bluza i torbica, cipela. Gušila me žuto-narančasta žarkost svega toga. A ime neke vražje budale Sidneyja Griffithsa iznova su izvikivali ko da se izgubio.
„Samo smo malo nervozni, ha?” odjednom mi u uho prozbori beživotan glas. Casparsova se ruka našla ispod moje.
Gomila se počela rasplitati oko nas i okrenuo sam se da pogledam Kurtu Casparsu u lice. Njegovi su punašni obrazi bili obrasli čekinjama, njegova je skandinavska blijedost bila šokantna uz crno obojenu kosu. Smiješio se onim svojim smiješkom na pola koplja, tim groznim ironičnim smiješkom od kojeg se osjećaš ko da se negdje drugdje upravo dogodilo nešto loše i kakav vražji bolesnik moraš bit da to još ne znaš. Kimajući, ostavio nas je.
Pomagač je mene i Chipa poveo noćnom morom od predvorja u kazalište. Ništ mu nisam govorio. jer to je kazalište bome bilo krcato. Napunjeno redovima i redovima baš svih mogućih vrsta ljudi. Sva ona buka u predvorju - to je bio višak ljudi. Bože mili, mislio sam, tonući na svoje sjedalo. Zašto sam došao.
Pomagač je posjeo Chipa u prednji red, s VIP-ovcima. Posjeo ga je ko staru vreću krumpira između dva čovjeka nama potpuno nepoznata. Onda je mene odveo na drugi kraj istoga reda, sjedajući kraj mene. To me iznenadilo. Valjda sam mislio da će smjestit staroga Jonesa i mene jednog uz drugog, budući da idemo zajedno.
Sjedio sam osjećajući laganu mučninu, čudan sumporast miris uzdizao se iz tapecirane stolice, kao da je nedavno šamponirana. Sjedala oko mene škripala su kao cvrčci iz Virdžinije. Drugi su me VIP-ovci okruživali, bezizražajnih lica i strogi. Nisam poznavao nikoga. Nije bilo Marsalisa, Grappellija. Pitao sam se gdje su svi.
Kurt Caspars popeo se na pozornicu, smiješeći se svojim hladnim podmuklim smiješkom. „Hvala svima što ste došli večeras”, rekao je. Njegov čudni kockasti naglasak nekako me podsjetio na Velikoga Fritza. Bogati. Fritz. Ta jadna ništarija. Neko vrijeme nisam o njemu mogao razmišljat a da se ne naljutim. Povratak ovamo bio je vraški glupa ideja.
Donekle me veselilo što se Casparsu tresu ruke. „Ono što smo uspjeli ovdje večeras stvoriti”, reče, „djelo je velikoga broja glasova, dugi niz godina. Festival za Hieronymusa Falka ovdje, gdje je prije bio Trg Horst-Wessel? To je dokaz o moći nove Njemačke, naroda ispunjenog budućnošću.”
Publika, čovječe, gutali su svaku riječ. Klicali su, pljeskali, nabijali po vražjim naslonima za ruke svojih škripavih plavih sjedala.
Ja, ja sam sjedio mršteći se sam sebi. Vidite, kod Casparsa je stvar u tome da je stručnjak za velike riječi koje ne znače ništa. Ali uvjerenje u glasu nije poput mesa u gulašu. Nema nikakvu vrijednost. Znao sam to još ko dječak. Bacio sam pogled na drugi kraj reda da vidim što stari Jones o tome misli. Njegovo je lice izgledalo prazno, oštro, zurio je ravno na pozornicu. Pokušao sam ulovit njegov pogled, ali nije me gledao.
Odjednom je Caspars otišo s pozornice i spustila se neizmjerna tišina. Svjetla su se ugasila i cijela je dvorana sjedila u tišini, čekajući. ja sam se valjda vrtio, zato što se naš pomagač nagnuo naprijed i šapnuo: „Prvo će prikazati dokumentarac, a poslije će vaš red otići na pozornicu odgovarati na pitanja.” „Dakle, odgađaju giljotinu”, rekoh.
Momak je zastao, između nas se otvarala tišina. Zatim se ponovno nagnuo i rekao: „Prvo će prikazati dokumentarac, a poslije će vaš red otići na pozornicu odgovarati na pitanja.”
Prošla me jeza. Opet me spopao onaj čudni osjećaj, kao da će se dogodit nešto loše. Želudac me pekao.

No onda je ekran počeo sjajiti, zapucketao je Zvuk, publika je počela pljeskat. Polako sam udahnuo. Dva sata, reko sam si. Dva sata. To uopće nije dugo.
Casparsov dokumentarac nije tekao linearno. Ko da je jedna osoba još govorila kad bi se druga već pojavila na ekranu, onda su obojica govorili preko fotografije nekoga trećeg. Ne znam. Ali kad god bi se mali pojavio na ekranu, lica visokog dva i pol metra, prostrijelila bi me ona jeza. Na kraju ko da sam sebe gledao kako gledam film, očiju širom rastvorenih, dlanova vlažnih na nogavicama. Kriste, sve je bilo preda mnom, i najmanji djelić našeg berlinskog života: žene s kojima smo se navlačili, klubovi u kojima smo imali svirke. I ništ od toga ko da nije bilo kako treba bit.
Onda se pojavio jedan stari gospodin i odmah sam ga prepozno. On je bio prvi menadžer našega benda. Bogati, izgubio je kosu, plave oči bile su mu mutne od starosti gotovo bezbojne, ali prepozno sam ga. Izgledo je uredno i jednostavno i nimalo oštećen životom.
„Imate tu četvoricu u Parizu”, govorio je, „te ljude koji su upravo gledali kako nacisti marširaju u grad. I što učine, umjesto da se spakiraju i odu kao svi ostali? Napišu tu pjesmu o otporu, zajedno pokažu srednji prst vlastima. U tom sitnom studiju, u kojem ih svaki čas mogu uhititi. U tom studiju u kojem opremu nitko nije upotrebljavao bar pola desetljeća, strojevi i lakovi ondje su skupljali prašinu. Većina matrica bila je oštećena, premaz izgreben. Mislim, u nekim slučajevima vidio se čak aluminij. E sada, morate shvatiti - za postizanje savršenog zvuka na lakiranoj matrici od aluminija, površina diska mora biti potpuno glatka. Tako da je bend imao možda devet ili deset upotrebljivih diskova s kojima su mogli raditi. Devet ili deset pokušaja da odsviraju kako treba. A u središtu svega toga imate toga maloga koji svime upravlja, taj dvadesetogodišnji Falk. I viče usred snimanja, uništava snimke, grabi diskove i grebe površinu svojim džepnim nožem. Čini sve da bi spriječio postojanje loše snimke.
I, čudesno, baš ono jutro prije nego što su uhitili Falka, Griffiths odluči da mu je dosta perfekcionizma malog. I uzme posljednju snimku koju su snimili i ugura je u kutiju od svoga kontrabasa. Znate, u malo vjerojatnom slučaju da išta valja. Jedna je stvar tu vrijedna spomena, oni dijelovi snimke koje nisu mogli remasterirati, oni dijelovi u kojima fale komadi izvedbe - dijelovi su koje su pritisnule žice Griffithsova basa i utisnule se u lak. Znači, ti dijelovi fale zato što je snimka bila toliko svježa, doslovce tek otisnuta.
I to je jednostavno genijalno. Čovjek bi rekao nemoguće - mislim, to su samo četvorica, jedva pola benda, i skladba je iznimno ogoljena zbog toga. Minimalistička. Ali Falk je tako nadaren da sâm može postići da njihova četiri instrumenta zvuče kao osam. Njegova je kompleksnost nevjerojatna... skladba je briljantna. Čak i s tim što Falk viče u pol izvedbe - što ono kaže? - same vražje pogreške - tako nekako? Čak ni njegova vika je ne upropašćuje. Naprotiv, ta je rečenica sad legendarna. Same vražje pogreške.” Taj gad, mislio sam u sebi. Što on zna o nama? Nestao je prvim brodom, dan nakon što je Hitler došao na vlast. Ostavio je jadnog Ernsta da ga zamijeni, postane i naš klarinetist i naš menadžer.
Još brzih slika. Načas sam zatvorio stare oči. Onda se pojavio neki znanstvenik, neka sasušena stara sova koju još nisam vidio, izgledao je spremno za lijes u tom odijelu i plavoj leptirkravati. „Crncima je život u Trećem Reichu”, reče kroz nos, „bio iznimno kontradiktoran. To je zato što je bilo toliko različitih tipova crnaca, i prema njima su se ponašali u skladu s time kojoj su skupini pripadali. Na primjer, tu su bila djeca afričkih diplomata koja su u zemlju došla u kolonijalnom razdoblju. Tu su bili afroamerički izvodači, operna pjevačica Marian Anderson i džezisti poput Charlesa Jonesa i Sidneyja Griffithsa, koji su, kao i njima slični ljudi u Parizu - Josephine Baker, Arthur Briggs, Bill Coleman i ostali - svi došli u Europu da bi pobjegli od sveopćeg rasizma koji je u tom razdoblju prevladavao na jugu Sjedinjenih Država. Zakoni Jima Crowa, koji su bili na snazi od kraja devetnaestoga stoljeća pa sve do tisuću devetsto pedesetih, zabranjivali su crncima aktivno sudjelovanje u društvu. U dvadesetima je Europa još bila mjesto na koje crni zabavljači mogu doći i dobro zarađivati. Osobito u Njemačkoj, čije su granice zbog Versajskog ugovora stalno bile otvorene za strance. Također, poraz u Prvom svjetskom ratu izazvao je potpuno nov umjetnički pokret. Tržište za džez neizmjerno je naraslo i publika je bila prilično brojna.”
Bogati, baš me živciralo to gledat. Kako je, zaboga, on mogo znat što je nas odvelo onamo? Ne zna on ništ o mom djetinjstvu, mojim mislima, o tome da sam se u zadnji čas predomislio i otišo u Berlin. Za dlaku sam skoro osto u Londonu, u posve drugom životu. „Hieronymus Falk”, nastavio je, „e on je pripadao rjeđoj skupini. On je bio ono što su tada nazivali rajnskim kopiletom. Vidite, poslije Prvog svjetskog rata dio uvjeta postavljenih Njemačkoj bilo je i prepuštanje kontrole Francuskoj nad Rajnskom oblasti, koja je na granici s tom zemljom, jasno.”
Nagnuo se naprijed, kao da prelazi na bit sadržaja priče. „I, umjesto da su poslali francuske vojnike u okupaciju toga područja, oni su poslali ljude iz svojih afričkih kolonija. Kao što možete zamisliti, to se nije svidjelo dijelu njemačke populacije. Vojnike su prozvali Crna sramota, Crna pošast, Crno zlo. Žene koje su s tim ljudima rađale djecu, kao Falkova majka Marieanne, smatrali su ili prostitutkama ili žrtvama silovanja. Zato su, i nakon što su vojnike poslali kući, a Hitler je ponovno okupirao Rajnsku oblast, tu djecu smatrali dijelom velike uvrede Njemačkoj. Mrljom na svojoj kulturi.”
Nove slike pojavile su se na ekranu: crno-bijele snimke tamnosmeđih vojnika neformalno poredanih, blatnjavih uniforma. „Je li ovo ono što Francuska naziva čovjekom?” rekao je njemački spiker.
Znanstvenikov glas dopirao je preko slika. „Prema raznim tipovima crnih ljudi u Reichu ponašali su se različito i često kontradiktorno. To je uvelike bilo zbog činjenice da je u cijeloj zemlji bilo najviše četiri tisuće Nijemaca afričkog podrijetla. A kad je broj bio tako malen, bilo je teško uspostaviti opće zakone protiv njih. Ipak, mnogima su konfiscirali dokumente, zbog čega su u principu ostali bez državljanstva”
Nisam znao većinu toga što je govorio. Ne zastaješ i ne gledaš oko sebe kad bježiš, a tada smo svi bježali. Sjedio sam skeptičan i uznemiren svime time.
„Na kraju je Falkova sudbina bila egzotična zato što je bio jedan od malobrojnih AfroNijemaca koje su poslali u koncentracijske logore. Da je bio Afroamerikanac, vjerojatno bi ga bili trajno ostavili u Saint-Denisu, kao što su ostavili ostale crne glazbenike uhićene u Parizu. Ali Falk je bio Nijemac ili, po njihovim mjerilima, „čovjek bez državljanstva” - i zato su ga prebacili u Mauthausen. Naravno, teško je steći sliku o tome koliko je crnaca zapravo otišlo u logore, zato što su brojni podaci uništeni.
Sjetite se, nije bilo službeno donesenih zakona protiv crnaca, zato su ih u radne logore često odvodili pod izmišljenim optužbama i zbog raznoraznih zločina. Neke su unijeli kao komuniste, ili kao imigrante, i oni su nosili plave bedževe. Ili kao homoseksualce, oni su nosili ružičaste bedževe, ili kao višestruke kriminalce, oni su nosili zelene bedževe, ili kao asocijalne, oni su nosili crne bedževe. Još je više sve bilo nejasno zato što je asocijalna skupina obuhvaćala beskućnike, svodnike, džepare; ubojice, homoseksualce i rasne prijestupnike, tako da je još teže utvrditi tko je od njih bio crnac. Ti su ljudi izgubljeni u mračnim raljama povijesti.”
Onda se gore pojavila neka stara, ruinirana budala, njegova je ozbiljna njuška zurila u nas. A onda sam se šokiro kad sam shvatio da sam ta budala ja.
Pa, bogati. Ništa, ništa, kažem vam, ne može vas pripremit za posvemašnju olupinu vašeg lica na ekranu. Izgledo sam ko jedna od onih starih drvenih kuća koje desetljećima nisu obojili. Koža mi je bila prepuna pora, obrazi ispijeni, oči poput zamagljenih prozora, plave od katarakta i pune nesigurnosti. Kad se moje ime pojavilo na ekranu, opet je u meni nabujao onaj čudni mračni osjećaj. Osjećaj da nešto u meni nije u redu, da nešto loše dolazi.
„Da, svirao sam s malim Hieronymusom, mislim - vidite, tada smo ga zvali Mali", reko sam škripavim glasom. Onda me Caspars prekinuo, a kad sam skrenuo pogled s kamere da pogledam njega, šapnuo je neka gledam ravno pred sebe.
Publika se na to nasmijala, ne ružno. Malo sam se skvrčio u stolici. Osjećo sam pomagačev pogled na sebi. „Osim njegova sviranja, u vezi s njim najviše pamtim njegovo čitanje.” Opet sam skrenuo pogled s kamere, a zatim sam, ko da sam se sjetio zadnje Casparsove upute, piljio u ekran ko jazavac ukočen pred automobilskim svjetlima. „Time želim reći da je bio opsjednut Herodotom. Svim tim starim povijesnim pričama. Hieronymus da čita Herodota - nasmijavalo me to. Da, čitao je sve one stare povijesne priče, egipatske priče, grčke priče. Ko da mu takvih stvari nije bilo dosta kod kuće, znate?” Pročistio sam grlo, mršteći se. Opet sam skrenuo pogled s kamere. Caspars je nešto prošaptao. „Pa”, ko odgovor rekoh, tihim glasom. „Pa.” Sjedio sam tako i zurio u krilo, nekoliko sekunda ne govoreći ništa.
Dok sam gledao sebe zablokiranog na ekranu, tijelo mi se potpuno ukočilo, sjedalo je škripilo ispod mene. Čuo sam se kako dišem na usta.
Napeto sam se nasmijao pred kamerom i rekao, „Pa, bilo je baš strašno. Kako bi drukčije moglo biti? Izašli smo na čašu mlijeka, izašli smo smirit želuce, a završili smo u Café Coup de Foudre s nacistima. Bilo je baš grozno. Oblizo sam usnice, oči su mi svjetlucale. „S1ušajte - ništa što sad kažem ne može prikazat koliko je to bilo grozno.” Počeo sam to naglašavati, rukama. „Mislim, ništa što vam sad mogu reć ne može ni blizu predočit koliko je to teško i užasno bilo.” Zastao sam ko čovjek koji je rekao nešto važno. Tada sam se sjetio da Caspars nije bio reagirao na to što sam reko. „Mogu samo reć da mi je bila čast bit s njim za vrijeme te strahote, vidit njegovu hrabrost.”
Duga je tišina zavladala dvoranom kad je moje lice iščezlo s ekrana. Srce mi se polako uspinjalo grlom dok nisam čuo krv u ušima. Onaj čudni osjećaj tako me snažno spopao da gotovo nisam mogao disati. Bogati, mislio sam. Što je to. Tama je bila mekana i vruća, poput životinje koja se šćućurila na meni.
Onda se Chip pojavio na ekranu, a taj ružni osjećaj u meni samo se pojačao. Izgledo je grubo, staro, svetački u ledeno-bijelom odijelu, ko neki baptist iz Mississippija koji je život proveo propovijedajući u Delti. Promatrajući njegovo iscrpljeno lice, natečene obraze i oči oštećene od horsa, vidio sam ga novim očima. Izgledao je propalo, a, što je najgore, potpuno nesvjestan svoje krhkosti.
„Kad su Hiera uhitili u tom bistrou”, govorio je, „morali su izmislit razlog. Zato su ga nazvali onečišćivačem rase, onečišćivačem rase bez državljanstva i doseljenikom i crvenim. Svašta su mu pripisali. Bogati, ako je itko bio crveni, onda je to bio Sid. Ali držali su Hiera u Saint-Denisu dva tjedna, bez suđenja, bez ičega, zatim su ga stavili na transport za Mauthausen. Mauthausen. Od samog imena se čovjek naježi. Jadnog malog odvukli su onamo i nikakva količina novca, riječi ili utjecaja nije ga mogla izvući. Iako Delilah nije više imala nikakav utjecaj - čak je i ona bila na tankom ledu. „Sidney Griffiths”, reče Chip, odmahujući glavom. Nešto u meni ugasilo se na tu gestu. Doimala se tako prezrivom.
„Šteta, koliko smo svi povjerenja imali u njega.” Chip je dugo, duboko udahnuo, prisjećajući se. „Ali dao nam je lekciju, zapravo. Lekciju o tome što zavist učini od čovjeka. Izdati tako genijalnog glazbenika, i to još tako mladog, zbog žene. Zbog talenta malog i zbog žene. Mislim, stajao je pokraj, odričući se prijatelja, glumeći da ga uopće ne poznaje, dok su odvlačili jadnog momka. Ne kažem da je to unaprijed planiro. Ne kažem to. Ali da je tako predao Hiera soldačinama, Gestapu...” Odmahnuo je glavom. „Čovjek ne može vjerovat, zar ne? Ne moram vam reć kakav je to bio gadan udarac nasljeđu džeza. Mislim, bili smo na rubu te pionirske snimke... Znam, znam, ipak imamo prilično dobru snimku, ali zamislite kakva je mogla bit. Bogati. To je zločin. To je zločin za koji Sid nikad nije moro odgovarat.
Ne mogu reć da sam to očekivo.

Ali kad sam čuo Chipa na ekranu, odjednom je onaj teški, užareni osjećaj u mojim prsima ispario. Ko da više uopće nisam bio ondje. Ko da je nešto upravo završilo. Upravo je nestalo. Ta krv zatočena u mojoj glavi, njezino polagano, mutno tutnjanje duboko unutra. Zatvorio sam oči.
I onda sam se budio u nekoj drugoj prostoriji, svježoj prostoriji meni nepoznatoj, s prozorima koji gledaju na staru baltimorsku ulicu koju jedva prepoznajem. Ležim na krevetu u vlažnoj posteljini žene koja nije moja supruga. Soba je poput pšenice bijela od ranojutarnjeg sunca, s tijela joj se odiže oštar miris, poput žeravice. Htio sam se okrenuti prema njoj, obuhvatiti njezine sitne udove kao tek nekoliko sati prije, ljubeći je u vrat na mjestu gdje joj se spajaju ključne kosti, njezine mokre, prljave uvojke. Ali nisam. Nešto se uzdizalo u meni kao da me muči probava. Prašina na stoliću kraj uzglavlja, napola prazna čaša vode. Krici galebova vani. Ležao sam kraj te žene, prožet nesretnošću, misleći na svoju ženu.
Onda sam se vratio. Zrak u dvorani postao je zasićen i vruć. Vladala je teška tišina. Stišćući naslon za ruke odgurnuo sam se iz sjedala, a ono je zaškripilo. Film je još trajao, dvorana je bila crna poput čađi, ali čak i u mraku osjećao sam da su sve oči uprte u mene, njihovi su me pogledi pritiskali kao vreća pepela.
Naš je pomagač šapnuo, „Prvo će prikazati dokumentarac, onda će vaš red otići na pozornicu.” Ali nisam slušao.
Moje Vražje stare noge nisu se kretale kako treba. Osjećao sam kako mi srce lupa u arterije, cijelo mi je tijelo drhtalo. Da nisi slučajno pogledo prema Chipu, mislio sam. Nijedan pogled, Sid. Grubo sam zakoračio pomagaču preko koljena, pokraj nogu svih tih ljudi, pokraj Casparsa. Caspars se nagnuo naprijed u svome sjedalu. „Kamo si ti, kvragu, krenuo?” prosikta.
Stajao sam ondje, napola omamljen, dršćući. Odjednom se osjećajući staro. Dršćući i ne govoreći ništa. Ti si prokleta kukavica, mislio sam. Eto što si ti, Sid.
Ne, ništ nisam reko. Samo sam krenuo prolazom polako. Tišina oštra poput igala. Ljudi gledaju kako ja odlazim, a ne film, a ja osjećam njihove poglede. Lice mi je obješeno, ko neki teški teret koji moram tegliti i ne smijem ga ispustiti. Nitko ništ nije reko. Ali onda je iz rame neki pasji skot zasiktao na mene na njemačkom, „Neka te bude sram.”
Malo sam se spotaknuo. Zurio sam u blijeda lica na sjedalima. Onda sam krenuo dalje. Prošao sam kroz vrata, kroz predvorje, izašao van u noć. Preplavila me svježina gradskoga zraka. Stajao sam tako na praznome trgu.
Već sa deset godina Chip je bio veteran u laganju. Pravi Pinokio. Sjećam se subote kad sam ga tek upoznao: baltimorsko vrijeme sparno, zrak uparen i smrdljiv od kanalizacije. Para je šikljala iz užarenih šahtova, a kad si hodao kroz nju, zapinjala ti je u jednjaku poput mrvica. Sjedio sam u parku u koji smo mi crnci zalazili, sjedio sa svojom sestrom Hetty - Hetty je imala kapu iz Philadelphije koju zbog ničeg nije skidala s glave jer ju joj je dao naš tata. Gadno me zezala. Rekla je da sam škiljav, šepav. I zato, kad se dječak pojavio u daljini, zaronio u svom bež odijelcu u pješčanik, pljunuo sam sestri na cipele i otrčo mu se pridružit.
Bio je on sitan, čudan blesavac, s balončinom od glave. Dok sam se približavo, mislio sam si da je baš čudan. Oni okrugli obrazi, oni boksački bicepsi koje ko da je posudio od starijega brata. Kad sam prišo, nije ni podigo lice.
„Hoćeš se loptat ili nešt?” rekoh, gledajući dolje u vrh njegove glave. Njegova afro frizura imala je čudna ćelava mjesta, sa sivim ljuskicama.
Napokon je digo pogled, a od laganog podsmijeha na njegovom licu nešto me štrecnulo. „Jel ti ovo izgleda ko igralište za loptanje, budalo?” reče. „Ovo tu ti je pješčanik. Za radit pješčane dvorce.”Odmahujući glavom, protisnuo je zrak kroz usnice. „Ja u pijesku, a on mi o lopti.”
Osjećo sam se bome ko pravi pravcati idiot. Lice mi se zažarilo, okrenuo sam se i krenuo natrag prema Hetty. „Ti si iz Peabody Heightsa, jel?” doviknu dečko.
Okrenuo sam se. Nije izgledao ništa više prijateljski, ne, ali lice mu je izgledalo nekako prodornije, kao da je svu pozornost koncentrirao u jednu jedinu, oštru točku. „Stanuješ u Aveniji Maryland” To me malo zbunilo. „Kako znaš?”
„I ja sam iz Peabody Heightsa”. reče, kao da je to općepoznato. „Nisi me vidio u crkvi?” Vjerujte mi, da sam vidio tu lubenicu od glave u crkvi, sjećao bih se. Ali nisam mogao opet riskirati njegov podsmijeh. „Možda. Da, mislim da jesam.”
Srce mi se spustilo u pete kad je sav zgađen pljunuo u pijesak. „Kako smrdljivo lažeš!”, reče, a tanke usnice nadigle su mu se s jedne strane usta. „Nisi ti mene ništ vidio, u životu.” „Bome jesam”, rekoh.
Odmahnuo je glavom. Ali nije htio da opet odem pa je promijenio plan. „Znaš da se Ulica Charles zove po meni?”
Tko sad smrdljivo laže, htio sam reći, ali priznat ću da sam ga se nekako bojao. „A da?” rekoh. „Ti se zoveš Ulica Charles?” „Ne, jesi tup, ko se zove Ulica Charles, bogati? Ja sam ti Charles Jones. Charles C. Jones.” „Što znači C?” „Pust ti to. Znači C. Charles C. Jones. I biću gradonačelnik ovog tu grada jednog dana.”
Samo ti sanjaj, mislio sam. Ovog dečka čekale su godine razočaranja. Neka bar sad bude po njegovome, bar će imati uspomene. „Naravno da hoćeš.” Stajao sam ondje na nepomičnoj vrućini, koža me peckala, želio sam da se ona moja Hetty požuri i pozove me da mogu otići.
„Kam ćeš sad?” reče Charles C. Jones, lagano se smješkajući. Osjetio je da ću svaki čas otići i htio me zadržati što je dulje moguće. „Hetty i ja - moja sestra Hetty, eno je ondje, s onom glupom kapom - mi sad idemo kući.”
„Pusti nju i dođi meni. Imam ti bombona, čokolade.” Za mene je čokolada bila jedini razlog zašto smo na ovom svijetu. Ali da moram ići ovom mulcu doma - ne hvala, stari. „Hetty i ja moramo ić kući.”
Točno kad sam to rekao, baš je Hetty počela trčati prema nama, kapa joj je lepršala dok je letjela preko suhe žute trave. Zaustavila se kod ljuljačke da dođe do daha, oslonila se na njezin oguljeni drveni okvir. Onda je opet počela trčati, držeći se za prsa kad je došla do nas.
„Idem Luciji”, reče, gledajući me sa zafrkantskim smiješkom. Vidjela je da se hoću maknuti od toga dečka i nije mi to htjela olakšati. „Mama je rekla da danas možemo do šest ostat vani, pa... ti se nekako zabavi, gušteru. Tako me pljunut! Vas dvojica se zabavljajte i vidimo se doma.”
Srca punog mržnje gledao sam kako trči dalje. Zamislite provesti dan s tim dečkom, s njegovim mrgođenjima i groznim osmijesima.
Dok je ustajao iz pješčanika, pijesak mu je tekao iz odjeće kao voda. Šakom me udario u ruku. „Dobro, onda, ajmo posjetit Tante Cecile.” „Koga?” rekoh, sav jadan marširajući iza njega. „Moju pratetu. Kod nje ti je sva čokolada.”
Charles C. Jones živio je u velikoj trošnoj zgradi od crvene cigle na uglu ulica Mace i East 26.

Trijem je bio prekriven ofucanim starim kaučima koji su bljuvali pjenu, a sve je smrdilo na slaninu. Penjući se stubama, rekoh, „Lijepa kuća, Charlie."
Mislim da sam htio reći da je moja ljepša. Ali nije ulovio ironiju ni rivalstvo u mome glasu. „Hvala”, ozbiljno je rekao. „Al ne zovi me Charlie, niko me ne zove Charlie. Svi me zovu Chip.” „Chip.” „Oš mi ti reć svoje ime il moram pogađat?” „Sidney. Sidney Griffiths. Svi me zovu Sid.”
U polumračnom ulazu, koji je još gore smrdio na slaninu i znojne kožnate cipele, Chip me privukao sebi. „E, kad se popnemo do Tante Cecile, da nisi ništ reko, bogati. Dobro?” Stajao sam više šokiran njegovim psovanjem nego ičim drugim. Namrštio se. „Oš čokoladu ili neš? Onda ne pilji neg ajmo.”
Chip me vukao kraj soba tako krcatih stvarima da su ispadale kroz vrata. Kraj kuhinje koja je smrdila na masnu slaninu i nešto slatko, kraj boravka čiji je pod bio prekrit časopisima, kraj sobe za žene, s podvezicama i čarapama porazbacanim posvuda poput oljuštene kože. Na kraju smo došli do vrata odškrinutih za širinu prsta, iza kojih je dopirao ustajao miris. Odjednom me spopao užas, zgadila mi se pomisao da jedem išta što dolazi s istog mjesta kao taj smrad. Chip me ugurao unutra. Soba je bila sva ukrašena čipkom, opako je sunce peklo kroz nju, sve osvjetljivalo. Bogati. Na krevetu kraj prozora ležalo je biće tako pradavno da bih se zakleo kako je u prošlosti poznavalo Kaina. Imalo je tako pepeljastu kožu da je izgledala sivo, lice tako mršavo da se urušavalo samo u sebe. Izgledalo je kao golema stara morska kornjača. „Tante Cecile”, dubokim glasom kliknu Chip, dižući ruke uvis. „To smo mi, Arnold i Theodore! Došli smo te posjetit za rođendan!”
Isprva se činilo da je stara vještica umrla od straha. Onda se polako počela posjedati u krevetu, spavaćica je pucketala ko mesarski papir oko nje. Njezino se pepeljasto staro lice ispunilo čuđenjem. „Kakvo iznenađenje! Zar mi je rođendan?” „Da! I ove godine došli smo obojica, i Arnold i Theodore.” Lice joj se razvedrilo. „Arnie i Theo? Bože mili, ne mogu vjerovati.” Ni ja nisam mogao vjerovati. Chip je izbjegavao moj pogled. „Da, Arnie i Theo, Arnie i Theo.” reče. „Došli smo ti mi za rođendan.”
Staroj su zubi skoro ispali iz glave koliko se jako smješkala. „Pa, onda moramo malo proslavit”, reče, a njezin se mutni baltimorski naglasak odjednom pretvorio u mississippijski. Naginjući se naprijed, posegnula je pod jastuk i izvukla divno izrezbarenu drvenu kutiju. Stavljajući je na krilo, rastvorila ju je i izvukla Baby Ruth i malo Chucklesa. „I Arnie i Theo su došli danas, Tante Cecile.”, reče Chip, namigujući mi.
„Oh, da, zaboravila sam.” Posegnula je opet u kutiju i izvukla malo bombona Necco i Hershey's Kisses. „Oba su dečka danas došla. Kakvo iznenađenje!”
Čim je Tante Cecile stavila slatkiše na krilo, Chip ih je sve zgrabio, dobacujući mi Necco i Baby Ruth. Brzo je rastrgao omote svojih, sve istodobno trpajući u usta, divljački žvačući. Ja sam samo stajao držeći svoje, zaprepašten. Još mljackajući usnicama, uputio mi je suludu grimasu, ko da ne razumije zašto ja ne jedem.
Spremao sam se otići kad me Chip primio za ruku. Istim je dubokim glasom rekao, „I Arnie i Theo su ovdje danas, Tante Cecile.”
„Oh, da, zaboravila sam! Oba su dečka danas došla. Kakvo iznenađenje!” Tante Cecile posegnula je u kutiju od cedrovine i izvukla još četiri slatkiša. Chip ih je zgrabio brže nego što bi izvuko novac iz vatre. Opet mi je dobacio dva, ostale progutao.
„Sad moramo ić, Tante Cecile. Doćemo opet drugi put.” Grabeći moju ruku, izvukao me iz sobe, zatvarajući vrata za nama. „Koji je to bio vrag?” siknuh.
„Pssst, tiše malo”, šapnu. „Tante Cecile davno je izgubila mozak. Ima pamćenje ko golub. Al ona to ne zna jer joj ne smijemo reć.” „Ko su Arnie i Theo?”
Chip se zahihotao. „To su ti njoj sinovi. Obojica su sad mrtvi. Inače ne da slatko. Mislio sam si, uću s tobom pa će dat dvaput više.”
Stajao sam i zurio u njega u mračnom hodniku. I tako je on varao vlastiti rod i cerio se sav sretan. Pogledo me. „Oš to pojest?” Uguro sam slatkiše u usta. Imali su okus po kredi.
Ne znam kako sam dugo hodao. Vražje ruke nisu mi se prestajale tresti od bijesa. Prokleti Chip. Chip Jones pasji skot. Otišao sam iz tog groznog kazališta i skrenuo u najbližu ulicu, prošao sam kraj stotina parkiranih auta, pratio nove svjetiljke udaljavajući se.
Zaustavio sam se u malom bezdrvnom parku. Teško hodajući urednom travom, sjeo sam na hladnu klupu. Buže, kako su me koljena boljela! Hladni vjetar brijao je parkom. Sve te promjene. Građevinski kranovi visjeli su kao slomljeni mostovi, udaljene siluete ocrtane na sjajnom berlinskom nebu. Posegnuo sam dolje, trljao bolne noge. Osjećao sam onaj vražji pritisak u mjehuru. Trebao sam zahod. Opet sam ustao. Nije dobro ostarit. A baš sam ove večeri, brate, ostario.
Chip Jones je gad. Bome je gad. Al nikad prije nije bio tako zlonamjeran. Sitničav, zločest, pomalo onako nekako lud - ali to nije isto. Ovo, ovo je bilo ko opeklina koja ti ne da mira. Peče i peče i peče. Sjetio sam se nečeg što je moja mama govorila, nečega čega se sto gladnih godina nisam sjetio. Mama bi mi rekla, ovako: „Side, taj mali Jones nema svjetla u očima.” Nema svjetla u očima. To me ljutilo jer sam uvijek mislio kako mama govori da je glup. Sada, dok sam se vukao mračnim berlinskim parkom sedamdeset godina poslije, napokon sam shvatio šta je htjela reć.
Bistro koji sam našo smrdio je na pranje suđa i kupus, lakirano drvo bilo je jeftino i sjedala ljepljiva od lažne kože. Nije me bilo briga. S grimasom na licu ušo sam na mjedena vrata. Unutra su bila samo dva gosta, momak i djevojka, zajedno su sjedili za zaklonjenim stolom uza zid. Kimnuo sam konobarici, mršavoj ženi kose poput uvenule trave, i sjeo za šank. Otvorio sam jelovnik. Nisam bio gladan. Konobarica je prišla i naručio sam kobasicu, kiselo zelje i kuhani krumpir. ,Gdje vam je toalet?” upitah.
Kemijskom se lupnula po zubima, ko da razmišlja. Lijeno ju je nagnula prema suprotnome kraju šanka.
Tek što sam se vratio, kadli je zazveckao lanac na vratima bistroa i sjedalo kraj mojeg izvlačile su velike, sive ruke. „Prokleti gade”, rekoh, ne dižući pogled.
„Bogati, Sid”, reče Chip, držeći se za prsa jer je dugo hodao ovamo. „To nije u redu, to što je napravio.” „Misliš sjesti? Ovamo? Miči se od mene.” Rastvorio je šake, zatvorio ih. „Ne znam što da ti kažem”, reče. „Nisam sve to reko. Kunem se.”
Digo sam pogled na njegovo lice, njegov začuđen izraz. Izgledo je ko da zna da mu treba bit žao, ali nije siguran točno zašto. „Chip, ozbiljno ti kažem. Goni se odavde. Mi smo završili, brate. Čuješ? Završili smo.” „Sid, nisam znao”, reče. „Nisam znao da je sve to u filmu.” „Ubio si me. Doveo si me ovamo i ubio si me.” Konobarica nas je s nelagodom gledala. „Ma, Sid.” Chipove su oči bile staklaste dok je trepto prema meni.
A onda je počeo plakat. Koža vrata nadigla mu se ispod brade ko daje ondje vezao crni rubac, ramena su mu se od toga tresla. Opsovo sam, skrenuo pogled. „Ma, Sid”, promrmlja, „Ma, bogati, Sid.”
Šutke sam sjedio. Neću ja njemu ništ više govorit, mislio sam. Ali onda sam čuo taj svoj vražji škripavi glas kako progovara. ,Mislio sam, sigurno mi ne može tako nešt napravit”, govorio je. „Mislio sam, nosio mi je kravate s turneja. Prijatelj je. Nije on tako zao.”
„Sid” Brisao je oči svojim velikim palčevima.

Izgledo je tako staro, tako staro. „Sid, znaš da sve to montiraju. Bogati, nisam pol tog reko. Znaš kako sve to režu.” „Režu, da.” „Sid. Daj.”
„Što misliš? Da ćeš samo doć i sve će nestat? Trebao bi ti strgnut tu glavurdu s ramena. Majketi” Ali nešto je već popuštalo u meni. Bogati. Chip je jednostavno izgledo tako prokleto sitno dok je ondje sjedio, tih uskih ramena gurnutih naprijed u tom odijelu, tih bolnih zglobova šaka sa širokim venama položenih na šank.
„Znam da jesam”. tiho reče. „Znam da sam se zanio. Ali nisam to reko onako kako je to on prikazo. Kunem se. Caspars me ispitivo i ispitivo. Nije me pušto. Reko sam još puno tog, puno jako lijepih stvari o tebi. Ali to nije ubacio. Znao je što hoće, Sid. I to je uzeo.”
Neko smo vrijeme šutili. Konobarica je došla do nas i Chip je slegnuo ramenima prema njoj, a ona je samo stajala i gledala nas. Nakon nekog vremena ja sam izdahnuo napuhnuvši obraze, reko joj neka mu donese isto što i meni. Chip nije ni upola tako dobro ko ja govorio njemački. „Ti si jedan gad”, rekoh, ali bez žestine. Kimnuo je sav jadan. „Jesam. jesam. Osjećam se prokleto grozno.” „Osjećaćeš se i gore. Vraćam se prvim letom koji nađem.” Pogledo me. „Da me nisi tako gledo”, namrštih se. „Čudiš se? Zbilja se čudíš?” „A ne čudim. Pa to je logično. Mislim, razumijem.” „Izgledam ko čovjek koga to zanima?” „Nećeš ić u Poljsku, pretpostavljam.” Siknuo sam jedak dah kroza zube, ne govoreći ništ. „Ne ljutim se”, reče on, dižući pogled i s nadom me gledajući. „Ako se predomisliš, ha. Već sam uzeo auto.” „Ti se šališ.”
Izgledo je zbunjeno, nesiguran kako da reagira. Sišao sam sa stolca, tresnuo novčanice na šank. „Jedi”, rekoh. „Pojedi i moj vražji tanjur. Dovrši. Ne valja ništ ostavljat nedovršeno.” I zauvijek sam se otisnuo iz njegovog života.
Ili sam ja bar mislio da je zauvijek.
Odusto sam od ostatka festivala. Bome, jesam. A budući da sam mislio kako mi je Caspars nešto dužan, subotu sam proveo na masažama i jedući bogata, neprobavljiva jela na njegov račun. U nedjelju sam u dućanima u Westin Grandu kupio kravate, čokolade, vino koje ne volim, naplaćujući sve na račun, znate koga, Kurta. Jedino sam žalio što ne mogu vidjet njegovo vražje lice kad dobije taj račun. Chip mi je taj prvi dan dvaput došo na vrata, ali nisam otvaro. Onda je presto dolazit.
Napokon sam u ponedjeljak ujutro vidio toga Judu. Probudio sam se i vidio svoj pohabani kovčeg ispred vrata. Nisam ga ni trebo raspakiravat. Za nosačem sam išao predvorjem do taksi stajališta za aerodrom kad je mladi momak okrenuo glavu, naglo stao. Desno se na Behrenstrasseu okupila mala gomila. Riblje sivi Mercedes drhtao je i milio unaprijed, drhtao i milio unatrag, pokušavajući se izvući s rubnika. Kad se pomaknuo unazad, umalo da nije udario u taksi koji se iza njega izvozio. Kad se pomaknuo unaprijed, umalo da nije udario u znak za parkiralište.
I, bogati, zgrbljen nad volanom, luđački gledajući naprijed i natrag, skupljenoga lica, bio je Charles C. Jones. Vražji je čovjek izgledo uplašeno ko malo dijete.
,Stani, momak”, rekoh nosaču, koji me zbunjeno pogledao. Prešao sam na pravilni Hochdeutsch. „Možete li načas pričekati, molim?”
Ostavio sam ga kod rubnika i prišao Chipovu autu, zglobovima šake kucajući na prozor. Chip je naglo okrenuo glavu, jako napet, a lice mu se stvrdnulo kad je vidio da sam to ja. Spustio je prozor.
„Pusti me na miru, Sid. Dobro mi ide.” Najradije bih bio ispljunuo vražje zubalo na njega. „Vraga crnoga ti ide dobro. Majketi. Znaš kako odavde izgledaš? Bogati, brate, vidiš li ti išta?” „Makni se”, namrštio se. „Gubi se.” Odmahnuo sam starom glavom. „Baš izgledaš ko zadnja budala.”
Rukama je skroz obgrlio volan, lice mu je virilo iznad ploče s instrumentima. „Dobro sam”, promrmljo je. „Bogati. Samo se moram izvest na cestu i sve ću moć. „Naravno. Moći ćeš ko što je Tante Cecile sve mogla.” Pogledao me tada s nečim nalik na nadu u očima. Odjednom sam opet osjetio bijes. „Ne gledaj ti mene tako”, rekoh. „ja ti neću pomoć.” „Nisam to ni tražio.” „Bome nisi.”
Stajao sam tako nagnut prema njegovom prozoru, gledajući ga kako me gleda. Osjećao sam onaj nož kako mi se izvija u utrobi. „Da pitaš”, rekoh. „Da pitaš, možda bi dobio.” „Neću te pitat da mi pomogneš.” „Vidiš li uopće preko te ploče? Trebaš telefonske imenike da sjedneš na njih?” Ništa nije rekao. Gledao sam ga kako se muči ubaciti mjenjač u rikverc. „Voziš auto s mjenjačem? Još si luđi nego što sam mislio.” „Nisam ja lud, Sid”, odjednom viknu. Izgledo je ko da će opet počet plakat. Onda sam se odmaknuo i prekrižio ruke. „Hajde. Da vidim kako ćeš se izvuć odavde.”
Ništa nije rekao, samo je sjedio i treptao gledajući pred sebe. Prastara suha groždica od čovjeka. Vidio sam kako hotelsko osoblje gleda kroza staklo. „Pas mater”, na kraju sam rekao. Prišao sam Vozačkoj strani. „Miči se s vražjeg sjedala. Kažem ti. Neću ti pomoć, ali bome neću dopustit da uništiš savršeno dobar automobil.”
Otvorio sam vrata, s ploče se začula zvonjava, iznutra me zapahnuo miris čiste kože, poput novoga sedla. Bogati. Nosač je još stajao na pločniku, s mojim kovčegom u svojim crvenim šakama. Spustio sam prozor, pokazao mu da ga donese.
Chip je pazio da me ne pogleda. Bacio sam pogled na cestu. Sve kao da se usporilo. Dan, vedar i hladan u toj sad nepoznatoj zemlji. Ne znam. Niko od nas ništ se ne mijenja, mislim.

TREĆI DIO




BERLIN, 1939.




1


Što je sreća nego nešto stvoreno za to da te napusti. Trčali smo ulicom, Paul i ja. Polako, uspeli smo se u tramvaj koji je klepetao bulevarom, zvoneći svojim reskim zvonima. Saginjući se, Paul me povukao gore za sobom. Kasno večernje sunce poput fosfora se rasprostiralo po njemu, osvjetljavajući njegove plave oči, zglobove šaka blijede ondje gdje me je držao. Bio je posljednji tjedan kolovoza, i svjetlost koja se probijala kroz prozore tramvaja padala je bogata i mekana poput vode. „Moraš se više baviti sportom, lafe”, nasmijao se Paul. Kimnuo sam, hvatajući dah.
Oteturali smo prolazom do sjedala. Pod tramvaja klepetao je i podrhtavao ispod nas dok je ubrzavao. Klupe od mahagonija bile su tople od kasnoga sunca, i zaklonio sam oči, gledajući iza vezanih zavjesa, a staklene svjetiljke tiho su zveckale. Grad je tekao kraj nas kao nešto konačno, nešto što se približava kraju. Sjedio sam i hvatao dah, osjećajući nalete čudne, neodređene tuge.
Paulovo je raspoloženje bilo potpuno drukčije. Uz nježan je osmijeh namignuo mački na sjedalu preko puta. Pocrvenjela je i spustila pogled na svoja stopala. Bogati. Naš je Paul bio pravi zavodnik, veliki udvarač. Sa svojom valovitom plavom kosom i dotjeranim brkovima, Paul je izgledao više kao filmska zvijezda nego kao klavirist bez posla, što je bio. Gledajući ga kako otire uličnu prašinu sa svog kicoškog plavog odijela, odjednom sam vidio kako ga svaka vražja ženska u tramvaju vidi: zgodan, sportski tip, s onom snažnom čeljusti, očiju plavetnijih od grčke svile. Savršen Arijevac. A bio je Židov. „Slušaj, Side”, reče. „Nisi se šalio kad si rekao da mi želiš pomoći sutra?” „Čekaj, oko Marte? Ili Inge?” Slegnuo je ramenima. „Ne znam. Pa, oko Marte.” „Znaš moj broj ako je Inge.” „Onda Inge. Nije toliko važno.”
Bulevari su bili sjenoviti, zelene lipe tamne ispod praznog neba. Tramvaj se zaustavio kraj stanice, ispraznio, napunio, zatim opet krenuo dalje. Išli smo u Hound vježbati neke stvari s malim, iako nisam bio siguran kakvog to ima smisla. Zabranili su nam da uživo sviramo. Što je značilo da su nam zabranili da sviramo, točka. Zapravo, da Ernst nije vlasnik Hounda - zgodnog malog skrovitog kluba koji je kupio tatinim novcem - mogli smo potpuno odustati od svirke. Pa, ne baš, ali shvaćate što mislim. Klub je bio zatvoren mjesecima, više je postao mjesto za zafrkanciju.
Pogled mi je odlutao do prozora, gledao sam ljude vani na lijenom ljetnom svjetlu, kitove samo u košuljama, mačke na biciklima. Prolazili smo kraj gužve na trgu ispunjenom stolovima s ljudima koji su pili kavu, jeli peciva, kad sam ugledao poznato lice. „Nije li ono Ernst?” rekoh, uspravljajući se na sjedalu.
Bome mu je bio sličan - potpuno crne kose, kože tako blijede da je skoro prozirna, vena koje se poput rezbarija ocrtavaju ispod kože. Gestikulirao je prema nekoj ženi, a među prstima mu je dogorijevala cigareta. Nisam prepoznao ženu. „Što, onaj?" reče Paul. „Ne, to nije on.”
„Vraga nije. Pogledaj ponovno, brate.” Sad smo skoro bili bok uz bok s njima, njihov je mali stol bio postavljen na pločnik na suncu. Žena s kojom je sjedio imala je golemi rubac omotan oko glave, pričvršćen nekakvim ružnim mjedenim brošem. Bila je mršava ko štap, a kad se nasmiješila, posve sam jasno vidio niz veoma sitnih, veoma krivih zuba. Proklepetali smo kraj njih po tračnicama. „Gdje?” reče Paul, mršteći se. „Ondje. S onom ženskom s prekrivenom krletkom na glavi. Nisi ga vidio?”
Paul se okrenuo na klupi od mahagonija, škiljeći kroz prozor dok nismo već bili daleko. „Nije on”, čvrsto reče. „Što bi on radio s takvom ženskom?” „Kakvom ženskom?” Paul je izbacio donje zube, jednom rukom pokazao kao da omotava turban oko lubanje. Nasmiješio sam se. „Dobiješ ono što platiš, brate.” „Ernst je valjda u jako lošim odnosima s tatom ako to plaća.”
Tramvaj se zaustavio, zvoneći zvonom prije ponovnog kretanja. Ušao je stariji kit, nizak, uskih ramena, sa stranačkom oznakom. Ušutjeli smo. Kad je vidio mene, lice mu se natmurilo, ali onda mu je pogled pao na Paula i počeo se smiješiti. Dobri stari Arijevac Paul. Kit je bacio pogled na svoj džepni sat kad nam se približio.
Sjeo je preko puta nas, pjegave ruke spustio je na koljena. Sunce je iza. njega nisko dopiralo kroz prozore tako da mu više nisam vidio lice. „Ako ovo vrijeme potraje, ljeto će trajati sve do studenoga”, ljubazno reče. Ništa nisam rekao.
Prošao je trenutak i Paul se nasmiješio. „Možemo se samo nadati.” Osjećao sam kako se priprema, aktivira svoj šarm. Zabljesnuo ga je jednim od svojih dojmljivih osmijeha. „Nisi u uniformi, sine”, reče kit. „Još nisam.” S razumijevanjem je pogledo kita. Čovjek kao da je neko vrijeme razmišljao o tome. Zatim je utišao glas. „Što znaš?” „Što ste čuli?” Paul uzvrati pitanjem. „Dolazi, zar ne?” Čovjek se nagnuo naprijed, preko prolaza. „Na tržnicama nema konja. Moja žena misli da to nije ništa. Ali doista počinje, zar ne?” „Uvijek počinje", reče Paul. „Uvijek moramo biti spremni.” „Britanci to neće zaustaviti.” „Britanci su nemoćni”, reče Paul. „Jesu”, reče čovjek. „Jesu.”
Čovjek je na zubima imao komadić peršina i zurio sam u njega, osjećajući nekakvu mučninu. „Mi ne počinjemo ratove”, mrmljao je, „ali milošću Führerovom, okončavamo ih.”
Usta su mi se osušila. Posegnuo sam gore i označio iduću postaju. Ustali smo, hvatajući se za mjedenu ogradu da se podupremo. Tramvaj se zatresao, drhtavo zaustavio. „Hail Hitler”, reče kit.
„Heíl Hitler”, reče Paul smiješeći se. Onda smo izašli i hodali ostatak puta do Hounda. Paul se tresao. Pretpostavio sam od živaca, ali onda sam pogledo njegovo lice. Bjesnio je.
Ništ nisam reko. Ernst nam je prije puno mjeseci osiguro smeđe arijske osobne iskaznice, ali ipak nismo bili opušteni. „Samo ne činite ništa nepromišljeno”, bio nam je reko. „Ne privlačite pozornost na sebe. Falsifikati su dobri, ali nisu savršeni.”
Tako da smo prolazili, jesmo. Ali nije svaki prolazak isti. Katkad se činilo da smo prošli van iz vlastite kože.
Ernestov klub Hound davno je zatvoren zbog svojih izopačenih simpatija. A kad kažem izopačene simpatije, mislim na nas. Nije bio rupa, ne baš, ne još. Još je straga bilo tekuće Vode, podovi su bili popločeni, rasvjeta velebna. Kitovi su se uspinjali crvenim baršunastim stubama u galeriju punu mjedi i zrcala. Ili su se nekoć uspinjali, dok je saga još bilo, prije nego što ga je Ernst prodao da imamo što jesti. Nije nas bilo briga što u zidovima žive štakori, što voda neke dane izlazi smeđa. Za nas, za Ernestove Hot-Time Swingerse, njegova je pozornica bila dom.
Kad smo Paul i ja ušli, mali je već bio na daskama, svirao je ljestvice. Uvijek me to malo plašilo. ogoljena svirka bez Chipa. Dobro, možeš bit briljantan i bez tambura, ali ipak, nekako nikad nije bilo kako treba. Bilo je to ko da se probudiš i vidiš da te netko razrezao i izvadio ti vražji crvuljak dok si spavao. Nešto je nedostajalo.
Pola sata poslije još smo bili na pozornici, mali i ja preko klavira zurili smo u Paula. Sva trojica bili smo u košuljama, pušili smo i pili Češko. Mali je stalno prekidao, lagano pokazivao na mene, vraćao me u ritam. Na kraju sam jednostavno prestao, sklopio sam ruke preko basa kiselog izraza lica.
„Bogati, brate, prestani s tim.” Rupčićem sam obrisao vrat. Bilo je vruće. „Što je takav problem, kvragu?” Hiero je pogledao Paula, ko da je napola u strahu. „Hajde, reci”, rekoh. „Što te muči?” Mali je slegnuo ramenima. „Hiero”, reče Paul. „U čemu je problem? Sid je blizu toga da jednostavno odustane.” „Oprostite”, promrmljao je. „Samo pokušavam ovu frazu dobiti ispod njega.” Paul se umorno nasmiješio. „Side, ovaj će te mali stajati glave” Odsvirao je nekoliko dubokih bijelih tipaka da to istakne. Mali je samo stajao i čekao. Krišom me kratko pogledao. „Dobro, dobro”, rekoh. „Vraćamo se na most. Zadovoljan?” Mali je izgledao plaho. „Dečki, vi se vratite”, reče Paul, paleći cigaretu. „Ja ću vas ovdje čekati.”
Pas mater. Vratili smo se tomu sami, ja i Hiero. I ovaj sam put to osjetio, osjetio sam kako mi se mali uvlači medu žice i gura u njih dok ja prelazim preko. Prikovao je pogled za mene. Onda je napućio usnice i navalio na svoj dio pjesme i svirali smo cijeli most. Paul se počeo pomalo ubacivati natrag k nama.
Ali bio je to vraški čudan osjećaj, to što me mali natjerao da počnem ispočetka. Nije mi se svidio.

Svirali smo dalje sve do prijelaza. Onda je mali odjednom opet spustio trumpetu, nekako nervozno gledajući u mrak. „Što je sada problem?” dreknuh. Ali onda sam ušutio. Netko je ondje pljeskao, polaganim i glasnim pljeskom.
„Ernst?” zazvao je Paul. Odgurnuo je stolac unatrag, naslonio lakat na rub svojega pijanina, zaklanjajući oči. „Jesi to ti?” Ernst je izašao iz sjene, s cigaretom tako dogorjelom da mu je vjerojatno palila prste. Njegove su pospane oči izgledale omamljeno, kapci su mu bili teški. „Momci, prekinite načas. Želim da upoznate nekog.” Iza njega se pojavila figura i počela je vijugati između stolova. Čovječe, to je bila ona. Ženska sa sitnim zubima. Imala je visoko vezan rubac na glavi, elegantnu plavu haljinu koja se s nje slijevala kao voda. Bogati. Ljuljajući se na potpeticama visokim poput vilica, izgledala je visoko i kruto kao breza. Nešto se tada dogodilo mojemu dahu, kao da mi je zapeo u prsima. Nije bila lijepa. Koža joj je bila čudne smeđe-žute boje, slične zobi. I bila je tanka poput užeta, imala je jedno od onih ukočenih tijela, kao da je napravljena od daski zakucanih zajedno. Vidio sam kako joj vire kosti na zapešću kad je dignula ruku da namjesti taj debeli povez na glavi. „Ne zvučite tako loše, dečki”, rekla je na engleskom. „Za jedan trio Nijemaca.” „Sid je iz Sjedinjenih Država”, promrmlja Ernst. „Mmm. Naravno da jest.”
Čovječe, oh, čovječe. Taj glas. Bio je dubok, ugodan, pun tamnih tonova mojega starog života u Baltimoreu. Odjednom sam je pogledao bolje. Ta mala, visoko postavljena prsa. Te pune usnice koje su se nestašno uzdizale na rubovima. Čak i njezini dječački kukovi. Nasmiješila se i njezini su se krivi zubi odjednom činili senzualnima.
Ernst je stavio elegantnu ruku na njezin lakat, da je usmjeri naprijed. „Momci, ovo je Delilah Brown. Došla je iz Pariza. Oprostit ćete joj, ne govori njemački, ali o nekim bi stvarima htjela razgovarati s nama.”
Paul je prstom prešao preko svog tankog brka. gledajući me. „Siguran sam da bi naš Sid razgovarao s njom o ponečemu.” „Na kojem jeziku?” podmuklo se nasmiješio Hiero. „Na jeziku ljubavi.”
„Obojica ste kreteni. Obojica.” Pročistio sam grlo, sišao s pozornice. „Gospodice Brown?” rekoh. „Sid Griffiths. Ovo je Paul Butterstein. I - ”
„Hieronymus Falk”, rekla je. „Da, znam.” Gledala je u maloga jednim vučjim pogledom. Njezine su oči bile fantastične čudno blijedozelene, gotovo prozirne. „Ti joj se sviđaš, lafe”, reče Paul, smiješeći se malomu. Hiero je spustio pogled. Kratko je pogledala Ernsta. „Gdje su ostali? U Hot-Time Swingersima su šestorica, zar ne? Niste svi ovdje?” Nekako mi je krv navrla u lice kad sam to čuo. Kao da smo poznati. „Gdje su Chip i Fritz?” reče Ernst.
Paul je slegnuo ramenima. „Fritz je rekao da je na sastanku. Chip, kvragu. Vjerojatno negdje spava jer se napio. Sto ona želi, Ernst? Tko je ona?” „Rekli su da će se poslije naći s nama”, reče mali, malo drhtava glasa. „U kupelji.”
„Prvo, sjedni”, reče Ernst. Zatim na engleskom: „izvolite, sjednite, sjednite.” Izvukao je stolicu i ženska je sjela za jedan od stolova s plavim stolnjacima ispod pozornice. „Što vam možemo ponuditi? Bojim se da imamo samo češko.”
Bacila je pogled na Paula, koji je kopao za šankom. „Češko?” Paul se već vraćao s maglovitom bocom u jednoj šaci i pet čašica skupljenih prstima druge ruke. Podignuo je češko prema svjetlu, protresao ga. Zatim je svakomu natočio po prst i uz tihi tup spustio naše čašice. I njoj je natočio jednu. Dignula je tekućinu prema mutnome svjetlu, mršteći čelo. „Šalite se. Ovo pijete?” Ernst se nasmiješio. „Chip ga katkad udiše. Ali općenito, da.” Nasmiješio sam se, potegnuo kiseli gutljaj. Kao da mi je benzin derao grlo. ' Mali je okretao čašicu u svojim dugim prstima.
„Zapravo nije češko”, rekoh ja, kašljući. „Zvali smo ga Ček. Kao, sada popiješ, poslije plaćaš.”
„Kada dođe ček, platiš”, nasmiješio se Ernst. Strusio je svoju čašicu uz elegantan drhtaj. „Hajde.” Pokazao je njezinu. „Hieronymus nije ni taknuo svoju”, reče ona sumnjičavo. „Kaže da piješ ko žensko”, rekoh. Mali nije reagirao, samo ju je gledao. „Hajde”, ponovno reče Ernst. Dignula je čašicu, nestašno pogledala maloga, potegnula sve. Svi smo promatrali njezino lice.
Otvorila je oči. „Isuse”, zahripala je. Usnice su joj se izobličile i lagano je zadrhtala. Svi smo se počeli smijati. „Još je gore nego što izgleda. Nije čudno što je Hitler tako bijesan ako ovo pije.” Iz očiju joj je izvirala voda.
Zbilja je bilo vraški očajno to češko. Sigurno nije ni legalno u pola država kod kuće. Mali se počeo smijati onim svojim visokim, istrzanim štucanjem od smijeha. Onda ju je zaprepašteno pogledao ispod oboda svoga šešira.
Ali ta se ženska samo nagnula naprijed, prigušena svjetla ulovila su sablasnu smeđu nijansu njezine kože, i odjednom mi je sve bilo jasno. Ta je djevojka zlatna, kao ja. Mischling, mješanka. Imala je onu vrstu lica miješane rase kakvo primijeti samo oštro oko.
„Momci”, reče, prebacujući jednu dugačku nogu preko druge. Gledao sam plavi rub haljine kako se malo uzdiže, osjetio sam kako se rumenim. „Momci, pozvala bih vas u Pariz. Na snimanje. Tražimo točno to što vi nudite.” Ernst je na njemačkom rekao: „Želi da idemo u Pariz. Snimiti ploču.” „Pariz”, ponovi Paul, mršteći se.
Još sam zurio u komadić njezina blijedog bedra kad sam bacio pogled na njezino lice i vidio da me promatra. Pocrvenio sam. „U índustriji ste?” rekoh. Ali zazvučalo je nekako prostački. Očima joj je proletio tračak nestrpljenja. ,Ja sam Delilah Brown." „Oh”, rekoh. „Naravno.” „Pjevačica”, za trenutak reče. „Black-eyed Blues? Dark Train Song?” Energično sam kimao. „Da. Naravno. Delilah Brown. ” Ali bacio sam pogled na Ernsta, da vidim šali li se ona. Za tu pjevačicu nikad nisam čuo. „Zastupa Louisa Armstronga”, reče Ernst. Bogati. To smo razumjeli. Cijeli je naš stol utihnuo. „Što hoće?” napokon reče mali. Njegov je glas bio veoma tih. „Je li agentica?” „Njegova ste agentica?” rekoh joj. „Nisam.”
Paul je sklonio zlatni uvojak s čela, spustio svoj bistri plavooki pogled na Ernsta. „O čemu razgovaramo? Misli na trubača Armstronga? Zbilja?” Odmahnuo sam glavom. „Ne. Misli na Armstronga dvorsku ludu." „To je bio Archy Armstrong", rastreseno reče Ernst. „I da. Čini se da je zbilja tako.” Pogledao sam ga. „Postoji luda koja se zove Armstrong? Zbilja?” Kimnuo je. „Kralj James I.” „Bogati.”
Ta nas je ženska samo promatrala, nije razumjela ni riječ. Valjda je mislila da raspravljamo o njezinu prijedlogu, sudeći po tome kako je čvrsto stisnula čeljust. „Onda? Što?"
Naposljetku ju je Ernst dugo, polagano pogledao. „Tražite da ostavimo svoj život, gospođice Brown. To je teška odluka. Ako odemo u Pariz, nećemo se vraćati.”
Lice joj se napelo. „Uz dužno poštovanje, gospodine Von Haselberg. Ako ne odete sada, nećete imati život koji možete ostaviti. Ovdje se utapate, oboje to vidimo.” Lagano se nasmiješila, kao da želi ublažiti svoje riječi. Ernst je otro trunku s hlača. „Preživljavamo.”
„Ali ne živite. Znate u čemu je razlika. Ne morate sad odlučiti, jasno. Ali nudim vam priliku da opet živite, da svirate svoju glazbu. Da hodate ulicama grada bez straha da će vas uhititi. Ili još gore, za Boga miloga. Berlin je za vas zaključana soba. Nudim vam izlaz.” Jedva da sam čuo išta od toga. još sam gledao njezino bedro.
Džez. Ovdje u Njemačkoj posto je nešto gore od virusa. Svi smo mi bili vražji nametnici, mi crnci i Židovi i pokvareni razbojnici, koji su baš naumili svirat tu vulgarnu buku, zavodit milu plavokosu djecu u korupciju i seks. To nije bila glazba, nije bio trend. Bila je to kuga koju su proširile strašne crne horde, a sve su osmislili Židovi. Mi crnci, vidite, bili smo samo napola krivi - jednostavno si nismo mogli pomoći. Divljacima su prljavi ritmovi jednostavno u prirodi, nemaju nikakvu samokontrolu. Ali Židovi, brate, e oni su namjerno skuhali tu glazbu iz džungle. Sve je to dio njihova velikoga plana da oslabe arijsku mladež, iskvare njihove ženske, razrijede njihovu krv. Živjeli smo s tim deset prokletih godina. Proživjeli smo Reichs-musikkamer starog Joea Goebbelsa, njegovo inzistiranje na tome da se svi glazbenici registríraju. I onu gadnu izložbu u Diisseldorfu prošlo proljeće. Bogati, pomoći ću vam da si to dočarate. Uzmite münchensku soareju Izopačena umjetnost iz trideset sedme, zamijenite slike plakatima crnačkih pjevača iz džungle koji kriješte svojim saksovima i preplavljuju prostorije predivnom glazbom, i sve će vam bit jasno. Službeno smo bili degenerici.
I poput sjene koja se proteže ispod svega toga, svingeri su ribali kaldrmu krpama, svingere su mlatili pendrecima samo zato što bi sjedili u vražjem kafiću, svingeri bi spali na to da jedu iz kontejnera za smeće u pokrajnjim uličicama. A jadne su Židove vala namrtvo premlaćivali na ulici, razbijali su im izloge, čupali im instrumente iz ruku. Bogati. Kad je onaj stari kljaver Volker Schramm prokazao svoga menadžera Martina Millera kao lažnog Arijca, znali smo da Berlin više nije Berlin. Bilo je to prokleto barbarsko desetljeće. Zato je Pariz zvučao prilično privlačno.
Problem su bile isprave. Nije bilo šanse da ljudi ko mi dobiju isprave koje trebaju za put u Pariz. Već godinama to nije bilo moguće. Nemojte me pogrešno shvatit volio sam Berlin. Neću reć da nisam. I neko se vrijeme Soboslikar čak nije činio tako strašnim kao onaj naš Jim Crow. Bar se ovdje u Europi čovjek osjećo malo voljeno zbog svoje umjetnosti - makar to bila tajna ljubav, hvatanje na brzinu u sjeni dok niko ne gleda. Nisam to shvaćo osobno. Zapravo nisam izgledo baš tako crno, a onima koji su naslućivali istinu, pa, čestitam. Natočite si piće. Jer crnci tih godina nisu bili nikakav prioritet. Valjda nas jednostavno nije bilo dovoljno.
Židovska kupelj napola se raspadala, pola toga nije radilo, većina bazena već su bili zatvoreni za javnost. Ali to je bila jedina kupelj kojom su se neki od nas još legalno smjeli koristit, a čovjek neki put jednostavno žudi za mirisom kipućega kamenja, za vrućom i ledenom vodom. Bistri zeleni bazeni utonuli poput kratera u zemlju. Samo bi naslonili glavu natrag i plutali, goli kao od majke rođeni.
Chip i Fritz čekali su nas u svlačionici. Chip se već izuo, stajao je i migoljio onim nožnim prstima po kamenome podu. „Još nisi ušo?” doviknuh. „Još na ulici nam se učinilo da te njušimo.”
,Njušili ste Fritza, možda”, reče Chip. Podigo je bradu, mahnuo rukom ispod nje. „Osim ako ne njušite Dr. McMorrans' Special No. 9.” Paul je ponjušio zrak. „Što je to? Sirup za kašalj?” „Bome je lijek”, rekoh. „Za poremećene.” „To je miris koji izluđuje ženski spol”, reče Chip. „To je miris koji tako izluđuje žene da pobjegnu”, šapnuh malomu. Hiero se nacerio, oduševljen što sudjeluje u zbijanju šala.
Veliki Fritz pogrbljen je sjedio na tvrdoj drvenoj klupi, krupan, crven u licu i umorna izgleda. On je bio golemi Bavarac, debelih prstiju, slamnate kose i izraženog orlovskog nosa. Usto je i bio širok vala ko tramvaj. Mučno se uspravio, teško dišući u toj vrućoj svlačionici.
„Jesi dobro, Fritz?” reče Ernst, prilazeći mu. Nježno je odložio šešir na klupu, počeo odvezivati vezice.

Fritz je mahnuo jednom dlakavom rukom. „Dobro sam. Samo sam mrtav umoran.” Njegov je duboki glas zvonko odjekivao prostorijom - gotovo si mogo osjetit kako grede podrhtavaju. Zatrepto je svojim tromim vjeđama, a na rubu čela sjajio mu se znoj. „Stari Fritz nije stvoren za vrućinu”, reče Chip, smiješeći se. „Ne kao vi majmuni iz džungle”, reče Fritz. Hiero ga je pogledo s nelagodom.
Ja sam napravio grimasu, iako sam znao da se samo šali. Jednostavno je bio takav. Fritz je katkad bio grub, da, ali nije mislio ništ loše.
Chip je pito Paula za njegove dvije ženske. Paul je već mjesec dana hodao s dvije djevojke, katkad bi Čak iste večeri otišao od jedne da bude s drugom. Jedne je večeri čak s obje bio izašao u isti restoran. I nijedna nije doznala. Chip je reko da je to zbog njegovih klavirističkih ruku - jedna nikad ne radi isto što i druga. Bogati. Mislio sam kako Paul mora biti na izmaku snaga. Chip je mislio da je on prelijepi gad. Mali, pa, mislim da ga je sve to samo malo plašilo.
„Prije ili poslije morat ćeš izabrati”, reče Ernst. „Ako ni zbog čega drugog, onda zato da se ne srušiš.”
„Chip se ne slaže”, nasmiješi se Paul. „On misli da trebam upoznati Martu i Inge. I vidjeti što će biti.”
Nasmijao sam se. „Marta je dobar zalogajčić, bome. Ali bićeš prokleta budala ako riskiraš da izgubiš Inge. Cura ima karoseriju ko, pa, bogati.” Ispružio sam ruke ko da mjerim željezni bojler. „Brate, moraš nadignut vjeđe samo da je cijelu vidiš.” „Meni još nije jasno zašto bi moro ízabrat, lafe”, reče Chip.
Fritz se zahihotao, golemi su mu crveni obrazi podrhtavali. Ali činilo mi se da mu oči izgledaju sitno i hladno. „Što ti misliš, mali?” reče Chip. „Inge?” Hiero je stidljivo slegnuo ramenima. „Reci, brate.” „Marta”, reče mali, nevoljko. Onda se zacrvenio. „Ili Inge. Ma, obje su dobre”
Chip je svukao hlače. Stajao je s jednom nogom dignutom na klupu, a dlakavo međunožje klatilo mu se poput zvona. „Marta!” nasmijao se. „Bogati, brate, nema ničega sprijeda, a previše straga.” „Ima lijep smiješak”, reče mali, trudeći se da ne gleda prema Chipu.
„Ali ona Inge”, naceri se Chip. „Usiješ se iza ušiju samo kad udahneš kraj nje. Ona ti zapali motor.”
„Ti meni pališ motor, lafe”, doviknuo je Paul od preko puta. „Ogrni se ručnikom ili me dođi poljubit.” „Ručnik, molim”, reče Fritz.
Chip ih je ignoriro. „Lijep smiješak ne obija brave, brate.” Naginjo se naprijed i kunem se da mu se sviđalo da mu meštrija onako lamaće. „Lijep te smiješak neće približit blagu, nikako. Osim ako smiješak nije vraški dobar. Kao onaj Mona Lisin. E to ti je zgodna ženska ima tajanstvenost. ” Ernst je objesio kravatu preko vrata od ormarića. Okrenuo se, dugo i procjenjivački gledo Chipa. „Charlese Jonesu”, reče s polaganim smiješkom. Otkopčo je gumbe za manšete. „Svako toliko kažeš nešto apsolutno nevjerojatno.”
Chip se zahihoto. „Naravno. Staru Monu ne bi izbacio iz kreveta. Nema obrva - ne zanima te gdje još nema dlaka?”
Ernst je trepnuo. „Svako toliko". reče, tresući onom svojom glavom. „A onda nastaviš govoriti." Izokrenuo sam košulju ne trudeći se otkopčat gumbe, šutnuo sam svoje vražje gaće sa sebe. Digo sam pogled i vidio da Hiero zuri u mene. „Nisi ti moj broj, brate”, rekoh „Neka ti ništ ne pada na pamet.”
Chip je digo pogled, nasmiješio se. „Bogati, Sid, daj malo više sporta. Vidio sam bolje noge na piletu iz Georgije.”
Mlatnuo sam prema njemu ručnikom. A onda smo trčali dugačkim hodnikom u kojem su se stariji muškarci izležavali na klupama, umotani u plahte ko da su spremni za pokapanje. Mokro kamenje pljeskalo nam je pod nogama. Vičući smo protrčali kraj dvojice smežuranih starih kitova koji su se u ogrtačima nagnuli nad šah, mokra im je koža mirisala na vlagu, ručnici su spadali s njih. Onda smo bili vani, trčali smo mutno osvijetljenim špiljama kupelji, njezini su katedralski stropovi nestajali iznad nas u sjenama i pari. Bila je golema i nadsvođena poput operne kuće, s odjekujućom akustikom, ruševnim galerijama s arkadama duž zidova. Naš je Chip pojurio ravno do najdaljega bazena i uskočio, pljesnuvši trbuhom o vodu.
„Bogati, brate”, nasmijano rekoh. „Valjda imaš kameni trbuh.” „Čovječe, to je bolilo”, reče Chip, cereći se. Kroz prednje je zube izbacio dugačak mlaz vode.
Čučnuo sam, spustio se u vodu. Jeka naših glasova vraćala nam se sa zidova. Oko nas se para uzdizala u zastorima, sve izobličujući, svemu dajući sjaj. Ko da smo stajali u polju na jesen, pokušavajući vidjet u gustoj magli.
Drugi su dolazili polako, Ernst je spustio ručnik sa svog mekanog struka i koračao u vodu, sjajeći se blijed i voštan. Paul je stajao ko čaplja na jednoj nozi prije nego što je spustio obje noge. Fritzov golemi trbuh, već crven od vrućine, samo je bio sve ružičastiji, i primio ga je objema rukama kad se spustio u vodu, a kita mu je bila crveni puž ispod njega. Ernst je pljuskajući otplivo do zida na drugom kraju. „Gdje je Hiero?" Obriso je vodu s lica. „Ma, samo se srami”, rekoh. „Sve vas samo on zanima?” reče Chip. „Vjerojatno u Chipovu novčaniku traži njegovo drugo ime”, doviknu Paul kroz paru. ' „Daću ti ja drugo ime”, reče Chip. „A to znači da ću te šutnut u zube.” Veliki Fritz se nakašljao, a njegovo se gunđanje odbijalo od zidova.
A onda je došo mali, stišćući ručnik uza sebe. Njegova je koža izgledala baš tamno pokraj bijele tkanine, žgoljava su mu se prsa malo nadimala dok je disao. Mali je izgledao vraški nervozno, ali nije bilo razloga za to. Bilo mi je krivo što ga vidim takvog. „Baš smo razgovarali o tebi, mali”, doviknu Chip. Hitro je koračao u vodu izgledajući uzbunjeno. „Pitali smo se jesi li crn sve do dolje?” „Trebaš naučiti na koju bi rupu govna trebala izlaziti, Chip”, doviknu Paul. Hiero je bacio pogled na Paula. Odjednom se nasmijao.
„Ma je li, smiješan ti je?” reče Chip, smiješeći se. Otpljuskao je do maloga, postavio mu obje mišićave ruke na usku glavu, potopio ga u jednom silovitom prasku pjene. Tijelo maloga pod tom je vodom izgledalo ko pepeo koji je nanio vjetar. „Samo se ti smij, lafe”, zaurla hip. ,;Još se smiješ?” „Chip”, doviknuh. „Prestani.”
„Dosta bi bilo”, reče Fritz. Posegnuo je prema Chipu i primio ga za podlaktice te odvuko s maloga ko da ne diže ništa teže od sendviča. Chip se izvijao na Fritzovom trbuhu. „Pusti ga na miru, daj. Pregrub si s njim.”
Voda je poletjela natrag i mali je izletio iz nje, kašljući i pljujući šmrklje. Vrtio je glavom da otrese vodu. Namjerno se kao opušteno smiješeći, izgledao je osramoćeno, prestrašeno i bijesno.
Chip se koprcao u tom velebnom stisku, sa zgađenim izrazom lica. „Bogati, osjećam koliko ti je drago što me vidiš”, derao se. „Pusti me, pusti me.” „Sigurno to želiš, lafe?” nasmijah se.
Ali Fritz ga je pustio i on je odmah odmlatarao izvan njegova dosega. „Budi oprezan, brate”, viknuo je. „Pljusnuo bi te da mogu otkrit s koje strane da se počnem verat po tebi.”
Ernst je naglo ustao na rubu bazena, a velik mu je val vode zapljusnuo blijeda prsa.

Njegova je tamna crna kosa bila zalizana unatrag. „Dakle, razgovarajmo o tome. Idemo li ili ne idemo?” „U Pariz?” doviknu Paul. „Naravno da idemo. Zašto ne bismo išli?” I Chip i Fritz pogledali su Paula pa Ernsta i onda opet Paula. „Znaš li o čemu govore?” reče Fritz. Chip je slegnuo ramenima.
„Imamo ponudu, gospodo”, reče Ernst. „Danas je došla jedna dama pitati zanima li nas snimanje ploče s Louisom Armstrongom.” Chip je tiho zazviždao. „Što si joj rekao?” reče Fritz. „Da moramo razgovarati o tome. Što bih joj drugo rekao?” Chip je zagunđao, zapljuskao po vodi u pari. „Ne mogu vjerovat da uopće pitate” „To znači ne, Jonese?” „To znači da”, reče. „I dodaću, nego što nego da, bogati. Pariz? Armstrong?”
Veliki Fritz se namrštio. Izdizao se iz pare ko tamna stijena. „Kako znamo da je to istina? Tko je ona? Može bit bilo ko.”
Zahihoto sam se. „Što misliš, brate. Misliš da će se soldačine potrudit da nas prevarom odvuku u Pariz? Misliš da je to vjerojatnije” Fritz nije rekao ništa, samo se masivno premjestio u vodi.
„Ona je s Armstrongom, Fritz”, reče Ernst. Njegova se glatka kosa dizala u šiljke od sve te pare i izgledo je kao strašnija verzija sebe. Protegnuo je svoje dugačke plave ruke duž zida., pustio sablasne noge da isplutaju na površinu, nagnuo je lice unatrag i zurio u strop. „Ne sumnjam u to da je ono što kaže da jest. To ovdje nije u pitanju.”
Fritz se i dalje mrštio. „Došla je ovamo da bi nas našla? Zbog nas je došla u Berlin? Dok Führer izvodi to što izvodi?” ' „Misliš Soboslikar”, rekoh. Fritz me pogledao.
„Nije došla zbog nas", reče Ernst. „Došla je po neki novac koji duguju Armstrongu. Mi smo samo glazura na torti.”
„Misliš šlag na torti”, reče Paul. Lijeno je doplutao prema Fritzu. „Slušaj, Fritz, Armstrong je fan. Ima naše ploče.” „Koje ploče?” „Jel važno?” rekoh.
„Nismo pitali”, reče Paul. „Rekla je da je Arthur Briggs gledao neke naše svirke prije nekoliko godina. A Bechet je rekao Louisu kako smo dobri kad smo mu bili predgrupa u Vaterlandu.”„Bechet?” Chip je napravio grimasu. „Bogati. Taj mi još duguje pedeset dolara. ”
„Ona je neka vrsta Armstrongove menadžerice u Parizu”, reče Ernst. „Ne znam. Rješava mu poslove, valjda.” „Poslove”, šapne Chip.
Paul se nacerio, vrh jezika provirivao mu je kroza zube. „Imaš deset godina?” namršti se Ernst. „Armstrong nas valjda godinama prati. Kad je čuo da smo još ovdje, a da više ne sviramo uživo, valjda je mislio da bi nas nešto moglo potaknuti da odemo onamo.”
„Ernst ti ne govori”, rekoh ja, „što je sve rekla o malome. Armstrong želi svirat osobito s malim. Kažu da je najbolji trumpetar s ove strane Atlantika. Neki kažu da je čak bolji od Briggsa. Henry Crowder je to rekao. Crowder je rekao Armstrongu da ga Hiero podsjeća na King Olivera u najboljoj fazi.”
Ne znam, valjda sam mislio da ćemo se svi početi šalit u vezi s tim. Ali niko se nije nasmiješio. „Pa jel uopće oće nas?” reče Chip. „Ili samo oće malog?”
„Rekla je da želi svirat s Hot-Time Swingersima”, nervozno reče Hiero. „Rekla je sa svima nama.” Fritz me pogledao. Slegnuo sam ramenima: „To je rekla, da.” „Nazvala nas je ikonoklastíma”, reče Paul. „I nisi je pljusnuo?” nasmiješi se Chip. „Tako se izražava pred malim?” „Koliko plaćaju?” reče Fritz na svoj izravni način. Ernst je dignuo glavu. „Koliko plaćaju?” „Bogati, brate, sigurno ne plaćaju manje nego što sad zarađujemo.” „Sid ima pravo”, reče Paul. „Ali mu stoji ukrivo”, reče Chip, prskajući me. „Tako bar kažu sve žene.” „Ha-ha”, rekoh.
Onda smo ušutili, svi smo plutali u toplom plavom svjetlu. Voda je šumila na kamenim zidovima, tiho je žuborenje odjekivalo visoko gore na stropu.
Začulo se slabo kašljanje. Onda je mali ustao, voda mu se slijevala niz koščata prsa. „Mislim da trebamo ić”, reče tiho. Gornja mu se usnica tresla. „Tek smo došli”, reče Paul. „Mislim da misli u Pariz”, reče Ernst. Hiero je izgledao posramljeno, zaronio je natrag u vodu.
„Misliš da trebamo ić” reče Chip. „Misliš da trebamo ić u Pariz, maknut se od Soboslikara? Misliš da je Armstrong dovoljan razlog? Misliš da će bit dobro hodat ulicama svoga vražjega grada, a ne bojat se da će te ubit? Misliš?” Hiero je pogledo ravno u Chipa. „Mislim”, jednostavno reče. „Ma, mali.” Chip se nasmijao. „Presmiješan si. Naravno da je tako.” „Problem je”, reče Ernst, „kako to točno izvesti.”
„Polako", reče Fritz. Zvučao je gotovo ljuto. „Nisam uvjeren. Žao mi je, momci.” Otkoračao je do plitkoga kraja, sjeo na niske stube, voda mu se prelijevala preko zidova od bedara kad se naslonio na koljena. Dlake na prsima bile su mu slijepljene u debeo, ljepljiv sag. „Žao mi je”, reče opet. „Ali neću skočiti samo zato što ona kaže da je vrijeme za skok.” „U redu je”, reče Ernst. „Samo razgovaramo.” „To je Paríz, lafe”, reče Chip. „Bogati!” „Gdje bismo živjeli?” reče Fritz. „Na kako dugo bismo išli?”
Ernst je odmahnuo glavom. „Ne znam. Ne znam sve odgovore. Ne znam ni možemo li odmah ići. Trebat ćemo vize.” „Dajte mu jedan sat”, reče Chip. „Ernst uvijek nešto smisli.” „Louisova ženska bit će ovdje cijeli tjedan”, rekoh. „Ne moramo sad ništ odlučit.” „Fino.” Ernst je pročistio grlo. „Onda dobro?” „Dobro.” Ali zbog nečeg u Fritzovu oklijevanju svi smo zastali, smračila se voda u kojoj smo plutali. Kvragu. Onda smo ušutili i samo smo se neko vrijeme potiho brčkali. Na kraju je Ernst pročistio grlo i s poznatom tugom u sebi rekao, „Pa, momci. Idem ja sad u Hound.”
„Opet kasno radiš? Ne shvaćam zašto još pišeš te članke, lafe”, reče Paul. „Nikoga više nije briga za džez.”
Ernst je zastao. „Mene je briga.” Uspeo se sav sjajan i bijel iz vode ko da mu je isisala svu krv.
Poslije tog nismo ostali još dugo.

Vani se, ispod plinskih svjetiljki, trg ispred kupelji sjajio ko puder. Ljudi su nijemo koračali tminom. Šija mi je još bila mokra i osjećo sam hladan zrak na njoj. Chip me lagano udario šakom u rame. „Bježimo, lafe.” Zvučao je turobno. I ja sam se tako osjećao. Kimnuo sam.
Ceste su bile mračne. Držali smo glave pognute, ruke smo zabili u džepove, kosa nam je bila vlažna na noćnome zraku. Hodali smo polako, ko da smo se užasavali povratka. Vidjeli smo Fritza, malog i Paula koji metar ispred nas u mraku, onda su nestali u sjenama i više ih nismo vidjeli. Uvijek sam obožavao Berlin u to doba - ta nepomičnost, izlozi dućana koji vrve sjenama. Prošli smo kraj dućana u čijem su izlogu bile lopte sa svastikama, kraj mesnice sa spuštenim željeznim roletama. Zrak je bio pun sitnih čestica koje su imale okus mulja i puhnuo sam na nos da ih izbacim iz njega. Onda smo čuli odjek oštrih glasova i niže na jednoj maglovitoj cesti vidjeli smo ulične radnike kako rade na slaboj svjetlosti. Mladi derani držali su crne posude iz kojih se pušilo, lijevali katran medu neravno kamenje kaldrme. S površine se uzdizala para. Muškarci u debelim kombinezonima brisali su prljavštinu s lica. Uvukli smo se natrag u sjene, krenuli drugim putem.
Počeo sam razmišljat kako smo se u zadnjih nekoliko mjeseci stisnuli, Chip i ja. Još dvije godine prije voljeli smo se derat tim vražjim ulicama ko da smo na paradi. Sad smo se šuljali u sjeni, izbjegavali svjetlo. Sjetio sam se kako smo nas dvojica slušali Armstrongove ploče u Baltimoreu kad smo bili djeca. I sjetio sam se mamine obitelji u Virdžiniji, svijetle poput Francuza, koja je poput duhova lebdjela bijelim svijetom. U strahu da neko ne prozre što zapravo jesu. Onda smo čuli. Nekakav visoki vrisak. Proletio je kraj nas ko mračan vjetar. Chip me stisnuo za rukav. „To nije bio Hiero?” Osluškivao sam hoću li još nešto čut. Ništa. „Kvragu”, siknu Chip. I onda smo obojica trčali.
Zašli smo za ugao teško dišući i ja sam se zaustavio. Sve se onda usporilo. Ispod slabih svjetiljki naše zgrade, usred te uličice, tri su soldačine držali maloga za kosu, ko da junca vuku za rogove. Pokušali su ga srušít na pod. Ali mali nekako nije htio past, samo se bacakao naokolo ko granje na vjetru. Četvrti gad, visok i krupnoga vrata, držao je Paula za vrat. Želudac mi se okrenuo, mučnina se uzdizala. Osjećo sam se ko da se u meni gasi svjetlo. „Chip”, ciknuh. „U vražju mater.”
On je već skinuo šešir, izvlačio se iz sakoa. Prišao je ravno najbližoj soldačini i nisko se saginjući šutnuo gada u koljeno. Začuo se čudan zvuk drobljenja, onda visoko, ružno cviljenje. I onda ga je Chip počeo nogom udarat u grlo dok se on izvijao na tlu. Drugi se soldačina okrenuo, zamahnuo i Chipu razbio bocu na glavi. Stari se Jones srušio držeći se za lubanju. „Pas mater”, ciknuh. „Židovski Čifuti!” počeo je urlat soldačina. „Jebači Židova! Crnački Čifuti!”
Uletio sam među njih. U milisekundi sam vidio kako se sjene u podnožju udaljene zgrade pomiču, počinju nadimati, i onda ko da su cijela vražja vrata poletila naprijed: Veliki Fritz.
Soldačinu koji se navlačio s Paulom zgrabio je za šiju. Dignuo ga je u zrak i bacio na kaldrmu ko vreću mesa. Počeo ga gazit ko lud.
Ja sam onoga gada s bocom svom snagom udarao u zube, lice mu se izobličilo. Pokušavo sam ga primit za ovratnik, ali stalno mi se izmico, pljujući krv, grebući me po obrazima i ušima. „Gdje ti je rasni ponos”, derao se. Usta su mu bila ko razderana rupa, punila su se krvlju. ,Jebaču crnaca! Jebaču crnaca, jebaču crnaca, jebaču crnaca!” Njegove su oči na slabome svjetlu bile rasprsnuto staklo.
Udario sam ga opet. I opet. Onda je mene nešto snažno pogodilo u rebra i uskovitlano sam se srušio, trudeći se da se izvijem dalje od vražjih peta čizama koje sam očekivao. Čuo sam maloga kako vrišti, samo vrišti i vrišti. Niko me nije šutiro. Lecnuo sam se, digo pogled. Veliki Fritz stajao je iznad mene, drhteći. „Fritz, mili pasji skote”, viknuh. „Tučeš se ko mrcina.” Ali kad je okrenuo lice, vidio sam da plače.
Koraci su odjeknuli iz dubine mračne uličice. Teturajući sam ustao, stenjući. Misli mi nisu bile jasne. Još tri soldačine jurili su na nas, u civilnoj odjeći, osim prokletih vojničkih čizama koje su im virile ispod dugačkih hlača.
Sad sam se kretao polako. Nespretno sam zamahnuo i promašio. Dobio sam udarac u želudac jedanput, zatim još jedanput. Ali smjestio sam dobru šaku pod čeljust i prokleti je soldačina pao na jedno koljeno. Bogati. Ali sad se prvi gad opet osovio na noge i udario sam ga svom snagom u lice, osjetivši kako nešto mokro puca pod mojom šakom. Kad sam se okrenuo, vidio sam Fritza kako hita za dvojicom, koji su trčali natrag u mrak. Na kaldrmi su se izvijali dvojica soldačina, jezivo cvileći. Ja nikako nisam mogo doć do daha i stalno sam se saginjo, dašćući, bljujući dio onog što sam prije pojeo. Soptao sam i soptao.
Na ulazu naše zgrade čulo se tiho hrvanje i kad sam digo glavu, prvo sam vidio odsjaj. Ona razbijena boca. Pritisnuta malom o vrat. „Znam tko je ovaj jebač Židova”, derao se soldačina. „Ti si onaj šupak koji vodi onaj džez bend, s onom jebenom crnačkom muzikom. Zaklat ću te. Zaklat ću te.”
Ali gledao je Chipa, koji se nestabilno ljuljao ispred njega. Krvi je bilo sve do dna Chipove košulje straga, poput ljepljive crne pregače. Onda je naš Jones čučnuo, kao da traži ravnotežu. Trepnuo sam, obriso krv s očiju. Onda je mali pužući bježao, a Chip i ta soldačina nabijali su jedan drugoga o zidove ulaza, i onda je odjednom Chip stajo iznad soldačine i soldačina je ležao preko ulaza, a glava mu je visila na ulicu. Nešto je crno izlazilo soldačini iz prsa, dugačka mokra mrlja na kamenju. „Chip”, ciknuh. „Moramo ić.” Chip se nije pomako.
Fritz je držo Paula ispod jedne ruke, drugom rukom vuko malog da se osovi na noge. Oštro me pogledo. „Sid”, doviknu. „Idemo.” „Znam. Chip”, rekoh tiho. Došo sam do njega. „Odmah moramo ić.”
Još je u šaci držo grlić one boce. Gledo sam kako krv istječe ispod tijela soldačine, sjaji se crnja od katrana, ko da se neki jezivi mračni ponor otvorio u pločniku, prolaz u dubine. „Chip”, rekoh opet. Napokon se okrenuo. Pobjegli smo.

2


Loviće nas”, reče Chip. Lecnuvši se, okrenuo se unatrag, mrko gledajući Fritza. „Bogati, brate, kopaš do Kine il što?”
Mršteći se, Veliki Fritz odmaknuo se od Chipove glave, s krhotinom crnoga stakla na jednome dlanu. Golemih prstiju elegantno skupljenih oko pincete. „Pa što želiš reć, lafe?” rekoh.
Paul je na obrazu držo mokru krpu, gdje mu se uzdizala gadna crvena modrica. „Kaže da moramo ostati ovdje”, promrmlja kroz krpu. ,Kaže kako se nada da možeš spavati na podu.” Mali je sjedio i čeprko po rukama, ne govoreći ništa.
Premjestio sam se na stolici, pokušavajući lakše disat. Rebra su me vraški bolila. Hound je oko nas bio mračan i potpuno utonuo u tišinu. Nismo znali kamo drugamo možemo otić. U mraku smo sjedili na rubu plesnog podija, pozornica u sjeni iza nas, jedno je svjetlo iz Ernstova ureda dopiralo do nišeu kojoj je bio Šank. Njegova su vrata gore bila otvorena, svjetlo se u brončanom snopu prelijevalo preko stuba. Ernst je u tišini sjedio i pušio za stolom kraj našega. Čuo se tihi zveket kad je Fritz ubacio krhotinu u zdjelu. „Ovo će upotrijebit ko izliku”, reče Chip. „Izliku za što?” „Za bilo što. Premlaćivanje ljudi. Uhićivanje svingera. Tko zna.”
Fritz se namrštio. „Možda ne bude baš tako strašno. Ipak postoje zakoni. Ne mogu ih samo tako kršiti, više ne.” Odmahnuo sam glavom. „U kojoj zemlji ti živiš? Točno to čine.” Chip jc uvuko zrak kroza zube. „ Kvragu, Fritz. Nježnije malo.” Fritz je zagunđao. Opet se začuo zveket razbijenoga stakla.
Ernst je nakošen sjedio na stolici, jednoga koljena presavijenog preko drugog, a cigareta bi mu zaplamsala i utrnula medu blijedim prstima. Kad je napokon progovorio, govorio je tiho, odmjereno. „Chip ima pravo. Trebamo ostati ovdje dok nešto ne smislimo."
„Čini se da ipak nećemo ostat u Berlinu”, rekoh Fritzu. „Spakiraj rezervne gaće. Kako se na francuskom kaže Gospodine Armstrong, ímate jako lijepe listove?” „Tebi je ovo smiješno, Side?” reče Fritz. „Ne smijem se, lafe”, rekoh. „Bome previše boli da bi se smijo.”
„Hiero?” tada reče Paul. Nagnuo se prema njemu, spustio bradu da pogleda malog. „Jesi dobro?” Mali se tresao lagano i brzo. Pogledo je Paula, zatim skrenuo pogled. „Ma dobro je on. Samo sanja o Parizu.”
,Jasno da je dobro”, reče Chip. „Malog nisu ni pipnuli. Majku mu poljubim, Fritz. Nisam komad kobasice.”
Fritz je slobodnom rukom napravio gestu, zatim golemi dlan spustio Chipu na glavu, naginjući je prema svjetlu. „Nikom od vas nije čudno što se ta žena pojavila sa svojom smiješnom ponudom baš one večeri kad nas napadnu? Kako dugo živimo ovdje? I koliko smo incidenata doživjeli?” „Sad ga pretjeruješ, brate.” Ernst se premjestio na stolici. „Što znaš što mi ne znamo, Fritz?” Fritz je čvrsto stisnuo usnice. „Fritz?” „Ništa. Ali znam loš predosjećaj kad ga osjetim.”
„Dobro, dosta bi bilo”, dreknuo je Chip, izranjavanom rukom tresnuvši po stolu. Čaša je zazveckala. „Neka niko ništ više ne govori Fritzu dok ne završi s mojom vražjom glavom. Dobro?” „Ne znam za Pariz”. reče Ernst. „Ali ne možcmo ostati u Berlinu. Više ne.” Fritz je pogledao prema Ernstu. „Ovo će proći. Proći će.”
Ernst je ustao, mršteći se. „Dakle. Zasad ćete ostati ovdje u Houndu. Bar dok ne doznamo koliko je stvar ozbiljna. Možda momak nije umro. Možda vas nitko nije prepoznao.” „Prepoznali su nas”, rekoh. „Ne znaš to”, reče Fritz. „Nisi siguran.”
„Vala u cijelom gradu neš nać trojicu tvoje veličine, Fritz. Pogotovo da se u ponoć šeću s dvojicom crnih. Prepoznali su nas. Sigurno.”
Te smo noći spavali u odjeći, zgužvani i bolni. Zbog dugačkog i uskog oblika kluba i jednog zida pod čudnim kutom, ko da smo bili u utrobi broda. Ili je to možda bilo samo zbog staroga kauča na kojem sam se protegnuo, s jako nakošenim jastucima. Prostorija je bila puna starih stolica, na cijelom suprotnom zidu bilo je dugačko zrcalo, od kraja do kraja hrpa otkrhnutih stolova. U jednome je kutu bio golemi bakreni sudoper, poput staroga timpana, koji je hvatao odbljeske svjetla sa zrcala. Visok prozor s rešetkama bio je prekriven zlatnom zavjesom, ali svjetlo s ulice ipak se bijelo probijalo kroz njezine šavove. Razbudilo me ravnomjerno lupkanje po stopalu. Polako otvarajući oči, mislio sam, kvragu. Delilah Brown stajala je nada mnom, gurkajući me prstima svoje cipele s visokom potpeticom. Obučena u bijelu suknju i bijelu bluzu i s bijelim rupcem omotanim oko glave poput gaze. Laktom jedne ruke držala je papirnatu vreću. „Izgledaš grozno”, rekla je. „Jutro”, promrmljah, opet zatvarajući oči. Disanje je bolilo, brate.
Paul je dignuo glavu od ispod stola na drugome kraju, a njegova je namašćena žuta kosa letjela pod čudnim kutovima. „Mmm. Poznajem taj glas.” Hiero je još hrkao u velikome naslonjaču kraj zrcala.
„Side, gdje je Ernst?” tiše upita Delilah, onako da ne probudi nikoga drugog. Čučnula je u toj uskoj suknji, čvrsto skupljenih koljena. Misli mi nisu bile jasne. „Ernst”, opet je rekla. „Gdje je?”
„Nije ovdje?” trepnuo sam, pospano pogledo Paula. Na njemačkome sam rekao: „Brate, kamo je Ernst nestao sinoć?”
Paulov je glas zvučao grubo „Možda se vratio u svoj stan, mislim da je rekao kako je to sigurnije. Bilo bi bome čudno da nije otišao kući.” Izranjavanom rukom prošao je kroz kosu i na trzaje se posjeo, kao marioneta. Protegnuo je ukočen vrat. S modricom na obrazu samo je izgledao grublje, isklesanije, ko dobroćudni Bogart. Gad čak ni pretučen ne može izgledat loše. Napravio sam grimasu, trljajući bolna rebra. „Znači, on je spavao u krevetu? Bogati.”
Začula se buka na ulaznim vratima i ušo je Chip. Oko glave je imao omotan veliki bijeli zavoj. „Ernst je u uredu”, progunđa na njemačkom. Pogledao je Delilah. „Tražiš Ernsta, curo?” Pogledala me. „Što je rekao?” Ali lice mu je bilo tako natečeno, tako izranjavano da sam se počeo cerit i nisam preveo. Izgledo je ko tanjur zdrobljenog crnog graha koji pokušava govorit. „Što se ti smiješ”, reče Chip. „Jes vidio svoje lice, lafe?” „Sid nije dobio u lice”, promrmlja Paul.
„Sigurno?” Chip je zastao, odmjerio Delilah od glave do pete. Prebacio se na engleski. „Što, cijeli je prokleti cirkus u gradu?”
„Čini se”, reče ona, odmjeravajući njega od glave do pete. „Gospodin Jones, pretpostavljam?” Počeo se smiješit, zatim prestao, napravivši grimasu od bola. „Charles C. Ljudi me zovu Chip. Ali ti me možeš zvat bilo kada, danju i noću.” „Dražesno.” „Ma nemojte mu uzet za zlo”, rekoh. „Dobro je dobio po glavi. ” „Neće nju zanimat taj dio moje anatomije”, reče on na njemačkom, smiješeći se.
Paul je prezrivo frknuo.

Pokazao je Delilin bijeli rubac oko glave i Chipovu povijenu lubanju. „Trebate još samo devu.”
Delilah nije razumjela njemački, ali shvatila je bit razgovora. „Recite gospodinu Jonesu da imam i još koju suknju, ako želi", rekla je odsječno. „Oh, zanimaće ga. Chip je baš sladak u suknji.”
Chip je onda skroz ušo u prostoriju, nabijajući nogom naslonjač s malim tako da je skoro ispo iz njega. „Ustaj, brate”, prodero se. „Svanuo je novi dan.” „Pusti ga da spava, lafe”, rekoh. Ali mali je već otvarao prestrašene oči, zureći u Delilah, koja je čučala kraj mene. Namignula mu je. Zbunjen, brzo je skrenuo pogled. Kad sam vidio njegovu nelagodu, naglo me preplavila brutalnost prošle večeri. Sjeo sam, protrljo lice.
„Znači, ti si slavna Delilah Brown”, reče Chip. Sjeo je na kauč na suprotnome kraju, dignuo noge jednu po jednu na zamrljan stolić, križajući gležnjeve. „Od jučer samo razgovaramo o slavnoj Delilah Brown. Slavnoj pjevačici Delilah Brown.” Načas se lagano namrštila. „Chip”, rekoh s nelagodom. „Kad završiš s tim”, reče ona, „samo reci.” „Ma tek počinjem, euro”, naceri se Chip. „Kad završim, gledaćeš mi potiljak.” „Nadam se da je bolji nego prednjica.” Nasmijah se.
Osjetio sam Chipove kamene oči na sebi, njegovu naglu zlovolju, tako intenzivnu da mi je poput mreže prekrila kožu. Srce mi je zapelo u grudima. Bacio sam pogled na Delilah, ali ona više nije gledala nijednog od nas. Gledala je Hiera.
Chip je pokazao na smotanu papirnatu vrećicu koju je još držala. „Što to imaš, Slavna Delilah Brown? Imaš malo goriva za ove naše motore?”
Dugo nije rekla ništa, samo je proučavala Chipa svojim čvrstim zelenim očima. Onda se nasmiješila. Vidio sam njezine krive male zube. „Ti i ja, Charlese”, reče, „baš ćemo se dobro slagati. Već vidim.” Naš Chip nije baš bio siguran kako da na to reagira.
Otvorila je smeđu vrećicu, izvukla presavijene jutarnje novine, šest croissanta s marcipanom. „Sad si ga pogodila”, reče Chip smiješeći se. „Kako si znala da smo - ”
„Vaš saksofonist. Fritz. Srela sam ga kad je jutros izlazio iz kluba. Ispričao mi je što je bilo sinoć. Rekao mi je da možda želite nešto za jelo osim usoljenih kikirikija” Zurila je na drugu stranu prostorije u maloga. Stajao je kraj sudopera, okrećući staru pipu i Čekajući da poteče smeda voda. Počeo je prat lice, ruke, a voda se poput kovanog srebra sjajila na njegovoj tamnoj koži. „]e li on dobro?” „Hiero?” reče Chip. „Dobro je on. Vražje su ga soldačine pretukle períma” Deliah nije izgledala uvjereno. Mene su opet počela boljet ta moja rebra. „Čekaj - želiš reći da si srela Fritzař" rekoh. „Kamo je išao?” Ali možda me nije čula.
Chip je već prstima trgao jedan croissant, trpajući lomljivo tijesto u usta. Paul mi se nacerio, veselo pokazujući zube pune tijesta. Posegnuo je za jutarnjim novinama i počeo ih rastavljat, u potrazi za nekim vijestima. „Uvijek sam gladniji kad ne spavam”, reče Chip. „Jel to čudno?” „Nije”, reče Paul. „Zašto nisi spavo?” rekoh. „Zašto si tako rano budan?” „Zašto vi još spavate, bolje je pitat. Vas prokleta mačka nije budila?” Hiero se brisao svojom košuljom. Stidljivo se okrenuo. „Mačka?” „Jesam muco, lafe?”
„Je li rekao mačka?” reče mi Paul. „Mačka?” „Mačka”, kimnuh. Chip je gledo jednog pa drugog ko da smo svi sišli s uma. „Mačka, M-A-Č-K-A, mačka. Vražje zavijanje vražje mačje gadure u vražjim zidovima cijelu vražju noć. Nije vam ne dalo spavat?” Počeo sam se smijat. „Jel te tako jako nabio u glavu?”
„Majketi, brate, cijelu noć nije začepila gubičetinu. Ko da sam spavo u koncertnoj dvorani, uza sve to drečanje.” „Samo ti pij ono češko, brate.” „Ja sam je čuo”, tiho reče Hiero. Paul je digo obrvu preko vrha novina. „To su morali čut svi u krugu od šest blokova”, reče Chip. Paul se nasmija. „Čini se da Armstrongova cura nije jedina pjevačica ovdje."
„Kad sad razmislim”, cereći se reče Chip, „malo je zvučala ko ona. Je li rekla di je sinoć spavala?” „Dama Delilah Druga”, promrmlja Hiero. „Samo nam je pravila društvo.” „Baš Dama Delilah Druga”, nasmija se Chip. „Sad niko ovdje neće više spavat.”
Delilah je pročistila grlo, okrećući se na svaki spomen svog imena. „Stojim medu vama”, reče, mršteći se. jedno je zapešće s narukvicama stavila na kuk. „Ma ne rugamo se”, rekoh na engleskom. „Dijelimo komplimente”, naceri se Chip.
„Mm. Sigurno. Ernst je u svom uredu?” Ali gledala je malog, koji je primao trumpetu, nervozno prčkao po tipkama. Vidio sam da se trudi gledati bilo kamo, samo ne u nju. Bogati.
„Čarape za deset pfeniga u KaDeWeu”, promrmlja Paul. „Pa, to ćemo propustiti.” Okrenuo je zgužvanu stranicu. „Jesi našo što o onom sinoć?” reče mali na svoj tihi način. Oči su mu poletjele prema Delilah i vratile se na Paula. „Gledam, gledam”, rastreseno reče Paul. „Misliš da će to bit dobra vijest?” reče Chip. Slegnuo sam ramenima. „Ništ ja ne mislim. Što piše o Poljskoj?"
Paul je odmahnuo glavom. „Ovo su lokalne novine. Neće pisati ništa što nismo već drugdje čuli. Znaš to.” I dalje je okretao stranice. „Fritz bi bio oduševljen. Srce trgovine kuca i dalje.” „Nastavi, Sokrate. Što si još doznao?”
Hiero je dignuo glavu, odjednom intenzivno zureći u novine. Dvaput je brzo trepnuo. Onda je posegnuo i otrgnuo komad zadnje stranice. Paul se brzo odmaknuo, iživciran, ali mali ništ nije reko. „Što ti je to?” reče Chip. „Hej, lafe, odgovori. Nemoj da moram doć i to ti uzet.”
Hiero je pogledao oko sebe, nervozno. Onim svojim tankim, piskutavim glasom reče: „Albert Basel piše kritiku za Golden Seven. Slušajte. Nikad nisam čuo bjedniji primjer plemenitih ljudi koji pokušavaju utjeloviti nešto prizemno. Golden Seven parodija je ritmova crnačkih bubnjeva koja je na kraju više vrijedna prezira nego sam chichaški džez. ”
Chip je glasno uskliknuo. „Stari Goebbels počinje rušit vlastite zidove. Zašto mu Albie piše kritiku za Seven? Jel skrenuo?” „Moraš to pitat?” rekoh. „Zbilja?” „Prokleti Albie”, promrmlja on.
Albert Basel, vidite, bio je jedan kritičar iz Leipziga, novopečeni soldačina, Čije je pero, kako se Chip izrazio, pet centimetara duže nego njegov mač. Bilo je tako da nas se dvadeset devete nije mogao naužiti. Uživo je u nama ko u dobrom merlotu. Piso je članak za člankom o „ingeniozno kompleksnim ritmovima njemačkoga džeza”. To je piso o meni i Chipu, nas je najviše volio. Onda je došla trideset treća. Kad su završili njegovi profesorski dani na konzervatoriju u Leipzigu, naglo je promijenio pjesmu. Sjećam se kad sam ga prvi put sreo na cesti a da je samo prešao na drugu stranu, ko da nije čuo kako mu dovikujem. Poslije toga smo bili „slušni nametnici”, „židovskohotentotska frivolnost”. Chip nikad nije oprostio pasjem skotu.
Ali nije bilo logično da on piše kritiku za Golden Seven. Zato što je Seven odgovor staroga Goebbelsa na glad ljudi za džezom. Vidite, glazba je odbijala umrijeti. Pustimo Swing Boyse gore prema Hamburgu. Još je bilo kitova koji su razlikovali Whitemana od Ellingtona. I još su žudjeli za svingom. Radio je totalno zabranio džez, da, ali Joey Goebbels bio je dovoljno mudar da ponudi alternativu. Ta je vražja alternativa bio Seven. Ko da šećer zamijeniš solju. S polovnim članovima poput Franza Thona, Kurta Hohenbergera i Erharda Krausea, svirali su - majku mu poljubim, čekajte da ovo čujete - prema notama. „Što još kaže, mali?” upitah. Mali se okrenuo, zureći u vrata.
Dignuo sam pogled. Ernst se zagledo u nas, blijeda lica mutnog u polusvjetlu.

Imao je obično crno odijelo, i sa svojom crnom kosom i očima crnim poput ugljena izgledo je zastrašujuće. „Koga nema?” oštro reče. Paul je spustio novine, pogledao iznad njih. „Šo kažeš?” reče Chip. „Tko nije ovdje? Tko?” Trepnuo sam. „Fritz nije ovdje. Na njega misliš?”
Ernst se namrštio. „Fritz ulazi na stražnja vrata”, reče ispod glasa. Okrenuo se prema Delilah. „Očekuješ li ikoga? Jesi li ikomu rekla da dođe?” „Nisam.” „Što se događa?” rekoh. „Ernst?”
Ali nije odgovorio, samo se okrenuo na peti, počeo brzo hodat. Brzo smo ustali i za njim otišli na pozornicu. Ernst je došao do pola pozornice kad se ukočio, dignuo jednu voštanu ruku. Niko se nije pomaknuo. Onda smo i mi čuli.
Četiri jednolična, oštra kucanja na ulazna vrata. Staklo je zveketalo. Prigušen glas viknuo je nešto na njemačkom. „To nije Fritz”, šapnuh.
Hiero je stajao s trumpetom u jednoj dugačkoj ruci, hitro pogledom prelazeći po klubu u potrazi za nekim vražjim izlazom. „U vražju mater", siknuo je Chip iz svog razbijenog lica. „To su soldačine.”
„Rekao bih”, kimnu Ernst, smireno se vraćajući prema nama. Odjednom ko da se sve to što se već kuhalo u njemu samo izgladilo, stvrdnulo u čeličnu ploču. Skupio je ruke, zapalio cigaretu. Blijede su mu ruke bile smirene. „Idite kroza zahod. Onuda možete do podruma, iza starih rekvizita. Idite onamo pa sve do kraja. I budite tiho. Svi.” Mali, mali se tresao. „A uličica straga?” čuo sam strah u svome glasu. „Ako izađemo onuda, sigurno smo vani.” Ernst je odmahnuo glavom. „Sigurno to nadziru”, reče gotovo usputno. Pokazao je cigaretom, „Idite.”
I otišli smo.
Trčali smo preko pozornice, niza stube, kroz zvučno izolirana vrata i duž uskog ciglenog hodnika do zahoda. Mali je još stiskao trumpetu i morao sam mu je gotovo istrgnut. Onda sam mislio, kvragu, možda je bolje da je ne vide. Ne znam.
Krv mi je vala tutnjila u lavi. Niska gipsana ploča odvojila se oko cijevi u tome zahodu, tik ispod pipe, i mali je ondje čučnuo i izvukao je. Spustio je ramena, uvukao se u mrak. Zahod je bio skučen i nije bilo mjesta za sve nas istodobno. Čekao sam u hodniku, u strahu pogledavajući natrag prema niskim vratima iznad pozornice. „Požurite se”, siknuh. „Paule? Bogati. ldi.” Napeto sam slušo, ali ništ nisam čuo. „Što, bojiš se za svoje lijepo odijelo?” reče Chip Paulu. „Ídi, lafe.”
Paul je napokon prošao, zatim se i Chip nisko saginjo. Ušao sam, jako tiho zatvorio vrata za nama, ostavljajući ih neotključana.
„Hvala Bogu da naš Fritz nije ovdje”, šapnu mi Chip, napola u rupi, jednog lakta nespretno ispruženog van. Njegov se bijeli zavoj sjajio ko mlijeko u mračnoj sobi. Prestrašeno mi se nasmiješio. Sišo sam za njim.
Piljevina je bila gusta i zrak opor od nje. Osjetio sam kako mi nailazi kašalj, zadržavo sam ga. Bili smo u skučenom prostoru koji se protezao iza skladišta rekvizita, ispod pozornice. Sve je bilo puno hladnih cijevi u svim smjerovima u mraku i jako sam se polako pomicao uz njih, pipajući put krastavim zglobovima šaka. Posegnuo sam iza sebe i zatvorio ploču za nama. Zavladao je potpuni mrak.
Osjetio sam vruću ruku na ramenu, čuo Chipa kako uvlači dah. Oči su mi se prilagođavale i vidio sam, jedva nazirao, sitne pukotine svjetla kako prodiru kroz rupe od čavala ispod pozornice. A onda se iz sjena uzdignuo jeziv prizor. Dva sjajna oka, poput mjedenih kovanica, sjajila su se u mraku. Nestala su gotovo jednako brzo ko što su se pojavila. „Dama Delilah”, reče Chip. „Reko sam ti, brate. Vražja mačka živi ovdje.” „Šuti”, šapnu Paul. „Jebemti”.
Naš dah ispunio je prostor. Uskoro sam čuo polagane, teške korake kako prelaze po daskama iznad naših glava, tiho struganje pete. Tko god to bio, stao je, ko da pogledom pretražuje plesni podij.
Digo sam pogled, jako polako, u tami. Onda je čovjek počeo govorit, jako tiho, jako smireno. Bio je to prigušen, malo nazalan glas. Nisam mogo razabrat riječi. Nakon nekoliko minuta začuo se oštar prasak, zatim još jedan. „Sada bi bilo dosta. Ozbiljno vam kažem”, ljutito viknu Ernst. Začuo se još jedan prasak, buka Chipovih bubnjeva koji se preokreću.
Koraci su otišli unatrag iznad naših glava, zatim se vratili. Opet se zaustavili. Čovjek je i dalje govorio tim istim smirenim nazalnim glasom. Onda sam pomislio, Bože, jesmo li išta ostavili u sobi za izvođače. Išta što bi im reklo da smo sinoć ondje spavali, da su četvorica ondje spavala. Nešto sigurno jesmo. Osjetio sam kako me Chipova ručerda stisnula za rame.
Vrata u hodniku iza nas otvorila su se lupnuvši. Zvuk se približavao. Soba za izvođačc. Ormar s rekvizitima. Stara garderoba. Vrata za vratima, bum, pras, bum. Čuli smo kako se čizme probijaju kroz nabacane stvari u najbližoj prostoriji. Zatim stanka. Zahod se bučno otvorio. Niko od nas nije ni diso. Čuo sam kako je neko ušo. Činilo se da prokleto dugo traže ondje.
Čovjek iznad nas i dalje je govorio nazalnim glasom. Nešto o dozvolama, radnom vremenu. Nisam dobro čuo.
Tko god da je bio u zahodu, jako je tiho disao. Nešto je zazveckalo, otkotrljalo se u umivaonik. Čuo sam da nešto tapka po suprotnom zidu. Onda je zvučalo kao da se čovjek popeo na zahodsku školjku, lupkao po stropu, dizao ploče jednu po jednu. Pasji skut. Ploča ispod umivaonika bila je grozno očita. Ako uđe ovamo, mislio sam. Ako uđe.
Zazvao je iznenađujuće jasnim glasom, ko da stoji kraj mene: „Žena je htjela da pitam odakle vam one jabuke.” Iz hodnika se čuo prigušen komentar. „U šest sati”, odvrati soldačina. „Ne, pardon. U pet sati. Ali ne sutra.”
Iz hodnika se čuo vraški dug odgovor. Čučao sam u tome mraku suzdržavajući dah, moleći se. Jednostavno se moleći. A onda je čovjek izašao, zatvorio vrata za sobom. Čuo sam štropot u drugoj prostoriji.
Nijemo sam plakao. Obriso sam to svoje lice o rukav, osjećajući se posramljeno. Nisam mislio da strah ima okus. Ima. U toj skučenoj tami bio je tvar koja mi je ispunjavala nosnicc, gust poput pijeska u mome grlu, i umalo da se nisam ugušio njime.
Ne znam kolko smo dugo bili unutra. Noge su mi pulsirale i onda su samo potpuno utrnule. I dalje smo nijemo čučali u tome podrumu. Nakon nekog vremena Delilah nam je doviknula da se ne mičemo, soldačine su otišli, ali mogu se vratit. I onda je prošlo još vremena. Chip se premjestio na stegnima. Mali je ispustio čudan zatomljen zvuk, mrmljajući posramljenu ispriku. Misli su mi počele lebdjeti. Naposljetku se začulo šuškanje u zidu i ploča se dignula. Ernst je zavirio unutra. „Dobro. Izađite”, reče osorno.
Bogati. Isteturali smo van prljavi i drhtavi. Niko nije ništ govorio. imo sam piljevine u ovratniku, slijepljene sa znojem, i počeo sam to snažno češat. Ernst nas je poveo natrag van, uza stube, preko nakrcane pozornice i gore u svoj ured. Stolovi na plesnome podiju bili su prevrnuti, bubnjevi razbacani.
Delilah je sjedila na kožnatom kauču ispod Ernstovih dugačkih prozora, tankih ruku sklopljenih u krilo svoje bijele suknje. Oči su joj bile mračne. Sag je bio prekriven papirima iz izvučenih ladica.
„Sjednite”, reče nam Ernst. Otišao je iza svoga teškog stola, izravnao kravatu na prsima. „U nevolji smo, ljudi.” Niko nije sjeo. Koljena su nam još bila zgrčena. „Koliko je loše?” reče Paul nakon nekog vremena. „Znaju tko smo?" „Misle da znaju tko ste”, reče Ernst. „Kvragu", prokle Chip. „Pas mater. Gdje je Fritz, kvragu? Što radi?”
Ernst je slegnuo ramenima. Zidovi njegova ureda bili su kestenjasti, i s crnim je pokućstvom izgledao turobno. Uzeo je srebrnu kemijsku, počeo njome lupkat po stolu. „Sinoć sam zvao. U Hamburg.”
Svi smo digli pogled, zurili u svog Ernsta.

Mogli smo Čut štakore kako kopaju u zidovima, takva je tišina zavladala. Napokon je Chip progovorio. „Tatu? Zbilja?” „Kako on može pomoći? ljutito reče Paul. „Zašto bi pomogao?” „U nevolji smo, lafe.” „Mjesecima smo u nevolji. „Ne znam hoće li pomoći”, upade Ernst. „Možda neće.”
Pogled mi je odlutao do Delilah, do njezinih dugačkih nogu visoko prekriženih. U bijeloj suknji i s bijelim rupcem na glavi izgledala je sablasno, fantom nekog drugog vremena.
Mali se okrenuo, otišo na stube, vratio se, ko da samo proteže noge, ko da nema kamo ić. Jednu je mekanu ruku spustio na okvir od vrata. Izgledo je tjeskobno. „I što je rekao?” reče. Ernst je kemijskom napravio neodređenu gestu. „Što to znači?” izranjavanom sam rukom oponašao Ernstovu gestu.
Pogledao me ispod teških vjeđa „To znači da još čekam. To znači da će me nazvati. Možda nazove danas popodne” Chip se namrštio. „Ili može zvat za tjedan dana. Ili mjesec dana. Šo ćemo, čekat ovdje da se vrate vražji soldačine?” „Ako i može pomoći”, reče Paul, „možemo li mu uopće vjerovati?”
Ernst je rukom bijelom poput vapnenca prešo preko svoje zalizane crne kose. „Mislim da možemo. Da.” „Aha”, reče Paul. „Onda ostaje pitanje, Hoće li.” Zato što smo se starom Von Hasselbergu mi gadili. Jedan od najhladnijih industrijalaca Domovine, trgovao je željezom, čelikom, ugljenom, pa i oružjem. Neka vrsta Saarskog carstva. Ništa tako mekano ili ženskasto ko što je džez. Njegov je posao bio težak, on je bio težak, njegov je svijet bio težak. Izdržo je godine inflacije kupujući horde strojeva pozajmljenim novcem koji je u vrijeme otplate već izgubio sjaj. Borio se sa sindikatima, zatirao luksuze kao što je osamsatni radni dan. Ernst nam je rekao da su u vrijeme Weimara njegova oca dvaput pretukli na ulici, zato što je krvavo zarađivao na siromašnima. Starog Von Hasselberga to uopće nije omelo.
I to je bio čovjek koji je nas otpisao kao degenerike. To je bio čovjek kojega sada trebamo. Mi koji smo upropastili njegova dobrog sina. Od dana kad je adolescent Ernst čuo Ma Rainey i Rabbita Browna kod prijatelja Paula i postao okorjeli ljubitelj džeza.
Ernstu bi još zaiskrile oči kad god bi to pričao. Kako je slušao jednog uha pritisnutog direktno na zvučnik, ko da taj stari džez crnoga srca govori samo njemu. „Dakle, sigurno idemo”, rekoh. Chip je progunđao. „Fritz neće biti sretan”, reče Paul. „Fritz će preživjeti”, reče Ernst.
Onda više nismo imali što nego samo čekat.
Poslije toga je cijeli vražji klub bio utišan. Počeo sam se osjećat nelagodno, zastajao sam u svemu što sam radio da osluškujem zvukove na vratima. Paul i mali vrijeme su provodili čisteći nered. Neko vrijeme nisam vidio Chipa, onda sam vidio njegovu povijenu glavu kako se skriva iza šanka, onda ga opet nisam vidio. Sati su prolazili.
Vani je bilo kasno ljeto. Ali ovdje u klubu, sa svim svjetlima ugašenim, bilo je svježe, gotovo hladno. Živio sam u kaputu. Pozornica je bila polumračna, svjetla u prostoriji slaba, slomljene stolice bile su nagomilane u sjenama ispod pozornice. Zrak je sablasno smrdio na uvele ruže. Digo sam pogled kad sam zakoračio iza kulisa i vidio Delilah kako sjedi gore iznad pozornice, na rubu platforme, i zuri dolje u mene.
Kvragu. Prešao sam preko pozornice, tražeći put između žica i pobacanih instrumenata, zatim se uspeo po starim škripavim ljestvama. Bol mi je pulsirala u rebrima kad sam se provukao i izvukao na grubu drvenu platformu. Delilah me pogledala, zatim skrenula pogled. Sklupčala se uz jednu ogradu, glave veličanstvene u golemom zlatnom rupcu. Tkanina je svjetlucala kad god bi okrenula lice. „Promijenila si rubac”, rekoh. Potišteno je slegnula ramenima. „Jesi dobro? Sve će bit u redu.” „Ernst se boji. Vidim.”
„Kvragu, ženo, Ernst se ničeg ne boji. Osim kad Chip navali na njegov klarinet. No to nas sve plaši.” Skrenula je pogled. „Odakle je on došao?”
„Ko?” glupo sam pitao. Pratio sam njezin pogled dolje do maloga koji je vukao stari sanduk iza kulisa. S te je visine izgledao sitno, ranjivo. „Hiero? On je iz Kölna, mislim.”
Okrenula se, proučavajući me. „Ali odakle je došao? Samo se pojavio, iz vedra neba, ni s kim nije svirao? Samo se tako pojavio?” Htio sam pitat, kako. Al nisam htio čut njezin odgovor.
Odmahnula je onom svojom glavom, spuštenih paučastih trepavica. „Lou je bio takav. Kad je bio mlad. Bi li rekao da je Lou talentiran? Je li to talent i ako cvate bez ikakvog rada na tome? To mora biti nešto drugo.” Iz njezinih je usta talent zvučao kao vražja uvreda. Osjetio sam nešto kiselo i hrapavo u grlu. Izgrebene sam dlanove naslonio na grube daske. „Paul nam ga je doveo”, nakon nekog vremena sam reko. „Paul ga je otkrio.” „Nitko to ne otkrije.” Nelagodno sam se promeškoljio. „Što je radio u Kölnu?”
Slegnuo sam ramenima. „Paulova teta živjela je u istoj četvrti. Paul joj je bio u posjetu kad je čuo Hiera kako svira na prozoru preko puta. Njegova je teta rekla nešt kao: Oh, to je onaj jadni mali Falk, Crnac je. Nešt takvo. Paul je odmah otišo preko, nije vala ni obuo cipele.”
„Jadni mali crnac”, promrmljala je. „Zaboga. Zamisli da nije baš tada vježbao.” Pogledala me. „Ili bi možda bez obzira na to našao put do svjetala pozornice. Talent poput njegovog utire put, ne misliš?” „Ma, dobar je”, rekoh oprezno. „Nisam baš siguran da je već spreman utirat put." Suzila je svoje sjajne zelene oči. „Najbolji je trubač kojega sam čula otkad sam prvi put čula Loua. I to je tako. Bit će slavan dugo nakon što ti i ja budemo zaboravljeni, Side”
U tome nije bilo tuge, nije bilo žaljenja. Samo neko polagano tinjajuće uzbuđenje. Bogati. Bilo mi je mučno, trljao sam svoja bolna rebra, zurio dolje u maloga. Izvlačio je plavu vlasulju, stavio je na glavu, okretao se s boka na bok ispred kostima. Malo se naklonio, izbacio jedan kuk, zatim skinuo vlasulju i nastavio kopat. „Što je to s tobom i Hierom?” rekoh, začuvši kako mi se zlovolja uvlači u glas. Čudno me pogledala. „Kako to misliš?” „Ništ, ništ. Samo, stalno ga gledaš.” „Oh.” Zamišljeno je odozgo zurila u njega. „Tako”, rekoh. Pogledala me, zatim se rastreseno nasmiješila.
Zapravo sam mislio, možda je vražji mali znao da je ona gore. Možda se zabavljao s tim vražjim sandukom iza kulisa zato što je htio da ga ona gleda. Gad jedan. „On govori ko mi, znaš”, rekoh odjednom. Ne znam točno zašto. Nije shvatila. „Govori engleski?”
„Ne. Ne, mislim njemački. Nekakvu čudnu mješavinu. Ko da lovi ovaj naš naglasak, moj i Chipov, oponaša ga. Ko da nema svoj način govora. Pomalo tako i svira trumpetu.”
Dolje iza vražjih kulisa stavio je moj šešir na glavu, jednim ga je prstom naginjao dolje pod šeretskim kutom. Bogati. Što radi s mojim šeširom? Pognuo je ramena točno me oponašajući. Odijelo mu je vala izgledalo prljavo. „Ti si mu velik uzor”, reče ona, smješkajući se. „Vraga crnoga. Ja mislim da me samo želi živcirat.”
Delilah je odmahnula glavom. Stavila je jeclnu hladnu ruku na moje zapešće i proželo me silovito uzbuđenje. Boga mu poljubim. „U tebi postoji prava dobrota, Side. Odmah sam to vidjela. Razumijem zašto te tako prati.”
Osjetio sam kako mi u prsima nešto naglo buja. Hitro sam ustao, gotovo otresajući njezinu ruku sa sebe. „Side?” rekla je, zaprepaštena.
„Čekaj”, rekoh. „Samo čas.” Spustio sam se niz one klimave ljestve, dotrčao, do šanka, izvukao bocu češkog iz omota. Stavio sam dvije čašice u džepove od odijela. Onda sam se opet uspeo uz ljestve, oprezno stišćući bocu u jednoj šaci. „Oh, što to radiš?” Nasmiješila se. „Samo da zagrijemo te svoje trbuhe.” Nacerio sam se i natočio nam svakom po dva prsta. „U mojem kraju ljudi to zovu Kozačka Konferencija.” „Nećeš valjda sada početi plesati?” „Ovdje gore? Kvragu. Ne dok ne dođemo bliže dnu boce.”
Kucnuli smo se čašama. Još sam osjećo žar njezinih prstiju na zapešću, ko da su ondje ostavili žig. „Kako si se spojila s tim Armstrongom?” rekoh. „Nismo zajedno. Ne tako.” „Ne, mislio sam, kako ste se Louis i ti upoznali?” „Znam što si mislio. Svi nas vide i to misle.” Osjećo sam kako mi vrućina isijava iz lica.
„Lou me otkrio”, reče lagano slegnuvši ramenima. „Pa, Oliver me otkrio. Lou je samo znao što da rade sa mnom. On me naučio pjevati.” „Lou”, rekoh tiho, odmahujući glavom. „Zbilja ga tako zoveš?” „Ne mogu u javnosti reći kako ga zovem”, reče smješkajući se.
Kratko sam se nasmijao. „Ma zbilja ne znam zašto ljudi misle da ičeg ima među vama. Znači, ti nisi iz Orleansa?”

„Ja sam iz Montreala. Loua sam upoznala u Chicagu. Prije njega sam lutala po Little Burgundyju, pjevala na vjenčanjima i slično. Crkveni zbor.”
„Da”, rekoh. „Da. ja i Chip svirali smo na željezničkim postajama. Nismo imali instrumente, ustima smo proizvodili zvukove. No bili smo djeca.” „Dugo ste zajedno vas dvojica.” „Nismo mi zajedno. Ne tako.”
Nasmijala se, tiho, neočekivano. Pomalo je zvučalo ko da silaziš niz riječnu obalu, kroz mekani šaš, ko da se zrak svija i diže nešto zeleno. „Cijeli život. Odrasli smo vala u istom bloku. Chip me navuko na džez.” „Znači, on je kriv.”
„On je krivac.” Nasmiješih se. „Dakle, taj Chicago. Kad si bila u Chicagu? Biće da smo vala bili ondje u isto vrijeme. Jel Eddie Condon bio ondje? Earl Hines?” „Poznaješ Eddieja”
„Ma ne osobno”, brzo rekoh. „Al on je mračan svinger. Chicago se nekoć vala činio glamuroznim.” Puhnula je. „Možda kad nisi pijan spavao u parku.” „Možda smo bili na klupi jedno kraj drugoga.”
„Bila sam šesnaestogodišnja djevojka iz Montreala, Side. Spavala sam u grmlju. Bojala sam sa za svoju krepost.” Opet se nasmijala, onako nekako jako tiho. Proučavao sam njezine krive male zube, osjećajući veliko naviranje želje u sebi. Bogati. Što je meni? Nastavila je: „Bila sam sigurna – sigurna - samo trebam naći Kinga Olivera, on treba čuti moj glas, i sve će se za mene okrenuti. Samo će me zagrliti i upoznati sa svojim Creole Jazz Bandom. Ludo, hmm?” „Ma nije tako ludo.” „Mislila sam, talent prepoznaje talent.” „Pa prepoznaje”
Naslonila se natrag i proučavala me, smijući se. „Vidi ga. Vrtim te oko maloga prsta, zar ne?” Zarumenio sam se. „Šalim se.” Uputila mi je čudan mali smiješak, odvratila pogled.
„Bila sam tako mlada.” Vidio sam kako joj je pogled odluto do maloga. On je još kopo po sanduku. Chip je bio izašao, stajao je u svojoj zamrljanoj i prljavoj košulji, s tom lubanjom umotanom u krvlju natopljen zavoj. Majketi. Izvuko je dugačku haljinu sa šljokicama, dignuo je uz maloga ko da provjerava veličinu. Čuo sam kako se mali nasmijao. Kad se Chip okrenuo, vidio sam kako mu se sinoćnja suha krv kruto bora na leđima.
Delilah reče: „Jedne sam večeri bila ispred Lincoln Gardens kad je izašla Lil Hardin. Jesi li je upoznao? Oliverova pijanistica. Dobro, nije važno. Lou je na neko vrijeme izgubio razum i kad mu se vratio, vidio je da je oženjen njome. Jadan Lou. Ali to je bilo poslije. Vidjela sam je kako izlazi i sva sam se ispunila nekom bahatom nadom. Mislila sam da je Oliver možda još unutra. Pa sam se ušuljala.”
„Naravno. Stidljiva šesnaestogodišnja mačka iz provincije misli da je njezin idol unutra i samo se ušulja. Vidim to.” „Nikad nisam rekla da sam bila stidljiva”, onako nestašno se nasmiješila. Nasmijao sam se. „I?”
„I bio je unutra, bome. Valjda mu se svidjelo to što je vidio.” Naslonila se, otpila gutljaj pića, narukvice na njezinomu zapešću tiho su zveckale. Gledao sam je neko vrijeme, zatim se nagnuo naprijed, odmahujući glavom. „Ma nema šanse, nema šanse, ženo. Nećeš se tako lako izvući.” Nasmijala se svojim mračnim vodenim smijehom.
„Nastavi, Delilah. Što si mu rekla?” Izgovaranje njezina imena tako naglas činilo se tako intimnim, tako nježnim, da sam se opet počeo crvenit. Spustio sam pogled, čačkao po komadiću prašine koji mi je plutao po površini pića. „Želiš znati što sam rekla?” pitala je. „Hajde. Reci mi svoju tajnu.” „Zbilja te zanima?” „To kako je cura iz Kanade postala slavna? Koga ne bi zanimalo?” „Slavna”, promrmljala je, ali s nekim mračnim prizvukom. „Moje ime ne dopire ni od Pariza do Berlina”
„Ma, ženo. Mi ovdje živimo u mjehuru. Uopće ne čujemo novosti iz svijeta. Znaš to.” Izgledala je postiđeno. Skrenula je pogled. „Hajde”, ponovih. „Reci mi što je bilo s King Oliverom.”
Počela se lagano smješkat, ko da se prisjeća nečeg iz davnine. „Jesi li ikada vidio King Olivera? Mislim, uživo, izbliza?”
,Jedanput sam bio u njegovom taksiju”, rekoh. „Mislim, on je baš bio izašao iz njega blok prije.” Čudno me pogledala. „Pa, on je krupan čovjek. Jako mekan u sredini, nešto slično vašem Fritzu. Čim sam prišla iza svih njih koji su ondje stajali, znala sam da je to on, vidjela sam po gibanju njegovih ramena. Ali, zaboga, bio je tako debeo. Mislila sam: Bože mili, izgleda kao neko veliko djetešce.
Kad se okrenuo i vidio me kako tako stojim, sa svojih šesnaest godina, samo se nasmijao, i pitao tko je dijete pustio unutra. A ja sam rekla: Mislila bih da si se sam pustio unutra, čelavko.” Nacerio sam se. „Prodaješ mi priču. Nema šanse da si to rekla.”
„Oh, to nije najgore”, nasmijala se. „Nije se uopće uvrijedio. Oliver? Taj ima kožu deblju od membrane bubnja. Pitao je hoću li ući nešto pojesti ili popiti, a ja sam se dugo zagledala u njega i rekla: Rekla bih da ću jesti, ali izgledate kao da ste upravo pojeli sve što ondje imaju.” Odmahnuo sam glavom.
„Kit koji je stajao s njim počeo se smijati i smijati. Pa, to je bio Louis. Valjda je bilo smiješno. Bila sam jedan sitni štapić od djevojke, a tako sam drsko razgovarala sa starim Oliverom. No. Oliver nije znao što bi sa mnom, ali Lou me poveo sa sobom kući, ubacio toplu hranu u mene, dao mi krevet za spavanje. Kao što bi učinio stariji brat." Kimnula je, nekako zamišljeno, i zurila u maloga. „Moj Lou me spasio.”
Obuzeo me mračan osjećaj. „Znači, tako se to radi, tako se upada medu velikane.” Prisilio sam se na smiješak. „Bezobrazan si prema njima. Mislim da će naš Chip svašta postić.” „Chip? Da, daleko će on dospjeti”, nasmijala se. Krišom sam je pogledo. Jedva da je taknula svoje češko.
„Oduvijek volim noćne klubove kasno navečer, poslije zatvaranja”, nakon nekog vremena reče.
Kimnuo sam. „Kad sav narod ode. Da. Chip uvijek kaže da mu izgledaju samotno, beznadno. ja mislim suprotno. Ima nešt neočekivano u njima tada.” „Da. Kao da se nešto može svaki čas dogoditi. Sve je tako moguća” ` Nasmiješila se. Onda dugo, dugo ništa nisam mislio. Bila je tako lijepa.
„Što vas dvoje radite gore?” doviknu Chip. On i mali stajali su ruku pritisnutih na čelo, zureći gore u nas. Delilah im je kratko mahnula. „Skrivamo se od soldačina”, rekoh. „Što misliš?” „Mislim da opće ne radite to”, reče Chip. Mali se počeo smijat. Posramljen, pogledo sam Delilah, ali ona ko da nije primijetila. „Zašto ga zovete Chip?” reče. „Mrzi ime Charles.” „Zašto?” „Ma misli da zvuči ko da je propovjednikov sin.” Neko je vrijeme šutjela. „Što radi njegov otac?”
Nacerio sam se. „Propovjednik je.” Onda sam posegnuo prema njoj i potapšo je po gležnju. „Hej, djevojko, hoćeš se nasmijat?” Sumnjičavo me pogledala. Nasmiješio sam se. „Zbilja. Ako se hoćeš nasmijat, pitaj Chipa što znači C.” „C?” „U njegovom imenu. C. Pitaj ga što znači.” „Charlie”, doviknu dolje. „Što znači C?” Pogledo je gore, s grimasom ko da ga boli zub. „Chip, sestro. Samo Chip.” „Što znači C, Chip?” Odmahnuo sam glavom. „Nikom nije reko drugo ime. Nikad.” „Čujem te”, doviknuo mi je. „Nisi nevidljiv.” I onda, Delilah: „Djevojko, čovjek neke stvari mora zadržat za sebe.” „Neki bi mogli i više toga zadržat, kad bi htjeli”, rekoh. „Ništa neću reć. Samo kažem.” „Kako grozno može biti?” reče Delilah. „Što, Clayton?” Chip je s nevjericom zurio u nju. „Bogati. Pogodila si. Otprve.” Zbilja? Clayton?”
Prezrivo je frknuo. „ Clayton? Nisam ti ja iz Idaha, djevojko.” Paul se popeo na pozornicu, dignuo poklopac s klavira i počeo tiho prebirat po tipkama. Gledao je mene i Delilah gore iznad pozornice. „Pita ga za drugo ime”, doviknuo sam mu. „Reci joj neka pokuša s Cecilom”, reče, prelazeći u niži registar. „Paul misli da je možda Cecil”, rekoh. „Ja sam uvijek mislio da je Chauncey.” „Nije nikakav Chauncey, lafe. Znaš to.” „Cecil”, opet reče Paul. „Imam dobar osjećaj u vezi s Cecilom.” „Chevrotain”, naglo reče Hiero, glas mu je pucao. Paul je pogriješio notu, prestao svirat. „Chevrotain?” nasmijao se.
Mahnuo sam im da prestanu. „Loš smjer, obojica. Stari Jonesi nisu vam tako otmjeni. Vjerojatno je Christopher. Ili Curtis.” „A Carolina?” reče Delilah. „Ili Christina?” Chip ju je tupo pogledo. „To su ženska imena.” Nasmiješila se, namignula mu.
„ Dobro, dobro”, reče Chip. „Sad ćemo ovo završit. Niste ni blizu lafovi. Osobito ti, djevojko.” „Chloe?” doviknula mu je odozgo.
Chip je prezrivo frknuo, odmahnuo glavom. „Chloe”, promrmlja. „Chloe nije ni s prave strane granice. ”

Malomu se nasmiješila kriveći usnice i ja sam se tada nasmijao, malo se nagnuo prema njoj, nježno je trknuo ramenom. Onako koketno.
Kratko me pogledala, lice joj se istoga časa zatvorilo. Ne zbog ljutnje ili mržnje ili opreza ili ijednog drugog uobičajenog razloga zašto mačka spusti rolete kraj tebe. Ne, bilo je to nešto kruće, nešto grublje. Jednostavno nije bilo interesa. Ko da je željela da ustanem i odem, da se vražji mali može uzverati gore, zauzet moje mjesto. Nasmiješio sam se, bolno skrećući pogled. Tako sam se jako grizo za obraz iznutra da sam osjećo okus krvi.
Sutradan sam tumarao klubom tražeći Ernsta kad su me Chip i Paul pozvali do šanka. Sjedili su na barskim stolcima, prekriženih ruku, kartajući se, ispijajući bocu češkog. Chip mi se pijano nasmiješio. „Eto te, brate. Posjedni se ovdje malo.” „Imam ti posla, Chip.” „Moramo razgovarat.”
„Šestica herc”, reče Paul, mršteći se. „Ili je to devetka?” Okretao je pohabanu kartu na razne strane, glupo zureći u nju. „Reći ću da je devetka.” „Sad smo na pikovima”, reče Chip. „Što misliš, lafe?”
Paul je Chipu natočio drugi prst. „Moraš me stići ili partija neće biti neka.” Bio je presavio manšete preko svijetlih podlaktica, s tamnožutim mrljama na ovratniku i manšetama.
Svi smo se počeli kiselit, smrdit, bez odjeće u koju se možemo presvuć. Chip je svoju prao svake večeri u velikom umivaoniku, ali nije mogo isprat tu krv. Vidio sam poderano mjesto na Paulovom ramenu. Svi smo se brijali istom tupom britvom. Njuške su nam bile pune porezotina. I povrh svega, klub je bio ledeno hladan. Bila je sredina ljeta, a mi smo bili zatočeni unutra, smrznuti i ustrašeni. Paul je spustio karte. „Hajde. Ali budi nježan.” Chip se nasmiješio. „Deset sekunda spavanja, dva sata isprika.” „Neka Sid igra. On dobro pokazuje karte.” „Duhovit si”, rekoh, odmahujući glavom. „Ne bi.”
„Ti ne bi otkad si se rodio, prijatelju,” reče Chip, pažljivo oblizujući prednje zube. Njegova natečena čeljust pomalo je splašnjavala. Ali još je izgledala ko da je puna vate. „Ma šalim se. Daj, samo se šalim.” „Samo se šali, Side.” Paul mi je već točio čašu, gurao je prema meni. „Daj sjedni, sjedni.” Chip se zahihoto. „Znaš štos ti, lafe? Specijalna budala. Zuriš u malog ko daš ga ubit u snu.” „Što želiš reć” „Ko daš ga ubit zbog one pume. Zbog one željezne šipke.” Paul se nasmiješio. „U redu je, Side. Nemoj se sramiti.”
„E vala treba se sramit! Kako se ponaša.” Ali Chipovo lice tada je preplavila tjeskoba i malo sam se iznenadio kad sam vidio da je zabrinut. „Zato što, vidimo što se događa, Sid. Uvalićeš se u ledenu pljusku. Odbijanje, brate.”
„To se ne radi tako”, složio se Paul, prelazeći prstom preko brkova, miješajući karte. „Čime počinjemo, pikovima?” „Herčevima.” Paul se namrštio.
„Hoćeš doć do nje?” reče Chip. „Zbilja doć do nje? Moraš prvo otjerat malog. Al ne ko neki školarac, ne ko neki jadnik. Ko muškarac.” „Budi muškarac, Side”, promrmlja Paul, rastreseno. „Sigurno nećeš početi pikovima?” „Herčevima.” Nabrao sam čelo. „Aha.” „Onda, hoćeš sjest?” Sjeo sam.
„Ozbiljno ti kažemo, Sid. Ne moš se vuć za njom i zurit ko dečko koji nije dobio džeparac. Ne smije vidit da to radiš. Moraš bit, onako, suptilan. Što god da on napravi, ti to moraš nekako zasjenit. Neka ona zaboravi tu njegovu igru prije nego što je i završi. Ali moraš izgledat ko da se ne trudiš ili si gotov, brate. Moraš to izvest kraljevski. ”
Osjetio sam ono svoje crnilo kako se uzdiže u meni. jer to je zbilja nekako mračno, mali i Delilah. A i ja sam sumnjo u to. Puhnuo sam zrak kroz usnice. „Nije valjda da zbilja želite reć da se trebam borit protiv devetnaestogodišnjaka za dvadeset i devet godina staru ženu? Zbilja?” Chip je slegnuo ramenima. „Paul je prije šesnaeste razorio dva braka.”
„One su bile jako mladolike žene”, reče Paul široko se smiješeći. Ali oči nekako nije baš mogao fokusirat. Posegnuo je za čašom. „Eto, to ti je to”, reče Chip. „A Delilah nije mladolika.”
Odmahnuo sam im vala glavom, mračno ih pogledo. Onda sam proguto češko, zadrhto i okrenuo se da odem. „Obojica ste skrenuli. Nema šanse da Delilah zanima mali. Nema šanse. Ako išta osjeća prema njemu, onda je to sestrinski.”
„Vidio sam ti ja svakakve prljave gadosti, brate”, reče Chip, zviždeći. „Ovo je samo slatki dodatak” „Pazi što govoriš. Pazi ti malo što govoriš o njoj.” „Mir, mir”, reče Paul vedro se smješkajući. „Smiri se, Side”
Chip se počeo smijat. „Ne izvodi nam Josipa Bavarskog, brate. Nisi ti čistunac. Daj. Dobro, ona nije kavijar. Svaki muškarac voli neki začin. Dobro, ti voliš običan papar.” „Papar je sasvim u redu”, složio se Paul. „Crn je”, reče Chip. „I papren. ” „To je to, lafe. To je to.”
Obojicu sam ih bolje pogledo, nagnuo se prema njima, vidio sjajne crvene vene u Chipovim vodenastim očima. „Majketi. Koliko ste popili vas dvojica?” „Ma nismo popili skoro ništ”, reče Chip, ko da ga je pitanje ranilo. „Jedva da smo taknuli bocu”, reče Paul. „Bar ovu”.
Paul se nasmijao čudnim, dugim smijehom. Spustio je karte, ramena su mu se tresla. Chip je brzo pogledom preletio njegove karte.
Pokupio sam bocu. „Majketi. Ernst želi da uskoro odradimo set za Delilah. Mislite da ćete uskoro biti trijezni?” Chip se nagnuo naprijed. „Kako ćemo odradit set bez Fritza?” „Ne možemo svirati bez Fritza”, reče Paul, kimajući. Nastavio je kimati.
Bacio sam pogled na njih. Paul je drugu bocu češkog držao kraj koljena i potajno punio svoju i Chipovu čašu. Samo sam odmahnuo glavom. „Bogati. Kad budem počeo slušat nacicane facere, mogu odustat od života.” „Odustat će od života”, nasmiješi se Paul. „Nema više života za Sida”, reče Chip. „Točiš nam još jedan prst? Natoči jedan i Sidu.” „Neću to ni pipnut”, rekoh.
Chip me tragično pogledo. „Brate, kraj tebe sjedi najbolji berlinski genij za mačke, a ti ga ništ neš pitat?”
Bacio sam pogled na Paula, kojemu se glava ljuljala na ramenima. I onda sam mislio, kvragu, pa nemam što izgubit. „Dobro”, rekoh. „Zbilja pitam. Kako uspijevaš, Paule? Kako postigneš da padnu na tebe?” „Prvo moraš ispraznit tu čašu, lafe”, reče Chip. Namrštio sam se. Onda sam je strusio, glasno udario čašom po šanku kad sam je spuštao.
Chip je uskliknuo. „Evo ga. Star! baltimorski specijalitet. U igru ako igraš i ti.” Pljesnuo me po leđima. Nakašljao sam se u ruku. „Onda, koja je tvoja tajna, Paule?”
Dignuo je jednu drhtavu obrvu. „Nema tajne. Pustiš da one dodu k tebi. Mačke ne vole kad ih pritišćeš.” „Ne škodi ni da izgledaš ko Adonis”, nasmiješi se Chip. Paul je slegnuo ramenima, hihoćući se.
„Obojica ste skrenuli.” Ali sad sam se i ja malo smješkao. Zbog tog vražjeg češkog, sigurno, nagrizao mi je jetra. „Ja ti nisam Adonis, lafe.” „Sid ima pravo.”
„To je istina”, složi se Paul. Pročistio je grlo, digo pogled ko da je tek sad shvatio da sjedi za mračnim šankom u razbijenom klubu i nije dva dana promijenio košulju. Palcem si je prošo ispod mutnih očiju. „Dobro”, reče. „Dobro. Prvo moraš znati da s mačkama nema nikakve logike. Nikakve. Ako se ljute na tebe, to znači da ih zanimaš. Ili možda ne zanimaš. Ako te ignoriraju, to znači da ih ne zanimaš. Ili možda zanimaš.” Kimnuo sam, trepćući. „Dobro. Nema logike. Shvaćam.” Chip mi je natočio još dva prsta. „I moraju se osjećat ko da su posebne” „Naravno”, kimnu Paul. „Moraju misliti da ih slušaš. Da ih istinski upoznaješ.” „I moraš im svašta kupovat, lafe. Žene vole darove. Poznaješ ijednu ženu koja ne voli dar?” Paul je kimnuo. „Žene vole darove. To je istina.” „Moraš postić da pomisli na tebe prije negšto pomisli na malog. U tom je trik." „U tome i jest trik”, reče Paul, mudro kimajući. „Da, jest. Tko je na redu?” „Dodaj tu bocu, brate.” „Mislim da sam ja. Zar nisam?”
Ali jedva sam slušo. Zato što je Hiero izašo iza teških crvenih zavjesa iz prostota iza pozornice, s lijevom stranom kose spljoštenom ko da je spavo. Trumpetu je objesio preko kažiprsta, sjajila se ko nevjerojatni dragulj.
I, kvragu, Delilah je izašla za njim. Smijala se, zadirkivala, treptala prema njemu onim svojim očima nekako blesavo, ko da ne vidi da mi ondje sjedimo. Mali je digo jednu stranu usta, ko da u čeljusti ima grč, ko da se srami. Onda je skupio usta oko trube, odsviro glasni visoki C, spuštajući se ljestvicom ton po ton dok nije došo do dna. Njegovi su tonovi vala bili tako užareni da su ti pržili ušl. Zastao je, stavio ruku na oči, zurio u nas. „Što radite?” Paul se počeo smijati. „Pusti ti to”, doviknuo mu je. „Razgovaramo o tebi”, reče Chip s nemarnim osmijehom. Zacrvenio sam se.
Gledao sam Delilah ondje na pozornici.

Imala je onaj zlatni rubac oko glave od jučer, šljokice u naborima svjetlucale su poput milijuna očiju. „Ma vidite vi to”, promrmljah. „Izgleda ko kraljica.” „Prije ko gatara”, reče Chip. „Gadarijatara”, reče Paul, tiho se smijući. „Ma obojica ste ludi. Dobro izgleda”
Chip je prikovo otrovan pogled za mene. „To izgleda ko hrpa smeća na njezinoj glavi, brate. Misliš da bi to nosila da ne mora? ” Trepnuo sam. „Molim?” „Otvori oči, lafe. Taj drek na njezinoj glavi je dar.” „Što?” „Ne prepoznaješ materijal?”
Brončani sjaj, šljokice koje namiguju - tad mi je sinulo. Oni prljava zavjesa koju smo navukli preko prozora sobe za izvođače. Pokušao sam umirit lice. Ali bio sam tako preplavljen razočaranjem i iritacijom da sam osjećao kako mi se boraju obrazi. „Koji vrag”, promrmljah. „Znači, sad nemamo zavjese? ”
„Mali je zakucao neko staro platno na prozor”, nasmiješi se Paul. „Bolje služi. Prodire manje svjetla.” Chip je podrignuo. I onda opet.
Bio mi je natočio talog u čašu dok nisam gledo - one grozne nakupine koje ti se zalijepe za jezik ko močvarno blato - i počeo sam se davit, pljuvat natrag u čašu. Chip je kliktao. „Hajde, lafe”, cerio se. „Ispij do kraja.” Oči su mi tako išle u križ, onako, ko da ću oslijepit. Majketi.
Mali je cvilio po vražjim ljestvicama, vrišteći i stružući gore i dolje, gore i opet dolje. Onako da ti se koža naježi. Zatvorio sam oči, otvorio ih. Zidovi su se posve lagano micali. Chip je zagunđao. „Idem na klozet. Ne dirajte mi karte.” Paul se nije ni pomaknuo.
Delilah je posezala dolje, izuvala cipele s potpeticama. Bosa je stajala na daskama, i zaprepastio sam se koliko je niska odjednom bila. Ko neko dijete, ogorčeno sam mislio.
„Moram razgovarati s tobom”, onako tiho reče Paul. Dignuo je glavu i oči su mu izgledale veoma bistro, veoma svijetlo. „Side? Hej, Side? „Slušam.” „Trebam pomoć.” „Bome trebaš. I ti i Chip.” Odmahnuo je glavom. „Ne. Ozbiljno ti kažem. Trebam pomoć.”
„Reko sam ti”, rekoh, naglašeno se naginjući naprijed sa svakom riječi. „Ja-bih-Inge-aliMartu-ne. Marta-nije-moj-broj-lafe.”
„Ostavio sam nešto u stanu”, promrmljao je, „nešto bez čega ne mogu. Ne mogu otići po to. Ali ne mogu ni ikog drugog zamoliti.”
„Zamoli Hiera. On će ti ispunit snove.” Namrštio sam se, zureći u drugi kraj u njega koji je i dalje svirao ljestvice gore-dolje. Delilah se naslonila na klavir, gledala ga kako radi. Paul me zbunjeno pogledo. „Hiero?”
Razmišljao sam o onom savjetu koji su mi dali. O tome što bi čovjek mogao darivat ženi da padne na njega. Bogati. Neću joj vala dat nikakav stolnjak za kosu, to sigurno. To mora bit nešto važno. „Slušaš li, Side? Side?”
Misli su mi kroz maglu doplivale natrag. „Ostavio si nešto u stanu." Kimnuh. „Dobro. Što ono?” Spustio je glavu. Onda sam znao da nije reko što.
„Ako je tako važno”, rekoh, „neka ti Delilah ide po to. Ona još izlazi. Ili ako je presramotno da jedna mačka vidi, bogati, imaš i starog Ernsta. U čemu je problem?”
Paul je onako polako kimao, ali oči su mu bile napete, neuvjerene. Nisam pito zašto ne ode sam, tako plavokos i plavook. Zbog straha. Znao sam to. Nisam bio siguran zašto Paul o tome govori i onda mi je sinulo.
„Bogati”, rekoh. „Hoćeš da ja idem po to? Ako oš da idem, idem. Samo mi reci što tražim.” Paulovo se lice razvedrilo od olakšanja. Ali jednako je brzo opet postao turoban. Polako je počeo odmahivat glavom. „A ne, Sid. Ne mogu tražit da izlaziš.” Ali stavio mi je drhtavu ruku na rame, dugo me gledao.
„Onda zamoli Delilah. Neće imat ništ protiv da svrati u stan.” Ali po tome kako su mu se usta uvukla u kutovima znao sam da je nikad ne bi pitao. Paul ima jednu željeznu jezgru. Ništ je baš ne može pomaknut. „Misliš da je njezin kaput dostatan?” impulzivno sam reko. „Da nije pretanak? Malo je hladno ovdje.” Paul je odmahnuo glavom ko da želi raščistit misli. „Što?” Mali je još kriještao gore-dolje po ljestvicama. Majku mu poljubim.
„Delilin kaput”, rekoh. „Misliš da joj je dovoljno topao? Došla je iz Pariza ljeti i sve to. Meni izglecla malo tanko. Sigurno se smrzava ovdje.”
Paulova su ramena bila pogrbljena. „Ne znam. Valjda. Komu ne bi dobro došao novi kaput?” Čvrsto sam kimnuo. „I ja sam to mislio.”
Odjednom je Hiero, gore na daskama, prešao u živahnu melodiju tako svježu daje nisam prepozno. Ne, znam je: Empty Bed Blues. Svirao je Empty Bed Blues, ali tako plaho da nije tako zvučalo. Svirao je koketno, gotovo ženskasto, i ostavljao je kratka prazna mjesta gdje bi bio pjevačev glas.
Delilah je izgledala iznenađeno, šarmirano, napola rastvorenih usnica. Zakoračila je nekoliko koraka unaprijed svojim malim bosim stopalima. Zureći gore u Hiera, dignula je ruke, istežući ramena do ušiju.
Kad mi je krevet prazan, grozno se loše i tužno osjećam, zavijala je. Kad mi je krevet prazan, grozno se loše i tužno osjećam. Opruge mi hrđaju kad tako sama spavam. Paul mi se nasmiješio.
Za ime Boga. Njezin je glas titrao ko mišić. Bio je dubok i bogat, uz drhtaj nečega što skuplja snagu. Kad dobiješ dobru ljubav ne širi okolo vijesti. Da, on će te prevariti i u praznom krevetu ostaviti. Obavijala je debelo, čvrsto uže svoga glasa oko riječi, žestoko se obrušujući na njih, stišćući ih zajedno. Onda je smiono bacala tonove u zrak, visoko i trubasto. Ali njezin je glas u svojoj biti bio mornarski glas, grub i muški. Njezini niski tonovi gorko kriještanje, ispunjeno muljevitim žaljenjem.
Kad sam ih tako čuo, Delilah i maloga, ispunio sam se nekom čudnom energijom, nekim čudnim besciljnim osjećajem. Ne zbog češkog. Mislim, ne samo zbog češkog. Osjećao sam se izborano, suha grla, sokova isisanih iz sebe. Onda je mali spustio trubu, sramežljivo joj se nasmiješio. A ona je stajala ondje, gledajući ga, ispunjena veličanstvenim sjajem. Mislio sam: Ja joj to nikako ne mogu dat. Nikako.
Onda sam osjetio nečiji pogled na sebi i okrenuo se. Chip je stajao s druge strane plesnoga podija i napeto zurio u mene. Mračno me pogledao, odmahnuo glavom. Vražji strop se okretao. Paulova je ruka bila na mome ramenu. „Čovječe, bome si se odvalio.” Nacerio se. „Ko stijena”, promrmljah. Iduće smo večeri još bili pijani.
E Delilah je bome žestoka. Zbilja žestoka. Niko od nas nije bio spreman za njezino čudno laskanje, njezin niz zadirkujućih uvreda, ili za to kako je bezbrižno, rastreseno nudila svoje mišljenje. Da ne spominjem tajanstven završetak njezinih razgovora, kad bi katkad jednostavno usred rečenice ustala i otišla. Muškarca je to intrigiralo. Pustimo Chipovo bunjenje, sve te primjedbe o željeznoj šipki, dosadnom crnom papru - vidio sam to svima na licu, svi su se okretali kad bi se vrata otvarala, nadajući se da je ona.
Zato, kad je Chip došao na pozornicu, sasvim malo posrćući, i počeo petljat po svojim bubnjevima, znao sam da s bar pola oka promatra Delilah. „Ne pjevaš onako loše ko što sam očekivo”, nasmiješi se Chip. „Jučer navečer”,
„Ma, Charlie, zacrvenjet ću se. „Charlie je ime za konje”, progunđa Chip. Onda je podrignuo i ponosno se nasmiješio.
Ernst je došao na pozornicu sa svojim klarinetom. „Chip, pravi si džentlmen. Zbilja otmjen.” Bio je u košulji, olabavljene kravate. „Je li se ikomu javio Fritz? Ikomu?” Mali je slegnuo ramenima.
Delilah se naslonila na ogoljenu ciglu, petljajući po najgornjem gumbu na košulji, s laganim smiješkom na usnicama. Bogati. Znam da nije time mislila ništa seksi i nije to činila da bude zavodljiva. Nemam izgovora. Ali kad se naglo okrenula i vidjela me kako stojim ondje na rubu plesnoga podija, spustio sam pogled i lice mi se zažarilo. „Zdravo, Side”, reče.
„Delilah”, rekoh, trudeći se zvučat trijezno. Proučavao sam vrhove svojih dvobojnih cipela, kao da ih treba ulaštit. Nasmijala se, spuštajući ruku. Vidio sam nešto tamno i mišićavo kako se kreće iz kulisa, poprijeko ispod bubnjeva, gdje se Chip naslanjao, brzo se zavlači iza klavira i ide prema Delilah. Majketi, kolika štakorčina! Mahnuo sam rukom, oštro doviknuo da je upozorim. Delilah!
Svi su se ukočili, zureći u mene ko da sam skrenuo. To tamno dlakavo biće provuklo se između Delilinih listova, i ona je čučnula te joj se haljina uzdignula uz bedra. I dalje me gledajući, dignula ga je u naručje. Počeo je mijaukati visokim, pakosnim tonom. Bogati. Pa to je mačka. ,Neko je nešto pio”, glasnim šaptom reče Chip. Paul je nagnuo palac iznad otvorenih usta, ko da istače iz boce. „Skrijte losione za brijanje”, reče Chip. Cijelo mi se tijelo vala užarilo.
Bila je to ofucana, izbezumljena, sluđena mačka. Veličanstven ovratnik od crnog i bijelog krzna krunio joj je ramena. Delilah je dignula to kužno biće u zrak, zurila joj u oči. „Zdravo, Lilah”, promrmljala je. „Kako si? Kako si?” Tiho se, nemirno nasmijala. „To je mačka", rekoh, zaprepašten. „Pa, ona se kune da jest”, nasmiješi se Paul. „Ja nisam uvjeren.” Spotaknuo se na žicu, počeo smijat. Odmahnuo sam glavom. „Majketi, odakle je došla ta gadna životinja?” „Iz Pariza”, reče Chip. „Iako tvrdi da potječe iz Montreala.” „Budi pristojan”, reče Ernst na engleskom.
Delilah je na to dignula pogled. „Nadam se da joj se ne rugate, momci.” Njezin je smiješak bio silovit. „To je mačka ratnica. Zar ne, zlato?”
„Dama Delilah Druga?” nasmija se Chip. „Ona jede samo ono što je manje od nje. Hiero, čuvaj se.” „Dama Delilah?” rekoh. „Iz zida je?”
Mačka je zacvilila i izmigoljila se Delilah iz ruku, tiho doskočila. Svi se nasmijaše.

Meni se lice još više zažarilo i mislio sam, kvragu, nikoga drugog to nije iznenadilo. Ko da su svi to već znali. Mačka je otrčala do Chipa, skočila mu u krilo. Ustao je uz klepet, bacio je na daske. „Sviđaš joj se, Charlie”, nasmija se Delilah. „Chip, sestro. Bogati.”
Ali mačka je prela i vijugala bubnjevima, trljajući se našcm Chipu o gležnjcvc. „Dođi i makni tu kugu od mene”, zaštekće Chip. „Sigurno je bolesna.” „Ako joj se ti sviđaš”, reče Delilah. Ernst se nasmija.
Ali Chip me samo zlovoljno pogledo. Oči su mu olako skrenule u jednu stranu, onda je odmahnuo glavom. Mali. Hiero je stajao na rubu kulisa, ozarena lica.
Znači, on je to učinio. On joj je dao mačku. Bogati. Nisam mogao shvatit, što je to između njih dvoje. On tako mlad.
Osjećao sam nelagodu, slabu odlučnost. Čovjek se ne može s tim natjecat. Nema šanse. Ali moram bar pokušat. Sjetio sam se Paulovog savjeta.
Delilah je sjela na rub pozornice, prekrižila jednu dugu nogu preko druge, otvarala konzervu sardina. Ma odakle ta konzerva? Dama Delilah Druga skočila je s Chipovih bubnjeva, dotrčala do nje. „Sid?” zazva Ernst. „Hoćeš li nam se pridružiti?”
Samo sam mu se slabašno nasmiješio. Prišao sam vijugavom putanjom, držeći se za pozornicu jednom rukom, trudeći se da prikrijem svoju pijanost. Ovlažio sam usnice. Nisam još bio smislio što ću reć.
Delilah je pogledom prešla preko mene kad sam prišao. „Sid?” Zvučala je uzbunjeno. „Je li ti dobro?”
Njezine su bose noge slobodno visjele preda mnom. Dignuo sam pogled. Zvuk mog imena na njezinim usnicama iz mene je izmamio lijen smiješak. „Dobro sam”, rekoh, misleći kako mi je glas pomalo šupalj. Pročistio sam grlo, produbio ga za registar. „Dobro sam.” Tako, to je bilo bolje. Zatim, sjetivši se što sam sve htio reć, pokušao sam postić ozbiljan izraz lica. „Ali zabrinut sam za tebe.” Neodređeno se nasmiješila, nervozno pogledala oko sebe. „Za mene? Zašto?” „Sigurno ti je hladno.” Riječi su mi u ustima ležale ko hrpa mokrih krpa. Namrštila se. „Ljeto je. Sid. Dobro mi je."
U mutnoj jami cugom natopljenog mozga pokušao sam dokučiti što je htjela reć. Ne, znao sam što želi reć, ali nisam se mogao sjetit jasnijega početka. Mislim, da to bude prihvatljivo za damine ušli, rečeno civiliziranim jezikom, ne sirovim izrazima koje svi blebećemo u snu. „Nisi li malo ukočena?” pokušah. Osjećajući već dok sam to izgovarao da to baš nije u redu. Čuo sam oštar smijeh s pozornice. Tresući se, Chip se nagnuo ostalima i nešto rekao. Odjeknuo je prigušen smijeh, svi su zurili u mene. Čak se Hiero smijao svojim visokim, štucavim smijehom. U izmaglici sam osjetio ubod panike. Moj mozak jednostavno nije bio u brzini, brate. Očajan, pogledao sam Delilah. Njezino je lice divljački pocrvenilo.
Osjećajući da mi trenutak izmiče, ispalio sam: „Želim ti dat svoj kaput, Delilah.” Počeo sam ga skidat, davat ga djevojci. Ali ono češko, bogati. Moje gumene ruke potpuno su se zaplele u rukave i stajao sam tako i ljuljao se, jednog ramena nezgodno izvijenog unatrag, izvodeći kratke, silovite trzaje da bi se oslobodio, ko da sam najveći kreten koji je ikad živio na ovom planetu. Počeo sam se smijat. Bio je to čudan, uspaničen smijeh, i dok sam se smijao, mislio sam: Sid, što radiš, budalo? Prestani. Prestani. „Sid?” reče Delilah začuđeno. „Sid, jesi li dobro?”
Chip umalo da se nije prevalio s barskog stolca koliko se cerekao. Mali se držao za želudac, hvatao i hvatao dah. Jednostavno se nisam mogao iskobeljat. Onda sam osjetio hladnu ruku na ramenu, kako me okreće: Delilah mi je uvlačila ruku natrag u rukav. „Samo ti nešto pokušavam dat”, rekoh promuklo. „Bome, lafe”, doviknu Chip.
Oh, djevojko. Bila je praktički zelena u licu koliko joj je bilo neugodno. „Hvala ti na brizi, Sid”, reče s istinskim dostojanstvom. „Nije mi hladno. Ali hvala ti.”
I uzimajući u ruke svoj kaput i svoje rukavice od teleće kože i svoju riblju konzervu i svoju gadnu mačku punu buha, kimnula je muškarcima, uputivši Ernstu duži i ljubazniji pozdrav, te otišla s pozornice.
Stajao sam ondje, osjećajući kako me prožima neodređen osjećaj stida. Kad kažem neodređen, mislim poput zida vode koji se zabija u selo, briše sve pred sobom. Lagano sam osjećao ništavilo, ispunjeno otupjelošću, ko da se sve oko mene događa pod vodom.
Bogati, ti su se kitovi smijali i smijali ko da će smočit gaće. Čak je Ernst imao smiješak na licu, odmahujući glavom ko da ne vjeruje što je upravo vidio. „Ma, Sid”, dahtao je Chip. „Majketi, Sid, nevjerojatan si.”
„Dobro, dosta je bilo”, reče Ernst. Ali oči su mu još bile navlažene suzama od smijeha. „Gdje je Fritz? Je li se komu javio?” „Moramo ipak svirat iako nema Delilah?” reče Chip. Počeo sam odlazit s podija, ali te moje noge nisu me slušale. Bacio sam se za jedan od stolova ispred reflektora. „Za Boga miloga”, reče Ernst. „Koliko ste popili, momci?” Paul je odjednom izgledao ozbiljno. „Ne jako puno”, pažljivo je izgovorio.
Onda je Chipova noga udarila o bas bubanj. Odskočio je, gledajući ga ko da je to učinio svojom voljom. Onda je pogledao Paula i frknuo. I onda su se obojica opet valjali od smijeha.
Bilo mi je mučno od sramote. Sve što sam čuo kako mi odzvanja u glavi bio je vražji Hierov štucavi smijeh. Taj gad.
Svirali su šlampavi set, Paul je propuštao upade, široko se cereći kad god bi mu Ernst kimnuo. Chip, iako je bio pijan, zvučao je dobro ko uvijek, s pravom je lakoćom udarao po tim tamburima. Ja sam dugo sjedio za tim stolom i bilo mi je zlo. Onda sam ustao, oteturao iza pozornice. Baš je odlazila iz sobe za izvođače kad sam sišao niza stube, prošao kroz zvučno izolirana vrata. Kad je vidjela da sam to ja, smiješak joj je malo izblijedio. Ali nije me pljusnula niti se namrštila niti išta slično, što sam doživio kao dobar znak.
„Slušaj, oprosti mi zbog onoga prije”, rekoh, čvrsto ispred sebe objema rukama stišćući šešir. Ruke su mi se malo tresle i pokušavo sam to skriti pomičući ih. „Nisam bio pri sebi. Nisam mislio to što sam reko. Ako - ”
„Da zbilja misli da si ukočena, ne bi ti se i dalje pokušavao uvući pod haljinu”, reče Paul, pojavivši se niotkuda. Pozdravio nas je šeširom i otišao dalje.
Oh, ta tišina. Čovjek bi mogo slomit zube na njoj. Stajao sam ondje i teško gutao, ne znajući kamo da pogledam. Misleći samo: Da je vala nisi pogledo u oči. Spustio sam pogled, ali shvativši da su mi oči u ravnini s njezinim prsima, lecnuo sam se i opet skrenuo pogled. Njoj je vala bilo nelagodno. Tako se jako smješkala da sam si mislio kako bi joj se lice moglo slomit. Pročistio sam grlo. „Moram nešto pitat Ernsta. Sad sam se sjetio.” „Dobro”, reče ona, brzo kimnuvši. „Da. Onda dobro.”
Nekako se nespretno okrenula na potpeticama, počela naglašeno hodat u suprotnome smjeru. Ondje nema ničeg osim ormara s rekvizitima.
Mučnina to ni blizu ne opisuje. Smrtno zgrožen, posramljen, osramoćen - bogati, bio sam tako preplavljen time da nisam ni znao što osjećam. I u zamci sam u tom prokletom klubu. Majketi.
Iduće sam večeri zabasao u sobu za izvođače u potrazi za nečim, bilo čim što će u meni uklonit nemir. Chip je sjedio ondje, utonuo u misli ispred zida ko da čeka da se na njemu pojavi slika. Dama Delilah Druga prela mu je sklupčana u krilu.
Zgađeno ju je pogledo. „Ta prokleta šugava kužna grozna ružna životinja”, namrštio se. Još je zvučao pijano. Sjeo sam kraj njega.
„Vrata još nije otvorila?” reče. „Što ti je bilo, da se udvaraš dami napola mrtav. Nikad neš uletit pijan, brate. Lud si.” Odmahnuo je glavom. „Budala, budala, budala. Reć dami s kojom želiš griješit da je ukočena.”
Malo sam digo ramena, uz uzdah ih spustio. Imo je pravo. Moram se sabrat. Nać pametniji način da je lovim.

Oštro se nasmijo. „Mačka nije nešt što može bit tvoje. Nije.” Dignuo je Damu iz krila, koja je kandže čvrsto zabila u njegovo odijelo. Napravio je grimasu i vratio je natrag. Još sam osjećo miris češkog na njemu, u valovima mu se izdizo iz daha. „Al dobro je to. Sa' si baš u dobroj situaciji. Sa' se moš ispričavat, brate. Žene to vole." Namrštio sam se. „Kvragu, Chip, pitaću te za savjet kad ga zatrebam.” „Kažem ti, brate. Odma idi k njoj, reci joj kako se sav kaješ. Upaliće. Vidjećeš."
Proučavao sam njegovo lice u ružnoj žutoj svjetlosti iz spremišta kostima. Svjetlo se čudno zadržavalo oko njegovih usta nalik na kamenice, zbog čega je izgledo kao da se mi se kesi. „Što. Ovdje je?”
„Gdje si ti, lafe? Gore je već jedan sat.” Zahihoto se. „Gore u Ernstovom uredu. I sama je, brate.” „Gdje je mali?” Chip je slegnuo ramenima.
Bogati. Bogati i opet bogati. Popeo sam se, onako nonšalantno, okrećući onaj svoj šešir među prstima, onda nekako zabasao u hodnik, ko da razmišljam o nečem drugom. Ali mislio sam ovo: Dosta. Vala ćeš sve raščistit, neka vidi što mislíš. Onda je pusti.
Ernst je bio odvukao stolicu na pozornicu, sjedio je sam i tiho čistio klarinet. Nije ni digo pogled kad sam prošo, a instrument se sjajio ko oštrica. Klub je bio mračan, ali u Ernstovu je uredu gorjelo svjetlo. Provuko sam se između stolova, popeo uza uske stube. Vrata su bila otvorena, ali ipak sam se zaustavio u sjeni prije nego što sam pokuco po okviru.
Stajala je u plavoj svilenoj haljini, objema rukama držeći zlatni rubac na glavi, a tkanina joj se poput muljevite vode prelijevala preko jednog uha. Istegnuta pazuha bila su joj posuta dlakama crnim poput krasta. „Sidney”, reče, okrećući se prema meni. „Kakvo iznenađenje!”
„Došo sam se ispričati” Nisam je gledo u lice. Bojo sam se njezine zlovolje. Ali tišina, tišina je bila preteška. Digo sam pogled. Zurila je ravno u mene, čekala. „Ništ ti nemam za dat”, rekoh. Stajala je tako, načas praznog izraza lica. „Je li ovo šala?” „Nije.” „Jer sad mi ih je već dosta od tebe.” S nelagodom sam pročistio grlo. „Što hoćeš, Side?” Nekako je to zvučalo slabašno, ranjivo.
Htio sam je primit za ruku, ali brzo se nagnula naprijed, vežući onu spalu zlatnu tkaninu. Pustila je da joj ruke vise kraj bedara. Nisam tako glup da opet pokušam. „Ništ ti nemam za dat, Delilah”, tiho rekoh. „Al bome bi vraški želio da imam.
Lice mi se zažarilo kad sam čuo da to izgovaram. Nikad nisam tako razgovaro sa ženskom, čak ni u najzelenijim godinama. Delilino izvanredno inteligentno lice, njezina gruba čistoća, ko da su i bol i sreća na njoj ostavili trag. Bogati. Stajala je i gledala me, usnica poput zrele modrice. Nije rekla ni riječ i osjetio sam mučninu. „Kvragu, djevojko”, promrmljah. „Oprosti. Nije u redu što te svim tim zasipam.” S dva prsta taknuo sam svoj šešir, kimnuo, okrenuo se natrag prema vratima. „Sidney.” Rekla je to puna turobne nježnosti, ko da sama sebi ide na živce.
Stao sam. Hrastov je pod škripio pod mojim petama. Osjetio sam užareno isijavanje u živcima, cijelo mi se tijelo ispunjavalo zbunjenim, izmučenim osjećajem, ko da sam noćni leptir ulovljen u svjetiljku. „Uđi”, rekla je, „zatvori vrata.”
Pružila je ruke i navukla zavjese na uredskim prozorima. Taj skučeni grozni prostor s grijalicama bez topline. Njezina tanka plava haljina tako prozirna da sam kroz saten vidio kvačice njezinoga rublja. Navlažio sam usnice, nervozan.
Ne skidajući pogled s mene jako je polako dignula ruke. Njezin je pogled bio pun takve strašne intenzivnosti da nisam znao što da sve gledam - nadražujuće podizanje njezinih ruku ili napetost u njezinim zelenim očima. Pogledavao sam jedno pa drugo, osjećajući strah, uzbuđenje.
Odvezala je zlatnu tkaninu pokrova za glavu, polako ga odmotala, zatim skinula i držala skupljenog u objema rukama.
Majketi. Bila je ćelava. Njezin je skalp bio grub i pun čuperaka kose, a blijeda se koža jezivo sjajila između njih.
Lice joj je bilo potpuno mirno, potpuno prazno. No njezine su oči bile sjajne od prkosa, voda je svjetlucala u njima. Jednu je ruku stavila na ukrućeni kuk. „Želiš li me još, Side?” gorko je rekla. „Još žudiš za tim da me dohvatiš?” Ništ nisam reko. Samo sam zurio.
Mračnim je glasom rekla: „Rekli su da je uzrok stres. Trebala je narasti natrag” No glas joj se tada nekako zagušio. Napeto je zurila u mene.
Skinuo sam šešir, polako, lagano trepćući. Onda sam zakoračio naprijed, sagnuo se. I poljubio je. Nije se ni pomakla. Ali osjećo sam kako joj olakšanje struji tijelom, napetost nestaje. I onda mi je uzvraćala poljubac, ustima mekanim i toplim na mojima. Mislio sam. bogati, ova žena i ne zna što je. Najizvanrednije i najoriginalnije biće koje sam ikad vidio. Odmaknula se, stavila mi jednu ruku na prsa. „Što radiš?” Stavio sam joj ruku na skalp, posve nježno.
„Nemoj, Side. Nemoj. Ružno je.” Okrenula je glavu. „Hej. Hej”, rekoh, zglobovima šake veoma je nježno gladeći po mokrim obrazima. „Nije. Dođi. Nije važno. Ovo će zvučat ludo. Ovdje si tek pol minute, djevojko, ali već mi se čini ko da te cijeli život znam. Mislim da se zaljubljujem u tebe.”
Brzo je dignula pogled prema meni. Onda me snažno gurnula u prsa. Zateturo sam unatrag. „Da me slučajno nisi navlačio”, reče. „Ozbiljno ti kažem. Side? Ozbiljno ti kažem.” Stajao sam trljajući prsa. „Ponovi to”, reče. „Što?” „To što si sad rekao.” „Zaljubljujem se u tebe?” „Dođi”, reče.
Drhtavih nogu, zakoračio sam bliže. Njezini trakasti prsti, mramorne kosti zapešća, onaj vitki, blijedi vrat poput mlade breze. Bila je sva dugačka i graciozna stojeći tako, i kad sam vidio kako joj se sjene zadržavaju na ključnim kostima, poput neke udubine koju je utisnuo ljudski prst, htio sam onamo staviti usta.
Uzela me za ruku, povukla prema starom Ernstovom kauču. Nisam skido pogled s njezinih očiju. Legla je i stidljivo me vukla dolje na sebe. „Što radiš, djevojko?” šapnuh. „Ernst može ući.”
Osjećao sam kako diše ispod mene. Posve nježno spustio sam usta na njezinu glavu, ljubio sam vatastu vunicu. Ispustila je tihi zvuk, dignula lice i opet sam je poljubio. Onda sam se polako podupro na jedan lakat i rastvorio joj haljinu sprijeda.
Ono čega se sjećam dok sam je ljubio niz rebra bio je spokoj kojim je odisala. Potpuni spokoj.

Prenuvši se iz sna ujutro dignuo sam se na jedan lakat, gledajući u mrak Ernstova ureda. Bio sam pokriven tankim pokrivačem, moje hlače, košulja i čarape bili su razasuti oko mene poput neke zvijeri s ticalima. Još sam osjećao Delilinu toplinu na sebi, poput sjene. Okrenuvši se da je dodirnem, dobio sam punu ruku ničega. „Lilah?” tiho rekoh. „Jesi ovdje, djevojko?”
Spopao me neki čudni osjećaj u prsima, ko da nešto zlo vreba iz kutova. Vrata su bila napola pritvorena i kad sam pogledao onamo, vidio sam onu gadnu mačku kako sjedi na otvoru, proučava me svojim žutim očima. Onda se okrenula i izašla. Zadrhtao sam. „Delilah? Kamo si nestala?”
Ustao sam, uvukao se u hlače, izašao na stube i pogledom prešao po klubu ispod sebe. Chip i mali sjedili su za stolom, ne govoreći puno. Mali je trumpetu postavio uspravno na sredini stola, ko da je izložena.
„Pa to je Kapetan Ljubav”, doviknu Chip kad sam se spuštao. Nasmiješio sam se, pocrvenjevši. još sam zakapčao onu svoju košulju. „Gdje je Delilah? jeste li je vidjeli? Hiero me dugo odmjerio pogledom. Da, lafe, mislio sam. Više nisi ti glavni.
„Što, i ona je nestala?” Chip je nadlanicom prešao preko vlažnih usnica. „Krvare mi usnice?” Pogledao sam ga.
„Tako mi se čini, ko da krvare. Što je?” Napuhao je obraze. „Paul je rano izašo. Niko ga nije vidio da odlazi. Ernst ga je otišo tražit.” „Lažeš.” „Pitaj malog.”
„Zašto je moro napravit takvu glupost? Što je njemu? Bogati!” Ali onda sam se osjećo ko da nisam u toj prostoriji, koliko sam se od živaca duboko zavuko u sebe. Odjednom mi je u grlu bilo hladno. „Što je?” reče Chip.“Što ne govoriš, lafe?”
Pročistio sam grlo, sjeo. Zurio sam u izlaz, u vrata predvorja. „Jučer je pito da se ide u stan. Reko je da nešt treba.” „Što tako jako treba?”
Slegnuo sam ramenima. „Nije reko. Bilo ga je sram.” Zaustavio sam pogled na njegovom starom klaviru, koji je stajao otvoren i cerio se sobi bijelim zubima. U meni je rasla jeza. ,;Reko sam nek pita Delilah za pomoć”, promrmljah, jako tiho. „Nije izgledo najbolje”, reče Hiero. Prstima je odsutno prčkao po pohabanom rukavu. „Stalno sam ga ispitivo jel bolestan. Stalno je govorio da nije, ali. Znao sam da nešt nije u redu.”
Sjetio sam se kakav je Paul bio jučer navečer, plave kose uspravne poput pera, s onim svojim tromim pijanim smijehom. Chip je izdahnuo, mesnate ruke spustio na stol. „Čekajte. Ernst je izašo van?” rekoh. „Majko mila. Ako izgubimo Ernsta, mrtvi smo.” „U redu je”, reče Hiero. „Ako su samo otišli do stana, brzo će se vratit. Nije daleko.” „Paula vala nema cijeli dan, lafe. Prošli su sati.” Osjetio sam vrtoglavicu, slabost, gotovo nepostojanje od straha. „Koliko je sati?” „Propustio si ručak”, reče Chip.
„Ernst je išo pogledat stan”, onako tiho reče mali. „Naći će ih. Bez brige, Sid. Možda ni nisu skupa.” Sav očajan sam ga pogledo. Odmahnuo sam glavom.
„Ako su ih ulovili”, reče Chip, „ako su ih ulovili, moramo bježat odavde. Doće nam soldačine.” Ali ako su ih ulovili, bogati. Ništ drugo više nije važno.
„Moramo ostat smireni”, reče mali. „Možda se ovaj čas vraćaju. Ne možemo znat.” Glas mu je bio prožet snagom koju nisam poznavo. A onda sam je prepoznao. Zvučo je ko Delilah.
Ernst se vratio kasno iduće večeri. Tjeskoba nam je progrizala utrobu, tako smo bili nervozni. Ernst je ušo jako polako i odmah sam znao. Iako mu je glatka kosa izgledala besprijekorno, srebrne kopče za manšete su se sjajile. Blijedom je rukom prešao niz kravatu, uredno je uvlačeći u odijelo. Onda je jednostavno odmahnuo glavom. „Sjedite u mraku”, reče. „Neka netko upali prokleto svjetlo.” Osjetio sam očaj. „Ništ?” reče Chip. „Zbilja?” „Možda je to dobro”, reče Hiero. „Možda to znači da nisu u nevolji.”
„Ne, mali”, reče Ernst. „Nije dobro.” Onda je stao, oštro pogledo malog, a tamne su mu oči izgledale tekuće. „Kako to misliš.” „Ni Delilah nema cijeli dan”, reče Chip. Kratko mi je uputio pogled. Osjećo sam kako mi se vrti u glavi. „Bio si na policiji?” rekoh nervozno. „Jesam.” „Nisu kod njih?”
„Kažu da nisu čuli ništa ni o kome tko odgovara Paulovu opisu.” Progutao je. „Nisam pitao za Delilah. Ali ona je kanadska državljanka. Trebala bi biti sigurna.” „I američka. Oboje.”
Ernst je kimnuo. „Onda je još sigurnija.” Ali zbog nečeg slabašnog, nečeg mekanog u njegovom glasu pomislio sam da ne vjeruje u to. „Ma gle tko je došo u pravi čas”, siknu Chip. Digo sam pogled.
Veliki Fritz u tišini se provlačio kroz čađave zavjese iznad pozornice. Nosio je svoj saks, kaput prebačen preko drugc ruke. Načas nisam mogo vjerovat da je stvaran. Sjedio sam mirno u stolici, pogleda prikovanog za njega. Zastao je da prouči mačku, koja je ko hrpa krpa ležala između reflektora. Onda je došo naprijed i sišo do nas.
Izgledao je grozno. Njegovo je smeđe odijelo bilo vlažno i isprano, rumena čeljust zasjenjena neobrijanom bradom, njegove sitne tvrde oči proučavale su nas jednog po jednog. Usta su mu visila na mekanim obrazima ko vlažno tijesto. Izgledo je ko da će nešto reć, ali onda nije reko ništ. „Bogati, Fritz , reče mali. „Jesi dobro?” „Fritz” , reče Ernst tiho kimnuvši. Ali nije se pomaknuo. Svi smo gledali u njega.
Otvorio je svoje goleme ruke, uz laganu gestu. „Došao sam čim sam čuo.” Zvučao je žalosno. „Jadan Paul. Zaboga. Što je radio vani?”
Zurio sam u Fritzov iziritirani nos, posut masnim crnim porama. Mislio sam, bogati, vala izgleda gnusno. „Nije samo Paul”, reče Ernst. „I Delilah je nestala”, onako tiho sam reko. Fritz mi je uputio dugi pogled. „Armstrongova djevojka?”
Chip je odgurnuo stolicu unatrag, naglo ustao. „Sidova djevojka”, zgađeno je reko. „Dugo te nema, lafe.” Fritz se namrštio na Chipa. Čvrsto stisnute usnice pobijeljele su mu u kutovima.
Odjednom sam samo htio izletit odande, prerezat si grkljan, kvragu, samo nestat. Nisam htio čut više ni riječ toga. Sjedio sam nepomično.
„Delilah Brown”, reče Ernst. „Armstrongova pjevačica iz Pariza. Bila je s Paulom kad je nestao. To nema smisla.” Fritz se nagnuo na rub šanka. „Nisam čuo ništa o nekoj ženskoj. Je li Amerikanka?” „Kanađanka. Oboje.”
„Sigurno je bila s njim?”Ali Ernst ga je proučavo svojim veoma tamnim očima, ko da razmišlja o nečem. Naposljetku je reko: „Što si čuo, Fritz? Kako si znao da se trebaš vratiti?” Fritz je odmahnuo glavom. „Samo da je Paul uhićen.” „Majketi”, promrmlja Chip. Fritz je pogledao naša lica. „Niste znali? ”
„Nismo.” Ernst se naslonio, prekrižio noge. Ali njegove su geste bile nekako ukočene, ko da se zbilja jako trudi ne osjećat ono što osjeća. „Kako to misliš, uhićen?” nervozno reče mali.
„Deportirali su ga u Sachsenhausen. Jutros. Ne znam zbog kakvih optužbi. Uobičajenih, vjerujem.” „Uobičajenih”, reče mali, i u tome sam čuo gorčinu koju još nisam čuo. „Za Boga miloga”, šapnu Chip. Počeo je rukom prelaziti niz lice, zureći u izguljen pod.
Mačka je stajala pod svjetlom reflektora, protegnula se, legla natrag. Počela je lizati vrhove šapa.
Osjetio sam kako mi nešto popušta u prsima, ko da mi se pluća raspadaju. Disao sam jako brzo i jako plitko. Sachsenhausen. Bogati. Nitko od nas nije morao pitat gdje je to. Čovjek bi mogao živjet u jami bez prozora i opet znat riječ Sachsenhausen.
Pipa je kapala negdje straga u sobi za izvođače. Pod je lagano zadrhtao, kao da veliki kamion prolazi vani po ulici. Čuo sam kako mali diše. „A njegove isprave?” reče Hiero. „Imao je isprave sa sobom, zar ne?” Fritz je odmahnuo glavom. „Nisam pitao za njegove isprave” „Koga nisi pitao?” reče Ernst. „Gdje si to sve čuo, Fritz?” Sachsenhausen, mislio sam. Bogati.
Fritz dugo ništ nije reko. Njegovo je golemo crveno lice izgledalo zažareno, ali uvijek tako izgleda. Rastvorio je sako i goleme ruke stavio u džepove od hlača. Na kraju je lagano uzdahnuo. „Albert Basel. Skrivam se u njegovom starom stanu. Nadao sam se da će se ovo stišati.” „Albie Basel!” dreknu Chip. „Albie Basel!” „Što ondje radiš?” prasnuh. „Lani nas je ubio.”
„To je bilo logičnije nego ostati ovdje s vama”, mrko reče. „Nego da smo svi na jednome mjestu. Trebao sam nešto reći. Žao mi je.” „Ma žao mu je”, siknu Chip. Fritz je stajao baš jako mirno, ko da je voštan. „Ušuti, Chipe. Ozbiljno ti govorim.”
„Naravno. Da nisi izašo po vražjem danjem svjetlu, možda bi soldačine manje sumnjale.

Došli su nas lovit jutro nakon što si otišo. Znaš to?” „Da nisi ubio onog jadnog mladića, ne bismo uopće bili u nevolji.” „Jadnog mladića? ” rekoh. „Onoga koji je malomu stavio bocu od vrat?” Fritz se namrštio. „Znaš što mislim.” „Dosta”, reče Ernst.
Oštro svjetlo u klubu padalo nam je na lica tako da su izgledala ko maske, preko tkiva je navlačilo jednu blagu prozirnost. Niko od nas nije bio sličan sebi. Delilah je otišla, stalno sam mislio. I onda: Sachasenhausen. I onda: Delilah.
Ernst je odlučno ustao. Prešo je rukom preko rukava, ko iz navike. „Izvest ću Horch iz garaže. Dovest ću ga otraga. Moramo ići. Odmah. Ne znamo što su im Paul ili Delilah rekli. Ali sigurno će biti dovoljno. Uzmite odavde što trebate.” Sachsenhausen. „Kamo idemo?” polako upita Hiero, ko da je ispod vode. Delilah je otišla.
„U Hamburg. Zatim, nadam se, u Pariz.” Ernst je izgledo ko da će još nešto reć, ali onda je ušutio, ko da treba reć previše toga. Sachsenhausen.
„Ja ne idem”, reče Fritz. Glas mu je bio napet. Odjednom sam opet vidio koliko je zapravo golem, koliko je vlastit čovjek. Otišao je do pozornice, skupio svoj kaput i svoj alt saksofon. „Ne možeš ostati ovdje, Fritz. To je suludo.”
Fritz je dopustio da se duga tišina vuče za Ernstovim riječima. Namrštio se. „Franz Thon pozvao me da se pridružim Golden Sevenu", reče smireno. „Htio sam vam reći prijc nego što sam čuo za Paula. A onda, pa.” Lagano je slegnuo ramenima.
Osjetio sam čudan okus u ustima, teksture paukove mreže. Fritz u Golden Sevenu? Bogati. Zamisli to. Nikad u životu vala nisam čuo nešt tako nestvarno. I odjednom je sve bilo ko neki san, tako apsurdno. Ernst je zurio u prljavi pod. „I prihvatio si Thonov poziv.” Sjedili smo tako u tišini, svi zurili u Fritza.
Nakon nekog vremena opet je slegnuo ramenima. Onda se okrenuo i krenuo van. Kruto je držo bradu dok se probijao između stolova i naprijed prema prednjem dijelu kluba. Činilo mi se da mogu čut kako mu se debela bedra trljaju jedno o drugo u tom odijelu. Na pola puta je stao. „Dođi sa mnom, Ernst, dok te još žele. Ne sviraju loše. Ali svirat će puno bolje ako si i ti s njima. Razmisli. Hrana, dobra zarada - bit ćeš zbrinut.” Pogledom je prešo preko nas, s nekom tugom u očima.
Ernst se sagnuo, jako pažljivo zapalio cigaretu. Vidio sam kako trese šibicu da je ugasi, ali njegove ruke, bogati, drhtale su.
„Mislim da se nikad u životu nisam više stidio nekoga”, reče. „Nikada.” Izdahnuo je dugačak, polagan oblak blijedoga dima. „ Sretno, prijatelju.” „Nazivaš ga prijateljem?” viknu Chip. „Njega? Tu debelu šupčinu? ” Hiero je zurio u Fritza s nedokučivim izrazom u očima. Fritz je kimnuo, dvaput. Zaustio je da nešto kaže, zatim kao da je odlučio da neće.
Chip je ustao, nagnuo se preko stola. „Ti seronjo jedan”, vikao je. „Gubi se odavde dok ti nisam taj saks nabio tako duboko u grlo da će ti izvirit na drugi kraj. Nestani.” „Kvragu, Chip”, Ernst je dignuo glas. „Sjedni.” Ali Fritz je već izlazio, kraj garderobe, u predvorje.
Chipovo dahtanje ispunilo je klub. Čuli smo kako se reza na ulaznim vratima otvara, zatim zveket stakla kad su se vrata otvorila i zatvorila. Onda ništa osim tišine. Iza pozornice je voda kapala iz pipe, izvana se čulo udaljeno klepetanje, kao da se sama ulica trese, veliki pločnik podrhtava.

3


Sklupčo sam se uza stražnji prozor Horcha, sakoa složenog pod glavu. Prolazili su kilometri za kilometrima, pusti u mraku. Sjećam se da je sunce izlazilo crveno na istoku. Delilah, miris njezine kože, njezini prohladni prsti koji mi se spuštaju niz rebra. I naš Paul mrtav-pijan za klavirom, njegov jantarni smijeh. Osjećo sam se teško, prazno, ko da se u meni ugasilo svjetlo. Horch je udaro i poskakivo sporednim cestama, uspeo se natrag na autocestu. A onda nisam osjećao ništ. Ni nalet tuge, gađenja ni bijesa. Ništa.
Sjećam se da je mali psovo. Davno smo bili izašli iz Berlina kad je počeo psovat i lupat glavom straga o Ernstovo sjedalo, urlajući da je ostavio trumpetu u Houndu. Otvorio sam oči. Moj je bajs virio između nas, snažno se vrhom utisnuo u platneni krov. Mali mi je stavio ruku na rame, promrmljo ispriku. Samo sam zatvorio oči.
Sjećam se jutarnjeg neba pepeljasto plavog, toploga vjetra koji je miriso na ugljen i brezino lišće. Nijema se cesta razmatala pred nama. Chip je odškrinuo prozor i mislio sam da ću se rasplakat od mirisa sve te prašine. Samo sam čvrsto zatvorio oči, zario lice u sako. Mislio sam, nešt smo sigurno mogli poduzet. Bijeg u Hamburg nije nikakva odanost.
Negdje u toj magli čuo sam kako se Chip i Ernst na prednjem sjedalu svađaju. Kilometri su tekli kraj nas, beskrajni. Sjećam se da sam vidio kako Chip odmata zamrljan zavoj s čela, ljušti gazu sa svog krastavog skalpa i skuplja zavoje u loptu, baca ih kroz prozor. Približavali smo se Hamburgu. A onda smo usporavali, uz trzaj se zaustavili. Dignuo sam grozničavo lice i vidio Ernsta kako vani na šljunku uz cestu razgovara s dvojicom naoružanih soldačina.
„U redu je, u redu”, šapnu mi Hiero. Stisnuo mi je ruku. „Ne boj se, Sid, sve će bit dobro. Ernst sve drži pod kontrolom.”
Jedan od soldačina se sagnuo, zurio u nas zarumenjelim licem. Ernst se otresao na njega neka se odmakne od Horcha, ko da bi ga mogo ukaljat.
Još su razgovarali, onda su naglo krenuli dalje u oblaku šljunka. Ernst se bacio natrag na sjedalo, stavio delikatne ruke na volan. Na licu mu je bio lagan, bijesan smiješak, i ne govoreći ništa, opet je upalio auto. Još sam spavao.
Probudio sam se sav iscrpljen. U misli su mi navirali Delilah i Paul i pokušavao sam ih otjerat. Sjene su prolazile na prozorima. „Sid”, onako tiho reče mali. „Kako si?”
Promeškoljio sam se, bacio pogled na njega. Kotači su odskakivali od rupa na cesti i od toga su mi noge vibrirale na podu. Mali je svinuo koljena preko moga bajsa. „Hiero”, rekoh, onda počeh kašljat. „Jesi žedan, lafe?” reče mali. Ispod sjedala je izvukao čuturu s vodom. „Uzmi.”
Bilo je kasno popodne. Vani je nježno zeleno svjetlo prekrivalo bulevar, probijalo se kroz drveće. Počeli smo prolazit kraj visokih dvorišnih vrata sa stupovima, kraj krovova golemih vila s lukovima i zabatima, koji su se uzdizali iznad njihovih ciglenih zidova. Gospođe su šetale ulicama, sluškinje u strogim odorama šetale su s hordama pasa na kožnatim uzicama. Ernst je izgledo ko da mu je nelagodno, vozio je jako polako. Niko nije ništ govorio. Osim Chipa, jasno.
„Majketi, Haselberg”, nacerio se. „Ovdje si odraso? S batlerima i vrtlarima i dadiljama koje su ti brisale guzicu?” „Ne biramo svoje podrijetlo", reče Ernst. Chip se zahihoto. „Pa, ruke ti moraju ostat čiste za klarinet.”
Kroz otvoren prozor osjećo sam miris mora. Ernst je skrenuo u cestu punu zelenila, vijugao je između blijedih lipa. Vidio sam neki široki zeleni travnjak odmah iza debala. I onda mi je sinulo: nije to nikakva cesta, nego vala kolni prilaz. Bogati.
Ernst se zaustavio na ružičastom šljunku. „Stigli smo.” S neodređeno zlovoljnim izrazom njuške izašao je iz Horcha, ostavio vrata širom otvorena.
Ma, jesem ti gajde Bila je to golema vila od bijeloga kamena, sa stupovima i dvostrukim stubištima koja su vodila do ulazne verande. Kamena balustrada nadvila se nad dvorište. S obiju strana goleme fasade dugačka krila puna prozora protezala su se naizgled bez kraja. Na travnjaku iza kuće vidio sam figure u poslu, dva muškarca čučala su u cvjetnim gredicama, ženska je nosila nekakvu kantu prema njima. To je vala izgledalo ko neka ustanova.
„Ovdje si odraso, lafe?” mrmljo je Chip. „Bogati. Jel tvoj otac možda većinu dana nosi mali bijeli kaput?”
Ernst je stavio ruku na toplu haubu Horcha, promatrao nas dok smo stajali kraj auta zureći zaprepašteni imanjem. „Moja obitelj - pa, oni nisu ja. Molim vas da to zapamtite.” Hiero je kimnuo. „Poznajemo te, Ernst. U redu je.”
„I ne”, reče Chipu. „Nisam ovdje odrastao. Mutti je ovo mjesto kupila prije dvije godine.” „Očito vala imaš veliku proširenu obitelj”, sa smiješkom reče Chip. „Bogati, lafe. Soldačine nas ovdje nikad neće nać. Pa i da žive ovdje s nama.”
Visok je čovjek bio izašao do balustrade i stajao je gledajući nas, a njegova se dugačka sjena svijala i protezala prema nama. Zbog nečega sam baš osjetio nelagodu kad sam vidio kako sivim prstima stišće kamen. Ernst je zaklonio oči, proučavao ga. „To tvoj otac?" reče Hiero. Ernst je odmahnuo glavom. „To je Rummel”
Čovjek je sišao jednom stranom stuba, krećući se ukočenim skladom. Kad je prišao, vidio sam koliko je vala dugačak i tanak. Bio je visok valjda dva metra, ali tanak ko celer, bezizražajnog mršavog, koščatog lica, blijedih očiju s preklopljenim kapcima. Kratko se, ukočeno naklonio, zatežući izbočene mišiće na vratu. „Gospodine Ernst”, reče. „Baš vas je zadovoljstvo vidjeti”. „Rummele”, reče Ernst, smiješeći se. „Ovo je Sid Griffiths. Chip Jones. Ono je Hieronymus Falk. Večeras će odsjesti ovdje. Bi li im našao sobu, molim te. U zapadnome krilu, mislim.” Rummel je kimnuo. „Da obavijestim vašu majku da ste ovdje?” Ernst ga je pogledao. „Gdje je otac?” „Vaš otac, gospodine?”
Ali Ernst je odmahnuo glavom. Već je kretao prema kući. „Ostavite instrumente, ljudi”, doviknuo nam je. „Rummel će se za to pobrinuti. jeste li gladni?”
Mila majko. Predvorje u koje smo ušli uzdizalo se i uzdizalo, gotovo sedam i pol metara do stropa s ukrasnim reljefom. Pod je bio od bisernoga mramora, zidovi prepuni prozora s olovnim staklom, natopljenim svjetlošću. U sredini foajea stajao je jedan tamni stol, sa staklenom zdjelom ljiljana koji su plutali na vodi, nježno se njišući. Ulijevo i udesno i ravno naprijed vodili su hodnici. Iza vezanih zelenih baršunastih zavjesa vidio se unutarnji vrt. Vijugajući uz obje strane predvorja, široke stube vodile su do gornjih katova. Hiero je zurio u Ernsta čudna izraza lica.
„Da, da”, reče Ernst, „kuća je velika. Znam. Uopće ne borave u većini prostorija. Prava grobnica. Dođite. Ne volim ući na ovaj ulaz.” Chip je tiho zazviždao. „Bogati, lafe. Ovo je čudesno.” „Da, to i jest cilj”, odrješito reče Ernst.
Poveo nas je u desni hodnik i zastao kod male oble niše, bacajući pogled niz hodnik koji je zavijao u jednu stranu. Na suprotnome je zidu bio visok prozor i vidjeli smo bijeloga Horcha parkiranoga daleko ispod, prekrivenoga prašinom. „Ne znam jesu li u stražnjem vrtu ili u zimskom vrtu.”
Uza zid je bila postavljana niska klupa od mahagonija i mali je mršteći sjeo. Dignuvši glavu, osluškivao je. Nešto je dolazilo niz hodnik. Zvučalo je ko šuškanje nabora haljine, tiho lupkanje potpetica. I mehaničko škripanje, poput pladnja s pićem. Zapitao sam se jesmo li upali na nekakvu popodnevnu zakusku.
No onda se na vidiku pojavila starija dama, u elegantnoj bež haljini. Gurala je djevojku u kolicima. Bogati. Užarenu sam ruku obrisao o bedra. Djevojka je bila tako vraški lijepa, tamnih očiju i kestenaste kose, vitkih ruku sklopljenih u krilu. Izgledala je čudno u toj napravi, delikatnih crta lica, a kad se nasmiješila, kao da je val prošao mirnim jezerom. „Ernst!' uskliknula je. „Znala sam. Znala sam.”
„Zdravo, Buggy”, nasmiješio se. Stajao je nepomično, Čekajući da one priđu. Chip me iznenađeno pogledao.
Starija je dama nožnim prstom gurnula kočnicu od kolica da ih zakoči. Onda se uspravila, rukama izgladila rukave, oprezno pogledala Ernsta. „Dakle”, reče. „Kakav si. Izgledaš grozno.” Ernst se zahihotao. „Liesl se učinilo da čuje motor na prilazu.” Djevojka se nasmiješila. „Rekla sam ti, majko.”
Frau von Haselberg sklopila je ruke, okrenula se da nas pogleda. Bila je blijeda ko proljetni kupus, lice joj je bilo prepuno sitnih bora poput žila na listu. Smeđe su oči bile jedine tamne točke na njoj. Izgledala je malo boležljivo, čudno, bijela poput nečeg iskopanog iz zemljinih dubina. „Vi ste sigurno Ernstovi Amerikanci”, rekla je. „Tako sam puno čula o vama. Šteta što vas Ernst nije prije doveo u posjet. Naravno, imamo sve vaše snimke.” „Naravno”, suho reče Ernst. „Ali jeste li ih ikada poslušali?” „Ernst”, reče njegova majka, ko da ju je šokirao. Ali smješkala se.
Chip je skinuo šešir i Ernst nas je upoznao. Zurio sam u njegove natučene zglobove na rukama, s krastama od one tučnjave iz prošlog života. Njegova su usta nalik na kamenice još bila gadno izranjavana, raspucana i krastava, a jedno oko nije mu još imala dobar fokus, bilo je suženo i škiljavo. Bogati, mislio sam, vala je ružan. Ko Frankenstein. Ernst je elegantnom ljupkošću pokazao na dvije dame. „Ovo je moja majka gospoda Von Haselberg. A ovo je moja sestra Liesl. Zovemo je Buggy. Lakomislena nevaljalka.” Liesl nas je zabljesnula osmijehom. „To je istina. Vidjet ćete.” „Kanite li dugo ostati?” reče Faru von Haselberg. „Ne kanimo.”
Njegova majka kao da je bila malo razočarana. „Dovezli ste se čak iz Berlina? Danas? Sigurno ste svi prilično iscrpljeni. Prespavat ćete jasno. Frieda će pripremiti sobe. ” „Iscrpljeni, majko? Takvi snažni muškarci?” reče Liesl, osmijeha punog nestašnosti. „Nadam se da nisu.” „Ja nisam nešt posebno umoran , reče Chip široka osmijeha. Liesl je usmjerila pogled u njega, smiješeći se još više. Oprezno sam ih pogledao oboje. „Rummel kaže da oca nema?” nakon nekog vremena reče Ernst.
Njegova je majka uzdahnula. „Blizu Saarbrückena je. Radi. Trebao bi se uskoro vratiti, nadamo se. Njega si došao vidjeti? Nadam se da je sve u redu?” Ernst ju je kratko pogledao. „Ništa nije rekao?” „O čemu?” „Znaš kakav je on, Ernie”, reče Liesl. „Rummel zna više nego mi” „Ah, da. Krhke žene Von Haselberg. Ne smijemo vas opterećivati, zar ne?” „Nipošto”, reče Liesl. Faru von Haselberg samo je odmahnula glavom.
Gledao sam kroz prozor u sunce, sad nisko iznad prostranih zelenih travnjaka. Ovdje je bome vladao takav spokoj.

„Idem ih smjestiti”, reče Ernst majci. „Poslije ćemo vas naći. Bit ćemo gladni, ako Anke može naći nešto malo i za nas.”
Frau von Haselberg kimnu. „Anke više nije s nama. Ali nova će djevojka sigurno uspjeti nešto naći.” Ernst je kimnuo. „Da, da. U redu.”
Poveo nas je dublje u kuću, uz nekoliko stuba, duž otvorenog prolaza sa zatvorenim vratima s jedne strane, a pogledom na dugačku dnevnu sobu ispod nas s druge. Chip se nagnuo preko ograde, kolutajući očima prema meni, te nastavio dalje. „Što se dogodilo tvojoj sestri?” tiho reče mali dok smo hodali.
„Dječja paraliza. Imala je četiri godine.” Ernst je pročistio grlo. „Paralizirana je od struka nadolje.” „Bogati”, reče Chip. „Pa. Izgleda dobro.”
„Nije”, kratko reče Ernst. „Nitko od njih nije dobro. Zadrti su dvolični snobovi i izbacili bi vas na ulicu bez puno razmišljanja. I Rummel bi.” „Rummel? Vaš batler?”
Ernst se namrštio. „Rummel nije batler. Rummel je učinkovit.” Usporio je, naglašeno nas pogledao, ko da o nečem donosi odluku. „Kad nešto treba obaviti, Rummel to obavi. Bez pogreške.” „Pretpostavljam da ne govoriš o prljavom rublju”, promrmlja Chip. Enrst se gorko nasmiješio. „Ne. Ima drugih koji se time bave.”
Te sam noći dugo spavao u mekanome krevetu. Kad sam se kasno prijepodne napokon probudio, našao sam čisto odijelo pripremljeno no za mene, gotovo moje veličine. Pito sam se gdje spavaju Delilah i Paul. Na čemu se bude.
Chipa i malog našao sam vani u dvorištu sa strane, gdje je Horch preko noći bio parkiran. I oni su obojica imali čista odijela. Netko je s auta oprao prašinu od ceste, i sjajio se kao kost na suncu.
Stajao sam odmah iza francuskih vrata, gledajući ih vani. Hiero je sjedio na kamenim stubama, meni okrenut leđima, gledajući Chipa kako rukom prelazi duž sjajnoga Horcha. Taj se prizor doimao tako običnim. Onda se Hiero okrenuo, pogledo ravno u mene, iako sam stajao u sjeni. „Sid?” Poslije Berlina nešto se dogodilo između mene i maloga. Nisam to razumio. Ali ko da se počeo brinut za mene, pazit na mene, pratit što se zbiva sa mnom. Bogati. Ko da mi je brat, kesio je zube Ernstu ili Chipu ili bilo kom tko bi me prejako zagrizo. Ko da nije prije tek nekoliko dana bilo rivalstva zbog Dalilah. Ali nešto u meni nije dobro funkcioniralo, jer iako se to događalo, nisam osjećo ništ. Kad sam sišo niz stube u bijelu sunčevu svjetlost, vidio sam da se neko kreće ispod niše. Ernstova se sestra polako vozila prema Chipu. „Divan automobil”, doviknula mu je. Slegnuo je ramenima, reko nešt što nisam čuo.
„Horch 853 sportski kabriolet”, nasmijala se. „Modeli iz tisuću devetsto trideset i osme su bili dobri, da.” Chip ju je upitno pogledo. „Razumijem se u kolica, gospodine Jones”, reče. Zurio je u nju ko da nikad nije vidio takvo biće. Onda se nasmijao. „Ma zovi me Chip” „Dobro, Chip. Vi mene morate zvati Buggy. Liesl je puno previše... komatozno.” Mali me turobno pogledo kad sam sjeo.
Liesl se još smijala. Očito je jedna od onih ženski koje ne mogu podnijet stanke u razgovoru, sve će učinit da ih ispune. Činila se tako krhkom, tako delikatnom. Lijepa poput godišnjega doba na zalasku, poput nečeg za što znaš da neće potrajat. „Da, zbog ovoga”, reče, pljesnuvši naslon za ruke od kolica uz šuplji odjek. „Ako se tomu ne možeš smijati, Chipe, onda je to zbilja tužna sudba.”
„Tužna sudba”, promrmlja mali, mršteći se. „Ta kolica stoje više nego što neki zarade u godinu dana.” „S druge strane”, rekoh, lagano ga koreći, „ona ne može hodat.”
Hiero se opet namrštio. „Ernst ne priča gluposti. Ona izgleda ko da je dobra, zar ne. Ali on poznaje svoju obitelj, Sid. Ta cura je opasna.”
Bacio sam pogled na njega, osupnut bijesom u njegovom glasu. Gledao je Liesl u kolicima, gledao kako prstima prolazi kroz Chipovu čupavu kosu. „Nikad nisam volio Hamburg", reče uz tihi bijes. „Mama je katkad dolazila ovamo. Valjda ju je podsjećo na tatu. Uvijek mi je bilo grozno. Mama je iz Kölna.” Dignuo sam lice kad sam to čuo. „Iz Kölna? I hoćeš reći da se ondje rodila?” „Što bi drugo značilo da je iz Kölna?” „Znači, ti si Mischling?” „Što. Zar to nije očito?” „Jesi pogledo u zrcalo? Ikad” Proučavao je svoje glatke nadlanice. „Crn ko noć bez zvijezda.” „Nema ništ loše u tom da si cm, lafe.” „Tata je iz Kameruna.” „Iz Kameruna? Bogati.”
Mali se stidljivo nasmiješio. „Ondje je bio plemić. Sam Kaiser Wilhelm II pozvo ga je ovamo da se ovdje školuje, studira medicinu. Doplovio je u Hamburg na Wöhrmann Lineu tisuću osamsto devedeset devete. Mamu je upoznao na praznicima. U travnju. Ona je studirala za medicinsku sestru. Onda je diplomirao, odselio se dolje u Köln, oženio se njome.”
„Čini se da točno znaš sve činjenice", rekoh. Misleći: Kvragu, pričaš to ko da ne želiš da ti vjeruju. „Plemić. Majketi.” Nacerio se. „Zbilja. Teško je vjerovat, zar ne.” „Bome je teško vjerovat.”
Chip je otišo do Horcha, izvukao Ernstov klarinet sa stražnjega sjedala i donio ga do mjesta gdje se Liesl parkirala na suncu. Počeo joj je pokazivat kako da drži taj klarinet. Onda joj ga je uzeo, nasmiješio se, dignuo ga do usnica i odsvirao oštri, prodorni visoki C. Obrisao je pisak i vratio joj ga. Hiero me pogledo, mrzovoljno dižući obrve. „Znaš što mislim kad je gledam?” „Što.”
Proučavao ju je svojim sitnim tamnim očima. „Pokazaću ti”, rekao je jednoličnim glasom. „Ali moramo se odvest do toga."
Rukom sam prešao preko očiju, ko da se želim zaklonit od tog žarkog sunca. Osjećao sam se zbilja umorno. Opet ona težina u meni. „Nije sigurno, mali.”
„Dovoljno je sigurno.” Proučavao me, stavio mi šaku na tuku. Imao je snažan stisak. „Neću dopustit da se išta dogodi. Kunem se." Iznenađeno sam ga pogledao.
Ali još smo neko vrijeme sjedili na suncu, nijedan se nije pomico. Mali je gledao Chipa kako gura Liesl preko kamenih ploča. „Moje drugo ime je Thomas”, reče. „Želim da to znaš. Neću to tajit.”
Lagano sam mu se nasmiješio, onako tužno. To se činilo tako sitnim detaljem. „Roscoe”, rekoh. „Sidney Roscoe Griffiths.”
Hamburg. Nije mi značio ništa, još jedan turobni sjeverni njemački grad. Sjećam se da je kišilo, nebo je bilo mrko sivo, ko da se u njemu neprekidno odražava voda. Prošili smo ovuda jedanput ili dvaput svirajući u klubovima za vražje svingere. Tu bogatu umilnu djecu koja su dolazila prkositi Ličiocu. Svaki od njih u kariranom odijelu i cipelama od krepa, kratkim suknjama i svilenim čarapama, duge kose tako pune briljantina da bi na njoj mogao ispeć svinju. Ko da je važno što nosiš. Znao sam da su dobronamjerni, da su oni naša publika, ali, čovječe, većina nije znala ništ o džezu, dolazili su samo zbog zabrane. Djeca koja su mislila da su Whiteman, Giuskin ili Bela isto što i Armstrong ili Basie. Nisu čak znali ni čagat, ruke su im se ljuljale zajedno ko da su neka zvijer sa sto nogu. Tresli su kosom ili filcanim šeširima ili zatvorenim kišobranima. Znao sam da nas vole, zbog nas dobivaju batine na ulici. I bogati, htio sam i ja njih voljeti. Ali nikad nisam.
Razmišljao sam o tome dok smo se vozili kroz grad. Sva ta svingerska kultura već je izumirala.
Mali i ja jedva smo razgovarali tijekom vožnje. Možda je mislio slične misli ko ja. Na kraju je zalupkao po ploči svojim dugačkim, mekanim prstima, pokazao da se parkiram na parkiralište. Zaustavio sam s , Horch je tiho preo, zatim sam se kroz prozor zagledao u velik natpis na ogradi. „Bogati. Vodiš me u zoološki?”
„Hagenbecks nije zoološki”, reče mali. „To je životinjski park. Trebao bi bit bolji nego zoološki. Nemaju kaveze s rešetkama, samo jarke koji zadržavaju vražje životinje. Slobodno lutaju svojim prostorom.” „Mali, nisam raspoložen. Zbilja.” Prekrižio sam ruke preko volana, napuhao obraze. Kratko me pogledao. „Nešto moraš vidjet. To je Hamburg kakav znam.”
Izašao je, glasno zalupio vrata. Gledao sam ga malo kroz čisto vjetrobransko staklo. Uzdišući, izašao sam za njim.
Vrata na ulazu bila su visoka i impozantna na sunčevoj svjetlosti. Prešli smo betonski trg, stali kraj kućice s ulaznicama. Kit koji je bio unutra pristojno je pogledo Hiera. Mali je smiono zurio u njega.
Ulazeći, prošli smo kraj jedne žene i njezina veoma malog sina. Dječak ju je vukao za ruku, zurio u nas prestrašenih očiju. Hiero ništ nije reko. Mračan, zadovoljan osmijeh prešao mu je usnicama.
Hagenbecks je bio zelen, sjenovit park. Zrak je nosio tragove govna i pišaline i blata, ko da ulazimo na poljoprivredno zemljište. Vidio sam blijede ptice iznad glave, plakale su ko rajske udovice, zatim je staza zavijala kraj jezerceta. Vidio sam leda nilskih konja koji su pasli, a koža im je svjetlucala ko ulašteno kamenje. Mali je s nelagodom gledao stazu ispred nas.
„Dobro”, rekoh. „Nećemo bit tako nervozni ovdje.” Pogledao me. „Nije to.”
Onda sam ugledao niz glinenih kolibica slamnata krova. Mali je počeo brzo koračat prema njima, a ja sam ga pratio. To poslijepodne u parku smo vidjeli tek nekoliko ljudi osim nas. Zastao sam na stazi. Onda sam prišo bliže.
Kod ovog izloška nije bilo jarka. Umjesto njega je između nas bila drvena ograda sa šiljcima do visine prsiju. „Ovo su opasne životinje”, gorko reče Hiero.
Samo sam zaprepašteno zurio. Isprva nisam čak bio siguran što to gledamo. Onda sam tiho opsovo. Jer to su bili ljudi. Crni ljudi. Bosi, obučeni u dronjke. Grupa muškaraca čučala je na plosnatom kamenju u blatu, pušili su grube lule, diskovi su im visili iz golemih ušnih resica. Žene su sjedile u krugu malo dalje, s odjećom s uzorkom leoparda čvrsto vezanom oko intimnih dijelova. Mužarom i stupom usitnjavale su kukuruzno brašno, a prah im je padao po stopalima. I unatoč svem tom blatu, unatoč prljavštini i muhama, njihova je koža izgledala čudno sjajno. Srebrno crna, ko da su ih čuvari zoološkog vrta laštili kao onikse. U prsima mi se rodila bol. „Ovdje drže ljude?”
„Ovo je samo afrička izložba”, promrmlja Hiero. „Imaju i Samoance i Eskime”. Pokušavao se nasmiješit, ko da to nije tako jezivo. Ili ko da je tako jezivo da je smiješno. Ali smiješak mu nije dopro do očiju. „Ljudski zoološki”, promrmljah. „Majketi.”
Bio sam tako prokleto zaprepašten da ništa drugo nisam mogo reć. Starica je izašla iz jedne kolibe s djetetom u naručju, njezine uvenule noge svjetlucale su na suncu. Prešla je blatni dio okupan suncem, nešto tiho pjevajući djetetu. Dijete je počelo cviliti. „Tata si nikad nije oprostio što je ovamo došo", reče mali. Ništ nisam reko.
„U Douali je poglavica. Ovdje je samo divljak u civiliziranoj odjeći.

Ali bogati, Side” Hiero me kratko, ljutito pogledo - nikad nisam čuo da je reko jednu riječ protiv Njemačke. Nijedanput. Herodot priča priču o perzijskom kralju Dariju. Kralj je pozvao Grke k sebi i pito: Koliko vam moram platit da pojedete tijela svojih očeva kad umru? Grci su mu rekli da ni za koji iznos na svijetu to neće učinit. Onda je Darije pozvao neke Indijce k sebi, ljude koji jedu svoje očeve, i pred Grcima ih pitao: Koliko vam moram platit da spalite tijela svojih očeva kad umru? Indijci su rekli da ni slučajno neće spaljivat svoje očeve. Vidiš, čovjek uvijek misli da su njegovi običaji najbolji na svijetu. Nema šanse da se predomisli. Ali moj tata nije bio takav. Došo je u Njemačku i to je bilo to. Pretvorio se u Nijemca.”
Na to nisam reko ništ. Dugo smo stajali kraj te nastambe. Sunce je tonulo niže. Kad sam ga pogledo, vidio sam da se mali gleda s jednim od tih ljudi, već sijede kose, požutjelih bjeloočnica.
Dugo su zurili jedan u drugoga. Čuo sam ptice kako se glasaju iznad nas. Neki su ljudi došli stazom, čavrljajući nastavili dalje.
Hiero nije ni trepnuo. Nije bilo nikakve zajedničke znatiželje u tom pogledu, nikakve šokiranosti. Samo smirena rezignacija, ko kad čovjek promatra svoju sliku iz nekog drugog vremena.
Kad smo otišli iz Hagenbecksa, ko da je nešto tad izašlo iz maloga, nekakav bijes. Bio je samo izmoren. Nismo se odmah vratili na Ernstov posjed. Mali me uputio do pristaništa, polako smo se zaustavili, izašli, otišli do samoga kraja sjediti na prohladnom suncu. Noge su nam visjele iznad crne vode. Oblak galebova uzdignuo nam se iznad glava, klikćući. Zrak je smrdio na sol i masivne dokove preko puta. Veliki sivi brod polako se probijao kroz ustavu.
Hiero je nabijao nogama da strese blato s cipela i zurio u dugački trak vode. „Bogati. Teško je vjerovati da su na kraju ove vode Alžirci.” Kimnuo sam osjećajući se utučeno. „I Islanđani.” Nasmiješio se. „Kanađani?” „Indijci.” „Neki stari kit u Baltimoreu sada gleda u nas”, reče mali, mašući svojim velikim stopalima. Namrštio sam se. „Možda ga i poznajem. Možda je moj stric Henry.” „Amerika”, reče Hiero, i bilo je nečega u njegovom glasu. „Govorimo o ovom moru i onom moru”, rekoh. „Atlantik, Pacifik. Ali sve je to jedna voda, Zar ne? Zašto je dijeliti?” Hiero je zaškiljio prema galebovima. „Pravi si pjesnik, Sid. Vražji Herodot.”
Ali meni su misli već odlutale, na dan kad je mali prvi put došo u naš život. Kako ga je Paul doveo u Hound jedne večeri, a malo mu je lice bilo napola skriveno ispod stare skitničke kape spuštene nisko iznad očiju. Sjećam se kako sam se nacerio Chipu, misleći da izgleda ko neko dijete. Ne starije od dvanaest godina. Bogati, Paul sigurno šali. Zbilja bi trebali vjerovat da je ovaj u pelenama pravi trubač?
Mali je prišo, a jakna mu se ljuljala u svim smjerovima. Izgledo je nezgrapno, sav u koljenima i laktovima. Obuko se ko neka skitnica, u goleme kaki hlače koje su pridržavali plavi tregeri. Pohaban pepita kaput. I ta prljava kapa na glavi, više ko nešto ispod čega se možeš sakrit nego nešto što će te zaštitit od vremena. Nešto što će mu sklonit svijet s očiju kad ga ne želi vidit. Po odjeći je mogo bit bilo kakvo gadno ulično derište. Isticalo se njegovo kretanje u njoj. Nije se baš šepurio - bio je prestidljiv za to - ali kretao se ritmom zbog kojeg se čovjek zamislio. Kao da nekako šepa.
Paul nije prestajao o tome kakav je on nevjerojatan genij, kakav rijedak talent. Vražji vírtuoz. ja nisam mogo prestat gledat njegove mršave ručne zglobove.
No kad je digo trumpetu, od nas je dobio tišinu punu poštovanja. Njegova je truba izgledala jeftino, udubljeno, ko čokolada u foliji koja je predugo u džepu. Položio je svoje zečje prste na tipke, nagnuo glavu, a lijevo mu se oko stisnulo. „Buttermouth Blues", doviknu mu Ernst.
Mali je kimnuo. Počeo je puhat zrak kroz instrument. Isprva smo svi samo stajali sa spremnim pilama, zureći u njega. Ništa se nije događalo. Pogledo sam Chipa, odmahnuo glavom. Ali onda sam pomalo čuo, ko ubod igle u zraku - tako je bilo suptilno - glas kolibrića koji pjeva tako visokim tonom i takvom brzinom da je gotovo izmicalo sluhu. Nikad prije nisam nešt takvo čuo. Mali je svirao čudno, note su svjetlucale poput kristala. Zastajući, udahnuo je puno zraka, počeo svirat prodornu ljestvicu koja je izvukla maloprije odsviranu nevidljivu frazu.
Mi ostali počeli smo svirat za njim. I reći ću vam, bila mi je dovoljna još samo minuta da shvatim kakav je taj mali trubač. Zvučao je mračno, polako, zadržavao je note puno dulje nego što se činilo normalnim. Glazba je trebala zvučat slično brodskoj trubi koja se čuje iznad vode - čvrsto, blještavo, jasno. Mali, bogati, kod njega je zvučala muljevito, njegovi tonovi nisu prelazili samo preko mora, nego i kroz tlo. Zvučali su bogato, što bi za starijega svingera bilo u redu, ali kod njega je bilo nekako lažno. Polagan dijalog između njega i nas nekako je podsjećao na propovjednika i zbor. Ali nije bilo sklada. Njegov je glas bio glas seljačkog propovjednika prezelenog da uvjeri svoje jato. Zborio je protiv nas ko da nas preklinje da slušamo. Jaukao je. Stenjao je. Molio je i pjenio se. Iz te je trube izvukao baš svaki prokleti osjećaj osim mržnje. Svirao je nekako golo, patetično. Ko da je cijeli taj predmet izokrenuo iznutra prema van, i ogoljeni su živci lebdjeli u zraku. Svijao je note, gutao ih tako da smo mi poželjeli žešće svirati protiv njega. I što smo se više suprotstavljali, to je on jače preklinjao. No preklinjući nikad ništ nije tražio, ko da je preklinjao samo zato da preklinje. Nekako je čudno zvučao istodobno i staro i ko da baš prvi put ima trubu u rukama.
To mi je bilo grozno. Osjećo sam se tako lažno, tako razmetljivo. Nisam dizao lice, sklonio sam ga sa svjetla reflektora, dok smo polako prestajali, glazba se razilazila. Kad sam pogledo iza sebe, naš je Ernst imao mokre oči. Plako je.
Paul se samo nagnuo naprijed, lagano obgrlio malog oko ramena. „Što sam vam rekao, momci? Božji glas.”
Sad sam se toga sjetio, sjedeći na pristaništu s malim. Ali odjednom više nije bilo tako važno što mali, po mome mišljenju, nije tako dobar kako svi tvrde. Sjedeći ovdje na pristaništu, zureći u mirnu, sivu vodu, izgledo je tako prokleto sitno, tako ranjivo. Ko da ga je vjetar donio. I tada sam znao daje to Delilah vidjela kad ga je gledala.
Stavio sam mu ruku na rame, osjetio njegove oštre kosti kako se miču ispod košulje. Stidljivo me pogledo, nasmiješio se. „Sve će bit u redu, Sid”, rekao je. Onda je pognuo glavu, posramljen skrenuo pogled.
Nekoliko dana poslije izlazio sam iz vrta krckajući po ružičastom šljunku kad sam se okrenuo i vidio Ernsta kako korača prema meni.
„Side” Njegovo je laneno odijelo bilo nabrano na laktovima. Zagladio je kosu, bacio pogled na golemu kuću iza sebe. „Moj se otac vratio.” „Je li ih dobio? Naše isprave?”
„Nadam se.” Ernst mi je stavio ruku na rame, počeo hodat. „Pođi sa mnom. Želim da te upozna. Želim da vidi kako ima posla s pravim ljudima.”
Odveo me u kameno dvorište gdje su vitice puzale preko stare fontane, a kamen je bio napuknut. Pratio sam ga kroz nadsvođen ulaz, uz dugo stubište na koje još nisam bio naišao. Debeli pozlaćeni orlovi sjedili su na svim reljefima, s grbovima na krilima, strašni. Svaki komad pokućstva bio je tanak i zlatan, zidovi prepuni zrcala i mekanih bež zastora. Zrak je mirisao na svježe ubrane ljiljane. „Ovo je istočno krilo”, gorko se nasmija Ernst. „Naša Poljska.”
Rummel je stajao na odmorištu. Kratko je kimnuo Ernstu kad smo prišli. Mrzovoljan, turoban, bolesno blijed u svojem crnom odijelu, Rummel se nijemo okrenuo, vodeći nas prozračnim hodnikom, kraj visokih prozora s pogledom na vrt. Hiero mi je jedanput pričao o Heronu, onom Grku koji čamcem vozi mrtve u podzemni svijet. Rummel, bogati, on je naš Heron. Oči su mu bile tako blijede da je mogo bit i slijep.
Došli smo do vrata radne sobe. Ernst je otpravio Rummela, koji se naklonio, okrenuo i bezvučno vratio natrag na odmorište. Ernst mi je stavio dlan na ruku. „Side, moj otac nije poput drugih ljudi. Veoma je suptilan.” „Rummele?” oštro viknu čovjek. „Jesi li to ti?” „Nije Rummel”, oglasi se Ernst. Pogledo me. „Pazi što govoriš”. Ukočenih ramena, otvorio je vrata i ušo.
Ušo sam za njim. Plavi je sag bio debeo pod nogama. Sunce s visokoga prozora prodiralo je kroz nabore zavjesa, bacajući duge jantarne zrake po zidovima. Sitan čovjek sjedio je iza golemog tamnog stola, pažljivo pišući, i nije zastao ni da digne pogled. Njegova je koža izgledala voštano i blijedo. Njegovo je srebrnosivo odijelo svjetlucalo na svjetlosti s prozora. Vidio sam njegovu podšišanu sijedu kosu, njegove profinjene, tanke brkove, bore urezane na njegovo lice.
Čovjek je podigo pogled, nezadovoljno se mršteći. Načas sam osto bez daha. Njegove šarenice - bile su zastrašujuće tamnoplave. „Kvragu, Ernst, veoma sam zaposlen. Što je?” Ernst je sjeo na bijeli kauč preko puta stola. „I meni je drago što tebe vidim.”
Njegov je otac napravio grimasu, skinuo naočale, objesio ih u jednoj ruci. „Da, da, naravno, uvijek mi je drago kad te vidim. Dobro izgledaš. Možda mršavo.” „Udebljao sam se.” „Ah. Onda nisi mršav.” Vratio je pogled na papir ispred sebe, dodao još nekoliko rečenica. Pogledao je gore, dignuo obrve. „Onda? Što je?” „Znam da si zaposlen”, reče Ernst, „kad pokrećete rat.” Njegov je otac odmahnuo rukom. „Kakvo dramatiziranje. Zaboga." „Došli smo po isprave, oče. Za Pariz.”
„Da.” Stari je Von Haselberg kimnuo. Pogled je preselio na mene i lecnuo sam se. „Vi ste vjerojatno jedan od Ernstovih glazbenika.
Još sam glupavo stajao tik do vrata, kraj masivne police s knjigama, s pozlaćenim tomovima u marokanskom uvezu. Teško sam progutao, osjećajući se vala ko izložak koji su upravo dovezli. „Sidney Griffiths”, rekoh. „Naravno, da”, reče Von Haselberg. „Veoma neobičnu glazbu vi momci svirate.”
„Sjedni, Side”, reče Ernst, rukom pokazujući kraj sebe na kauč. „Ne moraš čekati da te moj otac pozove da uđeš.” „Gdje je Rummel?” rastreseno upita Von Haselberg. „Na odmorištu. Gdje i uvijek. Izgleda kao leš, dodao bih.” „Da, jadni Rummel”, nasmiješi se Von Haselberg. „Uskoro ću ga trebati.” Ernst na to nije rekao ništa.
Gledao sam kako Von Haselberg stavlja papir po kojem je pisao u ladicu, zaključava je. Ustao je i uzimajući cigaru zaobišao svoj golemi stol. Imao je onu elegantnu gracioznost koju je njegov sin naslijedio, onu neku ležernu fluidnost. Čvrsto je stisnuo moju ruku, smiješeći se. „Što vam je moj sin rekao o meni?”, reče, hihoćući se. „Bez sumnje sam pravo čudovište.”
Slegnuo sam ramenima, bacio pogled na Ernsta.