Blues miješane krvi

First topic message reminder :



Berlin 1939. Mladog, briljantnog trubača Hieronymusa uhitili su u džezerskom baru. Glazbenoj zvijezdi otad se gubi svaki trag. Imao je dvadeset godina. Bio je njemački državljanin. I bio je crnac. Pedeset godina poslije Sidney Griffiths, jedini svjedok toga događaja, odbija govoriti o onome što je vidio. Kad ga posjeti Chip Jones, prijatelj i kolega iz benda, s pričom o otkriću čudnoga pisma, za Sida počinje putovanje prema vlastitu iskupljenju. Od zadimljenih barova prijeratnog Berlina do pariških salona Sid vodi čitatelja kroz fascinantan, slabo poznati svijet, u srce svoje grižnje savjesti. “Blues miješane krvi” uzbudljiva je i dirljiva priča o glazbi, rasnim razlikama, ljubavi i odanosti te o žrtvi koju od sebe tražimo i od drugih zahtijevamo uime umjetnosti.

Mrštio se, proučavao vrt kroz veliki prozor. U profilu je njegova koža izgledala gotovo prozirno. Kad je Von Haselberg sjeo, otkopčao je sako, protežući noge ravno pred sebe.
Starac je gledao oko sebe, tražeći pepeljaru, zatim se namrštio, tresući pepeo na sag. „Ta Frieda. Stalno prazni pepeljare i onda ih zaboravi vratiti. Čovjek bi pomislio kako želi da prestanem.” „I trebao bi prestati, oče”, reče Ernst. „To je gnusna navika.” „Gluposti.”
Ali Ernst je bio prešao preko saga, kleknuo, i s nekakvim ukaljanim dostojanstvom izvukao rupčić iz džepa na prsima te skupio pepeo.
„Ostavi to, sine, zaboga.” Von Haselberg je dignuo obrve prema meni, ko da jc šokiran blesavošću svoga sina. „Za to plaćamo djevojke.” „Za to ih plaćaš?” „Prestani, Ernste. Doista.” Ernst je skupio usnice, složio prljavi rupčić natrag u džep.
Stari Von Haselberg se zahihotao, njegove su se tamnoplave oči stisnule. „Nisi došao pospremati, pretpostavljam. Iako me to ne vrijeđa ni najmanje.” Pogledo me. „Samo neka moj sin radi ono što voli.” I Ernst se nasmiješio. „Kakav si ti izvanredan otac.” Bogati. Počeo sam se osjećat vraški nelagodno.
Ali Von Haselberg samo je nekako slegnuo umornim ramenom. Sitnim je rukama prešao preko bedara, ko da se počeo umarat. „Gospodine Griffiths. Živite u stanu u Fasanenstrasse? Vjerojatno vam je udobno?” „Nemoj o tome, oče.” „Za Boga miloga”, reče, pomalo gubeći strpljenje. „To se zove pristojnost.” „Time te podsjeća da živiš od njegove milostinje.” „Ne budi smiješan. Nisam ništa takvo htio reći.” Ernst je samo dignuo obrve, točno kopirajući raniju gestu svog oca. „I što mislite o svemu tome s Poljskom?” reče Von Haselberg. „Nemoj odgovoriti”, reče Ernst.
No poslije toga zavladala je duga tišina, ko da su obojica čekali da progovorim. Lagano sam pročistio grlo, pogledao Ernsta. Proučavao je svoje cipele. „O čemu s Poljskom?” nevoljko sam rekao.
Von Haselberg se naglo, grubo nasmijao. „Izvrstan odgovor. Doista. Što si rekao odakle je, je li iz Baltimorea?” „Iz Baltimorea”, kimnu Ernst. „Da, da. Izvrstan odgovor za Amerikanca. Jeste li za piće? „Nismo”, reče Ernst. „Ne treba.”
„Ah, šteta.” No ipak je Von Haselberg ustao i klizeći otišao do police s knjigama te spustio bocu crnog vina. Svima trojici natočio je po čašu, zveckajući njima donio ih je do stolića kraj kauča. „Rekao sam ne, oče.”
„Onda nemoj piti”, reče. „Nije otrovno, uvjeravam te." Nasmiješio mi se preko cigare. „Zbilja imam duboko poštovanje prema umjetnosti. Svakoj umjetnosti. Mislim da ne razumijem džez, ali divim se strasti kojom ste mu predani. Predanost sama po sebi može biti genijalnost” S nelagodom sam kimnuo, okrećući čašu u rukama. „Moj je otac veliki pokrovitelj umjetnosti”, reče Ernst. „Ne želiš li to reći?”
Starac je opet sjeo, stenjući. „Ne tako velik, bojim se. Previše sam zauzet poslom. Ali svijet bi bez umjetnosti bio siromašniji. I nemam iluzija, gospodine Griffiths. ja sam starac, moje poimanje umjetnosti je zastarjelo, ali znam daje ono što ja volim nekoć bilo prilično šokantno za tadašnje starce. Mozart, Schiller, Goethe. Čak Paul Hindemith.”
„Oh? Hindemith? Rani ili kasni radovi, oče? Uvijek sam mislio da više voliš Kurta Eggersa ili Arna Brekera. Hansa Pfitznera. Richarda Wagnera. Podcijenio sam tvoj katolički ukus.”
„Wagner”, reče Von Haselberg, tresući sijedom glavom kao da je prepun žalosti. „Grozno je dramatičan, zar ne?” „Volite Wagnera?” ljubazno rekoh. „Zaboga, ne. Samo prema riječima mog nesretnog sina.” Ernst se namrštio. „Mislio si da ćemo čekati u Berlinu kao vražja djeca.”
Sad se njegov otac premjestio na stolici, i nešto se u njemu stvrdnulo, napokon. Teško sam progutao. Njegove su se oči smračivale. Oštro je rekao: „Nije me bilo briga kako ćete čekati. Ali da, trebali ste čekati u Berlinu da vas nazovem.” Ernst je lagano dignuo lice. „Misliš dok ne odobre isprave."
Njegov je otac prevukao plavi dim cigare preko jezika, izdahnuo ga u dugačkoj vrpci. Pepeo s cigare opet je pao na sag. Ma, bogati, mislio sam. Da nisi ustao i čistio to, Ernst. Zaboga. Ali Ernst je nepomično sjedio, samo stišćući čeljust.
Čudna izraza lica, s gotovo ironičnim smiješkom, Von Haselberg je ustao. Zavukao se natrag iza stola, izvukao debelu žutu kuvertu iz najgornje ladice. „Trebate se još samo potpisati”,i reče mi. „Sve smo riješili: fotografije, dokumente, sponzore. Za Nijemce smo čak Reichu platili porez. Možete otići u Francusku.” Izvadio je kemijsku s monogramom iz džepa na prsima, bacio pogled na sina. „Čak ću vam darovati kemijsku, gospodine Griffiths. Kao pokrovitelj.” Vratio se do mene, sa smiješkom mi uručio kuvertu i kemijsku.
Prestao sam disat. Za Boga miloga. Odjednom su se stvorili. Naši životi u neoznačenoj kuverti. Izvukao sam papire, počeo ih listat. Bilo je tu valjda trideset stranica, prekrivenih sitnim tiskanim slovima. Nisam bio siguran što tražim.
„Gospodin Falk”, reče Von Haselberg. „Ima potpuno novu njemačku putovnicu.”Dignuo sam pogled, kimnuo.
„Da ih vidim”, reče Ernst. Prošao je nekoliko svežnjeva. Izvukao je dokumente za Fritza Bayera, izvukao je Paula Ludwiga Karl-Heinza Buttersteina. „Ove nećemo trebati”, promrmljao je. „Ah. Da. Vaš židovski pijanist. Rekao bih da su ga sustigli događaji.” „Događaji.”, Ernst je dugo zurio u oca. „Da si ovo prije nabavio, još bi bio živ.” Njegov je otac kimnuo. „Je li bio veoma darovit?” „Bio je čovjek, oče. Je li to važno?” „Bio je genijalan”, bijesno rekoh. „I nije mrtav.”
Ernst me kratko pogledo. Vratio je dokumente. Prebrojio sam tri preostala svežnja, Vratio ih u kuvertu. Ernst je zurio u oca, ukočena, nedokučiva izraza lica. „Hvala”, naposljetku je reko. „Znam da ti to nije bilo lako.”
Von Haselberg se hladno nasmijao, ko da riječi mete ispod saga. „Gospodine Griffths”, reče, ustajući. „Bilo mi je drago. Želim vam golem uspjeh u vašoj glazbi. „Hvala.” ,Još nešto. Pozorno me pogledao. „Morat ćete odmah krenuti. Razumijete li?” „Dobro. Naravno. ” „Ernste. Pošalji mi Rummela kad budeš izlazio, molim te.”
Starac se već okretao od nas, zavlačio se natrag iza stola, vadio papire koje je prije bio zaključao. Pogledao sam iza sebe i izašao iz sobe. Ernst je uz tihi škljocaj zatvorio vrata.
U hodniku sam se okrenuo i žestoko ga pogledao. „Gdje su tvoji prokleti dokumenti?” siknuh. „Ovdje nema ničega za tebe.”
Tiho je izdahnuo, ramena su mu se malo skupila ispod sakoa. Onda je udahnuo, gotovo nečujno, ko da pročišćuje pluća. „Ernst?”
Ali jedva sam ga mogao gledati. Delikatnom je gestom zakopčao sako, izgladio kravatu, ko da sve uredno pakira. Lice mu se umirilo poput čaše vode. „Ne idem s vama”, reče tiho. „Što to govoriš?”
„Ne idem s vama”, reče opet, točno istim tonom. Progutao sam. Mozak mi je polako radio. „Kako to misliš? To je Armstrong, lafe. Louis Armstrong. ”
Samo je lagano nabrao čelo, skrenuo pogled prema prozoru. Bilo je to najizražajnije pokazivanje osjećaja koje sam kod njega ikad vidio. I onda sam shvatio.
„Majketi. Ti si znao za to. Tako si ga dobio da pomogne. Pristao si ostat da mi možemo otić.” Odmahnuo je glavom. „Ne budi smiješan.”
Ali ko da nije mogo smislit nikakvu zamjensku laž.

Samo je stajao spuštene glave, njegovi su dugački blijedi prsti prazno visili. Naposljetku mi se mračno nasmiješio. „Pogledaj tko sam ja, Side. Bit će mi dobro ovdje. Hoće.” „Vraga dobro.” Grlo mi se vala zgrčilo.
„Ispod prednjeg sjedala Horcha su karte, i kuverta puna franaka - dovoljno za dugo razdoblje ako trošite mudro. I detaljno objašnjenje kako da dođete do Armstronga na Montmartreu.” „Ne idemo bez tebe. Zaboga, Ernste.” „Držite se manjih cesta. Na karti ćete vidjeti gdje da prijeđete granicu. Budite oprezni”
Odmahnuo sam glavom. „Neće nas više bit.” Mislio sam da ću možda taj čas počet plakat. Čvrsto sam zagrizo jezik.
I tako smo ga ostavili. Izvezli smo dugački, sablasni Horchov nos na popločenu stazu, provukli se kroz izlaz iz imanja, skrenuli u mrak ispred sebe. Automobilska svjetla probijala su sumrak. Vozili smo se na zapad u tišini s težinom u prsima, svi turobni, nijemi, svi niječući stvarnost. Duboko u noć. jedva da smo se zaustavljali, osim da dotočimo gorivo iz dodatnih kanistara s benzinom koje smo ponijeli, da se izgubimo u šipražju kako bismo se olakšali.
Sunce je još bilo nisko na horizontu, rane sjene dugačke iznad neravnog asfalta, kad smo nekoliko kilometara ispred sebe vidjeli granični prijelaz. Mislio sam da hip i mali još spavaju, kad je odjednom mali pročistio grlo i reko: „On ne ide. Zbilja ne ide. ” Chip se okrenuo, promotrio maloga, ali ništa nije reko.
Žuti krajolik prostirao se oko nas i u daljini smo u svježem jutarnjem svjetlu vidjeli tamne šume Francuske. Prolazili smo kraj visokih natpisa s crnim slovima, Achtung i Achtung i Achtung, ispod svakog upute koje nisam pročito. Onda sam vidio one kozliće načičkane bodljikavom žicom i nagazio sam na kočnicu. Auto je poskočio i nagnuo se naprijed, usporavajući. „Majketi, lafe”, promrmlja Chip. Rukama je prešo preko lica zijevnuo.
Opet sam dao gas, i plemenitaškom glatkoćom Horch je prošo između kozlića, polako vijugajući. Kroz prašnjavo vjetrobransko staklo vidio sam dvojicu naoružanih soldačina kako stoje u stražarskoj kolibici slijeva, sa strojnicama uperenima u nas. Njihove su mrke zelene uniforme bile čiste i izglačane, ko da su tek došli na dužnost. „Majketi”, šapnu Hiero. Oči su mu bile jako male. „Ništ ne govori”, reče Chip. „Jes čuo? Ništa.”
Pogled sam fiksirao na naoružanog soldačinu koji je uzdignutoga dlana izašao iz zaklonjene niše. Preko ramena mu je bila prebačena puška. Pokušao sam poprimit neutralni, ponizni izraz lica, ali srce mi je nabijalo u prsima. Pažljivo sam se zaustavio.
Taj je soldačina stajao između dva kozlića i onda je zakoračio prema nama, mršteći se prilazio autu.
Zglobovi šaka pobijelili su mi na volanu. Bojao sam se pustit ga, bojao sam se da će mi se ruke odmah počet trest. Pročistio sam grlo. „Dajte mi dokumente”, šapnuh, visokim glasom pucketavim poput plamena. Nagnuo sam se naprijed, spustio prozor. Kasnoljetni zrak mirisao je na zemlju i dim.
Soldačinina zelena uniforma odražavala se u Horchovom kromu. Napola sam zaškiljio prema njemu, kimajući. Bio je mlad, smeđokos, potamnjele kože, izranjavanih usnica ispucanih od previše sunca. Vjeđe su mu izgledale natečeno.
„Dokumente”, otresito reče. Dodao sam mu ih. Ruke su mi se tresle ko da sam penzioner, ko da vala imam osamdeset i dvije godine.
Zagunđo je, počeo listat dokumente. Oči su mu bile jako crne, ko Ernstove. Polako je otišo pred Horch, proučavajući rešetke i srebrna svjetla ondje ko da nikad nešt takvo nije vidio. Onda se vratio. „Koje je vaše odredište?” bezbojno reče, još premečući dokumente. „Pariz" rekoh, i nakašljah se. Pročistio sam grlo. „Pariz”, rekoh sigurnije.
Pogledao je mene u autu, zatim sagnuo glavu i dugo promotrio našeg Chipa i Hiera. Pogled mu je pao na bas poduprt na stražnjem sjedalu.
„Mi smo američki glazbenici”, rekoh onako nervozno. „Samo smo u prolazu, idemo u Pariz svirat.” Na to je dignuo pogled, preko platnenog se krova na autu zagledo u nešto s druge strane. Zatim je reko: „Pričekajte ovdje. Ne mičite se.” Otišo je, do drugoga stražara, počeo govorit tihim glasom.
Jutarnje je sunce koso prodiralo kroz prašnjavo vjetrobransko staklo, grijalo naša kožna sjedala. Osjetio sam kako mi potočić znoja polagano klizi niz rebra.
Chip je spustio tamnu ruku na ploču, ko da želi osjetit toplinu sunca. „Nije to ništ. Nemoj puknut, Sid. Samo te hoće prestrašit. Vjerojatno razgovaraju o usranom nogometu.”
Nisam bio tako siguran. Meni je to izgledalo prilično ozbiljno. Kvragu. Što ako nam je Ernstov otac, stari gad, dao očito lažne dokumente? Sigurno je nešto čudno, bar s Hierovima. Mali je već godinama bez državljanstva. Trudio sam se ne progutati slinu. Soldačina se okrenuo, zaklonio oči, pogledao nas.
Točno ispred našeg auta, iza niskog zida od vreća s pijeskom polegnutih poput ustrijeljenih pasa, čučao je soldačina za teškom strojnicom, promatrajući nas. Kaciga mu je zaklanjala oči.
Onaj prvi soldačina tada se vratio do nas, i dalje listajući dokumente. Čučnuo je kraj prozora, dugo i polagano pogledao Hiera. Nemoj puknut momče, mislio sam. Da nisi puknuo, majku mu.
Vratio mi je dokumente kimajući nam da nastavimo. Odmaknuo se od auta, rukom dao znak vojnicima koji su stajali u jarcima. Prišli su, odmaknuli kozliće, čija je težina predstavljala napor za tanahnog soldačinu zdesna. Onaj se soldačina i dalje odmicao od Horcha, mašući nam da prođemo.
To je trik. Glume da te propuštaju, onda počnu pucat. Čekaju da dođeš između granica, tako da nijedna zemlja nije kriva. Naravno, čuli smo priče. Nervozno sam stavio nogu na gas, polako proklizio između prašnjavih vreća s pijeskom, kraj još kozlića bodljikavom žicom, kraj čovjeka iza strojnice. „Polako”, promrmlja Chip, „samo polako.”
Jako polako odvezli smo se na francusku stranu. Žabarski vojnik istupio je prema nama, mašući objema rukama da stanemo. Mali okrenuo otraga, zurio u Švabe poslagane iza oružja. Chip je planuo na njega. „Okreni se, dečko.”
Još je jedna strojnica bila postavljena blizu nas s jedne strane, na maloj uzvisini, uperena ravno u naše vjetrobransko staklo. Osjećo sam kako mi se ježe dlačice na šiji.
Žabarski vojnik koji je pristupio gledao nas je s teškim neprijateljstvom, ko da jedva čeka da nas pošalje natrag preko granice. Njegove su oči bile stare, prepredene, blazirane. U njegovoj snažnoj trbušini i pomalo sijedim brkovima vidio si sve nevjerojatno klanje Verduna. „Papiers”, otreso se. Ispružio je jednu mesnatu crvenu ruku. Prtljao sam po ploči s instrumentima, drugi ih put izvukao. „ Vouz-allez où, la? Votre destination.” Kratko sam pogledo Chipa, pa opet nervozno vojnika.
„Jel govorite možda engleski?” jednu sam ruku malo nadigo s volana, prema njemu. Hitro je zakoračio unatrag, dižući pušku prema meni. „ Tes mains – dans la voiture, mains dans la voiture”, proštektao.
Zaledio sam se. Dignuo sam te svoje ruke, umirući od straha. „Ne, ne. Ništ nisam htio napravit.” Odmahnuo je svojom sjedokosom glavom, vraćajući mi dokumente. „Non , reče, mršteći se. „Non, vous devez retourner. Ce n'est pas correcte, ça.” Mahnuo je puškom natrag prema njemačkoj granici, rukom pokazujući da se okrenemo. ,.Ma, ne”, rekoh. „Molim vas.” „Mi smo Amerikanci”, dreknu Chip na njega. Nagnuo se preko mene, preko sjedala. „Kvragu! Amerikanci smo. Idemo u Pariz. Ne vraćaj se, Sid. Nemoj.”
Taj sjedokosi vojnik mrko me gledao, ko da ne želi ništa drugo negoli me izvuć za ovratnik i postavit uza zid. Tresao sam se.
„S'il vuous plaît”, doviknu mu Chip. „Monsieur, s'il vous plaît. Amerikanci.” Uzeo je hrpu papira s mog krila, počeo kroz prozor mahat njima prema vojniku. Vojnik ih je odbio uzet, samo je stajao i odmahivao glavom. Drugi je francuski vojnik došao kroz barikadu, ljutito vičući nešto. Počeo sam se znojit. Majko mila, mislio sam. To je to. To je to.
Drugi se vojnik nagnuo naprijed, Vičući nam nešto što nisam čuo. Zgrabio je dokumente Chipu iz ruke, počeo ih silovito pregledavat.
Sjedokosi vojnik grubih očiju odmahnuo je glavom, svakih nekoliko stranica mrmljajući komentare. „Oui, oui”, reče drugi vojnik, mršteći se. Ovlažio sam usnice. Nemojte, mislio sam. Zaboga, nemojte.
Odjednom nam je onaj drugi vojnik vratio dokumente i brzo se okrećući pokazao rukom vojnicima iza sebe. I onda su se barikade podignule i mahali su nam da prođemo, u crna šumovita brda Francuske. Zaprepašteno sam pogledo Chipa. Stišćući volan, nisam mogo doć do daha. „Vozi, lafe”, siknu on. „Odvedi nas odavde, bogati.” Pritisnuo sam gas i krenuli smo naprijed, klizeći u slobodni zapad.

ČETVRTI DIO




BERLIN, 1992.


U skoro Chip reče: „Još se ljutiš, jel? još razmišljaš o tome.” Ništ nisam reko, samo sam mrko prebacio iz druge u treću, Mercedes mi je preo u rukama. Tekli smo ko sirup duž onih glatkih berlinskih cesta, Zatamnjenim staklom odvojeni od nezdravog bijelog sunca. Onaj zavodljivi miris nove kože oko nas.
Chip je izvadio onu svoju tabakeru od titanija, škijocnuvši ju je otvorio. Uputio sam mu dug, turoban pogled. „Nećeš to ovdje pušit”, rekoh. „I veži se.” „Ma, Sid. Nemoj tako. Smijemo bit bar malo uzbuđeni, znaš. Nijedan zakon to ne brani.” „Veži se”, ponovih.
Ubacio je elegantni cigarilo u usta, zatim posegnuo gore i povukao onaj pojas na sebe. Zatim se okrenuo prema meni i pogledo me s nelagodom, povrijeđeno. „Samo tako da znaš”, reče. „Samo tako da se to izgovori. Ništ ti ne zamjeram.” Vala umalo da nisam pregrizo most kad sam to čuo. Počeo sam kašljat. „Sid?” ponovi on uskoro. „Sto je?”
„Kažem da ti ništ ne zamjeram.” Premjestio je bokove i rebrasta je koža zaškripila ispod njega. „Ne bi i ti nešt reko?” „Što bi ti ja to trebo reć? Što točno?”
„Ma, ne znam” Lagano je otro neku mrvicu s rukava. „Sad ti meni trebaš reć da ni ti meni ništ ne zamjeraš. Bogati, brate. Daj. Ti si mi najstariji prijatelj.
„Pasji skote, Chip. Eto što ti želim reć.”
Malo je šutio, ali onda me pogledo i uputio mi onaj lukavi široki osmijeh. „Najvjerojatnije jesam,” reče. „Najvjerojatnije to jesam. Al samo sam htio da znaš. Za mene si ti još as, brate.” Prokleti Chip Jones. Ko vražji bulterijer, kad nešt uhvati u zube.
Nagazio sam kočnicu i auto umalo da se nije ukopao, dignuo na stražnje kotače, naklonio i preokrenuo. Hoću reć, tako su dobro ta genijalna kolica reagirala. Bijesni vozač sjeo je na trubu, urlajući kad je protutnjao kraj nas. Jedva smo ga čuli kroza zatvorene prozore. Ali kad je Chip spustio svoj, buka i cvilež i klepet grada nahrupili su unutra. Osjećo sam miris paljevine u zraku, slično izgorjelom ulju. Toliko ispušnih plinova, mislio sam. Toliko prljavštine. Onda je Chip tiho zazviždao kroza zube i pogledao sam ga. „Bogati”, promrmlja.
Bio je pred nama. Zid. Ili ono što je nekoć bio Zid. Izvaljen i razbijen i raznesen. Duž izdubljenog betona koji je još stajao na Postdamer Platzu niknuo je nekakav sajam. Izgledo je ko poljska tržnica. Ozbiljni, bucmasti ljudi brzih ruku prodavali su naranče jarkih boja, prijenosne radije, džempere tako gusto ispletene da su izgledali ko oklopi. Zrak je mirisao papreno. Stao sam na semaforu baš kad je kraj nas projurio Trabant, klepećući svojom plastikom. „Nema povratka, reko bi”, reče Chip, sklapajući svoje umjetne zube. Nisam bio siguran misli li na festival ili na stare dane. „Ne, nema”, rekoh na oboje. „Sid”, reče, odjednom veoma ozbiljan. „Žao mi je, brate.” Dugu sam minutu šutio. Na kraju sam reko: „Moraš to ispravit, Chip.” „Hoću. Ispraviću.”
Kimnuo sam. Onda sam reko, grubo: „Digni prozor.” Nekako se činilo bestidnim da ovuda prolazimo. Ne znam.
I tako smo opet krenuli, ja i Chip. Ne znam što je s tim čovjekom. Ko da je neka moja slabost, čak i sedamdeset godina poslije. Nisam glup, ne više nego većina ljudl. A on vala nije baš tako šarmantan. Ali čini se da smo do kraja prijatelji. Zašto, ne znam. Najbolje što mogu reć je da je on ko neki zapušteni dio mene. Vidite, puknula mi je rotatorna manšeta, zbog čega više upotrebljavam desnu ruku. To je ista stvar. jednostavno imam taj neki pokvareni prekidač u mozgu, ne mogu reć ne Chipu Jonesu.
Polako smo izlazili s rotora u dugačke prazne ceste prema aerodromu kad je Chip otvorio oči, a lice mu je postalo sumnjičavo. „Na aerodromu smo”, reče. „Gle ti kako rade te vražje bifokalne naočale”, rekoh. „Bome su se isplatile, prijatelju.” „Sid? Zašto smo ovdje?” „Što ljudi obično čine? Idemo na brod.” Odmahnuo sam glavom.
Ali nije to htio slušat. Gledo je van u nizove taksija i turističkih autobusa i kliznih staklenih vrata kraj kojih smo prolazili. „Mislio sam da idemo u Poljsku, brate”, reče. I zatim: „Znaš da je tvoj let za Baltimore već poletio?” Zaustavio sam se na parkiralištu za iznajmljene aute i oštro ga pogledo. „Znam.” Nervozno me pogledo. Bogati. „Chip, vala ne dolazi u obzir da ovaj kamion vozim sve do Poljske. Golemu prokletinju. Zašto tako sitan čovjek unajmi tako velik auto, ha? Što ti je bilo? A i ne znam jel uopće zakonito odvest se unajmljenim autom preko granice u drugu zemlju. Ako hoćeš u Poljsku, morat ćemo letit.” Ne mogu vam reć koliko mu je laknulo.
„Mislio sam da možda ne ideš”, reče Chip dok smo predavali prtljagu, onu njegovu obitelj smeđih kovčega s monogramom, moju jednu pohabanu nikad raspakiranu torbu. A onda, poslije, dok smo prolazili sigurnosni pregled, opet je reko: „Mislio sam da ćeš me možda iznevjerit, brate.” „Još nije kasno”, rekoh. „Bogati”, reče nacerivši se. „još je rano. Uvijek je rano, dokle god si živ.” „Hoćeš to otisnut? Napravit naljepnicu za auto?”
Chip se zahihoto. „Sid, Sid, Sid. Gle ovo. Ti i ja, ko prije. Hiero će se tako začudit da će vjerojatno pojest onu svoju trubu.” Nisam zapravo slušo. Polako smo se i gegavo približavali izlazu. „Začudiće se?” rekoh. „Naravno, brate. Ko kad debela djevojka otvori puni hladnjak.”
I onda mi je sinulo. Prestao sam hodat, stavio jednu vražju ruku na glavu i ispuhao zrak na obraze. Zurio sam u hodnik, opet po gledo Chipa. „Chip”, rekoh. Još se smješkao, nekako napola okrenut prema meni. „Idemo, čovječe. Što je?” „Hiero zna da dolazimo, jel?”
Vala se brzo presto cerit. Vidio sam kako me gleda, pokušava nešto odlučit. Osjetio sam kako mi se ježe dlačice na vratu.
Onda je Chip pročistio ono svoje grlo i ispružio ručerde prema meni, ko da me zaustavlja. „Naravno da zna. Mislim, ne zna točno kada. Al zna.” „Ne zna točno kada?” Chip je nekako trepnuo prema meni, zbunjen. „Chip?” rekoh. „Zaboravljaš, brate. Pozvo nas je.” „To ne znači da nećeš reć čovjeku prije nego što ga ideš posjetit -”
„Imaš pravo, imaš pravo”, tiho me prekine Chip. „Ali kako napišeš nešt takvo? Što kažeš? Dragi Hiero, dolazimo sada vidjeti da nisi duh? Žao nam je što je tvoj život tako pun razočaranja? Drago nam je što još nisi mrtav?” „Možda: Hiero, dolazimo ti u posjet drugi vikend u listopadu. Vidimo se uskoro” Chip je nagnuo glavu, kratko mi se nacerio. „Pa to nije loše.”
Neki su ljudi prolazili kraj nas, svisoka nas gledali, ali bolila me briga. Stajao sam i odmahivao glavom ko da nemam više mišića u vratu, ko da odgovarajućom količinom trešnje mogu olabavit vijke i šutnut je sa sebe. „Ali Sid”, uskoro reče Chip, izgledajući istinski zbunjeno. „Biće sretan kad nas vidi.”
Bilo mi je mučno, brate. Počeo sam samo mislit na to kako ću se pojavit na Hierovim vražjim vratima, a on će mi ih zalupit u nos. Ili na to kako će me zgrabit za revere i bacit s trijema. Bogati, čak da će zgrabit sjekiru iz šupe i raskolit mi glavu. Možda ću plakat, molit za život. Ne znam. Bogati.
Ali ukrcao sam se u vražji avion. Koljena su mi se tresla. Chip ko da nije ni primijetio. Let do aerodroma u Szczecin bio je kratak, a vožnja taksijem do autobusnoga kolodvora vraški duga. Ništ od toga nisam vidio. Szczecin se samo doimao veoma mračnim, i hladnim. Stalno sam trljao te svoje ruke, al nisu se prestajale trest. Naš autobus nije bio parkiran s ostalima, nego straga kraj lančane ograde, ispod turobne betonske zgrade kojoj su se pukotine poput paukove mreže uspinjale zidovima. „Šališ se”, rekoh kad sam ga vidio.
Chip mi je stavio ruku na rame. „Bogati”, reče. A onda, sa smiješkom: „Pa, valjda će nas dovest na cilj. Izgleda ko da vozi ljude do cilja već bar pedeset godina.” „To nas neće izvest ni s parkirališta”, promrmljah.
Bio je to vala spomenik prošlosti. Stari transportni autobus, izbijeljen prašinom. Bio je postavljen visoko na svojim golemim vojnim gumama, hrđavih zglobova, šasije prepune udubina, ko da je bila na bojnom polju. Njegova čudna sovjetska hauba izgledala je ko neki kukac, ko neko biće, a vrata od prostora za prtljagu bila su podignuta ko krila, tako da sam počeo osjećat sve veću nelagodu. Ništ nisam vidio kroz zaprljane prozore. Autobus vala izgleda napušteno, mislio sam. Chip je već tovario naše kovčege dolje. „Chip”, rekoh, i dalje proučavajući autobus. „Što?” „Koliko bi vožnja trebala trajat?” „Pola dana, mislim , reče. „Pola dana, dvanaest sati? Ili pola dana, sklopiš oči i stigao si?” Slegnuo je ramenima. „Sad više nije važno. Ideš?” „Ukrcaš li se u taj autobus, ništ više neće bit važno.”
Ali Chip se proguro kraj mene, primio se za ogradu jednom rukom i nespretno se uspeo u autobus. Autobus je bio tako vraški visoko iznad tla da nisam bio siguran da ću se uspjet podić i uć. Trebali bi imati vražje ljestve.
Unutra je bilo mračno. Počeo sam se penjat kratkim stubama, trepćući i gledajući oko sebe. Vozač je sjedio za svojim golemim volanom, izgledajući izbrazdano i grubo. Nisam mu vidio oči. Kroza sjene sam kimnuo za pozdrav. Skrenuo je pogled. „Neće nam uzet karte?” pito sam Chipa kad smo sjeli. Chip je slegnuo ramenima.
Oči su mi se počele prilagođavati. Unutra je bilo žuto ko u zahodu, sjedala su bila bez futra i smrdila su na ustajalu pišalinu. Još je ljudi bilo stisnuto na zimi s nama, blijedih i turobnih ljudi koji su izbjegavali druge gledat u oči. Malo sam zadrhto. Ljudi s čudnim svežnjevima čvrsto stisnutim u rukama, rupcima i kapuljačama navučenim nisko. Mutnih i nejasnih lica. Neka je žena kašljala u nekom redu odostraga. Ko da su nas čekali. Čim smo sjeli, vozač je izašo, zatvorio sva vrata s prtljagom i mrko gledajući vratio se u autobus. Viknuo je neke riječi na Poljskom, no ko da ga niko nije slušo. Onda je sjeo, povuko neke ručice, uz riku upalio stari motor, naglo otvorio svoj prašnjavi prozor. Kočnice su zastenjale, osovine su ispod nas pištale ko guje.
A onda se čuo zvuk ko da se otpušta golem pritisak i taj golemi hrđavi autobus počeo je podrhtavati na svojim velikim gumama, polako se kotrljati na pustu cestu. Izlazili smo iz Ščećina tmurnim ulicama, prolazeći kraj sivih fasada otkrhnutoga betona, prozora s navučenim kapcima, ljudi obučenih u tamne kapute s vrećama namirnica. Ulična su svjetla bila upaljena iako nije moglo bit puno iza podneva. Ceste su izgledale vjetrovito, golo, ko da se pripremaju za zimu.
Vozili smo se tek deset minuta kad se autobus zaustavio. Starac se teško kretao prolazom i, sišavši, počeo je hodat mračnim poljima. Preko jednog je ramena nosio vreću luka i gledo sam ga kako mučno odlazi u sumrak i očaj.
Opet smo krenuli. Asfalt je bio loš na tim cestama i naš je autobus podrhtavo i škripio i lupao napredujući cestom. Grad je sad bio daleko iza nas i vozili smo se preružnim krajolikom, kraj pustih polja, dugačkih vrpca tamne šume. Počeo sam mislit, sve je ovo stvarno. Bogati. Nisam baš potpuno u to vjerovo i onda sam bio siguran da ne vjerujem i onda me nije bilo briga vjerujem li ili ne vjerujem. Ali sada i ovdje više zapravo nisam sumnjao da će Hiero bit ondje gdje Chip kaže da će bit.
„Blues miješane krvi”, odjednom reče Chip. Trljao je čekinje na obrazima ko da oštri te svoje prste. „Znaš da sam uvijek mislio da je to o njemu.” „Ne počinji, Chip. Ostavimo se malo toga.” „Al nije. Mislim da je to tako nazvao po Delilah.” Zatvorio sam oči. Odjednom nisam htio ni o čemu od toga razgovarat, ne sada, a ni poslije. „Trebali smo mu nešto donijet”, reče Chip. „Dar” Prezrivo sam puhnuo. „Što to. Vino? Privjesak za ključ?” „Ne znam. Nešto. Nikad nije dobro doći praznih ruku.”
Oči su mi još bile zatvorene. Sad sam ih otvorio, pogledo ga. „To te muči? Što nemamo dar za njega?” Ali Chipa to nije uzdrmalo. „Ne škodi biti pristojan, Sid. Samo to želim reć.”
Sati su prolazili. Nakon nekog vremena Chip je zaspao. Ja sam zaspao i probudio se. Bacio sam pogled na njega, mrtvog poput zime kraj mene. Njegovo je lice izgledalo zbilja glatko, bore su se razlile poput vode tako da si gotovo mogao vidjet čistoću kostiju A ispod, njegovu bit. Ali onda je Chip malo rastvorio jedno oko, spuštenih tankih vlažnih usnica. „Hej” Onako sam ga pospano pogledo. „Hej”, ponovio je. „Sid.” „Što je?” „Hej, sjećaš se Panthera Brownstonea?” „Mmm.” „Onog starog svingera koji mi je prvi dao da sviram tambure.” Napravio sam grimasu. „Da prvi put sviraš tambure, bome. Kako se ona mačka zvala?”
„Majketi.” Chip se malo nasmiješio, ali onako zamišljeno. Uspravio se na sjedalu, počeo se baš cerit. „Zaboravio sam na to. Bogati. Tvoja je imala takvu šasiju da si vala poželio kupit cijeli auto.” „Ona je bila moja prva ljubav, ta djevojka”, rekoh. „Najbolja trombonistica koju ćeš ikad srest.” Zahihoto sam se. „No, zašto si se toga sjetio?”
Slegnuo je ramenima. „Ne znam. Zbog svega ovog, valjda.” Pokazao je na čudno sivilo koje je prolazilo kraj nas. Dugačke, široke površine polja i oranica. „Zbog nečeg ovdje počneš razmišljat.” Kimnuo sam. „Što s njim?” uskoro rekoh. „S kim?” „Panther Brownstonc. Što s njim?” „Ništa. Mislio sam da izgleda ko pasji skot, ali nije bio. ” „Nije?” „Nije.”
Ali bio je pasji skot. Jasno se sjećam. Kišni utorak, Baltimore sav sparan i smrdljiv od pišaline. Treso sam se ko lud, prateći Chipa dolje u taj klub. Nikad nisam bio vidio ništ takvo. Trinaest godina. Klub je smrdio na medicinski alkohol, bio je mračan ko moja košulja, s jeftinim drvenim stolovima ludo pobacanim po podu s kockastim uzorkom u sjenama. A Panther Brownstone, mršav i koščat ko metla, ustao je od stola u dnu prostorije i popeo se na pozornicu, namigujući našem Chipu.
„Večeras imamo posebnoga gosta”, objavio je.

„Dame i gospodo, upravo je stigao s Heightsa, pozdravite Charlesa C. Jonesa!” „Chip”, sjećam se da sam zasikto na njega. „Što se zbiva?” Ali samo mi se onako u svom stilu nacerio. „Stišaj se i slušaj me”, reče.
Onda je odskakao na pozornicu, tresući nogama i rukama kao da želi istrest kišu iz odjeće. Kažem vam, skoro sam se složio.
Posjeo se za bubnjeve. Neki su se ljudi nasmijali odnekud iz dima, izgledo je tako ludo, tako Zeleno. Ali kad mu je Panther kimnuo, udario je palicom o palicu i navalili su na set.
Bogati. Znao sam da malo svira bubnjeve, ali ništa slično tomu. Zadivljeno sam promatrao dok je Chip nježno udarao činele, svojim tankim bedrom držao ritam na basu. Majketi, moj dečko ga praši. Udovi su mu se trzali, sama koža ko da mu se gulila kad bi udario jače. Bilo je to ko kad se neko skine i u njemu vidiš cijeli jedan drugi život. Osto sam bez daha.
Poslije seta je publika skoro pa trgala odjeću sa sebe, koliko su bili oduševljeni. Klicali su i lupali po stolovima, žene su mahale svojim zamrljanim ubrusima. Kad je Chip sišo s pozornice, tako sam jako bacio ruke oko njega da sam ga skoro srušio. „Kako si naučio tako svirat, Chip moj?” viko sam. „Gdje si naučio?”
Panther je tada prišao, u svom ljubičastom trodijelnom odijelu, i stavio jednu ručetinu Chipu na rame. Oko tankog je zapešća imao veliki zlatni sat i nokti su mu bili savršeno manikirani. I tako prokleto čisti. Nikad prije nisam vidio tako čiste ruke na odraslome čovjeku. „Dečki”, uglađeno je rekao. „Želim vas častiti pićem.”
Bio sam zaljubljen. Jednostavno zaljubljen. To mjesto, s mirisom znoja i alkohola i parfema; ti ljudi, uređeni bez obzira na vrijeme - to, to je za mene život. Pusti vjeronauk i djevojčice u bijelim opravama. Zaboravi krađu iz uličnih dućana. To je bilo to, ove žene koje njišu kukovima u svjetlucavim haljinama, ovi mladići koji piju jeftinu cugu. Prekrasan sleng ilegalnih točionica. Otkrio sam što je smisao moga života.
Panther Brownstone poveo nas je do stola u kutu, koji je ispraznio samom svojom nazočnošću. Čovječe, mislio sam, to je moć. Sjeli smo na izrezbarene stolice, a on je izvukao bež rupčić iz prednjega džepa i odgurnuo ljuske od kikirikija i opuške na pod. Oči su mu se sjajile ko kukci. „Viski, čist”, reče konobarici kad je došla. „Dvije limunade za naše dečke.” Nasmiješila nam se, slična sestri moje mame. Bogati. „Kupio bih vam pravo piće, dečki”, uglađeno reče, „ali nisam ja Sokrat. Ne kvarim djecu. Samo sve ostale.” I nacerio se groznim zubatim osmijehom.
„Prijeći ću ravno na stvar. Charlese, nisi loš. Ali nisi ni dobar. Još nisi. Ali ova je publika uživala gledajući te gore. Kao pas si koji vozi automobil, valjda. Da se mene pita, svirao bi ovdje s nama svake subote. Kako ti to zvuči?”
Chipove su oči bile gotovo mokre od uzbuđenja. No njegov je glas zvučao smireno. „Subote?” reče, ko da provjerava raspored u glavi.
„Subote? Pa, mislim da bi moglo ići. Dobro. Mislim da to zvuči prilično dobro, Panther” Panther je kratko pogledo mene, zatim opet Chipa. Natruha osmijeha vječno mu je virila ispod tih tankih brkova. „Koliko imaš godina? Ne mislim u psećim godinama.” „Šesnaest”, reče Chip. „Trinaest”, rekoh ja.
Chip me snažno šutnuo ispod stola i poskočio sam, posegnuo ispod, trljao vražju potkoljenicu. Ali Panther nije gledao mene. „Trinaest” tiho reče. „Trinaest. Mislio sam da si nešto malo mlađi.” „Mlađi” dreknu Chip.
Panther se rada počeo smijat, iz dubine prsa. „Polako, sine. Ionako nema šanse da redovito dolaziš ovamo. Čak ni sa šesnaest. Sigurno bi nas zatvorili da ovamo dolaze djeca. Jasno?” Chip nije rekao ništa. Njegove su oči postale jako sitne, jako zle.
„Slušaj, mali, ne ljuti se. Dobro sviraš za svoje godine. Ali to što sviraš dobro za svoje godine ne znači da sviraš dobro za sve godine. Osim ako nisi Bolden ili Jelly Roll ili nešto. A takvi se rode možda dvaput u jednom stoljeću. Slušaj, džez ti nije samo glazba. To je život. Moraš imati iskustva da stvaraš džez. Nikog ispod osamnaest nisam čuo da zvuči ni kao da zna koji kraj instrumenta treba držati.” „Ja znam što radim”, reče Chip. Panther je dignuo ruke. „Znam da znaš, mali. Znam.” Stigli su viski i limunade. „Izvoli, zlato”, reče konobarica, dajući Chipu čašu. On nije reko ništ.
Panther ga je dugo procjenjivački gledao. Onda je dignuo jednu koščatu ruku i pucnuo prstima. Prišla je jedna djevojka, iza nje se vukla prijateljica. Izgledale su staro, čovječe, možda ko da imaju čak dvadeset godina. Prsa su im virila iz vrhova haljina. „Mačke”, reče Panther. „Pobrinite se za ove momke.”
„Nemaš problema, Panther”, reče prva. Nekako se zavodnički nasmiješila, gornja joj se usnica nadignula.
Nisam mogao vjerovat. Nisam mogao smislit što da kažem. Panther je pogledao Chipa s odjednom hladnim, okrutnim sjajem u očima. „Vidimo se, mali”, reče. „Nastavi tako.” A onda je ustao od stola, uzeo svoju Čašu, nestao u dimu. „Šupčina”, glasno reče Chip. „Zlato, mislim da si baš lijepo svirao”, prva žena reče Chipu. Pogledao ju je. „Kako se zoveš, mili?” druga je rekla meni. „Sidney Griffiths, gospođo”, rekoh.
„Ja sam svirao", reče Chip, pogledavši me. Zureći u njegove sitne, prepotentne oči, htio sam mu petom nabit nožne prste. „I baš si lijepo svirao, zlato, baš lijepo”, opet reče prva.
„Sigurno bi i ti bio jednako dobar da pokušaš”, govorila je druga dalje meni. Ma daj ti to zamisli. Vidio sam da sam dobio ljepšu od njih dvije, s nakošenim očima poput sjemenki, kožom boje karamele, usnicama poput raspuknutog voća. Svaki me dio nje podsjećao na neku hranu. „Što pijete, momci?” reče prva. „Limunadu”, rekoh. „Jaku limunadu”, doda Chip. Druga se zahihotala. „Mogli biste nam kupiti piće, zlato. Dva Sidecara.”
„To te ja pitam”, naceri se Chip, ko da se sam toga sjetio. „Sid, idi na šank i donesi nam nešto od čeg ćemo dobit malo dlaka na prsima.” „Idi ti”, šapnuh mu. „Idi, daj”, siknu on. „Gledaju nas.”
Potrošio sam trotjedni džeparac da im kupim piće. A barmen umalo da nije puknuo od smijeha dok je točio. Teturao sam kroz veo dima natrag do stola kad me moja mačkooka djevojka presrela na pola puta. Uzela mi je dva pića i stavila ih na najbliži stol tako da se pola tekućine prolilo. „Ma što to radiš?” rekoh. „Nećete to ni popit?”
Ali samo me primila za ruku i povela kroz zaparena tijela do stubišta mračnog poput srčane komore. „Gdje je Chip?” doviknuh joj. „Moramo reći Chipu kamo idemo.”
Probijala se kroz skupine parova koji su se pipali do prvog odmorišta, gdje je otvorila vrata i ugurala me unutra. Ajme meni majko mila. Bila je to spavača soba. Zurio sam u žutu satensku posteljinu, na mjestima poderanu i zamrljanu, prozore zatamnjene nečim što je izgledalo ko siva boja, ali vjerojatno su samo bile godine duhanskoga dima. Srce mi je počelo poskakivat u prsima. „Živiš ovdje” iznenađeno rekoh.
Zatvorila je vrata, onda se okrenula i zgrabila me za ovratnik tako snažno da me skoro ugušila. „Hej”, viknuh. „Hej, što radiš? Ne pokušavaj ništ il ću zvat Chipa.„ „Ma zlato moje”, nasmiješila se. I onda se sagnula i poljubila me.
Ma vrag me odnio. I to nije bio običan poljubac. Jezik mi je ubacila u usta; od čega mi je krv vala pojurila u svaki djelić tijela. Njezine su usnice bile vruće, ko rub lonca, njezina su se prsa pritisnula o moja prsa. Mirisala je točno ko bademi, Čak i njezina kosa. Onda se odmaknula i nestašno me pogledala. Nisam znao što da kažem. „Jako si zgodna”, šapnuh. Nasmiješila se. „Misliš?”
Kimnuo sam. Nisam razumio kad se spustila na koljena. Počeo sam se i ja spuštat, ali zaustavila me, opet me gurnula gore. Poljubila me u šlic, zatim raskopčala gumbe, spustila mi hlače, zatim gaće. Prije nego što sam shvatio što se zbiva, stavila me u usta, vruća i vlažna i baršunasta. Koža mi je sva bridjela od te nemoguće mekoće, ko da su me odjednom polijevali i hladnom i vrućom vodom. Gotovo da je boljelo.
Poslije nisam znao što da radim. Bilo me je nekako sram, stid. Teško dišući, kleknuo sam pred nju na pod, zavukao joj ruku pod haljinu, želeći je zadovoljiti.
Nježno je odgurnula moje prste. „To ti je besplatno zato što si tako sladak, zlato. Ali ako želiš fuk, moraš platiti.” Nisam shvaćo. Istina mi je olako nadošla, kao kroz slojeve dima. „Ti si kurva?” rekoh.
Namrštila se, nagnula unatrag sjedeći na stegnima, hladno me pogledala. „Tim ćeš se jezikom služiti ovdje? Poslije svega što sam upravo učinila za tebe?” Pocrvenio sam. Nisam znao kako da je drukčije nazovem. „Oprosti”, rekoh. „Jako si mlad, mali. Mislila sam da si stariji”. „Oprosti”, ponovio sam, pokušavajući to ispravit.
Mršteći se, ustala je na noge. „Nazovi me kurvom i bome ću se tako i ponašati. Ništa od besplatnog. Plati. Plati odmah ili zovem Vaughna.”
Bogati, odakle sad to? Sve je odjednom postalo gadno. Nikad u životu nisam bio u takvoj nevolji. Uspaničen, brzo sam navukao hlače, luđački pojurio sobom po kaput. „Da nisi klisnuo, šupčino”, reče, izobličenih vlažnih usnica.
„Moram po novčanik”, rekoh, dobro znajući da nemam više ništa u novčaniku iako je u kaputu.

Zakopčao sam hlače, izravnao košulju.Gledala me okom sokolovim. Posežući u džep, istodobno sam primio vrata i širom rastvorio prokletinju. Jureći niza stube, dok mi je srce lupalo u ušima, čuo sam kako viče „Zaustavite toga crnčinu” ali u krizi sam bio pravi zec i bio sam prebrz da bi me itko ulovio. Obarajući ljude lijevo i desno izletio sam van, ostavši bez daha na zagušljivom zraku. Otrčao sam niz South Broadway, skrenuo u East Pratt i cik-cak se vratio do South Bethela i Eastern Avea. Tek kad sam stao da dođem do daha, a auti su trubili u ulici, shvatio sam da sam zaboravio jadnog Chipa. „U vražju strinu”, siknuh potiho. Teško uzdišući, počeo sam trčati natrag.
Imao sam sreće, Chip je već izašao iz kluba. Ali on nije imao sreće, ležao je na pločniku na South Broadwayu.
„Kvragu, Chip”, rekoh, prilazeći da mu pomognem. Nos mu je bio dobro razbijen, krv mu je zamrljala dvobojni sako. Pomogao sam mu da ustane. Sjedili smo jedan kraj drugoga na pločniku, dašćući. „Pa, ja sam znao da je moja kurva”, reče Chip, nadmeno.
Počeo sam se smijat. Dugim, glasnim puknutim smijehom. Chip je pokušavao ostat ozbiljan, odrastao, ali nije si mogo pomoć pa se i on počeo smijat. I tako smo sjedili na South Broadwayu, zavijajući ko dva bjegunca iz umobolnice Spring Grove. Život džeza. Bio sam zaražen.
Uskoro smo prošli pusta polja. Prošli smo privremene barijere omotane zahrđalom bodljikavom žicom. Prošli smo prastare drvene kuće ostavljene da istrunu ko tako puno ostalog smeća. Znao sam kakve su to kuće. Sa smradom jakoga sapuna i jeftinoga duhana, s dnevnim sobama punim tabletića, paučine, udovica.
Otprilike svaki sat zaustavili bismo se na nekom napuštenom križanju, nekom starom, prašnjavom kolnom prilazu, i još neki putnik sišao bi i izvukao svoju prtljagu iz podvozja te nestao u krajoliku. Već se činilo ko daje izašlo pola putnika. Niko se novi još nije ukrcao. „Poljska”, promrmljah. Gurnuo sam Chipa. Zagunđo je. „Što misliš zašto Poljska?” rekoh.
„Što želiš reć?” Chip je pokušavo dignut noge na sjedalo preko puta našega, ali noge su mu bile prekratke. Lice mu je izgledalo ko labav komad kože, umorne kože, obješenih usta. „Što zašto Poljska?” „Zašto je došao ovamo? Baš ovamo?”
Chip je samo nekako napravio grimasu. „Bogati, brate, ništ u njegovom životu nema smisla.” „Znam. Znam. Samo mi se to čini malo čudno.” „Halelujah i hvala vražjim vladajućim silama. Naravno da je čudno, brate.”
Onda smo neko vrijeme sjedili u tišini. Ali nisam presto razmišljat o tome. Ritam guma odzvanjao mi je u nogama. Vidio sam staricu s rupcem kako pažljivo guli tvrdo kuhano jaje preko puta, držeći njegovu bijelu kupolu između jednog čvorugavog palca i prsta. Imala je samo tri prsta. Trudio sam se ne zurit kad je vala usisala cijelo jaje u usta i počela žvakat.
Čini se da ni Chip nije presto razmišljat o tome, zato što je nekoliko minuta poslije reko: „Mislim da samo Hiero na to može odgovorit. Na to zašto, mislim.”
Pogledo sam ga. „Razmisli. Mali je tek izašo iz zatočeništva, zašto nije krenuo na zapad? Zašto ić na istok? Crnac si kojeg su uhitili zato što si bijela vrana - ne bi li otišo onamo gdje si manji uočljiv? Tada je sve bilo puno izbjeglica. Zašto ić na istok? To nema smisla.” „Ne znam, Sid. Njega ćeš morat pitat.”
„Mogao se vratit u Francusku. Poznavo je Francusku. Mogo je otić na jug. Nikad nije bio na jugu. Ali istok? Prema vražjim Sovjetima?” Chip je odmahnuo glavom. „Meni to nema smisla”, rekoh. Slegnuo je ramenima. „Možda je bio komunist.” „Bogati, jesu ti svi odjednom vražji komunisti?” Izgledo je plaho, sjećajući se dokumentarca. Zastao sam. „Ko da je htio patit.” „I lakše je mogao postić da pati, Sid.” „Znam.” Chip je sjedio i mrštio se. „Meni je čudnije da je moga ostat ondje. Mislim, poslije rata. Poljaci su žarko željeli sve Švabe izbacit iz zemlje. Nisu ih se dovoljno brzo mogli riješit. I prije Potsdamske konferencije” „Dame i gospodo, Charles C. Jones, ljudska enciklopedija”, rekoh. Chip je posegnuo u džep i izvukao tanki mali vodič. ,Jedno sam u životu naučio, Sid: razgledavanje je obično gubljenje vremena ako ne znaš što gledaš, ako ne znaš povijest.”
Jedva sam ga čuo. „Možda previše toga pretpostavljamo. Možda se tek sad odselio u Poljsku. Mislim, lani. Možda je cijeli život živio negdje drugdje, negdje na zapadu. Ali zašto onda nismo čuli da je još živ?”
Chip je slegnuo ramenima, odjednom nezainteresiran. Spremio je knjigu, naslonio se, zatvorio oči. Neko sam ga vrijeme gledao, onda se okrenuo prema prozoru. Sva ta Poljska koja je promicala kraj nas. Njezine litice i rijeke. Nisam mogao prestat mislit na dokumentarac, na sve što sam čuo o Hieru. Kako je lagao da je njegov otac bio plemić, kako je cijeli život bio autsajder. Dok je odrastao u Kölnu, ljudi su mu se grozno rugali. Svakako su ga nazivali. Dimnjačar. Majmunov sin. Debelousti. Crnooki Kinez, zato što je imao stisnute oči.
Bogati. I da se vrati u sve to, poslije rata. To nije imalo smisla. Ali on nikad nije činio ono što bi čovjek očekivao, i kao dijete. Samo bi otišo na neko hladno mjesto u sebi da ondje izdrži ruganje. Vidio sam to i sam, sjećam se kako je to bilo. Nikad nije napadao. Rijetko kad je uzvraćao. Ko neka sjena.
Sjena svog oca, možda. Florian - to je bio njegov otac, plavokosi Florian Falk, ako Casparsov film nije cijeli bio jedna laž - nije bio njegov pravi tata. Ne, nije. Tipična ratna priča, ali u neobičnoj verziji. Florian se, vidite, vratio iz Velikoga rata i našao dragu udanu za drugoga. I onda se naš Florian oženio sestrom, Marieanne, kojoj je dijete napravio drugi. Bila je slatka ko ruža, dobro, ali malo drukčija. Od rođenja je bila čudna, nisu znali što ne valja s njom. No. Njezina je sestra Florianu rekla da je Marieanne silovao francuski vojnik, i bi li se on iskazao, učinio dobru stvar. Pa, srce mu je ionako bilo slomljeno. Nije više bilo važno. Vjerojatno je mislio da će prihvatit dijete ko vlastito. Nije bilo potrebe sve komplicirat istinom, vidite. No osam mjeseci poslije vjenčanja na svijet je došo mili tamni Hieronymus.
Caspars je tvrdio da zna tko je pravi otac. Visok više od dva metra i crn poput nestanka struje. Uopće nije bio silovatelj. Bio je kolonijalni vojnik iz Senegala, jedan od onih koje je francuska Vlada poslala da okupiraju Rajnsku oblast. I navodno ga je Marieanne Falk voljela.
Stari je autobus usporavao, okreto se, gume su bučno drobile blatnu koru na parkiralištu starog restorana. Ili onoga za što sam zaključio da je stari restoran. Gledo sam maloga dječaka koji je sjedio s djedom u prednjem djelu autobusu; starac se tresao i njihao dok smo skretali. Dečko se stalno okretao natrag, zurio u nas, ko da smo nešto iz potpuno drugoga svijeta. Hajde, dečko, mislio sam. Nagledaj se. Nije više bilo drugih putnika, ostala su samo njih dvojica i mi.
Vozač se zaustavio uz posljednji drhtaj, pritisnuo gumb i otvorio preklopna vrata. Potpuno se naslonio na sjedalo, proštektao neku hrapavu riječ na poljskom. „Što misliš, brate?” upitah Chipa. Zahihoto se. „Odmorište. Koliko si gladan?”
Vani su ispod nadstrešnice od plavoga plama bili pohabani drveni stolovi, a oguljeni stupovi ukoso su stajali u blatu. Odvukli smo se onamo, nogu ukočenijih od drveta, sjeli. Papirnati jelovnik, sve na poljskom. Vidio sam da su Chipove mekane drvene cipele umrljane blatom i smiješeći se, odmahnuo sam glavom. Tako mu i treba. Tu je bilo nekoliko trošnih zgrada s drvenim nadsvođenim trijemovima sprijeda. Stavio sam ruke na stol i pogledo Chipa. I on se meni nasmiješio. „Divno mjesto za odmor”, reče.
Muhe su bile golema, oklopljena bića, rojile su se u svježem zraku. Nije bilo sunca na nebu, samo bijela izmaglica. Nemoćno sam se pljeskao po vratu i zapešćima. Vidio sam točkice krvi gdje su me već ispljuvale. „Ma i one moraju jest”, zahihota se Chip. „Pusti ih.”
„Jel ovo restoran i za ljude? Ili samo za muhe?” Zurio sam u vozača, koji je sjedio za najdaljim stolom, nama okrenut leđima. „Misliš da se namjerno drži dalje od nas?” Chip je slegnuo ramenima „Ne. Ne. Mislim da jednostavno ne voli baš ljude.” „Kakvo je ovo mjesto?” rekoh. „Jel stara sovjetska komuna?” „Nemam pojma, brate. Sad i nije nešt, što god daje prije bilo.” Iznad vrata udaljene zgrade Visio je velik, crven natpis. Bio je oštećen letlampom, činilo se. „Što misliš što je to bilo?” rekoh, pokazujući glavom u smjeru natpisa. Chip se nije ni okrenuo. „Bogati, Sid, reko sam ti. Nemam pojma.”
Više nisam ništa reko. Obojica smo bili umorni, znao sam. Nisam vidio staroga djeda i dječaka. Oktećući se na stolici vidio sam kako se polako vraćaju po cesti, svaki s vrećom u ruci. „Sad smo ostali samo mi.” Nekako sam bio utučen. „Što?” „Sada smo sami. Svi su ostali putnici otišli.”
Chip je slegnuo ramenima. „D0k autobus vozi dalje, nije me briga ako se i vozač odluči iskrcat.” „Bogati, brate. Ne čini ti se ko da oni svi znaju nešt što mi ne znamo?” „Misliš, ko štakori na brodu koji tone?” „Ne. Možda.” „Sid, silaze jer dođu do svoje stanice. To ti je sve.”
Ali to nije bilo sve. Osjećo sam to, iako nisam mogo objasnit. Kad dovoljno ostariš, katkad vala počneš vjerovat instinktima. Hi ih bar počneš slušat. Nestabilno sam ustao. „Idem malo u autobus”, rekoh. „Ne obaziri se na mene.” Chip me pogledo. „Da ti nešto naručim?” „Ne jede mi se baš.” „Neka”, reče. „Naručiću ti što i sebi. Makni se od tih vražjih muha"
Autobus je bio nekako niži, duži, letve njegove šasije uže. Popeo sam se u njega. Onda ko da mi je nešto vodilo pogled, privuklo moju ruku dolje prema Chipovoj torbi. Izvuko sam njegovu torbu od ispod sjedala, prešo prstom preko uzorka isprepletenih L i V, preko skupocjene kože. Otkopčo sam je.
Brzo sam našo kuvertu. Pismo na kojem je Hiero pisao bilo je smeđe ko voda od pranja suđa. Gospodin Charles C. Jones bilo je napisano lošim rukopisom sprijeda iznad adrese. Taj rukopis - odmah sam ga prepozno. Drhtavim rukama otvorio sam kuvertu, papir jest bio grub ko tek izbrušeno drvo. Dragi moj prijatelju, počinjalo je:
Nadam se da te ovo pismo neće previše šokirati. Ako te to išta tješi, meni je vjerojatno jednak šok napisati ga. Vidiš, donedavno nisam znao da si živ. Molim te, nemoj se uvrijediti zbog toga. Prošli tjedan netko mi je rekao za Falkon Festival u Berlina ove godine - zamisli! - i da si ti jedan od gostiju festivala. Dobio sam i neke informacije o tebi iz medija. Moram ti reći, bio sam presretan kad sam vidio kako ti dobro ide - kao što obojica znamo, tvoj poziv nije lak. Čestitam ti na trajnom uspjehu, na predsjednikovom odličju i na Kući slavnih. Istinski se ponosim, ako nije prebahato od mene da to kažem.
Moram te zamoliti uslugu. Budući da ćeš zbog festivala doći u Europu, ako ti to nije prevelik napor, veoma bih se volio opet povezati s tobom. Kao što možeš vidjeti na kuverti, sad živim malo izvan utabanih putova. Budući da ja ne moga putovati - moje zdravlje to ne dopušta - zamolio bih te da me posjetiš ovdje kad ti bude zgodno. Zapravo, otkad sam doznao da si živ, osjećam neodgodivu potrebu da te vidim. S nestrpljenjem očekujem tvoj odgovor. Srdačan pozdrav, Thomas Falk (Hiero)
P. S. - molio bih te da moje podatke ne odaješ nikomu. Moj je život povučen; drukčije ga ne bih mogao podnijeti.

Sjedio sam tako, osjećajući grubost papira na prstima. Bože moj, doista je živ. Doista je i istinski živ. Bio sam vjcrovao Chipu, al istodobno mu i nisam vjerovao.
Grlo mi se osušilo. Opet sam pogledo papir. Thomas Falk. Odbacio je svoje ime. I nije ni zvučao kao stari Hiero: hvalio je distancirano, Chipa je pozvao k sebi toplo, ali ne dječački. Pozvao je Chipa. Taj čas mi je sinulo. Mali nije tražio da vidi mene.
I onda ko da se autobus nagnuo u stranu i nisam mogao disat. Osjetio sam vrtoglavicu, vrućinu, pozlilo mi je od toga. Ustao sam, torba mi je ispala iz krila. Zrak koji je dopirao kroz prozor smrdio je na blato i konje.
Autobus je škripao i ljuljao se kad sam sjeo. Chip se polako penjao uza stube, njegova je golema ruka bila na masnoj ogradi. „Klopa ti se hladi”, zazvao je. „Sid?” Ti gade jedan, mislio sam. Ti smrdljivi pasji skote. „Sid? Što radiš?” Zaustavio se kad me ugledo. Glas mi je bio slabašan. „Hiero nije tražio da vidi mene. U pismima. Nije mene spomenuo.” Chip je gledao niz autobus.
„U pismima”, rekoh, sada glasnije. Protreso sam kuvertu prema njemu. „Mali uopće nije tražio da ga ja posjetim. Sve je adresirano na tebe.”
„Ma, bogati, Sid.” Ko da se opustio. „Naravno da je adresirano na mene. Nema tvoju adresu.”
Bio sam na rubu suza, neizmjerno frustriran. „Ne znaš to. Ne znaš ništ o tome. Znaš samo ono što piše u tome pismu.”
Ništ od toga nije razumio. „Nije važno, zar ne? Naravno da te želi vidjet. Bogati, Sid, vjerojatno ne zna ni da si još živ.” Polako je prišao niz prolaz. „Sid, moraš se opustit. Zašto te ne bi htio vidit? Razmisli, brate. Svi smo tada bili prijatelji.” Nisam ga mogo gledat. „Što si to učinio?” promrmljah.
„Sid.” Sjeo je na sjedalo ispred mene i gledao me preko naslona. „Sid, moraš se smirit. Ozbiljno ti kažem.” Treso sam se. „Zbog čega se brineš? Zbog dokumentarca? Bogati, Hiero je to živio. On zna istinu.” „Znam da zna.”
Zagunđo je. „Dobro. Fino. A sad, idemo jest? Kad sam pogledo, vozač je guto hrpu gulaša, a mislim da moramo završit kad on završi. Njegov autobus nikog neće čekat.” „Ne”, rekoh, jedva slušajući. „Mislim da neće.”
Pogledao sam van u otrcano sivo mjestašce u kojem smo se zaustavili. Činilo mi se da je nešto ostalo iza nas, nešt važnosti, i samo smo se sve više udaljavali od toga.

PETI DIO




PARIZ, 1939.




1


Prvu smo noć proveli bez snova u ledenom autu. Rano ujutro Montmartre je izgledao bolesno, iscrpljeno. Bio sam možda napola budan kad su se ulične svjetiljke počele gasiti, jedna po jedna, a ulični čistači kloparali su kraj nas. Vidio sam kako Chipova glava visi pod čudnim kutom na sjedalu kraj mene. Hiero je cvilio u snu. Tresući se tako jako da sam vala čuo kako mi zvekeću zubi, opet sam spavao. Ujutro je Chipov vrat bio ukočeniji od hladne melase. „Bogati”, reče škiljeći prema meni. Vidio mu se dah. „Tomu nema kraja?” Pogledao sam u retrovizor. „Mali?” Usta kao da su mi bila puna vate. „Mali, jesi budan?” Digo je glavu, napravio grimasu.
„Bogati”, ponovi Chip, trljajući ruke da se ugriju. „Pariz, lafe. Grad svjetlosti. Imamo li išta love?” „Malo”, rekoh, zijevajući. „Ernst nam je dao nešto.”
„Dobri stari Ernst”, nasmiješi se Chip, cvokoćući zubima. „Dobri stari prokleti Ernst.” Hiero je petljao po stražnjem sjedalu, uvlačeći ruke u debeli kaput, svijajući vražja koljena u sjedalo ispred sebe, uz udarac. „Bogati, mali, jesi morao povest i slona?” progunđa Chip. Hiero je zastao, pogledo ga.
„Da, Čuo si me”, reče Chip, okrećući se prema njemu. „Hajde sad. Idemo kušat tu slavnu francusku kuhinju.” „Dejeuner”, rekoh rastreseno. „Doručak je dejeuner.” „Još ćeš ti postati džentlmen, brate. Bogati. Otkad krekećeš žabarski?”
Slegnuo sam ramenima. Mislio sam na Delilah, na nešto što me naučila, ali pomisao na nju odjednom mi je oduzela i ono malo dobrog osjećaja što sam imao. Protresao sam glavu, s mukom otvorio vrata, izašao. Osjećao sam se mračno, utučeno. Stalno sam vidio našeg Ernsta, u njegovom smeđem odijelu, blijedoga čela namrštenoga kad se okrenuo od mene da beskorisno gleda van u vrt. Stalno sam vidio tihu patnju na njegovom licu, ko da već tjednima zna da se kraj bliži, ali sad kad je napokon stigao, paraliziran je.
Našli smo mali ulični kafić koji je u ovo doba posluživao i smjestili smo se ispod zelene nadstrešnice. Bio je prazan, samo je jedan stari gospodin čitao novine, obučen u sivo sa sivim fedora šeširom ukočeno postavljenim na njegovu sijedu glavu. Vala ko neka voštana figura. Tvrda metalna stolica bila je hladna preko hlača, i iako je hladnoća donekle nestajala, nekako se nisam mogo ugrijat. Kad je auto prošao ulicom, digo sam pogled, vidio golubove kako se ko papiri nošeni vjetrom razilaze po pustome trgu. „Kamo su svi nestali?” rekoh. „Nije li radni dan?” „Brate, u Parizu niko ne radi”, reče Chip. „Pariz ti je grad ljubavi.”
Onda nam je prišla konobarica. Pročistivši grlo, Chip je gestama naručio tri kave. Gledao je njezine kukove dok se vraćala do šanka. „Uvijek sam volio Francusku”, nasmiješeno reče. „Prestani mislit na to”, rekoh. „Bogati, brate. Poslije svega što smo proživjeli?”
Mali se nagnuo naprijed, stavljajući izgužvane rukave kaputa na stol. „Mislite da će Ernst doć?” tiho je pitao. „Ne moraš šaptat, Hiero”, šapnuh. „Neće doć, mali”, reče Chip. „Nema šanse. Njegov je auto parkiran.” „Reko je da će pokušat.” „Neka je reko.” „Rekao je možda kad se tata vrati u Saar. Možda će se poslužit svojim vezama.” Chip ga je samo uvenulo pogledo. „Bogati”, rekoh, odjednom umoran od svega toga. „Ostavite se toga.”
Onda se vratila konobarica, dala nam tri kave s mlijekom. Chip joj je uputio svoj blještavi osamnaestkaratni osmijeh. „Bonjour”, reče. „Allô” Nasmijala se. Zatvorio sam oči. Zvučao je prokleto žalobno, taj njezin smijeh koji je odjekivao trgom.”
E to, brate”, promrmlja Chip dok je njihala bokovima natrag, „to ti je prava francuska kuhinja, eto, to.” „Stara je valjda ko tvoja mama, Chip.”
Uputio mi je dug, zamišljen pogled, ko da probavlja to što sam rekao. „Ma takve su ti zahvalne. Slatkoća je tako još slada.”
Hiero je pročistio grlo. „Onda, što ćemo?” Chip je još zurio za konobaricom. „Neko mora nazvat Louisa. Tko će? Sid?”
Vražje stopalo mi je utrnulo i ustao sam, počeo ga trest. Onaj stari kit koji je čitao novine uzbunjeno nas je pogledao. Okrenuo se na stolici, prekrižio noge, zašuškao stranicama. Bojao sam se toga trenutka. Louis Armstrong? Bogati, znao sam da je to to, to je naš trenutak, naš život. Ljudi misle da je život nešto što se proteže godinama. Nije. Može se dogodit brzo ko kad upališ šibicu u mračnoj prostoriji.
Hiero me promatrao. Znao sam da obojica mislimo na istu stvar. Louis će sigurno pitat za Lilah. „Ma ja ću”, reče Chip. „Gdje je broj?” „Ja mislim da treba Sid”, reče Hiero. „Nije li ga zato Ernst postavio ko vodu?” „Bogati, brate”, reče Chip, mršteći se. „Sid ne vodi riječ ni svojim crijevima.”
Petljo sam po džepu, izvuko neurednu hrpu franaka, zgužvane novčanice, mekane papirnate omote. jednu sam izgladio, po stolu je doguro do Chipa. I odmah je ustao i pitao gdje je telefon.
Pogledao sam maloga. Činilo se da je nešto u njemu izgorjelo. Ko da je sva sigurnost uklonjena, strgnuta, ostali su samo zubi i tetive. Spustio je lice, proučavao je ruke, i ništ mi nije reko dok smo čekali. Nakon nekoga vremena Chip se vratio, naslonio na onaj šank da se nasmiješi konobarici. Bogati, taj je momak snalažljiv ko ulični mačak. Naposljetku se došetkao do nas, sjeo sav zadovoljan. Njegova je metalna stolica grebla po ciglama dok ju je privlačio bliže. Sjene na trgu ko da su se produbile. Hiero ga je pogledo. „I? Što je reko?” „Ko?” Ljutito sam se nasmijo. „Što ti to znači ko. Što je reko?”
Chip se tada nasmiješio, ko da je upravo proguto vražjega kanarinca. „Momci, samo se vi držite mene. Taj će stari svinger past u nesvijest kad nas čuje.” „Tražio je da nas vidi? Za zbilja?”
Ali Chip se samo okrenuo malomu, uputio mu dug, polagan osmijeh. Promiješao je svoju hladnu kavu s mlijekom, pažljivo odložio žličicu na tanjurić, otpio gutljaj. Pogled mu se preko ruba šalice sreo s mojim. „Mislim da možda imam šanse s tom konobaricom. Što misliš? Vrijedi li pokušati?” Bogati. Mali je skoro izgrizo vlastitu ruku od živaca. „Nije smiješno, Chip”, prasnuo je. „Daj, što je reko?” „O čemu, molim te?” „Chip”, rekoh. Pogledo me, nevoljko uzdahnuo. „Dobro, dobro. Louis kaže Montmartre.” „Montmartre? Sad smo na Montmartreu. Što s tim?”
„Polako, mali. Moramo ostat na Montmartreu. Samo nekoliko sati.” Dignuo je obrve prema meni. „Brate, ovo će ti bit jedan vraški dan.” Osjetio sam napetost u prsima.
„Što želiš reć, Chip?" reče Hiero. „Louis je rekao nešto o Sidu?” Ali Chip se samo tiho, resko nasmijo, ko kad smo bili djeca.
Uspinjali smo se raspucanim kamenitim kosinama Montmartrea, a jutro se već razvedravalo. Osjetio sam slabost od živaca. Do te mjere da su mi se vala ruke tresle u džepovima od kaputa. Prokleti Louis Armstrong. Zavladala je neka iscrpljena tišina i bacio sam pogled na maloga. Nada čovjeka izjeda kao rak, reko bi. Da smo bar prije otišli iz Berlina, mislio sam, da smo se bar više potrudili oko svog Ernsta, oko Paula. Da smo bar bolji ljudi.
Strme su ulice bile tihe i nisam se mogo riješit osjećaja da smo u pogrešnome gradu. Sad su se u kafićima okupljale skupine ljudi, gužvali su se na ulazima u dućane. Svi su čitali novine, međusobno mrmljali.
„Što se događa?” napeto reče Hiero. Začuvši ga, jedan je čovjek digo pogled, promotrio ga hladnim očima. Nastavili smo dalje, prema zgradama; dalje od otvorenih ulica. „Skoro pa ko da smo opet u Berlinu”, reče Chip. Namrštio sam se. „Ne baš.”
Poveo nas je prema visokoj crkvi čiji su se obrisi ocrtavali na oblačnom nebu. Njegov je toranj bio oštar i strašan, ko nešto iz noćnih mora. Presjekli smo kroz mračni, pošumljeni park, popeli se uza uske stube, a Hiero se čvrsto držo za ogradu i stenjo iza nas. Chip se okrenuo prema njemu, nacerio. „Mislio sam da vi trubači imate dobra pluća”, nasmija se. Mali se samo nagnuo naprijed kad je došao do nas, hvatajući zrak i kašljući.
Nije me zavaro. Znao sam da se ne vuče zbog hodanja. Promatrajući ga, mislio sam: Da, u Berlinu si faca. Ali saćeš upoznati genija, lafe. Naučićeš što ti nisi. Strašno, jel.
Mali je kašljao ko lud, pljujući sadržaj na kaldrmu.
„Bogati, mali, jel ti to komad slijepog crijeva?” reče Chip. „Gle, Sid. Nikad nisi ništ takvo vidio. Mislim da ima svoje zube.”
Ali nije mi bilo do glupiranja. Prišao sam ogradi, stavio obje ruke na hladni čelik, gledao stube ispod nas. „Hajde, mali”, reče Chip. „Nađi si neku klupu. Nećemo tako brzo.”
Nisam znao kako smo dugo stajali iznad te ulice. Gledao sam kako tamna mačka tapka preko kaldrme. Netko je kroz prozor izlio kantu prljave vode. Onda je usamljena figura zašla iza ugla, počela prilazit cestom, njezine su noge i ruke izgledale sivo i tanko na vodenastoj dnevnoj svjetlosti, glava je bila sva napuhana od nekog pokrivala. I odjednom sam osjetio kako se moje srce uvuklo duboko u neku najudaljeniju rupu u mojim prsima. Zaustavila se na dnu stuba, prekrižila ruke. Izgledala je mršavije, iscrpljenije i izlizanije, ali, bogati. Bila je to ona. Bila je to Delilah. Počeo sam se trest. Samo sam počeo drhtat jako lagano i brzo, ko ptičje srce u ljudskoj šaci.
Chip mi je prišo. „Reko sam ti da će ovo bit ludi dan”, promrmljao je. „Samo ćeš tako stajat? Ili ćeš je otić lijepo pozdravit?”
Nisam shvaćo. Bespomoćno sam ga, uplašeno pogledo, osjećajući kako mi hladni zrak navire pod ovratnik. Delilah je pogledavala prema kafiću, a golem je plavi rubac na njezinoj glavi izgledao ko nešto iz daleke zemlje. Bila je priviđenje, kunem se. Odjednom me iznutra počeo pritiskat divovski val zla. Čekaj, Sid, mislio sam. Još ništa ne znaš. Samo čekaj.
Ali Chip je već prolazio kraj nas, silazio niza stube. „Gle ko je usto iz mrtvih”, nasmiješeno je rekao. „Lilah, djevojko, zaboravila si kako izgledamo kad moraš tako tražit?”
Okrenula se i jasno sam vidio njezino lice. Ko da mi se sva krv zaustavila. Nisam se mogo pomaknut.

Stajao sam iznad nje kraj te ograde i nisam se mogo pomaknut ni centimetra. „Charles", viknula je uz oštar, piskavi smijeh. „Charlie Jones!” „Chip, sestro. Znaš to." Ali i on se smješkao.
Zadigla je suknje i potrčala uza stube, njezine su visoke potpetice odjekivale ko pucnji na raspucanom kamenu. Ulovila ga je u divljački zagrljaj prije nego što je uspio sići i niz nekoliko stuba. Kladim se da Chipa tako nije grlila ni vlastita mama. Onda je, preko njegova ramena, dignula pogled i vidjela mene. Bogati. Ništ nisam reko. Nisam mislio da sam sposoban išta reć. Pustila je Chipa i stajala tako teško dišući. „Delilah, djevojko?” Osjećo sam kako čvrsto stišćem tu hladnu ogradu. Stidljivo me pogledala. „Zdravo, Side.”
Ni ona ni ja nismo se micali, nismo se približavali. I onda, bogati, začuo se snažan visok vrisak, i oblak golubova eksplodirao je iza mene. Malo sam poskočio. Mila Lilah dignula je svoje predivno lice od mojega, prateći liniju ptica, i kad je nekoliko stuba iznad ugledala maloga, počela je trčati. Privinula ga je na prsa u zagrljaju tako silovitom ko da nikad prije nije stisnula u naručaj nikoga voljenog.
Nismo se dugo zadržavali. Delilah nas je povela u tu staru crkvu, duž drvenih klupa, van na stražnja vrata u malo travnato dvorište. Ondje nije bilo nikoga. Šiljasta željezna ograda iza živice, drvena klupa ispod drveta jabuke, stol s tri klimave stolice od trske. Povela nas je do vrata u suprotnome kutu, otvorila rezu. Vodila su u strmu uličicu s uklesanim kamenim stubama prema dolje. „Dođite”, reče. „Nije daleko” „Idemo k Louisu?” na njemačkom reče Hiero.
Bio sam previše rastresen da bih odgovorio. Osjećo sam se slabo, čudno, ne baš kao svoj na svome. Sad me nisu mučili živci. Kad god bih je krišom pogledo, bogati. Delilah. Nije se činilo mogućim. Gledat je kako silazi niza stube, sa svojim ptičjim kostima, s onim hrastastim mirisom otvorenog prostora na sebi ko da je maloprije hodala prirodom, ko da je danas bilo koji dan, a ne čudesan - sve je bujalo u meni. Načas sam ugledao njezine mršave gležnjeve ispod tih suknji, i onda su nestali.
Prošlo je tek desetak dana, ali ko da je bila potpuna neznanka. Stres prošlih dana, tugovanje - kao da je prošlo dvadeset godina.
„Reci mi sve”, reče. „Želim sve znati.” Vitku je ruku stavila na šiju, ko da provjerava da joj rubac dobro stoji.
Chip je prstima prelazio po željeznoj ogradi. „Trebala bi biti mrtva, djevojko. Kako to da nisi mrtva?” Nasmiješila se. „Pazi, Charlie. Izgužvat ćeš odijelo.” „Ne počinji s tim Charliejem. Ozbiljno ti kažem.” Hiero se vukao iza nas, najdalje od Delilah što je mogo. Okrenula se, namignula mu. „Mislim da me se opet boji”, nasmijala se. „Ti si duh”, reče Chip. „Svi te se bojimo.” „Onda, gdje je Louis?” rekoh, zlovoljno.
Delilah uopće nije dizala pogled prema meni. Došli smo do vrata na dnu i dignula je rezu, držala nam ih otvorena. Kad mi je odgovorila, glas joj je bio drukčiji. „Ovdje dolje je, malo dalje. Još nije dobro.” Chip je opsovo. „Bolestan je? Louis je bolestan?”
„Znaš to”, rekla je. Okrenuo sam se dok smo hodali, na njemačkom rekao Hieru: „Lilah kaže da je Louis bolestan.” „Ipak idemo k njemu?” „Mali pita je li dovoljno zdrav za posjete”, upitah. „Jest”, jednostavno je rekla.
Povela nas je niz usku ulicu, kraj pekarnica iz kojih se pušio bijeli kruh, kraj skrivenih bistroa i kioska s ribom koji su smrdjeli na utrobu Jakobove kapice. „Momci, izgledate grozno umorno”, rekla je. „Ne preumorno za malo bubnjanja", reče Chip. „Spremni ste opet svirati?” nasmiješila se. „Već? Svi?” „Osim što je Hiero vala izgubio trumpetu.” Pogledala me. „Je li to istina?” Slegnuo sam ramenima.
Armstrong je odsjeo u malom hotelu, na vrhu Rue Lepic. Prošli smo kroz velika staklena vrata. Predvorje nas je gotovo zaslijepilo, s toliko vražjeg mesinga i pozlate i sa zrcalima i bijelim pločicama. Bogati. Zatamnjeno staklo na unutarnjim prozorima, sjajno mesingano dizalo na suprotnome zidu. Vratar je kimnuo Lilah kad smo prolazili, nadignuo kapu bijelom rukavicom. Kad smo ušli, primio sam je za ruku. I mene je iznenadilo kako sam je čvrsto stisnuo. „Side”, rekla je. „Ne ovdje.”
Ali jedva da sam je čuo. „Mislio sam da si mrtva”, promrmljao sam. „Lilah? Djevojko, mislili smo da smo te izgubili.”
Ali Hiero je već prolazio kroza staklena vrata, nervozno zureći oko sebe u svu tu vražju raskoš. Odmaknula se. Chip je stajao kraj dizala, nelagodno okrećući šešir u rukama kad smo prišli. „Nisam htjela pitati.” Lilah je teško progutala i pogledala ga. „Gdje su? Gdje su Ernst i Fritz?” „Nisi li nekog zaboravila?” rekoh. Povrijeđeno me pogledala. „Znam za Paula”, tiho reče. „Bila sam s njim.” Hiero nas je gledao, nervozno.
„Ernst je ostao u Hamburgu”, reče Chip. „S obitelji. Biće dobro, njegov je tata vraški moćan. Ali nije mu nabavio vizu za odlazak. Mislim da je stari gad nama nabavio vize samo da nestanemo iz života njegovoga sina.” „Mogo nas je jednostavno dat ulovit”, rekoh. „Nije to učinio.” Chip je slegnuo ramenima. „Da si vidjela Ernstovo lice”, reko je Delilah, „da si samo vidjela Ernstovo lice. Slomilo bi ti to hladno kanadsko srce, djevojko. Da si vidjela kako je samo nestalo sve što je htio, iščupano je iz njega. Znaš, obožava tog Louisa. A toga se odreko kad nam je reko zbogom.” „Nisi bio ondje, Chip. Što ti znaš kako je izgledo?” „Ti si mi reko. Bogati. Samo kažem ono što si ti reko, Sid.” Odmahnuo sam glavom. „A Fritzie?” rekla je.
Chipovo se lice zatvorilo. „Taj prokleti Juda otišao je u Golden Seven. On više nije jedan od nas.” Delilah je izgledala jako žalosno.
„Da se mene pita, izgrebo bi njegovo ime sa svake naše snimke. Izbriso bi njegov glupi zvuk s njih ko da se nije ni rodio.” „To je grozno”, rekla je. „Zbilja grozno. Jadni Ernst. Jadni Fritz.” Upalilo se svjetlo od dizala. Počelo se spuštati.
„Fritz se može pržit u paklu sa svim onim nacističkim gadovima”, siknu Chip. „Ne trati brigu na njega.” Onda smo ušutjeli. Osjećo sam se isprano, ispražnjeno.
Ali Chip, on je samo pogledo oko sebe, malo zagunđo ko da mijenja stanicu na radiju. „Dakle, Louis je bolestan? Primiće nas u krevetu?” „I to”, rekla je. „A i mislim daje Hiero sigurniji u njegovoj sobi.” „Sigurniji nego gdje?” Nabrala je čelo, pogledala Chipa ko da je skrenuo. „Nego u kafiću. Nisi zabrinut za njega?” Nismo shvaćali. „Hiero?” reče Chip. „I ovdje imaju problem s crncima?” „Ne s crncima”, reče. „S Nijemcima”
Ali onda je ušutila, zurila u nas kao da smo neki nevjerojatni prizor. „Niste čuli? Zbilja? Zbilja ne znate?”
Vrata od dizala bučno su se otvorila, žičana su se vrata uz klepet sklopila. Jedva sam primijetio. Gledao sam Deliline usnice. „Zaratili smo”, rekla je. „Objavili smo rat Njemačkoj. Jučer popodne.”
To nije imalo ama baš nikakvog smisla. Jučer popodne još smojezdili francuskim krajolicima, kraj nakrivljenih štagljeva, šarenih krava uz cestu, ljudi koji polako prolaze na biciklu s namirnicama u košari zamotanim u tkaninu. Bogati. To je bio raj na zemlji, vala pastoralno mjesto. Bili smo ludi od olakšanja, nosili smo krivnju sa sobom ko torbu koju smo svi pospremili pod sjedala. Mislili smo da smo pobjegli mračnim vlakovima koji voze noću. Novinama krcatim lažima, radiju i njegovim zastrašujućim govorima. Sjenama Berlina. Ali znate, iako je ludilo bilo kilometrima i kilometrima iza nas, nismo se osjećali ništ sigurnije. Možda smo znali, čak i onda, što dolazi.
Iskoračili smo iz toga dizala i Delilah je povukla Chipa u stranu, nama mahnula da nastavimo. „Što radite vas dvoje?” rekoh. „Idite", reče Delilah. „Louis vas čeka.”
Ali noge me nisu slušale. Bogati. Louis Armstrong. Ugledao sam svoje lice u mesingu i umalo da nisam umro od muke. Tom se jadnom kitu lice rasteglo od užasa.
Vrata od sobe tristo jedan bila su odškrinuta. Hiero se naglo zaustavio, stajao tik ispred vrata, zurio u njih. Osjećo sam kako užas raste u meni. Ko da dolazi nešto za što nisam spreman. „Sid”, šapnu Hiero. Zaustavio sam se, pogledo ga. „Trebam uslugu od tebe. Prije nego što uđemo.” „Što?” „Ne smij se.” „Neću se smijat. Što je?” „Uštipni me.”
Već je zadizao rukav. Mislio sam da nisam dobro čuo. Pogledao sam njegovu znojnu podlakticu. Ko komad svinjetine s umakom. „Neću to dirat”, rekoh. „Daj”, šapnu on. „Reci mi da je ovo stvarno.” „A-a. Sam si reci.”
Ali samo je zurio u mene s onim svojim vražjim prestrašenim pogledom. Pogledo sam vrata, pogledo sam otraga, gdje se Chip pojavljivao u vidokrugu. Majketi. Uštipnuo sam ga. Brzo je povuko ruku ko da ga je nešto ubolo. „Onda?” rekoh uz uzdah. „Sanjaš? Ili sad možemo uć?” Nacerio se, protrljao bolnu kožu. „Ako sanjam, onda je to bome stvaran san.”
„Takvi su najbolji, lafe”, reče Chip. Prišao je, stavio ručerdu malomu na rame. Promatrao je otvorena vrata. „Osobito kad je u njima neka mačka.” „Ako su tebi stvarni, nema šanse da će bit mačaka”, rekoh. „Duhovit si”, reče Chip. „Možda će bit koji muški”, reče mali. „Ma vi ste pravi Stanlio i Olio. Hoćete Louisu pokazat taj skeč?”
„Tristo jedan”, doviknu Delilah prilazeći hodnikom. Kad nas je vidila, usporila je. „Oh, našli ste. Pa uđite, ne stidite se.” Niko se nije ni pomako. „Mislite da ima koju francusku sestru unutra?” Chip se nasmiješio, ali izgledo je nervozno. Iz sobe se začuo suh kašalj. Glas je poviko: „Ko je to? Ko je to vani?” Čovječe, taj glas - ko da se šljunak drobi pod gumama.
Delilah je odmahnula glavom prema nama. „Voli misliti da je bolesniji nego što jest. Ne obraćajte pozornost. Znaš dobro tko je”, doviknula je kroz vrata. „Samo budi sretan što nije tvoja žena. Ne možeš plaćat i nju i doktore.” Delilah se samo progurala kraj nas, oštrom potpeticom šutirajući vrata. Ta soba, čovječe, bila je tako puna života, natopljena svjetlom koje je dolazilo kroz one velike prozore. Stajali smo trepćući ko vražje budale. Zavjese boje breskve, obrubljene čipkom, bile su razmaknute, vezane. Debele stolice od slonovače bile su postavljene duž jednoga zida. Psiha od mesinga i svijetloga drveta - tako stara da ko da je žudjela za napudranom vlasuljom - sjajila se kraj drugih vrata. Sve je pomalo mirisalo na vlažno cvijeće. A ondje je, kraj velikoga prozora zamućenog poput katarakta, kože tamne poput udovičine crnine na plahtama, ležao Louis Armstrong.
Energično se nasmijao. „Uđite mi, svi”, reče. „Dajte da si vas dobro pogledam. Uđite, hajte.” I zatim Delilah: „Mislio sam si da se možda neš vratit.”
Prezrivo je puhnula, sva u rupcima i zveckavim perlicama. „Nije me bilo samo jedan sat, Lou.”
Armstrong je uvukao dubok, hrapav dah. „Miiila Delilah Brown”, pjevao je. „Moja mila gđica D. Brown, ona je moj cvijet, moja najveća ruža. Moja Dalila, ja ću tvoj Samson bit...”
Samo je mahnula plavim resicama svoga turbana u njegovom smjeru. „Šuti, ti. To što tako lijepo pjevaš ne znači da trebaš pjevati. Dakle. Što su rekli doktori?” Armstrong se malo uspravio u krevetu. „A, nije ništ dobro, djevojko. Nije dobro.” „Mmm. Nikad nije.” Pogledala nas je. „Ljudi”, jednostavno je rekla, „ovo je Louis.”
Nisi vidio veličanstvenost dok nisi vidio čovjeka kao što je Armstrong. To je živa istina. Te preklopljene vjeđe, taj zasljepljujući osmijeh: čovjek je bio neizmjeran, veličanstven. Ali i još nešto: izgledo je brutalno ljudski, ko da je osobno upoznao patnju. Njegova su usta bila šokantna. izranjavao si je usnice od sviranja svih onih visokih tonova tijekom godina. Njegova je donja usnica visila lagano rastvoreno, ko ladica s crvenim baršunom. Prinio je rupčić ustima, obrisao malo pljuvačke. Tada sam vidio nešto u njemu: neku vrstu opustošene strpljivosti, silnog umora. Poznavao sam takav izgled. Moja je mama cijeli život tako izgledala.
„Mogu si mislit kakav sam prizor”, reče Armstrong, praveći grimase dok mu se oči nisu naborale. „Al španjolski kralj nisam. Prestanite buljit i priđite.” Čovječe, njegov glas! Bio je golem, silovit. Pun kamenja i trnja, bogat ko slatko vrhnje. jedan po jedan svi smo se počeli smješkat. „'Ste mi gladni, momci?” Pokazo je na psihu. „Ima macesa.” „Maces, Lou?” reče Delilah. „Ma molim te.” Nije zvučala sretno. ,Još će ti s' to svidit”, zahihoto se. „Samo ih nisi dovoljno jela.” Nabrala je lice. Maces? Pogledao sam se s Chipom. Jel to nabavio zato što je netko od naših kitova Židov? „Louis ih voli jesti kasno navečer”, reče Delilah. „Oduvijek.” „Otkad si imam zube za jest. Dakle, ko je ko?” Delilah je pročistila grlo. „Louise, ovo je Sid Griffiths. Basist.”
„Ne valjda onaj Sid Griífths?” zahihotao se. Pogledao me. „Oh, čuo sam si neke stvari o tebi. Stvari koje ne bi ponavljo tvojoj mami.” Delilah je pocrvenjela.
Nisam mogo naći glas. Bogati. „Čast mi je upoznat vas, gospodine Armstrong”, rekoh s nelagodom. „Cijeli ste život za mene mentor.” „Louis”, reče on, suzujući žestoke oči prema meni, ko da sam ga uvrijedio. „Zovi me Louis.” „Louis”, ponovio sam, teško gutajući.
„Ma samo ti se ja šalim.” Nasmijo se duboko iz prsa. „lzgledaš ko da ti je mačka pregazio kamion s mlijekom.” Samo sam se smješkao i smješkao, ko da sam preglup da išta kažem.
Delilah je jako nježno stavljala ruku Chipu na rame, ko da će nastavit s njim, kad se on bacio naprijed, šešira nakrivljenog na glavi poput jedra, i posjeo na stolac kraj Armstrongova uzglavlja. Rekao je: „Čuli smo da si loše, Louis, baš loše.” Armstrong je pogledo Delilah. „Oh, ništ što mi nekoliko macesa ne može riješit.” „Drago nam je što to čujemo, drago nam je.” „Ti si valjda drugi u ritam sekciji? ”
Chip je na to lagano pročistio grlo. Vratio je šešir natrag na vrh glave, ispružilo svoju ručerdu da se rukuje s Armstrongom. Onda ju je jednako brzo povuko natrag. „Nisi valjda zarazan?” Armstrong se nasmijo. „Pitaj si Delilah. Otkad je znam govori da sam bolestan. ”
Chip ko da je načas o tome razmišljo.

Onda je opet ispružio ruku. „Pa, valjda je sve u redu. Charles C. Jones, Louis. Samo me zovi Chip.” „Chip?”
„Da. Ako ikad trebate udaraljkaša, ako ikad želite imat bolju ritam sekciju, tražite nas. Mene i Sida.” Užasnuto sam zurio u Chipa. Koga vraga vražja budala izvodi da tako razgovara s jednim Louisom Armstrongom? Taj kit može birat genije, a evo Chipa kako mu nudi naš talent ko da mi njemu činimo uslugu? Bilo mi je mučno. „Dobro, Chip”, brzo reče Delilah. „izmorit ćeš staroga.”
Armstrong se počeo smijat, onako hrapavo, ko da pročišćuje to svoje grlo. „Staroga, da, djevojko. Star sam ko Mjesec.” „Louis?” reče Delilah, gledajući ga u oči. „Nisi li nešto htio pitati?” Armstrong je pročistio grlo. „Što znači C, Jonese?” Chip, koji je počeo ustajat sa stolca, ukočio se. „C?” „Pa da. U tvom imenu. Što ti to znači?” Čovječe oh čovječe, nisam ovo očekivo. Nasmiješio sam se Hieru. „Pita što znači C.” Mali je imao iskrivljen smiješak na licu. „Ma, Louis”, govorio je Chip. „Nije baš nešt važno, jel?”
Ali ja sam gledo malog. Lice mu se cijelo iskrivilo, ko da je držao to svoje tijelo prenapeto, ko da mora na zahod, majketi. „Mali?” šapnuh. „Jesi dobro?” Mislim da cijelu minutu nije udahnuo. „Mali?” I onda, bogati. ispustio je najčudniji smijeh koji sam ikad u životu čuo. Počeo sam se smijat. Delilah nas je nasmiješeno pogledala. „Hiero? Jesi dobro?” „Bogati, lafe”, reče Chip. „Daj, saberi se malo.” Mali je stavio ruku na usta, opet štucnuo. Armstrong je suzio oči, smiješeći se. „Sigurno je dobro?” „Ma biće dobro”, rekoh. „Događa se.”
Ali mali je bio zgrožen. Okrenuo se prema vratima, stišćući kvaku, sliježući ramenima svakih nekoliko sekunda.
„Dakle, Chip”, reče Armstrong svojim dubokim struganjem, „Još mi nisi odgovorio na pitanje.” Pogledo je oko sebe, ko da mu je krivo. Navuko je bež pokrivač više na prsa.
Delilah se nasmiješila, lagano. „Charlie - Chip - veoma je diskretan u vezi sa svojim drugim imenom.” Iz kuta se čulo slabo, prigušeno štucanje. „Kako dugo sviraš s ovim frajerima koji ti ne znaju ime?” reče Armstrong. „Protresi glavu. Istresi to iz sebe, hajde.”
Nastala je takva tišina da si mogo čut led kako puca na Aljasci. Chip je pogledo prema prozoru, ko da pokušava nać izlaz. Ko da možda nije tako visoko. Vidio sam da je pogledo Armstronga, onda skrenuo pogled, prstima je čačkao po manšetama. Onda mu se lice objesilo i jednostavno se nekako ispuhao. Sagnuo se i promrmljao nešto jako tiho tako da samo Armstrong čuje. „Molim?” reče Armstrong. „Moraš glasnije reći, Chip”, reče Delilah. Chip je neveselo pogledo Delilah. „Chippewah”, reče, glasnije. „Zovem se Chippewah.” „Chippewah!.” , uskliknu Delilah.
Naš Hiero vala umalo da nije ispao kroz vrata, tako je jako navlačio kvaku da se otvorila. Posramljen, zalupio je vrata, a cijeli je zid zadrhtao. Pogledo me sa zaprepaštenim zadovoljstvom. Bogati, ako ga to ime nije izliječilo od štucanja. Odmahnuo sam glavom. Sve je te godine Chippewah? „Pa, Charlese Chippewah Jones”, reče Armstrong. „Moja sućut.” Od toga se Lilah počela još jače smijat.
Ali Armstrong je već gledo maloga, s drukčijim svjetlom u očima. „Znao sam si čim si zakoračio unutra”, reče. „Ti si Falk.”
Mali se prestao smješkat, pogledavao me, oči su mu se raširile. Delilah reče: „On ne govori engleski, Lou. Ali govori tvoj jezik. Mogu ti reći da glasine nisu lagale, on je pravi. Jedan od najboljih svirača koje sam ikad u životu čula.”
Oh, djevojko. A umalo da opet nisam bio tvoj. Odjednom mi je bilo teško zadržat taj osmijeh na licu. „Veselim se da te čujem kako mi sviraš, mili”, reče Armstrong, široko se osmjehujući. Hiero nije razumio. Pustio je kvaku, stidljivo lagano kimnuo. „Side”, reče Delilah. „Reci mu.” „Louis želi čut kako sviraš”, rekoh ukočeno.
Mali je kimnuo, ozbiljno se lagano naklonio Armstrongu. I to nekako uopće nije bilo smiješno. Bilo je, ne znam, dostojanstveno. Armstrong se nasmijo. „Ti i ja, bome, moramo si razgovarat. Bome moramo.” Pogledao je Delilah. „Ponovi mi?” „Hieronymus, vježbali smo to.” Armstrong se zahihoto, odmahnuo glavom. „Opet?” „Hieronymus, Lou. Što, sad gubiš i sluh?”
„Hurronnious”, rekao je. „Herro... bogati, ma Mali Maestro. Taj malac neka si bude Mali Maestro. Nisam si ga još čuo kako svira, al dok ne čujem, vjerovaću svijetu na riječ.” .“Vjerovat ćeš meni na riječ”, reče Delilah. „Trebaš nešto više?” „Ne, madam.” Armstrong se nasmiješio. „Dakle, kaćemo zasvirat? Chip je veselo slegnuo ramenima. „Bilo kad, Louis.” „Hiero treba trubu, Lou”, reče Delilah. „Izgubio je svoju u cijeloj zabavi odlaska iz Berlina.”
Stari je Armstrong samo slegnuo ramenima. „Ma to mu neće bit problem. Imam jednu staru koju mu dam. Ako si hoće.” Ma ne mogu vjerovati. Zurio sam u Hiera. „Hajde, reci mu”, nestrpljivo reče Delilah. „Kaže da možeš uzet Armstrongovu trubu dok ti ne kupi novu”, promrmljah. Hiero je nekako pognuo glavu, nasmiješio se.
Delilah me pogledala ko da je upravo meni učinila neku uslugu. Bogati. Tako sam se jako smješkaoda ublažim vatru u utrobi da umalo da mi se nije raskolilo lice. Mali Maestro? Armstrongova truba? Dobro, mali ga zna svirat, ali na Armstrongovoj razini? Smiješio sam se i smiješio, smiješio, smiješio. Ako je sve to vražje razvlačenje čeljusti išta značilo, značilo je da mali mora prijeći još puno granica dok ne dođe do mjesta na kojem je Louis stajao kad je snimao West End Blues.
Oh, ali Delilah, mila Delilah. Slatka ko limun u rani.
Mrtvi se ne mogu samo tako vratit u život, ko da tuga nije bila stvarna. Osjetio sam onu staru mučninu u sebi za koju sam mislio da je iščupana. Mislio sam: Sid, pusti to na miru. To se neće više ponovit s njom. Ne ko što je bilo.
Poslije smo stajali vani na sivoj kaldrmi ispred Armstrongova smještaja. Gledao sam uske ulice Montmartrea ispod nas, jedva vjerujući da smo ovdje glavom i bradom. Chip me pljesnuo po ramenu, nježno me protreso.
„Jesi mi budan, lafe?” Uguro mi je adresu u ruku. „To ti je njezin stan. Ideš onamo pomoć da prenesemo svoje stvari gore.” „Čiji stan?” glupavo rekoh. „Moram ti nacrtat? Idi onamo.
„Ma bogati.” Odmahnuo sam glavom. „S njom ćemo stanovat? Nema šanse, brate. Ne.”
Ali sat poslije parkirao sam Ernstov prašnjavi Horch na pločniku i hrvao se s velikim metalnim sandukom izvlačeći ga iz auta, zatim snažno njime tresnuo po ulici. Kad sam digo pogled, vidio sam je kako tamnim očima zuri u mene kroz iskrivljeno staklo.
Bila je to pohabana stara stambena zgrada. Ulična vrata bila su otvorena i poduprta betonskom ciglom i odvukao sam taj krupni sanduk kroz njih. Unutra se popločeno dvorište nenatkriveno prostiralo ispod neba i staza od kamenih ploča vodila je preko njega do stubišta. Kameni lavovi čučali su na stupovima vanjske grede.
Fontana u kutu bila je suha, njezin bazen zamrljan od golubova. Odvukao sam sanduk kroz malo predvorje, spustio ga na rub popločenoga poda. Zidovi su bili žuti, oštećeni, gulili su se, i naslonio sam se na njih kad je Delilah izašla. Nagnula se preko balustrade i doviknula „Ovdje gore. Druga vrata lijevo.” Mrko sam je pogledo. Tako ćemo? Neće ni sić? „Gdje je Hiero?” viknula je. Bogati. „Što?” reče. Slegnuo sam ramenima. „Ništ nisam reko”, doviknuo sam joj. „Što? Ne čujem te. Dođi gore.”
Ispuho sam zrak kroz obraze, dignuo taj vražji sanduk za kožnatu ručku. Bio sam odlučio da je neću pitat za Berlin. Da ništa neću počinjat s njom. Nema nikakve šanse. Kad sam ušao, stan me iznenadiosvojim smirujućim blijedim nijansama, bež zidovima s ukrasnim rubovima, sivim stropovima i dugačkim nizom hladnih prozora iza pokućstva. Vukući taj sanduk unutra, zazvao sam je. Ali Delilah nije bilo na vidiku. Mršteći se, sišao sam opet i počeo s mukom nosit naše instrumente uza stube. Sve sam odložio na sjajni hrastov pod u dnevnoj sobi.
Onda su se staklena vrata od blagovaonice otvorila i Delilah je ušla, držeći ih otvorena jednom rukom na svakom krilu. Na sebi je imala plavu haljinu pripijenu na bokovima i ljubičasti rubac na glavi, a koža joj je izgledala mekano, osjetljivo, baršunasto na tom blijedom svjetlu. jedva primjeran miris ušećerenih badema, ko da je baš pekla, dopro mi je do nosnica. „Zdravo, djevojko”, rekoh, odjednom stidljiv.
„Ne obaziri se na mene.” Nasmiješila se, rastresena. „Samo sam se presvukla. Hoće li vam ovdje biti dobro? jednoga možemo smjestiti na kauč, mislim.” Pogledala je uokolo. „Ja spavam ondje.” Ali nije me pogledala u oči kad je to rekla. Sjeo sam, ustao. I onda, bogati, nije bilo važno što sam si bio reko. „Lilah”, rekoh. „Slušaj.” Pročistila je grlo, jednu ruku nervozno stavila na rubac Nije prišla ništ bliže. „Znam da nije baš puno, ali - ” „Nije stan”, rekoh. „Stan je dobar.” Zbunjeno mi se napola nasmiješila. Glava mi je bila nekako teška, čudna. „Ma Lilah. Hoćeš mi reć? Ili moram pitat?” „Što pitati?” „Kako to misliš što.” Sklopila je ruke ispred bedara, stajala tako i gledala me.
Opsovo sam. „Da mi kažeš da si Lilina sestra blizanka, povjerovo bi. Da kažeš da si samo trepnula očima u Berlinu i prebacila se ovamo na leđima goluba, povjerovo bi. Nisi stvarna, djevojko. Nisi. Za mene nisi.” Na spomen Berlina lice joj se smračilo.
„Pokupili su te soldačine”, rekoh, „I onda si samo nestala? Završila opet u Parizu ko da to nije bilo ništ? Znaš kako to izgleda?” Okrenuo sam se, otišo do prozora, vratio se. „Nemaš ništ za reć na toř” „Imala sam kartu, Side. Nisu me uhitili. Hiero ti nije rekao?” „Hiero?” „Hiero. Tvoj prijatelj. Nije ti rekao da odlazim?” „Mali je znao?” „Naravno da je znao. Misliš da bih samo tako pobjegla?” Odjednom me žalosno pogledala. „Oh, Side”, reče, nekako tiho, ko da tek sad počinje shvaćati. Odmahnuo sam glavom. „Mali je znao da odlaziš?”
Odjednom sam teško sjeo u njezinu pletenu stolicu. Mali je znao da tugujem. Znao je, vidio je to, živio je to zajedno sa mnom. A nije učinio ništ da to ublaži.
Nisam bio siguran jel možda nešt: nije u redu u svemu tome. jel možda došlo do neke pogreške. No onda sam se sjetio njegovih Čudnih pogleda, zabrinutih mrštenja, naglog bratski zaštitničkog ponašanja prema meni, i pomislio sam: Bogati, brate, ipak je on jedan hladni Švabo.” „Side?” reče Delilah. „O čemu razmišljaš? Sidney?” Još je stajala ondje, gledala me. Nešt se tada smračilo u meni. Nešt što nisam mogo objasnit. To nije bila ljubomora, nije bila izdaja. Čak ni manjak povjerenja, zapravo. Ne znam. Ko da sam zbog Lilah predugo bio bolestan da bi se samo tako vratio. Odgurnuo sam stolac unatrag, počeo se dizat da odem. Ali Delilah je došla do mene, jednu mi hladnu dugačku ruku stavila na vrat. Ukočio sam se. Svjetlo ko da se istoga časa usporilo. „Side”, reče, ko iz velike daljine. „Kamo ćeš sada, hmm?” A onda se nagnula prema meni, jako polako, i poljubila me. Bogati.
Tada sam opet počeo mrzit to njegovo vražje lice. Maloga, mislim. Hiera. Maloga Judu.
Ništ nisam reko Chipu, ne znam zašto. Možda je jednostavno bilo preslasno znati za što je mali zapravo sposoban. Te smo se noći zamotali u pokrivače i polijegali po podu Liline dnevne sobe Svi osim maloga. Iz nekog je vražjeg razloga on dobio kauč. Ali tek što je zaspao, Chip je usto i odvuko Hiera s toga kauča za gležanj jedne noge. Mali je tresnuo na pod ko vreća povrća. Zijevajući, Chip se umjesto njega ispružio na kauč.
Hiero me zazvao. Stajao je, stišćući svoje pokrivače na trbuhu. „Dopustićeš mu to, Sid?” žalio se. „To nije u redu. Pustićeš ga da samo tako uzme kauč?” „Progutaj to, mali”, hladno sam reko. „Progutaj i pazi da se ne ugušiš.”
Chip se resko nasmijao sebi u bradu. „Još si mlad, mali.” Gotovo si mogo čut kako se smješka u mraku. „Ti možeš podnijet tvrdoću. Ja imam samo jednu kost koja može podnijet takvu tvrdoću.” Okrenuo sam se na leđa, sklopio ruke ispod vrata. „Hej, Sid, gdje ti je draga?” reče Chip. „Ona ima pravi krasni krevet.” „Šuti, Chip.”
„Ma nije još došla doma”, šapnu Hiero, onako ko u povjerenju. „Zabavlja se u gradu, brate. Ostavila je našega momka da se sam snađe” „S pet prstiju, možda.”
Automobilska svjetla prešla su preko prozora kad je prošo taksi, hladne zrake proklizile su preko stropa, niza suprotni zid. Neki je kit urlao dolje na ulici. Osluškivao sam hoću li čut struganje Lilinoga ključa u bravi, osjećajući kako nešto zbilja crno raste u meni.
„Ili je možda poslije onog krasnog slatkog poljupca dobila što je trebala”, reče Chip sa smiješkom u glasu. „Možda se boji da će dobit još toga” cvileći reče Hiero. Chip se tako smijao da se valjda upišo u gaće.
Uspravio sam se na jedan lakat, zurio u tamni oblik maloga. „Još jedna riječ i nabiću ti tu jebenu trubu u grlo. Jasno? Mali?” Zavladala je teška tišina. „Jes dobro, lafe?” reče Chip. „Samo se šalimo.”
Namrštio sam se. „Da nisi ništ počinjo. Ozbiljno ti kažem.”

„Bogati. Ne počinjem. Ako ti se ona sviđa, moraš joj dat zraka. Budeš li tako jaho po njoj, samo tako će izgubit interes” Chip je pucnuo onim svojim prstima.
Ali ja sam mislio na onaj mekani, svježi poljubac koji mi je dala. Na njezine prste na svome grlu. Dugo sam ležao budan, misleći na to. Onda sam počeo mislit na stari Berlin, na Ernsta, na Paula. Mali je počeo tiho hrkat. „Chip”, šapnuh, poslije duge tišine. „Jesi budan?” „Nisam.” „Misliš li ikad na onog soldačinu? Kojeg si ubo?” Zagunđo je, okrenuo se ispod pokrivača. „Kako to misliš? Misliš, je li mi ikad žao?" „Ne znam. Da.” „Ne”, reče on. „Nikada.”
Ležali smo dalje u tišini, Chip je naposljetku zaspao uz glasno hrkanje. Zurio sam u visoki strop, osjećajući tjeskobu, ljutnju. Prokleti mali. Lilah uopće nije došla kući. Cijelu vražju noć.
Delilah nam je obećala da će Armstrong htjet svirat za dva dana. Dva dana - bogati. Svi smo znali daje to laž. Ali činilo se da i cijeli Pariz čeka. Tjeskoba je visila iznad ulica ko odjeća na sušilu. Kad smo hodali kaldrmom, vidjeli smo obitelji okupljene u stanovima, natisnute oko radija. Konobari su se saginjali preko šanka, slušajući vijesti. Bogati, tih prvih osjetljivih dana ko da su svi samo negdje čučali oko nekog radija, nije bilo važno gdje, nisu se micali, ko da bi mogli propustit rat ako se pomaknu. Prvo su Žabari napredovali u Saar. Onda su Žabari i Briti napredovali duž Maginotove linije. Onda su napredovali i Švabe. Chip je samo odmahivao onom svojom glavom. Delilah je prenosila glasine o manjku hrane, ali poslije tame Berlina, sav onaj maslac i vino u kafićima govorio nam je nešto drugo. Bio je to samo strah, znali smo. Jedino čemu smo vjerovali od svega što smo čuli bio je radio.
Hiero je prestao govorit na ulici, u kafićima. Vražje olakšanje, mislio sam, mali gad. Onda je čak i nebo presušilo. Žarko sam želio da mogu zaspat i probudit se u nekoj drugoj stvarnosti. Zato što sam vidio za što su Švabe sposobni, nisam budala. Vjerojatno će pojest cijelu Francusku sve do korica. Katkad bi sišao dolje do Sene, nagnuo se nad smeđu vodu, mislio na Paula i Ernsta. Na zidovima su nicali plakati, pohabani ljudi lijepili su ih golemim mokrim valjcima: mališani u gasmaskama, plamen, plavokose majke koje tjeraju djecu u skloništa. Gledo sam prodavače u dućanima kako vješaju tamne zavjese na prozore, i nisam osjećo ništ osim straha.
Zato što ništ ko da se nije ni događalo. Švabe su napredovali u Poljskoj i Žabari su samo čekali. Bio je to početak Lažnoga Rata, koji će se razvući kroz cijelu turobnu zimu i dalje u proljeće.
Držali smo se blizu Montmartrea, Delilina stana, skrivali se u Café Cup de Foudreu ili dignutih ovratnika besciljno tumarali sivim ulicama. Katkad bi hodali trideset pet kilometara na dan. Ipak su to bile džez ulice. Kad se ta glazba jedanput ovdje pojavila, privukla je gotovo sve na svirke. Prolazili smo kraj jeftinih pansiona, napuštenih stanova u kojima su džezeri nekoć prašili. Prolazili smo kraj trošnog Le Rat Morta, vidjeli uska vrata Big Applea prekrivena zabijenim daskama, prolazili smo kraj starog Bricktopa gdje su Bechet i McKendrick izletili na ulicu pucajući jedan na drugoga, obojica pijani ko letve. Duž Rue Pigalle i Rue Fontaine samo su naši koraci odjekivali i držali ritam. Postali smo vitki ko hrtovi, naša su se tijela sastojala samo od nade i kostiju.
I onda više jednostavno nisam toliko razmišljo o Ernstu i Paulu. Misli su mi se okrenule Armstrongu, sviranju s njim, a i Lilah. Nije da me strah napustio, još je bio u meni. Ali kad se čovjek stalno samo brine i brine i brine, to zamre u njemu. Tu nema grižnje savjesti. Ljudi valjda nisu stvoreni za to da ičemu ostanu vjerni, čak ni boli. Čak ni kad je bol njihova.
Delilah i ja trebali smo ići na večeru sutradan, ali sada sam se grozio toga. Dobro, nije me se ticalo gdje je bila kad je nije bilo noću. Ali, bogati. Onaj poljubac.
Još gore, činilo se da je opet počela s malim, letjet oko njega, stalno obraćat pozornost na njega. Mamit ga iz ljušture njegovih vražjih šutnji. I on bi se izvlačio. Chip mi je za ručkom reko sve o tome. Kako joj je to jutro na tržnici mali kupovo tričarije, jeftine limene prstene, rupce za glavu i slično. Škripio sam zubima ko da ću ih samljet u prah kad sam čuo da to govori. „I tebe je tražila, brate”, reče. „Bila je ondje? Na tržnici?” „Glavom i koščatom bradom.” „Kakvo čudo”, rekoh, mršteći se.
Napokon smo se to poslijepodne sreli. Bili smo u Jeaninom glazbenom dućanu, u koji svi svingeri Pariza idu po taj mili zvuk, tražili smo neku vražju opskurnu ploču koju je Chip htio. Bio je to mračan podrumski dućan, prašnjav i nepometen, a slabo dnevno svjetlo dopiralo je kroz visoke, prljave prozore. Posvuda su visjeli limeni puhaći instrumenti, poput zavjese ulovljenih životinja.
Vrata su se uz lupu otvorila i ušla je, silazeći niza stube u svojim visokim potpeticama, smijući se, držeći se za mršavu ruku maloga. Bogati. Nešto se zgrčilo u meni. Chip se sagnuo da vidi iza truba. „Hiero, brate, imaš nešt na rukavu.” „Ooh, dečki”, reče Delilah, „još se tresem.” „Hiero je tako dobar, ha?” nasmiješi se Chip.
Na spomen svog imena taj je kržljavi Juda izvuko ruku iz njezine, došo do nas. Izgledo je posramljeno. Odmaknuo sam se, prema klaviru.
Lilah se nasmijala. Njezini gusti zubi sjajili su se poput riže u njezinim tamnim ustima. „Baš smo bili u Place Pigalleu i što mislite koga smo - ”
„Ma što vas dvoje ovdje radite?” Zahihotah se, sileći se da se nasmijem. Zazvučalo je nekako zagušeno. Počeo sam nervozno pritiskat dvije tipke. Chip me pogledo. Ona je nabrala čelo. „Što mislite koga smo sreli?” završila je. Chip je slegnuo ramenima. „Georgea Washingtona. Ne, čekaj. Abea Lincolna.” „Jo Baker", reče. „Josephine Baker.” Ma kako ste genijalni, mislio sam s neočekivanom gorčinom. Kako ste posebni.
Delilah je petljala po zveckavim narukvicama na svojim zglobovima. Imala je dugačke bijele rukavice. Probola me nježnost kad sam vidio kako je nesigurna. Al potisnuo sam je. Htio sam da mi ide na živce.
Uz glasan prasak zatvorio sam poklopac od klavira i ona je brzo pogledala prema meni, zatim opet Chipa „Ta Jo Baker baš može djevojci upropastiti dan. Osjećaš se kao da si obična fufa, samo neka Louova fufa” „Ma djevojko”, reče Chip. „Ti si puno toga, ali fufa nisi.”
Pogledala ga je da vidi ruga li se. „A to njezino paradiranje po gradu s onim blesavim labudovima i leopardima i bog zna čim što se vuče iza nje. Tako se važno drži. Gleda kroz čovjeka. Jesi li je ikada čuo kako pjeva, Chip?” „Gledao sam je kako pjeva”, nasmiješio se. „To nije isto.” „Što misliš?” Zahihoto se. „Veoma je talentirana, koliko sam mogao vidjet.”
Lilah je složila kiselu facu. „Ona je samo jeftina kopija Addie Hall. Jesi li ikada čuo Addie uživo? Godinama radi to što Jo radi. Jo joj nije ni do koljena.” Onda je, onako polako, dignula svoje zelene oči i pogledala me istinski povrijeđeno.
Bogati. To mi je bio znak. Htio sam reć: Znaš da si deset puta bolja žena nego ona, Lilah moja. Znaš da će te slava svaki čas posjetit, nije izgubila tvoju adresu.
Ali nisam to reko. Ne znam, valjda je milost mišić ko svaki drugi. Moraš ga vježbat ili se samo zgrči. Taj je dan konzul naredio da se vratimo kući, svi Ameri koji nisu mogli „dokazati da imaju važnoga posla u Francuskoj". Objavili su to na radiju, u novinama, govorili su to svi prodavači i dostavljači. Činilo se da baš svaki Amerikanac u Parizu kupuje suvenire za put na zapad. Ali, bogati. Ništ nije važnije od sviranja sa starim Louisom.
S Delilah sam otišo na kasnu večeru, samo nas dvoje, u podzemni bistro kraj Sene. Prije je to bio vinski podrum, i blagi je miris dimljenih bačvi dopiro kroza škripavi pod. Klimavi stolovi, svjetlost svijeća, rešetka iznad glave Čupava od loze. Zrak je u mraku bio svjež. Prvo me pitala za konzula. „Ma ja se ne vraćam”, rekoh. „Ni Chip.” „Trebali biste”, rekla je. „Ako ostanete, nikomu nećete pomoći. To nema smisla.” „Louis ide?” Slegnula je ramenima. „Sigurno će otići. Ne sad odmah. Ali otići će.” „Ideš s njim?” „Uvijek idem.” Grubo sam je pogledo. „A mali? Hiera ćeš ostavit ovdje?” Namrštila se. „Nešto ću smisliti. Ne znam što.” „Naravno da hoćeš, djevojko. Nisi od onih što samo nestanu.” Lecnula se.
Odmah sam požalio. Ali utroba mi je bila sva u grču. Još sam bio mrzovoljan jer je maloga držala pod ruku kod Jean popodne. Sjedili smo za malim stolom uz podrumski zid i jedno sam rame naslonio na hladne cigle i zurio u nju. Oštri kutovi njezinih jagodica u svjetlu svijeća. Njezin dugački, gracilni vrat. Kako je bila lijepa.
Spustila je lice, okretala čašu vina ispred sebe u polaganim, lijenim krugovima. Skrenula je pogled. „Nisam htjela ići”, onako tiho je rekla. „To znaš, zar ne?”
Prčkao sam po nožu i vilici kraj tanjura. Košara s kruhom pušila se između nas, i iako sam umirao od gladi, nisam odrezo ni komadić. „Ne moramo razgovarat o tome ako nećeš”, rekoh. „Ozbiljno mislim.” „Bilo je grozno, Side. „Znam.” „Ne znaš.” Ništa nisam rekao.
Mračno me pogledala, udahnula. „Bili smo otišli do stana po njegov lijek”, počela je, bezbojnim glasom. „Ne znam zašto. Paul mi nije pokušao objasniti - jezik. Ali mislim da mi ne bi bio objasnio ni da znam njemački. Činilo se da je to nešto intimno. No, odlazili smo od mog hotela...” „ Tvog hotela?” „Išla sam po kovčeg. U povratku.” „Slušaj, ne moraš mi reć”, rekoh. „Ne moraš se vraćat tomu.” „Ne”, rekla je. „Moram.” Mrko sam je, očajno pogledo.
„Vraćali smo se”, nastavila je, „kad sam čula da je netko viknuo njegovo ime. Ne znam zašto se osvrnuo. Ali onda je trčao u gomilu. Ja sam stajala i držala svoj kovčeg i onda su se dvojica progurala kraj mene, urlajući na njega. Nisam znala o čemu se radi. Mislim, tada nisam znala. Ali onda su vikali Jude, a to sam dobro poznavala. Oh, Side, bacili su ga o prozor. Unutra je bilo ljudi, gledali su van. Pokušala sam doći pred Paula sa svojim kovčegom, ali ti su me ljudi oborili.” „Bili su soldačine?” „Ne znam. Mislim da nisu.”
Nisam htio osjećat ljutnju. Nisam htio ništ osim tuge za nju. Ali osjećo sam kako se mrštim. „Bogati, djevojko. Hodaš po Berlinu sa Židovom, nosiš vražji kovčeg? Što ti je bilo?” Pocrvenjela je, gledajući prema ulici u zamirućem dnevnom svjetlu. „Što ti je bilo?” ponovio sam. Počela je plakati. „Nisam znala, Side. Nisam znala.”
Plakala je, jako tiho, njezina su se mršava ramena tresla. Sjedio sam veoma mirno, s grižnjom savjesti zureći u stolnjak. Odjednom više nisam bio ljut na nju. Ako su ga zazvali, mislio sam. Ako su ga zazvali, poznavali su ga. Kovčeg nema nikakve veze s tim.
Dugačka sjena odjednom je zalebdjela iznad nas. Pogledo sam uvis. Zgodni crni gospodin stajao je ondje u lijepom crnom odijelu, košulje tako izglačane da je ovratnik izgledo ko presavijeni papir. „Lilah?” reče. „Jesi dobro, djevojko?”
Ljutito se nasmijala kroza suze, dignula pogled. „Oh, zdravo, Billy. Dobro sam, jesam. Zaboga.” Šmrcnula je. „Mislila sam da si otišao.”
„Ma pokušavao sam te nazvati, djevojko.” Nasmiješio se i otkrio sjajne bijele očnjake. Ko neki vuk. „Nemoguće je doći do tebe. Imam samo onaj jedan broj.”
„Pa, ja imam samo onaj jedan telefon. Dakle, to nije problem.” Uputila mu je jedan od svojih tužnih osmijeha, palčevima brišući vodu iz očiju. „Nisam htio smetati”, reče on. „U redu je, Billy. Doista. Sad sam u Abbessesu, u grofovom starom stanu. Navrati bilo kad.” Kit je pogled prebacio na mene, njegov se sjaj malo smanjio.
„Oh, oprosti.” Složila je ubrus. „Bille, ovo je Sidney Griffiths. Side, Bill Coleman. Mislim da ste obojica u istome poslu.”
Bill Coleman? Ustao sam s mjesta. „Da, znam za tebe, brate. Ti si nevjerojatan. Valjda druga najbolja truba u ovome gradu.” „Ljubazan si”, reče. „Nije to ljubaznost. Tako si dobar, brate. Znaš to.” „Možda sam bio. Ali ko je taj vražji mali koji se pojavio? Čujem da svira ko munja.” „Nov naraštaj”, rekoh. „Dobivamo što smo zaslužili.” „Mislim da je skoro vrijeme da se odjavimo, vratimo na otok.” Delilah ga je pogledala. „Vraćaš se u New York?” „Chicago, djevojko. Nema drugog otoka.” „Chicago nije otok, Billy.” Nasmiješio se. „Otok ti je u moru mediokriteta.” „Jel sigurno da nije ovaj tu rat ono što te tjera?” rekoh. „Brate, taj sam već izgubio. Nijemci su me pregazili.” Na to nisam reko ništ. „Jeste poveli onog Chipa Jonesa sa sobom?” reče. „Poznaješ Chipa?” „Ma”, reče s nestašnim osmijehom. „Svi poznaju toga gada. Puhački ga pozdravi od mene” „Kad isplovljavaš?” reče Delilah.
Coleman je slegnuo ramenima. „Nemam još planove. Ali moraće tako bit. Što ćeš ti? Nećeš ostat?” Nasmiješila se. „Kamo ide Louis, idem i ja."
Tada je stiglo naše jelo i Coleman je promrmljao neku ispriku, već se odmičući od našega stola.

„Svratiću jedan dan, Lilah. Vidimo se onda. Sidney.” Naklonio mi se. Ali Delilah je doviknula za njim. „Znači, bit ćeš još ovdje? Iako konzul zatvara zabavu?”
Coleman je slegnuo ramenima, s vedrim i dječačkim smiješkom. Zabio se u stol, okrenuo, okrenuo natrag. „Moja damo, ja sam ti zabava.” I onda je otišao.
Onda smo dugo jeli u tišini. Nekako se nije opet moglo počinjat o svemu onom. Ona ko da je bila veoma hladna, veoma smirena. Osjećao sam nelagodu. Riba koju sam naručio bila je suha, tanka, ko piljevina poprskana limunom. „Pa, silan čovjek, čini se”, naposljetku rekoh. Zvučalo je oštrije nego što sam htio. Namrštila se, zurila kraj mene u zaokretna vrata od kuhinje. „Ne spavam s njim, Side” Gorko sam se nasmijao. „Nisam to ni mislio.” „Jesi.” „Delilah, ne moraš - ”
Ali stavila je ruku u rukavici na moju, očiju sjajnih i oštrih. „Katkad”, reče, zatim zastade, kao da je od zvuka svoga glasa zaboravila ono što je još maloprije bilo tako jednostavno. Ovlažila je usnice. „Katkad život ne ostavlja prostora za ono što čovjek želi. Žao mi je." Uzdahnula je. „Ne znaš koliko mi je žao.” Vrućina mi je navalila u lice. „Naravno. Sad je ionako sve to prošlost.” „Jest.” „Samo mi je drago da si se izvukla.”
Dugo je gledala u mene. „Nisam se oprostila jer nisam htjela da tako završi. To ne bi ništa ublažilo. Bojala sam se da bi išta što kažem zvučalo prazno, što bi bilo gore nego da ne kažem ništa. Bar mi se tada tako činilo - čuo bi te plitke riječi, ono Mislit ću na tebe svaki dan i što li već, i mislio bi, čovječe, ova je zbilja šuplja.”
Gledao sam kako joj se lice zatvara, ruke su joj bile mekane na stolnjaku zamrljanom vinom. Počela je prčkati po najgornjem gumbu sakoa. Osjećao sam mučninu, nekakvo razočaranje. „Želiš ići?”
„Da. Završila sam.” Uza zveket je složila vilicu i nož na tanjur. Ta djevojka jedva da je išta pojela. Izašli smo u sumrak sve praznijih ulica. Toliko je toga prolazilo kroz mene, toliko toga što nisam imao namjeru izreći ili ne bih čak ni znao izraziti. Pogledao sam niz aveniju, osvijetljen restoran krcat ljudima, trg s rijetkim prometom, nadstrešnice ispod električnih svjetala, pune čade i ptičjeg dreka.
Neko smo vrijeme hodali, ne dodirujući se. Onda me primila pod ruku. Osjetio sam onu staru struju kako mi prolazi laktom i mišićem i zadrhtao sam, u meni je sve utihnulo. Prelazili smo most iznad vode kad je usporila, pogledala preko kamene ograde. „Što je bilo s Damom Delilah Drugom?” reče. „Dama? Bacili smo je natrag u jamu.” „Zbilja?” „Zbilja. Mali ju je bacio natrag u zid. Ili onamo ili na ulicu.” „Side”, naglo je rekla. „Ne mogu biti s tobom. Ne kao prije.” „U redu je." Bilo mi je zlo. „Razumijem.” Ali ona me pustila i stajala zureći u mene. „Razumiješ? Odustao bi od toga? Samo tako?” Odjednom nisam bio siguran što trebam reć. „Ne?” rekoh. „Što ne?” Promatrao sam je pokušavajući odgonetnut ispravan odgovor.
„Ne, ne bih?” napokon sam reko. I onda, nježnijim glasom: „Mislio sam da si me dovela ovamo da se oprostiš od mene, mislio sam da to želiš reć cijelu večer. Nije li to ono što želiš reći”
Dugo je šutjela. Ulična svjetla po Seni klizila su na uljastom smeću i gledali smo dugačku, tamnu teglenicu kako pluta kraj nas, prelazi preko svjetala, opet nestaje niz rijeku. Čovjek je prelazio udaljeni most, koracima u tročetvrtinskom ritmu. Skinuo sam sako, prebacio joj ga preko ramena. „Jel ti hladno, djevojko? Želiš da se vratimo?” Dignula je pogled prema meni. Drhtala je. „Reci mi da me voliš.” „Ne.” „Reci mi.” Nasmiješio sam se, onako tužno. „Ma, djevojko. Slomićeš mi srce.”
Naslonila je glavu na moja prsa, gledajući sporu rijeku, a ja sam mislio, posve iznenada: Sid, brate, sve što je istinsko uvijek mora bit ovako jednostavno, ovako jasno.
Te smo večeri vodili ljubav u njezinoj sobi. Tek drugi put. Poslije sam nemirno spavao u njezinom uskom krevetu, njezina su se vruća leđa pritiskala u mene. Ujutro, kad je hladno svijetlo navrlo kroz prljavo staklo, nisam se mogao sjetit svojih snova.

2


Taj je dan napokon stigao. Kasno sam došao, bajs sam ubacio kroz vrata ko da sam već na kiselišu.
„Bogati, brate, nisi preumoran za nas?” doviknu Chip s pozornice. Okrenuo se prema Armstrongu. „Jadnik ne spava dobro.” Hiero mi se nestašno smiješio. Taj pasji skot.
„Nešt zarazno, reko bi.” Armstrong se nasmija onom potmulom grmljavinom. „Delilah mi furt puni uši time da je baš muči neka paklena nesanica. Jel znaš nešt o tom? Zacrvenio sam se. „Gdje su drugi svirači? Nismo samo mi?” Chip je tiho malo zagrebo cipelom. „Sami smo. Samo ogoljeli set.” „Oću da počnemo čisto”, hrapavo reče Armstrong. „Oću da se malo intimno upoznamo.” „Sid voli intimno”, nasmiješi se Chip. „Sid voli ogoljelo.”
„Mislim si kako ne zna on ništ o tom što govoriš”, naceri mu se Armstrong. „Mislim si kako pojma on. nema.” Popeo sam se na tu pozornicu pun jeze, vuko sam cipele za sobom. Louis Armstrong, brate. Taj kit ostavlja trag i dok nepomično leži. A tu sad naklapa s Chipom ko da su im mame zajedno plele. Bogati.
Bila je to mala podrumska prostorija, s reflektorima upaljenim straga i neosvijetljenim podijem i stolovima gurnutim ustranu, stolicama okrenutim naopako na bijelim stolnjacima. Pod je bio pometen, hrpice smeća i prljavštine stajale su duž jedne strane prostorije.
Chip je izveo nekoliko brzih poteza, testirajući doboš. Bijesno sam pogledo Hiera. Držao je staru Armstrongovu drugu trubu opušteno kraj bedara, dugačkog, tankog malog prsta na tipke postavljenog pod oštrim kutom. Armstrong nas je pogledo. „Old Town Wrangler? B-dur? Hiero je slegnuo ramenima. „Spreman, Sid?” reče Armstrong. Odjednom mi se grlo jako osušilo. „Ma spreman je on”, nasmiješi se Chip. „Uvedi nas, brate.” I samo ležerno kimnuvši glavom, bez ijedne riječi, Armstrong nas je polako uveo
I onda smo krenuli. Chip je sviro kristalno, čisto, i osjećo sam lijeno razvlačenje basa kako se uvlači u podnožje i smješta, i počeo sam se smješkat. Onda je ušo mali. Bio je napadan, oštar, živ. I onda, jako kasno, ušo je Armstrong.
Šokiro sam se. Nije trubio nimalo smiono. Samo je sviro triler nekako bezbrižno, ležerno, ko da je na ulici bacio pogled na neku žensku a da nije uopće usporio. Bilo je to jednostavno tako spokojno, tako istinsko, a bez napora. Vala sam se naježio.
Zato što se potpuno promijenio. Više nije svirač visokog C, onaj ludi šoumen koji toliko leprša u visokom registru da zvuči ko flauta. Smirio se, odrasto je, krvario je liričnost tako čistu da je zvučao ko glas starog, starog svirača - lišen pretjeranosti, ne nudeći ništa osim točno onog što je trebao za svaku pojedinu notu.
Jedva sam mogo vjerovat. Hiero, Chip i ja bili smo tako harmonični, tako blizu bojom tona, da je to zvučalo ko da isti svirač kriči na tri različita instrumenta. Čovječe, kako je zvučalo glatko. Al onda je počelo.
Isprva nisam bio siguran što je to. Kasni odjek na basu, možda, lijeni udarac mog nožnog prsta. Ali jednostavno nije bilo praska u utrobi, bas je sve prelazio baš onako šuplje. Počeo sam prčkat po njemu, tražeći u njemu malo krvi.
Chip me oštro pogledo sjedeći iza bubnjeva, ko da kaže, brate, sviraš ko da imaš dvanaest palčeva. I jesam. Čuo sam to. Onda sam se vratio u ritam i držo sam boju kako treba i opet se sve spojilo. Armstrong je dignuo svoju trubu, pogledo maloga, lijeno izvodio trilere. Hiero je ubacio razmetljiv odgovor. Chip je tako milo tapšo bubnjeve ko da razgovara s nekom mačkom. I onda, samo tako, moji su se vražji prsti opet spotaknuli. „Što radiš?” siknu na mene Chip preko svojih bubnjeva. „Daj se saberi. Bogati.”
Osjećo sam kako mi znoj kaplje u oči. Polako sam odmahnuo glavom. Armstrong nas je pogledo, onda samo nastavio dalje.
Kad smo prestali, Armstrong nam je prišo brišući čelo bijelim rupčićem. Okrećući se prema nama, zagunđao je, oštro nas pogledo. Krv mi je pojurila u lice.
„No, bilo je u rodu”, reče, teško dišući. „Bilo je dobro. Al mislim da moramo malo preoblikovat.” Okrenuo se Hieru. „Al ti - čovječe, oh, čovječe. Mali Maestro? Goni to. Ti si mi Mali Louis, to ti je to. Mali Louis, dečko. I ti ništ ne mijenjaj. Ti si ono pravo. Ti si savršen.” „Mali je dobro sviro”, nasmiješi se Chip. „I ti s' bio dobar, šefe”, reče stari titan. „Ko da si se gladio po trbuhu.” „Ma kad smo dobri, dobri smo”, zahihotah se. Ali Armstrong si je samo progunđo nešt u bradu i sišo s pozornice, otišo do šanka.
Bogati. Smješko sam se nekim bolesnim smiješkom i nisam mogo prestat. Nagnuo sam se nad svoj bas. Ali ruke su mi se tresle.
„Sad mi rec'te, dečki”, doviknu Armstrong sa šanka. Na čelu je držo hladnu čašu. „Rec'te mi nešt o toj sirovini s tim gadnim brkom koji štekće govore po cijeloj Njemačkoj.” Chip je brisao tambure. „Pita za Hitlera”, reče Hieru ne dižući pogled. „Hitler”, kimnu Hiero, s mračnim izrazom lica.
„Što želiš znat?” reče Chip. „Ondje je baš gadno, baš gadno. Ljudi se previše boje da bi otvorili usta.” „Što mi ti znaš o tom, Griffiths?” reče Armstrong.
Sišo sam s pozornice, osjećajući zahvalnost što je uopće pito.„Naravno”, rekoh. „Zubari će kroz nas vadit zube koliko su čvrsto stisnuli usta. Ondje nema zakona.” „No još imaju ministarstvo za to”, doviknu Chip.
Hiero me gledo, ali nisam se trudio prevodit. Osjećo sam se prevareno, ogorčeno, a njegovo vražje lice koje zuri u tom polumraku ništ nije pomagało. „Al vi ste se izvukli, momci.” „Nismo”, rekoh. „Izgubili smo svirača.” Armstrong je kimnuo. „Mm. Čuo s' to. Klavirist. Kako se zvao?” „Butterstein. Paul Butterstein.” „Jako mi je žao”, promrmljo je. Svi smo samo slegnuli ramenima. još je to bilo presvježe.
„Al nije li ovdje bilo napeto?” upita nakon nekog vremena Chip. „Lilah nam je rekla za političke letke.”
Armstrong je kimnuo. „Francuzi imaju svoje noćne more. Mi smo im samo jedna. Sad me to baš nešt ne muči. Prije si moro brojit crne svirače na pozornici. Ipak, nešt je bolje neg u našem kraju.” „Što, u Chicagu?” rekoh. „A tek Baltimore” „A tek Orleans”, reče Armstrong.
Chip si je natočio prst džina. Okrenuo se, naslonio unatrag obaju laktova dignutih visoko na šank ko neka ptica. „Al čudno je to. Donedavno su Švabe nekako podnosili crne. Nije bilo ko sa Židovima. Ako si crni Amerikanac, dobri s, prema tebi. Ako si strani student il pjevač il nešt takvo. Neće da se vratiš kući i ružno govoriš o njihovoj maloj utopiji. Al ako si crni Švabo, Míschling, ko ovaj naš momak -” Pogledo je Hiera. „To je gadno.” „Glazba jednostavno umire”, rekoh. „Nije ostalo ništ osim Wagnera.” „Wagncra i Horst Wessela”, reče Chip, mrgodeći se. „Horst Wessel”, reče Hiero, mršteći se. Mahnuo je trubom ko da to tjera od sebe. „Horst Wessel?” teče Armstrong. „Jel to neka pjesma?” „Vražja himna”
„On je bio soldačina”, reče Chip. „Nacistički razbijač. Imo je problema s gazdaricom - htjela je višu stanarinu, ili je nije više htio prašit, nešt. Wesselova ženska je bila i ulična prevarantica, mislim. Zaboravio sam detalje. No. Ta je gazdarica bila crvena udovica - ” „Komunista”, rekoh.
Chip je kimnuo. „Neki stari drugovi njezinoga muža otišli su Wesselu u stan, pucali u njega i ubili ga. I tako je to počelo. Crveni su htjeli Wessela prikazat ko svodnika i kriminalca. Samo su čistili ulice, vidite. Ali nacisti, bogati, pretvorili su razbojnika u mučenika. Idealista koji je život žrtvovo za Domovinu. Pogreb je bio vraški događaj.”
Dok je Chip govorio, mali je otvaro ventile na trubi, čistio je. Mračno me pogledo. Skrenuo sam pogled. „Himna je o tom kitu?” reče Armstrong. „Nije o njemu”, reče Chip, „on ju je napiso. To je njegova pjesma, uglazbljena. Kako ide?” Odmahnuo sam glavom. „Podignite zastavu.” Chip je pročistio grlo. Lupkajući po šanku ritam, počeo je pjevat na njemačkom:
Podignite zastavu! Redove nek ste čvrsto zbili! SA odred čvrstim, hrabrim korakom korača, Suborci, koje crveni su i reakcionari ubili Koračaju u duhu u našim redovima!
A onda je Hiero podigo trubu, nježno, i počeo svirati nemiran, nervozan ritam ispod riječi, protiv riječi, ko da im se samo podmuklo ruga:
Ulice za smeđe bojne oslobodite, Ulice za Jurišni odred oslobodite! Kukasti križ već milijuni s nadom gledaju. Dan slobode i kruha već je blizu!
Armstrong ništ nije reko. Samo je otišo do svoje trube dok su Chip i Hiero svirali, uzeo je i dignuo do svojih raspucanih usnica. Pogledo je Hiera u oči, zatim mu se, onako nježno, skupilo cijelo lice. Ubacio se u stanci. Bogati. To uopće nije bilo ko prije.
Bio je to zvuk bogova, sve te trube.

Bio je to stari Armstrong i novi, ona zrela destilirana esencija majstora i dječaka koji je nekoć bio, dječaka čiji je glisando prasko ko pikule, koji je sviro prodorni visoki C. Hiero je izbacivo svjetlucavu notu za notom, ko da sunčeva svjetlost klizi po površini jezera, a Armstrong je voda, sav duboki zamišljen, bez ijedne uludo odsvirane note. Hiero je posezo, tražio obalu; Armstrong je na njoj stajo i dozivo ga preko vode. Njihove su trumpete zvučale tako golo, tako izravno, da si gotovo osjećo krivnju što ih slušaš, ko da prisluškuješ. Poslije nekoliko minuta Chip je prestao pjevat, ostavio je samo dvije zlatne niti zvuka da se isprepliću. Tada sam to naposljetku čuo. Čuo sam kako je mali zapravo prokleto briljantan. Smučilo mi se.
„E to je, prijatelji, glazba!” ispali Armstrong kad je prestao svirat. Izvuko je bijeli rupčić iz džepa da obriše sjajno čelo. „Ma je li?”, rekoh, zvučeći mrzovoljno.
„Kunem se, Mali Louis, ta trumpeta koju imaš nikad nije zvučala tako dobro.” Armstrongove su se oči borale. „Pa reci mu”, rekao mi je, „reci mu što sam reko.” „Louis kaže da zvučiš dobro”, rekoh Hieru. Mali se nasmiješio, slegnuo ramenima. „Reci mu da je samo malo spor između kitica”, reče Armstrong. Majketi, brate.
Zabivši ruku niz košulju, Armstrong je izvuko lančić koji je nosio. „Dođ'te ovamo”, reče. „Dođite, svi.” Polako smo mu prišli. Bila je to Davidova zvijezda na zlatnome lančiću. „Uvijek sam si to nosio za sreću. Uvijek. Ko dečko sam si radio za jednu obitelj, Karnofsky. Bili su iz Litve. Imo sam si tek sedam godina, ali nisam bio slijep, vidio sam vam sranja koja su morali trpit. Al uvijek, uvijek su bili dobri prema meni. Bio sam si klinjo koji je trebo malo dobrote, klinjo koji je trebo malo lijepog u životu. I oni su mi vam to dali.” Nitko nije ništ reko. Hiero je gledo Armstronga ko da ga razumije.
„Napravićemo to, hoćemo”, reče Armstrong. „Napravićemo to, brate. Nije ljudski to što se ondje događa. Snimićemo taj Horst Wessel na ploču. Dodaćemo tu pjesmu. Što kažete? Izokrenućemo je, da je lijepa. Tim ćemo nešt reć svijetu, Švabama, što samo mi svingeri možemo reć. Napravićemo to za vašeg svirača Paula.” Pogled je fiksiro na Hiera. Onda se okrenuo prema meni, žarkih očiju. „Ajd, Griffiths. Reci mu sve što sam reko.
Poslije, vani na ulici ispunjenoj povjetarcem, naslanjajući onaj svoj bajs na klupu, vidio sam kako mi Chip prilazi ko da imam kugu.
„Što ti je bilo unutra?” reče, izdužena lica i siv. Mrko je zaokrenuo manšete. Nije sjeo. Ko da sam možda zarazan. Ljuto sam se nasmijo, digo pogled prema njemu. „Misliš da će me opet poslušat? Ikad?”
Chip me dugo, tužno pogledo. „Ne znam, brate. Mislim da su ga zabolile te njegove uši. Što ti je bilo?” „Što, ti se nikad nisi zablokiro?”
Chip je slegnuo ramenima, stavio mi ruku na rame. Odjednom su njegove oči bile dva tvrda crna kamena. „Zbog tebe ispadam govno, lafe, i crijeva ću ti iščupat”, tiho reče. „Hoću.” Okrenuo se, zabio stisnute šake u džepove i otišao ulicom u hladno poslijepodne.
Treso sam se od bijesa i sramote cijelim putem natrag kroz Montmartre. Stan je bio prazan, i ušo sam lupajući bajsom. Sjeo sam s grimasom, samo sam sjedio i zurio u ukrasni rub na zidovima. U hodniku se čuo tihi udarac. „Lilah?” zazvah. „Jesi to ti?” „Ovdje sam”, doviknu ona. „U svojoj sobi.” Navlačila je tamnu najlonku kad sam ušo sav jadan. „I?” rekla je kad me vidjela. „Kako je bilo?” Gorko sam slegnuo ramenima. Jednostavno nisam mogo počet o svemu tome.
Prišla mi je, izvukla me iz onog mog kaputa. Povela me na klupu uz prozor, posjela me u svu tu blještavu sunčevu svjetlost, lagano mi prešla prstom preko sljepoočnice ko da uklanja prljavštinu. „Nije moglo biti tako loše”, promrmlja. „Daj. Nije moglo biti tako. Kakav je bio Hiero?” Namrštio sam se, nagnuo od nje. „Hiero? Bogati.” Onda se odmaknula. „Side. Što je bilo?” „„Bilo je loše.” „Što je bilo loše? Ti si bio 1oš?” „Nisam bio loš, ženo. Bio sam grozan”„Sumnjam.” „Nisi im vidjela lica, Lilah. Chip izgledo je posramljeno.” Dignula je obrvu. „Što?” rekoh. „Nisam ništa rekla.” „Ali rećeš. Rećeš nešt što će me naljutit, ženo. Znam to.” Ustala je. „Kamo ćeš?”
Prezrivo je puhnula. „Kad se prestaneš sažalijevati, moći ćemo razgovarati.” Ali zaustavila se kraj psihe, okrenula se prema meni i dugo me pomno promotrila. „Onda? Jesi završio?” Ja sam čeprko po onim svojim žuljevitim jagodicama. Slegnuo ramenima.
„Fino.” Opet je sjela, udahnula ko da ima nešt za reć. Ali onda je samo stavila ruku na moje zapešće. Bila je hladna, mekana. „Poznajem Louisa”, naposljetku je rekla. „Zna prepoznati svirača kao što nitko ne zna. Znat će koliko si dobar, Side.” „Nisam bio dobar, Lilah. Sviro sam ko da sam pun kiseliša” „Ali možeš biti dobar.” Odmahnuo sam glavom ko da to nije važno. „Je li Louis rekao da nećeš biti na ploči?” „Nije.”
„Onda prestani sa svim tim”, reče, ali onako nježno. Povukla je moje prste prema svom najgornjem gumbu, sasvim ga ležerno provukla kroz rupicu. „Sad ja trebam tvoju pomoć oko nečega”, rekla je lagano se smiješeći. „Nečega u čemu znam da si dobar.” „Ma, Lilah”, reče, „nisam ti raspoložen, djevojko.” Ali već je otkopčavala svoju blizu, zavlačila moju ruku unutra.
Louis više ništ nije govorio o ploči. Nikomu. Tjedni su curili, uskoro je svjetlo u uličicama počelo jenjati, i onda smo gazili snježnom korom na kaldrmi tih istih mračnih ulica. Bio je već skoro studeni. Drveće duž Sene pretvorilo se u staklo, sjajno bijelo i delikatno. I počeo sam razmišljat, možda još imam šanse. Možda je sad već zaboravio kako sam zvučo.
Mjeseci su prolazili ko da ih nema. Cijeli Pariz ko da se napio i mamuran je spavao, cijeli taj lažni rat koji ko da nije bio nikakav rat. Žabari su još bili utaboreni iza Maginota. Njihovi vojnici, s tankim brkovima, dotjerani u vojnim odorama, počeli su igrat nogomet i uzgajat ruže dovoljno otporne na hladnoću. Vojnici na dopustu tumarali su ulicama u jutarnjoj izmaglici, dršćući i mrki ko pjesnici kojima je ponestalo vina. Katkad bi ih vidjeli kako spavaju na klupama u parku, skupljene figure u sivome svjetlu. Tih smo dana spavali ko mrtvi.
Nije bilo vijesti iz Poljske. Bila je obavijena tamom. Pretpostavljo sam da Švabe proždiru zapad, ali nismo čuli ni za kakvo divljaštvo. Hladan je vjetar puho s istoka i uskoro smo drhtali kad bismo ušli u stan, stiskali smo se zajedno na kaučima. Mali je tih dana izgledo nekako izmučeno, upalih obraza, očiju žutih od iscrpljenosti. Chip i ja nelagodno smo se smijali, ili uopće nismo. Svima su nam vala živci bili previše tanki. A Louis i dalje nije govorio ništ.
Kad smo preko radija čuli za ruski napad u Finskoj, Hiero samo odmahnuo žalobnom glavom. „Zima je”, reče Chip mršteći se, „Sve će ih vjerojatno poklat.” Svi smo se stiskali kraj kamina, njegove mekane pucketave topline, stisnutih šaka zaguranih pod pazuha, a radio je krčao i pucketao u kutu ko drugi plamen. I Delilah, sa svojom divnom glavom u mome krilu. Ništa od toga nije se činilo stvarnim. Onda je Louis, napokon, zvao svoje svirače.
Sjedio sam za stolom na Muhinoj terasi, kidajući koru s jučerašnje pletenice, razmišljajući o tome hoću li navaliti na džin ili na kiseliš, kad je Chip iskoračio iz popodnevne gomile.
Izgledo je uzrujano. „Tu si”, reče, bez daha. U oku je imao grozničav sjaj. „Već sam htio odustat od tebe.” „O čemu ti?” „Moramo ić, brate. Louis je zvao. Želi razgovarat o ploči.” Nešto mi je poletjelo u prsima. „Što - sada?” „Ma, ne ako je tebi nezgodno”, reče, smiješeći se.
Već sam stajao, brojio malo vražjih franaka. Imao sam glupav smiješak na licu. „I mene je tražio? Reko je da sam još uključen?” „Zašto ne bi bio?” Prestao sam prtljat s lovom. „Kako to misliš. Louis nije tražio mene?"
„Nikog nije tražio. Nazvo je i reko da je vrijeme. Da idemo u vražji Coup upoznat se s drugim sviračima.”
Odjednom je onaj dobri osjećaj samo nesto iz mene. Škiljio sam u Chipa na tamnom popodnevnom svjetlu. „Al jel mislio samo na tebe?” „Sid”, reče Chip, mršteći se. „Nisam ga pito. Nije reko. Ideš il što?” „Pas mater”, promrmljah. „Brate, čuo te na našim vražjim pločama. Zna kako dobro znaš svirat.” „Što je reko? Reci mi ročno što je reko.”
Chip me zlovoljno pogledo. „Dobro. I ovo je točan citat. Reko je: Chip, dolazi u Coup. Oh, i svakako reci onom Sidu da je njegova i mama ujutro vraški dobra mala. Čovječe, seronja si. Dođi ako ideš. I onda je odjurio, a ja sam mogo samo ić za njim.
Bili su u Café Coup de Foudre, sjedili su u prozoru. Dva su vražja stola nagurali zajedno da svi stanu. Vidio sam ih kroz prljavo staklo i prije nego što smo prešli bulevar. Gurnuli smo staklena vrata, probili se kroz sav onaj dim, teško dišući od hodanja.
Armstrong nas je čudno pogledo kad smo ušli. Mahnuo nam je da dođemo. Mislio sam, Bogati, Sid, ne luduj, daj. Taj pogled ništ ne znači. Ali nisam ludovo. To je bio čudan pogled. „Zdravo, Sid”, reče mi Armstrong onim hrapavim glasom.
Okrenuo se prema sviračima koji su se nagnuli nad stolove. Svi turobni, izraženih crta lica, ko gangsteri u filmu. „Momci, upoznajte Fifth Column. Ovo ovdje je Chip Jones, bubnjar. Izgleda i zvuči američki, da, ali ravno iz Berlina je. Njegov prijatelj je Sid Griffiths”
„Ma već znam neke od ovih momaka”, reče Chip, široko se osmjehujući. „Uzeo sam im novac na kocki.” „Samo ti govori, brate.” Visok, taman čovjek s tankim brkovima se nasmijao. „Bertie. Kako žena? Jel još umorna od prošle godine?” Nisam se pridružio. Ko da su mi usta bila puna suhih krekera. „Gdje je Mali Louis?” upita me Armstrong. Slegnuo sam ramenima. „Nismo ga vidjeli” reče Chip. „Al ako je dobio tvoju poruku, doć će.”
Jedan od ostalih svirača, niski, zdepasti čovjek plave kose, promrmljao je Louisu nešto na francuskome. Ostali su se nasmijali.
„Oprostićete, momci”, reče Armstrong. „Upoznaću vas. Chip, ovo je Jacques Painlevé, trombonist. A Bertie će nam prebirat po tipkama. Herve je opak na klarinetu. Jeana vjerojatno poznajete. On će prašit po basu u pozadini.”
Pas mater. Osjetio sam kako mi se lice zažarilo. Pogledo sam svoje ruke. Nokti su mi se urezali u meso dlana.
Chip ko da nije ni primijetio. Prtljao je po trombonistovom džinu, a ostali svirači su se približili, smijali se. Onda se Armstrong okrenuo prema meni, stavio mi ručerdu na rame.
„Sid”, tiho je reko. „Ti ćeš ovo propustit, ako se slažeš. To je samo prva. Imamo još ploča koje treba snimit. Jean samo ima prste koje želim na ovoj.” Čudno sam lagano slegnuo ramenima, ko da nema problema. „Ma u redu je, Louis”, crkoh. „U redu je. Naravno. U redu je.” Nije bilo u redu.
Kad sam dotumaro natrag do stana, sve se činilo čudnim, tek sjenom, ko da sam sve vidio prvi put. Sva ta prašina, pohabani, udubljeni stolići, škripave daske na podu. Vuko sam se kraj naslonjača prekrivenih plahtama poput mrtvaca, kraj prljavih daski od prozora. Vrata Deliline kupaonice bila su otvorena. Gledao sam kako se naginje iznad umivaonika, moči svoje tanke prste ispod njegova mlaza, poseže gore pod zlatni rubac počešat glavu. Čula je kako dišem i okrenula se, uzbunjena. „Oh, Side, moj vide, to si ti”, reče. „Zašto si ovdje?” rekoh. „Zar nisi negdje trebala bit?”
Nasmiješila se, slegnula ramenima. „Katkad je grozno vruće, ispod ove kacige. Čak i zimi. Ja sam kao vučni konj, samo me katkad treba smočiti.” „Žao mi je što ti je neugodno.” Moj glas, bio je težak i nezgrapan, prava drvena daska. Stajala je ondje i gledala u mene, voda joj je kapala s prstiju. „Zvučiš ljutito.” „Pa.” „Pa-pa. Što je?”
Ali moj glas, kad sam napokon progovorio, nije bio čvrst. „Ne sudjelujem. Chip i mali sudjeluju, ali ja ne. Louis je uzeo nekog drugog svirača uz Chipa.”
Ukočila se, ruku napola dignutih do glave, lica okrenutog prema meni.

„Oh, Sidney. Oh, tako mi je žao. Zbilja.” Ništa nisam rekao. „Što ćeš sad?” tiho je rekla.
Slegnuo sam ramenima. „Nema ničeg drugog. To je bilo to. To je bila moja šansa za nešto stvarno. Nema ničeg drugog.” „Oh, Side.” „Ne gledaj me tako. Kažem ti.”
„Side, žao mi je. Sigurno nije zbog tebe. Sigurno te Louis iz nekog drugog razloga preskočio.” Oštro sam se nasmijo. „Nije važno. Mali svira, nije li jedino to važno?” „Ne, Side, nije. Iako mi je drago zbog njega.” „Jasno da ti je drago zbog njega.” „Što bi to trebalo značiti?”
„Moram reć? Namiguješ i zadirkuješ i očijukaš s malim ko da imaš planove ili nešt.” Nisam je gledo, promatro sam zahrđali odvod umivaonika, čistu vodu koja grglja u njemu. Nisam vjerovo ni riječ toga što sam reko. Al nije me bilo briga. Osjećo sam se ko da je sve iščupano iz mene. Reko sam: „Nastavi tako i mali će svašta pomislit. Da ozbiljno misliš.” Tišina, ispunjena bubnjanjem vode po čeliku. Zatvorila je pipu. „Kao da što ozbiljno mislim?”
Onda me nešto probolo, ko da bi trebo ušutit i gotovo. Al kad sam vidio njezino tvrdoglavo lice, pravedničko mrštenje, bogati, sav sam uzavro.
„Ženo, nije u redu da se tako ponašaš. Nije u redu, bogati. Ja znam da ga samo izazivaš, ja znam da ne bi nikad ništ napravila. Al drugi ljudi, što će oni mislit? I sam Hiero - vidi se da je napola zaljubljen u tebe. Okrutno je da misli kako i ti njega voliš.”
Polako, Delilah je omotala prste oko naslona stolice od lijevanoga željeza. Lice joj se mračilo. Povukla je stolicu unatrag i sjela. Stajo sam i zurio, koža duž ruba kose mi se usijala. Gledao sam je kako gleda svoje ruke. Kakvo lice ima, glatko ko površina mlijeka. „Delilah?” na kraju rekoh.
Dignula je ruku ko da kaže prestani. Pustila je da joj padne u krilo. Uskoro je dignula pogled prema meni, njezine su zelene oči bile ispunjene nekim čudnim prikrivenim svojstvom.
„Ako sam postigla da misli kako ga volim”, počela je, onda prestala. „Zbilja se nadam da jesam. Pokušala sam. Pokušala sam sve čega sam se mogla domisliti. Netko mora. Jesi li ikada vidio to dijete pred sobom, Side? Jesi li jedanput pogledao, kvragu? On je utopljen dječačić. Izgubljen kao ulična mačka. Uvijek si tako zabrinut za sebe, tako prokleto zabrinut za sebe. On je još dijete. I nema nikoga”
Zurila je u mene s hladne, uznemiravajuće udaljenosti. Svjetlo u njezinim očima se ugasilo. „Imaš neke zbilja bolesne ideje u toj svojoj glavi.” Zastala je, dignula lice. „Hiero mi je poput mlađega brata”
Znao sam to. jasno da sam to znao. Sâm sam to reko Chipu prije puno mjeseci. U utrobi sam osjećo težinu zbog koje sam se htio sklupčat i obuhvatit si rebra. Ljudi moji, ta sramota. Čeljust mi se počela trzat dok sam zurio u njezino lice, potpuno prazno. I vidio sam jasno i britko točno koliko me jako ne voli. „Lilah”, rekoh. „Zatvori vrata za sobom.” Gledao sam njezino lice. Ništa, oči nisu bile mokre - ništa.
Okrenuo sam se da odem. I dok sam uza škljocaj zatvarao vrata, osluškivao sam hoću li čut njezin glas, misleći da bi me mogla pozvat natrag. Nije.
Je li mi taj štrkljavi švapski gad namjeravao sve uzet - bend, Armstronga, ploču, čak i Delilah? Neće mi ostavit nikakve mrvice? Je li to ono što genijalnost radi - daje čovjeku pravo da svojata sve dijelove tuđih života koje želi?
Zato što, priznajem. Genijalan je, genijalan je do neba. Da ga prerežeš na pola, opet bi vrijedio ko trojica mene. To nije fer. Nije fer da se ja mučim i mučim da zvučim tek drugorazredno, a vražji mali se samo probudi, pljune kroz trubu i ona pjeva ko kolibrići. Nije fer. Talenti se tako nejednoliko dijele. Ko da je Bog samo ostavio svoju vražju vreću s talentima negdje u jarku i reko: Poslužíte se, dame i gospodo. Oni koji dođu prvi mogu si uzeti najveće. U svim drugim sferama života čovjek može radit da dobije što želi. Ali nikakva marljivost neće ti dat ni trunku više talenta od onog s čim si se rodio. Geniji se ne stvaraju, brate, oni jednostavno jesu. A ja jednostavno nisam bio.
Pio sam sâm za jednim od crvenih stolova kod prodavačice duhana blizu stana kad je ušetao Hiero. Prodavačica se nagnula preko pulta, zavrnutih rukava od košulje, mršavih ruku poduprtih ispod obraza. Zvali smo je Muha zbog sitnog lica koje je uvijek žvakalo, zbog izbuljenih očiju. Došla je ovamo iz Švicarske poslije prvoga rata. „Što ćeš, Hiero?” doviknula je onim puknutim njemačkim kojim govore Švicarci. Na to sam digo pogled.
Mali ko da je načas bio zbunjen, ko da je glumac koji je izašo na pozornicu u pogrešan čas. Stajao je i zurio u nju, zatim slegnuo ramenima. Okrenuvši lice, vidio me u kutu. „Ma nisam tako žedan”, promrmljo joj je. „Kuća časti”, reče. „Kad god budeš htio.” Bogati. Zašto svi uvijek moraju bit tako prokleto dobri prema njemu?
Hiero je vidio ozbiljnost moga lica i stao je na mjestu. Mislio sam na Deliline riječi. Mislio, možeš bit vraški mlad a da nisi dijete. Možeš bilo kad prestat bit dijete, to nema nikakve veze s godinama. A Hiero, bogati. „Ti si varalica”, rekoh, onako nekako tiho. „Ti si vala varalica. Čuješ me?” „Sid?” reče. Pljunuo sam na Muhine prljave daske na podu.
Ali onda njegov izraz lica, bogati. Htio sam sve to povuć. Nikad nisam vidio čovjeka tako zgaženog. Vidilo mu se na licu, nešto je u njemu venulo, polako se zatvaralo. Njegove su se oči potpuno zatamnile.
„Ma šalim se, Hiero.” Šutnuo sam stolicu preko puta prema njemu. „Dođi, dovuci guzicu ovamo i podijelimo ovo piće.” Samo je stajao još sekundu dulje, gledao me okamenjenim licem. „Hiero”, ljutito sam mu doviknuo. Samo se okrenuo i izašao iz dućana i na ulicu, a vrata su se zalupila za njim. Muha me gledala ogorčeno izvinuvši usta, ali nije ništ rekla. I tako je počela ta snovita zima.
I budan sam spavao. Bačen u nepoznat grad, gdje gotovo nikog ne poznajem, jezik mi svaki čas u lice zalupi vrata. Pritiskala me usamljenost, ljubomora. Počeo sam izbjegavat Delilah kad sam mogao, izlazio sam kasno ili rano, jeo sam u čudnim bistroima u koje će malo tko zaći. Maloga sam potpuno blokirao. Nisam siguran da je i primijetio. Ulice Pariza postale su bijele ko plijesan pod hladnim blještavilom plinskih svjetiljki.
Mali i Chip izlazili su u čudna vremena, mali je sa sobom vukao Armstrongovu staru trumpetu. Ja bi se samo okrenuo u svojim pokrivačima, zurio u zid s mutnim očima u mraku. Nisam pitao o ploči. Nisu ništ govorili. Armstrong se opet razbolio, ozdravio. Na neko je vrijeme nestao na turneju po nekoj drugoj zemlji i onda se vratio i opet su radili. Onaj otrov u mojoj utrobi ništ se nije ublažio. Iznenadio sam se kako je lako vrijeme počelo prolazit. Prošao je tjedan, zatim i drugi, treći. Božić je došao i prošao bez proslave. Siječanj sam prepoznao po nestanku crvenih vrpci, slatkiša u obliku jelki iz prozora pekarnica. Zima je bila vraški mračna, još mračnija kad nemaš što radit.
Počeo sam provodit poslijepodneva hodajući po cijelome Parizu, prsti su mi bridjeli od zime, a u mojoj glavi, iznova i iznova, gadna ljepota Hierove trumpete.
Još se nešto dogodilo toga snovitoga godišnjeg doba.
Bilo je podne, nebo potpuno bijelo. Baš sam teturajući prešao Pont de la Concorde, ruku zabijenih duboko u džepove, kad sam osjetio sjenu na svome putu. Dignuo sam pogled i opet vidio njega. Vražjeg Louisa Armstronga. Stajao je ispred mene, držao vrećicu s namirnicama, njegov je dah zamagljivao zrak. Zacrvenio sam se. „Griffiths”, reče onim svojim bogatim promuklim glasom. „Ideš ovuda?” „Kako napreduje ploča?” upitah. „Oh, polako. Jako polako. Samo pipamo u mraku.” Nisam bio siguran što da kažem na to. Počeli smo hodat preko snijega. Armstrong me postrance pogledo. „Delilah se brine za tebe. Jesi dobro?” „To ti je rekla?” Kimnuo je. „Nismo više skupa”, rekoh. „Jel ti i to rekla?” „Čuo sam.” „I ne razgovara sa mnom. Ja uđem u sobu, ona izađe. Jel ti i to rekla?”
Armstrong je uguro vrećicu s namirnicama u lakat jedne ruke, stavio mi ruku u mekanoj rukavici na leda dok smo hodali. „Znam kako je, kada tako završi. Znam kako srce boli od tog.”
Još sam bio napola pijan od jutrošnjeg džina i nekako sam se zaljuljao unatrag, čudno ga pogledavši. „Ja nemam srca”, gorko rekoh. „Nije li to razlog zašto ništ ne vrijedim na bajsu?”
Jedan je starac sjedio uz rijeku, struja mu je nosila štap. Mislio sam kako je prehladno da bi išta ulovio. Al sjedio je ondje.
Armstrongov je glas postao jako hrapav, jako dubok i jako tih, poput krznenoga saga. „Ima jako puno raznih talenata, Sid. Ti si super dobar za ritam.” „Al nemam ono nešto.” „Ti znaš što imaš. Neka ti niko ne govori ništ drugo.” Zgađeno sam odmahnuo glavom.
„Sve to ionako nije baš važno”, doda Armstrong. „Misliš da je, ali nije. Čovjek nije samo jedan svoj talent. Mali Louis te treba. I Jones se ugleda u tebe ko da si mu brat. Imaš ti talent za to da ljudi postanu tvoj rod, tvoja krv. Al glazba, pa, to ti je drukčije. Reko bi da ima svoju vrijednost. Al nije cijeli čovjekov život.” Ma, kvragu, Louis, mislio sam. Nema ničega drugog što želim.
Poslije toga je nešto izašlo iz mene. Dio onoga bijesa koji sam osjećo. Bol je samo nekako isparila i osjećo sam se lakše, žalosnije, al manje samo. Ne kažem da smo se opet počeli osjećat ko prijatelji, ne samo tako. Ali kružili smo jedan oko drugoga, ja, Chip i mali, s nekom spokojnom dobrohotnosti. Svako jutro gledo sam kako izlaze snimat tu ploču, i svake sam večeri gledo kako se vraćaju kući mrtvi umorni, i ko da sam se sa svakim dolaskom i odlaskom počeo osjećat manje ogorčeno. Ko da sam napokon shvatio da smo zajedno u ovome životu.
Delilah, bogati, nju još nisam mogo gledat a da mi ne bude brutalno zlo. Ali nisam ni na koga bio ljut, Više ne.
A Lažni rat se nastavljao. Jedne večeri u veljači šetao sam kući kad sam vidio da je nebo bljesnulo ko fotoaparat, onda opet utonulo u mir. Tišina je bila zastrašujuća. Ujutro je Lilah iz novina prevela da je to bila jedna od žabarskih granata, pala je preko rijeke, u Petom, blizu kolodvora Censier na Rue Mierbel. Izdubla je rupu široku pola metra, uništila kafić. Dvije ženske su poginule. jednom je kitu odrezala nogu. Nije bilo ni vražje sirene.
Onda su počele restrikcije. Smanjili su kruh, zabranili peciva, samo običan kruh i kroasani bili su dopušteni. Nekim danima je mesnica bila zatvorena. Druge dane nije bilo slatkiša. No mučili su nas utorci, četvrtci, subote, dani kad je alkohol bio nedostupan, i čovjek nije mogo naći čašicu žestokoga pića vala ni za sve franke u gradu.
No ni to nas nije probudilo. Samo smo nosili svoj kiseliš sa sobom kad smo izlazili, noseći boce sa sobom ko da idemo na vražji piknik. Bilo je maglovito to doba koje smo prospavali i polako je prošlo. Na proljeće je, zajedno s kišom, došo rat.

3


Stigao je u Pariz jedno vedro svibanjsko jutro. Zrak je bio topao, Sena je počela smrdit na sve većoj vrućini, drveće u bulevarima zazelenilo je. Golubovi su posvuda šepesali po kaldrmi.
Već sam pio džin s Chipom u Coupu, nijedan ništ nije govorio. Obojica smo imali teške vjeđe od vražje sirene za zračnu uzbunu od toga jutra, od prasaka svjetlećih metaka iz strojnica na ranojutarnjem nebu. Bila je to prva dnevna uzbuna koje smo se mogli sjetit. Počeo sam mislit da je možda dobri život završio. Možda su te godine sviranja, kasnonoćnih izlazaka i žena i velikih prijateljstava i, kvragu, te glazbe, možda su prošlost. Možda mi sudbina govori: Brate, sad odlazi.
Cijelu zimu Chip i mali većinu bi se večeri kasno došuljali poslije snimanja, obješenih ramena. Al već su prošli tjedni otkad je Louis otišao na turneju po jugu, a ploča još nije bila završena, bar koliko sam ja znao. Znao sam da to što u njima vidim nije utučenost, samo neki umor, dugotrajna iscrpljenost zbog rada na nečem u što vjeruješ, ali ne vidiš tomu kraja.
Café Coup u to je doba bio krcat. Odjednom je neki kit okrenuo gumb na radiju, vražja je sprava tako glasno krčala da su neke ženske zabile prste u uši. Dim im se još vijorio iz čikova tako da je izgledalo ko da im kosa gori. Sve je bilo na žabarskom, to što su govorili, nismo razumjeli nijednu riječ. Al po napetim licima, šokiranom gunđanju, nagloj tišini koja te prene, vidili smo da dolazi nešto zbilja crno. „Što misliš?” rekoh Chipu. Samo je slegnuo ramenima. „La guerre, la guerre”, promrmljo je.
Al čovjek kraj nas zgrabio me za ruku, ušutkao nas. Radio je još prenosio vijesti. Onda odjednom ko da su svi došli k sebi, trgnuli se, i ljudi su se počeli komešat i mrmljat. Jedna ženska u kutu ustala je od stola, počela vrištat neke vražje nesuvislosti. Ljudi su se počeli gurat da uđu na vrata, urlat neka im se kaže ono što nisu čuli. Cijeli vražji kafić ko da je bio pun svjetine koja čeka da se iza ugla pojavi parada, izvan svih mjerila preplavljeni strahom i uzbuđenjem. Neko je u metežu razbio bocu. Onda još jednu. Ljudi su se pritiskali o naš stol, gurajući nas. Chip se umorno nasmiješio, dižući čašu s džinom. „Za smak svijeta, brate.” Pili smo. Bio je to početak zapadne ofenzive. Švabe su protutnjili kroz Belgiju, Nizozemsku, Luksemburg. Svaki sat mijenjale su se granice na karti. Dan poslije Coupa Lilah nas je izvijestila da Britanci nemaju vladu, da je neki vražji čudni kit Churchill sve preuzeo. Onda su Žabari vojsku poslali na sjever, a Briti su otvorili frontu protiv Švaba. Onda su Švabe spustili padobrance iza naših redova. Bogati. Svake večeri odzvanjale su sirene za zračnu uzbunu, reflektori su parali tamu. Sjurili bismo se u podrum i hladni i umorni oslanjali se na zidove.
Nekoliko dana poslije čuli smo da su Švabe bombardirali Rotterdam, spalili dvadeset pet tisuća civila na ulici. Cijeli je Pariz poludio na tu vijest, svima su lica bila blijeda ko da su već mrtvi. To se događalo brzo i iznenadno poput munja. jednoga je dana Nizozemska pala. Čuli smo tutnjavu bomba u pozadini, slušali smo kako RAF-ov dopisnik izvještava iz Flandrije. Sutradan smo čuli vijest da su Briti bombardirali Ruhr.
Dan poslije toga čuli smo da su francuske trupe u povlačenju, bježe iz Belgije, a Švabe marširaju u Bruxelles. Noć poslije britanski su bombarderi napali Hamburg. Reeperbahn su pretvorili u kašu. Pomislio sam na Ernsta. Onda sam se trudio ne mislit na njega. Cijeli vražji francuski Deveti korpus zarobili su u Le Cateauu, i Antwerp je pao. I samo tako Švabe su plivali duž obale Kanala, prali čizme u hladnoj soli, a uspaničeni su Briti u tisućama počeli isplovljavati iz Dunkirka. A onda je počeo naš vlastiti rat.
U utorak ujutro Delilah je uletjela u stan, vukući Hiera za zapešće. Otrčala je do velikih prozora, razvukla zastore i okrenula se te žurila po stanu ko da traži nešto konkretno.
„Što sad radiš, djevojko?” reče Chip, sav zlovoljan. Dignuo je glavu s kauča na kojem je spavao. Ja sam se okrenuo, nabio vala jastuk preko lica. To je sunce bilo žarko.
„Okupljaju Nijemce u gradu”, reče ona. Zastori su pali natrag; spustila se ugodna tama. „Tko zna da Hiero ovdje živi?” „Pitaj Sida”, reče Chip, zijevajući.
Turobno sam slegnuo ramenima s mjesta na kojem sam ležao na podu. „Niko. Samo mi svirači”. „Muha zna”, reče Chip, trljajući čeljust. „Al neće reć.” Delilah se na to prepustila mračnim mislima. Mali nije reko ništ.
„A stanari zgrade?” rekoh. „Neće li ga se sjećat? Silazi u podrum svaku vražju večer kad je uzbuna.”
Namrštila se. „Mislit će da je Senegalac”, reče, nakon nekog vremena. „Reći ću im da je Senegalac” Osjetio sam lagano podrhtavanje ispod kože, baš jako lagano, ko da sam naizust strusio kiseliš. Zato što je to bio prvi put u nekoliko tjedana da mi se Delilah izravno obratila. Bogati. Kad te zagrize, zubi se zarinu duboko. „Što rade s njima?” reče Chip. „S kim?” „Švabama. Uhićuju ih? Deportiraju? Što?” Odmahnula je glavom. „Ne znam. Ali traže da se jave na stadion u Montrougeu.”
Hiero je ispružio svoje duge noge pred sebe, ruke je turobno prekrižio na prsima. Lilah se okrenula prema prozoru, zurila je prema mjestu na kojem je sjedio, zamišljeno.
„Kakva dobra zabava”, reče Chip, s onim umorom u glasu. Nešto mu se dogodilo posljednjih mjeseci. Sav onaj žar i brutalnost, oštre riječi i precizan instinkt - sve se nekako prigušilo u njemu. Uspravio se ispod pokrivača, bez košulje, a dlakava su mu leđa izgledala pogrbljeno i mišićavo.
Delilah se okrenula prema njemu, zatamnjenih zelenih očiju. „Jesi li ovo vidio?” Nadignula je kut zavjese, a prašina je skliznula s nje ko pelud. Pokazala je kroz prozor. Vidjeli smo trak crnoga dima kako se uzdiže s Quai d'Orsaya. Nebo iznad bilo je sivo poput olova, a oblak za oblakom katranski crnog dima produbljivao je sjenu. Ko da sam ih mogo nanjušit, njihovu groznu spaljenost. „Spaljuju dokumente”, reče. „Nijemci su prešli Meuse. Dolaze ovamo.” Nakon nekoliko sekunda Chip reče: „Sada?”
„Sada, za tri tjedna, za tri mjeseca” Slegnula je ramenima. „Pola grada je u panici. Druga polovica valjda samo još nije čula. Pariz će biti ratna zona. Kažu da će se borbe voditi od ulice do ulice.” „To će bit masakr” Ništa nije rekla. „Švabe dolaze”, rekoh Hieru. Samo je mračno kimnuo, počeo čeprkat po svojim dugim prstima.
„Blago starom Louisu”, reče Chip gorkim glasom. „Da sam bar ja sad na turneji po jugu.” Zgrabio je gužvu svoje posteljine, čvrsto je stisnuo oko struka. Ustao je i otišao do prozora. Mršteći se, Delilah je sjela kraj maloga. „Moramo nabaviti vize, otići iz Francuske”, reče. „Što sa starim Louisom?” okrenu se Chip od prozora. „Njega ćeš ostavit na jugu?” „Ne bojim se ja za Louisa.”
Odmahnuo sam glavom. „Nema šanse, ženo. Svi se trude. A mali je vražji Švaba” Pogledao sam Hiera. „Lilah kaže da će nam nabavit vize. Da odemo.”
Bacio je pogled na nju, zatim opet na mene. „Neće to moć”, promrmlja. „Ja neću moć izać. Ja sam neprijatelj, Sid. Nije joj jasno?” Slegnuo sam ramenima. „Mene ne sluša.” „Znači, zbilja dolaze? Soldačine?” reče on. Kimnuo sam. „A Louis je još dolje u Bordeauxu?” Opet sam kimnuo. „Mislim da da. Mislim da se ne vraća.”
Hiero je ljutito slegnuo ramenima i odjednom mu se lice zatvorilo. „Znači, onda je ploča mrtva”, bezbojno je reko. Samo tako. Mrtva. Osjetio sam nalet opakog zadovoljstva zbog njegovoga razočaranja. Potisnuo sam ga natrag. Delilah je nervozno rukom trljala šiju. „Morat ćemo u Lisabon. Odande možemo ploviti.” „Neš vala odvest malog u New York”, rekoh. „Lilah? Pogledaj me, djevojko. Nema šanse” „Bez dokumenata nema. Trebat će nešto s Čim može proći.” Chip je prezrivo puhnuo. „Gdje'š nać te čarobne dokumente?”
Namrštila se. Tanka bora pojavila joj se između očiju. „Poznajem neke ljude. Oni poznaju neke ljude.”
„To zvuči ko vraški puno ljudi odjednom”, reče Chip. „Možemo i objavit oglas u vražjim novinama.” „To će koštat”, rekoh. „Što, oglas?”
Pogledao sam ga ko da kažem: zbilja ga budališ. Samo je odmahnuo onom svojom glavom. Delilah, ona je izgledala zbilja umorno, ko da se nikad u životu nije odmorila. Samo kad sam to vidio, rastužio sam se. I tako je počeo njezin plan.
Mislila je da će mali bit najsigurniji s nama, kod kuće u Sjedinjenim Državama. Neću reć da se ne slažem. Cijela je Europa gorjela. Al prvi je korak bio malomu nabavit prihvatljivu putovnicu. Onda ćemo svi trebat vize, da svi prođemo kroz Francusku, u Španjolsku, u Portugal. Brodovi svaki dan plove iz Lisabona u New York, rekla je. Moramo biti na jednom od njih.
Nekoliko dana poslije dogovorila je sastanak s vezom. Hodali smo ljetnim ulicama grada, kraj ljudi na terasama, koji su pijuckali svoje mineralne, Čavrljali ko da se ama baš ništa ne događa, ko da je rat neko daleko priviđenje. Zurio sam u Lilah. Oči su joj izgledale upalo, očne duplje tamno. Njezine su se tanke ruke brzo njihale uz njezine brze korake. Bome mi ju je bilo žao.
Osjećajući moj pogled, okrenula je mračne oči prema meni. Skrenuo sam pogled, počeo proučavat strpljive, bogato ukrašene zgrade. „Ovdje bi se na puno mjesta moglo skrit oružje”, rekoh. „Kad bi do toga došlo.”
Nasmijala se. Smijeh je zvučao ljuto. „Kolju francuske korpuse, Side. Što misliš da će učiniti civilima?” Malo sam se zacrvenio. Ta je djevojka znala postić da se osjećaš ko budala. „Sigurno ne bi radije da je Chip ovdje?” rekoh. „Chip se baš ne uklapa u okolinu.” Opet sam pocrvenio. Odvela me dolje preko Sene do velikoga kina u kojem su na matineji prikazivali Pigmalion. Ljudi su jako polako ulazili, ko da ih film baš ne zanima, ali nemaju što drugo radit. Ja sam oči zaklonio od sunca, znoj mi je već tekao niz kralježnicu dok sam plaćo ulaznice na šalteru. Ušli smo unutra.
Kino je bilo puno, mirisalo je na dim cigareta i pečene kikirikije. Bojao sam se da nećemo naći tri mjesta zajedno, ali Delilah je otkoračala ravno niz prolaz, spustila se u baršunasti stolac. Ignorirajući me dok sam sjedao, rubac i torbicu odložila je na prazno sjedalo kraj sebe, a smeđa papirnata kuverta s našim putovnicama i novcem vidljivo je virila iz njezine torbice.
„Jel tvoja veza ovdje?” nervozno sam šapnuo. Pogledavao sam otraga u lica, u ljude s umornim očima. Svjetla su se gasila. „Zaboga, Side. Okreni se.”
Onda su pustili vijesti, oštro plavo svjetlo u tami se probijalo kroz dim. I odjednom se kino ispunilo ruganjem, povicima, zviždanjem. Prikazivali su snimku francuskog pješaštva koje čuči u svojim vražjim rovovima, koje defilira s puškama preko ramena. Vala nisam ništ razumio pripovjedača, ali prizori su bili dovoljno jasni. Švapski vojnici s rukama visoko dignutim u gesti predaje. Britanski lovci koji polijeću u dugačkim, silovitim nizovima u zastrašujuće prazno nebo. Prizori Švaba koji bježe s bojišnice, izvoze se iz gospodarskih zgrada i štagalja. Bilo je snimaka staroga kralja Leopolda, koji mrko gleda, i vražjeg Petaina, koji stoji snažan. „Što govore?” šapnuh. Lilah se namrštila. „Zadržavamo Nijemce u Belgiji. Napredujemo.” „Napredujemo na Pariz, možda.” Gorko sam se nasmiješio. „Tiho.”
Ali bacivši pogled na njezinu torbicu, zaprepastio sam se. „Majketi.” Pokazo sam na sjedalo kraj nas. „Nestala je. Lilah. Kuverta je nestala, djevojko.” Okrenuo sam se na sjedalu, zurio duboko u zadimljeno kino. Lilah me okrenula natrag, hladno me pogledala. „Daj gledaj u ekran, Side. Zaboga.”
Osjetio sam nelagodu, koljeno mi je išlo gore-dolje. Obriso sam vruće ruke o bedra. „Dakle, to je to? Sada samo čekamo?” Jedva da je slušala. „Dobro. Idemo onda. djevojko.”
Ali zgrabila me za ruku, zadržala me na sjedalu. Njezina su zapešća izgledala vraški mršavo, ko da ne jede dovoljno. Osjetio sam onaj stari miris čiste jezerske vode na njoj. „Gledaj ekran, Side”, šapnula je opet. „Došli smo gledati film, sjećaš se? Uživaj.” Pigmalion, bogati. E pa to je zbilja bio jedan blesavi film.
I tako smo čekali. Dani su prolazili. Ama baš svi smo bili napeti i lagali smo o tome.

Onda je, preko noći, mali samo prestao jest. Već mršav od prehrane vodom, kiselišem, džinom i pečenim kikirikijima s ulice, sad ko da se ničime nije mogao nahranit. Ni najbolja kuhinja na svijetu ne bi mu pomogla; i od malih mu je obroka bilo zlo. Ko da se hranio onim bijesom koji je strujao Parizom, onim stalnim strahom koji se počeo stvarat.
Dobro, maslaca, šećera, kruha, jaja, svega je toga sad već bilo jako malo. U stanu uopće nismo imali kavu, počeli smo pit neki odurni kuhani sok od cikorije koji je Lilah donijela kući, zaslađivat ga saharinom. Ali mali je odbijao sve što bismo uspjeli skupit. Bio je sve mršaviji i mršaviji, hlače su visile na njemu i kad bi stisnuo remen do posljednje rupe, košulja mu je padala s koščatih ramena, izlazila iz hlača. Kad bih vidio kako mu grlo klopara između ključnih kostiju, odmahnuo bih glavom, misleći, dečko, mršav si ko žica. Počeo je izgledat sablasno.
A onda se jedno jutro samo srušio. Nije čak ni imo snage svoje tanko tijelo izvuć iz pokrivača. U njemu se rađalo nešto mračno i bogami nas je sve prestrašilo.
Našao sam Delilah u njezinoj sobi, turobnu, s brigom urezanom u lice. Znao sam što je muči. „Samo nije jeo”, rekoh. „Samo je slab.” „Tako je bilo i s Louisom”, reče. Namrštio sam se. „Uopće nije slično.” Sjedila je za svojom psihom, zureći u sebe, a zapravo se ne videći. „I Louis je prestao jesti.” „Louis je jeo maces.” Njezin je smiješak bio pun neke tuge. „Da. Jest.” „Misliš da je to pokupio od staroga Louisa?”
Slegnula je ramenima, neutješna. „Ne znam. Ali Louis se izvukao. Dakle, ako Hiero ima ono što je imao Louis, trebao bi biti dobro.”
Ali zvučala je jako napeto zbog toga. Stajao sam ondje kraj psihe, gledao njezin odraz dok je odmatala rubac s glave. Tišina je bila tako delikatna, tako intimna. Čekao sam. Njezin je skalp izgledao glatko, blijedo, gotovo plavo. Odsutno je prešla rukom preko njega, pogled joj je odluto do prozora, na kojem je zastor za zamračenje bio skupljen i vezan sa strane. Prišo sam joj, stavio sam joj žuljevitu ruku na golo rame, na te tanke ptičje kosti.
„Stvar je ozbiljna, Side”, onako tiho je rekla. „Moramo ga izvući odavde.” Onda je spustila ruku, dižući moje prste jedan po jedan s kože. „Nemoj, Side”, reče. „To je gotovo. To je prošlost.” Zacrvenio sam se. „Ma, Lilah, nisam htio... Mislim, to nije - ”
Ali onda sam jednostavno ušutio. Osjećo sam se vraški glupavo. Zato što je to bila istina, negdje u sebi još sam to mislio. To što smo mi imali, to ne može samo prestat. Al kad sam je tada vidio, bez ikakva bijesa u sebi, samo s tom pregolemom tugom, uistinu sam znao da je to što smo imali sada samo prah i pepeo.
Ipak, nešto se između nas poslije toga smekšalo, vratila se nekakva nježnost. Svi smo mi bili bolesni od straha da nećemo dobit vize. Nije pomagało što smo zajedno nagurani u malen stan. Postali smo iscrpljeni, mršavi, apatični.
A onda se, napokon, javio Armstrong. Nije se bio javljao tjednima. Vidio sam da to muči Lilah, vidio sam kako dobro pazi da to ne spominje. Ali svako je jutro hladnim okom češljala novine, a novine su se smanjile na jednu jedinu stranicu, s tekstom na obje strane, s velikim bijelim četverokutima na mjestima na kojima je tekst cenzuriran. Rat je bio ovdje bez obzira na to što Švabe nisu bili.
Taj je dan poštom stiglo pismo. Po izgledu sudeći, neko je vrijeme bilo zadržano. Čini se da je Armstrong isplovio iz Bordeauxa četvrtoga lipnja. Sa svojim se sviračima vratio natrag u Sjedinjene Države. Piso je Lilah neka dođe do njega prije nego što isplovi, neka svi brzo odemo. Reko je neka se ne brinemo za njegovo pokućstvo. Gad jedan. Lilah je stisnula čeljust kad je to pročitala, oči su joj se stvrdnule. „Samo neka je on uspio otić”, reče Chip, mršteći se. Pljunuo je i ustao od stola.
Hiero ko da se upravo probudio iz ugodnoga sna i našo se u hladnoj sobi. Dignuo je jedno rame, okrenuo lice ustranu, zatvorio svoje vražje oči.
I tako je završilo to s pločom. Na kraju od toga nije bilo ništ. Mislio sam da će mi bit drago, da će mi bar laknut. Ali nikad ništ nije ko što očekuješ. Sa sažaljenjem sam pogledo malog.
Svi smo se osjećali napušteno. A rat, rat se samo pogoršavao. Svaki dan izbjeglice su prolazile dugačkim južnim bulevarima, gurajući kola, kolica, Čak dječja kolica puna prtljage. Nizozemske i belgijske obitelji, gurali su bicikle, svi iscrpljeni, vukli su se ko da nemaju više ništ u sebi. Vidio sam ženu u crnoj večernjoj haljini i čizmama, skupljenu na pločniku na Champs-Êlyséesu, nije vala ni podignula lice kad joj je taksi potrubio. Niko je nije ni pogledo.
Gradski su autobusi nestali, gotovo preko noći. Svi su govorili o padobrancima, o švapskim špijunima, o petoj koloni. Onda su fasadu Notre Damea prekrili vrećama s pijeskom, iako su štandovi s knjigama na keju još bili otvoreni. To je vala bilo čudno vrijeme. Vidjeli smo smetlarske kamione s instaliranim strojnicama parkirane na trgovima, čelične grede postavljene kraj betonskih blokova duž Champs Êlyséesa, na Place de la Concorde. Jednoga je dana Muha slegnula ramenima i skinula onaj svoj telefon sa zida. Odsad su bili zabranjeni svi javni pozivi u Parizu. No i dalje smo čekali neku vražju vijest.
Onda je, jedno suncem natopljeno jutro, Delilah uletila u stan bosa, držeći cipele za remenčiće, zadihana. Skočio sam na noge. „Dobili smo ih”, silovito užurbano reče. „Naše vize. Stigle su.”
Vrijeme ne teče pravilno. Brzina kojom prolazi potpuno ovisi o brzini kojom se čovjek sam kreće. Promjenjivo je, brate. A tih smo dana svi mi hrlili naprijed mahnitom brzinom.
Delilah me to poslijepodne odvela u Tuileries, u taj golemi gradski park, natopljen opuštenom milinom lipnja i koraljnom svjetlošću. Bogati, moglo je to biti bilo koje ljeto, bilo koje nedjeljno popodne, pčele su opijeno prelazile s cvijeta na cvijet, drveće je bilo bremenito zelenilom. Delilah je hodala laganim korakom, opuštenih ramena, lica glatkog i neopterećenog, kakvoga se sjećam. Imala je tanku pamučnu haljinu kojom je vjetar mlatio ko zastavom. Mislio sam, bogati, ako poslije ovoga dana više ne dođe nijedan, neka.
Trava je u Tuileriesu bila neuredna, ko da tjednima nije pokošena. Policajac je prošetao kraj nas, puške prebačene preko ramena, a kacigu je bezvoljno nosio u jednoj ruci. Bogati. I odjednom sam shvatio što je tako vraški čudno. „Gdje su djeca?” rekoh. „Nigdje nema djece.”
Delilah je slegnula ramenima. „Ne Čitaš novine? Evakuirali su ih na selo. Prije više tjedana.” Sve je bilo vraški nestvarno. Vidio sam kita kako čita onu jednu stranicu novina kraj kioska sa sladoledom, s nelagodom sam ga gledao. Imao je one goleme debele ruke, crvene i ranjave, ko da cijeli prokleti život radi u tvornici sapuna. I odavde sam vidio kako šepa. „Tvoja veza ovdje”, rekoh. „kako izgleda?”
Delilah ništ nije rekla. Onda se okrenula, malo zagunđala. „Ono je Simone.” Pokazala je klupu niže na stazi. „Jesi li ikad upoznao Simone?” „Nemamo vremena za ovo, djevojko. Što radiš?”
Simone je bila sitna ženska s naočalama, obučena u tvid, smeđe kose nezgrapno odrezane kod obraza, ko da ju je sama odrezala.
Izgledala je vala ko školska učiteljica. Sjedila je ozbiljnoga lica na toj izrezbarenoj klupi, gledala kako prilazimo bez i traga osmijeha. U jednoj je ruci držala smotan časopis. Drugom je izvlačila sjemenke za ptice iz smeđe papirnate vrećice, zasipajući njima golubove u travi. „Izgleda jako simpatično”, rekoh. „Prava veseljakinja. Otkud je poznaješ?”
Golubovi su gukali i razišli se kad smo prišli, zatim se iza nas opet okupili. Delilah je odmah sjela ravno kraj te ženske, nešto joj govoreći na francuskom. „Govori na engleskom”, reče učiteljica. Vala je imala krasan glas. „Oprosti.” Lilah je pocrvenjela. „Zaboravila sam.”
Učiteljica je slegnula ramenima. „Putovat ćeš svojom američkom putovnicom. Kanadsku jako dobro čuvaj. Uvijek je bolje biti nezaraćena strana u ovakvim situacijama.” Zaprepašteno sam zurio u nju. Odjednom sam osjetio velik strah. „Vi ste Sidney Griffiths?” reče učiteljica. „Vala sigurno nisam Chip Jones.”
Pogledala me. Njezine su naočale bile debele ko vinske boce i oči nije mogla dobro fokusirati, lijevo joj je zurilo u stranu prema jednoj strani moje glave, desno je gledalo u drugu. Skrenuo sam pogled. Predala je svoj smotani časopis Delilah. Stari broj Lifea.
„Svaku pomno pregledajte. Moji su ljudi dobri. Ali katkad se dogode pogreške. Sjetite se priložiti rodne listove.” Golubovi su se rojili u dugačkoj travi, kljucajući ko ludi.
Delilah je otvorila označenu stranicu i ondje su bili naši dokumenti. Zurila je u njih ko da ne vjeruje što sve vidi. Polako, dok su joj ruke drhtale, počela ih je listat. Delilah Natasha Fummerton Brown. Charles Ceeppewah Jones. Sidney Roscoe Griffiths. Sve istipkano i pretipkano standardnom crvenom tintom. Naše su putovnice bile pričvršćene na svaki paket dokumenata. „Isuse”, promrmlja Delilah. „Zaboga.” „Falka nema”, bezbojno reče učiteljica.
Kratko sam je pogledao. Začuli su se glasovi na stazi, onda su dvije ženske na biciklima prošle na sunčevoj svjetlosti. Nisu nas pogledale. „Gdje je Hiero?” rekoh. Uzdahnula je, rubovi usnica su joj se objesili. „Njegovi su malo kompliciraniji, bojim se.” „Koliko kompliciraniji?”
Posegnula je i zatvorila časopis, čvrsto ga smotala prije nego što je vratila Deliline ruke na njega. „Čuvajte to”, reče. „Komplicirani su. Malo će dulje potrajati. Treba i identitet i vize. I putovnice je teže nabaviti. Ali surađujemo s nekim ljudima na tome. Dobit ćemo ih.” „Dobijte ih”, rekoh. „Morate ih dobit.”
„Dobit ćemo ih.” Okrenula je te uznemiravajuće, nefokusirane oči ravno na mene. Nisam bio siguran kamo da gledam. „Neka bude na sigurnome dok vam ne damo dokumente. Bojite se. Nemojte se bojati, naći ćemo vas.” „Pa morat ćemo vam još malo dulje vjerovat”, rekoh, osjećajući onu gorčinu u sebi. „Da. Morat ćete.” „I vjerujemo ti”, brzo reče Delilah. „Vjerujemo ti, Simone. Samo se bojimo.”
„Morate čekati pet minuta nakon što odem. Izađite na istočni izlaz.” Učiteljica je ustala bez ijedne daljnje riječi, zagladila svoju dugu vunenu suknju i lice s naočalama okrenula prema suncu. „Doviđenja”. Veoma opušteno, ne gledajući nas, otišla je. Delilah se naslonila, stisnula me za rame. „Počinje”, šapnula je. „Side? To će se zbilja dogoditi”
Ali čudan osjećaj kao da je lebdio iznad svega u tome parku.

Tužan osjećaj, možda. Gledao sam suncem prošarane glave mladih djevojaka, koje su u ljetnim haljinama šetale vrućinom. Zurio sam u stolove od kovanog željeza na terasi preko puta, u postarije kitove koji su se ondje smijali u nedjeljnim košuljama. Sve je izgledalo tako sporo, tužno u to polagano doba. Gorčina je prešla preko mene poput sjene dana kojih se napola sjećaš. Bogati. Sve ovo, znao sam, čekala je propast.
Vraćali smo se svojom ulicom te zatekli našeg Chipa kako se naslanja na vrata preko puta. Ko da je malo izašo na zrak. „Što radiš, brate?” zazvah.
Uspravio se, otro prašinu s hlača, došo do nas. „Imamo li sreće? Jeste ih dobili?” Pljesnuo sam se po džepu od sakoa. „Na sigurnome su, lafe. Na sigurnome.” „Vidi, vidi.” „Ali ne i Hierovi”, onako tiho reče Delilah. Pogledala je gore u svoje prozore i ja sam pratio njezin pogled. Mali je stajao, tamna figura, na kraju prozora, gledajući nas. Malo sam zadrhtao. Nisam ni bio osjetio da nas gleda. „Što radi gore?” reče Delilah. „Ernstov Horch je ukraden”, reče Chip.
Vala nisam mogo vjerovat. Okrenuo sam se, bacio pogled po ulici. „Ali nema ništ benzina. Koji vrag. Gurat će ga do Bordeauxa?” Delilah se namrštila, odmahujući glavom. „Moramo otići. Ozbiljno govorim. Za tjedan dana Pariz će biti pustara.” „Reci to malom”, reče Chip. „On nas zadržava.” „Nije on kriv.” „Nije. Ali zbog njega je tako.”
Mračno ga je pogledala, prešla ulicu, ušla. Zurio sam gore u stan, ali više nisam vidio malog. Skupivši ruku iznad očiju, pogledao sam po ulici. Nije bilo automobila na vidiku, nijednog. Zgrade su se nadvile nad ulicu visoke, napuštene, mračne. „Čini li ti se da ljudi znaju nešt što ti baš ne znaš?” rekoh. Chip je slegnuo ramenima. „Reko bi.” Vidjeli smo dim kako se na jugu prelijeva preko grada. „Netko nešto spaljuje”, promrmlja Chip.
Sutradan ujutro Chip si je utuvio u glavu da prijavi Ernstov stari Horch. Nismo ga nikako mogli odgovorit. Al čim smo ušli u Vladinu zgradu, znao sam da nešt nije u redu, naši su koraci odjekivali ulaštenim mramorom. Hodnici su bili tihi, svijećnjak je mračno svjetlucao iznad one recepcije od mahagonija. Prošli smo kraj velikih dizala, polako se popeli na treći kat. U hodnicima su bile hrpe papira, ormarići sa spisima u uredima su stajali otvoreni. Nigdje nije bilo nijednog službenika. „Ima li koga?” zazvah. „Majku mu, lafe”, promrmlja Chip. „Nešt se događa”
„Već se dogodilo, brate”, teško sam proguto. Hodali smo dalje turobnim hodnicima, pogledavali u urede, sve je izgledalo ispretumbano, isprevrtano, napušteno. Na kraju smo našli službenika u maloj dvorani za sastanke, kako stoji ispred neurednoga stola. S pažnjom čovjeka koji testira svilu držao je list papira u ruci. Chip se ukočio na vratima, dvaput pokucao. „Želimo prijavit krađu auta”, reče.
Vražji se kit samo namrštio, trgnuo kemijskom prema satu na suprotnome zidu. Na užurbanom engleskom ispalio je: „Počet ću raditi za deset minuta. Čekat ćete ondje.” Naglašeno se zagledao u red stolica.
„Bogati”, namršti se Chip. „Cijela njihova civilizacija je pred uništenjem, a ovaj kit još pazi na vražje vrijeme?”
Službenik je tada dignuo pogled, dugo se mrštio na Chipa procjenjujući ga. „Amerikanac, da? Zašto nam vaša zemlja ne pošalje avione?”
Samo sam odmahnuo glavom. Sve je ošlo kvragu, a ovaj kit nema što drugo radit nego gnjavit jenkije. Odvuko sam Chipa za rukav.
Kad smo se vratili u stan, bio je prazan. Protutnjio sam sobama, urlajući zvao malog. Nitko nije zaurlao natrag, i našao sam Delilinu poruku na kredencu, kraj kuverte s našim dokumentima: Nijemci dolaze. Vlada je sinoć otišla iz Pariza. Idemo na Gare d'Austerlitz osigurati prijevoz vlakom. Dođite onamo kad ovo pročitate. Ne odugovlačite. „Uzela je svoje vražje vize”, rekoh. „Ostavila nam je naše. To ti valjda nešt govori.” „Što?” Chip me pogledo ko da sam zadnja budala. „Kako to misliš što? Da želi da odemo odavde. Bilo da je nađemo ili ne nađemo.” „Mali nema još vizu.” „Znam”, mrko reče Chip.
Nekoliko blokova dalje već se čuo prigušen mrmor glasova. No ni to nas nije pripremilo na prizor na Gare d'Austerlitzu. Kaos je bio nevjerojatan. Horda nasmrt prestrašenih ljudi izvijala se u divljim sudarima tijela, verali su se jedni preko drugih, vukli sanduke, kutije i košare, žene su se onesvješćivale, djeca vrištala. Svi su se snažno gurali o šiljasta željezna vrata na ulazu u kolodvor. Smrad te kukavne gomile mogo je oborit čovjeka. I vječno val povika, vrištanja, usklika, visokog kričanja djece u agoniji zbog brutalne vrućine.
Kad sam digo pogled, vidio sam oblake kako lebde iznad nas u dugačkim nakupinama žutoga dima, ko da se Zrak gore pretvorio u otrov. Požutjela svjetlost probijala se dolje i prekrivala sve. Osjetio sam kako mi je srce poskočilo u prsima. „Ma bogati”, rekoh. Chip me oštro udario. „Što je, brate? Nikad nisi bio na utakmici Oriolesa? To je samo svjetina.” „Svjetina sa zubima. Nikad nećemo nać Delilah u svemu tome.” „Ljudi nađu jedni druge. Vidjećeš. Drži se blizu.”
Zaronio je ravno u njih. Odbacivali su nas i gurali i razvlačili, a onda me Chip zgrabio za vražju košulju i istrgnuo gumbe kad me povuko bliže. Vrućina je strujala preko nas u oštrim valovima smrdljivoga zraka, i disao sam duboko, trudeći se da ulovim i najmanji komad kisika u svim tim isparavanjima. Znoj mi je tekao niz sljepoočnice. Chip me povukao naprijed.
Odjednom mi je neki čovjek urlao u vražje uho. „Senegal, iz Senegala!”, derao se. Zgrabio je našeg Chipa za šiju, drečao bog zna što na žabarskom. Chip je htio starom gadu iščupati ruku iz zgloba. Vidio sam kako je kita silovita šaka pogodila u bubreg i onda se srušio. „Miči se, jebemti”, galamio je Chip na engleskom. „Prokleti pasji skot. Miči se.”
U ludilu smo natezani i gurani i odvučeni dalje od njega. Vidio sam krv na Chipovom ovratniku gdje mu je stari seronja poderao košulju. „Jesi dobro?” viknuh. „Što?” „Jesi dobro?” Samo je slegnuo ramenima, ko da me ni sad nije čuo, i utisnuo se dublje među ljude.
Nije bilo ni traga Lilah ili Hieru. Ama baš nikakvoga. U toj su svjetini bile tisuće ljudi, a mi nismo bili ni blizu željeznih vrata.
Zaustavili smo se, nismo se mogli ugurat dublje unutra. Stajali smo tako u brutalnoj vrućini, znoj nam se sjajio na vratu i rukama, nismo gledali jedan drugoga. Treptao sam očima koje su me pekle, kad sam osjetio ruku na ramenu i okrenuo se.
Ne znam, valjda sam se nadao da je možda Delilah. Ali bila je to mlada djevojka, držala je dijete visoko iznad glave. Nešto mi je doviknula na žabarskom. „Engleski?” doviknuo sam joj. „Govorite li engleski?” „Le bébé”, rekla je, „passez-lui aux portes” „Molim?” Visok čovjek u plavoj košulji gledao nas je. Vikao je na francuskom.
„Le bébé ”, ponovila je. „Ils les laissent paser à la salle d'attente. C'est trop dangereux pour eux ici” I nije ni čekala da shvatim, samo mi je ubacila to mekano, mokro biće u ruke i pokazala iznad moje glave na idućega čovjeka. Počelo je cviliti. Predao sam ga dalje. „Bogati”, viknu Chip nakon nekog vremena. „Nikamo nećemo u ovome.”
Počeo me opet vuć kroza sve to, kraj svih onih vlažnih ramena. Spotaknuo sam se o nešto mekano pod nogama. Kad sam pogledo dolje, želudac mi se stiso od pogleda na ženu koja je samo ležala ondje, trudeći se zaštitit lice rukama prekrivenim blatom. Prije nego što sam uspio posegnut dolje prema njoj, neki drugi čovjek ju je podigo i gurnuli su nas dalje. More zadihanih lica, žene s rupcima i sa svežnjevima u bolnim rukama, muškarci s kovčezima čvrsto stisnutim uz prsa. Vrućina je bila intenzivna i vlažna, i sa svakim bi me korakom preplavila snažna struja nekog novog mirisa. Smrad luka, kuhanih patlidžana, nečeg užegnutijeg i smrdljivijeg od prodornog mirisa kože. A iznad svega je lebdio oštar, kiseli miris pišaline.
Naposljetku smo se iskopali iz toga. Stresavši Chipa sa sebe, naslonio sam se na vrata i počeo povraćat. Bilo je to gnusno, sav taj strah.
„Dođi, brate”, Chip je teško disao. „Moramo nać drugi način. Neće bit ničega kad stignu Švabe.”

Kad smo se udaljili od kolodvora, nagla tišina bila je gotovo nepodnošljiva. Na ulici nije bilo nijedne druge duše. Počeli smo hodat prema Buievaru Saint-Michel, kuda su se sve one vražje izbjeglice sa sjevera slijevale prošlih tjedana. Znali smo da ćemo tako doć južno od grada. Čuli smo svjetinu prije nego što smo je vidjeli. Nevjerojatna buka, dok su tisuće vražjih Parižana hrlile na jug. Gomile ljudi guste poput rijeka vukle su kutije, kolica, bicikle nakrcane kovčezima. Auti su začepili ceste, vozili su polagano, na krovovima su imali vezane madrace ko da žele zaustavit metke iz Štuka.
Sad se nije čula topovska paljba, samo ljudi. Svjetina se izlijevala na gradska vrata, tekla oko automobila koji su ostali bez benzina, oko kamiona s probušenim gumama, u zraku se osjećo miris spaljene gume. Vrata od auta stajala su otvorena, stražnja sjedala bila su nakrcana slomljenim zidnim satovima, jušnim žlicama, kutijama usoljenih haringa. Jedna su se kola prevrnula, puknute osovine, uginuli konj već je smrdio na vrućini. Na licima ljudi vidio se nijemi užas, silovit, sveobuhvatan očaj dok su se s mukom probijali naprijed.
Chip i ja uteturali smo u tu oluju. Ništa nismo ponijeli, nikakvu vodu, hranu, i već sam vidio ludost toga čina. U lubanji mi je sve pulsiralo. Chip je stisnuo oči, napravio grimasu. Osjetio sam kako me prožima velebna bespomoćnost. Stara je žena prošla kraj nas, leđa svinutih poput kuke za šešire, gurajući starog muža invalida u kolicima. Samo sam skrenuo pogled.
Chip me ščepao za rukav, pokazo na drugu stranu bulevara. Jedan mi je starac svoje vražje tačke snažno nabio u bedro, proguro se kraj mene. „Jel ono mali?” povika Chip. „Gdje?” „Ondje. Ispod onog vražjeg drveta. Na travi. Ondje.” Gledo sam i gledo. „Ne”, viknuh, „to nije on. Hajde, idemo.” Al Chip se počeo gurat kroz gomilu ljudi. „Chip”, zazvah ga. „Bogati. Chip!” Nije stao. Psujući, počeo sam se probijat za njim.
Ali, bogati, to je bio mali. Sjedio je glave pognute između koljena, ruku opušteno sklopljenih ispred sebe. Delilah je čučala ispred njega, leđima okrenuta svjetini. Odjeća mu je labavo visila, ko da ju je upravo ukrao s nekog vražjeg užeta s rubljem, i sjedeći ondje u tom jezeru tkanine izgledo je totalno ispijeno. Ispod toga je drveta sjedilo još naroda, obitelji, potrebitih ljudi. Žuto je svjetlo osvjetljavalo Deliline jagodice. Lice joj je izgledalo oštro, četvrtasto, mrko. „Zdravo, djevojko”, reče Chip. „Kakav je odavde pogled?” „Dobio si moju poruku”, umorno reče.
Chip je stisnuo svoje očice. ,.Jesam. A našem je Sidu vala bilo osobito drago što je ovaj put dobio poruku.” Njegove su se kamenice od usnica raširile.
Samo sam skrenuo pogled. Bilo je pakleno vruće, jednostavno grozno. „Očito ste i vi odustali od kolodvora.” To nije bilo pitanje. Delilah je rukom prešla po Hierovom glatkom vratu. „Mali je bolestan?” reče Chip. Čučao je na stegnima. Al kad je Hiero digo glavu, vidili smo krv. Netko mu je vala razbio nos, razrezao usnicu. „Pas mater”, promrmlja Chip. „Da vidim to.” „Dobro je”, oštro reče Delilah. „Već sam očistila. Najbolje što sam mogla”
Samo sam zurio u njega, u njegovu glavu koja mu se ljuljala na ramenima, ko da se cijeli dan nalijevao vražjim kiselišem. Chip je dobio čudan izraz lica. „Što je bilo? Neko je mislio da je Afrikanac” Delilah je kimnula. „Senegalski vojnik. Mislili su da napušta grad”
I dalje sam zurio u tu masu straha, u sve te vražje ljude koji su se vukli naprijed sa svojom suludom imovinom. Mislio sam. Ako dođe Štuka, nemate šanse. Sve će vas pokosit ko travu. Ko da češalj istrijebi uši. Chip me zamišljeno pogledo. „Što misliš jel ima bar nešt malo nade?”
Svjetina se valjala, nadimala oko kola koja su padala, tekla nepokolebljivo dalje. Sva ta vika, sva ta dječja vriska, svijet koji kotura najgluplje stvari. I to gadno žuto svjetlo koje se odbija od svega. „Tako nećemo ništ postić”, rekoh. Chip je kimnuo. „Doćemo samo tako daleko da nas niko neće pokopat kad nas Štuke samelju.” „To te zabrinjava? Pokapanje?” Nasmiješio se mračnim osmijehom. „Ništ ti mene ne zabrinjava, lafe.” „Vraćamo se”, tiho reče Delilah. „Hiero i ja. Vraćamo se.” Obojica smo se okrenuli, zurili u nju dok je sjedila s jednom rukom oko krhkih ramena malog. Počeo je kašljat.
„Švabe će pobit svakog vražjeg muškarca kojeg nađu”. Chipov je glas bio hladan. „U to se vraćate? Zbilja?” Žalosno je zurila u maloga. „Ovo je bilo glupavo. Ne smiješ se uspaničiti. Izgubiš li glavu, u pravoj si nevolji. Ne znam što ćemo, ali ovo ničem ne koristi. Nijemci će doći ovamo s avionima i za nekoliko minuta raščistiti ovu cestu.”
Pogledao sam je. Ko da vala čita moje misli. Chip je odmahnuo glavom, ali znao sam da i on misli kako je to beznadno. Čovjek ne može pobjeć od rata. Prokleto je prebrz za to.
I tako smo se počeli vraćat u Pariz. Vukli smo se uz rub ceste, probijali se protiv struje izbjeglica. Svjetina jedva da je primijetila. Niko od nas nije govorio. Žuto je svjetlo bilo gusto, pritiskalo je. Vratili smo se natrag, kroz gradska vrata, hodali smo napuštenim ulicama s izlozima prekrivenim daskama dok se naposljetku nismo penjali Montmartreom, zgrada tamnih i napuštenih.
Kad smo prolazili kraj Muhinoga dućana, ulovio sam načas naš odraz. Ko da smo lebdjeli, a ne hodali, lica zamagljenih u staklu, duhovi.
Sutradan sunce nije izašlo.
Iznad toga praznoga grada vladao je mrak, nebo je u zoru bilo crno ko ugljen. Kiša pepela zasula je kaldrmu, stupove sa svjetiljkama i daskama zatvorene izloge. Ulice su bile poharane, opustošene. Hodali smo tom neprirodnom tamom, slušajući neprekidnu tutnjavu topova u daljini. Svako toliko neki bi izlog zazvečao od povratnog udarca. Naše su cipele šuplje odjekivale praznim trgovima. Svi su dućani bili prekriveni daskama. Prozori stanova bili su mračni. Nije bilo čak ni golubova na vidiku. „Bogati", promrmlja Chip. Rukom je prešao po licu. Ostala je crna. „Što je to?” reče Delilah. „Ugljen? Spaljuju zalihe ugljena?” „Odustaju od nas, djevojko”, rekoh. „Ništ oni ne planiraju branit. Bježe dok mogu.” Chip je zagunđo.
Mali, mali nije reko ni riječi. Vukao se za nama spuštene glave, lica uronjenog u tamu. Svakih nekoliko ulica uspravio bi se, zadrhtao, ispljunuo neki rastopljeni crni mulj iz pluća. Ko da mu je tama prodrla do srži.
Hodali smo sredinom Champs-Êlyséesa, između zamrljanih čeličnih greda, zamršene bodljikave žice. Zurili smo oko sebe u taj čemer. Nitko se drugi nije kretao, nisu se vidjela nikakva svjetla. Delilah je nakon nekog vremena usporila, tmurno nam kimnula. „Što je, djevojko?” reče Chip.
„Moram se ići naći s nekim ljudima. Vidimo se u stanu.” Malomu je uputila dug pogled. „Čuvaj se.” Ništ nije reko. Samo je zurio u nju upalim očima. „Hoćeš da neko ide s tobom?” rekoh. „Nije sigurno na ulicama.” „Žilava je ona koka”, reče Chip. „Moći će. Zar ne, djevojko?” „Moći ću.” Počela je tonuti u tamu. Nijedan od nas nije pito kamo ide.
Nismo u glavi imali nikakav cilj. Al zaokružili smo preko Sene i krenuli natrag na istok. Onda smo opet stajali na rubu Bulevara Saint-Michel, gledali smo izbjeglice kako idu na jug. Niko nije govorio. Tiho škripanje osovina, klepetanje kola preko pločnika. Konj, čija su rebra stršila van ko vilice, puhnuo je, nervozno stupao. Jednolično, tiho šuškanje koraka teklo je kraj nas, ko voda, ko vjetar koji mreška travu.
Ovi ljudi nisu iz Pariza, znali smo. Dalje su sa sjevera, iz zone borbi. Nisam razabiro njihova lica, bili su samo blijeda rasplinutost sumornih, kukavnih, poraženih ljudi. Bogati. Dignuo sam jedno rame, ruke zabio duboko u džepove.
Poslije nekog vremena dovukli smo se natrag, skrećući prema Muhinom kafiću. Njezini su prozori sad bili prekriveni daskama, na stolovima su sada gorile samo svijeće, ali još je bilo otvoreno. Naslonio sam laktove na šank. „Tri kave s mlijekom.”
Pogledala me čudno, silovito, naglašeno kimajući. Kosa joj je bila raspuštena, padala joj je na sljepoočnice u ofucanim, sivim pramenovima. Počešala je osip na nadlanici, koji je izgledao inficirano, proučavala me ko da nešto važe. „Što je?” rekoh. Namrštila se, pročišćujući grlo. „Prvo plati.” „Šališ se? Bogati, ženo, to smo mi. Poznaješ nas.” Slegnula je ramenima. „Vremena su se promijenila.” Opsovo sam. Zabivši ruku u džep, neko sam vrijeme kopao.
Ernstov novac, koji smo bili jednako podijelili medu sobom, više nije bio tako jednak. Chip ko da je imao puno, a mi ostali brojili smo svaki vražji centime. Uskoro sam izvuko neke zgužvane franke, tresnuo ih na šank. „Još toliko”, reče. „Sad znam da sereš.” Nije micala pogled s mene. Jedno njezino izbuljeno oko izgledalo je staklasto, sivo. Nisam to prije primijetio, ali sad je izgledalo izrazito zlokobno. Izbrojio sam još franaka, namrštio se, vratio se do stola. „Nećete vjerovat koliko sam ovo sad platio.”, rekoh. „Duplo neg prije”, reče Chip. „I platio si unaprijed.” Zurio sam u njega.
Ispružio je ruke. „Ne gledaj me tako. Bogati. Što misliš zašt nisam ja naručio piće?” Zatim se ljutito nasmiješio. „Ionako nije važno, brate. Kada dođu Švabe, franci níšt neće vrijedit.”
Kroz drvene letvice vidio sam da se svjetlo na ulici mijenja, postaje bljeđe sivo. „Dogorijeva”, rekoh. „Čini se da to ipak nije bila apokalipsa” Odjednom se mali brzo sagnuo, gotovo prevalivši stolicu. „Jebeš ovo”, siknu. „Učinimo to.” Chip se nasmiješio svojim gorkim osmijehom. „Lafe, nisi ti moj tip. Ali Sid...”
No tada je baš došla Muha s našim kavama s mlijekom, grubo ih odložila, i mali je opet ušutio, lice mu se zatvorilo. Nije je ni pogledo. Al kad je otišla, opet je digo pogled prema nama, još užarenih očiju. „Učinimo to”, reče on opet, nježnije. „Snimimo onu ploču.” Posezao sam za svojom šalicom. „O kakvoj ploči govori?” Mali je samo mrko zurio u Chipa, ko da čeka odgovor. „Horst Wessel”, reče Chip. „Reko bi da kit misli na to. Jel imam pravo?”
Sad je Hiero svoj usijani pogled usmjerio na mene.

Lice mu je zračilo, neki grozničavi sjaj poput vrućine mu je izlazio iz kože. Nervozno sam proguto slinu. Bilo je opasno tako govorit na njemačkom. Skupili smo se, šapćući.
„Ko što je Armstrong reko”, reče Hiero. „Moramo to učinit. Ionako smo svi za nekoliko dana mrtvi.” „Nema druge trube”, reče Chip.
„Coleman”, rekoh prije nego što sam i pomislio. Bilo je to tako očito da nijedan drugi odgovor vala nije imao smisla. „Billy će sigurno htjet. Ako je još ovdje.”
„Nemamo gdje snimat”, doda Chip. Otpio je kavu, ali vidio sam kako mu se iza očiju okreću kotačići. „Ali Delilah bi mogla znat. Bogati. Što misliš, mali? Nisi prebolestan?” Hiero se na to namrštio.
I odjednom sam osjetio kako me prožima neka vedrina, neko sasvim prigušeno uzbuđenje. Ko odjek nečega što sam nekoć osjećo, u drugom životu. „Dobro, mili, učinimo to”, rekoh, oponašajući hrapavi glas starog Armstronga. „Stvarajmo povijest.” Chip je napravio grimasu. „Prestani. Zvučiš ko neka budala”
Sunce je koso padalo na ulice. Delilah je hodala od vjetra zaklonjenom stranom udaljenih zgrada i prešla je cestu, prišla našem stanu. Kretala se polako, ko da ima loše vijesti za nas. Al kad ju je mali tjeskobno pogledo, samo je izvukla stari zahrđali ring s ključevima i stavila ga na kredenc. „Studio nije daleko”, rekla je. „Ali star je. Prilično primitivan.” Hiero je drhtao u svojim pokrivačima. „Biće dobar”, rekoh. „Samo ako radi. Pitala si Colemana?” „Billy je za”, reče.
Već je bila zalijepila američku zastavu na prednji prozor stana, ispred zastora kojim smo ga zatamnili, da nas vražji Švabe ne diraju. Po cijelome Parizu četvrti su se ispraznile, svjetina je još bujala na kolodvorima. Iako više nije bilo vlakova. Sada smo po cijele dane slušali neprekidnu tutnjavu i podrhtavanje topništva, sve bliže, i do duboko u noć. Ležali smo budni, svi mi, slušali smo rat i Hierovo cviljenje. Slušali smo svoje stisnute želuce kako stenju ispod naših ruku. Bili smo gladni, brate, u bistroima nije bilo ničeg osim juhe od luka, na tržnicama iza Bois de Boulognea nisi mogao iskopat ništa osim smežuranih mrkvi. To je bio dan kad su pošte zauvijek navukle svoje teške željezne rolete. Telefoni nisu dopirali dalje od Pariza. Napokon smo bili odsječeni od svijeta. „Ako nas sve pobiju, niko nikad neće znat”, reče Chip. „Samo ćemo nestat.” „Večeras počinjemo snimat”, šapnu mali kroza stisnute zube.
Delilah se oštro nasmija. „Samo si ti to govori. Hajde. Večeras ćeš se odmarati, i vidjet ćemo kako ćeš se sutra osjećati.” „Hoću vraga”, slabo se namršti Hiero. „Nemamo više ništ za čekat.”
„Misliš da će soldačine zanimat to što si bolestan? Proći će kroz grad pucajući u sve što se kreće. Želiš bolestan bit u tome vani?” Mali je zadrhtao. Chip je zamišljen stajao kraj prozora.
„U redu je, brate”, tiho rekoh. Bio sam izvuko onaj svoj bajs, provjeravo sam kako zvuče žice. Digo sam pogled prema malome. „Učinićemo to. Zbilja ćemo to učinit. Neka vražje bombe počnu padat kad hoće. Kad budeš spreman, učinićemo to. Ali nećeš ništ napravit ako jedva možeš disat.”
Svi smo se bojali. Ali sutradan, bogati, probudili smo se uz vijesti na radiju, plakate prilijepljene po vala svim ulicama: Pariz je otvoren grad. Niko se uopće nije borio za njega. I sad, ako digneš ruku na Švabe, kršiš zakon.
Blues miješane krvi. Tako će je nazvat, našu snimku Horst Wessel. Nije to pravi blues, naravno, nema prave akorde, ali malog ništ nije bilo briga. „Blues”, reče, snažno kašljući, „u bluesu nisu važni akordi?' Mislio sam, bogati, ovih dana ništ nije kako se čini.
I tako je iduće večeri mali zalupio naša vrata, dvaput provjerio je li zaključano i otišli smo. Lagana kiša padala je dok smo hodali kaldrmom, napuštenim trgovima. Hiero je imao Armstrongovu futrolu ispod jedne ruke, glavu je spustio, ramena dignuo visoko. Čuli smo neprekidno tutnjanje eksplozija na sjeveru. To je bilo švapsko topništvo. Ulična svjetla još se nisu upalila i vukli smo se tamom osjećajući se teško poput mokrih plahta. „Kamo idemo, mali?” naposljetku upitah.
Ali Hiero se samo napola okrenuo, trepnuo očima da izbaci čađavu kišu iz njih, zakašljao. Oči su mu bile grozničave. „Idemo radit.” Chip je pljunuo. „Misliš idemo svirat”
„Pa, brže malo, brate”, rekoh. „Neću hodat naokolo cijelu noć. Osim ako neko od vas neće malo nosit moju futrolu.”
U sve tamnijim sjenama vidio sam vražje plakate koji Pariz proglašavaju otvorenim gradom. Bili su polijepljeni po roletama zatvorenim vratima dućana, ili su već oštećeni visili s nezapaljenih uličnih svjetiljki, polako se raspadali u mokrim odvodima. Bogati, mislio sam. Ono što dolazi, dolazi brzo.
Zašli smo za ugao, držeći se sjena. Figura se naslanjala na vrata preko puta u uličici. Chip je čovjeka nervozno gledo dok nije zakoračio van u rosulju. Bio je to Bill Coleman.
„Brate, mislio sam da je to oružje”, dahnu Chip, kimajući prema trubi koja je kitu visjela kraj bedra.
„Ma znam ja što si htio da to bude”, reče Coleman, smiješeći se. „Kako ste mi, momci?” S olakšanjem smo kimnuli Colemanu, onda smo svi stajali i gledali Hiera kako izvlači onaj ring s prastarim ključevima, iskušava jednog po jednog u bravi na uskim bijelim vratima. Pogledavao sam na drugu stranu uličice u prozore s navučenim zastorima u tami. Mislio sam, koliko ovo traje, to ne može bit dobro. No onda je mali povukao vrata i otvorio ih. Na svjetlu večernjega neba još smo razabirali uski cigleni hodnik, zatim tamu. Zrak je smrdio na štakorska govna, na oštri toksični sapun. Oštro sam pogledo malog. Slegnuo je ramenima. „Uđite”, reče. „Što čekate?” Uza škripu je zatvorio vrata za nama. Chip je pipao da nade prekidač za svjetlo. „Bogati, mali. Nema svjetla.” „Ne samo svjetla”, reče Coleman. „Nema struje.”
Chip je pustio prekidač uz gnusne psovke. Počeo sam se smiješit, kad sam to čuo. Onda se iznenada čuo udarac i Chip je opet opsovo. „Ko je stavio proklete stolice u prokletu sredinu prokletoga poda?” Objema rukama obrisao sam kišu s lica. „Kako ćemo snimat bez struje?” „Brate, rat je”, reče Coleman. „Što se može?”
Začulo se struganje šibice, zatim se svjetlo rasplamsalo u koščatoj ruci našega Hiera. Oči su mu bile skrivene u sjeni. „Sviraćemo. Nemamo ništ drugo za radit.” „Al ništ nećemo snimat”
Mali se okrenuo. „Ma doći će opet jednom”, reče Coleman. „Onda ćemo snimat, Sid. Bez brige.” Netko je bio našo stari ostatak svijeće i stavio ga na preokrenutu čašu na stolac usred studija. Pogledo sam oko sebe. Studio je bio uzak, skučen, strop čudno visok. Zvučno izolirani zidovi izgledali su oštećeno, ko da je vala bilo pucnjave. Daske na podu ispod nas obojene su bijelo i rasklimano su klepetale dok smo se micali naokolo. „To će krasno zvučat na snimci”, reče Chip, mršteći se. Mali je stajao u kutu, zurio u nas iz tame. Izgledao je zbilja jezivo. Nisam mu vidio oči. Spustio sam bajs na pod uza zid. „Idemo onda.”
Osjećo sam nervozu, vidite. Nisam diro bajs od onog vražjeg jutra s Armstrongom, u onom drugom životu. Prstima sam prešao niz glatke žice na tom svjetlucavom svjetlu, osjećajući se nekako tužno, ko da sam si prokleto dugo o nečem lagao. Mislio sam: Sada nije važno, zar ne? Nije važno hoćeš li posrnut. Više nemaš ništ za dokazivat.
U kutu su bili bubnjevi. Coleman je počeo propuhivat ventile. Pogledo sam maloga, on je pogledo mene, onda nas je Chip počeo uvodit. Samo tako odjednom, brate. Niko ništ nije reko. Samo smo se svi počeli ukrcavat u tu glazbu ko da svi imamo istu kartu za isti vražji vlak.
I osjećaj je bio dobar. Ja sam se samo posložio s Chipom, penjući se i spuštajući ljestvama zvuka koje mi je podastiro. Coleman nam se pridružio smionim, poletnim usklicima svoje trube. Zvuk je bio pun, bogat, nekako puteno bolan. I vedar i ozbiljan.
Odjednom me Chip s iznenađenjem pogledo iz svog mračnog kuta. Mali je jedva slušo, činilo se. Trumpetom je rukovo neočekivano ležerno, gotovo labavom rukom, izvuko je iz trube čudno, tiho stenjanje. Ko da je unutra bila zarobljena panika, jedva sputavan kaos, a sam je Hiero poklopac.
Ja sam se malo povuko kad je on ušo, u strahu da ga ne nadglasamo u tom uskom ormaru. Al on se samo stišo sa mnom, smekšo. Onda je izbacio jedan čisti, briljantni ton, i ja sam mislio, Bože moj.
Možda sam plako. Bio je to zvuk nečega što dobiva kotu, neke vodene tvari koja se napokon stišće u žele. Bio je to zvuk godina, starenja, adolescentskoga bijesa koji čovjekovo srce ublažuje. Da, to je bilo to. Bio je to zvuk sazrijevanja maloga. Ko da je preuzeo dio kolosalne tuge starog Armstronga.
Čak sam i ja od toga zvučao kozmički. Užareno, onako tinjajuće, nezemaljski. I odjednom sam shvatio što je mali za mene. Da samo svirajući s njim nadilazim svoj zvuk. Sâm, sâm sam baš ništ. Samo kruta melodija, samo običan održavatelj ritma. Al mali, bogati, njegova je truba nekako i sve to gurala naprijed, izvlačio me naprijed k sebi u prednji zvuk. Ko da on meni održava u ritmu.
Možda sam tek sad napokon sam sebi opraštao zbog toga. Zbog neuspjeha. Možda sam to u tom svom bajsu čuo zvuk praštanja. Zato što se te večeri, dok sam svirao uz svjetlo svijeća u toj skučenoj prostoriji, sve ono zaraćeno u meni stišalo.
Bez sumnje sam znao da nikad neću bit u ništ bolje uključen u životu. To je bilo to, to je bilo sve.

Svi smo mi bili slobodni, brate. Bar te večeri, bili smo slobodni. Sutradan ujutro probudili smo se uz tiho brujanje koje se čulo kroz pod, prozori su klepetali. Isprva sam mislio da samo sanjam sav onaj džez koji smo svirali. Ali onda sam se potpuno probudio, krv mi je uzavrela. Brzo sam ustao, rastvorio crne zavjese, izbacio svoje pospano lice van na sunčevu svjetlost. Ulice su bile prazne, kaldrma tmurna na tome svjetlu. Ali odjekujući od zgrada, preko trgova, ta se neprekidna lupa približavala. Soldačine. Tisuće soldačina marširali su pločnikom.
„Bogati”, reče Chip zijevajući. „Reci mi da to nije moja glava.” „Nije tvoja glava.” Pročistio sam grlo, pljunuo na ulicu. Onda sam se nagnuo natrag u stan. „Švabe." Bio je četrnaesti lipnja. Mali je snažno drhtao ispod pokrivača. „Kako je on?”
Chip je malo bolje navukao prekrivače na njega. Mali nije ni otvorio oko. „Sva ga je ona sinoćnja svirka vala izmorila. Nije dobro, lafe. Što misliš?” Nisam znao. Osjećao sam kako mi prsti još pulsiraju od prošle noći. Bio sam ko na iglama, Čudno me uzbuđenje preplavljivalo. Bogati. Otišao sam do prekidača, upalio svjetlo. Struje je opet bilo. „Onda nije sve tako loše”, progunđa Chip. „Sad kad je dan, svjetla ima.” „To su ti Švabe”, rekoh, pružajući ruku u pozdrav. „Heil” Al on se nije nasmiješio. Ne kao prije. „Moramo otić odavde, Sid”, reče tihim glasom. „Ne možemo ostat. To znaš.”
Al još sam bio pun žara od svirke prošle noći. „Mi smo Jenkiji, brate. Možemo i ostat. To nije naš rat.” „Nikad nisi čuo da su nekog upucali samo zato što je seronja?” „Chip”, rekoh. „Daj, brate. Neće te lovit. U Berlinu nisu ni znali ko si.”
„Reko sam seronja, brate. Nisam govorio o sebi.” Ali nije bio uvjeren. Samo je sav jadan zurio kroz prozor u plavo nebo. „Dim se po noći razišo.” „Naravno. Savršen dan za ulazak u grad.”
Delilah je onda izašla, vežući svoju svilenu kućnu haljinu. Stajala je na vratima, proučavajući nas. Lice joj je bilo potpuno blijedo. „Došli su”, jednostavno je rekla. Onda smo ustali, oblačili se, navlačili one svoje cipele i izlazili iz stana, Delilah, Chip i ja. Malog smo ostavili da malo odspava kad je bolestan. Pazili smo da ponesemo dokumente sa sobom. Što ćemo jest?” reče Chip kad smo izašli na tihu ulicu. Pogledao sam prozore preko puta. Mislio sam al da niko ondje više ne živi.
Delilah ništa nije rekla. Chip se namrštio. „Ma, što, ništ nećemo jest?” Možda su Švabe došli, ali ovaj moj trbuh to ne zna. Idemo. Idemo bar Muhi.
Al uopće nismo hodali u tome smjeru. Skrenuli smo prema Place de la Concorde. Svijet se skupljao po uličnim uglovima, nekolicina prodavača postavila je svoje kioske za petak. Prošli smo kraj njih, osjećajući se čudno i vrtoglavo ko da smo u neobičnom snu. Jedna je ženska prošla na biciklu, plačući. Čuo sam kako je Chip opsovao.
Odjednom sam shvatio da nisam cijelo jutro čuo nijedan top, sve je bilo tiho osim te tutnjave ispod kaldrme. Išli smo dalje, kraj daskama zatvorenih bistroa, kraj ljekarni i kafića spuštenih roleta, a plavo nebo iznad naših glava bilo je jezivo prazno.
Došli smo na Place de la Concorde, iza leđa gomili koja se okupljala. Vidio sam njemački tenk, sjajan ko da je tek opran, a vojnik u sivom s kacigom stajao je u kupoli. Takva grubost i takva ljepota ispod tog lipanjskog sunca. Na krovove obližnjih zgrada bili su postavljeni veliki topovi. A pokraj su prolazile tisuće, brate, tisuće soldačina. Bogati.
Probijali smo se kroz svjetinu dok nismo dobro vidjeli što se događa. Stalno sam gutao, ali vražje grlo bilo mi je suho ko dvopek. Soldačine su klepetali kroz vrata i preko kamenja na trgu, glave su naglo i silovito okretali desno kad bi prošli kraj časnika. Pozdravljali su onim prokletim kosim pozdravom. Trčkarajući posvuda, švapski fotografi kleknuli bi svaki čas, pokušavajući ulovit svaki odvratni kut te parade. Soldačine su se slijevali kraj nas u neprekidnoj povorci sivih i zelenih uniforma, sjajnih čizama, čiji je zvuk odjekivao od zidova palače sa stupovima. Zgrade, one su izgledale ko da su prepune krivnje. Onda je starica odnekud iza nas siknula: „Senegalci, Senegalci”
Chip je digo lice, odjednom se bijesno okrenuo. „Amerikanci”, dreknuo je. Dignuo je svoju putovnicu ko da nešto dokazuje. „Prokleti SAD. Jasno, sestro? Kriste.” „Bogati, brate, bi li još malo bučio?” šapnuh.
Delilah je samo odmahnula glavom. Chip je zgađeno pogledo Delilah. „Misliš da je vrijeme da bježimo? Imamo vražje vize. Hoćeš da još čekamo? Nisam baš nevidljiv ovdje.” Lice joj se smračilo. „Hierova viza treba stići svaki dan. Stići će. Hoće.” „Vraga hoće. Tvoja vražja veza sigurno nije ni ostala ovdje.”
Ugrizla se za usnicu, okrenula. Vražji su soldačine i dalje prolazili, horde sivoga, zelenoga, zelenoga, sivoga, još prokletoga sivoga. Njihove su oštre pete odzvanjale ko pucnji.
Neki se čovjek progurao gore kraj nas, zurio u daljinu prema stupovima. Počeo je s olakšanjem urlat. Ništ nisam razumio. Jednu je drhtavu ruku pritisnuo na srce.
Delilah nas je pogledala, odmahnula glavom. „Misli da je spašen. Misli da je to britanska vojska.” Okrenula se prema njemu, kratko mu nešto rekla na francuskom. „Ma Lilah, pusti ga na miru”, šapnuh.
Ali bilo je kasno. Starac je samo otvorio ona svoja usta, užasnuto zurio u nju. Pogled je prebacio na soldačine pa natrag na Delilah. Onda je zurio uokolo u turobna lica ostaloga svijeta. Odjednom je zajecao. Udaljio se nekoliko koraka, onda stajao i samo zurio preko puta u napuštenu zgradu. Mogli smo samo gledat. Vidio sam prokletu krvavu zastavu kako se uzdiže po nebu: Hotel de Ville, Palais Bourbon, cijeli Place de la Concorde. Čak i je i Eiffelov toranj na sebi imao tog vijorećeg crnog pauka. „Jel bi vam sad bilo dosta?” zgađeno sam rekao. „Čekaj, lafe. Uskoro će počet bacat bombone.” Proguto sam i okrenuo se.
Osjetio sam hladnu ruku na zapešću. „Side”, reče Lilah. „Nemoj sad ići. Nemoj da te vide kako odlaziš, Side.” „Ne mogu to više gledat. Neću.” Chip me grubo pogledo. „Hoćeš dobiti metak, brate?”
Otreso sam Delilah sa sebe. „Bogati. Pucaće u svakoga ko ide na vražji zahod? Neću ostat ovdje. Vidimo se u stanu.”
To je bio kraj. To je bio kraj svega. Okrenuo sam se i počeo vraćat kroz okupljenu svjetinu. Kao da sam se probijao kroz mekani vosak, taj svijet jedva da se micao.
Kad sam ušao u stan, Hiero je još spavao. Ležao je na antiknoj sofi u polusvjetlu dnevne sobe, koža mu se sjajila od hladnoga znoja. Mršteći se u snu, sklupčao je noge u položaj fetusa. Sofa je škripila ispod njega. Kleknuo sam kraj njega, uzeo staru staklenku melema, počeo mu ga trljat u bezdlaka prsa. „Polako, lafe”, rekoh. „Samo polako. Jesi dobro?” Samo je zakašljao oštro, krvavo, nije ni otvorio one svoje oči.
Stavio sam mu još jedan jastuk pod glavu, počeo je disat malo lakše. Osjećo sam se prokleto nemoćno. A onda sam to čuo. Tri oštra kucanja na vrata. Sjedio sam veoma mirno, slušajući. Začulo se opet, nepogrešivo. Majko mila. Srce mi je počelo lupat. Veoma pažljivo bacio sam pogled preko prozorske daske na ulicu, ali nisam vidio nikakve soldačine, tenkove, ništa. Stavio sam prst malomu na raspucane usnice. „Budi vraški tiho, brate”, šapnuh. „Da se nisi oglasio.”
I ustao sam s poda, jako oprezno hodao hodnikom. Svaka je daska na podu škripila ispod mene ko vatromet. Kucanje se začulo treći put, nestrpljivo, oštro.
Stajao sam kraj teških hrastovih vrata, slušao. Ništa. Jedina vražja špijunka koju smo imali bila je teška željezna reza usred vrata - ništa suptilno, ništa sigurno. Ruke su mi drhtale. No onda sam mislio: Brate, da su to soldačine, sigurno bi nešt viknuli. Ili bi razbili vrata. Neće samo kucat ko da im se ne žuri. No ipak se nisam mico. Nisam se mico cijelu vječnost, činilo se. Napokon sam na engleskom viknuo: „Da? Ko je to?” Ništa. Nije bilo odgovora. Udahnuo sam, otvorio reze, otvorio vrata. Odmorište je bilo prazno.
Kratko sam bacio pogled niz hodnik, izašo van i pogledo preko ograde u dvorište ispod. Nije bilo nikoga. Ali nisam bio čuo nikog da odlazi i zbog nečeg me sve to baš prestrašilo. Na odmorištu se osjećo miris prašine, mokre gume, i ispod toga oštar smrad kuhanoga luka.
Onda sam ga vidio. Zataknut ispod otirača, visio je jedan smeđi kut. Izvuko sam ga van, kratko i s nelagodom pogledo oko sebe i onda se brzo vratio u stan.
Dokumenti. I prije nego što sam otvorio, znao sam što je, što mora bit. I bome, crvenom tintom: Hieronymus Thomas Falk. Ime svježe otisnuto na vizi za izlaz iz Francuske, tranzitnim vizama, ulaznoj potvrdi za Švicarsku.
Obuzela me velika sreća, sve je odjednom bilo dobro, ko da smo dobili nekakvu zlatnu propusnicu iz pakla. Naslonio sam se na kredenc, dršćući. U grlu sam vala imao knedl ko da ću počet plakat. Čvrsto sam žmirnuo.
Onda mi je sinulo. Ponovno sam prelistao papire, rastvorio kuvertu, popipao unutra. Nije bilo američke putovnice. Nije bilo viza do Lisabona. Bogati. Što god da će učinit, mali se neće vratit s nama kući. Ovo je kraj našeg zajedničkog života. Ovo je kraj buđenja kraj njegova napola prestrašenog, napola sarkastičnog lica. Sranje. Bio je to kraj našega snimanja.
Pogledao sam iza sebe niz hodnik, u dnevnu sobu. Mali je tiho jecao u snu. Uopće nisam razmišljao o tome što činim. Vratio sam njegove vize natrag u kuvertu, otišao u kuhinju, zureći oko sebe.
Odmaknuo sam hladnjak od zida, ugurao kuvertu iza njega. Sve vratio na mjesto. I cijelo sam si vrijeme govorio: Bez brige, Sid, nešt ćeš smislit. Mali se samo mora osovit na noge. Trebamo samo nekoliko sati, samo jednu vražju dobru snimku. Kad sam ušo u dnevnu sobu, Hiero je bio budan. Okrenuo je svoje mršavo lice prema meni. „Kakva je to bila buka?” reče pospano. „Jesu soldačine došle?” „Ma nije ništ. Nož je pao s pulta. jesi žedan?” „Mislio sam da su soldačine upali. Sigurno.” I onda je zatvorio oči. Nekoliko minuta poslije ulazna su se vrata otvorila uz tresak glasan poput pucnja iz puške i Delilah je dojurila u stan. Nije ni zatvorila vražja vrata iza sebe. „Gdje su?” reče, lupajući potpeticama po podu. „Side? Gdje su?” „Bogati, djevojko. Sad si me mogla ubit. Gdje je Chip, jel dobro?”
Stala je, teško dišući. „Što? Ne. Da. Dobro je. Baš sam dolazila vidjeti jesi ti dobro. Gdje su vize?” Usta su mi se vraški osušila. „Vize?” „Vize”, rekla je kimajući. Pogledom je prelazila sobu. Bezizražajno sam je pogledao. „Misliš naše vize?”
„Sada nije vrijeme za to, Sid. Isuse. Hierove vize. Daj da ih pregledam. Srela sam Gilesovog dečka na ulici, rekao je da ih je sad donio. Prije nekoliko minuta” Onako sam slegnuo ramenima, ko da nemam pojma o čemu ona to. Hiero je počeo mrmljat sa sofe. Pogledala ga je, uznemirena. „Nisi dobio vize? Zbilja?” „Misliš da bi ti lago, djevojko? Jel dečko reko da mi ih je dao?”
Namrštila se, pogledala iza sebe u otvorena vrata. „Rekao je da je kucao. Rekao je da ih je ostavio ispod otirača.” Već je trčala natrag do otirača, kleknula, dignula ga, rukom prelazila po podu ispod ko da bi te vize mogle biti nevidljive. Onda je dignula lice, zurila u mene s nekim čudnim mračnim izrazom lica.
„Što?” rekoh. „Ne gledaj me tako. Bogati. Možda je pogriješio stan. Možda je kuco na pogrešna vrata.”

Onda je otišla, svojim je dugačkim potpeticama lupala po odmorištu. Čuo sam je kako odiže otirače ispred drugih stanova, trči niza stube, prelazi dvorište. Bogati. „Sid”, onako tiho reče Hiero. „Sid?” „Da, mali, ovdje sam,” rekoh. „Jesi dobro? Lilah samo malo luduje, ne obaziri se.” „Ne daj da me odvedu", odjednom je rekao, potpuno jasno. „Ne daj im.”
„Naravno”, promrmljah, „neću. Nikomu neću dat.” Vrata su se iza mene zatvorila. Okrenuo sam se. Delilah je ondje stajala, teško dišući. Proučavala je nas dvojicu veoma zabrinuta izraza lica.
„Što se događa, Side?” reče tiho. Lagano je pročistila grlo, prišla bliže, naslonila se na okvir od vrata. „Ne laži mi. Nisi dobio Hierove vize?” „Već sam ti reko. Ništ nisam dobio.” „I nisi čuo da netko kuca na vrata?” Namrštio sam se, onako ogorčeno. „Zašto onda nisi išao pogledati pred druge stanove sa mnom?”
Osjećao sam kako mi se lice crveni. „Kako znaš da taj vražji dečko nije izdajica?” rekoh. „Kako znaš da ti ne laže? Jesi ga ikad prije vidila?” „Nećak je jedne od mojih veza”, hladno reče. „Ne laže. Što se to događa, Side?”
Raširio sam ruke, ko prosvjedujući. „Lilah, bogati. Možda su ukradeni. U ovo vrijeme? Neki je kit čak odvuko vražji Ernstov Horch, za Boga miloga. Nema benzina, a odnijeli su ga. Dečko nije trebo tako osjetljivu stvar ostavit u hodniku. Bogati.” „Nitko ovdje ne živi, Sid, samo mi. Tko bi to ukrao?”
Okrenuo sam se prema njoj u polusvjetlu, te su me oštroumne zelene oči prodorno gledale. Soba je bila tiha, čulo se jedino Hierovo vlažno disanje ispod pokrivača. Ovlažio sam usnice. „Što želiš reć, djevojko?”
Delilino je lice na tome svjetlu izgledalo oštro. Veoma tiho, rekla je. „Ako mu ikako naudiš, platit ćeš za to. Kunem ti se.” Cijelog me preplavila hladnoća kad sam čuo da je to rekla.
Onda je otišla, ulazna vrata su se zatvorila. Slušao sam klepet njezinih potpetica na stubama. Kad sam se okrenuo, mali me gledo vlažnih očiju. „Jesi dobro, mali?” rekoh. „Nemoj ići, Sid”, reče. Počeo je plakati. „Sid, nemoj ići. Nemoj ići.” Stavio sam mu krpu na užareno čelo, obrisao znoj. „Neću dopustit da ti se ništ dogodi”, čvrsto rekoh. „Čuješ me, mali? Ti si mi ko vlastiti brat. Ništa. Izvući ćemo te odavde zdravog i čitavog.”
Lipanjsko je svjetlo blago prodiralo kroza zavjese, ulice su vani bile tihe ko smrt. Sve je bilo smireno, spokojno. Prešao sam mu krpom preko čela. Bio je umotan u te bijele plahte, kao za grob. Stisnuo sam njegovu vruću ruku.

ŠESTI DIO




POLJSKA, 1992.


P robudio sam se. Otvorio sam oči u svom tom blještavilu, žuti su zidovi autobusa gorjeli njome, zasljepljujuće i oštro. Pogledavo sam svuda uokolo, tražeći Chipa, ali nisam ga vidio. Prednja su vrata bila otvorena i oteturao sam do njih, niza stube, u onu čudnu bijelu svjetlost.
„Chip?” zaklonio sam oči, škiljeći. „Gdje si, brate?” Moj mi se glas vratio, zvučeći čudno, ko daje ispod vode. Neko je izvuko moj kovčeg iz spremišta ispod autobusa; ležao je na zemlji. „Bogati”, promrmljah, trepćući. „Dobro došao u vražju Poljsku.”
Zaustavili smo se na maloj prašnjavoj čistini tik kraj zemljane ceste. Svugdje uokolo uzdizali su se tamni hrastovi i ariši, gusti i mrki. Zrak je mirisao na dim od drveta, sve je bilo svježe i kristalno, oštrih obrisa. Kao da svu tu zemlju, sve to turobno drveće nije dotakla ljudska ruka. Trljao sam svoje stare noge da krv ponovno poteče, a onda sam vidio Chipa, kako stoji kraj ceste, sa svojim divnim kovčezima poredanim kraj sebe.
„Stigli smo?” rekoh, vukući se do njega. Oči su me bome gadno pekle. „Očito je naš vozač otišo.” Chip je slegnuo ramenima. „Nije ga bilo kad sam se probudio. Vjerojatno nešt jede.” Pogledao sam oko sebe. Nije bilo ni traga ničemu.
Ali Chip je lagano kimnuo preko ceste. Činilo mi se da vidim, čudno obavijen svom tom svjetlošću, kosi sivi krov u drveću. Bijeli dim uzdizao se iz dimnjaka, gotovo nevidljiv na bijelome nebu. Pogledao sam niz cestu. Golemo prazno nebo, ravnica koja se proteže u beskraj. I što sam mogao osim da nastavim dalje. Hiero me nije tražio, ali sad se ne mogu vratit. Nepromjenjivo sam bio ovdje. Onda mi je nešto palo na pamet. „Što ako Hiero nije ovdje? Gdje ćemo spavat, brate?” „Ovdje je”, reče Chip. „Nismo pogriješili.” Zbog načina na koji je to reko, bogati, ovo je moje srce počelo preskakat.
Chip je počeo hodat, a ja sam išo za njim, vukući dva njegova vražja kovčega zajedno sa svojim. Nikoga nije bilo na vidiku, a svjetlo na nebu postajalo je boje bjelokosti, žarko. Nešt nekako nije bilo kako treba bit, ali nisam bio siguran što. Onda sam znao. Vladala je potpuna tišina, potpuni mir. Ko da ništ nije živjelo u tim hrastovima, nikakve ptice, ništa. Ko da smo na vanjskome rubu svijeta.
Dok smo gazili svim tim velebnim svjetlom, prolazili sjajnim, praznim poljima, počeo sam intenzivno razmišljat o onima koje smo izgubili, o Ernstu, Paulu, Velikom Fritzu. O Delilah.
Mislio sam na Ernsta, koji si je utuvio u glavu da će se tati osvetit samo tako da se ubije. Na to kako se javio u Wehrmacht, molio da ga pošalju na rusku frontu. Sve samo da napakosti onomu čovjeku koji ga je već izmrcvario. Ni pet tjedana poslije, na zadatku blizu Orela, ustrijelili su ga u oko i ubili. I mislio sam na Paula, koji se pokušao vratit u naš stari stan. Išo je po lijek za epilepsiju, bolest koju nikad nije spomenuo, i na koju mi sami nismo posumnjali. Hodao je ulicom s Delilah kad ga je neki bivši suparnik, nekoć džez klavirist koji je postao gestapovska ulizica, vidio kako se šulja uličicom i urlajući krenuo za njim. Bogati. Uhitili su ga i optužili za izdaju režima, rasno zagađivanje. Otpremili su ga u Sachsenhausen, odmah kraj Berlina. Nikad više nije izašo.
Svi smo bili tako mladi. Čak i Fritz, Veliki Fritz, koji je ostao u Berlinu kad smo mi pobjegli. Uskoro umalo da i njega nisu uhitili ko džezista, morao je bježat u Hamburg nedugo nakon što smo mi otišli u Pariz. U Hamburgu mu je prijatelj našao posao svirača džeza u Regini, šugavom bordelu u St. Pauliju. Ondje su ga štitile kurve koje bi ga upozorile kad god bi se Gestapo pojavio. Hitro bi ga odvele u podrum, zagurale iza nekih vražjih bačvi. Čak je u tom dubokom podrumu preživio bombardiranja. Poslije rata, kao gladan beskućnik, lutao je selima i prirodom, potpuno sam. Pasji skot umro je od gladi u njemačkoj šumi.
Je li požalio što nas je ostavio? Vjerojatno jest. Nije bio nacist, samo vražji klinac koji je htio spasiti golu kožu. Bolilo je mislit na njega.
Ali Delilah, moja divna djevojka Lilah. Bogati. Mislio sam na to kako je, nakon što su odveli Hiera, skrila naše snimke u razne torbe prije nego što je otišla iz Pariza, sve stare ploče Hot-Time Swingersa. Išla je tako daleko da je čak ušila Blues miješane krvi u tajni džep s unutarnje strane svoga kaputa. Nismo ni jedan sat bili u Marseilleu kad ih je neki stari višijevski gad zaplijenio, čak i Blues. Izraz njezina lica - bogati, bolio je. Dobro, svi smo se uzrujali, ali Lilah - u tim povrijeđenim očima vidio si da to nikad neće prebolit. Tko točno može reći kako se ta bol odrazila na njezin život. Nije razgovarala sa mnom otkad smo se rastali u njujorškoj luci. Nakon što me hladno poljubila na pristaništu, vratila se u Montreal i potpuno nestala iz moga života. Ponovno. Nedugo poslije čuo sam da se udala, i onda sam dvije godine poslije čuo da je mrtva. Navodno je bilo tako brzo. Rak krvi. Njezin je muž rekao da je bar spokojno umrla. Bar to.
Nije pretjerano reć da to nikad nisam prebolio. Čuči mi to u mozgu poput opekline, neke tame na rubu mojih misli. Svaki dan moga života.
Chip je skrenuo s ceste na usku travnatu stazu. Uspinjući se stazom, obojica bez daha, počeo me obuzimat baš čudan osjećaj, ko da nas neko promatra. I onda smo zašli iza ugla na otvoreni komad trave, i vidjeli ga.
Načas sam pomislio daje to neka uništena olupina stroja. Visoko više od dva metra, iskovano od izvinutog željeza. Šuplje su oči užasnuto zurile u nešto u zraku. Bilo je to monstruozno ljudsko lice.
Stajali smo ispred njega, zaprepašteni. Chip je tiho zazviždao, spustio prtljagu, počeo kroz travu koračat prema tome. „Ma što radiš, Chip”, doviknuh. „Ostavi to.”
„Što misliš da je to?” dovikne on meni. Rukama je prešao preko željeza. „Gle kako je izubijano i izbrazdano”, promrmlja kad sam prišao. „To nije od vremena. Znaš ti koliko se neko na ovom naradio?” „Ne znam", rekoh. „Ne znaš ni ti. Idemo sad?”
Ali Chip se odmaknuo i dugo i prodorno zagledo u to. „Nećeš vjerovat. Mislićeš da sam lud. Al na kog ti to liči?” Ništ nisam reko. „Zar ne izgleda bar malo ko mali?” „Osim što nema oči”, rekoh. Ali Chip je bome imo pravo. Zbilja je izgledalo ko Hiero. „Dođi”, rekoh. „jezivo je. Idemo dalje.”
Chip je lagano odmahnuo glavom, vratio se do staze. „Jezivo ti je?” reče. „Ne znam. Meni je nekako više žalosno.” Ali nekoliko metara dalje uzdizala se još jedna hrđava skulptura, ovaj put ljudskoga tijela, visoka dobra tri metra, nogu ponizno svinutih, ruku izvijenih prema van poput groznih vilica. Nije imala glavu, samo dugačak patrljak od vrata. „Sigurno smo na pravome mjestu?” rekoh.
Chip je nastavio dalje. I bilo ih je još. Oronule željezne stolice, lica istopljena i preklopljena preko sebe, nagrižene željezne ruke veličine vjetrenjača. Monolitske lopate s još pričvršćenim rukama. Svi su se naginjali prema dugačkoj travi ili su se već srušili.
Onda smo se probili kroz posljednji šumarak ariša i vidjeli kuću. Bogati. Nikad nisam vidio nešt takvo. Izgledala je hrđavo, ko one čudovišne skulpture, ali iza dugačkog drvenog trijema - gotovo nevidljivog ispod već smeđih novina, gumenih čizama, starih stolova - sivi zidovi kuće bili su prekriveni obješenim čeličnim lopatama i ljestvama naslonjenim na njih. Kuća je imala troja ulazna vrata, svaka tri metra po jedna. Sva su bila otvorena. „On ovdje živi?” promrmlja Chip gledajući me. Slegnuo sam ramenima. „Da samo uđemo, misliš?”
Chip je pročistio grlo. Ostavili smo prtljagu u dvorištu i prišli bliže. Stari je Chip zakoračio na trijem, daske su škripile ispod njega. Nagnuo se kroz najbliža vrata. „Dobar dan!” viknuo je unutra. „Ima li koga?” Nitko nije odgovorio. Bacivši pogled na mene otraga, obrisao je cipele i ušao. „Čekaj, Chip”, doviknuh.
Ali kad sam zakoračio naprijed da uđem za njim, odjednom ko da su mi noge obamrle. Ništa nisam osjećo. Moje ruke, samo su se počele trest. Ispunio me neki čudan osjećaj. Preplavila me neka žestoka vrućina. A onda je prošla, i počeo sam drhtat.
Oteturo sam za njim, u kuhinju. Sve je bilo puno svijetloga drveta, posvuda: stropovi, podovi, zidovi, stolice i stolovi, golemi elementi s policama u sredini kuhinje, čak i pribor za kuhanje obješen iznad vrha starog štednjaka. Ko da sam ušao u brezik. I nije bilo nikakvog nereda. Kroz nadsvođen sam prolaz vidio u blagovaonicu. Na zidu su visili uokvireni mozaici i vesele slike geometrijskih oblika i afričke maske. Unutra je bio samo jedan mali jedaći stol, jedna mala stolica. Cijela je kuća mirisala slatko, ko na brendi.
Chip je stajo za pultom, gledao prema vratima. „Ima li koga?” opet je zazvo. Upitno me pogledo, obojica smo samo osluškivali. Odmahnuo sam glavom. „Možda je izašo”, rekoh. Ali Chip je digo ruku.
I onda smo čuli. Tihi udarac odnekud iz kuće, ko da se zatvaraju vrata. Zatim je oštar glas poviko: „Kto tam jest?”
Grlo mi se sledilo. Glas je bio stariji, napuknut, i nisam razumio nijednu riječ. Ali poznavo sam taj glas.

I onda sve ko da je teklo tako polagano. Ko u snu, ko da lebdimo svim tim svjetlom ko što se probijaš kroz vodu jezera. Chip je otišao do svoda, prošao kroz njega i ja sam otišo za njim. Ušli smo u najsvjetliju sobu koju sam ikad vidio, punu golemih visokih prozora kroz koje je ulazio ocean dnevnog svjetla, i sve se to svjetlo odbijalo od svijetloga drveta.
Obojica smo stali. Na drugoj strani sobe, posjednut u napuknuti kožnati naslonjač, potpuno bijele kose i brade na tamnoj koži, bio je čovjek kojega sam sve te godine smatrao mrtvim. „Kto tam jest? ponovio je, mršteći se. „Ewa?” „Zdravo, mali”, reče Chip, jako tiho.
Taj starac ko da nije razumio. Okrenuo je glavu ravno prema Chipu, njegove su oči zurile ravno kroz njega. A onda sam vidio kako se njegovo lice otvara, samo počinje cvasti. „Chip?” reče. A onda, na zahrđalom njemačkom: „Jesi li to ti, Chip?”
Zaboga. Vidio sam njegove stare mliječne oči, kako je okrenuo lice prema nama, zatim od nas, naglo naginjanje glave dok je osluškivao hoće li čuti odgovor, i shvatio sam. Mali je slijep.
Chip je prišao naslonjaču, čučnuo pred njega. „Ja sam, Chip je, brate.” No onda je samo maloga obujmio jednom rukom, zatim i drugom, i onda je vuko staroga malog iz naslonjača i obojica su se grlili.
„Ustani.” Chip se smijao, tankoga glasa. Odmaknuo se, zurio u promjene na Hierovu licu: još upalije obraze, bradu bijelu poput čistog pepela. Usta su mu se još onako prestrašeno izvijala. „Izgledaš dobro, brate”, reče. Malo je zagunđo. „Vraški dobro. Ko Sidney Poitier.”
„Nisi jedini koji godinama nije vidio moje lice”, reče Hiero, smiješeći se. Onda je digo bradu, nagnuo lice prema zidu. „Koga si doveo sa sobom?” I odjednom mi se sve zamračilo od panike. Chip ga je pustio i prišao k meni. „Hajde, brate. Pozdravi ga.”
Bilo je to zbilja čudno. Otišao sam rada do Hiera, nisam mogo reć ni riječ, samo sam mu staru ruku stavio na rame. Dignuo je svoje oči koje ne vide gotovo točno do mojih i reko, jako tiho: „Sid?”
Grubim je dlanom taknuo moje lice, vrhovima prstiju prelazio mi je preko zatvorenih očiju, nosa, brade. Kimao sam ko budala. „Plačeš”, rekao je. „Ne plačem”, rekoh. I onda me povuko u grubi zagrljaj. Osjećo sam samo kako se njegovo vražje mršavo tijelo trese.
„Ovo je bila stara željezara”, govorio je Hiero svojim dubokim, napuklim glasom. „Godinama je proizvodila sav čelik za okolicu. Učio sam za kovača. Kad su naposljetku zatvorili zadrugu, pustili su me da ostanem, mene i nekolicinu drugih. Prostor nam je služio ko kuća. Pa, jedan po jedan ostali su otišli dalje, al ja sam još ovdje. Nikad neću otić.”
„Ovo vani su tvoje skulpture?” Pogledao sam kroz blještave prozore, trudeći se ne gledat ga u oči. Hiero se nasmiješio. „Nisu.” „Nisi ih ti napravio?” reče Chip smiješeći se. „Ona stara čudovišta vani?”
„Nisam”, reče Hiero. „Bila su ovdje kad sam došao.” Pa, vrag me odnio. Bio je stariji, krhkiji, no mali još nikako nije znao lagat. Bilo je jasno ko dan da ih je on napravio. Pogledo sam Chipa i vidio da i on to zna. „Pa”, reče Chip. „Zbilja su dojmljivi, ko god da ih je napravio.” Hiero je izgledao zadovoljno. „Sviđaju ti se?” „Bome ih neću zaboravit”, reče Chip. „Sid?” „Ne znam”, rekoh. „Nije cilj da ti se sviđaju, što ne.” „Ne”, reče Hiero. „nije. Pokazaću vam ostalo.”
Išli smo za njim. Hodao je po kući bez oklijevanja, ko da uopće nije slijep, kretao se hodnicima, otvarao nam vrata. „Sigurno si slijep, brate?” reče Chip.
„Godinama živim ovdje, Chip”, reče Hiero. „Ali premjesti mi vražji namještaj pa će brzo postat gadno”. Poveo nas je van, duž jednoga zida kuće, do golemih vrata od podruma. Otvorio ih je, vukući ih kroz travu. Unutarnjost je bila mračna, ustajala ko mokra odjeća. „Dobro su se namučili dok su sve ovo renovirali”, nastavio je. „Previše su se žurili. Htio sam da podrum pretvore u skladište, ali rekli su da ću dobit više prostora jedino ako iskopam rupu u tom podu. Pedeset centimetara dublje. To me dotuklo, ta vijest. To je značilo dizanje betona, postavljanje novih temelja s cijevima za grijanje ispod. Gadan posao - kuća je mjesecima bila puna ljudi. Ali sad je to obavljeno.”
Gledao sam njegovo lice dok je govorio. Čekao sam naznaku nečega, gorčine, rezignacije. Ičega što bi mi reklo na čemu smo poslije svih tih godina. Ali nije bilo ničega. Samo njegovo zadovoljstvo, njegova radost. Jadan čovjek ništa nije znao, nije imo pojma što se dogodilo prije svih tih godina.
Onda smo ušli. Žarulja je pregorila, a njemu se nije dalo zamijenit je, tako da je jedino svjetlo bilo ono koje je ušlo za nama, kroz ta velika vrata. U sjeni sam vidio desetke čudnih oblika. I zureći u te monolitske kipove, golema razbijena lica, njihova groteskna tijela, počeo sam mislit, možda jest shvatio što se dogodilo. Možda je odmah znao, poslije uhićenja, možda se sva ta duga desetljeća pokušavao pomirit s tim.
„Sid”, zazvao me Chip. „Ovaj nekako podsjeća na tebe.” Cipele su mi strugale dok sam prilazio. Figura je bila velika, mršava, suhe Čeljusti. Držala je drugu figuru uza sebe, kao da je štiti. Druga je figura imala velik trbuh, kao žena koja nosi dijete. Onda mi je sinulo: to nije žena, nego kontrabas. „Ne bi reko”, tiho rekoh.
Pogledao sam Hierovo lice i onda bez ikakve sumnje znao da ne zna što sam mu učinio prije tako puno godina. Zurio sam u figuru. „Znači, on nam je slijep, a sad si nam ti gluh?” reče Chip. „Što si reko?” rekoh. „Hiero je upravo pitao bi li sad jeo.” Hiero se nasmiješio, ali napeto, gotovo zatvorenih usnica. „Molim te. Sada sam Thomas.” „Thomas”, reče Chip, bacajući pogled na mene. „Oprosti.” Mali ko da me pogledao svojim slijepim očima. „Sid? Jesi gladan?” „Mogo bi jest”, rekoh.
Jeli smo ukiseljene haringe i salatu i dućanske kolače od dizano- ga tijesta za desert. Sjedili smo na stolcima izvučenim iz ormara, jer je za stolom bila samo jedna stolica.
„Gospodo, ispričavam se zbog ponude”, reče Hiero precizno rukujući nožem. „Pri kraju sam sa svim. Dolazi mi jedna djevojka, Ewa, dođe svaka tri dana sa svježom hranom, zamijeni žarulje, počisti. Sutra će doći. Većinu toga mogu, ali neke stvari ipak ne.”
Chip i ja pogledali smo se, zatim s grižnjom savjesti skrenuli pogled. Znali smo da ga obojica želimo pitat za oči. Htjeli smo pitat za svu njegovu prošlost, kako je preživio logore i što je poslije bilo s njim, kako je uspio doći na istok i zašto se počeo zvati Thomas - sve. Ali Hiero nije ništ od tog počeo govorit. Bio je duhovit, ugodan, pun čavrljanja o ama baš svakoj temi. Ali nije išo ni blizu tim godinama. Poslije večere je izvukao tri čaše i bocu viskija. „Čuvo sam ovo”, reče. „Za posebnu prigodu. Već sam se pobojao da neću imat kad to pit.” Chip se zahihotao. „Bogati, brate, to te ja pitam. Daj dva prsta.”
Dan se bližio kraju, ali Hiero se nije sjetio upalit svjetla. Ništa nismo govorili, samo smo sjedili u sve gušćoj tami, pijući.
Naposljetku je Chip pročistio grlo. „Neću te pokušavat nagovorit. Mislim, bogati, brate, razmišljao sam o tome. Jesam. O tome da ću doć ovamo, odvuć te natrag, dat ti malo onog što zaslužuješ. To bi bila priča stoljeća. Ali neću gnjavit.”
Kakva sam ja prokleta budala. Vražja slijepa budala. Jer odjednom sam shvatio zašto je Chip tako žarko želio doći. Odmahnuo sam glavom. „Sad gnjaviš”, nježno se nasmije Hiero. „Ali nema smisla, Chip. Sve je to neki drugi život.” Chip si je natočio još jednu čašu. „Kažeš da nemaš to više u sebi? To hoćeš reć?” „Jel uopće važno?” reče Hiero. „Slavan si, Chip. Ne trebaš ti mene.”
Chip je na to izgledao nekako žalosno. Nakon nekog vremena je reko: „Zato nisi piso sve te godine? Mislio si da ću te nagovarat na povratak?” Hiero je slegnuo ramenima. „I ne fali ti to? Zbilja ti ne fali?” „Ne.” „Ne fali ti neka svrha koju ti to daje?” „Čovjekova svrha nije u tome što radi, Chip.” „Nije?” Hiero je lice okrenuo prema meni. „Pitaj Sida. On je odusto od tog.” Ja sam slegnuo ramenima. Dugo nisam reko ništ. „Sid?” reče Hiero. „Znam da si još ovdje. Sid?”
„Ovdje sam”, promrmljah. I onda, budući da se činilo kako to čeka, rekoh: „Ma ja nemam nikakvog talenta. Ne ko vas dvojica. To je drugo.”
„Misliš da je zato lakše prestat?” Zacrvenio sam se. „Nije lakše. Samo je drukčije. Poslije rata, poslije svega toga, samo nekako više nisam htio svirat.” „Zašto ne?” ustrajao je Hiero.
„Ne znam.” Neraspoloženo sam raširio dlanove, bacio pogled na Chipa u sve većem mraku. Ništa nije rekao. „Ne znam”, rekoh opet. „To je trebala biti jedna radosna glazba. A jednostavno više nisam u njoj nalazio nikakvu radost.” „Ne razumijem to”, prekine me Chip. „Uopće to ne razumijem.” Zvučao je frustrirano. „Sama je glazba radost. Tako je opet nađeš. Ako sviraš.
Hiero je na to izgledao nekako tužno. „Čovjek može živit na puno načina, Chip. U nekima puno daješ. U nekima puno uzimaš. Umjetnost, džez, bio je neka vrsta uzimanja. Uzimaš od publike, uzimaš od sebe.” „Ali ono što daje, daje na bacanje.” „Što daje, Chip?” rekoh. „Ti si izvrstan umjetnik, ali jadan si čovjek.” Chip je šutio, vrtio piće pred sobom. Hiero ništa nije rekao.
Naposljetku Chip reče: „Reći ću ti što znam. Svijet je prokleto lijep.

Ali to je slučajna ljepota. Ono što mi radimo je namjerno. To je jedina vražja utjeha koju možeš ponudit ne samo svom životu, nego i drugim životima koje nikad nisi ni upoznao.” Dugo je, zamišljeno gledao Hiera. „Ništa ne duguješ svijetu, Thomase. Znam to. I dobar si čovjek. Ali bome mi se srce slama, fali mi tvoja glazba. Tu neku brutalnu prazninu vučem za sobom cijeli život, a to je ta tvoja vražja predivna glazba. Nikad zbog toga nisam presto bit usamljen.” Hiero je, tom iritantnom preciznošću slijepih, posegnuo i stisnuo Chipovu veliku ruku u mraku. „To je neki prijašnji život”, reče. „To je neki prijašnji život.”
Osjećo sam očaj, sjedeći ondje. Pročistio sam grlo, nesigurno ustao. „Mislim da moram ić spavat. Ne pomlađujem se.” „Slobodno”, reče Hiero. „Ali znaš da ćemo samo provest večer razgovarajući o tebi.” Oštro sam ga pogledo. Ali smiješio se, bila je to samo nevina šala. „Samo dajte”, rekoh. „Vjerojatno ćete obojica brzo zaspat od toga.” Hiero je ustao iz naslonjača, zglobovima šake pokucao po stolu.
„Natoči mi još jedno, Chip. Odmah stižem.” Poveo me mračnim hodnikom koji je mirisao na iznutrice u usku, jednostavnu spavaću sobu. Kroz prozor sam vidio tamno nebo iznad polja, milijarde uboda zvijezda.
„Na krevetu je čista posteljina”, reče Hiero, držeći ruku na mjedenoj kvaki. Slegnuo je ramenima, ko da kaže: Što još možeš tražit od života. „Hvala”, rekoh. „Hvala, Thomas.”
Još je gledo onamo gdje sam maloprije stajao. „Drago mi je što si došao, Sid. Mislio sam... pa. Drago mi je.”
Onda mi se u grlo spustila neka grozna težina, jedva sam mogao disat. Proguto sam je. „Zamisli, ovakvoga te naći.” „Kakvoga?” Slegnuo sam ramenima, onda vidio da on to ne vidi. „Živoga.”
Tužno se nasmiješio, kimajući. „Pa. Odmori se. Ako bude sreće, obojica ćemo još bit takvi ujutro.” Zatvorio je vrata za sobom. I onda sam znao, sjedeći na rubu kreveta u toj mračnoj sobi, bio sam siguran ko u ništ u životu, da mu moram reć za one vize. Da sam zato došo. Ne da nađem prijatelja, nego da napokon, zauvijek, jednog izgubim. Spavo sam. Ali to što sam vidio nije bio san. Vidio sam rupu u vremenu, nepostojanje, a onda sam opet bio usred svega. Vidio sam Hiera kako ga prisiljavaju da stane u vrstu sa zahrđalim željeznim kipovima. Vidio sam kako ga pozivaju da istupi iz te vrste, SS-ovci tako začuđeni njegovom bojom da su trljali njegovu kožu, ko da žele vidit hoće li se crnilo isprat. Zaključili su da je sportaš, ko Jesse Owens, ko Joe Louis, prijetili su da će ga još strože promatrat, za slučaj da pokuša te sportaške sposobnosti iskoristit za bijeg. Vidio sam SS-ovca kako ga prati do garderobe, govori mu nek se skine - sve: kaput, šešir, hlače. Sve je to zaguro u vreću s njegovim novim brojem na njoj.
To nije bio san. Vidio sam kako mu daju salitru dok mu udovi nisu počeli naticati. Da obuzdaju taj divlji afrički libido. Dan za danom dok mu lice u rukama nije bilo kruh natopljen vodom.
I vidio sam kako maloga briju, ama baš svaki njegov dio, on stoji u hladnoj sobi, oguljen ko ulovljena divljač, a tanke mu se noge tresu. Osim što to nije bio mali kakav je bio, nego starac koji je postao, tako da je na tom zemljanom podu bila njegova sjajna bijela brada, njegove su mliječne oči bile izmučene kad su mu dali prugastu uniformu i kapu. I čuo sam ga kako im govori: „To je neki prijašnji život. To je neki prijašnji život.”
Vidio sam ga kako ne može spavat. Bogati. Vidio sam ga kako zuri u sustanare, udova poput izvinutih vilica, očiju ko da se sve ugasilo u njima. Čak i tako prazne, začuđeno su ga gledale, čudeći se njegovoj crnoj koži. I vidio sam da je Hiero to jedva primjećivo. Ti su ljudi poput dima, mogo bi proć ravno kroz njih. Čak ih se malo i bojao, ko da mu je sama njihova blizina mogla izjest mišiće s kostiju, izdupst svjetlo iz očiju.
I vidio sam kako se njegovi dani vuku. Vidio sam kako ga sile u orkestar. Nije falilo instrumenata, ljudi su ih donijeli sa sobom, možda misleć da će svirat kada dođu onamo kamo trebaju doć. Čuo sam kako Hiero svira Wagnerov Lohengrin dok prilazi novi vlak. Čuo sam kako svira songove iz Opera za tri groša dok tijela voze pokraj njega na kamionima i ljude tjeraju na vješanje. Vidio sam kako svira u bordelu zatvorenica, njihovi su vrisci parali zrak do je on tako stajao, usnice su mu se micale, note su izlazile prodorne i vesele. To nije bio san. A onda sam spavao.
Sunce je izašlo i vratilo se ono svjetlo koje sve preplavljuje. Ustao sam u istoj zgužvanoj odjeći u kojoj sam išo u krevet, izašo van, sjedio na vrhu Hierova trijema, a noge su mi visile preko ruba.
Natočio sam si šalicu kave, ali pio sam je crnu - nije bilo mlijeka u hladnjaku. Pomisao na to protresla me. Nas trojica opet zajedno u kući bez vražjeg mlijeka? Odjednom sam znao da nema šanse da bi mogo malom reć istinu. Nikakve.
Jedno sat prije Chip je bio izašo, zijevajući, pito hoću li u šetnju. Ali ove moje noge nisu baš bile nešt dobro. Gledo sam ga kako teškim hodom odlazi sam, opterećen s te osamdeset tri godine. Bilo je to žalosno, vidit te godine na njemu. Baš sam htio uć kad sam odjednom osjetio nekog iza sebe. Pogledavši iza sebe, prepo sam se. Hiero je ondje stajao, nijem, okrećući lice prema suncu. „Dobro jutro”, rekoh, proučavajući ga. Još ko da nije bilo stvarno to da je živ. „Jutro, Sid.”
Bio je obučen u majicu kratkih rukava koja mu je loše stajala, pohabane traperice, tenisice tako stare da su izgledale ko da je u njima otrčo deset maratona. Ko skitnica i otrcan. No nekako, unatoč svemu tomu, dostojanstven. Počeo sam ustajat, da mu pomognem.
„Gospode, Sid, sjedni, sjedni,” Nježno mi se nasmiješio. „Tako sam dugo u ovoj staroj kući da bi mogo natraške trčat kroz nju i ne bi u ništa udario.” Tražio je rub trijema pipajući objema rukama, oprezno sjeo. „Kako si spavao?” pitao je, malo bez daha.
„Ma, znaš. Tuđi krevet.” Pogledo sam ga, zatim dodo: „Al hvala na svemu. Zbilja si dobar domaćin.” „Imam zbilja dobar viski, bar to.” Zahihoto sam se. „Skuho sam kavu ako si za. Al nisam mogo nać mlijeko.” Hiero se nasmiješio. „Sve ove godine”, rekoh. „Sve ove godine živiš ovdje. A ja nisam imo pojma.”
Na to nije reko ništ i sjedili smo u tišini. Zurio sam u njegov profil, njegovu kožu koja je izgledala tako bogato ispred bijeloga neba. Njegove su oči poput opala zurile u nevidljivu zemlju. I onda sam, ne znam zašto, odjednom to počeo govorit. „Hiero, nešto ti moram reć. Ne želim ti to reć, ali moram.” „Thomas”, reče on. Pocrvenio sam, pročistio grlo. „To što ti moram reć je loše.” Namrštio se. „Što?” Izlio sam kavu u žbunje, protreso šalicu i skrenuo pogled. „Bogati. Prije puno godina u Parizu. Ja sam bio kriv što nisi dobio vize.” Zastao je, ko da i dalje čeka da kažem do kraja. Izgledo je ko zahrđali kip. Bez ikakve reakcije.
Grlo mi je bilo suho. „Cijeli život”, rekoh. „Cijeli život želim ti to reć. Tako me jako peče savjest, Thomas.”

Kad se okrenuo k meni, na licu je imao zagonetan smiješak. „To je baš razlog. To je razlog zašto sam pozvao Chipa ovamo. Nisam htio da misli kako ga krivim za to što se dogodilo. Nikog ne krivim, Sid. Ne krivim.” „Ne slušaš me. Ja sam kriv. Skrio sam tvoje vize.” „Ali, Sid, nisam ni dobio vize.”
„To ti govorim. Jesi ih dobio. Dan ili dva prije nego što su te pokupili. Dostavili su ih u naš stan osobno, jedan od onih dana kad si ležo bolestan, a ja sam te čuvo. Ostavili su ih na našem pragu i ja sam ih skrio.” Odmahivo je glavom. „To nema smisla”, reče, „nema. Zašto bi to učinio?” Sjedio sam i drhtao, nisam htio reć. Onda je on reko, ko da kaže sam sebi. „Snimka.” „Thomas”, rekoh. „Žao mi je, tako mi je prokleto žao. Žao mi je.”
Ali on je jednom rukom napravio blokirajuću gestu, ko da ga ne smijem dirat. Sjedio je malo tako na sunčevoj svjetlosti, okrenutog lica. Onda je jako polako ustao na noge, otišo do drugih vrata, ušo unutra. Zatvorio je vrata za sobom.
Trijem je bio tako vraški tih. Moja koža, moja prsa, svaki dio mene otežao je od svjetlosti. Bio sam gotovo slijep u njoj, trepto sam očima, pritisak je izbjeljivo dvorište. Stisko sam tu šalicu ko da je cijeli moj život. Nije bilo važno da postupim ispravno. Tada sam shvatio. Nije bilo važno suosjećanje, nije bilo važno utješit ga. Bogati. Chip je polako i mučno prišao, bez daha od šetnje. „Što je to bilo?” „Ništa”, rekoh. „Nije bilo ništa.” Chip je uz grimasu sjeo onamo gdje je Hiero maloprije sjedio. „Mislim da ne bi trebo ostat”, rekoh. „Chip? Mislim da moram ić.” „Ma, Sid. Što si mu reko? Što si reko?”
Al nisam to mogao ponovit. Pogledo sam ga osjećajući se isprano, ispražnjeno. A onda ko da nije bilo važno zna li i on. „Ja sam skrio Hierove vize prije puno godina. U Parizu. Ti i Lilah izašli ste iz stana, dostavili su ih na prag dok je mali spavo.” Prsa su me bolila čudno, tjeskobno. „Htio sam završit snimku.”
Chip me oštro pogledo, ko da kaže: To si učinio? No odmah nakon što mu se na licu pojavilo iznenađenje, smirilo se. Zurio je van u polje, u Hierove masivne željezne skulpture. Tišina između nas bila je tako bolna da sam na kraju usto da odem.
Chip mi je stavio dlan na ruku. „Svi smo radili svašta čime se ne ponosimo, Sidney. Osobito tada.” Okrenuo se prema meni, mršteći se. „Nisi ti kriv što su ga soldačine pokupili. Nisi mogo znat što će bit.” „Osto je tamo zbog mene. Inače bi bio u Švicarskoj.”
Chip jedno minutu nije reko ništ. „To što si učinio je neoprostivo, Sid. Apsolutno zlo. I to kažem ko neko ko je profitiro od te snimke. Al dobro znam da bi bio dao život da spasiš njegov da si mogo. Taj ti je mali bio obitelj. Nemoj si govorit da nije tako.” Spopala me mučnina. Htio sam ustat, ali Chip je stavio svoju ručerdu na moje rame. „Kamo ideš?” reče. „Nešto mu moram reć. Moram reć još nešto.” „Ma, daj mu vremena. Za takvu vijest čovjek treba vremena.”
Chip me odveo natrag u Hierovu dnevnu sobu, njezin zid svjetlosti. „Evo što si propustio sinoć kad si tako rano išo spavat.” Nježno mi se nasmiješio. Još mi je bilo mučno. Ništa nisam reko. Ali Chip je rastvorio vrata od ormara i uz grimasu kleknuo. lzvuko je stari karton od mlijeka s pločama. Počeo ih je izvlačit iz omota. „Što, ima tvoje ploče?” promrmljah. „Ma, ništ od tog nije džez”, reče Chip. „Ne. Nikad nisi čuo za to. Gle. Adamo Didur. Miliza Korjus. Georg Malmstén. Marcella Sembrich. Mali kaže da su uglavnom poljske stvari, neke finske, švedske. Ali neš vjerovat kako to zvuči. Bogati. Slušaj.”
Postavio je iglu u utor prastaroga gramofona. I polako, pucketajući, ko iz neke velike daljine, začula se zlatna nit glasa. Zvučala je jako staro. Njezin se glas uzdizao i spuštao za cijeli registar i opet uzdizao, ko da se puni jednom lakom vedrinom, pjevajući na meni nepoznatom jeziku. Možda na poljskom. Njezin je glas bio blijed i razbijen, ogoljen, i onda je bio samo jedinstvena, izvanredna cjelina, i zatvarajući oči osjećao sam se ko da je tako puno toga još moguće. Onda je završilo. Otvorio sam oči. Hiero je stajao na vratima, čudno smirenoga lica. Chip se počeo dizat sa stolice, kad ga je Hiero zaustavio. „Ne trebam tvoju pomoć, Chip.”
„Nisam je nudio”, reče Chip. „Nešt hitno moram obavit. Nadam se da imaš cijelu rolu tamo jer mislim da će potrajat.” Pogledo me, prošo kraj mene.
Ploča se još okretala u utorima, pucketanje iz starih zvučnika šištalo je u iznenadnoj tišini. Hiero je nekoliko trenutaka stajo na vratima, spuštena pogleda. Onda je zurio ravno u mene, njegov je pogled bio oštrica. Pomaknuo se naprijed, posjeo u svoj teški kožnati naslonjač. Osjećo sam se ko da me tjera da se vratim, da opet priznam. Tiho gunđajući, teško dišući, okrenuo se prema poljima iza stakla, izobličenim skulpturama na njima. „Ovo nebo, Sid. Ovo je nebo iz Velikih epova. Velikih poljskih epova. Iz Pana Tadeuša” Malo je skupio usnice. „To je jedino što mi fali, nebo.” Kimnuo sam.
„ Vidio sam ga, znaš. Zbog neba sam se odlučio, zbog tog predivnog svjetla. Slijedio sam ga ovamo. Zato sam ostao.” Znao sam što govori, što se čini da govori. Nije oslijepio zbog logora, i htio je da ja to znam. Nije zato osto bez toga. Zurio sam u njega, u te oči tako blijede da su mogle i svjedočit propasti nekoga svijeta, propasti i ponovnom rađanju nekoga svijeta.
Dlanove je položio na koljena. „Što je to bilo? Je li to bila Marcella Sembrich? Nisam to godinama čuo. Njezin glas, takvo je bilo svjetlo.” Pročistio sam grlo. „Vjerujem.”
Slijepe je oči okrenuo ravno prema meni. „Vidim te, Sid”, reče iz svoje tame. „Vidim te ko prije pedeset godina. Točno tako.” Nisam reko ništ. Vinil je pucketo kad je igla došla do sredine. „Okreni”, reče Thomas, bez smiješka. „Pusti opet”

Hvala


Johnu Williamsu, Rebecci Gray, Peteu Ayrtonu i svima u Serpents Tailu, svima u Key Porter Booksu u Torontu, Jackie Baker, Anne McDermid i svim njezinim izvrsnim suradnicima, Hannah Westland i Margaret Halton u RCW-u, Marie-Lynn Hammond, Sarah Afful, Toddu Craveru, Michelle Wright, Jacku Hodginsu, obitelji Price, obitelji Edugyan, Jeffu Mireau, Richardu Hessu, Grahamu Newtonu, Artu Schiffrinu, Andrewu Hamiltonu, Jane Warren (fantastična si) te ustanovama Akademie Schloss Solitucle, The Canada Council for the Arts, The British Columbia Arts Council, Stiftung Kuenstlerdorf Schoeppingen, Fiskars A-I- R program, Collegium Budapest/JAK, Het Beschrijf/Passa Porta, Hawthornden Castle, Klaustrid i Fundacion Valparaiso.