Među nogama

1.

BEZIMENI HOTEL




Četrdeset i četiri su mi godine. Zovem se Javier. Sjedim na postelji hotelske sobe koju sam netom uzeo. Neću provesti noć ovdje; ni ostatak poslijepodneva. Tek ću pročitati test, imam li hrabrosti ispunit ću ga i malo prileći. To će biti sat, najviše sat i pol, i vratit ću se u ured.
Čudno, ne sjećam se imena hotela, no kroz prozor razabirem pročelje golema kina. Sad znam da sam u središtu grada, dvadeset minuta taksijem od moje kuće, žene, moja dva sina i klupe za trbušnjake.
Gle!, dršću mi ruke. Opažam suhoću na usnama, no ne želim prijeći pet koraka što me razdvajaju od minibara. Vidim li svoju sjenu, mogao bih se pokajati i pobjeći od sebe.
Mirno. Mobitel žari u džepu hlača. Da mi je ostalo malo razuma, isključio bih ga. Jasno da ona ne običava zvati u ovaj sat ali...
Čitam:
1. Jeste li kada pomislili da vam je potrebna pomoć zbog vašeg seksualnog ponašanja ili zato što stalno razmišljate o seksu?
NEX
2. Osjećate li da seks i seksualni podražaji vladaju vama?
DAX
3. Jeste li kad pokušali suzbiti ili ograničiti radnje koje u svojem seksualnom ponašanju smatrate pogrešnima?
DAX
Krajičkom oka naslućujem svoj odraz u zrcalu, lijevo. Nazirem privlačnog muškarca, pametnog, dobro odjevenog. Povlašteno biće što živi od posla koji voli. Bodrim se i bodrim, ali žalim sebe - i gore - stidim se.
Bit će Bog. Apsurdno jer nisam svjestan Njegove prisutnosti u svom životu. Katolik sam, ali ne pamtim da sam se pričestio više od tri puta. Jamačno jer mi je pop uporno postavljao opscena pitanja na ispovijedi. Bilo mi je osam godina, no dovoljno da shvatim kako taj bijedni bolesnik nikada neće spasiti moju dušu.
Moj Bog sam ja bez mana. On me osuđuje, misli da sam nakaza, kažnjava me vlastitim gađenjem, i prije jedva pola sata nagnao me da zatražim ovu tiskanicu preda mnom.
4. Osjećate li krivnju, potištenost ili grižnju savjesti nakon...? Sranje! Na zidu je zagasitocrvena mrlja. Gdje li sam pročitao da je neki pukovnik ruske tajne službe raskomadan u jednom hotelu Gran Víje1?
5. Utječete li se seksu:
(a) da biste pobjegli iz stvarnosti,
(b) da biste utažili žudnju,
(c) naprosto jer se ne možete suzdržati? AXCX
6. Vaše traganje za spolnim užitkom postaje sve grozničavije?
DAX
7. Djeluje li na odnose s vašim supružnikom? NEX
8. Morate li prizivati erotske slike i sjećanja dok spolno općite s partnerom?
DAX
Do prošlog srpnja, kada je sve počelo, mogao sam s pravom reći da sam muškarac duboko odan svojoj ženi. U dvadeset godina braku pretjecali su mi prsti jedne ruke pri nabrajanju koliko sam puta podlegao izvanbračnoj pustolovini. Nijedan od tih rijetkih izleta nije bio nimalo važan. Propuštanje brojnih prilika koje su mi se nudile nije u meni izazvalo ni trunku frustracije. Praktičan sam. Kad god bih osjetio potrebu, a ne bih imao Lolu uza se, radije nego upasti u nevolje, nisam dvojio pribjeći samome sebi. Bez krivnje. Čak s radošću što kat-kad oživljujem onog negdašnjeg mladca.
Onda, što se to zbiva, ubogi Javieru, crnobijeli Javieru, Javieru koji se ne umaraš od samozavaravanja? Stigne polovina tvog života i zvijer što je prebivala u letargiji između tvoje glave i prepona najednom se budi? Odluči: trgam test ili nastavljam odgovarati?
Sve je bolje od ponovnog gubljenja u novom krugu potrage za izvorom svega.
Deveto. Gdje je deveto pitanje?
9. Posjećujete li niže društvene slojeve i okružja kada tražite seks?
Preko desetak javnih zahoda, više parkirališta, nekoliko veža, nogostup cestice što vodi do žičare i, premda mi je mučno priznati, fotokabina na postaji metroa Avenida de América.
Pamćenje mi, jedno po jedno, vraća nesklapna poprišta susreta s njom, u svako doba, u najnezgodniji čas, bez urečena dana, već prema hiru, bez logike i predvidljiva slijeda. Tu je njezina moć. Ja u iščekivanju obroka, koji daje kao da je sve rastrojenija (što i jest). Tri poziva u jednom danu, potom tjedan šutnje. (Taj tjedan mog rođendana, kad sam poput kakva narkića tražio njezin glas u drugim glasovima, polučujući najviše tako slab i tužan užitak da sam se ćutio najosamljenijim bićem na planetu.) Hajdemo vidjeti: ako sam čist, uredan. Ako sam odavno prestao pušiti i piti. Ako idem u teretanu. Čitam dvoje novine na dan. Kupaonicu uvijek koristim u isto vrijeme. Moje je donje rublje od bijela pamuka. Jedem tri puta na dan, nikad četiri, i poslije perem zube. Što čini čovjek poput mene ostavljajući trag sperme u lopticama rupčića po cijelome gradu?
Netko je upalio televizor u pokrajnjoj sobi. Dopiru afrički tam-tamovi i jedan dostojanstven glas, koji me podsjeća na mog profesora književnosti iz četvrtog, pripovijeda mi o ljubavnim obredima hijena.
Moj se profesor zvao Castellví. Bio je nevjerojatno mršav, usta iskrivljenih od grozne facijalne paralize. Imao je koščate ruke i jagodice prstiju boje bijele kave od tolikog pušenja. Opalio mi je najjaču pljusku koju sam ikad dobio. Kad god osjetim da zaslužujem kaznu, iskrsne mi u sjećanju i iznova me udari.
11. Gubite li vrijeme na poslu zbog zaokupljenosti seksom?
DAX
12. Vaša učinkovitost i sabranost oslabjele su uslijed sve grozničavije spolne aktivnosti?
DAX
Prekjučer, da ne idem dalje, u Arreguijevu uredu. Ortak i ja iščekivali smo taj sastanak cijeli mjesec. Konačno nastupa veliki trenutak: Arregui priznaje da se kidao od smijeha s oglednom epizodom serije koju mu kanimo staviti u sat najveće gledanosti. Ističe »ludo satkanu radnju«, diže do neba »vraški dobro skrojene likove«. Uvlači mi se.
- Odakle crpiš ideje, Javiere? Ne znaš koliko ti zavidim, kite. Vama piscima zavidim najviše na svijetu.
Zamišljam ga u postelji s tajnicom. On je ružičasti praščić raširenih nogu, pušta da ga siše.
Ne treba se uzbunjivati. U posljednje vrijeme zamišljam sve žive sparene sa svim živima. Od prošlog srpnja moj mozak nema granica.
I hop, zazvoni telefon, upravo tada. Arregui ulazi u naš džep, njegov gotovo siguran potpis, godina milijunskog ugovora, sto radnih mjesta u dvije kocke u zraku u potrazi za šesticom... Mogao sam ga isključiti, jasno. Jednako sam mogao prestati disati, ili zariti si dvije penkale u oči.
- Molim?
- Učinimo to sad.
Bolje da se ne prisjećam njezina glasa jer budi se kuja kako se probudila u Arreguijevu uredu.
Dižem se. Ispričavam se njemu i ortaku.
- Žao mi je. Osoban poziv.
- I te kako osoban. Reci im koliko je osoban. Zašto im ne kažeš? Ćudljiva je. Katkad mi da vremena, a katkad ne. Sada je bilo ne.
Dvanaest u jutro i već se uspalila. Stari, ne znaš što je to. Kad je ton hitan, valja trčati.
- Odmah se vraćam.
Čuje me. Zna da sam okružen ljudima. Boli je briga.
- Sva gorim. Bradavice će mi prsnuti. Trebam tvoj glas, sad, sad, sad !
Stolovi, računala, tajnice, pokazatelji gledanosti. Preda mnom bezbojan svijet: neutralan šampon, Coca-Cola light, a ja na putu do nekog utočišta gdje ću onesposobiti bombu što titra na telefonu.
- Čekaj! - kažem joj.
- Ne mogu čekati, kurvin sine! Kad naručujem iz robne kuće mogu čekati, kad zovem majku mogu čekati, kad se dogovaram za šišanje mogu čekati...
Znam. Znam da ne može jer je luda, a luđaci nemaju strpljenja. Imao sam ludu susjedu: Charito. Za kiše je izlazila na balkon u bikiniju.
- Prekinut ću. Ne znam zašto te zovem kad mi ni za što ne služiš.
- Nemoj!
Trčim, hajde trči. U potrazi za četvornim metrom intimnosti. Neću dopustiti da mi utekne. Slutim da bi nestala zauvijek. Bilo bi to rješenje, no tko želi rješenja kad je naučio nalaziti užitak u nevoljama?
- Ostavit ću te, govno jedno nemoćno. Govori mi, nesrećo! - Smijeh. - Majko moja, mislim da sam izgubila gaće!
Dizalo. Moj anđeo čuvar, koji je đavo, stavio mi je dizalo na put. Izvlačim glas iz mračne spilje u utrobi i:
- Pripravljaj se, smucko, jer ću te... - Pritisnem dugme. Vrata se otvore - kao nikad.
Stajem kod tipkala, taknem peto. Vrata se zatvore i diže se Thyssen s nosivošću osam osoba. Pritisnem stop i zadržim tu ruku. Drugom spuštam smičak hlača. Mobitel ostaje uhvaćen između mog uha i ramena. Tražim rupčiće.
Prestani misliti. Ne vidiš li da nisu najgori pozivi, nego sjećanja koja stvaraju? Smijeh hijene, sirena kola hitne pomoći, otkucaji srca u Adamovoj jabučici. Ima li u minibaru duhana, popušit ću pet cigareta zaredom.
Neću pasti u zamku uspravljanja. Bojim se kuje. Poznajem je. Koristi svaki pokret za mijenjanje položaja. Voli biti zamijećena. Osobito pokazati mi da je tamo. Godine kolotečine i sad, stara kao ja, gubi nadzor.
Mislit ću tek na minibar i duhan. (Marlboro bi bio zgoditak!) Krećem četveronoške modrim sagom s bijelim čvorićima što (sad opažam) hini zvjezdano nebo, sazviježđe. Sklapam oči i, načas, lebdim.

2.

DEVET MJESECI PRIJE
(14. SRPNJA)




Nakon četrdeset i osam sati nepodnošljive tjeskobe, ETA je ubila nedužnog dvadesetdevetogodišnjaka i cijela je zemlja ustala tog ponedjeljka odlučna ne dopustiti da takvo stanje potraje. Taksist, s modrom vrpcom solidarnosti, upozorio je Javiera:
- Odvest ću vas u zračnu luku, ali u podne, gdje god bili, gasim motor i držim deset minuta šutnje.
Javier je obišao četiri taksija što su čekali klijente ispred Palacea. Koliku god napojnicu nudio, nije našao nikoga tko bi pristao prevesti ga bez desetominutnog zastoja na koji se cijela Španjolska obvezala.
- Ne brinite, nećete zakasniti na avion. I u zračnoj će luci poštovati deset minuta šutnje. Ne vidite li da smo danas zaigrali na budućnost sviju nas?
Motrili su ga kao čudnog stvora, gotovo čudovišnog. Trideset i devet milijuna ljudskih bića složilo se javno osuditi sto tisuća kurvinih sinova, a on udri po svome, nastojeći kupiti građanske svijesti tisućicama.
- Ne mislite da mi je lako pri srcu zbog tog momka... - ispričao se.
- U Americi bi to po kratkom postupku... Plinska komora, ili Injekcija...
Taksist je otvorio vrata iznutra i Javier stavi kovčeg na prednje sjedalo. Potom se smjesti otraga s crnom kožnatom mapom koju mu je Lola poklonila za Božić.
- Zapravo sam se preračunao. Žena mi to vječito govori: »Letiš kao muha bez glave.«
Nikad nije razgovarao s taksistima. Dapače, to je mrzio. Stoga je uvijek ulazio u taksi s nečim za čitanje. No toga su ponedjeljka ljudi bili potreseni i riječi su tekle povinujući se potrebi za zajedništvom.
- Kažem vam da ćete stići. - Taksist je krenuo. Nije stigao. Letio je stotinama puta i nikad nije propustio zrakoplov. Tada jest.
Imao je mnogo sreće.
Podnevni saziv zatekao ih je pred Vipsom na uglu ulice Velazquez i Liste.
Juancar, tako se zvao vozač, proživljavao je najgore ljeto u životu jer ga je žena napustila i odvela njihovo četvero djece.
- I sve mojom krivnjom, znam, grdne sam joj svinjarije napravio. To s taksijem je gadno. Poživinčiš tu cijele dane. Madrid? Besmislica. Ljudi jure amo-tamo kao da će smak svijeta. Radim šesnaest sati na dan, i ako mi se kakva ženska tu i tamo namjesti za metak, što ću? Vi niste tražili da se rodite s klipom među nogama, zar ne? E, pa ni ja. Mislite »koja mustra«, ali... Ne, ne razmećem se da umočim svaki tjedan, ni svakih petnaest dana, katkad ni cijelu godinu, no jednom iskrsne: pogledići u retrovizoru, ugasiš radio, ona započne razgovor, bruji taksimetar, zašušte najlonke. Kažeš: »Hoćemo li prečacem?« A ona: »Amen.« Amen? Uhvati te bez kondoma i zasrao si ga za čitav život. Shvaćate li što vam govorim? Jeste li oženjeni?
Javier nije slušao. Njegov je um bio zaokupljen prisjećanjem je li uzeo Orfidale2 iz ladice s lijekovima.
- Ženu srećom nisam zarazio, ali to je puko čudo. Zamislite si, kraj četvoro djece. Znate što hoću reći?
Iñaki Gabilondo oglasio je podne na radiju.
- Treba stati. Neka Bog uvidi da sam dobar čovjek koji je imao trenutak slabosti.
Zaustavi u dvoredu. Ostavi poziciona svjetla upaljena i radio uključen.
Izišli su i pošutjeli, prekriženih ruku, rame uz rame, gledajući svečano u tlo, kao da je grad groblje.
Juancar bijaše prilično mlad, krupan. Nosio je majicu bez rukava sa Svetim srcem. Pazusi su mu vonjali po slanini.
Osoblje i gosti Vipsa došli su na ulicu izraziti šutnju. Zaustavi se još kola i jedan autobus: »devetka«. Putnici ostadoše unutra. Stojeći bez riječi. Čovjek bi odoka rekao da su zatvorenici na putu za konclogor.
Nakon tri minute taksist briznu u plač. Isprva muklo, ridanje nabuja i uskoro se toliko razmahalo da je Javier bio prinuđen dodati mu paketić rupčića, ne mogavši više mirno gledati lampaše što su mu visjeli iz nosa.
Ni to nije nimalo ganulo njegovo srce. Dojmilo ga se što nije pod dojmom. Ponovno se osjeti izvan ovoga svijeta, nesposoban dijeliti njegova čuvstva, zatočenik svoga ja, autističan, dalek. Često bi ga uplašilo koliko je sebi važan on sam, a nimalo drugi. Često, no brzo bi se opravdao: »Ne živim sebe jer pišem. Ja sam drugi. Promatram ih, proučavam i poslije im dajem život na papiru.« Imao je pravo. Već je toliko godina lovio likove za kino i televiziju, da se preobrazio u spužvu. U fenomen poput onog izmaštanog čudovišta, Stvari, koji guta sve što vidi i čuje i potom to pretače u scenarije. Sad se natapao Juancarom i njegovim suzama. Dobro bi mu došao za seriju: taksist, roker, kurviš, osjećajan, seropozitivan... »Ja sam običan prevodilac - mislio je nekih noći - ne živim i ne stvaram ništa. Tek tumačim ono što žive i stvaraju drugi.«
Žao mi je. Zrakoplov je poletio prije deset minuta.
Barajas je bio u kaosu. Iz te luke već godinama nijedan zrakoplov nije polazio na vrijeme, no tog ponedjeljka, upravo toga, let za München krenuo je na minutu.
Javier i druga osoba koja je ostala na zemlji istodobno pritisnuše tipke mobitela. Podudarnost izmami osmijehe. Gotovo rumenilo, bar kod njega.
- Mrzim to smeće.
Nije odvratila. Pametne žene ne zamaraju se odgovaranjem na očiglednosti, osobito ako su tamnopute, posve glatke kose i vrlo svijetlih očiju.
- Koma! Nema baterije.
Ugrizla se za donju usnu s čarobnim učinkom: u hipu se pomladila petnaest godina. Čudo je bilo toliko, da je Javierova glava planula.
- Poslužite se ovim ako hoćete.
- Ne... treba vam.
- Ma, hajde!
Nešto poslije dijelili su čekanje u baru. On, koji nikad nije pio, pred martinijem. Ona, s tri kave što ih je zatražila u čaši. S ledom.
Bijahu mirni. Dobili su mjesta u drugom zrakoplovu što je polijetao oko pet.
- Muž će doći po mene. Možemo vas povesti u München kolima.
- Hvala, ali ne bih. Iskoristit ću ovu nezgodu za šetnju Pragom.
- Kad ste rekli Prag, zasjale su vam oči. Vidi se da vam se sviđa.
- Osobito noću. Pa još ljeti...
- Ima jedan hotel blizu mosta, malen...
- Tri noja, tamo idem.
Nije lagao; improvizirao je. Pa ako gospođa zagrize méku. Njegov stvarni plan, ne osujeti li ga ona, bijaše otputovati taksijem u München, večerati s Richardsonom i porazgovarati o prijevodu i prilagodbi na engleski scenarija što ga je napisao u proljeće. Ortak i on tragali su za međunarodnim glumcima i koproducentima u očajničkom pokušaju proboja na tržište i bijega iz geta u koji se pretvorila domaća kinematografija.
- Grozno je to s tim momkom, zar ne?
- Kojim momkom?
- Momkom kojega su ubili ti huligani. Dva metka u glavu... Načas kao da će ustati gotovo uvrijeđena. Potom, kretnjom ruke, zatraži neka utihne. Otvorila je torbicu i izvadila zagonetnu kutijicu od iste kože kao Javierova mapa.
- Ništa ne znam. Radije ne znam za to. Razgovarajmo o čemu drugom. Ne gledam televiziju, ne čitam novine. U mojoj knjižnici nema nijednog romana napisanog u ovom stoljeću. Čudna sam žena, plašljiva. Sve me straši: ono što se zbiva i ono što bi se moglo zbiti. Već dogođeno me, naprotiv, smiruje. Ma koliko tragično bilo, tome već nema lijeka.
Javier, spužva, shvati da je naišao na velikog bijelog kita. »Baš si kreten - kaza si. - Kako si se mogao toliko prevariti misleći da, ako išta, vrijedi za malo očijukanja?«
- Niste mi rekli kako se zovete.
Trebao je ime za arhivu. Nije je želio pamtiti tek kao »ženu koja je propustila zrakoplov« ili »crnku sličnu Carmen Posadas«.
- Većini je lako odgovoriti na to pitanje. Kod mene, kazala sam vam već da sam čudna, ono ima dvostruki odgovor.
- Moje je službeno ime, zapisano u osobnoj, Azucena, no zovem se i Almudena.
Koja god od dviju bila, pričini mu se kao dar s neba.

- U istom smo porođaju ugledale svijet nas tri sestre. Majka je rodila u Barceloni. Poznajete li hotel Princesa Sofía? Iza. Otac kaže da smo na svijet došle jednake. »Tri bisera«, vikao je po hodnicima bolnice. No poslije dva dana inkubatora ja sam bila drukčija. Ako su one bile dan, ja bijah noć. Ako su imale glavicu ćelave lutke, ja - kosmate čimpanze. Ako su bile tihe i mirne kao svetice, ja sam plakala tako moćno da su bolničarke stavljale vatu u uši dok su me presvlačile i prale... Rasle smo i razlika je rasla s nama. Violeta i Margarita bijahu dvije kapi vode: sitne, plavušne, očiju boje mora kad je pijesak posve bijel. Ja sam bila mnogo viša i imala sam golema stopala. Moje cipele za prvu pričest bile su dvije goleme bijele podmornice broj četrdeset... Nismo navršile ni jedanaestu kada se naša majka, prevoditeljica, zaljubila u neku Njemicu koja je pisala priče za djecu i napustila nas. Tata je to podnio bez boli jer je već dugo nije volio, no ostale smo mi. Njegovi poljski cvjetići3, njegovo Trojstvo. Tajna s kojom nije znao što bi... Ustrašen genima (moj je djed spolno zlostavljao svu svoju djecu), razdijelio nas je obiteljima prisnih prijatelja... Margarita je otišla u Córdobu, u kuću Molina, koji su držali kino. Vjerojatno je zato postala glumica. Violeta se odgojila u Madridu kod Mendoza, ljubitelja borbi s bikovima. Tako je u Las Ventas4 upoznala člana uprave Santanderske banke za kojeg se udala. Ja sam sletjela u divan dvokatni stan obitelji Fabra u Andori... Narcis Fabra službeno se bavio upravljanjem imanjima, no njegov pravi izvor prihoda bilo je krijumčarenje...
Azucena-Almudena prvi put naznači stanku i zatraži vatre od konobara. To Javiera vrati u stvarnost bara zračne luke. Znojila se spužva, prenatopljena podacima, lijući tjeskobu kroz svaku poru.
- A ako je laž?
- Što to?
- To što vam pričam.
- Zašto laž?
- Neke žene izmišljaju prave strahote ne bi li ispale zanimljive.
- Pa i muškarci, bit će.
- Ne znam. O muškarcima ne znam ništa. Odavno sam odlučila ne gubiti ni minute više ispitujući kakvi su.
Sve je to izgovorila prirodno. Njezin ton, i kretnje, bijahu posve jednostavni. Iako sablažnjujuće, riječi su se na tim usnama doimale čiste poput njezina lica. Tako da je u pola tri on već bio ribica u njenoj mreži. Nikakvo križanje nogu ni uvlačenje dima u stilu vampirice ne bi ga uzbudili koliko ta priča. Osjetio se sretnim što ima čula koja joj može posvetiti.
- Laž ili ne, nije bitno. Nastavite.
- Fabre su se obogatile pomažući drugim bogatašima iznijeti imetak iz zemlje... Za povlačenje jedne svote iz bilo koje točke Španjolske i njeno polaganje u trezor neke züriške banke uzeli bi dva posto oslobođenog iznosa... 1975., s promjenom režima nakon Francove smrti, nekoliko milijuna peseta prošlo je kroz ruke mog posvojitelja... Najednom je u vladi odjeknula uzbuna osiromašenja. Najboljim državnim uhodama naloženo je neka se uvuku u mreže protoka novca... Lukavi kao lisice, Fabre su unajmili jednog od tih uhoda da nadzire i skreće prema drugim prolazima pozornost ostalih... Taj je četrdeset-devetogodišnjak izgledao kao jedna od najdosadnijih osoba na svijetu. Kao uvijek, privid vara, jer sve, baš sve što znam, naučio me on... A tek sam navršila šesnaestu i bila sam šaka jada. Dotuklo me trideset i osam mjeseci u postelji, u gipsu od vrata do stopala, zbog nesreće na skijanju. S takvom prošlošću jasno da sam poludjela za tim čovjekom, iako je bio ćelav, hrom i imao pola umjetnog zubala... I on se zaljubio u mene, shvatila sam to poslije, no u početku me, uplašen mojom malodobnošću, izbjegavao. I tako me, nesvjesno, najprije naučio razviti nužnu strategiju za pridobivanje muškarca... »Kad ste već uhoda - rekoh mu što sam tajanstvenije umjela - mogli biste istražiti tko sam ja uistinu«... Pokazala sam mu skorašnje slike mojih sestara i povjerila mu svoje sumnje: »Svi mi spominju grašak i Mendelove zakone, ali srce mi govori da živim tuđi život.«
U filmu što ga je snimao Javierov mozak, uhoda je imao crte Harveya Keitela, a djevojka one Estrelle, dadilje njegovih sinova: tako mlade, tako bijele kože, i kratke kose, vječito u zelenom. Jednoć ju je zatekao u kupaonici kako miriše njegovu pjenu za brijanje.
- Još jedan martini, molim. Želite li štogod?
- Prestati govoriti. Osjećam se apsurdno pripovijedajući svoj život neznancu.
- ...?
- Makar vam zvučalo kao laž, po cijele dane ne izustim ni riječ. Bit će mjesec. Sad je mlađak. Utječe na me. Ja sam rak. Sutra mi je rođendan. Sutra, jesam li vam rekla? Karmelska Djevica, jesam li vam rekla? Zato su me nazvali Carmen.
- Kako Carmen?... Nije...?
- Sve ćete shvatiti kad završim. Obećajem začas završiti. Zabrazdim li opet, prekorite me.
Okrenula se konobaru.
- Vegetarijanski sendvič s integralnim kruhom, može li? Konobar potvrdi i ode.
- Koja grdna erekcija.
- Moja?
- Konobarova. To je zbog plavuše za šankom. Kad god momak dođe po narudžbu, dodirne ga koljenom.
Prinijela je brojčanik sata na pedalj od očiju dok je on crvenio.
- Zar je stvarno tako kasno?
Dohvati crnu kožnatu kutijicu izvađenu iz torbice na početku razgovora i ustade.
- Nisam luda. Samo sam šećeraš.
Iznova je otvorila torbicu, izvadila telefon i najednom mu se obratila s ti.
- No ne budi tužan. Nećeš morati čekati kraj priče... Koji je broj tvog mobitela?
- 909 00 60 46. Stala je utipkavati.
- Ali nemaš baterije, sjećaš se...? Javierov mobitel zazvoni.
- Čemu vjerovati u prvo što ti kaže žena koju si upravo upoznao za nekim pultom?
Osjetio se kao zadnja budala, pa ipak je prinio telefon uhu gledajući je kako odlazi. S leđa se doimala kao studentica koja ide provesti studentsku godinu kod neke američke obitelji.
Govorila je svejednako hodajući u pravcu zahoda i, kako je nestajala s vidika, njezin je glas zvučao mnogo perverznije iz slušalice. Kao da joj je telefonska mreža skinula krinku.
Pripovijest se nastavljala:
- Rovira je zagrizao udicu. Rovira nam je rekao da se zove, peder jedan. Jesi li znao da su sve uhode biseksualne? I k tome, od Rovire ništa. Prevario nas je. Bio je iz Ekstremadure i zvao se Rodriguez. Imao je ženu i osmero djece, iako je to tebi, meni, čak i samom Narcisu Fabri, koji je umro od raka čmara kako je i zaslužio, sad već posve svejedno... Bitno je da me ćelavi toliko želio poševiti kao što sam ja željela biti poševljena, i dao se u potragu...
Javier ispusti telefon naslutivši da se pretvorio u prenositelja zaraze. Promjena tona, rječnika, dojmili su ga se kao kad je prvi put gledao Egzorcista. (Davao se u ranu zoru, u londonskom Sohou. Regan, opsjednuta djevojčica, masturbirala je s križem, a u redu ispred neki se par ljubio kao da su njihovi jezici opsjednuti poput nje.)
Grozno je što je priča sveudilj trajala, i iz mobitela je, na stolu od akrilnog stakla, izvirao dalek tanak glas, rašivene riječi, no odveć smislene a da bi ih odbio slušati.
- Uzeo... tjedan... odmora... otputovao... Barcelonu... zvao me... svaku večer... nove podatke... bila... isprika... krmak... pola sata... slušala bih dahtanje.
Sagnu glavu dok vrh njegova nosa ne dopre do pepeljare, prepune opušaka s mentolom (cigarete što ih je ona popušila). Uho priljubi uz telefon i osta tako, ne dodirujući ga, u naivnoj nadi da će pripovijedanje jednog trena stati i on će moći pobjeći.
- Pet dana nakon odlaska javio mi je neka smislim neku izliku i nađem se s njim u Barceloni. Imao mi je otkriti nešto odveć neobično a da bi mi to rekao telefonski... Idućeg sam jutra trebala ići sa školom na jezera Tristaine. Iskoristila sam to. Ustala sam rano i uzela dvadeset tisuća peseta iz kovčežića u Fabrinoj radnoj sobi. Doručkovala sam s obitelji i potom otišla iz kuće odjevena kao planinarka (u naprtnjači sam nosila haljinu, cipele s potpeticama i najlonke)... Taksi me ostavio na ugovorenom mjestu (groblje na Montjuīcu) nakon dvjesto kilometara vožnje za koje sam nekoliko puta smočila gaćice od čiste uzbuđenosti... Rovira me pozdravio ne pogledavši me, kao uvijek. Zatim me pozvao da ga slijedim kroz strm labirint staza prepunih niša... Puhao je jak vjetar, ravno u lice. Haljina mi se plela oko nogu i golicala me. Bijaše kao da hodam gola među mrtvima... Stali smo pred jednom od onih golemih zidina što gledaju na more. Neki je brod pristajao u luci, sjećam se. Rovira, u kockastoj košulji i s mojom naprtnjačom, najednom se činio kosmatiji, mlađi; stoga bliži... »Tu si ti«, kazao je pokazujući nadgrobnu ploču... Sledila mi se krv u žilama. Neka djevojčica, jednaka mojim sestrama, smiješila nam se ugasnuta, ugasnuta, s portreta boje sepije na mramoru koji je čuvao grob. Pod slikom, njezino ime, Almudena, datum rođenja (isti kao moj), 16. srpnja 1959., i smrti, 24. travnja 1974... »Na dan kad si se rodila bila su dva gotovo istodobna porođaja. Ishod je bio pet djevojčica: dvojke i trojke. S obzirom na sličnost ove djevojčice s tvojim sestrama valja pretpostaviti da se neka bolničarka grozno zapetljala s bebama«... Jesi li još tu?
- Jesam.

- Pričekaj čas. Moram uzeti inzulin.
Javier predosjeti da se pripovijest primiče kraju i poželi klisnuti. Čak pomisli otkazati let i potražiti drugi, ne bi li izbjegao susret s njom u zrakoplovu. Zapravo nije bio zahvaćen tek osupnutošću, nego panikom. Ta žena, hoće li nešto? Ali što? A ako skonča privezan lisicama o uzglavlje postelje nekog praškog hotela sa šiljkom za led zarivenim u srce?
Dignu ruku tražeći račun od konobara, ali razvratnik je bio odveć zaokupljen puštanjem da ga plavuša dodiruje koljenom. Isprekidan tanki glas iznova izroni iz slušalice, primamljiv poput meke.
- Kako je umrla?, upi... vorio da je bi... etna nesreća... Dohvatio je mobitel i pritisnuo ga na uho. Njezini es-ovi, el-ovi, be-ovi i ve-ovi ulažahu mu ravno u mozak vrcajući iskrama što su ih njegovi neuroni pretvarali u slike. U milijuntom djeliću sekunde kolanje se njegove krvi ubrza, žile se počeše nadimati, poraste za pola stupnja njegova tjelesna toplina i cijeli žljezdani sustav pojača lučenje tvari: znoj posta očitiji, slina gušća, zagrgolji mu želučani sok i potekoše prve kapljice; sjemena, ugrožavajući njegove besprijekorne lanene hlače.
- »Prijelaz preko pruge, bez brklje - objasnio je Rovira. - Kola, s djevojčicom i roditeljima unutra, smrskao je Talgo Portbou-Algeciras«...
»Onda bih - rekoh mu - da bolničarka nije pogriješila, sada bila mrtva«...
»Da si bila Almudena, da - odvratio je - no mogla si biti i Carmen, druga blizanka, koja nije putovala s obitelji jer je bio Veliki tjedan i radila je kao zamjena u El Corte Inglésu«5 ... I kao dokaz, pokazao mi je fotku načinjenu tog tjedna. Na njoj je bio on, okružen golubovima na Trgu Cataluna, grleći nasmiješenu djevojku u odori El Corte Inglésa, posve nalik na mene. Moju pravu sestru... Carmen, Almudena, Azucena? Jesi li uspio zaključiti tko sam? Ni ja. Je li ti se svidjela priča?
Javier oćutje kao da su mu prerezali pupčanu vrpcu prije vremena.
- Ali nešto nedostaje.
- Što?
- Ti i Rovira.
- To je preosobno.
- Razumijem.
- Nisam se vratila u kuću Fabrinih, zamisli.
- Ah, ne?
- Nakon onog što se zbilo? Nisam mogla. A i Carmen je zamalo poginula.
- Carmen?
- Moja sestra. Ona iz El Corte Inglésa.
- Pomalo si zla prema meni.
- Ja?
- Staviš mi med na usne a potom...
- Takvo što bih ti mogla ispričati jedino ako i ti meni povjeriš nešto vrlo intimno.
Potraži u mislima ispriku, neku duhovitu rečenicu kojom bi skrenuo razgovor, no u bljesku se utjelovi ponor razjapljen pred njim i odluči se sunovratiti.
- Neku... moju priču?
- Da.
- Dobro, ali telefonski. To je, znaš... presnažno. Primjerena bi riječ bila iznimno. Kako god, bilo bi me stid pripovijedati ti je gledajući te u oči.
- Ne mičem se odavde.
- Dobro.
- Možda ne bi bilo loše da i ti odeš u zahod, u muški, jasno, i zatvoriš se.
- Zbog?
- Slobodnije ćeš se izražavati znaš li da te nitko ne gleda, vjeruj mi. Naglo mu uzavre krv i umah zamijeti da su ljudi oko njega suvišni.
- Nisi to još nikad učinio, zar ne?
- To, što to?
- Otklopio kutiju gromova.

3.

TOČKA NAPADA




Javier se ne želi prisjećati. Pred minibarom je, s kutijom svijetla duhana u jednoj i šibicama u drugoj ruci. Sklapa oči dok prinosi cigaretu ustima. Ne želi se vidjeti ni kako pali vatru što će ga vratiti poroku ostavljenom šest godina prije.
U toj je sobi (ne sjeća se broja) tog hotela (ne sjeća se imena). Platio je osamnaest tisuća peseta za nju. Treba je tek kako bi odgovorio na dvadeset pitanja testa ne osjećajući poglede drugih smrtnika.
Kad završi mora donijeti odluku, a i to želi učiniti bez svjedoka. Prvo, sukladno uputama, mora sebi reći: bolestan sam. Ovisan sam o seksu i potrebna mi je pomoć. Zatim će okrenuti jedan broj i glasno ponoviti rečenicu: Bolestan sam. Ovisan sam o seksu i potrebna mi je pomoć.
Bit će to točka napada. U scenarijima uvijek postoji jedna. Protagonist uviđa da je njegova svakidašnjica narušena nečim što ga nadilazi. Želi se vratiti u nju, no to nešto ga priječi. Protagonist odluči boriti se. To je točka napada. Nakon mnogih prepreka, pobjeđuje. Iskustvo je bilo strašno, ali pozitivno. Protagonist ne samo postiže ono što želi, već postaje i bolja osoba.
Prvi je dim mučan, koliko i oslobađajuć. Širi se nosom, ustima, grkljanom, plućima i, osobito, mozgom. Učinak je silovit. Tijekom jednog veličanstvenog trena kao da će izgubiti svijest i zasvagda ostati o pepelu, među crvenilom i sivilom, prelazeći iz krutog stanja u plinovito...
Pred dvije je kušnje: ugasiti cigaretu i potrgati test.
Malko se uspravi (sad je na koljenima). Još dim i ide. I hotel i svraćanje po obavijesti u stan na Gran Víji, gdje je Udruga anonimnih ovisnika o seksu, prometnut će se u nešto snovito, u nešto što je Javier pomislio ali nije učinio.
»Nisam bolestan. To što se zbiva sa mnom posve je prirodno. Svakom bi se moglo dogoditi. Ostavit ću to kad poželim. Danas. Ovog popodneva. Skoro će pet, savršeno vrijeme. Vrijeme za koridu, za čaj, sat kad se rodio moj stariji sin, sat...«
Bilo je oko pet kad je doznao za jeziv udes.
Iz nužnika zračne luke izišao je iznuren. Zažarena uha od tolika slušanja te žene i staklastih očiju nakon dva gotovo uzastopna svršavanja (što mu se sto godina nije dogodilo).
Dalek tragediji koja je već uzbunjivala mjesto, stao je čekati da se Azucena pojavi iz ženskog zahoda. Pitao se kako se ophoditi prema njoj nakon počinjene ludosti. Kako god, pomislio je da joj kao gospodin može barem dati uredsku posjetnicu.
Najednom opazi da se ozračje u luci izmijenilo. Dvije su Arapkinje vrištale i udarale se pestima u glavu. Skupinice ovdje, trk ondje, grozničava lica, obilje kretnji, prepast, nevjerica. Opći metež. Sijaset prolaznika sjatilo se pred upaljenim televizorima. Žagor drugih dopirao je od pulta za obavijesti.
Javier je htio pitati, kad ga najbljeđi i najizobličeniji čovjek kojeg je ikad vidio zagrli tražeći oslonac da se ne stropošta.
- Oprostite, znate li gdje mogu dobiti obavijesti?
- Kakve obavijesti?
- O nesreći.
- Kojoj nesreći?
Na licu toga čovjeka zrcalilo se toliko boli, da je bilo teško dokučiti je li mu dvadeset i pet ili pedeset i osam.
- Moja zaručnica!
- Što?
- Moja je zaručnica bila u avionu.
Bio je to drugi muškarac koji mu se rasplakao tog dana. (Čudnovatog dana koji nikada neće zaboraviti, u kojem su se sve sile prirode urotile promijeniti njegov život.)
- Znate li što je najstrašnije? Kad sam je došao ispratiti, nema ni četiri sata, prožeo me osjećaj da je više neću vidjeti, ali nisam ništa rekao. Poslije, na povratku kući, zamišljao sam da avion pada, čak sam vidio sebe u koroti, na njenom pogrebu, kako od svih primam sućut. Osobito od jedne njezine prijateljice: Laure. Bio sam tako utučen, da me
Laura otpratila kući. U stan kamo smo zaručnica i ja trebali useliti ove jeseni, nakon svadbe... Zatim sam mislio na Laurine duge ruke; na to kako me ljubi i grli pomažući mi prevladati bol. Nije li užasno?
- Svašta nam prođe kroz glavu. Ne trebamo se osjećati krivima zbog svega što mislimo.
- Vraćajući se ovamo, nakon što sam čuo vijest, jedva sam mogao voziti od silne drhtavice. Drhtao sam toliko da je drhtao i upravljač, i kotači, i cesta. Vraćajući se, opet sam mislio na Lauru. Pomislio sam, nazvat ću je večeras i ispričati joj o strašnoj tragediji. Mislio sam kako ćemo popiti konjak u El Viajeru, baru blizu njezine kuće. Vidio sam nas kako plačemo, držeći se za ruke, pripiti... Sve dok se odjednom, pa stvarno sam kreten!, nisam sjetio da moja zaručnica nije putovala sama, da je putovala s Laurom.
Grimasa nalik na smijeh, kroz koju mu je istjecalo pola života, iskrivi čovjekovo lice. Zatim učini kretnju isprike i uzmaknu nekoliko koraka.
- Znate li mi vi reći zašto mi pogibaju dvije voljene osobe, a ja govorim samo o sebi?
Javieru je već neko vrijeme pitanje palilo usne, pa sad uskoči:
- Kamo je letio taj avion?
- U München.
Nije se iznenadio jer je zapravo znao. Nešto u onom zahodu - možda sat i pol prije - pobudilo je u njemu osjećaj da umire tek na tren i potom se, u trenu tek, iznova rađa.
- U München - ponovio je čovjek prije no što će se okrenuti i otići vukući noge.
Javier svrnu pogled na vrata ženskog nužnika. Upravo u tom času Azucena izjuri van, s walkmanom na ušima i bez vidljive nakane da ga potraži. Potrčao je za njom. U četiri skoka ju je dostignuo.
- Kamo ideš?
- Ne čujem te.
- Skini to. - Pokaza na slušalice.
- Odlazim!
Povuče je za ruku. Tek što nije pala.
- Jesi li čula za...?
Nije mu dopustila završiti.
- Ti i ja ne možemo govoriti. Ti i ja smo mrtvi.
- Iz koje si ludnice ti pobjegla?
- A ti?
Primaknu mrkoljubičaste usne njegovu još crvenom uhu i jednom ga rečenicom razoruža.
- Jesi li nazvao ženu i rekao joj kako te sudbina počastila povlasticom da zakasniš na taj avion?
Lola! Nije nazvao Lolu!
U hipu izvadi mobitel i pokuša, no bio je nijem, izmožden poput njega. Obazre se tražeći telefon, no deseci su uzrujanih osoba čekali u redu pred svakim koji je vidio.
Azucena je, dotle, odlazila, no bi mu svejedno. Sačuvat će je kao uvrnutu uspomenu s putovanja na koje, srećom, nikad nije krenuo.
Domalo, pred pultom zrakoplovne kompanije, usred roja očajnika, spazi svoju ženu. Lola je, kao i ostali, izvikivala ime svog poginulog u nadi da će joj netko nadležan dati kakvu obavijest.
- Javier Orilla!
Gubila je sapu, no njezin se krik stapao s drugima:
- Asunción Valdivia!
- José María Cortés!
- Hildegarde Kirschner!

Prisustvovati tome prizoru bijaše strašno, koliko i iznimno. Lola/sama/ u valu ljudi6 pričini mu jedina, bez njegova tereta, bez tereta Javiera. U tom je času iznova bila slobodna žena koja ga je očarala. Nasluti da je nije tek vrijeme izmijenilo, puneći kutovima ono što su nekoć bile obline, i on, ili točnije, prije on nego vrijeme, isušili su je pretvarajući je u dehidriranu inačicu negdašnje nje.
- Lola! Lola! Ovdje sam, Lola! Lola! Ovdje! To sam ja, Lola!
Javier!
Osvrnula se, ugledala svog muža i doživjela kratak spoj.
Patnji je potrebno jedno vrijeme, radosti drugo. Postoje posrednički koraci, no vrlo raznoliki. Lola i sve što je nadilazilo Lolu u tom trenutku, a imalo je mnogo veze s njom, izabra gnjev.
- Kurvin sine! Kurvin sine! Kako si mi to mogao učiniti? Prokleti kurvin sine! Gade! Sebičnjaku!
Imala je pravo. Njezin je muž bio odgovoran za nekoliko najgorih sati u njenom životu. Zato je izlila bijes i ispsovala ga. A nije ga dospjela pljusnuti jer ju je uhvatio za ruke.
- Lola, draga. Oprosti mi. Zaspao sam. Nisam ni za što znao do maloprije, kunem ti se. Znaš da ja uvijek zovem. Zovem makar ti samo kazao da ću doći kući četvrt sata kasnije nego sam mislio. Majka mi je to usadila. Stoput sam ti ispričao. Rekla bi mi: »Troši na telefon koliko hoćeš, ali nemoj da patim.«
Tad je klonula. Iščeznuo je grč mišića i osta mlitava, stoga slaba, tek s jednim otvorom za toliko ganuće: očnim dupljama, koje se ispuniše suzama.
- Kad sam preumoran. Znaš da u posljednje vrijeme svugdje zaspim. Žao mi je, živote moj. I ne slutiš koliko mi je žao.
Dugo stajahu zagrljeni. On ju je milovao po zatiljku. Pružao joj lijek za umirenje u obliku poljubaca u vrat, lice, kosu. Pomisli kako joj kosa miriše po žvakaćama. Vjerojatno regenerator. Dok je sav služio kao rupčić, sjetio se Azucene. Ako je priča o blizankama istinita, ovo je drugi put da netko umire umjesto nje. Vrati film.
Vidje sebe kako ulazi u muški zahod, baš kako ga je uputila. Vidje kako traži najčišći pregradak. Kako sjeda na školjku i podlakticom otire znoj s čela.
Već je duže od minute kazivao priču, umnogome stvarnu, no i zamišljenu, u koketnu nastojanju da bude na visini svoje sugovornice.
- ...obilazio sam sa scenarijima producentske kuće, no tek su dvije osobe obratile pažnju na me: neka glumačka zastupnica koja je imala troje djece s trojicom muškaraca i sada je živjela s četvrtim, koji ju je zlostavljao više nego prethodni, i izbjegao kubanski redatelj koji je posvuda vidio komuniste. Te je čak vjerovao kako kralja plaća ravno vrhovni sovjet... Ti su jadnici imali odviše nevolja sa sobom a da bi mi pomogli, i usto nisam dobivao ni kinte... Živio sam u penzionu na Trgu Tirso de Molina što sam ga na jedvite jade plaćao. Bio sam u Madridu sâm, i bez posla. Pola je grada visjelo na burzi. Bilo mi je dvadeset i pet i imao sam duboke podočnjake od neispavanosti... Gornji je stan zaposjela škola flamenca. Svakog jutra u osam njihove su mi potpetice služile kao budilica. Pokrajnja soba iznajmljivala se na sate. Čuo sam ševu više od stotine parova kroz onaj papirnati zid: kurve i klijenti, transvestiti i klijenti, homići i klijenti... Nekog popodneva, kad sam već dva tjedna kasnio sa stanarinom, netko je pokucao na vrata. Otvorio sam. Ne odveć visoka žena, plavooka, umjetna plavuša, malo starija od mene, u bijeloj majici bez rukava, bez grudnjaka sudeći po oštro ocrtanim bradavicama, obratila mi se sva užurbana... »Bok, zovem se Judith. Gazdarica mi je rekla da si umjetnik kao i ja, iz Barcelone kao i ja, i u istom škripcu s novcem u kakvom sam ja bila prije nego što sam otišla u kurve«... Ispričala mi je da za pola sata očekuje mušteriju, poročnog tipa ali lovaša kome je obećala orgiju, i kako već pola dana pokušava naći stanovitog Josea Manuela, prijatelja homića koji zarađuje za život oponašajući pjevača Raphaela, no da je dotični Jose Manuel pobenavio za jednim koji služi vojni rok u Madridu, i taj ju je tikvan (jer ga se ne može drukčije nazvati) ostavio na cjedilu jer je vojniku htio pokazati Toledo; osobito sliku Pogreb grofa Orgaza7, budući da njegov ljubljeni, osim služenja vojske, studira umjetnost. Dogovorila se s curom koja se predstavlja kao Jeanette, i ona jest ozbiljna i od riječi, ali dvije same žene tvore tek lezbijski par a ona je obećala orgiju... Jasno: nedostajao joj je treći. I to je bila ponuda. Trebao sam se samo svući, plesati s njima dok on gleda i, u trenu koji će mi ona naznačiti, pišati po njemu. U zamjenu će mi platiti deset tisuća, što je vrijedilo tri tjedna sobe... Nikad nisam išao s kurvama. Ne razumijem se u to. Judith je zapravo prva kurva s kojom sam u životu razgovarao. Lažem. Imali smo jednu susjedu kurvu koja se zvala Rosita Comelias i katkad bi došla u trgovinu kupiti baterije od volta i pol za tranzistor... Držali smo željezariju. Mama ju je vodila. Otac je bio stalni zborski pjevač Licea8. Jedinac sam. Kad sam im rekao da kanim raditi na filmu, pogodilo ih je kao objava rata, osobito oca, koji bi mi dopustio biti sve osim umjetnika. On je svojevremeno bio pojava, a završio je u zboru.
»Pripovijedam ti sve to kako bi razumjela da sam u glavni grad došao s dva scenarija, praznih džepova, i da nikad nisam iskusio bijedu kao te 1978... Stoga mi Judithina ponuda nije zvučala tako bezumno. Da budem iskren, stavio sam tek jedan ali: »Kad moram pišati u društvu, zakočim se. I ako mi ti daš znak a ja...?« »To je lako srediti - odgovorila je. - Prije nego dođeš na tulum, ispij dvolitrenku vode«... Tip je zakasnio. Zvale su ga Gigi. Bio je u godinama, oko četrdeset i pet, bradat, silno je mirisao po Agui Bravi, imao je tik na oku i doimao se sretnim. Cure je pomalo ceremonijalno poljubio u obraz i zapešće. Meni je stisnuo ruku. Njegova je gorjela i bilo mu se uočljivo trzalo. Jeanette mu je skinula vestu... »Pažljivo s kravatom jer je Cardinova«, kazao je. Zagrohotao je i namignuo mi, zdravim okom.
»Judith mi je pružila bocu jeftine cave9 da je odčepim. Zatim je stavila Tinu Turner i dala mi četiri papirnate čaše... »S ovim smo gotovi za petnaest minuta,« rekla je. »Upišat ću se,« odvratio sam. »Nemoj piti pjenušac,« ponudila mi je kao jedino rješenje. Nazdravili smo i ispili su. Ja sam hinio. Onda smo zaplesali. On nas je sve troje grlio i pjevao. Imao je lijep glas... »Prije negoli sam se posvetio Burzi, bio sam profesionalni pjevač,« kazao je. Judith je natočila drugu rundu dok mu je Jeanette otkapčala košulju. »Imali smo band u Valenciji. Pjevao sam navlas, navlas kao Tom Jones.« Izlio sam i drugu čašu u vrč sa žutim plastičnim tulipanima... Judith mi je, sveudilj plešući, spustila traperice do koljena...
»Vođa skupine bio je momak iz Katalonije. Kako se ono zvao?«... Jeanette je na sebi imala tek cipele. Crne baršunaste cipele vrlo visokih potpetica... »Gabriel? Ángel?«... Dok mi je svlačila košulju, Judith je šapnula neka uzmem bocu, ostavim je na noćnom ormariću i legnem u postelju... »Tip je bio pravi fenomen. Imao je najdužu stvar koju sam u životu vidio.« Jeanette mu je, klečeći, ustima skidala čarape...
»Razuzdanac se kočoperio njome. Kamo god išli, nakon svake smo svirke radili privatnu predstavu gdje je kit za novac pokazivao svoje vještine...«
»Izvalio sam se u postelju nastojeći ne micati se odveć jer mjehur samo što mi nije puknuo... Gigi je, gurnut, potrbuške pao kraj mene i, dignuvši glavu, iznova mi namignuo... »Vi ste sigurno vidjeli mnogošto, no poznajete li ikoga kadrog učiniti si to što je onaj samom sebi činio?«... Bili smo već svi četvero na postelji. Jeanette mu je dijelila pljuske po stražnjici. Judith je, raskrečena nada mnom, plesala i izvijala se kao da je progutala mlinčić za kavu. »Javier! Javier se zvao! Imao je pred sobom blistavu budućnost, no prepao se i vratio u Barcelonu, skrasio se u Liceu i oženio kći nekog željezara«...
- Na što misliš?
Lola je prestala plakati. Javier je ostao u ofsajdu, iako je s godinama razvio vještinu Mnjenja da je stvarno uz nju kad je bio uz nju.
- Na teške trenutke koje si prošla zbog mene i na sreću koju sam imao, na što bih mislio?
- Kaniš li i dalje otputovati ili ćeš otkazati let?
- Ženo, dva aviona zaredom neće pasti...
Javier podimi cigaretu do kraja i ugasi je pripravan zagušiti sjećanje; a njegov je mozak pravi neprijatelj. Mora očuvati bistru glavu i hladno proći činjenice. Prije nekoliko mjeseci, usred stvaralačke krize, ili točnije, iznuren nakon tri godine naporna rada, sreće u zračnoj luci privlačnu i neobičnu ženu koja ga ukrca na krstarenje po opčinjujućem svijetu telefonskog seksa.
Uz nju, a osobito uz njezine priče i, vrlo lukavo, uz priče koje ga navodi pripovijedati, Javier iskusi (po neslućenosti i nastranosti) neznan užitak i proživljava neke od najsnažnijih trenutaka u životu.
Slučajna okolnost, kao kašnjenje na zrakoplov što potom pada, još učvršćuje bolećivu sponu koja ga drži uz nju.
Nakon izgreda vide se tek jednom na onom pogrebu... Ali to nije bitno jer, iako bi u postelji zacijelo bili najneskladniji ljubavnici na svijetu, nije im nužno mirisati ni lizati ni gledati se, čak ni dodirivati se; tek slušati jedno drugo, i glasom se otvarati po sredini: kao lubenice; i poput njih nuditi svoje najmesnatije i najsočnije dijelove ne bi li utažili žeđ. Žeđ koja potječe iz davnine, od dugogodišnje suše.
Tko nije žedan? Tko u skrovitosti ne nakuplja sanjarije što pale usne i koje se nikad ne bi odvažio podijeliti?
Ona mu je to, nesumnjivo mudra kako tek neki luđaci mogu biti, i navijestila: »Otklopimo kutiju gromova«.
I hladni se Javier hvata na lijepak. Naivac misli da iz znatiželje, no umah se javlja potreba (nasušna), pa izjedajuć nemir, pa pomama... Sad su mu se pokidali konci.
Zna to već danima. Zna da nikada ništa nije toliko vladalo njime. Ni žudnja za pisanjem ni njegovo iznimno slavoljublje ni - sve manje prikrivena a sve djetinjastija - opsjednutost priznanjem.
Zbog toga se prije dvije večeri zapilji u televizor kada neki pompozan izvjestitelj s kongresa psihologa govori o ovisnosti o seksu i zabrinjavajućem rastu broja slučajeva te nove bolesti posljednjih godina.
Poput stotina tisuća Javiera, drhće čuvši kako ističe duboke posljedice: osamljivanje, rasap obiteljske jezgre, nepovratna depresija, samokastracija...
Zatim gleda izvještaj o temi (snimljen dakako u Kaliforniji) i, čvrsto se naumivši otrijezniti, pamti telefon savjetovališta. Gotovo krišom izlazi u vrt svoje kuće vrijedne 150 milijuna i naziva. (Lola i djeca unutra kao da su iznikli iz Grimmove bajke, jer iz kuhinje dopire boja meda i cijeli posjed kao da je od turróna10.) Oglasi se sekretarica i daje mu adresu.
I tako je u podne izjurio iz ureda razdriješenih vezica, s kemijskom što se razlila u džepu košulje ostavljajući mu crnu srcoliku mrlju preko zdvojnog srca.
Bez daha je stigao do pročelja te kuće na Gran Víji i, zirnuvši na prolaznike (naizgled očajne poput njega), uspeo se pješice dva kata i zašao u, učini mu se, zagušljiv pregradak mliječnih zidova krcatih kričavim plakatima. Nato je, i ne pogledavši osobu koja ga je primila, zatražio test.
Sjurujući se niz stubište, presavio je tiskanicu i skrio je u džep kaputića.
Kad je izbio na ulicu, Madrid mu se prikaza sivlji i bučniji nego inače.

Uplašen, imao je osjećaj da ga svi pješaci promatraju. Čak mu se prividi da neki pokazuju na nj, i da mu skitnice izvaljene na tlu pljuju po nogavicama.
Njegov se vječiti strah utrostručio, prinuđujući ga potražiti zaklon. Spazi ga na suprotnom pločniku: hotel. I prijeđe cestu sa žutim na semaforu.
Stid ga je zamisliti svoje lice kad je zatražio sobu na recepciji. Uspinjući se, pogledao se u zrcalu dizala i nije bio on, već netko zatočen u njemu, tko ga je molio za pomoć iz šupljina njegovih očiju.
S prvim znacima tahikardije zaključao se u sobi, objesivši prije ploču MOLIM, NE SMETATI.
Zatim je počeo čitati test. I odmah odgovarati na nj.
Nekoliko minuta poslije, kajati se što ga je tražio. Učas se prisjećati.
Pušiti...
I tome ima lijeka - misli. - Spalit ću tiskanicu, baciti mobitel u školjku i vratit ću se kući. Otići ću pod tuš. Pustit ću da mi voda četvrt sata masira tjeme. Zatim ću pripraviti večeru. Nešto što će iznenaditi Lolu i dečke... Koliko već dugo ne kuham? Ima li doma badema?... Uzet ću tjedan dopusta. Mogli bismo se vratiti u New York. New York je uvijek dobar. Hotel Mayflower bio bi savršen... Ustajat ćemo ne prerano i hodati slijedeći obod Reservoira u Central Parku... Ne treba voditi djecu. Cilj je ponovni susret s mojim brakom. Sa željom za Lolom... Lolinim tijelom. Siguran sam da se i nakon dvadeset godina braka sviđamo jedno drugom... Ne volim je koliko zaslužuje. Moram je voljeti više. Katkad mi dođe da kleknem i molim je za oprost. Ne znam je li svjesna, no tako sam se ružno ophodio prema njoj... U posljednje vrijeme živim s njom kao da je ona vrata smočnice što uvijek stoje otvorena... Lola će mi pomoći sve prebroditi. Ona je moja ravnoteža, moja uzda.«
Ustaje gotovo sa smiješkom. Gladan je i, što je još bolje, poželi zafućkati. Gužva test dok se ne pretvori u loptu i hitne ga u koš. Onda ga zapali. Otvori prozor da se dim izvjetri i ode do kupaonice. Podigne poklopac školjke i nacilja mobitel u slivnik.
Kao da mu je rukom provedena žica, osjeti kako mu mlaz energije protječe niz živce i mišiće. Shvati da njegova duša - prije negoli čula - prima poziv.
To je jamačno zadnja kušnja. Čaša koju ti nude minutu nakon što si odlučio prestati piti.
Umjesno bi bilo otvoriti šaku, ispustiti mobitel i otići poklapajući uši...
- Da?
- Gdje si?
Grozno razočaranje. Nije glas kojemu se nadao. Nije moderna Šeherezada s novom pripovijesti.
- Lola?
- Gdje si?
- U uredu.
- Ne, nisi u uredu. Zvala sam i nisi tamo.
- Izišao sam na ručak.
- Javiere. Ne volim te više. Ni ti mene ne voliš. Iako mi ne govoriš, znam da si u nevolji, no ne mogu ti se približiti jer te ne razumijem. I kao da je to malo, od nekog me vremena plašiš. Osjećam se vrlo nesretna uz tebe. Napuštam te.
- Što kažeš?
- Odlazim. Imaš pismo na računalu koje ti sve objašnjava.
- Na mom računalu?
- Kukavica sam. Bitne stvari ne mogu ti osobno reći. Ti me uvijek razuvjeriš i ostanem popišana.
- A djeca?
- Vodim ih sa sobom.
- Odlaziš li mojom krivnjom?
- Da.
- I ne mogu ništa učiniti?
- Postoji netko drugi. Hoću reći, to je nepopravljivo. Poznaješ me. Djelujem čvrsto, ali znaš da se sama ne bih odlučila na taj korak.
- On... znam li ga?
- Da.
Javier zausti pitati, ali Lola je već prekinula vezu.
Poželi zaplakati. I lupati glavom o zid. Prozor je otvoren i ima četrnaest katova leta do dna. Načas vidi vijest o svom samoubojstvu u lisku. »Jedva bi mi posvetili četvrt stranice«, pomisli i, stavivši kutiju Maribora u džep, pođe.
Nije još stigao do dizala a već je zaboravio boju pokrivača u sobi.

4.

ZBOGOM




Nakon trećeg čitanja pisma na zaslonu računala oćuti se smireniji. Kazna koju je mjesecima tražio je tu: u praznoj kući i punom hladnjaku. U dječjim sobama pospremljenim kao kad idu na praznike. U odsutnosti ženina sušila na polici kupaonice, i osobito, u njegovu vlastitom disanju koje se stapa s tišinom kuće, kao da dijele ista pluća.
Trebao bi negdje potražiti bol. Ali ne: tek spokoj i opajajuće prihvaćanje da je napokon sam, i stoga u miru; dopuštajući sebi živjeti što želi ne nanoseći nikome zlo.
Potom gol obilazi kuću. S gustom sjeda gol na kauč, gol gleda televiziju, slaže sendvič gol. Slika se smiješeći se Polaroidu.
Tijekom ostatka poslijepodneva čuju se poznati glasovi na sekretarici: ortak ga traži, majka mu govori da je primila nalaz tko zna koje pretrage i »sve u redu, zasad još imaš majku«, prijatelj redatelj s pitanjem je li već pročitao scenarij.
Počinje se mračiti kad navlači traperice i baca se na pretresanje Lolinih stvari. Isprva pomnjivo, kao da rukuje osjetljivom građom. Kod četvrte ladice gubi strpljenje i već grabi kao vandal. Dok ruje, glava mu je usredotočena tek na nagađanje tko bi on mogao biti.
Stvari koje je Lola ostavila: vunene rukavice, stara pisma u metalnoj kutiji, slike s tolikih putovanja, gumene sandale nošene na kupanju u Menorci. Sve - čak i ono najništavnije - pada u njegove ruke kao da se radi o ostacima izgubljena kontinenta. I svaki ga od tih predmeta vraća dijelu njegova života: drveni ljubavnici kupljeni na Trgu Navona. (Javier je imao klompe, Lola opaljenu crvenu kosu.) Srebrni prsten nađen u kinu Pompeya nakon gledanja Ponoćne predstave, s neobičnim natpisom iznutra: »Ne mogu više«...
I najednom, u džepu te kabanice što je nikad ne nosi, Azucenina slika za osobnu. Almudenina. Carmenina. Te žene... Srce mu poskoči. Još mu kuca u grlu kad zazvoni mobitel.
Pukim se čudom ne skotrlja niza stube dok juri u boravak javiti se.
- Reci.
- Ne. Ti reci.
- Otkud mojoj ženi tvoja slika?
- Što je to? Početak priče koju ćeš mi danas ispričati?
- Gotovo je s pričama. Ne želim te više čuti.
- Dobro. Onda...
- Čekaj!
Kao uvijek prije negoli izgubi nadzor, koljeno mu zakleca. Pa sjedne na pod.
- Čekaj.
- Hoćeš li mi pričati ili ne?
- Lola me ostavila...
- Hm, zgodan početak.
Da se može ubiti telefonski, ne bi ni časka dvojio.
- I to tvojom krivnjom.
- Mislim da ću prekinuti.
- Droljo!
- Sad je već bolje.
- Uništila si mi život, gaduro!
- Danas mi se ne žuri. Možeš usporiti.
- Rugaš mi se.
- Bit će bolje da večeras ja pripovijedam.
Treba to spriječiti. Kad ona počne, on ne može stati. Tako je od zračne luke. Tako je makar tisuću puta sebi rekao: »Ovo je zadnji poziv.«
Bacila je udicu još u srpnju i čitavo ga ljeto zatravila pričama o Roviri, privatnom detektivu.
Zar se uistinu čovjek poput njega mogao napaliti na onu pišljivu pričicu o spolnim počecima jedne srednjoškolke? Kako se mogao navući na te stoput prežvakane motive: zreo ljubavnik, izobličen koliko i iskusan, učenica koja stječe prednost sa svakim poniženjem, postelja s njim i sestrom blizankom, bijeg u Maroko svih troje, s Fabrom, Andorcem za petama...
Ujesen su pripovijesti postale zamršenije i bolnije. Mračne, potresne. Bez granica. I one što ih je on istresao. Prepuštajući se tek nagonskoj niti radnje (to je bio dogovor).
Nema užitka podbaci li razum sveti čin ispražnjenja. Tako to ide.
Javieru bi bilo čudesno da ne postoji ono poslije, da mu u ruci ne ostaje gnusan trag vlažna rupčića koji ga spušta na zemlju, da njegov zadnji model Ericsona ne vonja po gorkim bademima, da navadan život ne upire prstom u nj i naziva ga bolesnim.
- Moja je priča vrlo kratka, Javiere. Radi se o ženi koja ostavlja muža zbog druge žene.
- Mažeš mi oči, hoćeš me smesti. Misliš da te ne poznajem?
- Ne shvaćam kako možeš zamijeniti taj miris, taj okus, tu vrelinu, za običan telefon.
- Govoriš mi o Loli?
- Govorim ti o Lolinoj pički.
Javier se baca u bazen. Pliva i pliva do iznemoglosti no, uza sav trud, ne utapa se.
Sutradan se vraća u stan na Gran Víji tražiti pomoć. Iako nosi sunčane naočale, sve vidi bijelo i rasuto. Ima toliko klora u očima, da mu kapne suza na kravatu i sprži je.

MIRANDA






1.

LIJEČENJE




Terapija je počela petnaest dana poslije, navečer jednog ponedjeljka u ožujku, u dvorani za sastanke stana na Gran Víji.
Pepe Santander poželio im je dobrodošlicu s nekoliko uvodnih riječi.
- Udruga anonimnih ovisnika o seksu još je premlada a da bi jamčila rezultate. Želim to odmah razjasniti jer ne bih htio da itko očekuje čuda ni trenutačne promjene ponašanja, niti da će malo mjeseci nakon početka liječenja ponovno imati prirodne spolne odnose. Mi smo, poput alkoholičara i narkomana, ovisnici. Skinuti se bit će vrlo bolno. Nužne su nam strpljivost, osjećaj za stvarnost, mnogo uzajamne pomoći, potpuna iskrenost i neki lijekovi kako bismo nadvladali tjeskobu... Prije nepune dvije godine, nekoliko prijatelja i ja osnivali smo ovu udrugu slijedeći primjer sličnih udruga u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, odnedavno Francuskoj... Svi smo oponašali sjevernoamerički uzor (takvo što uvijek dolazi odande), no želim ponešto razjasniti: nismo vjerska skupina, ne primamo novac (uzdržavamo se vlastitim prilozima), nismo povezani ni s kojom sektom, političkom strankom ni ustanovom, znanstvenom, kulturnom ili liječničkom. Mi smo skupina građana čiji je jedini naum povratiti nadzor nad spolnošću. Došli smo ovamo progovoriti o svojim iskustvima, potražiti pomoć drugih, kao što se nadamo njima pomoći poštenim izlaganjem naših doživljaja. Moram vas upozoriti da ne prihvaćamo morbidne tipove ni ekshibicioniste. Zanima nas iznova postati osobe kakve smo bili, ništa drugo.
Santander je govorio spokojno i znalački. Bio je privlačan muškarac, možda odveć pogrbljen za svoje pedeset i četiri godine. Nije čudo. U dragovoljnu činu »propovijedanja primjerom« priznao je da je legao s više od pet stotina osoba. Gotovo sve žene, iako:
- Kada je tvoj životni ritam mahnitost, završiš u postelji sa ženskima, muškima, čak s morskim sisavcima...
Gledao je sjajnim očima ponad naočala, kao čovjek koji odbija prestati zavoditi. I svima je upućivao umirujuću kretnju.
- Učinili ste divovski korak. Budite ponosni. Znajte da niste čudovišta. Živimo u društvu opsjednutom užitkom i materijalnim. Seks prodaje. Sa svih strana zasipaju nas usnama, stražnjicama, grudima, mišićima... To je društvena zamka... i mi smo pali u nju. Zbog toga se osjećamo osamljenima i toliko se bojimo. Zato prolaze sati i sve smo udaljeniji od naših voljenih, od naših obitelji, prijateljâ, posla i od sebe samih. Lutamo u svijetu tlapnji gdje se rutinom zovu promiskuitet, masturbacija, preljub, podložnost... I sve smo ovisniji o intrigi, o zabranjenom, o lovu i hvatanju sveopćeg svega koje će nas konačno zadovoljiti. Jednog svega što nikad ne stiže... jer ne postoji. Nakon groznice nastupa kajanje, samoća, ledena praznina koja zatvara dušu. Bez ključa. Daleko od drugih, svjetlosnu godinu od nježnosti, izgubljeni unutar sebe. I već nam je svaka istinska bliskost s drugom osobom nemoguća, jer obitavamo u području nestvarnog, jer sanjarije rastaču stvarnost, kao što pohota ubija ljubav.
Na to je prvo okupljanje Javier ponio notes i kemijsku za bilješke, ali nije zapisao nijednu. Toliko ga je zanio Pepeov glas. Njegov blag i staromodan način dočaravanja trenutka kad je shvatio da mora stati.
- Moja je žena otišla u Barcelonu, na večeru bivših učenica pijarista. Ona je iz gornjeg dijela, od opatica iz Balmesa. Poznaje li tko Ulicu Balmes?... Vratio sam se kući s puta dan ranije. Dvoje starije djece otišlo je na izlet. Stigavši u stan u Ayali, zatekao sam tek malenu Natachu, moju četverogodišnju kći, i Luisu, koja ju je iznimno ostala čuvati. Luisa je bila naslijeđe iz ženina prethodnog braka. Zapravo je sestra njenoga bivšeg muža. Nisam je poznavao ni mnogo ni malo. Znao sam da živi skroz po svome, da je lijena buba i da voli putovati.
»Kako sam zaspao u avionu, umirao sam od gladi. Za divno čudo, Luisa se sažalila na me i, kad je uspavala malenu, ispekla mi je omlet s krumpirima. Gledajući je kako miješa jaja, otkrih da ima posve zgodno tijelo. Ne dvojeći, otvorio sam jednu od najboljih boca crnoga iz podruma. Popili smo. Zatim je smotala nekoliko jointa i na kauču smo pričali o putovanjima. Prošli smo Pariz, Firenzu, Atenu, Istanbul. Stigavši u Kairo, počeli smo jedno drugom davati dim trave na usta. Putovanje je tu završilo.
Luisa se, kao sve neradnice, sjajno ševila. Bestidno je širila noge primajući, a potom ih stiskala prilagođujući svoje mjere mojima i zadržavala. Dahtala je. Bilo je to prije smiješno hrkanje. Poklopih joj usta jer je Natacha spavala jedva trideset metara od nas.
Naslućujući kraj, počeo sam kružiti. S desna nalijevo, pa s lijeva nadesno. Ona me je bezumnica ugrizla za ruku i, oslobodivši usta, zavrištala.
Otimao sam se hoteći sjahati kad osjetih snažan ubod u leđima. Okrenuo sam se i vidio malu, ružičastu, poznatu ruku kako drži nož za pisma i uporno ga zariva u me. Bijaše Natacha. Natacha, očajna, misleći da zlostavljam onu ženu.
Dobio sam četrnaest šavova i zauvijek sam otišao iz kuće. Supruga je jednog po jednog nazvala sve moje pacijente dok nije postigla da više od pola njih prestane dolaziti. Kći otada ne razgovara sa mnom. Luisa mi tu i tamo pošalje razglednicu. Zadnju iz Gambije.«
Nasta mučan i otužan tajac nakon ispovijedi. Javieru posta tako težak da je zapljeskao, prinuđujući ostale da se pridruže.
Izgubio je sedam kila i grozničavo je pušio. Ošišao se na jedinicu i pustio bradu. Odjeća mu je bila malo izgužvana, ali čista. No krivnja i samosažaljenje toliko su ovladali njime, da izbijahu van pridajući mu prljav izgled.
Skupinu podrške tvorilo je šest osoba. Dvije su bile žene. Jedna se zvala Miranda.
Miranda je imala dug vrat i krupne oči. Nosila je crnu kožnatu suknju, dar Reyesa de Félixa, njenog muža. Promatrajući okolni prizor, pitala se što čini tamo ako njezin problem može riješiti tek tijek vremena.
Valjalo je čekati. Bilo joj je trideset i osam godina i razuzdanost u kojoj je živjela ostavljala je tragove na njenoj koži. Nastavi li tim ritmom, uskoro će ocvasti, postat će nevidljiva muškarcima, koji se njoj sviđaju, i sve će iznova biti čisto i ispravno kao prije.
Zapravo nije imala nimalo povjerenja u terapiju, a još manje u sebe. Pruža li joj što užitak, zašto bi se toga okanila?
Zalud je pokušala s duhanom. Pokušala je s novcem što bi joj začas planuo u rukama. Znala je da, idući tim putem, nikad neće postati bogata ni stara. Nije je se ticalo. Bila je strastvena čitateljica i filmoljupka. Radije bi završila kao lijepo truplo nego kao osamdesetogodišnja mumija.
A da ode? Osjećala se smiješno u toj dvoranici nalik na kuće OJE11 ili centre za planiranje obitelji. K tome nije uspijevala pratiti razgovor jer ju je ispred dopao golem prozor koji je, iz nekog nesuvisla razloga, gledao na prostor za dizalo. Kroz sitno brušeno staklo vidjelo se prolaženje kabine u usponu i silasku. Poput njezina života. Oćutje kako ima više zajedničkog s tom mehaničkom spravom nego s ljudima oko sebe.
Usto, sve je bila laž. Pepe Santander je faunskog lica škicao njene noge veličajući u isti mah vrline umjerenosti.
Bunila se. Već je danima bila takva. Na poslu, nepristupačna. U kući, Marsijanka. Radovao joj se jedino Domingo, njezin pas.
Javier, na obližnjoj stolici, povuče čarape. Jednu, pa drugu. Vidje da ima malene, ženskaste ruke, ali vrlo skladne. Nosio je onakav ruski sat iz doba komunizma koji se na njegovu zglavku doimao prevelik. Svidjele su joj se cipele, sportske, klasične, s tamnim antilop vezicama. A osobito joj se svidio njegov zatiljak, podsjećajući je na jedan od njenih omiljenih: Caryja Granta. Pa se sva zablenula, uhodeći ga kao da čini štogod očaravajuće.
- Ne događa mi se odmalena - šapnu Javier kako bi ga samo ona čula.
- ...?
- Svako malo mi spuznu čarape. Miranda se nije nasmiješila.
»Isprva je, muškarcima, bolje ne smiješiti se. Učiniš li to, misle da si glupa ili hoćeš nešto. Bolje je zadržati pogled i ostati vrlo ozbiljna. Tako ih podsjetiš na negdašnju učiteljicu i smatraju te zanimljivom.«
Javier je nije smatrao zanimljivom. Pomisli da, baš kao i ostali, ima luđačko lice. I sâm je imao luđačko lice. (Mogao ga je gotovo nazrijeti u svom odrazu na staklima sunčanih naočala modela »Man in Black«.) U tren oka, njegova scenaristička mašta, polazeći od te žene, stvori lik: Sagrario, Madriđanka, iz odlične obitelji, bajno udana za četvrt stoljeća starijeg japanskog ravnatelja, velik imetak, prazan život koji ispunjava ševeći se s muževima svih svojih prijateljica. A još ju je suprug uveo u umijeća gejše... Istančano, ali ništa dalje od istine. Miranda se rodila kao kći iseljenika, u Wiesbadenu na Rajni. Njezin je otac bio radnik laboratorijâ Boehringer, u trgovačkoj ispostavi u Ingelheimeu. Majka je kuhala u radničkoj blagovaonici. Bila je zadužena za glavna jela. Svaki je dan pripravljala 790 odrezaka s krumpirima, bečkih pohanaca sa salatama, svinjskih kotleta s kiselim zeljem...
Miranda je, odmalena, dijelila muškarce u tri skupine: homoseksualci, kukavice i divljaci.
S prvima je prijatelj evala, u druge se zaljubljivala, a treći su je bolno uzbuđivali.
Kao uvijek, uzroke takvih osebujnih nagnuća valja potražiti u njezinu djetinjstvu, i osobito u mladosti, u kući tete Nati u Eisenhowerstrasse, gdje su ti muški tipovi dosegnuli rang klišeja.
Nati je bila starija sestra njezine majke i iselila je u Njemačku podosta godina prije ostatka obitelji. To se dugovalo poznanstvu s Günterom u noćnom klubu gdje je radila, u rupi koja se zvala Quo Vadiš, na cesti između Altee i Benidorma.
Djevojka je tamo dospjela vrlo mlada. Njezin je prvi klijent bio dotični Günter, težak 134 kile, koji nije znao ni riječi španjolskoga i vozio je kamion na ruti Madrid-Frankfurt.
Na Nijemčevo iznenađenje Nati se pokazala djevicom, i još je taj podatak zatajila pred vlasnicom kluba iz straha da je neće primiti. On se družio s mnogim ženama u sličnim barovima Francuske, Švicarske, Nizozemske, sjeverne Italije... no nikad još nije uživao povlasticu da bude prvi. Taj osjećaj, što ga je iskusio jedino kad mu je tvrtka dodijelila prikolicu Mercedes-Benz ispod čekića, posve ga je raspametio.
Günter se zaljubio u nju i iste ju je noći krišom odveo sa sobom.
Idućeg je jutra Nati prešla granicu bez papira, skrivena u tovaru rajčica.
Vjenčali su se dva tjedna poslije. Ona s lažnom portugalskom putovnicom koju mu je pribavio neki kolega. Tako ju je samo obitelj zvala Nati, budući da je za sve ostale žena imala ime jednog grada: Coimbra.
Nakon mnogih pokušaja (Natin grlić maternice bio je vrlo uzak), dobili su sina koji im je zamalo umro, jer rodio se s tek nešto više od kile.
Djetešce, okršteno Robert po Robertu Tayloru, glumcu iz Quo Vadiš, raslo je slabo kakvo se i rodilo, otjelovljujući se u povučena i ženskastog dječaka koji od svog oca nikada nije polučio nijedno čuvstvo osim stida.
Nemogućnost druge djece duboko je pogodila Güntera i on se vratio lovu na iščeznulu djevicu po svim usputnim barovima uzduž i poprijeko pola Europe. Pomama ga je navodila na nuđenje pretjeranih svota za netaknute cure.
Do Mirandinih je ušiju doprla pričica da su se neke prostitutke dale pokrpati ne bi li operušale bedaka.
Ona je živjela u njihovoj kući od ponedjeljka do petka.
Kad god je mogao, Günter se igrao s djevojčicom. Nosio ju je, bacao je u zrak i dočekivao svojim željeznim rukama što su, prihvaćajući je, omekšavale poput jastuka. Potrbuške bi se izvalio na pluteni pod, ona bi se uzverala i bio bi njena planina. Pričao joj je nevjesto pričane priče koje je obožavala.
Zahvaljujući tome čovjeku naučila je ono što njezini roditelji nikada nisu: dobro govoriti njemački.
Unatoč bračnim razmiricama oko novca, stvari su se odvijale dobro sve dok Miranda nije navršila četrnaestu. Dotad je rasla kao dječak: visoka i vitka, vrlo žilava. Žive i divlje ćudi. Opčinjena svime što ima motor.
Rasla je tako iz ljubavi prema Günteru, jer joj je bio više otac od vlastita oca. Iz ljubavi se prometnula u dječaka koji njegov sin nije bio. No priroda se potrudila zaobliti djevojčicu i idila je pukla.
Jednog predvečerja, u kamionskoj kabini, Günter je nenadano poljubio Mirandu.
Ona je u trenu izgubila djetinjstvo. Kao da joj je u lice gurnuo svjetiljku od tisuću vata.
Srce joj se ovjesilo o nit žvakaće kad je osjetila zagušujuću najezdu hrapava jezika koji joj nije stao u usta. A potom onu golemu ruku, žuljevit dlan što je grebao poput smirka, skvrčenih prstiju od tolikih upravljača, kako joj prodire pod suknju.
Otkud je smogla snage ni danas ne zna, no odgurnula ga je, iskočila iz kamiona i dala se u trk ni u kojem pravcu jer nije znala gdje je.
On ju je slijedio suznih očiju, izvikujući njezino ime usred šume. Vukao je glomazno tijelo, pokrećući ga manje spretno nego kamion, i molio je za oprost, čujući kao sav odgovor vjetar u krošnjama i odjek njenih zalutalih koraka cestom.
Djevojčica nikad nije otkrila što se zbilo, no od toga je dana posjećivala stan u Ulici Eisenhower samo kad bi tetak Günter bio na putu. K tome je, svima neshvatljivo, odbijala govoriti njemački izvan škole.
Početkom ljeta, Miranda je zatražila da živi u Španjolskoj kod djeda i bake i, obvijenoj velom šutnje, dopušteno joj je.
Otada je roditelje, tetu i tetka viđala tek jednom na godinu: za Božić.

Günter ju je, nesretno ostarjevši, hitrim i željnim pogledima sveudilj molio za oprost.
No zaborav se ne stvara voljno, i sjećanje na onaj poljubac još ju je potresalo. Zapravo, iako bi je ojadilo priznati, to je izvor njezine razuzdanosti: lova na divljaka.
Jedinog pravog mužjaka. Još ih je razmjerno mnogo ostalo na ulicama, u barovima, na utrkama pasa i igralištima, no bijahu trnuća žerava stoljeća na umoru; sisavci prevladani evolucijom; nezaštićene vrste što ih je moderni svijet kanio istrijebiti.
Maštala je o tim muškarcima, ali nije se usuđivala upuštati se s njima.
Opskrbljivala se primjercima iz druge skupine: kukavicama.
Javier, tip s čarapama, bio je nedvojbeno jedan od njih. Znala je to jer je svoje strahove nosio vatrom otisnute na licu: u obrvama, strah od muškaraca. U obrisu usana, strah od žena. U nosnicama, od strasti. Na čelu, od ljubavi. Na bradi, od prošlosti, i u zjenicama, od budućnosti...
Njezin je prvi kukavica bio Cruz Escayola, sin iseljenika iz Ronde koji je zarađivao za život radeći kao potrčko u hotelu gdje je Nati glačala, šivala i krpala najlonke, svakog dana od sedam do dva. Zanijela se njime jer ga je vidjela s knjigom pjesama.
Jednog jutra u praonici pročitao joj je jednu, ali nije ju razumjela jer je bila od nekog Rusa imenom Jevtušenko i bavila se društvenom temom kad bi ona voljela da bude o ljubavi.
Cruz je želio pisati i pjevati pjesme poput Joana Manuela Serrata12. Zato je gutao svaku pjesničku zbirku što bi mu dopala ruku. Nekih slobodnih popodneva pojavio bi se s gitarom u stanu u Ulici Eisenhower kako bi mu njezina teta davala satove.
U više navrata Robert im je ustupio svoju sobu i ploče, koje je čuvao s jednakim marom kao čizmice od jareće kože s visokim potplatom.
Cruzu je bila tek petnaesta, no silno je nalikovao na Warrena Beattyja.
Jednog su predvečerja slušali Suzy Q u izvedbi Joséa Feliciana, kad je izvadio kutiju svijetlog duhana s mentolom. Miranda je pušila prvi put, i nije se zadovoljila jednom, već je slistila tri cigarete zaredom dok joj se nije zavrtjelo u glavi.
On obeća napisati joj pjesmu i ona pusti da je dira među nogama.
Sedmicu prije zakazana spoja pomno je slijedila upute za povećanje grudi iz nekog ženskog časopisa, ali nije polučila nikakav učinak.
Dodijavši joj mrziti se, odlučila je odjenuti se kao muško od struka nagore, i onog joj je jutra na nastavi glava služila tek za zamišljanje obećane pjesme. Pjevušeći neku melodiju, uhvatila je autobus koji ju je ostavio u samom središtu, nekoliko ulica od hotela.
Stigavši, naglo se prizemljila. Njenog pjesnika nije bilo. Pino, drugi potrčko, momak iz Kalabrije koji je slabo govorio njemački, kaza joj da je morao odnijeti neku poruku, no - želi li - mogu se naći u obližnjem kinu.
Potom joj je pružio papir s divnim riječima pjesme naslovljene Miranda.
Zamolila je tetu da joj dopusti ići. Nati se isprva protivila, no najzad je popustila.
- Hoću da si u osam kod kuće. Ni minute kasnije.
Izvan sebe od sreće, trčala je do dvorane učeći napamet riječi pjesme.
U repu je iznova srela Pina. I on je došao gledati Pakleni toranj. Čekajući da se blagajna otvori, momak izvadi kutiju svijetlog duhana s mentolom i ponudi je.
Miranda se ćutjela starijom, neovisnom. Prvi je put imala spoj s dečkom, prvi je put išla u kino bez roditelja ili bratića.
Pluća punih metvice i zamućene glave, sjela je iščekajući Cruzov dolazak.
Film je počeo. Neki helikopter preletje preko platna. Pino ju je stao pipati kad je krenula druga rola.
Jadnik je bio posve nespretan i, iako joj je šaptao stihove na talijanskom, nije ga mogla shvatiti ozbiljno jer je mutirao i smiješno piskutao, i uz to još vonjao po luku. Ona stisnu noge, munu ga u rebra, zamoli neka prestane... no Pino je bio čovjek čvrstih zamisli i, prije negoli se Steve MacQueen pojavio podno tornja s vatrogasnim kolima, već je svršavao u rupčić kojim je netom obrisao nos.
Djevojčica se osjeti slobodnom. Taj se krmak već zadovoljio. Sad će je ostaviti na miru. Ali vraga! Plameni jezici zahvatili su zastor u sobi Richarda Chamberlaina i odsjaj svjetla okupa parket. Ona Kalabrezova ljubičasta stvar bijaše i dalje kruta kao palica, s ustašcima nalik na ranu što se otvarahu i zatvarahu tražeći još.
- Kad Cruz dođe, sve ću mu reći i dobit ćeš svoje.
Dahtav i podrugljiv, njegov je promjenjivi glas uspio odgovoriti:
- Neće taj doći, no ja ću ti gurnuti prstić bolje od njega.
Izjurila je van prestrašena. Još studen travanjski zrak zapljusnuo joj je lice. Pomisli da to i zaslužuje i, najednom, zamijeti kako joj sise rastu, od pukog gnjeva.
Njezin ju je pjesnik prodao. Jedino nije znala za što. Začas će to otkriti.
Plačući, hodala je do udaljene tetine kuće. Dizalo nije radilo. Između trećeg i četvrtog kata naišla je na mrsku vrataricu. Ova uhvati priliku da se ispuše.
- Onaj mali s gitarom, što uvijek otvara vrata prije vremena... Poslušaj, ne čuješ ga, ha?... A znaš li zašto? Jer zna da je kriv, zato danas ne svira... ne bih li zaboravila da je tu i propustila očitati mu bukvicu.
Miranda je pozvonila jednom, dva, tri, možda dvadeset puta, ali nitko nije otvorio. Tužnija nego ikad, čak drhtavija nego na dan kamiona, sjela je na plavu njihaljku u parku i čekala.
Prije je, s ono malo preostalog novca, kupila kutiju duhana; najjačeg koji je našla u baru na uglu.
Zanoćilo je i, točno u osam manje petnaest, Cruz i njegova gitara ispali su iz goleme zgrade.
Vidje da hoda kao frajeri nakon osvajanja: željni pozdraviti poput toreadora pobjednika, oholo razmaknutih nogu, uvjereni da imaju zlatan as među preponama.
Slijedila ga je izbliza. U ustima, pljuga. U džepovima, tovar kamenja. Najkraći prečac za autobusnu postaju vodio je preko pustopoljine.
Uputio se njime.
Bijahu sami, bez svjedoka, i, na sreću, tetak Günter naučio ju je gađati.
Prvi ga je kamen pogodio u leđa, drugi u tjeme. Osvrnuvši se, primio je treći u obrvu.
- Baci gitaru ili ću ti razbiti glavu! - viknu djevojčica.
Otrpio je još jedan kamen i odbio ga laktom. Onda se pokori i uzmaknu kao prebijeni pas.
Zavijao je:
- Ta je gitara sranje! Ne vrijedi pišljiva boba! Slobodno je potrgaj!
Ah, i znaj da je tvoja teta bolja od tebe!
Još čuva jednu žicu te gitare u nekom zakutku ormara, kao i riječi pjesme Miranda i svoju sliku s njim i tetom Nati u kavani hotela kako jedu štrudl.
Treći je lik muškarca izdašno otkrila uz bratića Roberta.

Sve je kod njega oduvijek bilo osobito. Od rođenja pomoću kliješta do stasa, što u odrasloj dobi nije nadišao metar četrdeset i sedam.
Prvo što je kao dječak naučio bijaše stavljati stvari na glavu. Tamnocrvena vesta pretvarala se u riđu grivu. Za plavušu bi mu poslužio žut ručnik. Ako se kanio preobraziti u crnku, razmrsio bi klupko debele vune i uobličio uvojke.
S takvim se frizurama namještao pred zrcalo i pjevao i plesao oponašajući Sophiju Loren, Caterinu Valente i Mariku Rokk.
Njegov bi se otac razbolio kad bi ga vidio. U zamjenu, kupovao mu je kacige američkih marinaca, kaubojske šešire, pištolje, mačeve i krasnu igru »Most na rijeci Kwai«.
No bijahu to zaludni pokušaji: Robert je marinsku kacigu ukrasio nesklapnom bordurom, kaubojski je šešir nakrivio ulijevo, kao Susan Hayward u Prolazu u kanjonu, a japanskog lutka, šefa logora na rijeci Kwai, vjenčao je sa caricom Sissi, koju je iskamčio od majke.
Nije nimalo djelovalo na nj ni to što ga je Günter odmalena tjerao piti crno pivo, ni časopisi s golim curama koje mu je pokazivao kad bi ga vozio u kamionu.
Poslije je povjerio psihologu da jedini ugodni trenuci što ih pamti s ocem potječu iz njegova najranijeg djetinjstva. Iz doba kad su se zajedno kupali u staroj kadi i pjevali gusarsku pjesmu iz Petra Pana.
Miranda se počela pojavljivati u kući kad mu je već bilo osam godina, i odmah ju je zamrzio.
Ako joj je vezao vrpčice u kosu, ona ih je skidala. Ako joj je bojao nokte, pojela bi još svjež lak i zamalo se otrovala. Nijedna joj haljina nije pristajala. Kretenuša!
Osam godina poslije, Veliki američki cirkus stigao je u Wiesbaden i, iako je Robert već radio kao slastičar u radnji Jungfrau, dopalo ga je povesti malenu na predstavu u pet.
Nije ni sanjao da će usred onoga divovskog šatora s tri pozornice osvanuti muškarac koji će promijeniti njegov život.
Predstavili su ga kao Winnetoua, posljednjeg apaškog poglavicu. Nosio je vrpcu oko glave i kosa mu je dosezala do pola leđa. Jahao je na atu mrkom poput njega. Tvorili su predivne, skladne i hitre slike.
Miranda je tek navršila jedanaestu, no pronicljivošću, koju Robert, na nesreću, nikad neće imati, prozrela je svjetlost što je najednom sinula iz njega, kao da je progutao krijesnicu. Kao i promjenu ritma disanja i, najzad, toliko trljanje na stolici te bi svatko rekao da je obložena žeravicom.
- Sviđa ti se? - upita ga s onom dječjom zloćom što je odrasli zovu nevinošću.
- Je li ti moj otac rekao da mi se sviđaju muški?
- Nije.
- Ne sviđaju mi se, a ako mi ne vjeruješ, otići ću i ostaviti te ovdje samu.
Shvatila je da ga jedino plačem može smiriti.
- Cirkusanti će te odvesti sa sobom. Bacač noževa, koji je kirurg ubojica pobjegao iz ludnice, otvorit će ti glavu i iščupati žlijezdu za rast. Postat ćeš patuljčica i morat ćeš do smrti raditi kao klaun.
Miranda vrisnu tako prodorno da je Winnetou, osovljen na konju, izgubio ravnotežu. Robert joj u hipu poklopi usta. Nakon vratolomne piruete koju je gledalište popratilo krikom, konjanik povrati stabilnost. Gromki je pljesak nagradio pothvat.
U idućem krugu Indijanac pogleda Roberta ravno u oči i dječak se, bez svijesti i volje, pomokri.
- Oh, Bože moj! Oh, majko moja, pomozi mi! - Rastakao se bratić kao da je pretrpio rasprsnuće nutarnjeg uporišta. - Ne mogu takav kući!
Prekrivao je smočene hlače njenom crvenom kabanicom. (Kabanicom što bi je koju godinu prije stavio na glavu i bio Crvenkapica.)
- Kad ugase svjetla za akrobate, bjež’mo.
Miranda mu umalo zahvali. Leteći su je ljudi ispunjali strahom. Znala je da će jednog dana vidjeti kako neki pada. Znala je i da će jednom vidjeti čovjeka kako se baca pod vlak.
- Imam curu, znaš? - ustrajao je. - Šećemo držeći se za ruke. Neki sam je dan ljubio dvije minute. Mjerio sam. Možeš to reći mom ocu kad ste već tako dobri prijatelji.
Napustili su šator kad su se Ikari stali uspinjati visećim ljestvama.
Ako je tko gledao, Robert bi, duboko pognut od stida, objašnjavao:
- Klinka kojoj pozli...
A Miranda bi, u nastupu štucavice od straha, potkrijepila: - Hik!
Pošli su putem najbližim ulici: kroz sporedni izlaz.
I izbili u labirint cirkuskih i spavaćih kola. Usred kampa.
Vidjeli su kavez s devom koja se doimala kao baka svih deva na svijetu. Malo dalje, nekoliko se bose djece igralo održavajući ravnotežu na valjku.
Miranda im pozavidje. Rado bi bila ostala tamo s njima, oko vatre, mirišući po maslinovu ulju i prženim srdelama. Tek ju je bacač noževa brinuo, no, ako je lud, mogla bi se s njim sprijateljiti... I uto iza njih odjeknu grom.
- TI!
Bio je to Winnetouov glas.
- Mogao sam slomiti vrat zbog vas.
»Godzilla« strahotno krenu prema njima. Tlo, kavezi s majmunima, čak i stabla, podrhtavali su pod udarom njegovih koraka.
- Koliko ti je godina?
»Golem« je tako silovito upro pogled u Roberta, da djevojčica zaključi kako ima rendgentske zrake u očima.
- Uskoro sedamnaest.
- Sitan si stvor za sedamnaest...
Robert bi se izdignuo kad bi ga napali s te strane. Znao je sve odgovore.
- Jer se vučem za jaja kako ne bih rastao.
Indijanac, koji je govorio isti njemački kakav bi govorio Tarzan da se Jane zove Urlike, osmjehnuo se. Učinivši to, izgubio je barem dva metra.
- A zašto ne želiš rasti, drski gospodine?

- Astronauti moraju biti niski, da stanu u svemirski brod. Winnetou se iznova nasmiješi i priđe. Začudo, na tako malenoj udaljenosti njegov se stas sveo, nadvisujući bratićev tek za glavu.
- Voliš li konje?
- Više nego ljude.
- Jesi li kad jahao? Robert odmahnu glavom.
- Hoćeš li da te naučim jahati? Miranda će zauvijek pamtiti to pitanje.
Nitko, ni najbolji glumac ni najčuvstveniji pjevač, nije uspio tako izravno iskazati ljubav kao veliki poglavica.
Njihov se odnos nakon te zgode stubokom izmijenio. Unatoč Mirandinoj djetinjoj dobi, Robert ju je učinio svojom pouzdanicom.
Njegove priče s Winnetouom, koji je zapravo bio četrdesetogodišnji gaucho po imenu Mario, bijahu slast mnogih predvečerja. Divne pripovijesti o poljupcima i zagrljajima. O stajama i smijehu i milovanju. O planovima, putovanjima, novcu, njihovu imanju, uzgajanju konja...
Prizori te romanse stizahu joj tako idealizirani, te djevojčica protumači kako je savršenstvo ljubavi u dva muškarca koji nagi galopiraju pod mjesečinom uz Rajnu.
Njezina želja da bude muško ojača. Žudjela je biti muškarac koji vozi kamion, voljen od drugog muškarca koji ga zamjenjuje kad ga svlada san.
Molila je motreći svoje međunožje, nadajući se čudu. Bog ju je morao razumjeti. Muško je, kao i njegov sin. Koji je usto sretno živio okružen dvanaestoricom muškaraca koji su ga voljeli.
Ćutjela se nepotpunom s onom žitkom ogrebotinom na vršku trupa. Više je puta, kad bi bila sama, ispunila gaće vatom. I tako hodala, sjela, prekrižila noge, kleknula i potrbuške se svalila na postelju, trljajući se o jastuk što ga je napola uvukla u očeve traperice.
Nije uspjela osjetiti se drukčijom.
Tek ju je prožeo čudnovat dojam kako će joj, postane li jednom muškarac, sve - uistinu sve - biti dostupno.
Kriza je trajala dok Veliki američki cirkus nije otišao iz grada.
Idućeg je jutra Robert osvanuo slomljena nosa, a njegov otac s masnicom na šaci.
Da mu je dopustio otići s cirkusantima, bilo bi gore. Družina bi kad-tad stigla na jug, gdje je Winnetou imao nekoliko žena i gomilu djece raspršene po cijeloj talijanskoj čizmi, od Ventimiglije do Kaprija.
Mladić se slomio.
Otpustili su ga iz slastičarnice jer je kolače solio sokom suza; hitna ga je pomoć odvezla u bolnicu kad je prerezao žile švicarskim vojničkim nožem. Jednog dana, na rubu ludila, odjeven je ušao u kadu koju je rabio njegov otac i preklinjao neka ga utopi.
Ali Günter ga je zagrlio i, ne oprostivši mu, na kraju ga obrisao dok mu je on ispovijedao svoje najskrovitije ljubavne jade.
Ne mogavši ga više ni trena vidjeti izgubljena u tom grotlu tuge, odveo ga je u bar gdje se sastajao s drugovima po zvanju. Tamo ga je predstavio Peeru, švedskom kamiondžiji koji je lijegao s muškarcima.
- Pokaži mu gdje može naći što treba - kazao mu je - ali zakuni mi se svim svetim da mi ga nećeš pretvoriti u pedera.
Idućih se mjeseci Miranda osvjedočila kako Robertove priče mijenjaju boju. Sad su to bile mračne pripovijesti u kojima se grad preobražavao po zalasku sunca.
Noću, dok su se njoj poznate osobe zatvarale u kuće, pomaljali bi se na ulicama čopori muškaraca u potrazi za drugim muškarcima, prepoznajući se na prvi pogled. I taj je pogled dostajao da spuste hlače i pokažu spolovila.
Nije im bila nužna kuća, katkad ni glazba, čak ni piće. Zadovoljili bi ih parkovi, sjedala u kinu, saune, gradilišta, veže, javni zahodi...
Nekih je noći bilo više susreta. Dva, tri, četiri. Robert bi otpratio jednog prijatelja i, ugao niže, uhvatio pogled drugog lovca na hitre užitke. I otpočeo bi nov krug: pustio bi da ga slijedi ili bi, naprotiv, on slijedio njega. I, najzad, mahom malo metara dalje, domaćin bi ponudio svoj brlog. Mogao je to biti zapušten trgovački trijem ili slomljena ograda kuda se provlačilo na gradsko groblje. Uz izlog ili na kamenoj ploči, čarolija prirode pretvarala je službenike u labuđe, mesare u komornike, a Roberta u caricu Sissi.
Bratićevom zaslugom, Miranda je vrlo rano počela drukčije gledati mladiće. Valjalo je krenuti od ruku, potom usana i očiju. Odčitati nabore hlača bilo je već pravo umijeće. Kroz te mreške naziralo se mnogo više nego što bi ikad pomislila: imaju li ravan trbuh, mišićave noge, glatka koljena, čvrstu stražnjicu i - što je najvažnije - kriju li u međunožju žabu ili princa.
Djevojčica je, prirodno, odlazila u postelju snatreći kako će uskoro navršiti sedamnaestu, pa će živjeti noću u lovu na hitre užitke.
No nije proteklo dugo, i shvatila je da je njoj i tu pristup zabranjen.
Jednog je dana u stan u Ulici Eisenhower stiglo pismo.
Pojecalo je iz Beča i nosilo je potpis nekog uzgajivača trkaćih konja kome se Mario, gaucho, obratio preporučujući mu Roberta.
»Zbog njegova stasa, težine i načina jahanja čvrsto vjerujem da je stvoren za džokeja.«
U pismu je bila ponuda. Ugovor za šestomjesečno naukovanje u školi-staji i, pokaže li se dobrim, mogućnost natjecanja na najboljim svjetskim trkalištima.
Bijaše to sretan dan. Da proslave, Nati je pripremila paellu a Günter kupio tucet boca pjenušca.
- Konačno će moj sin imati muški posao! - govorio je puneći čaše.
Na kraju je bratić, već nacvrcan, nataknuo cilindar sa svilenom vrpcom i otpjevao Oh mi papa.
Onda su se kamiondžija i Mirandin otac prerušili u žene i oponašali sestre Kessler.
Robert je dva dana poslije otputovao vlakom.
Opraštajući se od djevojčice, vidje je tako tužnu te je pokuša obodriti jednom laži.
- Na kolodvorima treba zamoliti nešto. Vlak odnosi molbu sa sobom i na povratku je donosi ispunjenu. Reci mi što želiš.
Miranda je već bila dovoljno velika i znala je da nijedan vlak neće ostvariti ono za čime toliko žudi. Ali nije marila. Odluči biti iskrena kako nikada više neće biti.
- Želim biti poput tebe.

2.

VIPS




Izišli su s ostalima iz veže u Gran Víji i ispustili nekoliko pozdrava u zrak13, ćuteći se još sputanima u skupini.
Pošli su u suprotnim pravcima samo da se ne sretnu. Bilo je hladno. Podignuli su ovratnike kaputa. Neka mlada Kineskinja ponudila mu je sendvič. Neki crni div ponudio joj je krijumčareni duhan. Nijedno nije prihvatilo. Zamaknuvši za ugao, Javier nije znao što će. Zamaknuvši za svoj, ni Miranda.
Bilo je deset na večer. Ženi je ostalo sat i pol do odlaska na radio.
On nije imao drugog plana osim vratiti se kući, no ona je vrvjela telefonima a riječ telefon bijaše sinonim za propast.
Odlučili su ubiti vrijeme i nisu našli bolje oružje doli zaci u neki Vips14.
Onaj blizu Callaoa uvijek je krcat. Osobito na ulazu, jer se oni posvećeni čitanju časopisa bez kupovanja natisnu pred stalcima stvarajući groznu gužvu koju se čuvar i ne trudi raščistiti.
Javier je znao da je to trgovačka smicalica: ljudi mrze samoću. Ljudi su sretni kad su u mnoštvu.
Dohvatio je novine i otvorio ih na programu priredbi. Možda nađe kakav vrlo zamoran ili rastužujuć film. Nešto što će ga potištiti. Naum je bio izbjeći mazne glasove Brendâ, Sandrâ, Margota i Nadijâ s kojima je dijelio bolećivost svake noći otkad se Loli i Azuceni zameo trag. No nije mogao naći naočale za čitanje, a slova dnevnika rugala su mu se i plesala.
Zgrči mu se vrh želuca i razazna paniku (u posljednje je vrijeme često navraćala). Bila je vješta, gadura... i govorila mu je.
- Star si - počela bi. - Ostali te vide izvana i ne znaju, ali ti si ne zavaravaš. Ti dobro znaš. Znaš da je ono što si imao dati već dano. Da je tvoj mozak spaljena zemlja. Da si bistar, zavalio bi se u pleteni naslonjač, pod palmom, okružen svim knjigama koje si kupio i nisi pročitao. Život koji ti je potreban je tamo: u komadu plaže, mora, neba i u tuđim pripovijestima.
Tako je izopačena bila njegova tjeskoba, i uspokojio bi ga tek jedan lijek: telefon. Rabeći ga, iznova bi bio mladić. Vidio bi jasno bez prokletih naočala, ne bi mu oticale noge, ni pucketali kralješci ni gorjelo grlo, makar za svakog poziva podimio cijelu kutiju.
Kanio je poći kući, kadli naiđe na Mirandu.
Žena se ukipi. On, ili tko god od šestorke, bio je zadnji koga je željela sresti.
Javieru su se, naprotiv, rastvorile rajske dveri. I društvo je vrijedilo protiv mučnine. Nasmiješio se:
- Gle!
- Da.
- Nisam znao...
- Ni ja.
- Baš sam...
- Idem u bar.
- Mogu... mogu ti se pridružiti?
- Pa...
- Imaš dogovor, ili...
- Ne, ne.
- Onda...?
- Ma idem večerati jer poslije...
- Možemo večerati zajedno.
- ...poslije radim na radiju.
- Noću?
- Da.
- Spikerica si?
- Ne.
- Ah.
- Javljam se na telefon.
- Telefon...
- Da. Emisija s pozivima...
- Hm.
- Ne bih htjela biti neugodna, ali...
- I meni je nekako čudno, iako mislim... na kraju krajeva...
- Pa da, vjerojatno... baš sam glupa!
- Kad-tad ćemo se već morati upoznati, osim ako...
- I ti si mislio ne vratiti se sutra?
- Prođe ti kroz glavu, ali...
- Pomalo je ludo, ne? Terapija, mislim.
- Pomalo smo ludi zasigurno.
- Ja prilično.
- Ja mnogo više.
- Uh!
- Vjeruj mi.
- Tako da...
- E?
- Jesi li za?
- Ja potpuno. Ona koja mora dati zeleno sve...
- U redu, ali nećemo govoriti o seksu.
- Ne.
- Niti ćemo se pokušati spetljati.
- Uj!
- Što?
- Ako je zbog toga, ne brini. Vidiš, ja...
- Tiho! Složili smo se šutjeti... Hoćemo li naći stol?
- Ne znam. Već godinama ne večeram u Vipsu.
- Ja često. Volim jesti ono što nitko nije kuhao s ljubavlju.

Javier pomisli kako mu usud dosuđuje čudnovate žene. Stisnu zube i odluči pripaziti: valja zazirati od ljudi koji ne vole hranu. Miranda zirnu na nabore njegovih hlača. Nije uočila na njima ništa što bi preinačilo njezin dojam da gubi vrijeme s još jednim. Sjeli su.
Javier pročita ponude otisnute na podlošku za jelo.
- Uzmemo li dva hamburgera sa sirom, poklanjaju nam kao prilog pržene krumpire.
- Jesi li kad kušao nojevo meso?
- Jesam.
- I kakvo je?
- Dobro, ali mi je malo žao.
- Zbog?
- Dok sam ga jeo podsjetio me na nojeve iz Fantazije, one Disneyeve.
- Mrzim taj film.
- I ja.
- A kad jedeš patku misliš na Paška Patka?
Javier se nasmija iako se u sebi narogušio. Smatra ga idiotom.
Miranda ga nije smatrala ničime. Tek nije mogla obuzdati sklonost ponižavanju muškaraca prvih pola sata. Bio je to njezin način da ih upozna.
Konobar iskolači krupne oči ugledavši ženu.
- Ooo-hooo!
Ona ga je prepoznala, no hinila je da nije.
- Ja sam onaj s koker španijelom, sjećaš me se? Miranda jedva i pomaknu glavu.
- U Berlinskom parku... Ma daj, ženo, sigurno se sjećaš!
- Žalim.
- Rekla si da ćeš mi poslati poruku preko radija...
- Žalim, rekoh već.
Javier privuče konobarev pogled na se. U mladićevim se zjenicama umah pojavi žmigavo svjetlo gdje se moglo pročitati: muž... muž... muž...
- Oprostite, učinilo mi se...
- Prilično nam se žuri - otresla se nimalo velikodušno. Momak ostavi jelovnike i ode grizući usne. Utonuli su u tišinu na kojoj je bila zahvalna. »Bar je obazriv«, prosudi. I usto zamijeti da ima duge i guste trepavice.
On je, pak, nastojao pogoditi ime njezina tako mu poznatog mirisa, no kad god bi zamalo uspio, prošli bi tanjuri s prstenovima luka, quesadillama15, lazanjama...
Iza listova umjetne biljke, dvadeset metara dalje, ugleda konobara na fotografskom odjelu kako skriva Polaroid u kaputić.
- Čudno! - Što?
- Onaj momak, nametljivi konobar. Rekao bih da krade.
- Ima li koker španijela, treba mu više od mjesečne plaće da ga prehrani.
- Imaš psa?
- Ni o tome ne želim govoriti.
- Idem ja, znaš.
- Zašto?
- Jer te baš boli dupe što sam tu.
Javier krenu ustati, no ona ga zadrži nudeći mu cigaretu.
- Na mene se ne valja mnogo obazirati.
Pripališe Marlboro njenim upaljačem: zlatnom prizmom s urezanom potkovom.
- Prirodno je da nam je neugodno - kazao je. - Za razliku od ostatka svijeta, počeli smo se upoznavati od kraja.
Govoreći joj, opažao je kako postaje mnogo ljepša dok puši. Činila je to kao u starim filmovima što ih je gledao u besana jutra na telki. Ispustila bi dim i sve se prožimalo divnom crnobijelom.
- Provedeš godine uz osobe koje voliš, s kojima radiš ili živiš, i nikad ne otkriješ njihovu Ahilovu petu. Dok mi...
Malo se zarumeni jer je prvi put povjeravao svoju tajnu, no potaknu ga što se osjeća slobodnim priznati:
- Ja to činim telefonski.
- Ja izjutra.
Bila je to dobra kap humora. Otvorila im je tek.
Miranda odloži cinizam i potrudi se uzvratiti iskreno na njegovu iskrenost.
- Zvučat će ti glupo, ali ja ne volim duhan. Međutim, draži mi je od samoće.
Njega bi ushitilo čuti tu rečenicu preko žice.
- Mislim da je sa seksom jednako.
- Kad jedan alkoholičar razgovara s drugim, jamačno voli pojasniti kako iza te nevolje postoji ljudsko biće.
- Misliš da svatko ima razlog za ono što čini?
- Uvjeren sam.
- Za postavljanje bombe u zgradu punu ljudi?
- Da.
- Zlostavljanje djece?
- Da.
- Onda te ushićuje Jeckyll i Hyde...

- Kad bih barem imao hrabrosti napisati takvo što! Javier odlebdi nekamo, no umah se vrati. Bijaše to njegova navada i ona joj je prvi put prisustvovala.
- Znaš što mi se čini najzajebanije?
Upitao je to žestoko. Ražario se. Nije stao u stolicu. Glava mu je dosegnula strop.
- Upoznati se uistinu i, kad to postignemo, prihvatiti sve osobe koje nosimo u sebi.
Svaki muškarac kadar stvoriti rečenicu djelovao je na nju hipnotički. Bio on homoseksualac, kukavica ili divljak, uspeo bi se stubu i uzdizao se u pjesnika.
Svaka žena kadra izdržati njegov pogled duže od pet sekundi zadobila bi dubinu. Vidio ju je sada kao hologram s plakata nekog francuskog filma.
Dotle se, pod stolom, ukrštahu protivne sile potekle iz njihovih međunožja.
- Jeste li izabrali?
Opet konobar, koji se ovom prilikom obilno znojio i kretao hropćući, poput lutka na baterije. Nešto je krio.
- Salatu Cezar.
- Milanese.
- A za piće?
Javier ga je vidio tako uzrujana da opet odlebdi: nešto se u njegovu mozgu vrtjelo poput valjčićâ u jednorukom Jacku. Odjeknu li tri zvona, čut će se klik, izvući će pištolj i zapucati. U onu curu i dečka što jedu iz istog tanjura držeći se za ruke, u mladog profesora koji je kečapom umrljao ispravljane ispite, možda u kvartet srednjoškolaca koji su uzeli nekakve tablete s toplom čokoladom...
- Negaziranu vodu.
- Negaziranu vodu? Molim te. Ne bi li radije malo vina? Riječ vino bijaše poput glazbe. A tek iz usta jednog pjesnika.
Dostajalo je čuti je izrečenu tim muklim glasom pa se osjetiti življom.
- Dobro, ali malo.
- Crnog?
Konobar im hitro pruži dvije vinske karte.
- Dok vi razmislite... odmah se vraćam.
Javier rasklopi svoju. Miranda i ne pokuša. Nije voljela birati.
- Rioja, može li?
- Nemam nepce. Što god hoćeš.
Konobar ih je promatrao sa šanka. Sav na iglama, grizao je nokte vidjevši da gospođa ne obraća ni najmanju pažnju vinskoj karti.
- Čime se baviš?
- Pišem scenarije.
- Ozbiljno?
- Ne znam je li ozbiljno, ali pišem ih.
Miranda zinu od iznenađenja. Mjerila je oko metar sedamdeset i imala kojih 55 kila, no sva se svela na jedna usta.
Javier zažudje ljubiti ih, gristi, isprazniti se u njih. Proći tim ustima po cijelom tijelu kao da su olovka Termosan.
- Za kino?
- Da.
- Idem često. Možda sam gledala neki tvoj film. On odrecitira pet-šest naslova.
- Sve sam ih gledala!
- Sad polako shvaćam zašto ti treba terapija.
Postala je vrlo malena i stidljiva dok se smijala. Prvi put je morala skrenuti pogled. Dohvati vinsku kartu tek tako, naprosto opazivši da je praznih ruku.
Konobar protrnu.
- Jako su zabavni.
- Hvala.
- Ali ti ne pristaju.
- A ne?
- Doimaš se tako ozbiljnim i pomalo tužnim i... Iz karte kliznu komad papira.
- Što je to?
Jedrio je blizu stola i najzad sletio na pod. Konobar, zahvaćen strahom, otrča put zahodâ.
Bijaše fotka uslikana Polaroidom. Ostala je naopako. Na poleđini je stajala rečenica ispisana crvenim flomasterom.
Javier se sagnu. Kupeći je, nije mogao ne pročitati poruku: A sad, sjećaš li se?
Miranda je pograbi.
Morala ju je dvaput pogledati kako bi shvatila da vidi konobarove genitalije.

3.

AKVARIJ




Budući da je bio ponedjeljak, Gran Via bijaše gotovo pusta i Miranda je uspjela naći praznu klupu na koju se srušila. Drhtala je, još je držala fotku u ruci i drhtala je. Začas će proći, ne brini.
Ali Javier jest brinuo jer nije znao što će, a to je mrzio. Znao je tek da je ona najednom ustala pepeljasta. I da mu nije preostalo drugo doli trkom je slijediti do te klupe.
- Nije mi se dogodilo od Božića.
Cvokotali su joj zubi. Dva bračna para prošla su uz njih i nazvala je narkomankom.
- Potraži tablete. U torbici.
Podsjeti ga na Azuceninu torbicu. S njezinom kutijicom ampulâ za ubrizgavanje inzulina.
- Aspirini?
- Ne.
- Nolotil.
- Ni to.
Napokon naiđe na kutiju s lijekom za umirenje. Otkrio je i da koristi muški miris. Isti kao njegov ortak.
- Mogu li potrgati to sranje?
Uzme joj fotku bez otpora. Dok ju je derao na komadiće, ona se umirivala.
- Želiš li, otići ću i strgati i njega.
- Učinila sam to s njim u Berlinskom parku. Mislim da su bila dva jutra, ili možda tri... Imam vrlo dražesnog psa, jazavčara. Svidio bi ti se. Pravi je glumac. Vodim ga u šetnju svakog dana u deset ujutro. Čovjek je sklon vjerovati da u deset ujutro većina ljudi radi, zar ne?... Ne možeš zamisliti koliko muškaraca u to doba šeće pse. Najživopisniji tipovi u gradu šeću svoje pse u deset ujutro.
Neki su na odmoru, neki na bolovanju, neki rade popodne, neki ne rade, ima umjetnika, liječnika, studenata, stranaca, vodiča, protuha, vojnika u civilu, odvjetnika, privatnih istražitelja, statista, svećenika, prodavača knjiga, uhoda...
Svi tako različiti, no s jednom zajedničkom crtom. Učiniš ovo..
Pucnu prstima i zatuli alarm nekog bijelog automobila. - Učiniš ovo i nije bitan ni sat, ni pas, ni mjesto, ni sparina, ni studen...
Netko im je oteo vrijeme na onoj klupi, jer pripalili su drugu cigaretu, kupili dva kineska sendviča, i nisu završili Mahou cinco estrellas16 kad je odzvonilo dvanaest.
Bijaše grozna noć. Od onih kad smrt ne zna što će i može pokazati na prvog prolaznika.
Ostati sam bilo bi junaštvo. Stoga je Javier otprati na radio.
U zoru, radijski su akvariji poput pozadinskih položaja u ratu. Najsličnije nekom poglavlju iz Masha.
Ima li muškaraca, neobrijani su. Ima li žena, pričaju masne viceve. Što god piju, toči se u visoke čaše. Dnevne vijesti valjaju se s opušcima u košu. Nitko ne kuša ni zalogaja bez kolesterola.
Posjetitelj uvijek ima dojam da je dospio u privatni klub gdje riječi imaju šifrirano značenje koje nikad neće odgonetnuti.
- Ući ćemo poslije. Danas je Good morning, Vietnama spopalo da mu daju Ondas17.
- Jedna prijateljica kaže da gusta kad mu metnu mrkvu u šupak.
- A tko ne?
Prolomi se smijeh četvorke u režiji, i Mirandin.
Walter, s rukom u gipsu, bio je tonmajstor. Tridesetogodišnjak koji se hvalio da je iskušao najopasnije droge na svijetu.
- Po rođenju sina okanio se toga - objasni Miranda Javieru. - Otad neprestano lomi ruke i noge.
Lali Bernaola, zadužena za primanje poziva, bila je u drugom filmu. Neudata, privržena nekom indijskom učitelju, željela je usvojiti čečensko dijete. Usto se morala vratiti ribi i mesu jer joj je vegetarijanska hrana razarala želudac.
Cristo, čuvar, mjerio je dva metra, skupljao filmove Paula Naschyja i živio s dvanaest godina starijom razvedenicom.
- Četrdesetogodišnjakinja u postelji je umjetničko djelo - govorio je.
Najzad, bila je tu i zvijezda emisije, Horacio Alventosa, koji je iselio iz svoga istočnog zaselka s dva čvrsta nauma: prvi, biti omiljen, i bio je; drugi, leći sa stotinu slavnih frajera, i već je prošao polovinu popisa.
S takvim atributima morao je biti najbolji Mirandin prijatelj.
- Znate onog što je sinoć nazvao i kazao da ne bi dao ruku u vatru za neporočnost četiri ministra u vladi?... Vježba u mojoj teretani.
- I?
- Dao mi je imena... Pjevam za kavijar i pjenušac odsad pa do kraja tjedna.
»La Notte« je bila jedna od onih tada tako pomodnih emisija kamo su ljudi nazivali istjerivati svoje utvare.
Miranda je propuštala pozive. O njoj je ovisilo hoće li glasovi što vape, pa i za minutom društva, izići u eter ili će zauvijek zamuknuti. To joj je poput kamena pritiskalo vrat i leđa, i nije bilo shiatsu masaže koja bi joj pomogla.
- Težak je to posao - kaza mu - ali sam vrlo dobra. Kraljica u umijeću otkrivanja zlata u kantama smeća.
Alventosa ga odmjeri od glave do pete kad mu ga je predstavila.
- Odkud si ga izvukla? Poklanjaju ga ako pošalješ pedeset etiketa Nescaféa?
Javier se dosjetio kupiti bocu bourbona u obližnjem Seven Elevenu. Bijaše to kao da je Indijancima donio staklene ogrlice.
- Kad će se ovaj vražji radio upristojiti i kupiti hladnjak?
Nalili su poprilično u svoje visoke čaše i ispili naiskap. Tad ih obavi ognjica i uzvrpolji ih.
- Nek’ razroki završi. Otkida nam od emisije.
- Lijepo sam vam rekao da mu ne dajete kokain. Date mu ga i vidite kakav je.
Razroki je bio najbolje plaćeni spiker u zemlji. To, i činjenica da nikad nije na vrijeme završavao emisiju, pretvarali su ga u metu svih peckanja.
- Može li mi tko objasniti zašto nogomet uspijeva na kontinentu s više od dvije tisuće godina povijesti?
Alventosa to upita vrlo naivno, bacajući udicu Javieru pa ako zagrize.
- Pazi gdje sjedaš - reče mu Miranda. I namignu.

- Krivnja je na deset tajanstvenih osoba koje vladaju svijetom - bio je uporan Alventosa. - Što ne? To je vijeće utemeljeno 1945., uporedno s osnivačkom poveljom Ujedinjenih naroda. Tih deset gadova upravljaju svime, vjerujte: povratkom na nacionalizme, poskupljenjem nafte, padom britanske monarhije, širenjem virusa side...
»Prije nekoliko godina shvatili su da je najveća opasnost u prenapučenosti. Stoga im je cilj preobratiti pola planeta u pedere i lezbe, no grdno su se prevarili jer i mi, pederi i lezbe, želimo djecu.
Iznova pogleda Javiera kako bi to učinila Margo Channing prije svoje posljednje predstave.
- Da je moguće, bi li mi napravio dijete?
- Samo telefonski.
Svi proslaviše odgovor. Alventosa ga čak zagrli i poljubi. Pritom mu šapnu:
- Miranda me brine. Nužan joj je netko tko će ispuniti njen život.
- Ja sam tu najnepodobniji.
- Otkad si kročio preko praga, znam da si taj.
Odvojivši se, pretvorio se u sliku i priliku sveca, ili možda svetice. Da su ugasili svjetla, zasjao bi lijepom svjetlucavom zelenom.
- Dobro! - pljesnuo je. - Haj’mo mi!
Miranda i Lali smjestiše se pred telefone. Walter nazva emisiju razrokog i zatraži prolaz.
- Velika jebačina počinje za minutu i pol, društvo!
- Zašto si tako odvratan? - pobunila se Lali.
- Jer je u tridesetoj ostao impotentan od tripa - odvrati Alventosa mećući slušalice.
Cristo je donio pepeljare, zašiljio olovke i stavio pored svakog malu bocu negazirane mineralne.
Miranda je, pod svjetlom stolne svjetiljke koje joj je žutilo kožu i isticalo zasjenjene oči, bila neodoljiva. Siglama je bilježila pozive. Pisala je tako brzo, da su njezine ruke nalikovale na kolibrićeva krila.
Javier je sjeo uz nju i pomislio kako bi sto godina mogao tu ostati: gledajući je kako izgriženom olovkom ispisuje crte i točke na gusto iscrtanu papiru.
- Imam jedan dobar!
- Vrijedi za početak?
- Može. Neki Agustin iz Zaragoze. Žena mu se spetljala s ocem.
- Svojim ocem?
- Ne, stari, ne. S njegovim. Sa svekrom. Lali joj doda bilješku.
- Ni ovaj nije loš. Od Maríje Jesús iz Zamore. Svake subote, muž joj dovede neku curu na trojaka.
- Vau!
- Danas će biti žestoko. Pun je mjesec.
Javier zamisli sebe kako zove. Miranda bi se javila i viknula koliko je grlo nosi: »Neki šmokljan koga je žena napustila i otišla s ptičicom s kojom je tip vodio hladni seks preko žice!«
- Špica!
Petorka utihnu jer je zazvučao Moon River i na tren sve - strogo sve - posta bolje. Režija zamirisa po čistoći. Svjetlo u akvariju rasulo je zlaćani sjaj. S licâ je iščezao umor, bore razočaranja. I preobraziše se u mlade muškarce i žene. Prelijepe. Sanjivih pogleda punih nade.
Glas Horacija Alventose prostruja kao sedativ:
- Ne spavaš. Možda ne možeš, možda ne želiš. Nije bitno. Ponovi sa mnom: povlašteno sam biće jer imam uši za slušanje i glas za govor. Ako si od volje, imaš riječi za nas, i riječi imamo za te. Na prvi pogled čini se malo, no... jesi li pomislio što bi bilo od tebe i od mene kad ne bi postojale riječi?
Javier je pobrojao više od dvadeset poziva te noći. Mahom tako uvrnutih, da ni njemu ne bi pali na pamet. Uživao je predočavajući si osobe s druge strane žice.
»Glasovi su portreti«, pomisli. Pomisli i kako mu ne bi smetalo nalikovati na svoj glas. Sviđao mu se. Kao što mu se sviđalo slušati tuđe nevolje. Bijaše ugodno poput urona u tako potrebnu kupelj normalnosti.
Pa naravno! Nije gori od većine. Poštuje prometne znakove i pobožno plaća porez, svaki tjedan naziva majku i jednom na godinu daruje putovanje ženinim roditeljima, šali se sa zaposlenicima, redovito iznosi smeće i daje spremačici prošlosezonsku odjeću za njezine sinove.
Živi život što ga je sâm zacrtao trokutom i kutomjerom. Spokojan, bez iznenađenja. Najsličniji glumljenju mrtvaca u bazenu.
I tu je, na pjeni toga vala gdje se ostatak svijeta ograničuje na brodolom, nešto vrlo duboko što ima veze s njegovom vlastitom ludosti, s njegovom tmušom, i s debelim dvanaestogodišnjim dječakom kome su ispričali da je život čista pustolovina, doživjelo kratak spoj.
Dotad je vjerovao kako mu dostaje jedan odušak: pisanje, ta posuda u koju se sipa sav teret što postaje pretežak. No pojavila se razvratnica iz zračne luke i pokazala mu da se vara. Gurnula je preda nj zrcalo i mogao je promotriti svoje naličje.
Nije mu bilo nepoznato, jer živio je od njega. Često se zbivalo. Izopačeno nadahnuće uhvatilo bi ga nepripravna, nesvjesno bi mu otelo mozak i kazivalo strašne poruke, koristeći ga kao odašiljač. Ruka bi mu tad poletjela i riječi mahnito tekle iz prstiju.
Prepuštao se toj silovitoj struji i na posljetku je zaustavljao iz straha da će se nepovratno survati u bezdan.
Bojao se sebe. Mislio je: »Jednom ću pronaći istinu iza neke rečenice i, kad je nađem, izgubit ću razum.«
Zahod?
Walter usta sa svog mjesta za mikspultom.
- Stavit ću stare prijatelje iz Fletwood Maca i otpratiti te. Lice tonca pretvorilo se u liščevo kad je podignuo ruku u gipsu i osmjehnuo se.
- Bez brige, neću ništa od tebe. Naučio sam otvarati šlic lijevom.
Izišli su ostavljajući Mirandu zaokupljenu pozivom s kojim nije znala što će.
- Iz Melille?... Ne razumijem te... Što? Čekaj, čekaj. Zatvarajući vrata, zamijeti kako se žena obraća Lali s drhtavom slušalicom u ruci.
- ...Neki dječak, bit će iz Maroka, ne govori dobro španjolski. Kaže da su ga večeras htjeli živa spaliti.
Posljednja i jeziva rečenica isprati hodnikom dvojac što su ga činili Javier i Walter, no jedva izmami primjedbu jer se, nakon tolikih noći, malošto još doimalo tonmajstora.
- Djeca prosjaci. Postoji mafija koja ih izrabljuje. Krijumčare ih preko grane. Dospiju na španjolski teritorij i prisile ih prositi, prodavati haš, i same sebe. Krasno je biti razvijena zemlja. Djeca nemaju što jesti, a mi se uspjenimo jer nas ne dopadne glavni zgoditak. Sranje. - Smijeh, gorak smijeh, smijeh za kraj odlomka i već se vrtjela druga ploča. - Čuj... haj’mo mi o ozbiljnim stvarima. Zamolit ću te da mi se potpišeš na gips.
Već ga podugo nije napuštao smiješak. Usto njegov ton posta urotnički, s tom navadom starih narkića da svakog trpaju u svoj tor.
- Jer to si ti, zar ne?

Ne znajući baš u ime čega, hodnik se pred Javierovim očima poče sužavati, i još k tome vidje da nema prozorâ. Opazi da prejako griju. Zagasitocrvene cijevi radijatora pričine mu se usijano željezo. Duboko udahnu kroz nos i još se više snuždi osjetivši začepljenu nosnicu, lijevu.
- Daj, stari, što ti je? Ne brini, ne brijem ti ja na prosuđivanje ljudi, ali glas mi nikad ne promakne. Čujem ga i ureže mi se za vijeke vjekova. Mogao bih se prijaviti na neko od onih TV natjecanja: »Čiji je ovo glas?«. Pobijedio bih sto posto.
Pokazao je neka vrata i ušli su. Za Boga miloga, i opet nije bilo prozora!
- Ne znam o čemu govoriš. Hoćeš reći da si me negdje čuo, možda u nekom intervjuu?...
- Čuo sam te na vrpcama, kite.
- Vrpcama?
Stali su pred porculanske školjke. S licem na pedalj od gipsanog zida. Ne prestajući pričati, kako već čine muški, potegnuli su smičak, povukli rub gaća, uperili ud u posude i pripravili se mokriti.
- Mislim da sam ih sve preslušao, mada tko će ga znati... Toliko ih je i tako su tražene, stari...
Sve je još zvučalo nesuvislo, ali Javier nasluti da mu usud pruža nov obrat. Da je zašao u onakav film gdje zbivanja nadilaze protagonista, ne dajući mu drugi izbor osim bijega.
Toliko se prepao nadolazećih sekundi da, ma koliko se sabirao, nije bio kadar mokriti.
Mlaz njegova druga šiknuo je, naprotiv, sablažnjivo.
Trenutak se otegnuo u beskraj. Penis mu se stao mežurati u ruci. U hipu nesta.
U nesuvisloj gesti hinio je cijeli obred, čak uveliča kretnje. Zatim ode oprati ruke. I voda iz slavine tekla je pretopla.
- Jesu li za ozbač?... Neeee, sve je to zez, zar ne? Svaka čast, majstore, napravljene su vraški dobro.
Walteru su sjale očice. Javier se ne bi mogao zakleti, no učini mu se da ga gleda s istinskim divljenjem.
- Pobrali ste negdje grdnu lovu s tom bedastoćom. Znaš koliko su me tražili za zadnju vrpcu?... Petnaest tisuća pela18, stari! Ali stvarno i vrijede. Mene uspale za poludit. A kad ih čuješ s društvom, uz par jointića, pravi raspašoj, kite.
Javier se umi. U njegovoj glavi, vijesti su se hitro primale. Neuroni se kretahu pod općom uzbunom, odašiljući električne impulse što su potresali onu golemu mrežu izukrižanih vodova: vod panike, vod osupnutosti, stida, poricanja, obrane...
- Još uvijek ne znam o čemu mi govoriš.
- A ne? OK, stari, poruka primljena. Moj je moto živi i pusti druge da žive. Ali ćeš mi dati potpis na gips, može? Puka znatiželja, kome je sinula ona opaljena ideja s avionom? I ono da se ode na pogreb dvoje koji su letjeli umjesto vas, ha?
Pogreb. Crkva svetoga Josipa. Ugao Alcalé i Gran Víje. Nikad ga neće zaboraviti. Tad ju je drugi put vidio uživo. Drugi i zadnji put, zapravo.
Prošao je tjedan od nesreće i Javier se već vratio nakon radnih dana s Amerikancem u Münchenu.
Mobitel je zazvonio u jednoj od dvorana za projekcije u Cinearte. Upravo je gledao s ortakom prvu montažu filma koji su producirali.
Imao je otvoreni notes i više bilježaka ispisanih u letu groznim rukopisom zbog mraka: »Suvišna snimka njenog pogleda./Skratiti prizor para u postelji./Završiti sekvencu sna anticipirajući u offu dolazak vlaka u idućem prizoru.«
- Da?
- Ja sam.
Naravno, znao je tko je bila ta »ja«. Ne treba ni reći da tih sedam dana gotovo ni minute nije prestao misliti na nju.
- Ja, čudakinja koju hvata ludilo u nužnicima zračnih luka.
- Oprosti, ali...
- Ne možeš sad govoriti, je li to?
- Je.
- Postojala je lista čekanja, znaš? - Što?
- Za let u München. Avion je bio pun i postojala je lista čekanja. Hm.
Na platnu (u životu ima takvih stvari) neki je par vodio ljubav u zahodu disko-kluba.
- Ostala su dva slobodna mjesta, naša. Dvije su ih osobe dobile i poginule umjesto nas.
- Hm.
- Danas popodne bit će pogreb.
- Hm.
- Crkva svetoga Josipa. U osam. Osjeti zgrčene prste u cipelama.
- Ima li Boga, igra se s nama, budi uvjeren, Javiere.
- Zašto to kažeš?
- Shvatit ćeš kad odeš na pogreb.

NJIH DVOJE


1.

PLAZA DE ESPAÑA




Bilo je oko dva i četvrt kad su izišli na ulicu. Nasuprot ulazu u radio nekoliko je taksija čekalo putnike. Miranda ispruži vrat odlučna ući u jedan. Glava joj osta visoko gore, kao žirafi. Dobro, ja... Klonila se pogledati ga jer nije željela da njegove oči pobude zov što ga je naučila osjećati samo u vrijeme šetnje sa psom. Plašio ju je. Doimao se kao čovjek koji bi mogao ugroziti odveć toga: njezinu obitelj, primjerice.
Da ga je upoznala na nekom kolodvoru, prije negoli će poći na put bez povratka...
Da, to bi bilo lijepo. Uspeo bi se u vagon, noseći ne tek trag njene vlažnosti, nego i jednu želju. Vlakovi primaju molbe i vraćaju ih ispunjene.
No vidjet će ga sutra, i prekosutra, i najzad će ga upoznati. Zapravo, već ga je poznavala mnogo više negoli je htjela poznavati muškarce koje je voljela. Koje je voljela, da; iako ih je prezirala tren prije i tren nakon što ih je imala među nogama.
- Ja... uzet ću taj taksi.
Pokaza na prvi. Opel kakav se više nije proizvodio.
Javier nije ni mislio odgovoriti je. I on se bojao. Spoznaja o postojanju vrpca izbacila ga je iz stroja.
Walter mu je pokazao jednu koju je nosio u »pederuši«.
Imala je čak omot. Skorenu fotokopiju Dalijeva Velikog masturbatora. I naslov: Seks na mobitelu, vol. 7. Najgori je bio slogan:
»A-zucenina i Javierova najžešća ševa.«
Oćutio se najsmješnijim bićem u svemiru. Zamislio je sebe kako vrluda nosačima zvuka bogataških kuća, narušujući dahtanjem noćna okupljanja mnogih poznanika. Čuo se kako ispovijeda svoje najskrovitije priče na večerama ravnatelja. Kako izlaže najuvrnutije sanjarije u uredima desetaka televizijskih upravnih odbora. Vidio se kako otkriva tajne što ih ni psihiću ne bi otkrio, upućujući ih poput proglasa čitavome gradu.
Koliko je u Španjolskoj Waltera s tako istančanim sluhom da mogu prepoznati njegov glas?
- Je li slobodno?
- Kamo idete?
- U Ciudad de los Periodistas.
Prepozna taksista. Bio je to Juancar. Ispod kožuha nosio je onu istu majicu sa slikom Svetoga srca. Izgubio je nekoliko kila, kao i on. Nasluti kako bolest razara njegovo tijelo. No nije mršavost, već je njegov pogled odjeknuo kao zvono za uzbunu u Javieru.
- Otpratit ću te.
- Ne, radije bih...
- U Ciudad de los Periodistas? Okej. Uđite.
I iz daljine opažao je taksistove goleme zjenice. Pokrivale su mu gotovo cijelo oko.
- Ja ću te odvesti, ozbiljno. Ostavio sam kola na Trgu España.
- Malo je daleko.
- Daleko? Pa nadomak smo Callaoa. Onda se samo spustimo Gran Víjom...
- Ne želim da se išta dogodi... između nas.
- Ni ja.
- Daj mi riječ.
- Obećajem.
- Učinim li korak u tom smjeru, zakuni mi se da to nećeš dopustiti.
- Kunem ti se.
- Gospođo, ulazite ili ne?
- Mislim da ću ipak uzeti taksi.
- Ne sviđa mi se taksist. Molim te, dođi sa mnom.
- Ne kažete li suprotno, gospođo, spuštam zastavicu19. Miranda duboko uzdahnu.
- Dobro.
Prista još ga ne gledajući. Bila je pripravna ne pogledati ga nikad. Barem ne do sutra. Usredotočila se na oplatu na vrhu cipela. Treba kupiti jedne. Pokuša se sjetiti u kojem je izlogu vidjela model koji joj se sviđa.
- Pusti, hvala. Gospođa je odlučila poći sa mnom. Juancar mu uputi ubojit pogled.
On ga proguta i protegnu korak ne bi li izbjegao nevolje.
Počeše žustro hodati. Njihovi su koraci jasno zvučali jer je na ulici bilo malo ljudi.
Dileri su već prodali sve što su morali. Prosjaci su se sklonili u okna metroa. Malobrojne kurve koje su još tražile posao kretale su se okomitim uličicama, štiteći se od studeni. Homići su se, izlazeći iz barova Hortaleze, opraštali poljupcima i iščezavali, neki zajedno, drugi sami. S rukama u džepovima kockastih hlača.
Ostali su tek oni i šačica pijanaca, i pokoja kola gradske policije, i rijetke skupinice šminkera što su razmjenjivali jointe hitajući put nekog after hoursa.
Šutjeli su i, unatoč svemu, nijedno nije imalo osjećaj da je suvišno.
Da se kretnje primaju kao ono što jesu, potrebe duše, i ne tumače se pogrešno, kako je često slučaj, njih bi se dvoje zagrlilo potvrđujući da su posve blizu.
Tužno što to nisu učinili. U tom su trenutku bili jedine osobe koje su znale sve što treba znati o onome tko je hodao pored.
- Javiere.
- Reci.
- Imaš cigaretu?
Zastali su. Izvadio je kutiju i otmjenim je pokretom starog pušača otvorio, dvaput kucnuo kažiprstom o dno i jedna se izdvoji. Kao da je nosila posvetu s njenim imenom.
Ovjesili su ih o usne i filteri se prilijepiše jer su bile suhe.
Kresnuo je šibicu. Pripališe. Ta je svjetlost dostajala da Miranda iznevjeri obećanje da ga neće gledati.
Bio je dijete. Pobjegao je od kuće i nije se znao vratiti.
- Bi li me htio zagrliti?
Izgovori tu rečenicu, no kao da ju je izgovorila druga osoba. Često joj se događalo. Mnogo toga što je činila, činila je druga osoba koja se upinjala biti ona.
Javier je zagrli. Izveo je to pomno, nastojeći očuvati krhku ravnotežu između blagosti i čvrstine što je, znao je, žena traži u muškarčevu zagrljaju. Mislio je: »Zagrljaj je njima utočište, mjesto iz djetinjstva, nedeljno jutro provedeno u roditeljskoj postelji u igri s ocem. Zagrljaj je bit nježnosti. Za njih, muškarac zadobiva nebo zna li grliti.«
Miranda pomisli da Javier zna grliti. Kada muškarac zna grliti, nebitni su nabori na hlačama.
Uto je nešto prenu. Ali ne njezino, nutarnje, nego osjeti potres što je bujao u tijelu koje ju je obujmljivalo.
Javier je plakao tako silovito da se nije mogao ni začuditi ni oćutjeti smiješnim, a kamoli suspregnuti.
Nije ni bilježio prizor za neki scenarij, kao obično. Tek je osjećao, a gušio ga je tolik jad da je bio siguran kako ga nitko ne voli. Nitko na cijelome svijetu. Ni jedna jedina osoba, nijedna životinja, nijedan predmet.
Umre li sada, a bila je dobra prigoda za to, nitko za njim ne bi žalio.
Lola je otišla. Njegovi su sinovi bili kod djeda i bake. Ortak ga je mogao zamijeniti mladim talentima. Kaktus u uredu zalijevala bi cura iz vratarnice. Sjetio se Pepita, zaostalog susjeda s kojim se kao mali igrao. Pepito je živio u umobolnici. Svakog Božića on bi mu poslao uputnicu na deset tisuća peseta. Onda bi mu Pepito odgovorio razglednicom s kiticama zahvale. Pomisli kako bi možda bar Pepito žalio za njim.
- Posve sam sâm.

Oglasio se smiješnim, prepuklim, djetinjim glasom, no nije se pokajao. Naprotiv, morao ga je još jednom čuti.
- Tako sam sâm, da nikad nisam bio toliko sâm kao sada. Mirandu su osjećaji sluđivali. Na onom se uglu lomila između dva poriva: pobjeći odande, ili prepustiti se naručju tog uboga ranjenog bića. Tko zna, da li pobjeći s njim? Možda uzeti kakva brza kola i putovati tako hitro, da ne bude moguće vidjeti svitanje. Proživjeti vječnu noć s tim potpunim neznancem. Otići nekamo gdje ne postoje psi i gdje satovi nikad ne pokazuju deset ujutro.
- Hoćemo li u neki bar?
- Ne, ne. Već prolazi.
Posta mu neugodno i opusti ruke. Ona se skutri kao da su joj svukli kaput.
- Zbog mene možeš biti miran. Prije sam napadaj imala ja, sad ti...
- Baš kao da smo duševno poremećeni.
Iskrivi usne u gorak smiješak dok je brisao suze nadlanicom.
- Hoćeš rupčić?
Javier izvadi svoj paketić i uputi joj šalu koju je samo on mogao razumjeti.
- Nikad ne idem iz kuće bez njih.
Pribrao se bez žurbe, unatoč studeni što je stujala ravno sa sierre po vjetrometini Ulice Princesa.
- Upravo sam doznao za nešto što...
Stvori mu se novi čvor plača u grlu. Zadrhta mu brada.
- Želiš mi pričati o tome?
- Želiš li da ti pričam?
- Da.
- Sve?
- Sve što stigneš odavde do vrata moje kuće.
- Ozbiljno?
- Obožavam slušati priče.
- I ja. Otud i sve zlo.
Prošli su pored kina Rialto, potom onih Gran Víje. U Pompeyi se davao najnoviji Woodyja Allena. Poslije se pomolio Azul, i na kraju su prešli kolnik kod Coliseuma.
Javier ih nije ni vidio. Odveć se zadubio u pripovijedanje.
To je za nj bilo novo, jer nije mogao proći ispred kina i ne pogledati ga. Još kao dječak poznavao je ulice Barcelone po kinima. Ona su danas mahom uredske zgrade i stambeni blokovi. S njihovim iščeznućem, za Javiera su iščeznule i mnoge ulice.
Spustili su se do parkirališta niz onaj prolaz ispod Trga Españe, s kineskim trgovinama namirnica i darova.
Stavljajući karticu u otvor bankomata, prekinuo je priču. Miranda se obradova predahu. Uši su joj se zažarile. Gorjele su.
- Kako ti se čini?
- Uf! Zamršeno.
- Znaš li što je moja nesreća?
- Imam sitno, ako hoćeš...
- ...Moja je nesreća što ne podnosim stvarnost. Zbog toga toliko žudim za pričama. Upijam i stvaram priče kao da sam zaražen virusom.
- One koje ti je ona kazivala morale su biti jako dobre...
- Vrlo, ne tek zbog sadržaja, nego ta žena ima pripovjedalački dar. Onaj trik ostavljanja u neizvjesnosti... kao u Kapetanu Trueni20. Čitao sam ga kao mali. Ti si mlađa. Ne vjerujem da...
- Da. Kapetan Trueno. Tamnoput. S čupom. Španjolski plemić na povratku iz križarskog rata. Zaljubljuje se u jednu plavušu...
- Sigrid.
- Sigrid, kraljicu Thulea. I ona ima čupu.
- Ushićuje me kako šišaš kosu...
Pogleda je kao da ne postoji druga žena na svijetu. Osjetila se jedinom, stoga vječnom. Zakratko je lebdjela pedalj iznad tla. I on.
Potom im nadođe isprekidan smijeh i opusti ih. Jeka se odbijala od zidova: Ha! Ha! Ha! Ha!
- Sjećaš se? Svaki je strip završavao u najgorem trenutku za junake: Trueno na rubu ponora, Crispínu prijete bodežima, Goliat pada u jamu prepunu štipavaca. Tjedan bi se otegnuo u beskraj do idućeg broja... izlazio je petkom?
- Reci mi jednu. - Što?
- Jednu od tih priča.
- Njezinu?
- Tvoju.
- Bolje ne.
- Kako želiš.
Bio je to odrješit, suh »kako želiš«. Miranda je, kao sve žene, bila nadarena za bojanje kakvegod rečenice prijekorom.
- Na kojem katu su ti kola?
- Vjeruj mi, bolje je...
- Kola, jesu li na prvom katu?
- Uzbudili bismo se, a ti si me prinudila obećati... Uvrijedila se. Odmjeri ga od glave do pete kao kakva krutog lutka na oprugu kog valja ćušnuti ne bi li dobio štogod draži.
- Mi bismo se što?...uzbudili? Bože dragi, ne mogu...! I ti cijelu večer misliš da se ja uzbudim dok si rek’o keks?
- Ja? Ne! Ne! Jedino...
- Zadnji put kad sam se uzbudila uz nekog muškarca bilo je tako davno da i ne pamtim.
- Nisam govorio o sebi, nego...
- Ti tipovi koje izabirem po ulici ne bude u meni nikakvo uzbuđenje, shvati već. Ni najmanje.
- Ne duguješ mi objašnjenja.

- Jedne odabirem zbog ljepote, druge jer su grozni. Priklonim li se jedan dan nekom iznimno mladom, idućeg potražim gotovo starca. Ponosni su. Misle da su me osvojili. Da vidiš kako se trude!... Nastoje se pokazati iskusnima, strastvenima. Kriju čuđenje, većina i strah. No nije ih briga jer misle da su oni bacili omču. Tad se izlažu, izvode prave ludosti, daju mi najbolje od sebe. Opraštaju se s riječju hvala na usnama. Iz svih susreta izlazim kao pobjednica jer me do danas nijedan nije ganuo.
Najednom uvidje da se razjarila bez razloga. Pojmi neumjerenost svog ispada uhvativši trun sažaljenja u Javerovu pogledu i još ga više zamrzi. Još više jer je i dalje bio tu, i jer je, poput nje, bacao prašinu u oči.
- No dobro, reći ću ti jednu priču!
Nije joj se svidio ton. Ona nije klinka koja čeka da joj otac pročita priču za laku noć.
- Ne!
- Reći ću ti je i ništa se neće dogoditi jer ti ne želiš, ja ne želim, odrasli smo i umijemo vladati sobom.
- Samo želim znati na kojem su katu kola.
- Na drugom.
Javier pokaza na stubište i ona žustro krenu, okrećući mu leđa. Nasluti da joj gleda noge. Poveseli se što nosi sive najlonke kupljene u subotu.
Ispričat ću ti o drugom susretu s Azucenom. Dogodio se nekog sparnog popodneva na pogrebu. Crkva je bila dupkom puna. Pitao sam se što ću tamo kad i ne poznajem umrlog, a radilo se o dvoje. Jedini je odgovor bila morbidnost. Nejasna potreba da saznam tko su muškarac i žena koji su zauzeli naša mjesta na letu Madrid-München.
»Netko na vratima dao mi je recordatorio21. Otvorio sam ga. Pročitao imena: Javier Pérez Mota i Almudena Calvo Fernández. Morao sam se uhvatiti za krstionicu da ne padnem. Javier i Almudena. Shvaćaš? Moj je zamjenik imao moje ime. Azucenina zamjenica, ime djevojčice koja je umrla umjesto nje trideset i tri godine prije.
»Onako uzrujan, preskočio sam datume rođenja. Osjetih da sam upao u zamku i moram se izvući.
Miranda je sad sporije silazila. Jer njegov ju je glas već osvojio. Nije se nimalo korila što ne pruža otpor. Kada se prisjećala najboljih trenutaka u svome životu, vidjela se u kinu, ili pred stranicama knjige, ili kako stoput sluša riječi iste pjesme. Ništa je nije toliko opčinjalo kao istina kad je netko pripovijeda i postaje laž.
- ...No vidio sam je. Vidio sam je u strogoj bjelini usred crnine što je vladala lađom. Naslutio sam opasnost. U bljesku vidjeh sebe mrtvijeg od prikrivenih trupala s pogreba. Ali, kao prije u zračnoj luci, umjesto uzmaka krenuo sam dalje.
»Bijaše kao nagnuti se sa silno visoka balkona i osjetiti kako te tlo privlači poput magneta.
Sve me smućivalo. Miris tamjana, žamor, čvor ljubičaste kravate koju mi je posudio ortak.
Kad sam došao tri klupe iza nje, okrenula se. Pogledala me bez čuđenja. I predobro je znala da sam ondje.
U onoj polutmini njezine oči nisu bile smeđe, nego zelene.
Maslinaste.
I tad, pomislivši da ću se rastopiti ne otmem li se onom pogledu, pročitah datume u recordatoriju.
Samo su potvrdili ono što sam već znao. Moj zamjenik, Javier, rodio se pedeset i treće, kao i ja. Njezina zamjenica, Almudena, pedeset i devete, kao ona.
Uto su zabrujale orgulje. Pamtim da mi se učinilo kako mi se to sveci rugaju.
Javier zasta i poče se osvrtati uokrug, hitro i trzavo. Iznenada mu se stvori zasvjetljenje u glavi i shvati da je zalutao. Od vođe, postao je brodolomnik usred desetaka kola.
Miranda nije imala strpljenja. Mrzila je kad je ostavljaju napola.
- Nastavi!
- Pričekaj čas.
- Ne sjećaš se gdje su kola?
- Ma, naravno da se sjećam. Tamo..., moraju biti..., zakleo bih se da... Pomisli kako se to i Félixu događa. Jedne večeri - bila je trudna s Celijom - izgubili su tri četvrt sata na parkingu tražeći stari Renault.
Čudnovato. Što je više muškaraca poznavala, više ih je zajedničkih točaka povezivalo s njenim mužem.
Katkad bi je zapanjilo koliko su muški slični, osobito u manama. Drugi bi joj put to pomanjkanje raznolikosti bilo smrtno dosadno. Tad bi je prožimala tuga i prihvatila bi kao očitu činjenicu da je idealan muškarac upravo to: ideal.
- Reci mi boju.
- Peugeot 406 coupe, sivi.
- Pusti sad marke. Ne razumijem se u njih. Je li velik? Malen?
- Velik. Obiteljski.
Nije bio kadar naći ni svoj džep jer mu je srce bubnjalo u sljepoočnicama i preponama. Sjećanje na Azucenu stapalo se s Mirandinom stvarnošću. Današnji vonj benzina s jučerašnjim tamjanom. Oči jedne preklapahu se s očima druge. Noge jedne s nogama druge.
Zamijeti da je vrućici, jer oćutio je težinu mošnjâ i načas mu se zamaglilo pred očima. Prilazila je. Prilazila je bijesna lica, iskrivljena izraza. Miris ju je preduhitrio.
- Sad me ne trpiš.
- Umorna sam. Jezivo sam pospana. Želim se vratiti kući. Čim stignem, uzet ću Gelocatil22.
- Jedino tad smo to učinili, znaš?
Bacio je povraz s udicom riječi. Kad je već brodolomnik, može pecati.
- ...Mislim uživo, bez telefona.
- Azucena i ti?
- Da.
- Gdje?
Javier je sada već imao moćan motor u grlu. Sva se napetost sabrala tu, između nepca i jabučice. To što ga je gledalo zahtijevajući odgovor više nije bila žena, nego nešto što mu je pripadalo. Bijaše pred njim kako bi to dodirivao, grizao, milovao, stiskao, sisao, prodro u nj.
Pograbi je za ramena i privinu na grudi. Bila je krhka i laka. Lakša od stručka cvijeća.
Sklopi oči ljubeći je, i na dodir njezine kože požali što se nije obrijao.
Bijaše kao piti svježu vodu. Kiša srebrnastih meteora probila je put u tmini i u njegovu umu iskrsnu krajolik. Prašuma golemih biljaka, lijane što se gube u nebu i divovska stabla sive boje njegova Peugeota.
- Učinili smo to u kolima njezina muža.
Poljubiše se, sad kao da su im usne kandže. Trljali su se o vrata automobilâ. Kliznu joj torbica na tlo. Oslobođenom rukom privuče njegov struk k svojem.
Osjeti željenu vrelinu.
Usred vrtloga, Javier je razbijao glavu upinjući se sjetiti. Morao je naći kola. Morao ih je naći taj čas. Nije se htio valjati po kakvoj prljavoj karoseriji. Može je barem odvesti u svoja kola. Kao da je vodi kući.
Poput lopova, nastojao je krišom otvoriti kola među kojima se vrtio s njom. Zalud. Sinu mu nesuvisla slika: sveti Josip očajnički traži mjesto gdje bi njegova žena rodila.
Na sreću, đavao u ophodnji parkiralištem olakša stvar čudom.

Bijaše tu stari Dodge-Dart, crn poput ugla gdje su stajali, i imao je spušten prozor.
Ona ga prva spazi. Vidio joj je u očima da ga vidi.
Ne razrješujući zagrljaj, uvukao je ruku, gurnuo zapor i potražio ručicu. Otvorio je. Pali su na sjedalo.
- Govori mi.
Molio ju je jedino što nije bila pripravna dati.
- Govori mi ti.
- Sigurno?
- Ne znam.
Nađoše se u stanci. Ona jašući na njemu. Izvaljeni na nemogućoj memljivoj presvlaci.
- Da, pusti da ti govorim. Ali približi mi uho... Prislonila je obraz uz njegov osjećajući kako joj kratki prsti svlače gaćice.
- Žmiriš li?
- Ne.
- Ni ja.
- Moraš staviti kondom.
- Nemam ga.
- Da ti nije palo na pamet učiniti mi išta ovako.
- Mogu učiniti tisuću stvari ovako.
- U torbici je.
- Ne treba mi.
Njegov joj je glas prodirao u uho s istom nježnošću s kojom su joj prsti prodirali među noge.
- I ti mene dodiruj.
Rasporak je bio predaleko. Hitro mu raskopča košulju i uroni ruku. Malje na grudima blago joj poškakljaše jagodice.
- Želiš li, ići ćemo polako. Ovisi o tebi. I o meni. Sviđa li nam se biti ovako, ovdje, i hoćemo li otegnuti minute.
Njena izdužena ruka primicala se poput morske zvijezde k njegovu pupku. Zadrhta dotaknuvši rub gaća.
- Zašto se ne potrudiš i ne kažeš mi što osjećaš?
- Ne volim govoriti.
- Zar si kad pokušala?
- Govori ti. Sviđa mi se kad ti govoriš.
- Nastoj naglas reći kako ti je. Isprva će ti biti čudno, ali poslije...
Javier shvati da se ona prepušta i prožme ga ono olakšanje kad sve ide dobro. Nakon tolikih dana bez Lole, bijaše poput nagrade osjećati vlažne prste. Pomisli kako je još prerano za napredovanje i podigne ih do stražnjice. Iskusi užitak stručnjaka koji voskom prelazi osjetljivo područje. Pomicao se gore-dolje onim svemirom šturih centimetara. Komadićem mjeseca između dva kratera. Nije mogao pojmiti što je u tome djeliću ljudskosti izazivalo u njemu vrtoglavicu drukčiju od svakog oćuta. Možda najsličniju doticanju izvora života.
Mirandi je bilo lijepo, ali plašilo ju je to suskretanje. Hoteći ga imati pod nadzorom, izvela je protunapad i našla što je tražila. Mesnatu palicu, srećom već nabreklu, što se još stvrdnjivala pod pritiskom. Dojmila je se. Nakon rukovanja tolikim spolovilima, još su je se doimala. Zamišljala je bataljune stanica natisnutih u titanskom naporu da udahnu zrak kroz neki neznan vod.
- Idi polako.
- I ti.
- Pazi na nokte. Uhvati ih lak smijeh.
- Voliš se pričinjati suhom, a zapravo... - Što?
- Imaš skriveno more...
- Kazuješ stvari koje bi valjalo čitati. Izgovorene su smiješne.
- Pa smij se.
Nasmija se. Ne s voljom, ali nagnala se.
- ...no ja osjećam more. Volio bih se baciti naglavce. Uto odjeknu zvonce na ženinu satu.
Krik sa zglavka proširio joj se cijelim tijelom, ukrućujući je.
- O bože!
- Što je?
- Moram ići. - Što?
- Moram dati antibiotik kćeri.
- Što govoriš?
Ispusti što je držala u ruci. Sjeti se svog medenog mjeseca, jednog jutra u čamcu kad je vratila ribu u vodu. Uspravi se. Osjeti se slobodnom. Osjet sličan skidanju kraste s rane.
- Bolje je tako.
- Zašto bolje?
- Jer sam trebala uzeti taksi, i ne raspravljajmo više.

2.

CIUDAD DE LOS PERIODISTAS23




Ustrajao je otpratiti je kući taksijem. Bijahu dvije tišine pogleda uprtih u pokrajnje prozore. Krajolik nije postojao. Tek čunjevi svjetlosti kola i njihovi odrazi u staklu. Vozač bi katkad zakimao glavom u polusnu, no nisu ni primijetili. Naglost svake kretnje primana je kao nešto prirodno. Ulice njihova grada bit će uvijek prepune rupa, taksisti će uvijek voziti na crveno, tijekom vožnje neki će kamion sa smećem uvijek prepriječiti put.
S vrpce na kasetofonu dopirao je glas Roberta Carlosa. Pjevao je svoje velike hitove, no ni to nisu opažali jer pratili su taktove nutarnje glazbe. Ona je davala ritam njihovim mislima što su jurile bez reda, iako pod zajedničkim nazivnikom: tugom.
U taj su sat njihovi mozgovi prikupili odviše umora, ostavši bez zaštitnih mehanizama. Stoga su postali lucidni i sumnjali su da je ovaj život mjesto za življenje.
San će ih pročistiti. Sutra, kad zazvoni budilica, sve će iznova imati smisao: mlijeko, kava, vijesti, posao... Stotinu sada nebitnih stvari bit će bitne sutra.
Da, bolje je leći, jer bijahu usred spusta s tobogana, ne nalazeći ni trenutka svoga postojanja koji nije krah.
Zapali su u samosažaljivo stanje brojanja potraćenih godina, sagledavanja onog što je još ostalo za prijeći, ne otkrivajući ni iskrice svjetla, ništa vrijedno truda. »Ništa« je bila najponavljanija riječ tog putovanja.
Miranda je stigla u ništa koje je njezina četvrt, a i Javier je, vrlo pažljiv, izišao i počekao pred vežom dok nije našla ključ, otključala i otvorila.
Pogledali su jedno drugo na rastanku i uvidjeli da se ono nije zbilo uzalud.
On probi led iako mu je bilo teško izraziti se. Takve su mu izišle i riječi: protisnute.
- Dogaaađa miii seee neeešto čudnoooo... Osjećala je isto, ali noć je već dovoljno trajala.
- Da, to da si pospan.
- Već ću ti sutra reći hoću li moći usnuti.
Dostajala je riječ sutra da se ništa raspline i obrisi kuća ocrtaše se pod nebom odjednom posutim zvijezdama.
Miranda poželje zaplesati u dizalu.
Do osmog kata već se pomladila deset godina.
Ulazeći u stan začudila se što je ne dočekuje Domingo, njezin pas.
Pomisli kako je već star i mnogo spava. Sjetila se da ga je, skidajući mu ujutro uzicu, vidjela prljava. Odluči ga sutradan okupati i odvesti tek oko zgrada, odričući se šetnje.
Uzbuni je blaga titrava svjetlost iz boravka. Bijaše televizor, gdje je netko veličao divote pojasa za mršavljenje. Pred njim, Félix se smotao u klupko na kauču. Imao je otvorene oči i daljinski u ruci.
- Dušo, već je prošlo četiri. Zašto si budan?
Nije odgovorio, no oglasi se tihim graktajem. Hrkao je. Otvorenim je očima gledao iz dubokog sna.
Raznježi je. U prugastoj pidžami koju mu je kupila za rođendan u Musgou, doimao se poput junaka nijemog filma. I bio je pomalo nijem. Nije vladao riječima kao čovjek čiji je trag milovanja i šaptaja čuvala.
Primaknu se i onjuši ga. S koliko se god poznatih kolonjskih voda prskao, uvijek je mirisao kao dijete.
Iznova ga pogleda u oči i shvati da ga mora probuditi.
- Félixe...
- Mmmm...
Promeškoljio se i okrenuo joj leđa.
Nato otkri da iza uha ima madež koji nikad nije vidjela. Nekoć davno promatrala je muževo tijelo poput zemljovida. Svaki je nokat, svaku žilu, svaki biljeg okrstila imenima otoka i rijeka. Šalili su se s time. Pružila bi mu zavinute nožice i rekla: »Odreži Bora Boru, jer ćeš probušiti čarapu.«
- Félixe, probudi se, zaspao si s lećama...
- Ha?
Naglo se osovio, ustrašena lica kao da je čuo da kuća gori.
- Leće.
- K vragu.
- Idem maloj dati lijek.
- Koliko je sati?
- Kasno.
- Spavati s lećama je silno opasno. Čak ti se može odvojiti mrežnica...
Išli su njoj mrskim hodnikom. Predugim za stan od sto kvadrata. Félix se, još bunovan, spoticao o sve što bi mu se našlo na putu.
- Ne razumijem zašto spavaš na kauču.
- Sutra ne moram rano ustati.
- Da?
- Počinje mi godišnji.
- Pojma nisam imala...
- Semana Blanca24. Idem sa Celiom na skijanje. Ako se oporavi, jasno.
- Nema više vrućicu.
- Onda ćemo ići u nedjelju.
Miranda upali svjetlo u kupaonici. Odraz u zrcalu je prepade. Bila je Drakulina zaručnica, ispijena, s podočnjacima, zelene kože i oteklih usana, s očima što su poput želatine curile iz dupalja.
- Nisi mi ništa rekao.
- Spomenuo sam prije nekoliko mjeseci.
- Ne sjećam se.
- Vrlo važno kad ja uzmem godišnji... Nikad ne činimo isto... Sada se on odražavao u zrcalu i nju uhvati panika od nečeg što je bila sigurna da će se zbiti, ako se već nije zbilo... Otvori ladicu s lijekovima.
- Gdje je bočica s antibioticima?
- Tu.
Uzrujano je tražila među kutijama analgetika, valjčićem flastera, čepićima Cibalgine...
- Ovdje nije.
Félix je sa strepnjom vadio leće.
- Tako se pripiju. I ako, vadeći ih, iščupam zjenice... Mirandino stopalo lupnu o nešto što se otkotrlja podom. Svrnu pogled i vidje otvorenu bočicu na pločicama. Oko nje ležalo je nekoliko kapsula, ne mnogo.
- Što radi bočica na podu?

- A što ja znam.
Osjeti kako joj se val krvi rasprskava o stijenke lubanje. Izjuri iz kupaonice i upade u kuhinju, gurnuvši vrata tako da su tresnula o hladnjak.
Upali svjetlo.
Kod stalka za boce vidje Dominga, izvaljena na stranu, isplažena jezika.
Nije se usudila prići mu ni iznova ga pogledati. Ugasi svjetlo. U hodniku nabasa na Félixa.
- Hoćeš mi ukapati lijek u oči?
Nije bila kadra pokrenuti se. Drhtala je priljubljena uza zid.
- Što je?
Bijaše sigurna da je on to učinio, no potraži kakav staložen osjećaj koji bi ohladio poriv da ga uhvati za šiju i smrska mu glavu o brid zidne svjetiljke.
- Domingo. - Što?
Očima pokaza na kuhinju. Ušao je.
Miranda ču korake i fijuk satena pidžame kad se sagnuo. Sjeti se dana kad joj je poklonio psa. Bijaše štene ne veće od nogometne lopte, u košari ukrašenoj golemom mašnom. Držao ga je u krilu dolazeći na Vespi. Bila je Cvjetnica25.
Slika se gotovo ponovila jer je Félix došao na hodnik noseći sirotu životinju.
- Još diše. Uzmi posjetnicu veterinarske hitne službe. Obazrela se u nedoumici. Njezinih sto kvadrata doimahu se poput labirinta.
- Prilijepljena je na vrata hladnjaka.
- Hladnjak.
- Probudi malu. Čekam vas dolje. U kolima.
Stala je pred hladnjak, odlijepila posjetnicu, osjetila probadanje u trbuhu i shvatila da je upravo dobila mjesečnicu.

3.

REINA




Javier nije skupio dovoljno hrabrosti da se vrati na parkiralište po kola.
Pokaza taksistu u neodređenu pravcu jer nije znao kamo ići. - U grad.
Bijaše apsurdno, no opirao se povratku kući. Jedva je i pio, a ćutio se opitim.
Sjedalo mu se učini mekim poput sluzi. I sam se osjećao vrlo mekim. Opusti li se, kliznut će kroz šav i zauvijek ostati zatočen u grobu od velura, jer taksi je živ i hrani se putnicima.
Jednako mekan prikaza mu se okolni grad. Asfalt, kuće, parkovi, sve se ljeskalo poput krajolikâ pod pripekom.
Pomisli kako je to zacijelo prirodno stanje ovisnika kad započinje razdoblje rastrovljivanja. Bio je svjestan da će patiti, ali uzdao se u se, u svoju hrabrost i volju.
Vrijedilo je pokušati. Prebrodi li noć bez podizanja slušalice, iduća će biti lakša.
Uteći se Mirandinu liku mu je pomagalo. Tek su se rastali i već se radovao ponovnom susretu.
U mašti ju je pretvorio u prijateljicu. Vidje kako sjedaju zajedno na terapiji. Dani prolaze i postižu pobjedu za pobjedom u ratu za normalnost. Vraća im se boja u obraze. Razmjenjuju knjige. Dijele kišobran. Nedjeljom se nalaze na doručku i udvoje čitaju novinske priloge... Bez pripovijesti, bez suvišnih riječi; jednostavno piju kavu ili šeću avenijom punom trgovina.
Za pet dana je već proljeće. Preostalo je mnogo života za uživanje; možda još četrdeset i četiri godine, bude li pazio na se.
Uteći se Mirandinu liku ga je smućivalo. Tek su se rastali i već je mislio nazvati je ne bi li nastavili susret gdje je prekinut. U mašti ju je pretvorio u ljubavnicu. Svake noći u tri, kao urica, dolazi po nju pred radio.
Ona sjeda uza nj. Uvijek nosi suknju. Uvijek sive najlonke.
- Što ćemo? Da se uspnem Gran Víjom? - upita taksist. Javier se sjeti da mu je Walter rekao gdje prodaju vrpce.
Prosudi kako je raspitivanje o njima upravo protuotrov koji mu je potreban.
- Idemo u Ulicu Reina.
Vratar Crocka ga prepozna i odmaknu zastor kao da mu otvara put u Svetu zemlju.
- Dobra večer, gospodine Orilla.
Anybody seen my baby, posljednje od Stonesa, razlijegalo se barom zaposjednutim uvijek istima. Faunom što se opirala isprazniti mjesto, jer otići brzo i ustati rano bijaše za roditelje, radnike, mrtva puhala i priprost svijet. (U Madridu nisi nitko liježeš li prije pet ujutro.) Smještaj garderobe bio je neshvatljiv: u dnu lokala. Trebalo se probiti kroz Sarajevo i morao je razmisliti kuda.
Mogao bi ocrtati L prateći šank, slijeva, i potom se izgubiti kod stražnjeg zida. Nije loša zamisao. Oni kod šanka običavaju okrenuti leđa, čekajući konobara... ili ostanu razgovarati nalakćeni uz čašu, postrance.
Možda bi bolje bilo ići poprijeko, obilazeći stolove i uzdajući se da se pogledi nikad ne dižu iznad razine čaša i pepeljara. Naumio je stići do Pancha, DJ-a, a ne biti opažen. Nemoguć zadatak jer, ovlaš preletjevši prostoriju, otkri da poznaje polovinu prisutnih.
Pravo minsko polje. Stoga se na posljetku odluči za cik-cak prodor. Najprije se ukloni stolu što ga je Blanca Sondheim dijelila s nekima od glumica koje je zastupala.
Njezin piskav glas zazvuča mu kao slomljeno staklo.
-...Ja ne mogu tvrditi da je Javier Bardem dobar glumac dok ga ne vidim u kazalištu...
Ostavi je iza...
Spasonosan stup zakri ga pri prolasku uz sijelo Gerarda Marža i Nemesija Pamplone, nadobudnih stvaratelja bućkuriš komedije.
- ...To je krasan lik, vidjet ćeš.
- Vidjet ćeš, krasan.
- Gledatelji će pišati od smijeha...
- ...ali će i plakati.
- Ona se zaljubi u kipara iz Muzeja voštanih figura...
- ...I noću joj se priviđa duh Lady Di...
Posljednja je prepreka bio kanape Ariadne Moltó, nasrtljive TV novinarke s kojom je radio na četiri emisije.
- ...Ova je vlada fašistička. Briga me kako stoje bankari. Briga me kako stoji peseta. Mene zanima kakvi su ljudi...
Stigao je živ i zdrav do stubišta što je vodilo u garderobu i nužnike. Pri četvrtoj stubi mimoiđe se s nekom ženom koja ga i ne pogleda. Bijaše Lola.
Zakočio se. Ni koraka dolje, ni koraka gore. Na prstima. Spalili čarapa, natisnutih u cipelama.
U golemu zrcalu ispred sebe vidje je kako se uspinje, s leđa. Kako stiže do vrha, posrče i prislanja vrške prstiju o zid.
Poznavao je kretnju. Bio je njezin način da povrati ravnotežu i hoda ravno kad je pripita.
Nije mogao ne otići gore i uhoditi je.
Lola se priključila skupini od deset osoba - parovi, rekao bi - muškarcima i ženama njihove dobi. Nisu pripadali krugu s kojim su se mahom družili prije bijega. Niti je vidio Azucenu.
Očito im nije mogao prići. Ispao bi patetičan s obličjem što ga je vidio u zrcalu: zgužvano odijelo, upalo lice. Neobrijan. Ti iz skupine smatrali bi ga jednim od onih napuštenih muževa koji poput utvara oblijeću oko svojih bivših. Govore očima da su bijednici i mole za milost. One se upinju očuvati smirenost. I ne trepnuvši, sažimlju povijest propalog braka. Lako im se čita s lica da su, nakon mnogih poniženja, zatvorile jedna vrata koja nikad više neće otvoriti.
Pisao je scenarij.
Opet pripovijest umjesto življenja. Teško je to shvaćao, no katkad se stvari nisu odvijale kako ih je on pisao. Možda su ljudi velikodušniji od likova. Možda je Loli ostao tračak ljubavi i obradovalo bi je vidjeti ga. Bijaše čak moguće da zajedno odu iz bara i zagrljeni hodaju do parkirališta na Trgu Espana, pokupiti kola.
On od nje ne bi tražio objašnjenja, ali dao bi ih sva. Spustivši rebrenice, jer sunce bi već prosinulo kroz velik prozor spavaonice, sklupčali bi se u postelji i prospavali tako cijeli tjedan. S isključenim telefonima i pločom »Zabranjen ulaz« na vrtnoj ogradi.
Probudili bi se gladni. Napravili bi omlet od mnogo jaja i onda se zajedno istuširali. Zamolila bi ga da joj rukavicom istrlja leđa. Poslije bi nazvala sinove.
Javier?
Vrati se u stvarnost. Glas što je sada izvirao iz zvučnika pripadao je Ani Torroja26. Glas osobe koja ga je prepoznala, njegovu ortaku, Claudiju Reverteu.
- Momče, ni ti nisi uvijek od riječi. Zadnji put kad smo tu bili, rekao si: »Dosta je, ne vraćam se više.«
- Stavljaju nešto u piće. Neko dražilo. Jedan sam cijeli vikend povraćao.
Claudio se nasmija.
Zabavljao ga je. Zato je nastojao govoriti mu uvijek u polušali. Taj je ton smatrao najprikladnijim za odnos sa suradnikom koji stalno mijenja raspoloženja.
- Jesi li s nekim? - upita ga.
- Ne, a ti?
Claudio uzvinu obrve. Potom frknu. Potom ga pogleda pognute glave i dignutih zjenica, što su se penjale kroz šiške.
- Moramo razgovarati.

Poznavao je melodiju loših vijesti. Njegovom bi ortaku suknuli mukli tonovi. Isprekidao se ritam. Neke bi riječi fijuknule. Jednom, prisustvujući nekom koncertu, domislio se da ga podsjeća na klarinet.
- ...Ali ne ovdje.
- S Lolom si?
- Da.
Za razliku od njega, Claudio je bio čovjek od akcije. Na najmanju bi se pretvorio u lava, opčinjena pokretima plijena. Zatrepta i osta s ramenima naprijed i jaknom unatrag. Jednim ju je trzajem mogao zbaciti i opaliti ga šakom.
- Ozbiljno mi kažeš da si s njom?
- Gle, kite. Ne možemo to ovdje raspraviti.
Pomisli a zašto ne, kad je mjesto savršeno. U Crocku bi čovjek mogao bez uzbuđenja primiti vijest o nuklearnom ratu: »Natočiš mi drugi džin-tonik prije nego što padne iduća bomba?« Bijaše nesumnjivo pogodno poprište za rasprsnuće dva uporišta na kojima se temeljilo njegovo postojanje, devetnaest godina braka i pet ortakluka.
Imao je mnoga pitanja, no ispusti ono koje mu je najviše palilo jezik.
- Otkad?
- Dopusti mi... dopusti da... - promuca klarinet - reći ću Loli da ode kući.
- Kojoj kući?
Ovaj se uzvrpolji kao da se utapa i želi izvući glavu na površinu.
- Misliš li uistinu da je to sad bitno?...
- Sve je bitno, Claudio. Ili možda ništa nije bitno jer ćemo jednog dana svi troje umrijeti i poslužiti kao gnojivo biljkama.
- Otpratit ću je do taksija, a ti i ja ćemo otići u ured. Imaš ključeve?
Javier ga zgrabi za suvratke. Iz neke točke u želucu iskopa dovoljno snage da ga povuče i gurne na vrata nužnika. Čelični umivaonik spriječi Claudijev pad. Dolazio je k sebi kad se drugi bacio na nj.
- Javiere, ozlijedit ću te! Prestani ili ćeš požaliti!
Zalud. Javier ga nije čuo. Mozak mu nije dopuštao jer je lutao u središtu crvenog tornada. Sad ga je drugi put zahvatio. Prvi put, u ranom djetinjstvu. Nekog popodneva kad mu je vrućica buknula do 42 stupnja.
- Stani, k vragu! Stani!
Crvena se prometnu u žutu. Trpka struja ujede ga za nosnice. Provali neku branu. Prikova ga snažan grč i povrati.
- Koji gnjus, kite! Koji gnjus! Sveti Bože, ajme sranja!... I što ću ja sad, što ću...? Smrdi k’o kuga. ...A u kurac! Pogle’ košulju! Pogle’ kravatu! Oh, majko moja, čak i cipele! Odvratno!
Claudio je čupao kose zirkajući u zrcalo, žmireći napol kako ne bi posve sagledao razmjere udesa.
Javier se osjećao zahrđao, ali provali iz njega smijeh.
- Moram napisati taj prizor.
- To, traži papir i olovku.
- Opičen je, stari!
- Uzmi papir i olovku i nacrtaj mi košulju i cipele da mogu van odavde.
Netko pokuša otvoriti vrata. Claudio ih bijesno tresnu nogom.
- Zauzeto!
Koristeći samo prste svukao je jaknu.
- Radije bih da si mi razbio nos.
Javier odvrnu slavinu i gurnu glavu pod mlaz.
- Pazi, i još nismo htjeli ići van. Još me ona upozorila. Neću proviriti na ulicu dok ne razgovaram s Javierom, ponovila je to sto puta. Ali nema ničeg prevrtljivijeg od ljudske ćudi.
Skinuo je kravatu i, u nastupu hrabrosti, oslobodio se košulje onako zakopčane, povukavši je preko glave.
- Rekoh joj: Zašto ne dopustiš da mu ja kažem? Ne čini mi se baš slastan zalogaj, ali osjećam se kao gad kad god ga vidim. Rekoh joj: Za ime božje, Lola, imamo ured vrata do vrata!
Smotao je košulju i čistim krajem obrisao cipele.
- A i mislim da će ga mnogo manje boljeti ako mu ja kažem. Znaš li zašto? Jer sam muškarac, a mi se muškarci ipak razumijemo. Rekoh joj: razložit ću mu to što je jednostavnije moguće. Prvo ću razjasniti da ga ni ti ni ja nismo nimalo kanili varati. Tek, jednom smo se sreli u nekoj trgovini, otišli smo na kolu i počeli razgovarati o tebi...
Bio je to dobar trik. Izlagao je stvar kao da govori s Lolom, a sad se već obraćao izravno njemu.
- ...Bila je zabrinuta za tebe, i ja isto. Razgovarajući, shvatili smo koliko te volimo. No razgovor je tekao dalje i, malo-pomalo, pokazalo se koliko malo ti nas voliš...
Hitnu košulju i kravatu u svojevrstan koš.
- Od Loewea oboje, kite. Lovetina.
Osmjehnu se. Kad bi to učinio, provirilo bi mu nekoliko zubi. Klarinet bi tad postao zec.
- Imaš potkošulju?
- Da.
- Odlično. Posudi mi košulju.

- Kako košulju?
- Ne mogu van samo u jakni. Bogati, k’o Hulk...
Claudio je bio rođeni trgovac. Odvodio bi uglednike u najskuplje restorane u gradu, počekao da stave najslađi zalogaj u usta, i nato razvezao o projektu. Strategiju je opisivao kao pavlovski postupak zasnovan na asocijaciji. Cilj, uvjeriti utjecajne da su plodovi mora, raskoš i film jedna te ista stvar.
- Onda mi bar posudi potkošulju.
- Već sam ti posudio ženu, što bi ti još?
- Čini mi se vrlo neukusno tako se zafrkavati... -...No oteti mi Lolu ne čini ti se neukusno.
- Oteti? To nije prava riječ... Izgledam li ja kao da sam ti nešto oteo?
Dobro je rekao. Čovjeku otimlju ono što ima. A on ima tek jednu ovisnost i rekordnu prodaju kao autor porno vrpci. Začu se kucanje navrata.
- Claudio? Bijaše Lolin glas.
- Što ti je? Već si pola sata unutra.
Zagledaše se s izrazom momčića koji su upravo razbili prozor. Javier se uteknu cinizmu prepuštajući kašu ortaku.
- Odoh ja pišat.
- Claudio?
- Dolazim odmah... Malo sam se... umrljao. Lola otvori vrata.
Slika koju je vidjela neće joj se za života izbrisati. Svog muža mokre glave i ljubavnika gola do pasa, usred mučna vonja. Logično, slomila se.
- Bože moj!
- Mirno, sve je u redu. Javieru je pozlilo.
- Bože moj!
Lola nije htjela više slušati i izjuri van. Claudio navuče jaknu i potrča za njom.
Javier pomisli kako se stvar već dovoljno iskazala.
Sjeti se mota iz neke knjige o scenarijima: pojaviti se kasno u prizoru i brzo ga napustiti. Usto mu se jezivo mokrilo nakon zgode s Walterom na radiju.
Iskoristi stanku za provjeru svog čuvstvena stanja. Bijaše njegova navada, za pisanja, ako bi zapeo s rečenicom, likom ili dijalogom, otići na zahod i tamo temeljito razmotriti stvar, i riješiti je.
Razmotre li se temeljito njegove prilike, otkrio je da ga Lola vara s ortakom, da ga Azucena vara s vrpcama, i da preostaje jedan otvoreni trag. Pitanje je sad: zašto mu je Azucena rekla da je s Lolom? Osim toga, našao je njezinu sliku u kući. Intriga ga je držala na iglama.
Potraži osjećaje kivnosti, gnjeva, želje za osvetom, natruhu zdvojnosti zbog ruševine u kojoj je završila građevina njegova života, no ne nađe ih.
Je li bešćutan? To je ona prokleta priča uviranja u drugu priču, i treću, i četvrtu, koja ga vuče od prošlog srpnja.
Umio se odmaknuti. Umio je hladno promatrati što se zbiva. Protagonist je jednog filma. Žanr nije bitan, iako bi se, prema posljednjim podacima iz zrcala, moglo raditi o tragikomediji.
Devet mjeseci prije, Javier, protagonist, bijaše zdrav muškarac koji je računao na podršku svoje obitelji. Njegov poslovni uspjeh bio je neupitan kao i zacrtana budućnost pred njim. Danas živi sam u trokatnici, sud što ga zavređuje njegov rad gori je od onog najgorih kritičara, kašlje, pluća su mu teška, pati od začepljenosti, ne spava četiri sata u komadu...
Najednom se uplaši jer mu se današnji Javier svidio više od jučerašnjeg. Pokuša skrenuti misli, ali pomama se ne da lako odagnati. Kako bi zgodno bilo raspolagati šarafom u vratu i tu i tamo odšarafiti glavu!...
Netko stade uza nj i dreknu kao da najavljuje mambo.
- Smrdi do sto vragova!
Nezamjenjiv naglasak otkri mu, i bez gledanja, da je to Pancho.
- Bok, ti.
- Jebem ti, Ernest Hemingway glavom!
- Čuo sam..., čuo sam da prodaješ neke vrpce...

4.

ARGÜELLES27




Sigurno?
- Da.
- Ali mogu ja ostati. Ozbiljno. Već sam ti rekao da ne moram rano ustati...
Félix je držao djevojčicu u naručju, nimalo lak zahvat, jer Celia je uskoro navršavala petnaestu i bijaše teža od majke.
- Odvedi je kući iz ovih stopa, i gotovo. Usto, ne volim voziti noću.
- Jer moraš okulistu...
Miranda ne odgovori. Da mu hladan poljubac i okrenu se sjesti ispod postera Dartacana, psa mušketira28.
- Ostavit ću je kod svojih i vratiti se po tebe - ustrajao je Félix.
- Ni govora. U ovo ih doba nećeš buditi... Znaš kakvi su. Mislit će da smo posve neodgovorni... »Ma kome pada na pamet po ovoj hladnoći jurcati po gradu s prehlađenim djetetom? I to zbog jednog psa!...«
Odmahnu i dohvati neki časopis. Prelista ga istom hitrošću kojom je okončala pitanje.
- Poslušaj me. Kad kažu da mogu odnijeti Dominga, nazvat ću te. Félix ode želeći to, jer ili ispušta malu ili će mu puknuti ruke. Ostala je sama u onoj čekaonici nalik na predvorje dječjeg vrtića. Časopis je raspredao o psima.
Prema Joaquinu Aragonésu iz Španjolskog veterinarskog udruženja stručnjaka za male životinje, broj pasa u Španjolskoj iznosi oko tri milijuna. Godišnje, na psa se potroši pedesetak tisuća peseta. Cijeli posao s ljubimcima i potrepštinama za životinje obrće u zemlji oko trideset dvije milijarde.
U toj je točci svlada san.
Félix je drobio kapsule Clamoxila29 u avanu. Potom ih je pomiješao s konzervom Friskiesa. Ona je, s nezapamćenom glađu, četveronoške jela smjesu kod stalka za boce. U naglom skoku, kao u filmovima, vidjela se pred golemim akvarijem nekog kineskog restorana, s ugibajućom jeguljom što joj se izvijala u ruci.

- Hoćete li kavu?
Bijaše jedan od veterinara iz službe. Posve mlad momak, klasično riđokos, posut pjegicama, široka i visoka tijela koje nije stalo u okvir vrata. Imao je konjski osmijeh, plemenit i zubat.
- Ima li?
- Ovdje ne, ali obližnji bar je već otvoren. Vlasnik je bivši pop i ustaje u pet.
Opet se nasmiješio. Miranda pomisli kako joj se u san ušunjao divovski duh.
- Otvoren ti je rasporak.
Momak učas prinese ruke trapericama.
- Oprostite!
Rumenio je preko rumenila dok mu lice ne osta poput mrlje.
- Kako je Domingo?
- Domingo?... On... dobro, bit će. Pregledava tvog psa.
- Molim?
Zbuniše se tražeći smisao razgovora.
- Moj kolega se zove Domingo.
Mirandu uhvati smijeh. Mladić joj se pridruži i ne znajući baš čemu.
- Da nisam tako umorna, smijala bih se mnogo više.
- A da čujemo vic?
- I moj se pas... zove Domingo.
Sada se smijeh riđokosog prilagodi njegovu izgledu, i pretvori se u njištanje.
- Brzo se oporavlja. Na sreću, stigli ste na vrijeme.
- Dobro. Ajmo po tu kavu... Ali ja častim.
Ushićen zamišlju počeo je raskopčavati kutu i, krokom nalik na kas, iznova se uputio u ordinaciju.
- Odmah se vraćam.
Domingo 2, njegov kolega, čekao je s druge strane vrata. Riđi poklopi usta prigušujući grohot. Priklonili su glave i vragolasto se pogledali, žudeći, jedan, primiti vijesti, a drugi, dati ih.
- Umačeš?
- Umačem.
- Koliko joj daješ?
- Za pola sata je gotova. Domingo 2 proviri kroz zirku.
- Ne znam, djeluje tako ozbiljna.
- S ovom danas, vodim te za tri. Devet prema šest, vrijeme ti je da zapneš.
- Ne čini se baš ljupka. Ja ne bih bio tako siguran.
- Dobit ću okladu, stari.
- To si i jučer rekao...
- Opraštaj se od tog petaka u novčaniku.
- Bez dokaza ne dam ni kinte.
- Ja sam tebi u petak platio. Bez ikakva dokaza, ne?
- Kad se tako uspalila da sam je morao poševiti u baru. Što sam mogao? Dotrčati po tebe da nam držiš svijeću?
- Morao sam ti vjerovati na riječ.
- Tri noći zaredom dolazila me tražiti. Zar to nije dokaz?

- A ja sam ti čuvao leđa, govorio da su te premjestili. Riđokosi se češljao pred zrcalom. Frktao je kroz nos. Želio se već otrgnuti s uzde.
- Ta je žena bila luda.
- Ili vrlo osamljena.
- Sve koje smo ovdje povalili su lude. Jer, bi li inače činile to što čine?
- Onda, kite, ti i ja...?
- Ti i ja, što?
- I mi smo ludi...
Zagledaše se. Otkrivajući svoje pravo ja u očima drugog.
- Kladimo se da nam nije dosadno - jednostavnije rasudi riđi.
- ...Kad su noći preduge.
- A život prekratak, stari.
Blago ga lupne po zatiljku, otvori ladicu s gazom i dohvati prezervative.
- Trik sa šlicom je upalio. Mačka se u hipu ulovila.
- Bude li se opirala, nemoj biti gad, i ne navaljuj.
- Danas si se nešto raznježio, ha?
- Samo ti kažem da paziš, jer uzeo sam podatke od muža: policajac je .
Naoko bez straha, riđi upade u čekaonicu s poletom pastuha, spreman za javnu dražbu. No njegova se predstava tu prekinu jer nije bilo nikoga tko bi se nadmetao. Jedini trag prolaska kobile kroz ambulantu bijaše časopis na podu.
Na ulici, Miranda vidje popa kako diže metalne rebrenice lokala.
Pročita ime bara i pomisli kako joj Bog šalje znak da je s njom i da cijeni njezinu žrtvu.
Zvao se Javierov kutak.