Među nogama

- Ništa što uzbuđuje. Odavde idem ravno u krpe...
- Dobro će ti doći, dušo, ali nemoj ga miješati s alkoholom - opomenu ga.
Javier je otišao ravno na šank i zatražio bombajski džin-tonik. U biti je želio da mu prsne glava.
Hitro je izišao iz kade i, ne obrisavši se, upalio televizor. Nije htio misliti.
Na zaslonu, Imanol Arias govorio je nekoj djeci o vrijednom humanitarnom radu NGO.
Pritisnu daljinski: plak!
Aznar je u Moncloi primao skupinu predstavnica Žena žrtava nasilja.
Plak!
Nogometna utakmica. Ostavi ga tamo.
Sport ga nije zanimao, no pretpostavi da će, prinudi li se pratiti loptu, Ana Torroja otići na turneju u drugu glavu. Bio je težak susret. Igralište je prekrilo blato.
Nije poznavao momčadi. Jedni su nosili zelene majice, drugi plavobijele.
Navijači su urlali na tribinama. Povisi ton do kraja. U donjem dijelu zaslona pojavi se otisnut brojčanik.

908 401777

One je noći okrenuo zabranjeni broj, premda je prisegnuo da ga nikad više neće zvati. Bio je bijesan. Javio se muški glas:
- Izvolite.
Dvojio je bi li nastavio. Bilo je četiri u jutro... ili pet?
- Azucena?
- Trenutak.
Stajao je na ulici, nadomak arhitektonskog atentata Vázqueza de Melle. U grudima mu je galopirao konj, a izduženim rukama mogao je bez sagibanja dotaknuti tlo.
- Tko je? - Bijaše ona, ukleto »duboko grlo«, iznova mu šišteći u uho.
- Pogodi!
- Opa, pripovjedač priča!
- Želim te vidjeti.
- Ne. Ti i ja nikad, znaš to.
- Vidjeli smo se dva puta.
- Pamtiš li ona kola nakon pogreba?
- Moramo štošta razjasniti.
- Čudan ti je glas.
- Nije.
- Koža uda je slana, ali tvoja ne. Danima mi je ostavila sladak okus u ustima. Poput nečeg što su mi davali u djetinstvu...
- Ne želim razgovarati o tome!
- Znaš li da imaš bademovo mlijeko?...
RRRRINGGGG. Telefon. Bila je Miranda.
- Jesi li bolje?
- Dobro.
- Kakva je to krika? Javier snizi ton.
- Gledaš nogomet?
- Da.
- Sviđa ti se?
Otvorivši vrata, Azucena mu je postavila isto pitanje.
- Sviđa ti se?
Pristala je vidjeti ga kad joj je nekoliko puta zaprijetio policijom. Živjela je blizu. U stanu nekog prijatelja, u Ulici Hortaleza.
- Ne prekidaj vezu, vodit ću te.
Ulice bijahu vrlo meke. Valjalo je ići na prstima jer pričinjahu se od tanka, lomna stakla.
- Sad skreni, sad prijeđi prijeko, sad oprezno s ovima što dolaze. Traže provod. Javiere? - Opet Miranda.
- Molim?
- Nisam znala da voliš nogomet.
- To je samo da ne moram misliti.
- Hoćeš li razgovarati?
Azucena je nosila svileni ogrtač što je šuškao pri svakom pokretu.
U polutmini kuće, Sinead O’Connor pjevala je Colu Porteru. Mirisalo je na cimet.
- Da, govori mi - zamoli Javier.

- Ne zvučim baš sjajno preko žice - odvrati Miranda.
- I bolje.
- Zašto ne govoriš ti?
- Ne... Otići ćemo nekamo gdje telefoni nisu potrebni.
- Bojiš li se?
- Jako.
- Sna ili nesanice?
- Svega.
- Hoćeš li da dođem k tebi?
Iznova je kišilo. Nebo je poželjelo glavnu ulogu i nudilo je recital gromova i munja.
- Sav sam napet - kaza Javier Mirandi.
- Sav si napet - kaza Azucena Javieru.
I bio je. Kao i srdit, no s mukom je govorio i držao se na nogama.
- Što si uzeo?
- Neku tabletu, ne znam...
Svukla mu je kaput, pa jaknu. Pritom mu pomilova stražnjicu koljenom.
- Otključaj i pričekaj me u postelji, može? - kaza mu Miranda. - Izmasirat ću te.
Spustio je slušalicu i uputio se k vratima u pratnji njezina i Azucenina glasa.
- Čuo sam vrpce, kurvina kćeri. U životu nisam vidio podlije podvale.
- Ipak su njegove pripovijesti dobre pripovijesti, ha?
- Koje?
- One koje nisi dospio pročitati. One od kojih nabrekne tebi i stotinama drugih.
Ostavi vrata pritvorena i pođe k postelji. Bijaše siguran da će prije nego što stigne poludjeti.
Moj prijatelj Vega ih je sve napisao. Ja sam ih izvodila: trojke i hromi uhoda, žena koja se želi ubiti ševeći se...
Omotao je ručnik oko struka i pao raširenih ruku na poplun. Ču Mirandine korake kako se primiču hodnikom. Sklopi oči.
Te priče... (kako je ono išlo?) neuvjerljive, nelogične, smrtno dosadne. Na njih si se navukao, gade. Navukao si se jer su bolje od tvojih.
Sklopio je oči i u stanu Ulice Hortaleza, jer dogodilo se da su počeli pljuštati anđeli i njegovo se tijelo zapalilo i prokuljalo dimom kao da je jeo žeravu.
- On i ja smo izvukli iz tebe pripovijesti koje se nisi usuđivao pisati...
Sada i onda osjetio je ruke oko vrata, potom usta što mu u krugu ljube bradavice, pa bedro kako miluje njegova. Dva glasa, sadašnji i prošli, stopila su se u istoj rečenici, promećući vrijeme u prostor.
- Pokušajmo zamisliti da sve počinje danas, Javiere...
- Pokušajmo zamisliti da sve počinje danas, Javiere... Jezici probiše put među njegovim usnama, dvadeset vještih prstiju blago mu je štipkalo stražnjicu.
- Zaboravi prošlost. Ja sam je već zaboravila. Otvarajući oči, vidio je istodobno dva stropa: onaj stana Hortaleze, s crvenom svjetiljkom, i onaj hotelske sobe, s gipsanim ukrasima.
Na rubu stola stajao je brončani Kupidonov kip. I metalno postolje hotelske svjetiljke bio je anđeo, ili pak arhanđeo.
Dva vlažna krila u obliku usana sklopiše se oko njegova spolovila.
Uvijek se ježio hirovitosti tuđih ustiju, pa ipak spusti ruke tražeći družičin zatiljak i uroni prste u njenu kosu puštajući da ih ona vodi.
Pomisli kako se sve svodi na klasičnu potku, već ispričanu priču. Ljubav koja se zadobiva preko treće osobe, kao u Cyranu.
Predoči sebi sirotog Vegu kako vježba s tom ženom, možda i plaćajući joj da izvodi njegova djela, kako uobličuje njenu odjeću, njenu osobnost...
Kaza si da je duša ćelija što skriva zatočenu zvijer.

Uto njihovi zubi lako zagrebu njegove obrise. To mu prouzroči rasprsnuće između lubanje i vrata, leđa mu se izviju u luk, noge zgrče i klonu raširene.
Oćutje kako se diže brana pri dnu njegovih leđa i dvije struje hrupe prema preponama.
Najednom posta sebičan. Nasluti dolazak velikog užitka. Morao je ubrzati ritam, nametnuti ga. Poče po svojoj volji pomicati ženinu glavu. Gore, dolje, sad brže, stani čas. Nastavi!
Pri trećem trzaju sledi mu se krv.
Azucenina se kosa potpuno odvojila od glave i ostala mu visjeti u rukama poput mrtve beštije.
Iz njegova međunožja izroni iskrivljeno lice oteklih usana, preklinjućih očiju punih suza.
Bljesci tri munje u hipu sažežu postelju.
- Sad kada sve znaš - protisnu iskrivljeno lice slabim glasom - molim te, nemoj me odbiti.
Bijaše Vega.
Najgore je što nije bio tek sad, nego uvijek. U zračnoj luci, na pogrebu, u svakom pozivu, posvećujući mu tajnu darovitost pripovjedača, obavijajući ga lažnom bojom sinkronizatorskog glasa, stvarajući jednu ženu za nj, bivajući ta žena. Žena koja je dotaknula jezgru njegova bića.
Nije premišljao. Dostajalo je ispružiti ruku, zgrabiti Kupidonov kip i zamahnuti svom snagom.
- Javiere!
Kriknula su dva glasa, ali nije znao koji bi slušao. Lutao je u valjku gdje se slike ponavljahu.
- Javiere, ne!
Pred njim bijaše Miranda, uhvaćena za njegovo koljeno, no zasljepljivala ga je svjetlost. Svjetlost svjetiljke s noćnog ormarića koju je držao u zraku, pripravan tresnuti joj je u glavu, - Javiere, to sam ja! Miranda! Ispusti je.
Svjetiljka se otkotrlja podom oblikujući ples svjetla i sjena po zidovima.
Javier je klonuo, nastojeći povratiti ritam srca.
Miranda spuznu po pokrivaču i pade podno postelje. Osta tamo uvjerena da, koliko kod bježala iz te sobe, nikada iz nje neće uteći.
Idućeg četvrtka, gurajući kolica s prtljagom, zajedno su išli međunarodnim terminalom zračne luke.
Domingo je - zatvoren u kutiji - tužno cvilio, žaleći za svojom košarom pokraj sudopera.
Miranda i Javier djelovali su razmjerno sretni, kao i ganuti, puni očekivanja pred neizvjesnom budućnošću. Pogledavali su se i jedno drugom upućivali bodre osmijehe. Onda se suočiše s dugim nizom pultova, poput silno visoke granice koju valja prijeći.
Uto njegova kolica udare o druga, što su dolazila iz suprotna smjera.
Prepoznaše se.
Bio je to Junacar, koji se s obitelji vraćao iz Pariza. Nisu se željeli sresti, niti su znali što reći jedno drugome, pa ipak su progovorili.
- Zdravo!
- Zdravo.
- Dolazim iz Eurodisneya, sa ženom i klincima.
- I... kako je bilo?
- Bogovski.
Miranda i Juani se pogledaše. Bez ijedne riječi, naslutile su da im je život dosudio istu ulogu.
- A ovdje... kako je?
- Po starom.
- Mogu li vas pitati nešto što me muči? - upita taksist.
- Bolje ne.
- Zanima me samo zašto ste mene nazvali, kako ste znali da ću pristati? Poznajemo se odnekud?
- Niotkud.
Proslijediše put. Juani požuri za mužem.
- To je on, ne?
- Pusti.
- Čovjek bi rekao da mrava nije zgazio.
- Zatražio je da prevezem jedan paket, i učinio sam to. Obična usluga. Moj je prijatelj jednom odvezao nekog tipa na danu adresu. Izašavši, rekao mu je neka pričeka s upaljenim motorom. Klijent zapovijeda, zna se. Htio je pustiti radio kad je čuo dva pucnja. Čovjek se učas pojavio trčeći, uskočio u taksi i rekao mom prijatelju neka ga što brže odveze na kolodvor. Platio mu je i dao mu dobru napojnicu. Kraj usluge.
- Mogao si tražiti dvostruko - zaključi Juani.
Miranda i Javier primili su se za ruke pred pultom.
Službenica je zirnula na zaslon i pogledala ih kao da su prozirni.
- Upravo nam je javljeno da je vaš let za London odgođen iz tehničkih razloga, no... poništene su dvije rezervacije za onaj koji polijeće za dvadeset minuta.
- Nemate nikog na listi čekanja?
- Vi ste prvi. Odgovara li vam...
- Stignemo predati prtljagu?
- I psa?
- Pokušat ćemo.
Miranda duboko uzdahnu. Htjela je putovati tim zrakoplovom. Posljednje dvije noći sanjala je da oblaci imaju značenje i ona ga poznaje. Dopadne li je mjesto uz okno, pokušat će se sjetiti sna. Možda će u tom novom životu što počinje umjeti čitati nebo.
Javier je bolje spavao. Nije još posve povratio mir, no oporavljao se. Mnogi scenariji polaze od likova koji moraju izravnati račune s prošlošću. Upoznajući ih, uviđa se da njihovi zločini nisu dragovoljni.
Tek nedaće što ih život donosi kako bi ih ojačao.
Poput njih, i on će prihvatiti krivnju i prionuti na posao da zasluži oprost.
Iskupit će se pišući. U njegovim budućim pripovijestima, junaci će naučiti živjeti s dobrim i zlim u sebi. Bit će iskreni. Nikad se neće pričinjati onim što nisu.
Lav je lav i vlada u prašumi, jer je zadovoljan sobom.

»Ja sam drugi. Noću se prevrćem u postelji, opažam kako sopćem, slinu kako vlaži jastuk, i katkad se prestravljen budim iz sna u kojem umirem. Ni čuvstva ne dopiru kao prije. Drugi ih osjeća umjesto mene. Taj čovjek što je ubio jadnog mladića koji je jedino želio približiti mu se. To biće koje može živjeti s time i ići dalje. Oko duplja mojih očiju luta želja za plačem. U glavi me podilaze trnci i izbijaju mi plikovi na licu, perut u kosi, obrvama, ušima. Noću se nesvjesno grebem i često iznova perem zube jer zaboravljam jesam li to već učinio. Taj drugi proživljava sve umjesto mene uvijek zericu prije nego ja. Taj uljez, taj drznik koji prebiva u meni, prinuđuje me činiti sve što sam oduvijek mrzio. Rodio se jednog srpanjskog dana u kafiću ove zračne luke. Rodio se dozvan opsjednutošću stanovitog Jacinta Vege. Počivali obojica u miru.«
- Gotovo - kaza službenica.
Uskoro je prtljaga iščezavala kosinom, kao i Domingo, opraštajući se zadnjim cviležom.
- Vrata A-17. Već ukrcavaju. Gotovo su posljednji ušli u zrakoplov.
Javier prije lako poljubi Mirandine usne. Ona ga časkom zadrži i šapnu:
- Avioni imaju ime. Znaš li koje je ime ovoga?
- Ne.
- Ipanema.
Pola sata poslije, Félix je iščekivao dolazak autobusa s kćeri Celijom.
U naručju je nosio košaru sa štenetom jazavčara.
Autobus je kasnio i bivao je sve uzrujaniji, osobito jer nije nalazio riječi za loše vijesti.
Danima je već zamišljao njihov budući život.
Vidio je sebe u onom malom stanu, s krvavom mrljom, jedva prikrivenom bojom, nad uzglavljem. Vidio se kako stari uz svoju djevojčicu koja se razvija u ženu, ne mogavši joj pružiti ništa doli zbirku krahova.
Osjetio je kako mu trnu noge i prošetao. Nehotice se nađe pred lutrijskom poslovnicom na uglu. Sjeti se srećke kupljene prošlog tjedna, pa uđe i pokaže je prodavačici.
Uto začu moćan motor autobusa i srce mu poskoči. Kucnuo je čas za suočavanje s najgorim.
Htio je brže-bolje izići kad gospođa proviri kroz prozorčić i, najprijaznije se osmjehnuvši, kaza mu:
- Čestitam. Vi ste sretan čovjek.

Napomene


1 Gran Vía - središnja madridska ulica.
2 Orfidal - lijek za uspavljivanje.
3 Azucena - bijeli ljiljan, violeta - ljubica, margarita - tratinčica.
4 Las Ventas - madridska arena za borbu s bikovima.
5 El Corte Inglés - lanac robnih kuća.
6 Igra riječima - Lola/sola/ en una ola de gente...
7 Pogreb grofa Orgaza - znamenita El Grecova slika.
8 Liceo - barcelonska Opera.
9 Cava - katalonski pjenušac.
10 Turrón - božićna suha slastica od meda, badema, lješnjaka...
11 OJE - Organización te Juventutes Espanoles, Frankistička mladež.
12 Joan Manuel Serrat - katalonski kantautor.
13 U Španjolskoj je običaj poljubiti se pri susretu i na rastanku.
14 Vips - prostor s kafićima, knjižarama, trgovinama darova..., otvoren danonoćno.
15 Quesadilla - kolač od sira.
16 Mahou cinco estrellas - vrsta piva.
17 Ondas - radijska nagrada.
18 Pela - (žarg.) peseta.
19 Zastavica koja se spušta kao znak da je taksi pun.
20 El Capitán Trueno - dječji strip iz 50-ih i 60-ih.
21 Recordatorio - karta koja se daje kao uspomena na Prvu pričest, pogreb itd.
22 Gelocatil - sredstvo za umirenje.
23 Ciudad de los Periodistas - madridska četvrt.
24 Semana Blanca - zimski školski praznici.
25 Cvjetnica - (šp.) Domingo de Ramos.
26 Ana Torroja - šp. pjevačica zabavne glazbe.
27 Argüelles - madridska četvrt.
28 Dartacan - lik iz crtanog filma.
29 Clamoxil - antibiotici.
30 »Gdje je Wally?« - igra iz slikovnicâ.
31 Hank Solo - protagonist Ratova zvijezda G. Lucasa, glumi ga Harrison Ford.
32 Opus Dei - moćna katolička ustanova, vodi škole, sveučilišta, ima udjela u bankama...
33 Kao znak čistokrvnosti Baski nose osam prezimena.
34 COU - Curso de orientatión universitaria, priprema za sveučilišnu nastavu.
35 Gostionice i barovi u Španjolskoj mahom su starinski, odlikuju ih živahno ozračje, obilni obroci, flamenco glazba i fotografije s korida po zidovima.
36 Pisto - prženo jelo od povrća.
37 Martes - utorak.
38 Fabes - (astur.) bob.
39 Magno - vrsta konjaka.
40 El Escorial - kraljevska rezidencija iz 17. st, nedaleko od Madrida.
41 Jarama - rijeka u okolici Madrida.
42 Popper - (engl.) droga iz reda opijata.