Među nogama

* * *

1.

ETIOLOGIJA




Javier se uspinjao Gran Vijom žustrim korakom jer je kasnio na terapiju. Obrijao se i divno je potamnio nakon kvarcanja u solariju teretane. Izgledao je besprijekorno: kaputić od ševiota i hlače Emporio Armani, bordo košulja Paul Smith, bokserice Calvin Klein, čarape Pulligan i svježe iščetkane timberlandice. Osjećati se urednim i gledati prema naprijed, bijahu neke od mnogih zadaća koje je sebi zadao nakon kaosa pretrpljenog prethodne noći.
Prethodna je noć završila kasno izjutra, no njegov je um već prionuo na njeno postupno brisanje iz pamćenja.
Bio je tako siguran da će se sve razvijati dobro, da je, nakon objeda s Lolom i djecom, i kave s Claudijom na kojoj su razjasnili novo stanje, otišao ravno u ured i radio pet sati bez prekida.
Hodao je lako, bez tereta rupčića u džepovima. Spazi Mirandu na idućem uglu.
Opraštala se od nekog muškarca i djevojčice koja joj je, ako ne kći, a ono mlađa sestra.
Poljubila je oboje. Njega u usta. Naravnost kretnje, osobito njezina nebitnost, nije ostavljala mjesta sumnji: bijaše muž.
Prešli su preko ceste i žena se načas zamisli gledajući ih kako odlaze.
Javier je dotad prišao.
- Da... - kaza joj - bit će viša od oca.
Miranda se lecnu. Kad ga je prepoznala, iščezao je oblak iz njenih očiju.
- Na to si mislila, ili ne?
- Ne.
Osmjehnu se, no umah se oćuti smiješnom. Očijukala je...
- Mislila sam kako Felix s leđa izgleda stariji.
- Vrlo su lijepi.
Svidje joj se čuti to. I ona ih je smatrala lijepima. Na kraju krajeva, bili su pomalo njezino djelo. Učinila ih je lijepima postajući sama ružna.
- Kako tvoj prvi dan? - upita je krećući.
- Držala sam se čvrsto kao vojnik. A ti?
- I ja.
Pepe Santander pozva ih neka sjednu u krug. Želio je uobličiti grozd naklonjen blizini drugih u traumatičnom času ispovijedi.
Probio je led s nekoliko umirujućih riječi. U istom staloženu ritmu kao prethodnog dana.
- Teško je naći ijednu osobu na svijetu koja nema seksualnih problema. Teško je i razaznati crtu što dijeli normalno spolno ponašanje od onog koje to nije. Neke ljude njihova narav navodi na česte spolne odnose... Svakog dana... čak više puta na dan, ali čine to prirodno, jednostavno udovoljavaju svojim porivima. Možda su mladi, ili netom vjenčani; možda njihovu mozgu treba veća količina kemijskih elemenata stvorenih snošajem, primjerice, endorfma. No imaju sreće. To u njima ne budi bol ni tjeskobu, niti ih smućuje dvadeset i četiri sata na dan.
Jednako je s prehranom. Neki od vas možda imaju djecu u dobi kad jedu kao vukovi... Sreća je u tome što se ne debljaju i što, zapravo, i ne misle na jelo sve dok ne zazvone njihovi biološki satovi i kažu im:
»Vrijeme je za jelo, društvo. Ogladnjeli ste.«
Makar naš spolni život bio mnogo manje promiskuitetan nego u drugih, makar ne ostvarivali ni desetinu svojih sanjarija, makar naš jedini poremećaj bilo grozničavo pribjegavanje masturbaciji kao da smo još u pubertetu, nas sedmero ovdje prisutnih odgovorili smo na test i znamo da smo bolesni, da smo ovisni o seksu.
To znači da smo, prije dolaska ovamo, dugo nastojali promijeniti ponašanje, ali nismo uspjeli. Dosad smo se već uplašili uvidjevši koliko vremena posvećujemo svojoj ovisnosti. Vrijeme koje ne tratimo na sam odnos ili čin, nego na pomamno razmišljanje o njima. Živimo napeti, pripravljajući se za nešto što nas potom ostavlja duboko nezadovoljne. Otkidamo od vremena za posao, za obitelj, za dokolicu, društveni život...
Miranda je ovog puta bila sretne ruke jer ju je dopao prozor s pogledom na ulicu. Kroza nj je igrala »Gdje je Wally?«30 i našla je svoju obitelj. Felix je bio mrav u repu pred poslovnicom lutrije. Celia je kupovala časopis na kiosku. Zamisli naslovnim. Brad Pitt ili Enrique Iglesias razdrljenih prsa. Vidje sebe kako, godinama prije, lijepi poster Hanka Soloa31 u sobi koju je baka odredila za nju.
Nije joj se svidjelo otkriti da njezin muž krišom kupuje srećke. Možda to i često čini. A ako je osvojio kakav glavni zgoditak i nije joj rekao? Drži li milijunski račun skriven u nekoj banci, vrag jedan?
Miranda bijaše egocentrična, koliko i naivna, vjerujući da u njenom braku jedino ona ima tajne.
Félix je, dotle, darivao oči Umi Thurman, koja mu se smiješila s golema plakata na kinu Avenida. Pročitao je, ne pamti gdje, da iako je vrlo visoka i ona nosi leće, poput njega.
Učiteljica jahanja njegove kćeri sličila je Umi. Otići u jahačku školu i vidjeti je, bijaše jedno od tjednih užitaka. A u početku ga je ljutilo što mala pohađa te satove.
Nijedan njegov prijatelj policajac ne bi profućkao ni novčića slabe plaće na to da svoje potomke pretvori u snobove... No Miranda je tako htjela. A sve što Miranda želi, odgovara dubokim potrebama i treba učiniti.
To s konjem je zbog njezina bratića pedera kojeg svake godine gledaju na hipodromu, na otvorenju sezone.
To što se sve više udaljuje od njega jest stoga što od braka i majčinstva odbija učiniti osi svog života.
Félix je znao da će njegova žena otići iz kuće kada im kći odraste. Nisu govorili o tome, ali nije bitno. Postelja je govorila umjesto njih.
Kad su se upoznali, njemu je bilo dvadeset osam; njoj osamnaest, i bila je djevica.
Potrudi li se, mogao bi se prisjetiti rijetkih prigoda kad su vodili ljubav na njen poticaj. Pokoja Stara godina, poslije proslave neke godišnjice... Mahom bi se poklopilo s viškom pića s njezine strane.
Ostali su ljubavni susreti potekli od njega. Miranda im se nije opirala, no bijaše to kao zaći u neprijateljsku zemlju gdje nikad neće biti lijepo dočekan ni kao običan posjetilac.
Koliko se god trsio pomno zasaditi tu zemlju, nježno je obrađivati, ili naprotiv, tresti je i gnječiti ne bi li joj dao do znanja da je njegova, nije uspio. Nije mu dopustila voljeti je, tek prodirati u nju, i bio je vrlo nesretan jer nije otkrio ključ kako je usrećiti.
Kao naknada, supruga ga je naučila drukčije gledati na život. Uputila ga je na knjige koje valja čitati, izvodila ga u malena kina na filmove što ih nikad ne bi vidio. Omogućila mu je biti monden i družiti se s muškarcima i ženama koji nikad ne svraćaju u policijske postaje...
- Sviđa vam se ta srećka?... Lijepa je. Zbroj devetnaest. Sigurno ćete dobiti.
Prodavačica je znala svoj posao. Zato je svaki listić nudila kao da joj je jedina želja sreća onog ispred nje.
Plati misleći što bi mogao pružiti Mirandi zgrne li bogatstvo.
- Ako dobiješ, kupiš mi konja, a?
Djevojčica bijaše usred križarske vojne protiv majke. Znao je da će kratko trajati. Sad mu se vješala o leđa, grlila ga, ljubila u vrh nosa, čak bi ga smela kad se pokazivala polunaga i natjecala:
- Reci, zar nisam bolja od mame?
Nije joj podrezivao krila znajući da će ljubav trajati koliko i mijena godišnjih doba. Pa ipak je nepovjerljivo i sa strepnjom gledao uokolo. Jer mogao ga je nanjušiti: šćućuren poput satira, pritajen među milijunima mladića, jedan se pripravljao zaskočiti Celiju i oteti mu je.
Ušli su u La Sirena Verde.
Baš kako je dogovoreno, Jareño je već bio tamo.

Jareño je, jednako kao i on, bio inspektor na krvnim deliktima Madridske pokrajinske brigade. Toliko se obradovao što ga drug nije iznevjerio, da se umalo spotaknu silazeći s visokog stolca.
Félix zatraži prirodan sok od naranče za malenu i ostavi je za jednim stolom, zadubljenu u časopis.
On osta za šankom voljan slušati.
Jareño žudno iskapi kriglu piva i poče:
- Moraš mi učiniti tu uslugu...
- Ne mogu. Uistinu ne...
- Šef mi daje samo jedan slobodan dan, a treba mi cijeli tjedan...
- Obećao sam kćeri skijanje.
- Jer ne odem li, izgubit ću je zauvijek, shvaćaš?... A izgubim li je zauvijek, opalit ću si metak. Kao što čuješ.
Bio je plemenit koliko i kadar opaliti metak kome god, počevši od sebe. Sad se doimao stvarno očajan, i upravo ga je nada da će vratiti ženu sluđivala.
Félix ga pokuša razuvjeriti, premda znajući da je uzalud.
- Već te jednom ostavila. Prijeći ćeš tisuću kilometara bez ikakve izvjesnosti da će se vratiti. A što ako te odbije?
- Sad me treba.
Žena ga je napustila zbog drugog policajca. I još nečasnije, zbog njegova prvog podređenog. Strepeći od šefove osvete, dotični je zatražio premještaj u Melillu i tamo su živjeli do toga jutra, kad su kolima sletjeli s ceste i on je poginuo. Carola je izgubila samo tri prsta lijeve noge i bila je izvan opasnosti u bolnici.
- ...Sada se zbog svega kaje. Kažem ti to jer je poznajem...
- S toliko dobrih žena oko nas... žena koje bi te mogle usrećiti...
- Ženu koja me usrećuje već sam našao. U Melilli je i čeka me.
Félix se po enti put osvjedoči kako ljubav nema nikakve veze sa zdravim razumom. Vidje kako se led u njegovu džin-toniku topi i pomisli da savršeno dočarava hlapljenje sna o snijegu.
- Pokrit ću te ovaj tjedan ako mi nešto obećaš. - Što?
- Da u Melillu nećeš ponijeti pištolj.
Terapija se primicala kraju.
Javier se sâm ponudio otvoriti krug ispovijedi i iznio je svoj problem jasno, bez krzmanja.
_
Miranda se javila sljedeća, uvjerena da će moći mirno reći svoje. Završivši prvu rečenicu, shvati da neće jer joj je drhtala ruka kojom je držala cigaretu, a usta su se pretvorila u suh bunar gdje su riječi greble. Svladavši se, vrati se na svoje prvo izvanbračno iskustvo, tri godine prije.
Zbilo se jedne subote ujutro u obližnjoj mesnici, kamo je otišla s Domingom kupiti mu mljeveno meso, što će ga potom prokuhati u zdjeli s pregršti riže.
Gustavo, mesar, bio je snažan momak koji ju je silno podsjećao na tetka Güntera. Kad god bi je vidio udvarao joj se, iako tek u šali, jer bio je velik koliko i bezazlen, i na kraju bi je zamolio da mu preporuči neki dobar film kako bi izveo zaručnicu.
Našla je dućan čudom otvoren. Gustavo se sutradan ženio i sad je čistio, nakanivši zatvoriti na petnaest dana koliko će trajati njegov medeni mjesec.
Zamolio ju je za savjet. Imao je u stražnjoj sobici vjenčano odijelo netom donijeto iz El Corte Inglésa. Dvojba se odnosila na dvije kravate: jednu tamnu, vrlo ozbiljnu. Drugu moderniju, smioniju.
Miranda je zašla s njim otraga. Tamo su bile hladnjača, malena kupaonica, poklopac štednjaka na butan s dva plamenika, hrđava kutija s lijekovima i stari divan boje gotovo toliko nemoguće kao odijelo što ga je trebala ocijeniti.
Gustavo je dohvatio kravate i pokazao ih na kaputiću. Upita ga je li košulja bijela. Odgovori da jest.
Odabrala je ozbiljnu kravatu, uzela mu je iz ruke i prislonila među ključne kosti, objašnjavajući da mu ističe oči.
Uto po čovjekovu grlu opazi da mu se srce zahuktalo. Nasluti opasnost i htjede otići.
On ju je pogledao volunjim očima i zamolio je za posljednju uslugu.
- Ne znam svezati kravatu, znaš li ti?
- Da, ali...
- Nauči me.
Miris mrtva mesa nije bio ugodan, ali žena je željela pobijediti u igri i nije se ni pomaknula.
Namjesti mu kravatu oko vrata poravnavajući krajeve.
Osjetio je golicanje i slegnuo ramenima. Drugo golicanje nije se usudio izraziti.
Preklopila je dva kraka, prebacila gornji i gurnula ga naprijed oblikujući prvi čvor. Onda prionu na drugi, krećući s drugog kraja, presavijajući ulijevo, opisujući pun krug i provlačeći odozgo u otvor između uskog i širokog dijela. Potegnu. Dvostruki čvor kliznu gore postajući manji i čvršći.
Došavši do Adamove jabučice, Miranda osjeti da je dira za dupe, ali nastavi vući.
Gustavo se načas uplašio, no imao je snažan vrat, i pritisak mu se počeo sviđati. Pa je obujmi i potraži udubinu kako bi procijenila njegova moćnika.
Poševio ju je tri puta zaredom ne polučivši od nje nijedan ne, nijedan uzdah niti išta što bi mogao ponijeti u Cancún na medeni mjesec.
Kada se vratio, bio je na njoj red da pokaže moć.

Znala je kako to izvesti. Igrom dvosmislenih riječi pred ženom koja je već bila njegova supruga i pomagala mu je u dućanu.
Izmoždila ga je. U malo vremena čovjek se bar pet puta porezao noževima za sječenje mesa.
Prije isteka godine ustupio je radnju.
Ta je pobjeda navela ženu na druge. Tako se svaki susret pretvarao u izravnavanje računa.
Strah ju je zaskočio na dan kad je osvijestila da ne može stati. Prožela ju je sumnja da ne kažnjava sebe i njezin se alibi preko noći srušio. Umjesto kao biće u potrazi za mirom, vidje sebe kao luđakinju koja se podaje svakom muškarcu ne bi li se osjetila živom.
Napokon je poimala da taj put vodi ravno u predio zvan samoća.
Završivši, vlažnih očiju, zamijeti vrelinu šibice nadomak grudi i svidje joj se pomisao da je njena duša.
Treća je ispovijed bila dramatičnija.
Govorio ju je Julian, sitan tvorničar koji je razorio svoj život zbog kurvi.
Omiljele su mu na dan kada je navršio pola stoljeća.
Radnici su mu darovali divan zlatni sat i počastili ga obilnom večerom. Za kraj je osvanula golema torta iz koje je izišla cura lijepa kao anđeo, pjevajući mu na playback Happy Birthday Marilyn Monroe.
Kad je išao po kola na povratku kući, ona se pojavila.
Sat poslije bili su u San Telmu, klubu gdje mu je još nekoliko anđela tisuću puta ponovilo da je najpametniji i najmuževniji muškarac kojeg su upoznale.
Potom su ona iz torte i njezina prijateljica napravile sendvič s njim u sobi nekog hotela.
U tom mu se trenutku nisu samo otvarala vrata u novi svijet, nego je otišao uvjeren da je našao lijek protiv starenja.
Sada je navršio šezdesetu. Obitelj ga je izbacila na ulicu nakon što je pogazio sva obećanja da će se okaniti poroka. Imao je nekoliko unuka, dva oženjena sina. Samo ga je mlađi posjećivao u penzionu, vrlo rijetko, i pozivao ga na objed. U sve gore restorane jer je, od susreta do susreta, sve bjednije izgledao.
Posao baštinjen od obitelji morao je nepovoljno prodati. Ta je radionica preživjela čak i rat, no nije podnijela pijavice rastrošnih noćnih veselica kojima ju je vlasnik podvrgnuo.
Danas se uzdržavao ubiranjem dugova.
Čim bi prikupio nešto novca, vraćao se u San Telmo.
Tamo su ga dočekivale raširenih ruku, kao da se ništa nije promijenilo. Kad bi mu ponestalo novčanica, oprostile bi se poljupcem.
Gines, četvrti ovisnik, doimao se kao neporočan čovjek. Imao je obličje vječita bistrog dječaka što resi suvremene pobjednike, bavili se oni filmovima o dinosaurima ili opskrbom osobnim računalima cijelog čovječanstva.
Visok, vitak, kratkovidan ali vrlo svijetlih očiju, s besprijekornom bradom i blistavim uspjehom na nekom sjevernom sveučilištu povezanom s Opusom32, Gines je imao sve uvjete da postane uzoran otac, glava uzorne obitelji, ponos svojih osam prezimena33 i primjer za baskijsku domaju.
No bio je samac, izgnan u Madridu, živeći danomice dva-tri usporedna života i unoseći pustoš u neke od najboljih gradskih loza.
Bio je dobar marketinški stručnjak. U dvadeset i petoj već se vinuo na čelo uprave silno važne mliječne tvrtke u njegovoj zemlji.
Razvio je toliku darovitost da mu je vlasnik povjerio proizvod i poslužio mu na pladnju svoju kći, blagoslivljajući zaruke što su mu utirale onakvu budućnost koja tegobnu dužnost postojanja pretvara u vožnju autocestom u Mercedesu otvorena krova.
K tome, Nerea je bila vrlo lijepa i voljela ga je.
Istog jutra kad su objavljene zaruke, na divnom posjedu budućeg tasta i punice u Biarritzu, osjetio je prijeku potrebu da sve pošalje k vragu.
Bijaše dva sata prije objeda pripravljena u vrtu.
Ginés je kolima prešao granicu oko podneva, s roditeljima.
Stigavši, međusobno ih je upoznao i zamolio može li se istuširati jer se putem oznojio.
Nerea ga ponuka neka se okupa u bazenu. Njezin Brat Joseba mogao mu je posuditi kupaće gaće.
Gines je znao Josebu sa sveučilišta, iako je bio dvije godine stariji. Nikad se nisu družili, jedva su izmijenili nekoliko pozdrava, ne zato jer se ne bi trpjeli, jednostavno se nisu susretali.
Odnedavno su se češće viđali. Nekoliko donekle ukočenih večera, onakvih u parovima: Joseba i njegova cura, Nerea i on.
Buduće se nisu htjele kupati zbog frizure, no on i svak zaključiše da bi im malo plivanja dobro došlo prije predstojećeg cirkusa.
Otišli su u neku sobu presvući se.
Bio je veseo dan. Razbrbljali su se i previjali se od smijeha zajedljivo ocrtavajući sudionike kojima su obitelji pridonijele svečanosti.
Obnažili su se jedan pred drugim kao bezbroj puta prije s prijateljima; s klapom s odbojke ili društvom s košarke.
No prirodnost se nenadano prometnu u napetost i Ginés osvijesti da mu ovaj gleda spolovilo, a da on, pak, gleda njegovo.
Moćan poriv nagna ga da ga zagrli.
Je li mu bilo u genima, ili se radilo tek o zasićenosti presavršenim životom, nije znao, ali pođe dalje.
Prvi put ga je uzbudio neki muškarac, a ipak postupio je kao da je o tome godinama maštao.
Preuze vodstvo ne pokazujući stid ni nespretnost. Znao je što učiniti i kako, i čineći to, čudio se da su njegova usta, ruke i spolovilo tako znalački. Te čak pomisli kako njegovo tijelo prenosi poruke prethodne reinkarnacije.
Sve je trajalo osam minuta.
Bilo je surovo. Kao živ se oderati.
Dahtali su iznureni na podu kupaonice, suznih očiju, ne zbog kajanja, nego od ganuća.
Gines pojmi da je upravo svrgnuo ikonu. Da je pljunuo na ono najsvetije, a usto, bijaše iznimno lako.
U osam minuta minirao je temelje dviju kuća. Naslada toga iskustva, što god da je dotad doživio, nije se ni s čim mogla usporediti.
Momak pokraj njega nije ga se nimalo ticao. Živo mu se fućkalo kako će stvar djelovati na nj. Bio je bogataško dijete sa zbrinutim životom. Bude li mu nadalje za sreću nužno popušiti kojem prijatelju, neće mu biti problem jer novac svlači svačije hlače. Odjednom mu se svidi biti zao.
Istuširao se, navukao kupaće i zaronio u bazen.
Tonući kao mrtvo tijelo kroz vodu, zakleo se da, koliko god nastupa ludosti imao, nikad neće izgubiti nadzor.
U idućih deset godina preobratio se u terorista osjećaja. Pobudio bi ljubav u jednoj osobi, i odmah zaveo drugu, dovoljno blisku da sve odleti u zrak stvarajući najveće moguće zlo.
Išlo je lakše od marketinga. Iza osoba bijaše tolika odsutnost topline, da je poput bujice prodirao u njihove živote, nudeći tako silovitu žudnju da mu se nitko nije opirao.
Već je zaboravio kolike je djevojke i ljubavnike prevario s njihovim majkama, očevima, braćom i sestrama, djecom... Nije zanemario nijedno srodstvo.
Po putu su ostajala krvareća srca, ali nije se smatrao krivim. Neka sami ližu svoje rane. Na kraju krajeva, učio ih je bolje upoznati sebe.
No prošle godine Joseba mu je poslao pismo i onda se, prerezavši žile, bacio u bazen na roditeljskom posjedu.
A toga prosinca, njegova bivša ljubavnica novinarka neobjašnjivo je pala s prozora redakcije i poginula.

Sredinom veljače, druga njegova žrtva zamalo je izgubila život nakon pokušaja samokastracije.
I sada Gines nije mogao dvoje: obuzdati ono što je bio već njegov jedini način povezivanja s ljudima i spavati.
Pepe Santander zahvali četvorki na ispovijedima i okonča seansu. Aurorin i Pedrov iskaz odgođeni su za sutradan.
Kao i ostali, Javier i Miranda izišli su s terapije satrti. Boljeli su ih zglobovi, a napetost u leđima bijaše nepodnošljiva. Usto, nakon prisustvovanja onom mimohodu razdirućih smućenosti, svaki prijedlog, primjerice da večeraju zajedno, zvučao bi kao najveća glupost.
- Moj je ured tu blizu, bi li ga htjela vidjeti? - kaza on htijući je obodriti.
Žena se prilično smete.
- To je uzvratni čin. Sinoć si mi pokazala gdje ti radiš, danas je na meni red...
Ona nehotice zirnu na sat. Pokuša sažeti što misli u rečenici koja ne bi ispala uvredljiva, i uspje djelomice.
- Jasno, tamo sad jamačno nema nikoga...
On shvati kakvo tumačenje izvodi iz prijedloga. »Misli da želim dovršiti ono sinoćnje. Griješi. Zapravo bih najradije sjeo pred računalo i pisao. Moram sve napisati. Naprtit ću svoje muke nekom liku i pročistiti se. Moje će grizodušje biti njegovo. Kad ga budem mogao pročitati na papiru, skinut ću već drugi sloj s luka. Skidanje slojeva boli, ali znam da ću jednom doprijeti do srži, do najjednostavnijeg dijela mene. Tada ću moći pripovijedati stvari novim očima, kao da sam netom rođen...«
- To je samo ideja - branio se.
Po tonu, Miranda uvidje da ga je povrijedila. Ne osjeti se odgovornom. To je bio nemoguć odnos. Morali su vagati riječi, ići kao po jajima. Bijaše teško naći prostor gdje ih uzajamna privlačnost i odbojnost ne bi zarazile.
- Možemo po tvoja kola...
On joj uzvrati udarac strahovitom pljuskom.
- Zbilja se želiš vratiti na parkiralište?
Oćuti se zatečenom. Najednom požali za drugovima s terapije, što je bio dobar znak.
- Mislim da nas dvoje... - udahnu kako bi se uvjerila da vjeruje u to što govori - mislim da je bolje da se ne viđamo izvan skupine.
- Šteta.
- Zašto šteta?
- Jer nam sve ide u prilog za jedan iskren odnos i... To je novo za me... Znam da novo plaši, ali...
- Može se reći da smo sve samo ne kukavice...
S nekoliko dobrih osmijeha otpustiše sve vijke ukrućenih tijela. Olakšali su. Dotad su nosili teret noći na ramenima.
Miranda je, međutim, gledala njegovu sjenu na zidu i riječ fatalnost saletje je sa svih strana.
- A ti i ja zajedno... što misliš? Vrijedimo, za što?...
- Uklonimo mogućnosti koje nam se ne sviđaju. - Javier je iznova gradio scenarij. - Ljubavnici ne želimo biti...
- Ja nemam ljubavnike.
- Prijatelji?
- Teško.
- Jasno, teško, jer se spolno privlačimo...
Igra je imala svoju draž, ali nije bila voljna pokazati da ga želi, pa makar tek dopunila popis muškaraca za zaborav.
- Znam što možemo biti... pouzdanici.
Pristane li, prijeći će ravno na zaslon njegova računala. Victoria Abril preuzet će ulogu kada to što proživljava bude scenarij.
- Pouzdanica, zgodno... Hajdemo nekamo i reći ćeš mi na što obvezuje.
- Ah da..., kola sam pokupio rano jutros.
- Jesi li ih dugo tražio?
- Bila su pet metara od Dodgea.

2.

ISTRAGA




Kako su im djeca već poodrasla i umjela su se sama snaći, Begona i Manuel išli su jednom na tjedan u kino. Mahom utorkom, na predstavu u pola devet. Iz udobnosti. U dvorani bi bilo malo svijeta i vratili bi se kući oko jedanaest, što je značilo da će večerati voće - pogodovalo im je jer su alkohol i slatkiši narušili njihov stas - i rano leći.
- Lijepo sam ti rekla da mi daš parkirališnu karticu čim je uzmeš...
Manuel je opipavao osam džepova na sebi: četiri na kaputiću, tri na hlačama i jedan na košulji.
- Dao sam ti je. Nisam li?
- Nisi mi je dao. Jer, da si mi je dao, bila bi tamo gdje je uvijek čuvam, u futroli za naočale. To prvo učinim, otvorim futrolu i stavim je unutra, jer s ovim velikim torbama...
Bijahu u mjestu koje je prethodne noći poslužilo kao poprište Javierovu i Mirandinu žnjaranju. U tom svagdašnjem prostoru, neudahnjivom kad ga moraš podnositi dulje negoli je potrebno.
- Kod mene nije.
Begona se ugrize za usne kako ga ne bi pokudila. Čvrsto je nakanila ne kuditi ga. Odveć ga kudi.
- Dobro, otključaj kola, dušo, hoćeš?
- Zbog...?
- Možda si je ostavio unutra.
Manuel posluša. Otključao je i uvukao pola tijela u vozilo. Potražio na polici središnje konzole.
- Pogledaj pod podnu prostirku. Sjeti se kad si mislio da si izgubio Visu, a ispalo je da se dva mjeseca povlačila ispod prostirke...
Begoña duboko udahne ne bi li razdriješila čvor živaca u vrhu želuca.
I tad začu zvuk.
Bijaše suh, blizak i metalan zvuk, što se začas ponovio.
Osvrnu se strahujući da ima nekog. Podignu glavu i prope se na prste, na oprezu, zvjerati.
Opet zvuk. Sad ga jasnije razabra. Bio je udarac i potjecao je - sigurno - iz unutrašnjosti nekih kola.
Iznova: Plok!
Begoñine oči upriješe se u stari Dodge-Dart.
- Sva sreća, tu je - kaza Manuel izlazeći nasmiješena ali zajapurena lica .
- Slušaj.
- Što?
Bubnu udarac.
- Jesi li čuo? Manuel je čuo.
- Tamo unutra ima nečeg.
- Gdje unutra?
Dva uzastopna udarca. Begona, nemirna.
- U tim crnim kolima.
- Bit će štakor, ili mačka.
- Mačka? Nije valjda mačka. Sirotica! Još će se tu ugušiti...
- Pusti, hajde. - Manuel je već ulazio u kola.
- A ako je bomba?
- Ne vrti sad film u glavi i uđi.
Begoña uđe u kola voljna otići odande, ali ne i ostaviti stvar kakva jest. To bi više sličilo njenom mužu. Manuelu, koji se ni u što ne upleće. Mogla bi mu pred nosom izbiti kakva god kataklizma, a taj bi navukao naočnjake i mirno produžio dalje.
- Obavijestit ćemo onog u kabini.
- Begoña...
- Misliš li da ću noćas oka sklopiti znajući da jadna mačka ugiba u tim kolima ili, još gore, da je tu bomba koja može prouzročiti desetine mrtvih, onda me stvarno ne poznaješ...
Manuel upali, izražavajući neslaganje coktanjem.
- Postoji nešto što se zove građanska svijest. Kad bi ljudi bili svjesniji da živimo u zajednici, ne bismo umirali od gađenja u ovom nesolidarnom, prljavom i nesuvislom gradu što se doimlje kao pokusni logor za ispitivanje otpornosti ljudskog roda...
Čovjek potegnu uzlaznom kosinom pri nerazboritoj brzini. Uzdao se da će škripa kotača prigušiti ženin glas. No Begoña bijaše obdarena reskošću kadrom nadglasati rock band.
Taj je reski glas djelovao kao laser na Manuelovu volju. Svaka odluka koju bi donio, protivna njezinoj, u hipu bi se istopila.
Zakoči nagazivši do dna. Gume zagrizoše tlo. Od zapanjenosti, službeniku u kabini zaglavi se komad krumpira u grlu. Ali Begoña je sveudilj govorila kao da se kola nisu ni pomaknula.
Nazvali su 091.
Ona ima par jajnika. Da to dokaže, odlučila je ostati na parkiralištu sve do kraja.
Manuelu se spavalo i mrzio ju je. Pomisli kako sve nedaće duguje njoj. Godine, kile, budućnost bez iznenađenja, gdje jedino još može iščekivati smrt.
Činilo mu se grozno nepravednim. Tek mu je četrdeset devet i pol! U toj se dobi može čak težiti predsjedničkoj fotelji...
Odlučio je. Sutra ujutro poljubit će Lidiju u prvoj prilici koja mu se ukaže.

Ona ga ne gleda kao druge prodavačice u trgovini obuće. Ona mu traži oči od prvog dana kad ju je iskušao i dao joj posao.
Sutra, u srijedu. Ujutro neće biti mnogo gužve. Reći će joj neka posloži netom pristigle proljetne uzorke. Bit će u skladištu. Nije ga se ticalo kako će to primiti. Mora je poljubiti. Jer ne poljubi li je, nije više muškarac.
- Ništa se ne čuje, gospođo.
Mladi je policajac primicao uho prtljažniku, dok je njegov drug pomalo bojažljivo obilazio kola.
- Pa čulo se. Reci mu ti, molim te.
Manuel ostavi punašne Lidijine usne i odgovori.
- Da, čulo se.
- Koliko je to vozilo već ovdje?
Na priličnoj udaljenosti službenik je poklapao uši, uvjeren da će grunuti bomba.
- Buf!, ja sam u tvrtki za stalno duže od godine, a čini mi se da je i onda bilo...
Policajci se zagledaše ne znajući baš što im je činiti. Potom zirnu na par pred sobom.
- Da pozovemo protueksplozijski?
Manuel poželi imati čarobno dugme za nestajanje: »Prokleta kartica! Zašto je nisam metnuo u džep? Zašto mi ispadaju stvari iz ruku i sve zaboravljam i uvijek imam zadah ako perem zube tri puta na dan?«
- Mene pitate? - Begoña je rabila ironičan ton da ga ponizi.
- Valjda ćete vi znati. To je vaš posao, ne?
Bojažljivi policajac proveo je pola života u ophodnji i učas je pročita: »Ova žudi da je netko pošteno izdeveta i posiše joj to njeno kravlje vime.«
- Gledajte, gospođo, pozovemo li protueksplozijski, a nema ničega, ispast ćemo smiješni... svi mi.
- Ne znam ja ima li ovdje nečeg ili nema - povisi ona reski glas, negodujući - ali nikome neće uspjeti da se osjetim smiješnom jer sam postupila s građanskom odgovornošću. Ne, gospodine.
Izazivala ih je. Nisu joj zadavali nimalo straha. A imala ih je pred sobom dok su bili u sivom. Podignutih pendreka, bijedne kukavice, udarajući na studente kao da je sveučilište zločinačka jazbina.
Ovi u odori radije ušute. Mlađi se sagnu i upravi snop svjetiljke prema dnu kola.
- Ja bih otvorio prtljažnik i Bog te veseli.
- Nećemo ništa poduzeti dok ne razgovaramo s nadređenim - odreza drugi s prizvukom prijetnje.
Mlađi mu priđe i šapnu.
- Nezgodno mi je zvati pirotehničare. Mislit će da smo usranci.
- Boli me kurac što će misliti. Za sto sedamdeset tisuća na mjesec ja neću izigravati junačinu, a ni ti.
Manuel se znojio. Utroba mu se javljala jezivim kruljenjem. Strop parkirališta priviđao mu se sve bliži. U tom bi trenutku dao život za ponovni susret s jastukom i utonuće u san. U lijep san, gdje bi ga Lidijini poljupci navodili na slinjenje do zore.
Prekipje mu. Stavi se u pokret. Krenu u ravnoj crti k Dodgeu. Begoña nije bila naviknuta da je muž iznenađuje.
- Manuele, kamo ćeš?
Policajci se ustobočiše, pripravljajući se za čarku. Tu i tamo, obični se smrtnici sjete da plaćaju porez, postanu zahtjevni i valja ih spustiti na zemlju.
- Gospodine, ne prilazite.
- Može biti opasno.
- Možda ćemo morati i opkoliti područje...
Manuel ih prijeđe. Već se raspalio kao pri usponu kosinom.
- Manuele, kamo si ti to pošao? - bijaše Begoñin posljednji pokušaj. Službenik iz kabine pripi se uza stup. Policajci se baciše na tlo.
Begoña zakloni lice torbicom i kriknu.
Manuel nije ni trena premišljao. Pritisnu dugme brave i otvori prtljažnik. Posve jednostavno.
Nije bilo nikakve eksplozije.
Problijedi ugledavši ono unutra. Polako okrenu glavu prema četvorki koja ga je motrila kao samoubojicu i jedva čujno protisnu:
- Tu je neki čovjek... krvave glave... Čini se mrtav.
Uredi Javerove producentske kuće bijahu u golemu starinskom obnovljenu stanu. Zidovi boje dinje i svijetloplava vrata i prozorski okviri još su mirisali na boju. Od dizala, Miranda se ćutjela posve beznačajnom jer je pristala doći. Svijet je bio pun muškaraca koji odlučuju za nju. Popis su započinjali političari, krojači za dame, radijski urednici i oni koji su je kao djevojčicu naučili pravilima nužnim svakoj ženi želi li naći svoje mjesto. Vidje kako Javier pali svjetla i pomisli da je zadnje ime na tom popisu. Jamačno je i on odredio neku ulogu za nju. Željno joj pokaza vratarnicu, uokvirene filmske plakate, divan, vrlo očuvan mozaik, pogled na mračne starogradske ulice i, napokon, svoj ured, gdje svaka potankost kao da bijaše produžetak njegove »neodoljive osobnosti«.
- Da naručimo pizzu?
Pizzu. Tek što ne prasnu u smijeh. Dovitljivi je pisac udarao pečat nevinosti susretu s pubertetskim prijedlogom.
Oduze mu nekoliko bodova, no bijaše sušta tromost, stoga prihvati sliježući ramenima.
Javierov pogled zape za tri kutije pune izrezuckana papira i, nenadano, on plane ogorčenjem.
- Pa dobro...!
Njegovo se nasmiješeno lice domaćina zgrči. Šakama zviznu kroz zrak.
- Ovdje nitko ne kupi smeće, ili što?
Podrhtavala mu je gornja usna. Miranda nasluti da je u tim kutijama nešto što je već bio otpisao, a sad se iznova pojavilo, budeći u njemu zlovolju koju nije mogao prikriti.
- U koliko sati odvoze smeće?
- Ne znam... ovisi o četvrti. U mojoj, poslije ponoći...

- Oprosti čas. Izišao je iz ureda.
Miranda ode ravno do kutija, ali ne vidje ništa što već nije vidjela: više kila izrezuckana papira, stotine tisuća rasutih slova koje je nemoguće sjediniti...
Ču njegov glas u daljini. Uputi se hodnikom do predsoblja, uhoditi. Javier je razgovarao s prvom susjedom.
- Sigurno ne prolaze prije jedan?
- Ne bih rekla...
Teži biti slojevit lik, a zapravo je manijak, pomisli. Nije morala leći s njim kako bi ga prezrela. Još malo i sve što ju je sinoć očaralo pada u vodu.
Čim je susjeda zatvorila vrata, Javier se razbistri i uvidje da mora postupati staloženije želi li unijeti red u svoj život.
S mukom će povratiti doličnost, razaznati čuvstva, pretpostaviti čulima zdrav razum. S čišćenjem ureda nije pročistio svoje pamćenje. Da je to tako lako, ne bi sad u prstima osjećao Mirandinu vlažnost.
- Pomoći ću ti iznijeti blažene kutije i idemo.
Stajala je na pragu i obraćala mu se istim tonom kao njegova majka kad bi mu rekla neka pospremi sobu.
- Da, ne izbije li s jedne strane, izbije s druge. Nije razumjela.
- Bijesan sam jer si pored mene, a osjećam se kao najnespretniji stvor na svijetu...
- Pitanje je: koliko ćemo dugo izdržati?
Odlučila je žena ostaviti se krinki. Silnih li pizza, i kutija, i riječi pritajenih iza svojih oprečnih nakon lizanja i pipanja na jednom parkiralištu.
- Na pameti nam je ono od sinoć i glupo je hiniti da se nije zbilo...
Javier ju je pozorno pratio, iako pokušavajući uobličiti u glavi govor koji bi je uvjerio da je on netko s kime valja računati.
- Zanimaš me... Prošla sam mnoge muškarce; sve za jednokratnu uporabu. No sinoć si dometnuo nešto što me (iskreno ti kažem) smutilo: riječi.
Lako je podrhtavala govoreći. Trudila se ne misliti na to. Bilo bi strašno da on zamijeti.
- Tebe zacijelo silno mami imati nadohvat ženu koja se nudi bilo kome jer vjeruje da nitko ne može ostaviti trag u njoj...
Nanovo potekoše dvije struje visoka napona, križajući se i zamršujući vrelina i studen, a i napetost, žudnja, poštovanje i prezir.
Pomagao je potrijemak, ničija zemlja, nesumnjivo najpogodnije mjesto za zasnivanje njihova budućeg odnosa. K tome, staro je dizalo neprestano uzlazilo i silazilo, podsjećajući ih da je ulica posve blizu.
- Ja to vidim ovako - nastavi. - Posluži li nam kanape u tvom uredu za što drugo osim za sjedenje, postupit ćemo dosljedno onom što nas trenutačno opsjeda... ali poslije, bez obzira na ishod, osjećat ćemo se bijedno i smiješno. Učinimo li suprotno, isto... jer to je kao da se bezrazložno uskraćujemo jedno drugom, i nećemo moći biti prirodni ni iskreni dok nam to visi nad glavom... Eto - niknu joj gorak smiješak - nema mnogo izlaza...
Stvarajući nekog junaka, Javier ga je uvijek podvrgavao trima željeznim pitanjima: Što želi? Što mu treba? Što postiže?
Promišljeno odgovarajući, ocrtao bi potpun luk lika.
Srećom, mogao se nepristrano sagledati, pa se, u tren oka, podvrgao pokusu: Što želi Javier? Javier se želi poševiti s Mirandom. Što Javieru treba? Javieru treba netko poput Mirande s kime bi podijelio jedan od najgorih trenutaka u životu. Što postiže Javier?
- Bilo je glupo dovesti te ovamo. Mislim... htio sam te malo zadiviti. Mislim i da bih, moram li izabrati između sata kanapea i mnogo sati društva, radije to drugo, makar se osjećao bijedno i smiješno... A opet, ne vidim kako bih se mogao osjećati bjednije i smješnije nego što se već osjećam...
Njegov glas bijaše tako dobar, da je izazivao vrtoglavicu. Miranda pomisli: »Zagrli li me, bit ću mnogo stabilnija«, ali ne zakoraknu. I ona je izabrala društvo, no nije se upitala zašto, možda da je odgovor ne uplaši.
- Ajmo odnijeti kutije.
Javier postiže da Miranda ne ode iz njegova života. Stječe družicu, malo kisika, predah od straha, pa makar tijekom idućih sati. Idući su uvijek jedini važni.
Uprtivši zadnju kutiju, htio je ugasiti svjetlo laktom. Promašio je prekidač i okrznuo policu. Zaljuljao se okvir za slike s Lolinom, Claudijevom i njegovom fotkom pred Carltonom.
Sjeti se tog festivala u Cannesu. Bili su mlađi, manje utjecajni i, kako nisu nikog poznavali, proveli su tjedne pijani i napušeni, umirući od smijeha.
Cannes je bio dalji od Marsa toga podneva, tijekom objeda i nakon kave.
Ručak je ispao bezbolniji nego što se pribojavao. Osobito zbog držanja njegovih sinova, Jaimea i Alexa, koji su mirno saslušali sva objašnjenja i pitali tek praktične stvari tipa: Hoćemo li živjeti gdje i uvijek? Koliko ćemo često viđati tatu? Hoću li pohađati COU34 u Americi kako je dogovoreno? Želite li da kažem curinim roditeljima?
Bilo im je devetnaest i petnaest godina. Jedino su brinuli da ih rastava ne liši nijedne povlastice.
Ako i nije bilo baš tako, htio je tako osjećati. Lola je liječila svoje rane s Claudijom, a sinovi dojmom da se ništa bitno neće izmijeniti.
Što manje boli opazi kod njih, to bolje.
Stiglo je glavno jelo i svi su jeli s tekom. Vidje kako čvrsto režu meso i obradova se da je podigao tako snažnu obitelj. Odsutnost i znaka ljubavi za stolom primio je s olakšanjem. Bijaše tužno ali istinito.
Dečki su ranije otišli. Kazali su da žure na nastavu. Zapravo su htjeli uteći. Poljubio ih je i zagrlio. Zamijetio je neugodnost kod mlađeg i čvor ganuća kod prvog. Potom, sjednuvši, vidje da Lola ima vlažne oči, i nasta tajac.
Prekinula ga je ona, brišući usne ubrusom.
- Čula sam one vrpce, Javiere. Znaš li o čemu govorim?
- Da.
- Ma koliko se trudila, nisam te prepoznala na njima.
- Razumijem.
- Uistinu je dojmljivo otkriti koliko malo znam o tebi...
- Vjeruj mi, ni ja nisam znao mnogo više...
- Ne misliš li da bi trebao otići k liječniku?
- Već jesam.
- Drago mi je.
Pogodilo ga je što Lola zna za vrpce. Načas ga uhvati kušnja da je upita tko joj ih je dao, no suspregnu se. Postiđivalo ga je razgovarati o tome sa ženom.
- Jedino te molim, Javiere, pokreni se... Moraš se izvući iz toga. Ne bih podnijela da tako lutaš, srozavajući se sve više...
- Ne brini. To je bilo jedno stanje, i uvjeravam te da je završilo. Prijeđoše na praktično područje. Odvjetnici, kuće, selidbe.. .
Opraštajući se, nisu znali kako to učiniti. Poljubac je bio previše, stisak ruku premalo.

- Dobro...
- Dobro...
- Nadam se da će te Claudio usrećiti.
Lola se naljuti. Opažalo joj se na licu. Stisnula je zube i nestale su joj usne u ustima.
- Ne vjerujem da ću živjeti s Claudijom...
- Nisam znao...
- Duboko sumnjam da ću se iznova zaljubiti...
Dovršivši tu rečenicu, sva je procvala. Kao da je njezino lice obavio mir kad ju je izgovorila.
- ...Ali ne plaši me život bez ljubavi. Naprotiv.
Nakon Lolina priznanja, kava s Claudijom ispala je dvostruko zanimljiva. On je bio od onih što rade petnaest stvari u isti mah. Dok su razgovarali, mobitelom je sklapao poslove, preuzimao projekte, razglabao s odvjetnikom o uvjetima razvoda...
- Čovjek misli da se skrasio. Da je sve oko njega čvrsto kao stijena, i onda prevrat, kite. Zaljubim se, razvodim, priredim groznu spačku obitelji, založim sve pod milim bogom... Ali tako je to: stvari dođu kako im puhne. Ja mislim da je sve zapisano i malo mi tu možemo... Nas dvojica imamo dobar posao. Ne dopustimo da srce utječe na nas. Pela je pela i valja je razdvojiti od svega ostalog. Ne zvuči baš otmjeno, ali netko mora igrati ulogu sirovine... Ne slažeš li se? Ne čini ti se da bi bila bedastoća upropastiti sve što smo mukotrpno stvorili?
Ni Javier nije nimalo kanio sve izbrisati i početi iz početka. Barem ne odmah. Danas je njegov prioritet riješiti ono iznutra. Ono izvana će već vidjeti.
Tek je jedno htio istjerati na čistac.
- Ti si dao Loli vrpce, zar ne?
- Ja?
- Da, s tobom razgovaram.
- Ne znam na što misliš, ozbiljno. Ako mi ne pojasniš. Claudio složi pokersko lice. Bijaše teško pogoditi krije li neku kartu ili je iskren.
Javier nije spavao cijelu noć. Onako iscrpljen, odluči radije ne ići do kraja. Zasada.
Dizalo čeka - prenu ga Miranda.
- Ha?
- Tvoji će stari susjedi početi vikati budu li vrata i dalje otvorena...
- Ugasi svjetlo.
Večerali su u Salvadoru, gdje je konobare krasilo toliko starinskog šarma koliko je slika toreadora, bikova i korida resilo zidove35. Javier je naručio Ramalluri. Ispili su cijelu bocu, no nisu nazdravili niti išta obećavali. Negaziranu vodu nisu okusili. Oslić je bio svjež i slastan kao obično. I, kao obično, vlasnik nije odustao dok nisu kušali pisto36.
Za to je vrijeme na Trgu España istražni sudac rukovodio prijenosom trupla u Zavod za sudsku medicinu, a Junacar, taksist, zvonio je na vrata ženina stana, u Carabanchelu.
- Otvori, ja sam.
Otpor se osjeća i kroz vrata. Junacar pozvoni još dva puta. Juani otvori. Bijaše blijeda i sitna ženica, ali njezin je glas parao zrak.
- Djeca! Ako mi ih probudiš...!
- Oprosti...
Utvrdila je vrata nogom. On je pogleda moleći milost.
- Idemo na put, mila. - Što?
- U Pariz. Ti, ja i klinci. Petnaest dana. Četiri u Eurodisney. Tu su karte...
S televizije dopirahu glasovi Javiera Sardá i gospodina Galinda, koji su pretresali ljubavne novosti.
- Idemo sutra. Rano poslije podne.
Juani vidje karte u njegovim rukama. Onako smetena, dosjetila se reći tek:
- Gle kakvi su ti nokti!
Juancar stidljivo skrije prste ispod karata.
- Uđi, odrezat ću ti ih.
Odmaknu nogu. Njezin muž pohita skloniti se pod krov koji je mjesecima prije bio njegov dom. Dom što ga je bio prinuđen napustiti zbog svoje slabe pameti.
- Jesi li večerao?
- Sendvič.
- Nemam kave.
- Svejedno.
- Hoćeš li da ti prigrijem mlijeko?
- Ne.
Ostavio je omotnicu putničke agencije na stolu, u nadi da će je ona uzeti, no nije to učinila.
- Idi u kupaonicu, operi ruke i donesi usput nožice. Poslušao je.
Ona osta sama, motreći omotnicu kao da je okužena. Onda pripali cigaretu. Šum vode iz slavine umivaonika čula je ušima, ali osjeti ga duž kralješnice. Protrnu.
Juancar je prao ruke pomnjivo poput kirurga. Vonj amonijaka u kupaonici ispuni ga čežnjom. I dječje četkice za zube. Nikad mu se ta bijedna prostorija nije doimala tako rajski.
Vrati se u boravak. Ona ga je čekala na kauču. Kvrcnu o jastuk, pozivajući ga da sjedne uz nju.
Juani je mirisala na aceton zbog svog posla manikirke. Na aceton i lak za nokte.
- Daj.
Pruži joj lijevu ruku.
Prekrila je krpom koljena, uzela nožice i počela rezati.
- Odakle ti novac?
- To nije bitno.
- Nije bitno?
- Nije bitno.
- Meni jest.
Dohvatila je daljinski i utrnula zvuk.

Juancar se primaknu njenom licu. Vrškom nosa dodirnu joj usnu resicu. Podiđu je žmarci u listovima.
- Gle, mila, ja ću umrijeti...
Oćutje se vrlo nesretnom. Gledala je muževe nokte. Htjela je samo ljubiti ih.
- ...Ne želim otići na drugu stranu, a da djeci nisam pružio jednu lijepu uspomenu.
- Ima mnogo posla u frizeraju... Ne mogu ih ostaviti na cjedilu.
- Ovo ide jako brzo, mila. Vraški brzo. Frizerke imaju više vremena nego ja...
Juani sklopi oči i zgrči cijelo lice, ali ni tako nije mogla spriječiti da joj suze nagrnu izražavajući sve što je htjela zatajiti.
- Ne plači, živote moj...
- Zašto si mi to učinio?... Zašto si mi to učinio?... Kako si mogao?... Zašto?
Nožice su joj ispale na krpu. Napusti je sva snaga. Tijelo joj osta lako lako, kao mjehurić sapunice. On je obujmi.
Juani s tugom zamijeti da je njezin čovjek izgubio krepkost, da se njegove kosti doimlju veće i jedva još ima mesa, tek kožu. Rebra su mu se ocrtavala pod majicom. Treperice što su mu nekoć bile tako pripijene, sad su posvuda visjele...
Ipak, smirivala se, i postupno je gubila strah jer bijaše u poznatu kutku, na poznatim grudima. Njegov je zagrljaj bio poput onog trenutka mira prije tonuća u san. Potpisala bi da vječno tako ostane. No bijaše upravo obratno. Taj je tren pripadao kraju.
Sabrala se urezujući ga u pamćenje. »Ah, kad bi ga mogla sačuvati u bočici i staviti na se kad Juancarova odsutnost postane neizdrživa!«
- Oprosti mi, živote moj, oprosti mi. Oprosti mi sad i oprosti mi poslije. Oprosti mi uvijek, jer ja ću umrijeti ne oprostivši sebi.
Kad je Miranda stigla s Javierom na radio, Lali joj preda poruku.
- Tvoj dečko, da ga nazoveš.
- Moj dečko?
- Tvoj muž. Imaš muža, ne?
Lali je prijekorno pogleda. Da ona ima muža, ne bi se smucala okolo kao da je brak Shakespeareova sabrana djela, a preljub nakladnički događaj godine.
Mrzila je udane ženske. Osobito one koje glume mučenice. One koje govore da se ne osjećaju voljenima. One uvjerene kako su silno napredovale dok im muževi tapkaju na mjestu.
Mrzila ih je jer ne znaju biti družice; i od tolikog varanja završe prevarene. Ali da, ne ispuštajući svoje muškarce.
Poznavala ih je u tančine jer su joj njihovi muževi pričali o njima u postelji.
Miranda u trenu pročita sve u njenim očima i oćutje se sretnom što u nekom pobuđuje zavist, makar taj netko bila Lali.
- Možda se maloj pogoršalo - kaza zabrinuto.
- Prije nekoliko sati izgledala je odlično - zvučao je umirujuće Javier.
- Ne znam, Félix nikad ne zove ovamo ako nije važno... Okrenu broj.
Javier se uviđavno udalji i nabasa na Alventosu. Spiker mu namignu.
- Vidi, vidi...
Ton je sve govorio. Walter mu je cinkao ono o vrpcama i sad ga je radijska zvijezda gledala novim očima.
- Ti si jedna kutijica iznenađenja... Tonmajstor prođe noseći CD-e.
- Kaže li ti da ne znaš što je pušenje dok ti ga ne posiše muško, nemoj mu vjerovati.
- Guja govori jer sam mu ga jednom popušio i, kako je zvekan, nije opazio razliku.
- Pa kad nema razlike!
Zapletoše se u prostačku raspravu što Javiera nije ni zabavljala. Srećom, Miranda spusti slušalicu, pružajući mu izgovor da se vrati k njoj .
- Odavde idem ravno kući. Kažem ti, ako ne želiš ostati...
- Nešto je iskrsnulo?
- Muž mi je morao hitno otići... Celia spava kod susjede.
- A što je?
- Ništa, njegov posao, koji nema satnice... Mislio je uzeti nekoliko slobodnih dana, ali sad zamjenjuje jednog druga.
- Nisi mi rekla čime ti se bavi muž.
- Ne, nisam ti rekla.
Glavnog je inspektora razjarilo što mu je Jareño onako izmigoljio. Slučaj ubijenoga na parkiralištu Trga Españe nije bio nimalo osobit.
Zapravo, mogao je pričekati do jutra da ga povjeri Félixu, no zasmetala ga je muljaža sa zamjenom izvedena iza njegovih leđa, pa je utolio gnjev zapovjedivši mu neka se u to doba nacrta u Pokrajinskoj brigadi.
- Taj je Jareño rogonja - kaza mu. - A policajaca rogonja pun mi je kurac. U svakom američkom filmu pojavi se neki policajac rogonja.
Félix odabra tim.
Rojas je bio dobar momak. Poveo ga je kao prvog podređenog. Anastasio je bio vrlo sirov ali je dobro vozio, a on je mrzio voziti.
Prema prvim podacima (muškarac smrskane glave u prtljažniku kola), ubojstvo je imalo obilježje obračuna. Zacijelo trica, prosudi. Trojica će biti posve dovoljna. Barem noćas, kad jedino preostaje otići do mrtvačnice i pokupiti izvještaj obdukcije.
Sutra će, poslije dobrog doručka, vidjeti treba li još koga za započinjanje istrage.
Anastasio je putem stavio M-80 na radioprijemniku. La Chica de Ipanema, što su je u duetu pjevali Sinatra i Jobim, malo ih je razvedrila.
Félix zirnu kroz prozorčić i začudi se vidjevši grimizni neon nekog kluba.
Kako neobično, pomisli. Whiskey bar se zvao Ipanema.
Nije bio praznovjeran, ali naučio je ne podcjenjivati hirovitost slučaja. Opčinjala ga je simetrija zbivanja. Čvrsto je vjerovao da slučajnosti nisu slučajnosti, nego poruke koje netko šalje, a ne znamo ih odgonetnuti.
Odluči ne zaboraviti tu riječ: »Ipanema«.
Kad je pjesma završila, zamoli za dopuštenje i okrenu na postaju gdje je tekla emisija njegove žene.
Jedan ženski glas, uzdrhtao i napregnut, ispovijedao je svoje jade milijunu slušatelja »La Notte«.

- ...Nedavno sam navršila trideset i petu. Tri godine sam razvedena. Ostavila sam muža jer... nenadano, preko noći, naoko neshvatljivo, prestali smo imati odnose... Prvih tjedana nismo brinuli. Vjerojatno nismo ni razgovarali o tome. On je profesor u jednoj srednjoj školi, kao i ja. Bio je početak godine. Smatrali smo da je iscrpljenost jedini uzrok odsutnosti želje... no jedne sam večeri rano legla. On je ostao pogledati posljednje vijesti... Razbudila sam se. Bilo je gotovo dva, a Jorge još nije došao u postelju. Čula sam ga kako dahće u daljini. Snažno soptanje. Isprva sam se uplašila, ali onda pomislih: vara me. Vara me u mojoj vlastitoj kući...
Anastasio, vozač, preduhitri rasplet.
- A muž si ga je navlačio...
Félix i Rojas umorno se nasmijaše. Ranojutarnjim smijehom.
- Ne budi magare!
- A ne? Vidjet ćete - dometnu.
...Bio je gol ispred velikog zrcala u predsoblju - nastavila je žena s radija. - I pipao se. Pipao se kao luđak...
- Što sam vam rekao?
Félix promijeni postaju. Policijsko zvanje nije ga lišilo ni trunke stidljivosti.
- Mnogi ljudi zanemaruju svoje muževe i žene, ali ne odriču se sanjarija...
Anastasio je to govorio vrlo ozbiljno, kimajući svojom glavom primata poput onih lutaka-pasa što su krasili kola sedamdesetih.
- Normalno je, kad te prođe želja za vlastitom ženom, spetljati se s drugom, ne? - Félix ga nije uzimao odveć ozbiljno.
- Nema normalnog, inspektore. Ljudi su vrlo plašljivi. Za upuštanje izvan braka treba imati želudac.
Načas zavlada muk u Córdobi koja ih je prevozila.
Bijahu krupni muškarci (najtanji je imao devedeset kila), s Parabellumima pod miškom i službenom dozvolom za vožnju gradom brže od 130 na sat, pa ipak, žestok spoj straha i tuge skršio im je duh. Samosažaljenje je opće mjesto u tijelu, pomisli Félix. Policajac je marginalac. Bliži delinkventu nego običnu građaninu. Policajca uvijek obmanjuju. Obitelj mu ne govori istinu. Djeca mu ne govore istinu. Žena mu ne govori istinu. Za policajca istina ne postoji. Osim njegove.
- Da poslije srknemo jednu za put?
Rojas je bio živahan. Priličilo mu je jer je bio najmlađi.
- Gdje?
- Gdje?
Navede nekog prijatelja - bolje rečeno: »pajdaša« - koji je otvorio saunu za kremu negdje u Dehesi de la Villa. On još nije bio jer... »Ići sam. Čemu?«. Samome mu nije nikakav gušt, no ako su oni za...
Oni nisu bili za, ali latiše se raspredanja o ženama. Ispripovijedali su pokoji razmjerno otužan ljubavni pothvat, i do mrtvačnice su se već drapali od smijeha jer je Anastasio sjajno pričao masne viceve. Na sreću, dežurna je liječnica bila Marina Salinas, Andalužanka koja ih je i predobro poznavala. Bijaše tako oguglala da je nisu uzrujala ona izobličena lica, suznih očiju od upinjanja da zatome grohot pred netom ispražnjenim i opranim truplom.
- Slavite rođendan? - Neeee!
- Pobjedu vaše momčadi?
- Neeee!
Provališe u smijeh, previjajući se među mrtvima.
- E, momci, što ste se razgalili!...
- Ovaj je Anastasio prava sirovina...
- Ne obaziri se, doktorice. Uvijek ja nadrapam jer nemam škole, a... vidi moju glavu: tako je velika da su joj sve kape tijesne.
Iznova zahihotaše poput dječaraca.
Félix se potrudio usredotočiti na pokojnikove modre usne ne bi li uvažio da je u službi, a ne na momačkoj večeri.
Bio je mlad, vitak, prilično zgodan muškarac. Jeziva šavurina koju mu je Marina ostavila na čelu nakon otvaranja lubanje podsjećala je na trnovu krunu.
Da, iako golobrad, podsjećao je na Krista. A mogao je i biti iste dobi kao On kada su ga razapeli. No nije bilo rana na iznimno njegovanim rukama. Ni na stopalima, ne većim od broja 39.
- Dobro, dečki, ajmo se malo smiriti - uozbiljio se Félix. - Ako niste u stanju, pričekajte me na hodniku...
Ton je bio suh, ratnički. Poput svih čiji život počiva na stezi, Rojas i Anastasio bijahu osjetljivi na glas nadređenog. Veselje okonča.
- Zamjećuju se dva udarca u glavu. Jedan u visini zatiljne kosti, rekla bih izazvan padom, a drugi na desnoj tjemenici. Moj je prvi dojam da mu ga je netko zadao šiljastim predmetom: čekićem, glačalom... Oba su udarca teško oštetila pokrajnje režnjeve, i mali mozak. To je prouzročilo trenutačan gubitak ravnoteže, koordinacije pokreta, vida i osjeta. Ukratko, smatran je mrtvim ali nije umro. Rekla bih da je nesretnik izdisao deset ili dvanaest sati u prtljažniku onih kola.
Studen ćuh iz pukotine nekog prozora razbaruši sijedu Marininu kosu.
- Ma koliko nevaljao život vodio, nitko ne zavređuje tako umrijeti...
Bijaše struja boli koja ju je trajno prožimala nakon pogibije njezina jedinog sina u apsurdnoj zrakoplovnoj nesreći. »Poslat ću ti razglednicu iz Münchena«, bilo je posljednje što joj je rekao. Nikada to neće zaboraviti. Sad se svaka obdukcija mladih ljudi prometala u mučenje.
- ...Nitko ne zavređuje umrijeti tako rano...
Truplo je osvanulo nago, bez ijednog podatka koji bi ga mogao identificirati.
- ...Mislim da su ga razodjenuli i oprali pod pritiskom... moguće šmrkom, ne bi li izbrisali svaki trag. Imao je plastiku na noktima. To možda upućuje da su ga prenijeli u onakvoj tvorničkoj vreći za smeće...
U očekivanju kasnijih pretraga, mogao se pratiti samo trag njegovih otisaka prstiju, opisa i snimaka što su ih načinili vještaci koji su podignuli tijelo.
Preostalo je unijeti te podatke u računalo i držati fige.
Da mu nadjenu neko ime, okrstiše ga Martes37, kao dan njegove smrti. Ako Martes ima dosje, ili netko prijavi njegov nestanak, sve će biti jednostavno i rutinski. Ako ne...
- Što je s onim pićem?
Rojas se očito opirao povratku kući. Možda jer je jedini bio samac.
Félix vidje da za četvrt sata završava emisija. Pomisli kako bi bilo zgodno otići po ženu na radio i popiti to piće s njom. Ipanema iznova iskrsnu na povratku. Doimala se kao prikladno mjesto. Oglašavala je latinsku glazbu i, iako nije volio plesati, Miranda jest. Zamislio je kako se njiše s njom na zvuke čulne salse.
Zašto ne? Noć bijaše hladna. Jedino bi mu godilo znojiti se. Znojiti se usred drugih. Znojiti se i osjećati život. Ništa nije oprečnije smrti od znoja i plesa.
- Odoh ja, gospodo. Sutra treba rano ustati.
Tijekom sto dvadeset minuta koliko je trajala emisija Javier se nije maknuo sa stolice. Imati pred sobom Mirandu koja prima pozive, smatrao je čudesnim prizorom.
Nije to činio hotimice. Odlučio je tek pričekati je i potom je odvesti kući. Bez drugih nakana, reče sebi. Htio je još malo uživati u njezinu društvu. Htio je i gledati je dok radi, jer ushićivalo ga je promatrati ljude pri poslu. Ta dva sata bijahu oaza usred pustinje što mu je žegla glavu.
Nije se uznemirila vidjevši kako i koliko je gleda. S nekim drugim osjećala bi se neugodno, ali s njim ne.
Nekako prirodno oćutjela se više ženom. Kao da su joj Javierove oči zaoblile ramena, okrupnjale grudi, izdužile tijelo i protegnule noge u beskraj.
Željeti i biti željena bijaše stvaran osjećaj. Davao je smisao vremenu, onom trenutačnom. Ona, koja je poput većine tratila svoj život među uspomenama i čežnjama, godinama je tražila sadašnjost u pustolovinama s muškarcima sa psima. (Jalove stanke, bijedne zakrpe, lijek kratkotrajan kao gašenje žeđi čuturicom.)
S njim se, naprotiv, ganuće postojanja produljivalo. Iščeznula je prešnost razrješenja mahnitosti jer mahnitost sama bijaše ishod. Nasladna mahnitost, k tome. I zrela. Više duhovna nego putena, dublja... A ako je moguće održati takvo stanje nekoliko dana, jedan tjedan, vječno...?
Vječno bih je mogao voljeti, mislio je Javier. Nitko mu nije pokazao kao ona svoju tmušu, a ipak ga je sveudilj zanimala. Koliko god obilazio pet strana svijeta sa svijećom, teško bi našao ikog tko bi ga toliko razumio. Ženu poput njega, družicu. To je bila. Jednostavno bi vidio kako diže slušalicu i prestao bi osjećati krivnju. Dubok bi strah nestao i oživljavao mu je krvotok. U onim je okolnostima bilo čudo da u njemu raste koža, meso, praštanje a - osobito - samopoštovanje.
Bez potrebe za migom jer, začudo, nisu im više bile nužne riječi za općenje, požurili su napustiti akvarij po završetku emisije. Željeli su biti sami, makar kratku minutu dok se dizalo spušta.
- Uistinu moraš odmah kući?
- Da.

Nisu se gledali. Nakon što su se gledali dva duga sata, bijahu zajedno i nisu se gledali.
- Ima li Boga, nestat će struje - našali se nastojeći prikriti strahovitu žudnju za njom.
Borio se protiv sata. Kao uvijek, odveć je razmišljao, a raspolagao je s jedva pola minute.
- A ako sam ja tvoje rješenje, a ti moje?
- Neću ti dopustiti da laneš prvo što ti prođe kroz glavu. Miranda se suoči s njim.
- Što hoćeš reći?
- Da terapija završava u deset. - Kočila ga je tek da on ne pusti papučicu gasa.
- Pretpostavlja se da možemo biti iskreni. To je naša prednost.
- Gledaš me kao otvorenu knjigu. Vjeruješ da čitaš moje misli, ali ne. Vrata dizala se otvoriše. Nijedno nije bilo kadro izići.
- Do jučer sam bio otok - kaza on. - Od jučer se jedino s tobom osjećam dobro. Idiotski je željeti da je i tebi tako.
Vrata su se počela zatvarati. Netko je gore pozvao dizalo. Javier se iskaže hitro pritišćući tipkalo za otvaranje. Ona tako pohita van da se spotaknu i slomi potpeticu.
- No!
- Žao mi je.
- Čemu žališ, nije tvoja krivnja.
- Sve što ti se dogodi moja je krivnja.
Mirandino se lice pretvori u izraz bubotka. Ugrizao se za jezik zatomljujući smijeh.
- Ne budi slatkorječiv, dobro?
- Dobro.
- A ni umišljen.
- Ni to.
- I pričekaj barem da ti okrenem leđa pa mi se onda smij. Sagnuše se u isti mah podići potpeticu. Ženina suknja uspe se bedrima privlačeći Javierov pogled poput magneta. Ushiti je uloviti taj pogled.
On se osjeti zatečenim. No nije htio hiniti nevještost.
- Reci mi da si ih odjenula za mene.
Mislio je na crne čipkane gaćice što ih - uistinu - nije nosila otkad su joj donijete iz Milana, a koje nisu tu bile slučajno.
- Reci mi to - on, nečuveno mekim glasom - i obećajem govoriti isključivo o vremenu dok te živu i zdravu ne dovedem kući.
Dvadesetak metara dalje, na ulici, Félix je širio nosnice i savjesno udisao, u nadi da će izvjetriti kemijski vonj što mu ga je ostavila mrtvačnica.
Zapadnije vjetar rastjerao oblake, no nije zamijetio zvijezde ni mjesec. Kao da su utekli iz središta grada, uvrijeđeni natjecanjem s rasvjetom i blještavim natpisima.
Osjeti studen na rukama i skrije ih u džepove ogrtača. Vidjevši se u nekom izlogu, pomisli kako se doimlje kao sve drugo osim kao policajac koji je sanjao postati kad se upisao na akademiju.
- Znaš li pričati priče?
Obratila mu se vrlo mlada djevojka. Toliko, da ju je svjetlo semafora obojalo u žuto i njezin se lik preobrazio u smućujuću opsjenu: Celia, njegova kći.
- Moje prijateljice i ja ne možemo zaspati jer nemamo nikog tko bi nam ispričao priču.
Svjetlo se prometnu u crvenu i iznova je bila Celia. Ovog puta nepuna dva tjedna prije, prerušena u vraga za maškare.
Bijaše umor, i leće. Proveo je cijeli dan s njima i pekle su ga oči.
- Tri smo. Živimo u jednom stanu, tu blizu.
Nosila je traperice na naramenice odrezane štur centimetar ispod prepona. Na vratu i ramenima pomaljala se baršunasta majica s dječjim crtežima. Iz vojničkih čizama izlazile su sportske čarape i sezale do koljena.
- Znaš koja je moja najdraža priča?
- Koliko ti je godina?
- Pinokio. Sviđa mi se kad mu raste nos, raste li i tebi?
- KOLIKO TI JE GODINA?
Ona spazi alarm koji izbija u drotovim očima kad misli da se treba uplesti, i udri u trk.
No Félix je obiknuo na jurnjavu i ulovi je. Spljošti je o neka kućna vrata.
Njena torbica u obliku medvjedića pade na pod.
- Osamnaest mi je godina! Osamnaest i dva mjeseca, kunem vam se!
- A osobna?
- U torbici!
- Nemaš ti osamnaest godina!
- Osobna mi je u torbici! Mogu je uzeti? Mogu uzeti torbicu? Dah joj je mirisao po istim žvakaćama sa sladićem što ih je Celia vječito gnjavala. To ga toliko smete, da zaboravi na oprez i dopusti djevojci dohvatiti torbicu, umjesto da to sam učini.
- Gade!
Medvjedićeva utroba krila je nešto vrlo tvrdo jer ošinula ga je po licu i Gran Via iščeznu iza raznobojne rozete što se prelije iz modre u mrkogrimiznu, a potom u žutu.
Pao je presamićen na mramornu stubu veže. Okusi trpke bale. Dodirnu nos. Smuči mu se kad vidje prste natopljene krvlju.
Osovio se kako je mogao, istežući vrat da se ne umrlja. Srećom, Miranda mu je uvijek stavljala rupčiće u džepove kaputića. Zapuši jednim izljev krvi, no odmah mu zatreba drugi, pa treći.
Proklinjući se, vidje svoju ženu kako izlazi s radija u pratnji nekog tipa višeg od njega. Zazirao je od visokih muškaraca. »Vazda umišljaju da su vredniji od drugih«, vjerovao je.
Učini mu se da ona hramlje i hvata se za njegovu ruku umirući od smijeha, šapćući mu tko zna kakve duhovitosti na uho.

Nije znao što bi. Prići joj u tim okolnostima ispalo bi groteskno. Jednako groteskno kao imati je nadomak, ne poći pred nju i reći posve prirodno: »Vidi što mi se dogodilo jer sam te čekao.«
Ali ne. Nasluti da je mudrije ne stati joj na put.
Nije bio ljubomoran, tek njegov se posao sastojao u nepovjerljivosti prema ljudskome rodu.
Odjednom se uplaši. Njegove su misli prebrzo letjele. »Brzina u mislima i na cesti je opasna. Smirenost je, naprotiv, dobra savjetnica.«
Ali viši muškarac nije bio Alventosa ni Walter, niti itko koga je upoznao pri rijetkim posjetima studiju.
Odluči ne umovati više i učiniti što je tijelo tražilo od njega: slijediti ih.
Miranda vidje kako Javier da je petsto peseta noćnom čuvaru koji mu je pripazio Peugeot.
Potom pusti da joj otvori vrata i oćutje se slobodnom kad je mogla sjesti i izuti cipele. Nagonski presavi dugu jaknu preko suknje. Htjela je prekriti koljena. Čak se osjetila krivom što ih ima.
Kroz vjetrobran vidje ga kako obilazi kola. Njegove su se očice u sumračju krijesile poput mačjih. I kao mačak prilazio joj je slijeva. Tad se sjeti da ga je upoznala u snu. U ustrajnom snu što ga je sanjala odmalena. Od one dobi kad se ne zna što su snovi.
Jakna nenadano oživje i prože je nepodnošljiv svrab u bedrima. Zgrabi je, smota u loptu i hitnu u koš stražnjeg sjedala. Time oćutje oslobođenje broj dva.
On uđe i zatvori. Potmuo udarac lako zaljulja zrak. Zapori vrata spustiše se sami.
- Radi li?
Govorila je o mobitelu što je ležao uz mjenjač brzina.
- Da.
- Mogu?
- Jasno.
Uključi ga i doda joj. Pritom im se dotaknuše prsti.
- Želiš li razgovarati nasamo, popušit ću vani jednu.
- Pripališ i meni?
- Da.
Malo metara dalje, taksist nije htio nevolje. Čovjek krvava nosa u to doba noći je davež. Ko Bog.
- Briga me jesi li policajac. Dapače, ako si policajac, još gore.
- Platit ću ti, čovječe. - Félix je nastojao zvučati uvjerljivo. - I dat ću ti dobru napojnicu.
- Ma vraćam se doma, crnčim od osam ujutro...
- Moram pratiti neke ljude... nezamjetno, da ne opaze...
- Pa uzmi drugi taksi.
- Vidim samo tvoj.
- Znaš da nisam dužan. - Ote se taksistu zijev.
- Neće biti nasilja... ni gužve.
- Zaspat ću... Dao bih polovicu današnje zarade da taj čas zaspim.
- Uzmi olovku i zapiši svoju adresu. - Prijeđe inspektor s molbe na zapovijed. - Ja ću voziti, učinit ću što moram i odvesti te kući.
Uto zazvoni mobitel. Javi se.
- Félixe... Bila je Miranda.
- Da.
- Ideš doma?
Dvojio je o odgovoru pet sekundi uloženih u sjedanje na taksistovo mjesto, koji se smijao vrlo opušteno zbog umora.
- Imam još za nekoliko sati - slaga. - Zašto?
- Ne znam bih li probudila susjedu da pokupim malu... Uza sav trud riječi su joj zvučale kao isprika, no odluči olakšati joj.
- Pusti je. Neka spava. Navit ću sat za osam i otići po nju prije doručka.
- Ne, ja ću. Ti se odmori.
- Kako želiš.
- Bok.
- Bok.
To je bilo sve. Kratko, iako dovoljno da zaustavi izljev krvi jer posta gorka i zgruša mu se u nosu.
U retrovizoru vidje Peugeot. Upali i krenu.
- Spusti barem zastavicu - bile su posljednje taksistove riječi prije negoli će konačno sklopiti oči.

3.

SUMNJA




Sat poslije, Miranda se tuširala kod kuće. Vrela voda slijevala joj se na ramena omekšavajući svu napetost u njoj. Ne osjećajući tugu, i ne htijući, zaplakala je. Oćutje kako joj to pomaže. Spoj vode i njezine vode razdrješivahu neke prastare čvorove koji su joj tištali dušu: krivnju, stegu, dužnost, žrtvovanje... Sijaset stvari što ih je uprtila na leđa na dan kad se udala.
Učinila je to znajući da je Félix ono što jest: pronicav čovjek koga može voljeti bez ljubavi.
Učinila je to jer joj je bio potreban stvaran muškarac da ne poludi, a stvarni su muškarci poput njega. Poput nje ne postoje. Tražila ih je prije Félixa; i poslije. Našla ih je samo u romanima i filmovima. Bijahu laž.
Do danas.
Javier upali svjetla u vrtu kako bi se uspeo do spavaonice u polutami. Nije se mogao suočiti s kućom. Neko bi ga neugodno sjećanje moglo spustiti s oblaka.
Nije se istuširao, ni razodjenuo. Radije je legao s tragom Mirande na sebi.
Položio je njezine gaćice na pokrajnji jastuk i zanio se kao bena zamišljajući da još sadrže netom otkriveno blago.
Svaki djelić sobe bijaše prožet divnom modrinom.
Jedva je čuo svoje disanje. Onako skutrenu na boku, pričini mu se da ponire u tišinu nalik na onu prije rađanja.
Možda se danas iznova rađao. To je. Iz istrošena čovjeka nicala je te zore nova i mnogo bolja osoba. Budućnost nije više pobuđivala paniku. Izgubljene iluzije najzad su se vraćale, zagrijavajući motore njegova postojanja.
A ipak sat prije, u kolima, drhtao je.
Kad god se mimoilazio s nekim autobusom, obuzimao ga je poriv da zavrti upravljač i smrska se o nj.
Apsurdno. Jer vožnju je započeo odlično raspoložen...
Bit će želja, ili strah od želje, ili kočenje želje. Nenadana glad, slično onome kad je prvi put prestao pušiti.
Zanijevši se nekoliko puta, osvijesti da vozi kao bjesomučnik i da ona to trpi bez riječi.
Stao je. »Da, valja stati.«
- Poginut ćemo, za ime božje!
Spustio je prozor i udisao ne nalazeći sav zrak za kojim su pluća hlepila.
- Treba mi piće.
Nije znao gdje je, ni kamo ide, čak ni može li tu ostaviti kola. Njegova je drhtavica zarazila ulicu i zgrade.
- Boli te u prsima?
- Ne!
- Osjećaš li probadanje?
- Ne!
Nasuprot vidje disko. Uđe. Kako je silazio stubištem, pojačavala se glazba. Godila mu je.
Unutra je bilo dupkom puno i mračno, no pohrlio je kao rijeka kroz korito mladih što su pjevušili neki reagge ritam.
Stigao je do šanka, pravog mravinjaka, ne brinući prati li ga ona. A bijaše tamo.
Osjetio je njene ruke oko struka, težinu glave na leđima, njene poljupce na vratu, kako mu vrškom jezika miluje uho.
Bio je njezin način da mu kaže kako je nasmrt ranjena kao i on.
Razumio je i ne osvrnu se. Tek, uhvati je za ruke, povuče ih do spolovila i protrlja ga njima preko hlača.
Osjet nije bio onaj poznati, nego mnogo snažniji.
I tad se sva snaga svemira sabra među njegovim nogama. Život proključa, iz njegova penisa suknu mlaz svjetlosti i stopi se s izvorom stvari.
Okrenu se i povrati njezino lice. Pojmi da se, prije nego ševiti, idu ubiti.
Nije mario. Imao je pred sobom stranicu i morao ju je ispuniti svime onim što se nikad nije usudio napisati.
Kliznuli su niz stijenu šanka gurani i gaženi desecima nogu, no ni za to nije mario jer svijet je u hipu iščeznuo i preostao je tek prostor te žene.
Dojam bijaše trenutačan. Ušao je ne kucajući i oćutio se kod kuće. Nije mu trebao ključ, ni vodič kako bi mu pokazao njegovo mjesto. Zaželio je zauvijek tu ostati.
Nije bilo žestine, ni prešnosti, a kamoli tjeskobe. Tek mir sred kaosa. Lijek ljubavi na bojnom polju. Tko će znati koliko je trajalo.
Dugo ili kratko, osjet je ustrajao u modroj sobi. Zauvijek će ga čuvati, ako se i ne ponovi. Uspomena će mu dostajati da se nikada više ne osjeti sâm.
Nakon vrhunca bijahu podulje nepomični: ona na njemu, on na podu.
Glazba im se jasno vratila i pojmiše gdje su. Nisu se postidjeli. U onom mnoštvu, svatko je bio u svom filmu.
Ustali su i pošli u kola. Tamo iz njih provali smijeh.
- Što se zbilo? - Strepjela je da će povratak u stvarnost značiti gadan pad .
- Teško da ću ikad biti s nekom ženom, ako to nisi ti...
Na kraju se pokazala istinitom stara priča da smo polovica koja ne miruje dok ne nađe drugu.
Vani, ispred Javierova vrta, sjedio je Félix na rubu pločnika. Jednom je rukom čupao kosu a drugom držao pištolj, i pitao se što sad.
Upravo je vidio svoju ženu (svoju, onu koju je povrh svega smatrao svojom) kako usred diska jaše na tiposu što joj ga je zabadao bez imalo obzira. Slika bijaše tako divljačka, i tako se mučno vrtjela u njegovu mozgu da, zatočen stuporom, nije bio kadar složiti dvije suvisle misli.
Taksistovo hrkanje kidalo mu je živce. Poboja se da će još pucati u nj ne bi li se malo pribrao.
On nije pucao: ali Jareño jest, u svoju ženu u nekoj bolnici Melille.
Félix je doznao ujutro u baru. Toliko ga je potreslo da nije ni okusio krišku omleta s krumpirima, a kava s mlijekom ukiselila mu se u želucu.
Stvar je svima prirasla jeziku. Ona kurva Carola kazala je sirotom rogonji neka se vrati odakle je došao.

Zamislio je prizor. Poznavao ih je. Carola je bila vrlo strastvena. Zacijelo se osjetila hromom i samom, bez čovjeka zbog kojeg je sve bacila preko palube, i htjela je umrijeti. Jareño joj je u tome pomogao, pružajući joj tako svoju posljednju uslugu.
Upitao se bi li se morao osjećati odgovornim i odmah odvrati da ne.
Plaćajući, naišao je na srećku. Obeća sebi da će, dobije li, najprije poslati nešto novca Jareñu.
U uredu se sastao s Rojasom i Anastasijom. Razmotriše što su prikupili o slučaju Martes.
U prvom potezu nije nađen nikakav zapis o njemu u računalu. Njegov je identitet, stoga, ostao zagonetan.
No vještaci su otkrili svježe tragove u Dodgeu. Netko ga je rabio za privatnu zabavu, jer pronašli su ostatke sjemena i nekoliko stidnih dlaka, jamačno ženskih. Puka pričica. Teško da je jedno imalo veze s drugim.
Liječnica Salinas nazvala je rano ujutro prilažući nov podatak. U drugom ispitivanju tijela zamijećene su sitne razderotine u predjelu anusa. To navodi na pomisao da je bio homoseksualac, ali moglo se raditi i o heteroseksualcu koji se zadovoljavao vibratorom.
U vezi s prijavom nestanka, tek se jedna donekle poklapala s njegovim opisom.
- Dolazi iz središta. Stanovita Claudia Sanchez, spremačica, čudi se da nije zatekla gazdu kod kuće - kaza Rojas zafrkantski. - Prema gospođi, uvijek joj daje upute za mačka prije odlaska...
Félix je jedva slušao. Njegove misli bijahu s Jareñom i Mirandom. Jareño je katkad imao njegovo lice, a Miranda Carolino.
- Pretpostavljeni nestali zove se Jacinto Vega. Trideset i devet mu je godina, samac je, radi kao sinkronizator.
- Sinkronizator? Kakav to sinkronizator? - zablista Anastasijev »nos«.
- Moram te razočarati, kite - pecnu ga Rojas - glas Harrisona Forda nije glas Harrisona Forda.
Félix je bio jezivo raspoložen. A njegovi su se ljudi još zavitlavali.
- Rojas!
- Gospodine?
- Nađi spremačicu. Pokaži joj Martesovu sliku i, bude li sreće, nazovi.
Rojas primi na znanje. Odlazeći, našali se pozdravljajući po vojnički.
- A ti...
Anastasio dobro naćuli uši, svjestan da ne shvaća uvijek sve otprve.
- ...Ti idi zatražiti nalog za pretragu. Nije zgorega, jer poslije treba čepiti u redu.
Anastasio uze kavu i dignu se sa stolca. Potom povjerljivo priđe Felixu.
- Znaš da smo na kraju otišli?
- Molim?
- Rojas i ja, u onu saunu.
Sjao je poput momčića što slavi nestašluk.
- Moramo te jednom odvesti, inspektore.
- Vidjet ćemo.
- Zamisli nas dvojicu u jacuzziju, s dvije krasne mačke...
- Koliki je ispao ceh?
- Besplatno! Njegov nas je prijatelj častio.
- Oprezno s onim što ispada besplatno...
- Da znaš koji je gušt navući kondom u jacuzziju... Pomoli mu se slina u kutu usta. Onda se osmjehnu i ode vukući golemo tijelo.
Osta miris kolonjske vodice. Od toga se Félixu malo zavrti.
Mjesto gdje su radili moglo se zamijeniti s kojim god uredom: stolovi, stolice i mnogo telefona. Svaki je tim imao svoj prostor, no katkad je kaos bio tolik da se čovjek morao zatvoriti u nužnik ako je želio misliti.
Toga se jutra sve uskomešalo. Vijesti o Jareñu pristizahu jedna za drugom. Posljednju je krikom pronijela Marimuslos, dijeleći roščiće što ih je ispekla njezina majka.
- Pobjegao je. Nitko ne zna kako, no traži ga pedeset policajaca po cijeloj Melilli...
Množina urotničkih pogleda činila je izlišnim naglas reći kako je to dogovor, kako je jasno kao dan da su ga drugovi pustili pobjeći. Osjećaj zadovoljstva bijaše opći. Jareño je to zavrijedio. Kad bi bar umio iskoristiti sate prednosti koje su mu nedvojbeno dali.
Félix prihvati roščić iz ruke Marimuslos i raširi list gdje je sinoć zabilježio registracijski broj Peugeota. U nepunih pet minuta i nekoliko poziva dobio je željene podatke: kola je kupila na leasing Oriunda P.C., S.A., producentska kuća za film i televiziju sa sjedištem u Ulici Marques de Valdeiglesias u Madridu. Polica osiguranja glasi na don Javiera Orillu Fabregata.
Okrećući broj producentske kuće, iščupa dlaku iz uha i spali je upaljačem. Potom pomirisa prste i iskrsnu mu u sjećanju njegova majka kako oprljuje kožu pileta.
- Oriunda, izvolite.
- Dobar dan. Pripremamo predavanje o španjolskom filmu i želio bih da mi dostavite životopis Javiera Orille...
Javier pomisli kako je najrazboritije ne žuriti. Danas se, sukladno zadanoj riječi, seli u hotel, noseći ono najnužnije u nekoliko kovčega. A onda sve u svoje vrijeme: već će u miru razlučiti što mu odgovara.
Nije ovisilo o njemu, nego o zbivanjima. Možda će trebati potražiti stan za jednog, ili za dvoje... Tko zna nije li najpametnije otići u drugi grad, ili čak drugu zemlju.
Upitao je Lolu odobrava li da gostinjsku sobu koristi za čuvanje onog što smatra svojim. Ona ga je obodrila, i još je poslala sina Jaimea neka mu pomogne.
- Knjige, tata?
- Ne. Zasad ostaju ovdje. Već će doći čas za prepiranje s tvojom majkom čije su koje... Računalo, ako hoćeš, stavi u tu kutiju. I papire slijeva.
- Pišeš li štogod?
- Uvijek.
- I što će biti?
- Ne znam još.
Jaime uzvinu plave obrve u izraz divljenja.
- Otkad sam bio mali, vidim te pisati svaki dan. Stvarno je dojmljivo.
- Što je dojmljivo?
- To. Da sjedneš i pišeš kao da ti je potrebno.
- A što je tebi potrebno?
- Meni?
- Da.
- Što misliš?
Javier se pokuša uživjeti u sinovljeve potrebe, ali uzalud. Naravno, nije bilo prvi put. Jaime ga je poražavao. Kad god se upinjao misliti na nj, njegova bi mašta zakazala. Bijaše strašno vidjeti ga tako blijeda, posve nezanimljiva. Nikad ga nije mogao uzeti kao uzor. Čak ni za sporedne likove.
- U ovim godinama vjerojatno želiš što je moguće više biti s curom, zar ne?
- Ozbiljno to kažeš?
- Dobro, ona je vrlo lijepa...

- Kako se zove?
- Tko?
- Moja cura.
- Čemu sad to?
- Ne sjećaš se.
- Koma sam s imenima, ali njezino sam upamtio. Nije se usudio reći nijedno ime.
Jaimeov se izraz, bez ijednog trzaja, pretopi iz mladenačkog u izraz nekog mnogo starijeg i mnogo tužnijeg.
Javier je zamijetio. Uzmaknu dva koraka naoko bez razloga. Nevidljiva sila koja ga je gurala natrag bijaše odbojnost.
- Magda, ha? I ona prije, Silvia, nije li?
Jaime ostavi pitanja u zraku. Zasukao je rukave veste i metnuo računalo i listove u kutiju. Onda je podignu.
- Što je, sine?
Jaime, zajapurena lica, bijaše živa slika svog djeda, Lolina oca, pukovnika koji je danomice dolazio odjeven za tenis u svoj ured u Zapovjedništvu.
- Jaime, molim te.
Mladić ispusti kutiju i udri u trk. Bilo je to toliko neočekivano, da se Javier ukipio u boravku gledajući kako sin bježi od njega.
- Jaime!
Uza svu vježbu, nije ga mogao uloviti. Dečko je bio brz kao strijela.
- Jaime, stani, k vragu!
Jaime bijaše još samo leđa što su izlazila na ulicu.
- Stani i razgovarat ćemo!
Miranda je htjela presvući jastučnice kadli opazi zagasitocrvenu mrlju na desnoj. Félixovoj. Doimala se kao krv. Zabrinuto pregleda džepove muževa ogrtača i pronađe ostatke rupčića, isto umrljanih krvlju, i list papira presavit načetvoro koji raširi.
Bio je istipkan. A poznavala je i oblik. Policijsko izvješće. Poče čitati.
Došavši do trećeg retka, morala je sjesti i pripaliti cigaretu.
Pročita iznova: »Tijelo neidentificirana muškaraca otkriveno je u prtljažniku Dodge-Darta ostavljena oko jedanaest mjeseci na parkiralištu Trga España...« Uplašila se. Uistinu se uplašila.
»U prtljažniku Dodge-Darta... na parkiralištu Trga España...«, ponovi.
Plašilo ju je tek ono neshvatljivo, a to je bilo. Protivno Félixu, ona nije vjerovala u slučajnosti, a kad bi se pojavile, tražila je logično objašnjenje koje bi ih lišilo njihova iznimna obilježja.
No sad se bujica misli vrtložila njenim mozgom. Neke nesuvisle. A ako nije isti Dodge? Ako su dva? Čak si je bila smiješna. Jedina kola koja je umjela prepoznati bijaše Dodge. Da su se Javier i ona sklonili u druga, sad bi u blaženu miru čistila kuću. Pripali novu cigaretu ostatkom prethodne. Živci i dim povedoše njezine misli drugim pravcem. A ako je taj zapis Félix navlaš ostavio u džepu kako bi ga ona pročitala?
Kad god je šetala psa, osvrtala se provjeravajući ne prati li je. Nikad to nije učinio jer imao je povjerenja u nju, i do noći Dodgea s razlogom.
Uistinu, uistinu mu je nevjerna bila jedino s Javierom. S ostalima mogli su joj se pripisati razni pridjevi: luda, bolesna, poročna, prljava... Ali nevjerna ne.
Možda je upravo to uočio, novi sastojak u njoj: ljubav.
No, želi li je stjerati pred zid, čemu si zaplitati život uvaljujući mrtvaca u stvar?
Nije trpjela neizvjesnost. Dohvati slušalicu i, drhćući, okrenu broj što ga je znala naizust.
Javila se djevojka iz vratarnice. Zamoli je neka je spoji s inspektorom Feijóom.
- Izvolite.
Mužev je glas zvučao drukčije kad bi ga zvala na posao. Ozbiljnije, hladnije. Sad joj je gotovo zadao strah.
- Ja sam - kaza žena.
S druge strane nasta tajac. Potraja tek časak, no u Mirandi izazva mučninu i htjede prekinuti vezu. Ipak, smogla je hrabrosti i produžila.
- Nešto ti se dogodilo noćas?
- Meni?
- Ima krvi na tvom jastuku.
- Ništa, pukla mi je žilica u nosu... kao dječarcu...
- Ali... jesi li dobro?
- Kao obično.
Nije bio kao obično. Riječi mu dopirahu tako suhe, da ga je zamišljala usana stisnutih u crtu, oštrih poput britve.
- Nisi mi još rekao zašto si odgodio godišnji...
Félix se osupnu čuvši je tako uplašenu. Reklo bi se da njegovu ženu izjeda krivnja teža od one poznate mu. Preletio je pogledom životopis Javiera Orille netom primljen faksom.
Čitao je naslove njegovih djela i mrzio ga. Protiv te parade uspjeha bijaše nemoćan.
- Félixe, jesi li tu?
I on je htio prekinuti vezu, no zatomio je gnjev i zaključio da je inteligencija jedino oružje kojim je može zadržati.
- Čuj, imam jedan prilično zamršen slučaj. Ne mogu sad razgovarati.
- Koji slučaj?
Poklopila je usta, pokudila se, nazvala se kretenušom jer gubi prisebnost. Čemu taj poriv da se oda kao kakva zločinka?
Félix je gledao sliku dotičnog Orille na zadnjoj stranici životopisa i također gubio prisebnost. Osobito kad bi ga se sjetio kako sjedi na podu s raskrečenom Mirandom u krilu.
- Ubojstvo.
»Našeg braka«, pomisli. Slika mu je podrhtavala u rukama. Povređivala ga je toliko, da ju je morao hitnuti nekamo kako ne bi planuo. - Otkrili smo jednog sumnjivog, ali... Snažnim udahom Miranda oprži usne. - ...Nema dovoljno dokaza, a kako, usto, tip nije evidentiran...
Félix nikad nije lagao. Sada je to činio i proželo ga je uzbuđenje. Vidje sebe izobličena, odražena u utiskivaču spojnica na stolu. Pomisli da mora stati ne želi li se pretvoriti u čudovište. No stisnuo je butine, osjetio jaja kao pesti, i produžio:
- Ne želim izazvati sablazan, a jamačno će izbiti jer... radi na filmu... Miranda osta prikucana na zid. Žuta kao on.
- Ti ga poznaješ... siguran sam.
Htjede odvratiti, ali izdao ju je glas. Tek joj se srce otimalo uteći kroz grlo.
- Ja?
- Kad gledaš tolike filmove...
Nijedan kao taj što ga proživljava. Nijedan koji bi je toliko izmoždio.
- Dobro, dosta. Ne znam zašto to pričam kad smo se dogovorili da ti nikad neću spominjati posao.
Anastasio mu je već poduže davao znakove.
- Moram ići, dušo.
Spustio je slušalicu. I osjetio strahovitu želju za mokrenjem.
- Spremačica je prepoznala sliku - progovori Anastasio pijuckajući mrvice roščića. - Rojas nas čeka u Ulici Hortaleza.

JACINTO






1.

BOLNO TIJELO




I Juani je slagala u frizeraju. Kazala je da treba deset slobodnih dana kako bi otpratila Juancara u Barcelonu. Tamo će ga podvrgnuti novom liječenju koje iskušavaju. Ništa im ne jamče, no ne preostaje im drugo doli hvatati se za slamku. Kako imaju rodbinu u Badaloni, vode djecu sa sobom.
Vlasnica i radnice poželjele su joj sreću.
Izišla je na ulicu pritisnuta samilošću. Već se uvriježilo. Potaknuti sućut bilo je teško na početku. Sad više ne. Nesreća se pokazala udobna kao kišna kabanica. Ljudi su se trudili biti pažljivi. Primala je bolje napojnice. Prijazne susjede čuvale su joj djecu. Osjećala se tako zaštićenom u četvrti, da se već osam mjeseci nije maknula iz nje.
Ušla je u podružnicu štedionice gdje je imala račun i potražila ravnatelja. I službenici su je poznavali, pa joj uputiše ohrabrujuće osmijehe.
Olakšala je čekanje razgledajući oglasni listić za hipotekarni kredit. Vidje sliku obitelji pred kućom za odmor: otac, majka i troje djece, svi u sportskoj odjeći. Muškarac je držao štapove za golf. Jedan dječak, rugby loptu; drugi, bicikl, a djevojčica, peraje. Majka nije ništa nosila, iako se u dnu fotke razabirao teniski reket koji je možda njezin.
Pojavio se ravnatelj, njene dobi, isto iz Carabanchela. Sjeti se da je jednom plesala s njim. Mogao joj se svidjeti, ali nije. Drhtala mu je ruka za sentišâ.
Juancar ju je, naprotiv, zaludio jer se primicao ne gubeći ritam. Zato je loše izabrala. Bila bi sretnija s ravnateljem koji se, k tome, kao svi koji zarađuju, s godinama proljepšavao.
Sjela je pred njegov stol i vidjela uokvirenu sliku njegove žene. Pomisli kako mu uz takav primjerak zacijelo još uvijek dršće ruka.
- Zanima me je li moj muž nedavno uložio novac.
- Na tvoj račun?
- Na svoj.
- To ti ne mogu reći.
- Možeš, jer sad već...
- Juanita...
Zvao ju je Juanita. I svoju je ženu vjerojatno zvao umanjenicom: Isabelita, Martita, Laurita...
- Da nije važno, ne bih te molila.
Čovjek ispruži ruke preda se tražeći malo udobnosti. Rukavi su nategnuli kosi šav.
- Taj ti je kaputić pretijesan.
On je pogleda kao da je zazvučala umilna glazba i kani je pozvati na ples.
- A i košulja. Zašto ne otkopčaš ovratnik?
- Kad odveć volim jesti - osmjehnu se. - I gledaj kakav sam... Ručam uvijek u asturijskom restoranu na uglu. Poznaješ ga?
Juani je poznavala malo restorana.
- Kad se zaželiš fabesa38 s vrsnim kopančicama, kaži mi. Otkopčao je košulju. Svukao kaputić. Imao je krugove znoja ispod pazuha.
- Ali ne želim se udebljati kao moj otac. Počet ću igrati golf. Izustivši to, osjeti jad.
- ...Prije je golf bio bogataški sport, a sad...
Ustao je lako uvlačeći trbuh. To ga je prinudilo proširiti prsni koš, izlažući opasnosti dugmad košulje.
- Vidjet ću što mogu učiniti.
Juani napusti podružnicu satrta. Prethodnog jutra njezin je Juancar primio ček na milijun peseta.
Pokušala je ispitati odakle, no prijatelj se zatvorio kao školjka. Taj podatak neće izvući iz njega.
Nije htjela navaljivati. Bilo ju je stid i dalje očijukati. Osobito ju je brinulo ne porušiti mostove do tog momka. Jamačno će joj dobro doći poslije, kad će trebati pomoć oko udovičkih papira i novi zajam za otplaćivanje hipoteke.
Poigra se mišlju o vezi s njim. Imao je zdepaste i zapuštene ruke, ali činio se drag i zaljubljiv.
Postidje se vidjevši se silno ružnom u izlogu. Uz to obličje, ravnateljevo je udvaranje bilo neshvatljivo.
Možda jednako gleda sve zdvojne Juani koje prolaze kroz njegov ured. S lišćem dobrice izvlači ih iz škripca i onda ih poziva k Asturijancu.
Četvrt je zlatni rudnik za takve bezobzirne tipove.
Otvori torbicu i izvadi omotnicu s kartama. Zirnu na sat. Preostalo je još nekoliko sati za slaganje kovčega prije odlaska u zračnu luku.
Javier je već poduže čekao u kolima nasuprot Mirandine kuće.
Mislio je nazvati je, ali telefon nije bio prikladan za izlaganje ponude koju je imao na umu.
Najprije je htio prići interfonu i javiti joj da je dolje. Odustao je. Mogla bi se osjetiti ugroženom zaprijeti li njezinoj intimnosti.
U međuvremenu, ugledao ju je dva puta na balkonu. Prvo je zalila biljke, a poslije mirno stajala, s rukama na ogradi, odsutno motreći obzor. Uznemirio se.
Danas se probudio bolna tijela. Radost noći rasplinula se u zoru. Jutarnje sunce bolo je oči, no Javier je posvuda vidio sjene.
Zgoda s Jaimeom ga je kosnula. Nije čudo. Njegov je sin bježao od njega. I Lola je bježala, a mlađi se pripremao za studijsku godinu u Americi. Pogleda li stvarnosti u oči, jasno je kako se svi koji čine njegov životni oslonac bolje snalaze bez njega. Tek ga je posao vezivao uz Madrid. A tu nije mogao ostati jer cijeli grad bijaše zamka.
Popričao je sa svojim odvjetnikom, i s financijskim savjetnikom. Obojica su mu potvrdila da, bez ikakva napora, može pet godina živjeti od rente.
Morao si je to priuštiti. Radio je od četrnaeste, kada je pao iz dva predmeta u četvrtom razredu i otac ga je prinudio zaposliti se u Laboratorijima Bayera u Ulici Bailén.
Radio je od osam do tri. Prvi dnevni zadatak bio je napuniti krčag na javnoj česmi na uglu. Njegov prijatelj Alcaniz katkad bi se pomolio na prozoru i pozdravljao ga sanjiva lica. On je prošao. Mogao je i dalje ustajati kasno i ići na nastavu u devet. Dobri su dječaci svlačili pidžamu u sat kad su zločesti punili krčage.
Miranda se najzad pojavi, vodeći Dominga na uzici. Javier iziđe iz kola, zaključa ih i pođe joj u susret.
Saletje ga sumnja je li mudro pristupiti joj pred kućom. Primjereno bi bilo udaljiti se iz susjedstva, dvije-tri ulice, ne više, ili pričekati da stigne do parka, ako nije predaleko.
Zapravo je rasuđivanjem prikrivao netom niknulu želju: promatrati je dok šeće psa.
To je i učinio.
Kada je zastala kupiti novine, sklonio se pred izlog slastičarnice. Kad je ušla u kemijsku ostaviti Félixov ogrtač, zavezao je cipele i popravio čarape.
Srećom, park je bio miran. Danju ga je Miranda rijetko posjećivala zbog blizine kuća. Izlagala se susretu s kakvim susjedom koji bi je udavio naklapanjem o nedaćama zajednice. Zato se krila iza golemih sunčanih naočala.
Vidjela je slobodnu klupu, sjela i počela čitati novine od stranica zbivanja.
Nije bilo ni spomena ubijenog u Dodgeu. Možda je još prerano. No osvanula je vijest o policajcu koji je iz pištolja ubio suprugu.
Domingo zalaja. Pozdravljao je krasna dugodlakog ovčara. Njegov je mladi gospodar prošao ispred klupe motreći je s očitom drskošću. Bio je zgodan i nabori njegovih hlača su obećavali. Da je danas prekjučer, upitala bi ga za ime psa. On bi prišao i ponudila bi ga cigaretom. Potom ovisi. Ako je iz tog kraja, mogla bi mu reći da unajmljuje stan...
Začudi se da u njenoj otupjeloj glavi još ima pukotina za ispredanje sanji.

- Bok.
Javier je bio pored nje. Od osupnutosti ispusti uzicu.
- Što ćeš tu?
- Reći ću ti ako se nećeš ljutiti.
Prvi put ga je vidjela danju. Pod suncem se doimao mlađi.
- Pratio sam te.
Nasmiješio se. Ona se upita može li čovjek s tim osmijehom biti ubojica.
- Moram ti nešto reći.
- I ja tebi.
- Kad bi barem bilo isto. - Pomilova riječi misleći kako dan ide na bolje. - Da ja počnem?
Da, neka počne, jer ona nije kadra. Trpjela je snažno probadanje u utrobi kao da mjesečnica trećeg dana ne slabi nego nanovo buja.
A ipak bi se najradije bila pripila uz njegov neobrijan obraz, trljala ga svojim dok joj koža ne zabridi, zadržala to žarenje cijelog dana, to je htjela.
- Imam naum za se. Točnije: imao sam naum za se, sad može biti za oboje.
Jedva ga je čula jer je Dodgeova utvara neprestance prolazila između njih.
- Mnogo sam razmišljao... i zaključio sam kako smo mi terapija koja nam je potrebna.
Riječ mi bijaše divna, barem je zvučala divno na njegovim usnama.
- Čemu dalje premišljati? Svjestan sam da mi se uistinu posrećilo kad sam te upoznao. Dapače: kada sam te prepoznao. Nije to zanos ni prenagljenost. Dovoljno sam star da znam što želim. A želim mnogo, silno mnogo. Ne znam hoćeš li moći...
Mogla je sve. Sve. Samo da dani ne počinju u osam ujutro i da prvo što njene oči vide nije oker mrlja na stropu spavaonice.
- Ti i ja zajedno. Krećući iz početka. Daleko odavde. Možemo proputovati svijet ili, ako ti je draže, skrasiti se u nekom mirnom kutku. Treba mi tek stol i stolica za pisanje...
»U kolibi pokraj mora - zamisli žena - kao u TV spotovima.« Ona će stavljati listove u boce i bacati ih u more.
- Hajdemo! Ne muči se onim što ostavljaš iza. Iza je iza. Živi što zavređuješ. Sada. Ne čekaj. Ono što valja očekivati od života nije ovdje.
Miranda je molila mnoge vlakove za trenutak poput ovog. Vjerna sebi. Željela je jedino otići kući, uzeti putovnicu i neka je on vodi kamo ga volja.
- Domingo! - kriknu tad.
- E?
- Gdje je? Pas je nestao.
Skoči kao oparena i pričini se kao da ga traži. Zapravo je tražila svoj zdravi razum. Krenu kao da ništa ne ostavlja na toj klupi, a ostavljala je sve: njega, i budućnost koju je uvijek mislila da zaslužuje...
Javier se pak pitao zašto mu danas toliko toga izmiče iz ruku.
- Upašio sam te, zar ne? Odveć žurim, ne? Ona poželi vikati. Sklopi oči i učini to.
- Domingooooo!
- Znam da nismo primjer osoba koje jamče vjeran i trajan odnos, ali.. .
Miranda nije znala odakle početi, no morala je. Otvarao joj je svoje srce, nije zavrijedio nikakvo zlostavljanje. A i svaka je nova riječ činila sve još bolnijim.
- Jučer si me pitao za zanimanje mog muža...
- Da.
- Policajac je.
Primio je vijest naoko bez uzbuđenja, ali sledila mu se krv.
- Istražuje jedno ubojstvo. Sjećaš li se Dodgea s parkirališta?
- Dodgea... gdje smo mi...?
- Da.
Javier je gledao sebe odražena u njenim naočalama. Tamo nije bio sam. On bijahu dvojica. Svaki u jednom staklu. Dva sićušna i tamna čovječuljka.
- Pronađen je mrtvac u prtljažniku. - Što?
- U prtljažniku tih kola, mrtvac.
Motrila ga je drukčije. Mogao je to nazrijeti iako joj nije vidio oči.
- U kolima gdje smo bili, nije li užasno?
- Da, užasno, ali...
- Félix kaže da sumnjaju na nekog tko ima veze s filmom.
Izustivši to osjeti se u savršenom miru, pretvarajući ono proživljeno tijekom posljednjeg sata u krajnju glupost. Često se zbivalo: nešto bi je izjedalo, izrekla bi to i izgubilo bi važnost.
- Na filmu rade stotine ljudi. - Kazao je to vrlo ozbiljno.
- Ma jasno.
Smirivahu se. Čak se i Domingo pojavi vukući uzicu.
- To je očito slučajnost! - Javier, uvjerljivo.
- Ne znam... rekao mi je to nekako čudno, i pomislila sam... Klonula je. Nalet vjetra odnio bi je među lišće.
- Zgromilo me... Odonda dršćem. Noge me jedva drže...
Javier zaključi da mnogošto ovisi o tome kako će sad postupiti. Hitro uspostavi klasičnu shemu: Što želi? Što mu treba? Što postiže? Koraknu i zagrli je. Unutra je već ukonačio lik stvoren po njezinoj mjeri.
- Jesi li rekla mužu za nas?
- Ne.
Dostajali su zagrljaj i to pitanje da žena pokrene svoj mehanizam.
- Zapravo mi nikad ne govori što radi. A danas odjednom... »A danas odjednom.« Rečenica iziđe iz njenih usta, preleti park i vrati joj se. Raspršene misli počeše se povezivati.
- Zašto danas? Zašto baš danas?
On odriješi zagrljaj i izvadi Marlboro. Ovisnici iziskuju dražila žele li djelovati.
- Ne razgovarate o njegovu poslu?
- Ne, ne.
- A onda ti tek tako to ispriča...

- Čudno, ne čini ti se čudno?
- Je li još što rekao?
- Nije.
- A ako nas je pratio?
- Félix?
- Od prve noći. Od noći Dodgea.
Prva je noć bila preksinoć. Iako ju je on smještao mnogo dalje.
- Ne. Kad sam došla kući, našla sam ga zaspalog. Sjećam se da mi je kazao kako ide na godišnji.
- Ali nije otišao...
Bijaše poput bljeska. U njemu vidje Félixa kako ih, skriven iza betonskog pilastra, uhodi na parkiralištu, motreći njihove grozničave poljupce i zagrljaje dok nisu došli do tih kola i svalili se u njih želeći tek dodirivati i zasititi svoja spolovila. Onda ga zamisli kako se vraća kući kipteći od gnjeva, kujući osvetu koja će joj nanijeti dovoljno boli. Uto zapanjujuće jasno iskrsnu u kuhinji, trujući psa. Djelići se najzad uglobiše kad se sjeti da je zaspao s lećama, a uvijek ih skida čim stigne kući. Matematički.
Stubište i stanovi bili su svojedobno zacijelo visoke kategorije. Sada je prvo hlepilo za ličenjem, a drugi su, nakon zadnje pregradnje, pretvoreni u četiri stančića po katu.
Stan Jacinta Vege bio je među najvećima.
Smješten na posljednjem katu, imao je terasu s pogledom na Ulicu Augusta Figueroe.
Félix je najprije ispitao spremačicu. Potom prvog susjeda - učitelja letenja - i na kraju predsjednicu kućnog savjeta.
Njihove su se izjave pokazale istovjetnima. Žrtvu su opisali kao povučena, vrlo pristojna i šutljiva čovjeka, koji je rijetko primao posjete.
Nije čudo da nije zaveden u računalo jer nije imao španjolsko državljanstvo, nego andorsko.
Potvrdila je to putovnica, pronađena u noćnom ormariću uz Bibliju na francuskom, notes iz kojeg je istrgnuto nekoliko listova i pet-šest tankovrhih flomastera marke Pilot.
Svjedoci ga nikad nisu čuli spominjati obitelj. No nesumnjivo je potjecao od imućnih ljudi. Živio je na visokoj nozi, a nije bio poznat drugi njegov izvor prihoda doli rad u malenom studiju, kao sinkronizator »japanskih crtanih filmova«, pojasnila je Claudia.
Stan je bio njegovo vlasništvo. Kupio ga je dvije godine prije. Dvadeset i šest milijuna u kešu. Nenamješten. Ono što se moglo vidjeti nabavio je osobno u vrhunskim antikvarnicama i odavalo je njegovan ukus. Od slika na zidovima do četkice za zube.
Spremačica je slutila da je bio u vezi s udanom ženom. Nekom uglednom, jer:
- Jednog jutra, ljeti, došla sam u devet kao uvijek. U to je doba obično bio u teretani. Ali tog dana nije. Tog sam dana zatekla upaljena svjetla, i odmah opazila (imam dobar nos) miris skupog parfema. Ženskog. A na kanapeu je još bila i Loeweova torbica.
- Otvorili ste je?
- Za što vi mene držite?
- Mrtav je, neće saznati...
- Malčice. Otvorila sam je malčice.
- I?
- Kako rekoh, parfem je bio francuski.
- Još nešto?
- Pa tanka burma od bijelog zlata, s nizom briljanata u obliku vala. Jedan mobitel i nešto što mi je, iskreno, prisjelo...
- Što?
- Recordatorio. Kakav se da je na pogrebima, znate...
- I onda?
- On se pojavio u ogrtaču, sav užurban, i rekao mi neka se vratim za sat .
Susjedi su izjavili da su više puta sreli privlačnu ženu, otmjeno odjevenu, crnku, svijetlih očiju.
- Jedne večeri došao je vozač po nju. - Stiša glas do šapta predsjednica kućnog savjeta. - U tih malo navrata što sam se srele, nije se trudila hiniti. Opažalo se da je ovo zadnje mjesto gdje želi nekog vidjeti.
Učitelj letenja dometnuo je nov podatak.
- Nekoliko puta sam ga iznenadio u obližnjem klubu. Za muškarce. Htio sam iz znatiželje zapodjenuti razgovor s njim, ali klonio me se. Moj prijatelj konobar kaže da je samo gledao.
Iza leđa Anastasiju i Rojasu pokazao im je sliku Javiera Orille. Znao je da je to ludost, jer nemoguće je da postoji neka povezanost, ali podjarivala ga je iracionalnost želje da mu natovari ma kakvu krivnju. Nije im bilo poznato njegovo lice.
Nazvaše daktiloskopski za otiske. Volja za gubljenjem vremena, pomisli. Spremačici se dan prije prohtjelo obaviti veliko pospremanje.
Félix posla Rojasa u sjedište, neka stupi u vezu s andorskom policijom pa ako što izvuče.
Anastasija zaduži za ispis svih poziva s kućnog telefona od prošlog ljeta.
Mačka je udomio susjed koji je, poput svih koji odveć vole svoju majku, bio tankoćutan i meka srca.
Napustivši zgradu, svratio je u ljekarnu i kupio Nolotil. Glava ga je još boljela od sinoćnjeg udarca.
Popio je tabletu u baru, uz pomoć Magna39. Naglo osvijesti da je nalakćen na šank i obli ga je hladan znoj. »Šankovi će vječno napučivati moje more«, pomisli.
Pištolj ga je žario uz grudi, i sjetio se Jareña. Kao i prvog puta kad je pucao u čovjeka. Nanišanio je u noge i otfikario mu uho. Otrpio je mnoge šale na račun toga.
Nikad to nije ispričao Mirandi.
Zapravo (uviđao je sada) rekao joj je tako malo o sebi...
Prije rastanka u parku, žena mu je dala žuđeni pristanak.
- Da.
- Sigurno? - Javier nije vjerovao. Poznavali su se nepuna dva dana.
- Da.
- Nećeš se pokajati?
- Ja ne.
- Ni ja.
Čeznuli su za poljupcem, ali...
- Idi - zamoli ga žena, osjećajući kako privlači sve okolne poglede. - Bolje da smo što manje zajedno do sutra.
- Hoćeš li razgovarati s njim?

- Ne.
Javier je nije htio nagovarati. Ostavši sama, Miranda posljednji put pogleda poznati predio. Park je najednom postao vrlo malen. I zgrade, i ljudi, i komad neba nad njom. Nešto toliko neznatno neće joj nedostajati. Bijaše sigurna. Kao ni dućani ni susjedi koji je pozdravljahu osmijesima na povratku. Ono što će uistinu teško zaboraviti nalazilo se kod kuće. Zvalo se Celia i čekalo ju je.
- Hvala Bogu! Već sam mislila da ću morati ostaviti poruku...
Uprtila je dupkom punu naprtnjaču i odjenula se pretopio za to godišnje doba.
- Konačno sam dobila mjesto! Sara Espinosa je uhvatila gripu. Pravo čudo, ne?
Kći je imala nezgodnu navadu uzimanja za gotovo da je cijeli svijet u toku njezinih najsitnijih briga.
- Dobro, mama, ne zuri tako glupo. Idem na skijanje! U Alpe! Semana Blanca, zvuči poznato? Nakon one tatine spačke mislila sam da mi neće uspjeti, ali ipak...
- Kad ideš?
- Odmah! Autobus kreće za dvadeset minuta.
Voljela bi raspolagati s više vremena. Možda popričati o svemu sa Celijom, premda znajući da je ne bi mogla razumjeti. A opet, ako nikad ne razgovara otvoreno s kćerkom, ako nisu nimalo bliske, čemu sada? Nije li puka sebičnost pokvariti joj putovanje, tek da umiri savjest.
Otpratila ju je. Putem je Celia neprekidno pričala, a Miranda je neprekidno mislila kako je možda godinama neće vidjeti.
Nije utvarala sebi da je dobra majka. Pa ipak, dala bi pola života da može osjetiti težinu djevojčice u utrobi, kao tijekom trudnoće, kad se zaklela da nikad neće biti hladna prema kćerki kao što je njezina majka bila prema njoj.
Autobus je polazio i jedva se oprostila. Celia se zaokupila prijateljicama. Nije se ni sjetila da je ondje.
Posljednja uspomena na nju bio je komadić leđa iza prozora.
Nepomična, četiri ugla od kuće, ne znajući kamo ići, žena spusti vjeđe i poželi svom snagom da, dok ih podigne, već prođe jedna godina.
No zbilo se nešto neočekivano.
- Otišla je? - Obraćao joj se Félix, gotovo bez daha, doimajući se kao da je izgubio utrku. - Celia je nazvala. Rekla je da ide. Da nisi doma. - Dahtao je. - Nisam htio da ode sama, bez ispraćaja...
- Otišla je, da - dahnu kao da je s djevojčicom otišlo sve.
- Što ćeš sad?
Miranda nije razumjela pitanje, njegov doseg. Stoga ne odgovori.
- Hoćemo li zajedno ručati?
Mogla je potražiti ispriku, ali nije htjela biti kukavica. Kaza mu da ima variva od slanutka u hladnjaku i, želi li, ispržit će odrezak.
Do kuće su jedva i progovorili. Félix nije spomenuo slučaj Dodgea.
Ni ona.
U dizalu je rekao da će se istuširati. Ona mu je dala do znanja da je kupila njegov šampon od božjeg drvca u ljekarni.
Ušli su i oćutjeli se strancima. Kao da nisu bračni par i prvi put vide taj stan. Nikad nisu zajedno objedovali tijekom tjedna. Nikad nisu dijelili taj podnevni sat. I njihove dvojbe i izvjesnosti o onome pored bijahu nove. Ono što bi nekoliko dana prije bio nezanimljiv bračni prizor, pretvaralo se sada u neizdrživu napetost između dva neznanca koji se nazivahu mužem i ženom.
Félix je počekao do spavaonice i ondje skinuo jaknu. Supruga je mrzila vidjeti ga s pištoljem u kući.
Razodjenuo se i u gaćama se uputio u kupaonicu.
Zastao je pred kuhinjom. Miranda je privezivala pregaču.
Upitao se što bi učinila da uđe i zagrli je s leđa; da poljubi njezin golem vrat i miluje joj grudi dok ne osjeti bradavice poput kamena.
Ona ga iznenadi na pragu, tako unezvijerena da se poboja da će je silovati.
- Hoćeš se tuširati sa mnom?
Félix je bio skladne, žilave građe. Volio se pokazivati jer je, od vrata niže, izgledao deset godina mlađi.
- Imam mjesečnicu.
- Nekoć nam nije smetalo...
Miranda odvagnu kako ga, zaskoči li je na prepad, može odgurnuti i uteći. Od kuhinje do vrata stana bilo je najviše šest metara.
- Zašto hodaš bos?... Za to ti kupujem papuče?
- U kupaonici su.
- Ne, dragi moj, u sobi su.
Skupila je hrabrost i pošla k mužu, igrajući ulogu narogušene kućanice što joj je dobro išla. Okrznuvši njegovo tijelo opazi kako mu raste obujam gaća i pomisli da ga, bude li nužno, može ošamutiti koljenom. No nije bilo potrebno jer se odmaknuo. Miranda s olakšanjem prođe hodnik i uđe u spavaću sobu. Dohvativši papuče, spazi pištolj na stolici. Sjeti se vijesti o policajcu koji je ubio suprugu i vidje sebe mrtvu na postelji. To je ponuka da uzme revolver s dva prsta (toliko ga se užasavala) i skloni ga pod jastuk.
- Trebaju mi nove gaće... A da mi, za promjenu, kupiš onakve moderne... Calvin kak’ ono?
Félixova ruka izviri iz kupaonice. Miranda se grdno prepade.
- Daj.
- Evo.
- Hvala.
- Ništa.
Bijaše pred njim i našalio se spuštajući gaće do koljena. Žena zalupi vrata.
S policajčeva lica iščeznu osmijeh. Patio je. Njegova su povrijeđena čuvstva budila tamnu bol koja mu nije dopuštala jasno sagledati stvari. Što mu je činiti?: prihvatio bi svaki sporazum samo da je ne izgubi, premda se ona već smatrala izgubljenom.
Palo mu je na pamet priznati da ju je uhodio, no odusta jer - poznavajući je - znao je da mu nikad više ne bi vjerovala.
Trebala mu je hladna voda da ne poludi. Možda je već kasno, možda jest jer tijelo mu se rugalo erekcijom, a to je doista bilo nedostojno.
A ipak, nije se mogao suspregnuti. Pamtio je kako se izvijala na podu usred ljudi i ta ga je slika smućivala kao ništa u životu.
Razmaknuo je zastor. Kada je još čuvala lokvice pjene. Ona ju je nedavno koristila.
Na porculansku stijenku prilijepili su se ostaci stidnih dlaka.
Sjeti se onih otkrivenih u Dodgeu. Odluči uzeti nekoliko uzoraka i poslati ih u laboratorij.
Opet se činilo nesuvislo, ali riješio je mnoštvo slučajeva uzdajući se u osjećaj.
Stavi ih u posudicu od higijenskih štapića.
U boravku zazvoni telefon. Javila se. Bio je Anastasio.
- Za tebe! - viknula je.
- Neka zovu poslije!
- Zovite poslije!...
Anastasio nije kanio čekati više ni minute. Bilo je gotovo tri i umirao je od gladi.

- Pitaju mogu li ići jesti...
Félix je odvrnuo slavinu, no nije se još tuširao. Mrzovoljno sveže ručnik oko struka i iziđe.
Miranda mu doda slušalicu.
- Mogao si zatvoriti pipu...
- Zatvori je ti. Okani ga se.
On istrese srdžbu na podređenog. Tome je i služio.
- Jebemti, kao da ste mi djeca!
Žena zavrnu slavinu i pogleda se u zrcalu. »Imam lice janjeta - pomisli. - Spremna za žrtvovanje.«
- Jeste li barem otkrili što značajno?
Začudila se vidjevši štapiće rasute po polici. Posudica je, tko zna zašto, bila prazna.
- Telefonica vam je dala popis poziva? Shvati da muž prima novosti i priđe.
- Opažaju se mnogi na dva određena broja. Odlično! - Osjećao se moćno; godilo mu je da njegova žena uviđa kakvu vlast ima na poslu. - Znate li već na koga glase?
Félix se uplašio samog sebe kad je čuo odgovor.
- Oriunda?
Bijaše čudo da je silovitost njegove želje željeno pretvarala u stvarnost.
- Producentska kuća za film i televiziju?
Navlaš je izgovarao. Zbog Mirande, koja se morala uhvatiti za dovratak jer su joj klecale noge.
- Oriunda. Da. Claudio Undarrra i Javier Orilla... Preduhitriti sudbinu pružalo mu je osjećaj povlaštenosti.
Katkad je vjerovao da je kadar odaslati svoju energiju do samog Božjeg oka.
- Treba ih čim prije posjetiti.
Između hodnika i kupaonice njezini su se snovi rastočili. I ne prvi put. Već joj je dojadilo povinovati se zloj kobi... zbivanjima što se uroćuju ne bi li je unesrećila...
Dršćući otvori ladicu s lijekovima i uze svoje tablete za spavanje.
»Moram ga zaustaviti - mislila je - ili će konačno zaključati moj život, i u toj doživotnoj robiji, ovo će biti samo još jedan dan.«
Pola sata poslije, Javier i Claudio razračunavali su se u Van Dammeu, baru na uglu zgrade producentske kuće.
Bio je to napadno moderan lokal, susretište homića i lezbijki, što su se u vrijeme objeda gurkali laktovima sa službenicima obližnjeg Ministarstva kulture.
Osoblje, koje kao da bijaše izvučeno iz nekog pomodnog časopisa, tvorilo je istinsku vapku bara, koliko god griješilo s jelima i narudžbama.
- Što se to zbiva s Lolom? - bezočno upita Claudio, nabadajući ravioli nadjeven tko zna čime.
- Općenito ili s tobom?
- Poglavito sa mnom, to me zanima.
- Pa ne voli te.
Uživao je biti okrutan. Nekako je morao izlučiti kiselinu što ga je nagrizala.
- Možeš li mi onda objasniti zašto te ostavila?
- Jer sam bolesnik, a ti se se zdušno pobrinuo da ona to uvidi. Claudio se opekao i počeo je puhati u ravioli.
- Puf! Puf!
- Kako si došao do vrpca?
- Puf! Puf! Uporno je puhao.
- Claudio, dobro znaš da mene ne možeš prevariti... Ortak se nasmiješi poprimajući izraz istovjetan onome njegova starijeg sina na slici koju je nosio u novčaniku.
- Kako su dospjele u tvoje ruke? Svejednako je poricao i smješkao se .
Znajući koliko je tvrdoglav, Javier mu baci udicu.
- Nastaviš li poricati, uvalit ćeš se u govna. Ne vidiš li da mi je Lola rekla?
Claudio odmaknu tanjur. Njegova je glad naglo ishlapjela.
- Osim toga, one večeri kad smo se potukli u Crocku, razgovarao sam s Panchom. Kazao mi je da malo zna o vrpcama, samo ih raspačava...
Ovaj prinese cigaretu usnama. Nije kanio gubiti živce, no pripalio ju je na filtru.
- ...a narudžbe šalje na poštanski pretinac. Zapisao sam broj. Tvoja tajnica mi je potvrdila da pripada tvrtki koju imaš s drugim ortakom u Floridi...
- Diskografska kuća...
- ...za pranje novca.

Claudio puhnu na raviole tako silovito, da mu umak poprska silno skupu Cerruttijevu kravatu.
- Dobio sam vaš katalog. Letiš naglavce u zatvor, ne znam je li ti to jasno.
Uistinu vidje sebe u zatvoru, pod optužbama desetaka i desetaka slavnih što su, nedragovoljno, sačinjavali njegov posao.
Bijaše vrlo jednostavno. (Put do lake zarade jest jednostavan ne preza li se od kršenja zakona.) Na svako snimanje postavio bi stručnjaka sa skrivenom kamerom koji je pribavljao izvrsnu građu, mahom u garderobama.
Bilo je svega: golih glumica, glumaca što snifaju koku, seksualnih susreta zvijezda... Pravi španjolski Hollywoood Babilonia.
Zbirka je zakružena hrpom izbačenih isječaka iz erotskih filmskih prizora i, osobito, neprocjenjivim zvučnim snimkama potajno zabilježenim u hotelskim sobama, također s prvorazrednim umjetnicima.
Javiereove i Azucenine vrpce bijahu prvaci prodaje u tom dijelu.
- Ti si ih naručio? - Glasilo je izravno pitanje u ortakove uplašene zjenice.
- Ja...
U nekoj ćeliji, bez privatne kupaonice, bez njegovih divnih kola, japanskog fena i četiri mobitela.
- Ti si ih naručio. Reci konačno. Caudio zakri lice ubrusom i zaplaka. Ispalo je grozno neugodno i, što je najgore, smiješno, jer suze je popratio snažnim nastupom štucavice koji je privukao pozornost cijelog lokala.
Mlađahan konobar zeleno obojene kose dobaci mu u prolazu:
- Ne brini, dušo. Ako te on ne voli, voljet ću te ja.
Félix je zaspao kao klada, potrbuške, isprepleten sa ženinim tijelom poslije vođenja ljubavi. (Vođenje ljubavi je izraz koji bi uporabio, iako bi to svatko nazvao okršajem.)
Miranda se umirila čuvši ga kako hrče. Oprezno odmaknu njegovu ruku s trbuha i izmigolji se ustajući.
Nastojala je što tiše otvarati ladice ormara i probrati ono malo odjeće koju je smatrala neophodnom za putovanje.
Bosa i naga iskrala se u boravak i tamo se odjenula.
Mužev duboki tanjur na blagovaonskom stolu podsjeti je koliko je smiona bila.
Drogirala ga je poput klasične trovačice ljubavnika. Kao one mediteranske vještice koje se služe kuharskim umijećem gaseći strast svojih žrtava solju, uljem, ukusom i slašću. Oćutjela se gore nego zlom, kukavnom, no trebalo joj je vremena, a poznavajući Félixa, ocijenila je da će s tri tablete odspavati dvadesetak sati.
Sada bijaše sigurna da ih je uhodio. Odalo ga je revno izvođenje vratolomija dok je prodirao u nju.
Odlučila je učiniti prvi korak vidjevši da sjeda za objed u kupaćem ogrtaču.
Pritom su njegove oči sjale suštim nagovještajem.
Zgrozila se na pomisao da bi je mogao silovati. Stoga mu je, nakon odreska, opkoračke sjela u krilo.
Učas je osjetila otpor. Félix je htio očuvati dostojanstvo, no probudila se njegova muška požuda, savjetujući ga loše kao uvijek, kazujući mu kako ona očekuje dokaz da muškarac kojeg traži nije izvan kuće nego u njoj.
Tad ju je ošinuo opominjućim pogledom i ophodio se prema njoj kao da je drolja, a ne njegova žena.
Miranda nije osjećala poniženje, nego duboku tugu. Ganulo ju je koliko se trsio stvoriti novu sponu ne bi li je zadržao.
Primajući one strahovite nasrtaje, željela mu je svu sreću na svijetu. Novu ljubav koja bi prigrlila njegovu, onu što je trati s njom.
Moglo je biti surovo, ali bilo je gore. Bio je to zbogom.
Otvori vrata. Htjela je izići i nečujno ih zatvoriti, strahujući da bi je poznati zvuk bio kadar zadržati.
U hipu osvanu Domingo iza nje, noseći uzicu u njušci.
Zaustavila je tri taksija, jedan za drugim. Nijedan nije htio povesti psa .
Ćutjela se tako nesklapnom nasred ulice, s putnom torbom u jednoj ruci a psom u drugoj, te pomisli kako joj nedostaje samo tetra-pak vina za savršen lik skitnice.
»Koja luda - reče sebi. - Možeš raskrstiti sa svime osim sa psetom koje se raspada od starosti.«
Predoči si Javierovo lice kad ga bude vidio i uhvati je smijeh.
Stao je taksi, četvrti. Iz njega je izišao čovjek visok koliko i širok, s obličjem islužena prvaka slobodnog rvanja.
Poznavala ga je, bijaše uvjerena, iako se nije dosjetila odkud.
Jareño je dobro znao tko je ona, ali bio je u bijegu. Usto mu se pričini da se i žena njega kloni, pa produlji. Nije bio pogodan čas za dangubljenje na ulici ni za raspredanje sa ženom jednog kolege.
Počekao je da se dizalo isprazni i uspeo se na šesti kat. Podulje je zvonio na vrata C. Nitko nije otvorio.
Tad požali da nije upitao Mirandu je li joj muž kod kuće.
A još je imao muda nazvati ured i tražiti ga. Doduše govoreći kroz rupčić, slagao je da zove iz trgovine automobila kako bi mu prenio osobnu poruku. Rojas, srećom, nije dobro čuo (bomba u jednom atentatu u Bilbau uništila mu je sluh) i nije ga prepoznao. No rekao mu je da inspektor objeduje kod kuće.
I tako je tu sad visio, sav smušen, jer drhtavica i znoj nisu mu dopuštali misliti.
Ljuti jad ne traži mlaku pomoć, kaza si, i gurnu kreditnu karticu u procjep vrata, moleći da nisu stavili zasun. Imao je sreće. Poslije pola minute vrtnje, jezičac brave popusti.
Umah opazi nered što je vladao blagovaonicom: postavljen stol, prevrnuta stolica, kupaći ogrtač i pregača na podu...
Hrkanje ga odvede u spavaonicu. Ondje bijaše Félix. Odahnu razveseljen.
Zazove ga iz čučnja, najblaže što je umio, da ga ne uplaši. Ništa.
Ustrajao je. Ni tad.
Najzad ga snažno protrese, ali bez ishoda.

Načas ga uhvati kušnja da se izvali pored njega i zaspi. Nije spavao trideset sati. No zlo je što mu se Carola javljala u snu. A to već nije mogao izdržati.
Trgnu se i ode u kuhinju skuhati kavu.
Htio je baciti stari talog kad vidje zgužvani papirić na podu. Izravna ga. Bio je to srebrnasti omot jakih hipnotika. Poznavao ih je jer ih je njegova Carola, počivala u miru, često rabila.
Sinu mu Mirandin izraz bjegunke. Njezino uklanjanje zadobi smisao. Kao i Félixov tako dubok san.
Napuni vjedro vodom i proli je prijatelju na glavu. Pljasss!
- A?
- Ma kome pada na pamet progutati tri sedativa odjednom? -Ja?... Ja ne... što govoriš?... - Félixe, mislim da su te drogirali...
Nije se uzbunio vidjevši pred sobom spodobu sličnu Jareñu. Pretpostavi da je dio košmara.
- Odvest ću te pod tuš. Pokušaj povratiti. Dotle ću skuhati kavu.
- To si zbilja ti?
- Glavom i bradom.
Félix mu se prepusti. Njegove bose noge posrtale su po pločicama, a silno tešku glavu oslanjao je o drugov bikovski vrat. Bijaše ugodno opustiti se u njegovu naručju. Nije pamtio ništa toliko ugodno i zaštitnički otkad mu je umro otac.
- I... što ćeš tu?
- Došao sam se predati.
- Molim?
- Došao sam da me uhitiš, stari. Ne kanim više bježati.
Na klupi Trga Rey, usred golubova i prosjaka, Claudio je najzad priznao.
Javier je strpljivo slušao, ne prekidajući ga, kao da se to tiče nekog drugog, stanovitog Javiera Orille, kojeg jedva zna iz viđenja.
Prema ortakovoj priči, neki momak prosječna izgleda, koji se navodno zove Vega, posjetio ga je potkraj prošlog srpnja. Donio je u omotnici nekoliko magnetofonskih vrpca što bi ga, držao je, mogle zanimati.
Dala mu ih je njegova prijateljica kojoj je bilo iznimno stalo da se razglase.
Počevši ih slušati, učas je prepoznao Javierov glas i pretpostavio da se radi o šali.
Ali ne. Kako je vrpca išla kraju, bijaše sve jasnije da tu šali nema ni traga.
Vaša prijateljica je cura koja govori na vrpcama?« - upitao sam Vegu. »Možda« - odvratio je.
»I ako ih odlučim staviti u promet, što ona time dobiva?« - iskušavao sam ga, kunem ti se da sam ga samo iskušavao.
»Slušatelje« - kazao je posve mirno. Slušatelje, zamisli. Ostao sam bez teksta.
»Ne razumijem.« - Jasno, razumio sam, ali nešto sam mu morao reći .
»Moja prijateljica se smatra umjetnicom. Umjetnici su, poznajete ih, ekshibicionisti po prirodi« - kazao je tip hladno, i nastavio: »Ona misli da su te vrpce umjetnička djela, i da ih netko poput vas može približiti odabranim ljudima koji će ih znati cijeniti.«
»Ali« - pobunio sam se - »upleten je još netko. Osoba koju, kao što znate, dobro poznajem, a ne vjerujem da će izvući ikakvu korist, ni umjetničku niti kakvu drugu, postanu li ovi razgovori javni...«
Tu se Claudio slomi. Prirodno. Bio je to najteži trenutak pripovijesti: onaj njegove izdaje.
- Što ta gadura ima protiv tebe, eh, Javiere? Što si joj učinio?
- Savršeno dobro znaš što sam joj učinio. Čuo si vrpce, ne?
- Kažem osim toga.
- Ama baš ništa.
- Ali ne shvaćam. Ta žena te mrzi!
Dijeliti krivnju, brinuti zbog drugove boli nakon što mu je zabio nož u leđa. Stare je producentske smicalice rabio Claudio, iako se Javier nije dao ganuti jer i predobro je znao da pati samo zbog svoje kože.
- A Vega?
- Kurvin me sin zgrabio za gušu. Nagovijestio je da bi, ne pomognem li im, izvjesni katalog piratske tvrtke iz Floride mogao dospjeti u ruke policije.
- I tad si pristao.
- Što sam mogao?
- Ubiti se, Claudio. Baciti se kroz prozor ureda. Rascopati se kao govno, što i jesi.
Claudio zamisli sebe kako skače s četvrtog kata. Pao bi na auto. Uvijek ih je mnogo parkirano, čak u dvoredu. Izabrao bi lijep model. Automobili bijahu njegova slabost.
- Navukao sam se na te vrpce! Kao ti na onu žensku! Bar bi me ti morao razumjeti... Da znaš s kakvom sam nestrpljivošću čekao svaku isporuku. Sjajan si na telefonu, vraže, a ona... jebemti, ona je...! To je kao kad igraš rulet i dobiješ. Nisam mogao prestati!
Claudio iznova zakri lice rukama.
- Već si se spetljao s Lolom ili su te vrpce nadahnule? Jesi li ih slušao s njom? Jeste li se koji put poševili s mojom zvučnom pozadinom?
- Javiere, nemoj me prijaviti. Traži što god želiš ali, molim te...
Mogao je prodati svoja tri automobila, i kuću, svojih pedeset posto tvrtke, dva zlatna Rolexa...
- Gle, Claudio, ja putujem. Daleko, u inozemstvo. Nekamo gdje sigurno neću imati nikakve veze s tobom. Moj je jedini uvjet da nazoveš Vegu i kažeš mu neka popodne dođe u ured. Želim razjasniti neke stvari prije nego što odem.
Kad je Claudio otišao, Javier osta neko vrijeme na klupi promatrajući golubove. Zavidio im je. Sretni su. Njihov maleni mozak sluša tek porive. Nijedan zakon, osim onih prirodnih, ne vlada njima.
Ljudi, naprotiv, moraju živjeti u stalnoj ravnoteži između razuma i nagona.
Postoji li Bog, nedvojbeno je scenarist s okrutnim i istančanim smislom za humor. Jer tko bi se drugi dosjetio ispreplesti takve oprečnosti i osuditi ih na suživot?
Od nulte minute rođenja svako ljudsko biće ukonačuje dramu: dvojnost. Ne postoji jedna osoba na svijetu koja nije sačinjena od najboljeg i najgoreg, od zdravlja i bolesti, od laži i istine.
Ovo je sunce što sja primjer. Što više svjetla daje, više je sjene. Stoga se i on mogao sagledati iznutra, otkriti svoj pakao i poći dalje.
Nepojmljivo su prošla dva sata, dva ukradena sata jer nije mogao dokučiti na što ih je utrošio, osim na gledanje golubova.
Stekao je svijest o vremenu kad je dan napustio trg i zahladnjelo je. Ne bi li razgibao noge, uspeo se četiri kata pješice. Brojao je stube: jedna, dvije, tri...
Nije htio misliti na Jacinta Vegu, ali iskrsnuo mu je u pamćenju. Predoči si ga kako se prvi put uspinjao tim stubištem.
Nosio je pod rukom netom dovršen scenarij: Egipatski mjesec, 124 stranice. Uložio je u nj najmanje dvije godine života.
Čuvao je nejasno sjećanje na taj posjet. Vega se predstavio kao bivši učenik književne radionice u El Escorialu40 gdje je Javier nekoć predavao. Kazao je da ga zacijelo pamti jer ostavio mu je pjesme s posvetom u ormaru za spise njegove sobe.
Živo se svega sjećao, no otpravio ga je u četvrt sata.

Proteklo je više mjeseci prije negoli je našao vremena i volje za čitanje njegova djela.
Odustao je na 35. stranici, prosudivši kako je ulaganje daljnjeg napora u tu bezvezariju mučenje kojeg se može poštedjeti.
Kao u sličnim prigodama, dao je iz ureda poslati pismo s obavijesti da se pročitani scenarij nažalost ne uklapa u producentsku politiku kuće.
No nekoliko dana poslije, Jacinto se uspeo stubištem s drugim scenarijem: Krnje sestre, 118 stranica. A idućeg tjedna - taj put ne primivši odgovor - s novim: Kožnati ljudi, 142 stranice.
Curu u vratarnici uhvatio je strah. Vega se nije samo danomice pojavljivao, nego je i stalno nazivao.
Na posljetku se i Javier uzbunio vidjevši da na stolu ima dvadesetak djela istog autora, a svako tiha jeza.
Odvojio je cijelo poslijepodne - neobično za nj, jer bio je Rocketer, čovjek raketa - za sastavljanje pisma dovoljno nesmiljenog da prestane gnjaviti.
Spočitnuo mu je neuvjerljivost radnji, nelogične postupke likova, smrtno dosadne dijaloge i zamolio ga je neka se suzdrži kažnjavati ga ostatkom svojeg književnog opusa.
Nikad nije počinio nešto toliko nalik na zločin. Curu koja ga je pretipkala pismo je tako zgranulo, da je napravila kopije i razdijelila ih po svim uredima.
Javier je stigao iznuren do odredišta: starih vrata producentske kuće. Tad čvrsto odluči da će mu ta kutija duhana u džepu biti zadnja u životu.
Prvi pozdrav što ga je čuo ulazeći bio je lavež. Miranda i njezin pas čekali su ga unutra.
- Nemam kamo - kazala mu je uplašena, i morao ju je trkom odvesti u ured kako ga ne bi zagrlila pred zaposlenicima.
- Ne mogu se vratiti kući.
- Smjesti se u moj hotel. - Izvadio je iz novčanika kodiranu karticu sobe.
- Vrijedi li još ono o zajedničkom odlasku?
- Pa naravno! Sad se jesu zagrlili.
Naručje drugog bijaše jedino za čime su žudjeli. U tim trenucima straha nisu ga ni s čim mogli usporediti. Jedno je tijelo pružalo utočište drugom. Nijedan kutak izvan njih ne bi im donio taj mir.
- Bojim se da nam neće dopustiti.
- Zašto?
Miranda mu ispripovjedi što se dogodilo od parka. O muževim sumnjama, o istrazi, o tobožnjoj vezi između ubijenog i njega...
- Ne znam što se zbiva, ali zbiva se.
- Vjeruješ li ti meni?
- Da.
- Onda je sve dobro, ne brini.
Ali ništa nije bilo dobro. Zazvonio je telefon i Javier se osvjedoči da se krug sužava.
- Ovdje je jedan gospodin iz policije - kaza mu vratarica. - Inspektor Feijó, koji želi razgovarati s vama.

2.

ŽRTVOVANJA




Nekoliko sati prije, Félix se tuširao hladnom vodom, povraćao i pio kavu. To nije posve poništilo učinke narkotika, no ublažilo ih je.
Iako ga je slučaj zanimao mnogo manje od ženina prebivališta, nazvao je Rojasa i Anastasija i naložio im neka dođu po njega. Dotle, nije znao što će s Jareñom.
Ni Jareño nije znao.
- Draži mi je zatvor. Zatvor me plaši manje od novog početka... Kamo bih išao? - pitao se. - Policajac sam od dvadesete, drugo ne znam raditi. Nemam ušteđevine. Vi ste mi jedini prijatelji.
Bunovan, Félix je bez uspjeha tražio pištolj po sobi.
- Odnijela ga je... ili hitnula nekamo. Znaš da one mrze pištolje. Carola je govorila: Kad čovjek ima pištolj, na kraju ga i uporabi, i vidiš, imala je pravo.
Smatrao je uzaludnim razjašnjavati mu kako on nikad ne bi pucao u nekog čija je jedina krivnja to što ga ne voli.
- Posudio bih ti moje oružje, ali ispraznio sam okvir i bacio ga tamo, u bolnici. Da sam ga ponio, sigurno bih si gurnuo cijev u usta. Ti vjeruješ da ljudi koji se ubiju idu u pakao? Koja glupost, pakao! Pakao ne postoji...
»Da, postoji - mislio je Félix. - Pakao je ovaj trenutak.«
- Jareño, ne možeš ovdje ostati - nastojao ga je urazumiti. - Ne shvaćaš li da me dovodiš u škripac?
- Ne, ne, nikako. Ne želim te usositi niti se skrivati iza tebe. Ja sam uhićen. Ti si me uhitio. Idem s vama. S tobom i tvojim ljudima. Ni u snu ti ne bih htio nanijeti zlo...
I sama činjenica postojanja već nanosi zlo drugima, reče Félix sebi. Na kraju krajeva, to je njegov poziv: uhititi osobe koje prelaze granice zla.
Iako za najveća zla nema kazne. Ona ovise o pojedincu. O policajcu što ga svatko nosi u sebi.
- Ti se okani ludosti, Félixe, nemoj se ugledati na me. Misli na svoju kći...
I upravo se on sjetio savjetovati ga, gledati poput starijeg brata i preklinjati ga iz srca neka ne slijedi njegov loš primjer.
- Vjeruješ da će njenom smrću sve završiti, ali to je tlapnja. Jer tad počinje, čuješ me?
Naravno, čuo ga je, unatoč snenosti, i vidio ga je kako traži prokleti revolver pod posteljom, vukući trbuh nadut od pive po sagu.
Uto se, s priglupim osmijehom što je odavao njegovu pomaknutost, iznova pojavi. U ruci je držao papuču.
- Zgodne, a? Tvoje su?
- Nazvat ću neka dođu po tebe, dobro?
- Anastasio jednako dobro priča masne viceve?
Upitao je to potpuno neumjesnim tonom: bezbojnim, otužnim, nesuvislim. Izvjesno je da je prtljao s jastukom.
- Pristaješ li da nazovem šefa i kažem mu da si ovdje?
- Nazovi. Učini što moraš. Nazovi.
Félix iziđe iz spavaonice, kad ga prožmu ledeni srsi i osvijesti da je počinio pogrešku.
- Jareño! - Vraćao se zahvaćen naglom panikom. - Jareño!
No bijedni je debeli već prislonio revolver o sljepoočnicu.
- Ne zajebavaj, Jareño! BUM!
Najgore nije bilo izvijestiti nadređenog, nego opravdati svoje kunjanje dok je davao izjavu.
- Sirup protiv kašlja - slagao je. - Kao što se vidi, djeluje uspavljujuće...
- Jebem mu sveca! - zagrmi glavni inspektor. - Ti, izgleda, ne shvaćaš u kakvu si nas kašu uvalio!
Njemu to govori, kad mu je još pred očima slika krvave postelje i pokrivača, i noge umirućeg Jareña što se trza poput zečje u posljednjem izdisaju.
- Ubija se u tvojoj kući i s tvojim oružjem. Kako to da ga nisi imao na sebi?
- Tuširao sam se. Skidam ga prije tuširanja.
Inspektor ga umalo ne tresnu. U tim tragičnim okolnostima, ma kakva šala ili iskra duhovitosti bilo je zadnje što je mogao otrpjeti.
- I oni iz Unutarnjih poslova će progutati da je tip klisnuo u Mellilu, ubio ženu i vratio se u Madrid ukokati se u tvojoj kući?
- To je istina. Briga me hoće li je progutati.
Katkad je teško objasniti ono najjednostavnije. Da je Jareñu bilo potrebno imati uza se drago biće kako bi se ubio, primjerice, ili da njegova žena kani uteći s mogućim krivcem za ubojstvo koje on istražuje.
- Morat ćemo nešto smisliti da izbjegnemo gungulu. A ti, da nisi dotad nos pomolio odavde. Razumiješ?
- Na zapovijed.
- Ni makac iz zgrade, je li jasno?
- Na zapovijed.
Ali Félix nije kanio poslušati. Dapače, nije mogao. Predugo je bio sjedinjen s Mirandom a da bi oprostio sebi izmakne li mu iz ruku. Smatrao ju je svojom.
Nitko nije bolje poznavao njenu krhkost. Ona predvečerja kad bi se skutrila na kauču, pokrivena do brade dekom napol raspalom od starosti. Bez glazbe, bez televizije, bez knjige; tek sa svojim svijetom koji nije dijelio. Stoga je duge sate provodila nepomična, kao kameleoni, iščekujući čudo koje bi uobrazilju pretvorilo u zbilju, a zbilju u ružno sjećanje.
On je morao uvijek biti uz nju jer ju je štitio i, osobito, spuštao na zemlju, dajući joj nesklapna zaduženja, kao otići u ljekarnu po određeni šampon ili kupovati božićne darove ljeti, zbog sniženja.
Prepustiti je sudbini bilo bi kao ostaviti novorođenče u kanti za smeće.
Uze od svojih ljudi posljednje podatke o slučaju Martes i zamoli ih neka mu čuvaju leđa dok je odsutan.
- Jedan sat. U sedam sam natrag.
- A ako stari dozna? - Rojas je osjećao da je njegov inspektor na tragu nečem krupnijem i opasnijem od jednog osumnjičenog.
- Vi ništa ne znate i ja odgovaram za sve.
Tijekom vožnje Félix je zaspao. Taksist ga je morao probuditi kad su stigli u Marques de Valdeiglesiais.
- Eh, probudite se! Ipanema.

Sanjao je da je na toj plaži sa ženom koja nije Miranda, no u snu mu je bilo jednako ili čak više stalo do nje. Valovi su bili silno visoki. Jareño je jahao po njihovoj pjeni jedreći na golemoj papuči.
I ako mu čula bijahu otupjela, razabrao je osebujan miris čim je ušao.
Dok ga je vratarica pozivala neka sjedne, otkrio je na presvlaci naslonjača duge i smeđe jazavčarove dlake. Domingove. Otuda miris.
Slutnja njezine prisutnosti se utjelovljivala. Bude li vješto birao karte, moći će napustiti zgradu odvodeći ono što mu pripada: svojeg psa i svoju ženu.
Vrata Javierova ureda vodila su ravno u predsoblje. Valjalo bi ga silom prijeći ako se htjelo domoći izlaza.
Jedino dostupno skrovište bio je pripojeni nužnik, sićušan prostor koji je s ulicom povezivao tek prozorčić za zračenje nad dvorištem.
Miranda je problijedjela, presamićena od straha. Zidovi su se rušili na nju. Kao i strop. Pod ju je, naprotiv, gurao gore.
- To je Félix, sigurno!
- Otkud znaš?
- Ne daj mu da me vidi! Javier iziđe iz ureda zlovoljna lica. Hotimice. Hinio je držanje neprikrivene ljutnje što ga poprimaju važni ljudi kad običan činovnik prekine njihov radni dan kakvim službenim predmetom.
- Dobar dan. Ja sam Javier Orilla. Njegov suparnik ustade.
Sinoć ga je načas vidio na ulici kad se opraštao od Mirande. Danas mu je izgledao malo viši, i jači. Kako god, nadvisivao ga je za glavu, bio je mlađi, zgodniji i mnogo bogatiji.
Ponovi to dva-tri puta u duhu prihvaćajući njegovu ruku. Bitno je započeti suočavanje s osjećajem prednosti.
- Inspektor Feijó, iz Krvnih delikata. Morao bih nakratko govoriti s vama kako bih provjerio neke podatke.
- Je li slobodna velika dvorana, Diana?
- Nažalost nije. Sad je sastanak produkcije serije.
- Onda će najbolje biti da odemo dolje u bar na kavu. Félix je uzeo za gotov čin da taj nitkov skriva njegovu ženu u uredu. Krasna prilika za propuštanje.
- Radije se ne bih maknuo odavde - kaza inspektor posve mirno, kao da je isparila njegova žurba. - Očekujem hitan poziv, a ostavio sam ljudima broj vašeg ureda.
Javier shvati da nema pred sobom bezveznjaka nego čovjeka koji, kao i on, živi od promatranja drugih.
- Kako želite, no dopustite čas. I ja moram hitno nazvati. Vratio se u ured gdje je Miranda poklapala Domingu njušku da ne laje.
- Imala si pravo.
Nije joj morao reći. Osjećala je Félixovo srce u muklim otkucajima što dopirahu do nje po parketu.
- Gle - pokuša je umiriti - nije smak svijeta nađe li te ovdje.
- Ne mogu.
- Razgovarajmo s njim otvoreno. Ma koliko to loše primio, ne može spriječiti da otputujemo ako to želimo.
- Spriječit će.
Miranda se već sklanjala u maleni nužnik, pripravna ne dati se uvjeriti.
- Nisi dijete - podsjeti je. - Nije ti otac.
Nije na to prije pomišljala, no, prebirući po svojim bojaznima, uvidje da je Félix ono najbliže ocu što je imala. Već je prvog dana poznanstva popunio mjesto. Ono koje je njezin pravi otac napustio iz nemara, ili zato jer je radio šesnaest sati na dan primajući naloge na nerazumljivu mu jeziku.
- Ne poznaješ ga. On je policajac. A njima je cijeli život služba.
Zatvorila je vrata i sjela na školjku s Domingom u krilu. Nježno ga je gladila po šiji u nadi da će zaspati. Bio je drugo drago biće koje je toga dana htjela uspavati.
Ali pas je naćulio uši čim je osjetio gospodarov ulazak u pokrajnju sobu.
- Pssst, tiho, tiho, Domingo. Miran budi, mili moj, miran... Poslušao je zapovijed, iako dršćući od uzbuđenja, razjapljenih usta i isplažena jezika. Dahćući.
- Istražujem ubojstvo ovog čovjeka... - Félix mu pokaže par Veginih slika.
Jednu je skinuo s plutene ploče u njegovoj kući. Portret u polukrupnom planu, snimljen očito nedavno, jer stajao je pred oblim pročeljem Muzeja Guggenheim u Bilbau.
Druga ga ispuni jezom. Bila je načinjena poslije smrti. Imao je krvi na glavi i izraz patnje što mu je pokinezio crte lica.
- Zvao se Jacinto Vega.
- Sjećam ga se - kaza Javier što je bezbojnije mogao. - Da.
Miranda bi željela čuti »ne«, no život uslišuje malo želja i bilo je »da«.
Htjede ustati i otvoriti prozorčić ne bi li ublažila tjeskobu koja ju je gušila, ali bojala se da će ispustiti Dominga.
- Prije jedno godinu počeo nam je donositi scenarije. Naravno, ne pamtim imena svih autora, svakodnevno ih u prosjeku dođe troje, međutim, njega ne mogu zaboraviti.
- Zašto?
Miranda sasluša priču kako ih je dotični Vega zasipao svojim djelima i do koje ga je mjere Javier morao obeshrabriti vrlo otrežnjujućim pismom, čija će kopija još postojati u arhivi.
- Zanimljivo - pripomenu policajac. - Pretražili smo njegovu kuću, i nismo našli nijedan scenarij.
- Ne bi me čudilo da ih je nakon pisma sve spalio.
- Možete li mi pribaviti primjerak? Volio bih pročitati neki, možda osvijetli put istrazi.
- Kad ne zadovoljavaju, obično ih vraćamo. A ne dođu li po njih, onda ih uništimo.
U ženinoj glavi ponovi se sinoćnja slika: kutije pune izrezuckana papira što su onako izbezumile Javiera.
Upita se nije li, pomažući mu odnijeti ih dolje u smeće, postala nehotična sudionica zlodjela prikrivanja dokaza.
- I nakon tog pisma niste više čuli za nj?
- Ne.

Félixu su se sklapale oči, no to ga nije priječilo utvrditi se u uvjerenosti da sjedi nasuprot ubojici.
Odavahu ga ta sigurnost u se, zamjetna hladnoća u odgovorima. Poznavao je tu pozu jer jednom ga je prigodom dopalo mjeriti se s krivcem istog soja, koga je (bijaše vrlo ponosan na to) pobijedio.
Ključ kojim mu je doskočio bio je pričinjati se glupljim od njega.
»Zločinci uvijek misle da su policajci gluplji od njih.«
- I to se zbilo, otprilike, kada?
- Ne znam točno. U proljeće, bit će...
- Kako onda tumačite da je nastavio zvati ovamo sve do dana kad je ubijen?
Javier slegnu ramenima iako je znao odgovor. Bijahu pozivi za Claudija, no ocijeni mudrim krotko prijeći put što mu ga je murjak utirao, ne utječući se prečacima.
Ovaj zijevnu.
- Pardon.
- Može kava?
- Ne, hvala. Već završavam. Htio bih samo provjeriti to s videom...
- Kojim videom?
- Onim na ulazu za vozila u parkiralište Trga España... Inspektor je beskrajno polako pregledao bilješke. Njegovi su se neuroni sporije kretali i um bi mu katkad zatajio. Nije se upinjao prenuti se. Činilo mu se da se u tim prazninama krije svjetlost objave. »Darovitost izvire iz nesvjesnog,« kazao mu je godinama prije neki forenzičar.
Javier je žudio za cigaretom, ali odluči uzdržati se jer mogla bi mu zadrhtati ruka dok je pripaljuje.
- Ubijeni je pronađen u prtljažniku kola napuštenih na parkiralištu, jesam li vam rekao?
- Ne.
- Po svemu sudeći, stavljen je onamo u utorak u zoru. Pregledali smo vrpce snimljene tih dana i vaša se kola pojavljuju.
- Da, ostavio sam ih tamo u ponedjeljak popodne.
- Koristite li često to parkiralište? Daleko je od ureda...
- Ne, ne često. U ponedjeljak da, jer započeo sam terapiju u jednom obližnjem centru.
- Ostavili ste ih popodne, otišli na tu terapiju i potom ih pokupili...
- Ne odmah.
- Zašto?
- Upoznao sam jednu ženu.
Napusti bezbojan ton u riječi »žena«, prvoj koju je hotimice izrekao. Pravo junačenje.
Na kraju krajeva, znao je da drugi zna. Trebalo je vidjeti u kojoj mjeri.
Miranda je, unutra, gledala svoj odraz na pločicama. Patetičan i pepeljast lik. Bilo je teško povjerovati da se dva zdrava i snažna muškarca bore za tu smućenu i kukavnu sjenu, koja nije znala kojim ni čijim stopama treba poći.
- I?
- Proveo sam s njom velik dio noći.
- Bolje za vas... Da je potrebno, a neće biti, u toj biste ženi našli dobar alibi...
- Radije ne.
- Zbog?
- Udana je. A ima i kćer...
Félix zahvali na bunovnosti. Jer inače bi zgrabio za suvratke tog pedanta i opalio mu tri bubotka. Dva u lice i jedan u želudac. Ljevicom.
- Ne bih volio nauditi njezinoj obitelji, a kamoli njoj... Zaljubio sam se, znate?
»Mnogo je veći kurvin sin negoli sam mislio - reče sebi Felix. - Došao sam ga tu izazivati, a on izaziva mene.«
- Što je život, zar ne? - Pilio je živce Javier. - Četrdeset i četiri godine, a ne pamtim da sam ikad osjetio takvo što s nekom ženom.
Miranda je imala san koji joj se stalno vraćao. Umrla bi i njezin bi se nevidljivi duh vrzmao među dragim joj bićima. Tako je kriomice slušala njihove primjedbe i otkrivala tko je za druge.
Sada se ćutjela kao u svome snu.
Možda je umrla, možda je ta prostorija tako sićušna jer je zapravo niša.
- Čudnovato... dok je ne sretneš, nisi svjestan koliko je važno biti s osobom koja dijeli tvoje želje. Sve tvoje želje...
Učinak Nolotila posve je prošao. Félix zamijeti kako mu nos sve više otiče od udarca.
- Znate li gdje sam je upoznao? Na skupu osoba ovisnih o seksu... Jeste li kad čuli za to?
- Ne.
Ili jest, vrlo važno. Nije mogao podnijeti više ni riječi. Miranda bijaše već predaleko.
- Poznajete li izraz seksualna fantazija? Jeste li imali koju? Félix pokaza na uska vrata. Morao je skratiti. Kazaljke njegova sata uporno su miljele, a proteklo je već više od pola roka.
- Ovo ovdje je zahod?... Htio bih malo osvježiti lice.
- Nije u uporabi - hitro uskoči Javier.
- Pustite onda.
- Ima jedan tu vani, ako želite...
- Ne, nije važno.
- Dok vi idete, razgovarat ću s ortakom. Moram mu prenijeti jednu obavijest prije nego ode, a - zirnu na sat - tek što nije.
Javier ustade, pozivajući policajca neka ga prati. Izišli su u predsoblje i uputili se hodnikom, budno pazeći jedan na drugog.
- Tu je. Pokaza nalijevo.

Félix se maši za kvaku, no zastao je, izvadio rupčić i hinio da ispuhuje nos. Zabolje ga.
Javier shvati da se taj davež neće maknuti dok ga ne vidi kako ulazi u ortakov ured.
Pokucao je i udovoljio mu. Kako god, dobivao je na vremenu za Mirandin uzmak.
Za promjenu, Claudio je bio na telefonu.
Javierov ga izraz lica toliko uzbuni, da je poklopio slušalicu ne dovršivši rečenicu.
- Što ti je?
- Kod mene je neki policajac - zabrza Javier. - Tvoj je prijatelj Vega ubijen i postavlja mi hrpu pitanja.
- Molim?
Claudio skoči na noge. Ravnateljski naslonjač stresao ga je strujnim udarom.
- Što to govoriš?
- Kaže da je često ovamo nazivao. Vjeruje, mene. Ali ti najbolje znaš da nije mene zvao...
- Ti bokca!
Postarao se pet godina u tom trenutku. Mogao je čak vidjeti kako mu kosa sijedi.
- Imaš li ti kakve veze sa smrću tog čovjeka?
- Ja?
Claudio osjeti ubode na lijevoj strani grudi. I usto začuje čudan šum, kao da neka velika ptica lepeće krilima nad njegovom glavom. (Kada se ono pet puta preokrenuo u Audiju čuo je nešto slično.)
- Za Boga miloga! Otkud ti to? Ja nikad...
- Nisam mu još spomenuo vrpce, no ako navali, morat ću...
Félix nije ni ušao u nužnik.
Netom se otresao Javiera, vratio se natrag u ured po svoje, po ono što ga je uistinu zanimalo. (Onaj dripac Jacinto Vega nije mu više bio ni u peti.)
Kao što je očekivao, zatekao je Mirandu. Domingo zalaja i poče mu se umiljavati.
- Ne boj se i pođi sa mnom - kaza joj.
- Kamo? - odvratila je usredotočujući se na čvor njegove kravate, kloneći se pogledati ga u oči.
- Sa mnom.
Pružao joj je ruku, uvjeren da je spašava. Spašavati bijaše njegov pravi poziv. »Liječnici spašavaju tijela; popovi, duše; policajci, cjelinu.«
Najednom, ona izgubi strah. Kako? Tko zna!
Možda je utjecao prijelaz iz malene prostorije u veliku, i opreka prozorčića i prozora, prigušenosti sumračja i žutila uličnih svjetiljaka.
Možda ju je to nadahnulo čudesnom jasnoćom i osvijestila je da pred njom stoji samo čovjek; svejedno voli li je ili je smatra svojom svojinom.
- Idem s njim.
- Kako to možeš reći kad i ne znaš tko je on?
- A ti znaš tko sam ja, Félixe?
Nije htio odgovoriti. Nije htio ni postaviti sebi to pitanje.
- Ne znaš.
- On je ubio čovjeka.
- Nije to učinio.
- Jest, učinio je!
- Volio bi da je tako, ali nije.
- A kad bih ti mogao dokazati?
Promislila je o odgovoru. Uistinu jest. Odvratila je, premda znajući da će ga boljeti, jer duboki se razlozi ne mogu naglas reći.
- Kad sam se udala za te, ti si već bio ubio čovjeka. Diana, vratarica, ušla je blago uzbuđena u ured.
- Gospodine Feijó? Inspektor se osvrnu.
Djevojci se naježi koža kad vidje njegove oči pune suza.
- Tu vani dva gospodina, koji kažu da su vaši kolege, pitaju za vas.
Kroz pritvorena vrata provire Rojas i Anastasio zorna izraza da je glavni šef doznao za cijelu spetku.
Félix se uputi k njima, odričući se pogledati je posljednji put.
I Miranda njemu okrenu leđa. Uprla je oči u crvenkasto drvo stola. Zamisli da je trun prašine zgnječen u cedrovu čvoru.
Inspektor je već izlazio iz producentske kuće sa svojim ljudima kad je čuo glasove.
Bijahu Javier i Claudio, koji su raspravljajući stizali u predsoblje.
Da su se pojavili tek zericu kasnije, tragedija se mogla izbjeći, ali nije bilo tako.
Dogodilo se, naime, više toga u isti mah, sve nenadano i teško razumljivo neupućenome u misli počinitelja.
Félixu je, kao prvo, pukao film i poletio je kao strijela k Javieru, odlučan ne napustiti prizor dok ovaj ne dobije svoje.
Stiskao je šake i vikao kao pamahnitao.
- Ti si to učinio, gade! Pronaći ću te kamo god se djenuo!
Claudio pomisli da ide po njega. Nije nimalo dvojio. Ćutio se tako jadno, da bi priznao krivnju i kad bi ga optužili za Kristovu smrt. Od objeda je bio na rubu živaca, i još je ispio poprilično sladova viskija.
U hipu ga preplavi panika i dade petama vjetra.

Progonjena zvijer utrostručuje snagu. Jednako bijaše s njim. U svojoj ludoj trci odgurnu Félixa, rušeći ga na pult. Zatim laktovima prokrči put između policajaca na izlazu. Na stubištu se sudari s poštarom.
Dok je jurio dolje, preskačući po četiri stube, mislio je na svoju djecu, na roditelje, na sramotu kojoj će ih izvrgnuti zbog vražjeg novca.
Gore je ostavio četiri zapanjena čovjeka, koji nisu uspijevali shvatiti što se zbiva.
Javier se prvi snađe.
- Claudio!
Pohrli na stubište, praćen policajcima, koje nagon navodi da trče za onim tko bježi.
- Claudio, što ti je? Ne izvodi gluposti! To je nesporazum! Ali Claudio nije više vladao sobom. Strah je bio njegov jedini pokretač i tjerao ga je ni u kojem pravcu.
Prošao je kroz vežu, izbio na kolnik i osjetio strahovit udar.
Strahovit!
Odleti nekoliko metara u zrak. Kad je slijetao (a i sam bi mu pad već prebio kičmu), sunu mu u lice divan branik Alfa Romea Sport UT.
Model iz ’97.
Prednji kotač, neklizajući Firestone, slomi mu vrat. KRAAK!

3.

MEĐU NOGAMA




Tjedan poslije, Miranda i Javier mogli su ostvariti svoj san. Zaslužili su to jer prethodni dani bijahu košmar, osobito za njega, koji je morao više puta dati iskaz prije nego što je policija zaključila istragu.
Félix je, srećom, istog popodneva bio skinut sa slučaja. Glavni inspektor pokazao se dobrostiv. Povukao je nalog o uhićenju zbog neposluha i prinudio ga je uživati odgođeni odmor.
Njegov je zamjenik pozorno saslušao Javiera i zaključio je kako je počinitelj Vegina ubojstva Claudio.
Žrtva ga je jamačno ucjenjivala, prijeteći da će iznijeti na svjetlost dana njegov prljav posao. Ortak je osjećao da gubi tlo pod nogama i ubio ga je.
Ostala je tek jedna nerazriješena točka: Azucena, na koju je sve upućivalo kao na sudionicu u stvaranju vrpci, a možda i u njihovu raspačavanju.
Valjalo ju je pronaći. Vrlo je moguće da je bila poveznica svih dijelova.
Uz Javierovu pomoć rekonstruiran je portret koji su potkrijepili spremačica i susjedi. No kao da je u zemlju propala.
Nakon ustrajnih dana potrage, što je sezala od noćnih klubova do knjige rođenih u barcelonskom rodilištu, njezin privremeni dosje odložen je u arhiv i tamo je ostao.
- Pojavi li se opet - kazaše mu - znate gdje ćete nas naći.
Petak je bio najgori dan. Nadasve ujutro, u krematoriju groblja Almudena.
Nema ugodna pogreba, no rijetki su toliko strašni kao pogreb čovjeka koji je umro duboko obeščastivši svoju obitelj.
Jedva dvanaestak osoba otpratilo je Claudija na vječni počinak: roditelji, braća, žena... Lola nije došla.
Zato se sjatio tisak. Vijest o videovrpcama sa slavnima bijaše već meka mnogih naslovnica.
Nitko nije tražio njegov pepeo.
Javier se sažalio i odnio ga.
Nije se dosjetio boljeg mjesta gdje bi ga rasuo od petlje Jarame41. Tamo se, teško naprežući pamćenje, pomolio za njegovu dušu.
Miranda je ostala posve po strani.
Sukladno odluci, nije se vratila kući, ni na posao. Htjela je izbjeći muža.
Međutim, iako to nikad nije priznala, nastavila je odlaziti na terapiju.
Prije je prisustvovala tragediji s balkona Javierova ureda, i dugo je sjedila tamo, slušajući sirene hitne pomoći i policijska kola, ne znajući što bi.
Iza vrata ponavljahu se prizori histerije i pometnje zaposlenika.
Najzad joj je vratarica, izobličena nakon što je povratila dva obroka koja je tog dana pojela, prenijela poruku neka pričeka Javiera u hotelu.
Uzela je Dominga i napustila zgradu, pitajući se što osjeća. Uza sav trud, nije mogla, ili znala, otkriti u sebi nijedno čuvstvo.
Uložila je cio život da dođe dovde. Odreći se svog sna bila bi smrt; odreći se istine, poricanje. Pitanje je može li ići naprijed ne odrekne li se obojeg.
Poželje da njezino tijelo nađe neki put i noge je odvedoše u stan na Gran Víji kao da je ulica tračnica.
Pepe Santander zatražio je dragovoljca koji bi probio led. Miranda dignu ruku.
- Izvoli.
- Htjela bih pročitati nešto što sam napisala.
- Dobro.
- Pitam se tko sam ja, što mi je potrebno, zašto se uspoređujem s drugima i osjećam se tako neprikladnom, tako samom, zašto ne pamtim ni jedan jedini dan u svom životu bez straha.
Ja sam varalica. Glumim majku i suprugu, namještam postelje, prostirem rublje, uvijek stižem na vrijeme na posao, no ne raspoznajem se ni u čemu što radim.
Neumjesna sam. Što sam starija, sve više žudim za zabranjenim, sve više me privlači intriga, nestvarno; sve sam priučenija na krivnju, na grizodušje; sve je manje toga što mi pruža takvu nasladu kao moja tjeskoba.
Vjerojatno sam postala ovisnica već pri rođenju jer rodila sam se u krivo vrijeme. Potom sam rasla, ne uspijevajući da itko u meni vidi djevojčicu.
Ljudi koji su me htjeli voljeti, morali su izmisliti drugu osobu.
I tad, jer ne želiš to izgubiti, jer toliko čezneš za ljubavlju, počinješ groznu operaciju polagana sakaćenja. Danas jezik, sutra bubnjić, prekosutra dio mozga...
Tvoje pravo ja pretvara se u biće koje živi u tajnosti. Jednog dana pojavi se ključar s ključem tvoje ćelije. Otvori ti vrata i kaže: Hajde, smiješ biti kakva jesi.
Ostaješ gledati u daljinu, ne znajući što je tamo, i pitaš se hoćeš li moći stići nekamo s teretom tolikih lanaca...
Nakon prvog iskaza, Javier se vratio u hotel pješice.
Njegovi koraci nisu bili kao obično dugi i žustri. Teško je dosezao ritam. Odlijepiti potplat s tla bijaše pothvat.
Stuštio se pljusak što je sad još samo tanko sipio, no mnogi su prolaznici zadržali otvorene kišobrane.
Ti su ga crni klobuci onespokojavali. Kao i lokve, koje je pomno obilazio, strepeći da će naići na neku dovoljno duboku da ga proguta.
Srećom, izlozi trgovina što navještahu proljeće podsjete ga da je budućnost iza ugla i obodri se.
Poslije grozne Claudijeve smrti bijaše mu potrebno misliti na stvari koje je oduvijek htio učiniti, a uskoro hoće:
- Upoznati Novi Zeland.
- Roniti u Maledivima.
- Posjetiti nekog učitelja u Bangaloreu.

Jedna od pjesama koje mu je Jacinto Vega ostavio u oramaru za spise hotela u El Escorialu zvala se tako: Bangalore.
Gdje duhovima ne trebaju tijela za ljubav, srest ćemo se ti i ja u zalazu sunca, Bangalore.
Zbilo se dva ljeta prije, na književnoj radionici potkraj tjedna - petak, subota i nedjelja - koju je pohodilo pedesetero ljudi, svi vrlo mladi.
Nije bio sklon poučavanju, ali sviđalo mu se što ga djevojke gledaju kad je ulazio u predavaonicu.
Odijevao je košulje koje su mu dobro pristajale i otkopčavao dva gornja puceta da mu se vide malje na grudima.
U sobi, presvlačeći se za večeru, pročitao je nekoliko tih pjesama. Bijahu nespretne i pritajene ljubavne izjave, s potpisom. Zamisli autora. Zacijelo tipičan neizgrađeni mladac koji u zrelim muškarcima traži oca.
Podbode ga znatiželja i reče sebi da će u restoranu pokušati pogoditi tko je.
Sjeo je za stol i počeo promatrati.
Zabavljalo ga je igrati se lova na obožavatelja. Susret očiju, jedan koji se uzrujao i ispustio pribor za jelo...
Imao je više iskustva s djevojkama. One su drske. Znaju da su stvorene kako bi ih promatrali. S mladićima bijaše sve patetično, nespretno. Pa se ubrzo pokaja zbog tog očijukanja: prvo, jer nije nikamo vodilo, a drugo, jer je dob kandidata odgovarala Jaimeovoj, njegova starijeg sina.
Najednom se Vega pojavi:
- Ja sam onaj pjesnik - kaza.
Unatoč dječačkim crtama lica, bio je odrastao muškarac, možda pet godina mlađi od njega. Šaptao je, skrivao pogled. Drhtureći poput pudinga, povjerio mu je da je skupio nekoliko albuma izrezaka o njegovu umjetničkom putu.
- Prvi put sam vas vidio u jednom razgovoru na televiziji. Javier se smrknu. Pokazao se osoran. Nije mu ponudio da sjedne.
- Pomislio sam posve se posvetiti tome kako bih što više nalikovao na vas...
Sada se pitao što bi ga koštalo da ga je počastio kavom.
Pod kišobranima su tamnjela lica pješaka. Gledao ih je i u svakom otkrivao djelić Jacinta: njegove utvare u onom gospodinu u kaputu... Opsjednutost slavnim piscem koji nikada nije obratio pažnju na nj u djevojci u nabranoj suknji... Strah od tjelesnog odbijanja u momku kozje bradice...
- Doživio sam tešku nesreću kao dječak i proveo sam godine u postelji. Zato ne mogu vidjeti sunce. Takne li me, izbije mi rana na koži. Moj je san postati tamnoput. Kao Romi... kao vi.
Stigavši u hotel, Miranda je primila Javierovu poruku.
»Rezervirao sam ti sobu 224. Pametnije je da ne spavamo zajedno dok se sve ne razjasni.«
Obradova se da je donio tu odluku. Noć je nalegla poput planine i nije joj bilo do razgovora, ni do vođenja ljubavi. Žudjela je tek spavati, iako je znala da su sni izdajnički i vazda pohode s istinama koje se ne žele spoznati.
Zazvoni telefon. Bio je on.
- Bok.
- Kako je bilo?
- Možeš misliti.
- Neugodno?
- Prilično.
- Želiš mi ispričati?
- Ne večeras.
- Iznuren si...
- Mrtav.
- Hoćeš li sići na večeru?
- Zapravo nisam gladan.
- Traži neka ti donesu nešto.
- Jesam već. Dobro si se smjestila?
- Odlično.
- Je li ti sve po volji?
- Nastoj se odmoriti.
- I ti.
- Laku noć, Javiere.
- Volim te.
Zadrža taj »volim te«, ponavljajući ga u duhu dok je slagala stvari. Sačuva ga kao relikviju što će je pratiti dok ne utone u san: volim te, volim te...
On se okupa.
Naslonio je stopala na zidne pločice i uronio glavu u vodu.
Uspije li je omekšati, sjećanja će se najzad rastvoriti. Bilo bi ugodno izliti dvije godine pamćenja kroz uši. Neposredna prošlost istekla bi kroz slivnik. Struja kanala povukla bi je i pomiješala sa svim grijesima svijeta.
Kad god je bio nadomak postignuću, prikrao bi se glas Ane Torroje i vraćao ga u Crock, u tu noć što ga je proganjala svojom osudom da je vječno iznova proživljava.
- Jebemti, Ernest Hemingway glavom! - kaza mu Pancho namještajući se pred školjkom.
- Čuo sam..., čuo sam da prodaješ neke vrpce... Izišli su iz zahoda. Honduranac mu dopusti gurnuti nos u njegovo blago u garderobi: duhan, popperi42, kondomi, rizle i, dakako, malena zaliha njegovih vrpci.
Ispriča mu kako ih nabavlja: šaljući narudžbe na neki poštanski pretinac. Kaza mu i da se prodaju po cijelome gradu: diskači, sex-shopovi, taksisti, kiosci...
Javier se osjećao sve smješniji i poniženiji. Sve više u tuđim rukama, on koji je mrzio o ikom ovisiti.
Panchu se učini iznemogao i ponudi mu »bombon«.