Sever i Jug

57


Istog popodneva kad je George stigao na Mont Royal, poslanici secesionističkog kongresa putovali su vlakom iz Columbije u Charleston. Priče o epidemiji kozica u glavnom gradu Južne Karoline potaknule su poslanike da promjene mjesto održavanja kongresa. Tako je i Huntoon stigao kući ranije nego što ga je Ashton očekivala. No, poput ostalih stanovnika Charlestona, bila je uzbuđena što će vijećanje biti održano u Institute Hallu. Još je uzbuđenija bila zbog toga što je njen muž bio izravno uključen u povijesna zbivanja. Neće proći dugo vremena, a James će se uzdići do moćnika i, naravno, ona s njim.
Užurbano je dotjerivala večernju haljinu ne bi li prisustvovala prvoj sjednici u Institute Hallu.
Odjednom, nenajavljeno, u sobu je uletjela Brett.
− Oh, Ashton, nosim predivne vijesti. Sinoć je dojahao Cuffey. Stigao je George Hazard i...
− Sto on traži ovdje? Došao je njuškati oko našeg političkog skupa?
− Ne budi blesava. Došao je razgovarati sa Orryjem o Billyju i meni. I pogodi što se dogodilo?
Crv sumnje, gnjeva i mržnje već je počeo kopkati Ashton i kvariti joj radost.
− Nemam pojma, rekla je gledajući u ogledalo i popravljajući kovrdžu.
− Orry se predomislio. Billy i ja možemo se vjenčati kad hoćemo.
Ashton je strahovala da će sestra reći baš to. Morala je napregnuti svu volju da ne zaurla od bijesa.
Brett je nezaustavno pričala.
− Odmah sam poslala Cuffeyja do Moultriea da Billyju prenese dobru vijest. Ne mogu vjerovati. Sve je na kraju dobro završilo.
− Tako mi je drago zbog tebe.
Nikad prije Ashtoni nije bilo tako teško nasmiješiti se. No, uspjela je. Zagrlila je sestru i poljubila je u obraz. Brett je bila previše uzbuđena i sretna da bi primijetila blijesak mržnje u sestrinim očima.
− Moramo popričati o vjenčanju, rekla je Ashton i požurila prema vratima. Pomoći ću ti da sve pripremiš. No, moramo pričekati dan-dva dok ne završi skup. Ludo je, zar ne? Nikad nisam vidjela Charleston tako užurban i uzbuđen.
Izašla je iz sobe preplavljena ljubomorom, mržnjom i čvrstim uvjerenjem da se mora osvetiti sestri i Billyju Hazardu. Osvetiti po svaku cijenu.

U Institute Hallu vladala je grobna tišina, a u zraku je titrala napetost. Gomila ljudi s galerije naginjala se naprijed ne bi li čula predsjednika odbora zaduženog da obznani odluke.
Nakon dolaska poslanika, dva dana protekla su u primanju prijedloga, izmjena i dopuna nacrta odluka.
Uz velike počasti, dočekane su dvije delegacije promatrača iz država Mississippi i Alabama. A toga dana, 20. prosinca, poslanici su nakon završenog zasjedanja odbora čekali glasanje. Poštovani gospodin Inglis, predsjedavajući odbora, izašao je za govornicu da pročita predložene odluke.
Cooper je sjedio u prvom redu na galeriji, laktova naslonjenih na ogradu. Ljudi su ga stiskali sa svih strana. Lutao je pogledom po dvorani, vidio bivšeg guvernera Gista, senatora Chestnuta, Huntoona koji je sjedio ružičasta lica i osmijeha nalik anđeoskom ubojici. Polovica gledatelja na galeriji bile su žene. Većina ih je nosila secesionističke šeširiće. Daleko, s Cooperove desne strane, sjedila je Ashton zureći u pozornicu oznojena čela i otvorenih usta. Izgledala je kao da će prisustvovati nečemu nadzemaljskom, a ne čitanju običnog proglasa. Cooperu se njen izraz lica učinio zaprepašćujućim i neukusnim.
Mi, narod države Južne Karoline, okupljen ovdje...
Cooper je slušao, iako nije želio čuti. Od samog uvoda čovjeka je mogla zaboljeti glava. Hoće li sutra biti dva poštanska sistema? Dva nacionalna bankarska sistema? Ljudi nisu razmišljali o tome. Nikog nije bilo briga. Kad je postavio takva pitanja nekolicini mjesnih bankara, zbunjeno i neprijateljski su ga pogledali. Jadni, stari Main, govorili su njihovi pogledi. Lud kao i uvijek.
...Mi ovdje izjavljujemo i određujemo da se odluke prihvaćene na kongresu održanom dvadeset trećeg dana mjeseca svibnja, godine tisuću sedamsto osamdeset osme, kojima je potvrđen Ustav Sjedinjenih Država...
Polako i tužno, Cooper je ponovno pogledao ljude u publici. Gotovo bez izuzetka, svi koji su sudjelovali u donošenju ovih odluka bili su državni odličnici, ljudi inteligentni i obrazovani. Mogao je shvatiti njihov gnjev, desetljećima star. No, nikad neće shvatiti sredstva za kojima su posegnuli da iskale taj gnjev.
...Kao i zakoni, i dijelovi zakona Generalne skupštine ove države, uključeni u gore rečeni Ustav, ovim se opozivaju.
Gledatelji natiskani oko Coopera gromoglasno stadoše odobravati i pljeskati. Prepoznao je jednog službenika Carinarnice Sjedinjenih Država i svećenikovu ženu. Nije znao tko od njih dvoje glasnije viče i plješće. Cooper se naslonio na ogradu prekriženih ruku, a najbliži gledatelji pogledaše ga s mržnjom.
...A dosad postojeća Unija između Južne Karoline i drugih država pod imenom Sjedinjene Države Amerike, ovime se razvrgava.
Nastao je opći metež. Kao na zapovijed, svi ljudi na galeriji skočiše na noge. Cooper je jedini ostao sjediti. Čovjek iz Carinarnice zgrabio ga je za rame.
− Ustaj, proklet bio!
Cooper mirno uhvati čovjeka za zglob i polagano mu maknu ruku. Čovjek se žacnu. Cooper ga je ledeno gledao, a zatim svrnuo pogled na ljude u parteru dvorane.
Tapšali su jedni druge po leđima, rukovali se, likujući čestitali. Nikad neće shvatiti kako su uspjeli dovesti tolike ljude u zabludu. Kako, za ime boga, jedna država, ili cijeli Jug, mogu opstati sami? Kako može postojati jedna zemlja, jedan narod, a dvije vlade?
Nakon dugotrajna odobravanja gospodinu Inglisu i odboru, poslanici i publika sjeli su i smirili se. Nitko nije zatražio riječ, nitko nije diskutirao. Odluka je prihvaćena sa 169 glasova i nijednim protiv. Te noći trebalo ju je samo potpisati i zapečatiti.
Kad je obznanjen rezultat glasanja, ljudi u Institute Hallu ponovno podivljaše. Cooper je uzdahnuo, ustao i progurao se do predvorja. Vidio je samo nekoliko zabrinutih lica. Jedno je bilo J. L. Petigrua, poznatog građanina Charlestona, starog odvjetnika, liberala poštovanog zbog visoke naobrazbe i obiteljskog utjecaja. Pogledi im se sretoše, poput pogleda žalobnika na pogrebu.
Cooper je žurno krenuo ka izlazu iz dvorane, jedva savlađujući gnjev.

Za večerom u ulici Tradd svi bijahu turobni. Tog je jutra Orry bio doveo Georgea s Mont Royala ne bi li prisustvovao skupu u Institute Hallu. Nisu uspjeli ući. Orry je bio potresen otcjepljenjem gotovo poput Coopera. George nije želio ponoviti svoju pretpostavku da će federalna vlada odgovoriti na taj čin bez dvoumljenja.
Bret je bila utučena zbog bojazni za svoju budućnost. Ljudstvo u Fort Moultrieju bilo je u stanju pripravnosti zbog mogućnosti da slavlje rezularene rulje ne prijeđe u nasilje. Nije mogla vidjeti Billyja te večeri i nije znala kad će ga moći sresti.
Cijelo popodne ulicama su prolazile gomile svijeta kličući. Na svakom koraku svirala je glazba. Poslije večere, graja i buka bivale su sve glasnije. Zvonila su sva gradska zvona. Turobna atmosfera u kući bila je nepodnošljiva. Cooper je posegnuo za šeširom.
− Pa, gospodo, potpisali su. Ovo je povijesni trenutak. Hoćemo li poći na ulice i gledati kako Charleston slavi vlastitu propast?
− Idemo i mi, rekla je Judith i pošla po svoj i Brettin pled.
Petoro ljudi izašlo je iz kuće i krenulo prema ulici Meeting, kad je počela topovska paljba.
Proslava izbornog dana bila je poput blijede probe za ovo slavlje. Uske su ulice bile prepune svijeta.
Bilo je gotovo nemoguće kretati se drvenim nogostupima. Niti metar daleko od Georgea i Mainovih, zapraštale su žabice. Judith je vrisnula, pritisnula ruke o grudi i pokušala se nasmijati.
Nastavili su se probijati kroz gomilu. Na mnogim su prozorima bili istaknuti fenjeri i plakati. Moglo se vidjeti zastave s palminom grančicom, slike Gamecocka, Močvarne Lisice, Johna Calhouna. U brojnim bačvama gorio je kolofonij osvjetljavajući ulice žarkocrvenim svjetlom. Vatreni trak zaparao je nebo iznad zvonika Svetog Mihaela i rasprsnuo se u buket blijedih zvjezdica.
Začulo se praskanje i nove rakete poletješe uvis. Uskoro, nebo je bilo obasjano vatrometom.
Negdje na Batteryju grmnuo je top. Svirali su mali orkestri. Gomila se povukla na nogostupe gurajući ljude. Trebalo je osloboditi ulicu i omogućiti Stražarima Ashleyja da prođu u svečanom mimohodu. Bili su samo jedna od mnogobrojnih dobrovoljnih četa koje su trebale promarširati Charlestonom te večeri.
Svjetina se gurala i žagorila. Naišao je i neki debeli Nijemac, visoko mašući transparentom: Predivno, ja?, zaurlao je Nijemac ispuhujući zadah rakije u Cooperovo lice. Ali predugo smo čekali, predugo!
Gnjevan, Cooper istrgnu plakat iz čovjekovih ruku. Slomio je drveni štap o koji je plakat bio pribijen, a papir poderao u komadiće. Judith je problijedjela.
Ljudi koji to spaziše počeše psovati Coopera. Dvojica ga stanu gurkati, a Orry stupi pred brata i uzvrati guranje. George im se pridruži i unese se u lice nekom dugajliji.
− Ja sam gost u ovom gradu, samo u prolazu, ali zapamtit ćeš me duže vrijeme ako se ne makneš.
Orry se nasmijao. Odjednom, kao da su sve godine nestale i kao da je ponovno gledao i slušao mladog kadeta Hazarda u West Pointu. Ljudi se odmaknuše, Nijemac također.
Zrak je vonjao po barutu, parfemima, duhanu, znojnim tijelima. Na nebu su bljeskala plava i žuta svjetla. Od buke i topovskog gruvanja nitko nije mogao razaznati svirku. Povremeno, probio bi se zvuk bubnja i trube.
− Čini mi se da te nikad nisam vidio tako gnjevnog, rekao je Orry starijem bratu.
Cooper se naglo okrenuo i zastao pred četvoro ljudi koje je volio; ako je itko mogao shvatiti njegovu bol, onda su to bili oni.
− To je stoga što mrzim stanje u koje su me natjerali s tom prokletom deklaracijom. Najednom, ne znam što da radim. Kome da budem odan? Mrzim se osjećati kao izdajica države koju sam oduvijek volio. Mrzim još i više biti izdajica Amerike. Razvrgnuta Unija! Isusa mu...
− Cooper, nemoj psovati, molim te, šapnula je Judith.
− ...Mainovi su prolili krv ne bi li stvorili Uniju! Ako se i vi ne osjećate kao da vas trgaju na dva dijela, čekajte, osjetit ćete. Ovi jebeni luđaci nisu svjesni što su učinili. Sebi, svojim sinovima, svima nama.
Nisu svjesni!
Blijeda lica, okrenuo se i krenuo dalje poput sjenke na nebu prošaranom vatrometom. Ostali su ga slijedili, a Brett je pokušavala smiriti Judith koja je bila zaprepaštena. Orry je shvaćao brata. Slična bura oprečnih osjećaja i njega je razdirala. Mračne slutnje također.
Georgea je boljela glava od gruvanja topova. Činilo mu se da osim plotuna ne čuje ništa drugo, ni graju, ni smijeh, ni slavlje. Mislio je na Meksiko. Bilo je dovoljno da čovjek stisne kapke... Charleston bi ga se dojmio poput grada u kojem je bjesnio rat.

Mimo Orryja promicala su lica obasjana vatrom, ispunjena gorljivom odanošću i zanosom. Izbuljenih očiju, razjapljenih usta, svakog su se trena doimala sve nečovječnijima. Niski porivi pretvorili su ljude u groteskna bića izobličenih maski.
Brett se stisnula uz Orryja objesivši se o njegovu ruku, prestrašena gužvom. Cooper i Judith koračali su odmah za njima, a na kraju, poput čuvara, išao je George. Više nitko nije obraćao pažnju na njih.
Orry je vidio trojicu mladih gradskih skorojevića kako štapovima gurkaju starog Crnca i kako ga polijevaju po glavi pivom iz velikih čaša. Vidio je jednog časnog pripadnika metodističke crkve kako se objema rukama pridržava za željezni stup i bljuje na ulicu; iz stražnjeg mu je džepa izvirivao grlić boce.
Vidio je ženu poznatog čarlstonskog draguljara kako se grli s nepoznatim muškarcem u mraku veže.
Grad je poludio.
Suluda su bila i gesla na plakatima, parole koje su izvikivali ljudi, transparenti koji su osvanuli preko noći. Nogostupom su prilazila tri muškarca s razvijenim transparentom, a Orry se morao sagnuti ne bi li prošli.
Južnjačka prava neće biti pogažena!
Transparent je pronesen iznad njihovih glava i Orry se ponovo uspravio. Istoga je trena ugledao Huntoona kako se žurno primiče iza transparenta.
− Orry, dobra večer. Ashtonin muž dotaknuo je obod šešira ukrašen plavom kokardom. Kravata mu je bila razvezana, košulja mu je visjela ispod prsluka; izgledao je sasvim nedolično za čovjeka koji je držao do vlastita izgleda i urednosti. No, ova je noć bila različita od svih prijašnjih, što se vidjelo i po Huntoonovom širokom osmijehu. Sviđa li vam se slavlje?
Pitanje je bilo upućeno svima, a u glasu mu je zazvučala zloba.
− Ne baš, odgovorio je Orry. Ružno je vidjeti časne Južnokarolinjane kako prave budale od sebe.
Huntoon se nije dao smesti.
− Rekao bih da je razuzdanost sasvim razumljiva, a svaki ispad opravdan. Pogledao je Brett. Naravno, naša nezavisnost dovodi u pitanje federalne posjede u Charlestonu: carinarnicu, oružarnicu, tvrđave. Baš osnivamo delegaciju koja će poći do predsjednika Buchanana da mu izloži naše stavove.
Predaja tih posjeda nezavisnoj državi Južnoj Karolini neizbježna je. George se primaknuo Brett.
− Što ako Stari Buck ne dijeli vaše mišljenje? Huntoon se nasmiješio.
− Tada ćemo, gospodine, riješiti problem drugim sredstvima.
Ponovno je dotaknuo šešir i uputio se za nosačima transparenta, izgubivši se u gomili ljudi koji su prolazili ulicom skandirajući: Južnjačka prava! Južnjačka prava! Južnjačka prava!
Brett je gledala za Huntoonom sve dok nije nestao u gužvi. Orry je osjetio kako ga čvršće stišće za ruku.
− Ono o tvrđavama rekao je zbog Billyja, zar ne? Cooper je čuo što je rekla.
− Nimalo ne sumnjam. Sve je manje ljudskosti. Pogotovo kod gospodina Huntoona.
Ponovno su ga spazili na suprotnoj strani ulice Meeting, kako se probija uz stepenice Mills Housea. S najviše stepenice, okrenuo se i pogledao niz zakrčenu ulicu. Stakla naočala bljesnuše odražavajući vatru iz bačve na uglu. Oči nacerenog demona, pomislio je Orry. Bila je to još jedna zastrašujuća slika povrh svih ostalih te večeri.
Pomislio je na majora Andersona i Fort Moultrie. Nekoliko ga je puta vidio i mnogo slušao o njemu u Meksiku. Bio je dobar oficir, savjestan i sposoban. Kako li se sada osjeća? Kome će biti odan slijedećih mjeseci? Svom robovlasničkom rodnom Kentuckyju ili vojsci?
Toliki će Amerikanci, toliki ljudi iz West Pointa, biti na kušnji. Bit će primorani da se opredijele. Orry je gotovo vjerovao da je svijetom počela upravljati neka nečastiva sila.
− Pravo si rekao, Cooper, ovo je povijesni trenutak, promrmljao je Orry. Hajd’mo kući.
Utučeni i šutljivi, tako i učiniše.

Na Batteryju, okružena razuzdanom gomilom, Ashton se osjećala neoubičajeno uzbuđenom. Kao da je rulja isijavala neku čudnu silu koju je zemlja upijala i vraćala je uz njene noge u središte tijela. Od tog skrovitog uzbuđenja vrtjelo joj se u glavi i ostajala je bez daha.
Kao i uvijek, nije ju uzbuđivao izljev rodoljublja, već nešto značajnije. Kletve, prijetnje, parole bili su porođajni krici nove nacije. James je tvrdio da će se za primjerom Južne Karoline povesti i druge pamučne države i da će vrlo skoro biti osnovana nova vlada. U njoj, James Huntoon igrat će značajnu ulogu. Za samo nekoliko tjedana dugo sanjani san postat će stvarnost. Moć i vlast bit će joj nadohvat ruke.
Rasprsnuti buket raketa osvijetlio joj je lice tamnim crvenilom. Svjetlucava kiša zvjezdica lagano je padala na Sullivan Island, blago osvjetljavajući obrise tvrđave. Lice joj se zgrčilo.
Kratak blijesak Billyjeva lika u njenim mislima zamijenio je drugi poznati lik. Muškarac je stajao tek nekoliko metara od nje.
− Forbes! Skinula je secesionistički šeširić i stala se gurati kroz gomilu. Forbes!
− Gospođo Huntoon, rekao je naglašeno učtivo, kao i uvijek kad bi se sreli na javnom mjestu.
Naklonio se. Osjetila je zadah bourbona pomiješan s muškim znojem. Još se više uzbudila, no ova noć nije bila određena za takvu vrst uživanja.
− Forbes, hitno moramo razgovarati, prošaptala je. Sutra, što prije. Orry je odobrio Billyju i mojoj sestri vjenčanje. Ne mogu to podnijeti. Neću im dopustiti.
Još trenutak ranije, Forbes LaMotte izgledao je blaženo pijan. Odjednom, usta mu se pretvoriše u stisnut prorez. Nove rakete poletješe u nebo, tutanj topovskih salvi spojio se s brenčanjem zvona u nepodnošljiv zvuk. Morao se nagnuti ne bi li čuo što je govorila.
− Južna Karolina kreće u boj. Vrijeme je da i mi to učinimo.
Na lice mu se vratio opušten, pospan osmijeh.
− Stvarno je vrijeme, promrmljao je. Stojim vam na raspolaganju, gospo.

58


Kapetan Elkanah Bent stigao je 25. siječnja 1861, rano ujutro, u New Orleans, na putu ka jedinom gradu kojem je iskreno težio, Washingtonu. Sredio je premještaj u pravi tren. Stanje u zemlji iz dana u dan bivalo je sve ozbiljnije. Bio je siguran da Ministarstvo rata priprema spisak za unapređenja i da se kani reorganizirati za neizbježan sukob. Ili će uskoro početi, čim onaj mlakonja Buchanan napusti Bijelu kuću.
Tog je dana Bent odjenuo otmjeno i skupo građansko odijelo. Kupio ga je u Teksasu istog trena kad je odlučio da zastane u New Orleansu na dvadeset četiri sata. Činilo mu se da ne bi bilo zgodno šetati ovim projužnjačkim gradom odjeven u vojničku uniformu. Iz pouzdanih izvora saznao je da će se i Louisiana uskoro otcijepiti i pridružiti petorim državama koje su već istupile iz Unije. Na Sjeveru, te su države već nazvali Eskadra iz Zaljeva. Zvučalo je vojnički, ratoborno, što ga je posebno radovalo.
Šećući Bienvilleom, namirisao je kavu. Dobra kava bila je jedna od gradskih znamenitosti u kojima je, za ovog kratkog boravka, kanio uživati.
Imao je sreće što je uspio napustiti Teksas. I tamo je otcjepljenje bilo neminovno, a ljudi iz teksaškog ministarstva bili su naklonjeni Jugu. Stari Davey Twiggs, na čelu ministarstva, i Bob Lee, koji se prošle godine vratio iz Virginije i preuzeo zapovjedništvo nad Drugim konjičkim, bili su mogući izdajice i, još k tome, na čelnim mjestima u Teksasu.
Imao je sreću što je napustio Teksas i zbog drugih razloga. Nije uspio ukloniti Charlesa Maina, a imao je i lude sreće što je izbjegao vojni sud. Ako bude rata pružit će mu se nove prilike da se osveti Mainovima i Hazardovima. Već je bio odlučio zaviriti u vašingtonske liste prekomandi.
Bent nikada nije saznao jedno: je li Charles otkrio pravi razlog njegove mržnje? Vjerojatno jest; Charles i onaj prokleti Orry Main sigurno su pisali jedan drugome. U pismima je valjda stajalo sve o sukobima Benta, Orryja i Georgea Hazarda. Ako kojim slučajem nije saznao, tajna će sigurno biti otkrivena čim Charles ode na prvo odsustvo kući.
A kad Mainovi otkriju da Bent nije zaboravio osvetu; sigurno će to dojaviti i Hazardovima. No, još je uvijek bio u prednosti. Obje će obitelji povjerovati da u vrtlogu rata Bent mora zaboraviti na osobnu osvetu. Ta će ih zabluda skupo stajati.
Koliko se Bent razumio u nacionalna pitanja, neprijateljstva se nisu mogla izbjeći. Charleston je bio početna iskra. Dan nakon Božića, Andersonov malobrojni garnizon počeo je s tajnim pripremama.
Noću, onesposobivši topove i spalivši lafete na Moultrie, prebacili su se čamcem natrag u Fort Sumter. Ishod svega bila je zastava s palmovom grančicom koja je već sutradan zavijorila nad svakim federalnim posjedom u i oko Charlestona, osim tvrđave u koju se povukao Anderson zajedno s cijelim garnizonom.
Andersonovim ljudima još je uvijek bilo dopušteno da nabavljaju svježe meso i povrće na čarlstonskim tržnicama. No, odredi državne milicije u gradu bili su sve brojniji. Dio ih je odmah zaposlen na popravci topova u Fort Moultrieju, Castle Pinckneyju i Fort Johnsonu.
U Washingtonu je posljednjih tjedana Stari Buck očistio kabinet od južnjačkih utjecaja i zauzeo oštriji stav. Odbio je da se sastane s delegacijom Južne Karoline koja je stigla u prijestolnicu sa zahtjevom za predaju Fort Sumtera. Njihov pismeni zahtjev nije ni pročitao.
Devetog siječnja sukob se zaoštrio. Buchanan je naredio da parobrod Zvijezda Zapada zaplovi prema Charlestonu. Brod je nosio hranu, municiju i 250 vojnika, a kad se približio gradu kadeti iz Citadele, dovedeni da opslužuju lučke topove, otvorili su vatru.
Andersonovi topovi nisu uzvratili da zaštite brod. Lakše pogođena jednom granatom, Zvijezda Zapada okrenula je pramac i zaplovila na pučinu. Time je nemio događaj okončan, ali ne i u Washingtonu.
Tamo je nastavljeno natezanje između vlade i nove delegacije Južne Karoline.
Prije nekoliko dana Davis i ostali senatori država Eskadre iz Zaljeva napustili su Capitol. Prije odlaska svi su održali oproštajne govore čija je žalopojnost smišljeno trebala prikriti njihovu izdaju. Toga jutra, na gradskom pristaništu, Bent je čuo da Davis i ostali pripremaju zasjedanje u Montgomeryju, u Alabami, s namjerom da osnuju novu vladu.
Kako li će ta vlada stati nasuprot Washingtonu? Stari Buck samo što nije napustio predsjedničku fotelju, a novi čovjek, taj čudak Lincoln, iako popustljiv prema robovlasništvu, bio je odlučan u nakani da očuva Uniju. Bližio se rat. Budućnost se Bentu činila sjajnom.

Dobro raspoložen, Bent je stupio na zadnju stepenicu i pokucao na vrata kuće koju mu je preporučio neki neznanac za vrijeme puta od Teksasa do New Orleansa. Kad su se vrata otvorila, predstavio se lažnim imenom i ušao u kuću.
Nakon dva sata, golemi Crnac gnjevnih očiju dovukao ga je poluodjevenog u sobu vlasnice bordela, tresnuo njime u stolac presvučen plišem i stao pred vrata čekajući ishod razgovora.
− Stotinu dolara je obična pljačka. Bezobrazluk!, rekao je Bent zatičući košulju u hlače i zakopčavajući dugmad na rukavima. Možda bi mu na ovom mjestu uniforma mogla pomoći.
Sjedeći za skupocjenim, otmjenim stolom, madame Conti, odjevena u svileni ogrtač boje indiga oslikan velikim paunovima, izgledala je opušteno i smireno. Bila je krupna, čvrsta žena od šezdesetak godina. Začuđujuće bijela kosa bila je uredno počešljana. Uz ruku prepunu prstenja, dimio se tamjan u maloj, mjedenoj posudi.
− U svakom slučaju, gospodine Benton, stotinu dolara je cijena koju ćete morati platiti. Mlada djevojka poput Otille toliko stoji. Žena je bacila pogled na list papira. A tražili ste i neke posebne usluge.
Mogu ih i nabrojati ako ste ih slučajno zaboravili. Zar vas nije upozorila da ih posebno naplaćujemo?
− Uvjeravam vas da nije. Madame Conti slegla je ramenima.
− Slučajan previd. Ne utječe na cijenu.
− Odbijam platiti, bogamu. Apsolutno odbijam. Madame Conti nije odgovorila ljutnjom, već se strpljivo nasmiješila. Pogledavši mimo Benta, rekla je: Što da činimo s njim, Pomp?
− I dalje ćemo se odnositi prema njemu kao prema gospodinu, zarežao je golemi Crnac. Nastojat ćemo da se predomisli.
Bentova gornja usna orosila se znojem. Dobro je čuo ledenu prijetnju u Crnčevu glasu. Teškom se mukom napregnuo da ne pokaže strah. Madame Conti i dalje se smiješila.
− Natoči posjetitelju malo šampanjca. Možda mu pomogne.
− Neće pomoći, rekao je Bent. Nasmijala se i zatražila čašu za sebe.
Bent se trudio da smisli izlaz iz neugodne situacije. Očito, nije se mogao bezbolno izvući iz bordela, a nije ni kanio. Pustio je da se događaji na tren odvijaju sami od sebe i prihvatio čašu odličnog francuskog šampanjca. Ispio ju je do dna i pružio ruku da mu ponovno napune čašu. Madame je kimnula Crncu da tako i učini.
Šampanjac ga je smirio. Počeo je proučavati otmjeni ured. Na zidovima prekrivenim crvenim tapetama visjelo je mnoštvo velikih slika, osvijetljenih plinskim svjetlom. Na jednom velikom platnu vidio je lovce na krzna na riječnoj splavi.
Tom se slikom ponosim, rekla je žena. Naslikao ju je zapadnjak po imenu Bingham.
Nema se baš čime ponositi, pomislio je Bent otpivši još šampanjca. Oko mu je zapelo za portret mlade žene koji je visio na zidu iza madame Conti. Crte lice prelijepe crnokose žene učiniše mu se poznatima. No, nije se mogao sjetiti odakle.
Madame uhvati njegov pogled.
− Ah, divite se? Radila je ovdje prije mnogo godina. Bila je ljepša čak i od moje male Otille. I mnogo skuplja.
Kurvo stara, pomislio je. Ne propušta priliku da ga upozori na račun.
Tada se odjednom sjeti gdje je već vidio to lice. Bilo je to na jednom od obiteljskih dagerotipa Charlesa Maina.
Ne, čekaj. Ova nasmiješena žena s portreta nije bila ona prelijepa kreolka čiju je sliku bio vidio u Teksasu. No, sličnost je bila očita. Možda sestra?
− Tko je ona, madame?
Oko vrata madame Conti zazveckale su ogrlice dok je ispijala šampanjac.
− Nema razloga da vam ne kažem. Bila je jadnica sa dna, a uzdigla se vrlo visoko. Kad me je napustila postala je poznata i poštovana žena bogatog njuorlinškog tvorničara.
− Tamni odsjaj njene kože je očaravajući. Posebno nadahnuće slikara?
− Ne, naslikao je onako kako je vidio.
− Hoćete reći da je to prirodna boja njene kože?
− Da, monsieur Benton.
− Nevjerojatno. Izgleda tako romantično... Nagnuo se povjerljivo prema madame Conti. Kakav je kraj priče... ako znate i ako je želite ispričati, madame?
Okrenula je stolac i zagledala se u sliku.
− Moja draga djevojka podarila je mužu djevojčicu. Nažalost, prelijepa je majka umrla. Kasnije, prije nego je i on skončao, pažljivi je otac poslao djevojku daleko, ne bi li se udala. Bila je blijedoputa poput mene ili vas, ali su neki u ovom gradu znali prošlost i porijeklo njene majke.
Znači tako. Bile su to majka i kći. Bent nije mogao odvojiti oči od slike.
− A ti su ljudi, naravno, znali da dijete nije kreolka već oktoron, djevojka sa osminom crnačke krvi.
Nekad davno, lijepe mlade žene miješane krvi bile su na cijeni. Više nije tako. Ropstvo je sve izmijenilo. U današnje vrijeme... slegla je ramenima i sjetno se osmjehnula ...to znači biti prezren kao i punokrvni Crnac, taman kao noć. Monsieur Benton, što vam je?
Bent se trgnuo i prolio šampanjac na skupocjen sag.
− Slučajnost, madame. Iskreno se ispričavam. Izvukao je maramicu i sagnuo se da obriše sag.
Zastenjao je jer mu je veliki trbuh smetao.
Kćerka crnačke kurve i Mainovi bili su povezani. Očito, nitko nije sumnjao u njeno porijeklo; nijedna žena u čijim je žilama tekla crnačka krv ne bi mogla stati uz bok plantažerskih aristokrata. Kakvog li predivnog otkrivenja! Nije znao kako će ga upotrijebiti, ni kada, ali nije sumnjao da će ga kad-tad upotrijebiti.
− Madame, potpuno ste u pravu. Šampanjac zaista pomaže. Oznojeno mu je lice sjalo od likovanja. Usluge mlade dame bile su izuzetno zadovoljavajuće i nisam bio u pravu kad sam se prepirao zbog cijene. Platit ću pun iznos. Čak bih joj želio dati i pristojnu napojnicu, ako dopuštate.
Madame Conti hitro izmijeni poglede s golemim Crncem koji je iza Bentovih leđa već nekoliko minuta čistio nokte dugačkim nožem. Na njen neprimjetan znak, brzo je sakrio nož.
− Pa, naravno, monsieur Benton, rekla je i otmjeno kimnula glavom.

U Teksasu je pljuštala hladna kiša. Potišten, Charles Main nadzirao je utovar kovčega i prtljage u vojna kola. Torbe su pripadale pukovniku Leeju.
Pet dana ranije, 8. veljače, Charles je napustio postaju Cooper i zajedno sa dvojicom vojnika odjahao da prenese hitne poruke zapovjedniku puka. Prevalili su više od 260 kilometara po očajnom vremenu da bi stigli i otkrili kako je Lee opozvan u Washington po izričitoj naredbi generala Scotta. Bez sumnje, Scott je želio čuti što Lee namjerava i kome je odan.
Leejev put bio je još jedan dokaz rasula u zemlji. Iako se važne granične države poput Tennesseeja i Leeove rodne Virginije još nisu priključile secesionistima, Teksas je istupio iz Unije prvog veljače, usprkos mračnim predviđanjima guvernera Houstona.
Dok je Charles jahao prenoseći poruke, u Alabami je rođena nova konfederacija i nova vlada. Za privremenog predsjednika izabran je Jefferson Davis i već se radilo na nacrtu privremenog Ustava.
Novoizabrani predsjednik Lincoln putovao je iz Illinoisa na Istok. Gotovo u svakom gradu vlak je morao stati, a Lincoln održati govor. U Washingtonu je senator Crittenden pokušao ponuditi kompromis u rješavanju robovlasničkog pitanja, ali ga nitko nije poslušao. Budući da su članovi Senata iz svih pamučnih država napustili Washington, lako je prošao prijedlog da se Kansas, kao slobodna država, priključi Uniji.
U međuvremenu, major Anderson vijećao je u Fort Sumteru, okružen topovima i odredima južnokarolinjanske milicije koji su čekali i najmanji povod da počnu s bombardiranjem. Charles se često pitao je li Billy još uvijek u tvrđavi. Anderson je poslao nekoliko ljudi u Washington, tražeći upute što da radi.
Možda je Billy bio jedan od njih. Charles se nadao da će njegov prijatelj izvući živu glavu iz tvrđave.
U Teksasu se govorkalo da će granične postaje preuzeti čete državne milicije ili teksaški rendžeri. Iako poznat kao pristalica Juga, general Twiggs je četiri puta tražio od Washingtona savjet ili naredbu, ali je svaki put primio neodređene i beznačajne odgovore.
Jedan je događaj, o kojem su pisale i novine u San Antoniju, bio tipičan za stanje i razdor u vojsci. U siječnju je za pročelnika Akademije u West Pointu postavljen Pierre Beauregard, jedan od najcjenjenijih oficira izašlih iz iste Akademije. Bio je na novoj dužnosti kraće od tjedan dana, a zatim je smijenjen. Otcjepljenjem njegove rodne Louisiane postao je nepouzdan i sumnjiv. Ljudi koji su zajedno krvarili u Meksiku, dijelili sve tegobe, godinama se poznavali, odjednom su počeli sumnjati jedni u druge, gledati se kao mogući neprijatelji i izdajice. Zbog svega toga Charles je bio sve potišteniji; nije znao što da radi, kamo da se okrene, kome da bude odan.
I sad je stajao na kiši čekajući Leeja da izađe. Uz njega je čekalo još devet oficira. Konačno se pukovnik pojavio ogrnut kabanicom, s kapom na glavi. Jedan za drugim, oficiri su mu pristupili, salutirali i zaželjeli mu sreću. Charles mu se kao najmlađi obrati zadnji.
− Bilo je časno služiti pod vašim zapovjedništvom, gospodine.
− Hvala, poručniče, Želim vam sretan put.
− Radije bih da moram putovati zbog drugih razloga. No, zaboravimo to. Želio bih vam nešto reći.
Dobar ste oficir. Bez obzira na sve promjene, to se neće izmijeniti.
− Hvala, gospodine.
Lee se okrenuo i krenuo ka kolima. Zbunjen vlastitim dvojbama, Charles nije izdržao i narušio je protokol.
− Pukovniče?
Lee je zastao i okrenuo se.
− Da?
− Na koju ćete vi stranu, gospodine? Na Sjever ili Jug?
Lee je zanijekao glavom.
− Ne bih mogao dići oružje protiv Sjedinjenih Država. No, što ako budem morao braniti svoju rodnu Virginiju? Iskreno sam se nadao da ću izbjeći takvo pitanje. Mislio sam da će predsjednik Buchanan uspjeti ostvariti sklad pozivajući na ljubav prema Americi, no nije uspio. Mislio sam da će blagotvorna snaga kršćanstva riješiti pitanje ropstva, ali nije. I ja sam imao robove i savjest me je mučila zbog toga.
Robovlasništvo će nestati. Moralo bi nestati. A što se otcjepljenja tiče, po mom mišljenju bio je to običan prevrat. Usprkos tome, časni i poštovani ljudi osnovali su novu vladu, vladu koja počiva na otcjepljenju i ropstvu. Ne znam što će sutrašnjica donijeti, ne znam kako na sve da odgovorim.
Leejevo lice ispirala je kiša. Izgledao je iscrpljen, upalih očiju. No, siguran sam samo u jedno. Bez obzira kako svaki čovjek, svaka žena, odgovori na ovo pitanje koje ste mi postavili, dogodit će se samo jedno. Slomit će nam se srca. Zbogom, poručniče.
Okrenuo se, prišao kolima i uspeo se do kočijaša. Konji zaštropotaše kopitima, kola zaklimataše kroz blato i naglo nestadoše iza zida kiše.
Charles se okrenuo i pošao natrag. Zbunjenost nije nestala jer je shvatio da je Lee u pravu. I Sjever i Jug propatit će prije nego svrši.

Dva dana kasnije, u San Antoniju, Davey Twiggs predao je sve federalne postaje u Teksasu državnim jedinicama. Ljudi odani Uniji mogli su se uputiti do luka u Zaljevu, uz jamstvo da ih na povratku prema Sjeveru nitko neće ometati.
Charles je, završivši posao u Fort Masonu, stigao u postaju Cooper sat prije nego što su vojnici odani Uniji napustili utvrdu. Zapovijedao im je kapetan Carpenter iz Prvog pješadijskog. Neki su jahali konje, neki su morali pješačiti.
Prljav i iscrpljen od dugotrajnog jahanja, Charles se zagledao u vojnike iz Ohija, u četu K koja se postrojila u dvored. Među njima je bio i kaplar Tannen, običan redov kod bitke za Lantzmanovu farmu; Charles se založio da ga unaprijede. Tannen se uspravio u stremenu i ošinuo pogledom sve koji su odlučili ostati u postaji. Nagnuo se na lijevu stranu i glasno pljunuo.
− Svatko tko ostane nije dostojan da nosi vojničko plavo. Rekao je to glasno ne bi li ga svi čuli.
− Što ste to rekli, kaplare?, viknuo je Charles. Tannen ga mrko pogleda.
− Rekao sam da ste kukavička izdajica ako ostanete.
− Izgleda da više ne priznajete moj čin, rekao je Charles i strgnuo s vrata ogrlicu od medvjeđih kandži.
Zatim je skinuo i prljavi, znojem natopljeni sako. Prije nego što je itko uspio shvatiti, potegnuo je i napeo revolver. Predao ga je momku iz Alabame koji je stajao do njega.
− Tek toliko, da se netko ne bi umiješao. Momak iz Alabame se nacerio i čvrsto stisnuo colt.
Charles pristupi Tannenovu konju.
− Jedanput si mi pomogao. Bio sam ti zahvalan, no ovom uvredom to si izbrisao.
Tannen ga pogleda s konja.
− Dobro. Jebi se.
Charles posegnu za njim. Tannen je pokušao uzdama ošinuti Charlesa po licu, no Charles zgrabi uzde i omota ih oko kaplarova lijevog zgloba. Konj se počeo ritati.
Tannen izvuče sablju. Charles mu je izbi iz ruke i zavitla daleko, zgrabi kaplara, povuče ga s konja i nekoliko ga puta žestoko tresnu posred lica. Teško dišući, obratio se onima koji su odlazili.
− Pokupite ga ako vam je stalo. A sljedećeg koji me nazove izdajicom, ubit ću na licu mjesta.
Stajao je spuštenih ruku dok su Tannena potrbuške prebacili na konja. Nedugo zatim, unionisti su krenuli.
Sat kasnije, Charles je napisao ostavku i počeo se pakirati.
Budući da u postaji nije bilo oficira koji bi ostavku primio i proslijedio je u Washington, Charles je na vrata barake zabio čavao i okačio o njega papir. Nakon nekoliko minuta, jahao je prema Zaljevu.
Lee je mogao razmišljati o dubljem smislu svega, no Charles je odlučio o svojoj sudbini na mnogo jednostavniji način. Dovraga sve. Nikad i nije bio misaon čovjek. Bio je običan vojnik, konjanik i borac. Možda će Jug trebati ljude poput njega, baš kao što će trebati i filozofe.
Mrzio je što napušta Teksas jer ga je zavolio. Sve je više bio uvjeren da je robovlasništvo nerazborito i bio je siguran da će uskoro nestati. No, krv mu se uzburkala i vukla ga kući. Sve do obale tjerao je konja galopom. Vraćao se domu.

ČETVRTI DEO

_____________________________


HOD PREMA TMINI




Tvrdim da će buknuti požar. Danas su podmetnuli goruću baklju u hram
ustavnih sloboda i Bog će reći svoje; više nikad nećemo imati mira.

Odvjetnik James Petigru iz Charlestona, za vrijeme
proslave otcjepljenja 20. prosinca1860. god.



59


Iz dana u dan, Fort Sumter sve je više nalikovao zatvoru.
Billy je bio smješten u vlažnu sobicu ciglenih zidova koja je gledala na klisuru. Soba je bila neugodna jer je u njoj gotovo uvijek bilo mračno. Garnizonske zalihe svijeća i šibica gotovo su se potrošile.
Zadnji put ih je u siječnju naručila gospođa Doubleday, dan prije nego što su sve žene napustile garnizon i otputovale na Sjever. Billyju je preostala jedna jedina svijeća. Palio ju je na samo nekoliko minuta dnevno ne bi li komadićem cigle na zidu napravio novu crtu, znak da je protekao još jedan dan.
U veljači je na zidu ucrtao dvadeset jednu crtu.
Više nije mogao viđati Brett. On nije bio među određenima da svakih nekoliko dana pođe do grada i nabavi usoljene svinjetine i svježeg povrća. Opskrba im je omogućena dobrom voljom guvernera Pickensa i zalaganjem nekolicine značajnih čarlstonskih ljudi.
Bilo je naravno i onih drugih, također utjecajnih ljudi koji su se protivili dopuštenju da se garnizon opskrbljuje hranom, i to su često jasno i glasno isticali. U jednom od Brettinih pisama stajalo je da se u Mercuryju Rhett zalaže da izgladnjivanjem prisile garnizon na predaju. Billyju se činilo da i guverner pokušava nešto slično, samo na drugačiji način. Pickens je zabranio četrdeset trojici radnika, običnih zidara koji nisu službovali u vojsci, da napuste Fort Sumter. Valjda je mislio kako će oni pripomoći da se garnizonske zalihe smanje i tako požuriti onaj dan kad će Anderson biti primoran da se preda.
Nekoliko je oficira otvoreno tvrdilo da guverner blefira, da nema ni ovlasti ni prava da tako nešto naredi. Doubleday je glasno zagovarao ideju da bi bilo moguće, kad bi to Anderson stvarno htio, jedne noći potajice iskrcati radnike na obalu. Nije to rekao Andersonu u lice, a zapovjednik, svjestan da bi i najmanji incident mogao izazvati sukob, nije želio riskirati.
Brett je pisala da odred vojnika koji dolazi u Charleston po namirnice mora prolaziti ulicama s puškama na gotovs. Vojnike uvijek prati razjarena gomila i često s mržnjom izvikuje Doubledayevo ime. On je bio najomraženiji čovjek u tvrđavi, jer su svi znali da je Crni republikanac. Ako ikada stupi nogom na tlo Charlestona, rulja će ga zgrabiti i linčovati, pisala je Brett.
Tako je, poput Billyja, i Doubleday bio silom prilika zatvorenik Fort Sumtera.
Billy je pokušavao raditi što više. Kad su zidari koje je nadgledao završili s radovima na drugom katu topovskih postolja, Foster ih je poslao da rade na glavnom ulazu. Zatvarali su ulaz debelim kamenim zidom ostavivši u sredini okruglo okno okovano željeznim obručem. Anderson je naredio da se, čim zid bude gotov, pred okno dovuče haubica.
Svi u tvrđavi osjećali su se nekako otupjelo. Mnogo su radili, a napetost je samo pojačavala umor.
Posebno je teško bilo kapetanima Seymouru i Doubledayu. Njih su se dvojica izmjenjivali na dežurstvu, pa je svaku drugu noć jedan od njih bio budan.
Zbog ozbiljnosti situacije vojnici su bili otvoreniji, prisniji, manje vojnički službeni. Jednog popodneva, naslonjeni o bedem tvrđave, Doubleday i Billy gledali su malu škunu kako natovarena uplovljava u luku Morris Islanda. Škuna je dovozila željezne ploče koje su trebale biti ugrađene u postolje za topove, postolje koje su gradili na rtu Cummings, otprilike četiri stotine metara daleko od Fort Sumtera.
− Pogledajte samo!, uskliknuo je Doubleday. Poklanjamo im sve vrijeme potrebno da postave topove i do vuku municiju.
Bila je to istina. Od Moultnea, sad dobro utvrđenog vrećama pijeska, preko rta Cummings, do druge strane luke, sve je bilo načičkano topovima. Billy je sasvim dobro vidio ljude kako se vrzmaju oko topova iznad kojih su vijorile zastave s palminom grančicom ili pelikanom.
Poput većine u garnizonu, i Billy je držao da je major Anderson častan, savjestan čovjek, doduše malo star i suviše pobožan. Osjetio je potrebu da odgovori na kapetanovu primjedbu.
− Kad bi major pokušao spriječiti njihovo naoružavanje, mogao bi cijelu zemlju uvući u krvavi rat. Ja ne bih preuzeo takvu odgovornost.
− Ne bih ni ja, upao je Doubleday. Vjerujte mi, svjestan sam dvojbe, no to ne pomaže smanjivanju opasnosti u kojoj se nalazimo.
− Mislite li da bi mirovna konferencija mogla nešto izmijeniti?, pitao je Billy. Konferenciju je sazvala država Virginia, a bivši predsjednik Tyler odredio je Willardov hotel u Washingtonu za mjesto sastanka. No, neke važne države poput Michigana i Kalifornije odbile su poslati svoje delegate.
Doubleday je izravno odgovorio na pitanje.
Ništa neće izmijeniti. Po mom mišljenju, ne može se spasiti i Uniju i robovlasništvo. Udario je šakom o bedem. Tako bih želio da major zaboravi naredbe barem na sat vremena i da nam dopusti da uništimo one topove. Ako to ne učinimo, uskoro ćemo biti u središtu vatrenog obruča.
Vatreni obruč. Prikladan izraz, pomislio je Billy gledajući lučke radnike kako iskrcavaju teret sa škune. Topovi Južne Karoline bili su upereni na Fort Sumter sa svih strana, osim s pučine. Netko će slučajno ili po naredbi ispaliti prvi hitac na tvrđavu i započet će rat. To je neizbježno.
Brettino slijedeće pismo potvrdilo je rastuću opasnost. Ratna je groznica harala Charlestonom.
Doubleday i ostali oficiri u garnizonu vjerovali su da je to razlog zbog kojeg je predsjednik Davis žurio da u ime nove vlade preuzme zapovjedništvo nad topovima u Charlestonu. Osim toga, Davis je u Washington poslao službene delegate Konfederacije ne bi li ishodili predaju Sumtera.
Nekoliko dana kasnije, Billy je od samog Andersona čuo iznenađujuću novost.
− Davis šalje svog oficira da preuzme zapovjedništvo nad topovskim baterijama Charlestona. Major je uzdahnuo. Poslao je Beauregarda.
Stajali su uz jedan od topova na bedemima. Polovica od 48 topova na Sumteru bila je postavljena na otvorenom, a druga polovica u kazematama na prvom platou. Na dvadesetak metara od tvrđave plovila je Nina, jedan od dva patrolna parobroda što su svakodnevno nadzirala luku. Strijelci s krme broda prepoznali su Andersona i počeli dovikivati pogrde i psovke. Visoki zapovjednik upalih očiju ostao je miran.
− Kapetana Beauregarda iz Louisiane?, pitao je Billy.
− On je sad brigadirski general Beauregard, general Američkih Konfederativnih Država. Kad sam 36. i 37. godine predavao artiljeriju na Akademiji, bio je jedan od mojih najboljih kadeta. Bio je tako dobar da sam ga odmah poslije diplome zadržao kao instruktora. Major je skrenuo pogled prema rtu Cummings i njegovim topovima. Čini se da će za onim topovima biti sve više profesionalnih vojnika. Anderson se okrenuo i pogledao mladog poručnika. Svjetlo zalazećeg sunca naglašavalo je crte majorovog lica. Htio sam vas pitati nešto sasvim drugo, poručniče. Vaša mlada dama još je uvijek u Charlestonu?
− Da, gospodine. Primam njena pisma gotovo svaki drugi dan.
− Vas se dvoje još uvijek želite vjenčati?
− Vrlo rado, gospodine, no to se čini teško izvedivim u ovom trenu.
− Pa, možda i ne. Kao što znate, kapetan Foster ne želi da oficiri inženjerci budu na straži i da dežuraju noću. Svi su se poručnici, inženjerci, dobrovoljno javili da stražare, no Foster im to nije odobrio pa tako, kad završite s radom, neću zaboraviti vaše namjere.
Billyjeve nade živnu, ali osjeti i drugačiji poriv.
− To je lijepo od vas, gospodine, ali ne bih želio napuštati tvrđavu ako se očekuje napad.
− Neće biti napada, tiho je odvratio Anderson. Barem ga mi nećemo izazvati. Možete li zamisliti razmjere užasa ako Amerikanci otvore vatru na druge Amerikance? Tako se nešto neće dogoditi zbog mog nepromišljenog poteza. Nije me stid reći da svake večeri molim Boga da ustrajem u tom zavjetu.
Anderson je bio sušta suprotnost ratobornom Doubledayu. Billy je gledao kako sunce zalazi za čarlstonske krovove i ponadao se da će Anderson uspjeti. Bila je to trenutna nada. Nije joj se želio prepustiti cijelim bićem jer se bojao razočaranja.
Polagano je proučavao luku, brojeći topove koji su ih okruživali. Po kalibru mogao je prepoznati sve do jednog. Vatreni obruč. Spreman da plane prema nečijoj naredbi ili zabunom. Dok je sunce zapadalo, usprkos maloprijašnjem blijesku nade, osjetio je kako ga ponovno obuzima plima pesimizma.

Te iste večeri Orry se iskrcao s riječnog brodića na pristaništu Mont Royala. Nakon dvadeset minuta pridružio se Charlesu u biblioteci.
− Kakvo je stanje u Charlestonu?, pitao ga je bratić i natočio viski u dvije čaše.
− Loše. Posao ne napreduje. Trgovci su počeli cviljeti.
− Zar ljudi napuštaju grad?
− Naprotiv. Nikad nije bilo toliko posjetitelja. No, troše samo onoliko koliko moraju. Isto tako i mještani.
− Ne čudi me. Tko je lud da troši novac kad svakog trena može buknuti građanski rat? Za dva tjedna kilo kruha plaćat ćemo dvadeset dolara.
Ozbiljna lica, Charles se zavalio u stolac i prebacio nogu preko naslona za ruke. Prva dva dana nakon povratka osjećao se ugodno, no taj ga je osjećaj brzo napustio. Razgovarao je sa Orryjem o Elkanahu Bentu. Iako je saznao tek nekoliko novih pojedinosti, ponovno ga je potištilo saznanje o razmjerima ljudske mržnje. Ako počne rat, ta će mržnja buknuti još većom snagom. U svakom slučaju, bio je prilično siguran da mu se put sa Bentom više neće ukrižiti.
Bent nije bio jedinim razlogom njegovog lošeg raspoloženja. Nedostajao mu je Zapad i, na njegovo čuđenje, u rodnoj državi više se nije osjećao sasvim dobro. Nije se usudio priznati da za njegov nemir postoji samo jedan lijek: borba.
− Vijesti su sve tmurnije, rekao je Orry otpivši gutljaj iz čaše. Nezadovoljstvo novom vladom sve je veće. Čini se da je Davis, kad ju je osnivao, namjerno zaboravio na ljude iz Južne Karoline.
Charles ništa ne reče.
− Kako se drže naši u ulici Tradd?, pitao je.
− Cooper se trudi, ali mu okolnosti nisu naklonjene. Teretni brod nema previše posla, a dio njegova posjeda na James Islandu pretvorili su u topovska gnijezda.
− Vjerojatno je mogao birati između pristanka i prijetnje da mu rulja spali brodogradilište.
− Judith i Brett brinu o Cooperu, no prilično je klonuo duhom. Obistinile su se njegove najcrnje slutnje.
− Jesi li vidio Ashton?
− Nisam. Rekoše mi da je James blizak guverneru Pickensu i da je, usprkos izostavljanju mnogih Južnokarolinjana, na dobrom putu da ga pozovu u Montgomery. Oh, da, još nešto. Iz pouzdanih sam izvora saznao da su ratne pripreme potpuno ispraznile državnu blagajnu.
− A što je sa zajmom od sedamsto tisuća dolara koji pokušavaju dobiti?
− Nitko im ga ne nudi.
− Pa, možda se ipak sve smiri. Možda će problem Fort Sumtera riješiti mirnim putem.
− Predsjednik Davis je rekao da će zauzeti Sumter pregovorima ili silom. Za koji tjedan Lincoln će biti službeno ustoličen. Možda će tada sve biti jasnije.
Dva bivša vojnika zašutješe i pogledaše se u mraku biblioteke. Nisu sumnjali da će se zbiti ono što su željeli ljudi koji su bili na vlasti u njihovoj državi.

Nakon dva dana, uz ogradu parobroda Nina stajao je James Huntoon držeći u ruci tanjur pileće salate i čašu tokajca.
Na brod se ukrcalo tridesetak uzvanika ne bi li u predvečernjem krstarenju razgledali kako napreduje opsada i kakvo je stanje u Fort Sumteru. Na stražnjoj je palubi bila postavljena hladna zakuska koju je pripremio odbor odabranih žena na čelu sa Ashton. Šestorica robova posluživala su goste.
Sa sjeveroistoka je puhao prohladan vjetar nagovješćujući svježu noć kasne veljače. Dok je Huntoon glasno žvakao, Nina se okrenula i zaplovila prema luci grgoljeći lopaticama po vodi.
− Znate, guverneru, rekao je Huntoon čovjeku koji je stajao do njega, ovo odugovlačenje odlučnog rješenja sudbine Fort Sumtera postaje nepodnošljivo brojnim građanima.
− Ruke su mi sputane, odgovorio je Pickens. Uskoro će stići general Beauregard, a uzgred budi rečeno, predsjednik Davis mi je otvoreno rekao da će on zapovijedati, a ne ja.
− Hmmm, Huntoon je ispio vino. Mislio sam da se naša država otcijepila ne bi li zaštitila svoja suverena prava. Zar smo ih već predali u ruke neke druge vlade?
Pickens se osvrnuo preko ramena da pogleda ne prisluškuje li netko.
− Ja ne bih govorio tako glasno... a ni tako kritički. Ne ako očekujete mjesto u Montgomeryju.
− Naravno da očekujem. Čini mi se da su principijelni i hrabri ljudi prijeko potrebni u glavnom gradu. Moramo nastojati na brzom rješenju problema Sumtera.
− Ne budite tako nestrpljivi, James, počeo je guverner, no Huntoon ga brzo prekinu: Besmislica, gospodine. Ako mi ne budemo odlučno djelovali, učinit će to drugi. Jučer sam čuo kako se govorka o novom secesionističkom pokretu. Neki utjecajni plantažeri ove države šapuću o otcjepljenju od Davisove vlade i mogućnosti da zatraže od Velike Britanije da proglasi Južnu Karolinu protektoratom.
− Pa to je čista glupost, uzviknuo je Pickens, ali mu je glas odavao zabrinutost i nervozu. S razlogom.
Nedavno mu je njegov prijatelj Bob Rhett rekao da se šuška o nakani Stephena Douglasa da očuva Uniju. Guverneru nije trebao još i luđački pokušaj utemeljenja britanske kolonije.
− Moramo biti strpljivi i suzdržani, barem još neko vrijeme. Davisovi poslanici sigurno neće uspjeti u Washingtonu. Dotad će ovdje već biti Beauregard i imat ćemo naš rat.
− Iskreno se nadam, promrmljao je Huntoon. Pažnju mu je odjednom privukao oficir koji je stajao na zidu Fort Sumtera. Prepoznao je Billyja Hazarda. Podigao je čašu s vinom i nadmoćno ga pozdravio.
S vrha bedema Jenki mu je kimnuo. Ležerno i nemarno. Huntoonu se to učinilo uvredljivim. Imat ćemo naš rat, a ti ćeš biti među prvim žrtvama, pomislio je dok se parobrod udaljavao od utvrde i primicao lučkom pristaništu.

60


Na Brettino rame netko je spustio tešku ruku. U glasu je prepoznala jak naglasak čovjeka s visočja.
− No, curo, samo sam te pit’o kako da stignem do...
− Pitajte nekog drugog, presjekla ga je odrješito i vrškom cipele udarila čovjeka u potkoljenicu.
Bezobraznik je zajaukao i počeo psovati. Zapahnuo ju je zadah viskija. Odlučno mu je maknula ruku s ramena i žurno pošla niz ulicu Meeting. Krupan mladić u prljavom odijelu i sa šeširom široka oboda krenu za njom.
Prestrašena, ubrzala je korak i skrenula nadesno, u ulicu Tradd. Progonitelj je zaurlao nešto o čarlstonskim kurvama i odustao od nakane da je stigne.
Brett se prisili da se osvrne. Čovjek je prelazio ulicu Meeting i nestajao u gužvi prolaznika. S olakšanjem je odahnula i stresla se.
Charleston je bio prepun posjetitelja iz svih krajeva Juga. Dolazili su u razgledanje grada, radoznalo gledali pripreme za opsadu Sumtera, slušali ulične govornike koji su napadali budalu iz Illinoisa, divili se vježbama kadeta iz Citadele i uniformama pripadnika državne milicije.
Većina posjetitelja nije trošila mnogo novca. Skupilo se i mnogo probisvijeta, poput onog nasilnika koji ju je pratio. Bio ju je presreo kad se vraćala sa gradske tržnicem gdje je odredu vojnika iz Fort Sumtera predala pletenu košaru punu sira, kruha, svijeća i šibica.
I tamo joj je zaprijetila opasnost. Još se uvijek sjećala lica ispunjenih mržnjom i čula psovke mještana kad je uručila košaru starijem kaplaru. Najblaža pogrda koju je čula bila je izdajica; ostale su bile prostačke psovke.
− Gospodin Rhett i njegovi istomišljenici vrlo često napadaju Sjevernjake optužujući ih za povlađivanje rulji i niskim porivima gomile, rekla je Judithi nakon što se vratila kući. A to isto ne vide usred Charlestona.
− Da, svakim je danom sve teže, složila se Judith. Pružila je ruku i uhvatila sina za zglob. Judah, molim te ne igraj se s tim loncem. No, dječak je nastavio miješati po zdjeli u kojoj su se krčkale ostrige. Za stolom je sjedila Marie-Louise vrpoljeći se.
− Mama, hoće li tata opet raditi cijele noći?
− Da, ovih dana ima puno posla.
Judith i Brett se pogledaše svjesne laži. Nikakav posao nije odvodio Coopera svake noći na James Island. Već tjednima gradnja Zvijezde Karoline nije se pomaknula s mrtve točke. Pa ipak, Cooper je stalno odlazio na brodogradilište i ostajao do kasno u noć. Iscrpljen i mršav, ponašao se poput čudaka na poprištu neke željezničke nesreće. Vrzmao se oko krša željeza pokušavajući otkriti uzrok nezgode.
Brett je brinula o bratu jednako kao i o Billyju.
− Oh, moram ti pokazati New York Herald koji je prekjučer donio Cooper, uzviknula je Judith. Postavljena je nova kazališna predstava koja govori o Fort Sumteru. U novinama su imena glumaca, a isto tako i ime glumca koji igra poručnika Williama Hazarda.
− Hoćeš reći da svi likovi nose imena stvarnih ljudi?
− Da. Anderson, Doubleday... svi su u predstavi.
− Je li to umjetnost ili trka za dobrom zaradom?
− Čini mi se ovo drugo, odgovorila je Judith. Brett je uzdahnula. Za samo nekoliko tjedana cijela je zemlja poludjela. Malo pomalo, Amerikance je obuzela čudnovata ludost u kojoj je sve postalo moguće. Najgore od svega bilo je to što je ta pomama zaprijetila i čovjeku kojeg je voljela. Svi su govorili da će Beauregard, istog trena kad Lincoln bude ustoličen za predsjednika, narediti napad na Sumter i otpočeti rat, a osamdeset ljudi u tvrđavi past će kao prve žrtve topovske paljbe, puščanih metaka i bajuneta.
Svake noći imala je košmarne sne i strahovala je poći na počinak. Stalno joj se u misli vraćala jedna te ista slika: kročila je u pogrebnoj povorci za Billyjevim kovčegom. Nakon odlaska s Mont Royala izgubila je šest kilograma, a oči su joj uokvirivali tamni kolobari.
Uzela je škare i iz novina izrezala članak o kazališnoj predstavi. Nasmrt se prepala čuvši dva glasna topovska plotuna.
Vježba, shvatila je. Iskušavaju topove na Mount Pleasantu. Već se toliko navikla na pucnjeve da je točno znala odakle dopiru.
Plotuni su još odjekivali kad je Brett prestrašeno pogledala ruku. Čuvši gruvanje, bila se trgla i posjekla škarama, a da nije ni osjetila. Zagledala se u žarkocrvenu krv koja je lagano klizila sa dlana prema zglobu.
Pogled na krv, grmljavina topova, pijani muškarac koji ju je napao na ulici i psovke na tržnici, nadvladali su njene snage.
− Billym šapnula je dok su joj na oči navirale suze. Billy. Pritisnula je okrvavljenu ruku o usta pokušavajući savladati strah.

− Hoćeš reći da se njihov usrani predsjednik morao ušuljati u Washington?
− Baš tako. Bio je obučen u neko iznošeno odijelo, baš kao i njegov unajmljeni detektiv Pinkerton. Stigli su spavaćim kolima usred noći, poput običnih putnika. Poput lopova.
− Dobro, zašto je Lincoln sišao s vlaka?
− Kažu da se boji zavjere, atentata. Da sam ja bio u blizini, možda bih i pomogao urotnicima da ga... Oh, dobra večer, gospodine Main.
− Gospodo. Gadljiva izraza lica Cooper im kimnu glavom. Nije želio drugačije pozdraviti dvojicu kaplara novoosnovane jedinice državne artiljerije koja je bila dodijeljena majoru Evansu, zapovjedniku snaga smještenih na James Islandu.
Cooper je čuo o čemu razgovaraju jer je naišao sa stražnje strane brvnare koju su podigle državne vlasti na rubu njegova brodogradilišta, otvoreno mu napisavši da će brvnaru podići sa ili bez njegova pristanka.
Odvratne gnjide, pomislio je Cooper prošavši mimo kaplara i brvnare. Hroptavo je zakašljao zbog noćne vlage. Na pučini je svijetlilo plavo signalno svjetlo Fort Sumtera. Gledajući u tom pravcu, nije morao gledati i kobilicu nedovršenog broda koji je ležao u gustoj magli kao svjedok neispunjenih južnjačkih snova. Činilo mu se da sve više nalikuje Brunelu. Niski inženjer također je bio svjedokom propasti vlastitog sna.
Cooper je primijetio i svjetla topovske baterije na drugom kraju otoka. Odlučio je da ne ide tamo. Čučnuo je, zagrabio šaku pijeska i pustio ga da mu sipi kroz prste. Zagledao se u maglu.
Morao je donijeti odluku. Ministar mornarice poslao mu je iz Montgomeryja brzojav obavijestivši ga da mu šalje dva člana Odbora za pomorstvo. Stići će ujutro. Znao je što žele od njega.
Njegovo skladište, brodogradilište, njegove brodove.
O novoj vladi imao je loše mišljenje. Otcjepljenje je držao početkom tragedije. Zašto je onda dvojio o odgovoru koji će izreći članovima Odbora? Znao je zašto.
Dvojio je zbog odanosti vlastitoj državi, odanosti koja je rasla u njemu poput oceanske plime. Mrzio je taj osjećaj, no nije mu se mogao oprijeti.
Ustao je i krenuo natrag. Zakruljilo mu je u želucu. Sjetio se da od jutra ništa nije jeo. Tokom dana ni o čemu drugom nije mislio nego o odluci zbog koje se raspinjao. Što da učini? Ne, nije to bilo pravo pitanje. Svaki razborit čovjek znao je da mora pobjeći s Juga dok još ima vremena. Pitanje mora drugačije postaviti. Što želi učiniti?
Za odluku je imao vremena samo do sutra ujutro.

− Rex, o čemu ste to šaputali?, Ashton je prolazila mimo ostave i čula Rexa i starijeg kućnog roba Homera kako gorljivo raspravljaju.
Momak je ustuknuo pred gospodaricom.
− Nismo šaputali, mis Huntoon.
− Proklet bio ušljivi Crnče, čula sam vas. Sasvim sam jasno čula riječ Linkum.
Rex dahnu.
− Linkum? Ne, gospojo, kunem se da nikad... Homer ga stisnu za nadlakticu i prekine u pola rečenice. Homer se približavao pedesetim i već je znao što ih čeka. Otupjela pogleda šapnuo je momku.
− Ne koristi da lažemo. Ako se opireš, teže te kazne. Najbolje je da prihvatimo ono što nas sljeduje.
Okrenuo se ka Ashton, spreman da učini ono što je predložio mlađem robu. No, Rex se nije želio samo tako pomiriti.
− Ne, Homer, ne želim da...
Homer ga stisnu jače, tako da Rex zajauče. Ashton je počela glasno disati i oštro im zapovjedi: Skidajte hlače, obojica.
Njen orahov prut bio je na uobičajenom mjestu u kuhinji. Kuharica i dvije djevojke prestrašeno se zgledaše kad je gospodarica gnjevno upala u kuhinju, zgrabila prut s police i izjurila van.
Ashton je osjetila potrebu da prekine to oduševljenje Lincolnom prije nego uzme maha među robovima. U cijelom Charlestonu, na svim plantažama u državi, robovi su se okupljali i šaputali tu jednu riječ: Linkum.
Oni koji su znali čitati shvatili su da je taj čovjek postao predsjednikom Unije, Većina ih nije znala mnogo o njemu, osim da je crni republikanac. No, njihovi su gospodari tako žestoko mrzili tog Linkuma, da je morao biti prijatelj Crnaca.
U ostavi, Rex i Homer svukoše hlače i okrenuše se zidu. Ashton im je naredila i da skinu poderane gaće. Nevoljko je poslušaše. Vidjevši vitke, mišićave butine mladića, u Ashtoni se nešto zgrči.
− Svakome po pet udaraca, rekla je. I ako još ikada čujem da izgovarate ime tog odvratnog majmuna, dobit ćete deset udaraca, možda i više. Tko će prvi pod prut?
Homer mirno odgovori: Ja ću, gospojo.
Ashton je osjetila kako joj se grudi nadimaju pod haljinom. Disala je ubrzano. Vidjela je kako Rex prestrašeno pogledava preko ramena.
− Ne, nećešm promrmljala je i zamahnula prutom. Ošinula je Rexa, a udarac odjeknu poput pucnja.
Momak se nije oslonio dlanovima o zid, pa je od udarca žestoko tresnuo bradom. Jauknuo je i ponovno pogledao preko ramena. U očima mu je bljesnuo divlji otpor, gotovo ubilački.
− Gledaj u zid, crnčugo, rekla je Ashton. Ošinula ga je iz sve snage.
Homer je svinuo desnu ruku, naslonio čelo i zažmirio.
Poslije svega, osjećala se kao da je prebrodila divlju oluju nakon koje se skrasila u mirnoj luci. Povukla se u sobu i legla na krevet. U rukama je osjećala ugodan umor.
U mislima je obnovila svaki detalj kazne, onako kako se stvarno dogodilo, uživajući u svakom udarcu.
Zatim je izmijenila sudionike kazne; uza zid nisu stajali Rex i Homer. Šibala je prestrašenog i stisnutog Billyja Hazarda.
Osjećala se nervoznom i nezadovoljnom jer je Billy bio zatočen u Fort Sumteru i jer se nije pojavljivao u gradu. No, kad za koji dan bude stigao general Beauregard, valjda će se nešto promijeniti. Raniji pokušaji da naudi Billyju bili su glupi i promašeni. Naravno, bilo bi joj draže da ga može osobno uništiti, no i ona i Forbes bit će zadovoljni ako umre u tvrđavi.
Nesvjesno, ruke joj pođoše od trbuha nadolje. Znoj joj je orosio gornju usnu i čelo. Sklopila je oči i zamislila novu sliku: Billyja usred vatre i zidova koji se ruše. Južnokarolinski topovi rušili su Fort Sumter i zatrpavali Billyja Hazarda. Polagano, nestao je pod kamenjem. Dišući uzbuđeno, stiskala se rukom.
Nek’ svrši, pomislila je. Oh, Bože, nek’ svrši što prije.
Zaječala je tiho. Nagli trzaj njena tijela pomaknuo je krevet.

Momak iz Georgije počeo je padati. Forbes LaMotte sklonio se u stranu ne bi li žrtva pala pred njegove noge. Momkovo lice zabilo se u pijesak. U tamnim oblacima ožujskog popodneva, sijevnu munja i prasnu grom.
Forbes je izmasirao natečenu desnu šaku, a zatim namjestio kravatu. Iza njega stajao je vitak mladić u otmjenom odijelu. Pustio je Forbesa da sam završi tučnjavu.
Podupirući se laktovima, momak iz Georgije pokušavao je ustati. Forbes mu je izbio tri zuba i raskrvario usta. Vidjevši da se pokušava dići, Forbes polagano stavi nogu na momkov zatiljak, naglo ga gurnu i zabi mu lice ponovno u pijesak.
Zatim je posegnuo u unutrašnji džep kaputa i izvukao srebrnu pljosku, odvrnuo čep i iskapio piće do dna. Vratio je bocu u džep i okrenuo se prema četvrtom momku. Džordžijac se stisnuo uz daščaru, očito prestrašen. Sve je vrijeme gledao kako Forbes mlati njegova prijatelja.
− Pa, gospodine, rekao je Forbes posprdno. Hoćemo li ponoviti ono o čemu ste razgovarali i što je izazvalo ovu malu lekciju? Dakle, da vidimo. Kad smo naišli gospodin Smith i ja, vi i vaš prijatelj ste glasno kritizirali stanovnike Charlestona. Rekli ste da smo prisvojili pravo i da govorimo u ime cijelog Juga.
Vitki momak Preston Smith stao je uz Forbesa.
− Drsko prisvojili. Tako ste doslovce rekli. Forbes je žmirnuo.
− Sjećam se.
Smithove zlobne oči zadržaše se na prestravljenom Džordžijancu. Uživao je u mučenju, pogotovo kad bi netko drugi šakama utjerao strah u kosti protivnika. Zato je nastavio.
− Također je rekao da se Južnokarolinjani ponašaju kao da su prisvojili pravo na otmjenost.
− Prisvojili pravo, ponovio je Forbes kimnuvši glavom. Ta me opaska najviše razbjesnila. Vrškom čizme lupio je momka koji je ležao. Ali, čini mi se da ima nešto u toj tvrdnji. Vas ste se dvojica namjerili danas na bolje od sebe.
Preston se zacerekao.
− Nisam siguran da ti vjeruje, prijatelju. Forbes naglašeno uzdahnu.
− Oh, nije valjda. Onda ćemo morati i njemu očitati bukvicu.
Preskočio je momka ispruženog na tlu i krenuo ka drugom, koji se stisnuo uz daščaru kao da se želi upiti u njen zid. Momak je pogledao na jednu, zatim na drugu stranu i, kad mu je Forbes prišao, naglo se okrenuo i potrčao.
Repovi kaputa lepršali su zbog brzine kojom je momak bježao. Preston je prasnuo u smijeh.
− Ne zaustavljaj se sve do Savannaha, seljačino.
− Reci im da pokupe prijatelja, zaurlao je Forbes smijući se do suza.
Preston mu stade maramicom čistiti prašnjava koljena i laktove.
− Dovraga, ti mi turisti stvarno idu na živce, rekao je dok se Forbes saginjao da dohvati šešir. Krenuli su prema ulici ostavivši onesviještenog momka da leži u pijesku. Misle da mogu doći ovamo i govoriti što ih je volja.
− Naša je dužnost da im promijenimo mišljenje. Prilično dosadan posao. Hajd’mo na još jedno piće.
− Ali, Forbes, pa tek su dva popodne. Forbesu se nije svidjela primjedba.

− Što, dovraga, to treba značiti?
Preston je prešutio odgovor. Nije se usudio reći prijatelju da previše pije. U zadnje vrijeme Forbes ništa drugo i nije radio nego po raznim barovima i krčmama slavio južnokarolinsku nezavisnost. A piće je samo pogoršavalo njegovo raspoloženje. Kad ne bi pronašao nekog poput ona dva Džordžijca, vrlo je lako mogao iskaliti bijes i na prijatelju. Preston shvati da bi se baš to moglo dogoditi i brzo izmisli izgovor.
− Ne znači ništa. Vrlo bih rado pošao s tobom, ali ne mogu. U dva moram biti kod Dolla Fanchera.
Dođi, potražit ćemo tvoju kočiju, pa ću onda otići.
− Ne treba mi kočija, otpuhnuo je Forbes. Treba mi još jedno piće.
Hodali su bez riječi. Nebo su prekrili tamni oblaci. Preston se spotaknuo i očešao o prijatelja, a Forbes ga je divljački odgurnuo.
Iz pokrajnje ulice krenuli su u Gibbs Street, a zatim niz Legare prema Batteryju. Tamo naletješe na odred starijih muškaraca koji su vježbali sa jednako starim puškama.
Već nekoliko tjedana osnivali su u Charlestonu odrede takozvanih domobrana. Bila je to neka vrst neslužbenih jedinica sastavljenih od starijih ljudi, osnovana prvenstveno da nadzire Crnce i robove u slučaju da mladi ljudi budu regrutirani i pozvani u rat. Preston je mahnuo jednom sjedobradom čičici, stricu Nabu Smithu.
Počela je sipiti kišica. U daljini se nazirao mračni obris Fort Sumtera.
Uz lukobran stajala je kočija i čekala Forbesa. Preston mu je pomogao da se ukrca i sjedne, jer sam nije mogao. Dvaput se spotaknuo o nisku stepenicu kočije. Kad se zavalio u sjedište presvučeno tamnocrvenim plišem, pozvao je prstom Prestona. Upadaj, prebacit ću te do Dolla Fanchera.
− Ne, hvala, nije daleko. Dok tvoj momak okrene kočiju već ću biti tamo.
Forbesov osmijeh postane leden.
− Boga mu, Preston, rekao sam upadaj i...
− Vidjet ćemo se za dan-dva prekinuo ga je Smith znajući da ne smije više oklijevati. Jedanput je Forbes, slično raspoložen i polupijan, slomio nekom mornaru kičmu. Iako ga je ponekad zadirkivao zbog toga, užasavao se nasilja koje je čamilo u mladom LaMotteu.
Preston se okrenuo i brzo udaljio, a Forbes se naslonio na jastuke slušajući kako kiša sve jače pada.
Pokušao se sjetiti koji je datum. Ah, da, treći ožujka. Sutra će u Washingtonu ustoličiti onog majmuna Lincolna.
− Kamo biste željeli, gos’n LaMotte?, pitao je kočijaš.
− Ne znam. Vozi Meetingom pa ću ti reći. Bilo mu je dosadno i osjećao se umornim. Zbog toga je i pio tako često i tukao se s kim bi stigao.
Povremeni susreti sa Ashton nisu ga više ispunjavali zadovoljstvom. Različiti mjesni odredi, željni da im se pridruži i jedan LaMotte, nagovarali su ga da im pristupi, ali to ga nije zanimalo. Mrzio je disciplinu.
Bio je dovoljno svjestan da prepozna neki čudan bijes koji je bujao u njemu. Znao je da ga zbog toga i prijatelji izbjegavaju. Čak se i Preston klonio njegova društva. Uhvativši se za ručku uz prozor kočije, pitao se zbog čega je tako gnjevan i zašto tu napetost u sebi ne može odagnati tučnjavama i pićem.
Buljeći u kišu, morao je priznati da zna odgovor. Jedina žena za kojom je čeznuo, odbila ga je. Nije prestao mrziti Brett Main zbog toga što želi drugog muškarca. Istovremeno, nije ju mogao prestati željeti.
Naglo se uspravio u sjedištu. Nije znao je li ona sjenka što je žurila po kiši stvarnost ili priviđenje.
Ne, nije bio toliko pijan. Lupnuo je rukom po krovu i zaurlao kočijašu.
− James, stani tamo sa strane. Nagnuo se kroz prozor i mahnuo.
− Brett? Brett, ovamo!

Istog trena kad je čula glas, znala je tko viče. Okrenula se i spazila Forbesa kako tetura iz kočije.
Skinuo je šešir.
− Molim te, dopusti da te prebacim kočijom kamo god želiš. Dama ne bi smjela hodati po ovakvom nevremenu.
To je bilo razumljivo. No, kad je krenula do švelje, nekoliko četvrti daleko, nadala se da će stići do njene kuće prije nego počne kiša. Pljusak ju je uhvatio na pola puta i sva je bila mokra.
Mogla bi prihvatiti ponudu bez bojazni; ipak je on bio džentlmen. Ne razmišljajući, zatvorila je mokri suncobran i krenula prema kočiji.
Utonula je u meke jastuke sa uzdahom olakšanja. Forbes je zatvorio vrata, sjeo joj nasuprot i viknuo kočijašu šveljinu adresu.
Forbes je stavio šešir na koljena. Osmijeh mu je bio čudan, ozbiljan, gotovo gnjevan, primijetila je Brett i iznenada osjetila strah u želucu. Oči su mu bile staklaste i počela je žaliti što je prihvatila poziv.
− Nisam te vidio danima, Brett. Privlačna si, kao uvijek.
− I ti izgledaš dobro, Forbes, teško je izgovorila.
Nategnuo je kaput.
− Malo se debljam, čini mi se. To ti je tako kad mnogo vremena provodiš u barovima. A ništa mi drugo i ne preostaje osim, naravno, da mislim na tebe.
− Doista, Forbes, nasmijala se nelagodno, već smo davno to riješili.
Pogledala je kroz prozor. Prošli su tek mimo prve gradske četvrti; kočija je vozila sporo. U redu, iskočit će bude li se počeo ponašati nasilno.
Nekoliko ju je trenutaka gledao bez riječi, smijuljeći se. Naglo, bacio je šešir na sjedište i premjestio se uz nju. Opruge zaškripaše. Njegov nagli pokret prometnu Brettin strah u odlučnost.
− Mislila sam da ćeš se ponašati pristojno kad si me pozvao u kočiju. Neću se valjda razočarati?
− Ne mogu biti učtiv. Prokleto mi je stalo do tebe. Uhvatio ju je za zglob. Brett...
− Prestani, rekla je odlučno.
− Bojim se da ne mogu, dušo. Palcem je počeo milovati njenu ruku. Ne mogu te ni na pet minuta odagnati iz misli. Mislio sam da bi ti moglo biti drago da imaš uza se čovjeka koji gaji tako duboke osjećaje.
Lijevom rukom posegnula je za vratima.
− Htjela bih izaći.
Zgrabio ju je za ramena i povukao natrag na sjedište.
− Vraga ćeš izaći, zahroptao je i pritisnuo svoje usne o njene.
Iz usta mu je navro smrdljiv zadah, kao iz pecare za rakiju. Desnom joj je rukom stisnuo grudi, milujući ih i dašćući joj uz obraz i vrat.
− Isuse, kako te volim, Brett, oduvijek sam te...
− Pusti me!
− Neću, dovraga.
Pritisnuo ju je lijevim bokom, a desnu je nogu prebacio preko njenih koljena prikliještivši je za sjedište.
Pritisak njegovih prstiju postao je bolan, grub, divljački. Zabolješe je bradavice. Iako prestravljena, brzo je pokušala skinuti rukavicu.
− Brett, neću dopustiti da pripadneš onom prokletom Jenkiju. Tebi treba čovjek, snažan, velik, velik posvuda ne bi li ti pružio ono za čim čezne svaka žena ...
Kriknuvši, odmaknuo se od nje. Uspjela je skinuti rukavicu i divlje mu zarinuti nokte u obraz. Šiknula je krv.
U trenu se sabrao. Dotaknuo je lice, odmaknuo ruku i zagledao se u krvav dlan. Podivljao je. Psujući, zgrabio ju je sa obje ruke, no Brett je uspjela otvoriti vrata. Užasnuta, bojeći se da joj ne slomi ruku, kriknula je i s poda podigla suncobran. Tresnula ga je po glavi, jedanput, dvaput, triput...
− Gos’n Forbes, što se događa?
Stari je kočijaš skrenuo uz pločnik, polako zaustavljajući konje. Sa druge strane ulice, pješaci su zastali i zablenuli se u prizor: lijepo odjevena bijela dama rvala se sa džentlmenom u njegovoj kočiji. Brett je bila užasnuta. Udarila je Forbesa još jedanput, otrgla mu se iz ruku i iskoračila iz kočije. Promašila je stepenicu i pala na blatnjavu cestu.
− Ho, pazite!, dreknuo je kočijaš dvoprega koji je naišao i u zadnji tren skrenuo konje i kola u stranu.
Prošao je samo nekoliko centimetara od Brett, a teški je kotači poprskaše blatom po licu i haljini.
Osovila se na noge tražeći šešir. Bila je sva mokra i blatnjava. Forbes se nagnuo kroz otvorena vrata poput grozne, krvave nakaze i zaurlao: Ti, prokleta kurvo...
Nije ga čula; okrenula se i potrčala.
Drhteći, Forbes se pokušavao sabrati. Bio je svjestan da svi s nogostupa bulje u njega. Netko je izrekao njegovo ime. Povukao se u kočiju i tresnuo vratima.
Naslonio se na jastuke i opipao lice. Izvadio je maramicu i stisnuo je o ogrebotine, a pogled na krv ponovno ga je razbjesnio. Tresnuvši šakom o krov, skoro ga je probio.
− Vozi!
Pokušao je zaboraviti maloprijašnje poniženje, ali nije uspio. Izvukao je pljosku iz džepa, sjetio se da je prazna i zavitlao je kroz prozor. Mrzio je Brett više nego ikad. Poželio ju je nasmrt premlatiti, odveslati do Sumtera i ubiti onog jenkijevskog kurvinog sina kojeg je voljela.
Tandrkanje i ljuljanje kočije malo ga je smirilo. Pomislio je na Ashton i uhvatio se njena imena i lika kao utopljenik za slamku.
Ashton je bila na njegovoj strani. Ashton će mu pomoći da se osveti.

Te noći, tisuće kilometara daleko, Stanley Hazard i Simon Cameron pošli su na prijem u čast novog predsjednika.
Tri detektiva koja je doveo mister Pinkerton čuvala su stražu pred vratima privatnog salona u hotelu Willard. U salonu su članovi Kabineta i uzvanici tiho čavrljali. Lincoln je sišao iz svoje sobe i pridružio im se. Stanley je požurio da porazgovara s njim. Predsjednik ga se nije dojmio.
Ostavio je Lincolna koji je pričao novi vic i potražio Gazdu. Pronašao je Camerona kako razgovara s Chaseom, uštogljenim, umišljenim ministrom financija. Od svih članova Kabineta, Chase je najglasnije zagovarao oslobođenje Crnaca. Stanleyju se njegov idealizam činio uvredljivim.
Konačno, Cameron je prekinuo razgovor i pridružio se Stanleyju za barom gdje se točio šampanjac.
Gazda izgleda važno i značajno, pomislio je Stanley. Takav je i bio. Točno prema zamisli, Cameron je uložio glasove Pennsylvanije za mjesto ministra rata u novoj vladi.
Cameron je otpio gutljaj šampanjca i opipao ispupčenje na džepu.
− Prijatelj mi je dao sažetak predsjednikova nastupnog govora.
− Koje su najznačajnije odrednice?
Prema očekivanju, u skladu sa onim što je nagovještavao. Cameronov se glas snizi. Oči su mu zvjerale ne bi li se osigurao od nepoželjnih ušiju. Odbija popustiti Južnjacima. Ističe da je otcjepljenje protuustavno i nemoguće. Nastavit će držati Fort Sumter, a ako mora biti rata, nek’ ga počnu konfederaši. Sve u svemu, ponovno je pogledao lijevo i desno običan govor običnog čovjeka, da ne kažemo nedoraslog. Zadnjih nekoliko riječi Cameron je promrmljao prinoseći ustima čašu sa šampanjcem.
Riječ nedorastao i nije prava riječ za tog čovjeka, pomislio je Stanley. Sutra će general Scott postaviti strijelce na krovove i pločnike duž avenije Pennsylvania ne bi li spriječio moguće demonstracije.
Sramotan početak za jednu nesposobnu vladu. S nekoliko iznimaka, naravno.
Cameron ispruži čašu da mu je napune. Nakon toga se odmaknuo od bara nastavivši govoriti.
− No, što ti misliš o novom predsjedniku? Stanley pogleda kroz gužvu i spazi ružan, koščat profil.
− Običan prerijski lakrdijaš. Momak koji ti zabada laktove u rebra dok priča glupe viceve ne može daleko dogurati.
− Točno. Mislim da je on najslabiji čovjek koji je ikada poslan u Bijelu kuću. No, to nam može samo koristiti. Moć će tada vrlo lako prijeći u naše ruke. Odjednom se široko nasmijao i mahnuo čašom. Sewarde, stari prijatelju. Eto čovjeka kojeg sam želio vidjeti.
Gazda žurno odšeta i uskoro se čvrsto zagrli s novim državnim sekretarom, šapćući mu nešto na uho.
Stanley je otpio još šampanjca i zagledao se u svjetiljke na zidovima. Bio je sretan što je ovdje, bezgranično i ludo sretan.
Dobit će mjesto u Cameronovom ministarstvu. Isabel će se oduševiti Washingtonom, a on, on će uživati u dvije važne stvari: u moći i prilici da poveća svoje bogatstvo. Kad si u vladi, iskoristi to što više, govorio je Gazda Cameron. Stanley se potajno nadao da će Južnjaci izgubiti živce i u Charlestonu izazvati rat. Ako bude tako, prilika da iz dana u dan zaradi gomile novca bivat će sve veća.

61


Sutradan, rano popodne, Billy je šetkao pred vratima ureda majora Andersona. Morao je pričekati dok zapovjednik ne napiše ispriku zbog jedne vježbovne granate koja je završila u balama pamuka u Fort Moultrieju. Budući da su i posade Fort Sumtera i one južnokarolinske često održavale vježbovna gađanja, slični su incidenti bili vrlo česti. Poslije svake nezgode, protivnička je strana tražila hitno objašnjenje. Većina isprika bila je sasvim formalna, no Billyju se činilo da u vrijeme kad je rat visio o koncu nijedna isprika nije naodmet.
Hart, Andersonov pomoćnik, pojavio se na vratima s pismom u ruci.
− Sad vas može primiti, gospodine, rekao je narednik i požurio niz stepenice.
Billy je kročio u zapovjednikovu sobu, mračnu ciglenu prostoriju osvijetljenu velikim svijećnjakom.
Anderson je otpozdravio laganom kretnjom. Zatim je pokazao na stolac.
− Odmorite se, poručniče. Sljedećih dana nećete imati vremena za odmor. Andersonovi prsti su drhturili dok je doticao debelu, nepromočivu vrećicu.
− Napisao sam nekoliko novih poruka generalu Scottu. Želio bih da mu ih uručite.
− U Washingtonu, gospodine?
− Da, Želio bih da general Scott dozna neke novosti.
Prema mojim proračunima proboj lučke obrane i ojačanje ovog garnizona nije moguće bez snage od najmanje dvadeset tisuća ljudi. U vrećici je i nekoliko drugih tajnih poruka. Spakirajte opremu i budite spremni za tri sata.
Billy zasja od sreće. Nije bilo čovjeka u garnizonu koji nije želio, barem na tren, pobjeći iz ovog mračnog, tjeskobnog mjesta. Hoće li imati vremena da se vidi sa Brett prije nego što krene iz Charlestona?
− Mogu se spremiti i ranije, gospodine. Anderson zaniječe glavom.
− Nije potrebno. Hart će vas prebaciti čim se vrati; mora ponijeti ispriku kapetanu Calhounu, a također će otići i do Pickensa u hotel Charleston ne bi li vam ishodio propusnicu za put. Usprkos guvernerovom pismu, put neće biti bezopasan. Rekoše mi da se svaki put kad otisnemo čamac, na Batteryju skupi gomila probisvijeta. Nadaju se da će im stići Doubleday. Ozbiljno se nasmijavši, Anderson je dodao: U svakom slučaju, pričekajte Harta. Krenut ćete prije sumraka.
− Razumijem, gospodine.
− I, poručniče... spakirajte sve. Za razliku od nekih glasnika koje sam slao u Washington, vi se nećete vraćati.
− Gospodine?
Problijedivši, Billy se zagledao u zapovjednika. Novost je bila zapanjujuća: ostavit će Brett u gradu koji je svakog trena mogao zahvatiti vihor rata. Znajući to, kako se major mogao smiješiti? Zar je šenuo?
Major mu brzo objasni: Do sutra navečer imate kratko odsustvo, a tada se morate ukrcati na vlak za sjever. Hart je sve pripremio. Možete iskoristiti to vrijeme da posjetite vašu mladu damu. Ako je uspijete brzo obavijestiti, možda ćete imati dovoljno vremena da se i vjenčate. Hart je voljan odnijeti poruku ako je stignete napisati za deset minuta.
Billy je ostao bez riječi. Nije mogao povjerovati u toliku sreću. Anderson je to primijetio.
− Ne budite tako zapanjeni, poručniče. Netko mora poći. Zašto ne vi? Poručnika Meadea sam poslao kući da obiđe bolesnu majku u Virginiji, a ovo je ipak mnogo radosnija naredba. Jasno mi je da se miješam u poslove vašeg nadređenog inženjerijskog oficira, ali nadam se da će mi oprostiti kad mu objasnim okolnosti. Andersonov se pogled ponovno smrkne. Usprkos guvernerovoj propusnici, vjerojatno ćete imati poteškoća u Charlestonu. Zato vas zadržavam ovdje do sumraka.
Billy je shvatio da nema potrebe dalje ispitivati, već je počeo konkretno predlagati.
− Gospodine, kad bi me škuna mogla prebaciti do pristaništa C.S.C. kod Carinarnice, mogao bi me tako sačekati Cooper Main sa zatvorenom kočijom i prebaciti do ulice Tradd. Od tamo, Brett i ja mogli bismo po mraku napustiti Charleston.
− Zar se ne kanite vjenčati u Mainovoj kući?
− Mislim da bi bilo sigurnije na Mont Royalu. Nedaleko od plantaže je željeznička stanica.
− Pa, bilo što vi odlučili, prolaz kroz grad bit će najopasniji. Podsjećam vas da sve vrijeme držite uza se nabijen revolver.
Billy je salutirao, okrenuo se i ostavio majora sjetnih očiju, zagledanog u veliki svijećnjak.
Anderson ga je ispratio do pristaništa za čamce.
− Poručniče Hazard, vi ste odličan oficir. S nekoliko godina iskustva, bit ćete među prvacima. Izručite moje pozdrave nevesti.
− Hoću, gospodine. Ne znam kako da vam zahvalim...
− Znate. Predajte te poruke Scottu. Želim da zna za opasnost ako mu slučajno padne na um da pokuša prepad i iskrcavanje u luci s nekoliko stotina vojnika u čamcima. Andersonov glas odavao je umor. Ponavljam što sam već rekao. Ako ova zemlja bude uvučena u rat, odgovornost će ležati na Washingtonu, ne na nama.
Major se okrenuo i nestao u mraku.
− Molim vas da se ukrcate, gospodine, pozvao ga je glas iz čamca. Billy je samo nazirao lice ispod slabe svjetiljke.
Požurio je niz stepenice dok su mala jedra lepetala na noćnom vjetru. Zvuk mu se učinio zlokobnim.

− Hvala bogu da sam bio kod kuće kad je stigao Andersonov pomoćnik, rekao je Cooper dok je Billy iskakao na pristanište C.S.C. Judith čeka u kočiji.
− Gdje je Brett?
− Kod kuće. Željela je poći s nama, no Judith joj je rekla da ostane i spakira stvari. Nema baš previše vremena da sredi sav miraz... Krenut ćemo prije svitanja. Već sam poslao čovjeka na Mont Royal.
Orry se mora pobrinuti da župnik bude na plantaži točno u jedan poslije podne.
− Kad dolazi vlak?
− Nakon tri sata. U pola četiri.
Nastavili su razgovor žureći prema pristaništu, gdje ih je čekala kočija. Billyju je srce luđački tuklo.
Usprkos napetosti, prvi put nakon mnogo mjeseci osjetio se presretnim.
− Hvala, Gerd, rekao je Cooper oniskom čovjeku koji mu je predao uzde. Ja ću voziti, Billy. Ne primiči se prozoru. Oko Carinarnice se uvijek motaju sumnjivi tipovi, a tvoja dugmad na uniformi svijetli poput fenjera.
Trudio se da mu glas bude vedar, no Billy je unatoč tome u njegovu glasu osjetio napetost i strah.
Cooper se okliznuo pokušavajući se popeti na kočijaševo sjedalo, namrštio se, stao na prednji kotač i uspio sjesti.
− Ponekad je sasvim nezgodno kad nemaš robove. Sve moraš raditi sam. Nije čudo da se robovlasništvo održalo tako dugo.
Billy se uspio nasmijati dok je otvarao lijeva vrata kočije. Judith je sjedila uz desna. Pozdravio ju je i istovremeno dotaknuo kožnatu torbu prebačenu preko ramena. Bila je dobro zatvorena.
Cooper podvikne i kočija krene. Pod svjetlom fenjera s krova skladišta, Billy spazi suze na Judithinim obrazima.
− Što se dogodilo? uzviknuo je.
− Ništa, ništa. Smijala se i plakala istovremeno. Baš se glupo ponašam, ali ne mogu si pomoći. U zadnje vrijeme tako je malo razloga za sreću, a ovaj je baš takav. Šmrcnula je i kimnula glavom. Ispričavam se.
− Nemoj, i ja se tako osjećam.
− Bit će gusto, viknuo im je Cooper. Veća gomila nego inače.
Billy je otkopčao sablju ne bi li se mogao slobodnije kretati. Otkopčao je poklopac na futroli i oslobodio revolver. Čuo je ljude kako razgovaraju i bučno se smiju. Odjednom, jedan glas viknu: Hej, vi tamo! Stojte!
Billyju se zgrči želudac; kočija je usporavala. Cooper opsova ogorčeno.
Glasovi ljudi bili su sve bliži. Billy se premjesti na sredinu sjedišta, u najmračniji dio kočije. Kroz prozor sa desne strane nazirao je pročelje Carinarnice.
Kočija se zaljuljala i zaustavila. Judith zadrža disanje.
− Recite vaše ime i kojim ste poslom ovdje, čuo se grubi glas.
Zovem se Main, građanin sam Charlestona, a posao kojim se bavim vas se ne tiče. Bio bih vam zahvalan da pustite konja i sklonite se u stranu.
− Izgleda da je u redu, Sam, rekao je drugi čovjek. Prvi je zagunđao, a Billy je čuo neko komešanje. Judith ga stisnu za rame.
− Sagni se! Dolaze pogledati unutra.
Čim je prošaptala, Cooper ošinu konje bičem, no kočija se ne pokrenu.
− Pustite konja, viknuo je Cooper. Istovremeno, na desnom se prozoru pojavi široko lice. Čovjek se popeo na stepenicu, a fenjeri s Carinarnice osvijetliše unutrašnjost kočije. Lice razrogači oči.
− Vojak je unutra! Odmah netko zaurla: Je li Doubleday? Gurajući se i mrmljajući, nekoliko se ljudi približi prozoru. Billy je izvadio revolver.
Istovremeno, grubi glas naredi Cooperu da siđe. Umjesto odgovora, fijuknu bič i ošinu nekoga po tijelu. Čovjek vrisnu. Cooper zaurla poput rođenog kočijaša i ošinu konja.
Kočija poskoči i krenu. U međuvremenu, čovjek na stepenici uspio je odškrinuti vrata i pokušavao je ući u kočiju. Rukom se pridržavao za rub otvorenog prozora. Billy se nagnuo preko Judith i tresnuo revolverom čovjeka po prstima.
Prsti popustiše, no čovjek se uspio održati. Billy pritisnu nogom vrata i naglo ih gurnu. Vrata se naglo otvoriše, a čovjek nestade u mraku.
Kočija je jurnula mimo bijesnih lica, izbezumljenih očiju i prijetećih šaka. Cooper natjera konja u mrak iza Carinarnice. Skrenuo je nadesno ne obazirući se na brzinu. Billy se nagnuo da dohvati vrata ne bi li ih zatvorio i umalo naglavačke ne ispade iz kočije.
Uspio se zadržati, zgrabiti vrata, zatvoriti ih i tresnuti nazad na sjedište, hvatajući dah.
− Bio si brz, rekla je Judith prestrašeno.
− Morao sam. Ne želim propustiti vlastito vjenčanje. Usiljeno se osmjehnuo. Srce mu je luđački tuklo.
Znao je da će proći mnogo vremena prije nego uspije zaboraviti krvoločna lica ljudi iz Carinarnice. Sve ga još jednom uvjeri kako su stvari pošle naopako.
Pogled na Brett odagnao je sve crne misli, slutnje i strahove. Ostavljeni nasamo u predvorju, Cooper je pažljivo i tiho zatvorio vrata, dvoje se mladih grlilo i ljubilo cijelih pet minuta.
Gotovo da je zaboravio kako joj je kosa sjajna, kako su joj usne tople i meke, grudi čvrste. Konačno, teško dišući i smijući se, sjedoše na dvosjed držeći se za ruke.
− Voljela bih da se možemo vjenčati već večeras, rekla je. Znam da neću ni oka sklopiti ove noći.
Odlučna glasa, rekao je: Neću se vraćati u Charleston. Jesi li sigurna da želiš poći sa mnom na Sjever?
Prvi put je osjetila svu težinu i značenje njegova pitanja. Pokolebala se, uplašila. Bit će teško živjeti među svim tim Sjevernjacima, daleko od obitelji.
No, voljela ga je. Ništa drugo nije bilo važno.

− Pošla bih s tobom i na kraj svijeta, rekla je tiho, usana priljubljenih uz njegov obraz. I na kraj svijeta.

Iste večeri, nekoliko minuta poslije deset sati, Cooper je posjetio dom na East Batteryju. Slušajući ga, Ashton je krajnjim naporom uspjela svladati nesvjesticu. Kad je Cooper otišao, požurila je u radnu sobu ne bi li vijest saopćila mužu.
Huntoon je odložio list papira koji je bio proučavao.
− Stvarno me ne privlači ideja da prisustvujem vjenčanju tvoje sestre s jednim prokletim Jenkijem.
− Ali, James, pa ona mi je sestra. Moramo ići. Prije nego što je uspio izgovoriti ijednu riječ, Ashton je podigla skute haljine i izjurila iz sobe. Zastala je u predvorju, pritisnula dlanove o obraze i pokušala sabrati misli. Sutra u ovo vrijeme, ako se netko ne umiješa, Billy i njena sestra otputovat će vjenčani, sretni, nedohvatljivi. Ostala je samo jedna prilika za osvetu.
Samo jedna joj je i bila potrebna.
Osmjehnuvši se, krenula je prema svojoj sobi. Za stolom u kojem je držala račune, popis potrepština za kućanstvo i druge sitnice, napisala je poruku Forbesu.
Tražila je da sutra rano izjutra odjaše na Resolute. Neka povede nekog sa sobom, ako želi, no to mora biti povjerljiva osoba. Na Resoluteu neka čeka daljnje poruke.
Dodala je još nekoliko rečenica objašnjenja, zatvorila pismo, zapečatila ga voskom i otrčala do kuhinje s pripremljenom propusnicom.
− Rex, odnesi ovo gospodinu Forbesu LaMotteu. Prvo ga potraži u stanu u ulici Gibbs. Ako nije tamo, idi u bar Mills Housea. Tamo obično znaju gdje je gospodin LaMotte. Ne odustaj i ne vraćaj se ako mu ne uručiš poruku.
Sjetivši se bičevanja, Rex je sve vrijeme kimao glavom. No, dok je žurio stepenicama prema stražnjim vratima, u očima mu je sjala mržnja i želja za osvetom.

Cooperova pretrpana kočija stigla je na Mont Royal kasno izjutra. Ožujsko je sunce blago grijalo, a bistro se nebo plavilo bojom za koju je Brett vjerovala da postoji samo na nebu Južne Karoline. Hoće li ikada ponovno vidjeti to nebo?
Istog trena kad je kočija stala, iz nje izjuriše djeca. Nećak Charles protrese Judahovu kosu, uhvati Marie-Louise za struk, dignu je u zrak i baci visoko. Uhvatila se za njegov vrat, vrišteći od zadovoljstva.
Judith je izašla odmah iza Brett, a za njom Billy, osjećajući se čudno u novom smeđem odijelu koje mu je preko noći skrojio jedan njemački krojač. Billy se začudio kad je vidio Charlesa u uniformi, ulaštene dugmadi i sjajne sablje o boku.
Prijatelji se zagrliše.
− Za ime svijeta, zašto si tako odjeven?, pitao je Billy.
Charles se nasmijao: Obukao sam se u tvoju čast, Slatkorječivi. Kad jedan oficir zamoli drugog da mu bude vjenčani kum, onda kum mora izgledati dostojanstveno. Zapravo, nedostaje mi uniforma. Vojska, također.
Iz kuće je izjurio Orry, sumorna izgleda naglašenog dugim crnim kaputom. Bučnoj skupini glasno je najavio: Velečasni Saxton bit će ovdje u pola jedan. Rekao sam mu da ne dođe ranije, jer voli popiti, pa bi se moglo dogoditi da imamo pijanog župnika na vjenčanju.
Svi se nasmijaše. Cooper istovari iz kočije kožnati kovčeg u kojem je bio spakiran Billyjev colt, uniforma i kožnata vrećica s porukama za generala Scotta. Obrisao je rukom znoj sa čela, a Brett je upitala Orryja: Kako je mama?
− Bez promjene. Triput sam joj objasnio da ćeš se vjenčati. Svaki put pretvarala se da razumije, ali jasno mi je da ne zna o kome je riječ.
Judah je poskakivao pokazujući prstom prema putu.
− Netko sliže, netko stiže! Alejom se primicala kočija.
− To je Ashton, rekla je Brett bez ikakva oduševljenja, kako je Billy primijetio.
Uz škripu opruga, zveket konjske opreme i oblak prašine, kočija se zaustavila iza Cooperovog jednoprega. Sa kočijaševog sjedala Homer uljudno pozdravi bijelu gospodu, a Rex skoči ne bi li otvorio vrata Ashtoni i Huntoonu.
Huntoon pozdravi i bezizražajna pogleda čestita mladencima. Ashton čvrsto zagrli Brett, zatim Billyja, darujući im najslađe osmijehe.
− Oh, tako sam sretna zbog tebe i Brett. Najiskrenije to govorim!
Oči su joj sjale poput uglačanih dragulja. Billy nije znao što ta djevojka stvarno osjeća, ali sjetivši se njihove veze, pocrvenio je kad se stisnula uz njega. Napućila je usne i glasno ga poljubila u obraz.
Cooper je spazio kako Homer mrko gleda u gospodaricu. Pitao se zbog čega.
Charles je kresnuo šibicom o bijeli stup trijema, ostavivši na njemu vidljiv trag. Orry se namrštio. Billy upre prstom u dugačku zelenu cigaru koju je Charles stiskao među zubima.
− Otkad si preuzeo naviku mog brata?
− Otkad sam se vratio kući. Moram nekako ispuniti vrijeme. Radije bih se borio, no čini se da čovjek ne može imati sve.
Izrekao je neumjesnu šalu u usporedbi s teškim vremenima koja su se primicala i stanju u Fort Sumteru i Charlestonu. Poslije njegovih riječi zavladao je neugodan tajac. Charles je pocrvenio i sakrio se iza oblaka gustog dima tridesetak centimetara duge havane.
− Dođite vas dvoje, rekla je oduševljeno Ashton. Uhvatila je Billyja i Brett pod ruke. Zar niste gladni? Ja jesam. Sigurno je u kući pripremljeno nešto za jelo... Orry kimnu glavom. Oh, nije li nevjerojatno uzbudljivo? Dogodit će vam se nezaboravne stvari!
S tim ih je riječima povela u kuću.
Svi su ušli za njima, a Charles je ostao još neko vrijeme na trijemu. Bilo mu je neugodno zbog neprimjerene šale i čudilo ga je sjajno Ashtonino raspoloženje. Izgledala je presretno zbog sestrina vjenčanja. Zbog čega ga je onda mučio osjećaj da se sprema neka nevolja?
Osjećaj da Ashton sprema veliku predstavu.

62


Od vreline dana Madeline je osjećala čudnu pospanost. Upravo se vratila iz kuhinje gdje je nadgledala pripremu objeda. Djevojke su rekle da je vrijeme baš ugodno, čak i svježe. Ako je bilo tako, zašto se ona znojila?
Justin joj je predbacivao zbog čestih pritužbi da joj je vruće. Zadnjih je godina sve teže podnosila toplinu. Pitala se zbog čega, no osjećala se umornom i pospanom da o tome razmišlja.
Lunjajući trijemom Resolutea bez nekog određenog cilja, pokušavala se sjetiti gdje joj je muž. Oh, da.
Negdje je na poljima, vježba gađanje iz puške. Justin je ozbiljno shvaćao dužnosti koje je imao kao pripadnik Stražara Ashleyja. Vježbao je s takvim žarom, kao da će za nekoliko tjedana pucati na neprijatelja.
− ...Kol’ko je sati?
− Skoro će jedan. Morala bi uskoro poslati novu poruku.
Tri koraka od otvorenog prozora radne sobe, Madeline je zastala i oslušnula. Trebalo joj je nekoliko trenutaka ne bi li se sjetila tko to razgovara. Justinov nećak Forbes i onaj neugodni, mršavi Preston Smith. Obojica su rano jutros neočekivano dojahala na Resolute. Zašto Forbes nije odjahao još petnaestak kilometara do plantaže svog oca? Nije znala. Nitko joj nije objašnjavao tako mnogo toga.
Odnosili su se prema njoj kao prema stvari, kipu. No, nije marila.
Pa ipak, tajnovitost u glasovima dvojice mladića probila je maglicu pred njenim očima i mislima, maglicu koja se u zadnje vrijeme gotovo i nije razilazila. Forbes je govorio o nekoj poruci koju bi morala poslati žena. Zašto bi mu žena slala poruku na Resolute? Zbog tajnog sastanka, možda?
Odbacila je tu pomisao čim je čula sljedeću rečenicu: Jesu li pištolji spremni?
− Jesu.
− Jesi li napunio rog s barutom?
− Jesam. Moramo biti pažljivi s barutom. Jedan pištolj ne smijemo napuniti do kraja.
− Baš tako, bogamu.
Obojica se nasmijaše, grohotom, bezobzirno. Poput tihog, kucajućeg sata, u Madelini počne otkucavati strah.
Namjerno je trepnula nekoliko puta. Mora napregnuti pažnju. Svu svoju pažnju. Premjestila se s noge na nogu. Daske ispod nje zaškripaše.
− Forbes, čuo sam nešto.
− Gdje?
− Nisam siguran, možda vani.
− Ništa nisam čuo.
− Nisi ni slušao.
− U redu, idi pogledaj ako se bojiš, rekao je Forbes podsmješljivo.
Madeline uhvati vrtoglavica. Pritisnula je oznojene dlanove o bijelo okrečeni zid. Sunčeve zrake prodirale su kroz osje mahovine i bacale sjenku na njeno blijedo, izmučeno lice.
− Oh, nije važno, zagunđao je postiđeni Preston. Valjda je bio neki Crnac.
Od olakšanja, Madeline se gotovo onesvijestila. Odmaknula se od zida, tiho podigla skute haljine i polagano, oprezno, krenula prema kraju trijema, što dalje od otvorenog prozora. Zavjerenički glasovi koji su pričali o tajnim porukama i nabijenim pištoljima uspjeli su razbiti njenu obamrlost. Mora ostati bistra uma da čuje i ostalo. Znala je da će se morati potruditi. Iz sve snage. Jer, bezvoljnost i umor ponovno su je stali obuzimati.
Borila se sama sa sobom dok je tiho ušla u kuću na pokrajnja vrata. Ne smije se prepustiti otupljenosti Nešto se spremalo na Resoluteu. Nešto neobično, nesretno, zlokobno.

Charles je predao Billyju omotnicu, Karte za vlak do... do Washingtona. Gotovo sam rekao do prijestolnice. Ali, to je sad samo vaša prijestolnica. Stare se navike teško mijenjaju.
Billy je spremio omotnicu u džep. Charles mu pruži i malu baršunastu kutiju.
− Trebat će ti i ovo, Billy otklopi kutijicu i pocrvenje.
− Bože, sasvim sam zaboravio na prstenje.
− Orry je pretpostavio da se u ovoj gužvi i to može dogoditi. Charles se spremio da zapali novu, mamutsku cigaru. Volio bih da imam još nekoliko ovakvih pa da ih poneseš Georgeu. Baš me zanima je li takva muškarčina da ih popuši, eh?
Billy se nasmijao. Orry je otvorio vrata biblioteke i privirio u sobu.
− Ako su mladoženja i vjenčani kum spremni, bilo bi dobro da počnemo. Župnik je već iskapio tri čaše sherryja. Još jedna, i neće biti u stanju čitati molitvenik.
− Oh, božanstveno izgledaš, rekla je Ashton i pljesnula rukama. Brett se nervozno okretala pred ogledalom. Naborala je jedan od širokih rukava nove haljine od tamnonarandžaste svile. Tako mi je drago što mogu stajati uz tebe, nastavila je Ashton. Zahvalna sam ti što si me zamolila.
Brett se okrenula i prišla starijoj sestri uhvativši je za ruke, osjećajući iznenadnu privrženost.
− Pa, ti si mi sestra. Ne bih željela nikog drugog uza se u ovom trenutku. I, čini mi se da sam ja ta koja se mora zahvaliti. Znam da si bila zaljubljena u Billyja.
− Ah, to je bila trenutna zaluđenost, rekla je Ashton, izvukla svoje ruke iz Brettinih i okrenula joj leđa.
Glas joj se neprimjetno povisio: Imam čovjeka kojega sam željela. James je predivan, pažljiv muž. On...
Orryjev nestrpljiv poziv odjeknuo je stepenicama. Brett je požurila do kreveta da uzme stručak suhog cvijeća.
− Morale bismo poći.
− Kada vaš vlak stiže na stanicu kod plantaže?
− Mislim da je Billy rekao u četiri i trideset. Zašto?
− Homer će vas odvesti kočijom do stanice.
− Ashton, nije potreb...
− Šššš, prekinula ju je Ashton. Želim da bude tako. Naša je kočija udobnija od Cooperove stare tandrkalice. Osim toga, Cooper nema kočijaša. Nečasno je da jedan Main obavlja crnački posao... Obasipajući sestru riječima, požurivala ju je iz sobe. Idi dolje, a ja ću sići za tren. Samo da nađem Homera i da se dogovorim s njim.
Umjesto Homera, potražila je Rexa. Naredila je momku da otrči do Resolutea i preda poruku isključivo Forbesu LaMotteu. Naredbu je potkrijepila zarivši nokte u smeđu kožu Rexove nadlaktice, sve dok nije vidjela bol u njegovim očima. Nakon bičevanja, momak je postao drzak. Znala je da bi se rado osvetio. Ako ga bude držala u strahu, neće se usuditi.
Napisala je propusnicu i izvela Rexa kroz ostavu. Zatim je zagladila kosu, pokušala se ljupko smiješiti i uputila se prema pročelju velike kuće ne bi li prisustvovala zadnjem sretnom trenutku u životu Billyja Hazarda.

− A sad, poljubite mladu.
Nakon tih riječi, velečasni Saxton glasno je uzdahnuo zapahnuvši prvi red svatova mirisom sherryja.
Clarissa je stisnula dlanove poput sretnog djeteta. Cijelu je ceremoniju pratila s velikim zanimanjem, iako su sudionici bili njoj nepoznati ljudi.
Iza nje, Marie-Louise dirljivo uzdahnu i promrmlja: Oh, nije li to bilo divno?
− Tebi se tako nešto neće dogoditi, rekao je Judah zločesto. Ružna si kao žaba.
Djevojčica ga udari nogom: A ti si odvratan kao zmija.
Cooper ih oboje pecnu kažiprstom po uhu i očinski se namršti tražeći tišinu.
Brett nije čula gotovo ništa od župnikova govora. Kad su trebali kleknuti, George ju je morao blago gurnuti laktom. Znala je da je ceremonija vjenčanja ozbiljna, svečana prilika, no srce joj je prejako tuklo da bi se mogla smiriti i usredotočiti. Za nekoliko sati napustit će mjesto gdje je provela djetinjstvo i otići u stranu, čak i neprijateljsku zemlju. Pomisao na to učinila joj se zastrašujućom... do trenutka kad se zagledala u muževljeve oči prepune ljubavi, povjerenja i sigurnosti. Zagrlio ju je. Njegova snaga kao da je ispunila i njeno tijelo. Uz Billyja, preživjet će i ono najgore što joj se na Sjeveru može dogoditi. Sakrit će svaku čežnju za domom, sve strahove i potruditi se da zajedno s njim izgradi sretan život.
Ljubeći ga, učvrstila je taj neizrečeni zavjet.

Orry je sjedio u trećem, zadnjem redu, bojeći se svojih osjećaja. Na sreću, oči mu ostadoše suhe, iako mu se grlo stisnulo od silne sreće i tuge.
Pomislio je na Madeline, na starost. Pomislio je na Fort Sumter. Prije samo godinu dana nitko nije mogao zamisliti da bi američka obitelj Main mogla živjeti pod novom zastavom.
Možda je bio zabrinut i zbog toga što je svako vjenčanje imalo dvije strane. Bilo je to sretno sjedinjenje dvoje ljudi, koje je značilo i korjenitu promjenu dotadašnjeg življenja. Odlučio je da misli samo o onoj ljepšoj strani. Poljubio je sestru u obraz i srdačno joj čestitao.
− Nadam se da stvarno tako osjećaš, rekla je oslonivši se o Billyja koji ju je zaštitnički obgrlio oko struka.
− Volio bih da ovo vjenčanje pomogne našim obiteljima da i dalje ostanu bliske, bez obzira što se dogodilo.
Orry se zagledao u mladoženju, zgodnog, ozbiljnog mladića, brata njegovog najboljeg prijatelja. Pa ipak, taj mladić široka, opojna osmijeha, nije svaki dan nosio ovo fino smeđe odijelo, već uniformu.
− I ja bih volio da bude tako, rekao je Orry, pokušavajući odagnati iznenadnu sumnju. Dođite.
Hajdemo u blagovaonicu dok je vino još hladno.
Ispratio ih je prema vratima. Prošli su mimo Ashton koja se objesila o ruku dosadnog, zlovoljnog muža. Ashton se zagledala u netom vjenčani par pogledom koji, na sreću, nitko nije primijetio.

U predvorju Resolutea, Forbes je saslušao Rexa i zatim ga poslao u kuhinju po nagradu, komad toplog kruha. Iz radne sobe izašao je Justin u pratnji Prestona Smitha. Na rukavima Justinove svilene košulje vidjeli su se tragovi vježbe u polju: komadići lišća i grančica. Preko ramena, Preston je prebacio veliku kožnatu torbu.
Obojica pogledaše Forbesa koji im kimnu i reče: U četiri i trideset.
Preston je pogledao mimo prijatelja na pozlaćeni sat na ormaru, točno ispod stare sablje okačene na zidu.
− Imamo još dovoljno vremena.
− Ne, odmah ćemo osedlati konje i krenuti. Ne želim da mi umaknu.
− Ni ja složio, se Preston i zlobno se nacerio. Justin se također osmjehnuo. Odšetao je do zida, liznuo vrh palca i obrisao samo njemu vidljivu mrlju sa oštrice sablje. Sunčane zrake obasjale su zid, bljesnuvši na sječivu poput vatre.
− Momci, želim vam svako dobro, rekao je Justin prelazeći lako prstom po sablji. Učinit ćete uslugu svojoj zemlji. Ubijajući mladog gospodina Hazarda, osiromašit ćete jenkijevsku armiju za jednog oficira.
Osim toga, bit će to dobar primjer i kazna onoj rulji s Mont Royala.
− Baš tako, nacerio se Forbes, no oči mu ostadoše tvrde.
− Čekat ću na vijesti o vašem uspjehu, viknuo je Justin dok su dva mladića izlazila iz predvorja.
Zadovoljno uzdahnuvši, krenuo je prema radnoj sobi. Nakon nekoliko koraka zastao je čuvši tihi šum na vrhu stepenica. Kad je progovorio, glas mu je zazvučao promuklo. Koga vraga radiš gore, Madeline?
Bilo je očito što je radila. Prisluškivala je.
Stojeći u sjenci, čvrsto je stisnula rukohvat stepenica. Spustila se niz dvije stepenice, nekako odlučno, pomislio je. Iznenadna sumnja obuzme mu misli. Zar su svakodnevni obroci opijuma izostali?
Čvrsto se držeći za ogradu, silazila je stepenicu za stepenicom. Njena crna svilena haljina dizala se i spuštala kao da hoda uz težak napor. Iz upalih očiju isijavalo je gađenje.
Situacija je zahtijevala odlučan nastup. Čvrsta koraka stupio je na sredinu predvorja, raskoračio noge i objesio palčeve o pojas.
− Prisluškuješ naše goste, je li? U pitanju je zazvučala gruba prijetnja.
− Ne namjerno. Ja... glas joj očvrsnu ...krenula sam prema sobi za šivanje. O čemu ste to razgovarali, Justin? Koga će to ubiti?
− Nikoga.
− Čula sam ime Hazard.
− Učinilo ti se. Vrati se u sobu.
− Ne, neću.
Sišla je niz još dvije stepenice, sklopila oči i pokušala duboko udahnuti. Na blijedom su joj čelu svjetlucale kapljice znoja. Shvatio je da se snagom volje opire utjecaju opijuma.
− Neću, ponovila je. Ne dok sve ne objasniš. Sigurno sam krivo čula. Nije moguće da si poslao nećaka da nekoga ubije.
Preplavio ga je neobjašnjivi strah. Zaurlao je: Glupačo, vrati se u svoju sobu. Iz ovih stopa! Madeline ponovno zaniječe glavom, skupljajući snagu da nastavi silaziti niz stepenice.
− Odlazim, rekla je.
Trebalo joj je deset sekundi da prijeđe još dvije stepenice. Postade mu jasno da se bezrazložno preplašio. Bila je preslaba da išta poduzme, iako je, izgleda, sve čula. Uspio se malo opustiti i pokušao se zabaviti.
− Oh? Odlaziš... kamo?
− To... obrisala je čelo maramicom koju je grčevito stiskala u lijevoj šaci ...je moja stvar.
Shvatila je da mora nešto učiniti kad je čula Justina kako izgovara ime Hazard. Sad je čula topot kopita kako odmiče niz put, i to joj je dalo snage da se spusti do dna stepenica. Strah je obnovio njenu želju da se odupre jezivoj bezvoljnosti. Nesigurno je krenula prema glavnim vratima. Justin joj se ispriječi na putu.
− Molim te, pusti me da prođem.
− Zabranjujem ti da napustiš ovu kuću.
Na kraju rečenice glas mu je postao vrištav. To je bio konačan dokaz da je urota stvarna. Netko na Mont Royalu bit će ubijen. Nije znala razlog, no znala je da mora spriječiti zločin ako bude mogla.
Pokušala je zaobići muža. Stisnuo je šaku, skrenuo ulijevo i tresnuo je po licu. Kriknuvši, Madeline je pala na pod.
Ležeći, zaprepašteno ga je gledala, činilo joj se, beskonačno dugo. Tada, teško hvatajući zrak, poduprla se rukama o pod, osovila na noge i krenula predvorjem.
Justin ju je ponovno udario. Ovaj put je zateturala prema ormaru i glavom udarila o zid. Glasno je kriknula. Podigla se na jedno koljeno, očajnički pokušavajući krenuti prema vratima koja se otvoriše. U predvorje proviriše dvije crnačke glave i zagledaše se u Justina koji se nadnio nad Madeline.
− Ako se želiš ponašati kao tvrdoglava životinja, onda ću te prebiti kao životinju. Udario ju je nogom ispod lijeve dojke.
Madeline zatetura i tresnu o ormar zidnog sata. Sat poskoči, zazveči udarivši o staru sablju, i pade na pod rasuvši se u komade. Ležala je hvatajući dah dok joj se pred očima maglilo.
Justin se okrenuo i pojurio preko predvorja.
− Boga vam, šta buljite? Zatvarajte vrata ili ću vas izbičevati!
Prestravljeni, robovi nestadoše. Madelinin se vid malo razbistri. Čvrsto se uhvatila za ormar i snagom volje se uspravila.
Justin se okrenuo, vidio je na nogama i opsovao. Čula je topot njegovih čizama, čula je najprljavije psovke u svom životu. Nadljudskim naporom okrenula se, dohvatila sablju, skinula je s klinova, zamahnula i udarila.
Stara, okrhnuta oštrica zasjekla mu je lice od lijeve obrve do ruba vilice. Na trenutak, posjekotina je otkrila ružičasto meso. Odmah zatim krv je počela liptati niz lice, slijevati mu se na svilenu košulju.
Pritisnuo je rukom ranu.
− Ti prokleta, jebena kurvetino! Drugu je ruku ispružio prema njoj i divljački jurnuo.
Odbacila je sablju i nesvjesno se izmakla u stranu. Zalet je bio prejak i nije se uspio zaustaviti. Čelom je tresnuo o zid. Poput lošeg glumca u nekoj farsi, zateturao je i polako kliznuo na koljena. Glava mu je pala na okrvavljena prsa. Ječao je, ne mogavši se pokrenuti.
Privučeni bukom, pred prozorima su se vrzmali robovi. Madeline prepozna dvojicu.
− Ezekiel, pođi sa mnom. Dovedi kočiju. Rukom je mahnula drugom robu. Pobrini se za gospodina LaMottea.
Nakon nekoliko minuta šibala je konja i jurila kočijom prema cesti uz rijeku.

Mladog. Rekao je mladog Hazarda. Prednji lijevi kotač kočije tresnuo je o rupu na cesti i umalo nije sletjela sa sjedišta. Trudila se da zadrži kočiju na puteljku dok je jurila mimo Šest hrastova. Svjež joj je zrak razbistrio glavu i misli. Upravo se bila sjetila da je Justin govorio o mladom Hazardu. Shvatila je da to znači kako je žrtva trebala biti Georgeov brat. Sigurno je napustio tvrđavu u čarlstonskoj luci. No, gdje li je sad?
Drveće je promicalo mimo nje. Vjetar joj je šibao lice. Kakva je budala bila što je tako dugo ostala uz Justina. Mjesecima i mjesecima volja za otporom bivala je sve slabija jer nije znala što je iscrpljuje.
Prije toga zavaravala se čašću, dužnošću, nije željela vidjeti sav užas i stravu LaMotteovih.
Kako li su se pretvarali! Prije ženidbe su i Justin i njegova obitelj bili sasvim drugačiji. Pa ipak, sve do ovog popodneva nije shvatila koliko su iskvareni.
Kad je stajala na stepenicama, otkrila je da je Forbesu poruku donio mladi rob. Momak nije bio sa Resolutea, što je značilo da su ga poslali s nekog drugog mjesta. Poruka je bila važna i Forbes je bio nestrpljiv. Tada se bio pojavio Justin s mladim Smithom. Najprije joj se učinilo da dogovaraju neku neslanu šalu, no kasnije je čula da doista spremaju hladnokrvno ubojstvo.
Jedino se nadala da će pronaći mladog Hazarda na Mont Royalu. Ako ne uspije, molila se da ga na vrijeme upozore. Orry će znati što treba učiniti. Oh, bože, trebalo je odavna napustiti Justina i udati se za Orryja.
Hladan zrak i dalje joj je krijepio tijelo i duh. Češljevi i ukosnice poispadali su i crna joj je kosa vijorila na vjetru. Od bjesomučnog galopa, konj je bio sav zapjenjen.
Osjetila je iznenadno, neodoljivo olakšanje. Nikad se više neće vratiti na Resolute. Nikad se neće vratiti Justinu...
Bez obzira na posljedice.

63


Nešto prije tri sata obitelj je ispratila mladence. Billy je želio krenuti ranije kako bi na vrijeme i bez žurbe stigli do male željezničke stanice uz rub plantaže.
Popodne je bilo prekrasno za početak svadbenog puta, pomislio je Charles pripaljujući novu cigaru. Blago ožujsko sunce probijalo se kroz granje drveća, a zrak je bio natopljen mirisom vlažne zemlje. Stizalo je proljeće. Dovraga, kako je želio odjahati do Charlestona i naći neku curu.
Pomogao je Homeru ukrcati kovčege i pakete na Huntoonovu kočiju. Istovremeno, Billy i Brett pozdravljali su se sa članovima obitelji, a Ashton je čekala na kraju, želeći im zadnja pružiti ruku.
− Oh, želim vam sve najbolje i sretan put. Dug i sretan život, također, dodala je. Radost joj je bljesnula u tamnim očima dok je grlila sestru.
− Hvala, Ashton, rekao je Billy i stisnuo joj ruku. Charlesu se učinilo da je pozdrav bio neobičan.
Zapravo, cijelo popodne Billy se nekako čudno ophodio sa Ashton. Nikakvo čudo, pomislio je. Billy je dugo vremena bio opčinjen njome. Na sreću, završio je sa boljom sestrom. Ashton je bila lijepa i bistra, no bila je i ćudljiva, lukava i zla.
− Bizone, rekao je Billy, stao pred Charlesa i pružio mu ruku. Pazi na sebe, pogotovo ako se uzburkaju događaji oko Sumtera.
− Naravno, trudit ću se. Stisak ruku bio im je čvrst. Nemoj nas zaboraviti, javi se. Jasno mi je da to nećeš moći odmah. Čovjek netom oženjen ima prečih stvari.
− Da, uvjeren sam da je tako.
Obojica se nasmijaše. Brett je zadnji put grlila majku. Obrisala je suze, okrenula se prema Charlesu i rekla: Baš ste nepristojni. Charles se nacerio.
− U pravu si, ali moramo se malo šaliti na račun brzine svadbe. Mladoženja će morati pričekati na prvu bračnu noć.
− Važnije je da ne moraju čekati na putovanje u ovim teškim vremenima, rekao je Orry ozbiljno.
Clarissa se cijelo vrijeme smiješila poput nesnalažljivog djeteta koje usprkos svemu ne želi prestati uživati u nečemu što ne razumije. Obiteljskom krugu pridružilo se i nekoliko kućnih robova, tako da je ispraćaj mladenaca završio burnim pljeskom i klicanjem. Billy je pomogao Bretti da uđe u kočiju.
Oboje su se nagnuli kroz prozor i sretno odmahivali obitelji. U Brettinim očima caklile su se suze.
Homer je uzdama ošinuo par konja, kočija je krenula. Svi su im mahali, želeći im sve najbolje. Charles je izvukao sablju i, šaleći se, vojnički službeno pozdravio mladence.
Zureći mimo sablje koju je držao pred sobom, spazio je Ashton kako maramicom u jednoj ruci briše suze, a drugom maše sestri i Billyju. Baš kad je spustio sablju i htio je zataknuti o tok, Ashton se okrenu i on joj sasvim dobro vidje lice... podmukao osmijeh koji je potrajao tek nekoliko trenutaka.
Nitko drugi nije to primijetio.
Charlesa prođoše srsi. Povukao se iza stupa da ga Ashton ne bi primijetila. Iako im je maloprije zaželjela sreću, njen pogled, lice, sve, željeli su nešto sasvim suprotno. Što se to, za ime svijeta, događalo?
Nešto čudno, bez sumnje. Možda će saznati ako bude budno motrio i ako ne bude previše pio. Zatražio je od Cuffeyja da mu donese čašu šampanjca, raskopčao je opasač uniforme i izvalio se u stolac za ljuljanje. Lagano i strpljivo se njihao i pijuckao hladno piće. Čekao je. Ne zadugo, iza ugla kuće pojavio se crni momak, sav prašnjav i zadihan: Homer je ovdje, gospodine?
− Ne, odvezao je kočiju. Uskoro će se vratiti. Charlesu je trebao samo tren da se sjeti tko je momak; Rex mu je bilo ime, Ashtonin drugi rob. Gdje li je bio? Kroz svijetloplavu košulju izbijale su tamne mrlje znoja, kao da je dotrčao izdaleka.
Izbjegavajući Charlesov pogled, momak se uputi niz trijem. Charles se dobro sjećao objeda poslije vjenčanja i Homera koji je jeo u kutu. Čak je i s njim progovorio nekoliko riječi. A gdje je u to vrijeme bio Rex? Čudno.
Trgnuo se na neobičan zvuk i pogledao prema aleji. Vidio je oblak prašine. Zatim, sve glasnije, čuo je škripu jednoprega i topot kopita. Skočio je na noge kad je iz oblaka prašine iskrsnula kočija i kad je prepoznao prestravljenog vozača.
− Madeline!, povikao je, odbacio cigaru i potrčao na put. Zgrabio je ormu iscrpljenog konja, zaustavio kočiju i pomogao joj da siđe. Htio je maknuti ruku sa Madelininog struka, no ona se stisnu uz njega. Madeline, izgledaš nasmrt preplašena. Što se dogodilo?
Zagledala se u visokog mladog oficira. Lice joj je bilo zbunjeno. Pokušavala se sabrati. Odjednom, spazila je Rexa kako naslonjen o stup sjedi na kraju trijema. Počela je povezivati slike i misli.
− Vidjela sam tog momka na Resoluteu. Sigurna sam. Prije sat vremena.
Istog trena, Rex je ustao i pobjegao iza kuće.

Kočija se lagano njihala, krajolik je bio predivan, raspoloženje vedro. Sjenke borova i hrastova treperile su na suprotnom sjedištu, sunce se probijalo kroz krošnje i doticalo njihovo lice. Billy je lijevom rukom obgrlio Brett.
− Sretna?, pitao je. Uzdahnula je.
− Beskrajno. Mislila sam da nikad nećemo doživjeti ovaj trenutak.
− A ja sam mislio da Orry nikad neće dati pristanak.
− Tvoj ga je brat smekšao, znaš li to? Billy se nasmijao.
− Stari diplomci vele ovako: kad jednom prođeš kroz West Point, to će ti mjesto zauvijek promijeniti život. Kad si kadet, nije ti jasno i ne vjeruješ im. Konačno sam shvatio da je istina.
Brett se zamisli na trenutak.
− Što misliš, koliko ćeš dugo ostati u Washingtonu?
− Zaista ne znam. Danima, tjednima možda čak...
− Približavaju se jahači, poručniče Hazard.
Na Homerov glas Billy se okrenuo prema otvorenom prozoru. Kočijaš nije zvučao zabrinuto, no ipak ih je upozorio da netko stiže; neobično. Billy je čuo topot kopita s lijeve strane kočije. Približavali su se kroz šumu. Čudno.
− Tko je?, pitala je Brett.
Billy se nagnuo kroz prozor. Iza kočije dizao se oblak prašine kroz koji su se nazirala dva jahača. Nije ih mogao prepoznati sve dok nisu natjerali konje u galop i približili se. Billyjeva šaka stisnula je rub prozora.
− Tvoj stari prijatelj. Onaj LaMotte.
Brett se više zbunila nego zabrinula. Mimo kočije projahao je Forbes, a odmah za njim galopirao je visoki, mršavi, otmjeno odjeveni momak. Brett se nagnula kroz drugi prozor.
− Oh, pa to je Preston Smith. Što li njih dvojica traže na ovoj lošoj cesti?
Billy je sumnjao da jašu zbog zabave. A sigurno nisu tražili ni društvo. Kočija je prešla već nekoliko kilometara, a da nisu sreli ni žive duše. Momci dojahaše do konja upregnutih u kočiju.
− Homere, zaustavi zapregu, viknuo je Forbes široko se smiješeći, no Billyju se ljubaznost na licu mladića učinila lažnom. Forbes zamahnu rukom. Zaustavi, rekao sam!
Zabrinuti kočijaš zategnuo je uzde i pritisnuo kočnicu. Kočija se zanjihala i stala. Oblak prašine dizao se polako, poput zavjese. Grane stabala doticale su prtljagu natovarenu na vrh dvoprega. Cesta se sužavala i pretvorila se na tom mjestu u dvije uske pruge za kotače i jednu brazdu visoke trave između njih.
Preston Smith zakašljao je oštro, pritišćući maramicom usta i nos. Forbes je objahao oko kočije i zaustavio konja s Billyjeve strane. Lijevu je nogu prebacio preko sedla i oslonio se laktom na koljeno.
Brett se nagnula do muža.
− Kakva li čuda sresti te ovdje, Forbes.
Prašina se slijegala na Forbesovu kosu. Izgledao je opušteno i prijateljski. Pa ipak, Billy je sumnjičavo gledao; u LaMotteovim je očima spazio čudan sjaj. Pomislio je na colt spakiran na vrhu kočije.
Prokletstvo.
− Morao sam vam iskazati svoje poštovanje, odvratio je Forbes. Nisam mogao dopustiti da mladenci odu, a da im ne čestitam. Ispod osmijeha bljesnuše mu zubi. Nećete mi zamjeriti ako ne kažem da je bolji pobijedio.
Brett stisnu rukom Billyjevo koljeno. Od prvog trena, Billy ga je htio nešto upitati.
− LaMotte, kako si saznao da smo se vjenčali? Smith je potapšao uznemirenog konja.
− Oh, čuli smo negdje. Čini mi se da nisam imao čast upoznati vas, gospodine. Vi ste poručnik Hazard?
U glasu se jasno nazirala ironija kad je izrekao riječ čast. Billy mu se čvrsto zagleda u oči.
− Da, tako je.
− Preston Smith, sluga pokoran, podsmješljivo je rekao Smith.
Odjednom, Billyju postade jasno da ovaj susret nije slučajnost. Shvatio je da su upali u pripremljenu klopku. Homer se nakašlja.
− Bilo bi dobro da ne tratimo vrijeme i da požurimo, poručniče.
Forbes pogleda Crnca.
− Žuri ti se na stanicu, jel’ da? Homer ne trepnu.
− Da, gospodine, moramo krenuti.
− Nigdje ti nećeš krenuti, crnčugo, dok ti ja ne kažem.
Billy gnjevno odgovori: Kreni, Homere. Krajičkom oka spazio je Smitha kako se saginje na konju i kako iz kožne torbe, okačene o sedlo, laganim pokretom izvlači srebrom okovani samokres za dvoboje. Osmjehivao se i uperio pištolj u Homera. Takneš li me, poteći će crnačka krv.
− Ne želimo se svađati, rekao je Forbes cereći se od uha do uha. Ali, prevalili smo veliki put da bismo vam čestitali, pa ne kanimo tek tako odustati od namjere. Dakle, gospodine Jenki, kanite li vi izaći iz te kočije, iza ženine suknje? Stupiti pred mene da vam dostojno čestitam?
Brettin stisak ojača.
− Billy, nemoj.
No Billy je ključao od gnjeva. Sklonio joj je ruku, otvorio vrata i stupio na tlo. Forbes uzdahne.
− Ne, gospodine. Zaista ne mogu reći da je bolji pobijedio. Kako, moglo bi se činiti, ti ćeš biti prvi na postolju, ako razumiješ što hoću reći.
Billy pocrvenje, a Smith se bezobrazno nasmije. Bijela čaplja preletjela je vrbovikom. Billy koraknu prema Forbesovom konju.
− Pazi što govoriš pred mojom ženom.
Forbes i Smith izmijenjaše brze, oduševljene poglede.
− Oho, gospodine Hazard, pa to zvuči kao prijetnja. A koliko ja znam, prijetnja je upućena meni. To je čista uvreda. Ili sam vas možda krivo razumio?
− Billy, dođi molim te, pozvala ga je Brett. Nemoj gubiti vrijeme na ove krvožedne budale.
Forbes podari smiješak Bretti.
− Znaš, dušo, još si mi uvijek draga, iako se zbog rječnika katkada pretvaraš u prvorazrednu prostakušu. Sigurno se i guziš tako.
− LaMotte, kurvin sine, silazi s tog konja! Nasmijavši se glasno, Forbes potjera konja u stranu ne bi li izbjegao Billyjev nalet. Zatim lagano kliznu iz sedla, zagladi dlanovima kosu na sljepoočnicama i krenu naprijed.
− Ovu rečenicu valjda nisam krivo shvatio, gospodine. Uvrijedili ste me.
Kimnuvši glavom, Smith je potvrdio.
− Baš tako.
Forbes je zastao i pogledao Billyja koji je bio skoro za glavu viši.
− Tražim zadovoljštinu, gospodine.
Homer je zurio prestravljeno, a Brett je izjurila iz kočije.
− Nemoj pristati, Billy! Zar ne vidiš da je namjerno došao ovamo ne bi li te izazvao. Ne znam kako je saznao da putujemo, ali nemoj pristati na njegovu igru.
Pogledavši je u oči, Billy zaniječe glavom.
− Ne miješaj se u ovo, Brett. LaMotte...
− Rekao sam prekinu ga Forbes da zahtijevam zadovoljštinu. Izmahnuo je lagano rukom i pljusnuo Billyja po obrazu. Šamar zvučno odjeknu. Ovdje i ovoga trena, zaključio je Forbes ponovno se ljubazno smiješeći.
− Proklet bio, provalilo je iz Brett. Znala sam da si ljubomoran, ali nisam znala da si poludio. Kako dugo smišljaš osvetu?
− Vrlo dugo, ne poričem. No, ovo je najpošteniji i najčasniji način da izravnam neke račune s gospodinom Hazardom. Preston nosi u torbi još jedan samokres. Bit će mi sekundant. A tvoj... skrenuo je pogledom od Billyja prema kočiji ...čini mi se, Homere, da ćeš i ti dobro poslužiti. Rekao bih, baš dolikuje jednom Jenkiju da mu crnčuga bude sekundant.
Brettin glas prepukne od napetosti.
− Ne smiješ na to pristati, Billy.
− Šuti, molim te, oštro je odgovorio. Uhvatio ju je za ramena i poveo oko kočije na drugu stranu.
Stisnuvši je uza se, prošaptao je: Moram se boriti. Zar ne shvaćaš da je krenuo za nama s jednom nakanom... da me ubije? Ako pokušamo otići, već će naći izgovor da mi puca u leda. Ovako... progutao je riječ. Brada mu se orosila znojem. Na košulju je pala kap i ostavila tamnu mrlju poput krvi.
− Ovako, imam barem nekakve izglede.
Zatresla je glavom, prvo polako, zatim sve jače. Oči joj se ispuniše suzama. Billy joj stisne ramena i krenu oko kočije nazad. Čula ga je kako govori: U redu, LaMotte. Pođimo do one poljane uz močvaru.
− Na usluzi, gospodine, rekao je Forbes i naklonio se.
Billy je skinuo sako, kravatu i prsluk, prebacio ih preko grane drveta i krenuo. Homer je pošao za njim, no Billy mu mahnu rukom.
− Ostani uz Brett. Ovo mogu i sam.
− Oh, naravno, pa to je tako jednostavno, složio se Smith koji ih je pratio prema sredini livade. Visoka trava blago se njihala na vjetru.
Smith je ispružio ruke. U svakoj je ležao po jedan samokres za dvoboje. Skupocjen par pištolja, primijetio je Billy; još jedan dokaz da susret na cesti nije bio slučajan. Ljudi obično ne odlaze na popodnevno jahanje s takvim oružjem u torbi.
− Nabit ću ih barutom i kuglom pred obojicom.
Tada ćete, oslonjeni jedan o drugog leđima, na moj znak krenuti u suprotnim pravcima deset koraka.
Nakon desetog, smijete se okrenuti i pucati. Ima li pitanja?
− Ne, rekao je Forbes zasukavši jedan rukav.
− Možeš početi, odgovorio je Billy. Naklonivši se podrugljivo, Smith je kleknuo u travu, otvorio torbu i izvukao dva roga za barut; jedan veći i dugi manji. Iz većeg je u cijev samokresa usuo krupnozrnasti barut čija je eksplozija trebala potisnuti zrno. Nakon što je ubacio kuglu i nabio komad krpe, iz manjeg je roga uz kremen samokresa nasuo fini barut za paljenje.
Pružio je oružje Forbesu koji ga je ovlaš pregledao i kimnuo glavom. Više ga je zanimalo što mu prijatelj radi sa drugim samokresom. Smith ga je stavio među koljena, cijevi okrenute na gore, i posegnuo za većim rogom. Forbes se nakašljao, a Billy podignu pogled.
− Nemaš ništa protiv ako čovjek pođe pišati prije borbe, zar ne? Billy zaniječe glavom. Onda ćeš biti tako ljubazan i pridržati mi oružje dok se ne vratim?
Već mu je bio pružio samokres i Billy ga je morao uzeti. Tako i nije primijetio da je Smith veći dio eksplozivnog baruta prosuo mimo cijevi u gustu i visoku travu.
Bio je to lukavo smišljen plan, izveden u tren oka. Forbes je odvratio Billyjevu pažnju i Smithov je pokret ostao neprimijećen.
Ubacio je kuglu, nabio krpu, nasuo fini barut za paljenje i rekao: Tako. Ustao je držeći teški samokres u ruci, oružje u kojem je bilo tako malo baruta da je kugla jedva mogla izletjeti iz cijevi. Ni izbliza Billyjevo oružje nije bilo ubojito.
Na mjestu gdje je Smith čučao, Billy je spazio nekoliko zrna baruta na vlatima trave. Pomislio je da zatraži zamjenu samokresa, no brzo je odbacio sumnju. Čak ni ljubomorni udvarač ne bi posegnuo za tako niskom prijevarom u časnom dvoboju.
Forbes se vratio, a Billy mu je predao njegov samokres. Smith je pružio Billyju drugi.
− Hvala, rekao je Billy i uzeo ga. Smith pročisti grlo.
− Gospodo, hoćemo li početi?

64


− Je li Billy Hazard ovdje?, pitala je Madeline. Od njenog dolaska na Mont Royal prošlo je otprilike pet minuta. Charles ju je odveo u biblioteku i poslao po Orryja koji je sad stajao leđima oslonjen na zatvorena vrata s nevjericom na licu.
− Otišao je, odgovorio je Charles. Sa Brett. Krenuli su da uhvate vlak za Sjever. Vjenčali su se prije dva sata.
− Vjenčali, ponovila je Madeline. Da, to bi moglo biti povezano sa...
− S čim?, pitao je Orry.
Glas mu je zvučao oštrije nego što je želio, no razdirali su ga oprečni osjećaji: sreća zbog njenog iznenadnog dolaska, tuga zbog njenog izmučenog, blijedog lica. Smršavila je, ali dogodilo joj se i nešto mnogo gore, iako nije znao što.
− Sa Forbesom, prošaptala je. Sa Forbesom i njegovim prijateljem Prestonom Smithom. Napustili su Resolute malo prije mene. Čula sam ih kako razgovaraju sa Justinom o... o ubojstvu Billyja. Netko im je morao dojaviti da on i Brett putuju.
Charles je zagrizao ugašenu cigaru.
− Možda onaj crni momak kojeg si vidjela na trijemu?
− Ne znam. Madelinine oči imale su čudan, staklast pogled. Vjerojatno je bio on.
− O kojem momku govorite?, pitao je Orry. Charlesovo se lice smrknu.
− O Ashtoninom robu, Rexu. Idem ga pronaći. Krenuo je prema vratima, a Orry pođe mimo njega prema Madelini.
− Jesi li sigurna da su razgovarali o napadu na Billyja?
Charles je zastao pred vratima očekujući odgovor.
− Izgovorili su riječ ubojstvo. Borila se da ne zaplače; izgledalo je da se ne može obuzdati. Ubojstvo.
Orry se namrštio.
− Isusa mu, razgovarat ću sa Justinom o...
− Nema vremena, Madeline je vrisnula. A Justin više nije važan. Napustila sam ga.
Orry je razrogačio oči, ne shvativši rečenicu.
− Napustila, ponovila je. Neću se nikad više vratiti na... prije nego što je uspjela završiti rečenicu, obuze je nesvjestica. Počela se rušiti.
Pala je Orryju na grudi, a on ju je jedva uspio zadržati.
− Pošalji nekog da mi pomogne oko nje, viknuo je Charlesu.
Charles mu kimnu glavom i izjuri iz sobe smrknuta lica.

− Ashton, gdje ti je rob?
Ashton je podigla pogled sa srebrne šalice. Upravo se spremala Clarissi i sebi natočiti čaj.
− Misliš na Rexa?
− Da. Gdje je?
Gnjev u Charlesovim očima odagna osmijeh s njena lica: Vani je, mislim. Zbog čega si tako bijesan? Očajnički je pokušavala zadržati bezbrižan izraz lica; bila je čula dolazak kočije baš kad je sjela s majkom za stol. Kroz prozor je vidjela Madeline, ružnu i prljavu poput vještice, i Charlesa koji joj je pomogao da uđe u kuću. Nije se usudila izaći iz majčine sobe bojeći se da je nešto oko njene urote pošlo krivim putem.
Charles joj nije odgovorio na pitanje. Izjurio je iz sobe, a od njegovih teških koraka zatresao se pod cijeloga kata.
Smiješeći se, Clarissa je pitala: Ne poznajem tog mladića. Je li nam došao u posjet?
− On je tvoj nećak, mama!
Grub odgovor natjera suze na Clarissine oči. Ashton joj maramicom obrisa obraze.
− Oprosti što sam planula. Odjednom me tako zaboljela glava da...
− Možda će ti čaj pomoći.
− Da. Možda. Ruka joj se tresla dok je pokušavala naliti čaj u šalice. Čajnik joj skoro ispade iz ruke. Oh, dovraga!
Čuvši psovku, Clarissa osupnuto uzdahnu. Ashton tresnu čajnikom o stol. Ustala je i stala nervozno šetkati po sobi. Charles je posumnjao. Očito je nešto pošlo krivo. Ako postane previše znatiželjan, mogao bi je raskrinkati. Smije li ga ostaviti nasamo sa Rexom? Jer, Crnac joj se kanio osvetiti zbog onog bičevanja.
Neko je vrijeme dvojila što da uradi. Konačno, bez riječi objašnjenja, izjurila je iz sobe. Clarissa je smotala ubrus i počela brisati čaj koji je prolila mlada djevojka. Tako mlada, a već nervozna žena.
Clarissa se pokušavala sjetiti njena imena, no nije uspjela.

Charles je pronašao Rexa kako sjedi na kuhinjskom trijemu i žvaće komad usoljene svinjetine. Prije nego je momak uspio ustati i pobjeći, Charles je čučnuo pred njega i oslonio se rukom na zid iza roba, prepriječivši mu tako put.
− Rex, ne želim čuti laž. Da li me razumiješ?
Preplašenim očima momak je zvjerao mimo Charlesa. Znao je da ne može uteći. Tankim je glasom odgovorio: Da, gospodine.
− Otrčao si do Resolutea i natrag, zar ne?
Rex se ugrizao za donju usnu. Mrka lica, Charles mu se približio.
− Rex...
Odgovorio je jedva čujno: Da.
− S kim si tamo razgovarao?
− S gos’n LaMotteom, rekao je neodlučno.
− Sa Justinom LaMotteom? Rex se počeša po glavi.
− Ne. Sa gos’n Forbesom. Rekli su mi... Zastao je u pola rečenice. Charles ga je potaknuo.
− Tko ti je rekao? Želim čuti ime osobe koja te je poslala na Resolute. Znao je odgovor, naravno. Poslije prvog iznenađenja i nevjerice, urota je bila očita, a i razlozi. Sklonio je ruke sa zida i blago dotakao Rexa po ramenu. Ako kažeš istinu, obećajem da ti se ništa neće dogoditi.
Momak se borio sam sa sobom i, na kraju, gledajući Charlesa shvatio da je najbolje sve priznati. Na usnama mu je zaigrao čudan osmijeh. No, Charles je gubio strpljenje.
− Dovraga, momče, nemamo vremena na pretek. Želim da mi kažeš tko...
− Rex? Ah, tu si. Svugdje te tražim.
Charles je ustao, okrenuo se i spazio Ashton kako im žurno prilazi.
Bez daha, dojurila je do kuhinjskog trijema.
− Dolazi ovamo, lijenčino. Trebam te odmah!
− Najprije da mi odgovori na jedno pitanje, rekao je Charles.
− Ali, Charles... ljupko je napućila usta, no Charles je nedvojbeno otkrio strah u njenim očima. Moram se spremiti za povratak kući.
− Ionako ne možeš krenuti prije nego što se Homer vrati s kočijom, rekao je i nastavio prijeteći: Ako je istina ono što Madeline kaže, morat ćeš prilično dugo čekati.
− Madeline LaMotte? Hoćeš reći da je ona ovdje?
− Zar se čudiš? Pa gledala si s prozora kako joj pomažem ući u kuću. Vidio sam kako se pokušavaš sakriti iza zavjese.
Rumen obli Ashtonine obraze. Zbunila se i ostala bez riječi. Charles se okrenuo prema momku.
− Rex, ja čekam. Tko te poslao na Resolute s porukom da su Billy i Brett krenuli ka željezničkoj stanici?
Ashton je shvatila da je upala u vlastitu klopku. Pretvaranje više ničem nije koristilo, ali poriv da se spasi bio je žestok. Progurala se pokraj Charlesa i zaprijetila šakom.
− Rex, drži jezik za zubima ako ne želiš da... Oh. Momak je zurio u njenu šaku pred svojim licem.
Charles ju je zgrabio za zglob i čvrsto stisnuo. Crnčeve se oči širom otvoriše, a njoj skoro pozli. Znala je što će Rex reći.
− Ona me poslala.
Njegove riječi zazvučaše kao presuda. Charles uzdahnu i oslobodi ruku svoje sestrične. Trljala je zglob.
− O čemu on to blebeće? Nemam pojma ni o...
− Prestani!, prekinuo ju je Charles. Madeline je ispričala Orryju i meni sve što je čula na Resoluteu.
Laži ti više neće pomoći. Ni prijetnje ovom momku. Stisnuo je Rexa za rame. Bilo bi najbolje da se izgubiš odavde.
Rex je potrčao, bez dvoumljenja.
Charles se zagledao u Ashtonino lice. Obrazi su joj posivjeli, a lažnog osmijeha i bezbrižnosti nestalo je bez traga. Nije vjerovao vlastitim očima. Glas mu je bio prigušen i gnjevan.
− Bože moj, pa to je istina. Želiš ubiti vlastitog šurjaka i povrijediti sestru.
Njena šutnja i spušten pogled potvrdiše ove riječi. Charles nije želio trošiti vrijeme na ovu zlu djevojku.
Zgrabio je rukom sablju i potrčao prema staji. Ashton je zakoračila za njim i viknula vrištavo: Nećeš uspjeti! Već je prekasno. Prekasno! Prekasno!

− Jedan!, glasno je viknuo Smith.

Jedan drugome okrenuti leđima, protivnici počeše koračati. Svatko je gledao preda se; samokres su držali u ruci o boku.
− Dva!
Vjetar je njihao travu i namreškao bljeskavu površinu močvare. Niz Billyjev vrat klizile su kapi znoja i natapale njegovu finu, bijelu košulju.
Ne bi li se smirio, čvrsto se zagledao u visoku hrastovu granu prema kojoj je koračao. Osjećao je težinu oružja u ruci i mislio o tome kako da ga podigne, nacilja i potegne okidač.
− Tri!
Brett je tako čvrsto stisnula šake da joj prsti pobijeliše. Stajala je uz kočiju, pitajući se kako se sve ovo moglo dogoditi. Tko je otkrio Forbesu da su se vjenčali i krenuli na vlak? Bilo je nemoguće da se ovdje slučajno obreo.
− Četiri!
Homer je stajao dva metra od Brett. Kad su suparnici počeli koračati, spazio je urotnički pogled koji su izmijenili mladi LaMotte i njegov prijatelj. Homer je podigao povelik kamen i nervozno ga premještao iz ruke u ruku. Nešto sa ovim dvobojem nije bilo u redu.
− Pet!
S lijeve Brettine strane, uz konje, stajao je Preston Smith. Želio je biti blizu svoga sedla i torbe u slučaju da se dogodi nešto nepredviđeno. Brzo je pogledao u svoju desnu čizmu i posebno za nož ušiven džepić na sari. Skrenuo je pogledom prema Brett i Homeru koji se vidljivo znojio. Prestravljeni rob nije bio opasan. Smitha obuzme plima zadovoljstva tako snažno, da umalo zaboravi uzviknuti: Šest!
Billyju se zamuti vid. Od napetosti mu se zgrčio želudac, a grlo se osušilo. Poželio je pogledati prema Brett. Misli su mu se rojile nevjerojatnom brzinom:
Zašto bi je morao pogledati?
Vidjet ćeš je još bezbroj puta.
Možda nećeš?
Kako li su ih pronašli?
Čuo je neobično glasan zvuk. Nikad ranije nije tako jasno čuo vlastito srce.
− Sedam!
Homer je znao što onaj urotnički pogled znači. Mogao je namirisati podvalu. Ova su dvojica unaprijed smislila ubojstvo mladog Hazarda. Nije znao kako, ni zašto, no bio je siguran da je tako. Predosjećaj onoga što se sprema stisnuo mu je želudac. Zbog iznenadne slabosti, mogao se leđima osloniti o kotač zaprege. Prstima desne ruke čvrsto je stisnuo kamen.
− Osam!
Brett se učinilo da će joj srce iskočiti iz grudi. Tada je shvatila da joj srce ne tuče tako glasno, već da se putem približava tutanj kopita. Nadglasavajući galop, netko je urlao.
Smith je također čuo konja i povike. Jedna od životinja koje je pridržavao zanjišta i uznemiri se. Do njega dopre samo dio usklika: ...Billy, pazi!
Brettine se oči razrogačiše: Charles!
− Devet!, vrisnuo je Smith, Forbes se okrenuo, iznenada prestrašen. Nije morao pogledati u zapanjenog Smitha da bi shvatio kako jahač koji stiže očito zna za njihovu urotu. Billy je zastao, očekujući povik za zadnji korak. Stajao je leđima okrenut Forbesu i gledao prema puteljku kojim je stizao jahač. Mržnja i očaj preplaviše Forbesa. Mogao je nesmetano pucati u Billyjev zatiljak.
Smith je zaboravio viknuti deset. Nije važno. Forbes je podigao ruku u visinu ramena i naciljao samokresom u Billyjeva leđa.
Homer je bio svjestan kazne ako napadne bijelca, no nije mogao mirno stajati i gledati podlo, hladnokrvno ubojstvo. Zamahnuo je desnom rukom i snažno hitnuo kamen.
Smith nije sasvim shvatio što Crnac radi, ali pokret mu se učinio opasnim. Zaurlao je i jurnuo prema robu. U trku, posegnuo je prema sari desne čizme.
Kamen je poletio prema Forbesu u trenu kad je pritiskao okidač. Brett je vidjela da će kamen promašiti barem za pola metra, i prestravljena rukom je pritisnula usne. No, kamen je učinio svoje. Uletjevši u Forbesovo vidno polje, natjerao ga je da pomakne glavu ulijevo. Ruka sa samokresom također se pomaknula za nekoliko centimetara. Grmnuo je pucanj. Iz cijevi samokresa bljunuli su vatra i dim.
Kamen je tresnuo u travu iza Forbesa koji je stajao zapanjen, širom otvorenih usta. Billy se okrenuo i pogledao protivnika u oči.
Smith je projurio mimo Brett i gurnuo je u kočiju. Uspravila se; Billy je bio neozlijeđen. Jahač se već nazirao.
− Charles!, viknula je grleno, Kao jeka njenom uzviku, odjeknuo je prigušen krik.
Okrenula se i prestravljeno zastala. Smithovo lice bilo je iznakaženo od zadovoljstva kad je udario desnom rukom i naglo je trgnuo unazad. Iz Homerova želuca izvukao je oštricu bowie noža.
− Oh, zastenjao je Homer i zagledao se u poderanu, okrvavljenu košulju. Oh, ponovio je tiho, bolno i začuđeno, prelomivši se u koljenima. Smith ga udari još jednom. Padajući na zemlju, crni je rob izdahnuo.
Sa olakšanjem, Billy je shvatio da mu je zrno fijuknulo mimo uha. Da nije bilo Homerova kamena, kugla bi ga nesumnjivo usmrtila.
Charles divlje zauzda mokrog konja. Još je uvijek bio u uniformi, a sablja mu je zvecnula o čizmu dok je silazio s konja. Billy ponovno pogleda Forbesa u lice... Forbesa koji je pucao prije no što je brojenje završilo. Pokušao ga je ubiti s leđa. Preplavljen gnjevom, Billy je podigao samokres i naciljao.


Pritisnuo je okidač, bljesnuo je plamen, ali pucanj odjeknu prazno i slabo.
Forbes se nije pomaknuo ni za centimetar. Billy je bio naciljao u sredinu njegovih grudi. Kako je kugla mogla promašiti tako krupnu i nepomičnu metu?
Tada, ni pet metara od njegovih nogu, na goloj zemlji nešto crno privuče njegovu pažnju. Otkoračao je naprijed, čučnuo i uvjerio se. Pred njim je ležala kugla. Kugla iz njegovog samokresa.
Sjetio se Smitha, punjenja oružja, prosutog baruta. Namjerno su to učinili. Opsovao je i bacio oružje u travu.
− Forbes!
Na Smithov povik, Forbes se okrenuo. Prijatelj zavitla prema njemu okrvavljeni bowie nož koji pade u travu nedaleko od Forbesovih nogu. Brzo se sagnuo i dohvatio ga. Prebacio ga je u lijevu ruku, a desnom je, iz svoje čizme, izvukao drugi, duži nož.
Oštrice bljesnuše na suncu. Koraknuo je prema Billyju.
− Baš šteta što si promašio, luđački se zacerekao Forbes. Kladim se da žališ više nego ja.
− Nisam promašio. Kugla nije ni stigla do tebe. Leži ovdje na zemlji. U moje ste oružje namjerno usuli premalo baruta.
− Baš si bistar, jebeni Jenki! Vjetar razbaruši Forbesovu kosu. Praznih ruku, Billy se stane povlačiti, korak po korak. Forbes mu se približavao hodajući postrance, kao rak.
− Nisi se smio petljati oko Brett. Nisi smio stupiti nogom u Južnu Karolinu. Izgleda da će te poslati kući u kovčegu. Ali jamčim ti, tvoji ga neće željeti otvoriti da te pogledaju. Počeo je kružiti nožem u desnoj ruci, a zatim i onim u lijevoj. Ne nakon što ti ja sredim lice.
Billy ponovno uzmaknu. Odlučio se privući najbližem drvetu i pokušati otrgnuti granu prije nego mu se Forbes približi s tim noževima...
− Billy!
Okrenuo se prema kočiji odakle je dopro glas. Smith je negdje nestao, a uz Brett stajao je Charles; ovratnik mu je bio raskopčan, svijetloplave hlače prljave. Potegnuo je sablju iz toka i zavitlao je prema Billyju.
Billy iskoraknu udesno ne bi li sablja pala između njega i Forbesa. Istog trena, spazio je Smitha kako skriven iza kočije žuri prema konjima i torbi okačenoj o sedlo. Sablja je pala mnogo bliže Billyju nego Forbesu. Billy potrča da je zgrabi.
Iz torbe, Smith je izvukao četverometni derringer, revolver skraćene cijevi i velikog kalibra. Charles ga je spazio, opsovao i pojurio prema njemu. Smith je potrčao nekoliko koraka prema polju, zastao i ispalio sva četiri metka na Billyja. Nakon zadnjeg pucnja, Billy osjeti bol. Zastenjao je i zateturao prema sablji.
Charles se bacio na Smitha i zgrabio ga s leđa. Okrenuo ga je, istrgnuo mu prazan revolver iz ruke, tresnuo ga desnicom, a zatim i ljevicom. Udarci su bili spori, ali teški. Smith se skljokao, a iz nosa mu šiknu krv.
Billy je pao. Krv mu je natopila lijevi rukav iznad lakta. Podupro se rukama o zemlju ne bi li ustao. Bol mu sijevnu lijevim ramenom. Nije se mogao osloniti na ruku.
Metar-dva od njega nešto je bljesnulo u travi. Ispružio se, zgrabio dršku sablje, osovio se na noge i zateturao. Na travi spazi sjenku kako mu se primiče. Bacio se u stranu i Forbesov ga desni nož promaši za nekoliko centimetara.
Bol ga je iscrpljivao i mutio mu svijest. Mogao se samo povlačiti, braniti, pokušavati razbistriti um. Forbesovo znojno, nacereno lice činilo mu se sve većim, u očima mu je vidio ubilačku mržnju.
Billy se branio gotovo nesvjesno. Sve što je naučio o mačevanju u West Pointu, nestalo je u izmaglici bubnjajuće boli. Forbes je izmaknuo nožem u lijevoj ruci, Billy je zaustavio udarac sabljom i pokušao odgurnuti LaMottea. Nije imao dovoljno snage.
Jedan tren stajali su licem u lice. Forbes je zaškrgutao: Sad te imam, Jenki. Navalio je svom snagom, pokušavajući ga dohvatiti nožem. Billy je pokušao duboko udahnuti. Zamahnuo je sabljom u prazno. Forbes se nasmijao i ponovno navalio.
Billy se povukao još jednom. Izgubio je mnogo krvi i osjećao se sve slabijim. Topli mlaz tekao mu je niz ruku i krv je počela kapati niz zglob.
Brett je nešto viknula, ali nije se usudio okrenuti. Uzmičući, spotaknuo se o korijenje i tresnuo leđima o deblo hrasta. Forbesove se oči raširiše od oduševljenja. Desnica s bowie nožem sijevnu prema Billyjevom licu.
Billy pomaknu lijevo rame i okrenu se bokom. Nož se zario u deblo. Ne pokušavajući ga izvući, Forbes izmahnu ljevicom. Billy se zadnjom snagom prebaci na desni bok. Nož mu razdera košulju, okrznu rebra i tupo se zabi u deblo.
Shvativši da je oba puta promašio, Forbes mu se sasvim približi ne bi li smanjio udaljenost među njima i onemogućio Billyju da upotrijebi sablju. Divljački je zgrabio oba noža i pokušavao ih izvući pritišćući Billyja svojim tijelom o hrast. Billy je shvatio da mu je ovo zadnja prilika. Podigao je koljeno i zabio ga Forbesu među noge. Forbes jeknu i odmaknu se korak-dva od Billyja. Dobivši malo prostora, Billy podignu sablju i zabije je u Forbesa. Odgurnuvši se leđima od debla, zarinuo je sječivo dublje sve dok nije osjetio kako vrh udara o Forbesovu hrptenjaču.
Forbes klonu naprijed i nabi se na sablju do balčaka. Oštrica mu probi košulju na leđima i bijesnu na suncu.
Drhteći, Billy se okrenuo. Bol u ruci izblijedjela je pred grčem u želucu. Naslonjen o stablo, počeo je povraćati.
Brett je tiho kriknula i potrčala prema mužu. Charles je viknuo: Dovedi ga da mu pogledam ranu. Zatim se okrenuo prema Smithu. Uhvatio ga je za ovratnik i tresnuo njime o kočiju. Preston Smith je hvatao zrak, dok su mu se suze slijevale niz obraze. Charles ga prodrma. Prestani sliniti i slušaj! Jednom davno sredio sam tvog rođaka Whitneyja Smitha, pa bih vrlo rado sredio i tebe. No, izgleda da smo danas prolili previše krvi. Zato se gubi odavde prije nego što se predomislim.
Drhtureći i cvileći, Smith zatetura prema konjima.
Pješice!, viknuo je Charles. Konji ostaju ovdje. Ne osvrćući se, Smith krenu putem. Charles se sagnuo, podigao manji kamen i hitnuo ga za kukavicom. Smith kriknu, uhvati se za potiljak i potrča.
Osmijeh na Charlesovu licu nestade kad se osvrnuo prema Ashtoninom mrtvom robu. Pogleda na proplanak. U visokoj travi ležalo je Forbesovo tijelo iz kojeg je, blješteći na suncu, stršala njegova sablja.
Oslonivši se desnom rukom o Brett, Billy je teturao prema kočiji. Lijeva mu je ruka beživotno visjela uz tijelo, u rukavu natopljenom krvlju.
− Dvoboj je bio prljava namještaljka, rekao je i na brzinu objasnio prevaru sa oružjem.
− Kurvini sinovi, zarežao je Charles. Razderao je Billyjev rukav i pogledao ranu. Izgleda da je zrno prošlo samo kroz meso. Više krvi nego štete. Brett, napravi nekoliko zavoja od svoje podsuknje.
Okrenula im je leđa i podigla skute haljine. Charles pogleda prema suncu.
− Morat ćemo požuriti da stignemo na taj vlak. Možeš li podnijeti vožnju?
− Naravno, rekao je Billy. Želim se što prije maknuti sa ovog prokletog mjesta.
− Ne zamjeram ti, promrmljao je Charles.
− Nisam vjerovala da je Forbes toliko mahnit i zao, rekla je Brett parajući podsuknju. Kako si nas pronašao i zašto si jahao za nama?
− Madeline LaMotte čula je Forbesa i Prestona kako se dogovaraju na Resoluteu. Kad su odjahali, požurila je na Mont Royal da nas upozori. Skočio sam na konja i pojurio.
− Ali... kako je Forbes saznao da odlazimo baš ovim vlakom?
Charles je uzeo trake koje je Brett izderala s podsuknje i počeo omatati Billyjevu nadlakticu, Billy stisnu zube, a u lice mu se vrati rumen.
− Ne znam još, slagao je Charles, pomno motreći Billyjevu ruku i zavoje, ne bi li izbjegao sestrine oči.
− Raspitat ću se kad odvezem Homerovo tijelo na plantažu. A sad, vas dvoje, penjite se u kočiju. I drž’te se dobro jedno za drugo. Ostatak puta provest ćemo u paklenoj vožnji.
Charles je održao riječ. Vozio je kočiju gotovo luđački. Kad su konji stali, s Juga se začuo pisak lokomotive. Charles je požurio preko pruge, upao u brvnaru, otvorio sanduk na zidu i izvadio zastavu.
Sljedećeg trenutka vijorila se na vrhu stupa. Gotovo istovremeno, iza okuke se pojavio vlak.
Billy je pokušao nadglasati šištanje pare i zvuk zvona.
− Ne znam kako da ti kažem.
− Ne trudi se. Recimo da je to bila uobičajena vojnička dužnost. Jedan akademac pazi na drugog.
− Ali, ti si napustio vojsku...
− To ne znači da sam zaboravio West Point.
Charles se iznenadio, čak i razljutio, osjetivši da je na rubu plača. Vjerojatno zbog svega što se dogodilo ovog popodneva, pomislio je. Pokušao je sakriti osjećaje i požurio prebaciti prtljagu uz prugu. Vlak je usporavao i mimo njih prođoše teretni i poštanski vagoni. Zatim se pojaviše lica iza prašnjavih prozora, lica čija bezvoljnost i učmalost iščeznu istog trena kad spaziše neobičnu trojku: vojnika, djevojku i mladića s kaputom prebačenim preko ramena i okrvavljenim rukavom košulje.
Brett čvrsto zagrli Charlesa.
− Oh, Charles... hvala ti. Objasni im svima.
− Hoću. Penjite se u vagon, dodao je spazivši nestrpljivog konduktera.
Brett se uspela, a Billy za njom. Stao je na drugu stepenicu i zagledao se u prijatelja. Čvrsto su stisnuli ruku jedan drugome.
− Nemam pojma kad ćemo se ponovno vidjeti, Bizone.
Istina ih pogodi obojicu.
− Ne znam ni ja, Slatkorječivi.
− Pazi na sebe.
− I ti. Tebi i tvojoj ženi želim sretan pet.
− Hvala. Srest ćemo se opet.
− Znam da hoćemo.
Charlesa preplave slutnje. Uza sve što se događalo u zemlji, jedino mjesto na kojem bi se mogli sresti bilo je bojno polje. A svaki od njih bit će na suprotnoj strani.
Prokletstvo, ne misli tako i ne kvari još više ovaj dan. Dovoljno je zla za danas. Namjestio je svoj stari, bezbrižni osmijeh, podigao ruku i, dok je vlak lagano kretao, ostao na pustoj stanici srdačno im mašući.
Mimo njega prolazio je zadnji vagon. Na stepenicama su stajali putnici. Uz klopotanje kotača, čuo je psovku. Nešto o prokletoj unionističkoj uniformi. Osjetio je lagan udarac u prsa. Pogledao je i spazio pljuvačku kako se cijedi niz plavu tkaninu.
− Sranje, rekao je.
Nije dugo bjesnio. Ponovno se osmjehnuo i iz sjene brvnare viknuo za zadnjim vagonom iz sveg glasa, viknuo da ga čuje onaj koji je pljunuo na federalnu uniformu.
− Uradio si to kao pravi Južnjak!
Trljajući oči, prešao je tračnice i krenuo prema kočiji. Vlak je nestajao u usjeku među visokim borovima.
Poželio je da se napije do besvijesti. No, morao se vratiti do krvave poljane, a zatim do Mont Royala.

65


Čekao ga je nedovršen posao.
znam mjesec kad sine,
znam zvijezde kad zrače,
a tijelo ovo položite sad...
Riječi drevne crnačke žalopojke dopirale su kroz otvorene prozore biblioteke. Robovi su naricali za Homerom čije je tijelo Charles dovezao kočijom. Forbesa je ostavio na poljani; samilost je imala svoje granice.
− Eto, tako se sve dogodilo, rekao je Charles. Kanili su ubiti Billyja.
Vratio je cigaru među zube i ispružio dugačke noge ispred stolca. Orry je pošao do ugla sobe i zastao pred svojom starom uniformom.
− Upotpunimo li tvoju priču onim što nam je ispričala Madeline, sve je jasno. Za ime boga, Charles, nisam znao da ga toliko mrze.
− Prije odlaska i Brett je izrekla istu rečenicu. Ljubomora izgleda nema granica. Kako je Madeline?
− Osjećala se dobro prije sat vremena kad sam razgovarao s njom. Mislim da je ponovno zaspala.
− LaMotte je vjerojatno traži. Orry kimnu glavom.
− I to moram riješiti večeras. No, prije toga ono važnije. Glas mu je zvučao odlučno. Jesi li vidio Ashton otkad si se vratio?
− Da, čim sam se dovezao. Htjela je preuzeti Homerovo tijelo. Zabranio sam joj i nestala je.
Orry se uputio do osvijetljenog predvorja. Cuffey je skočio iz stolca u kojem je drijemao.
− Nađi gospođu Huntoon i njenog mužam naredio mu je Orry. Reci im da ih hoću vidjeti u biblioteci.
Smjesta.
Cuffey je požurio. Charles se okrenuo ne bi li mogao vidjeti bratića. Na svjetlu svijeća u predvorju lice mu je bilo tvrdo i odlučno.
− Pomozi mi da upalim nekoliko svjetiljki, Charles. Kad im budem sve rekao, želio bih im vidjeti lica.

Ashton je uletjela u sobu i odmah prešla u napad.
− Odbijam da mi se naređuje kao da sam obična sluškinja. Ako misliš da ću se pravdati pred optužbama Crnaca i probisvijeta, Charles se glasno nasmijao, onda se ljuto varaš.
Orry joj je odgovorio ledenim glasom.
− Nitko ne kani ovdje iznositi optužbe protiv tebe. Nema potrebe. Činjenice govore dovoljno same po sebi.
Huntoon se vrzmao iza supruge. Stao je uz nju s lijeve strane. Plamen svjetiljki odražavao mu se na naočalama.
− To je prevršilo svaku...
− Govorništvo čuvaj za Montgomery, prekinuo ga je Orry. Reći ću vam nekoliko riječi i to želim učiniti što prije. Prvo, što se tiče vašeg roba, Homera. Je li imao... ima li obitelj?
Odgovorila je Ashton.
− James je kupio Homera od jednog gospodina iz Savannaha. Mislim da je tamo imao ženu i djecu...
− Od kojih ste ga vi odvojili bez grižnje savjesti. Bože sveti! Nije čudo što nas Jenkiji preziru.
Ashton je ponovno naprasito napala: S tobom nešto nije u redu, Orry. Zabranjujem da sa mnom tako postupaš.
Huntoon se isprsio: Ona govori i u moje ime. Odlazimo. Orry kimu glavom.
− Da, otići ćete.
− Odvest ćemo Homerovo tijelo u Charleston.
− Ne, nećete. Ostat će ovdje s našim ljudima. Nastojat ću pronaći njegovu obitelj.
Huntoon je skinuo naočale, istupio jedan korak i zaštitnički stao ispred Ashton.
− Zahtijevam da ga odvezemo. Crnac može biti mrtav, no još je uvijek moje vlasništvo.
Orry ga prostrijeli pogledom: Ostat će ovdje. Niste dostojni dotaći ga. Huntoon sagnu glavu i jurnu na Orryja. Pokušao ga je udariti desnicom u lice, ali se Orry povuče korak i odbi mu ruku poput mušice.
Huntoon se spotaknuo, jauknuo i tresnuo o pod, uspjevši se nekako dočekati na obje ruke i koljeno. U lijevoj je ruci i dalje držao naočale. Začulo se krckanje. Kad se uspio osoviti na noge, komadići stakla poispadaše iz svinutih okvira. Lice mu je bilo modrosivo.
Orry se ne obazre. Okrenuo se ka Ashton.
− Danas si se rastala sa ovom obitelji. Od Brett, Charlesa, mene... od sviju nas. Kad ti i James odete s plantaže, da nikad više niste stupili nogom u ovu kuću.
− Sa zadovoljstvom, zavrištala je. Javio se Huntoon.
− Ashton, on nema nikakva prava da...
− Zaveži i kreni već jednom! Bijesno ga je povukla za ruku i gurnula prema vratima pokušavajući se savladati. Na vratima se osvrnula i pogledala Orryja i Charlesa. Orry nije mogao vjerovati da pred njim stoji sestra; lice joj je bilo iznakaženo mržnjom i zlom.
− Zapamtite što ću vam reći, prošaptala je. Uskoro će James dobiti važno mjesto u novoj vladi, vladi koja će budno motriti na ljude sumnjivih stavova. U vladi koja će kazniti izdajice.
Izjurila je u predvorje. Huntoon je cupkao za njom poput poslušnog psića. Izlazeći, zadnja krhotina stakla ispade mu iz naočala i zazvecka na podu.

− Moj Bože rekao je Orry s tugom i gađenjem u glasu. Ne mogu shvatiti što se to zbilo s njom.
Charles kresne šibicom o potplat čizme i pripali cigaru.
− Ja znam što se zbilo. Isto ono što i većini ljudi koje sam sreo otkako sam se vratio iz Teksasa. Neka samo malo okuse moć i zdrav će razum odbaciti kroz prozor, kao suvišnu starudiju.
Odmahujući glavom, Orry je sjeo za stol ne bi li se sabrao. Charles je ustao i krenuo ka vratima. Iz ladice, Orry izvadi list papira.
− Prije nego odeš, hoćeš li, molim te, poslati Cuffeyja? Htio bih poslati poruku na Resolute.
− U redu. Ne bi bilo loše da postavim ljude na stražu. Kad Francis LaMotte sazna da mu je Billy ubio sina, možemo očekivati posjet. Imaš li što protiv da nekolicini Crnaca podijelim puške na pet-šest dana?
− Nemam.
− Dobro. Pobrinut ću se za to. Kad je izašao, za njim je zaostao trak gustog dima.
Orry je zurio u bijeli papir. Još prije godinu dana nije mogao ni zamisliti da se odrekne sestre. Ono što se maloprije dogodilo, bio je još jedan dokaz rasapa obitelji.
Iskreno govoreći, nikad nije pretjerano volio Ashton. Sad je shvatio da se u njoj nakupila neka nemilosrdna snaga koja bi bolje pristajala muškarcu. Stoga i nije zanemario njene prijetnje. Bog zna kakve li su sumanute zavjere kovali ona i njen muž. Tko zna što li će sve smisliti kad odu u Montgomery.
Razmišljanje ga ispuni gnjevom, gnjevom prema svim Huntoonima, LaMottovima, svim bezobzirnim ljudima koji su gurnuli Jug u metež i neprilike. Velik dio toga gnjeva izlio je u brze, oštre poteze perom. Za pet minuta dovršio je pismo. Cuffey je uzjahao mazgu i odjahao s propusnicom i porukom. Počela je sipiti gusta kišica. Kad je Cuffey nestao s vidika, Orry je iz vlažnog mraka stupio u kuću.
Zastao mu je dah. Obasjana treperavim svjetlom, s vrha stepenica, gledala ga je Madeline.

Justin se čvrsto uhvatio za ručke stolca i počeo gurati lijevu nogu u čizmu. Rob koji je vukao potegače za obuvanje čizama bio je preplašen. Cijele je večeri gospodar Resolutea pio, urlao i razbijao po kući.
Čekao je da mu stigne brat.
Oko Justinove glave bio je omotan veliki bijeli zavoj. Pokrivao mu je uši i tjeme, a pod bradom bio je vezan u mašnu. Ranu mu je sašio dr Sapp. Bol je pokušavao odagnati obilnim količinama viskija, iako mu je doktor rekao da će ga rana za nekoliko dana prestati boljeti. Nažalost, ružan će ožiljak nositi do kraja života.
Čuo je kako se približava konjski topot. Bolno je iskrivio lice pokušavajući ugurati nogu u čizmu. Kad je konačno uspio, krenuo je žustro prema predvorju.
Staklo nad vratima bljeskalo je od upaljenih baklji. Vrata su se otvorila i ušao je Francis. Jahačima pred kućom baklje se počeše dimiti. Kišica je prerasla u pljusak.
− Trebalo mi je malo vremena da nađem tri Crnca kojima smijem povjeriti puške. Sad smo ovdje.
− U redu, rekao je Justin. Prije zore ta će kuja biti kod kuće.
Francis je maramicom obrisao vlažno lice.
− Nisam znao da ti toliko znači.
− Ne znači. Ali držim do časti. Do poštovanja... Što li je sad ovo, dovraga?

Obojica izjuriše na kišu. U krug osvijetljen bakljama, dojahao je Cuffey. Oko vrata, rob je nosio obješenu propusnicu čija su slova bila zamrljana kišom. Cuffey je sjahao i snishodljivo skinuo mokri šešir. Iz torbice je izvadio zatvorenu i voskom zapečaćenu omotnicu.
− To je za vas, gos’n LaMotte.
Justin mu istrgnu papir iz ruke. Cuffey je pretpostavljao da sadržaj poruke neće obradovati LaMotteam pa se brzo povukao, uzjahao mazgu i odgalopirao natrag.
− Kurvin sin, prošaptao je Justin. Nije bio u stanju čitati do kraja. Lice mu je pomodrilo. Prokleti, uobraženi kurvin sin!
Spazio je kako ga Francisovi Crnci gledaju, okrenuo se i ušao u kuću ne bi li prikrio zbunjenost i zapanjenost. Brat ga je slijedio. Istrgnuo mu je poruku iz ruke i odnio je do svjetiljke na zidu. Ispod držača na kojima je donedavno stajala stara sablja, pročitao je poruku i zatresao glavom.
− Zbog čega li je Main dao tvojoj ženi utočište?
− Zar si stvarno takav idiot, Francis? Taj me nitkov mrzi! Oduvijek me mrzio. Dao bi sve na svijetu samo da me ponizi pred susjedima.
− Veli da će te ustrijeliti ako stupiš nogom na njegov posjed. Francis je smotao poruku. Da l’ mu vjeruješ?
− Ne!
− Ja da. Prestrašen, Francis je nastavio. Pusti je. Ni za jednu ženu ne vrijedi žrtvovati život. Žene su kao razne vrste viskija. Poslužit će i prva, druga, deseta... jednakoj svrsi.
Ovakvo razmišljanje svidjelo se Justinu. Istina, i te kako bi se rado osvetio Madelini za onaj udarac sabljom i Orryju za ovo poniženje. A opet, nije želio da se pročuje što mu se dogodilo. Štoviše, nije uopće želio stati pred cijev revolvera u Orryjevoj ruci.
Francis s olakšanjem uvidje da bi brata mogao odgovoriti od osvete. Nasmijao se i pljesnuo ga po ramenu.
− Shvati, ako ti osveta jednoj ženi toliko znači, onda...
− Želim im se osvetiti oboma.
− U redu, oboma. Tražit ćemo od Forbesa da smisli nešto. Pretpostavljam da je on ovdje.
− Nije.
− Još se nije vratio?
− Ne.
− Čudno.
− Oh, vjerojatno s Prestonom slavi uspjeh. Objašnjenje zadovolji Francisa.
− I meni bi prijao gutljaj.
Justin je točio viski u čaše kad robovi pred vratima zažamoriše. Braća su izletjela na vrata i ugledala Prestona Smitha. Lice mu je bilo divljački prestrašeno i blatnjavo. Skočio je sa umornog konja i zateturao prema Francisu.
− Trčao sam sve do tvoje plantaže. Tamo su mi rekli da si ovdje.
− Prestone, što se dogodilo?
− Onaj je Jenki ubio Forbesa.

Niski Francis LaMotte još se više stisnuo i uvukao u sebe. Kao da se smanjio. Preston je pokušao ispričati i neke pojedinosti, ali je govorio tako nepovezano da je priča bila sasvim nerazumljiva. Jedino se dalo shvatiti da su Forbes i Preston zabrljali plan i da je Forbes to platio glavom.
Začudo, Francis se osjetio praznim, umornim, starim i poraženim, a od gnjeva i želje za osvetom nije bilo ni traga. Možda će se kasnije željeti osvetiti Charlesu Mainu, no u ovom trenutku osjećao je samo bezvoljnost.
− Francis?, Justin mu je dotaknuo ruku. Poći ću s tobom do Mont Royala, rekao je, iako mu se pomisao nimalo nije svidjela.
Suhih očiju i tupa izraza lica, Francis zaniječe glavom i prošapta: Moram poći kući. Moram reći njegovoj majci.
Uzjahao je i, s redom Crnaca iza njega, lagano nestao u kišnoj noći.

− Je li pametno što si ustala?, pitao je Orry s podnožja stepenica.
− Osjećam se dobro, rekla je Madeline. Već se dugo, dugo nisam osjećala tako dobro.
Povjerovao je. Iako je bila nevjerojatno blijeda, oči su joj bile bistrije nego kad je stigla na Mont Royal.
Čekao ju je dok se zbunjena lica spuštala stepenicama, gladeći raspuštenu kosu rukom.
− Sigurno izgledam grozno.
− Ne, izgledaš prekrasno.
− Haljina mi je sva...
− Madeline, uopće nije važno, Jedino je važno da si ovdje.
Čeznuo je da je zagrli, privine uza se, da je ljubi. Bolno je čeznuo. Glavom su mu prolijetale uspomene na njihove susrete kod Kapelice spasa, na njegovo susprezanje da pokaže osjećaje. Odjednom, osjetio je da ponovno potiskuje svoju ljubav.
− Željela bih prošetati, rekla je.
− Kiši.
− Da, čula sam kad sam se probudila. Ali, zrak je tako čist i mirišljav, zamaman. A ja sam se mjesecima osjećala umornom.
I neobjašnjivo povučenom, nedohvatljivom, dodao je Orry u sebi. Pomislio je još nešto.
− Jesi li uzimala neke lijekove?
− Što?
− Lijekove. Postoje i oni koji te iscrpljuju. Justinov liječnik je Lonzo Sapp, zar ne?
− Da.
− Je li ti prepisao nešto?
− Tonik od celera, ali to je bilo... oh, užasno davno. Tako davno da se gotovo i ne sjećam, ali znam da sam ga uzimala nekoliko tjedana.
− I od tada nisi uzimala ništa drugo?
− Ništa.
− Dobro je da se sad osjećaš bolje. Bio je ovo tmuran, težak dan, ali sve je prošlo.
Kad je ranije razgovarao s njom, ispričao joj je sve što se dogodilo s Billyjem, Brett i Charlesom. Nije ju iznenadilo Forbesovo ponašanje. Orry joj je još morao reći da je otjerao Ashton i njena muža. O pismu Justinu nije joj želio govoriti, barem dok ne ustanovi kakav će odgovor izazvati.
Lijek. Ta riječ iznova u njoj izazva uznemirenost. Pokušala se sjetiti nije li u proteklih godinu dana primijetila nešto neobično u hrani, neki čudan okus. Da, događalo se to vrlo često. Usprkos tome, nikad nije posumnjala da bi Justin mogao imati s tim neke veze. Da li joj je u jelo stavljao neku drogu za smirenje? Justin je bio sposoban da to učini. No, nije to mogla dokazati, iako je bilo sasvim vjerojatno da je nešto slično uzrokom njene dugotrajne bezvoljnosti i umora.
− Madeline? Njegov blag, nestrpljiv glas prekinuo joj je misli. Okrenula se prema njemu.
− Imala si prestravljen izraz lica. O čemu si razmišljala?
− O Justinu. Što misliš da će poduzeti zbog mog odlaska?
− Ništa, uvjeren sam. Krenula je predvorjem.
− Nikad mu se neću vratiti. Pošao je za njom, otvorio joj vrata.
− To me ispunja srećom. Pustio je mjedenu kuglu vrata i okrenuo se prema njoj: Bio bih još sretniji da zauvijek ostaneš sa mnom.
Stajala je i gledala kišu.
− Volim te zbog ovoga što si rekao, dragi. No, jesi li sasvim siguran da se želiš izložiti javnoj sablazni?
Stojeći iza nje, nasmijao se.
− Što znači sitna sablazan u svijetu koji je izgubio razum? Stavio joj je ruku na rame. Pošao bih i u pakao zbog tebe, Madeline. Zar ne znaš?
Stisnula ga je za ruku.
− Govorkanja o preljubu nisu ono na što sam mislila.
− Nego što?
Okrenula se i duboko uzdahnula.
− Riječ je o nečemu što nitko ne zna, osim možda nekoliko ljudi u New Orleansu, nekoliko vrlo starih ljudi.
Zagledala mu se u tmurno, umorno lice. Nakon svega što se dogodilo toga dana, nije više mogla skrivati svoju tajnu.
− Moja pra-prabaka stigla je u New Orleans na brodu za dovoz robova. Stigla je iz Afrike. U mojim žilama teče osmina crnačke krvi. Vrlo dobro znaš što to znači u ovom dijelu zemlje.
− Pokazala mu je blijedu, prozračnu nadlanicu. U očima mnogih ljudi moja bi koža mogla izgledati crna kao grumen ugljena.
Priznanje ga je na tren pogodilo poput groma. No, u usporedbi sa svime što se dogodilo toga dana, dojmilo ga se samo kao trenutni bljesak. Pitao ju je blago: I to je sve što si mi htjela reći?
− Ne sasvim. Porijeklo moje majke značilo je da se ne može družiti s bijelcima osim na jedan način.
Bila je prostitutka. Moj ju je otac upoznao u jednom bordelu u New Orleansu. Dovoljno ju je volio da je izvuče otamo i da je oženi... usprkos svemu što je znao o njoj.
− I ja tebe volim, Madeline.
− Ne bih željela da to kažeš jer osjećaš da moraš reći.
− Volim te, Madeline, ponovio je, naginjući se prema njenim usnama.
Njen prvi poljubac bio je stidljiv. Nakon tolikih mjeseci osame, gotovo da su bili stranci: umorni stranci.
No, ubrzo je osjetila plimu ljubavi, plimu dugo susprezanih osjećaja.
Nagnula se unazad obgrlivši ga oko vrata. Vjetar je iz mraka donio kapi kiše i prosuo ih poput biserja na njeno čelo i njegovu bradu.
− Naravno, nada joj je zasjala u očima, malo je vjerojatno da tajnu itko sazna. Nekolicina onih koji je znaju vrlo su stari i vrlo su daleko.
Ponovno ju je poljubio.
− Nije me briga. Razumiješ? Nije me briga. Tiho uzdahnuvši, privinula se uz njega.
− Oh, moj bože, kako te dugo volim.
Osjetio je njeno tijelo uz svoje, njene grudi, njen trbuh. Kosa joj se ispreplela s njegovom bradom.
− I ja tebe volim.
− Povedi me gore.
− Madeline, jesi li sigurna da želiš... Poljupcem ga je ušutkala.
− Oboje smo predugo čekali, Orry. Poljubila ga je strasno. Predugo.
− Da, rekao je krenuvši s njom uza stepenice. Zaista je tako.

U tami njegove momačke sobe predali su se jedno drugome bez stida, milujući se blago i strasno.
Orry je strahovao da će se Madeline zgroziti nad njegovom lijevom rukom. Bilo mu je drago što ga je prikrio mrak. Ljubila ga je i doticala posvuda. Dokazala mu je da joj ne smeta njegova mana, kao što ni njemu nisu smetali njeni nedostaci. Sasvim jednostavno i iskreno ponudila mu je svoju nagost, svoje prelijepo tijelo. Osjećaji su navrli kao voda jezera kad se podigne brana. Oslobođenje je bilo trenutno i potpuno. Uranjali su jedno u drugo, uzdizali se na tren da udahnu djelić odmora, zatim ponovno uranjali, poput golemih valova što su zapljuskivali žalo.
Ležali su sneni jedno uz drugo. Stavila je ruku na njegova prsa i glasno disala. Izvana se čuo šum kiše i Charlesovo dovikivanje sa stražarima koje je raspoređivao po plantaži.
Mogao je on to sam obaviti. Orry ni za što na svijetu nije želio razbiti čar ove noći. Nikad dosad nije doživio takvu sreću.

Za vrijeme prvih Madelininih dana na Mont Royalu, iskrsle su nepredviđene nevolje s njenim zdravljem.
Žalila se na čudnovate srhove po koži i na žeđ koju ničim nije mogla utažiti. Neočekivano su se smjenjivala razdoblja kad ju je tresla zimica s razdobljima vrućice i znojenja. Ako bi zaspala, iznenada bi se budila i buncala. Liječnik kojeg je Orry pozvao ništa određeno nije mogao ustanoviti. Prepisao joj je tri vrste tonika koje je Madeline odbijala piti.
Povremeno bi se razbjesnila bez razloga. Nakon desetak dana, napadi su počeli jenjavati. I ostale nevolje bivale su sve blaže, a zatim su sasvim nestale.
Njeno se zdravlje vidljivo popravilo. S lica je nestalo blijedila, a koža joj je ponovno postala ružičasta.
Češalj i sapun povratili su sjaj njenoj crnoj kosi.
Udebljala se pet kilograma i više nije izgledala ispijeno, umorno i bezvoljno kao u zadnjih godinu dana.
Charles je držao stražu na Mont Royalu cijela dva tjedna. Nije ih posjetio niti jedan od braće LaMotte, iako je bilo očito da je vijest o dvoboju doprla do svih. Cuffey je prolazeći mimo poljane primijetio da nema Forbesova tijela.
Jednog popodneva, jašući uz rijeku, Charles je susreo Francisa LaMottea. Zaustavio je konja, a srce mu je stalo jače tući. Francisova optužba izrečena je izravno i uvredljivo: Tvoj je prijatelj umorio moga sina.
− Ubio, ispravi ga Charles. Ubio je Forbesa nakon što je prihvatio njegov izazov na dvoboj koji, usput rečeno, nije bio pošteno pripremljen. Preston Smith onesposobio je oružje moga prijatelja. Žao mi je što je Forbes mrtav, Francis, no voljan sam priču o namještenom dvoboju ponoviti u bilo koje doba. Pred sudom ili na novom dvoboju, možeš birati.
Francis ga je dugo, ogorčeno gledao, okrenuo konja i bez riječi odjahao.
I to je bilo sve.

Postupno, Charles je raspustio stražu na Mont Royalu. Orry je proučavao medicinske knjige iz očeve biblioteke i otkrio da su Madelinini donedavni simptomi istovjetni onima koje ima čovjek kad duže vrijeme uzima tinkturu opijuma, a onda naglo prestane. Zašto se onda liječnik pretvarao da ne zna o čemu je riječ? Vjerojatno zbog toga što je poznavao Madelinina muža i nije se želio uplitati u obiteljske spletke. Bolje je biti neznalica nego optužiti LaMotteove.
Madeline i Orry zaključili su da je Justin trajno, mjesecima, trovao svoju suprugu opijumom ne bi li je učinio pokornom. Tu tvrdnju potkrepljivala je njena obnovljena energija, zdravlje, oštroumlje. No, za sve sumnje nisu imali nikakvih opipljivih dokaza.
Navečer, nakon što bi Charles večerao zajedno s njima i otišao, Orry i Madeline voljeli su razgovarati o dnevnim novostima iz Charlestona. Nažalost, malo ih je bilo pouzdanih. Jednog bi dana Mercury objavio da će Andersonov garnizon biti povučen; sutradan bi vijest bila proglašena običnom glasinom.
Sve je tako teklo do sredine ožujka, a za to vrijeme Beauregard je pažljivo razmještao topove ne bi li bombardirao Sumter što bolje, naravno, ako to bude potrebno.
Kružile su glasine i o golemoj floti koju je uputio Sjever prema Charlestonu. No, jedini predstavnici jenkijevske vlade koji su se pojavili bila su trojica muškaraca poslanih da procijene Andersonov položaj. Jedan od njih bio je pukovnik Lamon, stari Lincolnov prijatelj.
Očito, novi je predsjednik odlučivao što da učini sa Fort Sumterom. Guverner Pickens i dalje je ustrajao u stavu da bilo koji pokušaj dovlačenja pojačanja u Sumter može izazvati samo jedan odgovor, onaj oružani. Predsjednik Davis je, pak, ponavljao da će Sumter zauzeti silom ako ne bude išlo mirnim pregovorima.
Takve su izjave sve više brinule Orryja. Osjećao je da cijeli Jug guraju mračnim putem prema još mračnijoj sutrašnjici. Snovi su mu bili preplavljeni bubnjevima, vriskovima, topovskom vatrom: budale koje su blebetale o veličajnom ratu zbog povrijeđene časti, nikad nisu vidjele i omirisale leševe na bojištu, leševe stare jedan dan.
Stanje u zemlji natjeralo ga je da misli i o Georgeovom novcu uloženom u Zvijezdu Karoline. Osjećaj krivnje zbog tog uloga svakim ga je danom sve više tištio. Početkom travnja čule su se nove glasine; po jednoj, iz New Yorka su zaplovile jake vojne snage prema Jugu. Huntoon i ostale usijane glave stalno su isticali potrebu za zauzimanjem tvrđave u čarlstonskoj luci. Sve to natjeralo je Orryja da donese odluku.
Charles ga je pokušao odgovoriti. Ako izbije rat, Orry zbog toga ne može biti odgovoran. Orry mu je odgovorio da ga izbijanje rata ne može opravdati, jer George je usprkos slutnji loših vremena novac uložio zbog povjerenja prema prijateljima.
Sjeo je na vlak za Atlantu i ostao tamo tri dana. Kad je ušao u vlak za Charleston, uza se je nosio malen kovčeg.
U Charleston je stigao u noći 11. travnja. Progurao se prepunim gradom do ulice Tradd. Cooper se zapanjio što ga vidi.
− Bio sam u Atlanti, objasnio mu je Orry. Založio sam Mont Royal.
− Što?! Cooper nije mogao povjerovati ušima.
− Dugujemo Georgeu dio njegova uloga. Moramo ga skupiti prije nego počne pucnjava. Podigao sam šesto pedeset tisuća dolara. Gurnuo je kovčežić nogom. U gotovini.
− Za cijelu plantažu? Pa to je samo djelić njene vrijednosti.
− Imao sam sreće da dobijem i toliko. Želim da i ti podigneš koliko možeš, i to odmah.
− Pa što ti misliš, gdje da namaknem toliki novac?
− Imaš jamce. Tvrtka i brodogradilište još uvijek imaju svoju vrijednost.
− Orry, mjesne banke neće davati zajmove, ne u ovim okolnostima.
− Pokušaj.
Cooper se zagledao u bratovo izmoreno lice i shvatio da nema smisla prepirati se s njim.
− U redu. Uzdahnuo je. Pokušat ću ujutro. A sad dopusti da te otpratim do sobe. Potreban ti je san.
Orry se probudio usred noći. Čuo je grmljavinu. Kroz prozorske kapke bljeskalo je crveno svjetlo.
Skočio je iz kreveta i širom otvorio prozor. Visoko iznad krovova prohujala je granata i nestala negdje daleko.
Sjurio je niz stepenice. Uz prozore predvorja stajahu Cooper, Judith i djeca.
− Koliko je sati?
− Četiri, četiri i trideset, rekla je Judith bunovnim glasom.
− Ovo zvuči kao topovi iz luke.
Začuli su novu grmljavinu, a iznad krovova i zvonika fijuknula je nova granata, ostavljajući za sobom crveni trag. Pod nogama im se zatresao pod. Cooper zatrese glavom i zaštitnički obgrli djecu. Orry nikad nije vidio brata tako tužnog.
− Sve je svršeno. U ratu smo, rekao je Cooper. Nakon trenutka šutnje, dodao je: Ne vjerujem da će banke sutra biti otvorene.

66


Major Anderson uzvraćao je vatru znatno moćnijih Beauregardovih topova sve do kasnog popodneva u petak, dvanaestoga. Unatoč tome, situacija je bila posve beznadna i svi u garnizonu, uključujući i njega, znali su to.
Nekim čudom nitko nije poginuo za trinaest sati artiljerijske vatre. Međutim, Anderson je smatrao da je to samo pitanje vremena. Razmišljao je o tome da zatraži uvjete predaje, posebice pravo da salutiraju zastavi što se vila nad tvrđavom, prije nego što izda naredbu da je spuste po posljednji put.

Na Mont Royalu Orry se pakirao. U mali putni kovčeg stavio je britvu, remen za oštrenje, sapun, nekoliko košulja i donje rublje. Ubacio je kovčeg i torbu s novcem u kočiju. Torbu je zatvorio malim, jednostavnim lokotom. Ključ lokota je spremio u džep prsluka u kojemu je držao sat. Lokot se lako moglo razbiti, ali je pretpostavljao da će privući manje pozornosti s dva jednostavna komada prtljage, jedan je nosio u ruci, a drugi je stisnuo pod pazuhom, nego da je ponio kovčeg i debeli pojas za novac.
Madeline ga je poljubila i pokušala prikriti suze. Znala je kakvoj se opasnosti izlaže putujući u ovo vrijeme na sjever, ali ništa nije rekla.
Charles koji je nevoljko pristao na to da ga kočijama odveze do željezničke stanice, nije mogao šutjeti.
− Ne bi trebao Ići, Orry. Ti mu ništa ne duguješ.
− Dugujem mu vlastiti život. Vozi. Zalupio je vratima kočije.
Clarissa se primakla Madelini, koju nije prepoznala, i veselo je mahala strancu koji je odlazio. Madeline se pitala hoće li ga ikada opet vidjeti.
U nedjelju je u Sjevernoj Karolini željeznički saobraćaj u pravcu sjevera bio obustavljen jer je jedan teretni vlak iskočio iz tračnica. Orryjev vlak kasnio je šest sati. Putnici u prvom razredu nisu razgovarali gotovo ni o čemu osim o napadu na Sumter. Po narječjima kojima su govorili i po uzbuđenju, Orry je zaključio da je većina bila s Juga. Nekoliko stotina milja sjevernije to će se izmijeniti. Morat će biti veoma oprezan što govori i kome.
U predvečerje pruga je raščišćena i vlak je nastavio put. Nedugo nakon toga zaustavio se na stanici nekog zabačenog gradića. Kroz sumrak se vidjelo prodavača karata kako maše i viče.
− Sumter je pao. Anderson se povukao. Vijest je upravo stigla brzojavom.
Vlak je ispunio radosni žamor. Stojeći u prolazu između sjedala i proučavajući jedan dan stare novine, prodavač je sumnjičavo pogledao Orryja kada se ovaj nije priključio veselju. Orry mu je uzvratio pogled i prodavač je otišao. Činilo se da nitko neće biti pošteđen sumnjičavosti i neprijateljstva što su se širili cijelom zemljom.
Idućeg jutra sišao je s vlaka u Petersburgu da bi objedovao u restoranu željezničke stanice. Ponio je torbu s novcem i pažljivo je stavio pod stol. Upljuvcima muha zaprljana blagovaonica podsjetila ga je na boravak u Baltimoreu prije dvije godine. Ovaj put, međutim, Orry nije naišao na neprijateljstvo; ljudi su bili suviše zauzeti raspravama o jučerašnjim zbivanjima u Južnoj Karolini. Nekoliko je puta čuo riječ pobjeda.
Većina ljudi u restoranu slagala se s mišljenjem da je izlazak Virginije iz Unije neizbježan; pogotovu nakon posljednjih događaja.
Žurno je pojeo kosano goveđe meso s kukuruznom krupicom. Zatim je kupio novine. Kad je vlak napustio Petersburg do njega je sjeo trbušasti, dobro odjeveni čovjek. Orry mu nije obraćao pažnju.
Bio je zadubljen u kratke vijesti na prvoj stranici lista. Dan ranije, u nedjelju, Anderson se službeno predao u tvrđavi u čarlstonskoj luci. Ironija je bila u tome što je prva žrtva na njihovoj strani pala upravo dok su se pripremali za svečanost predaje.
Prema prosudbama novinara, za vrijeme borbe izmijenjeno je četiri do pet tisuća metaka. Nitko nije bio ranjen, ali artiljerijska vatra je izazvala požare u cijeloj tvrđavi. Neki su i jučer još uvijek tinjali. Vjetrom nošene iskre zapalile su gomilu topovskih naboja. U eksploziji je poginuo jedan Andersonov artiljerac, a pet ih je ranjeno.
Prva krv, pomislio je Orry. Bio je uvjeren da će biti još mnogo, mnogo više krvi.
Savezničkom zapovjedniku dopušteno je da pozdravi zastavu prije nego što je skine i povede svoje ljude u brodove što su ih čekali. Brodovima su prebačeni do flote koja im je bila došla u pomoć, što očito nije bilo puko govorkanje. Flota je bila stigla za vrijeme artiljerijske bitke. Uskoro su unajmljeni putnički brod Baltic i prateći brodovi plovili poraženi prema sjeveru. Orry je znao da neće proći mnogo vremena prije nego što Lincolnova vlada odgovori.
Kad je završio čitanje, upustio se u razgovor s debeljkom koji se predstavio kao gospodin Cobb, trgovački putnik iz Petersburga.
− Britanske igle i najfiniji šivaći konac, objasnio je Cobb svojim mekim virdžinijskim naglaskom. Opskrbljujemo samo najbolje trgovinske radnje. Sam bog zna što će se dogoditi s mojim zanimanjem s obzirom na sve ove probleme. Pretpostavljam da ste i vi Južnjak?
Orry je kimnuo glavom.
− Iz Južne Karoline.
− Kako daleko putujete?
− Do Pennsylvanije.
− Dopustite mi jedan savjet. Bio sam prošlog tjedna u Philadelphiji i loše sam se proveo. Mogao bih čak reći kako sam se izuzetno loše proveo. Južnjake se lako otkrije zbog njihova načina govora. U jednom trenutku mislio sam čak da mi je život u opasnosti. Ovoga puta ne putujem dalje od Washingtona, ali ipak sam poduzeo neke mjere opreza.
Odebljalim prstima dotakao je suvratak kaputa na kojem je Orry ugledao crveno-bijeloplavu rozetu.
− Predlažem da i vi isto učinite, gospodine. Svaka prodavaonica galanterijske robe ima materijal potreban za unionističku rozetu.
− Hvala na savjetu, rekao je Orry, iako je već bio odlučio da ga neće prihvatiti. Nije posve vjerovao u stvar Juga, ali nije bio ni spreman nositi boje druge strane.

Jedini dio Washingtona kojeg je vidio bila je željeznička stanica. Peronima i čekaonicama vrvjeli su oficiri i civili. Većina oficira je pristizala; civili su uglavnom odlazili. Pretpostavljao je da su ti ljudi Južnjaci na putu kućama, nakon što su podnijeli ostavke na položaje u vladinim službama ili u vojsci.
Toga ponedjeljka uvečer, u tmurnom svjetlu željezničke stanice, gledao je kako zemlja nezaustavno korača ka općem ratu. Oznojeni su ljudi kredom po pločama ispisivali najnovije vijesti. Na jednoj je stajalo da je predsjednik Lincoln proglasio stanje pobune, te je pozvao sedamdeset pet tisuća dobrovoljaca pod oružje u roku od tri iduća mjeseca.
Malom skupinom ljudi koji su stajali ispred oglasne ploče prolomio se pljesak. Orry se okrenuo ne bi li pošao prema vlaku, ali ga je rulja potisnula natrag izvikujući pohvale predsjedniku i psujući Jug. Nije se mogao pomaknuti.
− Oprostite.
Nitko se nije ni pomakao. Tri čovjeka koja su stajala u blizini oštro ga pogledaše. Požalio je što nije sa sobom na put ponio revolver.
− Šta ste rekli, gospodine?, upitao je jedan. Orry je znao da mora govoriti što je moguće manje.
Ali, nije se mogao pomiriti s tim ograničenjem i odlučio ga je stoga zanemariti.
− Rekao sam da bih želio proći, ako nemate ništa protiv.
− Vidi, vidi, pa to je gospodin sa Juga, zarežao je drugi. Istog trena prisutni su pritisnuli Orryja sa svih strana. Većinom su bili, činilo mu se, znojni, neobrijani muškarci, neprijateljskih očiju. Prepriječili su mu put sprijeda i s obje strane. Iza leđa čuo je šaputanje kako se prijeteći širi. Grlo mu se osušilo.
Rulja ga je počela gurkati. Jedva je imao mjesta da torbu s novcem tutne pod pazuho desne ruke.
Ruke su stale pipkati njegovu torbu. Glasovi su se izmiješali.
− Šta imaš u toj vreći, buntovniče?
− Bogatstvo, kladim se.
− Daj da vidimo.
Svi su odjednom prihvatili.
− Daj da vidimo. Da vidimo!
Obuze ga panika. Osjetio je da mu torba s novcem klizi. Onda je svjesno rukom segnuo pod kaput.
Čovjek čija je ruka bila na torbi, ustuknuo je uplašen ovom kretnjom.
− Ako vas pristojno ponašanje ne može uvjeriti da me propustite, gospodo, morat ću posegnuti za drugim načinom.
Čovjek koji je držao torbu brzo ju je pustio.
− Pazite, momci! Naoružan je.
Oni najbliži brzo su izgubili želju da ga zlostavljaju. Zadržao je ruku pod kaputom dok se najprije jedan, a onda i ostali nisu razmaknuli i otvorili prolaz. Nije bilo lako nositi torbu stiskajući je samo batrljkom ruke, ali mu je ipak uspjelo. Brzo je prošao kroz gomilu, osjećajući pod dlanom desne ruke kako mu srce ludo tuče.
Pohitao je odmaknuvši se od rulje. Nekoliko muškaraca povikalo je za njim neke gadosti. Nije se okretao.
U vlaku je pokušao zaspati, ali bio je odveć uzbuđen. Samo je sjedio, stišćući stopalima torbu s novcem. Idućeg je jutra u Philadelphiji kupio u velikoj prodavaonici mješovite robe male škare, iglu, konac i vrpcu u tri boje. Od vrpce je, strpljivo i uz pomoć rumene pipničarke nekog restorana, napravio rozetu.
Žena je bila sretna, čak ponosna, što mu može pomoći.
− Vi ste iz Virginije?, upitala ga je prepoznajući njegov naglasak. Vele da u nekim dijelovima te države vlada proturobovlasničko raspoloženje.
On se samo osmjehnuo jer i najmanja sumnja koju je gajila nestala je kada mu je na suvratak kaputa pričvrstila rozetu.

Orry je stigao u Lehigh Station kasno u utorak šesnaestog travnja. Grad se proširio; na drugoj strani rijeke protezalo se novo naselje nazvano Južnom stanicom, a koje se sastojalo od nekoliko desetaka koliba i priprostih kuća. Na kolodvoru je neki čovjek sa četkom u ruci pod žutim svjetlom fenjera na zid lijepio plakat. Orry je primijetio da je to poziv za regrutaciju u dobrovoljačku jedinicu koju osnivaju na prijedlog predsjednika Lincolna.
Izišao je iz svjetla, ali tek nakon što ga je primijetila nekolicina besposličara koji su sjedili pred zgradom postaje. Kako su mogli previdjeti visokog, koščatog muškarca u prašnjavu odijelu, sa dvije torbe i samo jednom rukom? Orry se nadao da je rozeta na njegovu kaputu vidljiva. Prošavši pokraj hotela, čuo je jednoga kako je rekao: Čudan tip. Zna li ga itko?
Svi su zanijekali, a jedan je dodao: Pomalo je nalik starom Abeu, zar ne?
− Mogao bi biti njegov brat. Ovaj posljednji sišao je s verande hotela i potrčao za Orryjem. Trebate prijevoz, gospodine? Samo deset centa do bilo kojeg mjesta u gradu.
Orry je upitno podigao obrve, istodobno pokazavši glavom prema svjetlima Belvederea na brijegu.
− Do Hazardovih? Mještanin se počešao po bradi. Svatko tko dolazi u posjet jedinom milijunašu u gradu, sigurno je i sam bogataš. To će biti još pet centa.
Orry je pristao kimnuvši glavom. Kola su se uspinjala strmim brijegom. Odjednom, mrko je nebo iznad Belvederea zasjekla tanka bijela vatrena linija. Svijetli trag spustio se prema zemlji gotovo okomito i nestao tren prije nego što je Orry shvatio da je to pala zvijezda.
Mirise toplog proljeća ubrzo su nadjačali vonjevi željezare. Tri visoke peći Hazardove željezare bacale su jarkocrveno svjetlo na obližnje brežuljke. Dim je kuljao iz sve tri peći, a vjetar je donosio ritam potmulog huktanja parnih strojeva. Neki čudan, prijeteći zvuk.
Kad ga je kočijaš ostavio pred kućom, Orryja prođe jeza. Nije se sjetio da brzojavom najavi svoj dolazak. Što će učiniti ako je George morao nekamo otići?
Vrata je otvorio momak još zadihan od trčanja. Bio je viši od oca i manje nabijen, ali sličnost je bila očita.
− Williame, zar me ne prepoznaješ? Orry je skinuo šešir i nasmijao se. Osmijeh što se pojavio usred zamršene brade dao je njegovu licu manje odbojan izgled. Williamova podozrenja nestade. Poskočio je od radosti.
− Tata! Tata, dođi ovamo. Da znaš tko je na vratima. Stao je u stranu. Uđite, gospodine Main.
− Hvala ti, Williame. Ušao je, a William je dohvatio njegovu prtljagu. Izrastao si kao korov. Koliko ti je godina?
− Trinaest. Onda je brzo dodao: Skoro. Orry je kimnuo glavom i ušao u svijetlo predvorja.
Čuo je kako se negdje na drugom katu otvaraju i zatvaraju vrata. Nije pogledao tko je to, jer je iz blagovaonice prilazio George, rukava zasukanih iznad laktova i s neizbježnom cigarom u ruci.
− Prut? Pobogu, ne mogu vjerovati da si to zaista ti. Pohitao mu je u susret. Constance je izišla iz kuhinje jednako iznenađena. George je poskakivao, razdragan poput kakva dječarca.
− Što, dođavola, radiš u Pennsylvaniji? I što je to? Orry je spustio pogled na suvratak kaputa.
− Morao sam je staviti da bih prošao kroz neprijateljske linije.
George i Constance se nasmijaše na ovu malu šalu, ali tragičnu silinu zbivanja nitko nije mogao zaboraviti. Bilo je to jasno kada ga je Constance zagrlila i rekla: Tako mi je drago što te vidim. Nisu li vijesti iz Sumtera strašne? Jesu, složio se. George, došao sam poslom. George je još jednom bio iznenađen.
Ne bih rekao da je u ovom trenu mnogo posla bilo gdje. Pitam se kako će otcjepljenje utjecati na svakodnevne poslove: bankovne transakcije, isporuke poslje... Ali, ne moramo ovdje stajati i raspravljati o svemu tome. Jesi li gladan? Upravo smo večerali. Imali smo nekoliko lijepih pečenih patki. Dosta je ostalo.
− Ne bih imao ništa protiv toga da nešto prigrizem.
− Dođi, onda. Moj bože, ne mogu vjerovati da si ovdje. Kao u stara dobra vremena.
Constance je obgrlila svog visokog sina. Kada su muškarci krenuli prema blagovaonici, na licu joj se ponovno pojavio osmijeh. Orry je zaista želio da su to dobra, stara vremena, ali sve što je vidio na putu govorilo je da su to samo puke sanje. Nikada više neće biti dana kao što je bio onaj 1842. kada su njih dvojica stajali na palubi broda na rijeci Hudson, prepuni nada i iluzija.
Sad su bili starci sijedih glava. I dopustili su da taj njihov svijet netko gurne u provaliju rata. To je saznanje umanjilo radost ovog susreta. Namrštena lica, slijedio je Georgea prema blagovaonici.

Dok je Orry jeo, izmijenili su najnovije vijesti. Billy je sa suprugom sretno stigao u Washington.
− Istina, lakše je ranjen, dodao je George. Billy nije pričao pojedinosti, ali koliko sam shvatio, došlo je do sukoba s nekim bivšim Brettinim udvaračem.
− Da. Orry je kratko rekao.
− Obećano mu je nekoliko dana odsustva. Svakog trena ih očekujem.
− Volio bih ih vidjeti, ali ne mogu čekati. Kod kuće je pravi kaos.
− Kaos je posvuda, rekla je Constance uzdahnuvši. George je samo namršteno kimnuo glavom.
− Vele da će se sutra ili prekosutra Virginia otcijepiti. Povući će za sobom većinu neopredijeljenih država. Sve one pogranične mogle bi se otcijepiti. Ljudi su napeti, pokazao je cigarom na Orryjevu rozetu, kao što si i sam vidio.
Orry je popio kavu. Bio je sad manje umoran, ali još uvijek neraspoložen. Bilo mu je drago što je sa starim prijateljem, pa ipak i dalje je slutio da bi to mogao biti njihov posljednji sastanak za duže vrijeme.
Nakon nekoliko trenutaka tišine, Constance je nevoljko progovorila; Virgilia se vratila kući.
Orryju je umalo ispala šalica iz ruke.
− Odakle?
− To, zarežao je George, mi ne pitamo.
− Je li i večeras ovdje?
George je kimnuo glavom, a Orry se prisjetio zvuka vrata na katu kad je bio stigao. Je li ga Virgilia vidjela?
Bilo je to važno. Iako je bio poduzeo neke nužne mjere opreza dolje u gradu, nije kanio svoj posjet držati u tajnosti.
− Siroto stvorenje, što je sve propatila... počela je Constance.
− Sama je za sve kriva, obrecnuo se George. Ne želim o tome razgovarati. Njegova je supruga odvratila pogled. Onda je rekao Orryju: Dobro, reci mi kakav je to posao toliko važan da si došao čak ovamo? Nemoj mi reći da je Cooper spreman porinuti veliki brod.
− Volio bih da je to razlog. Ne vjerujem da će taj brod ikada biti porinut. Zato sam i donio onu torbu koju sam ostavio u predvorju. U njoj je šesto pedeset tisuća dolara. Žao mi je da nema više, ali uspio sam podići samo toliko.
− Podići? Kako podići?
− Nije važno. Nisam htio da tvoj veliki ulog ostane vezan na Jugu, gdje bi ga mogli zaplijeniti. Nisi nam novac posudio za to.
George se namrštio, pogledao suprugu, pa opet prijatelja.
− Možda bismo o tome mogli porazgovarati u biblioteci.
− Dođi, Billy, rekla je Constance potapšavši sina i ustajući od stola.
− Billy. Nasmijao se Orry. Tako ga zovete? Kimnula je glavom.
− Kada je Georgeov brat kod kuće, on je Veliki Billy, a ovo je Mali Billy. Ponekad to zbunjuje, ali sviđa nam se.
William se namrgodio.
− Ne sviđa se svakome.
− Ima pravo, rekla je Constance zadirkujući sina, ali posve ozbiljna lica. Stanley tvrdi da to nije dostojanstveno.
− Zato se nama i sviđa, rekao je George ustajući. Orry se nasmijao spontano i glasno. Na tren gotovo mu se učinilo da su se vratila stara vremena.
− Veliš da Billyjeva rana lijepo zacjeljuje?, upitao je Orry dok je George zatvarao vrata i palio svjetlo.
− Tako mi je rečeno. On i Brett su barem sretni, premda cijela zemlja nije. Tražio je čaše i bocu. Mislim da će nam dobro doći malo viskija.
Natočio je dvije čaše, a da Orryja nije ni pitao da li bi želio piće. Isti stari Panj, pomislio je Orry. U svakoj situaciji drži konce u rukama.
− Da, imaš pravo, Orry se složio i prihvatio piće. Otpio je pola čaše u tri gutljaja. Toplina mu je buknula u želucu i to mu je godilo. Izvadio je iz džepa ključ i otvorio lokot na torbi koju je donio iz predvorja.
Unutra su bile novčanice velike vrijednosti. Kao što sam rekao... to je razlog zbog kojega sam donio ovo.
George je podigao jedan zavežljaj novčanica i za trenutak je ostao bez riječi. Onda je blago rekao: To je veoma časno od tebe, Orry.
− Novac je tvoj. Mislim da ga zavređuješ više nego vlada u Montgomeryju, koju usput budi rečeno čine ljudi čvrstih, konzervativnih nazora.
− Da, primijetio sam. Jeff Davis. Alec Stephens iz Georgije...
− Društvo iz Južne Karoline, uključujući i našeg zajedničkog prijatelja Mladu Usijanu Glavu, na ovu Orryjevu aluziju na Huntoona George je napravio grimasu, sasvim je ignorirano. Nisu baš sretni zbog toga.
− Zašto su izostavljeni?
− Nisam siguran. Pretpostavljam da su ih konzervativci držali suviše ekstremnima. Bojali su se da bi oni mogli nauditi ugledu nove vlade. Bilo kako bilo, mislio sam da ti ne bi bilo drago da tvoj novac zaplijene ljudi čiji se principi ne podudaraju baš sa tvojima.
George mu je dobacio upitan pogled.
− A slažu li se s tvojima?
− Proklet bio ako znam, stari moj.
Zavalio se u fotelju. George je zatvorio torbu s novcem, a onda je sjeo do radnog stola na kojem je još uvijek stajao komad meteorita. Gotovo nesvjesno, podigao je tamnosmeđi čiraj i rekao: Pa, ono što sam rekao stoji. Učinio si izuzetno časno djelo.
Pocrvenjevši, Orry je samo nazdravio prijatelju podigavši čašu. Onda mu je s lica izblijedio melankolični osmijeh. Pokazao je na grubi predmet u Georgeovoj ruci: Je li to onaj isti kojega si pronašao u brdima iznad Akademije?
− Da.
− Znao sam. Sjećam se što si mi tada rekao o njemu. Nešto o zvjezdanom željezu koje ima moć da razori obitelji, bogatstva, vlade… cijeli utvrđeni raspored stvari. Uvjeren sam da ćemo uskoro imati prilike da provjerimo to mišljenje. Spomenuo si čast. Prokleto je malo časti u pojedinaca, a još manje, glas mu je postao tih i zajedljiv, svako stoljeće sve manje i manje... u naroda i političkih stranaka i kojekakvih grupa koje pokreću križarske ratove u obranu svojih svetih načela. Ali ako rat uskoro počne, tvornice poput ove tvoje bit će odgovorne za uništenje i ono malo časti koje je ostalo. Cooperu je to jasno već odavna. Pokušavao nas je uvjeriti, ali mi smo odbijali slušati. Ako dođe do rata, a sve ukazuje na to da će doći, bit će to novi, opći rat, kakvoga je predvidio Mahan. Neće biti uništene samo vojske na ratištu, nego baš sve.
Zatresao je glavom. Umor i viski kojega je tako brzo ispijao izazvaše u njegovoj glavi neki čudan osjećaj lakoće, pa mu misli i riječi potekoše bujicom: A kakve su uzdanice Juga za takvu borbu? Svojevrsna vizija budućnosti koja sve više izgleda patetično zastarjelom. I naša retorika. Naše parole. I naši vojnici.
− Nemoj zaboraviti da su južnjački oficiri najbolji u Armiji.
− Da, rekao je Orry kimajući glavom. A njihove naredbe izvršavat će gomila ogrubjelih farmera koji se mogu boriti kao sami đavoli, premda nikada nisu čuli za jednoga Mahana ili Jominija, niti su, da ironija bude veća, ikada imali ijednoga roba. A što je na drugoj strani? Vaše mnoštvo. Vaši milijuni službenika i mehaničara. Vaše paklenske tvornice. Iduća rečenica bila je jedva čujna. Nova vrst rata... Orry je na tren zašutio, a onda nastavio: Bez obzira na to kako će se sve završiti... bez obzira na to koja će strana diktirati uvjete, a koja će ih morati prihvatiti... svi ćemo biti na gubitku. Svrgnuti smo, George. Dopustili smo luđacima da zavladaju.
Zabacio je glavu i ispio ostatak viskija u jednom gutljaju. Zažmirio je i zadrhtao. Polako i pažljivo, George je vratio komad meteorita na stol, zagledao se u prijatelja i dodao: Da, luđaci vladaju. Ali, što smo mogli učiniti? Orry je otvorio oči. Učinilo mu se da je čuo udaljeni žamor: Nisam siguran. Cooper nas je uvijek upozoravao Burkeom. Trudio se da se sjeti točnog navoda. Kada se zli ljudi okupe i dobri se moraju udružiti, u protivnom past će jedan po jedan. Naglo je ustao i posegnuo za bocom viskija. Ne znam što smo, dovraga, mogli učiniti, ali znam da nismo počeli postavljati pitanja na vrijeme, ni dovoljno glasno, ni dovoljno često.
Natočio je i ispio dvije trećine čaše. George je razmišljao o tome što je rekao njegov prijatelj. Onda je i on zakimao glavom: Odgovor je tako jednostavan. Možda suviše jednostavan. A problem je nerazumljivo složen. Katkad vjerujem da je čovjek tako slabašno stvorenje. Kako može išta izmijeniti kad se iza svega kriju čudne sile? Sile koje ne razumije, pa čak ni ne prepoznaje?
Orryjev odgovor sadržavao je mračnu istinu koju je izrekao i tren ranije.
− Ne znam. Ali ako velike sile i događaji nisu posve slučajni, onda ih zasigurno stvaraju i oblikuju ljudi.
Stvaraju ih i oblikuju pozitivna djela, ili njihov nedostatak. Držim da smo imali priliku. I prokockali smo je.
Iznenada mu je glas zadrhtao. Osjetio je da mu na oči naviru suze. Suze bola, neuspjeha, potištenosti, očaja... Proklet bio ako je znao sve njihove izvore. Na tren prijatelji izmijeniše poglede. Bili su svjesni krivice i straha, pogotovu sada kad je rulja koja izvikuje parole bila daleko na Sjeveru i Jugu. Daleko, ali stupajući postojano ka Mahanovoj novoj apokalipsi...
Rulja. Ta riječ i neodređena buka prekinuše Orryjeve crne misli. Okrenuo se ka prozoru. Izvana su dopirali nečiji razjareni povici.
George se namrštio.
− Urlaju kao gradski nasilnici. Pitam se što hoće? Posegnuo je za baršunastim zavjesama. Iznenadni tresak vrata natjera ga je da se okrene.
− Virgilia!
Istog trena kad ju je Orry ugledao, znao je zašto se okupila rulja.

67


Vani je galama bivala sve jača. George je pokazao prema prozoru; glas mu je drhtao od zaprepaštenja i bijesa.
− Jesi li ti odgovorna za ovo, Virgilia? Njezin osmijeh govorio je sve.
− Kako su, dođavola, došli ovamo?, nastavio je. Začuo se tresak kamena o prozor. Teški zastori spriječili su da se staklo rasprsne posvuda, ali se uz veliku buku rasulo podom ispod zlatnog ruba zavjese. Orryju se učinilo da je čuo nekoga kako je viknuo: izdajica. Nadlanicom je obrisao usne.
− Ja sam poslala jednog slugu u hotel. Virgilia je pogledala Orryja. Čim sam ga ugledala na ulaznim vratima.
− Za ime božje, zašto?
Orry je mogao odgovoriti na to pitanje. Jedva je uspijevao prikriti gađenje koje je u njemu budio pogled na Virgiliju. Bila je samo nekoliko godina starija od njega, ali je izgledala kao da joj je dvadeset godina više. Haljina izblijedjela od silnog pranja bila joj je pretijesna jer je odebljala barem desetak kilograma.
No, debljina je bila samo jedan znak sigurnog propadanja. Koža joj je bila mlohava, oči upale.
Pramenovi kose padali su joj na ramena, a kada se okrenula da odgovori bratu, Orry joj je na vratu vidio prljavštinu.
− Zato što je izdajica, prošaptala je. Južnjak i izdajica. On je ubio Gradyja.
− Nije imao nikakve veze sa Gradyjevom smrću. Potpuno si izgubila...
− Ubio ga je, ponovila je gledajući Orryja. Oči su joj sjale silnom mržnjom. Ti si to učinio, ti i tebi slični.
George je viknuo na sestru.
− Federalna vojska je ubila Gradyja!
Ni najrazumnije objašnjenje nije željela prihvatiti. Upravo tada, Orry je shvatio da je u sobu unijela nešto više od vonja stare odjeće i prljava tijela. Bio je to zadah smrti.
− Ja sam poslala po te ljude, rekla mu je. I nadam se da će te ubiti.
Iznenada je poput ranjene životinje skočila prema zavjesama koje su prekrivale razbijeni prozor.
− Ovdje je!, vrisnula je. George se bacio za njom, dohvatio je za ruku i odgurnuo je natrag.
Pala je na ruke i koljena. Onda je iznenada počela jecati. Veliki suludi grčevi bola. Kosa joj je poput zavjesa visjela sa obje strane spuštene glave. Zaklanjala je lice lude žene.
George je zurio u zavjese koje je Virgilia bila netom dohvatila i razgrnula. Progovorio je tiho.
− U jedanaest sati polazi lokalni teretni vlak za Istok. Mislim da bi bila dobra ideja da se radi vlastite sigurnosti...
− Slažem se, prekinuo ga je Orry. Odmah ću poći. Ne želim dovoditi u opasnost tvoju obitelj. Izvući ću se na stražnja vrata.
− Hoćeš vraga. Vjerojatno imaju nekoga tko ondje stražari. Prepusti sve meni.
George je krenuo prema predvorju. Virgilia se teško podigla. George se okrenuo premanjoj.
− Virgilia...
Bio je suviše uzbuđen da bi nastavio, ali riječi mu nisu bile potrebne. Oči i sve crvenije lice govorili su sve. Odmaknula se od njega i on je stupio u predvorje.
Tamo su Constance, dvoje djece i desetak slugu sa strahom gledali u ulazna vrata. Na prozorčiću iznad vrata bljesnula je svjetlost vatre. Nasilnici su donijeli baklje. Orry je vidio kako se kvaka pokrenula, ali netko u kući bio je dovoljno priseban da povuče zasun kada se rulja pojavila.
− Tko su ti ljudi?, pitala je Constance supruga. Što traže ovdje?
− Hoće Orryja. To je Virgilijino djelo. Odvedi djecu gore.
− Virgilia? O, dragi bože, George...
− Odvedi ih gore! Vi ostali, iziđite iz predvorja. Onda se obratio Orryju: Pričekaj ovdje trenutak. Kad se posluga razbježala, a Constance odvela djecu, George se zavukao u ormar pod stepeništem.
Vratio se navlačeći kaput. Na reveru Orry je zamijetio patriotsku rozetu, manju, ali mnogo pravilniju od njegove. Preko ruke George je prebacio vojni opasač. Iz toka je izvadio colt iz 1847.
Prebacio je opasač preko naslona stolice i jednim pogledom provjerio revolver.
− Držim ga napunjenog i spremnog u ormaru stoga što sam imao nekoliko neželjenih posjetilaca... bivših radnika koje sam otpustio i tome slično...
Zavrtio je bubnjić, a onda se okrenuo prema ulaznim vratima. U tom trenu kamen je razbio prozor iznad vrata, a staklo se rasulo po cijelome predvorju.
− Prokleti kujini sinovi, zarežao je George. Dođi. Krenuo je ravno ka vratima i otključao ih bez ustezanja. Orry je stao odmah uz njega, uplašen, ali istovremeno i neobično radostan. Prošle su godine, a oni su se ponovo našli usred bitke i... Kao i uvijek, vodio ih je George.
George je naglo otvorio vrata ne bi li odlučnošću osupnuo nasilnike. Njegov potez nije ostavio nikakav dojam na rulju koja je nagrnula uz stepenice Belvederea, vičući i psujući. Orry je prebrojao petnaest muškaraca naoružanih kamenjem i toljagama.
− Eno prokletog Južnjaka, vrisnuo je jedan ugledavši Orryja kako izlazi na trijem za Georgeom. Eno izdajice.
Drugi je zamahnuo bakljom što se dimila.
− Hoćemo njega.
George se isprsio. Djelovao je ratoborno i snažno kada je podigao ruku u kojoj je držao colt. Uperivši cijev u čelo onoga koji je posljednji govorio, zapeo je palcem oroz.
− Vodi ga. Ali, jamčim da ti i još nekolicina nećete to preživjeti.
Orry je stao prijatelju slijeva, samo nekoliko metara daleko od ljudi koji su se nagurali na stepenice.
Učinilo mu se da je prepoznao dvojicu besposličara koje je vidio pred hotelom.
− Zgrabimo ga na juriš, povikao je drugi. George je uperio revolver prema njemu.
− Hajde. Staro vojničko načelo je da onaj koji izdaje naredbe predvodi napad.
− Dođavola, Hazarde, rekao je treći, on je Južnjak. Iz robovlasničke države. Samo mu hoćemo pokazati što mislimo o onima koji se protive Uniji... o izdajicama.
− Ovaj čovjek nije izdajica. Diplomirali smo u istoj klasi u West Pointu i onda otišli sa generalom Scottom sve do Mexico Cityja. Moj se prijatelj borio za ovu zemlju, baš kao i ja, a taj prazni rukav mu je nagrada. Znam većinu vas. Ne želim imati na savjesti smrt niti jednoga. Ali, ako kanite ozlijediti tako časna čovjeka kao što je on, morat ćete prvo mene ukloniti.
Buka je utihnula. Orry je primijetio da su neki odvratili pogled sa Georgova revolvera i stali zvjerati po trijemu. Razmišljali su kako bi im prišli sa strane i svladali ih. Dvojica su se odvojila s kraja grupe, ali George ih je odmah primijetio.
− Prvi koji se pomakne, prvi će pasti.
Obojica zastadoše na mjestu. Pet sekundi postalo je deset, a onda petnaest.
− Možemo ih svladati, zarežao je jedan glas. Ali nije bilo odgovora. Orryjevo je srce ludo tuklo.
− Dođavola, rekao je netko. Ne vrijedi izgubiti glavu.
− To je već razborito, odsječno će George. Ako je to mišljenje i ostalih, možete se slobodno pomaknuti. Samo budite sigurni da se krećete podalje od trijema, niz brdo, pa van mojega posjeda. Napravio je kratku pauzu, a onda ih je iznenadio viknuvši na pravi oficirski način: Kreći!
Odgovorili su na zapovijed i prijetnju revolverom. Počeli su se jedan po jedan razilaziti, ostavljajući za sobom tek pokoju kletvu.
Prošla je minuta. Pa još jedna. Orry i George su ostali na trijemu za slučaj da se rulja predomisli i vrati.
Napokon, George je spustio revolver i oslonio se o stup.
− Tijesno, rekao je tiho. Ali još se nismo izvukli. Donesi prtljagu dok ja pošaljem nekoga po kočiju.
Što te prije ukrcamo u vlak, to bolje.
Orry se nije protivio.
Jedan je sluga vozio kočiju, a drugi je objahao upregnutog konja. Obojica su bili naoružani revolverima, kao i George. On je odmah počeo potragu za slugom koji je bio odnio Virgilijinu poruku.
Odlučio ga je smjesta otpustiti.
George i Orry još su uvijek bili potreseni sukobom. George je zamišljen sjedio u tišini dok je kočija tandrkala nizbrdo. Orry ga je upitao: O čemu razmišljaš?
− O ovim ružnim vremenima. Mogli smo sve to spriječiti da smo iskoristili ono najbolje u nama. Umjesto toga, čini se, odgovaramo na najgori mogući način. Pitam se jesmo li uopće sposobni za išta drugo.
Ponovo je zavladala tišina. Orry je pokušao u sve to unijeti malo vedrine rekavši prijatelju ono što mu ranije nije imao prilike reći, odnosno daje Madeline napokon s njim i da će ostati. Kada budućnost bude bila malo manje neizvjesna, htjeli bi se posavjetovati sa odvjetnikom o tome kako da ona ishodi rastavu.
− Pa to je sjajno, promrmljao je George dok je kočija prolazila mimo nekoliko usamljenih kuća. Očima je neumorno pretraživao sjenovite zakutke, žuto osvijetljene prozore i napokon ulicu. Odjednom se nagnuo naprijed. Ispred njih su se na svjetlu što je dopiralo iz hotela i stanice vidjeli obrisi četvorice muškaraca koji su stupili na kolnik, čekajući kočije.
− Budite spremni, vas dvojica, doviknuo je George svojim ljudima.

Dišući teško, Virgilia je hitala putem što je vodio preko brda iza Belvederea. Nije se usudila otići u grad; u tom je pravcu bio otišao George.
Trnje kupine rasparalo joj je haljinu i izgreblo ruke koje je bila čvrsto stegla oko ručke goleme krpene putne torbe. Bila je ona snažna žena, pa ipak je s mukom teglila torbu u kojoj bi nešto zvecnulo svaki puta kada bi je torba lupnula po nogama.
Bila je posljednji put u obiteljskoj kući. Sada je to znala. Nikada više neće stupiti nogom u Lehigh Station.
A zašto i bi? Mrzila je cijelu obitelj. Nadmenog malog Georgea i uobraženog Stanleyja, njihove supruge, njihovu milu, bjeloputu dječicu. Nisu uopće shvaćali što se događalo u svijetu. Pretvarali su se da brinu za nju, ali nisu uopće razumjeli njezine probleme. Svi redom bili su razmaženi licemjeri.
Njezino glasno, ubrzano disanje zvučalo je poput jecaja. Onda se spotakla i pala, ali nije ispuštala torbu.
Podigla se i pohitala dalje. Nitko je nije slijedio, ali verala se uzbrdicom kao da su joj bili za petama.
Kada ju je George bio pogledao bez riječi, znala je da mora bježati.
Ramena i nadlaktice već su je užasno boljeli. Prije odlaska iz kuće natrpala je torbu svijećnjacima, srebrnom, haljinama iz Constancina ormara i najvrednijim komadima njezina nakita, stvarima koje je mogla lako prodati da bi došla do novca za život.
Nije to smatrala krađom, samo je naplatila ono što je njoj pripadalo. George i Stanley uvijek su je omalovažavali stoga što je bila žena. Još su je više prezirali kada je našla crnog ljubavnika. Jednoga dana, prisegla je lipšući uzbrdicom, sve će im to naplatiti. Svima njima.
Kočije su se približavale skupini koja ih je čekala. Ljudi su stajali na sredini kolnika. George je dotakao kočijaševu ruku.
− Nemoj se zaustavljati i nemoj ih obilaziti. Daj mi tvoj revolver.
Kočijaš je pružio Georgeu svoj colt. Na trenutak se moglo čuti samo klopotanje kopita i tihu škripu zadnje osovine. George je zaustavio dah i podigao oba revolvera kako bi bili posve vidljivi.
Kad se kočija već sasvim približila grupi ljudi koji su stajali u tišini, oni se razmaknuše.
Pri slabom svjetlu, Orry je prepoznao dvojicu koji su bili u grupi na Belvedereu. Jedan je, buljeći ravno u njega, pljunuo na cestu. Ali, Orryja je prošao svaki bijes, bio je suviše umoran da bi nešto poduzeo.
Kočija je nastavila dalje.
− Uspjelo je!, rekao je George uz nervozni osmijeh.
Čekali su gotovo jedan sat u zgradi stanice dok su dvojica slugu stražarili napolju. Nasilnici se više nisu pojavili.
George je izgledao jednako iscrpljen kao i njegov prijatelj. I razgovor je bio prikladan. Orry je spomenuo Elkanaha Benta, ali George je odmah odbacio temu, umorno odmahnuvši. Sada kada je počeo rat, rekao je, valja se plašiti mnogo gorih stvari nego što je jedan oficir poremećena uma. Billy je upozoren i George je kanio zauvijek zaboraviti Benta. I to je bilo sve.
Ponovo je zavladala tišina. Poput Georgea, i Orry se pitao kako je došlo do ovakvog stanja u zemlji.
Gdje su pogriješili? Što su ostavili nedovršenim? Neka rješenja bila su predložena, ali ih se nikada nije ozbiljno razmotrilo. Na primjer, plan za postupno oslobođenje kojega su predložili Emerson i ostali. Povratak oslobođenih robova u Liberiju kako industrijski Sjever ne bi bio preplavljen jeftinom radnom snagom. Jesu li postojale barem male nade da se ove ideje provedu u djelo? Bi li Garrison i Virgilia pristali na tako nešto? Ili Calhoun i Ashtonin suprug? Nije znao odgovore na sva ta pitanja. I nikada ih neće znati.
Lokomotiva što se pojavila u daljini osvijetlila je tračnice. Skretničar je mahnuo zastavicom. George je dopratio Orryja do mjesta na kojem su se trebala zaustaviti kola za prateće osoblje vlaka.
− Specijalni putnik, objasnio je George dvojici zbunjenih kočničara. Onda im je u ruke tutnuo novac.
Upravo se htio oprostiti od prijatelja, kada je na Orryjevu reveru ugledao grubo načinjenu rozetu.
− Samo tren.
Otkačio je rozetu i bacio je. Potom je skinuo svoju i prikačio je na Orryjev kaput.
− Nosi barem neku koja dobro izgleda. Ne bih htio biti odgovoran za tvoje linčovanje u Marylandu.
Zagrlili su se i Orry se popeo u vlak.

68


Idućeg jutra Orry je stigao u Philadelphiju. U četiri popodne krenuo je prema Washingtonu. Vani je padala gusta kiša. Sjedio je oslonivši čelo o vlažan prozor, gotovo kao čovjek u transu. Samo jedna misao, jedna slika, sada mu je još davala snagu: Madeline.
Kada je pala noć, vlak se iznenada zatresao i stao. Na trošnoj stanici bila su upaljena svjetla. U škiljavoj svjetlosti ugledao je na drugom kolosijeku vlak što je išao u pravcu sjevera. Peron je bio pretrpan ljudima koji su iskoristili priliku da na tren iziđu iz zadimljenih vagona. I oni oko Orryja učinili su isto. On nije imao snage ni da se pokrene.
− Gdje se nalazimo?, upitao je konduktera.
− Relay House.
− Zašto su se oba vlaka zaustavila?
− Da bi pokupila putnike koji dolaze sa Istočne obale lokalnim vlakom. Neki idu na sjever, a neki na jug.
− To je razumljivo, rekao je Orry. Kondukter ga je pogledao kao da je neuravnotežen.
Buljeći u zavjesu kiše, Orry je iznenada ugledao poznata lica. Skočio je sa sjedišta i krenuo niz prolaz.
A onda je iznenada zastao. Nagnuo se kroz prozor i zagledao u sestru i njezina supruga. Ako im se javi, hoće li mladi par dovesti u neugodan položaj ili ih izvrgnuti opasnosti? Billy je bio u uniformi.
Uzdahnuo je. Na tren je počeo razmišljati kao ona rulja: Ako si Južnjak, tada si izdajica. Hitro je zakoračio prema čelu vlaka. Kiša mu je rosila lice dok se probijao peronom.
− Brett? Billy?
Na licima mladog para pojavili su se iznenađenje i zbunjenost kad su ga prepoznali. Nekoliko ljudi pogledalo ga je sumnjičavo, ali ih je umirila njegova rozeta.
− Što, zaboga, radiš ovdje?, ustuknula je Brett.
− Idem kući. Posjetio sam Lehigh Station. George je rekao da vas očekuje svakog trena.
− Na odsustvu sam, rekao je Billy. Poslije toga, sve je prilično neizvjesno.
− Kako tvoja ruka?
− Dobro je. Neće biti posljedica. Obujmio je Brett oko struka. Onih nekoliko sati nakon vjenčanja sad nam se čine kao kakva mora. Sve do dana današnjeg nisam uspio shvatiti zašto se sve to dogodilo.
− Ni ja, dodala je Brett. Orry još uvijek nije znao hoće li joj ikada moći reći o Ashtoninoj ulozi u svemu.
Ugledala je njegovu rozetu.
− Gdje si ovo nabavio. Nisi valjda prošao kroz neko čudesno obraćenje, ha?
− Ne sasvim. George mi ju je dao. Da bih se provukao kroz neprijateljske redove, moglo bi se reći.
Lokalni vlak sa Istočne obale upravo je pristizao. Putnici su stali silaziti i juriti s prtljagom prema druga dva vlaka.
− Kako je George?, upitala je Brett.
− Dobro, kao i uvijek. Nježno ga je dotakla.
− A ti?
− Bolje nego što sam očekivao. Pretpostavljam da nisi čula da je Madeline LaMotte napustila supruga. Nalazi se na Mont Royalu. Ona i ja smo... prijatelji već godinama.
Brett se nije iznenadila. Samo se osmjehnula.
− Pretpostavljala sam tako nešto. O, bože, toliko bih te toga htjela pitati, Orry, a sada jedva da se čega mogu sjetiti!
Kondukter vlaka što se kretao u pravcu sjevera nestrpljivo je viknuo: Penjite se, molim. Već smo ionako pola sata u zakašnjenju.
Brett se bacila bratu oko vrata: Kad ćemo te opet vidjeti?
− Neko vrijeme nećete, pretpostavljam. Vjerujem da čak ni gospoda Lincoln i Davis ne znaju što će se sada dogoditi. Ali bez obzira na sve, čak ako dođe i do borbi, želio bih da Hazardovi i Mainovi očuvaju veze. Malo je stvari u svijetu koje su toliko važne kao prijateljstvo i ljubav. A obje su tako krhke.
Moramo ih sačuvati dok ne prođu ova vremena.
− Obećajem da hoćemo, rekla je odjednom briznuvši u plač.
− Evo najpouzdanijeg zaloga, rekao je Billy podigavši njezinu lijevu ruku na kojoj je bio vjenčani prsten.
Orry je kimnuo glavom.
− Napokon to shvaćam. To je razlog zbog kojega sam promijenio mišljenje o braku.
− Drago mi je da jesi, rekao je Billy osmjehujući se.
− Krećemo!, povikao je kondukter. Njegov kolega sa Orryjeva vlaka također je označio polazak.
Kondukter vlaka što se kretao ka sjeveru skočio je na papučicu vagona i mahnuo strojovođi. Buka pare, zvona i glasova istog se trena pojačala.
Billy i njegov šurjak rukovali su se. Orry je požurio natrag na vlak. Oblak pare se podigao ovivši peron koji je u nekoliko sekundi opustio. Lokomotiva vlaka za sjever trznula se i uskoro su oba vlaka krenula u suprotnim pravcima, ostavljajući za sobom malu oazu svjetlosti, grabeći kroz nepreglednu tamu.
U Washingtonu je Orry ponovo promijenio vlakove, ovoga puta prešao je u ekspresni vlak.
Neposredno prije polaska, ušla su četiri mladića u civilnim odijelima, tegleći golem broj kovčega i paketa. Po držanju i načinu na koji su se kretali, Orry je znao da su vojnici, Južnjaci na povratku kući.
Sjeli su dva reda iza njega. Slušao je njihov razgovor. Hoće li Lincoln i Jeff Davis uputiti vojske na bojište? Hoće li vlakovi uskoro prestati saobraćati? Hoće li nova valuta biti tiskana u Montgomeryju?
Pitanja je bilo napretek, odgovora niotkuda.
Pljusak se pretvorio u sitnu kišicu. Prolazeći polako pustim krajolikom, vlak je nailazio na brojne močvarne, napuštene parcele. U jednom polju obraslom korovom Orry je ugledao neku vojnu jedinicu na vježbi. Nekoliko fenjera bilo je razbacano tu i tamo, ali mrke figure bile su prepoznatljive uglavnom zahvaljujući nekoj udaljenoj svjetlosti koju se nije moglo opisati drukčije nego kao nekakav blješteći, sablasni sjaj. Vidio je niz bajuneta na cijevima pušaka. U jednom hipu učini mu se da je jedna bajuneta bljesnula kao zvijezda.
Vojska je po toj kiši marširala u jednom, pa onda u drugom pravcu, jer Washington je sada bio ranjiv.
Virginia, zemlja neprijatelja, ležala je odmah preko rijeke.
Gdje je sada Lee? Gdje su neki njegovi stari drugovi iz Meksika? Mali Mac McClellan, kojemu je zavidio, ali kojega nikada nije volio. Jackson, koji je otišao podučavati kadete na Virdžinijskom vojnom institutu. Vedri George Pickett, tako vrstan vojnik i tako rijetko ozbiljan. Kako bi volio opet vidjeti neke od njih!
Ali ne na ratnom polju. Ne ako bi protivnički generali upriličili ponovni susret. Ljudi koji su nekoć na Akademiji bili bliski, gotovo kao braća, možda upravo u ovom trenu smišljaju kako da unište jedni druge. Bilo je to nezamislivo, a ipak se dogodilo.
Odjednom mu prošinu slika bezimene jedinice u slijepom maršu. Jasno je vidio sablasne figure vojnika, oštro bljeskanje čelika i prigušeno svjetlo fenjera na kiši. Ratni stroj bio je pokrenut.
Neka nam svima Bog pomogne, pomislio je.

Te je noći na ulicu Tradd rosila laka kišica. Cooper je pisao pismo koje je kanio napisati već duže vrijeme. Kada je završio, potražio je suprugu. Zatekao ju je kako silazi nakon što je stavila djecu u krevet. Kako je ratna groznica zahvaćala cijelu državu, Judah i Marie-Louise postajali bi suviše uzbuđeni i ostajali bi predugo budni.
Bez uvijanja, Cooper je iznio svoju odluku. Judith je na tren ostala zaprepaštena i bez riječi, a onda je rekla: Misliš li to ozbiljno?
− Već sam potpisao pismo naslovljeno na čovjeka koji me bio posjetio. Poslat ću ga sutra u Montgomery. Nakon prvog svibnja svi prihodi tvrtke, uključujući naše brodove, pripadat će Ministarstvu mornarice.
Zatresla je glavom sjedajući.
− Kako si mogao donijeti takvu odluku s obzirom na svoja uvjerenja?
− Neutralnost je kukavički način da se pobjegne. Moramo podržavati rat ili preseliti na Sjever. Držim da je otcjepljenje loše, a Ustav koji je do toga doveo još je gori. Držim da ćemo zbog toga biti kažnjeni. Smrvljeni. Pa ipak, nemoćno je odmahnuo zabrinuta lica, osjećam se obaveznim, Judith.
Nije je uvjerio. Ponovno je udahnuo i nastavio.
− Sa članovima komiteta razgovarao sam još o nečemu. Dosad ti nisam o tome govorio. Zamolili su me da odem u London kao predstavnik Ministarstva.
− London? Zašto?
− Zato što im je jasno da Konfederacija ne može preživjeti bez hrane i robe drugih zemalja. I gospodin Lincoln to zna. Jenkiji će sigurno upotrijebiti blokadu protiv nas. A kada se tako nešto dogodi, moramo spremno odgovoriti. Brod poput Zvijezde Karoline...
− Što pričaš?, uzviknula je Judith uzbuđena i ljuta. Taj brod nikada neće biti porinut!
− Rekao sam brod poput njega. Projektiran tako da je u stanju nositi tešku artiljeriju. Projektiran za rat. Brod koji bi napadao trgovačka plovila. Takav bi brod nanio neprocjenjivu štetu brodovlju Sjevera. Pogledao je suprugu ispod oka. Zbog moga iskustva ovdje u Charlestonu, Ministarstvo bi htjelo da ispitam mogućnost gradnje takvog broda u Britaniji.
− To znači da ćemo morati povesti i djecu.
− I biti spremni da tamo ostanemo godinu dana, možda i više.
− Oh, Coopere, kako zaboga? Razlog nije valjan!
− Možda je već prekasno, rekao je kimnuvši. U mislima je vidio vatrenu sliku Hazardove čeličane. Premda ne mogu posve objasniti moje razloge, osjećam da moram otići. Da budem sasvim iskren, želim ići.
Ponovo mu se zagledala u lice: Dobro. Ideja mi se ne sviđa i nisam u stanju shvatiti tvoju logiku, ako je uopće ima, ali ti znaš da te ja nikada ne bih ostavila. Predlažem da rezerviraš karte za parobrod.
Već sam to učinio. Krećemo iz Savannaha u petak, za tjedan dana.
Privinuo ju je uza se dok je plakala.

69


Idućeg je jutra u brodogradilištu na James Islandu nadgledao podizanje visokog metalnog stupa. Kada su koloturi i dizači bili postavljeni, gledao je kako su dva čovjeka razvila golemu zastavu. Sastojala se od tri široke usporedne pruge; gornja i donja bile su crvene, a ona u sredini bijela. U tamnoplavu polju, u gornjem lijevom uglu, bio je krug od sedam bijelih zvijezda.
Iznenadila ga je sličnost nove zastave sa zastavom Unije koju su južne države upravo napustile. Dok na sve strane zagovaramo vlastitu nezavisnost, ne možemo se prisiliti na to da raskinemo sve veze, pomislio je dok se nov barjak dizao uz jarbol i, zahvaćen vjetrom, zalepršao nebom.

Izrana slijedećeg dana, lošim putem u središnjoj Alabami, drndala se zatvorena kočija prema Montgomeryju.
Desetak sanduka i kovčega bilo je natrpano u prtljažnik i na krov. Na kočijaševom mjestu sjedio je Rex. U kočiji, Huntoon je na stalku od uglačane hrastovine prelistavao papire. Napokon je dobio neku malu ulogu u Vladi, što ga je zasad zadovoljavalo. Njegov položaj i utjecaj neće dugo ostati tako sićušni. I ovako, bio je sretniji od mnogih drugih prvaka iz Južne Karoline. Bob Rhett, primjerice, odbačen je kao kandidat za položaj predsjednika Konfederacije stoga što su ga držali čovjekom suviše ekstremnih nazora.
Huntoon je bio spreman ponešto i riskirati ne bi li učvrstio položaj. Tijekom cijelog posljednjeg dijela napornog puta od Columbusa u Georgiji do Montgomeryja, pisao je izvještaj Kongresu Konfederacije.
Osnovni ton podneska bio je napad na konzervativizam Privremenog ustava Konfederacije koji je jezikom i rasponom problema bio veoma nalik starom Ustavu, osim što je njime bilo zaštićeno robovlasništvo. Ali začudo, novi je Ustav zabranjivao trgovinu afričkim robljem. Tu točku neopozivo je valjalo izmijeniti.
Huntoon je u izvještaju također predlagao da se novu konfederaciju nazove Sjedinjenim Američkim Državama, čime bi se svijetu pokazalo da ona predstavlja jedinu istinski ustavnu vladu na cijelom kontinentu.
Tvrdio je da su upravo Jenkiji okaljali principe drevnih predaka, osnivača Amerike.
Nije mogao sročiti zaključak. Zapisao je: Mi moramo dokazati da je vladavina aristokracije bolja od vladavine rulje, ali dalje nije išlo. Možda ga je upravo pogled na suprugu ometao da se usredotoči na tekst i prekidao mu tok misli.
Ashton je bila oslonjena o zid kočije i gledala je kroz prozor slikovita polja pamuka kroz koja je vijugala cesta. Usprkos prašini i općoj neurednosti zbog dugotrajnog putovanja, djelovala je izuzetno privlačno, pomislio je Huntoon. Osjetio je tjelesno uzbuđenje i prisjetio se da je prošlo više od mjesec dana otkako mu je bilo dopušteno da uživa u intimnom odnosu. Činilo se da joj to više nije potrebno u braku.
Nakašljao se.
− Draga moja? Nikako mi ne uspijeva da izvještaj privedem kraju. Možda mi ti možeš pomoći da pronađem sretan završetak.
Pružio joj je posljednji u nizu sitno ispisanih listova. Dureći se, odgurnula ga je.
− Ne zanima me to luckasto blebetanje, Jamie. Pod stalkom njegova je krutost splasnula. Po izrazu njegova lica shvatila je da je bila previše gruba. Nagnula se prema njemu i dotakla mu rukav čvrsto utegnutim grudima.
− Boravak u Montgomeryju bit će za nas sjajno iskustvo. Nisu važne riječi, filozofija, nego moć koju ćemo... koju ćeš ti tu steći i iskoristiti. Dugo smo čekali tu priliku. Ne smijemo je potratiti na beskorisne stvari.
Odjednom se uzbudila. Pomisao na moć uvijek je na nju tako djelovala. Ako se njezin suprug ne bude popeo visoko ili brzo kako je ona smatrala da bi trebao, onda će u Montgomeryju zasigurno biti drugih muškaraca kojima će valjati posvetiti pažnju. U Montgomeryju ili Richmondu, ispravila se; već se govorkalo o tome da će glavni grad biti premješten u Virginiju.
Ovaj razgovor, kao i dugo razdoblje suzdržavanja nakon Forbesove smrti, izazvali su u Ashton napetost. Premda nije bila luda za suprugom, mogao joj je poslužiti.
− Jamie, Jamie... odloži taj luckasti list papira. Zar ne vidiš da si mi užasno nedostajao?
− Je li? Nisam baš primijetio.
Njegov cinizam bio je samo trenutan. Dodirom ruke potakla ga je da joj priđe. Ashton je i sama bila pomalo iznenađena silinom vlastite požude.
Svalio ju je na sjedalo, jednom rukom stišćući njene grudi, dok je drugu zavukao pod suknje. Odvratan grubijan, pomislila je. Ali, poslužit će svrsi. Zaklopila je oči i zamislila da je na prekrasnom balu na kojem su je predstavili predsjedniku Davisu koji je bio opčinjen njezinom inteligencijom i ljepotom.
Dok je kočija nastavljala dalje, Rex se počešao po glavi i nagnuo se u stranu. Žarko ga je zanimalo što je uzrok glasnoj škripi i uzdasima što su dopirali iz unutrašnjosti. Ali, nažalost, ugao nije bio dobar. Ništa nije mogao vidjeti.
Te iste noći za barom hotela Willard stajao je Elkanah Bent. Pijuckao je viski dok je na komadiću papira zbrajao račune.
Bio je zadovoljan konačnom sumom. Nakon što je krojaču platio račun za nove uniforme, ostalo mu je dovoljno da unajmi mali stan kojega je pronašao. U posljednje vrijeme u Washingtonu je mnogo dobrih kuća i stanova postalo pristupačno; mnoštvo izdajničkih oficira i službenika bježalo je na jug, svojim kućama.
Pristajalo mu je da se useli u nešto bolje od obične hotelske sobe. Njegovi utjecajni prijatelji osigurali su mu ukaz kojim će biti unaprijeđen u čin pukovnika. Takav način napredovanja profesionalnog vojnika nije bio rijedak u ovo vrijeme mahnitih priprema za rat. Bent se nadao da će rat potrajati duže od nekoliko mjeseci. Neki su tvrdili da neće. General Scott često je naglašavao “urođenu nesposobnost Južnjaka da se slože i djeluju jedinstveno”. Tvrdio je da će to imati negativnih posljedica po njihovu vojnu spremnost.
Ali, bit će dovoljno vremena da brine i o tome. Večeras je htio slaviti. Najprije dobar objed, a onda jedan sat u društvu neke dame. Doduše, za ovo drugo morat će isposlovati zajam, ali znao je za jedan prljavi crnački bordel u kojem je to bilo moguće.
Uzbuđivale su ga misli o predstojećem sukobu. Poteći će krv. Na tisuće ljudi izgubit će živote. Radovao se zbog ove dugo očekivane prilike da dokaže svoje sposobnosti i stekne slavu koja mu je, znao je to, pripadala. A usput će možda moći izravnati i neke stare račune.
Nikada neće prežaliti propuštenu priliku u Teksasu. Sada je taj prokleti Charles Main prebjegao na Jug kao i mnogi drugi nečasni vojnici koji su svojim postupcima zaslužili da budu izvedeni pred streljački vod. Ali, u ratu se sreća i sudbina na čudan način mijenjaju. Tko zna, ovaj bi mu možda mogao pružiti priliku da zada udarac izravno Mainovirna. Ne smije zaboraviti da su oni nekako povezani sa ženom koja za sebe tvrdi da je bjelkinja, a koja ne samo da je Crnkinja, nego je i potomak jedne kurve iz New Orleansa.
Što se, pak, tiče Billyja Hazarda, nema dvojbe da će moći pratiti njegovo kretanje. Mladi inženjerijski oficir ostao je u službi. Bent je to već provjerio u uredu generalovog ađutanta. Sredit će ih sve, obje obitelji. Vjerovao je u to stoga što je bio uvjeren da ni Mainovi ni Hazardovi neće posumnjati da bi njegova želja za osvetom mogla preživjeti u kaosu koji se jamačno približavao. Ta njihova glupost bila je njegova glavna uzdanica.
Popio je viski i naručio drugi. Divio se odrazu vlastite uniforme u ogledalu iza bara. Zapazio je dvojicu muškaraca koji su do njega vodili glasnu raspravu.
Jedan je tvrdio da bi odmah trebalo pripremiti i objaviti plan kojim bi se potaknulo Jug da se vrati u Uniju. Bent je čašom udario u šank.
− Ako je to vaše mišljenje, gospodine, onda vam je mjesto na drugoj strani Potomaca.
Čovjek je bio spreman nastaviti raspravu.
− Ne bih se složio, gospodine. Sam Isus Krist je rekao da samilost...
− Nema milosti, prekinuo ga je Bent. Nema pomilovanja. Nikada.
Nekoliko ljudi glasno je pozdravilo njegovu izjavu. Sugovornik je shvatio nepopularnost svojih nazora i zašutio je.
Bent se šepirio pred ogledalom. Bio je to sjajan dan. Čovjek je sretan što živi u ratno doba.
Rat. Ima li uopće ljepše i slađe riječi? Osjećao se tako dobro da je ostavio napojnicu od cijelih dvadeset pet centa.
Gizdavo je izašao iz hotela, uživajući u jednoj od svojih najdražih misli, Bent i Bonaparte počinju istim slovom. To nije bila slučajna podudarnost. Sasvim sigurno ne. Imala je ona golem povijesni značaj.
Uskoro će to shvatiti cijeli svijet.

Nekoliko dana kasnije, u podnožju Blue Ridge planina, nedaleko od Harpers Ferryja, Virgilia je posjetila neobilježeni Gradyjev grob.
Bilo je mirisno, toplo travanjsko poslijepodne. Od stanice se dovezla unajmljenom kočijom koju je ostavila uz zemljani put u podnožju brežuljka prekrivenog stablima javora. Zavezala je konja za granu, popela se do polovice brijega i pala na koljena pokraj humke okružene stablima.
− O, Grady, Grady.
Legla je na svježu travu što je pokrivala humku. Sama je bila iskopala grob, položila ga u nj i vlastitim rukama nabacala zemlju. U zbrci koja je nastala neposredno prije hapšenja Browna, bila se ušuljala u Harpers Ferry, pronašla Gradyjevo tijelo i sakrila ga. Nedugo zatim, neka Crnkinja koja je također sudjelovala u zavjeri, pomogla joj je da tijelo prebaci ovamo, gdje ga nitko neće iskopati ili oskvrnuti.
Browna sada više nema. Njegov san o slavnom ustanku završio je s njim na vješalima. Ni Gradyja više nema. Ali, cijena koju su platili vlastitom krvlju donijela je prekrasan dar: rat. Borbe još nisu počele, ali je bila uvjerena da nisu daleko. Uživala je u tim mislima ležeći čvrsto priljubljenih stegna i grudi uz humku kao da je to bilo živo Gradyjevo meso.
Zamišljala je redove i redove južnjačkih leševa odsječenih glava i ruku iz kojih šiklja krv, s rupama gdje su im nekada bila spolovila. Zastenjala je i zadrhtala na ovu pomisao o ispunjenju vlastitih snova. Bit će za nju posla, krvava posla kojega drugi neće htjeti ili neće moći obavljati. Ali, ona će ga obavljati. Odazvat će se pozivu vlastite mržnje prema onima koji su druge pretvarali u roblje, onima koji su pretvarali prekrasne crne muškarce u robove. Napustila je obitelj, te nepopravljive umišljene neznalice spremne na moraliziranje, napustila ih je zauvijek. Otcijepila se od čovječanstva i sada je živjela isključivo za svoja sjećanja i jednu ideju: Smrt, svojega prijatelja i pravični božji sud.

Na Mont Royalu sjene su se doimale dužima, proljetne noći mrklijima nego ikada. Orryja nije zanimalo sijanje i nadgledanje usjeva, niti je imao povjerenja u najavljeni plan Jeffa Davisa da upotrijebi pamuk kako bi privolio Evropu da prizna Konfederaciju. Po njegovom mišljenju Davis je bio budala. Evropsko tržište bilo je preplavljeno pamukom. Koga će biti briga ako Jug povuče svoj urod?
Tih je dana Orryja izjedao neki čudan poticaj za promjenama. Dobro poznate prostorije i ustaljeni način života izazivali su u njemu nemir. Samo su prisustvo Madeline i lakoća s kojom se uklopila u njegov svijet činili život podnošljivim.
Zbunjenost i dvojbe bile su, činilo se, njegov usud. Jedne besane noći otišao je u biblioteku. Izvukao je knjigu koju nije pogledao već godinama. Bilo je to djelo pod naslovom Bilješke o državi Virginiji, jedina knjiga koju je napisao Thomas Jefferson.
Zadigao je svoju spavaću košulju i sjeo zadubivši se u tekst. Zagledao se u rečenicu koja je iskakala jer je bila podvučena olovkom. Na marginama su bile ispisane tri riječi: Amen i amen. Rečenica je glasila: Zaista, zadrhtim nad sudbinom vlastite zemlje kada se sjetim da je Gospod pravedan; da njegova pravednost ne može zauvijek biti uspavana.
Jefferson, i sam Južnjak i vlasnik robova, pisao je o robovlasništvu. Orryja je zbunjivala bilješka na marginama. Dovoljno je proučavao zapisnike plantaže da bi prepoznao rukopis. Bio je to rukopis njegova oca.
Tri su riječi značile da se Tillet, taj gorljivi branitelj robovlasništva, zapravo dvoumio. Raspinjale su ga sumnje koje je skrivao cijelog života. Stari grešnik, pomislio je Orry ispunjen nekom dragošću.
Napokon, koji častan čovjek nema dvojbi, posebice sada kada su posljedice tako okrutno jasne?
Spoznaja o postojanju Tilletovih sumnji samo je još više pojačala njegove vlastite. Dvojbe su razdirale obitelj Main i sve ostale koji su željeli preživjeti, pa su stoga istinu o srži robovlasništva potiskivali duboko u sebe. Orry je kasnije uvijek žalio što je tog dana popustio porivu da s police skine upravo tu knjigu.

Jednog maglovitog jutra, odmah nakon svitanja, Orry i Charles odjahali su na plantažu. Ovijali su ih blijedi oblaci dok su galopirali; dvije utvare na dva konja u sivom krajobrazu poprskanom narančastim mrljama. U daljini titrali su slojevi magle i sjaj poplavljenih polja što su blještala poput ulaštenog metala.
Zdesna, duž nasipa, protezali su se redovi robova. Neki kočijaš se okrenuo da kratko pozdravi gospodara. Čak i na toj udaljenosti, Orry je primijetio stanovitu porugu u Crnčevu ponašanju, stanovitu mržnju na njegovu licu.
Dah magle uskoro je ovio ovu sablasnu kolonu ljudi. Toga jutra i drugi radnici su bili izašli i Orry je odjednom shvatio da je jahao okružen njima, a da ih nije ni zamjećivao. Oni su jednostavno postojali, kao drvena vrata ili blagovaonica. Bili su dio imanja.
Ponovo se prisjetio Jeffersonove knjige. Dio imanja. U tome je bit problema, tako je! To je bio razlog zbog kojega je Sjever, svijet, možda i sam Svevišnji, pozivao Jug na posljednji sud...
− Wade Hampton skuplja konjičku jedinicu, iznenada je progovorio Charles. Prijavit ću se na dužnost kroz dva tjedna.
− Nisam znao.
− I meni su javili tek jučer. Umoran sam od čekanja i neizvjesnosti. Htio bih raditi ono za što sam obučen. S konjem je preskočio jarak. Kosa koju je odavna trebao skratiti lepršala mu je na zatiljku. Bit će to veličanstvena bitka.
Nakon te rečenice Orry je shvatio kako ih golemi jaz razdvaja. Razlog nije bila samo razlika u godinama. Usprkos tome što se borio u Teksasu, Charles nije izgubio volju za bitkama.
Orry nije htio da njegovu šutnju protumači kao odobravanje.
− Veličanstvena?, ponovio je. Sumnjam. Ne ovaj put.
Ali, Charles je već bio podbo konja i smijao se tako razdragano da nije čuo turobni glas iza sebe. Dok mu je kosa vijorila na vjetru, odgalopirao je prema izlazećem suncu. Savršena slika konjanika.
Idućeg dana Orry je primio pismo državne uprave. Sakrio ga je do večeri kad je o njemu htio porazgovarati s Madeline u toplom krevetu.
− Zatražili su od mene da razmislim o oficirskom činu. Najvjerojatnije zapovjedniku brigade. Navodno da to što nemam jednu ruku nije važno. Tvrde da sam im od neprocjenjive važnosti zbog ranije službe.
Od neprocjenjive važnosti, zamisli to. Nasmijao se, ali mu nije bilo smiješno. Onda je rekao: Znaš, Madeline, prije mnogo godina John Calhoun je rekao da će oficiri iz West Pointa predvoditi veličanstvene vojske. Pretpostavljam da mu nije bilo ni na kraj pameti da bi mogli voditi vojske jedni protiv drugih.
Nakon nekoliko trenutaka rekla je: Što misliš o prijedlogu? Legao je, milujući joj kosu.
− Privlačan je, ali ne bih te mogao ostaviti ovdje samu.
− Ne bojim se Justina.
− Ne brine me Justin. Nisi li primijetila kako se ponašaju neki ljudi na plantaži? Postali su lijeni.
Nekolicini gotovo opasno sjaje oči. Danas popodne čuo sam Cuffeyja kako se došaptava sa drugim slugom. Spomenuli su ime Linkum.
Uvjeravala ga je da neće imati ništa protiv, odluči li prihvatiti poziv. Zahvalio joj je, ali znao je da će njegova odluka ovisiti o nečemu mnogo bitnijem. Njegovoj zemlji, posjedu Mainovih, prijetila je opasnost. Hoće li ga braniti ili ne?
− Pokazat ću ti pismo ujutro, rekao je. Mislim da ću im morati dati potvrdan odgovor.
− Bila sam gotovo sigurna da ćeš tako postupiti kad je stigao poziv.
Poziv. Ta je riječ izazvala bujicu sjećanja. Drevni, gotovo zaboravljeni bubnjevi ponovo su se oglasili, pozivajući ga, zahtijevajući odziv.
− Kako ćeš se ti osjećati ako prihvatim čin? Poljubila ga je.
− Bit će mi žao. Opet ga je poljubila. I bit ću ponosna. Poljubila ga je i treći put, još duže i slađe. I čekat ću da mi se vratiš čim to bude bilo moguće. Čvrsto ga je zagrlila. Nije vjerovao da će ikada biti toliko sretan. Prošaptala je: Suviše te volim da bih te izgubila, dušo. Ako budeš otišao, molit ću se tako usrdno da Bog neće imati drugog izbora nego da mi te vrati živog i zdravog.

Stanleyjev prijatelj Boss Cameron osigurao mu je mjesto u glavnom gradu. Washington je već pokazivao znakove grada koji se pretvara u pravi mravinjak švercera, sitničara i politikanata. Ali, stari radišni Stanley bio je sav poletan zbog novog izazova, a Isabela se radovala toj uzbudljivoj društvenoj avanturi. Stanley i supruga već su bili zatvorili kuću i upisali su dječake u neku pomodnu vašingtonsku školu. Sa četrnaest godina, blizanci su bili poprilično nedisciplinirani. Njihov odlazak pozdravio je cijeli Lehigh Station.
Na Rhode Islandu žestoka oluja odnijela je velik dio krova na njihovom ljetnikovcu. George je primio brzojav sa ovom viješću i odlučio je otputovati sljedećeg dana vlakom kako bi procijenio štetu.
Constance je rekla da bi voljela poći s njim. Bio joj je potreban odmor. Ozlojeđena svijetom, bez razloga je vikala na Williama i Patriciju. Brett i Billy su obećali da će paziti na djecu. Billy se nadao da će ostati na Belvedereu još nekoliko dana prije nego što se vrati na dužnost.
Te noći, nakon dugog sastanka kojega je bio sazvao u uredu u željezari, George nije mogao usnuti. Oko pola dvanaest otišao je u biblioteku. Pred njim je na lakiranom stolu bila puna čaša viskija, a desetak centimetara lijevo grubi smeđi predmet kojega je tako dugo čuvao.
Dugo je sjedio zagledan u komad meteorita, osjećajući se sve manje ponosnim na svoj posao, sve manje sigurnim u njegovu vrijednost. Odjednom je postao svjestan svih razornih ciljeva za koje se taj zvjezdani čelik stoljećima upotrebljavao i za koji će uskoro ponovno biti upotrijebljen. Ispio je posljednju kap viskija negdje oko tri sata ujutro. Ugasio je svjetlo i popeo se u sobu, skutrivši se uz toplo i usnulo ženino tijelo. Ali, ni tada nije uspio pronaći spokoja.
Pod sivim nebom Newport je djelovao mrtvo i napušteno. Potpuno sami u golemoj kući, George i Constance osjećali su se čudno. Pa ipak, istodobno su uživali u tom neobičnom miru.
Poslijepodne prvoga dana u ljetnikovcu George se sastao s ljudima koji će popraviti krov. Potom su on i Constance otišli u šetnju napuštenom plažom. Valovi su se pjenili i razbijali o obalu. Nebo je bilo neprimjereno za proljeće, nekako sivo i hladno. Držala ga je za ruku željna njegovog dodira.
− Nisi mi rekao razlog onog noćnog sastanka, George.
− Nije to nikakva tajna. Pozvao sam sve nadzornike i rekao im da će od sada tvornica raditi bez prestanka dvadeset četiri sata. Već su nam stigle narudžbe Ministarstva rata. Nema dvojbe da će se Stanley pobrinuti da bude i više narudžbi. Nakon svega, bit ćemo bogatiji nego ikada.
− A cijena će biti određen broj mrtvih ljudi. Namrštio se.
− Da, pretpostavljam da je to istina. Zaustavio se i okrenuo prema njoj. Morao joj je nešto reći. Stanley kaže da Washington želi sve bivše akademce koje može pronaći.
− Za vojnu obvezu?
− Ili položaje u Vladi. Zagledala se u njega.
− Bi li se želio prijaviti?
− Želio nije baš pravi izraz. Negdje, na neki način... uzdahnuo je, nije to bilo najsretnije priznanje koje je izrekao, pa ipak osjećao je neko olakšanje ...osjećam da mi je to dužnost.
Zaplakala je, ali je odmah odagnala suze i uspravila se.
− To je tvoja odluka, dragi. Ponovo ga je uhvatila za ruku. Možemo li se sada vratiti u kuću? Imam iznenadnu i neobuzdanu želju da vodimo ljubav.
Usprkos osmijehu, još je vidio odsjaj suza u njezinim očima. Pogledao je rijetko raslinje koje je izvirivalo iza golemih stijena na kraju plaže.
− Zašto ne sada odmah, ovdje? Uspjelo mu je da se osmjehne, a onda ju je poljubio u vrh nosa. Osim, dakako, ako se ne smatrate suviše konzervativnom, gospođo Hazard.
− George, zastala je i pogledala ga izazovno, jesi li to ikada radio prije nego što smo se vjenčali? U West Pointu, na primjer? Čini se da ti to posve prirodno pristaje.
− Bez komentara. Ponovo se zamislila.
− Što ako nas netko vidi?
− Tko? Kilometrima nema ni žive duše.
− Prohladno je.
− Ja ću te ugrijati.
− Stvarno misliš da bismo mogli?
Dakako. Ratno doba ima porazne posljedice po obzire. Ljudi znaju da možda nikada više neće imati drugu priliku.
Osjetila je da se iza svega ovoga krije nešto sumorno. U njegovim očima nije bilo vedrine. Čvrsto ga je uhvatila za ruku. Okrenuli su leđa beživotnom nebu i potrčali prema stijenama.

70


Na Belvedereu, Billy i Brett su pošli na večeru. Billy je predložio da poslije toga odu prošetati, jer je proljetna večer bila ugodna. Oboje su znali da postoji i drugi, neizrečeni razlog; sati što su prolazili povećavali su napetost. Kasno toga popodneva primio je brzojav: naredba da se sljedećeg jutra vrati u Washington. Pomisao na njegov odlazak morila je Brett, pa nije mogla jesti.
Pred kraj objeda nešto se dogodilo. Iznenadna svjetlost obasjala je nebo. U trenutku kada su Billy, Brett i dvije služavke pritrčali prozoru blagovaonice, udaljeni potres uzdrmao je kuću u temeljima.
Jedna od služavki je vrisnula. Konjušar je uzbuđeno utrčao u sobu i rekao da je pala zvijezda koja je sve obasjala kao usred podneva i onda nestala u susjednoj dolini.
Udar meteorita o zemlju vjerojatno je izazvao potres kojega su svi osjetili. Uzbuđeni ljudi govorili su o mnoštvu zvijezda koje se u posljednje vrijeme moglo vidjeti nad dolinom. On se stresao i prošaputao nešto o božjem bijesu koji će se oboriti na zemlju.
Brett je primila ove primjedbe naizgled smireno, pa ipak, to neobično svjetlo i potres pojačali su nelagodu koju je ćutila dok su se ona i Billy penjali uz brijeg što se dizao iznad tri visoke peći Hazardove željezare. Večer je bila prekrasna, vedra i topla. Moglo se vidjeti na tisuće zvijezda, od obzora do zenita. Prizor od kojega ponestaje dah. Samo ponegdje njihov je sjaj bio prigušen magličastim velom.
Preko vrha brijega kojim su se uspinjali, u pahovima je dopirao neobičan, trpak miris nošen slabim, gotovo nevidljivim dimom.
− Što to gori?, upitala je kada su stigli do vrha, oboje pomalo zadihani. Stajali su u mraku okruženi gustim grmovima lovora s bijelim cvjetovima.
Billy je pomirisao.
− Ne znam, ali čini se da nije daleko. Pričekaj ovdje. Pogledat ću.
Mučno se probijao kroz grmlje lovora. Dim nošen vjetrom postao je nešto gušći, a čudni miris paljevine jači. Osjetio je krater prije nego što ga je ugledao; val vrućeg zraka zapljusnuo mu je lice. Napokon ga je ugledao u svjetlosti zvijezda, jaz promjera šireg od deset metara zjapio je na padini brijega. Nije mogao vidjeti sam meteorit, ali znao je da je tamo.
− Nema razloga strahu, rekao je kada se vratio na vrh. Meteorit, ili dio meteorita, udario je u brijeg.
Potražila je zaklon u njegovu zagrljaju, pokušavajući prikriti zabrinutost i osjećaj usamljenosti. Dakako da su George i Constance uvijek činili sve kako bi se osjećala kao kod kuće. Uživala je u društvu njihove djece i voljela je brinuti se o njima. Pa ipak, nije se uspjela posve prilagoditi životu u Pennsylvaniji, u dolini, prilagoditi se ljudima i njihovom načinu života. Pjesnik psalama veli da Bog čuva stranca, ali ona nije bila u to sigurna.
I sada više nije mogla kriti svoje osjećaje.
− Billy, bojim se.
− Rata?
− Da, i toga da ćeš otići. Bojim se zato što neću znati gdje si i jesi li živ. Bojim se ljudi iz grada i načina na koji me neki gledaju optužujući me što sam sa Juga. Bojim se svega. Toliko me stid sve to priznati, ali ne mogu si pomoći!
Glas joj je bio slabašan, bez snage koju je uvijek od nje očekivao. I sam je bio uplašen, baš kao i ona. Nije znao kamo će biti prekomandiran.
Imao je ipak nekakvu predodžbu o tome kakve su ga dužnosti očekivale. Inženjerija je rušila drveće, pripremala ceste i gradila pontonske mostove preko kojih su napredovale vojske. Inženjerija je bila prethodnica svih jedinica i bila je uglavnom prva na udaru neprijateljskih topova.
− Sve je tako neizvjesno, mrmljala je. Toliko je mržnje, toliko užitka zbog mogućnosti ubijanja.
Katkada se pitam može li itko od nas preživjeti.
− Budemo li se voljeli dovoljno snažno, preživjet ćemo sve. Isto tako i naše obitelji. Pa i cijela zemlja.
− Vjeruješ li zaista u to?
− Da, vjerujem. Jednom kada sam bio potišten George mi je pomogao ovako. Otkinuo je jednu grančicu lovora i stavio je u njezinu ruku. Lovor uspijeva tamo gdje druge biljke ugibaju. Majka je uvijek vjerovala da je naša obitelj kao lovor, a vjerujem da je takva i tvoja. Dovoljno snažna da sve preživi, jer nas je mnogo koji se volimo.
Pogledala je u grančicu s malim bijelim cvijetom i onda je stavila u džep haljine.
− Hvala ti.
Kada se sagnuo da je poljubi, osjetio je suze; ali glas joj je zvučao snažnije.
− Čim saznam kamo će me prebaciti, i bude li moguće poslati po tebe, učinit ću to. Bez brige, preživjet ćemo mi.
Okrenula se prema njemu i ponovo ga poljubila.
− O, kako te volim Billy Hazard.
− I ja tebe, Brett. Zato ćemo preživjeti.
Nakon dugog poljupca, okrenula se i leđima oslonila o njegove grudi. Gledali su zvijezde dok je proljetni vjetar hučao vrhom brijega. Grmlje lovora pucketalo je i šumilo. Billy je bio rekao ono čemu se nadao, a ne ono u što je bio siguran. I dobro je znao da su sve te nade posve krhke.
I mrklina je bila krhka također. Bili su leđima okrenuti Hazardovoj željezari, ali ipak su ubrzo postali svjesni njezina svjetla, tog moćnog crvenog sjaja koji je, činilo se, obojio cijelu dolinu rijeke.
Svjetla grada blijedila su iza nje; neka su posve iščezla. Billy nije želio gledati uokolo, niti prihvatiti postojanje tvornice, ali to je bilo neizbježno. Krvavi sjaj triju visokih peći razlio se nebom. Čuo je viku ljudi koji su u dimu i vatri, u zaglušnoj buci strojeva što su huktali punom parom, radili cijelu noć.
Na trenutak je zatvorio oči. Ali, ni to nije pomoglo. Grimizno svjetlo padalo je na kosu i ramena njegove supruge. Hiroviti vjetar zavio ih je u dim i pare tvornice. Cijela dolina i cijeli svijet, činilo se, bili su ispunjeni bukom nekog golemog stroja koji je huktao, izbacujući prvu tonu željeza za oružje, za Uniju, za rat. Vjetar je miješao dim Hazardove željezare s vonjem što je dolazio sa brijega gdje je pao meteorit, spaljujući lovor kao da nikada ovdje nije ni postojao.


Robovlasništvo donosi sud božji na zemlju.
Ali, kako narodi ne mogu biti nagrađeni niti kažnjeni na drugom svijetu, to se mora zbiti na ovome. George Mason iz Virginie 1787. god.

POGOVOR

_____________________________




Sjever i Jug prvi je od tri romana o Amerikancima zahvaćenim vihorom građanskog rata i događajima koji su mu prethodili i uslijedili.
Neki bi čitaoci mogli prosvjedovati tvrdeći da je zapravo stari Divlji zapad iskonsko američko iskustvo.
O njemu se najčešće pisalo, ali za mnoge je važnija još uvijek nedovršena priča o američkom građanskom ratu. Kao što je Richard Pindell sa Sveučilišta New Yorka zapisao u jednome članku o knjizi Zameo ih vjetar, to je “prvi i jedini naš rat”. Uzroke mu valja tražiti u vremenu davno prije predsjednika Jeffersona, kada su prvi doseljenici stigli do naših obala. Njegove nas posljedice i danas prate poput nesmiljene oluje.
Rješavanje pitanja ropstva i otcjepljenje otvorili su put slavi, nevolji i rađanju mita. Robert Penn Warren rekao je da je rat Sjeveru zajamčio pravičnost, a Jugu pribavio opravdanje. Američkim Crncima nije donio pravu slobodu, ali je pripremio teren da je oni konačno steknu zakonitim putem. Mnoge američke obitelji ostale su bez svojih bližnjih, jer je sa obje strane Mason-Dixonove linije bilo čak 600.000 poginulih.
Povjesničari tvrde da je građanski rat označio zrelost američke nacije. U dvadeset godina naučili smo o sebi i društvu u cjelini više nego za sve vrijeme od dolaska prvih doseljenika, samo to nismo htjeli priznati.
Još nas uvijek oduševljava razdoblje građanskog rata. Vraćamo se slavnim bitkama, razmišljamo o njihovoj povijesnoj pouci ili je odbacujemo, svjesni da su neka od pitanja koja je rat pokrenuo još uvijek aktualna. Kao tolike pisce i znanstvenike, i mene je privukla tema čiji značaj seže i u naše vrijeme.
Dok sam radio na knjizi suočio sam se s različitim mišljenjima. Ubrzo nakon što sam najavio temu mog romana, na jednoj me je zabavi neka žena pokušala iskušati pitanjem: “Kako se Jenki usuđuje doći na Jug i pisati o nama?” Posljednja me riječ počela mučiti. Htio sam joj odgovoriti da se smatram Amerikancem i da nisam ničiji glasnogovornik. Pokušao sam ipak iznaći bolji odgovor: “Kad pišem o vremenu koje nisam neposredno doživio, profesionalna mi je obaveza da istražujem, ispitujem mjesto radnje i nastojim da svojom uobraziljom djelujem na um i dušu čitalaca”. Mislim da bih stoga trebao štogod reći i o povijesnoj pozadini ove knjige.
Osnovna svrha romana Sjever i Jug bila je da zabavi čitaoce. Pored toga, htio sam da priča precizno dočara vrijeme o kojem govori; nisam namjeravao da njome potanko obnovim događaje koji su neposredno prethodili sukobu što je izbio u čarlstonskoj luci, već da objektivno iznesem stavove i napetost obiju strana.
Ponegdje na Jugu bilo je ljudi koji su dijelili mišljenje Coopera Maina. Govoreći o potrebi da se oslobođeni robovi nasele u Liberiji, konjički oficir O’Dell ističe ideju koju je doista podržalo vrlo malo Sjevernjaka, a koju je i Lincoln samo povremeno poticao. Mnogi gorljivi abolicionisti nisu Crnce smatrali dovoljno vrijednima ili sposobnima da grade američku demokraciju; takav je stav sa današnjeg stanovišta uistinu teško prihvatiti, ali bilo bi žalosno da ga se u romanu s povijesnom potkom izvrće ili čak izostavlja, ponajviše zbog obaveze prema svima onima koji su se teško borili da ih izmijene.
Premda sam nastojao da se u knjizi držim povijesnih činjenica, na nekoliko sam mjesta ipak donekle izmijenio povijesni zapis. Uvijek sam imao razloga za takve izmjene. Pokazat ću to na nekoliko primjera.
Četa K Drugog konjičkog puka istakla se u teksaškom ratu. Oficiri i redovi moje Čete K izmišljeni su, kao i sukob na posjedu Lantzmanovih. Detalji vezani za djelovanje Čete K u potpunosti odgovaraju povijesnom zapisu. Poneke sam izmjene unio i zbog razvoja same priče. Tako u sjećanjima na život u West Pointu u prošlome stoljeću, pluralni oblik imenice demerit (engl. ukor) nema nastavka s, a ja sam ga dodao jer tako zahtijeva današnji pravopis.
Dok sam pisao knjigu postavili su mi još jedno, vrlo određeno pitanje: “A na čijoj ste vi strani?” Na njega nisam odgovorio jer sam oduvijek nalazio da je ono sasvim pogrešno. Zagovaram, naime, isključivo one koji su patili, izgubili život u bici ili polako, ali neizbježno stradavali nakon što su dopali ropstva.
Valja se još jednom suočiti sa izazovom kakav je tragični paradoks američkog građanskog rata. Mislim da se raskol nije trebao dogoditi, ali se istovremeno morao zbiti. Moje tumačenje odgovara tvrdnji jednoga povjesničara koji je rekao: “Svaki Amerikanac stvara svoju sliku o građanskom ratu”. Njegova izjava objašnjava činjenicu da zanimanje za taj događaj ne prestaje.
Htio bih zahvaliti svima onima koji su dali svoj prilog u pripremi ove knjige. Prije svega urednici Carol Hill, koja mi je pomogla da izradim osnovni plan priče, i Julianu Mulleru koji me je savjetovao kako da rasporedim rukopis. Njihov mi je doprinos bio dragocjen.
Prikupljajući podatke, najviše sam se obraćao osoblju Knjižnice Američke vojne akademije u West Pointu i cijenjenoj Marie Capps, zaduženoj za stare karte i rukopise.
Vrhunski Akademijin stručnjak za 19. stoljeće profesor James Morrison sa Odsjeka za povijest Koledža York, Pennsylvania, bivši oficir i član vestpointskog nastavničkog savjeta, ljubazno mi je odgovorio na brojna pitanja. Profesor je uložio mnogo truda da bi pronašao rukopisni primjerak sjećanja na život u West Pointu kadeta Johna C. Tidballa, godišta 1848.
Tidballova sjećanja vrijedna su pažnje i zaslužuju da ih se objavi zbog njihove iskrenosti, duhovitosti i proživljenosti. Pročitavši Tidballovo djelo, zažalio sam što ga nisam upoznao.
U knjižnici okruga Beaufort, Južna Karolina, i u onoj na Hilton Head Islandu utvrdio sam detalje koji su mi bili nejasni u izvorniku. Posebno zahvaljujem Marfi Shopmyer koja mi je učinila dostupnim sve potrebne knjige, dokumente, časopise i novine. Zahvalnost izražavam i osoblju Državne knjižnice Južne Karoline u Columbiji.
Hvala Rose Ann Ferrick koja je vrlo umješno pretipkala tako obiman rukopis i korisnim savjetima pripomogla da se on konačno oblikuje.
Dužan sam naglasiti kako sam jedini odgovoran za moguće greške u tumačenju povijesnih činjenica.
Pokojni Bruce Catton ostavio nam je nenadmašeno djelo o građanskom ratu. Nakon što sam ga pročitao, u pamćenje mi se urezala metafora “neprobavljiv komad ropstva”. Njome sam se u knjizi nadalje služio.
Veliku mi je podršku pružio moj duhoviti odvjetnik, Frank Curtis. Od neprocjenjive mi je pomoći u stvaranju knjige bilo druženje sa dragim prijateljima Mikeom i Judi koji su me neprestano hrabrili.
Najzad, zahvaljujem Billu Jovanovichu na zanimanju koje je pokazao za ovu moju zamisao i supruzi Rachel za svu ljubav i povjerenje.

JOHN JAKES

Hilton Head Island
24. kolovoza 1981.



Američki građanski rat zajamčio je Sjeveru pravičnost, a Jugu pribavio opravdanje. Američkim Crncima nije donio pravu slobodu. Mnoge američke obitelji ostale su bez svojih bližnjih, jer je u ratu poginulo 600.000 ljudi.

O PISCU


John William Jakes (također poznat i po pseudonimu Jay Scotland, Chicago, 31. mart 1932 -) je američki književnik poznat po historijskim romanima.
Jakes je počeo pisati za Pulp magazine tokom studija, a nakon magisterija engleske književnosti na The Ohio State University, radio je u reklamnoj agenciji, povremeno pišući djela iz žanra vesterna, epske fantastike i SF-a. Godine 1971. u potpunosti se posvetio pisanju. Krajem 1970-ih objavio je seriju knjiga The Kent Family Chronicles, koja opisuje život jedne američke porodice od doba rata za nezavisnost do kraja 19. vijeka. Ona je postala bestseler, isto kao i trilogija romana North&South iz 1980-ih posvećena građanskom ratu.