Sever i Jug

11


Narednik Jezreel Flicker zurio je prema praznoj plaži.
Ni traga od Meksikosa. Baš čudno. Ova naša invazija sigurno nije nevidljiva.
Orry, koji je sjedio do narednika u niskom i plitkom čamcu, zagunđa: Što nas ne šalju na obalu, dođavola?! Ako su iza onih pješčanih brežuljaka raspoređeni strijelci, zbrisat će nas kao muhe.
Flickerovo oblo lice ostane mirno. Bio je regularni vojnik, šutljiv Kentašanin, desetak godina stariji od Orryja. Obojica su prešutno znala da narednik zapravo zapovijeda vodom. Kao odgovor na Orryjevo nervozno gunđanje, Flicker reče: No, no, poručniče. Znam da ste nestrpljivi da vidite slona. No, vjerujte mi, uopće nije ugodan prizor.
Orry se namrgodi. Shvaćao je da naredniku Flickeru nije stalo do slave i bitke; već je prošao borbe kod Monterreya i drugdje i preživio. No, Orry još nije prošao vatreno krštenje. U Meksiku je bio skoro šest mjeseci, a čuo je jedino pucnjeve glupih dobrovoljaca koji bi se napili i tako praznili puške.
Većina Orryjevih ljudi izgledala je razdražljivo; jaka morska struja stalno je ljuljala i pomicala njihov čamac. Dvanaest metara dugačak, brodić je bio jedan od stotinu pedeset, koliko ih je general Scott bio specijalno naručio za ovaj zadatak. Svaki je čamac brojio osam članova posade i četrdeset do pedeset vojnika. Doduše, od stotinu pedeset samo je šezdeset pet takvih čamaca isporučeno i svi su se tog trenutka ljuljuškali poređani na pučini nasuprot otoku Sacrificios, nekih četiri kilometra daleko od lučkog grada Vera Cruza. Baš ovdje, izvan domašaja gradske artiljerije, general Scott je namjeravao iskrcati trupe i početi napredovanje prema Mexico Cityju.
George i Orry pripadali su dvjema četama Osmog pješadijskog. Obje su čete trebale biti u prvom valu iskrcavanja na obalu, zajedno s regularnim pješadijskim i artiljerijskim jedinicama Prve brigade generala Wortha. Orryjev vod bio je sastavljen od Iraca, Nijemaca, nekoliko Mađara i šest rođenih Amerikanaca. Čak i u miru, američka je vojska uglavnom bila popunjena useljenicima.
Osmorica veslača trudila su se da zadrže brodić u određenoj liniji sa ostalim čamcima, čekajući znak za iskrcavanje. Već su bili izgubili nekoliko sati jer su jake struje oko Sacrificiosa stalno narušavale besprijekorni poredak čamaca. Iza njih se na pučini ljuljuškala ostala flota spremna da nastavi iskrcavanje. Brodovi za prijevoz trupa, deseci različitih plovila, od velikih i malih parobroda do najmanjih topovnjača. Na križevima i na vrhovima jarbola najvećih brodova načičkali su se promatrači; mornari i ostali vojnici koji će se iskrcati u kasnijim desantima. Dok su topnici punili brodske topove kartečom, mali orkestri sa drugih plovila natjecali su se međusobno. Orry je čuo Hail, Columbia i Yankee Doodle, izmiješane sa pljuskanjem valova o čamac, i sa psovkama i gunđanjem njegovih ljudi.
Morao je priznati da gunđaju s punim pravom. Žalili su se na sve što su sljedovali, od cipela loše izrade, jer ako je desna bila u redu, lijeva nije pristajala, i obrnuto, pa do čuturica obloženih kaučukom.
Kad je jedan redov otpio iz čuture, lice mu se smrklo te je ispljunuo sadržinu preko ruba čamca.
Nije ugodno piti toplu vodu, zar ne Novotny? Flicker se nacerio. Trebao si poslušati što sam ti rekao prošlog tjedna. Kaučuk se zagrijava. Prvom prilikom baci to i nabavi jednu od ovih. Potapšao je svoju čuturicu, sasušenu tikvu obješenu o opasač.
Vojnici su se žalili i što su ih poslali u bitku natrpane rancima i zimskim šinjelima. A gunđali su i zbog oružja. Samo nekoliko četa imalo je nove puške iz 1841. godine, a Orryjevi ljudi nosili su stare ostraguše glatke cijevi. U vrhovnoj su komandi, naime, držali da ljudstvo, obični vojnici, nisu dovoljno bistri i da lakše rukuju starim puškama. Orry se nije slagao s takvim stavovima. Čim ljudi spoznaju da ih smatraju nevrijednima, baš će se tako i ponašati.
Dan je bio blag i vedar. Sjeverozapadno, vidjeli su se tornjevi i krovovi kuća u Vera Cruzu. Pred njima se u daljini nazirao veličanstveni, snijegom pokriveni vrh Orizabe. No, Orry nije primjećivao pejsaž.
Razmišljao je o tome koliko su se, po dolasku u Meksiko promijenili njegovi nazori o vojsci. Još je uvijek priželjkivao vojničku karijeru, zbog toga je željno iščekivao prvu bitku. No, sjaj i veličajnost o kojoj je sanjao sasvim su iščezli.
Prije svega, njegove su ratne dužnosti, barem dosad, bile obeshrabrujuće i neprihvatljive. Parobrod iz Corpus Christija usidrio se u luci Brazos Santiago, na ušću Rio Grandea u more. On i George krenuli su sa ostalim trupama u unutrašnjost, i već iduće noći Orry je dobio dizenteriju, kako mu rekoše, sasvim normalnu bolest za pridošlice. Ni ugodni krajolik Sierra Madre nije mogao ublažiti sav njegov jad.
Prijatelji su se bili prijavili u svoj puk u Saltillu. Bili su određeni da zamijene oficire ranjene kod Monterreya.
Orryjev četni zapovjednik bio je lijeno gunđalo po imenu Wilford Place. Kapetan Place mrzio je svakog podređenog i nadređenog, no Orry uskoro shvati da takav stav nije izuzetak, već pravilo. U armiji Sjedinjenih Država neprijateljsko držanje bilo je način života.
Ljudi iz West Pointa prezirali su oficire koji nisu završili Akademiju. Regularni vojnici mrzili su nedisciplinirane dobrovoljce kojima je jedino bilo stalo da pale meksičke kuće, kradu i siluju Meksikanke.
Vojnici rođeni u Americi nisu vjerovali useljenicima, i obrnuto. Čak i najviše vojno rukovodstvo živjelo je u stalnom suparništvu. Od početka rata general Worth se sporio s generalom Twiggsom oko toga tko je kome nadređen. Ta besmislena svađa stvorila je podijeljene grupe među oficirima, da bi zbog nje najzad prijateljstvo razvrgli Worth i Zach Taylor, koji su se poznavali još od rata 1812.
I Washington se uključio u igru nepovjerenja. Pošto je porazio neprijatelja kod Monterreya, Taylor je Meksikancima dopustio da se povuku. Mnogi su tvrdili da to nije smio učiniti, budući da je kao glavni zapovjednik morao poraženima postaviti teže uvjete. Njegovi protivnici tvrdili su da je morao nemilosrdno uništiti meksičku vojsku i tako okončati rat.
Predsjedniku Polku takve su tvrdnje poslužile da oštro kritizira Taylora, kojeg su njegovi vojnici izuzetno cijenili zbog mudrosti i čuvene hrabrosti. Taylorova popularnost među liberalima također je utjecala na Polkovo neprijateljstvo. Jer, Polk je ipak bio lojalni demokrat.
Predsjednikova je zamisao bila da otvori novu frontu na jugu, kao izravnu prijetnju glavnom gradu Meksika. Da bi to postigao, nije mu ništa drugo preostalo nego da na čelo te armije postavi jednog drugog generala liberala, vrhovnog zapovjednika Winfielda Scotta.
Kako bi ostvario zamišljeno iskrcavanje, Scott je Tayloru uzeo devet tisuća regularnih vojnika, ostavivši ga sa armijom sastavljenom uglavnom od dobrovoljaca S takvim jedinicama Taylor se morao suprotstaviti velikoj meksičkoj sili, koja se, kako se šuškalo, pokrenula da ga napadne. Meksikancima je zapovijedao Santa Anna, kojega su tada već prozivali osobenim Napoleonom Zapada. Drskiji štovatelji nazivali su ga Besmrtnom Tročetvrtinom, zbog njegove drvene noge. Sva ta strateška manevriranja i generalska podmetanja Orryju su značila samo jedno - nemogućnost da se odmah uključi u borbu. Pod Worthovim zapovjedništvom George i Orry su početkom siječnja krenuli natrag u Santiago, da bi tamo sa ostalim trupama čamili na plaži čekajući da ih intendanti opskrbe svime što je bilo potrebno. Ne bi li prekratio vrijeme, Orry je pisao duga pisma Madelini. Čim bi završio jedno, poderao bi ga i počeo pisati novo.
A sad je, devetog dana mjeseca ožujka, ljeta gospodnjeg 1847, čučao u čamcu ne okusivši još žar prave bitke, nego samo maštajući o njoj. Iščekivanje je sigurno bilo teže nego što će biti sama borba.
Iznenadni topovski pucanj vrati ga u stvarnost. Kroz šumu jarbola i križeva lebdio je oblačić dima i izvijao se iznad parobroda Massachusetts. Uzbuđenje preplavi Orryjev glas kad se obrati naredniku Flickeru: To je znak!
− Da, gospodine, čini mi se. Flickerov glas zazvuči napeto. To uvjeri Orryja da on nije jedini koji je očekivao jak otpor sa obale.
Odjednom, gromoglasan urlik zaprepasti vojnike u čamcu. Redov Novotny objasni ostalima.
− To dolazi s brodova. Tattnallovi mornari i topnici. Urlaju da nas ohrabre.
Šezdeset pet čamaca pokrenuše se prema plaži. Kasno popodnevno sunce bljeskalo je na vršcima nekoliko tisuća bajuneta. Veslači prionuše o vesla i ostaviše topovnjače i zaštitne eskadre iza njih.
Oduševljen veličajnošću trenutka, Orry zaboravi na bolest i dosadu proteklih mjeseci. Ovo je bila prava umjetnost ratovanja, slavna strana vojnikovanja.
Jedan laki i brzi čamac na vesla izdvoji se ispred svih. Veslači su grabili vodu, očito želeći da njihov čamac stigne prvi do plaže. Na pramcu je isukane sablje stajao čovjek kojega svi prepoznaše: bio je to njihov sjedokosi vođa, general Worth. Narednik Flicker otrgne šešir, mahne njime i uzvikne hura za generala, Orry mu se pridruži zajedno sa ostalim vojnicima. Uskoro se urlanje začuje iz svih čamaca prvog desantnog vala.
Nekoliko trenutaka prije nego je kobilica njihova čamca zagrebala pješčano dno, i Orry isuče sablju. Uspravi se i prvi iskoči na obalu. Vitlajući sabljom, poviče: Juriš, momci! Ravno do dvorana Montezume u Mexico Cityju?

Nakon početka koji je toliko obećavao, uslijedilo je razočaranje.
Puk se postrojio uz zastavu i sa isturenim bajunetama krenuo u juriš prema prvom pješčanom brežuljku. Juriš je ubrzo splasnuo jer tamo ih nije čekao niti jedan Meksikanac. Nije bilo ni traga konjici ili pješadiji. Jedini neprijatelji koji napadaše Amerikance bijahu pješčane buhe i jak vjetar koji im je oči, noseve i usta punio zrncima pijeska.
Pripremivši ih za iskrcavanje, general Scott je podijelio svoje ljude u tri jedinice. Prve dvije već su bile na plaži, Worthovi regularni vojnici i oni iz druge brigade generala Daveya Twiggsa. Za njima se iskrcaše i dobrovoljci. Zapovijedao im je general Petterson. U sastavu dobrovoljačke brigade bile su i jedinice iz Južne Karoline, Tennesseeja i Pennsylvanije, a njih je vodio čovjek po imenu Gideon Pillow. Imao je čin generala, a zaslužio ga je tako što je prije rata bio Polkov ortak u odvjetničkoj kancelariji.
Kako se spuštala noć, borbena linija američkih trupa širila se ka sjeverozapadu. Worthova brigada držala je desno krilo, blizu mjesta iskrcavanja, a Orry se sa svojim vodom počeo ukopavati nedaleko od plaže. I po mirnom i lijepom vremenu bili su potrebni dani ne bi li se iskrcalo sve ljudstvo i oprema za borbenu liniju dugačku četrnaest kilometara. Kad su američke jedinice konačno opkolile Vera Cruz, ukopavši se oko grada, svi su čekali da artiljerija započne s paljbom. No, činilo se da grad neće pasti tako skoro. Bio je dobro utvrđen, okružen sa devet tvrđava na kopnu i utvrdom San Juan de Uhia s lučke strane.
Bila je prošla ponoć kad je Orry upao u šator-blagovaonicu. Uniforma mu je bila natopljena znojem, a tijelo prašnjavo i izgriženo od buha i komaraca. Sjeo je za prljav stol i zabuljio se u nešto što je ličilo na komad starog mesa zataknutog u pukotinu. Pokušao je noktom izvući sasušeno meso: Bože, pa taj je stol užasno prljav. Kapetan Place brisao je lice šarenim rupcem.
− Nije naš. Pri iskrcavanju su dosta toga zamijenili. Ovo su stolovi za kirurške operacije, zadnji put upotrijebljeni kod Monterreya. Amputacije... i takve stvari...
Orry se digne i stane brisati ruku o hlače. Tada začuje kako svi prasnuše u smijeh. Čak se i uvijek ozbiljni Place grohotom cerio. Bio je to stari vojnički štos, saznao je Orry kasnije. I bilo mu je odmah bolje. Konačno su ga bili prihvatili, više nije bio novajlija.
Nitko te noći, a ni kasnije, nije saznao zašto meksički zapovjednik u Vera Cruzu nije ispalio ni jednoga metka na Amerikance koji su se iskrcavali. No, neprijatelj koji se nije ni oglasio još je više razdražio Orryja dok je obilazio stražarska mjesta oko tri sata izjutra. Nije micao desnu ruku s boka, gdje mu je visio pištolj koji je poput većine oficira nabavio o vlastitom trošku. Bio je to model iz 1842, s jednim metkom, marke N. Johnson.
Noć je bila vjetrovita, bez zvijezda. Orry je baš bio na putu između dvaju stražarskih mjesta kad začuje nešto. Zvuk je dolazio s njegove lijeve strane. Učinilo mu se da je čuo glasove i korake. Usta mu se osuše dok je izvlačio pištolj.
− Tko je tamo?
Čuo je samo tišinu i vjetar.
Ponovi pitanje i istoga trena shvati da je izvanredna meta. Točno iza njega, na šatoru štaba puka svijetlio je fenjer. Brzo se pokrene. Nije napravio ni dva koraka kadli ponovno začuje glasove, ovaj put sasvim jasne, i razabra riječi izgovorene na španjolskome.
Iz mraka bljesnuše i zagrmješe tri pucnja. Osjeti kako mu kugla probija hlače. Baci se na koljeno, nacilja i povuče okidač. Netko zavrišti. Drugi opsuje. Brzi se koraci udalje u mrak. Stražari sa obližnjih mjesta povikaše.
Orry osjeti bol koji zasjeni nagli osjećaj pobjednika. Pogledao je nogu i sav začuđen ustanovio da puščani metak nije samo probio nogavicu hlača. Probio mu je i list noge.
Smirio je stražare i odšepesao do liječničkog šatora. Propješačio je skoro osamsto metara i cipela mu je bila puna krvi. Dežurni ordonans propisno ga pozdravi. Prije nego što mu odzdravi, Orry se sruši u nesvijest.
Rana nije bila ozbiljna. Osjećao se mnogo bolje kad ga je George idućeg dana posjetio.
− Dakle, zaradio si prvu ratnu ranu, osmjehnu se George. Čestitam.
Orry se namršti: Mislio sam da će moje vatreno krštenje izgledati sasvim drugačije, baš ti hvala. Biti nastrijeljen iz mraka, od gerilca, ne odgovara mojoj predodžbi junaštva. Čini mi se da sam jednog ipak pogodio.
− Jesi, Flicker je ujutro pronašao tijelo.
− Vojnika ili civila?
− Vojnika prerušenog u seljaka. Oprema mu je bila vojnička.
Orry je izgledao manje razočaran. George čučne uz poljski krevet i prošapće.
− Reci mi nešto. Kad je počela pucnjava, jesi li se uplašio?
Orry zatrese glavom.
− Nije bilo vremena. No, minutu ili dvije poslije zastade na trenutak: Bilo me je strah. Kad sam u mislima ponovio svaki detalj kojeg sam se mogao sjetiti, tek tada sam se uplašio.
Što je više mislio o tome, sve je bio sigurniji kako je otkrio nešto novo i važno o ljudskom ponašanju u ratu.

Nekoliko noći kasnije, u svom šatoru, George se nagnuo bliže fenjeru vrteći olovku u ruci. Pisao je jedno od svojih dugačkih pisama Constanci. Slao bi ih redovito, svaka tri dana. Toliko ju je volio da je želio podijeliti s njom gotovo sve svoje doživljaje.
Naravno, nije iskazivao sve osjećaje u pismima. Žudnja da bude uz nju ispunjavala ga je žestokom mržnjom prema ovom ratu, nečim što nije ni slutio da će osjećati prije boravka u Corpus Christiju.
Dok je razmišljao što da napiše, nešto ga poškaklja po vratu. Slobodnom rukom zgnječi komarca i namršti se dok je brisao ruku o rub poljskog kreveta. Ponovno prisloni olovku na papir.

Nevidljivi snajperisti obično zapucaju svake noći, no večeras ne pucaju često. Sve češće vjerujem da je naš pravi neprijatelj ova zemlja. Vjetar puše... Prekriži slovo p: htio je napisati pakleno, bjesomučno, i zbog toga su nam oči i odijela stalno puni pijeska. Kad se čovjek povuče u šator, skloni se od toga zla, no to mu ne jamči mir, ni ugodan san, jer nastavljamo borbu s neprijateljem kojeg naši oficiri i ne spominju. Mislim na vojsku buha i krpelja kojih je ova obala prepuna.
Mali Mac McClellan, jedan od drugova iz West Pointa koji je ovdje s inženjercima, otkrio je nov način obrane protiv te dosadne gamadi. Svake noći istrlja se od glave do pete usoljenom svinjetinom i tako “zaštićen” uvuče se u platnenu vreću koju zaveže uzicom oko vrata. Kaže da je uspjeh zajamčen, no ja još nisam toliko očajan da pokušam nešto slično.

George se ispravi jer vani odjeknu pucanj. Nešto zavrišti. Začuje ljude kako viču i trče. Ostavi pismo i žurno iziđe. Stražar uz njegov šator ležao je pogođen snajperskim metkom.
Redov otprilike Georgeovih godina ležao je postrance, osvijetljena lica. Oko koje je George mogao vidjeti bijaše otvoreno i zurilo je u prazno. Hitac je pogodio stražara posred leđa.
Narednik preuzme zadatak da se pobrine za mrtvaca. Momak je bio iz druge jedinice i George ga nije poznavao. Vratio se potresen u šator i podigao pismo. Neće pisati o pogibiji redova. Nastavio je pismo, no morao je istoga trena prekinuti. Lice mrtvoga momka stalno mu je bilo pred očima. Prošlo je pet minuta prije nego što su mu se ruke prestale tresti. Tek je tada ponovno uzeo olovku.

Jak sjeverac odgodio je iskrcavanje Scottove artiljerije, municije i teretnih životinja. Niti jedna granata nije ispaljena na Vera Cruz sve do 22. ožujka. Te su večeri topovi zapucali prvi put. Scott je planirao sravniti grad, kako je govorio, “temeljitom vatrom” granata.
Orry se uskoro vratio na dužnost. Meksikanci se nisu pojavljivali ni za vrijeme topovske paljbe. Američki su vojnici bili nestrpljivi da se sukobe s neprijateljem. Mučila ih je vrućina cijeloga dana, i sad su očekivali da Meksikanci odgovore vatrom svojih topova, koji doduše nisu mogli dosegnuti rovove, ali su bili tako bučni da niti jedan vojnik nije mogao oka sklopiti. Orry je neprekidno morao smirivati svađe i tučnjave nervoznih vojnika.
Gdje god bi on i George krenuli, sretali bi poznate ljude iz Akademije. Otprilike pet stotina diplomiranih akademaca uključilo se u redovni sastav vojske, a isto toliko ih je pozvano iz civilstva da preuzmu zapovjedništvo nad dobrovoljačkim jedinicama. Tom Jackson, koji je postao još ozbiljniji i povučeniji u sebe, služio je u artiljeriji; Pickett i Bee i Sam Grant bijahu u pješadiji. I ostali akademici koje dva prijatelja poznavahu samo ovlaš ili po čuvenju, bili su ovdje: Lee i Pierre Beauregard u inženjercima; Joe Johnston i George Meade u topografima; Dick Ewell i sobni kolega Toma Jacksona Pleasonton, zapovijedali su dragunima. Robert Anderson, Ambrose Burnside, Powell Hill i fanatični abolicionist Abner Doubleday bili su u artiljeriji, zajedno s Tomom. Osjećaj zadovoljstva što su mnogi prijatelji i poznanici zajedno, bila je jedna od rijetkih pogodnosti ovog mračnog pohoda, mislio je George.

Dvadeset četvrtog ožujka šest dalekometnih brodskih topova, koje je osigurao komodor Mathew Perry, pridružiše se opsadi. Toga je dana, zajedno s kapetanom Placeom, Orry pozvan u štab da objasni tučnjavu noževima u njegovu vodu. Ispitivanje je proteklo površno, jer svi u štabu bijahu nervozni. U šator su stalno upadali izvidnici dojavljujući da američki topovi konačno ruše gradske zidine.
− Topovi komodora Perryja spasili su nam kožu, zagunđao je Place kad je zajedno sa Orryjem otpušten sa saslušanja. Čini mi se da mu dugujemo zahvalnost, usprkos činjenici da se svima zamjerio uzdižući svoju mornaricu u nebesa. Scotta su, naime, prisilili da dopusti mornaričkim dalekometnim topovima da se pridruže opsadi. Orry shvati da vojnička zavist nema granica, jer...
− Poručniče Main! Rekao sam... Main!
− Da, gospodine! Orry nesvjesno podigne ruku na pozdrav jer mu se glas učini nekako poznatim. Kad se okrenuo, stao je kao okamenjen.
Elkanah Bent odvrati pozdrav, gotovo se zabavljajući. Primijetio je Orryjevu običnu, radnu kapu, prezrivo se nasmiješivši. Bent je nosio svečani chapeau bras.
− Slutio sam da si to ti, rekao je Bent. Dojavili su mi kad ste nam se pridružili. Ti i tvoj prijatelj Hazard.
Bent se sjećao Georgeova imena i Orry shvati da je to loš znak. Bio je doista obećao da ih neće zaboraviti. Orry je pokušao da izgleda nezabrinut.
− Dobro izgledate, kapetane!
− Uzevši u obzir sve ono kroz što sam prošao ovih godinu dana, osjećam se savršeno dobro. Čuo sam da si ti bio jedan od naših malobrojnih ranjenika. Pogodio te gerilski metak, zar ne?
− Da, gospodine. Iste noći kad smo se iskrcali. Rana nije bila ozbiljna.
− To je dobra vijest, rekao je Bent, iako mu je izraz lica govorio sasvim suprotno. Pa, poručniče, siguran sam da ćemo se opet sresti. Kad se to dogodi, mogli bismo osvježiti uspomene iz West Pointa?
Kapetan Place se namršti. Mogao je namirisati napetost. No, samo je Orry znao što ova posljednja rečenica znači. Kad se Bent odgegao, kičmom mu prođoše srsi.
− Poznajete to kopile iz Akademije?, upitao je Place.
Orry kimne glavom.
− Bio je godište prije mene. Jeste li možda služili zajedno s njim?
− Nikad, hvala bogu. No, svi su čuli za kapetana Benta iz Trećeg pješadijskog. Zapovjednik puka, pukovnik Hitchcock, ne taji svoj prezir. Kaže da je Bent opsjednut fanatičnom ambicijom i da je odlučan u nakani da se popne na ljestvici, ako treba i preko leševa. Imate sreće što niste u njegovoj jedinici.
Tko zna, pomisli Orry dok su se vraćali ka šatorima. Perryjevi topovi značili su kraj za branitelje Vera Cruza. Dvadeset devetog ožujka prihvatili su uvjete za predaju i meksički je garnizon oborenih zastava napustio grad. Nekoliko trenutaka kasnije, dok su američki topovi sa obale i brodovlja ispaljivali počasne plotune, na svakom stijegu u gradu zavijorila je zastava sa zvijezdama i prugama.
Pobjeda je stajala Amerikance samo stotinjak života. George i Orry bili su zgranuti saznavši da su u Americi neki političari i dio javnosti nezadovoljni malobrojnim žrtvama.
− Oni ocjenjuju značaj neke pobjede veličinom mesarskog računa, komentirao je George. I onda se pitaju zašto nitko ne želi ostati u vojsci.
Scott je bio zadovoljan napretkom rata. Predaja kod Vera Cruza došla je odmah iza Taylorove velike pobjede u veljači kod Buena Viste. Scott je iznova počeo okupljati jedinice, želeći nastaviti napredovanje prema glavnom gradu.
Osmog travnja Twiggsove jedinice krenuše dublje u unutrašnjost Meksika. Pattersonove trupe krenuše dan kasnije. Ljudi generala Wortha čekali su naredbu da krenu kad bude sigurno da je Santa Ana u međuvremenu ponovno izabran za predsjednika Meksika, te da je zauzevši položaje kod Jalape spreman da brani Nacionalnu cestu za Mexico City. Jedanaestog i dvanaestog travnja Twiggsovi odredi sukobiše se s meksičkom prethodnicom. Ispred Vera Cruza bubnjevi i trube sazvaše zbor i Worth naredi svojim jedinicama da ubrzanim maršem krenu i spoje se s Twiggsovim trupama kod sela Plan del Rio.
Za prvih sati marša ljudi su padali od vrućine. Gotovo i sam se onesvijestivši, Orry prekrši naredbu i zaostane za kolonom pomažući jednom vojniku koji je počeo teturati. Poslije dvadesetak minuta vojnik je došao k sebi i nastavio marširati.
Do sumraka četiri vojnika iz Orryjeva voda i vojnici iz ostalih četa dobiše težak proljev. Jarci uz cestu smrdjeli su i zujali od tisuća zelenih muha. A dizenterija nije bila jedina bolest koje se trebalo bojati.
Već tjednima oficiri su brinuli jer se bližila sezona žute groznice. Bolest bi svake godine u to doba buknula u priobalnim nizinama. Scott se trudio da što prije prebaci svoje jedinice u visočja, ali čekajući poziv od Twiggsa, nije ih uspio prebaciti na vrijeme. Kad se jedan kaplar požalio na tempo kojim marširaju, jer trebali su prijeći stotinjak kilometara, Orry mu je brzo odgovorio: Čim stignemo do generala Twiggsa, bolje ćeš se osjećati.
− Vraga bolje kad nas tamo čekaju Meksoši i njihove puške. Oprostite, poručniče, ali ne vjerujem.
− Istina je. Manje su šanse da tamo umreš od metka nego ovdje od žute groznice.
Te večeri Orry po dimu kuharske vatre zaključi da su se približili hladnijim predjelima. U visini je zrak bio svjež. Već su odmakli od niskog priobalja i nezdrave klime koja je Orryja podsjećala na onu njegova rodnog kraja. Pokušao je to objasniti kaplaru, no ovaj mu ne povjeruje.
Orryju pristupi narednik Flicker i izvijesti ga da su straže postavljene onako kako je poručnik naredio.
Čučnuo je uz vatru, izvukao komad biskvita i počeo ga čistiti od žižaka. Napomenuo je da momci jedva čekaju pravu bitku s Meksikancima. Previše vremena je prošlo od zadnje prave bitke. Zatim doda: Usput govoreći, gospodine, nisam imao priliku da vas priupitam, jeste li se približili kojoj seri oriti u Vera Cruzu?
Orryja zaprepasti podoficirova drskost. Flicker je, valjda, pretpostavljao da mu godine službe dopuštaju da tako razgovara sa oficirima.
− Ne, naredniče, odgovorio je. Imam djevojku kod kuće. Bila je to vješta, ali bolna laž.
− Oh?, Flickerov izraz lica govorio je da ne razumije zašto bi jedno moralo isključiti drugo. Moćne cure, neke od tih meksičkih dama. Nisam imao baš sreće, jer sam jedne noći u damskoj kući naletio na nekog kapetana iz Trećeg pješadijskog. Bjesnio je na jednu curu kojoj je platio. Vrištala je k’o da je deru, i glavna kurva skoro je zatvorila damsku kuću.
− Iz Trećeg, rekao si? Kako mu je bilo ime?
− Kapetan Bent.
− Čuo sam za njega.
− A ko nije? Njegovi ga ljudi zovu Mesar Bent. Groznu stvar je napravio dolje kod Monterreya.
− Nisam o tome čuo.
− Prošli ste tuda prošle jeseni, jel’ da? Onda se sjećate tvrđave na istočnoj strani. Crna kula na glavnom prilazu i poljske redute sa strane. Bent je bio u Garlandovoj četi i krenuli su da prođu pored Crne kule. A pucali su na njih k’o iz pakla. Kad su se okrenuli, iz prokletih poljskih utvrda ošinuli su im po boku. Ljudi su počeli bježat i tražit zaklon po ulicama. Ali, ni ulice nisu bile sigurne. Izgledalo je k’o da pucaju iz svakog prozora i vrata. Nekoliko minuta bilo je grozno. Mog’o si se spasit jedino da pređeš u druge ulice gdje nije bilo tol’ko Meksoša i da se tamo skloniš od metaka iz utvrda. Ali, Mesaru Bentu nije stalo da ikoga spasi. Naredio je da jurišaju na utvrde i nebil’ post’o heroj, posl’o je cijeli vod na juriš.
− Jesu li zauzeli utvrde?
− Nisu, naravno. Bilo je nemoguće. Izginulo mu je pol’ voda. Poslije sam čuo da su našli neke naše momke s rupom od metka u leđima.
− Hoćeš reći da su ih pogodili kad su bježali od utvrđenja?
− Vraga! Pogodio ih je Bent kad su bježali od njega.
− Zaboga! Je li ga netko prijavio?
− Ah, poručniče, mnoge oficire on ljubi u dupe. A mnogi idioti koji nam zapovijedaju misle da nije važno kako nešto postić’, glavno da se postigne. A kažu da Bent ima moćne prijatelje u Washingtonu.
Zadnju rečenicu i Orry je mogao potvrditi.
− A nitko ne može tvrdit da je on puc’o ljudima u leđa, nastavi Flicker. Hoću reći, niko ne može dokazat’. Pričali su mi da je Bent rek’o svima u vodu da će ih poslat na vojni sud ako išta zucnu o onom što se dogodilo kod Crne kule. To vam nešto kaže, jel’ da?
Orry kimne glavom.
− Znači, njegovi ljudi šute o njemu?
− Prokleto točno. Uplašeni su. Bog zna kol’ko će ih još poslat u smrt prije nego mu neko ne stane na rep, il’ ga izaberu za Predsjednika, što je vjerojatnije. Isusa mu, zar nam ne mogu dat’ nešto bolje za jelo? Nagnuo se i ispljunuo žiška u vatru.

Kasnije Orry pronađe Georgeovu četu i ispriča mu sve što mu je rekao narednik Flicker.
− Vjerujem svakoj riječi, rekao je George. Pažljivo je položio kamen na papir i odložio olovku. Ispisao je osam listova. Još jedno od pisama za Teksas, pomisli Orry.
− Reći ću ti nešto Prute, nastavi George. Ako mi dobri Bog ikada okrene leđa i ako me premjeste pod Bentovo zapovjedništvo, prije ću se ubiti nego da se javim na dužnost. Usput, otkrio sam da su neki od topova kod Vera Cruza izljeveni u Cold Springsu. Istoga je trena prestao brinuti o Bentu i počeo pričati o željezarstvu.
Orry je loše spavao te noći. Mučile su ga Flickerove priče i Bentov izraz očiju.
Noć prije nego što su stigli pred Cerro Gordo, George se domogao meksičkog vina i ispio trećinu boce zajedno sa svojim zapovjednikom Enosom Hoctorom. George nije baš cijenio kapetana Hoctora. Bio je preozbiljan, sklon da se glasno jada na sve i sva, a naročito na dobar glas West Pointa.
George nije dijelio njegovu zabrinutost nad Akademijom, ali je rado podijelio vino. Želio je pozvati i Orryja, no prijatelj mu je rekao da će radije još jedanput pročitati Scottovu “Taktiku pješadije”. Jadni Orry, još uvijek je čeznuo za pravom bitkom. A George bi bio najsretniji da nikad ne čuje metak kako mu zuji uz uho.
Kako bi nesmetano napredovali prema Mexico Cityju, Amerikanci su morali osvojiti Cerro Gordo i utvrde na Nacionalnoj cesti. Na Telegrafou, sto pedeset metara visokom utvrđenom brežuljku, čekali su meksički topovi upereni na guduru kojom je prolazila cesta od Cero Gordoa do Plan del Ria.
Neprijateljski topovi čekali su i na slijedećem brežuljku Atalayi. No, kapetan Robert Lee iz inženjerijskih jedinica otkrio je tajni puteljak na sjevernom prilazu brežuljku i osvojio ga lukavstvom i hrabrošću, bez velikih gubitaka. Američki su se snajperisti 17. travnja uspeli tim puteljkom i u tri napada očistili Atalayu. Premjestili su zatim topove u podnožje Telegrafoa, ne bi li artiljerijskom vatrom svladali i to meksičko uporište.
Budući da se glavna borba očekivala sutradan, Twiggsove su jedinice dobile zadatak da napadnu brežuljke uz glavnu cestu i unište neprijateljsku obranu. Worthove jedinice, u kojima su bili Orry i George, uputili su prema Cerro Gordou, a zatim zadržali na Nacionalnoj cesti za slučaj da generalu Twiggsu bude potrebno pojačanje. Georgeu je bilo jasno da Orry ponovno strepi kako će bitka proteći mimo njega i kako opet neće moći u pravu akciju.
Nakon što je ispio vino s Hoctorom, George je zaspao bez problema. Probudio se prije svitanja, jer otpočeo je artiljerijski dvoboj. S mjesta gdje su on i njegovi ljudi čekali daljnja naređenja, vidio se samo dim i vatreni odbljesci. Preko brda začula se puščana paljba, gruvanje topova, zvuk bubnja i zov trube, a povremeno i krici. Georgeovi ljudi prestadoše šaputati i izmijeniše nijeme poglede.
Davno je već George prestao razmišljati o strategiji bitaka u kojima je sudjelovao. Bio je samo jedan od običnih poručnika, malen kotačić velikog stroja. Jedino je držao do toga da odradi svoj posao i da sačuva glavu. Orry je bio drugačiji. Bio je očaran strategijom, jer ona je bila alfa i omega oficirske karijere. George je vidio prijatelja i njegov vod u prvim jedinicama koje su trebale, ako dođe do toga, priskočiti u pomoć Twiggsu, i poželio mu je da se dočepa barem djelića današnje bitke. Možda ga to utješi što nije sudjelovao u borbi od početka dana.
Bitka je potrajala nešto duže od tri sata. U pola deset zatreštali su bubnjevi, a trube su zasvirale zbor.
Worthovi ljudi počeše se šaliti, jer su znali da je sve gotovo i da ih čeka pokret. Budući da nisu sudjelovali u bici, naređenje je bilo da krenu ubrzanim maršem nekih šesnaest kilometara niz Nacionalnu cestu i progone neprijatelja u povlačenju. Santa Anna se javno zakleo da će pobijediti ili umrijeti kod Cerro Gordoa. Ali, Napoleon Zapada oduvijek je više od obećanja držao do vlastite kože.
Kad je postao svjestan poraza, kako se poslije pričalo, Santa Anna je uzeo konja upregnutog u predsjedničku kočiju i odgalopirao u šipražje.
Sa obje strane Nacionalne ceste ležahu gomile nadutih leševa. Većina bijahu Meksikanci, no među njima bilo je i američkih pješadinaca. Smrad mrtvaca i prosutih utroba zapahne Georgea i on se ne suzdrža nego povrati uz cestu. Pitao se što li sada Orry misli o veličajnosti ratovanja.
Dokazi meksičkog povlačenja, mrtvi konji, prevrnuta kola za artiljerijsku municiju, bijahu razasuti uzduž ceste koja je vodila kroz usjek La Joya. Kad su ušli u usjek sa sjenovitih obronaka, iznenada zapraštaše meci.
U zaklon!, poviče George izvlačeći pištolj. I bez zapovijedi ljudi su se bili bacili sa obje strane ceste.

Svi, osim dvojice, bili su dovoljno brzi da izbjegnu metke.
Čučeći u jarku uz cestu, George spazi kako se jedan od pogođenih vojnika miče. Bacio je pogled na bijele oblačiće dima što su se pojavljivali na strmim obroncima. Dvaput je progutao slinu i počeo se uspinjati uz jarak prema cesti. Poručniče, natrag!, zaurla kapetan Hoctor. No, George je već bio na cesti i krenuo prema ranjenom kaplaru. Stigao je do njega, podigao ga i ponio prema rubu ceste dok su mu oko nogu praštali meci.
Spustio je ranjenika u jarak, a zatim i sam skočio. Jedan američki top otvorio je vatru na skrivene strijelce. Nakon tri granate s kartečom, pucnji sa obronaka prestadoše. Čuli su se samo krici i jaukanje.
− Nepotrebno ste se izložili opasnosti!, zagunđao je Hoctor dok su dva vojnika odnosila ranjenog kaplara. Vaša je dužnost da budete uz ljude.
− Žao mi je, gospodine, odvrati George. Mislio sam da je i ovo moja dužnost.
Bezosjećajni kurvin sin, pomislio je. Baš ga briga za ranjenog vojnika ili za to jesam li sišao sa uma.
Dužnost prije svega! Ako su iz West Pointa izlazili ovakvi oficiri, onda Akademiju treba i žešće kritizirati.
George je te noći odjahao do poljske bolnice i obišao ranjenog kaplara. Momak je bio dobro raspoložen i brzo se oporavljao. Na ležaju do njega stenjao je riđobradi narednik čiji je trbuh bio povezan zavojima kroz koje su izbijale crvene mrlje. George je čuo kako razgovara sa ordonansom i učini mu se da spominje jedno poznato ime.
− Oprosti, vojniče. Govoriš li možda o kapetanu Elkanahu Bentu?
Preplašen, narednik prostenje: Vaš prijatelj, gospodine?
− Naprotiv, prezirem to kopile.
Narednik protrlja bradu. Iznenađenje i sumnja još su mu ostali u očima. Na koncu, ipak odluči nastaviti razgovor o oficiru.
− Odakle poznajete Mesara Benta?
− Bili smo zajedno u West Pointu. Već su tamo pitomci stradavali zbog njega. Što si govorio o njemu?
− Je li mrtav?
− Nažalost, nije. Poslao je u smrt najboljeg zapovjednika voda kojeg smo ikad imali. Naredio je poručniku Cumminsu da juriša na Telegrafo i zauzme jednu utvrdu koju ne bi zauzeo ni cijeli puk. Naravno, Bent je ostao u pozadini čuvajući vlastitu glavu, kao i obično. Poručnika i njegovo odjeljenje, zajedno s Meksikancima, u komade je raznijela granata ispaljena iz našega topa. Tada nas je Mesar poveo na juriš i naredio nam da deset minuta sabljama siječemo Meksikance. I to one mrtve.
− Isuse!, George zaprepašteno izusti. Mogao je zamisliti Bentovo debelo, masno lice za vrijeme masakra.
Bio je siguran da se kapetan smiješio.
Pod svjetlom fenjera, ranjenikove oči zablistaše od nemoćna bijesa.
− Ono što je ostalo od Cumminsa strpali su u platnenu vreću. No, zna se tko će dobiti odlikovanje.
− Reci, naredniče, ako je Cummins znao da je naređenje bezumno...
− Naravno da je znao. Svi smo znali.
− Htio sam reći, je li pokušao obrazložiti bezumnost naredbe, je li postavio pitanje koliko je ona opravdana?
− Nije.
− Je li itko to učinio?
− Narednik voda je pokušao. On je... bio je... dovoljno blesav da to učini. Dvadesetogodišnjak. Nije nikad previše držao do oficira ... pogotovo onih iz Akademije. Ranjeniku bi jasno što je izvalio.
Nakašlja se: Bez uvrede, gospodine.
− Sve je u redu. Nastavi!
− Narednik je otvoreno rekao. Rekao je da poslati ljude na utvrdu znači poslati ih namjerno u smrt.
− I što je Bent odgovorio?
− Uvrstio je i narednika u odjeljenje za juriš.
− A Cummins? Ni tada se nije usprotivio?
− Bio je pošten oficir! Čini mi se da nije želio skončati sa Bentovim metkom u leđima. Kod Monterreya...
− Da, čuo sam za Monterrey. Izgleda da će Bent, ako tako nastavi postupati s vojnicima, završiti s metkom u glavi. Metak će ispaliti netko od njegovih vlastitih ljudi.
Tiho ali odrješito, narednik izusti: Neće, samo ako se ja izvučem.
− Što kaniš?
− Istog trena otići ću do štaba i ispričati cijelu priču. Ako postoji i trunka pravde u ovoj prokletoj vojsci, poslat će Mesara Benta na vojni sud.
− Hoćeš reći da ćeš optužiti Benta da je bezumnom naredbom poslao ljude u smrt?
− Da, tako mi boga, narednik ponovno zakašlje.
Bilo je očito da ga rana užasno boli. Barem ću pokušati.
− No, što ako ga ti jedini optužiš...
− Neću postići ništa, to mislite? George kimne. Pa, sumnjam da ću biti jedini. Imam svjedoke u vodu.
Njih šest-sedam, možda i više.
− Jesu li svi voljni svjedočiti?
− Svi su me posjetili i tako mi rekli.
− Ima li među njima oficira?
− Ne, gospodine.
− Šteta. Time bi optužbe dobile na težini. Čim je to izrekao, George primijeti blijesak nade u narednikovim očima.
− Da, dobile bi. Hoćete li nam pomoći? Hoćete li svjedočiti i ispričati ono što znate o Bentu? Čini mi se da znate prilično toga.
− Znam, ali...
− Moramo ga kazniti. Moramo ga zaustaviti. Pomozite mi, gospodine. Molim vas.
George duboko uzdahne. Bio je iznenađen kad je čuo vlastiti odgovor.
− U redu. Učinit ću što budem mogao.

Kasnije te noći našao je Orryja. Poveo ga je na stranu i prepričao razgovor s riđobradim narednikom čije je ime saznao na kraju svoje posjete: Lennard Arnesen.
Kad je sve ispričao, Orry zatrese glavom. George upita: Zar ne vjeruješ Arnesenovoj priči?
− Naravno da vjerujem. No, teško mogu povjerovati da si se odlučio upetljati u sve to.
George sjedne prekriženih nogu i zavuče ruku u desnu nogavicu. Napipa krpelja i iščupa ga iz kože.
− I sam sebi se čudim. Hazard, čovjek koji vodi računa o vlastitoj sigurnosti, pomislio je da će odbiti Arnesenovu molbu. No, tada sam se sjetio svega što je debelo kopile učinilo u Pointu i rekao sam ovako: “Ako naši momci moraju ginuti, neka ginu od Meksikanaca, a ne od naših oficira.” Počinješ razmišljati baš kao i ja. Prije nego što si došao, razgovarao sam sa svojim ljudima o Pillowu.
Trebalo bi ga smijeniti. Jesi li čuo kako je jutros izvršio svoj zadatak?
− Nisam.
− Samovoljno je naredio svojim trupama da krenu na krivi položaj. Zbog toga su mu se trupe našle na dometu tri neprijateljske baterije umjesto jedne. Tada je Pillow počeo tako glasno izvikivati naredbe, da su Meksikanci točno znali što će uraditi. Otvorili su vatru iz svih oružja.
George se ironično nasmiješi.
− A što čovjek može očekivati od političara s generalskim činom? Pillowu ne možemo ništa, ali Bentu... e, to je nešto drugo.
− Što misliš poduzeti?
− Najprije ću razgovarati sa svojim kapetanom. Reći mu da želim podržati Arnesenovu priču. Ne mogu svjedočiti o onome što se dogodilo u vodu, ali mogu govoriti o Bentovu karakteru i prošlosti. Kako narednik reče... ako postoji pravda u ovoj vojsci, u štabu će nas saslušati. Naravno, zagledao se u prijatelja, dva bi oficira bila uvjerljivija od jednoga.
− Imam osjećaj da me nagovaraš da ti se pridružim.
− Hoćeš li?
Bez dvoumljenja, Orry odgovori: Hoću. Zijevne. Ali ujutro.
− Zaprepašten sam, rekao je kapetan Hoctor. Još gore, zapanjen.
George pogleda Orryja koji je stajao uz njega, zadovoljan što su njegove prve rečenice izazvale takav dojam.
− Drago mi je što to čujem, gospodine rekao je Hoctoru. Bentovo je ponašanje zaista...
− Nisam se zgrozio nad ponašanjem kapetana Benta. Zgrozio sam se nad vašim ponašanjem. Da budem iskren, nisam vjerovao da jedan akademac može dovesti u sumnju sposobnost, motive i mentalno zdravlje drugog akademca. Štoviše, zar vama dvojici nitko nije rekao da se od zapovjednika i očekuje da šalje svoje ljude u napad na neprijatelja, bez obzira kako on bio utvrđen, bez obzira kako teški bili uvjeti?
Na trenutak se Georgeu zavrti u glavi.
− Da, gospodine, naravno. Površno gledajući, kapetan Bent samo je to i učinio. No, ako pogledate sa druge strane, ako se upitate o karakteru, o...
− ...O njegovim sličnim akcijama, upadne Orry. Zar ostale njegove naredbe i njegovo ranije ponašanje ne bi također trebali uzeti u obzir?
Hoctor ih ošine pogledom.
− O takvim naredbama, poručniče, nikad nisam čuo. Ponovno ističem: Ne mogu vjerovati da ćete vi, gospodo, sudjelovati u takvim zlonamjernim optužbama. Zar vam nije jasno da dobar glas Akademije, možda i njen opstanak, zavisi o tome što će javnost i političari misliti o ljudima koji su se u njoj školovali.
Prigušena glasa, George reče: Gospodine, smijem li upitati kakve veze ima Akademija sa svim tim? Narednik Arnesen će se zakleti da je kapetan Bent počinio obično ubojstvo. Bentov narednik voda doveo je u pitanje naredbu, i zbog toga je Bent i njega poslao u smrt. Narednik ima svjedoke, i oni su spremni posvjedočiti svaku...
− To ste već rekli, poručniče. Kapetanov glas bio je rezak.
− Oprostite, gospodine. Zaboravio sam. George dotakne ovratnik. Ali, čvrsto sam uvjeren da postoji razlog i dokazi za krivicu. Poručnik Main i ja spremni smo ponuditi dodatne informacije. Ne manjka ih.
Vjerojatno ste čuli o Monterreyu...
− Naravno. Hrabri oficiri uvijek izazivaju zavist onih manje hrabrih.
Izraz lica kapetana Hoctora jasno je govorio da među ove druge svrstava i Georgea.
− Ali, molim vas, gospodine! Rekao je Orry. U pojmu hrabrosti postoje i te kakve razlike. Uzmimo za primjer kapetana Leeja. Nisam čuo niti jednog oficira ili vojnika da dovodi u pitanje njegovu hrabrost.
Pokazao ju je kod Cerro Gordoa vlastitim primjerom, a ne šaljući ljude u bezizlazne i samoubilačke napade. Dok Bent, sa druge strane...
− Sad je dosta!, upadne Hoctor. Rekli ste što ste imali, obojica. Još samo da vas pitam nešto. U glasu mu se osjeti prizvuk prijetnje. Zaista mislite cijeli slučaj pokrenuti službenim putem?
George ni ne trepnu.
− Da, gospodine. Orry također potvrdi. Siguran sam, gospodine, doda George, da ćete moj izvještaj štabu ovjeriti i proslijediti.
U Hoctorovim očima blijesnu bijes. Glas mu je bio jedva čujan.
− Bez obzira što se ne slažem s vašim stavom i ponašanjem, poručniče, ja nisam nečastan čovjek.
− Gospodine, nisam mislio da ćete to tako shvatiti...
− Dozvolite da završim. Naravno da neću zadržati ili prikriti vaš izvještaj. Moja oficirska dužnost ne dozvoljava mi tako nešto. No, to ne znači da opravdavam vaš postupak. Ja ga se gnušam. Ako smo završili, gubite se odavde!
Osjećajući da je pobijedio, bez obzira na opasnosti, George požuri do poljske bolnice da obavijesti Arnesena. Kad je stigao do narednikova kreveta, zastao je i zurio s nevjericom. U Arnesenovoj postelji ležao je mlad vojnik, plave, kovrčave kose.
George osjeti bol u želucu. Okrene se i počne pretraživati susjedne krevete, gdje stenjući i uzdišući ležahu ranjenici. Naleti na jednog ordonansa koji je nosio smrdljivi lavor.
− Narednik Arnesen. Umro je sinoć na stolu. Većina tako završi kad ih se dočepaju kirurzi.
Mladić u Arnesenovu krevetu buljio je prestrašenih očiju. Ordonans odjuri dalje, a George je mislio samo o jednom.
Nije mi rekao imena ostalih svjedoka.
Usprkos bojazni, George se vratio do kapetana Hoctora i izvijestio ga o narednikovoj smrti. Dodao je da svejedno namjerava napisati izvještaj.
− Zar ste zaista izgubili razum, poručniče? Sve o smrti tog poručnika Cumminsa sad su čista naklapanja. Ne možete iznijeti niti jedan dokaz. Narednik je mrtav, ne znate tko su ostali svjedoci... ostavite se svega!
− Mogu se raspitati. Saznati imena...
− Neću ni prstom maknuti da vam pomognem. Pretjerali ste. I te kako pretjerali.
Poruka je bila sasvim jasna. Georgeov izvještaj, ako i dalje bude nastojao na njemu, bit će zaustavljen, vjerojatno i uništen. No, savjest ga ponuka i na posljednji pokušaj.
− Gospodine, kapetan Bent je neuračunljiva osoba. Opasna. Trebalo bi ga odstraniti iz...
Hoctor skoči sa stolca.
− Ne želim više slušati! Mada u vašim optužbama bila i trunka istine, zar zaista vjerujete kako je Bent jedini loš oficir, ili najlošiji, u ovoj vojsci? Zar niste čuli optužbe koje kruže o onoj kljusini Gideonu Pillowu?
Kapetan Bent je najzad čovjek sa Akademije, kao i mi, i vaš prijatelj Main. Samo Bog zna zašto vas dvojica ne želite shvatiti što to znači, koju odgovornost stavlja na vaša leđa. Zbog vaših karijera, nadam se da ćete zajedno s poručnikom Mainom uskoro to shvatiti. Voljno!
− Kapetane Hoctor... Rumenilo oblije Hoctorovo lice.
− Voljno! Razočaran, George iziđe.
− Pa, bila je to žestoka lekcija, rekao je Orry kad je George opisao posljednji susret s kapetanom. West Point brani svoje ljude. Mislim da smo to mogli predvidjeti već poslije prvog razgovora s Hoctorom. Uzdahnuo je. Na kraju Bent ipak neće saznati da smo mu pokušali smaknuti lovorove vijence slave.
− Misliš da neće? Hoctor se razbjesnio. Po njemu, mi smo oni koji su opasni. Kladio bih se da će kapetan Mesar Bent uskoro saznati što smo bili naumili. Stavljam ruku u vatru da će mu Hoctor ispričati. West Point ipak štiti svoje vlastite. Shvativši da je ta rečenica jezivo istinita, Orry je ostao bez riječi.

Nedugo zatim, George je počeo pisati pismo Constanci:
Nikad se nisam osjećao tako umornim. Ne samo zbog toga što loše i malo spavam, već i zbog zgražanja nad ovim ratom. Smrt, rane, prljavština, stalni strah gomile nesposobnih, gomile ulizica, politikanata, karijerista, a iza njih gomile žrtava, jer uvijek postoje žrtve koje šalju na klaonicu. To je taj veličajni, slavni rat kojim je Orry opsjednut. Kad li će otkriti da “slava” nije ništa drugo osim lažne pozlate ispod koje se krije trulež? Za njegovo dobro, nadam se da će shvatiti prije negoli položi život u ime vojničke dužnosti. No, draga moja, sve češće toliko sam umoran od svega, da sve manje brinem o sudbini mog najboljeg prijatelja.


Jedino što mi ispunjava dane i noći, što me održava da ne poludim, pomisao je da ćemo biti zajedno jednoga dana, s jednom jedinom neizvjesnošću pred nama: hoćemo li se do kraja toliko voljeti? Nisam čovjek koji sa žarom vjeruje u Boga, no u posljednje se vrijeme sve češće molim za naš ponovni sastanak. Vele da Bog na ratištu može najlakše obratiti čovjeka. Tek sada potpuno razumijem tu rečenicu.
Sve ovo o čemu ti pišem, moje stanje i jad, još su više pogoršani mojim posljednjim neuspjehom da razotkrijem i osudim jedan kažnjiv postupak. Pokušao sam, ali...

Kad je pročitao sve što je napisao, zastade i sa gnušanjem shvati da je sebičan i da samo sebi želi olakšati dušu stavljajući na papir sve te sumorne i teške misli. Ako njenim brigama doda i svoje, zaslužuje da ga izbičuju. Uzeo je listove u ruku i zgužvao ih. Bilo je to jedino pismo napisano u Meksiku koje nikad nije poslao.

12


Topovska granata zafijukala je preko ceste za Churubusco. Meksički artiljerci uspjeli su odrediti domet. Topovi su bili postavljeni u samostanu San Mateo, i pored mosta kojim je cesta prelazila Rio Churubusco da bi produžila dalje za Mexico City.
S mačem u jednoj i pištoljem u drugoj ruci, Orry se skutrio u močvarnom kukuruzištu uz cestu. Stisnuo se iščekujući eksploziju granate, a kad je grunula Orry se od praska i potresa gotovo onesvijestio.
S njegove lijeve strane prema nebu se podigne gejzir vlažne zemlje, iščupanih stabljika kukuruza, okrvavljenih udova i raznesenih vojnika. Bilo je to kasnog popodneva, dvadesetog dana kolovoza.
Orry je bio u središtu teške bitke već tri sata i već je otupio od nebrojenih prizora masakra, smrti i užasa. Pogibija gotovo cijele čete od granate što ih je pogodila prije nekoliko trenutaka, konačno mu je otkrila kolika je budala. Jedva se suzdrži da ne povrati, jer dijelovi ljudskih tjelesa počeše pljuštati oko njega.
Dim ga je štipao za oči. Kroz suze i omaglicu jedva je mogao nazrijeti vrhove tornjeva meksičkog glavnog grada i snježni šiljak Popocatepetla. Potražio je nekog poznatog među mrtvima, no nikoga nije mogao prepoznati u mulju močvare.
Negdje na cesti začuje glasove, urlanje zapovijedi; netko je pokušavao okupiti Worthov puk. Osvojivši garnizon u San Antoniju, puk se bio uputio prema Churubuscou da bi ga žestoka artiljerijska vatra iz samostana i s mosta raspršila i satjerala sa ceste u močvarna strništa.
Kroz dim se, stisnutih zuba i prljava lica probijao onizak oficir. Orry se sumanuto nasmije i zamahne sa obje ruke.
− George, George, ovamo!
George zatetura prema njemu. Pored njih stanu užurbano promicati vojnici i oficiri u oba smjera: i prema cesti, i od nje.
− Ne vidim nigdje našu zastavu, dahne Orry.
− Izgubio sam sve svoje ljude, zaurla George. Kad su otvorili vatru na nas, cijeli se puk rasuo. Jedino sam vidio kapetana Smitha iz Petog pješadijskog kako žuri prema cesti ne bi li ponovno oformio...
Isuse Kriste! Lezi!
Gurnuo je Orryja i stisnuo mu glavu u blato. Orryju se usta ispuniše bljutavom zemljom, no i to je bilo bolje nego ostati na milost i nemilost rasprsnutoj granati čija se karteča razletjela na tisuće smrtonosnih metalnih dijelova koji zafijukaše iznad njihovih glava.
Pričekaše kratku stanku između ovog i idućeg artiljerijskog udara; tada pognuti jedan uz drugoga potrčaše prema cesti. Puščana paljba s mosta i iz samostana nijednoga trenutka nije prestajala. Na putu prema cesti, George pokupi osmoricu svojih sasvim izgubljenih, zbunjenih i preplašenih ljudi.
S Georgeom na čelu, uspeše se uz jarak do ceste, baš na mjestu gdje se skutrilo nekoliko kućica od sušene opeke. Zidovi su bili puni rupa od američkih i meksičkih metaka, a na dvije kolibe gorio je krov.
Svuda naokolo oficiri su urlali pokušavajući oformiti čete ili vodove. Orry je vidio toliko nepoznatih ljudi, i po oznakama shvatio da mnogi uopće ne pripadaju jedinicama koje bi se ovdje morale boriti.
Poput ostalih oficira, i Orry počne izvikivati naredbe.
− Skupite se! Oformite čete! Jurio je uzduž ceste, hvatao vojnike koji su bezglavo bježali i tjerao ih da se postroje. Uspio ih je okupiti dvadesetak, no čim bi se okrenuo, netko bi potrčao iz stroja tražeći zaklon u jarcima. George potegne pištolj.
− Pucat ću na slijedećeg tko pokuša pobjeći!
To ih je zadržalo otprilike pola minute. Kad je fijuknula još jedna granata, svi su štrcali u jarak. Na sredini ceste otvori se nov, veliki krater.
Dok je po njima pljuštala kiša zemlje, šljunka i krhotina, Orry se počne uspinjati prema cesti. Osjeti da mu je noga upala u nešto mokro. Mislio sam da je blato samo u strništu, pomisli i okrene se da pogleda u što je nagazio. Otkrije da mu je noga zaglibila u vlažnu, crvenu masu koja je nekad bila nečija utroba. Brzo okrene glavu, želudac mu se digne, no nije imao više što povratiti.
Netko ga gurne odostrag. Orry opsuje, no shvati da mu George pokušava pomoći da izvuče nogu iz leša. Uspeli su se na cestu i ponovno pokušali okupiti ljude. Četvorica su poginula.
Odjednom iz pravca utvrđenog mosta prema njima nahrupi rulja vojnika. Bili su Amerikanci. Bježeći sumanuto, urlali su: Tamo je pakao! Desetkovali su nas!
Kroz dim, sa Orryjeve lijeve strane primakne im se krupna prilika.
− Ne bi bilo loše, gospodo, da netko pođe do tamo i izvidi je li to točno.
Orry zine. George se zaprepašteno zabulji. Prljav, razbarušene kose, mastan i oznojen, s mačem u jednoj i revolverom u drugoj ruci, pred njima je stajao Elkanah Bent. I zadnji tračak sumnje da je ovaj klipan lud, nestade iz Orryjeve glave kad spazi da se Bent smije,.. smije... usred ovog pakla i užasa.
Bent upre rukom u grupicu vojnika što stajahu uz rub ceste.
− Poručniče Main, uzmite ove ljude i izvijestite me o stanju kod mosta. Male, svinjske oči skrenu prema Georgeu. Pođite s njima, poručniče Hazard.
− Bogamu, Bent, znaš li što govoriš? Nema izgleda da se četa približi i izvidi...
Bent napne revolver i uperi ga u Georgea. Pored njih ljudi su trčali i izbezumljeno ih gledali, ali nitko ne zastade. Moglo je izgledati kao da kapetan urazumljuje dvojicu kukavičkih poručnika.
− Izvijestite me, ili ću vas ustrijeliti zbog neizvršavanja naredbe u bici.
Orryjeva ruka stisne balčak sablje. Borio se s pomišlju da, makar poginuo, sjuri sablju Bentu u trbuh.
Bent to osjeti i uperi revolver u Orryja.
George dotakne Orryjevu ruku. Obojica su znala da im Bent želi smrt; stoga George namigne pokazavši glavom prema mostu, kao da želi reći: Tamo imamo barem nekakve izglede, ovdje ne.
Okrenuvši leđa kapetanu, rame uz rame, počeše proučavati cestu. Otprilike pet stotina metara ispred mosta stajale su dvije kolibe, kako se činilo, napuštene.
− Pokušajmo se dokopati kućica, šapnuo je George. Kad budemo unutra, neće nam držati revolver uperen u leđa. A tamo ćemo smisliti kako dalje.
Na trenutak se Orry potpuno izgubi.
− Ubit ću ga. Ponovio je to još dvaput, monotona glasa. George ga zgrabi za lijevu ruku i stisne što je jače mogao. Prijatelj trepne, strese se i sabere. George zapovijedi ljudima da krenu, a Orry im se smušeno priključi.
Kad su stigli na desetak metara od koliba, puščana cijev odjednom razbije jedan od prozora. Vrata se s treskom otvoriše; kroz njih izviri još nekoliko cijevi. Plotun grmne, i dvojica vojnika uz Orryja padoše kao pokošeni.
George zaurla ljudima neka se sklone u jarke. Prije nego što su stigli do ruba ceste, još dvojica padoše. Georgea iznenada obuzme nepodnošljiv bijes. Osvrne se i vidje Benta kako nešto objašnjava jednom konjičkom majoru. Bog je samo znao otkud je major na konju zalutao u ovaj djelić pakla.
Osjećajući se poput Orryja prije nekoliko trenutaka, George krene natrag prema Bentu. Bio je odlučio.
Ne razmišljajući o posljedicama, krenuo je da na licu mjesta ubije prokletu svinju.
Zaustavi ga vrisak. Kao da je bio Orryjev, a zvučao je jezivo. George se ponovno okrene prema mostu i pokuša kroz dim vidjeti što se događa. Vrisak je trajao beskonačno, sve jači i jači.
Nije to bio vrisak bola, već suludog bijesa. Po sredini ceste, isukane sablje i jezivo vrišteći, Orry je jurišao prema kolibama. Gerilci skriveni iza vrata i prozora, zapanjeni pred vojnikom koji je natrčao, na trenutak prestadoše pucati. Kad su se pribrali, Orry je već bio nadomak vrata. Prvi ga je metak promašio. Drugi mu je skinuo kapu s glave, a prije trećeg, već je tresnuo nogom o vrata, širom ih otvorio i uletio u kolibu, još uvijek vrišteći i vitlajući sabljom.
George krajičkom oka spazi Benta i majora kako zaprepašteni gledaju prizor. Iz kolibe se začuše urlici.
Mogli su biti i Orryjevi. George se sagne i pojuri u pomoć prijatelju.
Trojica vojnika uspeše se na cestu i potrčaše za Georgeom, s bajunetama nabijenim na puške.
Negdje pred njim rasprsne se granata i George zažmiri da mu prašina ne zaspe oči. Potrči malo desno, pa opet pravo, sve brže, jer vriskovi iz kolibe nisu prestajali. Unutra kao da je bila klaonica.
Iznenada, dva Meksikanca u krvavoj odjeći izleteše na vrata. Druga dvojica iskočiše kroz prozor. Orry se pojavi na vratima suluda pogleda i okrvavljene sablje. U lijevoj ruci držao je nešto, nešto kao dio ljudskog tijela, i na sreću, prije nego što je George mogao ustanoviti što je to, odbacio je predmet iza sebe.
Vojnici bajunetama dočekaše Meksikance koji su pokušali pobjeći. George potrči prema prijatelju, i prije nego što je uspio išta reći, začuje zviždanje nove granate. Jezivo glasan fijuk.
Zamahnuo je divlje prema Orryju.
− Orry! Makni se sa...
Granata grune. Koliba se razleti u stotinu dijelova. Oblak dima i krhotina uzleti u zrak poput velike gljive. George zatrepće i zahropće, svjestan užasne boli u grudima. Ležao je na cesti, a nije ni znao kad se bacio na zemlju.
Valjda ga je eksplozija srušila. No, gdje mu je prijatelj? Nigdje nije vidio Orryja.
Uspravio se nekako i osovio na noge, gledajući ispred sebe u nov krater na mjestu gdje je maloprije stajala koliba. Zadnji otpaci i krhotine popadaše na zemlju. Dim se polako razilazio. Iza sebe, čuo je oficire kako urlaju, među njima i Benta, pokušavajući još jedanput sakupiti ljude. Pogledom je pretraživao cestu, sve dok mu oči ne zastadoše na nečemu što je ležalo uz rub kratera.
Desnom rukom prijeđe ispred očiju, kao da tjera muhu. Nije mogao vjerovati. Potrči kao lud.
Odmah do kratera ležala je ljudska ruka, lijeva ruka do nadlaktice. Dio američke uniforme oko podlaktice bio je sasvim rastrgan. Okrenuo se oko sebe. Na drugoj strani ceste, skvrčen uz jarak, ležao je Orry krvareći na smrt.
Kasnije se George nije mogao sjetiti što se zbivalo u slijedećih četiri-pet minuta. Očito je bio isključio mozak, jer inače ne bi mogao učiniti ono što je učinio. Isključivši užas iz svoje glave, radio je kao stroj.
Sjećao se da je opkoračio Orryja i ponavljao tri riječi: “Ne smiješ umrijeti”, no nikako se nije mogao sjetiti da je napravio podvez, da je otrgnuo s vlastite uniforme komad tkanine, da ju je čvrsto zavrnuo pomoću cijevi vlastita pištolja, zaustavljajući tako liptanje krvi iz Orryjeve rane, rane koja nekad bijaše ruka.
Oteturao je u pozadinu sa Orryjem prebačenim preko ramena. Desnom rukom pridržavao je prijateljevo tijelo, a lijevom cijev pištolja i podvez. Nije bio siguran je li Orry još uvijek živ. Možda spasava mrtvaca? Prestade o tome misliti. Izvlačeći posljednju snagu iz tijela, snagu za koji nikad nije znao da je toliko ima, ponovno potrči.
Major na konju projaha pored njega, tjerajući ljude sabljom na postrojavanje. Uz njega spazi Benta, usopljenog, okruženog nekolicinom vojnika. Kao da se skrivao iza njih. George ga presiječe ubilačkim pogledom. Lice mu je bilo zagaravljeno, a oči se bjelasale, i ako ga je Bent prepoznao pod tijelom prijatelja, ničim to nije pokazao.
Vojnici produžiše cestom prema Mexico Cityju. George je i dalje išao u suprotnom smjeru, a od napora oči mu se napuniše znojem i suzama. Grudi ga počeše boljeti. Nakon nekoliko minuta spazi na cesti bolnička kola, Ordonans pregleda Orryja na brzinu: Pomozite da ga smjestimo unutra.
Naredi kočijašu da okrene kola, ošine konje, i pojure prema poljskoj bolnici. George je teturao u kolima i letio s jedne na drugu stranu. Upre dlanovima o stranice da ne padne na prijatelja.
− Za ime Isusovo, ubit ćete ga!, zaurlao je. Usporite!
− Želite li ga živog i sa modricama ili mrtvog?, zaurlao je ordonans. Jedina mu je šansa da što prije stigne do kirurga. Umuknite i držite ga!
George stisne oči i tako razbistri pogled. Zurio je u prijatelja. Orryjeva je glava udarala o prljave pokrivače na podu kola. George skine svoju jaknu, smota je umjesto jastuka i podmetne pod Orryjevu glavu. U tom trenutku, očiju prepunih prašine, dok mu je grmljavina bitke još odzvanjala u ušima, shvatio je koliko voli Orryja.
− Bože, ne dopusti da umre. Suze mu potekoše niz obraze.

Poljska bolnica bijaše ludnica ispunjena kricima i krvlju. Iscrpljeni liječnik okrenuo je svjetiljku i osvijetlio crveni stol na kojem je ležao Orry. Ordonans je pridržavao podvez. Nakon kratkog pregleda, liječnik je rekao drugom ordonansu: Pripremite ga.
− Što ćete uraditi? upita George.
− Odsjeći ostatak ruke. Jedino ga tako mogu spasiti.
− Ne!, zaurla George tako da se svi na udaljenosti od deset metara okrenuše prema njima. Kirurg ga umorno pogleda.
− Hoćete li vi, možda, preuzeti ovaj slučaj? George otre usne nadlanicom.
− Ne. Naravno da neću, ali ako mu odrežete ruku to će ga ubiti.
− Glupost. Već je izgubio pola ruke, a još uvijek diše zahvaljujući vašoj snalažljivosti, podvezu i brzini kojom ste ga dopremili. Amputiram na desetine ruku i nogu svakoga dana. Četrdeset do pedeset posto ljudi preživi.
− Nisam na to mislio kad sam rekao da...
− Slušajte, nemam vremena za isprike, upadne kirurg. Iziđite iz šatora, molim vas. Javit ću vam kad sve bude gotovo.

Orry je došao svijesti, ne znajući gdje je. Iznad sebe primijetio je osam fenjera kako vise i svijetle mu u oči. Bol je dolazila u valovima, no usprkos svemu, Orry pokuša pokrenuti ruke i ustanovi da ne može.
Uz užasne bolove, osjeti da nešto nije u redu, no nije mogao dokučiti što. Odjednom mu se pred očima pojavi trbušast čovjek s krvavom pregačom. U rukama je držao okrvavljenu, vlažnu pilu. Istoga trena Orry shvati gdje je i zbog čega. Zaurlao je neljudski. Nevidljive ruke zgrabiše ga za ramena. Orry okrenu glavu i vidje drugog čovjeka kako na užarenom ugljenu zagrijava željezo za spaljivanje rana.
Ponovno vrisne. U otvorena usta nališe mu viski.

Šest noći kasnije, George je ušao u šator Orryjeva zapovjednika. Bez pitanja, poslužio se Placeovim viskijem. Vani je vladala tišina koju bi povremeno narušili udaljeni pucnjevi. Generali su se dogovorili za još jedno primirje, ne bi li pokušali ustanoviti uvjete meksičke predaje. Georgea nitko nije upoznao s pojedinostima, no nije mario. Poput ostalih nižih oficira ili običnih vojnika, držao je da treba objesiti budalu, bez obzira tko to bio, koja je predložila primirje u trenutku kad je pad Mexico Cityja bio pitanje dana.
− Kako mu je?, upita kapetan Place. Pitanje je, kao i Georgeove svakonoćne posjete, postalo dio uobičajenog rituala.
− Još uvijek bez promjene. Na rubu je da ode ili ostane.
George spusti čašu s viskijem. Povremeno je pomišljao kako bi bilo bolje za Orryja da umre.
Place počne prekapati po stolu zatrpanom izvještajima i naredbama. Iz gomile papira izvuče jedan i pruži ga Georgeu, koji se zabulji u njega ne čitajući.
− Dakle, rekao je kapetan, nadam se da će se oporaviti i pročitati ovo.
− Što je to?
− Unapređenje. Više nije titularni oficir. Preporuku je potpisao general Scott. U obrazloženju stoji: za hrabrost pri raščišćavanju prilaza mostu i omogućenje svladavanja otpora na utvrđenju.
Pretpostavljam da kapetan Hoctor ima sličan papir i za vas.
− Unapređenje, rekao je George nezainteresirano. Za manje od godinu dana.
− Čuo sam još neke novosti, ali ne tako dobre. Kapetan Bent iz Trećeg pješadijskog uspio je objasniti pretpostavljenima zašto se zatekao tako daleko od svojih jedinica. Ne znam što je izmislio, ali bilo je uvjerljivo. Osim toga, uspio je uvjeriti nadređene da je on vodio napad na kolibe s gerilcima. Pouzdano sam obaviješten da će ga unaprijediti u majora.
George opsuje i posegne za viskijem. Placeu nije bilo strano čuti vojničku psovku, no Georgeov rječnik zaprepasti čak i kapetana.
Jedan od vojnih liječnika rekao je Orryju da će preživjeti, ali tek na kraju dana Orry je shvatio po kojoj cijeni. Užasnut, cijeli je sat buncao i ridao, a zatim, okrenuvši lice prema šatorskoj stjenci, sklopio oči.
Od tog trenutka želio je jedino da spava. No, i taj bijeg od stvarnosti bio je nesavršen. Stalno mu se vraćao isti san. Sanjao je vojnički bubanj položen na vrh stijene, osunčan i u tišini. Netko je napao bubanj bajunetom, sabljom i od napete kože samo su visjeli dronjci.
Tek šesnaestoga rujna Orryju je bilo dopušteno da primi prvi posjet. Dva dana ranije u Mexico City je kao pobjednik ujahao general Scott. Mirovni pregovori bili su propali, rat je bio nastavljen, no uskoro se neprijatelj predao.
− Zdravo, Orry.
George približi poljskom krevetu sanduk za municiju i sjedne na njega. U Orryjeve obraze vratilo se rumenilo, lice mu je bilo obraslo gustom bradom, no oči mu bijahu ugasle. Preko lijevog ramena navukao je prljavu plahtu ne bi li sakrio zavijeni batrljak.
Nakon duge šutnje, konačno je progovorio.
− Zdravo, George. Čujem da smo pobijedili. George kimne glavom.
− Čeka te unapređenje. Sad si pravi poručnik. Ja također. Naš prijatelj Bent, nažalost, postao je major.
Rekoše mi da smo svi pokazali neviđeno junaštvo na cesti za Churubusco.
Nasmijao se ironično, no Orry ostade ozbiljan. Buljio je u strop šatora. George je nervozno okretao kapu u ruci.
− Kako se osjećaš?
− Oh, ne znam. Orryjev je glas bio bezizražajan tako da prijatelj nije mogao procijeniti što odgovor znači. George je sjedio nepomično, držeći sa obje ruke kapu. Poželio mu je pričati o zadnjim borbama prije pada Mexico Cityja, no očito nije bilo pravo vrijeme za to. Hoće li ikada biti?
Negdje pred šatorom začuje se zvuk usne harmonike. George prepozna melodiju Zip Coon. U zadnje vrijeme neki su momci pjesmu prekrstili u Turkey in the Straw. Poželio je izjuriti napolje i zadaviti svirača. Pjesma je oduvijek odisala poletom i strašću, oduvijek je podsjećala čovjeka na užitke života, pogotovo ako je bio zdrav i čitav.
Orry pogleda Georgea.
− Mislim da bih ti se trebao zahvaliti što si mi spasio život, ali ležeći ovdje često sam pomišljao kako bi bilo bolje da si me ostavio na cesti.
S prizvukom oštrine u glasu, George odgovori: Oh, Orry, ne sažaljevaj se toliko. Živ si, a život je ipak dragocjen.
− Da, ako ti je do nečega stalo, složi se Orry. No, shvatio sam da zapravo nikad nisam imao izgleda kod Madeline. Izgubio sam je i prije nego što smo se sreli. Jedino što mi je bilo preostalo, i što sam žudio, bila je vojnička karijera. Sad sam ostao i bez toga.
− Ali, vratit ćeš se kući.
Kad je spazio bol u Orryjevim očima, George shvati da se ponaša kao zadnja budala.
− Da, vratit ću se. I što onda?
Ljutnja preplavi Georgea. Potisne je, jer bio je svjestan da bjesni na sebe. Sve je zabrljao, nije uspio ohrabriti prijatelja. A ako on ne može obodriti njegov duh, tko može?
Pokuša još jednom.
− Obići ću te sutra. U međuvremenu, odmori se i saberi. Uskoro ćeš se osjećati sasvim...
Zastane u pola rečenice i pocrvenje. Nesvjesno je segnuo da uhvati Orryja za ruku. Lijevu ruku.
Postao je svjestan što čini tek kad mu je ruka bila nekoliko centimetara od plahte.
Orryjeve tamne oči kao da su govorile: Zar ne vidiš? Nisam poput tebe, zato se ne pretvaraj da jesam.
Dok se prevrtao na ležaj u okrenuvši leđa prijatelju, tiho je promrmljao: Hvala ti što si me posjetio.
George iziđe, potpuno smeten. Nadao se da će vrijeme zaliječiti Orryjevu gorčinu i tugu, no nije bio siguran. Prijatelj mu je bio uskraćen za jedine dvije stvari koje je iskreno želio u životu. Kako da čovjek preživi kad mu se tako nešto dogodi?
Constancino pismo spasi mu dan od potpune propasti.

Na blagom listopadskom suncu George je sjedio za stolom pred gostionicom, točno nasuprot veličanstvenoj Narodnoj palači u Mexico Cityju. Sa svakog stijega vijorila se američka zastava. S njim za stolom sjedili su Pickett, Tom Jackson i Sam Grant. Nakon nekoliko mjeseci sva četvorica bila su zajedno.
Pred Pickettom, Grantom i Georgeom stajalo je nekoliko praznih pivskih čaša. Pred Jacksonom stajala je jedna čaša napunjena vinom. Stalno je mučio muku zbog probave i uvijek bi naručio čašu vina ostavivši je netaknutu. Meksikanci su bili neobično radosni, iako je rat završio njihovim porazom. Vlasnici radnji i gostionica brzo su preboljeli gubitak rata i trudili su se da izvuku što više koristi od pobjednika. Američka je vlada, povodeći se za Evropljanima, dijelila medalje šakom i kapom, označavajući gotovo svaku bitku, izgubljenu ili dobivenu, svejedno. Pickett, koji je bio u jedinici Roberta Leeja, na prsima je nosio odličje zarađeno u bici Churubusco.
− Ne govorim ovo zato što sam Virdžinac, ali Bob Lee najsposobniji je čovjek u ovoj vojsci. Posljednji i najupečatljiviji dokaz za to bio je ono što je učinio kod Pedregala.
Pickett je mislio na područje vulkanskih stijena na kojemu su Amerikanci, prilazeći Mexico Cityju, beznadno zapeli. Svi su tvrdili da se tuda ne može proći, no Lee i Pierre Beauregard pošli su da izvide i ustvrdili suprotno. Nitko im nije vjerovao. Uza sve, počelo je i žestoko nevrijeme s grmljavinom. Lee se dobrovoljno javio da prijeđe Pedregal i ponese važnu poruku za generala Scotta. Projahao je sve nazubljene vrhunce i strme klisure, a put su mu jedino osvjetljavali povremeni blijeskovi munja.
− Slažem se, rekao je Grant i otpio gutljaj piva. Ne znam niti jednog tako mudrog i smionog oficira.
Hvala bogu da nije na protivničkoj strani.
Općenito uzevši, u posljednjih šest mjeseci oficiri školovani u Akademiji pokazali su svoju vrijednost.
Čak je i Elkanah Bent odlikovan kao junak. George je znao da ga nitko ne bi podržao u pokušaju da optuži Benta za nesposobnost i namjerno slanje ljudi u smrt.
Svatko od četvorice prijatelja za stolom nekoliko je puta u ratu dokazao da iz West Pointa uglavnom izlaze hrabri i dobro obučeni oficiri, pomislio je George. Grant, na primjer, zajedno s kapetanom Robertom Andersonom, bio je među prvima iz Trećeg artiljerijskog pri osvajanju tvrđave Molino del Rey. Kasnije, u napadu na grad, bez ičije je naredbe odvukao jednu haubicu na crkveni zvonik koji je gledao na San Cosme, jedna od gradskih vrata.
Jackson se nekoliko puta istakao, posebno pred sjevernim zidom Chapultepeca, gdje je sam samcat bio posada lakog topa. Svi su izginuli, pa je on punio, ciljao i gađao iz topa. Za vrijeme iste bitke, akademac, poručnik Lewis Ajmistead, pao je ranjen pokušavajući istaknuti zastavu na gradskim zidinama. Podigao ju je nastavljajući se penjati drugi akademac, James Longstreet. I on je bio ranjen.
Na vrh zidina zastavu je donio i istakao George Pickett.
Uskoro se George počeo vrpoljiti. Prijateljima se nije prestajalo piti, a on je u džepu imao dva neotvorena pisma. Jedno je bilo od Constance. Razgovor za stolom skrene na manje zanimljive teme, pa George izvuče i otvori pismo. Kad ga je pročitao, nasmiješio se i pažljivo spremio u džep. Stavit će ga među sva ostala koja je čuvao pohranjena.
− Od koga je?, upita Grant. Od drage? George kimne glavom.
− Kaniš li je oženiti?
− Mogao bih. Potapše se po džepu s pismom. Još me uvijek voli.
− Naravno nasmije se Pickett. Vatreni heroj. Tko ga ne bi volio. Svi smo, barem još ovaj mjesec, ratni heroji. Čak i u Kongresu tako misle.
Ozbiljni Jackson pročisti grlo.
− Je li tvoja djevojka katoličke vjere?
− Da, odgovori George. Zašto pitaš?
− Samo da te podsjetim. Ako oženiš katolkinju, karijera ti neće imati blistave izglede. Postao sam toga svjestan ovih dana jer se, ovaj... ah, jer se udvaram jednoj ovdašnjoj djevojci.
Pickett se nagne, zinuvši: Ti, Generale? Udvaraš se senjoriti. Jackson porumeni i zabulji se u vinsku čašu.
− Da, imam tu čast. No, bojim se da vjenčanje ne dolazi u obzir. Bog je stvorio sve ljude jednakima, ali u očima vojne vrhuške, kao i većine Amerikanaca, izgleda da su katolici manje jednaki.
Grant i Pickett se nasmiju, no George ostane ozbiljan. Volio je Constance i odlučio da pitanje vjere nije važno. No, znao je da će imati problema. Pokušao je da nitko to ne primijeti dok je govorio.
− Ne zanima me karijera. Za manje od tri godine zauvijek ću skinuti uniformu.
− Sasvim dovoljno da ti zagorčaju život, rekao je Grant.
− Pogotovo naš voljeni major Bent, dodao je Pickett.
Sa obližnje katedrale zazvoniše zvona. S krova Narodne palače poletje jato golubova. Sunce kasnog popodneva obasjavalo je stolove pred gostionicom. Zadnji dio razgovora pokvari Georgeovo zadovoljstvo zbog ponovnog susreta s prijateljima.
Možda je nešto veselije u drugom pismu poslanom iz Lehigh Stationa, pomisli George. Dok su Grant i Pickett naručivali još jedno piće, George polomi voštani pečat i preleti očima prvih nekoliko redaka majčina krasopisa. Odjednom problijedi.
− Nešto nije u redu, Panj?
Prazno je pogledao u Granta.
− Moj otac. Prije osam tjedana udarila ga je kap. Mrtav je.

Iza kratkog pisma Maude Hazard, slijedilo je opširno Stanleyjevo pismo. Stanley je molio mlađeg brata da podnese molbu za ostavku na vojnu službu i požuri kući. Hazardova željezara bila je pregolema da bi njome upravljao samo jedan čovjek, pogotovo sada kad su otvorili novi pogon. William Hazard ga je zamislio, nadgledao njegovu gradnju i boreći se za novu opremu, preminuo.
Hazardova zadnja novina bila je trostruka valjaonica, izgrađena tako da može valjati novi profil tračnica, takozvani profil “T”. Taj novi tip tračnica brzo je zamjenjivao dotadašnji, stari profil “U”, uobičajen za američke željeznice. U pismu Stanley je još jednom istakao kako se otac upustio u avanturu i proširio posao, jer je slična konkurentska valjaonica otvorena u Danvilleu u Pennsylvaniji.
Da je itko njega pitao, pisao je Stanley, ne bi odobrio novu valjaonicu jer je, po njemu, sve to bila novotarija ispunjena rizikom.
− Novotarija!, gunđao je George dok je Orry pakirao stvari spremajući se kući. Kakva novotarija kad Henry Cort već više od dvadeset godina to isto radi u Fontleyu u Engleskoj. Moj malodušni brat vjerojatno bi cvilio o novotariji i riziku i za deset godina, kad bi već cijela zemlja bila ispresijecana novim prugama i kad tržište ne bi trebalo više ni metra novih tračnica.
Orry je smotao košulju i spremio je u kovčeg. Već se bio navikao služiti jednom rukom. Jedanput je samo rekao da ga batrljak omotan kožnatom kapicom boli i da zbog toga povremeno ne može spavati. O rani inače nije razgovarao. George se nije mogao sjetiti kad ga je posljednji put vidio nasmijanog.
Sjeo je na rub poljskog kreveta da se odmori.
− George, jesi li odlučio što ćeš? Od vremena kad su ga otpustili iz bolnice, nijednom nije nazvao Georgea nadimkom.
George kimne potvrdno.
− Moram biti uz obitelj ako sam im potreban. No, koliko mrzim ovu prokletu vojsku, i koliko želim vidjeti Constance, toliko nisam sretan zbog odluke. Vjerojatno stoga što sam prisegnuo da ću služiti četiri godine, a obećanje je obećanje. Ali, što mogu. Pisat ću Stanleyu i reći mu da stižem kući. Naravno, nitko još ne jamči da će me Ministarstvo rata i otpustiti. U svakom slučaju, ne tako brzo.
No, ovoga puta George se prevario. Dan prije Orryjeva odlaska stiglo je novo Stanleyjevo pismo. U njemu je stajalo kako je Stanley povjerio Georgeov slučaj svom novom prijatelju, demokratskom senatoru iz Pennsylvanije Simonu Cameronu.
− Taj je senator pravi primjerak ljudi zbog kojih Demokratska stranka u našoj državi smrdi do neba, rekao je George Orryju. Pokvaren je kao zmija i sramoti cijelu stranku. Stanley se oduvijek zanosio mišlju da se počne baviti politikom, ali nisam ni sanjao da bi se mogao spetljati s nekim poput Camerona.
− Ima li tvoj brat smisla za politiku?
− Ja mislim, Orry, da čovjek ulazi u političke vode kad je nesposoban da se bavi nekim časnim poslom.
A odgovor na tvoje pitanje je “ne”. Moj brat nikad nije pokazivao znakova posebne pronicljivosti ili inteligencije. Camerona zanima Stanley samo zbog jednoga... zbog veličine bankovnog računa.
Potegnut će neke veze u Washingtonu... Bože sveti! George lupi šakom o dlan. Baš kao da govori Bent. Pisat ću Stanleyju i reći mu da smjesta odustane od toga.
Idućeg jutra prijatelji se pozdraviše. Orry je putovao vlakom prema obali, vlakom koji je prevozio ranjenike i dobrovoljce koji su se vraćali kućama.
Za obojicu je trenutak rastanka bio mučan. Orry je pitao Georgea hoće li navratiti do Mont Royala kad se bude vraćao kući, na Sjever. George je rekao da će pokušati. Nije baš gorio od želje da vidi prijatelja kako sve više i više propada. Orry je bio mršav kao smrt. Izgubio je više od deset kilograma.
Izgledao je iscrpljen, utučen i poražen, dok je odlazio prema vagonu koji je bio određen za pokretne ranjenike.
Protestno pismo George je poslao prekasno. Nakon tri tjedna, pozvao ga je kapetan Hoctor.
− Stigla je naredba vezana uz vaš slučaj, specijalno poslana iz ureda ministra Marcyja. Nisam znao da sinovi bogatih željezara imaju takve veze da im slučajeve rješavaju po hitnom postupku.
Ova ironična primjedba utopi se u Georgeovu mrku pogledu. Hoctor pročisti grlo.
− U svakom slučaju, bit ćete otpušteni iz vojske za deset dana.
Kasnije je Hoctor pokušao shvatiti zašto je dobra vijest izazvala kod poručnika bujicu najgorih psovki koje je ikad čuo. Sve u svemu, kapetan je bio sretan što se riješio oficira koji bi mu samo stvarao neprilike.

Slijedeći vlak trebao je krenuti dan poslije Georgeova službenog otpuštanja iz vojske. Dotad je najviše vremena proveo razmišljajući. Bit će najobičniji crv, ako i jednoga trenutka dopusti da ga Constancina vjera pokoleba. Iz Vera Cruza će se prvim prijevoznim sredstvom uputiti u Corpus Christi.
Noć prije polaska, zajedno s Pickettom i Grantom, George se napio do besvijesti. Probudio se sat prije svitanja, bolnog želuca, bubnjajuće glave i gorkog okusa u ustima. Sat kasnije, prvi put poslije Churubuscoa naletio je na majora Elkanaha Benta.
George požuri pored njega bez pozdrava; bojao se da, ako debela svinja progovori i riječ, ne ubije kurvinog sina.
Bent ga pozove.
− Zašto niste u uniformi, poručniče?
− Zato jer nisam više u vojsci, majore.
Georgea zabolješe sljepoočnice. Osjetio je da gubi kontrolu. Nije ga bilo briga. Stane i okrene se.
Bent primi novost razočarana izgleda. George mu se približi i nastavi.
− Čestitam na unapređenju. Zaslužio si ga nauštrb mog prijatelja Orryja Maina. Da nije bilo tebe, on bi još uvijek bio cijeli čovjek. Mogu svi misliti o tebi kao o prokletom heroju, no obojica znamo što si htio učiniti na cesti za Churubusco, majore!
− Miči ruke s mene, ti drski...
Tada ga George tresne. Ruka mu je utrnula sve do ramena. Bentov se nos rasprsne, a krv šikne kao iz vodoskoka. George se okrene i polako, ali čvrsto otkorača. Bent je sjedio okamenjen, krvav i uplašen, ni ne pomišljajući da uzvrati udarac.
Georgea je šaka boljela kao da ju je slomio, ali još nikad u životu nije osjetio da bol može biti izvor takva zadovoljstva.

13


George je stigao u Corpus Christi krajem listopada. Zrak je bio rezak i hladan, čak i oko podneva. Kad je s brodića zakoračio na pristanište, u rano poslijepodne, sunce je već zalazilo. Kuće su bacale duge sjene, a blaga i treperava dnevna svjetlost nedvojbeno je označavala da je jesen odmakla.
Krajolik je odisao melankolijom koja je godila Georgeu. U Meksiku je postao svjestan smrti i za mladića njegovih godina postao je neuobičajeno ozbiljan; sve češće je razmišljao o prolaznosti života.
To je valjda cijena, pomisli, koju čovjek plaća sudjelujući u ratu. Bez obzira izlazi li iz njega kao pobjednik ili poraženi. Naučivši nešto novo o životu i smrti, nije mu bilo ni na kraj pameti da to zaboravi.
Zato je i došao ovamo, istoga dana kad je stigao u Vera Cruz.
Na pristaništu ga nitko nije čekao. To mu još više pokvari raspoloženje. No, iznenadan usklik razgali mu srce.
− Ovdje sam, George!, i idućeg trena spazi Constance kako dolazi iza ugla zgrade na kraju mola.
Na sebi je imala jednu od onih modernih krinolina čvrstog obruča koja se, kad je potrčala, ljuljala naprijed-natrag poput broda na valovima. Haljina je bila smaragdne boje i lijepo joj je pristajala.
− Oprosti što kasnim. Ostala sam malo duže da se dotjeram... željela sam biti lijepa za tebe... a tada sam otkrila da čovjek ovako obučen jednostavno ne može trčati. Oh, tako sam te željela sačekati na pristaništu...
Smijala se i plakala istovremeno. On odloži kovčeg. Njena ga ruka dotakne po ramenu, a zatim po obrazu, kao da se željela uvjeriti da ne sanja, da je zaista živ i zdrav, te da je sve one ratne strahote ostavio za sobom.
− Bilo mi je užasno kad sam čula za tvog oca. Nisam vjerovala da ćeš imati vremena da svratiš k nama.
− Otac je pokopan prije nekoliko tjedana. Ovih nekoliko dana ništa ne mijenjaju. Želio sam, gotovo se gušio riječima, želio sam te nešto važno upitati.
− Što?, osmjehnula se, sluteći kakvo je pitanje.
− Mislim da bih najprije trebao razgovarati s tvojim ocem.
− Čeka nas. Ali prvo me poljubi.
Pustila je skute svoje haljine koje je držala i zagrlila ga. Zbog čvrstog obruča, George se morao nagnuti naprijed i tek je tada mogao obaviti ruke oko nje. Kovčeg nestade pod njenim skutima, no nije ih bilo briga. Nisu marili ni za ljude na pristaništu koji zastadoše i zagledaše se u njih. Jedino do čega je Georgeu bilo stalo tog trenutka čuo je dok ga je grlila i šaputala.
− Oh, George... tako si mi nedostajao. Neizmjerno te volim.

Dok je Constance postavljala stol, George je prošetao s njenim ocem. Pitanje koje mu je želio postaviti nije iznenadilo odvjetnika.
− Očekivao sam da ćete se uskoro poželjeti vjenčati. Danima se pripremala za tvoj dolazak. Jesi li primijetio sve primjerke časopisa Godey uz njen šivaći stol? Svi ti uzorci, modeli i ostale ženske stvari za udaju. Jadno dijete, potpuno me izludila šivenjem i naprscima... Pa ako to nije zaljubljenost, onda ne znam što je.
Zaustavio se na ulici i okrenuo prema Georgeu.
− Nemam ništa protiv, no imam jedno pitanje, i to ozbiljno. Kako stoje stvari s razlikom u vjeri?
− Razgovarat ću s Constance, ima li nekih posebnih želja. Učinit ću sve po njezinoj želji.
− Drago mi je da to čujem. No, hoće li je isto tako primiti i tvoja obitelj?
− Siguran sam, slagao je George.
− Tada pristajem da se uzmete.
− Oh, hvala vam, gospodine...
− Pod jednim uvjetom. Flynn podigne ruku i upre prstom prema obzoru. Vjenčajte se na Sjeveru.
Ovo je isuviše jadno mjesto za svadbu. Osim toga, rado bih na put. Već mi je dosta toga da slušam ljude kako govore za kongresmena Wilmota da je vražji sluga. Rado bih čuo i drugu stranu.
− Čut ćete je, obeća George uz osmijeh.
Obojica krenu natrag, jer ih je Constance pozvala na večeru.

Kasnije te večeri George i Constance zaljubljeno su hodali duž obale. Ona je obukla dugačku, krznom obrubljenu pelerinu, više lijepu nego toplu. George je obgrli ne bi li je uspio barem malo zagrijati. S mora je puhao svjež povjetarac svijajući morsku trsku što je rasla na pješčanim brežuljcima. Zvijezde su treperile u vodi. Na pučini zaljeva valovi počeše dobivati male, bijele krijeste.
− Na Sjeveru je hladnije nego ovdje, rekao je. Bojim se da će ti nedostajati toplo podneblje.
− Tada ćeš se morati potruditi da me zagriješ u krevetu.
George pročisti grlo, pokušavajući prikriti zbunjenost zbog njenog zadirkivanja. Bila je otvorena djevojka i to je kod nje volio, no često bi izgovorila nešto što bi uskogrude ljude moglo sablazniti. Nadao se da će njegova obitelj shvatiti tu otvorenost.
− Zaista, nastavila je, baš će biti ugodno naći se u kraju gdje ne moraš propješačiti tisuću kilometara da bi naletio na nekog abolicionistu. Poslije vjenčanja mogla bih se uključiti u pokret. Zastali su na vrhu pješčanog brežuljka i zagledali se u beskraj zaljeva. Misliš li da će se tvoja obitelj tome protiviti?
Nasmijao se.
− Bi li ti odustala da se oni usprotive?
− Ne bih. Ne bih odustala i da se ti usprotiviš.
− Odlično. Kad bi odustala, ne bi bila djevojka u koju sam se zaljubio, reče George i poljubi je u obraz.
− Nisi mi odgovorio što bi rekla tvoja obitelj.
− Constance, jednom kad budemo vjenčani, ti ćeš biti moja obitelj. Samo ti i netko tko će pripadati oboma.
Sretna, priljubi svoje usne uz njegove: Trudit ću se da te ne iznevjerim, tamo gore.
− Ne možeš me ni u čemu iznevjeriti. Volim te.
Obišao je oko nje i s leđa je obujmio rukama oko pasa. Stao je na skute njene haljine, no ona nije marila. Oslonila se na njega.
Povukao je ruke prema gore i zaustavio ih uz njene grudi. Pomislio je da će se naljutiti, ali ona svojim rukama prekrije njegove i stisne iz uz svoje tijelo. Ostadoše tako trenutak, gledajući beskrajnu pučinu.
− Lijepo reče George. Nedostajat će ti.
− Znam da će mi katkada nedostajati. No ti bi mi nedostajao više. Okrene se licem prema njemu.
Blago i iskreno izgovori: Gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja. Tvoj narod bit će i moj narod. Prvi odlomak iz Knjige o Ruti. Ponovno prisloni svoje usne o njegove. Tako sam često čitala, da te stihove znam napamet.
Smijali su se tiho, dotičući se čelima. Njena crvena kosa plela im se oko lica poput koprenaste tkanine.
Šećući nazad, razgovarali su o praktičnim stvarima i o planovima za vjenčanje. George je rekao kako želi da mu Orry bude vjenčani kum.
− Pristat će, zar ne?
− Nisam siguran, odgovori George mršteći se. Rat mu je uzeo mnogo više od ruke. Zabrinut sam za njega. Na putu kući svratit ću do Mont Royala.

Nekoliko kilometara prije plantaže, George namiriše dim. Nebo je toga dana pred kraj studenog bilo mračno i svakog trenutka postajalo je mračnije. Zabrinut, upitao je kapetana riječne šalupe ne gori li možda neka od kuća na posjedu.
Kapetan ga pogleda kao neznalicu.
− Sumnjam, gospodine. Vjerojatno spaljuju strništa.
Zrak je bio ispunjen graktanjem nevidljivih ptica. Crni oblaci dima valjali su se nad vrhovima drveća i nad rijekom. George počne kašljati. Kad je šalupa pristala, na molu nije vidio Orryja, iako mu je pisao da stiže.
Nije bio siguran treba li okriviti poštu ili prijateljevu rastresenost. Iskrcao se na pristanište, a dim ga je gušio i grizao za oči. Pomislio je da se ponovno vratio na ratište.
S tri metra visoke hrpe naslaganih bačvi s rižom, skačući, sjurila se neka prilika. George ustukne i uhvati dah. Usiljeno se nasmije.
− Nasmrt si me prestrašio, Charles.
− Oh, reče dječak koji je skočio. Mislio sam da si me primijetio tamo gore. Nije se ispričao.
Georgeovo srce počelo je normalno tući. Nećak Charles nastavi: Orry me poslao da te sačekam. Ima posla na polju Hull.
− Čeprkao je golemim bowie nožem prljavštinu ispod nokata.
Jedan stariji kućni sluga trčkarao im je ususret. Charles se namršti i povika: Cicero, požuri ili ću ti iščupati crijeva. Digao je ruku i zavitlao nožem. Stari Crnac počne zapomagati i bježati ne gledajući kamo trči. Promaši rub mola i pljusne u vodu. Charles potrči do njega.
− Bože dragi, Cicero, samo sam se šalio.
− Otkud sam mog’o znat’? prostenja Crnac dok mu je Charles pomagao da iziđe iz vode. Vid’o sam da juriš neke s tom groznom spravom.
Charles se nasmije i zatakne nož za pojas.
− Jurim samo Smithove i LaMotteove, nikad Crnce. A sad se primi posla i ponesi torbu gospodina Hazarda.
Sa starčeva lica i odijela cijedila se voda. Iz poderanih cipela virili su mu smeđi prsti. Podigao je Georgeovu putnu torbu i požurio, ne želeći se više objašnjavati s nećakom Charlesom.
− Hajdemo, rekao je dječak još se uvijek zabavljajući.
Nije mogao imati više od jedanaest godina, no izgledao je četiri-pet godina stariji. Narastao je desetak centimetara otkad ga je George posljednji put vidio, a ramena su mu se muškarački proširila. George je poželio da izgleda barem upola snažno i upola lijepo kao taj momak.
Charles ga je poveo uz nasipe koji su dijelili velika, četvrtasta polja. Dim se dizao s lijeve strane, sa tri polja. Na svakome su robovi motikama razvlačili zapaljene busenove suhog šipražja, ne bi li tako zapalili cijelo strnište. To su radile žene. Haljine su im bile podvezane iznad koljena, a maramama su pokrile kosu. U daljini George vidje Salema Jonesa kako sjedi na mazgi. S batinom i bičem nalikovao je kakvom mramornome konjaniku.
George posluša Charlesov savjet i na usta pritisnu maramicu. Crnkinjama izgleda vrućina i dim nisu smetali. Vjerojatno ovaj posao rade godinama, pa im više i ne smeta, pomisli George. Kad bi se vatra naglo proširila, žene bi potrčale do najbližeg jarka s vodom i skočile na sigurno.
− Uhvatit će te vatra!, čuo ih je kako viču jedna drugoj. Potrči!
Cičeći i smijući se, potrčale su i ostale. Georgeu to nimalo nije ličilo na zabavu. Više je nalikovalo slici pakla. No, valjda je paljenje strništa unosilo malo uzbuđenja u monotoniju života robova na plantaži.
− Nije više daleko, rekao je Charles i skrenuo prema polju koje je već bilo spaljeno. Na njemu su se velika jata vrana i divljih pataka bučno obrušavala na tlo. Traže zaostala zrna, odgovori Charles na Georgeovo pitanje. U vrijeme žetve Mainovi bi se borili protiv ptica, a u vrijeme paljenja strništa računali su na njihovu pomoć.
Glasni udarci čekića privuku Georgeovu pažnju. Na nasipu uz rijeku spazi Orryja, jedinog bijelca između šest Crnaca. Orry je zabijao čavle u vrata na jednom od ispusta. Nervozni Crnac namjestio bi čavao i brzo se povukao prije nego što je Orry udario čekićem.
Zašto, za ime boga, Orry sam radi taj posao kad je bogalj?, upitao se George. Tada shvati da Orry radi s toliko zanosa baš zato što je bogalj.
Orry konačno završi posao. Okrenuo se k prijatelju koji je stajao u blizini.
− Zdravo, George. Oprosti što te nisam sačekao. Ovi momci bi samo zabrljali popravljajući ispust.
Morao sam im pokazati kako se to radi. Bacio je čekić ne vodeći računa hoće li tresnuti nekom od robova na nogu.
George se zaprepasti vidjevši Orryja izbliza. Izgledao je mnogo stariji. Mršav, mrk, gotovo biblijskog lica. Raščupana brada dosezala mu je do pola grudi. Lijevi rukav prljave bijele košulje bio mu je prikačen o rame.
− Kako si?, pitao ga je George dok su hodali prema velikoj kući.
− Zaposlen, gotovo procijedi Orry. Pokušavam se radom uključiti u svakodnevni život. Što brže to bolje. Otac je prestao da sve radi sam, a Cooper odlazi. Da budem točniji, odlazi noćas, poslije večere.
George se namršti.
− Kamo ide?
− U Charleston. Prešutni dogovor sa ocem. Neka vrsta samoprogonstva, recimo. Cooper se više nikako ne slaže sa ocem. Glavom mu se vrzma previše radikalnih ideja i obojica su postali svjesni te istine.
Cooper je predložio da se odseli prije nego što situacija postane još nepodnošljivija.
Loša novost; nije čudo što je Orry tako razdražljiv.
− Hoće li se negdje zaposliti?
− Da, čeka ga posao. Prije godinu dana jedan je čovjek dugovao ocu prilično novca i nije mogao vratiti dug. Ustupio je u zamjenu jedino što je imao... malu tvrtku za prijevoz i prodaju pamuka. Ništa naročito: dva stara parobroda s kotačima, polusrušeno skladište i pristanište. Otac ne bi dao ni novčića za tako nešto. Zato se i nije bunio kad je Cooper predložio da on preuzme i vodi tvrtku. Drago mi je što te vidim, George, ali nažalost nisi izabrao dobro vrijeme za posjet Mont Royalu. Ovih dana ljudi samo reže i urlaju jedni na druge.
Uključujući i tebe?, pomisli George, ali ne upita. Kako može tako izgledati, ispijenih obraza i upalih očiju? Pogled na prijatelja ispunio ga je tugom.
− Morao sam navratiti, objasnio je. Spazi da nema Charlesa i otkrije ga na obližnjem polju kako se cereka i tapše po stražnjici Crnkinju dvostruko stariju od njega. Kanim oženiti Constance. Želio bih da mi budeš vjenčani kum.
− To je divna novost. Čestitam. Orry mu ne stisne ruku, niti zastane. Zabaci ruku i potraži maramicu u stražnjem džepu hlača.
− U drugom ti je džepu, reče George i pokuša je dohvatiti.
− Mogu i sam, odgovori zlovoljno Orry i protegne ruku preko križa. Uhvati vršak maramice i izvuče je iz džepa.
− Hoćeš li mi bili kum, Orry?
− Što? Oh, da, naravno. Ako ne bude previše posla. Nadam se da ti neće smetati što ćeš večerati zajedno sa ocem i Cooperom. Neće biti baš veselo.
Ništa na Mont Royalu više nije veselo ovih dana. George požali što je uopće dolazio. Odlučio je otići što je prije moguće.

Večera je bila mučna, baš kao što je Orry predvidio. I Tillet je izgledao mnogo stariji od posljednjeg susreta. Posvetio se razgovoru s Cooperom o maloj tvrtki, no i stranac je mogao shvatiti da Tilleta razgovor, a i tema, uopće ne zanimaju. Jednostavno je želio razgovarati o nečem neutralnom što neće izazvati prepirku.
Cooper je, pak, s poletom govorio o planovima da tvrtku osposobi i počne ostvarivati dobitak.
− Svake godine iz ove države brodovima izvoze sve više i više pamuka. Treba se uključiti u tu trgovinu i nešto zaraditi.
− Pa, učini što možeš, odgovorio je Tillet slegavši ramenima.
Orry je jednom rekao kako Tillet mrzi pomisao o razvitku pamučne industrije u Južnoj Karolini. Imao je osjećaj da to ugrožava plantažere riže, osobito Mainove. Držao je sve pamučare skorojevićima bez rodovnika, iako je jedan od najistaknutijih i najbogatijih ljudi u državi, Wade Hampton iz Millwooda, uzgajao pamuk na plantažama.
Sve je to Cooper osjetio u očevoj rečenici i zato oštro odgovori: Možete računati s tim. Clarissa uzdahnu i potapša ga po ruci. Tillet ne obrati pažnju.
Za vrijeme večere Ashton, gotovo već djevojka, neprestano je zurila u Georgea. To ga učini nervoznim. Brett lupi laktom sestru ne bi li prestala buljiti. Ashton povuče Brett za kosu, na što Tillet bijesno prasne i obje ih istjera iz sobe, šaljući Clarissu za njima ne bi li ih kaznila.
Kad su i ostali izišli iz kuće, Brett je crvenih očiju zatomljivala jecaje. Stigla je kočija. Ashton je drsko gledala u oca, sa izrazom mržnje na licu. Ako je to dijete gajilo neke osjećaje, svi su bili izvitopereni, pomisli George.
Nećak Charles sjedio je leđima oslonjen o stup, rezbareći štap. Neočekivano razdražljivo, Clarissa ga pecne po uhu.
− Ustani i pozdravi se s bratićem, Charlesov pogled bio je pun mrzovolje.
− Pokušavam završiti rezbariju. Orry mu naglo pristupi.
− Ustaj! Sagne se i uhvati ga za mišicu. Tako ga je naglo podigao da Charles zajauče, a zatim se bijesno zagleda u Orryja. Orry mu uzvrati bijesno, ne trepnuvši.
George pogleda Orryjevu ruku. Izgledala je izuzetno jaka, mišićavija nego što se mogao prisjetiti.
Činilo se da ju je Orry vježbom ojačao.
Charles je promrmljao “zbogom” Cooperu, zatakao nož za pojas i počeo trljati mjesto na ruci gdje ga je Orry bio zgrabio. Poslije pet minuta, kad je kočija krenula, još je uvijek trljao ruku.
Te je noći George rekao Mainovima da će sutra ujutro morati krenuti za Pennsylvaniju. Orry je rekao da će ispratiti prijatelja do male željezničke stanice. George je spavao nemirno i probudio se u cik zore. Obukao se i izišao iz sobe. Pretpostavljao je da nitko nije budan osim robova koji su ga morali dočekati s vrućom kavom, no iznenadio se kad je čuo glasan razgovor u prizemlju kuće, razgovor gospodara, a ne robova. Tillet, Clarissa i Orry bili su budni. Zašto?
Požurio je niz široko stepenište i našao sve Mainove okupljene u blagovaonici. Vani su se prve zrake dana probijale kroz krošnje drveća. Po livadama se vukla niska magla, a na travi se bjelasao mraz.
− Dobro jutro, George rekla je Clarissa. Nikad je nije vidio nepočešljanu, a sad joj je kosa bila raspuštena. Uvijek je bila uredno odjevena, a sad se ogrnula starom, izblijedjelom kućnom haljinom.
− Dobro jutro, odgovorio je želeći pitati zašto su se svi okupili, zar je netko noćas iznenada umro?
Tillet se zavalio u stolicu, izgledajući stariji nego ikad. Uz ruku mu je stajala šalica s vrućom kavom. Orry duboko uzdahne i obrati se prijatelju.
− Nema smisla da krijemo od tebe. Cijela plantaža je na nogama. U posljednje vrijeme jedan nam klipan samo zadaje brige. Crnac po imenu Priam... sjećaš ga se?
George kimne glavom; kako bi mogao zaboraviti vriskove one noći.
− Pa, nastavi Orry, čini se da je pobjegao. Uslijedila je mučna tišina, i tad s pladnjem biskvita i vrčem divljeg meda uđe mlada Crnkinja. George se sjećao djevojke. Uvijek je bila vesela i sa svakim bi se našalila. Toga jutra ušla je pognute glave i oborena pogleda. Trudila se da korača nečujno.
Kad je otišla, kroz odškrinut prozor George začuje uzbuđene glasove. Uz ljetnu kuhinju razgovarala je kućna posluga. Nije čuo smijeha. Grijeh jednog roba, bio je grijeh svih. Ali, nisu samo robovi bili zabrinuti. U blagovaonici je vonj straha bio jednako jak kao i vonj toplih biskvita.
− Što se dogodilo, tata? Zašto su svi budni? Neočekivani glas sve ih trgne. Brett je stajala na stepenicama, u dugoj spavaćici, blijeda lica.
− Jedan od crnčuga je pobjegao. Uhvatit ćemo ga. Idi natrag u krevet.
− Koji, tata? Tko je pobjegao? Tillet tresne šakom po stolu.
− Vrati se u sobu!
Brett odjuri. George je čuo tapkanje bosih nogu na stepenicama. Clarissa premjesti svoj stolac.
Prekrižila je ruke i zagledala se u sjajno ulašteni stol. Orry je šetkao ispred prozora.
Zora je raspršila maglu. Tillet dlanovima protrlja obraze i podočnjake. George zagrize biskvit, osjećajući se sasvim zbunjeno. Zbog čega je ovo troje odraslih ljudi tako uznemireno? Zbog toga što je jedan čovjek pobjegao? Zbog njegove slobode? Zar je sloboda tako neprihvatljiva ideja? Zar se nisu Mainovi preci borili protiv Engleza za slobodu, i to baš u ovoj državi?
Uskoro shvati da su sva ova pitanja potpuno besmislena. Mainovi su se borili za slobodu bijelaca, za nešto čemu su se svi divili. Sloboda za Crnce nešto je sasvim drugo. Toga se treba bojati, pogotovo zbog posljedica. Konačno, George je počeo razumijevati neke od južnjačkih dvojbi. Počeo je shvaćati kako su sami sebe sputali šireći robovlasništvo. Niti jednom robu ne smije se dopustiti da pobjegne, jer ako jednom uspije, pokušat će i ostali. Na tisuće njih. Mainovi i svi ostali bili su zatvorenici sistema koji su sami ustanovili i na kojem su gradili svoj uspjeh i probitak. A bili su i zatočenici straha. Sažalijevao je Orryjevu obitelj, ali ih je prvi puta i prezirao.
Zvuk konjskih kopita trgne Tilleta. Skočio je na noge i pojurio prema prozoru. Dojahao je Salem Jones, i već idućeg trenutka upao je u kuću. Nadglednik je izgledao zadovoljno i suspregnuo je osmijeh govoreći: Još uvijek ni traga od klipana. Posljednji put su ga vidjeli jučer, prije mraka. Pretražio sam mu kolibu.
Sad mi je jasno zašto je stalno pravio neprilike. Bacio je brz, otpužujući pogled prema Clarissi. Tilletu ne promakne nadglednikov pogled.
− O čemu govoriš?, upitao je. Jones posegne pod kaput.
− O ovome. Našao sam je skrivenu u Priamovoj slamnjači. Zavitlao je prljavu, zgužvanu knjigu na stol. Svi se skupiše da je pogledaju. Valjda ju je čitao prije nego što je pobjegao. Eto odakle mu ideje. Ideje o tome kako loše postupaju s njim. George reče: Mislio sam da robove nitko ne uči čitanju.
− Obično ne, rekao je Orry.
− Priam je bio izuzetak, dodao je Tillet ne pogledavši svoju ženu. Gospođa Main držala je kako Priam, dok je još bio dječak, mnogo obećava. Da pokazuje bistrinu i da je miroljubiv. Možda je bila u pravu što se prvoga tiče, ali u ovom drugome... Ovaj, ne krivim tebe, Clarissa.
Konačno pogleda svoju ženu. Bilo je jasno da joj pripisuje svaki djelić krivice. Dozvolio sam ti da učiš Priama čitanju i računanju, nastavio je Tillet. Bila je to užasna greška. Okrenuo se prema Georgeu. Sad vam je valjda jasno zašto Jug mora imati zakone koji Crncima zabranjuju da se obrazuju. Čak i Biblija, ako je čitaš drugim očima, može biti izvor pobunjeničkih ideja.
Orry podigne knjigu.
− Tko je donio ovo smeće na plantažu?
− Ne znam, odgovori Tillet. No, pobrini se da je spale.
George uspije prepoznati knjigu. Vidio je jedan primjerak kod kuće, prije nekoliko godina. Na koricama je bio ugraviran znak Američkog proturobovlasničkog udruženja New Yorka i naslov “Američko robovlasništvo onakvo kakvo jest”. Velečasni Theodore Weld tiskao je knjižicu 1839. godine. Bila je to zbirka izvadaka iz zakona o robovlasništvu, svjedočanstva odbjeglih robova i najgrozniji citati južnjačkih robovlasnika koji su branili robovlasništvo, niječući mučenje i izrabljivanje Crnaca. Georgeu je Virgilia rekla kako je Weldova knjiga najznačajniji i najutjecajniji proturobovlasnički dokument ikad tiskan u Sjedinjenim Državama.
Clarissa reče: Zar nije dovoljno upiranja prstom u krivce, Tillete? Pitanje je što predlažeš da se učini?
Salem Jones progovorio je prvi.
− Ispitat ću Priamovu sestru, no ne očekujem previše. Uplašena je i neuka. Kad bi mi i htjela reći istinu, ne bi mogla. Ako je pitam kamo joj je brat krenuo, može odgovoriti samo jedno: na Sjever. I rekla bi istinu, pretpostavljam. Po mom skromnom mišljenju, ne preostaje nam drugo nego da se obratimo susjedima i da organiziramo posebnu naoružanu potjeru za odbjeglim Crncem.
Tillet mrgodno upita: Naoružanu potjeru?
− Dobro naoružanu, gospodine. Žalosno je, ali potrebno.
Ovaj zloduh već likuje, pomisli George.
Tillet nervozno protrlja čelo.
− Nikad u povijesti Mont Royala Mainovi nisu posegnuli za naoružanom potjerom. Za mog života, nijedan rob nije pobjegao. Niti jedan. Pogledao je Georgea tjeskobno i molećivo. Zbunjen i bijesan, George svrnu pogled. Tilletovo lice otvrdne. U pravu ste, Jones. Priam očito nije shvatio lekciju s mačkom. Ovaj put mora poslužiti kao primjer.
− Slažem se, rekao je Orry ne dvoumeći se. George se zgranuto zagleda u prijatelja. Ne trudeći se da sakrije užitak i nestrpljenje, Jones požuri iz kuće.

14


Nekoliko sati kasnije, Orry i George odjahaše do željezničke stanice. Gotovo ne progovoriše jašući puteljcima.
Orry je ogrnuo kaput, a vojni pištolj Johnson visio mu je o desnom bedru.
Magla se još uvijek povlačila uz zemlju, a narančaste zrake sunca probijale su njene pahove i davale šumi čudesan izgled. Konjska kopita meko su bubnjala po debelom sagu borovih iglica i trulog lišća.
Georgeova putna torba poskakivala je iza sedla.
Zašto je Orry bio tako šutljiv? Kao da se ljuti. Ali na koga? Na Priama? Ili oca? Ili na sve? Možda na mene?
Htio ga je pitati o Madelini LaMotte. Za vrijeme posjeta nijednom nije spomenuto njeno ime. Možda je bolje i da ne bude.
Kad su bili otprilike kilometar daleko od male stanice, šumom odjekne zvižduk. George obode konja i sustigne Orryja.
− Je li to moj vlak?
Orry izvadi teški zlatni sat iz unutrašnjeg džepa. Otvori poklopac, pogleda, pa ga ponovno zatvori odmahnuvši glavom.
− To je teretni vlak. Svakog jutra prolazi u isto vrijeme. No, još je desetak kilometara južnije odavde.
Zvuk se čuje nadaleko jer ga močvara pojačava. Putnički neće naići još dvadesetak minuta.
Pojahao je naprijed. Izjahali su iz šume, produžili uz močvaru i ponovno zašli u šumu. Uskoro izbiše na proplanak presječen tračnicama koje su se protezale s jugoistoka na sjeverozapad. Uz prugu stajala je daščara otvorena prema tračnicama.
Orryjeva procjena o udaljenosti vlaka bila je točna. Teretni je vlak bio blizu, ali ga još nisu vidjeli. Čulo se samo kloparanje kotača i šištanje lokomotive. Dok je George smirivao konje, Orry je ušao u daščaru i podigao poklopac drvenog sanduka koji je visio na zidu. Iz sanduka je izvadio crvenu zastavu. Konopcem je podigne na grubo istesani jarbol na kraju daščare.
Tako. To je signal da putnički vlak stane. Prešao je tračnice i pridružio se prijatelju baš u trenu kad se iza okuke pojavi teretnjak. Zvižduk se ponovno oglasi, ovaj put mnogo glasnije. Lokomotiva prođe mimo njih brzinom od petnaestak kilometara na sat. Ložač i strojovođa mahnuše im na pozdrav. Orry im uzvrati. George istrese iz kose čađ koja je padala svuda oko njih.
Lokomotiva je već zalazila u šumu na izlasku s proplanka. Pored njih kloparali su zatvoreni i otvoreni teretni vagoni. Orry se okrene želeći reći nešto Georgeu i spazi da prijatelj netremice zuri u nešto.
Orry vidje prijateljev izraz lica i brzo se okrene. Iz grmlja je bio istrčao Crnac i pokušavao da, trčeći uz vlak, uskoči u vagon. Orryjevo iznenađenje pretvori se u bijes.
− Priame! Stoj!
Rob je primijetio dvojicu bijelaca, ali ih nije prepoznao. Lice mu je bilo prestravljeno. Uspio je uskočiti na otvorena vrata vagona, a Orry pojuri prema konju. George nikad prije nije vidio prijatelja da uzjahuje tako brzo.
Pentrajući se i viseći na vratima vagona, Priam se okrene. Prepoznao je bradatu priliku na konju i oči mu se ispuniše divljim strahom. Hajde, ulazi, pomisli George. Unutra te neće moći pogoditi.
No, pogled na vlasnika potpuno je prestravio Priama. Legao je potrbuške na vrata vagona, batrgajući se poput ribe na suhom. Bose, prljave noge visjele su mu izvan vrata i tukle o granje uz prugu. Orry je galopirao i sasvim se približio vagonu.
Dašćući, Priam uspije uvući desnu nogu u vagon. George je mogao samo nagađati što se događa s Crncem. Vjerojatno je, osim što je bio uplašen, bio i iscrpljen, jer bi se inače odavno utrpao u vagon.
Lijeva mu je noga još uvijek visjela izvan vrata.
Orry je stigao vlak. Nagnuo se, desnom rukom uhvatio Priamov gležanj i povukao ga prema sebi.
Crnac se pokušao uhvatiti za nešto, no iverci mu se zabiše u dlanove. Orry natjera konja ulijevo, vukući Priamovu nogu. Crnac otvori šake i ispadne iz vlaka.
Tresnuo je o nasip i George je čuo kako Crnac stenje i zapomaže dok je zadnji vagon kloparao pored njega. Kočničar sa zadnje platforme zabuljio se u prizor, ali vlak nestade u šumi.
− George, pomozi mi!, pozvao je Orry dok je sjahivao i potezao pištolj. George obode konja i požuri do njih. Orry mu pruži pištolj.
− Drži ovo i uperi u njega. Pucaj ako se pomakne. Priam pogleda preko ramena. Georgea užasne bol i jad u Crnčevim očima.
− Gos’n Orry... molim vas, gos’n Orry...
− Ne cvili preda mnom, upadne Orry skidajući uže sa sedla. Znao si što radiš kad si pobjegao. Ustaj i stavi ruke na leđa.
− Gos’n Orry, ponavljao je Priam, pokušavajući se osoviti na noge. Sva pobuna i otpor nestali su. Jad i strah pretvorili su ga u molećivo dijete. Bilo je sramotno gledati odraslog čovjeka kako očajnički moli i kako mu suze teku niz obraze.
− Drži ga na nišanu, rekao je Orry ne skidajući pogleda sa odbjeglog roba. Napravio je omču i zategao je oko Priamovih zglavaka. Bio je vješt s jednom rukom kao ostali ljudi sa obje. Za kratko vrijeme svladao je mnogo toga.
George navlaži usne.
− Što će se sada dogoditi?
− Ne znam. Vjerojatno će mu osakatiti noge da više ne bi mogao bježati, ali otac je tako bijesan da će ga vjerojatno ubiti.
Priam pogne glavu.
− Oh, Isuse, Isuse.
− Prestani! Znao si kakva je kazna prije nego što si...
− Orry, pusti ga.
George se začudi kako mu je glas hrapav. Došao je do ruba provalije i nije mogao a da je ne prekorači. Sve ovo nije ga se ticalo, ali nešto ga je tjeralo da ne dopusti da roba vrate na Mont Royal i tamo osakate ili ubiju.
Na trenutak osjetio se idiotski. Priam mu nije značio ništa; prijateljstvo s Orryjem značilo mu je mnogo.
Znao je ipak da neće moći pogledati sebi u lice ako popusti.
− Što si rekao?, upita Orry, kao da je čuo da netko kaže kako sunce izlazi na zapadu ili da drveće raste naopačke.
− Pusti ga. Ne smiješ sudjelovati u ubojstvu. Orry se suzdrži da ne plane. Duboko uzdahne.
− Pobrkao si ljude i robove. Oni nisu ist...
− Vraga nisu! Ne čini to! Drhteći, George se borio da se savlada. Uspije umiriti glas. Ako ti naše prijateljstvo išta znači, poštuj ovaj moj zahtjev.
− To nije u redu. Iskorištavaš naše prijateljstvo.
− Da, iskorištavam. Da mu spasim život.
− Ne mogu se vratiti na Mont Royal i reći ocu ...
− Zar moraš išta reći?, presiječe George. Ja neću, a Priama više nikad nećeš vidjeti.
− Da, gospodine, šutit ću, brbljao je Priam, pred Bogom, gos’n Orry, kunem se da niko neće čuti ni...
− Zaveži, bogati!
Orryjev povik odjeknu u tišini. George nikad nije čuo prijatelja da spominje Boga u ljutnji.
Orry protrlja usta dlanom. Pogleda ljutito prijatelja i tada odjednom otme pištolj iz Georgeove ruke.
Isuse, ubit će ga na mjestu.
Orryjevo lice izgledalo je kao da će baš to učiniti. George je znao da se ovo što traži kosi sa svime što su Orryja godinama učili, da se kosi s Orryjem samim. Iznenada, Orry mahne pištoljem u stranu.
− Bježi!, rekao je. Bježi prije nego što se predomislim.
Priam nije čekao da mu se dvaput kaže. Velikim vlažnim očima pogleda nakratko Georgea, kao da mu se zahvaljuje. Već je idućeg trenutka trčao prema sjevernoj strani proplanka, u šumu.
Orry se okrenuo i pošao. Zatim zastade, spuštene glave. Priamovi koraci utihnuše. Sa druge strane proplanka začuju pisak vlaka.
George duboko uzdahne i krene prema prijatelju.
− Znam da nisam smio tražiti od tebe da ga pustiš. Znam da je tvoje vlasništvo, ali jednostavno nisam mogao samo stajati i dopustiti da...
Zastane. Orry je još uvijek stajao okrenut leđima.
− Jednom sam ti pokušao objasniti kako stvari stoje ovdje na Jugu. Rekao sam ti da vlastite probleme i potrebe razumijemo bolje nego stranci. Rekao sam ti da ćemo te probleme vjerojatno riješiti... samo da se stranci ne miješaju. Čini mi se da ništa od toga nisi zapamtio. Inače ne bi tražio od mene da pustim Priama. Poštovao sam tvoj zahtjev jer smo već dugo prijatelji. Ali, ako želiš da ostanemo prijatelji, ne traži više nikad bilo što slično.
George osjeti navalu bijesa, ali ga ubrzo potisne. Orryjev tihi gnjev stavio mu je jasno do znanja kakvi su uvjeti njihova budućeg prijateljstva.
− Slažem se, rekao je George. Razumijem kako ti je.
− Nadam se.
− Orry zatakne pištolj pod mišicu i posegne za satom. Bilo je još vremena za razgovor.
− Žao mi je što si nas posjetio u vrijeme kad je ovdje sve krenulo naopako. Orryjeve oči nisu više bile tako hladne. Idući put kad budeš došao, bit će drugačije. Nadam se da ću dotad biti kum na tvom vjenčanju. Hoću reći, ako još uvijek želiš...
George s olakšanjem nasloni ruku na prijateljevo rame.
− Naravno da želim. Pisat ću ti i javiti datum i sve ostale pojedinosti.
− U redu. Sretan put i pozdravi obitelj.
− Hoću, Orry. Hvala ti.
Kondukter ga je pozvao da se ukrca. Stojeći na platformi vlaka, mahnuo je Orryju. Još uvijek s pištoljem u ruci, Orry mu odmahne. Para, dim i šuma zatvoriše vidik i lik prijatelja izgubi se u daljini.
George je smjestio kovčeg i sjeo uz prozor gledajući kako borovi promiču pored vlaka. Povremeno bi se ukazala močvarna prostranstva. No, pred očima je Georgeu bio sasvim drugačiji prizor. Vidio je Priama u trenutku kad ga izvlače iz teretnog vagona i bljesak saznanja u njegovim očima, saznanja o vlastitoj smrti. Priama je trebalo kazniti jer je želio slobodu, istu slobodu u kojoj je Orry uživao jer je bio bijelac. George nikad nije mislio o sebi kao o privrženiku crnačkoj rasi, ali mu se činilo da to postaje, pogotovo kad je riječ o slobodi. Zar nije sloboda za sve ljude? Pogotovo u Americi?
Nadao se da je Orry u pravu kad je tvrdio da će Jug vjerojatno riješiti svoje probleme. Ako Jugu to ne uspije, ostali dio nacije sigurno će nešto poduzeti. Ne samo da je prvi puta to jasno shvatio, već je shvatio i razlog.

15


Nekoliko dana kasnije, na Resoluteu, Madeline je stajala u spavaćoj sobi i gledala se u ogledalu.
Patila je. Ne od fizičke boli, već od osamljenosti. Od nedostatka ljubavi. Od sve jačeg osjećaja izgubljenosti.
Prislonila je ruke na grudi, kao da će tako smanjiti bol. Stajala je jedan tren, zabačene glave i sklopljenih očiju, ali nije pomoglo. Očajna, prošetala je prostranom spavaonicom i uspela se na drugi kat. Izišla je na verandu i zadrhtala od hladnoće u smiraju dana. Iz ljetne kuhinje dopirao je miris pečene patke. Sutra je subota, zar ne? Dani se više nisu razlikovali, sve češće su ličili jedan na drugoga. Bili su mučni.
Da je barem Stara Sally uz nju. No, Crnkinja se vratila u New Orleans kad je otac bio na samrti.
Budući da je bila slobodnjak, zaposlena kod Nicholasa Fabraya, poslije njegove smrti nije se željela vratiti u Južnu Karolinu, gdje bi bila samo rob. Madeline je razumjela njen postupak. Sally je jedva izdržala tih nekoliko mjeseci u krugu obitelji LaMotte. Nije mogla podnijeti da prema njoj budu osorni i naprasiti, a LaMotteovi su bili i jedno i drugo.
Jedna djevojka s Resolutea mogla bi jednog dana zamijeniti staru Sally. Bila je to Nancy, sluškinja u kući, prelijepa mulatkinja žutosmeđe kože koja je tek navršila dvadesetu. Madeline se s njom dobro slagala i mogla joj se povjeriti. Dvaput joj je Nancy prenijela poruku s Mont Royala.
Oba puta poruka je bila kratka: “Kapelica Spasa”, i k tome dan i sat. Nikad se u poruci nisu spominjala imena, i nikad Madeline nije u Nancynim očima primijetila podsmijeh. U očima se uvijek zrcalilo razumijevanje i podrška, Madeline nije nikad pitala kako robovi s jedne prenose poruke robovima s druge plantaže. Mogla im je samo vjerovati, jer drugog izbora nije imala. Prihvatila je da Nancy bude njen ljubavni glasnik i tako izgradila nevidljiv most povjerenja.
Madeline nije odgovorila na poruke, niti je otišla do kapelice, iako je žarko željela poći, biti sa Orryjem, grliti ga i ljubiti. Oslanjajući se na ogradu verande, odjednom shvati da do nje ne dopire razgovor iz kuhinje, iako su robovi još uvijek morali raditi. Pitala se zbog čega je odjednom sve utihnulo. Tada je začula zvuk. Iz ureda, male zgrade u kojoj je Justin malo kad boravio, začula je udarac biča po golim leđima.
U noćnoj tišini, jasno je čula drugi zvuk. Jauk i stenjanje. Justin je bičevao nekog od Crnaca. To se događalo i ranije.
Krenula je na stepenice i prošla hodnikom u kojem je na zidu stajala stara sablja. Već je pokoljenjima pripadala LaMotteovima. Justin je govorio kako je tom sabljom vitlao jedan njegov predak koji se, rame uz rame s Gamecockom Sumterom, borio u revoluciji.
Potrčala je puteljkom ne bi li se sakrila iza ukrasnog grmlja blizu ureda. Čula je nove udarce i jauke.
Zatim i Justinov promukli glas: Brat mi je rekao da je netko s Resolutea pomogao Mainovom Crncu da se sakrije. Tko je to bio, Ezekiele? Govori!
− Ne znam, gospodine LaMotte. Kunem se Bogom, ne znam.
− Lažljivče! Justin ošine još jedanput. Ezekiel zajauče.
Madeline se nije micala skrivena u sjenci grma. Sva je uzdrhtala kad je čula da se Justin raspituje o Priamu. Kako je Francis LaMotte mogao saznati da mu je netko s Resolutea pomogao da se sakrije?
Je li nešto znao ili je samo sumnjao? Što će Justin saznati istražujući cijeli događaj? Hoće li početi ispitivati i među kućnom služinčadi? Hoće li doći i do Nancy?
Madeline je znala da ne smije ostati i prisluškivati. Ako je netko otkrije, bit će im sumnjiva. U blizini je bila sjenica, i ako sjedne tamo izgledat će kao da je izišla udahnuti malo svježeg zraka. Uz ovakav vjetar, u tihoj noći, moći će čuti što se događa u uredu.
Sakrila se u sjenici i uskoro je čula da Justin nastavlja ispitivanje ostalih robova. I dalje su pljuštali udarci i čuli se jauci. Madeline je posebno žestilo što je Justin ispitivao i robinje. Tukao ih je jednako nemilosrdno kao i muškarce. Stalno je ponavljao ista pitanja.
− Tko je to uradio? Tko mu je pomogao? Tko to podržava odbjegle Crnce? Govori, Clyta.
Clyta? Čuvši udarac, Madeline se ispravi. Na Resoluteu je bila samo jedna Clyta, osamnaestogodišnja djevojka. Madeline su rekli kako je Justin nekoliko puta naredio da mu noću dovedu djevojku u sobu. Bila je trudna, ali ju je Justin šibao bez prestanka. Clyta je jaukala od bola.
− Tko je to uradio?, urlao je.
Madeline zabije nokte u dlanove. Odbjegli rob nosio je tajnu sa sobom, sve dok ga nije otkrila oružana potjera samo nekoliko kilometara daleko od granice sa Sjevernom Karolinom. Priam se nije želio predati i na kraju ga je netko iz potjere ustrijelio iz pištolja. Ime tajnog pomagača umrlo je zajedno s njim.
Madeline se tresla od hladnoće. Kad bi izdahnula, zrak se pretvarao u paru. Justin je ponavljao pitanja sve glasnije. U tišini odjekne novi udarac i krik. Madeline još jače zarije nokte u dlanove.
Tko je to uradio, Justine? Tvoja žena. Te noći kad se Priam pojavio uplašen i gladan, Nancy ga je dovela k meni. Ja sam bila ta koja se išuljala i pomogla mu. Tebe nije bilo. Bio si sa svojim konjima ili s nekom od drolja, kao i obično. Ja sam mu pomogla, ti gade. Ja sam ta koja podržava odbjegle robove.
Nije bila dovoljno hrabra da uleti u sobu i sve mu to kaže u lice. Stidjela se vlastitog kukavičluka.
Pobjegla je iz sjenice, prekrivši rukama uši ne bi li utišala Clytine krikove.

Već duže vrijeme Justin je noćio u zasebnoj spavaonici, a k Madelini bi dolazio s vremena na vrijeme, i to samo da bi potvrdio kako je još uvijek njegova svojina. Te noći, na sreću, nije došao. Sve što je čula u sjenici uznemirilo ju je i nije mogla zaspati. Željela se ponovno osvetiti mužu. Osveta je bila jedan od razloga što je pomogla Nancy da u potkrovlje kolibe za bolesnike sakrije odbjeglog roba.
Polako se smirivala i u misli joj se uvuče Orryjev lik. Govorkali su da je sasvim drugačiji čovjek otkako se iz Meksika vratio bez ruke. Da je sve zatvoreniji i ogorčeniji. Pa ipak, dvaput joj je poslao poruku s molbom da se sastanu.
A ona, još uvijek držeći do nepisanog zakona poštenja i slijepe odanosti mužu, nije odgovorila ni na jednu poruku. Kao da je Justin zaslužio takvo njeno ponašanje. Spustila je ruke na grudi, pokušavajući zatomiti osjećaje. Nije uspjela. Sutra poslije večere posjetit će Clarissu Main. Justin neće poći s njom, naravno; i od same pomisli na takve posjete bilo mu je dosadno. Kad stigne na plantažu Mainovih, sama će predati poruku.
Zašto je čekala tako dugo? Zašto je sama sebi uskraćivala jedine trenutke sreće? Njezin strah od Orryjeve mladosti, strah od savjesti, tajna koju joj je otac povjerio prije smrti, sve su to bili jaki razlozi.
No, više joj nije bilo stalo ni do jednoga. Molila se da Orry ne bude ljut zbog toga što je dosad izbjegavala susrete i da pristane na njen prijedlog.
Ujutro je prije svitanja pošla u kuhinju. Zatekla je samo Nancy kako čerupa purane uz svjetlo fenjera.
− Nancy, poći ćemo do Mont Royala danas poslije podne.
− Da, gospođo.
Madeline je bila dobro raspoložena, prepuna iščekivanja i nije odmah primijetila Nancyn turoban pogled.
− Možeš li prenijeti poruku, na isti način kako si ih prenosila meni?
Nancy podigne pogled.
− Poruka za gospodina?
− Da. I neka to ostane tajna.
− Naravno, gospođo.
− Nancy, nešto nije u redu?
Mulatkinja skrene pogled prema velikoj peći iz koje se širio ugodan miris pečenja. Madeline joj dotakne ruku. Koža joj je bila hladna.
− Reci mi.
− Mislim o Clyti, gospođo. Mister Justin ju je išibao sinoć, a jutros je izgubila bebu.
− Oh, ne. Oh, Nancy, rekla je Madeline zagrlivši djevojku ne bi li je utješila.
Suze potekoše niz Madelinine obraze, ali je u njoj samo rastao bijes pri pomisli na muža. Gad. Gad.
Iako se naoblačilo i slutilo na kišu, Orry je odjahao prema Kapelici Spasa bez šešira. Kilometar ispred crkvice, nebo je počelo rominjati hladnim, sitnim kapima. Zimska kiša: znak da je doba riže, žetve i posla završilo i da počinje doba društvenog života u Charlestonu.

Ništa nije moglo oneraspoložiti Orryja toga jutra. Sagnuo se da projaše ispod zadnjih grana koje su skrivale proplanak. Spazio je ruševinu i iza nje more magle koja je nalegla na močvaru. Viknuo je Madelinino ime.
− Ovdje sam, dragi.
Kao i prvi put, sklonila se pod krošnjom drveta uza sam rub močvare. Sjahao je, zavezao konja i požurio prema njoj.
Dotakao je njeno lijevo rame. Uhvatila ga je za ruku, a drugu pružila prema njegovoj ljevici. Zacrvenjevši se, shvati koliko je glupo nepromišljena. Osmjehnuo se, a zubi mu bljesnuše u gustoj, crnoj bradi.
− Naviknut ćeš se da je nema. I meni je dugo trebalo.
Osmijeh mu nestade. Zagrlio ju je i čvrsto privio uza se. Uzvratila je stisak i glasno uzdahnula.
Naslonila je glavu o njegove grudi, a on joj je milovao kosu.
− Mislio sam da više nikad nećeš poželjeti da me vidiš.
− Zato što ti nisam odgovorila na poruke? Nisam se usudila. Odmaknula se od njega. Ni sada ne bih smjela biti ovdje. Previše te volim.
− Tada bježi sa mnom.
− Kamo?
− Bilo kamo.
Osjetio je veliko olakšanje jer je konačno izgovorio ono što je dugo želio. Madeline se smiješila i plakala. Podigla se na prste da ga poljubi, dlanova priljubljenih uz njegove obraze.
− Dala bih sve da mogu. Ali, ne mogu.
− Zbog čega? Sigurno ti nije toliko stalo do Justina?
− Mrzim ga. Sve više i više. Zbog toga sam i odlučila posjetiti tvoju majku ove subote. Nisam više mogla izdržati a da te ne vidim. Želim da mi pričaš o Meksiku. Milovala ga je po licu drhtavim prstima.
− Kako si ranjen. Kako uspijevaš preboljeti...
− Sve bih prebolio da si uz mene. Orry, to je nemoguće.
− Zbog Justina?
− Ne zbog njega. Zbog onoga čemu sam prisegla kad smo se vjenčali. Obećala sam se za cijeli život.
Ako to prekršim, ako pobjegnem s tobom, zauvijek ću se osjećati krivom. A krivnja bi nam uništila živote.
− Zar se ne osjećaš krivom kad se sastajemo ovako?
− Naravno. No, ta je krivnja podnošljiva. Mogu se uvjeriti da ipak poštujem zavjet braka.
Orryja preplavi sumnja. Ne govori mu svu istinu. Postoji neki drugi razlog zbog kojeg to ne želi učiniti.
− No, tad pomisli da pretjeruje i da izmišlja ne bi li dao veći značaj njenom odbijanju. Istrgnula se iz zagrljaja i potrčala do ruba močvare.
− Sigurno misliš da sam obična licemjerka.
Prišao joj je s leđa i dotakao kosu. Podigao je pramenove i nježno je poljubio u vrat iza uha.
− Mislim da te volim, i to je sve. Želim da budeš uz mene do kraja života.
− I ja to želim, dragi. No, i ti nosiš breme odgovornosti. Bez obzira što želiš, mislim da ne bi mogao pobjeći i ostaviti roditelje i plantažu, a biti sretan.
Pokušao je promijeniti temu, jer oboje su znali da se samo muče.
− Bio bih sretan kad bi se otac urazumio. Jesi li znala da je naredio da tijelo Priama, odbjeglog roba, izlože ne bi li svakome poslužilo kao primjer?
− Ne, nisam znala. Promrmljala je, ne gledajući ga. To je okrutno.
− Nepotrebno, u svakom slučaju. Našim je robovima sve bilo jasno kad su čuli da je Priam ubijen. Nije trebalo izlagati njegovo tijelo. Katkada pomislim kako je otac stvarno podjetinjio. A možda su ga prokleti abolicionisti doveli do toga. On je ipak ponosan čovjek. A i prkosan.
− Izgleda da je to osobina ovdašnjih ljudi, rekla je uz tužan osmijeh.
Odjednom je osjetio da ne može više razgovarati s njom kao da su stari poznanici koji su se našli na čajanki. Fizička želja za njom bila je prejaka, gotovo bolna. Čvrsto joj se zagledao u oči.
− Ne govorimo više. Želim te. Dođi, molim te... Uhvatio ju je za ruku i povukao naniže, prema suhom mjestu ispod krošnje, prema lišću i borovim iglicama na tlu.
− Ne, Orry, oslobodila je ruku, a u njegovim očima bijesnu ljutnja. Privinuo ju je čvrsto uza se, a ona ga zagrli i reče: Zar ne vidiš da ne smijemo ići tako daleko? Nikada. Ako to učinimo, krivnja je ista kao da smo pobjegli.
Provukao je prste kroz njenu kosu, ljubio je u oči, u vlažna, topla usta.
− Ali ti želiš da vodimo ljubav, ne možeš to poreći. Spustio je ruku prema njenom struku, grozničavo, ljubeći je neprestano. Ne možeš poreći.
− Ne mogu. Uživam kad me ovako držiš, ali ne smijemo to ...
Pustio ju je.
− Ne razumijem te.
Pramen sjajne, crne kose pao joj je na čelo. Popravila ga je rukom i tužno se nasmiješila.
− Kako me možeš razumjeti kad sama sebe sasvim ne razumijem? Tko to uopće može? Jedino znam da je mala krivica podnošljiva, a velika ne.
Orryjevo lice problijedi. Napetost u njegovu tijelu je popuštala.
− Ako ne možemo živjeti zajedno i voditi ljubav, što možemo?
− Možemo..., uzdahnula je, osjetivši prezir u njegovim riječima. Glas joj postane čvršći. Možemo se sastajati. Razgovarati. Grliti se. Tako će mi život biti podnošljiviji. Barem to.
− Ali i to je nevjera, Madeline.
− No, nije preljub.
− Mislio sam da je to isto.
− Za mene nije.
− Dobro, neznatna je razlika. Nitko ne drži do nje.
− Ne mogu si pomoći. Zar itko ljubav shvaća na isti način?
Orry je stisnuo usne, zatresao glavom i krenuo prema močvari, na kišu. Predlagala je neku vrstu ljubavne veze, ali pod uvjetima koje će ona odrediti.
Koračao je sve dok mu čizme nisu zaglibile u blatnjavu zemlju. Iza njega ostadoše duboki tragovi. Za bradu su se hvatale kapi kiše. Okrenuo se i rekao: Postavljaš nemoguće uvjete. Previše te želim. Nisam siguran mogu li izdržati stalnu napetost i svladavati strast.
− Nije li malo ljubavi ljepše, nego nimalo? Skoro je viknuo “nije”. Prišla mu je polako, a kiša joj je močila haljinu i kosu. I takva je bila najljepša žena na svijetu. Nije je mogao odbiti, iako su uvjeti bili bolni kao i patnja bez nje.
Stajala je sasvim uz njega, gledajući ga u oči.
− Zar nije tako, Orry? Nasmiješio se ali bez radosti.
− Da.
Uskliknula je tiho i bacila mu se u zagrljaj. Obujmio ju je rukom i nasmijao se tužno.
− Bože, zašto si odgojena tako prokleto pošteno?
− I meni je katkad krivo.
Smijehom su pokušali odagnati svu nesreću njihove neispunjene ljubavi, svu tugu susreta. Vratili su se pod krošnje drveća, sjeli i razgovarali cijeli sat. Orry je brinuo zbog budućih susreta. Što se češće budu sastajali, opasnost da ih otkriju bit će veća. Odgovorila je da svjesno prihvaća tu opasnost.
Poljubili su se i zagrlili još jednom.
Prije nego što su krenuli, dogovorili su se za slijedeći sastanak.
Orry je mislio kako je lud što je pristao na takve uvjete. Sputavanje želje samo će izazvati još veću tjelesnu i duševnu bol. Znao je: ako nastave s tajnim susretima, sve teže će se moći svladavati.
A ipak, dok je stajao i gledao je kako odjahuje, osjetio je nešto čudno. Iako je bol ostala, odricanje i samoprijegor na neki neobjašnjiv način počeše njegovu ljubav jačati i oplemenjivati.

16


Putujući na sjever, Georgea je cijelo vrijeme progonio izraz Priamovih očiju. Dok je sjedio, naslonivši bradu o dlan, i gledao kroz prozor vagona krajolik rijeke Delaware, nije mogao odagnati taj prizor.
Polako se spuštao sumrak, a snijeg koji je lagano prsio topio se na tlu i na oknima vlaka. Dugotrajno ga je putovanje bilo iscrpilo, jer je često morao presjedati. Objed u kolima za ručavanje uznemirio mu je želudac, a posljednjih se sto pedeset kilometara znojio jer su putnici natjerali konduktera da neprestano loži peć na početku vagona.
Srećom, sutra je trebao stići u Lehigh Station. Naumio je prenoćiti u Haverford Houseu, hotelu u kojem su Hazardovi obično odsjedali kad bi se zatekli u Philadelphiji. Ujutro će uhvatiti mjesni vlak, i kad bude kod kuće počet će pažljivo pripremati obitelj za njegovo skoro vjenčanje s katolkinjom.
U mislima mu opet iskrsne Priamov lik. To ga potakne da razmisli o svom odnosu sa Orryjem i njegovom obitelji. U svakome od njih bilo je ponešto što mu se sviđalo, čak i u neobičnom nećaku Charlesu, no sve to samo je izazvalo zbrku u njegovim mislima i jak osjećaj krivice. Po svemu što je zračilo iz njih, po njihovu određenju i izboru, po nazorima, Mainovi su duboko ogrezli u robovlasništvu.
Vlak je usporio hučući mimo straćara prije ulaska u stanicu. Pod natkrovljem kolosijeka ugasio se ostatak danjeg svjetla. Umjesto pahulja snijega, mimo prozora prolijetale su iskre iz lokomotive. Putnici poustajaše sežući za prtljagom, a na zamagljenim oknima zaigraše odrazi njihovih likova. No, George je vidio samo jedan lik, Priamov.
Robovlasništvo mora nestati. Uvjerila ga je u to posljednja posjeta Južnoj Karolini. Naravno da će to biti teško postići. Previše zapreka stajalo je na putu. Tradicija. Ponos. Gospodarska ovisnost o sistemu. Nesrazmjeran utjecaj malobrojnih obitelji koje su držale najviše robova. Čak i Biblija. Prije nego što je George pošao s plantaže, Tillet je naveo rečenicu iz Svetog pisma ne bi li opravdao slanje oružane potjere za Priamom. Bjegunac je prekršio zapovijed jasno izrečenu u trećem odlomku Poslanice Kološanima: Robovi, pokoravajte se u svemu svojim zemaljskim gospodarima...
Prevladavanje tog nepravednog sistema zahtijevat će toleranciju, dobru volju i nadasve odlučnost da se to učini. Na Mont Royalu George nije osjetio ništa od svega toga.
Pokušao je sagledati problem i sa druge strane, uzimajući za polazište prijateljstvo sa Orryjem koje bi trebalo sačuvati. I s tog stajališta problemi su bili očiti. Kad je molio da oslobodi Priama, Orryjevo je upozorenje bilo savršeno jasno. Neka se više ne upliće ako želi nastaviti prijateljstvo.
A koliko je to prijateljstvo bilo čvrsto? Može li zbog njega zanemariti neslaganje oko temeljnih pitanja ljudske slobode? Kao da ta pitanja i neslaganje uopće ne postoje? Može li prijateljstvo uopće opstati u stalno rastućoj atmosferi oprečnih stavova?
Orry je rekao da treba samo zanemariti problem ropstva. No, stari Calhoun, bolestan i ogorčen, posredno je upozorio da ne može. Po njemu, jedino je otcjepljenje moglo riješiti problem.
Ako je itko mogao naći rješenje, vjerovao je George, onda su to bili ljudi poput Mainovih. Ako Jug nije bio jedini krivac za rađanje problema, Jug ga je ustoličio i Jug će morati krenuti u njegovo rješavanje.
George je držao da je Sjever nedužan i da ne snosi odgovornost za ovakvo stanje. Barem je tako mislio dok je koračao peronom s kovčegom u ruci.
Na sreću, u Haverford Houseu primili su ga i bez prethodne najave. Baš je bio upisivao svoje ime u knjigu gostiju, kadli recepcionar izusti: Mislim da je kod nas odsjeo još jedan gost iz...
− George, zar si to ti?
Usklik se podudario s nastavkom recepcionarove rečenice: ...Vaše obitelji.
Okrenuo se i nasmiješio mladoj ženi koja mu je žurila ususret. Pahulje snijega zrcalile su se na njezinu krznenom ovratniku i šeširu.
− Virgilia, zaboga. Nisam očekivao da ću te ovdje sresti.
Bila je rumena od uzbuđenja i na trenutak njezino je kozičavo lice izgledalo skoro lijepo. Primijetio je da se od zadnjeg susreta udebljala.
− Rezervirala sam sobu jer ostajem noćas u gradu, rekla je bez daha.
− Sama? Pa, kojim si poslom ovdje?
− Prvi put govorim na javnom skupu koji je sazvalo Društvo.
George zatrese glavom.
− Ne shvaćam. Kakvo Društvo?
− Proturobovlasničko društvo, naravno. Oh, George, tako sam nervozna... tjednima već pišem i učim govor napamet. Uzbuđeno ga je uhvatila za ruke. Prsti su joj bili hladni i čvrsti kao u muškarca. Sasvim sam zaboravila da stižeš danas ili sutra. Moraš doći da me čuješ! Već tjednima su sve ulaznice rasprodane, ali sigurna sam da ćemo te progurati u neku ložu.
− Rado ću doći. Putujem kući tek ujutro.
− Oh, to je divno. Hoćeš li najprije jesti? Ja ne mogu. Previše sam uzbuđena, George. Konačno sam našla nešto čemu mogu posvetiti svu svoju energiju.
− Drago mi je da to čujem – rekao je dok su se uspinjali stepenicama za nosačem prtljage. Našla si nešto, jer nisi uspjela naći momka.
U sebi, prekori se zbog nepristojnosti. On i Virgilia nikad nisu bili bliski, ali mu je ipak sestra. Malo se osjećao umornim, a i nervirala ga je svojim ushitom.
− Cijela stvar je i vrijedna, znaš, iako sumnjam da bi i Orry Main tako mislio. Iskreno, ne ide mi u glavu kako možeš biti blizak s takvim čovjekom.
− Orry mi je prijatelj. Ne uplići ga u ovo, hoćeš li?
− Kako mogu? On je vlasnik crnačkih robova. George se suzdrži da joj ne odbrusi i pomisli kako bi bilo dobro da izbjegne ostatak večeri i njen govor. Kasnije je požalio što to nije učinio.

U dvorani je bilo otprilike dvije tisuće ljudi. Svako sjedište bilo je zauzeto, a uz zidove dvorane i na kraju muškarci i žene su stajali. Među publikom bilo je djece i nekoliko otmjeno odjevenih Crnaca.
Svjetiljke uzduž cijele dvorane dimile su i svijetlile bljedunjavim sjajem.
Georgea su stisli nakraj lože, desno od pozornice. Ispred njega sjedila su tri muškarca i tri žene, svi svečano odjeveni. Kad se predstavio, pozdravili su ga brzo i usiljeno. Pretpostavio je da su pripadnici filadelfijske društvene kreme.
Iako je vani bilo hladno, gužva, zimska odjeća i brojnost posjetitelja zagrijaše dvoranu. Sva su se lica svjetlucala od znoja. Čak i prije početka službenog programa, publika je počela iskazivati znakove zanosa. Mahnito su toptali nogama i pljeskali, pjevajući nekoliko slavopojki.
George je pogledao u tiskani program koji su mu uručili. Bio je podijeljen u devet točaka. Uzdahnuo je.
Bit će to duga noć.
Buran pljesak dočekao je šestoro govornika koji iziđoše na pozornicu. Prilazeći redu stolaca postavljenih ispred teškog baršunastog zastora, Virgilia je izgledala samouvjereno i smireno. Sjela je na treći stolac slijeva i pogledala prema bratu. On joj kimnu i nasmiješi se. Predsjedavajući, metodistički svećenik, pristupio je govornici i zalupao drvenim čekićem. Program je započeo mali zbor obitelji Hutchinson iz New Hampshirea. Pozdravljen je gromoglasnim pljeskom.
Najstariji Hutchinson predstavio ih je riječima: Ovaj zbor sastavljen je od članova društva “Jesse i prijatelji jednakih prava”. To izazove pravu provalu odobravanja, pljeska i toptanja. Društvo je očito bilo poznato u krugovima protivnika ropstva, iako George za njih nikad nije bio čuo. Bio je iznenađen tolikim ovacijama. Nije znao da su pensilvanijski abolicionisti tako vatreni.
Hutchinsonovi su otpjevali pet pjesama, praćeni glasovirom i čelom. Posljednja pjesma bila je uzbudljiva himna koja je završavala riječima: Hej, zar ne vidite emancipaciju kako prožima svu našu naciju.

Nosi stijeg i slova plava Sloboda, naša je dika i slava!
Putuj, putuj prožmi cijelu naciju,
Slobodo svakome daj emancipaciju!
Muškarci i žene skočili su na noge, plješćući. Pomahnitala publika cijele je tri minute skandirala Hutchinsonovima i nije im dala da siđu s pozornice. Virgilijini su se obrazi svijetlili od znoja; još je jednom pogledala prema loži.
Prvi je, dobrih deset minuta, govorio neki svećenik iz New Yorka. Objasnio je i hvalio proturobovlasničko stajalište poznatog unitarijskog teologa Williama Elleryja Channinga iz Bostona.
Po Channingu, ropstvo se može iskorijeniti stalnim i izravnim pozivanjem robovlasnika na kršćanska načela. Takav bi stav George donedavno držao realnim i mogućim, ali ga je sad usporedio sa stavom dobrog kršćanina Tilleta Maina i shvatio da Channingov plan ne može uspjeti.
Ni publika ga nije prihvatila sa oduševljenjem. Svećenik je sjeo na svoj stolac, ispraćen slabim pljeskom.
Slijedeći je govornik dočekan burnim odobravanjem. Visok, sjedokos Crnac, predstavljen kao Daniel Phelps, bivši rob koji je prebjegao preko rijeke Ohio, posvetio se širenju istine o danima svog ropstva u Kentuckyju. Phelps je bio vješt govornik. Petnaestminutni govor, bez obzira bio on vjerodostojan ili ne, izazvao je pravu provalu osjećaja kod publike. Isječci njegovih priča o batinanju i mučenju robova digli su muškarce na noge i potakli ih na urlanje i bijes. Kad je Phelps završio, cijela je dvorana ustala i pljeskala, toptala, vikala i urlala.
Virgilia je petljala maramicom dok ju je predsjedavajući najavljivao. Posebno je istakao njezino prezime. Mrmljanje u dvorani govorilo je da su mnogi prepoznali prezime čuvene željezarske obitelji.
Jedna od žena u loži okrenula se da ponovno pogleda Georgea. Osjetio se malo bolje jer više nije bio samo beznačajna osoba.
Prilazeći govornici, Virgilia je pokazivala sve više nervoze. Jadna djevojka, doista je bila debela, pomislio je George; gotovo ružna. No, možda će nekog muškarca privući njena inteligencija. Nadao se da je ima, za njezino dobro.
Početak Virgilijina govora bio je mlak, nudio je publici uobičajeno razotkrivanje robovlasništva. No, nakon nekoliko prvih minuta govor je krenuo novim smjerom. Publika je prestala nervozno strugati nogama i od prvog do posljednjeg reda sve se oči zagledaše u nju.
Gnušam se što moram govoriti o tome pred pripadnicima slabijeg spola i pred djecom. Ali, netko je rekao da istina nije, niti će ikada biti gnusna. Zato, nemojmo zazirati da iznesemo sve, baš sve o tom čudovišnom Jugu, bez obzira koliko to izopačeno i nemoralno bilo. Dvorana je utihnula. Publika je osjetila da ih Virgilia vješto navodi na sve veću pažnju, nagovješćujući o čemu će zapravo govoriti. Muškarci i žene ispred Georgea nagnuše se naprijed da bolje čuju. George pogleda prema dvorani u svu tu gomilu i osjeti nelagodu. Sva ta znojna lica, vatra u očima, ta uvjerenost u ispravnost cilja, uznemiriše ga. Više od svega, uznemiri ga njegova sestra. Čvrsto je stisnula rukama rubove govornice, nestalo je njezine neodlučnosti, a u očima je primijetio zloćudan žar kad je nastavila govoriti: Ako i postoji nešto vrijedno na Jugu, onda je i to sazdano na trulim temeljima, temeljima koji su protivni srži ljudskih i Božjih zakona. Prokleti južnjački sistem počiva i ovisan je o stalnom obnavljanju radne snage. A odakle im novi radnici, kad stari, izmoreni, padnu uz rub ceste, izmoždeni okrutnošću, težinom posla ili ubijeni stalnim potčinjavanjem? Novi radnici dolaze sa tih istih plantaža. Jer, robovlasnička prava sjetva, sjetva je ljudi.
Drhtaji i uzdasi preletješe publikom koja je shvatila o čemu govori. Na galeriji, jedna je žena ustala i povela kćerku prema izlazu. Gomila oko nje mrgodila se i protestirala. Tražili su tišinu.
− Južnjačke plantaže nisu ništa drugo do crnačkih rasplodnih farmi! Golemi bordeli koje podržavaju, sami u njima sudjeluju, i vode ih izopačeni aristokrati, degenerici koji gaze sva kršćanska uvjerenja, uvjerenja nekolicine, nekolicine južnjačkih žena čiji glasovi vape u nijemom prosvjedu protiv tih suludih satira, te bezbožničke nemoralnosti!
Degenerirani aristokrati? Suludi satiri? Crnačke rasplodne farme? George je sjedio suhih usta, ne mogavši povjerovati u ono što je čuo. Virgilia je sjekla sve Južnjake, bez razlike, ne misleći o tome da njene optužbe nemaju veze sa, recimo, Mainovima. Bio je tamo i nisu ga mogli, kao nekog glupana, zavarati.
Točno je da ima mnogo zala u tom sistemu, no ne takvih o kojima je vatreno govorila Virgilia.
Još ga je više užasavala publika. Vjerovali su svakoj njezinoj riječi. Željeli su vjerovati. Poput dobre glumice, Virgilia je osjetila tu želju, njihovu glad, i odgovorila im je. Napustila je govornicu i stala na otvorenu pozornicu da je bolje vide. Neka vide njenu pravednu mahnitost i bješnjenje, njen vatreni pogled, ruke koje drhte, stisnute ruke koje je pritisnula na grudi.
− I sam kamen urla protiv takve izopačenosti. Svako pravedno ljudsko biće uzvikuje u moralnom bijesu “ne”. Ne! Ne! Zabacila je glavu unatrag, i svaki put kad je uzviknula “ne” udarila se šakama o grudi. Jedan čovjek na galeriji prihvatio je usklik. Uskoro je cijela dvorana odzvanjala: Ne! Ne! NE! NE!
Urlanje polako utiša. Virgilia se vrati za govornicu. Grudi su joj se brzo nadimale. Mrlje znoja izbiše joj na haljini dok je stajala i pokušavala se sjetiti nastavka govora. Bez daha je prešla na zaključak, ali George ne obrati pažnju riječima. Bio je zaprepašten njezinim nezdravim stavovima, zaprepašten načinom na koji ih je gomila prihvaćala.
Sestra je očito pronašla odušak za dugo potiskivane osjećaje. Bilo je nečeg ružnog, nepristojnog u načinu na koji se pokazala i obratila gomili. Rječnik joj je zapravo bio rječnik potiskivane spolnosti, stil gotovo orgijastički dok je uzvikivala da ćudoređe traži, zahtijeva pohod na crnačke rasplodne farme: Treba ih spaliti! Treba ih razoriti! Zatrti! I njihove vlasnike zajedno s njima!
Skočio je i izašao iz lože, srušivši u bijesu stolac. Potrčao je niz stepenice, očajnički žudeći svjež zrak. Kad se spustio na prvi kat osjetio je da se zidovi tresu od gromoglasnog pljeska i topota nogu, čime je gomila pozdravljala završetak njezina govora. Kroz otvorena vrata pogledao je u dvoranu.
Cijelo je gledalište bilo na nogama. Na pozornici je stajala Virgilia zabačene glave. Od napora kosa joj je bila raspuštena, haljina sva u neredu. No, nije to primjećivala. Lice joj je bilo iskrivljeno u nekom čudnom zanosu, preplavljeno zadovoljstvom. Georgeu se prizor smučio. Okrenuo se i izišao.
Kad je bio vani, gutao je zrak i uživao u snijegu. Naravno, morat će joj priznati da je govorila vješto, ali i raspraviti o stavovima i uopćavanju.
Njen ga je govor duboko razočarao, ne zbog niske intelektualne razine, već zbog toga što je njega osobno uvrijedio. Istina, Virgilia je odrasla, samostalna žena koja odgovara za svoje postupke i nazore i vodi vlastiti život. Bez obzira na to, bilo koja žena, a ne samo njegova sestra, takvim bi nastupom i govorom izazvala njegovo podozrenje, pa i strah. Njen govor bio je izljev potisnute spolnosti, a sve je to zavila u govor okrenut protiv Juga, krijući se za moralnošću. Još ga je više razočarala istina da je Virgilia uživala u predstavi i u sebi samoj, a ne u moralu koji je propovijedala.
No, na stranu njegove brige i problemi njegove sestre. Više od svega uznemirili su ga ljudi u publici.
Bez obzira što se krilo iza Virgilijinih riječi, govor se pretvorio u prostački, zastrašujući poziv na divljački, sveti rat. A ratnika je u dvorani bilo i previše. Još ih je uvijek mogao čuti kako urlaju tražeći južnjačku krv.
Putujući vlakom, bio je uvjeren da su sve greške isključivo na strani Južnjaka, na strani robovlasnika.
Sve što se dogodilo ove noći otkrilo mu je nešto novo. Bio je u krivu. Za samo sat vremena promijenio je mišljenje o sjevernjačkim abolicionistima jer Virgilia se sigurno ugledala na ostale članove pokreta. Koliko njih zapravo više zanima sukob nego rješenje? Koliko njih propovijeda mržnju umjesto zdravog razuma? Nije ga to nagnalo da opravdava ropstvo ili Mainove.
Prvi puta pomislio je da možda postoji opravdanje za krutost i otpor Mainovih prema miješanju sa strane. Može li prijateljstvo, nastalo u dobru i zlu, prijateljstvo provjereno u ratu i miru, prijateljstvo dvojice ljudi iz tako različitih i sukobljenih dijelova zemlje, izdržati sva iskušenja? Jesu li dobra volja i vjerovanje u ljude i u ovu zemlju dovoljno jaki da nadvladaju bezumne strasti koje je raspirivala i njegova sestra?
Zadrhtao je na zimi, vjetru i snijegu. Oluja je jačala i snježna mećava zastrla je svjetla grada.
Sutrašnjica mu je izgledala mračnija i teža nego ikad dotad. Odjednom mu se učini da vidi zemlju kako se razjedinjuje i razlama, kao kad u željezari teškim čekićem razlamaju veliki kalup. Sve njih čekala su teška vremena. Constance će mu pomoći da ih prebrodi, a nadao se da će njegova ljubav učiniti isto za nju. No, hoće li nacija preživjeti razlamanje, nije mogao predvidjeti.
Donedavno mu se činilo da je živio u neznanju, ili se svjesno zavaravao. Oslonjen leđima na zid zgrade, bezuspješno pokušavajući pripaliti cigaru na sve jačem vjetru, sada se čvrsto zagledao u stvarnost.
− Prestravila ga je.

Posljednji dio puta George je preplovio brodićem po Lehigh Kanalu. Kanal je slijedio tok rijeke duž cijele doline, od Mauch Chunka do Eastona. Velika dolina rijeke Lehigh bila je dom već četvrtom pokoljenju Hazardovih. Georgeov pradjed napustio je posao u Pine Barrensu New Jersey, tada najjačem željezarskom središtu tog dijela Amerike, ne bi li pokušao utemeljiti vlastitu željezaru u Pennsylvaniji.
Dolina nije bila bogata tresetištima i rudačom kao okolica Jerseyja. No, Georgeov pradjed otkrio je ovdje bogate šume, što je značilo obilje materijala za pravljenje drvenog ugljena, i dovoljno vode.
Najvažnije je bilo da je kraj pružao dobre izglede.
Godinama je njegova peć bila jedina uz rijeku. Doduše, morao je dovlačiti rudaču sa druge strane planine, no to ga nije obeshrabrilo. Nabavio je teretne konje i tako, slično željezarima u Jerseyu, riješio problem.
Konkurenti su mu govorili da je lud što se ne preseli u dolinu rijeke Schuylkill, no Georgeov se pradjed nije obazirao; ostao je u dolini Lehigh. Tu je bio sam sebi gospodar, a uspjeh ili propast temeljili su se samo na njegovim odlukama.
Za vrijeme revolucije, Hazardovi su sve uložili u ratnu proizvodnju, našavši se gotovo na rubu novčanog kraha. Na sreću, pobunjenici su pobijedili i željezari nisu završili na vješalima. Posao su nastavili sa još većim žarom, ali i dalje s teškoćama.
Godinu za godinom Hazardovi su mogli slati željezo u Delaware jedino niz rijeku, i to na prastarim Durhamovim brodićima. Česte su bile nesreće i štete, jer brzaci Lehigha bili su preveliko iskušenje za trošne brodove. A onda je 1829. otvoren kanal. Josiah White, tamošnji čovjek, potaknuo je iskapanje kanala jer je u kraju otkriveno bogato nalazište antracitnog ugljena, kojeg je trebalo prevesti brodovima. Plovidba sigurnim kanalom ubrzo je donijela probitak i napredak gotovo svima u dolini, pa tako i Hazardovim željezarama. Cijelo stoljeće proizvodnja željeza donosila je obitelji stalan, ali malen dobitak. Odjednom, zahvaljujući kanalu, novim tržištima koja su tako postala bliža, samo u jednom pokoljenju, onom Gorgeova oca, Hazardovi su se obogatili.
George je odrastao uz kanal. Povici brodara, rzanje mula koje su vukle brodove niz kanal, bili su sastavni dio njegova djetinjstva. Ljudi su doduše pričali da vrijeme kanala bespovratno prolazi. Trajalo je jedva trideset godina, kao svjedok kako se brzo mijenja svijet koji osvajaju strojevi. William Hazard je očito predvidio novo vrijeme. Jer, da nije, ne bi ni počeo s proizvodnjom željezničkih tračnica.
Brodić je nakratko pristao u luci Bethlehema, gradića koji je naglo rastao, uglavnom naseljenog došljacima iz Moravske i Češke. Desetak kilometara iza Bethlehema uzdizali su se vrhovi Južnih planina.
Dan je bio oblačan i mračan. Svi putnici ostali su u potpalublju. George je stajao sam na palubi, uživajući u pejsažu rodnoga kraja.
Ispod brzih, sivih oblaka, zaobljeni vrhunci planine doimali su se crnima. Lovor koji je rastao na visovima bio je mrk, no u proljeće će se sve planinske padine okititi tisućama njegovih ružičastih i bijelih cvjetova. Tada će buketi osvanuti u suhom kutku kuće Hazardovih. Georgeova je majka obožavala planinski lovor. Govorila je da je podsjeća na njihovu obitelj. Puštao je korijenje u stjenovitu, škrtu zemlju, i uspijevao preživjeti. Prenijela je taj osjećaj i na Georgea, baš kao što je i otac na njega prenio osjećaj o snazi i moći željeza.
Brodić je, preplovivši veliku okuku, krenuo prema novom vidiku, prema gradiću Lehigh Stationu, i uzvodno od njega, prema prostranoj Hazardovoj željezari. U blizini rijeke stisnulo se nekoliko tijesnih četvrti sirotinjskih kuća. Taj su dio naseljavali sve brojniji Irci, Velšani i Mađari koji su stizali ovamo ne bi li se zaposlili u željezari koja je svakog dana rasla. Sve više i više željeza bilo je potrebno za gradnju u velikim gradovima. Stizalo je sve više narudžbi za željeznim potpornjima, nosačima, za ukrasnim željeznim štukaturama, za novim Hazardovim tračnicama.
Na brežuljcima iznad sirotinjskih četvrti uzdizali su se dijelovi grada i kuće od cigle. Tu su živjeli gradski trgovci, predradnici i nadglednici iz željezare. A iznad svega, na prostranom posjedu ispod planine stajala je kuća Hazardovih.
Volio je tu kuću jer se u njoj rodio, ali nikad mu se nije sviđala. Zgrada je bila utemeljena prije stotinu godina; prvobitni izgled davno je nestao zbog čestih dogradnji i preinaka. Razlika u stilovima bila je očita jer je svako pokoljenje Hazardovih željelo proširiti kuću. U kući je bilo trideset ili četrdeset soba, nije se doimala kao cjelina, nije imala imena, a po njegovu mišljenju, ni osobenosti.
U kompleksu Hazardove željezare isticale su se tri visoke peći, čunjevi petnaest metara visoki. S vrha svakog do planine je vodio drveni most. Dvije su peći bile u pogonu. George je vidio glomazne mijehove kako rade punom snagom i čuo bučni parni stroj koji ih je pokretao.
− Peći su bljuvale dim crneći ionako već tmurno nebo. Drveni ugljen bio je prljavo i staromodno gorivo.
Na trećoj peći radnici su mostom dolazili s planine gurajući ručna kolica. Istresali su sadržinu kolica niz otvor za punjenje, a zatim se vraćali po novi tovar. Sigurno je postojao bolji način punjenja peći rudačom, gorivom i troskom, mislio je George. Možda parom pokretana tekuća traka? Njegov brat Stanley vjerojatno bi pričekao da sve željezare svijeta prihvate taj izum pa bi tek onda i on odlučio uvesti novinu.
U dijelu željezare u kojem su obrađivali kovano željezo, neprestano se radilo. George je gotovo zaboravio koliko je sve to veliko, pogotovo sa dodatkom koji prije nije vidio - novom velikom zgradom za proizvodnju tračnica.
Hazardova željezara bila je bučna, užurbana, prljava i velika. Brda troske i hrpe drvenog ugljena nagrđivali su okoliš. Dim je nalijegao na krajolik, a vrućina i buka bile su paklenske. Svakim je danom postajalo sve jasnije da Amerika raste i napreduje zahvaljujući željezu i ljudima koji su ga proizvodili.
Posao se Georgeu uvukao pod kožu i tek je, vrativši se kući, postao svjestan istine.
Kako će Constance sve to primiti? Hoće li biti sretna ovdje udata za željezara, živeći u sasvim novom svijetu? Bio je siguran da će učiniti sve ne bi li je učinio sretnom, no kako će se snaći u Lehigh Stationu nije ovisilo samo o njemu. To ga je i brinulo. Bio je sretan što je Virgilia ostala u Philadelphiji. Tako se mogao sam polako vraćati u poznati život.
Život sa svim njegovim radostima i tugom. Potaknut poznatim prizorima, zvukovima i mirisima, osjetio je krivnju jer se tek sada sjetio oca. Osjetio je potrebu da to ispravi i da se dostojno oprosti s njim.

Predivan zalazak sunca obasjavao je obelisk s riječima urezanim pri dnu WILLIAM HAZARD. George je skinuo šešir i uz kamen položio vijenac i ružu.
Majka mu je prišla tek kad je počeo čistiti hlače na koljenima. Došla je do groblja zajedno s njim tog vedrog zimskog popodneva, ali je ostala nekoliko metara iza njega, čekajući dok se tiho oprosti od oca.
Zajedno su sišli puteljkom prema kočiji koja ih je čekala. George je bio kod kuće tek nekoliko sati, a Maude Hazard već je naveliko kovala planove za vjenčanje.
− Zaista je tužno što otac nije poživio da može upoznati Constance, rekla je.
− Što misliš, bi li se protivio vjenčanju?
Maude je drhtavo uzdahnula.
− Vjerojatno ne bi. No, i mi ćemo je srdačno primiti. Obećavam.
− Hoće li je i Stanley srdačno primiti?, pitao je sa sumnjom u glasu.
− George, okrenula se prema njemu, mislim da si svjestan kako ćeš neke razgnjeviti svojim postupkom. Irce ovdje preziru, iako mi nije sasvim jasno zbog čega. Ti si, na sreću, oduvijek bio razuman, i to sam cijenila. Divim ti se i zbog čvrste volje jer si se odlučio suočiti s mržnjom na koju ćeš možda naići.
− Nisam o tome razmišljao, majko. Ne tako. Volim Constance.
− Znam, no još je uvijek previše nekršćanske mržnje u ovom svijetu. Ljubav će je ipak nekako nadvladati. Hoće. A ako želimo svi opstati, mora.
George je pomislio na Elkanaha Benta, Tilleta Maina i na vlastitu sestru. Pa ipak, vjerovao je da ljubav mora pobijediti. No, hoće li? Nije bio siguran. Štoviše, počeo je i sumnjati u to.

DRUGI DEO

_____________________________


Ljudska bića možda nisu postojana, ali čovjekova priroda nikada ne laže.
Svoje svjedočenje protiv robovlasništva izrekla je ona vriskom još
od prvog dana kada je to čudovište začeto; i tako dugo dok ono
ne nestane među prokletstvima svemira, tragat će svijetom za njim,
zadajući mu udarce i utiskujući mu pečat svoje osude.

Theodore Dwight Weld American Slavery
As It Is 1839. god.



17


Georgea su kod kuće svečano dočekali božićnim domjenkom. To mu je omogućilo da vidi sve promjene koje su se zbile u obitelji za relativno kratko vrijeme. Neke su ga posve zatekle.
Njegov brat Billy, na primjer, izgledao je i ponašao se kao odrastao čovjek, premda mu je bilo dvanaest godina. Lice mu se popunilo, dobivši širok, jedar izgled tako čest u odraslih muškaraca u obitelji, sa izuzetkom Stanleya. Billyjeva smeđa kosa bila je tamnija od Georgeove, njegove plave oči manje prozirne i stroge. Imao je privlačan osmijeh koji bi nestao kad bi postavljao zanimljiva pitanja o ratu.
Tko je bio bolji general, Taylor ili Scott? Koje su razlike između američke i meksičke vojske? Što George misli o Santa Anni?
Billy nije mogao biti tako ozbiljan kako se doimao, pomislio je George. Ali ipak, sjetio se da je i sam bio prilično ozbiljan u nekim neprilikama u kojima se bio našao kada je bio Billyjevih godina. Neke su bile u vezi s mladim ženama. Je li se i Billy upleo u slične kučine? Ako je tako, George će ga pozvati na red.
A zatim se sam sebi smijao. I on se bio promijenio kao i ostali Hazardovi.
Virgilia je neprestano brbljala o pokretu protiv robovlasništva. Govorila je o tome kao o svojem poslu.
Nije postala samo zagriženi pobornik pokreta, nego je i umislila kako je bog zna koliko važna. Dakako, George to nije rekao glasno, ali nije niti prikrio bijes kada im je svima saopćio da će mu Orry biti vjenčani kum, a na što je Virgilia rekla: O, da ... tvoj prijatelj robovlasnik. Pa George, upozoravam te. Ja se neću smijuljiti i ulagivati takvoj osobi.
George je slutio da bi vjenčanje moglo biti jadno. Virgilia je očito bila odlučila da Orryju zagorči posjet; a Stanleyjeva nova supruga izrekla je nekoliko hladnih i sarkastičnih primjedaba na račun vjere Constance Flynn, te mjesta vjenčanja, male i neugledne katoličke kapele dolje uz kanal.
Stanley se oženio prije nešto više od godinu dana kada je George bio na putu za Meksiko. Isabeli Truscott Hazard bilo je dvadeset osam godina i bila je dvije godine starija od supruga. Potjecala je iz obitelji koja je tvrdila da je njihov začetnik bio prijatelj Williama Penna. Premda je veći dio vremena tijekom prve godine u Lehigh Stationu bila zaokupljena trudnoćom, zahvaljujući obiteljskom imenu supruga i vlastitoj ambiciji postala je društvenim vođom zajednice.
George je pokušao zavoljeti Isabelu. Taj je napor potrajao nekih pet minuta. Bila je priprosta kao konj, što bi bilo nevažno da je bila inteligentna ili dražesna. Umjesto toga, ona se otvoreno hvalisala kako nikada nije pročitala ništa drugo osim novina.
George ju je mogao sažalijevati, ali čemu. Mislila je za sebe da je savršena. Isto je mislila i o svojem domu, odjeći, svojem ukusu za pokućstvo i svojim sinovima blizancima, rođenim gotovo na dan točno devet mjeseci nakon vjenčanja. Stanleyja je već obavijestila da neće više rađati, budući da je cijeli taj proces smatrala odvratnim.
S velikim ponosom George je obitelji pokazao mali dagerotip Constance. Nekoliko minuta kasnije, dok je lakej služio rum-punč, Isabela je primijetila: Gospođica Flynn je sasvim mila.
− Hvala. I ja tako mislim.
− Vele da tamo na jugu muškarci obožavaju fizičku ljepotu bez, kako bih rekla, sadržaja. Nadam se da tvoja zaručnica nije tako naivna pa da povjeruje kako je tako i u ovom dijelu zemlje.
George je pocrvenio. Isabela je očito odlučila osuditi Constancu samo zbog toga što je bila ljepotica.
Maude Hazard nije se svidjela ova primjedba njezine snahe. Stanley je primijetio da se lice majke istoga časa namrštilo pa je Isabelu prijeko pogledao. To ju je ušutkalo za tu večer, premda je George bio posve siguran da je neće ušutkati zauvijek.

Za Božić je široki, bijeli okvir kamina u dnevnoj sobi bio ukrašen lišćem planinskog lovora, kao i sva vrata i prozori. Na polici iznad kamina stajao je ponos obitelji, teški, pola metra visoki pehar kojega je u devedesetim godinama osamnaestog stoljeća načinio veliki John Amelung iz Marylanda. Williamov otac ga je kupio u vrijeme obilja. Na staklu je umjetnik ugravirao štit i američkog orla raširenih krila.
Vrpca na kojoj piše E pluribus unum vijori se iz orlova kljuna. Bilo je nekako prikladno da je pri kraju svečanosti Maude pristupila baš polici nad kaminom, stala do sjajne umjetnine i tu održala kratki govor okupljenima.
− Sada kada se George zauvijek vratio kući moramo provesti neke izmjene u upravi nad imanjem.
Od sada pa nadalje, Stanley, ti i tvoj brat dijelit ćete odgovornost za rad visokih peći i tvrtke. Billy, ti ne brini, i tvoje će vrijeme doći.
Stanley se prisilio na osmijeh, ali je izgledao kao da je liznuo limun. Maude je nastavila: S obzirom na to da se obitelj širi, ne možemo svi živjeti pod jednim krovom, pa zato i tu valja ponešto promijeniti. Od sada pa nadalje ova kuća pripadat će Stanleyju i Isabeli. Ja ću ostati s vama, a zasad isto tako Billy i Virgilia.
Onda je pogled prikovala na Georgea. S police je uzela preklopljeni dokument kojega on ranije nije bio primijetio.
− Jedna od posljednjih želja tvojega oca bila je da ti osigura vlastiti dom. Tebi i tvojoj zaručnici namijenio je vjerovnicu na dio zemlje na kojoj se nalazimo. Cestica je velika i nije daleko. Otac je potpisao dokument dva dana prije nego što je pretrpio kap. Podigni dom za Constancu i svoju djecu, moj sine. Neka ti je sa srećom.
− Na Georgeove oči navrle su suze kada je uzeo vjerovnicu. Billy je prvi zapljeskao. Stanley i Isabela pridružili su mu se nevoljko. George je shvatio razloge takvog ponašanja. Stanley nije bio čovjek koji bi dijelio ulogu glave obitelji s bratom kojega je smatrao neiskusnim i lakoumnim.
Constanca i njezin otac stigli su na Sjever krajem ožujka i mladi su se vjenčali jednog vedrog dana početkom travnja. U tom trenutku George je već tri mjeseca obavljao svoje nove dužnosti.
U mladosti je radio razne poslove u Hazardovoj željezari. Ali, sada je na posao gledao očima upravnika, a ne dječaka kojem je bilo dosadno i koji je htio biti negdje drugdje. Potucao se satima talionicom i valjaonicom upoznajući ljude i nadajući se da će zadobiti njihovo povjerenje. Postavljao je pitanja, a onda pažljivo slušao odgovore. Ako je odgovor istakao neki problem kojega je mogao riješiti, to bi i učinio.
Mnoge noći proveo bi čitajući do zore. Prekopao je dotadašnju prepisku tvrtke, borio se sa debelim metalurškim priručnicima i tehničkim brošurama. Njegova radoznalost nervirala je Stanleyja. George nije mario. Sve što je pročitao bilo je poučno, a katkada ga je i ljutilo. Iz knjigovodstvenih papira ustanovio je da je Stanley svaki puta kada bi mu otac prepustio odgovornost donošenja odluke, izabirao put bez rizika. Na svu sreću William Hazard nije suviše toga prepuštao najstarijem sinu. Da je to učinio, George je bio uvjeren kako bi posao do sada samo nazadovao.
Ipak je pronašao vremena da unajmi nekog arhitekta iz Philadelphie kako bi mu pregledao zemljište i projektirao kuću. U modi su bile vile u talijanskom stilu. Arhitekt je zamislio asimetričnu vilu u obliku slova L, s pomno razrađenim vidikovcem što se dizao na uglu. Taj vidikovac, ili belvedere, nagovijestio je ime buduće kamene palače; arhitekt je rekao da belvedere znači “divan vidik” i da će završena kuća to zaista i pružati. Kopanje temelja bilo je upravo počelo kada su stigli Flynnovi.
Constanca je brzo postala svjesna Isabelinog prezira. Samo se osmjehnula i pomirila sa sudbinom.
Ako je za vrijeme vjenčanja Virgilia uvrijedila Orryja, onda on to nije pokazao. Mladenci su odlučili da medeni mjesec provedu u New Yorku. Obiteljske kočije provezle su ih pokraj stare trgovačke postaje po kojoj je grad i dobio ime, ali George i Constanca nisu gledali krajolik već su sjedili zagrljeni. U Eastonu su proveli jednu noć sami, božansku noć, prije nego što je glasnik pozvao Georgea natrag zbog, kako će se pokazati, prvog od mnogih sukoba sa bratom.
Jedna od visokih peći rasprsla se od pritiska, a dva radnika izgubila su živote pod ruševinama. Takve nesreće nisu bile rijetkost. Nakon što je završio istragu, George se u uredu sukobio sa Stanleyjem.
− Zašto na dimnjacima nisu bili postavljeni prstenovi od kovanog željeza? Dokumenti pokazuju da je za njih bio izdvojen novac.
Stanley je bio blijed i iscrpljen. U glasu mu se osjećao bijes kada je odgovorio: To je bila očeva ideja, ne moja. Nakon njegove smrti, ja sam otkazao postavljanje. Isporuke su bile nešto posustale. Smatrao sam da si to ne možemo priuštiti.
− Misliš li da si lakše možemo priuštiti dva mrtva i dvije obitelji bez očeva? Želim da se obruči postave.
Napisat ću narudžbu.
Stanley je pokušao glasu dodati prizvuk srditosti.
− Nemaš ti autoriteta da...
− Vraga nemam! Tvoj autoritet nadilazi moj samo u jednom. Ti si jedini koji ima pravo potpisivati bankovne mjenice. Prstenovi će biti postavljeni. I isplatit ćemo po tisuću dolara svakoj obitelji.
− George, to je sasvim glupo.
− Nije, ako želimo zadržati dobre radnike i ako želimo imati miran san. Potpiši mjenice, Stanley, ili ću skupiti stotinu ljudi i zaposjesti ti kuću dok ih ne potpišeš.
− Prokleti skorojević, promrmljao je Stanley, da bi nakon što su sačinili dvije mjenice za obitelji poginulih ipak potpisao dokumente.
Kada je napokon rekao Maude da planiraju postaviti zaštitne prstenove, prikazao je to kao svoju ideju.

Zachary Taylor pobjedio je na predsjedničkim izborima u studenom 1848. Istog mjeseca radnici su završili Belvedere, pa su i George i Constance, koja je bila u poodmakloj trudnoći, uselili. Nedugo nakon toga, u njihovu krevetu natkrivenom baldahinom rodio se William Hazard III.
Muž i žena voljeli su novu kuću. Constance je najprije namjestila dječju sobu, a zatim je ispunila i ostale prostorije skupim, ali udobnim pokućstvom, čija je svrha bila da se upotrebljava, a ne da mu se dive.
Za razliku od njih, Stanley i Isabela održavali su svoju kuću kao da je muzej.
George je s Constancom razgovarao o svakoj značajnijoj odluci. Ona nije znala ništa o proizvodnji željeza, barem ne u početku, ali je bila živa i praktičnog duha i brzo je učila. Priznao je da se vjerojatno poigrava sa sudbinom djelujući suviše brzo, čak brzopleto, u mnogim slučajevima u kojima ga je vodio samo instinkt. Ali, držao je da se napredak samo tako može postići. Ona se s tim slagala.
Uskoro je razvoj američke željezničke mreže gutao cjelokupnu proizvodnju tračnica koju je tvornica mogla izbaciti radeći dvadeset četiri sata, i to unatoč lošim privrednim prilikama. Ali, George se morao natezati s bratom na svakom koraku, oko gotovo svakog važnog pitanja.
− Za ime božje, Stanley, nalazimo se usred područja bogatog ugljenom, a ti se ponašaš kao da nemaš pojma. Prošlo je gotovo sto i pedeset godina otkako su Darbyjevi u Britaniji za lijevanje željeza počeli koristiti koks. Pa zar je to za tebe još uvijek eksperiment?
Stanley je pogledao Georgea kao da je ovaj lud.
− Drveni ugljen je tradicionalan i sasvim dobar. Čemu ga mijenjati?
− Stoga što šume nisu vječne. Pogotovo budemo li ih iskorištavali ovim tempom.
− Koristit ćemo ih dok ih ne potrošimo, a tada ćemo eksperimentirati.
− Ali, drveni ugljen je prljav. Ako ostavlja ovo, povukao je kažiprstom po Stanleyjevu stolu i vrh prsta ostao je crn, što onda tek ostavlja u nama, kada udišemo sav taj dim i prašinu? Želim tvoj pristanak za izgradnju eksperimentalne koksare...
− Ne, neću dati novac za to.
− Stanley...
− Ne. Prisilio si me na sve drugo, ali nećeš me prisiliti na to.
George je želio uložiti novac i u već zaboravljeni proces kojim su braća Garrard u Cincinnatiju u tridesetim godinama proizvodila čelik visoke kvalitete. Cyrus McCormick toliko je cijenio Garrardov čelik da ga je upotrijebio za oštrice svojih prvih žetelica. Ali, smanjivanje poreza na uvoz u vrijeme Jacksonove vlade dovelo je do naglog prodora evropskog čelika kojim su zadovoljene skromne domaće potrebe i američka industrija čelika koja je bila tek u povojima potpuno je uništena.
Sada je Amerika proizvodila godišnje samo oko dvije tisuće tona čelika s visokim postotkom ugljika.
No, kako se zemlja razvijala, George je predvidio širenje tržišta i sve veću potražnju za čelikom.
Problem nije bio u tome kako proizvesti čelik, to je bilo poznato stoljećima, nego u tome kako ga proizvoditi dovoljno brzo da bi se proizvodnja isplatila. Prilikom starog procesa cementacije trebalo je proteći gotovo deset dana da bi se dobila zanemariva količina. Garrardovi su navodno bili pronašli bolji način. Stoga se George pomirio i prestao inzistirati na koksu, štedeći snagu za borbu do koje će sigurno doći kad bude predložio da se pokrene istraživanje u proizvodnji čelika.
Nedvojbeno na nagovor Isabele, Stanley je odbijao gotovo sve prijedloge svojeg mlađeg brata. Isto se dogodilo i s prijedlogom o proizvodnji čelika. George je bjesnio danima i smirila ga je samo Constance saopćivši mu da nosi njihovo drugo dijete.

U ljeto 1849. Stanleyju i supruzi došao je posjetilac iz Middletowna. Gost je ostao dva dana. George i Constance nisu bili pozvani na objed, Virgilia je bila u Philadelphiji, a Maud je s Billyjem provodila odmor u New Yorku. Čini se da je ova tajnovitost bila smišljena.
Georgea to nije brinulo sa društvenog stajališta, ali ga je mučila svrha posjeta, Odmah je prepoznao visokog, dostojanstvenog muškarca pedesetih godina, koji je sišao s kočije i nestao u Stanleyjevoj kući ne izlazeći cijelu večer. Simon Cameron bio je dobro poznat u Pennsylvaniji. Godinama se uspješno bavio tiskarstvom i bankarstvom. K tome je zagovarao razvitak željeznice i sudjelovao u radu jedne željezare.
George je slutio da ga je posve drugi posao doveo u Lehigh Station. Politika, možda? Cameron je proveo pola mandata u Senatu, ali je kasnije odbačen na sastanku Državnog predsjedništva Demokratske stranke kada je ono raspravljalo o punom mandatu na prijedlog zakonodavnog državnog tijela u kojem stranka ima većinu. Te je noći, ležeći u krevetu i oslonivši glavu na ženin trbuh, George iznenada povezao Cameronovo prisustvo sa drugom činjenicom: Moj bože! Pitam se jesu li njemu bile namijenjene one mjenice.
− Nemam pojma o čemu govoriš, dragi.
− Nisam imao vremena da ti kažem. Upravo sam otkrio da je u protekla tri mjeseca Stanley jednom mjesečno ispunio po jednu mjenicu na pet stotina dolara. Bez imena, mjenice su ispisane na gotovinu, Možda pokušava pomoći Cameronu da se ponovo osovi na vlastite noge.
− Misliš da se vrati u Senat?
− Može biti.
− Pod demokratskim barjakom?
− Ne, to ne može. Razbjesnio je suviše ljudi odstupajući od linije stranke. Jedan od tih bio je i stari Jim Buchanan. S druge pak strane, Camerona se ne možeš riješiti samo tako što ćeš mu reći ne. To ga još više potiče. Moram utvrditi daje li mu Stanley novac kako bi formirao neku novu stranku.
Nježno ga je poljubila u obraz.
− Ostarit ćeš prebrzo od tih svađa sa Stanleyjem.
− A ti i Isabela?
Okrenula se i odmahnula suviše napadno da bi bilo iskreno.
− Ona me ne brine.
− To sam i očekivao da ćeš reći. Ali znam da te brine.
− Da, imaš pravo, rekla je Constance, ne izdržavši. Tako je okrutna. Neka mi bog oprosti, ali kad bi ih barem oboje progutala zemlja.
Prislonila je glavu uz njegov vrat, prebacila mu jednu ruku preko grudi i zaplakala.

− Da, darujem novac Cameronu priznao je Stanley idućeg jutra. Mahnuo je rukom pred nosom. Moraš li ovdje pušiti to odvratno korijenje?
George je nastavio pućkati kubansku cigaru.
− Ne mijenjaj temu. Dijeliš novac tvrtke koji bi trebalo zadržati u proizvodnji. I što je još bezumnije, daješ ga jednoj političkoj propalici.
− Simon nije propalica. Služio je časno.
− O, je li? Zašto su ga onda demokrati odbacili u drugom mandatu? Moram priznati da me to nije iznenadilo. Cameronovo glasanje je suluda zbrka. Nitko nije siguran kakvi su mu stavovi, niti koju stranku podržava... Osim ako je to, dakako, stranka vlastite koristi. Kakvi su mu trenutni nazori? Nitko ne zna.
Stanley se glasno nakašljao da bi pokazao nezadovoljstvo zbog dima i kako bi dobio na vremenu ne bi li pronašao nekakav odgovor. Kroz prozor drvene kućice u kojoj se nalazio ured nazirali su se prljavi, blatnjavi ljudi kako se spuštaju niz brdo. Noćna smjena u visokoj peći. Vlak od šest spojenih vagoneta natovarenih drvenim ugljenom škriputao je u suprotnim pravcu.
− Simon sastavlja jednu državnu organizaciju, napokon je rekao Stanley. Neće zaboraviti one koji su mu u tome pomogli.
− Stanley, pa taj čovjek je prevrtljivac! Znaš što o njemu pričaju... Njegova definicija poštenog političara glasi: “Jednom potkupljen, uvijek potkupljen”. Želiš li imati veze s takvom osobom?
Stanley se nije dao omesti.
− Simon Cameron će biti vlast u Pennsylvaniji. I u cijeloj zemlji. Doživio je samo nekoliko privremenih poraza.
− U redu, ali nemoj mu pomagati da ih otkloni našim novcem. Budeš li nastavio, bit ću prisiljen da sve kažem majci. To je nažalost jedini način da te zaštitim od potpune propasti.
− Njegov brat samo je buljio pred sebe. Takav sarkazam nije ga zabavljao. George ga je plašio. Stanley je grizao usnu i naposljetku izustio: U redu. Razmotrit ću tvoj prigovor.
− Hvala ti, prasnu George i iziđe.
Znao je da je pobijedio. Poslužio se prijetnjom, za kojom nikada ranije nije posegnuo. Mrzio je to: samo budala bi pristala na to da ponizi drugog čovjeka. Ponižena osoba često uzvraća udarac i to okrutno. Taj rizik još je veći s nekim poput Stanleyja, ko je u sebi bio svjestan vlastitih nedostataka.
U ovom slučaju, George nije imao drugog izbora.
Constance je bila u pravu, razmišljao je klipšući uzbrdo prema peći. Beskrajne bitke ga iscrpljuju. Toga jutra je, stojeći pred ogledalom i brijući se, otkrio nekoliko sijedih vlasi iznad čela. A nije mu bilo još ni dvadeset pet.

Kada je Isabela čula za posljednju svađu, eksplodirala je.
− Nećeš mu valjda popustiti, Stanley? Kada se senator ponovo dokaže sigurno će se sjetiti tvoje velikodušnosti. Tada ćeš dobiti politički položaj koji oboje toliko želimo. U njemu je naša šansa da zauvijek pobjegnemo iz ove odvratne selendre.
Stanley je utonuo u jednu od stolica. Mlitavom rukom olabavio je kravatu.
− Ako ne prekinem davati priloge, George će reći majci.
Ona se prezirno podsmjehnula: Dječarac koji trči mami po pomoć?
− Ja ga ne osuđujem. Tako dugo dok ja kontroliram fondove, on nema drugog izbora. Osim da nasrne na mene šakama, pomislio je Stanley i srh straha spuznuo mu je leđima. George je bio razdražljiv. Borio se u ratu i tučnjave mu nisu bile nepoznate. Nije bilo teško zamisliti kako bi bio u stanju nasrnuti i na vlastitog brata. Stanley se nije želio izložiti tom riziku.
Isabela mu je bijesno prišla.
− Nemoj se usuditi da kontrolu nad blagajnom prepustiš tom bezbožnom malom jadniku.
− Ne, tu neću popustiti, obećao je Stanley. To je moj posljednji djelić autoriteta.
− I pronađi načina da nastaviš slati pomoć Cameronu, razumiješ li?
− Da, draga, hoću. Stanley je ispustio bolni uzdah. Bojim se da počinjem mrziti vlastitog brata.
O, ne bih rekla da je otišlo tako daleko, odvratila je. Potajice, bila je zadovoljna. Pocrvenio je i stao iza paravana da skine košulju.
− Znam. Ne mislim uvijek tako. Samo katkada.
− Izvor svih problema između tebe i tvojega brata je ta idolopoklonka koju je oženio. Pogledala je svoj odraz u ogledalu, ali je vidjela tek lijepo lice crvenokose vlasnice dvorca Belvedere. Ta papinska kuja. Vrijeme je da joj malo potkrešemo krila.
Stanley je provirio iza paravana.
− Kako?
Isabela se samo hladno osmjehnula.

18


Moravski samostan i ženski koledž bio je smješten na obali rječice Monocacy kod obližnjeg Bethlehema. Ustanovljen je 1742. i dičio se time što je bio prva kolonijalna škola internatskog tipa za gospođice. Virgilia je provela u koledžu dva semestra, ali je zatim vraćena kući stoga što je odbila da se pridržava pravila institucije.
Svake godine krajem rujna žene iz tog područja priredile bi sajam kako bi prikupile priloge za školu.
Obično bi se sajam održavao na travnjaku ispred Kolonijalne dvorane. Pripreme bi počele već ljeti.
Poziv da se predsjedava jednom od brojnih komiteta značio je društveno priznanje. Prethodne godine Isabela je bila predsjednica jednog komiteta.
Constance je vjerovala u obrazovanje žena, čak i ako bi to značilo nadmetanje s muškarcima.
Georgea je taj stav iznenadio, ali mu se nije protivio. Constance mu je rekla da bi željela pomoći u pripremi sajma; njezina trudnoća nije joj još smetala i mogla je putovati razrovanim planinskim putevima. George je obećao da će njezinu želju spomenuti Stanleyju, ali je zaboravio.
Constance je čekala. Imala je ionako dosta posla. Nekoliko sati dnevno brinula bi o malom Williamu, vjerujući da djeca postaju izopačeni i neprijatni ljudi ako im se ne posveti dovoljno pažnje i nježnosti u najranijem djetinjstvu. Bilo bi još točnije reći da je obožavala brinuti se za to ružičasto, debeljuškasto, malo stvorenje.
Imala je i domaćinskih dužnosti. Izgradila je dobre odnose sa slugama u Belvedereu, posredujući u njihovim svađama odlučno i pravično, te upućujući ih kako da poslove planiraju i bolje obavljaju. Nije prošlo mnogo vremena i oni su je počeli cijeniti, gotovo obožavati. Istovremeno su je se malo pribojavali. Imala je irski temperament koji bi i te kako iskazivala kad bi netko loše obavio posao ili se pokušao braniti drskošću i lažima.
No, bez obzira na to koliko je bila zaposlena, Constance je ipak mislila na sajam. Napokon je pitala Georgea je li prenio njenu poruku. Udario se po čelu i zavapio tako melodramatski da se morala nasmijati. Rekla mu je da se ne brine zbog zaboravnosti, dodavši da će o svemu porazgovarati sa Isabelom. Za to je bio potreban poseban dogovor, budući da su se njih dvije rijetko, tek slučajno viđale.
Constance bi u rijetkim trenucima ljutnje vjerovala da Isabela to čini hotimice.
Pozvala je Maude i Isabelu na čaj. Prvo se razgovaralo o njezinoj trudnoći. Constance je rekla kako je sigurna da ovoga puta nosi djevojčicu. Ona i George su se složili da je nazovu Patricia Flynn Hazard.
Čuvši to, Isabela je nabrala usne i zagledala se u neku udaljenu točku.
Constance je pripomenula kako bi rado sudjelovala na sajmu. Maude je odmah rekla: Kako je to lijepo od tebe. Sigurna sam da će ostalima biti drago ako se prijaviš kao dobrovoljac.
Iznijet ću tvoje zanimanje za sajam, premda ja više nisam tako aktivna. Posljednji sam puta bila u nekom komitetu prije dvije godine. Mislila sam kako je vrijeme da kormilo preuzmu mlađe žene.
− Prenijet ću tvoju želju, draga, rekla je Isabela Constanci, na sastanku organizacione grupe idućeg ponedjeljka.
− Hvala, rekla je Constance pokušavajući otkriti neiskrenost u Isabelinom slatkom osmijehu. Nije joj uspjelo.

Isabela je na sastanku u ponedjeljak spomenula ime svoje šurjakinje.
− Mislila sam da bi ona mogla predsjedavati komitetom za prikupljanje, počela je.
− Savršen izbor, rekla je jedna od žena.
− Ali, kada sam joj to predložila, ona je odbila, završi Isabela.
Ova rečenica izazvala je mrgođenje i izraze nezadovoljstva prisutnih na sastanku.
− Zbog čega, Isabela? upitala je jedna žena. Druga je rekla: Protivi li se ona obrazovanju žena?
− Ne bih mogla reći, odgovorila je Isabela. Rekla mi je da ne može sudjelovati zbog toga što, ah, vjersko usmjerenje internata krši mnoge propise njezine crkve koju ona, dakako, drži jedinom istinskom crkvom.
Žena koja je predsjedavala sastankom napokon je progovorila.
− Dakle, to je posljednji puta da smo nju uzeli u obzir. U vezi sa bilo čime.
− Isabela je vrtjela glavom.
− Šteta. Constance je bistra žena. Ima nekoliko dobrih osobina. Čula sam da su katolici čudni, slijepo odani stvorovi, ali nisam u to vjerovala dok nju nisam upoznala. Sigurna sam da su njezini nazori rezultat utjecaja svećenika i opatica. Kako može netko tko provede cijeli život u mračnoj ćeliji biti... kako da kažem... u pravu? A čovjek može čuti upravo jezive priče o tome što se zbiva u samostanima.
Prisutni su pozdravili ovu izjavu kimanjem. Bio je to popularan trač u zemlji u to vrijeme i bilo je uzbudljivo vjerovati u tako nešto.
Isabela je svratila do Constance narednog popodneva. Hinila je da žali kada je rekla: Nije mi lako da ti ovo kažem, draga. Podnijela sam im tvoju velikodušnu ponudu, ali su je članice organizacionog komiteta odbile. Ne zbog nekih tvojih osobnih nedostataka, molim te da shvatiš, ali to je najzad sajam čiji je cilj prikupljanje priloga za školu koju polaze djeca druge vjere.
Constance je zgužvala čipkasti rupčić: Hoćeš reći da ne žele pomoć jednog katolika. Isabela je uzdahnula.
− Strašno mi je žao. Možda iduće godine.
Znala je da će od tada pa zauvijek čuvati u sjećanju izraz lica svoje šurjakinje.

Dok se Isabela nalazila kod Constance, George je hitao u valjaonicu tračnica na poziv uplašenog nadzornika. U nekoj svađi došlo je do nesreće. Kada bi se tako nešto dogodilo, Stanley bi uvijek sve prebacio na brata. Ni okom ne trepnuvši, rekao bi kako je tome razlog taj što George ima smisla za praktično. Da je to rekla Isabela, George bi bio siguran da se radi o uvredi.
Ljeto je bilo izuzetno vruće, a dolazak jeseni nije donio olakšanja. U obitelji Hazard ćudi bi često uzavrele i George je mogao zamisliti napetost koja je rasla u valjaonici u kojoj je vladala paklena jara.
Valjaonica tračnica bila je, kako se to u struci kaže, belgijskog tipa. Dugu, veoma pokretnu zmiju od usijanog metala postupno se stanjivalo i oblikovalo u odgovarajući profil propuštanjem kroz niz ižljebljenih valjaka pričvršćenih na postolja. Između tih postolja snažni radnici, zvani hvatači, grabili bi metal hvataljkama, vodeći ga do drugog niza valjaka. Bio je to težak, opasan posao dobar dio kojega bi se moglo izbjeći kad bi netko projektirao valjaonicu u kojoj bi metal stalno prolazio kroz valjke. Prije nekoliko godina vlasniku neke valjaonice u New Yorku po imenu Serrell to je gotovo uspjelo, ali i njegov projekt imao je nedostataka. I George je pokušao riješiti taj problem, ali bez uspjeha.
Hitao je što je mogao brže. U valjaonici je proizvodnja stala. Željezo u prvim valjcima već se bilo ohladilo, primijetio je dok se približavao mjestu nesreće. Jedan od hvatača ležao je na zemljanom podu i stenjao. Georgea počne gušiti u grlu kada je osjetio miris oprljene odjeće i spaljena mesa.
Čovjek na zemlji bio je neki žilavi Slaven čije prezime George nije mogao izgovoriti. Bio je on dobar radnik, za razliku od svojega partnera na toj postaji, zdepaste ljudine širokih ramena po imenu Brovnic.
− Poslali smo po doktora Hopplea, rekao je nadzornik.
− Dobro. George je kleknuo između ranjenika i svijene zmije mrkog hladnog željeza što je ležalo nedaleko odatle. Bilo je očito da je željezo palo preko desne strane čovjekova tijela, spalivši mu košulju i načinivši duboku opekotinu na grudima i podlaktici. Pogledavši spaljeno meso stradalog radnika, George se jedva svladao da ne povrati. Samo je bog znao hoće li taj jadnik ikada opet moći koristiti ruku.
George je nadlanicom obrisao usta, a zatim upitao: Kako se to dogodilo?
− Nesretan slučaj, promrmljao je Brovnic. Njegova izbočena vilica prijetila je svakome tko bi to pokušao poreći, ali prijetnja nije uspjela. Znojni, čađavi radnik istupio je iz gomile.
− Vraga nesretni slučaj. Brovnic je napastvovao Tonyjevu ženu. Tony mu je rekao da prestane i...
Brovnic je opsovao i nasrnuo. Tri čovjeka zgrabila su ga dok je onaj koji je govorio upro prstom u željeznu zmiju.
− Brovnic ga je oborio ovim, a onda je ispustio željezo na njega.
− Jebeni lažljivac, vrisnuo je Brovnic, pokušavajući se otrgnuti iz zagrljaja. To bi mu i uspjelo da mu George nije prišao i zabio mu prst u prljavu košulju: Sve otkako sam te zaposlio, Brovnic, praviš samo probleme. Pokupi nadnicu i gubi se odavde.
Smjesta.
Georgeovo srce je snažno lupalo, Brovnic je zaškiljio na njega.
− Bilo bi ti bolje da to ne činiš.
George je morao podići glavu da bi ga pogledao u oči.
− Rekao sam ti, gubi se smjesta.
− Sredit ću te ja zbog ovoga, obećao je Brovnic odjurivši bijesno.

Čim je Isabela otišla, Constance je pognula glavu i briznula u plač. Stajala je pred visokim prozorom u predvorju. Dolje se prostirao grad i rijeka se isparavala i ljeskala. Ništa od toga nije vidjela. Stezala je zavjesu kao da se pribojavala da će se srušiti.
Jecala je neutješno. Mrzila se zbog toga što je plakala. U djetinjstvu u Teksasu rijetko je to činila, ali ovdje su stvari bile drukčije. Unatoč ljubavi prema Georgeu, katkada bi prezirala Lehigh Station i željela pobjeći. Nije to učinila i umjesto toga samo bi plakala.
Bila je sigurna da je taj ukor Isabelino djelo. Stanleyjeva supruga ju je mrzila. Nije bilo druge riječi doli: mržnja. Kada se George vrati kući ispričat će mu što se dogodilo. Nikada nije svoje probleme svaljivala na supruga, ali ovo je bilo suviše za nju samu. Isabela se okomila na njezinu vjeru, mada su gotovo sigurno postojali drugi razlozi zbog kojih ju je ta ohola žena prezirala. Bila je izopačena i nesretna osoba, sposobna da duboko rani Constance.
− Gospođo, zar se nešto dogodilo? Učinilo mi se da sam čula...
Sluškinja se zaustavila. Pokušala se povući kroz vrata predvorja koja je bila otvorila a da to Constance nije primijetila. Constanci je bilo više neprijatno zbog djevojke nego zbog nje same. Sa oba dlana obrisala je suze s lica.
− Žao mi je što sam te uznemirila, Bridgit. Na trenutak sam se bila izgubila. Molim te, nemoj to nikome spominjati. Hoćeš li donijeti dolje malog Williama, ako se probudio?
− Odmah, gospođo, Bridgit se povukla sa olakšanjem.
Nedugo zatim, držeći u naručju svojeg debeljuškastog sinčića koji je gugutao, Constance se osjećala mnogo bolje. Bilo joj je žao što je dopustila Isabeli da je povrijedi. Dakako, ništa neće reći suprugu.
Sama će voditi vlastite bitke, kao što je to uvijek činila. Bila je odlučila doći ovamo stoga što je voljela Georgea i neće dopustiti Isabeli ni svim legijama slijepih bogomoljaca da je poraze.
Ljutila se na sebe što se ponizila pred Isabelom, barem na časak. Znala je da je Stanleyjeva supruga primijetila da je njezina okrutna zamisao imala učinka. Zagrlivši sina u naručju, zarekla se kako je to bio posljednji put da je toj goropadnici pružila zadovoljstvo.

− Morali bismo razmisliti o kupovini ljetnikovca, rekla je Maude. Posljednjih nekoliko mjeseci vrijeme je bilo upravo jezivo.
− Slažem se, rekao je Stanley. Isabela se žali na vrućinu dan i noć. Savijen preko zapisnika, George ga je prostrijelio pogledom kao da je htio reći da se Isabela uvijek žali na nešto.
− Sasvim sigurno si možemo priuštiti ljetnikovac nastavio je Stanley. — Imaš li ikakvih ideja o tome gdje bismo ga potražili, mama?
− Atlantska obala bila bi pogodna za to.
U malom uredu bilo je zagušljivo. Prošla su dva sata otkako je Brovnic odjurio iz valjaonice. Maude je upravo bila došla u svoj redoviti tjedni posjet. Počela je dolaziti u te posjete odmah nakon muževe smrti. Prije toga nikada nije stupila u Hazardovu željezaru.
U početku, Stanley ju je pokušavao obeshrabriti govoreći kako je nedolično da se žena bavi takvim stvarima. Kada se George vratio kući ubrzo je otkrio pravi razlog Stanleyjeva nezadovoljstva. U svega nekoliko mjeseci Maude je naučila o proizvodnji, inventaru i financijskim pitanjima više nego što će njezin stariji sin naučiti u cijelom svojem životu. Upravo to instinktivno znanje izazvalo je Stanleyevu nelagodu koja ga je navela na to da se usprotivi njezinim posjetima.
Ali, ništa mu nije pomoglo. Na svoj nenametljiv način, Maude je bila isto toliko čvrsta koliko i Hazardovo željezo koje su brodovi odvozili kanalom nizvodno do tržišta.
Potaknut njezinom primjedbom o obali, George je rekao: Orry mi je jednom rekao da mnogi plantažeri iz Južne Karoline provode ljeto u Newportu.
Maude je zapljeskala.
− O, da. Otok Aquidneck. Čula sam da je tamo divno.
Stanley se baš htio usprotiviti tom prijedlogu, kada su se vrata s treskom otvorila. U otvoru je stajao Brovnic, bazdeći na viski i vitlajući starim revolverom.
Maude je ustuknula i potom se ukočila. Istog časa, Stanley se bacio na zemlju.
− Rekao sam ti!, dernjao se Brovnic njišući se, škiljeći niz cijev revolvera uperenu u Georgea. Bez oklijevanja, George je zgrabio tintarnicu sa stola i zavitlao je Brovnicu u lice.
Brovnic je zaurlao i zateturao se, udarivši o dovratak, dok mu je crna tekućina kapala s lica. Revolver je opalio, ali je u tom času Brovnicova ruka trznula nagore. Metak se zabio u strop. George je već bio preskočio ogradu koja je dijelila ured. Istrgnuo je revolver iz Brovnicove ruke i udario ga njime po hrbatu nosa. Razbješnjeli čovjek pokušao ga je dohvatiti umrljanim rukama. George je ustuknuo jedan korak, a onda svom snagom zabio potkovanu čizmu u Brovnicovu preponu.
Brovnic je vrisnuo i zalamatao rukama poput vjetrenjače, padajući nauznak kroz vrata i niz stepenice.
Tek tada je George osjetio paniku. Uhvatio je dovratak i domahnuo četvorici radnika koji su bili u prolazu.
− Uhvatite tog pijanog idiota. Jedan neka skoči do grada i dovede policiju.
Stanley se napokon podigao. Cijelo to vrijeme, Maude se nije ni pomakla. Pogledala je Stanleyja i blago rekla: Trebao si pomoći bratu. Mogao je nastradati.
Stanley je samo pocrvenio, sleđen od straha. Njegova je majka prvi puta stala na stranu jednog od sinova. To nije bio dobar predznak.

Kada se te večeri George vratio u Belvedere, Constance nije pokazivala nikakve znake ranijeg nezadovoljstva. Za vrijeme večere George je čavrljao, očito još uvijek uzbuđen zbog svega što se dogodilo u valjaonici. Posjetio je ranjenog radnika u njegovu domu dolje kod kanala. Saznao je da će se oporaviti. Doktor Hopple je rekao kako vjeruje da se ruku može spasiti, premda je i dalje dvojno hoće li čovjek biti u stanju da teško radi. Ako to ne bude mogao, George je rekao da će mu u željezari pronaći neki lakši posao. Brovnica su zatvorili u policijskoj stanici.
U susjednoj kući večera je već bila završena. Maude je izišla da bi prošetala s Billyjem. Virgilia je bila u svojoj sobi. Isabela je provela svojih ritualnih pet minuta sa blizancima, Labanom i Levijem, i vratila se u blagovaonicu. Stanley i ona bili su sami. Upravo mu se htjela pohvaliti pobjedom nad Constance, kada on ponovno spomenu sukob u uredu. Otkako je došao kući, samo se jednom navratio na taj događaj, a potom je utonuo u mrzovoljnu šutnju. Maude je živahno razgovarala, ali je izbjegavala tu temu.
− Majka me pogledala kao da sam najveća kukavica, rekao je beznadna izgleda. Ne mogu to zaboraviti.
− Stanley, ja shvaćam da te taj događaj uzbudio, ali to si mi već jednom rekao. Daj mi priliku da i ja kažem...
Zavitlao joj je zgužvani ubrus u lice.
− Umukni, grabežljivice jedna. Zar si toliko glupa da ne možeš vidjeti što se događa? George navodi majku protiv nas! Nećeš ni okom trepnuti, a ona će mu pustiti da vodi financije. Gdje ćeš onda biti sa svojim rasipništvom i otmjenošću?
Vikao je toliko glasno da su stakleni privjesci na stropnom svijećnjaku zazveckali. Isabela je, ostavši bez riječi, samo buljila u ubrus što ju je pogodio u bradu i pao u praznu posudu za medovinu.
Prva pomisao joj je bila da se okomi na supruga, da ga napadne zbog tog apsolutno nečuvenog izljeva bijesa, ali brzo se predomislila. Bio se okomio na nju samo zato što se njegova mater okomila na njega. I s potpunim pravom. Iako je Stanley bio kukavica, to nije bilo važno dok je imao autoriteta u obitelji.
Nije joj trebalo dugo da se uvjeri kako za sve ove nedaće valja okriviti upravo Georgea. Prodornog, arogantnog malog Georgea. Ona je danas bila zabilježila pobjedu nad Georgeovom suprugom, ali George je doveo Stanleyja u takvo stanje da je ovaj odbijao saslušati njezin izvještaj o tome. Dakako, bila je ona zadovoljna i samom spoznajom da se Constance osjećala jadno.
Čak je i to došlo u pitanje nekoliko časaka kasnije. S travnjaka Belvederea razlijegali su se zvuci razdraganih glasova. Isabela je otišla do prozora i ugledala Georgea i Constance kako u predvečerje tog kasnog ljeta igraju boce. Smijali su se i zadirkivali jedno drugo poput djece.
Stanley je nešto rekao Isabeli, ali ga je ona prečula. Buljila je u Maude koja je, sjedeći na bočnoj verandi Georgeove kuće, zibala na koljenu malog Williama.
Nedaleko odatle lješkario je i Billy. Isabela je kiptjela od bijesa. Maude nikada nije poklanjala takvu pažnju Labanu i Leviju.
Constance je izgledala sretna. Sretna. Njezina snaga učinila je Isabelinu pobjedu nekako nepotpunom. Isabeli je bilo sada posve jasno da Constance i njezin suprug čine sve što je u njihovoj moći kako bi okrenuli Maude protiv Stanleyja.
Od toga časa Isabela će njih dvoje mrziti još strastvenije nego ranije.

− Još jedan vlak iskočio iz tračnica, rekla je Constance. Četiri su osobe nastradale. To je treća nesreća ovog mjeseca. Zavrtjela je glavom i sklopila novine.
George je nastavio proučavati arhitektonske planove prostrte na stolu u biblioteci. Ne podižući pogleda, rekao je: Što je više milja željezničke pruge izgrađeno, i što je više vlakova u saobraćaju, to su veći izgledi da će doći do nesreće.
− Držim da je to suviše jednostavno objašnjenje. Toliko sam puta čula da se polovicu ili više tih nesreća moglo spriječiti.
− Pa, možda. Tu su ljudske greške u redu vožnje, loš materijal za pruge i vlakove. A bilo bi korisno i kada bi ujednačili širinu kolosijeka na svim prugama.
Podigao se od stola, protegao se, a zatim se sagnuo da bi podesio položaj predmeta kojega je držao na svojem radnom stolu kao da je bio kakav neprocjenjivi antikvitet. Bio je to običan komad željeznog meteorita kojega je pronašao blizu West Pointa u vrijeme kada je bio u kadetskom korpusu. Čuvao ga je stoga što je, kako je tvrdio, sažimao obim i smisao njegova posla. Primijetila je da ga je pomakao za manje od centimetra. Nasmijala se u sebi.
Primakao se njezinoj stolici i poljubio ju u čelo.
− Kao što bi rekao Orry, čini se da napredak uvijek ima svoju cijenu.
− Orry se odavna nije javio.
− Šest tjedana. George se odšetao do prozora. Vani su svjetla Lehigh Stationa bila prigušena prvim laganim snijegom. Pisao sam mu predloživši da idućeg ljeta dovede sve Mainove u Newport.

U listopadu su George i Stanley bili posjetili otok u zaljevu Narragansett i kupili veliku, zapuštenu kuću i deset jutara zemlje na Bathu, nedaleko od plaže. Neki arhitekt iz Providencea upravo mu je bio poslao planove za obimnu modernizaciju kuće. Baš je te planove George proučavao. Arhitekt je obećao da će obnova biti završena prije početka ljetne sezone 1850.
− I sve od tada nije ti se javio?
− Ne.
− Je li se nešto dogodilo?
− Ako jeste, ja o tome ništa ne znam.
− Newport je ljetovalište na sjeveru. Misliš li da će prihvatiti poziv.
− Ne vidim zašto ne bi. Mnogi ljudi iz Južne Karoline još uvijek odlaze tamo svakoga ljeta.
Nije bio posve iskren sa svojom ženom. Orryjeva neredovita, površno prijazna pisma imala su neki čudan, ogorčen prizvuk. George je bio na to osjetljiv, jer poznavao je on i onog drugog, bezbrižnijeg Orryja Maina.
U svojim pismima Orry je u nekoliko mahova spominjao svoje “vječno momaštvo”. Samo bi povremeno odgovarao na Georgeove oprezne upite o M., a katkada bi posve neočekivano skočio s neke posve bezazlene vijesti na žučljive napade snaga koje su se na Sjeveru borile protiv robovlasništva. Posebice se protivio onim političkim grupama koje su pokušavale osigurati da u novim državama i teritorijama robovlasništvo bude zabranjeno. Također je s prezirom pisao o Wilmotu Provisou. Jug će mu to navodno dugo zamjerati.
Unatoč tome što je George zaista priželjkivao da se ponovo sastane s prijateljem, jedan dio njegova bića pribojavao se mogućeg susreta.
Sredinom prosinca primio je vijest da će do susreta ipak doći. Vijest je stigla jednog izuzetno hladnog dana. Te se večeri George skutrio u krevetu pored žene koja samo što nije rodila i, kao i obično, započeo razgovor o događajima toga dana.
− Stiglo je Orryjevo pismo.
− Napokon! Je li veselo? Bila je ponešto zadihana, značenje čega on nije odmah razumio.
− Ne osobito. Ali kaže da će nas posjetiti idućeg ljeta i da će dovesti sve ostale koje bude uspio nagovoriti.
− To je... sjajno Constance je hvatala zrak. Ali mislim... da bi sada... trebao pozvati doktora Hopplea.
− Što? Je li počelo? Ovog trena? Moj bože, zato si zvučala tako zadihano.
Iskobeljao se iz kreveta i u hitnji je zagazio u noćnu posudu. Na sreću, bila je prazna. Izgubio je, međutim, ravnotežu i tresnuo na leđa.
− Uh!
− Za ime boga, rekla je pokušavajući ustati. Budeš li ti uvijek tako patio, nikada više nećemo moći imati djece.
Pred zoru je bez većih poteškoća donijela na svijet Patriciu Flynn Hazard. George je vijest primio u biblioteci, gdje je sjedio smiješeći se pospano i trljao zavijeno stopalo.

Billy, kojemu je bilo četrnaest godina i koji je svakim danom bivao sve viši, za božićnih je blagdana došao kući iz internata. Bio je očaran svojom novom nećakinjom i veći dio vremena provodio je u Belvedereu, premda su mu sve stvari i dalje bile kod Stanleyja.
Billy se osjećao odraslim i nezavisnim. Često bi zadirkivao majku prijetnjama da će se otisnuti u Kaliforniju u potragu za zlatom. Polovicu nacije zahvatila je ta groznica. Zašto ne bi i njega?
− Zato što tebi ne treba novac, mladiću, odgovorila je Maude jednom zgodom za ručkom.
− Treba mi. Nemam svojeg novca. Onda bi, kada mu je bilo dosta ove igre, skočio do njezine stolice i zagrlio je. Meni se zapravo ne traga za zlatom.
− A što bi ti htio?
− Htio bih opet slušati o bici kod Churubuscoa. Billy se nikada ne bi zamarao slušajući tu priču.
Pripovijedajući je, George bi se uvijek u mislima vraćao danima provedenim u West Pointu. Volio se prisjećati tih dana, a bio je to i dobar način da zadrži mlađeg brata podalje od Stanlevja i Isabele. Sve od pucnjave u uredu, Stanley je postao šutljiv, a Brovnic je napokon osuđen na zatvor u Harrisburgu.
Isabela je bila svadljiva kao i uvijek. George je držao da loše utječu na Billyja. Stoga mu je bilo drago što je Billy veći dio godine provodio u školi.
− Orry je, čini se, dobar čovjek, rekao je Billy nakon jednog Georgeova monologa o Akademiji.
− Jeste. On je i moj najbolji prijatelj. Upoznat ćeš ga ovog ljeta, nadam se.
− Tuče li svoje crnčuge?
− Pa, ne vjerujem.
− Ali ima ih nekoliko, zar ne? Billyjevo neodobravanje bilo je očito.
George se namrštio i posegao je za bocom crvenog vina. Izgledalo je da ne može izbjeći tu temu.
− Da, ima ih dosta.
− Onda sam promijenio mišljenje o njemu. Ne mislim da je tako dobar čovjek kako veliš.
George je potisnuo ljutnju.
− To je stoga što ćeš uskoro navršiti petnaest godina. Svi momci tvojih godina uvijek su se protivili odraslima.
− To nije točno, odgovorio je Billy kao iz puške, što je natjeralo Georgea u smijeh.
Billy nije shvatio šalu. Nastavio je uporno.
− Slažem se sa svime što kažeš o West Pointu. Po pričanju reklo bi se da je to sjajno mjesto.
George je otpio vino i slušao dobro poznato pucketanje i mrmorenje kuće. Obitelji moraju imati tradiciju, a on je upravo bio smislio kako da je utemelji. Svoju ideju svejedno nije htio iznijeti suviše izravno tom svojeglavom maloljetniku. Billy bi tako imao priliku da je suviše olako odvrati. Stoga je oprezno obilazio oko teme: O, bilo je i teških trenutaka, ali čovjek bi se osjećao jačim kada bi ih prevladao. Unatoč svemu, znali smo se sjajno provoditi. Stekao sam neke dobre drugove. Tom Jackson, on predaje na vojnom koledžu u Virginiji. Pa George Pickett. Dobri drugovi, promrmljao je ponovo, prisjećajući se tih nekoliko godina, koje su se sada činile još dužima. Osim toga, nema dvojbe da West Point pruža najbolje moguće znanstveno obrazovanje u cijeloj Americi.
Billy se iskezio.
− Mene više zanima vođenje bitaka.
George se prisjetio krvoprolića kod Churubuscoa gdje je Orry izgubio ruku. Onda ne shvaćaš kako izgleda istinska bitka. Osmijeh mu je izblijedio i zadržao je ovu misao za sebe. Pustio je Billyja da sam predloži, što je ovaj i učinio malo kasnije, s nešto oklijevanja: Znaš, George, htio sam te pitati što misliš o tome kakvi su moji izgledi...
George je prikrio oduševljenje.
− Tvoji izgledi za što?
Dječakove oči odavale su divljenje prema starijem bratu.
− Da prođem kroz Akademiju kao što si i ti.
− Misliš li da bi to volio?
− Da. Strašno.
− Sjajno!
Vojnikovanje je bio težak, a katkada i prokleto neprivlačan posao. Usred rata bilo mu je ono odvratno i nehumano. Zadržao je takav stav. Pa ipak, u to doba i u toj zemlji, čovjek nije mogao bolje započeti zreo život nego da se obrazuje u West Pointu. George je istovremeno bio svjestan činjenice da nije uvijek tako mislio. Sada je nedvosmisleno vjerovao u to, što je upućivalo na još jednu promjenu njegova karaktera koja ga je iznenadila. Dakako, konkurencija za prijem uvijek je velika, nastavio je. Moći ćeš ući tek za tri godine. Ako se upišeš sa klasom pedeset šeste, bit će ti sedamnaest godina, a to je idealno. Moram provjeriti hoće li biti slobodnih mjesta među kandidatima iz naše oblasti. Odmah ću se prihvatiti toga zadatka.
To je i učinio.

19


Do kraja 1849. ljudi uz Ashley imali su uzrečicu o Orryju Mainu: svakoga mjeseca brada mu je nešto duža, a razgovori nešto kraći. Nije on nikada htio biti otresit, samo kratak. U mislima je stalno sređivao i organizirao stotine pojedinosti u vezi sa obitelji i poslovima na Mont Royalu. Dobar dio tih pojedinosti trebalo je provesti u djelo, a to je opet valjalo isplanirati. Štoviše, svakih desetak dana dogodilo bi se nešto što je zahtijevalo njegovu intervenciju. Stoga nije imao vremena za rasipanje. Štedio ga je u razgovoru s ljudima.
Ako su susjedi i znanci tumačili šutljivost samo još jednom promjenom koju je izazvala rana zadobivena u ratu, on nije imao ništa protiv. Tako nešto imalo je i svojih praktičnih prednosti. Ljudi od njega nisu očekivali da će čavrljati o osobnom životu, niti su tvrdoglavo pokušavali razgovarati o temi koja bi ga dovodila do bijesa.
Točnije bi bilo reći: nitko osim njegova oca. Tilletu je bilo gotovo pedeset pet godina, bio je nepokretan zbog kostobolje i mrzovoljan.
− Dođavola, sine, ti si već zreo za ženidbu, rekao je jedne večeri u biblioteci. Zašto odbijaš da potražiš ženu?
Prosinačka kiša romorila je po prozorima. Orry je uzdahnuo i odložio pero. Svodio je račune iz jedne od nekoliko knjiga koje je donio iz ureda. Salem Jones bio je odgovoran za vođenje knjiga sve otkako se Tilletovo zdravlje pogoršalo. U njima je bio zabilježen broj buradi u svakoj pošiljci za Charleston.
Nakon žetve, Orry je našao vremena da pregleda knjige za proteklu godinu. Uredno upisane brojke nekako se nisu slagale s brojem bačava riže koje su morali odaslati s plantaže. Bio je zamijetio mnogo više bačava naslaganih na molu na kojemu je, sjećao se, valjalo izmijeniti dva stuba nosača. Već je tjednima kanio napisati podsjetnicu. Učinio je to sada, prije nego što će odgovoriti ocu.
− Mogu li znati što te navelo na to pitanje koje smo, kako sam mislio, riješili na obostrano zadovoljstvo?
− Možda na zadovoljstvo tvoje majke, ali ne i na moje.
Tillet se razmahao stranicama Cooperova posljednjeg pisma.
− Tvoj brat izvodi prikladne mlade dame na sve te božićne zabave i plesove. Dakako, ako ikada pokaže ozbiljno zanimanje za neku djevojku, njezin otac će ga vjerojatno najuriti zbog šašavih ideja.
Kako bračno stanje tvojega brata mene ni najmanje ne zanima, navodim ga samo kao primjer za nešto što bi ti trebao učiniti. Ti..., Tillet se malo pomaknuo i trznuo uhvativši ispruženu nogu. Potom je završio misao: Ti bi se trebao ženiti i začeti obitelj.
Orry je zanijekao glavom.
− Suviše sam zaposlen.
− Ali, valjda osjećaš potrebu za društvom. Zdrav muškarac tvojih godina...
Orry se nasmijao, što je njegovu ocu pružilo priliku da se zaustavi. Na Tilletovu licu bio je izraz olakšanja. Orry izusti: Ništa ti ne brini, sve je pod kontrolom. Tillet se iskesio.
− Čuo sam. Nekoliko džentlmena iz susjedstva mi je reklo. Ali, žene te vrsti... svačije žene, ili one koje imaju nešto crnačke krvi... dobre su samo za jednu stvar. Ne možeš oženiti neku takvu.
− Ni ne kanim. Kao što sam rekao mnogo puta ranije, dotakao je perom prazni rukav, smatram da više nisam podoban za brak. A sada bih se htio vratiti poslu. Otkrio sam neke nepodudarnosti koje sežu čak dvije i pol godine unatrag.
Tillet se značajno nakašljao, što je bio njegov način odobravanja. Sin mu je bio ponešto osoran kada je rekao kako nije podoban za brak. Ovaj izgovor Tillet je često slušao i, bez obzira na to koliko nije želio priznati, vjerovao je da u tome ima nečega. Znao je što su ljudi uz Ashley mislili o Orryju.
Vjerovali su da je nakon rata ostao malo poremećen.
Bilo je dovoljno dokaza da bi se potkrijepilo ovu tvrdnju: način na koji je Orry obavljao svoje dužnosti na Mont Royalu, kao da ga je nešto gonilo da dokaže kako je jednak svakom normalnom muškarcu.
Onda njegova odjeća, uvijek suviše debela i pretamna za podneblje nizinskih krajeva. Pa njegov osoran način ophođenja. Pa ta prokleta bradurina, tako duga i gusta da su u njoj ptice mogle saviti gnijezdo.
Jednom kada se Tillet kočijama vraćao iz Charlestona, vidio je Orryja kako je odjahao po nekom poslu. Tri vrtlara koja su kosila korov samo su zinula u Orryja kada je projurio pored njih. Robovi su se pogledali; jedan je zavrtio glavom, a drugi je doslovce zadrhtao. Tillet je sve to vidio i ražalostio se. Sin mu je postao čudak, osoba koje su se ljudi plašili.
Dakako, sve nedostatke valjalo je staviti u neki odnos. Bez obzira na to koliko je bio čudan, Orry je Tilletu bio mnogo draži od Coopera. Cooper je odmah uskočio u upravu male brodarske kompanije i dobro mu je išlo. Ali je i dalje zastupao uvredljive, gotovo izdajničke nazore.
U posljednje vrijeme mnogo se pisalo o nekoliko rezolucija koje je stari Henry Clay kanio odmah početkom iduće godine podnijeti Senatu. Clay se nadao da će spriječiti širenje jaza između Sjevera i Juga. Unija sastavljena od trideset država bila je veoma delikatno uravnotežena. Petnaest država ozakonilo je robovlasništvo, drugih petnaest nije. Clay je htio i jednoj i drugoj strani dobaciti pokoju kost. Predlagao je da se novu državu Kaliforniju pripoji Sjeveru, te da se u njoj zabrani robovlasništvo.
Južnjacima bi se, pak, obećalo da im se nitko neće uplitati u međudržavnu trgovinu robljem, te da će biti donijet djelotvorniji zakon o odbjeglim robovima.
Ako bi itko od Tilleta zatražio da izdvoji glavni razlog svoje mržnje prema Sjeveru, on bi istog časa istakao problem odbjeglih robova. U četvrtom članu Ustava jasno stoji da čovjek ima pravo vratiti svakog odbjeglog roba. Također stoji da se važeći zakoni u nekoj državi u kojoj ne postoji robovlasništvo ne odnose na to pravo. I zakon o odbjeglim robovima iz 1793. sastavljen je tako ne bi li proveo u praksu ovaj član Ustava. Od tada bahati licemjeri sa Sjevera pokušavaju pronaći načina da razvodne ili posve zaobiđu taj zakon.
Tillet se protivio Clayevu kompromisu. Isto tako, i mnogo južnjačkih prvaka, među kojima i senator Jeff Davis iz Mississippija, te senator John Calhoun. Clay je na svojoj strani imao poznatog i utjecajnog senatora Webstera. Ali, protivili su mu se i mnogi fanatični zagovornici zabrane robovlasništva, od kojih je možda najgorljiviji bio senator Seward iz New Yorka. Barem jednom, Tillet je bio zahvalan toj rulji.
Cooper je držao da su pomno razrađeni kompromisi posve razumni i nužno potrebni. Po Tilletovu mišljenju jedina nužna stvar bila je da se Coopera dobro izbičuje.
Dok je Tillet o tome razmišljao, Orry se prisjetio očevih primjedaba o tome kako ljudi u susjedstvu znaju da se on viđa sa ženama. Bio je time oduševljen. Značilo je to da je njegov plan uspio. Tijekom protekle godine imao je mnogo ljubavnica, od kojih je posljednja bila neka švelja mulatkinja koju je upoznao prilikom posjeta Charlestonu. Trudio se da ta njegova aktivnost bude diskretna, ali nikako i tajna.
Te su mu žene pružale ono što, prema njihovu sporazumu, nije mogao dobiti od Madeline. Nikako se ne bi upuštao u takve veze samo da bi zadovoljio jednu potrebu, premda je Tillet upravo tako mislio.
Orry se spetljao s mnogim ženama zato da bi ljudi to primijetili i da bi postojala manja vjerojatnost da povežu svako njegovo neopravdano izbivanje s Mont Royala s Madelininim izbivanjem s plantaže Resolute istoga dana. Zaštititi je od sumnji bilo mu je važno gotovo kao i viđati je redovito.
Zadovoljan što je obmana uspjela, Orry se vratio knjigama. Otkrio je nešto što sasvim sigurno nije mirisalo na dobro i idućih pola sata usredotočio se na to, dok je Tillet zadrijemao usnuvši san u kojem je razbješnjela rulja kamenovala senatora Sewarda.
Tilleta je iz sna trgnuo zvuk nalik na pucanj pištolja; Orry je glasno zalupio knjigu. Stajao je stišćući je rukom.
Tillet je protrljao oči.
− Nešto nije u redu?
− Mnogo toga. Pružamo utočište lopovu. Tvoje povjerenje i dobrotu platio je prijevarom. Nikada nisam volio to kopile. Dat ću mu otkaz iz ovih stopa.
− Tko?, pitao je Tillet još uvijek pospan i zbunjen. Orry se okrenuo na vratima. Jones.
− Ali, ja sam ga zaposlio. Ne možeš ga samo tako izbaciti.
− Ne slažem se s vama, gospodine rekao je Orry glasom tako tihim i krutim da ga je starac jedva čuo od romona kiše. Ja sam sada odgovaran za ovu plantažu. Složit ćeš se s mojom odlukom kada ti pokažem dokaze. Ali, čak ako se i ne složiš, Jones se pakuje.
Orry je buljio u oca. Ne ljutito, samo uporno. Brada, te oči, pa visoka, suha figura i prazan rukav, imali su čudan utjecaj na Tilleta. Imao je osjećaj da se spori sa strancem, i to strancem koji mu je ulijevao strah.
− Kako ti kažeš, promrmljao je. Sin je samo kratko kimnuo glavom i izišao.

Orry je prišao nadzornikovoj kući stišćući knjigu pod miškom, dok se za njim vijorio stari ogrtač. Kapi kiše orosile su mu kosu i bradu. Koračao je dugim i odlučnim koracima, tako zamišljen da nije ni primijetio bratića Charlesa koji je sjedio na mračnom trijemu jedne od koliba za robove.
Jones je spavao. Orry ga je probudio povicima i zatim ga odvukao u kuhinju njegove besprijekorne kuće. Iznenadni posjet uplašio je nadzornika. Njegova se ćelava glava orosila. Znoj je na noćnoj košulji ostavio tamne mrlje. Iz sobe je bio donio bič i palicu od orahova drva. Očito je bilo da je spavao s njima pri ruci.
− Bio je to jednostavan plan, zar ne?, dometne Orry. Bacio je zapisnike na kuhinjski stol. Jonesovo lice odavalo je paniku. U zapisnik svake isporuke uneseš do desetak buradi manje nego što je zapravo natovareno na brod, a naši zastupnici plaćaju za broj primljenih bačvi. Budući da si ti vodio i taj zapisnik, trebalo je samo unijeti brojku koja bi odgovarala broju buradi unijetom u zapisnik o isporukama, a višak spremiti u džep. No, kada sam posljednji puta boravio u Charlestonu, pregledao sam zapisnike naših komisionara. Oni dokazuju da su zastupnici stalno plaćali više nego što smo, prema tvojim zapisnicima, mi primali.
Jones je progutao slinu i pritisnuo palicu na trbušinu, kao da je osjetio bol.
− Ne možeš dokazati da sam ja odgovoran za nesklad računa.
− Na sudu možda ne bih mogao, premda mislim da bih imao dobre temelje za podizanje optužnice.
Prije nego što sam se vratio iz Meksika nitko nije vodio te zapisnike osim tebe i oca, koji je nažalost postao suviše slab i koji je imao previše povjerenja. Teško bi bilo povjerovati da bi otac sam sebe varao.
− Bez obzira na to što kažeš, još uvijek nećeš biti u stanju ništa dokazati...
− Prestani blebetati o dokazima. Meni nije potrebna presuda porote da bih te otpustio. Tako sam odlučio.
− To nije fer, rekao je Jones. Dao sam sve ovoj plantaži. U svjetlu svjetiljke Orryjevo lice izgledalo je ružno. U očima mu je blještio odsjaj vatre.
− I uzeo si mnogo.
− Ja više nisam mlad čovjek, gospodine Main. Preklinjem vas da mi pružite još jednu pri...
− Ne.
− Trebat će mi, Jones je spustio bič na stol, najmanje tjedan dana da skupim sve svoje stvari.
− Napustit ćeš kuću do jutra. Naredit ću kočijašima da spale sve što se tu bude nalazilo ujutro.
− Proklet bio, vrisnuo je Jones i sjena podignute palice preletjela je zidom i stropom. U trenutku kada je pokušao udariti Orryja u glavu, ovaj se okrenuo postrance kako bi mogao upotrijebiti desnu ruku.
Zgrabio je zglob Jonesove ruke i zadržao je u zraku.
− Ja nisam jedan od robova, gospodine Jones. Podignete li ikada opet svoj glas ili ruku na mene, pobrinut ću se da vas odnesu niz brijeg na nosilima.
Drhteći, istrgnuo je palicu iz Jonesove ruke i tutnuo je pod batrljak. Hitro je pokupio zapisnike sa stola i krenuo prema vratima. Jedva da je primijetio bratića Charlesa koji je bio oslonjen o jedan stup sa izrazom uzbuđenja, gotovo obožavanja na licu.
− Što se događa?, upitao je Charles. Je li Jones nešto zgriješio?
Kiša se bila pretvorila u laku izmaglicu. Orry je sišao s trijema i lupa njegovih čizama prigušila je kratak odgovor. Bratić Charles je pomislio da se Orry nije udostojio ni odgovoriti. Izraz uzbuđenja na njegovu licu pretvorio se u ogorčenost.

Bratić Charles ležao je pokraj Semiramis sasvim nag. Njezina glatka, topla put zračila je slatkastim vonjem ljubavi koju su upravo vodili.
U tmini, djevojka je začula ritmički, prijeteći zvuk. Tup, tup. Svakom udarcu prethodio je jaki trzaj Charlesova tijela. Svoj bowie nož neprekidno je zabadao u zid od dasaka uz slamnjaču.
Uvijek kada bi bio bijesan igrao bi se tim golemim nožem. Nije valjda bio bijesan zbog nje. Njih dvoje su se inače odlično slagali, ali njegovi su nasrtaji ovoga puta bili neobično duboki i grubi.
Semiramis je ispružila ruke iznad glave, ali nije bila pospana. Charles je nastavio udarati nožem o zid.
Prošlo je gotovo jedan sat otkako se uvukao da bi joj rekao kako je vidio gospodina Orryja. Sada su već svi robovi šuškali o tome kako je Salemu Jonesu naređeno da napusti plantažu. Cijela nadzornikova bogata kuća bila je osvijetljena. Pakirao se. Kroz sumrak do Semiramis su na mahove dopirali smijeh i dijelovi veselih razgovora. Ljudi su bili budni i razdragani. Tjednima će cijelo mjesto biti prepuno osjećaja slavlja.
Vijest o Jonesu ostavila je istih posljedica i na Semiramis. Bila je sjajno raspoložena i sva podatna u trenutku kada ju je taj kršni četrnaestogodišnjak uzjašio. Charles ju je uvijek zadovoljavao, ali večeras joj je zadovoljstvo bilo pojačano zbog Jonesa i zbog toga što joj se dječak vratio. Bila je prva žena koja mu je pokazala što muškarci i žene rade zajedno i, bez obzira na to s koliko se bijelih djevojaka on zabavljao, uvijek bi joj se vraćao. U posljednje vrijeme, kako je čula, vrtio se oko jedne od Smithovih djevojaka. Ime joj je bilo Sue Marie Smith. Slatko malo stvorenje, ali suviše fino za tako pohotnog mladca kao što je bio on.
Tup. Zid je vibrirao. Uhvatila ga je za slobodnu ruku i povukla je na svoj rutavi brijeg. Trznuo ju je natrag.
− Bože, rekla je kratko i usiljeno se nasmijala. Na koga si tako ljut?
− Na Orryja. Gleda kroz mene kao da sam od stakla. Kao da nisam živ. I nije ga briga.
Tup.
− Mmm. Mora da ga mrziš isto koliko ja mrzim njegovog oca zato što je okolo pokazivao mog brata kao kradljivca kokoši. Izgleda da sam se prevarila u gospodinu Orryju.
− Što pod time misliš?
− Imala sam neki osjećaj da ti se on sviđa. Charles zakikoće.
− Bi li se tebi sviđao netko tko o tebi misli da si nitko i ništa, obično đubre?
− Sjećanjem joj je proletjelo toliko bijelih lica da im se svima više ni imena nije mogla sjetiti.
− Ne, slatki dečko, ne bi mi se sviđao.
− Onda ne očekuj to ni od mene. Tup. Udario je tako snažno da je oštrica zapjevala.
− Mislim da si zadovoljan što si otpustio Jonesa, rekla je Madeline kada se idući puta sastala sa Orryjem kod kapelice.
− Dođavola! Nisam to ja smislio.
− Nemoj se odmah nakostriješiti, dragi. Znam da nisi. Ali, moja primjedba ipak stoji. Položila mu je svoj hladan dlan na obraz. Ja sam te dosad dobro upoznala. Imaš već i previše posla, a ipak preuzimaš nove odgovornosti. Jonesa si mogao otpustiti za tjedan ili mjesec dana. Ali, bilo ti je stalo do toga da i njegov posao odmah preuzmeš. Nježno ga je poljubila. Izgledaš posve iscrpljen. Ni ti nisi neuništiv, znaš.
Osjećao se kao da je nekim jarkim svjetlom obasjala duboku jamu u njegovoj nutrini, jamu u koju je skrivao misli i osjećaje kojih se stidio. Njezino ga je zapažanje razljutilo. Ali, kao i uvijek, nije se mogao ljutiti na nju dugo. Možda, pomislio je iznenada, možda ljubav u svome najistinskijem i najdubljem obliku i postoji baš onda kada možeš zaviriti u dušu voljenog bića i nikada ne ustuknuti pred onim što tamo otkriješ.
Samo se umorno osmjehnuo.
− Rekao bih da si otkrila moju tajnu. Samo me još naporan rad i ovi susreti drže razboritim.
Prozrela je taj osmijeh i primijetila bol u Orryjevim očima. Shvatila je očajničku istinu njegove izjave.
Stisnula ga je u zagrljaj ne govoreći ništa.

20


Na dan 29. siječnja 1850. senator Clay podnio je Kongresu svojih osam rezolucija.
O njima se već bilo burno raspravljalo na plantaži Resolute. LaMotteovi su oštro ukorili dva Justinova strica, uspješne trgovce iz Columbije, stoga što su, sjedeći za Justinovim stolom, izjavili da Jug nikada ne bi smio biti suviše uskogrudan prema kompromisu. Posebice uzme li se u obzir činjenicu da se odnos snaga mijenjao u korist Sjevera. U Kongresu je samo 90 od ukupno 234 člana zastupalo robovlasničke države.
Justin je danima bjesnio zbog hereze koju su iznijeli njegovi stričevi. Madelinin suprug nije podnosio mišljenja koja su se kosila s tradicionalnim nazorima, njegovim nazorima. Bio je to jedan od razloga zbog kojih je ona često sanjarila o bijegu.
Nekoliko stvari ju je odvraćalo od te nakane. I dalje je vjerovala da bi takav čin bo nečastan. Štoviše, kad bi se i odlučila na bijeg, morala bi to učiniti sama. Ne bi mogla očekivati od Orryja da podijeli njezinu sramotu. To bi značilo da ga nikada više ne bi vidjela. Ovako ga je viđala barem svakih desetak dana.
Drugi razlog, gotovo isto toliko važan, pojavio se postupno tijekom posljednjih nekoliko godina. Kada je Madeline prvi put došla na plantažu Resolute, bila je tipična gradska djevojka. Život na plantaži bio joj je stran, ali bila je odlučila da mu se prilagodi. Unatoč tome što se brzo razočarala u vlastiti brak, njezina odlučnost ostala je nepoljuljana. Čak se povećala, jer je ubrzo uvidjela da je plantaži potreban netko tko će zastupati umjeren stav. Netko tko će bez velike galame štititi interese Crnaca gdje god to bude bilo moguće i tko će im barem donekle olakšati ropski položaj.
U dogovoru i uz pomoć kuhinjskog osoblja, slala je dodatnu hranu robovima. Izdvajala bi male svote novca iz kućnog budžeta i štedjela dok ne bi imala dovoljno da kupi bolju odjeću ili dodatne lijekove za neku obitelj koju je pogodila bolest. Naučila je kako da postavi dijagnozu najčešćih bolesti i kako da ih liječi tradicionalnim lijekovima. Sve je to bilo dio njezinih dužnosti kao supruge plantažera. Također bi pokušavala ublažiti neobično oštre kazne koje bi Justin izricao, premda to nije ulazilo u njezinu nadležnost.
Nakon svađe sa stričevima, Justin je samo tražio izgovor da na nekome iskali svoj bijes. Izabrao je Toma, četrnaestogodišnjeg slugu. Justin nije bio zadovoljan načinom na koji je dječak ulaštio neke mjedene predmete u predvorju.
Odgovarajući na Justinova pitanja, zastrašeni dječak samo je nešto nerazumno mrmljao. To je navelo Justina da optuži dječaka da je uobražen. Naredio je da ga se kazni sa dvadeset udaraca bičem.
Madeline mu je prigovorila. Uvijek bi prosvjedovala protiv njegove okrutnosti. Kao i obično, Justin ju je ignorirao. Udaljio se izrekavši posprdnu primjedbu o ženskoj osjetljivosti. Nekoliko minuta kasnije, Madeline je pohitala do naselja robova kako bi pronašla crnog kočijaša koji je trebao izvršiti presudu.
Bio je to veoma osjetljiv problem. Ako bi opozvala Justinovu naredbu dovela bi u opasnost kočijaša.
Mogla je jedino zatražiti od kočijaša, golemog čovjeka boje ebanovine po imenu Samuel, da ublaži udarce onoliko koliko je to moguće, a da pri tome i sam ne bude kažnjen.
− ‘Oću, ima i gore da mu se dogodi, rekao je Samuel. Gos’n Justin rek’o da mu prolijem kantu na rane.
− Kantu čega?
Kočijaš je odvratio pogled.
− Čuješ li me, Samuel? Što bi trebalo biti u kanti?
− Terpe’tin.
− Za ime božje, stavila je ruku na usta. To će ga ubiti.
Samuel je otužno slegnuo ramenima.
Gos’n Justin bio mnogo ljut. Moram to uradit’. Prekrižila je ruke na grudima, razmišljajući.
− Ako ti netko doda tu kofu, Samuel, onda ti nisi odgovoran za ono što se u njoj nalazi.
Buljio je u nju, počevši razumijevati.
− Imate pravo, g’đo Madeline. Htio se nasmijati, ali se nije usudio.
− Ja ću osobno donijeti kantu terpentina. Dodat ću ti je, a ti onda radi s njom što moraš. Samo osiguraj da nemamo mnogo svjedoka koji bi mogli mome suprugu reći što su, odnosno nisu, namirisali u kanti.
− Ne g’đo, neće niko gledat’. Gos’n Justin to ne traži.
Tako su Toma samo izbičevali. Nije to bila neka velika pobjeda ni za Madeline ni za dječaka. Dobro je znala da ne bi bilo ni takvih pobjeda ako bi pobjegla s plantaže.

Dobar dio onoga što je znala o životu na plantaži i mjestu odgovorne žene, Madeline je naučila od nekolicine susjeda od kojih je najvažnija bila Clarissa Main. Premda su dolazile iz različitih sredina, dvije žene bile su sličnih temperamenata. A možda je Clarissa naslutila nešto od osjećaja koje je njezin sin gajio prema Justinovoj supruzi. Bilo kako bilo, Clarissa je provodila sate s Madeline na Mont Royalu, strpljivo je učeći.
Madeline je, između ostalog, naučila poslove primalje. Negdje početkom veljače, jedne vedre noći obasjane mjesečinom, oko deset sati pozvali su je u nastambu robova da pomogne pri prvome porođaju beračici po imenu Jane. Madeline se već deset puta ogledala u tom poslu.
U Janinoj kolibi okupilo se nekoliko Crnkinja. Kada su počeli trudovi, Madeline je kleknula i dopustila djevojci da je uhvati za ruku. Prvo je bila kleknula neka druga žena, ali je Jane odbila njezinu pomoć.
U Madelinu su imali povjerenja, ona je bila gospodarica. Kakvu je god moć ozdravljenja to pružalo, ona je bila spremna da je dijeli.
Pomogla je da vežu Janine gležnjeve, a zatim stala gledati staru primalju, baku Belle Nin, kako barata drvenim kliještima. Kod manje složenih poroda Madeline je sve radila sama. Ovoga je puta zbog poteškoća porađanje prepustila baki Belle, koja je bila pozvana posebno za tu priliku. Dijete je ležalo u nepovoljnom položaju, no baki Belle uspjelo je kliještima okrenuti dijete i uskoro je beba bila vani.
Baka Belle Nin bila je žilava mješanka sa osminom crnačke krvi, stara šezdeset pet godina, možda sedamdeset. Živjela je sasvim sama, duboko u močvari iz koje bi izlazila kako bi pomogla pri teškim porodima. Plaću za obavljeni posao uzimala bi u hrani, balama sukna i burmutu. I sada je baratala s vlažnim novorođenčetom boje kakaoa kao da je bilo njezino vlastito.
− Bit će sve u redu, rekla je. Ako itko zna, ja znam. Preživjela sam pakao, uragane i muževe. Ako je meni to uspjelo, pomisli što tek ovaj mladac može.
Madeline se osvrnula po siromašnoj kolibi. Prošle su godine otkako su zidovi posljednji put okrečeni.
Pitala se zašto ijedna žena odlučuje donijeti dijete na svijet ako zna da će ono provesti život u nametnutom siromaštvu i ropstvu. U posljednje vrijeme počela je potpunije shvaćati što su zahtijevali protivnici ropstva i zašto.
Jane je htjela da Madeline uzme bebu u naručje. Ona to i učini, razmišljajući o tome koliko bi željela da Orry vidi dijete. U trenutku kada se spremala otići, obrati joj se pogrbljena, smežurana žena. Madeline zastane.
− Ja sam mater malog Toma. Onoga koga su bičevali zbog toga što je bio uobražen.
− O, da. Nadam se da je s njim sve u redu.
− Biće bolje. Nikad neće bit’ u redu. Cijelog života će ostat’ ožiljci na leđima. Samuel... Stisnula je usnice, na tren osjetivši strah. Samuel mi kaz’o što ste učinili. Hvala vam, g’đo Madeline. Vi ste dobra kršćanska duša.
Žamor odobravanja iznenadio je Madeline. Među onima koji su stajali iza nje i slušali, bila je i baka Belle Nin. Zapalila je lulu od ilovače i rekla: Svi to kažu za vas, gazdarice. Gledala sam vas večeras. Mislim da su u pravu. Ako ikada budete imali neki problem u kojem vam ja mogu biti od pomoći, slobodno me potražite.
− Hvala ti, bako Belle.
Puna zahvalnosti, pohitala je kući gdje je zatekla Justina kako prelistava neku knjigu litografija trkaćih konja. Robovi su je poštovali, ali ne i on. To se ponovno pokazalo čim mu je rekla gdje je bila.
− Krasno je to, rekao je, kako postaješ sklona obiteljskom životu. Možeš na svijet donositi crnačku djecu. Kakva šteta da ne možeš roditi vlastito.
Okrenula se zaprepaštena i povrijeđena. Osjetio je to i nastavio: Možda ti je potrebna posebna pomoć. Da odaberem jednog mužjaka za oplodnju? Čini se da gajiš sklonost prema crnčugama. Prema meni sasvim sigurno ne.
Bijes je zamijenio bol.
− Justine, uložila sam svjestan napor da ti budem dobra supruga u svakom pogledu. Ne možeš okrivljavati mene zato što nisam začela. Možda je krivnja tvoja, pomislila je.
Prebacio je jednu nogu preko krhkog naslona stolice.
− Zašto da ne? Nisi nikada osobito poletna u zgodama kada pokušavamo produžiti našu granu obiteljskog stabla. I te prilike postaju sve rjeđe, premda, pretpostavljam, što se toga tiče i ja snosim dio odgovornosti. Vidiš, ja te svjesno izbjegavam. Tvoja me sklonost prema crnčugama umara. Laku noć, ljubavi moja.
Vratio se knjizi.
Protekao je samo tjedan dana otkako je posljednji put bila kod Kapelice spasa, ali je idućeg jutra sva očajna otišla do Mont Royala kako bi dala Nancy poruku za Orryja.
− Misliš li da zna za nas?, upita je Orry kad su se sreli kod kapelice idućeg popodneva. Dan je bio vedar i blag, što je bilo uobičajeno za veljaču u nizinskim krajevima. Orry je odložio ogrtač i kravatu.
Madeline je zanijekala glavom: Da zna, postavljao bi pitanja. Justin nije tip koji bi patio u tišini.
Orry je odsutno lupkao prstom po knjizi koju je donio: Zašto onda čini sve što može kako bi ti zagorčao život?
− Zato što nemamo djece. To je barem najnoviji razlog. Justin je jedan od onih sirotih ljudi koji su uvijek nesretni, ali umjesto da razloge potraži u samom sebi, on krivnju svaljuje na nekoga ili nešto izvana. Katkada poželim da zna za nas. Tada bih mogla otvoreno pokazati svoje osjećaje. Prema njemu i prema tebi.
Nervozno je ushodala, ali se odjednom zaustavila. Orry je sjedio na šarenom podu kapelice, a njegove blatnjave čizme klatile su se nad žutim vlatima trave. Madeline mu je obavila ruku oko vrata i poljubila ga.
− Zaista sam ti zahvalna što si danas došao. Nisam više mogla izdržati ni trena na plantaži.
Drugi poljubac bio je strasniji. Zatim je zagladila suknju i krenula prema rubu močvare.
Kao i uvijek prilikom njihovih susreta, počela je opisivati događaje proteklih nekoliko dana. Rođenje Jaminog sina, bičevanje Toma. To je ponuka da iznese svoj stav prema robovlasništvu. Obično bi izbjegavala tu temu, znajući kakvo je bilo njegovo mišljenje. Danas to nije mogla.
− Mislim da bi Južnjaci cijeli sistem vidjeli drukčije kada bi, da tako kažem, na sve gledali očima robova. Okrenula se od močvare obasjane suncem i zagledala se u njega sa izrazom iskrenosti u očima. Kako bi se ti osjećao da moraš gledati nekog čovjeka kako stavlja lisice i lance na noge tvoje majke i daje je nekome tko će joj naređivati što da čini dok ne umre?
Orryjevo namršteno čelo dalo je naslutiti srdžbu.
− Moja majka je bijela žena. Dječak kojem si ti pomogla je Afrikanac.
− Da li to opravdava zločin? Da li ga to uopće objašnjava na zadovoljavajući način? Tom jest Afrikanac, ali možeš li poreći da je ljudsko biće?
− Ja sam onda u tvojim očima zločinac?
Na trenutak je zvučao kao i Justin, smatrajući da ona nema prava raspravljati o toj temi. Zatomila je navalu bijesa i hitro mu prišla, pokušavajući odgovoriti smireno i bez mržnje: Ne optužujem ja tebe nizašto, dušo moja. Samo bih željela da jasno sagledaš stvari. Ti si razumniji od... htjela je reći “tvoga oca”, ali se hitro predomislila ...od većine. U stavu Juga prema cijelom sistemu užasna je nelogičnost. Svakog Božića dat ćeš čovjeku novu košulju, ali ćeš mu uskratiti slobodu, i očekuješ od njega da ti za to bude zahvalan. Očekuješ da ti cijeli svijet plješće!
− Madeline, govoriš o čovjeku koji je...
Inferioran. Podigla je obje ruke uvis. Čula sam taj izgovor tisuću puta. Ja u to jednostavno ne vjerujem.
Na plantaži Resolute ima Crnaca koji su pametniji od Justina, ali njima nije dopušteno i ne potiče ih se da koriste svoje glave. Ali, pustimo to. Pretpostavi na tren da ima nešto istine u tom izgovoru da su bijelci, na neki neobjašnjiv način, superiorniji. Kako to opravdava oduzimanje slobode drugom čovjeku? Ne predstavlja li to zapravo obavezu da mu se pomogne da uspije, budući da nije bio tako sretan kao ti? Ne bi li to trebao biti pravi kršćanski odgovor?
− Proklet bio ako znam. Orry je ustao pljesnuvši se tankom knjigom po bedru. Potpuno si me zbunila sa svim tim.
− Žao mi je. Međutim, nije joj bilo žao. Bila je zadovoljna, Orry nije pokušao poreći ili pobiti njezine tvrdnje. To je moglo značiti da o njima razmišlja. Možda joj nikada neće uspjeti uvjeriti ga u to da je robovlasništvo nepravedno, ali smatrala bi svojim uspjehom kada bi joj pošlo za rukom da mu u dušu usadi barem pokoju sumnju.
Šutio je neko vrijeme. Zatim se prenuo.
− Nisam dovoljno pametan da pronađem put kroz sve te argumente. Osim toga, mislio sam da ćemo čitati.
Pokazao joj je zlatom ukrašeni hrbat knjige koja je stigla jučerašnjim brodom iz Charlestona: Gavran i druge pjesme.
Madeline je sjela pokraj njega pomno složivši suknju.
− E. A. Poe. Supruga Francisa LaMottea spomenula ga je prošlog tjedna. Pročitala je nekoliko njegovih fantastičnih priča i jednostavno ih nije mogla smisliti. Rekla je da mu je mjesto u ludnici.
Prvi put toga dana, Orry se nasmijao.
− Tipična reakcija na nekog Jenki pisca. Bojim se da ne dolazi u obzir da ga zatvore u ludnicu. Umro je prošle godine u Baltimoreu. Bilo mu je samo četrdeset godina, ali je bio notorna pijanica. Southern Literary Messenger je objavio neke tekstove o njemu. Neko je vrijeme uređivao taj list. Mene posebno zanima činjenica da je stanovito vrijeme proveo u West Pointu.
− Je li bio kadet?
− Jedan semestar. U jesen 1830, mislim. Navodno je pred njim bila briljantna budućnost. Bio je među najboljima u svakom predmetu. Ali, nešto se dogodilo i bio je izveden pred vojni sud zbog ozbiljnog zanemarivanja dužnosti. Neposredno prije otpuštanja, provodio je gotovo sve vrijeme kod Bennyja Havena.
− Pijući?

− Pretpostavljam... Premda je prava Bennyjeva atrakcija uvijek bila hrana. Ne možeš ni pojmiti kako porcija prženih jaja može biti božanstvena. To je zato što nikada nisi jela u kadetskoj blagovaonici.
Neki blagi ton sjećanja obojio mu je glas. Pogled mu se zaustavio negdje iznad močvare. Koliko mu sve to nedostaje, pomislila je i uhvatila ga pod ruku. Uvijek mu je sjedila zdesna, kako ga ne bi slučajno podsjetila na gubitak.
− Bilo kako bilo, otvorio je knjigu, nisam neki stručnjak za poeziju, ali neke od ovih mi se zaista sviđaju. Imaju neku čudnu, divnu melodičnost. Hoćemo li početi sa ovom?
Naslov pjesme bio je Annabel Lee. Ona je počela čitati:

Prije mnogo, i mnogo ljeta
U kraljevstvu na obali
Življaše djeva znana sred svijeta
Pod imenom Annabel Lee. Zaustavila se na kraju stiha, što je njemu bio znak da nastavi:

Življaše sred briga i radosnih sjeta:
Da me voli i da se volimo mi.
Voljeli su naglas čitati poeziju. Počeli su to raditi prije nekoliko mjeseci kada je Orry, na njezino iznenađenje, donio jednu knjigu. Neke pjesme nisu bile osobito dobre, ali njima se sviđao taj ritual.
Ona je i danas, kao i ranije, osjetila drhtaj požude izazvan stihovima.
Ova fizička reakcija posve ju je iznenadila kada joj se to dogodilo prvi puta. Sada joj se nadala, sa osjećajem slatkog iščekivanja. Meko izmjenjivanje njihovih glasova poprimilo bi ritam kao da su se uzimali, kao da su vodili ljubav, na jedini način na koji je to bilo moguće. Oboje su držali knjigu; njezin lijevi dlan lako je dotakao njegovu šaku. Dodir je, činilo se, u cijelu njezinu tijelu izazvao neku toplinu.
Lako se okrenula kako bi ga mogla vidjeti dok su nastavili čitati.
Anonimni ljubavnik u pjesmi izgubio je svoju Annabel Lee. Osjećali su taj gubitak kako su se strofe nizale ka vrhuncu. Glas joj je postao hrapav:

Kad mjesec sine,
nosi mi sanje o lijepoj Annabel Lee.
Orryjev glas ubrzao je tempo:

Kad zvijezde izađu, sinu oči danje
Prelijepe Annabel Lee,
Prelazila je pogledom knjige na njegovo lice. Pod slojevima odjeće grudi su je boljele. Bedra su joj gorjela:

Tako noću za noći ja sjedim,
čekam dragu, moju ljubav...
Zapela je i morala je brzo spustiti pogled na knjigu kako bi završila stih:

Moj život, gledim.
Tamo u grobnici na valu,
U njenom grobu na zvučnome žalu. Zatvorio je knjigu i stisnuo joj ruku. Sjedili su u tišini, gledajući se. I tada, ne mogavši se više obuzdavati, bacila mu je ruke oko vrata, lako uzdahnuvši, i prinijela otvorene usne njegovima.

Orry je jahao kući u rani sumrak toga popodneva u veljači. Osjećao se kao i uvijek nakon sastanka s Madeline. Vrijeme provedeno zajedno nikada nije bilo dovoljno dugo. A čitanje poezije nije bilo nadomjestak za pravu ljubav, kako ju je zamislio bog kada je stvorio muškarca i ženu.
Danas su bili došli do ruba, gotovo se predavši požudi koja ih je ispunjala. Samo ih je krajnje obuzdavanje, divovska borba s vlastitim osjećajima, spriječila u tome da se sruše u požutjelu travu pokraj kapelice. Baš zbog toga što su otišli tako daleko, Orry se osjećao usamljenijim i nezadovoljnijim nego ikada. Sjahao je i predao konja jednom od kućnih slugu. Sluga se smiješio i pozdravio ga je. Orry je odgovorio kratko kimnuvši glavom. Što je Crnac zaista mislio? Daš mi košulju svakog Božića, a oduzmeš mi slobodu i još očekuješ da ti Ijubim ruku. Radije bih ti je otkinuo. Prokleta Madeline što mu je glavu napunila dvojbama prema sistemu za koji je veći dio života mislio da je moralan i ispravan.
Ušao je u biblioteku i povukao zavjese kako bi pustio u sobu blijede zrake sunca na zalasku. Viđati je redovito bilo je pravo mučenje, pomisao na to da je napusti isto tako. Što da učini?
Nalio si je veliku čašu viskija. I posljednje je svjetlo gasnulo. Jedan po jedan, nestajali su odsjaji s mjedenih dijelova toka njegove vojničke sablje koja je visjela o vješalici za kapute, što ju je bi postavio u ugao. Njegova tamnoplava uniforma bila je prebačena preko vješalice. Dakako, ne ona koju je nosio kada mu je granata raznijela ruku; ova je imala oba rukava. Primijetio je da mjedenu dugmad i balčak njegova ukoričenog mača hvata zelenkasta patina. Na kaputu uniforme tu i tamo pojavile su se mrlje plijesni.
Sjeo je u omiljeni naslonjač, razmišljajući o uspomenama. Morao bi ih se riješiti. Bile su stalni podsjetnik na njegove uništene ambicije. I same su polako propadale, baš kao i njegov život. Nisu imale nikakve svrhe, kao ni on. Samo su postojali i to je sve.
Bože, da je barem onaj dan kod Churubuscoa bio drukčiji. Da je barem posjetio New Orleans kada je bio mlađi i da je tada sreo Madeline. Da je barem! Negdje mora postojati lijek protiv tog “da je barem”.
Ali, gdje?
Oteturao je do ormara da bi ponovo napunio čašu. Negdje na katu, njegove sestre su se svađale. To su stalno činile u posljednje vrijeme. Došle su u te godine. Zatvorio je prozore i sjedio pijući i osluškujući zvuke sablasnih bubnjeva. Napokon je uniforma nestala u tmini.
Clarissa je otvorila vrata oko jedanaest sati i našla ga onesviještena na podu. Dvojica slugu odnijeli su ga u krevet.
Premda Ashton i Brett nisu više bile djeca, još uvijek su dijelile prostranu sobu na drugom katu.
Ashton, kojoj je bilo četrnaest godina i koja je bila posve razvijena mlada žena raskošne ljepote, stalno se žalila na takav smještaj. Zašto se mora odricati svoga mira? Zašto mora dijeliti sobu s, kako je govorila, “dvanaestogodišnjim derištem koje je još uvijek ravno kao daska”?
Te večeri u sobi je bilo izuzetno toplo. Ashton, koja je spavala u krevetu do prozora, stalno je gunđala i žalila se. Neprestano je bučno namještala jastuk i stavljala nadlanicu na vlažno čelo, uzdišući.
Napokon je, pospana i iznervirana, njezina sestra rekla: Zaboga, umukni i pusti me da spavam.
− Ne mogu. Napeta sam tu unutra kao bubanj.
− Ashton, ponekad te zaista ne razumijem.
− Pa naravno, namrgodila se njezina sestra. Ti si obično dijete. Bijele kože i bijelih gaća. Vjerojatno ćeš ostati takva dok ne postaneš stara babuskara.
− Ooo, rekla je Brett i zavitlala jastuk.
Od svih uvreda koje je Ashton na nju svalila, niti jedna je nije pogađala toliko koliko isticanje da dosad nije pokazivala niti jednog jedinog znaka onoga što su neki nazivali ženinim sramotnim prokletstvom. Jednom mjesečno, Ashton bi se šepirila po sobi, nastojeći da sestra dobro vidi njezine zamrljane gaćice. Njezino razmetanje uvijek bi ponizilo Brett.
Dakako, nije ona bila posve sigurna da li uopće želi odrasti. Svakako ne ako bi to značilo da mora prevrtati očima i ponašati se sladunjavo i čedno u prisustvu svakog muškarca mlađeg od trideset godina. Bila je posve uvjerena da ne želi odrasti, ako bi to značilo da mora biti udvorna prema nekome poput odvjetnika Huntoona.
Pomisao na njega pružila je Brett jednu od rijetkih mogućnosti da se osveti. Oponašajući sestrino najsladunjavije ponašanje, rekla je: Čovjek bi pomislio da ćeš večeras biti presretna. James Huntoon dolazi sutra u posjet... on i svi oni političari s kojima se tata u posljednje vrijeme druži. Sviđa ti se gospodin Huntoon, zar ne?
Ashton joj vrati jastuk.
− Mislim da je on obična ulizica, i ti to dobro znaš. On je mator čovjek. Skoro mu je dvadeset. To ja o njemu mislim.
Isplazila je jezik i pretvarala se kao da će povratiti.
Brett je stisnula jastuk na prsa i prasnula u smijeh. U nizini su roditelji još uvijek odlučivali o tome koji su mladi ljudi bili prikladni pratioci njihovih kćeri. Ashton je bila dovoljno stara da ima nekoliko udvarača, ali zasad je Tillet Main dopuštenje za posjete dao jedino Huntoonu.
Brett je željela nastaviti zadirkivanje, ali je buka izvana privukla obje djevojke k prozoru. Radoznalo su gledale u avetinjsku prikazu na konju koja je galopirala putem, projurila dijelom dvorišta osvijetljenim mjesečinom i nestala u pravcu staje.
− Bio je to bratić Charles, rekla je Brett glasom koji je odavao strahopoštovanje.
− Naravna stvar, rekla je Ashton. Vjerojatno je ljubakao sa Sue Marie Smith. Ili to, ili je posjetio neku od Crnkinja.
Brett je pocrvenjela na tu pomisao. Ashton se stade cerekati.
− Ako Whitney Smith ikada otkrije da se njegova rođaka Sue Marie zabavljala sa Charlesom, bit će vraga. Sue Marie i Whitney su zaručeni.
− Kada ćete ti i Huntoon objaviti svoje zaruke? Ashton je povukla sestru za kosu.
− Kad na vrbi rodi grožđe!
Brett je lako udarila Ashton u rame i vratila se u svoj krevet. Ashton je stajala pred mjesečinom obasjanim prozorom, trljajući dlanovima trbuh i gužvajući spavaćicu, kako je Brett smatrala, posve besramno.
− Valjda Sue Marie ne može odoljeti bratiću Charlesu. Ili bilo kojem momku. Vele da joj je u gaćama vruće kao u košari petardi na 4. srpnja. Znam kako joj je, zaključila je Ashton uzdahnuvši ganutljivo. Ali ti to ne možeš razumjeti.
Brett je udarila jastuk i okrenula se na drugu stranu, više uvrijeđena nego ljuta. Ashton ju je nadmašivala u svemu, duhovitosti, ljepoti, rezultatima. Nije bilo dvojbe da će tako uvijek biti.
Imala je Ashton i više hrabrosti. Izlagala bi se riziku. U tom pogledu bila je veoma slična bratiću Charlesu. Možda će je odvjetnik Huntoon ukrotiti. Brett se tome nadala. Voljela je sestru, činilo joj se, ali katkada bi je njezine budalaštine posve dotukle.
James Huntoon nosio je naočale okruglih okvira i nevidljiv veo pravičnosti. Premda je bio samo šest godina stariji od Ashton, već je imao pune obraze i nazirao mu se trbuh. Svo to salo na licu kvarilo je inače ljepuškast izgled.
Huntoonova obitelj bila je u državi već odavna, ali nekih pedesetak godina manje nego Mainovi. Prvi Huntoon u Karolini, doseljenik koji nije umio čitati ni pisati, bio se smjestio gore u brdima. Jedan iz druge generacije Huntoonovih utvrdio je da kao neobrazovani farmer u srednjem dijelu Karoline ne može steći status istaknute ličnosti, te se preselio na obalu, gdje je u iduće dvije generacije obitelj namaknula znatno bogatstvo lukavim poslovanjem i sretnom kupovinom zemlje. Huntoonovi su se brakovima povezali s nekim istaknutim obiteljima i tako su postupno došli i do pedigrea.
Obitelj je sada izgubila veći dio svojih posjeda. Bili su žrtve iste opasnosti koja je uništila i LaMotteove - loše uprave spojene s pretjerano rasipnim načinom života. Ostarjeli roditelji Jamesa Huntoona živjeli su od milostinje rodbine. Stanovali su na plantaži u obiteljskoj kući koja je sada bila zapuštena, s pet crnačkih slugu koji su bili prestari da bi pronašli nove kupce. Jamesu je zarana postalo jasno da neće moći živjeti od zemlje bude li htio preživjeti i napredovati.
Na sreću, Huntoonovi su još uvijek imali mnogo prijatelja i znanaca; u Južnoj Karolini, činjenica da je neka obitelj izgubila bogatstvo nije nužno uništila i njezin društveni ugled. To je moglo učiniti samo neprihvatljivo ponašanje. Tako je James znao sve prave ljude koje je valjalo posjetiti kada je odlučio otići u Charleston. Učio je pravo u jednoj od vodećih tvrtki, a nedavno je otvorio i vlastiti odvjetnički ured u gradu.
Tillet je smatrao da većina Huntoonovih nije vrijedna pažnje; dok su članovi drugih značajnih obitelji brinuli o budućnosti države, Huntoonovi su prežvakavali prošlost i ponašali se kao da gorući problemi današnjice nisu postojali. Tillet je nanjušio potencijal u Jamesu, unatoč tome što je mladić prezirao težak rad, što se ponekad očekuje od odvjetnika. Kontakti Huntoonovih diljem zemlje nedvojbeno su mu pružali sjajnu priliku za uspjeh.
Huntoon je također volio politiku i bio je vrstan govornik. U filozofskom smislu, slagao se sa onima kojima je bilo stalo do toga da država i regija steknu nezavisnost u sve više neprijateljski nastrojenom svijetu. Jedan od tih ljudi bio je i Robert Barnwell Rhett, utjecajni urednik lista Charleston Mercury.
Huntoonova majka bila je u rodu s Rhettom po tazbini.
Huntoon je prvi puta vidio Ashton prošle zime u jednom kazalištu u Charlestonu. Clarissa je bila dovela svoje kćerke u grad da ih uvede u društveni život i obitelj je zakupila ložu za predstavu istaknutog glumca Frederica Stanhopea Hilla. On je, kao i većina kazališnih zvijezda, u svoju turneju bio uključio i Charleston.
Onog časa kada je ugledao Ashton Main, mladog odvjetnika zahvatila je sveopća pohota. Bila je divna i, premda još uvijek mlada, već je bila putena. Huntoon je odmah poslao posjetnicu Clarissi, moleći za dopuštenje da posjeti njihov dom čim roditelji budu smatrali da im je kćerka zašla u odgovarajuće godine.
Proteklo je nekoliko mjeseci i jedan rođendan prije nego što je Clarissa odgovorila kratkim, učtivim pismom. I druge su djevojke počele primati udvarače sa četrnaest godina, pa ona i Tillet nisu to mogli uskratiti Ashton. Pri tom je upozorila budućeg udvarača: Moj suprug se slaže s načelom koje je prihvaćeno u dolini i u kojem se kaže da bi se ime neke žene trebalo pojaviti u novinama samo dva puta: jednom kada se udaje i drugi puta kada umre. Spominjem ovo samo stoga da bih vas upoznala s njegovim stavom prema neprikladnom ponašanju svake vrsti.
Primivši upozorenje na znanje, Huntoon je udvaranje započeo slanjem tradicionalnih darova cvijeća, zatim rukavica od jareće kože i francuskih čokolada. Sada je već tako uznapredovao da je mogao biti nasamo sa Ashton, doduše samo nakratko i uvijek u kući. Biti s njom nasamo negdje drugdje, recimo ići na jahanje bez pratilje, nije zasad dolazilo u obzir. Huntoon je činio sve što je mogao da bi obuzdao pohotu. Jednog dana, bude li sve išlo po planu, to sjajno tijelo bit će njegovo.
Morao je priznati da ga je Ashton malo plašila. Bila je na prvi pogled posve konvencionalna ponašanja, pa ipak imala je neku privlačnu odvažnost koja nije bila tipična za djevojke njezine dobi i staleža. Divio se njezinu kraljevskom držanju, koje su neki nazivali arogantnošću. Divio se i bogatstvu Tilleta Maina.
Što se tiče ostalih u obitelji, nije bio osobito impresioniran. Clarissa je bila simpatično stvorenje, a Ashtonina mlađa sestra užasno dosadna. Huntoon se žacao svakog kontakta sa Orryjem, tim jednorukim monstrumom, a što se pak tiče Coopera Maina, koji se šepurio Charlestonom kao da ima pravo nazivati se Južnjakom, Huntoon je držao da bi ga trebalo protjerati iz države. Četiri gospodina koja su toga jutra dopratila Huntoona na Mont Royal dijelila su to mišljenje. Jedan je bio Rhett iz Mercuryja.
− Skupština je sazvana za lipanj rekao je Huntoon domaćinu. U Nashvilleu. Delegati svih južnjačkih država okupit će se kako bi ocijenili rezolucije senatora Claya i utvrdili zajednički odgovor.
− Lipanj, ha? Tillet se počešao po bradi. Zar neće prije glasati o rezolucijama?
Jedan od posjetilaca se podsmjehnuo. Rekao bih da to nije baš vjerojatno, uzme li se u obzir trenutni raskol u Kongresu.
Huntoon stisne usne. Bila je to nesvjesna reakcija na činjenicu da ga je Orry pomno ispitivao pogledom. Tilletu je nekako uspjelo nagovoriti Orryja da prisustvuje sastanku. Svoju nevoljkost Orry je pokazivao tako što je sjedio skvrčen u uglu, prekriženih nogu, šuteći i gledajući.
Zašto ga je to prokleto čudovište promatralo? Orry nije mogao ništa reći o sestrinom udvaraču.
Huntoon je stoga zaključio da je sva ta pažnja bila proizvod otvorene antipatije. Antipatija je bila obostrana.
− Treba li uopće održati taj skup u Nashvilleu?, pitao je Tillet. Rekao si mi da to nije službena skupština stranke...
Rhett je iznenada ustao. Pedesetogodišnji urednik dominirao je sastankom kao i svim sastancima kojima je prisustvovao.
− Tillete, prijatelju, već odavna se ne baviš javnim poslovima.
− Previše je posla na plantaži, Roberte. Prisutni su se nasmijali. Rhett je nastavio: Poznato ti je kao i meni da naši protivnici već dvadeset i više godina zagovaraju doktrinu mržnje prema Jugu. Povrijedili su naše osjećaje svojim lažima i sistematski nas potkradaju svojim čudnim porezima na poljoprivrednu proizvodnju Juga. Štoviše, mnoge naše najgore neprijatelje naći ćeš u redovima Demokratske stranke. Stoga se stranka u Južnoj Karolini polako povukla, dok se ne bude reklo da smo tek u bivšem savezu s nacionalnom organizacijom, a nikako njezini aktivni članovi. Ni na koji drugi način ne možemo izraziti antipatiju prema stavovima i praksi stranke.
Napokon je progovorio i Orry.
− Ali, ako nam se ne sviđa način na koji stranka obavlja poslove, nije li to lakše izmijeniti iznutra umjesto izvana?
Rhett ga je poprijeko pogledao.
− Gospodine Main, držim ovo pitanje nedostojnim nekoga tko je rođen i odgojen u ovoj državi. Štoviše, na cijelom Jugu čovjek ne pristaje na kompromise sa svojim zakletim neprijateljima. Izvrgnuti smo agresiji Sjevera već dvadeset pet godina. Da bismo ispravili takvu situaciju, zar da budemo toliko nepromišljeni i uložimo žalbe upravo onim ljudima koji su je izazvali? Nepravdu možemo ispraviti samo ako slijedimo jedan put: onaj koji vodi ka nezavisnosti.
Calhoun je bio na samrti i mnogi su tvrdili da su stranački prvaci već izabrali Rhetta da ga zamijeni u Senatu. Tilletu je bilo jasno zašto. Nerviralo ga je to što je vidio da mu sin nije impresioniran, nego čak sumnjičav.
− Osobno, dodao je Rhett, ni ja ne vidim neku veliku korist od skupa u Nashvilleu, budući da cijelu ideju kompromisa držim pravim otrovom. Podržat ću skup radi jedinstva Juga.
− Sa svim dužnim poštovanjem prema mojem cijenjenom rođaku, rekao je Huntoon uz zajedljiv osmijeh na licu, neki od nas, premda podržavaju ideju samodostatnog Juga, nisu posve spremni prihvatiti ono što ti i Mercury predlažete u posljednje vrijeme.
S tmurnim izrazom na licu, Orry je rekao: Otcjepljenje od Unije.
− Upravo tako, odvratio je Rhett. U tom je času, pomislio je Orry, bio nalik pobjedniku u borbi pijetlova.
Orry je skrenuo pogled u stranu. Bilo je očito da se ne slaže. Dva gosta dala su Huntoonu znak očima, jer se i Tillet doimao sumnjičavim. Huntoon je potisnuo bludne misli o Ashton, koju još uvijek nije vidio, brzo je prekrižio noge i ponovo preuzeo kontrolu nad razgovorom.
− Ali, nismo došli ovamo da bismo razgovarali o toj temi, Tillete, nego da zatražimo vašu podršku za skup u Nashvilleu. Zapravo, da zatražimo podršku u veoma opipljivu obliku. Nedavno ste pokazali zanimanje za ponovni angažman u državnim pitanjima. Starac je oprezno kimnuo glavom. Huntoon je nastavio: Delegacija Južne Karoline imat će izdataka - putni troškovi za Tennessee, objedi i smještaj za vrijeme trajanja skupštine. Mislili smo...
Radi toga su, dakle, došli, pomislio je Orry. Novac. Nije više slušao razgovor. Bio je pristao na to da prisustvuje sastanku samo zato što ga je otac zamolio. Sada je zažalio zbog te odluke.
Tilleta su uskoro pridobili na svoju stranu. Obećao je da će dati pet stotina dolara za troškove delegacije. Orry je sa gnušanjem nastavio zuriti kroz prozor. Netko je pokucao. Orry je gotovo skočio da bi vidio tko je. Ispričao se sav radostan i izišao na poziv svoje sestre koja je nešto šaputala.
− Što se dogodilo, Ashton?
I Brett je dotrčala za sestrom. Obje djevojke bile su uplašene.
− Bratić Charles, rekla je Ashton. U strašnoj je gužvi. Tu je čovjek koji traži da mu pruži zadovoljštinu u dvoboju.

21


− Ne možemo nigdje pronaći bratića Charlesa, rekla je Brett kada su svi troje pohitali van. Zato je Ashton prekinula vaš sastanak.
Orry je odlučno koračao trijemom prema posjetiocu koji je čekao pokraj svojega konja.
− Najnevjerojatnija stvar koju sam ikada čuo. Ne dolazi u obzir da bratić Charles sudjeluje u dvoboju.
On je još dijete.
− Bojim se da to neće promijeniti mišljenje ovog gospodina, rekla je Ashton hvatajući zrak. Orry je znao da je bila u pravu. Neki hladni ponos i neprijateljstvo bili su vidljivi u načinu na koji je mladi kicoš bio nakrivio zgužvani šešir od dabrova krzna.
− Sluga pokoran, gospodine Main. Moje ime je Smith Dawkins.
− Znam tko ste. Po kojem ste poslu?
− Pa sir, mislio sam da su vam mlade dame iznijele svrhu mojega posjeta. Ovdje sam kao zastupnik i rođak gospodina Whitneyja Smitha koji je sinoć vidio gospodina Charlesa Maina sa ove plantaže kako ljubaka s njegovom zaručnicom, gospođicom Sue Marie Smith. Gospoda su se sporječkala i gospodin Main je udario moga rođaka, na što je gospodin Smith zatražio zadovoljštinu. Ja sam ovdje kako bismo se dogovorili. Pretpostavljam da ste vi ovlašteni da preuzmete dužnost sekundanta gospodina Maina?
− To uopće ne dolazi u obzir. Ovo što predlažete protivi se zakonu.
Dawkins je odgovorio sa očitom dozom prezira: Vi, gospodine, znate, baš kao i ja, da se code duello posvuda poštuje, unatoč zakonu Južne Karoline.
Mladi neotesanac postavljao je zamku, i to prokleto vještu. Charles je neće moći izbjeći ako ne želi da ga se smatra kukavicom. Dakako, spasavajući svoj obraz i čast, mogao bi izgubiti život. Zbog toga je to nepisano pravilo bilo tako besmisleno. Da je gospodin Smith Dawkins bio kod Churubuscoa ne bi se tako olako poigravao sa smrću.
Posjetilac je nabio šešir na glavu.
− Ako biste me mogli uputiti na sekundanta gospodina Maina, ili pak na samog gospodina...
Orry je uzdahnuo i popustio.
− Ne znam gdje je Charles ovoga trena. Ja ću mu biti sekundant.
− Vrlo dobro, sir.
− Pretpostavljam da ćemo morati otići sve do druge obale rijeke Savannah kako bismo izbjegli mogućnost sudbenog progona?
− Moja stranka obećava apsolutnu diskreciju. Neće biti nikakvih svjedoka osim članova obitelji. Ako i vi možete jamčiti isto, nema potrebe da dvoboj bude održan u susjednoj državi.
Imajući na umu veličinu obitelji Smith, moglo bi biti na stotine svjedoka. Orry je, međutim, odlučio da to zanemari. Kratko je kimnuo glavom u znak sporazuma.
− Nastavite.
Razgovarali su još pet minuta, dogovorivši se da će se upotrijebiti konvencionalni pištolji za dvoboje i da će se dvoboj održati idućeg utorka rano ujutro, odmah nakon izlaska sunca, na mjestu poznatom pod nazivom Šest hrastova, dvije milje uzvodno.
Zadovoljan, mladi Dawkins ponovo je nakrivio šešir i odjahao. Orry je bio bijesan kada je sišao s trijema i krenuo da pronađe Charlesa i prenese mu loše vijesti.
Dvije su djevojke pratile razgovor skrivene iza jednog stupa. Ashton je htjela pozvati Orryja, ali je Brett povukla sestrinu ruku i stavila prst na usta. Barem jednom, Ashton je prihvatila nečiji savjet.
Orry je odlučio da Clarissi i Tilletu ne govori ništa o dvoboju. Majka bi samo bila zabrinuta, a otac bi vjerojatno htio gledati. Nadao se da će cijeli dvoboj proći bez mnogo buke, ako je to ikako moguće.
Još važnije je bilo da se sve završi, a da Charles ne bude ranjen.
U to doba dana dječaka se obično moglo naći kako se smuca oko kuhinje moljakajući zobene kaše ili komad svježe pečenog kukuruznog kruha. Ali, toga dana nitko ga od kuhinjske služinčadi nije vidio.
Orry se uputio prema staji, zaključivši da će biti lakše tragati na konju. Onda u daljini odjeknu pucanj.
Promijenio je pravac i hitro se uputio niz put što ga je vodio prema nastambama robova. Nekoliko žena koje su radile u kuhinji pokušalo se domisliti što je razlog izrazu bijesa na njegovu licu.
Orry je prebacio preko ograde od prečaga prvo jednu, pa zatim i drugu nogu. Na drugom kraju strništa bratić Charles je vježbao odmjereni korak borca u dvoboju koji se odmiče od protivnika. U desnoj ruci visio mu je golemi, zarđali pištolj kojega Orry nikada ranije nije vidio.
Orry je stajao nepokretno dok Charles nije odbrojao deseti korak i okrenuo se. Dječak je podigao pištolj naglim trzajem. Okrenuvši se, ugledao je Orryja kod ograde. Njegova brada i prazni rukav vijorili su na vjetru. Charles je širom otvorio oči, ali je završio okret i opalio.
Pah dima je odlepršao. Orry pruži korak.
Smith Dawkins je upravo bio kod mene, doviknuo je. Charles je bio oprezan kada mu je Orry prišao mrko ga gledajući. Ugovorili smo sve pojedinosti za tvoj sjajan pothvat. Pištolji, idućeg utorka. Čini se da sam ja tvoj sekundant.
− Mislio sam da ti ne odobravaš dvoboje.
− Tako je. Ti i ostali seoski kavaliri nemate pojma o tome što je to prava borba.
Na to se dječak osmjehne.
− Riječi pravog vojnika.
Orry mu je odgovorio prodornim pogledom. Charles se prestao smiješiti.
− Žao mi je što si i ti umiješan, Orry. Sinoć sam izgubio pojam o vremenu i nisam na vrijeme otišao od Sue Marie. U protivnom se ovo ne bi dogodilo.
− Dogodilo se i sad što je, tu je. Što znaš o pištoljima?
− Ne mnogo, ali mislim da mogu naučiti sve što mi je potrebno.
− Ne ovako kako si počeo. Orry je prstom upro u rđavi pištolj. Gdje si nabavio to čudo?
Charles je spustio pogled. Slegnuo je ramenima.
− Nije važno.
Ukraden, pomislio je Orry prezrivo.
− Dobro, prvo ćemo se riješiti njega.
− Istrgnuo je oružje iz Charlesove ruke i bacio ga daleko.
− Hej!, povikao je Charles pocrvenjevši. Moram vježbati.
− Upotrijebit ćemo moj vojnički revolver. Pištolji za dvoboj su obično samokresi, ali s obzirom na tu razliku moj revolver će ti dati neku predodžbu o oružju koje ćete vjerojatno upotrijebiti. Rekao bih, kalibra između šezdeset i sedamdeset. Još jedna stvar. Na pištolju za dvoboje obično ćeš naći osjetljiviji obarač. Budeš li se okrenuo ovako kao maloprije, trzajući rukom nagore poput krila kakve slomljene vjetrenjače, pištolj će okinuti prerano. Napravit ćeš rupu u zraku ili pogoditi drveće i ostaviti svojem protivniku sve vrijeme koje mu je potrebno da bi te ubio. Pucati moraš jednakomjerno i smireno.
Orry je krenuo natrag prema putu. Kada je ustanovio da ga Charles ne slijedi, okrenuo se i domahnuo mu.

− Dođi. Boriš se idućeg utorka, a ne iduće godine.
− Mislio sam da ću vježbati nasamo...
Njegove riječi izgubile su se u vjetru što je puhao preko suncem obasjana polja. Izraz Charlesova lica postao je srdit, gotovo prkosan.
− Ako hoćeš izgubiti život zahvaljujući neznanju, doviknuo je Orry, možeš sam vježbati.
Pobjeljelih usana, Charles je izlanuo: Zašto bi mi ti pomagao? Ti me ne voliš.
− Moj Charles, ja ne volim tvoje ponašanje posljednjih godinu dana. Ako to znači da ne volim tebe, neka ti bude, ali ja još uvijek odgovaram za tvoje zdravlje. Ne mogu stajati po strani i dopustiti Whitneyju Smithu da te ubije. Ili kreći sa mnom, ili nemoj, na volju ti bilo.
Orry je nastavio gaziti preko polja. Charles je stajao nepokretan, ruku spuštenih niz tijelo i stisnutih šaka. Poput leda što se topi, s njegova lica nestalo je neprijateljstva, a zamijenio ga je neodlučni, upitni osmijeh. Podigao je sa zemlje nabijač, naprsli rog za barut i kesu metaka, a onda pojurio za Orryjem.
Vježbali su tri sata dnevno. Orry je zatražio od sestara da prisegnu da nikome neće govoriti o dvoboju.
Ashton se ipak izbrbljala. Dogodilo se to za objedom i Charles je bio iznenađen kada je vidio koliko se Clarissa uplašila. Orry je naglasio da podučava Charlesa i da dječak ima odlične izglede da bude samo lakše ranjen ili da ostane neozlijeđen.
Tillet se složio sa ovom ocjenomm uz nekoliko posprdnih primjedaba na račun karaktera i hrabrosti Whitneyja Smitha. Poželio je nećaku sve najbolje. Bilo je to, sve u svemu, nevjerojatno iskustvo za Charlesa. Nitko mu nikada nije ukazao toliku pažnju.
− Ne!, bila je riječ koju je Orry najčešće izgovarao prilikom vježbi na polju. Ne nišaniš dovoljno dugo.
Znam da te strah tjera na to da požuriš, ali žurba će te odvesti ravno u grob.
Zgrabio je Charlesovu desnu ruku i protresao je.
− Za boga miloga, utuvi to u glavu. Smijat će mi se ljudi ako te ubije.
Izgovorio je posljednju rečenicu nepromišljeno, ne shvaćajući koliko je besmislena, dok se Charles nije iskesio.
− Dakako, rekao je Charles, ako postoji ikakav razlog zbog kojega ne bih želio biti ubijen, onda je to taj!
Osmijeh mu se odjednom ukočio na usnama. Orry je bio strog čovjek koji je svoj zadatak ozbiljno shvaćao. Pokušavajući se našaliti, Charles je pretjerao. Zanijela ga je promjena odnosa njih dvojice u posljednjih nekoliko dana, a mržnju prema Orryju zamijenio je nekakav bratski osjećaj, pa čak i povremeni izljev otvorene ljubavi. Orry očito nije smatrao da je on posve nevrijedno biće, jer u protivnom ne bi utrošio toliko vremena da mu pomogne. No, ovoga puta Charles je otišao predaleko.
Orryju se to nije dopalo.
Iznenada se duboko u Orryjevoj gustoj bradi pojavi iskra vedrine. Osmijeh.
− Dakako da nije, rekao je napokon, shvativši glupost svoje primjedbe. Dođavola i tvoj život. Treba spasiti moju čast. Moj ponos. Napokon, jesam li ja Južnjak ili nisam?
Obojica su se smijali, glasno i dugo. Orry je dotakao sjajnu cijev Johnson pištolja, tako dobro očuvanog da na njemu nije bilo ni traga rđi.
− Nećemo ništa postići kokodačući kao dvije kokoške. Brojim do deset. Hodaj, okreni se i pogodi onu granu. Nastoj to ovoga puta izvesti kako treba. Ostala su nam samo još dva dana.

Jutro je osvanulo hladno. Na dan dvoboja Charles i Orry ustali su u pola pet, pojeli su svaki po jedan dvopek i popili kavu, a onda navukli teške kapute. Budući da je Orry odredio mjesto i vrijeme dvoboja, Smithovi su trebali donijeti oružje.
Izišli su na dvorište gdje su ih u mraku čekali konjušari s konjima. Bili su tu Tillet i Clarissa.
Djevojkama nije bilo dopušteno da siđu.
Nad zemljom je lebdjela magla. Jutro je bilo hladno i turobno. Ili je hladnoća bila samo u njegovoj duši, pomislio je Orry dok je uzjahivao i čekao da se oproste.
Tillet je protresao Charlesovu ruku. Clarissa ga je zagrlila. Dok su jahali polako niz put, Orry je na istoku ugledao prve zrake zore. Iz konjskih nozdrva izlazili su dugi pahovi pare. Charles se nakašljao.
− Orry?
− Da?
− Bez obzira na to što se bude dogodilo, htio bih da znaš da cijenim tvoju pomoć. Uvijek sam mislio da za mene nitko ne mari ni pišljiva boba.
− Svi mi marimo, Charles. Ti si Main. Obitelj.
To je zaista i mislio. Bio je iznenađen time kako se njegov stav prema dječaku izmijenio za izuzetno kratko vrijeme. Charles je bio pažljiv učenik, nije pravio duhovite primjedbe zbog kojih je ranije Orry na njega gledao s prezirom. Dakako, ovoga puta radilo se o Charlesovu životu. Ali Orry je držao da je promjena u mladiću bila rezultat nečega drugoga. Orry mu je bio pružio svoju ruku i on ju je prihvatio kao pravi rođak. Koje li štete da je do promjene došlo možda prekasno.
Ovijala ih je gusta magluština. Stotine zvijezda gasnulo je na sve bljeđem svodu. Charles je duboko udahnuo.
− Orry?
− Molim?
− Nasmrt sam uplašen.
− I ja, rekao je Orry i skrenuo konja na put uz rijeku.

Kada su stigli do Šest hrastova magla se bila digla. Orry se razljutio kada je vidio da su Smithovi doveli više od dvadeset ljudi, muške rođake svih dobi. Barem jedna dobra strana tako velikog broja gledatelja bila je u tome što su mlađi muškarci mogli biti na straži duž puta i obale rijeke. Oni koji su određeni za te dužnosti bunili su se što neće moći vidjeti dvoboj, ali su brzo bili nadglasani.
Orry je sapeo konje na čistini predviđenoj za to. Charles je skinuo ogrtač, kaput, prsluk i kravatu i potom zasukao rukave. U sjeni velikog hrasta, na drugoj strani čistine, besprijekorno odjeveni Whitney Smith i ostali iz njegova klana promatrali su Charlesove pripreme sa očitim prezirom.
Whitneyjev rođak Smith Dawkins, šepureći se, došetao je do Mainovih noseći prekrasnu kutiju za pištolje načinjenu od ružinog drveta, koju je otvorio i pružio im na ogled. Pištolji kalibra 70 milimetara pristajali su kutiji. Osmorokutne cijevi bile su do polovice usađene u ležišta od ulaštene orahovine s malom šipkom za punjenje u dnu kutije. Izvanredno izrađeni pištolji nosili su ugravirano ime nekog londonskog oružara, te godinu 1828.
− Zadovoljni?, pitao je Dawkins.
− Reći ću ti kada ih pregledam. Orry je izvadio jedan pištolj iz ležišta od žutosmeđeg baršuna.
Sitne kapljice znoja orosile su Charlesovo čelo. Koračao je naprijed-natrag dok su sekundanti punili pištolje. Predali su po jedan svakome od boraca, a zatim odredili polazište. Borcima je dato pet minuta za posljednje pripreme.
Charles je djelovao smireno. Napetost je odavao samo time što je dlanovima neprekidno gladio kosu na sljepoočnicama. Orryju se strašno mokrilo, zbog nervoze, pretpostavljao je, ali nije želio ostaviti Charlesa samog. Posebno ne s obzirom na to da su se Whitney Smith i njegov prijatelj Dawkins kesili, izvodili nekakve poze i rugali se na račun protivnika.
Orry im je okrenuo leda.
− Znam da te je strah, Charles. Ali, zapamti ovo. Već si u prednosti. Bit će ti to jasno ako pogledaš dobro onog pijetla iza mene. Njemu je važnije kako izgleda nego da bude pokretan, pa još uvijek ima na sebi teški ogrtač. Štoviše, on je preglup da bi se plašio, a plaše se samo oprezni ljudi. U ratu ljudi njegova kova obično prvi padaju.
Charles je htio odgovoriti, ali je uspio samo nervozno zakrkljati. Orry ga je stisnuo za ruku. Charles je položio svoj dlan na Orryjevu šaku i zadržao ga neko vrijeme.
− Hvala ti, rekao je.
− Gospodo, jeste li spremni?, pozvao je Smith Dawkins. Glas mu je odavao nestrpljenje.
Orry se odlučno okrenuo.
− Spremni.
Krenuo je ka sredini polja, a za njim je u stopu išao Charles. Okupljeni su odjednom ušutjeli. Bijela čaplja preletjela je suncem obasjane vrhove drveća. Na kraju čistine mirno je protjecala zlatna rijeka.
Whitney i Charles pozdravili su se kimanjem glava. Orry je pomislio da je Whitneyjevo kimanje bilo prkosno. Ovako iz blizine, osip na Whitneyjevoj koži bio je posve vidljiv. Charles, koji je bio pet godina mlađi, djelovao je mnogo zrelije i smirenije. Whitnyjeva ruka drhtala je kada je podigao pištolj okomito pred lice. Dobar znak, osim ako je Whitney jedan od onih rijetkih boraca u dvobojima koji što su nervozniji, to bolje gađaju.
Dawkins je pročistio grlo i obratio se protivnicima koji su stajali leđima okrenuti jedan prema drugome, podignutih pištolja.
− Prvo ću izgovoriti riječ “počinji”. To će vam biti znak da krenete u ritmu mojega odbrojavanja. Kada završite deseti, posljednji korak, možete se po vlastitoj volji okrenuti i pucati. Spremni? Počinji.
Charles je krenuo u jednom, Whitney u drugom pravcu. Orryjevo srce počelo je lupati. Duboko je udahnuo i zadržao dah. On i Dawkins hitro su se povukli u stranu. Dawkins je stajao pokraj njega brojeći.
− Tri. Četiri. Pet.
Charles je koračao dugim, sigurnim koracima. Sunčeve zrake padale su kroz grane i osvijetlile mu kosu. Taj je dječak toliko obećavao, pomislio je Orry. Kada bi barem bilo načina da se sve to ostvari.
Kada bi barem poživio toliko da to netko pokuša.
− Sedam. Osam.
Whitneyjevo oprišteno lice bilo je znojno. Drhtanje ruku prešlo je na ramena. Hoće li pucati, ili će se prije toga onesvijestiti?
− Devet.
Charles je gledao ravno preda se. Orry je zamijetio da je vrhom jezika liznuo znoj sa gornje usne, jedini vidljivi znak napetosti koja mu je sigurno izjedala nutrinu. Orry je htio povikati: Zapamti, smireno i jednakomjerno.
− Deset.
Whitneyjeva koljena su popustila, ali je ipak ostao uspravan i uspjelo mu je da se okrene. Ispružio je ruku s pištoljem istom onom silovitošću zbog koje je Orry ukorio Charlesa kada ga je vidio prvi puta kako vježba u polju. Prasak je uplašio Charlesa. Tako je jako zatreptao očima da je Orry pomislio da je pogođen. Tada s drveta, na nekih metar i pol iza Charlesa, pade grana.
Na prednjem dijelu Whitneyjevih hlača pojavila se vlažna mrlja. Nespretno se poluokrenuvši, htio je zakoračiti. Začuli su se uzdasi zaprepaštenja publike, a Dawkins je bijesno prosiktao.
− Moraš ostati, Whitney. Stoj!
I on je ostao, ali s teškom mukom. Ponižavajuća mrlja širila se. Drhtao je toliko da mu je pištolj u ruci poskakivao. Charles je polako ispružio ruku, nanišanio je smireno niz cijev pištolja i opalio.
Whitney je vrisnuo poput djevojke. Savio se u lijevu stranu i pao, stišćući rukav. Kroz prste se razlilo crvenilo, ali Charles ga je samo okrznuo. Štoviše, pogodio je upravo ono mjesto koje je gađao. Orry je potrčao prema njemu, presretan.
Whitney se onesvijestio dok je Dawkins klečao pokraj njega. Prisutni zapljeskaše. Sva napetost iscijedila se iz Charlesa i on je tumarao prema obali rijeke. Orry ga je stigao.
− Moraš odgovoriti na aplauz. Tebi je namijenjen.
Mladić je zurio u Orryja kao gromom ošinut. Zatim je pogledao Smithove rođake. Bila je to istina.
Pljeskali su njegovom umijeću gađanja, njegovoj hrabrosti i njegovoj plemenitosti stoga što je samo ranio Whitneyja, premda ga je mogao ubiti. Sve obilježja pravog džentlmena iz Karoline, pomislio je Orry, gotovo omamljen od sreće.

− Moram ti se opet zahvaliti, rekao je Charles dok su jahali kući. Blago sunce što je sjalo kroz drveće išaralo je sjenama put. Obojica su znala da je bilo divno biti živ na tako prekrasan zimski dan.
− To je tvoja zasluga, Charles.
− Ne, sir. Bez tebe, ja bih sada bio tamo, mrtav. Nasmijao se i zakimao glavom. Moj bože, nemaš pojma što sam osjetio kada sam čuo sve te ljude kako plješću meni, a ne svome rođaku.
− Koji je nažalost, kako se pokazalo, kukavica. Sama hvala ništa ne vrijedi. Nije im se to svidjelo.
− Još uvijek ne mogu vjerovati. Nikada ni neću moći, ali imam jedno pitanje...
Orry je čekao, ali Charles nije više ništa rekao. Orry je pokazao na kolibu pokraj puta na kojoj je iznad ulaza visio nakrivljeni, izblijedjeli natpis.
− Znaš li ovo mjesto? Onaj koji ga je nazvao tavernom, mora da se šalio, ali vlasnik ima zalihu viskija koji može proći. Mislim da obojica zaslužujemo piće. Hoćemo li svratiti?
− Svakako, nasmijao se Charles i odgalopirao naprijed.
Vlasnik se izbuljio u čudu kada su gosti u pola osam ujutro naručili žestoko piće. Orryjev novac odmah je otklonio svaki prigovor ili upit. U kolibi je zaudaralo, pa su stoga sjeli na trijem obasjan suncem.
Orry je otpio pola čaše viskija, stresao se i namignuo sa zadovoljstvom. Zatim je rekao: Htio si nešto pitati maloprije.
− Da. Kad god bih se ranije potukao, ljudi bi me kudili. Uključujući i tebe. Zašto je ovo jutros bilo drukčije? Bilo je to mnogo opasnije od obične tučnjave. Zašto se ovoga puta nitko nije protivio?
Orry se zagledao u Charlesa, pokušavajući utvrditi pokušava li mladić biti sarkastičan. Nije vidio znakove koji bi to potvrđivali. Charles je postavio ozbiljno i značajno pitanje.
Orry je razmislio na časak, a zatim popio ostatak pića i pljesnuo Charlesa po ramenu.
− Mislim da ti na to pitanje najbolje mogu odgovoriti kod kuće na Mont Royalu.
− Ne razumijem.
Ali Orry je već bio u sedlu.
− Hajdemo.

Tillet, Clarissa i djevojke istrčali su pred kuću čim su ugledali konje kako se približavaju putem. Kao očarani, slušali su u potpunoj tišini Orryjevu priču. Tada je, nakon neizbježne stanke, Tillet oduševljeno čestitao mladiću, Clarissa je zaplakala od olakšanja, a djevojke stale skakati i moljakati Orryja da ponovno opiše Charlesovu smirenu hrabrost. Sve je to potrajalo oko jedan sat. Tek je tada Orry odvukao svoga bratića u polumračnu biblioteku i pokazao na vješalicu sa uniformom i sabljom.
− Eto ti odgovora. Charles je bio zbunjen.
− Ne znam što hoćeš reći.
− Razmisli o ljudima koji idu u rat. Što rade?
− Bore se.
− Da, ali i više od toga, čine to na način prihvaćen i utvrđen ranije. Bez obzira na to koliko bio grub, ipak postoje nekakva pravila ponašanja kojih se pridržavaju časni borci. Smithovi ti nisu pljeskali samo stoga što si pobijedio, nego stoga što si se pridržavao pravila. Whitney nije. Pokušao se skloniti pred tvojim metkom. Vidio si kako su se zapanjili. Prije toga, ti se nikada nisi borio po propisima. Eto, u tome je razlika.
Orry je podigao lijevi rukav uniforme. Svijet neće uvijek osuditi čovjeka koji voli bitku. Neke potiče i nagrađuje. Čak i odvažnosti poraženih može pripasti dio slave u pisanoj povijesti. Nisam siguran da je dobro ohrabrivati i nagrađivati one koji se bore i ubijaju, ali tako stoje stvari i mi to ne možemo mijenjati. Jesi li zadovoljan odgovorom?
Charles je blago kimnuo glavom, zagledan u tok sablje, mjedenu dugmad, tamnoplavi kaput, kao da su bili prožeti nekim vjerskim zanosom. Sve ovo što je Orry izrekao, momku je bilo pravo otkriće.
Orry je stao čeprkati po ormaru.
− Imam ovdje nešto viskija. Ne znam što ti veliš, ali meni se još uvijek prokleto pije.
− I meni.
Charles je zaobišao vješalicu ne skidajući očiju sa uniforme. I Orry je bio zatečen ovim otkrićem. Vidio je bratića Charlesa u posve novom svjetlu.
Možda ipak nije izgubljen. Pogledaj ga samo kako bulji u tu uniformu. Posve je očaran.
Od toga jutra preuzeo je Charlesa u svoje ruke. Počeo je s malim izmjenama, blagim, gotovo plahim savjetima o načinu odijevanja, ponašanju, točnosti. U početku je izbjegavao značajnije i teže zadatke, očekujući pobunu. Umjesto toga, dobio je potpuni pristanak istoga trena. Charles se počeo pojavljivati na svakom objedu, opranih ruku i lica, košulje zataknute u hlače i bez bowie noža o pojasu.
Tri tjedna nakon dvoboja, Orry je ponudio Charlesu nekoliko knjiga, nadajući se da će ih jednom pročitati. Izabrao je lakše stvari: povijesne romane Williama Gilmora Simmsa, pisca ih Južne Karoline koji je bio gotovo isto toliko popularan koliko i Fenimore Cooper u svoje vrijeme. Brzina kojom je Charles pročitao romane uvjerila je Orryja da je mladić bio izuzetne inteligencije, što je Clarissa tvrdila godinama, ali joj Orry nikada nije vjerovao.
Zatim je Orry dao bratiću nekoliko kratkih lekcija o društvenim običajima: uljudnosti prema damama i odjeći koju valja nositi u različitim društvenim i obiteljskim prigodama. Charles ne samo da je pažljivo slušao, nego je počeo neke od naučenih stvari primjenjivati. Uskoro se prema Ashton i Brett ophodio s novom pristojnošću koja ih je zapanjila. Ali, svidjelo im se to jer Charles je bio zgodan i posve mu je pristajala ta kićena uljudnost.
− Momak je rođeni kavalir, rekao je Orry Madelini kada su se sreli. Sasvim me posramio. Otmjen je i šarmantan, a što je još značajnije, sve mu je to posve prirodno. Gdje je samo skrivao tu stranu svoga karaktera?
− Ispod naslage prljavštine i mržnje, vjerojatno, rekla je ona s blagim osmijehom.
− Valjda si u pravu. Promjena je nevjerojatna. A za to mu je bilo potrebno samo malo obiteljske ljubavi.
− Uglavnom tvoje. Čak i na Resoluteu govore o promjeni. Nancy mi kaže da te Charles posvuda prati.
− Po cijeli božji dan. Kao kakvo štene! Upravo mi je neugodno. Ali, izraz Orryjeva lica govorio je da mu zapravo nije smetalo to obožavanje. Nezgoda je u tome da, tek što si riješio jedan problem, već se pojavio drugi.
− I što sada? Kažeš da Charles izlazi na pravi put...
− U tome i jest problem. Ne tako davno, bio sam uvjeren da će skončati mrtav u nekom jarku nakon kakve tučnjave ili konjske trke. Sada razbijam glavu time što bi on mogao učiniti od svoga života.
Morat ću mu nešto predložiti i to uskoro.
− Zvučiš kao kakav otac.
− Nemoj se šaliti. Nije to mala odgovornost.
− Dakako da nije. Nisam se šalila. Osmjehnula sam se stoga što si ti sretan. Nikada te nisam vidjela tako dobro raspoloženog. Sviđa ti se ta odgovornost.
Pogledao ju je.
− Da. Sviđa mi se.

Kad Orry nije imao posla u uredu, on i Charles bi nakon večere redovito popili po viski u biblioteci.
Katkada bi im se pridružio i Tillet, ali on je bio uvijek šutljiv. Šutljiv i zadivljen. Znao je da se nešto pozitivno i značajno zbilo u odnosima njegova sina i nećaka. Nije se želio uplitati. Također je primijetio da Orry naglo postaje glava obitelji. Tilletu se to nije osobito dopadalo, a opet ga je na neki način i radovalo. U Tilletovu prisustvu Charles bi bio povučen. Kada ga ne bi bilo, mladić se nije mogao naslušati priča o Orryjevom kadetskom životu.
− Zaista ti se sviđalo u West Pointu?
− Pa, ne sasvim. Ali, stekao sam nekoliko dobrih prijatelja... I tamo upoznao svog najboljeg druga.
− Georgea? Kada je Orry kimnuo, Charles ga je upitao: Jesi li htio ostati u vojsci?
− Jesam, jako. Ali, general Scott je patio od nerazumne predrasude prema svakom jednorukom oficiru.
Valjda stoga što on sam još uvijek ima obje.
Charles se osmjehnuo. Nije to bilo smiješno, ali shvatio je da Orry nikada ranije nije mogao olako govoriti o vlastitoj rani. Bila je to izuzetna promjena.
Charles je pogled vratio na vješalicu sa uniformom.
− Jednostavno ne mogu prestati misliti o tome da se čovjek može boriti i još za to biti plaćen, Orry je zadržao dah. Je li to bio pravi trenutak? Odlučio ga je iskoristiti.
− Charles, pala mi je na um jedna ideja. Mogli bismo za tebe osigurati imenovanje na Akademiju.
− Ali, ja nisam dovoljno bistar.
− O, jesi. Samo ti nedostaje znanje potrebno da bi položio prijemni ispit. Drugim riječima, imaš inteligenciju, ali ne i znanje. Herr Nagel bi ti to mogao pružiti u idućih godinu dana ili nešto više. Morat ćeš se sam prijaviti, ali uvjeren sam da će ti to uspjeti samo ako želiš.
Osupnut novom budućnošću koju je naslutio, Charles je sjedio u tišini nekoliko trenutaka prije nego što je odgovorio.
− O, da, sir, i te kako želim.
− Sjajno! Pritisnut ću Nagela ujutro.

− Što?, zaprepastio se učitelj kada je čuo Orryjev plan. Podučavati njega? Ne dolazi u obzir, Herr Main. Prvi puta kada ga ukorim zbog toga što nije obavio zadaću, izvući će onu golemu nožinu i krk! Nagelov palac presjekao je grkljan. I tako skonča moja briljantna akademska služba u ovoj obitelji.
− Charles se izmijenio, uvjeravao ga je Orry. Dajte mu šansu. Platit ću vam dodatak.
Pod tim uvjetima, Herr Nagel je bio spreman na rizik. Na kraju tjedna došao je do poslodavca sa osupnutim izgledom na licu.
− Potpuno ste u prava. Promjena je zapanjujuća. I dalje je tvrdoglav i neke ga stvari ljute... Uglavnom njegovo nepoznavanje temelja koje je trebao naučiti davno ranije. Ali brzo uči. Vjerujem da će lijepo napredovati, iako će to, dakako, zahtijevati stanoviti, ovaj, dodatni napor.
− Za koji ćete dobiti posebnu naknadu svakoga tjedna.
− Vi ste suviše dobri, promrmljao je Herr Nagel klanjajući se. Napravit ćemo mi znanstvenika od njega, bez brige.
U Orryjevu glasu osjetilo se uzbuđenje, a u očima mu je bljesnula iskra radosti.
− Ideja je da od njega napravimo samo kadeta West Pointa. U ovoj će obitelji ipak biti profesionalni vojnik.
Napokon, dodao je u sebi.

Krajem prvog tjedna u mjesecu travnju, Orry je otišao do oca.
− Za dvije do tri godine, Charles bi trebao biti spreman za Akademiju. Saznao sam da će nekako u to vrijeme biti upražnjeno mjesto. Nikad nije prerano osigurati imenovanje za njega. Mogli bismo početi s pismom Ministarstvu rata. Možda bismo mogli zatražiti od senatora Calhouna da ga prenese. Hoću li ga ja napisati ili ti?
Tillet mu je samo pokazao primjerak Mercuryja.
− Calhoun je mrtav.
− Moj bože. Kada je umro?
− Posljednjeg dana ožujka. U Washingtonu.
Nije to trebalo biti takvo iznenađenje, shvatio je Orry. Calhoun je već neko vrijeme kopnio, a s političkog stajališta protekli mjesec bio je jedan od najburnijih u novijoj povijesti. Kompromisne rezolucije Henryja Claya dospjele su do Senata na raspravu. Kako je Calhoun bio glavni zastupnik Juga, njegovu reakciju, premda ju se moglo predvidjeti, očekivalo se s velikim zanimanjem. Ali, on je bio suviše bolestan da bi izišao za govornicu. Stoga je u njegovo ime govor pročitao senator Mason.
Dakako, Calhoun je osudio Clayev program i ponovo je upozorio na to da neprijateljstvo Sjevera čini ideju otcjepljenja privlačnom Južnjacima. Tijekom godina Calhoun se postupno udaljavao od nacionalističkih pozicija i usvajao stav koji je na prvo mjesto stavljao dobrobit vlastitog kraja. Većina Južnjaka slagala se s tvrdnjom da ga je na ovaj kruti i uskogrudan stav prisilila djelatnost abolicionista, u Kongresu i izvan njega.

Tri dana nakon što je pročitan Calhounov govor, riječ je zatražio senator Daniel Webster koji je zagovarao suprotan stav. Veoma rječito govorio je u prilog rezoluciji, te o prijekoj potrebi da se očuvanje Unije stavi iznad svega ostalog. Po mišljenju Websterovih kolega sa Sjevera, govor je bio suviše dobronamjeran i prepun duha kompromisa i oni su ga odmah počeli napadati. I Tillet je za Websterov govor sedmog ožujka rekao da je gnusan, premda su mu razlozi bili ponešto drukčiji od razloga abolicionističkih senatora.
Ali, u tom času Orry je o Calhounu razmišljao imajući na umu nešto posve drugo.
− Senator je bio jedan od najvjernijih prijatelja Akademije.
− Nekoć, prasnuo je Tillet. Bio je on i prijatelj Unije. Svi smo to bili. Dok se Jenkiji nisu okrenuli protiv nas.
Tillet je držao da je to okretanje leđa bilo bezrazložno. Orry je pomislio na Priama, ali nije ništa rekao.
Ova neočekivana grižnja savjesti iznenadila ga je i zabrinula. Njegov je otac nastavio: Johna Calhouna nisu ubili samo starost i bolest. To su učinili Jackson, Garrison, Seward... Cijela ta prokleta bagra koja se njemu i nama protivila u svemu, od prava na poništenje saveznog zakona, do načina na koji privređujemo vlastiti kruh. Progonili su Calhouna kao čopor bijesnih pasa. Oni su ga jednostavno iscrpili. Tillet je bacio novine na pod. To im nećemo zaboraviti.
Orry je samo šutio, ljut zbog očeva tona.
Nekoliko tjedana kasnije, Tillet je ponovo našao razloga za bijes. Neki rob, koji je pobjegao s jedne plantaže blizu Mont Royala, ponovo je uhvaćen u Columbusu u državi Ohio. Uhvatio ga je profesionalni lovac robova kojega je bio unajmio vlasnik odbjeglog roba.
Prije nego što su lovac i njegov zatvorenik mogli napustiti Columbus, abolicionisti su intervenirali.
Zaprijetili su da će linčovati lovca i stavili roba u pritvor, tvrdeći kako je potrebno da sud utvrdi legalnost vlasništva. Bio je to samo izgovor; znali su oni da sud nema nadleštvo. Ali, ovo odugovlačenje dalo im je vremena da odbjeglog roba prokrijumčare iz zatvora. Stražnja vrata ostala su na tajnovit način otključana. Prije nego što je većina ljudi shvatila što se događa, odbjeglica se našao preko granice, u Kanadi. Ova očita spletka u Ohiu razbjesnila je vlasnika roba i mnoge njegove susjede. Tillet nije govorio ni o čemu drugome.
U međuvremenu, Orry je svoju osobnu sreću dijelio s Madelinom. Bratić Charles se ozbiljno dao na posao s Herr Nagelom i Orry nije mogao prestati hvaliti napredak svoga štićenika.
− Ali, morat ćemo ovoga ljeta obustaviti lekcije za dva mjeseca. Bio je to nespretan način da spomene drugu temu koja mu je bila na duši, ali morao je to učiniti.
− Zar Charles nekamo odlazi?
− Zajedno s nama ostalima. Unajmio sam ljetnikovac u Newportu, blizu Georgeove kuće.
− Konačno ćete se ponovo sresti!
− Da.
− To je divno, Orry. Činilo se da se iskreno raduje. Ako je bila razočarana, onda je to dobro krila.
− Zar ti neću nedostajati?
− Nemoj me zadirkivati. Užasno ćeš mi nedostajati. Ta dva mjeseca bit će najduža dva mjeseca moga života.
Obgrlila ga je i poljubila tako strastveno da nije ni primijetila kada je knjižica pjesama Cullena Brayanta spuznula s njezinog krila. Kada je ponovo došla do daha, rekla je: Ali, preživjet ću. Odnosno, preživjet ću ako znam da ćeš mi se vratiti. Svisnula bih ako bi našao neku djevojku sa Sjevera.
− Nikada to ne bih učinio, odgovorio je Orry sa onom hladnom ozbiljnošću koju je Madeline katkada držala dirljivom; drugi puta, pak, bez nekog objašnjivog razloga, ona bi je razbjesnila.
Orry je nastavio: Vrijeme je da Charles vidi i svijet s druge strane granice Južne Karoline. Ako bude otišao na Akademiju, upoznat će svakojake ljude s novim i drukčijim idejama. To ga može potresti. Kao što je mene uzdrmalo. Mora biti spreman na tako nešto.
Dotakla mu je lice.
− Svakog dana sve više zvučiš kao otac.
− Zar je to nešto loše?
− Ne. Uštipnula ga je za obraz. To je sjajno za Charlesa, ali on nije jedina osoba koja ima koristi od toga. Ti si mnogo sretniji. A to i mene čini sretnom.
Ponovo ga je poljubila kako bi potvrdila iskrenost svega što je rekla. Nekoliko trenutaka kasnije, dok se sagnula da podigne knjigu, palo joj je na um jedno pitanje.
− Veliš da cijela obitelj ide na Rhode Island?
− Osim Coopera, dakako.
− To sam i mislila. Je li odluka da on ostane njegova ili vašeg oca?
Cooper je bio došao na Mont Royal prije dvije noći. Sve od tada on i Tillet nisu mogli biti u istoj prostoriji a da se bijesno ne svađaju oko Clayevih rezolucija. Sa Orryjeva lica nestalo je osmijeha.
− Obojice, rekao je.

22


Cooper Main je obožavao Charleston.
Volio je njegove uske, kamenom popločane uličice koje su mnoge posjetioce podsjećale na Evropu; skupu robu u prodavaonicama; zvonjavu zvona s bijelih crkvenih tornjeva što su se godinama opirali slanom morskom zraku i olujinama. Volio je političku retoriku koju se moglo čuti u baru hotela Charleston; tandrkanje teških pivarskih kola čiji su kočijaši stalno bili kažnjavani zbog jurnjave ulicama grada; sjaj uličnih svjetiljki kada bi ih jedan od dvojice gradskih nažigača, ili jedan od njihovih desetak robova, upalili. I obožavao je kuću koju je kupio od dijela profita Carolina Shipping Company ostvarenog za prve godine poslovanja.
Kuća se nalazila u ulici Tradd, odmah iza ugla poznate stare rezidencije Heywardovih. Bila je tipična čarlstonska kuća, sagrađena tako da stanovnicima pruža hladovinu i skrovitost. Na svakome od tri kata bio je balkon od dvadesetak metara koji se protezao dužinom cijele kuće. Kuća, široka šest metara, bila je smještena na zasebnoj parceli sa jednom stranom u istoj razini s pločnikom.
Premda se u kuću ulazilo s te strane, suprotnu su stranu, što je gledala na vrt, svi smatrali pročeljem.
Cooper je vrt držao svojim drugim uredom. Često bi iza visokog zida od cigala satima rješavao probleme tvrtke, okružen ljepotom rascvjetalih azaleja i magnolija te zelenilom zavjesa mirte i jake.
Bila je šteta, smatrao je, da u tako divnoj kući živi sam.
Ali, nije o tome često mislio; bio je suviše zaposlen. Svoje tobožnje izbjeglištvo pretvorio je u nevjerojatan uspjeh i otvorio je malu tvrtku za prijevoz pamuka. Upravo je proširivao skladišni prostor.
Nikada se nije savjetovao sa ocem o takvim odlukama. Tillet je još uvijek Carolina Shipping Company smatrao teretom, novčanim rizikom. To je Cooperu pružalo mogućnost da tvrtku vodi kako želi.
Njezino sjedište, skladište i gat nalazili su se u ulici Concord, iznad Carinarnice Sjedinjenih Država.
Simbol tvrtke, izvješen na natpisu sprijeda i na barjacima dva trošna broda, bio je ovalan oblik načinjen od brodskih konopaca u kojem su se nalazila tri kraća komada konopca u obliku slova C.S.C.
Cooper je znao da Charleston nikada neće biti glavna luka za izvoz pamuka, kao što je nekada bio za izvoz riže. Proizvodnja pamuka bila je monopol Alabame i Mississippija. Kroz Charleston se ipak prevozilo dosta tona pamuka i Cooper je želio da njegov veći dio dopadne C.S.C. Zbog toga je nekoliko mjeseci ranije stavio sve pod hipoteku i naručio od brodogradilišta Black Diamond iz Brooklyna, New York, jedan novi teretni brod.
Brod će pokretati propeler, a ne kotači s lopaticama. Potpalublje će biti podijeljeno s tri poprečne nepropusne pregrade u četiri prostora za teret koji će se moći hermetički zatvoriti. U slučaju da se trup broda ošteti na stijenama, teret u neoštećenim odjeljcima moći će se spasiti.
Ove nepropusne pregrade znatno su povećale troškove gradnje broda. Ali, Cooper je novinu već opisao nekolicini lokalnih proizvođača pamuka i tako su dobro reagirali da je znao kako će se dodatni izdaci isplatiti. Njegov će brod imati prednost nad konkurencijom, bez obzira na činjenicu što se ti brodovi nisu baš često nasukavali. Mjere opreza protiv onoga što bi se moglo dogoditi bile su odlučujući čimbenik za proizvođače kad bi odabirali brod.
Lomljenje trupa broda bilo je još manje vjerojatno zbog drugog neobičnog elementa upotrebe željeza umjesto drveta u gradnji. Za trup broda posebnu seriju željeznih ploča isporučit će željezara Hazardovih.
Cooper se dičio nacrtom novoga broda kojega je odlučio nazvati Mont Royal. Prije nego što je sastavio listu značajki i izvedbenih posebnosti koju je odnio u Brooklyn, proveo je mjesece čitajući knjige o brodogradnji i ispunjavajući crtežima blokove papira. Predsjednik brodogradilišta Black Diamond rekao je da će zaposliti Coopera ako se ovaj ikada zasiti Charlestona i to nije bila samo šala.
Cooper nije imao nekih većih problema u pronalaženju novca za svoj projekt. Premda bankari u Charlestonu nisu podržavali njegove političke nazore, sviđale su im se njegove poslovne ideje, njegovo samopouzdanje i njegovi rezultati. Povećao je obim posla C.S.C. za osam posto i dobitak za dvadeset posto. To mu je uspjelo zahvaljujući popravci starih brodova, čime su postali sigurniji, te davanjem popusta proizvođačima koji su veliki dio svoje robe povjerili njemu.
Osim prostorija u ulici Concord, C.S.C. je bila vlasnik i parcele od dvadeset pet jutara na otoku James, što je ležao nasuprot poluotoku na kojem se nalazio grad. Parcela je bila uz vodu, sa obalom u dužini od pola milje, i nedaleko od napuštene utvrde Johnson. Cooper je došao do ovog, na prvi pogled bezvrijednog dijela zemlje u okviru dugoročnog projekta o kojemu nikome nije govorio. Nije se bojao podsmijeha; samo je držao da mudar poslovni čovjek čuva svoje ideje u tajnosti dok mu ne bude u interesu da ih obznani. Sada je u sumrak tog prvog ponedjeljka u svibnju šetao niz Battery i gledao zemljište što se prostiralo tamo sa druge strane vode. I dalje je vjerovao kako je odluka da ga kupi bila ispravna. Možda će proći godine prije nego što bude bio u stanju da ga iskoristi, ali iskoristit će ga zasigurno.
Pod rukom je nosio smotano posljednje izdanje Mercuryja. Ekstremizam lista odbijao ga je, ali list je dobro pokrivao gradske i državne teme. U članku na naslovnoj stranici riječ je bila o jezivom slučaju neke stare žene koju su u krevetu ugušila dva kućna roba koje je bila ukorila. Robovi su nestali i još uvijek su bili negdje na slobodi. U uvodniku list je pisao o pobunjeničkim porivima Crnaca i o tome kako takve porive raspiruje sjevernjačka propaganda. Cooperu nikada nije bilo teško shvatiti kolektivnu državnu nervozu zbog goleme crnačke zajednice.
Drugi članak govorio je o nekoliko novih zakona o požarima. U Charlestonu su stalno donosili nove zakone, nastojeći spriječiti požar sličan onome koji je progutao gotovo cijeli grad trideset osme godine.
Na marginama toga članka Cooper je načrčkao popis stvari potrebnih za sutrašnji put na Sjever.
Stanovništvo Charlestona bližilo se brojci od dvadeset osam tisuća ljudi, od kojih su nešto više od polovice bili bijelci. Osim stare aristokracije, u gradu su živjele oveće grupe nemirnih Iraca, Nijemaca sklonih zatvaranju u klanove i Židova odanih tradiciji. Gradski tornjevi i vrhovi krovova, a između njih golemi hrastovi i palme, pružali su prelijepu sliku u suton. Ovaj prijatni vidik, zajedno sa svježim, slanim zrakom, podsjeti ga na obećanje koje si je dao prije više mjeseci. Zarekao se tada da će mu tu biti dom do kraja života. Ili barem dok ga bijesna rulja ne protjera zbog njegovih političkih nazora.
Sa gorkim osmijehom na licu, okrenuo se od grada prema nečemu što je još više volio - luci i golemom oceanu što se prostirao u nedogled. Luka Charlestona bila je još uvijek jedan od najutvrđenijih obalnih objekata Federacije. Kamo god bi pogledaom vidio bi neku utvrdu. S lijeve je strane u daljini ležala tvrđava Moultrie na Sullivanovu otoku. Nešto bliže, na blatnoj zaravni, vidio je dvorac Pinckney.
Ispred njega podizala se tvrđava Sumter, a prijeko na otoku James bila je napuštena stara utvrda Johnson.
Utvrde nisu uopće uzbuđivale Coopera. Ono što ga je uvijek uzbuđivalo bili su parni brodovi u luci. Za prilično kratko vrijeme zavolio je brodove i more.
Činilo mu se da je zemlja što mu je bila za leđima stara i okoštala u nekom obrascu utvrđenom prije više stoljeća. Zemlja je bila prošlost, nešto gotovo posve zastarjelo, a more je s tolikim parobrodima bilo široko polje brzine, beskrajnih otkrića, neiscrpnih mogućnosti. More je bilo sutrašnjica.
I na neki neočekivan, gotovo neobjašnjiv način, ono je Coopera potpuno zaokupilo.

Cooper je vlakom putovao do New Yorka, gdje je proveo dva tjedna u nekom otrcanom hotelu blizu brodogradilišta Black Diamond. Izgradnja njegova broda već je bila počela i poprečne pregrade trebale su biti završene prije kraja mjeseca.
Načinio je brojne skice broda i samog brodogradilišta, te je ispunio cijele blokove zabilješkama, prije nego što je otišao sa osjećajem olakšanja. U usporedbi sa Brooklynom i New Yorkom, Charleston je djelovao pospano i zaostalo. Plašili su ga njihova veličina i užurbani, agresivni građani.
Otputovao je vlakom za Pennsylvaniju. Činilo mu se da se broj željezničkih pruga koje su izlazile iz New Yorka desetostruko povećao od njegova posljednjeg posjeta. Usporedbe radi, slavni “Najbolji prijatelj” iz Charlestona, prva lokomotiva izrađena u Americi, pošla je na svoju povijesnu vožnju prije gotovo dvadeset godina u prosincu 1830. Tri godine nakon toga puštena je u promet cijela linija Charleston-Hamburg, ukupno 136 milja pruge koja se protezala sve do lučkog središta na rijeci Savannah. Cooper je smatrao tužnom ironijom činjenicu da je izgradnja pruga zapostavljena u državi koja ih je prva bila uvela. Jenkiji su bili odlučili postati kraljevi željeznice, baš kao što su željeli postati kraljevi i svih ostalih značajnijih grana industrije.
Kada je Cooper stigao u Lehigh Station, George ga je odveo u željezaru i pokazao mu neke od ploča namijenjenih za trup Mont Royala. Usred zaglušujuće buke, George je povikao: Mnogi graditelji brodova još uvijek se rugaju pločama za brodove. Ali one su stvar budućnosti. Prečuvši Cooperov odgovor, George je nastavio: Britanski je inženjer Brunei izgradio od željeza brod Britanija koji je bez ikakvih problema prešao Atlantik. Brunei se zaklinje da će jednoga dana izgraditi željezni brod tako velik da će Britanija pokraj njega biti nalik običnoj mrlji. Dakle, u odličnom si društvu.
− Znam, odgovorio je Cooper. Mont Royal je zapravo umanjena verzija Brunelova broda. Ideja za ovu adaptaciju sinula mu je kada je prvi put pročitao opis broda Britanija.
George je gostu pokazao cijeli kompleks željezare Hazard, koja se znatno proširila od posljednjeg Cooperova posjeta. Goleme peći, rafinerija, valjaonica, novi pogon za proizvodnju tračnica, sve je radilo punom parom, rekao je George. Potoci rastaljenog željeza koji su stvarali oblake iskri, zasljepljujuće svjetlo i paklensku vrućinu, plašili su Coopera još više nego gradovi koje je nedavno bio napustio. U vrelini i buci Hazardove željezare, ponovo je spoznao rastuću industrijsku moć Sjevera.
Vidjevši snagu i vrevu gradova na Sjeveru, iluzije Juga o nezavisnosti činile su mu se nestvarnim i smiješnim. Zašto svi ti pjetlići iz Karoline ne provedu ovdje tjedan dana? Brzo bi shvatili da Sjever, i samo Sjever, proizvodi sve što im je potrebno, od građevinskog željeza do poljoprivrednih alatki; od ukosnica njihovih supruga ili ljubavnica, do municije za oružje kojim neki od njih predlažu braniti smiješne deklaracije o slobodnom i odvojenom Jugu.
Sa druge pak strane, Tillet Main nikada ne bi promijenio mišljenje zahvaljujući takvu posjetu, zaključio je Cooper. Njegov otac nije želio svoja uvjerenja kaljati istinom. Cooper je poznavao mnogo ljudi poput njega. Pretpostavljao je da takvih ima i na Sjeveru.
Za večerom je bio loše raspoložen. Dok su mrklinom njegovih misli prštali mlazovi rastaljenog željeza, na lice je namjestio osmijeh koji nije bio iskren. Teškom mukom pratio je nit razgovora kojeg su predvodile ljupka Georgeova supruga irskog porijekla i njezina živahna svekrva. Hazardov podmladak, William i Patricia, jeli su odvojeno.
− Djeca su dobra, rekla je Constance, ali katkada znaju biti nemirna. Mislila sam kako bi bilo bolje da objedujemo bez straha od toga da budemo zasuti šlagom.
Za stolom je George uglavnom držao monolog o potrebi bolje i jeftinije proizvodnje čelika. Neke tehničke probleme objasnio je tako dobro da je Cooper zapamtio svaku pojedinost. Constance je shvaćala brigu svojega supruga, pa ga nije prekidala dok je bio u punom zamahu. Kada su objed i monolog završili, dvojica muškaraca povukla su se u sobu za pušenje. George je zapalio cigaru, a Cooper je pijuckao konjak.
− Pridružit ćemo se damama u glazbenom salonu malo kasnije, rekao je George. Nije zvučao veoma oduševljeno. Doći će moj brat Billy. Stanley i njegova supruga također. Billy će ići u Vojnu akademiju.
− Je li ti Orry to rekao?
− Ne. Kakvo divno iznenađenje. Možda će kroz godinu-dvije neki momci postati drugovi.
− Drugovi? O čemu je riječ?
− Sjećaš li se bratića Charlesa? I te kako se izmijenio od vašeg posljednjeg susreta. I on bi se želio prijaviti u West Point.
George se nagnuo naprijed.
− Hoćeš reći kako je moguće da na Akademiji ponovo, u isto vrijeme, budu jedan Main i jedan Hazard? Usporedili su datume i utvrdili kako je to posve moguće.
Osmjehujući se, George se zavalio u fotelju.
− E, to mi je razvedrilo veče! No, odmah se uozbilji: Nadam se da ti ostatak večeri neće biti neprijatan.
− Zašto bi mi bio neprijatan?
− Moja sestra Virgilia je došla kući na nekoliko dana. Rijetko večera s nama, ali tu je.
− Dobro je se sjećam. Pristala djevojka. Cooper je šarmantno slagao.
− I tvrdoglava. Posebice kad je riječ o ukidanju ropstva, rekao je George, zagledavši se značajno u gosta. Uspjelo joj je razbjesniti veći dio stanovnika Lehigh Stationa. Uzme zrno istine i ovije ga najnevjerojatnijim odredbama i uvjetima. Na primjer, tvrdi da je sloboda Crnaca filozofski povezana s principom slobodne ljubavi. Ako vjeruješ u jedno, moraš vjerovati i u drugo. Dakako, to povezivanje vodi do odnosa medu rasama, što je po njezinu mišljenju posve u redu.
Cooper je samo promućkao konjak, uzdržavši se od komentara.
− Ali, čak i bez ove posljednje tvrdnje, George je žvakao opušak cigare, mirne duše mogu reći da već svojim ponašanjem Virgilia izaziva netrpeljivost i onih ljudi koji bi možda gajili simpatije prema nekim njezinim stavovima. Uzbuđuje i obitelj. Mamino strpljenje izloženo je krajnjim kušnjama. Ne mogu ni opisati kako Virgilia utječe na Stanleyjevu ženu... Da, ti nisi ni upoznao Isabelu, zar ne? Imat ćeš prilike večeras. A bolje ćeš je upoznati ovog ljeta.
− Bojim se da neću, promrmljao je Cooper. Ostat ću u Charlestonu zbog posla. Bila je to još jedna laž, ovoga puta u njegovu korist.
− Žao mi je zbog toga. O čemu sam, dođavola, govorio?
− O Isabeli i tvojoj sestri.
− Da. Od njih dvije više me brine Virgilia. Otkako je došla kući, primila je već dva odvratna anonimna pisma. U mjestu je neki dan netko na nju bacio blato. Nemoguće je reći što bi joj se moglo dogoditi ako nastavi promicati svoje divlje ideje. Pretpostavljam da će nam se i ona večeras pridružiti. Mislio sam da bi bilo dobro da te upozorim.
Cooper je prekrižio noge i nasmijao se.
− Hvala na brizi. Neće me ona smetati.
− Nadam se da neće, ali nemoj biti suviše siguran.

Cooperu je Stanley Hazard bio dosadan kao i uvijek. Stalno bi u razgovor ubacivao imena političara Pennsylvanije. Izgovarao bi ih tako kao da je očekivao od Coopera da ih zna i da bude impresioniran.
Za Isabelu je pomislio da je goropadnica. Dovela je blizance u glazbeni salon. Vrpoljili su joj se na krilu i pokušavali nadvikati jedan drugoga. Constance je ponudila da pridrži jednoga od njih, ali Isabela je to odbila prilično grubo, pomislio je Cooper; šurjakinje se očito nisu voljele. Stanley je napokon naredio ženi da izvede preglasnu djecu. Svima je odlanulo.
Billy je sa uzbuđenjem govorio o predstojećem odmoru u Newportu. Završio je školovanje u internatu i sada se, pod povremenim nadzorom učitelja kojega bi posjećivao u Philadelphiji, nastavio obrazovati kod kuće. Dječak je nedvojbeno bio pravi Hazard, premda se razlikovao od Georgea. Kosa mu je bila mrkija, a plave oči tamnije. Imao je vedro lice četvrtaste vilice, što mu je davalo izgled neke grube samouvjerenosti. Čvrste grudi ostavljale su dojam da je jak kao da je od gore odvaljen.
Napokon je stigla i Virgilia. Zgrabila je Cooperovu ruku i protresla je kao kakav muškarac. Majka se namrštila. Nakon nekoliko uobičajenih fraza, Virgilia je sjela pokraj Coopera i stala ga gnjaviti.
− Gospodine Main, kakve su reakcije u vašem dijelu Juga na prijedloge senatora Claya?
Oprez, pomislio je, zamijetivši vatru u njezinim očima. Traži samo povoda. Ovakva salonska politika rijetko bi dovodila do ičega osim svađi, sasvim sigurno nikada do sporazuma. Stoga je odgovorio sa blagim osmijehom: Baš kakve i očekujete, gospođice Hazard. Većina ljudi u Južnoj Karolini protivi se svakom kompromisu s...
− I ja isto tako, upala mu je u riječ. Maude ju je tiho prekorila. Cooper je bio siguran da je Virgilia to čula, ali nije obraćala pažnju. Tamo gdje je riječ o ljudskoj slobodi, nema mjesta kompromisu ili pregovorima. Webstera i Claya i svu tu rulju trebalo bi linčovati.
Osmijeh se na Cooperovu licu ukočio.
− Mislim da je John Calhoun slično, premda ne tako silovito, reagirao na spomenutu gospodu i njihove prijedloge, dakako, ne iz istih razloga koje ste vi spomenuli.
− Tada bih se barem jednom složila s pokojnim, premda neoplakanim, gospodinom Calhounom. U svemu ostalome, on je izdajica.
Kako je upravo u tom trenu kresnuo šibicu, George ju je, ne razmišljajući, bacio na sag.
− Zaboga, Virgilia. Kako se to ponašaš. Maude je skočila i ugazila na šibicu.
− George, vidi što si učinio. Stanley je zašmrcao i prekrižio ruke.
− To je Virgilijin jezik učinio.
− Izdajica? Ponovio je Cooper. Siguran sam da ne mislite tako, gospođice Hazard.
− Nema drugog izraza za nekoga tko zagovara otcjepljenje samo zato da bi zaštitio robovlasništvo. Nagnula se naprijed, uprijevši rukama o koljena. Baš kao što ne postoji druga riječ za robovlasnika nego gospodar drolja.
Istog časa sve je ovila tišina tako duboka da se moglo čuti zavijanje Isabeline djece čak sa drugog kraja kuće. Posve tiho, Cooper je rekao: Kada ne bih bio siguran da ste to rekli brzopleto, smatrao bih to uvredom cijele moje obitelji. Ne poričem da su Mainovi vlasnici robova, ali oni imaju plantažu, a ne bordel.
Udahnuo je i okrenuo se prema Maude.
− Žao mi je, gospođo Hazard. Nisam želio biti vulgaran. Nije morao posebno naglasiti da ga je na to natjerao bijes. Bilo je to očito.
− Virgilia, dužna si ispriku našem gostu, rekao je George.
− Ja... počela je uvrtati rupčić. Ožiljcima izbrazdano lice je porumenjelo. Obrisala je znoj sa gornje usne. Samo sam htjela izraziti osobno uvjerenje, gospodine Main. Ako sam vas uvrijedila, to nije bilo namjerno.
Ali, bilo je. Nastavila je brisati znoj sa usnice, zaklonivši tako dio lica. No, odavale su je oči kojima je fiksirala Coopera s fanatičnim bijesom.
− I ja sam preoštro reagirao. Ispričavam se. Mrzio je što je to morao reći, ali pristojnost je to zahtijevala. George je prekoračio spaljeno mjesto na sagu i gotovo ga podigao sa stolice.
− Jesi li za šetnju?

Čim su izišli, George je rekao: Bože, žao mi je zbog svega što je rekla. Nije mi jasno kakvo joj zadovoljstvo pruža takvo prostačenje.
− Ne brini zbog toga. Cooper je popločanim putem otišao do ruba travnjaka. Zdesna su u daljini tri visoke peći obojile noćno nebo rumenilom.
− Kako da ne brinem! Ne želim da Virgilia vrijeđa tebe, kao ni cijelu tvoju obitelj ovoga ljeta. Morat ću s njom razgovarati. Njegova odlučnost pretvorila se u čuđenje. Sestra mi je, ali boga mi moga ako je razumijem. Svaki put kada se počne pjeniti o robovlasništvu i Jugu, tada upotrebljava, kako da kažem, skaredne izraze. Nekako je došla na ideju da je cijeli Jug golemo more bluda.
Brzo je pogledao Coopera kako bi utvrdio je li ga to šokiralo. Cooper je bio zamišljen. Ljudi često osuđuju upravo ono što potajice priželjkuju.
− Suviše je zaokupljena svim tim, potužio se George. Katkada se pribojavam da joj to utječe na razum.
Bojim se da si u pravu, pomislio je Cooper, ali je misao zadržao za sebe.
Tako je završio taj incident. Cooper je ujutro otputovao ne vidjevši Virgiliju. Sjećanje na bijes u njezinim očima uskoro je izblijedilo dok je razmišljao o svojoj ponešto iznenađujućoj reakciji u tom sporu. Njezina ga je izjava razbjesnila kao člana obitelji Main, ali i kao Južnjaka.
Cooper je za sebe mislio da je umjeren čovjek. Ako je njega mogao uzbuditi neki Jenki fanatik, koliko je onda tek bijesa u nekoj južnjačkoj usijanoj glavi? I na kakav silovit odgovor bi ih taj bijes mogao potaći? Sinoćni spor ga je zbog toga najviše brinuo.

Djevojku je prvi put ugledao na palubi otprilike jedan sat nakon što je parobrod napustio New York i zaplovio u pravcu Charlestona. Imala je dvadesetak godina i očito je putovala sama. Bila je visoka, tankih ruku i nogu, ravnih grudi i duga nosa. Ispod šešira provirivala je gusta, kovrdžava, tamnoplava kosa. Polako je koračala palubom, a onda je stala i zagledala se u ocean. Njezino držanje i samopouzdanje dali su naslutiti da zna što hoće od života. Izgledala je kao žena sa iskustvom u rješavanju svih problema. Promatrao ju je iz prikrajka, stojeći nedaleko od nje.
Pogled joj je bio blag, a usne zanimljiva oblika, kao da se često smijala i kao da joj je to bilo u prirodi.
Pa ipak, objektivni promatrač morao bi priznati da su sve te odlike zajedno odavale u najboljem slučaju jednostavnost, u najgorem pak priprostost. Zašto mu se onda činila tako zanimljivom? Nije znao, niti mu je bilo stalo da pronađe neko objašnjenje.
Ubrzo je primijetio još jednog muškarca koji je promatrao djevojku, ali manje diskretno. Bio je to podeblji sredovječni čovjek u kariranu odijelu. Kada se djevojka udaljila, Cooper je najprije bio ljut, a potom razočaran. Ako je bila svjesna pažnje debeloga, nije to ničim pokazivala.
Već idućeg trenutka nestala je s vidika. Cooper je znao da je mora upoznati. Ali kako? Džentlmen jednostavno ne prilazi mladoj ženi ako prethodno nije bio predstavljen. Kada je crni stjuard gongom dao znak za objed, još uvijek je pokušavao riješiti taj problem.
U salonu za ručavanje razbjesnio se kada je vidio da su igrom slučaja djevojka i čovjek u kariranu odijelu smješteni za isti stol. Debeljko nije bio džentlmen. Privukao je stolicu bliže k njoj, ignorirajući zaprepaštenje ostalih četvoro putnika koji su dijelili stol. Više puta dotakao je šakom njezinu podlakticu i naginjao se prema njoj suviše intimno, nastojeći biti duhovit, na što se ona samo pristojno nasmiješila.
Jela je brzo i prva ustala od stola. Nekoliko trenutaka kasnije, Cooper je požurio na palubu u potrazi za njom.
Pronašao ju je kako na desnoj strani broda, uz ogradu, gleda u pješčane dine obale Jerseyja. Učinit ću to, dođavola i rizik, pomislio je. Pročistio je grlo i ispravio ramena. Osjećao se kao da mu je u trbuhu roj pčela. Koračao je prema njoj, odlučan da joj se obrati. Okrenula se i primijetila ga. Na licu joj je lebdio prijateljski osmijeh. Zaustavio se i posegnuo za obodom šešira, no shvati da ga je ostavio u kabini. Prva rečenica zapela mu je u grlu.
Promrmljao je neku vrst pozdrava i projurio pokraj nje. Idiot. Idiot. Sada sigurno neće htjeti s njim ni razgovarati. A sam je kriv. Htio je ostaviti dojam, dati joj nekako na znanje da je pristojan i čak sramežljiv, što bi ona, kako je smatrao, mogla cijeniti kad bi samo imala priliku da zamijeti. Neiskustvo ga je upropastilo. Ispao je obična budala koja ne zna ni pozdraviti, nego samo mumlja.
Odlučio je da ne ode na večernju zabavu, ali predomislio se u posljednjem trenutku, pridruživši se grupi od tridesetak ljudi koji su se okupili u glavnom salonu. Brodski blagajnik, neki veseli Talijan, objavi da je predviđeni program zamijenjen specijalnim. Otkriveno je da je jedna od putnica nadarena pjevačica, te je ona pristala da održi koncert. Sam blagajnik će je pratiti na glasoviru. Predstavio je gospođicu Judith Stafford iz Bostona.
Gospođica Stafford se podigla. Bila je to ona djevojka. Sjedila je u prvom redu gdje je Cooper nije mogao vidjeti. Još uvijek je bila odjevena u istu jednostavnu crnu haljinu koju je nosila i kada ju je prvi put vidio na palubi. Bio je siguran da je to njezina “bolja haljina”. Svaka je žena imala jednu takvu, obično svilenu.
Sjedio je očaran, kada je najavila prvi izbor, ariju iz Norme. Imala je divan sopran i pjevala je gestikulirajući, oblikujući fraze ekspresivnošću koja je otkrivala profesionalnu obuku. Izvela je još tri operne arije. Posljednja je bila efektna, burna arija iz Verdijeva Attile.
Sa svakom notom Cooper se sve više zaljubljivao. Trgnu se kada zamijeti jednog od slušatelja kako se vuče uza zid prema pozornici. Bio je to tip u kariranu odijelu. Teturao je blago, ali ne zbog valova.
More je bilo posve mirno te noći. Požuda u očima tipa otkrivala je što mu je na umu. A to zasigurno nije bio talent gospođice Stafford.
Publika je na njezinu završnu ariju odgovorila gromoglasnim pljeskom, zahtijevajući bis. Posavjetovala se sa brodskim blagajnikom i zatim oduševila slušatelje živahnom izvedbom crnačke balade Oh, Susanna, koju su kao svoju pjevali i kalifornijski tragači za zlatom. I ponovo je publika tražila encore.
Otpjevala je skladbu Woodman, Spare That Tree, koja je već deset godina bila jedan od najpopularnijih napjeva. Njezina izvedba natjerala je suze na oči nekolicini ljudi u publici.
Ali ne i na oči gospodina Kariranog, kako ga je Cooper krstio. U njegovim odvratnim, malim očima i dalje je iskrila samo pohota.
Nakon posljednjih ovacija, publika se razišla. Brodski blagajnik joj se zahvali i nestade, ostavivši je samu i iznenada svjesnu prisustva gospodina Kariranog koji je mahao u njezinu pravcu sa umilnim cerekom na licu. Cooper poleti prema njima kao raketa. On je vjerojatno profesionalni šakač. Budeš li se miješao, isprebijat će te, a ona će i dalje misliti da si običan balvan.
Unatoč ovoj pesimističkoj procjeni, ne promijeni smjer, već pohita do samog kraja salona. Karirani se zaustavio metar i pol ulijevo od gospođice Stafford, pijano žmirkajući. Cooper uhvati djevojku za lakat.
− Bilo je to upravo božanstveno, gospođice Stafford. Hoćemo li sada na onu šetnju koju ste mi maloprije obećali? Povikat će upomoć, pomislio je.
− Hej, čekaj malo. Viknuo je Karirani. Požurio je prema njima i srušio se glavačke preko velike kožne fotelje koju nije primijetio.
Judith Stafford je uputila Cooperu širok osmijeh.
− Svakako, baš se veselim.
Srce mu je gotovo stalo kad ga je uhvatila pod ruku. Dopustila mu je da je izvede. Čim su se našli na palubi, čvrsto je stisnula njegovu podlakticu.
− Oh, hvala vam. Taj gmizavac me vreba sve otkako smo napustili New York. Povukla je ruku. Ne bih htjela biti nametljiva, ali veoma sam vam zahvalna, gospodine...
Zastala je. Nije vjerovao ušima.
− Cooper Main iz Charlestona. Jeste li i vi možda iz Južne Karoline?
− Ja sam iz sela Cheraw iz unutrašnjosti. Idem kući u posjet. Još jednom vam se zahvaljujem za pomoć, gospodine Main. Laku noć.
Ako je sad izgubiš, izgubio si je zauvijek. Uhvatio ju je za ruku i ponovo je položio na svoju.
− Gospođice Stafford, ja inzistiram na svojoj nagradi. Ona šetnja o kojoj smo razgovarali... Oho, eno ga opet. Ovim putem.
Prošli su pokraj prozora kroz koji je škiljio razočarani gospodin Karirani. Nije izišao na palubu, niti ih je smetao ostatak puta. A on se bojao nekakvog šakanja.
Judith Stafford se smijala Cooperovoj smionosti, ali je čvrsto stiskala njegovu ruku dok su brzali prema krmi obasjanoj mjesečinom. Bio je toliko sretan da bi skočio u more kad bi to od njega tražila. Učinio bi to unatoč činjenici da je plivao kao sjekira, Veći dio idućeg dana proveli su zajedno. Cooper je znao da je na to pristala vjerojatno stoga što ga je smatrala bezopasnim suputnikom čije će prisustvo zadržati na odstojanju one muškarce kojima se nije moglo vjerovati. On se, pak, nadao da bi to druženje moglo prerasti u prijateljstvo prije no što stignu do Charlestona. Nakon što bi obavila kupovinu, kanila je odanle vlakom i kočijom nastaviti put za Cheraw.
Rođena je u podnožju planina Južne Karoline i bila je jedino dijete u obitelji farmera. Majka joj je umrla, a otac je živio u Cherawu s nekim rođakom. Ostao je bogalj nakon nesreće s plugom prije dvije godine.
− Otac mi je dijelom Velšanin, dijelom Škot i još štošta, rekla je dok su u poodmaklo jutro jeli bujon. Rodio se kao karolinski seljak i umrijet će kao takav. Zemlju je uvijek obrađivao sam, a susjedi bi mu samo povremeno pomagali. Plaćao ih je u naturi. Mrzi plantažere riže i pamuka jer njihov uspjeh ovisi samo o mnoštvu robova. Mrzi ih i stoga što ih je tako malo, a ipak imaju apsolutnu moć u državi. Zapravo je ta moć jedan od razloga mog odlaska prije pet godina, kad mi je bila dvadeset jedna.
− Ali, u unutrašnjosti ima mnogo farmera koji misle isto kao i vaš otac, zar ne?
− Na tisuće. Kada bi se njih pitalo, robovlasništvo bi bilo istog trena ukinuto.
− Da bi odmah zatim došlo do ustanka Crnaca?
− Ah, to je samo izgovor, rekla je odmahnuvši glavom.
− Pa, često ga čujem. Progutao je i iznio joj istinu. Moja obitelj uzgaja rižu i ima robove već generacijama.
Iznenadila se blago. Rekli ste mi svoje ime, ali ja ga uopće nisam povezala s Mainovima s Mont Royala.
− Zato što sam rekao da živim u Charlestonu, što je istina. I ja sam napustio dom prije dvije godine.
Otac i ja se u mnogim stvarima ne slažemo. Jedna od tih je upravo robovlasništvo.
− Hoćete reći da mu se protivite?
− Da. S praktičnog i moralnog stajališta.
− Onda smo istog mišljenja.
− Drago mi je to, gospođice Stafford. Osjetio je da crveni u licu.
U njezinim smeđim očima bljesnuo je pogled o kojem je on dotad samo sanjao. Odjednom je nestalo svako sjećanje na vrele visoke peći Lehigh Stationa i budućnost se činila posve drukčijom.
− Molim vas, rekla je, zovite me Judith.

Cooper je mogao govoriti uvjerljivo kada je to trebalo, ali uvijek je morao ulagati poseban napor. I ona je imala isti problem. Možda je upravo to bio razlog zbog kojega je njihova veza bila tako nagla i tako čvrsta.
Na putu za Charleston ispričao joj je mnogo toga o sebi. I ona je učinila isto. Njezin otac vjerovao je u važnost obrazovanja i cijelog svog života štedio je da bi joj to omogućio. Provela je posljednje dvije godine studija na sjeveru u Ženskoj akademiji gospođice Deardorf u Concordu, Massachusetts, a nakon završene škole ponuđeno joj je da ostane kao učiteljica glazbe i književnosti.
Strogo uzevši, ona ne dolazi iz Bostona, ali odlazi tamo kad god to uzmogne. Pohodi crkvu u Federal Streetu i umjerenih je abolicionističkih nazora, kao i njezin župnik, svećenik William Ellery Channing.
− Unitarijac, zar ne? Cooper se osmjehnuo. Nas uče da većina njih ima rogove.
− Neki su mnogo radikalniji od drugih. Dr Emerson, na primjer. Držao je propovijedi u Drugoj bostonskoj crkvi dok zbog savjesti nije odustao, On je malo suviše ezoteričan za moj ukus, premda je nedvojbeno čovjek čvrstih moralnih nazora. Živi u Concoidu. Viđam ga nekoliko puta tjedno, ali ne bih se usudila osloviti ga, dakako. Obožavala je to mesto u kojem su Jenki farmeri prvi puta zapucali na vojsku kralja Georgea. Više je slavnih ljudi živjelo ondje. Osim Emersona, pisac Hawthorne je vjerojatno bio najpoznatiji. Spomenula je također radikala i pustinjaka po imenu Thoreau, za kojega Cooper nikada nije čuo.
Razgovarali su o mnogim stvarima: od bostonske riblje juhe do pokreta transcendentalista, od obaveznog ženskog suncobrana (i Judith je imala jedan mali, obrubljen resama), do pjesnika Nove Engleske. O Longfellowu, Whittiero, laureatu abolicionističkog pokreta, mladom Lowellu koji je tek počeo stjecati nacionalnu slavu.
− Poznato mi je Lowellovo djelo, rekao je Cooper. Za vrijeme meksičkog rata čitao sam u listu Californy njegove nezgrapne pokušaje da raskrinka motive sukoba. Cooper je citirao: Oni koji od Crnaca čine crne robove, žele od vas načiniti bijele robove.
Prvi put njezin je pogled odavao neslaganje.
− Hoćeš reći kako ne misliš da je stjecanje robovlasničkog teritorija bilo razlogom za rat?
− Bio je to jedan od razloga, ali nikako jedini. Stvari su rijetko kada tako jednostavne. Ova zemlja srlja u ozbiljne neprilike upravo zbog glasnih zahtjeva da se odmah pronađe jednostavno rješenje za složene probleme koje bi trebalo rješavati godinama, čak i pod uvjetom da obje strane ulože maksimalne napore. Postupna emancipacija uz nadoknadu mogla bi osloboditi Crnce, a da se pri tome ne uništi privreda Juga. Međutim, nijedna strana ne želi djelovati na način koji je suviše spor i opterećen kompromisima. Svi žele brze i jasne, konačne odgovore.
− Nije mi lako reći na čijoj si strani.
− Za mene nema prikladnih određenja, bojim se. Protivim se robovlasničkom sistemu, ali nikada neću opravdavati nasilje da bi ga se srušilo. Mislim da je smiješno pokušavati očuvati robovlasništvo osnivanjem nekakvog nezavisnog Juga. Moramo se slagati s Jenkijima. Ne smijemo ni slučajno dovesti do ozbiljnog spora s njima, brojniji su i naš opstanak ovisi o njihovim tvornicama. Kad bismo krenuli vlastitim putem, bio bi to naš kraj.
− Sudeći po onome što čitam, mnogi južnjački političari ne misle tako.
− Oni nisu zapamtili čemu ih uči Biblija, odgovorio je uz slabašan gorki osmijeh. Obijest tvoja i ponositost srca tvojega prevari tebe. Knjiga proroka Jeremije, glava četrdeset deveta.
− Pa, ja nisam zagovornik takve postupnosti kao ti, rekla je nakon kraćeg razmišljanja. Robovlasništvo je zlo koje valja iskorijeniti svim sredstvima. Svećenik Channing pokušava utjecati na kršćanske osjećaje robovlasnika, što dosad nije dalo rezultata.
− Ni neće. Ovdje dolje, novac je moćniji od boga.
− Nije li to svugdje isto? Kako možemo tvrditi da u zemlji postoji sloboda ako je dio stanovništva još uvijek u lancima?
− Moj otac veli da je ropstvo pozitivna stvar.
− Nemam ništa protiv tvog oca osobno, ali despoti uvijek ističu svoje dobročinstvo.
Osmjehnuo se.
− Vidim da si čitala svećenika Welda.
− I Garrisona, i Douglasa. Vjerujem u ono što govore. Cijena emancipacije mora se platiti bez obzira na to kako visoka bila.
− Ne mogu se složiti s tim. Ali, možda će doći dan kada ću promijeniti mišljenje. Čini mi se da sam u raskoraku s većinom ljudi. Jednoga dana vjerojatno će me protjerati iz Charlestona, ali prije nego što se to dogodi volio bih ti pokazati svoj dom.
− Što? Bez pratilje?, zadirkivala ga je. Pogledi su im se sreli. Veoma bih voljela vidjeti tvoj dom, Coopere.
Ohrabren njezinim iskrenim pogledom, nekoliko minuta kasnije poljubio ju je pred vratima njezine luksuzne kabine. Odgovorila je sa istim žarom, odmah se ispričavajući zbog nedostatka stida, a onda ga je šapatom zamolila da je ponovo poljubi.

Do kraja tog čudesnog putovanja zaljubili su se i otvoreno iskazivali svoje osjećaje. Kada se brod stao približavati luci Charlestona, završili su razgovor o tome kako brzo bi se mogla razriješiti svojih dužnosti u Concordu i da li bi bila sretna u Južnoj Karolini.
Lučki pilot popeo se na brod u suton. Cooper i Judith stajali su uz ogradu broda gledajući tornjeve grada osvijetljene posljednjim zrakama sunca. Nikada nije sreo nekoga kome je mogao tako potpuno vjerovati. Nekoga kome je mogao nešto reći bez straha da će biti krivo shvaćen ili prezren.
− Moji su oduvijek bili zemljoposjednici, ali ja sam se zaljubio u more. Možda stoga što je zemlja neodvojivo povezana s ropstvom i bijedom koje ono nosi. Okrenuo se prema krmi i oceanu što se prostirao u nedogled. Meni taj ocean predstavlja istinsku priliku da budem slobodan, da se oslobodim starog načina života. On predstavlja brzinu parobroda. Svijet koji se smanjuje. Budućnost... Zastao je pocrvenjevši na trenutak. Nalaziš li to smiješnim? Zanijekala je glavom.
− Dostojnim divljenja. I realnim. Ali, zastarjele ideje teško umiru. Zato smo ovih dana svjedoci tolikih previranja. Jedna zastarjela ideja umire, ali ljudi ove države ne žele prihvatiti tu činjenicu, ni njezinu nužnost. Kada bi je prihvatili, sve bi bilo jednostavnije.
Cooper je uzdahnuo.
− Da, ali otpor je razumljiv. Čovjek se odriče mnogo toga kada se odrekne svojih Crnaca. Odriče se nečega što nijedan vlasnik robova nikada nije spomenuo, a što je ipak vrlo važno jer uzrokuje i potiče zlo cijelog sistema. Vjetar iz luke zamrsio mu je kosu dok je gledao na pučinu. Potpune moći.
Ropstvo daje jednom čovjeku potpunu moć nad drugim. Niti jedan ljudski stvor ne bi smio imati takvu moć. Ni kralj, ni predsjednik, a zasigurno ne moj otac. Moć je destruktivna. Napokon sam to posve jasno uvidio. Moj je otac uvijek bio dobar i human gospodar, ali jednoga se dana razbjesnio i naredio je da jednog od robova kazne s mačkom. Znaš li što je to?
Zadrhtala je.
− Da, čitala sam o tome.
− Naredba mog oca je izvršena. Ništa nije moglo spriječiti izvršenje kazne zato što je on bio neprikosnoveni vlasnik toga čovjeka. Ništa nije moglo spriječiti da se jedno ljudsko biće ponaša kao zvijer i da se s drugim postupa kao da je zvijer. Zato dvojim da će pokušaji svećenika Charminga biti uspješni. Potpuna moć ima neku mračnu privlačnost za ono zlo u svakome od nas.
Vidjevši ozbiljan izraz njegova lica, Judith je smogla hrabrosti da učini nešto o čemu je dotad samo sanjarila da u javnosti uhvati muškarca za ruku.
Nježno je savila svoje prste oko njegovih. Bila je oduševljena smionim stvarima koje je učinila na ovom putu. Na početku putovanja u Bostonu nije joj bilo ni na kraj pameti da bi mogla tako nešto učiniti. Bila je stoga sigurna da je ta divna nova sloboda još jedan znak da je napokon pronašla muškarca kojega bi mogla voljeti cijeloga života.
I Cooper je bio siguran da je pronašao družicu. Pristojnu, bistru ženu koja je njemu bila začuđujuće lijepa. Ženu koja je dijelila njegove neobične, nekonvencionalne ideje, mnoga njegova uvjerenja i poneku dvojbu. S njom bi, bude li ga htjela, mogao prebroditi burna vremena koja su zasigurno dolazila. U kući u ulici Tradd zaprosit će je još iste večeri.
Ta je odluka njegovu licu ponovo dala smiren izraz. Držeći se za ruke, nesvjesni pogleda putnika koji su se zgražali, Cooper i Judith stajali su zagledani jedno drugom u oči, dok se u daljini Fort Sumter nejasno ocrtavao iznad pramca i potom polako nestao negdje iza broda.

23


Toga proljeća među Hazardovima vladali su napetost i svađe. Služinčad se kladila za male svote novca tko će s kim u obitelji razgovarati do odlaska u Newport. Neki su čak tvrdili da uopće neće ići na odmor.
George je otkrio da je Stanley dao Cameronu još jedan doprinos, ovoga puta u iznosu od dvije tisuće dolara.
− Obećao si da ćeš prestati s tim! Optužbe je naglašavao udarajući šakom po stolu tako snažno da su se prozori tresli. Stanley se odmakao na drugu stranu ureda prije nego što je odgovorio. George je bio nizak rastom, ali Stanley ga se bojao. Još se više bojao Isabele.
− Nikada nisam rekao da ću prestati zauvijek. Ako si to mislio, onda si me krivo razumio. Osim toga, Simonu je hitno bilo potrebno...
− O, sada je već Simon. Drugovi! Koji položaj kupuješ? I po kojoj cijeni? Stanley je pocrvenio. George je šetkao kao divlja zvijer. Troškovi nam se povećavaju iz dana u dan, a ti, bogamu, rasipaš novac na propale političare i privatne vagone.
Stanley je na svoju ruku naručio luksuzni putnički vagon koji se sastojao od prostora za dnevni boravak, odjeljaka za spavanje i kuhinje. Bio je to neobičan vagon, jedan od svega nekoliko u cijeloj zemlji, i izgradnja se primicala kraju u Delawareu. Stanleyja je na kupovinu nagovorila njegova supruga, koja je stalno naglašavala da neće putovati na Rhode Island javnim prijevozom.
− Možemo li o tome raspravljati bez vulgarnosti, George?
− Raspravljati, vražju mater. Prekasno je da se išta učini u vezi s tim vagonom, ali Cameronu nećeš dati više ni penija.
− Tako dugo dok sam ja odgovoran za bankovni račun, radit ću kako se meni sviđa. Izvoli razgovarati s majkom, ako ti se to ne dopada.
Nije imao hrabrosti pogledati mlađeg brata kada je odigrao tu kartu. George se ljutito povukao, kao što je Stanley i očekivao. George je doduše prijetio da ce otići do Maude, ali Stanley je zaključio da mu njegov ponos to nikada neće dopustiti. Zadovoljno se osmjehujući, Stanley je izišao. Vrata su zalupila, naprasno zaključujući razgovor.
George je sjeo psujući. Pokušao se umiriti, ali mu to nije uspjelo. Stanley ga je prešao i obojica su to znala. Nije htio otići do Maude, a ipak, situacija ovakva kakva je bila je neizdrživa. Nije znao što da učini. Podigao je tintarnicu i tresnuo je o zid.
− Djetinjasto, promrmljao je trenutak kasnije. Osjećao se mnogo bolje premda je problem ostao neriješen, a tinta mu je uprljala košulju.

Stanley je Isabeli opisao svađu. Dakako, George je bio nitkov, a Stanley junak.
Osvetila se novim napadom na Georgeovu rodbinu. Sa izrazom lažne zabrinutosti, počela se glasno pitati o prirodi vjerskog obrazovanja malog Williama i Patricije. Izvukla je uobičajene zastrašujuće priče o mračnim rimskim svećenicima koji imaju loš utjecaj na župljane, a sukladno tome i na njihovu djecu. Ali, pravi cilj njezinog napada bio je George. Već nekoliko tjedana njegov navodno potpuni nedostatak vjere bio je svakodnevna tema razgovora u Lehigh Stationu.
Ne, George nije prešao na katoličku vjeru, govorila im je Isabela, ali ne zalazi ni u svoju metodističku crkvu. Nisu li njegova sirota dječica u opasnosti da odrastu kao bezbožnici? Ljudi koji ranije nisu brinuli o tome, niti o Georgeovu karakteru, u posljednje vrijeme nisu govorili ni o čemu drugome.
Neka od ovih govorkanja doprla su i do Constance, a potom i do Georgea. Nju su rastužila, njega razbjesnila. Orryjevo pismo iz kojega je saznao da je i u obitelji Main došlo do nesloge, bilo mu je slaba utjeha. Cooper je najavio vjenčanje s djevojkom unitarističke vjere, naklonjenoj abolicionistima.
Tillet je jedva suzbijao nezadovoljstvo. Orry se nadao da će put u Newport ublažiti napetost, barem nakratko.

Virginija je otišla na deset dana u Philadelphiju, gdje je trebala govoriti na nekakvom skupu. Maude ju je odavno prestala uvjeravati u to kako joj je potrebna pratilja. Virgilia je postupala po svojoj volji.
Pet dana kasnije, kada su počele pripreme za put u Newport, Isabelu je posjetila jedna njezina prijateljica. Giace Truitt upravo se bila vratila iz Philadelphije. Jedne večeri bila je pošla sa suprugom u kazalište u ulici Chestnut da pogledaju obnovu Narodnog odvjetnika, popularnog djela o nekom seljaku sa Sjevera koji uspijeva nadmudriti navodno mnogo pametnije ljude; lukavi seljak tih je godina bio standardni lik američke komedije.
− Tvoja šurjakinja nalazila se u loži sa zgodnim pratiocem po imenu Toby Johnson, rekla je gošća.
− Ne poznajem tog džentlmena.
− Bila bih iznenađena da ga poznaješ, ali svatko u Philadelphiji je čuo za njega ili je o njemu čitao.
Virgilia i gospodin Johnson su se zajedno pojavili na skupu abolicionista. Grace Truitt je zastala na tren, uživajući u onome što je slijedilo. Tom zgodom gospodin Johnson je iznio svoja iskustva iz Sjeverne Karoline prije bijega.
− Bijega? Za ime boga, ne misliš reći da je... Afrikanac?
− Crn kao ugljen, rekla je kimajući glavom. Razmetali su se teatrom, stalno se dodirujući i razmjenjujući poglede... ovaj... žena je obrisala znoj ispod nosa. Pa, čovjek ih može nazvati samo ljubavničkim. Žao mi je što ti donosim tako tragične vijesti, ali mislila sam da bi trebala znati.
Isabela je izgledala kao da joj je pozlilo.
− Je li bilo kakvih reakcija na njihovo prisustvo u kazalištu?
− Još pitaš. Nekoliko parova napustilo je teatar u znak protesta i prije nego što je podignut zastor. Za vrijeme pauze netko je u ložu bacio vreću smeća. Vulgaran čin, dakako, ali Virgilia i njezin pratilac ostali su prkosno sjediti kao da se ništa nije dogodilo.
Isabela je uhvatila ženu za ruku.
− Molim te, Grace, zadrži to za sebe. Ja ću obavijestiti obitelj u pravom trenutku, kada Virgilia dođe kući.
− Možeš računati s mojom diskrecijom. Ali, bilo je to prazno obećanje.
Maude je bila poslala kola s kočijašem da dočeka Virgilijin brod. Nadomak kanalu dva su je besposličara vidjela s prtljagom u kolima. Jedan od njih pronašao je kamen.
− Nemoj dovoditi svog crnog ljubavnika u Lehigh Station!
Bacio je kamen s više bijesa nego preciznosti. Virgilia je vidjela kako kamen bezopasno prolijeće pokraj nje. Kočijaš je zaprepašteno pogledao svoju putnicu. Ona se nije obazirala. Samo se zagledala u besposličare. Kada su George i njegovi došli do Stanleyja na večeru, već su o tom incidentu brujale obje kuće.
Prije nego što su iznijeli predjelo, Maude je rekla: Virgilia, čula sam za neugodni incident danas u mjestu. Što mu je bio povod?
Slegla je ramenima.
− Moje prijateljstvo s Tobyjem Johnsonom, pretpostavljam. Prisustvovala sam s njime jednoj kazališnoj predstavi u Philadelphiji. Trač se brzo širi. A možda me je i vidjela neka sitna duša iz Lehigh Stationa.
Isabela se razbjesnjela jer je njezin plan bio ometen. Jedino joj je preostalo da naglasi značaj Virgilijinog zlodjela.
− U slučaju da netko nije upoznat, Johnson je Crnac.
Georgeu to nije bila novost; on i Constance razgovarali su sat ranije o sestrinu ispadu. Bijesno je grizao opušak cigare, jer izraz na Virgilijinom licu govorio je da je uživala u nelagodi članova obitelji.
Takvo ponašanje nije ga više čudilo, ali ga je još uvijek dovodilo do bjesnila.
Virgilia je prkosno podigla glavu.
− Toby Johnson je pristao muškarac i viđat ću se s njim kad god se to meni svidi.
Billyja je sve to zanimalo; sve ostale je ljutilo. Stanley se sav upljuckao, nesposoban da kaže nešto suvislo. Maude je gledala kćer sa izrazom bolne rezignacije. George je progovorio u ime svih.
− Mi nemamo ništa protiv tvoje stvari, Virgilia. Ali, otišla si malo predaleko. Ne kažem to zato što je on Crnac...
Prostrijelila ga je pogledom.
− Dakako da kažeš, George. Nemoj biti licemjer.
− U redu, možda je i boja njegove kože dio svega. Ali pretpostavljam da bih to preživio, ili bih se s time barem pomirio, da se ne radi o tvome stavu. Čini mi se da tebi uopće nije stalo do tog čovjeka.
− Kako se usuđuješ ustvrditi što ja...
− Virgilia, umukni i dopusti da završim. Mislim da je tebi samo stalo do toga da privučeš pažnju.
Prkosiš cijelom svijetu jer misliš, pogrešno dakako, da ti je svijet učinio nešto nažao. Istodobno nanosiš sramotu svojoj majci i obeščašćuješ obitelj. Pristojne žene jednostavno ne čine neke stvari, bio muškarac crn, bijel ili ljubičast.
Virgilia je zgužvala ubrus i bacila ga na stol.
− Što si ti postao užasno umišljen. Maude je tiho zajecala i okrenula glavu.
− Ovdje nije riječ o meni, nego o tebi i tvome ponašanju, odgovorio je George. Mi to nećemo podnositi.
Podigla se i hladno ga pogledala.
− Ali morat ćete, dragi brate. Ja sam odrasla osoba. S kime spavam, moja je stvar.
Postiđena, Constance se okrenula prema Billyju. George i Stanley gledali su jedan drugoga, obojica jednako zapanjeni i bijesni. Isabela je ubrzano disala. Virgilia izjuri iz prostorije.
Maude je stavila ruku pred lice da bi prikrila iznenadne suze.

Idućeg dana William je dobio osip. George i Constance su se uplašili da je dobio ospice.
Doktor Hopple je rekao da nisu ospice, ali je dijete ipak imalo vrućicu. Constance je probdjela cijelu noć uz dječaka. George je bio budan brinući se o njoj i o zbrci koju je izazvala njegova sestra. Bio je loše raspoložen kada se idućeg popodneva obitelj smjestila u dvije kočije, a pratila ih je treća, natovarena brdom prtljage. U Philadelphiji Hazardovi će prijeći u privatni vagon kojim će putovati do sporednog kolosijeka blizu trajektne luke Newporta.
George je bio nezadovoljan što mora ostaviti posao na dva mjeseca. Pripremio je mnoštvo ispisanih uputa za nadzornike i predradnike, te je kanio barem jednom nakratko prekinuti ljetovanje i navratiti u Lehigh Station. Pa ipak, bio je potrebniji obitelji nego željezari.
Nešto se moralo poduzeti kako bi se vratio mir i spriječilo Virgiliju da ga uništi u idućih mjesec ili nešto više dana.
Isabela je stalno napadala Virgiliju iza njezinih leda. Ona se međutim ponašala kao da se ništa nije dogodilo. Čavrljala je o kraju kroz koji su prolazili i vremenu, izbjegavajući temapu koja je izazvala spor. Bila je napadno vesela.
Za vrijeme jednonoćnog boravka u Philadelphiji bila je nestala cijele noći bez objašnjenja. Te večeri Maude je otišla na počinak prije zalaska sunca. Ali idućeg jutra bila je bolje raspoložena, kao da je odlučila da se pomiri sa situacijom, bez obzira na to koliko ona bila za žaljenje. Otišla je u kupovinu s malim Williamorn koji se opet dobro osjećao.
Ušli su u privatni vagon u četiri sata poslije podne.
Na oba boka vagona, deset centimetara velikim pozlaćenim slovima pisalo je Ponos Hazarda. Iznad natpisa zlatni orao širio je krila. Unutrašnjost je bila isto tako raskošna. Svi su se divili prozorskim okvirima od rezbarenoga stakla, uglačanim ručkama i vješalicama od mjedi, oplatama od intarzija načinjenih od ružinog drveta i tamnocrvenom damastu što je prekrivao zidove. Stanley nije štedio novca. Namještaj je bio presvučen najboljim baršunom, umivaonici načinjeni od najfinijeg mramora. George je morao priznati da je vagon bio prelijep, ali nije se usudio pitati koliko će sve to stajati. Kada stigne račun, želio je biti kod kuće, zavaljen u fotelju i malko pripit.
Jedan crni kuhar unajmljen je preko ljeta. Već je bio u kuhinji spravljajući ribu list za večeru. Virgilia je razgovarala s kuharom dobrih deset minuta.
− Kao da je on njoj ravan, došapnula je Isabela Constanci, skrivajući usta rukom. Nešto se mora učiniti.
Constance ju je ignorirala. Virgilia je izišla iz kuhinje i otišla u svoj odjeljak za spavanje, noseći kopiju Liberatora.
Dječaci William, Laban i Levi jurcali su vagonom, penjali se po namještaju, zveckali kvakama i udarali po harmoniju prislonjenom uza zid na kraju spavaćeg odjeljka. U četvrt do pet vagon je prikopčan na njujorški ekspres koji je nekoliko minuta kasnije krenuo.
Objedovali su ribu i pili skupo francusko vino dok je ekspres jurio prema sjeveru kroz monotonu ravnicu New Jerseyja. Virgilia nije bila za stolom. Odnijela je pladanj u svoj odjeljak.
− Vjerojatno će pozvati svog obojenog prijatelja u Newport, rekla je Isabela prigušenim glasom. Popila je dosta crvenog vina, prezrivo odbivši bijelo vino koje su pili svi ostali. Moramo nešto poduzeti.
George je zamijetio blijesak u očima svoje supruge. Ali, Constance se suzdržala, rekavši samo: Možda treba imati samo malo strpljenja. Ako se druži s Johnsonom tek stoga da bi potvrdila svoju nezavisnost, to neće dugo trajati.
Nezadovoljna, Isabela je nastavila: A što ćemo mi činiti u međuvremenu? Dopustiti da nas ponižavaju? Izvrgavaju društvenoj izopćenosti? Kažem vam da moramo nešto poduzeti.
− Stalno to ponavljaš, eksplodirala je Maude. Što ti predlažeš?
Isabela je zaustila da nešto kaže, zatim se predomislila i napokon nervozno ustala.

− Oprostite, učinilo mi se da čujem djecu. Odjurila je u njihov odjeljak. George je pod stolom prekrivenim skupocjenim stolnjakom potražio ruku svoje supruge, pronašao je i, pogledavši je odano, blago joj stisnuo ruku. Potom je nalio još jednu čašu chardonnaya i popio ga u nekoliko dugih gutljaja.
Oko ponoći Ponos Hazarda je na njujorškom kolosijeku otkačen od vlaka što je stigao iz Philadelphije i prikopčan na drugi za Providence. Vagon je prikopčan odmah iza teretnih vagona i vagona za prtljagu, a ispred ostalih putničkih kola. To je značilo da je bio točno u sredini kompozicije.
Nekako u isto vrijeme, duž obale Connecticuta, blizu zaseoka West Havena, skretničar koji se ranije žestoko posvađao sa svojom ljubavnicom, posegnuo je za bocom da bi utopio bijes. Pio je tako mnogo i tako brzo da je zaboravio promijeniti skretnicu nakon što je lokalni vlak koji se kretao u pravcu New Yorka prešao s pokrajnjeg kolosijeka na glavni. Lokalni vlak bio je čekao na pokrajnjem kolosijeku da prođe ekspres za Boston.
Skretničar je teturao u pravcu New Havena. Da je bio trijezan i pouzdan čovjek, brinuo bi se zbog nepromijenjene skretnice. Svaki vlak iz pravca New Yorka koji ide brzinom većom od desetak kilometara na sat, sjurit će se na veoma kratki pokrajnji kolosijek i probiti branik na njegovu kraju. Iza branika ležao je široki, mrki usjek.

Constance se meškoljila u suprugovu zagrljaju. Nije zapravo bilo dosta mjesta za oboje, ali kako je njen ležaj bio neudoban, sišla je nakratko k njemu.
− Prije nego što postanem redoviti putnik na noćnim vlakovima, neki genije morat će izumjeti bolje ležajeve, prošaptala je ovivši mu ruke oko vrata.
− Ovako je ipak udobno, zar ne? U trenutku kada je to izgovorio osjetio je nagli trzaj. Jesi li nešto osjetila? Kao da smo prešli na drugi kolosijek.
Vozač osmokotačne lokomotive Winans bio je užasnut. Zamijetio je položaj skretnice nekoliko sekundi prekasno. Lokomotiva je neočekivano skrenula i u trenutku kada je povukao uže da bi zviždukom lokomotive upozorio kočničara, znao je da ovaj neće uspjeti zaustaviti vlak na vrijeme.
U blijedoj svjetlosti uljanice na vrhu lokomotive vidio je obrise branika.
− Skači, Frede, vrisnuo je u pravcu ložača koji je već bio zakoračio sa stepenice u mrak.
Tako ću, eto, skončati, pomislio je vozač. Obično ime u novinskom izvještaju o još jednoj nesreći.
Toliko ih se događalo da su svećenici i političari tvrdili kako bi valjalo obustaviti izgradnju pruga.
Još jednom je povukao uže i lokomotiva je pisnula. Uže je puklo i ostalo mu u ruci. U svjetlu ognjišta vidio je iskrzani kraj. I to je bilo sve. Lokomotiva je probila branik brzinom od pedeset pet kilometara na sat, sunula blagim usponom i preletjela usjek poput nekog golemog projektila, vukući za sobom ostatak vlaka.

24


− Constance, uzmi djecu, nešto nije...
George nije do kraja izrekao upozorenje. Bilo joj je jasno da nešto nije u redu. Osjetila je trzaj vagona i zatim prevrtanje na lijevu stranu.
Obuzeo ju je čudan osjećaj kao da pluta. Pokušavala se uspeti uz iznenada ukošeni pod vagona do vrata što su dijelila njihov odjeljak od dječjega. Lokomotiva se srušila prema usjeku. Nekoliko sekundi prije razornog treska, shvatila je da je vagon, a vjerojatno i cijeli vlak, iskočio iz tračnica.
Trzajem je otvorila vrata između dva odjeljka. Prva stvar koju je ugledala bilo je čađavo sjenilo svjetiljke koju je ostavila gorjeti. Vagon je bio obložen lakiranim drvetom. Ako ne budu smrvljeni, sigurno će izgorjeti.
Činilo se da traje vječno, to sporo, lijeno prevrtanje. Željezo je škripalo dok su spojevi pucali. Teretni vagon ispred njih završio je u usjeku, a njihov se vagon, potpuno izokrenut, srušio na njega. Na rubu usjeka kotao lokomotive je eksplodirao, stvorivši golemi oblak vrele pare i raskomadanog metala.
Vrisak ljudi pomiješao se sa škripom metala. Vagon Hazardovih srušio se na krov. Vagon drugog razreda neposredno iza njih skliznuo je bočno i sjeo u usjek odmah do hrpe vagona na kojima je ležao Hazardov. Negdje ispod, Constance je u mraku čula zapomaganje ranjenih ljudi: službenici kompanije koji su radili u vagonu za prtljagu bili su uklješteni na samome dnu.
− Williame? Patricia? Ostanite s mamom. Držite se čvrsto. Bit će sve u redu.
Djeca su jecala, kao i deseci drugih putnika. U svakom su vagonu užasnuti ljudi pokušavali nadglasati buku izazvanu lomljenjem drveta, razbijanjem stakla i pucketanjem vatre. Gdje je George? U panici, izgubila ga je iz vida. Činilo joj se da je napustio njihov odjeljak kroz vrata što su vodila u hodnik.
Svjetiljke u Hazardovu vagonu bile su pogašene, ali svjetla je bilo. Svjetla vatre. U njezinu blijesku ugledala je Georgeovo lice kada se vratio u njihov odjeljak, hodajući stropom koji je postao pod.
Došao je do vrata.
− Daj mi jedno dijete. Ispružio je ruke. Iza njega ugledala je Stanleyja kako se probija hodnikom.
Gurao je pred sobom Maude i vukao Isabelu koja je držala blizance u naručju.
Constance je pružila Williama Georgeu. Noseći Patriciju, prekoračila je visoki prag nastao prilikom prevrtanja vlaka. Bilo je jezivo slušati zapomaganje ljudi i pucketanje vatre što se širila. Plamen je zahvatio zid iza nje i vrelina je bila neizdrživa.
− Idi, George. Ja sam dobro. Slobodnom rukom podigla je rub spavaćice kako ne bi pala. Zakašljala se; dim se naglo zgušnjavao.
Slijedila je supruga i izišli su iz odjeljka. Hodnik je bio zakrčen krhotinama u jednom pravcu, a Isabelom u drugom. Iznenada je Isabela izgubila prisebnost duha. Spustila je blizance pred sebe i počela histerično vrištati.
Dim je porumenio kako je vatra zahvaćala vagon. Trogodišnji blizanci plakali su hvatajući se za majčine noge, nadajući se da će ih ona primijetiti. Ali nije.
− Moramo je skloniti s puta, povikala je Constance, dodavši Patriciju suprugu. On je prebacio Williama u jednu ruku i stenjući stavio djevojčicu na rame. Constance se provukla pokraj njega, uhvatila Isabelu za ramena i prodrmala je. Kako to nije pomoglo, Constance ju je ošamarila. Isabela je zateturala prema Stanleyju koji ju je uhvatio za ruke i povukao u rumeni dim.
− Labane... Levi, hvatala je Constance dah, zagrlivši blizance, dok se George provukao pokraj nje i krenuo niz hodnik. Imala je svega nekoliko sekundi vremena; odjeljak iza nje bio je u plamenu. Vatreni jezici lizali su vrata. Debeljuškasti blizanci stiskali su se uz nju dok je pokušavala zadržati prisustvo duha. Pružila im je ruke.
− Držite me, momci. Povela ih je hodnikom u pravcu u kojem je bio otišao George. Ali, on je nestao negdje u dimu. I svi ostali.
Drveni zid s njezine desne strane bio je vreo. Na metar ispred nje zid se iznenada raspukao i srušio prema van, nestajući u vatrenoj stihiji. Nije mogla tim putem. I iza nje bila je vatrena prepreka.
Preostali su prozori. Udarila je jedan bosom petom. Zatresao se, ali ne i razbio. Udarila ga je ponovo.
Prsnuo je, a staklo joj je razderalo petu i rasjeklo taban. Unutra je pokuljao zrak koji je razbuktao vatru.
Što se nalazilo tamo vani? Kako je daleko zemlja? Jesu li ispod samo opasne krhotine? Nije mogla vidjeti, ali nije imala drugog izbora. Otrgnula je komad drveta od polomljenog zida i povećala otvor u staklu. Nije primijetila da se posjekla, ali kada je završila, zglobovi su joj krvarili na desetak mjesta.
Bacila je komad drveta i podigla Labana.
Izbacila ga je kroz otvor, a potom i njegova brata. Napokon je i sama skočila, samo časak prije nego što je cijeli vagon nestao u vatrenoj stihiji koja se dizala prema nebu.
Udarila je o kosinu prekrivenu oštrim kamenjem svega nekih dva i pol metra ispod vagona. Otkotrljala se nizbrdo. Zapaljeni vlak gubio je sjaj u njezinu zamućenu pogledu. Hvatala je zrak, nemoćna da se pokrene, osjećajući da gubi svijest.

Posvuda vrisak. Oblaci dima. Huktanje vatre i oštri pisak pare što je istjecala iz nekog ventila uništene lokomotive.
Premda ozlijeđena i ošamućena, Constance je ipak uspijevala razlučiti jedan zvuk od drugih, uplašeni plač Labana i njegova brata koji su izgubljeno lutali kosinom. Netko im je bio potreban.
Snagom volje odagnala je mrklinu koja ju je gotovo progutala. Krvavim rukama sklonila je crvenu kosu sa čela i oteturala padinom usjeka dok napokon nije pronašla blizance. Podižući ih, ispustila je čudan krkljajući zvuk. Trebao je to biti osmijeh.
− Sve će sada biti dobro, momci. Držeći po jednoga pod svakom rukom, uspela se kosinom. Stijene su joj greble i rezale ionako već okrvavljena stopala. Sasvim dobro. Pronaći ćemo vašu mamu.
Odmah ćemo je pronaći.
Ako nije mrtva.
Hoće li se dječaci sjećati vriska žrtava zatrpanih na dnu hrpe vagona? Hoće li se sjećati jeziva vriska nekoga tko je ukliješten u zapaljenu vagonu i tko živ gori? Ona hoće. Bože presvijetli, ona hoće.

U nesreći koju su kasnije novine nazvale katastrofom kod West Havena, poginulo je dvadeset osoba.
Četrnaest putnika i šest namještenika kompanije, uključujući i strojovođu. Nitko od poginulih nije bio iz obitelji Hazard, premda je život izgubio njihov crni kuhar kojemu je komad odlomljena drveta poput koplja probio grudi. Pokazalo se da je središnji dio vlaka bio najsigurniji. Svi poginuli bili su u prednjem dijelu, ili u posljednja dva putnička vagona.
Constance je pronalazila jednog po jednog člana obitelji. Najprije je našla Billyja, a zatim Maude koja je sjedila na zemlji ošamućena i nesposobna da ustane. Potom Georgea i njihovu djecu. I Stanleyja koji je pokušavao umiriti Isabelu koja je naizmjence jecala i vrištala. Napokon je ugledala i Virgiliju na drugoj strani olupine vlaka. Georgeova je sestra iskidala haljinu ne bi li napravila zavoje. U podsuknji i sva prljava, poskakivala je kosinom gore-dolje kao divokoza, tragajući za preživjelima i pružajući pomoć još uvijek zatrpanima. Što se pak tiče Ponosa Hazarda, on više nije postojao.
Constance je protrljala oči. Vidjela je Stanleyja kako kleči uz sinove, pregledavajući im krvava stopala.
− Kako su?, pitala je.
− Ne znam. Kako to da su im stopala tako jako isječena?
Constance nije odgovorila. Samo je zatresla glavom. Ta budala je bila ljuta na nju. Nevjerojatno.
− Tko je izrezan? Jesu li mi djeca ozlijeđena? Daj da vidim. Vrišteći, ali očito ponovo pri sebi, Isabela je projurila pokraj Maude i pala na koljena do svojih blizanaca koji su pokušavali zadržati suze. Labane... Levi... o, sirota moja dječice. Vidi tu krv. Te užasne posjekotine. Što vam je učinila? Obgrlila je dječake i zabuljila se između njih, očiju prepunih mržnje. Constance, ako ijedan od njih ostane s brazgotinama, nikada ti to neću oprostiti.
− Sa brazgotinama...?
Constance je bila toliko zaprepaštena da nije mogla nastaviti. Zabacila je glavu i nasmijala se grubim, histeričnim smijehom. Stanley i George se na to zabrinuto namrštiše.
− Moj bože, Isabela, napokon je došla do daha. Imaš li ti pojma što govoriš?
Isabela je ostavila dječake i skočila na noge. Pramenovi kose pali su joj na čelo kada je zateturala prema svojoj šurjakinji.
− Dakako da imam. Pogledaj ih. Pogledaj njihova stopala.
− Žao mi je što nikad ne odobravaš ono što činim, Isabela, ali barem da se upitaš što sam to učinila.
Pokušavala sam spasiti život djeci. Nitko drugi im nije pomagao. Ti sasvim sigurno ne. Vrištala si u histeriji. Prepustila si vlastitu djecu jezivoj sudbini. George je tiho rekao: Mislim da je dovoljno rečeno.
Constance je znala da ju je molio da tu stane, nije tražio, nego ju je molio, kako se ne bi stvaralo još više neprilika. Čula je to posve jasno i razumjela ga je. Pa ipak, nije se obazirala. Susret sa smrću razbuktao je u njoj dugo potiskivane osjećaje. Gledajući Isabelu, rekla je: O, ne, treba mnogo toga reći. Valjalo bi te izbičevati zbog nezahvalnosti. To bih i učinila da nisi stvorenje vrijedno sažaljenja...
− Čekaj malo... počeo je Stanley, ali ga je ušutkao Isabelin vrisak.
− Ti, irska droljo!
Podigla je sa zemlje kamen i pojurila na Constance. George je stao pred suprugu, istrgnuo Isabeli kamen iz ruke i bacio ga prema gorućoj lomači vlaka.
Isabela je podigla šaku da ga udari. Lijevom rukom uhvatio ju je za podlakticu i polako, ali odlučno, prisilio je da spusti ruku. Glas mu je drhtao.
− Constance je u pravu, ti si nezahvalnica. Sve otkako je ona došla u Lehigh Station nisi radila ništa drugo nego je obasipala neljubaznostima. Pravila se da to ne primjećuje, pokušavala ti oprostiti Ja isto tako. Ali, sad si prevršila mjeru. Spasila ti je djecu i umjesto da joj se zahvališ...
− George, sad si ti pretjerao, zagunđao je Stanley iza njega.
George nije pogledao brata.
− Ti se ne miješaj. Isabela, i dalje ću nastojati da moja obitelj bude prema tebi uljudna, ali to je sve. Od ovog trena ne želim te vidjeti u Belvedereu. Nikada više da nisi stupila u moju kuću.
− Zabranjujem ti da tako razgovaraš s mojom suprugom, rekao je Stanley uhvativši Georgea za rame.
Ovaj Stanleyjev nagao potez bio je samo dolijevanje ulja na vatru. George se okrenuo, odgurnuo Stanleyjevu ruku, zatim koraknuo natrag ne bi li čvršće stao.
Stanley se vičući sav upljuckao. Stabilan na nogama, George je zanemario i posljednji blijedi tračak razuma i učinio ono što je već odavna priželjkivao. Svom snagom udario je Stanleyja u želudac.
Isabela je vrisnula. Stanley je hvatao dah. George također. Udario ga je tako snažno da je pomislio kako je slomio šaku.
− Tata, zastenjao je jedan od blizanaca i briznuo u plač. Stanley je pokušavao ostati na nogama, ali ga je udarac izbacio iz ravnoteže. Zalamatao je rukama, zateturao unatrag i napokon se svalio na stražnjicu. U svjetlu zapaljenih vagona lice mu je bilo jarkocrveno. Dok je buljio u mlađeg brata, u očima mu se pojavila iskra neke izgubljene spoznaje. Borio se za dah. Sjedeći tako, izgledao je zdepast i slab, odjednom tako star. I nemoćan.
Bože, da to barem nisam učinio, pomislio je George. Ali već je zadao udarac koji će mu zauvijek ostati u sjećanju kao neka sramota, njegova i sviju njih. Bilo je čudno da je žalio što je to učinio, i istodobno osjećao neko olakšanje i gotovo ponos. Prišao je bratu i pružio mu ruku: Dopusti da ti pomognem.
Stanley je prihvatio Georgeovu ruku i osovio se na noge. Zahvalio je na pomoći treptajem očiju, ali u njegovu pogledu nije bilo zahvalnosti. George je nije ni očekivao. Međutim, u njegovim očima bilo je nečega drugog, izraz koji je George vidio, ili ga je barem naslućivao i ranije. Sada je bio posve siguran.
On me se boji. Uvijek me se bojao.
Ako je George znao za taj osjećaj i ranije, nikada nije bio svjestan moći koju mu je on pružao; nikada do toga časa.
Stanley je prošao pokraj njega i umirio Isabelu rekavši da je dobro. Zatim se okrenuo dječaku koji je plakao. Podigao ga je i stao ga tješiti. George i Constance grlili su svoju djecu. Billy je otišao do Maude i ostao je kraj nje. U idućih nekoliko minuta nitko nije govorio. Svi su bili potreseni. George nije bio siguran je li uzrok tome bila nesreća ili sukob.
Stanley i Isabela izbjegavali su gledati Georgea i njegovu obitelj. Osjećaj krivice u Georgeu naglo je blijedio. Znao je da se kad-tad mora razračunati sa Stanleyjem. Možda je to trebao učiniti mnogo ranije.

Dvadesetak minuta kasnije Virgilia je došla s petoricom muškaraca iz zaseoka West Haven. Dvojica su odnijela Maude na nosilima od platna. Do tada je George već bio odlučio da prestane žaliti zbog onoga što je učinio.
Kada je svanulo, nekoliko stotina radnika željeznice i dobrovoljaca preplavilo je mjesto nesreće.
Hazardovi su se tada već odmarali u hotelu New Haven. Virgilia je odlučila da nastavi put za Newport.
Nekoliko slugu već je bilo ondje. Trgovci New Havena hitro su odgovorili na izvanredno stanje vidjevši mogućnost zarade. Donijeli su zalihe robe, te su potpuno opskrbili sve članove obitelji Hazard.
Kasnije toga jutra obnovljen je željeznički promet u oba pravca. Virgilijin je vlak kretao u tri. Billy se dobrovoljno javio da pazi na djecu dok spavaju, pa su George i Constance otpratili Virgiliju na stanicu, a potom otišli kupiti još neke stvari. Po povratku u hotel provjerili su kako je Maude, koja je još uvijek bila u krevetu. Slomila je dva rebra, ali osim blage vrtoglavice, tvrdila je da se dobro osjeća.
− To je dobra vijest, majko, rekao je George. Mislim da ću pokušati pronaći Stanleyja.
Maude je pogledala sina bez prijekora.
− Gdje je cijelo jutro?
− Ne znam.
− Odmah nakon doručka nestao je sa Isabelom i djecom u svojoj sobi, dodala je Constance.
Maude je uzdahnula.
− Drago mi je što ćeš s njim razgovarati. Vrhom kažiprsta George je zagladio brkove.
− Ne samo radi toga da bih mu se ispričao. Stanley i ja treba da raščistimo neke stvari.
Pomirivši se s tim, promrmljala je: Razumijem. Slutila sam već neko vrijeme da će se tako nešto dogoditi. Možda je ovaj trenutak pogodan kao i svaki drugi.
Zatvorila je oči i prekrižila ruke na čistom pokrivaču. Bilo mu je drago da je razumjela. To mu je znatno olakšavalo ono što je kanio učiniti.
Oprezno je pokucao na vrata bratova apartmana. Otvorila je Isabela, koja ga je hladno obavijestila da je Stanley dolje, u baru. George ga je pronašao uz veliku čašu kentucky viskija. I sebi je naručio jedan, ali ga nije ni dotakao. Trudio se da zadrži blag ton kada je rekao: Preuzimam odgovornost za bankovni račun tvrtke.
− Je li? Razgovarao si s majkom?, pitao je Stanley sa umornom gorčinom u glasu.
− Nisam. To je stvar koja se tiče isključivo nas dvojice. Kada stignemo u Newport sastavit ćemo pisma za banke koje koristimo. Srce mu je ubrzano lupalo. Od sada pa nadalje samo će moj potpis predstavljati odobrenje izdataka većih od pedeset dolara. Zasada, neko vrijeme neće biti privatnih vagona.
Stanley je buljio u ogledalo sa okvirom od mahagonija iza bara. Iznad ogledala jelenja glava zurila je staklasto u daljinu. Iznenada, Stanley prasnu u smijeh.
− Pretpostavljao sam da se tako nešto sprema. Baš me briga. Ionako nikada nisam volio željezaru, a ti si stalno pokušavao preuzeti cijeli posao.
George je potisnuo bijes i nastavio smireno.
− Ja se poslu mogu posvetiti u cjelosti. Ti imaš i drugih želja. Kako vidim, ne bi imao ništa protiv političkog položaja.
− Možda jednom, složio se Stanley. Ako ništa drugo, to će mi barem omogućiti da pobjegnem iz Lehigh Stationa. I od tebe, prešutio je. George je izbjegao ovaj mamac.
− Onda mi je drago da smo se sporazumjeli. Žao mi je zbog onoga sinoć.
Pružio je Stanleyju ruku. Ovaj ju je samo pogledao i stegao čašu, nagnuvši se naprijed kao da ju je htio zaštititi.
− Ako nemaš ništa protiv, radije bih popio piće sam.
− Kako hoćeš. George je izišao iz bara.
Ostali su osjetili da je u obitelji došlo do nekakve promjene. Isabela nije krila svoju mržnju, ali je Stanley na trenutke pokazivao da mu je laknulo. Smijao se i šalio kao rijetko kada za posljednjih nekoliko godina.

Proveli su još jedan dan u New Havenu, popunjavajući i potpisujući izjave o nesreći na zahtjev uprave željeznice. Idućeg jutra popeli su se na drugi vlak za Rhode Island. Bili su na putu oko jedan sat, kada se dogodilo nešto što je jasno označilo da je došlo do potpune i konačne promjene glave obitelji.
Razgovaralo se o imenu za novi ljetnikovac; sva slična imanja u Newportu imala su imena. Stanley je napomenuo da se pred kućom nalazi široki, prelijepi travnjak. Predložio je stoga ime Fairlawn, tratina.
− Veoma lijepo, rekla je Maude. A što ti misliš, George?
Iako je George naziv smatrao nemaštovitim, sjetio se jedne od lekcija iz West Pointa prema kojoj oficiru dolikuje da pokaže ljubaznost prema poraženom protivniku.
− Sviđa mi se, rekao je smiješeći se bratu. Isabela je prezrivo dometnula: Pretpostavljam da je problem time riješen. Doista je i bio. Stanley je osjetio olakšanje i zahvalnost prema bratu.

25


Ljetnikovac je bio lijepa, svježe obijeljena i prozračna kuća na tri kata. Ali zemljište uokolo bilo je zapušteno. Korov ja zagušio cvjetnjake; osušene grane nagrdile su stabla. Niski zid od cigle, što je okruživao imanje, trebalo je popraviti. Na Georgeovu molbu, Stanley je preuzeo nadzor zidara i vrtlara.
Činilo se da ga to zabavlja.
U cijenu kuće bio je uključen i sav namještaj. Ali, ženama se svidjelo samo nekoliko komada, pa su prvih nekoliko dana provele naručujući novi namještaj, Constance je popuštala Isabeli kad god je to bilo moguće. Ali to nije nimalo ublažilo Isabelino neprijateljstvo.
Svi u obitelji zdušno su prionuli na posao, osjećajući kako bi im to moglo pomoći da zaborave nesreću.
Najočitiji podsjetnik bile su ozljede Maude. I dalje su je mučile vrtoglavice, a i sporo se kretala zbog slomljenih rebara. Constance je patila od noćnih mora i uvijek iznova sanjala kako pokušava pobjeći iz gorućeg vagona. I William je sanjao nesreću. Svake noći, tijekom gotovo dva tjedna, budio bi se uplakan i nemiran.
Mainovi su stigli petog srpnja, dan nakon što se predsjednik Taylor na jednoj proslavi prejeo krastavaca i popio suviše hladnog mlijeka, te se razbolio. Devetog srpnja umro je od cholere morbus.
Neki komentatori i pisci uvodnika izjavili su da su ga zapravo ubile brige i problemi predsjednikovanja, posebice oni izazvani pokrajinskim trvenjima. Položaj predsjednika preuzeo je Millard Fillmore desetog srpnja.
Dotada su se Mainovi smjestili u unajmljenu kuću nedaleko od imanja Hazardovih u ulici Old Beach.
Obje obitelji prepustile su se obilju užitaka što ih je nudilo ljeto u Newportu. Mogli su poći na vožnju kolima u koja su bili upregnuti poniji, provoditi dane na plaži, a u duge večeri, prepune slatkog mirisa svježe pokošene trave, igrati igre na livadi. Obližnja plaža Newporta bila je prepuna; stoga su radije odlazili na kupanje na južni kraj otoka, nedaleko od rta kojega je lokalno stanovništvo zvalo Stijenom što prska.
U početku se Tillet osjećao nelagodno na jenkijevskom tlu. Ali, ubrzo se upoznao s nekoliko obitelji iz Južne Karoline, uključujući Hazardove, i nakon toga se opustio i počeo uživati. Mrštio bi se kada bi pročitao vijesti iz Washingtona. Fillmore ja kanio podržati kompromisni prijedlog zakona koji će, kako se činilo, gotovo sigurno biti usvojen prije kraja godine. Grupa mlađih članova Kongresa, na čelu koje se nalazio Stephen Douglas iz Ilinoisa, prisegla je da će prekinuti pat-poziciju u glasanju koju je stvorila stara garda.
Četvoro mladih provodilo je mnogo vremena zajedno. Ashton i Brett dobro su se slagale s nabijenim, dobrohotno svadljivim Billyjem Hazardom, premda je njega zanimala uglavnom Ashton. Njemu je bilo petnaest godina, njoj godinu dana manje; Brett je bila obično derište od dvanaest godina.
Charles, kojem je bilo četrnaest godina, ostavljao je dojam najzrelije osobe. Djelomice je razlog tome bila njegova visina; bio je već za cijelu glavu viši od Billyja. Bio je naočit i rado se smijao. Charles i Billy bili su srdačni onoliko koliko se moglo očekivati od dvojice dječaka koji su se tek upoznali. Orry i George pratili su novo prijateljstvo s velikim zanimanjem.
George je kupio čamac i jednom su ga prilikom nakon večere dječaci odnijeli do plaže da ga iskušaju.
George i Orry pošli su s njima da bi pripazili na novopečene pomorce. Billy je nešto malo znao o čamcima, ali Charles baš nimalo.
George i Orry sjedili su na suprotnim stranama velike stijene. More je bilo mirno sa upravo onoliko povjetarca koliko je bilo potrebno za dobro jedrenje uz obalu. Orry je zagrabio šaku pijeska i pustio ga da polako istječe. Izgledalo je da mu odmor čini dobro. Pa ipak bi George povremeno otkrio gorke prizvuke u prijateljevim izjavama.
Večeras im, međutim, nije bilo ni traga. Orry se nasmijao gledajući u pravcu čamca.
− Pogledaj ih. Izmijeni neke sitnice i to bismo mogli biti nas dvojica. Panj i Prut, mlađi.
George je kimnuo glavom i otpuhnuo dim cigare.
− Nadam se da će u West Pointu biti isto tako dobri drugovi kao nas dvojica, unatoč tome što nisu isto godište. Charles je prokleto lijep momak, zar ne? Gotovo savršena slika naočitog južnjačkog džentlmena.
Orry se zakikotao.
− Tko bi pomislio da će se taj pokisli vrabac pretvoriti u sokola? Sve je dobro što se dobro svrši, kako se kaže.
− Tvoj otac veli da je to tvoja zasluga. Orry je slegnuo ramenima.
− Charles je borben i voli tučnjavu. Kada je otkrio da postoji način da to činiš a da ne završiš u zatvoru, ili razbjesniš sve oko sebe, svladao je najvažniju lekciju. I to dobro.
− Naučio je još mnogo drugih stvari. Uvijek sam mislio da se znam ophoditi prema damama, ali ne mogu se nakloniti i poljubiti ruku neke žene tako dostojanstveno kako on to čini. Prve večeri kada ste došli do nas, trčkarao je oko moje mame dok nije pocrvenjela kao kakva djevojčica.
S pučine su iznenada doprli povici, zatim veseli usklik i napokon pljusak. Billy je gurnuo Charlesa iz čamca.
Orry i George su skočili. Charles se brzo ponovo popeo u čamac. Upro je prstom u nešto na obzoru, a kada se Billy okrenuo da bi pogledao, dohvatio ga je za pojas i košulju i bacio u vodu. Nekoliko časaka kasnije, dvojica dječaka sjedila su u čamcu mokri do kože, smijući se glasno.
− Ponosim se time kako se on razvija, priznao je Orry sjedajući ponovo na stijenu. Kada sam se vratio kući iz Meksika bio sam razapet između mnogih dvojbi. Charles mi je pomogao da se nekih oslobodim.
− Primijetio sam promjenu u tvojim pismima. I bilo mi je drago.
− I ovaj odmor je dobrodošao. Barem što se tiče većine stvari. Još uvijek mrzim smrad toga korova kojeg pušiš.
George se nasmijao. Orry je protegnuo desnu ruku visoko iznad glave i zijevnuo. Zrake zalazećeg sunca bacale su duge, tanke sjene plažom. I vjetar se podigao. Pokraj njih su se uskovitlali vrtlozi pijeska.
U Georgea je prizor probudio neki osjećaj melankolije. Podsjetio ga je na vrijeme koje je sve brže izmicalo. Čak i ono vrijeme koje su naizgled vratila ova dva nasmijana mladića, bilo je tek iluzija koju je stvorila njegova vlastita mašta braneći ga od pravog stanja stvari. Obrana je bila nedjelotvorna jer ni vrijeme ni promjene ne mogu se obuzdati. U posljednje vrijeme ta je spoznaja pridavala životu neku osobitu kvalitetu. Pa ipak, na trenutak je osjetio potpuni mir, kakav u posljednje vrijeme nije često nalazio.
I Orry je ćutio. Osjetio se nekako raznježenim.
− Da znaš, tako se dobro osjećam da i prema starijem bratu počinjem osjećati neko milosrđe.
− Kako je Cooper?
− Sretan. Oženio se slobodoumnom unitaristkinjom. Dobar brak. Otac se još uvijek ne može posve pomiriti s tim. Dakako, nema ništa protiv profita kojeg ostvaruje Cooperova brodarska tvrtka. Jesam li ti pisao o našem novom brodu? Bit će porinut za mjesec dana. Cooper već razmišlja o ulaganju u nove brodove. Htio bi otići u Britaniju kako bi proučio njihovu brodogradnju.
George je pročistio grlo i napokon postavio pitanje koje mu je bilo na duši sve od Orryjeva dolaska.
− Ima li kakvih vijesti o Madelini?


Orry se okrenuo od sunca prema prijatelju. Oči su mu utonule u sjenu.
− Nikakvih vijesti i nikakve promjene.
− Viđaš li je još uvijek?
− Što je moguće češće. To nije najbolje rješenje, ali je bolje nego nikakvo.
Vjetar je vitlao pijesak oko njihovih stopala. Plažu je ovijao mrak. George se podigao i dao dječacima znak. Billy i Charles su nasukali čamac, izvadili jarbol i prebacili ga preko ramena.
− Napravit ću ja od tebe moreplovca, rekao je Billy, krenuvši za Georgeom i Orryjem utabanim putem što je vodio prema kući.
Charles se iskesio.
− Moreplovca da, ali Jenkija nikada.
− Što Jenkijima nedostaje?
− Gospodine Hazard, bit će mi čast da vam objasnim, ako imate vremena večeras.
− Nemam vremena za izmišljotine i kojekakve priče. Ovo zadirkivanje smetalo je Billyja. Razgovarajmo o nečemu u čemu se obojica slažemo.
− O djevojkama?
− U redu, o djevojkama, rekao je odlučno Billy, ponovo dobro raspoložen. Mislio je na ljepoticu po imenu Ashton.
Ispred njih u ljubičastom sumraku sporo su se kretale dvije sjenke. George se osmjehivao osluškujući glasove momaka. I Orry isto tako. Panj i Prut, mlađi.

Blagog je raspoloženja nestalo čim su se vratili na imanje Hazardovih. Žene su se bile okupile na verandi uz vrčeve rashlađene limunade, isprva bez Virgilije.
Sada je i ona bila prisutna. Pridružila im se nakon što je popila podosta crnog vina. George i ostali zatekli su je usred predavanja o revizijama Zakona o odbjeglim robovima iz 1793, o čemu je i Kongres pomno raspravljao.
− Sve je to samo plan da se umiri Jug, tvrdila je nejasno izgovarajući riječi.
− Bože moj, uzdahnula je Clarissa. Osjećam se posve izgubljenom u raspravama o tim pitanjima.
− Da sam na vašem mjestu, ja bih se u to uputila, gospođo Main.
Virgilijin ton razljutio je žene u njezinoj obitelji. Od Mainovih, Ashton je najotvorenije reagirala. Sjedeći u ljuljašci od bambusa, držeći čašu limunade koju nije ni okusila, samo je buljila u Virgiliju koja to nije ni primijetila.
− Veoma jednostavno, revizijama će biti ukinuto državno nadleštvo u slučajevima odbjeglih robova.
Od sada pa nadalje, sve takve slučajeve rješavat će savezna vlada. Iz toga bi se moglo zaključiti da će odluke biti u korist bjegunaca, zar ne?
− Da, to bi bila moja pretpostavka, rekla je Clarissa.
− Pogriješili biste. Pravi razlog revizija je da se zaobiđe slobodarske zakone, kao što je onaj u Vermontu.
Revizije idu naruku lovaca na robove i robovlasnika. Da bi se dokazalo vlasništvo, potrebna je samo pismena izjava pod prisegom, koju se lako može krivotvoriti. Štoviše, odbjeglom robu neće biti dopušteno da izrekne ijednu riječ u vlastitu obranu. Sve je to namještaljka i to sramotna. Zašto se Washington stalno ponižava pred Jugom, nikada mi neće biti jasno.
Maude je šutjela dok god je to mogla. Napokon je odlučno rekla kćerki: S tvoje strane, prilično je nepristojno držati lekcije u ovako prijateljskoj prigodi. Ako si završila, možda bi bilo dobro da se povučeš u svoju sobu. Izgledaš mi umorno Isabela se glasno nasmijala.
− Ma, budimo iskreni. Siroto dijete je previše popilo.
− Isabela..., zaustila je Maude, ali prije nego što je mogla nastaviti Ashton je skočila prkosno zabacivši glavu i pojurila prema Virgiliji.
− Ako ne podnosite Južnjake, zašto ste nas pozvali ovamo?
Sada se podigla i Clarissa.
− Ashton, to je dovoljno. Okrenula se prema muškarcima koji su stajali u tišini. Drago mi je da si se vratio, Orry. Hoćeš li nas povesti kući, molim te? Bilo nam je drago, završila je pružajući ruku Maude.
Posjet je završen na brzinu i neprijatno.
Kada su Mainovi otišli, George je prišao sestri na travnjaku kamo je bila otišla da bi izbjegla bijes obitelji.
− Hoćeš li biti tako dobra pa mi reći zašto i dalje napadaš naše goste, rekao je.
− Zašto ne bih rekla ono što mislim?
− Kada bih istinski vjerovao da to činiš, ne bih ti prigovarao niti jednom riječju. Ali tvoje ponašanje ide mnogo dalje od običnih rasprava ili uvjerenja. Ti nastojiš uvrijediti ljude. Ozlijediti ih. I to činiš mojim dobrim prijateljima.
− Oni nisu moji prijatelji. Predstavljaju način života koji je vrijedan prezira i posve kriv. Bilo bi mi sasvim svejedno kada bi se zemlja otvorila i sve ih progutala.
− Moj bože, ti si najnepristojnije, najnepromišljenije...
− Govorio je krijesnicama; Virgilia se okrenula i odjurila prema kući.
Georgeu su bile potrebne tri cigare i duga šetnja napuštenim ulicama Newporta da bi se donekle smirio. Koja je korist od prepirki s njom? Bila je nepopravljiva. Gospode, kako će izgledati ostatak ljetovanja?
Na svu sreću, dva dana kasnije jedan Virgilijin prijatelj abolicionist pozvao ju je pismom u Boston.
Spakirala se i otišla, a da nikome nije rekla gotovo ni riječi. Maude je izgledala kao da joj je pao kamen sa srca. Premda George to nije pokazivao, i on se isto tako osjećao.
Pa ipak, njegova je sestra u njemu izazivala prije svega sažaljenje. Okrutno bi napadala sve više ljudi.
Jednog dana, netko od njih će uzvratiti napad. Mogao bi to biti čak i neki Jenki. Sjevernjaci nisu bili ni izdaleka tako kreposni kako je to Virgilia umišljala.
Pa što joj je onda nosila budućnost? Čemu se mogla nadati? Nesreći? Nedvojbeno. Tragediji? Da, bilo je to posve moguće, priznao je, osjećajući tugu.
− Prokletstvo. Što je to?
− Još jedan od onih što ljetuju ovdje, reklo bi se po izgledu.
− Ne govorim o njemu, Oral. Vidi taj fini štap i torbu.
Neprimijećen, Billy je slušao šaputanje i ostao pritajen. Bio je visoko u krošnji drveta na koje se popeo da bi dosegao zrele jabuke. Četiri momka iz grada pojavila su se kroz otvor u živici što je doticala voćnjak. Trojica su bila bijelci, jedan Crnac.
Nakon što su dva sata bezuspješno lovili ribu u zaljevu, Billy i Charles zašli su sjeverno od grada, te na povratku kući skrenuli u taj voćnjak. Sad su bili u neprilici. Većina stanovnika grada mrzila je horde posjetilaca koje bi svakog ljeta opsjedale otok. I ova četvorica nisu bili nikakvi izuzeci.
Billy je čučao u rašljama dviju viših grana. Lijeva noga bila mu je savijena, peta čvrsto ukliještena pod bedrom, pa su ga mišići već jezivo boljeli. Momci ga nisu primijetili. Buljili su u skupu opremu za ribolov što je ležala u travi do Charlesa koji je sjedio leđima oslonjen o drvo. Brada mu je bila spuštena na prsa, oči zaklopljene.
− Ako ti se sviđa, posluži se, rekao je onaj kojega su zvali Oral; bio je Crnac. Ovaj se neće buniti.
Spava k’o top.
Iznenada, Charles otvori oči. Jedan od momaka uplašeno se trgnuo. Charles je iskoristio taj trenutak nepažnje da bi privukao koljeno desne noge kako bi mu sara čizme bila nadohvat. Sara čizme u kojoj je skrivao bowie nož.
− Bojim se da nemaš pravo ni u prvom, ni u drugom slučaju, rekao je široko se osmjehujući. Billy je odozgo gledao u Charlesovo tjeme, u dugu kosu koju je zamrsio vjetar. Nije mu promaklo kako je Charles smireno stavio desnu ruku na koljeno, svega nekoliko centimetara daleko od vrha sare čizme.
− Proklet bio ako ne zvuči kao Južnjak, rekao je momak čupave kudjeljaste kose. Gurnuo je laktom Crnca. Kladim se da je on jedan od onih koji tabaju tvoje rođake dolje u Georgiji.
− Je, sigurno rekao je, Oral. Imao je ružan pogled. Uzimamo ribarski pribor.
Još uvijek se osmjehujući, Charles je desnom rukom obuhvatio gornji dio potkoljenice.
− Bila bi to ozbiljna greška, momci.
− Je li?, podsmjehnuo se Oral. Nas je četiri na jednog. Sagnuo se i posegnuo za Charlesovom velikom pletenom torbom. Iznenada je čupavi primijetio i drugi štap prislonjen o drvo.
− Vidi, Oral. Dva štapa. Šta će njemu dva štapa? Oralu je toliko bilo stalo do toga da prisvoji Charlesove stvari, da nije primijetio zabrinutost u glasu svoga prijatelja. Druga dvojica momaka stala su se zbunjeno ogledati po voćnjaku. Polako i tiho, Billy je ispružio lijevu nogu, ne skidajući ni časka pogleda sa Charlesove desne ruke. Kada je Charles posegnuo za sarom čizme i otkotrljao se u stranu, Billy je skočio.
− Isuse Kriste, vrisnuo je čupavi sekundu prije nego što su ga teške Billyjeve čizme udarile u ramena.
Začulo se pucketanje kostiju. Čupavi se prevalio natrag u grmlje. Malko pognut, Charles je polako micao desnu ruku. Oral je zurio u vrh njegova noža koji je zrakom opisivao kružnicu. Crni mladić počeo se znojiti.
− Tako, gospodine, rekao je Charles Oralu. Mrziš li ti sve Južnjake, ili samo one koji ne podnose lopove?
Billy je sada već ponovo bio na nogama. Na tren je bio izgubio iz vida drugu dvojicu mladića.
Odjednom je ugledao dvije sjene koje su iskočile iz trave. Jurišali su na Charlesa s leđa, obojica vitlajući batinama koje su podigli sa zemlje.
− Pazi, leđa!, viknuo je Billy.
Charles se pokušao okrenuti. Jedan ga je udario po glavi. Batina je bila trula i raspala se u paramparčad. Ali udarac ga je ošamutio i zateturao je prema Oralu koji je lako istrgnuo bowie nož iz njegove ruke. Oralove oči su se suzile. Iskesio se, stao u stranu, zgrabio Charlesov ovratnik i drugom rukom zamahnuo usmjerivši nož ka Charlesovu licu.
Zapanjen, Billy se bacio kroz zrak. Udario je o Oralove noge. Nož je promašio Charlesov obraz za jedan centimetar.
Billy je oborio Orala na zemlju. Charles je dograbio najbliže oružje, vlastiti ribički štap, i ošinuo onu dvojicu klipana koji su ponovo nasrnuli. Čupavi je dograbio oštar kamen.
Udica je pronašla golo meso na potiljku čupavoga. Charles je trzajem zgloba povukao štap, istodobno palcem pričvrstivši povraz. Udica se zabila, u meso. Čupavi je vrisnuo.
U međuvremenu se Billy pokušavao oteti dok mu je Oral klečao na grudima. Bio je Oral čvrst i snažan i odlučio je da ga izreže nožem. Billyju je uspjelo trznuti glavom udesno samo tren prije nego što se nož zabio u zemlju blizu njegova lijevog uha.
− Ti bijeli mudonjo, teško je disao Oral. Zabio je koljeno u Billyjevu preponu.
U Billyjevoj potrbušnici eksplodirala je bol koja mu je usporila reflekse. Znao je da neće moći izbjeći udarac nožem. Oral je polako podigao nož, gotovo kao kakav paganski svećenik koji prinosi žrtvu.
Sunce je bljesnulo na velikoj oštrici. A onda je odjednom nož nestao iz Oralove ruke. On je zinuo u čudu i pao postrance u travu, previjajući se. Charles je elegantno izvukao nož kojega je bio zabio u desni Oralov but.
Premda je teško disao, Charles je djelovao smireno, posve sabrano, dok se hladno iscerio na klipane.
− Momci, bolje vam je da brišete prije nego što vas ubijemo. A ako sretnete mojega prijatelja ili mene na ulicama Newporta, okrenite se i pođite drugim pravcem. U protivnom, ovo je bio tek početak onoga što će slijediti.
Podigao je desnu nogu na jedan panj i oslonio se laktovima o koljeno. Neozlijeđeni momak vukao je Orala prema grmlju, ostavljajući crvene tragove na travi.
Billy je upotrijebio vlastiti nož da bi presjekao povraz. Druga dva klipana odšuljala su se. Čupavi, kojem je udica još uvijek bila zabijena a vrat, pogledao ih je još jednom sa strahom, s ruba živice.
Charles je podigao nož koji je bljesnuo na suncu.
− Briši!
I čupavi nestade.
Tek tada je Billy odahnuo. Opustivši ramena, ispružio se u travu.
− Zašto su se dođavola morali potući?
− Jer ja imam štap i torbu koju su željeli. Jer im se nije sviđalo kako govorim ili odakle dolazim. Slegnuo je ramenima: Ja mislim da nema objašnjenja ljudskoj zavisti. Bilo kako bilo, mi smo se izvukli. Rekao bih da smo prilično dobar par boraca. Velika vam hvala na pravodobnoj pomoći, gospodine Hazard.
Biilyjev osmijeh bio je manje siguran od osmijeha njegova prijatelja.
− Nema na čemu, gospodine Main. Volio bih samo da vladam vašim stilom. Bio sam nasmrt uplašen.
− Misliš li da ja nisam? Utroba mi je bila kao da sam progutao komad leda.
− To zasigurno nisi pokazao.
− Točno. Ako protivniku ne pokažeš što osjećaš, to ga čini nervoznim i onda pravi greške. To sam naučio od Orryja.
− Možda bi i meni trebalo nekoliko lekcija, rekao je Billy dok su skupljali stvari.
− Ali morao bi objasniti zašto ti to treba. Blijedio je osmijeh na Charlesovu licu. Osobno, ja bih zadržao za sebe sve ovo što se dogodilo. Orry, strina Clarrisa i stric Tillet misle da sam se ja okanio ovakvih čarki. Ja bih radije da oni i dalje tako misle. Pružio je ruku. Vrijedi?
− Dakako.

Billy je stisnuo ponuđenu ruku, prisegnuvši da će zadržati tajnu. I tada je prvi puta osjetio da mu je Charles Main prijatelj.
Ali, kao što će se pokazati, tučnjava neće ostati njihova tajna.
Nekoliko dana kasnije, Ashton je sa sestrom otišla na plažu. Charles i Billy jedrili su na pučini. Vjetar je iznenada stao, pa su stoga nasukali čamac. Charles je prilegao i zadrijemao.
Malo dalje, Ashton se odmarala u pletenoj stolici pod velikim prugastim suncobranom. Bila je odjevena u ljetnu haljinu od lake ljubičaste tkanine koju je morski povjetarac pritisnuo o njezine zrele grudi.
Prizor je bio toliko izazovan, da je Billy morao svrnuti pogled.
Ashton mu je bila gotovo stalno na umu. U mašti ju je uvijek viđao posve nagu. Činilo se da ljeto još više potiče takve slike. Dva mladića i dvije djevojke ležali su na pijesku dijeleći isti dio plaže.
Billy je smatrao da to nije tek puka slučajnost, ali dosadna Brett slijedila ga je posvuda. Vjerojatno je zadirkivanjem i zanovijetanjem prisilila sestru da je povede sa sobom na plažu.
Nažalost, Ashton nije pokazivala nimalo zanimanja za Billyja. Veći dio vremena ponašala se kao da on ne postoji.
Kleknuo je i počeo graditi dvorac. Vlažnim pijeskom što mu je kapao iz stisnute šake izgradio je kule.
Zabavljao se tako desetak minuta, kada je na mnoštvo tornjeva i bedema pala nečija sjena. Bila je to Brett, koja se igrala jednom od svojih pletenica.
− Zdravo, Billy.
− O, zdravo.
Bila je dosta dražesna, pomislio je, premda čovjek nije mogao previdjeti pjege koje su još više potamnjele na ljetnom suncu. Budući da je bila tako mlada, bila je sprijeda ravna kao daska. Ali, nije to bilo sve što ga je smetalo.
− Čujem da ste se tukli, rekla je. Trgnuo se i rukom srušio jednu kulu.
− Tko ti je to rekao?
− Jučer sam bila u prodavaonici da kupim slatkiša. Čula sam nekog dečka kako priča o dvojici siledžija koji su ga neki dan napali.
− Poznaješ li tog momka? Brett je odmahnula glavom.
− Kako je izgledao?
− Imao je žućkastu kosu. Blijedu, gotovo bijelu. Na potiljku je imao prljavi zavoj. Dotakla je otprilike mjesto na vratu na kojem se Charlesova udica bila zabila u potiljak čupavoga.
− Nastavi.
− Ostala sam razgledajući posude sa slatkišima sve dok nije završio svoju priču. Rekao je da su te siledžije ovdje na ljetovanju. Kada ih je opisao, shvatila sam da govori o tebi i Charlesu.
Billy se zagledao pokraj nje. Ashton se još uvijek odmarala, ne obraćajući pažnju. Dođavola.
− Pogriješila si, Brett.
− Zaboga, nemoj mi odgristi glavu! Bili ste to vas dvojica, znam ja. Gledala ga je posve iskreno. To ga je nerviralo i osjećao se neprijatno. Nastradat ćeš budeš li se družio s bratićem Charlesom, nastavila je. Znam da je on zgodan i zabavan, ali previše voli tučnjave. Nije on dobro društvo za tebe. Billy se namrgodio.
− Jesi li ti uvijek tako prokleto slobodna u izražavanju svoga mišljenja?
− Ne bi smio ni psovati.
Skočio je i nogama razrušio dvorac.
− Ako mi bude trebao tvoj savjet, zatražit ću ga. U međuvremenu, nemoj govoriti ružne stvari o Charlesu. On je moj prijatelj.
Začuđeno je gledala kako je odjurio, šutajući pijesak.
− Htjela sam ti samo pomoći. Samo sam ti htjela iskreno reći...
Rečenica je ostala nezavršena. Uvrnula je pletenicu tako jako da je osjetila bol. Billy je krivo tumačio svaku njezinu riječ ili postupak. Nije shvaćao da ga ona slijedi zbog toga što ga obožava i da su njezina upozorenja izraz zabrinutosti. Baš kao i svi drugi momci, nije znao što da učini s djevojkom koja otvoreno kaže što misli.
O, znala je ona da je često suviše gruba prema njemu, ali bilo je to zbog nervoze. Zbog osjećaja žudnje i premalo iskustva koje bi pomoglo da je iskaže. Zašto ne može pogledati iza riječi, u njezine oči i njezinu dušu? Zašto ne može otkriti o čemu ona razmišlja po cijeli dan i zbog čega plače noću?
Zašto nije u stanju shvatiti?
Vidjela je kako je usporio kada se približio velikom prugastom suncobranu. Znala je odgovor na sva svoja očajna pitanja. Billy je nije primjećivao zbog Ashton.
Ashton je bila pravi stručnjak u odnosu prema bilo kojem momku. Osmjehnula bi se, čedno spustila trepavice i momak bi se rastopio. Uvijek se slagala sa onim što bi neki momak rekao, a kada bi nešto zaista željela od njega, postigla bi to na tako sladak i vješt način da on nikada ne bi posumnjao da je bio naveden.
Imala je još jednu golemu prednost. Bila je starija, već žena.
Ljuta na Billyja, ali još više na samu sebe, okrenula se i odjurila niz plažu u suprotnom pravcu. Podigla je ruku i pritisnula dlan na svoje odvratno ravne grudi. Pritiskala je jako dok nije osjetila bol.
O, Billy, Billy, pomislila je. Nikada me nećeš vidjeti onakvu kakva zaista jesam. Niti shvatiti koliko te volim.

Ashton se prenula dok je Billy još uvijek razgovarao s njezinom sestrom. Znala je da Brett obožava Billyja, ali nikada nije vidjela neku tako mladu djevojku da razgovara s njim tako izravno i s toliko osjećaja. Čak i na toj udaljenosti, izraz molbe na njezinu licu bio je očit.
Beznadna mala glupača, pomislila je Ashton. Brett nije imala pojma što znači riječ ljubav. Ashton jeste, tri puta. Ali, niti jednom to nije bio onaj ljigavac Huntoon.
Prvi je put bilo strašno, drugi puta malo manje. Niti jednom partner joj nije pružio tjelesnog užitka.
Doživjela je to s momkom iz obitelji Smith, koji je bio otprilike njezinih godina i očito neiskusan. Samo iskustvo i nije bilo tako važno. Zbog straha pomiješanog sa znatiželjom, bila je napeta i hladna.
Bila je sigurna da je njezin nedostatak svakog osjećaja momkova greška. Čula je šapatom izgovorene primjedbe djevojaka koje su bile neznatno starije i svaka je naslućivala golemo zadovoljstvo vođenja ljubavi. Treći puta i sama je potvrdila da su djevojke bile u pravu. Bilo je to pravo otkriće.
Sve se dogodilo jednog tmurnog, kišnog dana u Charlestonu. Upravo u trenutku kada je počeo padati suton, a pljusak stao jenjavati, Ashton je izišla. Ulice su bile gotovo prazne.
Muškarac na kojega je slučajno naišla bio je petnaestak godina stariji, mornar gruba jezika. Neko su vrijeme samo šetali. Onda je s velikim iščekivanjem, ali istodobno i s velikom strepnjom, pristala otići s njim u neko lučko svratište. Bojala se da će je netko svakog trena prepoznati i raskrinkati. Pa ipak, toliko ju je bilo obuzelo neko nestašno uzbuđenje, da mogućnost odustajanja nije dolazila u obzir.
Kada su bili svega jedan blok daleko od svratišta, kiša je ponovo počela padati natapajući njezin šeširić. Zastala je da bi ga skinula i da bi pogledala svoj odraz u izlogu neke jadne prodavaonice.
Roba u izlogu bila je sve sam bezvrijedni otpad, uključujući čak i posrebreni lančić na koji joj je pao pogled. Mornar je bio nestrpljiv i ona je u hipu odlučila okušati njegovu nestrpljivost. Pokazala je lančić i slatkim, zaobilaznim načinom stavila mu do znanja da je to cijena njezinih usluga. Mornar je odjurio u prodavaonicu bez ikakvog oklijevanja. Tako je Ashton otkrila nešto novo; moć tjelesne požude koja može potaknuti muškarca.
Naučivši tako vrijednu lekciju, dodatni užitak bilo joj je razodjenuti se pred mornarom u toj prljavoj unajmljenoj sobi i pri tome otkriti da gotovo uopće nije bila uplašena nego je, onako pokisla, samo drhturila u iščekivanju, dok je on raskopčavao hlače da bi joj pokazao svoj komad alata. Bio je golem; sam pogled na njega izazvao je u njoj grč. Nije prošlo mnogo, a ona je, naizmjence stenjući i psujući, bila zaprepaštena nizom grčeva, sve jednim jačim od onog prethodnoga.
Nitko je nije bio pripremio na takav užitak. Ne samo da je to bio čin od velike praktične vrijednosti, već i nešto u čemu se moglo uživati, lakomo uživati. Te dvije lekcije bile su gotovo neizdržive. Ubrzo nakon toga bacila je lančić, ali je još danima kasnije bila sva razdragana.
Zbog tog iskustva Ashton je sažalijevala svoju mršavu, naivnu malu sestru. Pa ipak, odjednom je osjetila ljubomoru prema Brett. Ashton nije nimalo marila za Billyja Hazarda, ali je očekivala od svakog mladića kojega bi srela da je obožava, samo nju i nikoga drugog. Premda nije smatrala Brett ozbiljnom suparnicom, suparništvo svake vrsti postalo joj je neprihvatljivo; suparništvo vlastite sestre bilo je nezamislivo. Stoga je, kada je Billy protutnjao plažom šutajući pijesak na sve strane, ona bila spremna, osmjehujući se svojim najslađim osmijehom.
Pozvala ga je i mahnula mu. U sekundi se stvorio pokraj nje, i to na koljenima.
− Mislio sam da se odmaraš, rekao je.
− Odmarati se predugo postaje dosadno. Imali smo tako malo prilike da se bolje upoznamo. Nećeš sjesti da popričamo?
− Da. Naravno. Dakako!
Njegova privrženost ju je zabavljala. Ali, bio je on prilično naočit, na neki sirov, grubi način. Možda će se i potruditi oko njega ne bi li ga nekako udaljila od Brett.

Tjedan dana kasnije, Charles je u čamcu rekao Billyju: Primijetio sam da si sinoć ponovo bio u šetnji sa sestričnom,Ashton. Vidio sam da ste otišli cestom prema plaži. Nije mi jasno što vam se tamo toliko sviđa..., osim ako niste tražili mjesto na kojemu ne obitavaju ljudi.
Billy se nasmijao.
− Obitavati! Kakav učeni izraz.
Charles se nagnuo preko ruba krme i zamočio ruku u vodu.
− Još prije godinu dana nisam ni znao za tu riječ. Ali, ne možeš biti neznalica i ući u Akademiju. Iskesio se. Lukavo si promijenio temu, ali reći ću ti jednu stvar o Ashton. Nije mi bilo ni nakraj pameti da bi joj se mogao svidjeti jedan Jenki.
Okrenuli su čamac u trenutku kada je munja zaparala guste olujne oblake daleko na pučini. Slučajna primjedba o Jenkijima navela ih je na razgovor o problemima o kojima bi njihovi stariji često raspravljali. Početak razgovora bio je dosta prijateljski, ali uskoro su obojica počela govoriti sa žarom tipičnim za njihovu dob.
− Stvar je u tome, rekao je Charles, da su prava države najvažnija.
− Iznad prava Unije?
− Apsolutno. Unija je stvorena pristankom odvojenih država. Svaka država može povući taj pristanak kad god to želi.
− Ne, Charles, to je zakonski ugovor. I, ako ne postoji neki određeni dio ugovora...
− Klauzula.
− Dobro, klauzula. Ako ne postoji klauzula kojom se utvrđuje način poništenja ugovora...
− Tko sada upotrebljava učene izraze?
− Pusti me da završim, rekao je Billy namrgodivši se. Ugovor se ne može zakonski raskinuti ako to nije ugovorom predviđeno. U slučaju Unije, to nije predviđeno.
− Zvučiš kao pravi odvjetnik iz Philadelphije. Ne govorimo ovdje o nekakvom sporazumu dvojice sitnih trgovaca. Riječ je o sporazumu vlade i onih kojima se vlada. To je nešto posve drugo. Ja i dalje tvrdim da svaka država ima pravo da se povuče u bilo kojem trenutku.
Jedro je počelo mlatarati. Ispravljajući pravac, Billy je zagunđao: To bi dovelo do kaosa.
− Ne, gospodine... samo do toga da Unija prestane vladati kao kakav tiranin. Eto, još jedne lijepe riječi za tvoju zbirku. Charles je gotovo ispljunuo ovu primjedbu u vjetar. Billy se nije sjećao da je ikada vidio svojeg prijatelja tako napetog i tmurnog. Pokušao je ublažiti stvar osmjehnuvši se i rekavši: George mi je rekao da vi Južnjaci volite rasprave. Bogami je imao pravo.
− Južnjaci vole slobodu, odgovorio je Charles. Isuviše je vole da bi je se olako odrekli. Negdje na pučini grom je zatutnjao kao grmljavina topova. Billy je stisnuo usne tako jako da su pobijeljele. Charlesovo podrugivanje iznenada ga je razbjesnilo.
− Govoriš o slobodi bijelaca, dakako.
Istog je časa Billy znao da je prevršio mjeru. Pa ipak, čvrsto je odlučio da se ne povlači. Charles se zabuljio i htio je odgovoriti, ali je primijetio da su se na udaljenosti od jedne milje od njihova pramca valovi počeli pjeniti. Dok su se oni sporili, nad njima su se nadvili tmurni oblaci nošeni sve jačim sjeveroistočnjakom.
− Dolazi oluja, promrmljao je Charles. Bilo bi bolje da krenemo prema obali.
− Slažem se.

Ostatak dana proveli su u šutnji. Nisu se ispričali jedan drugome, ali nisu ni pomišljali da nastave nedovršenu raspravu. Jednostavno su dopustili da izblijedi. Postupno im se vratilo dobro raspoloženje.
Ali, u trenucima kada mu na umu nije bila Ashton, Billy bi se prisjećao te scene i bio bi zaprepašten time kako su se on i Charles skoro posvađali. Još prije nekoliko godina smijao bi se kad god bi se članovi njegove obitelji sporječkali oko nacionalnih pitanja. A sada je i sam raspravljao o istim problemima i zauzimao stranu.
Znao je da to ne bi smio činiti ako želi zadržati Charlesovo prijateljstvo. Sve od tada,oprezno se klonio svih primjedaba koje bi mogle izazvati proturječje. I Charles je pokazao istu suzdržanost.
Pa ipak, u njihovu odnosu došlo je do jasne promjene. Obojica su postala svjesna sile koja bi mogla uništiti njihovo novostečeno prijateljstvo i, premda su se pretvarali da su zaboravili taj incident, nije im uspijevalo. Uvijek je bio prisutan, prijeteći im kao i udaljena oluja onoga popodneva.
Ashton ga je povela iza stijene koja je stršala na obali poput kakva golema smeđeg jajeta. Oslonila je leđa o stijenu, zaštićena od slučajnih pogleda. Billy je stisnuo noge i nadao se da ona nije primijetila razlog.
More je postalo sivo pod tmastim popodnevnim nebom. Gore su galebovi kliktali i obrušavali se hvatajući ribu. U zraku je lebdjela neka tuga kraja ljeta.
− Mrzim pomisao da sutra moram otići, rekla je. Billy je položio dlanove na stijenu sa svake strane njezine glave, kao da ju je htio zauvijek zadržati ondje. Svježi zrak naježio mu je gole ruke.
− Pisat ću ti jednom tjedno, obećao je.
− O, to je divno.
− Hoćeš li i ti meni pisati?
Njezine crvene usne bljesnule se kada se osmjehnula. Obrve su joj se malko skupile: Svakako ću nastojati, ali ove jeseni bit ću strašno zaposlena.
Kako je to vješto izvela. Nešto je dala, ali je istodobno nešto i zadržala. Zadržala je upravo onoliko koliko je bilo potrebno da mu ne dopusti osjećaj zadovoljstva. Činila je to s malim stvarima, ali i sa samom sobom. Katkada bi je mrzio zbog toga. Onda bi se opet zagledao u njezine tamne oči i nije mario nizašto osim da je ima, pod bilo kakvim uvjetima koje bi postavila.
− Hoćeš li doći ovamo i idućeg ljeta?, pitao ju je.
− Nadam se. Bilo mi je tako ugodno. Uozbiljio se.
− Je li to sve ...samo ugodno?
Zagledala se preko njegove ruke prema oceanu.
− Bilo bi nepristojno da kažem nešto više. Ako bih ti pokazala što osjećam, mogao bi pomisliti da nisam dama.
Podigla se na prste i poljubila ga u usta. A onda se njezin jezik provukao kroz njegove usne. Billyju se zavrtjelo u glavi. Dotad je samo slušao priče o djevojkama koje tako ljube.
Uhvatio ju je oko pasa i privukao je k sebi kako bi ga osjetila kroz naslage odjeće. To se i dogodilo i ona je samo lako zastenjala. Bio je to uzdah zadovoljstva, pomislio je.
Pitao se koliko ona zna o tim stvarima. Da bi to djelomice saznao, krenuo je rukom od njezina pasa nagore. U trenutku kada joj je dotakao grudi, izmigoljila se iz zagrljaja. Potrčala je prema vodi, smijući se i gladeći kosu.
Pojurio je za njom uplašen da ju je razljutio. Ali nije.
− Billy, disala je uzbuđeno zagledana u more, ne smijemo to činiti. Ti imaš moć da me natjeraš da ne mislim na pristojnost.
Bio je polaskan, ali zbunjen. Nije joj vjerovao. Točno je znala što čini. Uvijek je znala. Stoga je i bio toliko očaran njome. Ali, nevjerica ga nije dugo mučila. Bio je suviše utonuo u sjećanje na njihov zagrljaj.
I Ashton isto tako, premda ju je to ljutilo. Radila je s Billyjem što je htjela sve do trenutka kada ju je uzeo u zagrljaj. Kada se priljubio uz nju posve je razorio njezinu samouvjerenost. Na trenutak ili dva osjetila je da se zaljubljuje. To joj se nikada ne smije dogoditi. Samo ona mora uvijek držati sve konce u rukama, nikako muškarac.
No, bila je nemoćna da to učini i ovog popodneva. Kada su krenuli prema kući, ispreplela je prste s njegovima i pritisnula mu ruku na suknju. Nagnula je glavu na stranu i oslonila je o njegovo rame. I počela je brbljati kao kakva zaljubljena budala: Tražit ću od Orryja da nas i idućeg ljeta dovede ovamo. Tako bih te željela ponovo vidjeti, dušo moja.
Nikada nisam ništa tako silno željela.