Sever i Jug

Ashtonin je ljubavnik otkrio novo sastajalište: ruševine stare crkve koju su svi nazivali Kapelicom Spasa. Kako je samo uživala zadići suknju i prepustiti se Forbesu da je uzme na suncu i stepenastim temeljima crkvice.
Njegov je konj u blizini rzao i toptao kopitima. Iz daljine je čula potmule pucnjeve.Čuvari polja na nekoj od plantaža tjerali su ptice sa dozrelih rujanskih rižinih usjeva. Rzanje i pucnjevi samo su pojačali njeno uzbuđenje. Dahtala je od zadovoljstva.
− Brine me da ne napravimo dijete, rekao je Forbes oznojena lica, tek nekoliko centimetara iznad njenog.
Ashton oblizne ugao usana.
− Taj me mali strah dodatno uzbuđuje. Zapravo je vjerovala da ne postoji opasnost da zatrudni. Huntoon je često pokušavao, no nije zanijela. Vjerojatno je ona stara u močvari, rješavajući je njene gluposti, nešto spetljala. Nije to bilo ni tako loše, ali pomisao da je jalova katkad bi je rastužila.
− Uzbuđivat će te sve dok ne ispadne klinac koji liči na mene, a ne na tvoga muža, rekao je Forbes.
− Briga oko Jamesa je moj posao. A tvoj je ovdje. Rekavši to, ponovno ga je povukla na sebe. Udaljeni pucnjevi opet je uzbudiše.
Kući se vratila nažuljanih guzova zbog tvrdih temelja kapelice, no nije joj bilo žao. Vrijedilo je. Forbes je bio vješt ljubavnik. Taština ju je malo mučila, jer nije znala s kim Forbes vježba kad nje nema. Bio je sve bolji i bolji. Tješila se pomišlju da ako i ima druge, sigurno se ne mogu usporediti s njom. Čim bi ga pozvala, Forbes bi dojurio kao poslušan pastuh.
Vraćajući se na Mont Royal, Forbes ju je dopratio gotovo kilometar do plantaže. Razgovarali su o još nečem zajedničkom: bili su opsjednuti izmišljanjem različitih načina kojima bi mogli nauditi Billyju Hazardu i Brett. Forbesa je oduvijek čudilo odakle Ashtoni toliko dovitljivosti i mašte. Nije znao da je zanimaju samo tri stvari moć, seks i osveta.

− Čuo sam da vas je prije nekoliko dana posjetio mister Yancey, rekao je Orry za večerom.
Ashton se ponosila s pola stupca što ih je Mercury objavio o prijemu.
− Da, stvarno je bilo ugodno, odgovorila je. Rekao je nekoliko oštrih rečenica na račun Jenkija.James također. Naravno, okrenula se k Brett, sa izuzetkom obiteljskih prijatelja.
− Zanimljivo, rekla je Brett, ne nasmiješivši se.
− Stvarno. Billy je nešto posebno. Ashtonin je osmijeh bio umiljat i lažno iskren. Nešto je u njoj bolno zaigralo i presjeklo joj želudac. Je li već spomenuo dan vjenčanja?
Na pitanje je odgovorio Orry.
− Nije. Tek će slijedećeg lipnja diplomirati. A ni poručnička plaća nije velika. Tisuću dolara godišnje?
Od toga obitelj ne može živjeti. Rekao bih da je prerano razgovarati o vjenčanju.
Brettine oči zasjaše kad je pogledala brata.
− Da, prerano je.
No, porazgovarat će uskoro o tome, pomislila je Ashton. A tada bi se mogao ukazati pravi trenutak za osvetu; kad budu najsretniji.
Poslije večere, Ashton je otišla do obiteljske grobnice. Počeo je puhati jak vjetar. Kosa joj je vijorila poput crnog barjaka dok je klečala uz Tilletov grob i govorila tiho, ali uzbuđeno.
− Jamesu ide sve bolje, tata. Željela bih da si ovdje i vidiš to. Znam da si želio još jednog sina umjesto kćerke, ali ponosit ćeš se sa mnom, baš kako sam ti obećala. Postat ću čuvena dama. Za moje ime znat će ljudi diljem Juga. Moljakat će me za milost i usluge. Jamesa, također. Kunem ti se da će tako biti, tata. Kunem se.

Kad je Ashton otišla iz kuće, Orry se popeo do majčine sobe. Clarissa je bila ljubazna i vesela, no nije ga prepoznala. Na stolu pred njom ležao je već treći pergament sa obiteljskim stablom. Prva je dva tako često ispravljala, brisala i dopunjavala, da su se raspali u komadiće.
Silazeći niz stepenice razmišljao je o Billyju i Brett. Bilo mu je drago što nisu pomišljali na vjenčanje čim Billy izađe iz West Pointa. Nije bio siguran što bi mu odgovorio da ovoga trena zaprosi Brett. Cijela mu se sutrašnjica činila odveć sumornom.
Uputio se u biblioteku i ugasio svjetiljku. Otvorio je prozorske kapke i duboko udahnuo svjež noćni zrak. Mirisalo je po rijeci i jeseni. Okrenuo se i pogledao sobu. U mračnom uglu visjela je njegova uniforma. Sjetio se da mu predstoji posao na rižinim poljima. Trebalo je ubrati urod. Nije ga uopće zanimalo.
Što se dogodilo Madelini?
To ga je pitanje progonilo danima. Potpuno se osamila. Gotovo da i nije napuštala Resolute, a kad bi nekamo i pošla, uvijek bi je pratio Justin. Prije nekoliko tjedana presreo je njihovu kočiju na cesti uz rijeku. Mahnuo im je na pozdrav, možda i odveć srdačno, a Madeline mu je odzdravila isto kao i Justin: namještena osmijeha, praznog pogleda i jedva podignute ruke dok se kočija udaljavala cestom.
Iz police s knjigama izvadio je Vlati trave, još uvijek zamotanu u smeđi papir. Nije je mogao pokloniti Madelini. Više nije posjećivala Clarissu, niti mu je odgovarala na molbe da se sastanu. Triput ju je ovoga ljeta čekao kod Kapelice Spasa nadajući se da će doći. Nije se pojavila.
Zadnji put kad ju je čekao otkrio je slomljene grane i ugaženu travu, dokaz da se u kapelici sastaju i drugi ljubavnici. Očajan, pokušao je preko roba saznati da li su poruke koje je slao na Rezolute negdje propale. Nancy je pobjegla prije nekoliko mjeseci i možda je cijeli sistem slanja i primanja poruka bio prekinut. Nakon nekoliko dana, rob mu je dojavio suprotno.
− Rekli su mi na Resolute. Dobiva poruke. Djevojka Cassiopeia nosi joj.
− Čita li ih gospoda LaMotte?
− Koliko sam uspio znat, čita. Al’ ih onda pokida i baci u peć. Sjetivši se toga, Orry zamahnu rukom i udari knjigom o vješalicu sa uniformom koja se stropošta. Zvuk uznemiri Brett i dvije Crnkinje. Ne otvarajući vrata, zaurla da je sve u redu.
Odjednom, dosjeti se i ponada. U subotu je trebao biti održan konjički turnir kod Šest hrastova. Možda će i Madeline biti tamo? Obično je izbjegavao takve događaje, no na ovaj će poći. Možda mu se ukaže prilika da porazgovara s njom i otkrije što se zbiva.
Subota je osvanula tmurna, kišna, s potmulom grmljavinom. Na turniru se okupila brojna gomila ljudi.
Orryja nisu zanimali mladići koji su se prozvali Sir Gawain ili Sir Kay. Dok su jurišali kopljima na obješene kolutove, on je tumarao gomilom tražeći LaMotteove.
Konačno je spazio Justina kako razgovara s Francisom i još nekim muškarcima. Pošao je dalje tražeći Madeline. Ugledao ju je točno na mjestu gdje je nekoć stajao nećak Charles čekajući da Whitney Smith ispali hitac prema njemu. Sjedila je na oborenom deblu, gledajući kako kiša prsi po rijeci.
Prišao je primijetivši da joj haljina leži na prljavoj travi. Morala je čuti njegove korake, ali nije se osvrnula. Osjećajući se čudno, nedoraslo, prestrašeno, pročistio je grlo.
− Medeline?
Polako je ustala. Ustuknuo je vidjevši joj lice. Bilo je bijelo, kao u bolesnice. Smršavila je najmanje sedam-osam kilograma. Obrazi su joj upali. Učinilo mu se da se napreže ne bi li izoštrila pogled.
− Orry, drago mi je da te vidim.
Osmjehnula se, ali jednako prazno kao kad ju je sreo u kočiji na cesti. Nije mogao podnijeti izraz njenih očiju. Uvijek su bile žive i tople, a sada...
− Medeline, nešto nije u redu? Zašto mi nisi odgovorila na poruke?, Šaptao je iako nikoga nije bilo u blizini.
Sjenka zabrinutosti preleti joj licem. Pogledala je mimo njegova ramena, a zatim im se oči ponovno sretoše. Učinilo mu se da je spazio bol i poziv u pomoć. Koraknuo je prema njoj.
− Vidim da nešto nije u redu. Moraš mi reći...
− Madeline!?, Presjekao ga je Justinov glas. Molim te, pridruži nam se, draga. Krenut ćemo uskoro.
Orry se okrenuo, suspregnuvši napetost. Madelinin muž zvao ju je sa druge strane proplanka. Ne bi li odagnao moguću sumnju, Orry dotakne obod šešira pozdravljajući ga, a Justin mu jednako odgovori.
Orry se pokušao smiješiti, kao da je progovorio nekoliko uobičajenih rečenica sa susjedovom ženom.
Zapravo je šaptao: Moram s tobom govoriti nasamo, barem jedanput. Ponovno ga je pogledala. Čežnjivo, učinilo mu se.
Uzdahnula je i rekla: Ne, žao mi je. Sve je tako zamorno.
Lagano, gotovo mjesečarski, uputila se prema mužu. Orry je kiptio; poželio je jurnuti, zgrabiti Justina za grlo i stiskati ga sve dok ne prizna što se dogodilo Madelini. No, Madeline to sigurno nije željela.
Doimala se ravnodušno, zbunjeno, kao u nekoj čudnoj groznici.
Dok je jahao prema Mont Royalu, progonile su ga njene oči. U njima se skrivalo nešto čudno, poslušno, beznadežno. Bile su to oči pokorene životinje.

40


Očekujući da odjene uniformu sa žutim opšavima i mjedenom kulom, znakovima inženjeraca, Billy Hazard je imao vremena da se osvrne na četiri godine provedene u West Pointu. Nije se mogao požaliti.
Ashtonine prijetnje sedmorici kadeta nikad se nisu obistinile, a njihova šutnja o događaju omogućila je da Charles ništa ne sazna. Jedan od sedmorice natuknuo je da ih je Ashton samo plašila, što je Billy znao od samog početka. Nakon svega, neprijatna zgoda je zaboravljena, jer sve je vrijeme trebalo posvetiti vojnim vježbama i učenju.
Billyjev svijet bio je ograničen na događanja unutar vestpointske svakodnevice, i nije se previše zanimao onim što se događalo izvan toga kruga. Da nije bio toliko zauzet Akademijom i mislima o Brett, sigurno bi se bio zabrinuo nad događajima koji su potresali zemlju i svijet.
Na Krimu je bjesnio krvavi rat. Jedan od Georgeovih kolega iz West Pointa, George McClellan, otputovao je u Evropu kao službeni vojni promatrač. A u Americi je nasilje svakodnevno bivalo sve žešće. Glave su padale u Kansasu, a bogme i u Kongresu. Za vrijeme govora o Kansasu senator Sumner iz Massachusettsa pobrkao je politički govor i žučljiv, osobni obračun sa senatorom iz Južne Karoline Andrewom Butlerom. Dvadeset drugog svibnja kongresmen Preston Brooks iz Južne Karoline ušetao je u Senat podupirući se o debelu palicu sa zlatnom kuglom na vrhu, koja mu je poslužila i da uvjeri Sumnera kako je loše govorio.
Ubrzo zatim, Sumner je cvilio moleći za milost jer je cijela klupa bila poprskana njegovom krvlju.
Brooks ga je udarao sve dok štap nije puknuo. Začudo, drugi senatori ostali su na svojim mjestima i hladno promatrali cijeli prizor.
Nakon nekoliko tjedana Billy je primio Brettino pismo u kojem je pisalo da Brooksa slave diljem Južne Karoline. Ashton i njezin muž priredili su prijem u čast Brooksa i poklonili mu novi štap sa ugraviranim riječima divljenja. Kongresmen je tih dana primio desetke sličnih štapova. Billy je čitao pismo dalje:
Kad su nas prošlog tjedna posjetili James i Ashton, Orry je primijetio kako se Sumner vjerojatno neće oporaviti godinu dana ili duže. James je samo podigao obrvu i rekao: Tako brzo? Baš šteta. Mrzim vremena koja su došla, Billy. Čini se da u ljudima potiču ono najgore.
Ni takve vijesti nisu obeshrabrile Billyja. Ostalo mu je samo nekoliko dana do odlaska iz Akademije, a studij mu je išao odlično, pogotovo zadnje, četvrte godine. Mahan je javno hvalio njegov uspjeh u vojnom i građevinskom inženjerstvu. Billy je znao razlikovati Finus mitis od Pinus strobus, napisao je zapažen rad o glinencu i vapnencu kao građevinskim materijalima, a u snu je znao izgovoriti omjere materijala za sastav građevinske žbuke. Na koncu, diplomirao je kao jedan od najuspješnijih kadeta u klasi iz 1856.
George, Constance, Maude, čak i Stanley i Isabela, doputovali su u West Point na promociju. George i Isabela razgovarali su samo službeno, a zabrana posjećivanja jedne obitelji drugoj još je uvijek bila na snazi. Billy je čuo Constance kako je rekla da je žalosno i dalje se inatiti, jer je život tako kratak, našto je George odgovorio da ga, baš zbog toga što je tako kratak, ne kani potratiti u druženju sa Isabelom.
Charles je čestitao Billyju na odličnom uspjehu i naslijedio njegove pokrivače i sitniju kadetsku opremu. Nikad se nije pokušavao mjeriti s Billyjem, jer učenje mu nije išlo od ruke: uporno je ostajao među “besmrtnicima” znajući da će ga odrediti u konjicu, što je, uostalom, i priželjkivao. Uvjeti za napredovanje u konjici, a i u ostalim rodovima, naglo su se poboljšali jer je Davis prije godinu dana uspio povećati broj jedinica. Ustanovljena su dva nova pješadijska i konjička puka. I pročelnik je premješten u jedan od njih. Robert Lee je dodijeljen novom konjičkom puku kojim je zapovijedao Albert Sidney Johnston, također bivši vestpointski student. Charles je očekivao da slijedeće godine i njega odrede u jednu od novih jedinica.
Billy je već znao gdje će početi odsluživati četiri oficirske godine. Poslije diplomskog odsustva, morao se javiti kao titularni mlađi poručnik u Fort Hamilton, vojnu postaju u njujorškoj luci gdje su inženjerci gradili obalne utvrde i proširivali pristanište.
Putujući sa obitelji kući, Billy se prvi put provezao novom Lehigh željezničkom prugom koja se protezala cijelom dolinom, sve do Lehigh Stationa. Na silasku s vlaka šef stanice čestitao je Georgeu na Billyjevom uspjehu.
− Hvala vam, rekao je George. Stvarno je pravi vojnik. Tako dobro izgleda da gotovo i sam poželim vratiti se u vojsku.
− Bilo bi divno kad bi krajem lipnja mogla doći i Brett, rekao je Billy.
− George se zagledao u vršak cigare.
− Razmišljate li vas dvoje o nečem ozbiljnom?
− Još ne, ali uskoro bismo mogli. Želio bih o tome porazgovarati s nekim.
− Možda bi stariji brat mogao poslužiti?
− Nadao sam se da ćeš to reći.
− Onda, večeras, odgovorio je George primijetivši Billyjev ozbiljan izraz lica.

Nakon večere, Billy se pošao presvući u građansko odijelo. George je izljubio djecu prije spavanja i požurio u radnu sobu gdje ga je čekalo pismo što je stiglo za njegova puta u West Point. Pismo je bilo poslano iz Eddyvillea u Kentuckyju.
Prije nekoliko mjeseci bio je čuo o tome čovjeku, Williamu Kellyju, koji je imao visoku peć i malu željezaru u Eddyvilleu kod Pittsburgha. Kelly je tvrdio kako je otkrio brz i dobar način da iz lijevanog željeza odstrani silicij, fosfor i ostale elemente i da smanji količinu ugljika. Kelly je svoj način nazvao pneumatskim procesom i tvrdio je da tako proizvodi vrlo dobar, mek čelik.
Pritisnut zajmodavcima i ismijavan od suparnika koji njegov proces nazvaše “kuhanjem zraka”, Kelly je nastavio usavršavati srž procesa, takozvani konverter, na nekom skrovitom mjestu u šumama Kentuckyja. George mu je pisao i predložio da doputuje u Eddyville i ispita napravu. Također je predložio da, ako mu se svidi ono što bude vidio, novčano potpomogne Kellyjevo istraživanje i da se djelomično uortače.
Razočarano se namrštio pročitavši odgovor. Da, Kelly bi s novcem mogao skinuti s vrata zajmodavce, no nije želio pokazati konverter nikome, sve dok ga ne usavrši i prijavi kao zaštićeni izum. Čovjek je bio sumnjičav s razlogom. Mnogi su ljudi obećavali brda i doline ne bi li saznali pojedinosti koje su pospješivale proizvodnju željeza, a zatim bi, kako izum nije bio zaštićen, poboljšanje jednostavno ukrali. Pa ipak, Kellyjev je odgovor razočarao Georgea i nije prestajao o tome misliti dok je šetkao verandom očekujući Billyja.
Sjeo je u stolac za ljuljanje. Uz rječnu obalu promicao je teretni vlak pufkajući crne oblake dima koji su se, obasjani suncem na zalazu, pretvarali u ružičaste oblačke i nestajali na nebu. Kako su začudne bile promjene u ovih trideset jednu godinu. Odrastao je uz brodiće na kanalu i doživio njihov nestanak.
Vlakovi i pruge koji su ih zamijenili bili su simboli novog doba.
I u političkim raspravama u Washingtonu željeznica je igrala značajnu ulogu. Robovlasništvo, zadnji događaji oko Kansasa i Nebraske, neraskidivo su bili vezani uz donošenje odluke kojim će putem biti položena transkontinentalna pruga. Ministar Davis se zalagao za Južnu trasu koja bi prolazila robovlasničkim državama. Senator Douglas je zagovarao Sjevernu trasu s velikim križanjem u Chicagu. Nije bila tajna zbog čega je Douglas želio da pruga ide baš tim pravcem na Zapad. Njegovi su ga protivnici javno optuživali da je namjerno poticao donošenje Kansas-Nebraska zakona ne bi li njime potaknuo življe naseljavanje tih krajeva i tako opravdao gradnju željeznice tom trasom gdje je, inače, imao velike posjede.
Uz svaki motiv rojile su se stotine nečistih primisli, pomislio je George gledajući zalazak sunca. U cijeloj zemlji nije više bilo čovjeka sposobnog da se nosi sa svim problemima i strastima koji su bujali.
Nije više bilo državnika, postojali su samo političari.
Možda je razmišljao tako zato što je stario? Sa trideset jednom godinom bio je proživio tri četvrtine prosječnog životnog vijeka. Ta ga je spoznaja tištila, jer mu se činilo da sva ljudska nadanja, snovi, njegovo vrijeme na zemlji, nestaju jednako brzo kao i dim iz lokomotive što je odmicala dolinom.
Čuo je Billyja kako silazi stepenicama i odagnao te misli. Mlađi je brat dolazio k njemu po savjet, mudrost, ne sumnjajući da i stariji ljudi mogu biti nesigurni baš kao i on. Čak i nesigurniji. George se potrudio da to ne pokaže. Zaljuljao se u stolcu i pričekao Billyja odmjereno pućkajući cigaru.
− Hoćemo li se prošetati uz brijeg? upitao je George.
Billy je kimnuo glavom. Pošli su s verande i odšetali iza kuće, prošli mimo staja i drvarnice i uputili se prema bregovima zastrtim planinskim lovorom. Uz padinu, na lovoru što se širio prema vrhu, bijelili su se cvjetovi i njihali na večernjem povjetarcu.
George se uputio prema vrhu koji je nadvisivao najvišu točku Belvederea. Puteljak je bio zarastao, ali George ga je znao napamet i grabio je uzbrdo dok mu se rascvjetali lovor petljao oko nogu. Uspuhao se penjući.
Na zaobljenom vrhuncu zastao je i zagledao se u busenje lovora. Podsjetili su ga na majčinu usporedbu sa žilavom obitelji i čvrstom ljubavi.
Ispod njih, pružao se pogled na gradić i željezaru. Billy se na tren divio krajoliku, a zatim je posegnuo u džep i pružio bratu fotografiju uokvirenu u jeftin, bijeli lim.
− Želio sam da to vidiš.
George je nakrivio fotografiju, hvatajući zadnje zrake sunca.
− Hej, pa to ste ti i Charles. Ne izgledate baš trijezno.
Billy se nasmijao i vratio fotografiju u džep.
− Slikali su nas neposredno poslije povratka od Bennyja, rekao je.
− Nisam znao da su fotografi već stigli i do West Pointa?
− Da, prije godinu dana napravljena je prva fotografija diplomske klase. Charles i ja željeli smo jednu na kojoj ćemo biti samo nas dvojica.
George se nasmijao i zatresao glavom.
− Cooper Main je u pravu. Živimo u vrijeme čuda. Billy se uozbilji.
− Kad bi se barem neko čudo dogodilo i u Južnoj Karolini. Čini mi se da Orry ne želi da se vjenčam sa Brett.
− O tome si želio razgovarati? Billy kimnu glavom, a George nastavi. Jesi li razgovarao ili pisao Orryju o svojim namjerama?
− Nisam, i neću još barem godinu dana. Sve dok ne budem siguran da mogu uzdržavati suprugu.
Kako li je razuman i promišljen, pomisli George. Bit će vrstan inženjerac. Billy je nastavio: Brett je, ipak, nešto već nagovijestila Orryju. Oboma nam se čini da nije oduševljen idejom. Kao da me ne cijeni.
− Gluposti. Ti i Brett različitog ste porijekla, iz različitih dijelova zemlje koji su svakim danom sve neprijateljskiji jedan prema drugome. Orryja brine vaša budućnost, a ne nešto drugo. Priznajem, i ja dijelim njegovu zabrinutost.
− Pa što da radim?
− Drži se savjeta kojeg je majka meni dala kad sam strahovao što će ljudi reći o vjenčanju s katolkinjom. Rekla mi je da vodim računa o vlastitim osjećajima, a ne o licemjerju drugih ljudi. Rekla je da ljubav mora nadvladati mržnju, mora ako ljudska vrsta želi opstati. Orry te ne mrzi, ali možda sumnja u tvoje sposobnosti. Kratko se osmjehnuo. Drž’te se čvrsto, poručniče. Ne popuštajte i na kraju Orry će pristati.
− A što ako to potraje?
− Neka. Želiš li Brett ili ne? George se sagne, ubere grančicu lovora i podigne je prema slabom svjetlu. Ti znaš koliko majka voli ovu biljku. Uvijek govori kako je jedna od rijetkih koja sve izdrži i sve nadživi. Pružio je Billyju zelenu grančicu s bijelim cvjetovima. Nauči nešto od nje. Neka tvoji osjećaji prema Brett nadjačaju sumnje drugih. Budi izdržljiviji od Orryja. Kad ti se učini da nada jenjava, pomisli na lovor koji raste ovdje i odolijeva buri i olujama. To je najbolji savjet koji ti mogu dati.
Billy je na tren gledao grančicu. Želio se osmjehnuti, no nije mogao. Glas mu je bio prigušen od uzbuđenja.
− Hvala ti. Poslušat ću tvoj savjet. Spremio je grančicu u džep.
I posljednja sunčeva rumen nestala je s neba. Svodom su se razasule tisuće zvijezda, a braća, osmjehujući se i prijateljski čavrljajući, počeše se spuštati puteljkom. Nestali su niz sutonom obavijenu padinu, a vjetar je njihao lovor šumoreći njegovim lišćem kao valovima mora.

41


Te su jeseni mnogi stari politički ortaci okrenuli leđa jedni drugima. Buck Buchanan konačno je uočio priliku da se natječe za predsjedničko mjesto kao kandidat Demokratske stranke. Cameron, iako još uvijek posvađan sa starim kolegom, osjetio je da bi ga ta kandidatura mogla uništiti ako pristupi republikancima, premda su toj stranci pristupali mnogi političari sa Sjevera i Zapada. Tako je u jesen 1856. sudjelovao u predizbornoj kampanji pod okriljem nečega što je okrstio Unionističkom strankom, osluškujući lijevo i desno želi li netko koaliciju s njim. Republikanci poput Davida Wilmota obećavali su da će podržati Camerona za mjesto u Senatu, pod uvjetom da se priključi njihovoj stranci. Stanley je odano radio za Gazdu Camerona, ne razumijevajući za što se taj čovjek zalaže, osim ako to nije bio Cameronov osobni probitak.
U Južnoj Karolini Huntoon je nastavio javno iznositi svoje stavove. Strahovao je od rastućeg utjecaja republikanaca, ali se istovremeno razočarao u Buchananu koji je navodno bio pobornik nemiješanja u unutrašnje stvari robovlasničkih država, dok je s druge strane podržavao Douglasovu doktrinu o novim teritorijama. Kako je Jug onda mogao preživjeti pod vođstvom bilo koje stranke?, pitao se Huntoon u svojim govorima. Nikako. Otcjepljenje je bio jedini odgovor. Huntoon je završavao gotovo svaki istup dramatično uzdižući ruku i kličući: Mač u ruke! On neka presudi u ovom nacionalnom sporu. Što prije ga isučemo da obranimo južnjačka prava, to bolje!
Poklič je uvijek izazivao burno odobravanje i često su ga navodili u južnokarolinskim novinama.
Mercury je prozvao Huntoona Mladom usijanom glavom, što je uzbudilo i oduševilo Ashton jer je u tome vidjela znak napretka muževljeve karijere. Svi su govorili da je čovjek postao slavan kad ga u javnosti okrste Starim ovim ili Mladim onim.
Na Sjeveru, Hazardovi su se suočili s rastućom konkurencijom britanske željezarske industrije.
George je krivio demokrate i njihovu politiku niskih carina, pa je pristupio republikancima. Na njegovu odluku nije utjecao čvršći stav te stranke prema robovlasništvu, iako je i to podržavao. Glasao je za republikanskog kandidata Fremonta, kojeg je Buchanan pobijedio za otprilike 500.000 glasova. Tako tijesna pobjeda bjelodano je svjedočila o snazi nove stranke u njenoj prvoj predsjedničkoj utrci.
Nekoliko dana poslije izbora, Cooper se pojavio na Mont Royalu sa smotuljkom pod rukom. Kad ga je razmotao, Orry je ugledao nacrt trgovačkog broda. Na ukrasnoj vrpci ispod nacrta bile su napisane dvije riječi Zvijezda Karoline.
− Koliko je velik taj brod?, upitao je Orry.
− Od pramca do krme dug je 165 metara. Samo je malo manji od broda koji moj prijatelj Brunei gradi za prijevoz ugljena i putnika za Ceylon. Ime mu je Levijatan i nedavno je počela gradnja na Temzi.
Putujem sa obitelji za dva tjedna jer ga želim vidjeti.
Orry se počeškao po bradi, zamišljen.
− Možda ti je potreban novi izlet u Britaniju, ali nisam siguran da je Mainovima potreban novi brod. Taknuo je rukom nacrt. Ne misliš valjda stvarno sagraditi ovo čudovište...?
− Naravno da mislim. Htio bih utemeljiti Mainovo brodogradilište u Charlestonu, posebno stoga što Zvijezdu Karoline namjeravam porinuti odavde, kao američki teretnjak.
Orry je natočio dvije čaše viskija i pružio jednu bratu.
− Zbog toga si zakupio svo ono zemljište na James Islandu?
− Točno, nasmijao se Cooper.
Orry otpije gutljaj viskija i prilično sarkastično reče: Drago mi je da vjeruješ kako ova obitelj zna i može napredovati dok drugima ide sve lošije.
Nezaposlenost raste. George piše kako strahuje od velike krize, a ti želiš graditi teretni brod.
− Najveći u Americi, kimnuo je Cooper. Bio je smiren i samouvjeren. Znao je kako izaći nakraj sa neistomišljenicima, pa i u vlastitoj obitelji.
− Vrlo brzo bi se ispatilo, nastavio je. Prevozio bi pamuk i sve što bude potrebno. Znam da predstoje teška vremena, no neće trajati vječno. Moramo gledati unaprijed. Zamisli na trenutak što bi značila domaća brodograđevna industrija. Kliperi zastarijevaju. Građeni su samo zbog brzine. Budi najbrži i ne vodi računa o nosivosti. Više nitko ne gradi klipere. Oni koji još plove sasvim su zastarjeli. Ne mogu prevesti svu onu robu koju bi naši farmeri i tvorničari željeli izvesti. Velim ti, Orry, kao pomorska zemlja u strašnom smo zaostatku. Američko brodovlje koje plovi oceanima, mislim samo na parne brodove, ne premašuje 90.000 tona. A britansko je šest puta veće. Očito ima prostora za nove američke brodove i Zvijezda Karoline baš bi dobro uplovila u taj prostor. Osim toga, brodogradilište bi bilo na korist Charlestonu i našoj državi. Potrebna nam je industrija neovisna o robovlasništvu.
Nasmijavši se, što je drugo mogao pred tolikim oduševljenjem, Orry je podigao ruku.
− U redu, uvjerio si me.
− Stvarno?
− Možda ne sasvim, jer nisam pitao koliko bi ta ljepotica progutala novca?
Bljesak u Cooperovim očima na tren ugasnu.
− Moći ću ti određenije reći kad se vratim iz Engleske. Zasad mogu samo predviđati, ili uspoređivati s cijenom Brunelova broda. Eastern Steam Navigation Company procjenjuje da će Levijatan stajati u dolarima... četiri milijuna. Orry je hvatao zrak, a Cooper je dodao: ...ili više.
− Pa, ti si sišao s uma, Cooper! I da sve stavimo pod hipoteku mogli bismo sakupiti, koliko?... jedva polovicu te svote.
− Razmišljao sam o Georgeu. Možda bi on uložio drugu polovicu.
− S proizvodnjom i prodajom željeza koji zapadaju u krizu? Pričaš koješta!
− George je mudar poslovni čovjek, poput tebe. Mislim da će uočiti dugoročnu priliku i odreći se kratkoročnih rizika.
Izazov je bio očit. Orry će ili pristati ili se svrstati u red nazadnjaka poput Stanleyja. Zapravo, Orry je osjetio da su ideje njegova brata vizionarske i ostvarljive, uzbudljive, i ne baš tako besmislene. Ipak, nije odmah pristao.
− Nedostaju brojke. Realne procjene nosivosti, cijena, mogućnost zarade. Dok to ne vidim, neću ni porazgovarati s bankarima.
Cooperu je i to bilo dovoljno Blistajući, rekao je: Sve ćeš imati dva tjedna nakon što se vratim. Možda i prije. Nekoć su u Charlestonu gradili male brodove. Ponovno rođenje brodogradnje moglo bi spasiti ovaj dio države.
− Ili upropastiti Mainove, rekao je Orry, ali uz osmijeh.

Cooper se sa obitelji iskrcao u Bristolu, a zatim nastavio put Velikom zapadnom prugom koju je izgradio I. K. Brunei. Vlak je pošao s perona natkrivenog golemim krovom kojeg su držale grede što su stršale iz zidova. Nadstrešnica stanice Temple Meads konstruirana je prema Brunelovim planovima.
Vozeći se 200 kilometara prugom normalna kolosijeka, prelazeći preko lukova ciglom sagrađenog Brunelova mosta Maidenhead, kojeg su svi držali graditeljskim remek-djelom, Cooperova je obitelj stigla do nove stanice Paddington, koju je službeno prije dvije godine pustio u promet kraljičin muž; Brunei je projektirao svaki djelić stanice, kao i obližnji hotel Paddington. Budući da je Brunei bio u hotelskoj upravi, Cooper je odlučio tu i odsjesti. Otkrio je da ga čeka udoban apartman, iako je rezervirao jedan mnogo skromniji. Za njega, cijena je bila ista.
Isambard Kingdom Brunei, pedesetogodišnjak, bio je čovjek maštovit, nemirna duha, uvijek s cilindrom na glavi i cigarom u uglu usta. Nisu svi držali njegove ideje dobrima. Odluka da Zapadna pruga bude širokotračna doživjela je mnoge kritike; vlakovi sa ostalih pruga nisu mogli voziti i ovom. No, po vizionarstvu, nitko mu nije bio ravan. Cooper se ponovno uvjerio u to kad ga je niski inženjer odveo do brodogradilišta kojim je upravljao njegov ortak Scott Russell.
Zbog Levijatana, Millwall je postao prvorazredna turistička atrakcija. Sav prostor oko navoza, močvarna polja Isle of Dogs, ispunili su šatori u kojima se prodavala kava, suveniri i tisuće drugih sitnica: mali modeli gotovog broda, litografije, popularna izdanja za djecu. Doduše, nakon kišovitog tjedna posao im baš nije cvao.
Šesnaest metara visoko Levijatanovo dvostruko korito stršalo je u kišovito nebo. Unutrašnje i vanjsko korito bili su razmaknuti gotovo metar, ali čvrsto spojeni pregradama. Brod je trebao imati šest jarbola, pet dimnjaka i dva stroja, jedan za kotač s lopaticama, a drugi za golemi vijak. Navoz je bio tako položen da bi brod mogao postrance kliznuti u Temzu, jer je zbog dužine uobičajeno porinuće bilo nemoguće.
− Nadam se da će za godinu dana zaploviti, uspijem li dovršiti neke ideje za navoz i održati zanimanje za suradnju kod gospodina Russella. Postalo je, naime, očito da su predračuni za korito broda i strojeve bili proizvoljni i netočni.
Brunei je žvakao neupaljenu cigaru. Usprkos uočljivom nezadovoljstvu ortakom, ponosno se zagledao u dugačku kobilicu. Cigarom umjesto kažiprsta upro je u dio vanjskog korita broda koji je već bio obložen dva i pol centimetra debelim željeznim pločama.
− Do kraja posla ova će ljepotica biti obložena sa 30.000 takvih ploča i tri milijuna zakovica. Kad se najžešće radi, dvije stotine skupina radnika ukucava zakovice.
Cooper je podigao krzneni šešir ne bi li bolje vidio to željezno čudovište. U lice mu je prskala kiša.
− Želio bih sagraditi sličan brod, samo manji, u Charlestonu. Već davno sam pokušao nacrtati projekt broda kopirajući Britaniju.
− Vidio sam nacrte. Bili su dobri. Ali ovo što govorite pomalo je smiješno, Cooper. Uvijek sam mislio o vama kao o inteligentnom momku koji zna cijeniti bogatstvo koje ima. Valjda ne želite staviti na kocku vaša prijateljstva, obitelj, zdravlje i sav novac radi jedne ovakve avanture.
− Svjestan sam da je rizik golem, no osjećam da moram pokušati. Ne želim graditi brod zbog sebičnih razloga. Mislim da bi mogao pomoći Jugu baš u vrijeme kad Jugu takva pomoć bude najpotrebnija.
− Da, svjestan sam sve veće trgovačke i političke izolacije Juga, rekao je Brunei kimnuvši glavom. Proturobovlasnička društva prilično su jaka i ovdje, znate. Ali, ako zaista ozbiljno želite graditi brod, pokazat ću vam svoje nacrte, proračune, dati vam sve podatke koje mogu. Ne moram vam reći da mnogi sumnjaju u moj projekt. Ovaj će brod biti prvi u povijesti sagrađen bez rebara. Gotovo me svi uvjeravaju kako će se svinuti u sredini ili prelomiti na dva dijela...
− Vjerujem vama, a ne vašim kritičarima.
Inženjer se nasmijao. Vratilo mu se dobro raspoloženje dok je objašnjavao kako će izgledati četvorocilindrični stroj za pokretanje brodskog vijka koji je bio naručio u tvrtki Jamesa Watta.
− A uz njega, bit će ugrađena osovina za pokretanje kotača s lopaticama, teška četrdeset tona, najveći pojedinačni komad željeza kojeg je ikada izlio čovjek...
Govorio je s beskrajnim oduševljenjem dok su šetali po kisici. Platno napuštenih šatora sa suvenirima lepršalo je na vjetru. Radnici u brodogradilištu, spazivši Brunela, klicali su mu sa skela, ali on to nije primjećivao; bio je zanesen tumačenjem. Govorio je tako brzo da je Cooper jedva stizao zapisivati podatke koji su ga zanimali.

Cooper je poveo obitelj do malog crkvenog groblja u Beaconsfieldu. Djeca nisu shvatila zašto otac stoji šutke, pognute glave nad grobom čovjeka po imenu Burke. No, i četvorogodišnja Marie-Louise osjetila je da ovo mjesto njenom ocu znači nešto posebno.
Djecu je mnogo više zanimao tunel ispod Temze, životno djelo Brunelova oca, koje je nakon devetnaestogodišnjeg rada i očeve smrti dovršio njegov sin. Obitelj je ušla u pješački tunel kod Wappinga. Unutra je bilo prohladno i vjetrovito, a Judith je zastala, osupnuta gomilom skitnica i beskućnika koji su sjedili ili spavali uza zidove tunela. No, Cooper, s MarieLouise u naručju i Judahom kojeg je držao za ruku, vidio je samo veličajnost cijeloga projekta i pothvata. Oči su mu blistale.
− Ako slobodni ljudi mogu ovo izvesti, zašto onda držati robove?
Od prošaptane rečenice Judith prođoše srsi. Cooper je izgledao kao da je ugledao lice Boga. Obgrlila ga je oko ramena i stisnula, voleći ga više no ikad.
Slijedećeg su se dana Cooper i Brunei trebali sastati i porazgovarati o cijeni Levijatana, ali je Cooper odgodio sastanak i pošao u novu potragu, potragu za nečim što bi moglo pomoći Georgeu Hazardu.
Potragu su potakle četiri riječi naslova u novinama starim nekoliko tjedana. Slučajno je nabasao na te novine, pokupivši ih s klupe na željezničkoj stanici, želeći u njih zamotati ogriske jabuka što su ih djeca bila pojela. Htio je sve baciti u koš za otpatke, kad mu je naslov privukao pažnju.
BESSEMER TRAŽI AMERIČKI PATENT
Zanimajući se za izume i izumitelje, Cooper je odmah prepoznao ime. Henry Bessemer bio je čuveni izumitelj, poznat po usavršavanju oružja sa glatkom cijevi, naročito za krimskog rata, novčano pomagan od strane francuskog cara, Napoleona III.
Što li je pokušao patentirati u Americi? Dva stupca u novinama sadržavala su odgovor.
− Za ime svijeta, tko bi rekao!, uzviknuo je Cooper.
Judith ga je upitala: Nešto nije u redu?
− Naprotiv. Pogledaj. Momak po imenu Bessemer tvrdi da je otkrio način na koji brzo i uspješno pretvara lijevano željezo u čelik. Želi to patentirati u Americi. Zanima me zna li George za to. Moram to istražiti umjesto njega.
I tako je učinio. Većina istraživanja svodila se na prelistavanje starih novina. Bio je napisao i nekoliko pisama Bessemeru, moleći ga za razgovor, ali izumitelj ni na jedno nije odgovorio.
− Ne čudim se, rekao mu je nakon nekoliko dana Brunei. Bessemer tvrdi kako je bio prisiljen odati tajnu prerano.
− Kako prisiljen?
− Govorio je o tome, samo načelno, na sastanku Udruženja za unapređenje znanosti. Times je u cijelosti tiskao njegov govor.
− Kad je to bilo?
− Koliko se sjećam, negdje u rujnu.
− Nisam istraživao toliko u prošlost.
Cooper je ponovno pisao izumitelju, a i Brunei. Konačno, Bessemer je odgovorio pozitivno, dodajući da će primiti Coopera samo na desetak minuta.
Brunelove genijalne ideje bile su tako općenite i široke da ih nije bilo moguće patentirati, pa ih je stoga rado prenosio drugima. Bessemerovi izumi bili su drugačiji, sasvim konkretni, pa ih je morao zaštititi ako nije želio da ih netko ukrade. Cooperu se Bessemer učinio sumnjičavim, opreznim čovjekom.
− Sve je izašlo u javnost prerano. Navuklo mi je na vrat čopor divljih vukova. Progone me i napadaju se međusobno želeći se dočepati mog otkrića. Naravno, proizvođači čelika iz Sheffielda ismijavaju me. A što drugo i mogu? Ovoga trena, njima je potrebno dvadeset četiri sata da izliju male količine čelika.
Ako ja za pola sata uspijem izliti pet tona, uništit ću ih.
− Možete li mi reći nešto podrobnije o samom postupku, gospodine Bessemer?
− Ne. Ono što sam već rekao javno, ponovio sam i vama. Doviđenja, gospodine Main.

Cooper je znao jedan od razloga Bessemerovoj neljubaznosti. Novi postupak nije bio usavršen.
Listajući stare novine, Cooper je pronašao članak u Timesu i saznao nešto više o svemu. Prepisao je sve što bi moglo zanimati njegova prijatelja u Lehigh Stationu.
Bessemer se približio otkriću za vrijeme rada s Miniem, francuskim stručnjakom za oružje koji je bio u službi Napoleona III. Budući da je bio znatiželjan, privukla su ga i istraživanja novih materijala koji bi mogli zamijeniti loše lijevano željezo od kojeg su izrađivane topovske cijevi. Rezultat Bessemerova istraživanja bio je novi postupak za dobivanje većih količina kvalitetnog čelika, zapravo novi jajoliki konverter, zatim hidraulični stroj kojim se moglo upravljati konverterom sa sigurnog odstojanja i, naposljetku, kako ga je nazvao, “upuhujući stroj” kojim je rastaljenom sirovom željezu dodavao jak mlaz zraka bogatog kisikom.
Teoretski, novina postupka bila je savršeno jednostavna. No, tako je bilo i s većinom revolucionarnih izuma. Mjesec dana nakon otkrića, Bessemerov su postupak razne tvrtke otkupile po cijeni od nekoliko tisuća funti. Nakon još mjesec dana, štampa ga je nazvala šarlatanom. “Bio je to bljesak meteora na metalurškom nebu koji je završio u potpunom mraku.” U vrijeme kad je Cooper stigao u Englesku, javnost se sasvim prestala zanimati za Bessemerov postupak. Pa ipak, Bessemer je i dalje vjerovao u njegovu uspješnost i pokušavao ga patentirati u Americi. No, engleski su mu željezari radili o glavi. Svi koji su platili za novi postupak ubrzo su bili izjavili da je sve čisti promašaj i prijevara. Čelik je bio loš. Opsjednut željom da otkrije uzrok, Bessemer se posvetio neprestanim laboratorijskim istraživanjima. Činilo se da uzrok neuspjehu leži u engleskoj rudači bogatoj fosforom. Nažalost, istražujući postupak, izumitelj je koristio švedsku rudaču u kojoj gotovo nije bilo fosfora.
Bruner je rekao Cooperu da ni to otkriće ne rješava sve Bessemerove probleme. Kružile su glasine o nekom nepoznatom proizvođaču čelika iz Walesa koji je tvrdio da je otkrio pravi postupak i kanio ga patentirati. Nije čudo što se Bessemer osjećao ugroženim i bijesnim. U samo tri mjeseca bio se vinuo do vrhunca uspjeha i tresnuo o zemlju razočaran neuspjehom.
Ipak, Cooper je vjerovao kako je Bessemer na tragu velikom otkriću. Pogotovo što su šefildski čeličari i dalje javno napadali njegov postupak i njega kao čovjeka. Oduvijek je bilo tako: ideja s toliko žestokih protivnika obično je imala nešto u sebi.
Nastavio je skupljati isječke iz novina i uskoro je pred njim bio debeli snop spisa i vlastitih opaski.
Kanio je sve to predati Georgeu čim se bude vratio u Ameriku.
− Na kraju svega, rekao je Judith dok su kretali za Southampton odakle su trebali putovati kući, ako želim predložiti Georgeu da se uortačimo, i zatražiti od njega nekoliko milijuna za brod, nije loše da mu učinim i malu uslugu.

TREĆI DEO

_____________________________

“SPONE KOJE NAS VEZUJU LOME SE JEDNA ZA DRUGOM”

42


− Kako je ime tom tajnovitom čovjeku koji će preteći Bessemera?, upitao je Stanley Hazard.
Pitanje ne samo da je zvučalo sumnjičavo, već i podsmješljivo. Cooper je prezirao Stanleyjevu uskogrudnost gotovo jednako kao i njegovo umišljeno lice koje je svakog dana sve više ličilo na veliku zdjelu. Sjetivši se zbog čega je zapravo došao, Cooper potisnu bijes.
− Ne znam, Stanley. Željezara mu je u Walesu, ali osim toga, nitko ne zna ništa podrobnije. Gurnuo je preko stola debeli snop spisa. Sve što sam uspio saznati nalazi se ovdje.
Naglo je zakašljao. Uzbuđen zbog Cooperovih vijesti, George je pušio više nego inače. Kako Cooper nije prestajao kašljucati, George zamahnu rukom i rastjera oblake dima od cigare koju je neprestano držao među zubima.
− Oprosti, Cooper. Odšetao je do prozora i otvorio ga. U hotelsku sobu ušao je hladan, noćni zrak.
Stigavši u New York, Cooper je smjestio Judith i djecu na parobrod i poslao ih u Charleston, a zatim se uputio ravno u Lehigh Station. Stigao je oko ponoći i odsjeo u Station Houseu, hotelu smještenom nedaleko od željezničke stanice. Izgrađen je nedugo po otvaranju nove pruge i doimao se suvremenim u svakom pogledu.
U svakoj se sobi nalazila odijeljena kupaonica s kadom, a hotel je bio obasjan plinskom rasvjetom.
Nakon obilnog doručka, Cooper je poslao poruku Georgeu, javivši mu da je stigao i pozivajući ga da zajedno sa bratom dođe u hotel na večeru. Cooper nije želio pokazivati nacrte broda i Stanleyju, no činilo mu se da ga mora pozvati. George je odgovarao za sve troškove Hazardovih željezara, ali gradnja broda bila je prilično golema investicija, pa je Cooper pretpostavljao da se George mora dogovoriti o tome sa Stanleyjem. Bolje je da Stanleyja pokušaju pridobiti na svoju stranu nego da radi protiv njih.
George je prelistavao spise i Cooperove bilješke.
− Da znaš, ovo sve podsjeća na Kellyjev postupak. Cooper je nataknuo na viljušku zadnji komadić zečetine.
− Tko je Kelly?
George mu ispriča o željezaru iz Kentuckyja.
− No, ako je Bessemer već podnio zahtjev za američkim patentom, onda...
− Zar ti nisam rekao?, upao je Cooper. Dobio ga je prije nego što sam krenuo iz Londona.
− Ako je tako, onda Kelly nema sreće. U svakom slučaju, Georgeova se cigara ugasila i ponovo je kresnuo šibicu da je upali, odmah ću rezervirati kartu za put. Neka Constance skokne do Francuske i razgleda katedrale dok se ja budem bavio ovim.
Stanley je izustio: Mislim da si lud što riskiraš...
− Riskiram... što? Moje vrijeme? Novac za put? Zaboga, Stanley, zar ne možeš shvatiti? Ako želiš napredovati u poslu, rizik je neizbježan. Zamisli da Hazardovi dobiju američku licencu za Bessemerov postupak? Pomisli što bismo sve postigli našim prvenstvom na tržištu.
− Postigli... ili... izgubili, promrmljao je Stanley. Zar nije jasna činjenica da se tim novim postupkom dobija čelik loše kvalitete?
Neočekivano razbješnjen, George tresnu šakom o stol.
− A što se ti zbog toga uzbuđuješ, dovraga?! Put ću platiti svojim novcem.
Stanley se naslonio na stolac i nasmiješio.
− Da, bit ću mnogo sretniji ako tako učiniš. George stisnu usnice, duboko uzdahnu i obrati se Cooperu.
− Želio bih osobno upoznati Bessemera. Možda će biti manje sumnjičav prema nekom tko se bavi željezarstvom.
Cooper se blijedo osmjehnu.
− Ne vjerujem. Njemu se, praktički, smije cjelokupna britanska željezarska industrija.
− Oni su izgleda pametniji od nas, rekao je Stanley uz uzdah, ustajući od stola.
George je izvadio cigaru iz usta i, kroz oblak dima, zagledao se u brata.
− Stanley, znam da su prošle godine od kad si se zadnji put pristojno ponašao, no pokušaj se sjetiti kako je to izgledalo prije nego što si se počeo družiti s političarima. Cooper nam je učinio veliku uslugu, i pristojnost, ako ništa drugo, nalaže ti da ga saslušaš do kraja. Htio si da razgovaramo još o nečemu, zar ne, Cooper?
− Da reče Cooper. Obeshrabren, posegnu za kovčežićem. U ovakvoj atmosferi nepovjerenja i neprijateljstva nije želio razgovarati o Zvijezdi Karoline.
Pomaknuo je sa stola posuđe i srebrninu i odmotao nacrt broda, papir već prilično zgužvan i svinut na uglovima. Polako i iscrpno stao je objašnjavati osobitosti projekta. Govorio je o velikoj nosivosti broda i mogućnosti da prevozi razne vrste tereta. Konačno, iznio je i zamisao o gradnji tog broda u Charlestonu. Završio je izlaganje riječima: Naša obitelj želi uložiti kapital u taj projekt, ali nemamo dovoljno za tako obiman pothvat. Kad bi se Hazardovi s nama uortačili, imali bismo dovoljno da ga dovedemo do kraja i uvjeren sam da bi obje obitelji mogle izvući iz toga korist. Vrlo vjerojatno... veliku korist.
Stanleyjeve ispitivačke oči preletješe preko nacrta.
− Što o ovome kažu bankari?
− Nisam još išao bankarima. Najprije sam želio razgovarati s vama. Okrenuo se ka Georgeu. “Naravno, podosta je rizika...
Stanley se namrštio i nešto progunđao. George je čuo riječ blago rečeno i mrko ga pogledao. Stanley je sjeo, prekrižio ruke i napola sklopio oči.
George je rekao: Rizike si već objasnio. Sasvim precizno. No, zaista se slabo razumijem u brodarstvo da bih mogao donijeti odluku naprečac.
− Sve što znam, naučio sam sam, odgovorio je Cooper. Namjeravam u Charleston dovesti najbolje brodograditelje iz Nove Engleske.
Objašnjavao je i govorio još desetak minuta, no činilo se uzalud. Prekriženih ruku, Stanley je izjavio: Ja sam protiv. U cijeli projekt ne bih uložio ni novčića.
Cooperovo raspoloženje splasnu. George je gledao u nacrt i prstom lupao po uglu papira. Zatim je sjeo, ispravio ramena i rekao Cooperu: Koliko vam treba?
− Za početak? Otprilike dva milijuna.
Stenley prezirno otpuhnu i ustade. George ga pogleda.
− Za ime svijeta, zaveži. Žao mi je što sam te uopće pozvao. Uložit ću moj novac. Stavit ću imovinu, moju imovinu, pod hipoteku. Nitko neće dirati tvoj dragocjeni novac.
Stenley se zaprepastio.
− Odakle ti imetak vrijedan dva milijuna dolara?
− Nisam siguran da vrijedi baš toliko. Moram pitati bankare. No, imam mnogo novaca za koji ne znaš.
Zaradio sam ga dok si ti zarađivao povjerenje Gazde Camerona. Svaki svome. Ponovo je sjeo slegavši ramenima. Stanley, ponižen, zašuti. George pruži ruku Cooperu.
− Onda, da se rukujem sa ortakom. Ako ništa drugo, ispitat ćemo je li udruživanje moguće. Za tjedan dana ustanovit ću mogu li uopće skupiti toliko novaca.
− Ti si lakouman, prasnuo je Stanley. Oduvijek si bio takav, nagnuo se prema Cooperu. Koliko će vam samo godina biti potrebno da sagradite i porinete tako veliki brod? Pet? Deset?
− Tri. Godine 1860. mogao bi zaploviti.
− Krasno, otpuhnuo je Stanley. Tada će moći zaploviti pod zastavom vaše nove južnjačke države.
Države za kojom sve one izdajice s Juga toliko vape.
Posegnuo je za šeširom, kaputom i štapom. George je rekao: Njegov prijatelj Cameron očijuka s republikancima. Stanley iskušava stranačko govorništvo.
Stanley ih ošinu pogledom punim mržnje. Štapom je upro u nacrt.
− To je obična glupost. Sve će vas upropastiti. Zapamtite što sam rekao.
Gnjevno je izašao iz sobe. George uzdahnu.
− Nije ti ni zahvalio na večeri. Da mi nije brat, zavrnuo bih mu šijom.
Cooper se nasmiješio.
− Nije važno. Porinut ćemo brod i bez njega.

U toku naredna dva tjedna, George je uložio milijun devetsto tisuća dolara u gradnju Zvijezde Karoline. Mainovi su uspjeli skupiti otprilike isto toliko, i odmah je izdvojeno pedeset tisuća dolara za početak radova. To je značilo uposliti mjernike na zemljištu James Islanda, platiti ljude koji će iskrčiti i očistiti otok, i osigurati trogodišnju plaću za čovjeka kojeg je Cooper preoteo tvrtki Black Diamond. Ime mu je bilo Levitt van Roon; bio je jedan od najboljih brodograditelja u Americi i uskoro se, na Cooperov nagovor, preselio sa obitelji u Charleston. Cooper ga je zatim poslao u Englesku ne bi li posjetio brodogradilište Millwall i dogovorio se o pojedinostima s Brunerom.
Trebalo je pripremiti i dokumente o osnutku Carolina Marine Company, a uz njih i ugovor o dioničarstvu između Mainovih i Georgea Hazarda. Taj je posao obavio James Huntoon, koji je bio skup, ali i stručnjak u svom poslu. Uskoro, Cooper je predao Orryju ugovor sastavljen na dvadeset sedam stranica i zamolio brata da ga pošalje Georgeu.
Nakon nekoliko tjedanam Orry je rekao Cooperu: George je poderao ugovor.
− Oh, bože, zar je odustao od svega?
− Ne, nije. Ali misli da je ugovor nepotreban. Veli da ste se vas dvojica rukovali.
− I to mu je dovoljno da mi povjeri dva milijuna dolara?
Orry kimnu glavom. Cooperu je postalo sasvim jasno zbog čega Orry toliko poštuje i voli niskog, čvrstog momka iz Pennsylvanije.

U proljeće 1857. godine Billy je okončao kratki boravak u Fort Hamiltonu. Pomagao je starijim oficirima pri gradnji postolja za dvadeset tri topa, a usto je i sam nešto obavio.
Ništa osobito. Obnovio je dva poda i strop skladišta u Battery Mortonu, tvrđavi čiji su topovi čuvali Tjesnac. No, sve je proračune radio sam, projekte također, a sam je unajmio i nadzirao šestoricu radnika od kojih je svaki bio barem deset godina stariji od njega i isto toliko svadljiviji. Njegova inženjerska diploma nije im značila baš ništa i poštovanje je morao steći na nimalo akademski način.
Posvadivši se s predvodnikom buntovnih radnika, prihvatio je njegov izazov na šakanje i izmlatio ga za manje od dvije minute.
Billy je volio New York. Bio je Jenki i u tom se gradu osjećao kao kod kuće. No, srce mu je bilo na Jugu. Nadao se da će ga poslati negdje bliže Brett; recimo u Cockspur Island na rijeci Savannah ili, još bolje, na gradnju utvrda u čarlstonskoj luci. Nažalost, vojni činovnici poslaše ga na pola puta, stopama velikog učitelja.
Naime, prije nepunih dvadeset godina, čovjeka kojeg su mnogi smatrali najboljim oficirom američke vojske i budućim Scottovim nasljednikom, poslali su u St. Louis, samo s jednim pomoćnikom, ne bi li riješio problem plovnosti Mississippija. Rijeka je nanosila mulj na zapadnu obalu i lagano ugrožavala plovnost kod St. Louisa.
Robert Lee, inženjerac, pronašao je rješenje. Uzvodno i nizvodno od Bloody Islanda, dugačkog spruda pokrivenog topolama, podigao je velike nasipe. Tom poslu posvetio je dvije i pol godine života. Kad je završio sa gradnjom nasipa riječna se struja pojačala, odnijela nataloženi mulj i produbila riječno korito Mississippija, pa su parobrodi ponovno mogli ploviti i pristajati u St. Louisu.
Leejev rad donio mu je brojne pohvale i zahvalnost poslovnih ljudi St. Louisa, a junaštvo u meksičkom ratu gotovo ga pretvorilo u legendu. A sada, titularni poručnik Hazard, također samo s jednim pomoćnikom, određen je za vojnu službu u St. Louisu sa zadatkom da popravi nasipe. Zadatkom mnogo lakšim od onog Leejevog.
Billy je pisao Bretti kako mu se čini da su ga prognali na pustu i daleku granicu. No, imalo je to i jednu dobru stranu: svakoga mjeseca mogao je stavljati na stranu dio svoje plaće, zalihu za vjenčanje, kako su taj novac nazivali u brojnim pismima koja su slali jedno drugom. Brett je obećala da će ga posjetiti u St. Louisu, naravno, ako uspije nagovoriti Orryja da je povede.

Usprkos proširenju sa četiri nova puka, američka je vojska 1855. godine još uvijek bila malobrojna.
Tako i mladi oficiri nisu mogli birati gdje će početi vojnu karijeru, a očiti je primjer bio Charles.
Diplomirao je u klasi 1857. godine, kao jedan od najlošijih kadeta. Obukao je uniformu sa žutim privjescima, okačenim uz znak konjičkih jedinica, i otišao kući na odsustvo. Odredili su ga na dužnost u Drugi konjički, smješten u Teksasu. Drugi konjički bio je jedan od novih pukova. Južnjaci iz West Pointa u toj su jedinici bili tako brojni da je puk prozvan Jeff Davisov osobni puk. Naziv i nije bio baš laskav.
Kad je Ashton čula kamo je Charles određen, rekla je nešto slično Billyjevoj opasci.
Bože, pa to je na kraju svijeta. Tamo nema ničeg osim prašine, crnčuga i crvenih divljaka.
− Glupost, Ashton. Tamo su i Teksašani, Španjolci i najbolji konjički puk američke vojske. Zapovjednik mu je Bob Lee, budući da je Albert Johnston raspoređen na novu dužnost. Lee je pisao prijateljima u Akademiji da je Teksas prelijep. Obrađuje mali vrt, a mezimac mu je kućna zvečarka. Mislim da ću i ja imati nešto slično.
− Oduvijek sam tvrdila da si lud, rekla je Ashton zgrozivši se.

43


Charles je parobrodom stigao iz New Orleansa u Indianolu na obali Teksaškog zaljeva. Zatim je putovao kočijom do San Antonia, gdje je bilo sjedište puka i teksaškog ministarstva, kojim je rukovodio Lee.
Teksas je bio nešto sasvim novo za Charlesa. Neuobičajen krajolik bez visova i planina nalik onima u Hudsonu, i sasvim različit od šumovitog i vlažnog pejsaža njegova rodnog kraja. Teksas je bio ravan ili blago valovit, sav izložen žarkom suncu i jakim vjetrovima, vrućim ljetima i hladnim zimama. Nešto ga je neobično privuklo tom prostranstvu i slobodi. Osjetio je da čovjek može živjeti ovdje sasvim drugačije, punije, nesputan beznačajnim pravilima i normama koje su vladale u drugim, gušće naseljenim dijelovima zemlje.
Charles je bio sretan što je otišao sa Istoka i ostavio za sobom sve ono sektaško neprijateljstvo. U ožujku je vrhovni sud odbacio tužbu Dreda Scotta, roba koji je sudski tražio slobodu, tvrdeći kako je dolaskom u slobodno područje automatski postao slobodan čovjek. Charles nije baš sasvim shvatio cijeli slučaj, na presuda suca Taneyja glasila je ovako: Scott nema pravo na tužbu, budući da je rob, a robovi nisu građani; po Ustavu, nisu pravne osobe. Prema tome, ne mogu tražiti pravdu putem američkih sudova. Presuda je izazvala buru na obje strane, a u West Pointu je zbog toga izbilo nekoliko žestokih okršaja.
Charles nije bio siguran da se dolaskom u Teksas sasvim riješio sličnih sukoba, no nadao se da će ih biti mnogo manje nego u Akademiji. Bez obzira bio Teksas granica ili ne, još je uvijek pripadao robovlasničkom Jugu.

San Antonio je ležao na obali istoimene rijeke. Grad je bio neobična, ali lijepa mješavina triju kultura, što je Charles po arhitekturi uočio već na dolasku. Dok je kočija tandrkala kroz predgrađe, vidio je čiste i lijepe kućice od bijelog vapnenca i na svakoj bojom ispisano prezime vlasnika. Imena su većinom bila njemačka. Provozavši se uskom Poslovnom ulicom, spazio je mnogobrojne prodavaonice s natpisima na njemačkom i engleskom jeziku. Američki naseljenici živjeli su u susjedstvu, u kućama na nekoliko katova sagrađenim od opeke, ograđenim drvenim plotovima.
Naravno, vidio je i četvrtaste kuće ravna krova, građene od nepečene opeke. Sve u svemu, gradić mu se svidio, baš kao i cijeli Teksas. Ljudi su izgledali druželjubivo i ponašali su se kao da ih život tetoši, kao da imaju mnogo razloga za vjeru u bolju budućnost. Vidio je mnogo dobro naoružanih ljudi, a posebno su ga se dojmile tamnopute Španjolke.
Prije nego što se prijavio Leeju, potrudio se da očetka svijetloplave hlače i tamnoplavi uski sako. Ulaštio je mjedeni znak orla i popravio dva perca crnog noja na svom hardee šeširu, konjičkoj verziji sivog puštenog šešira široka oboda uvedenog u vojsku 1855. godine. Lijevi obod šešira bio je svinut prema gore i pričvršćen pandžama mjedenog orla.
Nakon što je uručio dokumente Leejevom ađutantu, veselom Poljaku poručniku Radziminskom, primio ga je zapovjednik. Lee mu je naredio “voljno” i ponudio ga da sjedne. Rujansko sunce obasjavalo je bijelo oličenu sobu, a kroz otvorene prozore ulazio je suh, svjež zrak.
Lee je bio služben, ali i srdačan.
− Drago mi je da vas ponovno vidim, poručniče. Izgledate dobro. Akademija je uspjela izaći na kraj s vama, vidim.
− Da, gospodine. Nije bilo loše, iako, moram priznati, nisam bio naročit kadet u učionici.
− Ovdje su druge osobine isto tako važne kao i školsko znanje. Recimo, sposobnost da se dobro jaše i izdrži težak život. Sposobnost da vodite ljude različitog porijekla i naravi. Okrenuo se prema velikoj zemljopisnoj karti Teksasa koja je visjela iza njega. Sve vojne postaje bile su obilježene pribadačama s malim zastavicama. Tamo kamo vas šalju jedinice su sastavljene uglavnom od ljudi iz Alabame i Ohia. Naravno, u cijelom je puku podosta useljenika koji su stigli tek nedavno. Kad već govorimo o tome... Lee se okrenuo prema Charlesu ne rekavši mu u koju je postaju određen, moj je nećak također u Drugom konjičkom.
− Da gospodine, znam.
− Vi i Fitz bili ste prijatelji...
− Dobri prijatelji. Veselim se što ću ga ponovno vidjeti.
Lee kimnu glavom i zamisli se na tren.
− Možda je dobro da znate, general Twiggs će uskoro doći ovamo i preuzeti zapovjedništvo nad Ministarstvom. Major George Thomas će preuzeti puk i preseliti njegovo zapovjedništvo nazad u Fort Mason. Ja se vraćam u Virginiju.
Charles je pokušao sakriti razočaranje.
− Preuzimate novu dužnost, gospodine? Lee zatrese glavom.
− Umro je otac moje žene. Uzimam dopust zbog obiteljskih problema.
− Moje saučešće, gospodine. Žao mi je što odlazite.
− Hvala, poručniče. Mislim se vratiti čim to bude moguće. U međuvremenu, vidjet ćete, major Thomas je vrlo sposoban zapovjednik. Diplomirao je u klasi iz 1840. godine.
Rekao je to kako bi naglasio povjerenje u Thomasa. Charles je bivao sve svjesniji razlike između oficira koji su završili Akademiju i onih koji to nisu. Lee se opustio i postao razgovorljiviji.
− Naše se dužnosti ovdje sastoje od samo nekoliko zadataka, no svaki je vrlo važan. Pratimo poštanske kočije i karavane doseljenika, izviđamo i, naravno, smirujemo pobunjena indijanska plemena. Ne tako često kako to zamišljaju pisci sa Istoka, ali i to se događa. Mislim da će vam služba ovdje biti zanimljiva.
− Uvjeren sam da će biti tako, pukovniče. Teksas mi se već svidio. Ispunjava me osjećajem slobode.
− Vidjet ćemo hoće li vam se svidjeti i poslije života na sjeveru, odgovorio je Lee uz osmijeh. No, potpuno vas shvaćam. Prošle sam godine pročitao knjigu koju je napisao izvjesni Thoreau. Zapamtio sam jednu rečenicu: “Na svijetu su stvarno sretna samo ona bića koja uživaju u beskrajnom obzoru”. To se sigurno odnosi i na život na granici. A ujedno i objašnjava zašto je toliko svađe i razdora u našoj zemlji. Ah, nisam vam rekao u koju ste postaju određeni, zar ne?
Ponovno se okrenuo karti na zidu i pokazao jednu zastavicu zabodenu sasvim sjeverno od San Antonia, gotovo četiri stotine kilometara daleko.
− Postaja Cooper kod Clear Forka, rukavca rijeke Brazos, tri kilometra uzvodno od rezervata Penateka Komanča. Zapovjednik vaše jedinice također je oficir iz West Pointa, nedavno premješten tamo iz Washingtona. Ime mu je kapetan Bent.

Charles je zadužio opremu i dobrog konja, šarca, za put do postaje Cooper. Rekoše mu da će jahati na sjever s blagajnikom koji je nosio vojničke plaće i njegovom pratnjom. Noć prije puta prošetao je San Antonijem tražeći mjesto gdje bi mogao večerati i naišao na pukovnika Leeja i majora Georgea Thomasa. Lee ga je pitao kamo se uputio, i kad mu je odgovorio, pukovnik mu predloži da krene s njima jer su i oni pošli na večeru u hotel Plažu. Charles im je zahvalio na pozivu i krenuo zajedno s njima.
Zbog toplog i vlažnog vremena, navečer su se pojavili rojevi muha i komaraca. U hotelskoj blagovaonici uz svaki stol stajahu crnčići s velikim lepezama. Kao kod kuće, pomisli Charles, ne bez grižnje savjesti. Iako se osjećao pravim južnjakom, četiri godine provedene u West Pointu uzdrmale su mnoge njegove stavove. Počeo je shvaćati da je južnjačko gospodarstvo, izgrađeno na trulim temeljima, osuđeno na lagano odumiranje; naravno, ako prije toga ne bude silom srušeno.
Lee i Thomas čavrljali su o mnogim temama: o indijanskom problemu, o novoj pješadijskoj taktici majora Billa Hardeeja koja je potiskivala taktiku generala Scotta, o konjičkoj trci u kojoj je pobijedio još jedan Južnokarolinjanin u puku, kapetan Nathan Evans iz Mariona. On je bio zapovjednik čete H i još uvijek se služio svojim vestpointskim nadimkom Krakati.
Razgovarali su i o vremenu.
− Teksaško je vrijeme prava Sodoma i Gomora za vojsku, rekao je Lee. Pričekajte, poručniče, dok ne krenete u patrolu po ovakvoj vrućini, na dvadeset ili trideset dana jahanja po preriji.
− Pokušavajući da na prostom od nekoliko tisuća četvornih kilometara pronađete desetak Komanča kradljivaca, dodao je Thomas. Službeniji i šutljiviji od Leeja, star otprilike četrdeset godina, major se doimao čovjekom čvrste volje. Poput Leeja, i major je bio iz Virginije.
− Ako se o Komančima brinu u rezervatu, zašto onda kradu?, upitao je Charles.
Lee zaobilazno odgovori.
− Pokušali smo južne Komanče privoljeti zemljoradnji, no čini mi se da je to nemoguće. Osim toga, ni vrijeme nam nije bilo naklonjeno. Stalno vlada suša. Tako su im usjevi propali i ništa nisu zaradili. A kao i svi ljudi, i oni žele mnoge stvari... duhan, noževe, sitnice. Baš to im nude neki bezobzirni trgovci: Choctawi iz indijanskog područja i komančerosi iz Novog Meksika. Zbunjen, Charles upita: Ali, ako Komanči nemaju usjeva ni novca, čime onda trguju?
− Konjima.
− Ukradenim konjima, dopuni Thomas. Prethodnik pukovnika Leeja provodio je, po njegovim riječima, oštro neprijateljstvo prema Indijancima. Kreni u patrolu, pronađi i kazni, to je bila njegova strategija. U zadnje vrijeme Washington pokušava voditi miroljubiviju politiku. Naređeno nam je da mirujemo dok se ne dogodi veći ispad, dok Komanči ne napadnu nekog bijelog doseljenika koji drži u koralu više konja. Tada mi stupamo u akciju, moleći boga da stignemo na vrijeme i spriječimo ubojstvo doseljenika.
Lee se zamišljeno zagledao u tanjur.
− Nisu za sve krivi isključivo Komanči. Oteli smo im zemlju i dali je doseljenicima. Nakon toga, istrijebili smo im divljač o kojoj su ovisili. I sad, kad nemaju ništa i zbog toga kradu, jasno je da smo i mi odgovorni.
− Nemoj to reći pred guvernerom Houstonom, rekao je Thomas ozbiljno.
No, Charlesa su zanimala samo uzbuđenja. Potjera na konjima, juriš sa isukanom sabljom. Kreni u patrolu, pronađi, kazni. Bilo mu je drago što je u Drugom konjičkom, a ne u nekom dosadnom puku smještenom u sigurni kraj Amerike.

Triput godišnje vojni je blagajnik kretao iz New Orleansa, a šest puta godišnje obilazio je teksaške vojne postaje raznoseći plaće u okovanom kovčegu. Putovao je kolima koja su vukle mazge u pratnji šestorice konjanika koje je predvodio narednik.
Konjanici su bih draguni u narančastim uniformama.
Jašući s njima, Charles je osjetio prešutan prezir veterana prema žutokljuncu. Odjeća i oprema draguna bile su iznošene i prašnjave, a njegova sasvim nova.
Draguni su bili najstariji rod američke konjice. Sve ih je više zamjenjivala nova, laka konjica poput Drugog puka, u kojoj nije bilo teškog naoružanja, kao na primjer u evropskoj konjici. Osim toga, vojnici Drugog puka obučeni su za borbu na konjima, dok bi draguni dojahali na bojište, a zatim sjahali i borili se kao pješadija. Draguni su osjećali da ih nova konjica potiskuje, stoga su i pokazivali nezadovoljstvo.
Za sve vrijeme puta ponašali su se kao da Charles ne postoji.
U Fort Masonu Charles je sreo Fitza Leeja i taj su susret srdačno zalili golemim količinama alkohola.
Fitz se nimalo nije promijenio. Još je uvijek bio bezbrižni veseljak koji nije previše držao do vojne discipline. Razgovarali su o brojnim vestpointskim oficirima koji su služili u Drugom konjičkom: Krakatom Evansu iz Južne Karoline, Earlu van Dornu iz Mississippija, Kirbyju Smithu iz Floride, Johnu Hoodu iz Kentuckyja, Billyju Hardeeju iz Alabame po kojem je, dok je služio u Drugom dragunskom puku, i nazvan novi šešir. Nimalo ih nije čudilo što su svi kritizirali ministra Davisa zbog toga što je ustanovio novi, elitni puk sastavljen gotovo isključivo od Južnjaka.
Prije nego što je krenuo dalje s blagajničkom karavanom, Fitz je upozorio Charlesa: Budi oprezan sa četnim zapovjednikom. Nije ovdje dugo, no već je stekao loš glas.
− Zbog nesposobnosti?
− Ne baš. Govore da je čudan. Neiskren. Pripazi na sebe.
Charles je razmišljao o upozorenju jašući iza blagajnikove zaprege, povremeno tapšući šarca kojeg je prozvao Palma. Vruć jugozapadnjak zasipao mu je vrat sitnim zrncima pijeska. Nakon samo desetak minuta, vjetar je potpuno promijenio smjer, a na nebu su se nagomilali crni oblaci. Temperatura je naglo pala, a jak sjeverac donio je pravi prolom kiše i tuče. Zrnca leda bila su tako velika da mu je jedan grumen raskrvario obraz.
Za sat vremena sunce je ponovno granulo. Pred njim, preko blagih brežuljaka, krivudao je blatnjav put prema sve vedrijem obzorju. Kolona je projahala mimo orahova šumarka i krenula ka dolini s visokim hrastovima. Preko puta pretrčao je preplašeni zec. Iz hrastovih krošnji Charles je čuo pjev ševe.
Na lice mu se vratio osmijeh. Uniforma mu je bila sasvim promočena, ali nije mario. Nepredvidivo, surovo vrijeme odgovaralo je njegovoj predodžbi avanturističkog života. Svakog trenutka Teksas mu se sviđao sve više.
Sa strme obale Clear Forka kolona je jahala prema prostranoj, zelenoj dolini što se pružala sve do obzora. Charles nije u životu vidio ljepšeg krajolika. Divlju prirodu resila su stabla niske, bodljikave kruške i meskita. Uz vijugavu rijeku, na blagom povjetarcu treperilo je lišće visokih brijestova. Projahali su mimo suhih polja dinja i graška. Na prašnjavim oranicama spazio je nekoliko Indijanaca kako tužnog ili smrknutog pogleda zure u vojnike.
Iza sušnih polja, Charles je prvi put vidio indijansko naselje, dvjestotinjak šiljatih šatora ukrašenih žutim i crvenim šarama i crtežima. Selo je pružalo sliku zaprepašćujućeg siromaštva. Na nekoliko vatri žene su kuhale ručak i do Charlesa je dopro miris kuhanog mesa i vonj otpadaka i ljudskog izmeta. Djeca su se smijala i igrala, mršavi su psi lajali i trčali selom, a nekolicina je mladića jahala neosedlane konje dižući prašinu među šatorima. Charles primijeti da se namjerno drže podalje od vojničke kolone u kojoj je i on jahao.
Još malo više od tri kilometra i moći će sjahati. Sav je bio oznojen, i usprkos kožnatom pojačanju na unutrašnjoj strani jahaćih hlača, prepone su ga žuljale. Kad je konačno ugledao postaju Cooper, učinilo mu se da gleda raj iako se cijeli logor sastojao od četrnaest kućeraka sagrađenih od kamena, oblica ili dasaka.
Kuće su bile poređane u obliku slova L. Ispred stijega, na prostoru za postrojavanje, vod vojnika bezvoljno je vježbao rukovanje oružjem. Charles se sjetio da su dvije čete Prvog pješadijskog pridodane konjičkom eskadronu Drugog puka.
Blagajnik je s pratnjom projahao mimo male pekare. U sjeni kućerka stajala su dva oznojena, razdrljena pekara i samo su lagano podigli svoje lule na pozdrav. Kad je miris pečenog kruha izvjetrio i zamijenio ga miris stajskog gnoja, dragunski narednik dojahao je do Charlesa i rekao mu: Staje su tamo, gospodine. One dvije brvnare.
Charles otpozdravi naredniku i podbode konja. Ujahao je u prvu brvnaru, otvorenih vrata sa oba kraja, u kojoj nije bilo nikog osim konja. Nakon nekoliko trenutaka, na drugom kraju staje pojavio se dugonogi, mršavi muškarac.
Čovjek je bio odjeven u izblijedjele hlače od rebraste tkanine i flanelsku košulju sa sitnim uzorkom. O lijevom boku visio mu je nož u koricama, a o desnom holster, konjički naziv za vojnički revolver colt iz 1848. godine. I Charles je nosio sličan revolver; šestometni colt 44 s lijepo izrezbarenim drškom od orahova drveta i mjedenim štitnikom na obaraču. Platio je i nabavio još neke dodatke. Redenik koji je nosio preko ramena i futrolu sa ugraviranim dragunima koji se bore protiv Indijanaca. Konjički revolver bio je cijenjeno osobno naoružanje.
Čovjek je odmjerio Charlesa od glave do pete. Imao je otprilike četrdeset godina i dobroćudno lice djelomice skriveno gustom, riđom bradom koja je zbog sunca poprimila bakrenu boju. U usnim resicama visjela su mu dva mjedena koluta, kao u gusara. Vjerojatno neki civil zaposlen u Indijanskoj agenciji, pomislio je Charles. A možda je i vojni kantiner. Charles je sjahao i oštro mu se obratio.
− Uputite me do ađutantove sobe, molim vas. Čovjek neodređeno pokaže rukom, a u očima mu neobjašnjivo zasja gnjev.
− Gdje mogu naći kapetana Benta?
− U njegovoj sobi kako pokušava izliječiti dizenteriju. Umoran i razdražen, Charles ošinu uzdama konja.
− Pa, tko onda zapovijeda četom K?
− Ja, gospodine, ledeno ga je pogledao riđobradi. Stariji poručnik Lafayette O’Dell.
− Stariji...?
− Stanite mirno, gospodine!
Četverogodišnji dril u West Pointu natjera ga da na zaurlanu zapovijed istoga trena zauzme odgovarajući stav. Ukočio se i salutirao, crvena lica.
O’Dell mu sporo i nemarno otpozdravi. Neprijateljski ga je gledao.
− Ispričavam se, poručniče, počeo je Charles. Ja sam...
− Novi mlađi poručnik, prekine ga bradonja. Očekivali smo vas. Akademac?
− Da, gospodine. Diplomirao sam u lipnju.
− Pa, i kapetan je akademac. Možete otvoriti jebeni klub akademaca u ovom puku. Nažalost, ja nisam član. Ja sam obični farmer iz Ohia koji je uspio diplomirati na teglećim konjima i vojnoj kljusadi. Kapetan nije oduševljen takvim vojnikovanjem, pogotovo ovdje, na granici. No, meni se baš sviđa. Ako želite da vas vojnici poštuju, bilo bi dobro da se i vama sviđa.
− Trudit ću se, gospodine, procijedi Charles pokušavajući suspregnuti neugodu i bijes.
− Htio bih vam reći još nešto o vojnikovanju u Teksasu. Bilo bi dobro da naučite kako se treba ovdje odijevati. Taj kicoški sako nije praktičan za dugotrajne patrole, baš kao i taj mač koji teglite sa sobom.
Neprijatelj ne sjedi i ne čeka da jurišate na njega sa isukanom sabljom. Dok stignete izvući to nabadalo za svinje, Indijanci će vas srušiti s konja i već će im vaš skalp visjeti o pasu. Kapetanu se ne sviđaju ni te strane vojnikovanja, ali se morao pomiriti s njima.
Charles se više nije mogao savladavati. Oči mu zasjaše od bijesa dok je oštro prošaptao.
− Hvala na savjetu, gospodine.
Odjednom, O’Dellov neprijateljski pogled nestade. Zacerekao se i pristupio Charlesu.
− E, to je već bolje. Na trenutak sam se uplašio da su nam poslali mlađeg poručnika koji nema muda.
Dopustite da vam pomognem rasedlati konja. Tada se možete javiti kapetanu Bentu, naravno, ako opet ne sjedi na noćnoj posudi. Nemojte se smijati. Zbog vode, svaki žutokljunac ovdje oboli od dizenterije.
Smijuljeći se, poručnik O’Dell ispruži žuljevitu ruku.

− Dobro došli u sjeverni dio Teksasa, ili južni dio pakla, ni sam nisam siguran kamo.
Charles s olakšanjem stisnu ruku starijem poručniku. Bilo bi grozno da je goropadan kao što mu se na početku susreta učinilo. Poput ostalih jedinica, i četa K imala je samo tri oficira, pa je Charles mogao zamisliti kakav bi nepodnošljiv život bio da se međusobno mrze i ne poštuju. Već mu je bilo jasno da zapovjednika svi preziru.
Smjestivši šarca u staju, istimarivši ga i nahranivši, Charles je saznao mnogo toga o O’Dellu. Bio je rođen i odrastao kod Daytona u Ohiju, a sa četrnaest godina, slagavši koliko je star, upisao se u vojsku.
Sa četrdeset godina, oficir koji nije završio vojnu školu mogao je biti sretan da je dogurao do starijeg poručnika. Dalje vjerojatno nije ni mogao.
O’Dell je otpratio Charlesa do zgrade u kojoj se nalazio štab čete. Pokazao mu je rukom vrata kapetanova ureda, baš u trenu kad je u postaju ujahala vojna patrola sa crveno-bijelim barjakom nalik na lastin rep. Samo trojica konjanika bila su odjevena u uniforme; ostali su nalikovali O’Dellu. Charles mu reče da ga nitko nije upozorio na slobodno odijevanje u postaji Cooper.
− Pokušajte nabaviti, odgovorio je O’Dell, bilo što. Jedino je važno da odgovara vremenskim prilikama i da se u toj odjeći možete kretati lako i brzo. Pronađite nešto, ukradite, nabavite, i ne dopustite da vas kapetan odgovori od toga.
− Hvala, gospodine. Poslušat ću vaš savjet. Bio je siguran da će prihvatiti i mnoge druge kojih će, nesumnjivo, biti cijela gomila. Nije se prevario.
− Da sam na vašem mjestu, pošao bih do kapetana bez odlaganja. Ja to uspoređujem s hranjenjem svinja. Što im prije date napoj, to ćete se prije moći vratiti ugodnijim dužnostima.
Nakon sat vremena, uručivši ađutantu dokumente i smjestivši se u sobičak njemu dodijeljen, Charles je zakucao na vrata koja mu je bio pokazao O’Dell. Hrapav glas pozva ga da uđe.
Sjedište četnog zapovjednika sastojalo se od jedne velike prostorije. Gotovo polovica suprotnog zida bio je otvoren prozor s podignutom i zavijenom platnenom zavjesom. Poručnik O’Dell nije baš ostavljao dojam tipičnog vojnika, a kapetan Bent još manje. Bio je debeo, mek i nalikovao je golemom kitu. Mogao je biti Orryjev vršnjak. Male su mu oči nemirno zvjerale, a koža mu je, usprkos teksaškom suncu, ostala ružičasta i sjajna. Charles je istoga trena osjetio odbojnost prema kapetanu.
Umjesto uniforme, Bent je preko potkošulje nosio kućni ogrtač kroz koji su probijale velike mrlje znoja ispod pazuha i na leđima.
− Ovdje sam već mjesecima, progunđao je Bent nakon što mu se Charles predstavio, a nikako da se oporavim od ove grozne boleštine. Pokazao je rukom prema vojničkom sandučiću zatrpanom knjigama.
− Možete sjesti ako želite.
− Hvala, gospodine, ali radije bih ostao stajati. Cijeli sam dan proveo u sedlu.
− Kako hoćete.
Pogled na mnogobrojne knjige uznemirio je Charlesa, baš kao i čudan izraz Bentovih očiju. Kapetan je sjeo u jedini stolac i duboko uzdahnuo.
− Žao mi je što ste me zatekli u takvom stanju.
− Upozorio me stariji poručnik, gospodine. Žao mi je što ste...
− Ah, upoznali ste O’Della, upao mu je u riječ Bent. Obojica smo iz Ohia, ali nam ništa drugo nije zajedničko. Baš je vojnik za ugled, zar ne? Najneuredniji oficir kojeg sam ikad sreo. A najgore je to što ga svi vojnici oponašaju. Major Thomas me je upozorio da mogu očekivati pobunu ako budem previše nastojao na propisanom odijevanju. Kapetan Van Dom je podržao taj stav. Praktično su oni naredili da odobrim nevojnički izgled u jedinici. Zamislite! Žaleći se na postupak, gotovo je zarežao.
Oko očiju je imao ljubičaste kolobare koji su se isticali nad ružičastim obrazima. Charles pročisti grlo.
− U svakom slučaju, žao mi je što ste bolesni.
− U ovoj rupi, bogu iza leđa, čak je i bolest razonoda.
Charles pokuša razbiti zategnuti razgovor šalom.
− Ako je dizenterija razonoda, rekoše mi da ću se i ja, vjerojatno, razonoditi.
Ne nasmiješivši se, Bent odgovori.
− Molite se bogu da ne navučete i nešto groznije. Bilo je momaka koji su ovdje zaradili i čir na želucu.
Neki se nikad nisu oporavili. Odšetao je do velikog prozora i zagledao se van, maramicom brišući oznojeni vrat. Da, u postaji Cooper nebrojeno je mnogo ljupkih razonoda, pogotovo za čovjeka koji je, prije nego ga nesretnim slučajem poslaše ovamo, surađivao s generalovim ađutantom. Okrenuo se prema Charlesu. Što vi mislite o Teksasu?
− Zasad mi se sviđa.
− Onda ste sigurno ludi. Ah, da, vi ste Južnjak, zar ne? Navikli ste na ovakvu divljinu. Bent žmirnu. No, no, nemojte se odmah vrijeđati. Samo sam se malo našalio.
− Da, gospodine, odgovorio je Charles usiljeno. Bent se ponovno uvalio u stolac, još jednom uzdahnuvši od iscrpljenosti.
− Vjerojatno ste već zaključili da nisam tražio da me ovamo pošalju. Mrzim ovakav vojnički život. Ne oduševljavam se vojnikovanjem na terenu. Moja je specijalnost vojna teorija. Pokazao je na knjige. Zanima vas tako nešto?
− U Akademiji mi taj predmet nije išao baš najbolje, gospodine.
− Možda bismo mogli zajedno malo proučavati knjige?
Bentove očice ponovno preletješe Charlesovim licem i uznemiriše ga. Zbog učtivosti morao je odgovoriti, ali je rekao samo: Da, gospodine. Možda.
− U ovoj postaji nitko ne mari za intelektualno uzdizanje. Život se ovdje sastoji od jednakih dijelova loše hrane, groznog vremena, povremenih potjera za neposlušnim Indijancima i lova na dezertere. Bježe zbog osamljenosti ili zlatne groznice. A izbor zabave još je jadniji. Uglavnom se svodi na pijančevanje i borbe pijetlova. Ako naginjete druženju sa ženama, možete se zabavljati i sa sifilisom.
Kapetan obliznu usne. Charlesu se učini da ga Bent okolišno želi upitati voli li žene. Pažljivo mu je odgovorio.
− Mislim da neću imati vremena za tako nešto, gospodine.
− Drago mi je. Bentov pogled kliznu Charlesovim licem. Ovo ispitivačke gledanje učini mu se krajnje neukusnim. Muškarci uvijek mogu naći načina da razbiju dosadu, dodao je Bent i opet uzdahnuo. Pretpostavljam da moramo izdržati dosadu i težak život bez negodovanja. Mi smo oficiri koji grade karijeru, a granica mora biti branjena. Prihvatio sam ovu dužnost samo zbog toga što bi moje odbijanje netko mogao poslije iskoristiti protiv mene. Vjerojatno je poput mene mislio i pukovnik Lee kad je prihvaćao slične dužnosti.
Kakav li je to umišljeni klipan, pomislio je Charles. Ali, nije mu bilo smiješno. Pomisao da se Bent uspoređuje s najboljim i najčuvenijim oficirom američke vojske, bila je zastrašujuća. Kapetan pročisti grlo.
− Hvala vam što ste me posjetili, poručniče. A sad bih se rado odmorio. A, da, još nešto. Vjerojatno ste primijetili da je većina ljudi u četi K iz okolice Cincinnatija. Gotovo svi su iz Ohia. Potrudit ćemo se da se to ne osjeti, budući da nam vi stižete iz manje posjećenog dijela zemlje.
Charles se jedva uspio savladati da ne odgovori nešto nepromišljeno. Bent ga je namjerno uvrijedio, ne bi li otkrio može li se ili ne može savladavati. Što je ono Fitz Lee bio rekao za kapetana? Čudan i neiskren? Da, taj je opis sasvim odgovarao.
− Još nešto, poručniče Main. Jedna šala. Ustanovit ćete da se volim šaliti. U ovoj četi postoje dvije strane. Obično je tako i u cijeloj vojsci. Možete stati na stranu svojih ljudi ili na stranu zapovjednika. Ne moram vam reći koja je strana važnija za vašu karijeru i budućnost, zar ne. Voljno!
Charles salutira, okrenu se i iziđe. Istog trena kad se našao na suncu, usprkos vrućini, stresao se.
Bentovo upozorenje bilo je nedvosmisleno. Ako se bude ulizivao kapetanu, bit će mu lako. Ako bude držao stranu vojnicima, posredno i O’Dellu, ispaštat će.
Sjetio se kakav je povoljan dojam na njega ostavio O’Dell i zapitao se je li upozorenje izraz kapetanove snage ili slabosti. Vjerojatno ovog drugog, pomislio je Charles. Kapetan se, izgledalo je tako, pribojavao starijeg poručnika.
No, bilo mu je svejedno. Charles je već bio odlučio i na čiju će stranu stati. Sigurno ne na stranu debelog izroda koji se skrivao iza zatvorenih vrata.

Zgodan mladić, taj bratić Orryja Maina, pomislio je Elkanah Bent kad je Charles zatvorio vrata. Gotovo pretjerano zgodan. No, ljepota tog momka ne smije ga zavesti. Mora se držati svog nauma. Doduše, mogao bi spojiti ugodu i osvetu. Tko zna?
Zastenjavši, pojurio je iza priprostog papirnatog zaslona u uglu sobe i vratio se nakon desetak minuta mrzeći Teksas iz dna duše. Otkad je stigao u postaju Cooper, smršavio je više od deset kilograma.
Iako je izgubio na težini i sve bolje jahao, od prokletih konjskih leđa neprestano ga je boljela kralješnica. Prepone, također. Uza sve muke, ponovno ga je grčilo u crijevima.
Pa ipak, današnji je dan bio uspješan. Njegova se zamisao polako ostvarivala.
Kad su ga rasporedili na dužnost u Teksas bio je užasnut. Mogao je povući svoje veze i izmijeniti naredbu, no nije to učinio. Znao je da, ako bez opiranja prihvati novo odredište, može ostaviti povoljan dojam na pretpostavljene. A to mu je u ovom trenu, kad se tako sporo uspinjao ljestvicom uspjeha, moglo samo koristiti.
No, naredba ga je toliko potresla da je poslije napuštanja ureda u Ministarstvu rata tri dana proveo u pijančevanju. Dvaput se probudio i otkrio u krevetu kurve; jedna je bila čak obojena. Treće je jutro otkrio pored sebe mornara dječaka kojeg je te večeri bio sreo i platio za noć. Već odavna, Bent je otkrio čudne porive u sebi. Gotovo su bili jednako jaki kao i želja za uspješnom karijerom. Obično je lijegao sa ženama, no jednako je uživao i u bilo kojem drugom tijelu koje bi mu se ponudilo.
Kad se konačno bio pomirio s mišlju da mora poći u Teksas, upro je sve svoje snage da mu se taj put isplati. Otkrio je da su mlađeg poručnika Maina odredili u konjičke jedinice. Budući da je ured generalovog ađutanta raspoređivao ljude po jedinicama, nije mu bilo teško srediti da Charlesa Maina rasporede u Drugi konjički.
Bentova mržnja prema Orryju Mainu i Georgeu Hazardu nikad nije ugasla. Ako nije mogao nauditi toj dvojici koji su mu ugrozili karijeru, zadovoljit će se osvetom njihovim najbližima. Počet će s mladim oficirom koji se našao pod njegovim zapovjedništvom.
Pričekat će samo pravi trenutak.

44


Bent je bio u pravu. Tri četvrtine ljudstva u četi K potjecalo je iz Ohia. Preostala četvrtina sastojala se od nedavno prispjelih useljenika, uglavnom Nijemaca, Mađara, Iraca. Sastav je bio tipičan za gotovo svaku jedinicu američke vojske.
Vojnici sa se odnosili prema O’Dellu drugačije nego prema kapetanu i Charlesu. Naravno, izvršavali su naredbe sve trojice oficira, no O’Della su poštovali i čak voljeli. Charles je bio čvrsto odlučio da stekne slično poštovanje.
Nakon četiri tjedna provedena u postaji, jednog je jutra otkrio da u stroju nedostaje vojnik. Pronašao je momka u staji, useljenika po imenu Halloran, pijanog poput letve. Naredio mu je da se pokupi u baraku i odspava nekoliko sati ne bi li se otrijeznio. Halloran je opsovao i potegao nož, Charles je lako izbjegao napad, razoružao Hallorana i bacio ga u pojilo pred stajom. Halloran se iskobeljao iz vode i ponovno jurnuo na Charlesa, koji ga je sa četiri udarca, dva su vjerojatno bila suvišna, oborio u prašinu. Zatim je sam odvukao poluonesviještenog vojnika do zatvora.
Sat kasnije spazio je starijeg narednika Zachariaha Breedlova, veterana konjičkih jedinica koji je u raznim četama proveo punih osamnaest godina.
− Kako je Halloran?, pitao je Charles.
− Doktor Gaenslen kaže da mu je slomljeno rebro... gospodine. Primjetna stanka ispred zadnje riječi bila je tipična za Breedlova. Na taj je način svima stavljao do znanja da je stariji i iskusniji od većine oficira.
Charles protrlja bradu.
− Čini mi se da ga nisam morao toliko puta udariti, iako je izgledao kao razjareni bik.
− Pa, gospodine, ne zamjerite... ali, ovdje imate posla s vojnicima, a ne sa crnim robovima.
− Zahvaljujem na obavještenju, ledeno mu je odgovorio Charles i otišao.
Kasnije, kad se smirio, shvatio je značenje sukoba s narednikom. Breedlove, a vjerojatno i ostali vojnici, nisu mu vjerovali zbog toga što je južnjak. Možda nikad neće uspjeti steći njihovo povjerenje.
Ta ga je misao obeshrabrila, ali nije se kanio predati.
Svakog jutra trubač je svirao budnicu u pet minuta do šest sati. Charlesu nije bilo teško rano ustajati.
Teksaška jesen bila je lijepa i blaga, a jutarnje nebo najplavlje boje koju je ikada vidio. Činilo mu se da je zajutrak ovdašnjih kuhara najbolji na svijetu: topli prepečenac, goveđi odrezak, punjene jabuke i breskve i, na kraju, uobičajena vojnička kava.
Većinu vremena vojnici su provodili u obuci jahanja i vježbanju sa sabljama i puškama. Timarenje konja također je odnosilo dosta vremena. Ne bi li istaknuo elitnost Drugog puka, Davis je propisao da svaka četa mora imati konje iste boje. Četa K jahala je samo šarce, Van Dornova četa samo sivce, pa su ubrzo stekli i nadimak Pokretni Sivi. Vojnici iz čete K vrlo su rano uočili Charlesovo jahačko umijeće. Čak ga je i O’Dell nekoliko puta pohvalio, jedanput javno, pred cijelim strojem, što je bio malen, ali važan korak naprijed. Povremeno bi im dojavili da su doseljenicima ukradeni konji. Tada bi jedan odred pojahao u patrolu, no Indijanci bi najčešće netragom nestali. Krađe bi se, naravno, ponavljale. Tragači iz plemena Delaware, koje je unajmila vojska, obično bi sa sigurnošću ustanovili da kradljivci pripadaju plemenu Yamparikas, sjevernim Komančima koji bi sa indijanskog teritorija redovito upadali u taj dio Teksasa.
Tako je, u nedostatku pravih uzbuđenja, glavni neprijatelj bila dosada. Charles je prekopao komadić zemlje i počeo ga pripremati za povrtnjak koji je kanio obrađivati dogodine. Kupio je dvije kokoške i sagradio im kokošinjac. Konačno, bio je odlučio sjesti i napisati pismo Orryju. Na početku, pokušao je opisati teksaški krajolik, iako je znao da mu rječnik i vještina izražavanja nisu jaka strana. Nakon desetak redaka, nad kojima je potrošio mnogo vremena, odlučio je naprasno završiti pismo, uz obećanje da će u slijedećem opisati postaju Cooper i čudnog zapovjednika.
Budući da nije mogao živjeti čedno poput nekog redovnika, povremeno je spavao sa Indijankama.
Otkrio je da su privlačne i vatrene, i nije zaradio sifilis. Osim svega nabrojanog, dosadu je razbijao i omiljenom razbibrigom svih oficira, raspravama.
Raspravljali su o svemu. Najčešće o ravnom grimsley sedlu prihvaćenom prije desetak godina. Albertu Sidneyju Johnstonu to se sedlo sviđalo, no većina je oficira podržavala Van Dorna koji je tvrdio da je baš tako oblikovano sedlo glavni uzrok sve brojnijih ozlijeda i rana na leđima konja.
Raspravljali su o oružju. Općenito, svi su se slagali da su coltove repetirke i sharps karabini najbolji, iako takav stav nije previše utjecao na kvalitetu naoružanja u jedinicama. Vlada je i dalje opskrbljivala vojnike oružjem kao da je željela isprazniti magazine u kojima su se nagomilale zalihe zastarjelih pušaka. Tako je većina ljudi u četi K bila naoružana hallovim karabinima s glatkom cijevi, modelom iz 1833. godine, usprkos činjenici da su svi evropski i američki stručnjaci za oružje tvrdili da su puške sa ižljebljenom cijevi mnogo bolje. Pojedinci u jedinicama čak su bili naoružani prastarim kremenjačama.
Mnogi su vojnici nosili o boku stare pištolje s jednim metkom, tako da je Charles bio sretan što je uspio nabaviti coh.
Raspravljali su i o hrani, piću i ženama; o Indijancima i karakteru pukovnika Leeja; o pohodu pukovnika Johnstona protiv Mormona i njihove, takozvane, Pustinjske države. Najžešće rasprave vodili su o političkim pitanjima. Recimo o projužnjačkom ustavu prihvaćenom u Lecomptonu, Kansas.
Lecomptonski ustav ponudio je glasačima u Kansasu da biraju između ograničenog i neograničenog oblika robovlasništva. Podržao ga je predsjednik Buchanan, a senator Douglas žestoko ga je napadao. S Malim Divom, kako su Douglasa zvali, slagala se većina Sjevernjaka u postaji. Charles se klonio takvih rasprava, ali mu to nije donijelo nikakve koristi. Svi su mislili da šuti jer podržava robovlasnike.
Rasprave o bilo kojoj temi najčešće bi završavale gotovo sudskom presudom kapetana Benta, proglasom bez pogovora, njegovim ustajanjem od stola i napuštanjem društva koje bi se okupilo za večerom ili kavom. Povremeno, Charles bi s nelagodom primijetio kako ga Bent gleda s previše zanimanja.

Po hladnoj kiši, drugog prosinca 1857. godine u postaju se s vojne vježbe vraćao odred vojnika.
Prihvativši O’Dellove savjete, Charles je bio odjeven sasvim nevojnički. Nad neobrijano lice, duboko na oči navukao je šešir klopava oboda, nosio je hlače od bivolje i kaput od jelenje kože, a oko ovratnika kaputa visjela mu je ogrlica od medvjeđih kandži.
Po blatnjavom putu do njega dojaše Bent. Ovaj se put nije mrštio zbog Charlesova odijela: dapače, smiješio se.
− Baš će nam prijati vatrica u peći, je li Charles?
Prisno obraćanje po imenu uznemiri Charlesa.
− Da, gospodine.
− Kad se pobrinete za konja i presvučete u suhu odjeću, što ne biste navratili k meni na čašicu? Rado bih vam pokazao primjerak Jominijevog Pregleda ratnog umijeća. Poznate su vam barunove postavke, zar ne?
− Naravno, gospodine. Stari Zdrav Razub često nam je predavao o taktici. Mnogi su Mahanu zamjerali što toliko vremena posvećuje idejama švicarskog vojnog teoretičara.
− Onda, čekat ću vas. Mogli bismo predivno raspraviti o svemu.
Žmirkajući na kiši, Charles se zagleda u Bentovo mokro lice. Znao je da mora biti uljudan, no nešto u kapetanovim očima natjera ga da hladno odgovori.
Ljubazno je od vas što me pozivate, gospodine, ali čini mi se da me hvata hunjavica. Nije previše slagao. Poslije četiri sata jahanja po ovakvom vremenu, osjećao se promrzlo.
− Drugi put, onda. Slijedećeg tjedna.
− Gospodine... znao je da ne bi trebao to reći, ali bilo mu je dosta kapetanovih pokušaja da se sprijatelje. Ako predlažete isto, ne bih došao ni slijedećeg tjedna. Nisam baš neki poznavalac teorije.
Bent se prestao smijuljiti.
U redu, poručniče. Bili ste savršeno jasni. Bijesno je podbo konja i odjahao na čelo odreda.
Na obzoru bijesnu munja. Do Charlesa dojaha Lafayette O’Dell.
− Što je htio? Charles mu objasni.
− Odbili ste ga?
− Da. Nije mu se svidjelo.
O’Dell se podboči o jabuku sedla s koje su visjele dvije skupocjene, zatvorene futrole. O Charlesovom sedlu visjele su slične, s tim što je on bio naručio posebne poklopce od leopardova krzna. U jednoj futroli držao je colt, a u drugoj potkovu, čavliće, malu četku i česalo.
− Pametno je što ga izbjegavate, rekao je O’Dell. Mislim da bih vam trebao nešto reći o kapetanu.
− Što?
− Pa, recimo to pristojnim riječima... mnogi govore o njegovoj pohotljivosti.
− Zar nismo svi mi muškarci pohotni?
− Jesmo, ali ne svi na jednak način. Barem ja tako mislim. Kapetan stalno ističe kako mrzi i prezire Indijance, ali se to ne odnosi i na indijanske squaw. Pričali su mi u rezervatu da je povalio gotovo sve žene koje su to dopustile. Kad se ne uspije dočepati neke squaw, i dječaci su mu sasvim dobri. Čak i poneki mlađi vojnik dovoljno glup i prestrašen nije ga se usudio odbiti. Ako niste primijetili, u postaji su dvojica takvih.
− Ne, nisam primijetio. Charles pljunu i opsuje.
− Kapetan mrzi kad ga netko odbije. Čini mi se da vam teška vremena tek predstoje.
Odjednom, O’Dell se trgnu. Ni on ni Charles nisu primijetili da je Bent poveo konja u stranu i zastao pored puta. Sjedio je na konju i gledao ih dok mu se kiša cijedila sa štitnika kape na mokru pelerinu.
Trenutak kasnije, Bent se osovio u stremenu i zaurlao: Kasom! Naprijed marš!
Put je bio blatnjav i pretežak za kas, no Charlesu je bilo jasno zbog čega je pala takva naredba. Odbio je kapetana i to je bio razlog da svi ispaštaju.

Dan kasnije, jašući puteljkom od postaje Cooper prema rezervatu Komanča, Charles je naišao na kola sa upregnutim volovima. Jedan od dva golema, drvena kotača zaglibio se u blatu. Stari Indijanac lijepih crta lica bezuspješno je pokušavao pokrenuti kola gurajući kotač. Bez dvoumljenja, Charles sjaše.
− Dajte da vam pomognem. Ne znajući razumije li Indijanac engleski, Charles kretnjama objasni rečenicu. Dok ja guram, ošinite volove bičem.
Nakon nekoliko trenutaka, uz snažan trzaj od kojeg se s kola otkotrljalo nekoliko dinja, volovi izvukoše zaglibljeni kotač. Baš kad je Charles krenuo prema konju, začuo je kas. Spazio je kako se puteljkom brzo primiču kapetan Bent, narednik Breedlove i šest vojnika. Dojahavši do Charlesa, Bent se obrecnu.
− Koga vraga radite, poručniče?
S ljutnjom u glasu, jer bilo je očito što je radio, Charles odgovori: Pomažem ovom starcu da pokrene kola iz blata. Narednik Breedlove pogleda Charlesa gotovo sa simpatijom, a Bent osorno reče: Zar ne prepoznajete tog odrpanca? Katumse je poglavica Indijanaca u rezervatu. Koliko ja znam, vojska Sjedinjenih Država nije ovdje da bi pomagala i služila neprijateljima.
Podbo je konja i odjahao, a ostali za njim. Charles se sjetio O’Dellova predskazanja.
Bentov strogi ukor i gnjev u očima tek su bili nagovještaj budućih sukoba.
Od tada Bent je kritizirao gotovo svaki Charlesov potez. Vrlo često i pred cijelom četom, a posebno je uživao u određivanju prekorednih dužnosti za mlađeg poručnika. Charles se svladavao sve teže.
Uspijevao se suzdržati jer se nadao da će, izvršavajući svaku naredbu ne pokazavši da je uvrijeđen, dokazati kapetanu da takvo ponašanje nema smisla.
No, nije uspio. Kapetan ga je progonio sve žešće. U siječnju, dojahavši s patrolom u postaju, otkrio je da ga Bent čeka u staji. Bent je pristupio Charlesovu šarcu i zavukao kažiprst pod plavi platneni remen.
− Prejako zategnut kolan.
Charles je bio umoran, promrzao i nimalo strpljiv.
− Gospodine, zategnut je savršeno.
Bent se zlobno nasmiješio.
− Nije moguće!? Mlađi oficir proturječi starijem? Nedopustiv neposluh. Naređujem vam da prije nego odete u sobu, rasedlate i osedlate konja, recimo... deset puta.
− Dovraga, gospodine, kakvog ima smisla da... Charles ne dovrši pitanje. Znao je koji je smisao naredbe.
Provala gnjeva razveseli kapetana.
− I dalje proturječite? U redu, izvršit ćete naredbu petnaest puta. Poslat ću jednog od podoficira da vas nadgleda i da me izvijesti o izvršenju. Mislim da će to biti narednik Breedlove. Bent je, očito, dobro poznavao međuljudske odnose u četi K.
Nedugo zatim, u hladnu je staju ušao stariji narednik. Charles je baš bio upalio dva fenjera. Prvi put mu se učini da u narednikovim očima primjećuje sućut.
− Žao mi je zbog ovog, poručniče.
− Zavežite i obojica ćemo odavde prije izaći. Breedlove je uzeo bačvicu sa čavlima i sjeo. Lice mu se ponovno smrklo. Charles ljutito prione poslu, a svaki mu se izdisaj pretvarao u paru. Kad je, nakon dva sata, izvršio naredbu, ruke i ramena su ga boljeli. Izlazeći iz staje, spotaknuo se i pao.
Narednik Breedlove nije mu pomogao da ustane.

− Kočija za Butterfield kasni četiri sata, rekao je Bent pokušavajući nadglasati zavijanje vjetra.
U kaminu male dnevne sobe pucketale su grane meskita. O’Dell je stajao kraj vatre i grijao ruke. U sobi je unatoč vatri bilo hladno, pa se ogrnuo krznenim kaputom, runjavim ogrtačem zbog kojeg su Komanči konjanike zvali bizonskim vojnicima.
Ako je u sobi bilo tako hladno, kako li je onda bilo vani? Minus deset? Za ovakvih kasnih, zimskih oluja temperatura je znala pasti i niže.
Bent je bio ustao, a očice mu obasjane svjetlom petrolejskih lampi zabrinuto preletješe preko zemljopisne karte obješene o zid. Nedavno puštena u promet, linija putničke kočije povezivala je Fort Smith sa El Pasom u Kaliforniji. Jedan odsječak te linije prolazio je vojnom cestom jugozapadno od postaje Cooper. Očito, kočija je bila zapela negdje na putu.
− Najvjerojatnije su zastali negdje čekajući da oluja prestane, rekao je O’Dell.
− To je pretpostavka, naravno. No, ne smijemo se zbog toga uljuljkati. Što ako im se dogodila nezgoda? Ako su putnici ranjeni? Ako im je potrebna pomoć? Moramo poslati patrolu.
− Gospodine, vani urla sjevernjak! Vjetar puše brzinom od sto dvadeset kilometara na sat. Tri centimetra leda uhvatilo se na svemu živom. Najpametnije je da pričekamo jutro, jer po ovakvoj noći...
Bent ga prekinu: Vrijeme određujem ja. Odred neka krene za sat vremena. Nije gledao O’Delia u oči dok je nastavio.
− Neka krene deset ljudi. Opskrbite ih posebnim sljedovanjem hrane i viskijem. Vodit će ih poručnik Main. O’Dell je bio zaprepašten naredbom. Nije htio poslati nekog podoficira da probudi Charlesa, već je pošao osobno. Trebalo mu je deset minuta da se kroz vjetar probije do spavaonica. Drhtureći u debeloj potkošulji i dugim gaćama, Charles se uspravio u krevetu ne vjerujući vlastitim ušima.
− Noćas? Za ime svijeta, Lafe, zar je lud?
− Vrlo vjerojatno. No, okolnosti mu idu naruku. Kočija stvarno kasni, pa postoji mogućnost da putnicima uistinu treba pomoć.
− Mnogo je veća mogućnost da su se negdje sklonili ili da su već mrtvi. Čini mi se da me kurvin sin pokušava ubiti.
− Zar samo zato što si ga odbio onog dana?, upitao je O’Dell sumnjičavo.
− Znam da zvuči glupo, ali što bi drugo mogao imati protiv mene? Charles zbaci sa sebe sve gunjeve kojima je bio pokriven. Ne znam zbog čega me tako žarko želi ukloniti, ali tako mi boga, neću mu priuštiti to zadovoljstvo. Niti ću mu dopustiti da se poigrava s ljudskim životima. Vratiti ću se i dovesti cijeli odred u postaju, ne brini.
Izgovorio je to sigurnije nego što se osjećao. Navukao je na sebe sve košulje koje je imao i dva para hlača, slušajući teksaški sjevernjak kako bjesomučno urla oko postaje.

U jedan sat iza ponoći jedanaestorica jahača napustila su postaju Cooper. Tanka ledena kora okovala je svaki pedalj zemlje. Na sreću, snijeg nije bio dubok pa su ubrzo uspjeli otkriti kolni put. Jahanje po takvom vremenu bilo je užasno iscrpljujuće. Za četiri sata nisu uspjeli prevaliti više od kilometra i pol.
Sve vrijeme narednik Breedlove je psovao Benta, a kad je izgovorio sve psovke koje je znao, počeo je izmišljati nove.
Charles je donji dio lica i uši omotao vunenim šalom, ali ga je on slabo štitio od hladnoće. Lice mu je odrvenilo i jedva je micao usnice izdajući naredbe.
Ljudi su psovali i žalili se, ali su jahali dalje. Jahali su jedan za drugim iza Charlesa, shvaćajući da je njemu na čelu kolone najteže. Bio je prvi na udaru vjetra i izlagao se opasnosti klizave ceste.
U zoru, vjetar je naglo okrenuo na jugozapadnjak, a nedugo nakon toga izgubio je snagu. Oblaci su se razišli i zasjalo je sunce. Poslije pola sata, dok su jahali još uvijek zamrznutim krajolikom, Breedlove je hrapavo uzviknuo: Pogledajte, gospodine! Tamo niz drum! Prema nebu dizao se tanak trak dima.
− Valjda je kočija, rekao je Charles promuklo. Sigurno su je razbili i naložili njome vatru ne bi li se ugrijali. Čini se da nisu dalje od dva kilometra.
Pretpostavka je bila točna. Nakon tri sata dojahali su do kočije prevrnute na bok. Nedostajala su joj dva prednja kotača i vrata. Kad su se približili vatri, Breedlovljev se konj okliznuo i uganuo prednju lijevu nogu, Ostali jahači požuriše prema preživjelima iz kočije vozaču, čuvaru i trojici muškaraca koji jedva da su pokazivali znakove života. Charles je čuo vozača kako mrmlja nešto o prevrtanju kočije na zaleđenom putu. Nedaleko od njih ležala su trupla tri smrznuta konja. Druga tri konja odgalopirala su u ledenu oluju i vjerojatno tamo našla smrt.
Charles je zurio u Breedlova koji je pregledao nogu šarca. Odlučno, ponudio je naredniku svoj revolver.
− Morate ga ustrijeliti. Ako ne možete, ja ću to učiniti.
Narednik nije mogao gledati konja koji se srušio.
− Kako ću se vratiti u postaju?
− Isto kao i putnici. Jahat ćete iza nekog. Ja ću vas uzeti na konja.
− Poručniče, znam... znam da volite svog konja. Svaka životinja koja bi ponijela dva jahača po ovakvom vremenu krepala bi mnogo prije postaje. Ponesete li me, i vi ćete morati ustrijeliti svog šarca.
Jahat ću s nekim od ljudi.
− Boga mu, ne svađajte se sa mnom. Čovjek je važniji od konja. Jahat ćete sa mnom.
Izgledali su kao dva posvađana dječaka. Vojnici pomogoše čuvaru kočije da dotetura do jednog konja.
Breedlove je zurio u revolver, zatim u svog ozlijeđenog konja. Zatresao je glavom.
− Ne mogu. Ako učinite to umjesto mene, zauvijek ću vam biti zahvalan.
− Okrenite glavu.
Breedlove svrnu pogled prema jutarnjem suncu i zaleđenoj ravnici. Charles je podigao revolver, nadajući se da okidač nije zamrznut. Lagano, pritisnuo je prstom. Pucanj se prolomio i vratio kao stostruki odjek. Konj je zanjištao, a krv iz prostrijeljene glave poprskala je zaleđenu zemlju.
Narednik Breedlove pokrio je lice rukama i zaplakao.
Otprilike kilometar daleko od postaje, Charlesov se šarac srušio od iscrpljenosti. Nije mogao dalje.
Žalostan i bijesan, Charles ga je morao ustrijeliti sa dva metka. Ostatak puta on i Breedlove su propješačili osjećajući kako im noge u čizmama krvare. Četni je liječnik rekao Charlesu da je zbog smrzotina umalo izgubio tri prsta na nozi.
Spavao je punih osamnaest sati. Nedugo nakon što se probudio, posjetio ga je Breedlove. Nije znao kamo da gleda.
− Krivo sam vas procijenio, poručniče. Strašno mi je žao zbog toga. Pokazali ste svoje vrline kad sam to najmanje očekivao. Mogu vam reći da tako nešto nisam vidio ni kod jednog Južnjaka u ovom puku.
− Čak ni kod pukovnika Leeja ili Van Dorna?
− Ne.
− Pa, mogu vam reći da su i oni takvi, baš kao i mnogi drugi ljudi. Sjevernjaci, na primjer, dodao je Charles uz osmijeh. Možda to niste željeli primijetiti, naredniče.
− Da, promrmljao je Breedlove posramljeno. Razmislit ću o tome, svakako.
Te je noći Charles napisao Orryju pismo. Nakupljeni gnjev mogao se čuti u škripi pera po papiru.
Odmah nakon uvodnih riječi i pozdrava, prešao je na ono najvažnije.
Sretan sam što sam živ i što ti mogu sve ovo napisati. A evo i razloga. Znam da će ti sve zvučati zaprepašćujuće, no vjeruj da govorim istinu kad kažem da me moj četni zapovjednik želi vidjeti mrtvog. Orry, na neki čudan način dopao sam u ruke jednog luđaka, a budući da je otprilike tvojih godina i akademac, moram te upitati znaš li šta o njemu.
Charles je zastao i umočio pero u tintu. Treperavo svjetlo stolne svjetiljke bacalo je nemirne sjene na njegovo lice. U očima mu se zrcalila zbunjenost i gnjev dok je dopisivao slijedeće riječi:
Ime mu je Elkanah Bent.

45


Bentova je zamisao doživjela potpuni neuspjeh. Ne samo stoga što je Charles Main preživio onu noć i nevrijeme, već i stoga što je ukazom teksaškog ministarstva javno pohvaljen zajedno sa cijelim odredom koji je bio pošao u patrolu. U ukazu je stajalo da su se mladi poručnik i njegovi ljudi “istakli čovječnim podvigom usprkos strašnom nevremenu”, i ta je pohvala trajno ubilježena u njihovu karakteristiku. Zapovjednik puka priredio je slavlje u čast desetorice vojnika i osobno je održao zdravicu Mainu i njegovoj hrabrosti.
Da sve bude još gore, zapovjednik je doveo u sumnju Bentovu naredbu i hrabrost. Kad sam vam prepustio donošenje odluke u hitnim slučajevima, kapetane, nijednog trena nisam pomislio da biste bili kadri poslati ljude u patrolu prije nego što se nevrijeme smiri. Osim toga, nikako se ne bih mogao složiti sa odlukom da vi ostanete u zapećku tople postaje i da umjesto vas, a čini mi se da vam je tamo bilo mjesto, na čelo patrole postavite poručnika Maina. Neću ništa poduzeti protiv vas samo zbog jednog razloga. Zahvaljujući Mainu, sve je prošlo u redu i nitko nije poginuo. Imali ste vrašku sreću. Ovaj put.
Kritika je urodila plodom. Istoga trena Bent je prestao progoniti i šikanirati Charlesa Maina, a nije ga više ni zbog sitnica mogao kuditi pred četom. Naime, poslije one olujne noći, stariji narednik Breedlove i gotovo svi ljudi u četi sasvim su promijenili svoj odnos prema Charlesu. O’Dell mu je, također, bio sve privrženiji. Bent je ostao osamljen u neprijateljstvu prema Mainu; više ga nije mrzio samo kao predstavnika Mainovih, već sasvim osobno.
No, nešto je bio i naučio. Nikad više neće poslati mlađeg poručnika na opasan zadatak a da i sam ne pođe s njim.
Pratiti će ga svugdje i tako lakše uočiti priliku da mu se osveti. Recimo, usred nekog okršaja, jer tome je bio vičan još iz Meksika.
Prolazili su tjedni, a prilika mu se nije ukazala. Teksaška granica bila je mirna, a Benta je sve više mučio novi problem. Primijetio je promjenu u Charlesovu ponašanju. I dalje je bio učtiv prema četnom zapovjedniku, besprijekorno učtiv, ali bez i jedne trunke ljubaznosti ili srdačnosti.
Bent je shvatio da je Charles prepoznao u njemu neprijatelja. Mučilo ga je pitanje što li će Charles poduzeti. Je li, možda, spomenuo njegovo ime pišući Orryju Mainu? I nije li ga Orry već upozorio na opasnost? Pošta je sporo i neredovito stizala do udaljenih postaja u Teksasu. Kasnila bi tjednima zbog nevremena u zaljevu, zbog Indijanaca ili jednostavno zbog nemara poštanskih službenika. No, bilo je sasvim moguće da je Orryjevo pismo već stiglo, a s njim i obrazloženje Bentove mržnje prema Charlesu.
Bent je znao da ne smije zanemariti tu pojedinost, ali saznanje ga nije pokolebalo u naumu. Od osvete prema Mainovima i Hazardovima jedino mu je bila preča vlastita koža i karijera. Morao je samo čekati i udariti u pravom trenutku. Upozorenje Orryja Maina neće pomoći mladom poručniku da izbjegne neočekivani udarac.
Kako su dani promicali bez prave prilike za osvetu, Bent je bivao sve razdražljiviji i nestrpljiviji.
Povremeno bi do postaje Cooper stizali glasovi o indijanskim napadima, ali Drugi konjički nije ispalio ni metka jer nisu uspijevali otkriti kradljivce. Katurnse, poglavica u rezervatu, često se žalio na teško stanje Indijanaca, na poniženja i siromaštvo, i upozoravao ih da pleme jedino može odgovoriti pobunom i ratom bez milosti. No, poglavica nije poduzimao ništa osim upozorenja i prijetnji.
Na Istoku, razbuktavao se rat riječima. Senator Douglas je grmio protiv Lecomptonskog ustava nametnutog naseljenicima. Senator Hammond iz Južne Karoline odgovorio je da Douglasovi govori nemaju nikakva značenja; Južnjacima ne treba ni slaganje ni zajedništvo sa Sjeverom. “Pamuk je kralj!” tvrdio je Hammond.
U Illinoisu se odvjetnik i bivši kongresmen Lincoln spremao da iz Senata istisne Douglasa. Govoreći na državnom skupu republikanaca u Springfieldu, Lincoln je napao robovlasništvo u cjelini, a ne samo one koji su ga podržavali. Izrekao je jasnu opomenu posluživši se riječima iz dvanaestog odlomka Evanđelja po Mateju: Dom, ako je sam u sebi nesložan, neće opstati.
U mjesec dana starim novinama Bent je pročitao ovaj navod nekoliko puta, i nije ga shvatio kao opomenu, već kao neizbježnu istinu. Najprije otcjepljenje, zatim rat. Često bi sklapao oči i zamišljao sebe kao pobjedničkog generala na bojištu prepunom leševa. Tjelesa su bila obična kazališna kulisa; sve su oči bile uprte u njega, glavnog junaka kojem su se svi divili.

Od prvog svibnja do polovice lipnja u postaju Cooper nije stizala pošta osim službenih poruka koje je raznosio kurir. Konačno, zajedno se zalihama hrane, stigle su i dvije vreće. Jedna je bila nekoliko mjeseci stara, zabunom poslana u Fort Leavenworth i tek tada proslijeđena u Teksas. U svakoj je vreći bilo po jedno Orryjevo pismo. Charles ih je nestrpljivo otvorio i ustanovio da je prvo poslano u siječnju, a drugo početkom ožujka, dva tjedna prije nego što je Bent poslao patrolu u ledenu noć.
Naravno, ni u jednom pismu nije bilo riječi o zapovjedniku čete K.
Prilika da se osveti Charlesu ukazala se Bentu u kolovozu, za vrijeme nove suše. Do štaba Drugog konjičkog dojahao je preplašeni farmer. Zapovjednik je pozvao Benta i rekao mu: Radi se o Lantzmanovoj farmi. Tri i pol kilometra prije Phantom Hilla.
Phantom Hill bila je napuštena tvrđava čiji su visoki dimnjaci stršali na obzoru služeći kao orijentir.
− Živim u blizini Lantzmanovih, objasnio je sijedi farmer. Primijetili su Penateka Komanče nedaleko od posjeda, pa su se zabarikadirali u kuću i mene poslali po pomoć.
− Penateke, kažeš, namrštio se Bent. Jesu li iz rezervata?
− Vjerojatno pripadaju Sanacovoj grupi, rekao je zapovjednik. Sanaco je bio drugi poglavica, suparnik Katumseu. Odbio je da ostane u rezervatu i prezirao je Katumsea zbog pokornosti prema bijelcima.
− Jesu li Indijanci napali nekoga?, pitao je Bent. Farmer zaniječe glavom.
− Lantzman misli da će se dan-dva zabavljati, a tek onda pokušati ukrasti konje.
− A zbog čega se sa obitelji nije sklonio u postaju?
− Lantzmanov najstariji sin je bogalj. Ne jaše dobro, a i stari Lantzman je tvrdoglav kao mazga. Uvjeren je da sa svojim momcima može izdržati napad šest-sedam Indijanaca i sačekati pomoć. Osim toga, zna da bi Indijanci mogli spaliti cijelo imanje ako se sa obitelji povuče u postaju.
Zapovjednik je povjerio cijeli slučaj Bentu. Poslije propusta prilikom spasavanja kočije, Bent se želio opravdati i pokazati svoju sposobnost. Desetak sekundi je razmišljao, a potom progovorio: Šest-sedam Indijanaca? Jesi li siguran da ih Lantzman nije nabrojao više?
− Siguran sam, kapetane.
Nije postojao razlog da Bent posumnja u farmerovu tvrdnju. Skupine Komanča koje bi polazile u krađu konja nikad ne bi bile brojnije. Ponovno je razmislio, pa izustio: Povest ću dvadesetoricu ljudi, obojicu poručnika i Dossa, našeg tragača.
Zapovjednik ga začuđeno pogleda.
Jeste li sigurni da vam ne treba cijela četa? Bentu se od strave stisnu grlo. Zapovjednik je ponovno posumnjao u njegove prosudbe. Bent požuri da odgovori: Dvadeset četvorica protiv šestorice morala bi biti dovoljna za siguran pohod, gospodine. Pogotovo kad su to moji ljudi.
Zapovjednik ne reče ništa i Bent žurno pođe, uzbuđen zbog mogućeg sukoba s neprijateljima. Ne zbog obračuna sa Indijancima, već zbog prilike da mu uspješno završen pohod donese pohvalu i da zbriše sumnje zbog promašaja s kočijom.
Poslao je posilnog da pronađe O’Della i Maina. Opisao im je što se događa kod Lantzmanovih i naredio da za sat vremena dvadeset ljudi, te kola s poljskom opremom i zalihom hrane za dva dana, bude spremno za pokret.
Oba poručnika salutiraše i požuriše van. Čim je Charles izašao, Bentove se oči suziše. Bože, kako je mrzio tog mladića, njegov otmjeni hod, bradu koju je pustio, blizak odnos koji je uspostavio s ljudima... sve, sve u tom momku. No, bude li ga sreće poslužila, Main će uskoro tri metra pod zemlju. U sobi, Bent je otvorio sanduk za cipele i izvadio novi, sjajni alien and wheelock vojni revolver, model 44.
Položio je plavkastu, osmerokutnu cijev na dlan i počeo je milovati misleći na lice mlađeg poručnika.
Ako se Komanči ne budu povukli prije nego što odred stigne do Lantzmana, sigurno će mu se ukazati prilika za jedan dobro odmjereni, a naizgled zalutali metak.
Bent je zadrhtao od iščekivanja.

46


Odred vojnika u dvoredu pojahao je na jugozapad. Krenuli su kolskim putem, a svugdje oko njih pružao se sušom sparušen krajolik. Tri tjedna nije pala niti kap kiše, pa se Charles pribojavao da bi jedna oluja nabijena elektricitetom mogla izazvati požar i tako ih prisiliti da krenu obilaznim putem, kilometrima dužim.
Takav oprez nije bio uobičajen za Charlesa; no, mučio ga je neki čudan predosjećaj. Nije mu se sviđao ovaj pohod zbog nekoliko razloga; zbog vremena, zbog odsustva starijeg narednika Breedlova koji je već tjedan dana bio na odmoru, zbog novog šarca koji je bio prilično plah. No, glavni razlog njegovom nemiru jahao je na čelu odreda.
Kapetan Bent bio je jedini pravilno odjeveni konjanik. Nosio je sako obrubljen žutim trakama, svijetloplave hlače i spljoštenu kapu sa štitnikom za oči. Svi ostali bili su prikladnije odjeveni. Charles u plavu flanelsku košulju i bijele, prilično čiste hlače. Oko pasa mu je visio colt i bowie nož, a u kožnatim koricama o sedlu dvije godine stara harpers ferry puška. Šešir široka oboda štitio mu je oči od sunca.
Charles je sumnjao da je Bent sposoban voditi odred na ovakav zadatak. Borba sa Indijancima bila je novost za vojsku. Za cijelo vrijeme nastave u West Pointu, nastavnik Mahan posvetio je samo jedan jedini sat predavanja toj temi. No, nije sumnjao u kapetana samo zbog neiskustva. Charles je sve više bio uvjeren da je Bent zao, možda čak i sumanut, a sam bog je znao zašto je svoju zloću i ludost iskaljivao na Charlesu.
Krajolik je bio dosadno jednoličan. Niski brežuljci, pa zatim klisure, potočići tanki poput trake u širokim isušenim koritima. Jara je titrala u zraku, a sunce se poput užarenog diska ustobočilo na nebu. Puhao je topao povjetarac.
Doss je nekoliko puta otkrio tragove Indijanaca. Male skupine, rekao je. Prošli su ovuda prije dan-dva.
Charles je pažljivo motrio oko sebe, pitajući se nije li ova pustoš samo varka.
Kasno poslijepodne zastali su na trenutak da odmore konje i odmah nastavili dalje. Bent je predviđao da bi do Lantzmana mogli stići prije ponoći. Charlesu je bilo vruće i sedlo ga je žuljalo, ali bilo mu je jasno da moraju brzo jahati. Ovo nije bila vježba, već ozbiljan zadatak. Ni ostali se nisu bunili.
Neko vrijeme, uz Charlesa je jahao O’Dell. U jednom je trenu progovorio: Prokleto dosadno, zar ne? Da sam ponio knjigu, mogao bih jašući čitati.
− Što čitate?
− Onu knjižicu od mister Helpera.
Stariji ga je poručnik dobroćudno pokušavao trgnuti iz učmalosti. Charles je čuo za Helperovu Rastuću krizu na Jugu kako joj se oprijeti, no nije uspio doći do primjerka. Čuo je da se u knjizi otvoreno govori protiv robovlasništva, a da pisac istovremeno tvrdi da je južnjački sistem podrovan baš zbog njega. Robovlasništvo je natjeralo Jug da bude potpuno ovisan o Sjeveru i svemu što su proizvodile sjevernjačke tvornice. Najzanimljivije je bilo to što je pisac potjecao iz Sjeverne Karoline.
− Kunem se, Charles, ali taj čovjek mrzi Crnce jednako kao i robovlasništvo. Knjiga iznosi nekoliko zanimljivih pitanja. Recimo, zašto vi Južnjaci odbijate osloboditi robove?
− Odgovor je vrlo jednostavan. Engleska i francuska tekstilna industrija šire se kao nikad. A to znači da se plantažeri pamuka mogu preko noći basnoslovno obogatiti. Nitko nije lud odreći se guske koja nosi zlatna jaja.
− Misliš da je to razlog? Nisam baš siguran.
− A što bi moglo biti?
− Oh, možda da Crnci ostanu pod nadzorom. Robovlasništvo to dobro i bezbolno čini. Kladim se da svaki Južnjak negdje duboko u sebi strahuje od Crnaca. Mračni su i drugačiji, a ljudi ne vole nešto što se razlikuje od njih. Ne volim ni ja. Siguran sam da ih se ne odričete samo zbog novca, već i zbog te činjenice, bijeli protiv crnih.
− Ali, kad bi bilo po vašem, vi biste oslobodili sve robove?
− Da.
− I, što biste onda s njima?
− Pa, ono što predlažu mnogi republikanci.
− Crni republikanci, kako ih zovu dolje kod nas.
− Nije važno. Ja bih sve Crnce prognao. Trebalo bi ih naseliti u Liberiju ili u Srednju Ameriku. Svima je jasno da bi trebali biti slobodni, ali ne trebaju nam ovdje.
Charles je zabacio glavu i nasmijao se.
− U pravu si, Lafe. Istina je da su bijeli protiv crnih. Ali i kod vas, na Sjeveru, Poručniku O’Dellu nije se baš svidjelo to što je čuo. Namrštio se. Charles je već bio navikao na nesvjesno licemjerje Jenkija i na njihovu ljutnju kad bi im čovjek to otvoreno dokazao.
No, O’Dell je načeo pitanje na koje nitko nije znao odgovor. Ni na Jugu, ni u cijeloj Americi nitko nije stvarno znao kako ukinuti robovlasništvo, a ne narušiti ekonomsko i socijalno stanje u zemlji. Sudeći prema O’Dellovom stavu, bio je to problem koji je mučio ljude diljem zem...
− Odred... stoj!
U daljini, iza prostranstva prošaranog meskito drvećem, Charles je ugledao dimnjake razrušenog Phantom Hilla. Zajedno sa O’Dellom pojahao je naprijed. Bent je pozvao debeljuškastog Delaware tragača i, nakon nekoliko riječi, O’Dell i izviđač odgalopiraše prema Phantom Hillu.
Ljudi sjahaše, povadiše čuturice i stadoše tiho razgovarati. Charles nije imao što reći Bentu, pa kapetan obode konja i odjaha dvadesetak metara naprijed. Charles iz čuturice popije nekoliko gutljaja zagrijane vode i zagleda se prema kapetanu. Osamljeni zapovjednik, pomislio je, no podsmjeh ne odagna bojazan od Benta. Još uvijek mu nisu bili jasni razlozi kapetanove sulude mržnje.
− Eno ih, vraćaju se.
Kaplarov uzvik nagna Charlesa da pogleda prema brežuljku. Doss i O’Dell vraćali su se s vrha, lagano jašući ne bi li dizali što manje prašine. Uputili su se pravo prema Bentu. S njihovih lica Charles je pročitao da ne nose dobre vijesti. Svi su čuli Dossove riječi: Penateka mnogo više sada. Sanacovi ratnici i ratnici poglavice Grbavog Bivola. Nije dobro.
Na Bentovom čelu izbiše graške znoja.
− Koliko ih je?
− Nabrojao sam ih četrdesetak, odgovorio je O’Dell.
− Četrdeset!, zaprepastio se kapetan. Opišite... progutao je slinu ...opišite situaciju.
O’Dell izvuče nož iz korica, čučnu i u prašini vrškom nacrta veliko slovo U.
− Ovako vijuga potok. Neprijatelj je ovdje. Nožem dotaknu dno slova U. Unutar slova nacrta trokut i četverokut i dotakne trokut. Ovo je Lantzmanova kuća. Zatim dotakne četverokut. A ovo je obor s konjima. Uz oznaku kuće nacrta dva mala kvadratića okrenuta prema oboru. Ovdje leže dva momka zaklonjena balama sijena. Vjerojatno farmerovi sinovi. Obojica imaju puške. U oboru je dvanaest konja.
− Što je iza kuće?, pitao je Charles.
− Njiva, sparušeni kukuruz, nizak i rijedak. Teško da se bilo tko može neopažen prišuljati.
Bent glasno uzdahnu.
− Što rade Indijanci?
O’Dell se uspravi polagano. Zalazeće sunce bijesnu mu u očima.
− Večeraju. Piju. Puštaju žrtve da još malo pate.
− Četrdeset, ponovi kapetan. Zatresao je glavom i progunđao.
− Previše ih je. Morat ćemo nazad.
− Nazad?, prasnuo je Charles. O’Dell je iskazao svoj stav o kapetanovom prijedlogu glasno pljunuvši u prašinu.
Nervozno, Bent podigne ruku.
− Samo dok ne dovedemo pojačanje.
Ljudi se namrštiše mrmljajući. Svi su jasno stavili do znanja što misle o kapetanovom prijedlogu, a u njihovim pogledima pročitao je jednu misao: Kukavica.
Za takav stav vojnika krivi su bili njegovi oficiri. Main ih je ohrabrio, proklet bio. I nije odustajao.
− Odlazak po pojačanje odnio bi nam još jedan dan; za to vrijeme Latzraapovi bi bili skalpirani, a farma spaljena, Bentova brada je podrhtavala.
− Što predlažete, poručniče? Da izvučemo obitelj.
− To znači da idemo do farme. Baš tako. Doss, možemo li neopazice prići? Povjetarac zaljulja rese na Indijančevoj košulji.
Izviđač podigne ruku i pokaže prema obzorju.
− Treba ići čeono, pet kilometara. Ima usjek kroz brda, a onda okolo do kukuruza. Ići cijelu noć, ali Komanči se napiti i zaspati. Možda i straža kod kukuruza zaspati.
Charles obrisa vlažne dlanove o hlače. Iz daljine, do njih dopre pjesma i zvuk indijanskih bubnjeva.
Ne navaljuj na kapetana, pomisli Charles. Čim Indijanci napadnu, mogao bi se prestrašiti i narediti povlačenje i ostaviti Lantzmanove na cjedilu. Zato sasvim mirno predloži: Javljam se kao dobrovoljac, kapetane. Povest ću nekoliko ljudi do farme i noćas ih izvući. Indijanci će vjerojatno napasti tek sutra ujutro.
Bent se trudio da mu glas zvuči smireno, baš kao i Charlesov.
− U pravu ste, naravno. Ono što sam rekao, nije bio konačan sud. Samo sam glasno razmišljao o mogućnostima. Krajičkom oka pogledao je ljude. Nije ih uspio razuvjeriti, no što je drugo mogao.
Drhtureći u sebi, dodao je: Poslat ćemo dva čovjeka po pojačanje. Ostali neka krenu čim se smrači.
− Svi?, pitao je Charles.
Na tren, u Bentovim očima bljesnu jasna mržnja. Tako mi boga, ovaj balavac mora biti mrtav do jutra.
− Da, svi, rekao je.
− U redum rekao je O’Dell i spremio nož u korice. Vojnici su bili napeti, ali zadovoljni. Doss, također.
Preko rumenih brežuljaka do njih je dopirala pjesma i podvriskivanje Komanča.
Sasušeni kukuruzi šuštali su o bokovima konja. Najviše stabljike dosizale su konjima do trbuha i, ovako jašući, vojnici nisu nimalo bili zaklonjeni. Charles je predložio da sjašu i nastave pješice, vodeći konje za sobom, no Bent to nije odobrio.
Zar vas moram podsjećati da smo mi konjica koja je obučena da se bori jašući, poručniče?
Charlesu je bilo sasvim jasno da kapetanovo nastojanje na formalnostima nema nikakva smisla u ovakvoj prilici, no ništa nije rekao. Moglo je biti oko četiri sata poslije ponoći i mjesec je bio zašao. Na nebu su slabo tinjale zvijezde, a polje je bilo obavijeno mliječnom izmaglicom.
Vojnici su jahali u velikom polukrugu, jahač od jahača udaljen otprilike metar i pol. Bent je bio u središtu, a iza njega četni trubač. Sasvim na lijevom krilu jahao je Charles, a na desnom O’Dell.
Budući da su jahali polako, svaki je vojnik mogao u jednoj ruci držati revolver, a u drugoj karabin.
Samo je Bent bio izuzetak. U desnici je stezao šestometni alien and wheelock, a u ljevici konjičku sablju. Sablja u ovakvoj prilici djelovala je smiješno, ali barem je bio naoružan po propisu.
Za vrijeme dugotrajnog jahanja oko indijanskih položaja, Bent gotovo nije otpio ni gutljaj vode, a mjehur mu je bio bolno pun i silno mu se mokrilo. Zbog straha, bez sumnje. Straha od neprijatelja, od smrti, od pomisli da bi ponovno mogao nešto zabrljati i upropastiti karijeru. Bio je uvjeren da svaki čovjek u četi priželjkuje njegov pad, a Main najviše.
Oprezno, Bent pogleda nalijevo i spazi mlađeg poručnika u izmaglici. Negdje zahukće sova. Bent čvrsto stisnu revolver i pomoli se da njegov metak pronađe cilj.

Charles napregnu pogled. Koliko je daleko Lantzmanova kuća? Otprilike pola kilometra? Nisu mogli vidjeti svjetla, no farmer i njegovi sinovi sigurno su čuvali stražu.
Hoće li osuti paljbu čim spaze sjenke konjanika? Bent je morao biti pripravan na tako nešto i narediti trubaču da odmah zasvira i objavi dolazak vojnika. Hoće li se sjetiti?
Loš predosjećaj i dalje je mučio Charlesa. Stavio je svoj colt u korice na sedlu, a preko lijevog lakta prebacio je karabin. Desnom rukom pokušao je zgnječiti komarca na vratu. Nije uspio. Potiho je opsovao i ponovno izvadio colt.
Negdje na farmi zanjištao je konj. S druge strane potoka, prema nebu, dizao se tanak pram dima. Iz logora Komanča nije se čuo ni zvuk. Činilo se da nisu kanili napasti u praskozorje, još se nisu počeli pripremati.
Odjednom, na desetak koraka od njih, iz kukuruza iskoči tamna prilika. Charlesu se učini da je spazio dugu kosu i cijev puške. Netko od vojnika zaurla upozorenje. Indijančeva puška bijesnu i zaglušujući pucanj grmnu u noći.
Između Charlesa i sredine odreda jedan vojnik pade iz sedla. U kukuruzu oživješe sjenke. Još pet-šest Komanča izroni i ispali hice, a Charles, sjedeći na konju, onako s boka poteže obarač karabina. Kut cijevi bijaše pogrešan i hitac odzuji previsoko. Hitro je zatakao pušku u korice, na lijevu podlakticu oslonio colt i stiskom koljena pokušao smiriti šarca.
Nanišanio je na najbližeg Komanča, a svuda oko njega njištali su i propinjali se konji. Opalio je i vidio Indijanca kako pada. Negdje iz kuće na farmi muški je glas pozivao na uzbunu, a sa druge obale potoka čulo se podvriskivanje. Iz kuće zapraštaše hici, a jedan vojnik, pogođen metkom Lantzmanovih, strovali se s konja. Lantzmanovi će ih sve pobiti. Zašto kapetan, za ime svijeta, ne naredi trubaču da zasvira?
Bent je to i pokušavao. Treći put zaredom povikao je: Trubaču, sviraj juriš!
Trubač se njihao u sedlu poput pijanca. Bijesan, Bent je zatakao sablju u korice, prebacio revolver u drugu ruku i smirio konja. Ispružio je ruku da zgrabi trubača, uhvatio ga za šarenu košulju i, ne razmišljajući, grubo ga potegnuo. Čovjek se prevali preko konjskih leđa i glava mu padne unatrag. Na slabom svjetlu Bent prestravljen spazi da je metak pogodio trubača u desno oko.
Između vojnika i farme još je bilo Indijanaca. Bent je čuo kako meci šište desno i lijevo od njega i požuri da sjaše. Uplašen i zbunjen, mislio je samo na potrebu da se oglasi truba.
− Zbijte se! Zbijte i samo naprijed!
Čiji je to bio glas?, pomislio je i spotakao se o trubačevo tijelo, sagnuo se i zgrabio trubu. Mainov, naravno. Poslije će ga svi hvaliti kako je on bio taj koji se jedini snašao. Proklet bio. Proklet bio.
Ponovno je uskočio u sedlo držeći okrvavljenu trubu u ruci. Vidio je Charlesa kako jaše slijeva nadesno i okuplja ljude. Bent je zavitlao trubu u grmlje, potegnuo revolver iz korica i pažljivo se osvrnuo oko sebe.
Nikoga nije bilo u blizini, nitko nije gledao. Borbeni poredak njegova odreda potpuno se raspao. Svaki je vojnik jahao za sebe, pucao i pokušavao se obraniti najbolje što je mogao. Bent je podigao revolver i nanišanio u Charlesova nezaštićena leđa. Stisnuo je usnice i pažljivo počeo pritiskati obarač...
Indijanski metak očeše bok njegova konja. Šarac zanjišta i poskoči, Bentov revolver grmnu zajedno sa ostalim pucnjevima, a Charles odjaha dalje, neozlijeđen.
Gotovo lud od bijesa, Bent pokuša ponovno naciljati. Bio je zaboravio na oprez i naglo se trgnuo čuvši šuštanje u kukuruzu. Osvrnuo se i ugledao jahača na samo tri metra od sebe.
− O’Dell! Nisam vas primijetio... Prestravljen, Bent je osjetio kako ne može zadržati mokraću.
− Dovraga, što to radite?! Zašto pucate na vlastite ljude?
Glasno izrečena optužba trgnu Benta. Uspio je savladati stravu i odjednom se sasvim pribrao shvativši u kakvu ga je opasnost dovela vlastita mržnja. Znao je da nijedna isprika neće biti dobra. Zato i nije odgovorio O’Dellu riječima, već je podigao svoj alien and wheelock i naciljao u starijeg poručnika.
O’Dell otvori usta, ali ne uspije izustiti ni riječi. Bentov hitac raznese mu polovicu lica i izbaci ga iz sedla kao lutku. Poručnikova desna noga ostala je u stremenu, a šarac preplašeno pojuri poljem vukući O’Della za sobom, razbijajući mu lubanju o tvrdo i oštro kamenje.
Pokušavajući svladati paniku, Bent se brzo osvrnuo na sve strane. Nitko nije vidio pucanj. Bilo je mračno, zadimljeno od pucnjave i još uvijek maglovito. Spremio je revolver u korice, ponovno isukao sablju i, ispruživši ruku, naredio juriš.
Charles se već ranije pobrinuo da se izvuku iz škripca. S trojicom ljudi jurnuo je na preostala dva Indijanca; jednoga pokosiše hicima, a drugom kaplar sabljom presiječe grkljan.
Charles je zatim pojahao desetak metara prema farmi, izlažući se opasnosti da ga Lantzmanovi ubiju.
No, htio je biti siguran da će čuti ono što im bude viknuo.
− Ovdje je Drugi konjički. Obustavite paljbu! Odjednom je sve utihnulo. Dim se počeo razilaziti, a magla kidati. Bent pojaha naprijed i zaurla: Sjašite. Sjašite!
Jedan po jedan, vojnici poslušaše naredbu. Usopljen, Bent skoči na zemlju nadajući se da će mrak sakriti veliku, mokru mrlju među njegovim nogama.
− Dobro obavljen posao, momci. Bio je to uspješan dan.
− Izgubili smo tri čovjeka, rekao je Charles još uvijek sjedeći na konju. Bent je poželio da podigne revolver i prosvira Charlesu glavu.
− A ne znamo ni gdje je O’Dell, nastavio je mlađi poručnik. Glasno je pozvao O’Della, no nitko mu se nije odazvao. Tada progovori Bent.
− Uzalud ga zovete, poručniče. Pogodio ga je jedan od divljaka. Vidio sam kako je pao i kao ga je konj odvukao.
Srce mu je tuklo u ušima. Ako mu itko bude rekao da laže, dogodit će se to sada... sada...
− Bože, rekao je Charles i sjahao. Nitko nije progovorio ni riječi.
Bent odahnu. Sve je prošlo u redu. Ispravio je ramena.
− Žalim zbog O’Della isto kao i vi, no moramo se srediti i dogovoriti što dalje. Trebalo bi postaviti stražu s ove strane kuće, poručniče. Pobrinite se za to, a ja idem do Lantzmanovih. Okrenuo se držeći ruke na balčaku sablje. Osjećao se poput pobjedničkog generala. Krenuo je prema kući i glasno pozvao: Lantzman?

Charles je odredio četvoricu vojnika da donesu mrtve, jer se Bent nije sjetio da bi to trebalo učiniti.
Uza zid brvnare jedan je vojnik prostro nepromočivo platno na koje su položili mrtve. Nebo na istoku počelo je rudjeti, a magla se razilaziti. Iz kuće su čuli glasan govor njihova kapetana, mnogo glasniji od govora ukućana. Charles je razaznao i jedan ženski glas. Razbjesnio ga je Bentov nadmoćni ton. Taj bi oficir možda poslužio vojsci radeći u uredu, no kao zapovjednik na bojištu bio je sasvim nesposoban. Njegovom je krivicom prilazak farmi bio tako krvav. Bilo bi mnogo bolje da su jahali u dvoredu, a ne razvučeni u polukrug. Ili, još bolje, kako je Charles predložio, pješice i polako.
Kapetanova ih je odluka stajala četvorice mrtvih. Jedan je bio ranjen, dvojicu su poslali nazad po pojačanje, i kad je Charles sve zbrojio ustanovio je da ih je sedamnaest protiv tridesetak Komanča.
Pristupila su mu dva vojnika.
− Pronašli smo sve osim poručnika O’Della, gospodine. Nigdje ga nema.
Charles odsutno kimnu glavom. Zagledao se u brežuljke iznad osušenih polja. Čovjek s kojim se sprijateljio bio je tamo negdje, mrtav, bez ikoga da ga ožali. Charlesove oči ispuniše se suzama.
Tek tada osjeti iscrpljenost i šok. Noge mu se počeše tresti i morao se nasloniti na zid brvnare ne bi li ostao stajati. Dvojica vojnika skrenuše pogled.
Odjednom, sa druge obale potoka, začuše se indijanski vriskovi. Charles pojuri do kraja kuće i, zaklonjen zidom, pogleda što se događa. U logoru Komanča vladalo je veliko veselje. Ratnici su jurili na konjima, mahali kopljima i podvriskivali. Gotovo su svi bili mladići sjajne, crne kose razdijeljene na sredini. Nekima je razdjeljak bio obojen bijelom ili žutom bojom. Lica im bijahu obojena crveno, a oko očiju bijelo i žuto. Jedan je ratnik oko cijelih usta nacrtao crne očnjake.
Izvor njihova veselja potresao je Charlesa. Niz brežuljak spuštao se odred Indijanaca i vojna kola sa zalihama hrane. Cijela lijeva strana kolske cerade bila je umrljana krvlju.
Iza Charlesa okupiše se vojnici, šapćući i pokazujući na kola.
− Jebeni crvenokosi, promrmljao je jedan. Što li su uradili našim momcima?
− Radije ne bih mislio o tome, odgovorio je Charles.
Krenuo je prema vratima brvnare. Smrt Lafayette O’Della natovarila mu je na leđa dodatno breme odgovornosti. Da sve bude gore, kapetan nije bio svjestan da ih je doveo u opasnost. Ako mu se opre pri nekoj novoj sumanutoj zapovijedi, sigurno će se razbjesniti, a Charlesa neće moći podržati stariji poručnik. Očito, morao se suočiti i s tom teškoćom i učiniti sve što bude mogao.
Hvala bogu, nije morao donijeti nikakvu odluku toga trena. Dovoljno je bilo da se zabarikadiraju i pričekaju pomoć.
Posljednji je sat izmijenio Charlesove predodžbe o ratovanju. Rat nije bio ulašteni mimohod na Ravni, uredno poređane čete, sjajna odjeća i oprema, vijorenje zastava i ritam bubnjeva. Rat je bio nered, prljavština, smrt. Zastrašujuće iskustvo.
Ušao je u kuću, u veliku prostoriju ravne tavanice, podijeljenu pregradom na spavaonicu i kuhinju sa željeznom peći, a noge su mu još uvijek podrhtavale. Soba je vonjala na barut i nešto mnogo gore.
Spazio je muhe kako plaze po licu dva leša, polegnuta uza zid i pokrivena plahtama do vrata. Jedan, stariji, vjerojatno je bio Lantzman. Drugi je bio farmerov najstariji sin Karl, bogalj zbog kojeg obitelj nije mogla napustiti farmu. Pretpostavio je da su oba muškarca ubijena izvan kuće.
Od obitelji ostalo ih je četvoro. Gospođa Lantzman, izmučena ženica velikih madeža na bradi, dva plavokosa sina blizu dvadeset godina, umornih očiju, i djevojka, najmanje izmučena borbom i nespavanjem.
Imala je otprilike dvanaest godina, pretpostavio je Charles. Ljepuškasto lice zračilo je mladošću, no već je imala stas odrasle djevojke. Stojeći bez riječi u sobi, Charles spazi Bentove oči kako klize djevojkom i zaustavljaju se na njenim punačkim grudima stegnutim u usku haljinu.
Djevojka nije bila svjesna pogleda. Bila je zaposlena punjenjem duge puške; augustin mušketa, prepoznao je Charles oružje. Njima su bili naoružani austrijski lovački odredi, a Joe Johnston, vojni oružar, uvezao ih je iz Austrije za vojsku Sjedinjenih Država.
Na rubu plača, gospođa Lantzman je upitala: Kako možemo ostati ovdje, kapetane? Nemamo više hrane. Muž mi je poginuo pokušavajući donijeti vode s potoka.
− Imamo mi zalihe hrane. I vode. Podijelit ćemo ih, govorio je Bent samouvjereno. Naredit ću ljudima da zauzmu položaje oko kuće. Charles je prošao sobom i zastao uz puškarnicu okrenutu potoku.
Zagledao se van. Desna mu se šaka zgrči.
− I jednostavno ćemo pričekati dok ne stigne pojačanje. Ako ih posluži vrijeme, morali bi stići do kraja dana.
Ne okrenuvši se, Charles progovori: Mislim da neće stići, kapetane.
− Što ste rekli?
− Pogledajte sami. U logor je ujahalo šest ratnika. Vidite li onu dvojicu s kopljima?
Bent je pogledao kroz puškarnicu i stresao se od prizora. Lice mu je problijedilo, jer na vrhu koplja vidio je indijanske trofeje.
Na dva su koplja bile nataknute glave vojnika poslanih po pomoć u postaju Cooper.
Charlesu se učinilo da će se Bent onesvijestiti. Kapetan je krenuo ka sredini sobe, zastao, promrmljao nešto sebi u bradu, okrenuo se lijevo, desno, pokušao nešto reći i, ne uspjevši, zašutio zureći preda se. U očima mu se ogledala panika, divlji strah. Zbunjeni, Lantzmanovi sinovi osjetili su da nešto nije u redu. Čak se i djevojka zagledala u kapetana sa strahom.
Svaki je trenutak bio dragocjen. Charles pročisti grlo.
− Gospodine...
Bent se osvrnuo i zaurlao: Što je?
− Tražim dopuštenje da pošaljem izvidnicu natrag kroz kukuruzište. Taj nam je put jedina prilika da se izvučemo.
Kapetan bezvoljno odmahnu rukom i uvali se u stolac.
− U redu. Buljio je u zid dok je Charles žurno izašao iz kuće.

Nakon dvadeset minutam Charles se vratio namršten.
− Već su postavili petnaestak ratnika u jarke iza kukuruzišta. Odsječeni smo. Opkoljeni.
Zašto nisu krenuli ranije, pitao se Charles bjesneći. Naravno, nije krivio kapetana, jer svi su očekivali dolazak pojačanja. Očito, dva vojnika koja su krenula za postaju Cooper naletjela su na jednu od onih manjih skupina Komanča čije je tragove Doss otkrio. Charles je odjednom osjetio kao da je cijeli ovaj pohod proklet.
Bent rukom obrisa znoj s lica.
− Opkoljeni? Moramo se dobro zabarikadirati i čekati pomoć.
− Od koga?, uzviknuo je Charles.
− Ne znam! Netko će valjda doći.
− Ali, kapetanem rekla je djevojka, imamo li dovoljno hrane?
Gospoda Lantzman ukori kćerku.
− Ne miješaj se, Martha. Vojnici znaju što treba uraditi.
− Da. Baš tako, rekao je Bent i ponovno se zabuljio u zid. Opet ga obuzima malodušnost, pomisli Charles, shvativši da to ne smije dopustiti.
− Poslušajte je, molim vas, rekao je. Bent se trgnuo, a vlažne mu oči sjevnuše nepovjerenjem.
Charles se obratio svima okupljenim. Moramo shvatiti da smo u teškoj situaciji, premalo nas je, a iz postaje Cooper nitko neće stići da nam pomogne. Komanči se okupljaju, sve ih je više i mogu nas napasti kad im se prohtije. Ne vjerujem da itko od nas želi sjediti ovdje i čekati da ga ubiju. Ili zarobe, dodao je i pogledao Marthu. Gospođa Lantzman shvatila je što poručnik želi reći.
− Što predlažete da učinimo?m zafrktao je Bent.
− Održati se ovdje do mraka, a zatim se pokušati probiti. Razmišljao sam o načinu i mislim da imamo...
− Ne!, zaurlao je Bent skočivši i prevrnuvši stolac. Kad je kapetanov usklik zamro, Charlesa obuzme neobičan osjećaj, kao da se pred njim otvara bezdan u koji mora zakoračiti. Zapravo, već je bio zakoračio. Što je drugo mogao učiniti? Bent je bio sasvim van sebe, potpuno nesposoban da razumno odlučuje.
− Žao mi je, gospodine, ali bijeg je jedini izlaz. Kapetanovo lice obli rumen. Zgrabio je mali stol, bijesno ga prevrnuo i jurnuo prema Charlesu.
− Zar mi proturječite? Dovodite u pitanje moj autoritet?
− Ako mislite ostati ovdje, kapetane... da!
Poručniče Bent, duboko uzdahne pokušavajući se sabrati, ali glas mu je i dalje drhtao, ne želim čuti više ni riječi. To je naredba. Izađite dok vas ne pozovem.
− Izaći ću, gospodine, rekao je Charlesm ali ostatak naredbe odbijam poslušati. Ako ostanemo ovdje, svršeno je s nama.
Bent ga pogleda i tiho zareži: Poručniče Main, pokorit ćete se mojoj naredbi ili ću vas poslati pred vojni sud.
− Kapetane, večeras napuštamo farmu. Bent zgrabi Charlesov ovratnik.
− Tako mi boga, učinit ću sve da vas degradiraju i najure iz vojske.
Charles odlučno strgne Bentovu ruku. Krajnjim se naporom suspregnuo da ne udari debelog oficira.
Ledenim je glasom odgovorio: Ako se vratimo živi, možete pokušati. Pogledao je gospođu Lantzman, njena dva sina i kćerku koja je stajala držeći austrijsku mušketu objema rukama. Odlazimo odavde čim se smrači. Svi koji tako odluče mogu poći sa mnom. Želite li i vi, predlažem da pokopate mrtve. Ne možemo ih povesti sa sobom.
Gospoda Lantzman klekla je uz tijelo svoga muža, otjerala muhe i popravila plahtu. Iznenada, gorko je zaplakala. Charles okrenu glavu.
Odlučan izraz Marthina lica jasno je govorio da je donijela odluku. Charles se okrenuo prema kapetanu.
− Isti prijedlog iznijet ću i vojnicima. Nikoga neću prisiljavati da pođe.
− Gubite mi se sa očiju, prošištao je Bent.
Pognut, Charles je potrčao prema rubu kukuruzišta. Sa druge strane polja, iza stijena, odjeknu hitac.
Metak je prozujao iznad njegove glave. Kleknuvši, otrgnuo je sa stabljike nekoliko listova i protrljao ih među dlanovima.
Bili su suhi poput baruta. Ako uspije uvjeriti Lantzmanove da puste konje iz obora, a Komanči bi ih se ionako dočepali, možda im se ukaže prilika za bijeg.

47


Na zapadu, iznad brežuljaka, vidio se još samo tanak luk zalazećeg sunca. Dan se ubrzano gasio.
Charles je u mislima još jedanput prešao cijeli plan bijega.
Prije sat vremena, prema njegovim uputstvima, vojnici su između kuće i kukuruzišta zapalili vatru kao da će početi pripremati večeru. Indijanci su vatru sigurno primijetili. U kući, gospođa Lantzman i njena kćerka obmotavali su desetak grana krpama i tkaninom, a zatim ih natapale petrolejem. Lantzmanovi sinovi osedlali su konje za obitelj i zauzeli položaje izvan kuće, spremni da pojure do obora.
Kaplar Ostrander prišuljao se do Charlesa.
− Gospodine, sve je spremno.
− U redu. Vrijeme je da...
Prekinuo je rečenicu jer se Ostrander zagledao u nešto iza Charlesovih leđa. Na vratima kuće stajao je Bent.
− Idem i ja.
Do toga trena jedino se kapetan nije izjasnio za bijeg. Charles pokuša ublažiti napetost i blago odgovori: Drago mi je, gospodine. No, nije pomoglo.
− Idem s vama samo zbog toga jer želim vidjeti kako letite iz vojske, obeščašćeni.
Charlesov pogled otvrdnu.
− Kako vi kažete, gospodine. No, uza svo poštovanje, moram vas podsjetiti da sam privremeno preuzeo zapovjedništvo.
Jesu li kapetanove oči sjevnule? Charlesa prođoše srsi. Bent se gotovo osmjehnuo odgovarajući: Da, vidim, poručniče. Cijeli dan pokušavate ugroziti moj autoritet i potičete ljude protiv mene. Uživajte u zapovjedništvu. Zadnje vam je.
Zurio je u Charlesa, ne trepnuvši. Sa druge strane potoka, Indijanci počeše podvriskivati i udarati u bubnjeve.
Na vratima brvnare pojavila se Martha Lantzman s neupaljenim bakljama. Držeći ih sasvim nisko, da indijanski stražari s druge strane polja ne primijete, pružila je jednu po jednu kaplaru Ostranderu. On ih je podijelio vojnicima što ležahu uz vatru, pretvarajući se da čekaju večeru. U mraku pokraj kuće zanjištao je konj. Nekoliko je vojnika sjedilo u sedlima i pridržavalo konje ljudi pokraj vatre.
− Pođite po svoje konje, rekao je Charles gospođi Lantzman i njenoj kćerci. One se okrenuše i požuriše iza kuće, a Bent, zlobno se cereći, krenu za njima.
Charles se osvrnuo i zagledao u polje pitajući se hoće li on, a i svi ostali, poginuti ondje. Neočekivano, poput vala, zapljusne ga jaka želja da preživi. Shvativši da su u gotovo bezizlaznom položaju, znao je da nemaju što izgubiti. Čovjek mora biti odvažan i pokušati sve da se izvuče. Na prljavom, bradatom licu bljesnuše bijeli zubi. Charles se osmjehnuo.
Ljudi to primijetiše i, ohrabreni, počeše se osmjehivati. Charles shvati da je otkrio jednu od tajni dobrog zapovjedništva. Valjda će mu se ukazati još koja prilika da iskoristi tu tajnu.
Pogledao je u lica svojih vojnika dajući im tako znak da je došao njihov tren. Podigao je revolver iznad glave i ispalio hitac.
Zbog iznenadnog pucnja, Komanči u logoru utihnuše. Charles začu komešanje među konjima u oboru i odmah zatim povik jednog od Lantzmanovih sinova: I, ha!
Konji jurnuše iz obora. Neki su već zagazili u potok kad prvi Indijanci počeše nasumce pucati. Nisu znali što se događa, no očito nešto nije bilo u redu.
Charles ispali još dva hica. To je bio znak da vojnici pored vatre zapale baklje. Namočene u petrolej, odmah planuše. Ljudi se brzo raziđoše lijevo i desno i potpališe suhe kukuruze. Zamisao je bila da plamenom spale cijelo polje, osim dvadesetak metara širokog prolaza. Charles je računao da slab vjetar neće razbuktati plamen i da će prolaz dovoljno dugo ostati netaknut vatrom.
Potrčao je prema konju i skočio u sedlo. Plameni jezici već su lizali osušene stabljike; polje je gorjelo brže nego što je predvidio. Pojahao je prema prolazu, skrenuo u stranu i revolverom pokazao put.
− U kolonu po dvojica, naprijed! Ho!
Sa obje strane kuće izjahaše vojnici i svrstaše se u dvored. Charles je na čelo kolone odredio najiskusnije vojnike, a Lantzmanove je smjestio u sredinu, na najsigurnije mjesto.
Kolona je jurnula prolazom. Vatra se već širila i sužavala nezapaljeni dio polja, a Charles je čuo pljuskanje vode na potoku. Očito, Indijanci su jurišali iz logora prema brvnari.
Brže, dovraga!, viknuo je Charles ljudima koji su držali baklje. Hitro su uzjahali i krenuli ka prolazu, a zatim zapalili kukuruze iza sebe. Prolaz je bio zatvoren vatrom, a Charles je osjetio vrućinu za leđima.
Bentov je konj uplašen zastao, no kapetan ga potjera za kolonom.
Plamen je buktio sa obje strane i na početku prolaza. Charles spazi Indijanca kako dojahuje do brvnare.
Nanišanio je na obojenog crvenokošca i povukao obarač. Indijanac pade. Tada Charles obode konja i natjera ga da projuri kroz vatru. Sasvim se priljubio uz životinjski vrat i samo je uspio spaziti da je pred njim vatra suzila prolaz na svega nekoliko metara širine. Bent je jahao pred njim, a ispred kapetana Charles je kroz vatrenu jaru samo nazirao obrise vojnika.
Plameni jezik zahvati Bentov rukav. Vrisnuvši, kapetan divlje počne udarati tkaninu i ugasi vatru. Konj ga je uspio iznijeti iz plemenog polja u mrak, gdje je trebao čekati kaplar Ostrander sa odredom, i čim ga spaze, pojuriti galopom dalje. Charles se nadao da je kaplar živ.
Charles je još uvijek bio okružen vatrom. Dim ga je počeo gušiti, a vatra je uz praskanje i tutnjavu gutala stabljike. Ispred njega, prolaz je gotovo sav plamtio. Bio se toliko sagnuo da ga rebra zabolješe, govoreći konju riječi ohrabrenja. Izlaz iz polja buknuo je visokim vatrenim zidom.
Šarac odlučno jurnu i vinu se u zrak poput najboljeg skakača. Svjetlo gotovo zaslijepi Charlesa, a vatra mu oprlji bradu i obraze. Slijedećeg trena našli su se u hladnom, noćnom mraku.
Konj doskoči sigurno, ali tvrdo. Charles gotovo ispade iz sedla. Nije se uspio ni pribrati, kad krajičkom oka spazi sablasnu priliku. Zdesna, držeći tomahavk u ruci, na njega je jurišao Indijanac žuto obojena lica i bijelih kolobara oko očiju.
Komanč se baci prema njemu pokušavajući ga zasjeći sjekirom po butini. Charles obode konja i šarac poskoči naprijed. Tomahavk promaši njegovu nogu, ali se duboko zasiječe u konjski bok, u splet mišića i arteriju. Šarac zanjišta i posrnu, a Charles tresnu o tle.
Padajući, uspio je upraviti colt prema Indijancu i povući obarač. Metak pogodi crvenokošca u grudi i odbaci ga u goruće polje. Slijedećeg trena, Komanč planu poput velike buktinje.
Charles je ležao prikliješten umirućim konjem. Uspio je izvući nogu iz stremena i s dva metka ustrijeliti šarca.
Vatra je gutala ostatke polja. Charles se osvrnuo, ali nije vidio nijednog od svojih ljudi. Obuzeo ga je užas. Potrčao je u mrak i, sjetivši se da je zadnji jahač bio kapetan, glasno povikao: Bent, Bent, pomozite!
Zateturao je. Je li ga kapetan čuo? Je li ga itko čuo?
Okrenuo se i zagledao u vatreni zid. Plamen je zahvatio cijelo polje u razmaku od gotovo kilometra. S kukuruza, vatra se proširila na prerijsku travu.
Charles se tužno osmjehnu. Plan je uspio. Vatra je onemogućila Indijancima da pojure za bjeguncima.
Sasvim jasno ih je čuo kako bijesno urlaju sa druge strane zapaljenog polja. Straže koje su postavili sa ove strane nisu bile tako brojne i s njima su mogli izaći na kraj. Jednog je stražara on pogodio, no sigurno ih je bilo još.
− Poručniče, pazite!
Upozorenje je viknuo vojnik koji je, čuvši Charlesov poziv za pomoć, okrenuo konja i dojahao nazad.
Pogledavši prema nejasnom obrisu jahača, Charles spazi Komanča kako trči prema njemu s kopljem u ruci.
Brzo se okrenuo, pokušavajući dočekati napad i nesvjesno podigavši ruku s praznim revolverom. Taj mu pokret spasi život. Koplje udari o bubnjić kolta i kliznu u stranu, zabivši se Charlesu u rame.
Od siline naleta, Indijanac se nije uspio zaustaviti i naletio je na Charlesa koji lijevom rukom potegnu nož. Obojeno lice iskrivi se od bijesa; nije se mogao povući dovoljno brzo. Charles zabi nož u Indijančev želudac i potegnu ga nagore.
Komanč zatetura i pokuša izvući koplje iz Charlesova ramena. U smrtnom grču uspio je osloboditi oružje, ali se već slijedećeg trena srušio na zemlju.
Charles osjeti slabost. Povraćalo mu se, noge su mu se tresle, vid se maglio. Nije mogao prepoznati vojnika koji se vratio po njega i viknuo upozorenje.
− Bent?, pitao je i natkrio oči rukom, ali ništa nije vidio.
− Ne, gospodine. Redov Tannen. Kapetan Bent je odjahao naprijed.
Nakon što je čuo moj poziv za pomoć.
− Popnite se, gospodine, rekao je vojnik. Uspjet ćemo... svi.
Pohitali su za odredom. Charles se pridržavao za vojnika i jahao sklopljenih očiju, iscrpljen, ali prepun olakšanja.

Komanči su ih progonili cijeli sat, ali nisu im se uspjeli približiti na puškomet. Uskoro, ratni pokliči utihnu i to označi njihovo odustajanje od daljnje potjere. Nestali su u ljetnoj noći i vjerojatno se vratili da ulove Lantzmanove konje.
Nakon još jednog sata napornog jahanja, odred je zastao da se odmori. Nekim čudom, svi su preživjeli, a osim Charlesa samo su dvojica vojnika bila lakše ranjena. Usprkos tome što su izgubili sav imetak, Lantzmanovi su sijali od sreće, a vojnici klicali od veselja. Nekoliko ih je čestitalo Charlesu na uspjehu njegova smjelog plana.
Mladi poručnik odredio je stražare, a jedan ga je vojnik ponudio gutljajem viskija. Charles ga nije pitao odakle mu piće; potegao je iz boce, a zatim prelio alkoholom ranu na ramenu. Gospođa Lantzman mu je pomogla da maramicom omota ranu. Za sve to vrijeme, Bent je bio podalje, sasvim uzdržan.
Uskoro se Charles osjećao mnogo bolje. Bio je umoran, no ponovno se prihvatio posla. Postrojio je odred i naredio pokret. Slijedeća tri i pol kilometra hodali su vodeći konje i stigli do savršenog mjesta za logorovanje, uskog klanca čiji je ulaz bilo lako nadzirati.
Prvi put nakon odlaska iz postaje Cooper, razmotali su gunjeve za spavanje. Posjekli su dosta meskito drveća i zapalili vatre ne bi li otjerali komarce i zagrijali se. Charles je čučnuo uz jednu vatru grickajući tvrdi dvopek. Nije se sjećao kad mu je nešto toliko prijalo.
Izobličena sjenka pade mu pred noge. Podigao je pogled i duboko uzdahnuo. Bentovo je lice bilo smireno, poput maske. Kapetan je ponovno zapovijedao odredom, što je Charlesu bilo drago. Nije više bilo potrebno da ga mijenja.
Ljudima nije ništa rekao o Bentovoj histeriji i sukobu u Lantzmanovoj kući. Dapače, potrudio se da vojnici steknu dojam kako ga je Bent odredio da vodi cijelu akciju spasavanja.
− Želim vam čestitati na držanju za vrijeme proboja, poručniče. Iskazali ste neuobičajenu hrabrost.
− Hvala, gospodine.
Charles se pokušavao domisliti čemu to iznenadno priznanje. Nije uspio sve dok ne spazi petoricu vojnika koji su se odmarali uz obližnju vatru. Prije nekoliko trenutaka bili su razgovarali o uspjehu pohoda, a sad su utihnuli i slušali. Bent je govorio glasno ne bi li ga svi čuli.
Kapetan brzo pogleda prema njima i krene u suprotnom pravcu. Dao je rukom znak Charlesu da ga slijedi. Nevoljko, Charles krenu za njim.
− Na farmim nastavio je Bent, obojica smo bili uzrujani. Kad opasnost zaprijeti, ne možeš očekivati da svaki čovjek bude sabran i smiren.
Trebalo bi to očekivati, barem od vođe, pomislio je Charles, ali ništa nije rekao. Nije imalo smisla predbacivati Bentu greške, ne sada. Činilo se da, na svoj nespretan način, kapetan pokušava uspostaviti primirje.
Udaljili su se od vatre, hodajući u tišini. Charles osjeti zadah viskija. Nije ga iznenadila činjenica da Bent nosi sa sobom skrivene zalihe pića.
Kad su bili dovoljno daleko od vojnika, Bent zastade i okrenu se prema Charlesu.
− Naravno, uspjeh cijelog pothvata ne umanjuje vašu krivicu. Odbili ste poslušati naredbu pretpostavljenog.
Charles osjeti kako mu bilo udara sve brže. Konačno je naslutio što kapetan smjera. Bent se potrudio da nekolicina vojnika čuje kako hvali mlađeg oficira, što je bilo i za očekivati od normalnog pretpostavljenog. Sad je govorio sasvim drugačije. Bentov glas otvrdnu.
− Poslat ću vas na vojni sud.
Charlesu sve bi jasno. Svađa s kapetanom i Bentov gotovo nervni slom dogodili su se u Lantzmanovoj kući. Svjedoci su bili civili. Neće ih pozvati da svjedoče na vojnom sudu, osim ako Charles to izričito ne bude tražio. A ako ih pozovu, tužitelj će ih vrlo brzo proglasiti sumnjivim svjedocima. Bili su civili koji se ne razumiju u vojna pitanja, a osim toga, zbog bola i gubitka najmilijih, njihove se tvrdnje zaista mogu proglasiti neuračunljivima.
Charles shvati da mu je Bent namjestio klopku. Nitko ga neće moći podržati. Nitko mu neće vjerovati da je privremeno preuzimanje zapovjedništva bilo nužno, jer je Bent bio potpuno izgubljen. Shvatio je da je i sam pomogao u pripremanju klopke. Pokušavajući poštedjeti pretpostavljenog, nikome od vojnika nije govorio o kapetanovom ponašanju u brvnari. Bent će na sudu moći ispričati tok koji njemu odgovara. Čak i potpuno izvrnuti činjenice. Na kraju, važna je i razlika u činovima. Sud će prije povjerovati iskusnom kapetanu nego titularnom, mlađem poručniku.
Bent se okrenuo, a vatra mu je obasjala profil. Čak se i osmjehnuo.
− Mislim da ćete vi, a ne ja, biti glavnim krivcem za sve što se dogodilo na ovom pohodu. Laku noć, poručniče.

Razbuđen i napet, Charles je ležao glave naslonjene o sedlo. Vatra se ugasila, a hladnoća se uvlačila u kosti. U ranjenom ramenu tuklo mu je bilo.
Kako je bilo glupo od njega što je i na tren pomislio da Bent želi primirje. Charles je bio objekt nerazumne, žestoke mržnje kojoj nije mogao pronaći objašnjenja, osim jednoga. Bent je bio luđak.
Već je ranije sumnjao u to, a događaji na Lantzmanovoj farmi sasvim su ga uvjerili.
Zadrhtao je i navukao šešir na oči, pokrivši tako zvjezdano nebo. Pokušao je zaspati, no nije mogao.
Ležao je budan još satima, slušajući kapetanov glas, gledajući kapetanovo lice.

48


Bent je odlučio da ostatak puta do postaje Cooper prevale za dan jahanja, ali oko tri sata popodne mlađeg Lantzmanovog sina počeli su mučiti jaki grčevi u trbuhu. Njegova je majka zamolila kapetana da zastanu na tren ne bi li se mladić odmorio. Nekoliko minuta odmora produžilo se na cijeli sat, a za to vrijeme, na sjeveru je počelo grmjeti i nebo se zacrnilo. Bent je naredio vojnicima da podignu zaklone od šatorskih krila za civile i, budući da je procijenio kako im više ne prijeti opasnost od Indijanaca, odlučio da prenoće u preriji i sutradan nastave put do postaje. Vojnici su gunđali zbog te odluke, ali Bent nije obraćao pažnju; bilo mu je dosta jahanja, a osim toga, pružila mu se prilika da obnovi autoritet.
Pola sata puhao je jak vjetar, ali nije pala ni kap kiše. Oluja ih je mimoišla, a vojnici su bili još nezadovoljniji jer im je postalo jasno da su mogli već biti u postaji, u toplim krevetima.
Podigli su logor na ravni uz suho korito potoka. Na obali, među rijetkim topolama, Bent je prostro svoj ležaj i zapalio vatricu. Obično bi se oficiri okupili oko iste vatre, ali Charles nije želio biti blizu Benta.
Šatorsko krilo za Lantzmanove nalazilo se desetak metara daleko od topola i kapetana koji je sjedio i potajice pio viski, skriven sjenama drveća i sumrakom koji se lagano spuštao. Nakon dva dugačka gutljaja iz boce, osjećao se mnogo bolje. Nagorelo je drvo mirisalo, a vojnici su tiho razgovarali.
Ponovno je nategnuo iz boce i u mislima odlutao do Aleksandra Velikog, Džingis Kana, Bonapartea.
Bio je već sasvim opravdao pred sobom ponašanje na farmi; okrivio je splet okolnosti: premalo vojnika, ubojstvo vojnika poslanih po pojačanje, neprijateljstvo mlađeg poručnika.
Doduše, i sam je maknuo jednog od oficira koji su mu smetali, a uskoro će, nadao se, ukloniti i drugoga. Pokušao je zamisliti lice Orryja Maina kad sazna da mu je bratić degradiran i istjeran iz vojske.
Smijuljeći se, ponovno je nagnuo bocu. Glasovi ispod zaklona za Lantzmanove privukoše mu pažnju.
Ostao je ležati nepomično i pažljivo se zagledao prema šatorskom krilu.

− Zašto moram ležati ovdje, mama, kad mi se ne spava? Pusti me da malo prošećem.
Gospođa Lantzman, držeći dugačku augustin pušku u rukama, isprati kćerku izvan šatorskog krila. Dobro, ali ne idi daleko. I ponesi ovo sa sobom.
− Ne treba mi, odgovorila je Martha. Nije više opasno. Tako je rekao onaj Delaware izviđač.
Sjedeći prekriženih nogu uz vatru, stariji se brat nasmijao i rekao: Eh, uz toliko vojnika, Martha namjerno želi biti nenaoružana.
− Povuci to!, zaprijetila mu je sestra šakom.
− No, no! Prošeći ako želiš, samo se ne svađajte, rekla je gospođa Lantzman ozbiljno. Oslonila je pušku na zemlju i pogledom ispratila kćerku u mrak. Nakon nekoliko koraka, tiho ju je upozorila: Ne idi tuda, probudit ćeš kapetana.
− Oh, da. Zaboravila sam.
Djevojka krenu na drugu stranu. Bila je zahvalna što ju je majka upozorila jer joj se kapetan nije sviđao.
Imao je odvratno, debelo lice i očice koje su stalno plazile po njenom tijelu. Bilo joj je jasno zašto je tako gleda, no iako ju je to smetalo, nije se bojala.
Šećući, približila se drugoj vatri. Uz nju je sjedio prelijepi mladi poručnik i pokušavao povezati rame čistim zavojem. Martha je zastala i pomogla mu zavezati čvor. Zahvalio se na otmjen, južnjački način, a ona je, uzbuđena, nastavila šetnju.
Charles se oslonio na laktove i, poput zabrinutog oca, ispratio djevojku pogledom u mrak.

Elkanah Bent ležao je čvrsto stisnuvši ruku među noge, začuđen vlastitim uzbuđenjem. Mala Lantzmanova, koju je već duže vremena proučavao, bila je tek dijete.
Ah, ali ne i iznad pasa, pomislio je obliznuvši usne.
Prošlo je dosta vremena otkako je spavao s nekom ženom. Naravno, oficir ne bi smio pomišljati na nekog tako mladog, ali Bent je gorio od želje da joj se približi. Možda mu se ukaže prilika i da je dotakne.
Podigao je bocu, protresao je i ispio do kraja. Polako je ustao i krenuo mimo topola u mrak, što dalje od logorskih vatri.

Martha je poslušala majku i nije otišla daleko, samo do kraja topolika. Iznenadila se kako je bilo vidljivo po mjesečini. Prekrižila je ruke na grudima, podigla glavu i duboko uzdahnula.
Godio joj je noćni povjetarac i šuštanje trave. Tiho je počela pjevušiti Old Folks at Home. Odjednom je začula pucketanje u žbunju. Naglo se okrenula.
− Je li netko tamo?
− Samo kapetan Bent, dušo.
Izronio je iz mraka, zanoseći se u hodu, gologlav. Marthino srce počelo je ubrzano tući, no sama sebe prekori. Nije bilo razloga da se boji jednog oficira.
− Učinilo mi se da čujem nekog u mraku i baš mi je drago da nije neprijatelj, rekao je približavajući se djevojci.
Lažna srdačnost nagna je na oprez. Smrdio je na viski i znoj. Okrenut leđima mjesecu nalikovao je na nakaznog, dvonožnog slona. Stao je sasvim blizu.
− Predivna noć, zar ne?
− Ne znam. Hoću reći... da. Morala bih se vratiti.
− Tako brzo? Molim te, nemoj. Ostani još malo. Glas mu je zvučao prijateljski i nježno, poput glasa dobroćudnog ujaka. No, Martha je osjetila i drugi prizvuk; nešto što ju je zbunilo i istog trena pokolebalo. Njenu šutnju Bent je protumačio pristankom.
− Eto, vidiš, tako je već bolje. Želio bih ti iskazati samo svoje poštovanje.
Pijan je, pomislila je Martha. Tako je. Često je viđala svog pokojnog oca pijanog i lako je prepoznala znakove.
− Ti si slatka djevojčica. Stvarno lijepa za svoje godine. Velikom glavom zaklonio je mjesec i primaknuo se još jedan korak. Htio bih da budemo prijatelji.
Pružio je ruku prema njenoj kosi i podigao pramen koji joj je ležao na ramenu. Okamenila se, prestravljena.
Pomilovao joj je kosu, a zatim protrljao pramen palcem i kažiprstom. Polako, potegnuo je pramen prema sebi. Vukao ju je za kosu. Prema sebi. Čula je kako teško diše.
− Pustite me. Molim vas. Odgovorio je neljubazno.
− Govori tiše. Ne smiju nas čuti.
Ne bi li naglasio riječi, stisnuo joj je nadlakticu. Jauknula je.
− Prokletstvo, ne jauči uzviknuo je Bent preplašen. Jesi li čula! No, Martha zajauče glasnije, a Bent gotovo viknu: Prestani! Prestani, čuješ!?
Drmusao ju je uspaničen, misleći da su još uvijek sami, no tada joj u očima spazi iznenadan bljesak olakšanja. Okrenuo se kao čovjek koji se okreće ispred streljačkog voda. Ustuknuo je spazivši Charlesa Maina.
Iza njega, trčeći kroz topolik, stizali su stariji Lantzmanov sin i njegova majka. Bljeskajući na mjesečini, ugledao je u njenim rukama dugačku lovačku pušku.
Izraz Bentova i djevojčina lica sve su rekli Charlesu. Gospođa Lantzman dotrčala je do kćerke, a brat ozbiljno upita: Martha, je li te povrijedio?
− Rekla sam ti da ne šećeš, da je opasno, rekla je majka. Bent promukla glasa pokuša protestirati: Ništa joj nisam učinio. Ništa!
− Je. Učinio je, opovrgla je djevojka. Dirao me po kosi i po ruci i nije htio prestati kad sam...
− Tišina, rekao je Charles. Ne želim čuti ni riječi. Poslušaše ga. Spazio je stražara kako žuri prema njima, a iza njega, mimo topola, trčalo je nekoliko vojnika. Obišao je gospođu Lantzman i mahnuo objema rukama iznad glave.
− Vratite se nazad, sve je u redu.
Stražar i ostali zastaše. Ikrenuše se i pođoše nazad. Charles je pričekao dok nisu sasvim nestali s vidika, a zatim se okrenuo i oštro pogledao Benta. Kapetan je teško disao i ljuljao se na nogama. Nije se usudio pogledati Charlesa u oči.
− Martha, jesi li povrijeđena?
− N... nisam.
− Odvedite je pod šator, gospođo Lantzman. I neka ostane tamo do jutra.
Male šake stiskale su pušku, a žena ošinu pogledom Benta.
− Kakve li to ljude šalju u Teksas? Oficire bez morala?
− Gospođo Lantzman, smirite se, upao je Charles. Sve je u redu s vašom kćerkom. Ovo nije baš ugodno, no svi smo uznemireni i napeti. Siguran sam da kapetan žali zbog ove slučajne nepri...
− Slučajne?m zarežao je Marthin brat. Pa, on je pijan. Pomirišite ga. Bent se naroguši: Proklet bio, ti drski... Charles zgrabi kapetana za podignutu ruku i sruši mu je uz bok. Bent zastenja i otvori šaku.
Charles blago uhvati Marthu i njena brata za ramena. Polako, okrenuo ih je prema topolama.
− Pođite do šatora i pokušajte sve zaboraviti. Siguran sam da će se kapetan Bent ispričati svima.
− Ispričati? Ne dolazi u obzir da... Charles ga pogleda i Bent zašuti. Zatim prošapta: U redu.
Smatrajte da sam se ispričao.
Gospođa Lantzman ga je gledala kao da će svakog trena povući obarač. Charles joj se blago obrati: Pođite sad, molim vas.
Žena je pružila pušku sinu, obgrlila Marthu oko pasa i povela je prema logoru. Bent je pokrio lice rukama, držao ih tako nekoliko trenutaka, a zatim ih polagano spustio.
− Hvala vam, rekao je Charlesu. Charles nije odgovorio.
− Ne razumijem, zašto ste mi pomogli, no zahvalan sam vam..
− Ne bi bilo smisla da vas je ubila. Ako vas treba kazniti zbog svega što se dogodilo, kaznit će vas drugi.
− Kazniti? Kako to mislite? Charles ponovno ništa ne odgovori. Polako se okrenuo i otputio kroz visoku travu prema logoru.
Osam kilometara ispred postaje Cooper, Bent je potjerao konja do čela kolone gdje je jahao Charles.
Odmah poslije doručka stalo je kišiti, a Charles se osjećao baš kao što su njegovi ljudi izgledali, pokislo.
Bent pročisti grlo. Charles je dobro znao o čemu želi razgovarati njegov pretpostavljeni.

− Cijenim sve što ste učinili za mene sinoć. Već sam vam tada to htio reći, ali niste bili raspoloženi da me saslušate. Pokušat ću ponovno.
Charles se zagleda u Bentovo lice kroz kapi što su se slijevale s njegova širokog oboda šešira. Jedva se susprezao da ne pokaže gađenje prema kapetanu.
− Vjerujte mi, gospodine, nisam to učinio da bih vama osobno pomogao, Učinio sam to zbog uniforme koju nosite. Zbog ugleda našeg puka. Razumijete li?
− Da, naravno. Ja... ja ne očekujem od vas da budete prijateljski raspoloženi prema meni. Htio sam vas pitati... ovaj... kad se vratimo u postaju, što mislite da će Lantzmanovi ispričati?
− Ništa.
− Molim?
Kako li se odvratno ponadao. Charles se nagnuo na drugu stranu i glasno pljunuo.
− Gospođa Lantzman će sve prešutjeti. Razgovarao sam s njom za doručkom. Shvatila je da optužba nema svrhe, a Marthi ovo iskustvo može čak i koristiti. Gospođa Lantzman je časna žena. Budući da joj kćerki niste učinili ništa ozbiljno, zašto da vas upropasti? Na tren je zastao u govoru, a tada dodao nešto što je znao da će poraziti Benta. Zagledao mu se u oči. Naravno, obećala mi je da će se vratiti u postaju Cooper ili čak otputovati u Fort Mason ako je budem pozvao. Učinit ću to kad me pošaljete pred vojni sud. Zamolio sam je, naime, da svjedoči o mom karakteru, ponašanju, moralu, ali i o ponašanju drugih oficira.
Bent se zablenuo, razrogačivši oči. Shvatio je. Postalo mu je jasno da je izbjegao jednu zamku, ali da se odmah zatim uhvatio u drugu, još više ponižavajuću. Pogledao je Charlesa s beskrajnom mržnjom.
− Služite se taktikom kriminalca.
− Serete, kapetane. Pomažem sebi, ali nudim priliku i vama da se spasite. Vrlo jednostavno. Samo držite jezik za zubima. Ako vam se zamisao ne sviđa, u redu. Možemo cijeli slučaj izložiti majoru Thomasu. Bio je na čelu mnogih vojnih sudova u Teksasu i spreman sam provjeriti njegove prosudbe.
− Ne, ne!, rekao je brzo Bent podigavši ruku. Prihvaćam vaše uvjete. Neće biti nikakvih optužbi.
Charles nije mogao odoljetim a da se ledeno ne nasmije.
− I mislio sam da ćete tako odlučili.
Dotakao je prstom obod šešira, okrenuo konja nalijevo i projahao mimo kolonem prskajući blato konjskim kopitima. Veliki grumen raspljeskao se o Bentovo lijevo rame i zablatio njegovu zlatom izvezenu epoletu.

49


Lantzmanovi su prenoćili u postaji Cooper, a zatim uz pratnju krenuli natrag na farmu. Bent se povukao u svoju sobu s novim napadom dizenterije. Charles nije znao mnogo o bolestima.
Pretpostavio je da kapetanove muke imaju veze sa posljednjim događajima.
Generalovim ukazom iz Washingtona, zbog spasavanja Lantzmanovih, pohvaljeni su Charles, kapetan i, posmrtno, O’Dell. Tijelo starijeg poručnika nikad nije pronađeno.
Beni je zatražio, što mu je i odobreno, da zbog lošeg zdravlja i liječenja pođe na odsustvo u San Antonio.
Tako je Charlesa zapala neugodna dužnost da napiše pisma obiteljima O’Della i trojice vojnika poginulih kod farme. Nije bio vičan tom poslu, ali uspio je napisati sva pisma za samo jednu večer.
Završivši zadnje pismo, postalo mu je sasvim jasno nešto što je samo slutio u posljednje vrijeme.
Promijenio se kao oficir, kao čovjek. Nije više bio onaj Charles Main koji je prije nekoliko dana odjahao sa odredom prema Lantzmanovoj farmi.
Zapravo, na prvi pogled sve je ostalo isto. I dalje je bio druželjubiv i nasmijan, no negdje duboko u njemu došlo je do velike promjene, promjene izazvane svime što je bio proživio, vidio i učinio u proteklih pet-šest dana. Bezbrižni kadet iz West Pointa ostao je samo u uspomenama. Romantični amater prometnuo se u grubog profesionalca.
Umjesto dječaka, poput Feniksa iz pepela, uskrsnuo je odrastao muškarac.
− Čuo sam da je jutros stigla poštanska vreća, rekao je Charles četvrtog dana nakon povratka u postaju Cooper.
− Da, gospodine. Ovo je stiglo za vas. Podoficir mu je pružio tri pisma povezana vrpcom. Vreća je mjesec i pol dana ležala u San Antoniju.
− Zašto, boga mu?, prasnuo je Charles razvezujući pisma. Na sve tri omotnice prepoznao je Orryjev rukopis.
− Ne znam, gospodine. Valjda je tako u vojsci. Da, teksaškoj vojsci najčešće.
Krenuo je prema sobi i još na putu otvorio prvo pismo. Spazio je travanjski nadnevak u gornjem uglu, a zatim preletio očima prve retke.
Sumnje u tvoga zapovjednika nagnaše me da ti odmah odgovorim. Ako je to isti onaj Elkanah Bent kojeg poznajem još iz Akademije i Meksika, najozbiljnije te upozoravam na veliku opasnost.
Charles naglo zastade nasred prašnjave postaje. Iako je jutro bilo toplo, osjetio je da ga podilazi jeza.
Pokušat ću ti objasniti, iako si se, vjerojatno, i sam uvjerio da je svaki postupak toga gospodina nesuvisao i teško objašnjiv razumnim činjenicama. Jednako se ponašao i u vrijeme kad smo George Hazard i ja prvi put naletjeli na njega.
Naglo, Charles preklopi pismo, osvrnu se oko sebe i otputi u sobu. Stigavši, sjeo je i do kraja pročitao gusto pisane retke, čudnu priču o dvojici vestpointskih kadeta koji su navukli na sebe neshvatljivu mržnju trećega. Pročitavši pismo, ostao je sjediti s listovima u krilu, zureći u suncem obasjan prozor.
Orry je bio u pravu: bilo je nemoguće razumno objasniti tako jaku i trajnu mržnju koja se protezala čak i na ostale članove obitelji Main i Hazard. No, mržnja je bila stvarna; protekli su mu tjedni to dokazali.
Još je dvaput pročitao pismo, posebno pažljivo odlomke koji su opisivali događaje u Meksiku.
Zaprepaštenje je svaki put bivalo sve jače.
Bio je zahvalan što ga je Orry upozorio na opasnost. Pa ipak, svijest i saznanje o razlozima mržnje bili su mučniji od neizvjesnosti i neznanja. Bent je gotovo petnaest godina nosio u sebi osvetu nesmanjenom žestinom. Tek je sada Charles postao svjestan opasnosti i jačine kapetanove sumanutosti. To ga je saznanje ispunilo ledenom jezom, sasvim novim i nepoznatim osjećajem, nekim smrtnim strahom koji je teško podnosio i susprezao.

Slijedećih dana bilo mu je užasno teško progovoriti i riječ sa Bentom ili jahati uz njega u nekoj patroli.
Neprestano je bio svjestan istine koju je saznao, a koju je Bent tako vješto skrivao.
Sa druge strane, kapetan se ponašao manje neprijateljski. Doduše, osim po službenoj dužnosti, i nije razgovarao sa Charlesom. To je bilo pravo olakšanje. Možda je opasnost bila umanjena prijetnjom svjedočenja gospođe Lantzman. U svakom slučaju, kako su prolazili tjedni Charlesov je strah jenjavao. Iščekivao je dan kad će po nekoj naredbi, njega ili Benta, premjestiti u drugu postaju ili grad i tako ih razdvojiti.
Do tada, nije imao drugog izbora do da bude oprezan.

Za vrijeme pohoda na Lantzmanovu farmu, jedan poznati indijanski odmetnik sklonio se u rezervat.
Leeper, vladin agent za pitanje Indijanaca u rezervatu, dopustio je otpadniku da ostane neko vrijeme u logoru, a zatim ga pustio da ponovno ode iz rezervata. Bijesni farmeri optužili su Leepera što nije uhvatio i zatvorio Indijanca i potpisali peticiju guverneru Houstonu tražeći od njega da zatvori Vladinu ispostavu u rezervatu.
To je bila jedna od tema oko koje su ljudi u postaji Cooper trošili dosta riječi, prepirući se veći dio jeseni. Jedan drugi događaj izazvao je cijelo brdo pošalica. Svi su zbijali šale na račun eksperimenta u postaji Verde. Ministar Davis uvezao je iz Egipta deve i u toj je postaji provjeravao jesu li pogodne kao tegleća marva. U Drugom konjičkom često se prepričavao i uspješni pohod kapetana Van Dorna protiv Indijanaca kod sela Wichite.
Ljudi iz Ohia u četi K najčešće su raspravljali o događajima na Istoku. Takmičeći se za ponovni izbor u Senat, Stephen Douglas upustio se u brojne rasprave s republikancem Lincolnom. Stručnjaci su smatrali da će u siječnju, kad državno zakonodavstvo Illinoisa bude isticalo svog predstavnika za Senat, u Washington gotovo sigurno poći demokrat Douglas. No, za jedne rasprave u Freeportu Lincoln je vještim pitanjima natjerao suparnika na opasne izjave koje su ga morale stajati pobjede.
Raspravljajući o Missouri kompromisu u slučaju Crnca Dreda Scotta, Douglas je izjavio da usprkos odlukama vrhovnog suda, zakonodavstvo svake pojedine države može na jednostavan, legalan i brz način zabraniti robovlasništvo, odbijajući da primijeni zakone koji štite prava robovlasnika. Tako nijedan gospodar neće doći u novo područje zemlje sa Crncem, jer bi ga istoga trena mogao izgubiti.
Robovlasništvo ne može postojati negdje ni dan, ni sat, rekao je Mali Div, osim ako ga ne odobre lokalni zakoni.
Douglasov je stav odmah proglašen friportskom doktrinom, a jedan južnjački oficir iz Prvog konjičkog ovako je to komentirao pred Charlesom: Taj je čovjek gotov. Demokrati u našem dijelu zemlje nikad ga više neće podržati u nekoj kandidaturi.
U listopadu, senator Seward održao je govor u New Yorku, koji je odmah dobio velik publicitet na Jugu. Seward je rekao da su Sjever i Jug ukliješteni u “neizbježnom sukobu” zbog robovlasništva. Ta je izjava protutnjala Jugom poput požara, a čak su se i gorljivi republikanci u postaji složili da je Sewardov govor samo ponukao Jug da još više misli o otcjepljenju.
Pa ipak, malo je bilo onih koji su držali da je moguće zavaditi braću. Amerikanac nikad neće dići pušku protiv Amerikanca. Sve je to bio samo puki rat riječima, govorili su mnogi.
Kad bi o tome razgovarali, jedino je Elkanah Bent priželjkivao suprotno. Vratio se sa odsustva, izgubivši pet kilograma, ali ne i čudne stavove. Rekao je da je rat sasvim moguć i da ga on jedva iščekuje.
− Rat će nam omogućiti da teoriju pretvorimo u praksu. Na koncu svega, zašto su nas obučavali? Što je svrha našeg zanimanja? Ne da čuvamo mir, već da ga osvojimo, ako treba i po cijenu potoka krvi. To je naš poziv. Sveti poziv, gospodo.
Mnogi su oficiri, a i Charles, primijetili bolestan zanos na Bentovu licu. Neki su, u nevjerici, zatresli glavama, ali ne i Charles. Ništa ga više kod Benta nije moglo iznenaditi.

Za vrijeme zime, osim službeno, Charles nije razgovarao sa Bentom. Zato se nemalo iznenadio kad je početkom travnja netko zakucao na vrata njegove sobe i kad ih je otvorio. U mraku, pred Charlesom, stajao je kapetan Bent.
Osmjehivao se.
− Dobra večer, poručniče. Smijem li ući?
− Naravno, gospodine, izvolite.
Koraknuo je unazad, uznemiren i napet. Bent je stupio u sobu, a Charles je zatvorio vrata. Osjetio je miris viskija.
Bent je izgledao zapanjujuće. Odjenuo se u kompletnu svečanu uniformu s lentom, sabljom i šeširom s perjanicom kojeg je skinuo na ulasku. Kosa mu je bila razdijeljena po sredini glave i sjajila se od briljantina. Pogledao je gomilu velikih dagerotipa na stolcu.
− Slike od kuće?
− Da? gospodine. Napravljene su na svečanosti povodom godišnjice braka moje sestrične Ashton.
Većina ovih ljudi prijatelji su sa susjednih plantaža. Pružio je Bentu jednu od fotografija pokušavajući ga razotkriti. Pokazao je prstom na visokog, mršavog i bradatog čovjeka s fotografije. Ovo je moj bratić Orry Main. On me je potaknuo da pođem u Akademiju. I sam je bio kadet u West Pointu. Čini mi se u vrijeme kad ste i vi bili tamo.
Bent je stisnuo usne. Gledao je bradato lice s dagerotipa, no Charles ništa ne primijeti u kapetanovim očima. Bent se izvrsno pretvarao, što ga je činilo još opasnijim.
− Nejasno se sjećam kadeta po imenu Orry, rekao je Bent. Gotovo ga nisam ni poznavao. Već i tih dana Jenkiji i Južnjaci nisu se previše družili.
Kapetan je htio vratiti sliku, ali se još jednom zagledao. Spazio je lice crnokose žene koja je stajala na kraju skupine. Pogled joj je bio staklast i prazan, no svejedno, bila je nevjerojatno lijepa žena.
− Kakvog li prekrasnog stvorenja. Ima nešto egzotično u sebi.
Zbog čega li je, dovraga, kapetanovo oko zapelo za Madeline LaMotte?, pitao se Charles. Zbog čega li je uopće došao ovamo?
− Porijeklom je kreolka, iz New Orleansa.
− Ah, to objašnjava izgled.
Bent se pitao u kakvoj li je vezi ta žena s Mainovima.
Je li im rod ili samo susjeda? No, nije želio propitivati Charlesa o obitelji, jer se mogao izlanuti o poznanstvu sa Orryjem. Gledao je lijepo ženino lice još nekoliko trenutaka, a zatim vratio dagerotip.
Charles je sklonio ostale fotografije sa stolca i Bent je sjeo. Oči mu se nisu micale s mladog poručnika. Već vas duže vremena želim posjetiti, poručniče. Htio sam vam se zahvaliti na uviđavnosti u ovih zadnjih nekoliko mjeseci.
Charles je slegnuo ramenima.
− No, šutnja je u osnovi negativna, nastavio je Bent. Vrlo bih rado naš odnos utemeljio na nečem pozitivnom. Želio bih da ubuduće mogu računati i na vaše prijateljstvo.
Moja šutnja, pomislio je Charles. Zabrinut je. Želi obećanje da ću ga i dalje štititi. No, Charles se pitao je li to sve što kapetan želi.
Bent je zurio u njega na čudan način. Obliznuo je gornju usnu i dodao.
− Naravno, i vi možete računati na moje prijateljstvo.
Charlesu se nije sviđao prijateljski ton kapetanova glasa. Gdje li se ovoga puta krila zamka? Nije znao, i zbog toga nervozno odgovori: Prošlost je prošlost, kapetane. Ne namjeravam je ponovno izvlačiti na svjetlo dana.
− Odlično. Odlično! Znači da stvarno možemo biti prijatelji. Imam utjecajne veze u Ministarstvu rata, a i u samom Washingtonu. Pomogli su mojoj karijeri, a mogu pomoći i vašoj.
Orry je objasnio u pismu kako je Bent uspio usprkos lošoj karakteristici. Utjecajnim vezama. Charlesu se zgadila kapetanova ponuda da se i on posluži tim sredstvom.
− Hvala, gospodine, ali namjeravam nastaviti vlastitim snagama.
Bent naglo ustade. Crvene mrlje izbiše mu na obrazima.
− Mladiću uvijek može koristiti pomoć, Charles... kapetan je prekinuo rečenicu. Ne smije tako gnjevno postupati i govoriti. No, nije si mogao pomoći. Mrzio je tog visokog, prekrasno građenog mladog oficira jer je bio Main i Južnjak. Istovremeno, Charles ga je privlačio. Toliko ga je privlačio da se nakon nekoliko tjedana neodlučnosti konačno ohrabrio, doduše uz pomoć viskija, i odlučio ga posjetiti.
Je li Charles otkrio što se krije iza svega? Bent se nadao da nije. Pokušao se osmjehnuti.
− Da, rekao bih da vama treba manje pomoći nego ostalima. Jer, vi ste slika i prilika idealnog vojnika. Odjednom, obuzela ga je vrtoglavica od uzbuđenja. Nije se mogao savladati; dotaknuo je Charlesa po nadlaktici. Vi ste izuzetno lijep mladić.
Lagano, ali odlučno, Charles je maknuo kapetanovu ruku.
− Gospodine, bilo bi najbolje da krenete.
− Molim vas, ne govorite tako. Oficiri bi trebali jedan drugome pomagati i ugađati, pogotovo u ovakvim osamljenim i zabačenim mjesti...
− Kapetane, gubite se odavde prije nego što vas izbacim kroz prozor.
Blijedožuta lica, Bent je nabio šešir na glavu i, osjećajući kako mu obrazi naglo rumene, izašao zalupivši vratima.
Negdje u proljetnoj noći zavijao je šakal. Žureći prema svojoj sobi, osjetio je neodoljiv poriv za ubijanjem. Jednoga dana, Bog mu je svjedok, to će i učiniti.

Charles je potpuno smetnuo s uma jednu od prvih istina na koju ga je bio upozorio još O’Dell. Kako je samo mogao to zaboraviti?
Ono što se netom dogodilo potvrdilo je govorkanja o kapetanovim spolnim nastranostima. Dokazalo je da u tom čovjeku, jedno pored drugoga, čuče neprijateljstvo, mržnja i nastrani porivi i da se izmjenjuju prema njegovom raspoloženju; ta spoznaja bila je zadnji kamenčić u mozaiku Bentova ludila. Charles je, konačno, složio cijelu sliku.
Svjetiljkom obasjana soba odjednom mu se učini skučenom i zagušljivom. Odlučno posegne za košuljom, obuče je, zatakne krajeve u hlače i požuri do staje i svog konja. Živci mu prestadoše titrati.
Smirio se slušajući noćne zvukove postaje, stražu kako izvikuje sat, kako se smjenjuje govoreći “sve je u redu”, huk sove iz daljine, šumorenje proljetnog povjetarca u krošnjama drveća.
Zastao je pred stajom i zagledao se u zvjezdano nebo. Udisao je guste mirise slame, balege, konja i osjetio se bolje, čistije. Zauvijek će zapamtiti te mirise vojske i Teksasa, mirise koje je istinski zavolio.
Pomislivši na Benta, odjednom ga obuzme iznenadno sažaljenje. Kako li je jezivo trpjeti onakvo tijelo i duh kojeg neprestano napadaju crvi sumanutosti? Sažaljenje je bivalo sve jače, sve dok ga nije presjekao oštrim i tihim upozorenjem: Nemoj žaliti čovjeka koji te želi ubiti kad je trezven.
Ta ga pomisao vrati u stvarnost. Charles je bio svjestan da mora biti oprezan sve do dana kad ga neminovnom vojnom prekomandom ne odijele od kapetana. A to se mora dogoditi, i to mora dočekati.
Još je jednom duboko udahnuo miris svježe, teksaške noći. Zafućkao je poznati napjev i polako krenuo u staju.

50


Te godine Orry je bio svjedokom rastuće secesionističke groznice, Huntoon je putovao diljem Južne Karoline i susjednih država držeći govore u crkvama, na prijemima, u dvoranama. Pokušavao je upisati sto više članova u Društvo za opskrbu afričkom radnom snagom. Nastavio je zagovarati odijeljenu južnjačku vladu, navodeći sve moguće razloge, od Sewardowe rečenice o “neizbježnom sukobu”, do činjenica posuđenih iz Herperove knjižice, koju u svojim govorima naravno nije spominjao.
Za vrijeme jeseni Orry je postao svjestan zanimljive i značajne razlike, Senator Wade Hampton obratio se javnosti i založio za očuvanje Unije. Istovremeno, usprotivio se oživljavanju trgovine robljem.
Njegovi su stavovi, gotovo bez izuzetka, osuđeni i izvrgnuti oštroj kritici na Jugu; usprkos velikoj popularnosti, birači su mu preko noći okrenuli leđa. Istovremeno, Huntoon je bivao sve omiljeniji.
Orry se divio energiji šurjaka, ali ne i njegovim stavovima. Divio se i Ashtoninoj ustrajnosti; svugdje je pratila svoga muža.
Cooper se u slobodnom vremenu razapinjao između angažiranja u Demokratskoj stranci i na brodogradilištu James Islanda. Tvrdio je da će gradnja Zvijezde Karoline početi odmah poslije Nove godine. Orry je odlučio novost saopćiti Georgeu osobno, jer prijatelj mu je nedostajao i želio ga je ponovno vidjeti.
Kad je Brett čula da Orry kreće na put, stala ga je oblijetati i moliti da je povede sa sobom. Iz Pennsylvanije bi mogli skoknuti do St. Louisa, naravno, ako je brat bude htio pratiti. Orryju se nije putovalo tako daleko, no bilo mu je jasno da Brett čezne za Billyjem. Nakon kratkotrajnog uvjeravanja, ipak je pristao.
Već na samom početku, Orry je požalio što je uopće odlučio putovati na Sjever. U Sjevernoj Karolini, gdje su morali presjesti na drugi vlak, obratio se službeniku željezničke stanice tražeći vozni red.
− Nemamo ga, odgovorio je službenik nimalo ljubazno.
− Možete li mi barem reći kad bi po voznom redu trebao stići vlak? Prije nego što je završio pitanje, službenik mu je okrenuo leđa i otišao.
Orry se vratio do klupe na kojoj je sjedila Brett.
− Izgleda da ovdje ne vole odgovarati na pitanja. A možda ne vole Južnokarolinjane. U Sjevernoj Karolini bilo je mnogo protivnika robovlasništva, i službenik je vjerojatno prepoznao Orryjev naglasak.
Na slijedećoj stanici gdje su presjedali dogodila im se nova neugodnost. Nosač, crni slobodnjak, spuštajući s gornjih polica Brettine torbe, “slučajno” je jednu ispustio iz ruku. I to baš onu za koju je Brett rekla da njome pažljivo rukuje, jer je bila puna poklona za obitelj Hazard. Gotovo zaplakavši, Brett je razmotala papir u kojem je ležala razbijena staklena figurica pelikana, dar koji je namijenila Constanci.
− Stvarno mi je žao, g’đo, rekao je nosač, a Orry je bio siguran da mu je u očima bljesnula zloba.
U Petersburgu, u Virginiji, u vlak je ušao novi kondukter. Orry mu je pokazao karte na kojima je bio žig Charlestona, polazne stanice. Kondukterovo ljubazno lice odjednom postade službeno.
− Presjedate u Washingtonu, a zatim u Baltimoreu, rekao je s jakim novoengleskim naglaskom.
− Hvala, odgovorio je Orry. Imamo sedam kovčega. Hoću li na vašingtonskoj stanici moći pronaći nosača?
− Žalim, ali ne znam. Nije moje da brinem o nosačima. Možda ste trebali povesti jednog od svojih crnih robova.
Orry polako ustade i uspravi se pred kondukterom. Bio je dobrih desetak centimetara viši od drskog službenika, koji se ukočio od straha.
− Vašu drskost, rekao je Orry, ničim nisam izazvao, osim naravno, mahnuo je voznom kartom, ako ne smatrate da vas izazivam samim tim što sam s Juga.
− Orry, molim te, šapnula je Brett. Nemoj napraviti scenu.
Kondukter je došao do daha i brzo rekao: Pronaći ću vam nosača s kolicima, i nestao s vrata kupea prvog razreda.
Više ga nisu vidjeli, ali ni nosača.

Vlak je jurio prema Richmondu obasjan jesenjim suncem. Orry se zagledao kroz prljavi prozor.
− Zašto na svakom koraku nailazim na neprilike? Zar ih ja nečim izazivam?
Brett je sklopila primjerak Priče o dva grada, najčitanije knjige te godine. Pogledavši blago brata, rekla je: Ne, osim ako ih ne izaziva karolinski naglasak.
− Sigurna si da ne patim od manije proganjanja? Zatresla je glavom.
− Primijetila sam očitu promjenu u načinu na koji se ljudi ophode prema nama. Više nije onakav kao u Newportu. Tada su ljudi bili prijazni. Više nisu.
− Ali, Virginia i Sjeverna Karolina južnjačke su države!
− Ne duboki Jug, već pamučni Jug. U obje države mnogo je ljudi koji su skloniji Sjeveru nego Jugu. U tome je razlika.
Nastavila je čitati. Orryja su sva ta oprečnost i neprijateljstvo zbunjivali; nije mu se sviđao takav razvoj događaja. Kad su stigli u Baltimore još je uvijek bio loše volje.
Iz ulice Camden morali su prijeći na željezničku stanicu za Philadephiju i Wilmington. Brett je uživala u vožnji konjskim tramvajem, no Orry je bio gladan i nije ga odveć zanimalo razgledavanje grada. Prije nego presjednu na slijedeći vlak, morao je nešto pojesti.
Rukovodstvo željeznice neprestano je obećavalo da će uvesti vagone-restorane, no do tog trenutka bilo ih je na samo nekoliko linija. Zbog toga su se putnicima pružale samo dvije-tri mogućnosti, sve neprivlačne. Čovjek je mogao kupiti nešto za jelo od neurednih prodavača koji su raznosili jelo na kolicima duž vagona, ili se teškom mukom natjerati u prljave, mračne restorane na kolodvoru gdje se moglo pojesti nešto od splačina koje su tamo posluživali. U Baltimoreu je Orry odlučio poći u restoran.
Pridržao je vrata blagovaonice ne bi li ušla i Brett. Podigla je skute suknje i zakoračila preko prljavog praga. Pogled joj zastade na gostima uz stolove. Svi su bili muškarci, a nekolicina ih se drsko zabuljila u nju. Zatresla je glavom.
− Zaista nisam gladna, Orry. Sjest ću vani na klupu i pričekati. Sve će biti u redu.
Pomogao joj je da se smjesti na klupu, a zatim sam ušao u restoran. Blagovaonica je brujala od glasnog razgovora. Pogledao je po sobi, otkrio prazan stol, uputio se prema njemu i sjeo.
Naručio je dimljenu svinjetinu s pireom od repe i kolač. Iz džepa je izvadio malu Bibliju koju je u posljednje vrijeme stalno nosio sa sobom. Uživao je čitajući Salomonovu Pjesmu nad pjesmama, jer su ga mnogi stihovi podsjećali na Madeline. Nije razgovarao s njom od Ashtonine proslave godišnjice braka, a i tada su izmijenili samo nekoliko kratkih, službenih, nepovezanih rečenica. Činilo se kao da Madeline lebdi u nekom drugom svijetu, kao da nije prisebna. Orry je pitao Justina nije li bolesna, no Justin se samo osmjehnuo.
Orry se nagnuo nad otvorenu Bibliju. Nakon nekoliko minuta, konobar je tresnuo tanjurom o stol i uspio proliti malo kave koju je donio. Orry se jedva suzdržao da ne prigovori.
Pokušavao je čitati uz jelo. Nije se mogao koncentrirati; gosti za susjednim stolom bili su preglasni. Na koncu, nagnuo se unazad u stolcu i oslušnuo razgovor.
− Ti prokleti Južnjaci samo o tome govore, o zasebnoj vladi. Čovjek koji je govorio bio je najstariji od trojice sugovornika, mršav, sa bijelim zaliscima. A ja velim, nek’ im bude. Neka porinu svoj šuplji brod i neka potonu s njim.
− Ne, dovraga!, uzviknuo je čovjek grbava nosa, neotesana izgleda, nalik na trgovačkog putnika. Sve koji se slažu s tom idejom trebalo bi objesiti o najvišu granu, tako da ljudi mogu vidjeti kako izgleda izdajnik.
− Tako je, složio se sredovječni neugledni čovjek, treći iz društva.
Orry je znao da trojica klipana ne zaslužuju pažnju i da bi trebao ostati po strani, ne obazirući se na razgovor. No, sve neugodnosti toga dana nagnale su ga da se umiješa. Lupio je šalicom kave o stol i tako privukao poglede trojice za susjednim stolom.
− Ali, gospodo, rekao je hladno se osmjehnuvši, govorite kao da bi mirno ustanovljavanje južnjačke vlade ugrozilo vas osobno. Ni meni se ideja ne sviđa, ali ne nazivam je izdajom, već glupošću, razumljivom glupošću. Već pokoljenjima Južnjaci trpe uvrede i klevetanje.
Ako je itko u blagovaonici odobravao Orryjeve riječi, nije to pokazao. Čovjek s bijelim zaliscima upitao je: Iz koje ste države, gospodine?
− Iz Južne Karoline.
Čovjek se oslonio na veliku srebrnu kuglu štapa, prezrivo se smiješeći: Mogao sam i pretpostaviti. Čovjek grbava nosa obrecnuo se.
− Pročitajte Ustav, tamo ćete saznati da je otcjepljenje izdaja, a vi momci iz pamučnih država prijetite nam secesijom godinama, vitlate tom idejom kao batinom! U redu, odijelite se. No, ako to učinite, Buck Buchanan ima sva prava da vas baci u okove. Ili da vas sve objesi.
Treći je čovjek samo dodao: Amen.
Orry je uz šank spazio namrgođena, neprijateljska lica dvojice kršnih tipova u prljavim radnim odijelima. Vjerojatno skretničari, sudeći prema glomaznim štapovima koje su držali u krilu.
− Vraga, upao je jedan od skretničara u razgovor. Stari Buck neće to učiniti. On je mlitavac.
Neugledni čovjek iz trojke za stolom složio se sa ovom tvrdnjom. Netko je dobacio.
− Onda pozovite vojsku da ih objesi! Izvan blagovaonice, željezničar je pozivao putnike za filadelfijski ekspres.
− Nemoguće, izjavio je Grbavi Nos. Rulja iz West Pointa drži vojsku, a većina njih su Južnjaci. Ako budu morali birati između obrane zemlje i uspostavljanja vlade koja će štititi robovlasništvo, svima je jasno za što će se ti momci opredijeliti.
U Orryjevim sljepoočnicama tuklo je bilo. Osjetio je kako se znoji. Položio je ruku na Bibliju.
− Pazite što govorite, gospodine.
− Molim? Grbavi Nos je skočio i prevrnuo stolac. Dvojica skretničara s palicama stadoše iza njega. Nekolicina starijih gostiju brzo ostavi novac na stolovima i izjuri iz blagovaonice.
Bez žurbe, Orry ustade. Kad je Grbavi Nos spazio Orryjev stas, blijesak u očima mu ugasnu i povuče se korak unazad.
− Rekoh da pazite što govorite o Vojnoj akademiji. Ja sam tamo diplomirao i borio se u Meksiku. Pokazao je glavom prema svom praznom rukavu. Borio sam se za cijelu zemlju, a to znači i za Jenkije.
− Je li?, otpuhnuo je Grbavi Nos. Pa, gospodine, ja i dalje tvrdim da vestpointski prinčevi stoje na strani otcjepljenja.
Mnogi povikaše sa odobravanjem i zapljeskaše. Jedan od skretničara nagnuo se nad rame nosatog: Mogao bi ovaj južnjački gospodin i zakasniti na vlak. Možda mu odjenemo novi kaput u Baltimoreu.
Kaput od katrana i perja.
Grbavi Nos se zacerekao. Orry se zagleda u lica ljudi koji ga okružiše. Svi su ga gledali neprijateljski. Stisnuo mu se želudac. Skretničar je polako krenuo prema njemu, a ostali za njim.
Iznenadan zvuk zapinjanja puške sve ih je zaustavio. Uz vrata kuhinje stajao je čovjek sa skraćenom dvocjevkom u rukama.
− Ako netko ovdje dijeli nove kapute, morat će i meni dati jedan. Obratio se Orryju. Ja sam rođen i odgojen u Baltimoreu i ispričavam se zbog ovakvog dočeka u gradu.
− Orry?
Na zvuk Brettina glasa okrenuo se prema vratima. Dotrčala je do njega, a s perona čuo se drugi poziv za filadelfijski vlak.
− Orry, molim te, zakasnit ćemo na vlak. Požuri. Grbavi Nos grohotom se nasmijao.
− Zar ćete dopustiti da vas spasava mala gospođica? Uostalom, kako to da se motate okolo s njom? Mislio sam da momci iz pamučnih država vole samo crno meso.
Orry ne izdrža uvredu. Jednim brzim, snažnim udarcem pogodio je Nosatog u želudac. Jedan od skretničara zadržao ga je da ne padne, a drugi je zamahnuo palicom, no čovjek s puškom oštro ga opomenu.
Grbavi Nos je stenjao hvatajući zrak širom otvorenih usta. Zateturao je prema stolu, spotaknuo se o prevrnuti stolac i pao na pod. Orryjeva je šaka bila tako čvrsto stisnuta da je pobijeljela poput grudve pamuka. Ošinuo je pogledom okupljene ljude. Svi su šutjeli i zurili.
− Orry, dođi, dotakla ga je Brett po ramenu.
− Filadelfijski brzi ... zadnji poziv!, odjekivao je glas s perona.
Orry ih još jedanput sve pogleda, okrenu se prema čovjeku s puškom, kimnu mu glavom u znak zahvalnosti i mirno krenu prema vratima.

Vlak je kloparajući jurio prema Wilmingtonu. Kad je progovorio, u Orryjevu se glasu pomiješala tuga sa srdžbom.
− Nisam imao pojma da je neprijateljstvo tako jako. Ljudi su spremni napasti jedni druge na javnom mjestu. Nevjerojatno!
Vlastita ga je naivnost potištila. Stanje u zemlji bilo je zategnutije nego što je mislio. Ako je još bilo ljudi koji su smatrali da je miroljubivo otcjepljenje moguće, onda su ti ljudi bili neupućeni slaboumnici.
− Dobro je da smo otišli iz restorana na vrijeme, rekla je Brett. Mogli su te ozlijediti bez razloga.
Šaka ga je boljela od udarca. Zagledao se u zglobove prstiju.
− U pravu si, ali nikad nisam bježao od borbe. Brett ga pokuša utješiti.
− Morali smo uhvatiti vlak. Ozbiljno, Orry je promrmljao: Prokleti, smrdljivi Jenkiji.
− Orry, kad tako govoriš nisi ništa bolji od onih klipana iz restorana.
− Znam, ali nije me briga. Duboko je uzdahnuo. Ne želim se ponašati kao dobro odgojeni gospodin.
Mrzim ljude koji podvijaju rep. Nikad to neću učiniti.
Na Belvedereu su ih srdačno dočekali, iako Maude nije bila kod kuće; otišla je u Philadelphiju na nekoliko dana. Gosti su domaćinima podijelili darove: Brett je obećala poslati Constanci novu figuricu pelikana; divili se djeci koja su narasla od zadnjeg susreta. Poslije ukusne večere, pošli su na počinak.
Orry je spavao devet sati, no kad je ustao nije se osjećao odmornim.
− Jedva čekam da ti pokažem Bessemerov konverter, rekao je George za doručkom. Bio je prepun energije i oduševljenja što je, začudo, samo pojačalo Orryjevo loše raspoloženje. George ga ničim nije uvrijedio, ali cijeli ga je Sjever uvrijedio. Nadao se da će mu se raspoloženje popraviti, jer bi u suprotnom mogao upropastiti ovaj susret s prijateljem.
George je pripalio drugu cigaru tog jutra.
− Čim završiš doručak pogledat ćemo ga. Plaćam prilične svote novca izumitelju patenta, ali sam uvjeren da će se isplatiti.
− Ne zvučiš baš uvjerljivo, rekao je Orry.
− Oh, uvjeren sam, zaista. Vrijeme proizvodnje fantastično se skraćuje, ali postoje neke teškoće sa samim postupkom. Pokazat ću ti.

Orry nije želio poći do zadimljene, smrdljive Hazardove željezare, ući u vruću halu željezna krova i buljiti u jajoliku, čudnu napravu što se vrtjela na stožastom postolju. Pa ipak, učinio je to kako bi zadovoljio prijatelja.
Radnici su upravo bili otvorili konverter i izlijevali u kanale na podu užarenu masu. Čelik je potekao kanalima poput svijetleće trake.
Ponosan kao otac koji gleda dijete, George je rekao: Momak iz Walesa riješio je Bessemerov najveći problem. Je li ti Cooper pričao o tome?
− Da, ali većinu toga nisam razumio, rekao je Orry prilično nezainteresirano.
George ga je pogledao s nevjericom i razočaranjem, no nije se dao smesti.
− Bessemer je proizvodio, tako to željezari nazvaše, paljeno željezo. Svojim je postupkom potpuno odstranio ugljik, pa nije ostalo ni onoliko koliko je neophodno da se željezo pretvori u čelik, a jednostavno nije znao kako da vrati određene količine ugljika. Velšanin je pokušao to učiniti dodavanjem drvenog ugljena i manganovog oksida. Zatim je pokušao i s kemijskom smjesom koju Nijemci zovu spiegeleisen, smjesom željeza, ugljika i mangana. I uspio je. I dok se Bessemer i Velšanin prepiru oko toga tko kome što duguje, ja eksperimentiram sa spiegeleisenom i istovremeno plaćam postotak za Bessemerov patent, iako je taj patent u Americi još uvijek neprovjeren. Nisam još uvjeren da je sam postupak valjan.
− Zbog čega?
− Previše je u svemu nagađanja. Idealna količina ugljika može se odrediti samo po boji plamena u konverteru. A tako je vrlo teško proizvoditi ujednačenu kvalitetu čelika, seriju za serijom. Jedan drugi čovjek, čini se, na tragu je rješenja boljeg od Bessemerova. Neki Englez rođen u Njemačkoj. Zove se Karl Siemens. Pisao sam mu i ... Orry, pa tebe ništa od ovoga ne zanima?
− Dapače, zanima me. George je zatresao glavom.
− Hajd’mo van, na svježi zrak.
Kad su izašli, zabrinuto je pogledao prijatelja.
− Zbunjen si otkad ste stigli. Što nije u redu?
− Ne znam.
Znao je, ali nije htio otvoreno reći. Bio je bijesan i gnjevan na sve, pa i na prijatelja, samo zato što je Jenki.

Hazardovi su objedovali toga dana u dva sata. Orry je i dalje bio uznemiren i napet. Dok je izvještavao Georgea o napretku pri gradnji brodogradilišta, o računima i načinu na koji troše novac koji je i George uložio u posao, činilo mu se kao da razgovara sa strancem. Je li moguće da su se nekoć nazivali smiješnim nadimcima.
− Prut i Panj? Nevjerojatno. Vremena su se toliko izmijenila da nije bilo mjesta za šaljive nadimke.
Možda su vremena tako tmurna da nema mjesta ni prijateljstvu.
− Izvanredan napredak, rekao je George kad je Orry završio sa izlaganjem. Drago mi je da to čujem.
− Pripalio je cigaru.
Orry je zakašljao i rukom rastjerao dim. George se namrštio i ispričao, no nije ugasio cigaru. Samo ju je premjestio u drugu ruku.
Nakon trenutka mučne tišine, Orry nastavi razgovor.
− Nisi mi odgovorio što misliš o pojavi Elkanaha Benta u Teksasu.
− Zgranuo sam se kad si mi o tome pisao. Sasvim sam ga zaboravio.
− Problem je u tome, George, što on nije zaboravio nas. Ako me Bent još uvijek toliko mrzi da se pokušava osvetiti na Charlesu, isto se može dogoditi i tebi.
George se tvrdo nasmijao.
− Nek’ samo pokuša doći u Lehigh Station i poduzeti nešto. Priredit ću mu doček koji neće zaboraviti.
− Mislio sam na Billyja kad sam govorio o Bentu. On je još uvijek u vojsci.
George odmahnu cigarom.
− On, čim si mi javio pisao sam Billyju, ali sam mu rekao da ne brine previše o tom luđaku, barem dok mu se put ne ukriži s putom kapetana Benta. Ne moraš toliko brinuti. Valjda će, bogamu, vojska shvatiti s kim ima posla i riješiti ga se, završio je i zatresao glavom.
Georgeovo olako shvaćanje opasnosti još više razljuti Orryja. Na sreću, William, dječak vrlo sličan ocu, nestrpljivo se vrtio oko njih pokušavajući utažiti znatiželju. Konačno, uspio je upasti u razgovor.
− Pričaj mi kako se Charles bori protiv Indijanaca!
− To je bilo lani, rekao je Orry. Sad je kod Rio Grandea, u potjeri za jednim meksičkim odmetnikom... nekim Cortmasom. Pisao sam tvome ocu o tome, pitaj ga. Neka ti on ispriča.
Mali William osjetio je uvredu u Orryjevu odgovoru, a Orry dječakovu zbunjenost. Ne bi li popravio grešku, počeo je priču o Drugom konjičkom i potjeri za graničarskim odmetnicima. Patriciji, godinu dana mlađoj od brata, nisu bile zanimljive pustolovne priče. Slušala je majku i Brett kako razgovaraju o modi, točnije o novoj haljini koju je Constance bila naručila iz Pariza za veliki dobrotvorni bal. Bal, prvi takav u Lehigh Stationu, bit će priređen ne bi li se sakupio novac za školsku zgradu.
− Haljina je preotmjena za takvu prigodu, nasmijala se Constance. No, zaista mi se svidjela, a i George je bio uporan nagovarajući me da je kupim. Bojim se da će gradske dame zinuti od čuda.


− Od ljubomore, dodao je George. Orry sa zavišću spazi zaljubljene poglede muža i žene.
− Pogotovo strina Isabel, rekla je Patricia. Orry je zapitao: Kako su Stanley i njegova žena?
Odgovorila je Patricija iskreveljivši se. Constance lagano pacne kćerku po ruci i zatrese glavom.
George reče: Ne viđamo ih često. Stanley stalno trčkara za gazdom Cameronom, a Isabela ima svoje društvo. Hvala bogu. Ne slažemo se po nekim pitanjima, pa smo se odijelili.
Constance se gorko osmjehnula: Da, dragi, samo što se Stanley i Isabela nisu dobrovoljno odijelili. Ti si im zabranio da nas posjećuju.
− Točno, no... zvuk vrata blagovaonice prekinu rečenicu. Svi se okrenuše. Ah, Virgilia.

Naglo, Orry odgurnu stolac i ustade.
− Dobra večer, Virgilia.
− Dobra večer, Orry, odgovorila je i sjela u slobodan stolac. Ton njena glasa zazvučao je kao da je pozdravila zaraženog kolerom.
− Nisam znao da ćeš doći, rekao je Orry i sjeo.
Zaprepastio ga je Virgilijin izgled. Izgledala je deset godina starija od zadnjeg susreta. Koža joj je bila bolesno žuta, haljina prljava, kosa nepočešljana. Upale oči sjajile su divljom vatrom.
− Stigla sam jutros. Kao i obično, tonom glasa uspjela je običnu izjavu pretvoriti u značajnu rečenicu.
Orry se pitao je li još uvijek zajedno sa odbjeglim robom Gradyjem. Govorkanja o njihovoj sablažnjivoj vezi doprla su i do Charlestona, no Orry je nije htio pitati o tome.
− Sutra putujem u Chambersburg, nastavila je. Nestrpljivo, mahnula je prema služavki koja je stajala uza zid. Djevojka je požurila da posluži Virgiliju juhom. Virgilijine oči susretoše se sa Orryjevim. Ne dopusti da te izazove, pomislio je. Znao je da će se teško uspjeti obuzdati, jer se ona sigurno spremala da ga povrijedi. Brett ih je pažljivo gledala, a Virgilia je nastavila: Pomažem poznatom abolicionistu, čovjeku po imenu Brown, John Brown iz Osawatomiea.
Naravno, Orry je bio čuo za Browna. A tko i nije čuo za njega? Vidio je u Harper Weeklyju fotografije tog mršavog čovjeka duge, bijele brade. Rođen u Connecticutu, Brown je već dugo vremena bio gorljivi abolicionist. No, slavu je stekao u Kansasu gdje se zajedno s petoricom svojih sinova borio na strani slobodnih zemljaša. Godine 1856. ljudi pod Brownovim zapovjedništvom pobili su petoricu doseljenika koji su zagovarali robovlasništvo. Taj je događaj bio poznat kao “Pottawatomie pokolj”.
U posljednje je vrijeme pokušavao na sjeveroistoku zemlje sakupiti novac za ostvarenje vlastite sulude zamisli: ustanovljenje samozvane vlade u Kanadi. Očito, bilo je to u vezi s prebacivanjem odbjeglih robova iz Amerike u Kanadu. Brownova krvava prošlost i Virgilijin drzak pogled izazvali su Orryja da odgovori: Ne mogu zamisliti da netko pomaže ubojici.
Brett i Constance zabrinuto se zgledaše. Virgilia je napućila usne.
− Očekivala sam da ćeš tako nešto reći. Ocrniti čovjeka jednom riječju, nalijepiti mu etiketu, najčešći je način sramoćenja ljudi koji govore istinu o ropstvu na Jugu. Pa, Orry, ti i tebi slični mogli bi pripaziti na sebe. Nećete još dugo provoditi divljaštvo i voditi svoje rasplodne farme.
− Što, dovraga, misliš time?
− Bliži se dan kad će Mesija povesti vaše robove na ustanak. Svaki bijelac koji se bude usprotivio bit će uništen.
Zavladala je mučna tišina. Čak je i Brett osjetila gnjev. Orryjev bijes, gomilan danima, buknuo je poput plamena. Odmaknuo je stolac i hladno rekao Georgeu: Molim te, ispričaj me.
Constance je strogo pogledala Virgiliju i okrenula se prema Orryju.
− Nisi ti taj koji bi trebao otići. Virgilia se nasmijala.
− Naravno, ali baš on će otići, Južnjaci ne mogu podnijeti istinu.
Orry je stisnuo šakom naslon stolca.
− Koju istinu? Za ovim stolom nisam čuo nešto što se može nazvati istinom. Svjestan sam samo toga da se prema meni odnose kao da sam ja osobno kriv za sve nepravde na Jugu... one stvarne, ali i one koje su plod tvog razorenog uma.
Rumen obli Georgeovo lice.
− Orry, ne govori tako. Orry ga je jedva čuo.
− Rasplodne farme? Odakle ti ta predodžba? Da je nisi pronašla u uzbudljivim žutim pričicama? George se namršti. Znao je da Orry misli na pornografsku literaturu. Sigurno te uzbuđuju, zar ne? I zato ih stalno spominješ, nije li tako?
Orry je krajičkom oka primijetio kako Constance udaljuje djecu iz blagovaonice. Virgilia se anđeoski osmjehnula.
− Sasvim razumljivo... čovjek koji čini zlo, uvijek će ga gnjevno poricati ili pripisivati drugome.
Soba je zatitrala i zamutila se u Orryjevim očima. Više nije mogao izdržati zvuk Virgilijina glasa, njenu zloću i podmuklost. Suzdržanost je prepukla, a gnjev se izlio u jednu rečenicu: Ženo, ti si luđakinja!
− A s tobom je svršeno. S tobom i ljudima poput tebe.
− Umukni!, zaurlao je. Umukni i gubi se svom crnačkom ljubavniku, gdje ti je mjesto.

Čim je izgovorio zadnje riječi, preplavio ga je stid. Osjetio je kao da mu pod izmiče pod nogama. Maloprije mu se vid zamaglio. Sad je jasno vidio lica oko sebe. Gnjevna lica. Najljuće je bilo Georgeovo; izvadio je cigaru iz usta i stisnuo je među prstima tako snažno da se slomila.
Virgilia se trudila da na lice namjesti lažan osmijeh nadmoći, ali nije joj uspijevalo. Brett je zapanjeno zurila. Constance je ponovno pokušala uspostaviti mir.
− Čini mi se, Virgilia, da je tvoj nepromišljeni nastup skrivio sve ovo. Hladan pogled zaustavio se na Georgeovoj ženi.
− Stvarno?
− Zar bi ti isprika tako teško pala?
− Isprika? Svašta.
Orry je poželio zgrabiti čašu i sasuti joj vino u lice. Usprkos stidu, ponos mu je bio povrijeđen. Ovi ljudi vrijeđaju, osuđuju i kude cijeli Jug, cijeli sistem. Uz zlo, proklinju i ono dobro. Nije mogao to dalje trpjeti.
Primijetio je Georgea kako se mršti, pa mu je predbacio: Očekivao sam od tebe da ćeš se pobrinuti o njenom ponašanju.
George tresnu polomljenu cigaru o stol.
− Ne slažem se s njenim rječnikom, ali barem je na ispravnoj strani.
Georgeove riječi probile su Orryja poput mača. Slutnja o konačnom raskolu postala je stvarna. Sabrao se, ispravio ramena i progovorio ledenim glasom.
− Čini mi se, gospodine, da nemamo više o čemu razgovarati.
− Da, rekao je George, to je izgleda očito. Orry se zagledao u Georgeovo lice. Gnjev u očima bio je nedvojben gnjev u njemu samome, također. Nikad prije on i George Hazard nisu bili neprijatelji, no ovoga trena bili su baš to.
− Potražit ću svoj šešir, rekao je Bretti. Odlazimo.
Brett nije znala što da radi. Ostala je bez riječi. Prišao joj je, uhvatio je za lakat i poveo prema predvorju.
− Budite ljubazni pa nam pošaljite prtljagu u hotel, rekao je ne osvrnuvši se. Nakon nekoliko trenutaka, ulazna se vrata zatvoriše za njima.
U blagovaonici, jedina nasmiješena osoba bijaše Virgilia.
Toga popodneva George se nije vraćao u željezaru. Ushodao se kućom držeći cigaru u jednoj i čašu viskija u drugoj ruci. Bjesnio je na Orryja, bjesnio na sebe i nije znao što da poduzme.
Virgilia je nestala negdje na katu. Nakon što je provjerila gdje su djeca, Constance se spustila stepenicama. William je otišao u vrt, a Patricia u glazbenu sobu. Nakon pola sata, George je zatekao kćerku kako na glasoviru vježba menuet.
Patricia je spazila oca kako stoji na ulazu u sobu, tmurna lica.
− Tata, ti i Orry niste više prijatelji?
To ga je jednostavno pitanje osupnulo i otkrilo mu sav besmisao svađe.
− Naravno da jesmo. Orry će se vratiti ovamo za večeru. Potrudit ću se da bude tako.
Pošao je u biblioteku i sjeo za stol. Odmaknuo je meteorit i umočio pero u tintu. Pisao je brzo, a poruku je završio riječima.
Prute, možeš li prihvatiti moju ispriku?
− Tražite gospodina Maina?, pitao je službenik Station Housea i pogledao u knjigu gostiju. Uzeo je sobu samo za danas. Vjerujem da ćete ga naći u baru.
Sluga s Belvederea prošao je kroz pokretna vrata i uputio se praznom dvoranom prema stolu uz prozor. Tamo je sjedio visok, bradat muškarac zureći u praznu čašu.
− Gospodin Main? Izvolite, poruka od gospodina Hazarda.
Orry je pročitao pisamce i pomislio na odluku da krene iz Lehigh Stationa još istu večer. Sjetio se atmosfere na Belvedereu i svega što je tamo bilo izrečeno. Nije mogao prihvatiti Georgeovu ispriku i poziv da se vrati kao da se ništa nije dogodilo. Ako njegova odluka oteža poslove oko Zvijezde Karoline, to je bio Cooperov problem.
Sluga pročisti grlo.
− Hoćete li nešto odgovoriti, gospodine?
− Samo ovo.
Orry je poderao poruku i bacio je u mjedenu pljuvačnicu.
− Proklet bio!, povikao je George. Možeš li vjerovati da je to učinio?
− Da, rekla je Constance. Deset puta si to ponovio.
Naravno, nije htjela zadirkivati muža. Osim toga, nije joj bilo do šale, iako bi u drugačijim okolnostima cijela scena mogla izgledati smiješnom George je šetkao bosonog, ugašena cigara visjela mu je iz usta, a trbuščić mu je ispao preko dugih gaća, jedine odjeće koju je imao na sebi.
− Naravno da sam ponovio, rekao je George. Ponudio sam mu sasvim iskrenu ispriku, a zauzvrat kopile me vrijeđa.
Prozori na Belvedereu bili su otvoreni i u sobu je nadirao svjež, jesenski zrak. U hladnim noćima George je volio spavati tijesno priljubljen uz ženu. No, večeras, sumnjala je da će tako skoro poći na počinak. Psovao je i bjesnio sve od trena kad se sluga vratio iz Station Housea.
− I ti si uvrijedio Orryja, dragi. Sjela je za stolić sa ogledalom, raspuštene kose. Krivi ste obojica, zapravo je sve izazvala Virgilia. Više ne mogu trpjeti da izaziva razdor u ovoj kući.
Provukao je ruku kroz kosu.
− Ne brini. Već je krenula za Chambersburg.
− Sama je tako odlučila? Ne. Ja sam joj naredio.
− Pa, dobro je da si to učimo. Podmetnula je jastučić pod leđa i počela se češljati laganim potezima.
Sasvim joj je bilo jasno da Virgilia ne želi i neće promijeniti svoje ponašanje koje je postalo nepodnošljivo. Željela je reći Georgeu da neće riješiti problem povremenim izgonima sestre, već jedino trajnom zabranom njena ulaska u Belvedere. No, ovo nije bio tren da porazgovaraju o tom problemu.
− A Orry... je li otputovao iz Lehigh Stationa?
− Ne znam i nije me briga. Napisat ću pismo Cooperu i povući svoj dio uloga. Dva milijuna dolara mogu upotrijebiti i na bolji način, a ne da potpomažem gradnju broda koji će zaploviti pod secesionističkom zastavom!
− Kako možeš optužiti Coopera Maina za tako nešto? Blago mu se nasmiješila. Sad govoriš nerazumno poput vlastite sestre.
George zavitla ugašenu cigaru kroz prozor. Zvižduk vlaka iz stanice Lehigh presiječe noć.
− Čak se nije udostojio da mi odgovori. Govoreći u mrak, glas mu je zvučao tužno, a ne gnjevno.
− Dragi, dođi, molim te.
Okrenuo se bespomoćno, gotovo dječačka izraza lica. Odšetao je do kreveta i sjeo uz Constancu. Noge su mu se klatile ne dotičući pod.
Želeći ga smiriti, stala ga je milovati po ruci.
− Svi smo se danas ponijeli nedopustivo, nervozno, brzopleto. Ostavi Orryja da se smiri tjedan-dva. I ti ćeš se smiriti. Tada ćete obojica shvatiti da ste prenaglili. Predugo ste prijatelji da bi sve moglo završiti ovako besmisleno.
− Znam, ali on...
Pokrila mu je prstima usne i prekinula rečenicu.
− Ovoga poslijepodneva dopustio si da politika izazove svađu između tebe i najboljeg prijatelja kojeg imaš. Zar ti nije jasno koliko je to glupo? Koliko zlokobno? Kako da ova zemlja opstane, kad se ni prijatelji ne mogu uzdići iznad prepirki? Ako ljudi poput tebe i Orryja... pošteni, razumni ljudi... ne mogu naći rješenje problema, tko onda može? Sudbina zemlje bit će prepuštena južnjačkim usijanim glavama i ljudima poput Johna Browna.
Lagan i nježan dodir njenih prstiju konačno ga smiri.
− U pravu si. Svaka tvoja riječ je točna. Jedino ne vjerujem da su riječi svađa i prepirka zaista prave riječi koje opisuju ono što se događa u ovoj zemlji.
− Nisam sigurna da te razumijem.
− Riječi svađa i prepirka za mene imaju blaže značenje. Kad ih čujem pomislim na ljude koji se spore oko... oko... što ja znam, načina češljanja, frizure, oblika suvratka na kaputu. A ovo što se događa u našoj zemlji ide do same srži nesporazuma. Ima li netko prava da drži drugog čovjeka u ropstvu samo zbog njegove crne kože? I smije li se zbog toga raskinuti Unija? Znam svoj odgovor na oba ova pitanja. Ali, ne i na treće: uza sve te istine, kako zadržati svoj stav i istovremeno zadržati prijatelja?
Constance ga pogleda očima prepunim ljubavi.
− Strpljenjem, odgovorila je. Strpljenjem, razumom i dobrom voljom.
Uzdahnuo je.
− Nadam se da si u pravu. Nisam siguran.
No, bio joj je zahvalan na razumijevanju i pomoći. Nagnuo se prema njoj i nježno joj poljubio usne. Uzvratila mu je poljubac. Zagrlio ju je, a Constance je obvila ruke oko njegova vrata i privukla ga k sebi ljubeći mu strasno lice, oči, usne. Jesenji vjetar nadimao je zavjese dok su vodili ljubav i dok su se u užitku oslobađali zabrinutosti i zbunjenosti.
Kasnije, ležeći zagrljeni, oboje su mislili o istom: strpljenje, razum, dobra volja bile su vrline dostojne divljenja, no jesu li bile dovoljno jake za ovo teško, mračno vrijeme? Možda su već događaji u zemlji izmakli svakoj razumnoj kontroli? Možda je sudbina već bila u rukama usijanih glava i raznih Johna Browna?
Da, i u rukama raznih Virgilia.

51


Kočija Simona Camerona kloparala je avenijom Pennsylvania. Sjedeći uz svog stranačkog gazdu, Stanley je razgledao osunčani grad.
Sastav “Scala Marine” svirao je Čujte pticu rugalicu; zvukovi pjesme polako utihnuše iza njih.
Skladatelj je tu pjesmu posvetio Harrieti Lane, nećaki predsjednika Buchanana. Očito, tog su trenutka Stan Buck, neženja koji se bližio sedamdesetim, i njegova nećaka šetkali tratinama Predsjedničkog parka i pozdravljali goste okupljene na koncertu. Predsjednika je često bilo moguće vidjeti u Washingtonu. Jučer, nakon bogatog ručka, Stanley je prošetao istom ovom avenijom i susretao predsjednika koji se uputio na svoju svakodnevnu, jednosatnu šetnju.
Ohrabren vinom koje je popio poslije kamenica i ragua od barskih kornjača, Stanley je zaustavio predsjednika i porazgovarao s njim. Naravno, njih su se dvojica znali od ranije, iz Pennsylvanije.
Predsjednik ne samo da je prepoznao Stanleyja, nego je, sudeći po suzdržanosti u razgovoru, znao i u kakvoj je vezi Stanley sa gazdom Cameronom. Sjetivši se jučerašnjeg susreta, Stanley je rekao: Znam da predsjednik nije tvoj prijatelj, Simone, ali ipak je on iz naše države. Kad sam ga sreo jučer, iskreno me se dojmio.
− Da, ali ti si rekao da te se dojmio i Washington.
Podsmjeh u ovoj rečenici natjera crvenilo u Stanleyjeve obraze. Očito, bio je rekao glupost.
− A, zapravo, teško da te je ovaj grad mogao oduševiti, nastavio je Cameron, ovlaš pokazujući rukom na Kapitol, nedovršenu kupolu i ružne skele oko nje. Cameron je uzdahnuo i zanijekao glavom: Kako da od tebe napravim povjerljivog političara kad neprestano griješiš u prosudbama? Kad ćeš konačno naučiti da u ovom gradu nema ničeg vrijednog osim moći?
Stanley se i dalje crvenio. Bilo mu je jasno da ga Cameron nije izabrao za prijatelja i stranačkog povjerenika zbog oštroumnosti, već zbog materijalnih interesa. Pa ipak, mrzio je kad bi ga Cameron tako otvoreno ponizio ili govorio o njemu kao o ograničenom glupanu.
No, nije se želio zamjerati. Promjene su se gotovo mogle namirisati u zraku, promjene koje su vrlo skoro mogle odvesti njega i Isabelu u ovaj grad i donijeti im položaj u samoj Vladi.
Cameron nije odustajao.
− Ne želim te ikada više čuti da veliš kako te se Stari Buck dojmio. Mi smo sada republikanci. Predsjednik je neprijatelj.
Stanley je kimnuo glavom i prisilio se na osmijeh, a zatim pokušao promijeniti temu razgovora.
− Što će biti dogodine? Misliš li da će demokrati kandidirati Stevea Douglasa?
− Teško je prosuditi. Stranka se gadno podijelila. Sa Freeportskom doktrinom Douglas je navukao protiv sebe cijeli Jug.
− Tada nam se pruža lijepa prilika da izaberemo Sewarda.
Baš te večeri Stanley i Cameron bili su pošli na privatni prijem koji je trebao biti održan u hotelu Kirkwood u čast senatora Sewarda. Obojica su doputovali samo zbog toga da se sretnu sa Sewardom i generalom Scottom, kostobolnim, tvrdoglavim čovjekom, koji je kao i senator bio zagrijan predsjedničkim ambicijama. Sinoć su razgovarali cijeli sat sa Scottom. Doputovao je iz svog štaba u New Yorku samo da se sastane s Cameronom, što je značilo da država Pennsylvania igra i te kako važnu ulogu u životu Republikanske stranke. Svi ti susreti, značaj i poznati ljudi sasvim su obuzeli Stanleyja. Želio se zauvijek zadržati u Washingtonu, bez obzira koliko ga to stajalo, i ostati u tom gradu kao politički moćnik.
Kad je spomenuo Sewarda, Cameron mu ponovno opovrgnu.
− Poslije one glupe rečenice o neizbježnom sukobu, ni slučajno ne može pobijediti. Naravno, ne smijemo mu to reći večeras, ali činjenica je da stranka mora izabrati čovjeka manje ratobornog.
Čovjeka koji nije razgnjevio toliko ljudi kao Seward.
Stanley je žmirnuo.
− Tko bi to mogao biti?
− Još ne znam. No, reći ću ti nešto, osmjehnuo se, bit ću prvi koji će to saznati. Neće ga imenovati dok ja to ne odobrim.
Stanley je znao da se Gazda ne šali. Bilo je malo republikanskih političara koji su mogli ponuditi ono što je on mogao: praktički bezuvjetan nadzor nad glasačima vrlo važne države.
Cameron je nastavio: A ja kanim iskoristiti ovu stranku tako da mi osigura članstvo u Kabinetu. Kandidat koji mi to ne može osigurati, neće dobiti moju podršku. A kad se ja budem selio u ovaj prokleti grad, sa mnom će se seliti i moji prijatelji. Pogledavši Stanleyja, oči mu bljesnuše.
− Govorim o prijateljima koji su dokazali svoju odanost.
Poruka je bila jasna. Stanley je upitao: Koliko ti treba ovaj put?
− Deset tisuća bi pomoglo. Dvadeset bi bilo idealno.
− Imat ćeš ih.
Zasjavši od zadovoljstva, Cameron se naslonio na meki naslonjač kočije.
− Znao sam da se mogu pouzdati u tebe, Stanley.
Uvjeren sam da će u ovom gradu biti posla za čovjeka tvoje pronicljivosti.

Sunce je lagano zapadalo dok je Billy veslao prema Bloody Islandu. Na krmi, licem okrenuta prema njemu, držeći suncobran u rukama, sjedila je Brett. Veslajući, nije mogao oka odvojiti od njena prelijepa lika.
Stalno se podsjećao da je Orry dopustio ovaj izlet očekujući od njega da se ponaša poput džentlmena.
Nije bilo lako održati riječ jer Brett je bila tako privlačna, a on mjesecima osamljen.
Nakon gotovo tjedan dana putovanja, Brett i Orry su prije dva dana stigli u St. Louis. Gotovo istoga trena Brett je ispričala Billyju o svađi u Lehnigh Stationu. Rekla je da je glavni krivac Virgilia, što je Billyja razgnjevilo, ali ne i začudilo. Nikad nije bio blizak sa sestrom. Vrlo često mu se činilo da nisu iste krvi.
Orry je nadzirao dvoje mladih sasvim bezbrižno. Dvaput ih je pustio da cijeli sat nasamo lunjaju St. Louisom, a toga dana, ispričavajući se želučanim tegobama, ostao je u hotelu i dopustio im da sami provedu popodne. Billy i Brett prešli su skelom Mississippi i na drugoj obali unajmili čamac. Želio joj je pokazati što je radio ovdje proteklih mjeseci.
Orry je bio ljubazan prema njemu, mislio je Billy veslajući rijekom prema dugačkom sprudu. Je li to značilo da je promijenio mišljenje o njihovu vjenčanju? Nadao se da je tako.
Čamac se nasukao na šljunkoviti sprud, Billy je iskočio i, stojeći u plićaku do gležnjeva, ispružio ruke.
− Skoči. Nećeš se smočiti. No, čamac nije bio nasukan dovoljno čvrsto. Kad je Brett stala na pramac, čamac je već bio krenuo unazad. Čekaj, ne skači. Uhvatit ću konopac, viknuo je.
Prekasno. Izgubivši ravnotežu, Brett je pokušala skočiti, a Billy, u pokretu za konopcem, nije je uspio prihvatiti sasvim sigurno. Oboje završiše u plićaku uz silan pljusak.
− Oh, bože, rekla je plačno. Sjedili su u petnaestak centimetara plitkom Mississippiju i odjednom, pogledavši se, počeli su se smijati.
Pomogao joj je ustati. Haljina joj se pripila uz tijelo i istaknute bradavice jasno su se ocrtavale na mokroj tkanini. Otresla je kapljice sa suncobrana i zakikotala se.
− Uniforma ti je u jadnom stanju. A čini se da ni ja ne izgledam bolje.
− Pa, rekao je, sad ćeš barem po nečemu pamtiti ovaj izlet u St. Louis.
− Kako mogu zaboraviti St. Louis kad si ti ovdje? Rekla je to uz osmijeh, ali joj je glas zazvučao iskreno ozbiljan. Pogledi im se sretoše. Približio joj se u plićaku, obgrlio je rukama oko pasa i privukao k sebi. Mokre, tople usne uzbudiše ga još više. Nakon poljupca čvršće se stisnula uz njega. Šapnuo je: Prilično smjelo ponašanje za jednu dobro odgojenu djevojku sa Juga. U pol bijela dana stojimo ovdje i ljubimo se.
− Ne bih imala ništa protiv da nas svi ljudi države Illinois gledaju ovoga trena. Volim te, Billy. I nikad nikog neću tako volje... preko njegovog ramena spazila je nešto što na tren prekinu rečenicu. Čamac!
Morao je zagaziti u vodu do pasa ne bi li uhvatio čamac. Dobro ga je nasukao, a uže je zavezao o poveći kamen. Otresao je mokru kapu o hlače i ponovno joj prišao, sretan zbog nevolje sa čamcem.
Nije bio siguran bi li se uspio obuzdati da su se nastavili ljubiti.
Uhvatio ju je za ruku dok su se približavali topolama. Ponovno je osjetio pritisak u preponama.
Susprezanje ga je dovodilo u očaj. Pogledao je prema Brett i učinilo mu se da u njenim očima vidi istu muku.

Pokazao joj je dva reda novih stupova zabijenih u dno rijeke, uz sjeverni vrh pješčanog spruda.
Prostor između redova bio je ispunjen pijeskom i kamenjem, a vanjski rub ojačan isprepletenim prućem.
Bio je to mučan i prljav posao. Cijeloga ljeta Billy se mučio do vozeći materijal teglenicama, zabijajući stupove u dno rijeke, istovarujući veliko kamenje, boreći se s komarcima, bakćući se sa svadljivim radnicima. Većinu vremena provodio je gol do pojasa, nekoliko ga je puta sunce gadno opeklo, leđa su mu se gulila, no sad mu je koža bila lijepa i preplanula, tamnosmeđe boje. Radovi su bili završeni i mogao ih je svakome ponosno pokazati.
− Led je oštetio nasip i na južnom kraju spruda. Sad tamo radimo. Završit ćemo za dva-tri tjedna.
− I što će se onda dogoditi?
− Vjerojatno prekomanda.
− Gdje?
− Tamo gdje su potrebni inženjerci. Jedan od radnika pitao me zašto sam proveo četiri godine u West Pointu kad ovdje nadgledam utovar kamenja na teglenice. Bogme, nisam mu znao odgovoriti. No, posao koji sam ovdje obavio koristan je i uživao sam u njemu. Bilo bi mi drago da negdje drugdje radim nešto slično.
Kimnula je glavom. Šetali su držeći se za ruke mimo topola koje su šumorile na vjetru. Nebo je postalo tamnoplavo. Zalazeće sunce obasjalo je nekoliko oblaka, bojeći ih žarkonarandžasto.
− Svejedno mi je kamo će me poslati, rekao je, samo da sam blizu tebe. Zastao je, okrenuo je prema sebi, stavio svoje ruke na njena ramena. Želim te uzeti za ženu, Brett. Čim prije.
− Želim isto što i ti. Čini mi se kao da smo odvojeni stoljećima. Znaš li da mi je već dvadeset jedna?
− Zaboravio sam. Zaboga, pa već si skoro starica. Usprkos šali, bio je svjestan njihovih godina. Sa dvadeset četiri, muškarac je bio spreman da preuzme odgovornosti.
− Sad se mogu brinuti o tebi. Svaki mjesec uštedio sam pola plaće, i sad ... pročistio je grlo. Što misliš o tome da porazgovaram sa Orryjem, sad kad ste oboje ovdje?
Zagrlila ga je.
− Oh, molim te, učini to.
− Želim biti siguran da je za razgovor najpogodniji trenutak...
Blago mu se osmjehnula.
− Uvijek si tako pažljiv i obazriv. No, čini mi se da u ovom vremenu neće više biti najpogodnijeg trenutka. Svijet je sve sumorniji.
− Ali, ja nisam siguran da me Orry poštuje i voli. Što ako je još uvijek ljut na Georgea?
− Nije više. Ponovno se privila uz njega, šapćući. Poludjet ću ako budemo još morali čekati.
− I ja.
− Razgovaraj s njim sutra. Ili večeras.
− U redu. Čim prije budem mogao, obećajem. Rekao je to čvrsto i samouvjereno, pokušavajući nadvladati sumnju. Osjećao se poput generala koji je konačno pokrenuo trupe u boj.
Ljubili su se pod tamnoplavim nebom i narančastim oblacima što su lebdjeli nad Mississippijem. Suton je bio tako lijep kao da se priroda posebno potrudila da porekne i najmanju mogućnost neprilika u ovom sumornom svijetu.
Orryju se St. Louis činio živahnim i užurbanim, ali prostačkim, površnim gradom. Doimao ga se sirovim, baš kao i neobojena pročelja većine zgrada. Zbog svega toga osjećao se pravim, otmjenim Južnokarolinjaninom dok je idućeg jutra šetao sa Billyjem.
Uza se nosio je skupocjeni orahov štap kojeg je kupio u St. Louisu kao suvenir. Prošli su mimo desetak bučnih Crnaca koji su na teglenicu utovarivali pletene košare. Sredinom rijeke, prema Des Moines, plovio je velik brod. Putnici su se načičkali uz ogradu i mahali. Orry je zadivljeno gledao plovilo; sve je više volio parobrode koji su mu nalikovali na otmjene, poveće palače.
Billy se nakašljao. Svjetloplave su mu hlače još uvijek bile zamrljane od jučerašnjeg nepredviđenog kupanja. Orry je znao o čemu će se povesti razgovor i poželio je da ga izbjegne.
− Orry, cijenim tvoj pristanak da razgovaraš sa mnom.
Orry je zavrtio štap i pokušao se našaliti.
− Ništa neobično. Razgovaramo već godinama.
− Da, gospodine, ali ovo je važan razgovor. Tiče se i Brett.
Uozbiljivši se, Orry kimnu glavom.
− Pretpostavljam.

Kola natovarena balama pamuka zatandrkaše mimo njih. Kopita potkovanih mula zazvoniše po kaldrmi. Dva muškarca šutke nastaviše šetnju. Ponekad, Orryju se Billy činio previše opreznim, za razliku od Georgea. Bilo mu je žao što se razgovor morao povesti baš sada, iako ljutnja na Georgea nije s temom imala nikakve veze. Zapravo je velik dio krivice za ono što se dogodilo u Lehigh Stationu snosio on sam. “Morat će se potruditi da u dogledno vrijeme sjedne i napiše Georgeu pismo s kojim će izgladiti sukob.
Iz kavane mimo koje su prošli zapahnu ih miris kave. Iz krčme su dopirali bučni glasovi i vonj piljevine.
Krajičkom oka Orry spazi Billyjev napregnuti izraz lica. Ne bi li mu olakšao muku, Orry progovori prvi.
− Želio bi odobrenje za vjenčanje sa Bret? Billy provali bujicom riječi.
− Da! Sad se mogu brinuti o njoj. Nećemo živjeti pretjerano raskošno, ali ničega joj neće nedostajati, obećajem ti. Mislim da su mi mogućnosti za napredovanje u vojsci sjajne. Uskoro ću otići iz St. Louisa i...
− Znaš li kamo će te premjestiti?
− Tražio sam da me odrede u jednu od federalnih 120 tvrđava na Jugu. Fort Pulaski u Savannahu. Ili Fort Monroe. Idealno bi bilo da me pošalju u Charleston. Čuo sam da postoje planovi za popravak lučkih utvrda.
− Pa, Brett će biti sretna da budeš što bliže Mont Royalu.
− Gospodine, mi se ne želimo više samo posjećivati. Želimo se vjenčati.
Izjava je bila čvrsto izrečena. Zastavši na sredini mola, Orry se namršteno zagledao u mladića.
− Shvaćam to, Billy, no bojim se da ti ne mogu dati odobrenje.
Billyjeve oči zasjaše otporom.
− Zbog čega ne? Zar misliš da neću biti dobar muž Bretti?
− Mislim da bi bio dobar muž. Moje odbijanje nema nikakve veze s tobom kao osobom.
− A sa čim onda ima veze? Zar si promijenio svoj stav o vojsci? Zar misliš da to nije dobro zvanje?
− Ne, i stvarno mislim da ćeš dobro napredovati. U dogledno vrijeme. Nažalost, ovaj svijet i ovo doba nisu pogodni. Zemlju razdiru sukobi. Budućnost je neizvjesna; bolje rečeno, sasvim tmurna. Duboko je uzdahnuo i izrekao istinu do kraja. Pogotovo za dvoje mladih ljudi koji potječu iz različitih dijelova zemlje.
− Hoćeš reći, zbog toga što sam ja iz Pennsylvanije, a Brett sa Juga, da ne možemo živjeti zajedno? Čvrsta glasa, dodao je. Ne sudi nas prema onome što se dogodilo između tebe i Georgea.
Orry se suzdržao i mirno upitao.
− Brett ti je rekla?
− Da.
− Pa, iskreno govoreći, moja odluka ima neke veze s tim, iako ne onako kako ti misliš. Tvoj brat i ja nismo zauvijek raskinuli. Još je uvijek moj najbolji prijatelj. Barem se nadam da je tako. No, jedna je činjenica neprijeporna; George i ja posvađali smo se oko pitanja koja su neizbježna ovih dana. Ista ta pitanja mogu se ispriječiti između tebe i moje sestre. Pretpostavimo da ova luđačka želja za otcjepljenjem dovede do stvarnog neprijateljstva u zemlji. Kako će na to odgovoriti vojska? Kako će na to odgovoriti oficir koji istovremeno želi biti odan svojoj vladi i svojoj ženi?
− Čini mi se da prilično teško natežeš činjenice ne bi li potvrdio svoje odbijanje našeg vjenčanja, rekao je Billy oštro.
Orry mu je odgovorio istim tonom.
− Pokušavam ti objasniti razloge mog odbijanja.
− Je li tvoje odbijanje konačno ili privremeno?
− Privremeno. Vjeruj mi, bio bih sretan da se Brett uda za Hazarda. Ali ne dok se budućnost barem malo ne razvedri.
Billy mu se čvrsto zagleda u oči.
− Što ako se nas dvoje odlučimo vjenčati bez tvog odobrenja?
Orryjevo se lice sledi.
− Mislim da Brett ne bi učinila tako nešto. Naravno, možeš je pitati.
− I hoću, gospodine, rekao je Billy kimnuvši glavom. Ispričajte me. Imam nekog posla sa ađutantom.
Tužnih očiju, Orry je gledao za mladim oficirom koji se udaljavao niz molo.
Te večeri, u predvorju hotela, Brett je rekla: Tvoj me odgovor Billyju razočarao i rastužio.
− Kad si ga vidjela?
− Maloprije. Uvjeren je da ga ne cijeniš. Orry tresnu rukom o naslon stolca.
− Nije istina. Cijenim ga i nisam mu uspio objasniti svoj stav onako kako sam želio. Samo tražim još vremena da o svemu razmislim. I tebi je jasno da se svaki čovjek u ovoj zemlji izjašnjava na kojoj je strani. Svi se dijele. Vaše različito porijeklo vjerojatno će i vas prisiliti da se podijelite. Ne želim da se vjenčaš s tom morom na savjesti.
− Čini mi se da je to ipak moje vjenčanje i moj brak. Lupnula je nogom o pod. Čini mi se da bih o tome ja trebala odlučivati.
− Ne govori poput Ashton, presjekao je oštro Orry. Pošao je k prozoru i okrenuo se prema njoj. Ako mi želiš proturječiti, reci to otvoreno.
− Rekla sam već Billyju da to ne mogu učiniti. Barem dok postoji i najmanja vjerojatnost da promijeniš stav.
Prijetnja je bila slaba, ali očita. Njena odlučnost izazvala je u Orryju neku čudnu sjetu i tugu. Vjerojatno stoga što mu je odjednom postalo jasno da je Brett odrasla, da je kadra sama odlučivati o svojoj sudbini. Trebalo se dogoditi nešto slično ovoj prepirci da mu postane jasno kako njegova očinska brižnost Bretti nije potrebna. Sve to otkri mu kako vrijeme brzo protječe i kako sa sobom donosi neminovne mijene.
Zagledavši se kroz prozor, ugledao je još jedan parobrod kako odmiče Mississippijem. Iz dimnjaka hukteći su prskale stotine iskri i nestajale u mrkloj noći. Baš poput čovjekovih želja. Poput ljudskih snova.
Nije želio biti krivcem koji je zbog vlastite nesreće uskratio sreću drugima. Bio bi to izopačen i sebičan poriv. Ta ga je spoznaja iznenada ponukala da pruži ruku pomirenja. Da je pruži Bretti i Billyju.
Okrenuo se od prozora, prišao sestri i uhvatio je za dlan.
− Volim Billyja. I znam da bi se brinuo o tebi. No, brak je veza za cijeli život... ah, kako bi se Madeline ponosila tobom, čuo je neki ljutit glas u sebi... i morate biti sasvim sigurni u ono što osjećate.
− Orry, ja sam sigurna! Znam Billyja već godinama. Godinama sam ga čekala.
− Da li bi bilo neizdrživo da sačekaš još malo?
U predvorju hotela svjetlo ugasnu. Jedva su nazirali jedno drugo. Tiho i slabo, Brett je uzdahnula.
− Oh, valjda ne bi.
Pobijedio je. Nije dobio bitku, ali barem je osvojio predah.

Ta je noć bila bolnija za Billyja nego za Brett. Nikako nije mogao usnuti i stalno su ga mučile misli o Orryjevom odbijanju njegove prosidbe, misli o otcjepljenju, neprijateljstvu i ratu, čak i misli o nedavnom Georgeovom upozorenju. Pisao mu je o nekom suludom oficiru koji mrzi sve Hazardove, Bog je samo znao zbog čega. Brat mu je čak natuknuo kako bi taj oficir mogao ugroziti i njegov život.
No, nije imao ni vremena ni volje ozbiljno razmišljati o toj opomeni. Čak je se nije ni sjetio do ovog tjeskobnog trenutka. Ne, nije imao vremena, jer želio je misliti samo o jednome, o Brett.

Nakon tri dana, u četvrtak, Billy je ispratio Orryja i Brett do vlaka.
Poslije prosidbe, Orry gotovo nije razgovarao s mladim oficirom. Toga trena, stojeći uz vagon, shvatio je da mu se pruža zadnja prilika da kaže istinu Billyju. Zgrabio je mladića za ruku i čvrsto se rukovao. Billy je začuđeno gledao, a Orry mu se otvoreno nasmiješio.
− Čini mi se da ti i Brett možete uspješno prebroditi sve oluje. Možeš li mi dati još mjesec dana da se čvrsto uvjerim u to?
− Hoćeš reći da ćeš, da ćemo... Orry je podigao ruku i prekinuo ga.
− Ništa ne obećajem, Billy. Ali, nisam zalupio vratima; žao mi je ako si tako nešto pomislio. Osim toga, baš kao i ti, i ja sam oduvijek bio oprezan. Pitaj brata ako ne vjeruješ.
− Hvala vam, gospodine. Blistajući, Billy čvrsto stegnu Orryjevu ruku. Brett zagrli brata.
Orry je ostavio dvoje mladih da šapuću, prislonjenih čela i isprepletenih prstiju. Ušavši u vlak, savjest mu je bila mirnija, no ne i svijest. Budućnost mu se činila neizvjesnijom no ikad.

52


Probudio ga je vrisak, ženski vrisak, glasan i preplašen. Orry je protrljao oči. Vlak je stajao. Ljudi su trčali hodnikom vagona, a jedan visoki muškarac zakačio je glavom fenjer koji je visio na kraju hodnika.
Svjetiljka se zaljuljala bacajući čudne sjene po zidovima vagona.
Na susjednom sjedištu Brett se budila. Orry je ustao i pokušao shvatiti zbog čega je nastala sva ta zbrka. Izvan vagona žena je i dalje vrištala. Strogi muški glas ušutka je. Negdje s početka vagona Orry je čuo konduktera kako govori: Traže da svi izađemo. Ne znam što se zbiva, ali siguran sam da nikome neće učiniti ništa nažao.
Molim vas, požurite. Pazite da ne padnete.
Kondukter se borio protiv navale putnika koji su ga potiskivali poput plime. Pozvao je Orryja, Brett i još nekolicinu zaostalih putnika u vagonu.
− Molim vas, požurite. Svi moraju izaći.
Još uvijek bunovan, Orry nije shvaćao poziv. Sigurno se nije dogodilo nešto ozbiljno. Iz malog džepa na prsluku izvukao je srebrni sat. Poklopac je skočio, a Brett je prišla prozoru, otvorila ga i zagledala se u mrak.
Bilo je sat i pol iza ponoći. Ponedjeljak, 17. listopada. Jučer rano izjutra ovim su vlakom krenuli iz Wheelinga za Baltimore, gdje je Orry trebao kupiti opremu vrijednu nekoliko tisuća dolara za Cooperovo brodogradilište. U torbi je imao podugačak popis svega.
Brett se nagnula kroz prozor natkrilivši oči objema rukama. Odjednom, povukla se natrag blijeda lica.
− Vidjela sam čovjeka vani. U ruci je držao pušku.
− Ne vjerujem.
Nagnuo se pored nje i pogledao u noć. U daljini su gorjele slabe svjetiljke. Bilo mu je lakše jer je znao da je neko naselje u blizini. Odjednom, na ramenu osjeti nečiju tešku ruku.
Naglo se okrenuo spreman da udari, no spazio je konduktera.
− Molim vas, gospodine. Izađite iz vlaka. Čovjek je bio prestrašen, gotovo da ga je moljakao. Ja sam službenik ove željeznice. Ime mi je Phelps. Za sve putnike ja odgovaram. Molim vas, poslušajte me dok ne dobijemo dopuštenje da nastavimo put.
− Dopuštenje od koga? Orryjev je glas bio čvrst, potpuno razbuđen.
− Od naoružanih ljudi uz prugu. Zauzeli su stanicu i drže je pod nadzorom. Kažu da su zaposjeli i Federalnu oružarnicu i Hallovu tvornicu pušaka. Izgledaju užasno odlučni.
Odnekud prasnu pucanj. Preplašena, Brett tiho krikne i pogleda duž vagona.
− Svi su izašli. Najbolje je da poslušamo gospodina.
Orryjeva se usta osušiše. Osjetio je napetost, podsvjesno upozorenje, baš kao u Meksiku. Pošao je za Phelpsom do kraja vagona i tek tada zapitao: Gdje smo?
− U Harpers Ferryju. Zadnja stanica u Virginiji prije prelaska u Maryland.
Glupo. Kakva li je to petparačka melodrama usred noći? Ipak, osjetio je titraj straha. Brett je bila iza njega, držala ga za ruku, a on je oprezno, iza Phelpsa, zakoračio u mračnu, vlažnu noć.
Sišao je niz željezničke stepenice privikavajući oči na mrak. Nad krovom perona slabo su sjale svjetiljke. Spazio je petoricu naoružanih muškaraca, četvoricu bijelaca i jednog Crnca. Desno od vagona stajahu drugi ljudi s puškama i revolverima, upućujući putnike u malu, ruševnu kuću uz peron.
S lijeve strane Orry ugleda čovjeka. Ležao je na leđima uz prazna ručna kolica. Nosač, pomislio je Orry. Kaput mu je na prsima bio umrljan krvlju.
Orry je pomogao sestri da siđe iz vagona i stao ispred nje. Phelps se obratio jednom od naoružanih ljudi.
− Zahtijevam da mi kažete kad će vlak moći krenuti dalje.
Kondukter je pokušao to izreći čvrstim, službenim tonom, ali mu je glas zvučao šuplje. Crnac je zataknuo pušku pod mišku, prišao Phelpsu i udario ga posred lica.
− Nemaš ti što zahtijevati, mister. Kondukter je protrljao nos i obraz.
− Je li vam jasno što čeka ljude koji zaustavljaju vlakove Sjedinjenih Država? Netko će već javiti o ovome u Baltimore i onda ćete...
Jedan ga naoružani bijelac prekinu.
− Žice su presječene. Penji se u vlak, pogasi sve svjetiljke, a onda se kupi zajedno sa ostalima. Možeš birati, čekaonica ili ovaj hotel.
Očito, trošna kućica bila je hotel.
− Što se, dovraga, događa ovdje?, upitao je Orry. Čovjek s puškom presiječe ga pogledom.
− Južnjak, ha? Bilo bi vam bolje da držite jezik za zubima, inače ću nahuškati na vas svoje Crnce. Čini mi se da bi rado izravnali račune s nekim Južnjakom.
Orry obgrli Brett oko ramena i pođe s njom prema hotelu. Malen natpis kazivao je da se hotel zove Wager House.
Brettini su obrazi bili blijedi, oči razrogačene.
− Što se to događa, Orry? Je li to pljačka?
− Izgleda. Ništa drugo nije mu izgledalo logično. Pred vratima hotela stražario je mladić. Čuli su neku ženu kako jeca i muški glas koji ju je pokušavao smiriti. Blizu vrata Brett se spotakla. Preplašeni stražar, očekujući valjda napad, odgurnu je grubo puškom, a Brett zatetura i uhvati se za prozorsku dasku. Orry je opsovao i krenuo prema stražaru koji poskoči unazad i podignu pušku uperivši je u njega. Još jedan korak i nikad nećete vidjeti Baltimore. Orry zastade čvrsto stisnute šake.
− Skloni pušku, Olivere. Ne želimo sukob sa ovim ljudima.
Dubokim, zvučnim glasom javio se visok sredovječan muškarac koji se primicao peronom. Bio je odjeven u farmersku košulju i stare, samtene hlače zataknute u blatnjave čizme. Bijela mu je brada bila kratko podšišana. Izborano lice učini se Orryju poznatim, no nije se mogao sjetiti odakle.
Mladić je još uvijek držao uperenu pušku.
− Olivere, rekao je bradati odlučno.
− U redu, tata. Spustio je cijev prema zemlji. Orry se zagledao u bradatog čovjeka.
− Jeste li vi vođa ovih grubijana? Pretjerano ljubazno, čovjek odgovori: Pazite što govorite, gospodine. Obraćate se glavnom zapovjedniku Privremene vlade Sjedinjenih Država, kapetanu Smithu.
Kakvom Smithu! Johnu Brownu iz Osawatomia. Orry je prepoznao lice s naslovnih strana novina, iako je na slikama imao mnogo dužu bradu. Zar ju je potkresao kako bi ga teže prepoznali?
Brownove plave oči sijale su ledenom hladnoćom.
− Moj sin nije želio nauditi mladoj dami. Samo se pokušao obraniti. Teško je ostati hladnokrvan pri ovakvom pothvatu.
− Pothvatu?, otpuhnuo je Orry. Prokleto otmjen izraz za običnu pljačku vlaka.
− Vrijeđate me, gospodine. Mi nismo odmetnici. Došao sam iz Kansasa da oslobodim sve Crnce ove države.
Usprkos Brownovu hladnom glasu, Orry prepozna iskru ludila u čovjekovim očima. Sjetio se Virgilie.
Zar je to njezin ustanički mesija?
− Zar vi mislite povesti ljude na ustanak?
− Naravno. Već smo zauzeli oružarnicu Sjedinjenih Država. Ovom stanicom neće više proći niti jedan vlak. Ući ćete u hotel i biti mirni dok ne odlučim što ću sa ovim vlakom. Ako me itko bude ometao, spalit ću cijeli grad i poteći će krv. Jeste li me razumjeli?
Smrknuta lica, Orry kimnu glavom. Uhvativši Brett pod ruku, poveo ju je u hotelsko predvorje do klupe s naslonom.
Jedan je dječak počeo plakati; majka ga je uzela u krilo. Muž je milovao ruke žene koja je jecala. Orry je nabrojao osamnaest putnika u predvorju.
Suprotno od vrata na koja su ušli, nalazila su se još jedna koja su vodila na ulicu. Poluotvorena, otkrivala su još jednog Brownovog čovjeka, Crnca koji je polako šetkao držeći u ruci veliki mornarički colt. Orry je spazio seljačke cipele i hlače, poderane i prekratke.
Sjeo je uz Brett brišući dlan o koljeno. Očito, John Brown je okupio oko sebe robove ili bivše robove.
Negdje duboko u Orryju zatitrali su stari, djetinji strahovi.
Vrata okrenuta stanici odškrinuše se i u predvorje proviri Phelps.
− Pokušavam pregovarati s kapetanom Smithom ne bi li propustio naš vlak. Molim vas budite strpljivi i mirni. Potom glava nestane, a vrata se zatvore.
U predvorju je glasno kuckao zidni sat s klatnom. Dječak je i dalje plakao. Orry zijevnu. Pomislio je na Brownove oči i prvi je put povjerovao u neizbježan sukob o kojem je govorio senator Seward.
Trgnuo ga je Brettin šapat.
− Orry, onaj nas čovjek gleda.
− Koji čovjek?
− Stražar.
− Kapetanov momak?
− Ne, onaj drugi. Crnac. Evo ga opet.
Orry podignu pogled. Jedna noćna mora nije bila dovoljna. Zagledao se u drugu.
Iza vrata provirivalo je crnačko lice, nekad lijepo, sada naruženo brigama, mukom i glađu. Orry je viđao to lice u susjedstvu, uz rijeku Ashley. Lice koje bi svugdje prepoznao.
− Grady, prošaptao je i brzo se uputio prema vratima.
Kad je izašao na trijem, Grady je brzo ustuknuo korak-dva. U nekoliko je kuća gorjelo slabo svjetlo, ali u mraku se gotovo ništa nije moglo razabrati.
− Grady, zar me se ne sjećaš?
− Naravno da se sjećam, gospodine Main. Zategnuo je colt. Bilo bi vam bolje da se ne mičete. Kapetan Smith je rekao da pucamo ako netko pokuša napasti. Rekao je to kao da je želio da netko pokuša.
− Koliko vas je?, Orryjev se dah pretvorio u paru na hladnom, noćnom zraku.
− Osamnaest, brzo je odgovorio Grady. Trinaest bijelaca i pet Crnaca.
− Kako li ste samo došli na ovakvu ideju?
− Kapetan Smith smjera već duže vrijeme takav pothvat. Već prilično dugo živimo na unajmljenoj farmi preko rijeke. Hrana i oružje stižu nam iz Cambersburga.
Uza sve, Orryja zapanji još jedna pomisao: Virgilia je rekla da se sprema u Cambersburg.
− Je li tvoja... nije mogao reći žena. Je li sestra Georgea Hazarda s tobom?
− Da. Na farmi je sa ostalim ženama.
− Bože, šapnuo je Orry.
− Vratite se natrag, mister Main. Sjedite mirno i ne izazivajte nas. Možda će kapetan Smith dopustiti da vlak nastavi put. S puškama i municijom iz oružarnice, dići ćemo ustanak. Ako nam se itko suprotstavi, krv će se proliti.
Gradyjev ponos prometnu se u bijes. Ispružio je desnicu. Ruka mu je drhtala, no Orry nije znao je li to od uzbuđenja ili straha.
Mušica mornaričkog colta ljuljala se nekoliko centimetara daleko od Orryjeva lica. Orry je stajao nepomičan, ukočen od straha. Prošlo je pet sekundi.
Zatim još pet...
Odjednom, otvoriše se hotelska vrata.
− Orry?
Grady je spustio colt s gađenjem na licu.
− Ulazite, rekao je i gurnuo Orryja prema sestri. Polako, oboje uđoše u predvorje, a Grady svojom teškom seljačkom cipelom tresnu vrata i zatvori ih.
U predvorju je vladala tišina. Putnici su drijemali ili zurili preda se. Sati su se vukli. Nitko više nije zaplakao niti progovorio.
Brett je spavala glave naslonjene na bratovo rame. Orry je gledao kako se ljulja klatno zidnog sata i učinilo mu se da je sve sporije. Protrljao je oči boreći se protiv umora i sna.
Iznenada, u predvorje uđe Phelps upalih očiju.
− Molim sve da uđu u vlak. Propustit će nas. Govorio je šapatom kao da se bojao da bi Smith mogao promijeniti odluku.
Putnici poustajaše i jurnuše prema vratima. Orry je probudio Brett i izveo je na peron gdje su stajali naoružani čuvari. Uspeli su se stepenicama u mračni vagon i za nekoliko minuta vlak je dimeći se prelazio most preko rijeke Shenandoah.
Phelps se popeo na zaštitnu rešetku ispred lokomotive i pažljivo motrio nije li most možda namjerno oštećen. Jedan za drugim, vagoni su sigurno prešli na drugu obalu, baš kad je počelo svitati. Orry je sjedio čela oslonjenog na osunčani prozor, misleći kako bi trebao reći Brett tko je zapravo kapetan Smith. Vagon je prošao mimo Phelpsa koji je skočio na papučicu.
U hodniku vagona, čovjek je ponovno tješio uplakanu suprugu. Phelps je ušao, a jedna mu žena odmah užurbano priđe, stišćući komad papira u ruci.
− Bacit ću ovo kroz prozor. Moramo sve upozoriti na ono što se dogodilo.
− Ali, gospođo, stići ćemo u Baltimore za samo... Žena se nije obazirala. Projurila je kraj konduktera, a Phelps je skinuo kapu i počešao se po glavi.
Orry se osjećao iscrpljeno; odjednom je shvatio da se jedino oružanom silom može suprotstaviti prijetnjama Jenkija poput Browna. Ako se čovjek i složi sa idejom o ukidanju ropstva, a Orry je sve češće razmišljao o tome, nasilno ukidanje nije bio izlaz. Pobuni, oružanom ustanku trebalo se oprijeti.
To je pomislio gledajući komad papira kako prolijeće mimo prozora. Poruku putnika koji su preživjeli noć.
Poruku koja je nosila vijest o događaju kod Harpers Ferryja.

Tri večeri kasnije u baltimorskom hotelu Orry je kupio novine. U predvorju, u restoranima, na ulicama ljudi nisu pričali ni o čemu drugom do o pobuni koju su preživjela samo dvojica ustanika. Brownovi su ljudi ubili četiri mještanina. Jedan je bio crni nosač kojeg je Orry vidio kako leži na peronu. Neko vrijeme ustanici su kao taoca držali pra-pranećaka predsjednika Washingtona.
Ustanike je savladao odred marinaca poslanih iz Washingtona. Odredom je zapovijedao Lee, a pomoćnik mu je bio Charlesov prijatelj Stuart. Brown je bio ranjen prilikom napada marinaca na skladište u kojem su se pobunjenici zabarikadirali. Bio je uhapšen i smješten u zatvor Charles Towna u Virginiji.
Orry je ponio novine u sobu.
− Popisali su Brownove ljude koji su pobijeni, rekao je Bretti kad su sjeli. Jedan je Grady Garrison, Crnac.
− Garrison?, ponovila je. Orry slegnu ramenima.
− Valjda se tako nazvao po onom bostonskom abolicionistu.
Brettino je lice bilo tužno, baš kao i njegovo.
− Spominje li se igdje Virgilijino ime?
− Ne, nigdje. Pretpostavljam da su odmah nakon prvih pucnjeva, urotnici s farme pobjegli.
− Iako ne volim Virgiliju, nadam se da je uspjela umaći.
− Ja, također. Zbog Georgea.
One su noći urotnici izgledali opasni, ali je sada bilo očito da je cijela zamisao bila besmislena i osuđena na propast. Urota koju je poveo luđak i nije mogla drugačije završiti. Iako je istina bila poznata svima, pokušaj urote potresao je cijelu zemlju. Ako su Sjever i Jug godinama odolijevali da se konačno ne podijele, zbog ovoga će se podijeliti, pomislio je Orry.
Sumnja se potvrdila već idućih dana. Čak ni krvavi događaji u Kansasu nisu tako podijelili zemlju.

Krajem listopada Brownu je počelo suđenje sa optužbom da je pripremao urotu ne bi li potakao pobunu robova i sa optužbom za veleizdaju države Virginije.
Utjecajni Sjevernjaci uzdizali su urotnika i na sav ga glas branili. Emerson ga je nazvao novim svecem. Sa Juga je stigao očekivan odgovor. Huntoon je nazvao Browna ubilačkim manijakom i rekao za njegovu suludu urotu da je samo dokazala Južnjacima kako su prijetnje stvarne. S tim se Orry, nažalost, morao složiti. Iako ga Brownova pobuna nije ponukala da se pridruži usijanim glavama, sad ih je mogao opravdati.
Strah od sličnih pobuna proširio se poput šumskog požara. Uz Ashley, plantažeri i njihove žene ni o čemu drugom nisu pričali. Braća LaMotte osnovala su milicijsko-vojnu organizaciju istomišljenika, takozvane Stražare Ashleyja. Huntoon je izabran za počasnog kapetana.
George je pisao Orryju ispričavajući se zbog događaja u Lehigh Stationu. Nije spominjao Virgiliju, ni farmu u Marylandu. Pisao je i o besmislenim tvrdnjama nekih Južnjaka da su za pobunu krivi takozvani Crni republikanci. Rekao je da Brownov pokušaj osuđuje, osim možda temeljnog poriva. Želja da se robove oslobodi po Georgeovom je mišljenju sasvim pohvalna. Pohvalna! Orry je zgužvao pismo i zavitlao ga u kut sobe.
U noći prvog prosinca sva su crkvena zvona na Sjeveru zvonila, od Maina do Visconsina. Bila je to noć žalosti za Johnom Brownom. Sutradan, stupio je pod vješala u Charles Townu i mirno se zagledao u sivo, vjetrovito nebo dok mu je dželat namaknuo omču oko vrata.
Tog je dana Cooper večerao na Mont Royalu. Negodovao je zbog presude.
− Nisu ga smjeli objesiti. Živ, bio je samo jedan od jadnih luđaka. A sad su od njega napravili mučenika.
Nekoliko dana prije Božića, ta je istina potvrđena u novom Goergeovom pismu Orryju.
Ljudi još uvijek pričaju o uroti. Znaš li da je u svemu sudjelovao i Grady? Rekli su mi da je u Harpers Ferryju, na farmi, neko vrijeme provela i Virgilia, no to ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Nestala je: niti sam je vidio, niti išta čuo o njoj od onog dana kad smo se posvađali, zbog čega te još jedanput molim za oproštaj. Možeš li prekinuti šutnju, stari prijatelju, i napisati mi da prihvaćaš ispriku?
Orry je, nevoljko, pokušao to učiniti. Nakon sat vremena pokidao je pismo.
Događaji kod Harpers Ferryja počeli su ga opsjedati. Zbog njih je krajem prosinca donio nemilu odluku o Brett i Billyju.

53


Clarissa je već ranije pokazala oduševljenje za božićno drvce ukrašeno svijećama, pa je Orry preselio njen pisaći stol u prizemlje i smjestio ga u ugao sobe gdje je stajala jelka. Sjedila je za stolom povremeno zureći u plamičke svijeća, a zatim bi veselo čavrljajući prionula crtanju najnovije verzije obiteljskog stabla.
Clarissina je kosa bila potpuno bijela, a osmijeh naivan kao u djeteta. Katkada je Orry zavidio majčinoj odvojenosti od stvarnog svijeta. Život mu se sve češće činio sumornim i bezizglednim. Posebno ga je mučila odluka koju je morao donijeti.
U sobu je ušla Brett, tiho zatvorivši vrata.
− Sluškinja mi je rekla da me želiš vidjeti. Kimnuo je glavom stojeći ispred kamina. Brett se namrštila; osjetila je napetost. Pokušala se našaliti.
− U bradi ti se sve više naziru sjedine. Za koju godinu moći ćeš igrati Svetog Nikolu.
Nije se nasmijao.
− Ovog trena moram odigrati jednu drugu ulogu, ulogu tvog anđela čuvara. Mislim da bismo trebali porazgovarati o tebi i Billyju.
− Njegovo je pismo najdraži poklon koji sam mogla dobiti. Billy je u pismu nagovijestio da postoji velika mogućnost da ga dodijele inženjercima koji su trebali početi popravljati Fort Moultrie, tvrđavu na Sullivanovom otoku pred ulazom u čarlstonsku luku.
Pogledala je brata.
− Nadam se da ćeš učiniti ovaj Božić najljepšim i da ćeš mi pokloniti ono što očekujem od tebe.
− Ne mogu ti dopustiti da se udaš za njega. U svakom slučaju, ne sada.
Rekao je to tako bezobzirno da je skoro zaplakala. No, ne želeći pokazati povrijeđenost, ubrzo se svladala. U uglu sobe Clarissa je pjevušila Tihu noć, svetu noć.
− Budi ljubazan i objasni svoje razloge. Brettin oštar glas razdraži ga.
− Isti su kao i ranije. U sve smo zaoštrenijim odnosima s Jenkijima. Razumni ljudi pozivaju na dogovor, no ništa se ne čini. A ako je itko odgovoran za to što se Jug želi otcijepiti, onda je...
− Zar mi pokušavaš reći da i ti tako misliš?
− Ne. Samo velim da se tako nešto sprema. Dopusti da završim. Ako je itko potakao otcjepljenje, onda je to John Brown. I ljudi sa druge strane tako misle. U Mercuryju od prošle subote navedene su riječi profesora Longfellowa koji je govorio o vješanju. Naravno, usprotivio mu se. Znaš li što je rekao taj veliki pjesnik, humanist? Tko sije vjetar, požnjet će oluju, oluju koja će uskoro doći. Orry je podigao prst poput evanđelista. Uskoro. Tako je rekao.
− Orry, zašto ne želiš shvatiti? Billy i ja smo svjesni jadnog stanja u zemlji. Ali, to nam ništa ne znači. Mi se volimo. Možemo preživjeti i najgore.
− Samo misliš da možete. No, ja i dalje vjerujem da nastojanje na vjenčanju može dovesti do propasti.
Dvojio je zapravo pod dojmom Brownove pobune i svega što je ona izazvala, ali i zbog svijesti o Madelininom nesretnom braku i žrtvi koju je zbog svega podnosila iskreno je držao da bi i njegova sestra mogla biti tako nesretna, naravno zbog sasvim drugih razloga. Želio je prekinuti raspravu.
− Žao mi je, Brett. Ne mogu ti dopustiti da učiniš tako nešto. Molim te, izrazi moje žaljenje Billyju.
Odgovorila mu je tiho.
− Neću to učiniti. Trepnuo je.
− Objasni tu rečenicu, ako nemaš ništa protiv.
− Vrlo jednostavno. Ako ne odobriš moje vjenčanje, udat ću se bez tvog dopuštenja.
Glas mu je ogrubio.
− Pristanak obitelji više ti ništa ne znači?
− Naravno da mi znači. Bilo bi mi draže da pristaneš, željela bih sačuvati naše prijateljstvo. No, ako zadržati mir znači da se moram odreći Billyja, mir može ići do vraga.
− Pripazi što govoriš! Nije tvoje da tako nešto izjavljuješ. Ne možeš odlučivati o onome što bi trebala ili ne bi trebala učiniti. Još si djevojčica. Nepromišljena i nerazumna!
Orryjev povišeni glas nagna Clarissu da podigne pogled i da se namršti. Zagledala se u bradatog muškarca i mladu ženu što su se prepirali, ne prepoznavši ih.
Dok mu je odgovarala, Brettin glas zadrhta.
− Bolje je biti i nepromišljen nego ovakav kakav si ti postao.
− Što hoćeš reći time?
Hoću reći da ti nisi čovjek koji može dijeliti drugima savjete kako da se ponašaju. Nikad se ne smiješ. Gnjevan si na sve. Žao mi je što moraš živjeti sam. Žao mi je što si zbog toga očajan. Ali ja odbijam živjeti poput tebe.
Orryja zaprepasti želja da je ošamari. Uspio se obuzdati, podigao je ruku i pokazao joj vrata.
− Idi u svoju sobu. Neprijateljski ga je pogledala, podigla skute haljine i izjurila iz sobe.

Nakon sat vremena Orry je zastao pred ogledalom u svojoj sobi. Iz ruke je ispustio praznu bocu koja je lupnula o pod i otkotrljala se prema zidu.
Zagledao se u svoj odraz u ogledalu pokušavajući opovrgnuti sestrine optužbe. Nije uspio. Zgrabio je ogledalo i prevrnuo ga. Nije palo na sag već na ulašteni pod i, uz tresak, rasulo se u tisuće zrcalaca. Zateturao je prema vratima raskopčana sakoa, razdrljena ovratnika i desnog rukava bez dugmeta.
Mrmljao je nerazumljivo.
− Prije mnogo... mnogo ljeta, u kraljevstvu iza... u kraljevstvu iza...
Nije mogao nastaviti. Sjećanje zastrto pijanstvom izdalo ga je. Dograbio je lagani stolac i zavitlao ga u zid. U hodniku je spazio malo uokvireno ogledalo koje je tresnuo o pod i zgazio nogom. Krenuo je niz stepenice.
Kroz odškrinuta vrata na dnu stepenica izvirivale su crne glave i prestrašeno zurile u Orryja. Uhvatio se za rukohvat i uspio spustiti niz stepenice ne slomivši vrat. Desno je spazio još jedno ogledalo koje je Ashton davno prije kupila u Charlestonu. Nikad nije znao da u kući ima toliko ogledala, ogledala koja su mu pokazivala kakav je on čovjek zapravo: promašen čovjek, promašen u svemu što je ikad pokušao učiniti.
Strgnuo je ogledalo sa zida, ponio ga izvan kuće u hladnu noć i udario njime o najviše stablo. Krhotine stakla rasule su se poput srebrne kiše. Utrčao je u kuću, dograbio novu bocu i uspeo se uz stepenice ljutito urlajući nerazumljive riječi.
Za svojim crtaćim stolom, Clarissa je zbunjeno slušala. Uzdahnula je i ponovno prionula poslu.

− U Charleston? Usred noći?, pitao je Orry sutradan ujutro škiljeći na dnevnom svjetlu. Kamo je otišla, u hotel?
− Ne, gospodine, odgovorio je zabrinuti rob. Otišla je gospodinu Cooperu. Odnijela je četiri kovčega.
Rekla je da će ostati neko vrijeme.
− Isuse, promrmljao je Orry.
Želudac mu je gorio, glava bubnjala. Brett je pobjegla dok je on ležao pijan u svojoj sobi. Nikad se prije nije tako ponio, nikad u životu. Stid ga je mučio više nego bol u želucu i glavi, a ponos mu je bio povrijeđen. Porazila ga je vlastita sestra. Još bi je uspio vratiti iz Mills Housea ili nekog drugog hotela, ali ona je mudro pobjegla u ulicu Tradd. Znala je, a i on je znao, da će joj Cooper pružiti utočište koliko god bude željela.
Šutnuo je nogom krhotine ogledala.
− Počisti to!, rekao je Crncu i pošao nazad u svoju sobu, osjećajući se bolesnim i poraženim.

Na samu Novu godinu 1860. Orry je napisao pismo sestri. Sročio ga je prilično oštro i prijeteće, upotrebljavajući riječi poput neposluh, dužnost i autoritet. Tražio je od nje da se odmah vrati na Mont Royal. Poslao je pismo u Charleston po robu. No, već dok je pisao propusnicu, osjetio je da je sve uzalud. Pokazalo se da je u pravu. Nije primio nikakav odgovor.
Nakon nekoliko dana posjetio ga je Cooper. Orry ga je optužio: Podržavaš obiteljsku svađu dopuštajući joj da ostane kod tebe.
− Ne govori gluposti, odgovorio mu je brat. Bolje je da živi sa Judith i sa mnom nego u nekom hotelu.
Brett se osjeća vrlo dobro, a to sam ti i došao reći. A što se ostalog tiče, ne podržavam ništa osim njenog napora da postane nezavisna. To je njen život, uostalom. Ona nije neka Crnkinja koja će se vjenčavati po tvojoj naredbi.
− Ti, kopile jedno!
Cooper je posegnuo za šeširom.
− Čuo sam da se u zadnje vrijeme ponašaš poput pijanca. Žao mi je što sam otkrio da je to istina. Zbogom.
− Čekaj, Cooper! Ispričavam se. Nisam sasvim... Nije dovršio rečenicu. Brat je već izašao iz sobe.

54


Svakim mjesecom politička je oluja bivala sve bješnja. U kasno proljeće Demokratska stranka održala je nacionalni izborni skup u Charlestonu. Od samog početka kandidatura Douglasa, kojeg je podržavao i Cooper, nije pošla po dobru.
Po predvorjima Institute Halla u ulici Meeting, po dvoranama mjesnog odbora stranke, na svakom koraku, Cooper i ostali prepirali su se oko jednog problema: ako stranka ne istakne čovjeka koji će privući glasače iz ostalih dijelova zemlje, Jug će biti na gubitku. Crni Republikanci mogli bi biti gorča pilula od Douglasa, govorio je Cooper, no nitko ga nije slušao. Ljudi koji su zagovarali Douglasa bivali su sve malobrojniji. Tada je došlo do kritičnog trenutka. Douglasovi stranački prijatelji sa Sjevera odbili su podržati crnački zakon koji je štitio robovlasništvo u novim područjima. Razbješnjeni, poslanici iz šest južnjačkih država demonstrativno su napustili dvoranu, ne želeći ni čuti za taj zakon.
Huntoon je, zajedno sa ostalim poslanicima iz Južne Karoline, ponosno izašao iz sale. Razdragana gomila na galeriji bučno je odobravala postupak, a Cooper je spazio Ashton kako divlje plješće.
Sve je bilo svršeno. Skup je okončan, a da stranka nije izglasala niti jednog kandidata. To je ujedno značilo i poraz same stranke.
Na početku ljeta, u Baltimoreu su se okupili redovni ili Nacionalni demokrati i istakli Douglasa za kandidata. Odmjetnici, koji se nazvaše Ustavnim demokratima, okupili su se u Richmondu ne bi li podržali neograničeno robovlasništvo u novim područjima i istakli Kentašanina Johna Breckinridgea kao svog kandidata. Treća otcijepljena skupina pokušavala je podržati Ustav, no napor je bio uzaludan. U štabu republikanaca u Chicagu Lincoln je pobijedio Sewarda i stranka ga je istakla kao jedinog kandidata. Republikanci su na skupu podržali program stranke, a jedan njegov dio odjeknuo je poput bombe. Taj je dio glasio: Kongres nema prava da promiče robovlasništvo dopuštajući mu da se širi u nova područja. Robovlasništvo može opstati tamo gdje već godinama postoji, no republikanci su čvrsto zastupali stav da mu se ne dopusti širenje.
− Taj program nije ništa drugo do gadna opačina, rekao je Huntoon Cooperu. Ako taj majmun Lincoln bude izabran za predsjednika Sjedinjenih Država, Jugu neće preostati ništa drugo do da se bori za svoja prava.
− Budući da je otcjepljenje ono za što se ti zalažeš, čudi me da ne navijaš za Lincolna.
− Dakle, Cooper, uopće ne razumijem što si htio reći, odgovorio je Huntoon glupog izraza lica.
No, iza debelih stakala naočala bljesnulo je zlurado veselje.

Po sitnoj kiši Mladi budničari su stupali Lehigh Stationom.
George je stajao ispred ljekarne i gledao ih. Cigara koju je stiskao u zubima bila je promočena od kiše, a baklje koje su nosili budničari nisu izgledale ništa bolje. Bila je to ružna noć, suviše vlažna i hladna za kolovoz.
Dvadesetak mladića odjevenih u kišne kabanice promarširalo je mimo njega. Preko ramena prebacili su metle, drške sjekira i drvene puške. Kad je čelo kolone nestalo u mraku, ulicom su naišli svirači.
Mali orkestar uz ritam bubnjeva i zvuk truba svirao je Dixie Land, crnački napjev koji je prihvaćen kao himna svih klubova republikanske omladine. Pjesmu je skladao neki čovjek iz Ohija, a George ju je prvi put čuo prošle godine, za Božić.
Titrave baklje slabo su svijetlile i bacale duge sjenke. Zvuk bubnjeva probudio je uspomene na Meksiko. George je ugledao sina u orkestru. Iako su mu se obrazi nadimali, puhao je u mali rog, uspio se nasmiješiti ocu.
Svi su se Mladi budničari smiješili. Zbog čega su ga onda podsjećali na vojnike koji polaze u rat?
Zašto ga je taj mimohod mladića, koji su očekivali pobjedu republikanaca, ponukao da misli o gruvanju topova, o krvi, užasu?

Sredinom kolovoza Ashton je posjetila Mainove u ulici Tradd.
− Za ime svijeta, Brett, pa zar tvoj dragi nije već u Charlestonu?
− Čekamo ga već danima, odgovorila je Brett. Vojsci su, izgleda, potrebni mjeseci da mu srede papire za premještaj.
− Vojska je uvijek bila spora poput slona, primijetio je Cooper. Izgledao je mršaviji nego inače, s ljubičastim kolobarima oko očiju. Zvijezda Karoline nije napredovala onako kako je on to želio, ali nije bio obeshrabren, iako je lani Brunelov teretnjak doživio katastrofu. U rujnu je bio isplovio iz Temze u more, da bi nakon nekoliko minuta buknuo u golemoj eksploziji. Brod nije potonuo, ali to Brunei nije uspio saznati; vijest o nesreći bila je zadnja koju je čuo jer, 15. rujna je umro.
Ashton, naravno, nikad nije marila za tako nešto. Napućivši donju usnu, tapšala je sestru po ruci.
− Stvarno te žalim. Imate li ikakvih pouzdanih vijesti o Billyjevom dolasku?
− Da, na sreću, odgovorila je Judith. Javio nam se prekjučer.
Ashtonine oči bljesnuše.
− I? Odgovorila je Brett.
− Prvog tjedna u rujnu mora se javiti kapetanu Fosteru. Foster je inženjerac koji je nedavno stigao u grad. Poslali su ga da popravi Fort Moultrie.
− Oh, pa to je divna vijest. Baš nam odgovara da Billy bude u Charlestonu. Coopera zbuni sestrin čudan izraz lica i izbor riječi. Billyjev dolazak može ih veseliti, ali zašto bi ikome drugome odgovarao osim Brett? Ashton je valjda mislila na Brettinu svađu sa Orryjem.
Pa ipak, pitao se ne krije li se nešto drugo iza Ashtonine rečenice. Što li je mislila time? No, tada se prisjetio da nikad nije shvaćao Ashton.

Visoko na galeriji, Cooper je slušao Huntoonov govor u prepunoj Institute Hali. Ashtonin je muž podržavao predsjedničku kandidaturu Breckinridgea i ovaj govor bio je zadnji u nizu koje je tih dana održao u Charlestonu i okolici. Zapravo je polusatna besjeda bila više napad na Lincolna nego podrška Breckinridgeu.
− Prostački zagovornik rulje, to je on!, tresnuo je šakom Huntoon po postolju. Gomila je zaurlala odobravajući. Nepismeni graničarski divljak koji potiče mržnju prema Jugu i traži jednakost za crnčuge!
Iz svakog ugla dvorane začuli su se urlici: “Ne, ne!” Ne mogavši više izdržati, Cooper je ustao usprkos bijesnim pogledima slušatelja oko njega. Izlazeći iz dvorane, čuo je Huntoona kako još jednom izvikuje Lincolnovo ime i gomilu koja je fućkala i urlala kao pomamna. Netko je zavikao: Smrt pavijanu! Odjeknuo je gromoglasan pljesak. Željeli su bitku. Odbijali su čuti i shvatiti Lincolnove izjave, izjave o tome kako će poštovati program stranke i kako se neće opirati postojanju ropstva u državama gdje je ono ozakonjeno. Čuli su samo vlastito urlanje o izdajstvu i potrebi za odmazdom.
Cooper nikad nije bio tako obeshrabren.

Došavši u Fort Moultrie, Billy se zaprepastio. Ne jedanput.
Charleston mu je ostao u sjećanju kao ugodan prijateljski grad, mjesto gdje je život bio veseo i lagodan. A sad je na svakom koraku primjećivao sumnjičavost i razdražljivost. Ljudi su gorljivo pripovijedali o otcjepljenju, s mržnjom su govorili o Lincolnu i Divu. Na Billyjevu uniformu gledali su sa odbojnošću i nepovjerenjem.
Zaprepastio se i kad je otkrio prirodu radova u tvrđavi na Sullivanovom otoku. Trebalo je ukloniti naneseni pijesak sa niskog zida utvrde, jer napadači su se mogli tim putem lako prebaciti preko bedema. Zatim, od pedeset pet topova, koliko ih je bilo u tvrđavi, trebalo je nekoliko premjestiti tako da mogu braniti Castle Pinckney i Fort Sumter u samoj luci. Očito, sve te promjene bile su pripreme za rat.
Većini ljudi, oficirima i civilima, bilo je jasno da garnizon Federalne vlade neće moći odoljeti iole ozbiljnijem vojnom napadu, pa čak ni napadu odlučne gomile civila. Sullivanov otok bio je dugačak pješčani sprud okrenut prema pučini. Oko stare tvrđave, treće podignute na temeljima prvobitne istoimene utvrde, Fort Moultrie, nanizali su se brojni ljetnikovci. Unutrašnjost tvrđave bila je potpuno otkrivena mogućim strijelcima s krovova ljetnikovaca.
Osim toga, u garnizonu u Moultrieju bilo je malo ljudi: šezdeset četiri vojnika i jedanaest oficira.
Okosnica snage bile su dvije čete prvog artiljerijskog puka kojim je zapovijedao veteran iz rata 1812. godine, stari pukovnik John Gardner, oficir pred mirovinom. Otresit Jenki iz Massachusettsa, Gardner nije skrivao svoje nepovjerenje prema Južnjacima, što mu je, naravno, otežavalo posao jer je bio prisiljen upošljavati mjesno stanovništvo za radove na obnovi tvrđave.
Stariji kapetan Abner Doubleday bio je čvrst, sposoban oficir koji je diplomirao u West Pointu onog ljeta kad je George stigao kao pitomac. Doubledaya su posebno mrzili u Charlestonu jer nije tajio svoje abolicionističke nazore.
Četiri su inženjerca bila smještena u Moultrieju: kapetan John Foster i poručnici Meade, Snyder i Hazard. Uz njih, u tvrđavi su radili i civili koje je Foster unajmio u gradu, zajedno s nekoliko zanatlija dovedenih sa Sjevera.
Za prvog tjedna Billyjeva boravka u Moultrieju, kapetan Foster ga je dvaput poslao u Charleston ne bi li obavio neke poslove. Svaki put osjetio je neskriveno neprijateljstvo prema uniformi koju je nosio i vladi koju je predstavljao. Jedne večeri, dok je zajedno s kapetanom Doubledayem stajao uz haubicu na bedemima utvrde, požalio mu se na neprijateljstvo stanovništva. Doubleday je nadgledao punjenje topa i otpuhnuo: A što vi očekujete? Narod Južne Karoline sprema se za rat. Ako mi ne vjerujete, pričekajte dok ne prođu izbori pa ćete se uvjeriti.
Nelagodno, pogledao je niz bedem. Svi topovi na Moultrieju bili su postavljeni en barbette, na otvorenom, tako da je stotinjak strijelaca raspoređenih po krovovima ljetnikovaca sasvim lako moglo spriječiti posadu da ih opslužuje.
− Zbog toga povremeno i ispaljujemo ovu ljepoticu, rekao je Doubleday. Da mjesno stanovništvo ne pomisli kako smo nebranjeni... iako smo, donekle, baš takvi.
Zaurlao je zapovijed za paljbu. Haubica je grmnula i poskočila, a zvuk topa preplašio je ljetnje goste što su se šetkali plažom. Daleko na pučini, raspršiše se ubilački dijelovi granate.

Jedne tople subote krajem listopada kapetan Foster odobrio je Billyju da prvi put večera izvan tvrđave. Billy je jedva dočekao. Nekoliko se puta već bio sastao sa Brett i znao je za njenu svađu sa bratom. A svaki put kad bi spomenuo vjenčanje, ona bi odmah požurila da promijeni temu razgovora.
Možda se počela predomišljati? Morao je saznati istinu.
Te su subote večerali u otmjenom Moultrie Houseu, hotelu smještenom u Moultrievilleu, seocetu na rubu one strane otoka okrenute prema luci. Poslije objeda, Billy i Brett prošetali su plažom. Odsjaj sunca od niskih oblaka pretvorio je površinu mora u bijelu, blještavu plohu. Nekoliko metara nad površinom, jedan za drugim, preletješe veliki nesiti. Uz rub plaže more je gotovo nečujno mrmorilo.
− Brett, zašto se ne vjenčamo?
− Jer si ti toliko zaposlen odvoženjem pijeska s bedema utvrde da ne možeš odvojiti ni minute za nešto drugo.
− Nemoj se šaliti. Rekla si Orryju da ne trebaš njegov pristanak...
− Nisam rekla baš tako. Pristanak nije presudan, ali ipak bih htjela da odobri naše vjenčanje. One noći kad sam napustila Mont Royal bila sam bijesna na Orryja i rekla sam mnogo toga što sam kasnije požalila. Blago ga je pomilovala po ruci. Naravno da te volim. I vjenčat ću se s tobom usprkos svemu. Ali, ne želim razdor u obitelji. Stalo mi je do nje isto koliko i do tebe. Možeš li to shvatiti?
− Mogu, naravno. Ali, čekamo već tako dugo... Nije završio rečenicu. Pogledao je prema kraju plaže i spazio kapetana Doubledaya kako šeće sa ženom, ozbiljna izraza lica.
− Ne bih želio da propustimo ovu priliku, rekao je.
− Charleston je u previranju, sve je tako napregnuto. Svašta se može dogoditi.
− Billy, govoriš kao da se ljutiš na mene.
− Ljutim se zbog odugovlačenja. Poštujem tvoju želju da ne povrijediš brata, no hoće li on ikada poštovati našu želju? Možda neće.
Nije mu odgovorila. Lice mu se uozbiljilo.
− Volim te, Brett, ali ne mogu vječno čekati.
Ne mogu ni ja, dragi. Cooper je obećao da će još jedanput porazgovarati sa Orryjem. Dajmo im obojici još malo vremena.
Zagledao se u pučinu, gdje je preksinoć ispaljena granata. Baš je vrijeme ono koje nam izmiče i koje nam nije naklonjeno. Dođi, vratimo se u hotel, jer će se inače tvoj brodar napiti do besvijesti.
Glas mu je zvučao uvrijeđeno. Na povratku u Moultneville, Brett nije progovorila ni riječi.
Na dan izbora pukovnik Gardner poslao je Billyja u Charleston. Osjećajući napetost u gradu, pukovnik je slao naredbu Humphreyju, oficiru koji je bio zadužen za vladinu oružarnicu u Charlestonu. Humphrey je morao biti spreman da sutradan na brodicu za Fort fouitrie ukrca veće količine oružja i municije; uskladišteni u Charlestonu mogli su lako postati plijenom razularene rulje.
Billy je odveslao do Batteryja. Gardner mu je dopustio da večera u ulici Tradd, pa nije želio povesti sa sobom nekog od vojnika. Na Batteryju radnici su podizali stijeg. Na mnogim su kućama bile istaknute plave zastave sa državnim simbolom, palmovom grančicom. Nakon što je zavezao čamac, Billy je krenuo stepenicama prema vrhu mola, gdje je stajala skupina besposličara. Jedan oniski grubijan s povezom na oku palcem je pokazao prema čamcu.
− Što kanite prevesti u njemu natrag u tvrđavu, gospodine?
Billy je stupio na zadnju stepenicu i stavio ruku na colt: Sebe. Imate li nešto protiv, gospodine?
− Pusti ga na miru, Cam, rekao je drugi besposličar. Crnoljubi Abraham neće biti izabran još satima. Kad se to dogodi, potražit ćemo ovog pjetlića.
Billyjevo je srce tuklo. Sav se napeo prilazeći siledžijama. U zadnji trenutak razmaknuše se i propustiše ga da prođe. Dotičući revolver, samo je blefirao. Nije ga smio upotrijebiti čak ni u samoobrani. Takav ispad mogao bi potaći rulju da napadne tvrđavu.

Poruku pukovnika Gardnera uručio je nervoznom zapovjedniku oružarnice.
− Sve će biti spremno, obećao je Humphrey. Ali, bojim se da brodici neće dopustiti da zaplovi prema tvrđavi.
Billy je prošao mimo Mills Housea uputivši se prema Cooperovoj kući. Hodao je drugom stranom ulice, ali je prepoznao Huntoona i Ashton dok su izlazili iz hotela. Huntoon je dotakao obod šešira, a Ashton je samo kimnula glavom.
U ulici Tradd raspoloženje je bilo sjetno. Cooper još nije bio stigao kući, a Judith je pokušavala zabaviti goste okupivši djecu oko glasovira, svirajući i pjevušeći s njima. No, pjesma je ubrzo utihnula.
Konačno je stigao i Cooper ispričavajući se zbog zakašnjenja. Došao je s James Islanda, gdje je pokušavao riješiti neke novonastale poteškoće s polaganjem kobilice Zvijezde Karoline.
Judith je za večeru pripremila ukusne ostrige, no Billy nije bio gladan. Brett se doimala zbunjenom i uznemirenom. Razgovor je zapinjao. Judith je baš počela posluživati sladoled od jagoda, kad zazvoniše crkvena zvona.
Cooper se namrštio.
− Sveti Mihael. U Washingtonu su počeli prebrojavati glasove. Sutra ćemo znati tko je novi predsjednik.
− Je li istina da je sutrašnji dan proglašen neslužbenim blagdanom?
− Istina je. Vraćajući se kući naletio sam na Boba Rhetta. Sav je sjao. Rekao je da današnji dan označava početak američke revolucije iz 1860. godine. Cooper se iskreveljio.
Na ulici zasvira glazba.
− Želio bih vidjeti što se događa, rekao je Billy. Plava vojnička uniforma uskoro neće biti omiljena. Da li bi ti smetalo da prošećemo, Brett?
Zatresla je glavom. Nedugo zatim, šetali su ulicom Meeting prema Batteryju. Cooper i Judith ostali su kod kuće.
Ulice su bile neuobičajeno prazne za to doba dana. Billy je primijetio nekoliko namrštenih lica koja su se zagledala u njegovu uniformu. Brett je začuđena zastala.
− Sviraju Marseljezu!
− Poludjeli su, kratko je odgovorio. S Batteryja začuo se tutanj topovskog hica.
Opustio se. Bio je to samo hitac pozdrava, ne i neprijateljstva. Zaboga, postao je nervozan poput dječaka.
Prelazeći ulicu Water, Brett ga upozori.
− Poznaješ li one ljude? Gledaju nas.
− Ne, čini mi se... čekaj!, odgovorio je Billy. Poznajem jednog od njih, skitnicu na kojeg sam naletio kad sam pristao uz Battery danas popodne.
Oniski grubijan s povezom na oku mahnuo je pajdašima i krenuo preko ulice. Billy ga je čuo kako dovikuje.
− Da porazgovaramo s tom mladom damom i upitamo je kog se vraga druži sa jebenim Jenkijem.
− Da, treba joj reći da to nije rodoljubno, rekao je drugi.
− Treba je uvjeriti u to, dodao je treći i s ceste podigao kamen.
Billy ih je nabrojao sedam. Četvorica-petorica posegnula su za kamenjem.
− Stani iza mene, tiho je rekao Bretti.
− Ne moraš brinuti, pa na javnom mjestu smo... Sedmorka je već bila pred njima na pločniku. Ljudi koji su žurili prema Batteryju prolazili su mimo Billyja i Brett ne obraćajući pažnju. Čovjek s povezom na oku skinuo je prljavu kapu i teatralnom se kretnjom naklonio.
− Molim za ispriku, gospođice, ali rodoljubi Charlestona traže od vas da im ne kaljate obraz družeći se sa ovom gamadi iz tvrđave.
Grmnuo je još jedan topovski pucanj kao pozdrav izbornom danu. Crveni blijesak zasvijetlio je iznad kuća.
− Nosite se dovraga, rekla je Brett. Družit ću se s kim budem htjela.
− Oh, stvarno? To ćemo još vidjeti?
Jednooki je krenuo naprijed. Billy je izvukao colt i napeo okidač. Ponovno je blefirao; pored tolikog svijeta na ulici nije smio pucati. Iza njega, jedna žena spazi revolver i prigušeno kriknu. Nekoliko šetača požuri na drugu stranu ulice ne bi li izbjegli gužvu.
Jednooki je posegnuo prema coltu u Billyjevoj ruci. Drugi je hitnuo kamen koji proleti pored Billyja i udari Brett u rame; vrisnula je. Billy je opsovao i tresnuo čovjeka koji je bacio kamen revolverom po obrazu. Siledžija je zaurlao i zateturao unazad krvareći.
Billy se brzo povukao i zabrinuto ocijenio stanje. Šestorica nasilnika obrazovali su polukrug i stali se primicati. Nije se želio upustiti u tučnjavu jer su mogli nauditi Bretti. Odlučno je viknuo riječ koja je bila u suprotnosti sa svime što su ga učili i s njegovim karakterom.
− Bježi!
Brett se dvoumila. Zgrabio ju je za ruku i povukao nazad prema ulici Tradd. Poput čopora vukova, Jednooki i njegovi ortaci pojuriše za njima. Poletjelo je kamenje i jedan pogodi Billyja u vrat, razderavši mu kožu.
Na uglu ulica Meeting i Tradd, Jednooki zaustavi potjeru. Billy je već otvarao vrata Cooperove kuće.
Ugurao je Brett u hodnik i, zadihan, naslonio se o zid. Sa Batteryja, uz prvi, zagrmio je i drugi top.
− Nikad u životu nisam bježao pred nekim, dahnuo je Billy.
− To je... rekla je Brett hvatajući zrak... bilo jedino što smo mogli učiniti. Nisam ni sanjala da se ljudi iz Južne Karoline mogu tako ponašati.
Uzeo ju je za ruku i poveo uz stepenice. Tek je sad shvatio koliko se produbila mržnja u ljudima. Nije čudo što je stari Gardner mrzio ovo mjesto i što je Doubleday povremeno ispaljivao granate iz haubice kao upozorenje. Raspoloženje u Charlestonu izmicalo je svakom nadzoru i razumu.

Sutradan, kad je svima postalo jasno da je američki narod izabrao Lincolna za predsjednika, slavlje izbornog dana pretvorilo se u Charlestonu u neobuzdane ispade. Kad je stigla brodica iz Fort Moultrieja rulja je spriječila utovar oružja i municije, baš kao što je oficir iz oružarnice bio predvidio.
Do večeri, uzbuđenje je raslo. Na ulicama grada svirali su pijani orkestri, a svjetla su gorjela u gotovo svakoj kući. Na East Batteryju pijana je rulja bučila prolazeći pored Huntoonove kuće.
On i Ashton spremali su se poći na Battery, gdje je trebao biti održan vatromet. Huntoon je pronašao staru kokardu od plavog satena, simbol otpora još iz vremena Dokinuća. Pričvrstio ju je o svoj najbolji šešir. Ashton je stajala pred ogledalom i namještala šeširić ukrašen crnim i bijelim perjem. Dame su ga nazvale secesionističkim šeširićem. Bio je u modi.
− Zar zaista kane održati izvanredni kongres?, pitala je.
− Neopozivo. Zakonodavstvo ga je sazvalo za 17. prosinca, ne bi li odlučili kakvi će biti ubuduće odnosi naše države sa Sjeverom. Primiče se naš dan, draga. Uhvatio ju je oko pasa i zavrtio. Nezavisnost! U Washingtonu, senator Chestnut dao je ostavku. Senator Hammond također.
Malo slavlje prekinuo je ulazak sluge.
− Neki gospodin vas traži, gos’n Huntoon.
− Gubi se, Rex. Nikoga više ne primam.
− On kaže da je važno.
− Kako se zove?
− Gos’n Cam’ron Plummer.
− Oh, Huntoonova goropadnost splasnu. Neka uđe na pokrajnja vrata.
Rob je izašao, a Huntoon i njegova žena izmijeniše poglede. Odvjetnik napusti sobu.
U sjenci pokrajnjeg ulaza, čovjek je šaptao.
− Učinio sam sve što sam mogao, gospodine Huntoon. Točno ono što ste tražili od mene. Čekao sam ih i, kad su se pojavili, pošao za njima. Ali, prije nego što smo ih uspjeli dohvatiti pobjegli su i sakrili se u kuću. A ja moram isplatiti moje pajdaše. Učinili smo sve što smo mogli.
− Znam, znam... govori tiše.
Huntoon se nije iznenadio što je naum propao. Zamisao je bila Ashtonina i on joj se usprotivio. Bjesnila je i cvilila sve dok nije popustio. Čak mu je zaprijetila da će mjesec dana spavati u zasebnoj sobi.
No, nakon što je popustio, zažalio je. Čovjek njegovih ambicija ne bi se smio upuštati u tako glupe pothvate. Ubuduće, neka Ashton urla i prijeti, ali on neće pristati da se uplete u nešto slično. To je odlučio dok je počeo odbrojavati kovanice u ruku čovjeka s povezom na oku.

55


Orry je odgurnuo tanjur. Cuffey mu pristupi.
− Nešto nije u redu, gos’n Orry?
− Reci onima u kuhinji da je govedina loša. Cuffey je prinio tanjur nosu, pomirisao i namrštio se.
− Hoću, svakako, gospodine. Želite li nešto drugo? Orry je zanijekao glavom.
− Je li i tvoja loša, Cooper?
− Da, ali nisam se htio požaliti. Kanio sam je ostaviti.
Cuffey je žurno napustio sobu noseći tanjure. Orry se zavalio u stolcu dok je jesenja kiša rominjala po zatvorenim prozorskim kapcima blagovaonice.
− Opet su nešto zabrljali u sušnici, rekao je uzdahnuvši. Valjda se vlaga uvukla u meso.
Velim ti, dok nije otišla nisam znao koliko Brett znači za ovu kuću.
Cooper je shvatio što mu brat pokušava reći. Znakovi nedostatka ženske brige bili su očiti.
Kapci na prozorima Mont Royala izblijedjeli su i bilo im je potrebno bojenje. Skupe zidne tapete u gostinjskoj sobi počele su se ljuštiti. U uglovima se skupljala prašina. Kad je zadnji put bio ovdje rekli su mu da je Cuffeyjeva Anne rodila dvojke i da je jedno dijete umrlo jer nitko nije poslao po Tetku Belle.
Cooper ga je pokušao oraspoložiti.
− Pa, čini se da ti ništa drugo ne preostaje nego da se oženiš za jednu od tvojih znanica i da joj kao svadbeni dar pokloniš metlu i četku za ličenje.
− Nema žene dostojne da nogom stupi na ovu plantažu.
Otresit odgovor zbuni Coopera i potvrdi nešto što mu je Brett bila rekla. Rekla je da se Orry više ne smiješi i da je sve zatvoreniji i smrknutiji. Cooper joj je vjerovao. Odlučio je da prijeđe na razloge ovog posjeta.
− Pa, bilo bi mi drago da nađeš neku dostojnu ženu. Ne vjerujem da će se Brett vratiti.
− Zbog Billyja?
− Točno.
− Želiš li mi reći da su se vjenčali? Cooper zaniječe glavom.
− Još uvijek odlažu, iako je Billy zbog toga uznemiren. Brett se i dalje nada da ćeš promijeniti stav.
Orry je zagunđao i posegnuo za bocom viskija. Boca je obavezno bila na stolu, primijetio je Cooper.
− Ne moraju čekati moj pristanak. Natočio je viski u čašu s visokim stalkom iz koje je već popio priličnu količinu bijeloga bordeauxa. Ne kanim promijeniti svoj stav u dogledno vrijeme.
Cooper se nagnuo prema bratu.
− Zar ne misliš da bi ga trebao promijeniti?
− Nije te valjda poslala iz Charlestona ovamo da me to pitaš?
− Ne, nije. Dovraga, Orry lupio je rukom o stol, usprkos ponašanju LaMotteovih i nekih drugih susjeda, ne živimo više u srednjem vijeku. Žene su se izborile da upravljaju vlastitom sudbinom. Molim te, dopusti Brett da upravlja svojom usprkos opasnostima, stvarnim ili onima koje zamišljaš. Ona pokušava očuvati slogu i mir u obitelji. Čini više od onoga što bih ja učinio na njenom mjestu.
− Odgovor je još uvijek ne.
U odgovoru se osjetilo kolebanje. U zadnje je vrijeme često razmišljao o Brett. Bilo mu je jasno da je Cooper u pravu i da bi trebao dati dopuštenje za vjenčanje. Pa ipak, nije bio spreman. Novosti iz Washingtona, Charlestona, odasvud, bile su sve sumornije. Cooper je smotao ubrus.
− U redu. Cuffey, hoćeš li, molim te, reći mom kočijašu da doveze kočiju?
− Mislio sam da ćeš prenoćiti ovdje, rekao je Orry.
− Ne znam zbog čega? Moje viđenje budućnosti tmurno je poput tvoga i tu se slažemo. Život nije lagodan i nikad nije bio. No, Brett zaslužuje da ga proživi što bolje. Tome stojiš na putu ti, a čini se da kaniš i dalje. Žao mi je zbog toga, ali izgleda da ne mogu učiniti ništa da te razuvjerim. Pogledat ću kako je majka i zatim idem. Ispričaj me.
Napustio je sobu namrštena lica.
Orry je sjedio i slušao kišu. Sad se i Cooper okrenuo protiv njega. Maloprije se pokolebao u svojoj odluci o Brettinom vjenčanju, ali poslije Cooperove ljutnje i naprasitog odlaska ponovno je učvrstio svoj stav.
Primijetio je da u čaši nema više viskija. Kad li ga je popio? Nije se mogao sjetiti. Ispružio je ruku i dohvatio grlić boce.

− Pogledaj kakva je magla, promrmljala je Judith. Nadam se da Cooper neće ostati do kasno u noć. Čini mi se da je premoren.
Brett je podigla pogled s pletaćih igala. Pokazivala je osmogodišnjoj Marie-Louise kako se plete.
− Zašto se vratio u brodogradilište? Zar još netko radi?
− Ne. Otišao je jer je uzrujan. Brod ne napreduje po planu. Glavni je inženjer podnio ostavku i vratio se u Brooklyn. Nije mogao izaći na kraj s mjesnim radnicima. Osim toga, i banke se dvoume oko novih zajmova, pogotovo ako novčane veze sa Sjeverom budu prekinute. Oh, sve je tako strašno zbrkano.
Svemu je mogla dodati i činjenicu da je Cooper na sebe preuzeo i teret Brettina problema. Nije to rekla da djevojka ne osjeti krivnju, ionako je dovoljno patila.
Judith je neizmjerno brinula za muža. Prošlog tjedna vratio se s Mont Royala u pola pet ujutro. Od tada je svakog dana provodio dvanaestak sati u brodogradilištu i vraćao se kući tek za večeru. Brodar koji ga je prevozio na James Island morao je biti spreman u svako doba dana i noći. Čovjek se već počeo žaliti.
No, brodar je bar sačuvao zdravlje, a Cooper je izgubio pet i pol kilograma, mnogo za čovjeka mršavog poput njega. U zadnje vrijeme lice mu je poprimilo voštanu boju. Dok je Brett žagorila i smijala se s Marie-Louise, Judith je zurila u dahove magle što su lebdjeli pred prozorima. Što li je Cooper mogao raditi u brodogradilištu po ovakvoj noći?
Znala je. Mogao se razarati brigama.

Golema kobilica Zvijezde Karoline stršala je u maglovitoj noći poput hrptenjače neke prethistorijske životinje. Cooper je okrenuo leđa brodu. Sve je to bio ludi san. Konačno je sam sebi priznao gorku istinu. No, san je ostavio iza sebe osjetljivu ranu. Što da radi dalje?
Izvadio je rupčić, ispuhnuo nos i obrisao vlagu s lica. Loše se osjećao, no nije ga bilo briga. U daljini je čuo zvuk parobrodske sirene. Na James Island lijegala je sve gušća magla. Cooper je mogao zalutati da pod strehom daščare, koja mu je služila kao ured, nisu visjela dva upaljena fenjera.
Uspio bih da Van Roon nije dao ostavku, pomislio je kročeći kroz duboko blato koje mu je namakalo cipele i čarape. Van Roon, inženjer, bio je ključni čovjek cijelog projekta. Potukao se s nekim klipanom unajmljenim da prenosi sanduke zakovica. Čovjek obrazovan i umjeren, Van Roon se tukao i psovao poput lučkog radnika. Zbog čega? Zbog prepirke oko toga kome će pripasti federalne nekretnine, oružarnica i utvrde, ako Južna Karolina proglasi nezavisnost. Šestorica radnika htjela su premlatiti Van Roona i Cooper je u zadnji tren prekinuo šakanje.
Beznadežno.
Stigao je do ruba vode i zagledao se u kanal zamišljajući peterokutnu tvrđavu što se uzdizala na suprotnoj obali. Sumter su počeli podizati tokom zime 1828/29. i nikad je nisu dovršili. Naravno, nikad je nitko nije ni opsjedao. No, njen isturen položaj na kanalu i pred lukom učinili su je strateški važnom, važnijom od bilo koje druge čarlstonske utvrde. Što ako je stari Gardner izgradi do kraja?
Budale su vodile državu koju je Cooper toliko volio. Budale i oportunisti poput Ashtoninog muža.
Izvikivali su svoje krilatice, gušili se u opasnom govorništvu i zaboravljali ili prezirali industrijsku snagu Sjevera, velike i snažne tvornice poput one Hazardovih. Na cijelom Jugu postojala je jedna jedina, i to mala, željezara Tredegar u Richmondu. Ako dođe do rata, čime će se Jug boriti? Velikim riječima i pamučnim granatama?
Što će se dogoditi za nekoliko slijedećih mjeseci? Zureći u maglu, Cooper je slutio odgovor.
− Apokalipsa, rekao je poluglasno i kihnuo tako snažno da mu je šešir sletio sa glave.
Šešir je sletio u vodu i zaplovio prema sredini kanala. Cooper je zagazio za njim pokušavajući ga dohvatiti. Odustao je kad mu je voda dosegla butine.
Predivno, pomislio je uz osmijeh. Svemogući se ruga tvom razmišljanju i ruši ti šešir sa glave.
Ili je to bilo upozorenje? Upozorenje da će u gotovo sigurnoj apokalipsi preživljavanje ovisiti o sitnicama. Praktičnim sitnicama: hrani, zaklonu. Šeširu protiv oluje.
Vratio se u ured, potaknut iznenadnom inspiracijom: budući da ne može dovesti u Charleston niti jednog pomorskog stručnjaka, sam će postati konstruktor i graditelj.
S polica je izvukao inženjerske nacrte i razastro ih na velikom radnom stolu. Pojačao je svjetlo na stropnom fenjeru.
Proučavao je nacrte, izvukao još neke, sve dok stol nije bio zatrpan papirima. Pokušavao je nešto proračunati, zapisivao je brojke i razna pitanja, da bi na kraju bio primoran priznati istinu. Mnogo toga nije znao. Odluka da preuzme Van Roonov posao bila je zadnji pokušaj da spasi Zvijezdu Karoline.
Istovremeno, taj je pokušaj bio beznadežan.
Pospani brodar pronašao je Coopera u zoru, presavijenog i onesviještenog na stolu. Gorio je od vrućice.

− Dovucite ta ručna kolica ovamo. Vi, stanite sa strane.
Prvi dio Billyjeve zapovijedi bio je upućen radnicima, a drugi znatiželjnicima okupljenim oko pješčanih uzvisina Fort Moultrieja. Radovi su često zapinjali zbog mještana i izletnika koji su se motali gradilištem. Billy je zbog njih često gubio živce.
Taj dan nije bio izuzetak. Naredio je jednoj obitelji da pokupi svoje izletničke košare i da se maknu s pješčanog brežuljka kojeg su radnici trebali sravniti ne bi li osigurali utvrdu. Ponovno je zatoplilo, neuobičajeno za studeni. Znoj mu se cijedio niz lice, tako da je oko čela morao povezati crvenu maramu ne bi li zaštitio oči.
Spazio je kapetana Fostera kako izlazi iz tvrđave i domahuje mu. Ostavio je radnike i požurio prema nadređenome. Foster je primijetio da Billy ponovno radi bosonog. Nije se s tim slagao, no prešutio je prijekor: očito, morao mu je saopćiti nešto važnije.
− Gardner je umirovljen. Stiže nam novi zapovjednik.
− Tko?
− Major Robert Anderson.
− Moj ga je brat upoznao u Meksiku. Artiljerac. Diplomirao je na Akademiji nekoliko godina prije Leeja.
− Da, to je on. Iz Kentuckyja je i... robovlasnik je. Vjerujem da ga je ministar namjerno izabrao ne bi li udobrovoljio mještane.
Odluka je bila razumljiva. Gardnerov pokušaj da premjesti oružje i municiju kritiziran je diljem države.
No, robovlasnik koji će zapovijedati čarlstonskim tvrđavama? Billyju se to učinilo lošim predskazanjern.

Promijenio je mišljenje kad je major stigao.
Robert Anderson bio je pedesetpetogodišnjak, visok, sjedokos, nevjerojatno uljudan. U svom pozdravnom govoru često se pozivao na Bibliju i iskazao nepokolebljivu odanost zastavi i uniformi koju je nosio. Hrabro se borio u Meksiku, a rana koju je zadobio kod Molino del Reya osigurala mu je poštovanje ljudstva. Billy ga je doživio kao savjesnog i vrijednog povjerenja.
Nekoliko dana nakon preuzimanja dužnosti, Anderson je naredio da ga brodom prevezu do Fort Sumtera. Billy i Foster prionuli su o vesla, a Doubleday je krmario. Anderson nije želio nikog drugog na čamcu, kako se ne bi proširile glasine o razlozima izviđanja.
Peterokutnu utvrdu obišli su sa svih strana. Tad im je Anderson rekao da odlože vesla. Pogledom je proučavao bedem na lijevom krilu utvrde. Metar i pol debeo, uzdizao se petnaest metara iznad vode i bio je okrenut prema sjeverozapadu. Utvrda je bila zamišljena sa dvije razine topovskih okana, no samo je niža bila dovršena. Na gornjoj nije bilo postolja, samo su zjapila prazna okna.
− Odveslajte do šetališta, molim vas, rekao je Anderson na kraju pregleda.
Kameno šetalište bilo je smješteno u podnožju klisure, stražnjeg zida utvrde. Više od stotinu metara dugačka i desetak metara visoka klisura, bila je okrenuta na jugozapad. Veslači su vezali čamac uz mali molo i popeli se na kameno šetalište kojim je Anderson prohodao s kraja na kraj prije nego što je progovorio.
− Pročitao sam ponešto od prvobitnih planova za gradnju ove utvrde, gospodo. Dobro je građena. U temeljima je deset tisuća tona granita i šezdeset ili sedamdeset tisuća tona kamenja i školjki. Dobro opskrbljena zalihama hrane i municije, mogla bi odolijevati napadima beskonačno. Čak i uz malobrojnu posadu kao što je naša.
− Ali, gospodine, rekao je kapetan Doubleday, ako nastavimo utvrđivati Sumter, to će sigurno protumačiti kao neprijateljski čin.
Kapetan pokušava provjeriti Kentašanina, pomislio je Billy. Prvi put Andersonov glas zazvučao je oštro.
− Da, svakako, kapetane. Ne namjeravam odmah početi utvrđivati Sumter. Ali, ne dajte da vas to prevari. Ove utvrde pripadaju zakonito izabranoj vladi u Washingtonu i nikome drugome. Sa božjom pomoći učinit ću sve što je potrebno, u skladu s naredbama, da ih zaštitim. Zasad sam vidio dovoljno.
Hoćemo li poći natrag?
− Zvuči odlučnije i od Gardnera, šapnuo je Billy Fosteru dok su se vraćali prema čamcu. Foster se složio kimnuvši.
Sutradan ujutro Brett je šetala ulicom Meeting noseći nekoliko paketa. Netko ju je pozvao po imenu.
Zatečena, prepoznala je Forbesa LaMottea.
− Dobar dan, gospođice Brett. Dotaknuo je šešir. Smijem li prošetati s tobom? Pomoći ti oko paketa, možda?
− Ne, Forbes. Ne treba.
Bila je to loša isprika, no nije ga željela ohrabriti. Obrazi su mu se rumenjeli i žmirkao je. Očito, provodio je dosta vremena u baru Mills Housea. Čula je da često pije.
Osupnut, Forbes je stao u stranu. Slijedećeg trenutka vidio je samo Brettina leđa.
− Kuja, promrmljao je povlačeći se u sjenku hotelskog ulaza.
Nije htio opsovati. Ne tako. Mrzio je Brett Main zbog onog pensilvanijskog vojnika, ali još je uvijek bio zaljubljen u nju. Želio je da mu ta djevojka postane supruga, a Ashton... Ashton je bila samo za užitke.
Viđali su se gotovo svakog tjedna, uvijek kad bi uspjeli dogovoriti siguran sastanak. Sjetio se njihovog zadnjeg susreta. Na kraju je zakrvario i upropastio skupocjenu košulju jer mu je noktima ozlijedila leđa. Znakovi pobjede, te rane. No, nikome se nije mogao pohvaliti ožiljcima i istoga bi ih trena, zajedno sa svim ljubavnim sastancima, zamijenio za samo jednu riječ Ashtonine sestre.

Krajem studenog jedan je članak u Mercuryju privukao Orryjevu pažnju. Kadet Henry Farley iz Južne Karoline devetnaestog je studenog demonstrativno napustio Vojnu akademiju. Novine su tvrdile da je Farley to učinio protestirajući protiv izbora Lincolna za predsjednika.
Orryju se vijest učinila poraznom. Bio je uvjeren da će taj čin povući za sobom i ostale kadete, a možda i oficire u stalnoj vojnoj službi.
Istoga dana primio je i pismo od Judith u kojem ga je izvještavala da se Cooper, nakon duže od tjedan dana, konačno počeo oporavljati od gripe. Vijest ga je obradovala, no nije se uspio razvedriti. Priča iz West Pointa ga je porazila.
Ugasio je svjetiljku u biblioteci i ostao sjediti u mraku. Tama je odgovarala svemu što se događalo oko njega. Je li uopće postojalo svjetla u njegovoj zemlji?
Sjedio je satima. Priviđao mu se zvuk sablasnih ratnih bubnjeva.

− Naši momci napuštaju Akademiju. Svakog dana ih je sve više, uskliknuo je Justin LaMotte. Odlično!
− Bacio je novine na pleteni stolac i nasuo punč u čašu. Pružio ju je Francisu, a zatim napunio svoju.
Braća su se vratila sa smotre Stražara Ashleyja. Izgledali su poput šarenih ptica u žućkastobijelim hlačama i tamnožutim kaputima s plavim opšavima. Još nisu imali mačeve. Obojica su ih naručila iz New Yorka; u Južnoj Karolini nisu mogli nabaviti kvalitetne solingen oštrice.
− Misliš li da će uskoro izbiti rat?, pitao je Francis privlačeći stolac. Ugodan prosinački suton spuštao se na trijem Resolutea.
Justin je blistao.
− Za manje od godinu dana, vjerujem. A kad se to dogodi, kanim osnovati vlastiti odred i staviti se na raspolaganje...
Nije završio rečenicu. Čelo mu se namrštilo kad je ugledao sjenku kako silazi stepenicama na trijem.
− Dobra večer, draga. Hoćeš li šalicu punča? Madelinina haljina bila je crna, poput njene kose.
Koža joj je bila mrtvački bijela, a oči ugašene.
− Ne, nasmiješila se prazno. Hvala. Ušla je u kuću.
Francis je zacoktao od zadovoljstva.
− Prekrasna žena. Malo je smršavila, ali u svakom slučaju u zadnjih godinu dana teško ju je prepoznati. Nikako da se prestanem čuditi promjeni njena ponašanja.
− Da, promijenila se, zar ne? Justin je uzdahnuo.
− Pravi blagoslov. Hoćeš li još punča?
Madeline se nije mogla sjetiti kad je zadnji put povisila glas. Svi su joj dani nalikovali jedan drugom, kao mrlja mrlji. Nisu je zanimali ljudi ni događaji. Katkada bi se sjetila Orryja s nejasnom čežnjom, no već se davno prestala nadati da bi ga ponovno mogla sresti.
Povremeno i sasvim iznenada, um bi joj se razbistrio. Misli su joj bile jasne, osjećaji jači, volja snažnija. U tim bi se trenucima razgnjevila na sebe jer se prestala sporiti s mužem oko važnih pitanja, jer nije opovrgavala njegove glupe stavove, jer se predala. Kad bi to shvatila, obuzeo bi je očaj.
Nije imala snage da se bori protiv beznađa, čak se nije mogla zapitati zbog čega je takva. Čemu uopće otpor? Čemu nada? Svijetom su vladali okrutni luđaci. Dvojica od njih tog su trena sjedila na trijemu njene kuće i cerekali se nad šalicama punča.
Ušavši u kuću, krenula je prema dnevnom boravku. Ponovno je osjetila da joj se um razbistruje. Ushodala se po sobi recitirajući dijelove poezije, pokušavajući se sjetiti odakle ih zna. U mislima joj iskrsnuše Orryjeve blage, tamne oči i zvuk glasa koji joj čita pjesme. Mora ga ponovno vidjeti. U trenutku kad je donijela tu odluku, nasmiješila se prvi put nakon tko zna koliko dana.
Otklopila je pladanj s hranom koji su joj redovito dostavljali u sobu. Kako je ukusna bila salata s bogatim, gustim preljevom. Obožavala ga je i naručivala gotovo svakog dana. Jela je sa užitkom i završavajući večeru počela pjevušiti radujući se susretu kod kapelice...
Kako li je bilo ime kapelici?
Nije se mogla sjetiti. Polagano, poput neumoljive plime, obuzimala ju je nevoljkost i umor. Tonući nezaustavno u bešćutnost, krenula je prema krevetu. Suze su joj navrle na oči, nije znala zašto.
Mrmljajući Orryjevo ime, ispružila se na ležaju. Potpuno odjevena, zaspala je ne budeći se da jutra, zaspala je snom bez snova.
Probudivši se ujutro, otkrila je da pladnja nema i da je u sobi, na stolu, osvanuo buket ruža iz staklenika. Obilazila je oko cvijeća poput sretnog djeteta oko igračke, ni ne pomišljajući na Orryja Maina.

56


− Posjetitelj?, upitao je Orry slijedeći slugu prema stepenicama. Ne očekujem nikoga. Bože dragi, zar si to ti, George?
− Izgleda, rekao je pokisli putnik jednako pokislog osmijeha. Otresi pepeo s moje kose, operi mi prljavštinu s lica pa ćemo biti sigurni.
Orry je sjurio niz stepenice.
− Cuffey, odnesi prtljagu u gostinjsku spavaonicu. George, jesi li večerao? Jest ćemo za pola sata. Zašto nam nisi javio da dolaziš?
− Nisam ni sam znao do prije nekoliko dana. Naglo sam odlučio. Osim toga... nervozno je posegnuo za cigarom ...pomislio sam da mi možda nećeš odgovoriti ako ti pišem i kažem da želim doći. Nisi odgovorio ni na jedno moje pismo.
Orry se zarumeni od stida.
− Bio sam strašno zaposlen. Žetva... i sve ono što se događa u Karolini, znaš već...
− Da, u to sam se uvjerio. Kad sam sišao s vlaka u Charlestonu, kao da sam stupio na neprijateljsko tlo.
− Uskoro će možda stvarno biti tako, rekao je Orry ozbiljno. Reci, je li slično raspoloženje i na Sjeveru?
− Čini mi se da je svugdje tako.
Orry zatrese glavom, iako se nije iznenadio onome što je George rekao; guverner Pickens sazvao je izvanredan skup u baptističkoj crkvi u Columbiji. Svi su očekivali da će poslanici glasati za otcjepljenje.
George se nakašljao ne bi li prekinuo šutnju.
− Hoćeš li me ponuditi pićem? Poslije možemo razgovarati do mile volje.
Orry se osmjehnu.
− Naravno. Pođi za mnom.
Odveo je Georgea u biblioteku. Bio je presretan što ponovno vidi prijatelja, no neki jaz zbog svađe spriječio ga je da to otvoreno kaže. Otvorio je bocu najboljeg viskija. Dok je točio piće u čaše, George mu je rekao da je posjetio Coopera na nekoliko sati.
− No, nisam došao prvenstveno zbog njega, nastavio je George. Ispružio se u stolcu, izuo jednu cipelu i protrljao stopalo. S pićem u ruci, Orry je stajao oslonjen leđima o zatvoren prozor.
− Stvarno, zbog čega si došao?, upitao je.
Zar ne možeš biti malo uglađeniji, pomislio je George ljutito. Svladao se jer je pomislio na brigu i savjest koji su ga proteklih mjeseci mučili i konačno nagnali na put. Zagledao se u visokog, bradatog čovjeka uz prozor i odgovorio: Zbog dva razloga. Prvo, jer želim očuvati naše prijateljstvo.
U sobi zavlada muk. Iznenađen otvorenošću prijatelja, Orry nije znao što da kaže. George se nagnuo naprijed i čvrsto nastavio.
− To mi prijateljstvo strašno mnogo znači, Orry. Stoji odmah uz ljubav prema Constanci i djeci i cijenim ga više od svega na svijetu. Ne, čekaj! Čuj me do kraja. U pismima sam ti se pokušao ispričati, no činilo mi se to neprimjerenim. Izgleda i tebi. Tako sam odlučio doći i razgovarati s tobom, oči u oči. Nećemo valjda dopustiti da usijane glave ovdje, ili radikali poput moje sestre tamo gore, unište naše prijateljstvo.
− Jesi li uspio nešto saznati o Virgiliji? George zaniječe glavom.
− Još se uvijek negdje krije. Iskreno, nije me ni briga. Nisam smio stati na njenu stranu onog prokletog dana. Razbjesnio sam se.
Želeći pružiti ruku, Orry je promrmljao.
− Rekao bih da smo se obojica razbjesnili.
− Nisam došao da tražimo krivca, već da te zamolim za oproštaj. Očito je da Južna Karolina kani istupiti iz Unije, iako mi se čini da je to loš potez. Valjda je bilo moguće dogovoriti se oko problema robovlasništva, ali ako dobro shvaćam događaje u Washingtonu, to neće biti moguće ako se Unija razvrgne. U svakom slučaju, ako ova država istupi, mnoge će se povesti za njom, a to može dovesti do nesagledivih posljedica. Ova zemlja nalikuje na golem nasukani brod koji se ne uspijeva odsukati i koji se polako raspada na dijelove. Ne želim da se i nama dogodi isto. Hazardovi i Mainovi godinama su prijatelji.
Orry se zagledao u Georgea. Jaz odjednom nestade. Sa olakšanjem mogao je reći ono što osjeća: Ne želim ni ja. Drago mi je da si došao, George. I ja se tebi ispričavam. Neka naše prijateljstvo ostane neokaljano.
George je prišao Orryju.
− Koliko god je moguće u ovim teškim vremenima. Zagrliše se srdačno poput braće.

Nedugo zatim sjedili su razdragani i razgovarali kao nekad. George je zamišljeno rekao: Zaista strahujem. Ako se Južna Karolina otcijepi moglo bi doći do sukoba. Ne samo političkog.
Orry kimnu glavom.
− Pitanje je što će se dogoditi s federalnim tvrđavama i garnizonima.
− Da, to mi je postalo jasno kad sam stigao u Charleston. Netko bi morao pronaći rješenje prije nego što nas luđaci sa obje strane uvuku u rat.
− Postoji li rješenje?
− Lincoln i još neki ponudili su odgovor. Okončajmo ropstvo i obeštetimo Jug, makar morali isprazniti državnu blagajnu. Nije to savršeno rješenje, možda nije ni najčasnije, no barem bi spriječilo oružani sukob. Orry je izgledao sumnjičavo.
− Nisi čuo Ashtoninog supruga. On je tipičan predstavnik političara ove države. On jednostavno ne želi izbjeći sukob.
− Kopile sigurno nikad nije doživjelo neko ratište. Da jest, sigurno bi govorio drukčije.
− Točno. Uzdahnuo je Orry. Ponekad mi se čini da si u pravu kad govoriš o ropstvu. Iskrivio je usta. Shvaćaš li kakva je to radikalna izjava za jednog Južnjaka? No, ostavimo moj stav... što učiniti s mišljenjem svih mojih susjeda? Nema tog novca u Sjedinjenim Državama koji bi ih nagnao da se odreknu robovlasništva; ne samo ove uz Ashley, već i one uz ostale rižine rijeke Juga, i sve one koji uzgajaju pamuk. Nema čovjeka koji bi se odrekao izvora svog bogatstva. Moji bi susjedi radije da ih Bog ošine nego da to dopuste.
− Ne bi bilo loše da Gospodin tako nešto učini, rekao je George kroz oblak plavičastog dima cigare. Usijane glave sa obje strane traže krv. No, mora postojati drugi način!
Zašutjeli su. Ni jedan ni drugi nisu znali koji je to način.
Orry je bio smireniji i sretniji. Mjesecima se nije tako osjećao. Napetost i mrzovolja koji su se nakupljali zbog svega što se događalo oko njega i u njemu, odjednom su iščezli. Bio je dobro raspoložen kad je George izrekao drugi razlog svoje posjete.
− Želio bih razgovarati s tobom o mom bratu i tvojoj sestri. Zašto im ne dopustiš da se vjenčaju?
− Čini mi se da Brett ionako čini što želi.
− Dovraga, Orry, ne tvrdoglavi se preda mnom. Osjetivši krivnju, Orry je pocrvenio i skrenuo pogledom.
− Nije te iznevjerila i još uvijek čeka tvoje odobrenje. A meni nije jasno zbog čega se ustežeš?
− Nije ti jasno? Pa cijelo vrijeme razgovaramo o razlozima. Primiču se nevolje, možda i rat.
− To su razlozi da im omogućimo uživanje i sreću dok još ima vremena.
− Ali, ti znaš kome je Billy odan... vojsci i vladi u Washingtonu. A Brett s druge strane...
− Prokletstvo, uzviknuo je George, nećeš valjda dopustiti da mržnja i fanatizam nekolicine političkih razbojnika upropasti njihove sudbine. To nije pravedno. Štoviše, nepotrebno je. Billy i Brett su mladi.
To im daje snagu, prilagodljivost. Naravno, morat će izdržati razne nevolje i pritiske, ali siguran sam u jedno, Orry. Zajedno, moj brat i tvoja sestra lakše će dočekati budućnost nego mi ostali. Oni se vole i pripadaju obiteljima koje se poštuju i prijateljuju.
Riječi su odzvanjale bibliotekom. George je natočio viski u čašu i nemirno hodao amo-tamo. Osjetio je da mu optimizam iščezava. Orry se mrštio. U sobi je vladao nelagodan muk. Konačno, Orry progovori: U redu...
George izvadi opušak cigare iz usta. Uplašio se da nije dobro čuo.
− Što si rekao?
− Rekao sam u redu, ponovio je Orry. Oduvijek sam držao da si nepromišljen, ali u većini slučajeva bio si u pravu. Čini se da Billyju i Brett treba pružiti priliku. Pa, pružimo im je.
George je poskočio i zavrtio se. Zatim je pojurio prema vratima i širom ih otvorio.
− Pozovi nekog od slugu. Pošalji ga u Charleston. Izbavi jadnu djevojku iz neizvjesnosti i tuge.
Orry je izašao i napisao propusnicu za Cuffeyja. Iznenadio se vlastitoj lagodnosti i dobrom raspoloženju: osjećao se poput radosnog dječaka, sretan i zadovoljan kao nikad u posljednjih nekoliko godina.
U biblioteci ga je dočekao George, ozbiljnog i podrugljivo svečanog lica. Čestitao mu je na odluci. Čuli su topot Cuffeyjevog konja i prepustili se radosnom čavrljanju. George je pričao o Constanci i djeci; Orry mu je opisivao zbunjujuće Madelinino ponašanje i čudnovato kopnjenje njena zdravlja. Zatim su poveli razgovor o Zvijezdi Karoline.
− Već sam ti rekao, govorio sam s Cooperom. Priznajem, teško mi pada pomisao da bih mogao izgubiti dva milijuna dolara.
− Ako sve likvidira, Cooper će ti vratiti svaki cent. Čini mi se da oteže s likvidacijom jer to znači njegov poraz.
− Svjestan je da ne može završiti brod? Pa, George slegnu ramenima, ipak mu se divim. Usprkos velikoj svoti novca koju sam uložio. Kakvu li smo gadnu kašu zakuhali ovom svijetu.
− Takve riječi obično izgovaraju starci, promrmljao je Orry.
− Hoćeš reći da smo ostarili?
− Ne znam za tebe, ali ja jesam.
− Izgleda da sam i ja. Odvratna pomisao. George je žvakao cigaru. Prute, hajd’mo se naljoskati.
Orry zadrhta čuvši stari nadimak. Kad već nisu mogli vratiti kotač vremena unazad, u ona bezbrižna vremena školovanja u Akademiji, zašto se ne bi mogli pretvarati da je sve ostalo isto? Zašto starci ne bi mogli uživati u obmanama i igrarijama? Svijet je ionako tonuo u tmastu noć.
Panje, dopusti, rekao je i posegnuo za bocom viskija. Postao sam stručnjak kad je riječ o pijančevanju.
Obojica su se nasmijala, pretvarajući se da je izgovorena rečenica samo šala. Šala i ništa više.