Kraljičin djerdan

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:10 am

Prva knjiga

Prolog I
STARI PLEMIĆI I STARI DVORSKI MEŠTAR

Prvih dana mjeseca aprila 1784, oko tri sata poslije podne, stari maršal Rišelje, pošto se navlažio nekakvom mirisavom tekućinom, odgurne rukom ogledalo što ga je pred njim držao njegov sobar i, stresavši glavom, progovori:
- Ovako sam eto dobar.
Zatim ustade s naslonjača, otresajući prstom, posve mladenačkom kretnjom, zrnca bijelog praha što se strunio s njegove vlasulje na baršunaste hlače azurne boje. Pošto je prošetao dva-tri puta po svojoj oblačionici, ispružajući pregibe nogu i držeći se za koljeno, uzviknu:
- Moj dvorski meštar!
Pola minute kasnije pojavi se dvorski meštar u službenoj odori. Maršal se uozbilji, kako je to položaj zahtijevao.
- Gospodine - progovori on - ja pretpostavljam da ste mi priredili dobar objed?
- Jesam, gospodine.
- Ja sam vam poslao popis svojih gostiju, zar ne?
- I ja sam ih dobro upamtio, gospodine. Devet kuverata, nije li tako?
- Međutim, ima razlike u kuvertama.
- Da, gospodine, ali...
Maršal prekide riječ dvorskom meštru s kretnjom lake nestrpljivosti, ali ublažene dostojanstvenim držanjem.
- Ali... to nije odgovor, gospodine, i svaki put kad sam čuo tu riječ, nije mi milo da vam to kažem, prethodila je kakvoj gluposti.
- Monsinjore!...
- Prije svega, kada ću objedovati?
- Monsinjore, građani objeduju u dva sata, ljudi od pravosuđa u tri, a plemići u četiri sata.
- A ja, gospodine?
- Gospodin će danas objedovati u pet sati.
- Ah, ah! U pet sati!
- Da, gospodine, kao kralj.
- A zašto kao kralj?
- Jer na popisu, što mi ga je monsinjor imao čast poslati, nalazi se i ime jednog kralja.

- Nipošto, gospodine, vi se varate, među mojim današnjim gostima samo su jednostavni plemići
- Monsinjor se bez sumnje samo šali sa svojim poniznim slugom, i ja mu zahvaljujem za čast koju mi iskazuje. Ali gospodin grof de Haga, koji će biti jedan od vaših gostiju...
- No?
- No, grof de Haga je kralj.
- Ja ne poznam kralja takvog imena.
- Neka mi monsinjor oprosti - reče dvorski meštar, naklonivši se - ali ja sam mislio, ja sam pretpostavljao...
- Vaš zadatak nije ni misliti, ni pretpostavljati! Vaša je dužnost čitati moje odredbe, a da ih ne tumačite. Kad hoću da saznam što, onda to kažem, ako ne kažem što hoću, onda želim da se to ne primijeti.
Dvorski meštar nakloni se drugi put puno namjernije negoli bi se naklonio da govori s kojim vladajućim kraljem.
- Dakle, gospodine - nastavi stari maršal - vi ćete uvidjeti, pošto sa mnom objeduju samo plemići, da mi priredite objed u uobičajeni sat, to jest u četiri.
Pri toj zapovijedi smrknu se čelo dvorskom meštru kao da je saslušao svoju smrtnu osudu. On problijedi i sagne se pod udarcem. Ali se brzo uspravi odvažnošću očajnika:
- Bit će ono što bog hoće, ali gospodin će objedovati u pet sati.
- Zašto i kako to? - uzviknu maršal okrenuvši se.
- Jer je materijalno nemoguće da gospodin objeduje prije.
- Gospodine - progovori stari maršal zaklimavši ponosito svojom još živahnom glavom - eto dvadeset godina, ako se ne varam, što ste u mojoj službi?
- Dvadeset i jednu godinu, monsinjoire - i k tome još jedan mjesec i dva tjedna.
- Dobro, gospodine, ovoj dvadeset i jednoj godini, jednom mjesecu i dvama tjednima nećete dodati više ni jedan dan, ni jedan sat. Jeste li razumjeli? - odvrati starac, ugrizavši se za tanke usnice i namrštivši obojadisane obrve - od večeras tražit ćete novog gospodara. Ja neću da se u mojoj kući izgovara riječ nemoguće. Neću da u mojoj dobi naviknem na upotrebu te riječi. Ja nemam kad više dangubiti.
Dvorski meštar nakloni se i treći put.
- Večeras ću zamoliti otpust od gospodina - reče on - ali bar će moja služba do posljednjeg trenutka biti izvršena kako dolikuje.
I on uzmaknu dva koraka prema vratima.
- Što vi nazivate kako dolikuje? - kriknu maršal. - Znajte, gospodine, da se poslovi ovdje moraju vršiti kako to meni dolikuje, to je što ima vrijediti. Dakle, ja hoću objedovati u četiri sata i nikako mi ne ide u račun da vi naređujete objed u pet.
- Gospodine maršale - odsiječe odrješito dvorski meštar - ja sam služio princu de Subizu kao pivničar, bio sam intendant princa kardinala Luja de Roana. Kod prvoga je njegovo veličanstvo, pokojni francuski kralj, objedovao jedanput na godinu, kod drugoga objedovalo je njegovo veličanstvo car austrijski jedanput na mjesec. Znam, dakle, kako se postupa sa suverenima, monsinjore. Ja ću večeras ostaviti palaču gospodina maršala, ili će gospodin grof de Haga biti ovdje susretan kao kralj.
- I to je upravo ono što vam zabranjujem, gospodine tvrdoglavče, grof de Haga hoće da sačuva potpuni inkognito. Duše mi, u tome ja razabirem vaše glupe taštine, gospodo od ubrusa! Vi ne poštujete krunu, već s našim talirima sami sebe uzvisujete.
- Držim - progovori dvorski meštar - da nije ozbiljno što mi monsinjor govori o novcu.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:10 am

- Oh ne! gospodine - odgovori maršal skoro ponižen - ne. Novac! Tko vam do bijesa govori o novcu? Ne izvrćite pitanja, molim vas, i ponavljam da neću ovdje raspravu o kralju.
- Ali, gospodine maršale, što mislite o meni? Mislite li da tapkam kao slijepac? Ta ni minuta neće biti govora o kralju.
- Dakle, ne budite tvrdoglavi i dajte da objedujem u četiri sata.
- Ne, gospodine maršale, jer u četiri sata neće još doći ono što očekujem.
- Što očekujete? Kakvu ribu? Kao gospodin Vatel.
- Gospodin Vatel, gospodin Vatel - progunđa dvorski meštar.
- No, zar vas vrijeđa ta usporedba?
- Ne, ali po nesretnom udarcu mačem što ga je sebi gospodin Vatel zadao kroz tijelo on se ovjekovječio!
- Ah, ah! I vi nalazite, gospodine, da je vaš drug slavu odviše jeftino platio!
- Ne, monsinjore, ali koliko naših drugova po zvanju trpi i guta boli ili poniženja sto puta gorih od udarca mačem, pa ipak nisu ovjekovječeni!
- Ej, gospodine, ne znate li da onaj koji hoće da bude slavan mora biti ili akademik ili mrtav?
- Monsinjore, ako je tako, onda je bolje biti živ i vršiti svoju službu. Ja neću umrijeti i moja će služba biti izvršena kao i Vatelova, bude li gospodin princ de Konde strpljiv te počeka pola sata.
- Oh, ta vi mi obećajete čudesa, to je spretno.
- Ne, monsinjore, nikakvo čudo.
- Što dakle čekate?
- Hoće li monsinjor da mu kažem?
- Vjere mi, da! Ja sam znatiželjan.
- Dobro, monsinjore, ja očekujem jednu bocu vina.
- Bocu vina! Izjasnite se gospodine, stvar me počinje zanimati.
- Evo o čemu se radi, monsinjore. Njegovo veličanstvo švedski kralj, oprostite, njegova preuzvišenost grof de Haga, htjedoh reći, ne pije nikad drugog vina osim tokajskoga.
- No, pa zar sam ja tako osiromašio da nemam u svome podrumu tokajskog vina? U tom slučaju treba protjerati pivničara.
- Ne, monsinjore, vi naprotiv imate još oko šezdeset boca tokajca.
- No, mislite li da će grof de Haga za objed popiti šezdeset i jednu bocu vina?
- Strpite se, monsinjore, kad je gospodin grof de Haga došao prvi put u Francusku, bio je samo kraljevski princ, tada je objedovao kod pokojnoga kralja, koji je dobio dvanaest boca tokajskog vina od austrijskog cara. Vi znate da je pravi tokajac sačuvan za carske pivnice i da sami suvereni ne piju to vino, već samo ako im ga njegovo veličanstvo pošalje.
- To znam.
- No, dakle, monsinjore, od tih dvanaest boca vina, od kojih je kraljevski princ kušao i koje izvrsno poznaje, ostale su do danas samo dvije boce.
- Oh, oh!
- Jedna je još u pivnicama kralja Luja XVI.
- A druga?
- Ah, to je ono, monsinjore - reče dvorski meštar pobjedonosnim smiješkom, nakon borbe koju je izdržao osjetio je da se približuje trenutak njegove pobjede - druga je bila odstranjena.
- Tko ju je odstranio?
- Jedan od mojih prijatelja, pivničar pokojnoga kralja, koji mi je bio silno obavezan.
- Ah, ah! I on je vama dao.

- Sigurno, monsinjore - reče dvorski meštar ponosito.
- A što ste učinili s njom?
- Ja sam je brižno spremio u pivnicu svoga gospodara.
- Vašeg gospodara? A tko je u ono doba bio vaš gospodar, gospodine?
- Gospodin kardinal, princ Luj de Roan.
- Ah, bože moj! U Strazburu?
- U Savernu.
- I vi ste poslali po tu bocu za mene! - uzviknu stari maršal.
- Za vas, monsinjore - odvrati dvorski meštar kao da je htio reći: nezahvalniče! Vojvoda de Rišelje pograbi ruku starog sluge i uzviknu:
- Molim vas, oprostite mi, gospodine, vi ste kralj dvorskih meštara!
- I vi me tjerate! - progovori ovaj slegnuvši ramenima.
- Platit ću vam tu bocu sto pistola.
- I sto pistola za podmirenje putnih troškova, što čini dvije stotine pistola. Ali monsinjor mora priznati da to nije ništa.
- Sve ću priznati što god hoćete, gospodine, a beriva vam od danas podvostručujem.
- Ali, monsinjore, za to mi nije trebalo ništa dati, ja samo vršim svoju dužnost.
- A kad će doći vaš glasnik?
- Neka monsinjor sudi da li sam izgubio svoje vrijeme: kada je monsinjor zapovjedio ovaj objed?
- Ja mislim prije tri dana.
- Glasnik treba dvadeset i četiri sata da dođe onamo, a dvadeset i četiri sata za povratak.
- Preostala su vam dvadeset i četiri sata: prinče dvorskih meštara, kako ste upotrijebili taj dan?
- Na žalost, monsinjore, izgubio sam ga. Misao mi je pala na um tek sutradan, nakon što sam primio popis vaših gostiju. Proračunajmo dakle vrijeme što ga taj posao iziskuje, i vi ćete uvidjeti, monsinjore, da tražeći odgodu do pet sati, zahtijevam samo strogo potrebno vrijeme.
- Dakle, boca nije još ovdje?
- Nije, monsinjore.
- Bože, ako je vaš drug u Savernu isto tako odan gospodinu de Roanu kao što ste vi meni? Ako uskrati bocu, kao što biste je i vi uskratili?
- Ja, monsinjore?
- Da, tako bar ja mislim, da vi ne biste dali bocu kad bi se nalazila u mojoj pivnici.
- Molim ponizno za oproštenje, monsinjore, kad bi k meni došao jedan drug koji bi imao da podvori kralja, pa me zamolio za najbolju bocu vina, ja bih mu je smjesta dao.
- Ah, ah! - izusti maršal s lakom grimasom.
- Tko podupire, biva podupiran, monsinjore.
- Tako bih skoro bio umiren - reče maršal s uzdahom - ali mi se moramo bojati još jednoga lošeg slučaja.
- Koji je to?
- Da se boca razbije.
- Ah, monsinjore, nema primjera da bi netko razbio bocu vrijednu dvije tisuće franaka.
- Imao sam krivo, ne govorimo više o tome, kada će vaš glasnik doći?
- Tačno u četiri sata.
- Tko nam priječi onda da objedujemo u četiri sata? - progovori maršal, tvrdoglav kao kastilska mazga.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:13 am

Prolog II
LAPEJRUZ

U isti mah navijesti muklo kotrljanje nekoliko kočija maršalu dolazak njegovih gostiju i malo zatim, zahvaljujući tačnosti dvorskog meštra, sjedne devet uzvanika za ovalni stol u blagovaonici: devet slugu, šutljivih poput sjena, susretljivih bez nametljivosti, lagano je prolazilo između gostiju, a da se nijedan nije dotakao ničijeg ramena ni udario u čiji naslonjač, a naslonjači su bili tako reći zakopani u gromade krzna, u koje su i noge gostiju zapadale do gležnjeva.
To su eto uživali maršalovi gosti sa blagom toplinom peći, sa mirisom jela i vina, sa žamorom prvoga čavrljanja poslije juhe.
Izvana nikakvog šuma, kapci su bili zatvoreni, unutra potpuna tišina, osim onoga šuma što su ga prouzročili gosti: tanjuri su mijenjali mjesto, a da se zveka njihova nije čula, srebro je sa bifea dolazilo na stol, a da ne bi nikad zazveketalo, dvorski meštar, čije se šaputanje nije razabiralo, zapovijedao je pogledom.
I tako se gosti nakon deset minuta osjećahu posve sami u toj dvorani.
Gospodin de Rišelje prvi prekinu tu svečanu tišinu, što je trajala tako dugo dok se srkala juha, rekavši svome susjedu desno:
- Gospodin grof ne pije?
Onaj kome su bile upravljene te riječi bio je čovjek od trideset i osam godina, plavokos, niska rasta, visokih ramena, njegove oči, jasno plave, bijahu živahne, a često melanholične, plemenitost se odražavala na besprijekornim crtama njegova otvorena čela.
- Ja pijem samo vodu, maršale - odgovori on.
- Izuzevši kod kralja Luja XV - reče vojvoda. - Čast mi je bila ondje objedovati s gospodinom grofom i onda se udostojao piti vina.
- Vi mi dozivate u pamet ugodnu uspomenu, gospodine maršale, da, bilo je to 1771, to je bilo tokajsko vino iz carskog vinograda.
- To je bilo ravno ovome što ga moj dvorski meštar ovaj tren vama toči, gospodine grofe - odvrati Rišelje naklonivši se.
Grof de Haga podigne čašu k svome oku i promatraše je pri sjaju svijeća. U čaši se blistalo poput rastopljenog rubina.
- Istina je - reče on - gospodine maršale, hvala.
I grof izusti riječ hvala tako plemenitim tonom i tako dražesno da su se prisutni kao elektrizirani podigli jednom kretnjom i uzviknuli:
- Živjelo njegovo veličanstvo?
- Istina je - prihvati grof de Haga - živjelo njegovo veličanstvo kralj Francuske! Ne mislite li i vi tako, gospodine de Lapejruz?
- Gospodine grofe - odvrati kapetan ljubaznim i smjernim glasom čovjeka, vičnog razgovoru s okrunjenim glavama - ja sam ostavio kralja prije jedan sat, i kralj je bio tako dobar prema meni da nitko od mene neće oduševljenije viknuti: živio! Nego, budući da ću za jedan sat juriti poštom na more gdje me čekaju dvije lađe što ih kralj stavlja meni na raspolaganje, zamolit ću za dozvolu, kad budem jednom daleko odavde, da viknem: živio drugi jedan kralj, kojemu bih vrlo rado služio kad ne bih imao tako dobrog gospodara.

I podigavši svoju čašu, Lapejruz pozdravi smjerno grofa de Haga.
- Ovu zdravicu, što biste je vi htjeli izreći - progovori gospođa Dibari koja je sjedila lijevo od maršala - mi smo svi spremni prihvatiti. Ali neka je izreče naš doajen po dobi, kako bi se reklo u parlamentu.
- Je li ovaj poziv upravljen tebi, Taverni, ili meni? - progovori maršal i nasmijavši se pogleda starog prijatelja.
- Ne bih rekao - oglasi se jedna nova ličnost koja je bila smještena sučelice maršalu de Rišeljeu.
- Što ne biste rekli, gospodine Kaljostro? - reče grof de Haga, uperivši svoj prodorni pogled na njega.
- Ja ne bih rekao, gospodine grofe - reče Kaljostro naklonivši se - da je gospodin Rišelje naš doajen po dobi.
- Ah, to je lijepo - reče maršal - onda ćeš ti biti, Taverni.
- Ta otkuda, meni je osam godina manje nego tebi. Ja sam se rodio 1704 - odvrati stari gospodin.
- Nesretniče! - prozbori maršal - ti odaješ mojih osamdeset i osam godina.
- Uistinu, gospodine vojvodo, zar je vama osamdeset i osam godina? - upita Kondorse.
- Oh, bože moj, da! To je lako izračunati, i po tome nedostojno matematičara vaše snage, markiže. Ja sam iz drugog stoljeća, iz velikog stoljeća, kako ga nazivaju: godina 1696, to je godina.
- Nemoguće - reče Lonej.
- Oh! da je vaš otac ovdje, guverneru Bastilje, on ne bi rekao nemoguće, on koji je držao mene kao penzionera 1714.
- Pravi doajen po starosti je ovo vino što ga toči gospodin grof de Haga u svoju čašu - prihvati gospodin de Favra.
- Tokajac od sto i dvadeset godina, imate pravo, gospodine de Favra - odvrati grof. - Tome tokajcu pripada čast da nazdravi kralju.
- Samo trenutak, gospodo - reče Kaljostro podigavši nad stol krupnu glavu što je sjala snagom inteligencije - ja svojatam sebi to pravo.
- Vi svojatate pravo veće starosti od toga tokajca? - prihvate gosti u horu.
- Sigurno - progovori grof mirno - jer sam ga ja sam zapečaćivao u boce.
- Vi?
- Da, ja, i to onoga dana kada je Montekukuli pobijedio Turke godine 1664. Grohot poprati te riječi, što ih je Kaljostro izrekao nepomućenim dostojanstvom.
- Prema tome, gospodine - prihvati gospođa Dibari - vi biste bili stari oko sto i trideset godina, jer ja mislim da vam je moralo biti najmanje deset godina da bi mogli nalijevati ovo dobro vino u veliku bocu.
- Bilo mi je više nego deset godina kad sam obavljao tu operaciju, jer sam dva dana zatim bio počašćen od njegova veličanstva austrijskog cara da čestitam Montekukuliu, koji je svojom pobjedom kod Svetog Gotharda osvetio bitku kod Espeka{1} u Slavoniji, kada su nevjernici tako silno porazili moje prijatelje i drugove po oružju, godine 1536.
- Ah - prihvati grof de Haga isto tako hladno kao što je to učinio i Kaljostro - gospodin je i u to doba morao imati najmanje deset godina kad je lično prisustvovao toj znamenitoj bitki.
- Strašan poraz, gospodine grofe - odgovori Kaljostro naklonivši se.
- Manje okrutan od poraza kod Kresija - reče Kondorse osmjehujući se.
- To je istina, gospodine - nastavi Kaljostro, također sa smiješkom - poraz kod Kresija bio je strašan utoliko što tu nije bila potučena samo jedna vojska već Francuska. Ali priznajmo da to nije bila sasvim lojalna pobjeda Engleske. Kralj Eduard imao je topove, za koju okolnost Filip Valoa nije

znao, odnosno okolnost u koju Filip de Valoa nije htio vjerovati, makar sam ga na to upozorio i kazao mu da sam na svoje oči vidio četiri topa što ih je Eduard kupio u Mlecima.
- Ah, ah! - umiješa se gospođa Dibari - vi ste dakle poznavali Filipa Valoa?
- Gospođo, meni je bila čast da budem jedan od one petorice gospode koji su ga pratili kad je ostavljao bojno polje - odgovori Kaljostro. - Ja sam došao u Francusku s ubogim slijepim češkim kraljem, koji se dao ubiti u trenutku kad mu rekoše da je sve izgubljeno.
- Oh, gospodine - reče Lapejruz - vi mi ne možete vjerovati koliko žalim da umjesto što ste prisustvovali bitki kod Kresija, niste prisustvovali onoj kod Aksijuma.
- A zašto, gospodine?
- Ah, jer biste mi mogli dati pomorskih podataka koji su mi, usprkos lijepom Plutarhovu pričanju, ostali uvijek tamni.
- Kakvih podataka, gospodine? Ja bih bio sretan kad bih vam mogao biti donekle koristan.
- Dakle ste i tamo bili?
- Ne, gospodine, onda sam bio u Egiptu. Kraljica Kleopatra povjerila mi je da uspostavim Aleksandrijsku knjižnicu, stvar koju sam bio pozvan izvesti bolje od ikoga drugoga, jer sam osobno poznavao najbolje pisce klasične starine.
- I vi ste vidjeli kraljicu Kleopatru, gospodine Kaljostro? - uzviknu grofica Dibari
- Kao što evo vas gledam, gospođo.
- A je li ona zaista bila tako lijepa kako kažu?
- Gospođo grofice, vi znate, ljepota je relativna. Dražesna egipatska kraljica Kleopatra mogla bi u Parizu biti samo dražesna grizeta.
- O, ne govorite rđavo o grizetama, gospodine grofe!
- Bog me očuvao!
- Dakle, Kleopatra je bila...
- Malešna, dražesna, živahna, duhovita, velikih očiju, grčkog nosa, zubi poput bisera, njena ruka je bila kao vaša, gospođo, prava ruka da drži žezlo. Gledajte, evo jednog dragulja koji mi je dala, ona ga je nosila na palcu.
- Na palcu! - uzvikne gospođa Dibari.
- Da, to je bila egipatska moda, a ja ga eto stavljam na svoj mezimac. I skinuvši prsten, dade ga gospođi Dibari.
To je bio prekrasan dragulj koji je zbog svoje bistrine i vješte obrade mogao vrijediti trideset do četrdeset hiljada franaka. Ovaj dragulj išao je za stolom od ruke do ruke i vratio se grofu Kaljostru, koji ga je mirno stavio na prst.
- Ah, ja dobro vidim - reče on - vi ne vjerujete: to je kobno nevjerovanje s kojim sam se imao boriti kroz sav moj život. Filip Valoa nije mi htio vjerovati kad sam mu rekao da otvori uzmak Eduardu, Kleopatra mi nije htjela vjerovati kad sam joj govorio da će Antonije biti potučen. Trojanci mi nisu htjeli vjerovati kad sam ih odvraćao od drvenoga konja i govorio: "Kasandra je nadahnuta, slušajte Kasandru."
- Oh, ta to je divno - reče gospođa Dibari smijući se glasno - i zaista ja nisam nikada vidjela čovjeka koji bi bio u isti mah tako ozbiljan i tako zabavan.
- Ja vas uvjeravam - reče Kaljostro naslonivši se - da je prorok Jona bio puno zabavniji od mene. Oh, divan drug! Kad ga je Saul ubio, umalo ne poludjeh zbog toga.
- Znate li, grofe, ako tako nastavite - progovori vojvoda Rišelje - vi ćete natjerati u ludilo ovoga ubogog Tavernija koji se tako boji smrti da vas promatra sasvim ustrašenim očima, držeći vas neumrlim. Da čujemo, recite nam, iskreno, jeste li to, ili niste?

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:14 am

- Besmrtan?
- Da.
- Ja o tome ništa ne znam, ali mogu jedno ustvrditi.
- Što? - upita Taverni, koji je bio najpažljiviji slušatelj grofov.
- To jest da sam vidio sve stvari i drugovao sa svim ljudima koje sam vam naveo.
- Vi ste dakle poznavali Montekukulija?
- Kao što poznajem vas, gospodine Favra, čak mnogo bolje, jer mi je čast da vas vidim tek drugi put, dok sam s njim proživio skoro godinu dana pod istim šatorom, pod kojim je boravio vješti vojskovođa o kojemu govorimo.
- I vi ste poznavali Filipa Valoa?
- Kako mi je bila čast reći vam, gospodine Kondorse, ali kad se on vratio u Pariz, ja sam ostavio Francusku i vratio se u Češku.
- Kleopatru?
- Da, gospođo grofice, i Kleopatru. Ja sam vam rekao da je imala crne oči kao što ih vi imate, a vrat gotovo isto tako lijep kao što je vaš.
- Ali, grofe, vi ne znate kakav je moj vrat?
- Vaš je sličan vratu Kasandre, gospođo, i da sličnost bude potpuna, ona je imala, baš kao i vi, mali crni madež oko šestog lijevog rebra.
- Ah, grofe, ta vi ste vještac.
- Nipošto markizo - progovori Rišelje nasmijavši se - to sam mu ja rekao.
- A kako vi to znate? Maršal odvrati:
- Ej, to je obiteljska tajna.
- Dobro, dobro - reče gospođa Dibari. - Uistinu, dobro je staviti dvostruki sloj crvenila kad se dolazi k vama, maršale. - A onda, okrenuvši se Kaljostru:
- Zaista, gospodine - reče ona - vi dakle imate tajnu pomlađivanja, jer u vašoj dobi od tri ili četiri hiljade godina izgledate jedva četrdeset.
- Da, gospođo, ja posjedujem tajnu pomlađivanja.
- Oh, pomladite dakle i mene.
- Vas, gospođo, to je suvišno, čudo je učinjeno. Vama je najviše trideset godina.
- To je laskanje.
- Ne, gospođo, to je činjenica.
- Objasnite to.
- To je vrlo lako. Vi ste moj postupak upotrijebili za se.
- Kako to?
- Vi ste uzeli moj napitak.
- Ja?
- Da, vi, grofice. Oh, vi to niste valjda zaboravili?
- Oh, kako to?
- Grofice, sjećate li se jedne kuće u ulici Sen-Klod? Sjećate li se da ste u tu kuću došli zbog neke stvari koja se ticala gospodina Sartinea? Sjećate li se da ste učinili uslugu jednome od mojih prijatelja, Josipu Balzamo? Sjećate li se da vam je Josip Balzamo darovao bočicu eliksira, preporučivši vam da uzmete svako jutro tri kapljice? Sjećate li se da ste slijedili njegove upute do posljednje godine, kad se sadržaj bočice iscrpao? Ako se svega toga ne sjećate, grofice, tada ne bih to nazvao zaborav već nezahvalnost.

- Oh, gospodine Kaljostro, vi mi tu kažete stvari...
- Koje samo vi poznajete, to dobro znam. Ali u čemu bi bila zasluga biti čarobnjakom kad ne bismo poznavali tajne svoga bližnjega?
- Josip Balzamo je dakle imao recept za taj čudesni napitak?
- Ne, gospođo, ali pošto je on bio jedan od mojih najboljih prijatelja, poklonio sam mu tri do četiri bočice.
- I on ih još ima?
- O, to ne znam. Prije tri godine nestalo je ubogog Balzama. Posljednji put sam ga vidio na obalama Ohaja u Americi, on je otputovao u nekom poslanstvu u Rošenska brda i od onda sam čuo da je umro.
- Dosta, dosta, grofe - uzviknu maršal - molim vas, ostavimo laskanja! Tajnu, grofe, tajnu!
- Govorite li ozbiljno, grofe - upita grof de Haga.
- Vrlo ozbiljno, sire, oprostite, htjedoh reći, gospodine grofe - Kaljostro se nakloni tako kao da želi reći da je tu pogrešku posve svojevoljno učinio.
- Dakle - prihvati maršal - gospođa nije dosta stara da bude pomlađena?
- Zaista.
- Dobro, onda vam pružamo drugi predmet. Evo moga prijatelja Tavernija. Što velite o njemu? Nema li lice kao da je savremenik Poncija Pilata? Ali možda je kod njega sve protivno, pa je valjda prestar?
Kaljostro pogleda baruna.
- Nipošto - reče on.
- Oh, dragi moj grofe - reče Rišelje - ako ovoga pomladite, proglasit ću vas pitomcem Medejinim.
- Vi to želite? - upita Kaljostro - obrativši se riječima domaćinu, a pogledom društvu. Svi dadoše potvrdan znak.
- I vi kao i drugi, gospodin Taverni?
- Ja još više, nego drugi, do bijesa! - reče barun.
- Pa dobro, to je lako - reče Kaljostro.
I on se maši sa dva prsta u svoj džep i iz njega izvadi malu osmouglu bočicu. Zatim uzme još jednu čistu kristalnu čašu i izlije u nju nekoliko kapljica od sadržaja male bočice. Zatim smiješa tih nekoliko kapljica u pola čaše ledenog šampanjca i pruži ovako priređen napitak barunu. Sve oči pratile su i najmanje njegove kretnje, svi su čekali otvorenih ustiju. Videći to oklijevanje, prasnuše svi u tako bučan smijeh da je Kaljostro bio nestrpljiv.
- Požurite se, barune - uzviknu on - ili gubite napitak kojega svaka kapljica vrijedi stotina lujdora.
- Do bijesa! - reče Rišelje, pokušavši da se našali - to je drukčija stvar od tokajca.
- Moram dakle piti? - upita barun gotovo drščući.
- Ili prepustite čašu kome drugome, gospodine, da napitak bar nekome koristi.
- Daj! - reče vojvoda Rišelje pruživši ruku. Barun pomirisa čašu i opijen mirisom, nizinom bojom, što je nekoliko kapi napitka dalo šampanjcu, proguta napitak.
U isti mah kao da ga prođoše srsi i po tjeraše svu staru i tromu krv, što je od nogu do srca počivala u njegovim žilama, na površinu kože. Njegova naborana koža izgladi se, oči njegove pokrivene koprenom vjeđa, raširiše se, a da volja pri tome nije ni najmanja sudjelovala. Zjenice zatitraju živo i raširiše se, glas mu ojača, a njegova koljena opet postadoše gipka kao u danima

mladosti i usprave se istodobno s bedrima i to tako da je napitak, prodirući niže, preporodio čitavo tijelo od jednoga kraja do drugog.
Poklici iznenađenja i divljenja začuše se u dvorani. Taverni, koji je jeo s ostacima desni, ogladnje. On se krepko lati tanjura i noža, privuče jedan ragu, mrvio je kosti jarebice i reče da osjeća kako mu opet rastu dvadesetgodišnji zubi. On je jeo i pio i kliktao od radosti, a pola sata kasnije gledali su ga drugi gosti sasvim zaluđeno, onda stane polagano trnuti kao svjetiljka kojoj izmiče ulje. Najprije se na njegovu čelu pojave stari nabori, što su na časak bili iščeznuli, onda se pogrbe njegova leđa i koljena mu zaklecaju.
- Oh! - izusti on, zajecavši.
- No? - zapitaju svi gosti.
- No! Zbogom mladosti!

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:14 am

I on duboko uzdahnu a dvije suze orose mu vjeđe.
- To je posve jednostavno, gospodo - reče Kaljostro - ja sam barunu natočio samo trideset i pet kapljica životnog napitka i on se pomladio samo za trideset i pet minuta.
- O, još! Još, grofe - progunđa starac pohlepno.
- Ne, gospodine, jer bi vas drugi pokušaj možda ubio - odgovori Kaljostro.
Od svih gosti gospođa Dibari, koja je poznavala vrijednost toga napitka, najljubopitnije je pratila sve potankosti ovoga prizora. U istoj mjeri, kako su mladost i život oživljavali žile starog Tavernija, pratilo je grofičino oko u žilama napredak mladosti i života. Ona se smijala, pljeskala, ona se samim gledanjem preporađala. Kad je uspjeh napitka dosegao vrhunac, grofica umalo da se nije oborila na Kaljostrovu ruku, da mu otme bočicu. Ali kad je Taverni brže stario nego što se opet pomladio, progovori turobno:
- Sve je to neostvarljivo. Čudesna tajna trajala je trideset i pet minuta.
- To će reći - prihvati grof de Haga - kad bismo se htjeli pomladiti za dvije godine, morali bismo ispiti čitavu rijeku.
Svi se nasmiju.
- Ne - reče Kondorse - račun je jednostavan, trideset i pet kapljica za trideset i pet minuta, to je malenkost od tri milijuna sto pedeset tri hiljade i stotina kapljica za jednu godinu mladosti.
- Prava poplava - dodade Lapejruz.
- Pa ipak - reče grofica - po vašem mišljenju tako je bilo kod mene tako, jer je jedna mala bočica, koju mi je poklonio vaš prijatelj, Josip Balzamo, bočica otprilike četiri puta tako velika kao vaša, bila dovoljna da kod mene zaustavi napredak vremena na deset godina.
- Posve opravdano, gospođo, i vi se jedina dotičete prstom tajanstvene zbilje. Čovjek koji je ostario, veoma ostario, treba tu količinu ako želi proizvesti neposredan i moćan učinak. Ali gospođa od trideset godina, kao što ste vi bili, gospođo, ili muškarac od četrdeset godina, kao što sam ja bio, kad smo počeli piti taj napitak... ta gospođa i taj muškarac, još puni svježine i mladosti, trebaju popiti samo deset kapljica te vode u svakom periodu propadanja i pomoću tih deset kapljica će osoba koja ih uzima sačuvati mladost i život zauvijek, u istom stupnju dražesti.
- Što nazivate periodom propadanja? - upita grof de Haga.
- U naravnom stanju raste sila čovjeka do trideset i pete godine. Došavši dotle, on zastane do četrdesete godine. Od četrdesete počinje propadati, ali gotovo neopazice do pedesete. Onda period biva kraći do dana smrti. U stanju civilizacije, to jest kad se tijelo troši razuzdanošću, brigama i bolestima, zaustavlja se rastenje sa tridesetom godinom. Propadanje počinje sa trideset i pet godina. Onda moramo pograbiti prirodu, da se opremo njezinom gibanju. Onaj koji posjeduje tajnu ovog

napitka, kao što je ja posjedujem, umije napadaj tako kombinirati da ga uvreba i zaustavi bez obzira na sebe sama, i taj će živjeti, kao što ja živim, uvijek mlad, ili bar dosta mlad.
- Ah, gospodine Kaljostro - reče grofica - zašto niste, kad je stajalo do vas da odaberete svoje doba, odabrali dvadeset godina umjesto četrdeset?
- Zato, gospođo grofice - progovori Kaljostro sa smiješkom - jer meni ide više u prilog da budem čovjek od četrdeset godina, zdrav i potpun, nego da budem nepotpun mladić od dvadeset godina.
- Oh, oh! - začudi se grofica.
- I bez sumnje, gospođo - nastavi Kaljostro - u dvadesetoj godini sviđamo se ženama od trideset godina, u četrdesetoj godini vladamo ženama od dvadeset godina i muškarcima od šezdeset.
- Popuštam, gospodine - reče grofica. - Uostalom, kako da se prepiremo sa živim dokazom.
- Dakle ja sam osuđen - progovori Taverni turobno - ja sam se prekasno dosjetio?
- Gospodin Rišelje bio je vještiji od vas - prihvati dobrodušno Lapejruz sa svojom mornarskom iskrenošću - ja sam čuo da maršal ima neki recept...
- To je glas što su ga žene raširile - reče grof de Haga i nasmija se.
- Je li to razlog da u to ne vjerujemo, vojvodo? - upita gospođa Dibari. Stari maršal porumenje pa reče:
- Hoćete li znati, gospodo, u čemu je moj recept?
- Sigurno da želimo znati.
- Dakle čujte: u tome da se čuvam.
- Ah, ah! - nasmiju se svi.
- Pa ipak je tako - reče maršal.
- Ja bih porekla taj recept - prihvati grofica - kad ne bih vidjela učinak bočice gospodina Kaljostra. Ali držite se dobro, gospodine čarobnjače, ja nisam iscrpla sva pitanja.
- Izvolite, gospođo, izvolite.
- Vi ste dakle rekli da vam je bilo četrdeset godina kad ste prvi put upotrijebili vaš životni napitak.
- Da, gospođo.
- I da od onda, to jest od opsade Troje...
- Nešto malo prije, gospođo.
- Neka bude, vi ste sačuvali dob od četrdeset godina?
- Kako vidite.
- Ali onda nam vi dokazujete - prihvati Kondorse - više nego li vaša teorija dopušta...
- Što vam dokazujem, gospodine markiže?
- Vi nam dokazujete ne samo trajnost mladosti nego i sačuvanje života. Jer ako je vama uvijek četrdeset godina od trojanskog rata, vi niste nikada umrli.
- Istina je, gospodine markiže, ja nisam nikada umro, ja to ponizno priznajem.
- Ali ipak, vi niste neranjiv kao Ahil, pa ni Ahil nije bio neranjiv, jer ga je Paris ubio strijelom u petu.
- Ne, ja nisam neranjiv, a to mi je vrlo žao - reče Kaljostro.
- Vi dakle možete biti ubijen, možete umrijeti nasilnom smrću?
- Na žalost, da.
- A kako vam je pošlo za rukom da se uklanjate nesrećama kroz tri hiljade i petsto godina?
- To je sreća, gospodine grofe, izvolite pratiti moje izlaganje.
- Pratim ga.

Svi se podboče laktovima o stol i stanu slušati. Glas Kaljostra prekide šutnju.
- Koji je prvi uvjet života? - zapita on pokazavši otmjenom i laganom kretnjom dvije lijepe bijele ruke, opterećene prstenjem.- Zdravlje, nije li tako?
- Da, istina je - odgovore svi glasovi.
- A uvjet zdravlja jest opet...
- Uzdržljivost - reče grof de Haga.
- Imate pravo, gospodine grofe - uzdržljivost, umjerenost i dijeta čine zdravlje. No, zašto ne bi ove kapljice moga napitka sačinjavale najbolju dijetu, što se zamisliti može?
- Tko to zna?
- Vi grofe.
- Da, bez sumnje, ali...
- Ali ne drugi - uplete se gospođa Dibari.
- To je, gospođo, pitanje o kojemu ćemo odmah raspravljati. Dakle, ja sam uvijek slijedio dijetu mojih kapljica, i pošto su one ono što su stari tražili pod imenom vode mladosti, a što su moderni označili napitkom života, ja sam trajno sačuvao mladost, prema tome moje zdravlje i moj život. To je jasno.
- Ali ipak, grofe, sve se istroši, pa i svako najljepše tijelo.
- Tijelo Parisovo kao i Vulkanovo.
- Vi ste bez sumnje poznavali Parisa, gospodine Kaljostro.
- Izvrsno, gospođo: to je bio krasan momak, ali općenito ne zaslužuje sasvim ono što o njemu kazuje Homer i što o njemu misle žene. Prije svega, bio je crvenokos.
- Crvenokos! Ah, fuj, strašno - reče grofica.
- Na nesreću - nastavi Kaljostro - Helena nije bila vašega mišljenja, gospođo. Ali vratimo se životnom napitku.
- Da, da - slože se svi.
- Vi dakle mislite, gospodine de Taverni, da se sve istroši. Neka bude. Vi znate također da se sve preporađa ili nadomješta, kako vam drago. Čuveni nož svetoga Huberta, koji je toliko puta promijenio oštricu i držak, jedan je primjer, jer unatoč toj promjeni on je ostao nož svetog Huberta. Vino hajdlberških monaha uvijek je isto, pa ipak se u orijašku bačvu svake godine nalijeva nova berba.
I eto, ja sam se poveo za primjerom hajdlberških monaha. Ja sam uzdržavao svoje tijelo, uvodeći svake godine nove izvore koji su imali preporoditi stare elemente. Svako jutro jedan je mladi i svježi atom nadomjestio u mojoj krvi, u mojem mesu, u mojim kostima, jedan istrošeni, tromi molekul. Ja sam iznova oživljavao ruševine kojima običan čovjek neosjetno ispunjava svu gromadu svoga bića: posljedica toga neprekidnog proučavanja života jeste da moj duh, moje tijelo, moji živci, moje srce i moja duša nikad ne zaborave svoje funkcije, meni je pošlo za rukom da iz svega crpem takvo iskustvo da predviđam svaki položaj i osjećam njegove opasnosti. Tako me nećete nagovoriti da uđem u kuću kojoj prijeti da se sruši. Oh, ne, ja sam vidio odviše kuća, a da na prvi pogled ne razlikujem dobre od loših. Vi me nećete vidjeti da idem u lov s nespretnjakovićem koji ne zna rukovati puškom. Vi me u ratu ne biste mogli nagovoriti da zauzmem ovo ili ono mjesto, koje bi svaki drugi na prvi mah zauzeo, ukoliko nisam preračunao sve ravne i paraboličke linije koje smrtnim načinom teku prema tome mjestu. Vi ćete mi reći da ne vidimo unaprijed zalutalo tane? Odvraćam vam da se čovjeku koji je izbjegao milijun puščanih hitaca ne može oprostiti ako se dade usmrtiti od jednog zalutalog taneta. Ah, ne činite kretnju nevjerice, jer ja sam eto živ dokaz. Ja vam ne velim da sam besmrtan, ja vam velim samo da znam ono što nitko ne zna, naime ukloniti se smrti, ako ova kojim slučajem dođe. Tako

na primjer ne bih ni za što na svijetu ostao ovdje sam sa gospodinom de Lonejem, jer on misli, kad bi me imao u kojoj samici svoje Bastilje, da bi moju besmrtnost provjerio gladovanjem. Isto tako ne bih ostao ni s gospodinom Kondorseom, jer on ovaj čas misli da sadržaj prstena koji nosi na lijevoj ruci baci u moju čašu, a taj sadržaj je otrov, sve to bez ikakve zle namjere, jedino da dozna bi li ja od toga umro.
Obje osobe, koje je Kaljostro spomenuo, maknuše se.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:14 am

- Priznajte to odvažno, gospodine Lonej, mi nismo sudska porota, uostalom namjera se ne kažnjava. Recite jeste li mislili na ono što sam izrekao? A vi gospodine Kondorse, imate li zbilja u tom prstenu otrov koji bi mi htjeli dati da okusim u ime vaše žarko ljubljene znanosti?
- Vjere mi - reče gospodin de Lonej, nasmiješivši se i porumenivši - priznajem da vi imate pravo, gospodine grofe, to je ludost, ali ta ludost pala mi je na um baš u onom trenutku kada ste vi počeli optuživati.
- A ja - dodade Kondorse - neću biti manje iskren od gospodina de Loneja. Ja sam zaista pomislio da ne bih dao crno pod noktom za vašu besmrtnost kad biste okusili od onoga što ja imam u svojem prstenu.
Uzvici čuđenja dopriješe od čitavog stola. To priznanje dalo je pravo ne doduše besmrtnosti nego pronicljivosti grofa Kaljostra.
- Vidite - reče Kaljostro mirno - da sam pogodio! I eto tako vam je sa svime što se ima dogoditi.
Navika živjeti otkriva mi na prvi pogled prošlost i budućnost ljudi koje vidim.
Moja nepogrešivost u tom pogledu takva je da se pruža na životinje i na lijenu materiju. Kad sjedam u kočiju, razabirem po držanju konja da žele uteći, po kočijaševu licu da me želi prevrnuti, ukrcam li se na lađu, pogađam da je kapetan ili neznalica ili tvrdoglav i da prema tome neće moći ili neće htjeti izvoditi stanovite kretnje. Tada se uklanjam i kočijašu i kapetanu, ostavljam konje kao i brod. Ne tajim slučaj, ali ga smanjujem, umjesto da mu ostavljam stotinu izgleda, otimam mu ih devedeset i devet, a na oprezu sam od stotoga. Evo, kako mi dobro služi to što sam proživio tri hiljade godina.
- Onda - progovori Lapejruz sa smiješkom, posred oduševljenja ili zlovolje što su je izazvale Kaljostrove riječi - onda me, dragi moj proroče, morate pratiti do lađe s kojom želim oploviti zemlju. Time bi mi iskazali osobitu uslugu.
Kaljostro ne odgovori ništa.
- Gospodine maršale - nastavi sa smiješkom pomorac - pošto gospodin grof Kaljostro, a ja to razumijem, neće da ostavi takvo dobro društvo, morate mi dopustiti da ja to učinim. Oprostite mi, gospodine grofe de Haga, oprostite mi, gospođo, ali eto, sedam je sati, a ja sam obećao kralju da ću u sedam i četvrt sjesti u kočije. A sada, pošto gospodin grof Kaljostro ne želi vidjeti moja dva broda, neka mi reče bar što će mi se dogoditi na putu iz Versaja u Brest. Od Bresta do stožera rješavam ga proročanstva, to je moja stvar. Ali od Versaja do Bresta duguje mi savjet.
Kaljostro pogleda još jedanput Lapejruza, ali tako melanholičnim okom, tako slatkim ali ujedno tako turobnim licem, da se to neobično dojmilo svih gostiju. Ali pomorac nije ništa primijetio. On se oprosti od gosti, sluge ga zagrnu u veliko teško krzno, a gospođa Dibari stavi mu u džep nekoliko okrepljujućih stvari, toliko dragih putnicima, jer ih za dugačkih noći u ledenoj atmosferi sjećaju bar prijatelja koji su odsutni.
Lapejruz, smiješeći se neprestano, pokloni se još jednom grofu de Haga i pruži ruku starom maršalu Rišeljeu.
- Zbogom, dragi moj Lapejruz - reče mu vojvoda.

- Nipošto, gospodine vojvodo, do viđenja - odvrati Lapejruz. - Ali uistinu, reklo bi se da odlazim zauvijek: putovati oko zemlje, to je pune četiri ili pet godina zbivanja, ništa više, zbog toga ne trebamo reći zbogom.
- Četiri do pet godina! - uzvikne maršal. - Ej, gospodine, zašto ne kažete četiri ili pet vjekova?
Dani su u mojoj dobi godine, i ja vam kažem: zbogom!
- Bah! Pitajte proroka - reče Lapejruz smiješeći se - on vam obećava još dvadeset godina. Nije li tako, gospodine Kaljostro? Ah, grofe, zašto mi niste prije govorili o vašim božanskim kapljicama i stajale što mu drago, ja bih ukrcao jedinu tonu na "Astrolabu". To je ime mojega broda, gospodo. Gospođo, još jedan cjelov na vašu lijepu ručicu, zacijelo najljepšu što ću je vidjeti odavde do moga povratka. Do viđenja!
I on ode.
Kaljostro je i dalje zloslutno šutio.
Èuli su se kapetanovi koraci na stepeništu predvorja, njegov veseo glas u dvorištu i njegovi posljednji pozdravi s osobama koje su ga ispratile. Onda se vratašca kočije zatvore s treskom, a točkovi zagrme.
Lapejruz je učinio prvi korak na onom tajanstvenom putovanju s kojega se nije vratio.
Svi su slušali. Kad već ništa nisu čuli, okrenu se svi pogledi, kao po nekoj višoj sili, na Kaljostra. Bilo je u crtama toga čovjeka nešto proročansko, od čega su svi gosti zadrhtali. Čudna šutnja potraja nekoliko minuta. Grof de Haga prekine je prvi.
- A zašto mu niste ništa odgovorili, gospodine?
Kaljostro se lecnu, kao da ga je to pitanje trgnulo iz razmišljanja.
- Zato - odvrati on grofu - jer bi mu morao reći laž ili nešto okrutno.
- Kako to?
- Ja bih mu morao reći: gospodine Lapejruz, gospodin vojvoda Rišelje pravo vam kaže: zbogom a ne doviđenja.
- Ej - izusti Rišelje problijedivši - što to do bijesa velite o gospodinu Lapejruzu?
- Oh! Umirite se, gospodine maršale - prihvati živo Kaljostro - to proročanstvo nije za vas žalosno.
- Ah, kako? - uzviknu gospođa Dibari - taj ubogi Lapejruz, koji mi je maloprije poljubio ruku...
- Ne samo da vam je neće više poljubiti, gospođo, nego neće nikad više vidjeti one koje je večeras ostavio - reče Kaljostro promatrajući pozorno svoju čašu punu vode, u kojoj su titrale svijetle zrake boje opala.
Uzvik čuđenja otme se iz svih ustiju.
Razgovor je svakim trenutkom povećavao zanimanje: reklo bi se da je riječ o nepogrešivom proročanstvu starinskoga proročišta.
Usred toga bojažljivog raspoloženja, gospodin de Favra ustade i pođe na prstima da vidi ne prisluškuje li koji sluga u predsoblju. Ali kuća maršala Rišeljea bila je uredna i de Favra nađe u predsoblju samo jednog starog intendanta, koji je strogo poput straže na izgubljenom mjestu branio prilaze u blagovaonicu u svečanom času deserta. On se vrati na svoje mjesto učinivši prisutnima znak da su sami.
- U tom slučaju - progovori gospođa Dibari, odgovarajući na uvjeravanja de Favra, kao da su glasno izrečena - u tom slučaju, pripovijedajte nam što čeka toga jadnog Lapejruza.
Kaljostro mahne glavom.
- Da čujemo, da čujemo, gospodine Kaljostro! - prihvate i muškarci.
- Da, mi vas bar molimo.

- Dobro, gospodin Lapejruz otputovao je, kako vam je rekao, da plovi oko svijeta, da nastavi putovanja Kuka, ubogog Kuka! Vi znate, ubijenog na Sandvičkim otocima.
- Da, da, znamo - potvrdiše ostali klimanjem glava.
- Sve nagoviješta pothvatu sretan uspjeh. Gospodin Lapejruz je dobar pomorac, uostalom, kralj Luj XVI vješto mu je označio put.
- Da - prekide mu riječ grof de Haga - kralj Francuske vješt je zemljopisac, nije li tako, gospodine Kondorse?
- Vještiji zemljopisac nego je to potrebno kralju - odvrati markiz. - Kraljevi bi morali sve samo površno poznavati. Onda bi se možda dali voditi od ljudi koji poznaju temelje.
- To je lekcija, gospodine markiže - progovori grof de Haga i nasmiješi se. Kondorse porumenje.
- Oh, ne, gospodine grofe - reče on - to je jednostavno razmatranje, filozofsko uopćavanje.
- On dakle putuje? - prihvati gospođa Dibari, požurivši se da prekine svaki poseban razgovor koji bi ih odmamio od općega.
- On dakle putuje - nastavi Kaljostro - ali ne mislite da će on, makar se čini da mu se jako žuri, odmah otputovati, ne, ja vidim da će mnogo vremena potratiti u Brestu.
- To je šteta - reče Kondorse - sada je doba za polazak. On je nešto malo zakasnio, bolje bi bilo da je odabrao februar ili mart.
- Oh, ne predbacujte mu ta dva ili tri mjeseca, gospodine Kondorse, u to će vrijeme bar živjeti i nadati se.
- Mislim da su mu dali dobro društvo? - reče Rišelje.
- Da - nastavi Kaljostro - zapovjednik drugoga broda je otmjen čovjek. Vidim da je još mlad, željan pustolovina, na žalost smion.
- Zašto na žalost?
- Doista! Godinu dana poslije tražim toga prijatelja i ne vidim ga - reče Kaljostro nemirno, posavjetovavši se sa svojom čašom. - Nitko od vas nije ni rođak ni usko sprijateljen s gospodinom Langelom?
- Nije.
- Nitko ga ne pozna?
- Ne.
- Pa dobro! Smrt će s njim početi. Ja ga više ne vidim. Zamor zaprepaštenja vinu se iz grudi svih prisutnih.
- Ali on, on... Lapejruz? ... - progovori više dahćućih glasova.
- On plovi, pristaje, ukrcava se opet. Godinu-dvije plovi sretno. Od njega dolaze vijesti. A zatim...
- Zatim?
- Godine prođu.
- Što dakle.
- Ocean je ogroman, nebo je mračno, tu i tamo pojavljuju se neistražene zemlje, tu i tamo pojavljuju se gadne prilike kao nemani grčkoga arhipelaga. One vrebaju na lađu koja plovi po magli između grebena, nošena strujom, napokon oluja, oluja gostoljubivija od kopna, pa konačno nesretne vatre. O, Lapejruze, Lapejruze, kad bi me mogao čuti, ja bih ti rekao: "Ti si otplovio kao Kolumbo da otkriješ jedan svijet, Lapejruze, ne pouzdaj se u nepoznate otoke!"
I on ušuti.
Ledena groza prođe društvom, dok su nad stolom još treperile posljednje njegove riječi.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:15 am

- A zašto ga niste opomenuli? - reče grof de Haga koji je podlegao uplivu toga izvanrednog čovjeka, što je po svojoj volji upravljao svim srcima.
- Da, da - prihvati gospođa Dibari - zašto da se ne pohrli za njim, čovjeka kao što je Lapejruz vrijedi sigurno spasiti. Da pošaljemo jednog glasnika, dragi moj maršale.
Maršal shvati i ustane da pozvoni. Kaljostro pruži ruku.
Maršal se spusti opet u naslonjač.
- Svaki bi savjet bio bez koristi - nastavi Kaljostro - čovjek koji kob predviđa, ne može je promijeniti. Gospodin Lapejruz smijao bi se da čuje moje riječi, kao što su se i Prijamovi sinovi smijali proroštvu Kasandre, ali eto, vi se i sami smijete, gospodine grofe de Haga, a vaš smijeh zarazit će i druge. O, ne prisiljavajte se, gospodine Favra, ja nikad nisam sreo slušaoce koji vjeruju.
- O, mi vjerujemo - uzviknuše gospođa Dibari i vojvoda Rišelje.
- Ja vjerujem - prošapće i de Taverni.
- Ja također - reče grof de Haga uslužno.
- Da - nastavi Kaljostro - vi vjerujete jer se radi o Lapejruzu, ali kad bi se radilo o vama, ne biste vjerovali.
- Oh!
- Ja sam u to siguran.
- Ja priznajem - oglasi se grof de Haga - da bih vjerovao, da je gospodin Kaljostro rekao gospodinu Lapejruzu: čuvajte se nepoznatih otoka. Tada bi ih se on čuvao. To bi uvijek bila neka nada.
- Uvjeravam vas, gospodine grofe, kad bi on meni i povjerovao - vidite kako bi strašno bilo ovo otkriće: nesretnik bi naime naočigled opasnosti, ugledavši nepoznate otoke i vjerujući u moje proročanstvo, osjećao kako se približuje tajanstvena smrt, koja mu prijeti, a da joj ne može izbjeći. On ne bi pretrpio jednu smrt, već hiljadu smrti. Pomislite samo na nadu koju bih mu oteo, tu posljednju utjehu koja ostaje nesretniku kad ga se već nož dotiče, kad ga se već dotakne oštrica željeza, kad mu krv poteče.
- To je istina - reče tihim glasom netko od prisutnih.
- Da - prihvati Kaljostro - veo koji prekriva kraj našega života jedino je pravo dobro što ga čovjek ima na zemlji.
- No, sad kako mu drago - progovori grof de Haga - kad bih ja slučajno čuo od čovjeka kao što ste vi: čuvaj se ovoga ili onoga čovjeka, ove ili one stvari - ja bih tu opomenu uzeo za dobro, i bio bih zahvalan savjetniku.
Kaljostro zaklima blago glavom i poprati tu kretnju sa smiješkom.
- Uistinu, gospodine Kaljostro - nastavi grof de Haga - dajte meni mig i ja ću vam biti zahvalan.
- Vi biste željeli da vam kažem ono što nisam htio reći gospodinu de Lapejruzu.
- Da, to bih htio.
Kaljostro učini kretnju kao da želi govoriti, ali se opet savlada i reče samo:
- Oh, ne, gospodine grofe, ne.
- Ja vas molim za to. Kaljostro okrenu glavu.
- Nikada! - prošapće on.
- Čuvajte se - reče grof sa smiješkom - vi ćete me učiniti nepovjerljivim.
- Bolje je nevjerovanje od straha.
- Gospodine Kaljostro - progovori grof ozbiljnim glasom - vi zaboravljate jedno.

- Što? - zapita prorok smjerno.
- Ako ima ljudi koji bez štete mogu biti u neizvjesnosti u pogledu svoga udesa, da ima drugih koji bi htjeli znati svoju budućnost, jer njihov udes ima značenje ne samo za njih same nego i za milijune ljudi. .
- To je dakle zapovijed - reče Kaljostro - No ja bez naloga neću ništa učiniti.
- Što hoćete time reći?
- Da mi vaše veličanstvo zapovjedi - reče Kaljostro tihim glasom - i ja ću poslušati.
- Ja vam zapovijedam da otkrijete moj udes, gospodine Kaljostro - prihvati kralj s puno učtivosti. U isti mah, kad je grof de Haga narušio svoj inkognito davši zapovijed, ustade gospodin Rišelje, pozdravi smjerno princa i reče mu:
- Hvala na časti što je kralj Švedske iskazuje mojoj kući, sire, neka vaše veličanstvo zauzme počasno mjesto. Od ovoga trenutka ono može pripadati samo vama.
- Ostanimo, ostanimo kako jesmo, gospodine maršale, da nam ne umakne nijedna riječ od onoga što će mi grof Kaljostro reći.
- Kraljevima se ne kaže istina, sire.
- Bah! Ja nisam u svojem kraljevstvu. Zauzmite svoje mjesto, gospodine vojvodo, govorite gospodine Kaljostro, ja vas zaklinjem.
Kaljostro pogleda na svoju čašu, mjehurići poput onih što se iskre u šampanjcu dizahu se sa dna čaše na površinu, voda kao da se uzrujala od njegove volje.
- Sire, recite mi što želite znati - reče Kaljostro - i eto me spremna da vam odgovorim.
- Recite mi kakvom ću smrću preminuti.
- Od hica, sire.
Èelo kralja Gustava se razvedri.
- Ah! dakle u bitki - reče on - smrću vojnika. Hvala, gospodine Kaljostro, sto puta vam hvala.
Oh, ja predviđam bitke, i Gustav Adolf i Karlo XII pokazali su mi kako umiru švedski kraljevi.
Kaljostro obori glavu i ništa ne odgovori. Grof de Haga namršti obrve.
- Oh, oh! - izusti on - zar hitac neće biti opaljen u bitki?
- Ne, sire.
- U opsadi to bi bilo moguće.
- Neće biti ni u opsadi!
- Gdje će dakle biti?
- Na jednom plesu, sire. Kralj se zamisli.
Kaljostro, koji bijaše ustao, sjedne opet i spusti glavu među dlanove.
Svi oko proroka i predmeta njegova proroštva problijede. De Kondorse približi se čaši vode iz koje je prorok čitao svoje mračno proroštvo, digne je do svojih oči i stane brižno proučavati blistave mjehuriće i tajanstveni sadržaj. Vidjela se kako inteligentno i hladno oko traži od jakog i prozirnog stakla rješenje jednog problema, koji je njegov razum reducirao na vrijednost čisto fizičke spekulacije. Uistinu, mudrac je ispitivao dubinu prelamanje svjetla i sićušnu igru vode. On, koji je htio znati uzrok svemu, ispitivao je uzrok i izliku onoga šarlatanstva, vršenog na ljude koji su sjedjeli za stolom, od jednog čovjeka kojemu se nije mogla odreći izvanredna darovitost.
Bez sumnje, on nije našao rješenje svoga problema, jer prestade ispitivati čašu, postavi je natrag na stol i reče:
- Pa da, i ja bih zamolio našeg slavnog proroka da raspita svoje čarobno ogledalo. Nesrećom - reče on - ja nisam moćan gospodin, ja ne zapovijedam, i moj skroman život ne pripada milijunima

ljudi.
- Gospodine - reče grof de Haga - vi zapovijedate u ime znanosti, i vaš život ne tiče se samo jednog puka nego čovječanstva.
- Hvala, gospodine grofe, ali možda vaše mišljenje u toj stvari nije u isti mah i mišljenje gospodina Kaljostra.
Kaljostro digne glavu kao brzonogi konj oboden ostrugama.
- Istina je, markiže - reče on sa nešto nervoznog uzbuđenja - istina je, vi ste moćan gospodin u kraljevstvu inteligencije. Da vidimo, pogledajte mi u lice, zar i vi također želite ozbiljno, da vam što proreknem?
- Ozbiljno, gospodine grofe - prihvati Kondorse - poštenja mi! Nije moguće ozbiljnije.
- Dobro, markiže - reče Kaljostro prigušenim glasom, spustivši zjenicu svoga prodornog pogleda
- vi ćete umrijeti od otrova što ga nosite u prstenu na vašem prstu. Vi ćete umrijeti...
- Ah, ali ako ga bacim? - prekide mu riječ Kondorse.
- Bacite ga.
- Vi dakle priznajete da je to lako?
- Dakle bacite ga, velim vam.
- Oh da, markiže! - uzviknu gospođa Dibari - molim vas, bacite taj gadni prsten, bacite ga ako ni za što drugo, a ono zato da utjerate u laž ovoga zlosretnog proroka, koji nas sve ožalošćuje sa svojim proroštvom. Jer ako ga bacite, sigurno je da nećete biti otrovani tim otrovom, pošto gospodin Kaljostro tvrdi da ćete od toga umrijeti, onda će bar, htio ne htio, lagati.
- Gospođa grofica ima pravo - reče grof de Haga.
- Bravo, grofice! - uzviknu Rišelje. - Molim vas, markiže, bacite taj otrov, to će biti tim bolje jer ću od sada, znajući da na ruci nosite smrt jednog čovjeka, svaki put drhtati kad se kucnemo. Prsten bi se mogao sam od sebe otvoriti... Ah, ah!
- I dvije čaše koje se sudare vrlo su blizu jedna do druge - reče Taverni. - Bacite ga, markiže, bacite.
- To je uzalud - reče mirno Kaljostro - gospodin Kondorse neće ga baciti.
- Neću - reče markiz - ja ga neću ostaviti, istina je, i to ne zato što bih htio pomoći udesu, već zato što mi je ovaj otrov sastavio Kabanis, a otrov je jedinstven, pojačan učinkom slučaja, a toga slučaja možda ne bih više mogao naći, eto zašto neću da bacim taj otrov. Trijumfirajte ako hoćete, gospodine Kaljostro.
- Udes nađe uvijek vjernih slugu da mu pomognu u izvršenju njegovih osuda - reče Kaljostro.
- Ja ću dakle umrijeti otrovan - reče markiz. - Pa dobro neka bude. Ne umire otrovan tko hoće. Divna je smrt koju mi vi proričete, malko otrova na vršak moga jezika i ja sam uništen. To nije više smrt, to je manje život, kako kažemo u algebri.
- Meni nije do toga da trpite, gospodine - odvrati hladno Kaljostro.
I on učini znak kojim je označio da sad želi prestati, bar s gospodinom de Kondorseom.
- Gospodine - reče zatim markiz de Favra, ustavši od stola kao da će pred Kaljostra - eto jedan brodolom, jedan hitac i jedno trovanje ne dadu mi mira. Ne biste li mi iskazali milost, pa i meni prorekli kakvu strahovitu smrt?
- Oh, gospodine markiže - reče Kaljostro, počevši oživljavati pod tom ironijom - vi biste zaista krivo učinili da zavidite ovoj gospodi, jer tako mi plemićke vjere, vi ćete proći bolje.
- Bolje! - uzviknu de Favra i nasmija se - pazite se, vi se odviše obavezujete: bolje od mora, hica i otrova, to je teško.
- Preostaje konopac, gospodine markiže - reče dražesno Kaljostro.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:15 am

- Konopac... ah, ah! Što vi to kažete?
- Velim vam da ćete biti obješeni - odgovori Kaljostro proročanskim bjesnilom, koje više nije mogao zadržati.
- Obješen! - ponovi čitav skup - do bijesa!
- Gospodin zaboravlja da sam ja plemić - reče Favra malo rashlađen - i ako slučajno misli govoriti o samoubojstvu, to ga upozoravam da mislim do posljednjeg časa toliko poštovati svoj položaj da se ne poslužim konopcem dok budem imao mač na raspolaganju.
- Ja vam ne govorim o samoubojstvu, gospodine.
- Onda govorite o smrtnoj kazni.
- Da.
- Vi ste stranac, gospodine, i u tom vam svojstvu praštam.
- Što?
- Vaše neznanje. U Francuskoj plemićima odsijecaju glave.
- Vi ćete tu stvar urediti s krvnikom, gospodine - reče Kaljostro smrvivši svoga sugovornika surovim odgovorom.
Društvo je trenutak oklijevalo.
- Znate li, sad i ja dršćem - reče gospodin de Lonej - moji prethodnici tako su žalosno odabrali da i ja imam loše izglede, nađem li se u istoj vreći s njima.
- Onda ste vi puno razboritiji od njih, i vi nećete poznavati budućnost. Imate pravo, bila dobra ili zla, poštujmo njenu tajnu.
- Ah, ah, gospodine de Lonej - reče gospođa Dibari - ja se nadam da ćete vi zaista imati toliko odvažnosti koliko i ta gospoda.
- Nadam se također, gospođo - reče guverner naklonivši se. Zatim obrativši se Kaljostru:
- Da čujemo, gospodine - reče mu on - dajte sad se smilujte pa prorecite i meni budućnost, ja vas zaklinjem.
- To je lako - reče Kaljostro - jedan udarac sjekirom po glavi i sve je rečeno.
Krik strave prostruji dvoranom. Gospoda Rišelje i Taverni zamole Kaljostra da ne ide dalje, ali ženska znatiželja nadvlada.
- Ta slušajući vas, zaista, grofe - reče gospođa Dibari - morali bismo pomisliti da će čitav svijet svršiti nasilnom smrću. Eto, nas je ovdje osam i od njih ste petoricu već osudili.
- Oh! Vi shvaćate da je to zaključeno i da se mi tome smijemo, gospođo - reče gospodin de Favra, pokušavši da se zbilja nasmije.
- Dakako da se smijemo - reče grof de Haga - bilo to istinito ili lažno.
- Oh! i ja ću se tome smijati - reče gospođa Dibari - jer ne bih htjela da strahom osramotim društvo. Ali, na žalost, ja sam samo žena i neću imati čast da budem postavljena s vama u red s obzirom na mračan svršetak. Žena umire u svojoj postelji. Ah, moja smrt kao stare i zaboravljene žene bit će gora od svih smrti, nije li tako, gospodine Kaljostro?
I rekavši to grofica oklijevaše, ona je ne samo svojim riječima nego i svojim držanjem davala proroku izliku da je umiri, ali Kaljostro je nije umirio. Znatiželja je bila jača od bojazni i ona nadvlada.
- Da čujemo, gospodine Kaljostro - reče gospođa Dibari - odgovorite mi dakle.
- Kako da vam odgovorim, gospođo, kad me ništa ne pitate. Grofica oklijevaše.
- No... reče ona.

- Da čujemo - upita Kaljostro - pitate li me ili ne pitate? Grofica se savlada i, pošto je sabrala srčanosti, progovori:
- Pa da! Ja se usuđujem zapitati i recite mi kako će svršiti Žana Vobernije, grofica Dibari?
- Na gubilištu, gospođo - progovori turobni prorok.
- Šala! Nije li tako, gospodine? - prošapće grofica molećim pogledom.
- Zašto bi bila šala? - upita on, ne opazivši taj pogled jer su ga napadali do krajnosti.
- Ta ako se mora na gubilište, treba da smo ubili, umorili koga ili počinili kakvo zločinstvo, a ja po svoj prilici neću nikad počiniti nikakav zločin. Zar ne, dakle, da je to šala?
- Eh, bože moj - reče Kaljostro - šala kao i sve ono što sam prije rekao.
Grofica prasne u smijeh koji bi vješt promatrač označio prije oštrim, nego prirodnim.
- Hajdemo, gospodine Favra - reče ona - naručimo pogrebna kola.
- Oh! To bi bilo posve suvišno za vas, grofice - reče Kaljostro.
- A zašto, gospodine?
- Jer ćete vi ići na gubilište u tamničkim kolima.
- Uh, strašno! - uzviknu gospođa Dibari. - Oh, ružni čovječe! Maršale, drugi put sakupite goste koji su bolje raspoloženi, ili ja više nikad neću doći k vama.
- Oprostite mi, gospođo - reče Kaljostro - ali vi ste kao i ostali htjeli to čuti.
- Ja kao i ostali, ali vi ćete mi bar dopustiti dosta vremena, nije li tako, da odaberem ispovjednika?
- To bi bio suvišan trud, grofice - reče Kaljostro.
- Kako to?
- Posljednji koji će na gubilište stupiti s ispovjednikom bit će...
- Tko će biti? - upita čitavo društvo.
- To će biti francuski kralj.
I Kaljostro izusti ove posljednje riječi tako muklim glasom da je kao smrtni dašak preletio nad prisutnima te ih potresao do dna srca.
Tada nastade šutnja od nekoliko minuta.
Za vrijeme šutnje primakne Kaljostro svojim ustima čašu vode, iz koje je čitao sva krvava proroštva, ali je jedva primakne ustima, odgurne je sa nesavladivom odvratnošću. I dok je izvršavao tu kretnju, njegov pogled skrenu na Tavernija.
- Ah! - uzviknu ovaj misleći da će Kaljostro progovoriti - ne recite mi ono što će sa mnom biti, ja vas za to ne pitam.
- Pa dobro, umjesto njega pitam ja - reče Rišelje.
- Vi, gospodine maršale - progovori Kaljostro - umirite se jer ste vi jedini od nas svih koji će umrijeti u svojoj postelji.
- Kava, gospodo! - reče stari maršal, ushićen zbog proročanstva. - Kava! Svi ustadoše.
Ali prije nego pređoše u salon, približi se grof de Haga Kaljostru i zapita ga:
- Gospodine, ja ne mislim izbjeći udesu, ali recite mi što treba da susrećem s nepouzdanjem?
- Muf, sire - odvrati Kaljostro.
- A ja? - zapita Kondorse.
- Kolače od jaja.
- Dobro ja se odričem jaja.
- A čega se ja imam bojati? - reče Favra.
- Jednog pisma.

- Dobro, hvala.
- A ja? - oglasi se i de Lonej.
- Zauzeća Bastilje.
- Ah! Onda sam miran. On se udalji smiješeći se.
- A čega da se ja klonim, gospodine - zapita sad i grofica Dibari posve zbunjena.
- Vi, lijepa grofice, čuvajte se trga Luja XV!
- Oh! - odvrati grofica - jednom sam već onamo zalutala, i od toga sam trpjela. Onog dana sam izgubila glavu.
- No tada ćete je također izgubiti, grofice, ali je više nećete naći.
Gospođa Dibari kriknu i pobjegne u salon drugim gostima. Kaljostro naumi poći do njih.
- Samo časak - prozbori Rišelje - samo meni i gospodinu Taverniju niste ništa rekli, dragi moj čarobnjače.
- Gospodin Taverni me je zamolio da mu ništa ne kažem, a vi. gospodine maršale, niste me ništa pitali.
- Oh, molim vas opet - reče Taverni sklopljenih ruku.
- Ali čujmo: da nam dokažete moć svoga genija ne biste li nam mogli nešto reći, da nas dvojica sami znamo?
- Što? - upita Kaljostro smiješeći se.
- No, recimo, što taj valjani Taverni radi u Versaju umjesto da živi mirno na svojem lijepom dobru Mezon Ruž, što ga je kralj pred tri godine za njega opet kupio?
- To je najjednostavnija stvar na svijetu, gospodine maršale - odgovori Kaljostro. - Eto pred deset godina htio je gospodin dati svoju kćer, gospođicu Andre, kralju Luju XV, ali gospodinu to nije pošlo za rukom.
- Ah, ah! - promrmlja Taverni.
- Danas hoće gospodin dati svoga sina Filipa de Tavernija kraljici Mariji Antoaneti. Pitaj te ga da li lažem.
- Vjere mi! - progovori Taverni sav dršćući - taj čovjek je čarobnjak ili neka me đavo nosi.
- Oh, oh, ne govori tako kavalirski o đavolu, stari moj druže - reče maršal.
- Strašno, strašno! - progunđa Taverni.
I on se okrenu da posljednji put zamoli Kaljostra za diskreciju, ali ovoga je nestalo.
- Hajdemo, Taverni, hajdemo u salon - reče maršal - oni će kavu bez nas uzeti, ili ćemo mi dobiti hladnu, što bi bilo još gore.
I on požuri u salon.
Ali salon je bio zatvoren, nijedan od gostiju nije ima srčanosti da još jednom pogleda u lice autoru strašnih proročanstava.
Svijeće su gorjele u svjetionicima, kava se dimila, vatra je plamsala u kaminu. Sve uzalud!
- Vjere mi, stari moj druže, čini se da ćemo mi našu kavu piti u četiri oka. No, do bijesa, gdje si mi to zamakao?
Rišelje se obazre na sve strane, ali je i malog starca kao i svih ostalih nestalo.
- Svejedno - reče maršal smiješeći se posprdno kako bi to učinio Volter, tarući suhe i bijele ruke, prenatovarene prstenjem - ja ću jedini od mojih gosti umrijeti u svojoj postelji. Eh, u mojoj postelji! Grofe de Kaljostro, ja nisam onaj koji ne vjeruje. U mojoj postelji i što je moguće kasnije. Halo! Sobaru: moje kapljice!
Sobar uđe u sobu sa bočicom u ruci i maršal ode s njim u ložnicu.

Konac Prologa

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:16 am

I
DVIJE NEPOZNATE ŽENE

Zimu godine 1784, tu neman koja je progutala jednu šestinu stanovnika Francuske, nismo mogli vidjeti kod vojvode Rišeljea, makar je bjesnila pred vratima, jer smo bili zatvoreni u blagovaonici tako toploj i tako zasićenoj mirisima. Nešto malo leda na staklima, to je raskoš prirode, dodana raskoši ljudskoj. Zima ima svoje dragulje, svoj prašak i svoja veziva od srebra za bogataša koji se zakopao pod svoje krzno, ili zaklonio u svojoj kočiji, ili se zamotao u vatu i baršun svojih ugrijanih odaja. Svaki mraz je nakit, svako nevrijeme promjena dekoracije, koju bogataš gleda kroz okna svoga prozora.
Uistinu, onaj kome je toplo može se diviti crnim stablima i naći draži u mračnim perspektivama ravnica, balzamovanih zimom.
Ali onaj kome je zima ne vidi ništa od svega toga sjaja prirode, jednako bogatog u bijeloj kao i u zelenoj kabanici. Onaj koji gladuje traži zemlju i bježi od neba, neba bez sunca i, prema tome, bez smiješka za nesretnika.
Dakle u doba do kojega smo došli, to jest prema polovini mjeseca aprila, tri stotine nesretnika koji su umirali od studeni i gladi jecalo je samo u Parizu, u kojemu - pod izlikom da ni u kojem gradu nema više bogataša - nije bilo ništa predviđeno da ubogi ne pogibaju od studeni i bijede. Već četiri mjeseca tjeralo je nemilosrdno nebo nesretnike iz sela u gradove, kako obično zima goni kurjake iz šuma u sela. Nije više bilo kruha za one koji su trpjeli glad. Sve dovezene zalihe živeža Pariz je potrošio u mjesec dana, predstavnik trgovaca, neuviđavan i nesposoban, nije umio da dopremi u Pariz, povjeren njegovoj brizi, dvije stotine hiljada hvati drva što su bila u okolini od deset milja oko prijestonice. On se ispričavao da po smrzavici led priječi konje u hodanju, a kad je kopnilo da nije dosta kola i konja na raspolaganju.
Luj XVI, koga se najprije doimahu tjelesne potrebe puka, ali koji je lako zaboravljao društvene potrebe, počeo je time što je doznačio dvije stotine hiljada franaka da se unajme podvozi, zatim je podvoze silom rekvirirao. Ali je potrošak proždirao sve što je nadošlo.
Kralj je potrošio sav novac svoje blagajne za milostinje. On je podigao tri milijuna i upotrijebio ih za olakšanje nesretnika, izjavljujući da svaka druga potreba mora uzmaci pred potrebom studeni i gladi. Kraljica sa svoje strane dala je pet stotina, luidora od svojih ušteda. Samostani, bolnice i javne zgrade preobražene su bile u skloništa i svaka, se veža otvarala na zapovijed gospodara, po primjeru kraljevskih dvorova, da se u dvorišta palača puste bijednici što su se šćućurivali oko velikih ognjišta. Tako su se nadali dočekati veliko kopnenje.
Ali nebo je bilo nemilosrdno! Svake večeri širio se nad obzorjem bakreni veo, zvijezde su suho i hladno treperile, a moćna studen opet je skrućivala blijedi snijeg što ga je podnevno sunce danju pretvaralo u jezera. Danju je hiljade radnika sa sjekirama i lopatama zgrtalo led i snijeg duž kuća tako da je dvostruki gusti, vlažni nasip zatvarao polovinu većim dijelom već preuskih cesta. Teška kola i konji, koji su posrtali i padali, odvlačili su te zidove opasne za prolaznika, koji je stalno bio izvrgnut trojakoj pogibelji: da padne, da se sukobi i sruši. Doskora su hrpe snijega i leda bile tako velike da su sakrivale daščare i začepljivale prolaze, moralo se odustati od odstranjivanja leda jer

sile i sredstva podvoza nisu bila dovoljna: nemoćni Pariz osjećao se pobijeđenim i prepustio zimi da čini što hoće.
Tako minuše decembar, januar, februar i mart, pokadšto bi jugovina od dva do tri dana pretvorila čitav Pariz, kojemu je manjkalo kanala i strmina, u pravi ocean. U tim trenucima moglo se kroz neke ulice samo plivajući. Konji su se u njima gubili i utapali.
Pariz, vjeran svomu karakteru, pravio je pjesme o umiranju od jugovine, kako ih je pjevao smrti od gladi. U povorkama su išli u trijemove, da vide kako ribarice prodaju svoju robu i trče za svojim mušterijama u orijaškim kožnim čizmama, pri čemu su hlače stavljale u sare, a suknje zavraćale do pojasa, sve se smijalo, gestikuliralo, jedan drugoga štrcao blatom močvare u kojoj su prebivali. Sena je bila više stopa duboko smrznuta i postala stjecištem badavadžija koji su se vježbali u klizanju, padanju, u svakakvim igrama, kad bi se umorili, trčali su do obližnjeg ognjišta da se znoj na njima ne smrzne. Predviđao se trenutak kad će Pariz, zbog pomanjkanja hrane, podleći.
U ovom očajnom položaju sabra kralj svoje vijeće. Tu je bilo odlučeno da se iz Pariza prognaju, tj. umole da se vrate u svoje pokrajine, biskupi, opati i kaluđeri, koji su malo marili za svoja boravišta, isto tako imali su se otpraviti guverneri i intendanti, koji su Pariz učinili sjedištem svojih vlada, i oni poglavari koji su više voljeli operu i svijet nego svoje ljiljanima urešene naslonjače u zabiti pokrajine. Zaista, svi su ti ljudi mnogo trošili u svojim bogatim palačama i potratili mnogo živeža u svojim orijaškim kuhinjama.
Bilo je tu i gospode velikaša iz pokrajine, koji su bili pozvani da se povuku na svoje posjede i dvorove. Ali Lenoa, poručnik policije, opazi da sav taj svijet nije kriv i da ga ne može prisiliti da odmah ostavi Pariz, pa će uslijed toga mnogi zavući odlazak, jedni što im se ne da otići, drugi zbog teškoća putovanja, tako da će jugovina prije doći negoli se postignu prednosti tih mjera.
Ipak milosrđe kraljevo i dobrota kraljičina izazvaše domišljatu zahvalnost puka, koji je sa kratkotrajnim spomenicima, kao što je kratkotrajno zlo i dobročinstvo, slavio dobročinstva Luja XVI i kraljice, iskazivana bijednicima. Pa kao što su nekad vojnici gradili trofeje svojim generalima od neprijateljskog oružja, od kojega ih vojskovođe oslobodiše, tako su sad i Parižani na samom bojištu, gdje su se borili protiv zime, podizali kralju i kraljici obeliske od snijega i leda. Sve se u tome natjecalo: nadničar je dao svoje ruke, zanatlija svoju vještinu, umjetnik svoj talenat, pa su se elegantni, smioni i solidni obelisci dizali na svakom uglu glavnih ulica.
Potkraj marta nastupila je jugovina, ali nepotpuna i nejednaka, sa povratkom smrzavice, što je produljivalo bijedu, bol i glad pariškoga stanovništva a ujedno čuvalo snježne spomenike. Prvih dana mjeseca aprila ponovi se jedno od tih pooštrenja studeni, obelisci, koji su već kopnili i bili tako reći na umoru i napola razrušeni, opet se skupiše obezličeni i znatno umanjeni, opet se pojaviše saonice sa živahnim konjima.
Za kratko vrijeme Pariz je bio pun ranjenih i umirućih. Ovdje slomljena noga uslijed pada na poledici, ondje probušena prsa rudom naglo jurećeg kabrioleta, koji se nije mogao zaustaviti u svojem letu zbog leda. Tada se umiješala policija te stala štititi one koji su preživjeli glad, bijedu i poplave. Za vrijeme vlasti aristokracije, vladalo je aristrokratsko upravljanje konjima, kakav princ jurio je sasvim spuštenih uzda, a da nije upozoravao prolaznike, vojvoda i per, plemić ili operna diva jurili su silnim kasom, predsjednik ili financijer običnim kasom, građanin u svojem kabrioletu vozio se kao na lov te bi džokej, što je stajao otraga, onda viknu "pazi!" kad su kola zakačila ili oborila kojeg nesretnika.
A zatim, kako veli Mersje, digao se tko je mogao.
Dakle u opisanim okolnostima, osam dana nakon onoga objeda, što ga je u Versaju priredio Rišelje, vidjelo se uz lijepo ali studeno sunce kako ulaze u Pariz četiri otmjene saonice i kako jure

preko skrućenog snijega što je pokrivao Kur-la-Ren i kraj bulevara, počev od Jelisejskih polja. Izvan Pariza može led dugo sačuvati svoju djevičansku bjelinu jer su rijetki prolaznici. U Parizu, naprotiv, sto hiljada koračaja u satu, brzo uprlja sjajnu kabanicu zime. Saonice, koje su jurile muklo cestom, zaustaviše se najprije na bulevaru, to jest ondje gdje iza snijega dolazi blato. Uistinu, sunce je blažilo zrak i započe trenutačno topljenje, velimo trenutačno, jer bistar zrak obećavaše za noć onaj ledeni sjeveroistočnjak koji u aprilu uništi prvo lišće i prvo cvijeće.
U prvim saonicama sjedila su dva muškarca, obučena u smeđe putne kapute od sukna sa dvostrukim ovratnicima. Ta dva muškarca vukao je vranac, iz čijih je nozdrva sukljala gusta para. Vozila su se ispred drugih saonica, na koje su od časa do časa pogledavali kao da na njih paze. U drugim saonicama sjedile su dvije gospođe tako dobrg zamotane u krzno da nitko nije mogao vidjeti njihova lica. Moglo bi se čak dodati da bi bilo teško reći kojega su spola te ličnosti kad se njihova ženstvenost ne bi raspoznavala po visini nakita, povrh kojega su treperila pera malenih šeširića. S orijaškog zdanja toga nakita sipao se oblačak bijelog praška, kao što se zimi sipa oblačak inja s grančica kojima bura trese. Dvije gospođe razgovarale su, ne pazeći na mnogobrojne gledaoce, koji ih promatrahu. Zaboravili smo kazati da su iza časovitog oklijevanja nastavile svoj put.
Jedna od njih pritiskala je na svoje usne izvezen rubac od finoga batista, držala glavu ravno i čvrsto, unatoč buri koja je šibala saonice u naglom letu. Otkucalo je pet sati na crkvi Sen Kroa d'Anten, a noć se počela spuštati na Pariz, a s noću i studen. U taj čas stigle su saonice malo ne na vrata Sen-Deni.
Ona gospođa u saonicama, koja je držala rubac na ustima, dade znak muškarcima u predstraži, koji su se udaljavali od saonica gospođa. Zatim se ista gospođa okrenu prema saonicama otraga i oba kočijaša, pokoravajući se znaku što su ga razumjeli, iščeznuše ulicom Sen-Deni. Saonice dvojice muškaraca nestadoše u prvoj večernjoj magli što se bijaše zgusnula oko golemog zdanja Bastilje. Druge saonice, došavši na bulevar de Menilmontan, ustave se, u ovom kraju bilo je malo šetača, noć ih je raspršila, uostalom, u ovom udaljenom predjelu usudilo se malo građana izaći bez svijetiljke i pratnje, otkad je zima zaoštrila zube tri do četiri tisuće sumnjivih prosjaka, koji se pomalo pretvoriše u lopove.
Gospođa koja je izdavala zapovjedi taknu prstom ramena kočijaša i saonice se zaustaviše.
- Weber - progovori gospođa - koliko trebate vremena da dovezete poznati vam kabriolet?
- Gospođa će uzeti kabriolet? - upita kočijaš najizrazitijim njemačkim naglaskom.
- Da, ja ću se vratiti ulicama da vidim vatre. A ulice su još blatnije od bulevara, pa bi se loše vozila u saonicama. A meni je malko studeno, vama također, zar ne, mala? - progovori gospođa skrenuvši se svojoj drugarici.
- Da, gospođo - odvrati ova.
- Vi dakle - razumijete, Weber?
- Dobro, gospođo.
- Koliko vam za to treba vremena?
- Pola sata.
- Dobro, pogledajte na sat, mala.
Mlađa stane tražiti po svojem krznu i pogleda na sat sa dosta teškoća, jer kako rekosmo, noć se spuštala.
- Pet i četrdeset pet - reče ona.
- Dakle u šest i četrdeset pet, Weber.
Rekavši te riječi, skoči gospođa čvrsto sa saonica, pruži ruku svojoj prijateljici i stane se s njom udaljavati, dok kočijaš, s kretnjama smjernog očaja, promrmlja dosta glasno da ga čuje njegova

gospodarica:
- Nerazboritost, ah, mein Gott, nerazboritost!
Obje mlade gospođe stanu se smijati, zagrnu se u svoje kabanice od krzna, čiji su ovratnici sezali do ušiju, i pođu suprotnim drvoredom bulevara, zabavljajući se time da slušaju kako snijeg škripi pod njihovim sitnim nogama, obuvenim u krznom podstavljene cipele.
- Andrea - progovori starija gospođa, kojoj su mogle biti najviše trideset i dvije godine - vi imate dobre oči, pa nastojte pročitati na ovom uglu naziv ulice.
- Ulica Pont-o-Su, gospođo - reče mlada žena nasmiješivši se.
- Kakva je to ulica Pont-o-Su? Ah bože moj, mi smo izgubljene! meni su rekli druga ulica desno.
Ali osjećate li, Andrea, kako ovdje ugodno miriši po svježem kruhu?
- To nije čudno - odvrati mlađa - mi smo pred vratima pekara.
- No, upitajmo ga gdje je ulica Sen-Klod.
I ona koja je govorila uputi se prema vratima.
- Oh! ne ulazite, gospođo! - progovori živo druga žena - ja ću ući.
- Ulica Sen-Klod, gospođe - začu se jedan veseli glas - vi hoćete znati gdje je ulica Sen-Klod?
Obje gospođe okrenuše se u isti mah i opaziše jednog dječaka, koji se naslonio na pekarova vrata, obučen samo u haljetak dok su mu prsa i noge bile gole, unatoč ledenoj studeni što je vladala.
- Ah jedan nag čovjek! - kriknu mlađa gospođa. - Zar smo u Oceaniji? I ona koraknu natrag i sakrije se za svoju drugaricu.
- Vi tražite ulicu Sen-Klod? - nastavi dječak koji nije shvatio kretnju mlađe gospođe i, vičan na svoje odijelo, nije shvatio centrifugalnu snagu toga odijela.
- Da, prijatelju, ulica Sen-Klod - odgovori starija gospođa, makar je i sama osjetila silnu želju da se nasmije.
- Oh, to nije teško naći, uostalom ja ću vas onamo povesti - reče veseli, brašnom uprljani momak, pa spajajući djelo s riječima stane koračati svojim velikim mršavim nogama, na kraju kojih su klapale dvije velike papuče kao čamci.
- Ne, ne! - reče starija gospođa, koja sigurno nije željela da je tko sretne s takvim vodičem - označite nam samo mjesto gdje je ta ulica, mi ćemo se ravnati prema vašoj uputi.
- Prva ulica nadesno, gospođo - odgovori vodič povukavši se čedno.
- Hvala - rekoše u isti mah obje gospođe.
I one odjure označenim smjerom, stišavajući smijeh svojim rukavicama.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:16 am

II
UNUTRAŠNJOST JEDNE KUĆE

Godine 1784. bila je ulica Sen-Klod poštena ulica, slabo rasvijetljena, to je istina, ne baš čista, to je također istina, ali i slabo posjećivana, malo izgrađena i ne baš poznata. Ali ona nosi ime sveca i bijaše ulica kotara Maraj, pa je u one tri-četiri kuće, što je sačinjavahu, nastanjivala nekoliko sitnih glavničara, više bijednih zanatlija i jadnih siromaha, zaboravljenih u župnom proračunu.
Osim tri ili četiri kuće stajala je na uglu bulevara doduše još jedna palača velikog izgleda, s kojom bi se ulica Sen-Klod mogla pohvaliti kao s aristokratskom zgradom, ali ta zgrada čiji bi se visoki prozori, nad zidom dvorišta, mogli kojega svečanog dana rasvijetliti samo sa odrazom svojih svjetionika, ta zgrada, velimo, bila je najcrnja, najšutljivija i najzatvorenija od svih kuća te pariške četvrti.
Vrata se nikada ne otvaraju, prozori, zatrpani jastucima od kože, imali su na svakoj daščici kapaka sloj prašine, o kojoj bi fiziolozi i geolozi ustvrdili da potječe već desetak godina.
Pokadšto bi se ulaznim vratima približio koji besposlen prolaznik, koji znatiželjnik ili susjed, te bi kroz široku ključanicu istraživao unutrašnjost te palače. Ali ne bi vidio ništa do stručaka trave, lišaja i mahovine po pločama. Pokadšto bi golemi pacov, gospodar ovoga osamljenog dvora, mirno prošao dvorištem pa se zaklonio u podrum, što je svakako bila suvišna čednost jer mu na raspolaganju stajahu udobni saloni i kabineti gdje ga mačke nisu mogle uznemiriti. Kad je koji prolaznik ustanovio osamljenost te kuće, nastavio je svoj hod, ako je pak bio koji susjed, taj bi se skoro uvijek duže zadržao promatrajući, jer mu je zanimanje bilo veće, pa bi mu se pridružio i drugi susjed, i onda bi se raspleo razgovor otprilike ovakav:
- Susjede - rekao bi onaj koji nije gledao onome koji je zavirivao - što vidite u kući gospodina grofa de Balzama?
- Susjede - odvratio bi onaj koji je gledao u dvorište - vidim pacova.
- Ah, dozvoljavate li i meni?
I drugi bi se znatiželjnik postavio sad pred rupu ključanice.
- Vidite li ga? - upita susjed koji je odstupio od rupe.
- Vidim - odvrati ovaj. - Ah, gospodine, pacovi su odebljali.
- Mislite li?
- Da, siguran sam.
- Pa naravno, ništa ih ne smeta.
- I sigurno, govorilo se što mu drago, u kući je moralo ostati dobrih zalogaja.
- Dobrih zalogaja, velite?
- Sigurno! Gospodin Balzamo je iščeznuo odveć brzo a da ne bi što zaboravio.
- Eh, susjede, što da se ostavi kad je kuća napola izgorjela.
- Zaista, susjede, vi biste mogli imati pravo.
I pošto su ponovo pogledali pacova, rastadoše se ustrašeni što su toliko govorili o tako tajanstvenoj stvari.
Uistinu, otkad je u ovoj kući bio požar, odnosno u jednom dijelu kuće, nestalo je Balzama i nitko je nije dao popravljati, kuća je bila zapuštena.

Ali ostavimo tu posve mračnu i vlažnu kuću i, prešavši ulicu slijeva nadesno, pogledajmo usku i visoku kuću, okruženu malim vrtom, ograđenu velikim zidom, koji se poput dugačkog bijelog tornja odrazuje od modrosive pozadine neba. Na vrhu te kuće se diže dimnjak kao gromobran, a u zenitu toga dimnjaka treperi i blista jedna zvijezda. Posljednji kat kuće izgubio bi se neopažen u prostranstvu da se nije zraka svjetla probijala kroz dva od tri prozora što su sačinjavali pročelje. Ostali katovi su tmurni i mračni. Spavaju li već stanari? Štede li pod svojim pokrivačima toliko skupe svijeće i u ovoj godini toliko rijetka drva? Sigurno je da četiri kata ne odaju ni znaka života, dok peti ne samo živi nego još sjaji izvjesnom afektacijom.
Pokucajmo na vrata, popnimo se mračnim stepeništem koje završava u petom katu, gdje imamo posla. Jednostavne ljestve, naslonjene o zid vode do najvišeg kata, srnina noga visi na vratima, slamni pokrivač i drvena vješalica ukrašavaju stepenište. Čim otvorimo prva vrata, ulazimo u tamnu pustu sobu, to je ona kojoj prozor nije rasvijetljen. Ona je predsoblje i vodi u drugu čiji namještaj i potankosti zaslužuju pažnju. Ploče umjesto parketa, vrata grubo bojadisana, tri naslonjača od mekog drva, prevučena žutim baršunom, kukavni divan čiji jastuci odaju pod naborima veliku starost. Dva na zidu smještena portreta privlače odmah poglede. Jedna svijeća i jedna svjetiljka, prva postavljena na tronogom stoliću a druga na kaminu, spajaju svoja svjetla. Ispod prvog portreta čitamo natpis sa crnim slovima na loše pozlaćenom okviru:
Henrik deValoa
Drugi portret koji je tek nedavno pozlaćen, pa izgleda svjež po slikariji, prikazuje mladu ženu crnih očiju, finog i uspravnog nosa. opreznih ustiju. Počešljana je ili bolje natovarena zgradom kose, protkane svilenim vrpcama tako da kapa Henrika III prema njoj izgleda kao krtičnjak prema piramidi.
Pod tim portretom čita se također crnim slovima natpis: Žana de Valoa
Ako hoćemo doznati, pošto smo razgledali utrnuto ognjište, kukavne zastore od pamučne tkanine i postelje pokrivene zelenim požutjelim pokrivačima od damasta, kako se odnose ti portreti prema stanarima petog kata, dosta je da se okrenemo prema malom stolu od hrastovine, za kojim sjedi jedna žena, priprosto odjevena i pregleda više zapečaćenih listova pa ispituje naslove.
Ova mlada žena je original portreta.
Tri koraka do nje čeka i gleda malešna stara družica od šezdeset godina. Žana de Valoa - veli natpis.
Ako je ta gospođa bila iz kuće Valoa, kako je Henrik III, kralj sibarita i raskošnik, makar i na slici, mogao podnositi takvu bijedu kad se radilo ne samo o osobi njegova roda nego i njegova imena?
Uostalom, gospođa s petog kata nije svojom osobom opovrgavala porijeklo koje je sebi pripisivala. Ona je imala bijele i nježne ruke, koje je od časa do časa ugrijavala pod svojim skrušenim ramenima. U nje su bile malene, fine, uske noge u baršunastim papučama, koje je također nastojala ugrijati time što je udarala po sjajnim pločama poda, studenim poput leda što je pokrivao Pariz.
A kad bi sjeveroistočnjak zafijukao ispod vrata i kroz pukotine prozora, družica bi turobno stresla ramenima i pogledala na kamin u kojemu nije bilo vatre. A gospođa i gospodarica ovoga stana brojila je stalno listove i čitala adrese. Zatim bi nakon svake pročitane adrese napravila mali račun.
- Gospođa de Mizeri - prošapće ona - prva gospođa kod njezinog veličanstva. S ove strane ne smijem računati više od šest lujdora, jer sam već jednom dobila.
Ona uzdahnu.
- Gospođa Patriks, sobarica njezina veličanstva, dva lujdora.

- Gospodin d'Ormison, jedno slušanje!
- Gospodin de Kolon, jedan savjet.
- Gospodin de Roan jedan posjet, i mi ćemo nastojati da nam ga vrati - reče sa smiješkom mlada žena.
- Imamo dakle - nastavi ona istim jednoličnim glasom - za narednih osam dana osiguranih samo osam luja.
I ona podigne glavu.
- Gospođo Klotilda - reče ona - utrnite tu svijeću.
Starica posluša i zatim se vrati na svoje mjesto ozbiljno i pozorno.
Ta vrst nadziranja, kojemu je bila ona predmet, kao da je ozlovoljila mladu ženu.
- Potražite molim vas - reče ona - nije li gdje preostao komadić voštanice i dajte mi ga. Odvratne su mi ove lojanice.
- Nema nigdje ništa - odgovori starica.
- Pogledajte ipak.
- A gdje da pogledam?
- U predsoblju.
- Ondje je strašna zima.
- Ah, čujete li, netko je pozvonio - reče mlada žena.
- Gospođa se vara - odvrati tvrdoglava starica.
- Meni se čini, gospođo Klotilda.
I videći da se starica opire, ona popusti, ali progunđa nešto, kako to čine osobe koje su dopustile da podređeni steknu nad njima prava koja im ne pripadaju.
Zatim se vrati svojim računima.
- Osam luja, od kojih tri dugujem za stan. Ona uzme pero i nastavi pisati:
- Tri luja. Pet sam obećala gospodinu de La Motu da mu olakšam boravak u Bar-sir-Obeu.
Bijednik! Naša ženidba nije ga obogatila, ali strpimo se!
Ona se opet nasmiješi, ali se ovaj put pogleda u ogledalo smješteno između oba portreta.
- A sada - nastavi ona - vožnja iz Versaja u Pariz i iz Pariza u Versaj. Vožnja po jedan luj. I ona dopise novu brojku pod stavku troškova.
- Sada život za osam dana, jedan luj. Ona nastavi pisati.
- Toalete, fijakeri, napojnice vratarima gdje ću prositi: četiri luja. A je li to sve? Zbrojimo. Ali usred toga zbrajanja ona prestaje.
- Vani zvoni, kažem vam.
- Ne, gospođo - odgovori starica, kao ukočena na svojem mjestu. - To ne zvoni ovdje, to zvone dolje na četvrtom katu.
- Četiri, šest, jedanaest, četrnaest luja: šest manje negoli trebam, a povrh toga imala bih obnoviti čitavu garderobu, pa onda isplatiti ovu staru zvijer da je se riješim.
A zatim će najednom:
- Ali ja vam kažem da netko zvoni, nesretnice! - viknu ona ljutito.
I ovaj put, treba priznati, ni najneupućenije uho ne bi se moglo nećkati, a da ne shvati vanjski poziv, zvonilo je svom žestinom, podrhtavalo je tako da je batić bar desetak puta udario po zvonu. Dok je starica napokon probuđena, pojurila u predsoblje, njezina gospodarica, okretna poput vjeverice, zgrnu listove i papire, raspršene po stolu, baci sve u jedan pretinac i napokon zauzme mjesto na divanu u poniznom i turobnom držanju osobe koja trpi i pregara.

No požurimo se reći, samo su udovi počivali. Oko živo, nemirno, budno je pitalo ogledalo, u kojemu su se vidjela ulazna vrata, dok su uha bila spremna da ulove i najmanji zvuk.
Starica otvori vrata i iz predsoblja začuje se nekoliko riječi šapatom. Tada jedan svjež, zdrav i izrazito čvrst glas izusti ove riječi:
- Stanuje li ovdje gospođa grofica de la Mot?
- Gospođa grofica La Mot Valoa? - upita Klotilda govoreći kroz nos.
- Da, upravo ona, dobra gospođo. Je li gospođa de La Mot kod kuće?
- Da, gospođo, i odveć je slaba da iziđe.
Za vrijeme razgovora, od kojega tobožnja bolesnica nije izgubila ni slova, gledajući u ogledalo, opazi da jedna žena ispituje Klotildu i da ta žena po svoj prilici pripada višem društvu.
Ona odmah ostavi divan i sjedne u naslonjač radi toga da počasno mjesto prepusti stranoj gospođi. Dok je ona obavljala tu kretnju, nije mogla opaziti da se posjetiteljica okrenula na pragu te rekla drugoj jednoj osobi, koja je ostala u sjeni:
- Možete ući, gospođo, to je ovdje.
Vrata se zatvore i one dvije gospođe, koje smo vidjeli kad su pitale gdje je ulica Sen-Klod, uđu u prvu sobu grofice de La Mot Valoa.
- Koga bih prijavila gospođi grofici? - upita Klotilda, prenoseći znatiželjno svijeću amo-tamo ispred lica gospođa.
- Prijavite jednu gospođu od dobrotvornog društva - odgovori starija.
- Iz Pariza?
- Ne, iz Versaja.
Klotilda uđe k svojoj gospodarici, a strane gospođe, slijedeći je, nađu se u rasvijetljenoj sobi u onom trenutku kad se Žana de Valoa s mukom podigla sa svojeg naslonjača da vrlo učtivo pozdravi svoje gošće.
Klotilda privuče zatim druge dvije stolice i onda se povuče u predsoblje s mudrim izrazom koji je odavao da će razgovor prisluškivati na vratima.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:18 am

III
ŽANA DE LA MOT VALOA

Prva briga Žane de La Mot bila je da vidi s kakvim ličnostima ima posla. Starijoj ženi moglo je biti, kako smo već kazali, trideset do trideset i dvije godine, ona je bila vrlo lijepa, makar je izražaj ponositosti morao oduzeti njezinom licu dio čara što ga je mogla imati. Bar je Žana tako prosuđivala. I zaista, ona se smjesti podalje od zraka svjetlosti, na naslonjač kraj divana. Nadvila je nad čelo kukuljicu svoje kabanice, čime joj je lice bilo zasjenjeno. Ipak je držanje glave bilo tako ponosito, oko tako živo i tako prirodno otvoreno, da se po svemu moglo zaključiti da ova gospođa pripada plemenitoj porodici. Njezina družica, manje plaha, bar na oko, premda za četiri ili pet godina mlađa,
nije krila svoju pravu ljepotu.
Žana de Valoa sve je to primijetila u nekoliko trenutaka, a zatim zapita kojemu sretnom slučaju ima da zahvali posjet gospođa.
Obje se gospođe pogledaju, pa će onda mlađa na znak starije:
- Gospođo, vi ste udati, ako se ne varam?
- Čast mi je biti ženom gospodina grofa de La Mot, gospođo, čestitog plemića.
- Dobro, gospođo grofice, mi smo nadstojnice jednog dobrotvornog ureda. Rekoše nam, s obzirom na vaše okolnosti, stvari koje su nas zainteresirale i mi smo prema tome htjele imati tačne podatke o vama i svemu što se vas tiče.
Žana pričeka časak pa onda odgovori:
- Moje gospođe - reče ona opazivši uzdržljivost druge posjetiteljice - vi eto vidite portret Henrika III, to jest portret brata moga pradjeda, jer ja sam uistinu iz kuće Valoa, kako vam je bez sumnje već rečeno.
Ona zatim sačeka novo pitanje, promatrajući svoje gošće nekakvom ponosnom skromnošću.
- Gospođo - prekinu šutnju dostojanstveni i nježni glas starije gospođe - je li istina da je vaša majka bila vratarica neke kuće, zvane Fontet, nedaleko Bar-sir-Sene?
Žana porumenje pri toj napomeni, ali odvrati odmah:
- To je istina, gospođo reče ona bez zabune - moja je majka bila vratarica kuće Fontet.
- Ah! - uzviknu starija gospođa.
- Ali kako je Marija Fosl moja majka, bila rijetka ljepotica - nastavi Žana - zaljubio se moj otac u nju i oženio je. Ja sam dakle po ocu plemenitog roda. Gospođo, moj je otac bio Sen Remi de Valoa, izravni potomak kuće Valoa, koji su vladali.
- Ali kako ste pali na taj stupanj bijede, gospođo? - zapita ista gospođa.
- Ah, to je lako shvatljivo.
- Da čujemo.
- Neće vam biti nepoznato da je poslije stupanja na prijestolje Henrika IV, s kojim je kruna od kuće Valoa prešla na Burbone, svrgnuta obitelj imala još nekoliko odvjetaka, bez sumnje neznatnih, ali koji su neopozivo potjecali iz zajedničkog roda četvorice braće koji su tako kobno poginuli.
Obje gospođe učine znak koji bi se mogao smatrati priznanjem.
- Dakle - nastavi Žana - potomci kuće Valoa, bojeći se da unatoč svojoj povučenosti ne zasjene novu kraljevsku porodicu, promijeniše ime Valoa u de Remi, po nekom posjedu, pa ih od Luja XIII nalazimo pod tim imenom u rodoslovlju sve do predposlednjega valoa, Žana, moga djeda, koji,

videći da se monarhija učvrstila, a starija grana zaboravljena, ne smatraše više nužnim da se dalje lišava slavnog imena, svoga jedinog imetka. On dakle opet primi ime Valoa i nosio ga je u bijedi u pokrajinskoj zabiti, a da nitko na francuskom dvoru nije pomislio da izvan sjaja krune životari jedan potomak negdašnjih francuskih kraljeva, ako i ne najslavnijih u monarhiji, a ono bar najnesretnijih.
Pri tim riječima Žana zašuti. Ona je govorila jednostavno i umjereno.
- Vi bez sumnje imate u redu vaše dokaze, gospođo - reče starija posjetiteljica blago i uperivši dubok pogled u onu koja se nazivala potomkom valoaške porodice.
- Oh, gospođo - progovori Žana s gorkim smiješkom - dokazi ne manjkaju. Moj otac dao ih je sakupiti i ostavio ih je meni na umoru, u pomanjkanju druge baštine, ali što vrijede dokazi jedne nekorisne istine ili jedne istine koju nitko neće da prizna?
- Vaš je otac umro? - upita mlađa od gospođa
- Na žalost, da.
- U pokrajini?
- Ne, gospođo
- Dakle u Parizu.
- Jest.
- U ovom stanu?
- Ne gospođo, moj otac, barun de Valoa, rođak kralja Henrika III, umro je od bijede i gladi.
- Nije moguće! - uzviknuše u isti mah obje gospođe.
- I ne ovdje, - nastavi Žana - ne u svom bijednom kutiću niti na svojoj postelji, bila ova koliko mu drago jadna! Ne, moj otac preminuo je uz najveće bijednike, uz one koji su najviše trpjeli. Moj je otac umro u Hotel-Dijeu u Parizu.
Gospođe kriknuše od čuđenja, kao da su se prestravile.
Žana, zadovoljna učinkom što ga je proizvela i vještinom kojom je sve to ispripovijedala, ostade nepomična, otvorivši pogled i spustivši ruke.
Starija gospođa promatraše je u isti mah pažljivo i razborito i, ne videći u ovoj boli tako jednostavnoj i prirodnoj ništa od onoga što karakterizira šarlatanstvo ili prostaštvo, progovori opet:
- Po tome što mi kažete, gospođo, vas su snašle teške nesreće, a, nadasve smrt vašega oca.
- Oh, da vam ispripovjedam moj život, gospođo, vi biste vidjeli da smrt moga oca nije najveća.
- Što, gospođo, vi smatrate smrt oca manjom nesrećom? - progovori starija gospođa namrštivši obrve.
- Da. gospođo, i rekavši to, govorim kao pobožna kćer. Jer moj otac, kad je umro, oslobodio se svih zala što su ga snalazila na ovoj zemlji, a koja i dalje progone njegovu nesretnu obitelj. Usred boli što mi je zadaje gubitak oca osjećam ipak izvjesnu radost kad pomislim da je on mrtav i da potomak kraljeva nije više prisiljen da prosjači svoj kruh.
- Da prosjači svoj kruh!
- Oh, ja to kažem a da se ne stidim, jer našim nesrećama nije bio kriv ni moj otac, niti sam ih ja skrivila.
- Ali vaša gospođa majka?
- Znajte, dakle, istom iskrenošću s kojom sam vam čas prije kazala da hvalim bogu što je pozvao mog oca, tužim se na njega što je ostavio u životu moju majku.
Obje se žene pogledaju i gotovo zadršću na te čudne riječi.
- Bi li bilo nečedno, gospođo, kad bismo zatražili od vas potanji prikaz vaše nesreće? - progovori starija gospođa.

- Nečednost bi bila na mojoj strani, gospođo, kad bih vaš sluh umarala pričanjem boli koje vam mogu biti samo ravnodušne.
- Ja slušam, gospođo - odgovori dostojanstveno starija gospođa, dok joj družica odmah dobaci pogled da je opomene na opreznost.
Gospođa de La Mot bila je iznenađena tim zapovijedajućim glasom i ona pogleda začuđeno stranu gospođu.
- Ja slušam, dakle - prihvati ona iznova manje zapovjednički - budite tako ljubazni pa mi ispričajte.
I pri tom ona zadršće i strese nogom, koja joj se bila ukočila od studeni. Mlađa joj na to podmetne nekakav sag što je bio pred njezinom stolicom, ali starija ga otkloni i reče:
- Zadržite sag za sebe, sestro, vi ste nježnija od mene.
- Oprostite, gospođo - reče grofica de La Mot. - Vrlo žalim što osjećate studen, ali drva su silno poskupila tako da sada voz stoji već sedamdeset franaka, a moja je zaliha iscrpljena ima već osam dana.
- Vi ste rekli - prihvati starija posjetiteljica, - da ste nesretni što vam je ostala majka.
- Da, ja shvaćam da se ovo svetogrđe mora razjasniti, nije li tako, gospođo? - progovori Žana. - Ja ću vam dakle ispričati kad to želite.
Subesjednica grofičina učini glavom znak.
- Već sam imala čast reći, gospođo, da je moj otac sklopio neravan brak.
- Da, pošto je oženio svoju vrataricu.
- Dakle, Marija Fosl, moja majka, umjesto da bude uvijek ponosna i zahvalna za čast koja joj je iskazana, započe upropašćivati moga oca, što uostalom nije bilo teško jer je na račun maloga imetka, što je njen muž posjedovao, udovoljavala svojoj pohlepi i zahtjevima. Zatim, dotjeravši oca do toga da je prodao posljednji komadić svoje zemlje, ona ga je uvjerila da mora poći u Pariz i zahtijevati prava koja mu pripadaju. Moga je oca bilo lako zavesti, on je valjda računao na kraljevu pravednost. On dakle dođe u Pariz, pošto je unovčio još ono malo što je imao.
Osim mene imao je moj otac jednog sina i još jednu kćer. Sin, nesretan kao i ja, životari u najnižem činu u vojsci, kćer, uboga moja sestra, bila je dan prije očeva odlaska u Pariz ostavljena pred kućom nekog zakupnika, njezinog kuma. Ovaj put izcrpao je ono malo novaca što nam je preostalo. Moj otac se izmorio podnoseći beskorisne i uzaludne molbe. On se teško vraćao kući, kamo je donosio bijedu. U njegovoj odsutnosti moja je majka, kojoj je trebala žrtva, iskaljivala svoj jad na meni. Ona mi je predbacivala jelo. Voljela sam da malo po malo naviknem na suhi kruh ili da uopće ništa ne jedem, nego da sjednem za naš oskudni stol, ali mojoj majci nije nedostajalo povoda za kaznu: za najmanju pogrešku, kojoj bi se druga majka možda samo nasmijala, ona me je zlostavljala, susjedi, misleći da će mi iskazati uslugu, ispričali su mom ocu da majka sa mnom zlo postupa.
Otac me pokušao braniti od majke, ali nije opazio da je moju neprijateljicu od toga trenutka pretvorio u vječnu maćehu. Ah, ja mu nisam mogla ništa savjetovati što bi bilo u moju korist, ja sam bila odviše mlada, odviše dijete. Ništa nisam mogla protumačiti, osjećala sam samo učinke, ne tražeći da se domislim uzrocima. Poznavala sam boli, eto to je sve.
Moj otac oboli i morao je ostati u kući, a kasnije i leći u postelju. Tada me odvedoše iz očeve sobe pod izlikom da ga moja prisutnost umara, a ja ne umijem savlađivati prirodni zahtjev mladosti da se živo krećem. A kad sam bila van sobe, pripadala sam opet kao i prije svojoj majci. Ona me naučila jednu frazu, koju mi je utuvljivala udarcima i zlostavljanjem, zatim, kad sam ovu ponizujuću frazu znala napamet, ne htijući je instinktivno pamtiti, kad su mi oči bile crvene od suza, naložila mi

je da iziđem na ulicu pred vrata, a od vrata bi me gurnula prema prvom bolje obučenom prolazniku, pa nisam li htjela da budem izbijena, morala sam izgovoriti utuvljenu mi rečenicu.
- Oh, strašno, strašno! - prošapće mlađa gospođa.
- A kako je glasila ta rečenica? - upita starija.
- Ta rečenica glasila je ovako "Gospodine, smilujte se maloj siroti koja izravno potječe od Henrika de Valoa".
- O, fuj! - viknu starija posjetiteljica s kretnjom odvratnosti.
- A kako je djelovala ta rečenica na one kojima je bila upravljena? - zapita mlađa.
- Jedni su me slušali i smilovali mi se - reče Žana. - Drugi su bili ozlovoljeni pa su mi prijetili. Treći opet, puno milostiviji od prvih, upozoravali su me da se izvrgavam velikoj opasnosti izgovarajući slične riječi, jer bi mogle doprijeti do sluha onih kojima su nepoželjne. Ali ja sam poznavala samo jednu opasnost, a ta je bila: ne poslušati moju majku, samo jednu bojazan: da ne budem bijena.
- A što se dogodilo?
- Bože moj! Gospođo, ono čemu se moja majka nadala, ja sam u kuću donosila nešto malo novaca, a moj otac je bio za nekoliko dana pošteđen od groznog izgleda koji ga je čekao, naime da pođe u bolnicu.
Crte lica starije posjetiteljice smrknu se, mlađoj navru suze na oči.
- Napokon, gospođo, iako je ovo zanimanje donosilo olakšicu mome ocu, meni je ipak ogadilo. Jednog dana, umjesto da trčkaram za prolaznicima, da ih napastujem onom rečenicom, sjedoh uz jedan međašni kamen i tu ostadoh jedan dio dana. Uveče se vratih praznih ruku. Majka me je tako istukla da sam sutradan oboljela. Tada je moj otac, lišen svake pomoći, bio prisiljen otići u Hotel de Dije, gdje je doskora umro.
- Oh, strašne li pripovijesti! - šapnuše obje posjetiteljice.
- A što ste vi učinili kad vam je otac umro? - upita mlađa.
- Bog mi se smilovao. Mjesec dana poslije očeve smrti otišla je moja majka s jednim vojnikom, svojim ljubavnikom, ostavivši nas, mene i moga brata.
- I vi ostadoste sirote!
- Oh, gospođo, naprotiv: mi smo bili sirote samo dok smo imali majku. Pošto nam je prosjačenje bilo odvratno, prosjačili smo samo toliko koliko nam je bilo potrebno. Bog zapovijeda svojim stvorovima da nastoje živjeti.
- Ah!
- Što da vam kažem, gospođo? Jednog dana bila sam tako sretna te srela jednu kočiju koja se lagano uspinjala u predgrađe Sent-Marsel, četiri sluge stajahu otraga. U kočiji je sjedila jedna lijepa i još mlada žena. Ja pružih prema njoj ruku, ona me ispitivala, moj odgovor i moje ime je iznenadiše i učiniše joj se nevjerovatnim. Dadoh joj adresu i podatke. Već sutradan je ona znala da nisam lagala, ona nas je posinila, moga brata i mene, smjestila je brata u jedan puk, a mene u neku šivaću školu. Oboje bijasmo spašeni od gladi.
- Nije li to bila gospođa Bulenvijer.
- Da, upravo ona.
- Ona je umrla, ako se ne varam?
- Da, i njezina smrt me opet sunovratila u ponor.
- Ali njezin muž živi još, on je bogat.
- Njezinom mužu, gospođo, imam zahvaliti svu svoju nesreću kao djevojka, kao što svojoj majci imam zahvaliti sve nevolje djetinjstva. Ja sam izrasla i možda bila lijepa, to je on primijetio, on je

htio da se njegova dobročinstva naplate: ja sam odbila. Međutim je umrla gospođa Bulenvijer, a ja, koju je ona udala za valjanog i lojalnog vojnika, gospodina de La Mot, pošto sam bila odijeljena od svoga muža, bijah poslije njezine smrti više osamljena nego poslije očeve smrti. To je gospođo, moja povijest. Skratila sam je: stradanja su uvijek dugačka pa ih treba uštedjeti sretnim ljudima, ma koliko bili dobrotvorni.
Poduža šutnja uslijedi na posljednji odlomak povijesti gospođe de La Mot. Starija posjetiteljica prekine prva šutnju.
- A vaš suprug, što je s njim? - zapita ona.
- Moj suprug je u Bar-sir-Obeu, gospođo, on služi u žandarmeriji i očekuje također bolja vremena.
- Ali vi ste u dvoru dali molbu?
- Svakako.
- Ime de Valoa, potkrijepljeno spisima, moralo je probuditi simpatije?
- Ja ne znam, gospođo, kakve je osjećaje moglo probuditi moje ime, jer ni na jednu molbu nisam dobila odgovor.
- Ipak, vi ste vidjeli ministre, kralja, kraljicu.
- Nikoga. Posvuda uzaludni pokušaji - odvrati gospođa de La Mot.
- Ipak, vi ne možete prosjačiti?
- Ne, gospođo, ja sam odvikla od prosjačenja. Ali...
- Što, ali?
- Ali ja mogu umrijeti od gladi, kako je i moj otac umro.
- Vi nemate djece?
- Ne, gospođo.
- Možete li, gospođo - žalim što moram na tom predmetu ostati - pružiti pravovaljane dokaze o svojem rodoslovlju?
Žana ustane, potraži u jednom ormaru i izvadi iz njega nekoliko spisa, koje pruži posjetiteljici, ova ih, okrenuvši se od svjetla, razgleda jedan za drugim, pa reče:
- Ovo su samo prijepisi isprava i ja ne vidim ni jednog izvornog dokumenta.
- Originali su na sigurnom mjestu pohranjeni i ja ću ih donijeti.
- Ako se pruži važna zgoda, nije li tako? - reče gospođa sa smiješkom.
- Ovo je bez sumnje važna zgoda, gospođo, jer mi dopušta da vas vidim, ali isprave o kojima govorite tako su za mene dragocjene da...
- Razumijem vas. Vi ih ne možete kome god pokazati.
- Oh, gospođo - vikne grofica, koja je napokon ugledala lice te dobrotvorke, lice puno dostojanstva i otmjenosti - za mene vi nipošto niste tko god.
I odmah, otvorivši brzo drugi ormar, u kojemu se nalazio jedan tajni pretinac - izvuče originale koji su bili brižno spremljeni u kožnoj lisnici sa grbom kuće Valoa.
Strana gospođa ih razgleda i nakon brižnog proučavanja reče:
- Imate pravo, ove su isprave sasvim u redu, savjetujem vam da ih pokažete na doličnom mjestu.
- A što ću postići po vašem mišljenju, gospođo?
- Bez sumnje mirovinu za vas i unapređenje gospodina de La Mot, ako se taj gospodin bar malo istakne.
- Moj suprug je uzor poštenja, gospođo, i nikad se nije ogriješio o svoje vojničke dužnosti.
- To je dovoljno, gospođo - reče gospođa i spusti kukuljicu sasvim preko svoga lica.

Gospođa de La Mot pratila je bojažljivo svaku njezinu kretnju. Vidjela je kako ona kopa po džepu, iz kojega najprije izvadi vezeni rupčić što joj je služio da prikrije lice kad se vozila u saonicama duž bulevara. Za rupčićem je slijedio zamotak tri do četiri palca dugačak i jedan palac u promjeru. Gospođa postavi taj zamotak na šivaći stol i reče:
- Dobrotvorni ured ovlašćuje me, gospođo, da vam u očekivanju boljega ponudim ovu potporu.
- To će biti taliri po tri franka - pomisli Žana de La Mot, - bit će ih najmanje pedeset ili stotina. To čini sto pedeset ili tristo franaka koji mi padaju kao s neba. Za sto talira zamotak je prekratak, za pedeset predug.
Dok je Žana tako mislila, izašle su obje gospođe u prvu sobu, gdje je gospođa Klotilda spavala na jednom divanu. Na poziv Žane probudi se gospođa Klotilda, pograbi rukom ostatak svijeće i podigne ga kao svijećnjak iznad mračnog stubišta.
- Do viđenja, do viđenja, gospođo grofice! - viknuše gospođe i požuriše niz stepenište.
- Gdje bih mogla imati čast da vam se zahvalim, gospođe? - upita Žana de Valoa.
- Mi ćemo vam već javiti - reče starija gospođa, silazeći što je mogla brže. I šum njihovih koraka izgubi se u dubinama donjih katova.
Gospođa de Valoa vrati se u svoju sobu, goreći od nestrpljenja da se osvjedoči jesu li njezina opažanja o zamotku istinita. Ali kad je prolazila sobom, zapne joj noga o jedan predmet što se skotrlja na pod sa prostirača. Sagnula se, dignula predmet i otišla do svjetiljke. Bila, je to lijepa kutijica od zlata, glatka i dosta jednostavno ukrašena. U toj kutijici bilo je nekoliko kuglica mirisave čokolade, ali ma koliko bila glatka, imala je očito dvojako dno, koje grofica nije mogla odmah naći. Napokon otvori kutijicu. Odmah se pred njiom pojavi ženski portret izrazite ljepote i veličanstvenog pogleda. Divan đerdan sličan nekakvom redu davao je portreu čudesnu neobičnost. Dva slova, M i T, koja su bila upletena u lovorov vijenac, zapremala su donji dio kutijice.
Po sličnosti potreta s licem gospođe, njezine dobrotvorke, naslućivala je gospođa de La Mot da je to majka ili baka posjetiteljičina, i moramo napomenuti da joj je prva misao bila otrčati, na stepenice i zovnuti gospođe.
Vrata hodnika zatvoriše se.
Ona potrča na prozor jer je bilo prekasno da ih stigne. Ali na ulici Sen-Klod bio je nekakav kabriolet jedini predmet što ga je ugledala.
Kad grofica nije više imala nade da će dozvati svoje dobrotvorke, poče opet promatrati kutiju i odluči da će je poslati u Versaj, zatim uzme zamotak što je ostao na šivaćem stolčiću i reče:
- Nisam se prevarila, to je samo pedeset talira. I probušeni papir skotrlja se na pod.
- To su lujdori, dvostruki lujdori! - viknu grofica. - Pedeset dvostrukih lujdora! Dvije hiljade četiri stotine livra!
I u njezinim očima zasja najpohlepnija radost, dok gospođa Klotilda, ugledavši više zlata negoli ga je kroz sav svoj život vidjela, ostade zabezeknuta otvorenih ustiju i sklopljenih ruku.
- Sto lujdora! - ponovi gospođa de La Mot... - Te su gospođe dakle vrlo bogate? O, ja ću ih opet naći!...

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:18 am

IV
BELI

Gospođa de La Mot, držeći da su se u kabrioletu odvezle obje gospođe, nije se prevarila. Gospođe su zaista našle pred kućom kabriolet, kakve su u ono doba gradili, to jest kola na visokim točkovima, sa dignutim krovom i udobnim sjedalom za pratioca.
U kabriolet je bio upregnut konj čiste irske pasmine s kratkim repom, smeđe boje. Kabriolet je dovezao onaj isti sluga koji je upravljao i saonicama, a kojega je starija gospođa nazvala Weberom. Weber je držao konja za uzde kad su gospođe došle: on je gledao umiriti nestrpljivost vatrene životinje koja je nervozno toptala nogama po snijegu.
Èim se pojaviše obje gospođe, progovori Weber:
- Gospođo, ja sam naručio Scipia, koji je blag i lagan, no on je sinoć iščašio nogu, preostao je samo Beli, a on je težak.
- Oh, vi znate Weber - odvrati starija gospođa - to za mene nije važno, u mene je čvrsta ruka i vična sam upravljanju.
- Znam da gospođa vrlo dobro upravlja, ali putevi su veoma loši. Kamo želi gospođa?
- U Versaj.
- Dakle preko bulevara?
- Ne, Weber, smrzava se i na bulevarima će biti poledica. Ulicama će biti manje teškoća, jer hiljade prolaznika ugrijava snijeg. Hajdemo brzo, Weber, brzo.
Weber pridrža konja, dok gospođe lagano sjedoše u kabriolet, zatim skoči sam na stražnje sjedalo i javi da se smjestio.
Starija se sad okrenu svojoj pratilici:
- No - izusti ona - što kažete o toj grofici, Andrea?
I rekavši te riječi, potjera konja. U taj tren otvorila je gospođa de La Mot prozor da zovne dame natrag.
- Gospođo - odvrati gospođa koja se zvala Andrea - meni se čini da je gospođa La Mot siromašna i nesretna.
- Dobro odgojena, nije li tako?
- Da, bez sumnje.
- Ti si bila hladna prema njoj, Andrea.
- Moram li vam priznati, u njezinom licu nalazim nešto što mi se ne sviđa.
- Oh, Andrea, vi ste nepovjerljivi, znam, i tko hoće da se vama svidi, mora da ujedini u sebi sve prednosti. Meni se ova grofica čini zanimljiva i jednostavna u svojoj ponositosti kao i u svojem poniženju.
- Za nju je sreća, gospođo, što joj je pošlo za rukom svidjeti se vašem veličanstvu...
- Pazi! - viknu gospođa živo, potegnuvši konja na stranu jer umalo ne obori jednog prolaznika.
- Pazi! - viknu i Weber gromkim glasom. I kabriolet nastavi put.
Začuju se psovke čovjeka koji se izmakao točkovima, a više glasova pomogne mu u neprijateljskom držanju prema kabrioletu. Ali je Beli jurio munjevitom brzinom i uskoro rastavio svoju gospodaricu od grditelja. Vješta upravljačka potjera odlučno ulicom de la Tikserandri,

živahnom, uskom i slabo otmjenom ulicom. I unatoč često ponavljanim opomenama i poklicima Weberovim, čuli su se samo bijesni prigovori prolaznika:
- Oh, kabriolet! Dolje sa kabrioletom!
Konj se nije dao zaustaviti, a njegova gospodarica vodila ga je svojom nježnom rukom preko lokava rastopljenog snijega ili preko opasnih gomila leda. I protiv svakog očekivanja nije se dogodila nikakva nesreća, sjajna svjetiljka širila je naprijed svoje zrake, a to je bila raskošna opreznost, koju policija onoga doba nije još propisala za kabriolete. Nije se dakle, velimo, dogodila nikakva nesreća, pa ipak su kabriolet pratile prijetnje i vika.
Zamor oko kabrioleta se pojačavao, već se pretvorio u pravu buku, gospođa koja je držala uzde opazi to. Kako je neprijateljstvo pripisivala teškom vremenu ili ogorčenju, odluči skratiti put. Ona mljacnu jezikom, i konj iz kratkog skoka pređe u veliki. Dječaci se razbježaše, pješaci uzmicahu na stranu. Poklici: pazite! pazite! ne prestadoše. Kabriolet preletje ispred ulice Kok-Sen-Onore, pred kojom se dizao još prilično ponosit obelisk, iako se kopnenjem bio već smanjio. Nad tim obeliskom lepršao je stručak posivjelih vrpca. Vrpce su držale ploču na kojoj je javni pisar kotara napisao krupnim slovima ovu kiticu, što se njihala između dvije svjetiljke:

Kraljice, čija ljepota nadmašuje čari,
zauzmi ovdje tvoje mjesto kod dobrotvornog kralja. Iako je ovo krhko zdanje od snijega i leda,
naša srca nisu to za te.

Ovdje konja snađe prva ozbiljna teškoća. Spomenik koji su stali rasvjetljavati primamio je mnogo znatiželjnika, ovi sačinjavahu gomilu kroz koju se nije moglo skokom.
Konj je dakle morao ići korakom. Ali svijet je vidio Belija kako strelovito juri, čuo viku koja ga je proganjala, pa iako se zaustavio, izazvala je pojava kabrioleta u mnoštvu najgori dojam.
Ali kad se mnoštvo opet rastavilo, iza obeliska izazvalo je nešto drugo strku. Rešetke Pale- Rojala bijahu otvorene, a u dvorištu grijala se, kod žeravice na golemim tavama, čitava vojska prosjaka, kojima su sluge vojvode Orkanskoga dijelili juhu u zemljanim zdjelicama. Ali ljudi koji su jeli i grijali se bilo je još uvijek manje od onih što su ih gledali, kako se griju i jedu. To je već pariški običaj: glumac, radio što mu drago, ima uvijek gledalaca.
Kabriolet, pošto je svladao prvu zapreku, bio je prinuđen da se zaustavi pred drugom, kao lađa posred oluje. U isti tren dopru poklici, koje su obje žene do sada čule kao nejasnu i potmulu buku, jasno do njih. Vikalo se:
- Dolje kabriolet! Dolje s obaračima!
- Jesu li ovi poklici upereni protiv nas? - upita starija gospođa svoju pratilicu.
- Bojim se, gospođo, da je tako - odvrati mlađa.
- Zar smo oborile koga?
- Nismo nikoga.
- Dolje s kabrioletom! Dolje s obaračima! - deralo se bijesno mnoštvo.
Oluja se stvarala, konja pograbiše za uzde, a Beli, kome se malo svidjelo da ga grubo dodiruju, toptao je i strašno se pjenio.
- Povjereniku! Povjereniku! - viknu jedan glas.
Obje žene zgledaju se začuđeno. Hiljadu glasova ponavljaše:
- Povjereniku! Povjereniku!
- Ah, to su žene - reče jedan glas.

- Da, lutke Subizove,
- Operne plesačice, koje misle da smiju gaziti uboge ljude jer imaju deset hiljada livra mjesečno da podmire bolničke troškove.
Posljednje žigosanje bješe dočekano bijesnim klicanjem.
Obje gospođe različito su primile to urlanje. Jedna se povuče, drhtureći i blijeda, u dno kabrioleta. Druga ispruži odlučno glavu namrštenih obrva i stisnutih usnica.
- O, gospođo - viknu njezina družica, potegnuvši je natrag - što činite?
- Povjereniku! Povjereniku! - pojača se urlik razjarene svjetine - da ih upoznamo!
- O, gospođo, mi smo izgubljene - šapnu mlađa svojoj drugarici na uho.
- Budi srčana, Andrea, ne boj se! - odvrati starija.
- Vidjet će vas i možda prepoznati!
- Pogledajte kroz prozorčić, je li Weber još uvijek na kabrioletu.
- On pokušava sići, ali ga opsjedaju, on se brani. Ah, eto ga gdje dolazi.
- Weber, Weber! - progovori gospođa njemačkim jezikom - dajte da siđemo.
Weber posluša i pomoću dva udarca ramenima, čime je suzbio napadače, otvori krilo kabrioleta.
Obje gospođe skoče lagano na tlo. Gomila napade konja i poče razbijati kabriolet.
- Ta što je za boga miloga? - upita starija gospođa njemačkim jezikom - razumijete li, Weber, što to znači?
- Vjere mi, ne, gospođo - odvrati sluga, kojemu je bilo puno ugodnije govoriti tim jezikom nego francuskim, dijeleći na sve strane krepke udarce da oslobodi svoju gospodaricu,
- To nisu ljudi, to su zvijeri - nastavi gospođa njemačkim jezikom - ta što mi prigovaraju? Da čujemo.
U isti mah progovori jedan učtiv glas, koji je neobično protuslovio prijetnjama i pogrdama, najčistijim saksonskim izgovorom:
- Oni vam prigovaraju, gospođo, da kršite odredbu koja je jutros izdana u Parizu i koja zabranjuje do proljeća vožnju, u kabrioletu, zato što može biti smrtonosna za pješake jer se po poledici ne mogu ukloniti točkovima.
Gospođa se okrenu da vidi otkud dopire ovaj učtivi glas između tolikih prijetnji, i ona opazi jednog mladog oficira koji se morao isto tako srčano boriti kao i Weber da se održi na svojem mjestu. Ljubazno i otmjeno lice, visok stas, srčano držanje mladog čovjeka svidjelo se gospođi, koja se požuri da odvrati njemačkim jezikom:
- O, gospodine, ja nisam znala za tu odredbu.
- Jeste li strankinja ovdje, gospođo? - upita mladi oficir.
- Da, gospodine, ali recite mi što treba činiti, eto razbijaju moj kabriolet.
- Morate dopustiti, gospođo, da ga razore, pa se za to vrijeme skloniti. Pariški puk bijesan je na bogataše koji se ističu raskoši naočigled bijede i jutrošnje naredbe, odvest ću vas do povjerenika.
- Oh, nikada - uzviknu mlađa - nikada.
- U tom slučaju - prihvati oficir sa smiješkom - poslužite se prolazom što ću vam ga prokrčiti kroz mnoštvo pa iščeznite.
Te riječi bile su izrečene lakim tonom koji je gospođama dao na znanje da je oficir čuo tumačenje o djevojkama. Ali sad nije bilo vremena za osjetljivost.
- Dajte mi ruku do fijakera, gospodine - progovori starija gospođa autoritativnim glasom.
- Htio bih da se vaš konj uzbuni, te da vi uslijed nastalog nereda pobjegnete, jer - doda mladi čovjek koji je želio samo da se riješi slučajnoga pokroviteljstva - puku bi moglo dodijati da sluša naš razgovor jezikom koji ne razumije.

- Weber! - viknu gospođa jakim glasom - de učini da konj skoči pa da se mnoštvo ustraši i makne na stranu.
- A zatim, gospođo...
- A zatim ostani dok mi ne odemo.
- A ako razbiju kabriolet?
- Neka ga razbiju, spasi konja ako možeš, a osobito sebe, to je jedino što ti preporučujem.
- Dobro, gospođo - odvrati Weber.
U isti mah poškaklja razdražljivog konja, koji se digne u propanj i poobara najstrastvenije što su ga hvatali za uzde. To je izazvalo veliki strah i zabunu.
- Dajte mi ruku, gospodine - reče tad gospođa oficiru, - dođite mala - doda ona okrenuvši se Andrei.
- Hajdemo, hajdemo, odvažna gospođo! - prošapće tiho oficir, i s pravim divljenjem pruži smjesta svoju ruku gospođi.
Za nekoliko minuta odvede obje žene do obližnjeg trga gdje su stajali fijakeri čekajući posao, kočijaši su spavali na svojim sjedalima, dok su njihovi konji, napola drijemajući i oborivši glave, čekali mršav večernji obrok.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:19 am

V
PUTEM U VERSAJ

Obje gospođe bijahu sad izvan dosega napadača, ali se trebalo bojati da ih znatiželjnici ne prate, ne prepoznaju i ponove prizor sličan onome kojemu su se ovaj čas uklonile, ali kojemu bi se ponovo možda teže bilo ukloniti. Mladi oficir shvati ovu sumnju, to se vidjelo po žurbi kojom je budio kočijaša. Oficir pograbi kočijaša za kukavni zimski kaput i strese ga tako silno da ga je probudio iz ukočenosti.
- Hej! - viknu mu mladić na uho.
- Eto, gospodine, eto - reče kočijaš još pospan i kolebajući se na svojem sjedalu.
- Kamo žele gospođe? - upita oficir i dalje njemačkim jezikom.
- U Versaj - odgovori starija gospođa također istim jezikom.
- U Versaj! - reče kočijaš - vi rekoste u Versaj?
- Da.
- Oh, u Versaj! Četiri i po milje po ovakvoj poledici! Ne, ne, ne.
- Dobro ćete biti plaćeni - reče starija gospođa.
- Bit ćeš dobro plaćen - ponovi oficir kočijašu francuskim jezikom.
- A koliko ćete mi platiti? - progovori ovaj s visine svoga sjedala, jer nije imao previše povjerenja. - To nije sve, gospodine oficiru, odvesti se u Versaj, jer došavši onamo, treba se opet vratiti.
- Jedan lujdor, je li ti to dosta? - progovori mlađa oficiru, nastavljajući njemački.
- Nude ti lujdor - ponovi mladi čovjek.
- Lujdor, dobro je - progunđa kočijaš - jer moji konji mogu polomiti noge. Oficir reče kočijašu:
- Ded, momče, siđi s tvoga sjedala i otvori vrata kočije.
- Hoću da me unaprijed platite - reče kočijaš.
- Ti hoćeš?!
- To je moje pravo.
Oficir učini kretnju naprijed.
- Platimo ga unaprijed, platimo - reče starija od tobožnjih Njemica, i stane tražiti po svojem džepu.
- O bože moj! - reče ona tiho svojoj družici - ja nemam novčarke. Imate li vi svoju, Andrea? Sada i mlada stane bojažljivo kopati po džepovima.
- Ni ja je nemam.
- Pogledajte u svim džepovima.
- Suvišno - uzviknu mlada žena zlovoljno, jer je vidjela da ih oficir promatra, dok je kočijaš već otvarao široka usta da se nasmije, da čestita sebi na sretnoj opreznosti.
Obje gospođe uzalud su tražile, ni jedna ni druga ne nađu ni sua. Oficir primijeti kako su one nestrpljive, položaj se zamrsio. Gospođe su već bile odlučile da dadu kakav lančić ili dragulj kao zalog, kad oficir, da im uštedi nepriliku, izvadi iz svoje novčarke lujdor pa ga pruži kočijašu. Ovaj uzme lujdor, promotri ga i odvagnu, dok je jedna od gospođa zahvaljivala oficiru, zatim otvori vrata kočije i gospođe uđu.

- A sada, momče - reče mladi čovjek kočijašu - vozi ove gospođe valjano i nadasve pošteno, čuješ li?
- O, gospodine oficiru, vi mi ne trebate to preporučiti, to se samo sobom razumije.
Za vrijeme toga razgovora gospođe su se posavjetovale. One su se veoma prestrašile, videći da ih ostavlja njihov vodič i pokrovitelj.
- Gospođo - progovori tiho mlađa svojoj drugarici - on se ne smije udaljiti.
- Zašto ne? Zapitajmo ga za adresu i ime, sutra ćemo mu poslati njegov lujdor sa nekoliko riječi zahvale, što ćete mu ih vi napisati.
- Ne, gospođo, zadržimo ga, ja vas molim, ako je kočijaš nepošten, ako nam spremi nepriliku na putu. Po ovakvom vremenu putevi su loši, pa kome da se obratimo za pomoć?
- Oh, mi znamo njegov broj i upravu.
- Dobro, gospođo, ne poričem da ga poslije možete prepoznati i dati dobro nalupati, ali nećete ove noći doći u Versaj, a što će na to reći, silni bože!
Starija gospođa stane razmišljati.
- To je istina - reče ona.
U to se oficir nakloni spreman da se oprosti.
- Gospodine, gospodine - reče Andrea njemački - još jednu riječ, smijenio li moliti.
- Na službu, gospođo - reče oficir očito ozlovoljen, ali sačuvavši učtiv izraz na licu.
- Gospodine - nastavi Andrea - vi nam ne možete uskratiti jednu milost nakon toliko usluga što ste nam ih već iskazali.
- Izvolite.
- Mi vam priznajemo da se bojimo kočijaša.
- Ne trebate se uzrujavati - reče on, - ja sam zapamtio njegov broj. Ako vam prouzroči kakvu nepriliku, obratite se meni.
- Vama! - progovori Andrea francuski, zaboravivši se - kako da se obratimo vama kad ne znamo ni vaše ime.
Mladi čovjek uzmaknu za korak.
- Vi govorite francuski - uzviknu on začuđeno - vi govorite francuski a osudiste me da se već pola sata mučim s njemačkim! Oh, zaista, gospođo, to je zlo.
- Oprostite, gospodine, molim vas - prihvati druga gospođa francuskim jezikom. - Eto, gospodine, mi ako i nismo strane u Parizu, ne snalazimo se, bar ne u fijakeru. Vi ste dosta svjetski čovjek i možete shvatiti da se mi nalazimo u neprirodnom položaju. Ne iskazati nam uslugu, znači učiniti nam velike teškoće. Biti manje diskretan negoli ste bili do sada, značilo bi biti indiskretan. Mi sve najljepše mislimo o vama, gospodine, mislite tako i vi o nama, pa ako nam hoćete iskazati uslugu, učinite to bez uzdržavanja ili dopustite da vam zahvalimo i potražimo drugu pomoć.
- Gospođo, oprostite - odgovori oficir, zatečen plemenitim i istodobno dražesnim načinom neznanke - raspolažete sa mnom.
- U tom slučaju iskažite nam uslugu i sjednite s nama.
- U fijaker?
- Da nas pratite.
- Do Versaja?
- Da, gospodine.
Oficir ne odvrati ništa, sjedne u fijaker, smjesti se na prednje sjedalo i vikne kočijašu:
- Potjeraj!

Èim su zatvorili vratašca, fijaker krene. Oficir se stisnu u kut sučelice starijoj gospođi.
Najdublja tišina zavlada u fijakeru.
Kočijaš je ustrajno gonio svoje mršave kljusine po kliskom pločniku.
Disanje troje putnika ugrijalo je fijaker. Nekakav nježni miris budio je u mozgu mladog oficira misli koje su svakim trenutkom bivale povoljnije za njegove saputnice.
"To će biti gospođe" mislio je on "koje su zakasnile na nekom ročištu pa se sad žure u Versaj nešto malo prestrašene i postiđene. Ipak" nastavi on svoja razmatranja "ako su ovo otmjene gospođe, zašto se voze u kabrioletu i još same s njim upravljaju? I to se može shvatiti. Kabriolet je bio preuzak za tri osobe, a dvije gospođe neće pustiti da k njima sjedne lakej. Ali ni jedna ni druga nema uza se novaca! To je nešto o čemu valja porazmisliti. Bez sumnje lakej ima kesu. Kabriolet koji je sada sigurno raskomadan, bio je vrlo otmjen, a konj... ako se razumijem u konje, vrijedi sto i pedeset lujdora. Samo bogate žene mogu napustiti takav kabriolet i takvog konja a da ne žale. To što nemaju novaca, dakle, ne znači ništa. Da, ali ta manija da govore strani jezik, a Francuskinje su. Dobro, to baš odaje otmjeni odgoj. Nije prirodno da pustolovke govore njemački s tom čistom germanštinom i francuski kao Parižanke. Molba mlađe bila je ganutljiva. Zahtjev starije bio je plemenito zapovijedajući. Zatim," nastavi mladi čovjek, ravnajući svoj mač u fijakeru tako da ne smeta susjedama "da se ne kaže kako je pogibeljno za ratnika provesti dva sata u fijakeru sa dvije lijepe žene? Lijepe i diskretne," nadoda on "jer one ne govore i čekaju da ja započnem razgovor.
Bez sumnje, obje mlade žene također su mislile na mladog oficira, kao što je on mislio na njih, jer upravo u trenutku kad je složio tu misao jedna se od gospođa okrenu svojoj drugarici i reče joj engleski:
- Uistinu, draga prijateljice, ovaj nas kočijaš vozi kao mrtvace, mi nećemo nikad stići u Versaj.
Ja bih se okladila da je našem saputniku dosadilo.
- Ali ni naš razgovor nije baš osobito zanimljiv - odvrati mlađa smješkajući se.
- Ne čini li vam se da izgleda otmjen čovjek?
- To je i moje mišljenje, gospođo.
- Jeste li osim toga primijetili da nosi odoru pomorca?
- Ja se baš ne razumijem mnogo u vojničke odore.
- Zaista kako sam vam rekla, on ima na sebi odoru pomorskog oficira, a oni su svi iz dobrih kuća, odora mu lijepo pristaje i on je vrlo lijep kavalir, nije li tako?
Mlada žena htjede odgovoriti i po svoj prilici pristati uz mišljenje svoje sugovornice kad oficir učini znak te je zaustavi u riječi.
- Oprostite, moje gospođe - progovori on čistim engleskim jezikom - ja mislim da je moja dužnost reći vam da razumijem i govorim dosta lako engleski, ali ne govorim španjolski, pa ako vi znate taj jezik možete se njim služiti, bit ćete bar sigurne da vas neću razumjeti.
- Gospodine - odvrati gospođa nasmijavši se - mi nismo htjele o vama ništa zlo reći, kako ste to mogli i sami čuti, i više se nećemo usiljavati, već ćemo govoriti samo francuski, ako budemo imale što reći.
- Zahvaljujem za tu milost, gospođo, ali ipak, za slučaj kad bi vam moja prisutnost smetala...
- To ne može biti, gospodine, jer smo mi vas zamolile.
- Čak zahtijevale - reče mlađa gospođa.
- Gospođo, oprostite mi trenutak neodlučnosti, vi poznajete Pariz, nije li tako? Pariz je pun zamki, protivština i varki.
- Vi ste nas dakle uzeli za... Da čujemo, govorite slobodno.
- Gospodin nas je uzeo - za zamke, eto to je ono!

- Oh, gospođe - reče mladi čovjek - ja vam se zaklinjem da mi tako što nije bilo ni na kraj pameti.
- Oprostite, što se dogodilo, fijaker se zaustavio.
- Ja ću pogledati, gospođe.
- Meni se čini prevarit će nas, pazite, gospodine - progovori mlađa gospođa. Njezina ruka zaustavi se na ramenu mladog čovjeka.
On zadršće od pritiska te ruke. Posve prirodnim poticajem htjede on prihvatiti tu ruku, ali se Andrea, koja se prestrašila, već povuče natrag u fijaker. Oficir, koga sad ništa nije zadržavalo, skoči iz kočije i nađe kočijaša zabavljenog dizanjem jednog konja, koji se bio zapleo između konopa i ruda.
Sada su bili u blizini Sevreskog mosta. Zahvaljujući pomoći mladog oficira, konj je brzo podignut. Mladi čovjek vrati se u fijaker. Što se kočijaša tiče, on se obradovao ljubaznom pomagaču, pa veselo zapucketa bičem u dvostrukoj nakani: da obodri konje i da se ugrije.
Ali moglo bi se reći da je na otvorena vrata kočije u fijaker ušla studen pa sledila razgovor i povjerljivost. Jednostavno su ga zapitale što je bilo, on je ispripovjedio. To je bilo sve i šutnja obavije opet sve troje putnika.
Oficir, koga je ona topla i dršćuća ruka odveć zaokupila, htjede se taknuti bar jedne noge. On pruži nogu, ali se ne taknu ničega, ili bolje reći, ako se čega i dotaknuo, osjetio je bolno da ono čega se taknuo bježi pred njim. Jednom kad se dotaknuo noge starije gospođe, progovori ova s najvećom hladnokrvnošću:
- Zar ne, vama je veoma tijesno, gospodine, oprostite.
Mladi oficir porumeni preko ušiju i radovaše se što je noć tako tamna pa krije njegovo rumenilo. Ovdje prestanu svi poduhvati. Opet nijem, nepomičan i smjeran, kao da se nalazi u kakvome hramu, bojao se disati i učini se malenim kao dijete. Ali malo po malo i nehotice zaokupi čudan osjećaj njegov duh i sve njegovo biće. On je osjećao, a da ih se nije dotaknuo, dvije dražesne žene, on ih je vidio, a da ih ne gleda, malo po malo naviknu se na njihovu blizinu, učinilo mu se kao da se dio njihova bića stapa s njegovim. On bi za sve na svijetu htio nadovezati prekinuti razgovor, ali se nije usudio, jer se bojao banalnosti, on koji je u trenutku odlaska prezirao da upotrijebi samo jednu od najjednostavnijih riječi svjetskog jezika. On se bojao da ne izgleda kukavnim i drskim pred ovim gospođama, kojima je pred jedan sat, kako se njemu činilo, iskazao veliku čast darovavši im jedan lujdor i učtivost.
Moćan magnetizam, što je strujao od mladenačke topline ovih triju mladih bića, koja su se slučajno sastala, ovlada mladim čovjekom. Ovako se pokadšto rađaju, žive i umiru u prostoru najrealnije i najslađe strasti. One su pune čara, one imaju jakost, jer su usprezane. Oficir ne progovori više ni jednu riječ. Gospođe su tiho razgovarale međusobno. Ipak, jer mu je uho neprestano bilo budno, ono je uhvatilo nekoliko riječi koje su u njegovoj mašti dobile neki smisao.
Evo što je čuo:
- Već je kasno... vrata... izlika izlaska ... Fijaker opet stane.
Nakon tri sata srčanog napora vrijedni kočijaš ugrijao je ruke, to jest uznojio je svoje konje i stigao u Versaj, čiji dugački, mračni i pusti prilazi pri rumenkastu sjaju svjetiljki izgledahu kao dvostruka povorka crnih sjena.
Mladi oficir shvati da su stigli. Kako mu je vrijeme brzo prošlo! Kočijaš se sagnu prema prednjem prozoru i reče:
- Gospodine, mi smo u Versaju.

- Gdje da se zaustavimo, gospođe? - upita oficir.
- Na Trgu armije.
- Na Trg armije - vikne mladi čovjek kočijašu.
- Da vozim tamo? - upita kočijaš.
- Vozi kad ti se kaže.
- Hoće li biti mala napojnica? - upita kočijaš.
- Hajde samo, bit će.
Opet kočijaš zapucketa bičem i kočija se maknu.
"Ja ipak moram progovoriti" pomisli oficir. "One će me inače smatrati glupanom, pošto su me časak smatrale drznikom."
- Moje gospođe, eto vi ste stigle - progovori on bez oklijevanja.
- Hvala vašoj plemenitoj pomoći.
- Koliko smo vam truda zadale! - progovori mlađa.
- Oh, ja sam to već zaboravio, gospođo.
- A mi, gospodine, nećemo to nikad zaboraviti. Vaše ime, smijemo li vas zamoliti?
- Ah, moje ime.
- To je drugi put što vas molimo. Čuvajte se! Vi nam valjda nećete darovati jedan lujdor?
- Oh, ako je tako, gospođo - reče oficir malo uvrijeđen - ja popuštam: ja sam grof de Šarni, i kako je gospođa uostalom već primijetila, oficir u kraljevskoj mornarici.
- Šarni! - ponovi starija gospođa takvim tonom kao da će reći: dobro je, ja to neću zaboraviti.
- Žorž, Zorž de Šarni - doda oficir.
- Zorž! - prošapće mlađa gospođa.
- I vi stanujete?
- Hotel de Prens, ulica de Rišelje. Fijaker se zaustavi.
Starija gospođa otvori sama lijeva vrata te lakim skokom izađe i pruži ruku svojoj družici.
- Ali uzmite bar, gospođe, moju ruku - uzvikne mladi čovjek, spremivši se da ih slijedi - vi niste još kod kuće.
- Ne mičite se - progovore u isti mah obje gospođe.
- Kako da se ne maknem.
- Ne, ostajte u kočiji.
- Ali, moje gospođe, kako ćete same poći po ovoj tami i po ovakvom vremenu, to je nemoguće!
- Eto, sada pošto ste se gotovo ustručavali da nas obavežete, hoćete nas na svaki način previše obavezati - reče veselo starija gospođa.
- Pa ipak.
- Nema tu nikakav ipak. Ostanite do kraja galantan i lojalan kavalir. Hvala vam, gospodine de Šarni, hvala iz dna srca jer ste uslužan kavalir, kako sam već rekla, mi ne tražimo vašu riječ.
- Zašto moju riječ?
- Da zatvorite vrata fijakera i rečete kočijašu da se odmah vrati u Pariz, to ćete, zar ne, učiniti ne gledajući kuda ćemo mi?
- Imate pravo, gospođo, i moja riječ bila bi suvišna. Kočijašu, vratimo se.
Mladi čovjek dade drugi lujdor u krupnu kočijaševu ruku. Ovaj zadršće od radosti.
- Do bijesa - reče on - sad mogu konji i uginuti, ako hoće!
- Vjerujem vam, oni su plaćeni - prošapće oficir.

Fijaker odjuri svom brzinom. Svojim šumom zagluši uzdah mladog čovjeka, jer je sjeo na dva jastuka još topla od lijepih neznanki. Što se tiče njih, one su ostale na istom mjestu i tek kad je fijaker iščeznuo, krenule put dvora.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:19 am

VI
ZAPOVIJED

Kad su se maknule, donese udar surovog vjetra do njih tri udarca sa tornja crkve sv. Luja.
- O bože moj, jedanaest i tri četvrt - kliknuše u isti mah obje.
- Evo, sve su rešetke zatvorene - doda mlađa.
- Oh, to me malo uznemiruje, draga Andrea, jer da je ova rešetka i ostala otvorena, mi ne bismo ušle kroz počasno dvorište. Hajdemo brzo, brzo prema sporednom ulazu.
I obje se zapute desno od dvora. Svatko zna da s te strane postoji poseban prolaz koji vodi u vrtove. One dođu do toga prolaza.
- Mala su vrata zatvorena, Andrea - reče uznemireno starija gospođa.
- Požurimo se, gospođo.
- Ne, zvonimo. Loran me mora čekati, ja sam ga upozorila da ću se možda kasno vratiti.
- Dobro, ja ću ga zovnuti, - I Andrea se približi vratima.
- Tko je tu? - reče neki glas iznutra.
- Oh, to nije Loranov glas - reče mlada žena ustrašeno.
- Zaista nije.
Sada se i druga žena približi.
- Loran! - prošapće ona kroz vrata. Ali nitko ne odgovori.
- Loran! - ponovi gospođa, pokucavši.
- Ovdje nema Lorana - odgovori surov glas.
- Ali bio to Loran ili tko drugi, otvorite svakako - progovori Andrea.
- Ja ne otvaram.
- Ali, prijatelju, vi ne znate da nam Loran otvara uvijek.
- Što je meni do Lorana! Ja imam zapovijed.
- A tko ste vi dakle? - zapita jedna od gospođa.
- Tko ste vi? - odgovori glas iznutra.
Pitanje je bilo brutalno, ali tu nije bilo vremena za nadmudrivanje, već je trebalo odgovoriti.
- Mi smo gospođe iz pratnje njezinog veličanstva. Stanujemo u dvoru i vraćamo se kući.
- A ja sam, moje gospođe, gardist iz prve čete Sališamadeove i ja ću učiniti sve protivno od Lorana, te ću vas ostaviti pred vratima.
- Oh! - šapnuše obje gospođe, od kojih jedna sa srdžbom stisne ruku drugoj. A zatim nadvladavši se, reče:
- Prijatelju, ja razumijem što pazite na svoju zapovijed, ta čini dobar vojnik, i ne želim da se o nju ogriješite. Učinite mi samo uslugu i obavijestite Lorana, koji neće biti daleko.
- Ja ne mogu ostaviti svoje mjesto.
- Pošaljite koga drugoga.
- Nemam nikoga u blizini.
- Smilujte se!
- Eh, do bijesa, gospođo, spavajte u gradu. To mi je lijepa stvar! Kad bi meni tko zatvorio vrata pred nosom, ja bih već našao noćište, idite dakle.
- Grenadiru, čujte - reče odlučno starija gospođa. - Dvadeset lujdora za vas ako otvorite.

- I deset godina robije, hvala lijepa! Četrdeset i osam franaka na godinu, to nije dosta.
- Ja ću vas unaprijediti.
- Da, a onaj, koji mi je dao zapovijed, strijeljat će me, hvala lijepa!
- Tko vam je dakle izdao tu zapovijed?
- Kralj!
- Kralj! - ponove obje žene sa stravom - oh mi smo izgubljene. Mlađa samo što ne poludje.
- Da vidimo, da vidimo - reče starija - ima li drugih vrata?
- Oh, gospođo, ako su ova zatvorena, nisu ni druga otvorena.
- A ako nema Lorana ovdje, gdje su njegova vrata, što mislite, gdje bismo ga našle?
- Oh ne, to je zaključena stvar.
- Istina je, ti imaš pravo, Andrea. Andrea, eto strašnog kraljevog udarca. Ah, ah! I gospođa naglasi svoje posljednje riječi sa prijetećom mržnjom.
Pokrajna vrata bila su u debelom zidu i dosta duboko da se ispred njih stvori predvorje. S obje strane vrata bila je jedna kamena klupa. Gospođe se spuste na klupu u uzbuđenju, nalik očajanju. Ispod vrata vidio se trak svijetla, iza vrata čuli su se koraci Švicarca koji je sad dizao sad spuštao svoju pušku. S one strane ove malene zapreke od hrastovine spasenje, s ove strane sramota, skandal, skoro smrt.
- Ah! sutra, sutra, kad se bude doznalo! - šaputaše starija gospođa,
- Ali, vi ćete kazati istinu.
- Hoće li vjerovati?
- Vi imate dokaze. Gospođo, vojnik neće bdjeti čitavu noć - reče mlađa žena, kao da se najednom toliko osokolila koliko je njezina drugarica klonula duhom, - za jedan sat bit će smjena straža, a njegov zamjenik će možda biti uslužniji. Čekajmo.
- Da, ali kada odbije ponoć, počet će prolaziti straže, naći će me vani gdje čekam, gdje se krijem. To je sramota! Eto, Andrea, krv mi udara u glavu i guši me.
- Oh, budite srčani, gospođo, vi koja ste obično tako odvažni, a ja još časak prije tako slaba sad vas podržavam.
- U tome se krije neka urota, Andrea, i mi smo joj žrtve. To se nikad nije dogodilo, nikad vrata nisu bila zatvorena, ja ću od toga umrijeti, Andrea, ja umirem!
I ona se spusti kao da se zbilja guši. U isti mah po suhom i bijelom pločniku Versaja, kojim je danas prošlo malo koraka, začuje se nečiji hod. Ujedno se začu laki i veseli glas nekoga čovjeka koji je pjevuckao.
- Taj glas! - uzviknuše u isti mah obje žene.
- Ja ga poznam - reče starija.
- To je on! - progovori Andrea na uho gospođi čiji se nemir tako energično očitovao - to je on, on će nas spasiti.
U taj mah uđe neki mlad čovjek, zaogrnut širokom kabanicom od krzna, u ono malo udubljenje i ne opazivši gospođe, pokuca na vrata i zovne:
- Loran!
- Brate! - reče starija gospođa taknuvši rukom rame mladog čovjeka.
- Kraljica! - viknu ovaj i uzmaknu za korak, uzevši šešir u ruku.
- Pst! Dobro veče, brate!
- Dobro veče, gospođo, dobra veče, sestro, vi niste sami.
- Ne, ja sam s gospodičnom Andreom de Taverni.

- Ah, vrlo dobro. Dobro veče, gospođice.
- Monsinjore - prošapće Andrea, naklonivši se.
- Zar vi izlazite, moje gospođe? - upita mladi čovjek.
- Nipošto.
- Dakle se vraćate i ulazite?
- Mi bismo zaista htjele ući.
- A zar niste zvale Lorana?
- Jesmo, no pokušajte ga vi sada zvati pa ćete vidjeti.
- Da, da, zovnite ga, gospodine, i vidjet ćete. Mladi čovjek bio je grof d'Artoa, kraljičin šurak, on se primaknu sad k, vratima pa pokucavši zovne Lorana.
- Eto, šala će iznova započeti - progovori Švicarčev glas iznutra - ako me budete dalje mučili, ja ću zovnuti svoga oficira.
- Što to znači? - progovori začuđeno mladić, okrenuvši se prema kraljici.
- To je Švicarac kojim zamijeniše Lorana, to je sve.
- A tko je to učinio?
- Kralj. Tako nam je bar maloprije rekao sam Švicarac.
- I to posebnom zapovijedi?
- Okrutnom, kako se čini.
- Do bijesa, onda kapitulirajmo. Dajmo ovome momku novaca.
- Ja sam mu već ponudila, ali on je odbio. Obećala sam mu i unapređenje u činu, ali je i to odbio.
- Tada nema nego jedno sredstvo, ja ću podići buku.
- Vi ćete nas kompromitirati, dragi Šarl, ja vas molim...
- Neću vas ni najmanje kompromitirati. Vi ćete se maknuti na stranu, a ja ću lupati kao da sam gluh i vikati kao da sam slijep, i na kraju meni će otvoriti, a vi ćete proći iza mene.
- Pokušajte.
Mladi princ stane iznova dozivati Lorana, zatim kucati, a zatim tako lupati drškom svoga mača da je razjareni Švicarac zaviknuo:
- To zbilja ne prestaje. Dobro, zovnut ću gospodina oficira.
- Pa dobro, zovi ga, glupane. To je ono što želim gotovo četvrt sata!
Èas zatim začuju se koraci s one strane vrata. Kraljica i Andrea postaviše se iza grofa d'Artoa, spremne da se okoriste prolazom koji će ovome po svoj prilici biti učinjen. Čulo se kako je Švicarac objašnjavao uzrok ove buke.
- Gospodine poručnice - govorio je Švicarac - to su gospođe s jednim gospodinom, koji me je nazvao glupanom. Oni hoće silom da uđu.
- No pa što je čudno u tome što želimo ući kad smo iz dvora.
- To može biti naravno želja, gospodine, ali to je zabranjeno - odvrati oficir.
- Zabranjeno! A tko je do bijesa to zabranio?
- Kralj.
- Oprostite mi, ali kralj ne može htjeti da jedan oficir iz dvora spava vani.
- Gospodine, nije moja stvar da provjeravam kraljeve odredbe, moja je dužnost da činim ono što mi kralj zapovijeda, to je sve.
- Da vidimo, poručniče, otvorimo malo vrata i razgovarajmo na drugi način a ne kroz dasku.
- Gospodine, ja vam ponavljam da je moja zapovijed da držim vrata zatvorena. Dakle ako ste i oficir, kako kažete, onda morate znati što je kraljeva zapovijed.

- Poručnice, vi razgovarate s pukovnikom.
- Gospodine pukovniče, oprostite, ali moja je zapovijed jasna.
- Ali zapovijed nije izdana protiv princa. Eto gospodine, jedan princ neće vani spavati, a ja sam princ.
- Moj prinče, ja očajavam, ali tu je kraljeva odredba.
- Zar vam je kralj zapovjedio da otjerate njegova brata kao prosjaka ili lopova? Ja sam grof d'Artoa, gospodine! Sto mu gromova! Vi se izlažete velikoj neprilici, ostavljajući me da se ovako smrzavam pred vratima.
- Gospodine grofe d'Artoa - progovori poručnik - bog mi je svjedok da bih krv svoju dao za vašu kraljevsku milost, ali kralj mi je iskazao čast, rekavši mi osobno, povjeravajući mi čuvanje ovih vrata, da ne otvorim nikome, pa ni samome njemu, kralju, dođe li večeras poslije jedanaest sati pred vrata. Dakle, ja vas molim u svoj poniznosti, monsinjore, da mi oprostite, ali ja sam vojnik, i kad bi pred tim vratima bila kraljica te se smrzavala, ja bih i njezinom veličanstvu odgovorio isto što sam, na žalost, morao i vama odgovoriti.
Rekavši to, oficir promrmlja najsmjernije "laku noć" i vrati se na svoje mjesto. Što se tiče vojnika, ovaj se nije usudio gotovo ni disati, a srce mu je tako kucalo da bi grof d'Artoa, kad bi naslonio uho na vrata, mogao čuti.
- Mi smo izgubljene - reče kraljica svome šurjaku, uzevši ga ispod ruke. Ovaj ne odgovori ništa.
- Je li poznato da ste izišle? - upita on.
- Ah, to ne znam.
- Možda je kralj tu zapovijed izdao samo protiv mene. On zna da ja noću izlazim i kadšto se kasno vraćam. Gospođa grofica d'Artoa valjda je što doznala, pa se potužila njegovu veličanstvu, stoga ta tiranska zapovijed!
- Oh ne, ne, brate, zahvaljujem vam od svega srca za tu nježnost, kojom me gledate umiriti, ali ta je odredba uslijedila zbog mene i protiv mene.
- Nemoguće, moja sestro, kralj odviše poštuje...
- Uglavnom, ja sam pred vratima, a sutradan izrodit će se strašna sablazan, iz potpuno nevine stvari. Oh, ja imam kod kralja neprijatelja, to dobro znam.
- Vi možda imate neprijatelja kod kralja, sestro. Ali, ja sam se nečemu dosjetio.
- Dosjetio? Da čujemo brzo.
- Dosjetio sam se nečega što će vašega neprijatelja učiniti glupljim od magarca koji se objesio o svoj ular.
- O, ako nas samo oslobodite ovoga užasnog položaja, ja više ne zahtijevam.
- Da li ću vas osloboditi! Nadam se. O, nisam ja gluplji od njega, makar je on ućeniji od mene!
- Tko, on?
- Ej, pobogu, gospodin grof de Provans.
- Ah, vi dakle znate kao i ja da je on moj neprijatelj?
- Oh! Ta nije li on neprijatelj svemu što je mlado, svemu što je lijepo, svemu što može... ono što ne može on!
- Brate, vi nešto znate o toj zabrani?
- Možda, ali prije svega, nemojte ostati pred ovim vratima, veoma je hladno. Pođite sa mnom, draga sestro.
- Kamo?

- Vidjet ćete, negdje gdje će biti toplo, u najmanju ruku, pođite, a putem ću vam reći što mislim o tom zatvaranju vrata. Ah! gospodine de Provans, moj dragi i nečasni brate! Požurite i pružite mi ruku, sestro, uhvatite drugu ruku, gospođice de Taverni, i okrenimo nadesno.
Krenuli su.
- I vi ste kazali da gospodin de Provans?... - reče kraljica.
- Dakle, evo! večeras poslije kraljeve večere došao je u veliki kabinet, kralj je preko dana mnogo pričao s grofom de Hagom, a vas nisu vidjeli.
- U dva sata otputovala sam u Pariz.
- Znao sam to dobro, kralj, dozvolite da vam to kažem, draga sestro, kralj je isto toliko mislio na vas koliko i na Arun-al-Rašida ili njegova velikog vezira Zafara, i razgovarao je o geografiji. Slušao sam ga prilično nestrpljivo, jer sam i ja također trebao izići. Ah! oprostite, mi nismo vjerovatno izlazili zbog istog razloga, pa prema tome griješim...
- Nastavite, nastavite ipak, recite.
- Okrenimo nalijevo.
- Ali kamo me vodite?
- Još dvadeset koraka. Pazite, tu je hrpa snijega. Ah! Gospođice de Taverni, ako budete pustili moju ruku, past ćete, kažem vam to unaprijed. Ukratko, da se vratimo kralju, on je mislio samo na geografsku širinu i dužinu, kad li mu gospodin de Provans reče: "Zaista bih volio u međuvremenu iskazati svoje poštovanje kraljici".
- Ah, ah! - reče Marija Antoaneta.
- Kraljica večera kod kuće - odgovori kralj.
- Gle, mislio sam da je u Parizu - doda moj brat.
- Ne, ona je kod kuće - reče mirno kralj.
- Dolazim upravo od nje, i nisu me uopće primili - odvrati de Provans.
- Vidio sam tada kako se obrva kraljeva nabrala. Otpustio nas je, brata i mene, i bez sumnje, čim smo otišli, raspitao se. Vi znate da je on ponekad ljubomoran, kad su mu uskratili pristup k vama, mora da je nešto posumnjao.
- Tačno, gospođi de Mizeri bilo je naređeno da nikoga ne primi.
- Eto, to je, a da bi se uvjerio u vaše izbivanje, morao je kralj izdati ovu strogu zabranu kojom smo istjerani.
- Oh! To je užasna dosjetka, priznajte, grofe.
- Priznajem, nego evo stigosmo.
- Ta kuća!...
- Ne sviđa vam se, sestro?
- Oh, ne kažem to, očarava me, naprotiv. Ali vaša posluga?
- Uđite samo, sestro, zaklinjem vas - progovori princ - vi eto vidite da nema nikoga ovdje.
Kraljica pogleda gospođicu de Taverni, onda pređe preko praga onom dražesnom ženskom kretnjom koja kao da će reći: "Milošću božjom!"
Vrata se za njom zatvore bez šuma i ona se nađe u predvorju od umjetnog mramora, sa podlogama od pravog, u predvorju osrednjeg razmjera, ali veoma ukusnom, ploče bijahu mozaik, koji je predstavljao strukove cvijeća, dok je na mramornim stolovima uza zid stotina niskih, gustih žbunova ruža prosipalo svoje mirisne latice iz japanskih posuda. Ugodna toplina i još ugodniji miris obuzimahu im tako osjetila da su obje gospođe, došavši u predvorje, ne samo zaboravile na jedan dio svojih bojazni nego i na dio svojih skrupula.

- Sada je dobro, mi smo sad u zakloništu, a ovo je zaklonište prilično udobno, smijem li priznati
- reče kraljica. - Ali, ne bi li bilo dobro da se pozabavimo jednom stvari, naime, da odstranite vašu služinčad.
- O to je vrlo lako - odvrati princ i pograbi zvonce što je bilo u udubini jednog stupa i pozvoni njime jedanput. Udar zvona odjeknu tajanstveno u dubinama stepenica.
Obje gospođe kriknuše od straha.
- Zar vi na taj način odstranjujete svoju služinčad, brate? - upita kraljica - ja bih naprotiv mislila da ih tako dozivate.
- Kad bih pozvonio drugi put, netko bi zbilja došao, ali jer sam samo jednom zvonio, budite umireni, sestro, nitko neće doći.
Kraljica se nasmije.
- Vi ste oprezan muž - reče ona.
- A sada, draga sestro, vi ne možete stanovati u predvorju, potrudite se i popnite u prvi kat.
- Poslušajmo - reče kraljica - genij ovoga doma kao da mi nije nesklon. - I ona se popne u prvi kat. Princ je išao ispred nje.
Nijedan korak nije se mogao čuti jer su koračali po sagovima kojima su bile obložene stepenice. Došavši u prvi kat, princ zazvoni drugim zvoncem, od čijeg se šuma opet uplaše kraljica i Andrea, jer nisu bile upozorene na to. I njihovo se čuđenje podvostruči kad opaze da se vrata ovoga kata otvaraju sama.
- Uistinu, Andrea - progovori kraljica - ja se počinjem bojati, a vi?
- A ja ću vas, gospođo, dok vaše veličanstvo bude išlo naprijed, s pouzdanjem pratiti.
- To što se događa, sestro, veoma je jednostavno - reče princ - vrata što su pred vama vode u vaše odaje! Pogledajte!
I on pokaže kraljici dražesno mjestance, koje moramo opisati. Malo predsoblje od ružina drveta sa dvije police od Bulea i stropom od Bušea, parketi od ružina drveta vode u budoar od bijelog kašmira, izvezenog cvijećem, sami ručni radovi što su ih izvezle najvještije vezilje. Namještaj ove sobe bio je ukusan i dragocjen, a tapete svilene, izrađene s umijećem koje je od tapeta do goblena činilo u ono doba pravo remek-djelo. Iza budoara lijepa plava ložnica, ukrašena čipkama i svilom, dragocjena postelja, blistava vatra u kaminu od bijelog mramora, dvanaest mirisavih svijeća koje su gorjele u kandelabrima - to su bila čudesa što osvanuše pred očima gospođa kad su plaho ušle u ovaj otmjeni kutić. Ni živo biće nije se pojavilo, posvuda toplina, svjetlost, a da se ni u kojem pogledu nisu mogli pogoditi uzroci tolikih sretnih učinaka. Kraljica, koja je već s nekom uzdržljivošću stupila u budoar, zastade časak na pragu ložnice.
Princ se izvine radi neophodnosti koja ga sili da svoju sestru uvlači u jedno povjerenje, nje nedostojno. Kraljica odgovori sa smiješkom koji je mnogo više izražavao nego sve riječi što bi ih izrekla.
- Draga sestro, - doda grof d'Artoa - vi eto ovdje vidite moj stan neženje, i ja u nj dolazim sam, i to uvijek sam.
- Skoro uvijek - reče Marija Antoaneta.
- Ne, uvijek!
- Ah - izusti kraljica.
- Osim toga - nastavi princ - u ovom se budoaru nalaze divan i naslonjač, na kojima sam često, kad me je noć zatekla u lovu, tako dobro spavao kao da sam u svojoj postelji.
- Razumijem i pojmim da je grofica d'Artoa pokadšto nemirna - reče kraljica.

- Bez sumnje, ali priznajte sestro, ako se gospođa grofica uznemiruje zbog mene, ona bi ove noći imala krivo.
- O ovoj noći ne kažem ništa, ali o drugima...
- Sestro, tko ima jednom krivo, ima uvijek krivo.
- Skratimo - reče kraljica, spustivši se u jedan naslonjač. - Ja sam strašno umorna, a vi draga Andrea?
- Oh, ja sam pala od umora, pa ako vaše veličanstvo dopusti...
- Doista, vi ste problijedili - reče grof d'Artoa.
- De, sjednite, još bolje legnite, draga moja - reče kraljica - gospodin grof d'Artoa prepušta nam ove odaje, nije li tako, Šarl?
- U potpuno vlasništvo, gospođo.
- Još časak, grofe, posljednju riječ. Ako vi odete, kako ćemo vas dozvati?
- Vi mene ne trebate, sestro, kad se jednom smjestite, raspolažite kućom.
- Ovdje dakle ima još i drugih soba osim ove?
- Bez sumnje. Ponajprije je tu blagovaonica, u koju vas pozivam.
- Sigurno sa priređenim stolom?
- Eh, naravno, na kojem će gospođica de Taverni naći okrepljive juhe, krilce od pileta i još štošta, na kojem ćete vi, sestro, naći ukusnog voća koje volite.
- I sve to bez slugu?
- Bez ijednoga.
- Vidjet ćemo. A zatim? Kako ćemo se vratiti u dvor?
- Noću ne možete ni pomisliti da se onamo vratite, jer je izdana zapovijed. Ali zapovijed za noć ne vrijedi za dan, u šest sati vrata će se otvoriti, otiđite odavde u pet i tri četvrt. U ormaru ćete naći kabanica svake boje i oblika, ako se želite preobući, uđite onda u dvor u vaše sobe, legnite i za ostalo se ne brinite.
- A što ćete vi raditi?
- Ja ću izići iz kuće.
- Kako, mi vas tjeramo, ubogi brate?
- Ne bi bilo u redu da provedem noć pod istim krovom s vama, sestro.
- Ali vama je potrebno noćište, a mi vam oduzimamo vaše.
- Ništa! Meni ostaju tri slična. Kraljica se nasmija.
- I vi kažete da grofica d'Artoa ima krivo što se uznemiruje, ja ću je upozoriti - reče ona sa dražesnom prijetnjom.
- Tada ću ja kazati sve kralju - odvrati princ istim tonom.
- On ima pravo, mi smo o njemu ovisne.
- Potpuno. To doduše ponizuje, ali što ćemo?
- Pokoriti se. Dakle, vi kažete da ćemo ujutru izaći, a da nikoga ne sretnemo...
- Dosta će biti jedan put pozvoniti dolje kod stupa.
- Kod kojega? Kod onoga desno ili lijevo?
- To je svejedno.
- I vrata će se otvoriti?
- I zatvoriti također - reče princ.
- Hvala. Laku noć, brate.
- Laku noć, sestro.

Princ pozdravi. Andrea zatvori za njim vrata i on ode.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:20 am

VII
KRALJIČINA LOŽNICA

Sutradan, ili bolje reći istoga jutra, jer je naše posljednje poglavlje svršilo oko dva sata ujutru, dakle, istoga jutra, pokuca kralj Luj XVI u domaćoj ljubičastoj haljini, onako kako je izišao iz svoje postelje, na vrata kraljičina predsoblja. Jedna služavka otvori vrata i prepozna kralja.
- Kraljica? - upita Luj XVI oštro.
- Njezino veličanstvo spava, sire.
Kralj učini kretnju kao da će odstraniti ženu, ali ova se i ne maknu.
- No, što se ne mičete? - reče kralj. - Ta vidite da želim ući.
Kralj je znao ponekad biti nagao u kretnjama, pa su ga neprijatelji proglasili zbog toga surovim.
- Kraljica spava, sire - prihvati plaho žena.
- Ja sam vam rekao da me pustite proći - odvrati kralj.
I rekavši to, odgurne ženu i prođe. Došavši do vrata predsoblja, kralj ugleda gospođu de Mizeri, prvu sobaricu kraljičinu, koja je čitala misu iz svoga molitvenika. Čim ugleda kralja, ona ustade.
- Sire - progovori ona tihim glasom i dubokim pozdravom - njezino veličanstvo nije još zvalo.
- Ah, je li moguće - reče kralj posprdnim glasom.
- Ali, sire, tek je šest sati, a njezino veličanstvo ne zvoni nikada prije sedam.
- I vi ste sigurni da se kraljica nalazi u svojoj postelji? Vi ste sigurni da ona spava?
- Ne bih tvrdila da njezino veličanstvo spava, ali da je u svojoj postelji, u to sam uvjerena,
Kralj se nije mogao više uzdržati. On pođe ravno k vratima i okrene pozlaćeno dugme bučnom žurbom. Kraljičina soba bila je tamna kao u noći: kapci i zastori bili su čvrsto zatvoreni. Jedna noćna svjetiljčica, što je gorjela na stoliću u najudaljenijem kutu sobe, ostavljala je kraljičinu ložnicu u potpunoj sjeni. Kralj pođe naglim koracima k postelji.
- Oh! Gospođo Mizeri, kako bučno nastupate, vi ste me probudili - progovori kraljica. Kralj se zaustavi začuđen.
- To nije gospođa de Mizeri - prošapće kralj.
- Ah, to ste vi, sire - doda Marija Antoaneta podigavši se.
- Dobro jutro, gospođo - progovori kralj slatko-kiselim glasom.
- Koja vas dobra kob dovede amo, sire? - upita kraljica. - Gospođo Mizeri, gospođo Mizeri!
Otvorite prozore.
Sobarice uđu i po navici otvore odmah vrata i prozore da puste u sobu svjež zrak, koji je Marija Antoaneta sa slašću udisala probudivši se.
- Vi slatko spavate, gospođo - reče kralj i sjedne do postelje, pošto je pažljivo razgledao unutrašnjost sobe.
- Da, sire, ja sam do kasno u noći čitala i da me vaše veličanstvo nije probudilo, ja bih još spavala.
- A zašto juče niste primali, gospođo?
- Primala, koga? Vašeg brata, gospodina de Provans? - progovori kraljica takvom prisutnošću duha koja je predusretala kraljeve sumnje.
- Upravo moga brata, on vas je htio pozdraviti, a nisu ga pustili pred vas. Rekli su mu da ste odsutni.

- To su njemu rekli? - upita nehajno kraljica. - Gospođo Mizeri, gospođo Mizeri!
Prva sobarica pojavi se na vratima držeći na zlatnom pladnjiću nekoliko pisama, adresiranih na kraljicu.
- Njezino veličanstvo me zove? - upita gospođa Mizeri.
- Da. Je li juče rečeno gospodinu grofu de Provans da sam odsutna iz dvora?
Gospođa Mizeri, da ne mora proći ispred kralja, okrene oko njega i pruži pladnjić s pismima kraljici. Ona je držala prstima jedno od onih pisama čiji je rukopis bio poznat kraljici.
- Odgovorite kralju, gospođo de Mizeri - nastavi Marija Antoaneta nehajno - recite mu sve što je juče bilo rečeno gospodinu grofu kad se pojavio pred mojim vratima. Što se mene tiče, ja se više ne sjećam.
- Sire - progovori gospođa de Mizeri, dok je kraljica otvarala pismo - gospodin de Provans došao je ovamo juče da se pokloni njezinom veličanstvu, a ja sam mu odgovorila da njezino veličanstvo ne prima.
- Po čijem nalogu?
- Po nalogu kraljičinu.
- Ah - izusti kralj.
Kraljica je već otvorila pismo i pročitala ova dva retka:

"Vi ste se juče vratili iz Pariza i ušli u dvor oko osam sati uveče. Loran vas je vidio."

Zatim istom nehajnošću otvori kraljica pet-šest pisama i listića što su ležali ispred nje.
- No, što je? - reče kraljica pogledavši kralja.
- Hvala, gospođo - reče kralj prvoj sobarici. Gospođa Mizeri iziđe.
- Oprostite, sire - progovori kraljica - objasnite mi jedno.
- Što, gospođo?
- Imam li ja toliko slobode da primim ili ne gospodina de Provans?
- Oh, vi ste potpuno slobodni, gospođo, ali...
- Ali mene umara njegov duh, što ćete? Uostalom on me ne voli, istina je da mu vraćam milo za drago. Ja sam se nadala njegovu neugodnom posjetu i legla sam u osam sati, da ga ne moram primiti. Što imate na to reći, sire?
- Ništa, ništa.
- No čini se da vi sumnjate.
- Ja sam mislio da ste bili juče u Parizu.
- U koje doba?
- U ono doba kad velite da ste legli na počinak.
- Bez sumnje, ja sam bila u Parizu. Ali, zar se iz Pariza ne vraćamo?
- Doista. Ali zavisi od vremena kad se vraćamo.
- Ah, ah, vi dakle hoćete da znate u koje sam se doba vratila iz Pariza?
- Pa da.
- To je najlakše, sire. - I kraljica zovnu:
- Gospođo de Mizeri! Sobarica uđe.
- Koliko je bilo sati kad sam se sinoć vratila iz Pariza? - upita kraljica.
- Malo prije osam sati, vaše veličanstvo.

- Ja to ne vjerujem - reče kralj, - vi mora da ste se prevarili, gospođo de Mizeri, provjerite to. Sobarica mirna i bešćutna okrenu se prema vratima.
- Gospođo Dival! - viknu ona.
- Gospođo! - oglasi se jedan glas.
- U koliko je sati sinoć njezino veličanstvo stiglo iz Pariza?
- Moglo je biti osam sati, gospođo - odvrati druga sobarica.
- Vi se možda varate, gospođo Dival - reče gospođa Mizeri. Gospođa Dival sagnu se na prozor predsoblja i viknu:
- Loran!
- Tko je taj Loran? - upita kralj.
- To je vratar na vratima kroz koja je sinoć njezino veličanstvo ušlo - reče gospođa de Mizeri.
- Loran! - progovori gospođa Dival - u koje doba se sinoć vratilo njezino veličanstvo?
- Oko osam sati - odvrati vratar odozdo sa terase.
Kralj obori glavu. Gospođa Mizeri otpusti gospođu Dival, a ova Lorana. Kraljevski supruzi ostadoše sami. Luj XVI se zastidio i veoma se naprezao da sakrije taj stid. A kraljica, umjesto da slavi slavlje zbog pobjede koju je izvojevala, reče hladno:
- No, sire, što želite još doznati?
- Oh, ništa - reče kralj stisnuvši ruku svojoj supruzi - ništa!
- Ipak...
- Oprostite mi, gospođo, ne znam što mi je sunulo u glavu. Eto, gledajte moju radost, ona je isto tako velika kao i moje kajanje. Vi se ne ljutite na mene, zar ne? Ne srdite se, plemićke mi riječi, ja bih očajavao zbog toga.
Kraljica izvuče ruku iz kraljeve.
- No, što činite, gospođo? - upita Luj.
- Sire - odvrati Marija Antoaneta - kraljica Francuske ne laže.
- Dakle? - upita kralj začuđeno.
- Time hoću reći da se nisam vratila sinoć u osam sati u dvor. Kralj uzmače zatečen.
- Hoću reći - nastavi kraljica istom hladno-krvnošću - da sam se vratila jutros tek u šest sati.
- Gospođo!
- I da bih, da nije bilo grofa d'Artoa, koji mi je ponudio prenoćište, te me sklonio u jednoj od svojih kuća, ostala pred vratima kao prosjakinja.
- Ah, vi se niste vratili - reče kralj smrknuto, - ja sam dakle imao pravo?
- Sire, oprostite, vi iz ovoga što sam vam rekla stvarate matematički zaključak, ali nipošto zaključak galantnog čovjeka.
- Kako to, gospođo?
- Tako, htijući se uvjeriti jesam li se rano ili kasno vratila, niste trebali zatvarati vrata ni izdavati zapovijedi, već samo doći k meni i pitati me: "U koliko ste se sati vratili, gospođo?"
- Ah - reče kralj.
- Više nije dopušteno da sumnjate, gospodine, vaše uhode bili su prevareni ili podmićeni, vaša vrata provaljena ili otvorena, vaša zabrinutost svladana, vaše sumnje raspršene. Vidjela sam da ste se stidjeli, što ste upotrijebili nasilje prema jednoj ženi koja je bila u pravu. Ja bih mogla nastaviti i uživati u svojoj pobjedi. Ali vaš postupak čini mi se sramotan za jednog kralja, nedostojan plemića, i ja ne mogu uskratiti sebi zadovoljstvo da vam to kažem.
Kralj strese prašinu sa svoga prsluka kao čovjek koji smišlja odgovor.

- Oh, činili vi što mu drago, gospodine - reče kraljica stresavši glavom - vama neće poći za rukom da opravdate svoj postupak prema meni.
- Naprotiv, gospođo, to će mi lako poći za rukom - odvrati kralj. - Je li u dvoru bila, recimo, samo jedna osoba koja je sumnjala da ste se vratili? Ako su dakle svi znali da ste se vratili, nitko nije mogao misliti da je moja zapovijed uperena protiv vas. Ako su je pripisivali raskalašenosti gospodina grofa d'Artoa ili kome drugome, vi ćete shvatiti da me to malo uznemiruje.
- A zatim, sire? - zadrža ga u objašnjenja kraljica.
- Dobro, skratit ću i kažem vam: vi imate krivo, vi koji niste tako činili prema meni, pa ako sam vam htio jednostavno dati lekciju i ako vam ova lekcija bude od koristi, čemu se nadam po vašoj uzbuđenosti, to sam i onda imao pravo i ja ne opozivam ništa od onoga što sam učinio.
Kraljica je saslušala odgovor svoga supruga i malo se po malo smirila, ali ne da je bila manje uzbuđena, već je ona htjela sačuvati sve svoje sile za borbu koja po njezinom mišljenju nije svršila nego tek započela.
- Vrlo dobro - reče ona. - Vi se dakle ne ispričavate što ste pred vašim vratima, kao kakvu god ženu, ostavili da zebe kćer Marije Terezije, vašu ženu i majku vaše djece? Ne, to je po vašem mišljenju kraljevska šala, kojoj moral podvostručuje vrijednost. Dakle, u vašim očima je posve prirodno što ste kraljicu Francuske prisilili da provede noć u onoj maloj kući, u kojoj grof d'Artoa prima djevojke iz opere i galantne žene s vašega dvora? Oh, to nije ništa, jedan kralj uzvišen je nad svim gadostima, osobito kralj filozof. A vi ste filozof, sire. Primijetite da je pri tome grof d'Artoa igrao lijepu ulogu. Zapamtite da mi je iskazao veliku uslugu. Pamtite da sam ovaj put imala zahvaliti bogu što je moj šurjak raskalašen čovjek, jer je njegova raskalašenost prikrila moje poniženje, jer su njegove opačine spasile moju čast.
Kralj pocrvenje i maknu se nemirno na svojem naslonjaču.
- Oh! - progovori kraljica s gorkim smiješkom - ja dobro znam da ste vi moralan kralj, sire! Ali jeste li mislili do čega vodi vaš moral? Vi kažete da nitko nije doznao da se nisam vratila? I vi sami ste mislili da sam ovdje. Hoćete li reći da je to mislio i vaš huškač, gospodin de Provans? Hoćete li reći da je to mislio gospodin grof d'Artoa? Hoćete li reći da su to mislile moje sobarice koje su po mojem nalogu lagale? Hoćete li reći da je to mislio Loran, kupljen od grofa d'Artoa i mene? Ah, kralj ima uvijek pravo, ali i kraljica može također imati pravo. Hoćete li da ove navike prihvatimo, sire? Zar vi za mnom šaljete vaše uhode i vaše švicarske straže, ja vam kažem, prije nego prođe mjesec dana, vidjet ćete što će od toga trpjeti prijesto i dostojanstvo braka, jer to ćemo jednog dana sračunati, kao što na primjer danas računamo.
Bilo je očito da su se te riječi silno dojmile kralja.
- Vi znate - progovori on uzbuđenim glasom - vi znate da sam ja iskren te uvijek priznajem svoje krivice. Hoćete li mi dokazati da ste imali pravo što se odvezli u saonicama s vašim plemićima iz Versaja? Mahnita četa koja vas kompromitira u teškim okolnostima u kojima živimo! Hoćete li mi dokazati da ste imali pravo iščeznuti s njima u Parizu kao maske na kakvom plesu, pa se opet pojaviti noću, sablažnjivo kasno, dok je moja svjetiljka trnula pri radu, a sav svijet spavao? Vi ste govorili o dostojanstvu braka, o veličanstvu prijestola i o svojem svojstvu kao majka. A dolikuje li ono što ste učinili jednoj supruzi, jednoj kraljici, jednoj majci?
- Odgovorit ću vam u dvije-tri riječi, gospodine, i kažem vam unaprijed, odgovorit ću vam puno prezirnije nego li sam do sada govorila, jer mi se zbilja čini da izvjesne vaše optužbe zaslužuju prezir. Otišla sam iz Versaja u saonicama da stignem što brže u Pariz, odvezla sam se s gospođicom Taverni, čiji je glas, bogu hvala, jedan od najpoštenijih na dvoru, otišla sam u Pariz da se na vlastite oči uvjerim da li kralj Francuske, taj otac velike obitelji, taj kralj filozof, taj moralni stup svih

savjesti, on koji je hranio uboge tuđince i ogrijavao prosjake, da se dakle osvjedočim je li istina da taj kralj pušta gladovati i trunuti u zaboravu nekoga od svoje obitelji, izloženog svim napadajima bijede? Nekoga potomka kraljeva koji su vladali Francuskom.
- Ja! - uzviknu kralj iznenađeno.
- Ja sam - nastavi kraljica - vidjela praunuku velikog vladara bez ogreva, bez svjetla, bez novaca, toj žrtvi zaborava i kraljevskog nehaja dala sam sto lujdora. Pa kako sam zakasnila, razmišljajući o ništavnosti naše veličine, jer pokadšto i ja filozofiram, i pošto je bilo čvrsto smrznuto, a po ledu konji teško hodaju, osobito fijakerski konji...
- Fijakerski konji! - viknu kralj. - Vi ste se vratili u fijakeru?
- Da, sire, u fijakeru broj 107.
- Ah, ah! - promrmlja kralj, odavši trzanjem svoje desne noge, koju je prebacio preko lijeve, živu nestrpljivost. - U fijakeru!
- Da, i bijah presretna još što sam našla fijaker - odvrati kraljica.
- Gospođo - prekine joj riječ kralj - vi ste dobro činili, vi uvijek slijedite plemenita nadahnuća koja se možda odviše lako rađaju, ali tome je kriva ona toplina plemenitosti koja vas karakterizira
- Hvala, sire - odvrati kraljica posprdnim tonom.
- Uvažite - nastavi kralj - da vas nisam osumnjičio zbog ničega što ne bi bilo sasvim pravedno i pošteno, samo korak i pustolovno držanje kraljice nije mi se svidjelo, vi ste činili dobro kao i uvijek, ali čineći dobro drugima, pronašli ste sredstvo da samoj sebi učinite zlo. To je ono što vam predbacujem. Sada moram bdjeti nad udesom jedne kraljevske porodice. Dobro, ja sam spreman: imenujte mi te nesretnike i ja neću oklijevati s dobročinstvima.
- Ime Valoa, sire, dosta je slavno, ja mislim da ga pamtite.
- Ah - uzviknu Luj XVI prasnuvši u smijeh - sada znam što vas zaokupljuje. Mala Valoa, nije li tako, neka grofica de... Čekajte ...
- De la Mot.
- Uistinu, de la Mot, njezin je muž u žandarmeriji?
- Jest, sire.
- A žena mu je spletkarica? Oh, ne ljutite se, ona pokreće nebo i zemlju, ona dodijava mojim ministrima, ona oblijeće moje tetke, ona i mene samoga zatrpava molbama i rodoslovnim dokazima.
- No, sire, to dokazuje da je ona do sada uzaludno tražila svoja prava, to je sve.
- Ja ne kažem da nije.
- A je li ona iz kuće Valoa ili nije?
- Ja mislim da jest.
- Dobro, dakle, treba joj dati penziju. Njoj pristojnu penziju, a njezinom mužu jedan puk, napokon pristojno kućanstvo za potomke kraljevskog roda.
- Oh, polagano, gospođo. Do bijesa, kako se vi naglite. Ta mala Valoa dosta će mi iščupati perja, a da joj vi i ne pomažete, u nje je dobar kljun.
- Oh, ja se ne bojim za vas, sire.
- Pristojna penzija! Hvala lijepa! Kako ste vi nagli, gospođo! Znate kako je ove zime moja blagajna strašno krvarila? Jedan puk da dam čovjeku koji je iz spekulacije oženio tu valoažanku! A ja nemam više pukova da ih dajem onima koji ih zaslužuju. Uzdržavanje dostojno kraljeva od kojih potječu, tim prosjacima! Ta ni mi kraljevi nemamo kućanstvo bolje od imućnih posjednika. Gospodin vojvoda od Orleana otpremio je svoje konje i mazge u Englesku da ih proda i otpustio dvije trećine svoje služinčadi. Ja sam napustio svoje uređaje za lov na vukove. Svi mi, veliki i mali, draga moja, živimo oskudijevajući.

- No, ipak, potomci Valoa ne mogu umrijeti od gladi.
- Niste li mi rekli da ste joj dali sto lujdora?
- Lijepa milostinja!
- To je kraljevski dar.
- Dajte dakle toliko i vi.
- Oh, to neću učiniti. To što ste vi dali dovoljno je za nas oboje.
- Bar malenu penziju.
- Nipošto, ništa stalno. Ti će ljudi dosta sami od vas iskamčiti, to su glodavci. Kad bih htio što dati, dao bih koju svotu, a da se ne obavežem za budućnost. Ukratko, ja ću dati kad budem imao odveć novaca. Ja vam ne mogu sve ispripovijedati što znam o toj maloj Valoa. Vaše dobro srce uhvaćeno je u zamku, draga moja Antoaneta. Molim da mi oprosti vaše dobro srce.
I rekavši te riječi, Luj pruži ruku kraljici, koja - popuštajući prvom ganuću - prinese tu ruku svojim usnama. No najednom je odgurne:
- Vi - progovori ona - vi niste dobar prema meni. Ja se ljutim na vas.
- Vi se ljutite na me - reče kralj - No... ja... ja...
- Ah, da, recite mi da se vi ljutite na mene, vi koji zatvarate vrata Versaja, vi koji dolazite u šest i po ujutro u moje predsoblje, silom otvarate moja vrata i nasrćete u moju sobu bijesno gledajući...
Kralj se nasmije.
- Ne, ja se ne ljutim na vas.
- Vi se dakle ne ljutite više na mene, divno.
- Što biste mi dali ako vam dokažem da se na vas nisam ljutio ni onda kad sam dolazio ovamo?
- Da vidimo najprije dokaz o tome, što kažete.
- Oh, to je vrlo lako - odvrati kralj - ja imam dokaz u svom džepu.
- Bah! - uzviknu kraljica znatiželjno, podigavši se na postelji, - vi mi hoćete nešto dati? Ah, onda ste zbilja ljubazni, ali ja vam ne vjerujem, razumijete li me dobro, ako dokaz odmah ne priložite. Oh, nikakvog izgovora. Ja bih se okladila da ćete mi nešto obećati?
Tada kralj sa smiješkom posegne u svoj džep, upotrebljavajući pri tom onu polaganost koja podvostručuje nestrpljivost. On napokon izvuče iz džepa kutiju od crvenog safijana, umjetnički izrađenu i pozlaćenu.
- Jedna kutijica! - reče kraljica - ali da vidimo.
Kralj postavi kutijicu na postelju. Kraljica je brzo uzme i privuče k sebi. I jedva je otvori, uzviknu iznenađena i oduševljena:
- Oh, kako je to krasno! Bože moj, kako krasno! Kralj osjeti kako mu radost prolazi srcem.
- Mislite? - reče on.
Kraljica nije mogla odgovoriti. Tada izvadi iz kutijice đerdan od dragulja tako krupnih, tako čistih, tako sjajnih i vješto sastavljenih, da joj se učinilo kako njezinim lijepim rukama protiče rijeka fosfora i plamena.
Ðerdan se talasao kao koluti zmije, na kojoj je svaka ljuska poput munje.
- Oh, to je veličanstveno - progovori napokon kraljica, stekavši opet govor, - to je veličanstveno
- ponovi ona očima koje su oživjele, bilo zbog dodira ovih sjajnih dragulja, bilo što je mislila da nema na svijetu žene koja bi imala sličan đerdan.
- Vi ste dakle zadovoljni? - progovori kralj.
- Sretna sam, sire. Vi me odveć usrećiste.
- Zaista?

- Pogledajte samo ovaj prvi red, dragulji su krupni kao lješnjaci.
- Doista.
- I divno poredani. Ne bih razlikovao jednoga od drugoga. Kako! je stupnjevitost veličine vješto udešena. Kako su mudre razmjere između prvog niza i drugoga. Draguljar koji je sjedinio ove dragulje i načinio ovaj đerdan pravi je umjetnik.
- Dvojica su.
- Onda bih se okladila da su to Berne i Bosanž?
- Pogodili ste.
- Zaista, samo su oni sposobni da tako što poduzmu. Kako je to krasno, sire.
- Gospođo, gospođo - progovori kralj - vi ćete ovaj đerdan odveć skupo platiti, pazite!
- Oh, sire! - uzviknu kraljica.
I najednom se njezino čelo smrači. Promjena na njezinom licu zbila se tako brzo i još se brže svršila, da kralj nije uspio ni da je vidi,
- Da vidimo - reče on - omogućite mi jednu radost.
- Koju?
- Da ovaj đerdan stavim oko vašeg vrata. Kraljica ga zadrža.
- To je veoma skupo, zar ne? - reče ona turobno.
- Vjere mi, jest - odvrati kralj nasmiješivši se - ali ja vam rekoh da ćete ga vi skupo platiti, ali pravu svoju vrijednost steći će tek na svojem mjestu, to jest na vašem vratu.
I rekavši te riječi, Luj se približi kraljici držeći svojim rukama oba kraja veličanstvenog đerdana da ga pričvrsti zaponcem načinjenim također od krupnog dijamanta.
- Ne, ne, ne treba djetinjiti - reče kraljica. - Stavite taj đerdan natrag u kutijicu, sire. I ona mahne glavom.
- Vi mi uskraćujete radost da ga prvi vidim o vašem vratu.
- O sačuvao me bog da vam tu radost uskratim, sire, kad bih uzela taj đerdan, ali...
- Ali - prihvati kralj začuđeno.
- Ali, ni vi niti će tko drugi vidjeti na mojem vratu đerdan takve vrijednosti.
- Vi ga nećete nositi, gospođo?
- Nikada!
- Vi ga ne primate?
- Ja ne mogu primiti jedan milijun, a možda i milijun i po, jer ovaj đerdan cijenim bar na petnaest stotina hiljada franaka, nije li tako?
- Ja ne kažem da nije tako - odvrati kralj.
- Ja ne mogu na svoj vrat staviti milijun i po kada su kraljeve blagajne prazne, kada kralj mora smanjivati svoje pomoći i govoriti ubogima: ja više nemam novaca, neka vam bog pomogne!
- Kako, vi to ozbiljno kažete?
- Čujte, sire, gospodin de Sarten rekao mi je neki dan da se za milijun i po može sagraditi jedan linijski brod, i zaista kralju Francuske više treba jedan ratni brod nego francuskoj kraljici đerdan od dragulja.
- Oh! - uzviknu kralj ganuto - oh, to što vi činite uzvišeno je. Hvala vam, hvala... Antoaneta, vi ste dobra žena.
I da dostojno okruni svoju srdačnu i građansku manifestaciju kralj je zagrli.
- Oh, kako će vas blagosiljati u Francuskoj, gospođo - uzvikne on - kad doznaju riječi što ste ih maloprije izrekli.

Kraljica uzdahnu.
- Ali još ima vremena - reče kralj živahno. - To je uzdah sažaljenja!
- Nije, sire, to je uzdah olakšanja, zatvorite ovu kutiju i vratite je draguljaru.
- Ja sam već odredio rokove plaćanja, novac je pripremljen, dakle, što da činim? Ne budite tako nesebični, gospođo.
- Ne, ja sam dobro promislila. Ne, sire, posve odlučno, ja neću taj đerdan, ali ja hoću nešto drugo.
- Eto mojih šesnaest stotina hiljada franaka okljaštrenih.
- Šesnaest stotina hiljada franaka? Ah, zar je to bilo tako skupo?
- Vjere mi, gospođo, riječ mi je utekla i ja je ne uzimam natrag.
- Umirite se, ono što ću vas ja zamoliti stajat će puno manje.
- Što dakle tražite od mene?
- Da me još jednom pustite otići u Pariz.
- Ah, to je lako i nije skupo.
- Čekajte, čekajte!
- Što?
- U Pariz na trg Vendom.
- Do vraga!
- Gospodinu Mesmeru.
- Dobro, vi ste otklonili jednu fantaziju od šesnaest stotina hiljada franaka, mogu vam dakle vrlo lako tu ispuniti. Idite dakle gospodinu Mesmeru, ali pod jednim uvjetom.
- Koji bi to bio?
- Da vas prati koja princeza kraljevske krvi. Kraljica se zamisli.
- Hoćete li da me prati gospođa de Lambal? - reče ona.
- Gospođa de Lambal, dobro.
- Dakle je stvar uređena.
- Ja pristajem.
- Hvala.
- A sada odmah - doda kralj - naručit ću jedan linijski brod i nazvati ga "Kraljičin đerdan". Vi ćete kumovati, gospođo, a zatim ću taj brod poslati Lapejruzu.
I kralj poljubi ruku svoje žene te iziđe radostan iz njezine sobe.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:21 am

VIII
MALO SASLUŠANJE KOD KRALJICE

Èim je kralj izišao, ustane kraljica i pristupi k prozoru da se nadiše svježeg zraka.
Izgledalo je da će dan biti sjajan i pun čara što pruža proljeće u mjesecu aprilu: nakon noćne studeni nadođe blaga toplina sunca, vjetar je od sinoć okrenuo od sjevera prema istoku. Ostane li u tom smjeru, prestala je zima, ona strašna zima godine 1784. Već se na obzorju pomaljala ona sivkasta para koja nije ništa drugo nego vlaga što bježi ispred sunca.
- Hoćemo li se okoristiti ledom - reče kraljica, ispitujući atmosferu - mislim da moramo požuriti.
Što mislite gospođo de Mizeri? - doda ona okrenuvši se - jer eto proljeće se javlja.
- Vaše veličanstvo već je davno željelo da pođe na svoj carski ribnjak - prihvati prva sobarica.
- Pa dobro, danas ćemo onamo poći - reče kraljica - jer sutra bi moglo biti već prekasno.
- U koliko sati će se obući vaše veličanstvo.
- Odmah sada. Ja ću uzeti lagan doručak i poći.
- Jesu li to jedine odredbe kraljičine?
- Treba doznati je li gospođica de Taverni već ustala, pa joj reći da je želim vidjeti.
- Gospođica de Taverni već je u budoaru vašeg veličanstva - odvrati sobarica.
- Već! - upita kraljica, koja je znala kad je Andrea legla na počinak.
- Oh, gospođo, ona čeka više od dvadeset minuta.
- Uvedite je dakle.
Andrea uđe kraljici baš u onaj tren kad je na tornju u mramornom dvorištu bat udario devet sati.
Obučena već brižno, kao svaka dvorska gospođa koja nije imala pravo da dođe u sobnom jutarnjem odijelu kraljici, Andrea uđe sa smiješkom i gotovo uznemirena.
Kraljica se nasmiješi također, što umiri Andreu.
- Idite, dobra gospođo Mizeri - reče kraljica - i pošaljite mi Leonarda i moga krojača.
A zatim, pošto je ispratila pogledima gospođu Mizeri i vidjela da su se vrata za njom zatvorila, reče Andrei:
- Ništa, kralj je bio ljubazan, smijao se i bio razoružan.
- A je li znao?
- Vi ćete shvatiti, Andrea, da ne lažemo kad nismo krivi i kad smo kraljica Francuske.
- Istina je, gospođo - odvrati Andrea porumenivši.
- Pa ipak, draga moja Andrea, čini se da smo se u jednom prevarile.
- U jednom, gospođo - reče Andrea - oh, bez sumnje, više smo toga skrivile.
- To je moguće, ali eto prvi naš grijeh: što smo žalile gospođu de La Mot, kralj je ne voli. Ja priznajem ipak da mi se ona svidjela.
- Oh, vaše veličanstvo odviše dobro sudi.
- Eto Leonarda - reče gospođa de Mizeri ušavši.
Kraljica sjedne pred svoj toaletni stol i glasoviti češljač započe svoju službu. Kraljica je imala prekrasnu kosu i ona je voljela da joj se dive. Leonard je to znao, pa umjesto da radi brzo, kako bi činio kod svake druge gospođe, ostavio je kraljici vremena da se sama sebi divi.
Toga dana bila je Marija Antoaneta zadovoljna, čak vesela: bila je lijepa, s ogledala pao je njezin pogled na Andreu koju je motrila s najvećom nježnošću.

- Vas nije nitko korio, vas - reče kraljica - slobodnu i ponosnu, vas koje se sav svijet boji, jer ste kao božanska Minerva odviše mudra.
- Ja, gospođo - šapne Andrea.
- Da, vi, vi, koja remetite mir svih nemirnjaka na dvoru. Oh, bože moj, kako ste vi sretni, Andrea, što ste djevojka i što se smatrate sretnom.
Andrea porumenje i pokuša se turobno nasmiješiti.
- Ja sam učinila zavjet - reče ona.
- Koji ćete održati, lijepa moja vestalinko - upita kraljica.
- Nadam se.
- No da ne zaboravim - reče kraljica - ja se sjetih...
- Čega? Vaše veličanstvo.
- Da ipak od juče imate gospodara iako niste udati.
- Gospodara, gospođo!
- Da, vašega dragog brata, kako ga zovete: Filip, ako se ne varam.
- Da, gospođo, Filip.
- Je li dakle došao?
- Jest, juče, kako mi je vaše veličanstvo izvoljelo reći.
- I vi ga niste još vidjeli? Sebična sam ja jer sam vas juče njemu otela, da vas vodim u Pariz, uistinu, to je neoprostivo.
- Ah, gospođo - reče Andrea sa smiješkom - ja vam opraštam od svega srca, i Filip također.
- Je li to sigurno.
- Ja jamčim za to.
- Za sebe?
- Za sebe i za njega.
- A kako mu je?
- Uvijek je lijep i dobar, gospođo.
- Koliko mu je sada godina?
- Trideset i dvije.
- Ubogi Filip, znate li ima skoro četrnaest godina što ga poznajem i da ga u tih četrnaest godina devet do deset godina nisam vidjela.
- Ako ga vaše veličanstvo želi primiti, on će biti sretan da vas uvjeri kako odsutnost nije nimalo oslabila osjećaje odanosti koje gaji prema kraljici.
- Da li bih ga mogla odmah vidjeti?
- Za četvrt sata bit će kraj nogu vašega veličanstva, ako dozvolite.
- Dobro, dobro - ja dozvoljavam - čak želim.
Jedva kraljica dovrši kad netko živahno i naglo nahrupi po sagu budoara i odrazi svoje nasmijano šaljivo lice u istom ogledalu u kojem se Marija Antoaneta osmjehivala svojemu.
- Moj brat d'Artoa - reče kraljica - ah! Uistinu, vi ste me prestrašili.
- Dobro jutro vašem veličanstvu - reče mladi - princ - kako ste proveli noć?
- Vrlo zlo, hvala, brate moj.
- A jutro?
- Vrlo dobro.
- To je glavno. Čas prije naslutio sam da je kušnja sretno prošla, jer sam sreo kralja koji mi se dražesno smješkao. Ah, to je znak povjerenja.

Kraljica se nasmija. Grof d'Artoa, koji nije ništa više znao, nasmije se također, ali iz posve drugog razloga.
- Ali što mi pada na um - reče on - kakav sam lakoumnik. Ubogu gospođicu de Taverni nisam ni pitao kako je provela jutro.
Kraljica se promatraše u ogledalu, zahvaljujući odrazu toga ogledala, nije joj ništa izbjeglo što se zbivalo u sobi.
Leonard dovrši posao, a kraljica skinuvši ogrtač od indijske svile, obuče svoju jutarnju haljinu. Vrata se otvoriše.
- Eto - progovori kraljica grofu - ako hoćete što doznati od Andree, ona ulazi.
Andrea zbilja uđe vodeći za ruku lijepog plemića, opaljena lica, crnih očiju duboko obilježenih melankolijom, krepkog vojnika inteligentna čela, stroga držanja, sličnog jednome od onih lijepih obiteljskih portreta.
Filip de Taverni bio je obučen u tamnosivo odijelo, izvezeno srebrom. Filip, s jednom rukom u sestrinoj, a u drugoj sa šeširom, stupi naprijed.
- Vaše veličanstvo - progovori Andrea poklonivši se smjerno - evo mojega brata.
Filip pozdravi ozbiljno i polagano. Kad je uspravio glavu, kraljica još nije prestala gledati u ogledalo. Istina je, ona je u ogledalu vidjela isto tako kao da je Filipa gledala u lice.
- Dobar dan, gospodine de Taverni - progovori kraljica i okrene se k njemu.
Ona je bila lijepa u onom kraljevskom sjaju koji je oko njezina prijestola zasjenjivao prijatelje kraljevstva i obožavatelje žena. U nje je bila moć ljepote i, neka nam se oprosti obrat misli, ljepota moći.
Filip, videći da se ona smiješi, osjećajući da ga njezine prozirne, ponosne i blage oči gledaju, problijedi i sve njegovo biće odade najživahnije ganuće.
- Gospodine de Taverni - nastavi kraljica - čini se da ste nama učinili svoj prvi posjet. Hvala vam.
- Vaše veličanstvo udostojilo se zaboraviti da je moja dužnost zahvaliti se - odvrati Filip.
- Koliko godina - reče kraljica - koliko je vremena minulo da se nismo vidjeli, ah, najljepše doba života!
- Za mene da, gospođo, ali ne za vaše veličanstvo, čiji, su svi dani lijepi.
- Vama se dakle Amerika jako svidjela, gospodine de Taverni, jer ste u njoj ostali i onda kad se sav svijet vratio?
- Gospođo - reče Filip - gospodin de Lafajet, odlazeći iz Novog svijeta, trebao je jednoga povjerljivog oficira kojemu bi prepustio dio zapovjedništva nad pomoćnim četama. Tada je Lafajet mene preporučio generalu Wašingtonu, koji je bio tako dobar i prihvatio me.
- Čini se da iz toga Novog svijeta, o kojemu mi govorite, dolaze k nama mnogi junaci - reče kraljica.
- To vaše veličanstvo ne kaže u vezi sa mnom - odvrati Filip sa smiješkom.
- Zašto ne? - reče kraljica. - A zatim okrenuvši se grofu d'Artoa, nastavi:
- Pogledajte, brate, lijepo držanje i ratničko lice gospodina de Tavernija.
Filip, videći da je doveden u doticaj s gospodinom grofom, kojega do sada nije poznavao, pristupi k njemu i zamoli princa za dozvolu da ga pozdravi.
Grof učini rukom znak, a Filip se nakloni.
- Krasan oficir - uzviknu mladi princ - otmjen plemić i milo mi je s njim se upoznati. Što namjeravate sada kad ste se vratili u Francusku?
Filip pogleda svoju sestru.

- Gospodine - reče on - ja se želim brinuti za svoju sestru i činit ću ono što ona hoće.
- Ali tu je još, ako se ne varam, i gospodin de Taverni otac? - prihvati grof d'Artoa.
- Mi smo sretni što smo sačuvali našega oca, monsinjore - odvrati Filip.
- Svejedno - prekide mu živahno riječ kraljica, - ja volim Andreu pod pokroviteljstvom njezina brata, a njega pod vašim pokroviteljstvom, gospodine grofe. Vi dakle uzimate gospodina de Tavernija pod svoje okrilje, nije li tako?
Grof d'Artoa dade znak da pristaje.
- Znate li - nastavi kraljica - da nas vežu vrlo tijesne veze.
- Vrlo tijesne veze, vas, sestro? Oh pripovijedajte mi to, ja vas molim.
- Da, gospodin Filip de Taverni bio je prvi Francuz kojega sam ugledala kad sam došla u Francusku, a ja sam se bila iskreno obavezala da ću pomoći sreći prvog Francuza kojega sretnem.
Filip osjeti da mu rumenilo zalijeva čelo. On se ugrize za usnicu da ostane miran. Andrea ga pogleda i obori glavu. Marija Antoaneta uhvati jedan od pogleda što ih izmijeniše brat i sestra, ali kako bi se ona mogla dosjetiti svim bolno nagomilanim tajnama što ih krije takav pogled! Marija Antoaneta nije znala ništa o onim događajima što smo ih ispripovijedali u prvom dijelu ove povijesti. Stoga je tu sjetu pripisivala drugom uzroku. Pošto se toliko ljudi godine 1774. zaljubilo u suprugu prijestolonasljednikovu, zašto ne bi i gospodin de Taverni trpio od zarazne ljubavi Francuza za kćer Marije Terezije? Marija Antoaneta pripisivala je dakle uzdah Filipov kakvoj povjerljivosti te vrsti, što ju je brat saopćio svojoj sestri.
Ona se nasmiješi bratu i pogladi svojim najljubaznijim pogledom sestru.
Grof d'Artoa približi se Filipu dok se kraljica savjetovala s Andreom u pogledu ukrasa haljine za lov.
- Zbilja - progovori grof d'Artoa - je li taj gospodin Wašington zaista veliki vojskovođa?
- Jest, gospodine, to je veliki čovjek.
- A kakav su dojam Francuzi ostavili ondje?
- Vrlo dobar, baš kao što su Englezi zlo djelovali.
- Slažem se. Vi ste za nove ideje, dragi moj gospodine de Taverni, ali jeste li dobro razmislili jednu stvar?
- Koju, monsinjore? Priznajem vam da sam ondje dolje na travi polja, u šumama crnogorice, na velikim jezerima imao često prilike razmišljati o mnogim stvarima.
- Evo ovu, na primjer, da ratujući tamo, niste ratovali ni protiv Indijanaca ni protiv Engleza.
- Protiv koga dakle, monsinjore?
- Protiv nas.
- Ah, monsinjore, ja vas neću opovrgavati, stvar je vrlo moguća.
- Vi priznajete...
- Ja priznajem nesretni protuudarac jednog događaja koji je spasio monarhiju.
- Da, ili možda smrtan protuudarac za one koji su ozdravili od prvotne nesreće.
- Na žalost, monsinjore.
- Eto zašto ne smatram pobjede gospodina Wašingtona i markiza Lafajeta tako sretnim kako to hoće. To je sebičnost, priznajem rado, ali priznajte mi, to nije samo sebičnost u moju korist.
- Oh, monsinjore.
- I znate li zašto ću vas ja pomagati svim svojim silama?
- Monsinjore, bilo kako bilo, ja ću vašoj kraljevskoj visosti biti najzahvalniji za to.
- To je za to, dragi moj gospođine de Taverni, što ste vi junački vršili svoju službu. U Parizu vas ne poznaju, eto zašto vas volim, inače... ah, vjere mi! gospodine de Taverni... inače... ja sam, vidite,

egoist.
Zatim princ, smješkajući se, poljubi kraljičinu ruku, pozdravi Andreu prijazno i mnogo smjernije nego je običavao kod žena, otvori vrata i izađe.
Tada kraljica prekinu skoro naglo razgovor s Andreom, okrene se Filipu i reče mu:
- Jeste li bili s vašim ocem, gospodine?
- Prije nego sam ovamo došao, da, gospođo, našao sam ga u predsobljima, moja sestra me je obavijestila.
- Zašto niste najprije posjetili oca?
- Poslao sam k njemu svoga sobara, gospođo, i nešto malo prtljage, ali gospodin de Taverni vrati mi ovoga momka s nalogom da se najprije predstavim kralju ili vašem veličanstvu.
- I vi ste se pokorili?
- Vrlo rado, gospođo, na ovaj način bilo mi je moguće da zagrlim svoju sestru.
- Vrijeme je prekrasno - viknu kraljica radosno - Gospođo de Mizeri, sutra će se led topiti, neka mi se odmah priprave saonice.
Prva sobarica iziđe da izvrši kraljičinu zapovijed.
- A moju čokoladu molim ovamo - doda kraljica.
- Vaše veličanstvo neće doručkovati - reče gospođa de Mizeri. - Ah, sinoć vaše veličanstvo nije večeralo.
- Vi se varate, dobra moja gospođo de Mizeri, mi smo sinoć večerale, pitajte gospođicu de Taverni.
- I vrlo dobro - odvrati Andrea.
- Ja ću ipak popiti čokoladu - doda kraljica. - Brzo, brzo, dobra moja Mizeri, ovo lijepo sunce me privlači: sigurno će biti svijeta na Švicarskom ribnjaku?
- Namjerava li se vaše veličanstvo klizati? - upita Filip.
- Oh! vi ćete nam se rugati, gospodine Amerikanče - uzviknu ljepotica - vi koji ste se klizali po orijaškim jezerima, na kojima se prevaljuje više milja nego što mi ovdje činimo koraka.
- Gospođo - odgovori Filip - ovdje se vaše veličanstvo zabavlja za vrijeme studeni, ondje se od toga umire.
- Ah, eto moje čokolade, Andrea, vi ćete također jednu čašu! Andrea porumeni od zadovoljstva i nakloni se.
- Eto vidite, gospodine de Taverni, ja sam uvijek ista, etiketa mi je strašna kao i nekad, sjećate li se vi onih vremena, gospodine Filipe, ili ste se promijenili?
Te riječi dopru do srca mladom čovjeku, često je sažaljenje žene udarac bodežom za one kojih se

tiče.

- Ne, gospođo - odvrati on kratko - ne, ja se nisam promijenio, bar u srcu.
- Onda, ako ste sačuvali isto srce - uzviknu kraljica veselo - zato što je srce bilo dobro, mi vam

zahvaljujemo našim načinom: jednu čašu za gospodina de Tavernija, gospođo Mizeri.
- Oh, gospođo - reče Filip, sasvim smeten - vaše veličanstvo ne misli ozbiljno, takva čast za neznatnog vojnika kao što sam ja.
- Jednoga nekadašnjeg prijatelja, to je sve - uzviknu kraljica. - Ovaj dan obnavlja mi u mozgu sve mirise mladosti, ovaj me dan nalazi sretnom, slobodnom, ponosnom, ludom!... Ovaj dan me sjeća prvih šetnji u mojem dragom Trijanonu, i vragolija što smo ih činile ja i Andrea, ovaj dan me podsjeća na moje ruže, moje jagode, na ptice koje sam pokušala uvrebati na cvjetnim gredicama, sjeća me svega do mojih dragih vrtlara čija dobra lica uvijek nagovješćuju kakav novi cvijet ili

sočan plod. Taj dan, kažem vam... čini me ludom! Ali, što je vama, Andrea? Vi ste porumenjeli, što je vama, gospodine Filipe? Vi ste problijedili?
Lica mladih ljudi zaista su teško izdržala dokaz toga okrutnog sjećanja. Oboje pri prvim kraljičinim riječima dozvaše u pamet svu svoju srčanost.
- Oprostite mi, gospodo, ja sam spalila nepce - reče Andrea.
- A ja, gospođo - reče Filip - ne mogu naviknuti na misao da me vaše veličanstvo počašćuje kao otmjenog čovjeka.
- Dobro, dobro - prekide mu riječ Marija Antoaneta, natočivši sama čokoladu u Filipovu čašu - vi ste vojnik, kako ste kazali, i kao takav vični na vatru, poparite se srčano sa čokoladom, ja nemam kada čekati.
I kraljica se nasmije. Ali Filip uzme ozbiljno stvar. Kraljica ga ne pusti iz vida, njezin se smiješak podvostruči.
- Vi imate izvrstan karakter - reče ona, a zatim ustade.
Već su joj njezine gospođe pružile dražestan šešir, kabanicu od krzna i rukavice. Andrea se također brzo obuče. Filip stavi šešir pod pazuho i pođe za gospođama.
- Gospodine de Taverni, ja neću da me vi ostavite - progovori kraljica - i hoću danas iz političkih razloga konfiscirati jednog Amerikanca. Uzmite moju desnicu, gospodine de Taverni.
Taverni posluša. Andrea pređe na lijevu stranu kraljice.
Kad je kraljica silazila niz veliko stepenište, kad su bubnjevi zabubnjali ratnu koračnicu, kad su zvuci truba gardijskog zbora i zveka pušaka, koje su držali u pripravi, nošeni vjetrom predvorja, dopirali u palaču, tada ovo slavlje zavrti mozgom u Filipovoj glavi, koja je već i prije bila smućena, grozničav znoj izbije mu na čelo, a koraci mu postadoše nesigurni. Da nije struja studeni nenadano pogodila njegove oči i usta, on bi se sigurno onesvijestio. Za mladog čovjeka, koji je proveo toliko dana u turobnoj boli i progonstvu, bijaše to nenadan povratak radostima ponosa i srca.
Dok se na putu kojim je prolazila kraljica, blistajući ljepotom, saginjahu glave a puške na počast dizahu, ostade jedan maleni starac, koji je iz zamišljenosti zaboravio na etiketu, ispružene glave i pogleda uperenog u kraljicu i de Taverni je, nepomičan, umjesto da obori glavu i pogled. Čim se kraljica udalji, maknu se starac iz svoga reda i pojuri tako brzo koliko su ga njegove staračke noge mogle nositi.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:21 am

IX
ŠVICARSKI RIBNJAK

Svakome je poznata ona dugačka četvorina koja se ljeti prelijeva plavkasto, a zimi je bijela, te se i danas zove Švicarsko jezero. Drvored lipa, koje svoje crvenkaste grane veselo šire na suncu, ograđuje obale toga jezera, tim drvoredom šeću osobe svih dobi i staleža pa se naslađuju promatranjem saonica i klizača. Toalete gospođa pružaju sjajnu mješavinu haljina staroga dvora i ponešto hirovite neprisiljenosti nove mode. Posred toga mnoštva vrzu se sluge u svojim odorama kao različak u žitu. Pokadšto bi se začuo kakav uzvik u mnoštvu, Sen Žorž, smioni klizač, izveo je tako savršen krug da ni mjernik ne bi u njemu pronašao pogreške.
Dok su obale pokrivene velikim brojem gledalaca, koji iz daleka izgledaju kao šareni sag, ribnjak, pretvoren u glatko ledeno ogledalo, pruža osobito živahnu sliku. Tu jedne saonice, pod koje su upregnuta tri velika psa kao u ruskoj trojci, jure strelovito po ledu. Pojedine saonice čednijeg izgleda nastoje se tu i tamo odijeliti. Jedna gospođa, očito zbog zime zakukuljena, vozi se u jednim od tih saonica, a jedan lijepi klizač u prostranom ogrtaču od baršuna sa pozlaćenim trakovima naslanja se na saonice da ih potjera brže. Gospođa i klizač razgovaraju i nitko ne prekorijeva ovaj sastanak pod vedrim nebom na očigled čitavog Versaja. Što je drugima do toga što oni razgovaraju kad ih svatko vidi, a ne čuje? Oni očito žive usred toga mnoštva posebnim životom i prolaze kao ptice selice. Kamo idu? U nepoznati svijet koji svaka duša traži i koji srećom zovu. Najednom nastane u tom metežu silno gibanje i žamor.
Na jezeru se pojavila kraljica, poznali su je i žure se da joj naprave mjesta, ali ona domahuje svima da ostanu. Čuje se povik: "Živjela kraljica!" Okoristivši se podijeljenom dozvolom, stvaraju klizači i saonice krug oko mjesta gdje se vladarica zaustavila. Sveopća pažnja poklanja se njoj. Muškarci se približavaju vještim manevrima, gospođe smjernom poniznošću. Svatko se gleda izmiješati sa skupinom kavalira i visokih oficira koji se klanjaju kraljici.
Među glavnim osobama jedna se nije priključila sveopćoj težnji da pođe u susret kraljici, već čim je vidjela njezinu toaletu i okolinu, ostavila je svoje saonice i krenula u protivni drvored, ondje je iščeznula sa svojom pratnjom.
Grof d'Artoa, kojega opaziše među najokretnijim klizačima, među prvima je prevalio prostor što ga je dijelio od kraljice. On joj poljubi ruku i prošapće u isti mah:
- Gledajte, kako se naš brat, gospodin de Provans, uklanja s puta.
Rekavši to, pokaže prstom na kraljevsku visost, koja je velikim koracima odmicala u drveće, injem pokriveno, da okolnim putem potraži svoju kočiju.
- On neće da mu prigovaram - reče kraljica.
- Oh, što se prigovora tiče, to je moja stvar, i zato se on ne boji vas.
- Dakle iz grižnje savjesti? - prihvati kraljica ozbiljnim glasom.
- Iz drugog razloga, sestro.
- Iz kojeg?
- Ja ću vam kazati. On je doznao da gospodin de Sifren, slavni pobjednik, dolazi ove večeri, a kako je vijest važna, neće vam je on saopćiti.
Kraljica ugleda oko sebe nekoliko znatiželjnika, čija uha nije smjernost toliko udaljila da ne bi čuli riječi kraljičina šurjaka.

- Gospodine de Taverni - reče ona - budite tako dobri i pobrinite se za moje saonice, pa ako je vaš otac ovdje, pozdravite se s njim, dajem vam dopust od četvrt sata.
Mladi se čovjek nakloni i prođe kroz mnoštvo da izvrši kraljičinu zapovijed. I mnoštvo je shvatilo, jer pokadšto ima divan nagon, ono se razmakne, te su kraljica i grof d'Artoa mogli udobnije razgovarati.
- Brate moj - progovori kraljica - molim vas, objasnite mi što moj šurjak dobiva time ako mi zataji dolazak gospodina de Sifrena?
- Oh, sestro, je li moguće da vi ne shvaćate odmah svrhu ove lukave politike? Gospodin de Sifren dolazi, nitko za to ne zna na dvoru. Gospodin de Sifren je heroj s indijskog mora i za to ima pravo na veličanstven doček u Versaju. Dakle, gospodin de Sifren dolazi, kralj ne zna za njegov dolazak i zanemaruje ga, a da ni sam ne zna, dakle nehotice, vi isto tako, sestro. Posve protivno, gospodin de Provans zna da će gospodin de Sifran stići, on će primiti slavnog pomorca, osmjehivat će mu se, laskat će mu, sastavit će mu pjesmicu i tarući se o junaka iz Indije, postat će i sam junak Francuske.
- To je jasno - reče kraljica. - Ali vi zaboravljate jedno, dragi moj šurjače i donosioče novosti, naime, kako vi znate za tu lijepu osnovu našeg šurjaka?
- Kako ja znam? Tako, jer znam sve što on čini. To je vrlo jednostavno: kad sam opazio, da gospodin de Provans nastoji saznati sve što ja činim, ja sam platio ljude koji mi kažu sve što on čini. Oh, to mi može jednom biti od koristi, a vama također, sestro.
- Zahvaljujem vam za vaš savet, brate, ali kralj?
- No, kralj je obaviješten.
- Jeste li ga vi obavijestili?
- Oh, ne, obavijestio ga je njegov ministar pomorstva, kojega sam mu poslao. Sve se to mene ne tiče, vi shvaćate, ja sam odviše lakouman, odviše lud da se bavim sa stvarima takve važnosti.
- A zar ministar nije također znao za dolazak gospodina de Sifrena u Francusku?
- Ej, bože moj, draga sestro, vi ste, zar ne, poznavali dosta ministara u ovih četrnaest godina otkad ste prijestolonasljednica, odnosno kraljica Francuske, da znate kako ova gospoda nikada ne znaju važne stvari. Ja sam našega upozorio na taj dolazak, i on je ushićen.
- To vjerujem.
- Vi shvaćate, draga sestro, da će mi taj čovjek biti zahvalan kroz sav svoj život, i upravo sada mi je potrebna njegova zahvalnost.
- U koju svrhu?
- Da sklopim zajam.
- Oh! - uzviknu kraljica sa smiješkom - gle kako kvarite svoj lijepi čin.
- Moja sestro - reče grof d'Artoa ozbiljnim licem - vi mora da trebate novaca, tako mi vjere, ja stavljam polovinu svote što ću je dobiti na vaše raspolaganje.
- Oh, brate moj - uzviknu Marija Antoaneta - sačuvajte je za sebe, ja ovaj čas ne trebam ništa.
- Do vraga! ne čekajte odviše dugo da upotrijebite moje obećanje.
- Zašto?
- Zato što bi lako bilo moguće, budete li vi odviše dugo čekali, da ga neću moći ispuniti.
- Pa dobro, u tom slučaju udesit ću i ja stvar tako da otkrijem kakvu državnu tajnu.
- Sestro, vama je zima - reče princ.
- Eto gospodina de Tavernija, koji se vraća s mojim saonicama.
- Vi me dakle ne trebate više, ako je tako potjerajte me?
- Zašto? Mislite li vi da mi smetate?

- Ne, ali ja trebam svoju slobodu.
- Dakle, zbogom.
- Do viđenja, sestro, večeras.
- Što će biti večeras?
- Veliko društvo kod kralja. Ministar će naime dovesti gospodina de Sifrena.
- Vrlo dobro, dakle do večeras.
Mladi princ pozdravi kraljicu šarmantno i nestade u mnoštvu.
Tavernijev otac pratio je pogledom svoga sina kad se udaljio od kraljice da se pozabavi oko njezinih saonica. Ali njegov budni pogled povrati se brzo kraljici. Živahni razgovor Marije Antoanete s njezinim šurjakom donekle ga uznemiri jer je presjekao onu familijarnost što ju je čas prije kraljica pokazivala prema njegovu sinu. I on se zadovolji time da učini prijateljsku kretnju Filipu kad je ovaj završavao priprave za odlazak saonica, pa kad je mladi čovjek, po kraljičinu savjetu, htio poći da zagrli svoga oca, kojega nije vidio već deset godina, ovaj ga otpusti rukom, rekavši:
- Poslije, poslije, dođi nakon službe i mi ćemo razgovarati.
Filip se dakle udalji i barun radosno opazi da se grof d'Artoa oprostio od kraljice.
Kraljica sjedne u saonice i uzme Andreu k sebi, a kad se pojave dva visoka klizača da potjeraju saonice, progovori kraljica:
- Ne, ne, ja neću da se na taj način vozim. Zar se vi ne kližete, gospodine de Taverni.
- Oprostite, gospođo - odvrati Filip.
- Dajte klizaljke gospodinu kavaliru - zapovjedi kraljica, a onda, okrenuvši se k njemu, nastavi:
- Ne znam, ali mi nešto kaže da se kližete isto tako dobro kao i Sen Zorž.
- Već se prije Filip veoma lijepo klizao - prihvati Andrea.
- A sada vam nema premca, nije li tako, gospodine de Taverni?
- Gospođo - progovori Filip - pošto se vaše veličanstvo tako pouzdaje u mene, ja ću učiniti što najbolje mogu.
Rekavši to, Filip je već pričvrstio klizaljke. On se postavi iza saonica, i vožnja započe. Sada se vidio zanimljiv prizor. Sen Zorž, kralj klizača, čovjek mode, vještak u svim tjelesnim vještinama, dobije takmaca u ovom mladom čovjeku koji se usudio da zađe na poprište uz njega. On stoga stane letjeti na klizaljkama oko kraljičinih saonica tako smjernim poštovanjem i tako dražesno da se nijedan kavalir nije kretao savršenije na parketima dvorana u Versaju, on je oko saonica opisivao najbrže i najpravilnije kolutove i spajao ih tako savršeno u lanac da je svaka karika predusretala dolazak saonica. Svi su ga zadivljeno gledali.
Potaknut time, Filip stvori smionu odluku, pa potjera saonice takvom brzinom da je Sen Zorž dva puta, umjesto da se nađe ispred saonica, završio svoj krug iza njih. Pošto je brzina saonica izmamila mnogim prisutnima uzvike zaprepaštenja, koji su mogli zastrašiti i samu kraljicu, Filip progovori:
- Ako vaše veličanstvo želi, ja ću se zaustaviti ili bar smanjiti brzinu.
- Oh ne, ne - viknu kraljica onom neobuzdanošću kojom se podavala radu i zabavi - ne, ja se ne bojim, još brže ako možete, kavaliru, još brže.
- Tim bolje, zahvaljujem se za dozvolu, gospođo, ja vas dobro držim, pouzdajte se u mene.
Kad se opet njegova ruka čvrsto uhvati trokuta naslona, čitave su saonice drhtale od brzine. Reklo bi se da ih je ispruženom rukom dizao. Od toga trenutka prekriži svaki kolut Sen Zoržov sa još većim kolutom, tako da su se saonice kretale kao vrlo spretan klizač, unatoč težini, kraljičine saonice pretvoriše se u klizaljku, one su živjele, letjele, vrtjele se kao plesač.

Sen Zorž, dražesniji, finiji, ispravniji u svojim okretima, poče se doskora uznemirivati. On se klizao već gotovo čitav sat, Filip, videći ga svega u znoju, primjećujući naprezanja njegovih dršćućih koljena, odluči ga nadvladati. On promijeni smjer, odrekne se kolutova, pa potjera saonice ravno naprijed. I saonice su letjele brže od strelice. Sen Zorž bio bi ih jednim jedinim udarcem dostigao, ali Filip iskoristi onaj trenutak kada drugi impuls pomnogcstručuje zamah prvoga, on potjera saonice na jedan sloj leda koji bijaše još netaknut i veoma tvrd.
Sen Zorž pojuri da dostigne saonice. Ali skupivši svu svoju snagu, klizao se Filip tako fino na krajnjem zavoju klizaljke da je pretekao Sen Zorža i opet stavio obje ruke na saonice. Sa herkulskom kretnjom okrene zatim saonice i potjera ih opet protivnim pravcem, dok Sen Zorž, skršen krajnjim naporom, zaostade daleko.
Zrakom zaori tako oduševljeno klicanje odobravanja da je Filip od stida porumenio. Ali on se veoma začudi kad se kraljica, koja je i sama zapljeskala, okrenu k njemu te mu s požudnim umorom reče:
- Oh, gospodine de Taverni, sada, pošto je pobjeda vaša, hvala, hvala! Vi biste me ubili.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:22 am

X
NAPASNIK

Na molbu kraljičinu, Filip stegnu svoje čelične mišice, upre nogama i saonice se zaustave brzo, kao arapski konj koji se na pijesku digao na noge.
- Oh, sad se odmorite - reče kraljica, sišavši sa saonica kolebajući. - Zaista nisam nikada mislila da brzina tako omamljuje, mogla bih poludjeti.
I zaista se ona opre o Filipovo rame, jer je posrtala.
Žamor iznenađenja, što se digao u tom šarenom mnoštvu sa zlatnim trakama, opomenu je da je opet počinila grijeh u očima ovoga zavidnog i ropskog svijeta.
A što se Filipa tiče, on je, obasut tim obiljem časti, više drhtao i stidio se nego da ga je vladarica javno uvrijedila. On obori oči, a srce mu zakuca kao da će mu razbiti grudi.
Neobično uzbuđenje, bez sumnje od vožnje, zaokupi i kraljicu, jer ona odmah povuče svoju ruku i uhvati ruku gospođice de Taverni.
- Oprostite, gospodine de Taverni - reče ona Filipu. A onda naglo doda:
- Bože moj, kakva je velika sreća imati uza se razumne ljude i kakva nesreća kad si neprestano okružen znatiželjnima i glupanima.
Obični plemići i počasne dame proždirali su pogledima Filipa, koji, da sakrije svoje rumenilo, poče otkopčavati klizaljke. Pošto je to učinio, skloni se da napravi mjesta dvorjanicima. Kraljica pak ostade časak zamišljena, a zatim uspravi glavu i reče:
- O, ja znam da ću se nahladiti ako ostanem ovako nepomična, dakle još jednu vožnju.
I ona opet sjedne u svoje saonice. Filip je uzalud čekao novu zapovijed. Tada se približi dvadeset plemića.
- Ne, hvala gospodo - reče kraljica - neka me voze moje sluge. A kad ovi zauzmu svoje mjesto, reče im kraljica:
- Polagano, samo polagano.
I zažmirivši, ona se podade sanjarenju. Saonice se udalje, polagano, kako je naredila kraljica, a pratilo ih je požudno mnoštvo znatiželjnika i ljubomornih. Filip ostade sam, otirući sa svoga čela kapi znoja.
On potraži pogledom Sen Zorža da ga utješi za njegov poraz. Ali taj je dobio poruku od svoga pokrovitelja, vojvode orleanskog, i ostavio bojište. Filip, ponešto žalostan, ponešto umoran, gotovo ustrašen i sam zbog onga što se dogodilo, ostade nepomičan na svojem mjestu, prateći pogledom kraljičine saonice, kad osjeti da ga netko dotaknu. On se okrenu i opazi svoga oca.
Maleni starac, sav zguren kao kakva Hofmanova prilika, sam zamotan u krzno, taknuo se sina laktom, da ne mora izvući ruke iz rukavica, koje je nosio pričvršćene o ovratnik. Njegove oči, raširene od studeni ili radosti, učiniše se Filipu kao da blistaju.
- Ti me nisi zagrlio, sine - reče starac.
I on izgovori te riječi takvim tonom kao što je morao govoriti otac kojega grčkog atlete, da bi mu zahvalio za pobjedu u cirku.
- Dragi oče, od svega srca - odvrati Filip. Ali se moglo primijetiti da nema pravog sklada između riječi i njihova značenja.
- Onamo, onamo, i sada pošto si me zagrlio, idi, idi brzo.

I on ga gurnu naprijed.
- Ali kamo da idem, oče? - zapita Filip.
- Onamo, kraljici.
- O ne, oče, hvala.
- Kakva hvala! Je si li ti lud? Ti nećeš da se priključiš kraljici.
- Ne, to je nemoguće, vi ne mislite valjda na to, oče.
- Kako nemoguće! Zašto da ne stigneš kraljicu koja te očekuje.
- Koja me očekuje?
- Da, da, kraljica, koja te želi.
- Koja me želi! - kliknu Filip i pogleda oca. - Zaista, oče, ja mislim da se zaboravljate.
- To je čudnovato, poštenja mi - reče starac uspravivši se i topnuvši nogom. - Oh, Filipe, učini mi ljubav pa mi kaži otkuda dolaziš.
- Gospodine - odvrati sjetno kavalir - mene je strah da se vi meni ne rugate ili, oprostite mi, da ste malo pošašavili.
Starac pograbi sina tako snažnom i nervoznom kretnjom ruke da mladić namršti obrve.
- Slušaj, Filipe - reče starac - ja znam da je Amerika vrlo velika i daleko od Francuske.
- Da, oče, vrlo udaljena - ponovi Filip, - ali ja ne razumijem što vi hoćete reći, razjasnite se bolje, molim vas.
- To je zemlja u kojoj nema ni kralja ni kraljice.
- Ni podanika!
- Vrlo dobro! Ni podanika, gospodine filozofe. To ne tajim, to me ne zanima i svejedno mi je, ali što me muči i ponizuje jest to da si ti budalast, sine moj, a to nije dopušteno mladom čovjeku tvoga uzrasta. Pogledaj samo onamo.
- Gledam, oče.
- No, kraljica se obazire i to treći put već, da gospodine, kraljica se tri puta okrenula i eto, opet se okreće, koga ona traži: gospodina puritanca, gospodina iz Amerike, oh!
I starac stane grickati rukavice od jelenje kože desnima, jer zubi više nije imao.
- Dobro, gospodine - reče mladi čovjek - recimo da je istina, što po svoj prilici nije, da me kraljica traži?
- Oh - ponovi starac, zatoptavši nogom - on veli da to nije istina, ta ovaj čovjek nije od moje krvi, to nije Taverni!
- Ja da nisam od vaše krvi! - prošapće Filip čudeći se.
- Gospodine, ja vam kažem da vas kraljica želi, da vas traži.
- Vi imate dobar vid - reče Filip otresito.
- Da vidimo - prihvati starac blaže, nastojeći da bude manje nestrpljiv - dopusti da ti stvar objasnim. Istina je, imaš svoje razloge, ali ja napokon imam iskustvo, kaži mi, Filipe, jesi li ti muškarac ili nisi?
Filip slegnu lako ramenima i ne odgovori.
Kad starac opazi da uzalud očekuje odgovor, uperi, više od prezira nego od potrebe, pogled u sina i tada opazi svu nepokolebivu volju kojom je ovo lice bilo naoružano za dobro. On uguši svoju bol, pređe rukom preko svoga crvenog nosa i reče skladnim glasom kao Orfej kad se obraćao tesalskim klisurama:
- Filipe, dragi moj, slušaj me.
- Ta meni se čini da ja već četvrt sata i ne činim drugo nego slušam.

- Oh - pomisli starac - ja ću te srušiti s visine tvoga veličanstva, gospodine Amerikanče. Ti sigurno imaš svoju slabu stranu, orijašu. - A zatim doda na glas: - Ti jedno nisi opazio.
- Što?
- Nešto što služi na čast tvojoj naivnosti.
- Recite dakle, oče.
- Vrlo jednostavno: ti dolaziš iz Amerike. Otputovao si onamo kad smo imali samo kralja ali nismo imali više kraljice, osim Dibarijeve, slabo poštovano veličanstvo. Sada si se vratio i našao si kraljicu i govoriš u sebi: poštujmo je!
- Svakako.
- Ubogo dijete! - reče starac i zaguši svojim rukavom u isti mah kašalj i smijeh.
- Kako - upita Filip - vi se tužite na me zato što poštujem kraljevstvo, vi Taverni Mezon-Ruž, vi jedan cd valjanih plemića Francuske.
- Ta čekaj, ja ne govorim o kraljevstvu, već o kraljici.
- I vi to razlikujete?
- Duše mi! Što je kraljevstvo, dragi moj? Kruna. Do bijesa, u to ne diramo! Što je kraljica?
Jedna žena. A ženu, to je nešto drugo, diramo.
- Diramo! - uzviknu Filip porumenivši od srdžbe i poprativši te riječi tako ponositom kretnjom da nema žene koja ga ne bi zavoljela kad bi ga ovaj čas vidjela.
- Ti ne vjeruješ ništa, pa dobro - prihvati maleni starac s okrutnim naglaskom, tolikim je cinizmom zadojio svoje smiješenje - pitaj gospodina Koanjija, pitaj gospodina Lozena, pitaj gospodina de Vodreja.
- Šutite, oče, šutite! - uzviknu Filip muklim glasom - ili ću za ove tri pogrde, jer vas ne mogu za to tri puta posjeći svojim mačem, posjeći sama sebe, to vam se kunem, bez milosrđa i smjesta.
Taverni učini korak natrag i okrenu se na peti.
- Oh! zaista! - progovori on - ovo je stvor glup, konj je magarac, orao guska, pijetao kopun. Dobar veče, ti si me razveselio, smatrao sam se praocem, Kasandrom, a sada sam Adonis, Apolo. Laku noć.
I on se još jednom okrenu na svojoj petici. Filip se smrknu, zaustavi starca pa mu reče:
- Vi niste govorili ozbiljno, oče, nije li tako? - jer plemić tako dobrog roda kao što ste vi ne vjeruje u klevete što ih šire neprijatelji kraljevstva.
- On još sumnja, dvostruka budala - uzviknu Taverni.
- Vi niste govorili sa mnom kao što biste govorili pred bogom?
- Zaista!?
- Pred bogom kojemu se svaki dan približujete.
- Meni se čini da sam donekle i ja plemić, gospodine moj sine, i da ne lažem... uvijek. Ovaj "uvijek" bio je malo smiješan, ali se Filip ipak ne nasmija.
- Gospodine - reče on - vaše je dakle mišljenje da je kraljica imala ljubavnika.
- Lijepa novost.
- One koje ste vi naveli?
- I drugih... što ja znam, pitaj grad i dvor. Treba da čovjek dođe iz Amerike, pa da ne zna što se govori.
- A tko to kaže? Prosti pamfletisti!
- Ah, ah, ne smatraš li me možda kakvim novinarom?
- Ne, a to je upravo nesreća što ljudi kao što ste vi ponavljaju takve klevete, koje bi se inače rasplinule kao štetne pare. Vi i ljudi dobrog soja, ponavljajući te gluposti, dajete im strahovitu

stalnost. O, gospodine, ne ponavljajte više takve riječi.
- Ja ih ipak ponavljam.
- A zašto to činite?
- Ej - progovori barun, pograbivši za rame svoga sina i gledajući u njega sa demonskim smiješkom - kažem ti da nisam imao krivo kad sam ti rekao: Filipe, kraljica se okrenula, Filipe, trči, kraljica te čeka!
- Oh! - uzviknu mladi čovjek prekrivši lice rukama - za ime božje, oče, šutite, ili ću poludjeti.
- Zaista, Filipe, ja te ne razumijem - odgovori starac, - zar je ljubiti zločinstvo? To dokazuje da imamo srca, a u očima ove žene, u njezinom glasu, u njezinom držanju, ne kuca li srce? Ona ljubi, ona ljubi, velim ti ja, ali ti si filozof, ti si puritanac, Amerikanac, ti ne ljubiš, pusti je dakle neka gleda, neka se okreće, neka čeka, vrijeđaj je, preziri je, odgurni je, Filipe, to jest Josipe de Taverni.
I nakon tih riječi, naglašenih divljom ironijom, maleni starac, videći učinak što ga je proizveo, umaknu poput napasnika koji je dao prvi savjet za zločin.
Filip ostade sam nabujala srca, uzbuđena mozga, on nije mislio da je ostao gotovo pola sata kao prikovan na istom mjestu, da je kraljica dovršila svoju šetnju, da se vratila, da ga je pogledala i da mu je usred svoje pratnje doviknula, prolazeći uza nj.
- Vi mora da ste se dobro odmorili, gospodine de Taverni? Dođite dakle, nema takvoga koji bi umio kraljicu tako kraljevski voziti u šetnju. Gospodo, stupite na stranu.
Filip potrča k njoj slijep, opojen, pijan.
Postavivši svoju ruku na naslon saonica, on kao da se opekao, kraljica se nehajno namjestila natrag i njegovi prsti dotaknuše vlasi Marije Antoanete.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:22 am

XI
SIFREN

Protiv svih običaja dvora, tajnu su Luj XVI i grof d'Artoa vjerno sačuvali. Nitko nije znao u koje doba i kako će stići gospodin de Sifren. Kralj je navijestio primanje za uveče. U sedam sati uđe on s prinčevima i princezama svoje obitelji. Kraljica uđe vodeći za ruku malu princezu, kojoj je bilo tek sedam godina. Skup je bio mnogobrojan i sjajan. Grof d'Artoa polagano se približi kraljici pa joj reče:
- Sestro, obazrite se dobro oko sebe.
- No, pa što - reče ona - ja gledam.
- Što vidite?
Kraljica razgleda oko sebe, pretraži gusto mnoštvo, i opažajući svuda prijatelje i službenike, a među njima Andreu i njezina brata, reče:
- Ah, ja vidim vrlo ugodna i prijateljska lica.
- Ne gledajte tko je tu, sestro, već tko nam nedostaje.
- Ah, vjere mi, to je istina! - viknu ona. Grof d'Artoa se nasmije.
- Opet odsutan, prihvati kraljica. Ah, hoće li me uvijek tako izbjegavati?
- Ne, šala samo duže traje. De Pravans je otišao do carinarnice da dočeka namjesnika Sifrena.
- Onda ne razumijem, brate, zašto se smijete?
- Vi ne uviđate zašto se smijem?
- Bez sumnje, ako je pošao do gradske carinarnice da dočeka namjesnika Sifrena, to je on finiji od vas jer će ga prvi vidjeti i čestitati mu prije od svih drugih.
- Ah, draga sestro - odvrati mladi princ smiješeći se - vi imate slab pojam o našoj diplomaciji, istina je, on je pošao da ga dočeka, ali mi imamo nekoga tko ga čeka na drugom mjestu.
- Je li istina?
- Tako - nastavi grof d'Artoa - da će se princ tresti na zimi kod carinarnice, dok će po kraljevoj zapovijedi gospodin de Sifren obići Pariz i doći ravno u Versaj, gdje ga mi čekamo.
- To je izvrsno zamišljeno.
- Nije zlo i ja sam prilično zadovoljan sa sobom. Pođite igrati, sestro. U tom času bilo je u dvorani za igre bar sto osoba iz najvišeg društva.
Jedini kralj je primijetio da je grof d'Artoa nagnao kraljicu u smijeh, pa da malo učestvuje u njihovoj zavjeri, uputi im vrlo značajan pogled.
Kako smo već spomenuli, vijest o dolasku zapovjednika Sifrena nije se bila raširila, pa ipak se nije moglo zatajiti da neka slutnja lebdi nad prisutnima. Osjećalo se nešto skriveno što se imalo pojaviti, nešto novo što će nadoći.
Kralj koji je običavao igrati za talir od šest franaka, da umjeri igru prinčeva i gospode od dvora, nije opazio da je na stol postavio sve što ima u džepu. Podavši se sasvim svojoj ulozi, započela je kraljica s lukavštinom i svrati pažnju kruga revnošću s kojom se dala u igru. Filip, koji je sjedio nasuprot svojoj sestri, upijaše svim svojim čulima nečuveni osjećaj koji je budio čuđenje, osjećaj sklonosti koji ga nenadano zagrija. On se sjeti opet očevih riječi. On se pitao zna li starac, koji je vidio tri do četiri vladavine milosnica, posve tačno povijest vremena i običaja. Pitao se nije li onaj

puritanizam, sličan religioznom obožavanju, smiješan. Nije li kraljica tako poetična, tako lijepa, tako sestrinski sklona njemu, u biti strašna koketa, koja žudi da jednu strast više priključi svojim uspomenama. Pa ipak, kraljica nije prosta žena, jedan njezin pogled značio je nešto, jer ona ne bi nikad dobacila koji pogled, a da ne proračuna njegov domašaj.
- Koanji, Vodrej - ponavljaše Filip u sebi - ljubili su kraljicu i bijahu ljubljeni. Oh, zašto je kleveta tako mračna, zašto ne prodire zraka svjetlosti u taj duboki ponor što se naziva žensko srce, koji je još dublji kad je srce kraljičino.
Pa kad je Filip ta dva imena dovoljno pretresao u svojem mozgu, on ugleda na kraju stola gospodu Koanjia i de Vodreja, koji su čudnim slučajem sjeli jedan pored drugoga, okrenuvši poglede na drugu stranu od one gdje je bila kraljica, bezbrižni, gotovo zaboravljeni. I Filip reče sam sebi da je nemoguće da bi ta dva čovjeka ljubila i bili ovako mirni i zaboravljeni. Oh, ako kraljica njega ljubi, on će poludjeti od sreće, ako ga ona zaboravi pošto ga je zavoljela, on će se ubiti od očaja.
I od gospode Koanjia i de Vodreja Filip pređe u mislima na Mariju Antoanetu. Neprestano sanjareći, pitao je to tako čisto čelo, ta toliko zapovijedajuća usta, taj toliko veličanstveni pogled, pitao je sve ljepote te žene da mu otkriju kraljičinu tajnu.
- Oh, ne, klevete, klevete su sva ta nejasna govorkanja što su počela kolati po narodu, a daju im podlogu samo mržnje i spletke na dvoru.
Filip je došao dotle u svojim snovima kad otkuca sedam sati i tri četvrti u dvorani garde. U isti mah začuje se šum i žurni koraci. Kundaci pušaka udare o pod. Zamor glasova, prodirući kroz napola otvorena vrata, probudi kraljevu pažnju, on zabaci glavu unazad da bolje čuje, a zatim dade znak kraljici. Ona shvati mig i odmah se digne. Igrači skupiše ono što je stajalo pred njima i čekahu kraljevu odluku dok kraljica učini nešto.
Kraljica uđe u veliku dvoranu za primanje. Kralj je onamo stigao prijo nje. Jedan ađutant ministra mornarice približi se kralju i šapne mi, na uho nekoliko riječi.
- Dobro - odgovori kralj - idite. A zatim okrenuvši se kraljici, doda:
- Sve ide dobro.
Riječi "sve ide dobro" dale su svima povoda za razmišljanje. Najednom uđe u dvoranu maršal de Kastri i progovori glasno:
- Hoće li njegovo veličanstvo primiti gospodina namjesnika de Sifrena koji dolazi iz Tulona?
Na to ime, izgovoreno, glasnim, slavodobitnim, veselim glasom, nastane u dvorani neizrecivo oduševljenje.
- Da, gospodine - odgovori kralj - i veoma rado. Gospodin de Kastri izađe.
Gotovo sve krenulo je na ona vrata kroz koja je izašao gospodin de Kjistri.
Da objasnimo simpatiju Francuske prema de Sifrenu, da objasnimo zanimanje što su ga gajili kralj, kraljica i prinčevi kraljevske kuće, želeći da prvi ugledaju Sifrena, bil je dovoljno nekoliko riječi. Sifren se od rata s Engleskom, sukobio s neprijateljem u sedam velikih pomorskih bitaka, a da nije ni jednom bio pobijeđen, on je proširio i osigurao francuske pobjede, očistio je more i uvjerio naboba Hajder-Aliju da je Francuska prva evropska sila. On je uveo u vršenje pomorske službe svu diplomaciju finog pregovaratelja, svu odvažnost i taktičnost vojnika i svu vještinu mudrog upravljača. Smion, neumoran, ponosit, kad se radilo o časti francuske zastave, on je izmorio Engleze na kopnu i moru tako da se ovi oholi pomorci nikad nisu usudili dovršiti započetu pobjedu niti navaliti na Sifrena, kad je lav pokazao zube. Zatim, osim sukoba u kojem je svoj život izlagao bezbrižnošću jednostavnog pomorca, bio je čovječan i plemenit, to je bio tip pravoga pomorca.

Nećemo pokušati opisati viku i oduševljenje što je izazvao njegov dolazak u Versaj među plemićima na ovom sijelu. Sifren je bio čovjek od 56 godina, jak, onizak, vatrenih očiju, plemenitih i slobodnih kretnji. Živahan, unatoč svojoj gojaznosti, dostojanstven, unatoč svojoj okretnosti, ponosno je nosio svoju bujnu kosu, kao čovjek, vičan savlađivati sve teškoće, našao je način da se u svojoj putnoj kočiji oblači i češlja.
Bio je obučen u plavi, zlatom izvezeni kaput, crven prsluk i bijele hlače.
Kad je ušao u dvoranu garde, de Kastri, koji se amo-tamo nestrpljivo šetao, viknu:
- Gospodin Sifren, gospodo!
Odmah se, pograbivši svoje puške, poredaju gardisti kao da se radi o francuskom kralju, a čim namjesnik prođe, oni se postrojiše iza njega četiri po četiri, kao da mu služe za pratnju.
Pošto je Sifren stisnuo ruku de Kastriju, htjede ga zagrliti. Ali ministar to ljubazno odbi.
- Ne, ne, gospodine - reče on - neću da lišim čovjeka koji je dostojniji od mene da vas prvi zagrli.
I on povede de Sifrena do kralja Luja XVI.
- Gospodine namjesniče! - uzviknu kralj sav razdragan čim ga opazi - dobro mi došli u Versaj. Vi donosite amo slavu, vi donosite amo sve što junak može pružiti svojim suvremenicima na zemlji, ne govorim o budućnosti, ona je vaše vlasništvo. Zagrlite me gospodine namjesniče.
De Sifren sagne koljeno, a kralj ga digne i zagrli tako čvrsto i srdačno da je čitavo društvo obuzelo dugotrajno veselje. Da nisu bili dužni poštovati kralja, svi prisutni udarili bi u pljeskanje i klicanje.
Kralj se okrenu kraljici i prozbori:
- Gospođo, ovo je gospodin de Sifren, pobjednik, strah i trepet naših susjeda Engleza.
- Gospodine, ja vas neću obasipati hvalom. Znajte samo da niste dali opaliti nijedan top za slavu Francuske, a da moje srce nije zakucalo od divljenja i zahvalnosti za vas - progovori kraljica.
Kraljica jedva dovrši kad dođe grof d'Artoa sa svojim sinčićem, vojvodom angulemskim.
- Sine moj - reče on - ti vidiš junaka. Pogledaj ga dobro, to je rijetka sreća.
- Gospodine - odvrati mladi princ ocu - maloprije sam čitao o velikim ljudima od Plutarha, ali ih nisam vidio. Zahvaljujem vam što ste mi pokazali gospodina de Sifrena.
Oko princa nasta žamor, po kojem je dječak mogao shvatiti da je rekao nešto što se neće zaboraviti.
Tada kralj uzme gospodina Sifrena ispod ruke te se spremi da ga odvede u svoj kabinet da s njim razgovara o njegovim putovanjima i o njegovoj ekspediciji.
Ali se Sifren smjerno usprotivi.
- Sire - reče on - dozvolite mi, pošto vaše veličanstvo gaji prema meni toliku dobrotu...
- Oh, vi želite, gospodine de Sifren? - uzviknu kralj.
- Sire, jedan od mojih oficira ogriješio se tako teško da sam mislio da vaše veličanstvo jedino mora u toj stvari suditi.
- Oh, gospodine Sifren - progovori kralj - ja sam se nadao da će vaša prva molba biti namijenjena kojoj nagradi, a ne kazni.
- Sire, vaše veličanstvo će, kako mi je već bila čast reći, suditi što se ima učiniti.
- Ja slušam.
- U posljednjoj bitki zapovijedao je oficir o kojem govorim ratnim brodom "Sever".
- Oh, to je brod koji je bio skinuo zastavu - reče kralj i namršti čelo.
- Sire, kapetan Severa uistinu je bio povukao zastavu - odvrati gospodin Sifren - i već je engleski admiral otpremio čamac da taj brod zaposjedne svojom posadom, ali tada poručnik na tom

brodu, - koji je nadzirao topove u međupalublju, opazi da je vatra prestala i, pošto je i njemu bilo naređeno da prestane pucati, popne se na palubu, tu opazi da je zastava povučena, a kapetan pripravan predati se. Molim da mi vaše veličanstvo oprosti, ali kad je to opazio, uzbuni se u njemu sve što je bilo francuske krvi. On uzme zastavu, koja je bila na dohvat njegove ruke, pograbi kladivo, zapovjedi da se opet počne vatra i pričvrsti zastavu. Tako je spašen Sever vašem veličanstvu.
- To je lijepa crta - prihvati kralj.
- Valjano djelo - doda kraljica.
- Da, sire, da, gospođo, ali to je veliki prekršaj discipline. Kapetan je zapovijedao, poručnik je morao slušati. Ja vas molim za pomilovanje toga oficira, sire, ja vas molim tim prije jer je taj oficir moj nećak.
- Vaš nećak! - uzviknu kralj - i vi mi o tome ne rekoste ni riječi?
- Kralju nisam, ali sam ministru mornarice podnio izvještaj i zamolih ga pri tome da vašem veličanstvu ne kaže ništa dok ne dobijem pomilovanje krivca.
- Dovoljno je, dovoljno! - reče kralj - i ja unaprijed obećavam svoje pokroviteljstvo svakom nedisciplinovanom koji bude umio ovako osvetiti čast zastave i kralja Francuske. Vi ste mi morali predstaviti toga oficira, gospodine namjesnice,
- On je ovdje - prihvati Sifren - i pošto vaše veličanstvo dopušta... I gospodin de Sifren se okrenu.
- Približite se, gospodine de Šami - reče on.
Kraljica zadršće. To ime probudi u njoj nedavnu uspomenu. Uto se jedan mladi oficir odijeli od skupine što se zgrnula oko de Sifrena i pojavi se najednom pred kraljevim očima.
Kraljica je već sa svoje strane učinila kretnju da će u susret mladom oficiru, jer je bila silno oduševljena pripoviješću o njegovu lijepom podvigu. Ali čuvši ime i ugledavši pomorca, kojega je de Sifren predstavio kralju, ona se zaustavi, preblijedje i nešto prošapće.
Gospođica de Taverni preblijede također i pogleda preplašeno kraljicu. Što se tiče de Šamija, on se, a da mu lice ne izražavaše ništa osim smjernosti, nakloni pred kraljem, koji mu pruži ruku da je poljubi, zatim se čedno i dršćući, uz pohlepne poglede skupa, vrati u redove oficira koji su mu bučno čestitali i obasipali ga laskanjem.
Tada nastupi trenutak šutnje i uzbuđenja u kojem su se mogli vidjeti kralj kako sjaji od radosti, kraljica kako se smješka, a Filip, kojemu kraljičino uzbuđenje nije umaklo, kako se uznemiruje.
- Hajdemo, hajdemo - reče napokon kralj - dođite, gospodine de Sifren, da čavrljamo, ja umirem od želje da vas čujem i da vam dokažem kako sam mislio o vama.
- Sire, toliko dobrote...
- Oh! vi ćete pogledati moje geografske karte, gospodine namjesniče, vidjet ćete svaku fazu vaše ekspedicije. Dođite, dođite.
Zatim, pošto je nekoliko puta koraknuo, povukavši Sifrena, kralj se najednom okrenu kraljici i reče:
- Da ne zaboravim, gospođo, vi znate da sam dao graditi jedan ratni brod sa stotinu topova, i ja sam promijenio svoju namjeru u pogledu imena, kojim ga htjedoh okrstiti, umjesto da ga nazovem kako sam rekao, zar ne, gospođo...
Marija Antoaneta, koja se opet malo sabrala, prihvati kraljevu misao u letu i odgovori:
- Da, da, mi ćemo ga prozvati "Sifren-", a ja i gospodin namjesnik kumovat ćemo. Do sada zadržavani poklici: 'Živio kralj! Živjela kraljica!' provale svom žestinom.
- I živio Sifren! - doda kralj odabranom delikatnošću, jer nitko nije mogao u kraljevoj prisutnosti klicati: Živio gospodin de Sifren! dok su najbolji poznavaoci etikete mogli viknuti: Živio brod

njegova veličanstva!
- Živio Sifren! - ponovi skup oduševljeno.
Kralj se zahvali znakom za to što je tako dobro shvaćena njegova misao i povede namjesnika k sebi.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:23 am

XII
GOSPODIN DE ŠRNI

Èim je nestalo kralja, sve što je bilo u dvorani prinčeva i princeza skupi se oko kraljice. Namjesnik Sifren naložio je znakom svome nećaku da ga čeka, i pošto je mladi oficir dao znak da će poslušati, ostade u skupini gdje ga ugledasmo.
Kraljica, koja je s Andreom izmijenila više značajnih pogleda, ne izgubi gotovo više iz vida mladog oficira i svaki put, kad bi ga pogledala, rekla bi samoj sebi:
- To je on, o tome nema sumnje.
Gospođica de Taverni odgovori pantomimom, koja je imala raspršiti svaku kraljičinu sumnju jer je značila:
- Oh, gospođo, to je on, to je sigurno on!
Filip, kako smo već spomenuli, vidio je zabrinutost kraljičinu, on ju je vidio i osjećao, ako ne uzrok, a ono bar nejasan smisao. Nikad se onaj koji ljubi ne vara o osjećajima one koju ljubi. On se dakle domišljao da se kraljice dojmio neki osobito tajanstveni, svima osim nje i Andree nepoznati dogođaj. I zaista je kraljica izgubila sigurnost pa se sakrila za svoju lepezu, dok je inače pred njom svatko obarao oči. I dok se mladi čovjek pitao kako će se razviti zabrinutost njezina veličanstva, dok je tražio na licima de Koanjija i de Vodreja nisu li oni zainteresirani u toj tajnosti, pa opazio da su oni posve ravnodušni i zabavljeni s gospodinom de Hagom, koji je došao u Versaj da se pokloni, uđe u dvoranu jedna ličnost, odjevena u veličanstvenu kardinalsku haljinu, u pratnji oficira i prelata.
Kraljica prepozna gospodina Luja de Roana, ona ga opazi s jednog kraja, dvorane na drugi, i okrene glavu, a da se i ne potrudi sakriti da je namrštila obrve.
Crkveni dostojanstvenik prođe čitavu dvoranu a da nikoga ne pozdravi i dođe ravno kraljici, pred kojom se nakloni više kao čovjek koji pozdravlja ženu, nego kao podanik koji pozdravlja kraljicu.
Onda upravi nekoliko vrlo učtivih riječi njezinom veličanstvu, koja jedva okrene glavu, prošapće dvije-tri riječi ledenom uljudnošću te nastavi svoj razgovor sa gospođom Lambal i gospodinom de Polinjakom. Princ Luj kao da nije primijetio loš doček kraljice. On dovrši svoje naklone i okrenu se bez žurbe sa svom dražesti savršenog dvorjanina gospođama kraljevim tetkama.
Kardinal Luj de Roan bio je čovjek u cvijetu života, krupna stasa i otmjena držanja, njegove crte odisahu inteligencijom i blagošću, usta su mu bila fina i promišljena, ruka divna, njegovo visoko čelo odavaše čovjeka užitka ili čovjeka nauke, a u princa Roana bilo je zaista i jedno i drugo. Bio je to čovjek kojemu su se klanjale žene, koje su voljele laskanja bez ludosti i bučnosti, poslovična je bila njegova darežljivost. I on je zbilja našao način da uz dohodke od šesnaest stotina hiljada franaka bude smatran siromahom.
Kralj ga je volio, jer je bio učen, kraljica ga je naprotiv mrzila. Uzroci te mržnje nikad nisu bili temeljito poznati, ali o njemu postoje dva tumačenja. Prvo kaže da je princ Luj de Roan, bivši poslanik u Beču pisao o carici Mariji Tereziji listove pune ironije, što Marija Antoaneta nikad nije mogla oprostiti tome diplomati. Drugo, a to je čovječanskije i zato vjerojatnije, pisao je princ, navodno povodom udaje mlade nadvojvodkinje za francuskog prijestolonasljednika Luja XV, neke nepovoljne potankosti o nadvojvodkinji, koja je onda bila vrlo mršava, a kralj je to pismo glasno

pročitao neke večeri kod gospođe Dibari. Ti napadi su Mariju Antoanetu duboko ozlijedili, pa se zavjerila da će začetnika njihova prije ili kasnije kazniti.
Bilo što je bio zaista jak, bilo što ga je neodoljivo osjećanje gonilo da sve oprosti svojoj neprijateljici, nije Luj de Roan propustio nijednu priliku da se približi Mariji Antoaneti, za što mu nije manjkalo sredstava. Luj de Roan bio je veliki milosnik na dvoru. Nikad se on nije tužio, nikad nikome povjerio. Maleni krug prijatelja, među kojima se isticao barun de Planta, njemački oficir i njegov pouzdanik, tješio bi ga zbog kraljevskog zapostavljanja, kad to ne bi učinile dvorske gospođe koje se u pogledu strogosti prema kardinalu nisu sasvim ravnale prema kraljici.
Kardinal je prošao kao sjena preko one vesele slike što se pojavila u kraljičinoj mašti. I čim se kardinal udaljio od nje, Marija Antoaneta se razvedrila:
- Znate li - reče ona princezi de Lambal - da je podvig toga mladog oficira, nećaka gospodina namjesnika, jedan od najistaknutijih u tome ratu? Kako se on zove samo?
- Gospodin de Šarni, ako se ne varam, gospođo - odgovori princeza. Zatim okrenuvši se prema Andrei, zapita je:
- Nije li tako, gospođice de Taverni?
- Šarni, da, vaša visosti - odvrati Andrea.
- Neka nam de Šarni sam pripovijeda tu epizodu i neka nam ne uštedi nijednu potankost. Valja ga potražiti. Je li on još uvijek ovdje?
Jedan oficir se požuri da iziđe i izvrši kraljičin nalog.
U isti mah okrene se kraljica oko sebe, opazi Filipa i nestrpljivo kao uvijek, reče mu:
- Gospodine de Taverni, pogledajte gdje je.
Filip porumenje, možda je mislio da je trebao predusresti želju svoje vladarice. On dakle pođe da potraži toga sretnog oficira, kojega nije pustio, iz vida otkad se predstavio. Traženje mu je dakle bilo vrlo lako.
Gospodin de Šarni dođe ubrzo zatim između dva kraljičina glasnika.
Krug se ispred njega proširi, kraljica ga je mogla sad promatrati sa više pažnje negoli joj je to bilo moguće dan prije.
To je bio mlad čovjek od dvadeset sedam do dvadeset osam godina, uspravna vitka stasa, širokih ramena i savršenih nogu. Njegova prilika, fina i blaga u isti mah, poprimi neobičnu energiju, čim bi raširio svoje veliko modro oko s dubokim pogledom, on je bio, što je neobično kod čovjeka koji je tek nedavno ratovao u Indiji, bijela lica, dok je Filip imao smeđe opaljeno lice.
Kad se približio skupini u čijem je središtu bila kraljica, nije ničim odao da pozna gospođicu de Taverni ili samu kraljicu. Okružen oficirima kojima je učtivo odgovarao, kao da je zaboravio da je razgovarao s kraljem i da ga je kraljica pozvala.
Ta učtivost i uzdržljivost bijahu dovoljne da ga kraljica još više počne proučavati, jer je bila osjetljiva za sve što se odnosilo na ponašanje.
Nije bilo razborito samo radi drugih što je de Šarni tajio svoje iznenađenje ugledavši nenadano onu gospođu iz fijakera. Vrhunac razboritosti bijaše da po mogućnosti ni njoj samoj ne pokaže da ju je prepoznao. Pogled de Šarnijev, ostavši prirodan i obavit plahošću dobra ukusa, ne uspravi se prije dok ga kraljica ne oslovi.
- Gospodine de Šarni - reče mu ona - ove gospođe žele kao i ja da događaj s ratnim brodom potanko upoznaju: molim, ispripovijedajte nam to.
- Gospođo - odvrati pomorac usred duboke tišine - molim vaše veličanstvo, ne iz čednosti već iz čovječnosti, da me oslobodi toga pripovijedanja, ono što sam učinio kao poručnik broda Sever, namjeravalo je u isti mah kao i ja učiniti i deset oficira, mojih drugova, ja sam prvi izveo, to je sva

moja zasluga. A da se onome što se dogodilo daje važnost od vašeg veličanstva, to je nemoguće, i vaše veliko kraljevsko srce pogotovu će to shvatiti. Bivši zapovjednik Severa je valjan oficir koji je onoga dana izgubio glavu. Ali, gospođo, i najodvažniji, mogu vam reći, svakog dana nisu hrabri, trebalo mu je deset minuta da se sabere, naša odluka da se nećemo predati dala mu je hrabrosti i on je opet postao valjan oficir, od toga trenutka bio je najhrabriji među nama svima, eto zašto molim vaše veličanstvo da ne uveličava zaslugu moga djela, jer bi to samo slomilo onoga hrabrog oficira, koji uvijek oplakuje zaboravnost jedne minute.
- Dobro, dobro! - reče kraljica ganuta od veselja kad je čula povoljan žamor što su ga plemenite riječi mladog oficira izazvale oko nje - dobro, gospodine de Šarni, vi ste pošten čovjek i kao takvog vas poznajem.
Na te riječi oficir podigne glavu, a mladenačko rumenilo zalije mu lice, njegov pogled pređe nekako ustrašeno od kraljice k Andrei. On se bojao pogledati ovu tako plemenitu i plahu prirodu.
- Jest - nastavi kraljica neustrašivo - neka svi znaju da nam je gospodin de Šarni, taj mladi oficir, koji se tek prekjuče iskrcao, bio već poznat prije nego je večeras predstavljen i da zaslužuje da ga sve žene upoznaju i da mu se dive.
Vidjelo se da kraljica želi govoriti, da hoće ispripovijedati jednu pripovijest, iz koje svatko može popabirčiti bilo malu sablazan, bilo malu tajnu. Oko kraljice se sastavio krug, sve je slušalo.
- Pomislite, moje gospođe - progovori kraljica - da je gospodin de Šarni isto tako obziran prema gospođama, kao što je neumoljiv prema Englezima. O njemu su mi pripovijedali jednu zgodu, koja mu, to vam unaprijed izjavljujem, u mojim očima služi na najveću čast.
- Oh, gospođo - prošapće mladi oficir. Domislit će se svatko da su kraljičine riječi i prisutnost onoga kome su bile upravljene samo podvostručio znatiželju. De Šarni, kojemu je znoj probio čelo, dao bi jednu godinu svoga života da se još nalazi u Indiji.
- Evo činjenice - nastavi kraljica: - Dvije gospođe, moje znanice, zakasnile su i dospjele u gužvu na ulici. Došle su u pravu, veliku opasnost. U taj tren prolazio je gospodin de Šarni slučajno ili bolje srećom, mada ih nije poznavao i makar je teško bilo raspoznati njihov stalež, on ih otprati vrlo daleko, ako se ne varam, dvije milje od Pariza.
- Oh, vaše veličanstvo uveličava - reče sa smiješkom de Šarni, koji se umirio videći kako kraljica stvar izlaže.
- No, recimo pet milja i ne govorimo više o tome - prekide kraljici riječ grof d'Artoa, uključivši se nenadano u razgovor.
- Neka bude, brate - nastavi kraljica - najljepše je u toj stvari da gospodin de Šarni nije želio saznati imena onih dviju gospođa, kojima je iskazao tu uslugu, već ih je doveo do mjesta koje su mu one označile, pa se udaljio a da se nije ni okrenuo, tako da su one umakle njegovoj zaštiti, a da ni jedan tren nisu bile uznemiravane.
Sve se uzvikalo, sve se divilo, dvadesetak gospođa čestitalo je u isti mah de Šarniju.
- To je lijepo, zar ne? - dovrši kraljica - koji bi vitez ljepše postupio.
- To je divno! - viknu čitav skup.
- Gospodine de Šarni - nastavi kraljica - kralj je bez sumnje zabavljen nagrađivanjem vašeg ujaka gospodina de Sifrena, ja bih od svoje strane rado učinila nešto za nećaka toga velikog čovjeka.
Ona mu pruži ruku.
I dok se de Šarni, blijed od veselja, sagnuo usnama na tu ruku, Filip blijed od bola, sakrio se za široke zavjese dvorane. I Andrea je problijedila, pa ipak nije mogla osjetiti što je trpio njezin brat.
Glas grofa d'Artoa prekide taj prizor, tako zanimljiv promatračima.

- Ah, moj brat Provans - reče on glasno - dođite, dođite, propustili ste jedan krasan prizor: primanje gospodina Sifrena. Uistinu, to je bio prizor koji francuska srca neće nikad zaboraviti! Kako ste mogli to promašiti vi, moj brate, čovjek tako izvanredno tačan.
De Provans skupi usne, pozdravi nesabrano kraljicu i odgovori banalno. A zatim okrenuvši se de Favrau, kapetanu njegove garde, reče:
- Kako to da je u Versaju?
- Ej, monsinjore - odvrati ovaj - i ja to već jedan sat pitam sama sebe i još ne mogu shvatiti.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:23 am

XIII
KRALJIČINIH STOTINU ZLATNIKA

Sada pošto smo upoznali čitaoce s glavnim osobama ove pripovijesti, pošto smo ih uveli u malu palaču grofa d'Artoa i u palaču Luja XIV u Versaju, povest ćemo ih opet u onu kuću u ulici Sen-Klod, u koju je francuska kraljica nepoznata ušla i sa gospođicom Andreom de Taverni popela se u četvrti kat.
Kad je kraljica otišla, gospođa de la Mot, kako nam je poznato, brojila je i prebrajala veselo onih stotinu lujdora što joj tako čudesno pade s neba. Pedeset lijepih dvostrukih dukata, svaki po četrdeset i osam franaka, razmještenih na ubogom stolu sjali su na svjetlu svjetiljke i kao da su svojom aristokratskom prisutnošću potamnjivali sve uboge stvari u jadnoj potkrovnici. Nakon užitka posjedovanja, gospođa de la Mot nije poznavala većeg od toga da svoje dukate pokaže. Posjed nije za nju značio ništa ako nije budio zavist. Noj je bilo već odvratno što svoju sobaricu trpi kao pouzdanicu vlastite bijede, ona se dakle požuri da je učini pouzdanicom svoje sreće.
Ona tada zovnu gospođu Klotildu, koja je boravila u predsoblju, i vješto naravna svjetlo svjetiljke tako da je zlato sjalo na stolu:
- Klotilda! - dozove ona. Sobarica uđe u sobu.
- Dođite amo i pogledajte - doda gospođa de la Mot.
- Oh, gospođo... - uzviknu sobarica sklopivši ruke.
- Vi ste bili zabrinuti za svoju plaću? - reče grofica.
- Oh, gospođo, ja nisam nikada ni riječi kazala o tome. Ja sam pitala samo gospođu groficu kad će me moći platiti, a to je bilo sve i to je posve prirodno jer već tri mjeseca nisam ništa primila.
- Mislite li da ovdje ima dosta da vas isplatim?
- Isuse! Gospođo, da ja imam toliko smatrala bih se bogatom za sav život. Gospođa de la Mot pogleda staricu, slegnuvši ramenima, s velikim prezirom.
- Sreća je - progovori grofica - da se izvjesni ljudi sjećaju imena koje nosim, dok ga oni zaboravljaju koji bi ga se morali sjećati.
- U što ćete upotrijebiti sav taj novac? - upita gospođa Klotilda.
- Za sve moguće.
- Ponajprije, gospođo, čini mi se najvažnijim da opremite moju kuhinju, jer pošto sada imate novaca, davat ćete objede, zar ne?
- Pst! - izusti gospođa de La Mot - netko kuca.
- Gospođa se vara - reče starica, koja je uvijek bila štedljiva što se koraka tiče.
- Ali kad vam kažem da kuca.
- Oh, uvjeravam vas, gospođo...
- Idite i pogledajte.
- Ja nisam ništa čula.
- Da, kao ni maloprije, ni onda niste ništa čuli, a što bi bilo da su one dvije gospođe otišle. Ovaj razlog uvjeri i gospođu Klotildu, pa ona sad pođe na vrata.
- Čujete li? - viknu gospođa de La Mot.
- Ah! istina je - reče starica - idem, idem.

Gospođa de La Mot požuri se da skupi pedeset dvostrukih dukata sa stola u svoju šaku, zatim ih baci u jednu ladicu i zatvarajući tu ladicu, prošapće:
- Ah, providnosti, još koju stotinu dukata.
Te riječi izgovori ona s izrazom požude kojoj bi se Volter nasmijao.
U to vrijeme otvore se vrata predsoblja i u prvoj sobi začuje se korak jednoga muškarca.
Taj čovjek i gospođa Klotilda izmijene nekoliko riječi čiji smisao grofica nije razabrala. Zatim se vrata zatvore i koraci se izgube na stubištu a starica uđe s jednim pismom u ruci.
- Evo - reče ona, pruživši pismo svojoj gospođi.
Grofica ispitivaše pomno pismo, rukopis i pečat. Zatim, podigavši glavu, upita:
- To je bio sluga?
- Da, gospođo.
- U nekakvoj livreji?
- Nije imao livreje.
- Bio je dakle pouzdanik.
- Da.
- Ja poznam ovaj grb - prihvati grofica, bacivši opet pogled na pečat. Zatim primakne pečat k svjetiljci.
- Otvor sa deset zlatnih križića - progovori ona. - Tko ima u svojem grbu otvor sa deset zlatnih križića?
Ona potraži časak u svojim uspomenama, ali uzalud.
- Da pogledam pismo - prošapće ona.
I brižno otvorivši pismo, tako da ne ošteti pečat, ona pročita ove retke:
"Gospođo, osoba na koju ste se obratili s molbom moći će vas posjetiti sutra uveče, ako budete tako ljubazni da joj otvorite vrata."
- Je li to sve?
Grofica stane opet razmišljati.
- Ja sam pisala tolikim ličnostima. Da vidimo kome sam sve pisala...? Ta svemu svijetu. Odgovara li mi koji muškarac ili koja žena...? Rukopis ne odaje ništa... neznatan ... pravo tajničko pismo... Taj slog? Stil pokrovitelja... plitak i zastario.
Zatim ponovi:
"Osoba na koju ste se obratili molbom..."
- Ova rečenica ponizuje. To je sigurno od koje žene. Ona nastavi:
"Doći će sutra naveče, ako budete tako ljubazni pa joj otvorite vrata."
- Žena bi rekla: čekat će vas sutra uveče. To će biti od muškarca... Pa ipak, te gospođe bile su otmjene. Nikakav potpis... Tko dakle ima grb sa devet zlatnih križića? Oh! - viknu ona - jesam li izgubila glavu? Roan, pobogu! Da, ja sam pisala i gospodinu de Roanu, on mi odgovara, to je posve jednostavno... Ali grb nije rastavljen, pismo je od kardinala!... Ah, kardinal de Roan, taj ženskar, taj častohlepnik, on će posjetiti gospođu de La Mot, ako mu ona otvori svoja vrata.
- Dobro, neka bude miran, vrata će mu biti otvorena... A kada? Sutra uveče. I ona stade sanjariti.
- Gospođe dobrotvorke mogu biti primljene u potkrovnici, one se mogu smrzavati na mojem hladnom podu, mogu trpjeti na mojim stolicama, tvrdim kao roštilj sv. Lovrenca, ali bez vatre. Ali crkveni knez, čovjek budoara, gospodin srca! Ne - bijedi koju posjećuje takav milosnik treba više raskoši nego je imaju izvjesni bogataši.

Zatim okrenuvši se svojoj poslužiteljici, koja joj je spremala postelju, reče:
- Sutra, gospođo Klotildo, ne zaboravite me rano probuditi.
A zatim, bez sumnje da može po volji razmišljati, grofica učini znak starici da je ostavi nasamo. Gospođa Klotilda uspiri vatru, što je bila zapretana pod pepelom, da stan izgleda što bjednijim,
zatvori vrata i povuče se u zakutak gdje joj je bio ležaj.
Žana de Valoa, umjesto da spava, pravila je osnove cijelu noć. Ona stane bilježiti olovkom pri sjaju svoje noćne svjetiljke, zatim zadrijema oko tri sata, ali je gospođa Klotilda, koja je jedva više spavala od nje, držeći se vjerno njene sinoćnje naredbe, probudi rano ujutro.
Oko osam sati ona je završila svoju jutarnju toaletu. Obučena kao visoka gospođa dade dozvati neku vrst kola iz ulice Pont-o-Šu. Ona je više voljela nosiljku, ali bi u tu svrhu trebala ići predaleko tražiti. Ova kola, prava nosiljka na točkovima, imala su gospođu groficu dovesti na kraljevski trg, gdje je u južnim arkadama, u starom prizemlju jedne zapuštene palače, stanovao tapetar i dekorater kod kojega se moglo jeftino kupiti ili dobiti u najam staro i novo pokućstvo. Za deset minuta stigla je grofica do trgovine, gdje je nalazimo kako bira sebi namještaj.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:23 am

XIV
MAJSTOR FENGRE

Raznoliko pokućstvo zamamljivalo je oči u trgovini majstora Fengrea na kraljevskom trgu. Roba koja nije više nova, kako to pošteno kaže trgovac, već skupljena, sačinjava znatno veću vrijednost nego što bi najponositiji kupci mogli zahtijevati. Gospođa de La Mot, koja je sve to obilje razgledala, shvati što joj u ulici Sen-Klod nedostaje. Nedostaje joj salon sa divanima i naslonjačima, nedostaje joj blagovaonica s ormarima, policama i kredencom, napokon budoar sa perzijskim zastorima. A kad bi imala salon, blagovaonicu i budoar, nedostajalo bi joj novaca da dobije pokućstvo koje bi postavila u taj novi stan. Ali s pariškim tapetarima možeš se u svako doba lako nagoditi i mi nikad nismo čuli da je lijepa mlada žena umrla na pragu vrata koja se nisu mogla otvoriti. U Parizu se ono što se ne kupi iznajmljuje. Iznajmljivači pokućstva bacili su u saobraćaj krilaticu: "vidjeti, znači imati".
Gospođa de La Mot nadajući se najmu, pošto je uzela mjere, baci oko na jedno pokućstvo obloženo zlatnožutom svilom, koje joj se odmah svidjelo. Ali to pokućstvo od deset raznih komada ne bi stalo u njezin stan u četvrtom katu one kuće u ulici Sen-Klod. Da sve može poredati, trebalo bi da unajmi čitav treći kat.
Pošto je grofica stvorila odluku, pogleda u tamni dio skladišta, to jest u onaj odjel gdje se bogatstvo ukazivalo mnogo sjajnijim, gdje su bili kristali, pozlate i zrcala.
Tu ona ugleda nekog pariškog građanina, s kapicom u ruci, nestrpljiva pogleda i drska smiješka, kako u drugoj ruci drži jedan ključ kojim se igra. Taj vrijedni nadzornik starog pokućstva bio je glavom majstor Fengre, kojemu su pomoćnici prijavili dolazak lijepe gospođe. Pomoćnici su radili u dvorištu, gdje su obnavljali staro pokućstvo. Jedan je čistio i čupao strunjevinu, drugi ispunjavao novi naslonjač, treći glačao stare ladice, očišćene mirisnim sapunima. Na taj se način obnavljalo staro pokućstvo, kojemu se malo prije divila gospođa de La Mot.
Gospodin Fengre, pobojavši se da nova mušterija ne opazi operacije njegovih pomoćnika i niže ocijeni stari namještaj nego bi to za njega bilo poželjno, zatvori staklena vrata što su vodila u dvorište pod izlikom da prašina ne naškodi očima gospođe.
Rekavši "gospođa"... on zašuti. To je bilo pitanje.
- Gospođa grofica de La Mot Vatea - odvrati nehajno Žana. Sada gospodin Fengre spremi ključeve u džep i približi se.
- Oh! - reče on - ovdje nema ništa što bi valjalo za gospođu. Ja imam novih, lijepih, veličanstvenih stvari. Neka gospođa grofica ne misli, ako se nalazimo na kraljevskom trgu, da kuća Fengre nema isto tako lijepog pokućstva kao i kraljev tapetar. Ostavite sve to gospođo i zavirimo u drugo skladište.
Žana porumenje.
Sve što je vidjela činilo joj se vrlo lijepo, tako lijepo da se nije nadala da bi mogla to nabaviti. Premda joj je polaskalo što ju je gospodin Fengre tako povoljno ocijenio, ona se ipak pobojala da je on ne sudi odviše dobro. Ona sad požali svoju oholost i što se nije predstavila kao jednostavna građanka. Ali spretan duh umije se izbaviti korisno iz svakog lošeg položaja.
- Ništa novo, gospođine - reče ona - ja ne želim ništa novo.
- Gospođa zacijelo želi namjestiti kakav stan za prijatelje.

- Dobro ste rekli, gospodine, stan za prijatelje...
- Izvrsno. Neka gospođa bira - odvrati gospodin Fengre, lukav kao pravi pariški trgovac, koji se baš ne nećka prodati staro pokućstvo umjesto novoga, ako može imati jednaku korist iz jednoga kao i iz drugoga.
- Ovo maleno pokućstvo zlaćane boje, na primjer - upita grofica.
- Oh, to je neznatno, sastoji se samo od deset komada.
- Soba je osrednja - prihvati grofica.
- Sve je novo, kako se gospođa može uvjeriti.
- Novo... a prodaje se kao starudija.
- Bez sumnje - reče gospodin Fengre, nasmiješivši se, - ali kakvo je da je stoji osam stotina franaka.
Grofica zadrhta čuvši tu cijenu. Kako da prizna da se baštinica Valoa zadovoljava starim pokućstvom, ali za nj ne može platiti osam stotina franaka. Ona se odluči za loše raspoloženje i reče:
- Ali, tko vam kaže da ja želim pokućstvo kupiti, gospodine. Mislite li da sam voljna ove starine kupiti? Radi se samo o iznajmljenju i k tome...
Fengre se namršti jer je mušterija odmah izgubila svoju vrijednost. Dakle se ne radi o tome da proda staro ili novo pokućstvo, već da ga iznajmi.
- Vi biste željeli sve ovo žuto pokućstvo - reče on - i to na godinu dana?
- Ne, samo na mjesec dana. Moram jednog provincijalca snabdjeti pokućstvom.
- To će stajati sto franaka mjesečno.
- Vi se šalite, gospodine, po tome računu bi pokućstvo za osam mjeseci bilo moje.
- Pristajem, gospođo grofice.
- A onda?
- Onda, gospođo, ako bude vaše, neće biti više moje i prema tome neću se brinuti za obnavljanje i osvježenje, a to sve stoji novaca.
Gospođa de La Mot za trenutak ušuti i razmisli.
- Sto franaka na mjesec - mislila je ona - to je mnogo, ali valja stvar dobro i razborito razmisliti: ili će za jedan mjesec biti preskupo, a onda ću tapetaru vratiti pokućstvo i ostaviti povoljno mišljenje, ili ću moći naručiti novo pokućstvo. Naumila sam izdati pet do šest stotina franaka, učinimo stvar dakle otmjeno, izdajmo sto talira.
- Ja ću zadržati ovo žuto pokućstvo za salon sa sličnim zavjesama - progovori ona glasno.
- Dobro, gospođo.
- A ćilimi?
- Ovdje su.
- Što biste mi preporučili za drugu sobu?
- Ove zelene stolice bez naslona, ovaj ormar od hrastovine, ovaj stol sa savijenim nogama i ove zastore od zelenog damasta.
- Dobro, a za jednu ložnicu?
- Široku lijepu postelju, izvrsnu posteljinu, pokrivače, modre zastore i gotsku ali bogato pozlaćenu garnituru za kamin.
- Budoar?
- Sa čipkama. Pogledajte sami, gospođo. Ormar veoma nježne izrade, sličan stolić za šivanje, sofu sa vezivom, isto tako stolice, ukusan kamin koji potječe iz ložnice gospođe Pompadur.
- A sve to za koju cijenu?
- Na mjesec dana?

- Da.
- Za četiri stotine franaka.
- Ah, gospodine, molim vas, ne smatrajte me grizetom. Ljude mojega staleža ne možete opsjeniti tričarijama. Izvolite uzeti na um da četiri stotine franaka mjesečno iznosi na godinu četiri hiljade i osam stotina franaka i da uz tu cijenu mogu dobiti namještaj za čitavu palaču.
Majstor Fengre počeše se iza uha.
- Vi mi činite zazornim ovaj trg - nastavi grofica.
- To bi mi bilo vrlo neugodno, gospođo.
- Dokažite to. Ja ne želim dati za sve to pokućstvo više od sto talira.
Žana izgovori te riječi tako odlučno da trgovac opet pomisli na budućnost.
- Neka bude, gospođo - reče on.
- I to pod jednim uvjetom, gospodine Fengre.
- A taj bi bio, gospođo?
- Da sve ovo bude postavljeno i uređeno u prostorijama koje ću vam označiti do tri sata poslije podne.
- Sada je deset sati, gospođo, razmislite malo.
- Hoće li biti ili ne?
- Kamo da se pođe, gospođo?
- Ulica Sen-Klod, u gradskoj četvrti Mara.
- Nije daleko?
- Blizu je.
Tapetar otvori vrata dvorišta i poče zvati. Tri pomoćnika dotrčaše, ushićeni što im se pružila prilika da prekinu svoj rad i da vide lijepu gospođu.
- Nosiljke i ručna kola, gospodo! Remi, ti ćeš natovariti ovo žuto pokućstvo. Salven neka natovari pokućstvo predsoblja na kola, vi, Landri, imate na brizi ložnicu.
- Sastavimo račun, gospođo, i ako izvolite, potvrdit ću vam primitak.
- Evo vam šest dvostrukih lujdora - reče grofica - a povrh toga još jedan luj, vratite mi ostatak.
- Evo, gospođo, dva talira po šest franaka.
- Jedan ću od njih dati ovoj gospodi ako bude posao dobro izveden - odgovori grofica.
I ostavivši adresu, vrati se svojim kolima. Sat poslije toga Žana je iznajmila stan u trećem katu, koji je bio prazan i još nisu prošla dva sata nakon toga, već je stan bio uređen i namješten. Gospoda Landri, Remi i Salven zaslužili su dvostruki talir za desetak minuta.
Pošto je stan tako bio preobražen, prozori oprani a kamini naloženi, Žana se obuče i uživaše dva sata sreću da hoda po dobrom ćilimu, da osjeća oko sebe topal zrak, da vidi tapecirane zidove i udiše miris šeboja, čije se stabljike veselo kupahu u japanskim vazama, a glave u toploj pari sobe.
Fengre nije zaboravio ni pozlaćene dvokrake svijećnjake, u kojima su bile svijeće, s obje strane zrcala svjetionici sa staklenim ukrasima, koji su u sjaju voštanica titrali u svim bojama duge. Vatru, svijeće voštanice, mirisavo cvijeće sve je to Žana upotrijebila da poljepša raj, određen za njegovu preuzvišenost. Ona se pobrinula i za to da vrata ložnice budu koketno poluotvorena, da se vidi lijepa, blaga i crvena svjetlost pri sjaju koje blistahu noge naslonjača, drvo postelje i podnožnik gospođe Pompadur, na koji je stavljala svoje noge dražesna markizica.
Poslije lakog objeda, da sačuva prisutnost duha i otmjenu hladnoću, Žana se zakopa u veliki naslonjač kod kamina u svojoj ložnici. S knjigom u ruci, s papučama na klupici, čekala je i u isti mah prisluškivala kucanje sata njihalice i udaljen štropot kola, koji je rijetko kad poremetio mir pustog kraja u kojem se nalazila njena kuća. Ona je čekala. Sat odbi devet, deset i jedanaest, nitko ne dolazi

ni u kolima, ni pješke. Jedanaest sati! Ta to je doba galantnih prelata, koji pokrivaju svoje dobrotvorje večerom u predgrađu, pa nemajući ni dvadesetak okretaja svoje kočije da uđu u ulicu Sen-Klod, čestitaju sebi što su onako jeftino čovječni, dobrotvorni i pobožni.
Ponoć turobno odbije kod kalvarijskih djevica. Ni prelata ni kočije, svijeće počeše blijediti i prekapljavati u prozirne lokvice na čaškama od pozlaćena bakra. Vatra se pretvorila u žeravicu, pa onda u pepeo. U sobama je vladala afrička vrućina.
Stara služavka, koja se bijaše ukrasila, zamorila je i žalila svoju kapu s vrpcama, koja se kvarila kad joj je klonula glava od drijemanja pred svijećom u predsoblju. U jedan i po ustade Žana bijesna sa svoga naslonjača, s kojega je bar stoput ustala ove večeri, da otvori prozor i zaviri u dubinu ulice i noći. Predjel je bio pust kao prije stvaranja svijeta. Ona se dade svući, skloni večeru i otpusti staricu, čija joj pitanja postadoše dosadna. Ostavši sama usred svojih svilenih tapeta, pod svojim lijepim zastorima u izvrsnoj postelji, nije bolje spavala nego dan prije, jer je sinoć njezina bezbrižnost bila puno sretnija. Ipak Žana nađe neku ispriku za kardinala. Najprije tu, što kardinal ima hiljadu poslova koji ga zabrinjuju. A onda drugu ispriku: on ne pozna tu malu groficu de Valoa, to je za Žanu utješljiva isprika. Oh, ona se ne bi mogla utješiti da je gospodin de Roan prekršio riječ poslije prvog posjeta. Ovaj razlog, koji je Žana sama navodila, trebao je dokaz. Žana se nije mogla savladati, ona skoči s postelje u svojoj bijeloj noćnoj haljini, zapali svijeće i stane se ogledati u ogledalu. Poslije ispitivanja nasmiješi se, ugasi svijeće i legne. Isprika je bila dobra.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:24 am

XV
KARDINAL DE ROAN

Sutradan, ne izgubivši srčanost, Žana opet stane ukrašavati stan i sobe. Ogledalo joj je kazalo da će gospođin de Roan doći, samo ako je išta čuo govoriti o, njoj. Sedam sati je odbilo, a vatra u salonu plamsala je sjajem, kad se začu kotrljanje kočija niz strminu ulice. Žana nije pogledala na prozor niti je bila nestrpljiva. Iz te kočije siđe čovjek u prostranoj kabanici, a zatim, čim se vrata kuće zatvoriše za tim čovjekom, odvezla se kočija u jednu malu poprečnu ulicu, da čeka na povratak svoga gospodara. Doskora odjeknu zvonce i srce gospođe de La Mot zakuca tako živo da se skoro moglo čuti. Ali zastidjevši se da popušta bezrazložnom uzbuđenju, naloži srcu da se smiri, postavi na stol jedno vezivo, novu kompoziciju na glasovir i jedne novine na ugao kamina. Za nekoliko trenutaka uđe gospođa Klotilda da javi gospođi grofici:
- Osoba koja je prekjuče pisala.
- Neka izvoli ući - odvrati Žana.
Lako stupanje cipela koje su škripale, lijepa ličnost, odjevena u baršun i svilu, držeći visoko glavu i izgledajući deset stopa visoka u ovoj maloj sobi - eto to je Žana ugledala kad se digla da pozdravi gosta.
To što je ta ličnost sačuvala inkognito, dirnulo je neugodno. Odlučivši da se koristi prednostima žene koja je razmislila, reče:
- S kim mi je čast govoriti?
Princ pogleda na vrata salona kroz koja je starica iščeznula.
- Ja sam kardinal de Roan - reče on.
Na to gospođa de La Mot, pretvarajući se da je porumenjela i da je zbunjena od poniženja, odgovori naklonom kakav se čini pred kraljevima. Zatim primakne naslonjač i umjesto da sjedne na jednu stolicu, kako bi odgovaralo etiketi, ona se spusti u veliki naslonjač.
Kad kardinal opazi da se ovdje može po volji kretati, postavi svoj šešir na stol i gledajući Žanu u lice, a i ona je u njega gledala, progovori:
- Dakle je istina, gospođice?...
- Gospođo - prekide mu riječ Žana.
- Oprostite... Zaboravio sam. Dakle je istina, gospođo?...
- Moj se suprug zove grof de La Mot, monsinjore.
- Doista, doista, žandar kraljev ili kraljičin?
- Da, monsinjore.
- A vi, gospođo - reče on - rođeni ste Valoa?
- Da, Valoa, monsinjore.
- Veliko ime - reče kardinal, prekrstivši noge - rijetko ime koje utrnjuje. Žana se domisli kardinalovoj sumnji.
- Utrnjuje, nipošto, monsinjore - progovori ona - jer ga eto nosim ja, a imam i brata baruna de Valoa.
- Priznatog?
- Nije potrebno da bude priznat, monsinjore, moj brat može biti bogat ili siromašan, on neće biti manje nego je rođen, to jest de Valoa.

- Gospođo, ispričajte mi malo tu predaju, molim vas, ja volim poznavanje rodoslovlja. Žana ispripovijedi jednostavno i neusiljeno sve ono što čitaoci već znaju.
Kardinal je slušao i gledao. Nije se trudio da sakrije svoje dojmove. Pa i čemu: on nije vjerovao ni u zasluge ni stalež Žanin! On je vidio nju, lijepu, siromašnu, on je gledao, to je bilo dosta.
Žana, koja je sve opazila, domisli se lošem mišljenju budućeg pokrovitelja.
- I tako ste vi - reče de Roan nehajno - uistinu postali nesretnom?
- Ja se ne tužim, monsinjore.
- Zaista, meni su uveličali teškoće vašeg položaja.
- One nisu male - odgovori Žana.
- Ovaj stan je udoban i ugodno namješten - reče on obazrevši se oko sebe.
- Bez sumnje za kakvu grizetu - odvrati Žana oštro, nestrpljiva da započne akciju. - Da, monsinjore.
Kardinal se maknu.
- Što! - prozbori on - vi ovaj namještaj nazivate namještajem grizete?
- Ja ne smatram, monsinjore, da biste ga vi mogli označiti namještajem dostojnim princeze.
- I vi ste princeza - reče on onom neprimjetnom ironijom koju ljudi otmjena duha i visoka položaja jedino umiju uplesti u svoj razgovor, a da ne budu drski.
- Ja sam rođena de Valoa, monsinjore, kao što ste vi Roan. To je sve što znam - reče ona.
I te riječi bijahu izgovorene sa toliko blagosti da se princ time nije osjetio ozlijeđenim, a bio je ganut.
- Gospođo - reče on - zaboravio sam da bi prva moja riječ morala biti isprika. Ja sam vam pisao juče da ću ovamo doći, ali sam imao posla u Versaju na dočeku gospodina Sifrena, pa se moradoh odreći ugodnosti da vas vidim.
- Monsinjor mi iskazuje previše časti što je danas mislio na mene, a grof de La Mot, moj suprug, još će živahnije oplakivati progonstvo, u kojem ga nužda drži, jer ga to progonstvo lišava ugodnosti ovako uzvišenoga posjeta.
Riječ suprug pobudi kardinalovu pažnju,
- Vi živite sami, gospođo? - reče on.
- Posve sama, monsinjore.
- To je lijepo od mlade žene.
- To je jednostavno, monsinjore, za jednu ženu koja ni u kojem društvu ne bi bila na svojem mjestu, nego u onome od kojega je udaljuje njezino siromaštvo.
Kardinal zašuti.
- Čini se - progovori on nakon male stanke - da stručnjaci koji se bave ispitivanjem rodoslovlja ne sumnjaju u vaše porijeklo?
- Što mi to koristi? - odvrati Žana prezirnim tonom, podigavši sa svojih sljepoočnica dražesnom kretnjom male nakovrčane i naprašene uvojke.
Kardinal primakne svoj naslonjač bliže kaminu, kao da hoće nogama dokučiti vatru.
- Gospođo - reče on - ja bih rado znao čime bih vam mogao koristiti.
- Ničim, monsinjore.
- Kako ničim?
- Vaša preuzvišenost obasipa me čašću.
- Govorimo iskrenije.
- Ja ne mogu biti iskrenija negoli jesam, monsinjore.

- Vi ste se maloprije - reče kardinal, obazirući se oko sebe kao da Žani želi dozvati u pamet ono što je kazala o svojem pokućstvu, doličnom jedne grizete.
- Istina je, da sam se tužila.
- No, a zatim, gospođo?
- Ah, monsinjore, ja vidim da mi vaša preuzvišenost želi pružiti milostinju, nije li tako?
- Oh, gospođo!
- Ništa drugo. Milostinju sam primala, ali je više neću primati.
- Što time želite reći?
- Monsinjore, ja sam dosta ponižena od nekoga vremena, ja više ne mogu odoljeti...
- Gospođo, vi se varate. U nesreći nas to ne obeščašćuje...
- Ni s imenom koje nosim! Molim vas, monsinjore de Roan, da li biste vi moljakali?
- Ja ne govorim o sebi - reče kardinal dostojanstveno.
- Monsinjore, ja poznajem samo dva načina prosjačenja milostinje: u kočiji ili na vratima crkve, u dronjcima ili u zlatu i baršunu. Dakle čujte, maloprije nisam očekivala čast vašega posjeta, smatrala sam se zaboravljenom.
- Ah! Vi ste dakle znali da sam ja pisao? - reče kardinal.
- Nisam li vidjela vaš grb na pečatu vašega pisma?
- Ipak ste se pričinili kao da me ne prepoznajete.
- Jer mi niste iskazali čast da se ranije prijavite.
- Ah, ta ponositost mi se sviđa - reče živahno kardinal, pogledavši sa dobrohotnom pažnjom oživljene oči i ponositu fizionomiju Žaninu.
- Rekoh dakle - nastavi Žana - rekoh da sam prije negoli sam vas vidjela stvorila odluku da odbacim kukavnu kabanicu koga zastire moje siromaštvo i pokriva golotinju moga imena, pa u dronjcima, kao svaka kršćanska prosjakinja, stanem prosjačiti za svoj kruh ne od ponosa, već od čovjekoljublja prolaznika.
- Vaša sredstva nisu valjda još iscrpljena? Žana ne odgovori.
- Vi imate nekakvo dobro pa makar i hipotekama opterećeno, obiteljski nakit? Na primjer, to što imate u ruci?
I on pokaže na jednu kutijicu s kojom su se igrali bijeli i nježni prsti mlade žene.
- Ovo? - reče ona.
- Originalna kutija, poštenja mi. Dozvoljavate li?
- Ah, jedan portret.
On uzme kutiju u ruke. Odmah učini kretnju čuđenja.
- Vi poznajete original ovoga portreta? - upita Žana.
- To je Marija Terezija.
- Marija Terezija?
- Da, carica austrijska.
- Uistinu! - uzviknu Žana.
Kardinal pogleda još jedanput kutijicu pa onda zapita:
- Otkud vama ovo?
- Od jedne gospođe?... Od jedne gospođe koja je prekjuče bila ovdje.
- Kod vas?
- Da, kod mene.
- Od jedne gospođe?...

I kardinal pogleda kutijicu s novom pažnjom.
- Ja se ne varam, monsinjore, prihvati grofica - ovdje su bile dvije gospođe.
- I jedna od njih vam je uručila ovu kutijicu? - upita kardinal s nepovjerenjem.
- Ne, ona mi nije dala kutijicu, nipošto.
- Kako je dakle došla u vaše ruke?
- Ona je zaboravila kutijicu kod mene.
Kardinal se zamisli, tako zamisli da se grofica de Valoa veoma zainteresirala te pomisli da mora biti na oprezu. Zatim kardinal digne glavu i gledajući pažljivo groficu, zapita:
- A kako se zove ta gospođa? Vi mi, zar ne, opraštate što vas to pitam, ja se sam toga stidim, te samom sebi izgledam kao sudac.
- Monsinjore, pitanje je uistinu čudno.
- Indiskretno, možda, ali čudno...
- Čudno, ponavljam - reče Žana. - Kad bih ja poznavala tu gospođu, koja je ovu kutijicu ovdje ostavila... ja bih joj je već poslala natrag. Njoj je bez sumnje stalo do ove kutijice i ja ne bih željela da njezin prijateljski posjet nagradim nemirom.
- Ah, vi je ne poznajete...
- Ne, ja znam samo da je to otmjena gospođa koja učestvuje u nekom dobrotvornom društvu.
- Iz Pariza?
- A Ne iz Versaja...
- Iz Versaja, otmjena gospođa iz nekog dobrotvornog društva?
- Monsinjore, ja primam žene, žene ne ponizuju ubogu ženu donoseći joj pomoć, i ova gospođa, upozorena čovjekoljubivim saopćenjima na moj položaj, položila je sto lujdora na moj kamin kad me posjetila.
- Sto lujdora! - progovori kardinal iznenađeno, zatim videći da bi mogao dirnuti u osjetljivost Žaninu, jer se ova uistinu bila maknula, nastavi: - Oprostite, gospođo, ja se ne čudim što su vam dali tu svotu. Naprotiv, vi zaslužujete svu brigu dobrotvornih ljudi, i vaše porijeklo nalaže im dužnost da vam budu korisni. Mene je samo začudila ta gospođa, dobrotvorke obično daju mnogo manje milostinje. Di li biste mi mogli opisati tu gospođu, gospođo grofice?
- Teško, monsinjore - odvrati Žana da podbode znatiželju kardinalovu.
- Kako teško kad je bila ovdje.
- Bez sumnje. Ta gospođa, koja po svoj prilici nije htjela da bude prepoznata, krila je svoje lice dosta prostranom kukuljicom, uostalom bila je zaogrnuto krznom. Ipak...
Grofica kao da počinje dozivati njenu sliku.
- Ipak - ponovi kardinal.
- Meni se čini da vidim... Ne tvrdim, monsinjore.
- Što vam se činilo da ste vidjeli?
- Modre oči.
- A kakva su u nje bila usta?
- Malena, premda usnice nešto jače, osobito donja.
- Je li bila visoka stasa ili srednjega?
- Sredjijeg stasa, monsinjore.
- Kakve su joj ruke?
- Savršenog oblika - odvrati Žana - vrat dugačak i tanak.
- Kako se držala?
- Strogo i otmjeno.

- Naglasak? - nastavi kardinal.
- Malko spor. No vi kao da poznate tu gospođu, monsinjore?
- Kako da je poznam, gospođo grofice? - upita živo kardinal.
- Ta po načinu kako me ispitujete, monsinjore, ili po simpatijama što ih osjećaju svi dobrotvori jedni za druge.
- Ne, gospođo, nipošto, ja je ne poznajem.
- Ipak, monsinjore, ako imate kakvu slutnju?
- U kojem bi je pravcu mogao imati?
- U tome što bi vam ga ta slika mogla pokazati...
- Ah! - izusti kardinal, koji se pobojao da nije odviše dao naslutiti - da, na svaki način, taj portret...
- No, taj portret, monsinjore.
- Da, meni se uvijek čini da je to portret...
- Carice Marije Terezije, nije li tako?
- Rekao bih da jest.
- A što biste tada rekli?...
- Rekao bih da vas je posjetila koja gospođa njemačkog porijekla, od onih što su u Versaju osnovale zavod za pomaganje sirotinje...
- U Versaju?
- Da, gospođo, u Versaju.
I kardinal ušuti. Ali se vidjelo jasno da on još uvijek sumnja i da je prisutnost kutijice u grofičinu stanu ponovila sve njegovo nepovjerenje. Ali ono što Žana nije potpuno razumjela i što je uzalud pokušala objasniti, bilo je temelj kardinalove misli, očito nepovoljne za nju, a koja je misao bila u tome da mu Žana s prividnostima želi postaviti stupicu. Zaista, moglo se lako doznati koliko se kardinal brine za kraljičine prilike, to je bio glas na dvoru, pa je i dalje dopro, ne ostavši polutajnom, a već smo napomenuli da su između kraljice i njega postojali nesporazumi koje su izvjesni neprijatelji nastojali podržavati.
Ovaj portret, ova kutijica, kojom se ona obično služila i koju je kardinal vidio stotinu puta u kraljičinim rukama, kako je ta kutijica dospjela u ruke ove prosjakinje Žane? Je li kraljica zbilja došla sama u ovaj siromašni stan? Ako je došla, je li ostala nepoznata Žani? Zašto bi zatajila čast koja joj je bila iskazana? Kardinal je sumnjao. On je sumnjao već juče. Ime Valoa ga je već poučilo da bude na oprezu, a sad eto ne radi se više o ubogoj ženi, već o princezi koju podupire kraljica, donoseći joj osobno svoja dobročinstva. Je li Marija Antoaneta bila tako dobrotvorna?
Dok je kardinal tako sumnjao, Žana, koja ga nije gubila iz vida, kojoj nije umakao nijedan osjećaj prinčev, bila je na mukama. Za takve savjesti prava je muka sumnja onih koje bi htjele osvjedočiti čistom istinom. Šutnja je bila neprilična za oboje, kardinal je prekide.
- A gospođu koja je pratila vašu dobrotvorku jeste li zapamtili? Možete li mi reći kako je ona izgledala?
- Oh, tu sam vrlo dobro vidjela - reče grofica, - ona je visoka i lijepa, u nje je odlučno lice, fina koža, bogati oblici.
- A ona druga gospođa nije li je oslovila?
- Jest, nazvala ju je jednom njezinim krsnim imenom.
- A kako se zove?
- Andrea.
- Andrea! - uzviknu kardinal i zadršće.

Ta kretnja ne izbježe, kao ni prijašnja, grofici de La Mot.
Sada je i kardinal znao na čemu je, ime Andreino raspršilo mu je sve sumnje.
Zaista, znalo se da je kraljica preksinoć došla iz Pariza s gospođicom de Taverni. Izvjesna zgoda sa zakašnjenjem, zatvorena vrata, supružanski spor između kralja i kraljice - sve to bilo je predmet razgovora u Versaju.
Kardinal odahnu. U ulici Sen-Klod nije njemu postavljena zamka, niti skovana urota. Gospođa de La Mot učinila mu se lijepom i čistom kao anđeo nevinosti.
Ipak je trebalo učiniti posljednji pokušaj. Princ je bio diplomata.
- Grofice - reče on - jedna me stvar zadivljuje iznad svega, ja priznajem.
- Koja, monsinjore?
- Što se vi sa svojim imenom i staležem niste obratili izravno kralju.
- Kralju? Ta ja sam mu, monsinjore, poslala bar dvadeset molbi. Ali sve je bilo uzalud.
- Ali ako kralj odbija, svi bi prinčevi kraljevske kuće primili vaša potraživanja. Na primjer, gospodin vojvoda orleanski je dobrotvoran, a zatim voli često učiniti ono što ne čini kralj.
- Ja sam se obratila i njegovoj visosti vojvodi orleanskom, monsinjore, ali bez uspjeha.
- Bez uspjeha! Tome se divim.
- Što ćete, ako nismo bogati ili ako nas tko ne preporuči, izgubi se svaka molba u predsoblju prinčeva.
- Tu je još i gospodin d'Artoa. Rasipnici čine pokadšto bolja djela nego dobrotvori.
- I grof d'Artoa, i vojvoda orleanski, i njegovo veličanstvo kralj Francuske odbili su me.
- A onda, gospođo, ima kraljevih tetaka... Ah, te su vam morale, grofice, ako me sve ne vara, povoljno odgovoriti.
- Ne, monsinjore.
- Oh, ja ne mogu vjerovati da je u gospođe Elizabete, kraljeve sestre, tako bešćutno srce.
- Istina je, monsinjore, njezina kraljevska visost obećala mi je da će me primiti, ali ne znam kako se desilo, pošto je primila moga muža, nije, dala o sebi više glasa, ma kako je za to molila.
- To je zaista čudnovato! - reče kardinal. A zatim iznenada, kao da mu je ta misao upravo sad pala na um:
- No, bože moj! - uzviknu on - mi zaboravljamo.
- Što?
- Osobu kojoj ste se morali obratiti u samom početku.
- A kome bih se to morala obratiti?
- Djeliteljici milosti koja se nikad nije oglušila ni na koju opravdanu molbu, kraljici.
- Kraljici?
- Da, kraljici, jeste li bili kod nje?
- Nikada - odgovori Žana savršenom jednostavnošću.
- Vi niste poslali nikakvu molbu kraljici?
- Ja sam je tražila, ali nisam uspjela.
- Trebali ste bar pokušati, pa se postaviti na mjesto kuda ona prolazi, da vas opazi i da vas ona pozove u dvor. To bi bilo sredstvo.
- Ja ga nikad nisam iskoristila.
- Zaista, gospođo, vi mi govorite nevjerovatne stvari.
- Ne, ja sam samo dva puta bila u Versaju i tu nisam vidjela nego dvije ličnosti, to su gospodin doktor Luj, koji je njegovao moga nesretnog oca, i gospodin barun de Taverni, kojemu sam bila preporučena.

- A što vam je rekao gospodin de Taverni? On bi zbilja bio u stanju da vas dovede pred kraljicu.
- On mi je odgovorio da sam vrlo nespretna.
- Kako to?
- Što upotrebljavam rodbinstvo kao neko pravo na kraljevu blagonaklonost, a to je kralju odvratno jer se siromašni rođak nikada ne sviđa.
- To je surov i sebičan čovjek, taj barun - reče princ. A zatim, porazmislivši o posjetu Andreinom grofici, reče u sebi:
- Čudna stvar, otac odbija moliteljicu, a kraljica vodi kćer barunovu k njoj. Iz ovoga proturječja mora se nešto izleći.
- Tako mi plemićke vjere! - prihvati on glasno - mene zadivljuje što čujem da jedna moliteljica, žena prvog plemstva, nije nikad vidjela ni kralja ni kraljicu.
- Jedino njihove slike - odvrati Žana, nasmiješivši se.
- Dobro! - uzviknu kardinal, uvjeren sada o neznanju i iskrenosti grofičinoj - ja ću vas, ustreba li, sam povesti u Versaj i za vas otvoriti vrata.
- Oh, monsinjore, kako ste vi dobri! - uzvikne grofica vanredno razveseljena. Kardinal joj se približi.
- Nemoguće je - reče on - da se za kratko vrijeme sav svijet ne zainteresira za vas.
- Ah, vjerujete li iskreno u to, monsinjore? - izusti Žana s divnim uzdahom.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:24 am

- Siguran sam!
- Meni se čini, monsinjore, da mi vi laskate. - I ona ga čvrsto pogleda.
Zaista, taj nagli preokret morao je punim pravom začuditi groficu, pošto se kardinal još prije deset minuta držao prema njoj kneževski nehajno. Pogled Žanin pogodi kardinala kao strelica odapeta s luka. Taj pogled sadržavao je ili žar častoljublja ili vatru požude, ali vatren je bio.
Gospodin de Roan, koji je poznavao žene, morao je samom sebi priznati da je vidio malo tako zavodljivih.
- Ah, vjere mi - progovori u sebi s vječnim smislom dvorskih ljudi, odgojenih za diplomaciju - vjere mi, bilo bi izvanredno ili veoma sretno kad bih u isti mah naišao na jednu poštenu ženu koja izgleda lukava, a u svojoj bijedi ima vrlo moćnu pokroviteljicu.
- Monsinjore - prekide sirena njegovo razmišljanje - vi pokadšto šutite da me to uznemiruje, oprostite mi što vam to kažem,
- Kako da to shvatim, grofice? - upita kardinal.
- Monsinjore: čovjek vašeg položaja promašuje u učtivosti samo kod dvije vrsti žena.
- Oh, bože moj! Što mi to želite reći, grofice? Poštenja mi, vi me zastrašujete. I on je uhvati za ruku.
- Da! - reče grofica - kod dvije vrste žena, rekla sam i. ponavljam.
- Koje su to?
- Kod žena koje odviše volimo, ili kod žena koje ne cijenimo dovoljno.
- Oh, grofice, ja crvenim! Zar ja nisam bio učtiv prema vama?
- O, ne!
- Ne recite mi to jer bi bilo strašno.
- Uistinu, monsinjore, jer vi me ne možete odviše voljeti, a ja vama, bar do sada, nisam dala pravo da me omalovažavate.
Kardinal primi Žaninu ruku i odvrati:
- Oh, grofice, vi govorite kao da ste ljuti na mene,
- Ne, monsinjore, jer vi još niste zaslužili moju srdžbu.

- I neću je nikada zaslužiti, gospođo, od ovoga dana, kad sam imao sreću da vas vidim i upoznam.
- O moje ogledalo! - pomisli Žana.
- I od današnjeg dana - nastavi kardinal - neće vas više napustiti moja briga.
- Oh, monsinjore, dosta, dosta - progovori grofica, koja nije povukla ruku iz ruku kardinalovih.
- Što hoćete time reći?
- Ne govorite mi o svojem pokroviteljstvu.
- Očuvao me bog da izustim riječ pokroviteljstvo! Oh, gospođo, ona ne bi ponizila vas, već mene.
- Onda, gospodine kardinale, uzmimo jedno što bi meni neizmjerno laskalo.
- Ako je tako, onda uzmimo to jedno.
- Uzmimo da ste gospođu de La Mot Valoa posjetili iz učtivosti. Ništa drugo.
- Naravno, ništa manje - odvrati galantno kardinal.
I prinesavši Žanine prste svojim ustima, on utisnu na njih dosta dug poljubac. Grofica povuče svoju ruku.
- Oh, učtivosti! - progovori kardinal s najfinijim ukusom i odabranom ozbiljnošću. Žana povuče svoju ruku, koju je kardinal ovaj put posve smjerno poljubio.
- Ah, tako je vrlo dobro, monsinjore. Kardinal se nakloni.
- Kad bih znala - nastavi grofica - da ću imati u tako otmjenom i tako zaposlenom duhu čovjeka kao što ste vi ma kakvo čedno mjesto, to bi me, zaklinjem vam se, tješilo čitavu godinu dana.
- Godinu dana! To je vrlo kratko vrijeme... Nadajmo se više, grofice.
- Ja ne kažem ne, gospodine kardinale - odgovori ona smiješeći se.
"Gospodin kardinal", ukratko rečeno, postade povjerljiv. Prelat, osjetljiv u svojem ponosu, mogao bi se tome začuditi, ali stvari su dotle došle da se on ne samo nije začudio nego je čak bio s tim zadovoljan.
- Oh, povjerenje! - uzviknu on primaknuvši se još bliže. Tim bolje, tim bolje.
- Imam povjerenja, da, monsinjore, jer u vašoj preuzvišenosti osjećam...
- Vi ste maloprije kazali, gospodine, grofice.
- Oprostite mi, monsinjore, ja ne poznam dvor. Velim dakle da imam povjerenja, jer ste sposobni da shvatite duh pustolovan i srčan, kao što je moj, i posve čisto srce. Unatoč kušnjama siromaštva, unatoč borbama kojima su me salijetali prosti neprijatelji, vaša će preuzvišenost umjeti shvatiti u meni, odnosno u mojem razgovoru, ono što je vas dostojno. Uostalom, vaša će preuzvišenost biti obzirna prema meni.
- I mi smo dakle prijatelji, gospođo. To je potpisano i potvrđeno.
- Rado prihvaćam vaš prijedlog.
Kardinal ustade i pođe prema gospođi de La Mot, ali kako je ruke za jednostavnu zavjeru odviše raširio, to mu se grofica lako i fino ukloni.
- Prijateljstvo utroje! - progovori naglaskom poruge i nevinosti koji se ne bi dao imitirati.
- Kako to prijateljstvo utroje! - upita kardinal.
- Bez sumnje: ta ne postoji li u svijetu ubogi prognanik koji se zove grof de La Mot?
- Oh, grofice, kako je u vas sažaljivo pamćenje.
- Ja ga moram spomenuti kad vi o njemu ne govorite.
- A znate li zašto ne govorim o njemu, grofice?
- Molim vas, recite mi.

- Jer će on uvijek dovoljno sam govoriti, vjerujte mi, supruzi se nikad ne zaboravljaju.
- A bude li govorio o sebi?
- Onda će se govoriti o vama, govorit će se o nama.
- Kako to?
- Govorit će se, na primjer, da je gospodin grof de La Mot pronašao za dobro ili zlo da gospodin kardinal de Roan posjećuje tri, četiri ili pet puta na tjedan gospođu de La Mot u ulici Sen-Klod.
- Ah! Zar ćete mi toliko toga imati reći, gospodine kardinale!
- A gdje bi onda bilo prijateljstvo, grofice? Ja sam vam rekao pet puta, varao sam se. Trebalo je reći šest ili sedam puta, ne računajući umetnute posjete.
Žana se nasmije.
Kardinal primijeti da je prvi put iskazala čast njegovim dosjetkama, i to mu je laskalo.
- Hoćete li spriječiti da se govori? - reče ona - vi dobro znate da je to nemoguće.
- Da - odvrati on.
- Kako to?
- O to je vrlo jednostavno, bilo sad pravo ili ne, pariški puk me pozna.
- O sigurno i s punim pravom, monsinjore.
- Ali vas, po nesreći, ne zna. Što bi dakle bilo kad biste izlazili, umjesto da ja izlazim?
- Da ja dolazim u vašu palaču?
- Vi ćete ići k ministru.
- Ali ministar nije muž, monsinjore.
- Vi ste božanstveni. Ali ne radi se o mojoj palači. Ja imam jednu kuću.
- Malu kuću, nazovimo stvar pravim imenom.
- Nipošto, to će biti vaša kuća.
- Oh - izusti grofica - kuća koja će biti moje vlasništvo! Gdje je ona? Ja ne znam ništa o toj kući.
- Sutra u deset sati prije podne dobit ćete adresu.
Grofica porumeni, kardinal joj galantno primi ruku. I ovaj put je poljubac bio smjeran, nježan i ujedno odvažan. Oboje se zatim pozdraviše s ostatkom ceremonije koja označuje skorašnju povjerljivost.
- Posvijetlite gospodinu - viknu grofica. Starica se pojavi sa svijećom i posvijetli. Crkveni dostojanstvenik iziđe.
- Eh, eto ja sam učinila prvi korak u svijet, ako se ne varam - pomisli u sebi Žana.
- Ah, ah! - mislio je u sebi kardinal silazeći i sjedajući u svoje kočije - ja sam učinio dvostruki posao. Ova žena ima previše duha a da ne osvoji kraljicu, kao što je i mene osvojila.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:25 am

XVI
MESMER I SEN MARTEN

Bilo je vrijeme kada se Pariz, slobodan od poslova, pun dokolice, strastveno zanimao za pitanja koja u naše doba zanimaju bogataše i učenjake.
Godine 1784, to jest u vrijeme u kojemu se zbiva naša pripovijest, bilo je pomodno pitanje mesmerijanizam, neka mistična znanost kojoj dadoše ime jednog čovjeka, to jest aristokratski naziv umjesto da ga označe znanstvenim grčkim nazivom.
Doktor Mesmer bio je u Parizu, kako smo to saznali od Marije Antoanete kad je od kralja zamolila dozvolu da ga posjeti. Neka nam dakle bude dozvoljeno da kažemo nekoliko riječi o doktoru Mesmeru, čije je ime, danas samo u uspomeni malenog broja privrženika, bilo u to vrijeme u svačijim ustima.
Doktor Mesmer donio je oko 1777. godine iz Njemačke, te zemlje maglenih snova, znanost krcatu oblacima i munjama. Pri sjaju tih munja nije učenjak vidio ništa osim oblaka koji su sačinjavali mračni svod nad njegovom glavom, profani čovjek vidio je samo munje.
Mesmer je nastupio u Njemačkoj s tezom o utjecaju planeta. On je pokušao dokazati da nebeska tijela pomoću snage što je proizvodi njihova privlačnost vrše neki upliv na žive organizme, a osobito na živčani sustav, posredovanjem nekog finog fluida koji ispunjava sav svemir. Ali ta prva teorija bila je vrlo apstraktna. To je bila mješavina velikih astronomskih istina i astroloških sanjarija, koja se nije dala popularizirati, već je ostala aristokratska: jer ovdje je trebalo da se skup plemića pretvori u učeno društvo. Stoga Mesmer napusti ovaj sustav pa se počne baviti magnetizmom.
Magnete su u to vrijeme mnogo proučavali. Pripisivali su im divotna svojstva ozdravljivanja ljudi. Mesmer spoji dakle djelatnost magneta sa svojim prvim sustavom i pokuša da vidi što bi se moglo izvaditi iz toga spoja.
Na svoju nesreću, nađe Mesmer, došavši u Beč, takmaca koji se bio učvrstio. Taj takmac, po imenu Hal, tvrdio je da je Mesmer svoj postupak njemu uzeo. Videći to, Mesmer, kao čovjek fantazije, izjavi da napušta magnete kao suvišne i da više neće liječiti s kovnim magnetizmom, već sa životinjskim. Ta riječ izražena kao novotarija, ne bijaše ipak novo otkriće, magnetizam, koji su stari narodi već poznavali, upotrebljavao se kod egipatskih posveta, i u grčkom pitizmu, pa se sačuvao predajom i u srednjem vijeku, sakupljene mrvice te znanosti upotrebljavali su vračari trinaestog, četrnaestog i petnaestog stoljeća. Mnogi su bili radi toga spaljeni na lomačama, pa su i usred plamena ispovijedali svoje čudno vjerovanje za koje su pretrpjeli mučeništvo.
Mesmer je čuo o čudesima te znanosti. Josip Balzamo, junak jednoga od naših romana, ostavio je u Njemačkoj tragova na svom prolazu. Mesmer je počeo istraživati tu znanost koja je bila tako raspršena, on od nje učini potpunu teoriju i jedinstven sustav, koji okrsti mesmerizmom.
Došavši dotle, saopći Mesmer svoj sustav Akademiji znanosti u Parizu, Kraljevskom znanstvenom društvu u Londonu i Berlinskoj akademiji, dvije prve nisu mu ni odgovorile, treća je kazala da je luđak. Mesmer se sjeti onog grčkog filozofa koji je odricao gibanje i kojega je njegov protivnik smeo time što je počeo hodati. On dođe u Francusku, preuzme iz ruku doktora Štorka i znamenitog liječnika za oči, Wenzela, jednu djevojku od sedamnaest godina, koja je trpjela od bolesti jetara i imala mrenu na očima, ova je djevojka nakon tromjesečnog liječenja izliječena i vratio joj se

vid. To ozdravljenje oduševilo je mnoge ljude, a među ostalima i nekog liječnika po imenu Deslona, i ovaj neprijatelj postade apostol.
Od toga trenutka rastao je Mesmerov glas sve više i više, akademija se izjasnila protiv novatora, dvor je bio za njega, ministarstvo je zapodjenulo pregovore s Mesmerom da obogati čovječanstvo objavljivanjem svoje doktrine. Doktor Mesmer označi svoju cijenu, gospodin de Bretej ponudi mu doživotnu rentu od 20.000 franaka na godinu i povrh toga 10.000 da tri ličnosti, koje će označiti vlada, uputi u svoj postupak. Ali Mesmer, razljućen kraljevom, štedljivošću, ne pristade i otputova sa nekoliko svojih bolesnika u kupalište Spa.
Međutim, neočekivana katastrofa zaprijeti Mesmeru. Deslon, njegov učenik, posjednik čuvene tajne koju Mesmer nije htio prodati za godišnju rentu od 30.000 franaka, otvori javnu praksu po Mesmerovoj metodi. Mesmer dozna tu žalosnu vijest te stane vikati o krađi i prevari, bilo mu je da poludi. U to je jedan od njegovih bolesnika došao na sretnu misao da sa znanošću izvrsnog profesora osnuje društvo, sastavio je odbor od stotinu osoba sa glavnicom od 340.000 franaka, pod uvjetom da se njegova znanost saopći dioničarima. Mesmer pristade, preuzme glavnicu i vrati se u Pariz.
Vrijeme je bilo povoljno. U starosti naroda ima trenutaka, osobito onih koji stoje pred preobražajem, kad se čitav narod zaustavi kao pred nekom nepoznatom zaprekom.
Francuska je bila u jednom od takvih trenutaka, društvo je njezino bilo naizgled mirno, ali duh toga društva uzbuđen, ukočilo se u nekoj prividnoj sreći, kojoj se kraj mračno naslućuje, kao što na rubu šume kroz razmake stabala naslućujemo ravnicu. Taj mir, koji nije stalan ni stvaran, umarao je, posvuda se tražilo uzbuđenje i novosti, bilo kakve sve su dobro došle. Svijet je bio odviše frivolan da se, kao nekad, bavi teškim pitanjima vladanja, ali se prepirao o glazbi, zanimao se za enciklopediju i za Bomaršeove zapise. Pojava nove opere više je zanimala duhove nego ugovor s Engleskom i priznanje republike Sjedinjenih Država. Bilo je to napokon jedno od onih razdoblja u kojemu duhovi, što su ih filozofi doveli do istine, pokušavaju prekoračiti granice stvarnoga svijeta.
Francuski narod zanio je i neodoljivim načinom povukao čudan misterij mesmerijanskoga fluida, koji je prema nauci privrženika vraćao zdravlje bolesnima, duh ludima i ludost mudrima.
Posvuda su se uznemirivali zbog Mesmera. Sto je učinio? Na kome je izveo sva božanska čudesa, kojemu je velikom gospodinu vratio život i snagu? Kojoj gospođi je oporavio živce, poremećene u probdjevenoj noći? Kojoj je mladoj djevojci povratio budućnost u magnetičkoj krizi?
Budućnost! Ta velika riječ svih vremena, taj veliki interes za sve duhove, rješenje svih problema. Uistinu, što je sadašnjost?
Kraljevstvo bez sjaja, plemstvo bez ugleda, zemlja bez trgovine, narod bez ponosa, društvo bez povjerenja. Od kraljevske obitelji, uznemirene i osamljene na svom prijestolu, do izgladnjele plebejske obitelji u njenom brlogu - svuda bijeda, sramota i strah.
Zaboraviti na druge samo da misliš na sebe, crpsti iz novih vrela, čudnih, nepoznatih, sigurnost za duži život i nepomućeno zdravlje za produženje opstanka, istrgnuti nešto škrtom nebu, ne bijaše li to predmet lako shvatljive težnje za onim nepoznatim čemu je Mesmer otkrio jedan nabor? Volter je bio mrtav i u Francuskoj nije bilo više burnog smijeha, osim smijeha Bomaršeova, koji je bio još gorči od smijeha učiteljeva. Ruso je bio mrtav i u Francuskoj nije bilo više religiozne filozofije. Ruso je htio uzdržati boga, ali otkad nije više bilo Rusoa, nitko se nije htio zato založiti, od straha da pod bremenom ne izdahne.
Rat je prije bivao ozbiljno zanimanje za Francuze. Kraljevi su na svoj način podržavali narodno junaštvo, sada je jedini francuski rat bio onaj amerikanski rat, za koji se uostalom kralj nije zanimao. Zaista, nisu li se tukli za neku nepoznatu stvar, koju Amerikanci nazivaju nezavisnošću, a Francuzi je

prevode apstraktnom riječi: sloboda? A zatim, i taj daleki rat drugoga svijeta primicao se svome svršetku.
Razmislivši sve dobro, ne bijaše li bolje baviti se Mesmerom, tim njemačkim liječnikom, koji je drugi put u šest godina zainteresirao Francusku.
I tako je taj čovjek, koji, bi, da ga nije izdao Deslon, ostao sasvim u tami, zaista vladao javnim mišljenjem, ostavljajući daleko za sobom kralja, o kojemu se nikad nije govorilo, gospodina Lafajeta, o kojemu još nisu govorili, i Nekera, o kojem više nisu govorili.
I kao da je to stoljeće uzelo zadatak da dade svakom duhu prema njegovim sposobnostima, tijelu prema njegovim potrebama, podiglo je protiv Mesmera, materijaliste, Sen Martena, spiritualistu, čija je nauka tješila sve duše, koje je ranila pozitivnost njemačkog doktora.
Zamislimo bezbožnika s religijom koja je mnogo blaža od same religije, zamislimo republikanca punog učtivosti i obzira za kraljeve, plemića iz povlaštenih razreda, nježnog i zaljubljenog u puk, predočimo trostruki napadaj toga čovjeka, obdarena zavodljivom najlogičnijom rječitošću protiv svih vjera na zemlji, koje naziva mahnitošću, jedino i samo zato jer su božanske.
Predstavimo napokon Epikura bijelo naprašenog, u izvezenoj odori, u pantalonama od atlasa, u svilenim čarapama i crvenim petama, Epikura nezadovoljnog sa rušenjem bogova, u koje ne vjeruje, kako ruši vlade, s kojima postupa kao s vjerama.
Pomislimo sada da ovaj napasnik - koji se sam naziva takvim mudracem da može natjerati ljude u jedan krug raznih ideja - posjeduje sve čari što ih mašta može dodati obećanjima moralnog raja pa umjesto da reče: "Svi su ljudi međusobno jednaki", izmisli ovu formulu: "Sva su razumna bića kraljevi".
A onda pomislimo na moral koji iznenada padne u društvo što je izgubilo sve nade i sve vođe, u društvo kojem je arhipelag obasut idejama, to jest grebenima. Sjetimo se da su u to doba žene, nježne i budalaste, muškarci pohlepni na moć, čast i zabave, da su kraljevi zanemarili krunu, o koju je prvi put, izgubljen u sjeni, uperi prijeteći pogled - hoće li nam se onda činiti čudno da je ta nauka, koja govoraše dušama, našla privrženika:
- Odaberite između sebe uzvišenu dušu, ali uzvišenu ljubavlju, dobrotom i moćnom voljom za ljubav i sreću, a zatim kad je ta duša postala čovjekom pa se otkrila, sagnite se, ponizite se, uništite sve podređene duše, da ostavite mjesta diktaturi ove duše, čiji je zadatak da vas opet uspostavi u vaše bitno načelo, to jest u jednakost patnji u krilu prisiljene nejednakosti, sposobnosti i djelovanja. Dodajte k tome da se nepoznati filozof okružio misterijama, da je odabrao duboku sjenu da izlaže u miru, daleko od uhoda i nametnika, veliku socijalnu teoriju koja bi mogla postati svjetskom politikom.
- Slušajte me - govorio je on - vjerne duše, vjerujuća srca, slušajte me i nastojte da me shvatite, ili bolje reći, slušajte me ako imate interesa i volje da me shvatite, jer će vas to stajati napora, a ja neću da izručim svoje tajne onome tko ne odgrne s njih zavjesu. Ja govorim stvari koje kao da neću kazati, eto zašto će se činiti često da govorim drugo nešto nego ono što hoću da kažem.
I Sen Marten imao je oko svoga djela šutljive branitelje, mračne i ljubomorne na svoje ideje, tajanstveni krug u čiju mračnu i religioznu mističnost nitko nije prodro.
Tako su radila ova dva čovjeka, koji su u dva tabora podijelili sve inteligentne duhove i sve odabrane prirode Francuske. Tako se oko Mesmerova kabla, iz kojega je provirivalo blagostanje, okupio sav čulni život, sav elegantni materijalizam toga izrođenog naroda, dok se oko knjige bludnji skupiše pobožne duše koje su žedjale za realizacijom pošto su se opajale maštom.
Da li su se u tim povlaštenim sferama ideje razilazile ili smućivale, da li se njihov šum pretvarao u gromove, kao što se sijevanje pretvara u munje, teško je reći, ali ćemo razumjeti stanje

poleta u kojem ostade podređeno društvo, to jest građanstvo i puk, koji će se malo zatim nazivati trećim staležom. Taj stalež gorio je od želje da kao Prometej ukrade svetu vatru i da s njom oživi svoj svijet, u kojemu će sam raspravljati o svojim javnim poslovima.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:26 am

XVII
KABAO

Prošla su dva dana od posjete kardinala de Roana gospođi de La Mot. Vrijeme se ublažilo i nastupila jugovina. Čitava vojska čistača revno je odstranjivala blatne ostatke snijega s ulica. Na nebu su zatreperile prve zvijezde kad je gospođa de La Mot, obučena kao otmjena žena, odavajući prividnost bogatstva, došla u fijakeru na trg Vendom i zaustavila se pred kućom veličanstvenog izgleda, svi visoki prozori pročelja te kuće bili su sjajno rasvijetljeni. To je bila kuća doktora Mesmera.
Osim fijakera gospođe de La Mot, stajao je velik broj kočija ili nosiljki pred tom kućom, napokon, osim kočija i nosiljki, stajalo je tu dvije do tri stotine znatiželjnika u blatu i čekalo izlazak ozdravljenih bolesnika ili ulaz bolesnika da se liječe.
Ovi, gotovo svi bogati i s naslovima, dolazili su u svojim, grbovima ukrašenim kočijama. Skidale su ih i nosile sluge. Umotani u krzna i baršunaste kabanice, ne bijahu neznatna utjeha za one polunage i izgladnjele nesretnike koji su čekali u redu pred vratima na očit dokaz da bog šalje bolest na ljude ne pitajući za njihovo rodoslovlje.
Kad je koji od tih bolesnika blijeda lica iščeznuo pod velikim vratima, nastao je među prisutnima veliki žamor i rijetko bi se dogodilo da znatiželjno i razborito mnoštvo, koje je pred vratima plesnih dvorana i pod trijemovima kazališta vidjelo svu tu zabave željnu aristokraciju, ne bi prepoznalo kakvog vojvodu, kojemu je klonula ruka ili noga, ili kakva generala, kojemu su noge uskratile službu, manje od vojničkih napora nego od ukočenosti zbog prečestih posjeta damama iz opere ili iz Talijanske komedije. Jedva je potrebno spomenuti da se mnoštvo u svojim ispitivanjima nije ograničilo samo na muškarce.
I ona gospođa, koja je prošla na rukama svojih slugu viseće glave i utrnula oka, poput rimskih matrona, bolovala je od živaca ili je oslabila od izgreda i bdijenja. Nju nisu mogle izliječiti modne komedijantice ili krepki anđeli, o kojima je gospođa Digazon znala tako divno pripovijedati, došla je da kod Mesmera traži ono što je uzalud drugdje tražila.
I neka se ne misli da mi ovdje iz zabave pretjerujemo o propasti morala. Treba priznati da je u ono doba bilo pravo natjecanje između dvorskih gospođa i gospođa od kazališta. Ove su uzimale gospođama iz svijeta njihove ljubavnike i njihove muževe, one su opet uzimale kazališnim damama njihove drugove i njihove bratiće, po modi u Bretanji.
Nekoje od tih gospođa bile su isto tako poznate kao i gospoda, i njihova su imena kolala u mnoštvu isto tako bučno, ali mnoge, čija bi imena pobudila najmanju sablazan, uklonile su se spomenute večeri buci i javnosti time što su došle k Mesmeru, prekrivši lice velom od baršuna. Toga naime dana bio je ples u operi pa su te dame naumile sa Vendomskog trga otići ravno u Pale-Rojal.
Posred mnoštva koje je jadikovalo i ironiziralo prošla je gospođa de La Mot ravno i čvrsto, s maskom na licu, ostavljajući za sobom često ponavljanu frazu:
- Ah, ova neće baš biti jako bolesna.
Ali ne varajmo se: te riječi nisu isključivale svako tumačenje. Jer ako gospođa de La Mot nije bila bolesna, zašto je onda došla k Mesmeru? Da je mnoštvo poznavalo događaje što smo ih ispripovijedali, pronašlo bi da ništa nije prirodnije od te istine.

Zaista, gospođa de La Mot mnogo je razmišljala o svom razgovoru s gospodinom kardinalom de Roanom, a osobito o onoj sasvim neobičnoj pažnji kojom je kardinal počastio onu kutijicu s portretom, koju je vidio kod nje. I kako je s imenom vlasnice te kutije bila u savezu sva nenadana ljubaznost kardinalova, gospođa de la Mot smislila je dva sredstva da sazna njezino ime.
Najprije je pokušala jednostavnije. Pošla je u Versaj da se raspita u dobrotvornom uredu njemačkih gospođa. Tu, kako ćemo lako shvatiti, ništa nije otkrila.
U Versaju je bilo mnogo Njemica, jer ih je simpatizirala kraljica. Sve su bile vrlo dobrotvorne, ali im nije padalo na um da izvjese svoje firme na dobrotvornom uredu, Žana je dakle bez koristi tražila obavijesti o dvjema gospođama koje su je posjetile, uzalud je govorila da se je jedna od njih zvala Andrea. U Versaju nisu poznavali nijedne Njemice s takvim imenom, koje uostalom, i nije njemačko. Ispitivanje s te strane nije dakle urodilo plodom.
Da zapita gospodina de Roana za ime koje je naslućivao, to bi prije svega bio znak da ona ima neke zamisli u pogledu njega, a zatim bi se lišila veselja i zasluge da je unatoč svemu svijetu i izvan svih mogućnosti učinila jedno otkriće. I pošto je bila tajna u čuđenju i natucanjima gospodina de Roana, to je s tajnom trebalo doći u trag rješenju tolikih zagonetki. U Žaninu karakteru bijaše uostalom toliko silno nagnuće za tu borbu s nepoznatim. Ona je čula u Parizu da je od nekog vremena nekakav čovjek, vrlo prosvijećen, pronašao sredstvo da iz tijela čovječjega izgoni bolesti i boli, kao što je nekad Isus izgonio đavole iz opsjednutih. Ona je znala da taj čovjek ne liječi samo tjelesna zla, nego da je i iz duša izvlačio bolne tajne.
Odatle otkriće mnogih čudesnih tajni. Tako je gospođa de Dira pronašla jedno dijete, ukradeno od dojkinje, gospođa de Šanton jedno englesko pseto, veliko kao pesnica, za koje bi ona dala svu djecu na zemlji, a gospodin de Vodrej jedan uvojak kose, za koji bi dao polovinu svoga imetka. Ta otkrića bila su učinjena uslijed magnetičkih operacija doktora Mesmera. U kući toga znamenitog lječnika mogao si birati i tajne koje su najprikladnije da vrše taj nadnaravni dar nadahnuća, i gospođa de La Mot računala je valjda na to da će, prisustvujući jednoj seansi, sresti feniks pticu svojih neobičnih potraživanja i tako pronaći vlasnicu kutijice, što je u ovom času sačinjavalo predmet njezinih najvećih briga. Zato je tako brzo pošla u dvoranu gdje su se okupljali bolesnici.
Tu dvoranu valja posebno opisati. Kuću su sačinjavale dvije glavne dvorane. Kad je tko prošao predsobljima pa uručio propusnicu vrataru, bio je propušten u veliki salon čiji su prozori bili čvrsto zatvoreni da spriječe pristup svjetlosti i zraka danju i dopiranju buke i zraka noću. Usred salona, pod jednim svjetionikom, čije svijeće rasprostirahu tek slabašno i gotovo umiruće svjetlo, vidio se omašan čabar, pokriven poklopcem. Taj čabar nije bio ni najmanje elegantan po obliku, nije bio ukrašen, niti je kakva draperija sakrivala gole mu bokove. To je bio onaj glasoviti kabao doktora Mesmera.
Koja je svojstva sadržavao taj kabao? To se može najjednostavnije objasniti.
Bio je gotovo sasvim napunjen vodom, koja je bila izmiješana sa sumpornim sastojinama. Voda je usredotočivala svoja isparenja pod poklopcem, da se njima opet metodično ispune boce što su na dnu kabla bile poredane u obratnim položajima. Na taj način došlo je do križanja tajanstvenih struja, čijem utjecaju zahvaljivahu bolesnici svoje ozdravljenje.
Na poklopcu je bio pričvršćen željezni kolut koji je držao dugačku vrpcu, svrhu ove vrpce upoznat ćemo ako pogledamo bolesnike. Oni što su maloprije ušli u kuću, sjedili su blijedi u naslonjačima, postavljenim oko kabla. Muškarci i žene, pomiješani, ravnodušni, ozbiljni ili zabrinuti, čekali su na učinak pokusa. Jedan sluga, uzevši kraj dugačkog konopca, privezanog za poklopac, omotao bi ga kao prsten oko bolesnih tako da su svi, koji su konopom bili spojeni, istodobno osjetili učinak sadržaja kabla. A zatim, da nikako ne promakne djelovanje životinjskih fluida, prenesenih i

udešenih prema svakoj prirodi, morali su se bolesnici brinuti, po liječnikovoj preporuci, da jedan drugoga dotiču - laktovima, ramenima ili nogama - tako da je spasonosni kabao istodobno svim tijelima slao svoju moćnu toplinu i preporod. Ta liječnička ceremonija bila je sigurno čudan prizor, pa se nitko neće začuditi što je u tolikoj mjeri pobuđivala zanimanje Parižana. Dvadeset do trideset bolesnika poredalo se oko toga kabla, jedan sluga, šutljiv kao i prisutni, obavio ih je konopcem kao što su nekad zmije obavile Laokona i njegove sinove, onda se taj čovjek krišom udaljio, pošto je bolesnicima pokazao željezne motke koje su imale poslužiti neposrednijim vodičem spasonosnog djelovanja Mesmerova fluida.
I čim je sijelo bilo otvoreno, počela je dvoranom kružiti izvjesna blaga i prodorna toplina, ona je umekšavala malo napete živce bolesnika i dizala se postepeno sa tla k stropu. Tada se vidjelo kako se bolesnici podaju slasnom utjecaju ove atmosfere, najednom se oglasi blaga trepereća muzika koju su izvodili nevidljivi svirači i izgubi se u tim mirisima i toplini. Čista poput kristala na čijem se rubu porodila, ta je muzika pogađala živce neodoljivom moći.
Na svim licima, koja je u početku oživljavalo divljenje, odrazi se malo po malo stvarno zadovoljstvo. Duša je ustupala, ona izlazi iz utočišta gdje se krije, pa slobodna i vesela ublažava i preobražava materiju.
To je bio trenutak kad je svaki bolesnik uzeo prstima jednu o poklopac čabra pričvršćenu željeznu motku pa je uperio u svoje srce, ili glavu, ili u prsa, u posebno sjedište bolesti.
Zamislimo sad blaženstvo što se odražavalo sa svih lica umjesto stradanja i tjeskobe, zamislimo sebičnu opojnost svih onih zadovoljstava, tišinu isprekidanu uzdasima, što davi sve ovdje sakupljene, pa ćemo imati najtačniji pojam o tome prizoru.
A sada nekoliko riječi o učesnicima.
Prije svega, tu je bilo osoba iz dva staleža:
Jedni bolesni, koji su se malo starali za ono što se naziva ljudskom obzirnošću, došli su u ovu dvoranu samo zato da budu izliječeni, i oni gledahu svim srcem da to postignu. Drugi, skeptici ili jednostavni znatiželjnici, koji nisu stradali ni od kakve bolesti, i koji su prodrli u Mesmerovu kuću kao u kazalište, htjeli su da vide kako djeluje taj čarobni kabao, ili su opet kao jednostavni gledaoci proučavali novi fizički sustav, pa se bavili samo time što su gledali bolesnike.
Među prvima, oduševljenim privrženicima Mesmerovim, sklonih njegovoj nauci, možda od zahvalnosti, opažamo jednu mladu ženu, skladna uzrasta, lijepa lica, obučenu malo upadno, koja je - potčinjena utjecaju fluida - počela prevrtati svojim lijepim očima kao da u njoj sve čezne, dok su njezine ruke drhtale pod prvim draškanjem živaca, što je pokazivalo da utjecaj magnetičkog fluida postaje premoćan. Kad je uzbacila glavu na naslon stolice, mogli su prisutni po volji promatrati njeno blijedo čelo, grčevite usne i lijepi vrat. Među prisutnima, od kojih su mnogi uperili začuđene poglede u tu mladu ženu, dvije tri glave, saginjući se jedna k drugoj, saopćavale su bez sumnje čudnu misao.
Među tim znatiželjnicima bila je i gospođa de La Mot, koja je, ne bojeći se da bude prepoznata, držala u ruci masku od baršuna što ju je bila stavila na svoje lice da može proći kroz mnoštvo. Uostalom, po načinu kako se smjestila, uklonila se gotovo svim pogledima. Ona se držala u blizini vrata, naslonivši se na jedan stup, i otuda je ona vidjela sve, a nju nitko.
Ali u svemu što je vidjela činila joj se bez sumnje najvrednijom pažnje prilika mlade žene, elektrizirane Mesmerovim fluidom. I doista, lice te žene tako ju je zaokupilo da je nekoliko minuta ostala kao prikovana na svojem mjestu.
- Oh! - prošapće ona u sebi ne skidajući pogleda s lijepe bolesnice - to je nesumnjivo ona gospođa koja je one večeri došla k meni i koja je neobičan uzrok svemu zanimanju što mi ga je posvetio monsinjor de Roan.

I čvrsto uvjerena da se ne vara, živo želeći da se okoristi slučajem koji je za nju učinio ono što nije moglo njezino traženje, ona se približi.
Ali u tom trenutku mlada žena zatvori oči, stisnu zube i zamlatara slabo rukama po zraku. Ali te dvije ruke, to moramo reći, nisu nipošto bile one fine nježne ruke, one poput voska bijele ruke, kojima se gospođa de La Mot divila nekoliko dana prije toga kod svoje kuće.
Zaraza krize bila je električna kod većine bolesnika, mozak se zasitio šumom i mirisima. Sva živčana razdraženost bila je napeta. Doskora muškarci i žene, povučeni primjerom svoje lijepe družice, stanu uzdisati, zamoriti, uzvikivati i mičući ruke, noge i glave, podavahu se slobodno i neodoljivo onom nastupu koji je Mesmer nazvao krizom.
U tom trenutku pojavi se u dvorani jedan čovjek, a da ga nitko nije vidio kad je ušao. Je li izašao iz čabra kao Apolo iz vode? Ili je bio mirisna para ove dvorane, koja se spustila? Nesumnjivo je da se najednom tu našao, da njegovo ljubičasto odijelo, nježno i svježe na prvi pogled, da njegovo lijepo blijedo, razborito i veselo lice nije tjeralo u laž ponešto begovski značaj ove pojave..
U ruci je imao dugačku palicu koju upre u slavljeni čabar. On učini znak, vrata se otvore i dvadeset krepkih slugu dotrča i svaki pograbi spretno i čvrsto po jednog bolesnika, koji su na svojim stolicama počeli gubiti ravnotežu i odniješe ih za manje od jedne minute u susjednu dvoranu.
U trenutku kad se zbivala ova operacija, koja je postala privlačnom zbog bijesnoga blaženstva one mlade žene, začuje gospođa de La Mot, koja je sa znatiželjnicima bila doprla do druge dvorane, kako neki čovjek viknu:
- Oh, to je ona, to je ona!
Gospođa de La Mot htjede upravo toga čovjeka zapitati: - Tko je ta ona?
Najednom uđu u prvu dvoranu dvije žene, naslonjene jedna o drugu, iza kojih je u nekoj udaljenosti slijedio jedan muškarac, sudeći po svemu povjerljivi sluga mada je na sebi imao odijelo građanina.
Držanje tih gospođa, osobito jedne od njih, iznenadi tako groficu da je pošla prema njima. U tom trenutku silan uzvik dopre do usta one mlade žene što se trzala i odmami svačiju pažnju prema toj bolesnici. Odmah zatim onaj čovjek, koji je već rekao: "To je ona!", uzviknu muklim i tajanstvenim glasom:
- Ali, gospodo, ta pogledajte, to je kraljica. Èuvši te riječi, Žana se lecnu.
- Kraljica! - uzviknu najednom više glasova uplašeno i iznenađeno. Kraljica kod Mesmera!
- Kraljica u krizi! - ponavljahu drugi glasovi.
- Oh! - reče jedna - to je nemoguće.
- Pogledajte - odvrati neznanac mirno - poznajete li vi kraljicu ili ne?
- Uistinu - prošapće većina prisutnih - sličnost je nevjerovatna.
Gospođa de La Mot imala je masku kao i sve žene koje su, odlazeći od Mesmera, trebale poći na ples u operu. Ona je dakle mogla pitati a da se ne izloži neugodnosti.
- Gospodine - zapita ona čovjeka koji je opazio kraljicu, a bio je gojazna tijela, punog i rumenog lica sa očima što su blistale i neobično promatrale - niste li vi kazali da je ovdje kraljica?
- Oh, gospođo, o tome ne može biti sumnje - odgovori on.
- A gdje to?
- Ta ona mlada žena, koju vidite dolje na ljubičastim jastucima u tako žarkoj krizi da ne može ublažiti svoju zanesenost, to je kraljica.
- Ali na što oslanjate svoje mišljenje, gospodine, da je ta žena kraljica?

- Jednostavno na tome, gospođo, da je to kraljica - odvrati mirno nepoznati. I on ostavi svoju subesjednicu da svoju vijest raširi u skupini.
Žana se okrenu od gotovo odvratnog prizora što ga je pružala epileptičarka. No jedva je učinila nekoliko koraka prema vratima kad se nađe licem u lice s one dvije gospođe koje razgledavahu sa živim zanimanjem čabar, motke i poklopac, čim Žana ugleda lice starije gospođe, uzviknu:
- Što je? - zapita ta gospođa. Žana brzo skine masku.
- Prepoznajete li me? - reće ona. Gospođa učini kretnju, ali se odmah svlada.
- Ne, gospođo - reče ona ponešto uznemirena.
- Ah, a ja sam vas poznala i dokazat ću vam to.
Obje gospođe, čuvši te riječi, privinu se uplašeno bliže jedna k drugoj. Žana potegnu iz džepa kutijicu sa slikom.
- Vi ste zaboravili ovo kod mene - reče Žana.
- No kad bi bilo tako, gospođo - progovori starija - čemu toliko uzbuđenje?
- Ja sam uzbuđena radi opasnosti koja prijeti vašem veličanstvu ovdje.
- Izjasnite se.
- Oh, neću prije dok ne stavite na lice ovu masku, gospođo.
I ona pruži kraljici svoju masku, ali je kraljica oklijevala, smatrajući se dovoljno sakrivenom svojom kapom.
- Molim vas, ne oklijevajte ni časa - nastavi Žana.
- Učinite, učinite što vam kaže, gospođo - reče posve tiho druga žena kraljici. Kraljica stavi mahinalno masku na svoje lice.
- A sada, dođite, dođite - reče Žana.
I ona povuče obje žene tako živahno da se nisu zaustavile sve dok ne stigoše na ulicu, nakon nekoliko trenutaka.
- Ma šta je to napokon? - zapita kraljica, odahnuvši.
- Nije li nitko opazio vaše veličanstvo?
- Mislim da nije.
- Tim bolje.
- Hoćete li se napokon izjasniti...
- Neka zasada vaše veličanstvo vjeruje svojoj vjernoj službenici kad joj ona veli da se, izlaže velikoj opasnosti.
- I opet ta opasnost, što je u stvari?
- Imat ću čast sve saopćiti vašem veličanstvu, ako me udostojite jedan sat saslušati. Stvar je vrlo zapletena, njezino veličanstvo bi moglo biti opaženo.
Ali, videći da kraljica pokazuje nestrpljivost, nastavi Žana okrenuvši se princezi de Lambal:
- Oh, gospođo, pridružite svoje molbe mojima, ja vas zaklinjem da nagovorimo njezino veličanstvo neka ode odmah.
Princeza učini moleći gest.
- Hajdemo - reče kraljica - kad vi to hoćete. A zatim okrenuvši se Žani, reče:
- Vi ste zamolili da vas saslušam.
- Ja težim za čašću da objasnim vašem veličanstvu svoje ponašanje.
- Dobro, donesite mi natrag kutijicu i zapitajte za vratara Lorana, on će biti obaviješten. A zatim okrenuvši se prema ulici:

- Kommen sie da, Weber! - viknu ona njemačkim jezikom.
Jedna kočija približi se svom brzinom, obje princeze uđoše u nju. Gospođa de La Mot ostade na vratima dok se kočija ne izgubi iz vida.
- Oh! - progovori ona u sebi - ja sam dobro učinila što sam učinila, ali za buduće... razmislimo.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:26 am

XVIII
GOSPOÐICA OLIVA

U to onaj čovjek, koji je tobožnju kraljicu označio pogledima prisutnih, udari po ramenu jednoga od gledalaca, pohlepna pogleda i poderana odijela:
- Za vas koji ste novinar - reče mu on - lijep predmet za članak.
- Kako to? - odvrati novinar.
- Hoćete li čuti sadržaj?
- Drage volje.
- Evo ga: "Opasnost koja nastaje ako se rodiš kao pripadnik zemlje u kojoj s kraljem vlada kraljica, koja voli ovakve krize".
Novinar se nasmije.
- A Bastilja? - reče on.
- Ta nemojte! Zar nema anagrama{2} pomoću kojih se uklonimo svim kraljevskim cenzorima?
- Oh, da da - viknu novinar zagrijano - ideja je divna.
- I ja već vidim kakav ćete usjeh postići u salonima.
- To vam rado vjerujem.
- Idite dakle i napišite nam to svojim najboljim crnilom. Novinar stisnu ruku neznančevu.
- Da vam pošaljem nekoliko brojeva? - reče on - to ću veoma rado učiniti, ako mi izvolite saopćiti svoje ime.
- Sigurno, da! Ideja me oduševljava i ako je izvršite, ona će dobiti sto postotaka. U kolikoj nakladi tiskate obično svoje pamflete?
- U dvije hiljade primjeraka.
- Hoćete li mi iskazati jednu uslugu?
- Vrlo rado.
- Uzmite ovih pedeset luja i dajte otisnuti šest hiljada primjeraka.
- Kako! Gospodine, ah, vi me obasipate... Da bar znam za ime tako plemenitog pokrovitelja književnosti.
- Kazat ću vam ga kad pošaljem k vama po hiljadu primjeraka, po dvije livre komad, a to će biti za osam dana, nije li tako?
- Ja ću raditi danju i noću, gospodine.
- I neka bude zabavno.
- Da se sav narod smije do suza, nije li tako?
- Oh, gospodine, koliko je u vas duha!
- Vi ste vrlo dobri. Da ne zaboravimo, datirajte članak kao da vam je poslan iz Londona.
- Tako uvijek činim.
- Gospodine, sluga sam pokoran.
I krupni neznanac otprati novinarsko piskaralo, koje je, imajući pedeset luja u džepu odlepršalo kao ptica.
Neznanac, ostavši sam, pogleda još jednom u dvorani za krize mladu ženu, čija se ekstaza preobrazila u potpunu nemoć, a jedna sobarica, određena za službu gospođa u krizi, poravnala je na

njoj suknje koje su se bile nešto nečedno digle.
U toj delikatnoj ljepoti opazi on one fine i požudne crte, plemenitu dražest drijemanja u zaboravi, a zatim okrenuvši se, progovori samom sebi:
- Zaista, sličnost je strašna. Bog, koji ju je dao, imao je svoje osnove, on je unaprijed osudio onu ondje, kojoj nalikuje ova ovdje.
U trenutku kad je tu prijeteću misao dovršio, digne se lagano mlada žena sa svojih dušeka i pomažući se rukom jednog susjeda, koji se već prenuo iz ekstaze, ona se pozabavi sređivanjem svoje neuredne odjeće. Malko porumeni, videći pažnju koju joj posvećuju prisutni, odgovori koketnom učtivošću na ozbiljna i ljubazna pitanja Mesmerova, onda pruži svoja obla ramena i lijepe noge kao mačka koja se probudila, prođe kroz tri dvorane i ubra pri tome podrugljive, požudne i plahe poglede prisutnih.
Ali ono što ju je toliko iznenadilo, čak se morala i nasmijati, bila je okolnost da joj je, kad je prolazila pored skupine koja je šaputala u jednom uglu dvorane, umjesto podrugljivih i požudnih pogleda, palo u dio mnogo smjernih naklona.
Začuđenu i smjernu skupinu sakupio je na brzu ruku onaj neumorni neznanac, koji je, skriven iza nje, šaptao u pola glasa:
- Ne mari, gospodo, to je ipak kraljica Francuske, pozdravimo je, pozdravimo duboko.
Mala osoba, predmet tolike smjernosti, prekorači s nekim nemirom posljednje predvorje i dođe u dvorište.
Tu su njezine umorne oči tražile fijaker ili nosiljku, ali ne nađoše ni jedno ni drugo, nakon jedne minute neodlučnosti, kad je već stupila svojom malenom nožicom na pločnik, približi joj se jedan visoki lakej.
- Kočija, gospođo - reče on.
- Ali - odvrati mlada žena - ja nemam kočije.
- Je li gospođa došla u fijakeru?
- Da.
- Iz ulice Dofen?
- Da,
- Ja ću gospođu odvesti kući.
- Neka bude, odvezite me - progovori mala osoba vrlo slobodno, a da na licu ni jedan tren nije sačuvala zabrinutost koju bi svakoj drugoj ženi prouzrokovala ovakva nepredviđena ponuda.
Sluga dade znak na koji odmah priđe kočija prilične vanjštine. Lakej podigne nogostup i dovikne kočijašu.
- Ulica Dofen!
Konji jurnuše brzo, došavši na Pon Nef, mala gospođa, koja je jako voljela takvu vožnju, kako veli La Fonten, požali što ne stanuje još dalje.
Kočija se zaustavi. Nogostup padne i sluga već pruži ruku da primi od gospođe glavni ključ pomoću kojega se vraćahu kući stanovnici iz onih trideset hiljada kuća u Parizu, koje nisu bile svratišta ni palače, te nisu imale ni pazikuća ni vratara.
Kočija se odveze dalje i nestade je.
- To je ugodna pustolovina - uzviknu mlada žena. - To je vrlo galantno od gospodina. Mesmera.
O, kako sam umorna! On je to predviđao. On je vrlo veliki liječnik!
Govoreći tako, stigne u drugi kat kuće u kojoj je stanovala. Èim je pokucala, otvori joj neka starica.
- Oh, dobro veče, majko, je li večera spremna?

- Da, čak se već i ohladila.
- Je li on ovdje?
- Ne, još nije, ali ovdje je ovaj gospodin.
- Koji gespodin?
- Onaj s kojim večeras morate razgovarati.
- Ja?
- Da, vi?
Ovaj razgovor bio je u malenom predsoblju. Kroz stakla se jasno vidjela svjetiljka koja je osvjetljavala veliku sobu s pogledom na ulicu. Stari zastori od žute svile, koje je vrijeme mjestimično izgužvalo i posivilo, nekoliko stolica prevučenih zelenkastim baršunom iz Utrehta, jedan veliki ormar sa dvanaest ladica, stari žuti divan, to su bile divote ove sobe.
Ona nije prepoznala čovjeka koji je sjedio, ali će ga naši čitaoci sigurno poznati: to je bio onaj što je uzbuđivao znatiželjnike i dao pedeset luja za pamflet. Mlada žena otvori naglo staklena vrata i dođe do divana, na kojem opazi da posve mirno sjedi neki čovjek dobra izgleda, više gojazan nego mršav, čija se bijela i vrlo lijepa ruka igrala sa vrlo bogatim čipkama na prsima.
Mlada žena nije imala kad da započne razgovor. Neobični čovjek pozdravi je učinivši napola kretnju, napola naklon, uperi sjajan pogled u domaćicu i progovori:
- Ja znam što biste me vi zapitali, ali ja ću vam bolje odgovoriti ako vas sam ispitujem. Vi ste gospođica Oliva?
- Jesam, gospodine.
- Dražesna žena, vrlo nervozna i veoma zaljubljena u Mesmerov sustav.
- Ja baš dolazim od njega.
- Vrlo dobro! To vam ne objašnjava što mi kažu vaše lijepe oči, zašto me nalazite na vašem divanu, a to, zar ne, želite osobito doznati?
- Dobro ste pogodili, gospodine.
- Iskažite mi ljubav pa sjednite, ako budete stajali, morat ću se i ja dići, tada nećemo više udobno razgovarati.
- Možete sebi laskati da imate izvanredno ponašanje - odvrati mlada žena, koju ćemo od sada nazivati gospođica Oliva, jer je na to ime odgovarala.
- Madmazel, ja vas molim sjednite. Ja sam vas vidio malo prije kod Mesmera, i našao sam u vama ono što sam želio.
- Gospodine!
- Oh, ne bunite se, madmazel, ne velim vam da ste dražesni, ne, to bi vas se dojmilo kao priznanje ljubavi, a to nije moja namjera. Ne uzmičite, molim vas, vi ćete me prisiliti da vičem kao da sam gluh.
- Što želite dakle? - reče Oliva naivno.
- Ja znam - nastavi stranac - da ste vi naviknuti slušati takve govore, da ste lijepi, a ja uostalom smatram da je to istina, ali ja vam želim nešto drugo predložiti,
- Gospodine, vi mi govorite takvim tonom...
- Ne plašite se dok me ne saslušate... Je li možda tko ovdje sakriven?
- Nitko nije sakriven, gospodine, ali napokon ...
- Ako nitko nije sakriven, ne ustručavajmo se govoriti... Što biste vi rekli kad bih vam predložio maleni savez između nas?
- Vezu... Vi vidite...

- Eto, vi opet zamjenjujete. Ja ne velim vezu, već savez. Ja ne govorim o ljubavi, već o poslovima.
- Kakvim poslovima? - upita Oliva čija znatiželja pređe u čuđenje.
- Što vi radite u toku dana?
- Ali... gospodine...
- Ne bojte se, ne kanim vas kuditi, recite mi što vam drago.
- Ne radim ništa, ili bar što je moguće manje.
- Vi ste lijeni.
- Oh!
- Vrlo dobro.
- Ali, vi kažete: vrlo dobro.
- Bez sumnje. Što je meni do toga što ste lijeni? Volite li se šetati?
- Mnogo volim.
- Pohađate li predstave, plesove?
- Uvijek.
- Volite li,dobro živjeti?
- Iznad svega.
- Kad bih vam dao dvadeset i pet luja mjesečno, da li biste to odbili?
- Gospodine!
- Draga moja madmazel Oliva, eto vi opet počinjete sumnjati. A mi smo ugovorili da se ne zbunjujete. Rekao sam dvadeset i pet.
- Voljela bih pedeset nego dvadeset i pet, ali još više volim pravo da sama biram ljubavnike.
- Do bijesa! Rekao sam vam već da ne bih htio biti vaš ljubavnik. Budite dakle u tom pogledu posve mirni.
- Onda, k vragu, što želite da učinim da bih zaslužila vaših pedeset lujdora?
- Jesmo li rekli pedeset?
- Da.
- Neka bude pedeset. Vi ćate me primati kod sebe, vi ćete me po mogućnosti što prijaznije susretati, sa mnom ćete ići ispod ruke kad to zaželim, čekat ćete me ondje gdje ću reći da me čekate.
- Ali ja imam ljubavnika, gospodine.
- Pa što to smeta?
- Kako, što smeta?
- Da... potjerajte ga, pobogu!
- Ah, Bozira ne istjera kad ći se hoće,
- Hoćete li da vam ja tu pomognem?
- Ne, jer ga volim.
- Ah!
- Malko.
- To je upravo previše.
- Ali tako je.
- Pa dobro neka vam ostane Bozir.
- Vi ste komotni, gospodine.
- Da li vam uvjeti odgovaraju?
- Odgovaraju ako mi ih potpuno označite.
- Čujte dakle, draga moja, ja sam rekao sve što sam za sad imao reći.

- Na vašu poštenu riječ?
- Na moju poštenu riječ! Ipak, shvatite jedno ...
- Što?
- Kad bih slučajno ustrebao da zbilja budete moja ljubavnica...
- Ah, gledajte. To nije nikad potrebno, gospodine.
- Ali da samo izgleda.
- Na to ću drage volje pristati.
- Dobro, stvar je dakle u redu.
- Vrlo dobro!
- Evo za prvi mjesec unaprijed. - I on joj pruži zamotak od pedeset luja, a da se ne taknu ni vrška njenih prstiju. No pošto ja ona oklijevala, on joj spusti novac u džep haljine, a da se i ne taknu njezinih oblih i gibljivih bedara, koje ni fini španjolski sladokusci ne bi prezreli.
Jedva se zlato spustilo na dno njezina džepa, kad oštro kucanje na vratima potjera Olivu na prozor.
- Bože dragi - viknu ona - spasite se brzo, to je on.
- Tko on?
- Bozir... moj ljubavnik... Ta maknite se, gospodine.
- Ah, vjere mi, tim gore.
- Kako, tim gore! Ali on će vas sasjeći u komade.
- Ma nemojte!
- Čujete li kako kuca, on će provaliti vrata.
- Otvorite mu, zašto mu do bijesa ne date jedan glavni ključ? I neznanac se pruži na divan i reče u sebi:
- Moram vidjeti toga klipana i ocijeniti ga. Kucanje se nastavilo i bilo je isprekidano psovkama, koje su dopirale još više od drugog kata.
- Idite, majko, otvorite - reče Oliva posve ljutita. - A što se tiče vas, gospodine, tim gore ako vas zadesi nesreća.
- Kako velite, tim gore! - odvrati bezosjećajno neznanac a da se i ne maknu s divana. Oliva je dršćući prisluškivala na hodniku.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:26 am

XIX
GOSPODIN BOZIR

Oliva se baci u susret nekom bijesnom čovjeku koji je, ispruživši obje ruke, blijeda lica, neuredna odijela, provalio u stan izričući surove psovke.
- Bozir! Što je! Bozir - reče ona glasom koji nije bio dosta ustrašen da nanese krivicu srčanosti ove žene.
- Pusti me! - viknu novodošli istrgnuvši se surovo iz Olivina zagrljaja. I rastućim glasom nastavi:
- Ah, meni nisu otvorili vrata, jer je ovdje jedan čovjek! Ah, ah!
Neznanac, kako nam je poznato, ostao je na divanu u mirnom i nepomičnom držanju, što je gospodin Bozir morao smatrati neodlučnošću ili zaprepaštenjem.
Bozir pristupi tome čovjeku iscerivši zube, što je slutilo na zlo.
- Ja mislim da ćete mi vi odgovoriti, gospodine? - progovori on.
- Što hoćete da vam kažem, dragi moj gospodine Bozir? - odvrati neznanac.
- Što radite ovdje? I prije svega, tko ste vi?
- Ja sam vrlo miran čovjek, a zatim sam s ovom damom razgovarao o časti i poštenju.
- Pa da, sigurno - prošapće Oliva - o časti i poštenju.
- Gledaj da ušutiš - zaurla Bozir.
- No, no! - prozbori neznanac - ne derite se tako na gospođu jer je posve nedužna, a ako ste zle volje...
- Da, to i jesam...
- On je valjda izgubio na kocki - progovori Oliva u pola glasa.
- Sto mu đavola, opljačkan sam! - zaurla Bozir.
- I ne bi ste se skanjivali da sad vi koga opljačkate? - primjeti neznanac sa smiješkom - to je shvatljivo, dragi gospodine Bozir.
- Dosta je te loše šale, gospodine! I učinite mi ljubav pa se pokupite odavde!
- Oh, gospodine Bozir, budite snošljiviji!
- Sve vam paklene đavole, ustajte i nosite se, ili ću smrviti taj divan i sve što je na njemu.
- Vi mi niste rekli, madmazel, da gospodin Bozir ima takvih ludih mušica. Bože, kakva okrutnost.
Bozir, očajavajući, učini veliku komedijašku kretnju i potegnuvši mač opiše svojim rukama i oštricom krug bar deset stopa u opsegu.
- Još jedan put - reče on - ustanite, ili ću vas mačem prikovati za naslon divana.
- Uistinu, vrlo smo neugodni - progovori stranac i potegne polagano ljevicom malen mač iz korica.
Oliva zaviče uplašeno.
- Ah, madmazel, madmazel, šutite - progovori mirni čovjek - šutite, jer će se dogoditi dvoje: prvo, vi ćete omamiti gospodina Bozira, pa će se nabosti, drugo, gore će se popeti straža, pograbiti vas i odvesti ravno u Sen-Lazar.
Oliva zamijeni krik veoma izrazitom pantomimom. To je bio zanimljiv prizor. S jedne strane je udarao gospodin Bozir, uprljan, pijan, dršćući od bjesnila, bez razmišljanja i taktike, na "mirnog" protivnika. S druge strane, jedan čovjek, sjedeći na divanu s jednom rukom na koljenu a drugom naoružanom, odbijao je okretno udarce i tako se smijao, da bi se i Sen Žorž prestrašio toga smijeha.

Bozirov mač nije mogao nijedan trenutak sačuvati pravac, jer ga je protivnik svojim paradama gonio. Bozir se počeo umarati, drhtati, ali je srdžba uzmakla pred nehotičnim strahom, on pomisli da bi lako mogao stradati ako se taj vješti mač ispruži te mu ozbiljno zaprijeti. Obuze ga tjeskoba, i on izađe iz položaja, pa se doticao samo krajnjih vršaka protivnikova mača. Ovaj ga pograbi u terci, izbije mu mač iz ruke i odbaci ga kao pero u zrak. Mač preleti sobu, razbije prozor i nestade vani.
Bozir nije znao više kako da se drži.
- Ej, gospodine Bozir - reče neznanac - pazite, ako vaš mač padne vrškom i koga probode, eto mrtvog čovjeka!
Bozir, osvijestivši se, jurnu napolje niz stepenice, da se dočepa svoga mača i tako predusretne nesreću koja bi ga mogla zavaditi s policijom.
Oliva pograbi ruku pobjediteljevu i reče mu:
- Oh, gospodine, vi ste vrlo srčan, ali gospodin Bozir je izdajica i ostanete li ovdje, izložit ćete me opasnosti, kad odete, on će me sigurno tući.
- Onda ostajem,
- Ne, ne, molim vas, kad me on tuče, tučem i ja njega, a ja sam uvijek jača. Molim vas da se udaljite.
- Uzmite jedno na um, moja draga, ako pođem sad odavde, on će me dočekali dolje ili na stepenicama, opet ćemo se potući, na stepenicama se ne odbijaju uvijek udarci tako sigurno kao na divanu. I ja bih tad mogao ubiti gospodina Bozira ili on mene.
- Bože! to je istina, onda ćemo imati lijepu buku u kući.
- Tome se valja ukloniti, ja dakle ostajem.
- Za ljubav božju, otiđite! Popnite se jedan kat više dok se on ne vrati k meni. Misleći da će vas ovdje naći, neće vas nigdje drugdje tražiti. A čim uđe u stan, čut ćete kako ja zaključavam vrata dva puta. Ja ću ga tako držati u zatvoru i staviti ključ u džep. Vi se udaljite za to vrijeme, a ja ću se boriti da ga zabavim.
- Vi ste dražesna djevojka, - reče neznanac - do viđenja!
- Do viđenja, a kada?
- Još ove noći, ako izvolite.
- Kako ove noći! Ta jeste li ludi?
- Duše mi, još noćas. Zar nije ples u operi?
- Ali već je pola noći.
- Znam, ali šta to smeta?
- Potreban mi je domino.
- Bozir će vam ga dobaviti ako ga izbijete.
- Imate pravo - odvrati Oliva i nasmija se.
- I evo vam deset luja za haljine - reče neznanac i također se nasmije.
- Zbogom, zbogom! Hvala! I ona ga pusti u hodnik.
- Dobro, on zatvara dvoja vrata - reče neznanac.
- Samo je zasun iznutra. Idite... on dolazi gore.
- Ali ako slučajno budete vi izbijeni, kako ćete mi to saopćiti? Oliva se zamisli.
- Vi sigurno imate slugu? - reče ona.
- Da, ja ću jednoga ostaviti pod vašim prozorima.
- Vrlo dobro, i on će gledati u zrak dok mu na nos ne pane ceduljica.

- Neka bude tako. Zbogom.
Neznanac se popne u gornji kat. To je bilo vrlo lako, stepenice su bile vrlo mračne i Oliva, dozivajući Bozira, prikrije šum svoga novog saveznika.
- Jesi li zdrav došao, ludo! - viknu ona Boziru, koji je, uspinjući se gore, razmišljao o moralnoj i fizičkoj prednosti toga provalnika, koji se tako bestidno ugnijezdio u tuđem stanu.
Ipak dođe na kat gdje ga je čekala Oliva. Mač je zatakao u korice i sastavljao nekakav govor. Oliva ga zgrabi za ramena, gurne ga u predsoblje i zatvori vrata dva puta, kako je rekla.
Neznanac je čuo kad se povlačio početak jedne svađe, u kojoj su prevladavali oštri zvuči, krici i prigovori. Bozirov je glas tutnjio, Olivin je odzvanjao.
- Zaista - progovori neznanac u sebi, udaljujući se - nikad ne bih pomislio da ta žena, koja je maloprije bila tako zbunjena, ima toliko otporne snage kad joj dođe ljubavnik.
Neznanac nije dangubio da prati kraj toga prizora.
- Odviše je žara u početku da bi razvoj dugo trajao. - On zamaknu oko ugla ulice Dofen, gdje su ga čekala kola.
Brzo reče nekoliko riječi svome lakeju, ovaj odjuri, postavi se ispod prozora Olivina stana i sakrije se u sjeni malog trijema što je natkrivao ulaz u neku starinsku kuću.
Ovako smješten, mogao je prema kretanju sjena po rasvijetljenom prozoru pratiti sve što se zbivalo u stanu. Slike su isprva bile vrlo živahne ali se smiriše, i napokon ostade samo jedna.

od Mustra Sub Mar 31, 2018 9:28 am

XX
ZLATO

Evo što se zbivalo iza zastora: najprije se Bozir začudio, videći kako Oliva zatvara vrata, a onda se još većma začudio kad ga je Oliva glasno dozivala. Napokon se još najviše začudio kad je ušao u sobu i u njoj nije našao svoga silnog takmaca.
Pretraga, prijetnje, pozivi, neznanac se krio, a toga se bojao, a kad se Bozir bojao, onda je pobjeđivao. Oliva ga prisili da prestane sa svojim traženjem pa da odgovara na njezina pitanja. Malo nakostriješen počne i on govoriti oštro. Oliva, koja se sad više nije osjećala krivom jer je nestalo korpus delikti abetat, kako veli tekst, poče sad tako vikati da joj je Bozir morao rukom začepiti usta.
Ali se on prevario, Oliva je shvatila pomirljivu kretnju Bozirovu drukčije. Tu surovu ruku, koja je posegnula za njezinim licem, dočeka ona drugom, isto tako okretnom i lakom, kao što je bio i mač onoga neznanca. Ova ruka odbije kvartu i tercu, napredova ravno i udari Bozira po licu. Bozir učini desnicom protuudarac i suzbije obje Olivine ruke, te joj lice uz neugodan šum pocrvenje.
U tom stanju bili su pregovori između Olive i njezina ljubavnika kad je neznanac, odlazeći, prošao pored Olivina stana.
Ovako započeta očitovanja dovode, kako rekosmo, brzo do razvitka, koji ipak, da bude dramatičan, treba nešto dužu pripremu.
Oliva uzvrati Bozirovu pljusku teškim hicem: ona baci u njega vrč od porculana, Bozir suprotstavi tome metku štap, kojim razbije više čaša, obori jednu svijeću i napokon uhvati rame mlade žene. Ova bijesno ustade na njega i pograbi ga za grkljan. Nesretnik se morao prihvatiti za što bilo što je dohvatio na Olivi, koja mu je zaprijetila. On joj podere suknju. Žaleći tu sramotu i štetu, Oliva ga pusti i baci na pod. Bozir se prijeteći opet digne. Ali pošto se vrijednost neprijatelja mjeri po njegovoj obrani, a obrana uvijek nameće poštovanje, čak i kod pobjednika, to Bozir, koji se bojao Olive, zametnu usmene pregovore opet ondje gdje ih je prekinuo.
- Ti si zlobno stvorenje - reče on - ti me upropašćuješ.
- Ti mene upropašćuješ - odvrati Oliva.
- Oh, ja nju upropašćujem! Ona nema ništa.
- Reci da ja nemam ništa više. Reci da si sve što sam imala prodao, propio, požderao i proigrao.
- I ti se usuđuješ prigovarati mi moje siromaštvo?
- Zašto si siromašan?
- Ja ću te od svih tvojih poroka izliječiti jednim udarcem.
- Da me tučeš?
I Oliva pograbi dosta teška kuhinjska kliješta, a Bozir, ugledavši ih, uzmaknu.
- Samo ti je još nedostajalo da uzmeš ljubavnika! - reče on.
- A ti, kako zoveš sve one ništarije što sjedaju oko tebe u igračnici, gdje provodiš dane i noći?
- Ja igram da živim.
- I ti u tome lijepo uspijevaš, mi gladujemo, zaista lijepo zanimanje!
- A ti sa tvojim moraš plakati kad ti poderem suknju, jer nemaš sredstava da drugu kupiš. Lijepo zanimanje, duše mi!
- Bolje od tvoga! - doviknu Oliva bijesna - i evo ti dokaza.

I ona uzme iz džepa šaku zlata i razbaca ga po sobi. Dukati su se kotrljali obodom i drhtali svojom površinom, jedni se sakriše pod ormarima, drugi nastave svoje zvučne kretnje do vrata. Neki, kao umorni, zaustaviše se prije i blistahu zlatnim sjajem.
Kad Bozir vidje tu zlatnu kišu u sobi, obuze ga omaglica, bolje reći osjeti grižnju savjesti.
- Lujdori, dvostruki lujdori! - viknu on preneražen.
Oliva je držala među prstima drugu šaku zlata. Ona baci zablenutom Boziru u lice i u otvorene ruke tu zlatnu kišu.
- Ah, ah - kliknu on - kako je bogata ta Oliva!
- To meni donosi moje zanimanje - odvrati cinično žena, suzbijajući u isti mah udarcem papuče i zlato, što se kotrljalo na podu, i Bozira, koji je klekao da ga pokupi.
- Šesnaest, sedamnaest, osamnaest - govoraše Bozir radosno.
- Jadniče! - promrmlja Oliva.
- Devetnaest, dvadeset, dvadeset i jedan, dvadeset i dva.
- Jadna ništarijo!
- Dvadeset i tri, dvadeset i četiri, dvadeset i pet. !
- Lupež!
Bilo da je porumenio što je čuo ove riječi, bilo da je porumenio što nije dobro čuo, Bozir ustade.
- Dakle - progovori on tako ozbiljnim glasom da ništa nije moglo biti komičnije - vi gospođice štedite, a mene lišavate najpotrebnijih sredstava za život.
Zbunjena Oliva ništa ne odgovori.
- I vi me - nastavi klipan - puštate da hodam s poderanim čarapama, starim šeširom i poderanom podstavom, dok u svojoj kutiji čuvate dukate? Otkuda vam dukati? Od prodaje mojih odijela, odkad sam jadno svoje biće udružio s vašim.
- Lupež! - prošapće Oliva posve tiho.
I ona mu dobaci pogled pun mržnje, ali se on ne razljuti zbog toga.
- Ja ti opraštam - reče on - ali ne tvoju škrtost već štednju.
- I ti si me maloprije htio ubiti!
- Prije sam imao pravo, a sada bih imao krivo.
- A zašto, ako te smijem zapitati?
- Jer sada si ti prava gospodarica, pridonosiš u kućanstvo.
- A ja tebi velim da si ništarija.
- O, mala moja Olivo!
- I da ćeš mi to zlato vratiti.
- Oh, draga moja!
- Ti ćeš mi ga vratiti, inače ću te probosti tvojim mačem.
- Oliva!
- Da ili ne?
- Ne, Oliva, ja neću nikada pristati da mi proburaziš tijelo.
- Ne miči se ili ću te probosti. Novac amo!
- Daj ga meni!
- Ah, kukavče, niski stvore, ti prosjačiš, tražiš od mene plod mojega lošeg ponašanja! Ah, to mi je muž, ja sam vas uvijek prezirala, sve prezirala, čuješ li? Još više onoga koji daje nego onoga koji prima.
- Onaj koji daje - odvrati Bozir ozbiljno - može dati, sretan je. A i ja sam tebi davao Nikol.

- Neću da me zoveš Nikol.
- Oprosti, Oliva. Ja sam dakle kazao da sam ti davao kad sam mogao.
- Lijepa darežljivost! Srebrne naušnice, šest lujdora, dvije svilene haljine i tri vezena rupca.
- To je mnogo za vojnika.
- Šuti, ove naušnice si ukrao nekoj drugoj, da ih meni daš, ove lujdore si posudio i nikad ih nisi vratio, svilene haljine...
- Oliva, Oliva!
- Vrati mi moj novac.
- Što hoćeš natrag?
- Dvostruko.
- Dobro! Neka ti bude - reče lupež dostojanstveno. - Ja idem igrati u ulici Bosi, donijet ću ti natrag ne dvostruko već petostruko.
On koraknu dva puta prema vratima. Ona ga zgrabi za njegov trošni kaput.
- Ah, gledaj - reče on - poderala si mi kaput.
- Tim bolje, imati ćeš novi.
- Šest lujdora, Oliva, šest lujdora. Sretan sam što u ulici Bosi bankari nisu strogi u pogledu odjeće posjetilaca.
Oliva zgrabi mirno i drugu polovinu kaputa i podere je. Bozir plane bijesno.
- Sto mu đavola! - viknu on - ti hoćeš da te ubijem. Eto, kako me tvoja obijest razodijeva. Ja više ne mogu izići odavde.
- Naprotiv, ti ćeš odmah izići.
- To bi bilo zanimljivo: bez odijela.
- Obući ćeš zimski kaput.
- Šupalj je i pokrpan.
- Ne trebaš ga obući, ako to voliš. Ali ti ćeš izići.
- Nikada!
Oliva zgrabi rukama zlato što joj je još ostalo u džepu, oko četrdeset lujdora, i stane njima tresti u stisnutim šakama.
Bozir samo što ne poludi, on još jednom klekne.
- Zapovijedaj - reče on - zapovijedaj.
- Ti ćeš otrčati k "Čarobnom kapucinu" u ulici Sen, gdje se prodaju domina za ples pod maskama.
- No, a što onda?
- Kupit ćeš mi potpun domino, masku i slične čarape.
- Dobro.
- Za sebe jedan crni, za mene bijeli od satena. I to sve mora biti ovdje za dvadeset minuta.
- Hoćemo li na ples?
- Da, na ples ćemo.
- I ti ćeš me odvesti na bulevar da večeramo?
- Sigurno, ali pod jednim uvjetom: ako budeš poslušan.
- Oh, uvijek ću biti poslušan!
- Hajde dakle i pokaži svoju revnost. Što oklijevaš? Još nisi otišao?
- Ali gdje su mi novci za nabavu?
- Imaš dvadeset i pet lujdora.
- Kako, ja imam dvadeset i pet lujdora? Otkuda to zaključuješ?

- Ta pokupio si ih po podu.
- Oliva, Oliva, to nije lijepo od tebe.
- Što hoćeš time reći?
- Oliva, ti si ih meni poklonila.
- Ne velim da neće biti tvoji, ali ako ti ih sada dam, ti se nećeš vratiti. Idi dakle i vrati se brzo.
- Zaista, ona ima pravo - reče lupež u sebi i nešto zbunjen. - Ja sam doista namjeravao da se više ne vratim.
- Dvadeset i pet minuta, čuješ li? - viknu ona za njim.
- Slušam.
U tom trenutku je onaj sluga, koji je ostao pod prozorima u zasjedi, opazio da je jedna osoba iz sobe iščeznula. To je bio Bozir, koji je sišao na ulicu. On pođe u ulicu Sen, a Oliva napiše brzo na komadić papira ove riječi, u kojima je bila sadržana čitava epizoda:
"Mir je potpisan, dioba pravedna, ples se prihvaća. U dva sata bit ćemo u operi. Ja ću imati bijeli domino, a na desnom ramenu vrpcu od modre svile".
Oliva savi pisamce oko jedne krhotine razbijenog vrča od porculana, otvori prozor i baci pisamce na ulicu.
Sluga skoči na svoj plijen, pokupi ga i pobjegne.
Gotovo je sigurno da gospodin Bozir nije trebao više od trideset minuta da se vrati, praćen sa dvojicom krojačkih pomoćnika, koji su mu donijeli za cijenu od deset lujdora dva domina otmjena ukusa, kakve su kod "Čarobnog kapucina" pravili vrsni radnici, dobavljači njezina veličanstva kraljice i počasnih gospođa.

od Sponsored content

Kraljičin djerdan

Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan

Re: Kraljičin djerdan