Kraljičin djerdan

XXI
MALA KUĆA

Ostavili smo gospođu de La Mot na vratima Mesmerove palače kako očima ispraćuje kočiju kraljičinu, koja je tako brzo iščezavala. Kad je oblik kočije prestao biti vidljiv, kad se šum njezin više nije čuo, popne se i Žana u svoja kola i vrati se kući da uzme domino i da se istodobno osvjedoči nije li se kod kuće što novo dogodilo.
Gospođa de La Mot bijaše samoj sebi obećala za ovu sretnu noć osvježenje, koje ju je imalo nagraditi za sva uzbuđenja toga dana. Ona je odlučila da jednom, kao jaka žena, kakva je bila, bude čovjek, kako se to obično kaže, i da prema tome posve sama srkne slasti nepredviđenog užitka.
Ali čim je učinila prvi korak na tome zavodljivom i dugo suzdržavanom putu, snašla ju je neprilika. Jedan sluga čekao je kod vratarice. To je bio sluga princa de Roana koji je donio od njegove visosti pisamce ovoga sadržaja:
"Gospođo grofice!
Vi sigurno niste zaboravili da moram svršiti neke poslove. Možda je u vas kratko pamćenje, ali ja ne zaboravljam nikada ono što mi se svidjelo. Čast mi je čekati vas ondje gdje će vas dovesti donosilac ovoga pisma, ako vam je po volji".
Pismo je bilo obilježeno pastirskim križem. Gospođa de La Mot, isprva ljuta zbog ove zapreke, razmisli časak i odlučnom brzinom koja ju je karakterizirala.
- Popnite se k mojem kočijašu - reče ona slugi - ili mu dajte adresu.
Sluga sjedne kod kočijaša, a gospođa de La Mot u kočiju. Bilo je dovoljno deset minuta da se grofica odveze u predgrađe Sen Antoan, u jednu udubinu tek nedavno izravnanu, gdje su velika stabla, stara kao i samo predgrađe, krila od svačijih pogleda jednu od onih lijepih kućica, sagrađenih za vrijeme Luja XV, sa vanjskim ukusom šesnaestoga i udobnošću osamnaestoga stoljeća.
- Oh, oh, mala kuća - promrmlja grofica - to je vrlo prirodno od jednog znamenitog princa, ali vrlo ponizuje jednu Valoa. Međutim?!
Ta riječ otkrila je sve što je u njezinom duhu drijemalo od častoljublja koje ju je grizlo ili od glupe požude. Ali ona nije tako brzo prekoračila prag kuće, kako je njezina odluka bila stvorena. Vodili su je iz sobe u sobu, to jest od iznenađenja do iznenađenja, sve do male blagovaonice vanredna ukusa. Tu ona nađe kardinala samoga.
Njegova preuzvišenost listala je žurnale što su jako naličili zbirci pamfleta kojih je u ono doba bilo na hiljade, kad je vjetar popuhnuo iz Engleske ili Holandije.
Ugledavši groficu, kardinal ustade.
- Ah, eto vas, hvala gospođo grofice - reče. I on se približi da joj poljubi ruku.
Grofica uzmakne prezirnim i ozlijeđenim licem.
- Što vam je, gospođo? - zapita kardinal.
- Zar ne, monsinjore, vi niste vični da vidite ovakvo držanje kod žena koje vaša preuzvišenost počašćuje pozivom ovamo?
- Oh, gospođo grofice!
- Mi smo u vašoj maloj kući, nije li tako, monsinjore? - progovori grofica gledajući oko sebe prezirno.

- Ali gospođo...
- Ja sam se nadala, monsinjore, da ćete se sjetiti u kojim sam okolnostima ja rođena. Nadala sam se da će se vaša preuzvišenost sjetiti, ako me je bog učinio siromašnom, da mi je bar ostavio ponos mojega roda.
- Ah, ah, grofice, ja sam vas smatrao duhovitom ženom - reče kardinal.
- Vi, kako se meni čini, monsinjore, nazivate duhovitom svaku ravnodušnu ženu koja se smije svemu, čak i sramoti, takvim ženama, molim da mi oprostite, navikla sam dati drugo ime.
- Nipošto, grofice, vi se varate, duhovitom smatram svaku onu ženu koja sluša kada joj se govori ili koja ne govori prije nego je slušala.
- Ja slušam, da vidimo.
- Moram s vama razgovarati o važnim stvarima.
- I u tu svrhu ste me pozvali u blagovaonicu?
- Pa da, zar bi vam milije bilo da sam vas dočekao u kojem budoaru, grofice?
- Razlikovanje je delikatno.
- Ja mislim, grofice.
- Dakle radi se samo o tome da večeram s vama, monsinjore?
- Ni o čemu drugom.
- Neka vaša preuzvišenost bude uvjerena da tu čast živo osjećam, kako mora biti.
- Vi se rugate, grofice?
- Ne, ja se smijem.
- Vi se smijete?
- Da. Je li vam milije da se ljutim? Vi ste, monsinjore, ne varam li se, vrlo zle volje.
- Oh, vi ste dražesni kad se smijete, a ja ne želim ništa bolje nego da vas uvijek vidim nasmijanu.
Ali ovaj put vi se ne smijete. Oh, ne, ne, iza tih lijepih usnica, koje pokazuju zube, krije se srdžba.
- Ni najmanje, monsinjore, blagovaonica me umiruje.
- Vrlo dobro!
- I ja se nadam da ćete ovdje dobro večerati.
- Kako to: da ću dobro večerati. A vi?
- Ja, ja nisam gladna.
- Što, gospođo, vi ne pristajete večerati sa mnom?
- Što izvolite?
- Vi me tjerate?
- Ja vas ne razumijem, monsinjore.
- Slušajte, draga grofice.
- Slušam.
- Da ste manje razljućeni, rekao bih vam da činite što vam drago, vi ne možete sebi spriječiti da budete dražesni, ali kako se pri svakoj ljubaznosti izlažem da budem otpravljen, ja se suzdržavam.
- Vi se toga bojite! Zaista, monsinjore, molim da mi vaša preuzvišenost oprosti, ali vi postajete nerazumljivi.
- Pa ipak je prozirno što se zbiva.
- Oprostite moju zaslijepljenost, monsinjore.
- Dakle eto! Neki dan primili ste me s velikim čuđenjem, vama se činilo da niste prikladno nastanjeni za osobu vašega staleža i vašega imena. To me prisililo da skratim posjet, to vas je osim toga učinilo nešto hladnom prema meni. Tada pomislih: kad bih vas vratio u vašu sredinu i odnose u kojima biste trebali živjeti, to bi značilo vratiti zrak ptici koju fizičar stavlja pod pneumatičku spravu.

- A onda? - zapita grofica ustrašeno, jer je počela shvaćati.
- Onda, lijepa grofice, da me vi možete primati slobodno i da vas ja mogu posjećivati a da se ne kompromitiram, niti da vas kompromitiram...
Kardinal gledaše uporno u groficu.
- Dakle? - upita ona.
- Ja se dakle nadam da ćete vi primiti ovu kuću. Razumijte me dobro, grofice, ja ne velim malu kuću.
- Ja da primim? Vi meni darajete ovu kuću, monsinjore? - uzviknu grofica, čije srce zakuca u isti mah od ponosa i pohlepe.
- To je vrlo malo, grofice, vrlo malo, ali, da vam dam više, vi ne biste htjeli primiti.
- Oh. Ni više ni manje, monsinjore - progovori grofica.
- Što vi to kažete, gospođo?
- Ja velim da je nemoguće primiti takav dar.
- Nemoguće! A zašto?
- Zato, jer je to posve nemoguće.
- Oh, ne izgovarajte tu riječ u mojem prisustvu grofice.
- Zašto?
- Zato što u to neću da vjerujem.
- Monsinjore!
- Gospođo, ova kuća pripada vama, ključevi su tamo na jednom pozlaćenom poslužavniku. Ja postupam s vama kao s trijumfatorom. Vidite li još poniženje u tome?
- Ne, ali...
- Dakle primate.
- Monsinjore, ja sam vam rekla.
- Kako to, gospođo, vi se obraćate molbom ministrima za penziju, vi primate sto lujdora od nepoznatih gospođa!
- Oh, monsinjore, to je sasvim drugo. Tko prima...
- Tko prima, obavezuje se grofice - reče otmjeno princ. - Eto ja sam vas dočekao u vašoj blagovaonici, ja nisam vidio ni budoar, ni salone, ni sobe, samo pretpostavljam da ovdje ima sve to.
- Oh, monsinjore, oprostite, jer vi me silite na priznanje da nema tako delikatnog čovjeka kao što ste vi.
I grofica, koja se tako dugo suzdržavala, porumeni od radosti, pomislivši da može reći: moja kuća.
A zatim, opazivši najednom da se zanijela, reče, uzmaknuvši jedan korak nakon jedva primjetne kretnje što ju je učinio princ:
- Monsinjore, ja molim vašu preuzvišenost za večeru.
Kardinal odloži kabanicu, koju ne bijaše još skinuo, primakne stolicu za groficu i odjeven u građansko odijelo, koje mu je divno stajalo, stade vršiti službu upravitelja gostionice.
Večera bude začas donesena. Dok su sluge ulazile u predsoblje, Žana je opet prekrila lice maskom.
- Ja bih se morao maskirati - reče kardinal - jer vi ste kod kuće, vi ste među svojim ljudima, a ja sam stranac.
Žana se nasmije, ali ipak zadrža svoju masku. I unatoč radosti i iznenađenju, koje ju je uzrujavalo, ona je slatko jela.

Kardinal, kako smo već kazali, bio je čovjek velikoga srca i pravog duha. Navikao je da živi na dvorovima najprosvećenijih država u Evropi, na dvorovima na kojima su vladale žene koje su u ono doba zamrsivale, ali često i razmrsivale sva politička pitanja. To iskustvo učinilo je od princa čovjeka koga je bilo vrlo teško proniknuti diplomatima i njegovim ljubavnicama. Njegovo dobro vladanje i velika učtivost bijahu oklop koji ništa nije moglo probiti.
Zbog toga se držao kardinal pažljivo prema Žani. Ova provincijalka, nadevena pretenzijama pod svojim lažnim ponosom, nije mogla sakriti svoju pohlepu, činila mu se lakim plijenom, poželjnim bez sumnje radi svoje ljepote, duhovitosti i zbog neke izazovne drzovitosti, koja zavodi više prezasićene nego prostodušne ljubavnike. Možda se kardinal, kojega je teže bilo proniknuti negoli je sam bio pronicav, ovaj put varao, ali činjenica je da Žana, lijepa kakva je bila, nije u njemu budila nepouzdanje. To je bila propast toga pametnog čovjeka. On ne samo da se učinio manje jakim nego Što je bio, on se učinio pigmejom, od Marije Terezije do Žane de La Mot razlika je bila odviše velika.
A kad je borba započela, čuvala se Žana, koja je osjećala svoju prividnu slabost, da pokaže svoju istinitu prednost, ona je uvijek glumila ulogu provincijalke i kokete, ulogu prostodušne žene, da sačuva protivnika koji se uzda u svoju frazu, pa je stoga slab - svojim navalama. Kardinal, koji je razabrao sve njezine kretnje što ih nije mogla zatomiti, smatrao je da je opijena darom, ona je zaista bila opijena, jer dar ne samo da je nadmašivao njezine nade nego i njezine pretenzije.
- Ah - reče kardinal, natočivši grofici čašu vina u kristalnu kupu sa pozlaćenim zvijezdama - pošto ste potpisali ugovor sa mnom, grofice, to se više ne ljutite.
- Da se ljutim na vas, oh, ne!
- Vi ćete me dakle primiti ponekad ovdje, a da vam ne bude odviše odvratno?
- Nikad neću biti tako nezahvalna da zaboravim da ste vi ovdje kod kuće, monsinjore.
- Kod kuće? Ludost!
- Onda kod vas.
- Ah, ako ste protivni, čuvajte se,
- No, a što će onda biti?
- Ja ću vam staviti druge uvjete.
- Ah, čuvajte se dakle i vi.
- Čega da se čuvam?
- Svega, monsinjore.
- Recite, na primjer,
- Ja sam u svojoj kući.
- Pa onda?
- Ako mi se vaši uvjeti učine nerazboritim, pozvat ću svoje sluge... Kardinal se srdačno nasmije.
- No, vidite li? - reče grofica.
- Ja ne vidim ništa - reče kardinal.
- Eto, dakle, vi vidite da ste mi se izrugivali.
- Kako to?
- Vi se nasmijaste!
- To je trenutak, čini mi se.
- Da, to je trenutak, jer vi dobro znate da sluge, kad bi ih pozvala, ne bi došle.
- Oh, bi svakako! Do vraga!
- Oh, monsinjore!

- Što sam učinio?
- Psovali ste, monsinjore.
- Ja ovdje nisam više kardinal, grofice, ja sam kod vas, što znači u sreći. I on se opet nasmije.
- Ah, to je zaista izvrstan čovjek - pomisli grofica u sebi.
- No da ne zaboravim - reče najednom kardinal, kao da mu je neka vrlo udaljena misao slučajno pala na um - što ste mi rekli o onim dvjema Njemicama?
- O onim dvjema gospođama s portretom? - reče Žana koja je, pošto je vidjela kraljicu, stekla neku probit i pripravila se na protuudarac.
- Da, o tim dvjema gospođama sa portretom.
- Monsinjore - reče gospođa de La Mot, pogledavši kardinala - vi ih poznajete isto tako dobro kao i ja, čak bolje od mene, ja bih se okladila.
- Ja? Oh, grofice, vi mi činite krivo. Zar vi niste željeli, ako se ne varam, saznati tko su one?
- Bez sumnje, pa meni se čini da je posve prirodna želja upoznati svoje dobrotvorke.
- Dakle čujte, kad bih ja znao tko su one, to bi i vi već znali.
- Gospodine kardinale, vi te gospođe poznajete, kažem vam.
- Ne poznam.
- Ako još jednom kažete ne, nazvat ću vas lašcem.
- Oh! A ja ću se osvetiti za tu pogrdu.
- Kako, smijem li zapitati?
- Tako, da vas zagrlim.
- Gospodine poslaniče na bečkom dvoru, gospodine veliki prijatelju carice Marije Tereaije, meni se čini da ste morali prepoznati sliku vaše prijateljice, osim ako joj nije slična.
- Zar zbilja, grofice? To je bio portret Marije Terezije?
- Oh, ne pravite se neznalicom, gospodine diplomatu!
- Pa dobro, da vidimo kad bi bilo tako, kad bih prepoznao caricu Mariju Tereziju, kamo bi nas to dovelo?
- A k tome: pošto prepoznaste sliku Marije Terezije, morali ste donekle pomisliti na ženu kojoj bi mogla pripadati kutijica.
- Ali zašto hoćete da ja to znam? - reče kardinal malo uznemiren.
- Oh. Nije uobičajeno da sliku majke, jer pamtite dobro, da je ovo portret majke, a ne carice, viđamo u drugim rukama, nego u rukama...
- Dovršite.
- U rukama kćeri...
- Kraljica! - uzviknu Luj de Roan tako iznenađeno da je Žana bila zavarana. - Kraljica! Njeno veličanstvo došlo je k vama!
- Eh, zar se vi niste dosjetili, gospodine, da je to bila ona.
- Bože moj, nisam - reče kardinal posve jednostavnim glasom, - nisam, u Ugarskoj je običaj da portreti vladajućih princeza prelaze od obitelji na obitelj. Ali ja, koji govorim s vama, niti sam sin ni rođak Marije Terezije iako imam jedan njezin portret kod sebe.
- Kod sebe, monsinjore?
- Eto pogledajte - reče hladno kardinal i potegne iz svoga džepa burmuticu, koju pokaže zbunjenoj Žani.
- Eto vidite, - dodade on - kad ja imam taj portret, ja, koji, kako vam rekoh, nemam čast biti članom carske obitelji, to je i netko drugi, baš kao što bih i ja mogao, lako zaboravio tu kutijicu sa

slikom kod vas, a da za to ne mora biti član uzvišene carske austrijske kuće.
Žana zašuti. U nje su bili svi nagoni diplomate, ali ona još nije imala prakse.
- Dakle, po vašem mišljenju - nastavi princ Luj de Roan - to je kraljica Marija Antoaneta vas posjetila?
- Da, kraljica sa još jednom gospođom.
- Gospođom de Polinjak?
- Ja je ne poznam.
- Gospođa de Lambal?
- Bila je to vrlo lijepa mlada žena i vrlo ozbiljna.
- Gospođica de Taverni?
- To je moguće, ja je ne poznam.
- U tom slučaju, ako vas je posjetilo njezino veličanstvo, sigurni ste za njezino pokroviteljstvo.
To je veliki korak prema vašoj sreći.
- Ja to mislim, monsinjore.
- Njezino veličanstvo, oprostite mi to pitanje, je li bilo darežljivo prema vama?
- Ona mi je dala stotinu lujdora.
- Oh, kraljica nije baš bogata, pogotovu u ovom trenutku.
- To samo podvostručuje moju zahvalnost.
- A je li pokazala osobito zanimanje za vas?
- Veoma veliko.
- Onda sve ide dobro - reče prelat zamišljeno i zaboravivši na štićenicu, mislio je na pokroviteljicu, - onda vam ne preostaje učiniti ništa više nego samo jedno.
- A što bi to bilo?
- Prodrijeti u Versaj. Grofica se nasmiješi.
- Ah, ne tajimo, grofice, tu je prava teškoća.
Grofica se drugi put nasmiješi, ali nešto značajnije. Kardinal se također nasmiješi.
- Uistinu - progovori on - vi ljudi iz provincije ne sumnjate nikad ni u što, jer Versaj, s rešetkama koje se otvaraju, i stubištem, po kojem se ulazi, izgleda kao da svatko može otvoriti ta vrata i ući tim stubištem. Jeste li vidjeli, grofice, sve one nemani od tuča, mramora ili olova, što krase perivoj i terase u Versaju?
- Jesam, monsinjore.
- Čudovišta, aždaje i druge zle životinje, ta ima ih na stotine: dakle pomislite da ima deset puta više zlobnih životinja koje žive među. prinčevima i od njihovih dobročinstva nego što ste ih vidjeli između cvijeća u vrtu i na prolazima.
- Vaša preuzvišenost sigurno bi mi pomogla da se provučem između tih nemani kad bi mi one zakrčile put.
- Ja bih pokušao, ali bi me stajalo mnogo truda. I prije svega, kad biste izustili moje ime, kad biste otkrili svoju amajliju, bila bi vam ona bez koristi nakon dva posjeta.
- Srećom - progovori grofica - ja sam s te strane zaštićena neposrednim pokroviteljstvom kraljičinim, pa ako doprem u Versaj, ući ću u nj s dobrim ključem.
- S kakvim ključem, grofice?
- Ah, gospodine kardinale, to je moja tajna... Ne, ja se ne varam: kad bi to bila moja tajna, ja bih vam je saopćila, jer neću da išta bude sakriveno mome najljubaznijem pokrovitelju.
- Ali, tu ima jedan ali, grofice?

- Na žalost, da, monsinjore, ima. Ali kako to nije moja tajna, ja je čuvam. Neka vam bude dovoljno da znate ...
- Što?
- Da ću sutra ići u Versaj, da ću biti primljena, i imam razloga vjerovati da ću dobro biti primljena, monsinjore.
Kardinal pogleda mlađu ženu, čija mu se odrješitost učinila izravnom posljedicom dobre večere.
- Grofice - reče on smiješeći ss - vidjet ćemo hoćete li ući.
- Zar će vaša znatiželja ići dotle da me slijedite?
- Upravo je tako?
- Ja ne zabranjujem.
- Od sutra, grofice, ja smatram da je čast vaša zainteresirana u tome da uđete u Versaj.
- U male odaje, da, monsinjore.
- Uvjeravam vas, grofice, da ste vi za mene živa zagonetka.
- Jedna od onih malih nemani što nastanjuju versajski perivoj.
- Oh, vi me smatrate čovjekom ukusa, nije li tako?
- Zacijelo, monsinjore.
- I eto, kako klečim pred vama, kako uzimam i ljubim vašu ruku, vi ne možete više misliti da pritištem usne na jedne kandže ili svoju ruku na rep ribe sa ljuskom.
- Ja vas molim, monsinjore, imajte na umu da ja nisam ni grizeta ni operna pjevačica, to jest da pripadam samoj sebi, kad ne pripadam svome mužu, i da se smatram ravnom svakom čovjeku u kraljevstvu, pa bih slobodnom voljom, kad bi mi se prohtjelo, uzela čovjeka koji je umio da mi se svidi. Dakle, monsinjore, poštujte me nešto malo, tako ćete poštovati i plemstvo kojemu oboje pripadamo.
Kardinal ustane.
- Ah - reče on - vi hoćete da vas ozbiljno ljubim.
- To nisam rekla, gospodine kardinale, ali ja hoću da vas volim. Vjerujte mi, kad dođe trenutak, ako dođe, vi ćete ga lako pogoditi. Ja ću vas obavijestiti, ako sami to ne primijetite. Ja se osjećam dosta mladom, dosta ugodnom i ne bojim se dati nekoliko predujmova. Pošten čovjek neće me odbiti.
- Grofice - progovori kardinal - ja vas uvjeravam, ako samo do mene stoji, vi ćete me voljeti.
- Vidjet ćemo.
- Vi već osjećate prijateljstvo prema meni, nije li tako?
- Više nego prijateljstvo.
- Je li moguće? Mi bismo, dakle, bili na pola puta?
- Ne mjerimo put hvatima, stupajmo samo naprijed.
- Grofice, vi ste žena koju ću obožavati - I on uzdahnu.
- Koju ćete obpžavati... - reče ona iznenađeno - ako?...
- Ako dopustite - požuri se odgovoriti kardinal,
- Ja ću vam to, monsinjore, možda dozvoliti kad mi se sreća bude dosta dugo smiješila.
- Kako to?
- Da, kad budem nad vašim dobročinstvima, vi nećete misliti da vaše posjete tražim iz kakvog interesa, tada će se vaši pogledi na me oplemeniti, ja ću pri tome dobiti, monsinjore, a vi nećete ništa izgubiti.
Ona ustade sa stolice da svoj moral može bolje naglasiti.
- Tada me zatvarate u nemogućnosti - reče kardinal.
- Kako to?

- Vi mi zabranjujete da vam se udvaram.
- Ni najmanje. Zar se ženi ne može drukčije udvarati nego sagibanjem koljena i bljeskom?
- Započnimo živo, grofice. Što mi želite dopustiti?
- Sve što je u skladu s mojim ukusom i mojim dužnostima.
- Oh, oh! Vi spominjete dva najneodređenija područja na svijetu.
- Krivo ste učinili što ste mi prekinuli riječ, monsinjore, ja sam htjela spomenuti i treće.
- Koje bi to bilo?
- Moje mušice.
- Ja sam izgubljen.
- Vi uzmičite.
- Ne - reče on - ja neću uzmaknuti.
- Ni pred mojim dužnostima?
- Ni pred vašim ukusom, ni pred vašim mušicama.
- A gdje vam je dokaz?
- Govorite.
- Ja želim večeras posjetiti ples u operi.
- To je vaša stvar, grofice, vi ste slobodni kao zrak, i ja ne znam što bi vas moglo zadržati da ne pođete na ples u operu.
- Strpite se časak, monsinjore, vi ste čuli samo polovinu moje želje, druga polovina je da i vi pođete onamo.
- Ja u operu... ah, grofice!
I kardinal učini kretnju kojom izrazi svoje veliko čuđenje.
- Eto kako već nastojite da mi se svidite? - reče grofica.
- Kardinal ne može ići na ples u operu, grofice, to je tako kao da bih ja vama preporučio da uđete u... zadimljenu krčmu.
- Kardinal dakle ne pleše, nije li tako?
- O... ne!
- A kako sam onda čitala da je kardinal Rišelje plesao sarabandu?
- Pred Anom Austrijskom, da... - otme se princu.
- Pred jednom kraljicom, istina je - ponovi Žana, pogledavši ga uporno. - Valjda biste i vi to učinili za volju jednoj kraljici...
Princ, ma koliko bio okretan i jak, nije se mogao savladati da ne porumeni. No bilo da je ovo zlobno stvorenje imalo smilovanja prema njegovoj neprilici, bilo što joj nije išlo u račun da njegovu zlovolju produžuje, ona se požuri dodati:
- Zašto da se osjetim povrijeđenom kad me obasipate uvjeravanjima, a ja ipak moram vidjeti da me vi manje cijenite nego kraljicu, kad se radi o tome da budete sakriveni pod dominom i maskom, kad se radi o tome da mi učinite uslugu koju ne bih znala dosta ocijeniti?
Kardinal sretan što je tako jeftino prošao, sretan naročito zbog vječne pobjede koju mu je spretnost Žanina dala pri svakoj nepromišljenosti, pograbi grofičinu ruku i stisnu je klepko.
- Za vas sve - reče on - čak i nemoguće.
- Hvala, monsinjore, čovjek koji mi pridonosi tu žrtvu, za mene je dragocjen prijatelj, sada vas oslobađam od kuluka pošto ste ga prihvatili.
- Ne, ne, samo onaj može tražiti plaću koji je izvršio svoju dužnost. Grofice, ja vas pratim, ali u dominu.

- Odvest ćemo se u ulicu Sen-Deni, koja je u susjedstvu opere, ja ću ući u jednu trgovinu, tu ću za vas kupiti domino i masku, vi ćete se obući u kočiji.
- Grofice, to je dražesno, znate li?
- Oh, monsinjore, vi ste prema meni tako dobri da me to zbunjuje... Ali ja sam se dosjetila, u palači Roan možda bi vaša preuzvišenost našla, domino više prema svojem ukusu nego ovaj, što ćemo ga ovdje nabaviti.
- To je neoprostiva zloba, grofice. Ako ja idem na ples u operu, onda mi vjerujte jedno...
- Što, monsinjore?
- Da ću se isto tako začuditi kad se nađem ondje, kao što ste se i vi začudili kad ste u četiri oka večerali s drugim nekim čovjekom koji nije vaš suprug.
Žana osjeti da nema što odgovoriti, ona zahvali.
Kočija bez grba preuzme na malim vratima kućice oboje bjegunaca i poleti brzim kasom put bulevara.

XXII
NEKOLIKO RIJEČI O OPERI

Pariška opera izgorjela je 1781. godine. Dvadeset osoba poginulo je pod razvalinama, a kako se nesreća dogodila drugi put u osamnaest godina, to se dotadašnje mjesto opere, Pale-Rojal, činilo kobnim i jedna kraljevska odredba označi za zgradu drugo mjesto u manje središnjoj četvrti.
Taj grad od platna i bijelog drveta, od ljepenke i slikarija bio je za susjede uvijek uzrok briga i straha. Opera u vatri mogla je razoriti jednu četvrt, čak cijeli grad. Trebao je samo da navali vjetar. Kralj, videći da njegov Pariz ostaje tako dugo bez opere, bio je žalostan i odluči sagraditi novu.
Da se utješi kralj, a donekle i kraljica, predstaviše im graditelja, Lenoara, koji je obećavao čudesa. Taj vrijedni čovjek imao je nove osnove i tako savršen projekt da se ni u slučaju požara nitko ne bi zagušio u hodnicima. On je otvorio osam vrata za bjegunce, osim prvoga kata sa pet širokih i tako niskih prozora da su i najplašljiviji mogli poskakati na bulevar ne bojeći se ničega, osim možda iščašenja.
Graditelj je tražio 75 dana i 73 noći da kazalište preda gradu, ni sat više ni sat manje. To je ličilo na gaskonjadu, najprije su se mnogo smijali, ali kralj je pravio račun s gospodinom Lenoarom i pristao na sve.
Lenoar se lati posla i dvorana bijaše dovršena u ugovoreno vrijeme. Ali građanstvo, koje nikad nije zadovoljno ni sigurno, stalo je umovati da je dvorana građena od drveta, jer je to jedino sredstvo da se brzo gradi, a brzina je uvjet slabosti, pa stoga nova opera nije solidno zdanje. U ovo kazalište, za kojim su toliko uzdisali i koje su znatiželjni tako pažljivo gledali kako se gradi, greda za gredom, nije htio nitko ući kad je bilo gotovo. Najsmioniji su uzeli ulaznice za prvu predstavu, ali su istodobno napisali i svoju oporuku.
Kad to vidje graditelj, požali se kralju, koji mu dade jednu ideju.
- Kukavice su u Francuskoj ljudi koji plaćaju - reče mu kralj, - oni će vam rado dati deset hiljada rente i zadaviti se u stisci, ali neće da se izlože smrti pod stropovima koji se ruše. Ostavite mi te ljude i pozovite samo srčane koji ne plaćaju. Kraljica mi je rodila nasljednika, grad pliva u veselju. Proglasite da će opera biti otvorena besplatnom predstavom, pa ako im dvije hiljade i pet stotina osoba, koje ća se tu nagomilati, to jest osrednja težina od tristo hiljada funti, neće biti dovoljne da dokažu solidnost, tad zamolite sve te krepke momke da se milo komešaju, vi znate, gospodine Lenoar, da se teret pet puta povećava kad padne na četiri palca. Vaših 2.500 smionih klipana bit će teški petnaest hiljada centi, ako im dopustite da plešu, dajte dakle poslije predstave ples.
- Hvala, sire - reče arhitekta.
- Ali razmislite prije, to će biti teško.
- Sire, ja sam siguran za svoje djelo, i ja ću poći na taj ples.
- A ja - prihvati kralj - obećavam da ću prisustvovati drugoj predstavi.
Graditelj je poslušao kraljev savjet. Predstava se izvodila pred tri hiljade plebejaca. koji su više pljeskali nego kraljevi. Oni su zaista htjeli poslije predstave plesati i čestito se pozabaviti, te su pedeset puta povećali svoju težinu umjtsto pet puta.
U dvorani se ništa nije maklo.
Nakon toga su i strašljivi plemići napunili dvoranu. Tri godine poslije njezina otvorenja ušli su na ples gospodin kardinal de Roan i gospođa de La Mot.

To je bio uvod što smo ga dugovali čitaocima.

XXIII
PLES U OPERI

Ples je bio u najvećem razvoju kad su se kardinal Luj de Roan i gospođa de La Mot krišom ušuljali u dvoranu i pomiješali sa hiljadom domina i raznovrsnih krabulja. Doskora ih je obavilo mnoštvo, u kojemu iščeznuše kao što u velikim virovima iščezavaju mali, povučeni i izglađeni strujom.
Dva domina, jedan do drugoga, ukoliko je bilo moguće, da se u takvom metežu drže zajedno, pokušavali su spajanjem svojih sila da odole struji, ali videći da im to ne polazi za rukom, odluče skloniti se pod kraljičinu ložu, gdje je mnoštvo bilo manje gusto i gdje im je zid pružao uporište.
Crni i bijeli domino, jedan visok, drugi srednjeg stasa, jedna žena, drugi muškarac, jedan mašući rukama, drugi krećući glavom amo-tamo, ta dva domina upustiše se očato u veoma živahan razgovor. Slušajmo ih.
- Ja vam kažem, Oliva, da vi nekoga očekujete - ponavljao je onaj viši domino, - vaš vrat je postao uporište vjetrenjače, koja se ne okreće samo prema svakom vjetru nego i prema svakome tko dolazi.
- No, pa što zato?
- Kako što?
- Da, što je čudnovato u tome da se moja glava okreće? Zar nisam zato ovdje?
- Da, ali ako još i drugima zavrtite glavom...
- No, gospodine, zašto onda dolazimo u opera?
- Iz hiljadu razloga.
- Oh, da, muškarci, ali žene dolaze ovamo samo za jedno.
- A to bi bilo?
- Ono što ste rekli: da zavrtim što je moguće više glava. Vi ste me doveli na operni ples, eto me tu, sad se pokorite.
- Gospođice Oliva!
- Oh, ne progovarajte svojim krupnim glasom. Vi znate da se ne bojim vašeg krupnog glasa, a naročito se okanite nazivati me po imenu. Vi znate da je neukusno kad na opernom plesu nazivamo ljude njihovim imenima.
Crni domino učini kretnju srdžbe, koju najednom prekide dolazak nekoga modrog domina, dosta krupna, visoka i lijepa držanja.
- No, no, gospodine - reče novodošli - dajte gospođi da se zabavlja po svojoj volji. Do bijesa!
Ta svake noći nije sredina korizme i svake sredine korizme ne dolazi se na operni ples.
- Ne uplićite se vi u ono što se vas ne tiče - odvrati surovo crni domino.
- Eh, gospodine - reče modri domino - sjetite se jednom za uvijek da malo učtivosti nikada ne škodi.
- Ja vas ne poznajem - odvrati crni domino - pa što da se ustručavam u vašem prisustvu.
- Vi me ne poznajete, to je moguće, ali...
- Ali što?
- Ali ja vas poznajem, gospodine Bozir.

Èim je izgovoreno njegovo ime crni domino zadrhta, što se opazilo po trzajima njegove kukuljice.
- Oh, ne bojte se, gospodine Bozir, ja nisam onaj za koga me vi držite.
- Nećete li se vi, koji pogađate imena, zađovoljiti time, hoćete li još pogađati i misli?
- Zašto ne?
- Dakle pogodite što ja mislim. Ja nikad nisam vidio čarobnjaka, pa bi mi zaista bilo ugodno susresti ovdje jednoga.
- Oh, to što od mene zahtijevate, nije teško da me učini dostojnim naziva kojim me tako lako počašćujete.
- Recite samo.
- Ne, nađite što drugo.
- To će mi biti dovoljno. Pogađajte.
- Vi to hoćete?
- Hoću.
- No dakle, vi ste me smatrali agentom gospodina de Krosnea.
- Gospodina de Krosnea?
- Pa da! Vi ne poznate, pobogu, nikoga drugog nego njega, gospodina de Krosnea, policijskog poručnika.
- Gospodine...
- Polako, gospodine Bozir, moglo bi se zbilja pomisliti da tražite mač o svojem bedru.
- Sigurno je da ga tražim.
- Do vraga! Kakva ratoborna priroda. Ali smirite se, dragi gospodine, vi ste svoj mač ostavili kod kuće, i dobro ste učinili. Govorimo o drugome čemu. Ne biste li mi, smijem li vas zamoliti, prepustili ruku gospođe?!
- Ruku gospođe?
- Da. To se čini, ako se ne varam, na opernom plesu, ili dođoh li možda iz Velike Indije?
- Bez sumnje, gospodine, to se događa ako se svidi kavaliru.
- Pokadšto je dovoljno, gospodine Bozir, da se to svidi gospođi.
- A tražite li za dugo tu ruku?
- Oh, dragi gospodine Bozir, vi ste odviše znatiželjni: možda za deset minuta, možda za jedan sat, a možda i za cijelu noć.
- Ah, gospodine, vi se meni rugate.
- Dragi gospodine, odgovorite: da ili ne. Hoćete li mi prepustiti ruku gospođe?
- Neću.
- Ah, ah, ne glumite zlobnika.
- Zašto?
- Zato što već imate jednu masku, pa nije potrebno da uzmete drugu.
- Bože moj, gospodine.
- Ah, ostavite, eto kako se bez potrebe razljutiste, a bili ste maloprije tako blagi.
- Gdje to?
- U ulici Dafne.
- U ulici Dafne! - uzviknu Bozir začuđeno. Oliva prasne u smijeh.
- Šutite, gospođo! - otrese se crni domino na nju. A zatim se okrenu modrom dominu:

- Ja ništa ne razumijem od svega što mi govorite, gospodine. Zainteresirajte me poštenim načinom, ako vam je to moguće.
- Ah, dragi gospodine, meni se čini da ništa ne može biti poštenije nego istina, nije li tako, gospođice Oliva?
- Ah, ah - progovori ona - vi dakle poznajete mene?
- Nije li vas gospodin maloprije glasno nazvao po imenu?
- Ah - reče Bozir nastavljajući razgovor - istina je...
- Istina je da ste se u trenutku kad ste htjeli ubiti ovu ubogu ženu, jer pred jedan sat vi ste je htjeli ubiti, zaustavili na zvuk oko dvadeset lujdora.
- Dosta je, gospodine.
- Neka bude, dajte mi ruku, gospođo, ako vam je dosta.
- Oh, ja dobro vidim - promrmlja Bozir - da ste se gospođa i vi...
- No, što gospođa i ja?
- Da se vi razumijete.
- Kunem vam se da se ne razumijemo.
- Oh, kako se to može reći? - uzviknu Oliva.
- Uostalom... - doda modri domino.
- Što uostalom?
- Da, kad bismo mi bili u sporazumu, to bi bilo samo za vaše dobro.
- Za moje dobro?
- Bez sumnje,
- Tko nešto tvrdi, mora i dokazati - reče Bozir kavaliriski.
- Drage volje.
- Ah, ja bih bio znatiželjan...
- Ja ću dokazati dakle - nastavi modri domino - da je vaša prisutnost ovdje isto tako štetna kao što bi vaša odsutnost bila korisna.
- Po mene?
- Da, po vas.
- A u čemu, molim vas?
- Vi ste, ne varam li se, član neke akademije?
- Ja?
- Oh, ne ljutite se, dragi gospodine Bozir, ja ne govorim o francuskoj akademiji.
- Akademija... akademija... - promrmlja Olivin kavalir.
- Ulica Pon-de-Fer, jedan kat iznad prizemlja, je li tako, dragi gospodine Bozir?
- Pst!
- Ah!
- Da, pst! Koliko ste vi neugodan čovjek, gospodine!
- To se ne kaže.
- Zašto?
- Jer u to ni vi sami ne možete vjerovati Vratimo se dakle na tu akademiju.
- Što dakle?
Modri domino izvadi sat, ukrašen brilijantima, a u taj sat upere se kao dvije plamene leće Bozirove oči.
- No, da čujemo - ponovi Bozir.

- Dakle čujte, za četvrt sata raspravljati će se u vašoj akademiji, dragi gospodine Bozir, o jednoj maloj osnovi koja smjera na to da pribavi dvanaestorici pravih učesnika, a vi ste jedan između njih, dva milijuna livra koristi.
- I od kojih ste vi također jedan, ako niste...
- Dovršite vašu misao.
- Ako niste možda policijsko njuškalo.
- Zaista, ja sam vas smatrao duhovitim čovjekom, gospodine Bozir, ali sa žalošću vidim da ste vi budala, da sam ja od policije, ja bih vas već dvadeset puta uhapsio zbog izvjesnih stvari koje su manje časne od te špekulacije sa dva milijuna, o kojoj će se za nekoliko minuta raspravljati u akademiji.
Bozir razmisli časak.
- Do vraga! Ako vi nemate pravo - reče on. A zatim predomislivši se:
- Ah, gospodine, vi me šaljete u ulicu Pon-de-Fer!
- Da, ja vas šaljem onamo.
- Ja dobro znam zašto.
- Recite.
- Da me date uhapsiti. Ali ja nisam tako lud.
- Opet ste izrekli glupost.
- Gospodine!
- Bez sumnje, kad bih ja imao moć da učinim ono što vi kažete, kao što pogađam što se snuje u vašoj akademiji, zašto bih došao da vas pitam za dozvolu da se zabavljam s gospođom? Ne. Ja bih vas u tom slučaju dao odmah uhapsiti i mi, gospođa i ja, bili bismo oslobođeni od vas, ali, naprotiv, ja želim postići sve blagošću i nagovorom, dragi gospodine Bozir, to je moja lozinka.
- Da vidimo - viknu najednom Bozir, pustivši Olivinu ruku - jeste li vi bili pred dva sata na divanu gospođe? No, odgovorite.
- Na kakvom divanu? - upita modri domino, kojemu Oliva lagano uštine vršak malog prsta - što se divana tiče, ja poznam samo onaj gospodina Krebiona sina.
- Na stvar, to mi je svejedno - prihvati Bozir - vaši razlozi su dobri, a to je sve što je meni potrebno. Velim dobri, a trebalo bi reći izvrsni. Uzmite dakle rame gospođe, ali ako ste galantnom čovjeku podvalili, stidite se.
Modri domino nasmije se epitetu galantnoga čovjeka, kojim se tako darežljivo počastio gospodin Bozir, zatim taknuvši ga po ramenu:
- Spavajte mirno - reče mu on - šaljući vas onamo, poklanjam vam najmanje sto hiljada livra, jer ako ove večeri ne dođete u akademiju, vaši će vas drugovi, po običaju, isključiti iz diobe, i zato...
- Neka bude sretno - progunđa Bozir.
I pozdravivši, nestade ga. Modri domino uze gospođicu Olivu ispod ruke, koja je sad bila oslobođena odlaskom Bozirovim.
- A sada ostajemo nas dvoje - reče Oliva. - Ja sam vam dopustila da po volji zabadate u toga ubogog Bozira, ali vas upozoravam da će mene biti teže smutiti, jer vas poznam. Budući da se radi o nastavku, pronađite za me lijepih stvari, jer inače...
- Ja ne znam ljepših stvari na svijetu negoli je vaša povijest, draga gospođice Nikol - reče modri domino stisnuvši ugodno oblo rame mlade žene, koja malo prigušeno uzviknu kad je čula svoje ime.
Ali ona se odmah oporavi kao vješta osoba, koja se ne da tako lako uhvatili iznenađenjem.

- O bože moj! Kakvo je to ime, Nikol! Radi li se o meni? Hoćete li možda mene tim imenom označiti? U tom slučaju pretrpjet ćete brodolom čim isplovite iz luke, nasukat ćete se na prvom

grebenu. Ja se ne zovem Nikol.
- Sada se vi zovete Oliva. Ime Nikol odviše je napominjalo provinciju. U vama su dvije žene, ja to dobro znam: Oliva i Nikol. Odmah ćemo govoriti o Olivi, ali progovorimo najprije o Nikol. Zar ste zaboravil već na vrijeme kad ste se odazivali na to ime? Ja to ne mogu vjerovati. Ah, drago moje dijete, kad mlada djevojka ima jedno ime, onda ga uvijek čuva, ako ne izvana, a ono bar u dnu srca, bilo kakvo mu drago ono drugo ime što ga je bila prisiljena uzeti da zaboravi prvo. Uboga Oliva! Sretna Nikol!
U tom trenutku nalet je val maskiranih plesača na dvoje šetača, pa Nikol ili Oliva bi prisiljena da se uz svoga druga još jače privine nego do sada.
- Gledajte - reče ovaj - gledajte sve ovo šareno mnoštvo, gledajte sve oko sebe, gledajte te skupine što se tiskaju jedan drugome pod kukuljice, da proždiru riječi galanterije ili ljubavi što ih izmjenjuju, gledajte ih kako se sastaju i rastaju, jedne sa smijehom, druge s predbacivanjem. Sav ovaj svijet ovdje ima možda isto toliko imena kao i vi, a mnoge bih zadivio kad bih im rekao njihova prijašnja imena, kojih se oni sjećaju, ali za koja misle da su drugi zaboravili.
- Vi ste rekli: uboga Oliva!...
- Da.
- Vi me dakle ne smatrate sretnom?
- Bilo bi zaista teško da budete sretni s čovjekom kao što je Bozir. Oliva uzdahnu.
- Pa ja i nisam sretna - reče ona,
- Ali vi ga ljubite ipak?
- Oh, razumno.
- Ako ga ne ljubite, ostavite ga.
- Ne mogu.
- A zašto ne?
- Zato jer bih to požalila.
- Vi biste to požalili?
- Bojim se da bi tako bilo.
- A što biste žalili na tom pijanici, na tom kartašu, na čovjeku koji vas tuče, na lupežu koji će jednog dana biti smaknut na trgu Grev?
- Vi možda nećete shvatiti što ću vam reći.
- Recite samo slobodno.
- Žalila bih onu buku što je on diže oko mene.
- Tome sam se mogao dosjetiti. Eto što biva kada svoju mladost provodimo s mučaljivim ljudima.
- Vi dakle znate moju mladost?
- Savršeno.
- Ah, dragi moj gospodine - reče Oliva nasmiješivši se i zaklimavši glavom kao da pravo ne vjeruje.
- Vi sumnjate?
- Oh, ja ne sumnjam, uvjerena sam čak.
- Čavrljat ćemo dakle o vašoj mladosti, gospođice Nikol.
- Čavrljajmo, ali ja vas upozoravam unaprijed da vam neću odgovarati.
- O, pa meni to ne treba.
- Govorite dakle, ja čekam.

- Neću da počinjem s vašim djetinjstvom, to je doba koje se ne broji u životu, ja ću početi sa zrelošću, u trenutku kada ste primijetili da vam je bog dao srce da ljubite.
- Da ljubim, koga?
- Da ljubite Žilbera.
Pri tom imenu zadršću sve žilice u tijelu mlade žene, a modri domino osjeti na svojoj ruci da je zadrhtala.
- Oh - progovori ona - kako vi to znate, bože moj?
I ona se najednom ustavi, uperivši kroz svoju masku sa neoznačivim ganućem pogled u modri domino. Modri domino zašuti. Oliva, bolje reći Nikol, uzdahnu.
- Ah, gospodine - reče ona a da i ne pokuša boriti se duže - vi ste izustili jedno ime koje za mene obiluje uspomenama. Vi dakle znate toga Žilbera?
- Sigurno, jer vam govorim o njemu.
- Ah!
- Dražestan mladić, vjere mi! Vi ste ga ljubili?
- Bio je lijep... ne... nije tako... ali meni se činio lijep. Bio je pun duha, bio je jednak meni po svojem porijeklu... Ali ne, u tome se osobito varam. Jednak, ne, nikada. Dok Žilber hoće, neće mu ni jedna žena biti jednaka.
- Čak ni...
- Tko?
- Čak ni gospođica de Ta...?
- Oh, ja ne znam što hoćete reći - prekide mu riječ Nikol, - oh, vi ste dobro upućeni, gospodine, to sada vidim, on je ljubio višu osobu negoli je bijedna Nikol.
- Ja šutim, vidite.
- Da, da, vi poznajete strašne tajne, gospodine - reče Oliva zadrhtavši, - a snda... Ona pogleda neznanca kao da želi čitati njegove misli.
- A što je sad s njime?
- Ja mislim da biste vi to mogli bolje reći nego itko drugi.
- Zašto?
- Zato jer ako vas je on slijedio iz Tavernija u Pariz, vi ste njega slijedili iz Pariza u Trianon.
- Da, to je istina, ali od tad je prošlo već deset godina, i ja vam ne govorim o tom vremenu. Ja vam govorim o onih deset godina što su protekle otkad sam pobjegla, a on iščeznuo. Bože moj, u deset godina zbiva se toliko stvari!
Modri domino je šutio.
- Ja vas molim - nastavi Nikcl, gotovo zaklinjući neznanca - recite mi što se dogodilo sa Žilberom? Vi ste zašutjeli, okrenuli ste glavu. Možda vas ta uspomena ozljeđuje, ožalošćuje?
Modri domino nije ništa odgovorio, ali je sagnuo glavu kao da je breme njegovih uspomena odviše teško.
- Kad je Žilber ljubio gospođicu de Taverni... - reče Oliva.
- Izgovarajte tiše imena - progovori modri domino. - Niste li primijetili da ih ni ja ne izgovaram?
- Kad je bio tako zaljubljen - nastavi Oliva s uzdahom - da je svako stablo u Trianonu znalo za njegovu ljubav...
- Vi ga onda niste više ljubili?
- Ja, naprotiv, više nego ikada, i ta je ljubav bila ono što me je upropastilo. Ja sam lijepa, ja sam ponosna, a kada hoću, i drska. Prije bih položila svoju glavu na panj nego da popustim da o meni kažu da sam sagnula šiju.

- U vas je srce, Nikol.
- Da, u mene ga je bilo... u ono doba - reče mlada žena uzdahnuvši.
- Ovaj vas razgovor ožalošćuje?
- Ne, naprotiv, to mi je milo jer me vraća mladosti. Sa životom je kao i sa rijekama, najmutniji potočić ima bistro vrelo. Nastavite i ne obazirite se na jedan izgubljeni uzdah koji dopire iz mojih grudi.
- Oh - progovori modri domino s blagim smiješkom - o vama, o Žilberu i o jednoj drugoj osobi, ubogo moje dijete, znam sve ono što i vi možete znati.
- Onda mi recite - uzviknu Oliva - zašto je Žilber pobjegao iz Trianona, i ako mi kažete to...
- Bit ćete uvjereni? No, ja vam neću kazati, i vi ćete još jače vjerovati.
- Kako to?
- Pitajući zašto je Žilber ostavio Trianon, niste to učinili zato da ustanovite jednu istinu u mojem odgovoru, već je to neka stvar koju vi ne znate i želite doznati.
- To je istina.
Najednom ona zadršće još jače nego prije i stisnu mu grčevito ruke svojim rukama.
- Bože moj! - progovori ona. - Bože moj!
- No, što je?
- Ništa.
- Ipak, vi ste me htjeli nešto zapitati.
- Da, recite mi posve slobodno što se dogodilo sa Žilberom?
- Zar niste čuli da je umro?
- Da, ali...
- No zaista, on je mrtav!
- Mrtav? - progovori Nikol gotovo očajnim glasom.
- Molim vas, gospodine - progovori ona - za jednu uslugu.
- Dvije, deset, koliko vam drago, draga moja Nikol.
- Ja sam vas imala čast vidjeti kod mene prije dva sata, nije li tako? Jer vi ste taj.
- Bez sumnje.
- Prije dva sata niste gledali da se krijete preda mnom.
- Ni najmanje, naprotiv, nastojao sam da me dobro pogledate.
- Oh. Ja luda, luda, koja sam vas toliko puta gledala! Glupa li sam! Žena, ništa drugo nego žena, kako je Žilber kazao.
- No, ostavite vaše lijepe kovrče. Štedite se.
- Ne. Ja hoću da se kaznim što sam vas gledala, a nisam vidjela.
- Ja vas ne razumijem.
- Znate li zašto vas molim?
- Molite!?
- Skinite vašu kukuljicu.
- Ovdje, to je nemoguće.
- Oh, vas od toga ne uzdižava strah, tamo iza onog stupa, u sjeni galerije, nitko vas ne bi vidio osim mene.
- Što me dakle zadržava da ne skinem masku?
- Vi se bojite da vas ja ne prepoznam.
- Mene?
- I da ne uzviknem: To ste vi, Žilber!

- Ah, pravo ste rekli: ludi ste, ludi!
- Skinite masku.
- Pa dobro, ali pod jednim uvjetom...
- Ja vam ga unaprijed dozvoljavam.
- Da vi, ako ja poželim, skinete vašu...
- Skinut ću je.
Modri domino ne dade se više moliti, on pođe na tamno mjesto koje mu je mlada žena označila, i došavši onamo, skine masku i postavi se pred Olivu, koja ga je čitav minut proždirala pogledom.
- Ah, ne - reče ona lupnuvši nogom po podu. - Ah, to nije Žilber.
- Tko sam, dakle?
- Što mi je stalo do toga čim vi niste on.
- A da je bio Žilber? - upita neznanac i opet priveže svoju masku.
- Da je bio Žilber! - uzviknu djevojka strastveno.
- Da.
- Da mi je rekao: Nikol, Nikol, sjeti se Tavernija. Oh, tada!
- Što tada?
- Tada ne bi više bilo Bozira na svijetu, eto vidite.
- Ja sam vam rekao, drago moje dijete, da je Žilber mrtav.
- Možda je to i bolje - uzdahnu Oliva.
- Da, Žilber vas ne bi ljubio, bez obzira na vašu ljepotu.
- Hoćete li time reći da bi me Žilber prezirao,
- Ne, on vas se čak bojao.
- To je moguće. U meni je bilo nešto od njega, a on je sebe tako dobro poznavao da sam mu ja zadavala strah.
- Dakle, vi ste kazali: bolje da je mrtav.
- Zašto ponavljate moje riječi? Iz vaših usta one me vrijeđaju. Zašto bi bilo bolje da je mrtav, recite mi?
- Jer danas, draga Oliva - vidite, ja napuštam Nikol - jer se danas otvara vama, draga moja Oliva, pogled u sretnu, bogatu, sjajnu budućnost.
- Mislite li?
- Da, ako ste odlučni, da učinite sve kako biste postigli cilj koji vam obećavam.
- Oh, budite bez brige.
- Ali ne smijete uzdisati kao što ste maloprije uzdisali.
- Neka bude. Ja sam uzdisala za Žilberom, pošto ne postoje dva Žilbera na svijetu, a pošto je Žilber umro, neću više uzdisati.
- Žilber je bio mlad, on je imao pogrešaka i vrlina mladosti. Danas!
- Žilber danas nije stariji nego pred deset godina.
- Bez sumnje nije jer je mrtav.
- Eto vidite, on je mrtav, takvi ne stare, oni umiru.
- Oh - uzviknu neznanac - o mladosti, o srčanosti, o ljepoto! vječne klice ljubavi, junaštva i odanosti, onaj tko vas izgubi, izgubi život. Mladost, to je raj, to je sve.
- Žilber bi mislio isto tako - reče Oliva - ali dosta o tome.
- Da govorimo o vama.
- Govorimo o onome što vi hoćete,
- Zašto ste pobjegli s Bozirom?

- Jer sam s nekim morala pobjeći. Bilo mi je nemoguće da duže ostanem Žilberova prijateljica za nevolju, prezreni ostatak.
- Deset godina vjernosti iz ponosa - progovori modri domino - oh koliko ste skupo platili tu taštinu.
Oliva se nasmija.
- Oh, ja dobro znam čemu se vi smijete - reče neznanac ozbiljno. - Vi se smijete tome što vas čovjek koji tvrdi da sve zna okrivljuje zbog desetgodišnje vjernosti, dok ste vi svjesni da niste krivi za to. Ako se radi o materijalnoj vjernosti, uboga mlada ženo, znam što mi je u tom pogledu misliti. Da, ja znam da ste s Bozirom bili u Portugaliji, da ste ondje ostali dvije godine i da ste onda pošli u Indiju bez Bozira, s nekim kapetanom fregate, koji vas je krio u svojoj kabini i zaboravio vas na kopnu kad se vratio u Evropu. Znam da ste imali dva milijuna rupija za troškove u kući nekoga bogataša koji vas je držao zatvorenom za rešetkama. Znam da ste pobjegli od njega skočivši preko tih rešetki na rame nekoga roba. Znam, napokon da ste se vratili bogati, jer ste sobom odnijeli dvije grivne od finih bisera, dva dijemanta i tri velika rubina, u Francusku, u Brest, gdje vas je vaš zao duh, kad ste se iskrcali u luci, spojio opet s Bozirom, koji umalo da se nije onesvijestio prepoznavši vas, iako ste se u Francusku vratili ponešto smeđe boje i omršavjela, uboga prognanice!
- Oh, tko ste vi kad sve to znate? - progovori Nikol.
- Znam napokon da vas je Bozir poveo sa sobom, da vam je dokazivao, kako vas ljubi, da je prodao vaše dragulje te vas opet osiromašio. Znam da ga ljubite, to bar kažete, a pošto je ljubav vrelo svega dobra, mora da ste vi najsretnija žena na svijetu.
Oliva obori glavu, podupre čelo svojom rukom, a kroz prste te ruke izbiše dvije suze, tekući biseri, dragocjeniji možda od onih na njezinim grivnama, ali koje ipak nitko ne bi htio kupiti od Bozira.
- I tu tako ponosnu ženu, tako sretnu ženu - progovori ona - vi ste ove večeri pridobili sa pedeset lujdora.
- Oh to je odviše malo, gospođo, ja to znam - reče neznanac savršeno učtivo.
- Ne, naprotiv, gospodine, to je odviše skupo i to me je neobično iznenadilo, kunem vam se, da žena kao što sam ja vrijedi još pedeset lujdora.
- Vi vrijedite više od toga i ja ću vam to dokazati. Oh, ne odgovarajte mi ništa jer ne razumijete, a zatim - doda neznanac sagnuvši se na stranu...
- A zatim?
- Zatim je meni u ovom trenutku potrebna sva moja pažnja.
- Ja dakle moram šutjeti.
- Ne, baš naprotiv, govorite mi nešto.
- O čemu?
- Oh, o čemu vam drago! Govorite mi najravnodušnije stvari na svijetu, meni je svejedno, samo da izgleda kao da se zabavljamo.
- Neka vam bude, vi ste čudnovat čovjek.
- Dajte mi ruku i krenimo.
I oni pođu među skupine, pri čemu je Oliva isticala svoj fini struk i podavala svojoj glavi i vratu kretnje koje je svaki poznavalac promatrao s požudom. Na opernom plesu onoga vremena galantnih junaštva svaki je prolaznik pratio hod žene pogledom isto tako znalačkim kao što danas neki ljubitelji promatraju hod rasnog konja.
Za nekoliko minuta usudi se Oliva staviti jedno pitanje.

- Tiho! - reče neznanac - ili bolje govorite koliko vam drago, samo me ne silite da vam odgovaram. Ali promijenite vaš glas, držite glavu ravno i češite se lepezom po vratu.
Ona ga posluša.
U tom trenutku dva naša šetača prođu uz jednu skupinu od koje je neki čovjek lijepa uzrasta i živahnih kretnji govorio nešto trojici drugova, koji kao da su ga smjerno slušali.
- Tko je taj mladi čovjek? - upita Oliva. - Oh, dražesnog li domina bisernosive boje.
- To je gospodin grof d'Artoa - odvrati neznanac - ali molim vas, ne govorite više!

XXIII
PLES U OPERI (Nastavak)

Kad se Oliva, posve iznenađena zbog velikog imena što ga je izrekao njezin modri domino, podstavila na stranu da bolje vidi - dva druga domina, koji su se odijelili od bučne i brbljive skupine, pobjegoše iz središta dvorane na jedno mjesto gdje nije bilo klupa. Tu je bio neke vrsti pust otočić gdje su u međuprostorima dopirale skupine šetača, potisnute iz središta na kraj dvorane.
- Naslonite se na ovaj stup, grofice - progovori posve tiho jedan glas, koji skrene pažnju modrog domina.
U isti čas jedan visoki domino narančaste boje, čije smiono držanje odavaše prije čovjeka djelatnosti nego ugodna dvorjanina, presiječe mnoštva i reče modrom dominu:
- To je on.
- Dobro - odvrati modri domino. I kretnjom otpusti narančasti domino.
- Čujte me - reče tada modri domino Olivi na uho - draga moja mala prijateljice, počnimo se sada malo razveseljavati.
- To i hoću, jer ste me dva puta ražalostili, prvi put otevši mi Bozira koji me uvijek nagoni na smijeh, drugi put, govoreći mi o čovjeku koji me toliko puta natjerao u plač, o Žilberu.
- Ja ću za vas biti istovremeno Žiiber i Bozir - reče ozbiljno modri domino.
- Oh, zaista - reče Nikol.
- Ja ne tražim od vas da me ljubite, razumijte me dobro, ja tražim da život primate onako kako ću vam ga ja udesiti, a to znači: ispunjavati sve vaše fantazije, pretpostavljajući da ćete vi, od vremena do vremena, pristajati uz moje. Sad ću vam jednu označiti. Crni domino što ga vidite nekakav je Nijemac od mojih prijatelja.
- Ah!
- Jedan lažni prijatelj koji je odbio da pođe na ples, pretvarajući se da ga boli glava.
- I kojemu ste vi također kazali da nećete poći.
- Upravo je tako.
- S njime je jedna žena?
- Pa.
- Tko je ona?
- Ne poznam je. Mi im se približujemo, zar ne? Vi ćete glumiti također Njemicu, ali ne otvarajte usta jer bi se po vašem naglasku moglo razabrati da ste čista Parižanka.
- Vrlo dobro. I vi ćete ga draškati?
- Oh, to vam jamčim. Čujte, počnite mi ga pokazivati vrškom vaše lepeze.
- Zar ovako otprilike?
- Da, vrlo dobro i šapćite mi na uho.
Oliva posluša takvom spretnošću i razboritošću da je njen drug bio ushićen.
Crni domino, okrenut leđima dvorani, razgovarao je s gospođom koja ga je pratila. Ova, kojoj su oči sijevale ispod maske, opazi Olivinu kretnju.
- Gledajte, monsinjore - teče ta žena posve tiho - tamo su dvije maske koje govore o nama.
- Oh, ne bojte se, grofice, nemoguće je da nas tko prepozna. Dopustite mi sada, kad smo već krenuli putem propasti, da vam ponovim da nikad ni jedan stas nije bio čarobriiji od vašega,

dopustite mi da vam kažem.
- Sve što se pod maskom kaže...
- Ne, grofice, sve što se kaže pod...
- Nemojte dovršiti, vi biste se izložili prokletstvu... A zatim naše bi uhode čule.
- Dvije uhode! - uzviknu kardinal uznemiren.
- Da, eto ih gdje se odlučiše, sad se približavaju.
- Promijenite dobro svoj glas, grofice, ako vas oslove.
- I vi vaš, monsinjore.
Oliva i njezin modri domino zaista su se približavali. Posljednji se obrati kardinalu:
- Nešto bih rekao!
I on se sagnu k Olivinu uhu, koja učini potvrdan znak
- Što hoćeš? - upita kardinal promijenivši glas.
- Ova gospođa nalaže mi du ti postavim nekoliko pitanja.
- Požuri se - reče de Roan.
- I neka budu vrlo indiskretna - doda gospođa de La Mot piskutljivim glasom.
- Tako indiskretna da ih ti, znatiželjnice, nećeš razumjeti.
I modri se domino opet sagnu Olivinu uhu, koja ponovi istu igru. Tada neznanac zapita čistim njemačkim jezikom:
- Monsinjore, jeste li zaljubljeni u gospođu koja vas prati? Kardinal se lecnu.
- Niste li rekli, monsinjore? - zapita on.
- Jesam, monsinjore.
- Varate se, ja nisam nikakav monsinjor.
- Oh, gospodine kardinale, ne tajite, to vam je uzalud, kad vas ja sam ne bih poznavao, to mi je naložila gospođa čiji sam kavalir, da vam kažem kako vas ona dobro poznaje.
On se sagnu na uho Olivi i šapnu joj:
- Učinite znak potvrde. Ponovite taj znak svaki put kad vam stisnem ruku. Oliva učini željeni znak.
- Vi me zadivljujete - odgovori knrdinal posve smeten - tko je ta dama koja vas prati?
- Oh! Monsinjore, ja sam mislio da ste je vi već prepoznali. Ona vas jeste. Istina je da ljubomora...
- Gospođa je ljubomorna zbog mene! - uzviknu kardinal.
- Mi to ne kažemo - reče neznanac.
- Što vam kažu? - upita živahno gospođa de La Mot, koju je ovaj njemački razgovor, od kojega nije razumjela ni riječi, u najvećem stupnju ozlovoljio.
- Ništa, ništa.
Gospođa de La Mot udari nestrpljivo nogom.
- Gospođo - reče tada kardinal Olivi - samo recite jednu riječ molim vas, i ja vam obećavam da ću pogoditi tko ste vi.
De Roan je govorio njemački, Oliva nije također razumjela ni riječi pa se sagnu k modrom dominu:
- Ja vas zaklinjem, gospođo - reče joj ovaj - ne progovorite ni za što. Ta tajnovitost podbode kardinalovu znatiželju. On doda:
- Što! Jedna jedina njemačka riječ! To bi vrlo malo kompromitiralo gospođu. Modri domino odvrati odmah:

- Gospodine kardinale, evo vlastitih riječi gospođe: "Onaj čija misao ne bdi uvijek, onaj čija mašta ne nadomješta vječno prisutnost ljubljenog predmeta, onaj ne ljubi, ne bi imao pravo to reći."
Kardinala kao da je pogodio smisao, tih riječi. Čitavo njegovo držanje odade u najvišem stupnju iznenađenje, smjernost, pretjeranu odanost, a zatim mu ruke klonu.
- To je nemoguće - prošapće on francuskim jezikom.
- Što je nemoguće? - uzviknu gospođa de La Mot, koja je pohlepno pograbila samo te dvije riječi što su izmakle u čitavom razgovoru.
- Ništa, gospođo, ništa.
- Monsinjore, zaista ja mislim da mi vi dajete žalosnu ulogu - pregovori ona razočarano. Zatim pusti kardinalovu ruku. Ovaj pak ne samo da je ne uzme ponovo već kao da to nije ni primijetio tako je bila velika njegova revnost pred tobožnjom njemačkom gospođom.
- Gospođo - progovori on dominu koji se još uvijek držao ukočeno i nepomično iza svoje ograde od svile - te riječi što ih je vaš drug rekao u vaše ime... to su njemački stihovi što sam ih pročitao u nekoj kući koju vi možda poznate?
Modri domino stisnu Olivinu ruku.
- Da - potvrdi ona naklonom glave. Kardinal uzdrhta.
- Ta kuća - progovori on oklijevajući - ne zove li se Šenbrun?
- Da - klimnu Oliva glavom.
- Bile su napisane uzvišenom rukom.
- Da - klimnu opet Oliva.
Kardinal zamuknu. U njemu se zbivao nekakav prevrat. On zatetura i pruži ruku da potraži kakvo uporište. Gospođa de La Mot vrebala je na dva koraka posljedicu toga neobičnog prizora.
Kardinalova ruka spusti se na rame modrog domina.
- I eto nastavka - pregovori on:
"Ali onaj koji posvuda vidi ljubljeni predmet, koji ga pogađa po cvijetu, po mirisu, ispod neprozirnih vela, onaj može šutjeti, njegov je glas u njegovu srcu, nedovoljno je da ga drugo srce čuje, da bude sretan."
- Ah tako, ali ovdje se govori njemački! - progovori najednom neki mladi i svjež glas, dopirući iz jedne skupine koja se priključila kardinalu. - Pogledajmo to malo, razumijete li vi njemački,, maršale?
- Ne, monsinjore.
- Ali vi, Šarni?
- Oh, da, vaša visosti.
- Gospodin grof d'Artoa! - reče Oliva primaknuvši se modrom dominu, jer su je četiri maske okružile premalo kavalirski.
U tom trenutku zagrmi orkestar bučnim fanfarama, i prašina s parketa i vlasulja dignu se poput oblaka do plamsajućih svjetionika, koji svojim sjajem pozlaćivahu ovu maglu od ambre i ruža.
Kretanjem maski osjeti modri domino da ga guraju.
- Pazite! Gospođo! - progovori on vlastitim glasom.
- Gospodine - odvrati princ - vi dobro vidite da nas guraju. Oprostite nam, gospođo.
- Hajdemo, hajdemo, gospodine kardinale - progovori posve tiho gospođa de La Mot.
U taj mah bude nenadano zgužvana Olivina kukuljica i neka nevidljiva ruka povuče je natrag, odriješena maska spade, njezine crte pojaviše se za jedan tren u polusjeni okvira što ga je sačinjavala prva galerija nad parterom. Modri domino uzviknu odglumljenim strahom, Oliva pak kriknu

prestrašeno. Tri do četiri uzvika čuđenja odgovore na ovaj dvostruki uzvik. Kardinal umalo ne pade u nesvijest. Gospođa de La Mot ga zadrža.
Jedan val maski, ponesen strujom rastavi grofa d'Artoa od kardinala i gospođe de La Mot.
Modri domino, koji je munjevitom brzinom poravnao kukuljicu Olivinu i pričvrstio njezinu masku, približi se kardinalu, stisnuvši mu ruku.
- Eto, gospodine - reče mu on - nepopravljive nesreće, vi vidite da je čast ove gospođe izvrgnuta vašoj milosti.
- Oh, gospodine, gospodine... - prošapće princ Luj Roan, naklonivši se. I on pređe preko oznojena čela rupcem koji je drhtao u njegovoj ruci.
- Hajdemo brzo - reče modri domino Olivi. I oni iščeznuše.
- Sad znam što je kardinal držao za nemoguće - progovori u sebi gospođa de La Mot - on je uzeo onu ženu za kraljicu, i eto kakav je učinak učinila na njega ova sličnost. Dobro! Ovo opažanje treba opet sačuvati u pameti.
- Hoćete li da ostavimo ples, grofice! - reče de Roan oslabljenim glasom.
- Kako vam drago, monsinjore - odgovori mirno Žana.
- Ovdje nema baš velike zabave, nije li tako?
- Da, ni ja ne vidim ništa zanimljivo.
I oni mučno prokrče put kroz skupine maski. Kardinal, koji je bio visoka stasa, obazirao se na sve strane da pronađe iščezlu prikazu. Ali je sve kružilo i vrtjelo se pred njegovim očima: modri, crveni, žuti, zeleni i .sivi domini u svijetloj pari, miješajući svoje nijanse poput boje prizme. Iz daljine sve je bilo modro za bijednoga gospodina. U tom stanju stigne on do kočija koje su čekale njega i njegovu pratilicu.
Kardinal se vozio već dobrih pet minuta a da nije progovorio ni riječi sa Žanom.

XXIV
SAFO

Gospođa de La Mot, koja se nije zaboravila, probudi kardinala iz sanjarenja.
- Kamo me vozi ova kočija? - upita ona.
- Grofice - reče kardinal - ne bojte se ništa: vi ste se odvezli iz svoje kuće i kočija će vas odvesti natrag.
- Moja kuća!... u predgrađu?
- Da, grofice... Odviše malena kuća da sadrži toliko čara! - Rekavši te riječi, princ zgrabi ruku Žaninu i zagrija je galantnim poljupcem. Kočija se zaustavi pred malom kućom u kojoj je toliko čara imalo pokušati da se nastani. Žana skoči lako iz kočije, kardinal se spremao da je prati.
- Ne trudite se, monsinjore - reče mu posve tiho taj ženski demon.
- Kako, grofice, zar se ne bi vrijedno bilo potruditi da provedem koji sat s vama?
- A spavati, monsinjore - reće Žana.
- Ja mislim da ćete naći više ložnica u vašoj kući, grofice.
- Za mene da, ali za vas...
- Za mene ne?
- Još ne - reče ona tako dražesno i izazovno da je zabrana vrijedila kao obećanje.
- Zbogom dakle - odvrati kardinal koji je bio tako razdražen ovom igrom da je sasvim zaboravio prizor na plesu.
- Do viđenja, monsinjore.
- Zaista, ovako još volim - reče on odlazeći.
Žana uđe sama u svoju novu kuću. Šest slugu, čiji je san prekinulo udaranje zvekira, poreda se u predvorju.
Žana ih pogleda s mirnom prednošću koju sreća ne pruža svakom bogatašu.
- A sobarice? - upita ona.
Jedan sluga pristupi smjerno bliže i odgovori:
- Dvije sobarice čekaju gospođu u sobi.
- Zovnite ih.
Sluga posluša. Dvije žene uđu nekoliko minuta kasnije.
- Gdje vi spavate? - upita ih Žana.
- Mi još nismo upućene u ovdašnje prilike - odvrati starija, - spavat ćemo gdje se svidi gospođi.
- Gdje su ključevi od odaja?
- Evo ih, gospođo.
- Dobro, za ovu noć spavat ćete izvan kuće. Sobarice pogledaju začuđeno svoju gospodaricu.
- Imate li konačište vani?
- Bez sumnje, gospođo, ali sada je nešto malo kasno, uza sve to, ako gospođa želi ostati sama...
- Ova će vas gospoda otpratiti - doda grofica otpustivši i svih šest slugu, koji su bili zadovoljniji od sobarica.
- A kad da se vratimo? - upita jedna malo ustrašeno.
- Sutra u podne.

Šest slugu i dvije sobarice gledahu se časak, a zatim krenuše k vratima. Žana ih isprati, ali prije nego što zatvori vrata upita:
- Je li možda još tko ostao u kući?
- Nije, gospođo, nitko nije ostao. Ipak je nemoguće da gospođa ostane ovako osamljena, potrebno je da bar jedna žena ostane u služinskoj sobi ili ma gdje, samo da netko bude tu.
- Meni ne treba nikoga.
- Može se što upaliti, može pozliti gospođi.
- Laku noć, idite svi - reče ona i potegne kesu: - evo vam nešto da proslavite stupanje u moju službu.
Veseli žamor, zahvala slugu iz dobrog društva, bio je jedini odgovor. Svi se udaljiše klanjajući se do zemlje.
Žana ih je slušala s druge strane vrata: oni su jedan drugome ponavljali da im je udes dao fantastičnu gospodaricu.
Kad se u daljini izgubio šum glasova i zamuknuli koraci, potegne Žana zasun i uzviknu slavodobitnim licem:
- Sama, ja sam sama u svojoj kući!
Ona zgrabi trokraki svijećnjak, zapali svijeće na onima što su gorjele u predsoblju i zaključa velika vrata predsoblja.
Zatim poče nijem i neobičan prizor, veoma zanimljiv za noćnog promatrača koji svoje fikcije pušta da lebde nad gradovima i palačama.
Žana obiđe svoj posjed, ona se divila svakom dijelu kuće, svaka malenkost u njoj dobivala je neizmjernu vrijednost u njezinim očima otkad je sebičnost zamijenila znatiželju.
U posve popločanom prizemlju nalazila se dvorana za kupanje, sobe za služinčad s kuhinjama, blagovaonice, tri salona i dva kabineta za primanje.
Pokućstvo u prostranim sobama odisalo je raskoši velikog gospodina, ali nije bilo novo. Žani bi se kuća manje svidjela da je dan prije bila namještena naročito za nju.
Sve ovo starinsko bogatstvo, divno pokućstvo od izrezbarene ebanovine, kristalni svijećnjaci, gotski satovi, orijaški japanski lonci i slike nad vratima, sve to stavi novu vlasnicu u neizrecivu ekstazu. Ovdje, na jednom kaminu, dva pozlaćena tritona nošahu snopove od korala. Ondje, na konzoli od pozlaćenoga drveta, na kojoj je bila bijela ploča od mramora, ogroman slon sa safirima u ušima podupirao je toranj ispunjen bočicama mirisa.
Ženske knjige sjale su pozlaćene i oslikane na policama od ružina drveta, kojima su uglovi bili ukrašeni zlatnim arabeskama.
Èitavo pokućstvo finih sagova i goblena, remek-djela strpljivosti, što je tvornicu samu stajalo sto hiljada franaka, ispunjavalo je jedan maleni salon. Radni kabinet bio je pun vrijednih slika i glinenih figura.
Sve to nije svjedočilo o revnosti bogatog skorojevića da udovolji svojim hirovima ili mušicama svoje ljubavnice, već je odavalo strpljiv rad onih bogataša od stoljeća koji su na blago svojih otaca nagomilavali blago za svoju djecu.
Žana najprije izbroji komade, a onda se upusti u promatranje pojedinosti. A pošto joj je smetao domino, uđe ona u svoju ložnicu, brzo se svuče i obuče haljinu od vatirane svile, dražesno odijelo što su ga naše majke, koje nisu bile tako skrupulozne kad se radilo o tome da označe zgodnim nazivom korisne stvari, označavale imenom koje više ne možemo napisati.
Drhtureći napola naga u svili, koja je milovala njezine grudi i bedra sa finom, mišićavom nogom, zaobljenom u naborima svoje kratke suknje, popne se ona sa svijećom u ruci srčano u prvi kat. Vična

na samoću, sigurna da se ne treba bojati pogleda slugu, trčala je od sobe do sobe diveći se iskreno svemu.
Nakon obilaženja i pošto joj je svijeća izgorjela, vrati se ona umorna i dršćući u svoju ložnicu, koja je bila obložena modrom svilom, izvezenom šaljivim figurama. Ona je sve vidjela, sve prebrojila, sve je pogledom i dodirom milovala i više joj nije preostalo ništa da se divi, osim samoj sebi.
Žana zatvori vrata svoje sobe i navuče guste zavjese. Noge su joj zapadale u mekane guste ćilime, klecale i savijale se pod njom, sumornost, koja ne bijaše ni umor ni pospanost, pritiskala joj grudi i vjeđe nježnošću dodira ljubavnika, dok je neka vatra, koja nije bila toplina ognjišta, polazila od njezinih nogu k tijelu i skupljala u njezinim žilama slast koja se kod životinja zove ugodnošću, a kod ljudi ljubav.
U tom trenutku neobičnih osjećaja ugledala se Žana u visokom ogledalu. Njezina haljina spustila se s pleća na ćilim. Fini batist, povučen teškom svilom, spao je do polovine njenih bijelih zaobljenih ramena.
Dva crna oka, sjajna od čeznuća, pogode Žanu u dubinu srca, ona se osjeti lijepom, mladom i žarkom, ona prizna samoj sebi da sve što je okružuje nije vrijedno njene ljepote.
Ta zanesenost opijala je, ona sagnu glavu na svoja pleća s nepoznatim drhtajima i pritisnu usne na svoje živo meso. Oči joj se nenadano zamagliše, glava joj s uzdahom klonu na grudi i Žana pade umorna na postelju čiji se zastori spustiše nad njom.
Svijeća zaplamsa posljednji put iz lokve rastopljenog voska i rasprostre zatim posljednji miris.

XXV
AKADEMIJA GOSPODINA BOZIRA

Bozir je ozbiljno poslušao savjet modrog domina te pošao na mjesto koje su prozvali njegovom akademijom.
Vrijedni Olivin prijatelj, namamljen velikom svotom od dva milijuna, bojao se svojih drugova koji ga nisu obavijestili o tako probitačnoj osnovi. On je znao da članovi te akademije ne mare baš za savjest, i to bijaše za njega razlog više da se požuri, jer odsutni uvijek imaju krivo.
Bozir je stekao među članovima svoje akademije glas strašnog čovjeka. To nije bilo čudnovato ni teško. Bozir je bio podoficir, on je nosio vojničku odoru, umio je stavljati jednu ruku o bedro, a drugom se laćati drška svoga mača. Običavao je nadalje, pri najmanjoj riječi, natući šešir na oči, a sve su te navike bile strašne ljudima koji nisu bili osobito hrabri, pogotovu ako su se bojali bučno razglašenog dvoboja ili pravosuđa.
Bozir je dakle računao da će se osvetiti za prezir što su ga pokazivali prema njemu time da malko ustraši svoje drugove iz brloga u ulici Pon-de-Fer. Od vrata Sen Marten do crkve sv. Sulpicija nije daleko, ali Bozir je bio bogat, on skoči u jedan fijaker i obeća kočijašu pedeset sua, to jest nagradu od jedne livre, noćna vožnja onoga vremena stajala je koliko danas po danu. Konji polete brzo: Bozir poprimi ljutito lice i u pomanjkanju šešira, jer je na sebi imao domino, i u pomanjkanju mača, namrgodi se tako da bi uznemirio svakoga prolaznika koji je nešto malo zakasnio.
Njegov ulaz u akademiju proizvede senzaciju. Ovdje u lijepom salonu, posve sivom sa svjetionicima i mnogo stolova, bilo je dvadesetak igrača koji su pili pivo i sirup, osmjehujući se grupi od sedam-osam žena strašno namazanih, koje su gledale kartanje.
Igrali su farao za glavnim stolom, ulozi su bili mršavi i živahnost je odgovarala ulozima.
Kad je ušao domino, neke žene stanu se smješkati, što se moglo smatrati napola porugom, napola draškanjem. Gospodin Bozir bio je ljepotan, i dame ga nisu mučile.
Ipak se približi kao da ništa nije čuo niti vidio. Kad se primakao stolu, čekao je šutljivo hoće li tko što primijetiti na njegovu zlovolju.
Jedan od akademičara, sumnjivi financijer, čije je lice odavalo nešto dobroćudnosti, prvi oslovi Bozira.
- Sto mu jada, kavaliru - reče ovaj vrijedni čovjek - vi ste došli veoma nezadovoljni s plesa.
- Istina je - rekoše dame.
- Ej dragi kavaliru - viknu drugi neki igrač - ranjava li vas domino po glavi?
- Ne ranjava me domino - odvrati Bozir oštro.
- Ah, ah - reče bankar, koji je upravo prigrabio gomilu dukata - gospodin Bozir iznevjerio nam se: ne vidite li da je bio na opernom plesu? U okolini opere našao je priliku da učini dobar ulog, ali je izgubio.
Svi su se nasmijali ili ga sažaljevali, prema svome karakteru, žene su ga sažaljevale.
- Nije istina da sam se iznevjerio svojim prijateljima - odvrati Bozir - to nisam mogao učiniti. Ja i nevjera! To vrijedi za neke moje poznanike koji se mogu iznevjeriti svojim prijateljima.
I da svojim riječima poda više važnosti, učini ozbiljnu gestu, htio je naime poravnati šešir na glavi, ali na nesreću pritisnu samo komad svile, što mu dade smiješnu pozu, uslijed čega postade komičan.

- Što hoćete time reći, dragi kavaliru? - upitaju neki od saveznika.
- Ja znam što hoću kazati - odvrati Bozir.
- Ali to nama nije dovoljno - odvrati onaj veseli starac.
- To se vas ne tiče, gospodine financijeru - odvrati nespretno Bozir.
Dosta izrazit pogled bankarov opomenu Bozira da je njegova fraza bila neumjesna. U ovom društvu nije se smjelo lučiti one koji plaćaju od onih koji novac spremaju u džep.
To Bozir shvati, ali se već zarekao, lažni junaci teže se uzdržavaju nego prokušani.
- Ja sam mislio da ovdje imam prijatelja.
- Pa... da - odgovori više glasova.
- Ali ja sam se prevario.
- U čemu?
- U tome što se mnoge stvari zbivaju bez mene.
Novi znak bankara, nova uvjeravanja onih saveznika koji su bili prisutni.
- Dosta je, ja to znam - prihvati Bozir - i lažni će prijatelji biti kažnjeni.
On potraži držak mača, ali ne nađe ništa osim džepa svojih hlača, punog dukata koji odadoše izdajničku zveku.
- Oh, oh! - uzviknuše dvije dame - gospodin Bozir je večeras dobre volje.
- Uistinu - reče bankar pretvorno - meni se čini, ako je izgubio, nije izgubio sve. Ded, stavite, dragi kavaliru.
- Hvala! - odvrati Bozir otresito - pošto svatko pridržava što ima, to pridržavam i ja svoje.
- Što do vraga želiš time reći? - šapnu mu jedan od suigrača na uho.
- Odmah ćemo se objasniti.
- Ta igrajte! - uzviknu bankar.
- Jedan jednostavni luj - reče jedna od prisutnih dama, pogledavši Bozira i pogladivši ga po ramenu da se po mogućnosti što više približi njegovu džepu.
- Ja igram samo na milijune - progovori Bozir smiono - i ja zbilja ne pojmim da se ovdje igraju za kukavne lujdore. Milijuni. Hajde gospodo iz ulice Pon-de-Fer, jer se radi o milijunima, a da o tome i ne slutimo, ostavimo uloge od jednog luja! Milijune, milijunari!
Bozir je u tom trenutku došao do pretjeranosti izvan običnog ljudskog razuma. Oživljavala ga opojnost, opasnija od vinske.
Najednom ga netko otraga udari u nogu dosta čvrsto, tako da je Bozir odmah zamuknuo.
On se obazre i ugleda kraj sebe ukočenu, kozičavu priliku, crnih očiju, koje su plamtjele kao žarki ugljeni.
Na srditu kretnju Bozirovu odvrati ovaj neobični čovjek ceremonijalnim pozdravom.
- Portugalac! - reče Bozir, začudivši se takvom pozdravu čovjeka koji ga je upravo udario.
- Portugalac! - ponove gospođe. I one ostave Bozira da se vrzu oko stranca.
Portugalac je zbilja bio ljubimac gospođa, kojima je pod izlikom da ne govori francuski, neprestano donosio poslastice, što su ponekad bile zamotane u novčanice od pedeset do šezdeset livra.
Bozir je poznavao Portugalca kao jednog od saveznika. On je neprestano gubio kod stalnih gostiju ove igračnice. Svoje uloge odredio je za tjedan dana, a stalni gosti redovito mu oduzimahu tih stotinu lujdora.
To je bio mamac društva. Dok su njemu čupali tih sto zlatnih pera, pljačkali su ostali drugovi namamljene igrače.

Saveznici su stoga smatrali Portugalca korisnim čovjekom, a ostali gosti ugodnim. Bozir ga je šutljivo poštovao, premda je bio malo nepovjerljiv.
Bozir, koji je dobio mali udarac u nogu, pričeka, zašuti i sjedne.
Portugalac sjedne za igraći stol, položi dvadeset luja i nakon četvrt sata igre oslobodilo ga je šest suigrača njegovih lujdora.
Otkuca tri sata ujutru. Bozir isprazni potpuno čašu piva. Igra se završi.
Sluge donesoše članovima društva gornje kapute, kabanice i mačeve, neki sretni igrači pružili su ruku damama, nesretni su sjeli u nosiljke, što je za onda u tim miroljubivim četvrtima bila još moda, a u igračnici se smrači.
Bozir se na oko ogrnuo u svoj domino, kao da namjerava poduzeti veliko putovanje, ali nije išao dalje od prvoga kata, već se odmah, čim su kućna vrata bila zatvorena, vratio u salon, u koji se povratilo dvadesetak saveznika.
- Napokon ćemo se razjasniti - reče Bozir.
- Zapalite opet svjetiljku i ne govorite tako glasno - reče mu hladno i čistim francuskim jezikom Portugalac, koji zapali jednu svijeću postavljenu na stolu.
Bozir progunđa nekoliko riječi, na koje se nitko nije osvrnuo. Portugalac sjedne na mjesto bankara.
Zatim provjeriše da li su zastori, kapci i vrata dobro zatvoreni. Svi posjedaju polagano, podboče se laktima o stol, sa napetim očekivanjem.
- Imam nešto saopćiti - reče Portugalac, - srećom sam u dobar čas došao, jer gospodina Bozira prekomjerno svrbi jezik večeras...
Bozir htjede viknuti.
- Mir! Mir! - reče Portugalac - ne trošimo riječi u tutanj. Vi ste izgovorili riječi koje su više nego nerazborite. Vi ste obaviješteni o mojoj zamisli, dobro! Vi ste duhovit čovjek, možda ste je pogodili, ali po mojem mišljenju ne smije taština nikad preticati interes.
- Ja ne razumijem ništa - prihvati Bozir.
- Ni mi ne razumijemo - priključi mu se časni skup.
- Pa ipak, gospodin Bozir je htio dokazati da je on prvi otkrio taj posao.
- Koji posao? - upitaju učesnici.
- Posao od dva milijuna? - uzviknu Bozir sa moćnim naglaskom.
- Dva milijuna! - ponove saveznici.
- Prije svega - upade Portugalac brzo u riječ - vi pretjerujete, posao ne može nikako biti tako velik, to ću vam odmah dokazati.
- Nitko ovdje ne zna što vi mislite! - uzviknu bankar.
- Da, ali mi uza sve to najpažljivije slušamo - dometnu netko od prisutnih.
- Govorite vi prvi - reče Bozir.
- I hoću.
Portugalac, natoči golemu čašu sirupa od bademovine, koju iskapi a da se na njegovu držanju ništa ne promijeni.
- Dakle znajte - progovori on - ja to ne kažem zbog gospodina Bozira, da đerdan o kojem se radi ne vrijedi više od petnaest, stotina hiljada livara.
- Ah, ako se radi o jednom đerdanu! - prihvati Bozir.
- Da, gospodine, nije li to taj vaš posao?
- Možda.
- On sad glumi ulogu diskretna čovjeka, pošto je prije bio indiskretan.

Portugalac slegne ramenima.
- Na moju žalost, ja vidim da vi poprimate ton koji se meni ne sviđa - progovori Bozir s izrazom pijetla koji se diže na ostruge.
- Mir! Mir! - prihvati Portugalac hladan kao mramor - vi ćete poslije kazati što hoćete reći, najprije ću ja svoje izreći, jer vrijeme sili, jer vi morate znati da poslanik dolazi najkasnije za osam dana,
- To je zamršeno - pomisli skup dršćući od znatiželje - đerdan, milijun i po livara, poslanik... šta je to?
- Čujte sve ukratko - reče Portugalac. - Gospoda Bemer i Bosanž ponudili su kraljici đernad u vrijednosti od milijun i po livra. Kraljica ga je odbila. Draguljari ne znaju što bi sad s njim. Oni su u velikoj neprilici jer se ovaj đerdan može samo s kraljevskim imetkom otkupiti, i eto, ja sam našao kraljevsku osobu koja hoće kupiti đerdan.
- A to je? - upitaju saveznici.
- To je moja najmilostivija gospodarica, kraljica portugalska. Rekavši te riječi udari se Portugalac čvrsto u prsa.
- Sada shvaćamo još manje nego prije - rekoše saveznici.
- Izjasnite se potpuno otvoreno, dragi moj gospodine Manuel, jer privatne razmirice moraju se ukloniti pred javnim probitkom. Vi ste otac ideja, ja to moram iskreno priznati. Ja se odričem svakog prava očinstva, ali, za ime boga, budite jasni!
- Dobro, dobro - odvrati Manuel, a zatim iskapi i drugu čašu.
- Mi smo već sigurni da postoji đerdan u vrijednosti od milijun i po - reče bankar. - To je važna tačka.
- I taj đerdan nalazi se u ormaru gospode Bemer i Bosanž. To je druga tačka - prihvati Bozir.
- Ali don Manuel je rekao da njezino veličanstvo kraljica portugalska kupuje đerdan. To nas zavodi.
- Ništa ne može biti jasnije - prihvati Portugalac. - Potrebno je da samo pažljivo slušate moje riječi. Poslaničko mjesto je ispražnjeno; novi poslanik gospodin de Suz dolazi za osam dana.
- Dobro - reče Bozir.
- Tko zabranjuje da taj poslanik kome se žuri da vidi Pariz, stigne ovamo osam dana prije? Svi prisuti gledahu razvaljenih usta.
- Ta shvatite - uzviknu Bozir živahno - don Manuel hoće reći da bi mogao doći jedan lažan ili jedan pravi poslanik.
- Ispravno - potvrdi Portugalac. - Pa ako novi poslanik zaželi taj đerdan za njezino veličanstvo portugalsku kraljicu, zar on ne bi bio ovlašten na to?
- Pa naravno da bi! - rekoše prisutni.
- I onda on povede pregovore sa gospodom Bemer i Bosanž. To je sve.
- Zaista sve!
- Samo kad pregovori budu dovršeni, morat će se platiti - dodade bankar.
- Pa dakako! - reče Portugalac.
- Gospoda Bomer i Bosanž neće đerdan izručiti poslaniku, makar bio pravi Suz, a da nemaju dobre garancije.
- O! Ja sam doista mislio na jedno jemstvo - odvrati budući poslanik.
- Koje?
- Poslaničko je mesto ispražnjeno, rekli smo?
- Jest.

- Postoji samo još jedan bilježnik, valjan Francuz, koji tako loše govori portugalski da se gore jedva može zamisliti.
- No, što dakle? - upita Bozir.
- No, gospodo moja, mi ćemo pred tim vrijednim čovekom osvanuti s vanjskim izgledom novog poslanstva.
- To je dobro - odvrati Bozir - ali spisi su još bolji.
- Imat ćemo i spise - odvrati don Manuel lakonski.
- Bilo bi ludo sumnjati u osobitu vrednost don Manuela - reče Bozir.
- Čim naša vanjština i spisi osvjedoče bilježniku o istovjetnosti poslanstva, mi ćemo čvrsto zasjesti na tom mjestu...
- Oh, oh, to je malo previše - prekide mu riječ Bozir.
- Neophodno je! - nastavi Portugalac.
- I posve jednostavno - dobaciše drugi saveznici.
- Ali bilježnik? - upita Bozir.
- Mi smo rekli: osvjedočen.
- Ako bi slučajno pokazivao manje povjerenja, to bismo ga deset minuta prije nego posumnja naprosto otpustili. Ja mislim da jedan poslanik ima pravo otpustiti svoga bilježnika?
- To je očito.
- Mi smo dakle gospodari poslanstva, i prva naša operacija jeste da posjetimo gospodu draguljare.
- Ne, ne - reče Bozir - meni se čini da vi ne znate jednu glavnu tačku koju ja izvrsno poznajem jer sam živio na dvorovima. Operaciju kakvu vi spominjete ne poduzima jedan poslanik, a da prije svakog drugog koraka ne bude primljen u svečanu audijenciju; a u tome leži opasnost. Čuveni Riza bej, koji je u svojstvu poslanika bio predstavljen Luju XIV i koji se usudio njegovu najkršćanskijem veličanstvu ponuditi tirkiz za 30 franaka, bio je vrlo vješt perzijskom jeziku, i ja bih se zakleo da u Francuskoj nije bilo učenjaka koji bi njemu mogli dokazati da nije iz Teherana. Ali nas bi odmah prepoznali. Nama bi odmah kazali da portugalski govorimo čistim galskim jezikom, pa umjesto da budemo predstavljeni, otpremili bi nas u Bastilju. Čuvajmo se dakle.
- Vaša mašta predaleko vas odvodi, dragi moj druže - reče Portugalac - mi se nećemo izložiti svim tim opasnostima; mi ćemo ostati svaki u svome svratištu.
- Onda gospodin Bemer neće baš čvrsto vjerovati da smo mi poslanici, da smo Portugalci, kako bi bilo potrebno.
- Gospodin Bemer će razumjeti da smo mi došli u Francusku sa posve jednostavnim nalogom, da kupimo đerdan, i da smo u vrijeme promene u poslanstvu bili na putu. Nama je dostavljena zapovjed da ga zamijenimo. No tu zapovjed ćemo, ako bude potrebno, pokazati gospodinu Bosanžu, a sigurno ćemo je prije pokazati i gospodinu bilježniku poslanstva; samo moramo nastojati da tu zapovjed ne pokažemo ministrima, jer su ministri nepovjerljivi, oni bi nam mogli s mnoštvom malenkosti dosađivati.
- Oh, da - odobri čitav skup - mi nećemo stupati u dodir s ministarstvom.
- Ali ako gospoda Bemer i Bosanž budu zahtjevali...
- Što? - upita Manuel.
- Na primjer, predujam - odgovori Bozir.
- To bi stvar malo zamrsilo - prihvati Portugalac malo zbunjen.
- Stvar bi se mogla izjaloviti - prihvati Bozir.

- Vi uvjek nalazite sredstva da posao onemogućite - odvrati Manuel ledenom oštrinom. - Ali ne nalazite baš ni jednog sredstva da mu omogućite uspjeh.
- Upravo zato što hoću da nađem takva sredstva upozoravam na teškoće - odvrati Bozir. - I čekajte, čekajte, ja ih nalazim.
Sve glave skupe se u jedan krug.
- U svakoj pisarnici ima jedna blagajna.
- Da, blagajna i veresija.
- Ne govorimo o veresiji - odvrati Bozir. - Da dobijemo veresiju, morali bismo imati konje, kočije, sluge, pokućstvo i svakojake sprave, što je temelj svake moguće veresije. Govorimo o blagajni. Što mislite vi o onoj vašeg poslanstva?
- Ja sam smatrao svoju gospodaricu, njezino veličanstvo kraljicu, divnom vladaricom. Ona je morala stvarno dobro udesiti.
- To ćemo vidjeti; onda uzmimo da u blagajni nema ništa.
- To je nemoguće - progovore saveznici s uzdahom.
- Onda nema više nikakve neprilike, jer ćemo mi odmah zapitati gospodu Bemer i Bosanž tko je njihov dopisnik u Lisabonu, i mi mu potpišemo, biljegujemo i zapečatimo mjenicu na toga dopisnika za zahtjevanu svotu.
- Ah, to je dobro - reče veličanstveno Manuel - ja još nisam došao do potankosti.
- Koje su divne - doda bankar oblizavši jezikom usnice.
- A sada podijelimo uloge između sebe - progovori Bozir. - U donu Manuelu vidim ja poslanika.
- Oh, sigurno - zaključi skup jednoglasno.
- A ja vidim u gospodinu Boziru svoga tajnika i tumača - doda don Manuel.
- Kako to? - upita Bozir malo uplašeno.
- Potrebno je da ne govorim ni reči francuski, jer ja moram biti gospodin Suz, zato što poznam toga gospodina, pa kad taj progovori, a to vrlo rijetko biva, jedino progovara portugalskim, svojim maternjim jezikom. Vi pak, gospodine Bozir, naprotiv, vješti ste u pariškim pregovaranjima i govorite dobro portugalski...
- Zlo - dometnu Bozir.
- Dosta da vas ne uzmu Parižaninom.
- To je istina... ali...
- A zatim - doda don Manuel uperivši crni svoj pogled u gospodina de Bozira - najkorisnijem agentu treba dodjeliti i najveću nagradu.
- Sigurno - rekoše drugovi.
- Dobro, ja ću biti tumač.
- Hoćemo li odmah govoriti o tome - prihvati bankar - kako će se stvar podijeliti?
- Posve jednostavno - reče don Manuel - nas ima dvanaest.
- Da, dvanaest - rekoše drugovi prebrojavši se.
- Dakle na dvanaestine - reče don Manuel - ipak s tom primjedbom da će neki od nas dobiti dio i po: ja na primjer, kao otac ideje i poslanik; gospodin de Bozir, jer je nanjušio udarac i govorio o milijunima kad je ovamo došao.
Bozir odobravajuće zaklima glavom.
- A napokon - nastavi Portugalac - jedan i po dio onome koji će dragulje prodati.
- Oh - uzviknuše saveznici u jedan glas - tome ništa, ništa više nego pola dijela.
- A zašto? - upita don Manuel iznenađeno - meni se čini da taj mnogo stavlja na kocku.
- Da - reče bankar - ali on će dobiti proviziju, pa će ga tako zapasti prilična dobit.

Svi se nasmiju; ovi ''poštenjaci'' izvrsno su se razumjeli.
- Stvar je dakle uglavnom riješena - progovori Bozir - sutra ćemo o pojedinim tačkama jer je već kasno.
On je mislio na Olivu koja je ostala sama sa onim modrim dominom, prema kojemu - iako je tako lako poklanjao dukate - Olivin ljubavnik nije gajio slijepo poverenje.
- Ne, ne, dovršimo odmah - rekoše saveznici. - Da čujemo pojedinosti.
- Potrebne su nam jedne putne kočije s grbom Suza - reče Bozir.
- Slikanje grba i sušenje odveć bi dugo trajalo - odvrati Manuel.
- Dakle, drugo sredstvo - kliknu Bozir. - Kola gospodina poslanika razbila su se putem, pa je on bio prinuđen poslužiti se kolima svoga tajnika.
- Vi dakle imate kočiju? - upita Portugalac.
- Imam prvu koju sretnem na ulici.
- Ali vaš grb...
- Kakav mu drago.
- Oh, to pojednostavljuje sve. Mnogo prašine, mnogo blata na izbočinama kočije, vrlo mnogo oko grba, i bilježnik neće ništa drugo vidjeti nego prašinu i blato.
- Ali ostatak poslanstva?- upita bankar.
- Mi ćemo prispjeti uveče, to je udobnije za nastup, vi ćete stići drugoga jutra kada mi već sve priredimo.
- Vrlo dobro.
- Svaki poslanik treba osim svoga tajnika i svoga sobara - reče don Manuel - veoma delikatno zvanje.
- Gospodine zapovjedniče - reče bankar, obrativši se jednom od prisutnih lukavaca - vi ćete preuzeti ulogu sobara.
Onaj koga su nazvali zapovjednikom nakloni se.
- A novac za nabavke tko će dati? - reče don Manuel - ja sam iscrpljen.
- Ja imam nešto novca, ali su vlasništvo moje ljubavnice.
- Koliko ima u blagajni? - upitaju drugovi.
- Vaše ključeve, gospodo! - reče bankar.
Svaki od učesnika izvadi po jedan mali ključ, koji je otvarao jednu od dvanaest brava, kojima je bilo zatvoreno drugo dno čuvenog stola, tako da nitko nije mogao otvoriti blagajnu bez dozvole ostale jedanaestorice drugova.
Prešlo se na utvrđivanje gotovine.
- Sto devedeset i osam ljudora - reče bankar na koga su pazili.
- Dajte gospodinu Boziru i meni, to neće biti odviše? - upita Manuel. - Dajte nam dvije trećine, a trećinu ostalom osoblju poslanstva - reče Bozir velikodušno, čime je sve glasove pridobio.
Na taj način dobiju don Manuel i Bozir sto trideset i dva ljudora, dok je šezdeset i šest pripalo ostalima.
Na to se družina rastane i ureče sastanak za sutradan. Bozir smota svoj domino brzo pod pazuh i požuri se u ulicu Dafne, gde se nadao zateći Olivu sa ostatkom starih kreposti i s novim ljudorima.

XXVI
POSLANIK

Slijedećeg dana, pred večer, doveze se jedna putnička kočija, toliko prašna i blatna da nitko ne bui mogao razabrati grbove.
Kočija se zaustavi pred jednom palačom dosta ugodne vanjštineu ulici De la Žisjen. Pred vratima te kuće čekala su dva čoveka; jedan u dosta sjajnoj odori, a drugi u običnoj.
Kočija se uveze u palaču, kojoj vrata bijahu odmah zatvorena pred nosevima nekolicine znatiželjnika.
Èovjek u svečanoj odori približi se veoma smjerno vratancima kočije i započe mekećućim glasom nekakav pozdrav na portugalskom jeziku.
- Tko ste vi? - upita iz kočije otresit glas, također portugalskim jezikom, samo što je taj glas govorio izvrsno.
- Bilježnik poslanstva, preuzvišeni.
- Vrlo dobro. Kako loše govorite naš jezik, dragi moj. Recite gdje se silazi?
- Ovdje, monsinjore, ovdje.
- Turoban doček - reče gospodin don Manuel, koji se jako zgrbio opirući se o svoga sobara i svoga tajnika.
- Vaša preuzvišenost udostojat će se oprostiti mi - progovori bulježnik; - tek u dva sata poslije podne stigao je glasnik da javi vaš dolazak. Ja sam bio odsutan, monsinjore, odsutan u poslovinma poslanstva.
- Dobro, dobro.
- Ah, velika mi je radost ugledati lice našega novog poslanika.
- Pst! Ne razglašujmo ništa dok ne stignu nove zapovijedi iz Lisabona, Samo me uvedite u moju ložnicu, ja sam veoma umoran. Vi ćete se porazgovarati sa mojim tajnikom, on će vam saopćiti moje odredbe.
Bilježnik se smjerno nakloni Boziru, koji ljubezno odvrati pozdrav i reče uljudnom ironijom:
- Govorite francuski, dragi moj gospodine, to će vam biti puno lakše, a i meni je ugodnije.
- Da, da - progunđa bilježnik - za mene će biti ugodnije, jer moram priznati, moj izgovor...
- Ja to uviđam - odvrati Bozir drsko.
- Koristim se ovom prilikom, videću u vama vrlo ljubaznog čovjeka, gospodine, da vas zapitam što mislite hoće li mi gospodin Suz zamjeriti što tako loše govorim portugalski.
- Nipošto, nipošto, ako govorite čistim francuskim jezikom.
- Ja - izusti bilježnik veselo - ja sam rođeni Parižanin.
- Izvrsno - reče Bozir. - Kako se vi zovete? Dikorno, ako se ne varam?
- Da, gospodine.
- Ali čini mi se da gospodin poslanik zvoni.
- Požurimo se.
I oni zbilja potrče. Gospodin poslanik se svukao, zahvaljujući revnosti svoga sobara, i obukao vrlo ukusno sobno odijelo. Jedan brijač, pozvan na brzu ruku, baš ga je uređivao. Nekoliko kutija i putnih torbi, na izgled dosta bogatih, bijaše porazmješteno na stolu i konzolama. U kaminu je praskala vatra.

- Možemo li dobiti večeru, gospodine.
- Naravno, vaša preuzvišenosti. Da, Pale-Rojal je posve blizu, ja poznam izvrsnog gostioničara koji će vašoj preuzvišenosti donijeti dobru večeru.
- Kao da je za vas, gospodine.
- Da, monsinjore... a ja, a ja ako vaša preuzvišenost dopusti, bit ću slobodan ponuditi koju bocu vina iz naših kajeva, kakvog vaša preuzvišenost može naći samo još u Portu.
- Naš bilježnik ima dakle dobru pivnicu? - reče Bozir veselo.
- To je moja jedina raskoš - odvrati smjerno ovaj uredni čovjek.
- Učinite kako hoćete, gospodine Dikorno - reče poslanik - donesite nam vašeg vina i dođite večerati s nama.
- Takva čast...
- Bez etikete, danas sam još jednostavan putnik, tek ću sutra biti poslanik. A zatim ćemo govoriti o poslovima.
- Oh, ali monsinjor će dopustiti da malo osvježim svoju toaletu.
- Vi ste divni - reče Bozir.
- Da obučem odjelo za primanje?
- Ostanite kako jeste, gospodine, i posvetite vrijeme našim pripremama. Zaneseni Dikorno ostavi poslanstvo i pohita da utoli glad preuzvišenosti.
Za to su vrijeme tri lopova, zatvorivši se u ložnicu, pregledali pokućstvo i ostale predmete.
- Spava li ovaj bilježnik u kući? - upita don Manuel.
- Nipošto; on ima dobru puivnicu i mora negdje imati lijepu ženu ili grizetu.
- A vratar?
- Njega se moramo kako bilo otresti.
- To preuzimam ja na sebe.
- Ostale sluge u palači?
- To su najmljene sluge, koje ćemo mi sutra zamijeniti našim osobljem.
- Što kaže kuhinja? Što smočnica?
- Mrtva, mrtva! Prijašnji poslanik nije se nikad bavio u ovoj kući. On je imao kuću u gradu.
- A što veli blagajna?
- Što se blagajne tiče, valja pitati bilježnika, to je delikatna stvar.
- To ću ja udesiti - reče Bozir - mi smo već najbolji prijatelji na svijetu.
- Pst! Evo ga.
Dikorno se zbilja sav zadihan vratio. On je upozorio gostioničara da pripremi dobro jelo, uzeo je iz svog kabineta šest boca valjang izgleda i njegovo veselo lice odavaše sve one dobre sklonosti koje umiju spojiti dva sunca kao što su privreda i diplomacija.
- Neće li vaša preuzvišenost sići u blagovaonicu?
- Nipošto, nipošto, mi ćemo večerati ovdje u sobi, kod toplog kamina.
- Monsinjor me ushićuje radošću. Evo vina.
- Pravi topovi! - progovori Bozir podigavši jednu bocu.
- Sjednite, gospodine, dok moj sobar prostre stol. Dikorno sjedne.
- Kojega su dana došle posljednje depeše? - progovori poslanik.
- Pred odlazak vašeg... predhodnika, vaša preuzvišenosti.
- Dobro. Je li poslanstvo u dobrom stanju?
- Oh, da, monsinjore.

- Novčane stvari nisu zamršene.
- Nisu - reče Dikorno.
- Nema dugova... Oh! Recite... Ako ih imate, mi ćemo početi time da ih platimo.
- Hvala bogu, monsinjore, neće to trebati; doznačene su sve veresije, a drugi dan nakon odlaska prijašnjeg poslanika došlo je ovamo sto hiljada livara.
- Sto hiljada livara! - uzviknu najednom Bozir i don Manuel, ustrašeni od radosti.
- U zlatu - reče bilježnik
- Tako - nastavi Bozir nadvladavši svoje uzbuđenje - da blagajna sadrži...
- Sto hiljada tri stotine dvadeset i osam livara, gospodine tajniče.
- To je malo - reče hladno gospodin Manuel - ali nam je srećom njegovo veličanstvo stavilo na raspolaganje znatne svote. Ta nisam li vam rekao, dragi moj, da će nam u Parizu nedostajati novac - reče poslanik obrativši se Boziru.
- Dakako, da vaša preuzvišenost nije poduzela mjere opreznosti - odvrati smjerno Bozir. Nakon toga saopćenja postalo je veselije u poslanstvu.
Dobra večera, koju je sačinjavao losos i veliki rakovi, divljač i poslastice, znatno uveća oduševljenje portugalske gospode.
Dikorno je jeo kao 10 španjolskih granida i pokaza svojim pretpostavljenima kako se postupa s francuskim vinom.
Gospodin Dikorno plivao je u zadovoljstvu kad ga de Suz opomenu da pođe spavati. On ustade i teturajući iziđe na ulicu.
Bozir i don Manuel nisu pili dovoljno poslaničkog vina da odmah zaspu. Uostalom, trebalo je i da sobar večera nakon svojih gospodara.
Za sutradan je napravljen plan, a zatim sva tri saveznika pođu da se upoznaju s prostorijama u kući, pošto su se osvjedočili da vratar spava.

XXVII
GOSPODA BEMER I BOSANŽ

Upravo je svanulo kad su dvoja najmljena kola dopremila u kuću prtljag novih slugu, koji će sačinjavati osoblje poslanstva. Bozir ih je brzo uveo u njihova zvanja. Jedan je namješten kod blagajne, drugi u pisarnici, treći je zamijenio vratara, kojega je sam Dikorno otpustio pod izlikom da ne zna portugalski. Kuća je dakle bila zaposjednuta posadom koja je mogla spriječiti u nju ulaz svakome nepozvanom. A policija je još nepozvanija za sve one koji imaju političkih ili drugih tajni.
Oko podne don Manuel, nazvan Suz, bijaše se obukao svečano i sjeo u vrlo pristojnu kočiju koju je Bozir najmio za 500 franaka na čitav mjesec dana, uplativši najamninu za petnaest dana unaprijed. On se odveze u draguljarsku kuću gospode Bemer i Bosanž, u pratnji svoga tajnika i sobara.
Kad su stigli, poslaše sobara da ih prijavi. Sobar zakuca na vrata koja su bila zatvorena jakim bravama i okovana krupnim širokim čavlima. Ti čavli bili su tako zabijeni da su sačinjavali više- manje ugodan crtež. Ali su vrata bila tako okovana da dlijeto, pila ili svrdlo ne bi tako lako doprli do drva, a da prije ne slome zupce. Prozorčić s rešetkom otvori se, a jedan glas zapita sobara što želi.
- Gospodin portugalski poslanik želi govoriti s gospodom Bemer i Bosanž - reče sobar.
Brzo se pojavi u prvom katu neka prilika, a zatim se začuše nagli koraci na stubištu. Vrata se otvore.
Don Manuel siđe s kočije otmjeno, dok je Bozir sišao prvi, da njegovoj preuzvišenosti pruži ruku.
Èovjek, koji je s takvom žurbom prišao Portugalcima bio je gospodin Bemer glavom. Draguljar se ispričavao, dok je don Manuel uzlazio stubištem. Gospodin Bozir opazi da jedna stara, ali krepka i odvažna žena zatvara za njima lokote i brave, kojih je bilo obilje na uličnim vratima.
Ali pošto je Bozir to opažao nekako revno, rekne mu Bemer:
- Oprostite, gospodine, u našem nesretnom zvanju mi smo tako izloženi da svaka naša navika sadrži i neku mjeru opreznosti.
Don Manuel ostao je posve miran, Bemer to opazi pa i njemu ponovi frazu, na koju se Bozir ugodno nasmiješi, ali poslanik ne trenu obrvama ni drugi put.
- Oprostite, gospođine poslanice - reče Bemer malo zbunjen.
- Njegova preuzvišenost ne govori francuski - reče Bozir - ne može vas razumjeti, ali ja ću mu saopćiti vašu ispriku, osim ako vi sami, gospodine Bemer, ne govorite portugalski.
- Ne, gospodine, ne govorim.
- Ja ću dakle govoriti umjesto vas.
I Bozir progunđa nekoliko portugalskih riječi donu Manuelu, koji odgovori istim jezikom.
- Njegova preuzvišenost, gospodin grof de Suz, poslanik njezina veličanstva moli me da vas zapitam je li još u vašem posjedu jedan krasni đerdan od dragog kamenja?
Bemer uspravi glavu, i pogleda Bozira kao čovjek koji umije mjeriti ljude. Bozir izdrža ovaj udarac kao vješt diplomat.
- Ðerdan od dragog kamenja - reče lagano Bemer - jedan prekrasan đerdan?
- Onaj što ste ga ponudili francuskoj kraljici - doda Bozir.
- Gospodin je - reče Bemer - oficir gospodina poslanika.
- Njegov privatni tajnik, gospodine.

Don Manuel je sjeo kao veliki gospodin, on je promatrao slikanje na zidu dosta lijepe sobe.
Zatim pređe od promatranja slika na okolinu.
- Gospodine - reče Bozir - meni se čini da vi niste čuli ni jednu riječ od onoga što sam vam kazao.
- Kako to gospodine? - odvrati Bemer malo zatečen živim tonom toga čovjeka.
- Ja vidim da je njegova preuzvišenost nestrpljiva, gospodine draguljaru.
- Oprostite, gospodine - reče Bemer sav crven - ja ne smijem pokazati đerdan bez prisustva moga druga, gospodina Bosanža.
- Pa dobro, pozovite i vašeg druga.
Don Manuel se približi i počne svojim ledenim licem nešto govoriti portugalskim jezikom, na što je Bozir više puta sagnuo smjerno svoju glavu. Nakob toga okrene leđa i stane opet promatrati kroz prozorska stakla.
- Njegova preuzvišenost mi kaže da čeka već deset minuta, gospodine, a da ne običava ni kod kraljeva čekati tako dugo.
Bemer se nakloni, uzme u ruke konop zvona i povuče ga. Minut kasnije uđe u sobu druga ličnost. To je bio gospodin Bosanž, drug Bemerov. Ovaj ga sa malo riječi obavijesti o čemu se radi. Bosanž pogleda oba Portugalca i zatraži u Bemera ključ od blagajne.
- Meni se čini - pomisli Bozir - da se i pošteni ljudi ograđuju jedni od drugih sa toliko opreza kao i lopovi.
Dva minuta poslije vrati se Bosanž, noseći u lijevoj ruci jednu kutiju, desna mu je bila skrivena pod odijelom. Bozir ugleda vrlo jasno reljef dva pištolja.
- Mi možemo izgledati kao valjani ljudi - reče don Manuel portugalskim jezikom - ali ovi trgovci smatraju nas varalicama a ne poslanicima.
I pošto je te riječi izgovorio, on pogleda dobro draguljare da na njihovim licima uhvati najmanje ganuće ako koji od njih razumije portugalski.
Ne pojavi se ništa drugo nego jedan đerdan od dragog kamenja, tako lijep da je svojim sjajem zabliještio. Kutiju postave s povjerenjem u ruke don Manuela, koji najednom reče bijesno svome tajniku:
- Gospodine, recite ovim klipanima da zloupotrebljavaju slobodu trgovaca, da se čine glupanima. Oni mi pokazuju kamenje kad ja tražim drago kamenje. Recite im da ću se potužiti francuskom ministarstvu i da ću u ime svoje kraljice baciti u Bastilju drznike koji hoće da mistificiraju poslanika Portugala.
Rekavši te riječi, baci kutiju na tezgu.
Nije bilo potrebno da Bozir prevede sve te riječi, jer je pantomima sve kazala.
Gospoda Bemer i Bosanž stanu se izvinjavati i objašnjavati da se u Francuskoj običaje poštenim ljudima pokazivati model nakita, imitacija, da se ne namame lopovi ili ne uvedu u napast.
De Suz učini energičnu kretnju i pođe prema vratima na očigled uznemirenih trgovaca.
- Njegova preuzvišenost mi nalaže da vam kažem - nastavi Bozir - da se ljuti što ljudi koji nose naslov draguljara krune francuske ne umiju razlikovati jednog poslanika od lopova, stoga se njegova preuzvišenost vraća u poslanstvo.
Gospoda Bemer i Bosanž naklone se, uvjeravajući o svojem potpunom poštovanju.
Gospodin de Suz umalo da im ne stade na noge kod izlaza. Trgovci se zgledaju, očito zastrašeni, i klanjahu se do zemlje.
Bozir je ponosito išao za svojim gospodarom. Starica otvori opet lokote i brave na vratima.

- U poslaničku palaču - vikne sobar kočijašu. Bemer stane prisluškivati kod prozora.
- Promašen posao - progunđa sobar.
- Sklopljen posao - reče Bozir - za jedan sat ovi će glupani biti kod nas. Kočija odjuri kao da je vuče osam konja.

XXVIII
U POSLANSTVU

Kad su se vratili u poslanstvo, našli su Dikornoa kako mirno objeduje u svojem uredu. Bozir mu reče:
- Hoćete li da pogledamo blagajnu, meni se žuri da se primim posla.
- Odmah, gospodine.
Obavljenim pregledom blagajne ustanovljeno je da ima sto hiljada u blagajni u valjanom novcu, djelomično u zlatu, djelomično u srebru. Dikorno ponudi svoj ključ, koji Bozir stane časak razgledavati diveći se zamršenim urezima i domišljatim zavojima. Pri tom je vrlo vješto uzeo otisak u vosku. Vrativši mu ključ, reče:
- Dragi gospodine Dikorno, bolje je da ključ bude u vašim rukama nego u mojima, hajdemo sada do gospodina poslanika.
Gospodin Manuel bio je zabavljen jednim papirom. Ugledavši svoga bilježnika, don Manuel zapita:
- Znate li šifre prijašnjeg dopisivanja?
- Ne znam, vaša preuzvišenosti.
- No, od sada bit ćete upućeni i u to, gospodine, na taj način rješit ćete me dosadnih potankosti.
Kako je s blagajnom? - upita zatim Bozira.
- Posve u redu, kao uopće sve što spada pod nadležnost gospodina Dikornoa - odvrati Bozir.
- Sto hiljada livra?
- Leži u gotovu, gospodine.
- Dobro, sjednite, gospodine Dikorno, dat ćete mi neke obavijesti.
- Na službi vašoj preuzvišenosti - progovori ovaj veselo.
- Evo o čemu se radi: državni posao, gospodine Dikorno.
- Oh, slušam vas.
I mudri bilježnik primaknu svoju stolicu.
- Važna stvar u kojoj mi je potreban vaš savjet. Poznajete li vi poštene draguljare u Parizu?
- Ponajprije su to gospoda Bemer i Bosanž, kraljevski draguljari - reče bilježnik.
- To su upravo oni s kojima ne želim imati posla - reče don Manuel, - ja upravo dolazim od njih da ih više nikad ne vidim.
- Jesu li bili tako nesretni pa izazvali nezadovoljstvo vaše preuzvišenosti?
- Veoma, gospodine Dikorno.
- Kad bih se usudio...
- Usudite se.
- Ja bih se usudio zapitati u čemu su pogriješili ljudi koji uživaju takav ugled u svojem zanimanju...
- Njihovo loše ponašanje krivo je što gube jedan do dva milijuna ...
- Oh! - uzviknu Dikorno požudno.
- Mene je poslalo njezino veličanstvo da pregovaram zbog jednog đerdana od dragog kamenja.
- Da, da, o glasovitom đerdanu što ga je pokojni kralj naručio za gospođu Dibari, znam, znam.

- Vi ste dragocjen čovjek, vi znate sve. Ja sam pošao da kupim taj đerdan, ali jer stvari tako teku ja neću kupiti ništa.
- Je li potrebno da ja učinim kakav korak?
- Gospodine Dikorno!
- Diplomatski korak, monsinjore, vrlo diplomatski.
- Bilo bi dobro kad biste vi poznavali te ljude.
- Bosanž je moj dalji rođak.
Don Manuel i Bozir se pogledaše. Nasta šutnja. Oba Portugalca naprezahu svoje misli.
Najednom jedan sluga otvori vrata i prijavi:
- Gospoda Bemer i Bosanž.
Don Manuel se digne i reče ponešto zbunjenim glasom:
- Vratite ove ljude! - uzviknu on. Sluga učini korak da posluša.
- Ne, otpravite ih vi sami, gospodine tajniče - prihvati poslanik.
- Za ime božje! - reče sad Dikorno moleći - dajte da ja izvršim taj nalog, ja ću ga ublažiti kad ga ne mogu osujetiti.
- Učinite kako hoćete - reče nehajno don Manuel.
Bozir se približi don Manuelu kad je Dikorno žurno izašao.
- Ah, ova će se stvar izjaloviti? - reče don Manuel.
- Neće, Dikorno će je ispraviti.
- On će je zamagliti, nesretnik! Mi smo kod draguljara govorili samo portugalski, vi ste kazali da ja ne znam ni riječi francuski, Dikorno će sve pokvariti.
- Trčim za njim.
- Možda bi bilo opasno da se vi pokažete, Bozir.
- Vidjet ćete da nije, dajte mi samo punomoć.
- Pa naravno!
Bozir odmah iziđe. Dikornoa je našao dolje s Bemerom i Bosanžom, čije se držanje odmah, čim su ušli u zgradi poslanstva, promijenilo u smislu učtivosti, ako ne i povjerenja. Oni su računali malo s time što su sreli jedno poznato lice, pa su se veoma ukočeno vladali.
Ugledavši Dikornoa, Bosanž uzvikne, veselo iznenađen.
- Vi ovdje! - I približi se da ga zagrli.
- Ah, ah, vi ste vrlo ljubazni - reče Dikorno - vi me prepoznajete ovdje, dragi bratiću.
- Vjere mi, da - reče Bosanž - oprostite ako smo se prije nešto malo otuđivali, pa mi učinite jednu uslugu.
- Zato me evo ovdje.
- Oh, hvala. Vi ste dakle dodijeljeni poslanstvu?
- Pa da.
- Smijem li zamoliti za jednu obavijest.
- O čemu?
- O poslanstvu.
- Ja sam ovdje bilježnik.
- Oh, divno. Mi želimo razgovarati s poslanikom.
- Ja dolazim od njega.
- Da nam saopćite?
- On vas moli da brzo iziđete iz njegove kuće, i to što brže, gospodo. Oba draguljara pogledaše se zabezeknuto.

- Zato - nastavi Dikorno važno - jer ste bili nespretni i neučtivi, ako se ne varam.
- Ta slušajte...
- To je suvišno - reče najednom Bozir koji se pojavio ponosito i hladno na pragu sobe, - gospodine Dikorno, njegova preuzvišenost vam je kazala da vratite ovu gospodu. Učinite to.
- Gospodine tajniče...
- Poslušajte - reče Bozir prezirno. - Vršite svoju dužnost.
I on pođe: bilježnik pak uzme svoga rođaka za jedno rame, a njegova druga za drugo i polagano ih izvede.
- To je promašen posao - reče on.
- Oh, kako su osjetljivi ti stranci, bože moj! - promrmlja Bemer, koji je bio porijeklom Nijemac.
- Kad čovjek ima devet stotina hiljada livara dohotka, dragi moj rođače - progovori bilježnik - onda ima pravo biti što hoće.
- Ah! - uzdahnu Bosanž - ja sam vam rekao, Bemer, da ste vi odviše ukočeni u poslovima.
- Eh! - odvrati tvrdoglavi Nijemac - ako mi nemamo njegov novac, neće on imati naš đerdan. On se približi uličnim vratima. Dikorno se nasmija.
- Znate li vi što je jedan Portugalac? - reče on prezirno - znate li vi što je jedan poslanik, vi građanski filistri? Ne. Pa dobro, čujte, ja ću vam kazati: jedan poslanik, ljubimac neke vladarice, Potemkin, kupio je svake godine 1. januara za vladaricu košaricu trešanja koje su stajale sto hiljada talira, dakle po hiljadu livra jedna jedina trešnja, to je lijepo, nije li tako? No dakle, gospodin de Suz kupit će rudnike u Braziliji da nađe dragulj koji će biti tako velik kao što su svi vaši skupa. To će ga stajati dvadeset milijuna, ali što je njemu do toga, on je bez djece... Jeste li me razumjeli?
I on htjede zatvoriti vrata kad gospodin Bosanž reče:
- Uredite stvar opet i vi ćete dobiti...
- Ovdje smo nepodmitljivi - odvrati Dikorno i zatvori vrata. Iste večeri primi poslanik ovo pismo:

Preuzvišenosti!
Èovjek koji čeka vaše naloge pred vratima je vaše kuće, na znak vaše preuzvišenosti, uručit će u ruke jednog od vaših ljudi đerdan koji je privukao vašu pažnju. Izvolite primiti, monsinjore, uvjerenje dubokog poštovanja itd. itd.
Bemer i drug.

- No - reče don Manuel pošto je pročitao pismo - đerdan je naš.
- Ne, ne - odvrati Bozir - on će biti tek naš kad ga kupimo, kupimo ga dakle.
- Kako to?
- Vaša preuzvišenost ne umije francuski, to je uređeno, prije svega oslobodimo se bilježnika.
- A kako da ga se oslobodimo?.
- Posve jednostavno: radi se o tome da mu povjerimo važnu diplomatsku misiju, ja to preuzimam na sebe.
- Imate krivo - reče Manuel - on će ovdje biti naše jamstvo.
- On će kazati da vi govorite francuski kao gospodin Bosanž i ja.
- On neće kazati, ja ću ga za to zamoliti.
- Neka bude. Neka uđe čovjek s draguljima.
Èovjek je uveden, to je bio Bemer lično, on se najdublje klanjao i najponiznije izvinjavao.
Nakon toga ponudi svoje dragulje. Don Manuel ih zadrža.

- Dosta je toga - reče Bozir - vi ste nepovjerljiv trgovac, vi treba da budete pošten. Sjednite ovdje jer vam gospodin poslanik oprašta.
- Oh, kako je teško dobru stvar prodati - uzdahnu Bemer.
- O, kolikom se trudu izlažemo kad hoćemo nešto ukrasti - pomisli Bozir.

XXIX
POGODBA

Sada gospodin poslanik pristade da pomno pregleda đerdan. Bemer mu je pokazivao svaki komad i isticao njegovu ljepotu.
- U cjelini, ovim draguljima - progovori Bozir, kojemu je don Manuel govorio portugalskim jezikom - njegova preuzvišenost nema što prigovoriti. A što se tiče pojedinih dragulja, njegova preuzvišenost je nabrojila deset malo pjegavih.
- Oh! - uzviknu Bemer.
- Njegova preuzvišenost - nastavi Bozir - pozna bolje dragulje od vas, otmjeni Portugalci igraju se u Braziliji s draguljima, kao ovdje djeca sa staklom.
- Ovakav kakav jest, taj đerdan ipak sačinjava najljepše jedinstvo dragulja što postoje ovaj čas u Evropi - progovori Bemer.
- To je istina - odvrati don Manuel, i na jedan njegov znak nadoda Bozir.
- Dakle čujte, gospodine Bemer, evo činjenice: njezino veličanstvo kraljica portugalska čula je o ovom đerdanu, ona je naložila njegovoj preuzvišenosti da pregovara o nabavi dragulja pošto ih vidi. Dragulji se njegovoj preuzvišenosti sviđaju, pa za koliko biste vi prodali ovaj đerdan?
- Za šesnaest stotina hiljada livra - reče Bemer. Bozir ponovi brojku poslaniku.
- To je za sto hiljada livra preskupo odvrati don Manuel.
- Monsinjore - reče draguljar - u ovako vrijednom predmetu ne da se tačno proračunati vrijednost, da se načini nakit takve vrijednosti, potrebna su potraživanja i putovanja nad kojima bi se čovjek prepao kad bi ih znao kao što ih ja znam.
- Ipak je cijena za sto hiljada livra previsoka - odvrati tvrdokorno Portugalac.
- I kad vam monsinjor to kaže - reče Bozir - onda mora da je to tačno jer se njegova preuzvišenost nikada ne cjenka.
Bemera kao da je to nešto malo pokolebalo. Sumnjičave trgovce ne umiruje ništa tako kao kupac koji se pogađa.
- Ja ne bih mogao nikako pristati na to sniženje - reče draguljar nakon kratkog kolebanja - koje sačinjava razliku dobitka ili gubitka između mene i moga druga.
Don Manuel sasluša prijevod Bozirov i ustade. Boizir zatvor kutiju i uruči je Bemeru.
- Ja ću međutim ipak govoriti gospodinu Bosanžu, - reče draguljar - pristaje li na to vaša preuzvišenost?
- Što to znači? - upita Bozir.
- Ja hoću reći da je gospodin poslanik ponudio petnaest stotina hiljada za đerdan,
- Jest.
- Ostaje li njegova preuzvišenost pri toj cijeni?
- Njegova preuzvišenst ne uzmiče nikad od onoga što je jednom rekla - odvrati Bozir.
- Gospodine tajniče, ne shvaćate li da ja moram govoriti sa svojim drugom?
- O, bez sumnje, gospodine Bemer.
- Naravno, naravno - prihvati don Manuel portugalskim jezikom, pošto su mu saopćene riječi draguljara - ali i ja bih želio brzo rješenje.

- Dobro, monsinjore, ako moj drug pristane na sniženje, ja ću ga prihvatiti također.
- Dobro.
- Cijena je dakle od sada petnaest stotina hiljada livra.
- Neka bude.
- Preostaje samo još privola gospodina Bosanža...
- To se razumije.
- I dakako način isplate.
- U tom pogledu neće biti nikakvih teškoća - reče Bozir. - Kako želite biti plaćeni?
- No - reče Bemer, nasmiješivši se - ako je moguće gotovinom.
- Što vi nazivate gotovinom? - reče Bozir hladno.
- Oh, ja dobro znam da nitko nema milijun i po u gotovu novcu! - uzviknu Bemer uzdahnuvši.
- A onda bi to i vas dovelo u nepriliku, gospodine Bemer.
- Ipak, gospodine tajniče, ja ne bih nikada pristao na drugi način isplate, nego gotovinom.
- To je posve opravdano - reče Bozir i okrene se don Manuelu.
- Koliko bi vaša preuzvišenost dala u gotovu gospodinu Bemeru?
- Sto hiljada livra - reče Portugalac.
- Sto hiljada livra - reče Bozir Bemeru - i to pri potpisu ugovora.
- A ostatak? - upita Bemer.
- Za toliko vremena koliko je potrebno da jedna doznaka monsinjorova dođe iz Pariza u Lisabon, osim ako volite dočekati doznaku i obavijest poslanu iz Lisabona u Pariz.
- Ah, mi imamo zastupnika u Lisabonu! - reče Bemer - možemo mu pisati.
- Tako je - reče Bozir nasmiješivši se ironično - pišite mu i pitajte ga da li njezino veličanstvo kraljica vrijedi četrnaest stotina livra?
- Gospodine - izusti Bemer zbunjeno.
- Prihvaćate li, ili volite druge uvjete?
- Oni koje mi je gospodin tajnik htio najprije postaviti čine mi se prihvatljivi. Hoće li biti obroka u plaćanju?
- Tri obroka, i to svaki od pet stotina hiljada livra, a otuda bi za vas uslijedilo još i lijepo putovanje.
- Putovanje u Lisabon?
- Zašto ne? Ubrati u tri mjeseca skoro milijun i po, to ipak vrijedi da se podvrgnemo malom naporu.
- O, bez sumnje, ali...
- Uostalom, vi ćete putovati na troškove poslanstva, a ja ili gospodin bilježnik ćemo vas pratiti.
- Ja bih nosio sobom dragulje?
- Bez sumnje, ako ne volite da sami putuju u Portugal.
- Ja ne znam... mislim... putovanje ne bi bilo potrebno, i da...
- To je i moje mišljenje - reče Bozir. - Ovdje bi sve bilo potpisano. Vi biste dobili svojih sto hiljada livra u gotovu, potpisali ugovor i odnijeli đerdan njezinom veličanstvu... Tko je vaš zastupnik u Lisabonu?
- Gospodin Nunec Balboa i braća. Don Manuel dignu glavu.
- To su moji bankari - reče on nasmiješivši se.
- To su bankari njegove preuzvišenosti - doda Bozir.

Bemer kao da je prosjao, na njegovu licu ne ostade ni tračak sumnje, on se nakloni u znak zahvalnosti i kao da će se oprostiti. Ali najednom ga saleti jedna misao i on se vrati.
- Što je? - upita Bozir malo uznemiren.
- Riječ je data? - upita Bemer.
- Da.
- Osim...
- Osim za slučaj da gospodin Bosanž ne privoli, kako smo rekli.
- Osim drugog slučaja - doda Bemer.
- Ah, ah!
- Gospodine, to je vrlo delikatna stvar, a čast portugalskog imena je odviše moćno čuvstvo da njegova preuzvišenost ne bi shvatila moju misao.
- Na stvar!
- Evo o čemu se radi: đerdan je bio ponuđen njezinom veličanstvu kraljici Francuske.
- Koja ga je odbila. Dalje.
- Mi ne možemo dopustiti da đerdan ode zauvijek iz Francuske prije nego obavijestimo kraljicu, a poštovanje i lojalnost iziskuje da prednost damo njezinom veličanstvu.
- To je pravo - reče don Manuel dostojanstveno. - Ja bih želio da portugalski trgovci isto tako govore kao gospodin Bemer.
- Ja sam vrlo sretan i ponosan radi privole vaše preuzvišenosti. Sada preostaje ovo dvoje: prvo da Bosanž privoli na uvjete, a drugo da kraljica konačno odbije đerdan. Za to tražim rok od tri dana.
- S naše strane - nastavi Bozir - sto hiljada livra gotova novca i tri doznake od pet stotina hiljada položene su u vaše ruke, dok se kutija s draguljima ima predati bilježniku poslanstva ili meni, koji smo spremni pratiti vas do gospode Nuneca Balboa i braće u Lisabon. Potpuna isplata za tri mjeseca. Putni troškovi na račun poslanstva.
- Da, da, gospodine - reče Bemer naklonivši se.
- Oh! - uzdahnu don Manuel, koji je umio samo portugalski.
- Što još? - prihvati Bemer, također malo uznemiren.
- Htio bih jedan prsten od hiljadu pistola za svoga tajnika i jednog za bilježnika, vašeg saputnika, gospodine draguljaru.
- To je više nego opravdano, milostivi gospodine - progunđa Bemer - ja sam već na taj izdatak pomislio.
Don Manuel otpusti draguljara kretnjom otmjenog gospodina. Saveznici ostadoše sami.
- Izvolite mi objasniti - reče don Manuel donekle oštro Boziru - kakva vas je spopala vražja misao da se dragulji ovdje ne izruče? Putovanje u Portugal! Jeste li poludjeli! Ne bismo li mogli draguljarima dati njihov novac i preuzeti đerdan?
- Vi odviše ozbiljno uzimate svoju ulogu poslanika - odvrati Bozir. - Vi niste još za gospodina Bemera sasvim gospodin de Suz.
- Zar bi on pregovarao kad bi sumnjao?
- On ne bi pregovarao, to je moguće, ali svaki čovjek koji posjeduje petnaest stotina hiljada livra smatra se iznad svih kraljeva i svih poslanika na svijetu. Svaki čovjek koji zamjenjuje vrijednost od jednog i po milijuna na običan papir želi znati da li ti papiri što vrijede.
- Vi dakle idete u Portugal! Vi koji i ne razumijete portugalski. Ja vam kažem da ste ludi.
- Nipošto. Vi ćete sami ići.

- O, ne! - uzviknu don Manuel - ja da se vratim u Portugal, za to imam izvjesnih razloga! Ne, nikada!
- Ja vam pak tvrdim da Bemer neće nikad izručiti svoje dragulje za te doznake.
- Doznake, potvrđene potpisom grofa Suza!
- Ta velim vam da se on sam smatra Suzom! - uzviknu Bozir.
- Ja bih volio čuti da se posao izjalovio.
- Ni izdaleka. Dođite amo gospodine zapovjedniče - reče Bozir okrenuvši se sobaru, koji se pojavio na pragu. - Vi znate o čemu se radi, nije li tako?
- Da.
- Vi ste nas slušali?
- Naravno.
- Vrlo dobro. Mislite li i vi da sam počinio glupost?
- Ja mislim da vi imate potpuno pravo.
- Recite zašto?
- Evo zašto: Bemer neće nikad prestati da nadzire poslanstvo i poslanika.
- Pa? - upita don Manuel.
- Čujte: imajući svoj novac u ruci i svoju kutiju s draguljima uza se, Bemer neće ni časka posumnjati, već će mirno putovati u Portugal. A mi, gospodine poslanice, nećemo putovati tamo, nije li tako kavaliru de Bozir?
- Oh, ovo je duhovit momak! - progovori ljubavnik Olivin.
- Rastumačite mi svoju osnovu - progovori don Manuel prilično jetko i hladno.
- Kad budemo pedeset milja od Pariza - reče Bozir - ovaj će duhoviti momak, imajući masku na licu, izići pred našega poštonošu s jednim ili dva pištolja, on će ukrasti naše doznake i naše dragulje, namlatit će gospodina Bemera i stvar je svršena.
- Ja nisam stvar tako zamislio - prihvati sobar - ja sam mislio ovako: gospodin Bozir ukrcao se s gospodinom Bemerom za Portugal.
- Vrlo dobro.
- Gospodin Bemer, kao svi Nijemci, voli more i šeće se palubom. Jednog dana, kada se brod ljuljao, on padne u more. Misli se da je i kutija s njim propala, eto tako ja stvar zamišljam. Zašto ne bi more zadržalo petnaest stotina hiljada livra u draguljama kad zadržava i druga bogatstva.
- Ah, da, razumijem - reče Portugalac.
- To je sreća - reče Bozir.
- Ali, ukrademo li dragulje, dospjet ćemo u Bastilju - prihvati don Manuel - i doći ćemo na vješala.
- Ako ukrademo dragulje, možemo biti uhapšeni - odvrati zapovjednik - ali ako toga čovjeka utopimo, ne moramo ni na časak pasti u sumnju.
- Vidjet ćemo kako će se stvar razviti kad dođe do toga - odvrati Bozir. - A sada da se latimo naših uloga, gledajmo da u poslanstvu radimo kao uzorni Portugalci, da o nama jednom kažu: ako i nisu bili pravi poslanici, bar su tako nastupali. To je još uvijek laskavo. Čekajmo još tri dana.

XXX
U NOVINAROVOJ KUĆI

U dnu jednoga dvorišta, zatvorenog rešetkom, dizala se mala podugačka kuća, zaštićena od ulične buke kapcima. U dnu toga dvorišta nalazila se, iza dvije-tri smrdljive lokve, napola otvorena daščara. To je bila kuća dosta poznatog novinara. Urednik je stanovao u prvom katu, dok je prizemlje služilo za nagomilavanje svezaka časopisa, druga dva kata zapremali su mirni ljudi, koji su jeftino plaćali neugodnosti kad su više puta prisustvovali bučnim prizorima u dvorištu. Tu su novinara napadali privatnici ili glumci o kojima je pisao.
Toga dana bi stanari zatvorili svoje prednje prozore sa rešetkama da bolje čuju svađu novinarevu, koji bi, kad bi ga progonili, obično pobjegao kroz jedan izlaz, u istoj visini s njegovom sobom. Jedna tajna vrata otvorila bi se i opet zatvorila i buke bi nestalo, napadači bi se obično našli pred četvoricom strijelaca francuske garde, koje bi služavka novinarova u brzini pozvala iz trijema.
Događalo se da su napadači, kad ne bi nikoga našli na kome bi iskalili svoju srdžbu, provalili u skladište pa poderali gomilu nevinog papira, izgazili ga i spalili, ako se na nesreću u blizini našlo ognja.
Ali što su novine za osvetu koja traži komad novinarove kože?
Izuzmemo li takve prizore, bio je mir u kući sa rešetkom gotovo poslovičan.
Gospodin Reto, tako se zvao novinar, izašao bi ujutro i obišao trgove i bulevare. Tu bi pronašao što je bilo smiješno i opako, dodao bi tome svoje opaske, i sve to uvrstio u drugi broj svoga lista. Njegov je list izlazio svake sedmice.
To jest Reto bi četiri dana tražio članke, u ostala tri dana dao bi ih štampati, a posljednji dan bio je određen za njegove zabave.
Onoga dana o kojem govorimo list je izašao sedamdeset i dva sata nakon plesa u operi, gdje se gospođica Oliva toliko zabavljala, vođena ispod ruke od modrog domina.
Reto je ustao u osam sati i preuzeo od svoje stare služavke još vlažne primjerke, koji su još zaudarali po tiskarskoj boji.
On se požuri da taj broj čita brižljivo kao otac koji promatra dobre osobine ili pogreške svoga ljubljenoga sina.
Kad je pročitao, reče staroj:
- Aldegonda, to je vrlo lijep broj, jesi li ga pročitala?
- Nisam, moja juha nije još gotova - odgovori stara.
- Ja sam zadovoljan tim brojem - reče novinar, podigavši iznad mršave postelje još mršavije svoje ruke.
- Da - prihvati Aldegonda - ali znate što u tiskari govore?
- Što govore?
- Vele da ovaj put nećete nipošto uteći Bastilji. Reto sjede i progovori mirnim glasom:
- Aldegonda, Aldegonda! Skuhaj mi dobru juhu i ne miješaj se u literaturu.
- O, uvijek isti! - uzviknu ona - drzak kao vrabac!
- Ja ću ti od današnjeg broja kupiti naušnice - progovori novinar, zamotavajući se u ponjavu sumnjive bjeline. - Je li već mnogo primjeraka rasprodano?

- Još nije i moje naušnice neće biti veoma sjajne ako bude tako dalje išlo. Sjećate li se dobrog broja protiv gospodina de Broljea? Još nije bilo deset sati, već je bilo rasprodano stotinu primjeraka.
- I ja sam tri puta bježao - reče Reto, - od svakog šušnja spopala bi me groznica, ti vojnici su tako surovi.
- Po tome zaključujem - nastavi stara žilava Aldegonda - da današnji broj neće biti toliko vrijedan, kao što je bio onaj.
- Može biti, ali ja neću trebati toliko trčati, pa ću svoju juhu u miru pojesti. A znaš li zašto, Aldegonda?
- Vjere mi, ne znam, gospodine.
- Umjesto da navaljujem na jednog čovjeka, navaljujem na jedan zbor, umjesto da navaljujem na jednog vojnika, navaljujem na kraljicu.
- Kraljicu! Hvala bogu, onda se ne bojte ništa - promrmlja starica, - ako navaljujete na kraljicu, nosit će vas u slavlju, mi ćemo naše primjerke prodati i ja ću imati naušnice.
- Netko zvoni - reče Reto, vrativši se na svoju postelju.
Starica otrča u prizemlje da primi posjetioca. Trenutak kasnije ona se vrati vesela i slavodobitna.
- Hiljadu primjeraka - reče ona - hiljadu u jedan mah, to je narudžba.
- U čije ime? - upita živahno Reto.
- To ne znam.
- Valja doznati, trči brzo.
- Oh, imamo kad, to nije mala stvar izbrojiti, svezati i natovariti hiljadu primjeraka.
- Idi brzo i pitaj slugu kamo nose te brojeve.
Aldegonda se požuri, pod njezinim teškim nogama škripale su stepenice i njezin pitajući glas odzvanjao je neprestano kroz daske.
Naručilac odvrati da nosi te brojeve u ulicu Nev-Sent-Žil, u gradskoj četvrti Mare, grofu de Kaljostru.
Novinar skoči od veselja i umalo se njegov ležaj nije provalio. On ustade i požuri brzo sam otpremu, koja je bila povjerena jednom jedinom pomoćniku, prilično gladnoj sjeni, još prozirnijoj od natiskanih novina. Hiljadu primjeraka bijaše natovareno, i čovjek iščeznu pod svojim teretom.
Reto se spremi da za budući broj pribilježi povoljan uspjeh sadašnjega, te da posveti nekoliko redaka plemenitom čovjeku koji je bio tako milostiv, pa uzeo hiljadu primjeraka političkog pamfleta. Reto je čestitao sebi na sreći što je učinio tako dobro poznanstvo, kad opet zazvoni zvonce.
- Još jednom hiljadu primjeraka - reče Aldegonda, namamijena prvom sklonošću udesa. - Ah, gospodine, tome se ne treba čuditi, čim se radi o Austrijanki, čitav se svijet priključuje u zboru.
- Tiho, tiho, Aldegonda: ne govori tako glasno, to je uvreda koja bi mi mogla donijeti Bastilju.
- Šta? - prihvati starica ujedljivim tonom - da ili ne, nije li ona Austrijanka?
- To je riječ koju smo mi novinari proširili u javnost, ali koja se ne smije previše upotrebljavati. Opet netko pozvoni.
- Idi pogledaj, Aldegonda, ja ne mislim da je to tko došao kupiti primjerke.
- Zašto to mislite? - reče starica silazeći.
- Ne znam, meni se čini da pred vratima vidim čovjeka tmurna lica. Aldegonda siđe ipak i otvori.
Reto stade pažljivo gledati, što ćemo razumjeti otkad smo opisali tu ličnost i njegovu poslovnicu.
Aldegonda otvori vrata jednostavno odjevenom čovjeku, koji je upitao je li gospodin urednik časopisa kod kuće.
- Šta mu imate kazati? - upita Aldegonda malo nepovjerljivo.

I ona samo malo otvori vrata, spremna da ih opet zatvori čim se pokaže ma i najmanja opasnost. Èovjek zveknu talirima u džepu. Taj zvuk rastopi Aldegondino srce.
- Ja dolazim da platim hiljadu primjeraka današnjeg broja, koji su odneseni u ime grofa de Kaljostra.
- Ako je tako, uđite.
Èovjek prođe kroz vrata, nije ih ni zatvorio za sobom kad se iza njega pojavi drugi posjetilac, visok mladić lijepa lica.
I ne zapitavši druge dozvole, uđe iza čovjeka koji je došao da plati primjerke grofa Kaljostra. Aldegonda, očarana zvukom kovine, uđe gospodaru.
- Ah, ah - reče ona - sve ide dobro, eto pet stotina livra od gospodina za hiljadu primjeraka.
- Primimo ih otmjeno - reče Reto.
On obuče prilično pristojnu kućnu haljinu, koju je imao zahvaliti darežljivosti gospođe Digazon, od koje je nakon njezine pustolovine sa cirkuskim jahačem izmamio mnogo darova.
Izaslanik grofa Kaljostra pojavi se, položi vrećicu sa talirima od šest livra na stol i nabroji ih stotinu.
Reto je vrlo tačno brojio za njim, gleđajući nisu li taliri obrezani. Kad je vidio da je račun tačan, zahvali, napiše potvrdu i otpusti sa prijaznim smiješkom platioca, kod kojega se zlobnim načinom obavijestio o zdravlju gospodina grofa Kaljostra. Čovjek se zahvali i povuče.
- Kažite gospodinu grofu da ga očekujem na prvu njegovu želju - reče Reto - i dodajte neka bude posve miran, jer ja umijem svaku tajnu dobro sačuvati.
- Nije nužno - odvrati platilac - gospodin grof Kaljostro je nezavisan čovjek, on ne vjeruje u magnetizam, on hoće da se gospodinu Mesmeru izruguju i čitavoj toj pustolovini sa kablom, da se malo pozabavi.
- Dobro! - progunđa jedan glas na pragu - mi ćemo se pobrinuti da se svijet i na račun gospodina Kaljostra nasmije.
Reto ugleda u svojoj stibi ličnost koja mu se učinila mnogo namrgođenijom nego prijašnja. Bio je to, kako smo kazali, krepak mladić, ali Reto se nije nipošto slagao s našim mišljenjem o dobrom izgledu toga gospodina. Ovaj je naime držao lijevu ruku na dršku svoga mača, dok je u desnoj imao štap.
- Čime mogu poslužiti, gospodine? - upita Reto drhteći, što ga je uvijek spopalo u težini slučajevima. A pošto teži slučajevi nisu bili rijetki, to je gospodin Reto često drhtao.
- Imam li čast govoriti s gospodinom Retoom? - upita neznanac.
- Da, ja sam.
- Novinar?
- Da.
- Pisac ovoga članka? - reče hladno neznanac potegnuvši iz džepa još svjež broj časopisa od istoga dana,
- Ja zapravo nisam pisac toga članka - odvrati Reto - ali sam ga objavio.
- Vrlo dobro, to izlazi sasvim na isto, jer ako niste imali odvažnosti da pišete taj članak, imali ste je da ga objavite. Kad bih izrazio svoju misao, kazao bih: onaj koji ga je objavio - jadna je ni-štarija!
- Gospodine - izusti Reto problijedivši.
- Ah, do bijesa! To je ružna stvar, zaista - nastavi mladi čovjek, oživljujući sve jače što je više govorio. - Ali čujte, gospodine piskaralo, svaka stvar u svoje vrijeme, vi ste primili talire, a sada ćete dobiti batina.
- Oh, to ćemo vidjeti - viknu Reto.

- Što ćemo vidjeti - progovori mladić i približi se svome protivniku.
Ali ovome nije to bio prvi takav slučaj, on je trebao samo da se okrene i nađe jedna vrata, kroz ova se prošulja, pa da se nađe u pobočnoj sobi, iz koje vodi čuveni izlaz na drugu ulicu.
Ali današnji dan bio je nesretan za jadnog novinara, jer kad je stavio ruku na kvaku, ugleda kroz okance drugog gospodina koji mu se učini pravim Herkulom.
Reto bi se rado okrenuo, ali mladi čovjek s batinom, onaj što se prvi pojavio pred njim, mogao bi ga lako pograbiti rukom. Jadni novinar nađe se između dvije vatre, odnosno između dvije batine.
- Gospodine, dajte da prođem, molim vas - reče Reto mladom čovjeku koji je stražario pred rešetkom.
- Gospodine - viknu u isti mah mladić koji je proganjao novinara - zaustavite ga, zaustavite lupeža.
- Budite mirni, gospodine de Šarni, on neće proći.
- Gospodine de Taverni, to ste vi! - uzviknu de Šarni, jer to je zbilja bio on.
Obojici je ujutro, kad su pročitali novine, sinula ista misao, jer su u srcu gajili isto čuvstvo, a da ga jedan drugom ni izdaleka nije natuknuo, obojica odluče da će poći do novinara, zatražiti od njega zadovoljštinu, pa ga i nalupati ako odbije. Ali svaki od njih dvojice, kad je ugledao drugoga, osjeti neku zlovolju, svaki je naime naslutio takmaca u čovjeku koji je imao isto čuvstvo kao i on.
- Ja glavom! - odvrati Filip i krenu prema novinaru. - Pa dobro, ja ću sam prisustvovati svečanosti, ako mi dobrostivo ne otvorite vrata.
- Svečanosti - prošapće novinar ustrašeno - svečanosti, šta to kažete? Hoćete li me udaviti, gospodo?
- Oh, riječ je odviše jaka. Ne, gospodine, mi vas nećemo udaviti, ali ćemo vas najprije ispitati a onda ćemo vidjeti. Dopuštate li, gospodine de Taverni, da s ovim čovjekom postupam po svojoj volji?
- Zacijelo, gospodine -. odvrati Filip - vi imate prednost jer ste prvi došli.
- Naslonite se na zid i ne mičite se - reče de Šarni novinaru. - Vi dakle priznajete, dragi gospodine, da ste napisali i objavili protiv kraljice ovu glupu priča, kako je nazivate, u broju vašega lista od jutros?
- Gospodine, to nije protiv kraljice.
- Ah, samo je još to nedostajalo.
- O, vi ste vrlo strpljivi, gospodine! - uzviknu Filip, ljuteći se s druge strane rešetke.
- Budite mirni - odvrati de Šarni - ovaj lupež neće ništa izgubiti ako malo čeka.
- Da - promrmlja Filip - ali i ja čekam također.
De Šarni ne odgovori. Ali, okrenuvši se nesretnom novinaru, reče:
- Oh, ne lažite, gospodine... To bi bilo odviše glupo i prosto da bih vas ja umjesto da vas izbijena ili pristojno ubijem, živog mogao derati. Odgovorite dakle iskreno. Ja vas pitam: jeste li vi jedini autor ovoga pamfleta?
- Ja nisam doušnik - odvrati Reto i uspravi se.
- Vrlo dobro! To znači da imate sukrivca, ponajprije onoga čovjeka koji je kupio hiljadu primjeraka ovoga pamfleta, grofa Kaljostra, kako ste maloprije rekli, dobro! Grof će platiti za sebe kad vi budete za vašu osobu plaćeni.
- Gospodine, gospodine, ja ga ne optužujem - zacvili novinar koji se bojao dvostruke srdžbe dvojice plemića.
- Ali - nastavi de Šarni - pošto sam vas pograbio najprije, to ćete vi prvi platiti. I on podigne štap.

- Gospodine, kad bih imao mač - zacvili novinar. Šarni spusti batinu.
- Gospodine Filipe - reče on - posudite svoj mač ovome lupežu, ja vas molim.
- Oh nizašto, ja ne posuđujem mač ovakvoj ništariji, evo vam moj štap. Ali mi savjest ne dopušta da učinim išta više za njega ili za vas.
- Sto mu jada! Štap - reče Reto očajno - znate li vi, gospodine, da sam ja plemić?
- Onda posudite svoj mač meni - reče Šarni, bacivši svoj mač pred noge novinarove - ja ću se ovoga odreći i nikad ga više neću dotaknuti.
Filip nije na to imao više što da kaže. On potegne svoj mač iz korica i pruži ga kroz rešetku Šarniju. Ovaj ga primi sa zahvalnošću.
- Oh, ti si plemić - progovori on okrenuvši se Retou - ti si plemić i pišeš ovakve pamflete i klevete protiv francuske kraljice! Dobro, digni taj mač i dokaži da si plemić.
Ali Reto se ne maknu, moglo bi se reći da se isto tako boji mača kao i batine.
- Sto mu gromova! - reče Filip očajno - ta otvorite mi tu rešetku.
- Oprostite, gospodine - reče Šarni - vi ste pristali da najprije ja obračunam s njime.
- Onda se požurite da svršite, jer meni se žuri da započnem.
- Moram iscrpsti sva sredstva prije nego isprobam posljednje, jer mislim da udarci batinom vrijede gotovo isto toliko kao i mačem, ali kad gospodin očito voli udarce batinom, neka mu bude, bit će poslužen.
Jedva je svršio te riječi, već je grozan vapaj Retoa navijestio da je Šarni riječima pridružio i djelo. Pet ili šest žustro zadanih udaraca, od kojih je svaki izmamio jednak krik boli, pao je na leđa jadnog Retoa.
Ti krici privukoše i staru Aldegondu, ali Šarni se vrlo malo starao za njene vapaje, kao što je malo mario za urlikanje njezina gospodara. U to je vrijeme Filip grizao nokte, stojeći kao Adam izvan raja, i hodao ispred rešetke kao medvjed koji osjeća svježe meso ispred svoje ograde.
Napokon Šarni prestade, jer se umorio lupajući po novinaru, a Reto se pruži na zemlju, jer se umorio primajući batine.
- No, jeste li svršili, gospodine?
- Jesam - reče Šarni.
- A sad mi vratite mač, jer vam nije bio potreban, i otvorite mi.
- Gospodine, gospodine! - zaklinjao je Reto kad opazi branitelja u čovjeku koji je s njim svršio ovaj račun.
- Vi shvaćate da ne mogu gospodina ostaviti pred vratima, ja ću mu dakle otvoriti.
- Oh, to je umorstvo! - viknu Reto - ubijte me odmah jednim ubodom mača, i time će sve biti svršeno.
- Umirite se - reče Šarni - ja mislim da vas ovaj gospodin neće ni taknuti.
- I imate pravo - reče Filip, koji je upravo ušao s uzvišenim prezirom. - Vi ste izbijeni, to je dobro, ali su ostali brojevi vašega časopisa, pa je od velike važnosti da budu uništeni.
- Oh, vrlo dobro! - reče Šarni - vidite dakle da je bolje što smo dvojica nego da je jedan sam, ja bih možda zaboravio na to, ali kojim ste se slučajem našli vi na tim vratima, gospodine de Taverni?
- Čujte - odvrati Filip - ja sam se raspitao za navike ovoga lupeža i doznao da običava pobjeći kad mu se stane na rep. Obavijestih se o njegovim sredstvima za bijeg, pa pomislih: ako dođem kroz tajna vrata, umjesto na glavna, uhvatit ću liju u brlogu. Ista misao odmazde pala je i vama na um, ali, jer vam se više žurilo, niste se uputili tako potpuno, vi ste ušli na vrata na koja svi ulaze, i on vam umalo nije umakao.

- I to mi je vrlo drago! Dođite, gospodine de Taverni. Ovaj nitkov neka nas vodi do svojega tiskarskog stroja.
- Ali moj stroj nije ovdje - reče Reto.
- Lažete! - uzviknu Šarni zagrozivši se.
- Ne, ne - odvrati Filip - ovdje su samo časopisi. Ako izuzmemo primjerke što su prodani grofu Kaljostru, moraju biti svi ostali.
- Onda neka to podere u našem prisustvu ili neka ih spali, to je sigurnije.
Filip odobri ovaj način zadovoljštine i gurne Retoa u pravcu njegova skladišta u prizemlju.

XXXI
KAKO DVOJICA PRIJATELJA POSTADOŠE NEPRIJATELJI

Međutim je Aldegonda, koja je čula kako njezin gospodar urliče, skoknula po gardu. Ali prije nego se ona vratila, dospjeli su Filip i Šarni da upale sjajnu vatru s prvim primjercima, a zatim su postepeno bacali druge. Oba izvršioca bijahu već kod posljednjih brojeva kad se na dnu dvorišta pojavi straža, predvođena Aldegondom, a za stražom stotinu uličnih dječaka i ženskadije. Prvi kundaci udariše o pod predvorja, a posljednji primjerci izgarahu u plamenu. Filip i Šarni poznavali su srećom put što im ga je nerazborito pokazao Reto, oni dakle iziđu tajnim hodnikom na ulicu, zatvore rešetku za sobom dva puta, a ključ bace u najbliži kanal.
Reto je već zvao u pomoć protiv ubojica. Aldegonda pak, videći žarki odraz svjetla od gorućeg papira, vikala je: "Vatra!"
Gardisti dođu, ali vidjevši da su oba mlada čovjeka otišla, a vatra utrnula, nisu smatrali potrebnim da dalje istražuju, oni ostave novinara da maže leđa kanforom i vrate se. Ali mnoštvo, uvijek znatiželjnije od garde, ostade skoro do podne u dvorištu gospodina Retoa, nadajući se da će se jutrošnji prizor ponoviti.
Aldegonda, u svojem očaju stane proklinjati ime Marije Antoanete, nazivajući je Austrijankom i blagosivljaše gospodina de Kaljostra, nazivajući ga pokroviteljem književnosti.
Kad su se Taverni i Šarni našli na ulici, progovori de Šarni:
- Gospodine, sada, pošto je naš posao svršen, mogu li se nadati sreći da vam u čemu budem od pomoći?
- Hiljadu puta vam hvala, jer vas htjedoh baš isto zapitati.
- Hvala, ja sam došao u Pariz privatnim poslom, koji će me možda zadržati jedan dio dana.
- I ja također, gospodine.
- Dopustite, dakle, da se oprostim od vas i da sebi čestitam na časti i sreći što sam vas sreo.
- Dopustite i meni da učinim isti kompliment i da dodam želju kako ću se vanredno radovati ako se svrši sretno stvar radi koje ste ovamo došli.
Mladići se pozdrave sa smiješkom i učtivošću, pri čemu se ipak lako opazilo da uz mnoge riječi samo usta rade. Kad su se rastali, krenu Filip prema bulevarima, a Šarni niz rijeku. Obojica krenuše u istu ulicu krijući jedan od drugoga.
Tako se nađu na ulazu u ulicu Nev-Sent-Žil. Obojica su ovaj put imali isto na umu, naime da posjete grofa de Kaljostra i zatraže od njega zadovoljštinu. Ni jedan ni drugi nije više mogao kriti svoju namjeru.
- Gospodine de Šarni - reče Filip - ja sam vama ostavio prodavača, vi biste meni mogli prepustiti kupca. Ja sam dopustio da dijelite udarce batinom, dopustite meni da sada zadajem udarce mačem.
- Gospodine - odvrati de Šarni - ja mislim da ste ovu galanteriju upotrijebili prema meni zato što sam ja bio prvi a ne zbog drugog razloga.
- Da, ali ovamo dolazim istodobno s vama, a ovdje, to vam odmah kažem, neću popustiti.
- A tko vam kaže da tražim od vas popuštanje? Ja ću sam braniti svoje pravo.
- I po vašem mišljenju, gospodine de Šarni vaše se pravo sastoji u čemu?

- U tome da prisilim gospodina Kaljostra neka onih hiljadu primjeraka odmah spali.
- Vi ćete se sjetiti da je meni prvo palo na um da spalim novine.
- Zaista, vi ste dali novine spaliti tamo, a ja ću ih poderati ovdje.
- Sve što mogu za vas učiniti, gospodine, jest to da se prepustim udesu, ja ću baciti u zrak jedan lujdor, tko dobije ima prednost.
- Zahvaljujem vam, gospodine, ja uopće imam malo sreće i možda ću biti tako nesretan da izgubim.
I Filip koraknu naprijed. Šarni ga zadrža.
- Gospodine - reče on - jednu riječ i ja mislim da ćemo se sporazumjeti. Filip se žurno okrenu. U Šarnijevom glasu osjećala se prijetnja.
- Ah, neka bude - reče on.
- Da smo nas dvojica, idući da potražimo zadovoljštinu od grofa Kaljostra, pošli kroz bulonjsku šumicu, bio bi to, znam dobro, najduži put, ali mislim da bi to našim razlikama učinilo kraj. Jedan od nas ostao bi bez sumnje na putu, a onaj koji bi se vratio, ne bi trebao nikome polagati računa.
- Zaista, gospodine - odvrati Filip - vi dolazite u susret mojoj misli, da, to je ono što sve izjednačuje. Hoćete li mi reći gdje ćemo se opet naći.
- Ako vam moje društvo nije nesnosno.
- Kako to?
- Ne treba se ni rastajati. Ja sam dao nalog svom kočijašu da me čeka na Palas-Rojal, a to je kako znate, posve blizu odavde.
- Vi biste mi dakle dali mjesto u vašoj kočiji?
- Oh, s najvećom radošću.
I oba mlada čovjeka, koji se na prvi pogled osjetiše takmaci, postadoše u prvoj prilici neprijatelji. Oni pođoše brzim, koracima do kočije.
Na znak Šarnija, kočija se približi. On pozove Filipa da sjedne, i kočija odjuri pravcem Jelisejskih Polja. Prije nego je sjeo u kočiju, Šarni napiše na listiću papira nekoliko riječi i dade odnijeti to pisamce u svoju palaču u Parizu.
Konji de Šarnija bili su izvrsni, za manje od pola sata bili su u Bulonjskoj šumi. Šarni zaustavi kočiju kad se nađoše na zgodnom mjestu.
Vrijeme je bilo lijepo, zrak ponešto svjež, ali je sunce već snažno upijalo prvi miris ljubica i prvih pupoljaka jorgovana na rubovima puteva i na stazama šume. Iznad pozlaćenog lišća od prošle godine dizalo se mlado zelenilo.
- Prekrasno je vrijeme za šetnju, zar ne, gospodine de Taverni? - reče Šarni.
- Da, lijepo vrijeme, gospodine. I obojica siđu s kočije.
- Otiđite, Dofen - reče Šarni svojem kočijašu.
- Gospodine - odvrati Taverni - možda nije pravo da vraćate kočiju, jedan od nas mogao bi je ustrebati da se vrati.
- Prije svega, gospodine, da sve ostane u tajnosti - odvrati Šarni - povjerimo li što kojemu sluzi, može to sutra već biti predmetom razgovora u čitavom Parizu.
- Kako želite, gospodine, ali ovaj čovjek, koji nas je dovezao ovamo, sigurno zna već o čemu se radi: takvi ljudi poznaju odviše dobro navike plemića kad se voze u Bulonjsku šumicu. Nije li bolje zadržati ga da uzme onoga od nas koji se neće moći vratiti, nego da koji od nas ostane u neprilici samoće?
- Imate pravo - prihvati Šarni. A zatim okrenuvši se prema kočijašu:

- Dofen - reče on - zaustavite i čekajte ovdje.
Dofen je slutio da će ga zvati natrag, pa nije konje potjerao kasom. On dakle stane, a kako je naslućivao što bi moglo biti, smjestio se udobno na svojem sjedalu, da može kroz još pusto granje drveća promatrati prizor, u kojem je njegov gospodar imao biti jedan od učesnika.
Filip i de Šarni uđu u šumicu, nakon pet minuta oni se gotovo izgube u polutami između stabala. Filip, koji je išao naprijed, naiđe na suho, tvrdo tlo, to je bio četvorokut vrlo zgodan za ono što su mladi ljudi namjeravali.
- Bez obzira na vaše mišljenje, gospodine de Šarni, ovo mi se mjesto čini veoma zgodno - reče Filip.
- Izvrsno, gospodine - odvrati de Šarni i svuče kaput.
I Filip odloži svoj kaput, baci šešir na zemlju i potegnu mač.
- Gospodine - reče de Šarni - ja mislim da nijedan od nas dvojice nije napomenuo pravi uzrok svađe.
- Ja vas ne razumijem, grofe - odvrati Filip.
- Oh, vi me naprotiv razumijete vrlo dobro, gospodine, i pošto dolazite iz zemlje gdje ne umiju lagati, vi ste porumenjeli.
- Započnimo! - reče Filip. Mačevi se ukrstiše.
Pri prvim ispadima primijeti Filip da je bolji mačevalac od svoga protivnika, ali umjesto da ga to učini revnijim, potpuno ga ohladi. On se zadovoljavao samo odbijanjem udaraca i borba je trajala, već više od jedne minute, a da nije zadao ni jednog udarca.
- Vi me štedite, gospodine - progovori de Šarni - mogu li vas upitati zašto? Ja sam vam kazao, gospodine, da se nijedan od nas nije taknuo pravog uzroka dvoboja.
Filip ne reče ništa.
De Šarni, uzbuđen zbog mira svoga protivnika, reče:
- Ja ću vam reći pravi uzrok: vi ste potražili svađu sa mnom, jer svađa potječe od vas - vi ste potražili svađu sa mnom iz ljubomore.
Filip ostade šuteći.
- Da vidimo - reče Šarni, oživljujući sve jače uslijed Filipove hladnokrvnosti - kakvu igru igrate, gospodine de Taverni? Namjeravate li umoriti moju ruku? To bi bilo vas nedostojno. Sto mu đavola! ubijte me ako možete, ali me ubijte bar u potpunoj obrani.
Filip mahnu glavom i odvrati:
- Da, gospodine, vaš prijekor zaslužujem, ja sam tražio kavgu i imao sam krivo.
- Sad se više ne radi o tome, gospodine, vi imate mač u ruci, poslužite se njime, ili ako me već ne napadate bolje, branite se manje.
- Gospodine - odvrati Filip - čast mi je drugi put kazati vam da sam imao krivo i da se kajem.
Ali Šarni je već bio razdražen da bi shvatio plemenitost svoga protivnika, on je primi kao uvredu.
- Ah - reče on - ja razmišljam, vi hoćete da prema meni izigravate velikodušnost. Zar nije tako? Večeras ili sutra ćete kazati nekim lijepim gospođama da ste me izazvali i da ste mi na poprištu poklonili život.
- Gospodine grofe - reče Filip - ja se zaista bojim da vi ne poludite.
- Vi hoćete ubiti gospodina Kaljostra da omilite kraljici, nije li tako, a da još sigurnije omilite kraljici, želite i mene ubiti podsmijehom.
- Oh, to je malo previše - uzvikne Filip namrštivši obrve, - i ta suvišna riječ mi dokazuje da vaše srce nije tako plemenito kako sam mislio.

- No, probijte dakle to srce! - reče Šarni, oslabivši svoj položaj baš u trenutku kad je Filip svojim mačem učinio ispad.
Mač se kliznu niz rebra i otvori krvavu brazgotinu pod košuljom od finog platna.
- Napokon sam ranjen! - kliknu Šarni veselo. - A sada ako vas ubijem, imat ću lijepu ulogu.
- Ah, mislim, gospodine - progovori Filip - vi ste zbilja ludi, vi mene nećete ubiti i vaša će uloga biti sasvim obična, jer ćete biti ranjeni bez uzroka i bez koristi, a da nitko ne sazna zašto smo se tukli. Šarni učini tako nagal i ravan udarac da je Filip jedva dospio da ga odbije, ali kad je odbio, poveže mač i baci ga jakim zaokretom oko deset koraka od svoga protivnika. I odmah se baci na mač
te ga prelomi udarcem pete.
- Gospodine de Šarni - reče on - vi meni ne trebate dokazivati da ste hrabri, vi me dakle strašno mrzite kad ste se s takvim ogorčenjem htjeli sa mnom tući?
Šarni ne odgovori, on očito problijedi. Filip ga je gledao nekoliko sekundi da izazove njegovo priznanje ili odricanje.
- Ah, gospodine grofe - reče on - kocka je bačena, mi smo neprijatelji. Šarni zatetura. Filip skoknu da ga zadrži, ali grof odbije njegovu ruku.
- Hvala - reče on - ja se nadam da ću doći do svoje kočije.
- Uzmite bar rubac da zaustavite krv.
- Vrlo rado. - I on uzme rubac.
- I moje rame, gospodine, na najmanjoj zapreci, ovako slab i kolebajući, možete pasti i pad će vam zadati suvišnu bol.
- Mač je samo ogrebao kožu - reče Šarni. - Ja ne osjećam ništa u prsima.
- Tim bolje, gospodine.
- Nadam se da ću brzo ozdraviti.
- Još bolje, gospodine. No budete li svoje ozdravljenje požurivali sa željom, da nastavite ovu borbu, upozoravam vas unaprijed da ćete u meni teško naći protivnika.
Šarni pokuša odgovoriti, ali riječi zamru na njegovim usnama, on zatetura i Filip ga jedva zaustavi u svom naručju. Tada ga digne kao dijete i odnese napola onesviješćena do njegove kočije.
Dofen, koji je vidio kroz stabla što se događa, skratio je put i pošao pred svoga gospodara.
Šarnija smjeste u kočiju i on zahvali Filipu naklonom glave.
- Vozite korakom, kočijašu - reče Filip.
- A vi, gospodine? - prošapće ranjenik.
- Oh, ne uznemirujte se zbog mene - odvrati Filip, pozdravi i zatvori vratašca. Zatim isprati pogledom kočiju koja se lagano udaljavala, kad je kočija iščeznula na zaokretu jednog drvoreda, krenu on sam putem koji ga je imao vratiti u Pariz najkraćim pravcem.
Okrenuvši se malo zatim posljednji put i opazivši da kočija, umjesto da se vraća u Pariz, skreće put Versaja i iščezava među stablima, on izusti:
- Ona će ga sažaljevati.

XXXII
KUĆA U ULICI NEV-SENT-ŽIL

Pred vratima nadzornika perivoja nađe Filip fijaker i skoči u nj.
- Ulica Nev-Sent-Žil, - reče on kočijašu - i brzo.
Fijaker projuri prostor i odveze Filipa pred palaču grofa de Kaljostra. Ova kuća je bila izvana jednostavna, divnih linija, kao i većina zgrada podignutih pod Lujem XIV, nakon šarenih građevina od mramora i opeka kakve su građene pod Lujem XIII.
Fijaker uveze po Filipovu nalogu u dvorište, pošto mu je vratar odmah otvorio vrata. Filip skoči s kočije i jurnu odmah do slugu na peronu.
- Je li gospodin grof Kaljostro kod kuće? - upita on.
- Gospodin grof će se ovaj čas izvesti - odvrati jedan od slugu.
- Dakle razlog više da se požurim - reče Filip. - Moram s njim govoriti prije nego iziđe. Prijavite Filipa de Tavernija.
I on pođe tako žurnim korakom za slugom da je došao u salon gotovo u isti čas s njim.
- Kavalir Filip de Taverni! - ponovi nakon sluge jedan muževan i u isti mah blag glas. - Neka

uđe.


Filip uđe pod utjecajem uzbuđenja koje je taj mirni glas stvorio u njemu.
- Oprostite mi, gospodine - progovori Filip, pozdravivši jednog čovjeka visoka rasta i neobične

snage i svježine. To je bio Kaljostro.
- Što da vam oprostim, gospodine? - odgovori on.
- Što vas sprečavam da se izvezete.
- Vi biste se morali izvinjavati da ste došli kasnije, kavaliru.
- Zašto?
- Ja sam vas čekao. Filip namršti obrve.
- Kako, vi ste me čekali?
- Da, ja sam bio upozoren na vaš dolazak.
- Vi ste bili obaviješteni o mojem posjetu?
- Da, ima već dva sata. Bit će da je prošao sat ili dva, nije li tako, što ste htjeli doći ovamo kad vas je događaj, koji nije svršio po vašoj volji, prisilio da odgodite izvršenje toga nauma?
Filip stisnu pesnicu, on osjeti da taj čovjek ima čudan utjecaj na njega. A grof, ne htijući ničim pokazati da vidi uzbuđenje Filipovo, reče:
- Sjednite, gospodine de Taverni, ja vas molim. I on privuče Filipu jedan naslonjač.
- Ovaj je naslonjač bio postavljen za vas.
- Ostavimo šalu, gospodine grofe - odvrati Filip glasom koji je htio učiniti tako mirnim kao što je bio i glas domaćinov, ali kojemu nije mogao odstraniti lako drhtanje.
- Ja se ne šalim, gospodine, ja sam vas očekivao, kažem vam.
- Dosta je šarlatanstva, gospodine, vi ste prorok, ali ja nisam došao ovamo da iskušavam vašu gatalačku vještinu, vi ste gatalac, tim bolje po vas, jer onda znate unaprijed što vam hoću reći i možete se zaštititi od toga.

- Zaštititi... - prihvati grof sa čudnim smiješkom - a od čega, ako vas smijem zamoliti?
- Pogodite, ako ste prorok.
- Dobro. Da vas usrećim, riješit ću vas napora da mi izložite povod vašega posjeta: vi dolazite da sa mnom zametnete kavgu.
- Vi to znate?
- Svakako.
- Vi znate i zašto! - uzviknu Filip.
- Zbog kraljice. Ali sad je na vama red. Nastavite, ja vas slušam.
Posljednje riječi nisu bile više izgovorene s učtivim izrazom domaćina, već hladnim, suhoparnim tonom protivnika.
- Imate pravo, gospodine - reče Filip - i to mi je draže.
- Izvrsna stvar.
- Gospodine, postoji jedan pamflet...
- Ima mnogo pamfleta, dragi gospodine.
- Što ga je objavio neki novinar.
- Ima mnogo novinara.
- Čekajte... taj pamflet... s novinarom ćemo se kasnije baviti.
- Dozvolite mi da vam kažem, gospodine - prekide mu riječ Kaljosltro sa smiješkom - vi ste se već bavili njime.
- Dobro, ja sam rekao da postoji izvjestan pamflet protiv kraljice. Kaljostro učini glavom znak.
- Jeste li vidjeli taj pamflet?
- Da, gospodine.
- Vi ste čak kupili hiljadu primjeraka.
- Ne krijem da sam ih kupio.
- Ali tih hiljadu primjeraka nije srećom dospjelo u vaše ruke?
- Po čemu to sudite, gospodine? - upita Kaljostro.
- Ja sam sreo čovjeka koji je nosio svežanj, ja sam ga platio i uputio k meni, gdje ga je morao primiti moj sluga koji je unaprijed bio upozoren.
- Zašto sami ne obavljate svoji poslove do kraja?
- Što hoćete time reći?
- Hoću reći da bi u tom slučaju bolje bili obavljeni.
- Taj posao nisam zato obavio do kraja jer, dok je moj sluga bio zabavljen time da vašoj neobičnoj bibliomaniji oduzme tih hiljadu primjeraka, ja sam ostalo uništio.
- Vi ste prema tome sigurni da su oni primjerci, što su bili određeni za mene, u vašem posjedu?
- Siguran sam.
- Vi se varate, gospodine.
- Kako to - progovori de Taverni teška srca - i zašto bi primjerci bili na drugom mjestu?
- Zato što su ovdje - progovori mirno grof naslonivši se na kamin. Filip učini prijeteću kretnju.
- Ah! vi mislite - reče grof flegmatično - da ću ja dopustiti takvu igru sa sobom. Vi ste mislili da vam je na um pala dobra misao kad ste potkupili službenika? No ja imam jednog intendanta, i moj je intendant imao ideju. On je plaćen zato i domislio se da ćete vi doći k novinaru, da ćete sresti službenika i podmititi ga, on ga je zato slijedio i zaprijetio mu da će ga prisiliti na povratak novca što

ga je od vas primio, ovaj se preplašio, pa umjesto da ide u vašu kuću, slijedio je moga intendanta ovamo. Vi u to sumnjate?
- Da.
- Gospodine de Taverni, pogledajte ormar i dodirnite brošure.
Rekavši to, otvori jedan divno izrezbaren ormar od hrastova drveta i u glavnom pretincu pokaže hiljadu primjeraka, koji su još mirisali po tiskarskoj boji.
Filip se približi grofu. Ovaj se i ne maknu, mada je kavalirovo držanje primilo prijeteći izraz.
- Gospodine - reče Filip - vi kao da ste vrlo srčan čovjek, ja vas pozivam da mi mačem u ruci to pokažete.
- Da vam dam zadovoljštinu, a zašto? - upita grof.
- Za uvredu nanesenu kraljici, za uvredu koju ste i vi skrivili, ako zadržite makar samo jedan primjerak ovoga pamfleta.
- Gospodine - odvrati Kaljostro ne promijenivši svoga položaja - vi ste zaista u zabludi, što žalim. Ja volim novosti, volim nepoželjne glasine i prolazne stvari. Skupljam ih da se poslije sjetim hiljadu stvari, na koje bih zaboravio da nije bilo te opreznosti. Ja sam ove novine kupio, kako možete na osnovi toga zaključiti da sam koga uvrijedio?
- Vi ste uvrijedili mene!
- Vas?
- Da, mene, gospodine dragi, razumijete li?
- Ne, poštenja mi, ne razumijem.
- Pitani vas zašto ste nastojali da kupite tako gadnu brošuru?
- Rekoh vam, to je manija sabiranja.
- Pošten čovjek ne sabire takve sablažnjive stvari, gospodine grofe.
- Oprostite, gospodine, ja se ne slažem s vama o nazivu brošure: to može biti pamflet, ali nipošto sramotna stvar.
- Priznat ćete bar da je njezin sadržaj laž?
- Opet se varate, gospodine de Taverni, jer je njezino veličanstvo bilo kod Mesmerova kabla.
- To nije istina, gospodine.
- Time hoćete reći da ja lažem?
- Ne da hoću reći, već kažem.
- Dobro, kad je tako, ja vam odgovaram: ja sam je vidio.
- Vi ste je vidjeli?
- Kao što i vas vidim, gospodine.
Filip pogleda grofu u oči, on je htio da se sa svojim iskrenim i lijepim pogledom bori protiv Kaljostrova pogleda koji je blistao, ali ta ga borba napokon prisili da okrene pogled i uzvikne:
- Pa ipak, ja ostajem pri svojim riječima da vi lažete. Kaljostro slegnu ramenima, kao da ga je uvrijedio lud čovjek.
- Niste li me čuli? - progovori Filip muklim glasom.
- Naprotiv, gospodine, ja nisam izgubio ni riječi od svega što ste rekli.
- Znate li dakle što znači krivica zbog laži?
- Ima francuska poslovica, dragi gospodine, koja veli: "Potvori zbog laži odgovara šamar."
- Onda se čudim što se vaša ruka nije još podigla do mojeg lica, jer ste plemić i znate francusku poslovicu.
- Prije nego sam naučio tu francusku poslovicu, bio sam čovjek i naučio da ljubim svoga bližnjega.

- Vi mi dakle uskraćujete zadovoljštinu s mačem u ruci?
- Ja plaćam samo ono što dugujem.
- Vi ćete mi dakle dati zadovoljštinu drugim načinom?
- Kako to?
- Neću s vama postupati drukčije, nego što plemić postupa sa sebi jednakim, ali zahtijevam da u mojoj prisutnosti spalite sve primjerke pamfleta iz vašeg ormara.
- A ja se to ustručavam učiniti.
- Promislite.
- Ja sam promislio.
- Vi ćete me prisiliti da s vama učinim isto što sam učinio i s novinarom.
- Ah, izbiti me štapom! - reče Kaljostro nasmiješivši se i ne maknuvši se.
- Ni više ni manje, gospodine, oh, vi nećete dozvati svoje ljude?
- Ja? Zašto da dozivam svoje ljude? To se njih ne tiče, ja ću svoju stvar sam dobro udesiti. Ja sam jači od vas. Sumnjate li u to? Kunem vam se. Dakle, promislite vi. Približite li mi se sa svojim štapom, ja ću vas pograbiti za vrat i baciti od sebe deset koraka, toliko puta koliko pokušate da se k meni približite.
- To je igra engleskog lorda, to jest igra krošnjara. Pa dobro, gospodine Herkule, ja pristajem.
I Filip, opojen bjesnilom, obori se na Kaljostra, koji u jedan mah ispruži svoje ruke, zgrabi kavalira za vrat i oko pasa, i baci ga sasvim omamljena na hrpu jastuka što su bili na divanu u jednom kutu salona.
Zatim se opet postavi pred kamin u isti položaj kao da se nije ništa zbilo.
Filip se podigne opet, blijed i zapjenjen, ali reakcija hladnog razmišljanja vrati mu opet brzo moralne sposobnosti. On se uspravi, popravi kaput, pa će muklim glasom reći:
- Vi ste zaista jaki kao četiri čovjeka, gospodine, ali vaša je logika slabija od vaših šaka. Postupajući sa mnom kako ste ovaj čas učinili, vi zaboravljate da pobijeđen i ponižen postajem vječnim vašim neprijateljem i stičem pravo da vam kažem: mač u ruke, grofe, ili ću vas ubiti.
Kaljostro se ne maknu.
- Mač u ruke, kažem vam, ili ste mrtvi - nastavi Filip.
- Vi još niste dosta blizu mene, gospodine, da s vama postupam kao prvi put - odvrati grof - i ja se neću izložiti da budem ranjen, ili ubijen kao onaj ubogi Žilber.
- Žilber, - uzviknu Filip zateturavši - koje ste ime sada izustili?
- Srećom što nemate ovaj put uza se pušku, već samo mač.
- Gospodine - uzviknu Filip - vi ste izustili jedno ime...
- Da, ime koje je, nije li tako, probudilo strašnu jeku u vašim uspomenama?
- Gospodine!
- Ime za koje ste mislili da ga nikad više nećete čuti, jer ste bili sami s tim ubogim djetetom u špilji na Azorima, nije li tako, kad ste ga umorili?
- Oh - prihvati Filip - branite se! Branite se!
- Da znate - reče Kaljostro pogledavši Filipa - da znate kako bi lako bilo učiniti da mač padne iz vaše ruke.
- Zar vašim mačem?
- Da, najprije s mojim mačem, kad bih htio.
- Da vidimo, da vidimo dakle!
- Oh, ja neću to ni pokušati, ja imam puno sigurnije sredstvo.
- Mač u ruke! Posljednji put vam velim, ili ste mrtvi - uzviknu Filip nasrnuvši na grofa.

Ali ovaj, ugrožen sad oštricom mača iz tri palca daljine od grudi, uzme iz svoga džepa bočicu, koju brzo otčepi i baci sadržaj Filipu u lice.
Jedva se tekućina taknula kavalira, zatetura ovaj, spusti svoj mač, okrene se oko sebe i pade na koljena. Kaljostro mu ne dade sasvim pasti na zemlju, već ga zadrža, stavi mu mač u korice, posjedne ga u jedan naslonjač i pričeka dok mu se vrati svijest, a zatim reče:
- Ne odgovara više vašim godinama da činite budalaštine, prestanite dakle biti lud kao dijete: slušajte me.
Filip se strese, odagna od sebe stravu, koja ga bijaše obuzela, i promrmlja:
- Oh, gospodine, gospodine, je li to ono što vi nazivate oružjem plemića? Kaljostro slegnu ramenima.
- Vi uvijek ponavljate istu frazu - progovori on. - Kad mi plemići razvalimo širom usta da izustimo riječ plemić, sve je rečeno. Što vi nazivate oružjem plemića? Zar možda vaš mač, koji vam je malo poslužio protiv mene? Ili je to vaša puška, koja vam je tako dobro poslužila protiv Žilbera? Mislite li da je to zvučna riječ: plemić? Ne. Najprije razum, a zatim snaga, napokon znanje. A sad me slušajte.
- Vi ste me uništili - reče Filip - ja ne mogu učiniti nijedne kretnje, vi ste postali gospodar mojih mišica, mojih misli, a zatim tražite od mene da vas slušam kad drugo ništa ne mogu učiniti.
Tada Kaljostro uzme bočicu od zlata koju je na kaminu držao Eskulap od mramora.
- Udahnite iz ove bočice - reče on blago.
Filip posluša, pare koje su mu zamaglile mozak raspršiše se i njemu se činilo kao da sunce ponovo rasvjetljuje sve misli u njegovoj glavi.
- Oh, ja se preporođujem - reče on.
- I vi se osjećate dobro, to jest zdrav i jak?
- Da.
- Sjećate se onoga što je prošlo?
- Oh, da.
- Budući da imam posla s čovjekom od srca, vaše mi sjećanje daje prednost u onome što se dogodilo među nama.
- Ne - progovori Filip - jer ja sam djelovao krepošću jednoga svetog načela.
- Što ste dakle počinili?
- Ja sam branio monarhiju.
- Vi ste branili monarhiju?
- Pa da.
- Vi, čovjek koji je pošao u Ameriku da brani republiku! Eh, budite iskreni, ili vi ondje niste branili republiku, ili ovdje ne branite monarhiju.
Filip obori pogled, strašan uzdah kao da mu je slomio srce.
- Ljubite - nastavi Kaljostro - ljubite one koji vas prebiru, ljubite one koji vas zaboravljaju, ljubite one koji vas varaju.
- Gospodine! - uzviknu Filip preplašeno, videći kako grof Kaljostro čita ne samo u sadašnjosti nego i u prošlosti - ne govorite više ni riječi, jer ako ja nisam branio kraljevstvo, branio sam kraljicu, to jest vrlo poštovanu i nedužnu ženu, poštovanja dostojnu i onda kad to ne bi bila, jer moramo braniti slabe.
- Slabe! Kraljicu vi nazivate slabim bićem? Onu pred kojom sagiba koljena i glavu dvadeset i osam milijuna bića koja žive i misle?
- Gospodine, nju kleveću.

- Što vi znate o tome?
- Ja hoću da vjerujem.
- Mislite li vi da je to vaše pravo?
- Bez sumnje.
- Pa dobro, ja mislim protivno,
- Vi radite kao zao duh.
- Tko vam je to rekao? - viknu Kaljostro, čije oči najednom obasjaše Filipa svojim sjajem. - Otkud vi imate pravo a ja krivo? Otkuda vam ta smionost da pretpostavljate vaša načela mojima? Vi branite kraljevstvo, a ja čovještvo? Vi gazite po narodima da ljubite ruke kraljicama, ja gazim kraljice nogama da uzvisim puk za jedan stupanj. Ja vas ne smetam u vašim obožavanjima, ne smetajte ni vi mene u mojem radu,
- Gospodine, vi me strašite - reče Filip. - Ja sam možda prvi u ovoj zemlji, zahvaljujući vama, koji vidi ponor gdje posrće kraljevstvo.
- Budite dakle razboriti ako ste ugledali ponor.
- Vi - odvrati Filip, ganut zbog očinskog tona Kaljostrova - vi, koji mi otkrivate tako strašne tajne, niste plemeniti jer dobro znate da bih se prije bacio u ponor nego da vidim kako se u nj strmoglavljuju oni koje branim.
- Pa eto, ja sam vas upozorio i, kao onaj Tiberijev prefekt, perem ruke, gospodine de Taverni.
- No dobro, ja, ja! - uzviknu Filip jurnuvši prema Kaljostru grozničavo - ja sam prema vama slab i niži čovjek i poslužit ću se oružjem slaboga, ja ću vas moliti vlažnim očima, dršćućim glasom, sklopljenim rukama: ja ću vas moliti da mi bar za ovaj put pomilujete one koje proganjate. Molit ću vas za sebe, za sebe, čujete li? Napokon ću, zar ne, gospodine, postići to od vas da uništite taj pamflet zbog kojega bi zaplakala jedna žena, ja ću to postići od vas, ili, tako mi poštenja, tako mi te kobne ljubavi, koju vi tako dobro poznajete, ja ću sebi ovim mačem, koji je tako nemoćan prema vama, probosti srce.
- Ah! - promrmlja Kaljostro, pogledavši Filipa očima prepunim rječite boli - ah, zašto svi nisu kao vi, ja bih bio s njima i oni ne bi propali!
- Gospodine, gospodine, odgovorite na moju molbu - zaklinjao je Filip Kaljostra.
- Prebrojte - reče Kalj oštro nakon šutnje - prebrojte ima li tamo hiljadu primjeraka brošure i spalite ih sve sami.
Filip osjeti da mu srce dopire do grla, on potrča do ormara, izvadi iz njega brošure, baci ih u vatru i stisnuvši toplo Kaljostrovu ruku, progovori ganuto:
- Zbogom, gospodine, stotinu puta vam hvala za ono što ste učinili za mene. Zatim iziđe.
- Ja sam bio dužan ovu odštetu bratu - progovori Kaljostro kad se Filip udaljio - za ono što je pretrpjela sestra.
Zatim reče gromko: - Moje konje!

XXXIII
GLAVA OBITELJI DE TAVERNI

Dok se to zbivalo u Kaljostrovoj kući, gospodin de Taverni otac šetao se svojim vrtom, praćen od dvojice slugu, koji su gurali jedan naslonjač.
U Versaju je bilo, a možda ima i sada, onih starih kuća sa francuskim vrtovima, koji servilnim imitiranjem ukusa i ideja gospodara podsjećaju na mali Versaj. Gospodin de Taverni učinio je isto otkad je Luj XV zavolio Trianon. Kuća u Versaju imala je svoje Trianone, svoje voćnjake i svoje cvjetne gredice. Čim je Luj XVI udesio svoje bravarske radionice i svoju tokarnicu imao je gospodin de Taverni svoju kovačnicu. Otkad je Marija Antoaneta nacrtala engleske perivoje, umjetne rijeke, prerije i švicarske kućice, imao je Taverni u jednom kutku svoga vrta Trianon za lutke i potočić za svoje patke.
U trenutku kad ga nalazimo, upijao je sunce u jednom drvoredu od lipa sa dugačkim vlaknima, crvenim skoro poput željezne žice koja dolazi iz vatre. Hodao je kratkim koracima s rukama u rukavima i svakih pet minuta približio mu se jedan naslonjač da mu nakon tjelesne vježbe ponudi mir. On je uživao taj mir, gledajući u veliko sunce, kad od kuće dotrča jedan vrtlar, te mu doviknu:
- Gospodin kavalir!
- Moj sin! - reče starac radosno kad je ugledao Filipa koji je išao za vratarom.
- Dragi moj kavaliru!
I starac kretnjom otpusti slugu.
- Dođi, Filipe, dođi - nastavi barun. - Ti mi dolaziš u dobar čas, moj duh je prepun veselih misli.
Ej, kako me to gledaš? Ti se ljutiš?
- Ja oče? O ne.
- Znaš li već za posljedicu stvari?
- Kakve stvari?
Starac se okrenu kao da želi vidjeti da li tko prisluškuje.
- Možete govoriti, gospodine, nitko ne sluša - reče kavalir.
- Ja govorim o zgodi na plesu.
- Sad vas manje razumijem,
- O plesu u operi.
Filip pocrvenje, a zlobni starac opazi to.
- Nerazboriti čovječe! - reče starac. - Ti činiš kao slabi pomorci: čim im dođe povoljan vjetar, razapnu sva jedra. No, sjedni tu na klupu i saslušaj moj moral, imam ti nešto red,
- Ali, gospodine...
- Ti napokon zloupotrebljavaš, nagliš se. I dok si nekad bio tako plah, tako obziran, tako uzdržljiv, sad je kompromitiraš.
Filip ustade.
- O kome to govorite, gospodine?
- O njoj, pobogu! O njoj.
- Kojoj njoj?
- Ah, ti misliš da ja ne znam za tvoju nestašnost, za onu nestašnost što ste je vas dvoje počinili na opernom plesu. To je lijepo.

- Gospodine, ja protestiram.
- Molim te, ne ljuti se, to što ja tebi kažem, velim ti za tvoje dobro, ti si neoprezan, uhvatit će te, do bijesa! Tebe su ovaj put vidjeli s njom na plesu, drugi put će te vidjeti drugdje.
- Mene su vidjeli?
- Duše mi! Jesi li imao ili nisi modri domino?
Taverni htjede viknuti da nema modrog domina, da se varaju, da nije bio na plesu, da ne zna na koji ples misli njegov otac, ali izvjesnim ljudima odvratno je da se u ovako delikatnim okolnostima brane, samo se oni odlučno brane koji znaju da su ljubljeni.
- Što bi koristilo da objašnjavam ocu? - pomisli Filip - osim toga, moram sve doznati. On sagnu glavu kao krivac koji sve priznaje.
- Ti vidiš - nastavi starac slavodobitno. - Tebe su prepoznali, u to sam bio siguran. Gospodin de Rišelje, koji te vanredno voli i koji je, unatoč svojoj osamdeset i prvoj godini bio na plesu, gospodin Rišelje je istraživao tko bi mogao biti onaj modri domino, kojemu je kraljica pružila ruku, on misli da se jedino na tebe može posumnjati, jer je sve ostale vidio, a ti znaš kako se gospodin maršal u to razumije.
- Da su na mene posumnjali, to pojmim - odvrati Filip hladno - ali da su kraljicu prepoznali, to je još mnogo napadnije.
- To nije bilo teško, jer je ona skinula masku! Da, gledaj, to nadmašuje svaku fantaziju. Takva smionost! Ta žena mora da je strašno zaljubljena u tebe.
Filip porumeni. Nije bilo moguće da dalje podržava taj razgovor.
- Ako to nije smionost - nastavi,Taverni - onda to može biti samo nesretan slučaj. Čuvaj se, kavaliru, ima i takvih ljubomornih kojih se valja bojati. Mjesto kraljičina ljubimca veoma je privlačno, osobito kad je kraljica pravi kralj.
I Taverni otac uzme malo burmuta.
- Ti ćeš mi oprostiti moj moral, nije li tako, dragi moj. Ja sam ti zahvalan i htio bih spriječiti da dah slučaja sruši skele što si ih tako vješto podigao.
Filip ustade sa znojem na čelu i zgrčenim prstima. On htjede otići da učini kraj tome razgovoru, ali ga je zadržavalo čuvstvo bolne znatiželje, bijesna požuda da sazna, nemilosrdni žalac, koji podjaruje zaljubljena srca.
- Ja rekoh, dakle, da nam zavide - nastavi starac - to je posve jednostavno. Ipak mi nismo još došli do vrhunca na koji ćeš nas ti dići. Tebi imam zahvaliti da se ime Taverni izdiglo nad svoje čedno porijeklo. Samo budi razborit, jer inače nećemo postići cilj, jer će se tvoje osnove srušiti. To bi zbilja bila šteta jer mi valjano napredujemo.
Filip se okrenu da sakrije duboku odvratnost i prezir što ih je u tren primilo njegovo lice i što je starca vrlo začudilo, možda i prestrašilo.
- Za neko vrijeme ti ćeš zahtijevati veliko mjesto - reče starac koji je oživljavao. - Ti ćeš kuću Taverni podići na rang pera, pri prvom unapređenju uvest ćeš me u spisak. Ti možeš postati vojvoda, per i general-lajtnant. Za dvije godine ja šu još živjeti, onda ćeš mi dati...
- Dosta, dosta - progunđa Filip.
- Oh, ako se ti smatraš zadovoljnim, ja to nisam. Ti imaš cijeli život pred sobom, meni preostaje jedva još koji mjesec. Ti mjeseci treba da mi nadoknade turobnu i kukavnu prošlost. Uostalom, ja imam na što da se tužim. Bog mi je dao dvoje djece. To je mnogo za čovjeka koji nema novaca, ali ako je moja kćer ostala nekorisnom za našu kuću, ti ćeš sve popraviti. Ti si graditelj hrama. Ja vidim u tebi velikog Tavernija, junaka. Ti me nadahnjuješ poštovanjem, a to je nešto. Svakako je tvoje ponašanje prema dvoru puno divljenja. Oh, ja nisam još ništa spretnije vidio.

- Dakle? - progovori mladić uznemiren.
- Tvoje ponašanje je divno. Nisi ljubomoran. Ti na oko prepuštaš polje svakome, ali ga u stvari čuvaš sebi. To je snažno i svjedoči o promatranju.
- Ja ništa ne razumijem - odvrati Filip sve više uvrijeđen.
- Samo odbaci čednost, to ti je ponašanje gospodina Potemkina, koji začuđuje sav svijet svojom srećom.
- Ali to su neshvatljive sramote - promrmlja bijedni Filip, pogledavši začuđeno svoga oca.
Starac nastavi mirno.
- Prema Potemkinovu sistemu, ti ćeš ipak imati nešto malo krivo. On nije nikad napustio nadzor, dok ti kloneš. No ja dobro znam da francuska politika nije isto što i ruska.
Filipu se poslije tih riječi učinilo da njegov otac bulazni, pa odgovori smjernim slijeganjem ramena.
- Da, da - reče starac - ti misliš da te nisam proniknuo? Vidjet ćeš.
- Govorite, gospodine. Taverni prekriži ruke.
- Možda ćeš mi reći da ne privlačiš tvoga nasljednika?
- Moga nasljednika? - progovori Filip problijedivši.
- Hoćeš li mi reći da ne znaš kakva odlučnost leži u ljubavnim mislima kraljice, ako je ona opsjednuta, pa predviđajući promjenu s njezine strane, ne bih htio da budeš potpuno žrtvovan i odstranjen iz posjeda, dogodilo se što mu drago kraljici, jer ona ne može ljubiti sadašnjost i trpjeti prošlost.
- Vi govorite hebrejski, gospodine barune.
Starac prasne u neugodan smijeh, od kojega Filip zadrhta.
- Ti ćeš u meni pobuditi vjeru da nije taktično štedjeti gospodina de Šarnija?
- Šarnija?
- Da, tvoga budućega nasljednika, čovjeka koji će, ako zavlada, tebe prognati kao što i ti možeš, ako hoćeš, prognati gospodu Koanjija, de Vodreja i druge.
Krv silno udari Filipu u sljepoočice i on viknu još jedanput:
- Dosta, gospodine, dosta, ja se zbilja stidim, što sam tako dugo slušao! Tko kaže da je kraljica Francuske Mesalina, taj je klevetnik.
- Dobro, vrlo dobro! - viknu starac. - Ti imaš pravo, to je tvoja uloga, ali ja te uvjeravam da nas nitko ne može čuti.
- Oh!
- A što se de Šarnija tiče, vidiš da sam te proniknuo. Nastavi, Filipe, nastavi. Laskaj Šarniju, ublažuj ga, tješi ga, pomogni mu nježno i bez neugodnosti da pređe iz stanja travke u stanje cvijeta i budi uvjeren: on je plemić koji će ti kasnije, kada stekne sklonost, vratiti što si za njega učinio.
Filip ga nakon tih riječi zgrabi za rukav i ljutito uzviknu:
- Tako je, gospodine, vaša logika je divna.
- Ja sam pogodio, nije li tako, ti se za to ne ljutiš na mene? Ti mi praštaš već zbog moje pažnje.
Ja uostalom ljubim Šarnija i meni je vrlo drago da tako prema njemu postupaš.
- Vaš gospodin de Šarni nije u ovaj mah moj ljubimac, ni moj dragi prijatelj, jer sam mu maloprije komad ovoga željeza proburazio kroz rebra.
Filip pokaže ocu svoj mač.
- Što! - prihvati Taverni preplašeno, gledajući te plamsajuće oči i čuvši o toj ratobornoj navali - kažeš da si se s gospodinom de Šarnijem tukao?

- I ja sam ga probo! Da!
- Bože!
- To je moj način da ublažujem svoje nasljednike, da ih njegujem i štedim - prihvati Filip - i pošto sad taj način znate, primijenite vašu teoriju, na moju praksu.
I on učini očajnu kretnju da pobjegne. Starac ga zgrabi za rame.
- Filipe, Filipe, reci mi da se šališ.
- Nazovite to šalom ako hoćete, ali to se ipak dogodilo.
Starac progunđa nekoliko nesuvislih riječi, ostavivši sina, otrča do svojeg predsoblja.
- Brzo, brzo! - viknu on jednom čovjeku na konju - pođite do gospodina de Šarnija pa se raspitajte kako mu je, jer on je ranjen, pođite do njega i ne zaboravite mu kazati da dolazite u moje ime!
- Taj izdajnik Filip - reče on vrativši se - nije li pravi brat svoje sestre! A ja sam mislio da se on popravio! Oh, u mojoj porodici samo je jedna glava, to je... moja.

XXXIV
ÈETVEROSTIH GOSPODINA DE PROVANS

Dok se sve to događalo u Parizu i u Versaju, boravio je kralj, miran kao obično, znajući da je njegova mornarica pobijedila i zima svladana, u svome kabinetu i smišljao nove putove po moru za brodove gospodina de Lapejruza.
Lako kucanje na vratima prenu ga iz poletnih sanjarija što ga zaokupiše poslije dobre večere. Začu se nečiji glas:
- Mogu li ući, brate?
- Grof de Provans mi ne dolazi u dobar čas! - promrmlja kralj odgurnuvši od sebe jednu astronomsku knjigu.
- Uđite - reče on.
Krupan, nizak, crvenokos čovjek živih očiju uđe, njegov je korak bio odviše smjeran za brata i odviše povjerljiv za podanika.
- Vi me niste očekivali, brate? - progovori on.
- Nisam, vjere mi.
- Ja vam smetam?
- Ne, ali imate li mi reći što zanimljivo?
- Jednu glasinu tako smiješnu, tako grotesknu...
- Ah, ah, jednu klevetu.
- Zaista, brate.
- Koja je vas razveselila?
- Oh, zbog svoje neobičnosti!
- Kakva zlobna izmišljotina protiv mene?
- Bog mi je svjedok da se ne bih smijao kad bi bilo tako.
- Protiv kraljice, dakle?
- Sire, pretpostavite da su mi ozbiljno, posve ozbiljno rekli... oh, no pogodite, pogodite.
- Brate, otkad me moj učitelj učio da se govorničkoj opreznosti divim kao uzornoj, ne divim joj se više... Dakle, na stvar.
- No, brate - progovori grof de Provans nešto ohlađen brutalnim dočekom - pripovijeda se da je kraljica jednom spavala izvan dvora, ha, ha, ha! - I on se prisiljeno nasmije.
- To bi bilo vrlo žalosno kad bi bilo istinito - reče kralj dostojanstveno.
- A to nije istina, nije li tako, brate moj?
- Nije.
- I nije istina da su kraljicu vidjeli kako čeka pred vratima?
- Nije istina.
- Vi znate, onoga dana kada ste dali vrata u jedanaest sati zatvoriti.
- Ja ne znam.
- Ali pretpostavite da se govori.
- Tko govori?
- To je duboka crta, brate, vrlo duboka. Uistinu, tko je taj glas? Zaista, to nepojmljivo biće koje se ne da uhvatiti, a zove se glasina, tvrdi da su kraljicu vidjeli one noći pola sata nakon ponoći rukom

pod ruku s grofom d'Artoa.
- Gdje su je vidjeli?
- Na putu u jednu kuću što je grof d'Artoa posjeduje do staja. Nije li vaše veličanstvo ništa čulo o toj neobičnoj zgodi?
- Svakako, brate, ja sam morao čuti o tome.
- Kako to, sire?
- Da, niste li vi čuli nešto da ja o tome čujem?
- Ja?
- Da, vi.
- Što sire, što sam opet ja učinio?
- Jedan četverostih, recimo.
- Četverostih? - prihvati grof, koji je bio sad crveniji nego kad je ušao.
- O vama vele da ste miljenik muza.
- Ne toliko da bih...
- Da pravite četverostih, koji svršava sa stihom:
"Helena ne reče ništa o tome dobrom kralju Menelaju".
- Ja, sire?
- Ne odričite, jer evo vašega rukopisa! Ja se ne razumijem u pjesništvo, ali što se rukopisa tiče...
- Sire, jedna budalaština rađa drugom.
- Gospodine de Provans, ja vas uvjeravam da je glupost samo na vašoj strani i ja se čudim što je filozof počinio takvu glupost, ostavimo taj naziv za vašu pjesmicu.
- Sire, vaše veličanstvo je odviše strogo prema meni.
- Kazna odmazde, brate! Umjesto što ste tu pjesmicu napisali, trebali ste se raspitati što se dogodilo.
- Sire, vi me zbunjujete.
- Ako niste bili sigurni u nevinost kraljičinu kao što sam ja - nastavi kralj žestoko - dobro biste učinili da pročitate svoga Horacija. Nije li on kazao ove lijepe riječi (oprostite, ja slabo izgovaram latinski).
"Ovo je bolje: čineći ovo, živjet ću bolje, bit ću bolji prema prijateljima".
- Vi prevodite puno otmjenije, brate, ali meni se čini da je to smisao.
Pošto je očitao lekciju svome bratu, kralj pričeka hoće li se krivac pokajati.
Grof je neko vrijeme smišljao što bi govorio, ali ne kao čovjek koji je u neprilici, već kao govornik koji traži poslastice.
- Sire - reče on - ma koliko bila stroga osuda vašeg veličanstva, ja imam nadu u oproštenje.
- Govorite, brate moj.
- Vi me tužite da sam se prevario, nije li tako, a ne da sam govorio u zloj namjeri?
- Dopuštam da je tako?
- Ako je tako, vaše veličanstvo, koje zna da nema čovjeka koji se ne vara, dopustit će ipak da se varam bez temelja?
- Ja neću nikad optuživati vaš veliki duh, brate.
- Dakle čujte, sire, kako da se ne varam kad čujem sve što se pronosi? Mi ostali prinčevi živimo u zraku klevete. Ja ne velim da sam vjerovao, već kažem da su mi rekli.
- Dobro, ako je tako, ali...
- Četverostih? Oh, pjesnici su neobična bića, a zatim, nije li bolje odgovoriti blagom kritikom, koja može biti i upozorenje, nego namrštenim obrvama? Prijeteće držanje, uvijeno u stihove, ne

vrijeđa, gospodine, to nije kao s pamfletom što ću vam ga sad pokazati.
- Pamflet!
- Da, sire, meni je apsolutno potreban nalog da se gadni autor ovoga sramotnog pamfleta strpa u Bastilju.
Kralj se naglo dignu.
- Da vidimo! - reče on.
- Ne znam, da li bih pokazao, sire...
- Sigurno, vi morate, u tim okolnostima ne valja ništa štedjeti. Imate li taj pamflet?
- Imam, sire.
- Dajte ga ovamo.
I grof de Provans izvuče iz džepa poznati primjerak, kobni dokaz da je taj pamflet, unatoč Šarnijevu štapu, Filipovu maču i Kaljostrovoj vatri, počeo kolati.
Kralj baci brz pogled na pamflet.
- Kleveta! - uzvikne on - teška kleveta!
- Vidite, sire, tu se tvrdi da je moja snaha bila kod Mesmera.
- Pa da, ona je bila ondje!
- Ona je bila ondje? - uzviknu grof de Provans.
- Ja sam joj dopustio.
- Ah, sire!
- I ja njezinu mudrost ne optužujem zbog toga što je pošla k Mesmeru, jer ja sam joj to dozvolio.
- Ali vaše veličanstvo nije dozvolilo da se kraljica primakne čabru i da se sama podvrgne eksperimentima.
Kralj udari nogom. Grof je izgovorio te riječi u trenutku kad su oči Luja XVI prelijetale stavak s najvećim optužbama protiv Marije Antoanete, povijest njezine tobožnje krize, njezina tobožnjeg savijanja, razbludnog nereda i uopće svega onoga što se kod Mesmera zbivalo s gospođicom Olivom.
- Nemoguće, nemoguće - reče kralj problijedivši. - Oh, policija mora znati u čemu je stvar. Kralj pozvoni.
- Gospodin de Krosne - reče on - potražite mi gospodina de Krosnea.
- Sire, danas je sedmični izvještaj i gospodin de Krosne čeka.
- Neka uđe.
- Dopustite mi, brate - reče grof de Provans licemjernim tonom... I on se htjede udaljiti.
- Ostanite - reče mu Luj XVI. - Ako je kraljica kriva, vi ste, gospodine, član kraljevske porodice, i možete to znati.
Gospodin de Krosne uđe.
Kad je ugledao gospodina de Provans, poče se klanjati dvojici najviših u kraljevstvu, zatim, obrativši se kralju, reče:
- Izvještaj je spreman, sire.
- Prije svega, objasnite nam, gospodine, kako je bilo moguće da je u Parizu objavljen ovako nedostojan pamflet protiv kraljice? - reče Luj XVI.
- Sire, to je počinio neki novinar po imenu Reto.
- Vi znate njegovo ime, a niste ga spriječili da objavi ovaj pamflet, niti ste ga dali uhapsiti nakon objavljivanja.
- Sire, ništa ne bi bilo lakše nego ga uhapsiti, ja ću čak pokazati vašem veličanstvu nalog, pripravljen u mojoj lisnici.

- A zašto onda hapšenje nije provedeno? Gospodin Krosne okrenu se prema gospodinu de Provansu.
- Ja se opraštam od vašeg veličanstva - reče grof de Provans puno tiše.
- Ne, ne - odvrati kralj, - ja sam vam rekao da ostanete, ostanite dakle! Grof se nakloni.
- Govorite, gospodine de Krosne, govorite otvoreno, brzo i bez okolišanja.
- Dobro dakle! - eto - odvrati de Krosne - ja nisam htio uhapsiti novinara Retoa jer je bilo neophodno potrebno da prije toga koraka govorim s vašim veličanstvom.
- Molim vas, govorite.
- Možda bi bilo bolje da se tome novinaru dade vrećica novaca i da ga pošaljemo neka se objesi negdje drugdje, vrlo daleko.
- Zašto?
- Jer, sire, kad ovi jadnici napišu koju laž, spremno je općinstvo, ako mu se dokaže, mirno gledati kako ih bičuju, uha im režu ili ih čak vješaju. Ali, ako nesrećom, posegnu svojom prljavom rukom za istinom...
- Istinom?
Gospodin de Krosne se nakloni.
- Da. Ja znam. Kraljica je doista bila kod Mesmera. Ona je tamo bila, to je nesreća, kako rekoste, ali ja sam joj to dozvolio.
- Oh, sire! - progunđa de Krosne.
Ovaj uzvik smjernoga podanika iznenadi kralja još više nego iz usta ljubomornog rođaka.
- Zato kraljica nije izgubljena - reče kralj - ja bar tako mislim.
- Nije, sire, ali je kompomitirana.
- Da čujemo, gospodine de Krosne, što su vam kazali vaši policajci?
- Sire, mnoge stvari, koje su, usprkos smjernosti što je dugujem vašem veličanstvu, usprkos najsmjernijem poštovanju što gajim prema kraljici, u skladu s nekim tvrdnjama pamfleta.
- U skladu, velite?
- Evo kako: kraljica Francuske ide u odijelu obične žene usred toga raznolikog svijeta, namamljena Mesmerovim magnetičkim čudima, i ide sama...
- Sama! - uzviknu kralj.
- Da, sire.
- Vi se varate, gospodine de Krosne.
- Ja ne mislim, sire.
- Vi ste dobili loše izvještaje.
- Tako tačne, sire, da vam mogu saopćiti potankosti o haljinama njenog veličanstva, njenoj ličnosti, hodu, kretnjama i kriku.
- Njezinom kriku!
Kralj problijedi i zgužva brošuru.
- Njezine uzdahe zabilježili su moji agenti - doda bojažljivo de Krosne.
- Njezine uzdahe! Da se kraljica toliko zaboravila!... Kraljica da je ovako jeftino napustila moju kraljevsku i svoju žensku čast!
- To nije moguće - progovori grof de Provans - to bi bilo više nego sablazan, a njezino veličanstvo nije takvo.
Ta fraza više je ličila na optužbu nego na obranu. Kralj je to osjetio, sve se u njemu uzbunilo.
- Gospodine - reče on policijskom poručniku - ostajete li vi pri tome što ste rekli?

- Na žalost, do posljednje riječi, sire.
- Vama brate moj - progovori Luj XVI, prešavši rukom preko znojna čela - vama dugujem dokaz za moju izjavu. Čast kraljičina je i čast čitave moje kuće. Ja je nikad neću žrtvovati. Ja sam dozvolio kraljici da pođe do Mesmerova kabla, ali sam joj ujedno naložio da sobom uzme sigurnu i besprijekornu, čak pobožnu osobu.
- Ah - prihvati grof de Provans - kad bi koja gospođa, kao na primjer gospođa de Lambal...
- Sasvim pravo, brate, baš sam gospođu de Lambal preporučio kraljici.
- Na žalost, sire, kraljića nije princezu uzela sa sobom.
- Dobro - reče kralj - ako je neposlušnost tako daleko išla, moram je kazniti, i ja ću to učiniti. Težak uzdah zatvori mu usta, pošto mu je ranio srce.
- Samo - doda on tiše - samo mi jedna sumnja ostaje, vi niste kralj, suprug, prijatelj onih koje okrivljuju... tu sumnju želim ja objasniti.
On pozvoni, uđe oficir koji je bio u službi.
- Neka se izvidi da li je princeza Lambal kod kraljice ili u svojem stanu - reče kralj.
- Sire, gospođa de Lambal šeće se malim vrtom s njezinim veličanstvom i jednom gospođom.
- Zamolite princezu da odmah dođe ovamo. Oficir iziđe.
- A sada, gospodo, još deset minuta, ja neću dotle ništa odlučiti.
Protiv svoga običaja, Luj XVI namršti obrve i baci gotovo prijeteći pogled na oba svjedoka svoje boli. Oni su šutjeli. De Krosne bio je stvarno ožalošćen, a grof de Provans je glumio žalost. Lako šuštanje svile iza vrata navijesti kralju dolazak princeze de Lambal.

XXXV
PRINCEZA DE LAMBAL

Princeza de Lambal uđe mirno, otvorena čela, smiješeći se. Kad je kralj ugleda da dolazi sa smiješkom, osjeti bol.
- Ono što će ova usta progovoriti, bit će osuda bez priziva - pomisli on.
- Sjednite, princezo - progovori kralj, pozdravivši je duboko. De Provans se približi da joj poljubi ruku.
Kralj se sabere.
- Što želi od mene vaše veličanstvo? - progovori princeza glasom pravog anđela.
- Jedno objašnjenje, tačno i vjerno, draga nećako.
- Čekam, sire.
- Kojega ste dana išli u pratnji kraljičinoj u Pariz? Sjetite se dobro. De Krosne i grof de Provans pogledaše se iznenađeno.
- Vi shvaćate, gospodo - progovori kralj, - vi ne sumnjate, a ja još uvijek sumnjam, stoga i pitam kao čovjek koji sumnja.
- U srijedu, sire - odvrati princeza.
- Vi ćete mi oprostiti - nastavi Luj XVI - ali ja bih želio saznati  istinu.
- Vi ćete je saznati pitajući, sire - reče jednostavno gospođa de Lambal.
- Što ste činili u Parizu, nećako?
- Išla sam gospodinu Mesmeru.
Oba svjedoka zadršću, kralj pocrveni od uzbuđenja.
- Sama? - zapita on.
- Ne, sire, s njezinim veličanstvom kraljicom.
- S kraljicom? Vi kažete s kraljicom! - uzviknu Luj XVI primivši pohlepno njezinu ruku.
- Da, sire.
De Provans i de Krosne približe se zadivljeni.
- Vaše veličanstvo ovlastilo je kraljicu - reče gospođa de Lambal - bar mi je njezino veličanstvo tako reklo.
- I njezino veličanstvo imalo je pravo, draga nećako... A sada se meni čini da ću odahnuti, jer gospođa de Lambal nikada ne laže.
- Nikada, sire - reče blago princeza.
- Oh, nikada - uzviknu gospodin de Krosne uvjereno. - Ali onda, sire, dopustite mi...
- Oh, da, dopuštam vam, gospodine de Krosne, ispitujte, istražujte, ja postavljam svoju dragu princezu na istražiteljsku klupu, izručujem vam je.
Gospođa de Lambal se osmjehnu.
- Ja sam spremna - reče ona - ali, sire, tortura je ukinuta.
- Da, ja sam je ukinuo za druge - progovori kralj sa smiješkom - ali je nisu ukinuli za mene.
- Gospođo - progovori de Krosne - budite tako dobri i recite njegovu veličanstvu što je kraljica činila kod gospodina Mesmera i, prije svega, kako je njezino veličanstvo bilo obučeno?
- Njezino veličanstvo imalo je na sebi haljinu od bisernosivog tafta, izvezenu mantiju od muselina, šešir od ružičastog baršuna s crnim vrpcama.

Opis je bio sasvim drugačiji od onoga što je dobio Krosne. Gospodin de Krosne se začudi, grof de Provans ugrize se za usnicu. Kralj protare ruke.
- A što je činila kraljica kad je ušla?
- Sire, jedva smo ušle...
- Zajedno?
- Da, sire, zajedno, jedva smo ušle u prvi salon, gdje nas nitko nije mogao primijetiti, jer su se svi tako zagledali u magnetičke tajne, kad se jedna žena približi njezinom veličanstvu i zamoli je da   ni za što ne ide dalje.
- I vi ste se zaustavile? - reče živo grof de Provans.
- Da, gospodine.
- Niste prekoračili prag prvoga salona? - upita de Krosne.
- Nismo, gospodine.
- I vi niste pustili ruku kraljičinu? - progovori kralj sa još malo bojazni.
- Ni za trenutak, ruka njezina veličanstva neprestano je počivala u mojoj.
- No! - uzviknu sad kralj - Što mislite o tome, gospodine de Krosne? Što velite vi na to, brate moj?
- To je nešto izvanredno - progovori grof de Provans, pretvarajući se da je veseo, ali je to još više otkrivalo njegovo razočaranje.
- U tome nema ništa čudno - požuri se reći de Krosne koji je zbog radosti kraljeve osjetio grižnju savjesti - ono što kaže princeza mora biti istina.
- Odatle slijedi? - reče de Provans.
- Odatle slijedi, monsinjore, da su se moji agenti prevarili.
- Govorite li posve ozbiljno? - upita grof de Provans nervoznim drhtanjem.
- Posve ozbiljno, monsinjore, moji su se agenti prevarili, njezino veličanstvo je učinilo ono što   je rekla gospođa de Lambal i ništa drugo. Što se novinara tiče, ako su mene potpuno uvjerile istinite riječi gospođe princeze, onda mislim da i taj lupež također mora biti uvjeren, ja ću odmah izdati  nalog da ga uhapse.
- Samo još časak - reče kralj - samo još časak, ostat će još dosta vremena da se uhapsi taj novinar. Vi ste govorili o jednoj ženi koja je zaustavila kraljicu na ulazu u salon, princezo, kažite nam tko je bila ona?
- Njezino veličanstvo, sire, kao da je poznaje.
- Ja moram s tom ženom govoriti, to je neophodno. Tamo je čitava istina, tamo je ključ čitave tajne.
- To je i moje mišljenje - pomisli de Provans. - To je žena koja će sve objasniti.
- Nećako - progovori zatim glasno - je li vam kraljica priznala da pozna tu ženu?
- Njezino veličanstvo nije mi priznalo, monsinjore, već mi je pripovijedalo.
- Da, da, oprostite...
- Moj brat hoće da kaže - prekide mu riječ kralj - ako kraljica pozna tu ženu, onda i vi znate za njezino ime.
- To je gospođa La Mot-Valoa.
- Ta spletkarica! - uzviknu kralj razočarano.
- Ta prosjakinja! - reče grof. - Do bijesa! Nju će teško biti ispitati, ona je lukava.
- Mi ćemo biti isto tako lukavi kao što je i ona - reče gospodin de Krosne. - Uostalom, nakon izjave gospođe de Lambal ne treba nikakve finoće ni lukavštine. Ja ću dakle na prvu kraljevu riječ...

- Ne, ne - progovori Luj XVI - meni je već dosadilo viđati loše društvo oko  kraljice.
- Gospođa La Mot zaista je iz roda Valoa - odvrati gospođa Lambal.
- Neka bude što hoće, nećako, ali ja neću da ona dođe ovamo. Ja volim ostati bez neizmjerne radosti koju bi mi pribavilo potpuno oslobođenje kraljice, volim se odreći te radosti, nego  to stvorenje gledati u lice.
- Pa ipak ćete je vi vidjeti - uzviknu kraljica blijeda od srdžbe, otvorivši vrata kabineta. - Da  sire - nastavi kraljica - ne radi se o tome da se kaže: ja hoću da vidim to stvorenje, ili ja se bojim ugledati to stvorenje, to stvorenje je svjedok...
Ona pogleda svoga šuraka.
- I iskrenost mojih sudaca...
Ona se okrenu prema kralju i de Krosneu.
- Kojoj će napokon njezina vlastita savjest, ma koliko bila izrođena, istrgnuti krik istine. Ja, optuženica, zahtijevam da bude saslušana i ona će biti saslušana.
- Gospođo - požuri se reći kralj - vi shvaćate valjda da po gospođu La Mot nećemo poslati, da  joj iskažemo čast da govori za vas ili protiv vas. Ja neću vašu čast staviti na vagu s istinoljubivošću  te žene.
- Po gospođu de La Mot nećemo slati, sire, jer je ona ovdje.
- Ovdje - uzviknu kralj okrenuvši se kao da je zgazio zmiju - ovdje!
- Sire, ja sam, kako vam je poznato, posjetila jednu nesretnu ženu koja nosi slavno ime. Onoga dana, vi znate, kada se toliko toga govorilo...
I ona pogleda uporno preko ramena grofa de Provans, koji bi volio ovaj čas biti sto stopa pod zemljom, ali čije je široko lice primilo naceren izraz prilagodljivosti.
|- No? - upita Luj XVI.
- Eto, sire, onoga dana zaboravila sam kod gospođe de La Mot jedan portret, jednu kutiju. Danas mi je ona to donijela, ona je tu.
- Ne, ne... Dobro, ja sam uvjeren! - uzviknu kralj - i to mi je milije.
- Ah, ja nisam zadovoljna - reče kraljica - pa ću je uvesti. Uostalom, čemu ta odvratnost? Šta je ona učinila? Ako ja ne znam, poučite me. Da čujemo, gospodine de Krosne, vi koji znate sve,  recite.
- Ja ne znam ništa što bi bilo nepovoljno za tu gospođu - odgovori dostojanstvenik.
- Uistinu?
- Zaista. Ona je siromašna, to je sve, možda nešto malo častoljubiva.
- Častoljublje, to je glas krvi. Ako nemate ništa drugo protiv nje, kralj je može pustiti  da svjedoči.
- Ja ne znam ništa - odvrati Luj XVI - ali slutim da će ova žena u mojem životu prouzrokovati veliku nesreću... i to je dovoljno.
- Oh, sire, to je predrasuda! Dovedi je brzo - reče kraljica princezi de Lambal.
Za pet minuta uđe Žana de La Mot čedno, zastiđeno, ali otmjena držanja i  odjeće  u kraljev kabinet.
Nepomičan u svojoj antipatiji, kralj okrenu leđa vratima. Podbočivši se laktovima o svoj pisaći stol i spustivši glavu na ruke, on je izgledao kao stranac.
Grof de Provans uperi u Žanu tako ispitujući i oštar pogled da bi ona, kad bi njezina čednost bila iskrena, izgubila prisutnost duha i ne bi mogla izustiti ni riječi. Ali bilo je nešto drugo potrebno da se Žanin mozak uzbuni i uznemiri. Ni kralj, ni car sa svojim žezlima, ni papa sa svojom tijarom, svi oni ne bi mogli djelovati na ovaj čelični duh.

- Gospođo - progovori kraljica, vodeći groficu iza kralja - ja vas molim, budite tako dobri pa kažite što ste učinili na dan moga posjeta gospodinu Mesmeru, kažite riječ po riječ.
Žana ostade šuteći.
- Ništa ne prešućujte, ništa ne štedite. Samo istinu recite, onako kako vam je ostala u pameti.
Nakon tih riječi spusti se kraljica u jedan naslonjač da svojim pogledom ne djeluje na svjedokinju.
Kakva uloga za Žanu! Ona je već pogodila da je njezina vladarica treba, ona je osjećala da je Marija Antoaneta krivo osumnjičena i da je može, a da se ne udalji od istine, opravdati.
Svaka druga bi uz to uvjerenje popustila ugodnosti da kraljičinu nevinost obrazloži pretjeranim dokazivanjem. Ali Žana je bila tako lukava, tako fina i jaka priroda da se držala tačno  činjenica.
- Sire - progovori ona - ja sam pošla gospodinu Mesmeru iz znatiželje, kao što sav Pariz ide onamo. Prizor mi se učinio ponešto nezgrapan. Osvrnuh se i najednom na pragu ulaznih vrata ugledam njezino veličanstvo kraljicu, koju mi je čast bila ugledati dva dana prije toga, a da je prije nisam poznavala. Ugledavši njezine uzvišene crte, koje se nikad neće izgubiti  iz mojega pamćenja, učinilo  mi se da prisutnost njezina veličanstva nije umjesna na onom mjestu i u onoj kući, gdje se tolika stradanja i liječenja prikazuju kao dramatski - prizori. Molim smjerno za oproštenje njezino veličanstvo što sam to učinila i što sam se usudila tako slobodno misliti o njezinom ponašanju, ali to  je bilo poput munje, bio je ženski nagon, molim klečeći za oproštenje ako sam prekoračila crtu poštovanja, dužnog prema najmanjim pobudama njezina veličanstva.
Glumeći duboko ganuće, sagnuvši glavu i ustavivši gotovo nečuvenim umijećem dah, ona zašuti.
Krosnea je to potreslo. Gospođa de Lambal osjeti u srcu silno nagnuće prema ovoj ženi, koja joj se učinila u isti mah nježnom i plahom, duhovitom i dobrom.
Kraljica zahvali Žani pogledom koji je oko grofičino vrebalo.
- No, sire, vi ste čuli - reče kraljica. Kralj se ne maknu.
- Meni nije bilo potrebno svjedočanstvo ove žene.
- Rečeno mi je da govorim - primijeti plaho Žana - i ja sam morala poslušati.
- Dosta! - progovori surovo Luj XVI - kada kraljica što kaže, ona ne treba svjedoka da se kontrolira njezina izjava. Kad kraljica ima moje odobrenje, ne treba ni od koga ništa tražiti, a ja sam njezin korak odobrio.
On ustane, dovršivši te riječi, koje su smrvile grofa de Provansa.
Kraljica ne propusti priliku da kraljevim riječima ne doda preziran pogled. Kralj okrenu leđa svome bratu, poljubi Mariju Antoanetu i pruži ruku princezi de Lambal. On otpusti  princezu, zamolivši je da mu oprosti što ju je, kako reče, zbog sitnice uznemirio.
Gospođu de La Mot ne pogleda, niti joj reče jednu riječ, ali kako je morao uz nju proći da se vrati k svome naslonjaču i bojeći se da ne uvrijedi kraljicu, prisili se na kratak pozdrav, na koji ona bez žurbe odvrati dubokim naklonom.
Kad su se sve tri žene udaljile hodnikom, progovori kralj:
- Brate moj, ja vas više ne zadržavam. Moram svršiti posao sa gospodinom poručnikom. Zahvaljujem vam što ste posvetili pažnju ovom sjajnom i potpunom opravdanju vaše snahe. Lako je vidjeti da se vi tome isto tako radujete kao što se i ja veselim, a to je mnogo. A sada je red na nama, gospodine de Krosne, sjednite, molim vas.
Grof de Provans pozdravi, smješkajući se neprekidno, te iziđe iz kabineta.

XXXVI
KOD KRALJICE

Žana, koja je nečuvenom srećom prvim udarcem bila posvećena u intimne tajne koje i najvještiji dvorjani i po deset godina ne doznaju, bila je sigurna da u jednom za kraljicu važnom danu mnogo znači, ali ničim ne odade svoju radost, koju ponosna osjetljivost velikih umije naslutiti na licima potčinjenih.
I zato je kraljica, umjesto da prihvati namjeru Žaninu da joj se pokloni i ode, zadrža ljubaznim smiješkom, rekavši joj:
- Zaista je sreća, grofice, što ste me spriječili da uđem Mesmeru s princezom de Lambal, jer me je netko vidio na vratima predsoblja, i to je uzeo kao razlog da tvrdi kako sam bila u onoj prostoriji koju oni nazivaju dvoranom kriza.
- Dvoranom kriza, da, gospođo.
- Ali - prihvati princeza de Lambal - kako se moglo dogoditi, ako su prisutni znali da je kraljica tamo, da su se agenti gospodina de Krosnea prevarili? Tu leži nekakva tajna.
- To je istina - reče kraljica zamišljeno. - Agenti su možda potkupljeni, draga Lambal, jer ja imam neprijatelja, vi to znate. I ta glasina mora da se na nečemu osniva. Ispričajte nam dakle pojedine okolnosti.
Žana pocrvenje. Tajna se njoj opet prikazala, tajna čija bi jedna riječ mogla uništiti njezin kobni utjecaj na kraljičin udes. Ako Žana otkrije tajnu, izgubit će priliku da njezinom veličanstva bude korisna, čak neophodna. Ona ostade uzdržljiva kao i prvi put.
- Gospođo - progovori ona - tamo je zbilja bila jedna žena, koja se svojim kretnjama i bulažnjenjem neobično isticala. Ali meni se čini...
- Vama se čini da je ta žena bila kakva kazališna diva ili nešto što se naziva svjetskom damom, a ne kraljica Francuske, nije li tako?
- Sigurno, veličanstvo.
- Grofice, vi ste kralju vrlo dobro odgovorili, a sada je na meni red da govorim za vas. Da čujemo kako ste daleko u svojoj stvari napredovali i kada mislite zatražiti da vam se vaša prava priznaju?
- Ali nije li netko ovdje, princezo? Gospođa Mizeri uđe.
- Hoće li vaše veličanstvo primiti gospođicu de Taverni? - upita kraljičina sobarica.
- Nju! Svakako. Oh ta ceremonijalna djevojka, ona se ne bi nikad ogriješila o etiketu. Andrea, dođite.
- Vaše veličanstvo odviše je dobro prema meni - reče ona pozdravivši dražesno.
I Andrea opazi Žanu, koja prepoznavši drugu njemačku damu iz dobrotvornog ureda, zovne u pomoć prisilno rumenilo.
Princeza Lambal upotrijebi pojačanje što je kraljici došlo da se udalji svojim poslom, a Andrea sjede do Marije Antoanete, uperivši ispitujući pogled u groficu de La Mot.
- No, Andrea - progovori kraljica - eto one gospođe koju smo posjetile posljednjeg dana smrzavice.
- Ja sam prepoznala gospođu - odvrati Andrea naklonivši se.

Žana, već ponosita, požuri se da potraži na crtama Andreinog lica znak ljubomore. Ali ne opazi ništa, osim savršene ravnodušnosti.
- Znate li - reče joj kraljica - znate li što su kralju kazali o meni?
- Njemu su morali kazati samo zlo, - odvrati Andrea - baš zato jer mu neće reći ono što je dobro u vama.
- To je najljepša riječ što sam je čula - prihvati Žana jednostavno. - Velim najljepša jer u svoj svojoj snazi izražavam čuvstvo koje me nadahnjivalo kroz život, ali koje slabi moj duh nikad ne bi mogao tako izraziti.
- Ja ću vam stvar ispripovijedati, Andrea.
- O, meni je ona poznata - reče ona - gospodin grof de Provans ovaj čas ju je pripovijedao, a jedna moja prijateljica ga je čula.
- To je odlično sredstvo da se širi laž, pošto su se klanjali istini - progovori ljutito kraljica. - Ali ostavimo to. Ja sam upravo razgovarala s groficom o njezinom položaju. Tko vas podržava, grofice?
- Vi, veličanstvo - odvrati Žana srčano - vi, koja ćete mi dopustiti da vam poljubim ruku.
- U nje je srca i ja volim njezine izjave - reče Marija Antoaneta. Andrea ne odvrati ništa.
- Veličanstvo - nastavi Žana - rijetke su se osobe usudile podržavati me kad sam bila u nuždi i tami, a sada pošto me jednom vide u Versaju, svi će se otimati da ugode kraljici, htjedoh reći osobi koju je vaše veličanstvo udostojilo primiti.
- Kako - uzviknu kraljica kad je sjela - nitko nije bio toliko srčan ili dosta pokvaren da vas podržava?
- U početku sam imala gospođu Bulenvijer - odvrati Žana - veoma vrijednu gospođu, zatim gospodina de Bulenvijera, pokvarenog pokrovitelja, ali otkad sam se udala, nikoga više, nikoga! - doda ona veoma spretnim prijelazom. - Oh, oprostite, ja sam zaboravila jednoga vrijednog čovjeka, plemenitog princa...
- Princa! kojega to, grofice?
- Gospodina kardinala Roana. Kraljica se naglo okrenu prema Žani.
- Moga neprijatelja! - reče ona nasmiješivši se.
- Neprijatelja vašeg veličanstva! On! - uzviknu Žana - Oh, veličanstvo!
- Moglo bi se pomisliti grofice, da se vi čudite tome što imam neprijatelja. Vidi se ipak da niste živjeli na dvoru!
- Veličanstvo, kardinal obožava vaše veličanstvo, bar se meni tako čini, pa ako se nisam prevarila, njegovo je poštovanje prema uzvišenoj supruzi kraljevoj ravno njegovoj odanosti.
- Oh, ja vam vjerujem, grofice - odvrati Marija Antoaneta, koja se opet povratila svojoj običnoj veselosti - vjerujem vam djelomično. Da, tako je, kardinal me obožava.
I govoreći tako, okrenula se s povjerljivim smiješkom prema Andrei de Taverni.
- Pa da, grofice, gospodin kardinal me obožava. Eto zato je moj neprijatelj. Žana de La Mot pričini se iznenađena kao provincijalka.
- Ali, vi ste štićenica gospodina princa, nadbiskupa Luja de Roana - nastavi kraljica. - Ispripovijedajte nam dakle to, grofice.
- To je vrlo jednostavno, veličanstvo. Njegova preuzvišenost pomogla mi je najnježnijim načinom s najduhovitijom darežljivošću.
- Vrlo dobro. Princ Luj je rasipnik, to se ne da osporiti. Što mislite, Andrea, ne bi li gospodin kardinal mogao i ponešto obožavati lijepu groficu? No? Grofice recite nam to.

Marija Antoaneta poče opet sa svojim veselim, srdačnim, sretnim smiješenjem, na što je međutim uvijek ozbiljna Andrea nije poticala.
- Ova bučna veselost mora biti prividna - pomisli Žana. - Da vidimo.
- Gospođo - progovori ona ozbiljnim licem - čast mi je uvjeriti vaše veličanstvo da gospodin de Roan...
- Dobro, dobro - reče kraljica prekinuvši groficu. - Pošto ste vi njegova prijateljica...
- Oh, gospođo - izusti Žana dražesnim izrazom stida i smirenosti.
- Dobro, dobro, draga mala, vrlo dobro - prihvati kraljica sa slatkim smiješkom - ali pitajte ga što je učinio s vlasima koje mi je ukrao pomoću nekog češljača, kojega je ta šala skupo stajala jer sam ga protjerala.
- Vaše veličanstvo me zbunjuje - reče Žana. - Zar je gospodin de Roan to učinio?
- Oh, da... obožavanje, uvijek obožavanje. Pošto me je proklinjao u Beču, pošto je sve upotrijebio, sve pokušao da spriječi brak između kralja i mene, on jednog dana opazi da sam ja žena i njegova kraljica, da će on, iako je veliki diplomata, sa mnom imati mnogo borbe. Tada se pobojao za svoju budućnost dragi princ i počeo je, poput svih ljudi svoga zanimanja, laskati najviše onima kojih se trebao najviše bojati. Misleći da sam mlada, on me je držao taštom i preobrazio se u Seladona. Nakon uzdisaja i čeznutljivih pogleda, počeo me je obožavati, kako vi kažete. On me obožava, nije li tako, Andrea?
- Gospođo! - odvrati ona naklonivši se.
- Da... Andrea neće također da se kompromitira, ali ja se usuđujem, ipak je potrebno da kraljevstvo bar nešto vrijedi. Grofice, ja znam i vi da me kardinal obožava? To je gotova stvar, recite mu da se ja zbog toga ne ljutim na njega.
Te riječi, u kojima je bilo gorke ironije, duboko se kosnuše ranjenog srca Žane de La Mot.
- Njezino veličanstvo je ozlovoljeno - reče ona u sebi. - A ako je ozlovoljena, tu mora da nešto drugo postoji.
Zatim, zamislivši se malo, poče braniti gospodina de Roana svom dušom i svom lukavošću kojom ju je dobra majka priroda obilato obdarila.
Kraljica ju je slušala.
- Ona sluša - pomisli Žana.
I grofica, zavarana svojom zlom naravi, nije čak primijetila da kraljica sluša iz pažnje, jer je na dvoru običaj da nitko ne govori dobro o onome o kojemu gospodar zlo misli. To odstupanje od dvorskih običaja zadovoljilo je kraljicu i gotovo je usrećilo.
Razgovor je tekao u povjerljivosti, kad se začu u predsoblju veseli, bučni mladi glas.
- Grof d'Artoa! - reče kraljica.
Andrea ustade odmah. Žana se spremila da ode, ali je princ tako naglo ušao u sobu, u kojoj se nalazila kraljica, da je odlazak postao gotovo nemoguć. Gospođa de La Mot učini ipak ono što se na pozornici označuje kao odlazak.
Princ se zaustavi, ugledavši lijepu ženu i pozdravi je.
- Gospođa grofica de La Mot - reče kraljica, predstavivši princu Žanu.
- Ah, ah - uzviknu grof d'Artoa. - Ja vas ne gonim, grofice. Kraljica učini Andrei znak da zadrži Žanu.
Taj znak je htio reći: ja sam htjela obdariti gospođu de La Mot, no za to nisam imala kad, odgodimo to za kasnije.
- Vi ste se dakle vratili iz lova na vukove - reče kraljica, pružajući ruku svome šuraku, prema engleskoj modi koja je počela osvajati tlo.

- Da, sestro, i ja sam učinio dobar lov, jer sam ih ubio sedam, a to je vrlo mnogo - odvrati princ.
- Vi ste ih sami ubili?
- U to nisam baš potpuno uvjeren - reče on sa smiješkom - ali tako mi rekoše. A međutim, znate li, sestro, da sam time zaslužio sedam stotina livra?
- Ah, a kako to?
- Za svaku od tih strašnih zvijeri plaća se stotina livra. To je skupo, ali ja bih od svega srca dao dvije stotine za glavu novinskog piskarala. A vi sestro?
- Ah - reče kraljica - vama je već poznata ta zgoda?
- Gospodin de Provans mi je ispripovjedio.
- Sad je to već treći - prihvati Marija Antoaneta - gospodin de Provans je neustrašiv i neumoran pripovjedač.
- Da, sestro. Ali vaše veličanstvo je u tome očuvalo svoju čast. Kad bismo htjeli kalambure, mogli bismo reći: stvar sa čabrom je oprana.
- Oh, gadne li igre riječi.
- Ah, draga sestro, vi ste zaista sretni.
- Vi to nazivate srećom! Čujte ga, Andrea.
Žana se nasmiješi, grof, koji ju je neprestano gledao, dade joj srčanosti. Riječ je bila upravljena Andrei, no Žana je odgovorila.
- To je sreća - ponovi grof d'Artoa - jer se moglo vrlo lako dogoditi, prvo, da gospođa de Lambal ne bude s vama.
- A zar bih ja sama išla onamo?
- Drugo, da se gospođa de La Mot nije ondje našla da vam spriječi ulaz.
- Ah, vi znate da je gospođa grofica bila ondje?
- Draga sestro, ako grof de Provans pripovijeda, onda on kaže sve. Napokon se moglo desiti da se gospođa de La Mot ne nađe u zgodan čas u Versaju da posvjedoči. Zar vam nisam dokazao da ste bili sretni.
- Zlo ste dokazali.
- Da vam bolje do kažem?
- To neće biti suvišno.
- Vi ste nepravedni kad optužujete udes - reče grof, koji se okrenuo da se spusti na jedan divan do kraljice - jer ste napokon spašeni pri poznatom skoku iz kabrioleta...
- "Jedan" - reče kraljica brojeći na prste.
- Spašeni ste kod Mesmerova čabra.
- Dobro, brojim i to, "dva". Dalje?
- I spašeni na plesu - reče joj on na uho.
- Kakav ples mislite?
- Operni ples.
- Kako ste izvoljeli reći?
- Velim na opernom plesu, sestro.
- Ja vas ne razumijem. On se nasmije.
- Kakva glupost da govorim s vama o jednoj tajni.
- Tajni? Zaista, dragi brate, vidi se da govorite o opernom plesu jer ja sam posve zbunjena. Riječi: ples, opera - dopru do Žanina uha i ona podvostruči svoju pažnju.
- Šutimo o tome! - reče princ.

- Nipošto, nipošto. Objasnimo se - odvrati kraljica. - Vi govorite o nekakvoj zgodi na opernom plesu, šta je to?
- Molim za vašu milost, sestro.
- Ja nepokolebivo ostajem pri zahtjevu da to saznam.
- A ja ostajem pri tome da šutim.
- Hoćete li me razljutiti?
- Nipošto. Ja sam od toga dosta rekao da me razumijete, mislim bar.
- Vi niste ništa rekli.
- Oh, sestrice, vi sada mene mučite... Da vidimo... hoćete li biti iskreni?
- Poštenja mi ja se ne šalim.
- Vi hoćete da ja govorim?
- I to odmah.
- Drugdje, ne ovdje - reče on pokazujući na Žanu i Andreu.
- Ovdje, ovdje! Nikad nije dovoljno prisutnih za objašnjenje.
- Čuvajte se, sestro.
- Ja se usuđujem.
- Vi dakle niste bili na posljednjem opernom plesu?
- Ja! - uzviknu kraljica - ja na opernom plesu!
- Pst! Za boga miloga!
- Oh, ne, vičimo naprotiv, brate... Ja sam bila, kažete vi, na opernom plesu?
- Sigurno, vi ste tamo bili.
- Vi ste me valjda vidjeli? - upita ona ironično, ali šaleći se još.
- Ja sam vas ondje vidio.
- Mene?
- Da, vas!
- To je malo previše.
- To sam i ja samom sebi rekao.
- Zašto ne kažete da ste sa mnom govorili? To bi bilo još smješnije.
- Vjere mi, ja sam vas baš htio osloviti kad nas jedna skupina rastavi.
- Vi ste ludi!
- Bio sam siguran da ćete mi to reći. Nisam se trebao tome izvrgnuti, to je moja pogreška. Kraljica ustade i prođe nekoliko koraćaja po sobi vrlo uzbuđena.
Grof je pogleda začuđeno.
Andrea je zadrhtala od straha i zabrinutosti. Žana je stiskala ruke da ostane mirna. Kraljica se opet zaustavi i reče mladom princu:
- Dragi prijatelju, ne šalimo se, u mene je tako loš karakter da, kako vidite, gubim već strpljivost, priznajte mi brzo da ste se htjeli zabavljati na moj račun, i ja ću biti sretna...
- Ja vam priznajem, ako baš hoćete, sestro.
- Budite ozbiljni, Šarl.
- Ozbiljan kao riba.
- Ja vas usrdno molim, recite mi, zar ne, vi ste tu bajku skovali? On pogleda gospođe, a zatim reče:
- Da, ja sam je skovao, oprostite mi.
- Vi me niste shvatili, dragi brate - ponovi kraljica vrlo oštro. - Ja vas pitam: da ili ne, opozivate li pred ovim gospođama što ste rekli? Ne lažite, ne štedite me.

Andrea i Žana iščeznuše za tapetama od goblena.
- Ne, draga moja sestro - progovori princ tihim glasom kad one dvije nisu više bile tu - ja sam vam rekao istinu, zašto me niste prije upozorili?
- Vi ste me vidjeli na opernom plesu?
- Kao što vas sada vidim, i vi ste mene vidjeli.
Kraljica kriknu, zovne Žanu i Andreu, pohrli sama da ih s one strane tapeta dovede, uzme svaku od njih za ruku i povuče ih brzo u sobu.
- Gospođe, gospodin grof d'Artoa tvrdi da je mene vidio na opernom plesu - progovori kraljica.
- Oh - promrmlja Andrea.
- Sad više nemate kud da uzmaknete - nastavi kraljica, - Dokažite, dokažite...
- Čujte - progovori princ. - Ja sam bio s maršalom Rišeljeom, s gospodinom de Kaloneom, sa... čitavim društvom. Vaša je maska spala.
- Moja maska!
- Htio sam vam reći: to je više nego smiono, draga sestro, ali ste iščeznuli, odvukao vas je kavalir koji vam je ruku pružio.
- Kavalir! Oh, bože moj! Vi me gonite u ludilo.
- Bio je to modri domino - nadoda princ. Kraljica prevuče rukom preko čela.
- Kojega je dana to bilo? - upita ona.
- U subotu, onoga dana prije nego sam se odvezao u lov. Vi ste još spavali ujutro kad sam otišao, inače bih vam već onda rekao ovo što sam sad kazao.
- Bože moje, bože moj! U koliko ste me sati vidjeli?
- Moglo je biti između dva i tri sata.
- Nesumnjivo, ili sam ja poludjela, ili ste vi.
- Ponavljam vam da sam se ja valjda prevario... ipak...
- Što ipak?...
- Ne brinite se zbog toga mnogo, ništa se nije doznalo... Jedan sam trenutak mislio da ste s kraljem ondje, ali je vaš pratilac govorio njemački, a kralj razumije samo engleski...
- Njemački... neki Nijemac! Oh, dragi moj, ja imam dokaz. U subotu naveče legla sam u jedanaest sati u postelju.
Grof se sagnu sa smiješkom kao čovjek koji ne vjeruje.
- Gospođa Mizeri kazat će vam sve. Grof se nasmije.
- Zašto ne zovete i Lorana, vratara. On će također posvjedočiti. Ja sam taj top načinio, sestrice, ne opaljujte ga na mene.
- Oh! - viknu kraljica bijesno - oh, meni neće da vjeruju!
- Ja bih vam vjerovao kad biste manje bili bijesni. Ali kako je to moguće! Ako ja kažem: da, drugi, kad dođu, reći će: ne.
- Drugi? Koji drugi?
- Oni koji su vidjeli kao i ja.
- Ah, to je zanimljivo, da vidimo! Ima dakle ljudi koji su me vidjeli! No, pokažite mi ih.
- Odmah... Filip de Taverni, je li tu?
- Moj brat! - reče Andrea.
- On je bio ondje, gospođice - odvrati princ - hoćete li da ga pitamo, sestro?
- Molim da odmah dođe.

- Bože moj - prošapće Andrea.
- Što! - zadrhta kraljica.
- Mojeg brata zovete za svjedoka.
- Da, ja to hoću.
I kraljica stane zvati: svi poletješe da potraže Filipa.
Ostavši pobjednikom nakon svoga dvoboja sa Šarnijem, pošao je Filip, koji je kraljici iskazao uslugu, veselo u Versaj.
Našli su ga na putu, saopćiše mu zapovijed kraljičinu i on se požuri da je posluša. Marija Antoaneta skoči mu u susret, postavi se ravno pred njega i viknu:
- Gospodine, možete li vi istinu govoriti?
- Da, gospođo, ja ne mogu lagati - odvrati on.
- Dakle recite... govorite posve iskreno... jeste li me posljednjih osam dana vidjeli na kojem javnom mjestu? .
- Jesam, gospođo - odvrati Filip.
Srca su u toj sobi kucala tako da bi se mogla čuti.
- Gdje ste me vidjeli? - upita kraljica strašnim glasom. Filip je šutio.
- Oh, ne štedite me, gospodine, moj šurak ovdje tvrdi da me je vidio na opernom plesu, a vi, gdje ste me vi vidjeli?
- Kao i monsinjor grof d'Artoa, na opernom plesu, veličanstvo.
Kraljica, kao da ju je ošinula munja, sruši se na divan. A zatim skočivši naglo kao ranjena pantera:
- To nije moguće - reče ona - jer mene ondje nije bilo. Pazite se, gospodine de Taverni, ja opažam da vi ovdje primate puritanske navike, to je dobro u Americi, ali u Versaju smo mi Francuzi učtivi i jednostavni.
- Vaše veličanstvo vrijeđa gospodina de Tavernija - reče Andrea blijeda od srdžbe i negodovanja. - Ako on kaže da je vidio, onda je zaista vidio...
- I vi također - reče Marija Antoaneta - vi također! Tako mi duše, ako imam prijatelja koji me brane, imam i neprijatelja koji me ubijaju! Jedan jedini svjedok ne sačinjava svjedočanstvo, gospodo moja.
- Vi me sjećate na to - progovori grof d'Artoa - da sam u onom trenutku kad sam vas vidio i razabrao da modri domino nije kralj pomislio da je to nećak gospodina de Sifrena. No, kako se zove onaj hrabri oficir koji je izveo junaštvo na moru? Vi ste ga jednog dana tako dobro primili te sam mislio da je on vaš počasni vitez.
Kraljica pocrveni. Andrea problijedi kao krpa. I Filip problijedi.
- Gospodin de Šarni - progovori on.
- Šarni! Tako je - nastavi grof d'Artoa. - Zar ne, gospodine Filipe de Taverni, stas onoga modrog domina imao je sličnosti sa stasom gospodina de Šarnija?
- Ja to nisam opazio, monsinjore - odvrati Filip koji se gotovo ugušio.
- Ali ja sam uskoro opazio - nastavi grof d'Artoa - da sam se prevario, jer gospodin de Šarni najednom se pojavio, on je stajao kod gospodina de Rišeljea, vama nasuprot, sestro, u onom trenutku kad je vaša maska spala.
- I on me je vidio? - uzviknu kraljica bez ikakve razboritosti.
- Ako nije slijep - odvrati princ. Kraljica učini očajnu kretnju i opet pozvoni.
- Što radite? - upita princ.
- Ja ću pitati gospodina de Šarnija i vrč do dna iskapiti.
- Ja ne vjerujem da je gospodin de Šarni u Versaju - progunđa Filip.
- Zašto ne bi bio?
- Meni su rekli, mislim, da poboljeva.
- Oh, stvar je dosta ozbiljna da dođe, gospodine. Ni meni nije dobro pa ipak bih bosonoga išla do na kraj svijeta da dokažem...
Ranjenim srcem približi se Filip Andrei, koja je gledala kroz prozor na cvjetne gredice. Najednom Andrea uzviknu.
- Šta je? - upita kraljica.
- Ništa, ništa... Vele da je gospodin de Šarni bolestan, a ja ga eto vidim.
- Ti ga vidiš? - uzviknu Filip potrčavši do prozora.
- Da, on je tu.
- Zaboravivši na sve, otvori kraljica neobičnom jakošću prozor i viknu glasno:
- Gospodine de Šarni!
Ovaj okrenu glavu i skrenu, potpuno zatečen, prema dvoru.

XXXVII
ALIBI

Gospodin de Šarni uđe ponešto blijed, ali uspravno i na izgled posve zdrav.
Ugledavši visoko društvo, primi smjerno i ukočeno držanje svjetskog čovjeka i vojnika.
- Pazite se, draga sestro - reče grof d'Artoa - meni se čini da ispitujete odviše mnogo ljudi.
- Ja ću cijelu noć ispitivati dok mi ne pođe za rukom namjeriti se na jednoga koji će mi reći da ste se prevarili.
Šarni je ugledao Filipa i učtivo ga pozdravio.
- Vi ste krvnik svoga zdravlja - reče mu tiho Filip. - Izlaziti ranjen! Vi kao da želite umrijeti!
- Ne umire se od toga što smo se ogrebli o jedan trnov grm u Bulonjskoj šumici - odvrati de Šarni, koji je bio sretan što je time pecnuo svoga neprijatelja, a to je bilo bolnije nego rana od mača.
Kraljica se približi da dokrajči taj razgovor.
- Gospodine de Šarni - progovori kraljica - vi ste, ova gospoda bar kažu, bili na opernom plesu?
- Jesam, vaše veličanstvo - odvrati de Šarni naklonivši se.
- Recite mi što ste ondje vidjeli?
- Pita li me vaše veličanstvo što sam ondje vidio ili koga sam vidio?
- Posve tačno... koga ste ondje vidjeli, i to bez susretljivog prešućivanja.
- Treba li da sve kažem, veličanstvo?
Kraljičino lice primi opet onu bljedoću koja je deset puta od jutra zamijenila grozničavo crvenilo.
- Da započnem po hijerarhiji - odvrati de Šarni.
- Dobro, vi ste me vidjeli?
- Da, vaše veličanstvo u trenutku kad je vaša maska spala, nesretnim slučajem. Marija Antoaneta zgužva nervoznim rukama čipke svoga ovratnika.
- Gospodine - progovori ona glasom punim jecaja - pogledajte me dobro, jeste li zaista sigurni?
- Gospođo, crte vašeg veličanstva urezane su u srcima svih vaših podanika. Tko je jednom vidio vaše veličanstvo, vidi uvijek.
Filip pogleda Andreu, Andrea uroni pogledom u Filipove oči. Dvije patnje i ljubomore sklopiše bolan savez.
- Gospodine - ponovi kraljica približivši se de Šarniju - ja vas uvjeravam da nisam bila na opernom plesu.
- Oh, gospođo - uzviknu mladi čovjek sagnuvši duboko svoje čelo - zar vaše veličanstvo nema pravo da pođe kamo želi?
- Ja vas ne molim da ispričavate moj korak - reče kraljica - ja vas uvjeravam da taj korak nisam učinila.
- Ja ću vjerovati sve što mi vaše veličanstvo zapovjedi - odvrati de Šarni.
- Draga sestro, draga sestro! To je previše - prošapće grof d'Artoa na uho Mariji Antoaneti.
Taj prizor skamenio je sve prisutne, jedne zbog njihove ljubavi ili ozlijeđenog samoljublja, druge ganućem što ga zadahnjuje optužena žena koja se odvažno brani protiv preteških dokaza.
- To se vjeruje! To se vjeruje! - uzviknu kraljica van sebe od srdžbe, pa izgubivši srčanost, pade u naslonjač.

- Draga sestro! Oprostite mi - reče nježno grof d'Artoa - vi ste okruženi odanim prijateljima, tajnu zbog koje ste vi preko mjere ustrašeni poznajemo samo mi, a iz naših srca, u koja je skrivena, neće je nitko izvući.
- Tajna, tajna! - uzviknu kraljica - oh, ja je neću.
- Sestro!
- Nikakve tajne. Dokaz.
- Gospođo - reče Andrea - netko dolazi.
- Veličanstvo - reče Filip tihim glasom - kralj.
- Kralj - progovori jedan sluga u predsoblju.
- Kralj! Tim bolje. Oh, kralj je moj jedini prijatelj, on me neće smatrati krivom ni onda kad bi mu se učinilo da sam pogriješila.
Kralj uđe. Njegov pogled bio je živa opreka svemu neredu i svoj smetenosti prilika što su okruživale kraljicu.
- Sire! - viknu kraljica - vi mi dolazite u dobar čas. - Sire, čujte jednu klevetu, opet se moram boriti protiv jedne navale.
- Šta je? - reče Luj XVI stupivši naprijed.
- Gospodine, jedna bezočna glasina širi se. Pomozite mi, pomozite, sire, jer ovaj put me ne optužuju neprijatelji, već moji prijatelji.
- Vaši prijatelji?
- Ova gospoda, gospodin d'Artoa, gospodin de Taverni i gospodin de Šarni tvide mi u lice da su me vidjeli na opernom plesu.
- Na opernom plesu! - uzviknu kralj namrštivši obrve.
- Da, sire.
Strašna šutnja pritiskala je čitavu ovu skupinu.
Gospođa de La Mot vidjela je mračni nemir kraljev. Ona je vidjela smrtno bljedilo kraljičino i samo jednom riječi mogla bi ona učiniti kraj svim mukama, ona bi mogla uništiti sve te optužbe i spasiti kraljicu.
Ali njezino srce nije je nagonilo na to, njezin interes odvraćao ju je od toga. Ona je samoj sebi govorila da više nije vrijeme za to, da je već u pogledu Mesmerova čabra lagala, pa ako svoju riječ opozove i pokaže da je jedanput lagala, ako kraljici pokaže da je u prvoj optužbi nije dosta podržavala, to će se kao nova ljubimica odmah upropastiti i razoriti korist buduće sklonosti - zato je šutjela.
Tada kralj ponovi tjeskobno:
- Na opernom plesu? Tko je o tome govorio? Zna li za to grof de Provans.
- Ah to nije istina - uzviknu kraljica očajno. - Nije istina, vi se svi varate, gospodo! Svi se poklonile.
- Da vidimo! - prekina kraljica - neka dođu moji ljudi, neka svi budu ispitani! Ples je bio u subotu je li?
- Da, sestro.
- Dakle, što sam učinila u subotu? Neka mi se kaže jer ću zaista poludjeti, a ako se to nastavi, ja ću i sama početi vjerovati da sam išla na taj ples u Operi, ali da sam išla na nj, ja bih to rekla, gospodo.
Najednom se kralj približi veselih očiju i vedra čela.
- U subotu - reče on - vi kažete u subotu, gospodo, nije li tako?
- Jeste, sire?

- No! - nastavi on sve mirniji i veseliji - tome ne treba pitati nikoga drugoga, već vašu sobaricu Mariju. Ona će se možda sjetiti u koliko sam sati onoga dana ušao k vama, to je bilo oko jedanaest sati uveče.
- Ah! - uzviknu kraljica sva sretna od radosti - jest, sire! - I ona se baci u kraljevo naručje.
- Divno! - progovori grof d'Artoa zatečen od iznenađenja i radosti u isti čas - ja ću kupiti očale. Filip je bio smrtno blijed. Šarni, hladan i bezosjećajan, otirao je znoj sa čela.
- Evo zašto, gospodo - reče kralj, radujući se učinku što ga je proizveo - evo zašto je nemoguće da je kraljica one noći bila na opernom plesu. Vjerujte to, ako hoćete, kraljica, u to sam siguran, bit će zadovoljna kad joj ja vjerujem.
- Ah - doda grof d'Artoa - gospodin de Provans može o tome misliti što hoće, ali ja ne vjerujem da bi njegova žena mogla istim načinom dokazati alibi kad bi je jednom okrivili da je provela noć izvan kuće.
- Brate!
- Sire, ljubim vam ruku.
- Šarl, ja ću s vama - reče kralj, pošto se oprostio s kraljicom. Filip se ne maknu.
- Gospodine de Taverni - reče kraljica strogo - nećete li vi otpratiti grofa d'Artoa.
Filip se uspravi. Krv mu udari u glavu. Umalo da se nije onesvijestio. Jedva je imao snage da pozdravi, da pogleda Andreu i da uputi strašan pogled Šarniju.
On iziđe.
Kraljica zadrži kod sebe Andreu i gospodina de Šarnija. Položaj Andrein, koja je bila postavljena između svoga brata i kraljice, između svoga prijateljstva i svoje ljubavi, ne bismo mogli lako ocrtati.
Ipak, stradanje mlade djevojke zaslužuje pažnju, ona je osjećala da bi Filip dao svoj život da spriječi razgovor Šarnija i kraljice u četiri oka, a priznavala je samoj sebi da bi joj srce moglo pući kad bi, umjesto da slijedi i tješi Filipa, ostavila de Šarnija sa gospođom de La Mot i kraljicom. Ona se tome domišljala po Žaninom držanju, koje je bilo u isti mah čedno i familijarno. Ali kako da objasnimo što je ona osjećala?
Bijaše li to ljubav? Ljubav, rekla bi ona samoj sebi, ne raste takvom brzinom u hladnoj atmosferi dvorskih osjećaja. Ne, ono što je gospođica de Taverni osjetila za de Šarnija nije bila ljubav. Ona je svom snagom suzbijala sličnu misao, jer se zavjerila da neće nikad više ljubiti. Ali zašto je onda tako trpjela kad je de Šarni rekao kraljici nekoliko riječi smjernog poštovanja i odanosti. Sigurno, u tome je bila ljubomora.
Andrea je samoj sebi priznala da je bila ljubomorna na ženu koja bi mogla tu ljubav zadahnuti i primiti. Ona je s melanholijom gledala kako se oko nje kreću svi ti lijepi zaljubljeni. Ti ljudi, puni revnosti, nju nisu shvatili pa su se udaljivali pošto su joj rekli koju ljubaznu riječ.
Kad je one studene večeri srela Šarnija, kad je opazila da je njegove oči promatraju i okružuju simpatičnom mrežom, ona nije više prepoznavala onu čudnu uzdržljivost što su prema njoj ispoljavali svi ti dvorjani. Za toga čovjeka bila je ona žena, on je u njoj probudio mladost. I gospođica de Taverni bijaše sretna da može gledati toga mladog čovjeka. Zato je bila nesretna pri pomisli da će druga koja žena podrezati krila njezinim maštanjima i zaplijeniti njezin san.
Eto zbog čega Andrea nije pratila Filipa iz kraljičine odaje, iako je trpjela od uvrede nanesene njezinom bratu, pogotovu što je taj brat bio za nju idol. Gospođica de Taverni, koja nije htjela da kraljica ostane u četiri oka sa Šarnijem, ne htjede više sudjelovati u razgovoru. Ona je sjela pokraj kamina, okrenuvši gotovo leđa kraljici, Šarniju i gospođi de La Mot.

Kraljica ostade nekoliko minuta šuteći, ona nije znala kako bi nadovezala novi razgovor. De Šarni kao da je poboljevao i njegovo držanje bilo je u volji kraljici. Napokon Marija Antoaneta prekide šutnju i, odgovarajući u isti mah svojoj misli reče najednom:
- To dokazuje da imamo neprijatelja. Bi li tko vjerovao da se ovako jadne stvari događaju na francuskom dvoru? Gospodine, može li se to vjerovati?
Šarni ne odvrati ništa.
- Kako je lijepo živjeti na vašim lađama u slobodnom zraku, na morskoj pučini! Nama, stanovnicima gradova pričaju o zlobi valova. Ah, gospodine, pogledajte se! Nisu li vas bijesni valovi oceana poprskali svojom pjenom srdžbe? Pa ipak pogledajte se, vi ste zdravi, mladi i poštovani.
- Veličanstvo.
- Nisu li vas Englezi također - nastavi kraljica, koja je postepeno oživljavala - obasipali bijesom svojeg plamena i karteča. Ali što je vama do toga? Vi ste zdravi i krepki, zbog srdžbe neprijatelja koje ste pobijedili kralj vam je čestitao, izljubio vas, narod priznaje vaše ime i voli ga.
- Pa što veličanstvo? - izusti de Šarni, koji je bojažljivo motrio grozničava naprezanja Marije Antoanete.
- Gospodine - odgovori tužno kraljica - kad biste vi znali kako je bolno biti omražen?
Andrea je s tjeskobom očekivala odgovor mladog čovjeka, ona se bojala da on ne odgovori sa ljubaznom utjehom, za kojom kao da je čeznula kraljica. Ali de Šarni, naprotiv, otare rupčićem svoje oznojeno čelo i problijedi. Kraljica ga pogleda.
- Nije li ovdje odviše vruće? - upita ona.

Gospođa de La Mot otvori prozor svojom malom rukom. De Šarni udahne duboko svjež zrak.
- Gospodin je navikao na morski zrak, on bi se mogao ugušiti u budoarima Versaja.
- Nije to - odvrati de Šarni - ali ja imam u dva sata službu, pa ako mi vaše veličanstvo ne zapovjedi da ostanem...
- Ne, gospodine - reče kraljica - mi znamo što je zapovijed, zar ne, Andrea?
A zatim okrenuvši se prema de Šarniju, progovori ponešto razdraženim glasom:
- Vi ste slobodni, gospodine.
I ona isprati mladog oficira kretnjom ruke.
Šarni pozdravi kao čovjek koji se žuri i iščeznu iza tapeta. Za nekoliko trenutaka začuje se iz predsoblja nešto poput jecaja i šum više osoba koje se žure. Kraljica je bila do vrata, kao da je htjela očima ispratiti de Šarnija čiji joj se nagli odlazak učinio neobičnim. Ona podigne zavjesu, kriknu i kao da je bila spremna jurnuti naprijed. Ali Andrea, koja nije pustila kraljicu iz vida, nađe se između nje i vrata.
Kraljica pogleda Andreu, koja čvrsto izdrža njen pogled. Gospođa de La Mot ispruži glavu. Između kraljice i Andree je bio mali razmak i kroz taj razmak mogla je ona vidjeti onesviješćena de Šarnija, kojemu su sluge i gardisti priskočili u pomoć. Kraljica, opazivši kretnju gospođe de La Mot, zatvori brzo vrata. Ali prekasno, gospođa de La Mot je vidjela.
Marija Antoaneta namršti čelo, vrati se zamišljenim koracima do naslonjače i sjedne. Ona zapade u ono mračno razmišljanje koje slijedi iza svakog jakog uzbuđenja. Oko nje kao da nije bilo živih bića. Andrea je. izgledala isto tako nesabrana kao i kraljica.
Nasta trenutak šutnje.
- Gle čudne stvari - reče najednom glasno kraljica, od čije riječi zadršću obje njezine iznenađene drugarice, tako je ta riječ bila neočekivana - gospodin de Šarni, čini mi se, sumnja još...
- U što sumnja, gospođo? - upita Andrea.

- U moje prisustvo na dvoru one noći kad je bio ples u operi.
- Oh, gospođo!
- Zar ne, grofice, da ja imam pravo - reče kraljica - da gospodin de Šarni još sumnja?
- Unatoč kraljevim riječima? Ali, to je nemoguće, gospođo - reče Andrea.
- Moglo bi se pomisliti da je kralj iz samoljublja pritekao meni u pomoć. On ne vjeruje, to se vidi.
Andrea se ujede za usnicu.
- Moj brat nije tako nepovjerljiv kao gospodin de Šarni - reče ona, - on kao da je bio potpuno uvjeren, on...
- Oh, to bi bilo zlo - nastavi kraljica, koja je prečula odgovor Andrein. - U tom slučaju, taj mladi čovjek ne bi imao otvoreno i čisto srce kako sam mislila.
A zatim ljutito uzviknu:
- Ali napokon, ako je vidio, zašto bi vjerovao? Gospodin grof d'Artoa je također vidio, gospodin Filip je također vidio, on bar tako veli, sav svijet je vidio, i bila je potrebna kraljeva riječ da se vjeruje ili da se glumi vjerovanje. Oh! U svemu tome mora biti nešto što ja moram objasniti. Zar ne, Andrea, da je potrebno otkriti uzrok svemu tome?
- Vaše veličanstvo ima pravo - reče Andrea - i ja sam uvjerena da i gospođa de La Mot tako misli. Nije li tako, grofice?
Gospođa de La Mot, koju je to nenadano zateklo, zadrhta i ne odgovori.
- Jer napokon - nastavi kraljica - govori se da su me vidjeli kod Mesmera.
- Vaše je veličanstvo bilo ondje - žurno prihvati gospođa de La Mot sa smiješkom.
- Neka bude - odvrati kraljica - ali ja nisam činila ono što se govori u pamfletu. A zatim, mene su vidjeli u operi, a ondje me nije bilo.
Ona razmisli časak, a zatim uzviknu:
- Oh, sad znam istinu!
- Istinu? - prošapće grofica.
- O, tim bolje - reče Andrea.
- Neka dođe gospodin de Krasne! - uzviknu kraljica veselo gospođi Mizeri, koja je ušla.

XXXVIII
GOSPODIN DE KROSNE

De Krosne, koji je bio vrlo uljudan čovjek, osjeti da će morati izdržati svu težinu jedne žene i sve negodovanje jedne kraljice, ali on se odvažno ukopao u svoju dužnost, a njegova dobro poznata uljudnost trebala mu je služiti kao oklop, da oslabi prve udarce. On uđe sa smiješkom na ustima. Kraljica se nije smiješila.
- Dajte, gospodine de Krosne - progovori ona - da se nas dvoje sad objasnimo.
- Stojim na službi vašem veličanstvu.
- Vi morate znati uzrok svemu ovome što se meni događa, gospodine poručniče. De Krosne se obazre bojažljivo oko sebe.
- Ne uznemirujte se - nastavi kraljica - vi poznajete izvrsno ove dvije gospođe, vi znate sav svijet.
- Skoro - reče poručnik - ja poznam osobe, ali ja ne znam uzrok onome o čemu govori vaše veličanstvo.
- Imat ću dakle neugodnost da vam to saopćim - odvrati kraljica, ljutita zbog mirnoće policijskog poručnika. - Očito je da bih vam svoju tajnu mogla saopćiti tiho, ali ja sam došla do toga, gospodine, da ne krijem ništa. Dakle znajte, ja pripisujem učinke, vi to tako zovete, na koje se tužim, lošem ponašanju neke osobe koja je meni slična. Ona nastupa svagdje gdje se vama ili vašim agentima čini da vide mene.
- Sličnost! - uzviknu de Krosne začuđeno.
- Da li biste to smatrali nemogućim, gospodine poručnice? Ili biste voljeli vjerovati da se ja varam.
- Gospođo, ja to ne velim, ali ako postoji sličnost između one žene i vašeg veličanstva, postoji ipak takva razlika da se nijedno uvježbano oko ne može varati.
- Mogu se varati, gospodine, kad se zaista varaju.
- I ja bih vašem veličanstvu navela jedan primjer - reče Andrea.
- Ah!
- Kad smo mi s našim ocem stanovali u Taverni Mezon-Ruž, imali smo služavku koja je čudnom igrom slučaja...
- Meni nalikovala.
- Da vaše veličanstvo, mogao se čovjek lako prevariti.
- A što se dogodilo s tom djevojkom?
- Mi nismo još poznavali svu veličinu duha vašeg veličanstva, moj se otac bojao da se ova sličnost ne svidi kraljici, pa kad smo bili u Trianonu, sakrili smo djevojku ispred očiju čitavog dvora.
- Vidite li, gospodine de Krosne. Ah, to vas zanima.
- Vanredno, gospođo.
- Ta djevojka, nemirno i ambiciozno stvorenje, nesumnjivo je sklopila loše poznanstvo i neke večeri, kad sam htjela leći na počinak, začudila sam se što služavke nisam više vidjela. Tražili smo je, ali je nje nestalo.
- Ona vas je valjda i nešto malo okrala, mila moja?

- Nije, gospođo, ja nisam ništa imala.
Žana je slušala razgovor s pažnjom koju je lako bilo shvatiti.
- Dakle, vi sve to, gospodine Krosne, niste znali? - upita kraljica. - Postoji dakle žena čija je sličnost sa mnom vrlo napadna, i vi to ne znate? Takva se zgoda događa u kraljevstvu i prouzrokuje ozbiljne nerede, a vi niste obaviješteni? Ah, gospodine moj, priznajte da je policija vrlo loše vođena.
- Uvjeravam vas, veličanstvo, da nije - odvrati činovnik. - Slobodno je mnoštvu da funkcije jednog policijskog poručnika silno uzvisuje. Ali vaše veličanstvo, koje ipak stoji puno više nada mnom, zna dobro da su kraljevi činovnici samo ljudi, ja ne zapovijedam događajima.
- Gospodine, ako je koji čovjek stekao sve moći da prodre i do misli svojega bližnjega, ako uz agente plaća i uhode, ako pomoću svojih uhoda sve može vidjeti, čak i kretnje koje pravim pred ogledalom, ako taj gospodin nije gospodar događaja...
- Gospođo, kad je vaše veličanstvo provelo noć izvan svoga stana, ja sam to doznao. Je li moja policija bila dobro obaviještena? Toga dana posjetilo je vaše veličanstvo ovu gospođu ovdje u ulici Sen-Klod. To na mene ne spada. Kad ste osvanuli kod Mesmerova kabla, jer vi ste valjda onamo išli, moji su vas agenti vidjeli. Kad ste išli u Operu...
Kraljica podigne živahno glavu.
- Dajte da govorim, veličanstvo. - Ja sam vas vidio kao i grof d'Artoa. Ako se on prevario u crtama svoje nevjeste, još lakše se može prevariti agent koji dobiva mali talir na dan. Agent je mislio da vas je vidio, on je to rekao. Hoćete li tvrditi da moji agenti nisu istodobno pratili stvar novinarskog piskarala Retoa, koga je gospodin de Šarni tako valjano očešao?
- Gospodin de Šarni? - uzviknu istodobno Andrea i kraljica.
- Događaj nije star, gospođo, a udarci batinom su još topli na leđima novinara.
- Gospodin de Šarni upustio se tim kukavcem?
- Ja sam to doznao samo od policije, i vi ćete dopustiti da je trebalo malo oštroumnije raditi da se otkrije dvoboj koji je nakon te zgode slijedio.
- Dvoboj de Šarnija! On se tukao! - uzviknu kraljica.
- S novinarom? - upita brzo Andrea.
- O ne, gospođo, tako izbijen novinar ne bi zadao onaj udarac mačem od kojega mu je pozlilo u vašem predsoblju.
- Ranjen! On je ranjen! - uzviknu kraljica - Ranjen? Kada? Kako? Vi se sigurno varate, gospodine de Krosne?
- Oh, vaše veličanstvo, dopustite mi ovaj put da nisam zlo obaviješten.
- On je maloprije bio ovdje.
- Ja to dobro znam.
- O, ja sam dobro vidjela da trpi - reče Andrea.
Te riječi progovorila je tako da je kraljica opazila neprijateljstvo. Pogled kraljičin bio je protuudarac koji Andrea čvrsto izdrža.
- Što vi kažete? - progovori Marija Antoaneta. - Vi ste primijetili da gospodin de Šarni trpi, i niste to rekli?
Andrea ne odgovori. Žana je htjela priskočiti u pomoć kraljičinoj ljubimici, koju je morala učiniti svojom prijateljicom, i reče:
- I meni se činilo da sam opazila kako se gospodin de Šarni samo s naporom drži dok je vaše veličanstvo milostivo s njim razgovaralo.
- Samo s velikim naporem, da - reče Andrea ponosito i zahvali grofici pogledom.

De Krosne je upijao sa slašću svoja opažanja nad tim ženama, od kojih ni jedna, izuzevši Žanu, nije mislila na to da sjede pred policijskim činovnikom.
Napokon prihvati kraljica:
- Gospodine, s kim se tukao gospodin de Šarni? Za to vrijeme se Andrea opet nešto malo smirila.
- S jednim plemićem, koji... Ah, bože moj, gospođo, sada je posve suvišno... Oba protivnika su ovaj čas dobri prijatelji, jer su maloprije razgovarali pred vašim veličanstvom.
- Preda mnom... ovdje?
- Da, upravo ovdje... odakle je pobjednik prvi izišao, ima možda dvadesetak minuta.
- Gospodin de Taverni! - uzviknu kraljica s bljeskom srdžbe u očima.
- Moj brat! - prošapće Andrea, koja je sebi predbacivala što je bila dosta sebična da to nije shvatila.
- Ja mislim - reče de Krosne - da se doista gospodin de Šarni pobio s gospodinom de Tavernijem.
Kraljica pljesnu žestoko rukama, što je bio znak njezine najgore ljutnje.
- To je neumjesno... neumjesno - reče ona
- Šta!... amerikanske navike, donesene u Versaj... Oh, ne, ja im se nikad neću prilagoditi. Andrea obori glavu, de Krosne također.
- Andrea, vi ste morali znati da se vaš brat tukao!
- To sam ovaj čas doznala, gospođo - progovori ona.
- Zašto se tukao?
- Mogle smo pitati gospodina de Šarnija, koji se tukao s njim - primijeti Andrea problijedivši i sijevajući očima.
- Ja ne pitam - odvrati kraljica ponosito - što je učinio gospodin de Šarni, već ono što je činio Filip de Taverni.
- Ako se moj brat tukao - reče mlada djevojka - nije moguće da je bilo protiv službe vašeg veličanstva.
- Znači li to da se gospodin de Šarni nije tukao u mojoj službi?
- Čast mi je napomenuti vašem veličanstvu - odgovori Andrea istim tonom - da ja ne govorim s kraljicom ni o kom drugom osim o svome bratu.
Marija Antoaneta se umiri. Da joj je to pošlo za rukom, morala je napeti sve svoje sile.
Ona ustade, prođe po sobi, postavi se kao da gleda u ogledalo, uzme jednu knjigu, preleti sedam osam redaka i baci je opet u škrinjicu.
- Ja vam zahvaljujem, gospodine - reče ona policijskom dostojanstveniku. - Vi ste me osvjedočili. Moja glava bila je nešto malo smućena svim naslućivanjima i izvještajima. Da, sve je u redu, ali ja vas molim, mislite na sličnost o kojoj sam govorila, nije li tako? Zbogom!
Ona mu pruži ruku dražesno, a on se udalji dvostruko sretan i deseterostruko poučen.
Andrea osjeti nijansu riječi: zbogom, ona se dugo i svečano nakloni. Kraljica joj reče nehajno, ali bez vidljive srdžbe: zbogom! Žana se nakloni kao pred kakvim posvećenim oltarom, ona se spremala da se oprosti. U to uđe gospođa de Mizeri.
- Gospođo, nije li vaše veličanstvo dozvolilo pristup gospodi Bemer i Bosanž?
- Ah, istina je, dobra moja Mizeri, zaista jest. Neka uđu gospoda. Ostanite još, gospođo de La Mot, ja hoću da kralj učini s vama još potpuniji mir.
Kraljica, izrekavši te riječi, vrebala je u jednom ogledalu izražaj na Andreinu licu, koja je lagano išla k vratima prostranog kabineta. Ona je valjda htjela podražiti njezinu ljubomoru,

pogodujući tako novoj prijateljici. Andrea iščeznu pod krilima zastora, ona nije ni maknula obrvama niti zadrhtala.
- Čelik, čelik! - uzviknu kraljica uzdahnuvši. - Da, od čelika su ti Taverni, ali i zlato.
- Ah, gospodo draguljari, dobar dan. Što mi novo nosite? Vi dobro znate nemam novaca.

XXXIX
NAPASNICA

Gospođa de La Mot zauzela je svoje mjesto na strani kao žena kojoj su dozvolili da ostane i da sluša. Gospoda Bemer i Bosanž su se više puta naklonili, približavajući se kraljičinu naslonjaču.
- Draguljari dolaze ovamo - reče ona - samo da govore o draguljima. Vi ste zlo pogodili, gospodo.
Gospodin Bemer reče:
- Gospođo, mi ne dolazimo da ponudimo robu vašem veličanstvu.
- Oh! - reče kraljica koja se već pokajala što je pokazala odviše odvažnosti - razgledati dragulje ne znači ih još kupiti.
- Bez sumnje, gospođo - nastavi Bemer tražeći nit svoje rečenice - ali mi dođosmo ovamo da izvršimo jednu dužnost, a to nas je ohrabrilo.
- Dužnost? - upita kraljica začuđeno.
- Radi se opet o onom lijepom đerdanu koji vaše veličanstvo nije željelo primiti.
- Ah, lijepo... đerdanu... na to smo se eto vratili! - uzviknu kraljica nasmiješivši se. Bemer ostade ozbiljan.
- Činjenica je da je bio lijep, gospodine Bemer - nastavi kraljica.
- Tako lijep, gospođo - progovori plaho Bosanž - da je samo vaše veličanstvo dostojno da ga nosi.
- A što me tješi - reče Marija Antoaneta s lakim uzdahom, koji ne izmaknu gospođi de La Mot - jest to da je vrijedio milijun i po, nije li tako?
- Jeste vaše veličanstvo.
- Petnaest stotina hiljada franaka! - reče grofica.
- I tako, gospodo, neće nitko imati ono što ja nisam mogla ni smjela kupiti.
- To je ono u čemu se vaše veličanstvo vara - reče Bemer - i eto, dužnost koju smo došli izvršiti je vijest: đerdan je prodan.
- Prodan! - uzviknu kraljica okrenuvši se.
- Prodan - ponovi grofica.
- A kome? - upita kraljica.
- Ah, gospođo, to je državna tajna.
- Državna tajna! Dobro, tome se možemo smijati - uzviknu veselo Marija Antoaneta. - Oh, državne tajne, ni na dvoru ih dobro ne znamo. Čuvajte se, gospodine Bemer, ako mi vi ne odate svoju državnu tajnu, ja ću vam je ukrasti po kojem službeniku gospodina de Krosnea.
I kraljica se srdačno nasmija.
- Mi smo vam došli kazati da je đerdan prodan - odvrati Bemer ozbiljno - jer je on zaista prodan, a mi moramo tajiti ime kupca. To je neki poslanik koji je došao krišom.
Kraljicu spopade novi nastup veselosti. Ona se okrenu gospođi de La Mot, rekavši joj:
- Čemu se divim kod gospodina Bemera? To je osobina da sve ono vjeruje što mi je sad kazao. Ah, gospodine Bemer, recite mi zemlju iz koje je taj poslanik došao!... Ne, to je previše... recite mi prvo slovo njegova imena, ništa više.
I ona se smijala dalje.

- To je gospodin poslanik Portugala - reče Bemer snizivši glas, kao da želi tajnu spasiti od grofice.
Na tako odlučan odgovor, kraljica se najednom prestade smijati.
- Poslanik Portugala! - uzviknu ona, - njega nema ovdje gospodine Bemer.
- On je došao, gospođo.
- K vama... inkognito?
- Jest, gospođo.
- A tko je taj?
- Gospodin de Suz.
Kraljica ne odvrati ništa. Ona časak mahaše glavom, a zatim reče kao žena koja je stvorila drugu odluku:
- Pa dobro! Tim bolje za njezino veličanstvo kraljicu portugalsku, đerdan je lijep, ne govorimo više o tome.
- Poznajete li te dragulje, grofice? - reče kraljica pogledavši Žanu.
- Ne, veličanstvo.
- Prekrasni!... Šteta što ih gospoda nisu donijela sa sobom.
- Evo ih - odvrati Bemer i povuče iz dna šešira plosnatu kutiju u kojoj je bio nakit.
- Pogledajte taj đerdan, grofice, vi ste žena, to će vas zanimati - reče kraljica. I ona se udalji malo.
Žana kliknu od uzbuđenja i divljenja.
- Divno, divno! - uzviknu Žana.
- Petnaest stotina hiljada livra koji bi se mogli stisnuti u jednoj šaci - odvrati kraljica pokušavajući da flegmatično filozofira.
Ali Žana je u tom preziru i filozofiji vidjela nešto drugo. Zato ona progovori:
- Gospodin draguljar ima pravo, samo je jedna kraljica na svijetu dostojna nositi ovaj đerdan, a to je vaše veličanstvo.
- Ipak moje veličanstvo neće ga nositi - odvrati Marija Antoaneta.
- Mi ga nismo htjeli pustiti iz Francuske dok ga vaše veličanstvo još jednom i neopozivo ne otkloni.
- To je gotovo - odvrati kraljica. - I ne govorimo više o tome - reče kraljica bacivši pogled na kutijicu.
Žana uzdahnu.
- Ah! Vi uzdišete, grofice! Kad biste bili na mojem mjestu, učinili biste isto.
- Ne znam - prošapće Žana.
- Jeste li ih dobro pogledali? - upita kraljica.
- Jesam, gospođo.
- Ostavite svoje divljenje, grofice. To neće ništa oduzeti draguljima, oni, nesrećom, uvijek vrijede petnaest stotina hiljada.
Te riječi učiniše se Žani povoljnim znakom.
Kraljica žali, dakle je željela. Ona je željela prije, a to znači da želi i sada jer nije bila zadovoljena. To je bila Žanina logika, tako bar valja vjerovati, jer je dodala:
- Petnaest stotina hiljada livra, gospođo, koje bi na vašem vratu usmrćivale od zavisti sve žene.
I ona uzme kraljevski đerdan iz kutije i pričvrsti ga tako spretno i tako čarobno na vrat Marije Antoanete da se ovoj na časak učinilo da je oblio sjaj svih duginih boja.
- Ah, vaše veličanstvo je ovako divno - reče Žana.

Marija Antoaneta približi se brzo ogledalu: u njemu vidje svoju sliku obasjanu novom ljepotom. Ona se toliko zaboravi da se počela sama sebi diviti. Zatim, obuzeta strahom, htjede đerdan skinuti sa svojih ramena i progovori:
- Dosta, dosta!
- Ðerdan se dotaknuo vašega veličanstva, - uzviknu Bemer - on ne može više nikome biti po volji.
- Nije moguće - odvrati kraljica čvrsto. - Gospodo, ja sam se malo igrala s ovim draguljima, ali sada je toga dosta.
- Vaše veličanstvo ima vremena da se navikne na tu misao, - šapne Bemer kraljici - sutra ćemo se opet vratiti.
- Platiti kasnije, znači ipak platiti. A zatim, zašto poslije plaćati? Vama se žuri i, bez sumnje, isplatit će vas mnogo brže.
- Da, vaše veličanstvo, i to u gotovu - odgovori trgovac.
- Uzmite, uzmite ga - gotovo viknu kraljica - stavite dragulje u kutiju. Brzo, brzo!
- Vaše veličanstvo možda zaboravlja da će za sto godina taj đerdan vrijediti isto onoliko koliko i danas.
- Dajte mi petnaest stotina hiljada livra, grofice - odvrati s usiljenim smiješkom kraljica - pa ćemo vidjeti.
- Da ih imam - uzviknu Žana - ah!...
Ona ušutje. Mnogo riječi ne vrijedi uvijek koliko sretna šutnja.
Bemer i Bosanž spremali su se četvrt sata i odugovlačili zatvaranje svojih dragulja, ali se kraljica ipak ne maknu. Po njezinoj šutnji i prisiljenom držanju vidjelo se da je borba gorka i da joj nije lako.
Draguljari se oprastiše, govoreći:
- Vaše je veličanstvo, dakle, odbilo?
- Da! - uzdahnu kraljica. Draguljari se udaljiše.
Žana opazi da je kraljičina noga zadrhtala nad jastukom, od baršuna, u kojemu se još razabirao njezin otisak.
"Ona trpi", pomisli grofica.
Najednom se kraljica digne, prođe nekoliko puta po sobi i zatim se zaustavi pred Žanom, čiji ju je pogled očaravao:
- Grofice - progovori kraljica naglo - izgleda da se kralj neće više vratiti. Naša mala molba odgađa se do idućeg primanja.
Žana pozdravi smjerno i povuče se do vrata.
- Ali ću ja misliti na vas - dodade kraljica dobrostivo.
Žana joj poljubi ruku i iziđe, ostavivši Mariju Antoanetu zaokupljenu bolima i omaglicom.
- Boli nemoći, omaglica čežnje, - reče Žana u sebi. - I ona je kraljica! Ne, ne, ona je žena. Grofica iščeznu.

Kraj prvog dijela

{1} Ne zna se tačno na koje mjesto misli autor - Prim. prev.
{2} Premetaljka, zagonetka koja se sastoji u premještanju slova, jedne riječi, na primjer: car - rac, soba - bosa. - Prim. red.