Kraljičin djerdan 2

ALEXANDRE DUMAS OTAC KRALJIČIN ÐERDAN
Druga knjiga

I
DVOJAKO ČASTOLJUBLJE
U OBLIKU DVOSTRUKE LJUBAVI

Žana je također bila žena, iako nije bila kraljica.
Odatle je slijedilo da je ona, čim se našla u kočiji, stala uspoređivati lijepu palaču u Versaju, ono bogato i sjajno pokućstvo, one veličanstvene sluge sa svojom starom služavkom. Ali gotovo odmah skromna potkrovica i stara služavka iščeznuše u sjeni prošlosti, i Žana ugleda svoju malu kuću u predgrađu Sen-Antoan tako otmjenu, tako dražesnu, tako udobnu, kako bi se u naše vrijeme reklo, sa slugama koji si imali nešto manje izvezene odore od onih u Versaju, ali su isto tako bili smjerni i pokorni.
Ta kuća i te sluge, to bijaše njezin Versaj; ona je tu bila kraljica kao i Marija Antoaneta, a njezine izražene želje, pogotovu ako ih je umjela ograničiti, bijahu isto tako dobro i brzo izvršene kao da ona drži žezlo u svojim rukama. Žana se dakle vrati u svoju kuću vedra čela i sa smiješkom na usnama. Bilo je još rano; ona uzme papir, pero i tintu, napisa nekoliko redaka, stavi ih u fini i namirisani koverat, napiše naslov i pozvoni.
Jedva odjeknu posljednji titraj zvonca kad se na vratima pojavi sluga koji je čekao.
- Imala sam pravo - prošapće Žana - kraljica nije bolje služena. Zatim pruživši ruku progovori:
- Odnesite ovo pismo monsinjoru kardinalu de Roanu.
Sluga se primakne, uzme pisamce te iziđe ne rekavši ni jedne riječi, sa šutljivom pokornošću slugu iz dobre kuće. Grofica se pak podade dubokom sanjarenju. Ne prođe međutim ni pet minuta kad netko pokuca na vrata.
- Slobodno! - viknu gospođa de La Mot.sti sluga pojavi se opet.
- Šta je? - upita gospođa de La Mot nestrpljivo, opazivši da njezin nalog nije izvršen.
- Kad sam izišao da izvršim nalog gospođe grofice - reče sluga - monsinjor je pokucao na vrata.
Rekoh mu da sam pošao u njegovu palaču. On uze pisamce, pročita ga i reče: - Dobro, prijavite me.
- A zatim?
- Monsinjor je tu i čeka da mu gospođa dozvoli ući.
Lak smiješak pređe preko grofičinih usta i ona reče veoma zadovoljno:
- Neka uđe.

Uskoro se knez pojavi na pragu.
Je li Žana, kad je pozvala kardinala, kad se silno poveselila što je on tu, imala već kakvu osnovu? Jest, jer je mašta pogledima spletkarice otvorila sve tajne nabore jedne duše. Žana se osjećala opijenom brojkom od petnaest stotina hiljada livra, što je sjala u draguljima na bijelom atlasu kutije gospode Bemer i Bosanž. Petnaest puta sto hiljada, ne bijaše li to uistinu kneževski imetak, osobito za ubogu prosjakinju koja je još pred mjesec dana pružala ruku za milostinjom od bogataša? Od Žane de Valoa u predgrađu Sen-Klod do Žane de Valoa u predgrađu Sen-Antoan bila je svakako veća udaljenost negoli od Žane de Valoa u predgrađu Sen-Antoan do Žane de Valoa posjednice đerdana. Ona je dakle prevalila već polovinu puta koji vodi do bogatstva. A to bogatstvo, za kojim je Žana žudjela, ne bijaše više iluzija. Ne, taj đerdan bio je vidljiv imetak; bio je tu, uvijek pred njom, očaravao je, sjao, plamsao; budući da ga je kraljica željela posjedovati, mogla je Žana de Valoa već o njemu sanjariti.
Hiljade neodređenih ideja, hiljade zavisti, hiljade bjesnila za posjedovanjem uze u Žani na putu od Versaja u Pariz oblik vukova, lisica i krilatih zmajeva. Kardinal, koji je imao oživotvoriti te snove, došao je neočekivano, kao da je znao želju gospođe de La Mot da ga vidi. on je imao svoje planove, svoje častoljublje, koje se krilo pod maskom revnosti, pod prividnošću ljubavi.
- Ah, draga Žana - reče on - to ste vi. Vi ste mi odista postali tako potrebna da mi je čitav dan bio tužan pri pomisli kako ste daleko od mene. Jeste li bar došli u dobrom zdravlju iz Versaja?
- Kako vidite, monsinjore.
- I zadovoljni?
- Ushićena!
- Kraljica vas je dakle primila?
- Čim sam došla, bila sam odvedena k njoj.
- Vi ste sretni. Kladimo se, sudeći po vašem slavodobitnom licu, da je kraljica s vama razgovarala.
- Provela sam skoro tri sata u kabinetu njezina veličanstva.
Kardinal zadrhta i umalo da ne ponovi deklamatorskim glasom: - Tri sata! Ali se uzdrža.
- Vi ste zaista čarobnica i nitko vam ne bi mogao odoljeti - reče on.
- Oh, oh! vi pretjerujete, prinče.
- Zaista ne, i vi ste ostali, kažete, tri sata s kraljicom? Žana klimnu potvrdno glavom.
- Tri sata! - ponovi kardinal nasmiješivši se - koliko stvari može duhovita žena, kao što ste vi, reći u tri sata!
- Oh, ja vam jamčim, monsinjore, da vrijeme nisam potratila uzalud.
- Okladio bih se da u ta tri sata - reče kardinal onako na sreću - niste ni jedan časak mislili na mene?
- Nezahvalniče!
- Je li moguće? - uzviknu kardinal.
- Ja sam učinila više nego da sam mislila na vas.
- Što ste dakle učinili?
- Govorila sam o vama.
- Govorili o meni? A kome? - zapita crkveni dostojanstvenik, čije srce silno zakuca.
- Kome bih drugome govorila ako ne kraljici?
Izrekavši toliko dragocjene za kardinala riječi, Žana je vješto izbjegavala da ne gleda kardinalu u lice, baš kao da je malo uznemirena zbog učinka što će ga te riječi proizvesti.

Kardinal zadrhta.
- Ah - reče on - da čujemo, draga grofice, pripovijedajte mi to. Ja se uistinu zanimam toliko za ono što se vama događa da bi mi vrlo drago bilo ako mi sve potanko ispripovijedite.
Žana se nasmiješi; ona je znala isto tako dobro kao i sam kardinal što njega zanima. Ona poče polagano vući iz sebe svaku riječ; pripovijedala je čitav razgovor i za svakom riječcom izostavila dokaz da je nekim sretnim slučajem, koji stvaraju sreću dvorjana, došla u Versaj baš u neobično vrijeme, koje u jedan dan čini stranu ženu skoro neophodnom prijateljicom. zaista, Žana de La Mot bila je posvećena u sve nesreće kraljičine i u sve nemoći kraljevstva.
Gospodin de Roan kao da je od svega njezina pripovijedanja zapamtio samo ono što je kraljica rekla za Žanu. Žana je opet u svojem pričanju davala važnost samo onome što je kraljica kazala za gospodina de Roana.
Jedva je pripovijest bila dovršena kad uđe isti sluga te reče da je večera na stolu. Žana pozove kardinala pogledom, kardinal se odazove znakom.
On pruži ruku domaćici, koja se brzo naučila da u novoj kući gospodari, i pođe u blagovaonicu.
Kad je večera bila dovršena, kad je crkveni dostojanstvenik dugo srkao nadu i ljubav iz pripovijedanja, koje je čarobnica dvadesetak puta započela i prekinula, bio je napokon prisiljen da računa s tom ženom jer je držala u rukama srca zainteresiranih sila. Ovaj put se Žana vladala kao žena koja ne umije vladati sobom nego i drugima. U njezinom pogledu nije bilo nikakve zabune, ni u glasu nikakve sustezljivosti. kardinal, podjarmljen tom prednošću, ne pokuša da odoli.
- Grofice - reče on uzevši je za ruku - u vama su dvije žene.
- Kako to? - upita grofica.
- Ona jučerašnja i ova današnja.
- A koju voli vaša preuzvišenost?
- Ne znam. Nego ova od večeras je neodoljiva.
- Čemu vi nećete odoljeti, nadam se, monsinjore, ma koliko bili princ? Princ klekne pred gospođu de La Mot.
- Vi tražite milostinju? - reče ona.
- I očekujem da ćete mi je dati.
- Danas je dan darežljivosti; grofica de Valoa je dvorska žena; za kratko vrijeme ona će se ubrajati među najponosnije žene u Versaju. Ona dakle može otvoriti svoju ruku i pružiti je kome joj se sviđa?
- Makar to bio i koji princ? - reče gospodin de Roan.
- Makar bio i kardinal - odvrati Žana.
Kardinal pritisnu dug, žarki cjelov na tu lijepu buntovnu ruku; a zatim, pošto je očima ispitao pogled i smiješak grofičin, ustade i pođe u predsoblje i reče nekoliko riječi svome pratiocu.
Dvije minute kasnije čuo se šum kočije koja se udaljavala. Grofica podigne glavu.
- Vjere mi, grofice - reče kardinal - ja sam spalio svoje brodove.
- I u tome nema osobite zasluge, jer ste već u luci - odvrati grofica.

II
MASKE POČINJU PADATI S LICA

Dva sata kasnije došao je kardinal s groficom do one tačke kada se, poslije velike sreće, govori bez fraza. Kardinal je pobijedio, ali je ipak postao zarobljenik. Čovjek i žena varali su se u poljupcu. Ali ovdje jedan nije varao drugoga, jer je drugi htio da bude prevaren. Svatko je imao cilj. Radi toga cilja bila je potrebna intimnost. Svatko je dakle dostigao svoj cilj.
I zato kardinal nije tajio svoju nestrpljivost. On se ograničio na to da navede opet razgovor na Versaj i počasti koje ondje očekuju novu kraljičinu ljubimicu.
- Ona je darežljiva - reče on - i ona ne žali ništa žrtvovati za ljude koje voli. U nje je ponešto rijedak dar da daje malo svemu svijetu i mnogo malom broju prijatelja.
- Vi je dakle smatrate bogatom? - upita gospođa de La Mot.
- Ona umije stvoriti vrela jednom riječju, kretnjom, smiješkom. Nikad se ministar, izuzevši Tirgoa možda, nije usudio uskratiti kraljici što je tražila.
- No, meni se ona čini manje bogata nego je vi prikazujete, uboga kraljica. - reče Žana.
- Kako to?
- Zar je onaj bogat koji sebi mora nametnuti oskudijevanje?
- Oskudijevanje! Objasnite mi to, draga Žana.
- Oh, ja ću vam reći samo ono što sam vidjela i ništa više - odvrati ona.
- Recite, ja vas slušam.
- Predočite dva strašna mučenja što ih je kraljica pretrpjela.
- Dva mučenja! Kakva, da čujemo?
- Znate li što je to želja žene, dragi prinče?
- Ne, ali bih htio da me o tome poučite, grofice.
- Dakle čujte: kraljica ima jednu želju kojoj ne može udovoljiti.
- Što želi?
- Želi đerdan od dragulja.
- Čekajte, ja znam. Nećete li možda reći da želi dragulje Bemera i Bosanža?
- Upravo tako.
- Oh, stara je to stvar, grofice.
- Stara ili nova, no nije li pravo očajanje za kraljicu, recite, da ne može posjedovati ono što je mogla posjedovati jednostavna milosnica? Da je kralj Luj XV poživio petnaest dana duže, njegova ljubavnica imala bi ono što Marija Antoaneta ne može imati.
- Eh, draga grofice, vi se varate; kraljica je mogla pet i šest puta imati te dragulje, ali ona ih je uvijek odbila.
- Oh!
- Kad vam kažem, kralj joj je ponudio đerdan, ali ga je ona odbila iz njegovih ruku. - I kardinal ispripovijedi priču o ratnoj lađi.
Žana ga je požudno slušala i kad je završio, upita:
- No, a što zatim?
- Kako zatim?
- Da, šta to dokazuje?

- Da ih ona nije htjela, meni se čini. Žana slegnu ramenima.
- Vi poznajete žene, a date se zaludjeti takvim odgovorom?
- Ah, ja govorim činjenice.
- Dragi prinče, te činjenice dokazuju: kraljica je trebala da kaže blistavu, popularnu riječ, i ona je to učinila.
- Dobro - reče kardinal - dakle tako vi vjerujete u kraljevske kreposti? Ah, skeptičarko! Ta sveti Tomo bi vjerovao više od vas!
- Skeptičarka ili ne, ali ja tvrdim samo jednu stvar.
- Koju?
- Da kraljica nije tako brzo odbila đerdan kao što ju je obuzela mahnita težnja da ga posjeduje.
- Vi kujete takve misli, moja draga, ali prije svega vjerujte čvrsto jedno, a to je da kraljica kraj svih svojih nedostataka ima jednu veliku krepost.
- Koja bi to mogla biti?
- Ona je nekoristoljubiva. Ona ne ljubi zlato, ni srebro, ni dragulje. Ona kovine važe po njihovoj vrijednosti; njoj više vrijedi cvijet o struku nego dragulj na uhu.
- Ne velim: ne.pak ostajem pri tvrdnji da ona želi okititi vrat sa više dragulja.
- Oh, grofice, dokažite.
- To je vrlo lako jer sam vidjela đerdan. ne samo da sam ga vidjela već ga se i dotakla.
- Gdje?
- U Versaju. Draguljari su ga donijeli da posljednji put iskušaju kraljicu.
- A je li lijep?
- Divan je.
- Dakle, vi koja ste uistinu žena, vi smatrate da se na taj đerdan misli?
- Ja znam da zato gubimo san i volju za jelom.
- Ah, zašto ne mogu kralju dati jedan brod!
- Brod?
- Da, on bi meni dao đerdan; a kad bih ga ja imao, vi biste mogli mirno jesti i spavati.
- Vi se rugate?
- Ne, kunem vam se.
- Pa dobro, ja ću vam reći riječ koja će vas jako začuditi.
- Recite je, dakle.
- Ja taj đerdan ne bih htjela!
- Tim bolje, grofice, jer vam ga ja ne bih mogao dati.
- Ah, ni vi, ni itko drugi, to kraljica dobro osjeća, i eto zašto ga ona želi.
- Ja vam ponavljam da joj ga je kralj ponudio. Žana učini naglu, gotovo neumjesnu kretnju.
- A ja vam velim da žene osobito žele i vole takve darove ako ih ne čine ljudi koji ih sile da prime.
Kardinal pogleda Žanu s mnogo više pažnje.
- Ja to ne razumijem baš odviše - reče on.
- Tim bolje; prekinimo s tim. Što vas se tiče taj đerdan kad ga ne možemo imati?
- Oh, kad bih ja bio kralj, a vi kraljica, ja bih vas već prisilio da ga primite.
- Dobro, prisilite kraljicu - iako niste kralj, da ga primi, i vi ćete vidjeti hoće li se ona na to nasilje tako naljutiti, kako vi mislite.

Kardinal pogleda još jedanput Žanu.
- Je li istina - progovori on - vi ste sigurni da se ne varate; ima li kraljica tu želju?
- Ta je želja izjeda. Čujte, dragi prinče, niste li mi vi jednom rekli, ili sam to gdje čula, kako vama ne bi bilo neugodno da postanete ministar?
- Vrlo vjerovatno, grofice, da sam to rekao.
- Pa dobro, kladimo se, dragi prinče...
- Zbog čega?
- Da će kraljica učiniti ministrom čovjeka koji umije stvar udesiti tako da ona za osam dana nađe taj đerdan na svojem stoliću u oblačionici.
- Oh, grofice!
- Ja kažem što mislim... Volite li da posve tiho mislim?
- Oh, nikada!
- Uostalom, ono što ja kažem ne tiče se vas. Vrlo je jasno da nećete dopustiti da jedan kraljev hir proguta milijun i po; to bi značilo, vjere mi, odviše skupo platiti ministarsku lisnicu, koju ćete imati badava i koju vam duguju. Uzmite dakle sve moje riječi pukom brbljarijom. Ja sam poput papige; žarili su me na suncu, i sad neprestano ponavljam da je vruće.
Kardinal poče sanjariti.
- Oh, eto vi me sudite - tako zlo; vi me smatrate tako prostom i jadnom da me više i ne gledate.
- Ah, što vi to kažete!
- Ta kraljica, kako sam ja prosuđivala, zapravo sam ja.
- Grofice!
- Što ćete? Ja sam mislila da ona želi dragulje jer je uzdahnula gledajući ih; ja sam to mislila, jer na njezinom mjestu ja bih ih željela; oprostite mi zbog takve slabosti!
- Vi ste žena dostojna obožavanja, grofice, vi imate slaboću srca, kako velite, i snagu duha: u izvjesnim trenucima vi ste tako malo žena da se ja vas strašim. U drugim ste opet divna žena da blagosivljem nebo što sam vas sreo.
I udvorni kardinal pojača svoju izjavu jednim poljupcem.
- Dakle, ne govorimo više o tim stvarima - reče on.
- Neka bude - pomisli Žana u sebi - ali meni se čini da je udica zahvatila u meso. Rekavši: "Ne govorimo više o tome", kardinal prihvati:
- I vi smatrate da je to bio Bemer, koji je došao s novom ponudom?
- Sa Bosanžom, da - odvrati nedužno grofica.
- Bosanž... Čekajte - reče kardinal kao da se prisjeća - Bosanž, nije li to njegov drug?
- Da, visok, mršav čovjek.
- Jest, tako je.
- I stanuje?...
- On mora da stanuje negdje u okolini Pon-Nev.
- Da, imate pravo. Ta sam imena pročitao iznad jednih vrata, vozeći se onuda.
- Ah, ah! - prošapće Žana - riba sve jače zagriza.
Žana je imala pravo, i udica je prodrla vrlo duboko u plijen.
Narednog jutra, kad se udaljio iz male kuće u predgrađu Sen-Antoan, kardinal se odmah odveze k Bemeru. Nadao se da će sačuvati inkognito, ali Bemer i Bosanž bili su dvorski draguljari pa ga nakon prvih njegovih riječi osloviše sa "monsinjore".
- Dobro, da, ja sam crkveni dostojanstvenik - reče kardinal; - ali pošto me prepoznajete, gledajte bar da za druge ostanem nepoznat.

- Monsinjor može biti miran. Čekamo vaše želje.
- Ja dolazim da kupim od vas đerdan što ste ga pokazali kraljici.
- Mi očajavamo, zaista, ali monsinjor je došao prekasno.
- Kako to?
- Ðerdan je prodan.
- To je nemoguće, jer ste ga tek juče ponovo ponudili njezinom veličanstvu.
- Koja ga je ponovo odbila, monsinjore, i zato vrijedi prijašnja prodaja.
- A s kime je sklopljena ta prodaja.
- To je tajna, monsinjore.
- Ja mislim, gospodine - nastavi kardinal - da se draguljar francuske krune mora zadovoljiti da takve lijepe dragulje proda u Francuskoj; vi volite Portugal, gospodine Bemer.
- Gospodin zna sve! - uzviknu Bemer.
- Što je u tome čudnovato?
- Ali, ako monsinjor zna sve, onda je doznao samo od kraljice.
- I kad bi tako bilo? - reče kardinal ne odbijajući tu pretpostavku, koja je toliko laskala njegovu samoljublju.
- Oh, to je nešto što bi uveliko moglo promijeniti stvar, monsinjore.
- Ja vas ne razumijem.
- Monsinjore, dozvoljavate li mi da govorim potpuno slobodno?
- Govorite.
- Dobro, dakle, kraljica želi imati naš đerdan.
- Mislite li vi?
- Mi smo u to sigurni.
- Ah, a zašto ga onda ne kupi?
- Zato što je odbila kralju; odstupiti od te odluke, koja joj je pribavila toliko pohvala njegova veličanstva, značilo bi pokazati mušičavost.
- A kraljica je uzvišena nad svako govorkanje.
- Da, kad govori puk, ili kad govore dvorjani, ali kad kralj govori...
- Kralj je htio, valjda znate, pokloniti kraljici taj đerdan.
- Istina je, ali se požurio da zahvali, kraljici kad je taj dar odbila.
- Što gospodin Bemer odatle zaključuje.
- Da bi kraljica rado imala taj đerdan, ali samo ako se ne čini da ga je kupila.
- Vi se varate, gospodine - ree kardinal - ne radi se o tome.
- To je zlo, monsinjore, jer to bi za nas bio jedini odlučni razlog da ne držimo riječ gospodinu poslaniku Portugala.
Kardinal razmisli časak. Makar koliko umješnost diplomata bila jaka, trgovačka je uvijek nad njom... najprije, diplomat pregovara skoro uvijek za vrijednosti kojih nema; trgovac drži čvrsto u šakama predmet koji je pobudio želju: kupiti od njega taj predmet, platiti mu ga skupo, to je gotovo kao da si ga opljačkao.
Videći da je u vlasti toga čovjeka, de Roan reče:
- Pretpostavite, gospodine, ako hoćete, da kraljica želi imati vaš đerdan.
- To mijenja sve, gospodine, Ja mogu prekinuti svaku prodaju kada se radi o tome da se dade prednost kraljici.
- Koliko tražite za vaš đerdan?
- Petnaest stotina hiljada livra.

- Kako uređujete isplatu?
- Portugalac mi je platio nešto na račun, ja bih đerdan morao sam odnijeti u Lisabon, gdje ću biti isplaćen nakon uvida.
- Ova vrst plaćanja neizvediva, je kod nas, gospodine Bemer, ali na račun ćete dobiti ako je svota razborito odmjerena;
- Sto hiljada livra,
- To se može naći, A kako je s ostatkom?
- Vaša preuzvišenost htjela bi nešto vremena? - upita Bemer. - S jamstvom vaše preuzvišenosti može se sve učiniti. Samo oklijevanje izaziva neki gubitak, jer brojke rastu same po sebi bez razloga. Kamati od petnaest stotina hiljada livra uz pet postotaka čine sedamdeset i pet hiljada livra, a pet postotaka je propast za trgovca. Najmanje prihvatljiva cijena je deset postotaka.
- To bi bilo sto i pedeset hiljada livra za vaš račun.
- Da, monsinjore, u ovom poslu gubimo mi pedeset hiljada livra.
- To ne vjerujem, gospodine. Da imate sutra primiti petnaest stotina hiljada livra bili biste u neprilici. Draguljar ne kupuje nikakvo dobro po takvu cijenu.
- Mi smo dvojica, monsinjore, moj drug i ja.
- Ja to vjerujem, no svejedno, vama će biti puno udobnije da primate pet stotina hiljada iivra svaka tri mjeseca, dakle, svaki po dvjesta i pedeset hiljada.
- Monsinjor zaboravlja da ovi dragulji ne pripadaju meni. Oh, da su naši, mi bismo bili dosta bogati, da se ne uznemirujemo ni u pogledu plaćanja, ni u pogledu ulaganja novca.
- Čiji su dakle dragulji?
- Možda pripadaju desetorici vjerovnika: mi smo ove dragulje kupili pojedinačno. Tako dugujemo za jedan u Hamburgu, drugi u Napulju, za dva u Moskvi. Naši vjerovnici čekaju na prodaju đerdana, da budu plaćeni. Samo dobitak jedino je naše vlasništvo; ali na žalost, monsinjore, otkad je ovaj nesretni đerdan na prodaju, a to će reći već gotovo dvije godine, gubimo dakle dvije stotine hiljada livra kamata, Sudite, imamo li kakvu korist.
Gospodin de Roan prekine riječ Bemeru: - Još nisam vidio đerdan.
- Istina je, monsinjore; ali evo ga.
I Bemer s uobičajenim oprezom izvadi dragocjeni nakit.
- Divno! - uzviknu kardinal, dotaknuvši se s puno ljubavi zaponaca koji bi morali đerdan pričvrstiti na kraljičin vrat.
Kad se dovoljno nasladio pipajući i dodirujući đerdan prstima, upita:
- Je li kupovina zaključena?
- Jeste, monsinjore; i ja smjesta odlazim u poslanstvo da prijašnju prodaju opozovem.
- Ne bih rekao da se ovaj čas nalazi poslanik Portugala u Parizu.
- Zaista, monsinjore, gospodin de Suz je ondje; on je došao inkognito.
- Da pregovara u toj stvari - reče kardinal nasmijavši se.
- Da, monsinjore.
- Ah, ubogi Suz! Ja ga dobro poznajem. I on podvostruči veselost.
Gospodin Bemer kao da je smatrao dužnim pridružiti se veselosti svoga kupca.
I dugo su se šalili o tom nakitu na račun Portugalca. Kardinal de Roan spremi se na odlazak, ali ga Bemer zaustavi.
- Hoće li mi monsinjor kazati kako će urediti stvar? - zapita on.
- Posve naravno.

- Monsinjorov intendant?
- Nipošto; nitko osim mene; vi ćete imati samo sa mnom posla.
- A kada?
- Od sutra...
- A onih sto hiljada livra?
- Donijet ću vam ih sutra ovamo.
- Dobro, monsinjore. A papiri?
- Potpisat ću ih sutra ovdje.
- Tako je najbolje, monsinjore.
- I pošto ste vi šutljiv čovjek, gospodine Bemer, pamtite da u svojim rukama držite jednu od najvažnijih tajni.
- Monsinjore, ja to osjećam, i ja ću zaslužiti vaše povjerenje kao i njezina veličanstva - doda on konačno.
Gospodin de Roan pocrvenje te izađe zbunjen, ali sretan kao svaki čovjek koji gori od strasti.
Sutradan ujutro zaputi se gospodin Bemer veoma ozbiljna lica u portugalsko poslanstvo. Kad je htio pokucati na vrata, gospodin Bozir, prvi tajnik, pregledao je račune s gospodinom bilježnikom, dok je don Manuel Suz, poslanik Portugala, tumačio novu osnovu borbe svome drugu, sobaru. Od posljednjeg posjeta gospodina Bemera, palača se mnogo promijenila.
Èitavo osoblje, koje je, kako smo vidjeli, sišlo sa dvije poštanske kočije, razmjestilo se prema potrebi i raznim službama koje je imalo obavljati u kući poslanikovoj. Mora se reći da su saveznici, podijelivši među sobom uloge, imali prilike da sami nadziru svoje interese, što uvijek, i kod najneugodnijih stvari, ipak daje nešto odvažnosti.
Gospodin bilježnik, ushićen zbog inteligencije novih ljudi, divio se ujedno što se poslanik malo brine za narodne predrasude te preuzima potpuno francusku kuću, počevši od njega do trećeg sobara.
Tako se desilo da je pregledajući račune, zapodjeo s Bozirom razgovor, pun pohvala za šefa poslanstva.
- Suz, vidite - reče Bozir - ne spada među one Portugalce koji su se ukočili u životu četrnaestog stoljeća, kakvih biste mogli mnogo vidjeti u našim pokrajinama. Ne, on je putujući plemić, bogat na milijune, te bi mogao biti i kralj, kad bi to htio.
- Ali on to neće - reče duhovito bilježnik.
- I čemu, gospodine Dikorno, jer čovjek sa izvjesnim brojem milijuna i naslovom princa vrijedi koliko i kralj.
- Znate li - uzviknu bilježnik zaneseno - da je sreća što je Portugal mala država!
- Zašto?
- Jer s takvim ljudima na čelu ona će se brzo uvećati, gospodine dragi.
- Oh, vi nam laskate, dragi moj. Ne, mi vodimo filozofsku politiku. Ali prekinimo s time. U blagajni ima dakle, kako vi kažete, sto i osam hiljada livra?
- Da gospodine!
- I nikakvih dugova?
- Ni santima.
- To je pohvalno. Dajte mi popis, molim vaš.
- Evo ga. A kada će biti predstavljanje, gospodine? Rekao bih vam da je to u ovoj gradskoj četvrti predmet neiscrpnih komentara, gotovo bih rekao zabrinutosti.
- Ah, ah!

- Da, od časa do časa viđa se kako se oko palače šuljaju ljudi koji bi željeli da su njezina vrata od stakla.
- Ljudi!... - izusti Bozir - ljudi iz ove četvrti?
- I drugi. Oh! Pošto je misija gospodina poslanika tajna, možete lako prosuditi da će se policija brzo pozabaviti time da pronikne uzroke svega toga.
- Ja mislim kao i vi - reče Bozir dosta uznemiren.
- Gledajte, gospodine - odgovori Dikorno i odvede Bozira do rešetke jednog prozora. - Eto, vidite li na ulici onog čovjeka u smeđem prljavom ogrtaču?
- Da, vidim ga.
- No, kako gleda?
- Uistinu. Što mislite tko je taj čovjek?
- Otkud ja znam... Možda uhoda šefa policije.
- To je vjerovatno.
- Budi među nama rečeno, gospodine, sadašnji šef policije nije činovnik koji bi se mogao mjeriti s prijašnjim. Jeste li poznavali gospodina de Sartena?
- Nisam, gospodine.
- Oh! Taj bi vas već deset puta nanjušio.stina je da ste vi poduzeli mjere opreznosti... U taj čas zazvoni zvonce.
- Gospodin poslanik zove - reče brzo Bozir, kojemu je taj razgovor počeo već smetati.
Otvorivši silom vrata, on gurne krilima dva saveznika, jednoga s perom za uhom, drugoga s metlom u ruci, jedan sluga četvrtog reda, drugi podvornik; njima se razgovor Bozira i sekretara učinio odviše dug, pa su htjeli sudjelovati u njemu makar samo djelićem sluha. Bozir pomisli da u njega sumnjaju i odluči da podvostruči budnost. On se dakle pope k poslaniku, pošto je u sjeni stisnuo ruku obojici svojih prijatelja.

III
DIKORNO NE SHVAĆA NIŠTA OD SVEGA ŠTO SE DOGAÐA

Don Manuel Suz bio je manje žut nego obično. On je s gospodinom zapovjednikom, inače sobarom, imao nemilo razjašnjenje. Ovo razjašnjenje nije još bilo završeno...
Kad je došao Bozir, iščupala su dva pijetla posljednja pera.
- Ah, gospodine Bozir - progovori zapovjednik - izmirite nas.
- U čemu - reče tajnik koji poprimi ulogu advokata pošto je izmijenio pogled sa poslanikom, svojim prirodnim saveznikom.
- Vi znate - reče sobar - da danas mora doći gospodin Bemer radi završetka posla.
- Znam.
- I da mu valja odbrojiti sto hiljada livra.
- Znam i to.
- Ovih sto hiljada livra su vlasništvo udruženja, zar ne?
- Tko u to sumnja?
- Ah, gospodin Bozir daje mi pravo - reče zapovjednik okrenuvši se prema don Manuelu.
- Čekajmo, čekajmo - reče Portugalac učinivši rukom znak strpljivosti.
- Ja vam dajem pravo samo u tome - reče Bozir - da ovih sto hiljada pripada udruženju.
- Pa to je sve, ja više ne tražim.
- Dobro, dakle, onda blagajna u kojoj se nalazi ta svota ne smije biti smještena u ovom uredu poslanstva, koji graniči sa sobom gospodina poslanika.
- Zašto ne? - upita Bozir.
- I gospodin, poslanik mora svakome od nas dati ključ blagajne - nastavi zapovjednik.
- Nipošto - odvrati Portugalac.
- Zašto?
- Ah, da, zašto? - upita Bozir.
- U mene se ne pouzdaju - reče Portugalac gladeći svoju svježu bradu - zašto ne bih ja gajio nepovjerenje i prema drugima. Ja mislim, ako mene optužuju da potkradam udruženje, mogu i ja sumnjičiti udruženje da ono mene hoće okrasti. Mi smo ljudi jednake vrijednosti.
- Slažem se - reče sobar - ali upravo zbog toga imamo i jednaka prava.
- Onda, dragi moj gospodine, ako ovdje hoćete praviti jednakost, vi biste morali odlučiti da mi svaki po redu odigravamo ulogu poslanika. To bi bilo možda manje vjerovatno u očima općinstva, ali drugovi bi bili umireni. To je sve, nije li tako?
- I prije svega - reče Bozir - goispodine zapovjedniče, vi ne radite kao dobar drug; zar gospodin don Manuel nema neporecivo ovlaštenje pronalaska?
- Oh, da... - reče poslanik - i gospodin Bozir dijeli sa mnom to ovlaštenje.
- Oh - odgovori zapovjednik - kad je jednom koja stvar u toku, onda se više ne gleda na ovlaštenja.
- Priznajem, ali se nastavlja neprestana pažnja u postupku - reče Bozir.
- Ja jedini ne stavljam taj zahtjev - prošapće zapovjednik malo postiđen - svi naši drugovi misle kao i ja,

- Nemaju pravo - odvrati Portugalac. Bozir potvrdi.
Zapovjednik uspravi glavu.
- Ja sam učinio krivo što sam tražio mišljenje gospodina Bozira. Tajnik se morao sporazumjeti s poslanikom.
- Gospodine zapovjedniče - odvrati Bozir divnom ravnodušnošću - vi ste lupež kojemu bih odrezao uha kad biste ih još imali; ali su vam odviše često prirezivana.
- Što hoćete? - prihvati zapovjednik uspravivši se.
- Mi smo ovdje mirni u kabinetu gospodina poslanika i mi ćemo stvar rnoći riješiti među nama.
No vi mene vrijeđate kad govorite da sam u sporazumu s don Manuelom.
- Vi ste mene također uvrijedili - reče hladno Portugalac, priskočivši u pomoć Boziru.
- Radi se o tome da vas dozovemo k pameti, gospodine zapovjedniče.
- U pomoć! - viknu ovaj jer ga je ljubavnik gospođice Olive već pograbio, a Portugalac skoro udavio.
Ali kad su obje poglavice htjele da na ovaj način pribave zadovoljštinu, upozori ih zvonjava odozdo da dolazi jedan posjetilac.
- Ostavimo ga - reče don Manuel.
- I neka vrši svoju službu - doda Bozir.
- Ovo će drugovi saznati - odvrati zapovjednik, poravnavši na sebi odijelo.
- Ah, recite, recite im što god hoćete, mi znamo što ćemo im odgovoriti,
- Gospodin Bemer! - viknu odozdo vratar.
- Eh, ovo čini svemu kraj, dragi zapovjedniče - reče Bozir udarivši lako svoga protivnika po vratu.
- Mi nećemo imati spora zbog ovih sto hiljada livra jer će taj novac iščeznuti sa gospodinom Bemerom. Tako, budite prijazni, gospodine sobaru!
Zapovjednik iziđe mrmljajući i poprimi smjerno lice, da pristojno uvede kraljevskog draguljara.
U razmaku vremena između odlaska zapovjednika i ulaza gospodina Bemera Bozir i Portugalac izmijeniše drugi pogled isto tako značajan kao što je i prvi bio.
Uđe Bemer u pratnji Bosanža. Obojica su se držala smjerno i zatečeno, što pažljivim motriocima u poslanstvu nije izmaklo.
Dok su sjedali na stolice, što ih je ponudio Bozir, nastavio je ovaj svoje promatranje i vrebao oko don Manuelovo. Manuel zadrža svoje dostojanstveno držanje.
Bemer, čovjek inicijative, uze riječ u toj teškoj okolnosti. On objasni da politički razlozi velike važnosti onemogućuju da on konačno završi zapodjenuti posao.
Manuel uzviknu. Bozir izusti samo "hm"! Gospodin Bemer nađe se u velikoj neprilici. Don Manuel napomenu da je kupovina zaključena a novac odbrojen i pripravljen.
Bemer ostade pri svome.
Poslanik, posredovanjem Bozira, odgovori da njegova vlada zna ili mora znati o kupovini; prekinuti znači uvrijediti njezino veličanstvo portugalsku kraljicu.
Gospodin Bemer odgovori da je odvagnuo sve posljedice tih refleksija, ali nikako mu nije moguće da se povrati na svoje prvo stanovište. Bozir se pak nije mogao odlučiti da pristane na prekid kupovine; on izjavi odlučno Bemeru da njegov uzmak dolikuje trgovcu rđava karaktera, čovjeku čija riječ ne valja. Tada Bosanž poče braniti trgovinu, optuženu u njegovoj osobi i u osobi njegova druga. Ali on nije bio dosta rječit. Bozir mu začepi usta, dobacivši mu samo ove riječi: "Vi ste se namjerili na nekoga tko vam je ponudio više."

Draguljari, koji baš nisu bili jaki u politici i koji su imali vrlo visoko mišljenje o diplomaciji, pogotovu portugalskoj, porumene, smatrajući da su proniknuti. Bozir opazi da je pogodio, pa kako mu je bilo stalo do toga da se svrši ova stvar, u kojoj je osjećao imetak, glumio je da će se portugalskim jezikom posavjetovati sa svojim poslanikom.
- Gospodo - reče on nakon toga draguljarima - vama se nudi nadoplata; to znači da su dragulji mnogo vrijedni. Čujte dakle. Njezino portugalsko veličanstvo neće da učini dobru kupovinu kojom bi bili oštećeni pošteni trgovci. Hoćete li da vam se iznos povisi za pedeset hiljada livra?
Bemer klimnu odrično glavom.
- Sto hiljada, sto i pedeset hiljada livra - nastavi Bozir, odlučivši, a da se ne kompromitira, ponuditi i čitav milijun više samo da dođe do svoga dijela.
Draguljari, zabliješteni u prvi mah, bijahu časak zbunjeni, a zatim, pošto su se posavjetovali, rekoše:
- Ne, gospodine, ne trudite se da nas iskušavate; posao je sklopljen, volja puno jača od naše sili nas da đerdan prodamo u našoj zemlji. To ćete nesumnjivo razumjeti; oprostite nam, nismo mi oni koji odbijaju vašu ponudu i ne ljutite se na nas; netko puno viši od nas, puno viši i od vas, usprotivio se tome.
Bozir i Manuel nisu imali što da odgovore. Naprotiv, pohvališe u neku ruku draguljare i pokušaše da se pokažu ravnodušnima.
S tom se stvari tako zabaviše da u predsoblju nisu vidjeli gospodina zapovjednika, sobara, koji je prisluškivao na vratima da sazna kako se razvija stvar od koje ga htjedoše isključiti. Taj vrijedni drug bio je ipak nespretan, jer sagnuvši se da bolje čuje okliznu se i pade udarivši o vrata, koja odjeknuše. Bozir jurnu u predsoblje i nađe nesretnika potpuno zastrašena.
- Što radiš ovdje, nesretniče? - viknu Bozir.
- Gospodine - odvrati zapovjednik - donio sam jutrošnju poštu.
Bozir preuze vijesti i otpusti zapovjednika. To su bila pisma iz Portugalije i Španije, većinom neznatna, koja su, prolazeći kroz ruke Bozirove ili Manuelove prije nego su otišla u pisarnicu, dala već ovoj dvojici šefova korisne upute o poslaničkim stvarima.
Èuvši riječ "vijesti", oba draguljara ustanu, osjete se olakšani kao ljudi koji su otpušteni nakon neugodnog saslušanja. Pustiše ih i sobar dobi nalog da ih isprati u dvorište.
Kad se udaljiše niz stepenice, don Manuel i Bozir shvatiše da se primakao čas brzome radu.
- Stvar se izjalovila - reče don Manuel.
- Sasvim - prihvati Bozir,
- Od sto hiljada livra osrednje krađe dobit ćemo svaki samo 8.400 livra.
- To se gotovo ne isplati - odvrati Bozir.
- Nije li tako? Dok ondje u blagajni...
On pokaza na blagajnu za kojom je zapovjednik tako silno žudio...
- Tamo u blagajni ima sto i osam hiljada livra. - Za svakoga pedeset i četiri.
- Dobro, neka bude. Podijelimo - reče don Manuel.
- Da, ali zapovjednik nam se neće dati s vrata otkad zna da se stvar izjalovila.
- Smislit ću neki način - reče don Manuel.
- Ja sam ga već pronašao - doda Bozir.
- I to bi bilo?
- Evo ga. Zapovjednik će se odmah vratiti?
- Hoće.
- On će zahtijevati svoj dio i dijelove ostalih?

- Da.
- I mi ćemo imati čitavu kuću na vratu?
- To je vjerovatno.
- Zovnimo zapovjednika, kao da ćemo mu nešto saopćiti, i pustite mene da radim...
- Meni se čini da se domišljam - reče don Manuel - pođite mu u susret.
- Ja sam vas baš htio zamoliti da mu vi sami pođete u susret.
Ni jedan ni drugi nije htio svoga prijate1ja ostaviti samog s blagajnom. Povjerenje je zaista rijedak dragulj. Don Manuel odvrati da ga njegovo zvanje poslanika sprečava da učini taj korak.
- Vi niste za njega poslanik; - reče Bozir - uostalom svejedno.
- Idete li vi?
- Ne ja ću ga zovnuti s prozora.
I zaista zovnu Bozir kroz prozor zapovjednika, koji se već pripremio da nadoveže razgovor s vratarom.
Zapovjednik čuvši da ga zovu, pope se stepeništem. On nađe poglavice u sobi. Bozir mu se obrati sa smiješkom na licu te mu reče:
- Kladimo se da znam što ste kazali vrataru.
- Ja?
- Da, vi ste mu pripovijedali da se posao s Bemerom izjalovio.
- Vjere mi, nisam!
- Vi lažete.
- Kunem vam se da ne lažem!
- Dobro, jer da ste mu što kazali, učinili biste veliku glupost i izgubili lijepu svotu novaca.
- Kako to? - uzviknu zapovjednik iznenađeno - kakvu svotu?
- Vi sigurno shvaćate da samo nas trojica znamo tajnu.
- To je istina.
- I da prema tome nama trojici pripada svota od sto i osam hiljada livra, jer svi ostali misle da je gospodin Bemer odnio novac.
- Sto mu gromova! - uzviknu zapovjednik obuzet radošću - to je istina.
- Na svakoga dakle otpada trideset i tri hiljade trista trideset i tri franka i šest sola - reče Manuel.
- Više, više! - uzviknu zapovjednik - ostaje još dio od osam hiljada livra.
- Istina je - reče Bozir - vi dakle prihvaćate?
- Da li prihvaćam! - reče sobar trljajući ruke - pa naravno. To mi se sviđa, to znači govoriti.
- To znači govoriti kao pravi lupež! - progovori Bozir gromkim glasom - ja sam već kazao da ste vi puki lupež. Dajte, don Manuele, koji ste krepak, pograbite mi ovog nitkova, i izručimo ga našim drugovima.
- Milost, milost! - stade vikati nesretnik - ja sam se samo našalio.
- Hajde, hajde u crnu sobu do daljeg suda - reče Bozir.
- Milost! - viknu ponovo zapovjednik.
- Pazite se - reče Bozir don Manuelu koji je davio vjerolomnog zapovjednika - pazite da nas ne čuje gospodin Dikorno!
- Ako me ne pustite - reče zapovjednik - ja ću vas sve prijaviti!
- A ja ću tebe udaviti! - reče don Manuel bijesnim glasom i potisne sobara u jedan obližnji kabinetić.
- Otpremite Dikornoa - reče don Manuel na uho Boziru.

Ovaj posluša i odmah izvrši savjet. On prođe brzo u sobu što je bila do poslanikove, dok je don Manuel zatvarao zapovjednika u tamni zatvor.
Minu jedna minuta, a Bozir se ne vrati. U don Manuelu sazri jedna misao; on se osjetio sam, blagajna je bila udaljena samo deset koraka; da je otvori i iz nje uzme novac, da skoči kroz prozor i pobjegne s plijenom kroz vrt, za to je vještom lupežu trebalo samo dvije minute. Don Manuel proračuna da će Bozir trebati bar pet minuta za povratak. On stoga jurnu prema vratima sobe u kojoj je bila blagajna. Vrata bijahu s unutrašnje strane zaključana. Don Manuel je bio dosta jak i spretan, a bio bi, štono kažu otvorio gradska vrata sa ključem od sata.
- Bozir nema povjerenja u mene - pomisli on - jer ja sam imam ključ; on je vrata zaključao, o tome nema sumnje.
Ali Don Manuel odmaknu zasun pomoću svoga mača. Zatim priđe blagajni i strašno kriknu.
Blagajna je bila širom otvorena i opljačkana. Ništa nije bilo u njezinoj dubini, koja je zijevala!
Bozir, koji je imao drugi ključ, ušao je na druga vrata i pograbio novac. Don Manuel jurnu kao bezumnik do vratareve lože. Vratar je pjevuckao.
Bozir je imao pet minuta prednosti. Kad je Portugalac sa svojim krikom i jadikovkama uzbunio čitavu palaču, kad je, da potkrijepi svoje tužaljke, pustio i zapovjednika na slobodu, on se namjerio samo na nevjerne i bijesne drugove. Okrivljavali su da ga je tu urotu skovao s Bozirom, koji je otrčao ispred njega da sakrije polovinu ukradene svote.
Više nije bilo maski ni tajnosti; poštenjačina Dikorno nije više shvaćao s kakvim se to ljudima svezao. On umalo da se nije onesvijestio kad je opazio kako se diplomati spremaju da don Manuela objese, premda, nije ništa kriv!
- Objesiti gospodina poslanika! - viknu on - ta to je zločin uvrede veličanstva, pazite se!
Odlučiše baciti ga u jednu pivnicu, ali on je odviše vikao. U taj mah čuše se tri svečana udarca na vratima poslaničke palače i svi drugovi don Manuela zadršću. Među njima zavlada šutnja. Tri udarca se ponoviše. Zatim jedan oštar glas viknu portugalskim jezikom:
- Otvorite! U ime gospodina poslanika Portugala!
- Poslanik! - zažamore lopovi raspršivši se po čitavoj palači; za nekoliko minuta stalo se sve spašavati preko vrtova, preko susjednih zidova, preko krovova; nasta pravi metež.
Pravi poslanik je zaista došao, ali je u svoju kuću mogao ući samo uz pomoć policije koja je u prisutnosti nepreglednog mnoštva, privučena ovim neobičnim prizorom, provalila vrata. Zatim je sve posjednuto, a Dikornoa uhapsiše i odvedoše u zatvor, gdje je i prenoćio.
Tako je svršila pustolovina lažnog portugalskog poslanstva.

IV
ILUZIJE I ZBILJA

Da je vratar poslanstva mogao trčati za Bozirom, kako mu je zapovjedio don Manuel, imao bi vražjega posla. Čim je Bozir izišao, nije prestao trčati dok nije daleko zamakao. Bojeći se da ne bude progonjen, prikrivao je svoje tragove na taj način što je prolazio kroz zakučaste ulice oko naših žitnih trijemova; za nekoliko minuta bio je skoro siguran da ga nitko nije mogao pratiti, ali je bio siguran i da su njegove sile iscrpljene, jer ni dobar konj ne bi mogao više učiniti.
Bozir sjede na jednu vreću žita i postavi se tako kao da s najvećom pažnjom promatra sunčani sat koji se nalazio na obližnjem stupu. On povuče mučno iz dubine svojih pluća zvučan dah, sličan drhtaju kovačkog mijeha. Napokon se malo smiri.
- Oh! - pomisli Bozir - moj je san konačno ostvaren, ja sam bogat. I opet uzdahnu.
- Mogu dakle postati sasvim pošten čovjek; meni se čini da se već počinjem debljati. I zaista, iako se nije baš debljao, već se počeo širiti.
- Ja ću - nastavi on svoj monolog - od Olive učiniti čestitu ženu kao što ću i ja biti pošten čovjek.
Ona je lijepa i prostodušna u svojim nagnućima.
Nesretnik!
- Ona neće prezirati zabitan život u provinciji; život na kakvom majuru, koji ćemo nazivati našim dobrom, i blizu kakvog gradića, gdje će nas lako smatrati otmjenima. Nikol je dobra; u nje su samo dva nedostatka: lijenost i oholost..
Zar ništa više, jadni Bozir!?
- I s tim pogreškama, kojima ću udovoljiti, učinit ću od nje savršenu ženu.
Dalje nije išao; disanje mu se izjednačilo. Pošto je obrisao znoj sa čela i uvjerio se jesu li još sto hiljada livra u njegovu džepu, poče razmišljati o svojim daljim namjerama. Bio je siguran da će ga svakako tražiti. Gospoda iz njegova društva nisu ljudi koji će lake ruke pregorjeti dio plijena. Oni će se podijeliti u nekoliko grupa i započeti pretragu, i to najprije u njegovoj kući. U tome je baš i ležala najveća teškoća. U toj kući prebivala je Oliva. Obavijestit će je o ovom podvigu, a možda i zlostavljati; tko bi znao: možda će tjerati mak na konac, pa nju odvesti kao taoca. Zašto ti lupeži ne bi znali da je Oliva Bozirova strast, a ako znaju, zašto ne bi bacili kocku na tu strast? Razmišljajući o tome, Bozir umalo nije poludio.
Ipak je ljubav pobijedila. Nitko ne smije da se takne predmeta njegove ljubavi. On jurne kao strijela u ulicu Dofen. Uostalom, beskrajno se pouzdavao u brzinu svoga bijega; ma koliko brzi bili njegovi neprijatelji, ne mogu ga prestići.
Uz put stiže jedan fijaker i skoči u nj; kočijašu pokaže dvostruki talir i reče: "Na Pon Nev!"
Konji poletješe i, kad se spuštalo veče, Bozir se doveze do spomenika Henrika IV. To je bilo mjesto trivijalnih sastanaka, pa je stoga mnogo upotrebljavano. Ovdje oprezno povuče glavu kroz vrata fijakera i zaroni pogledom u ulicu Dofen.
Na obronku mosta opazi Bozir dva muškarca kako pažljivo ispružaju vratove prema toj ulici, kao da u njoj promatraju nekakav prizor. To bijahu uhode. Uhode na mostu Pon Nev nisu bile rijetke, jer izreka onoga vremena kaže: tko hoće da u svako doba ugleda kojega crkvenog velikodostojnika, kokotu ili bijelog konja treba samo da dođe na Pon Nev.

A ljudi iz policije rado su promatrali bijele konje, prelatsku odjeću i kokote. Bozir je bio samo zlovoljan i zbunjen; on se učinio sasvim grbavim, hromim, da prikrije svoj hod i tako prođe kroz mnoštvo i uđe u ulicu Dofen. Ali ni traga svemu onome čega se bojao. On već gleda kuću na čijim se prozorima lijepa Oliva često pokazivala.
Prozori su bili zatvoreni, ona valjda leškari na divanu, čita kakvu lošu knjigu i hrska kakvu poslasticu.
Najednom se Boziru učini da vidi kabanicu jednog stražara u drvoredu nasuprot njemu. Još više, on ugleda drugog stražara na prozoru malog salona. Opet ga obli ledeni znoj, a taj je nezdrav. Uzmak je bio nemoguć; moralo se proći uz kuću. Bozir se odvaži i prođe na izgled mirno pored kuće.
Kakav prizor! Drvored pun pješaka garde, među kojima se isticao crno odjeveni povjerenik iz Satlea.
Sve te ljude ugleda Bozir uznemirene, zatečene i razočarane. On pomisli da je de Krosne htio njega uhapsiti, ali je našao samo Olivu. To je uzrok razočaranju. Da se Bozir nalazio u redovitim prilikama, da nije imao u džepu sto hiljada livra, on bi se bacio među stražare i povikao: "Evo, evo me! Ja sam sve to učinio".
Ali pomisao da bi ovi ljudi mogli napipati njegovih sto hiljada livra pa mu se onda smijati cijelog života, misao da bi njegov smiono izvedeni plan donio korist samo agentima policijskog poručnika, ta misao prigušila je, recimo otvoreno, sve njegove skrupule i sve ljubavne boli.
- Logika... - reče on samom sebi - ako pustim da me uhvate, oduzet će mi sto hiljada livra. Time neću poslužiti Olivi, sebe ću upropastiti i dokazati joj da je ljubim kao bezumnik... U tom slučaju zaslužio bih da mi kaže: ti si skot, trebalo me je manje ljubiti ali spasiti. Najbolje je dakle brzo bježati i na sigurno mjesto spremiti novac, koji je izvor svega: slobode, sreće i filozofije.
Rekavši to, Bozir pritisnu novčanice na svoje srce i nastavi bježati prema Luksemburgu, jer je onamo išao već po nagonu; pošto je Olivu sto puta tražio u luksemburškom parku, pošao je i sada tamo. Ali za čovjeka koji je tako zauzet logikom bilo je to kukavno umovanje.
Policajci, koji poznaju navike lopova kao što je Bozir znao njihove navike, potražili bi ga naravno u luksemburškom perivoju. Ali nebesa ili đavo odlučiše da gospodin de Krosne ovog puta nije imao nikakva posla s Bozirom. jedva je nesretni ljubavnik zaokrenuo u ulicu Sen-Žermen-de-Pre kad ga umalo ne obori jedna kočija, čiji su konji ponosito kaskali prema ulici Dofen. Boziru je uspjelo s lakoćom, nepoznatom ostalim Evropljanima, da se ukloni rudu, ali nije izbjegao psovke i bič kočijašev; naravno, posjednik sto hiljada livra ne mari za takvo sitno vrijeđanje, pogotovu ako ima za sobom pariške stražare. Bozir se dakle maknu na stranu; ali sagnuvši se, opazi u toj kočiji Olivu i vrlo lijepa muškarca, koji su veoma živahno razgovarali. On nemoćno kriknu, što je konje još više oživjelo. Pratio bi tu kočiju, ali je ona išla u ulicu Dofen, dakle tamo gdje Bozir ovaj put nikako nije htio poći.
A zatim, možda je ona pojava u kočiji nekakva sablast ili utvara. Kako Oliva može sjediti u kočiji kad su je uhapsili, umovao je Bozir. Napokon, progonjen moralno i fizički, dospije u Luksemburg, prođe već pustom četvrti i stiže izvan carinarnice, gdje se skloni u jednu krčmu čija je gospodarica bila veoma obzirna prema njemu. On se nastani u toj krčmi, sakrije svoje novčanice ispod jedne ploče na podu, postavi na ploču nogu svoje postelje i legne na počinak, znojeći se i psujući.pak svoje psovke izmiješa sa zahvalom Merkuru, a svoju groznicu ublaži vinom, koje je bilo zaslađeno šećerom, dakle napitkom koji je zaista mogao da mu oživi disanje i podigne povjerenje u njegovu srcu. Bio je potpuno uvjeren da ga policija neće naći. Nitko mu neće oteti njegov novac. Vjerovao je da Nikol, ako je i uhapse, ne može biti zbog nikakva zločina pozvana na odgovornost, a

vrijeme vječnoga zatvora bez ikakva pravnog uzroka minulo je. napokon, bio je čvrsto uvjeren da će mu svota od sto hiljada livra poslužiti za oslobođenje Olive iz zatvora, ako je policajci zadrže.
Ostali su još samo drugovi iz poslanstva; s njima je bilo malo teže obračunati se. Ali je Bozir unaprijed odlučio da ih ostavi u Francuskoj, a sam će otputovati u Švicarsku, slobodnu i moralnu zemlju, čim Oliva iziđe na slobodu.
Mnogo od svega onoga što je Bozir sanjario, dok je pijuckao svoje kuhano vino, nije se svršilo prema njegovu planu; tako je valjda bilo suđeno.
Èovjek ima gotovo uvijek krivo ako misli da vidi stvari koje ne vidi. A još više griješi kad vjeruje da ih nije vidio, a vidio ih je.

V
GOSPOÐICA OLIVA POČINJE SE PITATI ŠTO HOĆE S NJOM

Da se Bozir pouzdao u svoje oči, koje su bile izvrsne, uštedio bi mnogo zlovolje i razočaranja. On je zaista vidio Olivu u kočiji uz jednog nepoznatog muškarca, ali bi saznao tko je da ga je dva puta pogledao. Oliva se, kao i obično, prošetala do podne luksemburškim perivojem i umjesto da se u dva sata vrati kući na objed, srela je svoga neobičnog prijatelja, kojega je upoznala na dan opernog plesa.
Baš kad je htjela da se vrati kući, pojavi se Kaljostro iz jednog drvoreda, požuri k njoj i uzme je pod ruku.
Ona lako uzviknu.
- Kamo idete? - zapita je on.
- U svoj stan.
- To potpuno odgovara željama ljudi koji vas ondje očekuju - odvrati Kaljostro.
- Ljudi... koji me očekuju? Kako to? Mene nitko ne očekuje.
- A ipak, otprilike vas dvanaest posjetilaca čeka.
- Samo toliko! - prihvati Oliva smješkajući se - zašto ne čitav puk?
- Vjere mi, da je bilo moguće poslati u ulicu Dofen čitav puk, on bi već bio tamo.
- Vi me zadivljujete.
- Zadivit ću vas još više ako vas pustim da pođete kući.
- Zašto?
- Jer će vas ondje uhapsiti, draga moja.
- Uhapsiti, mene?
- Sigurno! Ona gospoda što vas tamo čekaju su policajci.
Oliva zadršće: neki se ljudi uvijek boje izvjesnih stvari. Uza sve to uspravi se ona visoko nakon ponešto temeljitijeg ispitivanja svoje savjesti, pa odvrati:
- Ja nisam ništa učinila. Zašto da me uhapse?
- Zašto hapse žene? Zbog spletaka, trica.
- Ja nisam spletkarila.
- Možda ste imali mnogo spletaka.
- Oh, to ne tajim.
- Bez sumnje, oni nisu u pravu kad hapse, ali da to hoće učiniti, sigurno je. Hoćemo li još ići u ulicu Dofen?
Oliva problijedi i zastane.
- Vi se igrate sa mnom kao mačka s mišem - reče ona. - Ako što znate, kažite mi. Zar ne, traže Bozira?
I ona uperi u Kaljostra molećiv pogled.
- Možda. Ja napola sumnjam da je tako i da je njegova savjest manje čista od vaše.
- Jadni momak...
- Oplakujte ga, ali ako je uhapšen, ne slijedite njegov primjer.

- Kakav interes imate u tome što mene štitite? Što vas nagoni da se sa mnom bavite? Čujte - reče ona odrješito - nije prirodno da se čovjek kao što ste vi...
- Stanite, kazali biste glupost, a trenuci su dragocjeni; agenti gospodina Krosnea, ako ne vide da ste se vratili, mogli bi doći ovamo da vas potraže.
- Ovdje! Zar oni znaju da sam ovdje!
- Zar je to teško? Ali, budući da se zanimam za vašu osobu, te vam želim dobro, ostalo se vas ne tiče. Brzo umaknimo. Moja vas kočija čeka. Ah, vi još sumnjate?
- Da!
- Pa dobro, mi ćemo izvesti nešto dosta nerazborito, ali će vas to, nadam se, jedanput zauvijek uvjeriti. Mi ćemo se provesti u mojoj kočiji ispred vaše kuće, pa kad budete vidjeli tu gospodu, onda ćete cijeniti moje dobre namjere po njihovoj vrijednosti.
Dok su tako razgovarali, kočija im se približi; oni se smjestiše u nju i povezoše se u ulicu Dofen do onog mjesta gdje ih je Bozir opazio. Da je Bozir viknuo u tom trenutku, da je slijedio kočiju, Oliva bi sve učinila da mu se približi i spasi ga ako je progonjen, ili da se slobodna spasi s njime. Ali Kaljostro, koji je vidio toga nesretnika, odvrati Olivinu pažnju od njega time što joj pokaza mnoštvo okupljeno oko straže.
Kad je Oliva prepoznala policajce oko svoje kuće, baci se u naručje svoga pokrovitelja s očajem koji bi ublažio svakog drugog čovjeka osim ovoga. On se zadovoljio time što je mladoj ženi stisnuo ruke i spustio zastor da je sakrije.
- Spasite me! Spasite me! - ponavljaše uboga djevojka.
- To vam obećavam - reče on.
- Ali kad vi kažete da ti ljudi sve znaju, oni će me uvijek naći.
- O ne, ne; ondje gdje ćete boraviti nitko vas neće otkriti, jer ako su došli da vas uhapse, oni neće doći u moj stan.
- Oh! - uzviknu ona uplašeno - kod vas, dakle mi idemo k vama?
- Vi ste ludi! - odvrati on - rekao bih da se ne sjećate više onoga što smo ugovorili. Ja nisam vaš ljubavnik, lijepa moja, i neću to da budem.
- Vi mi dakle pružate zatvor?
- Volite li bolnicu, slobodni ste.
- Dobro - odvrati ona ustrašena - ja se izručujem vama; činite sa mnom što vam drago.
On je odvede u ulicu Nev Sen-Pil, u onu kuću gdje je primio Filipa de Tavernija. Kad ju je smjestio u jednom malenom stanu u drugom katu, daleko od posluge, progovori:
- Meni je stalo da se ovdje osjećate sretnom.
- Sretnom! Kako to? - progovori ona snuždeno. - Da budem sretna bez slobode, bez šetnje! Ovdje je tako turobno. Nema ni vrta. Ja ću od toga umrijeti.
I ona pogleda tužno kroz prozor.
- Imate pravo - reče on - ja želim da vam ništa ne uzmanjka; ovdje vam nije lijepo, a moji ljudi bi vas napokon opazili i smetali vam.
- Ili me čak prodali - dodade ona.
- U tom pogledu ne morate se ništa bojati, moji ljudi prodaju samo ono što ja od njih otkupim, drago dijete; ali da biste se smirili, ja ću se pobrinuti da vam osiguram drugo boravište.
Ta obećanja utješiše malo Olivu. Uostalom, u novom stanu je našla udobnost i zabavnih knjiga. Njezin pokrovitelj ode pošto joj je rekao:
- Neću da gladujete, drago dijete. Ako me želite vidjeti, pozvonite i ja ću odmah doći, ako sam kod kuće, ili odmah nakon povratka, ako sam vani.

- Oh - viknu ona za njim - javite mi sve što saznate o Boziru.
- Budite bez brige - odgovori Kaljostro. Silazeći niz stepenice, pregovori sanjareći:
- Bit će svetogrđe ako je nastanim u onoj kući u ulici Sen-Klod. Ali je nužno da je nitko ne vidi. Ako bude potrebno da je primijeti stanovita osoba, moći će je vidjeti samo u toj kući. Prinesimo, dakle, još tu žrtvu. Utrnimo i posljednju iskru zublje što je nekad gorjela.
Grof uzme ogrtač, potraži u svojem pisaćem stolu ključeve, izabere između njih nekoliko, pogleda ih nježnim okom te iziđe pješke iz svoje palače.

VI
PUSTA KUĆA

Kaljostro dođe sam u staru kuću u ulici Sen-Klod, na koju čitaoci nisu sasvim zaboravili. Kad se zaustavio pred, vratima, bila je noć i vidjelo se samo malo prolaznika.
Grof je došao do ulaznih vrata, izvadio ispod ogrtača težak ključ i smrvio njim mnoštvo iverja što se, nošeno vjetrom, sklonilo u ovu ključaonicu prije nego je bravu otvorio. Čim je okrenuo ključ, pokušao je otvoriti vrata. tu je vrijeme učinilo svoje. Drvo je nabubrilo a trava obavila zelenilom donji dio vrata. Kaljostro osjeti otpor; naprežući svu svoju snagu, najzad savlada sve te zapreke. Kad su se vrata otvorila, ukaza se pred njegovim pogledom čitavo opustjelo dvorište, obraslo mahovinom i suhim dračem. Na ulaznom stepeništu bile su još samo tri stepenice cijele.
Kaljostro se pope ulaznim stepenicama, koje su drhtale pod njegovim nogama, i pomoću drugog ključa uđe u prostrano predsoblje. Tek tu upali svjetiljku koju je sa sobom donio.
U blagovaonici su ormari za posuđe, puni plijesni, izgubili svoj prvotni oblik, ljepljive ploče nisu se više držale na nogama. Sva vrata bijahu otvorena i otkrivala su mračne dubine; kao da da se smrt nastanila u toj kući.
Grof osjeti da ga prožima jeza, jer na kraju salona, ondje gdje su nekad počinjale stepenice, začu nekakav šum. Namrštena čela, lagana daha i hladne ruke krenu Kaljostro prema tajnim stepenicama. Ali tek što je stavio nogu na prvu stepenicu, opet začu onaj čudni šum. Kaljostro podiže svjetiljku da otkrije uzrok tome šumu: on ugleda samo jednu, krupnu bjeloušku kako se lagano spušta stepeništem. Zmija mirno uperi svoje crno oko u Kaljostra i uvuče se u prvu rupu na zidu.
Grof nastavi hodati i dođe do ploče onog kamina koji je služio kao prolaz iz Balzamove oružnice u mirisno zaklonište Lorence Feličioni. Zidovi su bili goli a sobe puste. Na ognjištu je još ležala golema hrpa pepela, u kojemu se tu i tamo iskrilo poneko zrnce zlata i srebra.
Taj fini, bijeli i mirisavi pepeo bijaše pokućstvo Lorencino, koje je Balzamo spalio do posljednjeg komadića; ormari od kornjačevine, klavir i košarica od ružina drveta, lijepa šarena postelja - sve je to bilo rastopljeno u velikoj hermetičkoj vatri čiji je prodorni miris, izlazeći kroz dimnjak, prekrio svu okolinu Pariza, tako da su ga dva dana prolaznici udisali.
Ti mirisi zadržali su se još u pustoj i hladnoj sobi. Kaljostro se sagnu, uzme malo pepela i udisaše njegov miris dugo, sa divljom strašću.
- Kad bih ovako mogao apsorbirati ostatak duše koja se nekada spajala s tim pepelom - pomisli
on.
Zatim ugleda željeznu rešetku, a kroz stepenice velike pukotine što ih je požar učinio u toj kući,
na kojoj je progutao gornji kat.
Mračan i lijep prizor!
Tko ne zna tužnu povijest Balzama i Lorence, morao bi žaliti te razvaline. U kući je odisalo propalom veličinom, utrnulim sjajem, izgubljenom srećom. Kaljostro se podade snovima. Osjetio je malo nježne čovječnosti što se zove osjećaj srca.
Kad se htio oteti tim ljudskim slabostima, pogled mu pade na predmet koji je posred svega zla i bijede još sjao. On se sagne i iz pukotine parketa izvadi jednu malu, srebrnu ukosnicu, koja kao da je tek pala iz kose neke žene. To bijaše jedna od onih talijanskih pribadača kakvim su gospođe onoga doba rado pričvršćivale svoje pletenice.

Kaljostro, skeptični podsmjehivač, podiže ukosnicu, približi je svojim usnama i, siguran da ga nitko ne može vidjeti, pusti suzu na oko i prošapće: Lorenca!
I to bijaše sve. U tome je čovjeku bio demon. On je tražio borbu i podržavao je u sebi za svoju vlastitu sreću.
Pošto je žarko poljubio tu ukosnicu, tu relikviju, otvori prozor, ispruži ruku kroz rešetke i baci krhki komadić kovine u ogradu susjednog samostana.
Tako se kaznio zato što je popustio porivu srca.
- Zbogom! - progovori on bezosjećajno. - Zbogom uspomeno koja si mi bila poslana da me ublažiš. Da, ova će kuća biti obeščašćena. Ona to već jeste! Ja sam opet otvorio vrata, ja sam donio svjetlo među te zidove, ja sam vidio grob, ja sam prekopavao po pepelu smrti. Ova je kuća dakle oskvrnuta! Neka bude sasvim, ali za neko dobro! Još jedna žena će koračati tim dvorištem, po tim stepenicama, pjevat će možda pod ovim svodovima, gdje lebdi još posljednji uzdah Lorencin! Neka bude. Ali sve to svetogrđe bit će učinjeno u jednu svrhu: da posluži mojoj stvari.
I on postavi svjetiljku na stepenice.
- Sve će ovo stepenište pasti - reče on. - I čitava će ova unutarnja kuća također pasti. Tajnovitost će se raspršiti, palača će ostati zaklonište i prestati biti svetište.
I on brzo napisa na komadić papira svoje bilježnice ove redove:

"Gospodinu Lenoaru, mome graditelju: Očistiti dvorište i predvorje, uspostaviti staje, srušiti unutarnji paviljon, sniziti kuću na dva kata: za osam dana".

- A sada - reče - pogledajmo da li se odavde vidi dobro prozor male grofice.
On se približi prozoru u drugom katu palače. Vidjela se čitava suprotna fasada ulice Sen- Klod.znad ulaznih vrata. Nasuprot njemu, jedva šezdeset koraka daljine, vidio se stan koji je zapremala Žana de La Mot.
- To je nesumnjivo, ove dvije žene će se vidjeti - reče Kaljostro. - Dobro.
On uzme opet svjetiljku i siđe. Dobar sat nakon toga vratio se kući i poslao graditelju svoju narudžbu.
Treba reći da je već sutradan pedeset radnika ušlo u palaču, da su kladiva, pile, lopate posvuda ozvanjale; nagomilana trava počela se uveče dimiti u jednom kutu, pa je neki prolaznik, vraćajući se kući, vidio obješenog krupnog pacova u nekakvom obruču u dvorištu, a oko njega zidare i težake koji su se izrugivali sijedoj bradi i gojaznom trbuhu usmrćenoga.
Prolaznik je, videći taj prizor, rekao u sebi: - Eto jednoga koji je deset godina bio sretan. Kuća je za osam dana bila obnovljena, kako je Kaljostro i naložio graditelju.

VII
ŽANA POKROVITELJICA

Kardinal de Roan primio je dva dana poslije posjete Bemeru ovako sastavljeno pisamce:

"Njegova preuzvišenost, gospodin kardinal de Roan, zna bez sumnje gdje će večeras večerati".

- Od male grofice - reče on. - Ići ću. Evo zbog čega je gospođa de La Mot zahtijevala sastanak s kardinalom.
Od pet svojih slugu, što ih je kardinal dodijelio grofici, ona je odlikovala jednog momka crne kose i smeđih očiju. U tom čovjeku vidjela je znakove inteligentne i tvrdokorne naravi. Ona pozove toga čovjeka i za četvrt sata sazna zbog njegove oštroumnosti sve što je htjela znati. Sluga je pratio kardinala i izvijestio groficu da je njegova preuzvišenost dva puta u dva dana posjetila gospodu Bemera i Bosanža.
Žana je sve saznala. Čovjek kao što je kardinal de Roan ne cjenka se. Vješti trgovci, kao što je Bemer, ne puštaju kupca. Ðerdan mora da je prodan. Prodao ga je Bemer a kupio de Roan, koji ne bi o tome kazao ni riječi svojoj ljubavnici! Taj je simptom bio vrlo težak. Žana namršti obrve, uštine se za nježne usnice i napisa kardinalu pisamce što smo ga spomenuli. Gospodin de Rcan došao je uveče. On je poslao prije sebe košaru tokajca i nekoliko rijetkosti, baš kao da polazi večerati kod neke mlade prodavačice. To nije izmaklo Žani, kao ni mnoge druge stvari; ona namjerno ne dade ništa donijeti na stol od onog što je poslao kardinal; zatim, zametnuvši s njim razgovor, kad su bili sami progovori:
- Zaista, monsinjore, jedna stvar me silno žalosti.
- Oh, koja to, grofice? - odvrati gospodin de Roan sa lažnom zabrinutošću, koja ne dokazuje uvijek da smo stvarno zabrinuti.
- No, monsinjore, uzrok moje zabrinutosti je u tome što vidim da me vi ne volite više i niste me nikad voljeli...
- Oh, grofice, što vi to kažete?
- Ne ispričavajte se, monsinjore, jer to bi bilo uludo potrošeno vrijeme.
- Za mene! - reče galantno kardinal.
- Ne, za mene - odvrati odlučno gospođa de La Mot. - Uostalom...
- Oh, grofice - izusti, kardinal.
- Ne žalostite se, monsinjore, to je meni savršeno svejedno.
- Da li vas volim ili ne volim?
- Da.
- A zašto vam je to svejedno?
- Zato, što ni ja vas ne volim.
- Grofice, znate li da nije baš osobito učtivo to što vi kažete.
- Zaista, istina je da mi ne počinjemo s nježnostima, to je činjenica, potvrdimo je.
- Koja činjenica?
- Da vas ja nikad nisam ljubila i da vi mene nikad niste voljeli.

- Oh, što se mene tiče, to ne smijete reći - uzviknu princ gotovo s iskrenim naglaskom. - Ja sam vas volio, grofice. Ne sudite me dakle po sebi.
- Monsinjore, iz poštovanja kažimo istinu jedno drugom.
- A koja je to istina?
- Nas veže puno jača spona - nego je ljubav.
- Koja bi to bila?
- Interes.
- Interes? Uh, grofice!
- Monsinjore, ja ću vam reći kako je normanski seljak rekao svome sinu o vješalima: "Ako se tebi ne sviđaju, ne čini da i drugima budu odvratna."
- Pa dobro, grofice, recimo da smo mi zainteresirani: u čemu bih mogao služiti vašim ciljevima, a vi mojima?
- Prije svega, monsinjore, mene hvata želja da se svađam s vam.,
- Da čujemo, grofice.
- Vi ste pokazali premalo pouzdanja i poštovanja prema meni.
- Ja! A kada to, molim vas?
- Kada? Ne tajite da ste, pošto ste iz moje duše izmamili pojedinosti koje vam nisam baš rado saopćila...
- Koje pojedinosti?
- O ukusu izvjesne visoke gospođe za stanovitu stvar; da ste se, velim, potrudili da tome ukusu udovoljite, iako sa mnom o tome niste govorili.
- Izmamiti pojedinosti, pogoditi ukus izvjesne visoke gospođe za stanovitu stvar, udovoljiti tome ukusu! Zaista, grofice, vi ste zagonetka, sfinga. Ah, ja sam vidio glavu i vrat žene, ali još nisam vidio lavlje pandže. Čini se da ih vi želite pokazati. Neka bude.
- Ja vam neću ništa pokazati, monsinjore, pogotovu što nemate više volje da ih vidite. Dat ću vam jednostavno ključ zagonetke: potankosti su ono što se dogodilo u Versaju; ukus izvjesne gospođe su dragulji; izvjesna gospođa je kraljica, udovoljenje ukusu kraljice je nabava mnogo spominjanog đerdana koji ste juče kupili kod gospode Bemer i Bosanž.
- Grofice! - prošapće kardinal teturajući i problijedivši. Žana uperi svoj bistri pogled u njega i reče:
- Zašto me gledate tako zaprepašteno; niste li juče sklopili ugovor s draguljarima?
Pošto je kardinal porumenio, a to je neugodnost koju muškarac nikad ne oprašta ženi, doda Žana brzo:
- Oprostite, moj prinče, moram vam odmah reći u čemu ste se varali... Vi ste me smatrali glupom i zlobnom.
- Oh, grofice!
- Napokon
- Nijednu riječ više; dajte sad meni da govorim. Možda ću vas uvrijediti, jer od danas jasno vidim s kim imam posla. Nadao sam se u vama naći lijepu ženu, duhovitu gospođu, dražesnu ljubavnicu. Vi ste nešto bolje od toga. Slušajte.
Žana se približi kardinalu.
- Vi ste htjeli biti moja ljubavnica i prijateljica iako me ne volite. To ste mi sami rekli - nastavi gospodin de Roan.
- I ja vam to još jednom ponavljam - odgovori gospođa de La Mot.
- Vi dakle imate nekakav cilj?

- Sigurno.
- A taj bi cilj bio?
- Moram li vam ga objasniti?
- Ne, ja ga se dotičem prstom. Vi me hoćete usrećiti. Nije li sigurno, ako jednom budem sretan, da će moja prva briga biti da i vas učinim sretnom? Je li tako ili sam se prevario?
- Niste se prevarili, monsinjore! To je doista moj cilj. Međutim, vjerujte mi bez fraza, ja za svojim ciljem nisam išla s antipatijom, put je bio ugodan.
- Vi ste ljubazna žena, grofice, i prava je slast razgovarati s vama o poslovima. Rekoh vam, dakle, da ste pogodili. Vi znate da ja negdje gajim smjernu sklonost?
- Ja sam to, vidjela na opernom plesu, prinče.
- Ta sklonost neće nikad biti uzvraćena.
- Eh - izusti grofica - jedna žena nije uvijek kraljica, a vi vrijedite uvijek toliko koliko je vrijedio jedan Mazaren.
- To je bio veoma lijep čovjek - reče sa smiješkom gospodin de Roan.
- I izvrstan prvi ministar - odvrati Žana s najvećim mirom.
- Grofice, vi mislite i govorite za svoje prijatelje. Jest, ja težim za tim da postanem prvi ministar. Sve me na to nagoni: porijeklo, spretnost u poslovanju, izvjesna sklonost stranih dvorova i mnogo simpatija koje mi iskazuju Francuzi.
- Napokon sve - reče Žana - izuzevši jedno.
- Izuzevši jednu antipatiju, hoćete li reći?
- Da, kraljičinu; i ta antipatija je prava zapreka. Što ona voli, to mora napokon zavoljeti i kralj; što ona mrzi, to on unaprijed prezire.
- A ona mene mrzi?
- Oh!
- Budimo iskreni. Ne mislim da nam je dopušteno ostati na tako lijepom putu, grofice.
- Monsinjore, kraljica vas ne voli.
- Onda sam izgubljen. Tu nikakav đerdan ne pomaže.
- Eto, u čemu se možete varati, prinče.
- Kraljica će bar vidjeti: ako vas Marija Antoaneta ne voli, da vi ipak nju ljubite.
- Oh, grofice!
- Vi znate, monsinjore, mi smo se dogovorili da stvari nazivamo njihovim imenima.
- Dobro! Vi dakle kažete da ne sumnjate da jednog dana ne bih mogao postati prvi ministar?
- Ja sam u to uvjerena.
- Ja bih se ljutio na sebe kad vas ne bih zapitao za čim vi težite?
- To ću vam kazati onda, prinče, kad budete mogli tim težnjama udovoljiti.
- To znači govoriti; ja vas očekujem onoga dana.
- Zahvaljujem vam; sad večerajmo.
Kardinal uzme Žaninu ruku i stisnu je kao što je Žana prije nekoliko dana željela da bude stisnuta. Ali to je vrijeme prošlo. Ona povuče svoju ruku.
- No, grofice?
- Večerajmo, kažem vam, monsinjore.
- Ali ja nisam više gladan.
- Onda razgovarajmo!
- Ja nemam više što reći.
- Onda se rastanimo!

- Ah, to vi nazivate našim savezom. Vi me otpuštate?
- Bolje je da sada pripadamo sami sebi.
- Imate pravo, grofice, oprostite mi što sam se opet prevario u vama! Oh, kunem se da će to biti posljednji put.
On opet uzme njezinu ruku i poljubi je tako smjerno da nije vidio đavolski smiješak grofičin. Žana ustade, otprati princa do predsoblja. Tu princ zastane i izusti posve tiho:
- A što će biti dalje, grofice?
- To je posve jednostavno.
- Što da činim?
- Ništa. Čekajte mene.
- I vi ćete ići?
- Ići ću u Versaj.
- Kada?
- Sutra,
- I ja ću dobiti odgovor?
- Odmah.
- Dobro, moja pokroviteljice, ja se prepuštam vama.
- Pustite da ja radim.
Poslije tih riječi ona se vrati u svoje odaje, legne u krevet i prošapće:
- Zaista, sloboda vrijedi više.

VIII
ŽANA ŠTIĆENICA

Gospodarica takve tajne, bogata takvom budućnošću, Žana se osjećala jakom da digne svijet.
Ona iskoristi četrnaest dana vremena da potpuno zagrize u sočan grozd što ga je sreća objesila iznad njezina čela.
U dvoru se ne pokazivati više kao moliteljica, kao uboga prosjakinja, već kao potomak kraljevske kuće Valoa, imati dohodak od sto hiljada, muža vojvodu i pera, nazivati se ljubimicom kraljičinom i u to vrijeme spletaka i oluja upravljati kraljem preko Marije Antoanete, a to znači - vladati državom; eto jednostavno one slike što se razvijala pred neiscrpnom maštom grofice de La Mot.
Èim se razdanilo, ona skoknu odmah do Versaja. Nije imala pristupnicu, ali njezina vjera u sreću postade takva da više nije sumnjala kako će se etiketa ugnuti pred njezinom željom.mala je pravo.
Svi službenici na dvoru, koji tako revnosno nastoje pogoditi ukuse i želje gospodara, primijetiše već kako se Marija Antoaneta radovala drugovanju s lijepom groficom. To je bilo dovoljno da se jedan pametni vratar, koji se želio ulaskati, postavi na put, kojim se kraljica vraćala iz kapelice pa tu, kao slučajno, izusti pred komornikom ove riječi :
- Gospodine, što ćemo učiniti s gospođom groficom de La Mot Valoa, koja nema iskaznice za audijenciju?
Kraljica je tiho razgovarala s gospođom de Lambal.me Žanino, što ga je spretno dobacio taj čovjek, zadrža kraljicu u razgovoru. Ona se okrenu.
- Nije li rečeno - progovori ona - da je ovdje gospođa de La Mot?
- Ja mislim da jest, vaše veličanstvo - odgovori plemić.
- Tko to kaže?
- Ovaj vratar, veličanstvo. Vratar se čedno nakloni.
- Ja ću primiti gospođu de La Mo-Valoa - reče kraljica i nastavi put. Zatim, povukavši se, nastavi:
- Odvest ćete je u kupaonicu. I kraljica prođe.
Žana, kojoj je ovaj čovjek jednostavno ispripovjedio što je učinio, maši se odmah rukom u džep, ali je vratar zaustavi sa smiješkom.
- Gospođo grofice, budite tako dobri, ja vas molim, dopustite da se ovaj dug uveća, vi ćete mi ga moći uskoro platiti s boljim interesom.
Žana spremi novac u džep i reče:
- Imate pravo, prijatelju, zahvaljujem vam.
"Zašto ne bih bila zaštitnica vrataru koji mi je pomogao. Ja upravo toliko činim za jednog kardinala."
Žana se uskoro nađe kod vladarice. Marija Antoaneta držala se ozbiljno, na oko nije bila osobito raspoložena, možda baš zato što je neočekivanim primanjem odviše ugodila grofici.
"Kraljica sigurno misli da sam došla još nešto moliti... ali prije nego izustim dvadeset riječi, nabori će joj se sa čela izgladiti ili će me izbaciti na vrata" - pomisli grofica.

- Gospođo - reče kraljica - ja nisam još imala prilike da razgovaram s kraljem.
- Ah! gospođo, vaše veličanstvo bilo je odviše dobro za mene, i ja ne očekujem ništa više. Ja dolazim...
- Zašto dođoste? - reče kraljica, koja je znala vješto uhvatiti prelaze. - Vi niste zamolili primanje. Možda se radi o kakvoj hitnoj stvari za vas?
- Da, gospođo; ali za mene... nipošto.
- Za mene dakle... Da čujemo, govorite grofice.
I kraljica povede Žanu u dvoranu za kupanje, gdje su već čekale sobarice. Grofica, videći oko kraljice sav taj svijet, ne započne razgovor.
Kraljica, čim je bila u kupaonici, otpremi svoje služiteljice.
- Gospođo - progovori Žana - vaše veličanstvo vidi da sam u velikoj neprilici. Kraljica namršti obrve.
- Kako to?
- Vaše veličanstvo zna, mislim da sam vam kazala, kako me gospodin de Roan obasipa svojom milošću.
- Ja ne znam - reče kraljica.
- Ja sam mislila...
- Svejedno... govorite.
- No, gospođo, njegova preuzvišenost me prekjuče počastila posjetom.
- Ah!
- To je bilo radi jednog dobrog djela, kojemu sam ja predsjednica.
- Vrlo dobro, grofice, vrlo dobro. Ja ću također darovati... za vaše dobro djelo.
- Vaše se veličanstvo vara. Čast mi je bila kazati vam da ništa ne tražim. Gospodin kardinal, po običaju, govorio mi je o dobroti kraljice i o njezinoj milosti.
- I tražio je da ja pomognem njegove štićenike.
- Da, vaše veličanstvo.
- Ja ću to učiniti, ali ne radi gospodina kardinala, već zbog samih nesretnika koje uvijek dobro primam. Samo recite gospodinu kardinalu da sam vrlo stiješnjena.
- Ah, gospođo, to sam mu ja kazala i otuda dolazi ona neprilika što sam je označila.
- Ah, ah!
- Ocrtala sam gospodinu kardinalu svu žarku dobronamjernost srca vašeg veličanstva, svu darežljivost koja neprestano ispražnjuje novčarku kraljičinu, inače već oskudnu.
- Dobro, dobro!
- Čujte, monsinjore, rekoh mu ja radi primjera: njezino veličanstvo je robinja svoje dobrote. Ona se žrtvuje za svoje siromahe. Dobro što ga ona čini okreće se na njezinu štetu, i zatim optužih samu sebe.
- Kako to, grofice - reče kraljica, koja je slušala zato što ju je Žana umjela uhvatiti za njezinu slabost, ili zato što je njen duh osjetio živ interes.
- Rekoh, gospođo, da mi je vaše veličanstvo nekoliko dana prije dalo znatnu svotu, da se to dogodilo kraljici bar hiljadu puta u dvije godine i da bi kraljica, da je manje plemenita, imala dva milijuna u blagajni, pomoću kojih je nikakvi obziri ne bi spriječili da uskrati onaj lijepi đerdan, koji ste tako otmjeno, tako odvažno, ali dopustite mi reći, gospođo, tako nepravedno odbili.
Kraljica porumenje i pogleda Žanu. Očito se zaključak krio u posljednjoj frazi. Da tu nije kakva zamka? Nije li puka lukavština? Sigurno kad je pitanje tako postavljeno. Ali se lice Žanino nije nikako moglo optužiti zbog laskanja. Zato Marija Antoaneta uzdahnu i reče:

- Da, đerdan je lijep; bio je lijep, hoću reći, pa mi je drago što me žena od ukusa hvali zato što sam ga odbila.
- Kad biste znali, gospođo - uzviknu Žana, prekinuvši u zgodan čas kraljičinu rečenicu - kako upoznajemo osjećaje ljudi kad se zanimaju za one koje vole.
- Što time hoćete reći?
- Hoću reći, gospođo, da sam vidjela kako je kardinal problijedio kad je doznao za vašu junačku, žrtvu.
- Problijedio!
- Za trenutak mu se oči napuniše suzama. Ne znam, gospođo, je li istina da je gospodin de Roan lijep čovjek i savršen odličnik, kako to mnogi misle i tvrde, ali znam da se u tom trenutku njegovo lice, izbrazdano suzama, živo usjeklo u moju pamet tako da ga nikad neću zaboraviti.
Kraljica se zaustavi časak da pusti vodu iz pipe u mramorni bazen.
- Pa dobro, grofice - progovori kraljica - pošto vam se gospodin Roan učinio tako lijepim i savršenim odličnikom, kako vi to kažete, to vas pozivam da mu to pokazujete. On je pastir koji uzima ovcu isto tako za sebe kao i za gospodina boga.
- Oh, gospođo.
- Zar ga klevećem? Nije li takav glas o njemu raširen? Ne čini li on od toga slavu? Žana se nakloni.
- Kardinalovi trofeji - nastavi kraljica uzbuđeno - mnogobrojni su. Neki su izazvali sablazan.
Prelat je zaljubljen, kao što su bili i prije njega. Neka ga za to hvali tko hoće, ja ostajem daleko.
- Gospođo - reče Žana, kojoj bijaše ugodna ova povjerljivost kao i posve fizički položaj njezine subesjednice - ja ne znam da li je gospodin kardinal mislio na pobožne duše kad mi je tako žarko govorio o krepostima vašeg veličanstva, ali znam da je bio iskren.
Kraljica mahnu glavom i nasmije se prisiljeno.
- Oh, oh! - pomisli Žana - idu li stvari bolje nego smo mislili? Oh, onda bi nam bilo vrlo lako. Kraljica brzo primi svoje ravnodušno držanje.
- Nastavite - reče ona.
- Vaše veličanstvo pretvara me u led; ta čednost kojom otklanjate čak i pohvale...
- Kardinalove? O, da!
- Ali zašto, gospođo?
- Zato jer su mi sumnjive, grofice.
- Nije moja stvar - odvrati Žana s najdubljim poštovanjem - da branim onoga koji je dosta nesretan što je pao u nemilost vašeg veličanstva; ne sumnjam ni trenutak da je sigurno kriv kad je navukao na se zlovolju kraljičinu.
- Gospodin de Roan nije navukao na se moju zlovolju; on me je uvrijedio. Ali ja sam kraljica, i zato opraštam uvrede.
Žana je zašutjela.
- Vi ne kažete ništa više.
- Ja bih bila sumnjiva vašem veličanstvu, navukla bih na se vašu nemilost, vaš ukor, kad bih izrazila mišljenje koje bi bilo oprečno vašemu.
- Vi dakle mislite protivno od onoga što ja mislim o kardinalu?
- Sasvim protivno, gospođo.
- Vi ne biste govorili tako kad biste znali što je princ Luj činio protiv mene.
- Ja znam samo ono što sam vidjela da je učinio vašem veličanstvu.
- Galanterije?

Žana se nakloni.
- Učtivost, želje, laskanje? Žana je šutjela.
- Vi gajite odviše živo prijateljstvo za de Roana, grofice; ja neću više navaljivati na njega pred vama.
I kraljica se nasmija.
- Gospođo - odgovori Žana - ja bih više voljela vašu srdžbu nego porugu. Ono što gospodin kardinal osjeća za vaše veličanstvo tako je poštovanja vrijedan osjećaj da sam sigurna u jedno: on bi umro da vidi kako mu se kraljica ruga.
- Oh, oh! On se dakle promijenio.
- Vaše veličanstvo iskazalo mi je čast i reklo mi da je gospodin de Roan već deset godina strastveno...
- Ja sam se šalila, grofice - reče kraljica ozbiljnim glasom.
Žana, prisiljena na šutnju, učinila se kraljici kao da se odriče borbe, ali se Marija Antoaneta grdno varala. Za žene koje imaju prirodu tigra i zmije trenutak uzmaka uvijek je predigra navale; sabrani mir preteča je skoku.
- Vi ste govorili o onim draguljima - izusti nerazborito kraljica. - Priznajte da ste na to mislili.
- Danju i noću, gospođo - progovori Žana s radošću generala koji vidi da je njegov neprijatelj učinio na bojištu odlučnu pogrešku. - Oni su tako lijepi i tako bi divno pristajali vašem veličanstvu.
- Kako to?
- Da, gospođo, vašem veličanstvu.
- Ali ti su dragulji prodani!
- Da, prodani su.
- Portugalskom poslaniku? Žana lagano mahnu glavom.
- Nisu? - reče kraljica radosno.
- Nisu, gospođo.
- Kome su dakle prodani.
- Gospodin de Roan ih je kupio.
Kraljica se lecnu, ali se odmah smiri. - Ah - izusti ona.
- Čujte, gospođo - reče Žana rječito i zaneseno - to što je gospodin de Roan učinio, divno je; to je lijepa gesta; duša kao što je vašeg veličanstva ne može a da ne suosjeća sa svime što je dobro i čuvstveno. Čim je gospodin de Roan saznao od mene, to priznajem, o trenutačnoj stiješnjenosti vašeg veličanstva, uzviknuo je: "Zar kraljica Francuske uskraćuje sebi ono što ne bi uskratila žena glavnog zakupnika?" Gospodin de Roan nije još znao da portugalski poslanik kupuje te dragulje. To sam mu onda rekla. Njegovo negodovanje se podvostručilo. "To nije više" reče on "pitanje da se kraljici učini veselje, to je pitanje kraljevske časti. Ja poznam duh stranih dvorova, tamo će se smijati kraljici Francuske koja nema više novaca da udovolji zakonitom ukusu; a ja bih stradao da se rugaju kraljici Francuske! Ne, nikada." I on me naglo ostavio. Jedan sat kasnije znala sam da je kupio dragulje.
- Za petnaest stotina hiljada livra?
- Šesnaest stotina hiljada.
- A s kojom ih je nakanom kupio?
- Da ih, ako ih već ne može imati vaše veličanstvo, ne bude imala ni druga žena.
- I vi ste sigurni da gospodin de Roan nije kupio te dragulje da ih pokloni nekoj svojoj ljubavnici?

- Sigurna sam da bi ih radije uništio nego da ukrase vrat druge žene, a ne kraljičin. Marija Antoaneta se zamisli i njezino lice odade otvoreno sve što joj se zbivalo u duši.
- To što je učinio gospodin de Roan dobro je - reče ona - to je plemenita crta i obzirna odanost. Žana je sa žarom gutala te riječi.
- Vi ćete se dakle zahvaliti gospodinu de Roanu - nastavi kraljica.
- Oh, da, gospođo.
- Još ćete dodati da je meni prijateljstvo gospodina de Roana dokazano, i da ja kao poštena žena, kako veli Katarina, primam sve od prijateljstva, ali uz naknadu. Ja ne primam dar gospodina de Roana...
- Što dakle?
- Samo njegov predujam... Gospodin de Roan bio je tako dobar da predujmi svoj novac da mi učini veselje. Ja ću mu sve nadoknaditi. Ja mislim da je gospodin Bemer tražio gotovinu?
- Jest, gospođo.
- Koliko?
- Dvije stotine pedeset hiljada livra.
- To je moja tromjesečna apanaža, koju mi daje kralj. Upravo sam je jutros primila, doduše unaprijed, ali poslana mi je.
Kraljica brao pozvoni svojim ženama, koje je obuku, pošto su je prije zamotale u ugrijani batist.
A kad je bila nasamo sa Žanom i opet se našla u svojoj sobi, reče grofici:
- Molim vas, otvorite taj pretinac.
- Prvi?
- Ne, drugi. Vidite li u njemu lisnicu?
- Evo je, gospođo.
- U njoj se nalazi dvjesta pedeset hiljada livra. Brojite ih. Žana posluša.
- Odnesite ovu svotu kardinalu. Zahvalite mu još jednom. Recite mu da ću udesiti da svaki mjesec ovako platim. Kamati će biti zaračunani. Na taj način dobit ću đerdan, koji mi se toliko svidio.
Ona se časak zamislila.
- I pri tome bih dobila - nastavi kraljica - jer saznajem da imam vrlo pažljivog prijatelja koji mi je iskazao uslugu...
Ona još časak zašuti.
- I jednu prijateljicu koja me je pronikla - reče Marija Antoaneta i pruži ruku Žani, koja je brzo primi.
A zatim, kad je izlazila i pošto je jos neko vrijeme oklijevala, progovori sasvim tiho kao da se boji svojih riječi:
- Grofice, vi ćete obavijestiti gospodina de Roana da će biti dobro došao u Versaju i da mu ja moram zahvaliti.
Žana jurne iz odaje gotovo pijana od veselja i ponosa. Ona je stiskala novčanice kao jastreb svoj plijen.

IX
KRALJIČINA LISNICA

Kardinal se ne bijaše izvezao kad gospođa de La Mot dođe u njegovu palaču. Tu se prijavila s više ceremonija nego kod kraljice.
- Vi dolazite iz Versaja? - upita je on.
- Jest, monsinjore.
On je gledao, ali je ona bila nepronicljiva. Vidjela je njegov drhtaj, njegovu sjetu, njegovu zabrinutost; ali ona nije imala smilovanja ni za što.
- No? - reče kardinal.
- Da čujemo, monsinjore, što želite?
- Ah, grofice, vi to govorite takvim licem!...
- Koje ražalošćuje, nije li tako?
- Koje ubija.
- Vi ste htjeli da pođem kraljici?
- Da.
- I ja sam bila kod nje. Vi ste htjeli da mi ona dozvoli govoriti o vama, iako je opet pokazala svoju nesklonost i nezadovoljstvo kad je čula da se izgovara vaše ime.
- Vidim da se moram odreći te želje.
- Ne, kraljica mi je govorila o vama.
- Ili bolje, vi ste bili tako dobri pa ste joj govorili o meni?
- To je istina.
- I njezino je veličanstvo slušalo?
- To se mora objasniti.
- Ne kažite mi ni riječi više, grofice, ja vidim kako je njezinom veličanstvu bilo odvratno...
- Ne previše... Ja sam se usudila progovoriti o đerdanu.
- Usudili ste se reći da sam ja mislio...
- Kupiti ga za nju... da.
- O, grofice! I ona je slušala?
- Pa da.
- I rekli ste da joj ja nudim ove dragulje?
- Ona je odlučno odbila.
- Ja sam izgubljen.
- Ona je odbila da primi dar; ali zajam...
- Zajam!... Vi ste ponudili tako obzirno?
- Tako obzirno da je kraljica pristala, a to je više nego da joj darujete, nije li tako?
- Hiljadu puta više.
- Tako sam i ja mislila.pak njezino veličanstvo prihvaća. Kardinal se primače Žani, uze njezinu ruku i progovori:
- Ne varajte me, pomislite da s jednom riječi možete učiniti od mene posljednjeg čovjeka.
- Sa strastima se ne igramo, monsinjore; to je dobro s onim što je smiješno; ali ljudi vašeg položaja i vaših zasluga ne mogu nikad biti smiješni.

- To je istina. Dakle, ono što vi meni kažete...
- Potpuna je istina.
- Između mene i kraljice postoji jedna tajna?
- Da, tajna... smrtonosna...
Kardinal pritrča Žani i nježno joj stisnu ruku.
- Volim ovaj stisak ruke - reče grofica - ovako pravi ljudi pružaju ruke.
- To je stisak ruke sretnog čovjeka anđelu čuvaru.
- Monsinjore, ne pretjerujte. Pozajmiti kraljici jedan milijun i po, zar nam nije to trebalo? Kardinal uzdahnu
- Bakingam bi tražio nešto drugo od Ane austrijske, monsinjore, pošto je svoje biserje prosuo po podu kraljevske sobe.
- Ono što je Bakingam dobio, grofice, ja neću ni poželjeti, čak ni u snu.
- Vi ćete se objasniti s kraljicom; ona mi je kazala neka vas obavijestim da će vas rado primiti u Versaju.
Tek što je izustila te riječi, problijedio je kardinal kao mladić od prvog poljupca ljubavi. On se uhvati za naslonjač, teturajući kao pijan.
- Oh, oh - pomisli Žana - to je još mnogo ozbiljnije negoli sam mislila; ja sam maštala o vojvodstvu, perstvu, o sto hiljada livra godišnjeg dohotka; ja ću doći do kneževstva, do pola milijuna dohotka, jer gospodin de Roan ne radi ni iz ambicije ni iz pohlepe, već iz ljubavi.
Gospodin de Roan brzo se sabere. Veselje nije bolest koja dugo traje. Kako je bio čovjek jaka duha, smatrao je da treba sa Žanom govoriti o poslovima, a ne o ljubavi. Ona mu dopusti.
- Moja prijateljice - progovori on zagrlivši Zanu - što kraljica namjerava učiniti od toga zajma?
- Vi me to pitate jer se misli da kraljica nema novaca?
- Tako je.
- Ona vam namjerava platiti kao i Bemeru, samo s tom razlikom što bi sav Pariz znao kad bi ona đerdan kupila od Bemera, a to bi bila nemoguća stvar poslije glasovite izjave o ratnoj lađi. Kraljica želi dakle imati dragulje pojedinačno i platiti ih pojedinačno. Vi ćete joj za to pružiti priliku, vi ste za nju šutljivi blagajnik, koji može platiti ako ona dođe u nepriliku, eto to je sve; ona je sretna i ona plaća, a za drugo ne pitajte.
- Ona plaća. Kako?
- Kraljica, koja sve shvaća, zna da vi imate dugova, monsinjore; a zatim je ona ponosita, ona nije prijateljica koja prima darove... Kad sam joj kazala da ste vi predujmili dvjesta pedeset hiljada livra...
- Vi ste to njoj rekli?
- Zašto ne bih rekla.
- To znači odmah učiniti stvar za nju nemogućom.
- To je značilo pribaviti joj sredstvo, razlog za prihvatanje. Ništa za ništa, eto kraljičine devize.
- Bože moj!
Žana stavi mirno ruku u svoj džep i izvuče iz njega lisnicu Marije Antoanete.
- Što je to? - upita gospodin de Roan.
- Lisnica koja sadrži dvije stotine pedeset hiljada livra.
- Je li moguće?
- I kraljica vam ih daje s najsrdačnijom zahvalnošću.
- Oh!
- Svota je unutra, ja sam je izbrojila.

- Vjerujem!
- No, što tako gledate?
- Gledam ovu lisnicu; nisam znao da je posjedujete.
- Sviđa li vam se? Ipak ona nije lijepa ni bogata.
- Sviđa mi se i sam ne znam zašto.
- U vas je dobar ukus.
- Vi mi se rugate? U kojem pogledu, mislite, da imam dobar ukus?
- Bez sumnje, kad imate isti ukus kao i kraljica.
- Ova je dakle lisnica...
- Bila kraljičino vlasništvo, monsinjore.
- Je li vam stalo do nje?
- Oh, vrlo mnogo. Gospodin de Roan uzdahnu.
- To se može razumjeti - reče on.
- Ipak, kad bi vas to razveselilo - progovori grofica sa smiješkom koji upropašćuje svece.
- Ne sumnjajte u to, grofice; ali ja neću da vas orobim.
- Uzmite je.
- Grofice! - uzviknu kardinal zanesen radošću - vi ste najdragocjenija prijateljica, najduhovitija, naj...
- Da, da.
- I neka to ostane među nama.
- Na život i smrt! Tako se uvijek kaže. Ne, ja imam samo jednu zaslugu.
- Koju?
- Vašu sam stvar provela sa dosta sreće i sa mnogo revnosti.
- Kad biste vi imali samo tu sreću, draga prijateljice, rekao bih da gotovo vrijedim kao i vi, jer sam ja, dok ste vi išli u Versaj, radio za vas.
Žana pogleda kardinala iznenađeno.
- Da, jednu malenkost - reče on. - Jedan čovjek, moj bankar, ponudio mi je dionice ne znam već od kakvog posla, da se isuše ili iskorišćuju nekakve močvare.
- Oh!
- To je bila sigurna dobit; ja sam je prihvatio.
- I dobro ste učinili.
- Oh, vidjet ćete da vas u svojim mislima uvijek stavljam na prvo mjesto.
- Na drugo, i to je više nego zaslužujem. Ali da čujemo.
- Moj bankar dao mi je dvije stotine dionica, ja sam za vas uzeo četvrtinu,
- Oh, monsinjore!
- Pustite da radim. Dva sata kasnije vratio se on k meni. Sama činjenica da su dionice smještene izazvala je još istoga dana njihov porast za sto postotaka. On mi je dao sto hiljada livra.
- Dobra spekulacija.
- Dakle evo vama vaš dio, draga grofice, htjede reći, draga prijateljice. I on dade Žani u ruku dvadeset i pet hiljada livra.
- To je dobro, monsinjore, tko daje, dobit će. A najviše mi laska što ste mislili na mene.
- Tako će uvijek biti - odvrati kardinal poljubivši joj ruku.
- Očekujte jednako - reče Žana. - Monsinjore, do skorog viđenja u Versaju.

I ona se udalji pošto je kardinalu dala popis rokova za isplatu đerdana; prvi rok bio je za mjesec dana, i to na svotu od petsto hiljada livra.

X
DOKTOR LUJ

Možda se čitaoci sjećaju u kakvom smo teškom položaju ostavili gospodina Šarnija, pa će nam donekle biti zahvalni ako ih uvedemo u predsoblje malih odaja u Versaju, gdje je pobjegao junački pomorac, kojeg ljudi nisu nikada plašili, od straha da mu ne pozli u prisustvu triju žena: kraljice, Andree i gospođe de La Mot.
Došavši usred predsoblja, gospodin Šarni shvatio je da ne može dalje ići. On je, teturajući, ispružio ruke. Napokon se onesvijestio.
Dobro je bilo za kraljicu što se vratila u sobu na Andreinu opomenu, jer jedva se vrata zatvoriše za njom, začuje ona glas vratarev:
- Kralj!
Zbilja je to kralj išao iz svojih odaja na terasu. Kad je ušao u predsoblje, ugledao je čovjeka u položaju koji je uznemirio dva gardista. Oni mu priskočiše u pomoć, čudeći se nesvjestici jednog oficira.
Kralj koji je slutio težinu Šarnijeve boli, reče:
- Pa da, to je netko tko se onesvijestio.
Na kraljev glas okrenu se gardisti i mahinalno puste Šarnija, koji se spusti stenjući na pod.
- Oh, gospodo - uzviknu kralj - što to činite?
Sad svi priskočiše. Podignu polagano de Šarnija, koji je potpuno izgubio svijest, i polože ga u naslonjač.
- Oh! - uzviknu kralj, prepoznavši mladog oficira - to je gospodin de Šarni!
- Gospodin de Šarni - uzviknuše prisutni.
- Da, nećak gospodina de Sifrena.
Te riječi dojmiše se svih magično. Začas je de Šarni poprskan mirisavom vodicom, a zatim dozvaše liječnika, koji brzo pregleda bolesnika. Kralj, koji se zanimao za svako znanje, ne htjede se udaljiti; on je ostao do kraja pregleda.
Prva je liječnikova briga bila da otkopča košulju mladog čovjeka; ali vršeći to, nađe ono što nije tražio.
- Rana! - reče kralj podvostručivši zanimanje i približi se da sam pogleda.
- Da, da - prošapće de Šarni, pokušavši da se podigne i obazirući se oko sebe oslabljenim pogledom - to je stara rana, koja se opet otvorila. To nije ništa...
I njegova ruka dodirnu neprimjetno liječnikove prste.
Liječnik shvaća i mora sve shvatiti. Ovaj pak nije bio dvorski liječnik, već običan ranarnik iz Versaja, pa se htio pokazati važnim.
- Oh, stara!...zvoljeste reći, gospodine; ta rana nije stara ni dvadeset četiri sata. Šarni, kojemu to vrati snagu, diže se na noge i progovori:
- Mislim da me nećete učiti, gospođine, kada sam tu ranu zadobio; rekao sam vam, i ponavljam da je starijeg datuma.
U tom trenutku prepozna kralja.
- Kralj! - progovori on.
- Da, gospodine de Šarni, to sam ja, kako se osjećate?

- To je puka ogrebotina, sire - prošapće de Šarni - jedna starija rana, sire, to je sve.
- Bila stara ili nova - progovori Luj XVI - ta rana mi je pokazala dragocjenu krv valjanog plemića.
- Kojemu će dva sata počinka u vlastitoj postelji vratiti zdravlje - doda Šarni; i on htjede ustati, ali je slabo računao sa svojom snagom. Smetena mozga i dršćućih nogu, opet pade u naslonjač.
- Ah - izusti kralj - on je ozbiljno bolestan.
- Oh, da! - prihvati liječnik sa finim diplomatskim licem, koje je odavalo molbu za unapređenje - ipak ga možemo spasiti!
- Ja neću da se gospodin de Šarni izloži bilo kakvoj opasnosti vraćajući se kući. Zato ćemo ga njegovati u Versaju; treba brzo pozvati njegova ujaka, gospodina de Sifrena, i doktora Luja.
Jedan oficir odjuri da izvrši kraljev nalog. Druga dvojica uzmu de Šarnija i prenesu ga u sobu oficira garde.
Doktor Luj je bio čovjek mudar i čedan, srčan radnik na neizmjernom polju znanosti.
Poslije liječnika, koji se već sagnuo nad svoga klijenta, došao je i Sifren. Slavni pomorac nije shvatio nenadanu nesvijest.
Kad je uzeo de Šarnijevu ruku i pogledao u njegove utrnule oči, reče:
- Čudnovato, čudnovato! Znate li, doktore, da moj nećak nikad nije bio bolestan.
- To ne dokazuje ništa, gospodine - reče liječnik.
- Zrak u Versaju je dakle, vrlo težak, jer, ponavljam vam, Oliviera sam imao deset godina na oku uvijek krepka i uspravna kao jarbol.
- To je rana - reče jedan oficir.
- Kakva rana! - uzvikne admiral - Olivier nije nikada u životu bio ranjen.
- Oh, izvinite - odgovori oficir pokazujući crveni batist - ali ja sam mislio... Gospodin Sifren ugleda krv.
- U redu, u redu - reče doktor koji je upravo napipao puls svoga bolesnika. - Znamo bol, zadovoljimo se time da ga izliječimo, ako je to moguće.
- Da li je jako opasno? - upita Sifren s više uzbuđenja nego je htio pokazati.
- Koliko i zarez britvom na bradi - odvrati liječnik.
- Dobro. Zahvalite kralju. Olivier, doći ću ponovo da te vidim.
Olivier pokrene oči i prste kao da hoće zahvaliti u isto vrijeme i ujaku i liječniku. Zatim se pričini da spava.
Liječnik otpremi sve prisutne.
U stvari Olivier nije spavao, nego ga je zahvatila groznica. Počeo je buncati.
Tri sata kasnije buncanje se čulo i u hodniku gdje je šetalo nekoliko stražara; liječnik, primijetivši to, pozove lakeje i zapovjedi ini da odnesu Oliviera. Olivier prostenje.
- Zaveži mu pokrivač oko glave - reče doktor.
- A što ću ja s njim? - reče sluga. - Previše je težak i prejako se brani. Zamolit ću da mi jedan gospodin iz straže pomogne.
- Vi ste mlitavac ako se bojite jednog bolesnika - reče stari doktor. Sluga posramljen odnese Šarnija pred očima tjelesne straže.
- Kamo ge vodite, doktore? - upitali su stražari.
- K sebi.mam tu, kao što znate, dvije sobe; smjestit ću ga u jednu od njih - odgovori liječnik. Idući hodnikom razmišljao je doktor Luj:
- Sve je lijepo provedeno, samo je jedina nesreća u tome što će kralj htjeti vidjeti bolesnika... A ako ga bude vidio, čut će ga... To buncanje ne bi se svidjelo kralju. Do đavola! Nema vremena za

oklijevanje. Obavijestit ću kraljicu, dat će mi neki savjet.
Stari liječnik, nakon ove odluke, smjesti de Šarnija u krevet tako da se ne ubije ako se makne ili padne. Dvostruko je zaključao vrata i s ključem u džepu uputio se kraljici.
Upravo na vratima susretne gospođu de Mizeri koju je kraljica poslala da se raspita za ranjenika.
- Doktore, kraljica vas čeka! - reče ona.
- Idem kraljici, gospođo - odvrati doktor Luj.
- Kraljica želi...
- Kraljica će znati sve ako želi saznati. Hajdemo, gospođo.
Kraljica je očekivala odgovor gospođe de Mizeri, ali nije očekivala liječnika. Ovaj uđe sa svojom uobičajenom udomaćenošću.
- Gospođo - reče posve glasno - bolesnik, za kojega se zanimaju kralj i vaše veličanstvo, ima groznicu.
Kraljica je poznavala liječnika; znala je njegovu veliku brigu za ljude koji su u groznici.
Pomislila je da je gospodin de Šarni malo pretjerao. Jake žene spremne su da smatraju slabim jake muškarce.
- Ranjenik? - reče ona - to je smiješan ranjenik.
- No, no - reče liječnik.
- Ogrebotina...
- Ali, gospođo; konačno, ogrebotina ili rana, sve što ja znam jest da je u groznici.
- Jadan dečko! Je li jaka groznica?
- Užasna!
- Oh! - reče kraljica prestrašeno - nisam mislila da će to tako... groznica... Liječnik pogleda kraljicu.
- Postoji groznica i groznica - odgovori liječnik.
- Dragi moj Luj, vi me plašite. Vi, koji inače tako umirujete; zbilja ne znam što vam je večeras.
- Ništa naročito.
- No! Na primjer, vrtite se, gledate desno i lijevo, izgledate kao čovjek koji bi htio da mi povjeri veliku tajnu.
- Da, a tko to poriče?
- Dobro, tajnu u vezi s groznicom?
- Pa da.
- Tražite me zbog ove tajne?
- Da.
- Brzo na stvar. Znate da sam znatiželjna, dragi doktore.
- Dobro, gospođo.
- Ja čekam, doktore.
- I ja čekam da mi postavite pitanje - odvrati doktor Luj - ja ne pripovijedam dobro, ali na pitanja znam odgovarati.
- Dobro! - reče kraljica - pitala sam vas kako je s groznicom gospodina de Šarnija.
- Početak nije dobar. Gospodin de Šarni nema običnu groznicu. Ja sam ga zbog toga premjestio u svoju sobu.
Kraljica učini začuđenu kretnju.
- Što hoćete reći?
- Da gospodin de Šarni, kad dobije groznicu, smjesta bunca.
- Oh! - reče kraljica sklopivši ruke.

- I - nastavi doktor Luj približivši se kraljici - kad bunca, jadan mladić, kaže mnoštvo neobičnih stvari osjetljivih za uho kraljevske straže ili bilo koga drugoga.
- Doktore!
- Ah, gospođo! Nije me trebalo pitati ako ne želite da vam odgovorim.
- Recite ipak, dragi doktore.
I kraljica uzme ruku starog doktora.
- Ovaj mladić je bezbožnik, i možda, u bunilu kune.
- Nije, nije.
- Ima li zanesenosti možda u njegovim mislima?
- Zanesenost, to je prava riječ - odvrati doktor. Kraljica se uozbilji i, na izgled mirno, reče:
- Gospodin de Šarni mi je preporučen. On je nećak gospodina de Sifrena, našeg junaka. Učinio mi je usluge; hoću biti prema njemu kao da je rođak, prijateljica. Recite mi dakle istinu; moram, i hoću da je čujem.
- Ali, ja vam je ne mogu reći - odvrati Luj - a budući da je vašoj visosti toliko stalo da je čuje, ja znam samo jedan način, to je da čujete sami. Prema tome, ako od toga mladog čovjeka bude rečeno i nešto krivo, kraljica se neće ljutiti.
- Volim vaše prijateljstvo - reče kraljica - i već sada vjerujem da gospodin de Šarni govori čudne stvari u svojem bunilu.
- Stvari koje vaša milost treba hitno čuti kako bi ih mogla cijeniti - reče dobri liječnik. I blago uzme uzbuđenu ruku kraljičinu.
- Ali najprije pazite - uzviknu kraljica - ne mogu ovdje načiniti ni koraka a da za mnom nije kakav milostivi doušnik.
- Bit ću samo ja večeras. Treba samo proći moj hodnik, koji ima na svakom kraju po jedna vrata, Zaključat ću ona kroz koja ćemo ući i nikoga neće biti iza nas.
- Prepuštam se dragom liječniku - reče kraljica. primivši Luja ispod ruke, klizne iz stana dršćući od znatiželje.
Liječnik je održao obećanje. On je zatvorio vrata i približio se drugima, na koja prisloni uho.
- No dakle! - reče kraljica - zar je tamo vaš bolesnik?
- Ne, gospođo, on je u drugoj sobi. Ah, da je on u ovoj sobi, čuli biste ga s kraja hodnika. Iza vrata se čulo potmulo stenjanje.
- On stenje, trpi, doktore.
- Nije, nije, ne stenje ni najmanje. Govori glasno i jasno. Eto, otvorit ću ova vrata.
- Ali ja neću da uđem k njemu - poviče kraljica ustuknuvši nazad.
- To vam i ne predlažem - reče liječnik. - Govorim vam samo da uđete u prvu sobu i odatle, bez straha da vas vide ili da vidite, čut ćete sve što se bude reklo kod ranjenika.
- Sva ta tajanstvenost, sve te pripreme plaše me - prošapće kraljica.
- Što će tek biti kad ga čujete? - odgovori liječnik. I sam uđe k Šarniju.
Ruku ispruženih kao u mrtvaca, ukrućenih u rukavima izgužvanog batista, Šarni je pokušavao da podigne na jastuk svoju glavu koja je bila teža od olova. Vreli mu je znoj curio u kapljicama niz čelo i lijepio za sljepoočice zamršene kovrče.
Šarni je buncao o sastanku s njemačkom damom u kočiji koju je sreo na putu iz Pariza za Versaj.
- Njemica! Njemica! - neprestano je ponavljao.
- Da, Njemica, to znamo - reče liječnik.

- Kraljica Francuske - poviče iznenada Šarni.
- Ah! - reče liječnik pogledavši u sobu kraljičinu - što na to kažete, gospođo?
- Užasno je to - prošapće Šarni - što ljubim jednog anđela, jednu ženu, što je ljubim luđački, što dajem život za nju, a pred sobom nađem, kad se približim, samo kraljicu u samtu i zlatu, nikako srce.
- Oh! - reče liječnik nasmijavši se usiljeno. Šarni ne obrati pažnju na liječnikov uzvik i nastavi:
- Volio bih - reče - ja tu ženu. Volio bih je onom divljom ljubavlju koja čini da se sve zaboravi. Dobro!... rekao bih toj ženi: ostaje nam nekoliko lijepih dana na toj zemlji; oni što nas čekaju izvan te ljubavi, zar će vrijediti koliko i ovi! Dođi, ljubljena! Osvajajmo dobiti ljubavi.
- Ne umuje baš zlo - prošapće liječnik - premda taj moral nije sasvim u redu.
- Ali njezina djeca!... - viknu najednom Šarni bijesno - ona neće ostaviti svoje dvoje djece.
- Eto zapreke - reče Luj, brišući znoj sa Šarnijeva čela, s mješavinom poruge i milosrđa.
- Oh! - nastavi mladić u bunilu - djeca se mogu odnijeti u putnoj kabanici!
- Da, Šarni, kad poneseš u naručju majku, zašto ne bi ponio i njenu djecu ... On strašno viknu.
- Djeca jednog kralja, to je tako teško.
Luj ostavi svoga bolesnika i približi se kraljici.
Ona je stajala uspravno i hladno, ali se na dodir njegove ruke strese.
- Imali ste pravo - reče ona. - To je više nego bunilo, to je ozbiljna opasnost za toga mladića ako ga tko bude čuo.
- Slušajte, slušajte! - nastavi liječnik.
- Ne, ni riječi više.
- Gledajte, on moli.
I zbilja Šarni se podigao i sklopio ruke; velike začuđene oči upro je u prazninu.
- Marijo - progovori on blagim glasom - Marijo, dobro sam osjetio da me volite. Oh, ja neću o tome ništa reći, to je tajna moga života. Moja krv može teći iz rane, ali tajna neće s njom izići. Ne bojte se ništa, Marijo; ne recite mi čak ni da me volite, to je suvišno.
- Oh, oh - reče liječnik. - To dakle nije više samo vrućica, gledajte kako se smirio, to je...
- To bi bilo?... - izusti kraljica uznemirena.
- To je zanesenost od neke uspomene.
- Ja sam dosta čula - prošapće kraljica tako uznemirena da je pokušala pobjeći. Liječnik je silom zadrža rukom..
- Gospođo, gospođo - reče on - što hoćete?
- Ništa, doktore, ništa.
- Ali, ako kralj zaželi vidjeti svoga štićenika.
- To bi bila nesreća.
- Što bih rekao tada?
- Doktore, ja ne mogu ništa misliti, ne mogu smoći riječi, ovaj strašni prizor bolno me dirnuo.
- I vi ste ovom zanesenjaku oduzeli vrućicu - reče liječnik sasvim tiho. Kraljica bez riječi iščeznu.

XI
LAKŠE JE SECIRATI TIJELO NEGO SRCE

Liječnik ostade zamišljen, gledajući kako se kraljica udaljuje. A zatim, stresavši glavom, reče samom sebi:
- U ovom dvoru ima tajni koje ne spadaju u područje znanosti.
Zatim kad je minuo nastup, on zaklopi Šarniju oči, koje su ostale otvorene i ukočene, pokvasi mu sljepoočice vodom i sirćetom i poduze oko njega one mjere koje bolesniku olakšavaju patnje.
Najednom on začu nekakav šum na kraju hodnika.
- Da vidimo tko je još tu? - prošapće liječnik.
On je zaista čuo sušanj haljine na kraju hodnika i zamisli se:
- Nije moguće da je kraljica; ona valjda ne bi promijenila neopozivu odluku. Da vidimo!
Doktor Luj otvori polako jedna vrata, koja su također izlazila u hodnik, i promolivši bez šuma glavu, ugleda jednu ženu odjevenu u dugačku haljinu s nepomičnim naborima.
Bila je noć, slabašno svjetlo u hodniku nije moglo doprijeti do kraja hodnika, ali je kroz jedan prozor dopirala zraka mjesečine. Liječnik se vrati lagano natrag, prođe prostor što je rastavljao jedna vrata od drugih; zatim bez šuma ali brzo otvori vrata iza kojih se žena bijaše sakrila.
Ona uzviknu, pruži ruke i ne vidje doktora Luja.
- Tko je tu? - upita on glasom u kojem je bilo više milosrđa nego prijetnje.
- Ja sam, doktore - progovori sladak i turoban glas.
Premda taj glas nije bio nepoznat liječniku, probudio je u njemu nejasnu, daleku uspomenu.
- Ja sam, Andrea de Taverni, doktore.
- Oh, bože moj - uzviknu liječnik - da možda nije njoj pozlilo?
-Njoj! - uzviknu Andrea - Njoj! Kome? Liječnik osjeti da je učinio neopreznost.
- Oprostite, ali ja sam maloprije vidio kako se jedna žena udaljila. Možda ste to vi bili?
- Zar je amo dolazila neka žena prije mene? - zapita Andrea.
Andrea je rekla te riječi tako da liječnik odmah shvati osjećaj koji ju je obuzeo.
- Drago dijete - odgovori liječnik - meni se čini da se mi ne shvaćamo pravo. O kome mi govorite? Što hoćete?
- Doktore - nastavi Andrea tako turobnim glasom da je dopro u dno njegova srca - dobri doktore, nemojte me zavarati vi koji uvijek istinu govorite; priznajte mi da je ovdje bila jedna žena, priznajte mi jer ja sam je vidjela.
- Eh, tko vam kaže da ovdje nije bilo nikoga?
- Da, ali jedna žena, doktore.
- Bez sumnje, bila je. Gospođa Mizeri.
- Gospođa Mizeri?
- Da.
- Zar je to zbilja bila ona?
- Pa zašto vam ne bih rekao da je bila koja druga?
- Oh, da li...

- Zaista, sve žene su neprotumačive; a meni se činilo ipak da vas poznajem, vas osobito! Ne, ja vas zbilja ne poznajem više kao ni druge. To je da poludiš.
- Dragi doktore!
- Dosta je. Na stvar.
Andrea ga pogleda uznemireno.
- Nije li joj možda gore? - upita on.
- Kome?
- Kraljici.
- Kraljici?
- Da, kraljici, u čije me je ime gospođa Mizeri maloprije tražila; kraljica ima jako kucanje srca. Tužna bolest, draga moja gospođice, neizlječiva. Kažite mi, dakle, kako joj je, ako ste došli od nje i pođimo natrag k njoj.
I doktor Luj učini kretnju koja je označavala njegovu namjeru da ostavi mjesto na kojem stajaše. Andrea ga blago zaustavi i odahnu slobodnije.
- Ne, dragi doktore, ja ne dolazim od kraljice. Ja i ne znam da joj nije dobro. Jadna kraljica! Da sam znala... Oprostite mi, doktore, ali ja više ne znam što govorim.
- To vidim, na žalost.
- Ne samo da ne znam što govorim nego ni što činim.
- Oh, to ja znam: vama nije dobro.
I doista Andrea pusti liječnikovu ruku; njena hladna ruka spusti se niz tijelo; ona se sagnu blijeda i hladna. Liječnik je podigne, oživi i obodri. Tada se Andrea silom svlada.
- Doktore - reče ona - vi znate da sam nervozna i da mi tama zadaje silan strah? Ja sam u tami zalutala, i to je uzrok ovome čudnom stanju u kojem se nalazim.
- Zašto ste se izložili tami? Tko vas sili na to? Ništa vas ovamo ne vodi.
- Ni sama ne znam kako sam zalutala.
- Hajdemo dakle, osobito ako hoćete duže ostati.
- Deset minuta, doktore, ja više ne tražim.
- Neka bude, ali ne da stojim, moje noge odlučno su protiv takvog načina razgovora; hajdemo sjesti.
- Gdje?
- Na klupicu u hodniku, ako vam je s voljom.
- I vi mislite, doktore, da nas ondje nitko neće čuti? - upita Andrea ustrašeno.
- Nitko.
- Ni ranjenik, koji je ondje? - nastavi Andrea istim glasom.
- Ne - reče liječnik - ni ovaj mladić; on nas sigurno neće čuti. Andrea zalomi rukama.
- Njemu je dakle veoma zlo-? - reče ona.
- Činjenica je da mu nije dobro. Ali govorimo o tome što je vas dovelo; brzo, dijete moje, vi znate da me kraljica očekuje.
- No, doktore - reče Andrea uzdahnuvši. - Meni se čini da već o tome govorimo.
- Što? Gospodin de Šarni?
- Da, radi se o njemu, doktore, i ja sam došla da se raspitam za njega.
Nastade ledena šutnja. Doktor je uspoređivao Andrein korak s kraljičinim, on je opazio da obje žene pokreće iste čuvstvo, a po njihovim postupcima znao je da je to čuvstvo silna ljubav. Andrea,

koja nije znala za kraljičin posjet i nije mogla čitati koliko je u liječnikovoj glavi milosrđa, smatrala je doktorovu šutnju prijekorom.
- Ovaj moj korak možete shvatiti, doktore - progovori Andrea - jer gospodin de Šarni boluje od rane dobivene u dvoboju; moj brat mu je tu ranu zadao.
- Vaš brat! - uzviknu doktor Luj - dakle gospodin Filip de Taverni je ranio gospodina Šarnija?
- Bez sumnje.
- Ah, ta mi okolnost nije bila poznata.
- No sada kad znate, razumijete zašto moram saznati kako je ranjeniku.
- Oh, dakako, drago dijete - reče liječnik, ushićen što je našao izliku da bude obziran. - Nisam znao, niti sam mogao dosjetiti se pravom uzroku.
- Čujmo, doktore - reče Andrea, položivši obje ruke na njegova ramena i gledajući mu u lice - recite mi svoju misao potpuno.
- Ja sam je izrekao.
- Dvoboj između dva plemića svakidašnji je događaj, posve banalna stvar.
- Jedina stvar koja bi ovome dvoboju mogla dati važnost bio bi slučaj da su se ova dva naša mladića potukla radi jedne žene.
- Radi jedne žene, doktore?
- Da! Na primjer radi vas.
- Radi mene! - Andrea duboko uzdahnu. - No, doktore, gospodin de Šarni nije se tukao radi mene.
Liječnik se pretvarao da se zadovoljava odgovorom, ali je htio na koji bilo način doznati uzrok uzdahu.
- Onda shvaćam; - progovori on - to vas je vaš brat poslao da sazna tačno kako je sa zdravljem ranjenika.
- Da! Moj brat, doktore - uzviknu Andrea. Liječnik pogleda sada njezino lice.
- Oh, nesalomiva dušo, ja ću uskoro saznati što je u tvojem srcu - prošapće liječnik a zatim doda naglas: - Dobro, dakle ja ću vam kazati potpunu istinu. Saopćite je svojem bratu i neka on prema tome udesi svoje korake... Vi shvaćate.
- Ne, doktore, jer razmišljam što mislite pod tim: neka udesi prema tome svoje korake.
- Eto... Dvoboj nije kralju ugodan.stina je da kralj ne mari više za održavanje svojih naredbi; ali kada koji dvoboj postane sablazan, njegovo veličanstvo pošalje krivce u progonstvo ili ih zatvori.
- To je istina, doktore.
- A kada, po nesreći, bude koji, čovjek usmrćen, tada je kralj neumoljiv. Dakle savjetujte svome dragom bratu da se na neko vrijeme skloni.
- Doktore - uzviknu Andrea - doktore, gospodinu de Šarniju je dakle veoma zlo?
- Čujte, draga gospođice, ja sam vam obećao istinu, i eto je: vidite li onog mladog čovjeka koji tamo spava, ili bolje reći hropće u ovoj sobi?
- Jest, doktore - izusti Andrea prigušenim glasom - pa što?
- Ako ne bude spašen sutra u ovo doba, ako groznica ne prestane, gospodin de Šarni neće više živjeti.
Andrea osjeti da bi mogla viknuti, zato stisnu grle, ubode nokte u meso, da u fizičkoj boli uguši tjeskobu što joj je parala srce. Doktor Luj nije mogao u njezinim crtama primijetiti strašnu pustoš što je ta vijest izazvala.

- Moj brat neće bježati; - reče ona - on se tukao s gospodinom de Šarnijem kao čovjek od srca; ako ga je nesrećom udario, to je učinio zato što je branio sebe.
- Ona nije došla na svoj račun - pomisli doktor Luj - bit će dakle rad kraljice. Da vidimo je li njezino veličanstvo išlo tako daleko u lakoumnosti.
- Kako je kraljica primila taj dvoboj? - zapita on.
- Kraljica? Ja ne znam - odvrati Andrea. - Što je kraljici do toga?
- Ali gospodin de Taverni kao da joj je ugodan?
- Doista, gospodin de Taverni je neozlijeđen; nadajmo se da će njezino veličanstvo braniti moga brata, ako ga optuže.
Potučen sa dvije strane svoje dvostruke pretpostavke, Luj napusti ispitivanje.
- Ja nisam psiholog - reče on u sebi - već samo ranarnik. Zašto se, do vraga, kad tako dobro poznam igru mišica i živaca, uplićem u igru mušica i strasti žena?
- Gospođice - reče sad glasno - vi ste doznali što ste željeli. Učinite da gospodin de Taverni pobjegne ili ne učinite, to je vaša stvar. Što se mene tiče, moja je dužnost da pokušam spasiti ranjenoga, ove noći, inače će mi ga smrt, koja mirno nastavlja svoje djelo, ugrabiti za dvadeset četiri sata. Zbogom.
I on zatvori obzirno, ali odlučno vrata za njom.
Andrea pređe grčevitom rukom preko čela, ona se nađe sama sa strašnom zbiljom. Njoj se učinilo da smrt, o kojoj je tako hladno govorio doktor Luj, silazi već na tu sobu i prolazi kao bijela krpa kroz tamni hodnik. Užas joj se uvuče u srce. Ona pobježe u svoj stan i zaključa se. Bacila se na prostirač do svoje postelje i zavapila:
- Bože moj! Ti si bio nemilosrdan! Ti si me kaznio, ja ga ljubim! Oh, da, ja ga ljubim! To je dosta, zar ne? Hoćeš li mi ga sada ubiti?

XII
BUNILO

Gospodin de Šarni ne podleže teškom nastupu vrućice. Sutradan je, zahvaljujući njezi doktora Luja, prelazio od smrti k životu. Upala je uzmaknula pred energijom i lijekom. Ozdravljenje je započelo.
Èim je Šarni bio spašen, doktor Luj bavio se njime manje; predmet je prestao biti zanimljiv. Ali nakon osam dana, za kojih se Andrea potpuno umirila, Luj je smatrao da će dobro biti ako premjesti Šarnija na udaljeno mjesto. Ali Šarni se usprotivi namjeri liječnikovoj.
Liječnik, koji nije bio strpljiv prema otpornim, bolesnicima, naprosto dozva četiri lakeja te im zapovjedi da dignu ranjenika. Ali se de Šarni uhvati za postelju, udari čvrsto jednog momka i zaprijeti, ostalima. Doktor Luj ga pokuša nagovoriti.sprva je Šarni bio logičan, ali kad su sluge ustrajno htjele da izvrše zapovijed, on učini takav napor da mu se rana opet otvorila. Tada zapade u još gore bunilo nego prije. Sada stade vikati da ga žele udaljiti, da ga liše prikaza, ali da je to uzalud, jer mu se prikaze uvijek smiješe, da će ga usprkos doktoru posjećivati ona koja njega voli i koja je tako visoko da se ne boji ničijeg naloga.
Sav dršćući, liječnik brzo otpusti sluge iz sobe i poveže mu ranu, ali ne mogaše ustaviti vrućicu. To ga je počelo strašiti, s obzirom na to što je bolesnik mogao u bunilu razuma zapasti u bjesnilo. Jednoga dana sve se pogoršalo tako da se doktor Luj morao latiti junačkih sredstava. Bolesnik je upropašćivao ne samo sebe nego i kraljicu: mnogo je govorio i vikao, ali je najgore bilo to što je Šarni u svijetlim trenucima, a tih je bilo mnogo, bio bjesniji nego u samom bunilu. U najvećoj neprilici odluči Luj poći do kraljice te joj sve kazati.
On zateče kraljicu veselu jer je mislila da joj liječnik donosi dobre vijesti o bolesniku. Ali ona se silno začudi kad joj doktor Luj odmah na prvo pitanje otvoreno reče da je ranjenik teško bolestan.
- Kako to, juče mu je bilo mnogo bolje - uzviknu kraljica.
- Ne, gospođo, njemu je bilo vrlo zlo.
- Ipak, ja sam poslala gospođu Mizeri, a vi ste odgovorili da je dobro.
- Htio sam vas utješiti.
- Ako mu je zlo, čemu to meni tajiti? Čega bih se imala bojati osim obične nesreće - odvrati kraljica.
- Gospođo...
- A ako mu je dobro, čemu me uznemirivati kad se radi o dobrom službeniku kraljevu?
Odgovorite mi dakle iskreno: kako je bolesniku? Postoji li opasnost?
- Za njega manje nego za druge, gospođo.
- Tu počinju zagonetke, doktore - progovori kraljica. - Objasnite mi to.
- To je vrlo teško, gospođo. Neka vam bude dovoljno znati da je de Šarnijevo zlo skroz moralno.
Rana je samo izlika za buncanje.
- Moralna bolest! Gospodin de Šarni!...
- Da, gospođo; ja nazivam moralnom bolešću sve ono što se ne može analizirati. Poštedite me da o tome govorim vašem veličanstvu.
- Vi hoćete kazati da je grof... - nastavi kraljica uporno.
- Hoćete li da kažem? - upita doktor,

- Bez sumnje, hoću.
- Pa dobro, grof je zaljubljen, to je što imam reći.
Kraljica slegne ramenima, što je imalo značiti: pa šta onda?
- I vi mislite da se od toga ozdravljuje kao od rane, gospođo? - prihvati liječnik - ne, zlo se pogoršava i gospodin de Šarni će iz prolaznog bunila zapasti u smrtonosnu monomaniju. Tada...
- Što će biti tada, doktore?
- Vi ćete upropastiti ovoga mladića, gospođo.
- Zaista, vašem se računu moram diviti, doktore. Zar sam ja kriva što je on lud?
- Bez sumnje.
- Vi me ljutite, doktore.
- Ako niste u ovom trenutku krivi - nastavi neumoljivi liječnik, slegnuvši ramenima - bit ćete poslije.
- Kakva je u tom slučaju vaša dužnost? - reče kraljica malo blaže.
- Da nešto propišem?
- Kako vam drago.
- Evo dakle. Neka mladi čovjek bude izliječen melemom ili željezom; neka ga žena, čije ime neprestano naziva, ubije ili ozdravi.
- Opet vaše krajnosti - prekide mu kraljica riječ vrlo nestrpljivo. - Ubiti... ozdraviti... velike riječi! Zar se čovjeka može ubiti okrutnošću? Luđaka izliječiti smiješkom?
- Oh, ako ne vjerujete, onda nemam što više da činim nego da vašem veličanstvu izrazim najponlzniju smjernost.
- Da čujemo najprije: radi li se o meni?
- Ja ne znam i neću da znam; ponavljam vam samo da je gospodin de Šarni luđak koji umuje razborito, da, razbor može čovjeka učiniti luđakom i usmrtiti ga; da bjesnilo može čovjeka učiniti u isti mali razboritim i zdravim. Ako hoćete da ovaj dvor oslobodite sablazni, odlučite se,
- Na što?
- Ah, da, na što? Ja samo propisujem i ne savjetujem.
- Dakle, uzmimo da vas shvaćam, što proizlazi odatle?
- Dvojaka sreća: prva, bolja za vas nego za nas sve: da će bolesnik, udaren u srce bodežom koji se zove razbor, dovršiti svoju smrtnu borbu; druga... no, druga... Ah, gospođo, oprostite mi, ja sam učinio krivo uočivši dva izlaza iz takve situacije... Samo jedan je moguć za Mariju Antoanetu.
- Razumijem vas, vi ste iskreno govorili, doktore. Potrebno je da ga žena zbog koje je gospodin de Šarni izgubio razbor dozove opet k pameti milom ili silom.
- Vrlo dobro! To je ono.
- Potrebno je da ona ima odvažnosti i pođe da mu istrgne snove, to jest zmiju koja ga izjeda i duboko leži u njegovu srcu.
- Da, vaše veličanstvo.
- Pozovite koga bilo; na primjer gospođicu de Taverni.
- Gospođicu de Taverni? - upita liječnik.
- Da, vi ćete udesiti sve da nas bolesnik pristojno primi.
- To je učinjeno, gospođo
- Bez ikakve poštede?
- Tako mora biti.
Kraljica uzdahnu i pođe, za starim liječnikom, ne našavši Andreu.

Bilo je jedanaest sati prije podne. Šarni je spavao sasvim obučen nakon uzbuđenja strašne noći. Brižno zatvoreni kapci propuštali su samo slab odraz danjeg svjetla. Sve je bilo udešeno da se od bolesnika odstrani živčana osjetljivost, prvi uzrok njegove boli.
Kraljica u jutarnjoj haljini, počešljana nehajnom otmjenošću, uđe brzo u hodnik koji je vodio u sobu Šarnijevu. Liječnik joj je savjetovao da ne oklijeva, da ne pokušava, već da se odmah i odlučno pojavi. Ona tako naglo gurnu prva vrata predsoblja da jedna osoba, zamotana u kabanicu, nije dospjela ni da se uspravi; njezino zbunjeno lice i dršćuće ruke ođavale su nemir.
- Andrea! - uzviknu kraljica iznenađeno... - vi ovdje!
- Da - odvrati Andrea blijeda i zbunjena. - A nije li i vaše veličanstvo ovdje?
- Ah, ah, zamršeno - prošapće liječnik.
- Ja sam vas svuda tražila - reče kraljica - gdje ste bili.
U kraljičinim riječima bio je naglasak koji nije odavao dobrotu. To je bio znak sumnje. Andrea se poboja da taj nepromišljeni korak ne oda njena čuvstva, koja su za nju bila tako strašna. ma koliko bila ponosita, odluči da drugi put slaže.
- Ovdje, kako vidite.
- Ali kako ste došli ovamo?
- Gospođo - odvrati ona - rekoše mi da me vaše veličanstvo tražilo: ja sam došla. Kraljica nije još prestala sumnjati, već nastavi:
- Kako ste se mogli sjetiti - reče ona - kamo idem?
- To je lako bilo, gospođo; vi ste bili s gospodinom doktorom Lujom; i vidjeli su vas da idete kroz male odaje, a taj put vodi ovamo.
- Dobro ste pogodili - prihvati kraljica još neodlučna, ali bez tvrdoće. Andrea se silno napregla.
- Gospođo - progovori ona sa smiješkom - ako je vaše veličanstvo imalo nakanu da se krije, nije trebalo stupiti u otvorenu galeriju, kako je učinilo maloprije da dođe ovamo. Kad kraljica prolazi terasom, gospođica de Taverni je vidi iz svoje sobe i nije teško slijediti ni preteći nekoga koga smo dobro vidjeli izdaleka. U mene je nesretna navika da nikad ništa ne pogađam.
Kraljica osjeti da će trebati možda obzirnosti, jer je trebala pouzdanicu. Zato zaboravi vrlo brzo dojam što ga je na nju učinila gospođica de Taverni pred Šarnijevim vratima. Ona uzme Andreinu ruku i pošavši prva s vanrednom brzinom, uđe u sobu bolesnikovu, dok je liječnik s Andreom ostao vani,
Liječnik uzme Andreinu ruku, pođe s njom hodnikom i reče joj:
- Mislite li da će ona uspjeti?
- Uspjeti, u čemu? - upita Andrea.
- Da premjesti ovog jadnog mladića, koji će umrijeti ako potraje još malo njegova vrućica.
- On će dakle drugdje ozdraviti? - uzviknu Andrea. Liječnik je pogleda začuđeno.
- Mislim da će ozdraviti - reče on.
- Oh, neka onda uspije! - progovori djevojka.

XIII
OZDRAVLJENJE

Međutim je kraljica pošla ravno k naslonjaču de Šarnijevom. Ovaj digne glavu na šum njenih papuča.
- Kraljica! - prošapće on pokušavajući da ustane.
- Kraljica, da gospodine - požuri reći Marija Antoaneta - kraljica koja zna kako vi radite o tome da izgubite razbor i život, kraljica koju vrijeđate u svojim snovima, kraljica koju vrijeđate i kad ste budni, kraljica koja se brine za svoju čast i vašu sigurnost! Eto zašto je došla k vama, gospodine, i vi je ne biste smjeli tako primiti.
Šarni ustade dršćući, zbunjen, a nakon posljednjih riječi spusti se na koljena, tako poništen fizičkom i moralnom boli da ovako sagnut nije mogao ni htio ustati.
- Je li moguće - nastavi kraljica, ganuta tom smjernošću i šutnjom - je li moguće da plemić, koga su nekad ubrajali među najlojalnije, kuje zavjeru kao neprijatelj protiv ugleda jedne žene? Jer znajte, gospodine de Šarni, već na prvom našem sastanku niste vidjeli kraljicu, već ženu, i to niste smjeli nikada zaboraviti.
Šarni htjede reći koju riječ u svoju obranu; Marija Antoaneta ne ostavi mu za to vremena.
- Što će činiti moji neprijatelji - reče ona - ako vi budete prednjačili izdajom?
- Izdajom... - prošapće Šarni.
- Gospodine, hoćete li birati? Ako ste luđak, ja ću vam oduzeti sredstvo da činite zlo; ako ste izdajica, ja ću vas kazniti.
- Gospođo ne recite da sam izdajica. U ustima kraljeva takva optužba prethodi smrtnoj osudi; u ustima žene ona obeščašćuje. Kao kraljica: ubijte me; kao žena: poštedite me.
- Jeste li pri svijesti, gospodine đe Šarni? - progovori kraljica uzbuđenim glasom,
- Jesam, gospođo.
- Jeste li svjesni vaše nepravde prema meni, vaše krivnje prema kralju?
- Bože moj! - prošapće bolesnik.
- Jer vi, gospodo plemići, vrlo lako zaboravljate da je kralj suprug žene koju vrijeđate dižući pogled prema njoj; kralj je otac vašeg budućeg gospodara, moga najstarijeg sina. Kralj je puno veći i bolji čovjek od svih vas, čovjek koga obožavam i volim.
- Oh! - prošapće de Šarni, zajecavši.
Njegov uzvik prođe kraljičinim srcem. Ona pročita u njegovu pogledu da je smrtno pogođen ako smjesta ne povuče strelicu što mu je zabola u ranu.
Ona se uplaši bljedoće i slabosti krivca i bijaše spremna da zovne u pomoć. Ali pomisli da bi liječnik i Andrea krivo tumačili ovu nesvijest bolesnikovu. Zato ga podigne svojim rukama.
- Govorimo - reče ona - ja kao kraljica, vi kao čovjek. Doktor Luj pokušao vas je izliječiti; ta rana, koja bijaše neznatna, pogoršava se vratolomijama vašeg mozga. Kad će ta rana biti izliječena? Kad li ćete prestati mučiti dobroga liječnika sablažnjivim prizorima mahnitosti, koji ga uznemiruju? Kad li ćete ostaviti dvor?
- Gospođo - prošapće de Šarni - vaše veličanstvo me tjera. Ja odlazim...
I on učini tako žestoku kretnju da je, izgubivši ravnotežu, teturajući pao u naručje kraljičino, koja mu je prepriječila put.

Jedva je osjetio dodir tijela koje ga je zaustavilo, jedva se sagnuo pod nehotičnim pritiskom ruke koja ga je ponijela, ostavi ga razbor sasvim, usta mu se otvore da propuste prodirući uzdah, koji ne bijaše riječ, a nije se usudio biti poljubac. Sama kraljica, popustljiva od te slabosti, nije dospjela da onesviješteno tijelo gurne u naslonjač i htjede pobjeći; ali de Šarnijeva glava pade i udari o drvo naslonjača.
- Oh, tim bolje - prošapće on - tim bolje! Vi ste me ubili.
Kraljica zaboravi na sve. Ona se vrati, uzme Šarnija u naručje, pritisnu njegovu beživotnu glavu na svoje grudi i položi ledenu ruku na srce mladićevo. Ljubav je učinila čudo, Šarni uskrsnu. On otvori oči, prikaza iščeznu. Žena se prepade da je ostavila uspomenu ondje gdje je mislila reći zbogom, Ona učini tri koraka prema vratima takvom brzinom da je Šarni jedva dospio uhvatiti rub njezine haljine, uzviknuvši:
- Gospođo, ja vas poštujem iznad svega...
- Zbogom! - izusti kraljica.
- Gospođo, oprostite mi.
- Opraštam vam, gospodine de Šarni.
- Gospođo, posljednji pogled!
- Gospodine de Šarni - progovori kraljica dršćući od uzbuđenja - ako niste posljednji čovjek, večeras ćete biti mrtav ili otputovati.
Kad kraljica zapovijeda takvim izrazima, onda moli. Šarni, sklopivši ruke, dovuče se klečeći do nogu Marije Antoanete. Ona je već otvorila vrata da se što brže ukloni. Andrea, čije su oči proždirale ta vrata od početka razgovora, ugleda mladića kako kleči, dok se kraljica kolebala; ona je vidjela da su njegove oči sijevale nadom. Pogođena u srce, očajavajući, zadahnuta mržnjom i prezirom, ona sagnu glavu. Kad je vidjela da se kraljica vratila, učinilo joj se da je beg odviše dao ovoj ženi.
Liječnik sav zaokupljen brigom za uspjeh što ga je kraljica imala postići pregovaranjem, zadovolji se samo time što reče:
- No, gospođo?
Kraljici je trebala jedna minuta da se sabere i opet steče glas koji joj se uslijed udaranja srca ugušio.
- Što će učiniti? - ponovi liječnik.
- Otputovat će - prošapće kraljica.
I ne obazirući se na Andreu, koja je namrštila obrve, ni na doktora Luja, koji je stezao svoje ruke, ona pođe naglim koracima hodnikom galerije, zamota se mahinalno u kabanicu, obrubljenu čipkama i uđe u svoj stan.
Andrea stisnu ruku doktoru Luju, koji se požurio k svome bolesniku, zatim se svečanim korakom vrati u svoju sobu, oborene glave i ukočena pogleda.
Kad je Luj ušao, opazi da se mladić umirio. Šarni je postao tako razborit da je smatrao svojom dužnošću objasniti liječniku naglu promjenu svoje odluke.
- Kraljica, postidjevši me - reče on - bolje me je izliječila nego vaša znanost, dragi doktore, s najboljim sredstvima; zgrabiti me za moje samoljublje, znači ukrotiti me kao konja.
- Tim bolje - prošapće liječnik.
- Sjećam se da mi je jednom neki Španjolac, a oni su dosta hvalisavi, kazao da je njemu u nekom dvoboju, u kojem je bio ranjen, bila dovoljna vlastita volja da zadrži svoju krv u žilama, iako je bio ranjen. Ja sam se smijao tome Španjolcu, pa ipak sam mu donekle i sam sličan; ako se ova vrućica opet pojavi, ja ću je otjerati, kladim se.

- Ima primjera takve pojave - reče liječnik ozbiljno. - Ipak dozvolite da vam čestitam. Vi ste, zar ne, moralno izliječeni?
- Oh, da.
- Dobro, vi ćete uskoro vidjeti kakav odnos postoji između morala i tjelesnog stanja čovjekova. To je teorija o kojoj ću napisati knjigu, ako budem imao vremena. Ozdravljen duševno, vi ćete i tjelesno ozdraviti za osam dana.
- Hvala, dragi doktore,
- Zbog ozdravljenja vi ćete otputovati?
- Odmah, ako treba.
- Čekajmo do večeri. Budimo umjereni.
- Čekajmo dakle do večeri, doktore.
- Hoćete li daleko poći?
- Na kraj svijeta, ako je potrebno..
- To bi bilo predaleko za prvi izlaz - reče liječnik flegmatično. - Zadovoljimo se najprije s Versajem; što mislite?
- Neka bude Versaj, kad hoćete.
- Meni se čini - reče liječnik da nema razloga ostavljati demovinu da se izliječi vaša rana. Ta hladnokrvnost potaknu de Šarnija na opreznost.
- Istina je, doktore, ja imam kuću u Versaju.
- Vrlo dobro, to nam je potrebno; večeras će vas prevesti onamo.
- Niste me dobro shvatili, doktore; ja bih želio da pođem na svoje imanje.
- Pa dobro. Vaše imanje nije valjda na kraju svijeta.
- Ono je na granici Pikardije, oko petnaest milja odavde.
Šarni stisnu liječnikovu ruku kao da mu želi nahvaliti za svu blagost.
Uveče su ga odnijeli. Kralj, koji je čitav dan bio u lovu, večerao je i spavao. Šarni, ponešto zabrinut što se udaljuje bez oproštaja, bio je potpuno umiren od liječnika koji mu obeća da će njegov odlazak objasniti potrebom promjene. Prije nego je ušao u svoje kočije, Šarni se zadovoljio time što je do posljednjeg trenutka gledao na prozore kraljičinih odaja. Kraljica je primila svoje gospođe u ložnici. Prozori Andreine sobe bili su mračni i krili su iza zastora od damasta ženu koja je, dršćući od tjeskobe, pratila kretanje bolesnika i njegove pratnje. Napokon se kočija udalji.
- Ako nije moj - prošapće Andrea - nije bar više ničiji.
- Ako zaželi opet umrijeti - reče liječnik u sebi - neće bar umrijeti ni kod mene ni u mojem naručju. Do vraga s tim bolestima duše! Ja ne liječim takve bolesti.
Šarni se vrati zdrav i čitav u svoju kuću. Uveče ga posjeti liječnik i zateče ga tako zdrava da se požurio kazati mu kako je to njegov posljednji posjet. Bolesnik se okrijepio pilećim prsima i ukuhanim voćem. Sutradan ga je posjetio ujak, gospodin de Sifren, de Lafajet i jedan kraljev izaslanik. Zatim se više nisu za njega brinuli.
On je ustao i šetao po svojem vrtu. Za osam dana mogao je već uzjahati mirna konja; snaga mu se povratila. Pošto njegova kuća nije bila sasvim osamljena, zamolio je liječnika svoga ujaka neka potraži dozvolu doktora Luja da se smije vratiti na svoje imanje. Luj mu dozvoli da otputuje.
Šarni dade natovariti velika kola sa prtljagom; on se oprosti od kralja, koji ga obaspe dobrotom, zamoli de Sifrena da izruči njegovo poštovanje kraljici, koja je te večeri bolovala i nije primala. Zatim se pred vratima kraljevskog dvora popne u svoju kočiju i otputuje u svoj dvorac Bursone.

XIV
DVA SRCA KRVARE

Sutradan uđe gospođica de Taverni po običaju u kraljevsku sobu, u doba male toalete, prije mise. Kraljica nije primila još nikoga. Ona je pročitala samo pisamce od gospođe de La Mot i bijaše dobre volje.
Andrea je bila veoma blijeda i ozbiljna. Zbog vlastite nesabranosti, kraljica ne opazi lagani, ozbiljni Andrein hod, njezine poervenjele oči, bljedilo njezinih sljepoočica i ruku.
Ona okrenu samo toliko glavu koliko je trebalo da se čuje njezin prijateljski pozdrav.
- Dobar dan, mala.
Andrea je čekala da joj kraljica pruži priliku da progovori. Ona je čekala, uvjerena čvrsto da će njezina šutnja i nepomičnost svratiti na se pažnju Marije Antoanete. Tako i bi. Ne dobivši odgovora, kraljica se okrenu i opazi Andreino strogo lice.
- Bože moj, što je Andrea? - reče ona okrenuvši se - je li te zadesila nesreća?
- Velika nesreća, gospođo - odvrati djevojka.
- A kakva?
- Ja ću ostaviti vaše veličanstvo?
- Ostaviti me! Ti odlaziš?
- Da, gospođo.
- A kamo ideš; čemu da pripišem taj nagli odlazak?
- Gospođo, ja nisam sretna. Kraljica uspravi glavu.
- U svojim težnjama - doda Andrea porumenjevši.
I kraljica porumeni također, a munja njihovih očiju ukrsti se blistavo kao da su se sudarili mačevi.
Kraljica se prva sabere.
- Ja vas ne razumijem dobro - reče ona - vi ste bili juče sretni, ako se ne varam?
- Ne, gospođo - odvrati Andrea čvrsto - juče je opet bio jedan od nesretnih dana mogam života.
- Ah! - uzviknu kraljica, zatim doda - objasnite mi to.
- Morala bih se odlučiti da vaše veličanstvo umaram potankostima koje su ispod vašeg dostojanstva. Ja nisam zadovoljna u svojoj obitelji; ne nadam se nikakvim zemaljskim dobrima, pa molim vaše veličanstvo za otpust da se mogu posvetiti svome spasu.
Kraljica ustade i, premda se ta molba taknula njezina ponosa, uhvati Andreinu ruku.
- Što znači ta odluka uzbunjene glave - reče ona - niste li juče imali brata, oca, kao i danas? Jesu li bili manje korisni i manje vam smetali nego danas? Smatrate li da vas mogu ostaviti u neprilici, i nisam li ja vaša druga majka?
Andrea zadršće kao da je što skrivila pa, naklonivši se kraljici, reče:
- Gospođo, vaša dobrota me neće razuvjeriti. Odlučila sam ostaviti dvor, osjećam potrebu da se povučem u samoću, ne silite me da se iznevjerim svojim dužnostima prema vama, ogriješivši se o poziv koji želim.
- Dakle od juče?
- Neka mi vaše veličanstvo ne nalaže da o tome govorim.

- Budite slobodni - reče kraljica s gorčinom - ali ja sam u vas imala dovoljno povjerenja da i vi budete prema meni povjerljivi. Budalasto je tražiti riječ od onoga koji neće da govori. Čuvajte svoju tajnu, gospođice; budite sretniji u daljini nego ovdje. Sjetite se samo jednog, a to je da moje prijateljstvo ne ostavlja ljude usprkos njihovim mušicama i da za mene nećete prestati biti prijateljicom. A sad idite, Andrea, vi ste slobodni.
Andrea učini dvorski poklon pa iziđe. Ali je kraljica zovne s praga.
- Kamo idete, Andrea?
- U opatiju Sen-Deni, gospođo - odvrati Andrea.
- U samostan! Oh, dobro, gospođice.dite, gospođice de Taverni, idite.
Marija Antoaneta je primijetila da je gospođica de Taverni smjesta ostavila dvor.
Uistinu, ona uđe u kuću svoga oca, gdje je našla, kako je očekivala, Filipa u vrtu. Brat je sanjario, sestra je djelovala.
Ugledavši Andreu, koja bi po svojoj službi morala sad boraviti u dvoru, Filip se približi iznenađen, gotovo uplašen.
Uplašen nadasve tim mračnim licem, jer ga je Andrea uvijek susretala sa smiješkom nježnog prijateljstva. Andrea mu izjavi da je ostavila kraljičinu službu, da je njezin otpust prihvaćen i da će stupiti u samostan.
Filip se zaprepasti.
- Šta, sestro moja, ti također?
- Kako, ti također? Što hoćeš time reći?
- Dodir s Burbonima kao da je prokletstvo za našu obitelj? - uzviknu on - ti se smatraš prisiljenom da postaneš redovnicom? Zar ti da budeš redovnica iz duše! Ti si svjetska žena i nesposobna za vječnu pokornost zakonima askeze! Da čujemo što predbacuješ kraljici?
- Kraljici nemam ništa zamjeriti, Filipe - odvrati hladno mlada žena - ti koji si toliko računao na sklonost dvora, ti koji si više nego itko morao računati na to, zašto nisi mogao ostati? Zašto nisi ostao ni tri dana, dok sam ja tamo ostala pune tri godine?
- Kraljica je pokadšto mušičava, Andrea.
- Ako je tako, Filipe, ti si to mogao podnijeti, ja, žena, ne moram i neću podnositi; ako je ona hirovita, dobro, neka njezine služavke podnose te hire.
- To mi, draga sestro - progovori mladi čovjek - ne kazuje kako si se zavadila s kraljicom.
- Nisam se zavadila, kunem ti se; zar si se ti s njom zavadio, a ostavio si je. Ah, ta žena je nezahvalna!
- Mora joj se oprostiti, Andrea. Laskanje ju je malo pokvarilo, ali srce je u nje dobro.
- To svjedoči ono što je učinila za tebe, Filipe.
- Što je učinila?
- Zar si već zaboravio? Oh, u mene je bolje pamćenje. ja sam istog dana otplatila tvoj i moj dug, Filipe.
- Preskupo, čini mi se, Andrea; s tvojom ljepotom ne ostavlja se svijet. Pazi, draga moja, ti ga ostavljaš mlada, žalit ćeš za njim u starosti i vratiti se u nj protiv volje svih svojih prijatelja, od kojih te je jedna budalaština rastavila.
- Ti nisi tako umovao onda kad si meni rekao: ona je hirovita, Andrea, ona je koketa: ja joj neću služiti. Primjenjujući praktično tu teoriju, odrekao si se svijeta, iako nisi pošao u monahe, i od nas dvoje ti si bliži neopozivim zavjetima, koje si već učinio, nego ja koja ih tek namjeravam učiniti.
- Imaš pravo, sestro, da nije našeg oca...

- Naš otac! Ah, Filipe, ne govori tako - prihvati s gorčinom Andrea - ne mora li otac biti potpora svoje djece ili primati njihovu pomoć? Samo pod tim uvjetima on je otac. Što čini naš otac, pitam te? Je li tebi ikad palo na um da povjeriš kakvu tajnu gospodinu de Taverniju? I smatraš li ga sposobnim da te pozove k sebi, pa ti saopći koju od svojih tajni? Ne, ne, gospodin de Taverni je stvoren da živi sam na svijetu.
- Ja to vjerujem, Andrea, ali on nije stvoren da sam umre.
Te riječi podsjetiše mladu ženu da je u svojem srcu ostavila previše mjesta srdžbama i jadima.
- Ne bih htjela da me smatraš djevojkom bez osjećaja - odvrati Andrea - ti znaš jesam li nježna sestra, ali ovdje je svatko htio ubiti u meni nagon koji mi je odgovarao. Neki čovjek, koga nisam poznavala, uzeo je moju dušu - Balzamo; drugi čovjek, kojeg sam jedva poznavala i koji nije bio za mene, uzeo je moje tijelo - Žilber. - Ponavljam ti, Filipe, da budem dobra i pobožna kćer, nedostaje mi samo otac. Pređimo na tebe, ispitujmo što je tebi donijela služba mogućnicima na zemlji, tebi koji si ih volio?
Filip obori glavu.
- Poštedi me - reče on - mogućnici na zemlji bijahu za me samo meni slična bića: ja sam ih volio.
- Oh, Filipe - reče ona - nikad se ne događa na ovoj zemlji da voljeno srce odgovara na ljubav; oni koje smo mi odabrali odabrali su druge.
Filip uspravi blijedo čelo i promatraše dugo svoju sestru.
- Zašto mi to govoriš? - upita je on.
- Ah, ništa. Ja mislim da moj um trpi, ne posvećuj nikakve pažnje mojim riječima.
- Ipak.
- Dosta o toj stvari, ljubljeni moj brate. Ja sam te došla zamoliti da me odvedeš u ikoji samostan; odabrala sam Sen-Deni, tamo ću položiti zavjet.
Filip zaustavi Andreu kretnjom.
- Pamti - reče on - da se ja moralno ne slažem s tom očajnom namjerom: ti me nisi, učinila, sucem uzroka svojeg očaja.
- Očaj! - izusti ona uzviknuvši prezirom - ti kažeš očaj! Ne, ne, hilljadu puta ne! I kretnjom punom divljeg ponosa prebaci ona na ramena svilenu kabanicu.
- Upravo ta prekomjernost prezira odaje u tebi stanje koje ne može dugo trajati - prihvati Filip - ti ne priznaješ riječ očajanje, Andrea, onda recimo da je prkos.
- Prkos - odvrati mlada žena - ti valjda ne vjeruješ, brate, da je gospođica de Taverni tako malo jaka da će svoje mjesto u svijetu ustupiti zbog osjećaja prkosa. Prkos je slabost taštih i glupih. Ja nisam prkosna, Filipe. Htjela bih da mi vjeruješ. Odgovori mi, Filipe, ako bi ti sutra stupio u kartuzijance, kako bi označio uzrok koji te je potaknuo na tu odluku?
- Taj bih uzrok označio, draga sestro, neizlječivom tugom - reče Filip blago.
- Vrlo dobro, Filipe, eto riječi koja mi odgovara i koju prihvaćam. Neka bude, i mene goni u samoću neizlječiva bol.
- Dobro! - odvrati Filip - tako su brat i sestra za života bili slični. Jednako sretni, oni su uvijek bili i jednako nesretni...
- U koje doba i kojeg dana namjeravaš otputovati? - upita on nakon duže stanke.
- Sutra, premda bih voljela još danas.
- Nećeš li se još jednom prošetati sa mnom perivojem?
- Ne - reče ona.
On shvati po stisku ruke da mlada žena otklanja i samu priliku da se dade ublažiti.
- Ja ću biti spreman kad me obavijestiš - odvrati on.

I on joj poljubi ruku, ne dodavši ni riječi koja bi uzbudila gorčinu njezina srca.
Andrea, pošto je obavila prve pripreme, povuče se u svoju sobu, gdje dobije ovo pisamce od Filipa:

"Večeras u pet sati možeš posjetiti našeg oca. Neophodno je da se oprostiš s njim. Gospodin de Taverni tužio se da je ostavljen i da se s njim zlo postupa".

Andrea odgovori:

"U pet sati bit ću kod gospodina de Tavernija u putnoj haljini. U sedam sati možemo prispjeti u Sen-Deni. Hoćeš li mi pokloniti svoju večer".

Umjesto odgovora Filip viknu kroz prozor koji je bio blizu Andreine sobe, da je ona mogla čuti:
- U pet sati upregnite konje.

XV
MINISTAR FINANCIJA

Vidjeli smo da je kraljica, prije nego je primila Andreu pročitala pisamce od gospođe de La Mot i da se smiješila.
Ovo pisamce sadržavalo je samo ove riječi uz sve moguće formule poštovanja:

"... vaše veličanstvo može biti uvjereno da će vam veresija biti dana, i da će roba povjerljivo biti uručena".

Kraljica se dakle smiješila i spalila Žanino pisamce.
Pošto se bila malo smrkla u društvu gospođice de Taverni, uđe gospođa de Mizeri i prijavi de Kalona, ministra financija.
Gospodin de Kalon bio je vanredno duhovit čovjek, koji je proizašao iz naraštaja druge polovine osamnaestog stoljeća, naraštaja koji razborito prosuđuje i ne zna za suze, pa je svoj interes smiješao s općim i govoraše kao Luj XV, koji je rekao: poslije nas konac svijeta, te je stoga svuda tražio cvijeća da ukrasi svoj posljednji dan.
On je bio vješt poslovima i dvorski čovjek. Klanjao se svim ženama koje su se odlikovale duhom, bogatstvom i ljepotom. On je napokon bio dosta jak da se u brk smije popularnosti Nekerovoj.
Gospodina Nekera, mudrog i dubokog, čiji su računski izvještaji tobože svu Francusku osvijestili, učinio je Kalon, pošto ga je sa svih strana proučio, smiješnim i u očima onih koji su ga se najviše bojali, a kralj i kraljica, koji su drhtali pri tom imenu, teško su se priučili na to da slušaju kako ga grdi jedan elegantan državnik, koji se, radi odgovora na tolike brojke, ograničavao samo na opasku: "Što koristi dokazivati da ništa ne možemo dokazati".
Gospodin de Kalon uđe u kraljičin budoar.
On je bio lijep, visoka stasa i plemenita držanja. Znao je kraljicu nagnati u smijeh, a svoje ljubavnice u plač. Premda čvrsto uvjeren da je Marija Antoaneta u hitnoj stvari zaželjela njegov dolazak, došao je sa smiješkom na usnama. Mnogi drugi došli bi sa zlovoljnim licem, da nakon toga podvostruče zaslugu svoje privole.
I kraljica je bila vrlo ljubazna, ona mu ponudi da sjedne i razgovaraše u početku o neznatnim stvarima.
- Imamo li novaca, dragi gospodine Kalon? - reče kraljica zatim.
- Novaca? - uzviknu ministar - sigurno, gospođo, mi uvijek imamo novaca.
- To je divno - prihvati kraljica - ja nisam nikad poznavala čovjeka koji bi tako odgovorio kad su od njega tražili novac. Kao ministar financija, vi ste nezamjenljiv.
- Koju svotu treba vaše veličanstvo - odvrati Kalon.
- Objasnite mi najprije, molim vas, kako ste mogli naći novaca tamo gdje je, gospodin Neker često tvrdio da nema?
- Gospodin Neker imao je pravo, gospođo, u blagajnama nije bilo više novaca. Onoga dana kad sam preuzeo ministarstvo, 3. novembra 1783. (takve se stvari ne zaboravljaju, gospođo) nisam u blagajnama našao ništa više osim dvije kese sa dvanaest stotina franaka.

Kraljica se nasmiješi.
- Pa što? - reče ona.
- No, gospođo, da je gospodin Neker, umjesto da kaže: novaca nema, posegnuo za zajmom, kako sam ja učinio, pozajmivši prve godine sto milijuna, a sto dvadeset i pet druge godine; da je bio siguran, kao što sam ja, za novi zajam od osamdeset milijuna za treću godinu, gospodin Neker bio bi pravi stručnjak; svatko može reći: u blagajni nema više novaca; ali svatko ne može odgovoriti: ima ih.
- To sam vam i ja kazala; na tome sam vam čestitala, gospodine. Ali kako će se to platiti? To je poteškoća.
- Oh, gospođo - odvrati de Kalon sa smiješkom čiju dubinu i značenje ne bi moglo izmjeriti nijedno ljudsko oko - ja vam jamčim da će to biti plaćeno.
- Oslanjam se na vas - reče kraljica - ali govorimo još o financijama; razgovarati s vama o tome veoma je zanimljivo; dok je to kod drugih trnje, kod vas je drvo sa dragocjenim plodovima.
Kalon se nakloni.
- Imate li kakvih novih misli? - upita kraljica - izložite mi prvu, molim vas.
- Imam jednu misao koja će staviti u džepove Francuza dvadeset milijuna i sedam do osam u vaš, oprostite u blagajnu njegova veličanstva.
- Ti će milijuni ovdje dobro doći; ali odakle?
- Vaše veličanstvo će valjda znati da zlatni novac nema jednaku vrijednost u svim državama Evrope?
- To mi je poznato. U Španiji je zlato skuplje nego u Francuskoj.
- Vaše veličanstvo ima potpuno pravo, pa je veselje razgovarati s vama o financijama. U Španiji vrijedi zlato već pet do šest godina za osamnaest unca od marke više nego u Francuskoj. Otuda proizilazi da izvoznici dobivaju u Španiji za svaku marku zlata otprilike za četrnaest unca veću vrijednost nego u Francuskoj.
- To je dosta? - reče kraljica.
- Tako da za godinu dana, kad bi glavničari znali ono što ja znam, ne bi kod nas bilo više nijednog lujdora.
- Vi ćete to spriječiti?
- Neposredno, gospođo, ja ću povisiti vrijednost zlata na petnaest maraka jedanaest unca, petnaestinu koristi. Vaše veličanstvo zna da nijedan lujdor neće ostati u blagajni kad se bude znalo da se u državnoj blagajni daje ta korist onima koji donesu zlato. Tada će taj novac biti prekovan i u marki zlata, koja danas sadrži trideset lujdora, naći ćemo trideseti dio lujdora.
- Sadašnja korist, buduća korist! - uzviknu kraljica. - To je divna misao koja će upaliti.
- Ja mislim, gospođo; vrlo sam sretan što je naišla na potpuno vaše odobrenje.
- Imajte uvijek takvih misli i ja sam sigurna da ćete platiti sve naše dugove.
- Dopustite mi, gospođo, - reče ministar - da se vratimo na ono što vaše veličanstvo želi od mene.
- Je li moguće, gospodine, dobiti u ovaj tren...
- Koju svotu?
- Oh, možda odviše veliku?
Kalon se nasmiješi tako da je to obodrilo kraljicu.
- Petsto hiljada livra - reče ona.
- Oh, gospođo! - uzviknu ministar - kako me je vaše veličanstvo ustrašilo; mislio sam da se radi o pravoj svoti.

- Vi biste dakle mogli?
- Sigurno.
- A da kralj ne...
- Oh, gospođo, to je nemoguće; svi moji računi podnose se svakog mjeseca kralju, ali nema primjera da bi ih kralj pročitao, što meni služi na čast.
- Kad bih mogla računati na tu svotu?
- Kojeg dana će je vaše veličanstvo trebati?
- Petog idućeg mjeseca.
- Računi će biti uređeni na drugoga; vi ćete vaš novac imati dva dana prije.
- Hvala vam, gospodine Kalon.
- Moja je najveća sreća ako steknem naklonost vašega veličanstva. Ja vas molim da se ne ustručavate pozvati se na moju blagajnu. To će biti zadovoljstvo puno samoljublja za vašeg generalnog kontrolora financija.
On ustade i pozdravi ljubazno; kraljica mu pruži ruku da je poljubi.
- Samo još jednu riječ.
- Slušam, gospođo.
- Taj novac mi prouzrokuje jednu grižnju savjesti.
- Grižnju savjesti? - reče on.
- Da. To je udovoljenje jednoj mojoj mušici.
- Tim bolje... tim bolje... Od te svote bit će bar polovina prave koristi za našu industriju, za našu trgovinu ili za naše zabave.
- To je istina - prošapće kraljica - vi me umijete ljubazno utješiti, gospodine.
- Hvala bogu! Gospođo, ako nemamo drugačijih grižnja savjesti nego što su vašeg veličanstva, mi ćemo ravno ići u raj.
- Vidite, gospodine Kalon, to je zato što bi za mene bilo odviše okrutno da narod plaća moje mušice.
- Eh - reče ministar, naglašavajući svojim mračnim smijehom svaku riječ - u tom pogledu ne predbacujte sebi ništa, gospođo, kunem vam se, ubogi narod to neće platiti.
- Zašto? - reče kraljica.zatečeno.
- Jer više ništa nema - odvrati nepokolebivo ministar - i ondje gdje nema ništa gubi kralj svoja prava.
On pozdravi i izađe.

XVI
NAÐENE ILUZIJE I IZGUBLJENA TAJNA

Jedva je gospodin de Kalon prošao galerijom da se vrati kući kad nečija ruka zakuca na vratima kraljičina budoara.
Žana se pojavi.
- Gospođo - reče ona - on je tu.
- Kardinal? - upita kraljica, malo začuđena zbog riječi on, koja znači toliko stvari kad je izusti žena.
Ona ne dovrši, Žana je već uvela de Roana i oprostila se, stisnuvši krišom ruku štićenom pokrovitelju.
Princ se nađe okom u oko s kraljicom, od koje je bio udaljen tri koraka, pa je smjerno pozdravi.
Kraljica, videći tu taktičnu uzdržljivost, bijaše ganuta; ona pruži ruku kardinalu, koji još ne podiže pogleda u nju.
- Gospodine, meni su saopćili o vama jednu crtu koja briše mnogu nepravdu.
- Dopustite mi - odvrati princ dršćući zbog iskrenog ganuća - dopustite mi, gospođo da vas uvjerim da bi nepravda o kojoj govori vaše veličanstvo bila vrlo oslabljena da smo se objasnili.
- Ja vam nipošto ne zabranjujem da se opravdate - odvrati kraljica dostojanstveno - ali ono što biste mi vi rekli, bacilo bi sjenu na ljubav i poštovanje za moj zavičaj i moju obitelj. Vi se možete oteretiti samo ako mene ozlijedite, gospodine kardinale. Ali ne dirajmo u tu vatru, koja nije još sasvim utrnula, jer bi mogla opržiti vaše ili moje prste; vidjeti vas u novom svjetlu koje ste mi otkrili, usrdna, smjerna, odana...
- Do smrti - prekide joj riječ kardinal.
- Dobro. Do sada se - progovori Marija Antoaneta nasmiješivši se - radilo samo o upropaštenju. Zar ćete mi vi biti odani do svoje propasti, gospodine kardinalu? To je vrlo lijepo, zaista lijepo. Na sreću, ja ću to dobro urediti. Vi ćete živjeti, i nećete se upropastiti, ako se, kako kažu, sami ne upropastite.
- Gospođo...
- To je vaša stvar.pak, kao prijateljica, jer smo nas dvoje sada dobri prijatelji, htjela bih vam nešto savjetovati: budite štedljivi, to je pastirska krepost; kralj će vas više voljeti kao štedišu nego kao rasipnika.
- Ja ću postati škrtac da se svidim vašem veličanstvu.
- Kralj - prihvati kraljica nježnom značajkom - kralj ne voli ni škrce...
- Ja ću biti ono što vaše veličanstvo hoće - prihvati kardinal sa loše prikrivenom strašću.
- Ja sam vam već kazala - odsiječe kraljica kratko - da mojom krivnjom nećete biti upropašteni. Vi ste jamčili za mene, za to vam zahvaljujem, ali ja mogu sama iskupiti svoje obaveze; ne brinite se više za tu stvar, od prvog dospjelog roka ona će se ticati samo mene.
- I da stvar bude dovršena, gospođo - reče tada kardinal, naklonivši se - meni ne preostaje ništa drugo nego da đerdan uručim vašem veličanstvu.
U isti mah izvuče on iz svoga džepa kutijicu koju uruči kraljici. Ona je i ne pogleda, što je dokazivalo da veoma želi pogledati je, pa je položi na jedan ormar, ali nadohvat svoje ruke.

Zatim kardinal pokuša da prozbori nekoliko učtivih riječi, koje su bile vrlo dobro primljene, a onda se vrati na ono što je kraljica kazala u vezi s njihovim pomirenjem.
Pošto se zavjerila u sebi da dragulje neće pogledati u njegovoj prisutnosti, iako je gorjela od želje da ih vidi, to ga je samo nesabrano slušala.z nesabranosti popustila mu je i svoju ruku koju je kardinal zaneseno poljubio. Zatim se oprosti, misleći da smeta, što ga je ispunjavalo radošću. Jednostavan prijatelj ne smeta nikada, ravnodušan još manje.
To je bio tok ovog sastanka koji je izliječio sve rane kardinalova srca. On je od kraljice otišao zanesen nadom i spreman da gospođi de La Mot za pregovore, koji su tako sretno bili vođeni, iskaže beskrajnu zahvalnost. Žana ga je čekala u njegovoj kočiji, oko sto koraka udaljenoj od carinarnice; on ju je žarko uvjeravao o svojem prijateljstvu.
- No - progovori ona nakon prve provale zahvalnosti - hoćete li vi biti Rišelje ili Mazaren? Jesu li vam austrijske usnice pružile bodrenje za častoljublje ili za nježnost? Jeste li potisnuti u politiku ili spletku?
- Ne smijte se, draga grofice - reče princ - ja sam lud od sreće.
- Već!
- Budite mi u pomoći i za tri tjedna ja bih mogao biti ministar.
- Za tri tjedna; kako je to dugo; prvi obrok isplate ugovoren je za četrnaest dana od danas.
- Oh, sve sreće stiču se u jedan mah; kraljica ima novaca, ona će plaćati; meni ostaje samo zasluga namjere. To je, grofice, vrlo malo časti, vrlo malo! Bog mi je svjedok da bih rado platio ovo izmirenje sa pet stotina hiljada livra.
- Budite mirni - prekide mu riječ Žana, nasmiješivši se - tu ćete zaslugu imati povrh ostalih. Je li vam do nje mnogo stalo?
- Priznajem, volio bih da je kraljica meni obavezna...
- Monsinjore, neki mi unutarnji glas kaže da ćete to zadovoljstvo doživjeti. Jeste li spremni za

to?


- Prodajem svoja posljednja imanja i zalažem dohotke iduće godine.
- Ova isplata daje nam tri mjeseca mira. A za tri mjeseca, što se sve može dogoditi, bože dragi!
- Istina je; ali kralj mi poručuje da više ne pravim dugova.
- Ako budete dva mjeseca ministar, sve ćete svoje dugove izravnati.
- Oh, grofice...
- Ne glumite ogorčenje. Ako vi to nećete, učinit će vaši bratići.
- Uvijek imate pravo. Kamo idete?
- Idem vidjeti kakav je učinak na kraljicu ostavila vaša prisutnost.
- Vrlo dobro. Ja se vraćam u Pariz.
- Zašto? Vi biste morali doći večeras na igru. To je dobra taktika, ne napuštajte osvojeno tlo.
- Na nesreću moram se naći na jednom sastanku koji je dogovoren jutros prije nego sam otišao

od kuće.
- Sastanak?
- Dosta ozbiljan, sudeći po sadržaju pisamca što mi je poslano. Pogledajte...
- To je muški rukopis! - uzviknu grofica i pročita ove redove:

"Monsinjore, netko želi razgovarati s vama o pokriću znatne sume. Ta ličnost predstavit će vam se večeras u Parizu i zamoliti da je primite".

- Nepotpisano... Nekakav prosjak.

- Ne grofice, nitko se vesela srca neće izložiti opasnosti da ga moji ljudi izlupaju, jer se usudio igrati se sa mnom.
- Vi mislite?
- Ne znam zašto, ali mi se čini da poznajem taj rukopis.
- Idite dakle, monsinjore; uostalom, ne stavljamo nikad mnogo na kocku ako se sastajemo s ljudima koji obećavaju novac. Najgore bi bilo kad ne bi platili. Zbogom, monsinjore.
- Grofice, do sretnog viđenja.
- Da ne zaboravim, monsinjore, dvije stvari.
- Koje bi to bile?
- Ako vam slučajno i neslućeno dođe do ruku veća svota?
- Onda, grofice?
- Nešto izgubljeno; neko blago!
- Razumijem vas, da dijelimo na dvoje, hoćete reći.
- Vjere mi, monsinjore...
- Vi mi donosite sreću, grofice; zašto dakle ne bih uzeo u račun? To će bit učinjeno. A sada druga stvar?
- Evo što: nemojte dirnuti u onih petsto hiljada livra.
- Oh, ne bojte se.
I oni se rastadoše. Kardinal se vrati u atmosferi nebeske sreće u Pariz. Život je sada dobio za njega drugo lice. Ako je bio samo zaljubljen, kraljica mu je dala više nego se smio nadati od nje; ako je bio častohlepan, ostavila mu je još više nade. Vrativši se u Pariz, spalio je škrinjicu punu ljubavnih pisama, pozvao svoga intendanta da odredi reforme naredio je jednom tajniku neka zareže pera. Htio je pisati uspomene o politici Engleske, koju je izvrsno poznavao. Pošto je jedan sat radio, osjetio je da opet sama sebe posjeduje; najednom ga upozori zvono u kabinetu da ga važna posjeta čeka. Pojavi se jedan sluga.
- Tko je došao? - upita princ.
- Osoba koja je jutros pisala monsinjoru.
- A nije se potpisala.
- Da, mosinjore.
- Ta osoba ima svoje ime. Pitajte ga tko je. Sluga se vrati za čas i reče:
- Gospodin grof de Kaljostro. Princ zadršće.
- Neka uđe!...
Grof uđe i vrata se za njim zatvoriše.
- Bože! - uzviknu kardinal. - koga to vide moje oči?
- Zar ne, monsinjore - reče Kaljostro sa smiješkom - da se nisam ni najmanje promijenio?
- Je li moguće - prošapće de Roan - Josip Balzamo živ, onaj za koga su kazali da je poginuo u onom požaru. Josip Balzamo...
- Grof Feniks, živ i zdrav, da monsinjore, i živ i zdrav više nego ikad prije.
- Pod kojim se to imenom javljate i zašto niste zadržali staro ime?
- Upravo zato, monsinjore, jer je staro i jer napominje, najprije meni, a onda i drugima, odviše turobne i neugodne uspomene. Ja govorim samo o vama, monsinjore; recite mi da li biste zatvorili svoja vrata pred Josipom Balzamom?
- Ja! Ne bih, gospodine, ne bih.

I kardinal još uvijek začuđen, ne ponudi Kaljostru ni stolicu.
- Onda - prihvati Kaljostro - vaša preuzvišenost ima više pamćenja i poštenja nego svi ostali ljudi skupa.
- Gospodine, vi ste mi nekad iskazali takvu uslugu...
- Zar ne, monsinjore - prekide Balzamo riječ kardinalu - da se, s obzirom na doba, nisam promijenio i da sam lijep primjer posljedice mojih životnih kapljica.
- Priznajem, gospodine, da vi stojite nad čovječanstvom i da slobodno raspolažete zlatom i zdravljem.
- Što se zdravlja tiče, tačno je, monsinjore, ali sa zlatom raspolažem vrlo slabo.
- Vi ne pravite više zlato?
- Ne pravim, monsinjore.
- A zašto?
- Zato jer sam izgubio posljednju česticu jedne neophodne tvari, koju mi je dao moj učitelj, mudri Altotas, nakon svoga odlaska iz Egipta. To je jedini prijepis koji nikad nije bio moje vlasništvo.
- On ga je sačuvao.
- Ne... to jest, da, sačuvao, ili bolje reći ponio sa sobom u grob, kako hoćete.
- On je dakle mrtav?
- Da, izgubio sam ga.
- Zašto niste produljili život toga čovjeka, posjednika neophodnog prijepisa, vi koji ste sačuvali od vjekova sebe, kako bar kažete?
- Zato jer ja mogu sve protiv bolesti i rana, ali ništa protiv nesreće koja ubija kad ne zovemo.
- Zar je Altotas nesrećom izgubio svoj život?
- To biste vi morali znati, jer ste znali za moju smrt.
- Za onaj požar u ulici Sen-Klod, kada ste iščeznuli.
- Onaj požar ubio je samo Altotasa, odnosno mudraca koji je bio umoran od života i htio umrijeti.
- To je čudnovato.
- Ne, to je prirodno. Ja sam također već stotinu puta pomišljao da svršim sa životom.
- Da, ali ste ipak izdržali.
- Zato jer sam odabrao mladost, u kojoj mi dobro zdravlje, strasti i tjelesni užici pribavljaju još neku zabavu; Altotas je, naprotiv, odabrao doba starosti.
- Trebalo je da Altotas učini isto što ste i vi učinili.
- Nipošto, on je bio dubok i uzvišen čovjek; od svih stvari na svijetu volio je samo znanost. A mladost bi ga odvratila od vječnog razmatranja; monsinjore. Važno je da uvijek budemo bez groznice; da možemo dobro misliti, moramo se uvaliti u nepomućenu pospanost. Starac bolje razmišlja nego mlad čovjek; pa ako ga zaokupi tuga, tad mu više nema lijeka. Altotas je umro kao žrtva svoje odanosti znanosti.
- Oh! - prošapće kardinal - vi me, gospodine, prenosite u ono vrijeme kada je čar vaših riječi, kada su divna vaša djela podvostručivala sve moje sposobnosti, te povisivale u mojim očima vrijednost svakog stvora.ma deset godina, sjećate li se, kad ste se prvi put pojavili.
- Znam, mi smo obojica izgubili. Monsinjore, ja nisam više mudrac, već učenjak. Vi niste više mlad čovjek, već knez. Sjećate li se, monsinjore, onoga dana kad sam vam u mojem kabinetu proricao ljubav jedne žene?
Kardinal problijedi. Strava i radost zaustaviše redom kucanje srca.

- Sjećam se - reče on - ali nejasno.
- Da vidimo - reče Kaljostro osmjehnuvši se - da vidimo da li bih još mogao biti smatran čarobnjakom. Čekajte dok se u tu misao čvrsto zamislim.
I on stade razmišljati.
- To plavo dijete vaših ljubavnih snova - progovori Kaljoptro nakon kratke šutnje - gdje je? Što čini? Oh, ja je vidim; da... vi ste je danas vidjeli. Štoviše, vi ste došli do nje.
Kardinal pritisnu svoju ledenu ruku na uznemireno srce.
- Gospodine - izusti on tako tiho da ga je Kaljostro jedva čuo - molim vas...
- Hoćete li da govorimo o drugoj stvari - reče vračar uljudno. - Oh, stojim vam na službi, monsinjore. Raspolažite sa mnom, ja vas molim.
I on se prilično slobodno pruži na jedan divan.

XVII
DUŽNIK I VJEROVNIK

Kardinal pogleda postupak svoga gosta malo iznenađen.
- No, sada kad smo obnovili poznanstvo, monsinjore, razgovarajmo ako želite - reče Kaljostro.
- Da - prihvati crkveni dostojanstvenik, sabravši se malo - da, razgovarajmo o onom pokriću...
- Koje sam vam natuknuo u mojem pismu, nije li tako? Vašoj preuzvišenosti žuri se doznati...
- Oh, to je bila samo izlika, zar ne, tako bar mislim.
- Ne, monsinjore, nipošto, to je najozbiljnije, uvjeravam vas. To pokriće vrijedi zaista oživotvoriti, jer se radi o svoti od pet stotina hiljada livra, a to je ipak svota.
- Koju ste mi ljubazno pozajmili - uzvikne kardinal, na čijem se licu pojavi lako bljedilo.
- Da, monsinjore, koju sam vam pozajmio - reče Balzamo - drago mi je da u tako velikog princa, kao što ste vi, vidim tako dobro pamćenje.
Kardinal je primio udarac, on osjeti da mu hladan znoj oblijeva čelo.
- Ja sam mislio - reče on, pokušavši da se nasmije - da je Josip Balzamo, taj natprirodni čovjek, odnio taj dug sobom u grob, kao što je i moju potvrdu bacio u vatru.
- Monsinjore - odgovori dostojanstveno grof - život Josipa Balzama nerazoriv je, kao što je nerazoriv i onaj papir koji ste smatrali uništenim. Smrt ne može ništa protiv životnog napitka kao ni vatra protiv azbesta.
- Ja vas ne razumijem - reče kardinal, kojemu se smrklo pred očima.
- Vi ćete to shvatiti, monsinjore, jer sam siguran - reče Kaljostro.
- Kako to?
- Kad prepoznate svoj potpis. - I on pruži princu savijen papir, nakon čega ovaj uzviknu:
- Moja potvrda!
- Da, monsinjore, vaša potvrda - odgovori Kaljostro s lakim smiješkom, ublaženim hladnim naklonom.
- A vi ste tu potvrdu spalili, gospodine; ja sam plamen vidio.
- Istina je, ja sam taj papir bacio u plamen - potvrdi grof - ali kako vam rekoh, monsinjore, slučaj je htio da sam našao pod pepelom netaknutu vašu potvrdu.
- Gospodine - progovori kardinal s izvjesnim ponosom, jer je u predočenju ove potvrde vidio znak nepovjerenja - gospodine, vjerujte mi da ne bih odricao svoj dug čak i kad ne bi postojala potvrda, vi ste dakle bili uzalud nepovjerljivi.
- To mi ni na um nije palo, zaklinjem vam se. Kardinal odmahnu glavom.
- Vi ste u meni pobudili mišljenje, gospodine, da je potvrda uništena.
- Da vam prepustim mirno i sretno uživanje tih pet stotina hiljada livra - odvrati Balzamo, slegnuvši lako ramenima.
- Ali, gospodine - nastavi kardinal - zašto ste ovoliku svotu ostavili deset godina u tuđim rukama?
- Jer sam znao, monsinjore, kod koga je taj novac smješten. Događaji, igra i lopovi sistematski su me perušali i lišili svega imetka. Ali znajući da tu svotu imam u sigurnosti, ja sam se strpio i čekao do posljednjeg trenutka.

- I taj posljednji trenutak je došao?
- Na žalost, monsinjore!
- I to tako da se više ne možete strpjeti ni čekati?
- Zaista, to je za mene nemoguća stvar - odgovori Kaljostro.
- Vi dakle tražite taj novac od mene?
- Da, momsinjore.
- Hoćete ga odmah danas?
- Ako vam je po volji.
Kardinal je očajno šutio. Zatim će dršćućim glasom:
- Gospodine grofe, nesretni zemaljski prinčevi ne improviziraju tako lako i naglo imetke kao čarobnjaci.
- Oh! Monsinjore - reče Kaljostro - vjerujte mi da ne bih zahtijevao od vas tu svotu kad ne bih unaprijed znao da je posjedujete.
- Otkud meni toliki novac! - uzviknu kardinal.
- Trideset hiljada livra u zlatu, deset hiljada u srebru, a ostalo u blagajničkim bonovima. Kardinal problijedi.
- Koji se nalazi u onom ormaru - nastavi Kaljostro.
- Oh, gospodine, vi to znate?
- Da, monsinjore, i ja znam kakve ste sve žrtve morali pridonijeti da pribavite tu svotu. Čuo sam čak da ste ovaj novac nabavili uz dvostruku vrijednost.
- O, to je živa istina.
- Onda...
- Onda? - uzviknu nesretni princ.
- Monsinjore - nastavi Kaljostro - umalo uz ovaj spis nisam deset puta umro od gladi ili neprilike, premda je taj papir sačinjavao za mene pola milijuna: pa ipak, da vas ne uznemirujem, čekao sam. Ja mislim da smo mi skoro izravnali račune.
- Gospodine! - uzviknu princ - oh, ne recite da smo izravnali dok vam ostaje prednost da ste mi tako plemenito pozajmili takvu svotu. Ja sam i ostajem vječni vaš dužnik. Samo vas pitam, gospodine grofe, zašto ste vi tako dugo šutjeli kad ste za deset godina mogli ponovo tražiti od mene ovu svotu? U toku deset godina imao bih dvadeset prilika da vam vratim taj novac, a da ne budem u neprilici.
- Zar ste danas u neprilici? - upita Kaljostro.
- Oh, danas vam ne tajim - reče princ - da me ta isplata stavlja u veliku nepriliku.
Kaljostro slegnu ramenima i glavom kao da će reći: "Što ćete, monsinjore, tako se mora i nikako drugačije". Zatim progovori:
- Vi se varate, monsinjore, kad mislite da ne znam da vam je potreban. Moje tajne pribavile su mi dosta tuge, razočaranja i nevolje. Ne bavim se tuđim tajnama, pogotovu kad me ne zanimaju. Mene je zanimalo imate li vi novaca ili ne, utoliko samo što sarn od vas imao pravo tražiti novac. To sam saznao. Znam da vam on treba, ali zašto to me ne zanima.
- Oh, gospodine - uzviknu kardinal, u kojem su posljednje riječi probudile ponos i osjetljivost - ne mislite bar da želim pobuditi vašu sućut s obzirom na moju nepriliku; vi imate vaše interese koje predstavlja i zajamčuje ovaj spis; taj spis je potpisan mojem rukom, a to je dovoljno. Vi ćete imati vaših pet stotina hiljada livra.
Kaljostro se nakloni.
- Ja dobro znam - nastavi kardinal, jer ga je izjedala bol što će u jedan časak izgubiti toliko novaca koji je tako mučno skupio - ja znam dobro, gospodine, da ovaj spis nije ništa drugo nego

priznanje duga i ne određuje rok isplate.
- Neka mi vaša preuzvišenost oprosti - odvrati grof - ja se pozivam na riječi ovoga spisa, koji glasi:

"Potvrđujem da sam primio od gospodina Josipa Balzama svotu od 500.000 livra, koju ću isplatiti na njegov zahtjev. Potpisano: Luj de Roan".

Kardinal zadršće od glave do pete; on je zaboravio ne samo dug nego i riječi kojima ga je priznao.
- Vidite, monsinjore - nastavi Balzamo - da ne zahtijevam nemoguće. Ako vi ne možete, neka bude. Samo žalim što vaša preuzvišenost kao da zaboravlja da je Josip Balzamo dao tu svotu od svoje volje, i to u znamenitom trenutku. Prema tome, ne govorimo više o dugu; ja uzimam sobom svoju obveznicu. Zbogom, monsinjore.
I Kaljostro savije hladno spis i spremi se da ga stavi u džep. Kardinal ga zadrža.
- Gospodine grofe - reče on - jedan Roan ne trpi da mu itko dijeli pouku o čestitosti. Dajte mi taj spis, gospodine, da ga platim.
Sad je Kaljostro tobož oklijevao.
Zaista, blijedo lice, nabrekle oči, dršćuće ruke kardinalove kao da su probudile u njemu razumijevanje.
Kardinal, koji je bio ponosit, shvati tu dobru misao Kaljostrovu. Trenutak se nadao da će to dovesti do uspjeha. Najednom se grofovo oko uozbilji; među smrknutim obrvama pojavi se oblak i on pruži ruku i spis kardinalu.
Pogođen u srce, gospodin de Roan ne izgubi ni časka; on krenu k ormaru, što ga je označio Kaljostro, i izvadi iz njega smotak doznaka na vodnu i šumsku blagajnu; zatim označi više kesa srebra i povuče jedan pretinac pun zlata.
- Gospodine grofe - reče on - evo vaših pet stotina hiljada livra.
Kaljostro spremi doznake u džep, pozdravi smjerno princa, u čijim rukama ostavi zadužnicu, te iziđe.
- Nesreća pogađa samo mene - uzdahnu de Roan poslije odlaska grofa - jer je kraljica u stanju da plati i bar k njoj neće neočekivano doći kakav Josip Balzamo da traži zaostatak od pet stotina hiljada livra.

XVIII
DOMAĆI RAČUNI

Gospodin Kalon nije održao svoje obećanje. Njegove račune kralj još nije potpisao. Ministar je imao puno posla, pa je malo zaboravio na kraljicu. Ona ipak sa svoje strane nije smatrala dostojnim da osvježuje pamćenje kontrolora financija. Dobivši njegovo obećanje, ona je čekala.
Ipak ona se stade uznemiravati i tražiti sredstva da razgovara s de Kalonom, a da pri tom ne kompromituje sebe, kad li joj stigne ovo pisamce od ministra:

"Večeras će u vijeću biti potpisana stvar koju mi je milostivo povjerilo vaše veličanstvo, a novac će ujutru biti kod kraljice".

Sva veselost vrati se na usne Marije Antoanete. Ona više nije ni na što mislila, pa ni na taj teški sutrašnji dan. Ona se još šetala s gospođom de Lambal i grofom d'Artoa, koji su došli kad je kralj poslije objeda pošao na vijećanje.
Kralj je bio loše raspoložen.z Rusije su došle rđave vijesti. Jedna lađa potonula je u Lionskom zaljevu. Neke pokrajine uskratile su porez. Jedan lijepi globus, što ga je kralj sam izglačao, rasprsnuo se od vrućine i Evropa se presjekla nadvoje kod 30. stupnja širine i 55. stupnja dužine. Njegovo veličanstvo bilo je ljuti to na cijeli svijet i na Kalona.
Uzalud je ovaj pružao svoju lijepu namirisanu lisnicu sa nasmijanim licem. Šuteći i zlovoljno crtkao je kralj po komadiću bijelog papira, što je značilo buru. Kralj je imao maniju da za vrijeme vijećanja crta. Luj XVI nije volio gledati ljudima u lice, bio je plah: pero u ruci davalo mu je sigurnost.
Kad je došlo do potankosti računa za tekući mjesec, on uspravi glavu.
De Kalon poče čitati prijedlog u pogledu zajma koji je trebalo sklopiti za iduću godinu. Kralj stade sad ljutito crtkati.
- Uvijek pozajmljivati - reče on - a da ne znamo kako ćemo vratiti; to je ipak važan problem, gospodine de Kalon.
- Sire, zajam znači otvoriti jedno vrelo iz kojega voda iščezne da na drugom mjestu obilnije procuri. Štoviše, voda se podvostručuje podzemnim usisivanjem. prije svega, umjesto da kažemo: kako ćemo platiti? - trebalo bi reći: kako ćemo pozajmiti? Jer problem o kojem govori vaše veličanstvo, nije u tome: čime ćemo otplatiti? - već: hoćemo li naći vjerovnika?
Kralj je crtkao sve gušće i crnje, ali ne doda ni riječi: njegove crte lica govorile su same. Pošto je Kalon izložio svoju osnovu, potpisao ju je, uzdahnuvši doduše.
- Sad, kad imamo novaca - reče de Kalon nasmiješivši se - trošimo.
Kralj pogleda svoga ministra ljutito. De Kalon mu predloži proračun penzija, nagrada, plaća i dabrova. Posao je bio kratak, dobro obrazložen. Kralj prevrne listove i pogleda ukupnu svotu.
- Jedan milijun i četiri stotine hiljada livra za tako malo! Kako to? - i on odloži pero.
- Čitajte, čitajte sire, i izvolite pogledati da na jedanaest stotina hiljada livra otpada jedna stavka od pet stotina hiljada livra.
- Kakva stavka, gospodine?
- Predujam što se daje njezinom veličanstvu, sire.

- Kraljici! - uzviknu Luj XVI. - Pet stotina hiljada livra kraljici! Gospodine, to nije moguće.
- Oprostite sire, ali brojka je tačna.
- Pet stotina hiljada kraljici! - ponovi kralj. Tu mora da se potkrala greška. Prošle sedmice, ne, pred petnaest dana dao sam isplatiti njezinom veličanstvu tromjesečnu apanažu.
- Sire, ako je kraljici trebalo novaca, a zna se kako ga njezino veličanstvo upotrebljava - onda nije ništa izvanredno...
- Ne, ne! - uzviknu kralj - koji je osjetio potrebu da se govori o njegovoj štedljivosti - kraljica neće tu svotu, gospodine de Kalon. Kraljica je meni kazala da jedan brod više vrijedi od dragulja. Kraljica misli: ako Francuska pozajmljuje da prehrani svoje siromahe, bogataši moraju Francuskoj pozajmiti.
Svaki ministar bi odbio takav patriotski zanos, ali de Kalon, koji je poznavao kraljičinu nepriliku, ostao je pri zahtjevu da se odobri i taj izdatak.
- Uistinu - reče kralj - vi se više zanimate za nas nego mi sami. Umirite se, gospodine de Kalon.
- Sire, kraljica će me okriviti da nisam pokazao dosta revnosti u njezinoj službi.
- Ja ću vas braniti kod nje.
- Kraljica, sire, ne traži nikada ako nije nuždom prisiljena.
- Ako kraljica ima potreba, manje su hitne, nadam se, nego druge potrebe.
- Sire...
- Spomenuta stavka briše se - reče kralj odlučno. I on uzme pero kojim je crtkao.
- Vi križate ovu veresiju, sire? - reče de Kalon zaprepašten.
- Križam je - odgovori Luj XVI. - Meni se čini da ovdje čujem plemeniti kraljičin glas kako mi zahvaljuje što sam dobro shvatio njezino srce.
De Kalon se, ujede za usne; Luj, zadovoljan svojom junačkom žrtvom, potpiše ostatak proračuna sa slijepim povjerenjem. Zatim nacrta lijepu zebru i ponovi:
- Večeras sam dobio pet stotina hiljada livra; to je lijep kraljev dan, gospodine; vi ćete tu dobru vijest javiti kraljici; vidjet ćete.
- Ah, bože moj - prošapće ministar - ja bih očajavao da vas moram lišiti radosti toga priznanja.
Neka svakom bude po njegovoj zasluzi.
- Dobro - odvrati kralj. - Završimo sjednicu. Dosta je rada kad je rad dobar. Ah, eno se kraljica vraća; idemo li joj u susret?
- Sire, molim da me ispričate, ali ja imam posla. I on se odšulja što je brže mogao kroz hodnik.
Kralj pođe srčano i sav ushićen pred Mariju Antoanetu, koja je pjevala u predvorju, opirući se samo o rame grofa d'Artoa.
- Gospođo, vi ste zar ne, učinili lijepu šetnju?
- Izvrsnu, sire, a vi, jeste li dobro radili?
- Prosudite sami, ja sam dobio za vas pet stotina hiljada livra. "Kalon je održao riječ" - pomisli kraljica.
- Pomislite - doda Luj XVI - da vas je Kalon stavio na veresiju za pola milijuna.
- Oh! - reče Marija Antoaneta osmjehnuvši se.
- A ja sam tu veresiju ... brisao! I tako je pet stotina hiljada livra dobiveno jednim potezom pera.
- Kako brisali? - reče kraljica problijedivši.
- Upravo brisao; to će vam donijeti golemo dobro. Laku noć, gospođo, laku noć.
- Sire!

- Ja sam vrlo gladan. Vraćam se u svoje odaje. Zar nisam valjano zaslužio večeru?
- Sire, slušajte.
Ali Luj XVI pobježe smijući se svojoj šali, ostavivši kraljicu nijemu i prestravljenu.
- Brate - reče ona ozbiljno grofu d'Artoa - dozovite mi gospodina de Kalona, iza toga se krije neka laka šala.
Baš toga trenutka donesoše kraljici ovo pisamce:

"Vaše veličanstvo je doznalo da je kralj uskratio veresiju. To je nerazumljivo, gospođo, i ja sam se povukao s vijeća bolestan."

- Pročitajte - reče ona, pruživši pisamce grofu.
- I još ima ljudi koji kažu da mi rasipamo financije, sestro! To je postupak...
- Supruga - prošapće kraljica. - Zbogom šurače.
- Primite moje sažaljenje, draga sestro; time sam i ja opomenut, jer sam htio sutra tražiti.
- Neka mi odmah dovedu gospođu de La Mot - reče kraljica nakon dužeg razmišljanja gospođi Mizeri - bila ona gdje mu drago.

XIX
MARIJA ANTOANETA KRALJICA ŽANA DE LA MOT ŽENA

Žana je posjetila njegovu preuzvišenost; oni su zajedno večerali i razgovarali o nesretnom povratku novca, kad glasnik upita da li se grofica nalazi kod gospodina de Roana.
Vratar, kao spretan čovjek, odgovori da se njegova preuzvišenost izvezla i da gospođa de La Mot nije u palači, ali da ništa nije lakše nego joj isporučiti kraljičin nalog, razumije se, ako ona dođe još večeras u palaču.
- Neka dođe u Versaj što brže može - reče glasnik i udalji se.
Èim je glasnik otišao, vratar pošalje svoju ženu da obavijesti gospođu de La Mot kod gospodina de Roana, gdje su saveznici dokono umovali o nestalnosti velikih svota novaca.
Grofica, saslušavši tu vijest, shvati da mora žurno otići. Ona zatraži od kardinala dobre konje, a ovaj je sam smjesti u kočiju bez grba; i dok je on pokušavao objasniti tu vijest, vozila se grofica tako brzo da je za jedan sat bila u Versaju.
Netko ju je dočekao i bez oklijevanja uveo k Mariji Antoaneti. Kraljica se povukla u svoju sobu. Noćna služba bila je dovršena i nijedna žena nije se nalazila u kraljičinim odajama osim gospođe Mizeri, koja je čitala u malom budoaru. Marija Antoaneta je vezla i pažljivo prisluškivala svaki štropot izvana, kad Žana dojuri k njoj.
- Ah - uzviknu kraljica - vi ste tu, tim bolje. Jednu vam novost imam saopćiti, grofice...
- Dobru, gospođo?
- Sudite sami. Kralj je uskratio pet stotina hiljada livra.
- Gospodinu Kalonu?
- Svakom. Kralj mi više ne da novaca. Tako što se događa samo meni.
- Bože moj! - prošapće grofica.
- To se ne može skoro vjerovati, nije li tako, grofice? Uskratiti, brisati već doznačenu stavku. Ali ne govorimo više o onome što je mrtvo. Vi ćete se brzo vratiti u Pariz.
- Da, gospođo.
- I kazat ćete kardinalu, pošto je pokazao toliko odanosti, da ja prihvaćam njegovih pet stotina hiljada livra od idućeg tromjesečja. To je sebičnost s moje strane, grofice! Ali nemam drugog izlaza.
- Eh, gospođo - prošapće Žana - mi smo izgubljene, gospodin kardinal više nema toga novca. Kraljica skoči kao da je ranjena.
- Nema više - prošapće ona.
- Gospođo, od njega je zatražena isplata jednog duga na koji više nije računao. To je bio dug časti, i on ga je platio.
- Petsto hiljada livra?
- Jest, gospođo.
- Ali...
- To je bio njegov posljednji novac... On više nema izvora... Kraljica zamukne kao omamljena tom nesrećom.
- Ja sam budna, zar ne? - reče ona. - Sve te neugodnosti moraju se baš meni dogoditi! Kako znate, grofice, da gospodin de Roan nema više novaca?

- On mi je pričao tu nesreću pred jedan sat, gospođo. Ta se nesreća ne može ispraviti. Kraljica spusti čelo u dlanove.
- Nešto se mora odlučiti - reče ona.
"Što li će učiniti kraljica?" - pomisli Žana.
- Eto, grofice, to je strašna pouka koja će me kazniti zato što sam iza kraljevih leđa poduzela djelo osrednje važnosti ili sićušne koketerije. Meni nije nipošto trebao đerdan, priznajete li?
- Istina je gospođo, ali kao kraljica ne bih tražila savjet samo u svojim potrebama nego i u težnjama.
- Ja ću se prije svega savjetovati s mojim mirom. Trebao je samo ovaj prvi neuspjeh da mi dokaže kolikim sam se neugodnostima izložila.
- Gospođo!
- I za početak žrtvujmo našu taštinu. A zatim progunđa s uzdahom:
- Ah.pak je taj đerdan bio vrlo lijep.
- On je i sada lijep, gospođo, taj đerdan je živi novac.
- Za mene je od sada gomila kamenja koje treba baciti i zaboraviti.
- Što hoće kraljica time reći?
- Kraljica hoće reći, draga grofice, da ćete vi opet sobom uzeti kutiju koju je donio gospodin de Roan... pa je odnijeti draguljarima Bemeru i Bosanžu.
- Da im je vratim?
- Svakako.
- Gospođo, vaše veličanstvo je dalo dvije stotine i pedeset hiljada livra kapare.
- To je u skladu s kraljevim shvaćanjem.
- Gospođo! - uzviknu grofica - izgubiti ovako četvrt milijuna! Može se dogoditi da će draguljari činiti teškoće da vrate novac.
- Ja računam s tim i ostavljam im kaparu, pod uvjetom da se kupovina razvrgne. Otkada vidim taj cilj, grofice, osjećam se puno lakše. S ovim đerdanom nastaniše se ovdje brige, boli, bojazni i sumnje. Grofice, odnesite ovu kutiju odmah. Mislim da se draguljari neće potužiti i da nitko o tome neće ništa znati. Kardinal je radio samo u namjeri da mi učini radost. Vi ćete mu kazati da se radujem što ne posjedujem više taj đerdan, i on će me razumjeti.
Rekavši to, pruži kraljica Žani zatvorenu kutiju. Ova je blago odgurne.
- Gospođo - reče Žana - zašto da ne pokušamo dobiti još jednu odgodu otplate?
- Da molim... ne!
- Kažem dobiti, gospođo.
- Moliti, to znači poniziti se, grofice; dobiti, to znači biti poniženom. Nikada! Odnesite kutiju, draga moja, odnesite!
- Ali zamislite, gospođo, kakvu će buku podići ti draguljari, iz učtivosti, da vas sažaljuju.
Građanstvo će saznati da su dragulji bili u vašoj vlasti.
- Nitko neće ništa saznati. Ja tim draguljarima ne dugujem ništa više; od njih se može zahtijevati da za onih dvjesta pedeset hiljada livra šute, i moji neprijatelji, umjesto da govore kako kupujem za milion i po dragulje, reći će samo da svoj novac bacam u trgovinu. To je manje neugodno. Odnesite, grofice, dragulje i lijepo zahvalite gospodinu de Roanu za njegovu prijaznost i dobru volju.
I odlučnom kretnjom kraljica uruči kutiju Žani, koja osjeti taj teret u svojoj ruci s izvjesnim ganućem.
- Ne dangubite - nastavi kraljica - što će draguljari biti manje nemirni, to ćemo više biti sigurni za tajnu; odvezite se brzo i da nikome ne pokažete kutiju. Otiđite najprije u svoj stan, da zametnete

trag.


- Jest, gospođo, tako ću učiniti kad vi hoćete.
Žana spremi kutiju pod svoju kabanicu i sjedne u kočiju onom revnošću koju je zahtijevala

kraljica. Najprije, da posluša kraljičin savjet, odveze se kući, a kočiju pošalje gospodinu de Roanu da ne oda ništa od tajne kočijašu. Zatim se svuče i obuče manje elegantne haljine, probitačnije za noćni put. Sobarica je brzo obuče, ali opazi da je njezina gospodarica zamišljena i nesabrana, dok je obično pratila taj posao sa svom pažnjom dvorske gospođe. Žana zbilja nije marila za svoju toaletu, već je dopustila da sobarica čini što hoće, pa je sve svoje misli posvetila nekoj čudnoj osnovi.
Ona je samu sebe pitala čini li kardinal veliku pogrešku dopuštajući da kraljica vrati taj nakit. Hoće li ta pogreška umanjiti sreću o kojoj de Roan sanjari i misli postići sudjelujući u malenim tajnama kraljičinim.
Da radi po nalogu Marije Antoanete, a da se ne posavjetuje s kardinalom de Roanom, neće li se ogriješiti o prve dužnosti saveza? Ne bi li kardinal, ako je potrošio sva svoja sredstva, radije i sebe sama prodao samo da kraljica ne bude lišena predmeta za kojim tako čezne?
- Ja ne mogu drukčije, - odluči Žana već pomalo smirena - moram se posavjetovati s kardinalom.
Četrnaest stotina hiljada livra on neće nikad nabaviti.
Zatim, okrenuvši se najednom svojoj sobarici, reče:
- Izađite, Roza.
Sobarica se udalji, a gospođa de La Mot nastavi razgovor sa samom sobom.
- Kolika svota! Koliki imetak! Kakav život i sjaj pribavlja ovakva svota, što je sačinjava ova mala zmija od dragulja u ovoj kutijici!
Ona otvori kutijicu i oči joj zablistaju gledajući plamen što se prelijevao. Ona izvadi đerdan, savijala ga je među svojim prstima i stisnula u svoje male šake, govoreći:
- Četrnaest stotina hiljada livra mogu se smjestiti u tu kutiju, jer taj đerdan vrijedi zaista tu svotu, i draguljari bi i danas dali za njega toliko. Sve to u mojim prstima!... Kako je to teško i kako opet lako!
Da se odnese vrijednost te kutije u zlatu potrebna bi bila dva konja; da se prenese u blagajničkim doznakama... a bivaju li ovakve doznake uvijek isplaćivane? - ne mora li se potpisivati, kontrolirati? A zatim, doznaka je običan papir: vatra, zrak i voda mogu ga uništiti. Dragulji su naprotiv tvrda materija koja odolijeva svemu, koju svaki čovjek cijeni, divi joj se i kupuje ju.
Ona ustade, držeći i dalje u rukama dragulje koji su se ugrijali i blistali.
- Oni će se dakle vratiti hladnom draguljaru, koji će ih vagati i očetkati, a mogli su blistati na vratu Marije Antoanete... Bemer će se najprije uzvikati, zatim će se umiriti, pomislivši da on ima koristi i može robu zadržati. Ah! ja sam zaboravila kako bih dala sastaviti potvrdu draguljarevu? To je ozbiljna stvar, u sastavljanju treba upotrijebiti mnogo diplomacije. Potrebno je da spis ne obavezuje ni Bemera, ni kraljicu, ni kardinala, ni mene. Ja sama neću nikad sastaviti takav spis. Potreban mi je savjet. Kardinal...
Žana sjede na divan s draguljima oko svoje ruke, dok joj je u glavi gorjelo od smušenih misli koje je odbijala grozničavom energijom. Najednom joj se oko smiri, uperi se u jednu sliku u njenom duhu; ona ne opazi da trenuci prolaze, da sve u njoj poprima nepokolebivo držanje; da je nešto, kao loše plivače, sve dublje vuče. Minu jedan sat u tom nijemom i dubokom promatranju tajanstvenog cilja. Zatim ustade polagano, blijeda kao nadahnuta svećenica, i pozvoni svojoj sobarici. Bila su dva sata nakon ponoći.
- Nađite mi jedan fijaker ili kakva kola - reče ona. Služavka nađe fijaker koji je stajao u staroj ulici di Tampl.

Gospođa de La Mot sjede u kočiju i otpusti sobaricu.
Deset minuta poslije zaustavi se fijaker pred vratima pamfletiste Retoa.

XX
POTVRDA BEMEROVA I KRALJIČINA PRIZNANICA

Rezultat noćnog posjeta kod pamfletiste Retoa pojavi se tek idućeg dana.
U sedam sati ujutro posla gospođa de La Mot kraljici jedno pismo u kojemu je bila potvrda draguljara. Taj važan spis glasio je ovako:

"Mi potpisani priznajemo da smo preuzeli natrag đerdan od dragulja prodan prvobitno kraljici za svotu od šesnaest stotina hiljada livra. Budući da se dragulji nisu sviđali kraljici, odštetila nas je ona za naš trud i troškove time što nam je prepustila svotu od dvije stotine pedeset hiljada livra, isplaćenu u naše ruke.
Potpisali - Bemer i Bosanž."

Sada se kraljica smiri, spremi potvrdu u svoj ormar i prestade na nju misliti.
Dva dana kasnije primili su draguljari posjet kardinala de Roana, koji je bio ponešto uznemiren zbog isplate prvog obroka, ugovorenog između prodavača i kraljice. Gospodin de Roan nađe Bemera u njegovoj kući. Draguljar je primio svoga klijenta sa vrlo zadovoljnim licem.
- No - reče kardinal - danas je dospio rok plaćanja. Je li kraljica platila?
- Monsinjore, nije - odvrati Bemer. - Njezino veličanstvo nije moglo dati novaca. Vi znate da je kralj odbio gospodinu de Kalonu zahtjev za isplatu kraljici. Sav svijet govori o tome.
- Da, sav svijet govori, Bemer, i upravo me to dovelo k vama.
- Ali - nastavi draguljar - njezino veličanstvo osjeća se izvrsno. Pošto nije mogla platiti, ona je dug zajamčila, a mi više ne tražimo.
- Ah, tim bolje - uzviknu kardinal - zajamčila je dug, kažete? To je vrlo dobro, ali... kako?
- Najjednostavnijim načinom - odvrati draguljar - upravo kraljevskim načinom.
- Posredovanjem duhovite grofice možda?
- Ne, monsinjore. Gospođa de La Mot nije se ni pojavila, a to je uveliko laskalo meni i gospodinu Bosanžu.
- Nije se pojavila!... Vjerujte ipak da ona ima u tome svoj udio, gospodine Bemer. Svaka dobra ideja mora poteći od grofice. Ja time ne oduzimam ništa njezinom veličanstvu, vi razumijete.
- Neka monsinjor prosudi da li je njezino veličanstvo bilo obzirno i dobro prema meni i mom drugu. Raširili su se glasovi o odbijanju kraljevu da se doznači tih petsto hiljada livra; mi smo pisali nakon toga gospođi de La Mot.
- Kada?
- Juče, monsinjore.
- A što je ona odgovorila?
- Zar vaša preuzvišenost ne zna? - progovori Bemer s jedva primjetnim znakom sumnje i smjerne familijarnosti.
- Ne? Već tri dana nisam vidio gospođu groficu - odvrati princ.
- Monsinjore, gospođa de La Mot odgovorila je samo ovom riječi: Čekajte!
- Pismeno?

- Ne, monsinjore, usmeno. Našim pismom zamolili smo gospođu groficu neka vam poruči da upozorite kraljicu da se rok isplate približuje.
- Riječ čekajte posve je prirodna - primijeti kardinal.
- Mi smo dakle čekali, monsinjore, i sinoć smo po nekom tajanstvenom glasniku primili od kraljice pismo.
- Pismo za vas, gospodine Bemer?
- Ili bolje priznanicu u ispravnom obliku, monsinjore.
- Da vidimo! - reče kardinal.
- Oh, ja bih vam je pokazao da se i ja i moj drug nismo zavjerili da je nećemo nikome pokazati.
- A zašto?
- Jer nam je to naložila sama kraljica, monsinjore; prosudite sami, njezino veličanstvo nam preporučuje tajnost.
- Ah, to je drugo, vi ste vrlo sretni, gospodo draguljari, kad posjedujete pismo od kraljice.
- Za trinaest stotina i pedeset hiljada - reče draguljar smiješeći se - možemo imati...
- Deset, sto milijuna ne može naplatiti izvjesne stvari - odvrati strogo crkveni dostojanstvenik. - Vi dakle imate dobra jamstva?
- Koliko je moguće, monsinjore.
- Kraljica priznaje dug?
- Kako mora biti.
- I obavezuje se platiti...
- Za tri mjeseca petsto hiljada livra; ostatak za pola godine.
- A... kamate?
- Oh, monsinjore, kraljičina riječ ih jamči. - "Riješimo ovu stvar" - dodalo je njezino veličanstvo - "među nama; vaša preuzvišenost će shvatiti ovu preporuku: nećete imati razloga da se za to pokajete." I ona je potpisala. Od toga trenutka, vidite, monsinjore, to je za mene i moga druga stvar poštenja.
- Ja sam sad izravnan s vama gospodine Bemer - reče kardinal - doskora drugi posao.
- Ako nas vaša preuzvišenost počasti svojim povjerenjem...
- No primjećujete i u tome ruku ljubazne grofice...
- Mi smo vrlo zahvalni gospođi de La Mot, monsinjore, pa smo se ja i Bosanž sporazumjeli da ćemo se sjetiti njezine dobrote kad nam potpuna isplata đerdana pribavi gotovine.
- Pst! Pst! - izusti kardinal - vi me niste shvatili. - I on se vrati svojoj kočiji.
Sad možemo dići masku. Što je Žana de La Mot učinila protiv svoje dobročiniteljice svatko je shvatio čim je posegla za perom pamfletiste Retoa. Draguljari nisu više zabrinuti, kraljica nema više bojazni, kardinal više ne sumnja. Tri mjeseca ostaje vremena da izbije na vidjelo prevara i zločin, u ta tri mjeseca dovoljno će sazreti zlokobni plodovi.
Žana se vrati gospodinu de Roanu i ovaj je zapita kako je kraljica udesila da tako udovolji zahtjevima draguljara. Gospođa de La Mot odvrati da je kraljica draguljarima nešto povjerljivo saopćila; da je tajna bila preporučena, da kraljica koja plaća ima mnogo razloga da se krije, ali da je na to još više prisiljena kad traži veresiju. Kardinal prizna da ima pravo i u isti mah zapita da li se kraljica sjeća njegovih dobrih namjera. Žana mu predoči takvu sliku kraljičine zahvalnosti da je de Roan bio zanesen.
Pošto je Žana taj razgovor dovršila, odluči mirno se vratiti kući, porazgovarati se s kojim draguljarom, prodati za sto hiljada talira dio dragulja pa otići u Englesku ili Rusiju, slobodne zemlje

gdje će s tom svotom moći pet-šest godina u obilju proživjeti, a zatim bez bojazni prodati ostale dragulje.
Ali sve nije pošlo za rukom prema njezinoj želji. Kad je dvojici vještaka pokazala te dragulje, ustrašilo ju je iznenađenje i uzdržijivost tih Argusa. Jedan joj je ponudio prezira dostojnu svotu, drugi je kazao da nikad nije vidio sličnih dragulja, osim u đerdanu gospodina Bemera.
Žana se uzdržala. Još jedan korak i ona bi bila izdana; Shvatila je da bi nerazboritost u sličnom slučaju bila propast, a propast stup sramote i vječna tamnica. Ona sakrije dragulje i odluči da se osigura takvim sredstvima obrane i navale da će u slučaju bitke unaprijed biti izgubljeni oni koji se pojave na bojištu. Vrludati između kardinalovih zahtjeva, koji će uvijek htjeti doznati i kraljičine indiskrecije, a ova će se hvalisati što je otklonila dragulje, to je strašna opasnost. Neka kardinal i kraljica izmijene o tom samo riječ i sve će biti otkriveno. Žana se tješila time da kardinal, kao svi zaljubljeni, ima povezano čelo, pa će uslijed toga pasti u svaku stupicu koju mu lukavština podmetne pod sjenom ljubavi. Samo tu stupicu valja tako vješto postaviti da oba zainteresirana padnu u nju. Treba udesiti da se kraljica ne usudi potužiti se ako otkrije krađu; da se kardinal, kad otkrije lupeštinu, osjeti izgubljenim. Trebalo je povesti protiv dvoje protivnika tako vještu igru da unaprijed osvoji svu galeriju.
Žana ne uzmaknu. Ona je bila od onih neustrašivih priroda koje zlo gone do heroizma, dobro do zla. Od ovog trenutka zabrinjavala je samo jedna misao, a to je bilo da spriječi sastanak kardinalov s kraljicom. Dok ona, Žana, bude među njima, neće ništa biti izgubljeno; izmijene li oni koju riječ iza njezinih leđa, Žanina će buduća sreća biti upropaštena.
- Oni se neće više vidjeti - reče Žana. - Nikada.pak, kardinal će htjeti da se opet sastane s kraljicom - reče ona u sebi - on će to pokušati. Ne čekajmo - pomisli spletkarica - da on to pokuša; zadahnimo ga mišlju o tome: neka je želi vidjeti; neka je moli za to; ali neka se uvjeri da se time kompromitira. Da, ali što ako se pri tome samo on kompromitira?
Ta misao baci je u bolnu nepriliku. Ako bude samo kardinal kompromitiran, kraljica će se moći zakloniti; ona umije glasno govoriti, ona umije tako vješto skidati maske drugima! Što da čini? Da kraljica ne uzmogne optuživati, valja učiniti da se ona ne usudi otvoriti usta.
Žana se iz početka ustraši golemih zapreka pred sobom. Da, ali kako da se ukloni toj tjeskobi?
Da pobjegne, da pođe u progonstvo i prenese u tuđu zemlju dragulje kraljičina đerdana?
Pobjeći, to je laka stvar. U dobroj kočiji to se obavi za deset sati, Ali kakva sablazan, i sramota!
Iščeznula je, premda slobodna. Žana nije tada više žena otmjenog staleža, ona je lopov koga osuda možda ne može stići, ali javno mišljenje može.
Ne. Ona neće pobjeći. Ona će spojiti vrhunac smjelosti s vrhuncem vještine i ostati. To je odlučila čim je uvidjela mogućnost, da stvori između kardinala i kraljice takve odnose da oni ne smiju ništa.
Žana je samu sebe pitala koliko bi joj mogla u dvije godine donijeti sklonost kraljičina i kardinalova ljubav; ona je vrijednost te sreće ocijenila sa pet do šest stotina hiljada franaka, iza čega bi nadošla odvratnost, nemilost i zanemarenje kao kazna za udoban život.
- Sa svojim planom ja dobivam sedam do osam stotina hiljada livra - reče grofica samoj sebi.
Vidjet ćemo kako je ta žena krenula krivudavim putevima koji su nju doveli do sramote, a druge nagnali u očajanje.
- Ostati u Parizu - skupi grofica sve misli u jednu - postojano promatrati igru dviju osoba, ne dati da oni imaju drugu ulogu osim one koja odgovara njezinim interesima, a u zgodnom trenutku pobjeći.
Spriječiti da kardinal ne dođe nikad u dodir s Marijom Antoanetom. To je glavna teškoća jer je gospodin de Roan zaljubljen, jer je princ, jer ima pravo da više puta u godini dođe kraljici, koja je

koketna i pohlepna za poklonstvima, osim toga kardinalu zahvalna pa neće pobjeći ako je ovaj potraži.
Sredstvo da se njih dvoje rastave pružiti će događaji. Najbolje, najspretnije će biti da se kod kraljice pobudi ponos koji okrunjuje čistoću. Nema sumnje da ponešto živahna kardinalova nasrtljivost vrijeđa nježnu i osjetljivu ženu. Prirode poput kraljičine vole klanjanje, ali preziru i odbijaju navalu.

XXI
ZATOČENICA

De Kaljostro, kako će se čitaoci sjetiti, smjestio je pobjeglu Olivu u nekadašnju palaču Balzamovu pred progonom policije. Oliva je s veseljem prihvatila priliku da se ukloni u isti mah policiji i Boziru; ona je dakle prebivala zaklonjena, skrivena i dršćući u tajanstvenom stanu.
Kaljostro ju je obasuo brižljivošću i susretljivošću: mladoj ženi se činilo ugodno da je štiti veliki gospodin koji od nje nije ništa tražio, ali kao da se mnogo nadao.
Samo čemu se nadao? Eto to se neprekidno pitala zatočenica. Gospođica Oliva smatrala je Kaljostra pravim spasiocem. Oliva je pretpostavljala da je on namjerava prije ili kasnije učiniti svojom ljubavnicom. Zato stade u dnu svoga zakloništa graditi zračne kule u kojima se jadnog Bozira, mora se reći, rijetko sjećala. Ona je živjela samo za onaj sat u danu kada je Kaljostro dolazio dva puta na tjedan da se uvjeri živi li ona lako. tada, u svojem lijepom salonu, usred razborite raskoši, malo stvorenje priznavalo je sebi da je sve u njezinom podlom životu bilo opsjena i bludnja i da protivno tvrdnji moralista: krepost sačinjava sreću - baš sreća nepogrešivo stvara krepost. Na žalost, u sastavu te sreće nedostajao je neophodan elamenat za trajnost sreće. Oliva je bila sretna, ali joj je bilo dosadno. A onome tko se dosađuje uskoro sve postaje crno. Nikol je počela žaliti za Bozirom, pošto se dosta nažalila za svojom slobodom. Priznajmo da ništa na svijetu ne mijenja žene od onoga doba kad su kćeri Judeje na brdima oplakivale gubitak svoje nevinosti u predvečerje svoje udaje iz ljubavi.
Došli smo do dana tuge i razdraženosti kada je Oliva, koja je već dva tjedna bila lišena svakoga društva i svakog izgleda, zapala u najžalosniju dosadu. Pošto je sve iscrpla, jer se nije usudila izaći na ulicu i pogledati na prozor, počela je gubiti volju za jelom.
Tada je posjeti Kaljostro, koga nije očekivala. On je, po običaju, ušao kroz zadnja vrata palače, prošao je kroz novi vrt u dvorište i pokucao po kapcima Olivina stana. Četiri udarca u određenim razmacima bijahu ugovoreni znak. Oliva je mislila da te mjere opreznosti nisu nekorisne, da čuvaju njenu krepost, koju je u izvjesnim slučajevima smatrala tegobom. Na taj znak ona povuče zasune brzinom koja je svjedočila kako joj je potreban razgovor.
Živahno, kao pariška grizeta, skoči u susret plemenitom tamničaru, zgrabi njegove ruke, više da ga uštine nego poljubi i uzvikne razdraženim glasom:
- Gospodine, meni je dosadno, znajte to. Kaljostro je pogleda.
- Vama je dosadno - reče on, zatvorivši opet vrata - ah, draga moja, to je zlo.
- Ovdje mi se ne sviđa. Ja umirem ovdje.
- Je li moguće?
- Da, zle me misli snalaze.
- Oh, oh - izusti grof umirujući Olivu kao kudravo pseto - ako se kod mene ne osjećate udobno ne ljutite se ipak previše na mene. Sačuvajte svu svoju srdžbu za gospodina policijskog poručnika.
- Vi me tjerate u očaj sa svojom ravnodušnošću - reče Oliva. - Ja više volim dobar gnjev od takve blagosti; vi nalazite sredstvo da me umirite, a to me čini mahnitom do bjesnila.
- Priznajte, gospođice da ste nepravedni - odvrati Kaljostro i sjede nešto podalje od nje glumeći ravnodušnost.

- Vi dolazite, vi odlazite, vi dišete, vaš je život sastavljen od mnogih zabava po izboru; ja životarim u prostoru koji ste ograničili; ja ne dišem, ja dršćem. Gospodine, meni je vaša pomoć suvišna ako me sprečava da umrem.
- Da umrete, vi! - prihvati grof sa smiješkom - Ostavite takve misli.
- Kažem vam da se veoma loše ponašate prema meni; vi zaboravljate da ja strastveno i duboko volim nekoga.
- Gospodina Bozira?
- Da, Bozira. Ja ga volim, kažem vam. Mislim da to nisam nikad tajila od vas. Vi valjda niste utvarali da ću ja zaboraviti svoga dragog Bozira?
- Ja sam sve činio da saznam štogod o njemu.
- Oh! - uzdahnu Oliva.
- Gospodin de Bozir - nastavi Kalj oštro - dražestan je momak.
- Dabome! - reče Oliva, koja nije vidjela kamo je grof vodi.
- Mlad i lijep.
- Pa zar nije?
- Maštovit.
- Vatren... Nešto malo surov prema meni... No... tko dobro ljubi, dobro i kara.
- Vi govorite zlatne riječi. U vas je isto toliko srca koliko i duha, isto toliko duha koliko i ljepote, a ja, koji se zanimam za svaku ljubav na svijetu - to je moja strast - ja sam mislio o tome da vas približim gospodinu de Boziru.
- Prije mjesec dana niste tako mislili - reče Oliva s usiljenim smiješkom.
- Slušajte, drago dijete, svaki galantan čovjek koji ugleda lijepu osobu nastoji da joj se svidi kad je slobodan kao što sam ja. Vi ćete priznati, ako sam vam donekle udvarao, da to nije dugo trajalo, nije li tako?
- Istina je - odvrati Oliva istim tonom - najviše četvrt sata.
- Bilo je posve prirodno da sam uzmaknuo kad sam opazio kako volite gospodina Bozira.
- O, ne rugajte mi se.
- Ne rugam se, poštenja mi; vi ste mi tako dobro odoljeli.
- Oh, zar ne? - uzviknu Oliva. - Priznajte da sam odoljela.
- To je bila samo posljedica vaše ljubavi - doda Kaljostro flegmatično.
- Ali vaša - odvrati Oliva - ne bi bila baš uporna?
- Ja nisam ni star ni ružan, ni glup ni siromašan da bih mogao podnijeti ljubavni poraz, gospođice; vi biste uvijek više voljeli gospodina Bozira od mene, to sam osjećao i tome se pokorio.
- Oh, ne, ne! - uzvikne koketa - Nipošto! Onaj divlji savez što ste mi ga ponudili, vi se valjda sjećate, pravo da mi pružite ruku, da me posjećujete, da mi u potpunom poštovanju udvarate, ne bijaše li mali ostatak nade?
Rekavši te riječi, ošinu svojim vatrenim pogledima posjetioca koji se ulovio u stupici.
- Moram priznati - odvrati Kaljostro - vi ste toliko oštroumni da vam je teško odoljeti! I on lažno obori oči da ga ne proguta dvostruki plamen što se prosuo iz Olivinih očiju.
- Vratimo se k Boziru - reče ona, razdražena grofovom nepomičnošću - što radi, gdje je moj dragi prijatelj?
Kaljostro je pogledao ostatkom plahosti i odvrati:
- Rekao sam da vas želim sjediniti s njim.
- Ne, to vi niste rekli - prošapće ona prezrivo - ali pošto sad kažete, uzimam kao da je rečeno.
Nastavite. Zašto ga niste doveli? To bi bilo ljubazno od vas. On je slobodan, on...

- Jer - odvrati Kaljostro mirno - gospodin Bozir, kao i vi, ima odviše duha pa je također došao u mali sukob s policijom.
- Također! - uzviknu Oliva problijedivši, jer je ovaj put upoznala istinu.
- Također - ponovi Kaljostro učtivo.
- Što je učinio? - zapita ona.
- Dražesnu lupeštinu, vanredno domišljatu prepredenost, nazvao bih je gotovo remek-djelom; ali zlobni ljudi, naprimer gospodin de Krosne, nazivaju to krađom.
- Krađu! - uzviknu Oliva prestravljena - bože moj!
- Vrlo lijepu krađu, što dokazuje koliko taj jadni Bozir ima ukusa za lijepe stvari.
- Gospodine, gospodine, on je dakle... uhapšen?
- Ne, ali ga traže.
- Zakunite mi se da nije uhapšen, da nije u opasnosti!
- Mogu vam se zavjeriti da nije uhapšen, ali što se druge tačke tiče, ne mogu vam zadati riječ. Vi ćete dobro znati, drago dijete, da takve slijede ili traže.
- Oh da, da on se mora sakrivati! Ubogi dječak! Ja ću se također sakriti. Omogućite mi gospodine, da pobjegnem iz Francuske. Gledajte mi učiniti tu uslugu: jer ako ostanem ovdje zatvorena, neću odoljeti želji da kojeg dana ne učinim kakvu nerazboritost.
- Što nazivate nerazboritošću, draga moja gospođice?
- Pokazati se, izići malo na zrak.
- Ne pretjerujte, dobra prijateljice; vi ste već sasvim blijedi i možete izgubiti zdravlje. Gospodin de Bozir ne bi vas više volio. Ne, udišite zraka koliko hoćete, pogledajte kojeg prolaznika.
- Oh! - uzviknu Oliva - Sad ste vi ljuti na mene pa ćete me također ostaviti. Možda sam vam na teretu?
- Meni! Zašto biste mi vi smetali? - reče on ledenom ozbiljnošću.
- Jer... tako znamenit čovjek i tako lijep gospodin, kao što ste vi, ima pravo da se razljuti, da izgubi ukus ako ga ovakva luda, kao što sam ja, odbije. Oh, nemojte me zamrziti, gospodine!
I mlada žena, uplašena isto toliko koliko je bila koketna, ovije ruke oko Kaljostrova vrata.
- Uboga mala! - reče ovaj pritisnuvši čist poljubac na Olivino čelo - kako se boji. Ne mislite o meni tako loše, drago dijete. Vi ste bili u opasnosti, ja sam vam učinio uslugu; ja sam nešto bio naumio s vama, ali sam od toga odustao, to je sve. Ja sam radio za sebe, a vi za sebe, i mi smo izravnani.
- Oh, gospodine, kako ste dobri, kako plemeniti.
"Svaka žena je dobra" pomisli on "kad smo u njoj dirnuli strunu koja odgovara srcu". A zatim približivši se Olivi reče:
- Od večeras ćete prebivati u gornjem katu palače. To je stan od tri sobe, uređen kao vidikovac nad bulevarom i ulicom Sen Klod. Neke osobe moći će vas ondje vidjeti. To su mirni susjedi, ne bojte ih se. Neka vas slobodno vide, ali se ne izlažite previše i ne pokazujte prolaznicima jer agenti gospodina Krosnea pokadšto promatraju ulicu Sen Klod; tu ćete bar imati sunca.
Oliva pljesnu veselo rukama.
- Hoćete li da vas onamo otpratim? - reče Kaljostro.
- Večeras?
- Da, večeras. Zar vam to smeta?
Oliva pogleda duboko Kaljostra. Neka neodređena nada vrati joj se u srce i njezinu ispraznu i pokvarenu glavu.
- Hajdemo - reče ona.

Grof uzme svjetiljku iz predsoblja, otvori sam nekoliko vrata i uspevši se stubama stigne u treći kat, zajedno s Olivom. Ona nađe stan potpuno namješten, pun cvijeća, udoban za stanovanje.
- Rekla bih da sam ovdje očekivana - kliknu ona.
- Ne vi, nego ja, koji volim vidik s ovoga paviljona. Ovdje često i spavam.
Olivin pogled dobi divlji i blistav sjaj kao u mačke. Nešto je silom htjela reći, ali je Kaljostro preteče:
- Ovdje vam ništa neće nedostajati, vaša sobarica bit će kod vas za četvrt sata - reče on. - Laku noć, gospođice.
I on iščeznu, naklonivši se i nasmiješivši se blago.
- Ništa od svega što se zbiva ne shvaćam - prošapće ona.

XXII

VIDIKOVAC

Kad je od nje otišla sobarica koju joj je poslao Kaljostro, Oliva je legla u postelju. Malo je spavala, svakovrsne misli učinile su da je gotovo budna sanjala.
Oliva je žalila Bozira, divila se grofu, iako ga nije shvaćala. Bojala se da je za vrijeme spavanja tko ne uznemiri, i najmanje pucketanje parketa uzbuđivala bi je. O svanuću raspršile su se te bojazni, u kojima je bilo ipak i nešto čara.
Danju je spavala ili uživala u slasti da u svojoj mirisnoj sobi upija grimizne zrake sunca, da gleda kako ptice skakuću po maloj terasi, gdje su se njihova krilašca doticala lišća ružinih žbunova i cvjetića španjolskog jasmina. ona je vrlo kasno ustajala, pošto su dva-tri sata slatkog spavanja obmanjivale njezine vjeđe. Onda je obišla sve kuteve svoga novoga stana i gledala njegovo bogatstvo. Tu je bilo svega što nam život može učiniti dragim, a naročito svjetlosti i svježega zraka.
Iz početka, ležeći da ne bude viđena izvana, promatrala je kroz rešetke balkona krošnje stabala na bulevarima. Obasjana suncem, prisluškivala je šum kola koja su dosta rijetko prolazila bulevarom, znala je na taj način po dva sata uživati. Ona je doručkovala čokoladu, koju joj je donijela njezina sobarica i čitala novine prije nego je gledala na ulicu.
To je bila opasna zabava. Njuškala de Krosnea, koja svoj nos svagdje zabadaju, mogla bi je opaziti. Kakvo strašno buđenje nakon tako slatkog sna! Ali Oliva nije mogla vječno ostati u vodoravnom položaju, ma kako bio udoban. Ona se podboči laktom. sad je vidjela orahova velika stabla na groblju i hiljadu kuća svih mogućih boja.
Sa svoga prozora Oliva je vidjela tri kuće u neposrednoj blizini. Prozori na njima bili su zatvoreni ili neprivlačni. Kao da su ih nastanjivali ljudi koji su negdje otišli. Napokon je opazila u trećoj kući žute zastore, cvijeće i meki naslonjač.
Olivi se učinilo da u toj sobi, čiju je crnu tamu sunce istaklo, razabire sjenu koja se miče. Na to ona ograniči svoju nestrpljivost, sakrivši se još jače nego do sada.
Ni sobarica nije znala reći ništa Olivi o sobi sa žutim zastorima, niti o sjeni što se kreće po njoj. Ali ako Oliva nije svoju susjedu do sada poznavala, nadala se da će se na svoju ruku upoznati s njom. Ona stoga pošalje svoju odviše šutljivu sobaricu da se raspita tko je ta nepoznata žena.
Prilika joj se uskoro pružila. Susjedi počnu otvarati svoja vrata da se odmore nakon ručka ili da se obuku za šetnju. Oliva ih prebroji. Bilo ih je šestero, a izgledali su dosta raznoliko. Oliva je provela dio dana da proučava njihove kretnje i navike. Ona ih je sve promotrila, izuzevši onu živu sjenu koja se redovito odmarala u naslonjaču kod prozora i zadubljivala u neograničeno sanjarenje.
To je bila žena. Glavu je prepuštala češljačici, koja je sat i po gradila na njenom tjemenu i sljepoočicama jednu od onih babilonskih građevina kakve su bile frizure u to vrijeme. Zatim se ta žena, kad je bila počešljana, naprašena i ukrašena bijelim čipkama, spustila opet u naslonjač i ostala nepomično sjedeći. Tada je nalikovala na indijske kumire jer joj se, uslijed njezine ukočene misli, samo oko kretalo u šupljini. Oliva primijeti kako je ta dama lijepa i kako su joj lijepo pristajale crvene papuče od svile na nježnoj nozi. Ona se divila oblosti njezinih ruku i grudi. Ali joj je najviše padala u oči njena duboka zamišljenost.
Tu ženu su čitaoci prepoznali, ali je Oliva nije mogla poznati. Usamljena dama nije ni slutila da je netko može gledati. Nasuprot njezinim prozorima nije se nikad otvarao nijedan prozor. Palača

gospodina Kaljostra nije nikad, unatoč cvijeću koje je Nikol našla, nikome odala svoju tajnu.
Olivi se učinilo da u lijepoj osamljenici gleda sestru svoje duše. Ona je smišljala roman, sličan njezinom, jer je u svojoj prostodušnosti smatrala da lijepa otmjena žena ne može izgubljeno stanovati u ulici Sen Klod, a da u dnu svoga srca ne krije veliku nesreću ili bar silnu tjeskobu. Kad je svoju bajku dobro skovala od željeza i dragulja, dala se Oliva, poput svih ekscentričnih priroda, u sanjarenje, uzela je krila da poleti u susret nepoznatoj. Ali ta se gospođa nije maknula, činilo se da drijema u svojem naslonjaču.
Kad joj je to dodijalo, poče joj davati najrazličnije znake: deset puta je otvorila i zatvorila svoj prozor; deset puta je uplašila ptice s lišća i izvodila telegrafske kretnje tako kompromitirajuće da bi i najtuplje sredstvo de Krosneovo, kad bi slučajno prolazilo bulevarom, moralo opaziti njeno ponašanje.
Napokon se Oliva osvjedoči da je lijepa gospođa sigurno vidjela njezine kretnje i shvatila njezine znakove, ali da ih prezire. To nije moguće! Oliva, koja je na licu mlade žene otkrila sve značajke aristokracije, zaključi da je ta gospođa ponosna i da se ne da ganuti.
Ona stoga napusti dalje davanje znakova i okrenu joj leđa dražesnom srdžbom.
Oliva nije promislila da je ta tobože ponosita gospođa Žana Valoa i da od prošlog dana smišlja neku misao. Da je toj misli svrha spriječiti sastanak između Marije Antoanete i kardinala de Roana.
Da je Oliva sve to znala, ne bi se u srdžbi povukla svojem cvijeću. Ona ne bi, kad je sjela među cvijeće, gurnula nogom s balkona jedan lonac s cvijećem da se survao u pustu ulicu sa strašnim treskom. Preplašivši se, pogleda Oliva brzo kakvu je štetu mogla nanijeti.
Zamišljena gospođa probudi se na taj tresak, opazi razbijen lonac na pločniku, ona diže pogled s pločnika na terasu kuće i ugleda Olivu.
Kad je opazila ovu, uzviknu radosno, kao da je našla dragocjenost koju je davno izgubila. Napokon se pogledi te gospođe i Olive sretoše, ispitaše i proniknuše.
Žana uzviknu prva:
- Kraljica!
Zatim najednom, sklopivši ruke i namrštivši obrve, da joj ova neobična pojava ne uteče, prošapće:
- Oh, ja sam tražila sredstvo, evo ga!
U tom trenutku začuje Oliva korake iza sebe i ona se brzo okrenu.
Grof Kaljostro bio je u njezinoj sobi; on je opazio da su se dvije žene upoznale.
- One su se vidjele - reče on u sebi. Oliva ostavi brzo balkon.

XXIII

DVIJE SUSJEDE

Kad su se te dvije žene vidjele, diva nije krila da ju je dražest njezine susjede očarala; i okrenuvši se oprezno među svojim cvijećem, odvrati sa smiješkom na smiješak što je bio upravljen njoj.
Kaljostro ni ovaj put nije propustio a da joj ne preporuči najveću opreznost.
- Naročito se čuvajte susjedstva - rekao joj je on.
Ta riječ sručila se kao tuča na glavu Olivinu. Čuvati se susjedstva, to bi značilo okrenuti leđa ovoj dražesnoj ženi, čiji pogled bijaše tako blistav, čija svaka kretnja bijaše zamamna; to bi značilo prekinuti s jednom prijateljicom.
Prevrtljivka odgovori svome pokrovitelju da će se čuvati. Ali se on nije još ni udaljio, već se Oliva tako smjestila na balkonu da svrati pažnju svoje susjede. Ova pak, može se vjerovati, nije drugo ni željela, jer je na prvi pogled i pokušaj približenja odgovorila pozdravima i prstima dobačenim poljupcem. Oliva je istom mjerom uzvraćala. Napokon je opazila da neznanka ne ostavlja više prozor.
Takvo stanje stvari moralo je neminovno dovesti do realizacije zbližavanja. Evo što se dogodilo:
Kaljostro, koji je došao dva dana poslije da vidi Olivu, potužio se na pokušaj neke nepoznate osobe da uđe u palaču.
- Kako to? - upita Oliva porumenjevši lako.
- Da - odvrati grof - jedna vrlo lijepa, mlada i otmjena gospođa pojavila se i govorila s jednim slugom, koga je domamila svojim neprestanim zvonjenjem. Ona je zapitala toga slugu tko bi mogla biti mlada osoba koja stanuje u paviljonu trećega kata, a to je vaš stan, draga moja. Ta žena je sigurno mislila na vas. Ona vas je htjela posjetiti. Ona vas dakle poznaje; ona ima neke namjere u pogledu vas; vi ste otkriveni? Čuvajte se, policija ima i ženskih uhoda. Ja vas upozoravam da ne bih mogao spriječiti vaše hapšenje ako vas gospodin de Krosne otkrije.
Oliva, umjesto da se preplaši, upozna brzo sliku svoje susjede; bijaše joj izvanredno zahvalna za njezinu obzirnost i odluči čvrsto da joj svoju zahvalnost izrazi svim mogućim sredstvima. Zato se pred grofom pretvarala.
- Vi ne dršćete? - upita je Kaljostro.
- Mene nitko nije posjetio - odvrati Oliva.
- Dakle, taj posjet nije bio namijenjen vama?
- Ne bih rekla.
- Ipak se čuvajte.
- Eh, gospodine grofe - odvrati Oliva - čega da se bojim? Ako me tko vidio, u što ne vjerujem, neće me više vidjeti.
Grof se udalji tobože miran.
Sutradan je već rano Oliva bila na balkonu, udišući zrak s obližnjih brežuljaka i upirući poglede u zatvorene prozore svoje uljudne prijateljice.
Ova pak, iako se obično budila tek oko jedanaest sati, pokaže se odmah čim se pojavila Oliva!
Činilo se čak kao da ona vreba iza zastora.

Obje se žene pozdrave, i Žana, sagnuvši se s prozora, obaziraše se na sve strane da je tko ne bi mogao čuti.
Nigdje se ne pojavi nitko. Ne samo da je ulica bila pusta, nego nigdje nikoga ni na prozoru.
Zatim prinese obje ruke ustima, kao da želi pojačati zvuk, i doviknu Olivi;
- Ja sam vas htjela posjetiti, gospođo.
- Pst! - reče Oliva uzmaknuvši zaplašena. ona stavi prst na usne.
Žana zamaknu za svoje zastore, misleći da je prisutan netko kod Olive, ali se uskoro pojavi umirena susjedinim smiješkom.
- Zar se ne može k vama? - prihvati ona.
- Na žalost - uzvrati Oliva kretnjom.
- Čekajte - reče Žana - može li vam se pisati?
- Oh! Ne! - uzviknu Oliva prestrašena. Žana razmisli nekoliko trenutaka.
Oliva, da joj zahvali na nježnoj brizi, pošalje joj dražestan poljubac, što ga Žana dvostruko uzvrati; poslije toga, zatvorivši svoj prozor, ona iziđe. Oliva pomisli da je njezina prijateljica našla neko novo sredstvo; to je nazrela u njenom posljednjem pogledu.
Žana se zbilja vrati za dva sata; sunce je palilo svom žestinom; ulični pločnik sijevao je žarom. Oliva ugleda svoju susjedu na prozoru s lukom. Žana, smiješeći se, dade Olivi znak da se malo odstrani. Ova posluša i zakloni se za kapak. Žana stade brižno ciljati i baci malu olovnu kuglicu koja se na nesreću, umjesto da padne na balkon, odbije od jedne željezne prečke i pade na ulicu.
Oliva uzviknu razočarano. Žana slegne ramenima od srdžbe, stade časak tražiti pogledom svoj metak na ulici, zatim je na nekoliko minuta nestade s prozora.
Oliva gledaše dolje; nekakav sabirač prnja prođe, tražeći nešto. Oliva se sakrila da ne bude viđena.
Drugi Žanin pokušaj bio je sretniji. Njezin luk baci preko balkona baš u Olivinu sobu drugu kuglicu oko koje je bio savijen papirić. Na njemu je pisalo ovo:

"Vi me zanimate, lijepa gospođo. Volim vas već od prvog viđenja. Vi ste dakle zatočenica. Znate li da sam uzalud pokušala posjetiti vas? Hoće li me čarobnjak koji nad vama bdi ikad pustiti da vam se približim i da vam iskažem koliko patim zbog muške tiranije?
Hoćete li biti moja prijateljica? Čini se da vi ne možete izaći, ali možete bez sumnje pisati, a ja mogu izaći kadgod mi je volja; zato čekajte dok prođem ispod vašeg balkona i bacite svoj odgovor. Ako igra s lukom postane opasna, odaberimo drugo sredstvo za dopisivanje. Spustite o sumraku klupko konca; privežite za nj vaše pisamce, ja ću tako pričvrstiti i svoje, pa ćete ga povući a da ne budete opaženi.
Pomislite, ako vaše oči ne varaju, da računam na malo onog prijateljstva s kojim ste me zadahnuli.
Vaša prijateljica
P. S. Jeste li vidjeli da je tko digao moje prvo pismo?"

Žana nije potpisala; ona je čak sasvim iskrivila svoj rukopis.
Oliva zadršće od radosti kad je pročitala to pisamce. Odmah odgovori na nj ovako:

"Ja vas volim kao što i vi mene volite. Ja sam zaista žrtva ljudske zlobe. Ali onaj koji me ovdje drži nije tiran. On me krišcm posjećuje jedanput dnevno. Sve ću vam to objasniti poslije. Volim da mi pisamce pričvrstite na konac, nego da ga bacate lukom.
Na žalost, ja ne mogu izlaziti; ja sam zatvorena, ali to je za moje dobro. Oh, koliko bi vam toga imala kazati ako mi sreća bude sklona da razgovaram s vama sa toliko potankosti koje se ne mogu pisati!
Vaše prvo pismo nije nitko pronašao ako ga nije digao neki prljavi sabirač prnja, koji je baš prolazio; ali ti ljudi ne znaju čitati i za njih je olovo samo olovo.
Vaša prijateljica Oliva Ležej."

Oliva se odvažno potpisala.
Ona učini kretnju kao da namotava klupko, zatim, kad se smračilo, poče odmotavati klupko na ulicu. Žana je bila pod balkonom, pograbila nit, uzela pismo, zatim se vratila kući da ga pročita. Za pola sata privezala je o nit novo pisamce ovoga sadržaja:

"Činimo sve što hoćemo. Vas ne čuvaju uvijek jer vas vidim samu. Dakle, morate imati slobodu da primate ljude ili da sami iziđete. Kako se vaša kuća zatvara? Ključem? Tko ima taj ključ? Zar čovjek koji vas posjećuje? Čuva li on taj ključ tako tvrdokorno da mu ga ne možete ni na čas oduzeti da uzmete otisak? Ne radi se o tome da učinite zlo; treba vam samo nekoliko sati slobode, slatke šetnje s prijateljicom koja će vas tješiti u vašoj nesreći i nadoknaditi vam više nego što ste izgubili. Radi se, ako hoćete, o potpunoj slobodi. Mi ćemo razgovarati o tome potanko na prvom sastanku."

Oliva je upravo gutala te riječi. Ona osjeti kako je strese groznica nestrpljivosti, a u srcu čežnju za zabranjenim plodovima. Opazila je da joj grof svaki put donosi bilo knjigu, bilo kakav dragulj, da postavlja svoju slijepu svjetiljku na ormar, a ključ na svjetiljku. Stoga ona pripremi unaprijed komad mekanog voska, na kojemu je uzela otisak ključa za vrijeme prve posjete Kaljostrove. Ovaj nije nijedanput okrenuo glavu dok je obavijala tu operaciju; on je promatrao na balkonu ponovo procvalo cvijeće. Oliva je dakle mogla bez zabrinutosti izvesti svoju operaciju.
Kad je grof otišao, Oliva spusti jednu kutijicu na koncu, u kojoj je bio otisak ključa. Žana je preuzela kutijicu s pisamcem. već idućeg dana, oko podne, otpremila je lukom pisamce ovog sadržaja:

"Predraga moja, večeras u jedanaest sati, kad vaš pokrovitelj ode, siđite, povucite zasune i naći ćete se u zagrljaju vaše nježne prijateljice."

Olivi zadršće srce od veselja jače nego ikad. Ona siđe u jedanaest sati. Dolje nađe Žanu, koja je nježno zagrli, odvede u svoju kočiju i odveze na dvosatnu šetnju. Za to su vrijeme obje prijateljice neprestano izmjenjivale svoje tajne, svoje poljupce i planove o budućnosti.
Žana je prva svjetovala Olivi neka se vrati natrag da ne pobudi nikakve sumnje kod svoga pokrovitelja. Ona je doznala da je taj pokrovitelj grof Kaljostro. Bojala se inteligencije toga čovjeka, i sigurnost za svoje planove vidjela je jedino u najdubljoj tajnosti. Oliva se pak potpuno povjerila; ona je priznala svoj odnos s Bozirom i policijski progon. Žana se predstavila kao djevojka iz bolje

obitelji koja živi tajno sa svojim ljubavnikom. Jedna je dakle znala sve, druga nije znala ništa; takvo je bilo prijateljstvo između dviju žena.
- Gospodin Kaljostro ne opaža li ništa? - zapitala bi Žana pokadšto uznemirena.
- Čak kad bi mu to i saopćila, on mi ne bi vjerovao - odgovori Oliva.
Osam noćnih izbivanja stvorilo je pravu naviku, potrebu i zabavu. Poslije osam dana spominjala je Oliva ime Žanino puno češće nego Žilberovo ili Bozirovo.

XXIV
SASTANAK

Kad je Šarni stigao na imanje, zatvorio se nakon prvih posjeta. liječnik mu je zabranio da ikoga primi, što je bilo strogo i nadzirano; nitko nije mogao doprijeti do junaka znamenite pomorske bitke, pa su mlade djevojke uzalud pokušavale da ga vide, jer se o njemu pronosilo ne samo da je hrabar nego i lijep čovjek. Ali Šarni nije bio toliko tjelesno bolestan kako su mislili. Više ga js boljelo srce nego rana.
De Šarni nije izdržao tri dana. Bijesan što mora gledati kako su svi njegovi snovi propali razglasio je preko liječnika da nikoga ne može primiti; zatim naloži jednom pouzdanom sluzi da čuva vrata njegove sobe, a sam odjaše noću na krotkom konju. Za osam sati stigao je u Versaj, gdje je posredovanjem svoga sobara iznajmio kućicu iza perivoja.
Ta kuća, koja je nakon samoubistva vrhovnog lovca ostala napuštena, odgovarala je de Šarniju jer se ovdje mogao bolje sakriti nego na svojem dobru. Kućica je bila dobro uređena. Imala je dvoja vrata: jedna su izlazila na pustu ulicu, druga na okrugli drvored perivoja, pa je de Šarni s prozora prema jugu mogao gledati u drvored i kroz te prozore skočiti u kraljevski perivoj. To susjedstvo bijaše posebna povlastica nekadašnjeg nadzornika lova da može nadzirati jelene i fazane njegova veličanstva.
Za četrnaest dana poznavao je de Šarni sve navike dvora i straža. On je poznavao trenutke tišine, kraljičine šetnje ili šetnje njenih gcspođa, trenutke obilaska straže; on je ukratko živio iz daleka s onima koji su živjeli ondje. Uskoro se svako veče iskradao i, siguran da neće nikoga sresti, tražio bi divnu, opasnu nasladu da se provere do ruba šumice, do granice koja rastavlja gustu sjenu od sjajne mjesečine, te da odavde ispituje siluete što su micale iza bijelih zastora kraljičinih. Na taj način viđao ju je svaki dan, a da ona za to nije znala. On bi je prepoznao na četvrt milje daljine kad se, šećući sa svojim gospođama ili prijateljima, igrala sa svojim kineskim, suncobranom, koji je štitio njezin veliki cvijećem ukrašeni šešir. Ništa ga nije moglo zavarati, ni hod, ni držanje, jer je on poznavao sve haljine kraljičine pa je kroz gusto lišće zapažao veliki, zeleni njezin ogrtač sa crnini vrpcama.
Jedne večeri kad se vratio kući, pošto je proveo dva sata na svojoj osmatračnici i htio leći, dopre mu najednom do ušiju cviljenje brave; on poče pažljivo osluškivati. Bilo je već kasno, ponoć je odbijala na udaljenom zvoniku u Versaju. Šarni se začudi tome šumu. Ta brava bila je na jednim vratima perivoja, otprilike dvadeset pet koraka od njegove kuće. Nikad se nije otvarala, osim u vrijeme velikog lova, da kroz nju prođu lovačke košare.
Šarni primijeti da netko prolazi kroz vrata šuteći; pridošlice zatvore opet vrata i stupe u drvored oko njegove kuće. Stabla i viseća loza sakrivala su zidove i kapke tako da ih prolaznici nisu mogli tačno razabrati. Šarni prepozna po šuštanju haljina dvije ženske prilike. Uskoro ih obasja mjesečina i Šarni u jednoj od njih prepozna Mariju Antoanetu.
Dršćućim srcem spusti se on sa svoga prozora u perivoj. Trčao je po travi da ne čini buku, sakrije se za jedno drvo i stade pogledom pratiti žene.
Što da čini?! Kraljica je imala pratilju i nije se izlagala nikakvoj opasnosti. O, zašto nije sama! On bi prkosio mukama da joj se približi i klečeći izjavi: "Ja vas ljubim!" Oh, zašto joj ne prijeti golema opasnost. On bi žrtvovao svoj život da spasi njen!

Dok je on sanjareći mislio na sve to, pratilja se udalji i kraljica ostade sama.
Kad ju je Šarni ugledao samu, htjede krenuti prema njoj. Ali je morao preći tridesetak koraka, te bi ga ona mogla opaziti i kriknuti ako ga ne prepozna. To bi privuklo njenu pratilju, a možda i straže. Onda bi bio kraj njegovoj tajni.
On se morao uzdržati i dobro je učinio. Jer jedva je savladao ovu neodoljivu provaliju kad se ona žena vrati, ali ne sama. Šarni ugleda iza nje čovjeka lijepa stasa, koji je pokrio glavu širokim šeširom i zamotao se u prostranu kabanicu.
Šarni umalo ne izgubi glavu od ljubomore. On se međutim sjeti da se kraljica bavi tajnom politikom, da često zapodijeva spletke s njemačkim dvorovima i veze na koje je kralj bio ljut te ih strogo zabranjivao. Možda je taj tajanstveni kavalir kurir iz Šenbruna ili Berlina, neki plemeniti gospodin koji je donio tajne poruke, jedna od onih njemačkih prilika koje Luj XVI nije htio da vidi u Vesaju otkad je car Josip II sebi dozvolio da u Francuskoj drži tečaj filozofije i kritičke politike u korist svoga šuraka, najkršćanskijeg kralja. Šarni nije imao vremena da nastavlja svoja razmišljanja dugo. Pratilja ostavi svoje mjesto i prekide razgovor. Kavalir učini kretnju kao da će pasti na koljena; on je nesumnjivo bio otpušten nakon razgovora.
Šarni se sakrije za veliko stablo. Sigurno je skupina, rastavši se, morala proći ispred njega. Zaustaviti dah, to je bilo jedino, što mu je preostala da čini. U taj mah mu se učini da vidi kako je neki svijetli predmet kliznuo niz kraljičinu kabanicu; plemić se živo nakloni do trave, zatim se smjerno uspravi i pobježe, jer je bilo nemoguće drukčije označiti brzinu njegova odlaska. Tada Šarni vidje kako odlaze obje žene, držeći se za ruke, dva koraka od njegova skrovišta; zrak, uzgiban kraljičinom haljinom, uzdrma stabljike biljki gotovo pred Šarnijevim rukama. On osjeti miris koji je kraljica voljela.
Žene prođu i iščeznu. Zatim, nekoliko minuta kasnije, dođe neznanac, za kojega se mladi čovjek nije brinuo otkad je kraljica prošla; taj neznanac je strastveno, gotovo mahnito ljubio svježu mirisnu ružu koja je maloprije ispala iz ruku vladaričinih. Šarni umalo da ne izgubi um. On se htio baciti na toga čovjeka i oteti mu ružu, ali u taj mah pojavi se kraljičina pratilja i viknu:
- Dođite monsinjore!
Šarni pomisli na prisutnost kojeg princa i nasloni se na stablo da se napola mrtav ne sruši na travu.
Neznanac odjuri u pravcu glasa i nestade s gospođom.

XXV
KRALJIČINA RUKA

Kad se de Šarni, više mrtav nego živ od strašnog udarca, vratio kući, nije više smogao snage da se bori protiv nove nesreće koja ga je snašla.
Za njega nije bilo sumnje da je neznanac novi ljubavnik. U groznici noći, u deliriju očajanja, nastojao je Šarni uvjeriti sama sebe da je ona ruža samo zalog tajnog sporazuma, određena da nadomjesti pismo koje odviše ugrožava. Sumnju ništa nije moglo nadvladati. Olivieru nije ništa preostalo nego da ispituje svoje ponašanje i sama sebe pita zašto se naočigled nesreći tako pasivno držao.
Prvi noćni sumrak zateče mahnitog promatrača s mračnim željama i mahnitim mislima. Obični štropoti kao da su bivali za njega nova znamenja. On opazi iz daleka kraljicu koja je silazila niz stepenice, dok su za njom nosili nekoliko buktinja. Držanje kraljičino učinilo mu se da je zamišljeno, nesigurno, posve uzbuđeno od noćnog događaja. Malo po malo perivoj se obavi tišinom i hladovinom. Šarni je dobro zapamtio sat kraljičina sastanka. Počelo je odbijati pola noći. "Uskoro" reče on sam sebi "uskoro će se otvoriti vrata i zaškripati brava." .
Ništa ne poremeti tišinu šumice, Šarni se tad začudi što se isti dogođaji ne ponavljaju dvije noći redom. Zar se večeras ništa neće dogoditi?
- Sumnjiva je tajna kad se u nju umiješa ludost - pomisli Šarni. - Da, neporeciva je istina - pomisli on - kraljica neće počiniti neopreznost kao juče.
Najednom se mala vrata otvore. Smrtno bljedilo zalije Olivierovo lice kad ugleda dvije gospođe, odjevene kao minule noći.
- Zar je zbilja zaljubljena! - prošapće on u sebi.
Obje gospođe pođoše opet ispod Šarnijeva prozora, požurujući korak. On, kao i juče, skoči s prozora kad su one bile dosta daleko, da ga ne čuju; prolazeći kraj svakog debljeg stabla, zaklinjao se da će biti razborit i jak. Neće zaboraviti da je on podanik, a ona kraljica; on muškarac, a ona žena, to jest biće koje ima pravo da traži obzirnost. Zato baci svoj mač za jedan bazgov grm.
Međutim su obje gospođe stigle na isto mjesto na kojem su bile dan prije. Šarni je prepoznao kraljicu, iako je obavila svoje čelo kukuljicom, dok je uslužna prijateljica dovela neznanca, kojega je nazivala monsinjorem, iz njegova zakloništa.
Šarni ugleda ponovo kabanicu i šešir kao i prijašnji dan. Ovaj put se neznanac nije više približavao kraljici smjernim korakom. Naslonivši se o veliko stablo, sjela je kraljica na kabanicu koju je nepoznati za nju prostro, pa dok je budna prijateljica čuvala stražu, kleknuo je zaljubljeni gospodin na mahovinu i stao strastveno govoriti; kraljica je u zaljubljenoj melanholiji oborila glavu. Šarni nije čuo kavalirovih riječi, ali je njegova mašta dočarala da je to govor pun poezije i ljubavi. Svaki naglasak dao bi se protumačiti kao žarko uvjeravanje.
Kraljica nije ništa odgovarala. Neznanac je međutim podvostručio milovanje svoga govora. Nesretnom Šarniju učinilo se da će poludjeti od ljubomore.
Kraljica je tvrdokorno šutjela.
Gomilajući molbu na molbu, čemu se Šarni domislio po treperećem zvuku njegova glasa, nije ipak postigao ništa osim slatke šutnje.

Najednom se kraljici otme nekoliko riječi. Bar se Šarniju tako činilo. Vrlo tihe, vrlo prigušene riječi, jer ih je jedino neznanac čuo; ali čim ih je začuo, uzviknu glasno:
- Hvala, o srdačna hvala, slatko veličanstvo! Dakle sutra?
Kraljica, koja je dobro sakrila svoje lice, sakrije ga sada još više. Šarni je osjetio kako mu leden znoj teče niz čelo. Neznanac je vidio kako je kraljica ispružila prema njemu obje ruke. On ih uzme u svoje i pritisnu na njih tako dug i nježan poljubac da je Šarni za vrijeme dok je to trajalo upoznao bol svih muka. Kad je poljubac bio gotov, ustala je kraljica i primila rame svoje pratilje. Obje su pobjegle kao i dan prije, pored Šarnija. Neznanac je također pobjegao, a Šarni, koji nije mogao da ostavi tlo kao da je prikovan, začuje neodređeno i istodobno štropot dvaju vrata koja su se otvarala.
Noć je za Šarnija minula u bijesnim šetnjama po perivoju, po drvoredima, kojima je u očajanju predbacivao sukrivnju. Pošto je nekoliko sati mahnitao, došao je do svijesti kad se namjerio na mač koji je odbacio da ne dođe u napast i njime se posluži. Taj mač, koji mu se zapleo među noge, probudio je u njemu najednom osjećaj snage i dostojanstva. Kad muškarac u ruci osjeća mač, ako je još mahnit, može probosti njime ili sama sebe li drugoga. Šarni pođe ravno i šuteći drvoredom. Htio je posjetiti mjesto na kojem je kraljica sjedjela. Još utisnuta mahovina otkrila mu je vlastitu nesreću i sreću drugoga. Umjesto da uzdiše i popusti srdžbi, stade Olivier razmišljati o toj tajnoj ljubavi i osobi koja je bila predmet te ljubavi. On je istraživao stope otmjenog gospodina kao tragove zvijeri. Popevši se na vrh ogradnog zida, opazi tragove konjskih kopita i ugnječenu travu.
- On ne dolazi iz Versaja, već iz Pariza - umovao je Olivier. - Dolazi sam, i sutra će opet doći. Do sutra neću gutati suze što teku iz mojih očiju, već krv što struji iz moga srca. Sutra će biti posljednji dan moga života, inače sam kukavica i nisam nikad ljubio.
- Tiho, tiho - reče on, udarajući nježno po svojem srcu. - Budi snažno jer kušnja još nije dovršena.
Poslije tih riječi obazre se posljednji put oko sebe i odvrati pogled od dvora, bojeći se da ne ugleda osvijetljen prozor vjerolomne kraljice; jer to svjetlo bila bi laž i nova mrlja.
- Ne znači li osvijetljeni prozor da je soba nastanjena? I čemu lagati tako kad imamo pravo bestidnosti i nepoštenja.
Kraljičin prozor bio je osvijetljen.
- Pobuditi mišljenje da je kod kuće dok u društvu ljubavnika šeće po perivoju! Uistinu, to je posve izgubljena čistoća! - reče Šarni presjekavši svoje riječi gorkom ironijom.
- Ona je odviše dobra da se tako pretvara pred nama. Ona se možda boji da će svoga supruga razljutiti.
Olivier zarije nokte u svoje meso i pođe odmjerenim koracima kući.
- Oni su kazali: sutra!... sutra ćemo biti četvero na ročištu, gospođo!

XXVI
ŽENA I KRALJICA

Sutrašnji dan donio je iste muke. Vrata su se otvorila s posljednjim udarcem ponoći. Obje žene se pojaviše.
Šarni je već odlučio; on je htio ove večeri upoznati kraljičina ljubavnika. Vjeran svojim navikama, premda ove nisu bile kod njega stalne, sišao je krijući se iza stabla; ali kad je došao na mjesto gdje je prijašnja dva dana bio sastanak ljubavnika, ne nađe nikoga.
Pratilja kraljičina odvela je njezino veličanstvo prema Apolonovu kupalištu. Užasan strah smrvi Šarnija. U svojoj nedužnoj čestitosti nije mislio da bi mogla tako daleko ići.
Smiješeći se i razgovarajući, pošla je kraljica prema mračnom skloništu gdje ju je nepoznati plemić čekao raširenih ruku. Ona uđe. Željezna rešetka zatvori se za njom. Druga žena ostade vani i nasloni se na stup obavljen lišćem.
Šarni je zlo preračunao svoje sile. Takvom udarcu nisu one mogle odoljeti. U trenutku kad se u srdžbi htio oboriti na kraljičinu pouzdanicu da je prepozna, raskrinka i izgrdi, a možda i zadavi, udari mu krv u grlo kao da će ga ugušiti. On se sruši na mahovinu i zahropta slabim uzdahom, što je na časak uznemirilo stražu, postavljenu na vratima Apolonova kupališta. Unutarnje krvarenje, prouzrokovano ranom koja se bijaše otvorila, gušilo ga je. Osvijesti ga studen rose i vlaga zemlje. On ustade posrćući, sjeti se svega i stade tražiti.
Straže je nestalo, nigdje nikakva šuma. Negdje otkuca dva sata i uvjeri ga da je njegova nesvijest trajala dugo. Bez sumnje je grozna prikaza iščeznula: kraljica, ljubavnik i pratilja dospjeli su da pobjegnu. Šarni se mogao u to uvjeriti pogledavši preko zida na svježe tragove nedavnog odlaska jednog konjanika. Ujutru se - mrk, šutljiv i gutajući svoje boli - zaputi u dvorac Trianon, u trenutku kad su straže bile promijenjene, to jest u deset sati.
Kraljica je izišla iz kapelice gdje je prisustvovala misi. Šarni opazi neke žene pocrvenjele od srdžbe jer im se kraljica učinila lijepom.
Ona najednom opazi Šarnija na kraju reda, porumenje i uzviknu iznenađeno. Šarni ne obori glavu. On je gledao uporno kraljicu koja je iz njegovih očiju pročitala novu nesreću. Ona pristupi k njemu.
- Ja sam mislila da ste vi na svojem imanju, gospodine de Šarni - reče ona strogo.
- Ja sam se vratio - gospođo - odvrati on gotovo neučtivo. Kraljica zastade iznenađena jer joj ne izmače njegovo ponašanje.
Nakon izmjene pogleda i skoro neprijateljskih riječi ona se obrati svojim gospođama iz pratnje.
- Dobar dan, grofice - reče ona prijazno gospođi de La Mot. Ona joj povjerljivo namignu.
Šarni zadršće i pogleda pažljivije. Žana, uznemirena zbog njegova promatranja, okrenu glavu. Šarni ju je pratio sve dok još jednom nije okrenula svoje lice. Zatim poče proučavati njezin hod. Kraljica, koja je pozdravljala desno i lijevo, motrila je ipak držanje oboje promatrača.
- Da nije šenuo? - pomisli kraljica. - Jadni mladić.
Dame koje su je pratile shvatile su njezinu želju da bude sama pa su se udaljile. Šarni, nestrpljiv i izjedan srdžbom, gužvao je šešir u svojim rukama.
Kraljica pristupi opet k njemu.
- Kako vam je, gospodine Šarni? - progovori ona blagim glasom.

- Vrlo dobro, gospođo, ali manje dobro nego vašem veličanstvu.
On se pokloni takvim načinom da je kraljicu više ustrašio nego iznenadio.
- Tu se nešto krije - reče Žana, koja je bila pažljiva.
- Gdje prebivate sada? - prihvati kraljica.
- U Versaju, gospođo - reče Olivier.
- Otkada?
- Već tri noći - reče mladi čovjek, naglašavajući riječi pogledom, kretnjom i glasom. Kraljica ne pokaza nikakva uzbuđenja; Žana zadršće.
- Imate li što reći? - upita kraljica Šarnija blago.
- Oh, gospođo - odvrati ovaj - imao bih kazati veoma mnogo vašem veličanstvu.
- Dođite onda - reče ona naglo.
- Pazimo, pazimo - pomisli Žana.
Kraljica krenu prema svojim odajama. Svi su je pratili ne manje uzbuđeni od nje. Gospođi de La Mot učinilo se kao neki znak providnosti što kraljica želi razgovarati u četiri oka i što je pozvala neke osobe da je prate. Žana se izmiješa među te osobe.
Kad je kraljica ušla u svoje odaje, otpustila je gospođu de Mizeri i svu pratnju. Bilo je blago i tmurno vrijeme, sunce nije prodiralo kroz oblake, ali je propuštalo svoju toplinu i svjetlo kroz gustu prevlaku bijelih oblačića. Kraljica otvori prozor koji je izlazio na malu terasu; ona se tu smjesti pred svoj stolić i pričeka.
- Govorite, govorite! - reče kraljica - vi mi izgledate veoma smućeno, gospodine.
- Kako da započnem? - reče Šarni, koji je mislio naglas - kako da se usudim optužiti vaše veličanstvo?
- Što ste kazali? - uzviknu Marija Antoaneta, okrenuvši se naglo plamtećim pogledom.
- Pa ipak ja ću kazati samo ono što sam vidio! - nastavi Šarni. Kraljica ustane.
- Gospodine - reče ona hladno - još je odviše rano da vas smatram pijanim; pa ipak vi se ponašate kako to nimalo ne dolikuje trijeznim plemićima.
Ona je očekivala da će on biti smrvljen tim prezrivim riječima, ali on nastavi:
- Zapravo, što je kraljica? Žena. A ja, što sam? Muškarac! Baš kao i svaki podanik.
- Gospodine!
- Gospođo, ne mutimo ono što vam moram reći. Ja sam vam dokazao da osjećam poštovanje prema kraljevskom veličanstvu; bojim se da sam dokazao i kako osjećam bezumnu ljubav za kraljičinu osobu. Dakle odaberite: da li će kraljicu ili ženu optužiti taj obožavalac zbog sramote ili nepoštenja?
- Gospodine de Šarni - uzviknu kraljica preblijedivši i pošavši prema njemu - ako odavde ne iziđete, ja ću vas protjerati.
- Ja ću vam prije nego me protjerate kazati zašto ste vi nedostojna kraljica i žena bez poštenja! - viknu Šarni bijesno. - Već tri noći pratim vas u vašem perivoju!
Umjesto da ona skoči od toga strašnog udarca, kako se nadao, opazi Šarni da je kraljica digla glavu i približila se:
- Gospodine de Šarni - reče ona uzevši ga za ruku - vi ste u stanju koje me zabrinjava; čuvajte se, vaše oči sijevaju, vaša ruka dršće, vaše je lice problijedilo! Vi ste bolesni, hoćete li da zovnem liječnika?
- Ja sam vas vidio! - ponovi on hladno - vidio sam vas s onim čovjekom kad ste mu dali ružu, vidio sam kako vam je on poljubio ruku, vidio sam vas kad ste s njim ušli u Apolonovo kupalište.

Kraljica pređe rukom preko čela kao da se želi uvjeriti je li budna.
- Da čujemo - reče ona - sjednite, jer vi ćete pasti ako vas ne pridržim; sjednite kad vam kažem.
Šarni se zaista stropošta u naslonjač, kraljica sjedne na stolić do njega; zatim pruživši mu obje ruke i zagledavši mu do u dno duše, progovori:
- Budite mirni, umirite svoje srce i glavu i ponovite mi ono što ste kazali.
- Oh, hoćete li me ubiti! - prošapće nesretnik.
- Dopustite da vas ispitujem. Kada ste se vratili s vašeg imanja?
- Ima četrnaest dana.
- Gdje stanujete?
- U kućici vrhovnog lovca koju sam naročito iznajmio.
- Oh, kućicu samoubojice, na rubu perivoja? Šarni potvrdi kretnjom ruke.
- Vi govorite o nekoj osobi koju ste vidjeli sa mnom?
- Ja govorim najprije o vama.
- A gdje ste me vidjeli?
- U perivoju.
- U koje doba i kojeg dana?
- U ponoć, prvi put u utorak,
- Vi ste mene vidjeli?
- Kao što vas sada vidim, vidio sam također i onu koju vas je pratila.
- Netko me je pratio? Da li biste prepoznali tu osobu? ,
- Maloprije mi se učinilo da sam je ovdje vidio, ali se ne bih usudio ustvrditi. Samo je držanje slično; što se lica tiče, ono se krije kad se čine takvi zločini.
- Dobro! - reče kraljica mirno - vi niste prepoznali moju pratilju, ali mene...
- Oh, vas, gospođo vidio sam... No... zar vas ne vidim i sada? Ona udari bojažljivo nogom.
- I... taj .. - reče ona - onaj kome sam dala ružu...
- Da, i toga kavalira nisam dobro vidio.
- Ali vi ga valjda poznate?
- Nazivaju ga monsinjorem, to je sve što znam. Kraljica se ljutito udari po glavi i uzviknu:
- Nastavite; u utorak sam mu dala ružu... a u srijedu?
- U srijedu pružili ste mu svoje ruke da ih poljubi.
- Oh! - prošapće ona - u četvrtak napokon, juče?
- Juče ste proveli jedan i po sat s tim čovjekom u Apolonovoj špilji, gdje vas je vaša pratilja ostavila nasamo.
Kraljica naglo ustane.
- I vi ... vi ste mene vidjeli? - progovori kraljica. Šarni digne ruku da se zakune.
- Oh!... - progunđa kraljica, koju je također uhvatilo bjesnilo - ...on se zaklinje. Šarni ponovi svečano svoju kretnju tužioca.
- Mene? Mene! - reče kraljica udarivši se u prsa - vi ste vidjeli mene?
- Da, vas, u utorak imali ste na sebi zelenu haljinu sa zlatnim prugama; u srijedu haljinu s modrim izvezenim grančicama; juče žuto-smeđu haljinu koju ste imali na sebi onda kad sam vam prvi put

poljubio ruku. Vi ste to bili! Vi i nitko drugi! Ja umirem od boli i sramote govoreći vam: "Kunem vam se svojim životom i svojim poštenjem da ste bili vi, gospođo, i nitko drugi".
Kraljica se ushoda velikim koracima po terasi a zatim - zabrinuvši se da svoje čudno uzbuđenja ne pokaže gledaocima koji je odozdo proždirahu pogledima - progovori: .
- Kad bih se i ja zaklela - progovori ona... - kad bih se i ja također zaklela svojim sinom! Ne, on mi ne vjeruje ... on mi ne bi vjerovao.
Šarni sagnu glavu.
- Luđače! - doda kraljica stisnuvši mu energično ruku i povukavši ga s terase u svoju sobu.
- Vama je prava naslada optuživati nedužnu ženu; velika je dakle sreća kaljati poštenje jedne kraljice ... Vjeruješ li mi ako ti rečem da to nisam bila ja? Vjeruješ li mi ako ti se zakunem sinom da posljednja tri dana nisam nakon devet sati izišla? Da ti dokažem s mojim gospođama, s kraljem koji me je ovdje vidio, da drugdje nisam mogla biti? Ne... on mi ne vjeruje. On mi ne vjeruje!
- Ja sam vidio! - odvrati Šarni hladno.
- Oh! - uzviknu kraljica nenadano - ja znam! Nije li mi već češće ova okrutna kleveta bila bačena u lice? Nisu li me vidjeli na opernom plesu, gdje sam sablaznila čitav dvor? Nisu li me vidjeli kod Mesmera u ekstazi, gdje sam prouzrokovala sablazan znatiželjnicima i djevojčurama? ... Vi to dobro znate jer ste se za mene tukli!
- Gospođo, onda sam se tukao jer u to nisam vjerovao. Danas bih se tukao jer u to vjerujem.
Kraljica podigne od očaja ukočene ruke prema nebu, a dvije vrele suze kliznuše niz njezine obraze.
- Bože moj - progovori ona - objasni mi sve to. Ja neću da me ovaj prezire.
Šarni se osjeti ganut do srca tim riječima. Kraljica razmisli časak šuteći, a onda reče:
- Gospodine, vi mi dugujete jednu zadovoljštinu. Čujte što zahtjevam od vas. Vi ste mene tri noći uzastopno vidjeli u mom perivoju u društvu jednog muškarca. Vi ste ipak znali da je već bila zloupotrebljavana sličnost koju ima neka žena u licu i hodu sa mnom; ipak vi volite vjerovati da ja noću lutam po perivoju. Zato se vratite u isto doba natrag u perivoj, vratite se sa mnom onamo. Ako sam ja ona koju ste juče vidjeli, noćas me naravno nećete više vidjeti jer ću biti s vama. Ako je pak to koja druga, zašto da je ne ugledamo opet? I ako je vidimo... Oh, gospodine, kako ćete požaliti sve one muke i boli koje ste mi priredili.
Šarni odvrati:
- Vi činite previše za mene, gospođo; ja zaslužujem smrt; ne uništavajte me sa svojom dobrotom.
- Oh, ja ću vas smrviti dokazima - reče kraljica - ali o tome nikom ni riječi. Večeras, u deset sati, čekajte pred vratima vaše kućice. Idite, gospodine, i ne odajte ništa svojim držanjem.
Šarni šuteći i skrušeno klekne, a zatim ustade i udalji se.
Na kraju drugog salona prođe nehotice uz Žanu koja je uperila u njega pogled i gotovo ga proždirala očima; bila je spremna da na prvi kraljičin poziv uđe.

XXVII
ŽENA I DEMON

Žana je primijetila Šarnijev nemir, zabrinutost kraljičinu i obostranu čežnju da se porazgovore. Za ženu kao što je Žana bilo je to dovoljno da mnogo zaključi; poslije sastanka između gospođe de La Mot i Olive, što ga je Kaljostro na svoj način udesio, možemo komediju posljednja tri dana ostaviti bez tumača.
Kad se Žana vratila kraljici, ona je osluškivala i promatrala; ona je htjela s lica Marije Antoanete pročitati dokaze za ono u što je sumnjala. Ali kraljica je bila vična od nekog vremena da se ni u koga ne pouzdaje. Ona nije ništa pokazala. Žana je morala sama da se domišlja. Ona je odmah poslala jednog slugu da prati gospodina de Šarnija. Sluga se vrati i javi da je de Šarni ušao u jednu kućicu na rubu perivoja.
- Nema sumnje - pomisli Žana - ovaj čovjek je zaljubljenik koji je sve vidio. Ona je čula kad je kraljica kazala gospođi de Mizeri:
- Ja se osjećam vrlo slabo, draga moja Mizeri, pa ću večeras leći u osam sati. A kad ju je počasna gospođa uporno pogledala, nadoda kraljica:
- Nikoga neću primiti.
- To je dosta jasno - reče Žana samoj sebi - samo luđakinja ne bi to shvatila.
Kraljica je bila uzbuđena zbog prizora sa Šarnijem, pa je ubrzo otpustila svu svoju pratnju.
Otkad je stupila na dvor, Žana je sada prvi put zadrhtala.
- Karte su smiješane - reče ona - u Pariz! Vrijeme je da razmrsim što sam zamrsila. I ona se odmah odveze iz Versaja.
Došavši u svoj stan u ulici Sen-Klod, nađe tamo divan dar od srebra što joj ga je kardinal istoga jutra poslao. Pošto taj dar razgleda ravnodušno, pogleda kroz prozor Olivine prozore koji još nisu bili otvoreni. Oliva je bez sumnje još spavala, toga dana vladala je silna vrućina.
Žana se odveze kardinalu. Zateče ga radosna, bahata i drzovita od veselja i ponosa; sjedeći za svojim bogatim pisaćim stolom, pisao je i opet derao, a da se nije umorio, pismo koje je neprestano započinjao a nikako završavao.
Kad mu je sluga javio da dolazi Žana, kardinal uzvikne:
- Draga grofice!
I jurnu joj u susret.
Žana dopusti poljupce kojima je kardinal obasuo njezine ruke i ramena. Ona se smjesti po mogućnosti što udobnije i zapodjene razgovor.
Monsinjor započne s uvjeravanjima o svojoj zahvalnosti, koja nisu bila lišena crkvene rječitosti.
Žana mu prekide riječ:
- Znate li, monsinjore, da ste vi ljubavnik koji nježno osjeća i da sam vam zahvalna?
- Zašto?
- Ne za dar što ste mi ga jutros dostavili, već što ste bili tako oprezni da mi ga ne pošaljete u malu kuću. To je zaista nježno.
- Kod koga bismo drugoga mogli govoriti o nježnom osjećanju - odvrati kardinal.
- Vi niste sretan čovjek - reče Žana.

- Priznajem i sreća me plaši, ona me sputava; zbog nje mi je teško gledati druge ljude. Sjećam se one paganske bajke o Jupitru kojemu su dodijale njegove zrake.
Žana se nasmiješi.
- Vi dolazite iz Versaja? - upita on nestrpljivo.
- Da...
- Jeste li je vidjeli?
- Dolazim ... upravo od nje...
- Ona nije ... ništa kazala?
- Što bi rekla?
- Oprostite, to nije više znatiželja, to je srdžba.
- Ne pitajte me.
- Oh, grofice!
- Ne, velim vam.
- Pomislio bih da donosite nekakvu lošu vijest.
- Monsinjore, ne dajte da govorim.
- Grofice, grofice... - kardinal problijedi.
- Prevelika sreća - progovori on - pretvara se u nesreću. Ali, ne štedite me ako se kakva nesreća sprema; zar nije tako?
- Ja ću to naprotiv nazvati velikom srećom, monsinjore - odvrati Žana.
- To?... Što hoćete time reći? Koja stvar je sreća?
- Što ništa nije otkriveno - odvrati Žana suho.
- Oh!... - uzviknu kardinal sa smiješkom - ...S mjerama opreznosti, s razborom dva srca i jednog duha...
- Jedan duh i dva srca, monsinjore, ne mogu spriječiti očima da motre kroz lišće.
- Zar je tko vidio! - uzviknu Roan preplašeno.
- Imam puno uzroka da u to vjerujem.
- A zatim... ako je tko vidio, da li je i prepoznao?
- Oh! Na to ne mislite, monsinjore; kad bi koji čovjek bio u posjedu ove tajne, Žana de Valoa bila bi već na drugom kraju svijeta, a vi biste mogli biti mrtvi.
- To je istina, grofice. Vidjeli su dobro... Vidjeli su da se perivojem šeću ljudi, a zar to nije dopušteno?
- Pitajte kralja.
- Kralj to zna!
- Ja vam ponavljam, kad bi kralj to znao, vi biste bili već u Bastilji, a ja u bolnici. Ali pošto nesreća kojoj smo izbjegli vrijedi isto koliko i dvije obećane sreće, ja dolazim da vam kažem: ne iskušavajte boga još jednom.
- Što znače vaše riječi, draga grofice?
- Zar ih ne shvaćate?
- Ja se bojim.
- Ja bih se bojala kad me vi ne biste umirili.
- A što da u tu svrhu učinim?
- Da više ne idete u Versaj. Kardinal skoči.
- Danju? - reče on smiješeći se.
- Najprije danju, a zatim ni noću. Gospodin de Roan zadršće i pusti grofičinu ruku.

- To je nemoguće - reče on.
- A sada je na meni red da vam pogledam u lice; vi ste rekli, mislim, da je to nemoguće. Zašto bi bilo nemoguće, molim vas?
- Jer u mojem srcu gori ljubav koja će svršiti samo mojim životom.
- To opažam - prekide mu grofica riječ ironično. - Ako se opet vratite onamo, vaša će ljubav svršiti samo s vašim životom, i oboje će biti odsječeno jednim udarcem.
- Koje strahote, grofice! Vi ste još juče bili tako srčani!
- Ja sam srčana kao životinja. Ja se ničega ne bojim dok nema opasnosti.
- U mene je srčanost moga roda. Ja sam sretan samo u prisustvu opasnosti - odvrati kardinal.
- Vrlo dobro; ali tada mi dopustite da vam kažem...
- Ništa, grofice, ništa - uzviknu zaljubljeni prelat - kocka je bačena! Ja ću se vratiti u Versaj.
- Posve sam? - upita grofica.
- Zar me vi ostavljate? - progovori Roan kao da prigovara.
- Ja najprije.
- Ona će doći ipak.
- Vi se varate, ona neće doći.
- Jeste li došli samo zato da mi to isporučite od nje? - reče kardinal zadrhtavši.
- To je udarac koji vam već pola sata nastojim olakšati.
- I ona neće više da me vidi?
- Nikada, i ja sam joj to savjetovala.
- Gospođo - progovori Roan usrdnim glasom - to je zlo od vas što zabadete nož u moje srce.
- Još veće bi bilo zlo, monsinjore, dopustiti da se dva bića upropaste u pomanjkanju dobrog savjeta. Ja ga dajem i neka se njime koristi tko hoće.
- Grofice, grofice, radije ću umrijeti.
- To se tiče vas i nije teško.
- Umrijeti da umreš - reče kardinal muklim glasom - velim svršetak prokletoga.
- Pobožni duhovniče, vi činite svetogrđe - reče grofica - kao podanik rušite s prijestola svoju kraljicu! Kao muškarac upropašćujete jednu ženu.
Kardinal zgrabi groficu za ruku i progovori joj kao u bunilu:
- Priznajte mi da vam ona to nije kazala! - uzviknu on - i da me se ona neće tako odreći.
- Ja vam govorim u njezino ime.
- Ona traži možda odgodu?
- Uzmite to kako vam drago; ali pokoravajte se njezinoj zapovijedi.
- Perivoj nije jedino mjesto gdje je mogu vidjeti; ima hiljadu sigurnijih mjesta. Kraljica je napokon bila i kod vas!
- Monsinjore, ni riječi više; ja nosim u sebi jedno smrtno breme, a to je vaša tajna. Ja se ne smatram dosta jakom da to breme dugo nosim. Ono što ne učini indiskrecija, slučaj i zloba vaših neprijatelja, može učiniti grižnja savjesti. Ja je smatram, vidite li, sposobnom da u trenutku očaja sve prizna kralju.
- Bože moj, je li to moguće? - uzviknu de Roan - ona bi to učinila?
- Da je vidite, ona bi vam se morala smiliti. Kardinal naglo ustane.
- Što da se čini? - progovori on.
- Pružiti joj utjehu šutnje.
- Ona će misliti da sam zaboravio na nju.

Žana slegne ramenima.
- Ona će me smatrati plašljivcem.
- Zato što je spašavate, nikada.
- Zar žena oprašta kada se uklanjamo njezinom prisustvu?
- Ne sudite kraljicu tako kako biste mene sudili...
- Ja je smatram velikom i jakom. Ja je volim radi njezine srčanosti i plemenitog srca. Ona dakle može računati na mene, kao što i ja računam na nju. Još ću se posljednji put sastati s njom; neka potpuno sazna moje mišljenje; ono što će odlučiti nakon toga, kada me sasluša, ja ću učiniti kao sveti zavjet.
Žana ustade.
- Kako vam drago - reče ona. - Idite, ali ćete ići sami. Ja sam ključ od perivoja bacila u Senu kad sam se danas vraćala. Vi ćete dakle po volji poći u Versaj, dok ću ja krenuti u Švicarsku ili u Holandiju. Što dalje budem od bombe, to ću se manje bojati njezina rasprsnuća.
- Grofice, vi biste me ostavili! Oh, bože moj, s kime bih onda razgovarao o njoj?
- Zar nemate perivoj? - reče Žana.
- Grofice, budite milosrdni. Ja očajavam - progovori prelat ganuto.
- Dobro - odvrati Žana surovo - vi očajavate, gospodine de Roan, ali ne dajte se na djetinjarije koje su opasnije od baruta, kuge i smrti! Ako vam je toliko stalo do te žene, onda je sačuvajte umjesto da je upropastite, pa ako vam posve ne manjka srca i pamćenja, ne usudite se povući u propast one koji su vam iz prijateljstva poslužili. Ja se ne igram s vatrom. Zakunite mi se da nećete učiniti nikakav korak da vidite kraljicu... Ne kažem da ne govorite s njom za petnaest dana od danas. Hoćete li se zavjeriti? Ako se zavjerite, ja ću ostati i još ću vam moći služiti. Jeste li dosta jaki da prkosite svemu. Ako prekršite moju i njezinu zabranu, ja ću to saznati i za deset minuta otputovati. Vi se onda izvlačite kako možete.
- To je grozno - prošapće kardinal - pad je užasan, lišiti se te sreće! Oh, ja ću od toga umrijeti.
- Ostavite to - šapnu mu Žana na uho - vi ste ljubili samo iz taštine.
- Danas zbog prave ljubavi - odvrati kardinal.
- Dakle trpite danas; to je uvjet buduće sreće. Odlučite se, monsinjore, hoću li ostati ovdje ili krenuti u Lozanu.
- Ostanite, grofice, ali pronađite sredstvo koje ublažuje bol. Rana je odviše strašna.
- Zakunite mi se da ćete me slušati.
- Zadajem vam svoju riječ kao Roan.
- Dobro! To sredstvo je pronađeno. Ja vam zabranjujem sastanke, ali vam ne zabranjujem dopisivanje.
- Je li moguće! - uzviknu kardinal kojega je nada opet osokolila. - Ja ću moći pisati?
- Pokušajte.
- I... ona će mi odgovoriti?
- Ja ću to pokušati udesiti.
Kardinal je obasuo Žaninu ruku poljupcima. Nazvao je svojim anđelom čuvarom. Demon u grofičinu srcu morao se je jako napinjati.

XXVIII
NOĆ

Istoga dana, u četiri sata poslije podne, zaustavio se jedan jahač na proplanku perivoja Apolonova kupališta. Ovaj jahač šetao se zamišljen kao Hipolit, pustivši uzde da vise o vratu konju.
On se, kako rekosmo, zaustavio na onom mjestu gdje je de Roan tri noći uzastopno zaustavljao svoga konja. Kopita su sasvim razrovala tlo i on je opazio da su mlade grančice hrasta, za koji je konj bio privezan, obršćene.
Jahač siđe s konja.
- To je vrlo opustošeno mjesto - reče on. On se približi zidu.
- Ovdje su tragovi uspinjanja, ovdje su vrata koja su tek nedavno bila otvarana. To sam i mislio. Konjanik uhvati opet uzde svoga konja, sjedne u sedlo i nestade ga iza ugla ogradnog zida.
Što se pak tiče Šarnija, on je, pokoravajući se kraljičinu nalogu, ostao zatvoren u svojoj kućici u očekivanju glasa od nje.
Pade noć, ali ništa se ne pojavi. Šarni je sjedio na prozoru koji je gledao u malu ulicu. Kraljica je kazala: kod ulaza u lovčevu kuću.
On je gledao u mrklu noć i nadao se od minute do minute da će začuti kojeg jahača ili nagli korak kakvog glasnika.
Odbilo je deset sati. Nigdje ništa. Kraljica je Šarnija prevarila, popustila je prvomu iznenađenju. Postiđena, obećala je ono što nije mogla održati. Šarni se s onom prenagljenom sumnjičavošću, koja karakteriše zaljubljene ljude, već počeo kajati što je tako brzo povjerovao.
- Kako sam mogao ja povjerovati u laži i žrtvovati svoje uvjerenje glupoj nadi? - pomisli on.
On je bijesno razvijao tu nesretnu misao kad lak udarac šačice pijeska u okna drugog prozora primami njegovu pažnju; on potrča prema perivoju. Tada primijeti žensku priliku u širokoj crnoj kabanici, koja je podigla prema njemu blijedo lice. On se nije mogao uzdržati a da ne usklikne od veselja i kajanja u isti mah. To je bila kraljica!
Jednim skokom vine se kroz prozor i pade pred Mariju Antoanetu.
- Ah, vi ste tu, gospodine? To je sreća - progovori kraljica ganutim glasom - što ste radili?
- Vi, vi, gospođo!... Je li moguće?... Vi sami? - odvrati Šarni protrnuvši.
- Zar ste sumnjali?
- Nisam se usudio nadati da ću vas vidjeti, gospođo - reče Šarni zahvalno. Ona mu prekide riječ:
- Ne stojmo ovdje - reče ona - tu je svjetlo, imate li mač?
- Imam.
- Dobro! Recite mi gdje su ušli ljudi koje ste vidjeli?
- Na ova vrata.
- A u koje doba?
- Svaki put tačno u pola noći.
- Nema razloga da ne dođu i ove noći. Vi niste o tome ni s kim govorili?
- Ni sa živom dušom.
- Sakrijmo se u grmlje i čekajmo.
- Oh, vaše veličanstvo...

Kraljica pođe naprijed prilično brzim korakom.
- Vi ćete shvatiti - reče ona najednom, kao da želi preteći Šarnijeve misli - da tu stvar nisam saopćila poručniku policije! Otkad sam se potužila, gospodin de Krosne morao bi mi već pribaviti zadovoljštinu. Ako stvorenje koje je prisvojilo moje ime, pošto ima. moju sličnost, nije još uhapšeno, ako sva tajna nije još rasvijetljena, onda postoje dva razloga: ili nesposobnost de Krosnea - što ne može biti - ili njegov sporazum s mojim neprijateljima. Prema tome, meni se čini da je gotovo nemoguće igrati u mojem perivoju takvu komediju. Što mislite vi o tome?
- Molim vaše veličanstvo za dozvolu da više ne otvorim usta. Ja očajavam; ja više ništa ne sumnjam.
- Vi ste bar pošten čovjek - reče živahno kraljica - vi umijete reći svoje u lice; to je zasluga koja pokadšto može raniti nedužne, ako se u pogledu njih varamo: ali rana zacjeljuje.
- Oh, gospođo, jedanaest sati udara; ja dršćem.
- Umirite se, ovdje nema nikoga - reče kraljica i udalji svoga druga, i Šarni posluša. On otrča u grmlje do zidova.
- Nema nikoga - reče on vrativši se.
- Gdje se dogodio prizor koji ste mi ispripovijedili?
- Gospođo, kad sam se vratio sa svoga istraživanja, strašno me zaboljelo srce. Ugledah vas na istom mjestu gdje sam minulih noći vidio lažnu kraljicu Francuske.
- Ovdje! - uzvikne kraljica i udalji se s gađenjem.
- Pod tim kestenom, gospođo.
- Onda stanimo na drugo mjesto, gospodine - progovori Marija Antoaneta - jer ako su ovamo dolazili, oni će se opet vratiti.
Šarni pođe s kraljicom u drugi drvored. Srce mu je jako kucalo te se pobojao da od njegovih kucaja neće čuti šum vrata kad se budu otvarala.
Kraljica, šutljiva i ponosna, čekala je da se pojavi živi dokaz njezine nevinosti. Odbije ponoć.
Vrata perivoja ne otvoriše se.
Minu pola sata, a zatim još petnaest minuta. Kraljica zatopće nestrpljivo nogom.
- Vidjet ćete da danas neće doći - progovori ona - ovakve nesreće događaju se samo meni!
I rekavši te riječi, pogleda de Šarnija kao da će s njime zametnuti svađu ako opazi na njegovu licu najmanji znak ironije. Ali je on sačuvao tako dostojanstveno i melanholično držanje da je njegovo lice u tom trenutku zacijelo odražavalo strpljivost mučenika. Kraljica ga uzme ispod ruke i dovede natrag pod kesten, gdje su se bili najprije zaustavili.
- Vi kažete - prošapće ona - da je to bilo ovdje?
- Upravo ovdje, gospodo.
- Ovdje je ona žena dala ružu muškarcu?
- Jest, vaše veličanstvo.
Kraljica bijaše tako slaba i tako umorna od dugog boravka u vlažnom perivoju da se naslonila o deblo drveta i spustila glavu na grudi.
Najednom podigavši glavu, ona progovori:
- Gospodine, vi imate pravo; ja sam osuđena. Obećala sam dokazati vam danas da ste me oklevetali. Ali nisam uspjela.
- Gospođo... - prošapće Šarni.
- Ja sam učinila - nastavi kraljica - što ni jedna žena na mojem mjestu ne bi učinila. Ne govorim o kraljicama. Oh, gospodine, što je kraljica kad ona ne može vladati ni jednim srcem? Što je kraljica

kad ne može steći ni poštovanje jednog čestitog čovjeka? Gospodine, pomozite mi bar da se dignem i odem, ne prezirite me toliko da mi i svoju ruku uskraćujete.
Šarni pade na koljena.
- Gospođo - reče on - da nisam nesretnik koji vas ljubi, vi biste mi oprostili, nije li tako.
- Vi! - uzviknu kraljica gorkim smijehom - vi, mene ljubite i smatrate me ozloglašenom!...
- Oh, gospođo!
- Vi!... koji biste morali pamtiti, vi me okrivljujete da sam ovdje dala ružu, ondje poljubac, tamo dalje i svoju ljubav drugom muškarcu... gospodine, ne lažite, vi me ne ljubite!
Kraljica uhvati njegovu ruku i privuče ga k sebi.
- Vi ste vidjeli!... vi ste čuli... Zar ne, to sam bila ja? - progovori ona prigušenim glasom.
- Oh! to sam bila ja, ne tražite ništa drugo... Dakle! ako na ovom istom mjestu, pod istim ovim kestenom, sjedeći kako sam sjedila, a vi do mojih nogu, kako je bio drugi, ako vam stišćem ruku, ako vas približujem mojim grudima, ako vas uzimam u svoje naručje i kažem: gospodine de Šarni, ja nisam ljubila, ne ljubim i neću ljubiti nego samo jedno biće na tome svijetu... a to ste vi. Hoće li to biti dovoljan dokaz da ne može biti nepoštena ona koja u svojem srcu nosi božansku vatru ljubavi kao što je ova?
Šarni zajeca od ganuća.
- Dopustite mi da vam beskrajno zahvalim. Ona ustade i reče zbunjeno:
- Hoćete li moj život? - a zatim dodade: - Dajte mi ruku i vodite me svuda kuda su drugi išli!
Najprije ovdje gdje je onaj čovjek dobio ružu...
Ona izvuče iz svoje haljine jednu ružu, još toplu od vatre koja je pekla njezine grudi. - Uzmite! - progovori ona.
On pomiriše miris ruže i pritisnu je na svoja prsa.
- Ovdje - prihvati ona - dala je drugome poljubiti ruku?
- Obje ruke! - progovori Šarni teturajući kad su žarke kraljičine ruke prekrile njegovo lice.
- To je sad očišćeno mjesto - progovori kraljica sa smiješkom. - A onda su oni pošli u Apolonovo kupalište?
Šarni se zaustavi iznenađen, napola mrtav.
- To je mjesto - progovori kraljica veselo - gdje ne ulazim nego samo danju. Hajdemo zajedno pogledati vrata kroz koja je pobjegao taj ljubavnik i kraljica.
Vesela i laka, opirući se o rame najsretnijeg čovjeka, ona prođe gotovo trčeći do vrata iza kojih su se vidjeli tragovi konjskih kopita.
- To je bilo ovdje, izvana - reče Šarni.
- Ja imam sve ključeve - odgovori kraljica. - Otvorite, gospodine de Šarni; da se uputimo.
Oni iziđu i sagnu se da bolje vide; mjesec isplovi iz oblaka kao da im želi pomoći u potraživanjima.
Kada se o svemu osvjedočila, pusti Šarnija da se vrati i privuče ga k sebi blagim pritiskom. Vrata se zatvore za njima.
Dva su sata odbila.
- Zbogom - progovori ona. - Vratite se kući. Do sutra.
Ona mu stisnu ruku i ne rekavši više ni riječi udalji se brzo ispod stabala u pravcu dvora.
S one strane vrata, koja su oni zatvorili, digao se jedan čovjek iz sredine grmlja i nestao pod drvećem uz cestu.
Taj čovjek, udaljujući se, ponio je sa sobom kraljičinu tajnu.

XXIX
RASTANAK

Kraljica ustade sutradan nasmijana i vedra. Njezine straže dobile su zapovijed da k njoj puste svakoga. Bila je nedjelja i njezino veličanstvo, kad se probudilo, reklo je:
- Gle krasnog dana; danas je lijepo živjeti.
Ona se žurila u crkvu. Misu je slušala a da nije bila rastresena. Nikad nije saginjala tako nisko svoju glavu.
Dok je ona molila, mnoštvo se nagomilalo kao i svake nedjelje na prolazu od odaja kraljičinih do kapelice; i stepenice su bile pune plemića i gospođa. Među posljednjima sjala je u raskošnoj odjeći gospođa de La Mot. A u dvostrukom redu plemića bio je i de Šarni, kojemu je mnogo njegovih prijatelja čestitalo na ozdravljenju i povratku. Olivier je bio tek odnedavno prijatelj kraljičin, i već se svatko nazivao njegovim prijateljem.
Dok je sva ta čestitanja primao sa zadovoljstvom sretnog čovjeka, Šarni opazi sučelice jednu priliku čija ga mračna bljedoća i nepomičnost iznenadi usred njegove zanesenosti. On prepozna Filipa de Tavernija, stisnuta u svoju odoru i s rukom na dršku svoga mača.
Šarni pozdravi Filipa i prokrči put kroz skupinu do njega.
- Gospodine de Taverni - reče on pozdravljajući ga mnogo prijaznije nego prvi put - moram vam zahvaliti za vašu brigu zbog moje bolesti.
Filip porumeni i obori pogled.
Bit će mi čast, gospodine - nastavi Šarni - da vam sutra uzvratim posjet, i ja se nadam da se više ne ljutite na mene.
- Ni najmanje, gospodine - odvrati Filip. Šarni htjede pružiti ruku Filipu kad bubanj navijesti dolazak kraljičin.
- Eto kraljice, gospodine - reče Filip lagano. Svoje je riječi popratio više melanholičnim nego hladnim naklonom.
Šarni, malo zatečen, požuri se svojim prijateljima u desnom redu. Filip ostade na svojoj strani kao da čuva stražu.
Kraljica se približavala; vidjeli su kako se mnogima osmjehnula i molbe primila. Iz daleka je ugledala Šarnija i nije skidala više s njega očiju, i to sa smionom srčanošću koju su njezini neprijatelji nazivali bestidnošću. Zatim progovori glasno:
- Molite danas, gospodo, molite; danas neću ništa moći odbiti.
Šarni je bio dirnut do dna srca naglaskom i smislom tih čarobnih riječi. Najednom je iz toga slatkog zanosa trže šum koraka i zvuk neobičnog glasa. Koraci su odjekivali s lijeve strane, a glas uzbuđen ali ozbiljan, progovori:
- Gospođo!...
Kraljica opazi Filipa; nije mogla zatomiti prvu kretnju čuđenja kad se našla između dva čovjeka, od kojih je jednoga previše voljela, a drugoga nedovoljno.
- Vi, gospodine de Taverni - uzviknu ona sabravši se - imate li vi što zamoliti od mene?
Govorite!
- Samo deset minuta, ako vaše veličanstvo ima vremena - odvrati Filip naklonivši se, a da nije mogao ublažiti blijedilo svoga čela.

- Odmah gospodine - reče kraljica, bacivši kradom pogled na Šarnija - pratite me.
I ona krenu puno brže kad je začula za sobom Filipove korake. Ali je i dalje nastavljala s primanjem pisama i molbi, dala nekoliko naloga i tek onda se vratila u svoje odaje.
Èetvrt sat kasnije bio je Filip uveden u knjižnicu, gdje je njezino veličanstvo primalo svake nedjelje.
- Ah, gospodine de Taverni, uđite - progovori ona prijaznim glasom - uđite i razvedrite odmah svoje lice. Moram vam priznati da se svaki put uznemirujem kad koji od Tavernija želi sa mnom govoriti. Vaši donose nesreću. Umirite me brzo, gospodine de Taverni... recite da mi ne dolazite saopćiti kakvu nesreću.
Filip, koji je nakon toga uvoda još više problijedio, smiri se. Videći da kraljica nije baš ozbiljno rekla te riječi, odgovori:
- Gospođo, čast mi je uvjeriti vaše veličanstvo da vam ovaj put donosim dobru vijest.
- Oh, vijest! - izusti kraljica.
- Da, vaše veličanstvo.
- Bože moj - odvrati kraljica poprimivši ono veselo držanje koje je Filipa činilo tako nesretnim - eto vi ste uzdahnuli!
- Gospođo - prihvati Filip ozbiljno - dvije riječi bit će dovoljne da potpuno umire vaše veličanstvo, vaše se plemenito lice neće samo danas naoblačiti zbog približenja jednog Tavernija. nego se njegovom krivnjom neće uopće nikad više namrštiti. Današnjim danom, gospodo, posljednji de Taverni iščeznut će s dvora Francuske, a da se u nj nikad više ne vrati.
Kraljica napusti odmah veselo raspoloženje i reče:
- Vi odlazite!
- Da, vaše veličanstvo.
- Znači, i vi! Filip se nakloni.
- Moja sestra bila je već tako nesretna da je morala ostaviti vaše veličanstvo; ja sam također postao suvišan kod kraljice te odlazim.
Kraljica sjede jako uznemirena pri pomisli da je Andrea zamolila svoj trajni otpust sutradan poslije kraljičina sastanka kod doktora Luja.
- Čudnovato! - prošapće ona zamišljeno. Filip ostade uspravno kao kip od mramora, očekujući kretnju otpusta.
Ali se kraljica najednom prenu iz svoje letargije i progovori:
- Kamo idete?
- Hoću da pođem gospodinu Lapejruzu - odvrati Filip?
- Gospodin Lapejruz nalazi se ovaj čas veoma daleko.
- Ja sam sve udesio da dođem k njemu.
- A znate li vi da njemu proriču strašnu smrt?
- Strašnu, to ne znam - odvrati Filip - ali skoru, to mi je poznato.
- I vi putujete?
On se nasmiješi blago.
- Baš zato hoću da slijedim Lapejruza - reče Filip. Kraljica opet tjeskobno zašutje, a zatim reče.
- Zašto odlazite?
- Jer me mnogo zanima putovanje - odvrati Filip blago.
- Ali vi ste već putovali oko svijeta - prihvati kraljica, koju je malo smutio taj junački mir.

- Putovao sam u Novi svijet, istina je, gospođo, ali nisam još mnoge zemlje obišao. Kraljica učini kretnju zlovolje i ponovi što je već i Andrei kazala:
- Tavernijevi imaju srce od čelika. Vaša sestra i vi ste strašni ljudi, prijatelji koje napokon zamrzimo. Vi idete ne da putujete, jer vi ste za to preumorni, već da mene ostavite. Vašu sestru, kano je rekla, poziva religija, ali ona krije u sebi žarko srce pod pepelom. Ukratko, ona je htjela otići i otišla je. Vi biste mogli biti sretni, ali sada idete također ... rekla sam vam maloprije: Tavernijevi mi donose nesreću!
- Štedite nas, gospođo; kad bi se vaše veličanstvo smilovalo i bolje zavirilo u naša srca, našlo bi u njima beskrajnu odanost.
- Slušajte! - uzviknu kraljica ljutite - vi ste pravi kveker, a ona je filozof, dakle nemoguće prilike.
Oh, dragi moj gospodine de Taverni, budite tolerantni, ili bolje, ne budite sebični.
- Gospođo, sebičnost je krepost kad pomoću nje uzvisimo predmete svoga obožavanja. Ona porumeni.
- Sve što znam - reče ona - jest da sam ljubila Andreu, a ona me ostavila. Ponizuje me kad vidim da moju kuću ostavljaju dvije tako savršene osobe, gospodine, ja se ne šalim.
- Ništa ne može poniziti tako uzvišenu osobu kao što ste vi, gospođo - reče Taverni hladno - stid ne dostiže tako visoka čela kao što je vaše.
- Ja pažljivo tražim - nastavi kraljica - što vas je moglo ozlijediti.
- Ništa me nije ozlijedilo, gospođo - prihvati Filip živahnije.
- Vaš čin je potvrđen; vaša sreća bila je u najboljem toku; ja sam vas odlikovala ...
- Ponavljam vašemu veličanstvu da nema na dvoru ništa što mi se ne bi sviđalo.
- A kad bih vam ja rekla da ostanete... kad bih vam to naložila?
- Boljelo bi me, ali ja bih morao uskratiti poslušnost vašem veličanstvu. Kraljica treći put zaroni u mučaljivu uzdržljivost, a zatim progovori:
- Možda vam se ovdje netko ne sviđa? Vi ste mrki.
- Nema nikoga tko mi se ne bi sviđao.
- Ja sam mislila da ste u lošim odnosima... s gospodinom de Šarnijem... koga ste ranili u dvoboju
- progovori kraljica, koja je postepeno oživljavala. - Pa kako je prirodno da izbjegavamo ljude koje ne volimo, vi ste zaželjeli ostaviti dvor čim ste opazili da se gospodin de Šarni vratio.
Filip ne odgovori ništa.
Kraljica, koja se varala u pogledu toga hrabrog čovjeka, mislila je da ima posla s običnim ljubomornim bićem. Ona ga je bez poštede proganjala.
- Vi znate tek od danas da se gospodin de Šarni vratio. Velim od danas, a danas vi tražite od mene otpust?
Filip se uspravi okrutno.
- Gospođo - reče on - ja tek od danas znam za povratak gospodina de Šarnija, to je istina; samo to nešto duže traje nego vaše veličanstvo misli, jer sam ja vidio gospodina de Šarnija u dva sata ujutru na vratima perivoja, nasuprot Apolonovu kupalištu.
Sad problijedi kraljica; i pošto je s divljenjem, koje je bilo pomiješano sa stravom, promatrala savršenu učtivost što ju je plemić sačuvao u svojoj srdžbi, prošapće ona tihim glasom:
- Dobro; idite, gospodine, ja vas više ne zaustavljam. Filip pozdravi posljednji put i ode laganim koracima. Kraljica se kao gromom ošinuta sruši u naslonjač, rekavši:
- Francuska! zemljo plemenitih srdaca!