Kraljičin djerdan 2

First topic message reminder :



ALEXANDRE DUMAS OTAC KRALJIČIN ÐERDAN
Druga knjiga

XXX
KARDINALOVA LJUBOMORA

Međutim je kardinal proživio tri teške noći. Ni od koga nikakva glasa, nikakve nade na posjet! Ta mrtva tišina poslije strastvene uzbuđenosti, to bijaše podrumska tama nakon vesele sunčane svjetlosti. Kad je vidio da ništa ne dolazi, kad nije čuo ništa osim šutnje, uplaši se kardinal da je ta kušnja zlo svršila po njega. Ta neugoda postade kardinalu nesnosna; on je u pola dana deset puta slao glasnika u stan grofice de La Mot, deset puta u Versai. Deseti glasnik dovede mu napokon Žanu, koja je ondje bdjela nad Šarnijem i kraljicom.
Kad je ugleda, kardinal planu:
- Kako možete živjeti tako mirno! - reče joj on. - Kako možete vi, znajući da sam na mukama, a nazivate se mojem prijateljicom, te muke produžavati do smrti.
- Eh, monsinjore, strpite se, molim vas - odvrati Žana. - Ono što sam ja učinila u Versaju, daleko od vas, mnogo je korisnije od onoga što ste vi učinili ovdje čeznući za mnom.
- Nismo tako okrutni - reče njegova preuzvišenost, ublažena nadom da će čuti što novo. - Dakle, što se ondje govori?
- Odsutnost je bolno zlo, bilo da od njega trpimo u Parizu ili da ga osjećamo u Versaju.
- To me ushićuje, i ja vam za to zahvaljujem; ali...
- Što?
- Dokazi!?
- Što znači ta riječ? Dokazi!... Jeste li vi pri svijesti, mensinjore, da od žene tražite dokaze o njezinim pogreškama?
- Ja ne tražim dokaze za kakvu parnicu, grofice, ja tražim kakav ljubavni zalog.
- Meni se čini - reče ona, pogledavši kardinala neobično - da vi previše tražite ili previše zaboravljate.
- Oh, ja znam što mi namjeravate reći, znam da se moram smatrati veoma počašćenim: ali prosuđujte moje srce po vašem, grofice. Kako biste primili to da vas ovako bace na stranu pošto ste primili znakove sklonosti?
- Vi ste rekli znakove, ako se ne varam? - odvrati Žana istim podsmješljivim glasom.
- Oh, sigurno je da me možete nekažnjeno tući; sigurno je da me ništa ne ovlašćuje da se tužim; ali ja se ipak tužim...
- U tom slučaju, monsinjore, ja ne mogu biti odgovorna za vaše nezadovoljstvo ako ono ima samo neosnovane ili uopće nikakve uzroke.
- Grofice, vi zlo postupate sa mnom.
- MoVnsinjore, ja ponavljam vaše riječi. Ja pratim vaše izlaganje.
- Nadahnite se sama sobom, umjesto što mi predbacujete moje gluposti; pomozite mi, umjesto što me mučite.
- Ja vam ne mogu pomoći ondje gdje vidim da se ništa ne da učiniti.
- Vi ne vidite da se što može učiniti? - reče kardinal naglašavajući svaku riječ.
- Ništa.
- No, gospođo - dodade on žestoko - sav svijet možda ne kaže isto što vi kažete.

- Ah, monsinjore, eto mi smo dospjeli do srdžbe. Više se ne razumijemo. Vaša preuzvišenost neka mi oprosti ako to opažam.
- Do srdžbe, da ... Vaša zla volja goni me na to, grofice.
-I vi ne promišljate je li to nepravda?
- O ne! Ako vi meni ne služite više, onda je to stoga što drukčije ne možete, ja to dobro vidim.
- Vi dobro sudite; zašto me dakle optužujete?
- Zato jer ste vi meni dužni kazati svu istinu, gospođo.
- Istinu! Ja sam vam kazala ono što znam.
- Vi mi kažete da je kraljica koketa, da ona ljude razdražuje radi sebičnosti, a zatim ih tjera u očaj.
Žana ga pogleda iznenađeno.
- Izjasnite se - reče ona zadrhtavši od veselja.
Uistinu, ona je u kardinalovoj ljubomori ugledala izlaz koji joj okolnosti možda ne bi dale da se izvuče iz tako teškog položaja.
- Priznajte mi - nastavi kardinal, koji nije više računao sa svojom strašću - da me kraljica više neće da vidi.
- To ja ne kažem, monsinjore.
- Priznajte da me ona, ako me odbija svojom voljom, čemu se još uvijek nadam, stavlja samo zato iz posjeda i drži daleko od sebe da ne uznemiri kojeg drugog ljubavnika, kod kojega bi moje obožavanje moglo pobuditi sumnju.
- Ah, monsinjore - uzviknu Žana tako medeno čudesnim glasom da je probudila puno više sumnje nego što je željela.
- Slušajte me - prihvati de Roan - posljednji put kad sam vidio njezino veličanstvo mislim da sam čuo nekoga u grmlju.
- Budalaština!
- Ja ću sve izreći što naslućujem.
- Ne recite ni riječ više, monsinjore, vi vrijeđate kraljicu; uostalom, kad bi to bila istina, vi biste i onda griješili što joj ubrajate u grijeh prošlost.
- Prošlost, prošlost! Eto velike riječi; ali ta riječ pada, grofice, ako je ta prošlost još sadašnjost i mora biti budućnost.
- Uh, monsinjore, vi govorite sa mnom kao s kakvim mešetarom kojeg biste mogli optužiti da vas je uvukao u loš posao. Vaše sumnje, monsinjore, tako su uvredljive za kraljicu, da će napokon i mene vrijeđati.
- Tad mi dokažite, grofice ...
- Ah, monsinjore, ako budete ponavljali tu riječ, ja ću uvredu uzeti na svoj račun.
- Ukratko... voli li ona mene nešto malo?
- Tu ima posve jednostavno sredstvo, monsinjore - odvrati Žana pokazujući kardinalu njegov pisaći stol i sve što je potrebno za pisanje. - Sjednite onamo i pitajte nju.
Kardinal zgrabi Žaninu ruku:
- Vi ćete joj to pisamce dostaviti? - reče on.
- Ako joj ga ja ne bih dostavila, tko bi inače preuzeo na se taj zadatak?
- I... vi mi obećavate odgovor?
- Kad ne biste dobili odgovor, kako biste znali čega da se držite?
- Oh, izvrsno, grofice, kad tako govorite, volim vas...
- Nije li tako? - doda ona sa svojim finim smiješkom.

Kardinal sjede, uze pero i poče pisati. On je znao rječito pisati i lako je pisao pisma, pa ipak je poderao deset papira prije nego je napisao pisamce kojim je bio zadovoljan.
- Ako budete uvijek tako radili, nikad nećete doći do cilja.
- To je zato, grofice, što se ne pouzdajem u svoju nježnost; ona bi mogla i protiv moje volje prevršiti i kraljicu izmoriti.
- Ah! - prihvati Žana ironično - ako joj pišete kao političar, ona će vam odgovoriti diplomatskim pismom. To je vaša stvar.
- Vi imate pravo, vi ste prava žena, duhom i srcem. Čujte, grofice, zašto bismo mi imali pred vama kakvu tajnu?
Ona se nasmiješi.
- Činjenica je da vi imate malo što tajiti od mene.
- Čitajte preko mojih ramena.
I on zaista poče pisati pred njom; napisao je tako žarko pismo, tako mahnito, tako puno zaljubljenih i kompromitirajućih riječi da je Žana, koja je pratila njegovo pisanje do potpisa, rekla u sebi:
- On je napisao ono što mu se ja ne bih usudila kazivati u pero. Kardinal pročita još jednom i reče Žani: - Je li dobro ovako?
- Ako vas ona voli - odvrati izdajnica - vi ćete je sutra vidjeti; a sada budite mirni.
- Do sutra; da.
- Ja više ne tražim, monsinjore.
Ona uzme zapečaćeno pismo, dopusti da je kardinal poljubi u oči i vrati se uveče kući.
Tu, svučena i osvježena, stade razmišljati. Položaj je bio onakav kakav je zaželjela od svoga prvoga nastupa. Još dva koraka i ona će biti na cilju. Koga bi bilo bolje odabrati štitom: kraljicu ili kardinala?
Kardinalovo pismo onemogućilo ga je da ikad optuži gospođu de La Mot kad bi ga ona prisilila da plati svotu dužnu za đerdan. Uzmimo da se kardinal i kraljica sastanu i da se sporazume, kako li će se usuditi da upropaste gospođu de La Mot, čuvaricu takve tajne? Kraljica neće činiti nikakve buke i vjerovati u kardinalovu mržnju, dok će kardinal vjerovati da je kraljica koketa; a ako dođe do kakve rasprave, to će biti iza zatvorenih vrata, pa bi gospođa de La Mot iskoristila tu izliku da se s lijepom svotom od milijuna i po progna sama iz domovine.
Kardinal bi sigurno znao da je Žana uzela dijamante, kraljica bi to pogodila; ali što bi njima koristilo razglasiti stvar koja je tako usko povezana s perivojem i Apolonovim kupalištem? Samo jedno jedino pismo ne bi bilo dovoljno da se ustanovi čitav sistem obrane; kardinal umije vrlo vješto pisati i on će morati pisati sedam do osam pisama.
Što se pak kraljice tiče, tko bi znao ne kuje li ona sa gospodinom Šarnijem oružje za Žanu de La Mot?
Takvi krivudavi putevi dovode u najgorem slučaju do bijega, a Žana je unaprijed pretpostavljala sve stupnjeve toga razvoja. Najprije dospjeli rok isplate, zatim prijava draguljara. Kraljica će ravno poći do gospodina de Roana. Ali kako? Posredovanjem Žaninim, to je neizbježno. Žana će obavijestiti kardinala i pozvati ga da plati. Ako se bude ustručavao, zaprijetit će mu da će objaviti pisma; on će platiti.
Pošto uslijedi isplata, neće više biti opasnosti. Što se tiče javne sablazni, to će se morati još iskoristiti pitanje intrige, u toj tački potpuno zadovoljene. Čast jedne kraljice i jednog crkvenog dostojanstvenika za milijun i po, to je ipak odviše jeftino. Žana je mislila da bi dobila i tri milijuna kad bi htjela.

Zašto je Žana bila tako sigurna za svoju stvar. Zato što je kardinal živio u uvjerenju da je tri noći redom vidio kraljicu za grmovima versajskog perivoja... zato što nema te moći na zemlji koja bi kardinalu mogla dokazati da se varao... Preostajao je samo jedan jedini dokaz prevare, živi dokaz koji će Žana udaljiti iz rasprave.
Došavši do te tačke svoga razmišljanja, pristupi Žana k prozoru i ugleda Olivu koja je nemirna i znatiželjna stajala na svome balkonu.
- Sad je sve ostalo na nama dvjema - pomisli Žana, pozdravivši je nježno.
Grofica dade Olivi ugovoreni znak neka uveče dođe dolje. Dobivši ovaj znak, Oliva se silno razveselila i vratila u svoju sobu, dok je Žana nastavila razmišljati.
Iako je Oliva bila zanesena društvom svoje nove prijateljice, bila je zadovoljna samo relativno, to jest utoliko ukoliko je promatrala taj savez kroz stakla svoga zatvora i smatrala ga ugodnim. Ali iskrena Oliva nije tajila svojoj prijateljici da bi voljela šetnju po suncu mnogo više od noćnih šetnji.
Žana sa svojim milovanjima i povjerljivostima bila je samo polovičan život; pravi život za Olivu bijaše novac i Bozir. Žana, koja je do temelja proučila tu teoriju, zavjerila se da će je u prvoj prilici upotrijebiti. Sabravši se, zapodjenula je s Olivom razgovor o neophodnosti da potpuno iščezne dokaz zločinačkih, prevara počinjenih u versajskom perivoju.
Kad je pala noć, Oliva je sišla dolje. Žana je čekala pred vratima. Obje pođu ulicom Sen-Klod do opustjelih bulevara, gdje su sjele u svoja kola da mogu lakše razgovarati. Oliva je bila dobro zaogrnuta u jednostavnu opravu i kukuljicu na glavi, dok se Žana obukla kao grizeta, tako da ih nitko ne bi mogao prepoznati. U tu svrhu trebalo bi prodrijeti u kočiju, što je smjela samo policija. Ali kod nje nije do sada još ništa pobudilo sumnju. Osim toga je na toj kočiji bio grb kuće Valoa, dosta znamenita straža, čiju zabranu ne bi seusudio prekršiti jednostavni policajac.
Oliva je započela time što je Žanu obasula poljupcima, a ova ih je vraćala lihvarskim kamatima.
- O kako mi je bilo dosadno - reče Oliva - ja sam vas tražila, dozivala.
- Nije bilo moguće da vas posjetim, draga prijateljice, jer da sam vas posjetila, izvrgla bih se velikoj opasnosti, pa bih i vas uvukla.
- Kako to? - upita Oliva začuđeno.
- Strašna opasnost, mala moja, zbog koje i sad dršćem.
- Oh, pripovijedajte mi to brzo.
- Znate li da vi ovdje imate mnogo neprijatelja?
- Na žalost, da!
- I da ste zaželjeli izići da se rastresete?
- U čemu ste mi vi tako prijateljski pomogli.
- Vi znate da sam vam govorila o onom peharniku koji je nešto malo lud, ali vrlo ugodan i zaljubljen u kraljicu, kojoj vi malo naličite.
- Da, znam i to.
- Bila sam tako slaba pa sam vam predložila nedužnu zabavu, koja se sastojala u tome da se s jednim čovjekom malo našalimo i zavaramo ga da povjeruje kako je kraljica zaljubljena u njega.
- Ah, da - reče Oliva.
- Podsjećam vas na prve dvije šetnje što smo ih noću poduzele, u versajskom perivoju u društvu one budale.
Oliva opet uzdahnu.
- One dvije noći igrali ste svoju ulogu tako dobro da je naš zaljubljenik stvar ozbiljno shvatio.
- To je možda bilo zlo - reče Oliva tiho - jer mi smo ga uistinu zavarale, što on ne zaslužuje, to je divan kavalir.

- Zar ne?
- O da!
- No čekajte, u tome nije ono zlo. Što ste mu dali jednu ružu, što ste se dali nazivati veličanstvom, što ste pružili svoje ruke na poljubac, sve su to sitnice... Ali, mala moja Olivo, čini se da to nije sve.
Oliva porumeni.
- Kako... - prošapće Oliva. - U kojem pogledu... ne bi to bilo još sve?
- Bio je i treći sastanak - reče Žana.
- Da - reče Oliva oklijevajući - vi znate jer ste tamo bili.
- Oprostite, draga prijateljice, ja sam bila kao uvijek na straži, pazeći samo da vaša uloga izgleda vjerovatnijom. Ja dakle nisam čula ni vidjela što se u onoj špilji zbiva. Znam samo ono što ste mi pripovijedali. A pripovijedali ste mi, vrativši se, da ste se šetali, da ste čavrljali, a ruže i poljupci da su nastavili svoju igru. Ja, draga mala, vjerujem sve što mi se kaže.
- Ali... - reče Oliva zadrhtavši.
- No, moja draga, naš ljubavnik čini se da kaže više negoli mu je tobožnja kraljica dopustila.
- Što?
- Izgleda da se on, zaluđen i izgubljen, hvalio da je od kraljice dobio neporecivi dokaz ljubavi.
Taj bijedni đavo zbilja je lud. On je lud jer laže, nije li tako? - reče Žana.
- Sigurno - prošapće Oliva.
- Ali vi se niste smjeli izvrći draga mala, tako strašnoj opasnosti da mi to prije ne kažete.
- Napokon - uzviknu Oliva - kakva bi tu mogla biti opasnost? Da čujemo!
- Evo u čemu. Mi imamo posla s jednim luđakom, to jest sa čovjekom koji se ništa ne boji i ništa ne štedi. Dok se radilo samo o jednoj darovanoj ruži, o poljubljenoj ruci, nije se moglo ništa prigovoriti; kraljica ima ruža u svojem perivoju, ima ruke na raspolaganje svim svojim podanicima; ali ako je istina da je kod trećeg sastanka... Ah, ja se više ne smijem otkad mi ta misao kopa po glavi...
Oliva osjeti kako joj zubi od straha počinju cvokotati.
- Što će se onda dogoditi, dobra moja prijateljice? - zapita ona.
- Ponajprije će biti da vi niste kraljica bar koliko ja znam.
- Nisam.
- A zatim ste prisvojili izgled njezina veličanstva da počinite lakomislenost te vrste...
- No?
- To se zove uvreda veličanstva. S tom riječi odvode ljude vrlo daleko. Oliva sakrije rukama lice.
- U svemu - nastavi Žana - pošto niste počinili ono čim se on hvali, oslobodit ćete se tako da to dokažete. Dvije prijašnje lakoumnosti kazne se tamnicom od dvije do četiri godine i progonstvom.
- Tamnica! Progonstvo! - uzviknu Oliva ustrašeno.
- To nije nesreća koja se ne bi dala ispraviti; ali ja ću uza sve to poduzeti mjere da se osiguram.
- Što! Zar će i vas uznemiriti?
- Zar me taj luđak neće također odmah prijaviti? Ah, jadna moja Olivo! To je bila mistifikacija koja će vas skupo stajati.
Oliva se rasplače.
- I ja - reče ona - nikad ne mogu časka ostati mirna. Ja sam opsjednuta, što ćete! Poslije ove nesreće povući ću još i koju drugu na sebe.
- Ne očajavajte već nastojte da izbjegnete sablazni.

- Oh, kako ću se zatvoriti kod moga pokrovitelja. Što, ako mu sve priznam?
- Lijepa misao! Čovjeku koji vas štiti, krijući svoju ljubav prema vama; čovjeku koji čeka samo na jednu riječ od vas da vas stane obožavati, idete vi kazati da ste počinili tu neopreznost s drugim! Kažem neopreznost, zapamtite to; ne gledajući na to da će on sumnjati.
- Bože moj, vi imate pravo!
- Još više: glas o tome će se proširiti, istrage činovnika pobudit će sumnje kod vašeg pokrovitelja. Tko zna neće li vas on, da se ulaska dvoru, izručiti?
- Oh!
- Uzmite da vas on jednostavno protjera, što će onda biti od vas?
- Znam da sam izgubljena.
- A kad to gospodin Bozir sazna - reče lagano Žana, proučavajući učinak posljednjeg udarca. Oliva skoči.
- On će me ubiti. Oh, ne, ja ću se sama ubiti. Zar vi mene ne možete spasiti.
- Ja imam - odvrati Žana - u Pikardiji, u zabiti, jedan majurić. Kad bih mogla prije nego plane sablazan dokučiti to utočište, a da me ne opaze, možda bi još bilo izgleda.
- Ali taj luđak vas pozna i uvijek će vas naći.
- Oh! Ako vi odete, ako se dobro sakrijete, neću se više bojati luđaka. Ja ću mu glasno reći: "Vi ste luđak kad, tako što tvrdite, dokažite svoje tvrdnje" - a to bi njemu bilo nemoguće; i ja bih mu posve tiho prišapnula: "Vi ste lupež!"
- Ja ću otputovati kad god vi zaželite - reče Oliva.
- Ja mislim da bi to bilo razborito - odvrati Žana.
- Da odmah otputujem?
- Ne, čekajte dok udesim sve pripreme za povoljan uspjeh. Sakrijte se, ne pokazujte se, čak ni meni. Preobrazite se da se ne poznate sami kad pogledate u ogledalo.
- Dobro, dobro, računajte na mene, draga prijateljice!
- I da odmah započnete, vratite se kući; sada više nemamo što razgovarati.
- Vratimo se. Koliko trebate za svoje pripreme?
- Ne znam, ali pazite na jedno: od sada do dana vašeg odlaska neću se pojaviti na mojem prozoru. Ako me ipak ugledate na prozoru, onda računajte da već toga dana morate otputovati, i zato budite spremni.
- Da, dobra moja prijateljice, hvala vam. One se lagano vrate u ulicu Sen-Klod. Oliva se više nije usudila razgovarati sa Žanom koja je bila odviše zamišljena. Kad su stigle, zagrlile su se; Oliva ponizno zamoli svoju prijateljicu da joj oprosti nepriliku zbog neopreznosti.
- Ja sam žena i ništa mi žensko nije čudno ni tuđe - odvrati gospoda de La Mot.

XXXI
BIJEG

Već narednog dan krila je Oliva svoje postojanje od čitavog svijeta; nitko nije mogao slutiti da prebiva u ulici Sen-Klod. Uvijek se skrivala iza zastora i držala prozor zastrt, usprkos sunčanim zrakama koje su veselo pokušavale prodrijeti.
Žana je sa svoje strane pripremala sve da ne ostane iza nje nikakav trag kad se rasprsne bomba, jer je sutradan dospio rok isplate svote od pet stotina hiljada franaka. Taj strašni trenutak bio je posljednji cilj njezinih promatranja. Ona je mudro proračunala alternativu lakog bijega, ali taj bijeg bio bi najočitija optužba. Ostati nepomično pod udarcima protivnika; ostati s mogućnošću pada, ali i s nadom da i svoga protivnika usmrti: to je bila grofičina odluka. Zato se već sutradan pokazala Olivi oko dva sata poslije podne, da lažnoj kraljici označi neka večeras bježi. Bilo bi nemoguće opisati radost, ali i stravu Olivinu; neophodnost da pobjegne značila je opasnosti; mogućnost bijega bijaše spasenje. Ona posla poljubac Žani, zatim spremi u mali zavežljaj nešto vrijednosnih predmeta što ih je dobila od svoga pokrovitelja. Zatim, davši znak, iščeznula je iz svoga stana da potraži kočiju kojoj bi se mogao povjeriti dragocjeni udes gospođice Olive.
Spušteni zastori, zatvoreni prozori, svjetlo koje je u kasno doba lutalo. Zatim neko šuštanje, neki tajanstveni šum, prebacivanje kabanice na leđa i šutljiva sjena. Na crkvi sv. Pavla odbijalo je jedanaest sati kad se Žana dovezla u ulicu Sen Luj s poštanskom kočijom, u koju su bila upregnuta tri krepka konja.
Na kočiji je sjedio čovjek zamotan u kabanicu i označivao poštaru adresu. Žana potegne čovjeka za rub kabanice i zaustavi kočiju na uglu ulice. Kočijaš poče tiho razgovarati s groficom.
- Neka kočija ostane ovdje, dragi moj gospodine Reto - reče Žana - pola sata će biti dovoljno. Ja ću amo dovesti nekoga tko će sjesti u kola i koga ćete, za dvostruku vozarinu, odvesti u moju malu kuću u Amijenu.
- Dobro, gospođo grofice.
- Ondje ćete tu osobu predati mome zakupniku koji zna što treba učiniti.
- Da, gospođo.
- Ja sam zaboravila... jeste li naoružani, gospodine Reto?
- Jesam, gospođo.
- Ovoj gospođi prijeti jedan luđak... možda će je htjeti uhapsiti na cesti...
- Što da činim?
- Vi ćete pucati na svakoga tko pokuša da vas zadrži.
- Dobro, gospođo.
- Vi ste od mene tražili nagradu od dvadaset lujdora za izvršenu uslugu, a ja vam za to dajem stotinu i plaćam put u Englesku, gdje me imate četkati nakon tri mjeseca.
- Dobro, gospođo.
- Evo vam tih sto lujdora. Ja vas bez sumnje neću više vidjeti, pa ćete dobro učiniti da odmah otputujete u Englesku.
- Računajte na mene.
- To je za vas.
- To je za nas - reče gospodin Reto, poljubivši ruku grofici. - Dakle, ja čekam.

- A ja ću vam poslati gospođu.
Reto uđe u kočiju na Žanino mjesto; ona krenu laganim koracima u ulicu Sen-Klod i popne se u svoj stan. U tom nedužnom stanu sve je spavalo. Žana upali svijeću i digne je s balkona uvis, što je bio znak da Oliva siđe.
- Ona je oprezna djevojka - reče grofica u sebi - videći mračan prozor. Žana tri puta digne i spusti svijeću.
- Oliva će sići brzo - reče Žana u sebi. Ona se spusti na ulicu.
Vrata se sučelne palače ne otvarahu. Oliva se valjda opteretila kakvim teškim zavežljajima koji joj smetaju.
- Budala - reče grofica bijesno - koliko je vremena izgubljeno radi nekoliko prnja!
Žana pođe do sučelnih vrata. Opet ništa. Ona stade prisluškivati. Tako minu četvrt sata. Kad je otkucalo jedanaest i po, Žana se uputi na bulevar da pogleda prozore.
Učinilo joj se da vidi kako se neka blaga svjetlost miče amo-tamo pod dvostrukim zastorima.
- Bože moj! Što ona čini! Ta mala jadnica. Ona možda nije opazila znak. Ah, samo srčano, vratimo se gore. - Ona se pope opet u svoj stan da ponovi znak sa svijećom. Nikakav znak ne odgovori na njezine znakove. - Ta luda mora da je oboljela i ne može se maknuti. Oh, šta to smeta? Živa ili mrtva, ona će večeras otputovati.
Ona opet siđe niz stepenice. U ruci je držala ključ koji je Olivi omogućavao noćnu slobodu. Kad je htjela da ključ uvuče u bravu, zastade.
- Ako je tko gore kod nje? - pomisli grofica
- Nemoguće, ja ću čuti glasove, pa će biti dosta vremena da se spustim... Ako koga sretnem na stepenicama... Oh! što da radim?
Toptanje konjskog kopita požuri njezinu odluku.
- Bez opasnosti nema ništa veliko - pomisli Žana. - Tko je smion taj se ne izlaže opasnosti. - I ona okrenu ključ u teškoj bravi i otvori vrata. Nigdje nikakva šušnja, nigdje živa stvora. Napokon dođe na zaravan pred Olivinu sobu. Ondje je pod vratima ugledala zraku svjetla i čula šum naglog koraka. Prigušujući dah, osluškivala je Žana. Nije se govorilo. Oliva je dakle sama, ona hoda, posprema, bez sumnje. Ona dakle nije bolesna pa se radi samo o zakašnjenju.
Žana zagrebe prstima lagano po vratima,
- Oliva! Oliva! - izusti ona - draga prijateljice! Koraci po tepihu se približiše.
- Otvorite! otvorite! - progovori Žana žurno.
Vrata se otvore, more svjetla obasja Zanu i ona se nađe pred jednim muškarcem koji je držao u ruci trokraki svijećnjak. Ona strašno viknu i prekrije svoje lice.
- Olivijo! - progovori taj čovjek. - Niste li vi to? I on podigne polagano kukuljicu s grofičine glave.
- Gospođa grofica de La Mot! - uzviknu on.
- Gospodin de Kaljostro! - prošapće Žana, koja se umalo ne onesvijesti.
U prvi tren se ta opasnost nije činila tako strašnom; ali ako se malo promotri mračno lice i silna vještina pretvaranja toga čovjeka, morala se učiniti strašnom.
Žana umalo ne izgubi glavu, ona uzmaknu kao da želi pobjeći. Kaljostro joj učtivo pruži ruku i pozove je da sjedne.
- Čemu imam zahvaliti čast vašeg posjeta, gospođo? - upita Kaljostro sigurnim glasom.
- Gospodine - promuca spletkarica, koja nije mogla skrenuti pogleda ođ grofova lica - ja sam došla... tražila sam ...

- Dopustite, gospođo, da pozovem i kaznim sluge koji su dopustili da gospođa vašeg dostojanstva uđe sama.
Žana zadršće i uhvati grofa za ruku.
- Vi ste se morali namjeriti na onoga glupana Nijemca, moga vratara, koji se opija. On vas po svoj prilici nije prepoznao. On je valjda otvorio vrata, a da nije ni riječi progovorio niti išta učinio; zaspao je odmah čim je otvorio.
- Ne ljutite se na njega, gospodine - prošapće slobodnije Žana, koja nije osjetila zamku - ja vas molim...
- To je sigurno on otvorio, zar ne, gospođo?
- Ja mislim da jest... Ali vi ste obećali da ga nećete grditi.
- Održat ću riječ - progovori grof osmjehujući se. - Nego, gospođo, ne biste li izvoljeli da mi sada objasnite uzrok vašeg dolaska.
Èim je stvar ovako okrenula, čim je Žana pomislila da u nju ne sumnjaju više, mogla je lagati o povodu svoje posjete, što odmah i učini.
- Ja sam došla, gospodine grofe - reče ona brzo - da vas zapitani za savjet o nekim glasinama koje se pronose.
- Kakve glasine, gospođo?
- Ne požurujte me, molim vas - reče ona kicošeći se - moj korak je vrlo delikatna značaja. "Traži! traži!" pomisli Kaljostro "ja sam već našao."
- Vi ste prijatelj njegove preuzvišenosti gospodina kardinala de Roana - reče Žana.
"Ah, ah, nije loše!" pomisli Kaljostro. "Idi do kraja niti koju držim; ali dalje ti zabranjujem."
- Ja sam zaista, gospođo, u dosta dobrom odnosu s njegovom preuzvišenošću - reče on.
- I ja sam došla da se pripitam kod vas - nastavi Žana...
- U vezi s čim - izusti Kaljostro sa tračkom ironije
- Rekla sam vam, gospodine, da je moj položaj delikatan, ne zloupotrebljavajte ga. Vi sigurno znate da me gospodin de Roan počašćuje sklonošću, i ja bih željela znati dokle bih mogla računati... Napokon, gospodine, vi čitate, kako kažu, i u najgušćoj tami duhova i srca...
- Samo još malo svjetlosti, gospođo - progovori grof - da uzmognem što bolje čitati u mraku vašeg srca i duha.
- Gospodine, govore da njegova preuzvišenost ljubi negdje drugdje... da ljubi na visokom mjestu... Govore čak...
Ovdje Kaljostro upre u Žanu prijeteći pogled, tako da se skoro srušila.
- Gospođo - reče on - ja zaista čitam u tami; ali da mogu dobro čitati, potrebna mi je vaša pomoć. Izvolite mi odgovoriti na ova pitanja:
- Kako ste došli da me ovdje potražite? Ja ne stanujem ovdje. Žana zadršće.
- Kako ste ušli ovamo, jer ovdje nema ni pijanog vratara, ni slugu u ovom dijelu palače? A ako niste došli da mene tražite, koga tražite? Vi ne odgovarate? - reče on grofici koja je drhtala - ja ću dakle pomoći vašem pamćenju: Vi ste ušli pomoću ključa što ga naslućujem u vašem džepu. Vi ste došli da potražite ženu koju sam iz puke dobrote ovdje krio.
Žana zatetura kao stablo lišeno korenja.
- Pa... kad bi bilo tako? - izusti ona posve tiho - kakav bih zločin time počinila? Zar nije dopušteno da žena posjećuje ženu? Pozovite je i ona će vam kazati može li se naše prijateljstvo priznati...
- Gospođo - prekide joj riječ Kaljostro - vi mi to govorite jer dobro znate da nje nema ovdje.

- Da nije više ovdje!... - uzviknu Žana ustrašeno. - Oliva nije više ovdje?
- Oh - reče Kaljostro - zar vi možda ne znate da je otišla?
- Ja! - uzviknu Žana, koja se sad opet ponada. - Nju su odveli i vi mene stoga optužujete?
- Više od toga, ja vam dokazujem - reče Kaljostro.
- Dokažite! - reče besramno grofica. Kaljostro uzme papir sa stola i pokaže ga:

"Gospodine i plemeniti pokrovitelju" bilo je napisano na tom papiru "oprostite mi što vas ostavljam; ali prije svega, ja sam ljubila gospodina de Bozira; on dolazi, odvest će me i ja ću ga slijediti. Zbogom. Primite izraz moje zahvalnosti."

- Bozir! - uzviknu Žana - Bozir... On nije znao za Olivinu adresu.
- Oh, kako ne, gospođo - odvrati Kaljostro, pokazavši Žani drugi papir, koji je izvukao iz svoga džepa - eto, ja sam ovaj papirić našao ovdje na stepeništu, valjda je ispao iz džepa gospodina Bozira.
- I on ga pruži grofici, koja dršćući pročita ove retke:

"Gospodin de Bozir naći će gospođicu Olivu u ulici Sen-Klod, ugao bulevara; on će je naći i odmah odvesti! To mu savjetuje vrlo iskrena prijateljica. Krajnji je čas."

- Ah - reče grofica zgužvavši papir.
- I on ju je odveo - reče hladno Kaljostro.
- Ali tko je napisao ovo pisamce? - upita Žana.
- Očito vi, iskrena prijateljica Olivina.
- A kako je on ušao ovamo? - opet će Žana, gledajući bijesno Kaljostra.
- Zar se ne može ući s vašim ključem? - reče Kaljostro.
- Kad ga ja imam, nije ga mogao imati Bozir.
- Ako imamo jedan ključ, možemo imati dva - odvrati Kaljostro pogledavši joj u lice.
- Vi imate u rukama dokaze - odvrati tiho grofica - dok sam ja upućena samo na sumnje.
- Oh! I ja imam sumnji isto tako vrijednih kao što su i vaše, gospođo.
I rekavši te riječi on je otprati do stepeništa. Ona stade silaziti; ali nađe uz stepenište koje je bilo mračno kad je ulazila, dvadeset svijeća i dvadeset slugu, pred kojima Kaljostro glasno viknu: gospođa grofica de La Mot.
Ona izađe iz kuće dahćući od srdžbe i želje za osvetom.

XXXII
PISMO I POTVRDA PRIMITKA

Narednog dana dospjela je isplata obroka što ga je navodno obećala kraljica draguljarima. Kako im je izaslanica kraljičina preporučivala opreznost, čekali su oni da će im tih pet stotina hiljada livra biti poslano. Stoga su Bemer i Bosanž pripremili potvrdu o primitku novca, napisanu najljepšim rukopisom njihove kuće.
Ali je potvrda primitka ostala nekorisna: nitko nije došao da je zamijeni sa pet stotina hiljada livara u gotovu. Noć je minula vrlo okrutno za draguljare koji su čekali kraljičina glasnika. Zora sutrašnjeg dana razočara ih još više. Bemer stvori odluku i odveze se u Versaj u kočiji. On je zatražio da bude primljen kod kraljice, ali mu rekoše da to nije moguće ako nema dozvolu. Začuđen, nemiran, on je ostao pri svom zahtjevu. Pošto je poznavao ljude, jer je umio u predsobljima gdjekomu nešto staviti u džep, išli su mu tako na ruku da su ga postavili na putu kojim se kraljica vraćala sa svoje šetnje.
Sasvim još pod utičajem svoga sastanka sa Šarnijem, na kojemu je igrala ulogu ljubavnice, a da to nije bila, vratila se Marija Antoaneta vrlo zadovoljna i vesela u dvor, kad opazi ponešto snuždeno ali smjerno Bemerovo lice. Ona mu se nasmiješila, što je on tumačio kao sreću pa se odvažio da zamoli od nje prijem. Kraljica mu dozvoli za dva sata, to jest nakon svoga objeda. On saopći tu dobru vijest Bosanžu, koji ga je čekao u kočiji pobolijevajući od hunjavice, nije htio da se pred kraljicom prikaže neprijazna lica.
- Nema sumnje - govorili su draguljari međusobno, tumačeći i najmanje kretnje i najmanje riječi Marije Antoanete - njezino veličanstvo ima već svotu koju juče nije još primila; ona je kazala u dva sata, jer će tada biti sama.
I oni su se pitali da li će tu svotu odnijeti kući u novčanicama, zlatu ili srebru.
Odbila su dva sata; draguljar je bio na svome mjestu i uveli su ga u budoar njezina veličanstva:.
- Što je opet vama gospodine Bemer? - upita kraljica čim ga ugleda iz daleka - Namjeravate li mi govoriti o draguljima? Vi znate da imate nesreću.
Bemer je mislio da je netko sakriven, pa se kraljica boji da je tko ne čuje. On stega primi izraz sporazuma i odvrati, obazrijevši se:
- Da, veličanstvo.
- Što tražite ovdje? - reče kraljica začuđeno.
Malo potišten zbog takvog pretvaranja, Bemer ne reče ništa.
- Prodajete li kakav nakit? - nastavi kraljica. - Oh, ne plašite se tako; ovdje nema nikoga tko bi vas mogao čuti.
- Onda... - prošapće Bemer.
- No, šta onda?
- Onda mogu vašem veličanstvu reći...
- Recite brzo, dragi Bemer.
Draguljar se približi sa ljubaznim smiješkom reče pokazujući svoje ponešto žute zube:
- Onda smijem vašem veličanstvu kazati da je kraljica juče zaboravila na nas.
- Zaboravila! U čemu? - zapita kraljica začuđeno.
- U tome da je juče bio rok...

- Kakav rok?
- Oh, molim vaše veličanstvo da mi oprosti... Možda kraljica nije pripravna. To bi bila velika nesreća... ali...
- Ah, gospodine, ja ne razumijem baš ništa od svega što mi govorite. Objasnite mi, molim vas.
- Vašem veličanstvu izbjeglo je, što je usred tolikih briga i poslova posve prirodno.
- Što mi je izbjeglo?
- Juče je dospio rok isplate đerdana - odvrati Bemer plaho.
- Vi ste dakle prodali svoj đerdan?
- No... - izusti Bemer, promatrajući kraljicu začuđeno - meni se čini da jesam.
- A oni kojima ste ga prodali nisu vam platili; jadni moje Bemer; to je zlo. Ti ljudi morali bi učiniti kao što sam ja učinila; oni moraju, jer ne mogu da kupe vaš đerdan, vratiti vam ga, preporučivši vam ono što su platili na račun.
- Kako izvoljevate?... - prošapće draguljar, koji zatetura kao putnik koga sunčanica udari u glavu.
- Što izvoli reći vaše veličanstvo.
- Ja kažem, dragi Bemer, ako vam deset kupaca vrati vaš đerdan, kao što sam vam ga ja vratila, i prepusti vam svotu od dvije stotine hiljada livra kapare, to će vam donijeti dva milijuna i još će vam đerdan ostati.
- Vaše veličanstvo... - uzviknu Bemer, koga je znoj oblio - kaže da mi je vratilo đerdan?
- Pa da? Ja to kažem - odvrati kraljica marno. - Šta vam je?
- Šta! - nastavi draguljar - vaše veličanstvo odriče da je od mene kupilo đerdan?
- Kakvu to komediju igramo - reče strogo kraljica. - Zar je taj nesretni đerdan određen da zbog njega uvijek netko izgubi glavu?
- Ali meni se učinilo - izusti Bemer dršćući čitavim tijelom - da sam iz usta vašeg veličanstva čuo da ste mi vratili đerdan od dragulja.
Kraljica pogleda Bemera.
- Srećom - izusti ona - da imam ovdje nešto čime ću osvježiti vaše pamćenje, jer vi ste vrlo zaboravljiv čovjek, gospodine Bemer, da vam ne rečem nešto puno neugodnije.
I ona pođe do svoga ormara, izvadi iz njega jedan papir, koji otvori, pročita i lagano pruži nesretnom Bemeru.
- Slog je dosta jasan - reče ona - mislim bar. - I kraljica sjede da može bolje promatrati draguljara dok čita.
Lice Bemerovo odražavalo je isprva potpunu nevjericu, a zatim, postepeno, najstrašnije zaprepaštenje.
- No! - reče kraljica - vi prepoznajete ovaj papir koji posvjedočuje u tako valjanom obliku da ste đerdan natrag primili; ako niste zaboravili da se zovete Bemer...
- Ali, gospođo - promuca Bemer, gušeći se u isti mah od srdžbe i straha - ja nisam potpisao ovu potvrdu.
Kraljica uzmaknu, smrvivši draguljara plamenim pogledom i uzviknu:
- Vi tako nešto tvrdite?
- Potpuno...ako mogu za slobodu te tvrdnje život izgubiti, ja ipak tvrdim da đerdan nikad nisam dobio, ovaj papir nikad potpisao. Da je ovdje krvnički panj i tu krvnik, ja bih opet izjavio: ne, vašu potvrdu ja nisam izdao.
- Gospodine - progovori kraljica problijedivši lako - onda sam vas dakle ja prevarila, onda valjda imam ja vaš đerdan?
Bemer stade prekopavati po svojoj lisnici i izvuče iz nje jedan papir, koji također pruži kraljici.

- Gospođo - reče od uzbuđenja dršćućim glasom - ja ne vjerujem da bi vaše veličanstvo, kad bi mi vratilo đerdan, potpisalo ovu obveznicu.
- Oh, kakva je to krpa? - uzviknu kraljica. - To ja nikad nisam napisala. Zar je to moje pismo?
- Potpisano je - reče Bemer smrvljen.
- Marija Antoaneta od Francuske.... Vi ste ludi. Zar sam ja od Francuske? Nisam li ja austrijanska nadvojvotkinja? Ne bi li bilo gadno da sam ja to napisala? Eto vidite, gospodine Bemer, ta stupica je odviše glupa, recite to vašim krivotvoriteljima.
- Mojim krivotvoriteljima... - promuca draguljar koji se umalo nije onesvijestio čuvši te riječi. - Vaše veličanstvo sumnja u mene, Bemera?
- Vi sumnjičite Mariju Antoanetu! - reče kraljica ponosito.
- Ali ta potvrda - prihvati draguljar, pokazujući joj papir što ga je ona još uvijek držala u ruci.
- I ovu potvrdu o primitku - odvrati kraljica, upirući prstom na papir što ga je Bemer još držao u ruci.
Bemer se morao oprijeti o jedan naslonjač; pod njim se okretao pod. On je udisao zrak punim plućima da se ne zaguši.
- Vratite mi moju potvrdu o primitku - reče kraljica - ja je primam kao valjanu, a evo vama natrag vaše zadužnice s potpisom Marije Antoanete od Francuske; svaki državni odvjetnik kazat će vam koliko to vrijedi.
I bacivši mu u ruke zadužnicu, kraljica ote iz njegovih ruku potvrdu o primitku đerdana. Zatim mu okrene leđa i prođe u susjednu sobu, prepustivši nesretnika samom sebi. Za nekoliko časaka on se sabere, jurnu sav omamljen iz sobe i potraži Bosanža kojemu ispripovjedi čitavu stvar tako da je njegov drug posumnjao u njega.
Dugo su ostali u kočiji zaprepašteni, a onda se ponovo upute u pravcu dvora da bi pokušali dobiti kakvo-takvo objašnjenje. Na putu ih sretne jedan oficir koji je dobio zapovijed da pozove jednog od njih. Možemo lako predstaviti njihovu radost i žurbu da se odazovu pozivu... Uvedoše ih bez ceremonija.

XXXIII
ZAPLET

Èim ugleda draguljare, kraljica reče živahno:
- Ah, eto gospodina Bosanža; vi ste uzeli pojačanje, gospodine Bemer, tim bolje.
Bemer nije imao što reći; on je mnogo mislio. U takvim slučajevima je najbolje da se postupa s kretnjama, i Bemer se baci pred noge Marije Antoanete.
Kretnja je bila puna izražaja. Bosanž je učinio isto.
- Gospodo - progovori kraljica - ja sam sada mirna i više se neću uzrujavati. Meni je međutim sinula jedna misao koja mijenja moje mišljenje u pogledu vas. Nema sumnje da smo u toj stvari vi i ja žrtve neke tajne... koja više nije za mene tajna.
- Ah, gospođo! - uzviknu Bemer oduševljen kraljičinim riječima - vi dakla mene ne sumnjičite više... da sam počinio... oh, gadne li riječi, krivotvorenje!
- Vjerujte mi da je i meni teško tu riječ čuti - reče kraljica. - Ja više ne sumnjam u vas.
- Vaše veličanstvo sumnja na nekog drugoga?
- Odgovarajte na moja pitanja. Vi kažete da dragulje više nsmate?
- Nemamo ih više - odgovoriše složno draguljari.
- Za vas nema vrijednosti kome sam uručila dragulje da ih vama preda; to je moja stvar. No jeste li vidjeli gospođu de La Mot...
- Oprostite, gospođo, vidjeli smo je...
- I ona vam nije ništa u moje ime predala?
- Nije, vaše veličanstvo. Gospođa grofica rekla nam je samo: čekajte.
- A tobožnje pismo od mene tko vam je uručio?
- To pismo? - odvrati Bemer - donio nam je nepoznati glasnik noću. I on pokaže krivotvoreno pismo.
- Ah, ah! - reče kraljica - dobro! Eto vidite da to nije došlo od mene. Ona pozvoni, pojavi se jedan sluga.
- Neka pozovu gospođu groficu de La Mot - reče kraljica mirno.
- Vi niste primili nikoga drugog, niste vidjeli ni gospodina de Roana?
- Gospodin de Roan je bio kod nas, gospođo on se došao obavijestiti...
- Vrlo dobro; ostanimo na tome; od onog trenutka otkad je kardinal de Roan umiješan u tu stvar, bilo bi krivo od vas da očajavate. Gospođa de La Mot, rekavši vam riječ čekaj te htjela je... Idite samo potražiti gospodina kardinala i recite mu ono što ste meni kazali; ne gubite ni časa i dodajte da ja znam sve.
Draguljari, koji su bili obodreni plamičkom nade, izmijeniše manje ustrašen pogled. Jedino Bosanž, koji je također htio da svoju kaže, usudi se sasvim tiho izustiti:
- Kraljica ima u ruci lažnu potvrdu, a krivotvorenje takve potvrde je zločinstvo. Marija Antoaneta namršti obrve.
- Istina je - progovori ona - ako vi niste primili đerdan, onda je ovaj papir lažan. Ali da se ustanovi krivotvorenje, neophodno je da vas suočim s osobom kojoj sam povjerila da vam vrati dragulje.

- Kad vaše veličanstvo zaželi, mi se ne bojimo svjetlosti - uzviknu Bosanž - jer. mi smo pošteni trgovci.
- Idite dakle potražite svjetlost kod gospodina kardinala, on jedini može unijeti svjetla u sve to.
- I vaše veličanstvo će nam dopustiti da izvijestimo o odgovoru? - upita Bemer.
- Ja ću biti obaviještena prije nego vi, ja ću vas izvući iz neprilike. Idite.
I ona otpusti draguljare, pa kad su otišli, zapade opet u nemir i stade slati jednog brzog glasnika za drugim gospođi de La Mot.
Nećemo je pratiti u njezinim istraživanjima i sumnjama, ostavit ćemo je da što brže pođemo u susret željno očekivanoj istini. Kardinal je bio kod kuće i čitao bijesno jedno malo pisamce što mu ga je poslala gospođa de La Mot, kako je kazala iz Versaja. Pismo je bilo strogo i oduzimalo kardinalu svaku nadu; zahtijevalo se od njega da ni na što više ne misli, zabranjivao mu je da se familijarno pojavljuje u Versaju; pozivalo ga, s obzirom na njegovu odanost, da ne obnavlja odnose koji su postali nemogući.
Èitajući drugi put to pisamce, princ usplamti; on je čitao slovo po slovo, kao da je tražio od papira račun za okrutnost što ih je na nj nabacala nemilosrdna ruka.
- Namiguša, mušičava, vjerolomna žena - uzviknu on u očajanju - oh, ja ću se osvetiti.
On nagomila zatim sve isprike koje slaba srca olakšavaju u njihovim ljubavnim bolima, ali koje ne liječe od same ljubavi.
- Eto - reče on - četiri pisma što mi ih je pisala, i svako nepravednije, tiranskije jedno od drugoga. Ona me je uzela iz pukog hira! To je poniženje koje ću joj teško oprostiti ako mi ne posveti novu mušicu.
U taj mah stigli su draguljari u njegovu palaču.
- Što to ima značiti? - pomisli kardinal kad je od sluge saznao za njihov dolazak. - Neka uđu! Draguljari uđoše smetena lica.
- Prije svega - viknu kardinal ugledavši ih - što znači ovo, gospodo draguljari, zar sam vam ja što dužan?
Ton takvog uvoda sledi oba druga.
- Zar će se prizori što smo ih već doživjeli opet ponoviti? - reče Bemer. Kardinal ih je dosta oštro ukorio.
- Monsinjore, progovori Bemer, poprativši svaku riječ s uzdahom - pravdu, milosrđe, poštedite nas sa srdžbom i ne silite da povrijedimo poštovanje za najvećeg i najuzvišenijeg princa.
- Što vam je, gospodo?
- Monsinjore, mi smo okradeni!
- A što se to mene tiče - prihvati de Roan - ja nisam policijski poručnik.
- Ali vi ste imali u rukama đerdan, monsinjore - reče Bemer jecajući - vi ćete pred sudom morati iskazati, monsinjore, vi ćete morati...
- Dakle, taj đerdan je ukraden!
- Da, monsinjore.
- A što veli kraljica? - uzviknu kardinal, pokazavši nešto malo zanimanja.
- Kraljica nas je poslala k vama, monsinjore.
- To je vrlo ljubazno od njezina veličanstva. Ali što mogu ja tu učiniti.
- Vi možete sve, monsinjore; vi možete kazati što je učinjeno s đerdanom.
- Ja?
- Bez sumnje.

- Dragi moj gospodine Bemer, vi biste mi mogli govoriti tako kad bih ja spadao u četu kradljivaca koji su ukrali kraljici đerdan.
- Ðerdan nije ukraden kraljici.
- Kome dakle?
- Kraljica odriče da ga je posjedovala.
- Kako! - reče kardinal oklijevajući - vi imate njenu potvrdu.
- Kraljica kaže da je potvrda o primitku krivotvorena.
- Ah, ah! - uzviknu kardinal - vi ste izgubili glavu, gospodo.
- Ne samo da je kraljica odricala, ne samo da je tvrdila da je zadužnica krivotvorena, nego nam je pokazala jednu potvrdu kojom mi priznajemo da smo đerdan preuzeli.
- Potvrdu od vas - vikne kardinal. - I ta potvrda?
- Krivotvorena kao i ona druga, gospodine kardinale, vi to dobro znate.
- I vi kažete da ja to dobro znam!
- Jamačno, jer ste vi došli da nam potvrdite ono što nam je kazala gospođa de La Mot; jer ste vi dobro znali da smo prodali đerdan i da je u kraljičinim rukama.
- Da vidimo - reče kardinal prešavši rukom preko čela - to su, čini mi se, vrlo teške stvari. Da se malo sporazumijemo. Evo što sam ja imao posla s đerdanom i s vama: najprije moja kupovina na račun njezina veličanstva, na koji sam dao dvije stotine i pedeset hiljada livra.
- Tako je, monsinjore.
- Zatim prodaja koju je kraljica potpisala, bar ste mi vi to rekli, uz rokove koje je ona odredila i uz odgovornost njezina potpisa?
- Njezina potpisa... Vi kažete da je to potpis kraljičin, nije li tako, monsinjore?
- Pokažite mi ga.
- Evo ga! - I draguljar povuče spis iz lisnice. Kardinal baci pogled na potpis.
- Ah, vi ste djeca... Marija Antoaneta francuska... Zar kraljica nije kćer austrijske kuće? Vi ste okradeni: rukopis i potpis - sve je krivotvoreno!
- Onda - kliknuše draguljari, koji su bili na vrhuncu očaja - gospođa de La Mot mora poznavati krivotvoritelja i lopova?
Istinitost te tvrdnje zapanji kardinala.
- Zovnimo gospođu de La Mot - reče on zbunjen. I on pozvoni kao i kraljica.
Sluge pojuriše da dozovu Žanu, čija kočija nije mogla biti daleko. Međutim se Bemer i Bosanž stisnuše kao zečevi u zaklon te ponove:
- Gdje je đerdan?
- Ja ću oglušiti - reče kardinal zlovoljno. - Zar ja znam gdje je vaš đerdan? Ja sam ga sam uručio kraljici, to je sve što znam.
- Ako ne dobijemo novac, bar da spasimo đerdan! - ponove oba trgovca.
- Gospodo, to se mene ne tiče - ponovi kardinal sav izvan sebe, spreman da dva vjerovnika baci kroz vrata.
- Gospođa de La Mot! Gospođa grofica - uzviknuše Bemer i Bosanž - to nas je ona upropastila.
- Gospođa de La Mot je tako čestita da vam zabranjujem sumnjičiti je, ako nećete da odete isprebijani iz moje palače.
- Netko napokon mora da je kriv - reče Bemer tugaljivim glasom - netko je počinio dva krivotvorenja?
- Jesam li ja? - reče gospodin de Roan ponosito,

- Monsinjore, to mi sigurno nećemo reći.
- No, a onda?
- Monsinjore, treba nam objašnjenje.
- Pričekajte dok ga sam nađem.
- Ali, monsinjore, što da odgovorimo kraljici, jer i njezino veličanstvo postupa s nama tako ponosito.
- A što kaže ona?
- Ona kaže da vi ili gospođa đe La Mot imate đerdan, ali ne ona.
- Ah! Ah! - progovori kardinal problijedivši od stida i srdžbe - idite i recite kraljici, da... Ne, ne recite joj ništa. Dosta je već te sablazni. Ali sutra... sutra, čujete li, ja ću služiti misu u kapelici u Versaju; dođite onamo, vi ćete vidjeti kako ću se ja približiti kraljici, s njom govoriti, zapitati je ima li ona đerdan kod sebe, i vi ćete čuti što će ona odgovoriti; ako bude meni u lice odricala... onda, gospodo, ja sam Roan i platit ću!
Nakon tih riječi isprati princ oba druga, koji izađu gurkajući se laktovima.
- Do sutra dakle - prošapće Bemer - nije li tako, monsinjore?
- Da, do sutra, u jedanaest sati u Versaju - odgovori kardinal.

XXXIV
MAČEVANJE I DIPLOMACIJA

Sutradan oko deset sati uvezla se u Versaj kočija s grbom gospodina de Breteja. Oni čitaoci ove knjige koji se sjećaju povijesti Balzama i Žilbera nisu zaboravili da gospodin de Bretej, takmac i lični neprijatelj de Roana, već odavno traži zgodnu priliku da svome neprijatelju zada smrtni udarac.
Diplomacija ima veliku prednost nad mačevanjem u tome što mačevalac zadaje protuudarac u jednoj sekundi, dok diplomat treba za to petnaest ili više godina, samo što je onda udarac smrtonosan.
De Bretej je zamolio sat prije kralja da ga sasluša, i on je zatekao njegovo veličanstvo baš u trenutku kad se oblačilo za misu.
- Divno vrijeme! - reče Luj XVI veselo kad je diplomat ušao u kabinet - ne vidi se nigdje oblačak.
- Sire, neizmjerno žalim što u vaš mir moram unijeti jedan oblak - odvrati ministar.
- Oh! - uzviknu kralj, čije se veselo lice smrači - dan zlo počinje; što se dogodilo?
- Sire, u velikoj sam neprilici, kako da vam to ispripovijedam, tim više što to ne spada u poslovni djelokrug moga ministarstva. Radi se o krađi, a to bi bila stvar policijskog poručnika.
- Krađi!... Vi ste čuvar pečata, a lopovi se napokon uvijek sastanu s pravosuđem.
- Dobro, sire, slušajte: vaše veličanstvo je sigurno čulo da se govori o đerdanu od dragulja?
- O onome gospodina Bemera?
- Da, sire.
- O onome što ga je kraljica odbila.
- Upravo je tako.
- Zbog toga smo nabavili lijep brod - reče zadovoljno kralj.
- No sire - nastavi barun de Bretej - taj đerdan je ukraden.
- Ah, tim gore, tim gore - reče kralj. - To je bio skup đerdan, ali se dragulji mogu raspoznati. Ako tko razreže đerdan i pokuša dragulje posebno prodati, izgubit će plodove krađe. Oni će ostati cijeli i policija će ih pronaći.
- Sire - prekide barun kralju riječ - to nije obična krađa. U tu stvar su se izmiješale kojekakve glasine.
- Glasine! Što hoćete time reći?
- Sire, govore da je kraljica zadržala đerdan.
- Kako zadržala? Ona ga je u mojem prisustvu otklonila, a da ga nije htjela ni pogledati.
Gluposti, budalaštine, barune; kraljica nije zadržala đerdan.
- Sire, nisam upotrijebio pravu riječ; klevete su uvijek tako slijepe kad se tiču vladara. Riječ zadržala...
- Ah tako, gospodine de Bretej - reče kralj sa smiješkom - mislim da ne govore kako je kraljica ukrala dragulje.
- Sire - reče živahno de Bretej - govori se da je kraljica samo pred vama odbila kupovinu; govori se da draguljari imaju kraljičinu potvrdu, da ona zadržava đerdan.
Kralj problijedi.
- To govore - reče on - što li se sve ne govori? Tome se veoma čudim - uzviknu on. - Da je kraljica kupila đerdan ispod ruke, ne bih je korio. Kraljica je žena, a taj đerdan je rijetka stvar i vrlo

lijepa. Ona može potrošiti jedan i po milijun za svoju toaletu, ako zaželi. Ja bih to odobrio; Jedino bi krivo imala kad bi svoju želju preda mnom zašutjela. Ali ne pristoji se kralju da se miješa u te stvari; ona se tiče muža. Muž će svoju ženu ukoriti ako hoće ili ako može; ja ne priznajem nikome pravo da se u to upliće.
Barun se pokloni nakon kraljevih riječi. Ali Luj XVI bio je samo prividno čvrst. Časak kasnije pokoleba se i uznemiri.
- A zatim - reče on - što vi govorite o krađi?... Ako se ne varam, rekli ste krađa?... Ako se dogodila krađa, đerdan onda ne bi više bio u kraljičinim rukama. Budimo logični.
- Vaše veličanstvo me je svojom srdžbom sledilo - reče barun - i ja nisam mogao dovršiti.
- Oh, mojom srdžbom! Što se toga tiče, barune... I kralj se bučno nasmije.
- Molim vas nastavite i recite mi sve; recite mi čak da je kraljica prodala taj đerdan. Jadna žena, njoj često ustreba novac, a ja joj ne dam uvijek.
- Eto upravo što sam imao čast reći vašem veličanstvu. Kraljica je pred tri mjeseca zamolila od gospodina de Kalona petsto hiljada livra, a vaše veličanstvo uskratilo je potpis.
- To je istina.
- No, sire, taj novac, pripovijeda se, imao je služiti za isplatu prvog obroka, određenog ugovorom o kupovini toga đerdana. Kraljica, nemajući novaca uskratila je isplatu.
- No - reče kralj zanimajući se sve više za stvar.
- Sire, ovdje počinje povijest koju mi nalaže moja revnost da ispripovijedam vašem veličanstvu.
- Što! Vi kažete da povijest ovdje počinje; što se to dogodilo?
- Sire, govori se da se kraljica obratila nekome da dobije novac.
- Kome? Možda nekom Jevreju?
- Ne, sire, nije se obratila Jevreju.
- Oh! Vi mi to kažete čudnim načinom, gospodine Bretej! Tu se izgleda radi o vanjskoj spletki: kraljica je zamolila novac od svoga brata, od svoje obitelji. U stvari je zapletena Austrija.
Poznato je kako je kralj bio osjetljiv na bečki dvor.
- To bi bilo bolje - odvrati gospodin Bretej.
- Kako! Bolje bi bilo? Od koga bi dakle kraljica mogla tražiti novaca?
- Sire, ja se ne usuđujem...
- Vi me začuđujete, gospodine - reče kralj podigavši glavu i primivši opet kraljevski ton - govorite smjesta, molim vas, i imenujte mi toga pozajmljivača novaca.
- To je gospodin de Roan, sire.
- Vi ne crvenite spominjući gospodina de Roana, čovjeka koji je svoj imetak gotovo sasvim upropastio!
- Sire... - izusti de Bretej oborivši oči.
- To je kretnja koja mi se ne sviđa - doda kralj - i vi ćete se odmah izjasniti, gospodine čuvaru pečata.
- Ne, sire; ni za što na svijetu, jer me nište na svijetu ne bi moglo prisiliti da izrečem riječ koja bi kompromitirala čast moga kralja ili moje vladarice.
Kralj namršti obrve.
- Mi silazimo vrlo duboko, gospodine - reče on - taj izvještaj protkan je isparinama baruštine iz koje potječe.
- Svaka kleveta, sire, isparava smrtonosne mirise, zato je potrebno da ih kraljevi čiste velikim sredstvima, ako neće da njihova čast bude usmrćena tim otrovima.

- Gospodin de Roan! - prošapće kralj - ali kako je to moguće?... Kardinal dakle poručuje?...
- Vaše će se veličanstvo uvjeriti da je gospodin de Roan imao dogovore sa draguljarima Bemerom i Bosanžom; da je on uredio stvar prodaje, da je on ugovorio i uredio uvjete plaćanja.
- Zaista! - uzviknu kralj koga je posve smela ljubomora i srdžba.
- To je činjenica koju će dokazati najjednostavnije saslušanje. Ja se za to obavezujem vašem veličanstvu.
- Vi kažete da se na to obavezujete?
- Na moju odgovornost, sire. Kralj se živo ushoda po sobi.
- To su strašne stvari - ponovi on - ali u svemu tome ja još ne vidim krađe.
- Sire, draguljari imaju, kako vele, jednu potvrdu, potpisanu od kraljice, koja mora đerdan imati.
- Ah! - uzviknu kralj u provali očaja - ona odriče! Čujete li, ona to odlučno odriče, gospodine de Bretej.
- Eh, sire, jesam li samo na trenutak dopustio da vaše veličanstvo posumnja u kraljičinu nevinost?
- Vi dakle ne optužujete nikoga, osim gospodina de Roana?...
- Sire, prividnost savjetuje...
- To je teška optužba, barune.
- Koja će možda pasti pred jednom istragom; ali istraga je neophodna. Pomislite, sire, kraljica tvrdi da nema đerdana; draguljari tvrde da su ga prodali kraljici; da se đerdan ne može pronaći i da je pala riječ krađa između imena Roan i imena kraljice.
- Istina je, istina, imate pravo - reče kralj posve smućen - potrebno je da se ta čitava stvar razbistri.
- Tako je, sire.
- Ah, bože moj, što se zbiva dolje u galeriji? Nije li ono gospodin de Roan, koji polazi u kapelicu?
- Još ne, sire; gospodin de Roan ne može ići u kapelicu. Još nije jedanaest sati, a zatim gospodin de Roan bio bi u svojoj crkvenoj odori. To on ne prolazi onuda. Raspolaže li vaše veličanstvo još sa pola sata?
- Što da učinim? Da s njim govorim? Da ga pozovem?
- Ne, sire; dopustite mi da savjetujem vašem veličanstvu: ne razglašujte stvar dok niste govorili s njezinim veličanstvom.
- Da - odvrati kralj - ona će mi kazati istinu.
- U to ne sumnjam.
- Čujte, barune, stanite ovamo i recite mi bez ustručavanja svaku činjenicu, sva tumačenja.
- Ja imam sve potanko u ovoj lisnici, sa dokazima potkrijepljeno.
- Na posao dakle. Čekajte dok zatvorim vrata svoga kabineta; jutros bih imao dva saslušanja, ali ja ću ih odgoditi.
Kralj zapovjedi da se vrata zatvore i sjede u svoj naslonjač.
- Ovaj put je zaista kardinal - reče kralj - pogledajte.
Bretej ustane, približi se prozoru i opazi iza zastora de Roana; on se u odori kardinala i nadbiskupa uputio u odaje koje su mu uvijek bile dodijeljene kad je došao da čita svečanu misu u Versaju.
- On je napokon došao - uzviknu kralj i ustade.
- Tim bolje - reče de Bretej - razjašnjenje se neće odgađati.

I on stade upućivati kralja sa svom revnošću čovjeka koji hoće da upropasti drugoga. Paklena vještina sjedinila je u njegovoj lisnici sve što je moglo opteretiti kardinala. Kralj je doista vidio kako se nagomilavaju dokazi kardinalove krivnje, ali je očajavao što nije vidio tako brzo dokaze kraljičine nevinosti. On je četvrt sat nestrpljivo podnosio tu muku kad se najednom začuše poklici na susjednoj galeriji. Kralj stade osluškivati. De Bretej prekide svoje čitanje. Jedan oficir pokuca na vrata.
- Što je? - zapita kralj čiji su živci bili uzbuđeni zbog otkrića gospodina de Breteja. Oficir uđe.
- Sire, njezino veličanstvo kraljica moli vas da izvolite doći k njoj.
- Ima sigurno novosti - reče kralj problijedivši.
- Možda - dodade Bretej.
- Ja idem kraljici - reče kralj. - Čekajte me tu, gospodine.
- Dobro, mi se primičemo raspletu - prošapće čuvar pečata.

XXXV
PLEMIĆ, KARDINAL I KRALJICA

Kad je Bretej ušao kod kralja, gospodin de Šarni, blijed i uzbuđen, zamolio je da ga kraljica primi. Ona se upravo odijevala; vidjela je kroz prozor svoga budoara Šarnija, koji je na svaki način. zahtijevao da ga uvedu.
Kraljica naloži da ga uvedu. Ona je popuštala potrebi svoga srca. Šarni uđe, poljubi dršćući kraljičinu ruku, i reče prigušenim glasom:
- Ah, gospođo, kakva nesreća!
- Što vam je? - uzviknu ona problijedivši, videći da je i njezin prijatelj blijed.
- Gospođo, znate li što sam doznao? Znate li što se govori? Znate li što kralj već zna ili će sutra doznati?
Ona zadršće pri pomisli na onu noć čiste slasti, gdje ju je ljubomorno nečije oko, neprijatelj, vidio u versajskom perivoju sa Šarnijem.
- Kažite mi sve, ja sam jaka - odgovori ona pritisnuvši rukom srce.
- Govore, gospođo, da ste vi kupili od Bemera i Bosanža jedan đerdan.
- Ja sam im ga vratila - reče ona živahno.
- Čujte, govore da ste ga vi samo prividno vratili, računali ste da ćete ga moći platiti, da vam je to kralj spriječio ne htijući potpisati doznaku gospodinu de Kalonu; tada ste se vi obratili nekome da nađete novac, i da je taj netko... vaš ljubavnik.
- Vi! - uzviknu zaprepaštena kraljica. - Vi, gospodine! Naziv ljubavnik nije za njih tako slatka uvreda za dobacivanje kao što je naziv prijatelj slatka istina posvećena odsada između nas dvoje.
Šarni se zaustavi zbunjen njenom rječitošću. Ali razmak što ga je postavio za odgovor nakon kraljičinih rijeci udvostruči njen nemir. Ona uzviknu:
- O čemu želite govoriti, gospodine Šarni? Kleveta govori jezikom koji ja ne razumijem. Jeste li ga vi shvatili?
- Gospođo, izvolite mi posvetiti pažnju, stvar je veoma ozbiljna Juče sam pošao s mojim ujakom, gospodinom de Sifrenom, dvorskim draguljarima Bemeru i Bosanžu. Moj ujak je donio dragulja iz Indije. Htio im je procijeniti vrijednost. Govorilo se o svemu i svima. Draguljari su pripovijedali ujaku strašnu pripovijest sa tumačenjima neprijatelja vašeg veličanstva. Gospođo, ja očajavam; jeste li kupili đerdan, recite mi; ako ga niste platili, kažite mi također. Ali ne dopustite da vjerujem da je gospodin de Roan platio za vas.
- Gospodin de Roan! - uzviknu kraljica.
- Da, gospodin de Roan, kojega označuju ljubavnikom kraljičinim; onaj od kojega kraljica posuđuje novac; onaj koga je jedan nesretnik, što se zove de Šarni, vidio u perivoju u Versaju.
- Gospodine - uzviknu Marija Antoaneta - Vjerujte, ako ja nisam više tamo, da je to zato što me vi ljubite kad sam ovdje.
- Oh! Opasnost je vrlo velika - odvrati mladić - ne dođoh vas moliti da mi iskažete uslugu.
- Prije svega - reče kraljica - o kakvoj se opasnosti radi, molim vas?
- Kardinal koji jamči za kraljicu i plaća umjesto nje, upropašćuje kraljicu. Ne govorimo ovdje o nezgodi koju može prouzrokovati povjerljivost kojom vas zadahnjuje gospodin de Roan.
- Vi ste luđak! - reče Marija Antoaneta ljutito.

- Nisam lud, gospođo, ali vi ste nesretni, vi ste izgubljeni. Ja sam vas vidio u perivoju. Ja se nisam prevario. Danas je izišla na javu strašna, smrtna istina... Gospodin de Roan se možda hvali.
Kraljica zgrabi Šarnijevu ruku.
- Luđak! Luđak! - ponovi ona - vjerujte u mržnju, vjerujte u sjene, vjerujte u nemoguće, ali nakon onoga što sam vam rekla, ne vjerujte da sam ja kriva...
Olivier se približi i uhvati kraljičinu ruku.
- Vi ćete vidjeti - progovori on - da ja nisam čovjek koji jeca i plače; trenuci su dragocjeni; večeras bi bilo kasno da učinimo ono što nam preostaje učiniti. Ako me hoćete spasiti od očaja, spašavajući sebe od sramote?...
- Gospodine!
- Oh, neću više štedjeti riječi. Ako me ne saslušate, kažem vam da ćemo oboje večeras biti mrtvi, vi od sramote, a ja što sam vas vidio mrtvu. Hajdemo ravno na neprijatelja, gospođo, kao u bojevima. Ravno u opasnost! Hajdemo u nju zajedno, ja kao srčan vojnik, a vi kao kraljica. Ako podlegnete, dobro, nećete biti sami. Čujte, gospođo, gledajte u meni brata... Trebate li novaca... da... platite taj đerdan?
- Ja?
- Ne tajite.
- Kažem vam...
- Ne recite da nemate đerdan.
- Zaklinjem vam se...
- Ne kunite se, hoćete li da vas još volim.
- Olivier!
- Evo vam milijun i po.
- Što je to?
- Ne gledajte, uzmite i platite.
- Vi ste prodali svoja dobra! Vi sami sebe orobljujete radi mene! Vi ste čovjek dobra i plemenita srca, i ja neću više škrtariti priznanjima kraj takve ljubavi. Olivier, ja vas ljubim!
- Primite.
- Ne, ali vas ljubim.
- Znači da će gospodin de Roan platiti? Pomislite na to, gospođo, to više nije plemenito s vaše strane, to je okrutnost koja me muči... Vi ćete primiti od kardinala?
- Gospodine de Šarni, ja sam kraljica; pa ako svojim podanicima dajem ljubav ili imetak, ja nikad ništa ne primam.
- Što ćete učiniti?
- Vi mi odredite držanje. Kažete da gospodin de Roan misli o meni.
- On misli da ste vi njegova ljubavnica.
- Vi ste okrutni, Olivier.
- Ja govorim ono što sam čuo.
- Što misle draguljari?
- Da kraljica ne može platiti, pa će zato kardinal platiti umjesto nje.
- Što misli građanstvo o đerdanu?
- Da ga vi imate, da ste ga sakrili, da ćete to priznati tek onda kad đerdan bude plaćen.
- Dobro; a vi Šarni. Što mislite o prizorima koje ste vidjeli u perivoju?
- Ja mislim, gospođo, da ćete mi dokazati svoju nevinost - odvrati Šarni energično. Kraljica otare znoj što je potekao s njezina čela.

- Princ Luj, kardinal de Roan - začu se glas jednog vratara u hodniku.
- On! - prošapće de Šarni.
- Eto, vi ste posluženi po želji - reče kraljica.
- Vi ćete ga primiti?
- Ja ću ga pozvati.
- Ali ja...
- Uđite u moj budoar i ostavite vrata poluotvorena da možete sve dobro slušati.
- Gospođo!
- Idite brzo, jer evo kardinala.
Ona gurnu de Šarnija u sobu koju mu je označila, privuče vrata koliko je trebalo i pusti kardinala da uđe.
Kardinal de Roan pojavi se na pragu sobe. Bio je sjajan u svojoj crkvenoj odori. Iza njega držala se u razmaku mnogobrojna pratnja, čije su odore sjale kao i kardinalova. Među sagnutim ljudima došli su Bemer i Bosanž.
Kraljica pođe u susret kardinalu i pokuša se nasmiješiti, ali smiješak brzo utrnu na njezinim usnama. Luj de Roan bio je ozbiljan, čak turoban. U njega je bila mirnoća srčanog čovjeka koji polazi u borbu.
Kraljica mu označi stolicu ali kardinal ostade stojeći.
- Gospođo - reče on, poklonivši se i zadrhtavši vidljivo - moram vašem veličanstvu saopćiti mnoge važne stvari, premda se uklanjate mojoj prisutnosti.
- Ja? - reče kraljica - ja vam se tako malo uklanjam da sam vas naredila dozvati.
Kardinal baci pogled prema budoaru. - Jesam li sam s vašim veličanstvom? - reče on tihim glasom - mogu li posve slobodno govoriti?
- Posve slobodno, gospodine kardinale; ne ustručavajte se, mi smo sami.
Kardinal stvori odluku. On približi svoj stolac kraljičinu naslonjaču tako da se nalazio po mogućnosti što dalje od vrata sa dva krila.
- To su velike pripreme - reče kraljica glumeći veselost.
- To je zato... - reče kardinal.
- Zašto?... - ponovi kraljica.
- Neće li kralj doći? - upita gospodin de Roan?
- Ne bojte se kralja ni ikoga - odvrati živahno Marija Antoaneta.
- Oh! Ja se bojim vas - progovori ganuto kardinal.
- Onda još jedan razlog manje za bojazan, ja nisam tako strašna: kažite u malo riječi, jakim i razumljivim glasom sve što želite reći, ja volim iskrenost i ako me štedite, ja ću smatrati da niste čovjek časti. Oh, nikakvih gesta; meni su kazali da se vi tužite na mene. Govorite, ja volim rat, ja sam neustrašiva. Vi također, ja to dobro znam. Što mi imate saopćiti?
Kardinal uzdahnu i ustane da udahne što obilnije zraka.

XXXVI
RAZJAŠNJENJE

Kraljica i kardinal našli su se licem u lice. Šarni je mogao čuti svaku i najmanju riječ razgovora.
Pošto se kardinal umirio, poče, poklonivši se, ovim riječima:
- Gospođo, vi znate što se događa s našim đerdanom?
- Ne, gospodine, ja ne znam ništa i rado bih doznala od vas.
- Zašto me vaše veličanstvo već duže vrijeme ograničuje na saopćenja samo posredovanjem?
Ako imate kakav razlog, zašto ne dopuštate da se objasnimo?
- Ne znam što time hoćete reći, gospodine kardinale, jer ja nemam nikakva povoda da vas mrzim; ali u tome mislim da nije predmet našega razgovora. Izvolite me dakle o tome nesretnom đerdanu tačno obavijestiti, a prije svega gdje je gospođa de La Mot?
- To sam htio zapitati vaše veličanstvo.
- Oprostite, ali ako tko može znati gdje se nalazi gospođa de La Mot, to ste vi, mislim.
- Ja, gospođo, kako to?
- Oh, ja nisam ovdje za to da saslušavam vaše ispovijesti, gospodine kardinale, ja sam željela da razgovaram s gospođom de La Mot, naredila sam da je potraže u njezinom stanu bar deset puta - ona se nije javila. Ovo iščeznuće je čudnovato, to ćete mi priznati.
- I ja se također čudim, veličanstvo, tome iščeznuću, jer sam zamolio gospođu de La Mot da dođe k meni; ali ona nije odgovorila ništa.
- Dakle, ostavimo groficu, gospodine, i govorimo o nama.
- Oh, govorimo najprije o njoj, jer su izvjesne riječi vašeg veličanstva probudile u meni bolne sumnje, kao da mi prigovarate kako se odviše brinem za sklonost grofičinu.
- Ja vam nisam još ništa prigovorila, gospodine, ali budimo strpljivi.
- Oh, gospođo, to je zato što bi mi takva sumnja objasnila sve osjetljivosti vaše duše i tada bih razumio, očajavajući, do sada neprotumačivu strogost prema meni.
- Eto, gdje se prestajemo razumjeti - reče kraljica - vi govorite tamno. Da se više ne gubimo u magluštini, tražim od vas objašnjenje. Na stvari.
- Gospođo - uzviknu kardinal, sklopivši ruke i približivši se kraljici - smilujte se i ne mijenjajte razgovor: dvije-tri riječi još o predmetu o kojemu do sada razgovarasmo, i mi ćemo se sporazumjeti.
- Gospodine, vi govorite jezikom koji ja ne razumijem. Gdje je đerdan što sam ga vratila draguljarima?
- Ðerdan koji ste vi vratili! - uzviknu gospodin de Roan.
- Da, što ste s njim učinili?
- Ja? Ja ne znam, gospođo.
- Čujte dakle: stvar je vrlo jednostavna; gospođa de La Mot je uzela taj đerdan i vratila ga u moje ime; draguljari tvrde da ga nisu primili. U rukama imam potvrdu koja protivno dokazuje; draguljari tvrde da je potvrda o primitku đerdana krivotvorena. Gospođa de La Mot mogla bi jednom riječi sve objasniti... Nje nema, pa dobro, dopustite jednu pretpostavku umjesto tamnih činjenica. Gospođa de La Mot htjela je vratiti đerdan. Vi, koji ste uvijek imali maniju da me nagovorite na kupovinu đerdana, vi, koji ste mi ga donijeli s ponudom da ga platite za mene, ponudom...
- Koju je vaše veličanstvo strogo odbilo - reče kardinal uzdahnuvši.

- Vi ste ostali nepokolebivo u toj misli. Vi ga niste vratili draguljarima radi toga da ga opet u kojoj prilici uzmem natrag. Gospođa de La Mot bila je slaba, jer poznaje moju otpornost, nemogućnost da platim, i nepotkolebivu odluku da taj đerdan neću ako ga ne platim; gospođa de La Mot složila se s vama iz revnosti prema meni, a danas se ona boji moje srdžbe i ne dolazi. Je li tako? Dopustite da vam prigovaram tu neposlušnost mojim odredbama; vi ćete zbog nje dobiti samo ukor, i sve će biti svršeno. Činim još i više, obećavam oproštenje gospođi de La Mot, samo neka se ne skriva. Ali molim jasnoću, gospodine, ja neću da ovaj trenutak lebdi sjena nad mojim životom; ja to neću, čujte.
Èim je kraljica prestala, progovori kardinal:
- Gospođo, odgovorit ću na sve vaše pretpostavke. Ja nisam ostao ustrajno pri pomisli da vi morate imati đerdan premda sam živio u čvrstom uvjerenju da se nalazi u vašim rukama. Ja nisam skovao nikakve zavjere s gospođom de La Mot u pogledu toga đerdana. Ne, ja ga nemam, kao ni draguljari koji bi ga mogli imati, kako vi kažete.
- To nije moguće - uzviknu kraljica začuđeno
- Vi nemate đerdana?
- Nemam, gospođo.
- To znači da ga ne krijete vi?
- Ne, gospođo.
- I vi ne znate što se s njim dogodilo?
- Baš kao što ni vi ne znate, gospođo.
- Kako onda objašnjavate ono što se dogodilo?
- Gospođo, prisiljen sam priznati da to ne mogu objasniti. Osim toga, to nije prvi put što se tužim kraljici da me ona ne shvaća.
- A kada je to bilo gospodine? Ja se toga ne sjećam.
- Budite tako dobri, gospođo - reče kardinal - i pročitajte još jednom moja pisma.
- Vaša pisma! - reče kraljica iznenađena. - Vi ste meni pisali?
- Odviše rijetko, gospođo, za sve ono što gajim u srcu. Kraljica ustade.
- Meni se čini - reče ona - da se mi oboje varamo; svršimo brzo s tim šalama. Što govorite o pismima? Kakva pisma i što gajite u vašem srcu, to ja ne znam?
- Bože moj, gospođo, ja sam možda odviše glasno rekao tajnu svoje duše.
- Kakvu tajnu! Jeste li vi pri svijesti, gospodine kardinale?
- Gospođo!
- Oh, pustimo okolišanja; vi govorite kao čovjek koji hoće da mi postavi stupicu ili da me zbuni pred svjedocima.
- Kunem vam se, gospođo, da nisam ništa rekao... Zar zbilja tko prisluškuje?
- Ne, gospodine, ovdje nema nikoga, izjasnite se dakle, ali potpuno i dokažite to.
- Oh, gospođo, zašto gcspođa de La Mot nije tu? Ona bi mi pomogla da probudi ako ne sklonost, a ono bar pamćenje vašeg veličanstva.
- Moju sklonost? Moje pamćenje? To mi je sve mračno i zagonetno.
- Ah, gospođo, ja vas molim - reče kardinal uzbuđen oštrim kraljičinim tonom - poštedite me.
Slobodno vam je ne ljubiti više, ali ne vrijeđati me.
- Ah, bože moj! - kliknu kraljica problijedivši - šta kaže ovaj čovjek?
- Vrlo dobro! - nastavi de Roan, koji je oživljavao sve više što mu se raspirivala srdžba - vrlo dobro! Gospođo, ja mislim da sam bio dosta diskretan i dosta uzdržljiv da me tako ne mučite; ja vam

uostalom, prigovaram neznatne greške. Činim krivo što se ponavljam. Morao sam znati kad kraljica veli: ja neću više, da je to isto tako kategorički zakon kao što je kad žena reče: ja hoću!
Kraljica kriknu prestravljena i zgrabi kardinala za ruku.
- Recite brzo, gospodine - progovori ona dršćućim glasom - ja sam kazala: ja neću više, i ja sam kazala: ja hoću! Kome sam kazala jedno, a kome drugo?
- Meni i jedno i drugo.
- Vama?
- Zaboravite da ste rekli jedno, ja ne zaboravljam da ste kazali drugo.
- Vi ste rđa, gospodine de Roan, vi ste lažac!
- Ja!
- Vi ste izdajica; vi optužujete i klevećete kraljicu.
- A vi ste žena bez srca, kraljica bez vjere.
- Nesretniče!
- Vi ste me postepeno doveli do toga da vas ludo zavolim. Vi ste mi dali nadu...
- Nadu! Jesam li ja poludjela? Ili je on zločinac?
- Zar bih se ja ikada usudio zamoliti vas za noćne sastanke da ih vi niste dopustili? Kraljica bijesno kriknu, a na taj krik odgovori uzdah u budoaru.
- Zar bih se ja - nastavi gospodin de Roan - usudio doći sam u versajski perivoj da mi vi niste poslali gospođu de La Mot?
- Bože moj!
- Zar bih se ja usudio ukrasti ključ koji otvara vrata perivoja kod lovačke kuće?
- Prestanite!
- Zar bih se ja usudio zamoliti vas da mi donesete ovu ružu? Obožavanu ružu! Osušenu, spaljenu pod mojim poljupcima!...
- Ah!
- Jesam li vas ja prisilio da dođete i sutradan i pružite mi obje svoje ruke. Vi imate pravo da mi to prigovarate.
- Oh, dosta, dosta!
- Zar bih se napokon ja usudio ikada sanjati o onoj trećoj noći s bijelim nebom, sa slatkim šetnjama i vjerolomnim ljubavima?
- Gospodine, gospodine! - viknu kraljica uzmaknuvši - vi činite svetogrđe!
- Bože moj! - odvrati kardinal podigavši oči k nebu - ti znaš da bih ja dao svoju slobodu i život da me i nadalje voli ova varljiva žena!
- Gospodine de Roan, odmah ćete ovdje reći da me namjeravate upropastiti; da ste izmislili sve te strahote, da niste noću dolazili u Versaj...
- Ja sam dolazio - odvrati otmjeno kardinal.
- Vi ste mrtvi ako ostanete pri tom.
- Roan ne laže. Ja sam dolazio ovamo.
- Gospodine de Roan, recite da mene niste vidjeli u perivoju.
- Ja ću umrijeti ako treba, kako ste mi maloprije zaprijetili, ali ja sam samo vas vidio u perivoju u Versaj u, gdje me je dovela gospođa de La Mot.
- Još jedan put! - uzviknu kraljica blijeda i dršćući - opozovite!
- Ne mogu!
- Priznajte da ste protiv mene skovali podlu klevetu!
- Ne mogu!

Kraljica se uspravi strašna i svečana.
- Vi ćete dakle odgovarati pred kraljevim pravosuđem.
Kardinal se nakloni ne rekavši ni riječi. Kraljica pozvoni tako jako da je više njenih gospođa u isti mah ušlo.
- Javite njegovu veličanstvu - reče ona - da ga molim neka mi iskaže čast i dođe k meni.
Jedan oficir ode da izvrši taj nalog. Kardinal, spreman na sve, ostade neustrašivo u jednom kutu.
Ne prođe ni deset minuta u tom strašnom prizoru kad se kralj pojavi na pragu, s rukama na prsluku od čipaka. U dubini skupine u hodniku vidjeli su još uvijek Bemera i Bosanža, koji su osjećali da se sprema oluja.

XXXVII
HAPŠENJE

Kad se kralj pojavio na pragu kabineta, oslovi ga kraljica izvanrednom okretnošću:
- Sire, evo gospodina kardinala de Roana - progovori ona - koji kaže upravo nevjerovatne stvari, izvolite ga sami zamoliti da vam ih ponovi.
Nakon tih neočekivanih riječi kardinal problijedi. Zaista, položaj je bio tako neobičan da je kardinal prestao shvaćati. Je li mogao smjerni podanik izjaviti kralju i suprugu tako nešto?
- Zar ne, gospodine, vi mi imate kazati nevjerovatne stvari u pogledu izvjesnog đerdana i ja ću te stvari sada čuti? Govorite dakle!
Gospodin de Roan stvori smjesta odluku; od dviju teškoća htio je odabrati manju, od dva zla htio je uzeti na sebe ono koje je časnije po kralja i kraljicu, a stave li ga u drugu opasnost, dobro, onda će i on kao srčan čovjek, izići iz nje kao vitez.
- U pogledu đerdana, da, sire - prošapće on.
- Vi ste, gospodine, kupili đerdan? - upita kralj.
- Sire...
- Da ili ne?
Kardinal pogleda kraljicu i ne odgovori ništa.
- Da ili ne? - ponovi ona. - Istinu, gospodine, istinu: drugo se od vas ne traži. Gospodin de Roan okrene glavu i ne odgovori.
- Pošto gospodin de Roan neće da odgovara, odgovorite vi, gospođo - reče kralj - vi morate nešto znati o svemu tome. Jeste li kupili ili niste taj đerdan?
- Nisam! - odvrati kraljica čvrsto. Gospodin de Roan zadršće.
- To je riječ jedne kraljice! - uzviknu kralj svečano - pazite na to, gospodine kardinale. Gospodin de Roan nasmiješi se prezirno.
- Vi ne kažete ništa? - reče kralj.
- Zašto me optužuju, sire?
- Draguljari kažu da su prodali đerdan vama ili kraljici. Oni su predočili jednu obavezu njezina veličanstva.
- To je krivotvoreno! - reče kraljica.
- Draguljari kažu - nastavi kralj - ako kraljica ne plati, imaju jamstvo od vas, gospodine kardinale.
- Ja se ne ustručavam platiti, sire - reče gospodin de Roan. - To će sigurno biti istina kad kraljica kaže.
Još prezriviji pogled od prvoga završi njegovu misao.
Kraljica zadršće. Kardinalov pogled nije bio uvreda za nju, jer ga ona nije zaslužila, ali to je imala biti osveta poštenog čovjeka, toga se strašila.
- Gospodine kardinale - prihvati kralj - ostaje u toj stvari jedno krivotvorenje koje je zloupotrebilo potpis francuske kraljice.
- Još ima jedno krivotvorenje - viknu kraljica - i može li se ono pripisati plemiću, a sadržava potvrdu da su draguljari primili natrag đerdan.

- Slobodno je kraljici da meni pripisuje obadva krivotvorenja. Kraljica umalo ne planu od srdžbe, kralj je zadrža kretnjom.
- Pazite - reče on kardinalu - vi otežavate svoj položaj, gospodine. Ja vam kažem: opravdajte se, a vi mi izgledate kao tužilac.
Kardinal časak razmisli; zatim, kao da podliježe to misterioznoj kleveti koja je njegovu čast tištila, progovori:
- Opravdati se; nemoguće je!
- Gospodine, ovdje su ljudi koji vele da je njima ukraden đerdan; predlažući da ćete ga platiti; vi priznajete da ste krivi.
- Tko će to vjerovati? - progovori kardinal izvrsno izraženim prezirom.
- Tada, gospodine, ako vi ne mislite da će u to vjerovati, ipak će vjerovati ... I drhtaj gnjeva uzbuni kraljevo lice.
- Sire - progovori kardinal - ja ne znam ništa o tome što je rečeno; ja ne znam ništa što se dogodilo; sve što mogu tvrditi jeste da su dragulji u vlasti nekoga tko bi se morao imenovati, ali neće.
Nakon tih riječi kralj se obrati kraljici:
- Spor je između vas i njega. Ja vas posljednji put pitam: imate li đerdan?
- Nemam! Zaklinjem se životom svoga sina! - odvrati Marija Antoaneta. Kralj, radostan poslije te izjave, okrenu se prema kardinalu:
- Onda je to stvar između pravosuđa i vas, gospodine - reče kralj - osim ako nećete da se podvrgnete mojoj milosti.
- Milost kraljeva stvorena je za one koji su krivi, sire - odvrati kardinal - ja volim pravdu ljudi.
- Vi nećete ništa priznati?
- Nemam što reći.
- Ali, vaša šutnja stavlja na kocku moju čast, gospodine! Kardinal ostade šuteći.
- Dobro dakle - nastavi kraljica - ja neću šutjeti; ova šutnja ozleđuje me. Čujte, sire, sva krivnja kardinalova nije u prodaji ili krađi đedana.
Gospodin de Roan uspravi glavu i problijedi.
- Što to ima značiti? - upita kralj uznemireno.
- Gospođo!... - prošapće kardinal zaprepašćeno.
- Oh nikakva slabost, nikakva bojazan, nikakav razlog neće mi začepiti usta. On kleveće moju nevinost.
- Vašu milost! - reče kralj. - Eh, gospođo, tko je bio tako drzak ili lud da prisili vaše veličanstvo izustiti tu riječ.
- Ja vas zaklinjem, gospođo - reče kardinal.
- Ah, vi počinjete drhtati! Ja sam dobro pogodila; vaše zavjere vole sjenu! Sire, zahtijevajte od gospodina kardinala da vam kaže ono što je rekao meni na ovome mjestu.
- Gospođo, gospođo! - progovori de Roan - pazite se, vi prekoračujete granicu.
- Izvolite? - reče kralj ponosito. - Ni ja tako ne govorim s kraljicom?
- Eto to je upravo, sire - progovori Marija Antoaneta. - Gospodin kardinal misli da na to ima pravo.
- Vi gospodine! - prošapće kralj problijedivši.
- On - uzviknu kraljica s prezirom - on!
- Ima li gospodin kardinal dokaza? - prihvati kralj.
- Gospodin kardinal, kako kaže, ima pisma! - progovori kraljica.

- Da čujemo, gospodine! - stade sad i kralj zahtijevati.
- Pisma! - viknu kraljica - pisma dajte! Kardinal pređe rukom preko čela, ali zašuti.
- Oh! To nije sve - nastavi kraljica, koja je polagano oživljavala. - Gospodin kardinal kaže da je imao ljubavne sastanke.
- Gospođo, budite milosrdni! - reče kralj.
- Stidite se! - dometnu kardinal.
- Ukratko gospodine - nastavi kraljica - ako niste posljednji među ljudima, vi imate dokaze, pružite ih.
Gospodin de Roan podignu lagano glavu i odvrati:
- Ne! Gospođo, ja ih nemam.
- Vi nećete taj zločin pridružiti drugima, - nastavi kraljica - vi nećete nagomilavati protiv mene sramotu na sramotu. Vi imate jednu pomoćnicu, jednog svjedoka u svemu tome: imenujte ga.
- Koga dakle? - viknu kralj.
- Gospođu de La Mot, sire - reče kraljica.
- Ah! - reče kralj slavodobitno, videći napokon da se njegove pretpostavke o Žani opravdavaju - eto dakle! - Neka se pođe k njoj i neka se ona ispita.
- Ah da! - uzviknu kraljica - ona je iščeznula.
- Pitajte gospodina kardinala što je s njom učinio. Njemu je trebalo da ona bude prisutna.
- Drugi, koji su ovdje još više zainteresirani, učinili su da ona iščezne. Zato je neće skoro pronaći - odvrati kardinal.
- Gospodine - prihvati kraljica ljutito - pošto ste nevini, pomozite nam da nađemo krive. Ali kardinal, bacivši posljednji pogled, okrene leđa i prekrsti ruke.
- Gospodine - progovori kralj koga je ovo ponašanje uvrijedilo - vi ćete poći u Bastilju.
- Ovako obučen? - odvrati kardinal - u svećeničkim haljinama? Pred čitavim dvorom? Izvolite o tome razmisliti, sire, sablazan je neizbježna.
- Ja tako hoću - reče kralj vrlo uzbuđen.
- To je nepravedna bol koju preuranjeno zadajete crkvenom dostojanstveniku, sire, a mučenje prije optužbe nije zakonito.
- Potrebno je da bude tako - odgovori kralj otvorivši vrata sobe da potraži pogledom nekoga kome bi izdao zapovijed.
Tu je bio de Bretej; njegove pohlepne oči pogodile su po kraljičinoj uzbuđenosti, po kraljevu nemiru i po kardinalovu držanju, propast jednog neprijatelja. Kralj nije još ni dovršio svoj tihi razgovor s njim, a on je već prisvojio poslove kapetana garde i viknuo gromkim glasom, koji je odjeknuo do kraja galerije:
- Uhapsite gospodina kardinala!
Gospodin de Roan zadršće. Žamor što ga je začuo pod svodovima, uzbuđenje dvorjana, nagli dolazak gardista, dadoše tome prizoru mračno značenje.
Kardinal prođe ispred kraljice bez pozdrava, što je uzbudilo njenu ponosnu krv. Prolazeći ispred kralja, nakloni se vrlo smjerno, dok je, prolazeći ispred de Breteja, primio vješto iznijansiran izraz sažaljenja; barun je zadrhtao od bijesa.
Jedan poručnik približi se plaho kao da pita samog kardinala je li istinita zapovijed što je tek
čuo.
- Da, gospodine - reče mu de Roan - ja sam uhapšen.

- Vi ćete odvesti gospodina u njegovu sobu i čekati moju odluku poslije mise - progovori kralj usred tišine.
Kralj ostade kod kraljice dok se kardinal polagano udaljivao galerijom za poručnikom garde, koji je išao sa šeširom u ruci.
- Gospođo - progovori kralj zadihan, jer se držao samo s velikim naporom - znate li da to vodi do javnog suda, to jest do sablazni koja će uništili čast krivaca?
- Hvala! - uzviknu kraljica i stisnu srčano kraljeve ruke - vi ste odabrali jedino sredstvo koje me može opravdati.
- Vi mi zahvaljujete.
- Od svega srca. Vjerujete li?
- Dobro - odgovori kralj radosno - mi ćemo napokon dobiti zadovoljštinu za sve te niske spletke. On poljubi kraljicu u čelo i vrati se u svoje odaje.
Na kraju galerije našao je de Roan Bemera i Bosanža, napola onesviještene u zagrljaju.
Nekoliko koraka dalje opazi svoga glasnika koji je prestrašeno gledao svoga gospodara.
- Gospodine - reče kardinal oficiru koji ga je vodio - uznemirio sam mnogo ljudi, mogu li javiti kući da sam uhapšen?
- Oh, zašto ne, gospodine, ako vas nitko ne vidi - reče mladi oficir.
Kardinal mu zahvali, zatim obrativši se njemačkim jezikom svome glasniku napiše nekoliko riječi na komadić papira što ga je istrgao iz svoga misala.
Iza oficirovih leđa, koji je pazio da ne budu iznenađeni, smota kardinal taj list papira i pusti ga na tlo.
- Ja vas slijedim, gospodine - reče on oficiru.
I zaista iščeznuše obojica. Glasnik pograbi papir, jurne izvan dvora, skoči na svoga konja i pojaše strelovito put Pariza. Kardinal ga je vidio kroz jedan prozor na stepenicama kada je silazio sa svojim pratiocem.
- Ona me upropašćuje - prošapće on - ja nju spašavam! To ja činim za vas, moj kralju.

XXXVIII
ZAPISNICI

Jedva se kralj sav sretan vratio u svoju sobu, jedva je napisao nalog da gospodina de Roana odvedu u Bastilju, kad se pojavi grof de Provans, koji je, ulazeći u kabinet, davao znakove de Breteju. Ovaj usprkos svome poštovanju i dobroj volji, nije ništa razumio. Ti znakovi nisu bili namijenjeni čuvaru pečata, već je grof htio da svrati na se pažnju kralja koji je, sastavljajući zapovijed, gledao u ogledalo. Princ nije promašio cilj, kralj je opazio znakove i zapitao svoga brata, pošto je otpustio de Breteja:
- Zašto ste davali znakove gospodinu de Breteju?
- Oh sire...
- Ta živahnost kretnji, to zabrinuto lice ima nešto da znači.
- Svakako, ali...
- Slobodno vam je govoriti, brate - primijeti kralj nešto razdraženo.
- Sire, ja sam maloprije doznao da je uhapšen gospodin kardinal de Roan.
- Može li vas ova vijest, dragi brate, tako uznemiriti? Čini li vam se da je gospodin de Roan nevin? Zar ja nemam pravo da udarim i one koji su na najvišim položajima?
- Pravo? Brate, vi imate to pravo. Ali ja nisam htio o tome govoriti.
- Ja bih se silno čudio, gospodine de Provans, kad biste dopustili da u sporu s kraljicom pobijedi čovjek koji je želi lišiti poštenja. Ja sam ovaj čas bio kod kraljice, brate, i jedna njezina riječ bila je dovoljna...
- Oh, sire, sačuvao me bog da optužim kraljicu, to vi dobro znate. Njezino veličanstvo, moja snaha, nema odanijeg prijatelja od mene. Koliko se puta, naprotiv, desilo da je branim čak i protiv vas?
- Zar nju tako često optužuju?
- Ja sam već tako nesretan, sire, da me napadate pri svakoj mojoj riječi. Htjedoh reći samo da mi ni kraljica sama ne bi vjerovala kad bih pokazao da sumnjam u njezinu nevinost.
- Onda mi čestitajte što sam ponizio kardinala, što će doći do parnice, do sablazni koja će stati na put svim tim klevetama.
- Da, sire, potpuno odobravam ponašanje vašeg veličanstva i velim da u pogledu đerdana stoji sve u najboljem redu.
- I ništa ne može biti jasnije, brate moj. Ne vidimo li kako se gospodin de Roan hvali povjerljivim prijateljstvom kraljičinim, kako u njezino ime kupuje dragulje koje je ona otklonila i onda priča da su ti dragulji kraljici ili od kraljice oduzeti ... to je glavno i kako je ona dobro primijetila: što bi se reklo kad bih ja s gospodinom de Roanom učestvovala u toj tajanstvenoj petljaniji?
- Sire!
- Ah, hvalisanje gospodina de Roana? Njegova namjerna šutnja, tobožnje dopisivanje?
- Ne, sire, ne.
- Što dakle? Zar razgovori što ih je kraljica navodno dozvolila gospodinu de Roanu u stvari toga đerdana mute vaš mir?
- Ne sire, ne radi se o tome.

- Sve što znam jest - prihvati kralj - da gajim potpuno povjerenje u kraljicu, što ona i zaslužuje. Njezino veličanstvo moglo je da o tome što se događa ne kaže ni riječi. Kraljica je lako mogla platiti ili pustiti da se govorka. Ipak me je pozvala i povjerila mi brigu da osvetim njezinu čast. Mene je uzela za svoga ispovjednika, i zato mi je sve rekla.
- Pa dobro - odvrati grof de Provans, manje zbunjen nego je trebao biti, jer je osjetio da je kraljevo uvjerenje manje čvrsto nego što pokazuje.
- Vi opet osporavate moje prijateljstvo, moje poštovanje prema kraljici; ako budete postupali sa mnom tako osjetljivo, neću vam više ništa kazati, jer dok branim, moram se bojati da me ne smatraju neprijateljem ili tužiteljem. Pa ipak, gledajte kako se u tom pogledu ogrešujete o logiku. Priznanja kraljičina dovela su vas već do toga da ste našli jednu istinu koja moju snahu brani. Zašto nećete da se pred vama otkriju i druge jasnoće koje bi mogle još više očitovati svu nevinost naše kraljice?
- Brate moj - odvrati kralj zbunjeno - vi uvijek počinjete okolišajući i stranputicama u kojima se ja gubim.
- To su govorničke mjere, brate inoj, u pomanjkanju topline. Ah! Molim da mi vaše veličanstvo oprosti, to je pogreška moga odgoja. Ciceron me je pokvario.
- Brate, Ciceron je samo onda nejasan kad brani lošu stvar; vi branite dobru, zato budite jasniji.
- Ako budete kritizirali moj način govora, osudit ćete me na šutnju.
- Eto gle, zašto se odmah žestite - uzviknu kralj, zbunjen lukavim držanjem grofa de Provans - na stvar, branioče, na stvar: koliko znate vi više od onoga što mi je kraljica kazala.
- Bože moj, sire, ništa, posve ništa. Ustanovimo najprije što je kraljica kazala.
- Kraljica mi je kazala da ona nema đerdan.
- Dobro!
- Ona mi je rekla da nije potpisala zadužnicu draguljara.
- Dobro!
- Ona mi je tvrdila da je sve što se govori o nekakvom sporazumu s gospodinom de Roanom izmišljotina njezinih neprijatelja.
- Vrlo dobro, sire.
- Ona me napokon uvjeravala da nikad nije dala gospodinu de Roanu pravo na to da misli kako je on nešto više nego koji podanik.
- Ah!... Ona je to kazala...
- Takvim glasom da se tome nije moglo prigovoriti, i kardinal nije odgovorio.
- Sire, budući da kardinal nije ništa odgovorio, priznao je da laže; tim opozivom daje pravo drugim glasinama koje kruže o pogodnostima što ih je kraljica omogućila izvjesnim osobama.
- Ah, bože moj, što se još govori? - reče kralj klonuvši.
- Nešto sasvim glupo, kako ćete odmah vidjeti. On onog trenutka kad je ustanovljeno da se gospodin de Roan nije šetao s kraljicom.,.
- Kako! - uzviknu kralj - zar se govori da su šetali?
- Što je sama kraljica dobro opovrgla, sire, i opozvao gospodin de Roan; ali od trenutka kad je to ustanovljeno, vi razumijete, moralo se istraživati kako se događa da se kraljica šeće noću po versajskom perivoju.
- Noću po versajskom perivoju!? Kraljica!...
- I s kim ona šeta - nastavi grof de Provans,
- S kim?... - prošapće kralj.
- Bez sumnje!... Zar se svi pogledi ne upiru u ono što traži jedna kraljica?
- Ali, brate moj, vi govorite ogavne stvari, čuvajte se.

- Sire, ja ponavljam s takvim ogorčenjem da ću bez sumnje natjerati vaše veličanstvo da otkrije istinu.
- Što, gospodine! Govori se da je kraljica noću u društvu šetala versajskim perivojem!
- Ne u društvu; već s jednom jedinom osobom ... Oh! Kad bi se govorilo u društvu, onda se ne bi isplatilo na to osvrtati.
Kralj najednom uskipi.
- Vi ćete mi dokazati što ponavljate i u tu svrhu dokažite što su govorili.
- Oh, lako - odgovori gospodin de Provans. - postoje četiri svjedočanstva: prvo je od moga lovačkog kapetana, koji je vidio kraljicu kako je dvije noći izišla iz versajskog perivoja kroz vrata lovačke kuće. Ovdje je dokaz: potvrđen je potpisom. Čitajte.
Kralj uzme spis, pročita ga i vrati svome bratu.
- Vidjet ćete, sire, još zanimljiviji: to je od noćobdije u Trianonu. On tvrdi da je u perivoju bilo mirno, izuzevši onoga dana kada se kraljica prošetala ispod ruke s nekim kavalirom. Eto vidite, zapisnik je potanko napisan.
Kralj pročita opet, zgrozi se i spusti ruke niz bedra.
- Treće je svjedočanstvo - nastavi nepokolebivo grof de Provans - od vratara na istočnim vratima. Ovaj čovjek je vidio i prepoznao kraljicu u trenutku kad je izašla kroz vrata lovačke kuće. On kaže kako je bila obučena; eto, sire, on kaže također da iz daleka nije mogao prepoznati plemića koji je njezino veličanstvo ostavio; to je napisano - ali da je, po držanju toga čovjeka, smatrao da je neki oficir. Ovaj zapisnik je također potpisan. Dodaje jednu zanimljivu stvar: da se u kraljičinu prisutnost ne može sumnjati jer je bila s njom gospođa de La Mot, kraljičina prijateljica.
- Kraljičina prijateljica! - uzviknu kralj ljutito.
- Posljednji izvještaj - nastavi grof de Provans - čini mi se najjasniji od sviju. On je od bravara koji pregledaju da li su sve veže i vrata dobro zatvorena. Taj čovjek, vaše ga veličanstvo pozna, svjedoči da je vidio kako je kraljica ušla s nekim plemićem u Apolonovo kupalište.
Kralj, blijed i gutajući svoj gnjev, istrgnu spis iz ruku grofovih i pročita ga. De Provans, usprkos tome čitanju, nastavi:
- Istina je da je gospođa de La Mot bila vani oko dvadeset koraka i da je kraljica ostala samo jedan sat otprilike u toj dvorani.
- Ali ime toga plemića? - uzviknu kralj.
- Sire, u izvještaju se njegovo ime ne spominje, zato je potrebno da vaše veličanstvo pročita i ovo posljednje svjedočanstvo. Napisao ga je jedan lugar koji je iza ogradnog zida bio na straži blizu Apolonova kupališta.
- Datirano sutrašnjeg dana - progovori kralj.
- Da, sire, i taj je vidio da je kraljica izišla iz perivoja na mala vrata i gledala van: ona se držala za rame gospodina de Šarnija!
- Gospodina de Šarnija! - uzviknu kralj gotovo lud od srdžbe i sramote - dobro... dobro...
Čekajte me ovdje grofe, mi ćemo napokon saznati istinu.
I kralj jurnu iz svoga kabineta.

XXXIX
POSLJEDNJA OPTUŽBA

Kad je kralj izišao iz kraljičine sobe, nakon hapšenja kardinala, kraljica je pohrlila u svoj budoar, gdje je gospodin de Šarni mogao sve čuti.
Ona otvori vrata budoara, ali se odmah vrati da zatvori vrata svoje sobe; zatim, srušivši se na jedan naslonjač, čekala je šuteći što će reći de Šarni, njezin neustrašivi sudac. Grof iziđe iz budoara turobniji i bljeđi nego je ikad bio.
- No? - izusti kraljica.
- Gospođo - odvrati de Šarni - vi vidite da je sve protiv našega prijateljstva. Ako vas ne ozleđuje moje uvjerenje, to će vas od sada progoniti javno mišljenje; nema više mira za mene, nema primirja za vas.
- Vi vrlo dugo tražite prirodnu riječ - progovori kraljica melanholično - i ne nalazite je.
- Ja mislim da nisam vašem veličanstvu nikada dao povoda da posumnja u moju iskrenost, - odvrati Šarni - ako ona pokadšto provali odviše surovo, molim vas da mi oprostite.
- Znači, sve ovo što sam učinila - progovori kraljica vrlo ganuta - kao da vama nije još dosta. Ja ne govorim o povjerenju kraljevu, koje je zauvijek uzdrmano. Za to se ne morate brinuti, nije li tako?... Kralj, što je to... običan suprug!
I ona se osmjehnu tako bolnom gorčinom da su joj suze zasjale u očima.
- Oh! - uzviknu Šarni - vi ste najotmjenija, najplemenitija od žena. Ako vam smjesta ne odgovorim onako kako me srce sili, to je zato što se ne usuđujem oskvrnuti to uzvišeno srce tražeći mjesto u njemu.
- Gospodine de Šarni, vi me smatrate krivom.
- Gospođo!
- Vi ste povjerovali kardinalovim riječima.
- Gospođo!...
- Ja vas pozivam da mi kažete kako vas se dojmilo držanje gospodina de Roana?
- Moram kazati, gospođo, gospodin de Roan nije bezumnik, kako ste mu vi to prigovorili, ni čovjek slab, kako bi se moglo misliti; to je čovjek koji vas je ljubio, koji vas i sad ljubi i koji je u ovom trenutku žrtva jedne zablude. To će njega dovesti do propasti, a vas...
- Mene?
- A vas, gospođo, do neizbježnog gubitka časti.
- Bože moj!
- Preda mnom se diže sablast koja prijeti, ta odvratna žena, gospođa de La Mot, koje je nestalo kad bi nam njezino svjedočanstvo mogla sve vratiti, mir, čast, sigurnost za budućnost. Ta žena je zloduh kome ste nerazborito dopustili da sazna vaše tajne, a možda, na žalost, i vaše nježne povjerljivosti...
- Ah, gospodine, ja vas molim - uzviknu kraljica.
- Gospođo, kardinal vam je rekao dosta jasno i dokazao da ste s njim udešavali kupovinu toga đerdana.
- Ah, vi se vraćate na to, gospodine de Šarni - reče kraljica porumenjevši.

- Oprostite, vi dobro vidite da je u mene manje velikodušno srce nego u vas, vi vidite da nisam dostojan poznavati vaše misli. Ja želim ublažiti a umjesto toga razdražujem.
- Čujte, gospodine - reče kraljica - što kralj misli, može sav svijet misliti; ja neću da budem lakoumnija prema svojim prijateljima nego prema svome mužu. Meni se čini da muškarac ne voli vidjeti ženu kad je ne poštuje. Ne govorim o vama, gospodine, ja nisam žena, ja sam kraljica; vi niste muškarac, već moj sudac.
Šarni se nakloni tako duboko da je kraljica morala smatrati dovoljnom zadovoljštinom poniženje toga vjernog podanika.
- Ja sam vam savjetovala - reče ona posve tiho - da ostanete na vašem imanju; to je bio mudar plan.
- Ne bih vam mogao reći, gospođo, kakvu mi bol zadaje strogost vašeg veličanstva - reče Šarni vrlo ganut. - Ja sam mogao zaboraviti da ste moja kraljica; ali priznajte mi da nisam nikad zaboravio da ste vi prva žena dostojna moga poštovanja.
- Stanite, ja ne prosjačim. Da, ja sam rekla da je moja odsutnost vama potrebna. Nešto mi govori da će na kraju vaše ime biti pri svemu tome izrečeno.
- Gospođo, to je nemoguće!
- Vi kažete nemoguće! Oh, razmišljajte o moći onih koji se već šest mjeseci titraju mojim ugledom, mojim životom; niste li vi sami kazali, gospodine, da je gospodin kardinal osvjedočen da sve čini uslijed jedne zablude u koju su ga uvalili? Oni koji udešavaju takva uvjerenja, gospodine grofe, oni koji prouzrokuju slične zablude, imaju snage dokazati vam da ste vi nelojalan podanik kraljev i sramotan prijatelj za mene. Oni koji tako sretno izmišljaju krivo, otkrivaju vrlo lako istinu. Ne dangubite dakle, opasnost je velika; povucite se na svoja imanja, izbjegavajte sablazan koja će slijediti iz parnice, i neću da moj udes povuče i vas, neću da vaša karijera propadne. Za vas bi ovdje bila propast, gubitak časti, možda tamnica: odnesite natrag novac što ste ga tako plemenito ponudili, ponesite sobom uvjerenje da meni nije umaknula nijedna plemenita kretnja vaše duše, da me nijedna od vaših sumnji nije ranila; da me nijedno od vaših stradanja nije ostavilo hladnom; otputujte, kažem vam, i tražite drugdje ono što vam kraljica Francuske ne može dati.
Rekavši te riječi, kraljica uzdahnu. De Šarni odgovori uzbuđenim glasom:
- Vaše veličanstvo propisalo mi je ovaj čas moju dužnost. Opasnost nije na mojim dobrima, nije izvan Francuske, već u Versaju, gdje vas sumnjiče, u Parizu gdje će vam suditi. Važno je, gospođo, da se svaka sumnja rasprši, da svaka osuda bude opravdanje, a kako vi ne biste mogli imati lojalnijeg svjedoka i odlučnijeg pomagača, ja ostajem. Da, ja ostajem, gospođo, i vjerujte, vaše veličanstvo ne treba mi kriti svoju misao: vi znate dobro da ja neću bježati, da se ja ništa ne bojim, da nije potrebno slati me u progonstvo, ako neće da me ikad više vidi.
Kraljica učini kretnju koja je udalji od mladog čovjeka.
- Kako vam drago - progovori ona - ali... vi ste me razumjeli, nikad se ne smijete varati u pogledu mojih riječi; ja nisam namiguša, goepodine de Šarni. Jednog dana, gospodine, odabrala sam vas među svima. Ne znam što je moje srce povuklo k vama. Danas više nije tako, ja ne mislim više ono što sam mislila. Vaša duša nije više sestra moje duše. Zato vam velim također iskreno: štedimo se međusobno.
- Dobro je, gospođo - prihvati Šarni - ja nisam nikad mislio da ste mene odabrali. Ah, veličanstvo, ja ne mogu odoljeti misli da vas izgubim. Gospođo, ja sam pijan od ljubomore i strave. Gospođo, ja neću trpjeti da mi vi otmete vaše srce; ono je moje, vi ste mi ga dali i nitko mi ga neće uzeti.

- Žensko srce - progovori ona. - Vi hoćete da računam na vas!... Lijepi smo branitelji jedan drugome!
- Ja vas ne bih volio - prošapće on - da ste drugačija nego sto jeste.
- Što - prozbori ona živini i strastvenim naglaskom - ta žena kojoj će suditi parlament, koju će osuditi javno mišljenje, koju će suprug možda protjerati, ta žena nalazi srce koje je ljubi!
- Službenika koji je obožava i nudi joj krv svoga srca u zamjenu za suzu što je tek prolila.
- Ta žena je odviše sretna, gospodine de Šarni; ne znam kako se mogla potužiti, oprostite joj!
Šarni pade pred noge Marije Antoanete i poljubi ih u zanosu religiozne ljubavi. U taj mah se otvoriše vrata tajnoga hodnika. Kralj se zaustavi na pragu dršćući kao da ga je grom ošinuo.
On je zatekao čovjeka koga je gospodin de Provans optužio kraj nogu Marije Antoanete.

XL
MOLBA ZA ŽENIDBU

Kraljica i Šarni izmijeniše prestravljene poglede. Šarni ustade polagano i pozdravi kralja veoma smjerno.
Vidjelo se da srce Luja XVI burno kuca pod čipkama njegova prsluka.
- Ah! - progovori on muklim glasom - gospodin de Šarni odgovori s novini naklonom. Kraljica osjeti da ne može govoriti i da je izgubljena.
- Gospodin de Šarni - progovori kralj na izgled mirno - nečasno je za plemića kad ga ulove u krađi.
- Krađi! - prošapće de Šarni.
- Krađi! - ponovi kraljica, kojoj se činilo da i sad još čuje kako joj u ušima odjekuju strašne optužbe i koja je pretpostavljala da će grof biti isto tako okaljan kao i ona.
- Da - nastavi kralj - kleknuti pred ženu svoga bližnjega, to je krađa, a kad je ta žena kraljica, onda je to zločin uvrede veličanstva. To ću vam kazati po mojem čuvaru pečata.
Grof htjede progovoriti, htjede ustvrditi da je nevin, ali mu kraljica, koja nije htjela trpjeti još jednu optužbu, priskoči u pomoć.
- Sire - progovori ona živahno - vi ste, kako se meni čini, na putu ružnih sumnji i nepovoljnih pretpostavki; te sumnje krivo padaju upozoravam vas: ja vidim da poštovanje veže grofu govor, ali ja, koja temeljito poznam njegovo srce, ne mogu dopustiti da ga optužujete, a da ga ne uzmem u odbranu.
Tu ona zastade, iscrpljena i ustrašena zbog laži koju bijaše prisiljena izmisliti i zbunjena napokon što nije još našla opravdanje. Ali to oklijevanje, koje se njoj samoj činilo odvratno, bijaše jednostavno spas žene.
Kraljica je za trenutak zaustavila kraljevu sumnju; ona je kraljev duh skrenula drugim putem i učvrstila grofov.
- Hoćete li mi možda reći - odgovori Luj XVI prešavši iz uloge kralja u ulogu uznemirenog supruga - da nisam vidio gospodina de Šarnija kako kleči pred vama, gospođo? A da kleknemo i ne budemo dignuti, mora...
- Možda, gospodine - reče strogo kraljica - podanik kraljice Francuske traži od nje neku milost...
To je, mislim, dosta čest slučaj na dvoru.
- Traži milost od vas! - uzviknu kralj.
- I to milost koju ja nisam mogla dozvoliti - nastavi kraljica - inače gospodin de Šarni ne bi tako usrdno molio, to vas uvjeravam.
Šarni odahnu. Kraljevo oko bilo je neodlučno; njegovo čelo ublaživalo se polagano od prvog iznenađenja. Međutim, se Marija Antoaneta domišljala, ljutita što mora smisliti neku laž i što ne može ništa uvjerljivo naći. Priznavši da ne može ispuniti grof ovu želju, mislila je da će zadržati kraljevu znatiželju i da će ispitivanje pri tome ostati. Ali se prevarila. Ona oklijevaše još. Dala bi svoj život za to da Šarni smisli laž, ali on to nije mogao, on na to nije ni mislio. On se u svojoj nježnosti odviše bojao da se ukaže sklonim braniti kraljičinu čast.
Marija Antoaneta čekala je novo pitanje kraljevo, koje uskoro uslijedi.

- Da čujemo, gospođo, recite mi kakva je to milost što je gospodin de Šarni uzaludno molio tako da se spustio na koljena pred vama?
I kao da želi ublažiti strogost pitanja, punog sumnje, kralj doda:
- Ja ću možda biti sretniji od vas, gospođo, a i gospodin de Šarni neće trebati preda me da klekne.
- Sire, ja sam vam rekla da je gospodin de Šarni molio nemoguću stvar.
- Koju?
- Što se može moliti na koljenima od mene, osim...
- Ja čekam - reče kralj.
- Sire, molba gospodina de Šarnija je obiteljska tajna. ..
- Za kralja ne može biti tajni - doda Luj XVI dostojanstveno. Kraljica skoči pri posljednjoj prijetnji opasnosti.
- Gospodin de Šarni - reče ona - htio je dobiti od mene...
- Što, gospođo? ''
- Dozvolu da se može oženiti.
- Zaista! - uzviknu kralj umiren; a zatim sumnjičavo nastavi, ne opazivši koliko jadna žena trpi zbog svoje izjave i kako je Šarni problijedio:
- Ali, zašto bi bilo nemoguće da se gospodin de Šarni oženi? Zar on nije iz dobrog plemstva? Zar nema krasan imetak? Nije li srčan i lijep? Zaista, da se njemu uskrati pristup u koju obitelj, mora dotična dama biti prava princeza ili već udata; samo bi ta dva razloga mogla biti zaprekom. Recite mi dakle ime žene koju bi gospodin de Šarni htio oženiti, gospođo, pa ako nema jedne ili druge zapreke, jamčim da ću ukloniti teškoće... da vam ugodim.
Povučena sve većom opasnošću i svojom prvom laži, progovori kraljica krepko:
- Ne, gospodine, ima teškoća koje vi ne možete savladati. Ona koja nas stavlja u težak položaj takve je prirode ...
- Razlog više da saznam što bi bilo nemoguće kralju - upade Luj XVI srdito.
Šarni pogleda kraljicu; ona samo što ne zatetura. On bi priskočio k njoj, ali ga zadrža kraljeva nepomičnost...
- O kakva bi to bila moć - zapita kraljica samu sebe - protiv koje ne bi kralj mogao ništa? Još samo tu misao, samo tu pomoć, bože moj!
Najednom joj u mozgu sine svjetlo.
- Gospodine - reče ona napokon kralju - ona koju bi gospodin de Šarni htio oženiti nalazi se u samostanu.
- Ah - reče kralj - evo razloga; zaista je vrlo teško pomoći u takvom slučaju. Ali je čudnovato što se gospodin de Šarni tako naglo zaljubio; nikad mi nitko nije o tome govorio, čak ni njegov ujak. Koju to ženu volite, gospodine de Šarni? Kažite meni, molim vas.
Kraljica osjeti britku bol. Ona će sad iz usta Olivierovih čuti jedno ime; ona će trpjeti muku zbog te laži. A tko bi znao neće li Šarni izreći nekada milo ime, uspomenu prošlosti koja još krvari. Da ne zadobije taj strašan udarac, Marija Antoaneta najednom progovori:
- Sire, vi poznajete onu koju gospodin de Šarni traži za ženu, to je... gospođica Andrea de Taverni.
Šarni uzviknu i pokrije rukama lice. Kraljica pritisnu ruku na srce i gotovo bez svijesti pade u svoj naslonjač.
- Gospođica de Taverni! - ponovi kralj - ona što se povukla u samostan u Sen-Deni?
- Da, sire - izusti kraljica slabim glasom. - Čini mi se da ona nije položila zavjet?

- Ali ga mora položiti.
- Mi ćemo to spriječiti - reče kralj. - Zašto ona mora uostalom položiti zavjet? - dodade on s posljednjim znakom nepovjerenja.
- Ona je siromašna... Vi ste samo njezina oca obogatili - reče Marija Antoaneta oporim glasom.
- To je nepravda koju ću ispraviti. Gospodin de Šarni voli je...
Kraljica zadršće i dobaci požudan pogled Šarniju kao da ga želi zamoliti da to ne prizna. Šarni pogleda ukočeno Mariju Antoanetu i ne odgovori ništa.
- Dobro - reče kralj, koji je tu šutnju uzeo kao smjernu potvrdu - a bez sumnje ljubi i ona gospodina de Šarnija? Ja ću gospođici de Taverni dati miraz; dajem joj pet stotina hiljada livra što sam ih uskratio gospodinu de Kalonu za vas. Zahvalite kraljici, gospodine de Šarni, što mi je ona ispripovjedila tu stvar i osigurala sreću vašega života.
Šarni istupi korak naprijed i nakloni se.
- Oh to vrijedi da još jednom kleknete - reče kralj s lakom nijansom šaljivosti.
Kraljica nehotice pruži obje ruke Šarniju. On klekne pred kraljicu i poljubi njene ledene ruke.
- Ustanite! - reče kralj - prepustimo sad kraljici brigu za vaše poslove, dođite gospodine, dođite.
I on pođe tako brzo naprijed da se Šarni tek na pragu mogao okrenuti i vidjeti bol rastanka što mu ga poslaše kraljičine oči.

XLI
SENT-DENI

Kraljica ostade sama s očajem u srcu. Toliko udaraca zahvatilo ju je najednom da nije znala s koje strane dolazi najveća bol. Pošto je provela jedan sat u potištenosti, reče samoj sebi da je vrijeme potražiti izlaz. Opasnost je rasla. Kralj, ponosan zbog pobjede nad prividnostima, požurit će se da o njoj raširi glas. Prevara bi se mogla otkriti.
Ime Andreino spasilo je sve pred kraljem. Ali tko bi mogao jamčiti za onaj mušičavi, nezavisni, svojevoljni duh koji se naziva gospođicom de Taverni? Tko bi mogao računati da će se ta ponosita osoba htjeti lišiti svoje slobode, svoje budućnosti u korist jedne kraljice, koja se nedavno rastala od nje kao neprijateljica?
Što bi se onda dogodilo? Ako Andrea uskrati privolu, a to je vjerovatno, sva će se lažna zgrada srušiti. Kraljica će ispasti spletkarica srednje ruke, Šarni plitak kućni prijatelj, a kleveta pretvorena u optužbu, pretvorila bi se u preljub. Marija Antoaneta osjećala je kako joj se razum pri tim mislima muti.
Kome da se povjeri? Tko je prijateljica kraljičina? Gospođa de Lambal? Oh, taj hladni, nepokolebivi razbor! Zašto da prokušava djevičansku maštu koju, uostalom, dvorske gospođe ne bi razumjele? Zar te ropske duše, koje dršću pri samom dašku nemilosti, nisu možda sklone da kraljici daju pouku dok je njoj potrebna pomoć? Preostaje samo gospođica de Taverni. To je srce čiji bi zaključci mogli rezati stakla, ona bi jedino mogla suosjećati s dubokim kraljičinim bolima. Marija Antoaneta potražit će dakle Andreu. Ovoj će svoju nesreću izložiti i zamoliti je da se žrtvuje. Bez sumnje će Andrea, umekšana njezinim molbama, popustiti. Tko bi znao, međutim, ne bi li se sve to moglo odgoditi. Neće li kralj, umiren obostranom privolom zaručnika, napokon, zaboraviti? Jedno putovanje izvelo bi onda sve na čistac. Šarni i Andrea mogli bi se udaljiti za neko vrijeme dok se klevete ne stišaju, a poslije toga razglasiti da su dragovoljno vratili riječ, i tada ne bi nitko pogodio da je ta zasnovana ženidba bila puka igra.
Tako je ona razmišljala. Trebalo je dobro računati s tom čvrstoćom logike. Trebalo se dobro naoružati za protivnika kojega je teško pobijediti, kao što je gospođica de Taverni.
Kad se pripremila, Marija Antoaneta odluči otići. Ona bi jako voljela upozoriti de Šarnija da neće učiniti nikakav krivi korak, ali je u tome spriječila misao da na nju sigurno paze uhode, pa bi svi njeni planovi propali.
Odbiše tri sata: objed s velikim ceremonijama, predstavljanjima i posjetima. Kraljica primi sav svijet s vedrim licem i prijaznošću koja ne oduze ništa njezinom ponosu. Ona je nastojala da i sa svojim neprijateljima bude stalna i čvrsta.
A zatim, kad se sve svršilo, odloži ona svoje smiješenje i vrati se svojim uspomenama; ona promijeni haljine, uzme sivi šešir s vrpcama i modrim cvijećem, haljinu od sive svile, sjede u kočiju i bez garde, samo sa jednom damom iz svoje okoline, odveze se u Sen-Deni.
Bilo je vrijeme kada se redovnice vraćaju u svoje ćelije. Kraljica zamoli da se pozove gospođica Andrea de Taverni u sobu za razgovore.
Ova, klečeći, zaogrnuta u svoj plašt od bijelog platna, promatraše kroz prozor mjesec što se dizao iza velikih lipa; u tome je pokušala naći olakšanje svoje duše. Ona je trpjela neizlječivu bol dragovoljne odsutnosti.

Andrea je svojevoljno ostavila dvor, ona je sama prekinula sa svime što bi moglo njezinu ljubav podržavati; ponosita kao Kleopatra, ona nije mogla podnijeti ni pomisao da gospodin de Šarni misli na drugu ženu, makar ta žena bila i kraljica. Uostalom, zar ona nije vidjela kako je Šarni ravnodušno prošao mimo nje? Nije li osumnjičila kraljicu da ona uzima za se poklonstva Šarnijeva? Što bi joj koristilo da nakon toga ostane u Versaju? Da prosjači laskave riječi? Da od vremena do vremena bude obdarena pružanjem ruke. Kraljica bi joj u šetnji pozajmila učtivost de Šarnija u trenutku kad je ne bi mogla zadržati za sebe.
- Nikad, nikad! - ponavljala je ponosna Andrea u sebi - onaj koga ljubim u sjeni, onaj koji je za mene samo oblak, slika, uspomena, taj me nikad ne vrijeđa, on se osmjehuje samo meni.
Zato je provela mnoge noći u boli, ali slobodne. Andrea je više voljela dobrovoljnu odsutnost od mogućnosti da opet gleda čovjeka kojega je mrzila, jer je bila prisiljena da ga voli.
Mi smo kazali da je kraljica pošla uveče, na dan sv. Luja u Sen-Deni, da posjeti Andreu.
Andrei javiše da je došla kraljica, da je u velikoj dvorani i da je njezino veličanstvo zapitalo može li razgovarati s gospođicom de Taverni. Za Anderu, srce umekšano ljubavlju, nije trebalo ništa više da skoči u susret mirisu što je do nje došao iz Versaja, mirisu koji je dan prije proklinjala.
- Kraljica! - prošapće Andrea - kraljica u samostanu!
- Brzo, požurite se! - rekoše joj.
Ona prebaci preko leđa prostrani plašt redovnica, učvrsti oko svoje široke suknje vunenu traku i pođe, a da se i ne pogleda u ogledalo, pođe za vrataricom koja je došla po nju. Jedva je prešla sto koraka, a već se osjeti poniženom zbog tolike radosti.
- Zašto je moje srce zadrhtalo? - reče ona samoj sebi. - Što se tiče Andree de Taverni što kraljica Francuske posjećuje samostan u Sen-Deniju? Osjećam li ponos? Kraljica nije radi mene došla ovamo. Je li sreća? Ja ne volim više kraljicu.
Tako se Andrea prekorijevala silazeći širokim stepenicama; uspjela je na svojem licu zatomiti izraz žurbe i smiriti brzinu svojih kretnji.
Kad je stigla iza kora u svečanu sobu za razgovor, u kojoj se rasuo sjaj od svjetionika i voštanica što su ih upaljivale okretne ruke sestara, bila je Andrea hladna i blijeda.
Kad je ugledala Mariju Antoanetu kako sjedi na opatijskom naslonjaču, zakuca Andreino srce tako da više nije mogla hodati.
- Ah, dođite napokon da s vama razgovaram, gospođice de Taverni - reče kraljica sa smiješkom. Andrea se približi i sagnu glavu. - Vi dopuštate, gospođo - reče kraljica okrenuvši se prema nadstojnici.
Ova odgovori naklonom i iziđe iz dvorane za razgovore, praćena svojim koludricama.
Kraljica ostade sjedeći sama s Andreom, čije je srce tako jako kucalo da bi se otkucaji mogli čuti kad ne bi bilo laganog šuma jednoga starog sata na zidu.

XLII
MRTVO SRCE

Kraljica započe razgovor.
- Gospođice - progovori ona s finim osmijehom - vi, znate li, činite na mene čudan dojam kao koludrica.
Andrea ne odgovori ništa.
- Zar ste vi - nastavi kraljica - već izgubljeni za svijet u kojemu mi još živimo?
- Gospođo - odvrati Andrea - tko bi se usudio da savjetuje vaše veličanstvo?
- Zašto?
- Gospođo, jer je kraljica prirodom svoje uzvišenosti određena zato da na ovom svijetu trpi samo ono što je neizbjezivo nužno. Sve što njezin život može poboljšati, ona ima; sve što drugima može pomoći da uljepšaju svoj život, uzima kraljica.
Kraljica učini kretnju iznenađenja.
- I to je pravo - požuri se dodati Andrea - drugi su za kraljicu skupina podanika čiji život, čast i dobra pripadaju vladarici. Život, čast i dobra, moralna i materijalna, jesu dakle vlasništvo kraljica.
- To su doktrine koje me zadivljuju - reče lagano Marija Antoaneta. - Vi činite od mene nekakvu vukodlačicu koja guta imetak i sreću jednostavnih građana. Jesam li ja takva žena, Andrea? Jeste li se zbilja mogli potužiti na mene kad ste bili na dvoru?
- Vaše veličanstvo udostojalo se postaviti mi to pitanje kad sam vas ostavila - odvrati Andrea - ja sam odgovorila kao i danas: ne, gospođo.
- Često nas - nastavi kraljica - ozleđuje neki napad iako nije uperen protiv nas. Jesam li kome od vaših škodila i prema tome zaslužila riječi što ste ih sada izustili? Andrea, samoća koju ste odabrali jeste sklonište protiv svih strasti svijeta. Moram li ja, dok sam kao prijateljica dojurila ovamo, naići na prijekore ili prikrivenu strastvenost nepomirljive neprijateljice?
Andrea podiže pogled, začuđena zbog blagosti na koju Marija Antoaneta nije naučila svoje službenike. Ona je bila ponosna i otresita kad se namjerila na otpor. Slušati riječi što ih je Andrea izgovorila bez uzrujavanja, to je bio napor strpljivosti i prijateljstva; on je osjetljivo ganuo divlju samotnicu.
- Vaše veličanstvo dobro zna da nijedan Taverni ne može biti vaš neprijatelj - izusti ona tiše.
- Ja vas razumijem - odvrati kraljica - vi meni ne opraštate što sam bila hladna prema vašem bratu, a on sam optužuje me možda zbog lakoumnosti.
- Moj brat je odviše smjeran podanik da bi optuživao kraljicu - progovori Andrea, sileći se da sačuva svoju ukočenost.
Kraljica uvidje da će postati sumnjiva ako nastavi takvim tonom. Ona se zaustavi u svojoj susretljivosti.
- I dalje ostaje činjenica - reče ona - da sam vas htjela vidjeti i uvjeriti da sam ostala vašom prijateljicom u daljini, kao što sam bila i izbliza.
Andrea se poboja da nije uvrijedila kraljicu i da nije otkrila svoju bolnu ranu pred njom.
- Vaše veličanstvo obasipa me počašću i radošću - reče ona turobno.
- Ne govorite tako, Andrea - odvrati kraljica stisnuvši joj ruku - vi mi parate srce. Da, da, Andrea, zavidite kraljicama, tim gospodaricama dobara, časti i života svih. One posjeduju zlato i krv

svojih naroda, ali srce! Nikada! One ga ne mogu uzeti, i mora im se dati...
- Uvjeravam vaše veličanstvo - progovori Andrea potreseno - da sam vas voljela više nego ikoga na svijetu.
Rekavši to ona sagne glavu.
- Vi... ste... mene voljeli! - uzviknu kraljica, uhvativši se za te riječi - vi me ne volite više?
- Oh, gospođo!
- Ja od vas ne tražim ništa, Andrea.. Proklet bio samostan koji tako brzo uništava uspomene u srcima!
- Ne optužujte moje srce - reče Andrea živahno - ono je mrtvo.
- Kako možete vi, tako mlada i lijepa, reći da je vaše srce mrtvo! Ah, ne igrajte se tim nesretnim riječima! Kod onih koji su sačuvali takav smiješak i ljepotu ne može srce biti mrtvo; ne govorite mi tako, Andrea.
- Ponavljam, gospođo, za mene nema ništa više na dvoru ni u svijetu. Ovdje životarim kao trava i biljka; ovdje nalazim radosti koje ja jedina razumijem; ja vas molim da mi oprostite: zaborav ponosnih taština nije tako veliki zločin; moj ispovjednik čestita mi svaki dan na tome; molim vas da ne budete strožom od njega.
- Što! Vama se sviđa u samostanu!
- Ja volim samoću.
- Dakle, nema ništa što bi vas silom vuklo radostima svijeta?
- Ništa.
- Bože moj! - pomisli ustrašeno kraljica - da se moj plan ne izjalovi. I smrtna groza prođe joj žilama.
- Pokušajmo je uvesti u napast - reče kraljica u sebi - ako se ovo sredstvo izjalovi, pokušat ću s molbama. Oh! Moliti je za to da primi gospodina de Šarnija...
- Andrea - prihvati kraljica glasno, savladavajući svoje uzbuđenje - vi ste izrazili svoje zadovoljstvo riječima koje mi gase nadu.
- Kakvu nadu, veličanstvo?
- Ne govorimo više o tome ako ste odlučili tako... To je za me bila sjena zadovoljstva, ali je sad odletjela! Ne mislimo više na to.
- Ah, veličanstvo, baš zato što biste odatle htjeli crpsti neko zadovoljstvo, govorite.
- Što bi to koristilo? Vi ste se, zar ne, povukli sasvim od svijeta?
- Jesam, gospođo.
- I to rado?
- Oh, po svojoj volji.
- Vi sebi čestitate na tome što ste učinili?
- Više nego ikada.
- Vidite da je suvišno govoriti. A ja sam vas mislila učiniti sretnom.
- Mene?
- Da, vas, nezahvalnice, koja me optužujete. Međutim, danas ste druge ugodnosti ugledali, vi bolje poznajete svoje ukuse i svoj poziv. Ja se odričem...
- Ali, veličanstvo, iskažite mi čast i objasnite mi vašu namjeru.
- Oh, to je vrlo jednostavno, ja sam vas htjela opet dovesti na dvor.
- Oh! - uzviknu Andrea sa smiješkom prepunim gorčine. - Ne, ne, gospođo, nikada!... ma koliko mi bilo teško što moram biti neposlušna vašem veličanstvu.

Kraljica se lecnu. Njezino srce ispuni se boli. Ona je stradala, moćan brod razbio se o komadić granita.
- Vi ne prihvaćate - prošapće kraljica.
I da sakrije svoju zabunu, prekrije rukama lice.
Andrea pomisli da je kraljica slomljena. Stoga kleknu pred nju kao da želi ublažiti svojom smjernošću ranu što ju je zadala prijateljstvu ili ponosu.
- Ah - izusti ona - što biste činili sa mnom u dvoru, sa mnom koju svatko izbjegava jer nisam umjela zadahnuti gospođe ni običnim nemirom suparništva, ni muškarce običnom simpatijom... Ah, gospođo i draga gospodarice, ostavite me ovdje u mojoj bijedi i osamljenosti.
- O! - izusti kraljica podigavši oči - ono što sam vam htjela predložiti opovrgava sva poniženja na koja se tužite! Brak, o kojemu se radi, učinio bi od vas jednu od najvećih gospođa u Francuskoj.
- Brak! - prošapće Andrea iznenađena.
- Vi odbijate - reče kraljica bez prijašnje srčanosti.
- O da, ja odbijam!
- Andrea - reče kraljica.
- Ne mogu prihvatiti, gospođo.
Sada se Marija Antoaneta pripremi sa strašnom tjeskobom u srcu da započne s molbama.
- Gospođo - reče Andrea - iskažite mi milost pa imenujte čovjeka koji bi mene uzeo; ja sam toliko trpjela od poniženja u svome životu da bi ime toga plemenitoga čovjeka bilo lijek za moje srce.
Kraljica oklijevaše; ali ona je morala stvar dotjerati do kraja.
- Gospodin de Šarni - progovori ona turobnim i ravnodušnim glasom.
- Gospodin de Šarni! - uzviknu Andrea sa strašnom provalom osjećaja.
- Da - reče kraljica i pogleda začuđeno mladu djevojku.
- Vi me dakle želite udati za njega, veličanstvo?
- On vas je zaprosio.
- Ja pristajem - reče Andrea zaneseno. - On dakle mene ljubi!...
Kraljica uzmaknu blijeda i dršćući jer je Andrea ljubila njezina koljena i haljinu.
- Kad ćemo otići? - progovori ona napokon, pošto je prigušila krik i uzdahe.
- Pođite - prošapće kraljica tužno. Ona ustade, nasloni se na Andreu, čije su goruće usne tražile njezino ledeno lice, i dok se mlada djevojka pripremala na odlazak, nesretna kraljica progovori s gorkim uzdahom:
- Je li sada dosta patnji samo za jedno srce?

XLIII
BARUN DE TAVERNI

Dok je kraljica u Sen-Deniju odlučivala o udesu gospođice de Taverni, žurio se Filip, bolna srca zbog svega što je doznao, sa pripremama za svoj odlazak. Vojnik, vičan da putuje po svijetu, ne treba dugo da sprema i obuče svoju kabanicu. Ali Filip je imao od svakog drugog moćnije razloge da se što brže udalji iz Versaja; on ne htjede biti svjedok vjerovatne i skoro predstojeće kraljičine sramote, a kraljica je bila jedina njegova, strast.
On je bio revnosno zaposlen oko toga da osedla svoje konje, napuni svoje puške i spremi najnužnije stvari. Kad je sve to završio, javi ocu, barunu de Taverniju, da želi s njim razgovarati.
Mali starac vratio se iz Versaja. Barun de Taverni udebljao se posljednja tri do četiri mjeseca, što ga je ispunilo nekim ponosom. To se lako može pojmiti ako pomislimo da je zamašno zaobljenje njegova tijela bilo obilježje njegova potpunog zadovoljstva.
Kad mu je sluga javio da Filip želi s njim razgovarati, nije htio da dočeka sinov posjet, već je odmah pošao k njemu.
Filip nije očekivao provalu osjetljivosti kad mu otac dozna da namjerava putovati, ali se nije nadao ni ravnodušnosti. Andrea je ostavila očinski dom, a to je jedno biće manje koje je mogao mučiti; barun je morao osjećati prazninu, a ona se još više mogla povećati nakon sinova odlaska. Ali se Filip začudi kad je čuo baruna kako veselo uzvikuje:
- Ah, on putuje, putuje...
Filip se zaustavi i pogleda oca prijekorno.
- Bio sam siguran u to - nastavi barun - ja bih se okladio. To je dobro odigrano, Filipe, dobro odigrano.
- Što izvolite, gospodine? - zapita mladi čovjek - što je dobro odigrano, molim vas?
Starac poče pjevušiti. Istodobno namignu Filipu okom da otpusti svoga sobara. Filip to shvati i posluša. Barun zatvori za sobarom vrata. Onda se vrati k sinu i reče tihim glasom:
- Divno! divno!
- Vi me mnogo hvalite, gospodine, iako nemam pojma čime sam tu pohvalu zaslužio - prihvati Filip hladno.
- Ah, ah, ah! - uzviknu starac, prebacujući se s noge na nogu.
- Da vas možda ne razveseljuje moj odlazak, gospodine?
- Oh! - progovori stari barun smiješeći se drukčije - ne pretvaraj se preda mnom, ne vrijedi truda; ti dobro znaš da se ne dam zaluđivati.
Filip prekrsti ruke pitajući se je li ovaj starac šenuo.
- Ne date se zaluđlvati? Kako to? - zapita Filip.
- Misliš li možda da vjerujem u tvoj odlazak?
- Vi ne vjerujete?
- Ponavljam ti, sobar nije više ovdje, ne ljuti se više; uostalom, priznajem da nisi mogao stvoriti bolje odluke.
- Gospodine, vi me začuđujete tako...
- Da, dosta je čudnovato da sam to pogodio; ali što ćeš, Filipe, od mene ti nema znatiželjnijeg čovjeka, a kada sam znatiželjan, onda tražim; zato nema sretnijeg čovjeka od mene kad nađem što

tražim; dakle, pronašao sam da ti samo tobože odlaziš na put, i ja ti na tome čestitam.
- Ja samo prividno putujem? - upita Filip zaprepašteno.
Starac se približi sinu, dodirnu svojim mršavim prstima njegova ramena i reče sve povjerljivije:
- Poštenja mi, ja sam uvjeren da se nisi dosjetio toga, sve bi bilo otkriveno. Ti si stvar zgrabio u pravi čas. Čuj, sutra bi bilo prekasno. Idi brzo, sine moj, brzo.
- Gospodine - progovori Filip ledenim glasom - ja vas uvjeravam da ne razumijem ni riječi od svega što mi govorite.
- Gdje ćeš sakriti konje? - nastavi starac - ti imaš kobilu koju je vrlo lako prepoznati; pazi da je ne opaze ovdje kad budu mislili da si... Da ne zaboravim, kamo to tobož putuješ?
- Ja odlazim u Taverni Mezon-Ruž, gospodine...
- Dobro... vrlo dobro... Nitko se neće o tome obavještavati... Oh, vrlo dobro. Ali budi oprezan; u vas dvoje upereno je vrlo mnogo očiju.
- U nas dvoje!... Koga to mislite?
- Ona je nasrtljiva - nastavi starac - ona se zna razjariti da sve upropasti. Čuvaj se! budi pametniji od nje...
- Ah tako! - uzviknu Filip srdito - meni se čini, gospodine, da se vi zabavljate na moj račun, a to nije lijepo, kunem vam se, jer me izlažete, dok sam ovako ožalošćen i smeten, neugodnosti da povrijedim poštovanje prema vama.
- Oh, da, poštovanje; ja te oslobađam te dužnosti; ti si dosta star da vodiš naše poslove, a ti ih tako dobro vodiš da me nadahnjuješ poštovanjem. Ostavi mi dakle adresu da ti javim ako se što dogodi.
- U Taverni, gospodine - reče Filip, pomislivši da se starac napokon vratio zdravom razumu.
- Eh, lijepu mi adresu daješ... U Taverni, osamdeset milja! Ne kažem ti da mi treba adresa kućice u perivoju, jer bi onamo mogli pratiti moje glasnike ili prepoznati moje ljude, ali odaberi neku treću adresu u daljini od četvrt sata; u tebe, do vraga, ima fantazije! Kad smo učinili za svoju ljubav ono što ti činiš, onda imamo sredstava!
- Kućica u perivoju, ljubav, gospodine, mi govorimo u zagonetkama.
- Ne znam puno šutljivije i zatvorenije životinje od tebe! - uzviknu otac tvrdoglavo - ne poznam nikoga čija bi uzdržavanja bila uvredljivija. Kao da se bojiš moje izdaje.
- Gospodine! - reče Filip očajavajući.
- Dobro, dobro! čuvaj za sebe svoje tajne; čuvaj tajnu o iznajmljenoj kućici vrhovnog lovca.
- Kakvoj kućici?
- Čuvaj svoju tajnu o noćnim šetnjama između dvije božanske prijateljice.
- Ja!... Da sam šetao - prošapće Filip problijedivši.
- Čuvaj tajnu poljubaca poput meda pod cvijećem i rosom.
- Gospodine! - zaviče Filip bijesno - hoćete li zašutjeti?
- Dobro je, kažem ti opet; sve što si učinio, ja sam doznao? Pobogu, to bi te moralo zadojiti povjerenjem. Tvoj srdačni odnos prema kraljici, tvoji pothvati, tvoji izleti u Apolonovo kupalište, ta to je naš život i sreća. Ne boj se dakle kralja, Filipe.... Povjeri se samo meni.
- Gospodine, vi me zastrašujete! - uzviknu Filip prekrivši rukama lice.
I zaista se Filip zgrozi nad tim čovjekom koji je otvorio njegove rane. On se zgražao nad čovjekom koji mu je pripisivao sreću nekoga drugog i koji ga je bičevao srećom suparnika.
Sve što je otac doznao, sve što su zlobnici stavljali na račun de Roana, bolje upućeni pripisivali grofu de Šarniju, barun de Taverni dovodio je u vezu sa svojim sinom. On je mislio da kraljica voli

Filipa i da ga polagano, u sjeni, diže do najvišeg stupnja sreće. Otuda zadovoljstvo koje je nekoliko tjedana zaobljivalo trbuh gospodina de Tavernija.
Kad je Filip otkrio tu novu močvaru zabluda, zgrozi se jer je vidio da ga u nju utapa rođeni otac; ali udarac je bio tako žestok da je ostao omamljen i nijem, dok je barun revnosnije nego ikad brbljao.
- Gledaj - govorio je on - ti si izveo remek-djelo, ti si svemu zameo trag; jedni misle da je bio de Roan; drugi da je bio Šarni, a nitko da je to bio de Taverni. Uostalom, to služi na čast tebi kao i njoj, to je sreća, dragi moj. Za nju što je tebe dobila, a za tebe što nju sad držiš.
Kad je Filip, koji je bio razjaren tim riječima, proždirućim pogledom uništavao starca, začuje se štropot kočije u dvorištu palače. To svrati svu pažnju Filipovu na ono što se vani dešavalo.
Sobar viknu:
- To je gospođica!
I više glasova ponovi;
- Gospođica!...
- Kako gospođica? - reče Taverni. - Koja gospođica?
- To je moja sestra! - prošapće Filip veoma začuđeno kad prepozna Andreu koja je silazila s kočije.
- Vaša sestra! - ponovi starac - Andrea? Je li to moguće? Sobar uđe i potvrdi da se Andrea vratila.
- Gospodine - reče on Filipu - gospođica vaša sestra je u budoaru do velikog salona i čeka vas.
Želi s vama razgovarati.
- Hajdemo k njoj - uzviknu barun.
- Ona hoće govoriti sa mnom - reče Filip - ja ću prvi onamo, ako vam je po volji. U isti čas začu se druga kočija, koja se uvezla u dvor.
- Gospodin grof Olivier de Šarni! - viknu vratarev glas sobaru.
- Odvedite gospodina grofa u salon - reče Filip sobaru - gospodin barun će ga primiti. Ja idem u budoar da razgovaram sa sestrom.
Stari i mladi barun silazili su lagano niz stepenice.
- Što namjerava grof ovdje? - pitao se Filip.
- Zašto je došla Andrea? - pomisli barun.

XLIV
OTAC I ZARUČNICA

Salon palače bio je prvom dijelu zgrade u prizemlju. Lijevo od salona nalazio se budoar s izlazom na stepenice koje su vodile u Andreine sobe. Desno je bio drugi mali salon, kroz koji se ulazilo u veliki.
Filip uđe prvi u budoar gdje ga je čekala njegova sestra. Došavši u predvorje, podvostručio je korak da što prije zagrli svoju dragu prijateljicu. Čim je otvorio dvostruka vrata budoara, Andrea mu se ovila oko vrata i zagrlila ga veselo.
- Što se dogodilo s tobom? - zapita mladić Andreu.
- Nešto sretno, vrlo sretno, brate moj!
- Ti si se vratila da mi to saopćiš?
- Vraćam se zauvijek! - uzvikne Anđrea u zanosu sreće.
- Tiše, tiše, sestrice - reče Filip - prostorije ove kuće nisu navikle na radost, a osim toga tamo je u onom malom salonu sa strane netko, ili će odmah tamo biti, tko bi te mogao čuti.
- Netko - reče Andrea - a tko?
- Slušaj - odvrati Filip.
- Gospodin grof de Šarni! - prijavi sobar i uvede Oliviera iz maloga salona u veliki.
- On, on! - uzviknu Andrea podvostručivši svoja milovanja. - Oh! Ja dobro znam zašto je on došao ovamo.
- Ti znaš?
- Eto! Ja predviđam trenutak kad ću također morati ući u taj salon da na vlastita uha čujem što će reći gospodin de Šarni...
- Govoriš li ozbiljno, draga moja Andrea?
- Čuj me, Filipe, i pusti me da se povučem. Kraljica me je nešto prenaglo dovela natrag, pa ću samostanske haljine zamijeniti haljinama... zaručnice.
Nakon tih riječi nestade Andree lako i šušteći na stepenicama što vode u njezine sobe. Filip ostade sam i prisloni glavu na vrata da čuje što će se govoriti u salonu. Grof de Šarni je ušao. On je hodao nervozno po salonu. De Taverni otac uđe i pozdravi grofa odabranom učtivošću.
- Čemu imam zahvaliti, gospodine grofe, taj iznenadni posjet? - reče on napokon - u svakom slučaju budite uvjereni da se veoma radujem.
- Došao sam, gospodine, u svečanom ruhu, kako vidite, i molim vas da mi oprostite što nisam doveo svoga ujaka, gospodina de Sifrena, kako sam to morao učiniti.
- Kako - prošapće barun - ja vam opraštam, dragi moj gospodine de Šarni.
- To bi bilo pristojno s obzirom na molbu koju vam namjeravam reći.
- Molbu? - progovori barun.
- Čast mi je - prihvati Šarni - da od vas zamolim ruku gospođice de Taverni, vaše kćeri. Barun poskoči u svom naslonjaču. On raskolači oči, toliko se začudio.
- Moju kćer!... - prošapće on - vi tražite Andreu za ženu!
- Da, gospodine barune; osim ako gospođica de Taverni ne osjeća odvratnost za ovu vezu.
- Ah! - pomisli starac - zar je sklonost prema Filipu već tako očita da se jedan od njegovih takmaca želi njom okoristiti, oženivši se njegovom sestrom? Vjere mi, to nije zlo odigrano, gospodine

de Šarni. A zatim prihvati glasno sa smiješkom:
- Ta molba tako je časna za našu kuću da ćete odavde ponijeti potpunu privolu. Pozvat ću svoju kćer.
- Gospodine - prekide Šarni hladno barunu riječ - ja mislim da je to suvišno. Kraljica je bila tako dobra pa se u tom pogledu posavjetovala s gospođicom de Taverni, i odgovor gospođice vaše kćeri bio je povoljan za mene.
- Ah - reče barun začuđeno - dakle je to kraljica...
- Koja se izvoljela u tu svrhu potruditi u Sen-Deni, gospodine. Barun ustade.
- Ne preostaje mi drugo nego da vas obavijestim, gospodine grofe - reče on - o položaju gospođice de Taverni! Imam gore isprave o imetku njezine majke. Vi nećete oženiti bogatu djevojku, gospodine grofe, i prije nego se što zaključi...
- Suvišno je, gospodine barune - reče suhoparno Šarni. - Ja sam bogat za dvoje, a gospođica de Taverni nije žena za koju se pogađa. Ali pitanje koje ste htjeli dotaknuti, gospodine barune, potrebno je da osvijetlim sa svoga gledišta.
Ali tek što je izrekao te riječi, otvore se vrata budoara; uđe Filip blijed, smeten, s jednom rukom na grudima, dok mu je druga bila grčevito stisnuta.
Šarni ga svečano pozdravi.
- Gospodine - progovori Filip - moj otac imao je pravo da vam predloži razgovor o našim prilikama; mi vam moramo koješta objasniti. Dok gospodin barun ode u svoje sobe da potraži spise o kojima vam je govorio bit će meni čast da stvar razmotrim s vama potanje.
Filip zapovjednim pogledom isprati baruna, koji iziđe vrlo nerado jer je naslućivao da će se nešto dogoditi.
Filip otprati baruna do izlaza iz salona i osvjedoči se da je soba ostala prazna. Isto tako pođe da pogleda u budoar, a onda se obrati gostu:
- Gospodine de Šarni, kako se dogodilo da ste se vi usudili doći i zaprositi moju sestru za ženu? Olivier uzmaknu i porumenje.
- Je li to zato - nastavi Filip - da bolje skrijete vašu ljubav sa ženom koju progonite, s onom koja vas ljubi? Je li zato da ne može nitko reći, kad budete oženjeni, da imate ljubavnicu?
- Gospodine... - progovori Šarni teturajući.
- Ili je možda zato - doda Filip - da, postavši mužem žene koja će se svaki čas moći približiti vašoj ljubavnici, možete lakše viđati tu ljubavnicu?
- Gospodine, vi prekoračujete granice!
- To je bez sumnje zato da ne otkrijem što znam o vašim prijašnjim ljubakanjima?
- Što vi znate? - uzviknu Šarni ustrašeno - čuvajte se!
- Da - reče Filip oživljavajući - kućica vrhovnog lovca koju ste iznajmili; vaše tajanstvene šetnje po versajskom perivoju... noć... stiskanje vaših ruku... vaši uzdasi, a nadasve ona nježna izmjena pogleda na malim vratima perivoja...
- Gospodine, tako vam časti! Vi ne znate ništa; recite da ne znate ništa.
- Ne znam ništa! - uzviknu Filip ironično. - Kako ne bih znao kad sam bio sakriven za grmovima iza vrata Apolonova kupališta i vidio vas.
Šarni pođe dva koraka kao da traži uporište oko sebe.
Filip ga pogleda mračno. Pustio ga je da trpi kaznu i lagano ga mučio za sreću koju mu je prigovarao.
Šarni se sabere od svoje slabosti.

- Gospodine - reče on Filipu - i nakon toga što ste mi kazali, ja vas molim ruku gospođice de Taverni. Kad bih bio račundžija, kako ste to pretpostavljali maloprije, kad bih se oženio radi sebe bio bih tako jadan da bih se bojao čovjeka koji poznaje moju i kraljičinu tajnu. Ali je potrebno da kraljica bude spašena, gospodine, to je nadasve potrebno.
- U čemu bi kraljica bila izgubljena - reče Filip - zato što je de Taverni vidio kako je stisnula ruku gospodinu de Šarniju. Zašto bi kraljica bila izgubljena što ja znam da vas ona ljubi? Oh, to nije razlog da žrtvujem svoju sestru, gospodine, i ja je neću žrtvovati.
- Gospodine - odvrati Olivier - znate li zašto je kraljica izgubljena ako ne dođe do toga braka? To je zato što me je onog istog jutra, kad su uhapsili gospodina de Roana, kralj zatekao gdje klečim pred kraljicom.
- Bože!
- I što je kraljica odgovorila kralju da sam kleknuo zato da zamolim ruku vaše sestre. Eto, gospodine, zašto bi kraljica bila izgubljena kad ne bih uzeo vašu sestru. Razumijete li sada?
Dvostruki štropot presječe Olivierovu frazu; jedan krik i jedan uzdah. Jedan je dopro iz budoara, drugi iz malog salona.
Olivier pojuri u sobu odakle je dopro uzdah; on ugleda u budoaru Andreu de Taverni, odjevenu u bjelinu kao zaručnicu. Ona je sve čula i onesvijestila se. Filip otrča u mali salon odakle je dopro krik. On ugleda tijelo baruna de Tavernija, kojeg će otkriće ljubavi kraljice i Šarnija tako kosnulo da je, udaren od kapi, preminuo na razvalinama svih svojih nada.
Proročanstvo Kaljostrovo se ispunilo.
Filip, koji je sve shvaćao, pa i sramotu te nagle smrti, ostavi šutke očevo tijelo i vrati se u salon k Šarniju; ovaj je promatrao dršćući, ne usuđujući se da dodirne hladnu i onesviještenu mladu djevojku.
Nabreklih očiju i s burom u srcu, Filip je smogao srčanosti da progovori de Šarniju:
- Gospodin barun de Taverni preminuo je ovaj čas. Poslije njega sam ja glava porodice. Ako gospođica de Taverni preživi, ja ću vam je dati za ženu.
Šarni pogleda sa stravom barunovo tijelo, a s očajem onesviještenu Andreu. Filip s mukom progovori:
- Grofe de Šarni, ja prihvaćam vašu molbu u ime moje sestre: ona će žrtvovati svoju sreću kraljici, a ja ću jednog dana možda biti dosta sretan da joj dam svoj život. Zbogom, gospodine de Šarni, zbogom moj šurače.
I pozdravivši Oliviera, koji nije znao kako bi se udaljio a da ne prođe uz jednu žrtvu, Filip podigne Andreino tijelo, zagrije je u svome naručju i tako otvori prolaz grofu koji iščeznu kroz budoar.

XLV
POSLIJE ZMAJA OTROVNICA

Vrijeme je da se vratimo onim likovima naše pripovijesti koje su neophodnost i spletka, baš kao i historijska istina, potisnule na drugo mjesto.
Oliva se pripremala da pobjegne na račun Žanin kad se Bozir, upozoren nepotpisanim pismom i čeznući da se opet dočepa djevojke, nađe u njezinom naručju i odvede je od Kaljostra, dok je Reto uzalud čekao na uglu ulice Roa-Dore.
Da otkrije sretne ljubavnike, koje je de Krosne želio pronaći, poslala je gospođa de La Mot sve pouzdane ljude u lov za Olivom. Ona je voljela, što ćemo shvatiti, sama bdjeti nad svojom tajnom, nego je povjeriti rukama drugih. Da bi ostvarila svoj plan, bilo je neophodno da se Oliva pronađe. Teško je opisati njenu tjeskobu kad joj je svaki glasnik redom javljao da je traženje ostalo bezuspješno.
U tom trenutku stizali su joj neprestani nalozi da dođe pred kraljicu i odgovara zbog svoga držanja u stvari đerdana. Čvrsto zavijena koprenom otputovala je noću u Ba-s-Obe, gdje je imala stan; tamo je došla krivudavim putem i tako je smogla vremena da porazmisli o pravom stanju stvari svoga položaja. Na taj je način dobila dva ili tri dana da stekne dovoljno srčanosti za svoje planove.
Kraljica i kralj su je tražili, nisu saznali za njezin boravak u Ba-s-Obeu do trenutka kad je ona bila već pripravna na borbu. Oni poslaše naročitog glasnika da je dovede. Tada je ona saznala da je Roan uhapšen. Svaka druga žena bila bi prestravljena zbog toga, ali Žana ostade mirna. Doznavši za hapšenje kardinalovo i buku što ju je podigla Marija Antoaneta, stala je ovako hladno računati:
- Kraljica je spalila svoje lađe; ona se ne može vratiti na ono što je prošlo. Ona igra smionu igru.
To dokazuje da pravi račun bez mene i da ne sluti kakve mi sile stoje na raspolaganju.
Eto kakva je bila Žanina spremnost kada se pred njom najednom pojavi neki čovjek, napola vojnik, napola glasnik, te joj izjavi da mu je naloženo dovesti je natrag u dvor.
Taj glasnik htjede je odmah povesti kralju, ali Žana će s poznatom vještinom:
- Gospodine, vi vjerovatno volite kraljicu?
- Zar u to sumnjate, gospođo grofice? - odvrati glasnik.
- Dobro dakle, u ime odane ljubavi i poštovanja prema kraljici, zaklinjem vas da me najprije povedete kraljici.
Oficir htjede tome prigovoriti.
- Vi sigurno znate bolje od mene o čemu se radi - prihvati grofica. - Eto zašto morate shvatiti da je neophodno potreban tajni razgovor kraljice sa mnom.
Glasnik sasvim proniknut klevetama što su više mjeseci okuživale zrak u Versaju, mislio je da će učiniti uslugu kraljici ako povede gospođu de La Mot najprije njoj. Zato je odvede pravo kraljici. Marija Antoaneta čekala je groficu u društvu dviju dvorskih dama iz svoje pratnje. Kad je Žana stigla kraljica uzviknu:
- Ah eto vas napokon, gospođo; napokon su vas našli. Žana se nakloni.
- Vi se dakle skrivate? - upita kraljica vrlo nestrpljivo.
- Da se krijem o ne, gospođo! - progovori Žana blagim i jedva čujnim glasom - ja se nisam skrivala; da sam se skrivala, ne bi me više našli.

- Ipak, vi ste pobjegli? Nazovimo to kako vam drago.
- Ja sam samo otišla iz Pariza, gospođo.
- Bez moje dozvole?
- Bojala sam se da mi vaše veličanstvo ne bi dozvolilo mali dopust što mi je trebao da uredim svoje poslove. Uostalom, to moram kazati, ja se nisam smatrala tako potrebnom vašem veličanstvu da bih vas morala obavijestiti o svojoj odsutnosti.
- Imate pravo, gospođo; ali zašto ste se bojali da vam ja ne uskratim dopust? Kakav dopust imate tražiti od mene? Zar vi ovdje imate kakvo mjesto?
Bilo je odviše prezira u posljednjim riječima. Žana, sačuvavši hladnokrvnost, progovori smjerno:
- Veličanstvo, ja nemam položaja na dvoru, to je istina; ali vaše veličanstvo počastilo me tako dragocjenim povjerenjem da sam se smatrala vezanom kod vas više zahvalnošću nego ostali dužnošću.
Žana je riječ povjerenje naročito naglasila.
- To povjerenje - nastavi kraljica još prezrivije - o njemu ćemo odmah završiti račun. Jeste li bili kod kralja?
- Nisam, gospođo.
- Vi ćete ga vidjeti. Žana se nakloni:
- To će za mene biti velika čast - reče ona.
Kraljica zastade malo da može uspješnije nastaviti sa svojim ispitivanjem. Žana iskoristi tu stanku i reče:
- Ali, veličanstvo, kako ste vi strogi prema meni! Ja sva dršćem.
- Vi još niste pri kraju - reče otresito kraljica - znate li vi da je gospodin de Roan u Bastilji?
- To su mi kazali, gospođo.
- I vi pretpostavljate zašto?
Žana pogleda uporno kraljicu, i okrenuvši se prema gospođama, čija prisutnost kao da joj smeta, odgovori:
- Ne znam, gospođo.
- Vi ipak znate da ste mi govorili o nekakvom đerdanu, nije li tako?
- O đerdanu od dragulja, jest, gospođo.
- I da ste mi predložili u ime kardinala utanačenje za isplatu toga đerdana?
- To je istina, gospođo.
- Jesam li ja to prihvatila ili odbila?
- Vaše veličanstvo ga je odbilo.
- Ah - uzviknu kraljica zadovoljno, ali i iznenađeno.
- Vaše veličanstvo je dalo čak dvije stotine hiljada livra - doda Žana.
- Dobro... a zatim?
- Poslije vaše veličanstvo nije moglo platiti, jer je gospodin de Kalon uskratio novac, pa je vratilo kutiju s đerdanom draguljarima Bemeru i Bosanžu.
- Po kome sam poslala?
- Po meni...
- A što ste vi učinili?
- Ja - reče polagano Žana, osjetivši svu težinu riječi - ja sam dragulje dala gospodinu kardinalu.

- Gospodinu kardinalu! - uzviknu kraljica - a zašto, molim vas, umjesto da ih uručite draguljarima?
- Jer se gospodin kardinal zanimao za taj predmet, i ja bih ga ozlijedila kad mu ne bih pružila priliku da sam sve dovrši.
- Ali, kako se dogodilo da ste dobili potvrdu o primitku od draguljara?
- Gospodin kardinal mi je uručio tu potvrdu.
- A što je s onim papirom koji ste vi, kako kažu, uručili draguljarima, navodno od mene?
- Gospodin de Roan me je zamolio da ga predam.
- Dakle, uvijek i svuda uplitao se u to gospodin de Roan! - uzviknu kraljica.
- Ja ne znam što vaše veličanstvo misli reći - odvrati Žana nesabrano - ni u što se gospodin de Roan uplitao.
- Ja kažem da je potvrda draguljara, koju ste mi vi uručili ili poslali, krivotvorena!
- Krivotvorena! - reče Žana nedužno - oh, gospođo!
- Ja kažem da je tobožnje pismo da prihvaćam đerdan također krivotvoreno.
- Oh! - uzviknu Žana prividno još više začuđeno nego prvi put.
- Ja napokon velim - nastavi kraljica - da je potrebno da vi budete suočeni s gospodinom de Roanom.
- Suočena! - reče Žana. - Ali, gospođo, zašto je potrebno da budem suočena s gospodinom kardinalom?
- To je on sam zahtijevao.
- On?
- On vas je svuda tražio.
- Ah, gospođo, to nije moguće.
- On vam je htio dokazati da ste ga vi varali.
- Ah, ako je tako, gospodo, ja tražim suočenje.
- To će i biti, gospođo, u to budite uvjereni. Vi dakle odričete da znate gdje se nalazi đerdan?
- Kako bih ja to znala?
- Vi odričete da ste pomagali kardinalu u izvjesnim spletkama?
- Vaše veličanstvo ima potpuno pravo da mi uskrati svoju milost; ali nema pravo vrijeđati me. Ja sam iz kuće Valoa, gospođo.
- Gospodin kardinal je pred kraljem govorio klevete koje se nada dokazati na ozbiljnim temeljima.
- Ja to ne razumijem.
- Kardinal je tvrdio da je meni pisao.
Žana pogleda kraljici u lice i ne odgovori ništa.
- Čujete li me? - upita kraljica.
- Čujem, vaše veličanstvo.
- A što ne odgovarate?
- Ja ću odgovarati kad budem suočena s gospodinom kardinalom.
- Dakle, ako znate istinu, pomozite nam.
- Istina je, gospođo, da me vaše veličanstvo bez povoda po nizuje i bez razloga muči.
- To nije nikakav odgovor.
- Ja vam drugi ne mogu dati ovdje, gospođo..
Kraljica shvati, ali ne popusti. U Žaninim uzdržavanjima, iz njezina držanja, u isti mah poniznog i drskog, sijevala je sigurnost kao posljedica neke stečene tajne. Tu tajnu možda bi kraljica mogla

otkupiti blagošću. Ali ona otkloni to sredstvo.
- Gospodin de Roan stavljen je u Bastilju jer je htio previše govoriti - reče Marija Antoaneta - čuvajte se gospođo da vas ne zadesi isti udes jer šutite.
Žana zabode nokte u svoje ruke, ali se nasmiješi:
- Što je čistoj savjesti do progona - progovori ona - hoće li me Bastilja uvjeriti u zločin koji nisam počinila?
Kraljica pogleda Žanu razjareno.
- Hoćete li govoriti? - zapita ona.
- Ja nemam ništa kazati, gospođo, mogu li vam samoj reći.
- Meni? Zar ja ne razgovaram s vama?
- Vi niste sami.
- Ah, eto ti je - uzviknu kraljica - vi hoćete zatvorena vrata. Vi se bojite sablazni javnog priznanja, ali ste me izvrgli sablazni javnog sumnjičenja.
- Ne govorimo više o tome - progovori Žana uspravivši se - što sam ja činila, uradila sam za

vas.


- Kakva drskost!
- Ja smjerno podnosim uvrede svoje kraljice - reče Žana ne promijenivši boje lica.
- Vi ćete večeras spavati u Bastilji, gospođo de La Mot.
- Neka bude, gospođo. Ali prije nego legnem na počinak, molit ću boga da sačuva čast i veselje

vašem veličanstvu - odvrati Žana.
Kraljica ustade razjarena, pređe u susjednu sobu i zatvori ljutito za sobom vrata.
- Pošto sam svladala zmaja - reče kraljica u sebi - ja ću smrskati glavu i otrovnici.
- Znam napamet njezinu igru - pomisli Žana - i mislim da sam igru dobila.

XLVI
KAKO SE DOGODILO DA JE BOZIR,
MISLEĆI DA LOVI ZECA, BIO SAM ULOVLJEN

Gospođu de La Mot uhapsiše po naređenju kraljice. To je hapšenje bilo kralju veoma drago jer je instinktivno mrzio tu ženu.
Parnica o đerdanu zametnula se sa svim bijesom upropaštenih trgovaca koji se nadaju da bi se mogli izvući iz neprilike, optuženika koji se žele izbaviti od optužbe i popularnih sudaca koji drže u rukama čast i život jedne kraljice, ne računajući taštinu i strančarski duh.
Svom Francuskom odjeknuo je glas. Po nijansama toga glasa mogla je kraljica upoznati i prebrojiti svoje pristaše i neprijatelje.
Otkad je de Roan bio uhapšen, neprestano je zahtijevao da bude suočen s gospođom de La Mot. To mu je jednog dana omogućeno. Princ je živio u Bastilji kao velikaš koji živi u najmljenoj palači. Osim slobode, sve mu je na zahtjev bilo dozvoljeno.
Parnica je u početku uzela neznatne razmjere s obzirom na osobe koje su bile okrivljene. Sve se čudilo kako je moguće bilo optužiti jednog Roana zbog krađe. Zato su i upravitelj Bastilje i svi oficiri iskazivali kardinalu poštovanje. Za njih to nije bio optuženik, već čovjek koji je pao u nemilost, naročito kad se u mnoštvu raširio glas da je Roan žrtva dvorskih spletaka. Sad ne samo da su s princom simpatizirali već su za njega bili upravo oduševljeni. De Roan, posljednja žrtva despotizma, bio je tako jedan od prvih revolucionara Francuske. Narod ga je simpatizirao zato što su ga progonili najmoćniji u kraljevini.
Njegov razgovor s gospođom de La Mot bio je obilježen čudnovatim događajem. Grofica, kojoj je bilo dopušteno da tiho govori kad se radilo o kraljici, pošlo je za rukom da reče kardinalu:
- Odstranite sve prisutne i ja ću vam sve objasniti.
Tada de Roan zaželi biti sam da tiho ispituje. To mu je bilo uskraćeno, ali je bilo dopušteno njegovu savjetniku da razgovara s groficom.
Što se tiče đerdana, ona je odgovorila da ne zna što se dogodilo s njim; ali da su ga njoj posve lako mogli dati. A kad je pravni savjetnik, iznenađen zbog drskosti te žene, uzviknuo, zapitala ga je Žana je li usluga koju je ona iskazala kraljici i kardinalu vrijedna jedan milijun?
Odvjetnik je saopćio te riječi kardinalu, na što ovaj problijedi, obori glavu i dosjeti se da je pao u njenu zamku. Ali ako je on već i pomišljao na to da učini kraj buci te sablazni, njegovi su ga prijatelji podbadali da ne prekida neprijateljstva. Govorili su mu da je njegova čast na kocki, radi se o krađi, a bez pravorijeka parlamenta ne bi se nevinost mogla dokazati. Da se dokaže nevinost kardinalova, morali su se dokazati njegovi odnosi s kraljicom, a prema tome i njen zločin.
Žana je tvrdila da neće optuživati kraljicu ni kardinala, ali ako je budu ustrajno okrivljavali za đerdan, učinit će ono što inače ne bi učinila, to jest dokazat će da kraljica i kardinal imaju interesa da je okrivljuju. Kad su te zaključke saopćili kardinalu, on dodade da donekle shvaća ponašanje Žanino, ali nikako ne shvaća držanje kraljičino.
Kad su te izjave saopćili kraljici, ona se tako razljutila da je skočila sa svoga mjesta. Onda je tražila da se istraže tajanstveni dijelovi parnice. Velika tačka optužbe o noćnim sastancima ukazat će se otkrivenom u svoj opsežnosti pred klevetnicima i širiteljima novosti. U tom slučaju bila bi kraljica ugrožena. Žana je tvrdila da ne zna za ono o čemu joj govore, i to pred kraljičinim ljudima; ali pred

kardinalovim ljudima nije bila tako šutljiva, već je uvijek ponavljala: "Ostavite me na miru jer ću inače govoriti".
Te polovične riječi i čednost dadoše joj položaj junakinje i tako su zamrsivale parnicu da su i najsrčaniji istražitelji drhtali ispitujući njene izjave. Nijedan istražni sudac nije se usudio nastavljati saslušanje grofice.
Eto, kako je gospođi de La Mot pošlo za rukom da zamrsi parnicu. Eto, kako se kraljica našla zatvorenom na putu do sramote. Ona se nije dala oboriti, ona je odlučila boriti se; kralj ju je podržavao, ministarstvo ju je svom snagom podržavalo. Kraljica se sjetila da je de Roan bio pošten čovjek. Ona se sjetila njegove sigurnosti kad se zaklinjao da je bio pušten na sastanke u versajskom perivoju. Ona zaključi da kardinal nije njezin neposredni neprijatelj i da njega u ovoj stvari vodi jedino interes časti baš kao i nju.
Od toga trenutka sva snaga parnice uperena je protiv grofice, i sad se najodlučnije počeo tražiti izgubljeni đerdan. Kraljica se oborila na Žanu optužbom krađe i pronevjere. Sve je govorilo protiv grofice, njezina prošlost, njezina prijašnja bijeda, njezin čudnovat uspon; plemstvo nije priznavalo tu slučajnu princezu, puk je nije mogao svojatati za sebe; puk instinktivno mrzi pustolove, njima ne oprašta ni uspjeh.
Žana opazi da je krenula krivim putem, jer kraljica, podvrgavši se optužbi i ne uzmičući pred bojazni bruke, potiče i kardinala da je u tome slijedi; da će se njih dvoje napokon sporazumjeti i pronaći svjetlo, i da će pod sobom pokopati ubogu malu Valoa, princezu ukradenog milijuna, koji nema čak ni kod sebe da podmiti suce.
U to vrijeme dogodi se nova epizoda koja promijeni lice stvari.
De Bozir i Oliva živjeli su sretno u jednoj zabitnoj kućici na selu. Jednog dana Bozir, ostavivši Olivu u stanu radi odlaska u lov, zaluta u društvo dvojice agenata koje je de Krosne poslao po svoj Francuskoj da nađu rješenje te intrige.
Dvoje ljubavnika nije znalo ništa o svemu što se događa u Parizu; mislili su samo na sebe. Gospođica Oliva udebljala se kao lasica, a Bozir je izgubio sa srećom onu nemirnu znatiželju koja je značajka grabežljivih ljudi. Bozir je toga dana pošao da ulovi zeca, ali naiđe na jato prepelica.
Agenti su pak tražili Olivu i našli Bozira. Jedan od uhoda bio je čovjek u koga je bilo duha.
Kad je prepoznao Bozira, umjesto da ga odmah uhapsi, što mu ne bi ništa donijelo, predloži ovo svome drugu:
- Bozir lovi, on je dakle dosta slobodan i dosta imućan; on ima možda u džepu oko pet-šest lujdora, ali je moguće da u kući ima čak dvije ili tri stotine. Pustimo ga da se vrati kući; uđimo u kuću i tražimo otkupninu. Dovedemo li Bozira u Pariz, donijet će nam samo sto franaka, kao svaka obična lovina; a osim toga će nas još izgrditi da pretrpavamo zatvor neznatnim ličnostima. Učinimo s Bozirom poseban posao.
Oni počnu loviti prepelice i zeca kao i Bozir. Bodreći pseto, pratili su svoga čovjeka u stopu. Kad je Bozir vidio da se stranci upliću u njegov lov, začudi se u početku, a zatim razjari. Napokon mu se učiniše sumnjivi. Umjesto da sam ispituje svoje pomagače, koje mu je slučaj naprtio, pođe ravno do jednog poljara što ga je opazio na ravnici i naloži mu da pita tu gospodu zašto love na ovom dobru. Poljar odvrati da ih ne pozna jer nisu iz toga kraja i doda da je njegova želja da ih prekine u lovu, pa to i učini. Ali oba stranca izjave da love sa svojim prijateljem, s onim gospodinom tamo.
Tako označiše Bozira. Poljar ih povede k njemu unatoč srdžbi koju je to suočenje prouzrokovalo plemenitom lovcu.
- Gospodine de Lenvij - reče poljar - ova gospoda tvrde da love s vama.
- Sa mnom! - uzviknu Bozir zbunjen - Ah, šta još ne!

- Kako! - šapnu sad jedan od agenata Boziru - vi se dakle zovete i de Lenvij, dragi moj Bozir?
Bozir zadršće jer je svoje pravo ime tako dobro krio u ovom kraju. On pogleda agenta, a zatim njegova druga, kao preplašen čovjek, i učini mu se maglovito da prepoznaje te prilike. Da stvar ne pogorša, otpusti poljara, izjavivši da lov ove gospode preuzima na sebe.
- Vi ih dakle poznajete? - reče poljar.
- Da, mi smo se prepoznali - odvrati jedan od agenata.
Tako se Bozir nađe u prisustvu dvojice lovaca vrlo zbunjen.
- Ponudite nas doručkom, Bozir, u vašoj kući - reče spretniji agent.
- U mojoj kući! Ali... - uzviknu Bozir.
- Vi nećete biti tako neučtivi, zar ne?
Bozir izgubi glavu; on se dade voditi više nego što je sam vodio. Agenti, čim opaze kućicu, stadoše hvaliti njezinu otmjenost, položaj, drveće i vidik. Zaista, Bozir je odabrao divan kraj za gnijezdo svoje ljubavi. Bila je to dolina sa mnogo skupina drveća, kojom je proticao potočić; kućica je stajala na obronku prema istoku. Stražarnica, neke vrste tornjić bez zvona, služila je Boziru kao osmatračnica odakle je promatrao okolinu kad bi ga snašla tjeskoba pa bi u svakom rataru, sagnutom nad plugom, naslućivao policajca.
- Kako se čovjek može ovdje dobro kriti! - reče s divljenjem jedan agent.
Bozir zadršće zbog te šale i uđe u svoju kuću praćen lavežom pasa na dvorištu. Agenti su ga pratili vrlo svečano.

XLVII
GRLICE U KAVEZU

Unišavši kroz vrata dvorišta, Bozir je imao svoju misao: htio je učiniti što više štropota i upozoriti Olivu da bude na oprezu. Bozir, koji nije ni slutio o događaju sa đerdanom, znao je dosta toga što se odnosilo na ples u operi i na kabao kod Mesmera. Zato se bojao pokazati Olivu nepoznatim ljudima. Postupao je razborito, jer je mlada žena, koja je ležeći na divanu svoga malog salona čitala škakljive romane, začula lavež pasa, pogledala u dvorište i opazila Bozira u pratnji; to je spriječilo da mu pođe u susret, kako je to običavala učiniti.
Na nesreću, te dvije grlice nisu bile izvan dosega jastrebova. Trebalo je naručiti doručak. Nespretni sluga zapita dva ili tri puta treba li da čuje i nalog gospođe. Te riječi učiniše da su uhode naćulile uši. Oni stanu ugodno peckati Bozira s tom sakrivenom gospođom, čije društvo je za pustinjaka začin svih blaženstva što ih pružaju samoća i novac.
Bozir je slušao ta peckanja, ali Olive nije pokazao.
Donesen je obilat doručak, kojemu su oba policajca iskazala čast. Pilo se mnogo i nazdravljalo odsutnoj gospođi. Kad su se glave ugrijale od vina, policajci uvide da bi bilo nečovječno nastavljati mučenje svoga gosta. Oni spretno povedu razgovor o tome kako je ugodno ljudima dobra srca kad nađu stare znance. Bozir, otčepivši bocu vina, zapita neznance na kojem mjestu i u kojoj prilici se on s njima sastao.
- Mi smo bili - reče jedan od njih - prijatelji jednog od vaših drugova u doba jednog malog posla što ste ga vi učinili uz učešće više njih: radi se o portugalskom poslanstvu.
Bozir problijedi. Kad se neznanac taknuo te stvari, Boziru se učinilo kao da osjeća kraj konopa u naborima svoga okovratnika.
- Ah, zaista - reče on zadrhtavši od zabune - i vi dolazite da od mene tražite za vašeg prijatelja ...
- Zaista, to je misao - reče policajac svome drugu - ovaj je uvod ovako pošteniji. Tražiti odštetu u ime jednog odsutnog prijatelja, to je moralno.
- Štoviše, time se pridržavaju sva prava za ostalo - odvrati prijatelj policijskog moraliste sa kiselo-slatkim smiješkom, od kojega Bozir zadršće od glave do pete.
- Dakle? - prihvati Bozir.
- Dakle, dragi prijatelju Bozir, nama bi bilo ugodno kad biste vi dali jednome od nas dio našeg prijatelja. Desetak hiljada livra mislim.
- Najmanje, jer o kamatima ne govorimo - reče njegov drug.
- Gospodo - odvrati Bozir, kojega je ta molba počela daviti - na selu ne držimo uza se deset hiljada livra.
- To se razumije, dragi gospodine, i mi ne tražimo nego ono što je moguće. Koliko možete odmah dati?
- Ja nemam više od pedeset do šezdeset ljudora.
- Za početak mi ćemo ih primiti i bit ćemo vam zahvalni za vašu susretljivost.
- Ah - pomisli Bozir, očaran njihovom pripravnošću - oni su dobri ljudi. Da se oni slučajno isto tako ne boje mene, kao što se i ja bojim njih? Pokušajmo.
Pošto je časak razmislio, zaključi Bozir da će se ovi ljudi zadovoljiti s onim što dobiju i da će potpuno šutjeti. U svojem neopreznom povjerenja pošao je tako daleko da je požalio što im umjesto

šezdeset zlatnika nije ponudio samo trideset; ali se tješio time da će brzo te ljude skinuti s vrata. Međutim, on je računao bez svojih gostiju; ovima je bilo vrlo ugodno kod njega; oni su uživali u blaženom zadovoljstvu ugodne probave; bili su dobri samo toga trenutka jer bi ih oštar nastup izmorio.
- Ovaj Bozir je dražestan prijatelj - reče Pozitiv svome prijatelju. Šezdeset lujdora rado se prima.
- Ja ću vam ih odmah dati - progovori domaćin preplašeno kad opazi da su njegovi gosti zapali u bahovsku prijaznost.
- Ne žuri se - odvrate oba prijatelja.
- Ipak, ipak, moja savjest bit će mirna tek onda kad vam platim. Obzirni smo ili nismo.
I on ih htjede ostaviti da donese novac. Ali su ta gospoda imala navike sudbenih službenika, ukorijenjene navike kojih se teško otresti kad su jednom već prihvaćene. Oni se nisu znali odijeliti od svoga plijena kad su ga jednom držali u rukama. A dobar je sudbeni službenik onaj koji lovinu ne pušta ni prstima ni očima. On odviše dobro zna ikako je udes hirovit prema lovcima i kako se brzo udaljuje ono što čvrsto ne držimo. Čudesnom slogom, iako su bili malo omamljeni, viknuše obojica:
- Gospodine Bozir! Dragi gospodine Bozir! - i oni ga uhvatiše za lovački kaput.
- Što je? - upita Bozir.
- Budite tako dobri i ne ostavljajte nas - odvrate oni, prisilivši ga da opet sjedne.
- Ali kako ćete dobiti vaše novce ako ne dopuštate da pođem gore?
- Mi ćemo vas pratiti - odgovori Pozitiv sa zastrašujućom nježnošću.
- Ali to je... soba moje žene - odvrati Bozir. Ta riječ, koju je smatrao prigovorom, bila je za žbire iskra koja zapaljuje barut. Njihovo nezadovoljstvo - sudbeni službenik uvijek je zbog nečega nezadovoljan - poprimi oblik i uzrok.
- Gle! - uzviknu prvi policajac - zašto krijete svoju ženu?
- Da. Zar mi nismo dostojni da budemo predstavljeni? - reče drugi.
- Da vi znate što smo za vas učinili, vi biste bilo puno učtiviji - prihvati prvi.
- I vi biste nam dali sve što tražimo - dodade plaho drugi.
- Ah tako! Vi počinjete bivati vrlo bahati, gospodo - reče Bozir.
Oni mu odgovore glasnim smijehom koji bi ga morao opametiti. Ali on se ne osvrnu na to, već ostade tvrdokoran pri svojoj namjeri.
- A sada nećete dobiti čak ni novac koji sam vam obećao, i vi ćete se tornjati odavde. Oni se nasmijaše još strasnije nego prvi put. Bozir zadršće od ljutine.
- Ja vas razumijem, vi ćete vikati i govoriti - reče on prigušenim glasom - ali budete li govorili, upropastit ćete sebe kao i mene.
Policajci su se međusobno i dalje osmjehivali, ta šala činila im se izvrsnom. To je bio jedini njihov odgovor.
Bozir je mislio da će ih zastrašiti krepkim udarcem i on jurne prema stepenicama, ali ne više kao čovjek koji ide da potraži lujdore, već kao čovjek koji traži oružje. Žbiri ustanu od stola i, vjerni svojem načelu, jurnu za Bozirom i stave mu na rame svoje široke ruke. On kriknu, jedna vrata se otvore i na njima se pojavi zbunjena i prestrašena žena.
Ugledavši nju, policajci puste Bozira i također uzviknu, ali od veselja. Oni su prepoznali ženu koja tako naliči francuskoj kraljici.
Bozir za trenutak pomisli da su oni razoružani pojavom žene, ali se brzo i okrutno razočara.
Pozitiv se približi Olivi i progovori slabo učtivim glasom:
- Ja vas hapsim!

- A zašto?... - uzviknu Bozir.
- Zato jer imamo nalog za hapšenje - odvrati drugi policajac - a mi smo u službi policije. Da je munja udarila među ljubavnike, ne bi se oni jače prestrašili od te izjave.
- Eto kako biva - reče Pozitiv Boziru - kad nismo dosta učtivi. Tome policajcu nedostajala je logika, što opazi njegov drug i reče:
- Nemaš pravo Legrino, jer da je gospodin Bozir bio učtiv, on bi nam pokazao gospođu i mi bismo je uhapsili sa svim obzirima.
Bozir je prekrio rukama svoju užarenu glavu. On nije ni pomislio da njegova služinčad, muškarac i žena, prisustvuju ovom čudnovatom prizoru.
Njemu pade na um jedna misao; ona mu se osmjehnula i odmah ga obodrila.
- Vi ste došli da mene uhapsite? - reče on policajcima.
- Bože sačuvaj - odgovore oni naivno.
- Svejedno. Vi ste me mogli uhapsiti, a za šezdeset lujdora pustili ste me na slobodu.
- Oh, nipošto, mi smo namjeravali tražiti još šezdeset.
- I mi ostajemo pri tome - nastavi drugi - za sto dvadeset lujdora mi ćemo vas pustiti na slobodu.
- Ali gospođu? - reče Bozir zadrhtavši.
- Oh, gospođu, to je nešto drugo - progovori Pozitiv.
- Gospođa vrijedi dvije stotine lujdora, nije li tako? - prihvati žurno Bozir. Policajci se nasmijaše.
- Tri stotine... - progovori on - četiri stotine ... hiljadu lujdora, ali vi ćete je pustiti. Bozirove oči su bilstale dok je ovako govorio.
- Vi ne odgovarate ništa - reče on - vi znate da ja imam novca i hoćete da me prisilite na plaćanje, to je posve opravdano. Ja ću dati deset hiljada lujdora, to jest četrdeset osam hiljada livra, to je imetak za vas dvojicu, ali ostavite je na slobodi.
- Ti dakle silno voliš tu ženu? - reče Pozitiv. Sad je bio na Boziru red da se nasmije, i taj ironičan smijeh, iako strašan, odavao je očajnu ljubav što je proždirala njegovo uvelo srce. Policajci se uplašiše očaja na Bozirovu licu. Stoga svaki od njih izvadi iz džepa dva pištolja i upere ih u Bozirova prsa.
- Ni za sto hiljada talira ne bismo ti vratili tu ženu. Gospodin de Roan platit će nam za nju pet stotina hiljada, a kraljica milijun.
Bozir ih pogleda tako molećivo da bi ublažio svaku drugu zvijer osim policajca.
- Hajdemo - reče Pozitiv. - Vi morate tu imati jedna kolica, nekakvo vozilo; upregnite ih da se gospođa poveze; to ste dužni učiniti za nju.
- Budući da smo dobri ljudi - prihvati drugi - nećemo zloupotrebljavati našu moć, vas ćemo odvesti, forme radi, ali ćemo na putu okrenuti glavu; vi ćete skočiti s kola, i mi ćemo to primijetiti tek onda kad budete hiljadu koraka iza nas. Pristajete li na ovaj postupak?
- Kamo ona ide, tamo ću i ja. Ja je nikad u ovom životu neću ostaviti.
- Oh! Ni u drugom! - doda Oliva sva ledena od strave.
- Eh, tim bolje! - prihvati Pozitiv - što više dovedemo uhapšenika de Krosneu, to se on više smije.
Èetvrt sata poslije krenula su Bozirova kola od kuće a u njima oba uhvaćena ljubavnika i njihovi stražari.

XLVIII
U KRALJIČINOJ KNJIŽNICI

Možemo lako suditi kako je tim lovom bio zadovoljan de Krosne. Agenti po svoj prilici nisu dobili milijun kojemu su se nadali, ali su sigurno bili zadovoljni.
Što se tiče policijskog poručnika, pošto je zadovoljno protrljao ruke, krenuo je u Versaj u jednoj kočiji, za kojom je slijedila odmah druga, čvrsto zatvorena i lokotom zaključana. To je bilo idućeg dana pošto su Pozitiv i njegov prijatelj izručili Olivu prefektu policije. De Krosne obje kočije uvede u Trianon, siđe s one u kojoj je sjedio i prepusti drugu paski svoga prvog pomoćnika. De Krosne ode kraljici i zamoli da ga primi.
Kraljica, koja je posljednji mjesec dana dobro pazila da ništa ne zanemari što je dolazilo od policije, odazva se odmah njegovoj molbi.
Èim se gospodin Krosne pojavio kod nje, vidje ona odmah po njegovu zadovoljnom licu da je donio dobre vijesti.
Pošto je činovnik kraljici poljubio ruku, progovori:
- Gospođo, ima li vaše veličanstvo u Trianonu sobu gdje bi moglo neprimjetno gledati što se događa?
- Imam svoju knjižnicu - odvrati kraljica.
- Vrlo dobro, gospođo. Ja imam dolje jedna kola koja bih htio uvesti u dvor tako da nitko osim vašeg veličanstva ne vidi tko je u njima.
- To je posve lako - odvrati kraljica - gdje su vaša kola?
- U prvom dvorištu, veličanstvo.
Kraljica pozvoni; pojavi se čovjek da sasluša njezinu zapovijed.
- Dajte da se kola gospodina de Krosnea uvezu u veliko predvorje - reče Marija Antoaneta - zatvorite zatim oboja vrata tako da u predvorju bude tamno i da nitko ne vidi tko će iz njih izići.
Zapovijed je izvršena. Više su umjeli poštovati kraljičine hirove nego zapovijedi. Kočija uđe pod svod pred stanom garde i vrata se otvoriše da propuste jednu osobu.
- Veličanstvo - progovori de Krosne - izvolite sada sa mnom poći do vaše knjižnice.
Deset minuta poslije kraljica je znatiželjno gledala iza svojih ormara. Ona je vidjela kako je u sobu ušla jedna zamotana prilika. Kad su je otkrili, kraljica je kriknula od zaprepaštenja. To je bila Oliva, odjevena u jednu od najomiljenijih haljina Marije Antoanete. Imala je na sebi zelenu haljinu sa širokim crnim trakama, prstenje slično kraljičinu, papuče od zelenog satena s vrlo visokim potpeticama; to je bila Marija Antoaneta glavom, samo bez cesarske krvi, koju je nadomještao plebejski fluid svih slasti gospodina Bozira.
Kraljici se učinilo da gleda samu sebe; ona je očima gutala tu pojavu.
- Što veli vaše veličanstvo o toj sličnosti? - zapita de Krosne slavodobitno.
- Ja kažem, gospodine - promuca kraljica zbunjeno... - "Ah! Olivier!" pomisli ona "zašto vi niste ovdje?"
- Što reče vaše veličanstvo?
- Ništa, gospodine, ništa, osim da kralj to sazna...
- I da gospodin Provans vidi, nije li tako, gospodo?
- Oh, hvala vam, gospodine de Krcsne, hvala. Ali što će se učiniti s tom ženom?

- Da li se ovoj ženi pripisuje sve što se dogodilo? - upita gospodin de Krosne.
- Vi bez sumnje imate u ruci niti spletke?
- Gotovo sasvim, gospođo.
- A gospodin de Roan?
- Gospodin de Roan ne zna još ništa.
- Oh - progovori kraljica - ta je žena, gospodine, to sada vidim, čitava zabluda kardinalova!
- Neka bude, gospođo, ali ako je to zabluda gospodina de Roana, onda je zločin nekoga drugog!
- Tražite dobro, gospodine; moja čast je u vašim rukama.
- Vjerujte, veličanstvo, da je dobro smještena - odvrati de Krosne.
- A parnica? - upita kraljica.
- U toku je. Svi odriču, ali ja očekujem povoljan trenutak da postavim na poprište dokaz iz vaše knjižnice.
- A gospođa de La Mot?
- Ona ne zna da sam ovu djevojku našao i okrivljuje Kaljostra da je kardinalu zavrtio mozak dok nije pomjerio pameću.
- A gospodin de Kaljostro?
- Gospodin de Kaljostro, kojega sam dao ispitivati, obećao mi je da će me još jutros posjetiti.
- To je opasan čovjek.
- To će biti koristan čovjek. Pošto ga je ujela otrovnica kao što je gospođa de La Mot, on će otrov ispiti i pružiti nam protuotrov.
- Nadate li se otkrićima?
- U to sam siguran.
- Kako to, gospodine? Oh, kažite mi sve što me može umiriti.
- Evo mojih razloga, veličanstvo: gospođa de La Mot stanovala je u ulici Sen-Klod.
- To mi je poznato - reče kraljica porumenivši.
- Da, vaše veličanstvo iskazalo je toj ženi čast i bilo dobrotvorno prema njoj.
- I ona mi je lijepo to naplatila, zar ne? Dakle, ona je stanovala u ulici Sen-Klod. A gospodin de Kaljostro nasuprot njoj.
- I vi mislite?...
- Da, ako postoji kakva tajna za jednog ili drugog od ovih susjeda, onda ta tajna mora pripadati jednom i drugom. Ali oprostite, veličanstvo, eto skoro će kucnuti čas kad očekujem u Parizu gospodina Kaljostra, i nizašto na svijetu ne bih htio zakasniti s tim ispitivanjem.
- Idite, gospodine, idite, i još jednom budite uvjereni u moju zahvalnost.
- Eto napokon - pomisli kraljica kad je de Krosne otišao - počinje moje opravdanje. Ja ću na svim licima čitati svoje slavlje. A lice jedinog prijatelja, kojemu bih najvoljela dokazati svoju nevinost, neću vidjeti.
De Krosne je jurio u Pariz i stigao kući, gdje ga je čekao Kaljostro.
Ovaj je od jučerašnjeg dana znao sve. On je došao k Boziru, čije je sklonište poznavao, da ga nagovori neka ostavi Francusku, ali ga na putu ugleda u kolima između dva policajca. Oliva je bila sakrivena u dnu kola posve zasramljena i u suzama.
Bozir ugleda grofa na raskršću dviju cesta i prepozna ga. Pomisao da bi mu ovaj tajanstveni moćni gospodin mogao biti od neke koristi promijenila je najednom njegovo mišljenje u pogledu namjere da nikad ne ostavi Olivu.
On sada ponovi prijedlog agenata da pobjegne. Oni prihvate pedeset lujdora od njega i puste ga unatoč Olivinim suzama. Ipak je Bozir, zagrlivši svoju ljubavnicu, mogao ovoj šapnuti na uho:

- Nadaj se, ja ću raditi za tvoje spasenje.
I on se čvrstim koracima zaputio cestom smjerom kojim se odvezao de Kaljostro. Ovaj je već bio zaustavio kola, jer mu više nije bilo potrebno da traži Bozira. On ga je pričekao na zavoju ceste i za pola sata opazi Bozira kako blijed i sav zadihan dolazi. Opazivši da su se grofova kola zaustavila, kriknu Bozir kao brodolomac koji se dočepao daske.
- Što je, čovječe? - upita ga grof, pomogavši mu da se popne u njegovu kočiju.
Bozir mu ispripovjedi svoju tužnu povijest; Kaljostro ga je saslušao šuteći i zatim reče:
- Ona je izgubljena.
- Kako to? - uzviknu Bozir.
Kaljostro mu sada ispriča sve što Bozir nije dosad znao, to jest spletku u ulici Sen-Klod i onu u Versaju.
Bozir se umalo ne onesvijesti.
- Spasite je - progovori on kleknuvši u kočiji - i ja ću vam prepustiti Olivu ako je još ljubite.
- Prijatelju - odvrati Kaljostro - vi se nalazite u zabludi. Ja nikad nisam volio Olivu; ja sam imao samo namjeru da je otmem raskalašnom životu koji ste s njom provodili.
- Ali... - prihvati Bozir začuđeno.
- Vi se tome čudite? Znajte da sam ja jedan, od predstavnika društva za moralnu reformu, kome je svrha da otme opačini sve što se može još izliječiti. Ja bih Olivu bio izliječio i zato sam je jedino uzeo. Neka vam ona reče da li je iz mojih usta čula ma samo jednu riječ ljubavi; neka vam kaže nisu li moje usluge uvijek bile nesebične.
- To je razlog više da je spasite, gospodine.
- Pokušat ću, ali to ne stoji samo do mene, već do vas, Bozir.
- Tražite makar moj život.
- Oh, ja ne tražim toliko. Vratite se sa mnom u Pariz i budete li se posve tačno pridržavali mojih uputa, možda ćemo spasiti vašu ljubavnicu. Stavljam samo jedan uvjet.
- Koji, gospodine?
- Kazat ću vam ga kad se vratimo k meni u Pariz.
- O, ja potpisujem unaprijed taj uvjet, samo da je opet vidim!
- Na to upravo mislim; prije nego prođu dva sata, vidjet ćete ponovo Olivu.
- I ja ću je zagrliti?
- Š tim računam, još više, vi ćete joj isporučiti što ću vam ja reći. Kaljostro se vrati s Bozirom u Pariz.
Dva sata kasnije oni su stigli kola u kojima se vozila Oliva. Jedan sat nakon toga kupio je Bozir pravo da zagrli Olivu i da joj prišapne sve ono što joj je preporučio Kaljostro.
Policajci su se divili strastvenoj ljubavi i nadali se svoti od pedeset lujdora na svakoj postaji. Ali Bozir se ne pojavi više; Kaljostrova kočija odveze ga brzo u Pariz gdje su se pripremali mnogi događaji.

XLIX
U KABINETU POLICIJSKOG PORUČNIKA

De Krosne je znao o Kaljostru sve što vješt policajac može znati o čovjeku koji živi u Francuskoj, a to nije malo. On je znao sva njegova prijašnja imena, sve njegove tajne iz alkemije, magnetizma i proroštva; smatraše ga šarlatanom koji nastupa kao velikaš.
De Krosne je bio čovjek jaka duha, koji poznaje sva sredstva svoga zvanja, dobro viđen na dvoru, ravnodušan prema sklonosti koja se nije slagala s njegovim ponosom; čovjek s kojim nije mogao svatko činiti što je htio. Njemu Kaljostro nije mogao ponuditi lujdore kao de Roanu.
De Krosne je osjećao prednost svoga položaja i spremao se da se njom okoristi. Kaljostro se tegobno osjećao i htio je da se toga oslobodi. U otvorenoj šahovskoj igri bila je stavka koju jedan od suigrača nije ni slutio, a taj igrač nije bio de Krosne, to valja spomenuti. Ovaj je znao Kaljostra kao šarlatana, ali nije poznavao njegove druge mogućnosti.
De Krosne je očekivao, od Kaljostra otkrića o đerdanu gospođe de La Mot. To je bila njegova slabost. Ali je imao pravo ispitivati, zatvarati, a u tome je bila njegova prednost. On je primio grofa kao čovjek koji je svjestan svoje važnosti, ali koji neće da bude neučtiv ni prema kome.
- Gospodine, vi ste me zamolili za saslušanje. Dolazim naročito iz Versaja da vas primim - reče mu poručnik.
- Gospodine - odvrati Kaljostro - ja sam mislio da bi vas moglo zanimati ako vam nešto kažem o onome što se događa. Pošao sam k vama kao čovjek kome su poznate sve vaše zasluge i značaj vašega zvanja.
- Da mi nešto kažete? - reče činovnik pretvarajući se da je iznenađen - ali o čemu, gospodine, i u kojem svojstvu?
- Gospodine - odvrati Kaljostro otvoreno - vi se mnogo bavite gospođom de La Mot i iščeznućem đerdana.
- Niste li ga možda vi našli? - upita de Krosne podrugljivo.
- Nisam - reče dostojanstveno grof. - Ali ako nisam našao đerdan, znam bar da gospođa de La Mot stanuje u ulici Sen-Klod.
- To sam također znao - odgovori činovnik.
- Onda znate, gospodine, što je činila gospođa de La Mot... Ne govorimo više o tome.
- Naprotiv - reče đe Krosne ravnodušnim licem - govorimo o tome.
- To je imalo smisla u pogledu male Olive - reče Kaljostro - ali pošto vi sve znate o gospođi de La Mot, ne bih vam mogao ništa novo saopćiti.
Kad je spomenuo Olivino ime, de Krosne zadršće.
- Što kažete o Olivi? - zapita on. - Tko je ta Oliva?
- Zar vi to ne znate? Ah, gospodine, to bi bilo čudnovato kad bih vas ja morao o tome poučiti. Zamislite vrlo lijepu djevojku, krasnog uzrasta... modrih očiju, savršene obline lica; to je ljepota koja malo podsjeća na njezino veličanstvo kraljicu.
- Ah, ah! - reče de Krasne - a zatim?
- Ta djevojka živjela je loše, a to mi je bilo žao; nekad je služila moga starog prijatelja gospodina de Tavernija.
- Kod onog baruna što je nedavno preminuo?

- Baš kod onoga. Ona je, uostalom, bila u službi jednog učenog čovjeka kojega vi ne poznajete, gospodine poručnice, i koji... Ah, ja sam zastranio i opažam da vam dosađujem.
- Gospodine, izvolite nastaviti, ja vas molim naprotiv. Ta Oliva, kazali ste...
- Živjela je loše, kako mi je čast bila kazati vam. Ona je trpjela oskudicu s nekim klipanom, svojim ljubavnikom, koji je potkradao i tukao: jedan od vaših običnih obješenjaka, gospodine. Vjerovatno ga ne poznajete.
- Neki Bozir možda? - reče činovnik, sretan što se može prikazati kao da je dobro upućen.
- Ah, vi ga poznajete, to je čudnovato - reče Kaljostro s divljenjem. - Vrlo dobro, gospodine, vi ste veći vještak od mene. Dakle, jednoga dana, kada je Bozir tu djevojku tukao jače nego obično i obilnije okrao, pobjegla je ona k meni i zamolila me da je zaštitim. Ja sam dobar i dadoh joj neki kutić u jednoj od mojih kuća...
- Kod vas!... Ona je bila kod vas? - uzviknu činovnik iznenađeno.
- Bez sumnje - odvrati Kaljostro pretvarajući se da je začuđen. - Zašto je ne bih sklonio kod sebe, ja sam neženja?
I on se tako srdačno nasmijao da je de Krosne pao na lijepak.
- Kod vas! - reče on - zato su je moji agenti uzalud tražili.
- Kako, tražili su je! - prihvati Kaljostro. - Tražili su tu malu? Zar je ona učinila nešto što meni nije poznato?
- Ne, gospodine, ne, nastavite, ja vas molim.
- Ja sam završio, to je sve.
- Ali ne, ne, gospodine grafe, to nije sve, jer se maloprije činilo da spajate Olivino ime s imenom gospođe de La Mot.
- Ah, samo radi susjedstva - reče Kaljostro.
- Tu je još nešte drugo, gospodine grofe... Vi niste uzalud kazali da su Oliva i gospođa de La Mot bile susjede.
- O, to se tiče okolnosti o kojoj bi bilo suvišno obavještavati vas. Prvom činovniku u kraljevstvu ne pripovijedaju se iluzije dokona glavničara.
- Vi ste pobudili u meni zanimanje više nego mislite; jer tu Olivu, za koju kažete da je bila nastanjena kod vas, pronašao sam u provinciji.
- Vi ste je našli!...
- Sa gospodinom de Bozirom...
- Eh, to sam slutio - uzviknu Kaljostro. - Ona je bila s Bozirom? O, vrlo dobro, vrlo dobro!
Moram gospođu de La Mot zamoliti za oproštenje.
- Kako, što hoćete reći? - prihvati de Krosne.
- Ja velim gospodine, pošto sam do sada sumnjao u gospođu de La Mot, dajem joj potpunu zadovoljštinu.
- Posumnjali ste u nju? Zašto?
- Bože moj! Vi slušate strpljivo? Dakle, znajte da u trenutku kad sam imao nade tu Olivu vratiti radu i poštenju - ja se bavim moralom, gospodine - u tom trenutku je netko došao i odveo je od mene.
- Tko je odveo? Iz vaše kuće?
- Da.
- To je čudnovato.
- Nije li? I ja bih se zakleo da je to bila gospođa de La Mot. De Krosne se približi Kaljostru.
- Da čujemo, izrazite se tačnije, molim vas.

- Oh, gospodine, sada kad ste našli Olivu s gospodinom Bozirom, ne mogu više misliti da čovjek nije znao za boravište Olivino. Tko mu ga je mogao označiti?
- Sama Oliva.
- To ne mislim, jer umjesto da se odveze iz moje kuće s njim, ona bi sama pobjegla k njemu, a ja vas upozoravam da on ne bi mogao doprijeti k meni da mu gospođa de La Mot nije dala ključ.
- Ona je dakle imala ključ?
- O tome ne može biti sumnje.
- Kojega dana je ona bila odvedena, molim vas? - reče de Krosne, prosvijetljen najednom zubljom koju mu je Kaljostro tako spretno pružio.
- O, u pogledu toga, gospodine, ja se neću varati, to je bilo upravo dan prije sv. Luja.
- Tako je! - uzviknu poručnik - tako je! Gospodine, vi ste državi učinili izvrsnu uslugu!
- Veoma sam sretan zbog toga.
- I vi ćete za to primiti zahvalu.
- Prije svega od moje savjesti - reče grof. De Krosne se nakloni.
- Smijem li se nadati dokazima o kojima govorite? - upita još de Krosne.
- Gospodine, ja se u svemu pokoravam sudovima.
- Dobro, gospodine, ja ću zapamtiti vašu riječ; čast će mi biti da vas opet vidim. I on isprati Kaljostra koji, izlazeći, progovori u sebi:
- Oh, otrovnice! Ti si me htjela optužiti; mislim da si zagrizla u čelik; pazi na svoje zube!

XLX
SASLUŠAVANJA

Dok je de Krosne razgovarao ovako s Kaljostrom, pojavio se de Bretej u Bastilji da presluša de Roana. Sastanak ove dvojice neprijatelja mogao je biti buran. De Bretej je poznavao ponos svoga neprijatelja: on se njemu dosta strašno osvetio da se od sada može držati učtivo. Bio je viša nego učtiv. De Roan nije htio odgovarati. Čuvar pečata ostao je postojan; ali je de Roan insistirao da se oslanja na mjere koje će zaključiti parlament i njegovi suci.
Gospodin de Bretej morao je popustiti nepokolebivoj volji optuženoga. On dozva preda se gospođu de La Mot, koja je upravo pisala svoje uspomene; ona se brzo odazvala.
De Bretej joj je izložio bez okolišanja kakav je njezin položaj, koji je ona bolje poznavala od ikoga drugoga. Ona je odgovorila da ima dokaza za svoju nevinost, koje će iznijeti kad bude potrebno. De Bretej napomenu da je to vrlo hitno.
Sada je Žana ispričala čitavu bajku: to su bile uvijek iste podvale, tvrdnje da ne zna otkuda potječu krivotvorenja, itd.
Ona je također izjavila da neće apsolutno više ništa istinito kazati jer je parlament uzeo stvar u svoje ruke, osim u prisutnosti kardinala i prema optužbama koje će on iznijeti protiv nje.
De Bretej joj reče da kardinal svaljuje sve na nju.
- Sve? - prihvati Žana - i krađu?
- I krađu!
- Izvolite kardinalu kazati - progovori Žana hladno - da ga opominjem neka ne ostaje dalje pri tako lošoj obrani.
I to je bilo sve. Ali se de Bretej nije time zadovoljio. Njemu su trebale neke tajne pojedinosti. On je tražio za svoju logiku uzroke koji su kardinala naveli na tako silnu drskost prema kraljici, a kraljicu pak do takve srdžbe na kardinala. Čuvar pečata je bio duhovit čovjek, on je umio djelovati na karakter žene; on je gospođi de La Mot obećao sve ako ona odlučno koga optuži.
- Čuvajte se - reče joj on - ne kazujući ništa, vi optužujete kraljicu; čuvajte se, ako ostanete pri svojem držanju, bit ćete osuđeni zbog uvrede veličanstva; to je sramota i konopac.
- Ja ne optužujem kraljicu - odvrati Žana - ali zašto mene optužuju?
Ona se zavije u razboritu šutnju, i prvi sasastanak njen i de Bretejev ne urodi nikakvim plodom.
Međutim se proširio glas da su dokazi izbili na javu, da su dragulji prodani u Engleskoj, gdje je uhapšen bio Reto. Prva navala na Žanu bila je strašna. Suočena s Retoom, kojega je smatrala svojim saveznikom do smrti, saslušala je sa stravom njegovo ponizno priznanje da je bio krivotvoritelj, da je napisao potvrdu o primitku dragulja i jedan spis kraljičin, krivotvoreći potpise draguljara i njezina veličanstva. Kad su ga zapitali što ga je potaklo da počini te zločine, odgovorio je da je to učinio na molbu gospođe de La Mot.
Zbunjena i bijesna ona je poricala sve, branila se kao lavica; tvrdila je da nikad nije vidjela ni poznavala toga gospodina Retoa. Ali je odmah dva svjedočenja smrviše. Prvo je bilo jednog kočijaša kojega je pronašao de Krosne; ovaj je kočijaš izjavio da je određenog dana i sata vozio tako i tako obučenu gospođu u ulicu Monmartr. Ta gospođa, koja se okruživala tolikom tajnošću, tko bi mogla biti ako ne gospođa de La Mot?

A što se tiče bližeg poznanstva između to dvoje krivaca, tko će ga poricati kad je jedan svjedok tvrdio da je vidio, u predvečerje sv. Luja, na boku jedne poštanske kočije, iz koje je izašla gospođa de La Mot, gospodina Retoa. Taj svjedok bio je jedan od glavnih slugu gospodina Kaljostra.
To ime uzbunilo je gospođu de La Mot tako da se do krajnosti razjarila. Ona se raspričala optužujući Kaljostra, tvrdeći da je on svojim čarolijama začarao duh kardinala de Roana, zadojio ga grešnim mislima protiv kraljevskog veličanstva.
To je bila prva karika lanca optužbe zbog preljuba. De Roan se branio braneći Kaljostra.
On je odlučno tvrdio da je Žana u očaju izmislila optužbu bezumne ljubavi kardinalove prema kraljici.
Kaljostro zamoli odmah da ga uhapse, što i učiniše, da može pred čitavim svijetom odgovarati za svoju nevinost. Tužioci i suci ugrijali su se pri prvom plamsaju istine, a javno mišljenje odmah se zauzelo za kardinala i Kaljostra protiv kraljice.
Tada je kraljica, da učini shvatljivom svoju postojanost u praćenju parnice, objavila izvještaje o noćnim šetnjama i, pozivajući se na de Krosnea, zahtijevala od njega da izjavi što zna. Udarac, proračunan vješto, survao se na Žanu i umalo je nije zauvijek uništio.
Istražni sudac zahtijevao je pred potpunim istražnim vijećem od de Roana da izjavi što zna o tim noćnim šetnjama po versajskom perivoju. Kardinal odvrati da ne umije lagati te se poziva na svjedočenje gospođe de La Mot. Ova pak nije priznala da je ikad bilo kakvih šetnji uz njezino sudjelovanje ili s njezinim znanjem. Ona je kazala da su ti izvještaji i zapisnici, koji iskazuju da se ona pojavila u vrtovima u društvu kardinalovu, puka izmišljotina. Ta izjava posvjedočila bi nevinost Marije Antoanete kad bi se moglo vjerovati riječima žene optužene zbog krivotvorenja i krađe. Ali dolazeći s te strane, opravdanje je izgledalo kao usluga, a kraljica nije mogla trpjeti da bude tako opravdana.
Kad je Žana najjače vikala da se nikad nije pojavila noću u versajskom perivoju i da nikad ništa nije vidjela ni znala o stvarima koje se odnose na kraljicu i kardinala, u tom trenutku pojavi se Oliva, svjedok koji promijeni mišljenje i poruši svu građevinu grofičinih laži.
Kako to da nije bila pokopana pod razvalinama? Kako to da se digla sa još više mržnje i strahote?
Oliva je suočena s kardinalom, i on shvati napokon da su se s njim besramno igrali! Ovaj čovjek, pun delikatnosti i strasti, otkrio je da su ga jedna pustolovka i jedna nevaljalica navele na to da glasno prezire kraljicu, ženu koju je ljubio.
Učinak Olivine pojave na de Roana bio je strašan. Kad de Roan ugleda tu kraljicu s ulice, pa se sjeti ruže, stiska ruku i Apolonova kupališta, smrtno problijedi. Bio je više nego prevaren u svojim težnjama. Ali on nije mogao prihvatiti istovetnost Olive a da ne prizna da je ljubio pravu kraljicu; priznanje njegove zablude bijaše optužba. On pusti Žani da sve poriče, a sam je šutio.
Kad su de Bretej i de Krosne htjeli prisiliti Žanu da se tačnije izjasni, ona reče:
- Najbolji dokaz da se kraljica nije šetala noću po perivoju, jeste da se pokaže žena koja naliči na kraljicu i koja tvrdi da je bila u perivoju. Pokazali su je; to je dobro.
Ta bezočna podvala imala je uspjeha. Ona je još jednom snažila istinu. Ali kako je Oliva u svojem prostodušnom strahu kazala sve potankosti i pridonijela sve dokaze, kako nije ništa ispustila i kako su njoj više vjerovali nego grofici, pribježe Žana očajnom sredstvu; ona priznade.
Ona priznade da je kardinala dovela u Versaj, da je njegova preuzvišenost htjela pošto-poto vidjeti kraljicu i uvjeriti se u svoju smjernu odanost; ona to priznade jer je osjećala iza sebe čitavu

jednu stranku, koju ne bi imala da je poricala; ona priznade jer je optužujući kraljicu dobivala pomoć od svih kraljičinih neprijatelja, a oni su bili mnogobrojni.
I tada se u parnici deseti put promijeniše uloge: kardinal je igrao ulogu budale, Oliva prostitutku bez poezije i razbora, Žana ulogu spletkarice; bolju ulogu nije mogla sebi odabrati. Ali da ta osnova uspije, trebalo je da i kraljica odigra neku ulogu; dadoše joj ulogu bezumne kokete, grizete koja krije mistifikacije.
Žana izjavi da su te šetnje uslijedile s privolom Marije Antoanete, koja je skrivena iza jednog graba, osluškivala i smijala se strastvenim besjedama zaljubljenog kardinala.
Kraljica podlegne posljednjoj optužbi jer nije mogla dokazati njezinu neispravnost, a nije mogla dokazati jer je Žana, stjerana u škripac, izjavila da će objaviti sva ljubavna pisma de Roana kraljici i jer je posjedovala ta pisma, koja su plamtjela bezumnom strašću.
Ona nije mogla dokazati lažnost te izjave jer gospođica Oliva, koja je tvrdila da ju je Žana odvukla u versajski perivoj, nije imala nikakva dokaza o tome da li tko prisluškuje iza grabova.
Napokon kraljica nije mogla dokazati svoju nevinost jer je bilo i previše ljudi kojima je stalo da uzmu laži za istinu.

LI
I POSLJEDNJA NADA IZGUBLJENA

Žana je tako zamrsila stvar da je postalo nemoguće otkriti pravu istinu. Ona još uvijek nije mogla dopustiti da je smatraju običnom kradljivkom. Željela je da još netko s njom bude osramoćen. Ona je samu sebe nastojala uvjeriti da će buka o sablazni u Versaju potpuno nadvikati njezin zločin, pa da će u slučaju osude pogoditi najviše kraljicu. Ali se prevarila u računu. Kraljica, prihvativši otvoreno raspravu o dvostrukoj sablazni, oduzela je svojoj neprijateljici vijenac nevinosti. Publika je imala gledati pred svojim očima razvoj parnice u kojoj nitko ne bi bio nevin, čak ni oni koje bi sud oslobodio. Nakon brojnih suočenja, u kojima je kardinal ostao miran i učtiv, čak prema Žani, dok se ova kreveljila žestoko i zlobno protiv svih - bijaše se javno mišljenje uopće ustalilo, a mišljenje sudaca posebno. Sve epizode postadoše gotovo nemoguće, sva otkrića iscrpljena. Žana primijeti da se svojih sudaca nije nimalo dojmila. U tišini tamnice skupi ona svu svoju snagu i sve svoje nade.
Od svega što je okruživalo de Breteja ili mu služilo dolazio je Žani savjet da štedi kraljicu, a kardinala nemilosrdno ostavi na cjedilu. Od svega što je s kardinalom stajalo u dodiru, a to je bila moćna porodica, stranački suci i bogato svećenstvo, dolazio je Žani savjet da kaže svu istinu, da raskrinka dvorske spletke i buku natjera do takvog stupnja da od toga nastane za okrunjene glave smrtonosna omama.
Ova stranka nastojala je zastrašiti Žanu; predočivala joj je, što je i sama znala, da je većina sudaca sklona kardinalu, da će ona bez koristi nastradati u borbi i dodavala je da bi za nju, koja je već napola izgubljena, možda bolje bilo priznati krađu dragulja, nego dirati u zločin uvrede veličanstva, zbog kojega po uvriježenim feudalnim predrasudama uvijek moraš biti spreman na smrt. Ova stranka kao da je bila sigurna u pobjedu. Oduševljenje mnoštva očitovalo se s njom za kardinala. Ljudi su se divili njegovoj strpljivosti, a žene njegovoj diskreciji. Muškarci su bili ogorčeni što su njega tako kukavno zavarali; žene pak nisu htjele vjerovati u to. Za neke ljude Olivu je kraljica izmislila, naročito za ove okolnosti.
Žana je o svemu tome razmišljala. Njezini branioci napustili su je sami, njezini suci nisu tajili svoju odvratnost; pristalice Roana su je teško opterećivali; javno je mišljenje preziralo. Ona odluči učiniti posljednji udarac da uznemiri suce, zastraši kardinalove prijatelje i pojača mržnju javnosti protiv Marije Antoanete.
Evo njezine zamisli:
Pobuditi misao da je ona neprestano štedjela kraljicu, ali će sve otkriti ako je budu tjerali u krajnost. Što se tiče kardinala, morala je pobuditi misao da će on progovoriti, pa će oboje u isti mah dokazati svoju nevinost i istinu.
To je bila jezgra njezina vladanja u toku istrage. Ali, da bi ostvarila svoju zamisao, ona napisa kraljici ovakvo pismo:

"Gospođo,
Unatoč svome tužnom i teškom položaju, nije mi izmakla nijedna jadikovka. Sva izvinjenja i okolišanja kojima se služe da od mene istisnu priznanja, samo su tome pridonijela da me učvrste u odluci da nikad ne osramotim moju vladaricu.

Koliko god sam uvjerena da mi ustrajnost i šutljivost moraju olakšati sredstva da se izbavim iz neprilike u kojoj se nalazim, priznajem ipak da me naprezanja prijatelja roba (tako je kraljica nazivala kardinala u danima njihova izmirenja) ispunjuju bojazni da ću biti njihova žrtva.
Zatvor, suočenja kojima nema kraja, stid i očaj što sam okrivljena zbog zločina koje nisam počinila, oslabiše moju srčanost i ja se bojim da bi moja postojanost mogla podleći tolikim udarcima.
Vaše veličanstvo moglo bi jednom riječi dokrajčiti ovu cijelu stvar posredovanjem gospodina de Breteja, koji je može (kraljevim) ministrima prikazati i po svojem razboru, a da gospođa na bude povrijeđena. Strah da bih mogla biti prisiljena sve otkriti goni me na korak što ga danas činim u osvjedočenju da će gospođa uvažiti moje poticaje, pa će izdati zapovijed da budem oslobođena bolnoga položaja u kojem se nalazim.
Sa dubokim poštovanjem Oistajem preponizna i prepokorna službenica vašeg veličanstva Grofica de Valoa de La Mot.

Žana je, kako vidimo, sve sračunala. Ili će to pismo stići u kraljičine ruke i postojanošću, nakon tolikih zapleta, ustrašiti kraljicu koja je umorna od borbe i potaknuti je da Žanu pusti na slobodu, jer njezino tamnovanje i parnica ne dovedoše ni do čega. Ili će, još vjerovatnije, stići u ruke njezinih neprijatelja, a to bi Žani moglo koristiti.
Istodobno kad je napisala kraljici pismo, sastavila je drugo pismo kardinalu:

"Ne mogu shvatiti, monsinjore, što se tvrdokorno ustručavate jasno govoriti. Meni se čini da ne možete ništa bolje učiniti nego se neograničeno pouzdati u naše suce: naš udes postao bi time sretniji. Što se mene tiče, odlučila sam šutjeti ako mi ne priskočite u pomoć. Ali, zašto vi ne govorite? Objasnite sve okolnosti ove tajanstvene stvari i ja vam se kunem da ću sve potvrditi što vi kažete; razmislite dobro o tome, gospodine kardinalu. Ako ja odlučim da prva progovorim, a vi poreknete što ja rečem, onda sam izgubljena jer ne mogu izbjeći osveti one koja nas želi žrtvovati.
Ali vi se nemate čega bojati s moje strane, moja odanost vam je poznata. Bude li ona nepomirljiva, to će vaša stvar biti i moja: ja bih žrtvovala sve da vas otmem učincima njezine mržnje..
P.S. Pisala sam i njoj, pa će ona, nadam se, biti potaknuta da nas ne smrvi, ako ne htjedne reći istinu. Naš je jedini zločin zabluda ili šutnja".

To pismo uruči ona kardinalu za vrijeme njihova posljednjeg suočenja u velikoj sobi za razgovore u Bastilji; vidjeli su kako je kardinal problijedio i zadrhtao zbog takve drskosti.
Pismo upućeno kraljici, uručila je grofica u isti mah opatu Lekelu, ispovjedniku u Bastilji, koji je pratio kardinala u dvoranu za razgovore i bio mu odan.
- Gospodine - reče mu grofica - ako uzmete ovu poruku, promijenit ćete udes gospodina kardinala i moj. Pročitajte što sadrži. Vi ste čovjek obavezan na tajnu svojim zvanjem. Vi ćete se osvjedočiti da sam pokucala na jedina vrata gdje kardinal i ja možemo tražiti pomoć.
Ispovjednik odbije.
- Vi ne vidite drugog svećenika osim mene - odvrati on - njezino veličanstvo mislit će da ste joj pisali po mojem savjetu i da ste meni. sve priznali; ja ne mogu pristati da sebe upropastim.
- Pa dobro - reče Žana očajavajući zbog neuspjeha svoje lukavštine - kažite gospodinu de Roanu da mi preostaje samo jedno sredstvo za dokaz moje nevinosti, a to je objavljivanje njegovih pisama

kraljici. Skanjivala sam se upotrijebiti to sredstvo, ali u našem obostranom interesu odlučit ću se na to.
Videći da se ispovjednik prestrašio te prijetnje, pokuša ona posljednji put da mu utisne u ruku svoje pismo kraljici.
- Ako on uzme pismo - pomisli ona u sebi - ja sam spašena, jer ću ga onda na javnoj sjednici upitati što je učinio od njega, je li ga uručio kraljici i zahtijevao na nj odgovor; ako ga nije uručio, kraljica je izgubljena; oklijevanje Roanovo dokazat će moju nevinost i njegovu krivnju.
Ali je opat Lekel vratio pismo odmah, kao da se opekao.
- Promislite dobro - progovori Žana blijeda od srdžbe - da se ne izlažete nikakvoj opasnosti: ja sam kraljičino pismo sakrila u omot naslovljen gospođi de Mizeri.
- Razlog više da odbijem! - uzviknu opat - Dvije će osobe znati tajnu. Dvostruki razlog zlovolji kraljičinoj. Ne, ne, ja odbijam.
I on odgurne grofičine ruke.
- Zapamtite - reče Žana - silite me da upotrijebim pisma gospodina de Roana.
- Neka bude - odvrati opat - upotrijebite ih, gospođo.
- Ali - progovori Žana dršćući od srdžbe - kad vam dokažem da će zbog tajnog dopisivanja s njezinim veličanstvom pasti glava kardinalova na stratištu, sjetite se da sam vas upozorila.
U taj trenutak otvore se vrata i kardinal se pojavi, ponosit i razjaren, na pragu:
- Pustite neka padne moja glava, gospođo - progovori on - to neće biti prvi prizor što ga je Bastilja vidjela. Ja neću ništa prigovarati stratištu ako vidim da su vas žigosali kao kradljivicu i krivotvoriteljicu! Hajdemo, opate!
Poslije tih riječi on okrenu leđa Žani i iziđe s ispovjednikom. Žana ostade poražena i bijesna.

LII
KRŠTENJE MALOG BOZIRA

Gospođa de La Mot prevarila se u svim svojim računima. Kaljostro se nije varao ni u kojem. Čim se našao u Bastilji, opazio je da mu je dana izlika da otvoreno radi protiv monarhije koju je već toliko godina potkopavao potajno.
Siguran da mu se ništa neće moći dokazati, jer je stvar dospjela do najpovoljnijeg razvoja za njegove naume, on je savjesno održao svoje obećanje prema svemu svijetu. On je pripremao gradivo za ono čuveno pismo iz Londona, koje se pojavilo mjesec dana poslije razdoblja do kojega smo došli; ono je zadalo prvi udarac zidovima stare Bastilje, prvo neprijateljstvo revolucije, prvi materijalni napad koji je prethodio 14. julu 1789.
U tom pismu, koje je upropastilo kralja, kraljicu, kardinala, javne burzovne špekulante, uništilo de Breteja i ministarsku samovolju, Kaljostro se izrazio ovako:

"Ponavljam slobodan ono što sam rekao u tamnici: nema zločina koje ne bi okajao šestomjesečni boravak u Bastilji. Netko me pitao hoću li se ikad vratiti u Francusku? Sigurno, odgovorio sam, ako Bastilja postane javno šetalište. Vi imate sve što je potrebno da budete sretni, vi Francuzi, plodnu zemlju, blago podneblje, dobro srce, dražesnu veselost; vi ste sposobni za sve, i vama, dobri moji prijatelji, ne manjka ništa osim jedne male tačke: a ta je da sigurno spavate u svojim krevetima kad ste besprijekorni."

Kaljostro je održao riječ i Olivi. Ova pak sa svoje strane bila je savjesno vjerna. Njoj ne izmače ni jedna riječ koja bi osramotila njezina pokrovitelja. Njezine izjave bile su kobne samo za gospođu de La Mot jer su neoborivo utvrdile da je ona nevino sudjelovala u zavaravanju nepoznatog kavalira kojega su joj označili pod imenom Luj.
Èitavo vrijeme u zatvoru Oliva nije vidjela svoga dragog Bozira, ali ona nije bila sasvim napuštena od njega i, kako ćemo vidjeti, imala je od svoga ljubavnika uspomenu za kojom čeznu mnoge nerotkinje.
Mjeseca maja godine 1786. čekao je među prosjacima na stepenicama portala crkve sv. Pavla jedan čovjek. Nemiran i zadihan gledao je, ne mogavši otkinuti pogleda, u pravcu Bastilje. U njegovu se blizinu postavio drugi čovjek duge brade, jedan od Kaljostrovih njemačkih službenika.
Bradonja je opazio burnu nestrpljivost Bozirovu te mu je rekao posve tiho:
- Čekajte, čekajte, oni će doći.
- Ah! - uzviknu nestrpljivi čovjek - to ste vi? Pošto uvjeravanja "oni će doći", kako sečini, nisu zadovoljila nemirnog čovjeka, koji je mahao rukama više nego je bilo razborito, šapnu mu Nijemac na uho:
- Gospodine Bozir, vi ćete svojom bukom svratiti na nas pažnju policije... Moj gospodar obećao vam je vijesti, i ja vam ih donosim.
- Brzo mi recite, prijatelju!
- Tiše. Majka i dijete zdravi su.
- Oh, oh! - uzviknu Bozir u zanosu radosti - ona je, rodila! Ona je spašena!
- Da, gospodine; ali maknite se na stranu, ja vas molim.

- Djevojčicu?
- Ne, dječaka, gospodine.
- Tim bolje! Oh, prijatelju kako sam sretan, kako sam sretan. Zahvalite lijepo vašem gospodaru; kažite mu da moj život pripada njemu...
- Da, gospodine Bozir, ja ću mu reći kad ga budem vidio.
- Prijatelju, uzmite ova dva lujdora za ono što ste mi kazali.
- Gospodine, ja ne uzimam ništa, osim od svoga gospodara.
- Ah, oprostite, nisam vas htio uvrijediti.
- Vjerujem, gospodine. Ali vi ste nešto htjeli reći?
- Ah da, ja sam vas pitao zašto ste maloprije rekli: oni će doći? Tko će doći, ako smijem zapitati?
- Htjedoh vam kazati za kirurga iz Bastilje i gospođu Šopen, primalju, koji su prisustvovali porođaju gospođice Olive.
- Oni će doći ovamo? A zašto?
- Da krste dijete.
- I ja ću vidjeti svoga sina - uzviknu Bozir. - Vi kažete da će biti ovdje za koji čas?
- Tako je, ali smirite se, molim vas; inače će vas dva-tri policajca gospodina de Krosnea, za koje mislim da su skriveni pod dronjcima ovih prosjaka, otkriti i dosjetiti se da ste stajali u vezi sa zatvorenicom u Bastilji. Vi ćete sebe upropastiti i kompromitirati moga gospodara.
- Oh! - uzviknu Bozir s pobožnom smjernošću i zahvalnošću - radije ću umrijeti nego izgovoriti riječ koja bi naškodila mome dobročinitelju. Ugušit ću se ako treba, ali ništa neću kazati. Oni ne dolaze!...
- Strpite se.
Bozir se približi Nijemcu.
- A je li ona tamo dolje sretna?
- Potpuno sretna - odvrati Nijemac. - Ah! eto jedna kočija dolazi!
- Da, da.
- Ona se zaustavlja.
- Vide se čipke, bijelo platno...
- Krsno ruho djeteta.
- Bože moj!
I Bozir se morao nasloniti na jedan stup da ne zatetura pošto je opazio da je iz kočije izišla primalja, vidar i jedan ključar Bastilje, koji je u ovoj prilici imao biti svjedok.
Kad je mala povorka ušla u crkvu, uđe za njom i Bozir sa svećenicima i znatiželjnim vjernicima. On potraži najbolje mjesto u sakristiji, gdje se trebalo obaviti krštenje. Svećenik, prepoznavši primalju i ranarnika koji su već više puta u sličnim okolnostima tražili njegovu uslugu, pozdravi ih prijateljski i nasmiješi im se.
Bozir pozdravi i nasmiješi se kao i svećenik.
Tada zatvoriše vrata sakristije i svećenik uze u ruke pero i matičnu knjigu. Zatim zapita za ime i prezime djeteta.
- Dječak je - reče ranarnik - to je sve što znam.
Èetiri osmjeha popratiše te riječi, što se Boziru nije baš učinilo da svjedoči o poštovanju,
- On mora imati kakvo-takvo ime - dodade svećenik.
- Da, gospođica je zaželjela da se nazove Tusen (Svi sveti).

- Dakle svih! - primijeti svećenik nasmijavši se svojoj igri riječi, što je sakristiju napunilo novom veselošću.
Bozir stade gubiti strpljivost, ali razboriti utjecaj Nijemca zadrža ga opet. On se savlada.
- No - reče svećenik - s tim imenom, sa svim svecima kao zaštitnicima, može se živjeti bez oca. Pišimo: "Danas nam je doneseno dijete muškog spola rođeno juče u Bastilji, sinčić Nikol Olive Legej i... nepoznatog oca."
Bozir se progura do svećenika i zgrabivši ga krepko za zglob, poviče:
- Tusen ima oca, kao što ima i majku! On ima nježnog oca koji neće zatajiti svoju krv. Pišite, molim vas, da je Tusen sin Žana Tusena de Bozir, ovdje prisutnoga!
Zamislimo sad čuđenje svećenikovo, kumovo i kumino! Pero ispade iz ruku svećeniku, a dijete umalo da nije palo primalji. Bozir ga uzme na svoje ruke i obasu ga poljupcima; on je spustio na čelo jadnog malog stvorenja najsvetije krštenje na ovom svijetu, krštenje očevim suzama.
Prisutni, iako su navikli na dramatske prizore i skepticizam, bijahu ganuti. Jedini je svećenik očuvao svoju hladnokrvnost i posumnjao u to očinstvo; možda se razljutio što je opet morao započeti svoje pisanje. Ali se Bozir dosjeti teškoći; on položi na kamen krstionice dva lujdora, koji su jače od očevih suza utvrdili njegovo očinstvo.
Svećenik se nakloni, spremi sedamdeset i dva franka i prekriži one dvije fraze koje je napisao u svoju knjigu.
- Samo, gospodine - progovori on - pošto je izjava gospodina ranarnika iz Bastilje i gospođe Šopen bila formalna, bit ćete tako dobri da sami napišete izjavu i potvrdu da se priznajete ocem ovoga djeteta.
- Ja! - uzviknu Bozir vrlo veseo - ja bih sa svojom krvlju pisao! I on oduševljeno pograbi pero.
- Čuvajte se! - progovori mu ključar Gijon posve tiho, koji nije zaboravio na svoju ulogu opreznog čovjeka. - Meni se čini da vaše ime zlo zvuči na izvjesnim mjestima; opasno ga je upisati u javne knjige sa datumom koji pruža ujedno dokaz vaše prisutnosti i o vašoj vezi s jednom zatvorenicom.
- Hvala vam na savjetu, prijatelju - odvrati Bozir ponosito - to je savjet poštena čovjeka i vrijedi dva lujdora, koje vam nudim; ali odreći se sina...
- Je li to vaša žena? - upita ranarnik.
- Zakonita! - uzviknu svećenik.
- Neka joj bog samo da slobodu - reče Bozir dršćući od radosti - i sutradan će se Nikol Legej nazivati gospođom de Bozir, kao njezin sin i ja!
- Ali vi se izlažete opasnosti - ponovi Gijon - ja mislim da vas traže.
- Ja vas neću odati - reče ranarnik.
- Ni ja - reče primalja.
- Ni ja - reče svećenik.
- A kad bi me i odali - nastavi Bozir - ja ću trpjeti makar morao i umrijeti.
Bozir je napisao svoju izjavu divnim, ponešto pretjeranim frazama, kako se pišu izvještaji o svakom djelu kojim se autor ponosi. On je svoju izjavu pročitao, ukrasio zarezima i tačkama, potpisao i dao prisutnima. Zatim, pošto je sve još jedanput pročitao i pregledao, poljubi svog sinčića, valjano krštenog, gurne mu pod pokrivač deset lujdora, objesi mu oko vrata jedan prsten, dar namijenjen rodilji, i ponosno otvori vrata sakristije, odlučivši da umakne policajcima, ako budu okrutni da ga u ovom trenutku pograbe.

Skupine prosjaka nisu se razišle ispred crkve; da ih je Bozir mogao pogledati čvršćim pogledom, možda bi među njima otkrio čuvenog Pozitiva, začetnika svoje nesreće; ali se ništa ne maknu. Bozir podijeli milostinju, koja je primljena sa beskrajnim: "Bog vas čuvao!" - i iziđe iz crkve sv. Pavla.
Što se tiče svjedoka krštenja, oni su opet sjeli u svoj fijaker, začuđeni zbog događaja. Bozir je gledao za njima; vidio je kako su sjeli u kola, dobacio svome sinu nekoliko poljubaca, pa kad mu se srce potpuno smirilo, a fijaker iščeznuo, on pomisli da više ne smije iskušavati ni boga ni policiju i zaputi se u sklonište koje su poznavali samo on, Kaljostro i de Krosne. To znači da je de Krosne održao Kaljostru zadanu riječ te nije uznemiravao Bozira.
Kad se dijete vratilo u Bastilju i gospođa Šopen obavijestila Olivu o čudnovatoj zgodi, Oliva je stavila prsten što joj ga je poslao Bozir na svoj najveći prst i zaplakala je također izljubivši svoje dijete, kojemu su tražili dojilju.
- Ne - progovori Oliva - nekad je gospodin Žilber, učenik gospodina Rusoa, tvrdio da svaka dobra mati mora sama dojiti svoje dijete, i ja ću dojiti svoga sina, hoću da budem bar dobra majka.

LIII
KLUPICA

Napokon je, nakon dugotrajnih rasprava, došao dan kad je parlamentarno sudište trebalo izreći osudu poslije prijedloga i izvoda vrhovnog državnog odvjetnika. Optuženici, izuzevši de Roana, bijahu prevezeni u sudski zatvor da budu bliže sudbenoj dvorani, koja se otvarala u sedam sati svakoga jutra.
Pred sucima je bilo držanje osuđenika isto kao i u toku istrage. Oliva je bila iskrena i plaha, Kaljostro miran i uzvišen, zablistavši pokadšto mističkim sjajem kojim se volio okruživati. Reto se držao postiđeno, nisko i plakao je. Žana je bila drska, sijevala je očima, uvijek se držala prijeteći i otrovno. Kardinal jednostavno i sanjarski, kao da je zapao u tromost.
Žana se brzo snašla u sudskom zatvoru i stekla svojim medenim laskanjima i malim tajnama sklonost vratarice, njezina supruga i sina. Tako je život i kretanje učinila puno slobodnijim.
Rasprave nisu donijele ništa novo za Francusku. Uvijek se radilo o ukradenom đerdanu, a sud je morao odlučiti tko je kriv od dvoje optuženih. Francuze je samo zanimalo je li kraljica imala pravo što je uhapsila kardinala i optužila ga zbog drske neuljudnosti. Za svakoga tko je u Francuskoj mozgao o politici sačinjavao je taj dodatak parnici pravu jezgru. Je li kardinal mislio da može reći kraljici ono što joj je kazao? Je li mogao raditi u njezino ime, kako je činio? Je li bio tajni agent Marije Antoanete, kojega se ona odrekla čim je stvar prouzrokovala buku.
To je bila jezgra parnice koju su prijedlozi vrhovnog tužioca trebali dovesti do cilja. Vrhovni državni odvjetnik zatražio je riječ. On je bio organ dvora, on je govorio u ime zlo shvaćenog, uvrijeđenog kraljevskog dostojanstva. On je govorio za neizmjerno načelo kraljevske nepovredivosti. Vrhovni odvjetnik nije mogao dopustiti da bi kraljica u toj aferi mogla preuzeti na sebe i najmanju nepravdu: ako ona nema nikakve krivnje, onda sve pada na kardinalovu glavu. On odlučno
predloži,:
Da Reto bude osuđen na robiju.
Da Žana de La Mot bude osuđena na žigosanje, da mora mesti ulice i biti doživotno zatvorena u bolnici.
Da Kaljcstro bude oslobođen. Da Oliva bude ukorena.
Da kardinal mora priznati svoje drsko i uvredljivo ponašanje prema kraljici, a poslije mora biti prognan iz blizine dvora i napokon skinut sa svih svojih dostojanstva i položaja.
Taj zahtjev izazvao je među sucima neodlučnost, a među optuženima zaprepaštenje. U tome se moćno očitovala kraljeva volja. Da se to dogodilo četvrt stoljeća prije, kad su parlamenti tek počeli skidati jaram i zahtijevati svoje pravo i povlastice, zaključci kraljeva odvjetnika bili bi odmah prihvaćeni jer je tada načelo nepovredivosti prijestola još veoma cijenjeno. Sada je samo četrnaest vijećnika usvojilo potpuno mišljenje vrhovnog državnog odvjetnika, i od tada je u vijeću vladala nesuglasica.
Napokon se prešlo na posljednje preslušavanje.
Prema običaju, morao je optuženik osvanuti pred svojim sucima sjedeći na drvenoj klupici, na ponizujućem, niskom sramotnom sjedalu, obeščašćenom doticajem optuženika koji su sa toga mjesti išli na stratište.

Na tu klupicu sjeo je krivotvoritelj Reto, koji je sa suzama i molbama tražio milost. On je izjavio, što je već poznato, da je počinio krivotvorenje, da se združio sa Žanom de La Mot. On reče da je njegovo pokajanje, njegova grižnja savjesti za njega već silna kazna, koja bi morala ublažiti suce.
Taj optuženik nije nikoga zanimao. On je bio i dojimao se samo kao lupež. Iza njega pojavila se na ulazu u dvoranu gospođa de La Mot; vodio ju je sudbeni podvornik. Imala je na sebi mantiju od batista, na glavi kapicu bez vrpci; neka vrst bijele gaze prekrivala joj lice; kosa joj nije bila naprašena. Njezina prisutnost živo se dojmila prisutnih.
Već je morala proći prvo od poniženja koja su je još čekala: pustili su je da prođe preko malih stepenica kao najgori zločinac. Vrućina u dvorani, žamor razgovora, micanje glava, koje su se talasale u svim smjerovima, počelo joj smetati; njezine su oči žmirkale kao da žele naviknuti na blistavilo toga skupa. Tada je podvornik povede dosta živo na klupicu, smještenu u središtu polukruga, sličnu onom nemilom panju što se postavlja na stratište.
Ugledavši to sjedalo, Žana de La Mot problijedi i baci oko sebe jarostan pogled, kao da želi zastrašiti suce koji su dozvolili da je ovako pogrde; ali svuda susrete samo ravnodušnost i znatiželju. Ona savlada svoje bijesno negodovanje i sjede na klupicu.
Za vrijeme preslušavanja ona ništa nije jasno rekla, osim da je nevina; prisilila je predsjednika da je upita za kardinalova pisma kraljici. Sav zmijski otrov izlio se u odgovoru na to pitanje.
Žana je odgovarala s namjerom da osramoti kraljicu; ona dodade da bi na to pitanje mogao najbolje odgovoriti kardinal.
- Pozovite ga - reče ona - neka priloži ta pisma ili njihove prijepise, da se pročitaju i tako zadovolji vašoj znatiželjnosti. Što se mene tiče, ne bih mogla tvrditi jesu li to pisma kardinalova kraljici ili kraljičina kardinalu; jedna mi se čine odviše slobodna i odviše familijarna da bi ih mogla pisati kraljica svome podaniku, druga sadrže malo poštovanja za jednog podanika.
Duboka, strašna tišina, kojom bijaše primljena ta izjava dokazala je Žani da je svoje neprijatelje zadahnula zgražanjem, pristaše zaprepaštenjem, a nepristrane suce nepovjerenjem. Ona je ostavila klupicu jedino sa slatkom nadom da će i kardinal sjediti na njoj, kao što je i ona sjedila. Takva osveta bila joj je dovoljna. Stoga joj je bilo strašno kad sa okrenula da posljednji put pogleda to sjedalo sramote i opazila da je klupica sklonjena i zamijenjena naslonjačem.
Uzvik jarosti ote se iz njezinih grudi; ona jurnu iz dvorane i ugrize s pravim bjesnilom ruku.
Započela je njezina kazna. Kardinal se polagano približio, on je izišao iz kočije i za njega su otvorili velika vrata. Pratila su ga dva sudbena pisara i dva podvornika; uz njega je koračao upravitelj Bastilje.
Kad je ušao, začuo se žamor poštovanja sa sjedala parlamentarnog sudišta. Vani je mnoštvo pozdravljalo optuženika i preporučivalo ga njegovim sucima.
Princ Luj de Roan bio je blijed i vrlo ganut. Obučen u dugačku svečanu haljinu, on se pojavio s poštovanjem i smjernošću optuženoga pred sucima koji kardinalu označiše naslonjač i pošto ga je predsjednik pozdravio i obodrio, čitavo ga vijeće zamoli da sjedne.
Kad je progovorio, njegovo smjerno držanje pobudilo je sažaljenje slušalaca. On se izražavao lagano, više je molio nego umovao, a onda je najednom zašutio i proizveo snažan dojam na prisutne.
Zatim se pojavila Oliva; jadna djevojka nađe opet klupicu. Mnogo je ljudi zadrhtalo kad je ugledalo živu sliku kraljice na sramotnom sjedalu. Ali je taj prizor i mnoge primamio. Posvuda se međutim šaputalo da je Oliva ostavila u pisarnici dijete koje je dojila, pa kad su se otvorila vrata, plač Bozirova sina bolno je govorio u prilog njegove majke.

Poslije Olive došao je Kaljostro, najmanji krivac od svih. Nisu ga pozvali da sjedne, iako su naslonjač ostavili. Parlamentarno sudište bojalo se obrane Kaljostrove. Prividno saslušanje prekidano je predsjednikovim riječima: dobro, dobro! - samo da se ispune formalnosti i zahtjevi. Nakon toga predsjednik izjavi da je rasprava dovršena i da započinje vijećanje. Mnoštvo se lagano raspršilo po ulicama i kejovima da se prošeće i vrati opet kad se bude izricala presuda.

LIV
O REŠETKI I OPATU

Nakon dovršene rasprave svi su zatvorenici za tu noć smješteni u sudskom zatvoru. Mnoštvo, kako smo kazali, došlo je uveče da se smjesti u šutljivim skupinama na trgu pred sudbenom palačom, da dobije svježu obavijest o osudi čim bude izrečena.
Èudna stvar, u Parizu velike tajne narod dozna prije negoli izbiju na javu.
Dok je kardinal, kojemu je bilo dozvoljeno da šeta po terasama što spajaju kule, razgovarao s Kaljostrom o vjerovatnom uspjehu njihove obrane; dok je Oliva u svojoj ćeliji milovala svoje dijete i njihala ga na rukama; dok je Reto, suhih očiju i grickajući nokte, brojio u misli talire koje mu je obećao de Krosne te ih suprotstavljao ukupnosti mjeseci zatvora što mu ih je namijenio parlamentarni sud - dotle je Žana, povukavši se u sobu vratarice, pokušala da svoj užareni duh rastrese.
Bila je to visoka, kao dvorana prostrana soba, rasvijetljena velikim oblim prozorom. Mala okna tih prozora zastirala je ogromna, željezna, izvana smještena rešetka, kao da je htjela zastrašiti ljude koji u toj sobi stanuju.
Tu je živjela gospođa de La Mot od svoga zatočenja u društvu vratarice, njezina sina i muža. Kazali smo da je u nje bio živ duh i zavodljiv karakter. Ona je stekla ljubav tih ljudi; ona je našla sredstvo da im dokaže kako je kraljica silno kriva.
Gospođa de La Mot zaboravila je - tako ona sama kaže - u društvu te vratarice i njezinih znanaca na svoje turobne misli i nagrađivala dobrom voljom usluge koje su joj ukazivane. Kad je rasprava bila dovršena i Žana se vratila ovim dobrim ljudima, zatekla ih je zabrinute i smetene. Nikakva nijansa ne bijaše ravnodušna Žani: ona se nadala sitnicama, ona se uznemiravala zbog svega. Uzalud je pokušavala izmamiti istinu od vratarice; ova i njezini zakloniše se za obične općenitosti.
Toga dana opazi Žana u kutu kod kamina jednog opata, koji ponekad objedovaše kod vratarice. To je bio nekadašnji tajnik učitelja grofa de Provans; čovjek jednostavna ponašanja, umjeren ironičar, poznavalac dvora, koji je marljivo posjećivao vratara otkad je gospođa de La Mot boravila ovdje. Bila su tu također dva-tri viša činovnika od suda, mnogo su gledali gospođu de La Mot, ali su malo govorili.
Ona veselo progovori prva.
- Sigurna sam - reče ona - da tamo gore pričaju mnogo glasnije nego mi ovdje. Slab žamor odobravanja odazva se jedino na taj izazov.
- Gore? - reče opat glumeći neznalicu. - Gdje to, gospođo grofice.
- U sudskoj dvorani - odvrati Žana.
- Oh, da - reče opat. I šutnja započe opet.
- Ja mislim - nastavi grofica - da je moje današnje držanje učinilo dobar dojam. Vi to morate već znati, zar ne?
- Pa da, gospođo - reče plaho vratar,
I on ustade kao da želi prekinuti razgovor.
- Što vi mislite, gospodine opate? - prihvati Žana. - Zar moja stvar ne izgleda dobro? Uvažite da nema nikakvih dokaza.
- Istina je, gospođo - odvrati opat. - I vi se morate mnogo nadati.
- Zar ne? - uzviknu ona.

- Ipak - doda opat - uvažite da kralj...
- Što će učiniti kralj? - upita žestoko Žana.
- Eh, gospođo, kralj može ne htjeti da bude opovrgnut.
- On bi dakle osudio gospodina de Roana, to je nemoguće.
- Istina je da je to teško - odgovore sa svih strana.
- No - požuri se dodati Žana - tko u toj stvari kaže gospodin de Roan, rekao je grofica de La Mot.
- Nipošto, nipošto - prihvati opat - vi se podajete iluzijama, gospođo. Jedan će optuženik biti oslobođen... Ja smatram da ćete to biti vi, i nadam se čak. Ali će biti samo jedan. Kralju treba jedan krivac, jer što bi inače bilo od kraljice?
- Istina je - progovori muklo Žana. - Kralju je potreban jedan krivac. Ali, onda je za to dobar gospodin de Roan baš kao i ja.
Nakon tih riječi zavlada šutnja koja je zastrašila groficu. Opat prekide prvi tu šutnju.
- Gospođo - reče on - kralj se dugo ne ljuti; kad je njegov prvi gnjev smiren, ne misli više na prošlost.
- Što vi nazivate smirenim gnjevom? - upita Žana ironično. - I Neron se znao razgnjeviti.
- Kakvu god osudu - žurno će opat - to je zadovoljština.
- Kakvu god!... Gospodine - uzvikne Žana - to je strahovita riječ. Odviše je neodređena... Kakvu god... to znači reći sve!
- Oh, ja govorim samo o zatočenju u koji samostan - odvrati hladno opat - to je misao koju je kralj, kako se govorka, najradije usvojio u pogledu vas.
Žana pogleda opata sa stravom.
- Zatočenje i samostan! - progovori ona - to znači polagana smrt koja bi se mogla učiniti djelom blagosti!... Zatočenje, doživotno zatočenje u samostanu, nije li tako? To su muke gladi, studeni i kazni! Ne, dosta je muka, dosta sramote, dosta nesreće za nevinost, dok je pravi krivac moćan, slobodan i poštovan! Smrt smjesta, ali smrt koju ja odaberem, slobodnu volju da samu sebe kaznim zato što sam rođena u ovom bezočnom svijetu!
I ne slušajući opomene, ni molbe, ne dopuštajući da je zadrže, ona pojuri do stola da potraži nož. Prisutni je zadržaše, ali ona pobjegne kao pantera koju su uznemirili lovci, kriknu neprirodno i nasrne u kabinet pored dvorane; tamo podiže ogromnu posudu sa cvijećem, u kojoj je životario stručak ruža, udari se njom nekoliko puta po glavi. Posuda se razbije, a jedan komadić ostade joj u rukama; krv je potekla na ogrebotine kože na čelu. Vratarica se plačući baci u njezino naručje. Posadiše je u jedan naslonjač; poškropiše je mirisavom vodom i octom. Grofica se onesvijestila nakon groznih trzanja.
Kad se osvijestila, opatu se učinilo da će se grofica ugušiti.
- Gledajte! - reče on - ova rešetka brani pristup svjetlu i zraku. Ne bi li bilo moguće da ta jadna žena malo odahne.
Nakon tih riječi vratarica, zaboravivši na sve, potrča do jednog ormara kraj kamina, izvadi iz njega jedan ključ, kojim se otvarala rešetka, i odmah zrak i život navale u sobu.
- Ah progovori opat - nisam znao da se ova rešetka može otvoriti ključem. Čemu tolike mjere opreznosti, bože moj?
- To je zapovijed! - odvrati vratarica.
- Da, razumijem sad - doda opat s naglaskom - taj prozor samo je sedam stopa po prilici iznad tla. Kad bi se dogodilo da zatvorenici uteknu i prođu kroz vašu sobu, našli bi slobodu a da se ne namjere ni na ključara ni na stražu.
- Tako je - reče vratarica.

- Opat primijeti krajičkom oka da je gospođa de La Mot čula, razumjela, da je čak zadrhtala i da je odmah, čim je uhvatila njegove riječi, pogledala na ormar, zatvoren jednostavnim bakrenim dugmetom, kamo je vratarica sakrila ključ od te rešetke.
To je bilo opatu dosta. Njegova prisutnost nije mu se činila više potrebnom. On se oprosti. Ipak, vrativši se, kao kazališne osobe koje krivo izađu, reče:
- Koliki se svijet skupio na trgu! Svi se guraju takvom silom prema sudbenoj palači da na keju nema ni žive duše.
Vratar se nagnu napolje.
- Istina je - reče on.
- Ne mislite li - nastavi opat kao da ga gospođa de La Mot ne može čuti; ali ga je ona vrlo dobro čula - ne mislite li da će osuda biti izrečena još noćas? Zar ne?
- Ne mislim - reče vratar - da će pasti prije jutra.
- No - doda opat - nastojte da se jadna gospođa de La Mot malo odmori. Nakon tolikih uzbuđenja njoj treba počinka.
- Mi ćemo se povući u našu sobu - reče valjani vratar svojoj ženi - a gospođa de La Mot neka ostane ovdje u naslonjaču, osim ako želi leći u postelju.
Žana ustade i sukobi se s opatovim pogledom, koji je vrebao na njezin, odgovor. Ona se učini kao da će opet zaspati.
Tada opat iščeznu, a vratar i njegova žena izađu pošto su tiho opet zatvorili rešetku i stavili ključ na njegovo mjesto.
Èim je ostala sama Žana otvori oči.
"Opat mi savjetuje da pobjegnem - pomisli ona. - Može li mi se jasnije označiti potreba bijega i sredstvo! Prijete mi osudom prije pravorijeka suda; to dolazi samo od prijatelja koji me podstiču da se dočepam slobode.
Da bih pobjegla, treba samo da učinim jedan korak, otvorim ovaj ormar, zatim ovu rešetku i eto me vani... Pobjeći!... Oh, sloboda! sreća, da opet nađem svoje blago... sreća da se svojim neprijateljima osvetim za sve zlo što su mi ga zadali!"
Ona jurne k ormaru i zgrabi ključ. Već se približavala ključanici rešetke. Najednom joj se učini da vani vidi crnu priliku.
"Tamo je neki čovjek u sjeni - pomisli ona - možda opat; on bdi nad mojim bijegom; on me čeka da mi pomogne. Da, ali ako je to zamka... Što, ako siđem na ulicu i uhvate me u zločinu bijega?... Bijeg, to je priznanje zločina, bar priznanje straha! Tko bježi, hoće da umakne svojoj savjesti... Otkud dolazi ovaj čovjek?... Čini se da je na strani gospodina de Provans... Tko mi kaže nije li to izaslanik kraljičin ili Roanov?... Kako bih skupo s te strane platila kriv korak... Da, netko je tamo!... Omogućiti mi bijeg nekoliko sati prije osude! Zar nisu to mogli učiniti prije ako su mi htjeli služiti? Tko zna nije li do mojih neprijatelja već doprla vijest o mojem oslobođenju, zaključenom na vijeću sudaca? Možda kraljica mojim bijegom želi izmamiti dokaz svoje nevinosti. Priznanje, dokaz, to bi bio moj bijeg. Ja ću ostati!"
Žana ostade od ovog trenutka uvjerenom da je izbjegla postavljenoj zamki. Ona se nasmiješi, uspravi svoju smionu glavu i sigurnim korakom stavi natrag ključ od rešetke u mali ormar pored kamina.
Zatim, sjednuvši u naslonjač između svjetla i prozora, promatraše iz daleka sjenu onog čovjeka, koji je, pošto se umorio od čekanja iščeznuo u svanuće, kad je oko moglo već razlikovati vodu rijeke od obala.

LV
OSUDA

Kad je Pariz ujutru opet oživio, odnosno nadovezao novu kariku na jučerašnji dan, ponadala se grofica da će vijest o oslobođenju najednom doprijeti u njezin zatvor s radošću i čestitanjima njenih prijatelja.
Žana nije imala prijatelja, ali bi poslije svoje pobjede, koju je očekivala, morala imati privrženika, poklonika, morala bi imati zavidnika. Ona je uzalud očekivala da val ljudi s veselim licima prodre u dvoranu vratarevu.
Od nepomičnosti Žana pređe u nemir, što je bila značajka promenljivosti njena karaktera. Pa kako se ne može uvijek glumiti, ona se nije ni trudila u prisustvu čuvara da sakrije svoje dojmove.
Nije joj bilo dozvoljeno da iziđe i da se obavijesti, pa je nagnula glavu kroz okna jednog prozora, otkuda je tjeskobno prisluškivala buku sa susjednog trga, buku koja se rasplinula u zamršenom žamoru pošto je probila debele zidove stare palače sv. Luja.
Tada Žana začuje provalu odobravanja, viku i pljeskanje. To je preplaši jer nije vjerovala da bi se za nju izjavljivala tolika simpatija. Te bučne provale odobravanja ponovile su se dva puta i ustupile mjesto buci druge vrsti. Njoj se učinilo da je i to bilo odobravanje, ali mirno.
Uskoro su prolaznici na keju bivali sve češći, kao da se skupine na trgu raspršuju i razilaze.
- Slavan dan za kardinala! - progovori neki pisar državnoga odvjetnika, jureći pločnikom uz ogradu.
- Za kardinala - ponovi Žana. - On je dakle, oslobođen? Ona žurno uđe u sobu vratarevu.
- Gospođo, gospođo - zapita ona vrataricu - što je to sretno za kardinala? Što je sretno, molim

vas?


- Ja ne znam - odvrati vratarica. Žana je pogleda čvrsto u lice.
- Pitajte svoga muža, molim vas - doda grofica.
Vratarica je iz uslužnosti posluša, a vratar odgovori izvana:
- Ja ne znam!
Žana se dršćući zaustavi usred sobe.
- Što onda htjedoše reći ti prolaznici - pomisli ona - u ovakvim proročanstvima se ne varaju. Oni

su govorili o parnici, to je sigurno.
- Možda - progovori vratar - htjeli su možda reći da će biti slavan dan za Roana ako bude oslobođen, to je sve.
- Vi mislite da će biti oslobođen? - uzviknu Žana, stišćući grčevito ruke.
- To bi se moglo dogoditi.
- A što onda ja?...
- Oh, vi, gospođo... vi kao i on; zašto vi ne biste bili oslobođeni?
- Čudna pretpostavka! - prošapće Žana. I ona opet sjedne do okna.
- Ja mislim, gospodo, da ne činite pravo - reče joj vratar - što se uzrujavate. Budite mirni i čekajte dok dođe vaš pravni savjetnik da vam pročita...
- Osudu... Ne, ne! - I ona stade opet slušati.

Prolazila je jedna skupina žena. Imale su na glavi svečane kapice i velike kitice cvijeća u ruci.
Miris ruža dopro je do Žane, koja ga žudno udisaše.
- On će dobiti moju kiticu - reče jedna žena - i još stotinu drugih, taj mili čovjek.
- I moju kiticu - doda druga.
- O kome to one govore? - pomisli Žana.
- On je vrlo lijep čovjek - progovori jedna od njih. I sve prođu.
- Opet kardinal! Uvijek on! - progunđa Žana - on je oslobođen!
Kad su čuli njene riječi, vratar i vratarica odlučiše da ne dopuste ponavljanje onakve burne provale kakva se sinoć desila. Zato je složno upitaše:
- Eh, gospođo, zašto vi ne biste htjeli da jadni zatvorenik bude oslobođen?
Žana osjeti udarac, ona osjeti osobitu promjenu kod svojih domaćina, i ne želeći da izgubi njihove simpatije, progovori:
- Oh, vi mene ne razumijete. Vi me smatrate tako zavidnom da želim zlo svojim drugovima u nesreći. Neka bude slobodan gospodin Roan; da, neka bude! Ali ja o sebi još ništa ne znam... Vjerujte mi, prijatelji, ja sam od nestrpljivosti tako uzbuđena.
Vratar i njegova žena pogledaju se značajno, kao da žele odmjeriti posljedice onoga što su htjeli učiniti. Divlji bljesak što je nehotice planuo u Žaninom oku zaustavi ih kad su se htjeli odlučiti.
- Vi meni ne kažete ništa? - uzviknu ona opazivši svoju pogrešku.
- Mi ne znamo ništa - rekoše oni tiho.
U tom trenutku pozvaše vratara iz njegova stana. Vratarica ostade sa Žanom. Pokušavala ju je utješiti, ali kad nije ništa pomoglo, ostavi je samu.
Najednom nastade na trgu silna buka, veliko kretanje. Mnoštvo je nahrupilo na most, natrag do obale, i sa tako silnim klicanjem da je Žana u svojoj osmatračnici drhtala.
Ti poklici bili su upravljeni prema jednoj otvorenoj kočiji, čiji su konji, zadržavani manje rukom kočijaša nego li mnoštvom, išli laganim korakom. Malo po malo mnoštvo je pritisnulo, stisnulo i nosilo tako reći na svojim ramenima konje, kočiju i dvije osobe koje su sjedile u kočiji.
U zrakama sunca, pod kišom cvijeća, pod svodom zelenila što su ga hiljade ruku dizale iznad njihovih glava, prepoznala je grofica dva čovjeka koji su zanijeli oduševljeno mnoštvo. Prvi obožavani čovjek bio je kardinal de Roan, a njegov drug - Kaljostro.
Kad je oduševljenje bilo na vrhuncu, ugleda Žana slavljenike. Ne umače joj nijedna sitnica.
Ta manifestacija javnog oduševljenja za kraljičine žrtve, jer tako ih nazivahu, razveseli na trenutak Žanu. Ali odmah zatim progovori ona u sebi:
- Što! Oni su već slobodni; za njih su već obavljene formalnosti, a ja ne znam još ništa; zašto meni ne kažu ništa?
Nova buka svrati na sebe Žaninu pažnju. Jedan fijaker, okružen ljudima, ulazio je opet na most. U tom fijakeru opazi Žana Olivu kako se smješka i pokazuje svoje dijete; Oliva je također bila slobodna i vesela zbog šala i poljubaca koje su rukom slali ljepušnoj djevojci. To je doduše bilo nešto slabije oduševljenje, ali više nego dovoljno za gospođicu Olivu, koju je mnoštvo također slavilo.
Na mostu su čekala jedna poštanska kola. Tu se krio Bozir iza jednog prijatelja, koji se jedini usudio pokazati divljenju publike. On dade Olivi znak; ona siđe sa svoga fijakera, pređe u poštanska kola, pade u naručje Bozirovo, koji je zagrli kao plijen i ne pusti više iz ruku. Prestao je ljubiti tek kod Sen-Denija, gdje su se mijenjali konji.

A Žana videći sve te ljude slobodne, sretne i slavljene, pitala je samu sebe zašto ona ne dobiva nikakve vijesti.
- A meni, meni - uzviknu ona - zašto meni ne proglasa osudu koja me snašla?
- Umirite se, gospođo - progovori vratar koji je baš ušao - umirite se.
- Nije moguće da vi ništa ne znate - odgovori Žana - vi znate sigurno, pa mi kažite.
- Gospođo...
- Kažite mi, vidite kako trpim.
- Nama, nižim službenicima, zabranjeno je, gospođo, da saopćavamo sadržaj osuda; njih mora pročitati sudbeni pisar.
- Onda je ta osuda tako strašna da se vi ne usuđujete! - uzviknu Žana u žaru razjarenosti, tako da se vratar pobojao da se ne ponovi sinoćnji prizor.
- Ne - reče on - umirite se.
- Govorite dakle!
- Hoćete li biti strpljivi i nećete li me odati?
- Obećavam, zaklinjem vam se, govorite!
- Čujte dakle: gospodin kardinal je oslobođen.
- To mi je poznato.
- Gospodin Kaljostro oslobođen, ali nema pristupa na dvor.
- Znam, znam!
- Gospođica Oliva oslobođena optužbe.
- Dalje, dalje?
- Gospodin Reto osuđen... Žana zadršće.
- Na robiju!...
- A ja, ja? - viknu ona tresući se od bjesnila.
- Strpite se, gospođo, strpite. Je li to držanje vašeg obećanja?
- Ja sam strpljiva, eto vidite, govorite... Što je sa mnom?
- Osuđeni ste na progonstvo - reče slabim glasom vratar okrenuvši pogled.
Bljesak veselja zasja u grofičinim očima, bljesak koji je isto tako brzo utrnuo kao što se i pojavio.
Zatim je odglumila da se onesvijestila i s krikom se srušila u naručje svojih domaćina.
- A što bi bilo tek da sam joj saopćio pravu istinu? - šapnu vratar na uho svojoj ženi.
- Progonstvo - pomisli Žana glumeći živčani udar - to je sloboda, to je bogatstvo, to je osveta, to je ono za čim sam čeznula... Ja sam dobila.

LVI
IZVRŠENJE OSUDE

Žana je neprestano čekala da dođe onaj pisar što ga je vratar obećao i da joj pročita osudu.
Oslobodivši se tjeskobne sumnje, ona je samoj sebi govorila:
"Zar je meni do toga što su kardinala smatrali manje krivim od mene? Zar mene osuđuju na kaznu zbog prijestupa? Ne! Da su mene potpuno, kako bi moralo biti, pred cijelim svijetom priznali pripadnicom kuće Valoa, ne vjerujem da bi išta bilo uskraćeno ubogoj grofici de La Mot i sigurno bi uštedjeli gospođi de Valoa sramotu optuženičke klupe. Ali što da se bavim svom tom prošlošću koja je mrtva? Eto, svršila je ta velika epizoda moga života. Ja sam sad prognana, a to znači da imam pravo odnijeti svoj milijun, da živim zimi pod narančama u Sevilji, ljeti u Njemačkoj ili Engleskoj; to znači da ću živjeti kako sama hoću, bilo s mojim mužem, ako je prognan kao i ja, bilo s prijateljima koji uvijek daju sreću i mladost".
Zadubljena u svoje žarke misli, nastavi Žana:
"I neka onda tko dođe pa mi reče da nisam bogatija od kraljice, da nisam više poštovana od nje, da nisam isto tako slobodna kao i kraljica.
Ali kako će se sada ponašati da mi saopće osudu i kako će me izvesti iz kraljevstva? Hoće li se osvetiti na jednoj ženi tako da je podvrgnu potpunom izvršenju kazne? Hoće li me predati strijelcima da me odvedu na granicu države? Hoće li mi javno reći: kralj vas goni iz svoga kraljevstva. Ne, moja gospoda su dobroćudna, oni se više ne ljute na mene. Oni se ljute samo na dobri pariški puk koji pod njihovim balkonima urliče: Živio gospodin kardinal! Živio Kaljostro! Živio parlament! To je pravi neprijatelj: puk. Oh! Da, to je njihov neposredni neprijatelj, jer sam ja računala na potporu morala javnog mišljenja - i ja sam uspjela!"
Žana se u tišini pripremala i sa sobom uređivala račune. Ona se već bavila mišlju kako će spremiti svoje dragulje pa se nastaniti u Engleskoj. Najednom prođe njezinim mozgom uspomena na Retoa.
"Ubogi mladić - pomisli ona zlobno - on je platio za sve. Potrebno je dakle uvijek za pokoru niska duša u filozofskom smislu: kad god nastanu takve potrebe, diže se grešnik sa zemlje s udarcem koji će ga uništiti.
Ubogi Reto! On plaća danas svoje pamflete protiv kraljice, svoje urote s perom. Tako biva kad lukavština nadomješta razboritost, zavist zlobu, agresivan duh ustrajnost i snagu. Koliko li zlih bića ima na svijetu, od moljca do škorpiona, prvog malog stvora kojega se boje ljudi! Svi ti slabići hoće da škode, ali na kraju budu zgaženi".
Sa takvim mislima pokopa Žana svoga sukrivca Retoa, odlučivši čvrsto da će se propitati za kaznionicu u kojoj će biti zatvoren taj jadnik, da se na nju ne namjeri na svojem putovanju, da ne ponizi nesretnika pokazujući mu sreću stare znanice. U Žane je bilo dobro srce!
Ona je veselo objedovala sa vratarevom porodicom; ovi su pak bili potpuno neveseli; više nisu tajili svoju nepriliku. Žana je to ohladnjenje pripisivala osudi koja ju je snašla. To im ona saopći. Oni odvrate da za njih nema ništa bolnije od pogleda na osobe koje su osuđene.
Žana je u dnu srca bila vesela, njoj je neugodno bilo kriti svoje veselje. Zato joj prilika da ostane sama sa svojim mislima bijaše vrlo ugodna. Ona odluči da će poslije objeda zamoliti da se

vrati u svoju samotnu sobu. Ali je bila vrlo iznenađena kad joj vratar s prisiljenom srčanošću, kojoj nije bio vičan, reče:
- Gospođo, mi smo dobili nalog da više ne držimo kod sebe osobe o kojima je parlament izrekao

sud.


- Dobro - reče Žana u sebi - on predusreće moje želje. Ona ustade.
- Ne bih vas htjela stavljati u nepriliku zbog vaših propisa - odvrati ona - to bi bila zla nagrada

za dobrotu koju ste mi iskazali... Ja ću se dakle vratiti u svoju sobu.
Ona zastade da vidi učinak svojih riječi. Vratar je motao ključ u svojim prstima. Vratarica je okrenula glavu da sakrije novo uzbuđenje.
- Ali kad će doći da mi pročitaju osudu - doda grofica - i hoće li skoro doći?
- Čekaju možda na to da gospođa bude u svojoj sobi - doda žurno vratar.
- On me odlučno uklanja - pomisli Žana. I ona zadršće od neodređenog nemira.
Žana iziđe iz vratareve sobe u hodnik pred pisarnicom. Kad je vratarica vidjela da grofica odlazi, jurnu ona k njoj i zgrabi njezine ruke, ali ne s poštovanjem i pravim prijateljstvom, već s dubokim saučešćem i zanosom milosrđa, što nije izmaklo mudroj grofici koja je sve opažala.
Ovaj put je dojam bio tako jak da Žanu spopade strava; ali ona otrese i stravu i nemir iz svoje duše. Ipak Žana htjede zapitati za razlog toga saučešća; ona se htjede vratiti natrag, ali je vratar živo i malo neuljudno izgura u hodnik. Tu je čekalo osam stražara. Što čekaju pitala se Žana kad ih je ugledala. Ispred stražara stajao je tamnički ključar, onaj koji je svake večeri pratio groficu u njezinu ćeliju.
- Ja se vraćam u svoju sobu? - reče grofica glasom žene koja bi se htjela pokazati sigurnom u pogledu onoga što kaže, ali koja sumnja.
- Da, gospođo - odvrati tamničar.
Žana se uhvati za željeznu ogradu i pođe za tamničarom. Čula je kako su stražari šuškali iza nje, ali se ne maknuše sa svoga mjesta. Umirena ona se dade zatvoriti u svoju sobu i zahvali se čak prijazno tamničaru. Ovaj se povuče.
Nakon izvjesnog vremena Žana začuje korake na hodniku; ključevi zveknuše u tamničarevim rukama; teška brava zaškripa pri otključavanju.
- Što li hoće od mene? - pomisli ona tjeskobno. Uđe tamničar.
- Što je Žan? - zapita Žana svojim mekanim i ravnodušnim glasom.
- Neka me gospođa prati - progovori on.
- Kamo?
- Dolje, gospođo.
- Kako dolje?...
- U pisarnicu.
- A zašto, molim vas?
- Gospođo...
Žana se približi tamničaru i opazi na kraju hodnika stražare koje je srela dolje.
- Napokon - uzvikne ona uzbuđeno - recite mi što hoće od mene u pisarnici?
- Gospođo, vaš branilac htio bi s vama razgovarati.
- Zašto ne ovdje kad mu je više puta bilo dozvoljeno da ovamo dođe?
- Gospođo, on je dobio pisma iz Versaja s kojima vas želi upoznati.

Žana ne opazi nelogičnost toga odgovora. Jedna jedina riječ postade joj napadna: pisma iz Versaja, pisma iz dvora, bez sumnje.
- Da nije kraljica posredovala kod kralja poslije proglašene osude? Da nije...
Ali čemu nagađati: je li to potrebno kad za dvije minute može naći rješenje te zagonetka. Uostalom, tamničar je požurivao; on je zveckao ključevima kao čovjek koji u pomanjkanju valjanih razloga ističe zapovijed.
- Čekajte me malo - reče Žana - vidite da sam se već svukla, da se malo odmorim, ja sam se ovih dana tako izmorila.
- Ja ću pričekati, gospođo; ali vas molim da se požurite.
Žana pritvori vrata, obuče haljinu, prebaci na se plašt i brzo dotjera svoju kosu. Sve te pripreme potrajale su jedva pet minuta. Njezino srce joj je šaputalo da je branilac donio nalog da smjesta otputuje. Kraljica je morala pomišljati na to da njezina prijateljica bude po mogućnosti što prije odstranjena. Kraljici mora sada, pošto je osuda pala, mnogo biti do toga da što manje razdražuje tu neprijateljicu, jer ako je pantera okrutna kad je svezana, kako da se ne boji kad je na slobodi? Zanesena sretnim mislima, Žana je žurila za tamničarom koji ju je vodio uz male stepenice kuda se ide u dvoranu sudbene palače. Ali umjesto da skrenu u tu dvoranu, tamničar se okrene prema jednim malim vratima što su stajala s desne strane.
- Kamo vi idete? - upita Žana - pisarnica je ovdje.
- Dođite, dođite, gospođo - reče tamničar medenim glasom - ovdje vas čeka vaš branilac.
On prođe prvi i povuče za sobom nju. Vrata se za njima sa škripom zatvoriše. Žana iznenađena, ali ne videći još nikoga u tami, nije se usudila zapitati ništa svoga stražara. Ona pođe dva-tri koraka i zaustavi se. Soba u kojoj se nalazila sličila je na unutrašnjost grobnice. Svjetlo je dopiralo odozgo na nekakvu starinsku rešetku, na koju su kroz paučine i sloj stoljetne prašine dopirale nekolike blijede zrake. Žana osjeti najednom studen i vlagu; ona se uplaši sjaja u tamničarevim očima.
- Gospodine - progovori ona tada, savlađujući dojam strave - što ćemo nas dvoje ovdje? Gdje je gospodin Doalo, moj branilac?
Tamničar ne odgovori ništa: on se okrenu kao da se želi uvjeriti jesu li vrata kroz koja su ušli čvrsto zatvorena. Žana je tu kretnju pratila sa stravom. Pade joj na um da ima pred sobom kao u romanima davnog doba, jednog od onih tamničara koji usplamte divljom ljubavlju za svoje zatvorenice. Žana je bila jaka, ona se nije bojala iznenađenja, u nje nije bilo duševnoga stida. Ona pristupi tamničaru sa smiješkom na usnama:
- Prijatelju - reče ona - što tražite? Imate li mi što reći? Vrijeme zatočenice kad se približuje slobodi dragocjeno je. Vi ste odabrali vrlo nemilo mjesto sastanka da sa mnom razgovarate.
Èovjek s ključevima ne odgovori ništa jer nije razumio. On sjede na ugao niskog kamina i stade čekati.
- Ali što ćemo činiti - reče Žana - pitam vas ponovo? Ona se uplaši da nema posla s luđakom.
- Čekamo gospodina Doaloa - odvrati tamničar, i Žana zatrese glavom.
- Vi ćete mi priznati - reče ona - da je gospodin Doalo odabrao zlo vrijeme i sobu za razgovor...
Nije moguće da me ovdje pustio čekati. Mora da se radi o nečem drugom.
Jedva ona dovrši te riječi kad se otvoriše suprotna vrata koja nije do sada primijetila. Iza tih vrata spuštale su se stepenice u nekakav slabo rasvijetljen hodnik, pun vjetra i svježine, a s druge strane hodnika opazi Žana jedan mali prostor kao mali trg. Na tom je prostoru stajao skup muškaraca i žena užarenih očiju. Pred Žanom, na jednom mjestu koje je bilo bliže od toga trga, pojaviše se tri čudne osobe, a za njima četiri stražara sa bajunetima.

Okrugla vrata se zatvoriše. Samo ona tri čovjeka uđu u prostoriju gdje je bila Žana. Ona je ustuknula od iznenađenja i strave. Tamničara, kojega se prije bojala, tražila je sad pogledom kao zaštitnika protiv ovih nepoznatih ljudi. Ali se tamničar naslonio na zid kao pasivan gledalac onoga što će se dogoditi.
Najmlađi od trojice oslovi Žanu. Bio je obučen u crno odijelo. Šešir je imao na glavi i okretao u rukama savijeni papir. Druga dvojica povukoše se u najtamniji kut ćelije da se uklone pogledima.
- Vi ste - progovori neznanac - gospođa Žana de Valoa, supruga grofa de La Mot?
- Jesam, gospodine - odvrati Žana.
- Vi ste rođeni 22. juna 1756?
- Jeste, gospodine... Ali zašto me to pitate?
- Gospođo, meni je žao što me ne prepoznajete; čast mi je predstaviti se: ja sam pisar sudbenog stola.
- Prepoznajem vas.
- Onda mogu obaviti svoj posao u svojstvu koje vi priznajete?
- Samo časak, gospodine. Na što vas, smijem li zamoliti, obavezuje vaša dužnost?
- Da vam pročitam osudu što je izrečena protiv vas 31. maja 1786. Žana zadršće. Ona se obazre naokolo tjeskobno i s nepouzdanjem.
- Vi ste pisar Breton - reče ona - ali tko su ova dva gospodina, vaši pomagači?
Pisar htjede odgovoriti, ali tamničar, pretekavši njegove riječi, jurne k njemu te mu šapne na uho:
- Ne recite joj to!
Žana je čula; ona pogleda onu dvojicu puno pažljivije nego do sada. Začudila se kad je ugledala željeznosivi kaput jednoga, kratki kaput i krznenu kapu drugoga; neobična pregača, koja je pokrivala prsa posljednjega, pobudi Žaninu pažnju; ova pregača kao da je bila na nekim mjestima progorjela, a na drugim zaprljana krvlju i uljem. Ona uzmaknu užasnuta.
Pisar joj se približi i reče:
- Na koljena, gospođo, molim vas.
- Na koljena! - viknu Žana - ja iz kuće Valoa pa na koljena!
- To je zapovijed, gospođo - reče pisar naklonivši se.
- Ali, gospodine - dobaci Žana ustrašeno - vi na to ne mislite, moram vas dakle poučiti o zakonu.
Kleči se samo kad se javno moli za oproštenje.
- Gospođo?
- Za oproštenje se javno moli samo u onom slučaju kad se osuđuje na nečasnu kaznu. A progonstvo, koliko ja znam, nije po francuskom zakonu kazna koja lišava časti.
- Ja vam nisam kazao, gospođo, da ste vi osuđeni na progonstvo - reče sudbeni pisar vrlo turobno.
- A na što sam osuđena? - viknu Žana u provali srdžbe.
- To ćete saznati kad čujete osudu, gospođo, a da je saslušate, vi ćete početi time da kleknete.
- Nikada! Nikada!
- Gospođo, to je prvi član moje upute.
- Nikada, nikada, kažem vam!
- Gospođo, pisano je: ako se osuđenica usprotivi kleknuti...
- Što onda?
- Onda je valja silom prinuditi.
- Silu upotrebljavati protiv žene!
- Žena mora isto tako poštovati kraljeve zakone i pravosuđe kao i muškarac.

- I kraljičine! Nije li tako? - viknu bijesno Žana - jer ja u tome dobro vidim ruku svoje neprijateljice!
- Krivo činite, gospođo; njezino veličanstvo ne upliće se ni najmanje u sastavljanje sudbenih odluka. Hajdemo, gospođo, uštedite mi upotrebu nasilja: na koljena!
- Nikada!
Èinovnik savije spis i izvuče iz svoga prostranog džepa naredbu državnog vrhovnog odvjetnika po kojoj se otporna optuženica ima prisiliti na klečanje da se udovolji pravdi. Žana se povuče u jedan kut ćelije; odatle je pogledom izazivala javnu vlast.
Èinovnik dade znak dvojici ljudi o kojima smo govorili; oni se približe mirno. Obojica zgrabiše Žanu i dovukoše je usred sobe, unatoč njezinim kricima.
Èinovnik je mirno sjeo i čekao.
Žana nije opazila da je, vukući se, već gotovo kleknula. Na to je upozoriše činovnikove riječi:
- Tako je dobro!
Žana odskoči dvije stope od zemlje u rukama ljudi koji su je držali.
- Posve je suvišno da tako vičete - reče činovnik - jer vas ionako vani ne čuju, a zatim nećete ni vi čuti kad vam budem čitao osudu.
- Dopustite da saslušam stojeći i ja ću mirno slušati - reče Žana dišući teško.
- Čim je osuđenica okrivljena da bude šibana - reče činovnik - kazna je nečasna i vuče za sobom klečanje.
- Šibanje! - zaurla Žana - Vi kažete, da sam osuđena na šibanje?
Njezino urlikanje postade tako silno da je zaglušivalo tamničara, činovnika i oba njegova pomoćnika. Oni se oboriše na Žanu da je prisile kleknuti, ona pobjedonosno odoli. Htjedoše joj svinuti koljena, ali ona upre svoje mišice kao oštrice od čelika. Sad oni podijeliše posao: jedan od njih uhvati je za noge i stegnu ih kao kliještima; druga dvojica uhvatiše je za zglobove ruku i doviknuše činovniku:
- Čitajte, samo čitajte njezinu osudu, gospodine, jer inače nećemo nikad svršiti s tom bjesomučnicom!
- Ja neću nikada dozvoliti da se čita osuda koja me obeščašćuje - viknu Žana opirući se nevjerovatnom snagom. I ona prijetnji pridruži djelo, pa svojim urlikanjem i kricima nadviče činovnikov glas tako da nije čula nijedne riječi od svega što je pročitano.
Pošto je osudu pročitao, činovnik smota spisa i spremi ih u džep.
Žana pomisli da je on završio. Stoga zašuti i pokuša opet skupiti snagu da se usprotivi. Poslije urlikanja prasnula je u okrutan smijeh.
- I ta će osuda - nastavi činovnik - biti izvršena na stratištu u sudbenom dvorištu.
- Javno - zajauka nesretnica - Oh!...
- Gospodine, ja vam izručujem ovu ženu - završi činovnik, obrativši se čovjeku sa kožnom pregačom.
- Tko je taj čovjek? - progovori Žana posljednjom provalom strave i bjesnila.
- Krvnik! - progovori činovnik naklonivši se.
Gim je činovnik to rekao, krvnici zgrabe groficu i odnesu je na galeriju koju je grofica prije opazila. Moramo se odreći opisivanja obrane kojom se usprotivila. Čitav sat je podnosila zlo postupanje i udarce krvnika.
S druge strane vrata, gdje su vojnici zadržavali mnoštvo, pojavi se najednom malo dvorište, nazvano dvorištem pravosuđa, gdje se skupilo dvije do tri hiljade gledalaca.

Na estradi visokoj otprilike osam stopa dizao se crni stup, utvrđen željeznim kolutima, a nad stupom je bio natpis koji je činovnik, bez sumnje po nalogu, nastojao učiniti nečitljivim. Na estradu se uzlazilo ljestvama bez ograde. Jedina ograda bijahu bajoneti stražara.
Kad su gledaoci vidjeli da su se vrata palače otvorila, da povjerenici dolaze sa svojim štapićima, da sudbeni činovnik ide sa spisima u ruci, počeli su se stiskati da bolje vide. Svuda se začuše poklici: "Evo optuženice" i po koja, ne baš prijazna primjedba po suce.
Žana je imala pravo: od dana svoje osude ona je imala pristalica. Oni koji su je još prije dva mjeseca prezirali sad su je najednom počeli poštovati.
Ali je de Krosne sve predvidio. Prvi redovi gledalaca bili su odani onima koji plaćaju troškove takvih prizora. Tu su se primjećivali, uz plećate agente, najrevnosniji poklonici kardinala de Roana. Našlo se i sredstvo da se srdžba, pobuđena protiv kraljice, iskoristi u njenu korist. Isti oni koji su tako silno odobravali de Roanu, iz mržnje prema Mariji Antoaneti, zviždali su gospođi de La Mot, koja je bila tako nerazborita pa svoju stvar razdvojila od kardinalove.
Posljedice takve greške bili su povici na malom trgu: "Dolje La Mot! Krivotvoriteljica!"
Žanine sile su se iscrple, ali ne njezino bjesnilo; ona prestade kričati jer se njen krik gubio u sveukupnoj buci. Ali svojim jakim, metalnim glasom ona dobaci nekoliko riječi koje su kao čarolijom ušutkale žamor.
- Znate li vi tko sam ja? Znate li vi da u mojim žilama teče krv vaših kraljeva? Znate li da u meni ne udaraju zločinku već suparnicu?
Ovdje je prekinuše kricima najinteligentniji namještenici de Krosnea.
Iako nije pobudila zanimanje, izazvala, je znatiželju: a znatiželja gomile je žeđ koja mora biti utažena. Tišina koja zavlada pokaza Žani da je hoće slušati.
- Da - ponovi ona - u meni kažnjavaju onu koja je poznavala tajne...
- Čuvajte se! - šapnu joj činovnik na uho. Ona se okrenu. Krvnik je držao bič u ruci. Ugledavši to, Žana zaboravi svoj govor, svoju mržnju, svoju želju da pridobije mnoštvo; ona je sada vidjela samo sramotu, bojala se samo još boli.
- Milost! milost! - zaviče ona očajnim glasom. Zviždanje uguši njezinu molbu.
Žana, obuzeta vrtoglavicom, zgrabi krvnikova koljena i pođe joj za rukom uhvatiti njegovu ruku.
Ali on digne ruku i spusti bič blago na grofičina ramena.
Žana ustade kad opazi da je štede; ona se oborila na drugoga krvnika i gledala da ga baci na zemlju. Najednom uzmaknu.
Ovaj čovjek je držao u ruci užareno željezo, koje je upravo izvukao iz žeravice. On podigne to željezo; Žana zajauka.
- Žigosana! - viknu ona - da budem žigosana! Gledaoci odgovoriše na njezin krik zaglušnom vikom:
- Da, da!
- U pomoć! U pomoć! - povika Žana izgubljena, pokušavajući da raskine konopce kojima su joj ruke bile vezane.
U isti tren raspara krvnik, ne mogavši je otvoriti, grofičinu haljinu i dok je jednom rukoni odstranjivao rasparanu tkaninu, pokušao je drugom primiti užareno željezo što mu ga je pružao pomoćnik.
Ali se Žana obori na toga čovjeka; ovaj je neprestano uzmicao ne usuđujući se da je dotakne. Krvnik je očajavao što ne može preuzeti nesretno oruđe, pa je počeo osluškivati ne diže li se u mnoštvu kakva kletva protiv njega. Zaokupilo ga je samoljublje.

Mnoštvo se počelo diviti krepkoj obrani Žane i drhtalo od nestrpljivosti; činovnik je sišao po stepenicama; vojnici su napeto promatrali prizor; zavlada nemir, nered, zabuna, koja stade ugrožavati mir.
- Svršite s tim! - viknu jedan glas iz prvih redova mnoštva.
To je bio zapovijedajući glas; krvnik ga je bez sumnje prepoznao jer obori Žanu krepkim udarcem i pritisnu joj glavu lijevom rukom.
Ona se i ovaj put podiže i viknu strašnim glasom:
- Kukavni Francuzi! Vi me ne branite! Vi dopuštate da me muče.
- Šutite - viknu joj činovnik.
Više nije mogla ništa kazati, jer se povjerenik popeo na stratište. Pratili su ga agenti, koji joj svežu usta i izruče je dršćuću, napola mrtvu krvnicima. Jedan od njih ponovo stisnu svoju žrtvu, zgrabi željezo, koje mu je pomoćnik pružio i spremi se da joj utisne na pleće žig. Ali mu Žana prkosno okrenu grudi i naletje na željezo, koje je dohvati iznad desne dojke. Živo meso zacvrča a Žana potmulo jeknu.
Žana se surva pod svojom sramotom i boli. Ona je bila pobijeđena. Iz njezinih usta ne doprije više nikakav glas, njezino tijelo nije se više trzalo; ovaj put se zbilja onesvijestila. Krvnik je natovari na leđa i siđe s njom nesigurnim korakom niz sramotne ljestve.
Gledaoci su se šuteći razilazili. Agenti su i dalje bdjeli nad njima. Ako je bilo kakvih primjedaba, bile su izgovorene u sebi. Malo po malo, trg je poprimio svoj obični mir, samo na kraju mosta, kad se svjetina razišla, dva mlada i zamišljena čovjeka povela su ovaj razgovor:
- Je li to zaista gospođa de La Mot; vjerujete li vi Maksimilijane?
- To doduše kažu, ali ja ne vjerujem... - odvrati viši sugovornik.
- Zar mislite da je to ona? - doda onaj drugi, niski čovjek, sa okruglim i sijevajućim okom; - zar ne da to nije gospođa de La Mot? Tirani su vjerovatno poštedjeli svoju sukrivku. Ja mislim da je sve to komedija plaćena krvniku i žrtvi. To je samo skuplje.
Njegov drug slušao je vrteći glavom. On se osmjehivao zamišljeno.
- Što ne odgovarate - progovori mali ružni čovjek - zar mi ne odobravate?
- To bi bilo previše kad bi se netko dao žigosati na grudima - odvrati drugi - komedija o kojoj vi govorite ne čini mi se dokazanom. Vi ste više liječnik od mene i morali ste osjetiti zapaljeno meso. Neugodna uspomena, to priznajem.
- Stvar novca, rekao sam vam; plati se kojoj osuđenici, koja i tako mora biti žigosana zbog nečega drugog, plati joj se i zato da kaže dvije-tri pompozne fraze, a onda, kad je blizu da se odrekne, onda joj začepe usta...
- La, la, la - progovori flegmatično Maksimilijan - ja vas ne bih pratio na tom polju, to je slabo.
- Hm - izusti drugi. - Onda ćete vi činiti kao i drugi mozgovi, pa na koncu tvrditi da ste vidjeli kako je žigosana gospođa de La Mot; to je vaša mušica. Maloprije se niste tako izrazili, kazali ste mi: "Ja ne vjerujem da je to gospođa de La Mot".
- Ne, ja ni sada još ne vjerujem - prihvati mladi čovjek i nasmiješi se - ali nije ni osuđenica, o kojoj govorite.
- Tko je dakle, da čujemo tko je ta osoba koja je žigosana umjesto gospođe de La Mot?
- To je kraljica! - progovori mladi čovjek oštrim glasom svome nemilom drugu, naglasivši te riječi prkosnim osmijehom.
Mali čovjek uzmaknu i nasmije se glasno toj šali, a zatim obazrijevši se oko sebe, reče:
- Zbogom, Robespjer!
- Zbogom Mara - odvrati drugi. oni se rastadoše.

LVII
ŽENIDBA

Istoga dana kad je bila kažnjena grofica de La Mot, u podne, iziđe kralj iz svoga kabineta u Versaju. Čulo se kako je otpustio de Provansa s oštro izgovorenim riječima.
- Gospodine, ja ću danas prisustvovati svadbenoj misi. Ne govorite mi ništa o braku i o lošem braku, molim vas; to bi bio loš znak za mlade supruge. Ja ih volim, štitit ću ih.
Grof de Provans namršti obrve, pozdravi duboko svoga brata i uđe u svoje odaje.
Kralj nastavi put pored dvorjana raštrkanih po galerijama, osmjehnu se jednima i pogleda ponosito druge, prema tome kako su se odnosili u parnici o kojoj je sudio parlament. On dođe do četverouglastog salona gdje zateče kraljicu posve ukrašenu, u krugu svojih počasnih gospođa i plemića.
Marija Antoaneta bila je blijeda. Pretvarala se da pažljivo sluša prijazna pitanja gospođe de Lambal o njezinom zdravlju. Ali ona bi često krišom pogledavala na vrata tražeći nešto.
- Kralj! - viknu jedan komornik. I u valu čipaka, veziva i svjetla ugleda ona kralja, čiji je prvi pogled na pragu salona bio namijenjen kraljici.
Marija Antoaneta ustade i pristupi kralju, koji joj poljubi ruku.
- Vi ste lijepi danas, vrlo lijepi, gospođo! - reče on.
Ona se turobno nasmiješi i još jedanput pređe lutajućim pogledom preko mnoštva kao da traži neku nepoznatu tačku.
- Zar naši mladi zaručnici nisu još ovdje? - upita kralj. - Podne će odmah biti, ako se ne varam.
- Sire - odvrati kraljica - gospodin de Šarni došao je već; on čeka na galeriji dok mu vaše veličanstvo dozvoli da uđe.
- Šarni!... - progovori kralj - Šarni je tamo? Neka dođe! Kraljica pritisnu nervozno prste na svoje srce.
- Zaista je već podne - ponovi kralj - zaručnica bi također morala već biti tu.
Kad je kralj izrekao te riječi, pojavio se de Šarni na ulazu u salon; on je čuo posljednje riječi kraljeve i odgovorio odmah:
- Neka vaše veličanstvo oprosti nehotično zakašnjenje gospođice de Taverni; od smrti svoga oca nije ostavila krevet.
- Jadno dijete, tako je voljela svoga oca! - reče kralj glasno - ali pošto je našla dobrog supruga, nadamo se da će se utješiti.
Kraljica je slušala te riječi nepomično. U prisustvu Šarnija ona je postajala sve bljeđa.
Kad je kralj primijetio da je plemstvo i svećenstvo ispunilo salon, podignu najednom glavu.
- Gospodine de Bretej - reče on - jeste li poslali zapovijed da se progna grof Kaljostro.
- Jesam, sire - odvrati smjerno ministar. Dah ptice koja spava uznemirio bi bio tišinu u ovom zboru.
- A ta La Mot, koja se naziva Valoa - nastavi kralj krepkim glasom - je li danas žigosana?
- To mora već biti izvršeno, sire - odvrati ministar. Kraljičino oko zasja. Žamor odobravanja prođe dvoranom.
- Gospodin kardinal će se ljutiti kad dozna da je njegova sukrivka žigosana - nastavi Luj XVI. Zatim se približi kraljici, koja mu pruži obje ruke s izrazom duboke zahvalnosti.

U taj mah pojaviše se na kraju galerije gospođica de Taverni u bijeloj haljini kao zaručnica, blijeda lica kao sablast, i Filip de Taverni, njezin brat, koji je vodio ispod ruke. Andrea se primicala naglim koracima; ona nije ništa vidjela ni čula; bratova ruka podavala joj je snagu, odvažnost i smjer. Dvorjani su se osmjehivali kad je prolazila zaručnica. Sve žene emjestiše se iza kraljice, a muškarci iza kralja.
Namjesnik de Sifren, držeći za ruku de Šarnija, pristupi pred Andreu i njezina brata, pozdravi ih i nestade u skupini osobitih prijatelja i rođaka. Filip nastavi svoj put ne gledajući nikoga. Došavši pred kralja, on stisne ruku sestri, a ona otvori svoje velike oči i ugleda Luja XVI, koji joj se smješkao dobrostivo. Ona pozdravi vladara uz žamor divljenja njezinoj ljepoti.
- Gospođice - reče kralj uzevši je za ruke - vi ste morali čekati kraj vaše žalosti da se udate za gospodina de Šarnija; da nisam zamolio vašeg budućeg muža, on bi vam - unatoč svojoj nestrpljivosti
- dozvolio odgodu od mjesec dana; jer, kako kažu, vi poboljevate, a to mi je vrlo žao; međutim, ja moram što prije osigurati sreću dobrih plemića koji mi služe kao gospodin de Šarni. Bit će mi dakle milo što ću danas potpisati vaš ugovor i prisustvovati vašem vjenčanju u mojoj kapelici. Pozdravite sad kraljicu, gospođice, i zahvalite joj se - jer je njezino veličanstvo bilo vrlo dobro prema vama.
Kralj odmah privede Andreu Mariji Antoaneti. Kraljica se bijaše s mukom digla. Ona se ne usudi dići očiju; vidjela je samo nešto bijelo što se približavalo i nakloni se tome. To je bila Andreina vjenčana haljina.
Kralj odmah dade Andreinu ruku natrag Filipu, pruži svoju Mariji Antoaneti i progovori glasno:
- U kapelu, gospodo!
Svi pođoše šuteći za kraljem i kraljicom da zauzmu svoja mjesta. Misa započe odmah. Kraljica je slušala sagnuta.
Gospodin de Šarni, blijed i lijep, osjećajući na sebi sve poglede, bio je miran i srčan, kao da je stajao na palubi svoje lađe.
Filip je uperio pogled u sestru koja je drhtala i bio je spreman priteći joj u pomoć.
Ali Andrea nije klonula, ostala je uspravna, udišući svaki trenutak iz bočice mirisnu sol.
Ona se nije molila, nije se zavjetovala za budućnost, ničemu se nije nadala, ničega se nije bojala. Iz učmalosti je trže glas svećenikov, koji je progovorio:
- Žak Olivier de Šarni, uzimate li vi za ženu Mariju Andreu de Taverni?
- Uzimam - odvrati čvrstim glasom Olivier.
- A vi, Marijo Andrea de Taverni, polazite li vi u brak sa Žak-Olivierom de Šarnijem?
- Da!... - odgovori Andrea gotovo sa surovim naglaskom, od kojega je zadrhtala kraljica i još mnoga od prisutnih gospođa.
Tada Šarni stavi zlatni prsten na prst svoje žene, ali Andrea nije ni osjetila njegove ruke.
Kralj doskora ustade. Misa je bila svršena. Svi dvorjani čestitali su u galerijama mladim supruzima.
Gospodin de Sifren dođe i uze ruku svoje nećakinje; on joj u Olivierovo ime obeća sreću koju je zaslužila. Andrea zahvali namjesniku i zamoli ga da je odmah odvede kralju; htjela mu se zahvaliti jer se osjećala slabom.
Namjesnik prođe veliki salon, odvede Andreu kralju, koji je poljubi u čelo i reče:
- Gospođo grofice, idite kraljici; njezino veličanstvo želi vam dati vjenčani dar.
Pošto se ljubazno naklonio, kralj se povuče u pratnji čitavog dvora i ostavi mladu ženu izgubljenu i očajnu o Filipovoj ruci.
- Oh! - prošapće ona - to je previše, Filipe. Meni se ipak čini da sam dosta podnijela!...
- Budi srčana - reče posve tiho Filip - još samo malo.

- Ne, ne - odgovori Andrea - ja ne mogu. Možda ću učiniti ono što od mene traže, ali pamti, Filipe, ako ona sa mnom govori, ako mi ona čestita, ja ću umrijeti!
- Ti ćeš umrijeti ako mora biti, draga moja sestro - reče mladi čovjek - i onda ćeš biti sretnija od mene, jer ja bih želio umrijeti!
On je te riječi izgovorio sa tako mračnim i bolnim glasom da je Andrea jurnula naprijed i ušla kraljici. Olivier je vidio kad je ona ušla. On ostade sam sa Filipom u salonu i obori glavu kao i njegov šurak, čekajući na posljedice razgovora između kraljice i Andree.
Gospođa de Mizeri, koja je uvela Andreu, povuče zastore na vratima, zatvori vrata i iziđe. Andrea je drhtala od uzbuđenja i gnjeva i čekala oborenih očiju da joj dopre koja riječ do srca. Ona je čekala na kraljičin glas. Ali prođe čitava minuta prije nego se kraljica maknu. Oslanjajući se objema rukama o naslonjač, ona uze sa stola jedan arak ispisana papira. Zatim priđe, pruži ruku prema Andrei i uruči joj spis ne progovorivši ni riječi. Između njih dvije riječi su bile suvišne. Svaka druga bi pomislila da joj kraljica poklanja bogat doživotni dohodak ili kakvo dobro, ili daje dekret za kakvo dvorsko dostojanstvo. Andrea je znala da je taj papir nešto drugo. Ona uzme spis i poče čitati. Ruka Marije Antoanete klonu.

"Andrea" pisala je kraljica "vi ste me spasili. Moje poštenje imam vama zahvaliti, moj život pripada vama. U ime poštenja koje vas tako skupo stoji, ja vas zaklinjem da me nazivate svojom sestrom. Pokušajte.
Ovo pismo polažem u vaše ruke; to je zalog moje zahvalnosti; to je miraz koji vam dajem. Vaše srce najplemenitije je od svih; ono će mi biti zahvalno za dar što vam ga dajem.
Potpisala Marija Antoaneta od Lotaringije i Austrije".

Andrea pogleda kraljicu. Ona je vidjela suze u njenim očima i glavu uzbačenu kao da čeka na odgovor. Andrea prođe polagano sobom, spali na vatri kraljičino pismo ne izustivši ni riječi, pozdravi kraljicu i iziđe iz kabineta.
I Marija Antoaneta htjede je zaustaviti, ali neumoljiva grofica, ostavivši otvorena vrata, ode u susjedni salon da nađe brata.
Filip pozove Šarnija, i sve troje krenuše šuteći kao da su u pogrebnoj povorci. Kraljica je iza zastora promatrala taj prizor. Shvatila je da se de Šarni udaljuje zauvijek.
Pred vratima dvora čekale su dvije putne kočije. Andrea sjede u prvu. A kako se Šarni pripremio da je prati, reče mu nova grofica:
- Gospodine, vi putujete, ako se ne varam, u Pikardiju.
- Da, gospođo.
- A ja putujem u kraj gdje je moja majka umrla, gospodine grofe, zbogom. Šarni se nakloni ne progovorivši ni riječi. Konji odvezu Andreu samu.
- Ostajete li vi sa mnom kao moj neprijatelj? - reče Olivier Filipu.
- Ne, gospodine grofe - odvrati ovaj - vi niste moj neprijatelj jer ste moj šurak. Olivier mu pruži ruku, popne se u druga kola i otputuje.
Kad ostade sam, Filip tužno progovori:
- Mene ovdje nitko nije ljubio, ja ne osjećam čak ni slast, kao oni, da želim smrt. Nakon tih riječi udalji se s prazninom u srcu.