Afera Rembrandt

Dvije obitelji, jedna strašna tajna i portret zbog kojeg se umire…
Kada je u drevnom engleskom gradu Glastonburyju ubijen restaurator umjetnina, nestala je i Rembrandtova slika na kojoj je radio. Gabriel Allon, izraelski tajni agent, nakon obračuna s ruskim oligarhom i krijumčarom oružja Ivanom Harkovom, povukao se u mirovinu. Ali kada ga posjeti londonski trgovac umjetninama, vraća se u opasni svijet koji je htio zauvijek ostaviti iza sebe.I dok prati zakučasti trag od Amsterdama do Buenos Airesa i napokon do vile na slikovitoj obali Ženevskog jezera, Gabriel otkriva da portret okružuju smrtonosne tajne…

Predgovor


Port Navas, Corntvall


Timothy Peel slučajno je prvi saznao da se stranac vratio u Cornwall. To je otkrio jedne kišne srijede u rujnu, nešto prije ponoći, i to jedino zato što je uljudno odbio momke na poslu, koji su uporno navaljivali da im se pridruži na tjednoj zabavi u krčmi Godolphin Arms u Marazionu.
Peel se pitao zašto ga uopće još zovu. Iskreno rečeno, nikad nije previše mario za druženje uz piće. Osim toga, tih dana, kad god bi kročio u neku krčmu, barem bi ga jedna pijana duša gnjavila da priča o »malom Adamu Hathawayu«. Šest mjeseci ranije, u jednom od najdramatičnijih spašavanja u povijesti britanskih spasilaca, Peel je izvukao tog šestogodišnjaka iz opasnih valova kod zaljeva Sennen.
Novinari su proglasili Peela narodnim herojem, ali zgranuli su se kad je taj snažni momak od dvadeset i dvije godine s licem filmske zvijezde odbio svaki intervju.
Peelova je šutnja ozlojedila njegove kolege, od kojih bi svaki jedva dočekao trenutak slave, čak i kad bi to značilo da moraju recitirati stare klišeje o »važnosti timskog rada« i »časnim tradicijama časne službe«. To se nije svidjelo ni stanovnicima zapadnog Cornwalla, koji su uvijek tražili dobar razlog da se hvale nekim mjesnim dečkom i razmeću pred engleskim snobovima »sa sjevera«. Od zaljeva Falmouth do rta Lands End, svaki spomen Peelova imena neizbježno je nailazio na zbunjeno odmahivanje glavom. Malo je čudan, govorili su. Oduvijek je takav. Sigurno zbog rastave. Nikad nije saznao tko mu je pravi otac. A njegova majka! Uvijek bi se spedjala s pogrešnim čovjekom.
Sjećate li se Dereka, onog dramatičara koji se nalijevao viskijem? Čuo sam da je tukao maloga. Barem se tako govorilo u Port Navasu.
Ono o rastavi bilo je istina. Pa čak i ono da su ga tukli. Dapače, dokona ogovaranja o Peelu uglavnom su zvučala istinito. Ali ništa od toga nije imalo nikakve veze s njegovim odbijanjem uloge junaka. Peel je svojom šutnjom odavao počast čovjeku kojeg je nakratko poznavao nekada davno. Čovjeku koji je nekada živio malo dalje od mjesnog mola, u staroj nadzorničkoj kolibi kod uzgajališta školjaka. Čovjeku koji ga je naučio jedriti i popravljati stare automobile; koji ga je naučio koliko je važna odanost i koliko je lijepa opera. Čovjeku koji ga je naučio da nema smisla hvaliti se zato što radiš svoj posao.
Taj je čovjek nosio poetično neenglesko prezime, ali on je za Peela uvijek bio samo neznanac. Bio je Peelov ortak, Peelov anđeo čuvar. Premda je neznanac otišao iz Cornwalla prije mnogo godina, Peel ga je povremeno ipak tražio pogledom, kao što je radio kad je imao jedanaest godina. Peel je još imao raskupusani dnevnik u koji je nekada bilježio neznančeve neredovite dolaske i odlaske, kao i fotografije jeziva bijelog svjeda koje je noću svijedilo u neznančevoj kolibi. Usjekla mu se u pamćenje slika neznanca kako za kormilom svoje voljene drvene jedrilice uplovljava kroz prolaz Helford nakon što bi cijelu noć samovao na moru. Peel bi ga dočekao na prozoru svoje spavaće sobe i podigao ruku na nijemi pozdrav. Kad bi ga primijetio, neznanac bi uvijek dvaput bljesnuo svjetlima.
U Port Navasu ostalo je malo što od onih dana. Peelova se majka preselila na portugalsku obalu Algarve zajedno s novim ljubavnikom. Govorilo se da pijani dramatičar Derek živi u nekoj straćari na obali Walesa. Stara je nadzornička koliba posve obnovljena, a kupili su je bogati vikendaši iz Londona koji su održavali bučne zabave i stalno vikali na svoju razmaženu djecu. Jedino što je ostalo od neznanca bila je njegova jedrilica, koju je ostavio Peelu one noći kad je odmaglio iz Cornwalla u nepoznatom smjeru.
Te kišne večeri sredinom rujna, jedrilica se njihala na vezu dok su joj plimni valovi riječnog ušća blago gurali trup. Peel iz kreveta začuje brujanje nepoznata motora pa ustane i ode do svoje stare promatračnice na prozoru. Buljeći u mokru tamu, on ugleda metalnosivi terenac koji se polako primicao cestom. Vozilo se zaustavi pred starom nadzorničkom kolibom. Načas se ništa nije događalo, terenac je stajao ugašenih svjetala dok su mu brisači ravnomjerno radili. Onda se vrata na vozačevoj strani iznenada širom otvore, i pojavi se lik u tamnozelenom kišnom ogrtaču, koji je nabio na čelo vodootpornu beretku. Čak i izdaleka Peel je istog časa znao da je to neznanac. Odao ga je hod samouvjeren i žustar korak koji ga je bez napora nosio do kraja mola. On se tamo nakratko zaustavi, pazeći da ga ne osvijetli jedina svjetiljka na molu, i zagleda se u jedrilicu. Zatim se brzo spusti kamenim stubama do rijeke i nestane iz vida.
Peel se isprva upita je li se neznanac vratio kako bi preuzeo jedrilicu. Ali taj strah ispari kad se neznanac odjednom opet pojavi držeći u lijevoj ruci neki zamotuljak.
Bio je velik kao knjiga, činilo se da je zamotan u foliju. Sudeći po sloju prljavštine na površini, zamotuljak je dugo bio sakriven. Peel je nekada nagađao da je neznanac zapravo krijumčar. Možda je ipak imao pravo.
Tada Peel primijeti da neznanac nije sam. Netko ga je čekao na prednjem sjedalu terenca. Peel nije mogao razaznati lice, nego samo obris i aureolu od razbarušene kose. On se prvi put osmjehne. Čini se da je neznanac napokon našao ženu za sebe.
On začuje prigušenu lupu zatvaranja vrata, a onda terenac munjevito jurne naprijed. Ako požuri, Peel još stigne otrčati pred vozilo. Ali tada ga obuzme davni osjećaj iz djetinjstva pa on nepomično stane na prozoru i podigne ruku na nijemi pozdrav. Terenac ubrza i Peel se načas uplaši da neznanac nije vidio njegovu gestu.
Tada automobil odjednom uspori. Svjeda dvaput bijesnu, a onda prođu ispod Peelova prozora i nestanu u noći.
Peel je još trenutak nepomično stajao i slušao kako brujanje motora nestaje. Onda se vrati u krevet i navuče deku do brade. Majka mu je otišla, Derek je u Walesu, a stara nadzornička koliba je pod stranom okupacijom. Ali Peel ipak nije sam.
Neznanac se vratio u Cornwall.

1.
Podrijetlo


Glastonbury, Engleska


Te noći, premda to neznanac nije znao, dva vrlo različita dogadaja već su pripremala njegov povratak na bojište. Jedan se odvijao iza zaključanih vrata svjetskih tajnih služba, a o drugom se trubilo u svim svjetskim medijima. Novine su to nazvale »lopovskim ljetom«, najgorom epidemijom umjetničkih krađa koja je zahvatila Europu od zadnjeg naraštaja. Neprocjenjive slike nestajale su po cijelom kontinentu kao razglednice skidane sa stalka na kiosku. Zabrinuti gospodari umjetničkog svijeta zgražali su se nad tim lopovskim valom, ali pravi profesionalci u policiji govorili su da je čudo što nisu ukradene sve slike. »Ako uzmete sto milijuna dolara i zakucate ih na loše čuvan zid«, rekao je jedan službenik Interpola na navaljivanje novinara, »pitanje je vremena kad će ih neki odlučan lopov pokušati odnijeti.«
Spretnost kriminalaca bila je jednako velika kao njihova drskost. Nije se ni sumnjalo u njihovu vještinu. Ali policija se najviše divila njihovoj željeznoj disciplini. Ništa nije procurilo, nije bilo znakova nesloge, a nije bilo ni zahtjeva za otkupninom barem ne pravih. Lopovi su krali često ali selektivno, nikad nisu uzimali više od jedne slike odjednom. To nisu bili amateri koji traže brz uspjeh niti mafijaši koji traže nezakonite izvore gotovine. To su bili kradljivci umjetnina u najčistijem smislu. Jedan je umorni istražitelj napomenuo da se slike ukradene tog dugog toplog ljeta vjerojatno neće vratiti godinama, a možda ni desedjećima. Dapače, dodao je sumorno, vrlo je velika mogućnost da će naći svoje mjesto u »muzeju nestalih« i da ih javnost više nikada neće vidjeti.
Čak se i policija čudila raznolikosti metoda tih kradljivaca. Bilo je to kao da gledaju vrhunskog tenisača koji prvog tjedna pobjeđuje na travi, a drugog na zemlji. Lopovi su u lipnju angažirali ozlojeđenog čuvara u bečkom Kunsthistorisches Museumu i preko noći ukrali Caravaggiova »Davida s Golijatovom glavom«. U srpnju su poput specijalaca poduzeli smionu akciju u Barceloni i olakšali Museu Picasso za »Portret gospođe Canals«. Samo tjedan dana poslije, dražesne »Kuće u Fenouilletu« nestale su sa zida Matisseova muzeja u Nici tako nečujno da se zapanjena francuska policija pitala nije li slika dobila noge i sama odšetala iz muzeja. Napokon, zadnjeg dana u kolovozu, obavili su klasičan razbijački posao u galeriji Courtauld u Londonu, kojim su se domogli »Autoportreta s povezanim uhom« Vincenta van Gogha. Operacija je ukupno trajala nevjerojatnih devedeset i sedam sekunda što je još dojmljivije kad se zna da je jedan od lopova zastao prije izlaska kroz prozor drugog kata i napravio nedoličnu gestu u smjeru Modiglianijeva zavodničkog »Ženskog akta«. Iste je večeri snimka nadzorne kamere postala hit na internetu. Očajni direktor galerije opisao je to kao prikladan završetak groznog ljeta.
Krađe su dovele do predvidljivog međusobnog optuživanja zbog lošeg osiguranja svjetskih muzeja. Times je izvijestio da je nedavna unutarnja revizija galerije Courtauld preporučila da se Van Gogh hitno premjesti na sigurnije mjesto. Ali nalazi su revizije odbijeni zato što se direktoru galerije sviđalo da slika ostane tamo gdje jest. Tome se pridružio Telegraph, koji je objavio stručnu seriju članaka o financijskim jadima velikih britanskih muzeja. Istaknuo je da se National Gallery i Tate uopće nisu potrudili osigurati svoje zbirke, nego se radi zaštite oslanjaju na sigurnosne kamere i loše plaćene čuvare. »Ne bismo se trebali pitati kako je moguće da velika umjetnička djela nestaju s muzejskih zidova«, rekao je novinama glasoviti londonski trgovac umjetninama Julian Isherwood. »Trebali bismo se pitati zašto se to ne događa češće. Naša se kulturna baština malopomalo pljačka.«
Šačica muzeja koja je imala sredstava za bolje osiguranje odmah ih je iskoristila, dok su oni s tankim financijama mogli jedino zabarikadirati vrata i moliti se da nisu sljedeći na meti lopova. Ali kad je rujan prošao bez novih krađa, umjetnički je svijet kolektivno odahnuo i radosno se tješio da je najgore prošlo. Što se tiče svijeta običnih smrtnika, već je prešao na pozamašnije teme. Budući da su u Iraku i Afganistanu još bjesnili ratovi, a svjetsko se gospodarstvo još klimalo na rubu ponora, rijetki su se mogli zgražati zbog gubitka četiriju platnenih četverokuta namazanih bojom. Šefica jedne međunarodne organizacije za pomoć procijenila je da bi ukupna vrijednost nestalih djela mogla godinama hraniti gladne u Africi. Ne bi li bilo bolje, upitala je, kad bi bogataši učinili nešto korisnije sa svojim milijunima viška umjesto da umjetnošću prekrivaju svoje zidove i krcaju tajne bankovne sefove?
Te su riječi bile hereza za Juliana Isherwooda i njegovo bratstvo, koje je živjelo od škrtosti bogataša. Ali našle su naklonjenu publiku u Glastonburyju, drevnom hodočasničkom gradu koji se nalazi u nizini Somerset Levels zapadno od Londona.
U srednjem vijeku kršćanski su vjernici grnuli u Glastonbury kako bi vidjeli slavnu opatiju i stali pod stablo Svetog trna, koje je navodno izniklo kad je Isusov učenik Josip iz Arimateje položio svoj štap na zemlju 63. godine Gospodnje. Dva tisućljeća nakon tog događaja, opatija je bila samo slavna ruševina, a osamljeni ostaci njezine nekad veličanstvene crkvene lađe stajali su u smaragdnoj travi parka kao nadgrobni spomenici mrtve vjere. Novi hodočasnici u Glastonburyju rijetko bi se potrudili posjetiti opatiju, jer su se radije šetali po obroncima mistična brijega poznatog kao »Tor« ili lunjali po dućanima s drangulijama new agea koji su se redali na ulici High Street. Neki su dolazili da pronađu sebe; drugi su tražili ruku vodilju. Nekolicina je ipak dolazila u potrazi za Bogom. Ili barem za prihvadjivom kopijom Boga.
Christopher Liddell nije došao ni zbog kojeg od tih razloga. Došao je zbog jedne žene i ostao zbog jednog djeteta. On nije bio hodočasnik. Bio je zatvorenik.
Dovukla ga je Hester njegova najveća ljubav i najgora pogreška. Pet godina ranije zatražila je da napuste Notting Hill kako bi pronašla sebe u Glastonburyju. Ali dok je pronalazila sebe, Hester je otkrila da ključ njezine sreće leži u odbacivanju Liddella. Drugi bi muškarci možda pali u iskušenje da odu. No iako je Liddell mogao živjeti bez Hester, nije mogao ni zamisliti svoj život bez Emily. Radije će ostati u Glastonburyju i trpjeti pogane i druide, nego da se vrati u London i postane blijeda uspomena u duhu njegova jedina djeteta.
I tako je Liddell zakopao svoju tugu i bijes pa je gurao dalje. Tako je pristupao svim stvarima. Bio je pouzdan. Po njegovu mišljenju, bila je to najbolja čovjekova osobina.
Glastonbury je ipak imao svoje čari. Jedna je bila kavana »Stotinu majmuna«, koja je posluživala vegetarijanska i ekološka jela od 2005. godine i bila Liddellov omiljen lokal. Liddell je sjedio na svojem starom mjestu, a pred sobom je obrambeno raširio novine Evening Standard. Za susjednim stolom neka je žena u kasnim srednjim godinama čitala knjigu po imenu Odrasla djeca: Tajna disfunkcija. Straga, u najdaljem kutu, ćelavi prorok u lepršavoj bijeloj pidžami govorio je šestorici ushićenih učenika nešto o duhovnosti zena. Za stolom pokraj ulaznih vrata, rukom zamišljeno podbočivši neobrijanu bradu, sjedio je muškarac koji je prevalio tridesetu. Prelazio je pogledom preko oglasne ploče. Bila je puna uobičajenih gluposti poziv na upis u Grupu za pozitivan život Glastonburyja, besplatan seminar o analizi sovina izmeta, oglas za tečajeve tibetanskog liječenja pulsom ali muškarac ih je proučavao neobično pažljivo. Pred njim je bila netaknuta šalica kave, kao i netaknuta otvorena bilježnica. Pjesnik koji traži nadahnuće, pomisli Liddell. Polemičar koji čeka da mu se raspiri bijes.
Liddell ga prouči iskusnim pogledom. Čovjek je nosio iznošene traperice i flanelnu košulju, tipično za Glastonbury. Imao je crnu kosu koja je straga bila skupljena u kratak konjski rep, a oči su mu bile gotovo crne i blago zamućene. Na desnoj je ruci imao sat s debelim kožnatim remenom. Na ljevici je imao nekoliko jeftinih srebrnih narukvica. Liddell potraži tetovaže na šakama i podlakticama, ali nije bilo nijedne. Čudno, pomisli on u Glastonburyju su čak i bake ponosno isticale svoju tintu. Netaknuta koža bila je poput zimskog sunca: rijetko se viđala.
Pojavi se konobarica i zavodnički položi račun nasred Liddellovih novina. Bila je visoka, prilično zgodna, sa svijetlom kosom na razdjeljak i udobnim puloverom na kojem je stajala značka »GRACE«. Je li to bilo njezino ime ili poruka da joj je duša u stanju milosti, to Liddell nije znao. Otkad je Hester otišla, izgubio je sposobnost razgovora s nepoznatim ženama. Osim toga, netko je nov ušao u njegov život. Bila je to mirna djevojka, koja mu je opraštala mane i cijenila njegove znakove pažnje. Ali najvažnije je bilo što ga je trebala koliko i on nju. Bila je savršena družica. Savršena ljubavnica. I bila je Liddellova tajna.
On plati račun gotovinom s Hester se svađao zbog kreditnih kartica kao i zbog gotovo svega drugoga pa krene prema vratima. Pjesnikpolemičar črčkao je nešto u svoju bilježnicu. Liddell prođe pokraj njega i zakorači na ulicu. Padala je bockava izmaglica, a negdje u daljini čulo se bubnjanje. Onda se on sjeti da je četvrtak, što znači da je u tijeku večer šamanske terapije bubnjevima u Dvorani za skupove.
Prijeđe cestu i krene duž crkve svetog Ivana, pokraj župnog vrtića. Sutra u jedan popodne Liddell će tamo stajati među majkama i dadiljama kako bi dočekao Emily. Sudskom je presudom postao nešto malo više od dadilje. Imao je pravo na dva sata dnevno, jedva dovoljno vremena za krug na vrtuljku i krafnu u slastičarnici. Hesterina osveta.
On skrene u Crkveni prolaz. Bio je to uzak klanac između visokih kamenih zidova boje kremena. Kao i uvijek, jedino ulično svjetlo nije radilo, pa je u prolazu bilo mračno kao u rogu. Liddell je već neko vrijeme namjeravao kupiti ručnu svjetiljku, poput onih koje su njegov djed i baka nosili u ratu. Čuje li to korake iza sebe? On se osvrne i zagleda u tamu. Nije to ništa, zaključi on, obična priviđenja. Smiješan si, Christophere, rekla bi Hester. Stvarno si smiješan.
Na kraju prolaza bila je stambena četvrt s kućama u redu. Na sjevernom kraju stajao je blok Henley Close, koji je gledao na športsko igralište. Njegove četiri kuće bile su veće od prosjeka četvrti i pred vratima imale obzidane vrtove. Otkad je Hester otišla, vrt na broju 8 postao je melankolično zapušten, čime je Liddell zaslužio prijekorne poglede bračnog para iz susjedstva. On gurne ključ u bravu i otvori vrata. Kad je zakoračio u predvorje, pozdravi ga cvrkutanje sigurnosnog alarma. Upiše šifru za njegovo isključenje osmeroznamenkastu numeričku verziju Emilina datuma rođenja i popne se stubištem do zadnjeg kata. Gore, obavijena tamom, čekala ga je djevojka. Liddell upali svjetlo.
Sjedila je na drvenoj stolici, a preko ramena joj je bio prebačen plašt od svjetlucave svile. S ušiju su joj visjele biserne naušnice; na blijedoj koži na grudima ležala je zlatna ogrlica. Liddell ispruži ruku i blago je pomiluje po obrazu. Zbog godina joj je lice ispucalo i naboralo se, a njezina je alabastrena koža požutjela. Nema veze, Liddell ima moć da je izliječi. U staklenoj laboratorijskoj posudi on pripremi bezbojnu tekućinu dva dijela acetona, jedan dio metilproksitola i deset dijelova izbjeljivača te navlaži vrh krpe od pamučne vune.
Dok je krpom trljao obline njezinih grudi, gledao ju je ravno u oči. Djevojka mu je uzvraćala pogled, gledala ga je zavodnički, a usne je raširila u zaigran smiješak.
Liddell baci krpu na pod i uzme drugu. Tada iz prizemlja začuje nešto nalik na škljocanje brave. Načas je nepomično sjedio, a onda podigne lice prema stropu i dovikne: »Hester? Jesi li to ti?« Nitko ne odgovori pa on umoči novu krpu u bistru otopinu i opet pažljivo počne trljati kožu djevojčinih grudi. Prošlo je nekoliko sekunda, a onda se ponovo začuje neki zvuk, u većoj blizini nego prije, i dovoljno jasno da Liddell shvati kako više nije sam.
On se brzo okrene na klupici i ugleda nekoga u mraku na vrhu stubišta. Čovjek napravi dva koraka i mirno ude u Liddellovu radionicu. Flanel i traperice, crna kosa s kratkim konjskim repom, crne oči: čovjek iz »Stotinu majmuna«. Očito nije bio ni pjesnik ni polemičar. U ruci je nosio pištolj, koji je uperio ravno u Liddellovo srce. Liddell posegne za bocom izbjeljivača. Bio je pouzdan. Zbog toga će ubrzo umrijeti.

St. James's, London


Prvi znak nevolja pojavio se sljedećeg popodneva, kad je Emily Liddell, koja je imala četiri godine i sedam mjeseci, izašla iz župnog vrtića svetog Ivana, a nitko ju nije dočekao da je odvede kući. Ubrzo potom otkriveno je mrtvo tijelo, a iste je večeri Liddellova smrt službeno proglašena ubojstvom. BBC za pokrajinu Somerset u prvom je izvješću naveo ime žrtve, ali nije spomenuo ni Liddellovo zanimanje ni mogući razlog za umorstvo. Radio 4 nije ga se udostojio ni spomenuti, kao ni takozvane kvalitetne nacionalne novine. Umorstvo je naveo jedino Daily Mail mali članak zakopan u hrpi drugih mračnih vijesti iz cijele zemlje.
Smrt Christophera Liddella i mogla je proći nezapaženo u londonskom svijetu umjetnosti zato što su medu uznositim žiteljima tog svijeta rijetko koji prljali ruke listovima kao što je Daily Mail. Ipak, jedan od tih bio je bucmasti Oliver Dimbleby, pohotni trgovac umjetninama iz Ulice Bury, koji se unatoč lijepo krojenim odijelima nikad nije sramio svojeg radničkog podrijeda. Dimbleby je pročitao o umorstvu u Glastonburyju na jutarnjoj kavi, pa je sve do večeri trubio o toj vijesti svakome tko ga je želio slušati u kafiću restorana »Greens«, lokalnog okupljališta u Ulici Duke, gdje su navraćali trgovci umjetninama kako bi slavili trijumfe ili viđali rane.
Jedan od onih kojih se dokopao Dimbleby bio je Julian Ishenvood, voditelj i jedini vlasnik financijski labilne i uvijek zanimljive galerije Isherwood Fine Arts, 78
Masons Yard, St. Jamess, London. Prijatelji su ga zvali »Julie«, a drugovi uz povremenu čašicu »Sočni Julie«. Taj je čovjek bio sazdan od proturječja.
Prepreden i lakouman. Genijalan i naivan. Šutljivi špijun, ali pun povjerenja u ljude. Ipak, više od svega bio je zabavan. Dapače, žitelji londonskog svijeta umjetnosti uživali su u galeriji Isherwood Fine Arts kao u dobroj kazališnoj predstavi. Imala je nevjerojatne uspone i vrtoglave padove, a negdje ispod svjeducave površine uvijek je vrebala slutnja urote. Isherwoodovo neprestano komešanje imalo je izvor u njegovoj jednostavnoj i često ponavljanoj radnoj krilatici: »Prvo slike, onda posao«, ili kraće PSOP. Njegova neopravdana vjera u PSOP povremeno ga je dovodila na rub bankrota. Štoviše, Isherwood je nekoliko godina ranije bio u takvom financijskom škripcu da je taj isti Dimbleby nezgrapno pokušao kupiti njegovu galeriju. Bio je to jedan od mnogih slučajeva za koje su obojica glumili da se nisu dogodili.
Ali čak se i Dimbleby iznenadio vidjevši koliko je njegovog kolegu zaprepastila vijest o o smrti u Glastonburyju. Isherwood se brzo pribrao. Zatim je promrmljao neku besmislicu o posjetu bolesnoj teti, iskapio džin i tonik, i najvećom brzinom krenuo prema vratima.
Isherwood se odmah vratio u galeriju i poslao uzrujan poziv povjerljivoj vezi u Odredu za umjetnine i antikvitete Scodand Yarda. Nakon devedeset minuta veza je uzvratila poziv. Novosti su bile gore nego što je Isherwood očekivao. Odred za umjetnine zaklinjao se da će poduzeti što god može, ali kad se Isherwood zabuljio u zjapeći bezdan svojih poslovnih knjiga, zaključio je da mu nema druge nego preuzeti stvar u svoje ruke. Da, i prije je bilo kriza, razmišljao je sumorno, ali ništa nalik na ovo. Sad može sve izgubiti, sve za što je radio, a nevini će platiti visoku cijenu za njegovu ludost. Ne može tako završiti karijeru nakon svega što je postigao. A pogotovo nakon svega što je njegov jadni stari otac učinio kako bi Julian preživio.
Ta posve neočekivana uspomena na oca natjera Isherwooda da ponovo uzme telefon. On počne pritiskati tipke, a onda stane. Bolje da mu se ne najavljuje, pomisli on. Bolje da mu se pojavi na pragu kao molitelj.
On spusti slušalicu i provjeri rokovnik za sljedeći dan. Samo tri nevažna sastanka, sve se to može odgoditi. Isherwood precrta svaki redak, a na vrhu stranice nažvrlja jedno biblijsko ime. Načas zastane, a onda shvati da je pogriješio i izbriše ime pomoću nekoliko čvrstih poteza pera. Daj se saberi, pomisli on. Gdje ti je pamet, Julie ? Gdje ti je blažena pamet?

Poluotok Lizard, Cornivall


Neznanac se nije skrasio u svojem starom gnijezdu kod prolaza Helford nego u kućici na vrhu klisura na zapadnom rubu poluotoka Lizard. Vidio ju je prvi put s palube svoje jedrilice, kilometar daleko od obale. Kućica je stajala na kraju zaljeva Gunwalloe, okružena divljim karanfilima i crvenom vlasuljom. Iza kuće dizala se travnata padina ispresijecana živicama. Nadesno se protezao žal u obliku polumjeseca gdje je neka stara brodska olupina spavala odmah ispod opasnih valova. Kako je bio previše pogibeljan za plivanje, zaljev nije privlačio mnogo posjetitelja osim povremenih planinara i mjesnih ribara koji su dolazili u sezoni lubina. Neznanac se toga sjećao. Kao što se sjećao da žal i kućica nevjerojatno sliče dvjema slikama koje je naslikao Monet u francuskom obalnom gradu Pourvilleu, od kojih je jedna nestala, ukradena iz nekog poljskog muzeja.
Stanovnici Gumvalloea nisu znali ništa o tome, naravno. Znali su jedino da je neznanac unajmio kolibu u vrlo neobičnim okolnostima na dvanaest mjeseci, plaćeno unaprijed, bez ikakvih problema, dok je sve pojedinosti sredio neki odvjetnik u Hamburgu za kojeg nitko nije čuo. Još ih je više zbunila parada čudnih automobila koja se pojavila u selu ubrzo nakon transakcije. Sjajnocrne limuzine s diplomatskim tablicama. Službena vozila mjesne policije. Anonimni vauxhalli iz Londona puni sivih muškaraca u sivim odijelima. Duncan Reynolds, željezničar koji je prije trideset godina otišao u mirovinu i koji je slovio kao svjetski čovjek medu seljanima Gunwalloea, promatrao je muškarce koji su užurbano provjeravali imanje one večeri prije neznančeva dolaska. »Ti momci nisu bili potrošna roba, obični zaštitari«, napomenuo je poslije. »Oni su bili prava stvar. Profesionalci, ako shvaćate što želim reći.«
Neznanac je očito bio čovjek na zadatku, iako nitko u Gunwalloeu nije imao pojma kakav je to zadatak. Stvarali su dojmove na temelju njegovih kratkih dnevnih posjeta selu radi namirnica. Nekolicina starijih smatrala je da prepoznaje nešto vojničko u njemu, dok djevojke nisu skrivale da im je privlačan dapače, toliko privlačan da su ga neki muškarci zamrzili. Glupani su se razmetali da će ga zaskočiti, a mudriji su zagovarali oprez. Premda je neznanac nešto slabije građen, očito zna kako postupiti ako dode do gužve. Ako se potučete s njim, upozoravali su, pucat će kosti. Ali ne njegove.
Međutim, njegova egzotična družica bila je druga priča. Ona je bila toplina na njegovu mrazu, sunčeva zraka na njegovim crnim oblacima. Iznimna ljepota te žene donijela je dašak neke otmjenosti na seoske ulice, kao i slutnju inozemnih spletaka. Kad je bila dobro raspoložena, činilo se da joj oči zrače vlastitom svjedošću. Ali povremeno se u njima vidjela tuga. Dottie Cox iz seoskog dućana nagađala je da je žena nedavno izgubila blisku osobu. »Ona to želi sakriti«, govorila je Dottie, »ali jadna je cura očito još u koroti.«
Svi su dijelili mišljenje da to dvoje nisu Britanci. Imali su kreditne kartice na ime Rossi, a često ih se moglo čuti kako među sobom tiho govore na talijanskom. Kad je Vera Hobbs u pekarnici napokon smogla hrabrosti da upita odakle su, žena je oprezno odgovorila: »Uglavnom iz Londona.« Ali muškarac je šutio kao zaliven.
»Ili je užasno plah ili nešto krije«, zaključila je Vera. »Kladim se u što god hoćete da taj nešto krije.«
U pogledu neznanca, svi su se seljani slagali oko jednoga: jako je pazio na svoju ženu. Dapače, previše je pazio na nju. U prvih nekoliko tjedana nakon dolaska nije se odmicao od nje više od nekoliko centimetara. Ali početkom listopada vidjeli su male znakove da je ženi dojadila njegova neprestana nazočnost. Sredinom mjeseca već je redovito navraćala u selo bez pratnje. Što se tiče neznanca, jednom se promatraču činilo da ga je nekakav duševni sud osudio da provede vječnost u osamljenim šetnjama po klisurama Lizarda.
Isprva su šetnje bile kratke. Ali malopomalo prešao je na duge forsirane marševe koji su znali trajati više sati. Zaogrnut tamnozelenim kaputom, s beretkom nabijenom na čelo, koračao je duž klisura u smjeru juga, do zaljeva Kynance i rta Lizard, ili na sjever, uz Loe do Porthlevena. Ponekad se činilo da je zadubljen u misli, a ponekad je izgledao pozorno kao izviđač na zadatku. Vera Hobbs nagađala je da se čovjek pokušava nečega sjetiti, ali njezinu je teoriju ismijala Dottie Cox.
»Vero, stara luđakinjo, pa stvar je jasna kao dan. Jadničak se ne pokušava ničega sjetiti. On se trudi nešto zaboraviti.«
Dvije su pojave dodatno raspirivale ogovaranja u Gunwalloeu. Prvo, neki su ljudi uvijek pecali u zaljevu kad bi neznanac pošao u šetnju. Svi u Gunwalloeu zaključili su da se radi o najgorim ribičima koje su ikad vidjeli štoviše, većina je pretpostavljala da to uopće nisu ribiči. Drugo, jedanput je neznancu došao gost, snažan dečko koji je bio naočit poput filmske zvijezde. Nakon mnogo nagađanja, umirovljeni ribar Malcolm Braithwaite, koji je vječno vonjao po moru, pogodio je da se radi o mladom Peelu. »To je onaj koji je spasio malog Adama Hathawaya kod zaljeva Sennen, ali nije htio ni zucnuti o tome«, podsjetio ih je Malcolm.
»Onaj čudak iz Port Navasa. Majka ga je tukla kao vola u kupusu. Ili ga je tukao njezin dečko?«
Posjet Timothyja Peela potaknuo je mnoga nagađanja o neznančevu stvarnom identitetu, a većinom se raspravljalo pod utjecajem alkohola u krčmi »Jaganjac i zastava«. Malcolm Braithwaite izjavio je da se radi o doušniku koji se skriva u Cormvallu pod policijskom zaštitom, dok je Duncan Reynolds nekako uvrtio sebi u glavu da je neznanac ruski prebjeg. »Kao onaj tip Bulganov«, tvrdio je. »Onaj nesretnik kojeg su prije nekoliko mjeseci našli mrtvog na londonskim dokovima.
Naš novi prijatelj trebao bi se čuvati, inače bi i on mogao loše završiti.«
Ali najkontroverzniju teoriju iznio je Teddy Sinclair, vlasnik prilično dobre pizzerije u Helstonu. Dok je jednog dana čeprkao po internetu tražeći bogzna što, naletio je na stari Timesov članak o Elizabeth Halton, kćeri bivšeg američkog veleposlanika koju su oteli teroristi dok je trčala u Hyde parku. Sinclair je pompozno pokazao članak zajedno s mutnom fotografijom dvaju muškaraca koji su na božično jutro kod Westminsterske opatije izveli njezino dramatično spašavanje. U vrijeme akcije, Scodand Yard je objavio da ti junaci rade za odjel specijalnih operacija SOI9. Međutim, Times je izvijestio da su to zapravo agenti izraelske tajne službe i da stariji od njih dvojice, onaj s crnom kosom i sjedinama na sljepoočnicama, nije nitko drugi nego glasoviti izraelski špijun i ubojica Gabriel Allon. »Pažljivo ga pogledajte. To je on, kažem vam. Čovjek koji sada živi u zaljevu Gunwalloe to je Gabriel Allon glavom.«
To je izazvalo najbučniju provalu smijeha u »Jaganjcu i zastavi« otkad je pijani Malcolm Braithwaite kleknuo na jedno koljeno i Veri Hobbs izjavio svoju vječnu ljubav. Kad se napokon povratio mir, poniženi Teddy Sinclair zgužvao je članak u lopticu i bacio je u vatru. Iako on to neće nikada saznati, njegova je teorija o čovjeku na drugom kraju zaljeva bila posve točna.
Ako je neznanac bio svjestan da ga proučavaju, nije to ničime pokazao. Pazio je na svoju prelijepu ženu i šetao se po vjetrovitim klisurama, ponekad kao da se želi nečega sjetiti, ponekad kao da želi nešto zaboraviti. Drugog utorka u studenom, dok se približavao južnom kraju zaljeva Kynance, on spazi visokog sjedokosog muškarca kako stoji na terasi kavane »Polpeor« na rtu Lizard. Čak i izdaleka bilo mu je jasno da ga taj čovjek promatra. Gabriel stane, posegne u unutarnji džep kaputa i rukom napipa umirujući oblik pištolja marke Beretta od 9 mm. Upravo tada muškarac počne mahati rukama kao da se utapa. Gabriel pusti pištolj i krene dalje, dok mu je vjetar s mora zviždao u ušima, a srce mu je tuklo kao bubanj.

Rt Lizard, Corntvall


Kako si me našao, Juliane?«
»Chiara mi je rekla da ideš ovamo.«
Gabriel se u nevjerici zagleda u Isherwooda.
»Sto misliš, zlato, kako sam te našao?«
»Ili si to iscijedio iz glavnog direktora službe MI5 ili ti je rekao Shamron. Kladim se da je Shamron.«
»Uvijek si bio pametan dečko.«
Isherwood nalije mlijeka u čaj. Bio je odjeven u tvid i vunu, kao za seoski izlet, a reklo bi se da je nedavno skratio svoje duge sijede uvojke, što je bio siguran znak da se spedjao s novom ženom. Gabriel se osmjehne protiv volje. Uvijek ga je zbunjivala Isherwoodova sposobnost za ljubav. Bila je jednako velika kao njegova želja da nalazi i kupuje slike.
»Kažu da se tamo negdje nalazi izgubljena zemlja«, reče Isherwood i pokaže glavom prema prozoru. »Navodno se proteže odavde do otočja Scilly. Kažu da možeš čuti zvonjavu crkvenih zvona kad je vjetar povoljan.«
»To je poznato kao Lyonesse, Grad Lavova. Obična mjesna legenda.«
»Kao ona o arkanđelu koji živi na klisurama zaljeva Gunwalloe?«
»Nećemo se zanositi biblijskim aluzijama, Juliane.«
»Ja sam trgovac slikama talijanskih i nizozemskih starih majstora. Biblijske aluzije spadaju u moju osnovnu opremu. Osim toga, teško je ne zanositi se na ovakvu mjestu. Pomalo je izolirano za moj ukus, ali jasno mi je zašto te oduvijek privlači.«
Isherwood raskopča dugmad svojeg kaputa. »Sjećam se one lijepe kolibe koju si imao u Port Navasu. I onog groznog vodozemca koji ju je nadzirao kad tebe nije bilo. Podsjeti me kako se dečko zvao.«
»Peel«, reče Gabriel.
»Ah, da, mladi gospodin Peel. Bio je nalik tebi. Rođeni špijun. Jako me namučio kad sam išao potražiti onu sliku koju sam ti ostavio na čuvanje.« Isherwood se karikirano zamisli. »Vecellio1, zar ne?«
Gabriel kimne. »Poklonstvopastira.«
»Predivna slika«, reče Isherwood, a oči mu zablistaju. »Moj je posao visio o najtanjoj niti. Taj je Vecellio bio zgoditak koji mi je trebao osigurati budućnost na još nekoliko godina, a ti si ga trebao restaurirati. Ali ti si nestao s lica zemlje, ne?
Ispario si bez traga.« Isherwood se namršti. »Bio sam glup što sam uopće stao uz tebe i tvoje prijatelje iz Tel Aviva. Vi iskorištavate ljude kao što sam ja. A kad vam više nismo od koristi, bacate nas vukovima.«
Isherwood zagrije ruke na prljavu aluminijskom čajniku. Njegovo tradicionalno englesko prezime i engleski izgled skrivali su činjenicu da on formalno uopće nije Englez. Istina, imao je britansku nacionalnost i putovnicu, ali rođenjem je bio Nijemac, odgojem Francuz, a vjerom Židov. Samo je šačica povjerljivih prijatelja znala da je Isherwood doteturao u London 1942. kao maleni izbjeglica, nakon što su ga preko snježnih Pireneja prenijela dva baskijska pastira. Njegov otac, ugledni pariški trgovac umjetninama Samuel Isakowitz, ubijen je u konclogoru Sobiboru, kao i Isherwoodova majka. Iako je Isherwood brižno čuvao tajne iz svoje prošlosti, priča o njegovu dramatičnom bijegu iz Europe pod nacističkom vlašću ipak je stigla do ušiju legendarnog izraelskog špijunskog šefa Arija Shamrona. Sredinom sedamdesetih, kad su zaredali palestinski teroristički napadi na izraelske ciljeve u Europi, Shamron je unovačio Isherwooda kao sayana2, dragovoljna pomagača.
Isherwood je imao samo jedan zadatak: pomoći u stvaranju i održavanju operativnog paravana za mladog restauratora i ubojicu po imenu Gabriel Allon.
»Kad si razgovarao s njim?« upita Gabriel.
»Sa Shamronom?« Isherwood neodredeno slegne ramenima. »Naletio sam na njega u Parizu prije nekoliko tjedana.«
Svojom grimasom Gabriel jasno pokaže da mu je Ishenvoodova priča krajnje neuvjerljiva. Nitko ne nalijeće na Arija Shamrona. Oni koji nalete obično ne prežive to iskustvo.
»Gdje u Parizu?«
»Večerali smo u njegovu apartmanu u Ritzu. Nasamo.«
»Romantično.«
»Zapravo nismo bili nasamo. S nama je bio i njegov tjelesni čuvar. Jadni Shamron.
Star je kao Judejsko gorje, ali još ga nemilosrdno progone neprijatelji.«
»To spada u opis posla, Juliane.«
»Bit će da je tako.« Isherwood pogleda Gabriela i sjetno se osmjehne. »Tvrdoglav je kao mazga i antipatičan. Ali pomalo mi je drago što ga imamo. I pomalo se bojim onoga dana kad će umrijeti. Izrael više neće biti kao prije. Kao ni Bulevar kralja Saula.«
Na Bulevaru kralja Saula nalazila se izraelska vanjska obavještajna služba. Ta je služba nosila dugo ime, koje je namjerno zavodilo na pogrešan put, jer nije imalo mnogo veze s onim što se tamo uistinu radilo. Njezini zaposlenici nazivali su je samo »Ured«.
»Shamron neće nikada umrijeti, Juliane. Shamron je vječan.«
»Ne bih rekao, zlato. Meni je izgledao loše.«
Gabriel otpije malo čaja. Prošlo je gotovo cijelo desedjeće otkad je Shamron zadnji put šefovao, ali i dalje se miješao u poslove Ureda kao da je to njegova prćija.
Tamo su radili ljudi koje je Shamron našao i uvježbao, ljudi koji su radili po načelima koja je on postavio, pa čak i govorili njegovim jezikom. Iako više nije imao službeni položaj ni naslov, Shamron je ostao skrivena ruka koja upravlja tajnim poslovima Izraela. U hodnicima izraelskih sigurnosnih služba bio je poznat jedino kao »Memuneh«, gazda. Mnogo je godina ulagao svoju golemu moć u jedan jedini cilj uvjeriti Gabriela, kojeg je smatrao razmetnim sinom, da zauzme mjesto koje mu pripada: direktorski ured u Bulevaru kralja Šaula. Gabriel se uvijek opirao. Nakon zadnje operacije, Shamron mu je napokon dopustio da izađe iz organizacije u kojoj je služio od mladih dana.
»Zašto si ovdje, Juliane ? Imali smo dogovor. Kad budem spreman raditi, trebao sam se ja javiti tebi, a ne obratno.«
Isherwood se nagne naprijed i sućutno stisne Gabrielovu mišicu. »Shamron mi je rekao što se dogodilo u Rusiji«, reče on tiho. »Bog zna da nisam nikakav stručnjak, ali uvjeren sam da čak ni ti ne možeš izbrisati takvu uspomenu.«
Gabriel je gledao galebove kako lebde nad vrhom rta Lizard poput papirnatih zmajeva. Ali u mislima je bio u jednoj brezovoj šumi istočno od Moskve. Stajao je uz Chiaru pokraj tek iskopana groba, ruku vezanih iza leđa, netremice gledajući u cijev pištolja velika kalibra. Pištolj je držao Ivan Harkov, ruski oligarh, međunarodni financijaš, trgovac oružjem i ubojica. Uživaj dok gledaš kako ti umire žena, Allone. Gabriel trepne, a priviđenje nestane.
»Koliko ti je Shamron ispričao?«
»Dovoljno da ne bih zamjerio ni tebi ni Chiari kad biste se zaključali u onoj kolibi da više nikad ne izađete.« Isherwood malo zastane. »Je li istina da je bila trudna kad je oteta na onoj cesti u Umbriji?«
Gabriel sklopi oči i kimne. »Ivanovi otmičari dali su joj nekoliko injekcija sedativa dok su je prevozili iz Italije u Rusiju. U zatočeništvu je pobacila.«
»Kako je sada?«
»Kao restaurirana slika. Na površini izgleda predivno. Ali ispod...« Gabriel nije mogao dovršiti. »Ima oštećenja, Juliane.«
»Velikih?«
»Nekad je dobro, nekad nije.«
»U novinama sam čitao o Ivanovu ubojstvu. Francuska je policija uvjerena da je ubijen po nalogu Kremlja ili nekog ljutog poslovnog suparnika. Ali ti si ga ubio, zar ne, Gabriele? Ti si onaj koji je ubio Ivana pred skupim restoranom u Saint-Tropezu.«
»To što sam službeno umirovljen ne znači da su se pravila promijenila, Juliane.«
Isherwood ponovo natoči čaj u šalicu i zamišljeno čupne rub svojeg ubrusa. »Kad si ga ubio, učinio si uslugu cijelom svijetu«, reče on tiho. »Sada moraš učiniti uslugu samome sebi i svojoj prelijepoj ženi. Vrijeme je da se ti i Chiara vratite medu žive.«
»Mi živimo, Juliane. Zapravo, živimo dosta dobro.«
»Ne. Vi oplakujete. Imate produženi shivah3 za dijete koje ste izgubili u Rusiji. Ali možeš hodati po klisurama odavde do rta Lands End, Gabriele, i svejedno nećeš vratiti to dijete. Chiara to zna. I vrijeme je da počneš misliti na nešto drugo umjesto na ruskog oligarha Ivana Harkova.«
»Recimo, na neku umjetničku sliku?«
»Tako je.«
Gabriel duboko uzdahne. »Tko je umjetnik?«
»Rembrandt.«
»U kojem je stanju slika?«
»Teško je reći.«
»Zašto?«
»Zato što trenutačno ne znam gdje je.«
»Kako da restauriram sliku koje nema?«
»Možda nisam bio dovoljno jasan. Ne trebaš mi restaurirati sliku, Gabriele. Trebaš je naći.«

Lizard Point, Cormvall


Hodali su po klisurama do svjetionika Lizard Light, kao studija kontrasta, kao likovi s različitih slika. Isherwood je gurnuo ruke u džepove svojeg kaputa od tvida, a krajevi njegova vunenog šala lepršali su na oštrom vjetru kao zastavice upozorenja. Paradoksalno, govorio je o ljetu o sparnom srpanjskom popodnevu kad je navratio u jedan dvorac u dolini rijeke Loire kako bi čeprkao po zbirci pokojnog vlasnika, što je jedan od morbidnijih aspekata u nesigurnu životu trgovca umjetninama.
»Jedna ili dvije slike bile su manjeviše zanimljive, ali ostatak je bio obično smeće.
Na odlasku mi je zazvonio mobitel. Bio je to David Cavendish, umjetnički savjetnik superbogataša, koji je u najmanju ruku sumnjiv tip.«
»Što je htio?«
»Imao je prijedlog za mene. Nije htio o tome govoriti telefonom. Rekao mi je da odmah dođem kod njega. Odsjeo je u unajmljenoj vili na Sardiniji. Cavendish je takav. Uvijek u gostima. Nikad ništa ne plaća. Ali obećao je da će mi se putovanje isplatiti. Osim toga, dao mi je do znanja da je kuća puna zgodnih cura i izvrsnih vina.«
»I tako si sjeo na prvi avion.«
»Nisam imao izbora!«
»A prijedlog?«
»Imao je klijenta koji se htio riješiti dragocjena portreta. Rembrandta. Pravi zgoditak. Nikad nije viđen u javnosti. Njegov klijent navodno nije bio sklon velikim aukcijskim kućama. Želio je da se stvar riješi privatno. Cavendish je napomenuo da klijent želi da ta slika visi u nekom muzeju. Pokušao ga je prikazati kao dobrotvora. Prije će biti da ne bi podnio da slika visi na zidu nekog drugog kolekcionara.«
»Zašto je izabrao tebe?«
»U umjetničkom svijetu, koji ima vrlo niske standarde, mene smatraju utjelovljenjem vrline. Premda sam tijekom godina mnogo puta posrnuo, nekako sam uspio održati sjajan ugled kad su muzeji u pitanju.«
»Gdje je to od istine...« Gabriel odmahne glavom. »Je li ti Cavendish rekao ime prodavača?«
»Nadrobio je nekakve gluposti o propalom plemstvu iz neke istočnjačke zemlje, ali nisam mu povjerovao ni riječi.«
»Zašto privatna prodaja?«
»Ne znaš? U ovim nesigurnim vremenima svi idu privatno. Kao prvo, privatne prodaje jamče prodavaču da će ostati posve anoniman. Zlato, ljudi se obično ne rastaju od Rembrandtove slike zato što im je dosadila. Prodaju je zato što im treba novac. Nijedan bogataš ne želi objaviti svijetu da je manje bogat nego prije. Osim toga, uvijek je opasno nositi sliku na aukciju. Još i više u ovakvoj klimi.«
»Znači, pristao si posredovati.«
»Kao što vidiš.«
»Koliko uzimaš?«
»Proviziju od deset posto, koju dijelim popola s Cavendishom.«
»To nije jako etično, Juliane.«
»Radimo ono što moramo. Telefon mi je prestao zvoniti na dan kad je Dow pao ispod sedam tisuća. Ne radi se samo o meni. Svi trgovci umjetninama u St. Jamesu našli su se u škripcu. Svi osim Gilesa Pittawaya, naravno. Giles uvijek nekako prebrodi oluju.«
»Pretpostavljam da si prije izlaska na tržište zatražio nepristranu ocjenu slike.«
»To sam odmah učinio«, reče Isherwood. »Uostalom, morao sam biti siguran da je dotična slika pravi Rembrandt, a ne neka Rembrandtova radionica, Rembrandtova škola, Rembrandtov sljedbenik, ili Bože sačuvaj, u Rembrandtovoj maniri.«
»Tko je dao mišljenje?«
»Pogodi.«
»Van Berkel?«
»Naravno.«
Dr. Gustaaf van Berkel bio je općepriznat kao glavni svjetski autoritet za Rembrandta. Također je držao položaj direktora i glavnog inkvizitora Rembrandtova odbora skupine povjesničara umjetnosti, znanstvenika i istraživača koji su cijelog života provjeravali je li svaka slika pripisana Rembrandtu uistinu njegova.
»Kao što se moglo predvidjeti, Van Berkel je bio sumnjičav«, reče Isherwood. »Ali kad je vidio moje fotografije, pristao je staviti sve drugo na čekanje i doći u London kako bi osobno vidio sliku. Kad mu se lice zajapurilo, sve mi je bilo jasno.
Ipak, morao sam se živcirati još dva tjedna dok Van Berkel i njegovo visoko vijeće nisu donijeli presudu. Proglasili su da je slika autentična i da se može prodati kao takva. Natjerao sam Van Berkela da obeća da će šutjeti. Čak sam ga natjerao da potpiše ugovor o tajni. Onda sam se ukrcao na idući avion za Washington.«
»Zašto za Washington?«
»Zato što se National Gallery spremala postaviti veliku izložbu o Rembrandtu.
Razni istaknuti američki i europski muzeji pristali su posuditi svoje Rembrandte, ali čuo sam glasine da su odvojili lijepu svoticu kako bi kupili još koju sliku. Čuo sam i da žele nešto o čemu će pisati novine. Nešto seksi, da privuku posjetitelje.«
»A tvoj tek otkriveni Rembrandt savršeno bi se uklopio.«
»Kao jedno od mojih ručno šivanih odijela, zlato. Štoviše, dogovorili smo se jako brzo. Trebao sam za šest mjeseci isporučiti sliku u Washington, posve restauriranu.
Onda bi direktor National Gallery pokazao svijetu svoj zgoditak.«
»Nisi spomenuo prodajnu cijenu.«
»Nisi pitao.«
»Sad te pitam.«
»Četrdeset i pet milijuna. Parafirao sam nacrt ugovora u Washingtonu i nekoliko dana uživao s bliskom prijateljicom u hotelu Eden Rock na Saint Barthsu. Onda sam se vratio u London i počeo tražiti restauratora. Trebao mi je netko dobar.
Netko tko je prirodno povjerljiv. Zato sam otišao u Pariz posjetiti Shamrona.«
Isherwood pogleda Gabriela da vidi reakciju. Kako je ovaj šutio, on uspori korak i napokon stane, gledajući kako se valovi razbijaju o stijene rta Lizard.
»Kad mi je Shamron rekao da još nisi spreman raditi, nevoljko sam izabrao drugog restauratora. Nekoga tko će jedva dočekati da očisti odavno izgubljena Rembrandta. Bivši konzervator iz galerije Tate koji je otvorio privatnu tvrtku. Nije bio elegantan kao moj prvi izbor, ali bio je pouzdan i mnogo jednostavniji. Nije imao problema s teroristima ni s ruskim krijumčarima oružja. Nikad nije zatražio od mene da za vrijeme vikenda pričuvam mačku nekog prebjega. I nikad nisu iskrsavala mrtva tijela. Sve do sada.« Isherwood se okrene prema Gabrielu. »Ako nisi prestao gledati vijesti, siguran sam da znaš kako završava moja priča.«
»Unajmio si Christophera Liddella.«
Isherwood polako kimne i zagleda se u tamno more. »Prava je šteta što nisi uzeo taj posao, Gabriele. Umro bi jedino lopov. A ja bih još imao svojeg Rembrandta.«

Poluotok Lizard, Cornwall


Živice su obrubljivale uzak put koji je vodio s rta Lizard na sjever, zatvarajući pogled na okolinu. Isherwood je vozio sporo kao puž, nagnuvši svoje dugo tijelo preko upravljača, dok je Gabriel šutke gledao kroz prozor.
»Poznavali ste se?«
Gabriel zamišljeno kimne. »Zajedno smo naukovali u Veneciji kod Umberta Contija. Liddell nikad nije mario za mene.«
»To je shvatljivo. Sigurno ti je zavidio. Liddell je bio nadaren, ali nije dosegnuo tvoju razinu. Ti si bio zvijezda i svi su to znali.«
To je istina, pomisli Gabriel. Kad je Christopher Liddell stigao u Veneciju, već je bio vješt zanatlija čak i vještiji od Gabriela ali Umberto ga nikada nije pohvalio.
Liddellov je rad bio metodičan i temeljit, ali nije imao onaj nevidljivi žar koji je Umberto vidio u svakom potezu Gabrielova kista na platnu. Umberto je imao čarobni svežanj ključeva kojima je mogao otvoriti svaka vrata u Veneciji. Kasno noću odvlačio bi Gabriela iz njegove sobe kako bi proučavali gradska remekdjela.
Liddell se razljutio kad je čuo za noćnu poduku i zatražio da uključe i njega.
Umberto je odbio. Liddellovo obrazovanje bilo je ograničeno na dnevne sate. Noći su pripadale Gabrielu.
»U Velikoj Britaniji umorstva restauratora ne događaju se svaki dan«, reče Isherwood. »Tebe je to moralo barem malo šokirati.«
»Recimo da sam jutrošnje članke čitao manje površno nego inače. Ali nijedan nije spomenuo da je nestala neka Rembrandtova slika, bez obzira na to odakle je došla.«
»Na savjet Odreda za umjetnine i antikvitete Scodand Yarda, mjesna je policija pristala da krađa ostane tajnom, barem zasad. Nepotrebno razglašavanje samo bi otežalo nalaženje slike jer bi se javili ljudi koji zapravo nemaju sliku u svojem posjedu. Kad je javnost u pitanju, razlog Liddellova umorstva ostaje tajnom.«
»Tako i treba«, reče Gabriel. »Osim toga, ne želimo reklamirati da privatni restauratori čuvaju iznimno vrijedne slike na nesigurnim mjestima.«
Bila je to jedna od mnogih prljavih tajna umjetničkog svijeta. Gabriel je uvijek radio u samoći. Ali u New Yorku i Londonu nije bilo neobično ući u radionicu nekog elitnog restauratora i ugledati slike vrijedne desetke milijuna dolara. Kad bi se približila sezona aukcija, vrijednost inventara rasla je nebu pod oblake.
»Pričaj mi još o slici, Juliane.«
Isherwood s nadom pogleda Gabriela. »Znači li to da ćeš preuzeti stvar?«
»Ne, Juliane. To samo znači da želim čuti ponešto o slici.«
»Odakle da počnem?«
»Od dimenzija.«
»Sto i četiri centimetra na osamdeset i šest centimetara.«
»Godina?«
»Tisuću šeststo pedeset i četvrta.«
»Ploča ili platno?«
»Platno. Gustoća tkanja odgovara platnima koja je koristio Rembrandt.«
»Kada je zadnji put restaurirana?«
»Teško je reći. Prije sto godina, možda i više. Boja je ponegdje bila jako istrošena.
Liddell je smatrao da će morati dodavati mnogo boje kako bi je vratio u formu.
Brinuo se hoće li je uspjeti dovršiti na vrijeme.«
Gabriel upita za sadržaj slike.
»Stilski je slična njegovim drugim tročetvrt portretima iz tog razdoblja. Model je djevojka u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima. Privlačna je. Nosi maramu od sjajne svile i gotovo ništa drugo. U portretu se osjeća nešto prisno. Očito se uspjela Rembrandtu uvući pod kožu. Radio je s debelim namazom boje i prilično brzo.
Čini se da je ponegdje slikao alla prima, mokro na mokro.«
»Znamo li tko je ona?«
»Nema ničega po čemu bismo je identificirali, ali Rembrandtov odbor slaže se sa mnom da je u pitanju Rembrandtova ljubavnica.«
»Hendrickje Stoffels?«
Isherwood kimne. »Datum slike značajan je zato što je iste godine Hendrickje rodila Rembrandtovo dijete. Crkvi u Nizozemskoj nije se to svidjelo, naravno.
Sudili su joj i osudili je što živi s Rembrandtom kao kurva. Onaj gad Rembrandt nikad je nije oženio.«
Isherwood je izgledao kao da ga to iskreno uzrujava. Gabriel se nasmiješi.
»Da te ne poznajem, Juliane, pomislio bih da si ljubomoran.«
»Čekaj dok je ne vidiš.«
Obojica zamuknu dok je automobil ulazio u selo Lizard. Ljeti je selo bilo puno turista. Sada, sa zatvorenim štandovima za suvenire i zaključanim slastičarnicama, bilo je tužno kao sajam na kiši.
»Kakvo je podrijedo?«
»Tanko ali slatko.«
»Sto to znači?«
»Tu i tamo ima rupa. Kao i u tvojem podrijedu«, napomene Ishenvood dobacivši mu povjerljiv pogled. »Ali nitko ga ne dovodi u sumnju. Za svaki slučaj dao sam da Registar izgubljenih umjetnina obavi tajnu provjeru.«
»Londonski ured?«
Isherwood kimne.
»Znači, i oni znaju za sliku?«
»Registar izgubljenih umjetnina bavi se nalaženjem slika, zlato, a ne kradom.«
»Nastavi, Juliane.«
»Smatra se da je slika ostala u Rembrandtovoj osobnoj zbirci sve do njegove smrti, kad ju je stečajni sud prodao kako bi naplatio njegove dugove. Zatim se slika povlačila po Haagu nekih stotinu godina, nakratko otputovala u Italiju, a početkom devetnaestog stoljeća vratila se u Nizozemsku. Današnji vlasnik kupio ju je 1964. od galerije Hoffmann u Luzernu. Ta prelijepa djevojka skrivala se cijeloga života.«
Oni udu u drvored obrastao u bršljan i počnu se spuštati u duboku bajkovitu udolinu s drevnom kamenom crkvom na dnu.
»Tko je još znao da je slika u Glastonburyju?«
Isherwood se karikirano zamisli. »Direktor National Gallery u Washingtonu i moja tvrtka za prijevoz.« Nakon oklijevanja, on nadoda: »Možda sam to spomenuo i Van Berkelu.«
»Je li Liddell u radionici imao ijednu drugu sliku?«
»Imao je četiri«, odvrati Isherwood. »Jednog Rubensa kojeg je netom završio za kuću Christies, jednu sliku koja je možda Tizianova, jedan Cezanneov krajolik prilično dobar i neke užasno skupe Monetove lopoče.«
»Pretpostavljam da su sve ukradene.«
Isherwood odmahne glavom. »Samo moj Rembrandt.«
»Nijedna druga slika? Siguran si?«
»Vjeruj mi, zlato. Siguran sam.«
Izašli su iz udoline na otvoreno zemljište. U daljini su dva golema helikoptera Sea King lebdjela kao dirižabli nad mornaričkom zračnom bazom. Ali Gabriel je mozgao samo o jednom pitanju. Zašto bi lopov u žurbi pograbio velik portret od Rembrandta, a ne manje slike Cezannea ili Moneta?
»Ima li policija neku teoriju?«
»Oni pretpostavljaju da je Liddell iznenadio lopove usred krade. Kad je stvar krenula po zlu, ubili su ga i zgrabili najbližu sliku, koja je slučajno bila moja. S obzirom na to kakvo smo imali ljeto, u Scodand Yardu vlada pesimizam u pogledu nalaženja slike. Zbog Liddellove smrti to je još kompliciranije. Prije svega žele riješiti ubojstvo.«
»Kad će te isplatiti tvoj osiguravatelj?«
Isherwood se namršti i nervozno zabubnja prstom po upravljaču. »Bojim se da je to moja dvojba.«
»Kakva dvojba?«
»Trenutačno je zakonski vlasnik Rembrandta i dalje bezimeni klijent Davida Cavendisha. Ali kad sam ja preuzeo sliku, trebala je prijeći pod moju policu osiguranja.«
Isherwood završi rečenicu šaptom. Govorio je melankoličnim tonom koji je Gabriel čuo mnogo puta. Isherwood je ponekad tako govorio kad bi ga ostavila djevojka ili kad bi morao prodati omiljenu sliku. Ali obično je taj prizvuk značio i da je u novčanim nevoljama. Opet.
»Što si sada učinio, Juliane?«
»Pa, godina je bila loša, znaš, zlato? Burze padaju. Nekretnine gube na vrijednosti.
Sve se manje prodaje luksuzna roba. Što tu može mali nezavisni trgovac kao ja?«
»Nisi rekao svojem osiguravatelju za sliku, je li?«
»Premije su užasno velike. A osiguravatelji su pijavice. Znaš li koliko bi me to stajalo? Mislio sam da mogu...«
»Srezati troškove?«
»Tako nešto.« Isherwood ušuti. Kad je opet progovorio, u glas mu se zavukao prizvuk očaja. »Treba mi tvoja pomoć, Gabriele. Osobno sam dužan četrdeset i pet milijuna dolara.«
»Ja to ne radim, Juliane. Ja sam... »
»Restaurator?« Isherwood dobaci Gabrielu skeptičan pogled. »Kao što obojica znamo, ti nisi neki običan restaurator. Slučajno si jako dobar kad treba nešto naći.
Otkad se znamo, nisam te nikad zamolio za uslugu.« Isherwood zastane. »Ne mogu se obratiti nikome drugome. Ako mi ne pomogneš, propao sam.«
Gabriel kucne prstom o svoje staklo kako bi upozorio Isherwooda da se primiču loše označenu skretanju za Gunwalloe. Morao je priznati da ga je Isherwoodov zahtjev dirnuo. Ono malo što je znao o slučaju davalo je naslutiti da se ne radi o običnoj kradi umjetnina. Također ga je grizla krivnja zbog Liddellove smrti.
Gabriel je bio uklet poput Shamrona imao je previše razvijen osjećaj za dobro i zlo.
Svoje najveće uspjehe u karijeri obavještajnog agenta nije ostvario nasiljem, nego neumornom voljom da izloži prošle nepravde i ispravi ih. On je bio restaurator u izvornom smislu riječi, »onaj koji opet postavlja ispravno«. Za Gabriela je slučaj bio kao oštećena slika. Ostaviti ga u trenutačnom stanju, potamnjela zbog požutjela laka i oštećena zbog protoka vremena, nije bilo moguće. Isherwood je to znao, naravno. Kao što je znao da ima moćnog saveznika. Rembrandtova se slika zalagala za njega.
Kad su stigli u Gunwalloe, nad obalom se nadvila srednjovjekovna tama.
Isherwood nije ništa govorio dok je po jedinoj ulici u selu vozio jaguar u smjeru kolibice na drugom kraju zaljeva. Kad su skrenuli na prilaz kući, odmah se uključilo desetak sigurnosnih svjetala, koja su sve okupala u blještavoj bijeloj svjedosti. Na terasi kolibe stajala je Chiara, a crna joj je kosa lepršala na vjetru.
Isherwood ju je na trenutak pogledao, a onda se osvrnuo.
»Jesu li ti već rekli da ovo mjesto izgleda posve isto kao Carinikova koliba u Pourvilleu?«
»Možda je to spomenula poštarica.« Gabriel je gledao Chiaru. »Volio bih ti pomoći, Juliane...«
»Ali?«
»Nisam spreman.« Gabriel zastane. »Ni ona nije spremna.«
»Ja ne bih bio tako siguran za nju.«
Chiara ude u kolibu. Isherwood preda Gabrielu veliku omotnicu.
»Barem pogledaj fotografije. Ako i dalje ne budeš htio, naći ću ti neku lijepu sliku da je očistiš. Nešto izazovno, neku talijansku sliku iz četrnaestog stoljeća s teškim ispupčenjima i dovoljno oštećenja da tvoje čarobne ruke budu zauzete nekoliko mjeseci.«
»Restaurirati takvu sliku bilo bi lakše nego pronaći tvojeg Rembrandta.«
»Da«, reče Isherwood. »Ali bilo bi mnogo manje zanimljivo.«

Zaljev Gunivalloe, Comwall


Omotnica je sadržavala ukupno deset fotografija jednu s cijelim platnom i devet s pojedinostima. Gabriel ih poslaže u red na kuhinjski element i svaku od njih prouči povećalom.
»Koliko je boje stavljao na kist.« »I?«
»Julian ima pravo. Slikao je vrlo brzo i vrlo strastveno. Ali mislim da nije radio alla prima. Vidim neka mjesta gdje je prvo naslikao sjene i pričekao da se osuše.«
»Znači, sigurno je Rembrandt?«
»Neupitno.«
»Kako možeš biti tako siguran nakon što si vidio običnu fotografiju?«
»Bavim se slikama sto tisuća godina. Znam što vidim. Ovo nije samo Rembrandt, nego izvrstan Rembrandt. Osim toga, ovdje je dva i pol stoljeća ispred svojeg vremena.«
»Kako to?«
»Pogledaj poteze kista. Rembrandt je bio impresionist prije nego što je ta riječ izmišljena. To pokazuje da je bio genij.«
»Što to gledaš?« upita Chiara.
Chiara uzme jednu fotografiju, koja je prikazivala ženino lice.
»Zgodna djevojka. Rembrandtova ljubavnica?«
Gabriel u čudu uzvine jednu obrvu.
»Odrasla sam u Veneciji i imam magisterij iz povijesti Rimskog Carstva. Znam ponešto o umjetnosti.« Chiara ponovo pogleda fotografiju i polako odmahne glavom. »Loše se ponio prema njoj. Trebao se vjenčati s njom.«
»Kao da slušam Juliana.«
»Julian ima pravo.«
»Rembrandt je imao kompliciran život.«
»Gdje li sam to već čula?«
Chiara se vragolasto osmjehne i odloži fotografiju. Zima je ublažila boju njezine maslinaste kože, dok joj je vlažni morski zrak zakovrčao kosu, koju je stisnula kopčom na zatiljku, tako da joj je visjela između lopatica kao velik oblak sa zlatnim i bakrenim pramenovima. Bila je dvatri centimetra viša od Gabriela i obdarena jakim ramenima, uskim strukom i dugim nogama rođene športašice. Da je odrasla negdje drugdje, a ne u Veneciji, vjerojatno bi postala uspješna plivačica ili tenisačica. Ali poput većine Venecijanaca, Chiara je športska natjecanja smatrala nečim što se gleda uz kavu ili dobar obrok. Kad se čovjek želi razgibati, onda vodi ljubav ili se odšeta do četvrti Zattere da kupi gelato. Samo Amerikanci manijakalno vježbaju, tvrdila je, a vidi što su time dobili epidemiju srčanih bolesti i pretile djece. Kao izdanak španjolskih Zidova koji su pobjegli u Veneciju u petnaestom stoljeću, Chiara je smatrala da se sve bolesti mogu izliječiti mineralnom vodom ili čašom dobrog crnog vina.
Ona otvori čelična vrata pećnice i izvadi velik narančasti lonac. Kad je podigla poklopac, uzvine se topao oblak pare i ispuni cijelu sobu mirisom pečene teletine, ljutike, koromača i slatkog toskanskog desertnog vina. Ona duboko udahne, vrhom prsta dotakne površinu mesa i zadovoljno se nasmiješi. Chiarina strast prema kuhanju bila je jednako velika kao njezin prijezir prema tjelovježbi. Nakon što se službeno povukla iz Ureda, nije imala drugog posla nego čitati knjige i kuhati komplicirana jela. Od Gabriela se očekivalo jedino da ocjenjuje i poklanja pažnju.
Chiara je smatrala da je na brzinu pojedena hrana zapravo bačena. Jela je onako kako je vodila ljubav, polako i u treperavoj svjetlosti svijeća. Ona lizne vrh prsta i poklopi lonac. Zatvarajući vrata pećnice, ona se osvrne i primijeti da Gabriel zuri u nju.
»Zašto me tako gledaš?«
»Samo gledam.«
»Nešto nije u redu?«
On se osmjehne. »Sve je u redu.«
Ona se namršti. »Trebaš razmišljati o nečemu drugome, a ne o mojem tijelu.«
»Lako je to reći. Koliko još do večere?«
»Ne dovoljno za ono, Gabriele.«
»Nisam to ni mislio.«
»Nisi?« Ona se šaljivo naduri. »Razočarana sam.«
Ona otvori bocu chiantija, natoči dvije čaše i doda jednu Gabrielu. »Tko krade slike?«
»Lopovi kradu slike, Chiaro.«
»Znači, ne želiš teletinu.«
»Dopusti da se drukčije izrazim. Htio sam reći da zapravo nije važno tko krade slike. Istina glasi da se slike kradu svaki dan. Doslovno. Gubici su golemi. Prema Interpolu, između četiri i šest milijarda dolara godišnje. Nakon krijumčarenja droge, pranja novca i trgovine oružjem, najisplativija kriminalna djelatnost jesu krade umjetnina. Muzej nestalih slika jedan je od najvećih na svijetu. Svi su tamo: Tizian, Rubens, Leonardo, Caravaggio, Rafael, Van Gogh, Monet, Renoir, Degas.
Svi. Lopovi su odnijeli neka od najljepših ljudskih djela. A mi uglavnom ne radimo ništa da to spriječimo.«
»Tko su lopovi?«
»Neki su amateri i pustolovi u potrazi za uzbuđenjima. Drugi su obični kriminalci koji se žele proslaviti tako da ukradu nešto iznimno. Ali, na žalost, njih nekolicina pravi su profesionalci. S njihova gledišta, odnos između rizika i dobiti jako je povoljan.«
»Velika dobit, mali rizik?«
»Vrlo mali rizik«, reče Gabriel. »Kad se pljačka banka, može se dogoditi da zaštitar ustrijeli lopova, ali koliko ja znam, nitko nikada nije ustrijeljen u pokušaju da ukrade sliku. Dapače, mi im olakšavamo posao.«
»Kako to?«
»Jedan je lopov 1998. godine ušetao u sobu broj šezdeset i sedam u Louvreu, izrezao Corotov Le Chemin de Sevres iz okvira i išetao iz muzeja. Prošlo je sat vremena dok netko nije primijetio da slike nema. Zašto? Zato što soba broj šezdeset i sedam nije imala nadzornu kameru. Službeno izvješće nakon čina pokazalo se još neugodnijim. Osoblje Louvrea nije bilo sposobno sastaviti cjelovit popis zaposlenika, pa čak ni precizan popis muzejskog inventara. Službena je provjera zaključila da bi lopovu bilo teže opljačkati prosječnu parišku robnu kuću nego najslavniji muzej na svijetu.«
Chiara odmahne glavom u čudu. »Sto se dogada s umjetninom nakon krade?«
»Ovisi o razlogu krade. Neki lopovi samo žele zaraditi na brzinu. Najbrži način da se slika pretvori u novac jest predati je u zamjenu za naknadu. Drugim riječima, iznuditi otkupninu. Ali budući da je otkupnina gotovo uvijek mnogo manja od stvarne vrijednosti slike, muzeji i osiguravajuće kuće plaćaju drage volje. A lopovi to znaju.«
»Sto ako ne traže otkupninu?«
»O tome se vodi rasprava u svijetu umjetnosti i u policiji. Dio slika na kraju se koristi kao nekakva ilegalna valuta. Na primjer, Vermeer ukraden iz nekog amsterdamskog muzeja možda dospije u ruke belgijske ili francuske narkomafije, koja ga zatim možda iskoristi kao jamstvo ili predujam za pošiljku heroina iz Turske. Jedna slika može godinama tako prelaziti iz ruke u ruku, od jednog kriminalca do drugog, sve dok netko ne odluči zaraditi. Pritom se slika jako oštećuje. Cetiristogodišnje Vermeerove slike osjedjivi su predmeti. Ne vole kad ih trpaju u kofere ili zakapaju u rupe.«
»Slažeš li se s tom teorijom?«
»U nekim slučajevima ona je nepobitna. U drugima...« Gabriel slegne ramenima.
»Recimo samo da nikada nisam vidio dilera droge koji bi više volio imati sliku nego novac.«
»Dobro, koja je druga teorija?«
»Da ukradene slike završe na zidovima vrlo bogatih ljudi.«
»Je li tako?«
Gabriel se zamišljeno zagleda u čašu vina. »Prije nekih deset godina, Julian je bio u završnoj fazi sklapanja ugovora s jednim japanskim milijarderom u njegovoj palači u okolici Tokija. U jednom trenutku za vrijeme sastanka, kolekcionar se ispričao i otišao nekoga nazvati. A Julian znaš njega iskoristio je priliku za razgledavanje. Na drugom kraju jednog hodnika ugledao je sliku koja je izgledala nevjerojatno poznato. On se i dandanas zaklinje da je to bio Chez Tortoni.«
»Manetova slika ukradena iz muzeja Gardner? Zašto bi milijarder toliko riskirao?«
»Zato što ne možeš kupiti ono što nije na prodaju. Pazi, većina svjetskih remekdjela nikada neće doći na tržište. Za neke kolekcionare ljude koji su navikli dobivati ono što žele nešto nedostupno može postati opsesijom.«
»Sto ako netko takav ima Julianova Rembrandta? Kolika je mogućnost da će se pronaći?«
»U najboljem slučaju, jedan naprema deset. Osim toga, ako se ne pronađe brzo, mogućnost spašavanja slike drastično pada. Ljudi već dva desedjeća traže onog Maneta.«
»Možda bi trebali potražiti u Japanu.«
»Ideja nije loša. Imaš li još koju?«
»Imam, ali nije ideja«, oprezno reče Chiara. »Samo prijedlog.«
»Kakav?«
»Tvoj te prijatelj Julian treba, Gabriele.« Chiara pokaže fotografije poredane na kuhinjskom elementu. »I ona te treba.«
Gabriel je šutio. Chiara uzme fotografiju na kojoj se vidjelo cijelo platno.
»Kada ju je naslikao?«
»Tisuću šeststo pedeset i četvrte.«
»Iste godine kada je Hendrickje rodila Corneliju?«
Gabriel kimne.
»Izgleda mi kao da je trudna.«
»Može biti.«
Chiara je načas pažljivo promatrala sliku. »Znaš što još mislim? Ona čuva tajnu.
Zna da je trudna, ali još nije skupila hrabrosti da mu kaže.« Chiara podigne pogled prema Gabrielu. »Zvuči li ti poznato?«
»Mislim da bi ti bila dobra povjesničarka umjetnosti, Chiaro.«
»Odrasla sam u Veneciji. Ja već jesam povjesničarka umjetnosti.« Ona opet pogleda fotografiju. »Ne mogu ostaviti trudnu ženu zakopanu u nekoj rupi, Gabriele. Ne možeš ni ti.«
Gabriel otvori svoj mobilni telefon. Dok je tipkao Isherwoodov broj, čuo je Chiaru kako pjevuši sebi u bradu. Chiara je uvijek pjevušila kad bi bila sretna. Bio je to prvi put da je Gabriel čuje kako pjeva nakon više od godine dana.

Rue de Miromesnil, Pariz


U izlogu je pisalo antiquitžs scientifiques. Ispod natpisa redali su se pomno raspoređeni stari mikroskopi, kamere, barometri, teleskopi, mjernici i lornjoni.
Maurice Durand obično bi uložio par časaka da provjeri ima li u izlogu ijedan nedostatak prije nego što otvori dućan. Ali ne tog jutra. Durandov dobro uređeni mali svijet opterećivala je jedna nevolja, kriza velikih razmjera za čovjeka koji je svaki trenutak u danu posvećivao izbjegavanju krize.
On otključa vrata, okrene znak na vratima tako da je umjesto ferme pisalo ouvert, i povuče se u svoj ured u stražnjem dijelu dućana. Poput Duranda, ured je bio malen, uredan i bez trunke otmjenosti. Pažljivo objesivši kaput na kuku, on protrlja točku kronične boli na dnu kralježnice, a onda sjedne provjeriti elektronsku poštu. To je radio bez oduševljenja. Maurice Durand je po koječemu i sam bio antikvitet.
Budući da se rodio u vremenu bez draži, okružio se simbolima prosvjedjenja.
Elektronsko dopisivanje smatrao je neugodnim i nužnim zlom. Olovka i papir bili su mu draži od nestvarne maglice interneta, a novosti je dobivao tako što je čitao nekoliko dnevnih novina uz kavu u svojoj omiljenoj kavani. Durand je šutke smatrao da je internet pošast koja ubija sve što dotakne. Bojao se da će na kraju uništiti i »Antiquites Scientifiques«.
Durand je zatim gotovo sat vremena polako prolazio kroz dugi niz narudžaba i upita iz cijelog svijeta. Klijenti su uglavnom bili poznati, a samo su neki bili razmjerno novi. Kad bi Durand čitao adrese klijenata, misli bi mu neizbježno odlutale drugamo. Na primjer, kad je odgovorio na poruku jednog starog klijenta koji je živio u Ulici P u washingtonskoj četvrti Georgetown, nije mogao a da ne pomisli na malu galeriju nekoliko blokova dalje. Jedanput je trebao odvagnuti unosan prijedlog da olakša tu galeriju za njezinu najpoznatiju sliku: Renoirov Ručak veslača. Ali nakon temeljite provjere Durand je uvijek bio temeljit odbio je ponudu. Slika je bila prevelika, a mogućnost uspjeha premalena. Velike slike kradu samo pustolovi i mafijaši, a Durand nije ni jedno ni drugo. On je profesionalac. Pravi profesionalac nikad ne prihvaća zadatak koji ne može ispuniti.
Inače će razočarati klijenta. Maurice Durand pazio je da nikada ne razočara klijente.
Zato je tog jutra bio zabrinut i zato je pažljivo čitao novine Le Figaro koje je otvorio na radnom stolu. Koliko god puta pročitao članak okružen savršenim crvenim trokutom, pojedinosti su ostajale iste.
Poznati britanski restaurator umjetnina... ustrijeljen s dva metka u svojem domu u Glastonburjju... razlog umorstva nepoznat... ništa ne nedostaje...
Zadnji dio gdje je pisalo da ništa ne nedostaje najviše je brinuo Duranda. On pročita članak još jedanput, a onda uzme telefon i nazove jedan broj. Ništa. Već je deset puta nazvao taj isti broj. Deset puta osuđen je na čistilište automatske sekretarice.
Durand prekine vezu i zagleda se u novine. Ništa ne nedostaje... Teško mu je povjerovati u to. Ali okolnosti ga tjeraju da to istraži osobno. Na žalost, to znači da mora zaključati dućan i otputovati u grad koji vrijeđa sve njegove svetinje. On opet podigne slušalicu, ali ovaj put nazove drugi broj. Javi mu se računalo. Naravno!
Durand zakoluta očima i od stroja zatraži kartu prvog razreda za jutarnji brzi vlak za Marseille.

Zaljev Gunivalloe, Comivall


Poslije, kad je slučaj bio zaključen, svi su se sudionici složili da nijed na druga potraga za ukradenim remekdjelom nije počela na taj način. Naime, samo nekoliko minuta nakon što je prihvatio zadatak, umirovljeni izraelski ubojica i špijun Gabriel Allon nazvao je ništa manje nego Grahama Seymoura, zamjenika direktora britanske tajne službe MI5. Kad mu je Gabriel rekao što traži, Seymour je nazvao britanskog ministra unutarnjih poslova, koji je nazvao šefa policije za regiju Avon i Somerset, sa sjedištem u Portisheadu. Tamo je zahtjev naišao na prvi otpor, koji je razbijen kad je šef policije primio drugi poziv, ovaj put iz Downing Streeta. Do kraja večeri Gabriel je izvojevao malu i značajnu pobjedu poziv da razgleda dom i atelje svojeg starog kolege iz Venecije, Christophera Liddella.
Kad se sljedećeg jutra probudio, druga strana kreveta bila je prazna neobično, budući da je gotovo uvijek prvi ustajao. Načas je ležao i slušao pljuskanje vode u kupaonici, a onda pode u kuhinju. Pripremivši veliku šalicu kave s mlijekom, on uključi laptop i pogleda vijesti. Po navici prvo pročita novosti s Bliskog istoka.
Sesnaestogodišnjakinja je izvela samoubilački bombaški napad usred gužve na tržnici u Afganistanu, tajanstvena eksplozija u zabačenom kutku Jemena oduzela je život trojici vođa al-Qa'ide, a zabavni je iranski predsjednik održao još jedan huškački govor o brisanju Izraela s lica zemlje. Pod vodstvom novog predsjednika u Washingtonu, civilizirani je svijet uvijeno prijetio sankcijama, dok je predsjednik izraelske vlade u Jeruzalemu upozoravao da se svakim okretom centrifuge Iranci primiču atomskom oružju.
Gabriel pročita te članke s čudnim osjećajem odmaka. Uložio je više od trideset godina života u zaštitu izraelske države, a samim time i zapadnjačkih saveznika Izraela. Ali sada, kada je napokon nagovorio Ured da ga pusti, mogao se samo pitati koja se istina krije iza tih naslova. Ipak, svako je žaljenje zbog umirovljenja isparilo čim je u sobu ušla Chiara, vlažne kose i sjajne kože. Gabriel proviri iznad ekrana računala i osmjehne joj se. Voljan je, barem za sada, drugima prepustiti nevolje s Iranom i islamističkim terorizmom.
Bilo je 9 sati i 15 minuta kad su Gabriel i Chiara ušli u terenac i otišli iz zaljeva Gunwalloe. Promet je bio umjeren, a vremenski uvjeti nepredvidljivi sjajno sunce u jednom trenutku, biblijska kiša u drugom. U deset su stigli u Truro, u jedanaest u Exeter, a u podne su se primicali jugozapadnom dijelu Glastonburyja. Na prvi pogled je izgledao samo kao imućno i pomalo dosadno englesko trgovište. Tek kad su stigli u ulicu Magdalene otkrili su istinsku narav modernog Glastonburyja.
»Gdje smo, za Boga miloga?« upita Chiara.
»Na Veneri«, odgovori Gabriel.
On uspori kod bloka Henley Close i ugasi motor. Pred kućnim brojem 8 čekao je inspektor Ronald Harkness iz Odjela za kriminalnu istragu policijske uprave za Avon i Somerset. Bio je rumen kao čovjek koji provodi mnogo vremena na otvorenom, a nosio je jaknu koja je vidjela i bolje dane. Sudeći po njegovu izrazu lica, nije mu bilo drago što je tamo, što je razumljivo. Viša se instanca urotila protiv Harknessa. Zapovjedila mu je da u svoje prizorište zločina pripusti dvoje istražitelja umjetnina koji se prezivaju Rossi. Osim toga, viša je instanca zapovjedila Harknessu da surađuje u potpunosti, da iscrpno odgovara na sva pitanja i da istražiteljima umjetnina omogući široko polje djelovanja. Štoviše, Harknessu je natuknuto da će možda prepoznati gospodina Rossija. Ako ga prepozna, Harkness mora začepiti gubicu i gledati u pod.
Nakon što je odradio rukovanje, Harkness im preda dva para rukavica i plastičnih omota za cipele, a onda ih povede kroz zarasli vrt. Na ulaznim je vratima bilo pričvršćeno jarkozeleno upozorenje da su svi neovlašteni posjeti zabranjeni. Gabriel baci pogled na okvir vrata, ali nigdje nije bilo tragova provale. Kad je zakoračio u predvorje, dočeka ga blag miris acetona. Harkness zatvori vrata. Gabriel pogleda sigurnosnu tipkovnicu na zidu.
»Vrlo kvalitetan sustav«, reče Harkness primijetivši Gabrielovo zanimanje.
»Zadnja je aktivnost zabilježena u osamnaest sati i pedeset i tri minute na dan umorstva. Smatramo da se žrtva tada vratila s večere. Kad je aktivirao senzor na ulaznim vratima, odmah je upisao ispravnu šifru za isključivanje. Međutim, nakon što je ušao u kuću, nije ponovo uključio sustav. Sigurnosna tvrtka kaže da je to rijetko radio. Smatramo da je lopov to znao.«
»Lopov?«
Inspektor kimne. »Imamo osumnjičenog. Po svemu sudeći, proveo je najmanje tri dana u Glastonburyju nadzirući kuću i žrtvu prije nego što je krenuo u akciju.
Dapače, on i Liddell večerali su zajedno netom prije umorstva.« Harkness se ispravi. »Zapravo, ne baš zajedno. Pogledajte ovo.«
On iz džepa kaputa izvuče dvije fotografije sigurnosnih kamera i preda ih Gabrielu.
Prva je prikazivala Christophera Liddella kako izlazi iz kavane »Stotinu majmuna« u 18 sati i 32 minute na dan umorstva. Na drugoj se vidio muškarac u traperu i flanelu, s kosom svezanom u kratak rep, kako izlazi iz iste kavane tri minute poslije.
»Imamo još nekoliko snimaka pokraj crkve svetog Ivana i kod vrtića. Tamo ide Liddellova kći. Šteta. Divno dijete.«
»Ali nema nijedne slike ubojice u blizini kuće?«
»Na žalost, područje pokriveno kamerama završava se par ulica dalje.« Inspektor je pomno gledao Gabriela. »No vjerojatno ste to primijetili na ulasku, zar ne, gospodine...«
»Rossi«, reče Gabriel. On prouči lice osumnjičenoga, a onda preda fotografije Chiari.
»Je li Britanac?« ona upita inspektora.
»Ne vjerujemo. Odsjeo je sa skupinom neto age skvotera u pustom polju nekoliko kilometara izvan grada. Kažu da je govorio engleski s jakim francuskim naglaskom i da je vozio motor. Rekao je da se zove Lucien. Svidio se djevojkama.«
»A nakon umorstva nije se pojavljivao na kamerama?« upita ona.
»Ni na trenutak.« Inspektor uzme fotografije od Chiare i okrene se Gabrielu. »Gdje želite početi?«
»U njegovu ateljeu.«
»Na tavanu je.«
Inspektor ih povede gore po uskom stubištu, a onda zastane na odmorištu. Bilo je načičkano žutim oznakama za dokaze i pokriveno širokim tragovima osušene krvi.
Gabriel baci pogled na Chiaru. Njezino je lice bilo bezizražajno.
»Ovdje je nađeno Liddellovo tijelo«, reče Harkness. »Do ateljea treba proći još jedno stubište.«
Inspektor oprezno zakorači preko oznaka za dokaze i krene gore. Gabriel zadnji uđe u atelje i strpljivo pričeka da inspektor upali halogenska radna svjeda. Oštar bijeli sjaj bio je uznemirujuće poznat, kao i sve drugo u toj prostoriji. Dapače, kad bi se promijenilo nekoliko sitnica, Gabriel bi pomislio da se radi o njegovu ateljeu.
U središtu je stajao tronožac na kojem je Nikonov fotoaparat bio usmjeren prema stalku, koji je zjapio prazan. Desno od stalka bila su mala kolica nakrcana bočicama sa sredstvima, pigmentima i tamnim kistovima iz serije 7, proizvođača Winsor & Newton. Umberto Conti najviše je volio upravo tu seriju. Umberto je uvijek govorio da vješt restaurator s dobrom serijom 7 može učiniti bilo što.
Gabriel uzme jednu bocu pigmenta narančasti Alizarin, koji je nekada proizvodio britanski Imperial Chemical Industries, a sada ga je gotovo nemoguće pronaći. Kad se pomiješa s prozirnom crnom, stvara neusporedivo bogat sjaj. Gabrielova zaliha tog pigmenta bila je na izmaku. Restaurator u njemu poželi spremiti bočicu u džep.
Ali on je vrati na mjesto i razgleda pod. Oko kolica bilo je razbacano još nekoliko oznaka za dokaze.
»Tamo smo našli razbijeno staklo, kao i dva komadića vate. Našli smo i ostatak nekakve tekuće kemijske mješavine. Laboratorij još nije završio analizu.«
»Recite laboratoriju da je to mješavina acetona, metilproksitola i izbjeljivača.«
»Kao da ste jako sigurni u sebe.«
»I jesam.«
»Trebam li znati još nešto?«
Odgovori mu Chiara. »Vaši će laboratorijski tehničari najvjerojatnije otkriti da se otopina sastoji od dva dijela acetona, jedan dio metilproksitola i deset dijelova izbjeljivača.«
Detektiv kimne s poštovanjem prema profesiji. Očito se već pitao tko su zapravo ta dva »istražitelja umjetnina« s prijateljima u službi MI5 i britanskoj vladi.
»A vata?« upita on.
Gabriel iz kolica podigne drveni klip veličine olovke kako bi mu pokazao o čemu se radi. »Liddell je počeo sa slike skidati prljavi lak. Sigurno je omotao vatu oko kraja ovog klipa i njome blago prelazio po površini. Kad se uprljala, bacio ju je na pod i napravio novu. Sigurno je radio kad je lopov ušao u kuću.«
»Kako znate?«
»Dobar restaurator uvijek očisti atelje kad završi posao. A Christopher Liddell bio je dobar restaurator.«
Gabriel pogleda fotoaparat. Bio je kabelom spojen na računalo iMac s velikim ekranom, koje je stajalo na jednom kraju antiknog knjižničnog stola s kožnatom presvlakom. Pokraj računala bila je hrpa monografija o Rembrandtovu životu i djelu, kao i nezaobilazna knjiga Sve Rembrandtove slike Gustaafa van Berkela.
»Želio bih vidjeti njegove fotografije platna.«
Harkness je izgledao kao da traži razlog za prigovor, ali ne nalazi ništa. Dok mu je Chiara virila preko ramena, Gabriel uključi računalo i klikne na direktorij nazvan rembrandt, portret djevojke. Unutra je bilo osamnaest fotografija, od kojih je nekoliko snimljeno nakon što je Liddell započeo skidati lak. Tri fotografije usredotočile su se na dvije tanke crte jednu savršeno okomitu, a drugu savršeno vodoravnu koje su se sijekle nekoliko centimetara od lijevog ramena Hendrickje.
Gabriel je u svojoj dugoj karijeri vidio mnogo vrsta površinskih ogrebotina, ali ove su bile neobično plitke i ravne. Očito su zanimale i Liddella.
Gabrielu je trebalo još nešto. Svaki restaurator ima dužnost voditi dnevnik o radovima na slici, pogotovo važnoj slici kao što je tek otkriveni Rembrandt. Premda je Liddell ubijen kada je tek započeo postupak restauracije, moguće je da je zabilježio neka od svojih početnih zapažanja. Ne pitajući za dopuštenje, Gabriel pokrene program za pisanje teksta i otvori zadnji dokument. Bile su to dvije stranice koje je Liddell napisao svojim preciznim i učenjačkim stilom. Ravnodušna izraza lica, Gabriel brzo pročita tekst. Odoljevši iskušenju da stisne tipku za ispis, on zatvori dokument i direktorij s fotografijama.
»Ima li što posebno?« upita inspektor.
»Ne«, reče Gabriel, »nema ništa.«
»Želite li još gledati ili ste gotovi?«
Gabriel ugasi računalo i reče: »Samo još jednu stvar.«

Glastonbury, Engleska


Stajali su rame uz rame na rubu odmorišta i šutke gledali osušenu krv. »Imam fotografije«, reče inspektor, »ali nisu za nježne duše.«
Gabriel bez riječi ispruži ruku i uzme hrpu od deset fotografija Christopher Liddell s razrogačenim mrtvim očima, s velikom izlaznom ranom na dnu grla i malom ulaznom ranom posred čela. Harkness je opet pažljivo gledao Gabriela, očito znatiželjan jer nije primijetio ni tračka gađenja zbog unakažena trupla. Gabriel preda fotografije Chiari, koja ih prouči jednako hladnokrvno i zatim vrati inspektoru.
»Kao što vidite«, reče on, »Liddell je dobio dva metka. Oba su izašla iz žrtve i oba su pronađena. Jedan u zidu, a drugi u podu.«
Gabriel prvo prouči zid. Rupa od metka bila je otprilike jedan metar iznad poda, nasuprot stubištu koje je išlo do ateljea.
»Ovaj je prošao kroz vrat?«
»Tako je.«
»Devet milimetara?«
»Vidim da se razumijete u oružje, gospodine Rossi.«
Gabriel podigne pogled prema ateljeu na trećem katu. »Znači, ubojica je pucao s vrha stubišta?«
»Još nemamo konačno izvješće, ali to bi se dalo zaključiti prema kutu rane i kutu pod kojim je metak ušao u zid. Medicinski stručnjak kaže da je metak pogodio žrtvu u zatiljak, smrskao četvrti kralježak i presjekao kralježnicu.«
Gabriel opet pogleda snimke mjesta zločina. »Sudeći po opeklinama od baruta na Liddellovu čelu, drugi je metak ispaljen izbliza.«
»S petšest centimetara«, složi se Harkness. Onda pogleda Gabriela i izazovno doda: »Mislim da bi profesionalni ubojica to nazvao kontrolnim hitcem.«
Praveći se da ga nije čuo, Gabriel upita je li neki od susjeda rekao da je čuo pucnjeve. Harkness odmahne glavom.
»Dakle, strijelac je koristio prigušivač?«
»Tako se čini.«
Gabriel čučne, nakrivi glavu i prouči površinu odmorišta. Odmah ispod rupe od metka u zidu bilo je nekoliko sitnih komadića žbuke. I još nešto... Ostao je čučati još jedan trenutak, zamišljajući Liddellovu smrt kao da ju je naslikala Rembrandtova ruka, a onda izjavi da je vidio dovoljno. Inspektor isključi svjetiljku za prizorište zločina, a tada Gabriel posegne prema podu i pomno po odmorištu povuče vrh prsta u rukavici. Pet minuta poslije, kad je s Chiarom ušao u terenac, rukavica je bila na sigurnom u džepu njegova kaputa, izvrnuta naopako.
»Upravo si počinio vrlo težak prijestup«, reče Chiara kad je Gabriel upalio motor.
»Siguran sam da neće biti zadnji.«
»Nadam se da je vrijedilo.«
»Vrijedilo je.«
Harkness je stajao na vratima kao vojnik u stavu »na mjestu odmor«, s rukama iza leda, pogledom prateći terenac kako neprihvadjivom brzinom izlazi iz bloka Henley Close. Rossi... Harkness je znao da je to laž istog časa kad je anđeo izašao iz kočije. Odale su ga oči, nemirne zelene baklje za koje se stalno činilo kao da gledaju kroz čovjeka. A onaj hod... Hodao je kao da odlazi s mjesta zločina, pomisli Harkness, ili kao da se sprema počiniti zločin. Ali što anđeo radi u Glastonburyju, za Boga miloga? I zašto istražuje gdje se nalazi jedna nestala slika?
Viša instanca odlučila je da ne smije biti takvih pitanja. Ali Harkness je barem smio nagađati. I možda će jednog dana reći kolegama da se rukovao s legendom. Čak ima i uspomenu na tu prigodu rukavice koje je nosio anđeo i njegova prelijepa žena.
Harkness izvuče rukavice iz džepa kaputa. Čudno, samo su tri. Gdje je četvrta?
Dok su stražnja svjeda terenca zamicala iza ugla, Harkness je već znao odgovor.
Ali što učiniti? Pojuriti za njim? Zatražiti rukavicu? Ne može to učiniti. Viša je instanca rekla svoje. Viša je instanca uputila Harknessa da anđelu omogući široko polje djelovanja. Zato on ostane stajati, začepljene gubice, oborena pogleda, pitajući se što je anđeo sakrio u onoj prokletoj rukavici.

Somerset, Engleska


Gabriel pogleda vrh svojega lijevog kažiprsta.
»Što je?« upita Chiara.
»Olovnobijela, cinober, a možda i tračak prirodnog azurita.«
»Komadići boje?«
»Vidim i vlakna tkanine.«
»Kakve tkanine?«
»Teškog pamuka ili lana koji se koristio za navlake madraca i jedara u sedamnaestom stoljeću u Nizozemskoj. Rembrandt je od te tkanine izrađivao svoja platna.«
»Dobro, na odmorištu su bili komadići boje i vlakna. Što to znači?«
»Ako imam pravo, to znači da tražimo Rembrandta u kojem je rupa od metka.«
Gabriel otpuhne materijal s vrha prsta. Vozili su na zapad kroz gorje Polden, po cesti s dvije trake. Ravno ispred njih, jarko narančasto sunce bilo je nisko nad obzorom, između dva tanka sloja oblaka.
»Hoćeš reći da se Liddell branio?«
Gabriel kimne. »U ateljeu su bile sve indicije.«
»Kao na primjer?«
»Razbijeno staklo i tragovi kemikalija, za početak.«
»Misliš da se to prolilo dok su se hrvali?«
»Ne vjerujem. Liddell je bio dovoljno pametan da se ne pokuša hrvati s dobro naoružanim lopovom. Mislim da je iskoristio svoju otopinu kao oružje.«
»Kako?«
»Prema ostatcima na podu, rekao bih da je Liddell bacio otopinu lopovu u lice.
Jako bi mu opekla oči i oslijepila ga na nekoliko sekunda dovoljno da Liddell pobjegne. Ali u nečemu je pogriješio. Ponio ju je sa sobom.«
»Rembrandtovu sliku?«
Gabriel kimne. »Prevelika je da se drži jednom rukom, što znači da bi je morao držati duž obje okomice.« Da to pokaže, Gabriel uhvati volan s obje strane.
»Sigurno je bilo nezgodno nositi sliku niz ono usko stubište, ali Liddell je zamalo uspio. Ostalo mu je samo nekoliko koraka do odmorišta kad ga je pogodio prvi hitac. Metak je izašao sprijeda kroz Liddellov vrat i, ako se ne varam, probušio sliku prije nego što se zabio u zid. Sudeći po sastavu i tonu boje na komadićima, rekao bih da je metak prošao kroz desnu stranu njezina lica.«
»Može li se rupa od metka popraviti?«
»Vrlo lako. Iznenadila bi se kakve gluposti ljudi rade slikama.« Gabriel zastane.
»Ili zbog slika.«
»Sto to znači?«
»Christopher je bio romantičar. Kad smo bili zajedno u Veneciji, stalno se zaljubljivao. I uvijek bi završio slomljena srca.«
»Kakve to ima veze s Rembrandtom?«
»Sve piše u njegovim restauratorskim bilješkama«, reče Gabriel. »Te bilješke su ljubavno pismo. Christopher se napokon zaljubio u ženu koja mu neće nauditi. Bio je opsjednut djevojkom na toj slici. I mislim da je umro zato što ju nije htio pustiti.«
»Nešto mi nije jasno«, reče Chiara. »Zašto lopov nije uzeo nijednu drugu sliku recimo, Moneta ili Cezannea?«
»Zato što je profesionalac. Došao je po Rembrandta. I otišao je s Rembrandtom.«
»Što ćemo sada?«
»Ponekad ćeš najbolje naći sliku ako otkriješ gdje je bila.« »Gdje počinjemo?«
»Na početku«, reče Gabriel. »U Amsterdamu.«

Marseille


Da je Maurice Durand bio sklon razmišljanju o sebi, a nije, možda bi zaključio da je smjer njegova života bio odreden onoga dana kad je prvi put čuo priču o čovjeku po imenu Vincenzo Peruggia.
Tesar Peruggia iz sjeverne Italije ušao je u Louvre u nedjelju popodne, 20. kolovoza 1911. i sakrio se u nekoj ostavi. Izašao je rano ujutro odjeven u bijeli ogrtač osoblja i ušetao se u Salon Carre. Dobro je poznavao tu prostoriju; nekoliko mjeseci ranije sudjelovao je u izradi posebne zaštitne kutije oko najslavnije atrakcije muzeja, Mone Lise. Budući da je bio ponedjeljak, dan kada je Louvre bio zatvoren za javnost, u salonu nije bilo nikoga, pa je Peruggi trebalo samo nekoliko sekunda da skine Leonardovu malu sliku sa zida i odnese je do obližnjeg stubišta.
Trenutak poslije, sa slikom sakrivenom ispod ogrtača, Peruggia se prošetao pokraj prazne stražarske kućice i zaputio se preko velikog središnjeg dvorišta Louvrea. I tako je najslavnije umjetničko djelo na svijetu nestalo u pariškom jutru.
Još je nevjerojatnije da su prošla dvadeset i četiri sata dok netko nije primijetio da nema slike. Kad je napokon podignuta uzbuna, francuska je policija krenula u opsežnu i pomalo komičnu potragu. Medu prvim sumnjivcima bio je avangardni slikar po imenu Pablo Picasso, koji je uhićen u svojem stanu u Montmartreu, premda je u vrijeme krade bio stotinama kilometara daleko od Pariza.
Na kraju su žandari došli do Peruggie, ali brzo su ga oslobodili sumnje. Da su se potrudili otvoriti veliku škrinju u njegovoj spavaćoj sobi, potraga za Monom Lisom bila bi završena. Međutim, slika je tamo ostala sakrivena dvije godine, dok ju Peruggia nije budalasto pokušao prodati dobro poznatom trgovcu umjetninama u Firenci. Peruggia je uhićen, ali u zatvoru je odležao samo sedam mjeseci. Više godina poslije dopušteno mu je da se vrati u Francusku. Čudno, ali čovjek koji je počinio najveći umjetnički zločin u povijesti zatim je otvorio slikarski dućan u regiji Haute-Savoie, gdje je mirno proveo ostatak života.
Maurice Durand izvukao je nekoliko važnih pouka iz čudnog Peruggina slučaja.
Naučio je da ukrasti slavne slike nije tako teško kao što se čini, da država manjeviše ne mari za umjetničke zločine, i da su kazne uglavnom blage. Ali priča o Peruggi poslužila je i da raspiri Durandove želje. Drevni znanstveni instrumenti bili su njegovo nasljedstvo dućan je nekad pripadao njegovu ocu, a prije toga njegovu djedu ali umjetnost je oduvijek bila njegova najveća strast. Pa premda je istina da Prvi pariški okrug nije najgore mjesto gdje čovjek može provesti dan, dućan nije bio pretjerano uzbudljiv način da čovjek zaradi. Ponekad se Durand osjećao poput drangulija koje je poredao u svojem malom izlogu uglačano i razmjerno privlačno, ali u osnovi bez neke određene svrhe osim skupljanja prašine.
Te su okolnosti dvadeset i pet godina ranije navele Duranda da ukrade svoju prvu sliku, iz Musee des Beaux-Arts u Strasbourgu malu mrtvu prirodu koju je naslikao Jean-Baptiste-Siméon Chardin. Slika je visjela u jednom kutu gdje su stražari i posjetitelji rijetko zalazili. S pomoću staromodne britvice Durand je izrezao sliku iz okvira i spremio je u aktovku. Poslije, na vlaku za Pariz, razmišljao je o svojim osjećajima u trenutku zločina i zaključio da nije osjetio ništa osim zadovoljstva.
Tada je Maurice Durand shvatio da ima osobine savršena lopova.
Poput Peruggie, Durand je čuvao svoj trofej u svojem pariškom stanu, ali ne dvije godine nego dva dana. Za razliku od Talijana, Durand je već imao spremnog kupca, jednog sakupljača na zlu glasu koji je slučajno tražio Chardina, a nisu ga brinule nezgodne pojedinosti kao što je podrijedo. Durand je dobio mnogo novca, usrećio je kupca, i tako je započela njegova karijera.
Tu je karijeru obilježavala stega. Durand nikad nije krao slike kako bi uzeo otkupninu ili nagradu, nego samo da ih proda. Remekdjela isprva je prepuštao sanjarima i budalama, a pozornost je obraćao na manje poznate slike dobrih umjetnika ili djela koja su se lako mogla smatrati slikama čista podrijeda. Unatoč tome što je Durand povremeno krao iz malih muzeja i galerija, pretežno je lovio po privatnim vilama i dvorcima, koji su bili loše zaštićeni i prepuni dragocjenosti.
Iz svoje baze u Parizu razgranao je veliku mrežu trgovaca umjetnina pa je slike isporučivao čak u Hong Kong, New York, Dubai i Tokio. Malopomalo okrenuo se većem plijenu remekdjelima muzejske kvalitete koja su procijenjena na desetke ili čak stotine milijuna dolara. Ali uvijek se držao jednog jednostavnog pravila. Ukrao bi sliku jedino kad bi unaprijed imao kupca, a trgovao je jedino sa znancima. Van Goghov Autoportret s povezanim uhom visio je u palači nekog saudijskog šeika koji je bio sklon nasilju s noževima. Caravaggio je dospio do nekog tvorničara u Šangaju, a Picasso je bio u rukama nekog meksičkog milijardera s neobično dobrim vezama s tamošnjim narkokartelima. Sve tri slike imale su nešto zajedničko: više se nikada neće pojaviti u javnosti.
Ne treba ni govoriti da je prošlo mnogo godina otkad je Maurice Durand zadnji put osobno ukrao sliku. To je bio zanat za mlada čovjeka, a Durand se povukao nakon što je napad s krova na jednu malu austrijsku galeriju završio s ozljedom leda koja je kronično boljela. Od tada je bio prisiljen koristiti se uslugama plaćenika. Ti su poslovni sporazumi bili nezgodni zbog očitih razloga, ali Durand je prema svojim terencima bio pošten i vrlo darežljiv. Zbog toga nije nikada imao nijednu neugodnost. Sve dosad.
Na jugu su zorila najbolja francuska vina, a Durand je smatrao da tamo zore i najbolji francuski lopovi. To je nadasve vrijedilo za drevnu luku Marseille. Kad je izašao iz kolodvora Saint Charles, Durand zadovoljno ustanovi da je u Marseilleu za nekoliko stupnjeva toplije nego u Parizu. On požuri po bulevaru d'Athenes kroz blistavi sunčev sjaj, a onda skrene desno i zaputi se prema Staroj luci. Bližilo se podne. Ribarske su se brodice vratile s jutarnjeg lova, a na čeličnim stolovima duž istočne strane luke nizala su se svakojaka jeziva morska stvorenja, koja će gradski kuhari ubrzo pretvoriti u bouillabaisse. Durand bi inače zastao da pregleda stolove sa zadovoljstvom koje osjeća samo Francuz, ali on se zaputi ravno prema stolu jednog sijedog muškarca odjevenog u ofucani vuneni džemper i gumenu pregaču. Izgledao je kao ribar koji časno zarađuje prazneći more od riba. Ali Pascal Rameau nije nipošto bio častan. I nije se začudio što vidi Mauricea Duranda.
»Kakav je ulov, Pascale?«
»Merde«, progunđa Rameau. »Čini se da svakog dana uhvatimo manje. Ubrzo...«
On iskrivi usne u galski izraz gađenja. »Ostat će samo smeće.«
»Talijani su krivi«, reče Durand.
»Talijani su krivi za sve«, reče Rameau. »Kako leđa?«
Durand se namršti. »Kao i obično, Pascal.«
Rameau namjesti sućutan izraz. »I moja. Ne znam koliko ću još moći ribariti.«
»Najbogatiji si čovjek u Marseilleu. Zašto još ideš svakog dana na more?«
»Jedan od najbogatijih. A idem zbog istog razloga zbog kojeg ti ideš u svoj dućan.« Rameau se osmjehne i pogleda Durandovu aktovku. »Donio si novac?«
Durand kimne.
»U Marseilleu nije mudro nositi sa sobom velik novac. Nisi čuo, Maurice? Ovaj je grad pun lopova.«
»Jako dobrih lopova«, složi se Durand. »Barem su nekad bili dobri.«
»Naš posao zna biti nepredvidljiv.«
»Nisi li mi ti uvijek govorio da krv škodi poslu, Pascale?«
»To je istina. Ali ponekad je neizbježna.«
»Gdje je on?«
Rameau pomakne glavu udesno. Durand krene obalom Rive Neuve prema ulazu u luku. Otprilike na pola puta kroz marinu bila je motorna jahta po imenu »Mistral«.
Na krmi, naslonivši noge na brodsku ogradu, s očima skrivenim iza crnih naočala, sjedio je muškarac s crnom kosom do ramena koju je svezao u kratak konjski rep.
Zvao se Rene Monjean. Spadao je u najdarovitije Durandove lopove, a obično i najpouzdanije.
»Što se dogodilo u Engleskoj, Rene?« »Bilo je komplikacija.« »Kakvih komplikacija?«
Monjean skine naočale i pogleda Duranda krvavim očima. »Gdje je moja slika?«
»Gdje je moj novac?«
Durand podigne aktovku. Monjean opet stavi naočale i ustane.

Marseille


Stvarno bi trebao otići liječniku, Rene. Aceton može trajno oštetiti rožnicu.«
»Sto ako me liječnik upita kako sam se poprskao acetonom?«
»Tvoj liječnik neće se usuditi pitati.«
Monjean otvori vrata malog hladnjaka u potpalublju i izvadi dvije boce Kronenbourga.
»Malo mi je prerano, Rene.«
Monjean vrati jednu bocu i slegne ramenima sjevernjaci. Durand sjedne za stolić.
»Zar nisi mogao nikako drukčije riješiti situaciju?«
»Možda sam ga trebao pustiti da pobjegne i nazove policiju. Ali to mi nije izgledalo pametno.« On zastane, a zatim doda: »Ni za mene, ni za tebe.«
»Nisi li ga mogao samo onesposobiti?«
»Čudi me što sam ga uopće pogodio. Kad sam pritisnuo okidač, nisam vidio gotovo ništa.« Monjean otvori pivsku bocu. »Ti nisi nikada...«
»Ubio čovjeka?« Durand odmahne glavom. »Nikad nisam čak ni nosio pištolj.«
»Svijet se promijenio, Maurice.« Monjean pogleda aktovku. »Imaš nešto za mene?«
Durand otklopi aktovku i izvadi nekoliko svežnjeva novčanica od po stotinu eura.
»Na tebi je red, Rene.«
Monjean otvori zidni ormarić i izvadi kartonsku cijev dugu jedan metar, promjera petnaestak centimetara. On skine aluminijski poklopac i nekoliko puta zatrese cijev, dok nije izvirilo šestsedam centimetara platna.
»Pazi, Rene. Oštetit ćeš je.«
»Malo je kasno da se brineš za to.«
Monjean rasprostre sliku po stolu. Durand je užasnuto pogleda. Odmah iznad ženina desnog oka bila je rupa, kao da ju je netko probušio olovkom. Njezina je svilena marama bila umrljana nečim tamnim, kao i njezine grudi.
»Reci mi da to nije krv.«
»Mogao bih to reći,« odgovori Monjean, »ali to ne bi bila istina.«
»Čija je?«
»Pogodi.« Monjean potegne velik gudjaj piva, a zatim objasni.
»Šteta što nisi pažljivije naciljao«, reče Durand. »Pogodio bi je ravno između očiju.«
On dirne rupu, onda lizne vrh prsta i protrlja površinu slike, razmazujući jednu kapljicu krvi.
»Izgleda da se skida«, reče Monjean.
»Skinut će se.«
»A rupa od metka?«
»Znam jednoga u Parizu koji bi to mogao popraviti.«
»Koga?«
»Jednog krivotvoritelja.«
»Tebi treba restaurator, Maurice. I to dobar.«
»U srcu svakog dobrog restauratora krije se krivotvoritelj.«
To nije uvjerilo Monjeana. »Dat ću ti savjet, Maurice...«
»Nakon što si ustrijelio Rembrandtovu sliku od četrdeset i pet milijuna dolara?
Slobodno, Rene, da čujem savjet.«
»Ta slika nosi nevolje. Spali je i zaboravi na sve. Uostalom, uvijek možemo ukrasti neku drugu.«
»To je primamljivo...« »Ali?«
»Već imam klijenta. A moji klijenti očekuju da ispunjavam obećanja. Osim toga, Rene, nije mi posao uništavati slike. Pogotovo ne kad su ovako lijepe.«

Amsterdam


U nemilosrdnom svijetu trgovine umjetninama postoji jedna stvar koja se časti kao svetinja. To je podrijetlo, bilješka o svim prošlim vlasnicima odredene slike. Teoretski govoreći, bez ispravnog podrijeda trgovac neće prodati sliku, sakupljač je neće kupiti, a nijedan pravi restaurator neće je taknuti ako ne zna gdje je bila ni pod kojim je uvjetima visjela na zidu. Ali nakon što je mnogo godina istraživao podrijeda, Gabriel se više uopće nije čudio kad bi saznao za tajni život nekih od najtraženijih umjetničkih djela na svijetu. Znao je da slike, poput ljudi, ponekad lažu o svojoj prošlosti. I znao je da te laži često otkrivaju više nego takozvane istine u njihovim tiskanim pedigreima. Upravo se zbog toga zanimao za galeriju De Vries, koja je od 1882. nudila kvalitetne slike starih nizozemskih i flamanskih majstora.
Smještena u jednoj velebnoj i pomalo sumornoj zgradi na amsterdamskom kanalu Herengracht, ta je galerija uvijek predstavljala sebe kao uzor pouzdanosti i čestitosti, ali kad bi netko zavirio u najmračnije podrume njezine prošlosti, vidio bi nešto sasvim drugo. Najcrnje poglavlje te prošlosti bio je Drugi svjetski rat. Samo nekoliko tjedana nakon kapitulacije Nizozemske, Amsterdam su preplavili Nijemci u potrazi za nizozemskim slikama. Cijene su tako brzo skočile da su obični građani prekopali ormare kako bi našli nešto slično starim majstorima. Galerija De Vries dočekala je Nijemce raskriljenih ruku.
Najbolji klijent bio je glavom i bradom Hermann Goring, koji je između 1940. i 1942. od galerije kupio više od deset slika. Osoblje galerije ustanovilo je da se Goring zna cjenkati i krišom je uživalo u njegovu vragolastom šarmu. Sa svoje strane, Goring je kolegama u Berlinu govorio da vikend u Amsterdamu nije ono pravo ako ne navrate u prekrasnu galeriju na kanalu Herengracht.
Ta je galerija odigrala značajnu ulogu u povijesti Rembrandtova Portreta djevojke.
Znalo se da je slika u 20. stoljeću tri puta mijenjala vlasnika, a od toga je dvaput prodana pod okriljem galerije De Vries: prvi put 1919. i drugi put 1936. Obje su prodaje bile privatne, što znači da je jedino galerija znala identitet kupca i prodavača. Prema pravilima trgovanja umjetninama, takve su transakcije trebale ostati vječnom tajnom. Ali u nekim okolnostima kad bi prošlo dovoljno vremena ili kad bi se dovoljno platilo moglo se nagovoriti trgovca da otvori svoje knjige.
Gabriel je povjerio taj osjedjivi zadatak Julianu Isherwoodu, koji je oduvijek imao dobar poslovni odnos s galerijom De Vries unatoč njezinoj sumnjivoj prošlosti.
Nakon nekoliko sati strastvenih telefonskih pregovora, Isherwood je napokon nagovorio Geerta de Vriesa, praunuka osnivača galerije, da otkrije podatke.
Isherwood nije htio reći Gabrielu koliko je točno platio za te spise, samo je rekao da su skupi. »Zapamti jednu stvar o trgovcima umjetninama«, rekao je. »Oni su najniža Božja stvorenja. A ekonomska kriza izvlači iz njih ono najgore.«
Gabriel i Chiara pratili su zadnje faze pregovora iz čarobnog apartmana u hotelu Ambassade. Nakon što su čuli da je posao sklopljen, oni izađu iz hotela u razmaku od nekoliko minuta i prošeću se kanalom Herengracht do galerije Chiara s jedne strane kanala, Gabriel s druge. Geert de Vries ostavio je fotokopirane spise na galerijskom pultu u smeđoj omotnici s natpisom »ROSSI«. Gabriel ubaci umotnicu u torbu i poželi prodavaču ugodan dan, govoreći engleski s talijanskim akcentom.
On zakorači van i ugleda Chiaru, koja se naslonila na svjetiljku na suprotnoj strani kanala. Maramu je vezala na način koji je govorio da nije primijetila da ih itko prati. Ona krene za njim do kavane u četvrti Bloemenmarkt. Tamo je pila toplu čokoladu dok je on pažljivo čitao spise.
»Nizozemci znaju mnogo jezika zato što je njihov vlastiti jezik previše zakučast.«
»Razumiješ li što piše?«
»Uglavnom da. Čovjek koji je 1919. kupio sliku bio je bankar po imenu Andries van Gelder. Sigurno ga je jako pogodila ekonomska depresija. Prodao je sliku 1936. za mnogo manje nego što je platio.« »A sljedeći vlasnik?« »Zvao se Jacob Herzfeld.« »Je li Jacob nizozemsko ime?« »Nizozemci se obično zovu Jacobus.«
»Znači, bio je Židov?« »Vjerojatno.«
»Kada je slika prodana sljedeći put?«
»Tisuću devetsto šezdeset i četvrte, u galeriji Hoffmann u Luzernu.«
»U Švicarskoj ? Zašto bi Jacob Herzfeld tamo prodao svoju sliku?«
»Kladim se da ju nije prodao on.« »Zašto?«
»Osim ako nije imao veliku sreću, Jacob Herzfeld tada već nije bio živ. To znači da smo vjerojatno otkrili veliku rupu u podrijedu slike.«
»Što ćemo sada?«
Gabriel spremi spise u omotnicu.
»Otkrit ćemo što mu se dogodilo.«

Amsterdam


Portret djevojke, ulje na platnu, 104x86 centimetara, naslikan je u velikoj kući zapadno od starog centra Amsterdama. Rembrandt je kupio to imanje 1639. za trinaest tisuća guldena, što je bila golema svota čak i za tako ugledna slikara, zbog čega će na kraju pasti u stečaj. U to doba, ulica se zvala Sint Antonisbreestraat. Poslije, zbog demografske promjene u toj četvrti, preimenovana je u Jodenbreestraat, odnosno u Široku židovsku ulicu. Odavno se postavlja pitanje zašto je Rembrandt odlučio živjeti na tom mjestu. Je li imao tajnu sklonost judaizmu? Ili se želio nastaniti u toj četvrti zato što su tamo živjeli mnogi drugi slikari i sakupljači ? Kako god bilo, jedno je sigurno. Najveći slikar nizozemskog zlatnog doba živio je i radio medu amsterdamskim Zidovima.
Ubrzo nakon Rembrandtove smrti izgrađeno je nekoliko velikih sinagoga kod drugog kraja Jodenbreestraat, oko Visserplein i Meijerplein. Te kuće od crvene cigle nekako su preživjele nacističku okupaciju Nizozemske, za razliku od većine ljudi koji su se molili u njima. U kompleksu četiri stare aškenaske sinagoge smjestio se glavni čuvar tih strašnih uspomena Židovski povijesni muzej. Gabriel prođe kroz detektor metala na ulazu i upita gdje je otvoreni arhiv, a osoblje ga uputi na najnižu razinu. Bio je to moderan prostor, čist i dobro osvijedjen, s dugim radnim stolovima i spiralnim stubištem do gornjih polica. Budući da je bilo kasno, u arhivu je radio samo jedan arhivar, visok muškarac od četrdesetak godina s crvenkastoplavom kosom.
Ne ulazeći u pojedinosti, Gabriel reče da traži informacije o čovjeku po imenu Jacob Herzfeld. Arhivar ga zamoli da slovka to ime, a onda sjedne za računalo. On otvori stranicu s pretraživačem baze podataka i unese Herzfeldovo ime i prezime.
»Ovo je možda on. Jacob Herzfeld, rođen u ožujku 1896. u Amsterdamu, umro u ožujku 1943. u Auschwitzu. U isto vrijeme ubijeni su mu supruga i kćer. Dijete je imalo samo devet godina.« Arhivar se osvrne prema Gabrielu. »Sigurno su bili imućni. Živjeli su u dobroj ulici, Plantage Middenlaan. To je blizu muzeja, na drugoj strani parka Wertheim.«
»Može li se nekako otkriti je li koji član obitelji preživio?«
»Ne s pomoću ove baze podataka, ali provjerit ću u pismohrani.«
Arhivar nestane iza nekih vrata. Chiara se šetala među policama dok je Gabriel sjedio za računalom i listao imena mrtvih. Salomon Wass, rođen 31. svibnja 1932. u Amsterdamu, ubijen 14. svibnja 1943. u Sobiboru... Alida Spier, rođena 20. rujna 1915. u Rotterdamu, ubijena 30. rujna 1942. u Auschwitzu... Sara da Silva Rosa, rođena 8. travnja 1930. u Amsterdamu, ubijena 15. listopada 1942. u Auschwitzu...
To je bilo samo troje od 110.000 nizozemskih Židova koji su zaključani u teretne vagone i otpremljeni na istok kako bi bili ubijeni i spaljeni. Rat je preživjela samo jedna petina nizozemskih Židova, što je najniži postotak za zemlje Zapadne Europe pod njemačkom okupacijom. Holokaust je u Nizozemskoj bio tako smrtonosan zbog više čimbenika, između ostaloga zbog oduševljene potpore mnogih članova nizozemskog društva. Dapače, od nizozemskih policajaca koji su uhićivali Židove do nizozemskih željezničkih radnika koji su ih prevozili u smrt, nizozemski su građani imali aktivnu ulogu u gotovo svim fazama postupka. Adolf Eichmann, koji je upravljao »konačnim rješenjem židovskog pitanja«, poslije će reći za svoje nizozemske pomagače: »Bilo je zadovoljstvo raditi s njima.«
Arhivar se pojavi s listom papira. »Znao sam da su mi poznati to prezime i adresa.
Jedno je dijete preživjelo. Ali mislim da vam neće ništa reći.«
»Zašto ne?« upita Gabriel.
»U Amsterdamu imamo godišnju konferenciju o djeci koja su se skrivala za vrijeme holokausta. Prošle godine ja sam bio zadužen za prijave.« On podigne papir. »Lena Herzfeld došla je na prvi sastanak, ali gotovo je odmah otišla.«
»Sto se dogodilo?«
»Kad smo je zamolili da zapiše svoje ratne uspomene kako bismo ih arhivirali, jako se uzrujala i razljutila. Rekla je da je pogriješila što je došla. Nakon toga više je nismo vidjeli.«
»Takva reakcija nije neobična«, reče Gabriel. »Nekima koji su preživjeli trebale su godine da progovore o onome što im se dogodilo. Neki nikad nisu progovorili.«
»To je istina«, složi se arhivar. »Ali skrivena djeca spadaju u najmanje shvaćene žrtve holokausta. Njihovo iskustvo tragično je na svoj način. Najčešće su predana neznancima. Roditelji su ih samo htjeli spasiti, ali koje će dijete uistinu shvatiti zašto je ostavljeno?«
»Shvaćam«, reče Gabriel. »Ipak, moram je vidjeti.«
Arhivar netremice pogleda Gabriela u oči. Kao da je u njima ugledao nešto što je već vidio. Onda se tužno osmjehne i preda mu papir.
»Nemojte joj reći gdje ste dobili adresu. I budite pažljivi. Ona je ranjiva. Svi su oni ranjivi.«

Amsterdam


Arhivar je Gabrielu i Chiari rekao sve drugo što je znao. Lena Herzil feld radila je kao učiteljica u nizozemskoj državnoj školi, nije se udavala, a kako se pokazalo, živjela je malo dalje od stare obiteljske kuće. U njezinoj uličici, na jednoj strani bio je gusti zeleni park, a na drugoj su se nizale kuće sa zabatima. Živjela je u uskoj kućici s uskim crnim vratima na razini ulice. Gabriel ispruži ruku da pozvoni, ali onda zastane. Jako se uzrujala i razljutila... Nakon toga je više nismo vidjeli.
Možda da je ipak pustimo na miru, pomisli on. Znao je iz osobnog iskustva da izvlačenje uspomena iz preživjelih može biti kao hodanje po smrznutom jezeru.
Dovoljan je jedan pogrešan korak da cijela površina popuca i dovede do katastrofe.
»Sto je?« upita Chiara.
»Ne želim je mučiti. Osim toga, vjerojatno se ne sjeća.«
»Imala je devet godina kad su došli Nijemci. Sjeća se.«
Gabriel se ne pomakne. Chiara pozvoni umjesto njega.
»Zašto si to učinila?«
»Nije bez razloga došla na konferenciju. Ona želi razgovarati.«
»Zašto se onda tako uzrujala kad su je pitali za rat?«
»Vjerojatno je nisu pitali kako treba.«
»Misliš da ja to mogu?«
»Znam da možeš.«
Chiara opet posegne za zvoncem, ali zastane kad se u predvorju začuju koraci.
Upali se vanjsko svjedo, vrata se odškrinu za pet centimetara i ukaže se mršava ženica, u crnini od glave do pete. Imala je savjesno počešljanu kosu boje kositra i bistre i živahne plave oči. Ona znatiželjno pogleda dvoje posjetitelja. Zatim, osjetivši da nisu Nizozemci, obrati im se na savršenom engleskom.
»Izvolite?«
»Tražimo Lenu Herzfeld«, reče Gabriel.
»Ja sam Lena Herzfeld«, odvrati ona mirno.
»Željeli bismo razgovarati s vama.«
»O čemu?«
»O vašem ocu.« Gabriel zastane, a onda reče: »I o ratu.«
Ona je načas šutjela. »Moj je otac umro prije više od šezdeset godina«, reče ona tvrdo. »Sto se tiče rata, nemamo o čemu razgovarati.«
Gabriel dobaci pogled Chiari, koja mirno upita: »Hoćete li nam onda reći za sliku?«
Lena Herzfeld lecne se, ali odmah se i sabere. »Kakvu sliku?«
»Rembrandtovu sliku koju je vaš otac imao prije rata.«
»Zamijenili ste me za nekog drugog. Moj otac nije nikada imao Rembrandtovu sliku.«
»Ali to nije istina«, umiješa se Gabriel. »Vaš je otac posjedovao tu sliku. Kupio ju je 1936. od galerije De Vries na kanalu Herengracht. Ako želite, pokazat ću vam kopiju računa.«
»Ne želim je vidjeti. Sada me ispričajte jer...«
»Hoćete li barem pogledati ovo?«
Ne čekajući odgovor, Gabriel joj u ruke gurne fotografiju slike. Lice Lene Herzfeld nekoliko časaka nije odavalo nikakav osjećaj osim blage znatiželje. Zatim, malopomalo, led počne pucati i suze joj poteku niz oba obraza.
»Sjećate li se sada, gospodo Herzfeld?«
»Prošlo je mnogo vremena, ali sjećam se.« Ona otare suzu s obraza. »Odakle vam ovo?«
»Možda je bolje da razgovaramo unutra.«
»Kako ste me našli?« upita ona u strahu, ne odvajajući pogled s fotografije. »Tko me je izdao?«
Gabriel osjeti kao da mu je srce pritisnula stijena.
»Nitko vas nije izdao, gospođo Herzfeld«, reče on tiho. »Mi smo vam prijatelji.
Možete nam vjerovati.«
»Naučila sam kao dijete da ne vjerujem nikome.« Ona ih pogleda. »Sto želite od mene?«
»Samo vaše uspomene.«
»Bilo je to davno.«
»Zbog ove slike netko je umro, gospođo Herzfeld.«
»Da«, reče ona. »Znam.«
Ona vrati fotografiju Gabrielu. On se načas uplaši da je pretjerao. Onda se vrata još malo odškrinu, a Lena Herzfeld im pokaže da uđu.
Budi pažljiv, pomisli Gabriel. Ona je ranjiva. Svi su oni ranjivi.

Amsterdam


Čim je ušao u kuću Lene Herzfeld, Gabriel je znao da ona boluje od nekakvog ludila. Bilo je čisto, uredno i sterilno, ali ipak je bilo ludilo. Prvi znak njezine bolesti bilo je stanje njezina dnevnog boravka. Poput većine nizozemskih salona, bio je vermerovski skučen. Ipak, time što je marno rasporedila pokućstvo i pažljivo izabrala boju jarku, kliničku bjelinu uspjela je izbjeći dojam gužve i klaustrofobije. Nije bilo nikakvih ukrasnih čaša, zdjelica s bombonima, suvenira, nijedne fotografije. Kao da je Lena Herzfeld pala na to mjesto sama, bez rodbine, bez predaka, bez prošlosti. Njezin dom zapravo nije dom, pomisli Gabriel, nego bolnička soba u koju se prijavila radi trajnog boravka.
Morali su popiti čaj. Kao što se moglo očekivati, čaj je donesen u bijelom čajniku i poslužen u bijelim šalicama. Također su je morali zvati Lena. Ona objasni da je radila kao učiteljica u državnoj školi i da su je učenici i kolege zvali gospodom Herzfeld trideset i sedam godina. Po umirovljenju je shvatila da želi opet slušati svoje ime. Gabriel joj ispuni želju, iako je povremeno zbog uljudnosti ili poštovanja tražio utočište u formalnosti njezina prezimena. Kad je trebao reći kako se zovu on i privlačna mlada žena pokraj njega, zaključio je da ne može biti otvoren poput Lene Herzfeld. Zato on izvuče jedan od svojih starih pseudonima i na brzinu smisli priču. Večeras je on Gideon Argov, zaposlenik privatno financirane male tvrtke koja istražuje financijska i druga imovinska pitanja vezana uz holokaust. S obzirom na osjedjivu narav tih istraživanja, kao i sigurnosne probleme koji proizlaze iz njih, ne može joj reći više od toga.
»Vi ste iz Izraela, gospodine Argove?«
»Rodio sam se tamo. Sada živim uglavnom u Europi.«
»Gdje u Europi, gospodine Argove?«
»Radim takav posao da mi je dom u koferu.«
»A vaša pomoćnica?«
»Toliko smo zajedno da je njezin muž uvjeren da smo ljubavnici.«
»Jeste li?«
»Ljubavnici? Nisam ja te sreće, gospodo Herzfeld.«
»Lena, gospodine Argove. Molim vas, zovite me Lena.«
Tajne preživjelih teško se otkrivaju. Zaključane su iza zabarikadiranih vrata, a njihovo odavanje znači veliku opasnost za one koji ih posjeduju. To je značilo da će razgovor te večeri biti neka vrsta ispitivanja. Gabriel je iz iskustva znao da je prevelik pritisak osuđen na neuspjeh. Za početak on naizgled nehajno primijeti kako se grad promijenio od njegova zadnjeg posjeta. Lena Herzfeld zauzvrat počne pričati o Amsterdamu prije rata.
Njezini su preci došli u Nizozemsku sredinom 17. stoljeća kako bi umaknuli ubilačkim pogromima koje su vršili kozaci u istočnoj Poljskoj. Iako je Nizozemska općenito bila snošljiva prema pridošlicama, Zidovi su bili isključeni iz većine grana nizozemskog gospodarstva, pa su morali postati trgovci. Glavnina amsterdamskih Židova spadala je u nižu srednju klasu i bila prilično siromašna.
Herzfeldi su radili kao torbari i sitni trgovci do kraja 19. stoljeća, kad je Abraham Herzfeld počeo trgovati dijamantima. Posao je naslijedio sin Jacob, koji ga je brzo i vrlo uspješno proširio. Jacob se 1927. vjenčao sa Susannah Arons i preselio iz skučenog stana kod Jodenbreestraat u veliku kuću u Plantage Middenlaan. Četiri godine poslije Susannah je rodila njihovo prvo dijete, Lenu. Dvije godine poslije rodila je drugu kćer Rachel.
»Iako smo se smatrali Židovima, dobro smo se uklopili u društvo i nismo bili previše religiozni. Palili smo svijeće na šabat, ali uglavnom smo išli u sinagogu samo za blagdane. Moj otac nije imao ni bradu ni kipu, a naša kuhinja nije bila košer. Sestra i ja polazile smo običnu nizozemsku školu. Mnogi naši vršnjaci nisu ni znali da smo Židovke. To je najviše vrijedilo za mene. Znate, gospodine Argove, kad sam bila mlada, imala sam plavu kosu.«
»A vaša sestra?«
»Imala je smeđe oči i predivnu crnu kosu. Poput njezine«, napomene ona gledajući Chiaru. »Sestra i ja izgledale bismo kao blizanke da nismo imale kosu i oči različite boje.«
Lena Herzfeld izgledala je ojađeno. Gabriel poželi nastaviti u tom smjeru. Ali znao je da bi time pogriješio. Zato je zapita kako je izgledala obiteljska kuća u Plantage Middenlaan.
»Bilo nam je udobno«, odgovori ona, očito sretna što može promijeniti temu.
»Neki bi rekli da smo bili bogati. Ali otac nije volio govoriti o novcu. Tvrdio je da novac nije važan. I zbilja, sebi je dopuštao samo jedan luksuz. Obožavao je slike.
Naša je kuća bila puna umjetnosti.«
»Sjećate li se Rembrandtove slike?«
Ona je oklijevala, a onda kimne. »Bila je to očeva prva velika kupovina. Objesio ju je u radnoj sobi. Svake bi večeri sjeo na stolicu i divio se slici. Moji su roditelji bili vjerni jedno drugome, ali otac je toliko volio tu sliku da bi majka ponekad glumila ljubomoru.« Lena Herzfeld malo se osmjehne. »Svi smo bili jako sretni zbog te slike. Ali ubrzo nakon što nam je došla u kuću, stvari u svijetu krenule su po zlu.
Kristalna noć, Austrija, Poljska. A onda je došao red na nas.«
Njemačka invazija 10. svibnja 1940., nastavi ona, zgranula je mnoge stanovnike Amsterdama, budući da je Hitler obećao da će poštedjeti Nizozemsku dokle god ostane neutralna. U kaotičnim danima koji su uslijedili, Herzfeldi su očajnički pokušali pobjeći, prvo brodom, a onda cestom za Belgiju. Naravno, nisu uspjeli, pa su se navečer 15. svibnja vratili kući u Plantage Middenlaan.
»Bili smo u klopci«, reče Lena Herzfeld, »kao i ostalih sto četrdeset tisuća nizozemskih Židova.«
Dok je Francusku i Belgiju stavio pod njemačku vojnu upravu, Hitler je odlučio da Nizozemskom treba upravljati građanska vlast. Taj je zadatak dobio Reichskommissar Arthur Seyss-Inquart, fanatični antisemit koji je predsjedao Austrijom nakon pripojenja. U roku od nekoliko dana zaredale su državne uredbe.
Isprva je naizgled bezopasna zapovijed naložila da Židovi ne smiju služiti u civilnoj obrani. Zatim je Židovima zapovijeđeno da napuste nizozemsku prijestolnicu Haag i da se isele iz osjedjivih obalnih područja. U rujnu su zabranjene sve židovske novine. U studenom su otpušteni svi Židovi koji su radili u nizozemskoj državnoj službi, uključujući učitelje i telefoniste. Zatim je u siječnju 1941. objavljena vrlo zloslutna nacistička odredba. Svi Židovi koji borave u Nizozemskoj morali su se u roku od četiri tjedna prijaviti u nizozemskom uredu za popis stanovništva. Onima koji odbiju prijetio je zatvor i zapljena imovine.
»Tako su Nijemci dobili ime, adresu, dob i spol gotovo svakog Židova u Nizozemskoj. Budalasto smo im dali ključ za naše uništenje.«
»Je li se vaš otac prijavio?«
»Pitao se treba li se oglušiti o zapovijed, ali na kraju je zaključio da mora poslušati jer nema izbora. Živjeli smo u lijepoj kući u najistaknutijoj židovskoj četvrti u gradu.«
Nakon popisa uslijedila je lavina novih odredaba koje su trebale dodatno izolirati, poniziti i osiromašiti Židove u Nizozemskoj. Židovi ne smiju davati krv. Židovi ne smiju ulaziti u hotele ni jesti u restoranima. Zidovi ne smiju u kazališta, knjižnice ni muzeje. Židovi ne smiju raditi na burzi. Židovi ne smiju imati golubove.
Židovska djeca ne smiju polaziti »arijevske« škole. Židovi moraju prodati svoje tvrtke nežidovima. Židovi moraju predati svoje umjetničke zbirke i sve dragulje osim vjenčanog prstenja i džepnih satova. I Židovi moraju položiti svu ušteđevinu u banku Lippmann, Rosenthal i drug, odnosno »LiRo«, bivšu židovsku banku koju su preuzeli nacisti.
Onda je došla drakonska »13. odredba«, izdana 29. travnja 1942., koja je tražila da Židovi stariji od šest godina uvijek u javnosti nose žutu Davidovu zvijezdu. Ta se zvijezda morala ušiti ne prikvačiti nego ušiti na lijevoj strani prsa vanjskog komada odjeće. Dodatna uvreda: Zidovi su morali za svaku zvijezdu platiti četiri nizozemska centa i jedan dragocjeni bon za odjeću.
»Majka je to pokušala pretvoriti u igru kako nas ne bi uznemirila. Kad smo ih nosile po četvrti, glumile smo da smo jako ponosne.
Nije me zavarala, naravno. Navršila sam jedanaest godina, pa premda nisam znala što se sprema, znala sam da smo u opasnosti. Ipak, glumila sam radi sestre. Rachel je bila dovoljno mlada da je prevare. Voljela je svoju žutu zvijezdu. Govorila je da osjeća Božje oči na sebi kad je nosi.«
»Je li vaš otac poslušao zapovijed da preda slike?«
»Predao je sve osim Rembrandta. Izvukao ga je iz okvira i sakrio u kutu tavana zajedno s vrećicom dijamanata koju je sačuvao nakon što je konkurentu Nizozemcu prodao tvrtku. Majka je plakala kad smo ostali bez obiteljskih dragocjenosti. Ali otac je rekao da se ne brinemo. Nikad neću zaboraviti njegove riječi. >To su samo stvari<, rekao je. >Važno je da imamo jedno drugo. Nitko nam to ne može oduzeti. < «
Ali odredbe su dalje pristizale. Zidovi ne smiju izlaziti noću. Zidovi ne smiju ulaziti u domove nežidova. Zidovi ne smiju koristiti javne telefone. Zidovi se ne smiju voziti vlakom ni tramvajem. Zatim je Eichmannov Središnji ured za židovsko iseljeništvo 5. srpnja 1942. na adrese četiri tisuće Zidova poslao obavijest da su izabrani za »radnu službu« u Njemačkoj. Naravno, to je bila laž. Počele su deportacije.
»Je li vaša obitelj dobila zapovijed za polazak?«
»Nije odmah. Prvo su izabrali uglavnom njemačke Zidove koji su se sklonili u Nizozemskoj nakon 1933. Mi smo došli na red tek u drugom tjednu mjeseca rujna.
Rečeno nam je da se javimo na amsterdamski glavni kolodvor, s vrlo konkretnim uputama što smijemo ponijeti sa sobom. Sjećam se očeva lica. Znao je da smo osuđeni na smrt.«
»Što je učinio?«
»Otišao je na tavan uzeti Rembrandta i vrećicu s dijamantima.«
»A onda?«
»Strgnuli smo zvijezde s odjeće i sakrili se.«

Amsterdam


Chiara je imala pravo u pogledu Lene Herzfeld. Nakon tolikih godina šutnje napokon je bila spremna govoriti o ratu. Nije bezglavo pojurila prema strašnoj tajni koja je ležala pokopana u njezinoj prošlosti. Napredovala je polako, metodički, kao učiteljica koja predaje teško gradivo. Gabriel i Chiara, koji su dobro znali pratiti ljudske osjećaje, nisu je tjerali da žuri. Šutke su sjedili na Leninu snježnobijelom trosjedu s rukama u krilu, kao dva pozorna učenika.
»Znate li što znači nizozemska riječ verzuilingi« upita Lena. »Na žalost, ne znam«, odgovori Gabriel. Ona reče da je to bio jedinstven nizozemski pojam koji je služio očuvanju društvenog sklada u zemlji koja se oštro dijelila na katolike i protestante.
Mir nije očuvan miješanjem nego strogim razdvajanjem. Na primjer, ako ste bili kalvinist, čitali ste kalvinističke novine, išli kod kalvinističkog mesara, navijali za kalvinističke športske klubove i slali djecu u kalvinističku školu. Isto je vrijedilo za katolike i Zidove. Dobra prijateljstva između katolika i kalvinista bila su rijetka.
Prijateljstva između Zidova i kršćana bila su nečuvena. Verzuiling je bio glavni razlog zašto se tako malo Zidova uspjelo barem nakratko skrivati od Nijemaca kad su krenuli pozivi i deportacije. Većina se nije imala kome obratiti za pomoć.
»Ali to nije vrijedilo za mojeg oca. Prije rata sklopio je brojna prijateljstva izvan židovske zajednice zbog svojih poslova. Pogotovo s jednim čovjekom, katolikom po imenu Nikolaas de Graaf. Živio je sa ženom i četvero djece u kući kod Vondelparka. Pretpostavljam da mu je otac platio mnogo novca, ali nijedan od njih nije o tome govorio. Ušli smo u kuću obitelji de Graaf nešto prije ponoći 9. rujna, jedno po jedno, kako nas susjedi ne bi primijetili.
Svako od nas nosilo je tri kompleta odjeće na sebi zato što se nismo usudili hodati po gradu s koferima. Spremili su nam skrovište na tavanu. Popeli smo se po ljestvama, a oni su zatvorili vrata. Tako je zavladao vječni mrak.«
Tavan nije imao ništa osim nekoliko starih pokrivača koji su bili prostrti po podu.
Gospoda de Graaf svakog je jutra donosila lavor svježe vode za osnovno pranje.
Zahod je bio jedan kat niže; zbog sigurnosti, obitelj de Graaf zatražila je da se uporaba zahoda svede na dva posjeta dnevno po članu naše obitelji. Bilo je zabranjeno govoriti glasnije od šapta, a noću se uopće nije smjelo razgovarati.
Jednom tjedno davali su nam čistu odjeću, a hrana je bila ograničena na ono što obitelj de Graaf može sačuvati od vlastite ratne prehrane. Tavan nije imao prozora.
Svjeda ni svijeće nisu bili dopušteni, čak ni na sabat. Ubrzo je cijela obitelj Herzfeld trpjela zbog neuhranjenosti i psihološkog djelovanja trajnog mraka.
»Bili smo bijeli kao duhovi i jako mršavi. Kad je gospoda de Graaf kuhala, miris bi se dizao do tavana. Nakon što bi njezina obitelj pojela, ona bi nam donijela naš dio.
Nikad nije bilo dovoljno. Ali nismo se žalili, naravno. Uvijek mi se činilo da se gospoda de Graaf jako boji zbog naše nazočnosti. Jedva da bi nas gledala, a naši silasci činili su je jako nervoznom. Nama su bili jedino olakšanje od mraka i tišine.
Nismo mogli čitati jer nije bilo svjetla. Nismo mogli slušati radio ni razgovarati zato što je buka bila zabranjena. Noću bismo slušali njemačke racije i drhtali od straha.«
Nijemci nisu išli u racije sami. Pomagali su im posebni odredi nizozemske policije poznati kao Schalkhaarders, kao i postrojbe koje su oformili Nijemci: Dragovoljna policijska pojačanja. U tim pojačanjima bili su uglavnom članovi nizozemskog SSa i nizozemske nacističke stranke, fanatični lovci na Zidove koji nisu prezali ni od čega kako bi ispunili svoje noćne kvote. U početku deportacija dobivali su sedam i pol guldena po svakom uhićenom Židovu. Ali kako su deportacije malopomalo praznile Nizozemsku od Židova, pa je bilo teže naći plijen, nagrada je povećana na četrdeset guldena. U vrijeme rata i oskudiče bio je to znatan iznos, pa su mnogi nizozemski građani odavali skrivene Zidove za šaku srebrnjaka.
»Toga smo se najviše bojali. Bojali smo se da će nas izdati. Ne obitelj de Graaf, nego neki susjed ili znanac koji zna da smo kod njih. Otac se najviše brinuo zbog malih de Graafova. Troje djece bilo je u pubertetu, ali najmlađi dječak bio je moje dobi. Otac se bojao da će nas dječak slučajno odati nekom vršnjaku. Znate kakva su djeca. Nešto kažu da ostave dojam na prijatelje, a ne razumiju posljedice.«
»Je li se to dogodilo?«
»Nije«, reče ona i odlučno odmahne glavom. »Pokazalo se da mali de Graafovi nisu ni zucnuli o nama. Izdala nas je jedna susjeda. Živjela je odmah do njih.«
»Čula vas je na tavanu?«
Lena pogleda prema stropu sa strahom u očima. »Ne«, reče napokon. »Vidjela me je.«
»Gdje?«
»U vrtu.«
»U vrtu? Sto ste radili u vrtu, Leno?«
Ona otvori usta da odgovori, a onda pokrije lice rukama i brižne u plač. Gabriel je zagrli, zapanjen što je posve nečujna. Lena Herzfeld, dijete mraka, dijete tavana, znala je još plakati a da ne ispusti ni glasa.

Amsterdam


Uslijedila je ispovijest Lene Herzfeld. Njezin je prijestup započeo kao mali neposluh koji je počinilo očajno dijete koje je samo željelo dodirnuti snijeg. Nije planirala tu pustolovinu. Dapače, ni danas nije znala što ju je probudilo u ranojutarnjim satima 12. veljače 1943., kao ni što ju je natjeralo da tiho ustane iz kreveta i spusti se Ijestvama s tavana. Hodnik je bio posve mračan. Ipak, lako je našla put do zahoda. Već je pet mjeseci prelazila istih sedam koraka dvaput dnevno. Tih sedam koraka bili su njezina jedina rekreacija. Jedina razonoda od jednoličnosti tavana. I jedina prilika da vidi vanjski svijet.
»Kod umivaonika bio je prozor. Bio je malen, okrugao, s pogledom na vrt iza kuće. Gospoda de Graaf tražila je da zavjesa bude spuštena kad god smo tamo.«
»Ali vi ste je ipak podizali?«
»Povremeno.« Ona pošuti, a onda reče: »Bila sam samo dijete.«
»Znam, Leno«, reče Gabriel blago. »Recite mi što ste vidjeli.«
»Vidjela sam novi snijeg kako se sjaji na mjesečini. Vidjela sam zvijezde.« Ona pogleda Gabriela. »Sigurna sam da vam to sada zvuči strašno obično, ali djetetu koje je pet mjeseci bilo zaključano na tavanu to je bilo...«
»Neodoljivo?«
»Izgledalo je kao raj. Sitan kutak raja, ali ipak raj. Htjela sam dotaknuti snijeg.
Htjela sam gledati zvijezde. A dijelom sam htjela pogledati Boga u oči i zapitati ga zašto nam je to učinio.«
Ona dobro pogleda Gabriela, kao da procjenjuje je li taj neznanac koji joj se obreo na pragu zbilja zaslužio da čuje takvu uspomenu.
»Rodili ste se u Izraelu?« upita ona.
On odgovori iskreno, a ne kao Gideon Argov.
»Rodio sam se u poljoprivrednoj zadruzi u dolini Jizreel.«
»A vaši roditelji?«
»Očeva obitelj došla je iz Miinchena. Majka mi se rodila u Berlinu. Otpremili su je u Auschwitz 1942. Roditelje su joj ubili plinom čim su stigli, ali ona je preživjela do kraja. Krenula je na marš u siječnju 1945.«
»Marš smrti? Bože moj, to je sigurno bila iznimna žena kad je preživjela taj užas.«
Ona ga načas pogleda, a onda upita: »Što vam je ispričala?«
»Majka nikad nije govorila o tome, čak ni meni.«
Lena kimne kao da razumije. Zatim, nakon još jedne duge stanke, ona opiše kako se šutke spustila stubištem kuće de Graafovih i iskrala u vrt. Nije imala cipele nego samo čarape pa je osjećala veliku hladnoću snijega. To joj nije bilo važno, osjećala se čudesno. Grabila je pune ruke snijega i duboko udisala leden zrak dok je grlo nije zapeklo. Raširila je ruke i zavrtjela se tako da su se zvijezde i nebo mijenjali poput kaleidoskopa. Vrtjela se dok joj se nije zavrtjelo u glavi.
»Tada sam primijetila lice na prozoru susjedne kuće. Izgledala je uplašeno, stvarno uplašeno. Mogu misliti kako sam joj izgledala. Kao blijeda siva sablast. Kao biće s drugog planeta. Poslušala sam svoj prvi nagon i otrčala natrag u kuću. Ali bojim se da sam tako još više pogriješila. Da sam ostala mirna, možda bi ona pomislila da sam jedno od djece obitelji de Graaf. Ali trčeći sam odala sebe i cijelu svoju obitelj. Kao da sam povikala da sam Židovka koja se skriva. Isto kao da sam nosila žutu zvijezdu.«
»Jeste li rekli roditeljima što se dogodilo?«
»Htjela sam, ali previše sam se bojala. Samo sam ležala na pokrivaču i čekala.
Nakon nekoliko sati, gospoda de Graaf donijela nam je lavor svježe vode, pa sam znala da smo preživjeli noć.«
Ostatak dana prošao je manjeviše kao onih sto pedeset i pet dana prije njega.
Oprali su se što su bolje mogli. Dobili su nešto hrane. Svako od njih dvaput je otišlo na zahod. Na drugom odlasku Lena je došla u iskušenje da proviri kroz prozor u vrt kako bi vidjela jesu li njezini tragovi još vidljivi u snijegu. Ali nije to učinila, nego je prošla sedam koraka natrag do ljestava i vratila se u tamu.
Te je noći bio šabat. Obitelj Herzfeld šaptom je izgovorila tri blagoslova iako nisu imali svijeća, kruha ni vina i pomolila se Bogu da ih zaštiti još tjedan dana.
Nekoliko trenutaka poslije počele su racije: njemačke čizme na popločanim ulicama, Schalkhaarderi koji viču zapovijedi na nizozemskom.
»Racije bi obično prošle pokraj nas i zvuk bi uminuo. Ali te noći nije bilo tako. Te je noći zvuk bio sve glasniji i glasniji, sve dok se cijela kuća nije zatresla. Znala sam da dolaze po nas. Jedino sam ja znala.«

Amsterdam


Lena Herzfeld iscrpljeno zamukne. Dugo je šutjela. Gabriel je vidio j da su se u njezinu duhu zatvorila neka vrata. Na jednoj je strani bila starica koja je sama živjela u Amsterdamu, na dragoj je bila djevojčica koja je slučajno odala svoju obitelj. Gabriel predloži da završe razgovor za tu večer. Dijelom se pitao ima li uopće smisla nastaviti. Čemu? Radi slike koja je vjerojatno zauvijek izgubljena?
Ali on se jako iznenadi kad Lena reče da želi nastaviti, da želi ispričati ostatak priče. Ne zbog Rembrandtove slike, napomene ona, nego zbog nje same. Ona mora objasniti kako je strogo kažnjena zbog onih nekoliko trenutaka u vrtu. I mora okajati. Zbog toga, prvi put u životu, ona opiše kako joj je obitelj odvučena s tavana pred posramljenim pogledom malih de Graafova. I kako su kamionom prevezeni u Hollandsche Schouwburg, što je nekada bilo najsjajnije kazalište u Amsterdamu.
»Nijemci su ga pretvorili u sabirni centar za uhvaćene Zidove. Jako se promijenilo, naravno. Nije više bilo sjedala, sa stropa su istrgnuti lusteri, a nad ruševinama pozornice visjela je užad poput vješala.«
Njezine su uspomene sličile noćoj mori. Uspomene na Schalkhaardere koji se smiju i pričaju o noćnom lovu. Uspomene na dječaka koji je pokušao pobjeći pa su ga prebili na mrtvo ime. Uspomene na desetak staraca koji su izvučeni iz kreveta u staračkom domu i koji su mirno sjedili u ofucanim noćnim haljecima kao da čekaju početak predstave. Kao i uspomene na visokog muškarca odjevenog u crno od glave do pete, koji je koračao po pozornici poput nekog boga, držeći Rembrandtov portret u jednoj ruci i vrećicu dijamanata u drugoj.
»SSovac?«
»Da.«
»Jeste li ikad saznali kako se zove?«
Ona je oklijevala. »Poslije sam saznala, ali neću vam reći.«
Gabriel blago kimne. Lena sklopi oči i nastavi. Ono što je najbolje zapamtila kod njega, reče ona, bio je miris kože koji je izbijao iz njegovih tek ulaštenih čizama.
Imao je tamnosmede oči, crnu i nauljenu kosu, blijedu i beskrvnu kožu. Držao se aristokratski i zapanjujuće uljudno.
»To nije bio nekakav seljačić u lijepoj odori. To je bio čovjek iz dobre obitelji.
Čovjek iz viših slojeva njemačkog društva. Obratio se ocu na izvrsnom nizozemskom. Zatim, kad je vidio da otac zna njemački, prešao je na taj jezik.«
»A vi ste znali njemački?«
»Nešto malo.«
»Jeste li razumjeli o čemu je riječ?«
»Ponešto. SSovac je grdio oca jer je prekršio odredbe o židovskoj financijskoj imovini i dragocjenostima kao što su dragulji i umjetnička djela. Zatim je rekao ocu da će i dijamanti i slika biti zaplijenjeni prije naše deportacije u logor. Ali imao je jedan zahtjev. Htio je da moj otac potpiše neki papir.«
»Dokument o odricanju od imovine?«
Ona odmahne glavom. »Ugovor o prodaji, ne za dijamante nego za Rembrandta.
Htio je da mu moj otac proda sliku. Za sto guldena plativih na neki budući datum, naravno. Sto guldena... manje od zarade lovaca na Zidove kad je noć bila dobra.«
»Vidjeli ste taj ugovor?«
Malo je oklijevala, a onda kimne. »Nijemci su u svemu bili precizni, a papirologija im je bila vrlo važna. Sve su bilježili. Dnevni broj ljudi ubijenih u plinskim komorama. Broj ostavljenih cipela. Težina zlata istrgnutog mrtvacima prije nego što su ih bacili u krematorije.«
Lena opet zamukne, a Gabriel se načas uplaši da se izgubila. Ali ona se brzo sabere i nastavi. Večeras je Lena Herzfeld izabrala Gabriela i Chiara da saslušaju njezino svjedočanstvo. Večeras nema povratka.
»Tek sam poslije shvatila zašto SSovac traži očev potpis. Jedno je ukrasti vrećicu dijamanata. Ali drago je ukrasti sliku, pogotovo Rembrandtovu sliku. Nije li to ironično? Ubili su šest milijuna ljudi, ali on je htio ugovor o prodaji za očeva Rembrandta komad papira da može tvrditi kako ga je nabavio legalno.«
»Što je učinio vaš otac?«
»Odbio je. Ni danas mi nije jasno kako je skupio hrabrosti. Rekao je SSovcu da dobro zna kakva nas sudbina čeka i da neće ništa potpisati ni pod kojim uvjetima.
SSovac se zgranuo. Mislim da mu se nijedan Židov odavno nije usudio tako obratiti.«
»Je li prijetio vašem ocu?«
»Ne, upravo obratno. Načas je ostao bez riječi. Onda je pogledao Rachel i mene i nasmiješio se. Rekao je da radni logori nisu za djecu. Rekao je da ima rješenje.
Razmjenu. Dva života za jednu sliku. Ako moj otac potpiše prodajni ugovor, Rachel i ja bit ćemo puštene. Otac se isprva protivio, ali majka ga je uvjeravala da nema izbora. Barem će imati jedno drago, rekla je. Na kraju je otac pokleknuo i potpisao ugovor. U dva primjerka, jedan za njega i drugi za SSovca.«
Lenine se oči odjednom napune suzama, a ruke joj zadršću, ne zbog žalosti nego zbog bijesa.
»Ali kad je to čudovište dobilo ono što je tražilo, predomislilo se. Rekao je da se krivo izrazio. Da ne može uzeti dvoje djece nego samo jedno. Onda je pokazao na mene i rekao: >Ova koja ima plavu kosu i plave oči.< Tako mi je presudio.«
SSovac je rekao obitelji Herzfeld da se oprosti. I požurite, dodao je s lažnom Ijubaznošću u glasu. Lenina majka i sestra plakale su dok su je grlile posljednji put, ali otac je uspio ostati sabran. Zagrlivši Lenu, prošaptao je da će je zauvijek voljeti i da će ubrzo opet svi biti zajedno. Onda je Lena osjetila da joj otac nešto gura u džep kaputa. Nekoliko časaka poslije, čudovište ju je vodilo van iz kazališta. Hodajte, gospođice Herzfeld, govorio je. I nipošto se ne osvrćite. Ako se samo jedanput osvrnete, stavit ću i vas na vlak.
»Što mislite da sam učinila?« upita ona.
»Hodali ste dalje.«
»Tako je. Gospođica Herzfeld hodala je dalje. I nije se osvrnula. Nijedanput. I više nikada nije vidjela svoju obitelj. U roku od tri tjedna bili su mrtvi. Ali ne i gospođica Herzfeld. Ona je preživjela jer je imala plavu kosu. A sestra joj je postala prah i pepeo jer je imala crnu kosu.«

Lena Herzfeld ponovo se sakrila. Njezina je odiseja počela u zgradi nasuprot kazalištu, na adresi Plantage Middenlaan 31. Taj bivši vrtić za radničke obitelji nacisti su pretvorili u drugi sabirni centar za malu djecu i dojenčad. Ali u razdoblju deportacija nekoliko je stotina djece prokrijumčareno u sanducima i vrećama krumpira i predano nizozemskom pokretu otpora.
»SSovac me osobno uveo u vrtić i predao osoblju. Zapanjena sam što je uopće održao riječ, ali dobio je sliku. U ratu je bilo mnogo takvih neobjašnjivih proturječja. U jednom je trenutku bio čudovište bez srca. U drugom je bio sposoban za trunku čovječnosti.«
Lena je u automobilskom prdjažniku prebačena u Friziju na sjeverozapadu Nizozemske i predana bračnom paru bez djece koji je radio za pokret otpora. Dali su joj novo ime i rekli susjedima da je osirotjela u njemačkom bombardiranju Rotterdama u svibnju 1940. Budući da su bili pobožni kalvinisti, tražili su od Lene da ide na nedjeljnu misu kako se ne bi odala. Ali u sigurnosti njihova doma poticali su je da čuva svoj židovski identitet.
»Možda vam je to teško shvatiti, ali smatram da sam imala sreće. Mnoga djeca skrivena u kršćanskim obiteljima prošla su kroz strahote. Ali moji su udomitelji bili dobri i postupali su s mnogo topline i prisnosti.«
»A kad je rat završio?«
»Nisam imala kamo. Ostala sam u Friziji do osamnaeste godine. Onda sam krenula na studij i postala učiteljica. Cesto sam pomišljala na selidbu u Izrael ili Ameriku.
Ali na kraju sam odlučila ostati. Činilo mi se da imam dužnost ostati u Amsterdamu s duhovima mrtvih.«
»Jeste li ikada pokušali povratiti obiteljski dom?«
»Nisam mogla. Nizozemska je vlada nakon rata proglasila da su prava tekućih vlasnika jednaka pravima prethodnih židovskih vlasnika. To je značilo da ne mogu otjerati čovjeka koji je kupio našu kuću ako ne dokažem da je to učinio nepropisno.
Nadalje, nisam imala dokaz da je moj otac ikada bio vlasnik te kuće, pa čak ni dokaz o njegovoj smrti, a zakon je tražio oboje.«
»A Rembrandtova slika?«
»Naslikanu ženu počela sam smatrati sudionicom u umorstvu moje obitelji. Više je nikada nisam htjela vidjeti.«
»Ali zadržali ste prodajni ugovor«, reče Gabriel.
Dijete s tavana pogleda ga sumnjičavo.
»Nije li vam to otac stavio u džep kad ste se opraštali?«
Ona ne odgovori.
»I sačuvali ste ga dok ste se skrivali, zar ne, Leno? Sačuvali ste ga zato što vam je jedino to preostalo od oca.« Gabriel načas zašuti. »Gdje je ugovor, Leno?«
»U prvoj ladici mojeg noćnog stolića. Pogledam ga svake večeri prije spavanja.«
»Možete li mi ga dati?«
»Sto će vam?«
»Vaša je slika negdje u svijetu. A mi ćemo je naći.«
»Ta je slika krvava.«
»Znam, Leno. Znam.«
Kad su izašli iz kuće Lene Herzfeld, bilo je gotovo jedanaest sati i kiša je pljuštala po pločniku. Chiara je htjela uzeti taksi, ali Gabriel je htio hodati.
Dugo su stajali pred kazalištem Hollandsche Schouwburg, koji je sada memorijal onima koji su tamo zatočeni, a onda su krenuli do Rembrandtove stare kuće na početku Jodenbreestraata. Gabriel se čudio kratkoći puta. Jedan kilometar, ne više od toga. Bio je uvjeren da će sljedeća karika u lancu biti duža.
Jeli su bez teka u mirnom restoranu kod hotela i razgovarali o svemu osim o užasu koji su upravo čuli, a legli su malo nakon jedan ujutro. Chiara je imala noćne more, ali na njezino iznenađenje, umjesto Ivana Harkova glavnu je ulogu preuzeo muškarac u crnom koji joj je htio istrgnuti dijete iz ruku. Na silu se probudila i ugledala Gabriela kako sjedi za radnim stolom, pod jakim svjetlom lampe, i mahnito nešto piše na papir.
»Sto to radiš?«
»Spavaj.«
»Sanjala sam ga.«
»Znam.«
Ujutro, dok je Gabriel još spavao, ona otkrije ishod njegova noćnog rada. Za ugovor o prodaji slike bio je prikvačen spis od mnogo stranica, napisan na hotelskom papiru prepoznatljivim rukopisom Gabrielove lijeve ruke. Na vrhu prve stranice stajao je datum, ime grada i naslov: Svjedočanstvo Lene Herzfeld. Chiara brzo prolista stranice, zapanjena onime što vidi. Kako je bio obdaren savršenim pamćenjem, Gabriel je doslovno ispisao cijeli razgovor. Na zadnjoj je stranici napisao kratku bilješku za samoga sebe.
Ponekad ćeš najbolje naći sliku ako otkriješ gdje je bila.
Nadi Kurta Vossa i naći ćeš sliku.

2.
Autorstvo


Southiuark, London


U novinarskom je poslu jedna od najgorih stvari redakcijski sastanak petkom u pet popodne. Polovica nazočnih već razmišlja što će raditi za vikend, a ostali imaju rok i zato se brinu zbog posla koji im je preostao. U tom času Zoe Reed nije spadala ni u jednu od tih kategorija, iako je i njezin duh već odlutao.
Poput gotovo svih koji su se okupili u konferencijskoj dvorani novina Financial Journal na petom katu, Zoe je mnogo puta čula istu priču. Nekadašnji moćni dnevnik svjetskog poslovnog svijeta postao je financijski slučaj. Zarada od prodaje i reklama pada sve niže i nikako da stane padati. Ne samo da su novine neprofitabilne, nego i gube novac strašnom i neodrživom brzinom. Ako se tako nastavi, njihov korporacijski vlasnik Latham International Media bit će prisiljen odmah potražiti kupca, a još je vjerojatnije da će ugasiti novine. Dok se to ne dogodi, troškovi redakcije morat će se ponovo srezati do korijena. Nema više skupih ručkova s izvorima informacija. Nema više neodobrenih putovanja. I nema više plaćenih pretplata na druge listove. Od sada na dalje, novinari Journala morat će čitati vijesti kao i svi drugi na svijetu: besplatno preko interneta.
Te je sumorne novosti izrekao Jason Turnbury, glavni urednik Journala. Koračao je po konferencijskoj dvorani kao toreador, s pažljivo razvezanom kravatom i opaljenim licem od nedavnog odmora na Karibima. Jason je bio raketa, korporacijski meteor koji je imao nenadmašnu sposobnost da izbjegne nadolazeće nevolje. Ako treba prolijevati krv zbog lošeg stanja Journala, to neće biti njegova krv. Zoe je znala da Jasona čeka menadžerski ured u sjedištu Lathama. Znala je to zato što je jedanput nepromišljeno imala kratku vezu s njim. Iako više nisu bili ljubavnici, on joj se i dalje povjeravao i redovito tražio njezine savjete i potporu. Zato se Zoe nije iznenadila kad ju je pet minuta nakon sastanka nazvao u ured.
»Kakav sam bio?«
»Previše melodramatičan za moj ukus. Stanje sigurno nije tako loše.«
»Još je gore. Kao Titanic.«
»Neću valjda raditi svoj posao bez novca za putovanja i ručkove.«
»Nova pravila vrijede za sve članove uredništva. Pa i tebe.«
»Onda dajem otkaz.«
»Dobro. Znači da trebam otpustiti jednu osobu manje. Zapravo dvije. Bože moj, stvarno ti previše plaćamo.«
»Zato što sam posebna. To čak kaže moja titula: posebna istraživačka dopisnica. Ti si mi dodijelio tu titulu.«
»Najveća pogreška u mojoj karijeri.«
»Zapravo, tvoja druga najveća pogreška, Jasone.«
To je izrekla sa zajedljivim humorom po kojem je bila poznata. Zoein glas, dubok i senzualan, bio je jedan od zvukova kojih se londonski financijski svijet najviše bojao. Zbog njega su drski predsjednici uprava padali u prašinu, a čak i najborbeniji odvjetnici bulaznili su kao glupani. Zoe i njezina mala ekipa reportera i istražitelja spadali su u najuglednije i najopasnije istraživačke novinare u Britaniji. Za sobom je ostavila niz uništenih tvrtaka i karijera. Razotkrivala je pokvarene knjigovodstvene trikove, lance nezakonite trgovine, zločine protiv okoliša, kao i bezbrojne slučajeve mita i korupcije. Iako se glavnina njezina rada odnosila na britanske tvrtke, redovito je pisala o korporativnim vragolijama u drugim europskim zemljama i u Americi. Dapače, Zoe je one kaotične jeseni 2008. provela nekoliko tjedana trudeći se dokazati da je jedna američka tvrtka za upravljanje novcem pod vodstvom vrlo uglednog stratega zapravo ogroman lanac sreće. Trebalo joj je samo još četrdeset i osam sati da potvrdi članak kad su Bernarda Madoffa uhitili agenti FBIa zbog prijevare s obveznicama. Zoeino prethodno izvješćivanje dalo je Journalu veliku prednost pred konkurencijom u pokrivanju skandala, ali osobno nikada nije sebi oprostila što nije izvela Madoffa pred pravdu. Puna natjecateljskog duha i prijezira prema onima koji krše pravila, Zoe Reed zarekla se da više neće pustiti nijednog pokvarenog i lopovskog biznismena da joj klizne kroz prste.
Tog je dana popunjavala zadnje rupe u članku o uspješnom laburističkom zastupniku koji je uzeo najmanje sto tisuća funta nezakonitih uplata od Empire Aerospace Systems, vodeće britanske vojne tvrtke. Journalov sektor oglašavanja proširio je glasinu da Zoe sprema važan članak, a potiho je dogovoreno i njezino pojavljivanje na kanalima BBC, CNBC, Sky News i CNN International. Za razliku od većine novinara, Zoe je znala nastupati na televiziji i zaboraviti da sjedi pred kamerom. Štoviše, uvijek je bila najprivlačnija osoba u studiju. BBC ju je godinama pokušavao oteti Journalu, a nedavno je skoknula u New York da se sastane s upravom CNBCja. Zoe je tako dobila moć učetverostručiti svoju plaću jednim telefonskom pozivom. To je značilo da nije raspoložena slušati Jasonovo predavanje o rezanju troškova.
»Smijem li ti objasniti kako će tvoje nove mjere štednje sabotirati moj posao?«
»Ako baš moraš.«
»Kao što dobro znaš, Jasone, moji izvori informacija rade za tvrtke koje istražujem, pa ih moram zavoditi kako bi me informirali. Stvarno očekuješ da ću uvjeriti višeg menadžera da izda svoju tvrtku dok jedemo sendvič s jajetom u Pret A Mangert«
»Jesi li pogledala svoje prošlomjesečno izvješće o troškovima prije nego što si ga potpisala? Mogao sam zaposliti dva pomoćnika urednika za iznos koji si potrošila u restoranu Dorchester.«
»Neki se razgovori ne mogu obaviti putem telefona.«
»Slažem se. Zato predlažem da se nađemo na piću u Cafe Rouge kako bismo osobno nastavili ovaj razgovor.«
»Znaš da to nije pametno, Jasone.«
»Predlažem uljudan sastanak dvoje profesionalaca.«
»To su gluposti, kao što dobro znaš.«
Jason se ne zadrži na tome, nego brzo promijeni temu.
»Gledaš li televiziju?«
»Smijemo li gledati televiziju ili se to smatra trošenjem skupe korporativne struje?«
»Okreni na Sky News.«
Zoe okrene kanal i ugleda tri muškarca kako stoje pred gomilom novinara u kompleksu Ujedinjenih naroda u Zenevi. Jedan je bio UNov glavni tajnik, drugi je bio irski roker koji je neumorno radio protiv gladi u Africi, a treći je bio Martin Landesmann, čudesno bogat financijaš iz Zeneve. Landesmann je upravo objavio da daruje stotinu milijuna dolara za bolju proizvodnju hrane u Trećem svijetu. Nije to bio prvi put da on radi tako nešto. Landesmann, kojeg su i pristaše i protivnici zvali »svetim Martinom«, navodno je darovao najmanje milijardu dolara vlastita novca za razne dobrotvorne projekte. Njegovo bogatstvo i širokogrudnost bili su jednako veliki kao njegova zatvorenost i izbjegavanje novinara. Landesmann je u cijelom životu dao samo jedan intervju. A vodila ga je Zoe.
»Kad se to dogodilo?«
»Ranije ovog popodneva. Nije htio odgovarati na pitanja.«
»Čudi me što su nagovorili Martina da uopće dode.«
»Nisam znao da ste tako intimni da ga zoveš po imenu.«
»Zapravo se nismo čuli mjesecima.«
»Možda je vrijeme da obnoviš taj odnos.«
»Pokušala sam, Jasone. Ne želi razgovarati.«
»Zašto ga ne bi nazvala sada?«
»Zato što idem kući, gdje ću se izležavati u kadi.«
»A ostatak vikenda?«
»Neka šundknjiga. Dva DVDa. Možda šetnja po Hampstead Heathu ako ne padne kiša.«
»Zvuči dosadno.«
»Ja volim kad mi je dosadno, Jasone. Zato si mi tako drag.«
»Bit ću u Cafe Rouge za sat vremena.«
»Što se mene tiče, vidimo se u ponedjeljak ujutro.«
Ona prekine vezu i okrene se televizoru, gdje je Martin Landesmann odlazio s tiskovne konferencije u Zenevi dok mu se sijeda kosa sjajila u bljeskanju stotinu fotoaparata, a pokraj njega je hodala Monique, njegova prelijepa francuska supruga. Premda je bio jako zatvoren čovjek, Landesmann je očito znao kako ostaviti dojam u onim rijetkim prigodama kad bi se ukazao u javnosti. Bio je to jedan od Martinovih talenata: nenadmašna sposobnost da kontrolira ono što svijet zna o njemu. Zoe je bila uvjerena da zna više o Martinu Landesmannu nego ijedan novinar na svijetu. Ali čak je i ona priznavala da joj Sveti Martin i njegovo financijsko carstvo u mnogo čemu izmiču.
Landesmannovu sliku zamijeni slika novog američkog predsjednika, koji je pokrenuo inicijativu za bolje odnose između Sjedinjenih Država i njihova nesmiljenog neprijatelja, Islamske Republike Irana. Zoe ugasi televizor, pogleda na sat i tiho opsuje. Već je prošlo šest sati. Njezini planovi za vikend nisu bili tako dosadni kao što je rekla Jasonu. Dapače, bili su vrlo zahtjevni. A već je kasnila.
Ona provjeri elektronsku poštu, a onda temeljito pročisti telefonsku sekretaricu. U 6 sati i 15 minuta navlačila je kaput i izlazila iz redakcije. Iz svojeg velikog ostakljenog ureda Jason se divio svojem veličanstvenom pogledu na Temzu.
Osjetivši Zoe iza sebe, on se zavrti na stolici i neskriveno pokuša uhvatiti njezin pogled. Zoe obori glavu prema podu i uskoči u dizalo.
Dok se dizalo spuštalo prema predvorju, Zoe razgleda svoj odraz u čeličnim vratima. Cigani su te ostavili na našem pragu, govorila joj je majka. Kako inače objasniti to što se dijete anglosaske loze rodilo s crnom kosom, tamnosmeđim očima i maslinastom kožom? Zoe je kao djevojčica bila osjedjiva na svoj izgled.
Ali kad je krenula na Cambridge, već je znala da je to prednost. Zoeina vanjština isticala ju je medu ostalima, kao i njezina očita pamet i zajedljiva šaljivost. Jason se zaljubio čim je zakoračila u njegov ured. Odmah ju je zaposlio i ubrzao njezin uspon po ljestvici uspjeha. U iskrenijim trenucima Zoe bi priznala da joj je izgled pomogao u karijeri. Ali bila je i pametnija od većine kolega. Osim toga, nitko drugi u redakciji nije toliko radio.
Kad su se otvorila vrata dizala, ona ugleda gomilicu novinara i urednika koji su se okupili u predvorju kako bi dogovorili pravo mjesto za večernje opijanje. Zoe se provuče pokraj njih s uljudnim osmijehom medu kolegama je imala znanaca, ali ne i prijatelja i zakorači na ulicu. Kao i obično, ona krene preko Temze prema postaji metroa Cannon Street. Da je uistinu išla kući, krenula bi zapadnom linijom prema Nasipu, a onda bi presjela na sjevernu liniju prema Hampsteadu. Međutim, ona pode linijom prema istoku sve do postaje St. Pancras, novog londonskog kolodvora za brze vlakove Eurostar.
U vanjskom džepu Zoeine aktovke bila je karta za vlak za Pariz u 7 sati i 9 minuta.
Ona kupi nekoliko časopisa, prođe kroz provjeru putovnica i krene prema odlaznom peronu, gdje su se putnici već ukrcavali. Sjedne na svoje mjesto u vagonu prve klase i ubrzo dobije čašu prilično dobrog šampanjca. Šundknjiga. Dva DVDa. Možda šetnja po Hampstead Heathu ako ne padne kiša... Ne baš. Zoe pogleda kroz prozor dok je vlak napuštao postaju i ugleda privlačnu crnokosu ženu kako joj uzvraća pogled. Ovo je zadnji put, Ciganko, pomisli ona. Ovo je stvarno zadnji put.

Amsterdam


Rijetki su primijetili kad je Eli Lavon stigao u Amsterdam sljedećeg k dana, a oni koji su ga primijetili, mislili su da je netko drugi. To je bio njegov talent. Cijenjen kao najvještiji čovjek za praćenje koji je ikada stasao u Uredu, Lavon je bio ljudska sablast s kameleonskom sposobnošću da mijenja vanjštinu. Njegova je najveća prednost bila urođena anonimnost. Izgledao je kao jedan od životnih gubitnika. A zapravo je bio prirodni grabežljivac, koji je mogao pratiti iskusna obavještajca ili okorjela terorista po bilo kojoj ulici u svijetu a da ne privuče ni trunke zanimanja.
Ari Shamron rado je govorio da Lavon može nestati dok se rukuje s vama. To nije bilo daleko od istine.
Upravo je Shamron u rujnu 1972. predstavio Lavona mladom i nadobudnom umjetniku po imenu Gabriel Allon. Iako to tada nisu znali, obojica su već bili izabrani da sudjeluju u onome što će postati jednom od najslavnijih i najkontroverznijih akcija koje je ikada poduzela izraelska tajna služba »Božji gnjev«, tajna operacija da se nađu i ubiju počinitelji masakra na Olimpijadi u Miinchenu. U hebrejskom leksikonu ekipe, Lavon je bio ayin, tragač i stručnjak za praćenje. Gabri/ el je bio aleph. Naoružan pištoljem marke Beretta, kalibra .22, osobno je ubio šest terorista Crnog rujna koji su bili odgovorni za Miinchen. Pod Shamronovim nesmiljenim pritiskom, tri godine tražili su lovinu diljem Zapadne Europe, ubijajući noću i u po bijela dana, u strahu da će ih svakog časa uhititi i optužiti za umorstva. Kad su se napokon vratili kući, Gabrielovi su zalisci bili pepeljasti, a izgledao je kao da je ostario dvadeset godina.
Eli Lavon, koji je proveo duga razdoblja u neposrednoj opasnosti od terorista i bez ikakve pomoći, dobio je nebrojene stresne poremećaje, kao i hirovit želudac koji ga je još mučio.
Kad je odred »Božji gnjev« službeno raspušten, ni Gabriel ni Lavon nisu više htjeli imati veze s obavještajnim radom ni ubijanjem. Gabriel se sklonio u Veneciju da liječi slike, a Lavon je pobjegao u Beč, gdje je otvorio mali istražni ured po imenu »Ratne odštete i upiti«. Radeći s minijaturnim budžetom, uspio je pronaći opljačkanu imovinu iz holokausta u vrijednosti od više milijuna dolara, a odigrao je i važnu ulogu u sklapanju nagodbe sa švicarskim bankama kojom su dobivene milijarde dolara. Tako je Lavon stekao mnogo neprijatelja, pa mu je 2003. u uredu eksplodirala bomba, koja je teško ranila njega i ubila dvojicu njegovih radnika.
Lavon nije ponovo pokrenuo posao u Beču, nego se vratio u Izrael i okrenuo svojoj prvoj ljubavi arheologiji. Sad je radio kao asistent na Hebrejskom sveučilištu i redovito sudjelovao u iskapanjima diljem zemlje. Dvaput godišnje navraćao je u učilište Ureda kako bi novacima predavao o umijeću praćenja. Neizbježno bi ga netko upitao kako je bilo raditi s legendarnim ubojicom Gabrielom Allonom.
Lavon bi uvijek rekao isto: »Kojim Gabrielom?«
Zbog obuke i temperamenta, Lavon je pažljivo postupao s osjedjivim predmetima.
To je pogotovo vrijedilo za list papira koji je primio u dnevnoj sobi apartmana u hotelu Ambassade. Nekoliko ga je trenutaka gledao u polumraku, a onda ga odloži na kaveni stolić i znatiželjno proviri prema Gabrielu i Chiari preko ruba zlatnih polumjeseca njegovih naočala za čitanje.
»Mislio sam da se oboje skrivate od Shamrona u najdaljem kutku Cornwalla. Kako ste ovo našli, za Boga miloga?«
»Je li pravi?« upita Gabriel.
»Bez ikakve sumnje. Ali odakle vam?«
Gabriel ispriča Lavonu kako je proteklo dotadašnje istraživanje, od nenajavljena dolaska Juliana Isherwooda na klisure rta Lizard, pa sve do priče Lene Herzfeld.
Lavon je pažljivo slušao, dok su mu smeđe oči zvjerale s Gabriela na Chiaru. Na kraju on ponovo pregleda dokument i polako odmahne glavom.
»Što je, Eli?«
»Već godinama tražim ovako nešto. A onda ti slučajno naletiš na to.«
»Na što sam naletio, Eli?«
»Na dokaz njegove krivnje. O, nalazio sam krhotine dokaza rasute po europskim grobljima, ali ništa što bi ga optužilo kao ovo.«
»Znači, čuo si za njegovo ime?«
»Kurt Voss?« Lavon polako kimne. »Moglo bi se reći da mi je SS-hauptsturmführer Kurt Voss stari prijatelj.«
»A potpis?«
»Meni je jednako prepoznadjiv kao Rembrandtov.« Lavon baci pogled na dokument. »Bez obzira na to hoćeš li ikada pronaći Julianovu sliku, već si napravio veliko otkriće. Treba ga sačuvati.«
»Drage volje ću ga prepustiti tvojim vještim rukama, Eli.«
»Pretpostavljam da to ima cijenu.«
»Malu cijenu«, reče Gabriel.
»A to je?«
»Pričaj mi o Vossu.«
»S najvećim nezadovoljstvom. Ali naruči nam kavu, Gabriele. Ja sam pomalo kao Shamron. Ne mogu pričati bez kave.«
Amsterdam


Za početak, Eli Lavon ispriča osnovne podatke iz jezive biografije Kurta Vossa.
Voss se rodio 23. listopada 1906. u Kolnu, u trgovačkoj obitelji višeg staleža. Radi školovanja je poslan u glavni grad, gdje je 1932. diplomirao pravo i povijest na Berlinskom sveučilištu. U veljači 1933., nekoliko tjedana nakon Hiderova dolaska na vlast, postao je nacist i dobio mjesto u Sicherheitsdienst (SD), sigurnosnoj i obavještajnoj službi SSa. Sljedećih nekoliko godina radio je u njihovu sjedištu u Berlinu, sastavljajući dosjee o stvarnim i izmišljenim neprijateljima nacista. Kako je u svemu bio ambiciozan, Voss se udvarao Friedi Schuler, kćeri istaknutog časnika Gestapoa, s kojom se ubrzo vjenčao na seoskom imanju kraj Berlina. Na vjenčanju je bio nazočan Reichsführer SS-a Heinrich Himmler, kao i šef SDa Reinhard Heydrich, koji je na violini odsvirao serenadu sretnom paru. Osamnaest mjeseci poslije, Frieda je rodila sina. Čak je i Hider poslao čestitke.
Voss se ubrzo počeo dosađivati na svojem poslu u sjedištu SDa pa je spomenuo svojim moćnim pokroviteljima da bi želio izazovniji zadatak. Njegova je prilika došla u ožujku 1938. kad su njemačke snage bez otpora ušle u Austriju. Voss je u kolovozu došao u Beč gdje je radio u Zentralstelle für judische Auswanderung, Središnjem uredu za židovsko iseljeništvo. Ured je vodio nemilosrdan mladi časnik SSa koji će Vossu promijeniti život.
»Adolf Eichmann«, reče Gabriel.
Lavon polako kimne. Eichmann...
Zentralstelle je imao sjedište u raskošnoj bečkoj palači koja je zaplijenjena obitelji Rothschild. Eichmann je zapovjedio da se Austrija očisti od brojnog i utjecajnog židovskog stanovništva kroz mehanizirani program brzog prisilnog bijega. Svakog su dana veličanstvene stare dvorane i široki hodnici bili prepuni Zidova koji su željeli pobjeći od vala antisemitskog nasilja koji je preplavio zemlju. Eichmann i njegova ekipa rado su im davali izlaz, pod uvjetom da prvo plate visoku carinu.
»Bila je to divovska striža ovaca. Zidovi bi na jednom kraju ulazili s novcem i imovinom, a na drugom bi izlazili s golim životom. Nacisti su poslije taj postupak nazivali >bečkim modelom<, koji se smatrao jednim od Eichmannovih najvećih uspjeha. Zapravo je Voss u tome imao velike zasluge, ako se tako može reći. Nikad se nije udaljavao od Eichmanna. Lunjali su hodnicima palače u crnim uniformama SSa kao dva mlada boga. Ali postojala je jedna razlika. Eichmann nije skrivao okrutnost prema svojim žrtvama, ali oni koji bi se susreli s Vossom često bi se iznenadili zbog njegove besprijekorne uljudnosti. Uvijek se držao kao da mu je cijeli postupak neukusan. Zapravo je to bila obična krinka. Voss je bio lukav poslovni čovjek. Ispitao bi imućne ljude i poveo ih u svoj ured na privatan razgovor. Njihov bi novac neizbježno završio u njegovim džepovima. Kad je otišao iz Beča, Kurt Voss je bio bogat čovjek. A tek se zagrijavao.«
Ujesen 1941. godine, kad je rat harao cijelim kontinentom, Hitler i njegovi viši dužnosnici odlučili su da treba istrijebiti Židove. Europa se mora pročešljati od istoka do zapada, a Eichmann i njegovi »stručnjaci za deportaciju« trebaju upravljati polugama smrti. Oni sposobni za rad postat će robovi. Ostali djeca, starci, bolesnici, invalidi odmah će se podvrgnuti »posebnom tretmanu«. Za devet i pol milijuna Židova pod izravnom i neizravnom njemačkom vlašću, to je bila katastrofa, neizreciv zločin.
»Ali ne i za Vossa«, reče Lavon. »Za Kurta Vossa to je bila poslovna prilika koja se javlja jednom u životu.«
Kad je počelo smrtonosno ljeto 1942., Voss i ostali članovi Eichmannove ekipe imali su sjedište u Berlinu, u velikoj zgradi na adresi Kurfiiirstenstrasse broj 116, a Eichmannu se jako sviđalo što je to nekada bilo sjedište židovskog socijalnog fonda. Ti ljudi, okupljeni u Sektoru IVB4, skrbili su da posao masovnih umorstava teče glatko po cijelom kontinentu.
»Voss je imao ured u istom hodniku kao i Eichmann«, reče Lavon. »Ali rijetko je navraćao. Stalno je bio na terenu. Odobravao je popise za deportaciju, nadzirao sabiranja i nabavljao potrebne vlakove. I, naravno, proširio je svoj unosni hobi: pljačkao je žrtve do gole kože prije nego što ih je slao u smrt.«
Ali Voss je sklopio svoj najisplativiji posao u kasnoj fazi rata i u zadnjoj zemlji koju su poharali plamenovi holokausta u Mađarskoj. Kad je Eichmann stigao u Budimpeštu, imao je samo jedan cilj: naći svih 825.000 mađarskih Zidova i poslati ih da umru u Auschwitzu. Njegov vjerni pobočnik Kurt Voss želio je nešto drugo.
»Industrijsko postrojenje Bauer-Rubin«, reče Lavon. »Njime je upravljao konzorcij Zidova koji su se posve uklopili u društvo. Većina je prešla na katoličanstvo ili se poženila katolkinjama. U roku od nekoliko dana po dolasku u Budimpeštu, Voss ih je pozvao i objasnio da su im dani odbrojeni. Ali, kao i obično, imao je prijedlog.
Ako se postrojenje Bauer-Rubin prenese pod njegovu upravu, Voss će se pobrinuti da vlasnici i njihove obitelji dobiju siguran prolaz do Portugala. Kao što možete očekivati, vlasnici su brzo pristali na Vossove zahtjeve. Sljedećeg je dana član uprave Samuel Rubin krenuo s Vossom u Zürich.«
»Zašto u Zürich?«
»Zato što se tamo čuvala glavnina imovine tvrtke. Voss je razbio kompaniju komad po komad i preselio imovinu na račune pod svojom kontrolom. Kad je napokon zadovoljio svoju pohlepu, dopustio je Rubinu da otputuje u Portugal i obećao da će ubrzo stići svi drugi. Nije bilo tako. Preživio je jedino Rubin. Ostali su završili u Auschwitzu zajedno s više od četiristo tisuća drugih mađarskih Zidova.«
»A Voss?«
Vratio se u Berlin na Badnjak 1944. Ali kako se bližio poraz, Voss i ostali Eichmannovi uredski ubojice postali su omraženi čak i među kolegama u SSu. Dok se grad tresao zbog savezničkih zračnih napada, Eichmann je pretvorio svoj brlog u tvrđavu pod jakom stražom, gdje je žurno uništavao spise koji su ga optuživali.
Voss je kao odvjetnik znao da nije moguće sakriti tako goleme zločine dokazi su bili rasuti po cijelom kontinentu, a tisuće preživjelih čekale su da ispričaju svoju priču. Zato je iskoristio preostalo vrijeme za korisnije ciljeve: prikupiti bogatstvo stečeno zlodjelima i pripremiti bijeg.
»Kad je konačno došao kraj, Eichmann je bio posve nespreman. Nije imao ni lažne isprave, ni novac, ni skrovište. S druge strane, Voss je imao novo ime, razna skrovišta i jako mnogo novca. Kad je u noći 30. travnja 1945. u bunkeru ispod kancelarove palače Hider počinio samoubojstvo, Kurt Voss svukao je odoru SSa i iskrao se iz svojeg ureda na adresi Kurfurstenstrasse 116. Ispario je prije jutra.«
»A novac?«
»I novac je ispario«, reče Lavon. »Kao i ljudi kojima je nekada pripadao.«

Amsterdam


Gabriel Allon vidio je mnogo zla: teroriste, ubilačke ruske krijumčare oružja, profesionalne ubojice koji su prolijevali krv neznanaca radi kovčega punih novca.
Ali ništa od toga nije se moglo usporediti s genocidnim zlom ljudi koji su počinili najveće masovno ubojstvo u povijesti. Njihova se nevidljiva nazočnost stalno osjećala u Gabrielovoj rodnoj kući u izraelskoj dolini Jizreel. A sada, kad je noć pala na Amsterdam, ti su se ljudi uvukli u apartman hotela Ambassade. Kako više nije mogao trpjeti njihovo društvo, Gabriel naglo ustane i reče Lavonu i Chiari da želi nastaviti razgovor vani. Šetali su se duž kanala Herengracht pod žutim svjetiljkama, Gabriel i Lavon rame uz rame, a Chiara nekoliko koraka iza njih.
»Preblizu je.«
»Ona nas ne prati, Eli. Samo nam čuva leda.«
»Nema veze. Ipak je preblizu.«
»Da stanemo? Možeš joj dati upute.«
»Nikad me ne sluša. Nevjerojatno je svojeglava. I previše je zgodna za terenski rad.« Lavon pogleda Gabriela ispod oka. »Nije mi jasno što ju je privuklo podrtini poput tebe. Možda tvoj urođeni šarm i smisao za šalu.«
»Htio si mi dalje pričati o Kurtu Vossu.«
Lavon zastane da propusti bicikl. Vozila ga je djevojka koja je jednom rukom upravljala, a drugom slala SMS. Lavon se načas osmjehne, a onda nastavi s predavanjem.
»Moraš imati nešto na umu, Gabriele. Sada o Vossu znamo mnogo, ali nakon rata jedva da smo znali kako se gad zove. Kad smo posve shvatili doseg njegovih zločina, već je nestao.«
»Kamo je otišao?«
»U Argentinu.«
»Kako je tamo dospio?«
»Pogodi.«
»Preko crkve?«
»Naravno.«
Gabriel polako odmahne glavom. Povjesničari još ogorčeno raspravljaju o pitanju je li kontroverzni papa Pio XII. za vrijeme rata pomagao Zidovima ili ignorirao njihovu patnju. Ali Gabriel je najviše osuđivao Piove postupke nakon rata. Sveti Otac nije izgovorio ni riječi žalosti zbog umorstva šest milijuna ljudskih bića; mnogo se više brinuo za počinitelje zločina. Ne samo da je papa otvoreno kritizirao suđenje u Niirnbergu, nego je dopustio da se Vatikan iskoristi za jedan od najvećih masovnih bijegova od pravde u povijesti. »Vatikanski kanal za štakore«, kako se nazivao, pomogao je stotinama i možda tisućama nacističkih ratnih zločinaca da pobjegnu u utočišta u Južnoj Americi i na Bliskom istoku.
»Voss je stigao u Rim uz pomoć starih prijatelja iz SSa. Na putu je povremeno odsjedao u malim svratištima i skrovištima, ali uglavnom se skrivao u franjevačkim samostanima i konventima.«
»A nakon dolaska?«
»Odsjeo je u divnoj staroj vili na adresi Via Piave 23. Monsinjor Karl Bayer iz Austrije dobro se brinuo za njega dok je putne isprave pripremala Papinska komisija za pomoć. U roku od nekoliko dana imao je putovnicu Crvenog križa na ime Rudolf Seibel i dopuštenje za ulazak u Argentinu. Ukrcao se na brod North King 25. svibnja 1949. u Genovi te je zaplovio za Buenos Aires.«
»Ime broda zvuči mi poznato.«
»Nije ni čudo. Na brodu je bio još jedan putnik koji je dobio pomoć Vatikana. Njegova putovnica Crvenog križa glasila je na ime Helmut Gregor. Pravo mu je ime glasilo...«
»Josef Mengele.«
Lavon kimne. »Ne znamo jesu li se ta dvojica uopće upoznala na putovanju. Ali znamo da je Voss stigao s manje problema nego Mengele. Navodno je Anđeo smrti rekao carinicima da je tehničar, a prdjaga mu je bila puna medicinskih dokumenata i uzoraka krvi iz vremena provedenog u Auschwitzu.«
»Je li Voss u prdjazi imao išta zanimljivo?«
»Nešto kao Rembrandtov portret?« Lavon odmahne glavom. »Koliko znamo, Voss je došao u Novi svijet praznih ruku. Kao zanimanje je naveo 'hotelski poslužitelj', te je odmah pušten u zemlju. Njegov mentor Eichmann stigao je godinu dana poslije.«
»Bacili su se jedan drugome u naručje.«
»Ne, nisu se dobro slagali u Argentini. Nekoliko su puta otišli na kavu u kavani ABC u središtu Buenos Airesa, ali Voss nije više mario za Eichmanna. Eichmann se nekoliko godina skrivao, radeći kao drvosječa i zemljoradnik. Više nije bio mladi bog koji u šaci drži sudbinu milijuna. Bio je običan fizički radnik kojem treba posao. I pucao je od gorčine.«
»A Voss?«
»Za razliku od Eichmanna, on je imao dobro obrazovanje. U roku od jedne godine radio je kao odvjetnik u tvrtki koja je opsluživala njemačku zajednicu u Argentini.
Njegova žena i sin prokrijumčareni su 1955. iz Njemačke pa je obitelj ponovo bila na okupu. Čini se da je Kurt Voss vodio prosječan i ugodan život srednjeg staleža u Buenos Airesu, u četvrti Palermo, sve do smrti 1982. godine.«
»Zašto ga nisu nikad uhitili?«
»Zato što je imao moćne prijatelje. U tajnoj policiji. I u vojsci. Nakon što smo se 1960. dočepali Eichmanna, nekoliko se mjeseci skrivao. Ali čovjek koji je stavio obitelj Lene Herzfeld na vlak za Auschwitz uglavnom je proživio život bez straha od uhićenja ili izručenja.«
»Je li ikad javno govorio o ratu?«
Lavon se mlako osmjehne. »Zvuči nevjerojatno, ali Voss je nekoliko godina prije smrti dao intervju za Der Spiegel. Kao što možeš očekivati, do samog je kraja tvrdio da je nevin. Nikoga nije deportirao. Nikoga nije ubio. I ništa nije ukrao.«
»Pa što je bilo sa svim tim novcem koji Voss nije ukrao?«
»Stručnjaci za povrat imovine iz holokausta općenito se slažu sa mnom da nikada nije uspio izvući taj novac iz Europe. Dapače, sudbina bogatstva Kurta Vossa smatra se jednom od velikih neriješenih zagonetaka holokausta.«
»Sto misliš, gdje bi mogao biti taj novac?«
»Daj, Gabriele. Ne moram ti ja reći.«
»U Švicarskoj?«
Lavon kimne. »Za SSovce je cijela Švicarska bila divovski sef. Znamo iz američkih spisa OSSa da je Voss često navraćao u Zürich za vrijeme rata. Na žalost, ne znamo s kim se sastajao ni u koju je banku zalazio. Dok sam bio u Beču, radio sam s jednom obitelji čije je pretke Voss opljačkao 1938. u Zentralstelle.
Godinama sam kucao na vrata po Zürichu u potrazi za tim novcem.« »I?«
»Ni traga, Gabriele. Ni traga. Što se tiče švicarskih banaka, Kurt Voss nije ni postojao. Kao ni njegovo opljačkano bogatstvo.«
Amsterdam


Slučajno su upravo tada stigli do Jodenbreestraata. Gabriel načas zastane pred kućom gdje je Hendrickje Stoffels pozirala za svojeg ljubavnika Rembrandta i postavi joj jedno pitanje. Kako je njezin portret, ukraden 1943. od Jacoba Herzfelda u Amsterdamu, dospio u galeriju Hoffmann u Luzernu dvadeset i jednu godinu poslije? Nije mu mogla odgovoriti, naravno, pa on postavi isto pitanje Eliju Lavonu.
»Možda se Voss riješio slike prije bijega iz Europe. Ili ju je odnio sa sobom u Argentinu i naknadno poslao natrag u Švicarsku da se potiho proda.« Lavon baci pogled na Gabriela i upita: »Kakva je mogućnost da nam galerija Hoffmann pokaže zapis o prodaji iz 1964. godine?«
»Nikakva«, odgovori Gabriel. »Od švicarskih su banaka tajnovitije jedino švicarske galerije.«
»Onda bih rekao da nam preostaje samo jedna opcija.«
»Koja?«
»Peter Voss.«
»Njegov sin?«
Lavon kimne. »Vossova je žena umrla nekoliko godina nakon njega. Ostao je jedino Peter. Jedino on možda nešto zna o sudbini slike.«
»Gdje je?«
»Još je u Argentini.«
»Kakvi su mu politički stavovi?«
»Pitaš me je li nacist kao otac?«
»Samo pitam.«
»Rijetka su djeca nacista koja dijele uvjerenja svojih očeva, Gabriele. Obično ih se jako srame, pa tako i Peter Voss.«
»Nije promijenio ime?«
»Promijenio je, ali vratio je staro ime kad mu je otac umro. Prilično je ugledan u argentinskoj industriji vina. Ima vrlo uspješan vinograd u Mendozi. Njegov malbec spada u najbolje u zemlji.«
»Drago mi je.«
»Nemoj mu prestrogo suditi, Gabriele. Peter Voss pokušao je okajati očeve grijehe.
Kad je prije nekoliko godina Hezbolah dignuo u zrak židovski društveni centar AMIA u Buenos Airesu, netko je poslao veliku anonimnu donaciju za obnovu.
Slučajno znam da je to bio Peter Voss.«
»Hoće li govoriti?«
»Vrlo je zatvoren, ali razgovarao je s nekoliko istaknutih povjesničara. Drugo je pitanje hoće li razgovarati s izraelskim agentom Gabrielom Allonom.«
»Nisi čuo, Eli? U mirovini sam.«
»Ako si u mirovini, zašto u ledenoj noći hodamo amsterdamskom ulicom?«
Lavona dočeka muk pa on odgovori na vlastito pitanje. »Zato što nema kraja, je li, Gabriele? Da te je Shamron pokušao izvući iz mirovine kako bi progonio nekog terorista, poslao bi ga k vragu. Ali ovo je drukčije, zar ne ? Još vidiš onu tetovažu na majčinoj ruci, onu koju je uvijek pokušavala sakriti.«
»Jeste li završili s psihoanalizom, profesore Lavone?«
»Znam te bolje nego itko, Gabriele. Čak i bolje nego ona zgodna cura koja hoda iza nas. Ja sam ti najbliža rodbina osim Shamrona, naravno.« Lavon zastane.
»Inače, on te pozdravlja.«
»Kako je?«
»Jadno. Čini se da je Shamronovo doba napokon minulo. Besposleno se vuče po svojoj vili u Tiberijadi. Navodno se Gilah uzrujava zbog njega. Ne zna koliko će ga još podnositi.«
»Mislio sam da Uzijevo promaknuće znači da će Shamron imati odriješene ruke u Bulevaru kralja Saula.«
»To je mislio i Shamron. Ali na opće iznenađenje Uzi je odlučio da će biti svoj čovjek. Prije nekoliko tjedana ručali smo zajedno. Bella je jako promijenila jadnog momka. Izgleda više kao predsjednik uprave neke korporacije nego kao šef Ureda.«
»Jeste li spominjali mene?«
»Samo usput. Nešto mi govori da Uziju ne smeta što se skrivaš na kraju svijeta u Cormvallu.« Lavon ga pogleda ispod oka. »Kaješ li se što nisi preuzeo posao?«
»Nikad nisam želio taj posao, Eli. I iskreno mi je drago za Uzija.«
»Ali možda njemu neće biti drago kad čuje da razmišljaš o odlasku u Argentinu kako bi razgovarao sa sinom Eichmannove desne ruke.«
»Uzi neće znati. Osim toga, to je čas posla.«
»Gdje li sam to već čuo?« Lavon se osmjehne. »Ako želiš moje mišljenje, Gabriele, smatram da je Rembrandtova slika vjerojatno odavno nestala. No ako si uvjeren da Peter Voss može pomoći, pusti me da odem u Argentinu.«
»Imaš pravo o jednome, Eli. Još vidim onu tetovažu na majčinoj ruci.«
Lavon glasno uzdahne. »Barem me pusti da nazovem i pokušam dogovoriti razgovor. Ne želim da odeš čak do Mendoze i onda se vratiš praznih ruku.«
»Budi diskretan, Eli.«
»Takav sam u svemu. Samo mi obećaj da ćeš se tamo čuvati. Argentina je puna ljudi koji bi te rado skratili za glavu.«
Stigli su do ulice Plantage Middenlaan. Gabriel povede Lavona u sporednu ulicu i stane pred uskom kućicom s uskim crnim vratima. Dijete tame po imenu Lena Herzfeld sjedilo je samo u sjajnobijeloj sobi bez pamćenja.
»Sjećaš li se što nam je Shamron rekao za podudarnosti kad smo bili klinci, Eli?«
»Rekao nam je da samo budale i mrtvaci vjeruju u njih.«
»Sto misliš da bi Shamron rekao o nestanku Rembrandtove slike koja je nekad bila u rukama Kurta Vossa?«
»Ne bi mu se svidjelo.«
»Možeš li je čuvati dok sam ja u Argentini? Ne bih mogao sebi oprostiti kad bi joj se nešto dogodilo. Već je dovoljno propatila.« »Ionako sam namjeravao ostati.«
»Budi pažljiv, Eli. Ranjiva je.«
»Svi su oni ranjivi«, reče Lavon. »A ona neće ni znati da sam...«

Amsterdam


Sigurnosna tvrtka Zentrum u švicarskom gradu Zürichu imala je jednostavno načelo. Za dovoljno novca i pod odgovarajućim okolnostima prihvatit će se gotovo svakog zadatka. Njezin istraživački odjel obavljao je provjere tvrtaka i pojedinaca.
Protuteroristička jedinica davala je savjete o sigurnosti imovine i objavljivala utjecajan dnevni bilten o tekućim razinama opasnosti u svijetu. Jedinica za osobnu zaštitu nudila je tvrtkama uniformirane zaštitare, a pojedincima tjelesne čuvare u civilu. Zentrumov odjel za računalnu zaštitu smatrao se jednim od najboljih u Europi, a njegovi medunarodni konzultanti otvarali su putove za tvrtke koje žele poslovati u opasnim dijelovima svijeta. Zentrum je vodio vlastitu privatnu banku i čuvao sef ispod Talstrasse radi pohrane osjetljive imovine klijenata. Po zadnjoj procjeni, vrijednost ukupne imovine u sefu bila je veća od deset milijarda dolara.
Zapošljavanje kvalificiranih ljudi u raznim sektorima Zentruma bilo je zahtjevno zato što ta tvrtka nije uzimala zamolbe za posao. Postupak zapošljavanja uvijek je bio jednak. Zentrumovi lovci na talente našli bi poželjna kandidata. Zatim, bez njegova znanja, Zentrumovi istražitelji obavili bi tihu provjeru koja bi zadirala u sva područja njegova života. Ako bi kandidata ocijenili »materijalom za Zentrum«, ekipa za zapošljavanje obrušila bi se na plijen. Zadatak im je bio lakši jer su Zentrumove plaće i naknade bile daleko veće od onoga što je inače nudio poslovni svijet. Dapače, direktori tvrtke mogli su izbrojiti na prste jedne ruke koliko ih je kandidata odbilo. Zentrumova radna snaga bila je visoko obrazovana, medunarodna i višenacionalna. Većina je zaposlenika provela neko vrijeme u vojsci, policiji ili obavještajnoj službi svoje domovine. Zentrumova ekipa za zapošljavanje tražila je tečno poznavanje barem triju jezika, ali jezik na radnom mjestu bio je njemački pa je predstavljao uvjet za zapošljavanje. Praktički nitko nikada nije dao ostavku, a otpušteni zaposlenici rijetko bi nalazili drugi posao.
Poput obavještajnih služba koje je oponašao, Zentrum je imao dva lica jedno je nevoljko pokazivao svijetu, a drugo je brižno skrivao. Taj skriveni ogranak Zentruma obavljao je ono što se eufemistično nazivalo »posebnim zadacima«: ucjenu, mito, zastrašivanje, industrijsku špijunažu i »zatvaranje računa«. Ime te jedinice nikad se nije pojavljivalo u Zentrumovim spisima, a nije se ni izgovaralo u Zentrumovim uredima. Izabrana nekolicina koja je znala za postojanje te jedinice nazivala ju je Podrumskom skupinom, Kellergruppe, a šef jedinice bio je Kellermeister. U zadnjih petnaest godina taj je položaj držao isti čovjek, Ulrich Miiller.
Dva operativca koje je Miiller poslao u Amsterdam spadala su u najiskusnije.
Jedan je bio Nijemac koji se specijalizirao za zvuk; drugi je bio Švicarac koji se razumio u fotografiju. Malo nakon šest navečer, švicarski operativac snimi fotografiju mršavog Izraelca sa sijedim zaliscima kako ulazi u hotel Ambassade u pratnji visoke crnokose žene. Trenutak poslije, Nijemac podigne parabolički mikrofon i uperi ga prema prozoru na trećem katu na lijevoj strani hotelskog pročelja. Izraelac se nakratko ukaže na prozoru i pogleda prema ulici. Švicarac snimi zadnju fotografiju, a onda je gledao kako se zastori naglo spuštaju.
Montmartre, Pariz


Stube u ulici Chappe bile su mokre od slabe jutarnje kiše. Maurice Durand stajao je na vrhu stuba i trljao bolnu točku na dnu kralježnice, a onda krene uskim ulicama Montmartrea do stambene zgrade u ulici Ravignan. On načas podigne pogled prema velikim prozorima stana na zadnjem katu, a onda spusti oči na portafon. Pet imena bilo je otipkano. Šesto je bilo ispisano osebujnim rukopisom: Yves Morel...
Jedne jedine večeri, dvadeset i dvije godine ranije, to je ime bilo na usnama svih važnih sakupljača u Parizu. Čak i Durand, koji je obično bio na diskretnoj distanci od svijeta zakonite umjetnosti, tada je osjetio potrebu doći na Morelov obećavajući početak. Sakupljači su Morela proglašavali genijem, dostojnim nasljednikom velikana kao što su Picasso, Matisse i Vuillard pa su iste večeri rezervirali sva platna u galeriji. Ali sve se promijenilo sljedećeg jutra, kad su se oglasili svemoćni pariški kritičari. Da, potvrdili su, mladi Morel ima iznimnu tehničku vještinu. Ali njegovu radu nedostaje smionosti i mašte, a možda je najvažniji manjak originalnosti. U roku od nekoliko sati, svi su sakupljači povukli svoje ponude, a karijera kojoj je bio suđen zvjezdani uspon odjednom se sramotno stropoštala na zemlju.
Yves Morel isprva se ljutio. Ljutio se na kritičare koji su ga sasjekli. Ljutio se na vlasnike galerija koji su zatim odbili izlagati njegova djela. Ali najviše je bjesnio zbog strašljivih bogatih sakupljača na koje je bilo tako lako utjecati. »Oni su ovce«, objašnjavao je Morel svakome tko ga je htio slušati. »Neznalice s novcem koji vjerojatno ne bi znali razlikovati lažnjak od prave stvari.« Na kraju je taj iznimni tehničar, čijem je radu navodno manjkalo originalnosti, odlučio dokazati svoju tvrdnju tako što je postao krivotvoritelj umjetnina. Njegove su slike sada visjele po vilama širom svijeta, pa čak i u nekim manjim muzejima. Zbog njih je Morel postao bogat bogatiji nego neke budale koje su ih kupile.
Iako Morel više nije prodavao svoje krivotvorine na otvorenom tržištu, povremeno je radio za prijatelje u ozloglašenim krugovima trgovanja umjetninama. Jedan takav prijatelj bio je Maurice Durand. U većini slučajeva Durand je koristio Morelove talente za zamjene pljačke u kojima se ostavljala kopija ukradene slike kako bi vlasnik vjerovao da je njegovo voljeno remekdjelo na sigurnom. I zbilja, kad je Durand ušao u Morelov atelje, krivotvoritelj je završavao jednu Manetovu sliku koja će ubrzo visjeti u nekom malom belgijskom muzeju. Durand zadivljeno razgleda platno, a onda izvuče Rembrandta iz duge kartonske cijevi i pažljivo ga položi na Morelov radni stol. Morel zazviždi i reče: »Merde.«
»Uzeo si mi riječ iz usta.«
»Znači, to je pravi Rembrandt?«
Durand kimne. »Na žalost, i rupa od metka je prava.«
»A mrlja?«
»Gdje ti je mašta, Yves?«
Morel se nagne do platna i blago protrlja površinu. »Krv nije problem.«
»A rupa?«
»Morat ću na original prilijepiti nov komadić platna, a onda retuširati dio čela. Kad završim, pokrit ću ga obojenim lakom kako bi odgovarao ostatku slike.« Morel slegne ramenima. »Stari nizozemski majstori nisu mi jaka strana, ali mislim da to mogu izvesti.«
»Koliko će ti trebati?«
»Dva tjedna. Možda duže.«
»Kupac čeka.«
»Ne želiš da ti kupac vidi ovo.« Morel gurne prst u rupu od metka. »Bojim se da ću je morati i podstaviti. Izgleda mi kao da se zadnji restaurator koristio tehnikom koja se zove slijepo platno.«
»U čemu je razlika?«
»U uvriježenom stavljanju podstave ljepilo se maže po cijeloj pozadini platna. Na slijepom platnu stavlja se samo na rubove.«
»Zašto je to učinio?«
»Teško je reći. Malo je lakše i mnogo brže.« Morel podigne pogled i slegne ramenima. »Možda mu se žurilo.«
»Možeš li to izvesti?«
»Podstaviti sliku?« Morel je izgledao pomalo uvrijeđeno. »Ja podstavljam sve svoje krivotvorine kako bi izgledale starije. Napominjem da to nije posve bezopasno. Jedanput sam uništio lažnog Cezannea.«
»Što je bilo?«
»Previše ljepila. Probilo je kroz platno.«
»Molim te, nemoj ga previše staviti na ovu sliku, Yves. Već ima dovoljno problema.«
»I te kako«, reče namršteni Morel. »Ako će ti tako biti lakše, odmah ću maknuti slijepo platno. Neće trajati dugo. Raskomoti se.«
»Već dvanaest godina ne mogu se raskomotiti.«
»Leda?«
Durand kimne i sjedne na naslonjač umrljan bojom, a Morel položi sliku na radni stol licem prema dolje. Vrhom skalpela on pomno odvoji gornji lijevi kut slijepog platna od originala, a zatim polako nastavi duž cijelog ruba slike. Nakon deset minuta razdvajanje je bilo gotovo.
»Mon Dieul«
»Sto si učinio mojem Rembrandtu, Yves?«
»Nisam ništa, ali netko drugi jest. Dodi, Maurice. Baci pogled.«
Durand priđe radnom stolu. Njih dvojica stanu jedan pokraj drugoga, šutke gledajući stražnju stranu platna.
»Napravi mi uslugu, Yves.«
»Kakvu?«
»Vrati sliku u cijev i zaboravi ovaj posjet.«
»Jesi li siguran, Maurice?«
Durand kimne i reče: »Siguran sam.«

Mendoza, Argentina


Zrakoplov LAN Airlines broj 4286 polako se spuštao s vedra argen1 tinskog neba prema gradu Mendozi i dalekim šiljastim vrhovima Anda. Čak i sa šest tisuća metara Gabriel je vidio vinograde kako se protežu poput beskrajne zelene trake duž daljeg ruba pustinjske visoravni. On pogleda Chiaru. Opušteno se opružila na naslonu sjedala prvog razreda, a njezino predivno lice bilo je bezizražajno.
Zadržala je manjeviše isti položaj tijekom većeg dijela tridesetosatnog putovanja iz Amsterdama. Gabriel joj je zavidio. Poput većine agenata Ureda, u karijeri je gotovo neprestano putovao, ali nikad nije savladao vještinu spavanja u avionu.
Dugi prekooceanski let proveo je čitajući o Kurtu Vossu u dosjeu koji je na brzinu sastavio Eli Lavon. Dosje je sadržavao jedinu poznatu fotografiju Vossa u odori SSovca, koja je snimljena ubrzo nakon njegova dolaska u Beč, kao i pozersku snimku koja se pojavila u Der Spiegdu nedugo prije njegove smrti. Ako je Vossa u starosti grizla savjest, uspio je to sakriti od fotografske leće. Izgledao je kao netko tko se pomirio s prošlošću. Netko tko je noću dobro spavao.
Stjuardesa probudi Chiaru i reče joj da podigne sjedalo. U roku od nekoliko sekunda opet je čvrsto zaspala, a nije se probudila čak ni kad je zrakoplov sletio na pistu zračne luke Mendoze. Kad su deset minuta poslije ušli u zgradu zračne luke, pucala je od energije, a Gabriel je hodao uz nju vukući noge, dok mu je od neispavanosti zujalo u ušima.
Već su prošli kontrolu putovnica kad su stigli u Buenos Aires ranije tog jutra pa više nisu morali obaviti nikakve formalnosti osim najma vozila. U Europi su takve trice obično rješavali teklići i drugi terenski operativci Ureda. Ali ovdje, u dalekoj Mendozi, Gabriel nije imao drugog izbora nego čekati u dugom redu pred šalterom. Iako je donio tiskanu potvrdu, njegov zahtjev za automobilom pomalo je iznenadio službenicu, koja nikako nije mogla naći Gabrielovu rezervaciju u računalu. Potraga za nečim sličnim pretvorila se u trideset minuta sizifovskog mučenja koje je tražilo više telefonskih poziva i mnogo mrštenja pred ekranom računala. Napokon se pojavio jedan Subaru Outback kojem se dogodila nezgoda za vrijeme zadnjeg puta u planine. Bez isprike, službenica mu preda papire i održi strogo predavanje o onome što osiguranje pokriva i ne pokriva. Gabriel potpiše ugovor pitajući se kakvu novu nezgodu može nanijeti automobilu prije nego što ga vrati.
S ključevima i prdjagom u ruci, Gabriel i Chiara udahnu zrak suh poput baruta. U Europi je vladala ciča zima, ali na južnoj polutki bili su usred ljeta. Gabriel pronađe automobil na parkiralištu, a nakon što su provjerili ima li u njemu eksploziva, oni sjednu i zapute se prema gradu. Hotel im je stajao na Plaža Italia, trgu nazvanom po mnogim talijanskim useljenicima koji su se smjestili u toj regiji krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Ušavši u sobu, Gabriel poželi leći u tek uređen krevet. Ali on se istušira i presvuče u čistu odjeću, a onda se spusti u predvorje.
Chiara je čekala na recepciji i tražila kartu mjesnih vinarija. Recepcioner joj nađe jednu kartu. Na njoj nije bila Bodega de la Mariposa, vinarija u vlasništvu Petera Vossa.
»Vlasnik nije gostoljubiv«, objasni recepcionar. »Nema kušanja. Nema posjeta.«
»Senor Voss nas očekuje«, reče Gabriel.
»O! U tom slučaju...«
Recepcioner zaokruži jedno mjesto na karti nekih osam kilometara prema jugu i pokaže im najbrži način da stignu ondje. Vani su se tri hotelska poslužitelja zgražala nad jadnim stanjem unajmljenog automobila. Kad su ugledali Chiaru, sva trojica istovremeno polete da joj otvore vrata, a Gabriel sjedne za volan bez ičije pomoći. On se odveze na ulicu i sljedećih trideset minuta provede vijugajući po mirnim bulevarima centra Mendoze i tražeći znakove da ih prate. Ne ugledavši ništa neobično, pojuri na jug pokraj arhipelaga vinograda i vinarija, sve dok nisu stigli do otmjenih vrata od kamena i čelika na kojima je pisalo privatan posjed. Na suprotnoj strani, naslonjen na vrata bijelog Suburbana, stajao je zaštitar širokih ramena s velikim kaubojskim šeširom i crnim naočalama.
»Senor Allon?«
Gabriel kimne.
»Dobro došli.« Čovjek se srdačno osmjehne. »Slijedite me, molim.«
Gabriel pričeka da se vrata otvore, a onda krene za Suburbanom. Ubrzo je shvatio kako je Bodega de la Mariposa, što otprilike znači »Vinarija leptira«, dobila ime.
Veliki valoviti oblak lastinih repova lebdio je nad vinogradima i nad šljunčanim prilazom golemoj talijanskoj vili Petera Vossa. Gabriel i Chiara parkiraju se u sjeni čempresa i krenu za zaštitarom kroz prostrano predvorje, a zatim kroz široki hodnik do terase koja je gledala na sniježne vrhove Anda. Na stolu su bili sirevi, kobasice i smokve, kao i andska mineralna voda i boca vina Bodega de la Mariposa Reserva iz 2005. Naslonjen na balustradu, u ulaštenim kožnatim jahaćim čizmama, stajao je SS-hauptsturmführer Kurt Voss. »Dobro došli u Argentinu, gospodine Allone«, reče on. »Drago mi je što vas vidim.«
Mendoza, Argentina


Naravno, to nije bio Kurt Voss, ali sličnost između oca i sina bila je nevjerojatna.
Dapače, bilo bi dovoljno nekoliko malih promjena da osoba koja im je prilazila po terasi postane onaj čovjek kojeg je Lena Herzfeld gledala kako korača po pozornici kazališta Hollandsche Schouwburg s Rembrandtovim portretom u jednoj ruci i vrećicom dijamanata u drugoj.
Peter Voss bio je nešto mršaviji od oca u zrelijim godinama, nešto grublje vanjštine, i zadržao je više kose, koja je sasvim posijedjela od starosti. Izbliza mu čizme nisu bile tako sjajne kao što se Gabrielu isprva učinilo. Bile su tamnosmeđe i pokrivene tankim slojem zemljane prašine zbog popodnevnog jahanja. On im srdačno stisne ruku, malo se naklonivši u struku, a onda ih pokroviteljski povede do osunčana stola. Kad su sjeli na svoja mjesta, bilo je očito da je Peter Voss svjestan kako njegova vanjština djeluje na goste. »Ne morate odvraćati pogled«, reče on pomirljivo. »Kao što biste mogli očekivati, već sam se navikao da ljudi bulje u mene.«
»Nisam htio, Herr Voss. Samo što.. «
»Ne ispričavajte se, gospodine Allone. On je bio moj otac, a ne vaš. Rijetko govorim o njemu. Ali kad govorim, onda sam izravan i iskren, što smatram najboljim pristupom. To je najmanje što mogu napraviti. Prevalili ste dalek put, sigurno imate dobar razlog za to. Sto želite znati?«
Vossovo otvoreno pitanje iznenadi Gabriela. Jedanput je ispitivao nacističkog ratnog zločinca, ali nikad nije razgovarao s djetetom zločinca. Nagon mu je govorio da započne oprezno, kao s Lenom Herzfeld. Zato on zagrize u smokvu i upita Vossa kada je prvi put saznao za ratne djelatnosti svojega oca.
»Djelatnosti?« ponovi Voss u nevjerici. »Molim vas, gospodine Allone, ako ćemo otvoreno razgovarati o mojem ocu, ne možemo okolišati. Moj se otac nije bavio djelatnostima. Počinio je zločine. Ja sam saznavao malopomalo. U tom pogledu, vjerojatno nalikujem svakom drugom sinu koji otkriva da mu otac nije čovjek kakvim se predstavlja.«
Voss im natoči vino boje granata i ispriča neke dogadaje koji su se zbili u roku od nekoliko tjedana kad je išao u srednju školu.
»U Buenos Airesu vraćao sam se kući iz škole i zastao kod jedne kavane da pozdravim oca. Sjedio je za stolom u kutu i tiho razgovarao s nekim čovjekom.
Nikad neću zaboraviti što sam vidio u očima tog čovjeka kad me ugledao zaprepaštenje, užas, ponos, divljenje, sve to istovremeno. Kad smo se rukovali, malo je drhtao. Rekao je da izgledam posve isto kao moj otac kada su oni radili zajedno u stara vremena. Predstavio se kao Ricardo Klement. Uvjeren sam da znate njegovo pravo ime.«
»Adolf Eichmann.«
»Glavom i bradom«, reče Voss. »Nešto kasnije otišao sam u pekarnicu kamo su navraćali židovski izbjeglice. U redu je stajala neka starica. Kad me ugledala, problijedila je i pala u histeriju. Zamijenila me za mojeg oca. Optužila me da sam joj ubio obitelj.«
Voss posegne za čašom vina, ali se zaustavi. »Na kraju sam saznao da je moj otac uistinu ubojica. I to ne bilo koji ubojica. Čovjek koji je na rukama imao krv milijuna ljudi. A kakav sam ja bio čovjek kad sam volio nekoga tko je skrivio takav užas? Kakva je bila moja majka? Ali, gospodine Allone, najgore je što moj otac nikada nije okajao svoje grijehe. Uopće se nije sramio. Dapače, jako se ponosio svojim postignućima do samog kraja. A ja sam uprtio njegov teret. I osjećam njegovu krivnju do dana današnjega. Više nemam nikoga na svijetu. Zena mi je umrla prije više godina. Nismo imali djece. Zašto? Zato što sam se bojao očeva zla. Htio sam da njegova loza završi sa mnom.«
Voss je izgledao kao da ga je ta ispovijest iscrpila. On zamišljeno ušuti i zagleda se u daleke planine. Napokon se okrene Gabrielu i Chiari i reče: »No sigurno niste došli sve do Mendoze da biste me slušali kako osuđujem svojeg oca.«
»Zapravo sam došao zbog ovoga.«
Gabriel položi fotografiju Portreta djevojke pred Vossa. Načas je tako ležala, kao četvrti gost koji se tek treba uključiti u razgovor. Onda je Voss pažljivo podigne i razgleda na suncu oštrom poput britve.
»Uvijek sam se pitao kako izgleda«, reče on snatreći. »Gdje je sada?«
»Ukradena je prije nekoliko dana u Engleskoj. Čovjek kojeg sam nekada davno poznavao umro je pokušavajući je zaštititi.«
»Žao mi je što to čujem«, reče Voss. »Ali bojim se da vaš prijatelj nije bio prvi čovjek koji je umro zbog ove slike. I, na žalost, neće biti posljednji.«
Mendoza, Argentina


U Amsterdamu je Gabriel saslušao svjedočanstvo Lene Herzfeld.
Ovdje, na velikoj terasi u sjeni Anda, slušao je sina jedinca Kurta Vossa. Za početak priče Peter Voss izabrao je noć u listopadu 1982. kada mu je majka telefonirala da mu javi očevu smrt. Zamolila je sina da dode u obiteljski dom u četvrti Palermo. Rekla je da mu mora nešto reći. Nešto o njegovu ocu i ratu.
»Sjedili smo pokraj očeva odra i razgovarali satima. Zapravo, uglavnom je govorila moja majka«, napomene Voss. »Ja sam slušao. Prvi put shvatio sam prave razmjere očevih zločina. Rekla mi je kako je iskoristio svoju moć da bi se obogatio. Kako je pljačkao svoje žrtve do gole kože i onda ih slao u smrt u Auschwitzu, Treblinki i Sobiboru. I kako je jedne sniježne večeri u Amsterdamu uzeo Rembrandtov portret u zamjenu za život jednog djeteta. Da stvar bude gora, postojali su dokazi o očevoj krivnji.«
»Dokazi da je silom kupio Rembrandta?«
»Ne samo to, gospodine Allone. Dokazi da je dobro profitirao na najvećem masovnom umorstvu u povijesti.«
»Kakvi dokazi?«
»Najgori«, reče Voss. »Pisani dokazi.«
Poput većine SSovaca, nastavi Peter Voss, njegov je otac savje sno vodio evidenciju. Kao što su upravitelji koncentracijskih logora bilježili svoje zločine u opsežnim spisima, SS-hauptsturmführer Kurt Voss vodio je nekakvu bilancu gdje je pomno bila navedena svaka nezakonita transakcija. Zarada od tih transakcija bila je sakrivena na desecima anonimnih računa u Švicarskoj. »Bilo ih je na desetke, gospodine Allone, zato što je očevo bogatstvo bilo tako golemo da je smatrao neopreznim držati ga na jednom računu koji bi upadao u oči.« U zadnjim danima rata, kad su saveznici napredovali prema Berlinu s istoka i zapada, Kurt Voss sažeo je svoje bilance u jedan jedini dokument koji je detaljno navodio izvore novca i odgovarajuće račune.
»Gdje je novac bio skriven?«
»U jednoj maloj privatnoj banci u Zürichu.«
»A popis brojeva anonimnih računa?« upita Gabriel. »Gdje ga je čuvao?«
»Popis je bio preopasan da ga drži kod sebe. Bio je to ključ njegova bogatstva i ujedno pisana optužba. Zato ga je otac sakrio tamo gdje je smatrao da ga nikada nitko neće pronaći.«
Gabriel munjevito shvati. Već je vidio potvrdu na fotografijama na računalu Christophera Liddella u Glastonburyju dvije tanke površinske crte, jedna savršeno okomita, druga savršeno vodoravna, koje su se sjekle nekoliko centimetara od Hendrickjena lijevog ramena. Kurt Voss je iskoristio Portret djevojke kao omotnicu vjerojatno najskuplju omotnicu u povijesti.
»Sakrio ga je u Rembrandtovoj slici?«
»Tako je, gospodine Allone. Popis je bio sakriven između Rembrandtova izvornog platna i drugog platna zalijepljenog otraga.«
»Koliko je bio velik taj popis?«
»Tri lista tankog papira ispisana očevim rukopisom.«
»Kako je bio zaštićen?«
»Bio je zapečaćen u listu voštanog papira.«
»Tko je obavio taj posao za njega?«
»Dok je moj otac živio u Parizu i Amsterdamu, stupio je u vezu s raznim ljudima koji su sudjelovali u Posebnoj operaciji Linz. Bili su to Hiderovi pljačkaši umjetnina. Jedan od njih bio je restaurator, on je smislio metodu skrivanja. Kad je obavio posao, moj mu je otac zahvalio tako što ga je ubio.«
»A slika?«
»Dok je bježao iz Europe, otac je navratio u Zürich kako bi se sastao sa svojim bankarom. Ostavio je sliku u sefu. Još je samo jedna osoba znala broj i šifru računa.«
»Vaša majka?«
Peter Voss kimne.
»Zašto vaš otac tada nije preselio novac u Argentinu?«
»Zato što to nije bilo moguće. Saveznici su budno pratili financijske transakcije švicarskih banaka. Velik prijenos gotovine i druge imovine iz Züricha u Buenos Aires podigao bi uzbunu. Sto se tiče popisa, otac se nije usudio ponijeti ga sa sobom kad je bježao. Da su ga uhitili na putu za Italiju, taj bi mu popis zajamčio smrtnu kaznu. Nije imao izbora, morao je ostaviti novac i popis, pričekati da se prašina slegne.«
»Koliko je čekao?«
»Šest godina.«
»Do godine kada ste vi i majka napustili Europu?«
»Tako je«, reče Voss. »Kada nas je otac napokon mogao pozvati, rekao je majci da navrati u Zürich. Trebala je pokupiti sliku, popis i novac. Tada nisam razumio što se dogada, ali sjećam se kako sam čekao na ulici dok je majka bila u banci. Kad je izašla deset minuta poslije, vidio sam da je plakala. Upitao sam je što je bilo, a ona mi je rekla da šutim. Onda smo ušli u tramvaj i besciljno se vozikali po središtu grada. Majka je zurila kroz prozor. Stalno je ponavljala iste riječi. >Što da kažem tvom ocu? Što da kažem tvom ocu?<«
»Slika je nestala?«
Voss kimne. »Nestala je slika. Nestao je popis. Nestao je novac. Bankar je rekao majci da ti računi ne postoje. >Sigurno griješite, Frau Vossc, rekao joj je. >Možda je u pitanju neka druga banka.<«
»Kako je reagirao vaš otac?«
»Bio je izvan sebe, naravno.« Voss zastane. »Nije li to ironično? Otac se ljutio zato što su mu ukrali novac koji je on ukrao od drugih. Moglo bi se reći da je ta slika postala njegova kazna. Izmaknuo je pravdi, ali opsjedala ga je Rembrandtova slika i ključ za bogatstvo skriven u njoj.«
»Je li pokušao ponovo?«
»Još jedanput«, reče Voss. »Jedan je argentinski diplomat 1967. pristao otići u Švicarsku u očevo ime. Prema njihovu dogovoru, polovica pronađenog novca trebala se prenijeti u argentinsku riznicu, a diplomat bi dobio postotak.«
»Što se dogodilo?«
»Ubrzo nakon što je stigao u Švicarsku, diplomat je javio da se sastao s očevim bankarom i da očekuje uspješan ishod. Nakon dva dana njegovo je tijelo pronađeno kako pluta u Ciriškom jezeru. Švicarski su istražitelji zaključili da se poskliznuo na molu dok je razgledavao znamenitosti. Otac nije povjerovao. Bio je siguran da su tog čovjeka ubili.«
»Kako se zvao diplomat?«
»Carlos Weber.«
»A vi, Herr Voss?« upita Gabriel nakon duge stanke. »Jeste li ikada potražili novac?«
»Iskreno govoreći, bavio sam se tom mišlju. Htio sam tako vratiti nešto novca očevim žrtvama. Okajati njegove grijehe. Ali znao sam da to nije pametno.
Vilenjaci u Zürichu dobro čuvaju svoje tajno blago, gospodine Allone. Njihove banke izgledaju čisto i uredno, ali zapravo su prljave. Švicarski su bankari nakon rata odbijali zaslužne ljude koji su bili tako smioni da zatraže svoju ušteđevinu, ne zato što banke nisu imale taj novac, nego zato što ga nisu htjele dati. Kakve bi šanse imao ubojičin sin?«
»Znate li kako se zvao bankar vašeg oca?«
»Da«, reče Voss bez oklijevanja. »Walter Landesmann.«
»Landesmann? Zašto mi to ime zvuči poznato?«
Peter Voss se osmjehne. »Zato što mu je sin jedan od najmoćnijih financijaša Europe. Štoviše, nekidan je bio u vijestima. Nešto o novom programu protiv gladi u Africi. Zove se...«
»Martin Landesmann?«
Peter Voss kimne. »Što kažete na tu podudarnost?«
»Ne vjerujem u podudarnosti, Herr Voss.«
Voss podigne čašu vina prema suncu. »Ni ja, gospodine Allone. Ni ja.«

Mendoza, Argentina


Gabriel i Chiara odvezli su se iz vinograda, praćeni gustim oblakom leptira, i vratili se u Mendozu. Večerali su na terasi malog restorana nasuprot njihovu hotelu na Plaža Italia.
»Svidio ti se, je li?« upita Chiara.
»Voss?« Gabriel polako kimne. »Više nego što sam želio.«
»Sada je pitanje vjeruješ li mu.«
»To je zanimljiva priča«, reče Gabriel. »I mislim da je istinita od riječi do riječi.
Kurt Voss bio je laka meta. Zloglasni ratni zločinac, čovjek u bijegu. Više od dvadeset godina njegovo je bogatstvo ležalo u Landesmannovoj banci i raslo iz dana u dan. U jednom trenutku Landesmann je zaključio da se Voss neće vratiti i uvjerio samoga sebe da može slobodno uzeti novac. Zato je zatvorio račune i uništio evidenciju.«
»I tako je isparilo bogatstvo opljačkano u holokaustu«, reče Chiara ogorčeno.
»Kao i ljudi kojima je nekad pripadalo.«
»A slika?«
»Da je Landesmann bio pametniji, spalio bi je. Ali nije. Bio je gramzljivi gad. Već 1964. godine, prije nego što su cijene umjetnina vrtoglavo skočile, slika je vrijedila jako mnogo. Vjerojatno ju je povjerio galeriji Hoffmann u Luzernu i dogovorio tihu prodaju.«
»Je li znao za popis?«
»Da bi ga našao, morao bi rastaviti dva platna i pogledati unutra. Ali nije imao razloga za to.«
»Znači, popis je još bio u slici u vrijeme prodaje 1964. godine?«
»Bez ikakve sumnje.«
»Ipak nešto ne razumijem«, reče Chiara nakon stanke. »Zašto je ubio Carlosa Webera? Landesmann je mirno odbio Vossovu ženu kad je došla tražiti novac.
Zašto nije učinio istu stvar kad se u Zürichu pojavio Weber?«
»Možda zato što je Weberov posjet bio poluslužben. Sjeti se, nije zastupao samo Vossa nego i argentinsku vladu. Zato je bio opasan.« Gabriel zastane. »Ali mislim da je Weber bio još opasniji zbog nečega drugoga. Znao je za Rembrandtovu sliku i popis anonimnih računa skriven unutra. I jasno je to rekao Landesmannu kad su se sastali.«
»A Landesmann je shvatio da ima težak problem«, reče Chiara. »Jer onaj tko posjeduje Rembrandta ima i dokaze da se bogatstvo Kurta Vossa skrivalo u Landesmannovoj banci.«
Gabriel kimne. »Očito, Landesmann je Weberu rekao nešto poticajno kako bi ga zadržao u Zürichu dovoljno dugo da se pobrine za njegovu smrt. Zatim, nakon Weberove nezgode na Ciriškom jezeru, Landesmann je sigurno potražio sliku ne štedeći truda.«
»Zašto se nije samo vratio u galeriju Hoffmann i zatražio ime osobe koja ju je kupila 1964. godine?«
»Zato što u Švicarskoj privatna prodaja znači privatnu prodaju, čak i za nekoga kao što je Walter Landesmann. Osim toga, budući da je bio u nezgodnu položaju, sigurno nije htio privlačiti pozornost na taj način.«
»A Martin?«
»Pretpostavljam da je u nekom trenutku otac priznao svoje grijehe sinu, a Martin je nastavio potragu. Ta Rembrandtova slika već četrdeset godina putuje naokolo kao tempirana bomba. Ako ikada ugleda svjedo dana...«
»Razbit će Martinov svijet.«
Gabriel kimne. »U najmanju ruku preplavit će ga bezbrojne tužbe. U najgorem slučaju morat će dati stotine milijuna ili čak milijarda dolara za naknadu štete.«
»To mi zvuči kao jaka motivacija za kradu slike«, reče Chiara. »Ali što ćemo sada?
Walter Landesmann davno je umro. Ne možemo pokucati sinu na vrata.«
»Možda nam može pomoći Carlos Weber.«
»Carlos Weber ubijen je 1967. u Zürichu.«
»Sto se nas tiče, to je sretna okolnost. Znaš, kad diplomat umre, njegova se vlada obično razljuti. Obavi se istraga. I uvijek se napiše izvješće.«
»Argentinska nam vlada nikada neće dati primjerak izvješća o Weberovoj smrti.«
»To je istina«, reče Gabriel. »Ali znam nekoga tko bi ga mogao nabaviti za nas.«
»Kako se zove taj netko?«
Gabriel se osmjehne i reče: »Alfonso Ramirez.«
Kad su subjekti završili obrok i dok su se šetali rukom pod ruku po mračnom trgu u smjeru hotela, digitalizirani audiozapis poslan je u sjedište sigurnosne tvrtke Zentrum u Zürichu zajedno s nekoliko nadzornih fotografija. Nakon sat vremena, sjedište pošalje odgovor. Sastojao se od niza sažetih uputa, adrese jedne stambene zgrade u četvrti Buenos Airesa po imenu San Telmo, kao i imena jednog bivšeg pukovnika koji je radio za argentinsku tajnu policiju u najmračnije doba Prljavog rata. Ipak, najzanimljiviji aspekt poruke bilo je vrijeme kada se operativci trebaju vratiti kući. Trebali su otići iz Buenos Airesa sljedeće večeri. Jedan je trebao sjesti na let Air France za Pariz, a drugi na let British Air za London. Nije im rečeno zašto putuju odvojeno. Nije ni bilo potrebno. Oba su operativca bili veterani koji su znali čitati između redaka kratkih obavijesti koje su pristizale iz sjedišta tvrtke.
Poslan je nalog za ukidanje računa. Pisali su se alibiji, slagale su se izlazne strategije. Šteta je za ženu, pomisle oni kad je načas ugledaju kako stoji na balkonu hotelske sobe. Zbilja je lijepa na argentinskoj mjesečini.
Buenos Aires


U noći 13. kolovoza 1979. pjesnikinja, čelistica i ugledna argentin ska disidentica Maria Espinoza Ramirez bačena je iz teretnog prostora vojnog transportnog zrakoplova koji je letio tisuću metara iznad južnog Adantika.
Trenutak prije nego što su je gurnuli, satnik zadužen za operaciju rasjekao joj je trbuh mačetom taj je barbarski čin osigurao da joj se tijelo napuni vodom i zauvijek ostane na dnu mora. Njezin muž, istaknuti opozicijski novinar Alfonso Ramirez, saznat će za Marijin nestanak tek mnogo mjeseci poslije jer je u tom trenutku i on bio u šakama vojne hunte. Da se nije angažirao Amnesty International, koji je neumorno isticao njegov slučaj, Ramirez bi gotovo sigurno završio isto kao njegova žena. Ovako je pušten nakon više od godinu dana zatočeništva, pod uvjetom da više nikada ne piše o politici. »Šutnja je časna argentinska tradicija«, rekli su generali kad je pušten. »Senor Ramirez pametno će postupiti ako bude cijenio njezine očite prednosti.«
Netko drugi možda bi poslušao generalski savjet. No Alfonso Ramirez, ponesen bijesom i očajem, vodio je neustrašivu borbu protiv hunte. Njegov rad nije završio s padom režima 1983. godine. Medu mnogim mučiteljima i ubojicama koje je Ramirez prokazao u godinama koje su uslijedile bio je i satnik koji je bacio njegovu ženu u more. Ramirez je zaplakao kad su suci proglasili satnika krivim. I opet je zaplakao trenutak poslije, kada su ubojicu osudili na samo pet godina zatvora. Na stubama sudnice Ramirez je izjavio da argentinska pravda leži na dnu mora s ostalim nestalima. Kad se navečer vratio kući, zatekao je uništen stan i kadu punu vode. Na dnu kade ležalo je nekoliko fotografija njegove žene, a sve su bile rasječene popola.
Nakon što se istaknuo kao jedan od najvećih aktivista za ljudska prava u Latinskoj Americi i svijetu, Alfonso Ramirez posvetio se razotkrivanju još jedne tragične epizode u povijesti Argentine njezinih bliskih veza s nacističkom Njemačkom.
Utočište zla, njegovo povijesno remekdjelo iz 2006. godine, podrobno je opisalo kako je tajni dogovor između Peronove vlade, Vatikana, SSa i američke tajne službe omogućio tisućama ratnih zločinaca da nakon rata pronađu utočište u Argentini. Također je opisalo kako je Ramirez pomogao izraelskoj tajnoj službi da razotkrije i uhvati nacističkog ratnog zločinca Ericha Radeka. Među mnogim pojedinostima koje je Ramirez izostavio bilo je i ime legendarnog izraelskog agenta s kojim je surađivao.
Iako je Ramirez zaradio milijune na toj knjizi, odolio je privlačnosti otmjenih sjevernih četvrti i ostao u južnom barrio San Telmo. Njegova je zgrada bila velika građevina u pariškom stilu, koja je u sredini imala dvorište i vijugavo stubište s izlizanim tepihom. Stan mu je služio kao boravište i ured, a po sobama je naslagao desetke tisuća raskupusanih spisa i dosjea. Govorkalo se da je Ramirezov osobni arhiv jednako velik kao državni arhiv. Premda je godinama kopao po mračnoj prošlosti Argentine, nikad nije digitalizirao ni organizirao svoju golemu zbirku.
Ramirez je vjerovao da sigurnost leži u neredu, a tu je teoriju potkrijepilo iskustvo.
U brojnim je prigodama po povratku kući nalazio spise u neredu, ali njegovi suparnici nikada nisu ukrali nijedan važan dokument.
Jedan dio dnevne sobe bio je manjeviše slobodan od povijesnih ostataka pa je tamo Ramirez primio Gabriela i Chiaru. U jednom kutu, točno na mjestu gdje ga je ostavila one noći kad je oteta, stajao je prašnjavi Marijin violončelo. Na zidu iznad glazbala bile su dvije stranice rukopisne poezije, uokvirene i zaštićene staklom, kao i fotografija Ramireza iz vremena kad je pušten iz zatvora. Više nije bio nalik ispaćenu liku na slici. Visok, širokih ramena, izgledao je kao netko tko rukuje strojevima i betonom, a ne riječima i idejama. Na njemu se najviše isticala gusta sijeda brada, koja ga je po mišljenju desničarskih kritičara pretvarala u križanca između Fidela Castra i Karla Marxa. Taj opis nije vrijeđao Ramireza. Kao uvjereni komunist, obojici se divio.
Premda je po stanu ležalo obilje nezamjenjivih papira, Ramirez je neprekidno i rastreseno pušio, stalno ostavljajući upaljene cigarete po pepeljarama ili na rubovima stolova. Nekako se sjetio da Gabriel ne voli duhan pa se uspio suzdržati od pušenja dok je izlagao o raznim temama, od stanja argentinskog gospodarstva, preko novog američkog predsjednika, do izraelskog postupanja prema Palestincima, što je po njegovu bilo za pokudu, naravno. Napokon, dok su prve kapljice popodnevne kiše padale na prašnjavu prozorsku dasku, sjetio se jednog popodneva prije više godina kada je poveo Gabriela u arhive argentinskog useljeničkog ureda. Tamo su u izglodanoj kutiji s istrošenim spisima pronašli dokument koji je ukazivao da Erich Radek, za kojeg se odavno mislilo da je mrtav, zapravo živi pod lažnim imenom u bečkom Prvom okrugu.
»Iz tog dana posebno se sjećam ovoga«, reče Ramirez. »Gdje god bismo pošli, slijedila bi nas lijepa djevojka na skuteru. Cijelo je vrijeme nosila kacigu pa joj nisam vidio lice. Ali dobro se sjećam njezinih nogu.« On pogleda Chiaru i zatim Gabriela. »Očito, vaš odnos nije bio samo profesionalan.«
Gabriel kimne, ali njegov je izraz lica jasno govorio da ne želi razglabati o tome.
»I, zašto ste vas dvoje u Argentini ovoga puta?« upita Ramirez.
»Malo smo kušali vino u Mendozi.«
»Je li vam se nešto svidjelo?«
»Bodega de la Mariposa Reserva.« »Berba 2005. ili 2006.?« »2005.«
»I ja sam kušao to vino. Dapače, nekoliko puta imao sam priliku razgovarati s vlasnikom tog vinograda.«
»Imaš li dobro mišljenje o njemu?«
»Imam«, odgovori Ramirez.
»Vjeruješ li mu?«
»Onoliko koliko vjerujem ljudima općenito. Ali prije nego što nastavimo, možda bismo trebali odrediti osnovna pravila ovog razgovora.«
»Isto kao zadnji put. Ti mi pomogni sada, ja ću tebi kasnije.«
»Sto zapravo tražiš?«
»Informacije o jednom argentinskom diplomatu koji je 1967. umro u Zürichu.«
»Misliš na Carlosa Webera?« Ramirez se osmjehne. »Ako to povežem s tvojim izletom u Mendozu, znači li to da tražiš izgubljeno bogatstvo SS-hauptsturmführera Kurta Vossa?«
»Postoji li, Alfonso?«
»Naravno da postoji. Položeno je u banci Landesmann u Zürichu između 1938. i 1945. Carlos Weber je umro kad ga je 1967. htio vratiti u Argentinu. Imam dokumente koji to dokazuju.«

Buenos Aires


Ipak, postojao je problem. Alfonso Ramirez nije imao pojma gdje je sakrio te dokumente. Sljedećih pola sata, dok se šetao iz sobe u sobu, podizao prašnjave korice i mrštio se pred hrpama požutjelih papira, Ramirez je prepričavao pojedinosti iz sramotnog životopisa Carlosa Webera. Weber, obrazovan u Španjolskoj i Njemačkoj, bio je ultranacionalist koji je služio kao savjetnik za vanjsku politiku cijelom nizu vojnih časnika i slabih političara koji su vladali Argentinom u desetljeću prije Drugog svjetskog rata. Antisemit i antidemokrat do srži, prirodno je naginjao Trećem Reichu i sklopio dobra poznanstva s mnogim višim časnicima SSa. Ta su poznanstva omogućila Weberu iznimno dobru poziciju da može pomagati nacističkim ratnim zločincima u njihovu bijegu.
»Bio je jedan od ključnih ljudi u tom gadnom poslu. Bio je blizak Peronu, Vatikanu i SSu. Weber nije pomagao nacističkim ubojicama da dođu ovamo zato što je imao dobro srce. Vjerovao je da će oni pomoći da se izgradi Argentina njegovih snova.«
Ramirez otvori prvu ladicu ulubljenog metalnog ormarića i brzo prelista etikete na nekoliko desetaka debelih omotnica.
»Je li moguće da je poginuo nesretnim slučajem?« upita Gabriel.
»Nije«, odrješito odgovori Ramirez. »Carlos Weber bio je športski tip i dobar plivač. Nemoguće je da se poskliznuo i utopio u jezeru.«
Ramirez snažno zalupi ladicu ormarića i otvori sljedeću. Časak kasnije on se nasmiješi i slavodobitno izvuče jednu kuvertu. »Evo što sam tražio.«
»Što je to?«
»Prije pet godina vlada je rekla da će objaviti još jednu skupinu takozvanih nacističkih dokumenata. Većina je bila bezvrijedna. Ali arhivisti su pustili da im se omakne nekoliko bisera.« Ramirez podigne kuvertu. »Kao što su ovi.«
»Što je to?«
»Kopije brzojava koje je Weber slao sa svojeg putovanja u Švicarsku 1967.
Pogledaj.«
Gabriel uzme dokumente i pročita prvu poruku:
JAVITE MINISTRU DA SAM IMAO USPJEŠAN SASTANAK I DA OČEKUJEM POVOLJAN ISHOD U KRATKOM ROKU. SLIČNU PORUKU POŠALJITE ZAINTERESIRANOJ STRANI, BUDUĆI DA NESTRPLJIVO ČEKA NOVOSTI.
»Weber očito govori o svojim sastancima s Walterom Landesmannom«, reče Ramirez. »A zainteresirana je strana očito Kurt Voss.«
Gabriel pogleda drugu poruku:
JAVITE MINISTRU DA JE BANKA LANDESMANN NAŠLA DOTIČNE RAČUNE. OBAVIJESTITE RIZNICU DA SE SPREMI ZA PRIJENOS SREDSTAVA.
»Sljedećeg je dana Carlos Weber pronađen mrtav.« Ramirez podigne hrpu debelih spisa, povezanih metalnim kopčama i debelim elastičnim vrpcama. Načas ih je šutke držao, a onda reče: »Moram te upozoriti, Gabriele. Tko god potraži taj novac, izgubi život. Ove je spise prikupio jedan moj prijatelj, istraživački novinar koji se zove Rafael Bloch.«
»Židov?«
Ramirez smrknuto kimne. »Na sveučilištu je bio komunist poput mene. Nakratko je uhićen za vrijeme Prljavog rata, ali njegov je otac platio jako veliko mito i uspio isposlovati njegovo puštanje. Rafi je imao mnogo sreće. Većina uhićenih Židova brzo bi zaglavila.«
»Nastavi, Alfonso.«
»Rafi Bloch specijalizirao se za financijske priče. Za razliku od nas ostalih, studirao je nešto korisno ekonomiju i poslovanje. Rafi je znao čitati bilancu. Rafi je znao pratiti bankovne transakcije. I Rafi nije nikada odustajao.«
»To je nasljedno.«
»Da, znam«, reče Ramirez. »Rafi je godinama pokušavao dokazati gdje je završio taj novac. Ali usput je pronašao još nešto. Otkrio je da je cijelo Landesmannovo carstvo prljavo.«
»Kako prljavo?«
»Rafi mi nikad nije govorio pojedinosti. Ali 2008. napokon je bio uvjeren da ima priču.«
»Što je poduzeo?«
»Otišao je u Ženevu porazgovarati s čovjekom po imenu Landesmann. Martin Landesmann. I više se nije vratio.«
S današnjeg gledišta, rekao je Ramirez, iskusan novinar poput Rafaela Blocha trebao je postupiti opreznije. Ali budući da je dotični čovjek imao besprijekoran ugled u javnosti, Bloch je naivno povjerovao da mu ne prijeti nikakva opasnost.
Prvi se razgovor odvijao ujutro 15. listopada Bloch je iz svoje hotelske sobe telefonirao sjedištu tvrtke Global Vision Investments, tražeći intervju s predsjednikom uprave. Zahtjev je odbijen, a Blochu je jasno rečeno da ne ispituje dalje. Bloch im je zatim smiono postavio ultimatum. Ako ne dobije intervju, odnijet će svoje materijale u Washington i pokazati ih odgovarajućim kongresnim odborima i državnim agencijama.
To je privuklo pozornost osobe na drugom kraju linije pa je dogovoren sastanak za dva dana poslije. Rafi Bloch nije došao na sastanak ni taj ni bilo koji drugi. Jedan je planinar pronašao njegovo tijelo sljedećeg proljeća u francuskim Alpama, bez glave, bez ruku, posve smrznuto. Martin Landesmann nije bio ni spomenut u istrazi.
Buenos Aires


Struje je nestalo nakon prvog bljeska munje. Okupili su se u polumraku dnevne sobe i listali spise Rafaela Blocha dok se cijela zgrada tresla zbog gromova.
»Iza svakog velikog bogatstva leži velik zločin«, reče Ramirez.
»Honore de Balzac«, reče Chiara.
Ramirez zadivljeno kimne. »Kad je napisao te riječi, stari Honore kao da je mislio na Waltera i Martina Landesmanna. Walter Landesmann sinu je oporučno ostavio malu privatnu banku u Zürichu banku s mnogo krvavog novca u bilanci a Martin ju je pretvorio u carstvo.« Ramirez pogleda Gabriela. »Sto znaš o njemu?«
»O Landesmannu?« Gabriel slegne ramenima. »On je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, ali voli igrati ulogu skromnog milijardera.« Gabriel se namršti kao da se pokušava sjetiti. »Kako se ono zvala njegova zaklada...«
»Ujedinimo svijet«, reče Ramirez.
»Ah, da, gdje mi je pamet?« reče Gabriel sarkastično. »Landesmannovi odani pristaše smatraju ga prorokom. On propovijeda otplatu svjetskog duga, korporativnu odgovornost i obnovljive izvore energije. Također sudjeluje u više razvojnih projekata u Gazi, zbog čega se blisko povezao s Hamasom. Ali sumnjam da bi to uzrujalo njegove prijatelje u Hollywoodu, medije ili ljevičarske političke krugove. Što se njih tiče, Martin Landesmann ne može pogriješiti. Ima čisto srce i plemenite namjere. On je svetac.« Gabriel zastane. »Jesam li nešto izostavio?«
»Samo jednu stvar. To je sve laž. Dobro, nije sve. Sveti Martin zbilja ima mnogo prijatelja i obožavatelja medu uspješnima. Ali sumnjam da bi čak i ovce iz Hollywooda stale uz njega kad bi otkrile pravi izvor njegova golema bogatstva i moći. Što se tiče njegovih dobrotvornih djelatnosti, financira ih kapitalizam najniže i najsurovije vrste. Sveti Martin zagađuje, buši, kopa i eksploatira kao i ostali.«
»Novac okreće svijet, Alfonso.«
»Ne, prijatelju. Kao što kaže Biblija, >korijen svih zala jest srebroljublje. A bogatstvo Svetog Martina poteklo je iz neopisiva zla. Zato je Martin prodao očevu banku u roku od godinu dana nakon što mu je otac umro. I zato se preselio iz Züricha na obalu Ženevskog jezera. Htio je pobjeći s mjesta zločina i odbaciti svoje germanske korijene. Znate li da u javnosti više ne želi ni govoriti njemački? Samo engleski i francuski.«
»Zašto nisi nikad objavio tu priču?«
»Pomišljao sam na to.« »Ali?«
»Neke je stvari Rafi znao, ali nije ih zapisao, a ja ih nisam uspio otkriti. Ukratko, nisam imao dovoljno. Sveti Martin ima jako duboke džepove. Osim toga, gad voli podizati tužbe. Da bih ga istražio kako treba, morao bih se koristiti uslugama neke moćne policijske agencije.« Ramirez se povjerljivo osmjehne Gabrielu. »Ili možda tajne službe.«
»Možeš li mi dati te brzojave?«
»Nema problema«, reče Ramirez. »Mogu ti čak i posuditi Rafijeve spise. Ali oni će te koštati.«
»Reci cijenu.«
»Želim znati ostatak priče.«
»Uzmi olovku.«
»Mogu li snimati? Tako će biti točnije.«
»Ti se šališ, Alfonso.«
»Oprosti«, reče Ramirez. »Zaboravio sam s kim razgovaram.«
Kad su završili, bila su tri sata popodne pa su Gabriel i Chiara još mogli uloviti večernji let KLM do Amsterdama. Ramirez se ponudio da ih prebaci do zračne luke, ali Gabriel je htio na taksi. Oprostili su se s Ramirezom na vratima njegova stana i požurili niz spiralno stubište, s brzojavima i Blochovim spisima na sigurnom, u torbi na Gabrielovu ramenu.
Ono što se dogodilo u sljedećih nekoliko sekunda Gabriel neće moći izbiti iz glave mjesecima. Nažalost, te je slike već vidio previše puta slike svijeta kojem je htio okrenuti leda. Netko drugi možda bi propustio znakove upozorenja u kutu predvorja veliki kovčeg kojeg prije nije bilo, mišićavi čovjek s plavom kosom i crnim naočalama koji prebrzo izlazi na ulicu, automobil koji čeka uz pločnik s otvorenim stražnjim vratima ali Gabriel ih je sve primijetio. Bez ijedne riječi, on rukom uhvati Chiaru oko pasa i povuče je na ulicu.
Ni on ni Chiara nisu se poslije sjećali zvuka eksplozije, nego samo kako ih je udario val vrelog zraka i kako su bespomoćno odletjeli na ulicu, kao igračke koje je bacilo razmaženo dijete. Pali su jedno do drugoga. Gabriel je ležao potrbuške s rukama na glavi, a Chiara nauznak. Čvrsto je stisnula oči zbog boli. Gabriel ju je uspio zaštititi od kiše cigala i razbijenog stakla, ali ne i od pogleda na Alfonsa Ramireza. On je ležao nasred ulice u odjeći pocrnjeloj od vatre. Posvuda oko njih lepršale su tisuće komadića papira, neprocjenjivih spisa iz Ramirezova arhiva.
Gabriel otpuže do Ramireza i opipa mu vrat. Onda ustane i vrati se Chiari.
»Jesi li dobro?«
»Mislim da jesam.«
»Možeš li ustati?«
»Ne znam.«
»Pokušaj.«
»Pomozi mi.«
Gabriel blago povuče Chiaru s poda, onda uzme svoju torbu i prebaci je preko ramena. Chiara je zakoračila nesigurno, ali kad su se u daljini oglasile sirene, već je brzo hodala kroz ulicu u kaosu. Gabriel je povede iza ugla, a onda izvuče mobilni telefon i nazove jedan broj koji je znao napamet. Miran ženski glas javi se na hebrejskom. Gabriel na istom jeziku izgovori šifriranu rečenicu i nekoliko znamenaka. Nakon nekoliko sekunda, ženski glas upita: »Koja vrsta hitnog slučaja?«
»Moram se izvući.«
»Kada?«
»Odmah.«
»Jeste li sami?«
»Nisam.«
»Koliko vas ima?«
»Dvoje.«
»Gdje ste sada?«
»Avenida Caseros, San Telmo, Buenos Aires...«