Afera Rembrandt

First topic message reminder :



Dvije obitelji, jedna strašna tajna i portret zbog kojeg se umire…
Kada je u drevnom engleskom gradu Glastonburyju ubijen restaurator umjetnina, nestala je i Rembrandtova slika na kojoj je radio. Gabriel Allon, izraelski tajni agent, nakon obračuna s ruskim oligarhom i krijumčarom oružja Ivanom Harkovom, povukao se u mirovinu. Ali kada ga posjeti londonski trgovac umjetninama, vraća se u opasni svijet koji je htio zauvijek ostaviti iza sebe.I dok prati zakučasti trag od Amsterdama do Buenos Airesa i napokon do vile na slikovitoj obali Ženevskog jezera, Gabriel otkriva da portret okružuju smrtonosne tajne…

Ženeva


Gosti su u ponoć počeli kapati iz vile Elma, ali u ponoć i petnaest već je pojurila prava bujica čelika i tamnih stakala. Kao što je Shamron predvidio, Martin i njegovi ljudi imali su veliku prednost, zato što su gotovo sva vozila na odlasku sa zabave bila crna i njemačke proizvodnje. Oko dvije trećine vozila krene nalijevo prema središtu Zeneve, a preostala trećina skrene nadesno prema Lausannei i Montreuxu. Raspoređena u tri vozila duž ceste, Gabrielova ekipa promatrala je vozila u prolazu tražeći nešto neobično. Automobil s dva muškarca na prednjem sjedalu. Automobil koji vozi neobično brzo. Automobil koji je nešto teži na stražnjoj osovini.
Dvaput su krenuli u potjeru. Dvaput je potjera brzo otkazana. Dina i Mordecai nepotrebno su jurili za limuzinom BMW nekoliko kilometara duž obale, dok su Yossi i Rimona nakratko slijedili jedan Mercedes SL, koji je odlutao u Ženevu očito u potrazi za novom zabavom. Sa svojeg položaja na benzinskoj postaji Yaakov nije vidio ništa vrijedno pažnje. Samo je sjedio s rukama na upravljaču i korio samoga sebe što je dopustio da Zoe i Mihail odu bez njega. Yaakov je proveo godine plasirajući uhode i špijune po najgorim rupama Zapadne Obale i Gaze, a da mu nijedan agent nije izgubio život. I sada će imati prvi gubitak u karijeri ovdje, na mirnoj obali Ženevskog jezera. Nemoguće, pomisli on. Suludo...
Ali bilo je moguće, a vjerojatnost takvog ishoda rasla je sa svakom tihom porukom koju je Gabrielova očajna ekipa slala u novi stožer u hotelu Metropole. S ekipom je izravno razgovarao Eli Lavon, koji je prosljeđivao poruke u London. Gabriel je pratio radijski promet sa svojeg položaja kod prozora. Nije odvraćao pogled sa svjetala vile Elma, koja su sjala kao lomače na lijepoj obali jezera.
Svjetla se ugase malo nakon jedan ujutro, što je značilo da je Martinovo godišnje primanje službeno završilo. U roku od nekoliko minuta Gabriel začuje lupanje elisa i ugleda svjeda helikoptera kako se polako spuštaju na Martinovu livadu.
Letjelica je ostala na du najviše jednu minutu, a onda se opet podigla u zrak i krenula na istok preko jezera. Lavon se pridruži Gabrielu na prozoru pa su zajedno gledali kako helikopter nestaje u mraku.
»Misliš li da su unutra Mihail i Zoe?«
»Možda jesu«, odgovori Gabriel. »No ako moram pogađati, rekao bih da su to Martin i Monique.«
»Sto misliš, kamo su krenuli?«
»U ovo doba noći... samo na jedno mjesto.«
Grahamu Seymouru trebalo je samo petnaest minuta da iz sigurne kuće u Highgateu dovede na trg Grosvenor dva računalna stručnjaka iz Ureda. Brzo su im se pridružila četiri kibernetička majstora iz službe MI5, kao i ekipa iranskih analitičara iz agencija CIA i MI6. Dapače, prije nego što je u Londonu otkucala ponoć, oko računala u Akvariju okupilo se više od deset ljudi iz četiriju obavještajnih služba, a pažljivo ih je nadzirala Chiara. Sto se tiče četiriju najviših dužnosnika u operaciji »Remekdjelo«, oni su ostali na svojim mjestima i sumorno zurili u poruke koje su se pojavljivale na ekranima.
»Izgleda da je momak odlučio pobjeći s mjesta zločina«, reče Seymour, koji je rukama pokrio lice. »Je li moguće da su Mihail i Zoe još u vili?«
»Valjda je i to moguće«, reče Adrian Čarter, »ali Martin mi ne izgleda kao čovjek koji bi ostavio stvari u neredu. To znači da nam vrijeme istječe.«
»Istina je«, umiješa se Shamron. »Ali neke stvari rade za nas.«
»Stvarno?« upita Seymour u nevjerici i pokaže na ekrane. »Meni se čini da će Zoe i Mihail nestati bez traga.«
»Nitko neće nestati.« Shamron zašuti, a onda smrknuto napomene: »Barem ne još.« On s naporom zapali cigaretu. »Martin nije glup, Grahame. Sigurno želi točno znati za koga rade Mihail i Zoe. I želi znati kolika je šteta počinjena. Za dobivanje takvih informacija treba vremena, pogotovo kad je riječ o čovjeku kao što je Mihail Abramov. Mihail će ih natjerati da se potrude oko njega. Tako je uvježban.«
»Što ako odluče krenuti prečicom?« upita Seymour. »Što misliš, koliko će Zoe izdržati?«
»Na žalost, slažem se s Grahamom«, reče Čarter. »Jedini način da ih dobijemo jest nagodba.«
»S kim?« upita Navot.
»Trenutačno su nam mogućnosti ograničene. Ili ćemo nazvati švicarsku službu sigurnosti ili ćemo sklopiti izravnu nagodbu s Martinom.«
»Je li ti palo na pamet da se možda radi o istoj stvari? Uostalom, u pitanju je Švicarska. DAP ne postoji samo da štiti interese Švicarske Konfederacije, nego i švicarske financijske oligarhije. A možda mu je oligarhija čak i važnija.«
»I ne zaboravi,« reče Shamron, »da Landesmann posjeduje Zentrum, koji je pun bivših službenika DAPa. To znači da ne možemo pasti na koljena pred Martinom.
Ako to učinimo, on će se osloniti na švicarsku vladu. Tako bismo mogli izgubiti sve što smo dobili.«
»Centrifuge?« Seymour duboko udahne i pogleda red digitalnih satova na sredini operativnog centra. »Bit ću vrlo jasan, gospodo. Vlada Njezina Veličanstva nema nikakvu namjeru dopustiti da se istaknutoj britanskoj podanici večeras dogodi nešto loše. Prema tome, vlada Njezina Veličanstva samostalno će se obratiti švicarskoj vladi ako to bude potrebno kako bi dogovorila puštanje Zoe Reed.«
»Zaseban mir? To predlažeš?«
»Ništa ja ne predlažem. Samo ti kažem da moje strpljenje ima granica.«
»Podsjećam te, Grahame, da nisi jedini kome je ugrožen suna rodnjak. Također te podsjećam da ćeš nagodbom s DAPom ugroziti cijelu našu operaciju protiv Martina.«
»To mi je jasno, Ari. Na žalost, moja mi je cura važnija od tvojeg agenta. I od tvoje operacije.«
»Nisam znao da jedino mi sudjelujemo u ovome«, reče Navot zajedljivo.
Seymour je šutio.
»Koliko nam daješ vremena, Grahame?«
»Do šest ujutro po londonskom vremenu, sedam po ženevskom.«
»To nije dugo.«
»Znam«, reče Seymour. »Ali nećete dobiti više.«
Shamron se okrene Navotu.
»Mislim da više nema koristi od ženevske ekipe. Zapravo, oni su nam trenutačno najveći rizik.«
»Povlačenje?«
»Odmah.«
»To im se neće svidjeti.«
»Nemaju izbora.« Shamron pokaže tehničare i analitičare koji su se okupili oko računala u Akvariju. »Za sada, naša je sudbina u njihovim rukama.«
»Sto ako do šest sati ne pronađu ništa?«
»Sklopit ćemo nagodbu.« Shamron ugasi cigaretu. »Uvijek to radimo.«
U skladu s najboljom tradicijom terenskih zapovijedi Ureda, poruka koja je dvadeset sekunda kasnije stigla na Gabrielovo računalo bila je kratka i posve nedvosmislena. Nije ga iznenadila štoviše, Gabriel je već uputio ekipu da se pripremi za takav slučaj ali to ne znači da je odluka bila išta lakša.
»Zele da se izvučemo.«
»Kamo?« upita Eli Lavon.
»U Francusku.«
»Sto ćemo u Francuskoj? Paliti svijeće za njih?«
»Tako nas neće uhititi švicarska policija.«
»Pa, ja ne odlazim bez Zoe i Mihaila«, reče Lavon. »I mislim da nitko drugi neće htjeti otići.«
»Nemaju izbora. London je rekao svoje.«
»Otkad ti slušaš Uzija?«
»Zapovijed nije došla od Uzija.«
»Nego od Shamrona?«
Gabriel kimne.
»Znači, ta zapovijed vrijedi i za tebe?«
»Naravno.«
»I namjeravaš se oglušiti o nju?«
»Tako je.«
»To sam i mislio.«
»Ja sam je unovačio, Eli. Obučio sam je i poslao je ovamo. Ne mogu pustiti da zaglavi kao Rafael Bloch.«
Lavon uvidi da nema smisla proturječiti. »Znaš, Gabriele, ništa od toga ne bi se dogodilo da sam te zaustavio kad si krenuo u Argentinu. Sada bi gledao zalazak sunca u Cornwallu sa svojom lijepom mladom ženom, a ne bi opet imao bdjenje pokraj odra u još jednoj prokletoj hotelskoj sobi.«
»Da nisam otišao u Argentinu, ne bismo otkrili da je Sveti Martin Landesmann izgradio svoje carstvo na opljačkanom bogatstvu iz holokausta. Ne bismo otkrili ni da Martin otežava svoje grijehe tako što posluje s režimom koji otvoreno govori o ostvarenju novog holokausta.«
»To je još jedan razlog zašto ti stari prijatelj treba noćas čuvati leda.«
»Moj je stari prijatelj dobio zapovijed da se povuče. Osim toga, ja sam mu priuštio dovoljno sjedina za dva života.«
Lavon se načas osmjehne. »Učini mi uslugu, Gabriele. Martin je večeras pobijedio.
Ali što god ti radio, ne daj mu priliku da poveća rezultat. Ne bih želio izgubiti jedinog brata zbog tovara centrifuga.«
Gabriel je šutio. Lavon rukama uhvati Gabriela za glavu i zatvori mu oči. Onda ga poljubi u obraz i iskrade se iz sobe.
Mercedes Sklase, koji je stajao znatno više od sto tisuća dolara, elegantno se zaustavi uz pločnik hotela Metropole. Kupljen je kako bi prevezao zgodan mladi par na glamuroznu zabavu. Sada se koristio kao čamac za spašavanje, svakako jedan od najskupljih čamaca u dugoj i burnoj povijesti izraelskih tajnih služba.
Dovoljno je dugo stajao da pokupi Lavona, a onda je napravio zabranjeni polukružni okret i krenuo preko mosta Mont Blanc, prve dionice puta do francuske granice.
Gabriel je gledao kako stražnja svjeda nestaju u tami, a onda sjedne za računalo i ponovo pročita zadnju šifriranu poruku iz operativnog centra. U šest ujutro po londonskom vremenu, sedam po ženevskom... Nakon toga Graham Seymour namjerava pritisnuti dugme za uzbunu i pozvati Švicarce. Tako su Gabriel, Navot i Shamron dobili samo dva i pol sata da sklope nagodbu po boljim uvjetima.
Uvjetima koji neće razotkriti operaciju. Uvjetima koji neće dopustiti Martinu i njegovim centrifugama da skliznu s Gabrielove udice.
U Londonu su računalni tehničari i analitičari pretraživali sadržaj Martinova tvrdog diska kako bi našli materijale za pregovore. Gabriel je već imao svoj materijal popis imena i brojeva računa koji je šezdeset godina bio skriven u Portretu djevojke, 104 x 86 centimetara, koji je naslikao Rembrandt van Rijn. Gabriel pažljivo položi tri stranice krhkog pelira na stol i snimi svaku stranicu svojim zaštićenim mobilnim telefonom. Onda otipka poruku za London. Poput poruke koju je dobio nekoliko minuta prije toga, bila je kratka i posve nedvosmislena.
Tražio je telefonski broj Ulricha Miillera. Odmah.

Gstaad, Švicarska


Švicarsko skijalište Gstaad ugnijezdilo se na Alpama stotinu kilometara sjeveroistočno od Ženeve, u kantonu Bern, gdje se govori njemački. Kao jedna od najprestižnijih destinacija na svijetu, Gstaad je uvijek bio utočište za bogate, slavne i one koji nešto skrivaju. Martin Landesmann, predsjednik tvrtke Global Vision Investments i izvršni direktor dobrotvorne zaklade Ujedinimo svijet, spadao je u sve tri kategorije. Zato je bilo prirodno da to mjesto privuče Martina. Kako je rekao u jedinom intervjuu koji je ikada dao, on ide u Gstaad kada želi razbistriti misli. Gstaad je jedino mjesto gdje može biti na miru. Gdje može sanjati o boljem svijetu. I gdje može rasteretiti svoju zapedjanu dušu. Budući da je brižno izbjegavao putovanja u Zürich, u Gstaadu je mogao slušati svoj rodni Schwyzerdutsch ali samo povremeno jer čak ni Švicarci više nisu imali toliko novca da tamo žive.
Imućni ljudi moraju doći do Gstaada automobilom, po uskoj dvosmjernoj cesti koja se diže s istočnog kraja Ženevskog jezera i zavija oko ledenjaka Les Diablerets, sve do Bernese Oberland. Ali najveći bogataši izbjegavaju tu vožnju pod svaku cijenu jer radije slijeću svojim osobnim mlažnjacima na poslovni aerodrom kod Saanena ili se izravno spuštaju na jedan od mnogih heliodroma u Gstaadu. Martinu je bio najdraži heliodrom kod slavnog Palače Hotela, zato što je bio samo jedan kilometar od njegove ladanjske kuće. Ulrich Miiller stajao je na rubu asfaltiranog uzletišta, zakopčan do grla zbog hladnoće, i gledao kako se AW139 s dvije turbine polako spušta s crnog neba.
Bio je to velik zrakoplov za privatnu uporabu, koji je lako mogao primiti više od deset ljudi u svoju luksuznu kabinu koja je opremljena po mjeri. Ali tog jutra izašlo je samo osmero četiri člana obitelji Landesmann i četiri Zentrumova tjelesna čuvara. Dobro upućen u raspoloženja Landesmannova klana, Miiller je primijetio da je obitelj trenutačno u krizi. Monique je hodala nekoliko koraka ispred ostalih, zaštitnički prebacivši ruke preko ramena Alexandera i Charlotte. Oni udu u Mercedesov terenac koji je čekao. Martin priđe Miilleru i bez riječi mu preda čeličnu aktovku. Miiller otvori bravu i pogleda unutra. Jedan novčanik Bally s kreditnim karticama i ispravama na ime Mihail Danilov. Jedan ključ iz hotela Kempinski. Jedna ultraljubičasta svjetiljka. Jedan Sonyjev USB. Jedan elektronski aparat s numeričkom tipkovnicom i žicama s krokodilštipaljkama. Jedan minijaturni radio nepoznate proizvodnje.
Postoji mnogo mitova o Švicarskoj, kao što je staro i pogrešno uvjerenje da u toj sitnoj alpskoj zemlji vlada čudesna snošljivost i mješavina kultura. Istina je da unutar švicarskih granica četiri različite kulture već sedam stoljeća vode miran suživot, ali njihov je brak obrambeni savez, a ne jedinstvo prave ljubavi. To se vidjelo i po razgovoru koji je uslijedio. Kad treba obaviti važan posao, Martin Landesmann ne bi govorio francuski ni u snu. Samo švicarski njemački.
»Gdje je onaj?«
Miiller šutke mahne glavom ulijevo.
»Je li pri svijesti?« upita Landesmann.
Miiller kimne.
»Je li progovorio?«
»Kaže da je bivši član FSBa. Da radi kao nezavisni izvršitelj za ruske privatne sigurnosne tvrtke i da ga je unajmio konzorcij ruskih oligarha kako bi ukrao tvoje najveće poslovne tajne.«
»Kako se dokopao mojeg mobilnog telefona i laptopa?«
»Tvrdi da je to obavio izvana.«
»Što kaže za Zoe?«
»Kaže da je saznao za vaš odnos kad te je pratio i da ga je odlučio iskoristiti kako bi večeras ušao na zabavu. Kaže da ju je prevario. Tvrdi da ona ništa ne zna.«
»To je moguće«, reče Landesmann.
»Moguće je«, složi se Miiller. »Ali ima još nešto.« »Sto?«
»Način na koji se borio protiv mojih ljudi. Obučila ga je neka elitna jedinica ili obavještajna služba. On nije FSBov siledžija. On je pravi agent, Martine.«
»Izraelac?«
»Da, rekao bih.«
»Ako je to istina, što je sa Zoe?«
»Možda govori istinu. Možda ne zna ništa. Ali također je moguće da su je unovačili. Ubaciti unutarnjeg agenta, pogotovo ženu to spada u njihova operativna načela. Moguće je da te špijunira od početka.«
Landesmann baci pogled na automobile, gdje ga je obitelj nestrpljivo čekala.
»Koliko je materijala uspio uhvatiti Onyx?«
»Dovoljno da se posumnja.«
»Može li se zataškati?«
»Radim na tome. Ali ako nas sumnjiči DAP, koji je prijateljska služba, zamisli kako taj materijal izgleda obavještajnoj agenciji koja ne misli na tvoju dobrobit.«
»Ti si mi glavni savjetnik za sigurnost, Ulrichu. Savjetuj me.«
»Prvo moramo otkriti s kim imamo posla i koliko oni znaju.«
»A onda?«
»Korak po korak, Martine. I učini mi uslugu. Do jutra se drži dalje od telefona.«
Miiller podigne pogled prema crnom nebu. »Onyx sluša. Budi siguran da slušaju i svi drugi.«

Kanton Bern, Švicarska


Zoe nije znala kamo je voze, naravno. Znala je samo da putuju po 1 zavojitoj cesti i da se uspinju. Ono prvo bilo je očito po jakom skretanju automobila, a ono drugo po tome što bi joj se povremeno začepile uši. Bilo je još gore što ju boli trbuh na mjestu udarca i što ju hvata jaka mučnina. Jedina joj je utjeha bila što je na Martinovoj zabavi bila previše živčana da bi išta jela. Inače bi vjerojatno već odavno povraćala u povez od ljepljive vrpce i nasmrt se ugušila a da Martinovi tjelesni čuvari ništa ne bi primijetili.
Njezino je stanje pogoršavala hladnoća. Činilo se da temperatura svake minute pada za jedan stupanj. Prvi dio putovanja bio je podnošljiv. Ali sada, unatoč debelim dekama u koje je bila umotana, hladnoća joj je dopirala do kostiju. Bilo joj je tako hladno da više nije drhtala. Bila je u agoniji.
Želeći olakšati patnju, maštala je. Napisala je članak za Journal, ponovo pročitala omiljene odlomke Ponosa i predrasuda, i ponovo je proživjela trenutak u baru hotela Belvedere u Davosu kad joj je Jonas Brunner rekao da je gospodin Landesmann poziva na piće. Ali u novoj verziji ona uljudno reče Brunneru da se goni, a onda nastavi razgovor s afričkim ministrom financija, što joj je sada bio najuzbudljiviji razgovor u životu. Ova inkarnacija Zoe Reed nije se upoznala s Martinom Landesmannom, nije ga intervjuirala, nije spavala s njim, nije se zaljubila u njega. Niti ju je pokupila služba MI5 pred londonskim studijem CNN-a, niti je odvezena u sigurnu kuću u Highgateu. Nema nikakve sigurne kuće u Highgateu, podsjeti se ona. Nema djevojke Sally. Nema engleskog džendmena Davida. Nema zelenookog ubojice Gabriela Allona.
Misli joj prekine iznenadno usporavanje automobila. Cesta je postala vrlo neravna.
Dapače, Zoe se upita voze li se uopće po cesti. Autumobil sklizne, povrati kontrolu, onda zapleše lijevodesno, i napokon se zaustavi. Motor se ugasi, a Zoe začuje brzo otvaranje i zatvaranje četiriju vrata. Zatim se otvori prdjažnik i ona osjeti da je podižu u ledeni zrak. Opet su je nosili na ramenima kao da nose lijes.
Ovaj put je putovanje trajalo kraće, samo nekoliko sekunda. Zoe ih je čula kako režu ljepljivu vrpcu. Onda je dvaput zakotrljaju da je izvuku iz pokrivača.
Iako nije imala povez na očima, Zoe nije vidjela ništa. Bilo je mračno kao u rogu.
Oni je opet podignu, prenesu malo dalje i smjeste na stolicu bez rukohvata. Opet je vežu ljepljivom vrpcom, ovaj put za naslon stolice. Onda se upale svjeda, a Zoe krikne.

Kanton Bern, Švicarska


Mihail je bio u jednakom položaju kao Zoe vezanih ruku i nogu, trupa priljubljena uz naslon stolice, s ljepljivom vrpcom preko usta. Bio je posve priseban, a sudeći po krvi koja mu je tekla iz usta, netom je dobio udarac.
Svukli su mu sako; košulja mu je bila rastrgana na nekoliko mjesta i promočena krvlju. Oko nogu na cementnom podu ležao mu je sadržaj novčanika, kao i USB i ultraljubičasto svjetlo. Zoe nije htjela gledati te predmete. Ona se usredotoči na visokog sredovječnog muškarca koji je stajao na pola puta između nje i Mihaila.
Nosio je tamnoplavo bankarsko odijelo i vuneni ogrtač. Imao je germanski plavu kosu koja je sijedjela, a na licu mu je bio izraz blagog gađenja. U jednoj je ruci držao pištolj, a u drugoj Mihailov minijaturni radio. Na pištolju je bilo krvi.
Mihailove krvi, pomisli ona. To ima smisla. Čovjek u tamnoplavom odijelu ne izgleda kao netko tko rado koristi pesnice. Osim toga, nekako joj je poznat. Zoe je bila sigurna da ga je jedanput vidjela u Martinovoj blizini. Ali u svojem trenutačnom stanju nije se mogla sjetiti gdje.
Ona brzo pogleda oko sebe. Bili su u nekakvom skladištu. Bilo je jeftino napravljeno od valovita metala i smrdjelo je po starom motornom ulju i hrđi. Na stropu su zujala svjeda. Zoe se načas upita nije li Rafael Bloch proveo neko vrijeme na istom mjestu prije nego što mu je tijelo preneseno preko granice i ostavljeno u francuskim Alpama.
Ona odmah izbaci tu misao iz glave. Rafael Bloch? Žalim, nikad čula. Ona pogleda Mihaila. Buljio je ravno u nju kao da joj želi nešto reći. Zoe mu uzvrati pogled i pokuša izdržati što duže, ali onda obori glavu. Taj pokret potakne dobro odjevena čovjeka na djelovanje. On joj priđe i strgne joj vrpcu s usta. Zoe bolno vrisne i odmah požali zbog toga.
»Tko ste vi?« vikne ona. »Zašto sam ovdje, za Boga miloga?«
»Vi znate zašto ste ovdje, Zoe. Zapravo, zahvaljujući vašem suradniku gospodinu Danilovu, svi znamo zašto ste ovdje.«
Gotovo je savršeno govorio engleski precizno kao sat.
»Jeste li ludi? Ovdje sam zato što je Martin...«
»Ne, Zoe. Ovdje ste zato što ste špijunka. Došli ste u Zenevu da ukradete privatne spise i prepisku s računala gospodina Landesmanna, što je u Švicarskoj vrlo težak zločin.«
»Otmica i fizički napad vjerojatno su također teški zločini.«
Čovjek u odijelu se osmjehne. »Ah, slavni zajedljivi humor Zoe Reed. Dobro je znati da barem nešto o vama nije laž.«
»Ja sam novinarka, a vi ste idiot. Kada izađem odavde, saznat ću tko ste i uništit ću vas.«
»Ali vi zapravo uopće niste novinarka, zar ne, Zoe? Vaš posao u Financial Journalu običan je paravan. Prije dvije godine, vaši nadređeni u britanskoj tajnoj službi zapovjedili su vam da stupite u spolne odnose s gospodinom Landesmannom kako biste uhodili njegove poslove. Došli ste u kontakt s gospodinom Landesmannom tako što ste rekli da ga želite intervjuirati. Zatim, prije dvadeset i dva mjeseca, stupili ste u dodir s njim u Davosu.«
»To je besmislica. Martin je u Davosu pokušao zavesti mene. Pozvao me u svoj apartman na večeru.«
»Jonas Brunner i ostali čuvari gospodina Landesmanna nisu tako zapamtili večer, Zoe. Oni se sjećaju da ste vi očijukali i bili nasrdjivi. To će reći švicarskoj policiji.« Nakon stanke, on reče: »Ali ne mora biti tako, Zoe. Što prije priznate, to ćemo prije riješiti ovu neugodnu aferu.«
»Nemam što priznati osim gluposti. Očito sam bila glupača što sam vjerovala Martinovim lažima.«
»Kakvim lažima, Zoe?«
»Sveti Martin«, reče ona prezirno.
Muškarac je načas šutio. Kad je napokon progovorio, nije se obraćao njoj, nego pištolju u svojoj ruci.
»Recite, Zoe. Ispovjedite svoje grijehe. Kažite mi istinu. Recite mi da niste prava novinarka. Recite mi da su vam nadredeni u Londonu zapovjedili da zavedete gospodina Landesmanna i ukradete njegove osobne spise.«
»Neću to reći jer to nije istina. Voljela sam Martina.«
»Jeste li?« On podigne pogled s pištolja kao da se iskreno iznenadio, a onda se okrene Mihailu. »Što je s vašim prijateljem gospodinom Danilovom? Volite li i njega?«
»Jedva ga poznajem.«
»On kaže drukčije. Prema gospodinu Danilovu, vas dvoje radite zajedno na slučaju Landesmann.«
»Ne radim ni s kim. Ne znam ništa ni o kakvom slučaju Landesmann. Ne znam zašto bi uopće trebao postojati slučaj Landesmann.«
»Gospodin Danilov nije tako rekao.«
Zoe pogleda Mihaila prvi put otkad je počelo ispitivanje. On je načas pogleda u oči, a onda gotovo neprimjetno odmahne glavom. Njezin inkvizitor to primijeti. On polako priđe Mihailu i snažno ga udari drškom pištolja po licu, što je otvorilo novu posjekotinu na jagodici. Onda muškarac zgrabi Mihaila za kosu i nasloni mu cijev pištolja na sljepoočnicu. Stražar na drugom kraju prostorije žurno se povuče u kut.
Čovjek s pištoljem pritisne cijev na Mihailovu kožu, a onda se osvrne i pogleda Zoe.
»Imate samo jednu priliku da kažete istinu, Zoe. Inače će gospodin Danilov umrijeti. Ako on umre, umrijet ćete i vi. Ne možemo ostaviti svjedoke na životu, zar ne? Ispovjedite grijehe, Zoe. Recite mi istinu.«
Mihail se trzao od boli. Ali ovaj put nije ni pokušavao sakriti svoju poruku. Mahao je glavom lijevodesno i nešto vikao ispod poveza. On zato dobije još dva udarca drškom pištolja. Zoe sklopi oči.
»Zadnja prilika, Zoe.«
»Spustite pištolj.«
»Samo ako mi kažete istinu.«
»Spustite pištolj.« Ona otvori oči. »Spustite ga i reći ću vam sve što želite znati.«
»Recite mi odmah.«
»Stanite, k vragu. Čovjek pati.«
»Patit će još više ako ne progovorite. Kažite mi istinu, Zoe. Recite da ste špijunka.«
»Nisam špijunka.« »Zašto ste im onda pomogli?« »Zato što su to tražili od mene.«
»Tko?«
»Britanska tajna služba.« »Tko još?«
»Izraelska tajna služba.«
»Tko vodi operaciju?«
»Ne znam.«
»Tko je vodi, Zoe?«
»Ne znam mu pravo ime.«
»Lažete, Zoe. Recite kako se zove.«
»Zove se Gabriel.«
»Gabriel Allon?«
»Da, Gabriel Allon.«
»Je li večeras bio u Zenevi?«
»Ne znam.«
»Odgovorite, Zoe. Je li večeras bio u Zenevi?« »Da.«
»Je li bio još netko?« »Da.«
»Recite mi imena, Zoe. Sva imena.«

Mayfair, London


Digitalni sat u londonskom operativnom centru pokazivao je 05:53:17. Ostalo je manje od sedam minuta do roka koji je postavio Graham Seymour. Shamron je smrknuto zurio u brojke na satu kao da ih pokušava zaustaviti snagom volje. Čudno, pomisli on, ali kad je bio mlad, uvijek mu se činilo da u takvim trenucima vrijeme usporava. Sada ono galopira. Pitao se je li to još jedna posljedica starenja. Vrijeme mu je najgori neprijatelj.
Na žalost, Shamron je u Uredu proživio mnogo takvih katastrofa i znao je što ih vjerojatno čeka u sljedećih nekoliko sati. Nekad se od Europljana moglo očekivati da im progledaju kroz prste. Ali više ne. Ovih dana slabo mare za pothvat koji se naziva Izraelom pa je Shamron dobro znao da operacija protiv Martina Landesmanna neće dobro proći u kuloarima europskih moćnika. Istina, sudjelovali su Britanci i Amerikanci, ali ništa od toga neće biti važno kad se izdaju nalozi za uhićenje. Nijedan nalog neće glasiti na američko ili britansko ime. Samo izraelska imena. Yossi Gavish, Dina Sarid, Yaakov Rossman, Rimona Stern, Gabriel Allon... Oni su izvršili neke od najvećih operacija u povijesti Ureda. Ali ne i noćas.
Noćas ih je pobijedio Sveti Martin.
Shamron pogleda Uzija Navota, koji je sjedio iza pregrade rezervirane za FBI i razgovarao putem sigurne veze. Na liniji je bio premi jer. Nikad nije ugodno probuditi premijera pogotovo kad mu treba javiti da se sprema diplomatska i politička katastrofa pa je Shamron mogao samo zamišljati kakvu tiradu mora slušati Navot. On nehotice osjeti krivnju. Navot nije htio akciju protiv Landesmanna, a sada će biti prisiljen platiti za Shamronovu ludost. Shamron će učiniti koliko može da zaštiti Navota, ali znao je kako to ide. Morat će pasti neka glava. Vjerojatno Navotova.
On opet pogleda na sat: 05:56:38... Tri i pol minute dok Graham Seymour ne telefonira švicarskoj policiji. Tri i pol minute da ekipa računalnih tehničara i specijalista pronađe materijal za pregovore koji treba Shamronu kako bi časno sklopio mir. Dok im je Chiara zabrinuto virila preko ramena, oni su bjesomučno radili. Shamron bi im rado nekako pomogao. Ali jedva da je znao uključiti računalo, a kamoli pronaći dokument zakopan u hrpi kibersmeća. Samo mladi znaju kako se to radi, pomisli Shamron zlovoljno. Još jedan dokaz da je napokon postao beskoristan.
Novi pogled na sat: 05:58:41... Graham Seymour sada je gledao vrijeme jednako pažljivo kao i Shamron. Kod desnog lakta bio mu je telefon. Sat vremena ranije, Seymour se potrudio upisati hitni broj DAPa u memoriju telefona. Samo će morati pritisnuti jednu tipku.
Sat je otkucavao: 05:59:57... 05:59:58... 05:59:59... 06:00:00...
Seymour podigne slušalicu i pogleda Shamrona. »Žalim, Ari, no vrijeme nam je isteklo. Znam da ja ne odlučujem o tome, ali možda bi trebao javiti Gabrielu da krene prema granici.«
Seymour pritisne tipku za brzo biranje i prisloni slušalicu na uho. Shamron sklopi oči u iščekivanju riječi koje će mu sigurno odzvanjati u ušima do kraja života. Ali on začuje kako se bučno otvaraju teška staklena vrata Akvarija, a onda se prolomi pobjednički Chiarin glas.
»Imamo ga, Grahame! Sad je naš! Zaklopi slušalicu! Imamo ga!«
Seymour prekine vezu. Ali još nije ispustio slušalicu iz ruke.
»Što imate?«
»Sljedeća pošiljka centrifuga treba krenuti iz Shenzhena za šest tjedana i stići u Dubai sredinom ožujka, a po isporuci slijedi konačna isplata banci Meissner u Lihtenštajnu.«
»Koji je izvor?«
»Šifrirana privremena datoteka koja je nekad bila priložena jednoj elektronskoj poruci.«
»Pošiljatelj i primatelj?«
»Ulrich Miiller i Martin Landesmann.«
»Da vidim.«
Chiara preda Seymouru ispis dokumenata. Seymour ih prouči, a onda zaklopi slušalicu.
»Dobio si još sat vremena, Ari.«
Shamron se okrene Chiari. »Možeš li sigurnom vezom poslati te dokumente Gabrielu?« »Nema problema.«
Elektronska poruka i prateća dokumentacija imali su pet stranica. Računalni tehničari pretvorili su ih u šifriranu datoteku u PDFu i poslali je Gabrielu sigurnom vezom. Stigla je na njegovo računalo u Metropolu u 7 sati i 5 minuta po srednjoeuropskom vremenu, zajedno s telefonskim brojem i osobnom eadresom Ulricha Miillera. Nije bilo teško pronaći ih. I broj i adresa ponavljali su se stotinama puta u memoriji Martinova telefona. Gabriel brzo sastavi elektronsku poruku za Miillera s prilozima u PDFu i nazove njegov broj. Ništa. Gabriel prekine vezu i ponovo nazove.
Ulrich Miiller vozio se pokraj hotela Palače u Gstaadu kad mu je prvi put zazvonio mobilni telefon. Nije znao taj broj pa se nije ni javio. Kad telefon zazvoni po drugi put, on zaključi da nema izbora. Pritisne tipku za poziv i nasloni aparat na uho.
»Ja?«
»Dobro jutro, Ulrichu.« »Tko je to?«
»Ne prepoznaješ mi glas?«
Miiller ga je prepoznao. Čuo ga je na snimkama ekipa za praćenje iz Amsterdama i Mendoze.
»Kako si dobio ovaj broj?« upita on.
»Voziš li, Ulrichu? Zvuči mi kao da si za upravljačem automobila.«
»Sto želiš, Allone?«
»Želim da staneš, Ulrichu. Moraš nešto vidjeti.« »Sto to govoriš?«
»Poslat ću ti elektronsku poruku. Želim da je dobro pogledaš. Zatim me nazovi na ovaj broj.« Stanka. »Je li tvoj telefon zapamtio ovaj broj?«
»Imam ga.«
»Dobro. Kad pogledaš poruku, nazovi me. Odmah. Inače ću nazvati švicarsku saveznu policiju i DAP.« »Ne treba li ti moja eadresa, Allone?« »Ne, Ulrichu, već je imam.«
Veza se prekine. Miiller stane uz rub ceste. Trideset sekunda poslije stigne poruka.
Sranje...
Miiller nazove. Gabriel se odmah javi. »Zanimljivo, zar ne, Ulrichu?« »Ne znam što je to.«
»O, znaš ti dobro. Ali prije nego što nastavimo, želim znati jesu li moji ljudi živi.«
»Tvoji su ljudi dobro.« »Gdje su?« »To se tebe ne tiče.« »Sve me se tiče, Ulrichu.«
»U mojim su rukama.« »Jesu li zlostavljani?«
»Sinoć su počinili težak zločin u domu Martina Landesmanna. Prema njima se postupalo u skladu s tim.«
»Ako im je naneseno ikakvo zlo, smatrat ću te osobno odgovornim. Tebe i tvojeg šefa.«
»Gospodin Landesmann ne zna ništa o ovome.«
»Lijepo je što želiš preuzeti krivnju za svojeg poslodavca, ali to neće proći, Ulrichu. Danas ne.«
»Što želiš?«
»Želim razgovarati s Martinom.«
»To je nemoguće.«
»Neću popustiti.«
»Vidjet ću što se može učiniti.«
»Potrudi se, Ulrichu. Inače odmah zovem švicarsku policiju.«
»Treba mi trideset minuta.«
»Imaš pet.«
Zoe i Mihail sjedili su u skladištu licem u lice, oboje vezani za stolicu, s ljepljivom vrpcom preko usta. Stražari su se sklonili u tople automobile. Prije odlaska ugasili su svjedo. Tama je bila potpuna, kao i hladnoća. Zoe se htjela ispričati Mihailu zato što je izdala operaciju. Zoe je htjela viđati Mihailove rane. A više od svega Zoe je htjela čuti da ih netko traži. Ali ništa od toga nije bilo moguće. S vrpcom na ustima nikako. I tako su sjedili na hladnoći, nijemi i nepomični, i čekali.
Beskrajno velika drvena ladanjska kuća Martina Landesmanna bila je sva osvijedjena kad se Ulrich Miiller dovezao kroz zaštićeni ulaz i projurio po dugom prilazu. Dva stražara stajala su pred glavnim ulazom, cupkajući s noge na nogu u oštroj hladnoći ranog jutra. Miiller šutke prođe pokraj njih i uđe u kuću.
Landesmann je sjedio sam pred vatrom u prostranoj sobi. Nosio je izblijedjele traperice i težak džemper, a u ruci je držao kristalnu čašu punu konjaka. Miiller stavi prst na usta i preda Landesmannu telefon. Bezizražajna lica, Landesmann pregleda dvije datoteke u PDFu. Kad je završio, Miiller uzme telefon, ugasi ga i gurne ga u džep kaputa.
»Što hoće?« upita Landesmann.
»Svoje ljude. Zeli i razgovarati s tobom.«
»Reci mu da odjebe.«
»Pokušao sam.«
»Je li u Švicarskoj?«
»Ubrzo ćemo doznati.«
Landesmann pode s pićem do vatre. »Dovedi ga ovamo, Ulrichu. I pobrini se da bude manje zahtjevan kad stigne.«
Miiller uključi telefon i izađe. Zadnje što je čuo na odlasku bila je kristalna čaša koja je prasnula u tisuću komadića.
Gabrielov telefon zazvoni deset sekunda poslije.
»Malo je nedostajalo, Ulrichu.«
»Gospodin Landesmann pristao je na susret.«
»Mudar potez.«
»Sada dobro slušaj...«
»Ne, Ulrichu. Ti slušaj. Bit ću na parkiralištu iznad Promenade u Gstaadu za devedeset minuta. Neka tvoji ljudi dođu po mene. I bez gluposti. Ako se ne javim svojima najkasnije do deset ujutro, elektronska poruka koju si upravo pročitao bit će poslana svim obavještajnim službama, policijskim službama, ministarstvima pravosuđa i novinama u zapadnom svijetu. Je li jasno, Ulrichu?«
»Promenada u Gstaadu za devedeset minuta.«
»Bravo, Ulrichu. Pobrini se da mojim ljudima bude dobro. Inače ću ti biti neprijatelj. A to nipošto ne želiš.«
Gabriel prekine vezu i brzo otipka zadnju poruku za London. Onda spremi računalo i krene prema dizalu.

Kanton Bern, Švicarska


Udar ledenog vjetra zagrebe Zoe po zatiljku kad se otvore vrata skladišta. Ona sklopi oči i pomoli se prvi put nakon mnogo godina. Što sad, pitala se. Još jedna runda ispitivanja? Još jedna vožnja u prdjažniku? Ili je Martin napokon zaključio da je došlo vrijeme da još jedno novinarsko zabadalo napusti ovaj svijet? Zoe se bojala da nije moguć nikakav drugi ishod, pogotovo nakon što je izdala cijelu operaciju. Dapače, zadnjih nekoliko minuta sastavljala je članak o vlastitoj smrti.
Samo joj je naslov izmicao. Martin i njegovi siledžije dat će jednu ključnu činjenicu: uzrok smrti.
Ona otvori oči i pogleda Mihaila. Lice mu je osvjedjavala zraka sive svjedosti s otvorenih vrata. Pozorno je gledao stražare koji su joj se primicali s leda. Jedan od njih skine joj vrpcu s usta, ovaj put pažljivo, a drugi joj oprezno oslobodi ruke i noge. Dva druga stražara učinila su istu stvar za Mihaila, a treći dezinficira i poveže porezotine na njegovoj glavi. Stražari nisu objasnili svoju nenadanu gostoljubivost, koja je bila tipično švicarski efikasna. Nakon što su svakome od njih dali pokrivač, oni izađu jednako brzo kao što su ušli. Zoe je čekala da se zatvore vrata, a onda progovori. »Što se dogodilo?« »Dogodio se Gabriel.«
»Što to govorite?«
Mihail stavi prst na usta. »Ni riječi više.«
Val radosti i olakšanja preplavi operacijski centar kada na ekranima bljesne Gabrielova zadnja poruka. Čak i Graham Seymour, koji je zadnjih nekoliko minuta bio gotovo katatoničan, uspio se nakratko osmjehnuti. Ipak, dvoje ljudi u operacijskom centru nije moglo dijeliti radost tog trenutka. Bili su to Ari Shamron i Chiara Allon. Ponovo je jedna operacija u rukama čovjeka kojeg vole. I ponovo mogu samo čekati. I zaklinjati se da je to zadnji put. Zadnji put...
Autocesta E63 protezala se na istok, besprijekorno uredna, bez ijednog automobila.
Gabriel je držao obje ruke na upravljaču Audija i vozio pristojnom brzinom. Na lijevoj strani autoceste, lijepo obrezani vinogradi dizali su se kao redovi vojnika prema brežuljcima Vauda. Na desnoj strani ležalo je Ženevsko jezero, a u pozadini dizale su se Savojske Alpe. Obronci gorja bili su još zavijeni u maglu, ali najviši vrhovi sjali su pod prvim zrakama zore.
On nastavi pokraj Montreuxa prema Aigleu, a onda skrene na cestu broj 11 i zaputi se u Vallee des Ormonts. Bila je to uska dvosmjerna cesta, zavojita i puna neočekivanih skretanja. Nekoliko kilometara nakon Les Diablerets bila je granica između kantona Vaud i kantona Bern. Prometni znakovi odmah prijeđu na njemački, kao i arhitektura kuća. Prve zrake sunca šuljale su se preko Bernskih Alpa, a kad je Gabriel stigao do prvih kuća Gstaada, gotovo se razdanilo. On skrene na glavno parkiralište u središtu sela i parkira se na mjestu u najdaljem kutu. Za sat vremena parkiralište će biti prepuno automobila. Ali trenutačno je bilo prazno, ako se ne računaju tri snowboardera koji su pili pivo oko starog Volkswagenova kombija.
Gabriel ostavi upaljen motor. Gledao je sat na upravljačkoj ploči dok je prolazio rok od devedeset minuta koji je odredio Ulrichu Miilleru. On pričeka još deset minuta, a onda napokon posegne za telefonom. Dok je pritiskao tipke, na parkiralište uđe srebrni športski karavan Mercedes GL450. Kliznuo je pokraj snowboardera i zaustavio se nekoliko metara od Gabrielova Audija. Unutra su bila četiri muškarca u tamnoplavim skijaškim trenirkama sa znakom Zentruma.
Jedan izađe na stražnja vrata i domahne Gabrielu da dođe. Gabriel ga prepozna: Jonas Brunner.
Gabriel ugasi motor, zaključa telefon u pretinac i izađe. Brunner ga je gledao pomalo zbunjeno, kao da ga je iznenadila Gabrielova skromna tjelesna građa.
»Navodno znaš njemački«, reče Brunner.
»Bolje od tebe«, odvrati Gabriel.
»Jesi naoružan?«
»Nisam.«
»Imaš telefon?«
»U vozilu.«
»Radio?«
»U vozilu.«
»A uređaj za praćenje?«
Gabriel odmahne glavom.
»Morat ću te pretražiti.«
»Jedva čekam.«
Gabriel uđe straga u Mercedes i pomakne se na sredinu. Brunner uđe nakon njega i zatvori vrata.
»Okreni se. Na koljena.«
»Ovdje?«
»Ovdje.«
Gabriel učini kako mu je rečeno, a Brunner ga podvrgne krajnje temeljitoj pretrazi, od cipela do kose. Kad je završio, Gabriel se okrene i sjedne. Brunner mahne vozaču i karavan krene.
»Nadam se da si uživao koliko i ja, Jonase.«
»Začepi, Allone.«
»Gdje su moji ljudi?«
Brunner je šutio.
»Kamo idemo?«
»Ne idemo daleko. Ali usput ćemo malo stati.« »Na kavu?«
»Da, Allone. Na kavu.«
»Nadam se da nisi ozlijedio moju curu, Jonase. Ako jesi, ja ću ozlijediti tebe.«
Išli su na istok duž ruba uske ledenjačke doline. Cesta je skretala oko stabala pa su malo bili u mraku, a malo u blistavom svjedu. Zentrumovi stražari u plavom nisu rekli ni riječi. Brunnerovo je rame pritiskalo Gabrielovo. Kao da se naslanja na granitni masiv. Stražar Gabrielu slijeva stiskao je i opuštao svoje krupne ruke kao da se priprema za solodionicu. Gabriel se nije zavaravao u pogledu stanke prije posjeta Martinu. Nije se ni čudio. Bio je to uobičajen postupak prije takva sastanka, kao aperitiv prije ručka.
Na kraju doline cesta se sužavala u jednu traku, a onda se oštro podizala po obronku planine. Cestom je nedavno prošla ralica, ali Mercedes je jedva održavao trenje dok se penjao prema vrhu. Tristo metara nad dolinom vozilo se zaustavi kod jelova šumarka. Dva muškarca sprijeda odmah izađu, kao i onaj Gabrielu slijeva.
Jonas Brunner nije se ni maknuo.
»Mislim da u ovome nećeš uživati kao u pretrazi.«
»Je li to onaj dio kad me tvoji ljudi malo mekšaju prije posjeta Svetom Martinu?«
»Daj, izlazi, Allone. Sto prije obavimo stvar, to prije možemo nastaviti put.«
Gabriel duboko uzdahne i izađe.
Jonas Brunner gledao je kako tri njegova najbolja čovjeka vode Gabriela Allona među drveće, a onda provjeri vrijeme. Rekao im je da ga obrađuju pet minuta. Da ga ne tuku previše, samo onoliko koliko treba da bude poslušan i krotak. Brunner je priželjkivao da se može pridružiti zabavi. Ali nije mogao. Miiller je tražio izvješće.
Tipkao je Miillerov broj kad u šumarku primijeti kretanje. On podigne pogled.
Jedna je osoba žurno hodala u sjeni. On pogleda na sat i namršti se. Zapovjedio je ljudima da ne pretjeruju, ali dvije minute nisu dovoljne da se posao obavi kako treba, pogotovo kad se radi o čovjeku kao što je Gabriel Allon. Zatim Brunner dobro pogleda osobu i shvati da je pogriješio. Iz šumarka nije izlazio jedan od njegovih ljudi nego Allon... U ruci je držao pištolj SIG Sauer P226, standardno oružje Zentrumovih stražara. Izraelac brzo otvori Brunnerova vrata i uperi mu cijev pištolja ravno u lice. Brunner nije ni pokušao posegnuti za svojim oružjem.
»Navodno znaš njemački, Jonase, zato pažljivo slušaj. Moraš mi dati svoj pištolj.
Polako, Jonase. Nemoj da te moram izrešetati.«
Brunner posegne u trenirku, izvuče oružje i preda ga Izraelcu držeći ga za cijev.
»Daj mi svoj telefon.«
Brunner posluša.
»Imaš li radio?«
»Ne.«
»A uređaj za praćenje?«
Brunner odmahne glavom.
»Šteta. Možda će ti poslije trebati. Sada sjedaj za volan.«
Brunner ga posluša i upali motor. Izraelac sjedne iza njega i prisloni mu pištolj na zatiljak.«
»Koliko još, Jonase?«
»Malo.«
»Nema više zastajkivanja?«
»Nema.«
Brunner prebaci u višu brzinu i nastavi uzbrdo.
»Bravo, Jonase. Upravo si mi našao oružje i postao talac. Sve u svemu, dobro odigrano.«
»Jesu li moji ljudi živi?«
»Dvojica jesu. Za trećeg nisam siguran.«
»Mogu li nazvati liječnika?«
»Samo vozi, Jonase.«

Kanton Bern, Švicarska


Popeli su se još tristo metara u planine i stali na rubu osunčane visoravni od sjajnog snijega i leda, visoko iznad doline. Na visoravni je stajao helikopter AW139 s ugašenim motorom i nepomičnim elisama. Martin Landesmann čekao je kod repa, očiju skrivenih iza crnih naočala, s izrazom čovjeka koji je usput navratio. Ulrich Miiller zabrinuto je stajao pokraj njega. Gabriel susretne pogled Jonasa Brunnera u zrcalu i reče mu da ugasi motor. Brunner posluša.
»Daj mi ključ.«
Brunner izvuče ključ i preda ga Gabrielu.
»Stavi obje ruke na upravljač, Jonase. I ne miči se.«
Gabriel izađe i kucne pištoljem po Brunnerovu prozoru. Brunner se pojavi s rukama u zraku.
»Sada ćemo lijepo polako hodati, Jonase. Nemoj da nam Martin bude nervozan.«
»Više voli kad ga zovu gospodinom Landesmannom.«
»Nastojat ću zapamtiti.« Gabriel pištoljem gurne Brunnera u bubrege. »Hodaj.«
Brunner se polako primicao helikopteru, a Gabriel je s pištoljem uz bok išao dva koraka iza njega. Ulrich Miiller uspije zadržati miran izraz lica, ali Martin se očito ozlovoljio zbog sramotnog dolaska njegova osobnog šefa sigurnosti. Na Gabrielovu zapovijed, Brunner se zaustavi na deset metara od svojih gospodara. Gabriel podigne pištolj i uperi ga u Miillera.
»Jesi li naoružan?« upita Gabriel na njemačkom.
»Ne.«
»Otkopčaj kaput.«
Miiller to učini i istovremeno raširi obje strane.
»A sada sako«, reče Gabriel.
Miiller posluša. Nema pištolja. Gabriel pogleda pilota.
»A on?«
»Nismo u Izraelu nego u Švicarskoj«, reče Miiller. »Piloti helikoptera nisu naoružani.«
»Kakvo olakšanje.« Gabriel pogleda Martina Landesmanna. »A ti, Martine? Jesi li naoružan?«
Landesmann ne odgovori. Gabriel brzo ponovi pitanje na francuskom. Ovaj put Landesmann mu dobaci nadmoćan osmijeh i odgovori na istom jeziku: »Ne budi smiješan, Allone.«
Gabriel se vrati na njemački. »Zatražio bih da raširiš kaput, Martine, ali znam da govoriš istinu. Ljudi poput tebe ne prljaju ruke oružjem. Tome služe ljudi kao Ulrich i Jonas.«
»Jesi li završio, Allone?«
»Tek sam počeo, Martine. Ili da te zovem Svetim Martinom? Stalno zaboravljam što ti je draže.«
»Zapravo više volim da me nazivaju gospodinom Landesmannom.«
»Da, čuo sam. Očito si imao priliku pregledati materijale koje sam poslao ranije.«
»Ti dokumenti ne znače ništa.«
»Da je to istina, Martine, ti ne bi bio ovdje.«
Landesmann pogledom prostrijeli Gabriela, a onda upita: »Odakle ti?«
»Informacije o tvojoj budućoj prodaji centrifuga Iranu?«
»Ne, Allone, onaj drugi dokument.«
»Misliš na popis? Imena? Račune? Novac koji je pohranjen u banci tvojega oca?«
»Odakle ti?« ponovi Landesmann staloženo.
»Dobio sam ga od Lene Herzfeld, Petera Vossa, Alfonsa Ramireza, Rafaela Blocha i jedne djevojke koja ga je skrivala mnogo godina.«
Landesmannovo lice ostalo je posve mirno.
»Ne prepoznaješ li ta imena, Martine?« Gabriel baci pogled na Miillera. »A ti, Ulrichu?«
Nijedan od njih ne odgovori.
»Pomoći ću vam«, reče Gabriel. »Lena Herzfeld bila je židovska djevojčica u Nizozemskoj kojoj je darovan život u zamjenu za Rembrandta. Peter Voss bio je pristojan čovjek koji je htio okajati očeve grijehe. Alfonso Ramirez imao je dokaze da je jedna mala banka u Zürichu prepuna opljačkane imovine iz holokausta.
Rafael Bloch bio je argentinski novinar koji je otkrio tvoje veze s njemačkom tvrtkom Keppler Werk GmbH.«
»A djevojka?« upita Landesmann.
»Ulje na platnu, 104 sa 86 centimetara.« Gabriel ga pogleda. »Ali već si to znao, zar ne? Odavno je tražiš. Ona je bila najopasnija od svih.«
Kao da nije čuo zadnju napomenu, Landesmann upita: »Što želiš, Allone?«
»Odgovore«, reče Gabriel. »Kada si saznao istinu? Kada si otkrio da je tvoj otac ukrao novac koji je Kurt Voss sakrio u njegovoj banci?«
Landesmann je oklijevao.
»Imam popis, Martine. Više nije tajna.«
»Ispričao mi je nekoliko dana prije smrti«, reče Landesmann nakon stanke. »O novcu, slici, posjetu Vossove žene, Carlosu Weberu...«
»Otac ti je priznao da je ubio Webera?«
»Moj otac nije ubio Webera«, reče Landesmann. »Drugi su to učinili za njega.«
»Tko?«
Landesmann pogleda Miillera. »Netko kao Ulrich.«
»Takvi ljudi dobro dodu. Pogotovo u zemlji kao što je Švicarska.
Prikrivanje gadnih stvari iz prošlosti ovdje je tradicija kao čokolada i čiste ulice.«
»Nisu čiste kao nekada«, reče Landesmann. »Pogotovo ne u nekim četvrtima. U zemlji je stalno previše prokletih stranaca.«
»Dobro je znati da se nisi posve odrekao svojih germanskih korijena, Martine.
Tvoj bi otac bio ponosan.«
»Zapravo mi je otac savjetovao da odem iz Züricha. Znao je da će banke na kraju platiti za svoje djelatnosti u ratu. Smatrao je da bi to naškodilo mojem imidžu.«
»Otac ti je bio pametan čovjek.« Gabriel je načas šutio. »Izgradio si svoje carstvo na velikom zločinu, Martine. Je li te ikad grizla savjest? Jesi li ikad osjećao krivnju? Jesi li ikad probdio noć?«
»To nije bio moj zločin, Allone, nego očev zločin. A kao što jasno kaže tvoje Sveto pismo, sin neće snositi grijeha očeva.«
»Osim ako sin ne doprinese očevu grijehu tako što s pomoću ukradena bogatstva uspostavi unosnu svjetsku tvrtku Global Vision Investments.«
»Nisam znao da to piše u Ezekielu.«
Gabriel prijeđe preko Landesmannova sarkazma. »Zašto nisi priznao, Martine?
Početna vrijednost računa bila je kap u moru bogatstva koje si stvorio.«
»Kap u moru?« Landesmann odmahne glavom. »Sjećaš li se švicarskog bankarskog skandala, Allone? Jeseni 1996. godine? Svaki dan novine su objavljivale nove članke o našoj suradnji s nacističkom Njemačkom. Nazivali su nas Hiderovom švicarskom ogradom. Hiderovim bankarima. Šakali su kružili oko nas. Da su otkrili istinu, rastrgali bi GVI. Sudski spor razvlačio bi se godinama, desetljećima. Potomci bilo kojeg Zidova u bilo kojoj zemlji u kojoj je djelovao Kurt Voss mogli bi se javiti i tužiti me. Odvjetnici bi imali pune ruke posla da uzmu sve klijente i ulože tužbe. Izgubio bih sve. A zašto? Zbog nečega što je moj otac učinio pola stoljeća ranije? Oprosti, Allone, ali nisam smatrao nužnim da pretrpim takvu sudbinu zbog njega.«
Landesmann uvjerljivo brani svoju nevinost, pomisli Gabriel. Ali kao i većina stvari vezanih uz njega, bila je to laž. Njegov je otac slušao svoju pohlepu. Kao i Martin.
»I zato si učinio isto što i tvoj otac«, reče Gabriel. »Šutio si. Okoristio si se bogatstvom masovnog ubojice. I nastavio si tražiti izgubljeno Rembrandtovo remekdjelo koje te moglo uništiti. Ipak, postojala je jedna razlika. Ti si htio postati svetac. Cak ni tvoj otac nije bio tako bezočan.«
»Ne volim kad me zovu Svetim Martinom.«
»Da?« Gabriel se osmjehne. »To mi najbolje zvuči od svega što sam čuo od tebe.«
»Zašto?«
»Zato što daje naslutiti da možda ipak imaš savjest.«
»Što ćeš učiniti s tim popisom, Allone?«
»To ovisi isključivo o tebi, Martine.«

Kanton Bern, Švicarska


Sto hoćeš, Allone? Novac? Je li stvar u tome? Ucjenjuješ me? Koliko će me stajati da to izbrišemo? Pola milijarde? Milijardu? Reci koliko. Napisat ću ti ček i idemo svaki svojim putem.«
»Ne želim tvoj novac«, reče Gabriel. »Želim tvoje centrifuge.«
»Centrifuge?« reče Landesmann u nevjerici. »Zašto misliš da prodajem centrifuge?«
»Rekla su mi tvoja računala. Sve je tamo, crno na bijelom.«
»Varaš se. Imam tvrtke koje prodaju višenamjenske komponente trgovačkim društvima, koja ih prodaju drugim društvima, koja ih možda prodaju jednom proizvođaču u kineskom gradu Shenzhenu.«
»Proizvođaču kojeg posjeduješ kroz jedno kinesko partnerstvo.«
»Slobodno pokušaj to dokazati na sudu. Nisam učinio ništa nezakonito, Allone. Ne možeš me ni taknuti.«
»To je možda istina u pogledu Irana, ali jedna se stvar nije promijenila. Još te mogu rastrgati američki odvjetnici. A ja imam dokaze koji će te srušiti.«
»Nemaš ništa.«
»Jesi li zbilja spreman riskirati?«
Landesmann je šutio.
»Imam skriveno dijete u Amsterdamu, pokajničkog sina u Argentini, diplomatske depeše Carlosa Webera, kao i popis imena i brojeva računa u banci tvojeg oca.
Ako ne želiš surađivati, sve ću to odnijeti u New York i predati najuglednijoj odvjetničkoj tvrtki u gradu. Tužit će te na saveznom sudu zbog nepravednog bogaćenja i provesti godine čeprkajući po svim aspektima tvojeg poslovanja. Ne vjerujem da će tvoj svetački ugled izdržati takvu provjeru. I slutim da će ti tvoji prijatelji i zaštitnici u Bernu zamjeriti što ponovo otvaraš najveći skandal u švicarskoj povijesti.«
»Dopusti da ti objasnim jednu tužnu istinu, Allone. Da ja ne trgujem s Irancima, trgovao bi neki moj konkurent. Istina je da se u javnosti zgražamo. Ali misliš li da mi Europljani marimo za to ima li Iran atomsko oružje? Naravno da ne. Treba nam iranska nafta. I treba nam pristup iranskom tržištu. Čak i tvoji takozvani prijatelji u Americi dobro posluju s Irancima preko inozemnih podružnica. Suoči se s istinom, Allone. Opet si sam.«
»Više nismo sami, Martine. Sada imamo tebe.«
Premda su sunčane naočale skrivale Martinove oči, vidjelo se da s mukom zadržava samopouzdan izgled. Martin se bori, pomisli Gabriel. Bori se s očevim grijesima. Bori se s iluzijom vlastita života. Bori se s tim da je Sveti Martin unatoč svojem novcu i moći jutros izgubio bitku protiv djeteta holokausta. Načas Gabriel poželi reći Martinu da bi trebao učiniti pravu stvar. Ali Martinu to ne bi ništa značilo. On ima jedino nagon za samoodržanjem. I pohlepu. Pohlepa je natjerala Martina da sakrije istinu o podrijedu svojeg bogatstva. I pohlepa će natjerati Martina da shvati kako nema izbora, da mora prihvatiti slamku spasa koju mu pruža Gabriel.
»Što zapravo predlažeš?« reče napokon Landesmann.
»Partnerstvo«, reče Gabriel.
»Kakvo partnerstvo?«
»Poslovno, Martine. Ti i ja. Zajedno ćemo poslovati s Iranom. Zadržat ćeš novac i ugled. Život će ti se nastaviti kao da se ništa nije promijenilo. Ali uz jednu važnu razliku. Od sada radiš za mene, Martine. Moje si vlasništvo. Upravo te unovačila izraelska tajna služba. Dobro došao u obitelj.«
»Koliko će to partnerstvo trajati?«
»Koliko budemo smatrali potrebnim. Ako nas pokušaš napustiti, bacit ću te vukovima.«
»A zarada?«
»Ne možeš odoljeti, je li?«
»Ovo je poslovni dogovor, Allone.«
Gabriel pogleda u nebo. »Fiftififti zvuči mi pošteno.«
Landesmann se namršti. »Ne misliš li da je neetično da izraelska tajna služba zarađuje na prodaji plinskih centrifuga Iranu?«
»Zapravo, to mi se sviđa.«
»Koliko mogu razmišljati o tvojoj ponudi?«
»Oko deset sekunda.«
Landesmann podigne sunčane naočale i šutke pogleda Gabriela. »Tvoja dva agenta bit će ostavljena u podnožju Les Diablerets za sat vremena. Nazovi me kad poželiš urediti pojedinosti našeg odnosa.« On zastane. »Imaš moj broj, pretpostavljam.«
»Imam ih sve, Martine.«
Landesmann krene prema vratima helikoptera, a onda stane.
»Još jedno pitanje.«
»Koje?«
»Otkad Zoe radi za tebe?«
Gabriel se osmjehne. »Čujemo se, Martine.«
Landesmann se okrene bez riječi i ukrca se u helikopter, a za njim uđu Miiller i Brunner. Vrata kabine se zatvore, zabruje turbine, i Gabriel se začas nađe u oblaku snijega. Martin Landesmann gledao ga je kroz staklo kao da uživa u toj sitnoj osveti. Onda se podigne u blijedoplavo nebo i nestane u suncu.

Les Diablerets, Švicarska


Gabriel je ostavio Martinov Mercedes u zoni zabranjenog parkiranja u središtu Gstaada, uzeo je Audi i odvezao se do planina Les Diablerets. Parkirao se kod žičare i ušao u kavanu da pričeka. Kavana je bila puna uzbuđenih skijaša odjevenih u neon, koji nisu ni slutili kakav je dogovor upravo sklopljen na osunčanoj visoravni nekoliko kilometara dalje. Gabriel naruči kavu i pecivo, čudeći se tom prizoru. Pogodilo ga je i to što unatoč poodmakloj dobi nikada nije skijao. Chiara ga je godinama molila da je povede na skijanje. Možda će napokon podlegnuti. Ali ne idu ovamo. Možda u Italiju ili Ameriku, pomisli on, ali ne u Švicarsku.
Gabriel odnese kavu i pecivo u prednji dio kavane i sjedne za stol s dobrim pogledom na cestu i parkiralište. Crnokosa žena s dječakom sjedne pokraj njega; zajedno su gledali kako se kabina na žičari penje kao dirižabl i nestaje u planinama. Gabriel provjeri vrijeme na telefonu. Još deset minuta do roka. Želio je nazvati Chiaru i reći joj da je dobro. Želio je javiti Uziju i Shamronu da je upravo sklopio posao života. Ali nije se usudio. Ne telefonom. Bio je to možda najveći uspjeh u Gabrielovoj karijeri, ali samo njegov. Imao je ortake koji su mu pomogli milom ili silom. Lena Herzfeld, Peter Voss, Alfonso Ramirez, Rafael Bloch, Zoe Reed...
On opet provjeri vrijeme. Pet minuta do roka. Pet minuta do prvog ispita poduzeća Allon & Landesmann. Sad može jedino čekati. To je dobar kraj, pomisli on. Poput većine veterana iz Ureda, pretvorio je čekanje u karijeru.
Čekanje na avion ili vlak. Čekanje na izvor informacija. Čekanje da izađe sunce nakon noći pune ubijanja. I čekanje da Sveti Martin Landesmann preda dva agenta koji su zamalo zbrisani s lica zemlje. Čekanje, pomisli on. Stalno neko čekanje.
Zašto bi jutros bilo drukčije?
On okrene telefon da ne vidi digitalni sat i zagleda se kroz prozor. Da mu brže prođe vrijeme, on porazgovara sa ženom pokraj sebe, koja je neugodno sličila na njegovu majku, i s dječakom, koji je bio samo malo stariji od Danija one večeri kad je umro u Beču. Cijelo vrijeme gledao je cestu. I jutarnji promet koji je tekao iz Oberlanda. On napokon ugleda srebrni karavan Mercedes GL450 kako skreće na parkiralište. Vozio ga je muškarac s tamnoplavom skijaškom trenirkom na kojoj je bio Zentrumov znak. Straga su sjedile dvije osobe, muškarac i žena. I oni su nosili Zentrumove trenirke. Muškarcu se nisu vidjele oči zbog velikih sunčanih naočala.
Gabriel okrene telefon i provjeri vrijeme. Točno jedan sat. Poslovanje sa Švicarcima ima i svojih prednosti.
Nakon što se pozdravio s onom ženom i djetetom, on izađe na sunce. Mercedesov karavan se zaustavi. Iz vozila izađe prelijepa žena i vitak plavokosi muškarac.
Žena prva primijeti Gabriela. Ali kao prava profesionalka unatoč neiskustvu, ona ga ne pozdravi i uopće se ne osvrne na njega. Umjesto toga, ona blago uzme svojeg pratioca za ruku i odvede ga do Audija. Kad su ušli, Gabriel je već upalio motor.
Trenutak poslije jurili su u dolinu Ormonts Zoe pokraj Gabriela, a Mihail ispružen na stražnjem sjedalu.
»Skini naočale«, reče Gabriel.
Mihail posluša.
»Tko ti je to učinio?«
»Ne znam kako se zovu.« Mihail spusti naočale i nasloni glavu na prozor. »Jesi li ga potukao, Gabriele? Jesi li potukao Martina?«
»Ne, Mihaile. Potukli ste ga ti i Zoe. Gadno ste ga namlatili.«
»Koliki sam dio računala uspio prenijeti?«
»Imamo ga, Mihaile. On je naš.«
»Kamo ćemo?«
»Van iz Švicarske.« »Nisam u stanju letjeti.« »Onda ćemo automobilom.«
»Gotovo je s letovima, Gabriele?« »Da, Mihaile. Na dugo vrijeme.«

5.
Obnova


New Scotland Yard, London


Inspektor Kenneth Ramsay, šef Odreda za umjetnine i antikvitete Scodand Yarda, dogovorio je tiskovnu konferenciju za dva popodne. U roku od nekoliko minuta nakon njegove najave, medu novinarima se proširi glas o važnom nalazu.
Nagađanja su uglavnom širili rijetki preživjeli veterani gradske policije, koji su smatrali da je jako značajan trenutak u kojem se održava konferencija. Poziv u rano popodne gotovo je uvijek značio da je vijest povoljna, zato što novinari tako dobiju nekoliko sati da potkrijepe i napišu članke. Da su vijesti loše, govorili su veterani, Ramsay bi pozvao novinare netom prije njihova večernjeg roka. Ili bi vjerojatno samo izdao šturu izjavu na papiru, kojoj se utječu kukavički državni službenici po cijelom svijetu, i pobjegao na stražnji izlaz.
Naravno, nagađanja su se uglavnom ticala Van Goghova autoportreta koji je nekoliko mjeseci ranije ukraden iz londonske galerije Courtauld, ali do tog popodneva većina je novinara zaboravila čak i ime slike. Nažalost, nije pronađeno nijedno od remekdjela ukradenih tijekom »lopovskog ljeta«, a činilo se da svaki dan iz kuća i galerija nestaju nove slike. Budući da je svjetsko gospodarstvo zaglibilo u beskrajnoj recesiji, činilo se kao da je krađa umjetnina zadnja uspješna industrija u Europi. S druge strane, policijskim snagama koje su trebale uhvatiti lopove srezana su sredstva do kostiju. Ramsay je dobio godišnji budžet od bijednih tristo tisuća funta, što je jedva bilo dovoljno da ured funkcionira. Porezno je opterećenje bilo tako veliko da je u zadnje vrijeme bio prinuđen tražiti privatne donacije kako bi mogao raditi. Čak je i The Guardian zaključio da je vrijeme da se slavni Odred za umjetnost zatvori i predložio da se sredstva ulože u nešto korisnije, kao što je program prevencije maloljetničkog kriminala Nije trebalo dugo da glasine o Van Goghu prijeđu zidove novinarske sobe u Scodand Yardu i da se prošire internetom. Zato su se svi iznenadili kad je Ramsay stupio na podij kako bi objavio da je nađeno platno za koje su rijetki uopće znali da je izgubljeno: Rembrandtov Portret djevojke, ulje na platnu, 104 x 86 centimetara.
Ramsay nije htio iznositi nikakve pojedinosti o pronalasku slike, ali je naglasio da nije plaćena nikakva otkupnina ni nagrada. Sto se tiče trenutačne lokacije slike, on ustvrdi da mu je to nepoznato, čime je konferencija završila.
Novinari štošta neće saznati o tom nalazu Rembrandta. Čak ni Ramsayju nije rečena većina aspekata tog slučaja. Na primjer, nije znao da je slika ostavljena u uličici iza jedne sinagoge tjedan dana ranije u pariškoj četvrti Marais. Kao ni da je sliku otpremio u London uzrujani zaposlenik izraelskog veleposlanstva i predao je Julianu Isherwoodu, vlasniku galerije Isherwood, 78 Mason's Yard, St. James's, koja je ponekad likvidna i nikad dosadna. Osim toga, inspektor Ramsey nikad neće saznati da je u vrijeme njegove tiskovne konferencije slika već preseljena u kolibu na vrhu klisure u Cornwallu, koja je jako sličila onoj na slici Koliba carinika u Pourvilleu Claudea Moneta. To je znala jedino služba MI5, a čak i u zgradi Thames House znali su samo oni koji su morali znati.
U duhu operacije »Remekdjelo«, restauracija je trebala biti munjevita. Gabriel je u tri mjeseca morao obraditi platno u najgorem stanju koje je ikad vidio kako bi postalo glavnom atrakcijom dugoočekivane retrospektive Rembrandta u američkoj Nacionalnoj galeriji. Imao je tri mjeseca da podstavi sliku i spoji je na drugu podlogu. Tri mjeseca da s površine ukloni mrlje krvi i prljavi lak. Tri mjeseca da zatvori rupu od metka u njezinu čelu i izravna nabore koje je stvorila odluka Kurta Vossa da iskoristi sliku kao najskuplju omotnicu u povijesti. Vrijeme je bilo kratko, čak i za restauratora koji je navikao raditi pod pritiskom sata koji otkucava.
Gabriel je u mladosti najviše volio raditi u potpunoj samoći, ali s godinama je počeo tražiti društvo. Zato je uz Chiarin blagoslov uklonio pokućstvo iz dnevne sobe, koju je pretvorio u improvizirani atelje. Svakog je dana ustajao prije zore i radio do večeri, a pritom bi sebi dopustio samo jednu kratku stanku da se prošeće po klisurama u ledenom siječanjskom vjetru. Chiara se rijetko udaljavala od njega.
Pomagala je kod podstavljanja i sastavila kratku poruku za Rachel Herzfeld, koju je Gabriel sakrio s unutarnje strane nove podloge prije nego što je zakucao zadnji čavlić. Bila je čak nazočna onog jutra kad se Gabriel prihvatio neugodna zadatka da ukloni krv Christophera Liddella. Umjesto da prljavu vatu baci na pod, Gabriel ju je zatvorio u aluminijski spremnik. Kad je došlo vrijeme da ukloni prljavi lak, započeo je s krivuljom djevojčinih grudi, na kojoj je Liddell radio one večeri kad je ubijen.
Kao i obično, Chiari je smetao omamljujući smrad Gabrielovih razrjedivača. Da bi nadjačala taj vonj, pripremala je raskošne obroke, koje su jeli u svjedosti svijeća, za stolom s pogledom na Mount's Bay. Premda su se trudili ne spominjati operaciju za večerom, zbog stalne prisutnosti Rembrandtove slike bilo je teško izbjeći tu temu. Chiara je neprestano podsjećala Gabriela da on ne bi poduzeo istragu da ona to nije tražila od njega.
»Onda, jesi li uživala što si opet u Uredu?« blago ju je zadirkivao Gabriel.
»Dijelom jesam«, prizna Chiara. »Ali bila bih jednako sretna kad bi operacija Landesmann bila tvoje zadnje remekdjelo.«
»To nije remekdjelo«, reče Gabriel. »Bit će kada se postave one centrifuge.«
»Brine li te što sve ostavljaš u Uzijevim rukama?«
»Zapravo, tako mi je draže.« Gabriel pogleda unesrećenu sliku na stalku u dnevnoj sobi. »Osim toga, sada imam drugih problema.«
»Hoće li biti spremna na vrijeme?«
»Mora biti.«
»Hoćemo li ići na svečano otkrivanje?«
»Nisam još odlučio.«
Chiara pogleda sliku. »Razumijem zašto je Lena odlučila prepustiti sliku Nacionalnoj galeriji, ali...«
»Ali što?«
»Mislim da bi meni bilo teško odreći se te slike.«
»Ne bi ti bilo teško da ti je sestra pretvorena u pepeo zato što je imala crnu kosu.«
»Znam, Gabriele.« Chiara opet pogleda sliku. »Mislim da je sretna ovdje.«
»Da si s njom provela toliko vremena kao ja, drukčije bi mislila.«
»Ne sluša te?«
»Recimo da ima svoje hirove.«
Nakon povratka u Cornwall, Gabriel i Chiara uglavnom su uspijevali držati vanjski svijet na pristojnoj udaljenosti. Ali krajem veljače, dok se Gabriel mučio s restauracijom, u njihovu se samoću uspio uvući Martin Landesmann. Mediji su javili da je Sveti Martin, nakon neobično duga izbivanja iz javnog života, na svojem godišnjem posjetu Davosu odlučio podići uloge. Nakon što je otvorio Forum obećanjem da će darovati još stotinu milijuna dolara svojoj inicijativi protiv gladi u Africi, održao je uzbudljiv govor koji je jednoglasno proglašen događajem tjedna. Ne samo da je taj prorok najavio kraj velike recesije, nego je i izjavio da mu budućnost planeta »izgleda boljom nego ikad«.
Sveti Martin bio je posebno optimističan u pogledu mogućnosti napretka na Bliskom istoku, iako su dogadaji istog dana proturječili njegovu optimizmu. Osim uobičajenog niza terorističkih užasa, stiglo je zabrinjavajuće izvješće agencije IAEA o stanju iranskog atomskog programa. Direktor agencije nije bio oprezan kao inače, nego je najavio da Irance od atomskog oružja dijeli možda samo nekoliko mjeseci. »Više nije vrijeme za razgovore«, rekao je. »Napokon je došlo vrijeme za djelovanje.«
Na opće iznenađenje, Martin je završio svoj tjedan u Davosu tako što je pristao doći nakratko u medijski centar kako bi odgovorio na nekoliko novinarskih pitanja.
Nije bilo Zoe Reed, koja je od Financial Journala zatražila dopust zbog razloga koje nikad nije objasnila svojim kolegama. Još je zanimljivije bilo to što već neko vrijeme nitko nije vidio Zoe. Poput lokacije Rembrandtove slike, lokaciju Zoe znali su samo oni koji su to morali znati. Dapače, čak ni Gabrielu nikad nije rečeno gdje se ona nalazi. Ionako joj ne bi mogao mnogo pomoći da se oporavi.
Hendrickje to ne bi dopustila.
Sredinom travnja, kad je osvanuo prvi iole ugodan dan u Cornwallu nakon mnogo mjeseci, Gerald Malone, predsjednik uprave medijske kuće Latham, objavio je da prodaje ugledni Financial Journal bivšem ruskom oligarhu Viktoru Orlovu. Dva dana poslije, Zoe se nakratko pojavila da objavi kako napušta Journal i da nastavlja raditi na televizijskoj postaji CNBC u Americi. Slučajno je to objavila na dan kad je Gabriel završio s uređivanjem djevojčina lica. Sljedećeg jutra, kad se slika osušila do kraja, on je pokrije novim slojem laka. Chiara ga zateče kako stoji pred platnom. Ruku je stavio pod bradu i nagnuo glavu na jednu stranu.
»Je li spremna za maturalnu zabavu?« upita Chiara.
»Mislim da jest«, reče Gabriel.
»Je li zadovoljna tvojim radom?«
»Trenutačno ne želi razgovarati sa mnom.«
»Opet neka svađa?«
»Na žalost.«
»Jesi li se odlučio za Washington?«
»Mislim da joj tamo trebamo.«
»I ja to mislim, Gabriele.«

Washington


Kad su Gabriel i Chiara stigli u Ameriku, šudjiva i zahtjevna gošća . koja je provela tri mjeseca u njihovoj kući postala je međunarodnom senzacijom. Nije se proslavila preko noći. Njezina je slava potekla iz ljubavne veze koju je imala prije četiristo godina sa slikarom Rembrandtom te iz dugog i tragičnog puta koji je zatim prevalila. Nekad davno bila bi prisiljena proživjeti život u sramoti. Sada su ljudi čekali u redu za karte da je vide barem na trenutak.
U vremenu kada muzeje stalno tresu skandali zbog podrijeda umjetnina, direktor Nacionalne galerije smatrao je nužnim objaviti velik dio njezine mračne prošlosti.
Prodana je Abrahamu Herzfeldu 1936. u Amsterdamu, silom ju je prisvojio SSovac Kurt Voss 1943. godine, a dvadeset i jednu godinu kasnije prodana je u privatnoj transakciji koju je obavila galerija Hoffmann u Luzernu. Na zahtjev Bijele kuće, Nacionalna galerija nije odala ime banke u Zürichu gdje je ona ostala skrivenom više godina, a nije se spominjao ni dokument koji je nekad bio sakriven u njoj.
Veze između nje i bogatstva opljačkanog u holokaustu pažljivo su izbrisane, poput rupe od metka u njezinu čelu i krvi koja joj je uprljala odjeću. Nikakav Landesmann nije ju nikada ni taknuo. Nikakav Landesmann nije ubijao da zaštiti njezinu strašnu tajnu.
Njezina skandalozna prošlost nije naškodila njezinu ugledu. Dapače, učinila ju je privlačnijom. U Washingtonu se nije moglo izbjeći njezino lice. Zurila je s džamboplakata i autobusa, s majica i šalica, pa čak i s balona koji je letio nad gradom dan prije svečanog otkrivanja. Gabriel i Chiara ugledali su je prvi put na jednoj reklami nekoliko minuta nakon što su izašli iz aviona u zračnoj luci Dulles gledala ih je s negodovanjem dok su prolazili kroz carinsku provjeru s lažnim putovnicama. Zatim su je vidjeli na divovskom plakatu dok su se uspinjali stubištem muzeja kroz večernji pljusak, a gledala ih je kao da ih požuruje. Čudno, ali kasnili su. Kriv je bio isključivo Gabriel. Nakon što je godinama radio u sjenama umjetničkog svijeta, nije mu se išlo na tako javan dogadaj čak ni pod lažnim imenom.
Otvaranje izložbe bilo je formalno, posjetitelji su se puštali samo uz pozivnicu.
Ipak, svi su obvezno pregledani; galerija je uvela pretres odmah nakon napada 11. rujna. Julian Isherwood čekao je odmah iza sigurnosne provjere, ispod visokog svoda središnje dvorane, i živčano gledao na sat. Kad je vidio Gabriela i Chiaru, on teatralno pokaže olakšanje. Zatim, ugledavši Gabrielovu odjeću, on neuspješno prikrije osmijeh.
»Nisam mislio da ću doživjeti dan kada ćeš staviti frak.«
»Ni ja, Juliane. Ako mi se još budeš rugao...«
Chiara ušutka Gabriela diskretnim udarcem u rebra. »Ako je ikako moguće, željela bih da večeras nikome ne prijetiš smrću.«
Gabriel se namršti. »Da nije bilo mene, Julian bi sada pokušavao skupiti četrdeset i pet milijuna dolara. Najmanje što može učiniti jest da mi ukaže poštovanje.«
»To mogu poslije«, reče Isherwood. »Sada te jako želi vidjeti dvoje ljudi.«
»Gdje su?«
»Na katu.«
»U zasebnim sobama, nadam se.«
Isherwood ozbiljno kimne. »Kao što si tražio.«
»Idemo.«
Isherwood ih povede kroz kružnu dvoranu, kroz more frakova i večernjih haljina, a onda uz nekoliko širokih mramornih stubišta. Zaštitar ih uvede u krilo muzejske uprave i pokaže im čekaonicu na kraju dugog hodnika. Vrata su bila zatvorena.
Gabriel položi ruku na kvaku, ali zastane.
Ona je ranjiva. Svi su oni ranjivi...
On tiho pokuca. Lena Herzfeld, dijete tavana, dijete tame, reče: »Uđite.«
Sjedila je uspravno kao daska na sredini kožnatog trosjeda, skupljenih koljena, s rukama u krilu. Držala je službeni program izložbe, koji je bio zgužvan i mokar od njezinih suza. Gabriel i Chiara sjednu joj s obiju strana i čvrsto je zagrle dok je ona plakala. Nakon nekoliko minuta ona pogleda Gabriela i dodirne mu obraz.
»Kako da vas zovem danas ? Jeste li gospodin Argov ili gospodin Allon?«
»Molim vas, zovite me Gabriel.«
Ona se malo osmjehne, a onda spusti pogled na program.
»Još ne mogu vjerovati da ste je uspjeli pronaći nakon toliko godina.«
»Ne bismo to mogli da nam nije pomogao sin Kurta Vossa.«
»Drago mi je da je došao večeras. Gdje je?«
»Na kraju hodnika. Ako nemate ništa protiv, on bi rado porazgovarao s vama nasamo prije otkrivanja slike. Želi se ispričati za očeva nedjela.«
»Nije on počinio zločin, Gabriele. Njegova isprika neće mi vratiti sestru.«
»Ali možda vam pomogne.« Gabriel je uzme za ruku. »Dovoljno ste dugo kažnjavali sebe, Leno. Vrijeme je da pustite nekoga drugoga da snosi krivnju za umorstvo vaše obitelji.«
Suze joj poteku niz obraze, ali nije ni pisnula. Napokon se sabere i kimne.
»Poslušat ću njegovu ispriku. Ali neću plakati pred njim.«
»Moram vas upozoriti na nešto, Leno.«
»On izgleda kao otac?«
»Izgleda starije«, reče Gabriel. »Ali pljunuti je otac.«
»Valjda je Bog odlučio kazniti i njega.« Ona polako odmahne glavom. »Živjeti s licem ubojice? Ne mogu to zamisliti.«

Washington


Da poštedi Petera Vossa, Lena je uspjela prikriti zaprepaštenje kad ga je prvi put ugledala, ali nije mogla suspregnuti suze. Gabriel je samo načas ostao s njima u sobi, a onda se iskrao u hodnik kako bi pričekao s Chiarom i Isherwoodom. Lena se pojavila deset minuta poslije, uplakanih očiju, ali vrlo sabrana. Gabriel je uzme za ruku i reče joj da je želi vidjeti još netko.
Rembrandtov Portret djevojke, ulje na platnu od 104 x 86 centimetara, bio je na stalku u malom spremištu, pokriven zelenim suknom i okružen zaštitarima pokraj kojih je stajao nervozni kustos. Chiara je držala Lenu za ruku dok su Gabriel i Isherwood oprezno skidali pokrov.
»Ljepša je nego što je pamtim.«
»Još se možete predomisliti, Leno. Ako je ne želite trajno predati, Julian može promijeniti uvjete ugovora kako bi se radilo samo o privremenoj posudbi.«
»Ne«, reče ona nakon stanke. »Ja se ne mogu brinuti za nju, prestara sam. Ovdje će biti sretnija.«
»Jeste li sigurni?« upita Gabriel.
»Sigurna sam.« Lena pogleda sliku. »Jeste li unutra stavili molitvu za moju sestru?«
»Ovdje«, reče Chiara i pokaže sredinu donjeg dijela okvira.
»Hoće li uvijek ostati s njom?«
»Muzej je obećao da će molitvu zadržati zauvijek«, reče Gabriel.
Lena kolebljivo zakorači naprijed. »One noći u Amsterdamu nisam se oprostila od nje. Nismo imale vremena.« Ona pogleda Gabriela. »Smijem li je dotaknuti zadnji put?«
»Pažljivo«, reče Gabriel.
Lena ispruži ruku i polako prijeđe prstom preko crne kose. Onda dotakne dno okvira i šutke izađe iz sobe.
Svečano otkrivanje bilo je dogovoreno za osam sati navečer, ali zbog okolnosti koje nikad nisu objašnjene posjetiteljima, bilo je gotovo osam i trideset kad je Portret djevojke unesen u kružnu dvoranu, pokriven velom od zelena sukna.
Gabriel neočekivano osjeti jednaku tremu kao dramatičar na premijeri. Našao je skrovito mjesto s Isherwoodom i Chiarom na rubu gomile i proučavao svoje cipele tijekom nekoliko dugih i jako dosadnih govora. Napokon, svjeda se priguše, a kad se skinuo pokrov, prolomi se gromoglasan pljesak. Chiara ga poljubi u obraz i reče: »Oduševljeni su, Gabriele.
Pogledaj oko sebe, dragi. Oni plješću tebi a da ne znaju.«
Gabriel podigne pogled i odmah ugleda jedinu osobu u gomili koja nije pljeskala.
Bila je to neka žena u tridesetima, s crnom kosom, maslinastom kožom i opojnim zelenim očima koje su ga fiksirale. Ona podigne čašu šampanjca u njegovu smjeru i ustima oblikuje riječi: »Bravo, Gabriele.« Zatim ona preda čašu poslužitelju i krene prema izlazu.
Washington


Ti si mi rekao da joj sličim«, reče Zoe.
»Hendrickje?« Gabriel slegne ramenima. »Mnogo si zgodnija od nje.«
»Sigurno to kažeš svim djevojkama.«
»Samo onima koje dovodim u opasnost.«
Zoe se nasmije. Hodali su po rubu šetališta Mali. Pred njima se pomaljala golema kupola Kapitola, a iza njih se uzdizao spomenik Washingtonu. Pariz, Grčka i Egipat, pomisli Gabriel, sve to u nekoliko stotina metara. On oprezno pogleda Zoe.
Nosila je otmjenu večernju haljinu, sličnu onoj koju je odjenula za Martinovu zabavu, i nisku bisera oko vrata. Unatoč svemu što je prepatila, izgledala je opušteno i sretno. Gabrielu se učini da je svalila s pleća teret prijevare. Bila je to Zoe prije laganja. Zoe prije Martina.
»Nisam znao da namjeravaš doći.«
»Nisam namjeravala«, reče ona. »Ali zaključila sam da ne smijem to propustiti.«
»Kako si uspjela dobiti kartu?«
»Članstvo ima svoje prednosti, zlato.«
»Trebala si mi javiti.«
»A kako bih to napravila? Da te nazovem? Da ti pošaljem elektronsku ili tekstualnu poruku?« Ona se osmjehne. »Imaš li uopće eadresu?«
»Zapravo imam. Ali ne funkcionira kao obično.«
»Kakvo iznenađenje«, reče Zoe. »A mobilni telefon? Nosiš li ga?«
»Samo pod prisilom.«
»Meni moj ne radi kako bi trebao. Nisi čeprkao po njemu?«
»Više nisi u mreži, Zoe.«
»Možda više nikad neću biti sigurna u svoj telefon.«
»Ne razmišljaj tako.«
Oni prijeđu kameni plato koji razdvaja glavnu zgradu Nacionalne galerije od istočnog krila.
»Dovodiš li uvijek članove svoje ekipe na otvaranja ili je ono predivno stvorenje koje je večeras pokraj tebe tvoja žena?« Zoe ga pogleda ispod oka i osmjehne se.
»Čini mi se da ste pocrvenjeli, gospodine Allon. Ako hoćete, naučit ću vas neke tajne zanata kako biste lakše prikrili osjećaje.«
Gabriel je šutio.
»Hoćeš li me sada podsjetiti da tražiš istinu od drugih, a sebe skrivaš iza plašta laži?«
»Ne mogu govoriti o svojem privatnom životu, Zoe.«
»Znači, nećemo sve troje biti prijatelji?«
»Na žalost, ne ide to tako.«
»Šteta«, reče ona. »Uvijek mi se sviđala. Inače, kad smo bili svi skupa u Highgateu, vas dvoje ste jako loše prikrivali da ste ludo zaljubljeni.«
»Sigurna kuća u Highgateu ne postoji, Zoe.«
»Ah, da, zaboravila sam.«
Gabriel promijeni temu. »Izgledaš divno, Zoe. Očito ti odgovara New York.«
»Još nisam uspjela naći dobru šalicu čaja.«
»Ne kaješ se što si napustila novinarski posao?«
»Novinarski posao ne postoji«, reče Zoe zajedljivo. »Što kažeš na Martinovu predstavu u Davosu?«
»Mirnije spavam jer znam da je Martin optimističan u pogledu budućnosti svijeta.«
»Je li poslušan?«
»Navodno je uzoran zatvorenik.«
»Što je s centrifugama?«
»Nema centrifuga, Zoe, barem ne kad govorimo o Martinu. Martin nikada ne griješi. On je čovjek čista srca i plemenitih namjera. On je svetac.«
»Kad pomislim da sam pala na tu priču...«
»Što se nas tiče, jako nam je drago što si pala.« Gabriel se osmjehne i povede je do glavne zgrade. »Jeste li se čuli?«
»Martin i ja? Ma kakvi. Ali ždere me što će se on izvući. Nakon onoga što su Miiller i on učinili Mihailu, rado bih ih osobno uništila.«
»Još te obvezuje Akt o službenim tajnama. Čak i ovdje, u Americi.«
»Postaja MI6 u Washingtonu redovito me podsjeća na to.« Zoe se nasmiješi i upita kako je Mihail.
»Kažu da je kao nov.«
»Kao Rembrandtova slika?«
»Mislim da na Mihailu nije trebalo toliko raditi kao na Rembrandtu.«
»Prenesi mu moje najbolje želje. Na žalost, još mi se svake noći privida njegovo lice.«
»To neće trajati vječno.«
»Da,« reče ona zamišljeno, »to su mi rekli i psihijatri iz MI5.«
Stigli su do glavnog ulaza u galeriju. Chiara i Isherwood čekali su vani s Lenom Herzfeld.
»Tko je ona žena s tvojom suprugom?«
»Zbog nje smo te unovačili«, reče Gabriel.
»Lena?«
Gabriel kimne. »Želiš li se upoznati?«
»Ako nemaš ništa protiv, divit ću joj se izdaleka.« Zoe pozove taksi. »Ako ti ikad zatreba netko za još jedan opasan posao, znaš gdje me možeš naći.«
»Vrati se svojem životu.«
»Pokušavam«, reče ona kroz osmijeh. »Ali, k vragu, nije tako zanimljiv kao tvoj.«
Zoe ga poljubi u obraz i ude u taksi. Dok je automobil odlazio, Gabriel osjeti da mu u prsnom džepu sakoa vibrira telefon. Bila je to elektronska poruka s Bulevara kralja Saula, a sadržavala je samo jednu riječ.
Bum!

Poluotok Lizard, Cornivall


...i gotovo svi aspekti operacije »Remekdjelo«, pitanje što da se radi s centrifugama Martina Landesmanna potaknulo je burnu raspravu.
Općenito govoreći, imali su tri mogućnosti, što je imalo smisla, budući da su sudjelovali politički vrhovi i obavještajne službe triju zemalja. Prva i druga mogućnost odnosile su se na sabotažu i prisluškivanje, a treća je predvidala mnogo odlučnije djelovanje. Nazivali su je »Shamronovim čekićem«, a tražila je da se u centrifugama sakriju uređaji za praćenje zajedno s dovoljno eksploziva da cijela iranska tajna postrojenja za obogaćivanje urana odlete nebu pod oblake ako se ukaže prilika. Shamron je tvrdio da će to donijeti dvostruku korist. Ne samo da će takva sabotaža jako unazaditi iranski program, nego će i Iranci ubuduće dvaput razmisliti prije nego što opet krenu u atomsku kupovinu u Europu.
Bijela kuća još se nadala da će iransko pitanje riješiti pregovorima pa su Amerikanci ušli u pregovore zalažući se za mogućnost broj dva i nisu promijenili mišljenje. Britancima se također sviđao pristup »čekaj i gledaj«, ali u svojim zlobnim srcima htjeli su i malo »kvariti«. Treća je mogućnost bila najkontroverznija što i nije čudno s obzirom na idejnog tvorca i na kraju ju je zastupala samo jedna zemlja. Budući da je upravo ta zemlja bila u opasnosti da zauvijek živi pod izravnom prijetnjom iranskog atomskog oružja, njezin je glas bio važniji. »Osim toga,« strastveno je isticao Shamron, »Martin je naš. Mi smo ga našli. Mi smo se borili za njega. I krvarili za njega. Te su centrifuge naše. I možemo raditi s njima što god hoćemo.«
Kaskada centrifuga složeno je postrojenje. Također je vrlo osjedjivo, što su Iranci naučili na svojoj koži. Jedna jedina neispravna plinska centrifuga, dok se vrti brzinom od nekoliko tisuća okretaja na minutu, može se raspasti u smrtonosne gelere i razvaliti postrojenje kao tornado, uništavajući okolne centrifuge, cijevi i strojeve. Godine teškog rada mogu nestati u trenutku zbog samo jednog otiska prsta, mrlje ili druge nečistoće.
Upravo su to Iranci i pomislili kad je u 4 sata i 42 minute ujutro katastrofalna eksplozija poharala skriveno postrojenje u Yazdu. Međutim, shvatili su da se radi o sabotaži kad je gotovo u istom trenutku drugi prasak razorio još jedno tajno postrojenje u Gorganu kod Kaspijskog jezera. Kad su stigla izvješća o eksplozijama u još dva tajna postrojenja, iranski je predsjednik zapovjedio da se hitno zatvore sva atomska postrojenja i da se evakuiraju svi radnici koji nisu apsolutno nužni. U zoru po teheranskom vremenu, Shamronov je čekić ostvario svoj prvi cilj. Četiri tajna postrojenja bila su razorena. Iranci su paničarili.
No kako objasniti te eksplozije u javnosti a da se ne razotkrije velika laž iranskog atomskog programa? U prva sedamdeset i dva sata činilo se da su iranski vode i njihovi saveznici u Revolucionarnoj straži odlučili sve prešutjeti. Ali stvar je pukla kad su glasine o tajanstvenim eksplozijama stigle do ušiju jednog novinara Washington Posta koji je bio poznat po krajnje pouzdanim izvorima informacija u Bijeloj kući. Potvrdio je ta izvješća s nekoliko relevantnih telefonskih poziva i sljedećeg jutra objavio svoja otkrića na prvoj stranici. Članak je pokrenuo lavinu, što su njegovi izvori informacija i htjeli.
Kako su se našli pod međunarodnim pritiskom da objasne što se dogodilo, Iranci su prešli sa šutnje na laganje. Potvrdili su da je došlo do niza nesreća u raznim civilnim i vojnim postrojenjima. Režim nije htio reći koliko je postrojenja oštećeno, ali istaknuo je da nemaju veze s atomskom energijom. »Uostalom, to ne bi trebalo nikoga čuditi«, rekao je iranski predsjednik u intervjuu s prijateljskim novinarom iz Kine. »Islamska Republika ne želi proizvoditi atomsko oružje. Naš je program posve miroljubiv.«
Ipak, stalno su curile nove informacije. I postavljala su se nova pitanja. Ako ta četiri postrojenja zbilja nisu nuklearna, zašto su bila skrivena u tunelima? Ako su bila miroljubiva, zašto je režim tajio eksplozije ? Budući da iranski političari to nisu htjeli objasniti, Međunarodna agencija za atomsku energiju objasnila je umjesto njih. U dramatičnom posebnom izvješću IAEA je objavila da je svako od četiriju postrojenja sadržavalo kaskadu centrifuga. Iz toga se moglo zaključiti samo jedno. Iranci su potajno obogaćivali uran. I namjeravali su postati atomskom silom.
Sve se potreslo. U roku od nekoliko sati, od Ujedinjenih naroda zatražene su najteže sankcije, a francuski je predsjednik napomenuo da je možda došlo vrijeme za savezničku vojnu akciju s Amerikancima na čelu, naravno. Našavši se u retoričkom škripcu nakon godina laganja, iranski režim nije imao drugog izbora nego agresivno tvrditi da je bio prisiljen na tajni program zbog stalnih prijetnja sa Zapada. Osim toga, tvrdio je režim, domaća istraga tih eksplozija otkrila je sabotažu. Na vrhu popisa sumnjivaca bili su Veliki vrag i njegov cionistički saveznik. »Uništenjem naših postrojenja objavili su nam rat«, rekao je iranski predsjednik. »Islamska će Republika reagirati u bliskoj budućnosti onako kako smatra potrebnim.«
Izjave su bile sve bombastičnije, a Iran je sve konkretnije ukazivao na američko i izraelsko djelovanje. Ugrabivši priliku da pojača svoj položaj unutar zemlje, režim je pozvao iranski narod da prosvjeduje protiv tog drskog kršenja njihove suverenosti. Ali dobili su najveći prosvjed u povijesti iranske opozicije. Vlada je na to pustila s lanca Basij, svoje paravojne snage. Na kraju dana bilo je više od stotinu mrtvih prosvjednika, a tisuće su uhićene.
Ako je iranska vlada mislila da će čisto nasilje ugušiti prosvjede, varala se, jer su u sljedećim danima ulice Teherana praktički postale ratištem razbješnjelog Zelenog pokreta i oporbe. Na Zapadu su komentatori nagađali da je režim pred padom, a stručnjaci za sigurnost predviđali su val terorizma u režiji Irana. Ipak, dva su pitanja ostala bez odgovora. Tko je zapravo izvršio sabotažu? I kako su uspjeli?
Bilo je mnogo teorija i sve su bile posve netočne. Nijedna se nije odnosila na pronađenu Rembrandtovu sliku koja je visjela u Nacionalnoj galeriji u Washingtonu, niti na bivšu britansku novinarku koja je postala zvijezdom američkih televizijskih vijesti, niti na švicarskog financijaša kojeg je cijeli svijet znao kao Svetog Martina i koji je bio daleko od svetosti. Nije se ni spominjao čovjek prosječne grade sa sijedim zaliscima koji se često viđao kako hoda po obalnim klisurama Cornwalla ponekad sam, ponekad u društvu jednog mladića, snažnog i naočitog poput filmske zvijezde.
Jednog toplog popodneva početkom lipnja, dok se približavao južnom kraju zaljeva Kynance, on primijeti da na terasi kavane »Polpeor« na rtu Lizard stoji postariji muškarac s naočalama. On načas pomisli da bi se trebao okrenuti u suprotnom smjeru, ali obori glavu i krene naprijed. Stari je prevalio dug put kako bi ga vidio. Barem će se oprostiti kako treba.

Rt Lizard, Comivall


Terasa je bila okupana suncem. Sjedili su u kutu u sjeni tende. Shamron je moru okrenuo leda, a Gabriel je sjedio njemu nasuprot. Stari je nosio kratke hlače i nepromočive cipele s debelim čarapama spuštenim do gležnjeva. Shamron isprazni dvije vrećice šećera u kavu i upita na hebrejskom je li Gabriel naoružan. Gabriel baci pogled na ruksak koji je ležao na praznoj stolici pokraj njega. Shamron se namršti.
»Nošenjem oružja u zasebnoj opremi kršiš pravila Ureda. Taj pištolj trebao bi imati na križima kako bi ga brzo izvukao.«
»Boljela bi me leda na dugim šetnjama.«
Shamron, koji je imao kronične bolove, suosjećajno kimne. »Laknulo mi je što su ti Britanci dali službeno dopuštenje da cijelo vrijeme nosiš pištolj.« On se malo osmjehne. »To valjda možemo zahvaliti Irancima.«
»Ima li što novo?«
Shamron smrknuto kimne. »Uvjereni su da mi stojimo iza toga i jedva čekaju da nam vrate milo za drago. Znamo da je glavni teroristički mozak Hezbolaha prošli tjedan otputovao u Teheran. Znamo i da razni operativci neobično mnogo komuniciraju zadnjih dana. Samo je pitanje vremena kad će udariti.«
»Je li netko spomenuo mene?«
»Ne još.«
Gabriel popije malo mineralne vode i upita Shamrona zašto je došao.
»Malo čistim nakon operacije.«
»O čemu se radi?«
»O zadnjem operativnom sastanku triju služba«, reče Shamron prezirno. »Moja noćna mora. Zadnjih nekoliko dana proveo sam zaključan u jednoj sobi u Thames Houseu s dvadeset britanskih i američkih špijuna koji misle da im je Bog dao pravo da me pitaju što god hoće.«
»Novi svijet, Ari.«
»Draža su mi stara vremena. Bila su jednostavnija. Osim toga, nisam dobar timski igrač.«
»Zašto Uzi nije odradio sastanak?«
»Uzi ima previše posla da se bavi takvim tricama«, reče Shamron sarkastično.
»Zamolio me da to riješim. Ipak, nije to bio čisti gubitak vremena. Trebalo je popraviti neke ograde. Zadnje noći u operativnom centru bilo je napetosti.«
»Kako sam uspio izbjeći poziv na taj mali skup?«
»Graham Seymour smatrao je da ti treba odmor.«
»Lijepo od njega.«
»Na žalost, on ipak ima nekoliko pitanja prije nego što se slučaj službeno zatvori.«
»Kakva pitanja?«
»O umjetničkoj strani afere.«
»Kao na primjer?«
»Kako je Landesmann znao da se pojavila Rembrandtova slika?«
»Gustaaf van Berkel iz Odbora za Rembrandta.«
»Gdje je veza?«
»Sto misliš, tko je glavni izvor novca za odbor?«
»Martin Landesmann?«
Gabriel kimne. »Ima li boljeg načina da nadeš odavno izgubljenu Rembrandtovu sliku nego da okupiš najuglednije stručnjake za Rembrandta na svijetu? Van Berkel i njegovi ljudi znali su gdje se nalazi svaka Rembrandtova slika koja se pojavi. Kad bi se otkrila neka nova slika, automatski se slala Van Berkelu i njegovu odboru na potvrdu autorstva.«
»U Martinovu stilu«, reče Shamron. »Znači, kad je slika odnesena u Glastonbury na čišćenje, Martin je unajmio profesionalca da je ukrade za njega?«
»Tako je«, reče Gabriel. »Ali pokazalo se da lopov ima savjest, kojom se Martin nikad nije opterećivao.«
»Onaj Francuz?«
»Vjerojatno«, reče Gabriel. »Ali ni u kojem slučaju ne smiješ Britancima ništa reći o Mauriceu Durandu.«
»Zato što si se dogovorio s njim?«
»Zapravo se dogovorio Eli.«
Shamron odmahne rukom. »Kao netko tko je posvetio život čuvanju slika, nisi li u dvojbama zato što čuvaš identitet čovjeka koji je ukrao umjetnine vrijedne milijarde dolara?«
»Da Hannah Weinberg nije od Duranda dobila onaj popis imena i brojeva računa, ne bismo mogli slomiti Martina. Pokleknuo je zbog popisa.«
»Dakle, cilj opravdava sredstva?«
»Ti si imao dogovore s ljudima koji su mnogo gori od profesionalnog kradljivca umjetnina, Ari. Osim toga, Maurice Durand mogao bi nam dobro doći kad sljedeći put Ured mora nešto ukrasti. Da sam na Uzijevu mjestu, spremio bih ga u džep zajedno s Martinom Landesmannom.«
»Inače, on ti šalje pozdrave.«
»Uzi?«
»Landesmann«, reče Shamron, očito uživajući u Gabrielovu iznenađenju. »Zanima ga može li se naći s tobom na neutralnom du radi neobvezne večere.«
»Radije bih zauzeo tvoje mjesto na operativnom sastanku. Ali reci mu da se zahvaljujem na ponudi.«
»Uvjeren sam da će se razočarati. Kaže da te jako poštuje. Cini se da Martin filozofski gleda na cijelu stvar.«
»Što misliš, kad će pokušati razvrgnuti naše partnerstvo?«
»Pokušao je ubrzo nakon eksplozija u iranskim postrojenjima. Martin smatra da je ispunio svoj dio pogodbe i želi da ga oslobodimo daljnjih obveza. Nije mu jasno da naš odnos tek počinje. Iranci će opet pokušati izgraditi postrojenja. A mi ćemo se pobrinuti da im Martin pruži ruku pomoćnicu.«
»Hoće li mu Iranci vjerovati?«
»Ne znam zašto ne bi. Iranska vlada misli da smo mi pokvarili centrifuge za vrijeme transporta. To znači da će nam Martin plaćati dividendu godinama, a Uzi će biti glavni primatelj. Što god se dogodi do kraja njegova mandata, Uzi će biti zapamćen kao jedan od najvećih direktora u povijesti Ureda. Sve zbog tebe.«
Shamron se zagleda u Gabriela. »Ne smeta ti što Uzi bere zasluge za tvoj rad?«
»To nije bio moj rad, Ari. Radila je cijela ekipa. Osim toga, nakon svega što sam učinio da Uziju zagorčam život, on je zaslužio malo slave.«
»Slava je tvoja, Gabriele. Zbog tebe se iranski program vjerojatno godinama neće oporaviti. Pritom si uspio restaurirati tri iznimne žene.«
»Tri?«
»Lenu, Zoe i Hendrickje. Uglavnom, nije loše za nekoliko mjeseci rada.« Shamron ušuti, a onda reče: »Sada preostaješ ti.«
Gabriel je šutio.
»Sad ćeš mi reći da se opet povlačiš u mirovinu?« Shamron polako odmahne glavom. »Možda na neko vrijeme. Ali onda će doći neki novi Martin. Ili će novi terorist opet pobiti nevine ljude. A ti ćeš se vratiti na bojno polje.«
»Jesi li siguran, Ari ?
»Majka te nije bez razloga nazvala Gabriel. Ti si vječan. Kao i ja.«
Gabriel je šutke gledao ružičastu babinu svilu kako cvate na klisurama u večernjoj svjedosti. Shamron osjeti da je situacija ovaj put drukčija. On se ogleda po terasi kavane i zamišljeno se osmjehne.
»Sjećaš li se onog davnog popodneva kad smo došli ovamo? Nakon što je Tarik ubio našeg veleposlanika i njegovu ženu u Parizu.«
»Sjećam se, Ari.«
»Tu je sjedila jedna djevojka«, reče Shamron nakon duge stanke. »Imala je gomilu naušnica i narukvica. Zveketala je kao ona zvonca za vjetar što se objese na balkon. Sjećaš li je se, Gabriele? Podsjetila me na...«
Shamron odjednom stane. Izgledalo je kao da Gabriel više ne sluša. Gledao je klisure, izgubljen u uspomenama.
»Oprosti, Gabriele. Nisam htio...«
»Ne ispričavaj se, Ari. Leah i Dani pratit će me do kraja života.«
»Dao si dovoljno, Gabriele. I previše. Dobro je da sve završi ovdje.«
»Da,« reče Gabriel zamišljeno, »valjda je tako.«
»Hoćeš li barem da te odvezem kući?«
»Ne«, reče Gabriel. »Idem pješice.«
On prebaci ruksak preko ramena i ustane. Shamron je ostao sjediti, kao da mu zadnji put prkosi.
»Uči na mojim pogreškama, Gabriele. Brini se za suprugu. I ako budeš imao sreće da dobiješ djecu, brini se i za njih.«
»Hoću, Ari.«
Gabriel se sagne i poljubi Shamrona u čelo, a onda pode po terasi.
»Još nešto«, dobaci mu Shamron na hebrejskom.
Gabriel stane i okrene se.
»Stavi taj pištolj na križa gdje i pripada.«
Gabriel se osmjehne. »Već je tamo.«
»Kako to nisam vidio?«
»Ne gledaš dobro, abba.4«
Gabriel ode. Shamron ga ugleda još jedanput, dok je žurio po klisurama zaljeva Kynance. A onda Gabriel nestane u vatri zalazećeg sunca.

Piščeva napomena


Afera Rembrandt plod je mašte. Imena, likove, mjesta i događaje prikazane u ovom romanu pisac je izmislio ili iskoristio za izmišljenu priču. Svaka sličnost sa stvarnim osobama, živima ili mrtvima, poduzećima, tvrtkama, događajima ili lokacijama posve je slučajna.
Statistike o krađi umjetnina navedene u romanu istinite su, kao i priča o kradi Leonardove Mona Lise 1911. i Ćoro tova Puta u Sevres 1998. godine. Portret djevojke koji se javlja na stranicama Afere Rembrandt nije mogao biti ukraden zato što ne postoji. Kad bi takva slika postojala, jako bi sličila Portretu Hendrickje Stoffels, ulje na platnu, 101,9 x 83,7 centimetara, koji visi u sobi broj 23 u londonskoj Nacionalnoj galeriji.
Na Herengrachtu nema umjetničke galerije De Vries, premda su mnogi trgovci umjetninama u Amsterdamu i Haagu bili presretni što mogu zaraditi na trgovini s njemačkim osvajačima u Drugom svjetskom ratu. Priča o Leni Herzfeld i njezinoj obitelji izmišljena je, ali na žalost, pojedinosti o holokaustu u Nizozemskoj koje su navedene tijekom njezine »ispovijesti« nisu izmišljene. Od 140.000 Zidova koji su živjeli u Nizozemskoj kad je počela deportacija, samo njih 25.000 uspjelo se sakriti. Od toga su jednu trećinu izdali ili uhitili drugi ljudi, često njihovi sunarodnjaci. Slavno kazalište Hollandsche Schouwburg uistinu je bilo sabirni centar, a preko puta su zbilja bile jaslice za malu djecu. Više stotina mladih života spašeno je zbog hrabrosti osoblja jaslica i nizozemskog pokreta otpora, što je jedna od rijetkih svijedih točaka na inače sumornoj fresci holokausta u Nizozemskoj.
Pomoć koju je katolička crkva pružila nacističkim ratnim zločincima u bijegu temeljito je istražena. Dobro su istraženi i sramotni postupci švicarskih banaka za vrijeme rata. Manje je poznato da neke švicarske tehnološke tvrtke tajno prodaju sofisticiranu opremu za proizvodnju obogaćenog urana zemljama koje žele postati atomskim silama. U uglednoj knjizi Peddling Peril (»Lifranje pogibelji«), stručnjak za širenje atomskog oružja David Albright opisuje kako su operativci CIAe tijekom devedesetih »otkrili da švicarski državni službenici pomažu izvoznicima u slanju osjedjive robu u Pakistan, izigravajući službenu švicarsku politiku strogog nadzora nad izvozom«. Nadalje, piše Albright, »švicarska vlada nije htjela ništa poduzeti kako bi prekinula te djelatnosti niti je htjela surađivati s CIAom«.
Naprotiv, ljeti 2006. godine švicarski su tužitelji zaprijetili da će kazneno goniti nekoliko agenata CIAe koji su sudjelovali u razbijanju svjetske mreže krijumčara atomske opreme A. Q. Khana. Tek je intervencija dužnosnika na najvišoj razini američke vlade uvjerila Bern da se predomisli.
Premda su mnoge švicarske tvrtke drage volje prodavale atomsku opremu, i nema sumnje da to rade i danas, obavještajne se službe uglavnom slažu oko toga koja zapadnoeuropska zemlja ima najviše tvrtaka koje krišom unosno trguju atomskim materijalima. Neslavno prvo mjesto drži Njemačka. Dapače, jedan visoki američki obavještajac s kojim sam razgovarao dok sam tražio gradu za Aferu Rembrandt rekao mi je da velik dio materijala potrebnih za iranski tajni atomski program šalju njemačke tehnološke tvrtke. Kad sam ga pitao zašto njemački industrijalci uopće žele prodavati tako opasne materijale tako nestabilnom režimu, začuđeno me pogledao i rekao samo jednu riječ: »Pohlepa.«
Čovjek bi očekivao da će poslovni ljudi iz Njemačke, zemlje koja je izvršila holokaust, imati barem neke nedoumice oko trgovanja s režimom koji otvoreno govori da će zbrisati Izrael s lica zemlje. Čovjek bi očekivao i da će Švicarska, zemlja koja je najviše zaradila na holokaustu, također biti suzdržana. Ali izgleda da nije tako. Ako Iran uspije napraviti atomsko oružje, druge zemlje u regiji sigurno će htjeti isto. To znači da golema zarada očekuje tvrtke koje žele prodavati osjedjive i zabranjene materijale onome tko najviše plati.
Obavještajne službe triju zemalja Sjedinjenih Država, Izraela i Velike Britanije najviše rade na tome da se spriječi isporuka opasnih materijala u Iran. Pitanje je koliko imaju uspjeha. Viši američki obavještajac s kojim sam razgovarao ujesen 2009. godine otvoreno mi je rekao da Iran ima još tajnih postrojenja za obogaćivanje urana osim Qoma postrojenja koja ne bi mogao izgraditi bez barem malo zapadnjačke tehnologije. U ožujku 2010., dok sam završavao ovaj rukopis, New York Times objavio je da Iran gradi barem dva »Qomova klona« usprkos odredbama Ujedinjenih naroda. Članak se oslanjao na intervjue s obavještajcima koji su zatajili svoja imena jer su se njihove informacije dijelom zasnivale na »vrlo tajnim operacijama«. Nije se spominjao odavno izgubljeni Rembrandtov portret, pokvareni švicarski financijaš kojeg je cijeli svijet smatrao svecem, kao ni čovjek prosječne grade sa sivim zaliscima kojeg se često vida na osamljenim šetnjama po morskim klisurama Cornwalla.

O piscu


Danijel Silva (1960) je rođen u Mičigenu, odrastao i školovao se u Kaliforniji.
Završio je Državni univerzitet u San Francisku, odsek međunarodni odnosi.
Karijeru je započeo kao novinar koji prati bliskoistočne teme, a jedan od najozbiljnijih zadataka mu je bilo praćenje rata između Irana i Iraka. Za vreme izveštavanja o sukobu u Golfskog zalivu upoznao je svoju životnu saputnicu Džejmi Gangel, reporterku NBC vesti za emisiju Today.
Godine 1988. par se venčao, a Silva je prešao u Vašington da radi za CNN.
Sredinom devedesetih godina posvetio se pisanju knjiga. Svoj prvi roman je napisao 1996. godine, a 1997. je napustio CNN da bi se u celosti posvetio pisanju.
Njegov prvi roman The Unlikely Spy objavljen 1997. godine postigao je neverovatan uspeh, te je Silva ubrzo svrstan među najbolje američke pisce špijunskih romana današnjice. U dosadašnjoj karijeri Silva ne samo da se našao u kategoriji najprodavanijih pisaca, već ga je kritika svrstala u red pisaca kao što je Grejem Grin.
Daniel Silva sa suprugom i blizancima Džordžom i Lili živi u Džordžtaunu nedaleko od Vašingtona.
Romani ovog autora su prevedeni na preko 25 jezika širom sveta.

Notes


[1] Misli se na velikog talijanskog renesansnog slikara Tiziana Vecellia.
[2] Sayan cionist, pristalica cionizma (od Cion, drugo ime za Izrael); obično se odnosi na Židove u dijaspori koji su podupirali Mossad.
[3] Šiva sedam; sedam dana žalosti obveznih nakon smrti neke od sedam bliskih osoba (otac, majka, brat, sestra, sin, kći, bračni partner).
[4] Razg. u aktualnom (živom) hebrejskom jeziku obraćanje ocu iz milja; tata