Afera Rembrandt

First topic message reminder :



Dvije obitelji, jedna strašna tajna i portret zbog kojeg se umire…
Kada je u drevnom engleskom gradu Glastonburyju ubijen restaurator umjetnina, nestala je i Rembrandtova slika na kojoj je radio. Gabriel Allon, izraelski tajni agent, nakon obračuna s ruskim oligarhom i krijumčarom oružja Ivanom Harkovom, povukao se u mirovinu. Ali kada ga posjeti londonski trgovac umjetninama, vraća se u opasni svijet koji je htio zauvijek ostaviti iza sebe.I dok prati zakučasti trag od Amsterdama do Buenos Airesa i napokon do vile na slikovitoj obali Ženevskog jezera, Gabriel otkriva da portret okružuju smrtonosne tajne…

Zračna luka Ben Gurion, Izrael


U zračnoj luci Ben Gurion postoji jedna soba za koju zna samo šačica ljudi. Nalazi se lijevo od pulta za provjeru putovnica, iza neobilježenih vrata koja su uvijek zaključana. Ima zidove od lažnog jeruzalemskog vapnenca i tipičan aerodromski namještaj: kaučeve i stolice od crnog vinila, modularne rubne stolove, jeftine moderne svjetiljke koje bacaju oštro svjedo. Ima dva prozora jedan gleda na pistu, a drugi na čekaonicu. Oba su izrađena od kvalitetnog stakla prozirnog samo u jednom smjeru. Ta soba služi osoblju Ureda kao prva postaja za operativce koji se vraćaju s tajnih bojišnica u inozemstvu. Stalno se osjeća vonj starih cigareta, pregorjele kave i muške napetosti. Čistačice su iskušale sva moguća sredstva da ga rasprše, ali vonj ostaje. Poput neprijatelja Izraela, ne može se pobijediti običnim sredstvima.
Gabriel je mnogo puta ušao u tu sobu ili u druge sobe slične njoj. Ušao bi trijumfalno ili bi doteturao nakon poraza. U ovoj sobi čestitali su mu, tješili ga, a jedanput je ovamo uvezen s metkom u prsima. Obično ga je unutra čekao Ari Shamron. Ovaj put, kad je Gabriel ušao s Chiarom, ugledao je Uzija Navota.
Izgubio je najmanje petnaest kilograma otkad ga je Gabriel zadnji put vidio, a nosio je nove otmjene naočale zbog kojih je izgledao kao urednik nekog pomodnog časopisa. Čeličnu štopericu koju je nekada stalno nosio da oponaša Shamrona zamijenio je četvrtasti ručni sat koji se dobro sla gao uz tamnoplavo odijelo sašiveno po mjeri i bijelu košulju sa širokim ovratnikom. Potpuni preobražaj, pomisli Gabriel. Svi tragovi okorjelog terenskog operativca pažljivo su izbrisani. Uzi Navot sada je čovjek u stožeru, špijun u najboljim godinama.
Navot ih je načas šutke gledao s izrazom iskrena olakšanja. Zatim, nakon što se uvjerio da Gabriel i Chiara nisu teže ozlijeđeni, lice mu se smrknulo.
»Ovo je posebna prigoda«, reče on napokon. »Moja prva šefovska kriza s osobljem. Ne čudi me što si ti u pitanju. S druge strane, ako računamo po tvojim visokim standardima, ovo je mačji kašalj srušila se jedna stambena zgrada i poginulo je osmero ljudi, među kojima je jedan od najvažnijih argentinskih novinara i aktivista.«
»Chiara i ja smo dobro, Uzi, hvala što se brineš.«
Navot podigne ruku kao da želi reći da razgovor mora ostati uljudan.
»Razumijem da je tvoj radni odnos trenutačno pomalo nejasan, Gabriele, ali pravila o tvojem kretanju posve su jasna. Budući da su tvoje putovnice i pseudonimi još u nadležnosti Ureda, moraš mi javiti kada ideš na put.« Navot zastane. »Sjećaš li se da si to obećao, Gabriele?«
Gabriel potvrdno kimne.
»Kada si mi namjeravao reći za svoju malu pustolovinu?«
»Bila je to osobna stvar.«
»Osobna? Kad si ti u pitanju, ništa nije osobno.« Navot se namršti. »K vragu, što ste radili u stanu Alfonsa Ramireza?«
»Tražili smo jedan Rembrandtov portret«, reče Gabriel. »I mnogo novca.«
»A ja sam mislio da ćeš mi reći nešto dosadno.« Navot duboko uzdahne. »Ako se ne varam, ta je bomba bila namijenjena tebi, a ne Alfonsu Ramirezu.«
»Bojim se da je tako.«
»Ima li sumnjivaca?«
»Ima jedan.«
Oni se smjeste na stražnjem sjedalu Navotove blindirane limuzine Chiara je sjedila u sredini kao zaštitna pregrada i krenu autocestom broj 1 prema Jeruzalemu.
Navota je isprva zaokupila Gabrielova priča, ali kad se izvješće primaknulo kraju, on je prekrižio ruke na prsima u obrambenom stavu, dok mu se na licu čitalo otvoreno neodobravanje. Navot je bio takav. Taj iskusni terenski agent, uvježban da sakriva osjećaje, nikad nije znao sakriti svoju zlovolju.
»To je jako zanimljiva priča. Ali svrha tvojeg malog izleta bila je naći sliku tvojeg prijatelja Juliana Ishenvooda, a čini se da nisi napredovao. I nekome si usput stao na žulj. Ti i Chiara imate sreće što ste još živi. Shvati to ozbiljno. Baci taj slučaj u duboku jamu i zaboravi ga. Julian će preživjeti. Vrati se u primorsku kućicu u Cornwallu. Zivi svoj život.« Navot zašuti, a onda upita: »To si i htio, ne?«
Gabriel ne odgovori na pitanje. »Počelo je kao potraga za ukradenom slikom, Uzi, ali sada je to nešto drugo. Ako je istina sve što smo saznali, Martin Landesmann sjedi na brdu ukradena novca. On i njegov otac ubili su više ljudi kako bi zaštitili tu tajnu, a sada nas je netko pokušao ubiti u Buenos Airesu. Ali ne mogu to dokazati sam. Treba mi...«
»Pomoć Ureda?« Navot ga je gledao u nevjerici. »Možda nisi primijetio, ali Izrael trenutačno ima ozbiljnije probleme. Naši prijatelji u Iranu samo što nisu postali nuklearna sila. Hezbolah u Libanonu skuplja oružje za pravi rat. A u slučaju da ta novost nije stigla do Cornwalla, trenutačno nismo jako omiljeni u svijetu. Ne kažem da nisam ozbiljno shvatio tvoja otkrića, Gabriele. Samo kažem da imamo drugih briga.«
Chiara se prvi put umiješa. »Drukčije bi govorio da si vidio Lenu Herzfeld.«
Navot podigne ruku u vlastitu obranu. »Slušaj, Chiara, u idealnom svijetu ganjali bismo sve Martine Landesmanne na svijetu. Ali svijet nije idealan. Da je idealan, zaključali bismo Ured i živjeli u miru i ljubavi.«
»Pa što da radimo?« upita Gabriel. »Da operemo ruke od svega?«
»Neka to Eli rješava. Ili neka se time bave lovački psi iz agencija za povrat imovine iz holokausta.«
»Landesmann i njegovi odvjetnici zgnječit će ih kao muhe.«
»Bolje njih nego tebe. S obzirom na tvoju prošlost, nisi najbolji kandidat za sukob s čovjekom kao što je Landesmann. On ima moćne prijatelje.«
»Imam ih i ja.«
»Oni će te se odreći ako pokušaš srušiti čovjeka koji je razdavao toliko novca.«
Navot ušuti na trenutak. »Reći ću nešto zbog čega ću vjerojatno poslije zažaliti.«
»Onda to možda ne bi trebao reći.«
Navot ne posluša Gabrielov savjet. »Da si prihvatio direktorsko mjesto kao što je Shamron želio, onda bi ti donosio ovakve odluke. Ali ti...«
»Je li u tome stvar, Uzi? Treba mi pokazati gdje mi je mjesto?«
»Ne laskaj samome sebi, Gabriele. Moja se odluka zasniva na mojim prioritetima.
A jedan od tih prioriteta jest održavanje dobrih odnosa sa sigurnosnim i obavještajnim službama Zapadne Europe. Ne treba nam nekakva nepromišljena kaubojska operacija protiv Martina Landesmanna. Ovaj je razgovor službeno završen.«
Gabriel je šutke gledao kroz prozor dok je automobil skretao u ulicu Narkiss. Pri kraju ulice stajala je mala stambena zgrada od vapnenca koju je prekrivalo raskošno stablo eukaliptusa koje je raslo u prednjem vrtu. Kad se automobil zaustavio pred ulazom, Navot se vrpoljio na sjedalu. Osobni sukobi nisu mu bili jaka strana.
»Zao mi je zbog situacije, ali dobro došao kući. Podi na kat i pritaji se nekoliko dana dok ne riješimo onaj krš u Buenos Airesu. I pokušaj se odmoriti. Nemoj to uzeti za zlo, Gabriele, ali izgledaš grozno.«
»Ne mogu spavati u avionu, Uzi.«
Navot se osmjehne. »Dobro je znati da se neke stvari ne mijenjaju.«

Ulica Miromesnil, Pariz


Onog popodneva kad se Gabriel Allon nenajavljeno vratio u Jeruzalem, Maurice Durand poželio je da nikada nije čuo ime Rembrandt van Rijn ni vidio portret njegove dražesne mlade ljubavnice. Durandova je muka bila dvostruka.
Posjedovao je okrvavljenu sliku koja je bila previše oštećena da bi je isporučio klijentu, kao i vrlo star popis imena i brojeva zbog kojeg ga je nejasno grizla savjest od časa kad ga je ugledao. Odlučio je rješavati svoje probleme jedan po jedan. Kako je u svemu bio metodičan, nije ni mogao drukčije.
Prvi je problem riješio tako što je poslao kratak email na jednu adresu kod yahoo.com. U poruci je napisao da Antiquites Scientifiques žali što predmet koji je klijent zatražio nije stigao prema dogovoru. Na žalost, dodao je Durand, predmet neće ni stići, jer je tragično izgorio u požaru skladišta i sada je obična hrpa pepela.
Predmet je bio jedinstven i prema tome nezamjenljiv pa zato Antiquites Scientifiques odmah klijentu vraća polog dva milijuna eura, iako poruka nije navela konkretan iznos i moli za oproštenje zbog eventualnih neugodnosti koje je izazvao taj nepredvidivi tijek dogadaja.
Nakon što je riješio svoju prvu dilemu, došao je red na uznemirujuće tri stranice staroga papira koje je našao u slici. Ovaj put on izabere arhaičnije rješenje, kutiju drvenih žigica iz Fouqueta. Zapalivši jednu žigicu, on je podigne prema donjem desnom kutu prve stranice.
Zatim provede nekoliko sekunda pokušavajući smanjiti razmak između goriva i plamena na manje od deset centimetara. Ali imena mu to nisu dopuštala.
Katz, Stern, Hirsch, Greenberg, Kaplan, Cohen, Klein, Abramoivitz, Stein, Rosenbaum, Herzfeld...
Žigica se ugasi u oblačiću dima. Durand pokuša po drugi put, ali opet ništa.
Umjesto da krene treći put, on pažljivo vrati popis u omot od voštanog papira i stavi ga u svoj sef. Zatim nazove jedan broj. Zazvonilo je samo jedanput, a onda se javi ženski glas.
»Je li ti muž kod kuće?«
»Nije.«
»Moram te vidjeti.«
»Požuri, Maurice.«
Angelique Brossard nalikovala je staklenim figuricama koje su stajale u vitrinama njezina dućana mala, krhka i lijepa, pod uvjetom da je čovjek ne gleda predugo ni previše kritički. Durand ju je poznavao gotovo deset godina. Njihova je veza spadala u ono što Parižani pristojno zovu cinq a sept dva popodnevna sata kada se tradicionalno vrši preljub. Za razliku od drugih Durandovih odnosa, taj je bio razmjerno jednostavan. Užitak se davao, užitak se tražio zauzvrat, a riječ »ljubav« nije se izgovarala. To ne znači da u njihovoj vezi nije bilo privrženosti ili pažnje.
Bezobzirna riječ ili zaboravljeni rođendan bili bi dovoljni da Angelique pomahnita.
Što se tiče Duranda, on je odavno odlučio da brak nije za njega. Umjesto supruge imao je Angelique Brossard.
Uvijek bi se nalazili na kauču u njezinu uredu. Nije bio dovoljno velik za udobno vođenje ljubavi, ali nakon mnogo godina redovite uporabe, uvježbali su se da maksimalno iskoriste ograničeni zemljopis kauča. Međutim, tog popodneva Durand nije bio raspoložen za romantiku. Očito razočarana, Angelique zapali cigaretu Gitane i pogleda kartonski tuljac u Durandovoj ruci.
»Donio si mi dar, Maurice?«
»Zapravo, zanima me možeš li nešto učiniti za mene.«
Ona se vragolasto osmjehne. »Vrlo rado.«
»Nisam to mislio. Moraš mi pričuvati ovo.« Ona opet pogleda tuljac. »Što je unutra?« »Bolje da ne znaš. Samo ga čuvaj negdje gdje ga nitko neće naći. Negdje gdje su temperatura i vlažnost uglavnom stalni.« »Što je to, Maurice? Bomba?«
»Ne luduj, Angelique.«
Ona zamišljeno čupne trunku duhana s vrha jezika. »Tajiš li mi nešto, Maurice?«
»Nikada.« »Pa što je u tuljcu?« »Ne bi mi povjerovala kad bih ti rekao.« »Da čujem.«
»To je Rembrandtov portret vrijedan četrdeset i pet milijuna dolara.«
»Stvarno? I to je sve?«
»Ima rupu od metka i pokriven je krvlju.«
Ona ravnodušno otpuhne oblak dima prema stropu. »Što ti je, Maurice? Danas nisi svoj.«
»Malo sam rastresen.«
»Problemi na poslu?«
»Moglo bi se reći.«
»Ni meni posao ne ide dobro. Cijeli je grad u nevoljama. Nisam mislila da ću to ikada reći, ali svijet je bio mnogo ljepši kad su Amerikanci još bili bogati.«
»Da«, reče Durand zamišljeno.
Angelique se namršti. »Sigurno si dobro?«
»Dobro sam«, umiri je Durand.
»Hoćeš li mi ikada reći što je stvarno u tom tuljcu?«
»Vjeruj mi, Angelique. Nije to ništa.«

Tiberijada, Izrael


Opisivati utjecaj Arija Shamrona na obranu i sigurnost Izraela bilo bi kao da opisujete ulogu vode u stvaranju i održavanju života na Zemlji. Po mnogo čemu, Ari Shamron je utjelovljavao Izrael. Borio se u ratu koji je doveo do ponovne uspostave Izraela, a sljedećih šezdeset godina proveo je braneći svoju zemlju od raznih neprijatelja koji su je željeli uništiti. Njegova je zvijezda najjače sjala u vrijeme rata ili krize. Ulazio je u kraljevske dvorove, krao je tajne tirana i ubio bezbroj neprijatelja, ponekad vlastoručno, a ponekad rukama ljudi kao što je Gabriel. Iako je Shamron imao mnogo tajnih uspjeha, samo je jednim činom ušao u legendu. Jedne kišne noći u svibnju 1960. iskočio je sa stražnjeg sjedala automobila u Argentini i ščepao Adolfa Eichmanna, glavnog direktora holokausta, čiji je podredeni bio SS-hauptsturmführer Kurt Voss. Na neki način, svi su putevi vodili do Shamrona još od časa kada je Gabriel ušao u dnevnu sobu Lene Herzfeld.
Ali ionako su svi putevi vodili do njega.
Shamronova uloga u državnim poslovima odnedavno se drastično smanjila, kao i doseg njegove vlasti. Sada je vladao jedino nad svojom vilom boje meda uz Galilejsko jezero, ali čak je i tamo služio uglavnom kao ministar bez lisnice za Gilah, njegovu napaćenu ženu. Shamron je bio ono najgore što može biti nekadašnji moćnik nepoželjan i nepotreban. Smatrali su ga gnjavatorom i zabadalom, nekime koga će trpjeti, ali i ignorirati. Ukratko, bio je svima na putu.
Ipak, Shamron se jako oraspoložio kad su ga Gabriel i Chiara nazvali iz Jeruzalema da ih pozove na večeru. Kad su stigli, čekao ih je u predsoblju, a u blijedoplavim očima titralo je vragolasto veselje. Iako ga je očito zanimalo zašto se Gabriel odjednom vratio u Izrael, uspio se suzdržati za večerom. Razgovarali su o Shamronovoj djeci, o Gabrielovu novom životu u Cornwallu, te kao i svi ostali, o teškom stanju svjetskog gospodarstva. Shamron je dvaput pokušao spomenuti Uzija Navota i Bulevar kralja Saula, i dvaput ga je Gilah vješto skrenula u manje uzburkane vode. Kad je uspio ugrabiti slobodan trenutak u kuhinji, Gabriel ju je tiho pitao kako Shamrona služi zdravlje. »Čak se ni ja ne sjećam od čega sve boluje«, reče ona. »Ali ne brini, Gabriele. Neće on nikamo. Shamron je vječan.
Sada idi sjesti pokraj njega. Znaš kako ga to raduje.«
Izraelske tajne službe imaju u sebi nešto obiteljsko što rijetki stranci ikada shvate.
Velike operacije često se ne smišljaju i planiraju u tajnim prostorijama, nego u domovima sudionika. Rijetko je koja lokacija odigrala važniju ulogu u izraelskim tajnim ratovima ili u Gabrielovu životu od Shamronove velike terase s pogledom na Galilejsko jezero. Trenutačno je u Shamronovu životu bila važna kao jedino mjesto gdje mu Gilah dopušta da zapali svoje strašne turske cigarete bez filtra. On zapali jednu cigaretu unatoč Gabrielovim prigovorima i sjedne na omiljenu stolicu, koja je gledala na crnu masu Golanske visoravni. Gabriel uključi dvije plinske grijalice i sjedne pokraj njega.
»Chiara izgleda divno«, reče Shamron. »Ali to me ne čudi. Uvijek si imao dara za popravljanje lijepih stvari.«
Shamron se malo osmjehne. On je poslao Gabriela u Veneciju da uči restauracijski zanat, ali uvijek ga je čudila sposobnost njegova miljenika da slika kao stari majstori. Shamronu je Gabrielova iznimna vještina s kistom izgledala kao neki trik ili opsjenarska varka. Želio je iskorištavati tu vještinu, kao i Gabrielov jedinstveni dar za jezike i sposobnost da dohvati pištolj na bedru i nacilja u vremenu koje je većini ljudi dovoljno samo da pljesne rukama.
»Sada ti je još preostalo,« doda Shamron, »da dobiješ dijete.«
Gabriel zgranuto odmahne glavom. »Zar ništa u mojem životu ne smatraš osobnim ni nedodirljivim?«
»Ne«, odvrati Shamron bez oklijevanja.
»Barem si iskren.«
»Samo kad mi odgovara.« Shamron polako otpuhne dim. »Čujem da ti Uzi pravi probleme.«
»Kako znaš?«
»Još imam mnogo povjerljivih ljudi u Bulevaru kralja Saula, iako je Uzi odlučio izbaciti me.«
»Sto si očekivao? Jesi li mislio da će ti dati velik ured na zadnjem katu i sačuvati ti mjesto za stolom za operativno planiranje?«
»Očekivao sam, sine moj, da se prema meni postupa s nešto poštovanja i dostojanstva. Zaslužio sam to.«
»Jesi, Ari. Ali smijem li govoriti otvoreno?«
»Čuvaj se.« Shamron svojom ručetinom stisne Gabrielovu podlakticu. »Nisam tako slab kao što izgledam.«
»Kad ti nekamo uđeš, stvaraš vakuum. Kad god zakoračiš u Bulevar kralja Šaula, agenti te žele gledati kako zračiš i dodirnuti rub tvojih skuta.«
»Jesi li sada na Uzijevoj strani?«
»Ni u snu.«
»Pametan dečko.«
»No moraš barem uzeti u obzir da bi Uzi mogao voditi Ured bez tvojeg neprestanog miješanja. Uostalom, zato si ga predložio za to mjesto.«
»Predložio sam ga zato što nisam mogao dobiti čovjeka kojeg sam stvarno želio.
Ali to je tema za neki drugi razgovor.« Shamron lupne cigaretom o rub pepeljare i pogleda Gabriela ispod oka. »Ne žališ?«
»Nimalo. Uzi Navot je direktor Ureda i bit će direktor vrlo dugo. Bolje ti je da se pomiriš s tim. Inače će tvoje zadnje godine na Zemlji biti ispunjene gorčinom.«
»Zvučiš kao Gilah.«
»Gilah je jako mudra žena.«
»Istina je«, složi se Shamron. »No ako si tako zadovoljan Uzijevom upravom, što radiš ovdje ? Sigurno nisi došao sve do Tiberijade radi uživanja u mojem društvu.
Došao si zato što želiš nešto od Uzija, nešto što ti on ne želi dati. Premda se trudim, ne mogu shvatiti što je to. Ali nisam daleko.«
»Koliko znaš?«
»Znam da te Julian Ishenvood zamolio da pronađeš nestali Rembrandtov portret.
Znam da Eli Lavon promatra neku staricu u Amsterdamu. I znam da si uzeo na zub jednog od najuspješnijih poslovnih ljudi na svijetu. Ali još ne razumijem kako je sve to povezano.«
»To ima veze s jednim od tvojih starih znanaca.«
»Kojim?«
»Eichmannom.«
Shamron polako ugasi cigaretu. »Pažljivo te slušam, Gabriele. Nastavi.«
Ari Shamron, jedini preživjeli od velike židovske obitelji iz Poljske, čovjek koji je uhvatio Adolfa Eichmanna, mnogo je znao o nedovršenim poslovima iz holokausta. Ali čak je i Shamrona iznenadila priča koju mu je zatim ispričao Gabriel. Bila je to priča o sakrivenom djetetu u Amsterdamu, o ubojici koji je trgovao životima radi imovine, i o slici koja je umrljana krvlju svih onih koji su je ikada pokušali naći. U slici je bila sakrivena smrtonosna tajna popis imena i brojeva, dokaz da je jedno od najmoćnijih poslovnih carstava na svijetu sagrađeno na opljačkanoj imovini mrtvih.
»Mali kralj ima pravo u jednoj stvari«, reče Shamron kad je Gabriel završio.
»Trebao si nam javiti za svoje putovanje. Mogao sam srediti da u Argentini imaš pratnju.«
»Tražio sam nestalu sliku, Ari. Nisam mislio da mi treba pratnja.«
»Možda si bio na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Alfonso Ramirez ipak je bio jedan od rijetkih ljudi na svijetu s gotovo jednako mnogo neprijatelja kao ti.«
»Moguće je«, potvrdi Gabriel. »Ali ne vjerujem.« On zastane, a zatim doda: »Ne vjeruješ ni ti, Ari.«
»Ne, ne vjerujem.« Shamron zapali još jednu cigaretu. »U kratkom vremenu uspio si podići impresivnu optužbu protiv Martina Landesmanna. Ali postoji jedan problem. Ne možeš to dokazati pred sudom.«
»Tko je govorio o sudu?«
»Sto zapravo predlažeš?«
»Da nekako uvjerimo Martina da se iskupi za očeve grijehe.«
»Sto sve trebaš?«
»Dovoljno novca, sredstava i ljudi da pokrenem operaciju na europskom tlu protiv jednog od najbogatijih ljudi na svijetu.«
»Zvuči skupo.«
»I bit će skupo. Ali ako uspijem, operacija će pokriti vlastite troškove.«
Ta se ideja svidjela Shamronu, koji se još ponašao kao da operativni troškovi idu iz njegova džepa. »Sad ćeš sigurno zatražiti svoju staru ekipu.«
»Pa, namjeravao sam.«
Shamron je načas šutke gledao Gabriela. »Gdje je onaj umorni ratnik koji je nedavno sjedio na ovoj terasi i govorio mi da želi pobjeći sa suprugom i zauvijek ostaviti Ured?«
»Sreo je jednu ženu u Amsterdamu koja je živa zato što je njezin otac dao Rembrandtovu sliku Kurtu Vossu.« Gabriel malo pošuti, a onda upita: »Možeš li nagovoriti Uzija da se predomisli?«
»Uzija?« Shamron odmahne rukom. »Ne brini za Uzija.«
»Kako ćeš to riješiti?«
Shamron se osmjehne. »Jesam li ti ikada rekao da su premijerovi djed i baka živjeli u Mađarskoj?«

Jeruzalem


Uzi Navot naslijedio je mnogo tradicija od osmorice koji su bili direktori prije njega, kao što je tjedni doručak u četiri oka s premijerom u njegovu uredu u Jeruzalemu. Navotu su ti sastanci bili neprocjenjivi jer je imao priliku izvješćivati svojeg najvažnijeg klijenta o tekućim operacijama a da se ne mora natjecati sa šefovima drugih izraelskih obavještajnih služba. Obično je Navot najviše govorio, ali ujutro nakon Gabrielova hodočašća u Tiberijadu premijer je bio neobično govorljiv. Samo četrdeset i osam sati ranije bio je u Washingtonu radi prvog sastanka s novim američkim predsjednikom, bivšim sveučilišnim profesorom i senatorom koji je došao iz liberalnog krila Demokratske stranke. Kao što se moglo očekivati, susret nije protekao dobro. Dapače, iza ukočenih osmijeha i namještenih rukovanja, između njih dvojice vladala je osjetna napetost. Bilo je jasno da se bliska veza između premijera i zadnjeg stanara Bijele kuće neće ponoviti s novim predsjednikom. Washington se očito promijenio.
»Ali vas to uopće ne čudi, je li, Uzi?«
»Na žalost, vidjeli smo što se sprema već kad je došao na vlast«, reče Navot. »Bilo je očigledno da naša posebna operativna veza s CIAom, koju smo sklopili nakon 11. rujna, neće preživjeti.«
»Posebna operativna veza?« Premijer dobaci Navotu osmijeh s izbornog plakata.
»Nemojte mi govoriti u žargonu Ureda, Uzi.
Gabriel Allon praktički je imao vlastiti ured u Langleyju pod zadnjim predsjednikom.«
Navot ne odgovori. Navikao se raditi u Gabrielovoj dugoj sjeni. Ali sad kad je stigao na vrh izraelske obavještajne zajednice, nije mu bilo drago slušati o mnogim pothvatima njegova suparnika.
»Čujem da se Allon vratio.« Premijer zastane, a onda nastavi: »Čujem i da je upao u nevolje u Argentini.«
Navot spoji vrške prstiju i pritisne ih na usne. Iskusan ispitivač prepoznao bi taj pokret kao očit pokušaj da se prikrije nelagoda. Prepoznao ga je i premijer. Osim toga, očito je uživao jer je uspio iznenaditi šefa svoje medunarodne obavještajne službe.
»Zašto mi niste rekli za Buenos Aires?« upita premijer.
»Mislio sam da vas ne moram opterećivati pojedinostima.«
»Ja volim pojedinosti, Uzi, pogotovo kad se tiču jednog nacionalnog heroja.«
»Neću to zaboraviti, premijeru.«
Navot nije mogao prikriti zlovolju u glasu, a u njemu je već pomalo kuhalo.
Premijer je očito razgovarao sa Shamronom. Navot je već neko vrijeme očekivao tako nešto od staroga. Ali kako nastaviti? Oprezno, zaključi on.
»Želite li mi nešto reći, premijeru?«
Premijer nalije kavu u šalicu i zamišljeno doda nekoliko kapljica mlijeka. Bilo je jasno da želi nešto reći, ali nije mu se žurilo da prijeđe na stvar. On se upusti u dugu propovijed o teretu vodstva u kompliciranom i opasnom svijetu. Ponekad, reče on, odluke se donose zbog nacionalne sigurnosti, a ponekad zbog političke koristi. Ipak, povremeno se sve svodi na pitanje hoće li se postupiti ispravno. On pusti zadnju rečenicu da visi u zraku, a onda podigne bijeli laneni ubrus iz krila i pažljivo ga presavije.
»Obitelj mojeg oca potječe iz Mađarske. Jeste li to znali, Uzi?«
»Mislim da to zna cijeli Izrael.«
Osmijeh preleti preko premijerova lica. »Živjeli su u nekom jezivom malom selu kraj Budimpešte. Djed mi je bio krojač. Nisu imali ništa osim dva srebrna svijećnjaka za šabat i tanjurića za kiduš. Znaš li što su Kurt Voss i Adolf Eichmann učinili prije nego što su ih utrpali u vlak za Auschwitz? Pokrali su svu njihovu imovinu. A onda su im dali potvrdu. Imam je i dandanas. Čuvam je kao podsjetnik na važnost pothvata koji zovemo Izrael.« On zastane. »Razumijete li što želim reći, Uzi?«
»Mislim da razumijem, premijeru.«
»Javljajte mi novosti, Uzi. I ne zaboravite da volim pojedinosti.«
Navot zakorači u predvorje, gdje mu odmah priđe nekoliko članova Kneseta koji su čekali da ih primi premijer. Govoreći da mora hitno riješiti neki problem, on stisne neke od utjecajnijih ruku i potapša neka od važnijih ramena, a onda žurno pobjegne do dizala. Vani je čekala njegova blindirana limuzina okružena čuvarima.
Da sve bude u stilu, iz oblačnog sivog neba padala je kiša. On uskoči na zadnje sjedalo i baci aktovku na pod. Kad je automobil jurnuo, vozač potraži Navotov pogled u zrcalu.
»Kamo, šefe? Bulevar kralja Saula?«
»Ne još«, reče Navot. »Prvo moramo navratiti na jedno mjesto.«
Stablo eukaliptusa namirisalo je cijeli zapadni kraj ulice Narkiss. Navot spusti staklo i pogleda gore prema otvorenim francuskim prozorima na trećem katu stambene zgrade od vapnenca. Iz stana su dopirali prigušeni zvuči neke arije.
Toscai La Traviata\ Navot to nije znao. Nije ni mario. U tom je času mrzio operu i sve koji je slušaju s previše žara. U trenutku ludila, on pomisli da bi se trebao vratiti u premijerov ured i podnijeti ostavku. Međutim, on samo rasklopi zaštićeni mobilni telefon i nazove jedan broj. Arija zamukne. Javi se Gabriel.
»Nisi imao prava raditi meni iza leđa«, reče Navot.
»Nisam ni prstom maknuo.«
»Nisi ni morao. Shamron je to obavio.«
»Ti mi nisi ostavio izbora.«
Navot zlovoljno uzdahne. »Dolje sam, pred kućom.«
»Znam.«
»Koliko ti treba?«
»Pet minuta.« »Čekam.«
Arija se zaori u krešendu. Navot zatvori prozor kako bi uživao u potpunoj tišini u automobilu. Bože, kako mrzi operu.

St. Jamess, London


Jedino ime koje se tog jutra nije izgovorilo u Jeruzalemu bilo je ime čovjeka koji je sve zakuhao Juliana Isherwooda, upravitelja i jedinog vlasnika galerije Isherwood, 78 Masons Yard, St. James's, London. O Gabrielovim brojnim otkrićima i kušnjama Isherwood nije znao ništa. Dapače, nakon što je nabavio svežanj požutjelih dokumenata o prodaji u Amsterdamu, njegova se uloga u slučaju svela na zabrinuta i bespomoćna promatrača. Prazne je dane popunjavao tako što je pratio britansku stranu istrage. Policija je uspjela novinarima zatajiti kradu, ali nisu imali nikakvih indicija o lokaciji slike ni o identitetu ubojice Christophera Liddella. To nije neki amater koji traži brzi zgoditak, mrmljali su istražitelji da se opravdaju. To je prava stvar.
Isherwoodu, kao i svim osuđenicima, svijet se smanjivao. Navraćao je na poneku aukciju, izlagao poneku sliku, i neuspješno se pokušavao razonoditi očijukajući sa zadnjom mladom voditeljicom galerije. Ali glavninu vremena posvećivao je pripremi vlastitog poslovnog sprovoda. Vježbao je govor koji će održati omraženom Davidu Cavendishu, umjetničkom savjetniku superbogataša, a čak je i napisao grubi nacrt mea culpa koji će na kraju morati poslati Nacionalnoj galeriji u Washingtonu. Slike bijega i progonstva također su mu prolazile glavom. Možda neka mala vila u provansalskim brdima ili koliba na kostarikanskoj plaži. A galerija? U najmračnijim trenucima Isherwood je zamišljao kako je mora prenijeti na Olivera Dimblebyja. Oliver oduvijek želi tu galeriju. Sada, zahvaljujući Portretu djevojke, ulju na platnu od 104 s 86 centimetara, Oliver bi mogao dobiti galeriju bez ikakvih troškova osim čišćenja onoga što je Julian uprskao.
Bilo je to čisto buncanje, naravno. Isherwood nije namjeravao provesti ostatak života u progonstvu. Niti bi ikada dopustio da njegova ljubljena galerija padne u prljave ruke Olivera Dimblebyja. Ako Isherwood bude morao stati pred streljački vod javnosti, učinit će to bez poveza preko očiju, visoko uzdignuta čela. Barem jedanput u životu bit će hrabar. Kao njegov stari otac. I kao Gabriel Allon.
Slučajno su upravo te slike bile Isherwoodu na pameti kad je primijetio osamljenu spodobu kako se primiče po vlažnom pločniku Masons Yard, podigavši ovratnik kaputa zbog hladnoće kasne jeseni, zvjerajući očima naokolo. Muškarac je imao trideset i nešto godina, bio je građen kao oklopno bojno vozilo i nosio je tamno odijelo. Isherwood se načas uplaši da je to neki nasilni utjerivač dugova. Ali odmah zatim shvati da je već vidio tog čovjeka. On spada u sigurnosno osoblje jednog veleposlanstva u South Kensingtonu veleposlanstva koje na žalost mora zapošljavati mnoge poput njega.
Trenutak zatim Isherwood začuje pospani glas voditeljice svoje galerije kako mu javlja da ga želi vidjeti neki gospodin Radcliff. Navodno, gospodin Radcliff teško bi se našao očitiji pseudonim ima nekoliko slobodnih minuta između sastanaka i zanima ga može li pogledati što galerija nudi. Isherwood je obično odbijao takve padobrance. Ali tog jutra, zbog očiglednih razloga, on napravi iznimku.
On oprezno pozdravi došljaka i povede ga u intimu gornje izložbene dvorane. Kao što je Isherwood očekivao, razgledavanje gospodina Radcliffa bilo je kratko. On mrko pogleda Luinijevo platno, cokne jezikom pred Bordoneom i zbunjeno promotri Claudeov svijedi krajolik. »Mislim da mi se sviđa«, reče on i preda Isherwoodu neku omotnicu. »Čujemo se.« Onda šaptom doda: »Morate pažljivo slijediti upute.«
Isherwood otprati mladog čovjeka do vrata, a zatim u privatnosti svojeg zahoda otvori omotnicu. Unutra je bila kratka poruka. Isherwood je pročita dva puta, za svaki slučaj. Naslonivši se na umivaonik kako bi ostao na nogama, on osjeti da ga preplavljuje golem val olakšanja.
Premda Gabriel nije pronašao sliku, njegova je istraga iskopala jednu ključnu informaciju. Isherwoodova početna potraga za podrijetlom slike nije otkrila kradu u Drugom svjetskom ratu. Prema tome, pravi vlasnik slike nije tajanstveni bezimeni klijent Davida Cavendisha nego neka starica u Amsterdamu. Za Juliana Isherwooda to je otkriće značilo da se raspršio oblak financijske propasti. Slučajevi vezani uz ukradena umjetnička djela obično se godinama vuku po sudovima. Ali Isherwood je znao iz iskustva da ga nijedan normalan sud na svijetu ne bi prisilio da nadoknadi gubitak slike čovjeku koji nije pravi vlasnik. Još se nije znalo gdje je Rembrandt, koji se možda uopće neće pronaći. Ali, ukratko, Isherwood se izvukao.
Ipak, ubrzo nakon olakšanja osjetio je veliku krivnju. Krivnju zbog tragedije obitelji Herzfeld, čiju je priču Isherwood vrlo dobro razumio. Krivnju zbog kobi Christophera Liddella, koji je žrtvovao život nastojeći zaštititi Rembrandtovu sliku.
I krivnju zbog trenutačne situacije čovjeka koji se zove Gabriel Allon. Po svemu sudeći, Gabrielova potraga za slikom donijela mu je moćnog novog neprijatelja. I čini se da je ponovo došao pod utjecaj Arija Shamrona. A možda, pomisli Isherwood, možda je obratno.
Isherwood pročita poruku zadnji put, a onda je prema uputama zapali žigicom.
Komad papira začas nestane u plamenu, bez trunke pepela. Isherwood se vrati u ured dok su mu ruke drhtale i polako sjedne za stol. Mogao si me upozoriti da je papir poseban, zlato, pomisli on. K vragu, skoro sam dobio srčani udar.

3.
Autentičnost


Bulevar Kralja Šaula, Tel Aviv


Operacija je uistinu počela kada su Gabriel i Chiara stigli u sobu 456C. Ta podzemna prostorija na trećem katu ispod predvorja Bulevara kralja Saula nekad je bila smedište za stara računala i izlizan namještaj, a službenici u noćnoj smjeni često su je koristili za romantične susrete. Zatim je širom Ureda postala poznata kao »Gabrielov brlog«.
Ispod zatvorenih vrata vidjela se plavkasta fluorescentna pruga svjetla, a s druge strane čuli su se glasovi puni iščekivanja. Gabriel se osmjehne Chiari, a onda utipka šifru i povede je unutra. Načas nitko od devet ljudi oko starih radnih stolova nije primijetio njihovu nazočnost. Zatim se okrene jedno lice i odjekne glasno klicanje. Kad se kakofonija napokon stišala, Gabriel i Chiara polako krenu kroz sobu i pozdrave svakog člana glasovite ekipe.
Tu je bio Yossi Gavish, analitičar iz Odjela istraživanja i džendmen s oksfordskim obrazovanjem, kao i Yaakov Rossman, boginjavi bivši službenik Shabakova Sektora za arapske poslove koji je sada plasirao agente u Siriju. Tu je bila Dina Sarid, specijalistica za terorizam u Odjelu za povijest, na kojoj se vidjelo da nosi breme svojeg posla kamo god pode, kao i Rimona Stern, bivša vojna obavještajka koja je inače bila nećakinja Shamronove žene, a trenutačno je bila članica posebnog odreda za Iran. Tu su bili Mordecai i Oded, dva svestrana terenska operativca, kao i dva računalna lovca iz Tehničke službe, kojima navodno nije mogao odoljeti nijedan server ni baza podataka na svijetu. Bio je tu i Eli Lavon, koji je prethodne večeri stigao avionom iz Amsterdama nakon što je praćenje Lene Herzfeld prepustio lokalnoj ekipi za sigurnost.
U hodnicima i konferencijskim dvoranama Bulevara kralja Saula ti su ljudi bili poznati pod šifrom »Barak« što je hebrejska riječ za munju zbog njihove sposobnosti da se brzo okupe i udare. Zajedno su radili, često u nepodnošljivo stresnim uvjetima, na tajnim bojištima od Moskve do Kariba. Ali nije bilo jednog člana ekipe. Gabriel pogleda Yossija i zapita: »Gdje je Mihail?«
»Bio je na dopustu.«
»Gdje je sada?«
»Stoji iza tebe«, začuje se glas Gabrielu iza leda.
Gabriel se okrene. Na okvir vrata naslonio se mršav čovjek s očima boje leda i profinjenim beskrvnim licem. Rođen u Moskvi kao dijete disidentskih znanstvenika, Mihail Abramov došao je u Izrael kao tinejdžer nekoliko tjedana nakon pada Sovjetskog Saveza. Taj »Gabriel bez savjesti«, kako ga je jedanput nazvao Shamron, pridružio se Uredu nakon što je radio u specijalnim snagama Sayeret Matkal, gdje je ubio nekoliko glavnih terorističkih mozgova Hamasa i Palestinskog islamskog džihada. Ali zauvijek će biti povezan s Gabrielom i Chiarom zbog strašnih sati koje su zajedno proveli u rukama Ivana Harkova u jednoj brezovoj šumi kod Moskve.
»Ne bi li trebao biti u Cormvallu?« reče Mihail.
»Malo sam protegnuo noge.«
»Čuo sam.«
»Želiš li sudjelovati u ovome?«
Mihail slegne ramenima. »Nema problema.«
Mihail sjedne na svoje staro mjesto u stražnjem lijevom kutu dok je Gabriel prelazio pogledom preko zidova. Bili su prekriveni fotografijama, kartama gradova i nadzornim izvješćima sve se to odnosilo na jedanaest imena koja je Gabriel prošlog ljeta napisao na ploči. Jedanaest imena jedanaest bivših agenata KGBa, koje su sve ubili Gabriel i Mihail. Gabriel izbriše imena s ploče jednako lako kao što je izbrisao Ruse s lica zemlje, a umjesto njih prilijepi uvećanu fotografiju Martina Landesmanna. Zatim sjedne na metalnu klupicu i ispriča ekipi jednu priču.
Bila je to priča o pohlepi, otimačini i smrti koja je pokrivala više od pola stoljeća i protezala se od Amsterdama preko Züricha do Buenos Airesa i natrag do lijepe obale Ženevskog jezera. Bila je to priča o odavno skrivenom Rembrandtovu portretu, o dvaput ukradenom bogatstvu opljačkane imovine iz holokausta, te o čovjeku kojeg cijeli svijet zna kao Svetog Martina, ali koji nipošto nije svetac.
Poput umjetničke slike, reče Gabriel, Sveti Martin samo je vješta iluzija. Ispod površine od svjeducavog laka i savršenih poteza kistom skrivaju se niski slojevi sjena i laži. A možda se skriva i neka druga slika koja čeka da bude izvučena na površinu. Napast će Svetog Martina tako što će se usredotočiti na njegove laži.
Tamo gdje je jedna laž bit će i drugih, reče Gabriel. To je poput iskrzanih niti koje vise s rubova neoštećena platna. Ako povuku pravu nit, nagovijesti Gabriel, Svetom Martinu srušit će se svijet.
Bulevar Kralja Šaula, Tel Aviv


Podijelili su njegov život popola, što bi Martin sigurno odobrio da je znao čime se bave. Dina, Rimona, Mordecai i Chiara dobili su zadatak da prouče njegov strogo čuvan osobni život i njegov dobrotvorni rad, a ostatak ekipe preuzeo je herkulovski posao da analizira njegovo razgranato financijsko carstvo. Trebali su naći dokaze da Sveti Martin zna da njegovo golemo bogatstvo počiva na velikom zločinu. Eli Lavon, okorjeli veteran iz mnogih takvih istraga, potajno je sumnjao u uspjeh.
Optužbe protiv Landesmanna mogle su očarati laika, ali uglavnom su se zasnivale na blijedim sjećanjima nekolicine sudionika. Bez izvorne dokumentacije iz Landesmannove banke ili priznanja krivnje Svetog Martina osobno, svaka tvrdnja o krivnji mogla bi biti nedokaziva. Ali kao što je Gabriel stalno iznova podsjećao Lavona, ono što mu treba nisu nužno pravni dokazi, nego čekić kojim će razvaliti vrata Martinove tvrđave.
Ipak, Gabrielov prioritet bio je da razvali vrata direktorskog ureda Uzija Navota. U roku od nekoliko sati nakon formiranja ekipe, Navot je svim šefovima odjela izdao nalog da surađuju s ekipom. Ali za pisanim nalogom ubrzo je uslijedio usmeni, koji je tražio da se svi zahtjevi za obavještajnim podacima ili resursima proslijede do Navotova ulaštena stola, gdje su neizbježno morali čekati na njegov potpis.
Navotovo osobno držanje doprinijelo je dojmu ravnodušnosti. Oni koji su vidjeli njegove susrete s Gabrielom opisali su ih kao napete i odsječne. Na dnevnim sastancima radi planiranja, Navot je spominjao istragu Martina Landesmanna samo kao »Gabrielov projekt«. Čak je odbio akciji dodijeliti šifrirano ime. Iako je poruka bila pažljivo prikrivena, svi su je jasno čuli. Slučaj Landesmann bio je limenka koju Navot namjerava šutirati po ulici. Sto se tiče Gabriela, da, on je legenda, ali njegovo je vrijeme prošlo. Svatko tko bude tako glup da se veže uz njega morat će jedanput osjetiti Uzijev gnjev.
Ali dok je rad ekipe napredovao bez buke, opsada je polako popustila. Gabrielovi zahtjevi počeli su brže odlaziti s Navotova stola, a njih dvojica ubrzo su redovno razgovarala u četiri oka. Čak su primijećeni kako u direktorskoj blagovaonici zajedno ručaju dijetalni obrok kuhane piletine s povrćem. Onih nekoliko sretnika koji su smjeli navratiti u Gabrielovo podzemno carstvo komentirali su da tamo vlada opipljivo uzbuđenje. Oni koji su tamo radili pod Gabrielovim stalnim pritiskom možda bi opisali atmosferu nešto drukčije, ali oni su šutjeli kao i uvijek.
Gabriel od ekipe nije tražio mnogo više od odanosti i marljivosti, a oni zauzvrat nisu odavali ništa. Bili su kao obitelj bučna, svadljiva i ponekad traumatična obitelj a došljaci nikada nisu saznavali obiteljske tajne.
Istinska narav njihova projekta bila je poznata jedino Navotu i šačici njegovih najbližih suradnika, iako bi jedan pogled u tijesni brlog ekipe bio dovoljan da se sve shvati. Duž cijelog jednog zida protezao se složeni dijagram svjetskog poslovnog carstva Svetog Martina. Na vrhu su bile tvrtke pod izravnim vlasništvom ili kontrolom kompanije Global Vision Investments iz Zeneve. Ispod je bilo kazalo tvrtaka u vlasništvu poznatih podružnica GVIa, dok je još niže ležao sloj poduzeća u vlasništvu tvrtaka paravana.
Dijagram je dokazao tvrdnju Alfonsa Ramireza da Sveti Martin unatoč pričama za javnost nesmiljeno traži zaradu. Tekstilno postrojenje u Tajlandu više je puta optuženo za iskorištavanje robovske radne snage, kemijski kompleks u Vijetnamu uništio je obližnju rijeku, a centar za recikliranje teretnih brodova u Bangladešu smatrao se jednim od najzagađenijih komada zemlje na planetu. GVI je također upravljala brazilskim agrobiznisom koji je svakog dana uništavao stotinu hektara amazonske prašume, afričkom rudarskom tvrtkom koja je pretvarala jedan kutak Čada u pustopoljinu i korejskom kompanijom za naftne platforme koja je izazvala najgoru ekološku katastrofu u povijesti Japanskog mora. Čak i Yaakov, koji je vidio ono najgore od čovječanstva, zapanjio se zbog golemog jaza između Landesmannovih riječi i djela. »Taj čovjek u sebi ima pregrade«, rekao je Yaakov. »U odnosu na našeg Svetog Martina, Ari Shamron izgleda plošno.«
Ako je Landesmanna uznemiravalo proturječje u njegovim poslovima, to se nije vidjelo na licu koje je pokazivao javnosti. Na suprotnom zidu sobe 456C gradio se portret pravedna i prosvijedjena čovjeka koji je mnogo postigao u životu i želio mnogo uzvratiti. Tamo je Martin bio filantrop, kao i filozof korporativne odgovornosti. Taj je Martin slao lijekove bolesnima, donosio vodu žednima, gradio utočišta beskućnicima, ponekad vlastitim rukama. Martin stoji uz predsjednike i premijere, Martin se zabavlja u društvu slavnih glumaca i glazbenika. Martin razgovara o održivoj poljoprivredi s princem od Walesa, Martin se brine zbog globalnog zagrijavanja zajedno s bivšim američkim senatorom. I Martinova fotogenična obitelj: njegova francuska supruga Monique, kao i Alexander i Charlotte, njihova djeca u srednjoj školi. Napokon, Martin na godišnjem hodočašću na Svjetski gospodarski forum u Davosu, jedino vrijeme u godini kada bi se proročište oglasilo. Da nije bilo Davosa, legija odanih pristaša Svetog Martina možda bi zaključila da se njihov prorok zavjetovao na šutnju.
Ne bi bilo moguće sastaviti tako potpunu Martinovu sliku u tako kratkom vremenu da nije bilo pomoći nekoga tko nikad nije ni zakoračio u sobu 456C. Zvao se Rafael Bloch, a njegov je doprinos bilo obilje dosjea koje je prikupio tijekom dugog i kobnog istraživanja Martina Landesmanna. Bloch je za sobom ostavio mnogo komadića slagalice. No pravu je premiju izvukao Eli Lavon, u čemu mu je pomogla Rimona Stern.
U jednoj anonimnoj omotnici bilo je zatvoreno nekoliko stranica rukopisnih bilježaka o Keppler Werk GmbH, maloj metalurškoj tvrtki u Magdeburgu u bivšoj Istočnoj Njemačkoj. Landesmann je 2002. krišom kupio tu tvrtku, a onda u nju uložio milijune kako bi trošno postrojenje pretvorio u uzor moderne tehnologije.
Kepplerove pokretne trake sada su navodno proizvodile neke od najboljih industrijskih ventila u Europi ventila koji su se isporučivali klijentima širom svijeta. Ali popis tih klijenata podigao je uzbunu jer se Kepplerov lanac distribucije lijepo poklapao s jednim svjetskim krijumčarskim lancem koji je bio dobro poznat analitičarima Ureda. Mreža je započinjala u industrijskom pojasu Zapadne Europe, vijugala po bivšem Sovjetskom Savezu, zatim išla pomorskim putevima po rubu Tihog oceana, da bi napokon stigla do odredišta u Islamskoj Republici Iranu.
Kad je to otkriveno na četvrti dan ekipnog rada, Gabriel je objavio da su upravo otkrili Martinove iskrzane niti. Uzi Navot odmah je okrstio operaciju imenom »Remekdjelo« i zaputio se u ulicu Kaplan u Jeruzalemu. Premijer je tražio pojedinosti, a Navot je napokon imao jednu ključnu pojedinost. Gabrielov projekt više se nije ticao samo nestalog Rembrandtova portreta i hrpe opljačkane imovine iz holokausta. Martin Landesmann bio je u dosluhu s Irancima. I Bog zna s kim drugim.
Sljedeće je večeri Ured počeo aktivno i izdaleka pratiti Martina Landesmanna. Ta je nova faza započela u Montrealu, u povodu dobrotvorne priredbe u hotelu u središtu grada, radi cilja koji je Svetom Martinu navodno mnogo značio.
Promatrači su snimili nekoliko fotografija Landesmanna dok je dolazio na zabavu u pratnji Jonasa Brunnera, njegova osobnog šefa sigurnosti a slikali su ih još nekoliko kada je otišao na isti način. Kad su ga ugledali idući put, izlazio je iz svojeg poslovnog mlažnjaka u ženevskoj zračnoj luci i ulazio na stražnje sjedalo blindirane limuzine Mercedes Maybach 62S, koja ga je odvezla ravno u vilu Elma, njegovu palaču na obali Ženevskog jezera. Oni će ubrzo otkriti da Martin gotovo nikada ne navraća u sjedište GVIa na keju Mont Blanc. Vila Elma bila je njegov pravi stožer, stvarno živčano središte njegova golemog carstva i spremište Martinovih mnogih tajna.
Kad se operacija praćenja ustalila, počela je svakodnevno slati obavještajne podatke, koji su uglavnom bili beskorisni. Promatrači su snimili mnogo lijepih fotografija Martina i povremeno snimali zvuk na daljinu, ali njihov rad nije polučio ništa po čemu bi se moglo djelovati. Martin je vodio razgovore koje nisu čuli s ljudima koje nisu vidjeli. Kao da slušaju melodiju bez riječi, komentirao je Gabriel.
Problem je bio u tome što Tehnička služba unatoč trudu nije uspjela prodrijeti u dobro zaštićene računalne sustave GVIa niti u Martinov vječno uključen mobilni telefon. Budući da nisu unaprijed znali Martinov gust raspored, Gabrielovi promatrači nalikovali su čoporu pasa koji lovi lukavu lisicu. Samo su planovi leta Martinovih pilota odavali njegovo kretanje, ali čak ni to nije mnogo vrijedilo. Na deseti dan promatranja Gabriel je izjavio da više ne želi vidjeti nijednu fotografiju na kojoj Martin stoji na vratima zrakoplova. Dapače, dodao je Gabriel, drage volje ne bi više nikada vidio Martinovo lice. Trebao mu je neki način da ude u Martinov svijet. Neki način da se dokopa njegova telefona. I računala. A za to mora imati ortaka. Budući da Martin ima zastrašujuće osiguranje, nemoguće je ubaciti ljude.
Gabrielu je trebala pomoć nekoga tko je Martinu blizak. Trebao mu je agent koji je već na mjestu.
Nakon tjedan dana neprekidne potrage, ekipa je našla prvu potencijalnu kandidatkinju dok je promatrala Martina u njegovu luksuznom apartmanu na vrhu zgrade na adresi Quai de Bourbon 21, na sjevernom kraju otoka Saint-Louis u Parizu. Isporučena je pred njegova vrata u Mercedesu s vozačem, u devet sati i pet minuta navečer. Imala je crnu i pomodno kratku kosu, a oči su joj bile velike i sjajne, zračile su očitom inteligencijom. Promatračka je ekipa ocijenila da je to samopouzdana žena, a kad su je čuli kako pozdravlja vozača, da je Britanka.
Ukucala je šifru na ulazu kao da je to obavila već mnogo puta, a onda je nestala unutra. Ponovo su je ugledali dva sata poslije, kada se divila pogledu na rijeku s Martinova prozora, dok joj je Martin stajao iza leda. Prisnost njihove poze, kao i njezine gole grudi, jasno su ukazivale na narav njihova odnosa.
Otišla je sljedećeg jutra u 8 i 15. Promatrači su snimili još nekoliko fotografija dok je ona ulazila u Mercedes s vozačem, a onda su je slijedili do kolodvora, gdje se ukrcala na vlak Eurostar koji je u 9 i 13 krenuo prema Londonu. Nakon tri dana promatranja, Gabriel je znao njezino ime, adresu, telefonski broj i datum rođenja. I ono najvažnije: znao je gdje radi.
Ta zadnja informacija njezino radno mjesto potaknula je Uzija Navota da je odmah proglasi »skandalozno neprikladnom« za novačenje. Dapače, u burnoj raspravi koja je uslijedila, uzrujani Navot opet je rekao neke stvari koje će poslije požaliti.
Ne samo da je doveo u pitanje Gabrielovu prosudbu, nego i njegovo duševno zdravlje. »Vjetar u Cornwallu očito ti je pomutio razum«, otresao se u jednom trenutku. »Mi ne novačimo ljude kao što je ona. Mi ih izbjegavamo pod svaku cijenu. Prekriži njezino ime. Nađi nekog drugog.«
Za vrijeme Navotove tirade, Gabriel je bio krajnje hladnokrvan. Strpljivo je pobijao Navotove argumente, smirivao Navotove bojazni i podsjetio Navota na Martinovu strahovitu zaštitu. Zena koju su prvi put vidjeli u Parizu poslovični je vrabac u ruci, rekao je. Ako je puste da odleprša, možda prođu mjeseci dok ne nadu novog kandidata. Navot je napokon kapitulirao, kao što je Gabriel očekivao.
Budući da je Martin krišom trgovao s Irancima, više se nije mogao olako odbaciti.
Trebalo ga je obraditi, i to brzo.
Svjetska narav Martinovih grijeha, kao i putovnica koju je nosila kandidatkinja, značila je da Ured ne može postupati samostalno. Trebao im je partner, možda dva za svaki slučaj. Navot je poslao pozive; Britanci su brzo pristali igrati ulogu domaćina. Gabriel je imao još jedan zahtjev, a ovaj put Navot nije prigovarao. Ne ide se nožem protiv pištolja, složio se Navot. I ne ide se u rat protiv čovjeka kao što je Martin Landesmann bez Arija Shamrona pri ruci.

Marais, Pariz


Mnogo godina ranije Maurice Durand naletio je na novinski članak o slučaju zaštitara po imenu Christoph Meili, koji je imao nesreću da se zaposli u sjedištu Union Bank of Switzerland (UBS) u Bahnhofstrasse u Zürichu. Jednog popodneva u siječnju 1997. taj je uvjereni kršćanin i otac dvoje djece ušao u prostoriju banke za papirni otpad i otkrio dvije velike kante pune starih spisa, kao i više poslovnih knjiga s transakcijama između banke i Hiderove Njemačke. Meiliju su ti papiri bili vrlo sumnjivi, zato što je nekoliko tjedana ranije savezni zakon zabranio švicarskim bankama da uništavaju ratne dokumente. Sluteći prljavu igru, gurnuo je dvije poslovne knjige pod košulju i prokrijumčario ih u svoj skromni dom izvan Züricha. Sljedećeg ih je jutra predao Izraelskom kulturnom centru, što mu je donijelo nevolje.
Sef centra brzo je sazvao tiskovnu konferenciju da osudi UBS zbog namjernog uništavanja spisa. Banka je to proglasila nesmotrenom pogreškom i okrivila svoju pismohranu. Sto se tiče Christopha Meilija, on je bez oklijevanja otpušten i ubrzo se našao pod kaznenom istragom zbog pitanja je li kradom ratnih spisa prekršio švicarske zakone o bankovnoj tajni. Sirom svijeta veličali su ga kao junaka, ali u domovini su ga proganjale javne optužbe i prijetnje smrću. Na sramotu Švicarske, zaštitar koji je poslušao svoju savjest morao je dobiti politički azil od američkog senata, pa se smjestio s obitelji u New Yorku.
Tada je Maurice Durand zaključio da su Meilijevi postupci zadivljujući i hrabri, ali u osnovi nepromišljeni. Zato je bilo još čudnije što je sada Durand zaključio da nema drugog izbora nego krenuti sličnim putem. Ironijom sudbine, njegovi su razlozi bili isti kao Meilijevi. Iako je Monsieur Durand bio profesionalni kriminalac koji je redovito kršio dvije Božje zapovijedi, smatrao se duhovnim i časnim čovjekom koji nastoji slijediti određena načela. Ta mu načela nisu dopuštala da prihvati novac za sliku umrljanu krvlju. Niti su mu dopuštala da sakrije dokument koji je otkrio u slici. Kad bi tako postupio, ne samo da bi počinio zločin protiv povijesti, nego bi postao i naknadni sudionik u smrtnom grijehu.
Ipak, afera Meili imala je dva aspekta koja Maurice Durand nikako nije htio ponoviti izlaganje javnosti i opasnost od sudskog progona. Meili je pogriješio, zaključio je Durand, zato što je vjerovao neznancu. Zbog toga je kasnije istog popodneva Durand odlučio zatvoriti dućan ranije i osobno isporučiti operni lornjon iz 18. stoljeća za jednu od svojih najboljih klijentica, Hannah Weinberg.
Pedesetogodišnja Madame Weinberg nije imala djece, ali imala je dvije strasti: impresivnu zbirku starih francuskih vidnih pomagala i neumorno djelovanje da u svijetu iskorijeni sve vrste rasne i vjerske mržnje. Zbog svoje prve strasti povezala se s Antiquites Scientifiques. Zbog druge je zasnovala Centar Isaaca Weinberga za proučavanje antisemitizma u Francuskoj, nazvan po ocu njezina oca, koji je uhićen na Jeudi noir, Crni četvrtak 16. srpnja 1942., kada su pariški Židovi otpremljeni i zatim ubijeni u Auschwitzu. Hannah Weinberg smatrala se najvažnijim »borcem za sjećanje« u Francuskoj. Borba protiv antisemitizma donijela joj je legiju štovatelja među kojima je i francuski predsjednik ali i mnogo odlučnih neprijatelja.
Centar Weinberg stalno je primao prijetnje, kao i Hannah Weinberg glavom. Zato je Maurice Durand bio jedan od rijetkih koji su znali da ona živi u djedovu starom stanu na adresi Rue Pavee 24, u Četvrtom okrugu.
Čekala ga je na odmorištu ispred svojeg stana, odjevena u tamni pulover, plisiranu vunenu suknju i debele čarape. Crna kosa bila joj je prošarana sjedinama. Imala je uzak i orlovski nos. Ona toplo pozdravi Duranda, poljubivši ga u oba obraza, i pozove ga da ude. Bio je to velik stan, sa svečanim predvorjem i knjižnicom pokraj dnevne sobe. Naokolo je mirno stajalo staro pokućstvo pokriveno izblijedjelim bro katom, na prozorima su visjele debele baršunaste zavjese, a na polici je tiho kucao pozlaćeni sat. Namještaj je ostavljao dojam nekog minulog vremena. Dapače, Durandu se načas učini da je ušao u novo krilo dućana Antiquites Scientifiques.
Durand joj formalno preda lornjon i obavijesti je o raznim zanimljivim predmetima koje bi uskoro mogao nabaviti. Napokon, on otvori aktovku i nehajno reče: »Prije nekoliko dana našao sam neke zanimljive dokumente, Madame Weinberg. Nadam se da ćete odvojiti trenutak da ih pogledate.«
»Što je to?«
»Iskreno govoreći, nemam pojma. Mislio sam da ćete vi znati.«
On joj preda tuljac starog voštanog papira i pričeka dok ona ne skine osjedjive listove.
»Bio je skriven u teleskopu koji sam kupio prije nekoliko tjedana«, reče on.
»Našao sam ga dok sam popravljao.«
»Čudno.«
»I meni je bilo čudno.«
»Čiji je teleskop?«
»Nemojte mi zamjeriti, Madame Weinberg, ali radije ne bih.. «
Ona podigne ruku. »Sve mi je jasno, Monsieur Durand. Dužni ste čuvati tajnost klijenata.«
»Hvala, madame. Znao sam da ćete razumjeti. Ali sad je pitanje što je to.«
»Imena su očito židovska. I očito je u pitanju novac. Uz svako ime stoji iznos u švicarskim francima, kao i broj od osam znamenaka.«
»Papir mi izgleda kao da je iz Drugog svjetskog rata.«
Ona oprezno opipa rub jedne stranice. »Tako je. Vidi se po lošoj kvaliteti. Dapače, pravo je čudo što se stranice nisu raspale.«
»A brojevi od osam znamenaka?«
»Teško je reći.«
On je oklijevao. »Je li moguće da su to nekakvi brojevi računa, Madame Weinberg?«
Hannah Weinberg pogleda Duranda. »Švicarskih bankovnih računa?«
On se smjerno osmjehne. »Vi ste stručnjak, madame.« »Zapravo nisam. Ipak, to je lako moguće.« Ona ponovo prouči stranice. »Ali tko bi sastavio ovakav popis? I zašto?«
»Možda znate nekoga tko bi mogao odgovoriti na to pitanje. Nekoga u centru, na primjer.«
»Nemamo nikoga tko se bavi isključivo financijskim stvarima. Ako ste pogodili značenje tih brojeva, te dokumente treba pregledati netko tko zna ponešto o švicarskom bankarstvu.« »Znate li slučajno nekoga takvog, madame?«
»Uvjerena sam da mogu promaći nekoga tko je stručan za to.« Ona ga pogleda i upita: »Želite li to, Monsieur Durand?«
On kimne. »Ali zamolit ću vas za jednu malu uslugu. Bio bih vam zahvalan kad ne biste spominjali mene. Moj posao, znate. Neki od mojih klijenata mogli bi...«
»Ne brinite«, prekine ga Hannah Weinberg. »Vaša je tajna na sigurnom kod mene, Maurice. Ovo će ostati entre nous. Dajem vam riječ.«
»Javit ćete se ako saznate nešto zanimljivo?« »Naravno.«
»Hvala, madame.« Maurice Durand zatvori aktovku i dobaci joj urotnički pogled.
»Nerado to priznajem, ali oduvijek volim dobre krimiće.«
Hannah Weinberg stajala je na prozoru knjižnice i gledala kako Maurice Durand nestaje u mraku koji se skupljao na ulici Pavee. Onda se zagleda u popis.
Katz, Stern, Hirsch, Greenberg, Kaplan, Cohen, Klein, Abramoivitz, Stein, Rosenbaum, Herzfeld...
Prilično je sumnjala u Durandovu priču. Ipak, dala je obećanje. Ali što da radi s popisom? Treba joj stručnjak. Netko tko zna ponešto o švicarskim bankama. Netko tko zna gdje se pokapaju mrtvi. Ponekad i doslovno.
Ona otvori prvu ladicu svojeg pisaćeg stola koji je nekada pripadao njezinu djedu i izvadi jedan ključ. Ključ je otvarao vrata na kraju neosvijetljena hodnika. Vodila su u dječju sobu, u njezinu staru sobu, u kojoj je vrijeme stalo. Krevet sa stupovima i čipkastim baldahinom. Police pune plišanih životinja i igračaka. Izblijedjeli plakat zavodljivog američkog glumca. A iznad francuske provincijske komode, skrivena u dubokoj sjeni, visjela je slika Marguerite Gachet za kozmetičkim stolićem Vincenta van Gogha. Više godina ranije posudila ju je čovjeku koji je želio naći jednog terorista čovjeku iz Izraela s anđeoskim imenom. Tada joj je dao broj na koji ga može nazvati u slučaju nužde ili ako joj treba usluga. Možda je došlo vrijeme da se obnovi njihov odnos.

Thames House, London


Soba za sastanke bila je neumjereno velika, kao i sjajan pravokutni stol koji se protezao gotovo cijelom dužinom sobe. Shamron je sjedio na dodijeljenom mjestu, patuljast u direktorskoj fotelji, i gledao preko rijeke prema sjedištu službe MI6, koje je izgledalo kao Smaragdni grad. Gabriel je sjedio pokraj njega skupivši ruke u krilu i zvjerajući očima po dvojici muškaraca nasuprot njima. Slijeva, odjeven u sako neodgovarajuće veličine i zgužvane flanelne hlače, sjedio je Adrian Čarter, direktor Nacionalne tajne službe u agenciji CIA. Zdesna je bio Graham Seymour, zamjenik direktora službe MI5.
Ta četiri muškarca za stolom predstavljala su nešto kao tajno bratstvo. Iako je svaki bio odan svojoj domovini, njihova je bliska veza bila jača od godina i hirova njihovih političkih gospodara. Radili su neugodne zadatke koje nitko drugi nije htio, a tek su se poslije brinuli zbog posljedica. Borili su se jedni za druge, ubijali jedni za druge, a ponekad i krvarili jedni za druge. U brojnim zajedničkim operacijama, koje su sve poduzete u krajnje stresnim uvjetima, razvili su nadnaravnu sposobnost da jedni drugima čitaju misli. Zbog toga su i Gabriel i Shamron s nelagodom osjetili da na angloameričkoj strani stola vlada napetost.
»Nešto nije u redu, gospodo?« upita Shamron.
Graham Seymour pogleda Čartera i namršti se. »Kao što naši američki rođaci vole reći, potjeran sam u pseću kućicu.«
»Potjerao te Adrian?«
»Ne«, brzo se umiješa Čarter. »Mi se divimo Grahamu. Ali Bijela kuća se ljuti na njega.«
»Doista?« Gabriel pogleda Seymoura. »To je pravo postignuće, Grahame. Kako si uspio?«
»Amerikanci su sinoć doživjeli obavještajni neuspjeh. Značajan neuspjeh«, nadoda on. »Bijela kuća pokušava spasiti što se spasiti da. Gube se živci. Upire se prstom.
I većina prstiju upire se prema meni.«
»O kakvom se neuspjehu radi?«
»Jedan pakistanski građanin koji povremeno boravi u Velikoj Britaniji pokušao se raznijeti na letu iz Kopenhagena za Boston. Srećom, bio je jednako nesposoban kao i onaj zadnji, a međunarodni putnici sada prilično vješto preuzimaju stvari u svoje ruke.«
»Zašto bi se onda itko ljutio na tebe?«
»Dobro pitanje. Upozorili smo Amerikance prije nekoliko mjeseci da se taj čovjek druži s poznatim radikalima i da ga vjerojatno pripremaju za napad. No Bijela kuća tvrdi da moja upozorenja nisu bila dovoljno alarmantna.« Seymour se okrene Čarteru. »Možda sam trebao poslati pismo čitatelja New York Timesu, ali to mi se činilo pretjeranim.«
Gabriel pogleda Čartera. »Što je bilo?«
»Netko od naših pogrešno je upisao njegovo ime kad ga je unosio u bazu podataka sumnjivih militanata.«
»Znači, nije ni dospio na popis za zabranu letenja?«
»Tako je.«
Graham Seymour zapanjeno odmahne glavom. »Jedan desetogodišnji američki izviđač nikako da se makne s tog popisa, ali ja u popis ne mogu uvrstiti poznatog borca za džihad. Dapače, dali su mu vizu za neograničeni boravak i dopustili mu da uđe u avion s kartom u jednom smjeru i eksplozivnim prahom u ručnoj prdjazi.«
»Je li to istina, Adriane?« upita Gabriel.
»U općim crtama«, zlovoljno prizna Čarter.
»Zašto se onda iskaljujete na Grahamu?«
»Politički je oportuno«, reče Čarter bez oklijevanja. »Ako nisi čuo, našeg novog predsjednika okružuju neki moćni ljudi koji rado glume da rat protiv terorizma ne postoji. Štoviše, ne smijem više ni izgovarati te riječi. A kad se nešto ipak dogodi...«
»Moćnici oko tvog predsjednika potraže žrtvenog jarca.«
Čarter kimne.
»I izabrali su Grahama Seymoura?« upita Gabriel u nevjerici. »Odanog prijatelja i saveznika koji je na vašoj strani od početka rata protiv terorizma?«
»To sam istaknuo pred predsjednikovim savjetnikom za terorizam, ali nije me htio slušati. Navodno bi mogao izgubiti posao. Što se tiče Grahama, preživjet će. On je jedini čovjek u obavještajnim službama na Zapadu koji radi svoj posao duže od mene.«
Seymourov mobilni telefon tiho se oglasi. On pritiskom gumba prebaci poziv na snimanje poruke, a onda ustane i pode do kredenca uzeti šalicu kave. Kao i obično, nosio je ugljenosivo odijelo koje mu je pristajalo kao saliveno i kravatu svoje jedinice. Lice mu je bilo pravilno, a srebrnasti sjaj u kosi davao mu je izgled manekena kakvi se viđaju u reklamama za skupe i nepotrebne tričarije. Premda je nakratko radio na terenu, najveći dio karijere proveo je radeći iza zaključanih vrata sjedišta MI5. Graham Seymour vodio je rat protiv neprijatelja Britanije tako što je sjedio na sastancima i čitao dosjee. Jedino svjedo koje je padalo na njegove patricijske crte lica dolazilo je iz halogenske svjetiljke na njegovu radnom stolu. I jedina površina po kojoj su njegove ručno rađene engleske cipele ikada hodale bio je fin vuneni tepih koji se protezao od njegova ureda do ureda glavnog direktora.
»Kako ide potraga za nestalim Rembrandtom?« upita Seymour.
»Promijenila se.«
»Čuo sam.«
»Koliko znaš, Grahame?«
»Znam da si napustio atelje Christophera Liddella s gumenom rukavicom punom dokaznih materijala i krenuo u Amsterdam. Odande si se zaputio u Argentinu, gdje je dva dana poslije u bombaškom napadu ubijen jedan od najvažnijih glasova savjesti te zemlje.« Seymour zastane. »Je li to neki stari neprijatelj ili si već uspio dobiti novoga?«
»Uvjereni smo da je to Martin Landesmann.«
»Ma nemoj?« Seymour ukloni neki nevidljivi končić s hlača.
»Kao da nisi previše iznenađen, Grahame.«
»Pa i nisam.«
Gabriel se okrene Adrianu Čarteru, koji je šarao po svojoj bilježnici.
»A ti, Adriane?«
Čarter načas podigne pogled s papira. »Recimo da se nikada nisam klanjao pred oltarom svetog Martina. Ali ispričaj mi ostatak, Gabriele. Rado ću saslušati dobru priču nakon ovakvog dana.«
Adriana Čartera bilo je lako podcijeniti, a ta mu je osobina uvijek dobro služila u karijeri u CIAi. Carterova dosadna vanjština i kliničko držanje nisu ničim nagoviještali da on vodi najmoćniju tajnu obavještajnu mrežu na svijetu niti da je prije uspona na sedmi kat u Langleyju operirao po tajnim bojišnicama od Poljske i Srednje Amerike do Afganistana. Neznancu bi izgledao kao sveučilišni profesor ili nekakav terapeut. Kad bi čovjek pomislio na Adriana Čartera, zamišljao bi nekoga tko ocjenjuje doktorat ili sluša pacijenta koji priznaje osjećaj manje vrijednosti.
Ali Čarter se medu suparnicima u Langleyju isticao zbog svoje sposobnosti slušanja. Tijekom cijele Gabrielove priče sjedio je kao hipnotiziran, prekriženih nogu, dok je bradu zamišljeno naslonio na ruke. Samo se jedanput pomaknuo da izvadi lulu. Shamron je iskoristio priliku i izvukao vlastito oružje, unatoč Seymourovu mlakom pokušaju provođenja zabrane pušenja u zgradi. Budući da je već čuo Gabrielovu priču, Shamron je provodio vrijeme u prijezirnom razgledavanju impresivnog okoliša. On je počeo karijeru u zgradi koja nije imala mnogo komfora osim struje i vode. Britanski veličanstveni spomenici obavještajnoj službi oduvijek su mu bili smiješni. Običavao je govoriti: novac koji trošiš na zgodne zgrade i lijep namještaj nisi potrošio na krađu tuđih tajna.
»Samo da se zna«, reče Graham Seymour kad je Gabriel završio, »već si uspio prekršiti nekoliko odredaba našeg sporazuma. Dopustili smo ti da se nastaniš u Velikoj Britaniji pod uvjetom da si u mirovini i da se baviš jedino poslovima vezanim uz umjetnost. Ovaj posao nema veze s umjetnošću otkad si doteturao u naručje svoje stare službe nakon bombe u Buenos Airesu. I svakako nema veze s umjetnošću otkad je vaš premijer dopustio veliku istragu Martina Landesmanna.
Inače, bilo je krajnje vrijeme za takvu istragu.«
»Znaš li o Martinu nešto što svijet ne zna?«
»Prije nekoliko godina naše je ministarstvo financija pokrenulo veliku akciju da se uhvate britanski podanici koji skrivaju novac u poreznim oazama širom svijeta.
Tijekom istraživanja otkriveno je da je neobično velik broj naših građana, od kojih su mnogi imali sumnjive izvore prihoda, položio novac u nešto što se zove Meissner Privatbank u Lihtenštajnu. Oni iz ministarstva još su malo kopali pa su zaključili da Meissner zapravo nije banka nego paravan za golemu operaciju pranja novca. Pogodi tko je vlasnik.«
»Global Vision Investments u Zenevi?«
»Preko raznih podružnica, naravno. Kad su dečki iz ministarstva htjeli objaviti svoje nalaze, očekivali su velike pohvale. Ali jako su se iznenadili kad je s više instance stigla zapovijed da se istraga prekine pa je slučaj zatvoren.«
»Jesu li dobili objašnjenje?«
»Nitko se ne bi usudio to izgovoriti naglas«, reče Seymour. »No bilo je jasno da Downing Street ne želi ugroziti priljev švicarskih investicija u Veliku Britaniju tako da započne javni sukob s čovjekom koji je švicarski svetac zaštitnik korporativne odgovornosti.«
Čarter lupne lulom po pepeljari kao sudačkim čekićem i ponovo je napuni.
»Želiš li nešto dodati, Adriane?« upita Gabriel.
»Zentrum.«
»Što je to?«
»Korporacija za sigurnost sa sjedištem u Zürichu. Prije nekoliko godina, razne američke tvrtke koje su poslovale u Švicarskoj posumnjale su da ih netko špijunira.
Zatražile su pomoć od američke vlade, koja je povjerila taj zadatak meni.« »I?«
»Otkrili smo da je sve te tvrtke špijunirao Zentrum. To nije obična zaštitarska tvrtka. Osim uobičajenih usluga sigurnosti, Zentrum mnogo zarađuje na onome što naziva međunarodnim konzultacijama.«
»Što to znači?«
»Posreduje između klijenata i stranih tijela, bez obzira na to radi li se o korporacijama ili vladama.«
»U čemu?«
»U onome što se ne može riješiti uvriježenim sredstvima«, reče Čarter. »Sigurno ćeš pogoditi tko je vlasnik Zentruma.«
»Global Vision Investments.«
Čarter kimne.
»Jesu li ikada posredovali za tvrtku Keppler Werk GmbH iz Magdeburga?«
»Nismo primijetili tu tvrtku«, reče Čarter. »Ali kao što znaš, s Iranom trenutačno posluju tisuće međunarodnih kompanija. U najveće prekršitelje spadaju naši kineski prijatelji. Oni će poslovati sa svakim, ali ni Nijemci nisu ništa bolji. Svi žele svoju krišku tržišta, a u ovakvim vremenima ne žele je se odreći zbog tričarije kao što je iransko atomsko oružje. U Iranu posluje najmanje tisuću sedamsto njemačkih tvrtaka, od kojih mnoge proizvode sofisticiranu industrijsku opremu.
Godinama molimo Nijemce da smanje poslovne veze s Iranom, ali oni odbijaju.
Naši bliski saveznici surađuju s Teheranom zbog samo jednog razloga: pohlepe.«
»Zanimljivo«, reče Shamron. »Zemlja koja nam je donijela zadnji holokaust dobro posluje sa zemljom koja nam obećava sljedeći.«
Zavlada neugodan tajac. Onda se javi Gabriel.
»Pitanje glasi«, reče on, »šalje li potajno Martin Landesmann osjedjivu robu Irancima. Ako je tako, moramo znati dvije stvari. Sto im prodaje? Kako dobivaju robu?«
»Kako ćemo to otkriti?« upita Seymour.
»Tako što ćemo ući u njegove operacije.«
»Sretno ti bilo. Martin ima samo provjerene ljude.«
»Možda i ne.« Gabriel stavi na stol fotografiju ekipe za praćenje. »Znaš li tko je ovo?«
»Tko ne zna?« Seymour lupne kažiprstom po fotografiji. »Gdje si ovo snimio?«
»Pred Martinovim stanom u Parizu. Provela je noć kod njega.«
»Jesi li siguran?«
»Želiš li vidjeti još fotografija?«
»Ne, hvala«, reče Seymour. »Nikad nisam volio operacije u kojima ima ljubavnih odnosa. Oni znaju biti jako gadni.«
»Život je gadan, Grahame. Zato ti i ja imamo posla.«
»Možda. Ali ako ti sada ne budeš oprezan u novačenju, ja neću dugo raditi ovaj posao.« Seymour opet pogleda fotografiju i polako odmahne glavom. »Zašto se Martin nije zaljubio u konobaricu kao svaka druga ništarija?«
»Ima izvrstan ukus.«
»Nemoj to reći dok se ne upoznaš s njom. Prati je određeni ugled. Lako je moguće da će te odbiti.« Seymour zastane, a onda reče: »Naravno, postoji još jedna mogućnost.«
»Koja?«
»Možda je zaljubljena u njega.«
»Neće biti zaljubljena kad je obradim.«
»Nemoj biti siguran. Žene znaju zažmiriti na mane muškaraca koje vole.«
»Da«, reče Gabriel. »To sam već negdje čuo.«

Thames House, London


Operacija »Remekdjelo« postala je zajednički američkobritan skoizraelski pothvat uli sati i 45 minuta sljedećeg jutra, kad je Graham Seymour izašao iz kuće na adresi Downing Street 10 sa zadnjim ministarskim ovlaštenjem koje mu je nedostajalo, spremljenim na sigurno u njegovoj aktovki. Brzina kojom je sporazum sklopljen pokazivala je koliko se Seymour trenutačno cijeni u Whitehallu. Osim toga, kako je Seymour poslije priznao, bio je to i lukav potez staromodne realpolitik. Ako se sruši Martin Landesmann, računali su mudraci u vladi, lako je moguće da će zajedno s njim propasti mnogo britanskog novca. Po njihovu računu bilo je bolje da sudjeluju u Gabrielovoj operaciji nego da samo gledaju. Inače od Martinove financijske lešine neće ostati ništa osim golih kostiju i nešto sitniša.
Amerikancima je trenutačno odgovaralo igrati ulogu povjerenika i pouzdana savjetnika. Dapače, u roku od nekoliko sati nakon sastanka medu službama u Thames House, Adrian Čarter letio je u Langley u službenom mlažnjaku Gulfstream V. Gabriel Allon nije imao svoj avion, a nije ni namjeravao prepustiti svoju operaciju čak ni pouzdanu prijatelju kao što je Graham Seymour.
Kandidatkinju je našao Gabriel, pa će Gabriel osobno dogovoriti stvar. Zbog toga su se odvjetnici službe MI5 našli u nezgodnoj situaciji. Nakon dugog mozganja izjavili su da službenik inozemne obavještajne službe smije sudjelovati u takvu razgovoru, ali tek nakon što se nedvosmisleno obavijesti o pravnim aspektima.
I tako, malo nakon dva sata popodne, Gabriel je opet sjedio za golemim stolom u sobi za sastanke na devetom katu, a njemu nasuprot, kako se činilo, sjedio je cijeli pravni sektor službe MI5. Nakon kratkog osvrta na Gabrielovo dotadašnje djelovanje na britanskom du njihov je katalog bio zadivljujuće potpun odvjetnici su objasnili pravila djelovanja za »Remekdjelo«. Budući da kandidatkinja radi osjedjiv posao, mora se novačiti krajnje oprezno. Ne smije biti nikakve prisile, ničega što miriše na ucjenu. Svako izraelsko praćenje dotične osobe na britanskom du mora odmah prestati. Svako buduće praćenje dotične osobe na britanskom tlu, ako bude odobreno, mora se prepustiti službi MI5. »Potpišite ovdje«, rekao je jedan od odvjetnika i Gabrielu u ruke gurnuo opsežan dokument zajedno s impresivnim zlatnim perom. »I Bog vam pomogao ako prekršite ijednu riječ.«
Gabriel to nije ni namjeravao barem ne u tom trenutku pa je na potpisnoj crti nažvrljao nešto nečidjivo i povukao se u predsoblje. Tamo je čekao Nigel Whitcombe, mladi terenski agent službe MI5 koji je stjecao prva operativna iskustva radeći s Gabrielom protiv Ivana Harkova. Whitcombeova pobožna vanjština skrivala je mozak koji je bio jednako izopačen kao mozak profesionalnog kriminalca.
»Čudim se što si još u jednom komadu«, reče on.
»Uspjeli su to obaviti a da ne ostave ožiljke ni modrice.«
»To im dobro ide.« Whitcombe odloži stari broj The Economista i ustane. »Idemo dolje. Ne želim propustiti prvi čin.«
Oni se spuste dizalom do najniže razine zgrade i prođu jarko osvijedjenim hodnikom do blindiranih vrata na kojima je pisalo »operativni centar«. Whitcombe utipka ulaznu šifru i pusti Gabriela da ude. Jedan zid prostorije prekrivali su veliki ekrani, koje je promatrala izabrana skupina viših operativaca. Stolica s natpisom »seymour« bila je prazna ništa čudno, jer se posjednik te stolice upravo pripremao za dugo očekivani povratak na teren. Whitcombe potapše Gabriela po ruci i pokaže mu sliku s nadzorne kamere na sredini videozida.
»Stiže tvoja cura.«
Gabriel na ekranu ugleda limuzinu kako prolazi kroz sigurnosni ulaz pred sumornom modernom uredskom zgradom. Padala je kiša.
U donjem lijevom kutu slike pisala je lokacija kamere koja je snimila prizor: Wood Lane, Hammersmith. Deset minuta poslije, Nigel Whitcombe pokaže novu sliku na videozidu: izravan prijenos BBCa. Jedan od tehničara pojača zvuk da bi čuli spikera kako čita uvodni tekst.
»Danas su se pojavile nove optužbe...«
Whitcombe pogleda Gabriela i osmjehne se. »Nešto mi govori da će ovo biti zanimljiva večer.«
Jadno stanje tiskanih medija lijepo se vidjelo po tome da je Zoe Reed, koju su smatrali jednom od najblistavijih zvijezda britanskog tiska, provela zadnje sate prije svojeg novačenja kupajući se u laskavom svjetlu televizijskih reflektora.
Ironijom sudbine, njezini televizijski nastupi te večeri pokazali su se kao velika neugodnost za britansku vladu jer se radilo o optužbama da je još jedan zastupnik Laburističke stranke upleten u skandal s potkupljivanjem u britanskoj aeronautici.
Prvo je išla na BBC, a zatim na Sky News, CNBC i napokon CNN.
Kad je Zoe izašla iz studija CNNa, na adresi Great Marlborough Street 16, prvi put naslutila je da večer možda neće provesti kao što je namjeravala. Naime, odjednom nije bilo automobila s vozačem koji je unajmio Financial Journal da je prevozi od jedne do druge televizijske postaje. Kad je posegnula za mobilnim telefonom, pojavio se sredovječan čovjek u kišnom kaputu i obavijestio je da je zbog problema s rasporedom dobila drugi automobil, sjajni Jaguar parkiran na drugoj strani ulice. Budući da je jedva čekala da se vrati kući nakon napornog dana, požurila je preko ceste po kiši i bez oklijevanja sjela na stražnje sjedište. Tada je shvatila da nije sama. Pokraj nje, s mobilnim telefonom na uhu, sjedio je dobro odjeven muškarac s pravilnim crtama lica i busenom srebrenaste kose na glavi. On spusti telefon i pogleda Zoe kao da ju je očekivao.
»Dobra večer, gospodo Reed. Zovem se Graham Seymour i radim za Službu sigurnosti. Ni kriv ni dužan izabran sam na visok položaj, što možete provjeriti tako da se javite osobi koja je sad na liniji.« On joj preda telefon. »To je moja direktorica. Sigurno ćete prepoznati njezin glas jer ste je intervjuirali prošli mjesec.
Po mojem mišljenju, bili ste malo prestrogi prema njoj, ali vaš je članak bio zanimljiv.«
»Jesam li zato ovdje?«
»Naravno da ne, gospođo Reed. Ovdje ste zato što imamo težak problem, koji se tiče sigurnosti ove zemlje i cijelog civiliziranog svijeta, i treba nam vaša pomoć.«
Zoe oprezno nasloni telefon na uho. »Dobra večer, Zoe, draga moja«, ona začuje poznat majčinski glas. »Ne bojte se, s Grahamom ste u dobrim rukama. I oprostite što vam kvarimo večer, ali na žalost, nije se moglo drukčije.«
U operativnom centru u Thames House začuo se opći uzdah olakšanja dok su gledali kako se Jaguar udaljava ulicom. »Počinje zabava«, reče Nigel Whitcombe.
»Bolje je da krenemo, inače ćemo zakasniti na drugi čin.«

Highgate, London


Sigurna kuća stajala je na kraju tihe slijepe ulice u Highgateu tri kata solidne viktorijanske crvene cigle s dimnjacima na obje strane krova. Gabriel i Nigel Whitcombe stigli su prvi pa su sjedili pred skupinom ekrana u radnoj sobi na katu kad je Zoe Reed ušla na glavni ulaz. Dvije krotke agentice odmah su joj uzele kišni ogrtač, aktovku i mobilni telefon; zatim ju je Graham Seymour uveo u dnevnu sobu. Unutra je vladala udobna, ustajala atmosfera privatnih londonskih klubova.
Čak je nad kaminom visjela jeziva kopija nekog lovačkog prizora. Zoe prijeđe zbunjenim pogledom po sobi, a onda se na Seymourov prijedlog smjesti u kožnatom naslonjaču.
Seymour ode do komode, koja je bila puna raznih jela i pića, te napuni dvije šalice kavom iz termosboce sa slavinom. Pažnja s kojom je izvršio taj zadatak dobro je odražavala njegovo raspoloženje. Zoe Reed nije bila prosječna kandidatkinja za novačenje. Istina, bila je ranjiva zbog odnosa s Martinom Landesmannom, ali Seymour je znao da ne smije iskorištavati tu ljubavnu vezu ni na koji način. Kad bi to učinio, smatrao je, stavio bi svoju karijeru na kocku i usput upropastio priliku da dobiju ono što im najviše treba. Kao i svi veterani, Seymour je znao da novačenje, kao i ispitivanje, obično ima uspjeha kada se ugađa glavnim aspektima subjektova karaktera. I znao je dvije ključne stvari o Zoe Reed. Znao je da ona prezire korupciju svih vrsta i znao je da se ne boji moćnih ljudi. Također je slutio da ona nije žena koja bi mirno primila vijest da je prevarena. Uostalom, rijetko bi koja žena to mirno primila.
I tako se Graham Seymour zaputio u minsko polje ljudskih osjećaja, držeći šalicu vruće kave u svakoj ruci. On preda jednu šalicu Zoe, a onda, kao da je zamalo zaboravio, reče joj da potpiše spis koji je ležao na stolu pred njom.
»Što je to?«
»Akt o službenoj tajni.« Seymour je govorio pokajničkim tonom. »Na žalost, morate to potpisati prije nego što nastavimo razgovor. Znate, gospođo Reed, informacije koje ću podijeliti s vama ne mogu se objaviti na stranicama Journalu.
Dapače, kad potpišete...«
»Ne smijem o tome govoriti čak ni s članovima obitelji.« Ona mu dobaci posprdan pogled. »Znam sve o Aktu o službenoj tajni, gospodine Seymoure. Sto mislite, s kim imate posla?«
»Imam posla s vrhunskom i vrlo uglednom britanskom novinarkom pa smo se zato toliko potrudili da ovaj razgovor ostane povjerljiv. Zato, gospođo Reed, molim vas za potpis...«
»Ovaj dokument nije vrijedan papira na kojem je tiskan.« Kad nije dočekala odgovor, Zoe glasno uzdahne i potpiše spis. »Evo«, reče ona i gurne papir i olovku prema Seymouru. »A da mi sada kažete zašto sam ovdje?«
»Treba nam vaša pomoć, gospodo Reed. Ništa više.«
Seymour je tog popodneva pažljivo smišljao što će reći. Ta je rečenica bila vojnička truba, pozivala je na domoljublje bez izgovaranja te riječi koja je ispala iz mode, a dobio je upravo onu reakciju koju je priželjkivao.
»Pomoć? Ako vam je trebala moja pomoć, zašto mi niste telefonirali? Cemu ove špijunske igrice?«
»Nismo vam se mogli otvoreno javiti, gospodo Reed. Znate, lako je moguće da vas netko prati i prisluškuje vaše telefonske razgovore.«
»Tko bi me pratio, za Boga miloga?«
»Martin Landesmann.«
Seymour se potrudio da što ležernije izgovori to ime. Ipak, učinak se istog trenutka vidio na njezinu licu. Obrazi su joj se malo zacrvenjeli, ali ubrzo im se vratila svakidašnja boja. Iako to nije shvatila,
Zoe Reed upravo je odgovorila na dva važna Gabrielova pitanja. Bilo joj je neugodno zbog odnosa s Martinom Landesmannom. I znala je nositi se s pritiskom.
»Je li to nekakva šala?« upita ona mirnim glasom.
»Ja sam zamjenik direktora službe MI5, gospodo Reed. Nemam vremena ni za što, a kamoli za šale. Odmah vam dajem do znanja da Velika Britanija i dvije države saveznice vode istragu o Martinu Landesmannu. Osim toga, budite sigurni da vi niste predmet istrage ni u kojem pogledu.«
»Kakvo olakšanje«, reče ona. »Dakle, zašto sam ovdje?«
Seymour krene oprezno i prema scenariju. »Saznali smo da ste u bliskim odnosima s gospodinom Landesmannom. Voljeli bismo da nam vaša blizina gospodinu Landesmannu pomogne u našoj istrazi.«
»Intervjuirala sam Martina Landesmanna samo jedanput. Ne vjerujem da to spada u kategoriju...«
Seymour podigne ruku da je prekine. Bio je spreman za to. Dapače, nije očekivao ništa manje. Ali nipošto nije htio staviti Zoe u položaj gdje bi smatrala da mora lagati.
»Očito, ovo nije sudska vijećnica, gospodo Reed. Nemate zakonsku obvezu da razgovarate s nama, a ja nipošto nisam ovdje kako bih nekome sudio. Bog zna da svi griješimo, pa tako i ja. Ipak, trebamo biti iskreni jedno prema drugome. A bojim se da nemamo mnogo vremena.«
Zoe je izgledala kao da pažljivo razmišlja o njegovim riječima. »Počnite vi, gospodine Seymour. Budite iskreni prema meni.«
Seymour je dobro vidio da ga ona iskušava. Iskoristio je tu priliku bez oklijevanja, premda je i dalje govorio klinički hladnokrvno.
»Znamo da ste prije nekih osamnaest mjeseci dobili ekskluzivan intervju s gospodinom Landesmannom, prvi i jedini takav intervju koji je ikada dao. Znamo da ste sada u ljubavnoj vezi s njim. Također znamo da redovito provodite vrijeme zajedno, zadnji put u njegovu stanu na otoku Saint-Louis u Parizu.« Seymour zastane. »Ali ništa od toga nije važno.«
Ovaj put Zoe ne pokuša zanijekati. Ali zato ona načas pokaže svoj slavni karakter.
»Nije važno?« otrese se ona. »Otkad me pratite?«
»Uopće vas nismo pratili.«
»Toliko o iskrenosti.«
»Iskren sam, gospodo Reed. Za vas smo saznali slučajno. Pratili smo Martina Landesmanna kad ste vi posjetili njegov stan. Na žalost, završili ste u istom košu.«
»Je li to pravni izraz?«
»To je tako, gospodo Reed.«
Zoe se ne potrudi pronaći izgovore, nego se uteče kreposnom zgražanju, koje je pouzdani pratilac novinara širom svijeta. »Čak i ako ste to saznali kako tvrdite, niste imali prava uzeti to kao osnovu za djelovanje niti kao temu.«
»Zapravo jesmo. Mogu vam pokazati potpis ministra unutarnjih poslova ako hoćete. Ali ionako nas ne zanima vaš osobni život. Pozvali smo vam ovamo zato što imamo neke osjedjive informacije, koje ćemo podijeliti s vama ako nam pomognete.«
Seymourova ponuda tajnih podataka nije nimalo ublažila njezin bijes. »Zapravo«, reče ona oštro, »mislim da je vrijeme da se javim svojem odvjetniku.«
»Nema potrebe za time, gospodo Reed.«
»A mojem izdavaču?«
»Lathamu? Ne vjerujem da bi dobro reagirali kad biste ih uvukli u ovo.«
»Stvarno? A što mislite, kako bi britanska javnost reagirala na članak koji opisuje kako MI5 špijunira novinare?«
Nakon što su ga godinama proganjali novinari, Seymour je bio u iskušenju da istakne da bi britanska javnost mnogo radije čitala o njezinoj vezi s Martinom Landesmannom nego o još jednom sumornom skandalu vezanom uz MI5. Umjesto toga, on zamišljeno pogleda prema stropu i pričeka dok se bijes razgovora ne rasprši. U tišini radne sobe na katu, dva čovjeka koja su sjedila pred ekranima različito su reagirala na prepirku. Nigel Whitcombe bojao se da je Zoe izgubljen slučaj, ali Gabriel je smatrao da je njezin prkos dobar znak. Kao što je Ari Shamron uvijek govorio, ne može se vjerovati novaku koji prebrzo pristane.
»Na žalost«, nastavi Seymour, »Martin Landesmann nije onakav kakvim ga smatrate. Ona sjajna slika običan je paravan, koji je pažljivo izrađen. Niste prva osoba koju je prevario. Upleten je u pranje novca, utaju poreza, korporativnu špijunažu i mnogo gore stvari.« Seymour malo ušuti da Zoe razmisli o njegovim riječima. »Martin Landesmann je opasan, gospodo Reed. Vrlo opasan. Ako ne računamo vas, nije ga briga za novinare ne zbog nekakve lažne skromnosti, nego zato što ne voli da ljudi guraju nos u njegove poslove. Jedan od vaših kolega novinara otkrio je to nedavno, kad je pogriješio jer je Martinu postavio pogrešno pitanje. Taj je čovjek sada mrtav.«
»Martin Landesmann? Ubojica? Jeste li potpuno ludi? Martin Landesmann je poslovni čovjek kojeg poštuju i kojem se dive u cijelom svijetu. Bože sveti, on je praktički...«
»Svetac?« Seymour odmahne glavom. »Pročitao sam sve o dobročinstvima Svetog Martina u vašem članku. Ali da sam na vašem mjestu, pričekao bih s Martinovim posvećenjem do predočenja svih dokaza. To je sada možda teško prihvatiti, ali on vas je zavarao. Nudim vam priliku da čujete istinu.«
Kao da se Zoe načas zbunila zbog riječi »istina«. Gledajući njezino lice na ekranima, Gabriel pomisli da joj u očima primjećuje prve znakove sumnje.
»Ne nudite mi ništa«, odvrati ona. »Pokušavate me ucjenjivati. Ne vidite li u tome ništa nepošteno?«
»Cijeli radni vijek proveo sam u Službi sigurnosti, gospodo Reed. Navikao sam se gledati u sivim nijansama, a ne crnobijelo. Ne vidim svijet kakav bih želio nego kakav jest. I, kad to već treba reći, mi vas ne ucjenjujemo niti vršimo pritisak na vas. Imate izbor, to je sve.«
»Kakav izbor?«
»Prva mogućnost: možete nam pomoći. Vaš će rad imati krajnje ograničen opseg i trajat će kratko. Nitko nikada neće znati za to osim ako ne odlučite prekršiti Akt o službenoj tajni, a mi vam savjetujemo da to ne učinite, naravno.«
»A druga mogućnost?«
»Odvest ću vas kući i pravit ćemo se da se ništa nije dogodilo.«
Gledala ga je u nevjerici. »A što će se dogoditi sa svom prljavštinom koju ste prikupili vi i vaši saveznici? Ja ću vam reći što će se dogo diti. Bit će spremljena u zgodan mali dosje koji će ostati na dohvatu moćnih ruku.
Ako ikada budem neposlušna, ili ako učinim nešto što će naljutiti vladu Njezina Veličanstva, sadržaj tog dosjea iskoristit će se protiv mene.«
»Da je tako, gospodo Reed, iskoristili bismo je da spriječimo objavljivanje skandala u aeronautici. Ali tako to ne ide u stvarnom svijetu, nego samo u lošim televizijskim serijama. Služba sigurnosti postoji da zaštiti britanski narod, a ne da ga dači. Nismo vražji Rusi, za Boga miloga. I imate moju riječ da će materijal o kojem govorite biti uništen čim izađete iz ove zgrade.«
Ona je oklijevala. »A ako ostanem?«
»Čut ćete jako uzbudljivu priču od jako zanimljiva čovjeka.« Seymour se nagne naprijed na stolici, s laktovima na koljenima i isprepletenim prstima. »Poznati ste kao prava profesionalka, gospođo Reed. Računam da ćete zato prijeći preko svih neugodnih osjećaja koje je ovaj razgovor možda izazvao. Sve što mislite da znate o Martinu Landesmannu obična je laž. Ovo je prilika da izbliza srušite pokvarena i opasna poslovnog čovjeka. Ovo je također prilika da pomognete kako bismo svi bili nešto sigurniji.«
U radnoj sobi na katu, Nigel Whitcombe i Gabriel buljili su u ekrane i čekali njezin odgovor. Whitcombe će poslije reći da mu se činilo kako je sve propalo. Ali ne i Gabriel. On je u Zoe vidio srodnu dušu, ženu koja je prokleta jer prejako osjeća dobro i zlo. Sto god je nekada osjećala za Svetog Martina sada se raspadalo pod težinom Seymourovih riječi. Gabriel je to vidio u izrazu njezina fotogeničnog lica.
I čuo je to u odlučnom tonu njezina glasa kad je pogledala Grahama Seymoura ravno u oči i upitala: »A taj jako zanimljiv čovjek? Tko je on?«
»Povezan je sa stranom tajnom službom. To što se želi susresti s nekim tko radi vaš posao pokazuje koliko ozbiljno svi shvaćamo ovu stvar. Ističem unaprijed da je sasvim moguće da ćete ga prepoznati. Ali ni pod koju cijenu ne smijete pisati ni o njemu ni o onome što će vam reći. I moram dodati kako nema svrhe postavljati mu pitanja o njemu samome. Neće odgovoriti. Nikada.«
»Još mi niste rekli što želite od mene.«
»To ću prepustiti njemu. Da ga uvedem, gospođo Reed? Ili da vas odvedem kući?«

Highgate, London


Gabriel tiho uđe u sobu. Isprva se činilo da Zoe nije primijetila njegov ulazak. Onda ona polako okrene glavu i načas ga prouči s očitom znatiželjom, dok joj je polovicu lica osvjedjavala svjetiljka, a polovica je bila u sjeni. Bila je tako nepomična da se Gabrielu načas učini kako gleda neki portret.
Onda ona ustane i pruži ruku. »Ja sam Zoe«, reče ona. »Tko ste vi?«
Gabriel dobaci pogled Grahamu Seymouru, a onda njoj stisne ruku. »Ja sam prijatelj, Zoe. Divim se vašem radu.«
»I izbjegavate moje pitanje.«
Seymour zausti da se umiješa, ali Gabriel ga ušutka odmahnuvši glavom. »Na žalost, izbjegavanje pitanja prirođeno je ljudima kao što smo Graham i ja. Od drugih tražimo istinu dok se skrivamo iza plašta laži.«
»Namjeravate li mi lagati večeras?«
»Ne, Zoe. Ako ste spremni slušati što vam želim ispričati, reći ću vam samo istinu.«
»Slušat ću. Ali nisam se obvezala ni na što.«
»Je li vam teško obvezati se, Zoe?«
»Ne«, reče ona gledajući ga u oči. »A vama?«
»Zapravo, neki mi kažu da se previše obvezujem.«
»Na što?«
»Važne su mi neke stvari koje su važne i vama, Zoe. Ne volim moćnike koji izrabljuju slabe. Ne volim ljude koji uzimaju ono što im ne pripada. I nimalo ne volim ljude koji posluju s režimima koji otvoreno govore kako će zbrisati moju domovinu s lica zemlje.«
Ona pogleda Seymoura, a onda opet Gabriela.
»Očito govorite o Iranu.«
»Tako je.«
»Što znači da ste vi Izraelac.«
»Jesam.«
»A treća zemlja koja sudjeluje u ovoj operaciji?«
»To su Sjedinjene Američke Države.«
»Divota.« Ona opet sjedne i načas ga promotri bez riječi.
»Želite li me nešto pitati, Zoe?«
»Kako se zovete?«
»Mislim da već znate.«
Ona je oklijevala i crnim očima zvjerala po njegovu licu, a onda reče: »Vi ste Gabriel Allon, onaj koji je spasio kćer američkog veleposlanika pred Westminsterskom opatijom.«
»Ako me pamćenje dobro služi, dva čovjeka koji su spasili Elizabeth Halton bili su službenici gradskog policijskog odjela SOI9.«
»Ta je priča objavljena da se sakrije vaša uloga u operaciji. Otmičari su tražili da isporučite novac za otkupninu. Namjeravali su ubiti vas i Elizabeth Halton zajedno.
Nikad nije točno utvrđeno kako ste uspjeli pobjeći. Bilo je glasina da ste na nekoj livadi kod Londona mučili vodu ćelije do smrti.«
»Ne biste smjeli vjerovati svemu što piše u novinama, Zoe.«
»Ziva istina.« Ona ga sumnjičavo pogleda. »Jesu li glasine točne, gospodine Allone? Jeste li zbilja mučili tog terorista da biste spasili život Elizabeth Halton?«
»Što ako jesam?«
»Kao ljevičarska novinarka, predvidljivo bih se zgražala.«
»A da ste Elizabeth Halton?«
»Onda bih vjerojatno poželjela da je gad mnogo patio prije nego što ste mu skratili muke.« Pažljivo ga je gledala. »Hoćete li mi reći što se dogodilo na onoj livadi?«
»Kojoj livadi?«
Zoe se namršti. »Znači, vi ćete saznati sve moje najmračnije tajne, a ja neću saznati ništa o vama.«
»Ne znam sve vaše tajne.«
»Stvarno?« Govorila je sarkastičnim tonom. »Koje druge strašne stvari želite znati o meni?«
»Za sada ne želim znati ništa. Samo želim da poslušate jednu priču. To je priča o nestalom Rembrandtovu remekdjelu, opljačkanom bogatstvu iz holokausta, argentinskom novinaru Rafaelu Blochu i tvrtki Keppler Werk GmbH iz Magdeburga.« Gabriel zastane, a onda doda: »Tvrtki čiji je tajni vlasnik Martin Landesmann.«
»Priča zvuči kao da bi mogla prodavati novine.« Ona se okrene Grahamu Seymouru. »Je li i to pokriveno Aktom o službenim tajnama?«
Seymour kimne.
»Šteta.«
Zoe pogleda Gabriela i zamoli ga da ispriča ostatak.
Dirnula ju je priča Lene Herzfeld, zaokupila patnja Petera Vossa i rastužila smrt Rafaela Blocha i Alfonsa Ramireza. Ali najviše ju je užasnuo dugi popis Martinovih brojnih grijeha. Gabriel je jasno vidio da je njezina ranija sumnjičavost prešla u bijes, koji raste sa svakim novim otkrićem koje on iznosi.
»Hoćete reći da Martin Landesmann prodaje ključnu opremu za iranski atomski program?«
»Smatramo da je tako, Zoe.«
»Smatrate?«
»Kao što znate, u obavještajnom poslu nema mnogo sigurnosti, ali evo što smo otkrili. Znamo da Martin prodaje vrhunsku industrijsku opremu Iranu kroz nuklearnu krijumčarsku mrežu koju plaća iranska država. Znamo da on jako mnogo zarađuje na tome. I znamo da se jako trudi kako bi to sakrio. U vrijeme kada Iranci brzo napreduju prema proizvodnji atomskog oružja, ne smijemo dopustiti da nešto ne znamo. Od ključne je važnosti da otkrijemo što im točno Martin prodaje.« On zastane. »I za to nam trebate vi.«
»Ja? O Martinovu poslu znam samo ono što piše u članku za koji gospodin Seymour sada kaže da je netočan. Sto uopće mogu učiniti kako bih vam pomogla da otkrijete što on isporučuje Irancima?«
»Više nego što mislite«, reče Gabriel. »Ali prije nego što prijeđemo na to, želio bih znati neke stvari.«
»Sto?«
»Kako se to dogodilo, Zoe? Kako ste ušli u vezu s čovjekom kao što je Martin Landesmann?«
Ona se podrugljivo osmjehne. »Možda Izrael ima drukčije društvene običaje, gospodine Allone, ali ovdje u Britaniji ima stvari koje se još smatraju privatnima osim ako niste političar ili slavan nogometaš, naravno.«
»Uvjeravam vas, Zoe, da ne želim čuti nikakve intimne pojedinosti o vašem odnosu.«
»Sto biste željeli znati?«
»Počnimo s nečim jednostavnim«, reče on. »Kako ste se upoznali?«
Zoe se načas zamisli. »Bilo je to prije dvije godine u Davosu. Martin je održao svoj godišnji govor, kojim je oduševio publiku. Ja sam poslala svoju priču iz dvorane za novinare, a onda sam otišla u hotel Belvedere. Tamo sam naišla na uobičajen prizor: filmske zvijezde i političari druže se s najbogatijim poslovnim ljudima na svijetu. Tamo se odvija prava akcija u Davosu na primanjima i u barovima luksuznih hotela.«
»A Martin je bio tamo?«
Ona kimne. »On i njegova pratnja pili su u kutu, iza zida tjelesnih čuvara. Ja sam naručila čašu vina i odmah se zatekla u užasno dosadnom razgovoru o otplati dugova s nekim ministrom financija iz Afrike. Nakon deset minuta došlo mi je da si prerežem žile. Onda sam osjetila ruku na ramenu. Bio je to neki plavi dečko u crnom odijelu, ošišan na kratko, s njemačkim akcentom. Rekao je da se zove Jonas Brunner. Rekao je da radi za gospodina Landesmanna. Rekao je da gospodina Landesmanna zanima hoću li im se pridružiti na piću. Prihvatila sam, naravno. Trenutak poslije sjedila sam pokraj njega glavom.«
»I što je on glavom želio?«
»Mjesecima sam ga gnjavila zbog intervjua. Rekao mi je da se želi upoznati s najupornijom ženom na svijetu, barem je tako tvrdio.«
»Zašto bi ijedan poslovni čovjek pri zdravoj pameti htio vama dati intervju?«
»To nije trebao biti takav članak. Htjela sam napraviti nešto drukčije od svojih uobičajenih razornih istraživanja. Htjela sam pisati o bogatom poslovnom čovjeku koji za promjenu radi nešto lijepo sa svojim novcem. Rekla sam Martinu kako želim da moji čitatelji upoznaju čovjeka iza zastora.«
»Ali vaš razgovor te večeri nije bio za novine?«
»Tako je.«
»O čemu ste razgovarali?«
»Čudno, o meni. Martina je zanimao moj posao. Moja obitelj. Moji hobiji. Govorili smo o svemu, samo ne o njemu.«
»I bili ste impresionirani?«
»Bila sam zabljesnuta. Kako i ne bih? Martin Landesmann je strašno privlačan i nevjerojatno bogat. A medu ljudima koje srećem, rijetki govore o bilo čemu drugome osim o sebi.«
»Znači, privukao vas je?«
»Tada je samo pobudio moju znatiželju. Sjetite se, tražila sam intervju.«
»A Martin?«
Ona se malo osmjehne. »Kako je večer odmicala, počeo mi se udvarati na prigušen, podsvjesan martinovski način«, napomene ona. »Na kraju je upitao želim li večerati s njim u privatnosti njegova hotelskog apartmana. Rekao je da ćemo se tako bolje upoznati. Kad sam mu odgovorila da to smatram neprimjerenim, izgledao je zapanjeno. Martin nije navikao da ga ljudi odbijaju.«
»A intervju?«
»Mislila sam da ga više ne mogu dobiti. Ali ispalo je obratno. Scott Fitzgerald imao je pravo za bogataše, gospodine Allone. Oni se razlikuju od vas i mene. Oni žele sve. Ako nešto ne mogu dobiti, onda žele još jače.«
»A Martin je želio vas?«
»Tako se čini.«
»Kako je nastavio?«
»Tiho i uporno. Zvao je svakih nekoliko dana kako bi čavrljao i razmjenjivao mišljenja. O britanskoj politici. O monetarnoj politici engleske narodne banke. O proračunskom deficitu u Americi.« Ona zastane, a onda reče: »Jako seksi.«
»Ništa osobno?«
»Tada ne«, reče ona. »Prošlo je nekih mjesec dana, a onda me napokon nazvao kasno navečer i rekao samo jednu riječ: Da. Sjela sam na prvi avion za Zenevu i provela tri dana u Martinovu svijetu. Čak i za okorjelu novinarku poput mene, to je iskustvo bilo opojno. Kad je članak objavljen, bio je to potres. Obvezna lektira za poslovne ljude i političare širom svijeta. A ja sam potvrdila svoj ugled financijske novinarke svjetske klase.«
»Je li se članak svidio Martinu?«
»Tada nisam imala pojma.«
»Nije zvao?«
»Mrtvačka tišina.« Ona zastane. »Priznajem da me razočaralo što se ne javlja.
Htjela sam znati što misli o članku. Napokon, dva tjedna nakon objavljivanja, opet me nazvao.«
»Što je htio?«
»Rekao je da želi proslaviti to što je prvi poslovni čovjek koji je preživio ubojito pero Zoe Reed. Pozvao me na večeru. Čak je rekao da mogu povesti partnera.«
»Prihvatili ste?«
»Odmah. Ali nisam povela partnera. Martin i ja večerali smo ovdje u Londonu, u restoranu LAutre Pied. Poslije sam ga pustila da me odveze do svojeg hotela. A onda...« Ona progovori tišim glasom. »Onda sam ga pustila da me povede u krevet.«
»Nije vas mučila novinarska etika? A krivnja što spavate s oženjenim muškarcem?«
»Naravno da me to mučilo. Zapravo, odlučila sam da se to neće ponoviti.«
»Ali ponovilo se.«
»Sljedeće popodne.«
»Onda ste se počeli viđati redovito?«
Ona kimne. »Gdje?«
»Posvuda, samo ne u Londonu. Ovdje mnogi prepoznaju moje lice. Obično smo se sastajali u Parizu, ponekad u Zenevi, a povremeno i u njegovoj vili u Gstaadu.«
»Kako komunicirate?«
»Na uobičajen način, gospodine Allone. Martinove su telefonske veze jako sigurne.«
»S razlogom«, reče Gabriel. »Planirate li ga uskoro vidjeti?«
»Nakon svega što ste mi ispričali?« Zoe se nasmije. »Zapravo, trebali bismo se vidjeti za četiri dana u Parizu. Tjedan dana nakon toga trebala bih otići u Zenevu.
To je zapravo poslovni put Martinova godišnja božična galavečera u vili Elma.
Svake godine tristo bogatih srećkovića smije provesti nekoliko sati u Martinovu svetištu. Cijena ulaska jest doprinos od sto tisuća eura za zakladu Ujedinimo svijet.
Pa ipak on mora svake godine odbijati stotine ljudi. Ja ulazim besplatno, naravno.
Martin me rado prima u vili Elma.« Ona nakon stanke doda: »Mislim da Monique ne dijeli tu radost.«
»Ona zna za vas?«
»Oduvijek mi se čini da ona sumnja. Martin i Monique glume da imaju savršen odnos, ali njihov je brak zapravo lažan. Borave pod istim krovom, ali uglavnom vode posve razdvojen život.«
»Je li ikad govorio da bi je mogao napustiti radi vas?«
»Niste valjda tako staromodni, gospodine Allone.« Ona se namršti. »Biti s Martinom Landesmannom jako je uzbudljivo. Martin me usrećuje. A kad dode kraj...«
»On će se vratiti svojem životu, a vi vašem?«
»Nije li uvijek tako?«
»Valjda«, reče Gabriel. »Ali vama bi moglo biti teže.«
»Zašto to kažete?«
»Zato što ste zaljubljeni u njega.«
Zoe pocrveni preko ušiju. »Zar je to toliko očito?« upita ona tiho.
»Očito je.«
»I svejedno me želite iskoristiti?«
»Iskoristiti ? Ne, Zoe, ne želim vas iskoristiti. Ali bit ću počašćen ako pristanete sudjelovati u našem pothvatu kao ravnopravna stranka. Obećavam vam iskustvo života. I vidjet ćete stvari koje nijedan britanski novinar nije nikada vidio.«
»Možda biste mi sada mogli reći što želite da učinim, gospodine Allone.«
»Želim da se još jednom nađete s Martinom Landesmannom u njegovu pariškom stanu. I želim da mi učinite uslugu dok ste tamo.«
Bilo je nekoliko minuta nakon ponoći kad je limuzina sa Zoe Reed i Grahamom Seymourom napustila sigurnu kuću u Highgateu. Gabriel je otišao pet minuta poslije u društvu Nigela Whitcombea. Krenuli su na jug po tihim londonskim ulicama. Whitcombe je brbljao nervozno i uzbuđeno, a Gabriel bi povremeno promrmljao da se slaže. Izašao je iz automobila kod Mramornog slavoluka i krenuo pješice do sigurnog stana Ureda s pogledom na Hyde Park u ulici Bayswater. Ari Shamron zabrinuto je čekao za stolom u blagovaonici, ovjenčan cigaretnim dimom.
»Onda?« upita on.
»Postavili smo agenticu.«
»Koliko imamo vremena da je pripremimo?«
»Tri dana.«
Shamron se osmjehne. »Onda se baci na posao.«

Highgate, London


Bilo je to zabrinjavajuće kratko vrijeme, čak i za obavještajnu službu koja je navikla raditi pod pritiskom vremena koje istječe. Imaju samo tri dana da britansku istraživačku novinarku pretvore u profesionalnu špijunku. Tri dana da je pripreme.
Tri dana da je upute u osnove zanata. I tri dana da je nauče kako obaviti dva ključna postupka: jedan na Landesmannovu sigurnom mobilnom telefonu Nokia N900, a drugi na njegovu laptopu Sony VAIO Z.
Njihov je zadatak dodatno otežala Gabrielova odluka da ne mijenja njezin radni raspored jer nije htio poremetiti njezine svakidašnje navike. To je značilo da ekipa može raditi s njom samo nekoliko večernjih sati, i to nakon što je već odradila iscrpljujući dan u uredu. Graham Seymour tiho je izrazio sumnju u njezinu spremnost, kao i Amerikanci, koji su pomno pratili razvoj događaja. Ali Gabriel nije odustajao. Zoe se trebala sastati s Martinom za tri dana u Parizu. Ako se taj dogovor poništi, Martin bi mogao posumnjati. Ako ona previše puta spava s Martinom dok su joj u glavi sve te tajne, mogla bi završiti kao Rafael Bloch.
Za svoju učionicu Gabriel je izabrao poznati okoliš sigurne kuće u Highgateu, ali kad je Zoe stigla na prvu lekciju, taj prostor više uopće nije sličio privatnom londonskom klubu. Zidovi su bili pokriveni kartama, fotografijama i dijagramima, a po sobama se smjestila velika skupina Izraelaca koji su više bili nalik izmorenim studentima nego vrhunskim operativnim obavještajcima. Pozdravili su pridošlicu kao da su je odavno očekivali, a onda su se sjatili oko stola u blagovaonici da brzo pojedu naručenu hranu. Srdačnost Gabrielove ekipe bila je iskrena, premda su im imena bila lažna. Zoe je prirodno bila naklonjena oksfordskom džendmenu Yossiju, a očito ju je zanimala i privlačna žena s dugom crnom kosom koja se predstavila kao Rachel.
Snažan operativni pritisak natjerao je Gabriela da se okani uobičajenih metoda obuke i osmisli brzinski tečaj o osnovama špijunaže. Počeo je odmah nakon večere, kad je Zoe krenula iz sobe u sobu, od poduke do poduke, kao na pokretnoj vrpci. Naučili su je osnovama detekcije praćenja i neosobne komunikacije. Naučili su je kako da se kreće u javnosti i kako da skriva osjećaje i strah. Čak je dobila nekoliko lekcija o samoobrani. »Prirodno je agresivna«, rekla je Rimona Gabrielu dok je na natečeno oko pritiskala vrećicu smrznutog graška. »I ima opasan lijevi lakat.«
Bila je darovita polaznica, ali drugo nisu ni očekivali. Na kraju prve večeri ekipa je jednoglasno proglasila da Zoe čudesno brzo uči što je bila velika pohvala, kad se uzme u obzir kvaliteta prošlih novaka. Obdarena vještinama elitne novinarke, bila je sposobna iznimno brzo pamtiti, razvrstavati i koristiti vrlo velike količine informacija. Cak i Dina, koja je u glavi imala bazu podataka o teroristima, ostala je zatečena njezinim pamćenjem. »Navikla se raditi na kratki rok«, rekla je Dina.
»Što je veći pritisak, to ona bolje reagira.«
Svake je večeri zadnja postaja bila mala radna soba na katu. Tamo je s Gabrielom uvijek iznova vježbala postupke koji su glavna svrha njezina novačenja. Ako bude uspješna, obećao je Gabriel, Martinov svijet više neće imati tajne. Ako jedanput pogriješi, upozorio ju je, upropastit će cijelu operaciju i naći se u velikoj opasnosti.
Morala je zamišljati da iza vrata stoji vuk i čeka da je uhvati u očitoj izdaji. Može pobijediti vuka jedino ako bude brza i gotovo nečujna. Brzina je postignuta lako, ali tišina se pokazala mnogo težom. Napokon je ostvarena pri kraju druge večeri, kada na snimci probe nije bilo ničega što bi registriralo ljudsko uho.
Zoe i njezina brza obuka bile su samo dio Gabrielovih briga. Trebalo je unajmiti vozila, razmjestiti dodatno osoblje i naći siguran stan na desnoj obali rijeke Seine, nedaleko od gradske vijećnice. Budući da su Britanci intenzivno sudjelovali, morao je sjediti na mnogo sastanaka. Za stolom za planiranje sjedila je ekipa službe MI6 za Iran, kao i predstavnici ministarstava vanjskih poslova i obrane. Dapače, kad god bi Gabriel ušao u Thames House, tamo je bilo sve više ljudi. Očito je riskantno raditi tako blizu sestrinskih tajnih služba naime, one sigurno bilježe svaki operativni postupak koji primijete. Gabriel je morao još više paziti zato što je živio i radio u sigurnoj kući britanske službe.
Premda je Graham Seymour nijekao da prisluškuje pripreme, Gabriel je bio uvjeren da MI5 snima i analizira svaku riječ koju izgovori njegova ekipa. Ali to je bila cijena za britansku suradnju protiv Martina Landesmanna. I za Zoe.
Gabriel je ostao vjeran izvornom operativnom dogovoru i zlovoljno je dopustio Grahamu Seymouru da organizira praćenje Zoe. Unatoč prigovorima odvjetnika, Seymour je proširio zonu praćenja na njezin telefon i računalo u redakciji novina Financial Journal. Njezini pozivi i elektronska pošta nisu pokazali nikakve indiskrecije ni kolebanja. Nisu otkrili ni tajne pozive nekom Martinu Landesmannu, direktoru Global Vision Investments u Zenevi.
Zadnje večeri u sigurnoj kući u Highgateu, Zoe je izgledala sabranije nego ikad.
Ako se imalo bojala onoga što je čeka, nije to pokazivala. Odlučno je zakoračila na Gabrielovu pokretnu vrpcu i zadnji put prošla iz sobe u sobu, od poduke do poduke. Kao i obično, večer je završila u radnoj sobi na katu. Gabriel je ugasio svjetlo i pažljivo slušao dok je ona zadnji put obavljala vježbu.
»Gotovo«, reče ona. »Koliko mi je trebalo?«
»Dvije minute i četrnaest«To je dobro?«
»Jako dobro.«
»Jeste li išta čuli?«
»Nijedan šum.«
»Jesmo li gotovi?«
»Nismo još.« Gabriel upali svjedo i zamišljeno je pogleda. »Nije prekasno da se predomislite, Zoe. Naći ćemo neki drugi način da ga uhvatimo. I obećavam da nitko od nas neće imati loše mišljenje o vama.«
»Da, ali možda ću ga ja imati.« Ona načas ušuti. »Trebali biste nešto znati o meni, gospodine Allone. Kad jednom nešto odlučim, onda se toga držim. Nikad ne kršim obećanja i mrzim griješiti.«
»Oboje imamo istu tegobu.«
»To sam i mislila.«
Zoe podigne telefon za vježbu. »Imate li kakav zadnji savjet?«
»Moja vas je ekipa dobro pripremila, Zoe.«
»Da, istina je.« Ona se okrene prema njemu. »Ali oni nisu vi.«
Gabriel joj uzme telefon. »Kad počnete, krećite se tiho ali brzo. Nemojte se polako šuljati. Vizualizirajte svoje postupke prije nego što ih poduzmete. I ne mislite na tjelesne čuvare. Oni su naša briga. Vaša je briga jedino Martin. On je vaša odgovornost.«
»Nisam sigurna da mogu odglumiti da ga volim.«
»Ljudi su prirodni lažljivci. Svakog dana stotine puta lažu i skrivaju istinu a da nisu toga ni svjesni. Martin Landesmann slučajno je jako dobar lažac. Ali uz vašu pomoć možemo ga pobijediti u njegovoj igri. Ljudski je um nalik posudi, Zoe.
Možete ga napuniti i isprazniti kad god hoćete. Kad sutra navečer uđete u njegov stan, mi ne postojimo. Postoji samo Martin. Morate ga samo voljeti još jednu noć.«
»A nakon toga?«
»Vratit ćete se svojem životu kao da se ovo nije dogodilo.«
»Što ako to nije moguće?«
»Um je kao posuda, Zoe. Odčepite je i sjećanja iscure.«
S tim riječima Gabriel je otprati u prizemlje i odvede do limuzine MI5. Kao i uvijek, Zoe odmah uključi mobilni telefon kako bi odradila nešto posla u kratkoj vožnji kući u Hampstead. Budući da je aparat te večeri nekoliko minuta bio u sposobnim rukama Mordecaija, ekipa je sada znala njezinu zemljopisnu dužinu i širinu, nadmorsku visinu, kao i brzinu kretanja. Također su mogli čuti sve što ona govori svojem pazitelju iz službe MI5 i slušati obje strane telefonskog razgovora s glavnim urednikom Jasonom Turnburyjem. U roku od pet minuta nakon poziva učitali su njezinu elektronsku poštu, mobilne poruke i više mjeseci rada na internetu. Također su učitali nekoliko desetaka fotografija, među kojima je bila slika koju je snimila prije šest mjeseci, a prikazivala je polugola Martina Landesmanna kako se sunča na terasi svoje vile u Gstaadu.
Prisutnost te fotografije na njezinu telefonu potaknula je žestoku raspravu u Gabrielovoj ekipi, koja se odvijala na sažetom i kolokvijal nom hebrejskom koji nijedan prisluškivač iz službe MI5 ne bi mogao prevesti.
Yaakov, koji je i sam imao kompliciran osobni život, tražio je da se odmah prekine cijela operacija. »Postoji samo jedan razlog zašto bi neka žena sačuvala takvu sliku. Ona ga još voli. Ako je sutra pošalješ u njegov stan, sve će nas upropastiti.«
Ali Dina, kojoj je srce bilo slomljeno, nagovorila je Yaakova da popusti. »Ponekad žena voli gledati muškarca kojeg mrzi jednako kao i onog kojeg voli. Zoe Reed mrzi Martina više nego što je ikada ikoga mrzila. I želi ga uloviti kao i mi.«
Čudno, ali tu je raspravu zaključila upravo Zoe, kad je sat vremena poslije telefonirao Martin iz Zeneve kako bi joj rekao da jedva čeka da se vide u Parizu.
Poziv je bio kratak, a Zoe se držala uzorito. Nakon što je prekinula, odmah je nazvala Highgate da izvijesti o pozivu, a onda je legla kako bi odspavala nekoliko sati. Kad je ugasila svjetiljku pokraj kreveta, začuli su jednu riječ koja je izbrisala sve sumnje o njezinim pravim osjećajima prema Martinu Landesmannu.
»Gad...«
Sljedećeg jutra, kad je Gabriel stigao u Thames House, činilo se kao da u dvorani za sastanke na devetom katu čeka cijeli Whitehall. Nakon što je sat vremena podnosio strogo ispitivanje, morao je zaprisegnuti životom da neće reći ni riječ o britanskoj ili američkoj upletenosti u aferu ako ga uhvate na francuskom tijelu.
Budući da nije trebao potpisati nikakve papire, Gabriel je podigao desnu ruku i brzo šmugnuo. Iznenadio se kad se Graham Seymour ponudio da ga odveze do kolodvora St. Pancras.
»Čemu to mogu zahvaliti?« upita Gabriel kad je automobil skrenuo u ulicu Horseferry.
»Hoću razgovarati u četiri oka.«
»O čemu?«
»O Zoe i njezinu mobilnom telefonu.« Seymour se okrene Gabrielu i namršti se.
»Potpisao si sporazum da ćeš nas pustiti da je mi pratimo, a prekršio si ga čim smo okrenuli leda.«
»Stvarno si mislio da ću je poslati u Martinov stan bez prisluškivanja?«
»Samo se pobrini da ugasiš vezu kad se ona vrati na britansko tlo. Do sada smo uspjeli izbjeći gafove. Volio bih da tako i ostane.«
»Najbolji način da napravimo gaf bio bi da sutra navečer u Parizu izgubimo Zoe.«
»Ali to se neće dogoditi, zar ne, Gabriele?«
»Neće, ako operacija ide po mojemu.«
Seymour pogleda kroz prozor prema Temzi. »Ne moram te podsjećati da je u tvojim rukama mnogo karijera, pa i moja. Radi što moraš kako bi došao do Martinova telefona i računala. Ali pobrini se da naša cura dode kući u jednom komadu.«
»Takav je plan, Grahame.«
»Da«, reče Seymour hladno. »Ali i najbolji plan može krenuti po zlu i završiti skandalozno. Ako Whitehall nešto mrzi, to je skandal. Pogotovo skandal u Francuskoj.«
»Želiš li doći i osobno nadgledati?«
»Kao što dobro znaš, Gabriele, zakon mi zabranjuje djelovanje na stranom du.«
»Kako uopće možeš prikupljati obavještajne podatke uz tolika pravila?«
»Mi nismo kao ti, Gabriele. Mi smo Britanci. Pravila nas usrećuju.«

Mayfair, London


Kao i kod svakog drugog aspekta »Remekdjela«, izbor lokacije za operativni stožer potaknuo je napete pregovore. Zbog planova i pravila, operativni centar MI5 smatrao se neprikladnim za inozemnu akciju, unatoč tome što je Pariz tako blizu.
Služba MI6 očekivano je predložila da se dogadaj prati iz Vauxhall Crossa tu je ponudu odbio Graham Seymour, koji je već gubio bitku da glamuroznog suparnika izbaci iz onoga što je smatrao svojom operacijom. Budući da Izraelci nisu imali operativni centar u Londonu barem ne službeno preostali su jedino Amerikanci.
Vođenje operacije iz lokalnog sjedišta CIAe imalo je smisla zbog političkih i tehničkih razloga jer je američka oprema na britanskom tlu bila znatno bolja od britanske. Dapače, kad je zadnji put posjetio divovski podzemni kompleks CIAe, Seymour je zaključio da bi Amerikanci mogli voditi svjetski rat ispod trga Grosvenor, a Whitehall ne bi ništa znao o tome. »Tko im je dopustio da to izgrade?« upitao je premijer. »Vi, gospodine«, odgovorio je Seymour.
Nakon što su se dogovorili oko lokacije, javio se jedan problemčić: koga pozvati?
Kao što se Seymour bojao, popis onih koji žele biti nazočni brzo se povećao do strahovitih razmjera takvih da je morao podsjetiti kolege da prate obavještajnu operaciju, a ne kazališnu premijeru. Osim toga, budući da će operacija vjerojatno donijeti materijale koji nisu za opću uporabu, trebala se obaviti u posebnoj tajnosti. Druge će se agencije obavijestiti o plijenu, proglasio je Seymour, ali ni u kojem slučaju ne smiju biti nazočne pri njegovu nalasku. Popis gostiju ograničio se na tri glavna čovjeka tri člana tajnog bratstva koji su obavljali neugodne poslove koje nitko drugi nije htio, a tek su se poslije brinuli zbog posljedica.
Iako je točna lokacija londonskog operativnog centra CIAe bila dobro čuvana tajna, Graham Seymour bio je gotovo siguran da se nalazi dvanaest metara ispod jugozapadnog ugla trga Grosvenor. To ga je uvijek nasmijavalo, zato što je svakog dana na tom mjestu na pločniku bio red od nekoliko stotina nervoznih ljudi koji su čekali na vizu, medu kojima je bilo i poklonika džihada koji žele napasti Ameriku.
Kompleks službeno nije postojao pa nije imao ni službeno ime. Oni koji su znali za njega nazivali su ga »aneksom«. Središnja prostorija bila je kontrolna soba u obliku amfiteatra, s nekoliko velikih ekrana koji su mogli sigurnom vezom prenositi slike s praktički bilo kojeg mjesta na planetu. Odmah do te sobe bila je ostakljena i zvučno izolirana dvorana za sastanke, koju su od milja zvali »akvarijem«, kao i desetak sivih pregradnih ureda za američke agencije s raznim kraticama koje su se borile protiv terorizma i prikupljale tajne podatke. Cak ni Graham Seymour, čiji je glavni zadatak i dalje bila kontrašpijunaža, nije se mogao sjetiti kako se sve zovu. Američki sigurnosni aparat, pomislio je, sliči američkim automobilima velik je i impresivan, ali zapravo neefikasan.
Nekoliko minuta nakon šest sati popodne Seymour je napokon ušao u aneks.
Adrian Čarter sjedio je na svojem mjestu u zaleđu kontrolne sobe. Ari Shamron bio mu je zdesna, a izgledao je kao da je već u krizi zbog manjka nikotina. Seymour se smjesti na svoje staro mjesto lijevo od Čartera i pogleda ekrane. U sredini zida bila je statička slika s nadzorne kamere koja je prikazivala ulaz u Financial Journal, radno mjesto njihove buduće ubačene agentice, Zoe Reed.
Za razliku od njezinih kolega u redakciji, Zoe je tog dana bila predmetom budne pozornosti obavještajnih služba iz triju nacija. Znali su da joj je radni dan počeo loše, s dvadeset minuta kašnjenja na nepouzdanoj Sjevernoj liniji metroa. Znali su da je stigla na posao u 9 sati i 45 minuta, vrlo zlovoljna izraza lica, da je ručala s jednim izvorom informacija u bistrou kod crkve svetog Pavla, i da je na po vratku navratila u ljekarnu »Boots« kako bi uzela nekoliko stvari za higijenu koje nisu uspjeli identificirati. Također su znali da je morala provesti nekoliko neugodnih sati s novinskim odvjetnikom zbog prijetnje tužbom za klevetu na temelju njezina članka o britanskoj aeronautici. I da je zatim odvučena u ured Jasona Turnburyja da bi odslušala još jedno predavanje o njezinim troškovima, koji su bili još veći nego prošli mjesec.
Zoe je napokon izašla iz sjedišta Journala u 6 sati i 15 minuta, nekoliko minuta kasnije nego što se Gabriel nadao, i pozvala taksi. Nije bilo slučajno što se jedan taksi odmah zaustavio i velikom je brzinom odvezao do kolodvora St. Pancras.
Prošla je provjeru putovnica u rekordnom vremenu i krenula na peron za ukrcavanje, gdje ju je prepoznao jedan pohotni londonski bankar koji se hvalio da je njezin najveći obožavatelj.
Zoe se uplašila da će taj čovjek sjediti pokraj nje u vlaku, ali pao joj je kamen sa srca kad je vidjela da kao suputnika ima šudjivu crnokosu djevojku iz Highgatea koja se predstavila kao Sally. Četiri druga člana ekipe bila su također u njezinu vagonu, a jedan od njih bio je vitak muškarac s razbarušenom kosom kojeg je znala kao Maxa i onaj engleski džendmen koji se predstavio kao David. Nijedan od njih nije se potrudio javiti operativnom centru na trgu Grosvenor da je Zoe stigla na vlak. Nadzorne kamere obavile su to umjesto njih.
»Za sada je sve u redu«, reče Shamron ne odvajajući pogleda od ekrana. »Sad nam samo nedostaje glavni glumac.«
Ali dok je Shamron to govorio, tri špijunska šefa već su znala da Martin Landesmann jako kasni. Nakon što je započeo dan veslajući sat vremena po mirnoj vodi Ženevskog jezera, ušao je u osobni mlažnjak s nekoliko glavnih savjetnika kako bi skoknuo u Beč. Tamo je posjetio velik austrijski kemijski koncern i izašao u tri popodne, dok je pršio rijedak snijeg. U tom času obavještajni bogovi odlučili su zakomplicirati stvar. Naime, dok je Landesmann sa svojom pratnjom stigao do zračne luke Schwechat, rijedak snijeg pretvorio se u pravu austrijsku mećavu.
Sljedeća dva sata Sveti je Martin, vedar poput redovnika, sjedio u VIP čekaonici bečke aerodromske službe, dok je njegova pratnja grozničavo pokušavala dobiti dopuštenje za polazak. Svi podaci o vremenskim prilikama ukazivali su na dugo kašnjenje, a možda i zatvaranje aerodroma. Ali Martinov je mlažnjak nekim čudom dobio jedino dopuštenje za uzlijetanje te noći pa je u pet i trideset poletio prema Parizu. U skladu s Gabrielovim stalnim nalogom, nisu snimljene nikakve fotografije Martina i njegove pratnje kako izlaze iz zrakoplova u Le Bourgetu i ukrcavaju se u konvoj crnih Mercedesa Sklase. Tri vozila krenula su do hotela Crillon, a jedno do dražesne stambene kuće na otoku Saint-Louis.
Za Gabriela Allona, koji je stajao kod prozora u sigurnom stanu preko rijeke Seine, dolazak Martina Landesmanna bio je velik dogadaj jer je tada prvi put vidio svoj plijen uživo. Martin je izašao na stražnja vrata automobila, držeći otmjenu kožnatu torbu za računalo, i ušao u zgradu bez pratnje. Martin, narodski čovjek, pomisli Gabriel. Martin, koji za nekoliko sati više neće biti tajna. Kao gotovo uvijek u javnosti, pojavio se nakratko, ali ostavio je neizbrisiv dojam. Cak ni Gabriel nije mogao a da ne osjeti profesionalno divljenje zbog Martinove savršene maske.
Gabriel pogleda kroz infracrveni dalekozor i pregleda bojno polje. Yaakov se u Peugeotu parkirao pokraj rijeke, Oded je u Renaultu čekao u uskoj uličici pokraj Martinove zgrade, a Mordecai je u Fordovu kombiju bio parkiran kod mosta Marie. Sva će trojica bdjeti cijelu noć, kao i tri muškarca u crnom Mercedesu Sklase, parkiranom ispred adrese Quai de Bourbon 21. Jedan je bio Henri Cassin, Martinov stalni vozač u Parizu. Druga dvojica bili su ovlašteni tjelesni čuvari tvrtke Zentrum. Gabriel začuje krčanje na vezi. On spusti dalekozor i okrene se Chiari, koja je sjedila za laptopom i pratila zvučni signal iz mobilnog telefona koji nosi Zoe.
»Nešto nije u redu?«
Chiara odmahne glavom. »Vlak je ušao u tunel, to je sve.«
»Gdje je ona?«
»Sjeverno od kolodvora, ostalo joj je manje od jednog kilometra.«
Gabriel se opet okrene do prozora i i podigne dalekozor. Martin je stajao na svojoj krovnoj terasi i gledao rijeku, prislonivši mobilni telefon na uho. Casak kasnije, Gabriel začuje zvonjavu s Chiarina računala, a zatim se oglasi Zoe.
»Kako si, dragi?«
»Gdje si?«
»Vlak stiže na kolodvor.«
»Kako je prošlo putovanje?«
»Dobro.«
»A radni dan?«
»Neopisivo zamoran.«
»Što je bilo?«
»Odvjetnici, zlato. Vražji odvjetnici.«
»Mogu li kako pomoći?«
»Nadam se da možeš.«
»Vidimo se uskoro.«
Veza se prekine. Chiara pogleda Gabriela i reče: »Dobra je.«
»Da, dobra je. Ali lako je lagati preko telefona. Mnogo je teže kad nekoga gledaš u oči.«
Gabriel se vrati svojem mjestu kod prozora. Martin je opet nekoga nazvao, ali ovaj put Gabriel nije mogao čuti razgovor.
»Je li Zoe sišla s vlaka?«
»Upravo je zakoračila na peron.«
»Ide li u pravom smjeru?«
»Da, vrlo brzo.«
»Pametna cura. Nadajmo se da će stići do automobila prije nego što joj netko ne ukrade torbicu.«
Zoe se uvijek pitala zašto Eurostar od Londona do Pariza, koji je vjerojatno najprestižnija željeznička veza na svijetu, završava na pariškom Sjevernom kolodvoru, koji je bio obična rupa. I danju je izgledao negostoljubivo, ali u 10 sati i 17 minuta u hladnoj zimskoj noći bio je upravo jeziv. Papirnate čaše i salvete ispadale su iz prekrcanih koševa za smeće, smušeni narkomani besciljno su lutali naokolo, a umorni doseljenički radnici drijemali su na ofucanoj prtljazi u iščekivanju vlakova za bespuća. Zakoračivši u tamu Trga Napoleona III, Zoe se odmah nade okružena čak trojicom prosjaka. Ona obori glavu, šutke se progura pokraj njih i ude u crnu limuzinu kojoj je na prozoru pisalo »reed«.
Kad je automobil jurnuo, Zoe osjeti da joj srce tuče u rebra. Načas poželi reći vozaču da je vrati na kolodvor. Onda proviri kroz prozor i ugleda umirujući prizor motocikla koji vozi čovjek s kacigom na glavi. Zoe je prepoznala cipele. Pripadale su mršavom operativcu s plavom kosom i sivim očima koji je govorio s ruskim akcentom.
Zoe pogleda ravno pred sebe i uljudno odbije vozačev pokušaj da razgovara. Nije htjela čavrljati s neznancima. Ne sada. Ima važnije stvari na umu. Dva zadatka zbog kojih je unovačena. Dva zadatka zbog kojih Martinov život više neće biti tajna. Ona u glavi ponovi postupak još jedanput, a onda sklopi oči i potrudi se zaboraviti. Gabriel ju je naučio razne jednostavne vježbe. Trikove pamćenja.
Zanatske trikove. Njezin je zadatak olakšavalo to što ne mora postati netko drugi.
Samo mora okrenuti kazaljke na satu unatrag nekoliko dana, do trenutka prije nego što je pozvana u automobil Grahama Seymoura. Morala je postati Zoe prije otkrića. Zoe prije istine. Zoe koja nešto taji kolegama u Journalu. Zoe koja je stavila ugled na kocku zbog čovjeka kojeg cijeli svijet zna kao Svetog Martina.
Um je kao posuda, Zoe. Može se puniti i prazniti po volji...
Zato je ta verzija Zoe Reed izašla iz automobila i pozdravila vozača. I ta je Zoe Reed napamet utipkala šifru na ulazu i zakoračila u elegantno dizalo. Nema sigurne kuće u Highgateu, reče ona sebi. Nema engleskog džentlmena Davida. Nema zelenookog ubojice Gabriela Allona. U ovom času postoji samo Martin Landesmann. Martin, koji stoji na vratima stana s bocom njezina omiljena montracheta. Martin, koji je miluje usnama. Martin, koji joj govori da je obožava.
Morate ga samo voljeti još jednu noć.
A nakon toga ?
Vratit ćete se svojem životu kao da se ovo nije dogodilo.
Vijest da je Zoe stigla bljesnula je na ekranima operativnog centra u 9 i 45 navečer po londonskom vremenu. Unatoč uvriježenim pravilima, Ari Shamron odmah zapali jednu od svojih smrdljivih turskih cigareta. Sad treba samo čekati. Bože, kako mrzi čekanje.

Otok Saint-Louis, Pariz


Nosio je tamne nijanse sive: pulover od kašmira boje škriljevca, ugljenosive hlače, crne cipele od antilopa. Zajedno sa sjajnom srebrnom kosom i srebrnim naočalama, stvarao se dojam isusovačke ozbiljnosti. Martin tako zamišlja sebe, pomisli Zoe.
Martin kao europski slobodni mislilac. Martin, neopterećen konvencijama. Martin, koji je bilo tko drugi, samo ne sin švicarskog bankara Waltera Landesmanna. Zoe shvati da joj misli lutaju u opasno područje. Ne znaš ništa o Walteru Landesmannu, podsjeti se ona. Ni o Leni Herzfeld, ni o nacističkom ratnom zločincu Kurtu Vossu, ni o Rembrandtovu portretu s opasnom tajnom. U ovom času postoji samo Martin. Martin kojeg ona voli. Martin, koji odčepljuje montrachet i pažljivo toči vino boje meda u dvije čaše.
»Izgledaš rastreseno, Zoe.« On joj preda čašu i podigne svoju za centimetar.
»Živjeli.«
Zoe čašom dotakne Martinovu čašu i pokuša se pribrati. »Oprosti, Martine, molim te. Imala sam užasan dan.«
Budući da užasni dani nisu spadali u Martinov repertoar, nije izgledao uvjerljivo kad je namjestio sućutan izraz. On otpije još vina, a onda odloži čašu na dugi granitni pult u sredini njegove veličanstvene kuhinje. Osvjedjavao ju je red vješto uvučenih halogenka, od kojih je jedna obasjavala Martina kao reflektor. On joj okrene leda i otvori hladnjak. Domaćica ga je dobro opskrbila. On izvadi nekoliko kartonskih kutija s gotovom hranom i uredno ih poslaže po pultu. Ona pomisli da Martin sve radi uredno.
»Uvijek sam mislio da možemo razgovarati o svemu, Zoe.«
»Pa i možemo.«
»Zašto mi onda nećeš ispričati kako si provela dan?«
»Zato što provodimo jako malo vremena zajedno, Martine. Ne želim te opterećivati dosadnim pojedinostima o svojem poslu.«
Martin je pogleda s razumijevanjem uvijek je imao taj pogled kad je slušao unaprijed odobrena pitanja u Davosu i počne otvarati poklopce kutija. Ruke su mu bile blijede poput mramora. I dalje se činilo nadrealnim gledati ga kako obavlja takav kućanski posao. Zoe shvati da sve to spada u iluziju, kao i njegova zaklada, dobročinstva i trendovska politika.
»Čekam«, reče on.
»Da te ugnjavim?«
»Ti me nikad ne gnjaviš, Zoe.« On je pogleda i nasmiješi se. »Zapravo, ti me uvijek iznenađuješ.«
Njegova se Nokia tiho oglasi. On je izvadi iz džepa, namršti se kad ugleda tko ga zove i vrati telefon u džep.
»Dakle?«
»Možda će me tužiti.«
»Aeronautika ?«
Zoe se iskreno iznenadi. »Čitao si članke?«
»Ja čitam sve što napišeš, Zoe.«
Naravno da čitaš. Tada se ona sjeti prvih neugodnih trenutaka njezina susreta s Grahamom Seymourom. Nismo vam se mogli otvoreno javiti, gospodo Reed.
Znate, lako je moguće da vas netko prati i prisluškuje vaše telefonske razgovore...
»Sto kažeš na članke?«
»Bili su uzbudljivi. Ako su aeronautički direktori i britanski političari zbilja krivi, onda ih treba primjereno kazniti.«
»Kao da nisi uvjeren u to.«
»U njihovu krivnju?« On zamišljeno uzvine jednu obrvu i stavi porciju haricots verts na jedan kraj četvrtastog pladnja. »Naravno da su krivi, Zoe.
Samo ne znam zašto svi u Londonu glume iznenađenje. Kad netko prodaje oružje stranim zemljama, podmićivanje političara je samo po sebi razumljivo.«
»Možda je tako«, složi se Zoe, »ali to ne znači da je ispravno.«
»Naravno da nije.«
»Jesi li ikada pao u iskušenje?«
Martin stavi dvije kriške quichea pokraj graška. »Da učinim što?«
»Da nekoga podmitiš kako bi dobio državni ugovor?«
On smiješkom pokaže kako je to neozbiljno i doda dva komada punjenih pilećih prsa na pladanj. »Mislim da me znaš dovoljno dobro da sama odgovoriš na to pitanje. Jako smo izbirljivi kad kupujemo tvrtke. I ne uzimamo vojne dobavljače niti proizvođače oružja.«
Ne, pomisli Zoe. Samo tajlandsku tvornicu tekstila s robovskom radnom snagom, kemijski kompleks u Vijetnamu koji zagađuje sve rijeke u krugu od sto kilometara i brazilski agrobiznis koji uništava one iste amazonske prašume koje Martin želi braniti do zadnjeg daha. Napokon, tu je malo industrijsko postrojenje u Magdeburgu koje potajno i unosno posluje s Irancima, koji se zalažu za sva načela do kojih je Martinu stalo. Ali misli su joj opet zašle na opasno do. Izbjegavaj to, podsjeti se ona.
Martin položi nekoliko narezaka francuske šunke na pladanj i odnese hranu u blagovaonicu, gdje je već postavljen stol. Zoe zastane kod prozora s pogledom na rijeku, a onda sjedne na svoje uobičajeno mjesto. Martin joj pažljivo poslaže hranu na tanjur i dolije vina u čašu. Nakon što je poslužio sebe, on upita na čemu se zasniva prijetnja tužbom.
»Na zlonamjernom zanemarivanju istine«, reče Zoe. »Standardne gluposti.«
»To je trik za odnose s javnošću?«
»Najgori mogući trik. Moja je priča istinita.«
»Dobro znam direktora aeronautike. Ako želiš da razgovaram s njim, siguran sam da će problem.. «
»Nestati?«
Martin je šutio.
»To bi moglo biti malo nezgodno, Martine, ali hvala ti na ponudi.«
»Imaš li potporu nadređenih?«
»Trenutačno imam. Ali Jason Turnbury već traži najbliže skrovište.«
»Jason neće dugo ostati na tom poslu.«
Zoe naglo podigne pogled. »Kako znaš?«
»Ja sve znam, Zoe. Nisi li to već naučila?«
Zoe osjeti da joj krv navire u obraze. Ona mu dobaci preširok osmijeh i reče: »To uvijek kažeš, dragi. Na kraju ću ti i povjerovati.«
»Trebala bi. Trebala bi znati i da su tvoje novine u gorem stanju nego što misliš.
Jason ima čamac za spašavanje koji ga čeka u sjedištu Lathama. Ali na žalost, ostatak uprave Journala morat će se snaći kako zna i umije, zajedno s urednicima.«
»Koliko nam je vremena ostalo dok ne potonemo?«
»Bez kupca ili velike injekcije gotovine... ne dugo.«
»Kako to sve znaš?«
»Zato što mi je Latham pristupio prošli tjedan i pitao želim li od njih kupiti Journal.«
»Šališ se.« Ali po njegovu izrazu lica vidjela je da se ne šali. »To bi dodatno zakompliciralo naš odnos, Martine.«
»Ne brini, Zoe. Rekao sam da me ne zanima. Mediji su trenutačno malen dio naših investicija i ne zanima me preuzimanje novina na samrti.« On podigne mobilni telefon. »Zašto bi ljudi plaćali za nešto što se dijeli besplatno?«
»A Journal\'7d«
»Mislim da će vam netko dobaciti pojas za spašavanje.« »Tko?«
»Viktor Orlov.«
Zoe prepozna to ime. Viktor Orlov bio je jedan od prvih ruskih oligarha koji su zaradili milijarde tamaneći vrijednu imovinu bivše sovjetske države dok su obični Rusi pokušavali preživjeti. Kao i većina ranih oligarha, Viktor više nije bio poželjan u Rusiji. Sada je živio u Londonu, u jednoj od najvrjednijih kuća u gradu.
»Viktor je prije nekoliko mjeseci dobio britansku putovnicu«, reče Martin. »Sada želi imati i britanske novine. Misli da će mu vla sništvo nad Journalom dati društveni položaj u Londonu koji najviše priželjkuje.
Također se njime želi koristiti kao maljem kojim će tući stare suparnike u Kremlju.
Ako ih uspije dobiti, tvoje novine više nikada neće biti kao prije.«
»Sto ako nas ne kupi?«
»Novine bi mogle otići u stečaj po brzom postupku. Ali pazi, Zoe, to nisi čula od mene.«
»Nikad ništa ne čujem od tebe, dragi.«
»Nadam se da je tako.«
Zoe se nasmije i protiv volje. Iznenadila se kako je lako opet upala u poznate i ugodne navike njihove veze. Ona se pokuša prepustiti tim osjećajima i ne misliti na mobilni telefon kod Martinova lakta i laptop na pultu u kuhinji.
»Koliko dobro znaš Viktora?«
»Dovoljno dobro.« Martin nabode hranu na vilicu. »Natjerao me da ga pozovem na dobrotvornu zabavu u vili Elma sljedećeg tjedna.«
»Kako je to uspio?«
»Tako što je mojoj zakladi poslao ček na milijun eura. Nije me briga za Viktora niti kako posluje, ali barem ćeš imati priliku razgovarati s budućim vlasnikom.«
On je ozbiljno pogleda. »Nisi se predomislila? Doći ćeš?«
»To valjda ovisi o mojoj sigurnosti u vili.«
»Sto to govoriš?«
»Govorim o tvojoj ženi, Martine. Govorim o Monique.«
»Monique živi svoj život, a ja svoj.«
»Ali možda joj neće biti drago kad vidi kako tvoj život paradira pred njom u Diorovoj večernjoj haljini s najluđim dekolteom koji sam ikada vidjela.«
»Dobila si moj dar?«
»Da, Martine, dobila sam ga. Nisi mi to smio kupiti.«
»Naravno da jesam. I očekujem da je nosiš sljedećeg tjedna.«
»Sigurna sam da će se to jako svidjeti mojem partneru.«
On spusti pogled na tanjur i nehajno je upita koga namjerava dovesti na zabavu.
»Jason bi volio ponovo doći, ali nisam se još odlučila.«
»Možda da povedeš nekoga drugoga, a ne bivše ljubavnike.«
»Jason i ja nismo bili ljubavnici, Martine. Bili smo pogreška.«
»Ali očito mu je još jako stalo do tebe.«
Ona mu dobaci vragolast pogled. »Martine Landesmanne, mislim da si ljubomoran.«
»Ne, Zoe, nisam. Ali ne želim ni biti prevaren.«
Ona se uozbilji. »Ako se pitaš imam li drugog muškarca u životu, nemam ga, Martine. Na moju sreću ili nesreću, imam samo tebe.«
»Jesi li sigurna?«
»Posve sigurna. Ako te zanima, rado ću ti dokazati.«
»Završi s večerom, Zoe.«
Zoe se nasmiješi. »Završila sam.«
Trideset minuta poslije, u sigurnom stanu na drugoj obali Seine, Gabriel se pogrbio nad laptopom i slušao, sa šakama na sljepoočnicama, sklopljenih očiju. Negdje duboko u njemu, pokopan ispod tisuću laži i ožiljaka od bezbrojnih rana, skrivao se običan čovjek koji je očajnički želio stišati ton. Profesionalac to nije dopuštao. To je za njezino dobro, ponavljao je sebi. Za njezinu zaštitu. Oprosti, Zoe. Mora se.
Kako bi mislio na nešto drugo, Gabriel ode do prozora, uzme infracrveni dalekozor i provjeri raspored svojih snaga. Yaakov je bio u Peugeotu. Oded u Renaultu.
Mordecai u Fordovu kombiju. Mihail i Yossi pili su pivo sa skupinom mladih huligana na obali. Rimona i Dina sjedile su na skuterima kod gradske vijećnice.
Svakoga od njih potapšao je po ramenu putem šifriranog radijskog signala.
Odgovorili su jedan po jedan, spremni i budni, Gabrielovi vojnici noći.
Zadnja postaja Gabrielova pregleda bojišnice bio je ulaz u stambenu zgradu na adresi Quai de Bourbon 21, gdje se jedan od Martinovih čuvara iz Zentruma polako šetao pod uličnim svjedom. Znam kako se osjećaš, pomisli Gabriel.
Čekanje zna biti pakleno.

Otok Saint-Louis, Pariz


Mjesečina je sjala kroz prozor bez zavjesa i bacala romb blijedoplavog svjetla na neuredan satenski pokrivač golema kreveta Martina Landesmanna. Zoe je ležala posve nepomično i slušala mokri šum ranojutarnjeg prometa duž rijeke Seine.
Negdje su se pijani ljubavnici bučno svađali. Martinovo disanje načas zastane, a onda se mirno nastavi. Zoe pogleda na sat pokraj kreveta. Vrijeme se nije promijenilo otkad je pogledala zadnji put: 3:28...
Ona se zagleda u Martina. Nakon što je drugi put vodio ljubav, povukao se kao pažljivi muž na svoju stranu kreveta i utonuo u zadovoljan san. Gotovo sat vremena ležao je u istom položaju. Gol do kukova, ležao je nauznak s nogama u položaju za trčanje, čeznudjivo ispruživši ruku prema Zoe. Lice mu je u snu izgledalo djetinje nevino. Zoe odvrati pogled. Na ulici je završila ljubavna svađa, ali su se čuli muški glasovi kako nešto govore na njemačkom. Nije to ništa, pomisli ona. Samo smjena Zentrumove straže u 3 i 30 ujutro.
Ne mislite na tjelesne čuvare, podsjetio ju je Gabriel zadnje večeri u Highgateu.
Čuvari su naša briga. Vi se samo trebate brinuti za Martina. Martin je vaša odgovornost...
Martin se još nije pomaknuo. Kao ni Zoe. Samo je sat žurio naprijed.
3:32...
Kad počnete, krećite se tiho ali brzo. Nemojte se polako šuljati.
Ona sklopi oči i zamisli položaj četiriju predmeta koji joj trebaju da obavi zadatak.
Dva predmeta njezin mobilni telefon i USB bili su joj u torbici, koja je ležala na podu pokraj kreveta. Martinova Nokia još je bila na stolu u blagovaonici, računalo je još ležalo na kuhinjskom pultu.
Vizualizirajte svoje postupke prije nego što ih poduzmete. Kad odnesete njegov telefon i računalo na sigurnu lokaciju, doslovno slijedite moje upute i Martin više neće imati tajna...
Ona posegne u torbicu, napipa telefon i USB te se tiho iskrade iz kreveta. Odjeća joj je ležala u neredu po podu. Ne obazirući se, ona brzo ode do vrata dok joj je srce jako lupalo i zakorači u hodnik. Iako joj je Gabriel rekao da to ne radi, ona se osvrne da zadnji put pogleda Martina. Još je čvrsto spavao. Ona pritvori vrata i tiho krene po stanu do blagovaonice. Na stolu su još stajali tanjuri, kao i Martinov telefon. Ona ga uzme i pode u kuhinju, tipkajući broj na vlastitom telefonu. Gabriel se javi nakon prve zvonjave.
»Zaklopi. Broji do šezdeset. Onda na posao.«
Veza se prekine kad je Zoe ušla u kuhinju. U tami je vidjela samo obris računala Sony VAIO na kraju pulta. Martin ga nije ugasio. Zoe odmah ugasi računalo i spoji USB. Onda ponovo uzme njegov telefon i zabulji se u ekran, brojeći u sebi.
Dvadeset pet... dvadeset šest... dvadeset sedam... dvadeset osam...
Nakon što je prekinuo vezu sa Zoe, Gabriel brzo obavijesti ostatak ekipe preko sigurne radijske veze da je operacija krenula. U tom času samo je Mordecai imao konkretan zadatak samo je trebao pritisnuti prekidač na uređaju koji je ležao na suvozačkom mjestu Fordova kombija. Taj je uređaj bio nešto kao telekomunikacijski toranj, samo što je stao u kovčeg. Trebao je prevariti Martinov telefon da misli kako je u standardnoj mreži, premda je zapravo bio u mreži Ureda.
Signal uređaja bio je usmjeren na zgradu na adresi Quai de Bourbon 21, ali privremeno je onesposobio glavninu mobilnih usluga na otoku Saint-Louis. U tom su trenutku neugodnosti za korisnike francuskih telekomunikacija bile zadnja Gabrielova briga. Stajao je na prozoru sigurnog stana i gledao neosvijedjene prozore Landesmannove spavaće sobe, brojeći u sebi.
Pedeset sedam... pedeset osam... pedeset devet... šezdeset...
Vrijeme je, Zoe. Vrijeme je...
Kao da ga je čula, Zoe ukuca jedan broj u Martinov telefon. Taj je broj ukucala stotine puta u sigurnoj kući u Highgateu. Znala ga je jednako dobro kao svoj broj.
Nakon što je upisala zadnju znamenku, ona pritisne tipku za poziv i prisloni telefon na uho. Začuje se zvonjava, a zatim nekoliko oštrih signala. Zoe pogleda ekran.
Pojavio se okvir u kojem je bilo pitanje: želi li učitati softversku nadogradnju? Ona odmah na ekranu pritisne »da«. Za nekoliko trenutaka pojavi se nova poruka:
»UČITAVANJE U TIJEKU«.
Zoe polako odloži telefon na pult, a onda uključi računalo držeći tipku F8. Umjesto da se pokrene kao i obično, računalo je automatski odvede na pokretački izbornik.
Ona izabere opciju da se omogući vanjsko pokretanje i uputi računalo da se pokrene s pomoću softvera na vanjskom mediju. Računalo je posluša pa se za nekoliko sekunda na ekranu pojavi okvir u kojem je pisalo da je u tijeku presnimavanje. Presnimavali su se svi podaci s Martinova diska pa je trebalo čekati jedan sat i petnaest minuta. Na žalost, trebalo je ostaviti USB u računalu tijekom cijelog postupka, što je značilo da Zoe treba na kraju ponovo navratiti u kuhinju kako bi ga izvadila.
Ona smanji svjetlinu ekrana i opet uzme Martinov mobilni telefon. »Ažuriranje softvera« je završilo. Trebalo je samo ponovo ga pokrenuti pa ona ugasi i upali telefon. Zatim brzo provjeri popis nedavnih poziva, ali njezin poziv nije bio naveden. Dapače, prema popisu zadnji je poziv poslan u 10 i 18 navečer, kad je Martin nazvao Monique u Zenevu. Sto se tiče primljenih poziva, zadnji je došao kad je Martin spremao večeru. Zoe pogleda broj.
Monique...
Zoe otvori hladnjak. Na zadnjoj polici bila je litrena boca mineralne vode. Ona je izvadi, blago zatvori vrata i krene u blagovaonicu, gdje je zastala samo da ostavi Martinov telefon. Na povratku u spavaću sobu ona zatekne odškrinuta vrata kao što ih je ostavila. Martin je nepomično ležao na krevetu, a blijeda koža njegova torza sjala je na mjesečini. Ona ode do svoje strane kreveta i ostavi svoj mobilni telefon u torbici.
Onda se uvuče pod satenski pokrivač i pogleda Martina. On odjednom otvori oči, a izraz lica nije mu više bio djetinji.
»Počeo sam se brinuti, Zoe. Gdje si bila?«
Čak i u najjednostavnijoj operaciji dogodi se da vrijeme stane. Gabriel je iskusio više takvih trenutaka nego većina profesionalnih obavještajaca. I definitivno je iskusio takav trenutak u Parizu u 3 sata i 36 minuta ujutro dok je čekao da Zoe Reed, posebna istraživačka novinarka uglednog londonskog lista Financial Journal, odgovori svojem ljubavniku Martinu Landesmannu. Nije ništa javio Londonu. Nije ništa rekao ekipi. Samo je stajao kod prozora u sigurnom stanu, s dalekozorom na očima i Chiarom pokraj sebe, i učinio je ono što svaki iskusni terenski agent učini u takvu trenutku. Zadržao je dah.
Činilo se da tajac traje cijelu vječnost. Poslije, kad je provjeravao zvučni zapis, ustanovio je da se radilo o puke tri sekunde. Prvo je rekla da je umirala od žedi, a onda je u šali prekorila Martina što joj je razbacao odjeću po sobi u žurbi da je svuče. Napokon, predložila je nekoliko stvari koje bi mogli raditi sada kad su oboje budni u 3 i 36 ujutro.
Negdje u Gabrielu čučao je običan čovjek koji nipošto nije htio prisluškivati.
Profesionalac to nije dopuštao. I tako je stajao kod prozora sigurna stana, sa suprugom pokraj sebe, i slušao kako Zoe Reed posljednji put vodi ljubav s muškarcem kojeg po Gabrielovu nagovoru mrzi. Također je slušao kako, jedan sat i petnaest minuta poslije, Zoe ustaje iz Martinova kreveta da uzme USB iz Martinova računala USB koji je odaslao sadržaj Martinova diska u jednu kuću od solidne viktorijanske cigle u Highgateu.
Gabrielovi partneri u Londonu nikad neće čuti snimku te noći u Parizu. Nisu imali pravo na to. Znat će jedino da je Zoe Reed izašla iz stambene zgrade na otoku Saint-Louis u 8 sati i 15 minuta ujutro te da je sjela u Mercedes koji je na prozoru imao natpis »reed«. Automobil ju je otpremio ravno na kolodvor, gdje su joj opet smetali razni prosjaci i narkomani dok je žurila prema vlaku. Jedan Ukrajinac s dredloksima i blatnom kožnatom jaknom pokazao se najuporniji u prosjačenju.
Napokon je ustuknuo kad se pred njim ispriječio čovjek s kratkom crnom kosom i boginjavim licem.
Nimalo slučajno, isti je čovjek sjedio pokraj Zoe u vlaku. U njegovoj lažnoj novozelandskoj putovnici pisalo je da se zove Leighton Smith, ali zapravo se zvao Yaakov Rossman jedan od četiriju članova Gabrielove ekipe koji su pratili Zoe na njezinu povratku u London. Provela je veći dio putovanja čitajući jutarnje novine, a kad je stigla na kolodvor St. Pancras, krišom je prešla pod nadzor službe MI5.
Odvezli su je na posao u lažnom taksiju i snimili nekoliko fotografija dok je ulazila u zgradu. Kao što je obećao, Gabriel je zapovjedio da se isključi digitalno prisluškivanje njezina telefona pa je u roku od nekoliko minuta Zoe nestala iz svjetske mreže prisluškivanja Ureda. To su primijetili samo rijetki članovi ekipe »Remekdjela«. Naime, tada su već svi slušali glas Martina Landesmanna.

Highgate, London


Računalne mreže i komunikacijski uređaji mogu se u nekoj mjeri . zaštititi od vanjskog upada. Ali ako napad dođe iznutra, ili kroz pristup fizičkim uređajima, vlasnik je nemoćan. Dovoljno je nekoliko redaka dobro napisanog programa da se mobilni telefon ili laptop nagovori da izda vlasnikove najstrože čuvane tajne i da ih izdaje mjesecima ili čak godinama. Strojevi su savršeni špijuni. Ne treba im novac, pohvala ni ljubav. Njihovi su razlozi neupitni jer ih nemaju. Oni su pouzdani i spremni raditi prekovremeno. Ne padaju u depresiju i ne piju previše. Nemaju bračne drugove koji ih grde ni djecu koja ih razočaravaju. Nisu nikad usamljeni ni uplašeni. Nemaju živčani slom. Zastarjelost je njihova jedina slabost. Cesto se odbacuju samo zato što je došlo nešto bolje.
Obavještajni napad na Martina Landesmanna imao je razmjere od kojih zastaje dah, ali po svojoj je naravi bio rutinski u svijetu špijunaže 21. stoljeća. Prošli su dani kad se netko mogao uhoditi jedino tako da mu se u kuću ili ured podmetne radioodašiljač na baterije. Sada subjekti dragovoljno nose odašiljače sa sobom u obliku mobilnih telefona i drugih uređaja. Obavještajci ne moraju puniti baterije jer to subjekti rade sami. Nije ni potrebno da operativci provode bezbroj sati osluškujući na neveselim mjestima, zato što se materijal pokupljen iz WiFi uređaja može prenijeti internetom do računala bilo gdje u svijetu.
U slučaju operacije »Remekdjelo«, ta su računala bila smještena u ciglenoj viktorijanskoj kući na kraju tihe slijepe ulice u londonskoj četvrti Highgate. Nakon što su neprekidno radili kako bi pripremili operaciju u Parizu, Gabriel i njegova ekipa sada su neprekidno radili kako bi razvrstali i analizirali golemi plijen. Za tren oka, život jednog od najzatvorenijih poslovnih ljudi na svijetu više nije bio tajna.
Dapače, kao što će Uzi Navot reći premijeru na tjednom sastanku za doručkom:
»Gdje god Martin pode, idemo i mi.«
Prisluškivali su mu telefonske pozive, čitali mu elektronsku poštu, nijemo mu virili preko ramena dok je surfao po mreži. Sklapali su poslove s njim, ručali s njim i išli na primanja u njegovu džepu na prsima. Spavali su s njim, kupali se s njim, vježbali s njim i slušali svađu s Monique zbog njegovih čestih putovanja u Pariz.
Bili su s njim na letu u Stockholm i morali otrpjeti beskrajno napornu večer slušanja Wagnera. U svakom su trenutku točno znali njegov položaj na planetu, a kad se kretao, znali su kojom brzinom ide. Također su otkrili da Sveti Martin voli provoditi mnogo vremena zatvoren u svojem uredu u vili Elma u prostranoj sobi na jugoistočnom kutu vile s pogledom na Ženevsko jezero, na točno 372 metra iznad razine mora.
Primanje tako goleme količine povjerljivih informacija ima jedan očigledan nedostatak mogućnost da se ključni komad slagalice izgubi u tsunamiju beskorisnih podataka. Gabriel je nastojao izbjeći taj problem tako što je pazio da barem polovica ekipe usmjeri pozornost na pravi zgoditak pariške operacije Martinov laptop. Plijen se nije svodio samo na materijal koji je bio na računalu one noći kad je operacija izvršena. Lukavo programiranje omogućilo je da računalo automatski šalje obavijest kad god se dodaju ili maknu podaci. Drugim riječima, kad god bi Martin otvorio neki dokument, otvarala ga je i Gabrielova ekipa. Čak su uputili računalo da svakih trideset minuta prenosi sliku iz ugrađene kamere. Slika je uglavnom bila crna. Ali na sat vremena svakoga dana, kad god bi Martin radio, činilo se da viri ravno u sigurnu kuću u Highgateu, kao da gleda Gabrielovu ekipu kako čeprka po tajnama njegova života.
Sadržaj Martinova računala bio je šifriran, ali zapreke su brzo pale pred navalom dvojice genijalaca iz Tehničke službe s diplomom MITa. Kad su probili vanjske zidove, računalo je brzo izrigalo tisuće dokumenata koji su razotkrili kako funkcionira Landesmannovo carstvo. Premda bi brojni Martinovi konkurenti dali milijune za te informacije, one Gabrielu nisu mnogo značile, jer nisu davale nikakve nove podatke o vezama između korporacije GVI i Keppler Werk GmbH, niti su navodile što Keppler krišom prodaje Irancima.
Gabriel je iz iskustva znao da se ne treba usredotočiti na ono što je vidljivo u memoriji računala, nego na ono čega više nema privremene datoteke koje su lebdjele po tvrdom disku kao duhovi, odbačene dokumente koji su tamo nakratko živjeli dok nisu bačeni u smeče. Datoteke na računalu nikad nisu posve izbrisane.
Kao radioaktivni otpad, mogu živjeti vječno. Gabriel uputi tehničare da se posvete Martinovu košu za smeće, pogotovo jednom sablasnom direktoriju koji je odolijevao svim pokušajima vraćanja u život.
Gabrielova ekipa nije radila sama. Dapače, budući da je »Remekdjelo« bilo međunarodni pothvat, plod njegova truda također se međunarodno podijelio.
Amerikanci su preko sigurne veze dobili podatke iz Highgatea na trgu Grosvenor, dok su Britanci nakon mnogo rječkanja zaključili da je služba MI6 logičan prvi primatelj, zato što je Iran u njezinoj nadležnosti. Graham Seymour ipak je uspio zadržati opću operativnu nadležnost, a Thames House ostao je lokacijom za noćne susrete šefova. Atmosfera je uglavnom ostala kolegijalna, iako je svaka strana donosila različite pretpostavke o iranskim namjerama, različite stilove analize i različite nacionalne prioritete. Za Amerikance i Britance, atomska bomba u Iranu značila je regionalnu opasnost; za Izrael je značila prijetnju smrću. Gabriel se za konferencijskim stolom nije bavio tim pitanjima. Nije ni morao.
Njegova zadnja postaja u Thames House svake noći bila je ćelija bez prozora gdje je čamio Nigel Whitcombe, koji je sada pratio Zoe Reed. Unatoč mogućem riziku praćenja britanske novinarke, Whitcombe je prihvatio zadatak bez okolišanja. Kao gotovo svi sudionici »Remekdjela«, zatreskao se u Zoe kao školarac i uživao je što joj se može barem izdaleka diviti još nekoliko dana. Dnevna nadzorna izvješća nisu otkrila nikakve prijestupe s njezine strane niti da joj je ikako popustila disciplina. Svaki put kad bi joj se Martin javio, ona bi to izvijestila. Čak je proslijedila kratku poruku koju joj je ostavio na telefonskoj sekretarici.
»Kakvu poruku?« upita Gabriel.
»Uobičajenu. Jako sam uživao u druženju, draga. Jedva čekam da te vidim sljedećeg tjedna u Zenevi, zlato. Nešto o nekoj haljini. Nisam razumio taj dio.«
Whitcombe složi papire na svojem malom ravnateljskom stolu. »Prije ili kasnije morat ćemo odlučiti hoće li ona otići na Martinovu malu soareju ili će odjednom dobiti svinjsku gripu.«
»Znam, Nigele.«
»Smijem li nešto predložiti?«
»Ako baš moraš.«
»Svinjska gripa.«
»Sto ako Martin nešto posumnja?«
»Bolje sumnjičavi Martin Landesmann nego mrtva britanska novinarka. To ne bi bilo dobro za moju karijeru.«
Bližila se ponoć kad se Gabriel vratio u sigurnu kuću u Highgateu. Zatekao je svoju ekipu u velikom poslu, kao i zanimljivu šifriranu poruku s Bulevara kralja Saula. Navodno s njim želi razgovarati jedna stara znanica iz Pariza. Čitajući poruku po drugi put, Gabriel naloži sebi da se smiri. Da, moguće je da se radi o onome što traže, ali vjerojatno nije ništa. Pogreška, pomisli on. Gubitak vremena kad ne smije gubiti vrijeme. Ali moguće je i da ga je sada prvi put poslužila sreća otkad se Julian Isherwood pojavio na klisurama Cornwalla da ga zamoli da pronađe izgubljeni Rembrandtov portret. Netko će to morati provjeriti. No kako je operacija »Remekdjelo« previše zahtjevna, morat će to biti netko drugi, a ne Gabriel. Zbog toga se idućeg dana rano ujutro Eli Lavon, umjetnik praćenja, arheolog i nalaznik izgubljene imovine iz holokausta, vratio u Pariz. I zbog toga je oko jedan popodne hodao po ulici Rosiers, dvadeset koraka iza ratnice pamćenja Hannah Weinberg.

Marais, Pariz


Skrenula je iza ugla u ulicu Pavee i ušla u stambenu zgradu na broju 24. Lavon dvaput prođe cijelom ulicom tražeći znakove da ih je netko pratio, a onda stane pred vratima. Na popisu imena, pokraj stana 4B stajalo je »mme. bertrand«. Lavon pritisne zvonce i dobroćudno se zagleda u sigurnosnu kameru.
»Oui?«
»Došao sam vidjeti Madame Weinberg, molim.«
Tajac, a zatim: »Tko ste vi, monsieurl«
»Zovem se Eli Lavon. Ja sam...«
»Znam tko ste, Monsieur Lavon. Samo trenutak.«
Vrata zazuje i otvore se. Lavon prijeđe vlažno unutarnje dvorište, uđe u predvorje i krene uza stube. Na odmorištu četvrtog kata, prekriženih ruku, čekala je Hannah Weinberg. Ona pusti Lavona u stan i tiho zatvori vrata. Onda se osmjehne i formalno mu pruži ruku.
»Čast mi je, Monsieur Lavon. Kao što možete očekivati, u Weinbergovu centru mnogi vam se dive.«
»Ne, meni je čast«, reče Lavon smjerno. »Gledao sam vas izdaleka. Vaš centar radi divne stvari u Parizu. Pod uvjetima koji su sve teži.«
»Radimo koliko možemo, ali na žalost, vjerojatno nije dovoljno.«
Ona ga tužno pogleda. »Jako mi je žao zbog onoga što se dogodilo u Beču, Monsieur Lavon. Bombaški napad jako nas je pogodio.«
»To je pitanje osjećaja«, reče Lavon.
»Na obje strane.« Ona se blago osmjehne. »Upravo sam kuhala kavu.«
»Rado ću vam se pridružiti.« 1
Ona povede Lavona u dnevnu sobu i izgubi se u kuhinji. Lavon pogleda lijepo staro pokućstvo. Radio je na operaciji koja je uvukla Hannah Weinberg u krug Ureda i dobro je znao povijest njezine obitelji. Također je znao da u sobi na kraju hodnika visi slika Marguerite Gachet za kozmetičkim stolićem Vincenta van Gogha. Krvava operacija u kojoj je sudjelovalo to nepoznato djelo bila je jedna od mnogih akcija Gabriela Allona koje je Lavon svom silom pokušavao zaboraviti.
On priguši tu uspomenu dok se Hannah Weinberg vraćala s dvije šalice cafe au lait. Ona Lavonu doda jednu šalicu i sjedne.
»Niste došli piti kavu, Monsieur Lavon.«
»Ne, Madame Weinberg.«
»Ovdje ste zbog dokumenata?«
Lavon kimne i srkne kavu.
»Nisam znala da imate veze s...« Glas joj se izgubi.
»S kim?« upita Lavon.
»Izraelskom tajnom službom«, reče ona tiho.
»Ja? Izgledam li vam kao da se bavim takvim poslom?«
Ona ga pažljivo pogleda. »Valjda ne.«
»Nakon bombaškog napada u Beču vratio sam se svojoj prvoj ljubavi, arheologiji.
Predajem na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, ali još imam mnogo znanaca koji se bave povratom imovine iz holokausta.«
»Kako ste čuli za dokumente?«
»Kad ste nazvali veleposlanstvo u Parizu, oni su odmah kontaktirali jednog mog prijatelja koji radi u Yad Vashemu. Znao je da dolazim u Pariz drugim poslom i pitao me želim li umjesto njega vidjeti o čemu se radi.«
»Kakav vas je posao doveo u Pariz?«
»Akademska konferencija.«
»Shvaćam.« Ona popije malo kave.
»Jesu li dokumenti ovdje, Madame Weinberg?«
Ona kimne.
»Mogu li ih vidjeti, molim vas?«
Ona proviri prema njemu preko ruba svoje šalice kao da procjenjuje istinitost njegovih riječi, a onda ustane i ude u knjižnicu. Kad se vratila, u ruci je držala izblijedjeli tuljac. Lavon osjeti da mu je srce pokucalo malo brže.
»Je li to voštani papir?« upita on, trudeći se da mu glas ostane miran.
Ona kimne. »Takvog sam ga dobila.«
»A dokumenti?«
»Unutra su.« Ona preda tuljac Lavonu i reče: »Pazite. Papir je jako krhak.«
Lavon ukloni omot i pažljivo izvuče tri lista lomljiva pelira. Onda stavi naočale za čitanje, dok su mu prsti blago drhtali, i pročita imena.
Katz, Stern, Hirsch, Greenberg, Kaplan, Cohen, Klein, Abramoivitz, Stein, Rosenbaum, Herzfeld...
Herzfeld...
Još je na trenutak gledao to ime, a onda polako podigne pogled prema Hannah Weinberg.
»Gdje ste ovo dobili?«
»Na žalost, ne mogu vam reći.«
»Zašto ne?«
»Zato što sam toj osobi obećala potpunu tajnost.«
»Na žalost, niste smjeli dati takvo obećanje.«
Ona primijeti da se Lavon promijenio. »Očito nešto znate o ovom papiru.«
»Tako je. I znam da je mnogo ljudi umrlo zbog njega. Onome tko vam ga je dao prijeti velika opasnost, Madame Weinberg. Kao i vama.«
»Navikla sam se.« Šutke ga je gledala. »Jeste li govorili istinu kad ste rekli da ste došli na zahtjev prijatelja iz Yad Vashema?«
Lavon je oklijevao. »Ne, Madame Weinberg, nisam govorio istinu.«
»Tko vas šalje?«
»Zajednički prijatelj.« Lavon podigne popis. »I on mora znati kako se zove osoba koja vam je ovo dala.«
»Maurice Durand.«
»Sto Monsieur Durand radi u životu?«
»Ima dućančić koji prodaje stare znanstvene instrumente. Kaže da je našao te papire dok je popravljao neki teleskop.«
»Tako kaže?« upita Lavon sumnjičavo. »Koliko ga dobro znate?«
»Godinama poslujem s njim.« Ona glavom pokaže okrugao drveni stol s više desetaka starih lornjona. »Oni su moja strast.«
»Gdje mu je dućan?«
»U Osmom okrugu.«
»Moram ga odmah vidjeti.«
Hannah Weinberg ustane. »Ja ću vas odvesti.«

Rue de Miromesnil, Pariz


Weinbergovu centar nalazio se odmah iza ugla u ulici Rosiers. Ha mah i Lavon navratili su tamo da naprave nekoliko kopija popisa i zaključaju ih u sef. Nakon toga, spremivši original u Lavonovu kožnatu torbicu, krenuli su metroom u ulicu Miromesnil i hodali dvije minute do »Antiquites Scientifiques«.
Na vratima je visio znak »OUvert«. Lavon se načas divio izlogu, a onda pokuša otvoriti vrata. Bila su zaključana. Hannah pozvoni i vrata se odmah otvore.
Čovjek na vratima bio je jednako visok i težak kao Lavon, ali po svemu drugome bio mu je sušta suprotnost. Dok je Lavon nemarno nosio nekoliko slojeva zgužvane odjeće, Maurice Durand imao je otmjeno plavo odijelo i široku kravatu boje vina. Dok je Lavonova kosa bila razbarušena, Durandova redovnička tonzura bila je kratko ošišana i počešljana uz glavu. On formalno poljubi Hannah Weinberg u oba obraza i Lavonu stisne ruku neobično snažno. Dok se rukovao, Lavon s nelagodom osjeti da ga proučava profesionalac. A činilo se da Maurice Durand osjeća istu stvar.
»Imate predivan dućan, Monsieur Durand.«
»Hvala«, odgovori Francuz. »Smatram ga svojim zaklonom od oluje.«
»Koja je to oluja, monsieur?«
»Moderno doba«, odgovori Durand kao iz topa.
Lavon se suosjećajno nasmiješi. »Na žalost, tako se i ja osjećam.«
»Zbilja? Koje je vaše područje, monsieur?«
»Arheologija.«
»Očaravajuće«, reče Durand. »Kad sam bio mlad, arheologija me jako zanimala.
Dapače, htio sam je studirati.«
»Zašto niste?«
»Prljavština.«
Lavon uzvine obrve.
»Ne želim uprljati ruke«, objasni Durand. »To bi škodilo arheološkoj karijeri.«
»Prilično, da«, reče Durand. »A koje je vaše uže područje, monsieur?«
»Biblijska arheologija. Uglavnom radim u Izraelu.« Durand razrogači oči. »U
Svetoj Zemlji?« Lavon je oklijevao, a onda kimne. »Uvijek sam je htio vidjeti.
Gdje sada radite?« »U Galileji.«
Durand je izgledao kao da je iskreno dirnut. »Jeste li vjernik, Monsieur Durand?«
»Pobožni vjernik.« On pozorno pogleda Lavona. »A vi, monsieur"\'7d«
»Povremeno«, reče Lavon.
Durand pogleda Hannah Weinberg. »Ona isporuka lornjona napokon je stigla.
Sačuvao sam vam najbolje. Želite li ih sada vidjeti?«
»Zapravo, moj prijatelj želi s vama razgovarati o nečemu.«
Durand se opet okrene Lavonu. U pogledu mu se vidjela samo blaga znatiželja, ali Lavon je ponovo imao dojam da ga Durand odmjerava.
»Kako da vam pomognem?« »Možemo li razgovarati u četiri oka?« »Naravno.«
Durand pokaže prema vratima u dnu dućana. Lavon prvi ude u ured i začuje kako se iza njega zatvaraju vrata. Kad se okrenuo, izraz lica Mauricea Duranda bio je mnogo manje srdačan nego trenutak ranije.
»Onda, o čemu se radi?«
Lavon iz torbice izvadi tuljac voštanog papira. »O ovome.«
Durand ne svrne pogled s Lavonova lica. »Dao sam te papire Madame Weinberg pod uvjetom da me ne spominje.«
»Pokušala je. Ali uvjerio sam je da se predomisli.«
»Sigurno ste jako uvjerljivi.«
»Zapravo nije bilo teško. Samo sam joj objasnio koliko je ljudi ubijeno zbog ta tri lista papira.«
Durandov izraz lica nije se mijenjao.
»Većina ljudi ne bi to primila mirno kao vi«, reče Lavon.
»Možda mene nije lako uplašiti, monsieur.«
Lavon vrati tuljac u torbicu. »Ako sam dobro shvatio, papire ste našli u nekom teleskopu.«
»Teleskop s kraja 18. stoljeća. Mjed i drvo. Londonski proizvođač Dollond.«
»Čudno«, reče Lavon. »Naime, ja pouzdano znam da su donedavno ti papiri bili skriveni u Rembrandtovoj slici Portret djevojke. Znam i da je slika ukradena i da je u pljački ubijen jedan čovjek. Ali nisam zato ovdje. Ne znam kako ste došli do ovih papira, ali znajte da ih traže vrlo opasni ljudi. Oni misle da su papiri još u slici.« Lavon zastane. »Razumijete li što vam govorim, Monsieur Durand?«
»Mislim da razumijem«, reče Durand oprezno. »Ali ne znam ništa ni o kakvoj Rembrandtovoj slici, to prvi put čujem.«
»Jeste li sigurni, monsieur?«
»Na žalost, jesam.«
»Ipak, možda vam povremeno nešto dopre do ušiju. Ili imate prijatelje, kolege, koji su nešto saznali. Prijatelje koji možda znaju gdje se nalazi ta slika.«
»Nije mi navika družiti se s ljudima iz umjetničkih krugova. Oni obično gledaju svisoka na ljude kao što sam ja.«
Lavon preda Durandu posjetnicu. »Ako slučajno čujete nešto o Rembrandtovoj slici što god to bilo, monsieur onda nazovite ovaj broj, molim vas. Jamčim vam potpunu tajnost. Budite sigurni da želimo jedino pronaći sliku. I čuvajte se. Ne želim da vam se dogodi nešto loše.«
Durand gurne posjetnicu u džep, očito u žurbi da što prije završi razgovor. »Volio bih da vam mogu pomoći, monsieur, ali bojim se da ne mogu. Ako ne želite ništa drugo, vraćam se svojem poslu.«
»Ništa drugo. Hvala vam što ste me saslušali.«
»Nema na čemu.«
Durand otvori vrata. Lavon krene prema izlazu, a onda zastane i osvrne se.
»Zapravo, Monsieur Durand, još sam vam nešto htio reći.« »Sto?«
»Sjetite se da vas Bog gleda. Nemojte ga razočarati.«
»Imat ću to na umu, Monsieur Lavon.«
Eli Lavon i Hannah Weinberg rastali su se u sumrak na Trgu Concorde. Hannah se odvezla metroom natrag u Marais, dok se Lavon odšetao do ulice Rabelais broj 3, gdje se nalazi izraelsko veleposlanstvo. Tamo je iskoristio svoju moć na temelju operacije »Remekdjelo« da šefu postaje Ureda zapovijedi da dodijeli čuvare za Hannah Weinberg i da jedna ekipa prati Mauricea Duranda. Zatim je zatražio automobil i vozača da ga odvezu do zračne luke Charles de Gaulle. »I pobrinite se da vozač ima pištolj u džepu«, reče Lavon. »Možda ću jednog dana moći objasniti zašto.«
Lavon je dobio kartu za sjedalo u ekonomskoj klasi na letu Air France za Heathrow u 20 sati i 50 minuta pa je u jedanaest navečer umorno hodao po prilazu sigurnoj kući u Highgateu. Kad je zakoračio unutra, ugledao je cijelu ekipu kako bučno slavi. On se okrene Gabrielu i upita: »A da mi netko kaže što se dogada?«
»Ventili, cijevi, vakuumske pumpe, mijehovi, autoklavi, sustavi punjenja i pražnjenja, pretvarači frekvencije, kućišta motora, molekularne pumpe, rotori, magneti.«
»Prodaje im centrifuge?«
»Ne samo centrifuge«, reče Gabriel. »Sveti Martin Landesmann prodaje Irancima sve što im treba da sagrade postrojenja za bogaćenje urana.«
»A ja sam mislio da je moj dan uspješan.«
»Sto imaš?«
»Ništa posebno.« Lavon pokaže tuljac voštanog papira. »Samo popis bankovnih računa Kurta Vossa u Zürichu.«

4.
Razotkrivanje


The Plains, Virginia


Imanje je ležalo nekih osamdeset kilometara zapadno od Washingtona, tamo gdje se prvi obronci gorja Blue Ridge uzdižu na rubu nizine Shenandoah. Stanovnici starinskog gradića The Plains pokraj autoceste John Marshall vjerovali su da je vlasnik moćan odvjetnik iz Washingtona s mnogo novca i važnih prijatelja u vladi, i da zbog toga crne limuzine i terenci često prolaze kroz gradić, čak i u gluho doba noći.
Jednog vrlo hladnog jutra sredinom prosinca u gradu je primijećeno desetak takvih vozila, mnogo više nego inače. Sva su išla istim putem lijevo kod benzinske postaje BP i supermarketa, desno nakon pruge, a onda dva kilometra ravno po cesti 601. Budući da je bio petak i spremali su se božični praznici, stanovnici grada pretpostavili su da će imanje poslužiti za opuštanje onih iz Washingtona tijekom vikenda bit će to okupljanje na kojem lobisti i političari razmjenjuju novac i usluge, kao i savjete kako bolje igrati golf i voditi ljubav. Te glasine nisu bile slučajne. Podmetnuo ih je jedan odjel agencije CIA, koja je posjedovala imanje putem tvrtke paravana.
Na sigurnosnom ulazu stajala je lijepa mjedena ploča na kojoj je pisalo »HEWTTT«, a to je ime nasumce izabralo neko računalo u Langleyju. Nakon ulaza protezala se šljunčana cesta. Zdesna je tekao potočić, a slijeva je bio velik pašnjak. Sve oko ceste bilo je zatrpano pod šezdeset centimetara snijega ostatak katastrofalne vijavice koja je pogodila regiju i paralizirala saveznu vladu. Kao većina stvari u današnje vrijeme, oluja je potakla burnu raspravu u Washingtonu. Oni koji su odbacivali globalno zatopljenje kao prijevaru isticali su vremenske neprilike kao potvrdu svojih stavova, a proroci klimatskih promjena govorili su da to ukazuje na pogibelj u kojoj se našao planet.
Ta nesloga nije čudila profesionalne špijune u Langleyju. Dobro su znali da dva čovjeka mogu na temelju istih činjenica doći do posve različitih zaključaka. Takav je obavještajni posao. Zapravo, takav je život općenito.
Na pošumljenu brežuljku na kraju šljunčane ceste stajala je tipična virdžinijska seoska jednokatnica s trijemom na kat i limenim krovom. Ralice su prošle noći očistile kružni prilaz, ali svejedno nije bilo dovoljno mjesta za armadu limuzina i terenaca. Dapače, prilaz je bio tako natrpan vozilima da zadnji gosti nisu mogli doći do kuće bilo je to problematično jer su to bili najvažniji sudionici konferencije. Zato nisu imali drugog izbora nego ostaviti terenac i zadnjih pedeset metara gaziti kroz snijeg. Predvodio ih je Gabriel, u stopu ga je slijedio Uzi Navot, a na začelju je hodao Shamron držeći Rimonu za ruku.
Ulazak izraelskog poslanstva potaknuo je oprezan pljesak u velikoj skupini koja ih je dočekala. Britanci su poslali samo dva predstavnika, Grahama Seymoura iz službe MI5 i Edmunda Radcliffa iz službe MI6, ali Amerikanci se nisu suzdržavali.
Bio je nazočan Adrian Čarter, zatim Shepard Cantwell, zamjenik direktora CIAe za obavještajne poslove, kao i Tom Walker, glavni analitičar za Iran. Bio je tamo i neki Blanchard iz Ureda za nacionalne obavještajne poslove i Redmond iz Agencije za obavještajnu obranu. U ime Nacionalnog vijeća za sigurnost došla je Cynthia Scarborough, a FBI je poslao Stevena Clarka. Kako je FBI uspio dobiti pozivnicu za konferenciju zauvijek će ostati jednom od mnogih nepoznanica operacije »Remekdjelo«.
Okupili su se oko formalnog stola u blagovaonici, iza pločica s imenima, tornjeva crnih uvezanih izvješća i šalica slabe kave. Adrian Čarter iznio je nekoliko uvodnih napomena, a onda je upalio PowerPoint. Na ekranu se pojavi karta Irana s obilježene četiri lokacije. Čarter obasja jednu po jednu lokaciju crvenim svjedom lasera i pročita imena.
»Bushehr, Arak, Isfahan, Natanz. Ključne lokacije iranskog atomskog programa.
Svi dobro znamo ta postrojenja, ali dopustite da ih ukratko opišem. Bushehr je atomska centrala izgrađena uz njemačku i rusku pomoć. Isfahan je postrojenje za preradu gdje se uranska rudača pretvara u heksafluoridni plin i uranski oksid. Arak je postrojenje za tešku vodu. I naravno, Natanz je glavno iransko postrojenje za obogaćivanje urana.« Nakon stanke Čarter doda: »Barem tako oni tvrde.«
Čarter spusti laserski pokazivač i okrene se prema publici. »Naše vlade odavno sumnjaju da su te četiri lokacije samo vrh ledene sante i da Iran gradi lanac tajnih podzemnih postrojenja za obogaćivanje urana. Sada, zahvaljujući našim prijateljima iz Tel Aviva, čini se da imamo dokaze koji potkrepljuju naše sumnje. I smatramo da Martin Landesmann, predsjednik tvrtke Global Vision Investments, pomaže Irancima u tome.«
Čarter pogleda prema izraelskom poslanstvu. »Istina je da zadnja sedamdeset i dva sata svi gledamo iste obavještajne podatke o Landesmannu, ali Rimona Stern prva je uspjela povezati stvari. Oni medu vama koji je prvi put vide trebaju znati da je Rimona bivša bojnica izraelske vojske, izvrsna terenska operativka, kao i vrlo iskusna obavještajna analitičarka. Znajte i da je Ari Shamron njezin ujak. Zato vam svima savjetujem da se čuvate.«
Shamron se osmjehne i pažljivo pogleda nećakinju kako ustaje i zauzima Carterovo mjesto pred ostalima. Ona šutke pomakne prezentaciju na sljedeću sliku.
Opet se ukaže karta Irana. Ali ovaj put bila je označena samo jedna lokacija.
Sveti grad Qom..
Qom je pokazao da Iranci lažu, započne Rimona. Qom je razbio zadnje uzaludne nade da iranski atomski program služi bilo čemu drugome osim proizvodnji oružja.
Zašto bi inače skrivali tajno postrojenje za obogaćivanje urana duboko u pustinjskim planinama? I zašto bi inače odbili pokazati to postrojenje Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju, nuklearnom stražaru Ujedinjenih naroda? Ali Qom ima jedan nezgodan problem, podsjeti ih ona. Projektiran je da primi samo tri tisuće centrifuga. Ako su to centrifuge iranske marke IR1, Qom može proizvoditi obogaćeni uran koji je dovoljan samo za jednu bombu svake dvije godine, što nije dovoljno da Iran postane pravom atomskom silom.
»To bi značilo da je Qom bezvrijedan«, reče Rimona. »Osim u slučaju da postoje drugi Qomovi, druga tajna postrojenja poput njega, raštrkana diljem Irana. Dva postrojenja sa šest tisuća centrifuga IR1 zajedno bi proizvela dovoljno obogaćenog urana da se svake godine napravi jedna bomba. Ali što ako postoje četiri postrojenja s dvanaest tisuća centrifuga? Ili osam postrojenja s dvadeset i četiri tisuće centrifuga?«
Rimoni odgovori Tom Walker, njezin pandan u agenciji CIA. »Onda bi Iran mogao proizvesti dovoljno obogaćenog urana da napravi djelotvoran atomski arsenal u manje od godinu dana. Mogli bi izbaciti atomske inspektore iz zemlje i odjednom postati atomskom silom. Ako je lanac tajnih postrojenja dobro skriven i utvrđen, ne bismo mogli poduzeti gotovo ništa da ih zaustavimo.«
»Točno«, reče Rimona. »A što ako te centrifuge nisu klimavo i nepouzdano smeće kao IR1? Sto ako su slične modelima P2 kojima se koristi Pakistan? Ili čak bolje od modela P2? Sto ako su projektirane u Europi i usklađene s najvišim standardima? Sto ako se proizvode u uvjetima gdje neće imati problematične nečistoće kao što su prašina i otisci prstiju?«
Ovaj put odgovori Adrian Čarter. »U tom slučaju imali bismo prijetnju atomskog Irana u vrlo kratkom vremenu.«
»I to je točno. Na žalost, upravo se to dogodilo. Dok je civilizirani svijet razgovarao, razglabao, odgađao i kršio ruke, Iranci su šutke radili da ostvare svoje stare atomske ambicije. Rabili su tradicionalne taktike prijevare, khod'eh i taqiyya.
Oni su blefirali, zavaravali i otezali dok nisu stigli na prag nuklearnog arsenala. A na svakom koraku pomagao im je Martin Landesmann. On ne prodaje Irancima samo centrifuge. Prodaje im ključne pumpe, ventile i vakuume koji povezuju centrifuge u kaskadu. Ukratko, Martin Landesmann šalje Islamskoj Republici Iranu sve što joj treba da izgradi postrojenja za obogaćivanje urana.«
»Kako?« upita Adrian Čarter.
»Ovako«, odgovori Rimona.
Na ekranu se pojavi sljedeća karta, koja je prikazivala euroazijsko kopno od Zapadne Europe do Japanskog mora. Po Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Belgiji bilo je raštrkano sazviježđe kompanija, više od deset industrijskih i tehnoloških tvrtaka, medu kojima je bio Keppler Werk GmbH iz Magdeburga. Sve su tvrtke bile povezane isprekidanim crtama koje su vodile u grad Shenzhen na jugu Kine, sjedište tvrtke XTE Hardware and Equipment.
»Pogodite tko je vlasnik XTE Hardware and Equipment«, reče im Rimona.
»Global Vision Investments«, oglasi se Adrian Čarter.
»Preko mnogo paravana i podružnica, naravno«, napomene Rimona s podsmijehom. »Gospodin Landesmann ima i moćnog partnera, kinesku privatnu tvrtku sa sjedištem u Šangaju, a za koju smatramo da je puki paravan za Ministarstvo državne sigurnosti.«
»Kinesku tajnu službu«, promrmlja Steven Clark iz FBIa.
»Tako je.« Rimona se odšeta do karte. »Landesmannov je sustav sličan iranskom atomskom programu koji poslužuje. Raštrkan je, dobro je skriven, a sadrži dodatne i rezervne varijante. Najbolje je što je Sveti Martin posve nedodirljiv zato što se cijeli lanac nabave zasniva na tehnologiji s višestrukom namjenom koja se prodaje putem posrednika. Martin je prepametan da bi prodavao kaskade za centrifuge izravno Irancima. On prodaje dijelove tvrtki XTE Hardware and Equipment.
Kinezi zatim prodaju završen proizvod trgovačkim kućama u Dubaiju i Maleziji, koje ga zatim prebacuju u Iran.«
»Znate li koliko to već traje?« upita Cynthia Scarborough iz NSCa.
»Ne znamo točno, ali možemo prilično dobro nagađati. Znamo da je Landesmann 2002. kupio Keppler Werk i ubrzo počeo u svoju tajnu zbirku dodavati druge europske tvrtke za industrijsku tehnologiju.«
»Znači, radi se o godinama«, reče Scarborough.
»O više godina«, odgovori Rimona.
»A to znači da je moguće da je tajni lanac postrojenja za obogaćivanje barem djelomično završen?«
»To je naša pretpostavka. A čini se da nedavno iransko ponašanje potvrđuje tu pretpostavku.«
»Kakvo ponašanje?«
»Kao prvo, ruju poput krtica. Vaše vlastite satelitske snimke pokazuju da Iranci prenose sve više i više svojeg atomskog programa pod zemlju. Ne samo u Qomu.
Dodali su komplekse tunela u Isfahanu i Natanzu, a na novima rade na nekoliko lokacija, kao što su Metfaz, Khojir i Parchin. Bušenje tunela u brdima nije lako. A nije ni jeftino. Smatramo da oni to rade iz očigledna razloga da sakriju postrojenja i zaštite ih od napada.«
»Sto još?« upita Shepard Cantwell iz CIAe.
»Natanz«, odvrati Rimona.
»Što s Natanzom?«
»Iranci su preselili dvije tisuće kilograma obogaćena urana praktički sve svoje zalihe u spremište nad zemljom. Kao da nas draže da ih napadnemo. Zašto bi toliko riskirali?«
»Uvjeren sam da imaš svoju teoriju.«
»Iransko je gospodarstvo na izdisaju. Mladi su tako nemirni da su spremni umrijeti u uličnim prosvjedima. Uvjereni smo da bi iranske vode bili sretni kad bi počeo napad, kako bi opet bili uvjerljivi iranskom narodu.«
»No jesu li pritom zbilja spremni odreći se dvije tone obogaćena urana?«
»Mogli bi biti spremni ako druga tajna postrojenja već rade. U tom slučaju napad na Natanz daje im izgovor da izbace UNove inspektore i odreknu se sudjelovanja u Sporazumu za prestanak širenja atomskog naoružanja.«
»Što bi im opet omogućilo da otvoreno proizvode atomski arsenal«, istakne Cynthia Scarborough. »Kao Sjeverna Koreja.«
»Tako je, gospodo Scarborough.«
»A što vi predlažete?«
Rimona ugasi prezentaciju. »Da ih zaustavimo, naravno.«

The Plains, Virginia


Na svakom takvom skupu dođe trenutak kada se skupljači obavje štajnih podataka rastaju od analitičara tih podataka. Taj je trenutak došao na kraju Rimonina izvješća, kada je Adrian Čarter naglo ustao i počeo rastreseno pipati džepove svojeg sakoa da nađe lulu. Još su četvorica ustala kao jedan i pratila ga kroz središnji hodnik do dnevnog boravka. Na otvorenom ognjištu gorjele su cjepanice. Shamron ugrije svoje staračke ruke na plamenu, a onda se spusti na najbližu stolicu. Navot sjedne pokraj njega, a Gabriel ostane na nogama, polako koračajući uza zid. Graham Seymour i Čarter sjedili su svaki na svojem kraju trosjeda Seymour je izgledao kao da pozira za reklamu za odjeću, a Čarter kao liječnik koji se sprema reći loše vijesti neizlječivo bolesnu pacijentu.
»Koliko još?« upita on napokon. »Koliko još vremena dok ne riješe stvar i naprave svoju prvu atomsku bombu?«
Gabriel i Shamron okrenu se svojem navodnom šefu, Uziju Navotu.
»Čak je i IAEA napokon zaključila da su Iranci već sposobni napraviti bombu.
Ako im Martin Landesmann proda vrhunske centrifuge koje im trebaju za dugoročnu proizvodnju goriva...«
»Koliko još, Uzi?« ponovi Čarter.
»Najviše godinu dana. Možda i manje.«
Čarter gurne lulu u vrećicu s duhanom. »Gospodo, službeno napominjem da bi moji gospodari na adresi Pennsylvania Avenue 1600 bili vrlo zahvalni kad biste se sada i ubuduće suzdržali od napada na iranska atomska postrojenja.«
»Već su nam objasnili stav Bijele kuće.«
»Samo ga ponavljam da ne bi bilo nesporazuma.«
»Nema nesporazuma. A kad već govorimo službeno, nije nam na kraj pameti napasti Iran. To nije nekakav ogranak PLOa. To je Perzijsko Carstvo. Ako udarimo po njima, oni će uzvratiti udarac. Već naoružavaju Hezbolah i Hamas da ratuju s nama i pripremaju svoje terorističke mreže širom svijeta za napad na izraelske i židovske ciljeve.«
»Pretvorit će Irak u usijani kotao, a Perzijski zaljev u ratnu zonu«, umiješa se Čarter. »Cijena nafte vinut će se nebu pod oblake, što će baciti svjetsko gospodarstvo natrag u recesiju. A svijet će kriviti vas, naravno.«
»Uvijek krive nas«, reče Shamron. »Navikli smo se.«
Čarter kresne žigicu i upali lulu. Sljedeće je pitanje postavio kroz oblak dima.
»Jeste li sigurni za kinesku vezu?«
»Već neko vrijeme pratimo XTE. Memorandumi koje smo iskopali iz Martinova laptopa samo su potvrdili sve naše sumnje.« Navot zastane. »Nemoj mi reći da te iznenadilo što Kina sudjeluje u ovome.«
»Ne iznenađuje me ništa što Kina radi ovih dana, pogotovo kad je u pitanju Iran.
Islamska Republika drugi je najveći izvoznik nafte u Kinu, a kineski energetski divovi u državnom vlasništvu ulažu desetke milijarda u razvitak iranskog plina i nafte. Jasno nam je da Kinezi ne smatraju Teheran prijetnjom nego saveznikom. I uopće ih ne brine što Iranci prave atomsku bombu. Dapače, možda to i priželjkuju.«
»Zato što misle da će to smanjiti američku moć u Perzijskom zaljevu?«
»Upravo tako«, reče Čarter. »S obzirom na to da Kinezi imaju nekoliko stotina milijarda dolara američkog duga, ne smijemo im ništa prebacivati. Više puta otišli smo k njima žaliti se zbog zabranjene robe i oružja koji iz njihovih luka idu u Iran, a oni uvijek odgovore isto. Obećaju da će provjeriti stvar. Ali ništa se ne mijenja.«
»Ne predlažemo da se ide Kinezima«, reče Navot. »Ni Švicarcima, Nijemcima, Austrijancima nijednoj drugoj zemlji u lancu dobavljača. Već znamo da je to gubitak vremena i truda. Državni interes i čista pohlepa jaki su aduti. Osim toga, nipošto ne želimo priznati Švicarcima da uhodimo njihove istaknute poslovne ljude.«
»Što mislite, koliko im je centrifuga prodao Martin?«
»Ne znamo.«
»Kada je bila prva isporuka?«
»Ne znamo.«
»A zadnja?«
»Ne znamo.«
Čarter mahne rukom da rasprši oblak dima pred sobom. »Dobro, u redu. A da nam kažete što znate?«
»Znamo da je taj odnos unosan i da još traje. Ali još je važnije to što znamo da se dogovara velika pošiljka iz Kine za Iran preko Dubaija u bliskoj budućnosti.«
»Kako znate?«
»Informacije su se nalazile u privremenoj datoteci koju smo izvukli iz Martinova diska. Bila je to šifrirana elektronska poruka koju mu je poslao neki Ulrich Miiller.«
Čarter je šutke žvakao vrh svoje lule. »Miiller?« upita on napokon. »Jesi li siguran?«
»Posve siguran«, reče Navot. »Zašto?«
»Zato što smo prvi put naletjeli na Herr Miillera kad smo istraživali Zentrum.
Miiller je bivši član DAPa, švicarske tajne službe, i prvoklasni gad. Martin i Miiller znaju se odavno. Miiller obavlja Martinove prljave poslove.«
»Kao što je upravljanje mrežom za krijumčarenje atomskog oružja koja se proteže od Zapadne Europe do južne Kine i natrag do Irana?«
»Imalo bi smisla da netko kao Miiller vodi takvu stvar umjesto Martina. Martin ne želi da njegovi iranski poslovi imaju ikakve veze s njegovom korporacijom. Radije pušta nekoga kao što je Miiller da se brine za pojedinosti.«
Čarter zamukne, gledajući naizmjence Navota i Shamrona. Gabriel je još koračao duž zidova.
»Rimonine zadnje napomene ukazale su na to da vi znate što treba dalje činiti, gospodo«, reče Čarter. »Kao vaši partneri u ovom pothvatu, Graham i ja voljeli bismo znati što mislite.«
Navot baci pogled na Gabriela, koji se napokon zaustavi. »Materijal koji smo pokupili s Martinova laptopa bio je koristan ali ograničen. Još ne znamo razne stvari. Isporučene količine. Datume isporuke. Način plaćanja. Prijevozne tvrtke.«
»Znate li gdje biste mogli naći te informacije?«
»U jednom računalu na zapadnoj obali Ženevskog jezera«, reče Gabriel. »Tristo sedamdeset i dva metra nadmorske visine.«
»U vili Elma?«
Gabriel kimne.
»Provala?« upita Čarter u nevjerici. »Predlažeš provalu u jednu od najbolje čuvanih privatnih rezidencija u državi poznatoj po velikoj budnosti njezinih građana?«
Kad nitko ne odgovori, Čarter se okrene Shamronu.
»Ne moram te podsjećati na nevolje s operacijama u Švicarskoj, Ari. Dapače, sjećam se slučaja od prije deset godina kada je uhićena cijela ekipa iz Ureda jer je pokušala prisluškivati telefonsku liniju jednog mogućeg terorista.«
»Nitko ni ne spominje provalu u vilu Elma, Adriane.«
»Pa što imate na umu?«
Odgovori mu Gabriel. »Za četiri dana Martin Landesmann održat će raskošnu dobrotvornu zabavu za tristo najboljih i najbogatijih prijatelja. Mi ćemo biti tamo.«
»Da? A kako namjeravate ući? Hoćete li glumiti konobare i ušuljati se s kanapeima i kavijarom? Ili ćete ih šarmirati na ulazu?«
»Idemo kao gosti, Adriane.«
»Kako ćete dobiti pozivnicu?«
Gabriel se osmjehne. »Već je imamo.«
»Zoe?« upita Graham Seymour.
Gabriel kimne.
»Sjećaš li se slučajno riječi ograničena dosega i kratka trajanja?«
»Bio sam tamo, Grahame.«
»Dobro«, reče Seymour. »Onda se možda sjećaš i da smo nešto obećali. Zamolili smo Zoe da obavi jednostavan zadatak. Kad ga obavi, može veselo nastaviti svojim putem znajući da joj više nikada nećemo doći na vrata.«
»Situacija se promijenila.«
»Dakle, želiš da provali u dobro čuvani ured usred luksuzne zabave? Takav bi zadatak bio krajnje težak i opasan za iskusna agenta. Za svježu novakinju bez iskustva bio bi nemoguć.«
»Ne tražim od Zoe da provali u Martinov ured, Grahame. Samo se treba pojaviti na zabavi.« Gabriel zastane, a onda reče: »S pratiocem pod rukom, naravno.«
»Pratiocem kojeg joj ti namjeravaš naći?«
Gabriel kimne.
»Ima li kandidata?« upita Adrian Čarter.
»Samo jedan.«
»Budući da joj sigurno nisi namijenio Arija ni Elija Lavona, preostao je Mihail.«
»On izgleda izvrsno u fraku.«
»Ne sumnjam u to. Ali čovjek je u Rusiji prošao kroz pakao. Je li spreman za ovako nešto?«
Gabriel kimne. »Spreman je.«
Čarteru se ugasila lula. On je odmah ponovo napuni i zapali žigicu. »Smijem li napomenuti da trenutačno vidimo sve što Martin radi na svojem telefonu i laptopu?
Ako tvoja predložena operacija u Zenevi krene po zlu, mogli bismo izgubiti sve.«
»A što ako Martin odluči zamijeniti telefon ili njegovi ljudi za sigurnost provjere laptop i nadu programe koji tamo ne bi smjeli biti?«
»Što hoćeš reći?«
»Naš prozor u Martinov svijet mogao bi se zatvoriti u tren oka«, reče Gabriel i pucne prstima. »Imamo priliku da bez problema uđemo u vilu Elma. Znamo da su Iranci nadomak atomskog oružja pa mislim da nemamo drugog izbora.«
»To zvuči uvjerljivo. Ali ova je rasprava besmislena ako Zoe ne pristane ponovo krenuti u akciju.« Čarter pogleda Seymoura. »Hoće li to učiniti?«
»Mislim da bismo je mogli nagovoriti. Ali premijer treba osobno odobriti operaciju. Sigurno je i da će moji suparnici na drugoj obali rijeke također htjeti sudjelovati.«
»Nemoguće«, reče Gabriel. »Ova je operacija naša, Grahame, a ne njihova.«
»Prenijet ću im tvoju poruku«, reče Seymour i očima pokaže na čovjeka iz službe MI6 u blagovaonici. »Ali još nismo riješili jednu stvar.«
»Koju?«
»Sto predlažeš da poduzmemo ako zbilja nađemo pošiljku centrifuga?«
»Ako nađemo te centrifuge...« Gabriel nastavi tišim glasom: »Recimo da ima bezbroj mogućnosti.«

Southivark, London


Gerald Malone, direktor i predsjednik uprave međunarodne medijske kuće Latham, sasjekao ih je sljedećeg dana u tri popodne. Vijest je došla u obliku elektronske poruke upućene svim zaposlenicima Journala, a Malone ju je napisao u svojem uobičajenom suhoparnom stilu: trud uložen u rezanje troškova pokazao se nedovoljnim za poslovanje novina u njihovu sadašnjem obliku. Slijedom toga, uprava Lathama nema drugog izbora nego nametnuti drastično i hitno smanjenje radne snage. Smanjenje će biti duboko i opsežno, a uredništvo će podnijeti uvjerljivo najveći broj žrtava. Upadalo je u oči da jedna urednička jedinica posebna istraživačka ekipa pod vodstvom Zoe Reed navodno nema nijednog suvišnog zaposlenika. Ta je pošteda bila oproštajni dar Jasona Turnburyja, koji će se ubrzo pridružiti istoj onoj upravi koja je pretvorila Journal u ruševinu.
Zato, s velikom krivnjom koju osjećaju preživjeli, Zoe je te večeri sjedila za svojim radnim stolom i gledala obredno pakiranje osobnih stvari koje se može vidjeti nakon svakog masovnog otpuštanja. Dok je slušala suzne oproštajne govore, mislila je kako je možda došlo vrijeme da se okani novina i prihvati posao na televiziji koji je čeka u New Yorku. I po stoti put sanjarila je o posebnim ljudima koje je upoznala u sigurnoj kući u Highgateu. Jako se iznenadila što joj Gabriel i njegova ekipa nedostaju više nego što je slutila. Nedostajala joj je njihova odlučnost da ostvare što žele i njihova nepokolebljiva vjera da se bore za pravu stvar, što je nekada osjećala kad bi ušla u redakciju Journala. Ali više od ičega nedostajala joj je drugarska atmosfera sigurne kuće. Svake je večeri na nekoliko sati bila članica obitelji bučne, svadljive, razdražljive i ponekad neprilagođene obitelji, ali ipak obitelji.
Premda Zoe nije znala zašto, izgledalo je kao da joj je obitelj okrenula leda. Na putovanju vlakom iz Pariza, operativac s kratkom crnom kosom i boginjavim licem čestitao joj je krišom na dobro obavljenu poslu. Ali nakon toga zavladala je tišina.
Nikakav poziv, nikakva poruka, nikakvi tobože slučajni susreti na ulici ni u metrou, nikakav tihi poziv u sjedište službe MI5 da joj zahvale. Povremeno je imala osjećaj da je netko promatra, ali možda je to samo priželjkivala. Budući da se u dnevnom novinarstvu navikla na brze nagrade, najteže joj je padalo što ne zna je li svojim radom doprinijela nečemu. Istina, imala je mutan dojam da je pariška operacija prošla dobro, ali nije imala pojma jesu li Gabriel i Graham Seymour dobili obavještajne podatke koji su im trebali. Činilo joj se sasvim mogućim da to nikada neće ni saznati.
Što se tiče njezinih osjećaja prema Martinu Landesmannu, negdje je jedanput pročitala da oporavak od ljubavne veze traje jednako dugo kao i sama veza. Ali Zoe je otkrila da se to vrijeme može drastično skratiti kada bivši ljubavnik krišom prodaje zabranjenu robu Iranu. Prema Martinu je osjećala veliku mržnju i jednako veliku želju da prekine sve veze s njim. Na žalost, to nije bilo moguće jer njezin je osobni život postao stvar nacionalne sigurnosti. MI5 je zatražio od nje da ostane u dodiru kako Martin ne bi nešto posumnjao. Međutim, nije bilo jasno žele li da ode na Martinovu dobrotvornu zabavu u Zenevi. Zoe nije htjela ni zakoračiti u Martinov dom. Zapravo, Zoe više nikada nije htjela vidjeti Martinovo lice.
Njezine je misli prekinuo Jason Turnbury, koji se pojavio u uredništvu kako bi održao neizbježni pohvalni govor nakon masakra u kojem je istaknuo da mu je bila velika čast što je radio s tako darovitom i marljivom ekipom novinara. Kad je završio, članovi uredništva polako su krenuli prema dizalima kao smušeni brodolomci. Uglavnom su pošli ravno u »Anchor«, staru krčmu smještenu pokraj Journala, kako bi se tamo napili. I Zoe je navratila, ali ubrzo je jedva čekala da pobjegne. Zato je drugima malo brisala suze i tapšala ih po ramenu, a onda se iskrala van, u pljusak.
Nigdje nije bilo taksija pa ona krene preko mosta Southwark. Na Temzi je zavijao leden vjetar. Zoe podigne svoj sklopivi kišobran, ali bio je beskoristan protiv vodoravnog potopa. Na drugom kraju mosta ona primijeti poznati lik kako stoji na pločniku kao da na njega ne utječu vremenske prilike. Bio je to onaj sredovječni čovjek u kišnom kaputu koji joj je prvi prišao pred zgradom CNNa one večeri kad je unovačena. Kad se Zoe primakla, on podigne ruku prema ustima kao da suspreže kašalj. U tom času pojavi se limuzina marke Jaguar i stane pokraj nje. Stražnja se vrata otvore. Graham Seymour domahne joj da ude.
»Čujem da je u Journalu upravo bilo smaknuća«, reče Seymour kada je automobil krenuo.
»Postoji li nešto što ne znate?«
»Javili su na BBCju.«
Jaguar skrene lijevo u ulicu Upper Thames.
»Moja je postaja metroa u suprotnom smjeru.«
»Moram razgovarati s vama.«
»Shvatila sam.«
»Pitali smo se što planirate za vikend.«
»Neku šundknjigu. Dva DVDa. Možda šetnju po Hampstead Heathu ako ne padne kiša.«
»Zvuči dosadno.«
»Ja volim kad mi je dosadno, gospodine Seymour. Pogotovo nakon Pariza.«
»Imamo nešto zanimljivije ako vas zanima.«
»Sto želite od mene ovaj put? Da provalim u banku? Da razbijem ćeliju al-Qa'ide?«
»Trebate samo otići na jednu zabavu i biti prekrasni.«
»Mislim da bih to mogla. Mora li se planirati?«
»Na žalost, mora.«
»Znači, vraćamo se u Highgate?«
»Ne još. Prvo vas čeka večera u restoranu >Mirabelle<.«
»S kim?«
»Vašim novim ljubavnikom.«
»Da? Kakav je?« »Mladi, naočiti i bogati Rus.« »Kako se zove?« »Mihail Danilov.« »Plemenito ime.«
»Zapravo, taj nema u sebi ništa plemenito. Upravo zato i želimo da vas drži pod ruku kad se u subotu navečer ušetate u kuću Martina Landesmanna.«

Highgate, London


U duhu »Remekdjela«, njihova je ljubavna veza bila vrtoglava. Zajedno su ručali, kupovali po dućanima ulice New Bond, šetali se po tržnicama Covent Gardena, a čak su primijećeni kako rukom pod ruku idu na popodnevnu kinopredstavu na trgu Leicester. Zoe je bila poznata po tome da na poslu ne govori o osobnim stvarima, pa tako ni sada nije spomenula da joj je netko ušao u život, ali svi u redakciji slagali su se da je mnogo bolje raspoložena. To je medu kolegama potaknulo neobuzdana i nasumična nagađanja o identitetu njezina novog momka i o izvoru njegova očitog bogatstva. Neki su govorili da je zaradio na moskovskim nekretninama prije krize. Drugi su govorili da se obogatio na ruskoj nafti. Negdje iz utrobe korekture potekla je posve neutemeljena glasina da je u pitanju krijumčar oružja kao nedavno preminuli Ivan Harkov, Bog se smilovao njegovoj mizernoj duši.
Osoblje Journala nikada neće saznati pravi identitet visokog i vrlo naočitog Rusa s kojim se Zoe šetala po gradu. Niti će njezini kolege ikada otkriti da se novi par uglavnom druži u viktorijanskoj kući od crvene cigle na kraju jedne mirne slijepe ulice u Highgateu. Sva pitanja koja je Zoe imala u svezi s uspjehom pariške operacije bila su riješena nekoliko sekunda nakon njezina povratka jer čim je ušla u radnu sobu, začula je glas Martina Landesmanna. Dolazio je iz zvučnika računala u kutu sobe, a tako će i nastaviti, praktički bez prestanka, tijekom sljedeća tri dana priprema. Premda je Zoe bila zadovoljna što se njezin rad isplatio, stalno slušanje Martinova glasa jako ju je uzrujavalo. Da, Martin je i te kako zaslužio upad u njegove najveće tajne, mislila je. Ali ipak je osjećala nelagodu zbog ogromne moći nadzora koju imaju svjetske obavještajne službe. Mobilna je tehnologija omogućila vladama da prate riječi, poštu, a u nekoj mjeri čak i misli svojih građana na načine koji su donedavno bili znanstvena fantastika. Nastupio je vrli novi svijet.
Ekipa operativaca koja je radila u sigurnoj kući uglavnom je bila ista, uz dva važna nova člana. Jedan je bio osamdesetogodišnjak mutnih očiju, a drugi je bio čovjek plavkaste kose, građen kao hrvač. Zoe je odmah shvatila da su to ljudi na vodećim položajima. Ali nikad joj nitko neće reći da su to bivši i sadašnji šef izraelske tajne službe.
Iako je u Zenevi trebala imati samo uvodnu ulogu, Zoe je morala biti spremna za najgori mogući ishod. Zato se njezina žurna obuka uglavnom svela na učenje jedne tragične priče. Bila je to priča o naočitom Rusu Mihailu Danilovu, koji ju je oborio s nogu. O čovjeku koji je iskoristio njezinu ranjivost i zavarao je da ga pozove na Landesmannovu zabavu. Ta priča, kako ju je Gabriel podsjećao svaki čas, bit će njezina jedina zaštita u slučaju da operacija krene po zlu. Zato su imali onu kupovinu u ulici New Bond, šetnju po Covent Gardenu i dugi popodnevni film na trgu Leicester. »Spremite svaku dosadnu pojedinost u vaše čudesno pamćenje«, reče Gabriel. »Naučite ih kao da ste ih sami napisali.«
Za razliku od većine brzinskih priprema, na tim zadnjim sastancima u Highgateu informacije nisu tekle samo u jednom smjeru. Dapače, uloge su se obrnule Zoe je mogla znatno doprinijeti planiranju zato što je od svih nazočnih jedino ona kročila u Martinovu začaranu rezidenciju na jezeru. Zoe je opisala ulaznu proceduru na Martinovu glavnom ulazu u ulici Lausanne te je izvijestila ekipu o vjerojatnom rasporedu Martinovih zaštitara unutar kuće. Njezino je izlaganje tako impresioniralo Shamrona da je predložio Navotu da je trajno stavi na platnu listu Ureda.
»Nešto mi govori da naši britanski partneri ne bi bili oduševljeni«, odgovori Navot.
»Partnerstva među obavještajnim službama sliče na brakove koji se zasnivaju na tjelesnoj privlačnosti, Uzi. Neko vrijeme su sjajni, ali gotovo uvijek završe loše.«
»Nisam znao da si bračni savjetnik, šefe.«
»Ja sam špijun, Uzi. Posao mi je otkrivati tajne ljudskog srca.«
Nazočnost tolikih snažnih ličnosti u tako malom prostoru mogla je dovesti do rasula. Ali atmosfera tijekom tih triju dana grozničavih priprema uglavnom je ostala uljudna, barem kad je Zoe bila prisutna. Gabriel je zadržao nadzor nad operativnim planiranjem, ali Navot je predstavljao Ured na sastancima različitih agencija u Thames House. Po mnogo čemu, to je bio obred punoljetnosti za Navota, a tako se držao na tim skupovima da je impresionirao nazočne svojom ozbiljnošću i snalaženjem u temama. Svi su se slagali da će u narednim godinama Ured biti u dobrim rukama... naravno, osim ako Navotovu blistavu karijeru ne razbije neka katastrofa na obali Ženevskog jezera.
Za vrijeme tih dugih dana u Highgateu, Gabriela su proganjala sjećanja na prošle katastrofe. Stalno je iznova upozoravao ekipu da se ne opusti zbog uspjeha pariške operacije. Sada će igrati na Martinovu terenu. Prema tome, sve će prednosti biti na njegovoj strani. Poput svojeg oca, Martin je pokazao da je spreman na nasilje kada mu zaprijeti razotkrivanje. Ubio je jednog novinara zbog svojih tajnih poslova s Iranom pa će sigurno ubiti i novinarku, čak i novinarku s kojom ide u krevet.
Ali ponekad bi čak i Gabriel stao i odmahnuo glavom u čudu zbog neobična puta kojim je stigao do te točke puta koji je započeo u Amsterdamu, u sjajnobijeloj dnevnoj sobi Lene Herzfeld. Lena je često bila u Gabrielovim mislima, kao što je popis imena i brojeva računa uvijek bio blizu njega. Katz, Stern, Hirsch, Greenberg, Kaplan, Cohen, Klein, Abramoiuitz, Stein, Rosenbaum, Herzfeld...
Shamron ih je nazivao nevidljivim članovima Gabrielove ekipe.
Shamron se zadivljujuće suzdržavao dok je bio u sigurnoj kući, ali svakog dana provodio je jedan sat na drvenoj klupi na Parliament Hillu, gdje je u četiri oka iznosio Gabrielu svoje bojazni glede operacije koja ih čeka. Njihov je zadnji sastanak započeo tako što je izrazio zabrinutost zbog Gabrielova glavnog glumca.
»Cijela tvoja operacija ovisi o tome da Mihail donese jednu ključnu odluku. Može li se glatko uvući u Martinov ured i tamo ostati sat i petnaest minuta a da nitko ne primijeti da ga nema? Ako donese pogrešnu odluku, bit će to nezaboravna zabava.«
»Brineš se da bi mogao biti previše agresivan?«
»Ne nužno. Mihail je bio u rasulu kad se vratio iz Rusije. Gotovo u jednako lošem stanju kao ti i Chiara. Nakon onoga što je prošao u onoj brezovoj šumi, možda neće preuzeti rizik koji je potreban da izvrši zadatak.«
»Uvježbali su ga Sayeret i Ured, Ari. Kad sutra navečer ude u vilu Elma, on neće biti Mihail Abramov. Bit će Mihail Danilov, ruski milijunaš i pratilac Zoe Reed.«
»Je li zbilja bilo potrebno dati mojih sto tisuća eura Martinovoj zakladi?«
»Gospodin Danilov je to zahtijevao.«
»Ma nemoj.«
»Gospodin Danilov htio je ostaviti dobar prvi dojam. Osim toga, on nije čovjek koji želi ispasti parazit. Gospodin Danilov vrlo je imućan. I uvijek plaća za sebe.«
»Nadajmo se da će gospodin Danilov donijeti pravu odluku o upadu u računalo. Ne samo radi sebe, nego i radi Zoe, da i ne govorimo o tvojem prijatelju Uziju Navotu.« Shamron zapali cigaretu. »Čujem da već ima mnogo prijatelja i obožavatelja u Thames House i Vauxhall Crossu.« »A ti?«
»Priznajem da me zadivio Uzijev prvi nastup na međunarodnoj pozornici. Ako ova operacija doživi uspjeh, bit će to jedan od najvećih trijumfa u povijesti Ureda. Kad samo pomislim da ju je Uzi htio uništiti prije nego što je uopće započela...«
Shamron dobaci pogled Gabrielu. »Možda se sljedeći put neće uplesti njegova taština kada mu pokušaš nešto reći.«
Gabriel je šutio.
»Vidim da u ekipu za Zenevu nisi uključio svoju ženu«, reče Shamron. »To vjerojatno nije bio propust.«
»Nije joj drago zbog toga, ali želim da ostane ovdje s tobom i Uzijem.«
»Možda bi i ti trebao ostati.« Shamron je načas šutke pušio. »Ne moram te podsjećati da si nedavno imao akciju u Švicarskoj ni da je pritom proliveno mnogo krvi. Švicarci možda znaju da si nedavno posjećivao njihovu zemlju. Dakle, ako sutra navečer nešto krene po zlu, možda će proći mnogo vremena dok te ne izvučem.«
»Neću pustiti nikoga drugoga da vodi predstavu u Zenevi, Ari.«
»To sam i mislio. Samo pazi da se držiš Jedanaeste zapovijedi: ne budi uhvaćen.«
»Imaš li još koji savjet?«
»Neka se Zoe Reed živa vrati kući.« Shamron baci cigaretu na tlo. »Ne želim da Uzijeva predstava u Londonu propadne odmah nakon premijere.«
Ako je oklop Ureda imao ijednu rupu, to je bio problem s putovnicama. Izraelski agenti pod lažnim imenom uglavnom nisu mogli imati izraelske putovnice zato što izraelski građani nisu smjeli ući u dotične zemlje ili bi bili sumnjivi policiji, kao u slučaju Švicarske. Zbog toga, nakon burnih pregovora, dogovoreno je da svih osam članova ženevske ekipe putuje s lažnim američkim ili britanskim putovnicama.
Bila je to širokogrudna i nužna gesta koja je zajamčila da operacija neće propasti već pri provjeri putovnica. Ipak, Gabriel je iskoristio rutinsku mjeru opreza svoje službe: poslao je ekipu u Zenevu na tri različita aviona iz triju različitih gradova.
Neke su tradicije bile izdržljive, čak i u multilateralnom svijetu.
Njegov je vlastiti let bio KLM 1022 iz londonskog Heathrowa u 5 sati i 5 minuta popodne, koji je trebao sletjeti u deset sati u Zenevi nakon kratkog zaustavljanja u Amsterdamu, što je Gabriel smatrao prikladnim. Imao je američku putovnicu na ime Jonathan Albright i snop posjetnica na kojima je pisalo da radi za jednu financijsku kuću iz Greenwicha u Connecticutu. Nosio je odjeću koja mu nije pripadala i financijske dijagrame koje nije razumio. Zapravo, kad je Gabriel tog popodneva zadnji put izašao iz sigurne kuće u Highgateu, sve je bilo lažno. Sve osim prelijepe žene s razbarušenom crnom kosom koja ga je gledala s prozora na drugom katu. I popisa imena i brojeva računa u pretincu njegove aktovke.

Ženeva


Prvi su se kamioni pojavili na vratima vile Elma točno u devet sati sljedećeg jutra.
Zatim su pokuljali kao bujica i bljuvali svoj sadržaj u dražesni vrt Martina Landesmanna kao da donose plijen iz nekog dalekog rata. Došli su sanduci vina i žestokih pića, kao i ledene škrinje pune svježih rakova, koji su stigli avionom ravno s Aljaske. Došla su kolica puna stolova, stolica i ulaštenih drvenih kutija punih porculana, kristala i srebra. Došla su postolja za cijeli orkestar, drvo jele od petnaest metara da resi predvorje i dovoljno svjetala da se osvijedi grad srednje veličine. Došla je ekipa audiovizualnih tehničara sa sustavom za projekcije filmske kvalitete, kao i dvije žene u odori koje su stigle predvečer zajedno s desetak divljih životinja. Pokazalo se da su životinje vrlo ugrožene vrste na čije spašavanje Sveti Martin navodno troši cijelo bogatstvo. Što se tiče sustava za projekcije, Martin je namjeravao ugnjaviti goste jednosatnim dokumentarcem o opasnostima globalnog zatopljenja, koji je sam producirao. Bilo je pomalo ironično što se film trebao prikazati upravo kada je Europa drhtala u nezapamćeno hladnoj zimi.
Dok su u vili Elma trajale užurbane pripreme, u hotelu Kempinski na Quai de Mont Blanc, dva kilometra dalje na obali jezera, vladalo je mirno raspoloženje. U raskošnom predvorju osjećala se atmosfera vječne večeri. Ispod niskog stropa koji je pokrivala galaksija sitnih svjetala, liftboji i nosači razgovarali su tihim glasom kao da se boje da će probuditi djecu. Dekorativna plinska vatra turobno je gorjela u praznom salonu.
Zlatni satovi i biserne ogrlice zavodljivo su sjali u vitrinama praznih butika. Čak i u tri popodne, kad je predvorje inače bilo živahno, vladala je zagušljiva tišina. Za loše poslovanje članovi uprave hotela medu sobom su okrivljavali vremenske prilike i propast tržišta nekretninama u jednom ekstravagantnom emiratu u Perzijskom zaljevu. Stvar su pogoršali švicarski glasači, koji su nedavno uvrijedili mnoge od vjernih i rastrošnih gostiju hotela Kempinski tako što su odobrili zabranu gradnje minareta u cijeloj državi. Poput gotovo svakoga u Zenevi, uprava hotela počela se pitati nije li pouzdana tvrtka koju su ponekad nazivali Švicarskom napokon učinila pogrešan korak.
Zato je uprava bila oduševljena kad je Zoe Reed, britanska novinarka koju se stalno moglo vidjeti na hotelskim televizijskim ekranima širom svijeta, ušla u predvorje hotela Kempinski u 3 sata i 15 minuta u društvu pozlaćena Rusa po imenu Mihail Danilov. Nakon što su uzeli dvije sobe, gospodin Danilov poslao je košulju i frak u hotelsku praonicu na glačanje, a onda je otišao do teretane. Prema kasnijim izjavama svjedoka, tamo je strahovito mnogo vježbao. Gospoda Reed provela je nekoliko minuta šećući se po dućanima u predvorju, a onda je pošla u frizerski salon kako bi uredila kosu i šminku za primanje u vili Elma. Kod frizera su bile još dvije gošće na zabavi, kao i žena iz sigurne kuće u Highgateu. U čekaonici je sjedio otmjeni Englez kojeg je Zoe znala kao Davida. Listao je časopis Vogue s izrazom bračne dosade i nešto mrmljao o kvaliteti hotelske posluge.
Primaklo se pet sati kad je Zoe izašla iz frizerskog salona i otišla u svoju sobu na katu da bi se presvukla za zabavu. Njezin pratilac Mihail Danilov odsjeo je u susjednoj sobi, dok je tri vrata dalje bio muškarac koji je uzeo sobu na ime Jonathan Albright, izvršni dopredsjednik tvrtke Markham Capital Advisers iz Greemvicha u Connecticutu. Zapravo se zvao Gabriel Allon, naravno, i nije bio sam. Nasuprot njemu za radnim stolom sjedio je Eli Lavon. Kao i Gabriel, imao je slušalice na ušima i pozorno gledao u laptop. Lavon je prisluškivao telefon Zoe Reed, a Gabriel je bio spojen na telefon Martina Landesmanna. Zoe je gledala vijesti na BBCju. Martin je razgovarao o mjerama sigurnosti sa svojim osobnim tjelesnim čuvarom Jonasom Brunnerom.
Sastanak se završio u 5 sati i 3 minute. Martin je razmijenio nekoliko riječi s glavnim voditeljem zabave, a onda je pošao na kat, u sobu na jugoistočnom kraju vile Elma, na 372 metra nadmorske visine. Zatim Gabriel začuje poznati zvuk osam jednakih signala dok je Martin upisivao sigurnosnu šifru na tipkovnici kod vrata osam brojeva koji će ubrzo stajati između Mihaila i Martinovih najbolje čuvanih tajna. Casak kasnije začuje se šum otvaranja i zatvaranja uredskih vrata, a onda lupa Martinovih prstiju po tipkovnici računala. Kako se činilo, Martin je morao obaviti još neke poslove prije zabave. Morao je i Gabriel. On preda slušalice Eliju Lavonu i zakorači u hodnik.
S kvake je visio znak »ne smetaj«. Gabriel dvaput pokuca, zastane, a onda opet pokuca dvaput. Zoe otvori vrata nekoliko sekunda poslije i proviri iza sigurnosnog lanca.
»Sto želite?« upita ona glumeći zlovolju.
»Možete me pustiti unutra, Zoe. Provjerili smo vašu sobu dok vas nije bilo. Cista je.«
Zoe otključa vrata i propusti ga. Bila je bosa, nosila je samo bijeli hotelski mantil.
»U tome idete na zabavu?« upita Gabriel.
»Radije u tome nego u haljini koju mi je kupio Martin.«
»Bit će razočaran ako je ne odjenete.«
»Kao i svi drugi muškarci u sobi.«
Gabriel ode do stola na kojem je ležao njezin telefon. On ga podigne i pritisne tipku za paljenje sve dok se ekran ne zacrni.
»Trebate li mi nešto reći o mojem telefonu?« upita Zoe.
»To je samo mjera opreza.«
»Da«, reče ona sarkastično. »A ja sam doputovala sve do Zeneve kako bih nekoliko sati uživala u ugodnom društvu Martina Landesmanna.«
Gabriel odloži telefon na stol bez riječi.
»Samo se pobrinite da to isključite kada bude sve gotovo.« Ona sjedne na rub kreveta. »Nikad mi niste rekli kako to nazivate.«
»Sto?«
»Postupak koji smo obavili na Martinovu telefonu i računalu.«
»Ja sam se rodio krajem sedamnaestog stoljeća, Zoe. Ni ja ne znam kako se to službeno zove.«
»A neslužbeno?«
»Neki tehničari kažu da idu na stražnja vrata, da puštaju korijenje, da skidaju pečat. Mi volimo reći da zauzimamo.«
»Sto to znači?«
»Ako se dočepamo subjektova telefona, zauzeli smo ga. Ako uđemo u njegove bankovne račune, zauzeli smo ih. Ako uspijemo ući u sigurnosni sustav njegove vile, zauzeli smo i to. A ako Mihail večeras ude u Martinov ured...«
»Onda možemo naći centrifuge?«
Gabriela iznenadi što Zoe govori u prvom licu množine. »Da«, reče on i kimne.
»Ako budemo imali sreće, možda nađemo centrifuge.«
»Kolika je šansa?«
»Teško je reći.«
»Ovo sigurno nije prvi put da vaša služba radi ovako nešto.«
Gabriel je oklijevao, a onda odgovori. »Zoe, u Europi se već neko vrijeme vodi tajni rat koji i nije posve tajan. Odnosi se na iranske i europske tehnološke tvrtke.
A jedno od naših najboljih oružja jesu računala negativaca.«
»Na primjer?«
»Neću vam davati primjer.«
»Možda da izmislite primjer?«
»Dobro. Zamislimo da neki iranski atomski fizičar sudjeluje na konferenciji u Berlinu. I zamislimo da taj znanstvenik na svojem računalu ima bilješke o izradi atomske bojeve glave.«
»Onda biste se morali nasmijati kad iranski predsjednik izjavi da se program radi isključivo u mirnodopske svrhe.«
»Tako je.«
»Dobro, izrađuju li bojevu glavu?«
»Bez ikakve sumnje«, reče Gabriel. »I svakog su dana sve bliže. Ali da budu uvjerljiva atomska sila, moraju imati trajan priljev oboga ćenog urana. U tu svrhu trebaju im centrifuge. Dobre centrifuge, koje se ne kvare, koje se vrte pouzdanom brzinom i koje ne cure.«
»Martinove centrifuge«, reče Zoe tiho.
Gabriel je šutio. Zoe pogleda sat na noćnom stoliću.
»Ako niste namjeravali pomoći mi u odijevanju, morat ću vas zamoliti da izađete.«
»Samo čas.« Gabriel sjedne. »Zapamtite, Zoe, kad Mihail krene u akciju, važno je da ne budete sami i da se zabavljate. Priđite nekome. Porazgovarajte. Najgore je ako šutite ili izgledate nervozno. Ponašajte se suprotno. Budite u središtu zabave.
Shvaćate li?«
»Mislim da mi to neće biti problem.«
Gabriel se načas osmjehne, a onda se opet uozbilji. »Ponovo mi recite što će se dogoditi ako Mihaila uhvate.«
»Moram ga se odreći. Moram reći da me zavarao kako bih ga povela sa sobom. A onda moram što brže napustiti zabavu.«
»Čak i ako to znači da morate ostaviti Mihaila.«
Ona je načas šutjela. »Oprostite, ne želim to reći.«
»Recite, Zoe.«
»Čak i ako to znači da moram ostaviti Mihaila.«
»Ne oklijevajte, Zoe. I ne osvrćite se. Ako vas pokuša zgrabiti neki od Martinovih stražara, napravite skandal tako da svi uzvanici vide da nešto nije u redu. Martin neće imati drugog izbora nego pustiti vas.« Gabriel zastane, a onda upita: »Jeste li razumjeli, Zoe?«
Ona kimne.
»Recite to.«
»Napravit ću skandal. I ostavit ću Mihaila.«
»Izvrsno. Imate li pitanja?«
Zoe odmahne glavom. Gabriel ustane i preda joj telefon.
»Uključite ga kad izađem. I večeras se ne odvajajte od njega.«
Gabriel krene prema vratima.
»Zapravo, ipak imam jedno pitanje, gospodine Allone.«
On stane i okrene se.
»Što se dogodilo na onoj livadi kraj Londona?«
»Nema nikakve livade kraj Londona. Nema ni nikakve sigurne kuće u Highgateu.
Um je kao umivaonik, Zoe. Otčepite ga i sjećanja iscure.«
Gabriel se zatim iskrade bez riječi. Zoe uključi mobilni telefon i počne se odijevati.
Jedan od mnogih logističkih zadataka koje je ekipa morala riješiti bila je nabava odgovarajućeg automobila koji će voziti Zoe i Mihaila na zabavu. Pokušali su unajmiti vozilo u Zenevi, ali to je bilo nemoguće, zato što su drugi Martinovi gosti već ugrabili sve luksuzne limuzine u kantonu. Tako im je preostala jedino žurna kupnja. Gabriel je osobno obavio stvar i izabrao crni Mercedes Sklase, sa svim dodacima, koji je odmah platio ovlaštenim čekom s jednog od Navotovih operativnih računa u Zürichu. Kad je vijest o kupnji stigla u Highgate, Shamron je podivljao. Ured je upravo potrošio sto dvadeset i pet tisuća dolara za automobil, i to za njemački automobil!
Mercedes je uplovio u kružni prilaz hotela Kempinski u 6 sati i 15 minuta navečer, a za upravljačem je bio Yaakov, koji je izgledao kao da upravlja naftnim tankerom kroz opasno more. Nakon što je uspješno izveo manevar, obavijestio je vratara da je stigao po gospodina Danilova. Vratar pozove gospodina Danilova, koji opet pozove gospodu Reed i gospodina Albrighta iz tvrtke Markham Capital Advisers.
Gospodin Albright odmah je poslao tajnu poruku svojim nadređenima u Londonu, koja je glasila »skorašnji polazak«. Onda je pogledao ekran računala. Crveno je svjedo treperilo na jugoistočnom kraju vile Elma, na 372 metra nadmorske visine.

Mayfair, London


Poruka iz Zeneve bljesnula je na ekranima operacijskog centra CIAe ispod trga Grosvenor. Na svojim starim mjestima u zadnjem redu sjedili su Graham Seymour, Adrian Čarter i Ari Shamron. Tradiciju su narušila dva dodatna člana ekipe »Remekdjela«. Jedan je bio Uzi Navot, a drugi Chiara Allon. Njih petero buljilo je u ekrane s porukama kao putnici u zračnoj luci koji čekaju odgodeni let. Shamron je već nervozno okretao medu prstima svoj stari upaljač Zippo. Dva okreta udesno, dva okreta ulijevo...
»Što mu to znači skorašnji?«
»Tek što se nije dogodio«, predloži Graham Seymour.
»Visi im nad glavom«, dometne Adrian Čarter.
Shamron se namršti i pogleda Chiaru, koja utipka nekoliko znakova u laptop.
Trenutak zatim, na velikim se ekranima pojavi nova poruka.
POLAZAK U TIJEKU...
»Zašto su čekali?« upita Shamron.
»Zapeo joj je zatvarač na haljini.«
»Tko ga je zatvorio?«
»Gospodin Albright iz tvrtke Markham Capital Advisers.«
Shamron se osmjehne. Dva okreta udesno, dva okreta ulijevo...
Mihail je stajao pred dizalima na šestom katu hotela Kempinski i gledao sebe u dekorativnom zrcalu od tamnog stakla. Odjeća mu je bila jednostavna i elegantna: Brionijev frak, jednostavna svečana košulja i tradicionalna leptirmašna. Sako je posebno krojen da sakrije dva komada tehničke opreme koje je nosio na križima.
Za otmjeni čvor njegove leptirmašne bila je potrebna suradnja triju agenata izraelske tajne službe u histeričnoj atmosferi prije operacije.
On se nagne bliže zrcalu, namjesti jednu plavu kovrču i prouči vlastito lice. Teško je povjerovati da je to onaj isti dečko iz sirotinjske stambene zgrade u Moskvi.
Dečko kojeg su svaki dan tukla i pljuvala ruska braća samo zato što nosi prokleto prezime patrijarha. Taj se dečko odselio u Izrael s roditeljima disidentima i naučio je boriti se. Ali večeras će se boriti na drugi način, protiv čovjeka koji Irancima daje moć da ispune svoje najluđe snove. Večeras on više nije Mihail Abramov.
Večeras je pravi Rus s pravim ruskim imenom i s hrpom novca u svojim ruskim džepovima.
On začuje kako se nešto dalje u hodniku zatvaraju vrata. Zoe se pojavi časak kasnije, blistava u Diorovoj haljini. Mihail je poljubi u oba obraza da hotelske kamere imaju što snimiti, a onda se odmakne i zadivljeno je pogleda.
»Nešto mi govori da ćeš večeras biti u središtu pozornosti.«
»Bolje ja nego ti.«
Mihail se nasmije i povede Zoe u dizalo. U predvorju su Yossi i Rimona pili kavu kod plinske vatre, dok su Dina i Mordecai razgovarali o restoranima sa šefom posluge. Mihail ponudi Zoe svoju ruku i povede je prema izlazu. Tada ih zaustavi vratar sa zabrinutim licem.
»Bojim se da imamo mali problem, gospodine Danilove.«
»Kakav?«
»Višak automobila.«
»Sto bi to trebalo značiti?« upita Mihail nestrpljivim glasom kojim se prirodno koriste bogataši svih nacionalnosti. »Mi kasnimo na važan dogovor.«
Vratar se okrene i pokaže kroz vrata hotela prema Mercedesu Sklase. Kod stražnjih vrata na vozačevoj strani stajao je Yaakov s rukom na kvaki, a lice mu je bilo bezizražajna maska.
»Ono je vaš automobil, gospodine Danilove.«
»Dakle, u čemu je problem?«
Vratar pokaže drugi Mercedes, model Maybach 62S. Dva dobro odjevena muškarca u tamnim kaputima stajala su kod prtljažnika s rukama u džepovima.
Mihail prepozna starijeg s fotografija ekipe za praćenje. Bio je to Jonas Brunner.
»A onaj automobil«, reče vratar, »čeka gospodu Reed.«
»Tko ga je poslao?«
»Gospodin Martin Landesmann.«
»Učinite mi uslugu. Recite toj gospodi da ćemo gospoda Reed i ja poći na zabavu u mojem automobilu.«
»Ali izričito su tražili da gospoda Reed pode s njima.«
Mihail uputi Zoe da ga pričeka u predvorju, a onda izađe. Odmah mu priđe Jonas Brunner i predstavi se.
»Recite o čemu se radi«, započne Mihail.
»Gospodin Landesmann sredio je vaše putovanje do vile Elma. Oprostite nam što vam to nismo ranije rekli. To je naš propust.«
»Naš?«
»Ja radim za gospodina Landesmanna.«
»Sto radite?« upita Mihail nepotrebno.
»Osobni pomoćnik, tako nešto«, izmotavao se Brunner.
»Shvaćam. Molim vas da gospodinu Landesmannu prenesete naše zahvale zbog njegove širokogrudne ponude, ali mi idemo svojim automobilom.«
»To bi strašno uvrijedilo gospodina Landesmanna.« Brunner ispruži ruku prema Maybachu. »Izvolite, gospodine Danilove, uvjeren sam da će ovaj biti vrlo udoban vama i gospođi Reed.«
Mihail se okrene i pogleda Zoe, koja ga je gledala kroz staklo kao da joj je cijela predstava pomalo zabavna. Zapravo je stvar bila ozbiljna. Dapače, Mihail je morao donijeti svoju prvu odluku te večeri, mnogo ranije nego što je očekivao. Ako odbije ponudu, ispast će sumnjiv. No ako prihvati, od početka će biti pod Martinovom kontrolom. Mihail Abramov htio je ponoviti da se želi voziti u svojem automobilu. Ali Mihail Danilov znao je da nema izbora, da mora prihvatiti, inače će večer započeti vrlo napeto. On pogleda Brunnera i uspije namjestiti osmijeh.
»Rado ćemo se voziti u vašem automobilu. Da kažem svojem vozaču da ima slobodnu večer ili ćemo ga trebati za povratak u hotel?«
»Vozit ćemo vas natrag kad završi zabava, gospodine Danilove.« Mihail se okrene i pokaže Zoe da izađe. Brunner otvori stražnja vrata Maybacha i osmjehne se.
»Dobra večer, gospodo Reed.« »Dobra večer, Jonase.« »Večeras izgledate predivno.« »Hvala vam, Jonase.«
Yaakov otprati pogledom Maybach, koji je skrenuo u mračni Quai de Mont Blanc, a onda prinese usnama mikrofon koji je nosio na ruci.
»Jesi li čuo?«
»Čuo sam«, odgovori Gabriel. »Što da radim?« »Slijedi ih. Oprezno.«
Trideset sekunda poslije, nova poruka bljesne na ekranima trga Grosvenor.
Shamron bijesno pogleda Navota.
»Koliko me stajao taj automobil, Uzi?«
»Sto dvadeset i pet tisuća, šefe.«
»A koliko je Mihail darovao Martinovoj zakladi?«
»Sto tisuća.«
»Jedanput sam ukrao ruski MiG za manje od toga, Uzi.« »Što da radim, šefe?«
»Pobrini se da taj automobil preživi ovu noć. Želim svoj novac.«

Ženeva


Krenuli su na sjever po obali jezera, kroz snenu i otmjenu diplo. matsku četvrt Ženeve. Zoe je sjedila iza vozača. Sklopila je ruke u krilu i nagnula koljena ulijevo.
Mihail je sjedio iza Jonasa Brunnera i šutke gledao jezero.
»Jeste li prvi put u Zenevi, gospodine Danilove?«
»Ne. Zašto pitate?«
»Kao da vas jako zanima jezero.«
»Oduvijek mi se jako sviđa.«
»Znači, često dolazite ovamo?«
»Nekoliko puta godišnje.«
»Radi posla?«
»Ima li drugih razloga za dolazak u Zenevu?«
»Neki dolaze za godišnji odmor.«
»Zbilja?«
Ispitujete li sve goste gospodina Landesmanna, Herr Brunner? Ili samo prijatelje njegove ljubavnice?
Ako je Zoe isto mislila, njezino lice nije to odavalo. Svojim velikim smeđim očima ona blago pogleda Mihaila, a onda se okrene naprijed. Primicali su se Botaničkom vrtu. Palača naroda prođe pokraj njih kao divovska luksuzna krstarica i nestane u magli. Mihail opet pogleda kroz prozor i primijeti da ga Brunner promatra preko retrovizora.
»Gospodin Landesmann rekao mi je da vam zahvalim za vrijedan dar koji ste dali zakladi Ujedinimo svijet. Želi osobno razgovarati s vama ako bude prilike.«
»Nije potrebno.«
»To trebate reći gospodinu Landesmannu.«
»I hoću«, reče Mihail veselo.
Brunner nije razumio ironiju. On se okrene kao robot po svemu sudeći, ispitivanje je završilo i promrmlja nekoliko riječi na njemačkom u svoj mikrofon na ruci.
Izašli su iz diplomatske četvrti i jurili po cesti za Lausanne. Na obje strane ulice nizale su se divovske živice i kameni zidovi, iza kojih su se skrivale neke od najskupljih i najpoželjnijih nekretnina na svijetu. Sto su se više udaljavali od centra Ženeve, vrata imanja bila su sve impresivnija, ali ipak ih je sve nadmašila impozantna elegancija ulaza u vilu Elma. Starinska stražarnica na kat stajala je odmah desno od ulaza, s kupolom koja je budno virila preko uredne živice. Na jednoj strani ceste nizale su se limuzine, koje su čekale dok su prašinari Zentruma provjeravali popis gostiju. Brunner mahne vozaču da ih zaobiđe.
Čim su ugledali Maybach kako se primiče, stražari se razmaknu i puste ga da prođe bez provjere. Ravno ispred njih, na kraju dugog drvoreda, vila Elma sjajila se kao svadbena torta. Nakon ulaza protezao se još jedan red limuzina, koje su pućkale u prvoj brzini. Ovaj put Brunner zapovjedi vozaču da stane u red. Onda se osvrne prema Zoe.
»Kad poželite otići, gospođo Reed, samo se obratite nekom od stražara i dovest ćemo automobil.« On se okrene Mihailu. »Uživajte u zabavi, gospodine Danilove.«
»I hoću.«
Automobil se zaustavi pred vilom. Mihail izađe, a Zoe ga uzme pod ruku.
»Što je to bilo?« prošapće Zoe dok su hodali prema ulazu.
»Mislim da je vaš prijatelj Martin Landesmann upravo obilježio svoj teritorij.«
»Samo to?«
»Propušteni smo, zar ne?«
Ona mu stisne podlakticu. »Dobro ste se držali, gospodine Danilove.«
»A vi još bolje, gospodo Reed.«
Oni zakorače u velebno predvorje, gdje ih odmah saleti postrojba slugu u svečanim odijelima. Jedan je Mihailu skinuo kaput, a drugi je prišao Zoe i uzeo joj plašt.
Zatim su dobili graviranu karticu s recepcije i uputu da se pridruže kratkom redu kićenih žena i zavidnih muškaraca.
Kod podnožja spektakularno osvijedjene jele stajao je Sveti Martin Landesmann, blistajući u vlastitoj slavi. Martin se oprezno rukuje. Martin se šaptom povjerava.
Martin pokazuje da suosjeća. Monique i djeca izgledali su kao puki privjesci, kao Martinov nenamedjivi ručni sat Philippe Patek i dva tjelesna čuvara iz Zentruma koji su mu stajali iza leda glumeći ležernost. Monique je bila dva centimetra viša od Martina. Dugu crnu kosu počešljala je ravno s čela, a nosila je haljinu bez rukava koja je isticala njezine vitke ruke. Kao da Martin nije primjećivao njezinu ljepotu. Gledao je samo uzvanike. Nakratko je pogledao i slavnu britansku novinarku koja je stajala metar i pol dalje, pokraj nekog Mihaila Danilova, ruskog milijunaša. Gospodin Danilov preda karticu s recepcije slugi na početku reda.
Onda obori oči na mramorni pod i pričeka da ih pozovu.
Postoji fotografija susreta koji je uslijedio. Nije se poziralo, nego je snimku napravio jedan od fotografa koji su naručeni za zabavu. Poslije je ukradena s njegova računala u okviru medunarodne istrage na kraju afere. Kako se naknadno pokazalo, ta je fotografija vrlo točno predvidjela dogadaje koji su uslijedili.
Martinov je izraz bio neobično kiseo za tako radosnu priliku, a zbog kuta snimanja izgledalo je kao da gleda i Mihaila i Zoe istovremeno. Monique nije gledala ni jedno ni drugo. Otmjenu je glavu vješto okrenula na suprotnu stranu.
Za razliku od fotografije, zvučna je snimka zabilježila trajanje susreta. Trajao je pukih petnaest sekunda, a dobiven je iz čak dva izvora mobilnog telefona u ručnoj torbici Zoe Reed i telefona Nokia N900 koji je Martin usprkos izričitu supruginu zahtjevu zataknuo u prsni džep svojeg svečanog odijela. Gabriel je poslušao snimku tri puta, a onda je poslao poruku u London dok su Zoe i Mihail ulazili u dvoranu. Orkestar je svirao Handelovu melodiju »Gle, dolazi junački pobjednik«. Čak se i Zoe morala nasmijati.
Na cesti za Lausanne nedaleko od vile Elma nalazi se mala Agipova benzinska postaja i trgovina. Poput većine švicarskih postaja, i ova je krajnje čista. Ima i malu pekarnicu, koja začudo prodaje neke od najboljih kolača i peciva u Zenevi. Kad je Yaakov stigao, peciva su već bila suha, ali skuhana mu je svježa kava. On kupi veliku šalicu s mlijekom i šećerom, švicarsku bombonijeru i američke žvakaće gume, a onda se vrati u Mercedes i sjedne za upravljač, spreman na dugo čekanje.
Trebao je sjediti iza zidina vile Elma s ostalim vozačima limuzina. Ali Martin je tražio promjenu plana. Je li u pitanju nevina gesta ili je tim jednostavnim potezom Martin upropastio cijelu operaciju? Kako god bilo, Yaakov je bio uvjeren u jedno.
Mihail i Zoe sada su zaključani u Martinovoj tvrđavi, okruženi Martinovim tjelesnim čuvarima i prepušteni Martinu na milost i nemilost. U Highgateu se nisu tome nadali. Čudno, ali uvijek ispadne tako.

Ženeva


Bila je to Martinova zabava, ali glavnu je ulogu igrala Zoe. Zoe je blistala. Zoe je žarila i palila. Zoe je bila neusporediva. Zoe je bila zvijezda. Nije sama izabrala tu ulogu. Drugi su joj je dodijelili. Zoe se isticala te večeri zato što je bila drukčija.
Zoe nije posjedovala ni kupovala. Zoe nije posuđivala novac ni bušila naftu u Sjevernom moru. Zoe nije bila čak ni bogata. Ali bila je prelijepa. I pametna. I bila je na televiziji. Nekoliko poteza njezina slavnog pera bilo bi dovoljno da bilo tko od nazočnih postane novi Martin Landesmann, bez obzira na težinu njegovih tajnih grijeha.
Mnogo je slušala, a govorila je samo kad je morala. Ako je imala ikakva mišljenja, nije ih iznosila jer je sebe smatrala zadnjom novinarkom na svijetu koja se istinski trudi izbaciti osobne političke stavove iz posla. Zoe je očijukala s mladim vlasnikom jednog američkog softverskog diva, podnosila nasrtaje neopisivo bogatog saudijskog princa i dijelila mudre savjete Viktoru Orlovu, budućem vlasniku Financial Journala. Jedan povučeni milanski milijarder ponudio je da će joj otvoriti vrata svojeg poslovnog carstva ako napiše povoljnu priču o njemu; jedan slavni britanski glumac koji je slijedio pokret »spore prehrane« molio ju je da promiče održivu poljoprivredu. Osim toga, na veliko nezadovoljstvo Monique Landesmann, Zoe je bila čak umoljena od djevojaka u odori da drži mladunče euroazijskog risa za vrijeme prezentacije Martinova rada na spašavanju najugroženijih životinja na svijetu. Kad joj je mačka njuškom pomilovala obraz, sto pedeset muškaraca glasno je uzdahnulo što nisu na mjestu te životinje.
Naočiti Mihail Danilov proveo je cijelu večer u blizini Zoe. Činilo se da mu je dovoljno što može uživati u odsjaju njezina blistavila, iako je stisnuo mnogo ruku, predao mnogo sjajnih posjetnica i neobvezno prihvatio mnogo budućih ručkova u Londonu. Bio je savršen pratilac za ženu kao što je Zoe, dovoljno samopouzdan da ga ne uvrijedi pozornost koja joj se posvećuje i spreman ostati nevidljiv u pozadini.
Štoviše, unatoč njegovoj zavodljivoj vanjštini, nitko nije ni primijetio da nema gospodina Danilova kada je tristo uzvanika krenulo u plesnu dvoranu kako bi pogledalo Martinov film.
Dvorana je pretvorena u kino, s redovima šarenih sklopivih stolica posloženih u dugu, a na velikom platnu bio je sveprisutni znak zaklade Ujedinimo svijet. Pred platnom je stajala prazna govornica i čekala da se Martin udostoji doći. Zoe sjedne u pozadinu, a odmah joj se pridruži saudijski princ. Dirajući joj bedro, on je zamoli da napiše članak o uzbudljivim novostima iz saudijske naftne industrije. Zoe obeća da će razmisliti o tome, a onda odmakne Saudijčevu ruku kad se Martin popne na govornicu, praćen gromoglasnim pljeskom.
Tu je predstavu Zoe već vidjela nekoliko puta u Davosu, ali svejedno ju je uspio zaokupiti. Martin je čas govorio kao profesor, a čas kao revolucionar. Pozivao je drugove magnate da se više okrenu društvenoj pravdi, a manje zaradi. Govorio je o žrtvi i predanosti. Poželio je otvorene granice i otvorena srca. Zatražio je svijet kojim upravljaju nova društvena načela, koja nisu zasnovana na stjecanju bogatstva nego na održivosti i dostojanstvu. Da Zoe nije znala istinu o Martinu, možda bi bila jednako očarana kao i ostalih tristo slušatelja. Možda bi se pridružila ovacijama na kraju Martinova govora. Ovako je samo pristojno zapljeskala i brzo pogledala po dvorani, a tada se ugase svjeda. Znak Ujedinimo svijet nestane, a zamijeni ga strašno narančasto sunce koje blješti nad sprženim pustinjskim krajolikom. Začuje se tjeskobna melodija na violončelu.
»Nešto nije u redu, gospodo Reed?« zapita saudijski princ.
»Čini se da sam negdje zametnula pratitelja«, reče Zoe, koja se odmah pribrala.
»Moja sreća.«
Zoe se osmjehne i reče: »Ne obožavate li filmove o opasnosti od izgaranja fosilnih goriva?«
»Svi ih obožavaju«, reče Saudijac.
Nakon spržene pustinje pojavi se potopljeno obalno selo u Bangladešu. Zoe nehajno baci pogled na sat i zapamti vrijeme. Devedeset minuta, rekao je Gabriel.
Ako se Mihail ne vrati za devedeset minuta, udi u automobil i napusti zabavu. Ali u tom je planu jedna rupa. Zoe ima na raspolaganju jedino Martinovu limuzinu. I za upravljačem će biti Zentrum.
Ironijom sudbine, upravo je Martin Landesmann preko svojeg mobilnog telefona u džepu otkrio ekipi »Remekdjela« da postoji stražnje stubište koje vodi iz kuhinje ravno u njegov privatni ured. Onuda je prolazio svakog jutra nakon jednosatnog veslanja po jezeru, pri čemu bi se digao s 368 na 372 metra nadmorske visine.
Povremeno bi navratio u spavaće krilo porazgovarati s Monique, ali obično bi pošao ravno u ured i unio osam znamenaka u elektronsku bravu. Osam znamenaka koje će se ubrzo naći između Mihaila i Martinovih najbolje čuvanih tajna.
Mihailov je prvi zadatak bio da glatko prijeđe iz gostinjskih soba u kuhinju. Posao mu je olakšalo to što su Martinovi zaštitari u tamnim odijelima čuvali vrata i hodnike prema sobama gdje gosti nisu dobrodošli. Ulaz u kuhinju nije čuvao nitko, a hodnik je bio pun užurbanih konobara koji su jurili u oba smjera. Nitko se nije ni osvrnuo na vitkog plavokosog muškarca koji je ušao u kuhinju noseći prazan srebrni pladanj. I nitko nije primijetio kad je vitki plavokosi muškarac odložio pladanj na tezgu i popeo se stražnjim stubištem kao da to radi svaki dan.
Zbog čarobne tehnologije za globalno praćenje kretanja Mihail je znao svaki centimetar puta. Na vrhu stubišta on skrene desno i prođe devet i pol metara kroz slabo osvijedjen hodnik. Zatim lijevo, do dvostrukih vrata koja vode u malo predsoblje pred Martinovim uredom. Kao što je očekivao, vrata predsoblja nisu bila zaključana.
Mihail otvori jednu vratnicu, ušulja se i odmah je zatvori. Predsoblje je bilo u mrklom mraku, što mu je i trebalo da izvrši prvi korak provale. On skine malu ultraljubičastu svjetiljku iz skrovišta u leđima sakoa i upali je. Sablasna plava zraka osvijetli tipkovnicu za ulaznu šifru. Ali najvažnije je bilo što je ultraljubičasto svjetlo otkrilo Martinove otiske prstiju na tipkovnici. Otiske je imalo pet tipaka s brojevima 2, 4, 6, 8, 9 kao i tipka za otključavanje.
Mihail brzo skine poklopac tipkovnice i ukažu se elektronski sklopovi. On zatim uzme drugi predmet iz skrovišta. Bio je velik kao iPod i imao vlastiti brojčanik i dvije žice s malim krokodilštipaljkama. Mihail uključi uređaj i prikvači štipaljke za izložene žice na Martinovoj električnoj bravi. Onda pritisne onih istih pet brojeva 2, 4, 6, 8, 9 i tipku »enter«. Za manje od jedne sekunde uređaj unese sve moguće kombinacije tih brojeva u memorijski čip, a brava se istog časa otvori. Mihail otkvači uređaj i vrati poklopac tipkovnice, a onda zakorači u Martinov ured i tiho zatvori vrata. Na unutarnjem zidu bila je ista takva tipkovnica. Mihail je načas osvijetli ultraljubičastim svjedom i pritisne tipku za zaključavanje. Zasuni se zatvore uz pouzdan štropot.
Poput predsoblja, ured je bio u potpunom mraku. Mihailu nije trebalo svjedo. Znao je da se Martinovo računalo nalazi točno četiri metra dalje, malo naprijed i desno.
Martin ga je ugasio te večeri na izlasku iz ureda. Mihail je samo trebao gurnuti svoj Sonyjev USB u jedan od USB ulaza i pritisnuti tipku F8 u isto vrijeme kada i dugme za paljenje. On dodirne nekoliko tipaka i sadržaj Martinova tvrdog diska ubrzo poleti kroz virtualni prostor brzinom svjedosti. Na ekranu se pojavi okvir:
»preostalo vrijeme presnimavanja: 1:14:32...« Sad može samo čekati. On stavi na glavu odašiljač svojeg minijaturnog zaštićenog radija i zagleda se u ekran.
»Primaju li?« upita Mihail.
»Primaju«, odgovori Gabriel.
»Ne zaboravite me.«
»Nećemo.«
Gabriel prekine vezu. Mihail je sjedio sam u mraku i gledao odbrojavanje na ekranu Martinova računala.
»preostalo vrijeme presnimavanja: 1:13:47...«
Računalo koje je primalo podatke iz vile Elma bilo je smješteno u ostakljenoj sobi za sastanke londonskog operativnog centra, poznatoj kao Akvarij. Na ekranu je bila ista poruka kao na Martinovu računalu. Shamron je bio jedini čovjek u sobi koji to nije smatrao razlogom za slavlje. Nije mu to dopuštalo iskustvo. Kao ni trenutačno stanje. Jedan mu je operativac zaključan u Martinovu uredu, sedmero operativaca sjedi u luksuznom ženevskom hotelu, a Mercedes je parkiran na benzinskoj postaji u jednoj od najsigurnijih četvrti na svijetu. I, naravno, još jedna sitnica: slavna britanska novinarka koja gleda film o globalnom zatopljenju u društvu saudijskog princa. Što može krenuti po zlu, pomisli Shamron nervozno vrteći upaljač medu prstima. Sto uopće može krenuti po zlu?

Zürich


Sitna Švicarska Konfederacija proživjela je nekoliko teških mjeseci, kao što se moglo vidjeti po sablasnoj tišini na pločnicima Bahnhofstrasse u Zürichu te iste vlažne prosinačke večeri. Nakon što su dovedene do ruba nelikvidnosti, najveće švicarske banke bile su prisiljene primiti sramotni državni paket pomoći. Osjetivši njihovu slabost, strani poreznici zagrajali su tražeći da švicarske financijske ustanove podignu veo tajnosti koji je stoljećima štitio njihove klijente. Gnomi u Zürichu, koji spadaju medu najlukavija Božja stvorenja, nagonski su se sakrili i strpljivo čekali da prođe loše vrijeme. To su radili jer su dobro znali da se američki bankari više ne mogu busati u prsa svojim moralom. Recite što god hoćete o švicarskoj pohlepi, tješili su se oni, ali mi nikada nismo bacili cijeli planet u recesiju. To će zauvijek biti isključivo američko postignuće.
No, gospodarstva su dinamična poput ekosustava, pa prijetnja jednoj vrsti ne znači nužno prijetnju svima. Dapače, ona često može značiti dobru priliku, kao primjerice za poduzeće smješteno u olovnosivoj uredskoj zgradi na Kasernenstrasse, na obali kanala Sihl. Ali to je ljepota korporativne sigurnosti.
Nevolje ne mare za dobro ili loše poslovanje.
Čudno, ali »Kellergruppe« Ulricha Miillera zapravo nije operirala iz podruma Zentrumova sjedišta. Naprotiv, bila je smještena u nizu prostranih ureda na zadnjem katu, što je pokazivalo koliko je značajan njihov doprinos Zentrumovu zdravom poslovanju. Nekoliko viših članova te skupine bilo je te večeri na zadatku, pozorno prateći dvije osjedjive operacije. U jednoj se radilo o ucjenjivanju u Berlinu, a u drugoj o »raskidu ugovora« u Mexico Cityju. Meksički je slučaj bio posebno osjedjiv zato što se ticao ambicioznog državnog tužitelja koji gura nos u nešto što ga se ne tiče. Fizički zadatak obavljao je mjesni izvođač, profesionalni ubojica kojim su se često koristili meksički narkobosovi. Tako je »Kellergruppe« najradije operirala. Kad god je mogla, koristila se uslugama vještih profesionalaca i okorjelih kriminalaca koji nisu imali pojma za koga rade. Time se smanjivala uloga tvrtke i ograničavala moguća šteta u rijetkim slučajevima kad operacija ne bi išla po planu.
Unatoč velikoj osjedjivosti operacija u Berlinu i Mexico Cityju, Ulrich Miiller te večeri nije bio nazočan u sjedištu Zentruma. Zbog razloga koje još nije znao, bio je u automobilu na pustom parkiralištu nekoliko kilometara južno od središta grada, na zapadnoj obali Zürichsee. Lokaciju je izabrao Karl Huber, bivši Miillerov čovjek u Dienst fur Analyse und Pravention, švicarskoj službi unutarnje sigurnosti.
Huber je rekao da mora Miilleru reći nešto važno. Nešto o čemu ne može telefonom ni u zatvorenoj prostoriji. Huber je zvučao zabrinuto, ali to nije bilo neobično za Hubera.
Miiller pogleda na sat, a onda primijeti da s juga dolazi automobil. Huber, pomisli on, točno na vrijeme. Automobil skrene na parkiralište, ugasi svjeda i parkira se nekoliko centimetara iza Miillerova blatobrana. Miiller se namršti. Kao i uvijek, Huberova je vještina bila besprijekorna. Trenutak poslije, čovjek iz DAPa zavali se na Miillerovo suvozačko mjesto, s laptopom u krilu i izrazom lica kao da je netko umro.
»Što nije u redu, Karle?«
»Ovo.«
Huber uključi laptop i pritisne jednu ikonu. Nekoliko časaka poslije, Miiller začuje Zentrumova vlasnika kako vodi krajnje osoban razgovor sa suprugom. Po kvaliteti zvuka bilo je očito da se razgovor vodi oči u oči i da ga snima mikrofon koji je udaljen više od metra. Miiller posluša samo na trenutak, a onda naglo mahne rukom kako bi njegov bivši posilni ugasio računalo.
»Gdje si to dobio?«
Huber šutke pogleda u strop.
»Onyx?«
Huber kimne.
»Što je izvor?«
»Landesmannov mobilni telefon.«
»Zašto švicarska služba unutarnje sigurnosti prisluškuje osobne razgovore Martina Landesmanna?«
»Ne prisluškujemo mi. Ali netko drugi očito prisluškuje. I uspjeli su se dokopati još nečega.«
»Čega?«
»Njegova laptopa.«
Miiller problijedi. »Što vidite?«
»Sve, Ulrichu. Stvarno sve.«
»Onyx?«
Huber kimne. »Onyx.«
Kad su spominjali oniks, nisu mislili na vrstu mutnog kvarca, nego na obavještajnu signalnu službu švicarske vlade. Onyx je umanjena verzija programa Echelon američke Nacionalne službe sigurnosti, a mogao je hvatati svjetske komunikacije i mobilni promet, kao i aktivnosti na internetu. Ubrzo nakon što je dovršen 2005. godine, Onyx je otkrio jednu od najskandaloznijih tajna na svijetu kad je zemaljska postaja visoko u švicarskim Alpama uhvatila faksporuku između egipatskog ministra vanjskih poslova i njegova veleposlanika u Londonu. Taj će faks na kraju dovesti do otkrića da CIA ima tajne zatvore za ljude osumnjičene za terorizam u ime al-Qa'ide. Unatoč okolnostima Ulrich Miiller zadivi se toj ironiji. Švicarska je smislila i sagradila Onyx kako bi ukrao tajne njezinih suparnika. Sada, po svemu sudeći, sustav je slučajno naletio na tajne jednog od najvažnijih švicarskih poslovnih ljudi.
»Kako je to Onyx našao?« upita Miiller.
»Našla su računala. Računala pronađu sve.«
»Kada?«
»Ubrzo nakon što je Martinov tvrdi disk otišao na satelit, Onyxov sustav za filtriranje otkrio je nekoliko ključnih riječi. Materijal je automatski označen i isporučen jednom analitičaru u Zimmerwaldu radi daljnje istrage. Nakon nekoliko sati čeprkanja analitičar je otkrio da je i Martinov telefon ozvučen. Moj je ured obaviješten tek sada, ali Onyx prati tijek podataka već nekoliko dana. Materijal se šalje u DAP radi daljnje istrage.«
Miiller sklopi oči. Sprema se katastrofa.
»Kada je telefon provaljen?«
»Teško je reći.« Huber slegne ramenima. »Prije najmanje tjedan dana. Možda i duže.«
»A računalo?«
»Ekipa u Onyxu smatra da su provaljeni u isto vrijeme.«
»Koje su ključne riječi pokrenule automatsko bilježenje?«
»Ključne riječi koje imaju veze s odredenom robom koja se šalje odredenoj zemlji na istočnoj strani Perzijskog zaljeva. Ključne riječi koje imaju veze s odredenom kineskom tvrtkom sa sjedištem u Shenzhenu, a zove se XTE Hardware & Equipment.« Huber zašuti, a onda upita: »Jesi li ikad čuo za nju?«
»Ne«, odgovori Miiller.
»Ima li Landesmann ikakve veze s tim?«
Miiller uzvine obrve. »Nisam znao da je ovo službeni posjet, Karle.«
»Pa i nije.«
Miiller se nakašlje. »Koliko znam, gospodin Landesmann nema nikakve veze s XTE Hardware & Equipment iz Shenzhena.«
»Drago mi je što to čujem. Ali, na žalost, DAP ipak sumnja.«
»Sto to govoriš?«
»Recimo da se vrši pritisak na šefa da zatraži opsežnu istragu.«
»Možeš li to zaustaviti?«
»Trudim se.«
»Potrudi se još više, Karle. Ova te tvrtka jako dobro plaća da se pobrineš da se takve stvari ne dogadaju našim klijentima, a kamoli šefu.«
Huber se namršti. »A da to kažeš glasnije? Možda te nije čula Onyxova zemaljska postaja u Valaisu.«
Miiller je šutio.
»Jedna stvar ti ide na korist«, reče Huber. »DAP i Savezna policija teško će se odlučiti na potencijalno neugodnu istragu u ovakvom razdoblju, pogotovo kad se istraga odnosi na omiljena čovjeka poput tvog šefa. Martin je svetac zaštitnik Švicarske. Možeš biti siguran da će njegovi prijatelji u vladi dvaput razmisliti prije nego što učine nešto što će mu naškoditi ugledu. Martin je dobar za ovu zemlju.«
»Ali?«
»Uvijek postoji mogućnost da će stvar iscuriti u novine kao što je iscurio egipatski faks. Ako se to dogodi...« Huber zastane. »Kao što znaš, te stvari lako zažive same.«
»Zentrum će ti biti jako zahvalan ako to zadržiš daleko od novina, Karle.«
»Koliko zahvalan?«
»Dobit ćeš novac u ponedjeljak ujutro.«
Huber sklopi laptop. »Još nešto što ne smiješ zaboraviti. Tko god je ovo učinio jako je dobar. I imao je pomoć.«
»Kakvu pomoć?«
»Nekoga iznutra. Nekoga tko ima pristup Martinovu telefonu i računalu. Da sam ja na tvojem mjestu, počeo bih sastavljati popis mogućih sumnjivaca. A onda bih svakoga od njih vezao lisicama za radijator i saznao tko je odgovoran.«
»Hvala ti na savjetu, Karle, ali nama su draže profinjenije metode.«
Huber se sarkastično osmjehne. »Reci to Rafaelu Blochu.«
Ulrich Miiller prilično se brzo vrati u središte Züricha, razmišljajući o tome što znači ono što je upravo čuo. Netko iznutra... Netko tko ima pristup Martinovu telefonu i računalu... Bilo je moguće da je Martina izdao neki zaposlenik, ali Miiller je to smatrao krajnje nevjerojatnim, budući da su se svi zaposlenici GVIa temeljito provjeravali pri zapošljavanju i zatim prolazili redovite sigurnosne provjere. Miiller je slutio da je izdajica netko mnogo bliži Martinu. Netko tko redovno spava s Martinom.
On se parkira u Kasernenstrasse i krene na kat. Jedan operativac iz Kellergruppe pokuša izvijestiti Miillera o operacijama u Berlinu i Mexico Cityju. Miiller šutke prođe pokraj njega i uđe u ured. Računalo mu je radilo. Nakon nekoliko časaka oklijevanja, on otvori popis gostiju za dobrotvornu zabavu zaklade Ujedinimo svijet te večeri u vili Elma. Javni dio Zentruma napravio je površnu provjeru sigurnosti svih tristo uzvanika. Blizu kraja popisa Miiller pronađe ime koje je tražio. On uzme telefon i nazove broj Martinova mobilnog telefona. Shvativši svoju pogrešku, on prekine vezu i nazove Jonasa Brunnera. Brunner šaptom odgovori nakon tri signala.
»Gdje si?« upita Miiller.
»U plesnoj dvorani.«
»Što se to čuje?«
»Film gospodina Landesmanna.«
Miiller tiho opsuje. »Vidiš li britansku novinarku?«
Brunner je šutio nekoliko sekunda. »Eno je u zadnjem redu.«
»Je li njezin pratilac s njom?«
Opet tajac, a onda: »Ne, ne vidim ga.«
»Sranje!«
»Što nije u redu?«
Miiller ne odgovori izravno, nego tjelesnom čuvaru izreče precizne upute, a onda upita: »Koliko imaš tamo ljudi večeras?«
»Četrdeset.«
Miiller zaklopi slušalicu i brzo nazove Zentrumov putni ured.
»Treba mi helikopter.«
»Kamo idete?«
»Znat ću kad poletim.«
»Kad vam treba?«
»Odmah.«

Ženeva


Premda je bio krupan čovjek, Jonas Brunner iznenađujuće je tiho hodao. Nitko se nije osvrnuo kad se primaknuo Martinovu ramenu. Nitko nije reagirao kad je promrmljao par riječi u Martinovo uho. Martin je načas izgledao kao se zapanjio, ali odmah se sabrao i gurnuo blijedu ruku u prsni džep. Pojavio se njegov mobilni telefon; ekran mu je načas zasjao i ugasio se zajedno s aparatom. Martin ga odmah preda Brunneru, a onda ustane i izađe iz dvorane zajedno sa zaštitarom. Tada ga je već pažljivo promatralo nekoliko gostiju, među kojima i slavna britanska novinarka koja je sjedila pokraj basnoslovno bogatog saudijskog princa. Kad je Martin nestao, ona se opet okrene filmu i očajnički pokuša zatomiti strah koji ju je obuzeo. Valjda samo umire od dosade, pomisli ona neuvjerljivo. Ali Zoe je uvijek znala kad je Martinu dosadno. Sada mu nije dosadno. Sada je bijesan.
Gabriel skine slušalice, provjeri vezu, provjeri stanje prijenosa i pritisne nekoliko tipaka. Onda se zabrinuto okrene Lavonu.
»Imaš li još zvuk s njezina telefona?«
»Da, jasno ga čujem. Zašto?«
»Zato što se Martinov ugasio.«
»Imaš li podatke s GPSa?«
»Nemam ništa.« »Vjerojatno je ugasio telefon.« »Zašto bi to uradio?« »Dobro pitanje.« »Sto da radimo?«
Gabriel otipka pet riječi u računalo i pritisne »pošalji«. Onda se spoji na Mihailov odašiljač.
»Možda se pojavio problem.«
»Kakav?«
Gabriel objasni.
»Imaš li savjet?«
»Sjedi i čekaj.«
»Sto ako na vrata udu ljudi?«
»Odmah izvuci USB.«
»I što ću s njim?«
Gabriel prekine vezu.
Gabrielova se poruka istog časa pojavi na ekranima londonskog operativnog centra: martinov telefon isključen... tražimo savjet... Adrian Čarter tiho opsuje. Uzi Navot sklopi oči i glasno izdahne. »Ljudi često gase telefone«, napomene Graham Seymour. »To je istina«, reče Navot. »Ali Martin ga ne gasi. Nikada.« »Tamo je tvoj čovjek, Uzi. Znači da ti odlučuješ.« »Koliko je još ostalo dok se ne završi prijenos s Martinova računala?«
»Dvadeset i jedna minuta.«
»Kolike su šanse da smo već dobili što nam treba?« »Nisam stručnjak, ali rekao bih fiftififti.« Navot pogleda Shamrona. Shamron stoički uzvrati pogled, kao da želi reći da se u takvim trenucima gradi karijera. »Želim bolje šanse od fiftififti«, reče Navot. »Znači, čekamo?« Navot kimne. »Čekamo.«
Mihail tiho priđe do prozora, odmakne zavjesu za centimetar i proviri u Martinov vrt. Tlo je bilo šest metara niže, a oko kuće se šetao stražar. Ali to nije bilo važno.
Uredski prozori bili su otporni na metke i nisu se otvarali. Mihail se vrati do radnog stola i provjeri okvir na ekranu Martinova računala: 18:26... 18:25...
18:24...
Čekamo, pomisli on. A što je sa Zoe?
Jonas Brunner s ekipom zaštitara smjestio se u uredu u prizemlju vile, nedaleko od kuhinje. On povede Martina Landesmanna unutra i nazove broj Ulricha Miillera u Zürichu.
»Zašto si mi rekao da isključim telefon?«
»Zato što je ozvučen.«
»Ozvučen?«
»Tvoj mobilni telefon odašilje tvoj život u svijet, Martine. Kao i tvoje računalo.«
Landesmannovo blijedo lice postane još bljeđe. »Tko je to učinio?«
»Nisam siguran. Ali mislim da su večeras došli na tvoju zabavu kako bi se opet poslužili.«
»Što to govoriš?«
Miiller objasni svoje sumnje. Landesmann je šutke slušao, a onda baci telefon na stol.
»Što da radimo, gospodine Landesmanne?«
»Nađite Rusa.«
»A Zoe?«
»Daj mi nekoliko tvojih ljudi. Ja ću se pobrinuti za Zoe.«
Brunneru je trebalo samo nekoliko minuta da utvrdi da Mihail Danilov, pratilac Zoe Reed, nije nazočan na projekciji novog filma zaklade Ujedinimo svijet u plesnoj dvorani. Nije se znalo otkad nema gospodina Danilova, kao ni gdje se trenutačno nalazi, ali Brunner je brzo donio odluku gdje da započne potragu.
Mudro je odlučio da ne ide sam, pa je poveo sa sobom četiri najjača stražara. Oni se vrlo ležerno uspnu stražnjim stubištem. Čim su ostali sami, svaki od njih izvuče SIG Sauer P226. Na vrhu stubišta šutke nastave kroz hodnik, dok je korake prigušio debeli tepih. Nakon devet i pol metara stanu i skrenu lijevo. Vrata predsoblja bila su zatvorena. Oni ih nečujno otvore. Brunner se ušulja unutra, zastane pred elektronskom bravom i položi desnu ruku na tipke. Sada je gotovo sa prikradanjem. Ali nema izbora. Brunner utipka osam znamenaka i pritisne »enter«.
Onda stavi ruku na kvaku i pričeka da se zasuni otvori.
Martin se vrati u plesnu dvoranu dok se film primicao kraju i sjedne pokraj Monique.
»Moram ti nešto reći«, šapne on gledajući u ekran.
»Možda sada nije najbolje vrijeme ni mjesto, Martine.«
»Na žalost, sada je vrijeme i mjesto.«
Monique ga pogleda. »Sto si učinio?«
»Treba mi tvoja pomoć, Monique.«
»A ako odbijem?«
»Možda izgubimo sve.«
Čovjek koji je skočio na Jonasa Brunnera i njegove ljude kao divlja mačka imao je dvije prednosti. Jedna je bila prednost vida nakon gotovo sat vremena u uredu, oči su mu se navikle na mrak a druga je bila obuka. Istina, Brunner i njegovi ljudi bili su veterani švicarske vojske, ali vitki Rus s ledenim očima bio je bivši član Sayeret Matkal, pa je znao krav maga, službenu borilačku vještinu izraelske vojske i tajnih služba. Ta vještina nije lijepa, ali je efikasna i brutalna. Ima jednostavna načela: stalno kretanje i neprestane napade. Kada borba započne, ne prestaje dok protivnik ne leži na tlu s ozbiljnim zdravstvenim problemima.
Rus se borio hrabro i gotovo nečujno. Udarcima dlana slomio je dva nosa, spretnim potezom lakta razbio je nekome čeljust, a jedan je grkljan toliko oštetio da će njegov vlasnik hripati do kraja života. Ipak, na kraju ga je savladala brojčana nadmoć i težina protivnika. Nakon što su ga prikovali uz tlo, Brunner i njegovi ljudi mlatili su ga dok se nije onesvijestio, a u tom času se u prizemlju prolomi pljesak. Brunner načas pomisli da se plješće njemu. Ali nije se radilo o tome.
Upravo je završio dokumentarac zaklade Ujedinimo svijet, a Sveti Martin uživao je u laskanju gostiju.
Gabriel nije čuo pljesak nego ogorčenu borbu koja mu je prethodila. Zatim se začuo glas Jonasa Brunnera kako zapovijeda ljudima da tiho odvuku gospodina Danilova u podrum. Kad se radijski signal izgubio, Gabriel nije gubio vrijeme na traženje veze. Odmah je nazvao Zoe i sklopio oči. Javi se, Zoe. Javi se na prokleti telefon.
Zoe je polako izlazila iz plesne dvorane s ostalima kad je osjetila ruku na ramenu.
Ona se okrene i neočekivano ugleda Monique Landesmann, koja se srdačno smješkala. Zoe osjeti kako joj obrazi gore, ali uspije se nasmiješiti.
»Mislim da se nismo upoznali, Zoe.« Monique joj pruži ruku. »Martin mi je mnogo pričao o vama. Jako se divi vašem radu.«
»Kad bi bilo više poslovnih ljudi kao što je vaš muž, gospodo Landesmann, mislim da ne bih imala o čemu pisati.«
Zoe nije znala odakle je izvukla te riječi, ali Monique je izgledala zadovoljno.
»Nadam se da ste uživali u filmu. Martin se jako ponosi njime.«
»I treba se ponositi.«
Monique blago položi ruku okićenu draguljima na njezino zapešće. »Trebam o nečemu razgovarati s vama, Zoe. Možemo li izmijeniti nekoliko riječi nasamo?«
Zoe je oklijevala, ne znajući što da radi, a onda pristane.
»Sjajno«, reče Monique. »Dođite.«
Ona povede Zoe iz plesne dvorane kroz golema vrata, pa kroz mramorni hodnik osvijedjen lusterima. Na kraju hodnika bio je malen i kićen dnevni boravak koji je izgledao kao nešto što je Zoe vidjela u posjetu Versaillesu. Monique zastane na vratima i sa smiješkom pokaže Zoe da uđe. Zoe se nije ni snašla, a već joj jedna ruka pokrije usta, a druga joj istrgne torbicu. Ona se pokuša oduprijeti, ali bez uspjeha. Pokuša vrištati, ali jedva je disala. Dok su je tjelesni čuvari odvlači ono li iz sobe, Zoe se uspije osvrnuti i molećivo pogledati Monique. Ali Monique nije ni vidjela njezin pogled. Već se okrenula, vraćala se na zabavu.
Martin je stajao u sredini glavne gostinjske sobe, okružen ljudima kao i uvijek.
Monique mu priđe i posjednički ga obujmi rukom. »Je li sve u redu?« upita on.
»Sve je u redu, dragi«, prošapće ona i poljubi ga u obraz. »Ali ako me još jedanput prevariš, ja ću biti ona koja će te uništiti.«

Mayfair, London


Kad je stigla Gabrielova zadnja poruka, u londonskom operativnom . centru vladala je grobna tišina. Adrian Čarter i Graham Seymour, obojica anglikanci, sjedili su pognute glave i sklopljenih očiju kao da mole. Shamron i Navot stajali su rame uz rame. Navot je na prsima prekrižio svoje hrvačke ruke, a Shamron je zabrinuto vrtio upaljač medu prstima. Chiara je bila u Akvariju, gdje je pretraživala sadržaj tvrdog diska Martina Landesmanna.
»Martin se neće usuditi ubiti ih u kući«, reče Čarter.
»Neće«, složi se Shamron. »Prvo će ih otpremiti u Alpe. Tamo će ih ubiti.«
»Možda ih tvoja ekipa može presresti na izlasku iz vile Elma«, reče Seymour.
»Podsjećam te da je na Martinovu prilazu poredano gotovo dvjesta crnih limuzina, koje će sve krenuti otprilike u isto vrijeme. Osim toga, Martin ima pristup jezeru i vrlo brzim gliserima.« Shamron zastane. »Zna li netko gdje možemo nabaviti gliser u ledenoj prosinačkoj noći u Zenevi?«
»Imam prijatelje u DAPu«, reče Čarter nesigurno. »Prijatelje koji su nam ponekad pomagali u radu protiv al-Qa'ide.«
»To su tvoji prijatelji«, reče Navot, »a ne naši. Jamčim ti da DAP jedva čeka da nas uvali u govna do grla.«
»Što nam drugo preostaje, Uzi? Možda je bolje da ti i tvoja služba malo izgubite obraz nego da izgubite jednog od vaših najboljih agenata i slavnu britansku novinarku.«
»Ne radi se o ponosu, Adriane. Radi se o tome da moji najbolji ljudi ne smiju završiti u švicarskom zatvoru.«
»Ako ja to rješavam, možda neće morati u zatvor.«
»Jeste li zaboravili kako se zove čovjek koji upravo sjedi u sobi u hotelu Kempinski?« Kad nitko ne odgovori, Navot nastavi: »Neću staviti sudbinu Gabriela i ostalih članova ekipe u ruke tvojih prijatelja iz DAPa. Ako je potreban dogovor, sami ćemo se dogovoriti.«
»To je tvoja predstava, Uzi. Što predlažeš?«
Navot se okrene Shamronu.
»Koliki smo postotak Martinova tvrdog diska dobili prije nego što se prekinuo prijenos?« upita Shamron.
»Nekih devedeset posto.«
»Onda bih rekao da imamo osjetno veće šanse da nađemo nešto zanimljivo. Da sam na tvojem mjestu, pozvao bih ovamo naše računalne tehničare iz Highgatea i rekao im da počnu pretraživati podatke kao da im život ovisi o tome.«
Navot dobaci pogled Seymouru i upita: »Koliko će im trebati da dođu?«
»S policijskom pratnjom... dvadeset minuta.«
»Bolje bi bilo deset.«
Seymour dohvati telefon. Shamron se tiho primakne Navotu.
»Smijem li ti savjetovati još nešto, Uzi?«
»Samo reci.«
»Izvuci Gabriela, Elija i ostatak ekipe iz hotela Kempinski prije nego što navrati švicarska policija.«
Stube su bile kamene i zavijale su prema dolje, u utrobu stare vile. Zoe ih nije ni dotakla. Petorica iz Zentruma nosila su je u mrak: po jedan za svaki ud i jedan da priguši njezine pozive u pomoć. Nosili su je nauznak, s glavom naprijed, pa je vidjela lica svojih mučitelja. Sve ih je prepoznavala iz svojeg prošlog života.
Svojeg života prije otkrivenja. Svojeg života prije istine. Svojeg života prije tvrtaka Keppler Werk GmbH iz Magdeburga i XTE Hardware & Equipment iz Shenzhena.
Svojeg života prije Gabriela...
Stube su završavale u prolazu s vlažnim zidovima i zakrivljenim svodom. Zoe je imala osjećaj da putuje kroz alpski tunel. Na kraju tunela nije bilo svjeda, nego samo vlažan vonj jezera. Zoe se počne divlje ritati. Jedan od stražara stisne joj vrat tako da se više nije mogla ni maknuti.
Na kraju prolaza oni je bace na zemlju i vežu je srebrnom trakom, prvo gležnjeve, onda zapešća i napokon usta. Zatim je jedan golemi tjelesni čuvar prebaci preko ramena i odnese kroz novi prolaz do male i mračne prostorije koja je vonjala po plijesni i prašini. Tu on osovi Zoe na noge i upita je može li disati. Kad je kimnula, on je udari golemom šakom u trbuh. Ona se sklopi kao nožić i svali se na kameni pod, dašćući da dođe do zraka.
»A sada? Možete li sada disati, gospođo Reed?«
Ne može. Zoe ne može disati. Zoe ništa ne vidi. Zoe ne čuje. Samo se bespomoćno previja u agoniji dok joj svjeda bljeskaju u mozgu bez kisika. Nije znala koliko se dugo grčila. Znala je samo da je u jednom trenutku shvatila da nije sama. Licem na zemlji pokraj nje u nesvijesti, čvrsto vezan, sav krvav ležao je Mihail. Zoe položi glavu na njegovo rame i pokuša ga probuditi, ali Mihail se nije micao. Onda joj se tijelo strese od velikog straha i suze joj poteku niz obraze.
U istom trenutku Jonas Brunner stajao je sam u uredu i gledao predmete na svojem stolu. Jedan novčanik Bally s kreditnim karticama i ispravama na ime Mihail Danilov. Jedan ključ iz hotela Kempinski. Jedna ultraljubičasta svjetiljka. Jedan Sonyjev USB. Jedan mali elektronski aparat s numeričkom tipkovnicom i žicama s krokodilštipaljkama. Jedan minijaturni radio nepoznate proizvodnje. Ti predmeti zajedno upućuju na samo jedan zaključak. Čovjek koji sada leži u nesvijesti i krvari u podrumu vile Elma to je profesionalac. Brunner nazove Ulricha Miillera i podijeli to mišljenje s njim. Miiller je upravo letio nad Ciriškim kantonom.
»Koliko je dugo bio sam u uredu?«
»Nismo sigurni. Možda sat vremena, a možda i više.«
»U kakvom je stanju bilo računalo?«
»Uključeno i spojeno na internet.«
»Gdje su sada?«
Brunner mu odgovori.
»Možeš li ih izvući iz kuće a da nitko ne primijeti?«
»Nema problema.«
»Čuvaj se, Jonase. On to nije radio sam.«
»Sto ćemo kad ga maknemo s imanja?«
»Želim mu postaviti nekoliko pitanja. Nasamo.«
»Gdje da ih odvedemo?«
»Na istok«, reče Miiller. »Znaš gdje.«
Brunner je znao. »A Monique i Martin?« upita on.
»Čim izađe zadnji gost, želim da budu u helikopteru.«
»Monique neće biti presretna.«
»Monique nema izbora.«
Veza se prekine. Brunner uzdahne i spusti telefon.
Kad se uzme u obzir da su gosti hotela Kempinski obično bili bogataši, promjene putovanja bile su više pravilo nego iznimka. Ipak, val ranih odlazaka koji je te večeri preplavio recepciju bio je neobičan. Prvo američki par koji je tvrdio da im je dijete bolesno. Onda britanski par koji se burno svađao od trenutka kad su izašli iz dizala do trenutka kad su napokon ušli u unajmljeni Volvo. Pet minuta poslije došao je pokunjen čovjek s katastrofalnom kosom, koji je naručio taksi do kolodvora Cornavin, a zatim se spustio energičan muškarac sa sivim zaliscima i zelenim očima, koji je šutio dok je recepcionar uspostavljao račun. Pet minuta čekao je na unajmljeni Audi A6 sa zadivljujućim strpljenjem, iako se vidjelo da mu kašnjenje ide na živce. Kad je automobil napokon stigao, on ubaci torbe na stražnje sjedalo i uruči dobru napojnicu posluzi, a onda se odveze.
Nije to bio prvi put da gosti lažu osoblju hotela Kempinski, ali razmjeri laži te večeri bili su bez presedana. Nije bilo nikakvog bolesnog djeteta, kao ni razloga za svađu između žene i muškarca s britanskim putovnicama. Zapravo, samo je muškarac uistinu bio Britanac, a i to je bilo davno. U roku od deset minuta nakon odlaska iz hotela, oba su para zauzela mjesta na cesti prema Lausanne, kao i vozač vrlo skupog Mercedesa Sklase. Sto se tiče čovjeka sa zelenim očima i sivim zaliscima, njegov je cilj bio hotel Metropole ali kad je stigao na recepciju, više nije bio Jonathan Albright iz Greemvicha u Connecticutu nego Heinrich Kiever iz Berlina. Kad je ušao u sobu, objesio je znak »ne smetaj« na vrata i odmah uspostavio sigurnu vezu s ekipom na novim položajima. Eli Lavon stigao je deset minuta poslije.
»Ima li promjena?« upita on.
»Ima jedna«, reče Gabriel. »Počeli su odlaziti prvi gosti.«

Ženeva


Zoe začuje korake kako se primiču. Nije mogla odrediti je li u pitanju pet ili petsto ljudi. Nepomično je ležala na vlažnom podu, a glava joj je i dalje počivala na Mihailovu ramenu. Ljepljiva vrpca omotana oko ruku prekinula joj je cirkulaciju pa joj se činilo da ih bocka tisuću igala. Tresla se od hladnoće i straha. I ne samo zbog sebe. Zoe je znala da je zaključana u podrumu najmanje sat vremena, a Mihail još nije došao k sebi. Ipak, još je disao, duboko i ravnomjerno. Zoe je zamišljala da ona diše umjesto njega.
Koraci dodu bliže. Zoe začuje kako se otvaraju teška vrata prostorije i ugleda zraku ručne svjetiljke kako šara po zidovima. Na kraju je svjetlo zaslijepi. Ona ipak razazna obrise Jonasa Brunnera. Brunner hladnokrvno provjeri Mihaila, a onda otrgne ljepljivu vrpcu s njezinih usta. Zoe odmah pozove u pomoć. Brunner je ušutka s dvije oštre pljuske.
»Za Boga miloga, što radite, Jonase? Ovo je...«
»Ono što ti i tvoj prijatelj zaslužujete«, prekine je on. »Lagala si nam, Zoe. Ako nastaviš lagati, samo ćeš otežati svoju situaciju.«
»Moju situaciju? Jonase, jeste li poludjeli?«
Brunner se samo osmjehne.
»Gdje je Martin?«
»Gospodin Landesmann«, reče Brunner hladno, »zauzet je opraštanjem od gostiju.
Zamolio me da vas otpratim. Oboje.«
»Da nas otpratite? Pogledajte mojeg prijatelja, Jonase. U nesvijesti je. Treba mu liječnik.«
»Kao i mojim najboljim ljudima. A on će dobiti liječnika kad nam kaže za koga radi.«
»On radi za sebe, idiote! On je milijunaš.«
Brunner se opet nasmiješi. »Voliš bogate muškarce, je li, Zoe?«
»Da nema bogatih muškaraca, Jonase, ti bi pisao kazne za parkiranje u nekoj vukojebini u Alpama.«
Zoe uopće nije bila spremna za napad. Munjevit udarac zapešća zatjera joj glavu postrance u Mihailov okrvavljeni vrat. Mihail se trgne, a onda se opet umiri. Zoe osjeti bol kako joj zrači iz obraza, a u ustima okusi krv. Ona sklopi oči i načas joj se učini da joj Gabriel šapće na uho. Vi ste Zoe Reed, govorio je. Vi znate sasjeckati ljude kao što je Martin Landesmann. Nitko vam ne smije govoriti što da radite. I nitko vas ne smije ni taknuti. Ona otvori oči i ugleda obrise Brunnerova lica iza sjaja svjetiljke.
»Za koga radiš?« upita on.
»Za londonski Financial Journal. To znači da si pljusnuo pogrešnu jebenu curu, Jonase.«
»Večeras«, reče Brunner kao da se obraća tupavoj učenici. »Za koga radiš večeras, Zoe?«
»Večeras ne radim, Jonase. Došla sam ovamo na Martinov poziv. I bilo mi je lijepo dok me ti i tvoji siledžije niste zgrabili i zaključali u ovu tamnicu. K vragu, što se događa?«
Brunner ju je načas pažljivo gledao, a onda se okrene Mihailu. »Ovdje si zato što je ovaj čovjek špijun. Našli smo ga u uredu gospodina Landesmanna za vrijeme filma. Krao je podatke s računala gospodina Landesmanna.«
»Špijun? On je poslovni čovjek. Trguje naftom ili tako nešto.«
Brunner joj pokaže malen srebrni predmet. »Jesi li ikad vidjela ovo?«
»To je USB, Jonase. Posjeduje ga većina ljudi.«
»Istina. Ali većina ljudi ne posjeduje ovo.« Brunner joj pokaže ultraljubičastu ručnu svjetiljku, nekakav uređaj sa žicama i krokodilštipaljkama, kao i minijaturni radioodašiljač za glavu. »Tvoj je prijatelj profesionalni obavještajac, Zoe. A mi mislimo da si i ti obavještajka.«
»Šališ se, Jonase. Ja sam novinarka.«
»Zašto si onda večeras dovela špijuna u dom gospodina Landesmanna?«
Zoe je gledala Brunnera ravno u oči. Riječi koje je izgovarala nisu bile njezine.
Napisao ih je čovjek koji ne postoji.
»Ne znam mnogo o njemu, Jonase. Naletjela sam na njega na recepciji jednog hotela. Navaljivao je na mene. Kupovao mi je skupe darove. Vodio me u lijepe restorane. Bio je jako dobar prema meni. Kad se sada toga sjetim...«
»Da, Zoe?«
»Možda je to sve bila gluma. Možda me prevario.«
Brunner pomiluje njezin natečeni obraz. Zoe odmakne glavu.
»Rado bih ti povjerovao, Zoe, ali ne mogu te pustiti bez dokaza za tvoju priču. Kao dobra novinarka, sigurno razumiješ zašto mi treba još jedan izvor podataka.«
»Za nekoliko minuta nazvat će me urednik da pita kako je bilo na zabavi. Ako mu se ne javim...«
»Pretpostavit će da se dobro zabavljaš i ostavit će ti poruku.«
»Večeras me ovdje vidjelo više od tristo ljudi, Jonase. Ako me ubrzo ne pustiš odavde, nijedan od njih neće vidjeti kako odlazim.«
»Ali to nije istina, Zoe. Svi smo vidjeli kako odlaziš, pa i gospoda Landesmann.
Vas dvije imale ste vrlo ugodan razgovor prije nego što ste ti i gospodin Danilov ušli u automobil i vratili se u hotel.«
»Zaboravljaš li da nemamo automobila, Jonase? Ti si nas doveo.«
»To je istina, ali gospodin Danilov tražio je da ga pokupi njegov vlastiti vozač.
Uvjeren sam da je i vozač obavještajac.« Brunner joj dobaci hladan osmijeh.
»Dopusti mi da te malo podučim, Zoe. Tvoj je prijatelj večeras počinio težak zločin na švicarskom du, a špijuni ne idu na policiju kad stvari krenu po zlu. To znači da biste mogli nestati s lica zemlje a da nitko nikada ne sazna što se dogodilo.«
»Rekla sam ti, Jonase, da ne znam.. «
»Da, da, Zoe«, reče Brunner podrugljivo, »čuo sam te i prvi put. Ali svejedno mi treba drugi izvor.«
Brunner pomakne svjetiljku, na što ude nekoliko njegovih ljudi. Oni joj opet zatvore usta ljepljivom vrpcom, a onda je tako čvrsto umotaju u debele vunene deke da se nije mogla ni maknuti. Zamotana u zagušljivoj tami, Zoe je mogla vidjeti samo jedno strašan prizor Mihaila kako leži na podu, vezan, u nesvijesti, s košuljom natopljenom krvlju.
Jedan od stražara upita Zoe može li disati. Ovaj put ona ne odgovori. Zentrumovim prašinarima to je bilo zabavno jer Zoe začuje smijeh kad su je podigli sa zemlje i polako iznijeli iz podruma kao da je nose u grob. Nisu je stavili u grob nego u prdjažnik automobila. Kad vozilo krene, Zoe se nesvjesno počne tresti. Nema nikakve sigurne kuće u Highgateu, pomisli ona. Nema djevojke Sally. Ni engleskog džendmena Davida. Ni zelenookog ubojice Gabriela Allona. Postoji samo Martin. Martin kojeg je nekad voljela. Martin koji je sada šalje u švicarske planine da bude ubijena.