Knjižarev trag

Clydell Slater bio je posljednja osoba koju bi Cliff Janeway očekivao u svojoj trgovini rijetkim i rabljenim knjigama. Čak i nekoć, dok su zajedno radili kao policajci u Denveru, nisu se slagali. No ponude poput Slaterove ne stižu svaki dan. Janeway mora samo dovesti natrag u Novi Meksiko odbjeglu djevojku pod jamčevinom optuženu za tešku provalu, pokupiti prvih pet tisuća dolara i zatim ih udvostručiti bude li imao dovoljno sreće da pronađe rijetku knjigu koju je djevojka ukrala.No nije samo novac mamac koji je privukao Janewaya. Djevojka koju traži doista se zove Eleanor Rigby, antikvarijati Seattlea pravi su hramovi izgubljene umjetnosti malog izdavaštva, a knjiga je Gavran Edgara Allana Poea nakladnika Grayson Pressa iz 1969. godine, izdanje koje službeno ne postoji. No Janewayevi stari detektivski instinkti vratit će ga do davno zaboravljenog poglavlja u povijesti zločina: niza neriješenih i – čini se – međusobno nepovezanih ubojstava. Uskoro će uvidjeti da je ustvari bio unajmljen pronaći Gavrana. Ako ta knjiga postoji, mogla bi vrijediti bogatstvo. No ljudi koji su je možda posjedovali imaju neugodnu sklonost k nasilnoj smrti…Zamišljen i ispričan u najboljoj Poeovoj tradiciji, Knjižarev trag je uzbudljiv kriminalistički roman o knjiškim i drugim zločinima, intrigantnog zapleta u koji su znalački utkani detalji knjižarskog zanata i doista raritetna knjiga.Prvi roman Johna Dunninga s likom Cliffa Janewaya, Knjižareva smrt, objavljen kao dvanaesta knjiga u NAJbiblioteci, osvojio je prestižnu nagradu Nero Wolfe, a njegovi romani U potrazi za Ginger North i Krajnji rok bili su nominirani za nagradu Edgar. Kao stručnjak za rijetke i vrijedne knjige, Dunning je vlasnik knjižare i antikvarijata Old Algonquin u Denveru gdje trguje rijetkim i prvim izdanjima za probrane kupce.

Drugi krimić s Cliffom Janewayom
Jacku Kislingu iz Hairline Pressa, koji sigurnom rukom plovi kroz tiskarske virove i plićake.

Cijene knjiga o kojima likovi romana razgovaraju možda su zastarjele godinu ili dvije. U vremenu ludila, kada novi roman može godinu dana nakon objavljivanja postići deset puta veću cijenu od početne, cijene su zastarjele gotovo u samom trenutku izdavanja. Janeway ostaje cinik kada ljudi prerano plaćaju previše i veličaju pomodno. No on je cinik i kad se radi o jednakim mogućnostima za sve, a svoj najdublji skepticizam čuva za mene, kad smo sami on i ja u 4:30 ujutro.
Pozdrav Warwicku Downingu koji me je gnjavio tri godine. Georgeu Fowleru koji me vodio naokolo po kiši Seattlea. Patu McGuireu za dugo prijateljstvo i poticaj kada mi je trebao. I lijepa riječ za današnje male izdavače. Neki se još odvažno bore za veliku izgubljenu stvar.
Čovjek u St. Louisu umro je negdje tijekom poslijepodneva, toliko je mrtvozornik najtočnije mogao procijeniti. Bilo je to davno i danas se jedva zadržalo u sjećanju čak i onih najstarijih koji prate vijesti o zločinima. Žrtva je bila ekscentrična i bogata osoba, a to je, spojeno s činjenicom da policija nije mogla pronaći motiv ili osumnjičenog, tjedan dana zadržalo priču na naslovnim stranicama. Tada je zanimanje novina splasnulo. Novinari su bili očarani zagonetkom i slikovitom prošlošću pokojnika, ali to su mogli prodavati samo nekoliko dana, a onda se moralo dogoditi nešto novo. No nije se dogodilo – slučaj je nestao s naslovne stranice i postao prošlost koju će s vremena na vrijeme evocirati u člancima o obljetnicama ili s pričama u časopisima o neriješenim misterijama. U službi za prijam vijesti St. Louis Post-Dispatcha jedan je urednik otrgnuo i pročitao vješticu Associated Pressa o trostrukom ubojstvu u Phoenixu, dvije tisuće i četiristo kilometara jugozapadno, i pomislio – ne prvi put – kako je svijet postao opasno prenapučen luđacima. Razmišljao je da viješću popuni dva stupca na osmoj stranici, no tada je pomislio: Isuse, imamo dovoljno i svojih luđaka, pa je ubojstva iz Phoenixa izgurao izvještaj UPI-12 L o čarki uz kinesko-rusku granicu. U Phoenixu je taj dan i ostatak tog tjedna slučaj bio na naslovnim stranicama. Policija nije otkrila ništa. Ako se ubojstvo mora dogoditi, rekao je policajac zadužen za slučaj u Phoenixu, tada bi ono barem trebalo biti logično.
Ne plaši nas uobičajeni ubojica u afektu, rekao je policajac, već tip koji ubije bez ikakva razloga, a onda iščezne u noći. Policija ga rijetko uhvati zato što napada bez razloga i nema motiv. Nevolja s nasumičnim ubojstvom jest u tome što su svi zajednički nazivnici tek površni. Ubojica može provaliti na isti način, može upotrijebiti isto oružje, no nikada ne postoji ništa što bi nagoviještalo motiv zato što on i ne postoji. Dajte mi motiv, a da nije umna poremećenost, reče policajac, i riješit ću ovaj slučaj. Taj policajac nije znao, zato što o tome nisu pisale novine u Phoenixu i zato što je to bilo tek jedno od mnogih brutalnih ubojstava na teleprinteru s vijestima iz cijele države na početku dugog vikenda, da je u Baltimoreu na isti način upravo bio ubijen jedan čovjek. Ovaj put postojao je i preživjeli – njegova žena, slijepa od rođenja, koju je ubojica ostavio za sobom da bunca u ludilu.
Bila je beskorisna kao svjedok i uskoro je„smještena u jednu od državnih ustanova, no možda je čak i onda imala što reći istražitelju koji je poznavao slučajeve iz Phoenixa i St. Louisa i koji bi ih mogao sagledati kao jedinstven slučaj. No tada računala još nisu bila u široj upotrebi: zajednice

odvojene velikim udaljenostima nisu bile tako povezane kao što su danas; ubojstva se nisu elektronički svrstavala u grupe prema takvim faktorima kao što je oružje, forenzičko poklapanje i profili ubojica. Postojao je teleprinter s izvještajima svih vrsta koji je obavještavao da su počinjena ubojstva, no što u tome ima nova? Izraz serijski ubojica još nije bio ušao u opći rječnik i većini ljudi bilo je nezamislivo da bi ubojica mogao ubiti u St. Louisu u ponedjeljak, Phoenixu u srijedu i u predgrađu Baltimorea u petak uvečer. U nedjelju je počinjeno dvostruko ubojstvo u Idahou – rančer i njegova žena ubijeni su baš kad su se spremali večerati. Ovo je bila velika vijest u Boiseju, ali je u St. Louisu, Phoenixu ili Baltimoreu jedva zamijećena. Devetog je dana ubojica napao posljednji put – postariju ženu koja je živjela sama u New Orleansu.
Ovoga je puta potpalio kuću nadajući se, pretpostavljala je policija, da će prikriti svoj zločin. U svakom od pet gradova, detektivske ekipe istraživale su svoje lokalne slučajeve i nisu pronašli ništa. Pažljivo su ispitivali krive tragove, povodili se za glasinama i polako tijekom tjedana gledali kako i posljednji tragovi završavaju pred zidom. Jedan jedini zajednički nazivnik ostao je skriven zemljopisnim prostranstvom i često zagonetnim metodama obavještavanja na policijskim teleprinterima.
Tada to nitko nije znao, no u svakoj od kuća ubijenih živio je kolekcionar knjiga. Tako sam se ja upleo u to, više od dvadeset godina poslije.

KNJIGA PRVA - ELEANOR
1
Slater nije bio moj tip policajca. Čak i nekoć, dok smo obojica radili s prave strane zakona, na gospodina Slatera se nikad nisam mnogo obazirao. Igrao je tako malu ulogu u mojem životu da na trenutak nisam ni znao tko je. Radio sam u uredu, maloj prostoriji u stražnjem dijelu svoje trgovine rabljenim i rijetkim knjigama u Denveru. Popisivao sam knjige za svoj prvi katalog kada me Millie pozvala preko interfona iz dućana. "Neki gospodin Slater vas želi vidjeti", rekla je, a zadnja osoba na koju bih – i na koju sam doista i pomislio – bio je Clydell. Bio sam ljut. Sporo sam napredovao s radom: u bibliografiji sam bio apsolutni početnik, a čak sam i kod suvremenih knjiga posvuda nailazio na zamke. Preda mnom na stolu nalazio se otvoren primjerak Brda novčića Johna Gardnera, čist i uščuvan kao na dan svog nastanka 1973. Gardner je knjigu potpisao na unutarnjem naslovu, a budući da nikad više neće potpisivati, bio je to zgodan mali dodatak koji joj je gotovo udvostručio vrijednost. No još uvijek to nije skupa knjiga – kvalitetno prvo izdanje, nepotpisano, stoji oko 25-40 dolara – knjiga kakvu možeš opisati i procijeniti u tren oka. Izdavač je Alfred A. Knopf koji, osim što izdaje kvalitetne knjige, daje i ispravne bibliografske podatke. On nije poput Lippincotta, koji većinu knjiga proglasi prvim izdanjem, ili McGraw-Hilla, koji to napiše kad god se šegrtu u tiskari prohtije: ako Knopf kaže da je prvo izdanje, možete se u to pouzdati... iako se prisjećam jednog ili dva naslova Wille Cather koji možda i ne poštuju tu tradiciju.
Valja priznati da kod sve tri izdavačke kuće zamke vrebaju na vas poput nagaznih mina. William Morrow je bio uzor dosljednosti, no na jednom je vrijednom malom naslovu Harryja Crewsa umjesto riječi drugo izdanje kao uvijek dotada, stavio dvije točkice pri dnu autorske stranice. Zgodno, Morrow. Prošle me godine to malo prikrivanje stajalo 40 dolara za vrlo osobito, ali ne i prvo izdanje. Doubleday uvijek, ali baš uvijek, napiše prvo izdanje na autorskoj stranici, a na svim kasnijim izdanjima to izostavi. No s jednim Johnom Barthom nije to učinio: nije stavio nikakvu oznaku, već je šifru sakrio negdje pri dnu posljednjih dviju stranica. Šifra mora biti H-18 – ne H-38 ili H kao H-bomba ili H-što god – inače nije prvo izdanje.
Harper i Row su godinama bili pouzdani poput Knopfa, osim u jednom petogodišnjem razdoblju, negdje oko 1968.-1973. kada su, iz razloga poznatih samo gospodi Harperu i Rowu u njihovoj velikoj nebeskoj knjižari, počeli stavljati niz brojeva na zadnju stranicu, za ime Božje, bez obzira na to što je sprijeda pisalo prvo izdanje. Kako biste to shvatili? Jedino objašnjenje koje nalazim jest da ljudi koji knjige izdaju sigurno mrze one koji ih kupuju, skupljaju i prodaju. Mogu upravo vidjeti stare Harpera i Rowa kako trljaju svoje prozirne ruke i divlje se cerekaju dok neki jadnik teška srca daje 700 dolara namijenjenih plaćanju stanarine za Sto godina samoće da bi poslije otkrio kako je kupio jedno od kasnijih izdanja vrijedno najviše 40 dolara. Kod ovog je naslova Harper doista nadmašio sam sebe: osim što je sakrio niz brojeva (koji pri prvom tiskanju počinje brojem 1), također je objavio i jedno izdanje bez ikakvih brojeva. Prevladava uvjerenje da je to stvarno prvo izdanje iako se još nađe pronicavih i dobro upućenih knjižara koji bi sebi dopustili i drukčije mišljenje.
Sigurno je jedino to da se kod bilo kojeg Harperova naslova iz tog doba moraju pregledati zadnje stranice. Tako su oznake prikrivene kod ranih djela Tonyja Hillermana s cijenom od 750 dolara naviše, kod nekih prvih američkih izdanja Dicka Francisa (a brojevi najednom od njih počinju s 2 jer 1 nitko nikad nije vidio), zatim kod dobrih Gardnerovih naslova i, naravno, Sto godina samoće – kobna pogreška, ako je počinite, jer stanarinu treba platiti, a tip koji vam je knjigu prodao otputovao je preko zime na jug.

I tako sam zapeo s Brdom novčića dok mi je čovjek kojeg nisam želio vidjeti navaljivao na ulazna vrata. Zapeo sam zato što sam se sjetio da su postojala dva izdanja ove knjige, ne računajući
A. A. Knopfa. Negdje sam pročitao da su usred tiskanja prvog izdanja zaustavili strojeve i promijenili boju naslovne stranice. Izgleda da se Bogu, starome ili nekom drugom glavešini nije svidjela nijansa pa su je promijenili iz tamnonarančaste u svjetliju. Tehnički su oba izdanja prva, ali je narančasto prvo-prvo i stoga poželjnije. Ovo i nije toliko bitno, ali to je bio moj prvi katalog i želio sam da bude kako treba. Meni se naslovna stranica činila prilično narančastom, no vruće je vruće tek kad ga usporediš s hladnim. Gubi se, Slateru, pomislio sam. Izvukao sam karticu za oznake iz stola, napisao provjeriti boju i umetnuo je u knjigu. Rekao sam Millie da otpravi gnjavatora i pripremio se da ga sam na brzinu otprašim ako se ispostavi da je trgovački putnik ili zastupnik tvornice žarulja. Čak i kad je ušao, na trenutak ga nisam prepoznao. Nosio je toupet, a dao je izvaditi i prednje zube.
Umjetno zubalo bilo je savršeno, a vlasulju ste mogli razlikovati od prave kose samo ako ste ga poznavali u doba kad je počeo ćelaviti. Odjeća mu je bila ležerna, ali skupa. Nosio je cipele od aligatorove kože, a činilo se da je i aktovku kožom platila neka jednako ugrožena životinja. Košulja mu je bila raskopčana i, naravno, nosio je lančić oko vrata. Općem dojmu nedostajala je jedino dijamantna naušnica u probušenom uhu, no znao sam da je samo pitanje vremena kad će i to dodati.
"Bok, dupeglavac", rekao je. "Daj se pogledaj. Sjediš tu i češeš muda, a nemaš vremena porazgovarati sa starim ratnim drugom."
"Zdravo, Clydell", rekao sam hladno. "Zamalo te nisam prepoznao."
Zadjenuo je palce za revere i teatralno prošetao, a da pritom to nije smatrao šalom. "Nije loše, ha? Moja ženska Tina kaže da izgledam dvadeset godina mlađe."
Tina, ipak. Isti tren mi je iskrsnula slika u glavi – mlada, lijepa do boli i tako potpuno bez mozga da su je upravo propustili svrstati kao novu vrstu u životinjskom carstvu.
"Tebe bih zadnjeg očekivao u knjižari, Clydell", rekao sam pokušavajući zadržati prijateljski

ton.


"Ja činim, a ne čitam. Lijepo od tebe da se sjećaš."
"Oh, sjećam se," rekoh, izbjegavši napasti lake zajedljivosti. "Moja su smjela djela postala

legende među momcima u plavom.
Koliko čujem, još sam jedna od omiljenih tema njihovih razgovora. A i ti, Janeway."
"Eto, sad mogu umrijeti. Sve što me čeka u budućnosti mogu smatrati sumrakom svoje karijere." Pretvarao se da razgledava moje police. "I kako ide posao s knjigama?"
Zaista nisam želio razgovarati o knjigama s čovjekom kojeg one – mogli ste se kladiti – ni najmanje nisu zanimale. "Sjedni", rekao sam preko volje, "i kaži mi što hoćeš."
"Slušaj ga", reče nekom pomoćnom bogu. "Isti stari jebeni Janeway. Nemaš vremena za sranja, ha, Cliffie? Jednog će dana snimiti film o tvojem životu, moj stari frendu, i tako će ga nazvati: Nema vremena za sranja."
Sad sam se svega prisjećao, svega što me kod Slatera oduvijek zamaralo. Njegova navika da ljude naziva starim frendovima. Razmetanje, uobraženost, stav grubijana. Lažne dlake na grudima, kao što je neki kritičar – vjerojatno Max Eastman – rekao jednom o Hemingwayju. Jeftin sjaj, cipele, odavanje lošeg ukusa nošenjem životinjskih koža koje je kupovao i svojoj ženi da bi se poslije time hvalio, kao da je upasti s plaćom policajca u dug do grla za bundu od nerca vrijednu 4000 dolara ravno dobivanju Počasnog odličja za hrabrost.
Neki među nama smatrali su da je dobio što je i zaslužio kad je gospođa uzela bundu i, ogulivši

Slatera do kože, zbrisala s nekim doktorom. No još je postojao tračak svjetla na svijetu: sad je tu bila Tina.
"Samo sam prilično siguran da nisi ovamo došao zbog knjige", rekoh. "Zadnji smo broj Bičeva i lanaca prodali prije sat vremena."
"Riknut ću, Janeway. Isuse, čovjek ne može ni svratiti u ime dobrih starih vremena a da mu ne zabiju malo sarkazma."
"Da budem okrutno iskren, ti i ja nikad nismo pripadali istoj vrsti ljudi."
"No ipak sam ti se oduvijek divio. Zaista jesam, Janeway. Bio si najčvršći policajac kojeg sam poznavao."
"I to sam još uvijek", rekao sam držeći ga na odmaku. Pogledao me ravno u oči. "S izuzetkom ovdje prisutnog." Uputio sam mu pogled suzdržavši se od odgovora.
"Hej, znaš što bismo trebali učiniti? – odboksati jednom nekoliko rundi. Otići ćemo do moje dvorane, dat ću ti nekoliko korisnih savjeta i malo ti naprašiti guzicu u ringu."
"Ne bi izdržao ni pola minute", rekao sam ne mogavši više odoljeti istini.
"Drkadžijo", reče Slater onim opće poznatim tonom muškog drugarstva koje dopušta pogrde do neke granice. "Nastaviš li govoriti sranja, jednog ćeš dana u njih zaista i povjerovati." Odlučio je prihvatiti ponuđenu stolicu. "Hej, onako među nama starim ratnicima, ne poželiš se katkad vratiti u policiju?"
"Sigurno si poludio. Ni za što na svijetu, Clydell."
Činilo se da mi nije povjerovao. "Reci istinu. Još bi bio tamo da nije bilo one svinjarije s Jackiejem Newtonom. Vratio bi se ovaj čas da možeš."
"Želiš istinu?... Dakle, ono što mi doista nedostaje su subotnje večeri. Gotovo nikad nisam odradio cijelu smjenu a da nisam morao gacati po tuđoj utrobi i skupljati dijelove mrtve djece. Teško da će išta poput ovoga", zaokružio sam rukama po zraku obuhvaćajući cijeli svoj beskrajni i nemjerljivi sadašnji svijet, "ikad moći zamijeniti takvo nešto."
Pogledali smo se bez traga duhovitosti ili naklonosti. Evo ga, pomislio sam: prvi iskreni trenutak u cijelom ovom usranom razgovoru nismo imali što reći jedan drugome. No još je bilo jasno da Slater nije došetao da bi mi pokazao svoje krpice i pričao o Tini. Pripalio je cigaretu i kritički odmjerio police s knjigama, onako kako bi znanstvenik pogledao bubu pod mikroskopom.
"Donosi li ovaj posao ikakav novac?"
Odmahnuo sam glavom. "Ali toliko je zabavno da nas nije briga." "Da, mogu se kladiti", rekao je suho.
Osjetio sam kako mi temperatura raste. Preostalo mu je oko dvadeset sekundi da kaže što želi i znao je to. Naglo je promijenio temu.
"Znaš, ima poslova kojima se možeš zabaviti i još zaraditi koji dolar. Možda si čuo."
Mislim da sam znao što će reći onih pola sekunde prije nego što je rekao. Zvuči ludo, no gotovo sam bio spreman kad je rekao:
"Trebao bi mi dobar čovjek, ako se ikad poželiš vratiti u stvarni svijet."
Pustio sam da na nas djeluje potpun učinak njegovih riječi. Podigao je obrve i okrenuo dlanove prema gore nabacivši izraz iskrenosti. To je vjerojatno djelovalo poput čarolije na djecu, udovice i jednostanične organizme poput Tine.
"Ako sam dobro shvatio, Clydell... ti mi nudiš posao?" "Više od posla, Cliffie... mnogo više od toga."
"Ne bih rekao."

"Ne žuri se, stari frendu, dok ne čuješ sve."
Povukao je dugačak dim, a zatim ga ispuhnuo. "Prošle godine je platio porez na četvrt milijuna dolara prihoda."
"Netko mora platiti one zahodske daske od 200 dolara koje Pentagon stalno kupuje."
"Zašuti, seronjo, i slušaj. Najbolje što sam u životu učinio je što sam otišao u prijevremenu mirovinu i započeo vlastiti posao. Trenutno sam najsjajnija stvar koju je Denver ikad vidio. Možda prijeđem i na radio. Prošli tjedan sam sudjelovao u dvije emisije i programska urednica postaje KOA kaže da mi ide kao nikome dosad.
Slušaš li ti mene, Janeway? To bi mi mogla biti druga profesija kad bih htio. Tako je lako da bi to trebalo zakonom zabraniti. Nitko od njih ne radi više od dva ili tri sata na dan što znači da se ja upravo zagrijavam. Sve je to sranje. Mogu se izvući iz svakog dreka, a to je sve što ti na radiju treba. To sam otkrio nakon prvih pet minuta. Nije važno ono što znaš, već ono što imaš među nogama. Čuješ li me?"
"Clydell, kakve to veze ima sa mnom?"
"Strpi se, sad ću ti reći. Ovime sam ti samo htio. pokazati kako tvoj stari frend vodi vrlo ispunjen život. Pozovu me da pričam o detektivskom poslu i onda otkriju da se mogu snaći s bilo čime. Sljedeći tjedan mijenjam voditelja u udarnom jutarnjem terminu. Časopis Denver priprema članak o meni s potpunim životopisom. Izabrali su me za jednog od deset najseksepilnijih muškaraca starijih od 50 u Denveru. Možeš li to zamisliti?"
Mogao sam. Svaki časopis koji smisli nešto tako imbecilno zaslužuje Slatera i preokrenut će pola svijeta da ga nađe. Nadao sam se da će ga uslikati ujutro, prije nego što najseksepilniji čovjek u gradu skine kosu s vješalice i izvadi zube iz čaše.
Slater reče, "Na radiju razmišljaju da me zaposle kao onog pimpeka što govori." "Sasvim prikladno."
"Mogu govoriti o bilo čemu. Politika?... Pa ja sam hodajuća statistika. Pitaj me nešto. Hajde, postavi mi pitanje... o bilo čemu, nije važno." "Oh, kvragu", rekoh umorno.
"Ja imam odgovor na sve, a ti čak ne možeš smisliti ni jebeno pitanje." Tupo sam ga pogledao.
"Evo nešto što nisi znao. Mikrofone namještaju kako meni odgovara. Ako netko nazove i počne pričati sranja, moram se samo nagnuti bliže mikrofonu i podići glas i on se jednostavno izgubi." Nacerio se i pokazao mi dlanove poput mađioničara koj je upravo učinio da zec nestane. "Kažem ti, Cliff, sad sam ja glavna faca. Ja vodim igru. Čak se priča da će snimiti televizijski film prema jednom od mojih slučajeva za serijal Neriješene misterije."
"Ako si tako strašan frajer, kako to da ga nisi riješio?"
"Riješio sam vražju stvar, zato i žele snimiti film, kretenu. To bi bio nastavak priče koju su prošle godine snimili o budalama koje nisu riješile slučaj. Da se razumijemo, Janeway – nema slučaja koji ja ne mogu riješiti. Zato sam i bacio Denver pod noge. Kod mene je sve zajamčeno. Ako ne dobijem rezultate, ne mogu unovčiti ček. Tražiš nestalu osobu?... Naći ću kujinog sina. Ako ti duguje novac, dovući ću mu guzicu ovamo i prije nego što završimo s njim, poželjet će da nikad nije ugledao tebe, ovaj grad, a ponajviše mene. Mogu naći bilo koga za dan ili dva – treba samo poznavati prave ljude i mućnuti malo glavom. Imamo računalnu bazu podataka i pristup do sedamdeset milijuna imena u svakoj saveznoj državi. Ako gad ima Master karticu i zaposlenje ili ako se ikad pretplatio na neki časopis, imam ga u računalu. Mogu ti reći njegovu kućnu adresu, broj telefona, kolika su mu muda i koliko je porno filmova odgledao prošli tjedan. Mogu ti reći o tebi ono što čak ni ti ne znaš."

"Clydell..."
"O.K. Stvar je u tome da ne stignem sve obaviti. Plaćam tri potrčka i tri tragača puno radno vrijeme i još ne stignem obaviti sve poslove. Mogao bih ovaj čas zaposliti još troje ljudi i još bismo kasnili mjesec dana s naplatom potraživanja. Trenutno više poslova odbijem, nego što prihvatim: preuzmem li još koji, neću moći sam obavljati one seksi. Bit ću samo piskaralo zatrpano sranjima koje drugima dodjeljuje zadatke. Nije to život za tvog frenda, ako razumiješ što hoću reći. Ovdje upadaš ti."
"Uh-uh", rekoh klimajući glavom.
"Bio bi moj zamjenik i imao bi slobodne ruke. Jamčim ti da bi već prve godine zaradio najmanje pedeset tisuća. Mogao bi si sam probrati zanimljivije slučajeve, bio bi posrednik između mene i osoblja.
Dobio bi službeni automobil i sve troškove plaćene. Kažem ti, stari, moji ljudi u svemu dobivaju prvu klasu. Moj ormarić s pićem otvara se u četiri sata i zaposleni imaju sve povlastice. Budeš li usamljen noću, imamo tri tajnice predivnih oblina koje ti neće samo zapisati pismo, već i mnogo više od toga. Znam da nisi baš lud za mnom, Janeway, imam oči u glavi. Ali upitaš li bilo koga tko radi za mene, reći će ti da sam pravi dobričina. Tko radi onako kako ja želim, nema nikakvih problema. Svidjet će ti se ovo, a prije nego što završi, svidjet ću ti se i ja. Ako ti se pak ne svidim, nitko ne kaže da moramo spavati zajedno."
Nakon te jadne tvrdnje ispričao sam se i otišao u kupaonicu. No kad sam se vratio, još je bio tamo.
"Razmisli", rekao je. "Već jesam."
"Razmisli, glupane." Kritički se ogledao oko sebe. "Ti si poput mene, Janeway, čovjek od akcije. Kojeg vraga radiš ovdje?" Pokušat ću samo jednom, pomislio sam, da vidim može li razumjeti i najmanju istinu o svijetu u koji je zalutao. No čak ni za to nisam mogao pronaći prave riječi. Nikad nećete kvaku na vratima uvjeriti da se život ne sastoji samo od guranja, povlačenja i okretanja.
"Cijenim tvoju ponudu", rekao sam, "ali radije ne bih."
"Ovaj posao je kao skrojen za tebe. Sudbina ga je tebi namijenila.
Želiš li dokaz?... Dat ću ti pravu poslasticu. Za dva dana posla pokupio bi pet tisuća. Čak je i neka knjiga upletena ako te zanima." Zurio sam u njega.
"Jesam li konačno privukao tvoju pažnju?" reče cereći se. "Rekao sam čarobnu riječ, što li?" "Mogao si to odmah reći i uštedjeti mnogo vremena."
"Šuti i slušaj. Trebam nekog da dovede bjegunicu pod jamčevinom. Moje je osoblje zauzeto sljedeća dva tjedna, a ja imam toliko posla da ne bih tamo mogao poslati ni čistačicu. Damu treba isporučiti okružnom sudu u Taosu, New Mexico, najkasnije deset dana od sutra. Kupac jamčevine uložio je pedeset tisuća dolara i spremanje povećati naš dio na 15% ako je dovučemo natrag. Sve sam već izračunao: to je sedam tisuća i petsto zelembaća za dva leta avionom. Plaćam ti put do tamo prvom klasom i još dobiješ velik dio."
"Gdje je to tamo?" "Ona je u Seattleu." "Kako znaš?"
"Išao sam do madame Houdini i pogledao u kristalnu kuglu, tupane. Procijenim kakve su joj mogućnosti, eto kako. Ženska je odande, ondje joj je obitelj, kamo bi onda otišla? Nazvao sam tipa kojeg poznajem i dao mu njezin slučaj. On je samo čekao i promatrao, znaš već kako to ide. I jučer oko četiri sata eto nje, pun pogodak, imamo je. Pratio ju je izdaleka i nakon nekog vremena odvela ga

je do svratišta kršćanske mladeži gdje je odsjela." "Gdje je sad tvoj tip?"
"Još joj je za petama. Nazvao me iz telefonske govornice prije sat vremena dok je ona doručkovala u zalogajnici na autobusnoj stanici."
"Zašto je on ne pokupi? Čini mi se da bi to bilo najlakše."
"Zato što ne pokušavam impresionirati njega, glupane. Bit ću iskren, Janeway: boli me đon za ovaj slučaj, to je samo način na koji bi brzo i lako mogao zaraditi lovu i vidjeti kako je zabavno raditi za tvojeg starog frenda. Tako mi Boga, kad sam te se sinoć sjetio, kao da mi je uslišana molitva. Već barem godinu dana treba mi netko kao ti da u uredu raščisti stvari, ali nitko od onih s kojima sam razgovarao nije se činio pravom osobom za taj posao. Onda je iskočila ta stvar s Eleanor Rigby i odjednom mi je sinulo. Cliff Janeway! Kao stvoren je za to."
"Kakva stvar s Eleanor Rigby?"
"Tako se zove bjegunica." Trepnuo sam. "Eleanor Rigby?"
"Baš kao u pjesmi", rekao je Slater istim ravnodušnim tonom.
No oči su mu se odjednom suzile i osjetio sam kako me pozorno promatra kao da mi možda Eleanor Rigby predstavlja nešto više od pjesme moje mladosti.
"Eleanor Rigby", rekao sam gledajući u njega.
"Da, ali ova mačka nije na putu da prerano ostari od teškog života." Opet sam trepnuo, ovaj put gledajući fotografiju koju mi je pokazao.
"Nije loša, a? Zaradiš pet tisuća zelembaća i još putuješ kući privezan lisicama za ovo.
Napravio bih to sam, frendu, da nije onog posla na radiju i časopisa Denver." Tada sam i protiv svojeg zdravog razuma rekao: "Ispričaj mi sve."

2
Eleanor Rigby otišla je u Taos da bi ukrala knjigu: tako se barem mislilo. 14. rujna uvečer, prije četiri tjedna, ona je, kako tvrdi, stigla u New Mexico. Pet večeri poslije provalila je u ladanjsku kuću Charlesa i Jonelle Jeffords. Dok je prevrtala po kući, iznenadio ju je neočekivan povratak Jeffordsovih; došlo je do borbe i ispaljeni su meci. Prema izjavi gospođe Jeffords, Rigby je u panici zapucala i pobjegla iz kuće. Ubrzo je stigla policija i Rigby je istjerana iz obližnje šume. Isprva je bila optužena za tešku provalu, prekršivši zakonsku odredbu New Mexica broj 30-16-4; zatim je, nakon daljnjih razgovora sa žrtvama, okružni tužilac dodao ozbiljnije optužbe – težak napad, napad smrtonosnim oružjem i pokušaj ubojstva. Nisam znao kakve su kazne u New Mexicu, ali vjerojatno se nisu mnogo razlikovale od onih u Coloradu. Za sve to u paketu mogla bi dobiti deset godina u državnoj kaznionici. Sudac je odredio uobičajenu jamčevinu: okružni je tužilac vjerojatno tvrdio kako Rigbyjeva ničim nije vezana za tu zajednicu i kako s njom ne bi bilo dobro riskirati, no čak i u kaznenom dobu prema kojem se, izgleda, krećemo, suci nerado uskraćuju slobodu prije nego što se optuženi nađe pred sudom.
Jamčevina je bila 50 000 dolara: Rigby je kao kolateralni jamac založila posjed koji je imala, šumovit komad zemlje blizu Atlante koji joj je ostavio djed. Kupac jamčevine položio je gotovinu i preuzeo pravo na posjed kao jamstvo da će se optužena na zakazani dan pojaviti na suđenju.
No Rigby se nije pojavila. Vratila se do kuće Jeffordsovih, ponovno provalila, ukrala neke dokumente i knjigu i ovaj put umakla.
"Ovdje upadamo mi", reče Slater. "Jeffordsova želi natrag svoju knjigu; znaš već kako ljudi zapnu oko svoje stvari. Nekoliko dana poslije čula je od policajaca da je Rigby viđena u Denveru; Jeffordsica je povjerljivim kanalima došla do mene. Nije nam trebalo dugo da shvatimo da je Rigby

bila ovdje samo jednu noć na svom putu do Seattlea. Ostalo si već čuo. Moj tip je ima na oku, a ona sjedi na autobusnoj stanici i čeka da je netko od nas pokupi. Tada sam se sjetio tebe, stari. Sjedim za stolom i razmišljam o toj ludoj ženskoj i njezinoj knjizi kad mi odjednom kao munja dođe do pameti: Janeway! Pitam se gdje mi je bila glava posljednje dvije godine. Fućkalo mi se za slučaj, muče me i veći problemi od toga, a ti si, dobri moj frendu, rješenje za sve njih."
Pogledao sam ga pitajući se koliko tog sranja očekuje da progutam odjedanput. "Gledaj na to ovako, Cliffie. Nemaš što izgubiti, a za pet tisuća zelembaća možeš kupiti brdo knjiga."
Bilo je gotovo natprirodno: upravo sam to i ja pomislio, gotovo od riječi do riječi. Kao da mi je Slater provrtio rupu u glavi kroz koju je sve iscurilo.
"A kad si već tamo, možeš udvostručiti lovu ako natrapaš na tu knjižicu koju Jeffordsica tako žarko želi natrag. Već ti se dugo nije nudio tako sjajan posao. Pet tisuća ti je zajamčeno samo da se ukrcaš na avion. Uz malo sreće možeš zaraditi još pet."
"Kako se zove ta knjiga koju tražiš?"
Izvadio je lisnicu i razmotao list papira. "Je li ti poznato nešto što se zove Gavrani?"
"Čini mi se da sam čuo za njega jednom ili dvaput. To je pjesma. Napisao ju je Edgar Allan Poe."
"Ovu je napisao neki Grayson. Vidiš li tu ikakva smisla?" "Zasad ne."
"Mogu ti reći samo ono što je klijentica rekla meni. Sve sam pažljivo zapisao i nekoliko puta pročitao, ali još uvijek mi ništa nije jasno."
"Mogu li vidjeti papir?"
Nevoljko mi ga je dao, poput oca koji predaje kćer na vjenčanju.
Papir je bio krhak: već se počeo stanjivati na mjestima gdje je bio presavijen. Nisam ništa rekao o tome, samo sam ga pažljivo razmotao i pogledao što je zapisao. "Zapravo, knjiga mi je poznata", rekao sam. "To je posebno izdanje Gavrana koje je objavio Grayson Press." Osjetio sam iznenadnu napetost u prostoriji, kao da sam ga uhvatio u krađi. Oči su nam se susrele, no on je odvratio pogled. "Ne razumijem ja to", rekao je.
"Što ti nije jasno?"
"Što te stvari čini vrijednima... zašto jedna vrijedi više od drugih. Ti si stručnjak, ti mi reci." "Ponuda i potražnja", odgovorio sam genijalnom jednostavnošću.
Slater je najvjerojatnije cijeli svoj život bio republikanac koji je već pri rođenju poznavao zakon ponude i potražnje. To je američki način. Želiš li nešto što ja imam, dat ćeš za to sve što bude potrebno.
Ako ja imam jedini poznati primjerak, bolje budi spreman staviti imanje pod hipoteku, naročito ako taj primjerak želi i mnogo drugih ljudi. Ono što on nije shvaćao bio je hir suvremenog života koji je vrijednost običnih knjiga i pisaca plaćenika napuhao do vrijednosti Shakespearea, Don Quijotea i Biblije. No to je bilo u redu jer to ni ja nisam razumio.
Rekao sam mu ono što znam i ja i gotovo svaki drugi dobar knjižar. I dok sam govorio, na čudan sam način osjećao da i Slater to zna. "Grayson Press bila je mala izdavačka kuća koja se bavila bibliofilskim izdanjima. Čuo sam da su stvorili prekrasne knjige iako nikad nijednu nisam imao. Grayson je bio vrhunski stvaralac knjiga koji je sve izrađivao ručno, uključujući i vlastita tiskarska slova. Uzeo bi nekog klasika, nešto na što je isteklo autorsko pravo poput Gavrana, i od nekog velikog umjetnika naručio ilustracije. Zatim bi ga objavio u ograničenom broju, obično tek nekoliko stotina primjeraka, označenih brojevima i s potpisom njega i umjetnika. U knjižarstvu se takve knjige nazivaju bibliofilskim izdanjima. Mogu biti vrlo lijepe stvarce za nekog kolekcionara iako čistunci

gaje dvojake osjećaje prema njima." "Kako dvojake?"
"Očito je da one nikad ne mogu zamijeniti prvo izdanje. U cijelom je tom modernom procesu Poeovo djelo sporedno. Knjige postaju cjeline za sebe: kupuju ih uglavnom ljudi koji skupljaju dotičnog izdavača ili oni koji jednostavno vole posjedovati otmjene predmete."
Kimnuo je glavom kao da očekuje još pomnija objašnjenja.
"Nije nemoguće pronaći tu knjigu, Clydell. To je ono što ti govorim. Mislim da bih tvojoj klijentici prilično lako mogao pronaći jednu. Možda bi mi trebalo mjesec ili dva, ali mogao bih je naći, pod uvjetom da je klijentiea spremna potrošiti onoliko novca koliko bude potrebno."
"Spremna je potrošiti deset tisuća dolara... koje bih onda podijelio s tobom popola."
"Tvoja klijentica je luda. Za taj iznos mogu joj pronaći šest primjeraka i još bih joj pola novca vratio."
"Ne seri, Janeway. Kako možeš pronaći šest primjeraka tako rijetke knjige?"
"Zovu ih bibliofilskim izdanjima ali to ne znači da su doista rariteti. Pretpostavljam da taj Graysonov Gavran već postaje pomalo teško dostupna knjiga, ali mislim da se još može negdje iščeprkati."
"Svi vi govorite u zagonetkama. Teško dostupan, raritetan... kakva je uopće razlika?"
"Teško dostupna knjiga je ona koja prijeđe preko knjižareva stola svakih pet ili deset godina. Raritet – možeš provesti cijeli život među knjigama, a da je nikad ne vidiš. Nijedna od Graysonovih knjiga nije doista raritet u tom smislu. Teško je dostupna već i stoga što im je broj ograničen. No sve su to novije knjige, napravljene u posljednjih četrdeset godina, pa se vjerojatno sa sigurnošću može tvrditi da ih još ima na tržištu. Nisu nestale u požaru, poplavi, ratu ili pošasti. Štoviše, mogu ti točno reći koliko je primjeraka bilo – imam Graysonovu bibliografiju među svojim priručnicima."
Dohvatio sam knjigu i rastvorio je, listajući sve dok nisam pronašao ono što sam tražio.
"'Gavran i druge pjesme, Edgar Allan Poe'", pročitao sam, '"objavio Darryl Grayson u North Bendu, Savezna država Washington, u listopadu 1949. Tiskano u četiri stotine primjeraka.'" To je bila jedna od Graysonovih prvih knjiga. Kad sam posljednji put vidio jednu u katalogu... čekaj da razmislim... čini se da je prodavač tražio oko petsto dolara. Prilično skupoza takvu knjigu, ali valjda je taj Grayson bio i prilično poseban izdavač."
"I zaista misliš da bi se mogao dokopati šest takvih knjiga?"
"Pa," ogradio sam se, "mogao bih joj pronaći jednu. Siguran sam u to."
"Kako ćeš to učiniti? Mislim, upravo si rekao da takvu vidiš svakih pet ili deset godina."
"Na svom stolu. Ali neću čekati na to. Dat ću oglas u Antiquarion Bookseller. To je časopis za knjižare koji se dostavlja u knjižare širom zemlje. Netko će zasigurno imati vražju knjigu: ako ima, poslat će mi ponudu. Mogu primiti jednu ponudu ili šest: cijene bi se mogle kretati od dvjesto dolara naviše. Prihvatim najbolju ponudu, uračunam pristojnu dobit za sebe, tvoja klijentica mi plati i dobije svoju knjigu."
"A što ako sam odlučim dati oglas i isključim te iz svega? Nije da bih to učinio, samo se pitam što bi me moglo spriječiti."
"Baš ništa. Osim što AB ne prima oglase od pojedinaca, već samo od knjižara. Zato si zaglavio sa mnom Stari frendu", dodao sam, dobro ga podbovši.
Nije osjetio žalac: misli su mu bile u nekom drugom svijetu i mučno se probijale do nekog udaljenog cilja koji je on tek napola vidio, a koji ja nisam mogao zamisliti.
"Moja klijentica želi knjigu, ali ta koju ona hoće nije ta o kojoj ti govoriš." "Ne razumijem te."

"Taj Grayson je navodno napravio još jednog 1969." "Jednog što?"
"Gavrana."
"Još jedno izdanje iste knjige? Čini mi se da to nije točno." Listao sam bibliografiju tražeći knjigu.
"Nema takve", rekoh nakon nekog vremena. "Kako znaš?"
"Bila bi u bibliografiji." "Možda im je promaknula."
"Takve stvari im ne promiču. Tip koji je ovo sastavio vjerojatno je najveći stručnjak na svijetu za Grayson Press. Proveo je godine u izučavanju: sakupio je sve što su izdali. Nemoguće je da bi Grayson objavio drugog Gavrana, a da to ovaj tip ne bi znao."
"Moja klijentica kaže da ga je objavio."
"Tvoja klijentica nema pravo, Clydell, što ti drugo mogu reći?
Takve se stvari događaju u svijetu knjiga... netko pri bilježenju krivo prepiše brojku, 1949. postane 1969. i odjednom ljudi misle da posjeduju nešto što nikad nije ni postojalo."
"Možda", reče paleći drugu cigaretu.
Na trenutak smo zašutjeli. "Otiđi onda po Rigby", rekao je konačno. "Pokupi je i uzmi lovu. To je barem stvarno."
"Isuse. Ne mogu vjerovati da ću to učiniti." "Najlakša lova koju si ikad zaradio."
"Neka ti jedno bude jasno, Slateru, a dolazim u iskušenje da sve sastavim napismeno kako poslije ne bi bilo nikakve ljutnje ni jadikovanja. Uzet ću tvoj novac i pobjeći glavom bez obzira. Upamti što sam rekao. Sretniji sam nego što sam bio godinama. Ne bih se vratio u policiju ni kad bi mi nudili mjesto zapovjednika i deset puta veću plaću. I još nešto, nemoj to shvatiti osobno, ali radije bih bio ljubavni rob Saddama Husseina nego radio za tebe. Jesam li bio dovoljno jasan?"
"Janeway, obožavat ćemo se. Ovo bi mogao biti početak nečeg sjajnog."

3
Nakon Slaterova odlaska cijeli sam sat prelistavao Graysonovu bibliografiju pokušavajući upoznati to područje. Knjigu sam posjedovao oko godinu dana i nikad nisam imao povoda zaviriti u nju. Ništa neobično u knjižarstvu – t o se vrlo vjerojatno zbiva s 90 posto knjiga koje kupite kao stručne priručnike. Prođu godine i nikad vam ne ustreba: onda vam jednog dana dođe u ruke neka vrlo vrijedna knjiga i priručnik vam doista zatreba. Nađe se neki sporni detalj i ne smijete nagađati, morate biti sigurni, a jedini način da budete zaista sigurni je da posjedujete bibliografiju o toj knjizi. U tom se blistavom trenutku bibliografija peterostruko isplatila. Bibliografije nisu za ležerno prelistavanje ili za čitanje na zahodu. Pune su stručnih izraza, simbola i kratica vezanih za to područje. One dobre su napisali ljudi bjesomučno predani radu. Točnost i potankost su bogovi blizanci, a pisac bibliografije je rob. Bibliografija će vam reći treba li knjiga sadržavati karte ili ilustracije i na kojim ih stranicama možete naći. Opisat će uvez, često će sadržavati fotografije knjige i njezine naslovne stranice, a katkad će čak – kad je to presudna pojedinost – dati i redoslijed broja stranica u svakom složenom arku onako kako su prošiveni u knjizi. Učini li tiskar ma i sićušnu grešku
– recimo, da je slovo d loše otisnuto na stranici 212, da je crtica prekinuta makar i malo, poput napukline debljine vlasi na skijaševoj fibuli – dužnost je bibliografa da to istakne. To i nije od neke važnosti osim ako tiskar nije prekinuo tiskanje i ispravio grešku: tada imate ono što se u knjižarstvu

naziva feler. Bibliograf neumorno istražuje: pregledava tiskareve spise ako je to moguće, pokušavajući odrediti koliko je takvih primjeraka s greškom otisnuto i odaslano prije nego što je greška uočena. Ti primjerci tada postaju prava prva izdanja koja gorljivo traže (u slučaju vrućih knjiga) kolekcionari sa svih strana. Bibliografije su među najskupljim knjigama u ovom poslu. Knjižar koji se tek probija, s avenije East Colfax u Denveru, Colorado, nikako ih ne može kupiti sve kada je njihova cijena često u stotinama dolara. Zato moraš birati. Sjetio sam se kad je knjiga o Graysonu objavljena: bila je oglašena na pola stranice u AB-u, a oglas je obećavao sve što ste ikad željeli znati o Grayson Pressu. Bio sam istrgnuo oglas i umetnuo ga u knjigu kad je stigla. Naslov je bio Grayson Press, 1947.-1969.: Cjelokupna bibliografija, autor Allan Huggins. Podaci o Hugginsu na ovitku govorili su da je on najveći poznavatelj Graysona na svijetu i kolekcionar Graysonovih radova već više od dvadeset godina. Knjiga se doimala čvrstom, nečim što će vam potrajati godinama. Bila je pozamašna, gotovo osam stotina stranica, i sadržavala je opise svake poznate knjige, članka, letka ili pjesme koje su Graysoni ikad izdali. Izašla je u potpisanom bibliofilskom izdanju po cijeni od 195 dolara i u običnom izdanju po 85 dolara. Za mene je to bio radni priručnik. Kupio sam obično izdanje i sada mi je, kao što je to često bio slučaj, bilo vraški drago što ga imam.
Knjiga je bila podijeljena na četiri glavna dijela. Prvo je bio ispripovijedan životopis Darryla i Richarda Graysona. On je, zajedno s poviješću njihova Grayson Pressa, zauzeo šezdeset stranica. Drugi je dio bio daleko najobimniji. U njemu se, priznao je autor, pokušavalo učiniti nemoguće: popisati i bilješkama popratiti svaku sitnicu koju su Graysoni napravili, svaki listić koji su tiskali tijekom svojeg dvadesetdvogodišnjeg rada. Ovo je zauzelo više od četiristo stranica nevjerojatno gusto tiskanog teksta. Treći se dio zvao "Graysonove svaštice"; sadržavao je čudne stvari – osobne poruke, božične čestitke (Graysoni su godinama tiskali vlastite čestitke, ljupka djelca koja su danas živo tražena), posebne objave i razne druge sitnice. Čak i komercijalne poslove koje su preuzimali – plakate, jelovnike za restorane, brošure Državne uprave Oregona za lov i ribolov – sve neuzbudljive pothvate napravljene isključivo zbog likvidnosti tiskare, ljubitelji Graysona danas lakomo skupljaju. Nikad neće postojati potpun popis: požar je 1969. uništio tiskaru i sve spise koji su se ondje nalazili i vjerojatno se sa sigurnošću može reći da će se dosad nepoznata Graysonova djela pojavljivati još stotinu godina.
Vrhunac bibliografije bio je posljednji dio, "Knjige Grayson Pressa". Grayson je stekao ugled kao nakladnik luksuznih knjiga, objavivši dvadeset i tri naslova u svoje dvadeset i dvije godine. Knjige su bile ono što je skupljanje ostalih tiskarskih sitnica činilo vrijednim i zabavnim: bez knjiga bi Grayson Press bio tek jedna od mnogih nepoznatih tiskara. No Darryl Grayson bio je genij koji je rano u životu odabrao bibliofilska izdanja kao najučinkovitije sredstvo svojeg izražavanja. Kad je Grayson počeo, bibliofilska su izdanja obično nešto predstavljala. To je značilo da je pisac napisao djelo kojim se može ponositi ili da je tiskarski čarobnjak poput Darryla Graysona stvorio nešto estetski izuzetno. Scribners je 1929. tiskao Zbogom oružje Ernesta Hemingwaya u bibliofilskom izdanju od 510 primjeraka s Hemingwayevim potpisom i u kutiji. No tada su izdavači bili mudri i to je bilo jedino bibliofilsko izdanje Hemingwayja. Covici Friede je objavio Crvenog ponija u malom, potpisanom izdanju 1937., sa sitnim Steinbeckovim potpisom na stražnjoj stranici. Nešto možda najbliže onome što će Grayson raditi dva desetljeća poslije objavio je glasoviti tiskar i dizajner knjiga Bruce Rogers 1932. godine: bibliofilsko izdanje Homerove Odiseje u prijevodu T. E. Lawrencea. Dobrih se stvari ljudi nikad ne mogu zasititi i negdje u to vrijeme Klub bibliofilskih izdanja bio je u punom zamahu objavljujući prvorazredne knjige među kojima i nekoliko onih koje će postati remek-djela. Uliks s ilustracijama Henrija Matissea objavljen sredinom tridesetih godina danas bi stajao osam ili deset tisuća dolara s potpisima Matissea i Joycea. Slateru bi to bilo

zanimljivo, ali nisam mu rekao. Bilo bi prebolno gledati ga kako se češka po glavi i pita Koja Joyce?... Što je ona napisala?
Kao za gotovo sve što je nekoć bilo otmjeno i elegantno, i za bibliofilska izdanja došla su teška vremena. Danas je to prečesto alat, poput provalnikova otpirača, kojim komercijalni pisci koji su već milijarderi izbijaju još 200 dolara iz lisnica svojih štovalaca. Obično postoji otprilike petsto obrojčenih primjeraka i mala serija označena slovima koja stoji od sto do četiristo dolara. Knjige su lijepljene kao na pokretnoj traci, a glavni sastojak je umjetna koža. Vrlo često autor potpisuje zasebne listove koji se poslije uvezu u knjigu: katkad možete spaziti te književne ikone kako sjede na aerodromima između dva leta i krate vrijeme potpisivanjem listova. Dvije stotine, četiri stotine, šest stotina... bogati postaju još bogatiji, a sam Bog zna što biva sa siromašnima. Cijeli bi taj postupak svojim smradom zgrozio ljude poput Brucea Rogersa, Frederica Goudyja i Darryla Graysona. Huggins tvrdi da je Grayson bio posljednji od starinskih tiskara, izdavač koji je u isto vrijeme bio i umjetnik, dizajner i osobna dadilja svemu što je izašlo iz njegova tiskarskog stroja. Nemojte ga više tražiti jer njegovu je umjetnost konačno uništilo prokleto računalo. Grayson je bio posljednji div: svaka od njegovih knjiga bila je jedinstven plod truda, izljev kreativnosti i nježne brižnosti pune ljubavi koju su pravi poznavatelji knjiga oduvijek smatrali tako dragocjenom. Božična pjesma koju je ilustrirao Thomas Hart Benton bila je Graysonova prekretnica: godinu dana stvarao je novi tip slova koji je u sebi sjedinjavao najfascinantniji gotički i moderni stil, a Bentona je angažirao da knjigu ilustrira. Knjiga je bila senzacionalna: stari Charles Dickens bio je obasut novom slavom, reče kritičar New York Timesa (citirano u Hugginsu), dan nakon što je veliki majstor pregledao prvi primjerak i odobrio ga za isporuku. Priča u Timesu bila je nejasna: knjiga je bila rasprodana, čak i po cijeni od 700 dolara, prije nego što se članak pojavio te je uglavnom poslužio popularizaciji rastuće Graysonove mističnosti među širom publikom. Ljudi su se sada otimali za mjesto na Graysonovoj listi pretplatnika, no malo ih je otpadalo s nje, a Grayson je odbijao povećati nakladu svojih izdanja. Božična pjesma bila je ograničena na petsto primjeraka, a svaki je potpisao Benton olovkom, a Grayson onom svijetlom tintom koja će poslije postati njegov zaštitni znak. Nije bilo primjeraka označenih slovima, a tiskarski kalupovi uništeni su nakon tiskanja.
Ovlaš sam pročitao životopis i saznao da su Darryl i Richard Grayson bili braća koja su u Seattle došla iz Atlante 1936. Njihovo prvo putovanje bilo je s ocem za praznike. Starije potanko bio isplanirao njihove živote, no već je tada Darryl Grayson znao da će jednog dana živjeti ondje. Zaljubio se u mjesto – u planine, more, bujne šume – za njega je sjeverozapad imao sve. Nakon rata ponovno su došli. Bili su zadnji izdanak svoje obitelji, dva momka tada u svojim dvadesetim godinama, puna energije i spremna za život. Darryl Grayson se od samog početka okušao u umjetnosti: bio je čudo od djeteta koje je do osme godine već moglo naslikati realistične i anatomski točne portrete svojih prijatelja. A u srednjoj školi u Atlanti počeo se baviti i tiskarstvom. Izrađivao je crteže i određivao tip slova za školske novine i za jedan izvanškolski časopis koji je kasnije propao. Počeo je vjerovati da je ono što on radi u konačnici najvažniji dio procesa. Obična je abeceda, u svojoj beskonačnoj raznolikosti, mogla biti nešto najljupkije, no i najubojitije. Izdajte novine s klasičnim tipom slova i nitko ih neće čitati: upotrijebite običan novinski font za kvalitetnu knjigu i čak je ni njezin autor neće uzimati ozbiljno. Tiskar, otkrio je, ima konačnu riječ o tome kako će ljudi primiti neki tekst. Ta hladna slova iskovana u vatri upravljala su čitalačkom publikom na način koji čak ni najpronicaviji među njima nikad neće razumjeti. Grayson je razumio, a znao je i još nešto: tiskar ne mora biti ograničen na tipove slova koje mu nudi ljevaonica. Slovo O može se izvesti na milijun načina i on je mogao stvoriti svoje vlastite. Mogućnosti su u tih dvadeset i šest slova bile neograničene dokle god su postojali daroviti ljudi s vizijom koji će ih uobličiti. Osobno su braća

Grayson bila poput likova iz neke drame Tennesseeja Williamsa. Ostavili su za sobom mnoštvo slomljenih srca (a neki kažu i nemali broj vanbračnih potomaka) razasutih po južnjačkim krajevima. Obojica su bili neobuzdani i odlučni ženskari: još ih se i danas Atlanta sjeća kao u nejasnom snu, a njihovi se pothvati uzdižu kao lokalni mit. Darryl je bio neugledan i katkad divlji, a Richard svjetlokos i zgodan, dajući suprotnom spolu (na njegovo vječno kajanje) osjećaj krhke ranjivosti. Na sjeveru se njihov osobni pokolj nastavio: svaki se od njih ženio dvaput, ali brakovi su bili tek nešto više od ljubavnih avantura – kratki i slatki, tužni i burni. Rane dane u Seattleu obilježila je potraga za pravom karijerom. Darryl je dobio posao u lokalnoj tiskari i razmatrao mogućnosti; Richarda su zaposlile novine iz predgrađa da piše o sportu i društvenim događajima ovo posljednje predstavljalo je idealan zadatak za mladića sklonog dokazivanju da mlade dame plave krvi posjeduju istu vatrenu strastvenost kao i beračice pamuka velikih očiju koje je ostavio u Atlanti.
Kad je to dokazao, izgubio je posao. Huggins malo piše o tome: akademik će uvijek iznaći nove načine da seksualni čin prikaže dosadnim, no ja sam mogao dovoljno čitati između redaka da znam da je Richard Grayson bio razvratnik i vraški zanimljiv momak.
Godina dana takvog života bila im je dovoljna. Odselili su iz grada i nastanili se u North Bendu, seocu u planinama četrdeset kilometara istočno od Seattlea. Obiteljskim su novcem kupili dvadeset jutara zemlje, ljupko mjesto nekoliko kilometara udaljeno od gradića, sa šumom, potokom i dugačkom livadom što se spuštala do veličanstvene planine. Tako je u divljini osnovan Grayson Press: sagradili su kuću i tiskarsku radionicu i Darryl Grayson je 6. lipnja 1947. počeo s radom.
Od početka je Grayson Press bio dijete Darryla Graysona. Richard je bio ondje zato što je bio Darrylov brat i zato što je morao nešto raditi. No bilo je jasno da je Huggins smatrao Darryla glavnom osobom: njegovo često spominjanje "Graysona" bez navođenja imena odnosilo se bez iznimke na Darryla dok je Richard uvijek spominjan imenom i prezimenom. Richardova darovitost nalazila se u pisanju. Njegovu je prvu knjigu objavio Grayson krajem 1947. Zvala se Odlazak u slavu i bila je ep o Građanskom ratu u Georgiji. Snažan, lijep i izuzetno južnjački, na devetsto je stranica manje i bez romantičnih baljezganja ispričao istu tragediju o kojoj je Margaret Mitchell nadugačko raspredala dvanaestak godina ranije. Smatralo se da Richardovo djelo posjeduje neke kvalitete mladoga Stephena Cranea. Grayson je knjigu uvezao u finu kožu nalik na tikovo drvo i objavio u izuzetno malom bibliofilskom izdanju od šezdeset i pet primjeraka. Trebalo je četiri godine da sve knjige budu prodane po cijeni od 25 dolara. Danas se do tog Graysonova djela najteže dolazi: rijetko se viđa i cijena je visoka (prelistao sam podatke o dražbama dok nisam jednu pronašao – prodana je 1983. za 1500 dolara, a iste je godine još jedan primjerak, rukom obrojčen kao prva knjiga izašla iz Grayson Pressa, prodan za 3500 dolara). Huggins ju je opisao kao lijepu knjigu, ponešto nedorađenu prema Graysonovim kasnijim standardima, ali vrlo zanimljivu. Grayson je nesumnjivo bio dizajner s budućnošću, a Richard je i sam mogao postići uspjeh. Richardovi su problemi bili očiti – pio je, ganjao suknje i imao tek povremene i nemarne radne navike. Napisao je još dvije pjesme koje je Grayson objavio u jednoj knjizi 1949., a zatim se dugo nije oglasio. Od 1950. do 1954. radio je pomoćne poslove u Grayson Pressu: slao je pošiljke i pomagao pri uvezivanju, radio kao dostavljač, primao plaću od brata i slobodno vrijeme ispunjavao lovom na nove žene. Povremeno bi za honorar napisao članak ili priču, pišući za muške ljubitelje šunda pod pseudonimima Louis Ricketts, Paul Jacks, Phil Ricks i još dvanaestak drugih. 1954. primirio se dovoljno dugo da napiše roman, Sol zemlje, koji je odlučio objaviti u New Yorku.
E.P. Dutton je roman izdao 1956. godine. Njegova se skromna naklada nije rasprodala, ali su ga hvalili do neba tako slavni časopisi kao što su Time i New Yorker. Začuđujuće je da su ga pronašli u moru knjiga, s obzirom na to da je izdavač s reklamom učinio ono što se tada obično radilo s prvim

romanima – baš ništa. New York Times je sa zakašnjenjem objavio članak u dva stupca na petnaestoj stranici Književnih recenzija, baš nekako u vrijeme kad su se preostali primjerci pojavili na rasprodaji po četrdeset i devet centi. No bila je to dobra godina, 1956.; Graysonova Božična pjesma izašla je iz tiska, a Richard je pronašao čime će se baviti. Napisao je drugi roman, Dan poput ovog, koji je Dutton objavio 1957. Recenzije su izražavale divljenje, a publika je i dalje bila nezainteresirana. Kritičar Timesa bio je izvan sebe. Rađala se velika književna karijera, a Ameriku je više zanimalo što ima za ručak. Srami se, Ameriko! Oba su se romana zajedno prodala u manje od četiri tisuće primjeraka.
Njegov je sljedeći roman, međutim, bio nešto sasvim drugo. Richard je uzeo jednu epizodu iz romana Harolda Robbinsa i stvorio nešto što se zvalo Ratnici ljubavi. Napustio je Duttona i potpisao za Doubledaya, rastućeg diva u izdavačkom svijetu. Knjiga je bila mračna mješavina seksa i nasilja, golem uspjeh na tržištu s osamdeset tisuća prodanih primjeraka u prva tri tjedna. Kritičari koji su ga voljeli bili su zaprepašteni: čovjek u Timesu povukao je neizbježnu usporedbu s Robbinsom, podsjećajući kako se u svoja prva dva romana Robbins doimao kao pisac od neke vrijednosti i kako je poslije bešćutno prodao svoju nadarenost za novac. Jedini kritičar u Richardovim očima bio je njegov brat iako to nikad ne bi priznao ili zatražio Graysonov sud. Bilo je jasno, iz nekoliko sačuvanih dijelova prepiske, da Grayson nije imao što reći osim uobičajene opaske da kurvanje – sam po sebi častan i ugledan poziv – treba ograničiti na krevet, a ne upotrebljavati ga za pisaćim strojem.
Richard nikad više nije napisao ni jednu knjigu. Njegov je veliki roman nastavio donositi novac cijela njegova života. 1960. prema njemu je snimljen film, a novo džepno izdanje opet se rasprodalo u velikim nakladama pojavivši se ponovno na listama najbolje prodavanih knjiga. Huggins je Richarda smatrao tragičnom književnom pojavom, usamljenom, osjetljivom i često podlom, koja neumorno traži, a nikad ne nalazi neki udaljeni osobni El Dorado. I dalje je živio u North Bendu: dao je na posjedu sagraditi kuću za svoju ženu koja ga je uskoro ostavila zbog drugog. No postojali su dugački periodi kad bi nestajao, utonuo u dekadentni život Seattlea, Los Angelesa i New Yorka. U North Bendu mu je noći ispunjavala klasična glazba, tako glasna da su se daske tresle. Često bi odlutao u radionicu gdje bi cijelu noć sjedio i sastavljao pjesme i djeliće raznovrsne proze tek toliko da se zabavi. Katkad bi ta djela složio za tisak i otisnuo u jedan ili dva ili šest primjeraka prije nego što bi rastavio slagarske stranice i u zoru oteturao u krevet. Stari poznanici mogli su ih primiti poštom, te lirske podsjetnike na davno prohujalo vrijeme.
Jednu je pjesmu od četiri kitice ljupko tiskanu na zasebnim stranicama od pola arka Graysonovim najnovijim tipom slova iz smeća izvukao neki susjed. Danas je to jedini poznati primjerak. Poneko bi djelo bilo poslano prijatelju iz djetinjstva u Atlanti, djevojci koju je nekoć poznavao u Hollywoodu, starom neprijatelju u Renu koji ga je iz neobjašnjiva razloga zadržao da bi poslije saznao kako je prilično vrijedno. Ta bi djela stizala iznenada, a poštanski žig North Benda jedini je nagoviještao odakle dolaze. Ispričavajući se, Huggins je opisao kakvu moru za bibliografa predstavlja pokušaj da sva takva djela uključi – bilo je jednostavno nemoguće odrediti koliko ih je načinjeno i potpuno uništeno, a novi su se dijelovi neprestano pojavljivali. Barem jedan kolekcionar Graysona sakupio je više od dvjesto neobjavljenih pjesama i dijelova proze koje je Richard s vremena na vrijeme tiskao. Govorkalo se o objavljivanju tih djela ako bi se moglo odrediti kome pripadaju autorska prava i ako bi se nasljednici složili. Prije tri godine objavljena je dvostruka biografija pod naslovom Unakrsna vatra i s podnaslovom Tragedije i uspjesi Darryla i Richarda Graysona. Napisala ju je Trish Aandahl, a objavio Viking Press. Graysoni su zajedno poginuli u požaru koji je uništio tiskaru 14. listopada 1969. Obojica su bili pijani i, čini se, nisu ni znali što ih

je snašlo. Huggins je naveo Aandahl kao glavni izvor podataka o Graysonovu zadnjem projektu koji je uništen u požaru. Darryl se njime bavio godinama, prekidajući ga i nastavljajući uz ostali posao.
Navodno je osmislio dvije zamršene, odvojene, no ipak skladne abecede za dva dijela, engleski i francuski. Na temelju nekoliko sačuvanih slova i prisjećanja ljudi koji su ga poznavali, Huggins je mogao sa sigurnošću odrediti da su francusko djelo Baudelaireovi Cvjetovi zla. Sjetio sam se da je Baudelaire bio jedan od najvećih Poeovih obožavatelja za njegova života. Zapravo, Baudelaire je preveo Poeova djela na francuski.

4
Isto sam popodne odletio u Seattle. Posao je igrarija, rekao je Slater na aerodromu. Mala nije bila osuđivana i nije pružila otpor policajcu koji ju je uhitio u šumi. Nikakvo oružje nije pronađeno ni kod nje ni pri pretraživanju okolnog područja. Vjerovalo se da je do pucnjave došlo u panici te da je Rigby odmah nakon toga odbacila pištolj. Na prvom ju je saslušanju odvjetnik prikazao kao ljubaznu curu koja zazire od nasilja. Bila je ili Majka Tereza ili Belle Starr, kako vam drago. Ponio sam pištolj sa sobom. Nisam je namjeravao upucati, no da ste bili policajac tako dugo kao ja, ne biste odlazili od kuće bez njega. Prijavio sam ga zrakoplovnoj kompaniji i tutnuo u torbu koju sam već ranije predao s prtljagom. Imao sam sa sobom i ovjerenu kopiju sudskog naloga za uhićenje i zaprisegnutu izjavu koja je detaljno opisivala Rigbyn prekršaj, Sve sam ponovno pročitao tijekom neudobna dvosatnog leta.
Slater je sve sredio. Čekao me automobil i soba u Hiltonu u središtu grada. Moj je plan bio kratak i sladak: uhititi Rigby, spremiti je u zatvor na čuvanje, sutradan pročešljati knjižare u Seattleu i istu je večer isporučiti u New Mexico. Duhovi Poea i Baudelairea stalno su me pratili, no njih sam se otresao. U to se neću petljati, obećao sam sam sebi. Poe je sjedio do mene dok je avion kružio iznad Seattlea: suhonjavi mali gad jednostavno nije htio nestati. Idi k vragu, pomislio sam: vodim ovu ženu natrag u New Mexico. Poe se pokvarenjački nacerio i svezao pojas, a avion je zaronio u gust plašt oblaka spuštajući se uz tutnjavu.
Veza mi je bio tip po imenu Ruel Pruitt. Slater ga je već bio uposlio na nekoliko slučajeva vezanih uz Seattle i smatrao je da je "dobar u onome što radi. Mrzi svijet," rekao je Slater, "ali kao da je nevidljiv i nitko nije bolji od njega u usranom tajnom praćenju." Ja sam se trebao prijaviti u hotel, čekati u sobi dok Pruitt ne nazove, a zatim otići i pokupiti djevojku. Nakon toga sam bio prepušten sam sebi. Nikad nisam lovio bjegunce za nagradu, ali znao sam kako to ide jer sam kao policajac u Denveru surađivao s dovoljno njih. Neki su bili u redu, visoko profesionalni: bilo je i kretena koji kao da su ispali iz nekog filma Chucka Norrisa. Sve što mi je trebalo za ovaj posao, uvjeravao me Slater, bio je par čvrstih lisica i on mi je dao jedne dobre iz prtljažnika svojeg auta.
U Seattle sam stigao u 3 i 30 po pacifičkom vremenu. Naravno, kišilo je. Perry Como je možda mislio da je najplavije nebo ono iznad Seattlea, ali sve što sam ja ikad ondje vidio bila je kiša. Gotovo sam promašio hotel – predvorje Seattle Hiltona nalazilo se na devetom katu, a samo su ulaz u garažu i dizalo bili u prizemlju. Do 4 i 30 smjestio sam se u sobi na sedamnaestom katu s prozorom koji je gledao na kišom šibanu Šestu aveniju. U 5:05 zazvonio je telefon. Baršunasti je glas rekao: "Janeway?" a ja sam odgovorio: "Da," na što je on rekao: "Nalazim se u baru blizu Kingdomea." Dao mi je adresu i rekao da će biti vani u plavom Pontiacu. Pročitao mi je i broj svojih registarskih pločica, otprve sam ih zapisao. "Potpraši guzicu", rekao je. "Nemam pojma koliko će još mala pizda biti ovdje."
Krasno, pomislio sam, slušajući znak prekinute veze – baš onakav privlačan tip kakvog bih i očekivao da će raditi za Slatera. Gurnuo sam lisice u džep jakne i deset minuta poslije parkirao iza

Pontiaca na Prvoj aveniji. Broj na pločicama odgovarao je onomu koji mi je dao i mogao sam vidjeti dvoje ljudi kako sjede unutra. Jedno je od njih, čini mi se, bila žena. Bar se ugnijezdio u podnožju visokog nadvožnjaka na dvije razine i nalikovao je jednoj od nastambi u stijeni u Mesa Verdeu. Imao je oblik trokuta, odsječen s one strane kojom je ulica prolazila dijagonalno. Kiša je sada pljuštala. Sjedio sam čekajući da posustane, ali kiša u Seattleu nije kao kiša u Denveru: ovdje vam može narasti duga sijeda brada dok čekate da oslabi. U 5 i 45 po digitalnom satu u mojem autu odlučio sam krenuti. Upalio sam parkirna svjetla, privukao njegovu pažnju, iskočio i potrčao do njegova auta. Vrata su bila zaključana. Pruitt i njegova prijateljica sjedili su i pušili, čavrljajući kao da me nema. Pokucao sam na stražnji prozor, a Pruitt se ljutito osvrnuo i prstom upro na svoje skupe presvlake. Stajao sam dok mi se voda slijevala niz nos i gledao ih kroz staklo rekavši: "Kujin sine", nadajući se da mi mogu čitati s usana. Konačno je shvatio poruku: nagnuo se preko sjedala, našao nekakvu staru deku i raširio je preko presvlaka. Kad je odlučio otvoriti vrata, bio sam mokar do kosti.
A bio sam i ljut. Grubo sam odgurnuo deku i svalio se na stražnje sjedalo.
"Hej, kauboju", reče Pruitt, "ti to mene pokušavaš razbjesniti?" Žena se zahihotala i svi smo se pogledali. Pruitt je bio ružan čovjek rošava lica. Lice mu je bilo gadno izbrazdano davno prije, onako kako ste to nekoć viđali kod oboljelih od velikih boginja, i davalo mu je izgled odvratnog raspadanja. Mirisao je na pepermint i losion poslije brijanja s notom cedrovine što je na njemu izazivalo užasan učinak. Imao je četrdesetak godina: njegova je prijateljica bila mlađa, izazovna plavuša. No Pruitt je bio taj koji je dominirao. Kaput mu je bio raskopčan tako da sam mogao vidjeti pištolj koji je nosio. On je bio zastrašivač; dobro sam poznavao taj tip ljudi, dovoljno često sam ih susretao dok sam bio policajac u Denveru. Popustite li mu imalo, pregazit će vas. Maltretirat će vas, gnjaviti i zagorčati vam život. Takvim tipovima nikad ne popuštam, čak ni kad vidim, kao sada, oči ubojice.
"Odakle te je Slater samo iskopao?" rekao je.
"Izlazio je s mojom majkom. Čujem da je i tebe našao na isti način." Plavuša je gotovo nečujno uzdahnula: trebao sam znati da se s njim ne razgovara tim tonom glasa. Pruittove su oči progorjevale dvije rupe u mojoj glavi. "Dobili smo pravog mudrijaša, Olga. Od deset tisuća tipova u Denveru, Slater mi pošalje mudrijaša."
"Znaš što", rekoh ravnodušno. "Počnimo ispočetka. Ja ću se vratiti u hotel i osušiti, popiti piće, pojesti dobru večeru, možda pronaći neku prijateljicu suprotnog spola da mi pomogne ubiti vrijeme. Ti sjedi ovdje na kiši, slijedi Slaterovu žensku i nazovi me kad poželiš da ja preuzmem stvar. Recimo, dva tjedna od sutra?"
"Pravi mudrijaš. Izlijevaš mi vodu po cijelom autu, za ime Božje, zar te mama ničemu nije naučila? Gdje su te odgojili, u pokrajnjoj ulici iza nekog denverskog bordela?"
"Zapravo i jesu. Čini se da sam propustio sve pogodnosti koje je tebi dala gospođa Hitler."
Pržio me svojim očima ubojice. Činilo se da plavuša zadržava dah čekajući da se ispruži preko sjedala i ubije me.
"Tek da se zna," rekoh ljubazno, "ne fali mi mnogo da ti zabijem ono što ti je ostalo od lica kroz taj vjetrobran. Jesmo li se razumjeli, Gertrude?... Ili ti moram uzeti taj pištolj i isprazniti ga u tvoju guzicu?"
Sjedili smo i zurili jedan u drugog. Bio sam spreman za slučaj da me napadne, a mislio sam da bi i mogao. Bijes je tinjao u autu i zamagljivao vjetrobran. Na kraju, imao je on i važnijih stvari od dokazivanja kauboju iz Denvera tko je tu šef.
"Bi li mi rekao štogod o toj ženskoj?" rekao sam.
"Imaš njezinu sliku. Ona je unutra, sad je to tvoj posao."
"Reći ću ti kad bude moj posao. Budem li imao još nevolja s tobom, otići ću pa ti i Slater

možete sami smisliti što ćete." "Sranje."
Više od toga nisam mogao postići pa sam pustio stvari da dalje teku same. Nekoliko smo minuta sjedili u autu u tišini. "Uđi unutra", rekao je Olgi kao da mene nema. "Vidi postaje li naša ptičica usamljena." Izašla je i protrčala kroz kišu zamakavši u bar. Pruitt je šutke sjedio ovratnika navučena preko ušiju i očiju prikovanih za neonska svjetla u izlogu. Pripalio je cigaretu i odmah je bez komentara ugasio kad sam spustio prozor, a kiša se obrušila na njegova sjedala. "Svršimo s ovim", rekao je. Izašao je na kišu i krenuo prema baru. Vukao sam se za njim. Pokucao je po poklopcu starog dvosjeda parkiranog ispred ulaza – Rigbyna, zaključio sam. Bila je to prava krntija, svašingtonskim pločicama i lošim gumama. Ušli smo. Pruitt nije želio ići dalje od mračnog hodnika koji je vodio u prostoriju s barom. Trenutak smo stajali ondje u tami, pokušavajući priviknuti oči. Bilo je još rano, no bar je već bio krcat zombijima koji dolaze kad su niže cijene te izbjeglicama iz raznih ratova. S džuboksa je treštala muzika: Sea of Love. Tridesetak je ljudi sjedilo za šankom i stolovima raštrkanim oko njega. Pipničar je bio debeli tip koji je sličio na Jackieja Gleasona2. Olga je sjedila na barskoj stolici na udaljenijem kraju. Dvije stolice dalje bila je Eleanor Rigby.
"Eno je", reče Pruitt. Još smo trenutak stajali.
"Je li sada to tvoj posao ili moram stajati ovdje cijelu noć?" "Hajde, briši."
Klimnuo je Olgi koja je ostavila netaknuto pivo i krenula prema nama. "Vjerojatno ću te opet sresti", rekao mi je. "Okolnosti će biti drukčije."
"Moj broj je u telefonskom imeniku Denver a ako te ikad put tamo nanese." "Možda ću nastojati da se to dogodi."
Šupčino, rekao sam ne sasvim ispod glasa.
Došetao sam do bara i sjeo na jedinu slobodnu stolicu točno nasuprot Rigby. Pipničar je prišao; naručio sam pivo i posrkao pjenu.
Deset metara dalje Eleanor je naručila što god je već pila. Promatrao sam je ne gledajući. Gledao sam dva tipa koji su se prepirali oko Seahawksa, a nju promatrao krajičkom oka. Promatrao sam pipničara kako briše čaše i gledao u nju. Izgledala je mrtva umorna, kao da bi mogla zaspati za šankom. Iskoristio sam to da je izravno pogledam. Nije u tome bilo neke opasnosti, bila je tek još jedna zgodna djevojka u baru, a ja sam bio usamljeni, napaljeni momak. Vjerojatno je bila navikla na tipove koji bulje, sigurno ih je stalno susretala. Imala je dvadeset i jednu godinu, nagađao sam, i gustu kosu zadignutu i pričvršćenu ukosnicom. "Eleanor Rigby." Zatresao sam glavom i pokušao otjerati sliku usamljene usidjelice koju je pjesma prizivala. Pitao sam se kako utječe na ljude to što im je dano ime po nečemu takvom i što moraju cijeli život nositi taj teret.
Sad sam bio uvučen u to, predan pothvatu. Govorio sam sebi da ona nije ništa drugo do lijepih pet tisuća koje čekaju da ih pokupim. Još nisam bio siguran kako ću je uhvatiti – vjerojatno poslije, na ulici. Nije mi se sviđala svjetina u baru. Bili su to radnici i sportski navijači, a uvijek se nađe neki kreten spreman da iskoči iz takve gomile i brani čast lijepe žene bez obzira na sve. Sudski nalozi nisu igrali nikakvu ulogu baš kao ni jeftina osobna iskaznica koju mi je Slater dao na odlasku. Na njoj je pisalo da radim za istražiteljsku agenciju CS iz Denvera, ali nije bilo moje fotografije i nije mi davala nimalo veće ovlasti od onih koje je imao Slater ili bilo tko drugi. Ono što bi mi dobro došlo bila je državna dozvola s mojom njuškom prilijepljenom na njoj. No država Colorado ne zahtijeva od svojih privatnih istražitelja i psihoterapeuta posebne dozvole: sve što tupanu treba jest ured od deset kvadratnih metara, okretan jezik i sposobnost pozitivnog razmišljanja. Ja sam se spremao uhititi

građanina, a zakon je bio na mojoj strani zato što je ona pobjegla pod jamčevinom i sada je bila bjegunica. No morate li to objašnjavati svjetini u baru, već ste u nevolji.
Pijuckao sam pivo i čekao. Sjedila je s druge strane pojilišta, gazela koja ne sluti da joj se lav približava. Oslobodilo se mjesto odmah lijevo do nje. Došao sam u iskušenje, ali već se neki grabežljivac uvalio na njega. Priča mojeg vražjeg života: frajeri djeluju, a ja mirno sjedim i razmišljam o svijetu. Onda se vratim kući u hladan krevet u kojem me nitko ne čeka. Sjetio sam se Rite McKinley i pomislio gdje je i što radi. Na neki načinje to bilo teško objasniti, Eleanor Rigby sličila je pomalo Riti u mlađim danima. Zapravo, uopće nije sličila Riti. Frajer slijeva već joj se upucavao. U nekim sretnijim vremenima to bi je možda oduševilo, no sada je samo izgledala umorno i kao da se dosađuje. Pipničar je došetao i upitao želim li još jedno pivo. Rekao sam da ne treba i da ću ga dozvati kad osjetim jaku potrebu. Za stolom sprijeda još se vodila bitka oko Seahawksa, prava reklama uživo za svijetlo pivo Miller. Preko puta je Mister Amerike nešto rekao i pokazao na njezino piće. Odmahnula je glavom i pokušala nastaviti sa životom, no on ju je uporno gnjavio. Sisala je led i pijuckala razvodnjeni ostatak pića dok je njezin junak prepričavao prvih dvanaest poglavlja svoje životne priče. Bio je jedan od onih glasnih prdeža kakve ne možete uvrijediti: vjerojatno ga niste mogli ni ubiti osim srebrnim metkom. Bio je na pola puta da zaradi svoj prvi milijun, a nije ga imao s kime podijeliti. Bilo mi je nezamislivo da bi ijedna zanimljiva žena mogla zagristi na tu izjavu, no zanimljivost vjerojatno nije bila ono što je on tražio. Tip je bio kreten. Ako to nije tako, onda sam kreten bio ja. Nisam imao vremena razmišljati o tome jer je upravo tada Eleanor Rigby ustala i ostavila ga bez riječi na pola puta između velike stvari koju je upravo izveo i onih koje su ga tek čekale.
Svidjela mi se zbog toga. Na izvjestan je način bila šteta što ću je morati uhititi. Ostavio sam dvije novčanice na šanku i slijedio je kroz hodnik do zahoda. Ušla je u ženski. Provjerio sam da ne postoji još jedan izlaz, a zatim se vratio u bar i smjestio se tako da je mogu vidjeti. Stajao sam blizu jedinog prozora, a taj je gledao na ulicu.
Teške crne zavjese bile su navučene, ali sam ih malo razdvojio da mogu gledati van. Zurio sam u njezin auto ruke ovješene između zavjesa. Netko je sjedio za upravljačem. Vidio sam vrlo slabo svjetlo: nešto je tražio prevrćući po pretincu pokraj upravljača. Zatim je stavio šešir na glavu i izašao na kišu. Pruitt. Stajao je neko vrijeme zaboravivši na kišu koja mu je ranije toliko smetala. Opalio je nogom vrata od auta napravivši udubinu promjera šesnaest centimetara.
Vidio sam bljesak sječiva, podmukli mali bodež, a zatim se sagnuo i probušio joj gumu. Tada se udaljio dok sam ja gledao kako se auto spušta.
Ona je baš u tom trenutku izašla iz hodnika. Prošla je pokraj mene, tako blizu da sam je mogao dotaknuti. Pustio sam je da prođe i pošao za njom kroz usko predvorje. Kad sam stigao do vrata, već je bila dotrčala do auta. Gledao sam je kroz stakleni prozorčić. Da, vidjela je probušenu gumu: sjedila je u autu ne čineći baš ništa. Mogao sam zamisliti njezino ogorčenje. Pravi trenutak da se, kao čarolijom, pojavi Lochinvar: vitez s buketom u jednoj i okovima u drugoj ruci. Uhiti je sad, pomislio sam izlazeći na kišu: pokupi je, Janeway, ne budi idiot. No tu je bio Poe, sumoran i blijeda lica, izvirujući iz mračnih kutova ispod nadvožnjaka.
Zastao sam na rubu pločnika i pokazao na gumu. Neznatno je odškrinul a prozor. "Probušena vam je guma."
"Ma nemojte."
"Hej", rekao sam najljubaznijim, najsrdačnijim glasom. "Ne mogu biti mokriji nego što jesam.
Dajte mi ključeve, izvadit ću vašu dizalicu i zamijeniti vam gumu."

5
Sjedila je u autu dok sam joj ja mijenjao gumu. Prodrmao sam je, odvio vijke i otpjevušio nekoliko taktova naslovne pjesme iz filma Ples na kiši. Rezervna joj je guma bila poput ostalih: izrabljena u barem tri rata, a ono što su trebali biti njezini narezi uglavnom se gubilo u zamršenom, istrošenom spletu tankih čeličnih niti podloge. Izvukao sam je iz prtljažnika i nježno položio na pločnik. Na ulici nije bilo žive duše, kao u sceni nekog apokaliptičnog filma iz sredine pedesetih, ali to me nije zavaralo. Pruitt je, pomislio sam, još bio tamo negdje samo što ga nisam mogao vidjeti. Da je ovo Ples na kiši, došetao bi ulicom pa bismo nabacili nekoliko plesnih koraka. Ja bih bio Gene Kelly, a Eleanor Rigby bismo izvukli iz auta da bude Debbie Reynolds. Pruitt bi bio Donald O'Connor i stepao bi uzduž jedne strane nadvožnjaka sve do autoceste gdje bi ga zgnječio tegljač. Iznenada sam spoznao, a nisam ni sam znao kako, da je u špilu postojao joker. Slater me ipak nije unajmio na lijepe oči. Mnogo se veći razlog skrivao ispod površine; ono što je bilo predstavljeno kao zanimljiv prilog bilo je u stvari glavno jelo, a najvažnije je pitanje bilo čemu prikrivanje? Rečeno mi je da igram glavnu ulogu u Plesu na kiši, a sada sam, nakon što je uvodna točka prilično odmakla, saznao da zapravo glumimo u Priči sa zapadne strane. Za tren će stići Pruitt i otplesat ćemo jednu od onih ludih točaka gdje dobri momci pjevaju i plešu zajedno s kriminalcima prije no što svi potegnu oružje i pošalju jedni druge u raj za loše momke. Još sam jedanput pogledom prešao po ulici tražeći neki znak života, no čak je i Poe bio nestao u mračnim sjenama iz kojih je došao.
Ubacio sam probušenu gumu u prtljažnik i gledao rezervnu.
Odolio sam napasti da se nasmijem, ali na jedvite jade; morala je pretražiti cijeli svijet da nađe pet tako loših guma. Uzet ču četiri vaše najgore gume, a najbolju od svojih starih sačuvati kao rezervnu. Sigurno se šalite, gospođice, nema najbolje. Oh. Onda bacite tri najgore i dajte mi onu koja ostane. Znate već kako to ide, Jack Nicholson je to izveo u restoranu u Pet lakih komada: četiri dobro pripremljene, skuhane do raspadanja i bez površine. Pruittu nije trebao nož, bila bi dovoljna i ukosnica. Pjevušio sam Feel Pretty groteskno visokim glasom, no to nije popravilo atmosferu. Približavao se presudni čas, a ja još nisam znao što ću učiniti. Bio je kriv taj prokleti Poe, podmukli mali gad: udružio se sa Slaterom i prilično me ljutio. Ona jedna rečenica o Baudelaireu u Hugginsovoj bibliografiji bila je udica, a ja sam bio previše knjižar da bih je se mogao otresti.
Je li bilo moguće da je Darryl Grayson u trenutku svoje smrti radio na kompletu od dvije knjige, Poe i Baudelaire, na engleskom i na francuskom, i da je jedan primjerak Poea bio dovršen i sačuvan? Prilazite li svemu s dozom opreza, kao što ja to činim, onda znate da je sve moguće. Koliko bi takva knjiga vrijedila, citiram, na današnjem tržištu?... Unikatan primjerak izravno povezan sa smrću dvojice slavnih knjižara, ugrabljen iz plamena trenutak prije urušavanja gorućeg krova. Je li to doista bilo ono najbolje i najsjajnije što je Darryl Grayson mogao stvoriti? Ako jest, bilo je prilično vrijedno. Deset tisuća, pomislio sam, Slater je čak i to znao: krajnja je vrijednost bila baš negdje oko deset tisuća. No s unikatnim primjercima nikad ne znate. Mogao sam zamisliti dražbu u prisutnosti svih poluludih Graysonovih obožavatelja. Ako dvojica ili trojica među njima imaju dubok džep, ne možete predvidjeti koliko visoku cijenu takva knjiga može postići.
Pričvrstio sam zadnji vijak prstima. Više nije preostalo mnogo vremena, a ja nisam namjeravao završiti s ostatkom družine na ulici i pjevati Mariu. Morao sam na brzinu nešto smisliti i uspio sam – tanak vršak ključa mojeg ormara za spise uguran u zračni ventil ispustio je rezervnu gumu. Ništa nije čula: kiša je bubnjala po krovu auta, a prozor je bio zatvoren. Ustao sam i obišao oko auta gledajući je kroz staklo. Odškrinula je prozor i s nadom se nasmiješila.
"Ne nosim dobre vijesti. I rezervna je prazna."

Ništa nije rekla: samo je duboko uzdahnula i zurila u članke na prstima koji su stezali upravljač. Tražio sam opravdan povod za razgovor, bilo što čime bih je naveo da vjeruje napola utopljenom strancu u mračnoj i kišovitoj noći. "Mogu vam pozvati taksi", rekao sam i imao sreće – odmahnula je glavom i rekla: "Nemam dovoljno novca za taksi." Bio je to znak, ali nisam odmah nasrnuo poput seksualno izgladnjelog školarca. Pustio sam da završi dugom šutnjom. "Mogao bih vam posuditi novac", rekao sam veselo i učinilo mi se da vidim kako njezine sumnje nestaju u kiši. "Možete mi ga vratiti poštom kad opet budete pri lovi." Suho se nasmijala i rekla: "To će vjerojatno biti nikad." Slegnuo sam ramenima rekavši: "Trenutno vam loše ide, to je sve. Ne bih želio da ovo krivo shvatite, ali moj je auto s druge strane ulice. Mogao bih vas odvesti kući... naravno, ako ne živite u Portlandu ili tako negdje."
Činilo se da razmatra ponudu. Znao sam da ne izgledam kao nekakav socijalni slučaj pa se činilo najboljim da se uzdam u iskrenost. Nagnuo sam se bliže, prekrižio ruke iznad prozora i razgovarao s njom kroz pukotinu. "Slušajte, gospođice, ne možete ostati ovdje cijelu noć. Ako nemate novca, pozajmit ću vam ga za prenoćište... jeftino prenoćište, može?... Bez obveze. Smatrajte to mojim dobrim djelom za ovu godinu, nečim što mi je ostalo iz vremena kad sam bio u izviđačima. Ako vas ja zabrinjavam, razumijem to, proturit ću vam novac kroz prozor i dati vam adresu na koju mi ga možete poslati kad vam opet krene. Što kažete?"
"Mislila sam da su dobri Samaritanci izumrli."
"Zapravo, ja sam vaš anđeo čuvar", rekao sam šaljivim tonom da bih joj rastjerao strah. "Dugo vam je trebalo da dođete."
"Nikad ne dolazimo dok ne nastupi najcrnji mogući čas." "Onda ste stigli baš na vrijeme."
"Mogu izdvojiti trideset dolara. Za to nećete dobiti bogzna kakvu sobu, ali i to je bolje nego da cijelu noć prosjedite u autu." Nagnula se sasvim k prozoru i promatrala mi lice. "Zašto biste učinili tako nešto?"
"Zato što izgledate kao da ste upravo izgubili posljednjeg prijatelja. Zato što znam da ćete mi vratiti novac. Zato što sam jedanput ili dvaput u životu bio tako duboko dolje da mi se činilo da sam na vrhu."
"Richard Farina."
Ništa nisam rekao, ali iznenadilo me da je to povezala.
"To je naslov knjige Richarda Farine. Tako dugo sam na dnu da mi izgleda kao da sam na vrhu."
Rekao sam: "Oh", i pretvarao se da nisam čuo za nju. Morat ću pripaziti na to da se ne služim u razgovoru metaforama iz knjiga dok ne vidim kamo će nas sve ovo odvesti.
"Dakle, što kažete?" upitao sam.
"Neću prihvatiti novac... ali, eto, možda vožnju... Mogli biste me povesti ako idete u mojem smjeru."
"Siguran sam da idem."
Rekao sam joj da pričeka, a ja ću autom doći bliže tako da ne pokisne. I onda sam je imao, udobno zavaljenu u sjedalo pokraj mene. Nije čudo da je monstrumima poput Teda Bundyja sve tako lako polazilo za rukom. I njoj je ta misao pala na pamet pa je rekla: "Sad sam vjerojatno laka meta ako ste neki odbjegli manijak iz ludnice." Slegnula je ramenima kao da to i ne bi bilo tako važno. S velikim sam joj naporom uputio smiješak i nadao se da ju je umirio. "Gospođo, ne krivim vas što ste to pomislili. I ja bih pomislio isto da sam na vašem mjestu. Mogu vam samo reći da ste sa mnom sigurni kao u policijskoj postaji."
Nadao sam se da aluzija nije bila prenapadna, no činilo se da joj nije smetala. "Zovem se

Janeway."
Njezina topla i suha ruka nestala je u mojoj. "Eleanor Rigby."
Začudilo me da je rekla pravo ime: vjerojatno se još nije imala vremena naviknuti na to da je bjegunica.
"Eleanor Rigby", ponovio sam. "Mislite kao..." otpjevušio sam staccato kontrapunkt.
Začuvši melodiju postala je vidljivo napeta. Na trenutak sam bio siguran da će izaći i otići u kišu. "To ste vjerojatno čuli milijun puta", rekoh pokušavajući sve prikazati u vedrom svjetlu. "Sigurno vam je već zlo od toga." Još je šutjela: činilo se da me ponovno prosuđuje. "Slušajte, nisam ništa mislio time. Odrastao sam na Beatlesima, sasvim prirodno sam to povezao. Nisam vas uspoređivao sa ženom iz pjesme."
Nije skidala oči s mojeg lica. Opet sam bio siguran da ću je izgubiti, toliko je izgledala spremna da se otrgne i pobjegne. "Možemo početi ispočetka ako želite. Zovem se Janeway i još sam spreman posuditi vam trideset dolara ako vam se ta ideja više sviđa."
Duboko je uzdahnula i rekla: "Ne, sve je u redu."
"I zovete se Eleanor Rigby, razumijem. To je sjajno ime. Doista. Kako ste ga dobili?" "Vjerojatno kao i vi vaše. Dolazim iz obitelji Rigby, a mojem se ocu sviđalo ime Eleanor." "I to je dobar način."
Sad je odvratila pogled i zagledala se u kišovitu noć. "Ovo će vam biti velika gnjavaža." "Gnjavaža mi je drugo ime. Kamo želite ići?"
"Vozite autocestom na jug. Ostanite u lijevom traku. Kad vidite odvojak prema istoku 1-90, krenite njime."
Skrenuo sam iza ugla i ugledao međudržavnu cestu broj 5 i automobile koji su promicali u izmaglici. Ubacio sam se na autocestu bacivši pogled na retrovizor. Nije bilo nikoga... samo Poe ukopan na stražnjem sjedalu.
"Bože, tako ste mokri", rekla je. "Bilo bi dobro da uključite grijanje." "Hoću, čim se auto ugrije."
Pogledala me preko prostranstva prednjeg sjedala. "Sigurno se pitate što sam radila u baru ako nisam imala ni prebijene pare."
"Nastojim zanemariti takve stvari."
"Ovo je svršetak dugog dana u vrlo dugom tjednu u paklenoj godini. Bila sam spala na posljednjih pet dolara. Jedino što mi je palo na pamet da za to kupim bila je margarita. Popila sam dvije i potrošila petaka. Katkad činim takve ludosti."
"I što ćeš sad? Imaš li posao?" Odmahnula je glavom.
"Barem nisi zaglavila na nepoznatu mjestu. Nisam mogao a da ne primijetim vašingtonske pločice na tvojem autu."
"Nisam zaglavila. Samo sam izgubljena na planetu Zemlja."
"Nismo li svi? Nisam baš toliko star da se ne bih sjećao kakav je to osjećaj." "Niste tako stari", rekla je ogledavajući me. "Sigurno nemate više od trideset."
Nasmijao sam se. "Ne činim ti baš toliku uslugu. Imat ću četrdeset dok trepneš okom." "Skoro za starački dom."
"Upravo tako. Kamo uopće idemo?" "U gradić North Bend."
Ah, pomislio sam: Graysonova zemlja.
Nešto je osjetila i rekla: "Poznajete li North Bend?" "Nisam nikad bio tamo."

"Ne čudim se. To je samo mala točka na putu, ali tamo slučajno živi moja obitelj. A znate što kažu za obitelj. Kad se vratiš kući bez novca i poražen, moraju te primiti."
Još je bila napeta, a ja nisam znao kako da to prevladam. Možda bi uspjelo s hranom: vidio sam to i više nego jednom.
"Jesi li večerala?"
Pogledala me. "Sad ćete mi još i platiti večeru? Isuse, vi ste zaista moj anđeo čuvar." "Onda, što kažeš?"
"Osjećam se kao zadnji preživjeli među prvim doseljenicima. A to znači da, gladna sam kao vuk."
Približavali smo se raskrižju ispunjenom neonskim obećanjem.
"To je Issaquah", rekla je. "Ondje je zalogajnica Denny's. Kao srednjoškolka sam znala odlaziti tamo. Možete li to podnijeti?"
Skrenuo sam na odvojak.
"Izgledate užasno", rekla je. "Pretpostavljam da nemate druge odjeće. Možda vas puste unutra ako se počešljate."
"Ako me izbace iz Denny'sa, sprema se loš dan kod Black Rocka." Ušli smo i smjestili se u odjeljak do prozora. Naručio sam odreske za oboje dok je ona blagoslivljala moju odluku ushićenim pogledom. Prvi put sam je pogledao pri dobrom osvjetljenju. Nije bila lijepa, bila je tek uzbudljiva mlada žena s prekrasnom kosom. Kosa joj je bila podignuta u čvrst zid uzdižući se poput Vezuva iznad čela. Bila je boje zagasita mahagonija, gusta i bujna: da je raspusti, pomislio sam, sezala bi joj niz leđa gotovo do struka. Nos joj je bio lagano savijen, što je na čudan način pridonosilo njezinoj privlačnosti.
Mogla se isticati u gomili a da nikad ne izgleda kao lice s naslovnih stranica. Zbog izgleda i dovitljivosti vjerojatno je lako nalazila posao, ako ga je uopće i tražila. "Od čega živiš?" upitao sam. "Malo od ovog, malo od onog. Uglavnom sam profesionalna studentica. Najvjerojatnije ću i u tridesetoj još pohađati fakultet. Maturirala sam sa šesnaest i odonda mijenjam fakultete. Neko vrijeme studiram, zatim se ispišem, lutam naokolo, upišem se na neki drugi pa se opet ispišem. Prelazim preko državnih granica pa mi polovicu položenih ispita ne priznaju i onda opet moram ispočetka učiti isto dosadno gradivo koje sam učila prošle godine i koje sam ionako već znala samo da bih se izjednačila s ostalima. Škole to ne bi smjele raditi – znate već, proizvoljno ti otpisati polovicu odslušanog i položenog samo zato da te mogu orobiti za veću školarinu. Ali takav je život, zar ne, a sigurna sam da mogu kriviti samo sebe i nikog drugog. Moj način života izluđuje moju obitelj, ali svi smo ono što jesmo. Moja je nevolja što još nisam sasvim otkrila što sam. Ovo je
prilično osamljen planet negdje daleko u svemiru."
Već je drugi put rekla nešto takvo. Pitao sam se nisu li je možda zvijezde označile imenom, nije li predodređena da proživi sudbinu usamljene žene čiji cijeli život može stati u dvije strofe.
"Trudim se koliko mogu, ali onda postanem nemirna", rekla je. "Mama i tata mi pomognu kad mogu, ali ni oni nemaju novca. Sav je teret većinom na mojim leđima."
"I što. onda radiš?" opet sam upitao.
"Svestrana sam ko sam vrag. Znam mnogo stvari, a neke čak prilično dobro – to je tek umijeće preživljavanja, ali dovoljno da kupim nešto za jelo i platim sobu u svratištu kršćanske mladeži. Mogu raditi u tiskari. Strašna sam konobarica. Znam dobro smiješati piće – jednom su me otpustili jer sam ih predobro spravljala. Tipkam brzinom tornada i to bez pogrešaka. Sjajna sam za povremene poslove. Vjerojatno sam kao privremena tajnica iz Kellyjeve agencije radila u više ureda nego sve druge Kellyjeve tajnice zajedno. Mogla bih ući u Guinnessovu knjigu svjetskih rekorda. Plaća li se

to?"


"Mislim da ne."
"Vjerojatno. Zarade bogatstvo na nama čudacima, a ne plate nam ništa." "Mogla bi dobiti stalan posao u nekom od tih ureda kad bi htjela.
Recimo, kod odvjetnika. Postaneš odvjetnička pripravnica i onda upišeš pravo."
"Radije bih legla u zmijsku jamu. Meni je svakodnevna kolotečina od devet do pet poput

sporodjelujućeg otrova. Truje duh, ako znate na što mislim. Mogu izdržati najviše tri dana. No najvjerojatnije ću sutra učiniti baš to – zamoliti tatu da me odveze do grada, naći privremeni posao, raditi negdje dok ne skupim dovoljno novca za nekoliko guma i nešto benzina, a onda odlutati i opet učiniti isto."
Nakratko je zašutjela. Činilo se da o nečemu razmišlja. "Osjetim li da će mi se sreća nasmiješiti, sutra bih mogla krenuti u potragu za knjigama."
Trudio sam se da ne reagiram prebrzo, ali nisam želio ni propustiti tu temu. "Kakve veze knjige imaju s poslom u uredu?"
"Nikakve; u tome je stvar. Zbog knjiga ne mogu raditi u uredu." Zurio sam u nju.
"Ja sam lovac na knjige." Rekla je to onako kako bi žena iz Georgije rekla Ja sam baptistica, izazivajući vas da nešto poduzmete. Onda je rekla: "Tražim knjige koje se prodaju ispod cijene. Ako su drastično ispod cijene, kupujem ih. Zatim ih prodajem jednom knjižaru u Seattleu kojeg poznajem."
Pravio sam se blesav. "I tako zarađuješ?"
"Katkad zaradim mnogo. Kao što rekoh, sve ovisi o tome kakve sam sreće." "Gdje nalaziš te knjige?"
"Zaboga, posvuda! Knjige se pojavljuju na najluđim mjestima...
U trgovinama rabljenom robom, na sajmištima... nalazila sam ih čak i na smetlištima. No uglavnom ih tražim u samim knjižarama."
"Tražiš knjige po knjižarama... a zatim ih prodaješ drugim knjižarama. Nisam ni znao da se to može."
"Zašto ne bi moglo? Barem šezdeset posto trgovaca rabljenim knjigama na ovom svijetu prelijeni su, preglupi i preškrti da bi znali što imaju na policama. Ne bi uložili novac u priručnik ni da im život o tome ovisi. Mogli bi isto tako prodavati i rezervne dijelove za kosilice, eto koliko im knjige znače. Nemojte me krivo shvatiti: volim te ljude, spasili su mi život više puta nego što biste povjerovali. Uzimam im njihove knjige i prodajem ih jednom od drugih knjižara."
"Jednom od onih četrdeset posto."
"Jednom od deset posto; onome koji želi najbolje od najboljeg i ne boji se platiti za to. Tako je.
Uzmi glupom i prodaj pametnom."
"Teško ćeš to sutra izvesti ako nemaš novca."
Otvorila je novčanik. "Zapravo, imam nešto više od tri dolara u kovanicama od jednog, pet i deset centa."
"Mislim da za to baš i nećeš moći kupiti bogzna kakvu knjigu."
Pojela je juhu do kraja i promislila. "Nešto ću vam ispričati pa mi recite što mislite. Bila sam u Los Angelesu bez igdje ičega. Bez prebijena novčića, otprilike kao sada, tek s nešto sitniša u džepu. I tako sam krenula po knjižarama. Prva u koju sam ušla imala je knjigu A sad veličajmo slavne ljude. Jeste li ikad čuli za nju?" Odmahnuo sam glavom debelo lažući.
"Napisao ju je tip po imenu James Agee, a jedan ju je drugi zvan Walker Evans ilustrirao fotografijama. To je bilo prekrasno prvo izdanje vrijedno možda tristo ili četiristo dolara. Trgovac je bio jedan od onih graničnih slučajeva – znao je taman toliko da bude opasan i stavio je cijenu od

devedest i pet dolara. Znao je da ima nešto, samo nije bio siguran što. Računala sam da bi mi moj prijatelj u Seattleu mogao dati sto pedeset za nju, ali naravno, nisam je imala čime izbiti odatle. Također sam znala da je sutra više neće biti po toj cijeni – pokupit će je prvi pravi knjižar koji prođe kroz vrata. Hodala sam uokolo po trgovini i razgledavala ostale knjige." Otpila je malo vode. "Jeste li čuli za Wendella Berryja?"
Pjesnik, poželio sam reći, ali sam odmahnuo glavom.
"Pjesnik", rekla je. "Njegove rane knjige imaju neku vrijednost i jedna je bila u istoj toj trgovini, ugurana među beletristiku s cijenom od tri dolara. Izbrojila sam svoje zadnje novčiće i kupila je: onda sam otišla iza ugla i prodala je drugom trgovcu za dvadeset dolara. Vratila sam se u prvu trgovinu i pitala tipa bi li mi sačuvao Ageeja do kraja dana. Tip je bio tvrd orah: rekao je da će ga sačuvati ako ostavim nepovratni polog u slučaju da se ne pojavim do zatvaranja. Dala sam mu dvadeset dolara i krenula u potragu. Problem je bilo vrijeme. Već je bilo kasno poslije podne i preostalo mi je samo oko sat vremena. Obično u takvim slučajevima prodam nešto krvi, ali ne žele ti uzeti više od pola litre odjednom, a meni je još nedostajalo sedamdeset dolara. Zato sam izvela štos s jadnom djevojčicom daleko od kuće. To je bilo prvi put da sam učinila nešto takvo, ali znate što? ... Lako je. Vi muškarci ste najlakše žrtve; ako si mlada i ne osobito ružna, možeš muškarce doista natjerati na sve. Jednostavno sam ravno s ulice ušetala i pitala dvadeset trgovaca za redom bi li mi dali dva dolara da nešto pojedem. Jedan ili dvojica su se razgalamili i rekli: "Gubi se, ti prokleta mala ništarijo", ali na to oguglaš nakon prva dva ili tri puta i onda ti sve krene. Jedan tip mi je dao deset dolara. U kafiću na uglu dobila sam novac ne samo od vlasnika nego i od polovice frajera za pultom. Vjerojatno bih mogla živjeti od toga, ali to nosi u sebi izvjesnu dozu samoponiženja osim ako nisi u krajnjoj nuždi. Ništa ne naučiš, jednog se dana probudiš i shvatiš da je tvoj dobar izgled nestao i da se više ne možeš time baviti. Zato sam sklopila sporazum sama sa sobom da više nikad neću to činiti ako ne budem morala. Vratila sam se u trgovinu baš na vrijeme i kupila knjigu. I dalje me pratila luda sreća. Nisam čak morala ni zvati Seattle. Pronašla sam tipa u istočnom L.A.-u koji mi je dao i više nego što sam očekivala – sto sedamdeset pet dolara. Specijalizirao se za knjige s fotografijama pa sam pomislila da bih je njemu mogla prodati."
"Nevjerojatno."
"Da, ali to još nije kraj priče. Dok mi je plaćao, primijetila sam kutiju punu knjiga na pultu, nove stvari koje su tek stigle. Na vrhu hrpe bilo je prvo izdanje od kojeg mi je umalo stalo srce. Konačno sam skupila hrabrost i upitala ga: "Hej, gospon, kol'ko tražite za ovo?" Nabacio je strog, očinski izraz na lice i rekao: "Mislim da je ovo prilično lijepa knjiga, dušo, i tražit ću za nju dvadeset ili trideset dolara." Gotovo sam umrla pokušavajući zadržati ozbiljno lice dok sam mu plaćala. Sljedeći sam dan nazvala prijatelja u Seattleu i on mi je ponudio dobru veleprodajnu cijenu, četiristo dolara. I eto, opet sam bila pri lovi."
"Sjajno", rekao sam i doista sam to mislio. Nisam poznavao mnogo lovaca na knjige koji bi mogli izvesti tako nešto.
"Oh, da!... da! I k tome mnogo zanimljivije od rada u uredu nekog knjigovođe ili tipkanja pisama za odvjetnika. Kao da se cjelodnevno tipkanje uopće može usporediti s lovom na knjige. Jedini je problem što se na to ne možeš osloniti. Mogu proći tjedni a da ništa ne nađeš, a cijelo to vrijeme skupljaš sitniš. Dakle, sve ovisi o tome kako se osjećam. Ako mislim da će mi se posrećiti, krenut ću u knjižare: ako ne, opet ću raditi za gospodina Kellyja."
Znao sam da ne bih smio pitati, pokazati takvo zanimanje za pojedinosti. Ali morao sam. " Koja je to knjiga bila toliko vrijedna?"
Nacerila se, još uživajući u prisjećanju i naslađujući se svakom od tri riječi u naslovu.

"Ubiti...pticu... rugalicul"
Pokušao sam namjestiti izraz koji bi kazivao To mi ništa ne znači, a ustvari sam želio sklopiti oči i patiti. Isuse, pomislio sam... oh, čovječe*. Tu je knjigu jednostavno nemoguće naći. Od ovakvih se priča sastoji posao s knjigama. Trgovac fotografijama da lijepoj odrpanki knjigu od tisuću dolara, poželjnu skoro poput gotova novca, a sve zato što se nije potrudio naučiti važna djela moderne književnosti. Konobarica nam je donijela hranu. Eleanor je posegnula za solju pa sam opazio ožiljak na zapešću. Bio je to ravan rez, preravan da bi nastao slučajno.
U neko doba svojeg života Eleanor Rigby se pokušala ubiti prerezavši žile.
"Dakle," rekla je tonom koji ljudi koriste kad mijenjaju temu, "kamo ste vi krenuli kad sam vas otela na kiši?"
"Kamo me vjetar odnese."
"Hej, i ja idem tamo! Jeste li oženjeni?" "Mislim da nisam."
"Jeste li bili?"
"Koliko se sjećam nisam. Tko bi me trpio?"
"Vjerojatno jedna ili dvije djevojke koje znam. Imate li kakvih loših navika?" "Pa, ne pušim."
"Tućete li žene?"
"Ne ako rade ono što im kažem."
Nasmijala se. "Bože, nepušač koji voli zapovijedati. Možda se ja sama udam za vas. Ne smijte se, gospodine Janeway, cijeli život slijedim svoje hirove. Jeste li ikad živjeli od danas do sutra?
"Jednom, čini mi se, prije otprilike dvadeset godina."
"Tako ja živim. Cijeli je moj život bez ikakva plana. Idem kamo me vjetar odnese. Ako su ljudi tamo ljubazni, ostanem neko vrijeme i grijem se na suncu. Kamo vas vjetar nosi?"
"U Phoenix", rekao sam; prvo mjesto koje mi je palo na pamet.
"Oh, sjajno. Ondje ima mnogo sunca – ali ne baš mnogo knjiga, koliko čujem. Vjerojatno bih morala raditi da preživim, što me baš ne privlači, ali ništa nije savršeno. Biste li voljeli imati društvo?"
"Odlučila si ići u Phoenix?"
"Zašto ne, nikad nisam bila tamo. Zašto ne bih mogla otići ako poželim?"
Gledala mi je ravno niz grlo. Doista je poput Rite, pomislio sam: jednako čvrsta, zbog čega je bilo teško lagati joj.
"Što mislite, što bi se dogodilo", rekla je, "da se jednostavno okrenemo i odemo prema jugu. Stranci u noći, nikad se nismo vidjeli do prije sat vremena. Jednostavno krenemo, bacimo kocku i vidimo koliko dugo ćemo ostati zajedno."
"Učinila bi to?"
"Mogla bih." Odmahnula je glavom. "Ali ne mogu." "Ah."
"Činila sam ja i luđe stvari. Ali sada moram učiniti nešto drugo." "Što to?"
"Ne mogu razgovarati o tome. Osim toga, to je preduga priča. Cijeli moj život umiješan je u nju, a mislim da za to nemate vremena."
"Vremena imam napretek."
"Ni vi ni ja nemamo toliko vremena."
Sad se osjećala bolje, mogao sam joj vidjeti na licu. Hrana, jedna od najintimnijih stvari nakon

one najintimnije, opet je izvela svoju čaroliju. "Oh, to mi je bilo potrebno", rekla je. "Da, baš sam bila gladna."
"Drago mi je što si odlučila ostati."
"Žao mi je zbog onog. Samo loše reagiram na tu pjesmu." "Mislim da je to sjajna pjesma."
"Sigurna sam. Ali od nje me hvata jeza." "Zašto?"
"Tko zna? Neke stvari ne možeš objasniti."
Onda je, kao da ne sluša što govori, rekla: "Netko me progoni."
Odmahnula je glavom. "Zaboravite što sam rekla. Umorna sam... na kraju snaga. Katkad kažem stvari koje..."
Gledao sam je s iščekivanjem.
"S vremena na vrijeme me nazove i pušta mi tu pjesmu." "Znaš li tko je on?"
"Znam ga iz viđenja, ali mu ne znam ime. On moje očito zna." Snažno je zadrhtala. "Ne želim razgovarati o tome. Ali vi ste bili tako dragi... Ne želim da pomislite da sam luda."
"Jesi li zvala policiju?"
Zanijekala je. "Čini se da policija ne može učiniti mnogo s takvim ljudima."
"Ako te maltretira preko telefona, mogu ga uloviti. Danas se prilično brzo može otkriti odakle dolazi poziv; gotovo u tren oka."
"I onda bi ga uhvatili. Priveli bi ga i optužili ga za nekakav blaži prekršaj, bezvezna optužba koja bi ga samo ražestila."
"Koliko dugo to čini?"
Duboko je udahnula, polako izdahnula i rekla: "Ne dugo, nekoliko tjedana. Ali čine se kao godine."
"Ne možeš to trpjeti. Moraš se zaštititi." "Recimo... kupiti pištolj, mislite?"
Pustio sam da ta misao govori sama za sebe.
Uzdahnula je. "U životu nisam pucala iz pištolja." Čudno je bilo to što sam joj povjerovao. "Znaš li uopće što on želi?"
"Mislim da znam. Ali sad bih rado promijenila temu. Vratimo se veselijem razgovoru." Nagnula je glavu kao da govori, Dosta već jednom. "Sigurno vam je grozno u mokroj odjeći."
"Toliko sam dugo mokar da mi se čini kao da sam suh. Kako se ono zvao taj tip?" "Tako je već bolje. Zvao se Richard Farina."
"Vrijedi li njegova knjiga išta?"
"Mraram, da", rekla je pjevušećim glasom. "Oko sto dolara. Nije za odbacivanje." Konobarica je došla i ostavila račun.
Eleanor me prodorno pogledala. "Dakle, recite mi tko ste doista i što radite. Mislim, pojavite se niotkuda, oličenje dobrote, uđete u moj život u času kad sam osamljenija nego što sam ikad bila, idete kamo vas vjetar nosi, ali nemate rezervnu odjeću. Od čega bježite?"
"Tko kaže da bježim?"
"Svi mi bježimo. Samo što neki od nas baš ne stignu daleko. Vi ste sigurno iz neke tragične ljubavne priče čim ste pobjegli samo s onim što imate na sebi. Kako joj je ime?"
"Rita", rekoh u iznenadnom trenutku nadahnuća. "Smiješno, bavila se knjigama kao i ti." "Ma nemojte!"

"Na isti način, ali drukčije." Poigravao sam se računom. "Strašno bi joj se svidjela priča koju si mi ispričala."
"Svijet knjiga pun je takvih priča. Knjige su posvuda, a neke od njih su vrijedne iz najluđih razloga. Čovjek dospije na iranski popis za smaknuće. Njegovim knjigama poraste cijena. Tip napiše dobru knjigu, tip napiše lošu knjigu. Na kolekcionarskom tržištu obje vrijede jednako. Treći tip napiše sjajnu knjigu i nikoga nije briga. Predsjednik Sjedinjenih Država tek usput spomene da obožava Toma Clancyja i odjednom se njegove knjige nađu u istoj klasi s Hemingwayjem kao skupljačke vrijednosti. A taj predsjednik je Ronald Reagan, za ime Božje. Ima li to ikakva smisla?"
"Meni nema."
"Opire se logici, ali tako je to danas. Ljudi se uhvate nečeg novog i onda se kljukaju time, a onaj koji im najbrže udovolji postane milijunaš. Clancy možda jest kralj tehno-baljezganja. Znači li vam to štogod? Po meni on ne bi mogao stvoriti lik ni da mu život ovisi o tome. Ali pazite što vam kažem, ljudi će plaćati tisuće dolara za tu knjigu dok kažeš britva. A onda će zaluđenost tehno-trtljanjem proći. Nestat će brže od jučerašnjeg smiraja, a ljudi će se usredotočiti na nešto drugo, vjerojatno na privatne istražiteljice. To će trajati nekoliko godina dok se ne počnu sasvim daviti u tome. U međuvremenu pravoj spisateljici poput Anne Tyler treba pola karijere da se probije, a James Lee Burke deset godina ne može naći ni izdavača."
"Kako si tako mlada toliko naučila?"
"Rodila sam se u tome. S knjigama sam cijeli svoj život. Kad sam imala četrnaest godina, markirala sam iz škole, autostopom odlazila do Seattlea i provodila vrijeme u knjižarama. Tako da zapravo imam šest godina dobrog iskustva. To je kao i s bilo čim drugim – na kraju sretneš nekog tko te želi podučiti. A onda jednog dana shvatiš da znaš više nego tvoj učitelj – počeo si kao učenik, poput Hemingwayja i Gertrude Stein, a sada si odmakao mnogo dalje od svog učitelja. Još je i lakše ako imaš prednost u startu."
"Misliš, ako počneš mlad."
Kimnula je glavom. "Sa šesnaest sam godina imala više od tisuću pročitanih knjiga iza sebe. Poznavala sam sva velika imena američke književnosti. Trebalo ih je samo spojiti s cijenama i pratiti nove velike zvjerke. Ali nosim to i u krvi. Naslijedila sam od oca: njemu je bilo u krvi. Njega je ponijelo u drugom smjeru, ali sve je to isto kad dođeš do srži. Knjige... začudnost i čarolija tiskane riječi. Zaokupila je mog oca kad je imao šesnaest godina pa me zato razumije."
"Otac ti trguje knjigama?"
"Ne bi ni mrtav. Ne, rekla sam vam da njega zanima nešto drugo. Moj tata je tiskar."
Ispila je kavu do kraja i rekla: "Dala bih milijun dolara da ih imam, za njegovo iskustvo. Moj otac je prisustvovao stvaranju."
Gledao sam je ne shvaćajući.
"Bio je naučnik u Grayson Pressu, u istom gradiću u koji idemo. Sigurna sam da nikad niste čuli za Grayson Press kao ni mnogi drugi.
Ali vjerujte mi, gospodine Janeway, Grayson je bio najfascinantniji knjižarski genij našeg vremena."

6
North Bend baš nije bio bogzna što, naročito u mračnoj i kišnoj noći. Sišao sam s autoceste na izlazu 31, a Eleanor mi je pokazivala put kroz grad koji je već odavno otišao na spavanje. Takozvana poslovna četvrt sastojala se od jednog bloka zgrada, a kafić, bar i benzinska crpka jedini su još bili

otvoreni. No izgled je varao: izvan grada nalazile su se uske ceste uz koje su živjeli ljudi, gdje su nekoć živjeli Graysoni i gdje je Eleanor Rigby prerasla iz djevojčice u djevojku. Izbili smo na cestu po imenu Ballarat i uskoro ugledali ulice i avenije označene brojevima od kojih je većina daleko prelazila broj sto. Mjesto je po svojoj prirodi bilo seosko, ali činilo se kao da su brojevi ulica povezani sa Seattleom, kao da je neki davnašnji urbanist zamislio neizbježna pripajanja daleko u sljedećem stoljeću. Došli smo do raskrižja 106. jugoistočne ulice i 428. jugoistočne avenije: još uvijek nisam vidio mnogo, ali znao sam da smo izvan grada. Bilo je ograđenih pašnjaka, a povremeno bih ugledao svjetla kuća daleko od ceste. "Evo nas", iznenada reče Eleanor. "Skrenite ovdje i stanite." Stao sam sa strane ceste preko puta otvorenih dvorišnih vrata. Prednja svjetla auta padala su na poštanski sandučić na kojem je velikim slovima pisalo ime RIGBY, a ispod toga manjim slovima – The North Bend Press. Sjedili smo ne radeći ništa. Mogao sam čuti njezino duboko disanje u mraku pokraj mene. U zraku se osjećala napetost. "Što se zbiva?" upitao sam je.
"Kako to misliš?" "Postoji li neki problem?"
"Ne onakav na kakav bi pomislio. Samo mi je grozno suočiti se s njima." "Zašto?"
"Jako sam ih razočarala. Učinila sam neke stvari... stvari o kojima ne mogu govoriti... iznevjerila sam ih i odjednom mi se čini gotovo nemogućim ući i suočiti se s njima. Ne mogu objasniti. Unutra je dvoje ljudi koje volim najviše na svijetu, a ja ne znam što bih im rekla."
"Što kažeš na 'zdravo'?" Tužno se nasmijala.
"Ozbiljno. Kad se ljudi vole, riječi nisu važne."
"Mudar si ti, Janeway. I imaš pravo. Znam da me neće osuđivati. Samo će mi ponuditi utjehu, zaštitu i ljubav."
"I pomisao na to te plaši." "Itekako."
Sjedili smo još trenutak. Pustio sam auto da radi i ostavio uključeno grijanje. Nisam je nagovarao ni na što. Konačno je rekla: "Sad ćemo vidjeti je li Thomas Wolfe bio u pravu kad je rekao da nema ponovnog povratka kući."
Dovezao sam se na prilaz. Bila je to duga zemljana staza što je vijugala između drveća. Kiša je svejednako pljuštala bubnjajući nesmiljeno. Auto se njihao lijevo i desno i ubrzo su se među drvećem pojavila svjetla. Iz magle je izronila stara kuća drvena kostura sa širokim trijemom sprijeda. Izgledala je domaćinski i toplo, onako kako dom i treba izgledati umornom i utučenom putniku. No Eleanor je počela drhturiti dok smo se približavali. "On-ondje", rekla je cvokoćući zubima. "Zaobiđi kuću i parkiraj sprijeda." Ali baš kad sam to učinio, zgrabila me za ruku: svjetla su obasjala neki auto. "Netko je tu! Okreni se, nemoj stati, zaboga produži dalje!" Tada smo ugledali natpis na vratima auta – Tiskarska tvrtka Vista – i gotovo sam mogao osjetiti kako je preplavljuje olakšanje. "U redu je, to je samo ujak Archie", reče bez daha. "On je mamin ujak", nastavila je, kao da sam ja bio taj koji se zabrinuo. Ukazala se svjetlost i obasjala trijem, bacajući jednu zraku niz stube u dvorište: netko je u kući čuo naš dolazak. Parkirao sam ispred drugog auta u podnožju stuba što su vodile na trijem. Na vratima je, zaklonjeno rukama, provirivalo lice. "Mama," reče Eleanor, "o, Bože, mama." Silovito je otvorila vrata i iskočila na kišu. Žena na trijemu dočekala ju je s vriskom i obje su pale jedna drugoj u naručje, grleći se kao da se nisu vidjele cijeli život i više i neće nakon te večeri. Čuo sam kako žena viče "Gaston!
... Dođi ovamo!" Tada se pojavio muškarac i obuhvatio ih obje svojim rukama nalik na

medvjeđe šape. Obuzeo me osjećaj potištenosti dok sam ih gledao, koji je možda obuzeo i Bruta prije nego što je probo Cezara.
Eleanor mi je mahala. Izašao sam, prošao kroz kišu i uspeo se stubama na trijem. "Ovo je čovjek koji mi je spasio život", reče Eleanor dramatično, a žena me nato dohvati i povuče među njih. Muškarac mi je stisnuo ruku, a žena nas je sve ugurala u kuću. "Ovdje je grozan nered", rekla je i pokupila časopis, tjerajući nas da prođemo.
U hipu sam iz hodnika dospio do dobro osvijetljene kuhinje gdje je za stolom sjedio visok mršav muškarac. Ustao je kad smo ušli i prvi put smo dobro pogledali jedni druge. Žena je bila mlada: lako je mogla proći kao Eleanorina starija sestra, iako sam znao da je bila barem mojih godina! No nije imala nijedne bore na licu ili sijede vlasi: njezin jedini ustupak godinama bile su starinske naočale malih okvira. Muškarac je bio krupan: moje visine, ali teži, otprilike obrambeni igrač nogometa u profi ligi. Kosa mu je bila kovrčava, boje jantara, a imao je i istu takvu bradu. Čovjek za stolom bio je šezdesetih godina, sijede kose poput škriljevca i ogrubjele kože. Eleanor ih je predstavila. "Ovo je moj otac, Gaston Rigby... moja majka, Crystal... moj ujak, Archie Moon. Narode, ovo je gospodin Janeway." Rukovali smo se. Rigbyjeva se ruka malo kolebala, ali mu je pogled bio čvrst. Archie Moon čvrsto mi je stegnuo ruku i rekao kako mu je drago što me upoznao. Crystal je rekla da su moji dužnici, što god da sam učinio za njihovu kćer – a još i više zato što sam je doveo kući k njima.
Bilo je još malo smotanosti u onim prvim nezgrapnim trenucima među strancima. Rigby se činio stidljiv i povučen: držao se po strani i promatrao dok su Crystal i Eleanor govorile. Valjalo je iskazati gostoljubivost: Crystal je htjela da jedemo, ali Eleanor joj je rekla da smo jeli usput. "K vragu, trebalo bi vam isprašiti tur", reče Crystal.
Upitala je bismo li barem popili kavu: rekao sam da to zvuči divno. Eleanor je rekla: "Mislim da bi gospodin Janeway sada više od svega volio suhu odjeću", a Crystal me premjerila očima. "Mislim da bi mu neke tvoje stare stvari mogle pristajati, Gaston," rekla je. "Donesi mu one stare traperice i košulju od flanela, a ja ću pristaviti kavu."
Rigby je izašao, a Crystal se i dalje vrzmala uokolo. "Dohvati mi taj porculanski set, Archie, hoćeš li?" reče. Moon je posegnuo visoko iznad njezine glave i počeo uzimati šalice. Eleanor i ja sjedili smo za stolom uljuljkani iznenadnom toplinom. Instinktivno je posegnula za mojom rukom i stegnula je, gledajući me sa smiješkom. Pomislio sam da je vjerojatno na rubu suza. Zatim je taj trenutak prošao i opet se povukla u sebe kad se Moon vratio sa šalicama i tanjurićima i počeo ih postavljati oko stola.
"Ja neću, dušo", rekao je. "Pijem kavu od podneva, popijem li još jednu kap, neću oka sklopiti." "Imam i bez kofeina", reče Crystal.
"Nee... Moram ići."
"Kakvog posla imaš?" rekla je peckajući ga. "Ne ideš nikamo, samo natrag u onu svoju staru kolibu."
"Nije važno što ću raditi. Ne znaš ti sve što se događa u mom životu, čak i ako misliš da znaš."
Svi su se dobrohotno nasmijali. Govorili su bogatim južnjačkim narječjem koje je Crystal uspijevala ublažiti u razgovoru s nama.
"Ovaj stari je nemoguć", rekla je. "Molim vas, razgovarajte s njim dok pristavim kavu – inače će pobjeći i upasti u nevolju."
Moon je zasad popustio navaljivanju. Sjeo je do Eleanor i rekao: "Pa, gospodine Janeway, kako vas ljudi obično zovu?"
"Katkad se odazivam na ime Cliff."

"Čime se bavite?"
"Zašto je to uvijek prva stvar koju ljudi pitaju?" rekla je Crystal. "Zato što ih određuje", reče Eleanor.
"Dakle, gospodine Janeway", reče Moon glasno. "Kakvim se poslom bavite?" "Trenutno sam između dva posla."
"To je star i častan poziv. I ja sam se time bavio jedanput ili dvaput. Katkad je to prilično dobro."
"Ako dobro završi."
"Tek da se zna," reče Crystal svojim južnjačkim glasom, "nama nije važno čime se bavite. Drago mi je da ste bili na pravom mjestu u pravo vrijeme i na tome sam vam zahvalna. Vrlo nam je drago što ste ovdje s nama."
"To sam i ja htio dodati", reče Moon, "više-manje tim riječima." "Gdje ste odsjeli, gospodine Janeway?" upitala je Crystal.
"On ide kamo ga vjetar nanese, mama", rekla je Eleanor, kao da to sve objašnjava.
"Večeras se vjetar zaustavlja ovdje", reče Crystal. "I bez rasprave, imamo lijepu sobu u potkrovlju iznad radionice. Toplo je i suho, a krevet je dobar i čvrst. I što je najbolje, nitko vam neće smetati."
"Svidjet će ti se", reče Eleanor.
"Zapravo," rekla je Crystal dok je Rigby unosio odjeću, "zašto to ne bismo učinili odmah? Odjenut ćemo vas u suhe krpe i odvesti do sobe. Smjestit ćemo gospodina Janewaya u potkrovlje", reče Rigbyju koji potvrdno klimne. Zatim se obratila meni: "Moram vas samo zamoliti da tamo ne pušite. Gaston ne dopušta pušenje u radionici. Nadam se da to nije problem."
"Meni nije."
"Dobro. Zamijesit ću nam pecivo s cimetom uz kavu. Vi se ugrijte i dođite za pola sata pa ćemo se pobliže upoznati."
"Ja moram ići", reče Moon.
"Ti mrzovoljni stari stvoru," rekla je Crystal. "Neka me vrag odnese ako ti nisi najnedruštveniji čovjek kojeg poznajem."
"Odvest ću gospodina Janewaya do potkrovlja kad već idem", reče Moon Rigbyju. "Nema smisla da se i ti smočiš."
Slijedio sam ga kroz kuću. Otvorili smo dva kišobrana i sišli na dvorište. Moon je osvijetlio put baterijom i prvi krenuo prema pokrajnjoj zgradi dvadesetak metara iza kuće. Prvo što sam zamijetio, čak i prije nego što je upalio svjetlo, bio je miris... težak vonj crnila pomiješanog s još nečim. Svjetlo je razotkrilo dugačku prostoriju prekrcanu strojevima i čeličnim uredskim ormarima. Dva velika starinska tiskarska stroja stajala su uza zid u dnu, manji stroj za ručno tiskanje nalazio se na stolu pokraj vrata, a još bliže vratima bio je glomazan, zakučast stroj iz prošlog stoljeća za koji sam pomislio da je najvjerojatnije linotip. Bio je. "Neka vas miris ne smeta", rekao je Moon. "To je samo miris vrućih, tek otisnutih slova. Gaston je sigurno prestao s radom nešto prije vašeg dolaska. Gore ga nećete ni osjetiti."
Upalio je svjetla. Oči su nam se srele kraće od sekunde, a onda je on skrenuo pogled. "Ostavit ću vam kabanicu ovdje pokraj vrata, a i bateriju i kišobran. Ako vam još što ustreba, gore je telefon pa možete nazvati kuću."
Prvo što sam ugledao bio je natpis Zabranjeno pušenje. Moon me poveo pokraj njega do stuba stepenica u kutu nasuprot tiskarskim strojevima, a zatim u potkrovlje, prostranu sobu sa zabatima, krovnim prozorčićem i još jednim prozorom koji je gledao prema kući. Na sredini sobe stajala je

trbušasta peć koja se činila barem sto godina starom. Moon ju je potpalio i uskoro je u njoj plamtjela vatra: "Ova stara kanta će vam zaista dobro osušiti krpe. A i sigurna je, Gaston je svako malo da pregledati. Otjerat će vas odavde ako joj dopustite da se previše razgori." Prošetao je po sobi zagledajući u kutove. Otvorio je vrata i zavirio u susjednu prostoriju. "Kupaonica. Nema kadu, ali ima tuš ako ga trebate."
Načinio je puni krug i stao ispred mene. Isijavao je snagom, iako je bio žilavije i tanje građe od Rigbyja. Njegov glas bio je osnovni sastojak u slici grube muške snage koju je pokazivao svijetu. Bio je to dubok, zvonak bariton iz kojeg je izbijala južnjačka mudrost. Sjajno bi vodio razgovore na radiju, pomislio sam, i bio sam jednako siguran da se on nikad ne bi time bavio. "Telefon je ovdje pokraj kreveta", rekao je. "Linija je odvojena pa kuću zovete kao i bilo koji drugi broj." Nagnuo se nad stolić i napisao broj na komadiću papira.
Zatim se uspravio i pogledao me. "Ništa mi više ne pada na pamet." "Sve je sjajno."
Okrenuo se da ode i zastao na vratima. "Crystal se često šali, ali ja doista moram ići. Ima jedna konobarica u Issaquahu koja zaokuplja moje vrijeme. Izgledate kao čovjek koji to razumije."
"Da, blijedo se sjećam takve situacije."
Kratko se nasmijao i upitao hoću li i sutra biti tu. "Ako budete, dođite do mene. Izdajem novine, radionica mi je u Snoqualmieju, samo nekoliko minuta odavde. U oba vam gradića svatko može reći gdje sam. Ako se sutra pojavi sunce, pokazat ću vam neke od najljepših krajolika na svijetu. Imam kolibu u brdima, sat vremena vožnje odavde. Sagradio sam je prije četrdeset godina i sasvim je okružena državnim šumama, oko četiristo tisuća hektara. To će držati podalje gadove iz Holiday Inna barem do kraja mog života. Vaša je, ako se želite nekoliko dana opustiti u samoći."
Zatim je opet zastao. "Ne mogu baš objasniti zašto, Janeway.
Imam osjećaj da ti dugujemo i više nego što mislimo. Ima li to ikakva smisla?" "Ne znam."
"Ne znam ni ja, ali jednostavno to osjećam. Kao da si možda naišao u posljednjem trenutku i to ne samo da spasiš našu djevojčicu od kiše."
"Ako i jesam, onda to i ne znam. Ali drago mi je da sam joj mogao pomoći."
Prodorno me pogledao. "Mala nam više ne govori mnogo. Sad je odrasla, ima svoj život. Nikad nije imala ni truna razboritosti kad se radi o strancima. Došla je kući autostopom iz Los Angelesa kad je imala osamnaest godina, mama joj je gotovo izludjela kad nam je to ispričala tu večer za objedom. Danas joj se posrećilo i našla je tebe. Ne pitaj me kako ni zašto, ali znam da smo tvoji dužnici."
Nehajno sam odmahnuo rukom.
"Svi mi. I ja. K vragu, poznajem to dijete otkad se rodilo, znala je satima visjeti u mojoj tiskari nakon škole, zapitkivati, gnjaviti. "Čemu služi ovo, čemu služi ono?" Tako je draga, ne bih je mogao više voljeti ni da je moja vlastita kći. A znam da svatko tko joj pomogne u nevolji može doći ovamo i Rigbyji će mu dati gotovo sve što imaju. Zato možeš biti miran, mislim da je to ono što sam ti želio reći. Možeš biti miran. Ovi se ljudi ne šale kad ti kažu da im je drago što te vide."
Nakon toga je otišao silazeći teškim korakom niz stube, ostavljajući me s jednim od najčudnijih osjećaja u životu.
Sjedio sam do peći u odjeći Gastona Rigbyja i ljenčario. A što ću, kvragu, sad? pomislio sam.

7
Nekoliko minuta poslije sišao sam u tiskaru i stajao ondje u tišini, svjestan one iskonske veze između svijeta Gastona Rigbyja i svojeg vlastitog. Bila je ondje, golema i temelj svega – i bilo je

zapanjujuće da sam mogao živjeti među knjigama i ne pomišljajući na majstore koji su ih stvarali. Darryl Grayson radio je u radionici nalik ovoj i to nedaleko odavde. Ovdje je izvodio svoju magiju, stvarajući predivne knjige na čudnoj opremi kao što je i ova. Prožeo me čudan osjećaj gubitka zato što sam znao da ćemo jednog dana doseći tehničko savršenstvo na štetu individualizma. Ova veličanstvena veza između čovjeka i stroja polako je postajala prošlost. Generacija u kojoj sam rođen stvari upotrijebi i zatim baci, a sve što sam znao o Graysonovu svijetu bilo je dovoljno da shvatim ono osnovno. Veliki tiskarski stroj radio je na struju. Na pločici je pisalo da je marke Chandler and Price, a pokretao ga je debeli kožni remen koji je povezivao veliki kotač s jednim manjim blizu izvora struje. Na stolu je bila hrpa letaka koje je Rigby tiskao za jednu praonicu automobila iz istočnog Seattlea. Pogledao sam stroj za ručno tiskanje. Bio je napravljen davno prije doba elekrične energije, ali bi ga Rigby još, pretpostavljao sam, koristio za finiji rad. Imao je ručku koju je tiskar povlačio i tako dovodio papir na kalup premazan crnilom. Na stolu do njega stajalo je nekoliko umjetničkih eksperimenata – pjesama tiskanih tipovima slova tako egzotičnim i osebujnim da se činilo kako se uzdižu na papiru i bore za vašu pažnju. To je poput piva, pomislio sam budalasto. Jednom su me pozvali da pomognem u ocjenjivanju raznih vrsta piva i otišao sam misleći, ovo je tako luckasto. Pivo je pivo. E pa nije bilo. Taj sam dan naučio da na svijetu ima više vrsta piva nego što su ljudi mogli i sanjati. Tako je i s tipovima slova.
Činilo se da ih Rigby ima sve, ali sam ipak instinktivno znao da je to daleko od istine. Ipak, njegova je zbirka bila fantastična. Slova su bila naslagana u malim odjeljcima onih dubokih čeličnih ormara: bilo je barem pedeset ormara poredanih uokolo uzduž zidova prostorije, a svaki je imao barem dvadeset ladica i svaka je ladica sadržavala potpun i različit tip slova. Otvorio sam ladicu na kojoj je pisalo Cooper Black i ugledao stotine malih odjeljaka od kojih je svaki sadržavao dvadeset do pedeset primjeraka slova. Pogledao sam u drugu ladicu malo dalje: naziv je bio Caslon Old Style. Poznavao sam neka imena: raspoznao sam ih kao pionire u razvoju tipova slova, ali ime mi nije govorilo kako ona doista izgledaju. Nisam razlikovao Caslon od Cadillaca, a većina ostalih bila mi je jednako strana kao i neki tip slova iz stare Kine. Tamo su bili Deepdene i Bodoni, Century i DeVinne, Kennedy, Futura, Baskerville i Granjon. Svaki je zauzimao nekoliko ladica s odjeljcima za različite veličine slova. Bilo je i onih koje ni sam Rigby nije poznavao – cijeli ormari bili su označeni kao Nepoznato i sadržavali su sve veličine slova. Nepoznat antikni tip, oko 1700. g., pronađen kod Wheelinga u Zapadnoj Virginiji 1972. Rigby ga je prozvao Wheeling i izgleda da je postojao ili se sačuvao samo u jednoj veličini. Na najdaljem kraju, najbliže tiskarskim strojevima, nalazio se ormar označen kao Graysonovi tipovi, a svakom je redu zasebno bilo dano ime – Georgian, Pacific, Snoqualmie. S druge strane nalazili su se ormari s nazivima Dingbats i Woodcuts. Otvorio sam prvu ladicu i uzeo jedan dingbat. Bio je to mali ukras koji je, kad sam ga pobliže pogledao, postao ljiljanov cvijet koji je možda mogao biti karakterističan za zaglavlje pisma. U daljem kutu nalazio se rezač papira: pokraj njega se uza zid pružao dug red polica s papirom. Zatim je tu bio linotip, zamršen, ali čvrst stroj veličine omanjeg kamiona. Ovo je bio svijet Gastona Rigbyja. Uđite u njega i zakoračili ste u devetnaesto stoljeće gdje se – zaboravljajući na izrabljivanje, okrutnosti i nepravde – barem u ovom svijetu, nalazilo zadnje uporište ljudskog duha istinske pustolovnosti.
A bilo je toga još. Došao sam do vrata na sredini daljeg zida i otvorivši ih otkrio prostoriju gotovo jednako veliku kao što je bila prva. Upalio sam svjetlo i ugledao nešto što je na prvi pogled izgledalo kao još jedna radionica. No u nečemu su se razlikovale – u ovoj nije vladao nered ni osjećaj svakodnevnog rada kao u onoj drugoj. Izgledala je kao radionica jednog oružara kojeg sam poznavao, a koji je također bio najveći fanatik za urednost na svijetu. Tu se nalazio dug radni stol s

nizovima alata za fino rezanje – dlijetima, čekićima i turpijama svih veličina. Bilo je i nekoliko velikih nakovnja, niz snažnih povećala za oko nalik na one draguljarske, i dvije jake lampe postavljene baš ondje gdje treba. Ovo je mjesto gdje radi, pomislio sam: gdje sve izrađuje ručno. Tada sam shvatio da mislim na Graysona, a ne Rigbyja, kao da sam se doista vremenski vratio i ušetao i nekako zalutao u Graysonovu radionicu. Vidio sam crteže na zidu – cijelu abecedu, a sva su slova, velika i mala, bila veličine trideset kvadratnih centimetara i zasebno uokvirena. Crteži su okruživali cijelu prostoriju. Pogledao sam izbliza i procijenio da su vjerojatno originalni. Svaki je nosio Graysonov potpis ružičastom tintom u donjem desnom kutu. Na kraju radnog stola našao sam veliku čeličnu ploču. Bio je to kalup ili matrica, velik tridesetak kvadratnih centimetara sa slovom G u slovniku za velika slova. Ono je posve odgovaralo slovu G uokvirenom na zidu. Odmah iznad matrice nalazila se dugačka naprava koja je podsjećala na pomagalo kakva crtača nacrta: imala je pokretan krak koji je mogao ocrtati slovo G i, zaključili nakon što sam je pregledao, odrediti njegovu veličinu. Odjednom sam shvatio cijeli postupak. Grayson bi prvo nacrtao svoja slova na papiru. Zatim bi izlio metalni kalup i onda ih je, uz pomoć svoje jednokrake naprave, mogao smanjiti na bilo koju veličinu, čak i na onu najuobičajeniju ako je htio. On je bio savršeni tiskar i nije mu trebala talionica zato što je on sam bio svoja tvornica slova. Rigby je sačuvao zbirku njegovih crteža i nešto njegove opreme: održavao je mjesto gdje je radio Darryl Grayson gotovo poput muzeja.
Kad sam se opet ogledao oko sebe, svijet je bio izmijenjen. Moj se poziv iz temelja promijenio i znao sam da nikad više neću gledati knjigu istim očima. Zadržao sam se tamo, nadajući se nekom blistavom prosvjetljenju. Na drugom kraju prostorije, polusakrivena u sjeni, nalazila su se vrata koja ranije nisam zamijetio. Možda se iza njih nalazio odgovor na sve. No vrata su bila zaključana pa sam se morao odreći tog zadovoljstva.
Začuo sam kako je nešto lupilo sprijeda: mislio sam da netko dolazi po mene. Ugasio sam svjetlo i vratio se kroz radionicu do ulaznih vrata. Ali kad sam ih otvorio, ondje više nije bilo nikoga.

8
Na rubu mog svijeta nalaze se vrata koja vode u Rigbyjev svijet.
Svaka se strana zacijelo čini beskrajnom zalutalom putniku koji može tek nagađati što je od toga dvoga nusproizvod onog drugog.
Sjedili smo za kuhinjskim stolom razgovarajući o njihovim planinama i mojim riječnim koritima i premda je ono što sam im rekao bilo uglavnom izmišljeno, u duhu je bilo istinito i nije im dalo povoda za dublje razmišljanje. Otkrio sam da im mogu reći tko sam, a da ne odam razlog svojeg dolaska. Zanimanje je zapravo tako mali dio čovjeka da sam se mogao uklopiti u stare pustolovine i prizvati ih u sjećanje kao da su se dogodile jučer. Crystal je poslužila slatko pecivo, još vruće i ubojito dobro, domaći maslac i neodoljive hruskave puslice. Rigby je sjedio za stolom nasuprot meni rumena i ugodna lica, oprezno ljubazan. Eleanor se ispričala i otišla u kupaonicu.
Crystal je gurnula prema meni još jedno pecivo uz mudru opasku da nitko ne živi vječno. Moglo se i tako gledati na to pa sam uzeo pecivo dok je Rigby razmišljao bi li pojeo i treće. "Ah, iskušenje", reče onim blagim i ljubaznim glasom. On i Crystal se pogledaše i tiho nasmijaše kao da dijele neku sasvim osobnu šalu. Posegnuo sam za maslacem i rekao: "Morat ću trčati tjedan dana." Crystal mi je ispripovijedala o naljepnici za auto koju je vidjela a na kojoj je pisalo: Ne puši..vježbaj... jedi zdravu hranu...ionako ćeš umrijeti. Svi smo se nasmijali. Za dvadeset minuta moja se nedoumica zaoštrila poput žileta.
Nešto me moralo odati jer mi varanje nije jaka strana. Nekad sam mogao lagati bilo kome: svijet u kojem sam se kretao bio je crno-bijel, ja sam bio na strani istine i pravde, a druga je strana bila

preplavljena ološem. Ti su dani zauvijek završili kad sam vratio značku. Ovi bi mi se ljudi zaista mogli svidjeti: mogao bih započeti posao s naručivanjem knjiga putem pošte u kući nešto niže uz cestu i biti njihov susjed. Svako jutro u osam ušetao bih u Rigbyjevu tiskaru i saznao još jednu tajnu o svijetu iza vrata, a katkad bi me uvečer Crystal pozvala na večeru i ja bih im govorio istinu o mojim rijekama i pustinjama. Skinite mi osam godina i možete me skoro vidjeti oženjenog njihovom kćeri kako podižem novi naraštaj malih knjižara pod okriljem velikih šuma. Rigbyji su bili ono istinsko, sol zemlje. I odjednom su mi se sviđali beskrajno više od tipova za koje sam radio, uključujući sve suce i policajce velike države New Mexico.
Ni u kojem slučaju nisu bili bogati. Mikrovalna pećnica bila je jedini trag suvremenog života u kući. Nisam vidio stariji hladnjak koji bi još radio u nekoj kuhinji. Štednjak je bio plinski, tek jedan korak dalje od peći na drva. Radio na polici bio je marke Admiral, negdje iz 1946; namještaj je bio star i jednostavan i davao je kući onaj rustikalni, starinski izgled. Što god je Darryl Grayson naučio Gastona Rigbyja prije toliko godina, umjetnost zgrtanja novca nije bila dio toga. Graysonovo je ime spomenuto samo jedanput, u prolazu. Pecajući podatke, ubacio sam udicu u to jezerce nehajno spomenuvši da mi je Eleanor govorila o nekom Graysonu koji je Rigbyja naučio poslu. Ruka mu se trznula, a usna zadrhtala i znao sam da sam dotaknuo nešto tako bitno u njegovu životu da je gubitak toga još uvijek, nakon dvadeset godina, živa i otvorena rana. Crystal je obišla stol i prignula se nad njim, obgrlivši mu glavu. "Darryl je bio velik čovjek," rekla je, "velik čovjek." Rigby se opirao suzama i pokušao to potvrditi, ali nije mogao naći riječi. Crystal mi je namignula, potičući me da se ostavim te teme, što sam i učinio.
"Što je ovo?" reče Eleanor ulazeći iz hodnika. "O čemu razgovaramo?"
"Baš sam pitao za linotip", rekoh skočivši na novu temu onoliko elegantno koliko to jedna šeprtlja može.
"Postoji priča o njemu", rekla je Eleanor. "Ispričaj mu, tata."
Rigby se pokušao nasmiješiti i odmahnuo glavom. "Ti im ispričaj, dušo", reče Crystal. Eleanor je pogledala oca, a zatim mene. "Bila je prava pustolovina dopremiti ga ovamo."
"Bilo je to prokleto mučenje, eto što", reče Crystal. "Recite, gospodine Janeway, kako vam se čini deset dana bez grijanja na temperaturi od dvadeset ispod nule?"
"Čini mi se kao prava pustolovina", rekao sam, a oni se nasmijaše.
"Bio je to naš najljepši trenutak", rekla je Eleanor ignorirajući majku koja je prevrtala očima. "Tata je čuo od prijatelja u Minnesoti da su neke novine bankrotirale i da imaju linotip u podrumu."
"Nalazio se tamo dvadeset godina", doda Crystal, "otkad su novine prešle na hladno tiskanje.
Malo se tko uopće sjećao čemu služi taj čudni stroj, a kamoli kako se koristi." "Mogli smo ga slobodno uzeti", rekla je Eleanor.
"I to je najluđa stvar koju smo ikad učinili", reče Crystal.
"Tko ovdje priča, mama? Dakle, bilo je to usred zime, spremali su se rušiti zgradu i sve je trebalo biti izneseno u dva tjedna."
"Bilo je to jedno od onih brzih rušenja," reče Crystal, "znate već, kad postave eksploziv i sve sruše za minutu."
"I tako smo se vozili u Minneapolis", nastavi Eleanor. "Bez stajanja", dodala je Crystal. "Grijanje u kamionu pokvarilo se kod Spokanea..."
"Nismo čak imali vremena stati i popraviti ga. Smjenjivali smo se u vožnji, a spavali kad bismo stigli."
"Šuti, mama, pokvarit ćeš priču. Kad smo stigli u Minnesotu, bilo je tako hladno da su mi se smrzli prsti na nogama. Snijeg je bio dubok više od metra, a ulice su bile kao bijeli tuneli. Čak nisi

mogao vidjeti ni izloge dućana stojeći vani."
"Stroj je bio u podrumskoj prostoriji koja je bila tek malo veća od njega", reče Crystal. "Sigurno su ga bili rastavili i opet sastavili u podrumu jer smo odmah vidjeli da ga nikad nećemo izvući ako ne rastavimo i ne iznesemo dio po dio."
Pogledao sam Rigbyja. "Jeste li ikad prije radili tako nešto?" Odmahnuo je glavom.
"Morao je smisliti tijekom samog rastavljanja," reče Eleanor. "Gaston može sve, kad se odluči", rekla je Crystal.
"Svatko može, s malo vremena i strpljenja", dodao je Rigby.
"Proveli smo dva dana u tom podrumu", nastavila je Eleanor, "rastavljajući stroj, pakirajući dijelove i tovareći ih na kamion. Bilo je tako hladno da su nam se ruke lijepile za čelik kad bismo ga dotakli, a svuda oko nas mineri su postavljali eksploziv."
"Ali izvukli smo vražju stvar", reče Crystal, "i pjevali smo božične pjesme cijelim putem do kuće... u veljači."
"Mislili smo popraviti grijanje u Montani", rekla je Eleanor, "ali dotada je već temperatura narasla na deset stupnjeva – pravi toplinski udar."
"A i dom je bio blizu", reče Rigby.
Gotovo sam mogao osjetiti zadovoljstvo i radost kad su ga osposobili za rad pa sam rekao nešto
o tome.
"Da," reče Crystal, "čak ni ja ne mogu to poreći." "To nema cijenu", rekao je Rigby.
"Nekako više značite jedni drugima", rekla je Eleanor, "kad učinite nešto takvo."
Iznenada se nad stol nadvila tišina. Večer se primicala kraju i spoznao sam da je opet neću uhititi. Nisam znao zašto – sigurno ne više zbog Poea – ali bio sam spreman učiniti tako, ma što se dogodilo. "Ondje ćete naći mnogo knjiga ako volite čitati", rekla je Crystal.
"Žao mi je što nema televizora."
Rukama sam načinio gestu koja je govorila Ma kome on uopće treba?
"Doručak je u pola sedam", rekla je. "To jest, ako želite jesti s nama. Nešto ću vam spremiti kad god došli."
Otpratila me do vrata ostavivši Eleanor i njezina oca same za kuhinjskim stolom. Na trijemu me uzela za ruku. "Hvala vam", prošaptala je. Zatim me čvrsto zagrlila i ušla u kuću. Stajao sam na trijemu i slušao kišu. Noć je bila crnja no ikad, ali osjetio sam se kao da mi je velik teret skinut s leđa. Neće biti uhićenja, lisica, prisile. Gledao sam kako je mojih pet tisuća dobilo krila i odletjelo u noć. Pola je tajne bilo riješeno.
Sad kad sam znao što neću učiniti, mogao sam spavati.

9
Probudila me zvonjava telefona. Svjetleći sat na stolu pokraj mene pokazivao je tri sata i pet minuta: spavao sam gotovo pet sati.
No to se moglo i očekivati, pomislio sam, buljeći u mrak gdje se nalazio telefon. Pustio sam da zvoni znajući da ne može biti za mene, ali on nije prestajao pa sam morao nešto poduzeti. Kad sam podigao slušalicu, začuo sam Eleanor.
"Doći ću do tebe. Može?"
"Ne znam... Što će reći tvoji roditelji?"
Ali već je bila spustila slušalicu. Okrenuo sam se i sjeo na krevet. Kad je prošlo pet minuta, a

ona još nije bila došla, pipajući sam došao do prozora i pogledao preko puta prema kući. Bila je u mraku osim slabog svjetla na strani koja nije gledala prema meni. Uskoro je i ono nestalo – netko je išao na zahod, pomislio sam – ali tada se ukazalo novo svjetlo na suprotnom uglu. Nešto se micalo u dvorištu: nisam mogao razaznati što kroz staklo išarano kišom, ali izgleda da je neko stvorenje koje je stajalo pod prozorom brzo skliznulo natrag u tamu. Možda jelen ili samo priviđenje u mozgu još bunovnom od premalo sna. Ali nisam zaboravio Eleanorina progonitelja pa sam sjedio na prozorskoj dasci i gledao u dvorište. Svjetlo je nestalo i opet sam bio uronjen u svijet potpune tame. Dugo sam sjedio gledajući ni u što.
U deset do četiri odlučio sam da neće doći i vratio se u krevet. Čuo sam oštar škljocaj, a zatim mukli udarac. Eto je, pomislio sam. Ali ništa se nije dogodilo. Bubnjanje kiše bilo je jedini podsjetnik da još mogu razmišljati i čuti. Minute su odmicale prema zori. Nije još bilo ni tračka sunca koje je, s obzirom na oblake iznad cijele države, bilo udaljeno barem sat i pol. Opet je bljesnulo svjetlo. Naglo sam skočio na noge – bilo je u mojoj sobi tek nekoliko centimetara daleko. Dok su mi se oči privikavale, vidio sam da svijetli lampica na telefonu – netko je podigao slušalicu dolje u radionici i razgovarao u četiri sata ujutro. To je trajalo neko vrijeme, barem dvije minute, a zatim se lampica ugasila. Izvukao sam se iz kreveta, otišao do vrata, otvorio ih i osluhnuo na spiralnim stubama. Ništa. Ni zvuka, ni svjetla, niti nagovještaja bilo kakvog kretanja.
Ležao sam na krevetu i zurio u mrak. Na posljetku sam, iako ne bih povjerovao da je to moguće, počeo zapadati u san.
Kao da je izašla iz sna. Plutao sam negdje između svjetova kad su mi se oči otvorile. Znao sam da je tu. "Hej", rekao sam i osjetio kako sjeda do mene na pod. Pružio sam ruku i dotaknuo njezinu glavu: bila ju je naslonila preko prekriženih ruku na krevet. "Mislio sam da nikad nećeš stići." Još nije govorila: nekoliko je minuta samo ležala tako pod mojom rukom, a disanje joj je bilo jedva čujno od zvuka kiše. Zatim je rekla: "Nisam došla zato što sam se osjećala glupo. I jesam glupa zato što te budim usred noći."
"U redu je, ionako sam bio budan", slagao sam.
"Radi se o tome da sam upravo proživjela najusamljeniju noć u životu. Osjetila sam se tako napuštenom da sam mislila da ću umrijeti." Zatim je uslijedila duga stanka. Onda je rekla: "Stalno razmišljam da mi možda mama i tata mogu pomoći kad se tako osjećam, ali ne mogu. Znam da me vole, no to samo još više pojačava moju osamljenost. Ima li to smisla?"
"Više nisi njihova djevojčica. Izgubila si nešto što više nikad ne možeš vratiti, ali još nisi otkrila što će zauzeti to mjesto u sljedećem dijelu tvog života."
"Sljedeći dio mog života", uzdahnula je.
Mogao sam čuti bol u njezinu glasu. "Pomoći ću ti", rekao sam, "ako mi dopustiš."
Činilo se da razmišlja o tome. "Samo razgovaraj sa mnom, pomozi mi da prebrodim noć. Znam da ti se spava i da sam pravi davež. Ali nemaš pojma koliko bi mi pomoglo, gospodine Niotkud, kad bi samo malo razgovarao sa mnom."
"Slušaj što ću ti reći i vjeruj mi. Ovog časa ništa mi ne bi bilo draže od toga da razgovaram s tobom."
"Oh, Janeway." Glas joj je zapeo i slomio se. "Tako me boli. Strašno me boli i ne mogu ni s kim razgovarati o tome."
"Razgovaraj sa mnom."
"Ne znam, možda s nekim poput tebe tko je tek u prolazu i ne poznaje me. Ne mogu razgovarati s mamom i tatom, previše je toga između nas. Ne znam što, ali ne možemo prijeći preko poznatih stvari i doprijeti do prave boljke."

"Koje su poznate stvari?"
"Koliko sam u potpunosti i nepovratno sjebala svoj život." "Možda ti se samo tako čini."
"Učinila sam glupost. Ne pitaj me zašto, to je jednostavno bila ludost. Osjećala sam se prinuđenom, kao da nemam izbora. Zatim su rekli da sam učinila nešto još gore, jedna je stvar vodila do druge i onda sam doista učinila nešto gore... samo ne ono što oni tvrde. Zatvorili su me zbog toga i sad me opet žele zatvoriti, možda na mnogo godina. Ako to učine, ubit ću se, kunem se. Ne bih mogla živjeti u kavezu."
"Nitko od nas ne bi mogao. To i nije život."
"Ali neki ljudi prežive. Ja čak ne bih mogla ni to, ne ako se radi o godinama." Odmahnula je glavom: osjetio sam pokret. "Nikako."
Nježno sam je potaknuo. "Što si učinila?"
Trebalo joj je dugo da odgovori, a isprva to nije ni bio odgovor. "Ne mogu ni tebi reći."
"Neću te osuđivati."
"Ne radi se o tome. Neki dijelovi priče nedostaju. A bez njih jednostavno ispadam budala." "Svejedno. Možda ti mogu pomoći da nađeš dijelove koji nedostaju."
"To nitko ne može. Ništa nema smisla. Ja sam kao onaj tip u Čovjeku bez zemlje, nemam korijene, ništa čvrsto za što bih se uhvatila. Volim roditelje, ali mi je grozno razgovarati s njima."
"Svakome je tako. To znači da si sto posto normalna."
Tiho je zahihotala tužnim glasom. "A ja sam sve vrijeme mislila da sam luda. Zaista mi je strašno pokušavati razgovarati s njima. A znam da moram, ne smijem više čekati ni jedan dan. Ali kako da to učinim?"
"Probaj prvo sa mnom."
Nije ništa rekla. Pustio sam je nekoliko minuta, a onda joj blago gurnuo ruku. "Što ti se dogodilo?"
"Bila sam u New Mexicu", rekla je odjednom, kao da je čekala da je još jednom upitam. "Upala sam u nevolje... O tome ti ne mogu govoriti. Ali nosim to u sebi već tjednima. Ako se nekome ne povjerim..."
Stisnuo sam joj ruku: bez seksualnih primisli, tek kao prijateljsko ohrabrenje.
"Tamo me počeo proganjati taj čovjek, u Taosu." Opet je pokušala šutjeti, no onda je rekla: "Imala sam iznajmljenu sobu. Vratila bih se i našla stvari pomaknute."
"Isprevrtane?"
"Ne... Da, možda. Imala sam osjećaj da je on to napravio, da je pretražio moje stvari i onda ih opet složio, tek tako. Ali uvijek bi ostavio neku stvarčicu na krivom mjestu, negdje na vidljivom mjestu kao da želi da primijetim. Jednom je ostavio upaljenu cigaretu u plastičnoj čaši. Htio je da znam da je upravo otišao. Zatim je počeo s telefonom. Zvonio bi kasno u noći i čula bih ga kako diše... ili pjevuši onu pjesmu."
"Već si mi rekla da znaš što želi."
"Rekao mi je. Ali ne mogu to sada objašnjavati pa me ne pitaj." "Objasni ono što možeš."
"Osjećala sam se kao da je nešto zlo ušlo u moj život. Skrenula bih iza ugla i on bi bio tamo, točno ispred mene. Izgledao je kao mrtvac, imao je upale oči i rupe na licu, duboke ožiljke preko oba obraza. Nasmrt me prestrašio. Ne mogu ti opisati kako mi je bilo. Došla bih do telefonske govornice i nazvala kući, a on bi mi prišao iza leđa, razvalio vrata i buljio u mene. Rekao mi je da me može ubiti,

baš tamo u toj govornici – ubiti me, a onda otići u North Bend i ubiti moju majku. Bože, bila sam izvan sebe. A onda je jedne noći ušao u moju sobu dok sam spavala. Kad sam se sljedeće jutro probudila, našla sam mrtvog... štakora... pokraj sebe na krevetu. To me je do kraja izludjelo."
Slušao sam njezine riječi pitajući se kako i kada se sve to dogodilo. Zasigurno negdje nakon prve provale k Jeffordsovima, ali prije druge. Što god da je njezin progonitelj učinio, gurnuo ju je na tu sljedeću stepenicu očaja. Nije se dokopala onoga po što je išla u kuću Jeffordsovih – a što je i progonitelj želio – i vratila se da pokuša ponovno. A što je onda bilo?
Onda se dala u bijeg: pogazila je jamčevinu i uputila se kući. "Kako si se vratila ovamo?" upitao sam. Autom, rekla je onim jednoličnim tonom kojim ljudi obično govore kad im postavite glupo pitanje. No ja sam ciljao na nešto drugo, nešto što ona još nije mogla znati. "Kojim si cestama putovala?" upitao sam, a ona se nasmijala i zapitala kakve to veze ima. "Išla sam preko Sangri3, po miliondolarskoj autocesti4 do velikog raskršća, a onda autocestom do kuće."
Slater je lagao da je išla kroz Denver. Vjerojatno je lagao i za sve ostalo. Čovjek rošava lica doimao se kao netko koga sam nedavno sreo i odjednom mi se moja uloga u svemu učinila prljavom.
Više mi ništa nije željela reći. "Već sam rekla previše", reče.
"Nastavim li, osjećat ću se gore no ikad. Možda bih se jednostavno trebala otrovati i svima nam prekratiti muke."
"To bi, naravno, bilo najgore što bi mogla napraviti." Promislio sam o sljedećoj rečenici i svejedno je izrekao. "Nadam se da nisi jedna od onih koji će se ubiti meni naočigled."
"Jesi li poznavao takve ljude?"
"Jedno ili dvoje. Uvijek je to tragedija, naročito ako su mladi." "Vidjela sam da gledaš ožiljak na mojoj ruci. Tamo u restoranu." "Neću lagati. Nisam mogao a da ne primijetim."
"Pa, imaš pravo. Sama sam si to učinila." "Zašto?"
"Usamljenost", rekla je bez oklijevanja. "Očaj, podvodna strujanja, opustjeli krajolik. Ne mogu objasniti. Najosamljenija sam negdje u velikom gradu ili ovdje s ljudima koji me vole. Kad sam doista sama, negdje na vrhu planine, onda mi je dobro. Odem u Archiejevu kolibu i mogu ostati ondje tjedan dana a da ne vidim žive duše. Osjećaj mira je jednostavno nevjerojatan. Šteta što ne možemo živjeti na vrhovima planina. Sviđa mi se pomisao da budem s ljudima sve dok se doista ne nađem s njima, a onda ih ne mogu podnijeti. Možda bih trebala pokušati pronaći Isusa; ljudi kažu da to pomaže iako ne mogu zamisliti da bi meni pomoglo. Nisam okrenuta duhovnosti. I zato lutam. Katkad uopće ne znam kamo će me put nanijeti."
"Pričaj mi, Eleanor. Upala si u nevolje u New Mexicu, a zatim si se vratila ovamo. Što je onda bilo?"
"Ništa. To je ono najgluplje. Prešla sam dvije tisuće četiristo kilometara, a nisam mogla prijeći zadnjih kilometar i pol do kuće. Umjesto toga odvezla sam se do Amy, ali nije bila kod kuće i nisam je mogla pronaći."
"Tko je Amy?"
"Amy Harper. Bila mi je najbolja prijateljica dok se nije udala za Colemana Willisa. Pimpeka koji hoda kao čovjek. Nakon toga je naš odnos postao pomalo nategnut. Teško je ostati nečija prijateljica ako te njezin muž mrzi."
"Kako bi te itko mogao mrziti?"
"Nisam htjela spavati s njim. Tipu kojem se mozak nalazi među nogama to je najveća uvreda." Nakon nekog vremena sam rekao: "Znači, otišla si do Amy, ali nje nije bilo. To nije nešto zbog

čega bi se htjela ubiti. Amy će se vratiti." "Kako znaš?"
"Ljudi se uvijek vraćaju." "Možda, ali ja neću biti tu."
Ne, pomislio sam, vjerojatno nećeš. "Što si onda učinila?" upitao sam.
"Odvezla se do roditelja. Stajala sam na kiši i gledala kuću. Bojala sam se ući i razgovarati s njima. Bože, u životu nisam bila tako sama. Onda sam ih vidjela kako izlaze i odvoze se – u grad, mislila sam, po tjednu zalihu namirnica. Došla sam do kuće i sjela na trijem. Htjela sam umrijeti, ali nisam znala kako. Učinila bih to da sam samo mogla leći, sklopiti oči i više se ne probuditi. Ali to nije tako lako. Zapravo je nemoguće; zaboga, pa ja ne želim umrijeti, nikad nisam željela umrijeti. Mislila sam da ću možda pronaći neki mir u tiskari. To sam činila kao dijete. Kad bih bila tužna, otišla bih u radionicu, prislonila obraz uz hladni stroj i osjetila toplinu kako me preplavljuje, naročito ako je bilo knjiga i ako su to bile knjige koje sam voljela. Uzela bih knjigu, pritisla je na srce i svijet je nekako bio manje neprijateljski, manje osamljen."
"Je li to pomagalo?"
"Uvijek pomaže za neko vrijeme. Ali i to je poput svega drugog što izvire iz mašte. Na koncu se morate spustiti na zemlju. Sad mi vrijeme istječe. Nešto će se dogoditi, danas, sutra... nešto će se dogoditi i mene više neće biti."
Uspela se na krevet. Čuo sam kako joj cipele padaju na pod. "Bi li učinio nešto za mene, gospodine Janeway?"
"Ako mogu." "Zagrli me."
"Mislim da to neće biti teško."
"To je sve što želim... samo... samo..." "Svakako", rekao sam obgrlivši je rukom.
Drhturila je. Navukao sam prekrivač do brade i toplina tijela raširila se oko nas. Kosa joj je slatkasto mirisala, kao da ju je upravo oprala. Znao sam da ne bih smio mirisati njezinu kosu. Čvrsto se privila uz mene, a ni na to nisam imao pravo. Možda će sada zaspati. Možda bih mogao zaboraviti da je tu baš kao što su ljudi kod Lakehursta zaboravili dirižabl Hindenburg koji je eksplodirao pred njima. Negdje u noći Helen Reddy je pjevala Ja sam žena, a ja sam mislio jesi, i te kako uz istu sugestivnu melodiju. Dugo sam već bio bez žene, a ova mi je bila zabranjena iz više razloga no što sam mogao pobrojati. Ležali smo nepomično na krevetu, a mrak je polako ustupao mjesto blijedom i sablasnom sivilu. Spašeni svitanjem. Bilo je pola šest; Rigbyji će uskoro ustati i početi novi dan. Potapšao sam je po ramenu i izvukao se iz kreveta otišavši do prozora da bacim pogled na kuću. Sve je bilo mirno i uobičajeno u kišnom jutru, ni traga potopu u koji sam bio zalutao prethodne noći. Okrenuo sam se i pogledao Eleanor. Lice joj je bilo bijela mrlja u polumraku: mislim da su joj oči bile otvorene. Ništa nismo rekli. Otišao sam na zahod, a kad sam se vratio, još je ležala u istom položaju. Pogledao sam kroz prozor. Netko je u kući upalio svjetlo, isto ono koje sam vidio ranije. Tada sam znao što ću učiniti.
"Slušaj", rekao sam, još gledajući kroz prozor. "Nešto ti moram reći." Ali nisam stigao izreći. Iz drveća u magli izronio je auto i krenuo prema kući. Srce mi je klonulo dok sam ga gledao. Tek kad se dovezao iza mojeg iznajmljenog auta i stao, policajac za upravljačem upalio je signalna svjetla.
Ispunila su sobu i obojila nas treperavo crveno i plavo. Eleanor je ležala nepomično kao mrtva. Dolje u dvorištu dva su policajca iz okruga izašla na kišu. Jedan je krenuo stubama u susret Rigbyjima koji su izašli na trijem. Drugi je krenuo stazom prema tiskari. "Sudnji dan", reče Eleanor.

"Predosjećala sam da će biti danas."

10
Sljedeći slučaj."
"Slučaj Eleanor Jane Rigby, časni sude. Broj spisa 137596." "Je li ovo zatvorenica?... Vi ste Eleanor Jane Rigby?"
"Da, gospođo."
"Razumijete li bit ovog postupka?" "Mislim da razumijem."
"Budimo sigurni. Ovo je saslušanje o uručenju da bismo odredili hoćete li biti vraćeni u saveznu državu New Mexico kako bi vam ondje sudili za krivična djela za koja je podignuta optužnica. Jeste li razumjeli?"
"Jesam."
"Možete povesti spor protiv izručenji ili se odreći tog prava. Imate li odvjetnika?"
"Javnog branitelja u Taosu." "A ovdje u Seattleu?" "Nemam."
"Želite li se savjetovati s nekim odvjetnikom ovdje?" "Ne vidim nikakve svrhe u tome."
"Želite se odreći tog prava?" "Da... svejedno je."
"Shvaćate li, gospođice Rigby, da je počinjanje bilo kakva pravnog postupka bez odvjetnika rizična i nepromišljena odluka?"
"Nema veze."
"Znači, želite da nastavimo." "Da. Želim samo da to završi." "U redu. Gospodine Wallace?"
"Časni sude, mi je samo želimo odvesti odavde." "Razumijem. Imate li obrazac o izručenju?" "Imamo."
"Hvala. Neka uđe u zapisnik da predajem zatvorenici Eleanor Jane Rigby, obrazac o suglasnosti prema izmijenjenom zakoniku države Washington, član deset, crtica... uh, osamdeset devet crtica..."
"Uh, oh, tri, časni sude."
"Hvala, gospodine Wallace. Hoće li zatvorenica potpisati, molim, ondje gdje joj službenik pokaže?"
"Što ako ne potpišem?"
"Zadržat ćemo vas u zatvoru do šest dana, New Mexico će službeno zatražiti izručenje i doći će do pravomoćnog saslušanja."
"I na kraju će me svejedno izručiti."
"Sud vas ne može o tome savjetovati, gospođice Rigby. To je ono što bi učinio odvjetnik." "Gdje moram potpisati?... Ovdje?"
"Neka uđe u zapisnik da zatvorenica potpisuje obrazac o suglasnosti u prisutnosti suda." "I sada predajem dokument sudu na potpis."
"Hvala, gospodine Wallace. Zatvorenica će biti zadržana u pritvoru u istražnom zatvoru okruga

King sve dok vlasti New Mexica ne pošalju nekog po nju." "Časni sude?"
"Još ste nešto trebali, gospodine Wallace?"
"Želimo je odvesti odavde sutra. Iz New Mexica su nas obavijestili da ne mogu poslati ovlaštenika sve do utorka sljedeći tjedan."
"Je li to problem?"
"Mogao bi biti. Koji je danas dan?... Četvrtak. To znači da će biti u pritvoru pet dana i noći. Znam da vas ne moram podsjećati na moguće probleme s mladim zatvorenicama. Ne želimo da nam se dogodi još jedan slučaj Bender."
"Postoji li poseban razlog zbog kojeg mislite da bi se mogao dogoditi takav incident?" "Znam da se zatvorenica više puta u prošlosti pokušavala ubiti."
"Je li to točno, gospođice Rigby?"
"Ne bih rekla više puta... Jednom sam prerezala žile." "Časni sude—"
"Shvaćam, gospodine Wallace. Nitko ne želi reprizu slučaja Bender. Što predlažete?" "Imamo ovdje čovjeka koji će je vratiti u New Mexico."
"To je njihova obveza. Hoće li državi Washington biti nadoknađeni troškovi puta?" "Neće nas ništa stajati."
"Objasnite mi to... obzirno, molim."
"Ubrzo nakon uhićenja zatvorenice i njezina prebacivanja ovamo iz okruga East King, našem se uredu javio izvjesni gospodin Cliff Janeway iz Denvera u Coloradu koji je poslan ovamo da bi uhitio osumnjičenu i doveo je natrag."
"Tko ga je poslao?" "Agent kupca jamčevine."

Sutkinja je sklopila oči. "Gospodine Wallace, zar vi ozbiljno od mene tražite da predam ovu djevojku u ruke lovca na nagrade?"
"On nije lovac na nagrade." "Molim vas... što je onda?"
"Trgovac rijetkim knjigama iz Denvera. Štoviše, on je bivši policajac Policijske uprave Denvera s više od petnaest godina iskustva."
"Je li gospodin Janeway u sudnici?" "Jest."
Mahnula je rukom. "Priđite." Sišao sam u arenu.
"Vi ste gospodin Cliff Janeway?" "Jesam."
"I unajmljeni ste, kao što je gospodin Wallace rekao, da uhitite optuženu i vratite je u New Mexico."
"Da."
"Imate li dokumente?... Dajte da ih vidim, molim."
"Pomno smo ga provjerili. Razgovarali smo s istražiteljem Henncsseyjem u denverskoj policiji, koji je nekoliko godina bio njegov partner, i s gospodinom Steedom koji je njihov šef. Obojica su se bespogovorno izjasnili o njegovoj predanosti i karakteru."
"U redu, gospodine Wallace, jasno mi je. Šutite malo i pustite me da pročitam ovo." Tišina. Sutkinja je pročistila grlo. "Gospodine Janeway?"
"Da?"
"Unajmio vas je izvjesni gospodine Slater iz Denvera koji zastupa tvrtku za kupnju jamčevina Martin iz Taosa, je li tako?
"Jest."
Trepnula je i pogledala me kroz naočale. "Ne mogu a da se ne pitam kako je policijski istražitelj postao trgovac rijetkim knjigama."
"Jako mu se posrećilo."
Nasmijala se. "Jeste li ikad prije lovili bjegunce za nagradu?" "Nisam."
"I ne živite od toga?" "Ne, nikako."
"Kako ste onda prihvatili ovaj slučaj?"
"Bio mi je ponuđen. Gospodin Slater nije imao vremena putovati pa me zamolio da to obavim umjesto njega."
"Kako ste mislili odvesti gospođicu Rigby u New Mexico?" "Avionom."
Kimnula je odobravajući. No tek da bude sigurna, reče: "Neće biti nikakvih trodnevnih putovanja automobilom?"
"Ne."
"Što New Mexico kaže na to, gospodine Wallace?"
"Naravno da bi oni rado došli po nju – znate koliko šerifovi zamjenici vole putovati. Ali shvaćaju naš problem."
"Nemaju nikakvih prigovora na gospodina Janewaya?" "Slažu se da to bude on. Jedan ili dvojica ga čak i poznaju."

"A vi, gospođice Rigby? Pristajete li da vas prati gospodin Janeway?" "Svejedno mi je tko me vodi."
"Svakako je ne želimo zadržati duže no što je potrebno."
"U redu. Zatvorenica će biti vraćena u pritvor i predana gospodinu Janewayu kad predoči dokumente i avionske karte. Nadam se da ste me razumjeli, gospodine Janeway. Smatram vas osobno odgovornim za njezin siguran premještaj. Ne zanima me nikakav dogovor koji ste sklopili s tim... kako se zove?... Slaterom u Denveru. Čuvat ćete je sve do Taosa. Jesmo li se razumjeli?"
"Jesmo."
"Dobro. Sljedeći slučaj."

11
Rigbyji su sjedili skamenjeni u tišini u prvom redu sudnice sutkinje Marie McCoy. Archie Moon sjedio je pokraj Crystal, točno iza stola za kojim sjede optuženi. Prostorija je bila gotovo prazna iza drugog reda: bilo je nekoliko pravničkih lešinara – ljudi koji lutaju od sudnice do sudnice, vječno očarani zakonskim postupkom – a preko puta prolaza sjedila je mlada plavuša sa stenografskim blokom. Iznenadio sam se da Seattle čak i toliko zanima položaj optužene u postupku koji se vodi dvije tisuće kilometara daleko.
"Ne bih ni trebala razgovarati s tobom, kujin sine", rekla je Crystal.
Našao sam ih u kantini kako jedu sendviče iz automata pa sam sjeo k njima i pokušao objasniti kako je došlo do varke i kako je laž neprestano rasla dok je nije prekinuo dolazak policajaca. Brzo smo prešli preko toga. Sada su bili zaokupljeni mojom namjerom i grčevito su stezali moju ruku očajem preživjelih brodolomaca koji su naišli na čamac za spašavanje u uzburkanim i neprijateljskim vodama. Rekao sam im što će se dogoditi i što ću ja pokušati. Odvest ću Eleanor u Taos, sastati se s njezinim odvjetnikom i vidjeti mogu li se otkriti neke olakotne okolnosti koje bi navele sud da bude blaži. Postojalo je doba, i ne tako davno, kad sam živio od takva posla i bio sam dobar u njemu. Ali još nisam čuo Eleanorinu stranu priče pa nisam znao što se sve može dogoditi.
"Moraš znati", reče Crystal, "da ti ne možemo platiti. Sasvim smo bez novca." "Ja dugujem vama. Ako vam ikako mogu pomoći, bit će mi zadovoljstvo."
Crystal je zapitala treba li i ona ići u New Mexico. Rekao sam joj, ne još: prvo moram ispitati situaciju i vidjeti odakle vjetar puše. Gaston Rigby je gledao kako razgovaramo premještajući tužne i umorne oči s njezina lica na moje. "Ako bude potreban novac", rekao je, "javite nam, nekako ćemo ga nabaviti." Archie Moon je rekao da ima nešto ušteđena novca, dovoljno da ode u Taos ako budem smatrao da može biti od pomoći. Rekao sam mu neka bude pripravan, a ja ću mu javiti.
Više ništa nisu mogli učiniti osim krenuti na dug put kući, domu koji se nikad više neće činiti tako praznim, i čekati dane, tjedne i mjesece da pravni sistem učini svoje.
Za mene je slučaj nekako krenuo neizbježnim tokom. Sve se u njemu činilo unaprijed pripremljeno, kao da je moja uloga bila predodređena. Žena po imenu Joy Bender ubila se u zatvoru u Seattleu, a ja sam od toga imao najveće koristi. Slučaj Bender je bio gadan, prepun posmrtnih optužbi za silovanje i zlostavljanje. Njezinoj je majci ostalo pismo, a ona ga je dala novinama otvorivši bijesnu paljbu na sistem. S vremenom je pismo osporeno kao plod bolesna i bijesna uma. Majka ga je sama napisala, ali novinski su naslovi još mjesec dana bili najgora mora svakog policajca. Još je i sad u javnosti rašireno vjerovanje da je istina zataškana, a majci namješteno da skine ljagu s pravih krivaca, zatvorskih čuvara i policajaca. Takve se stvari događaju, dovoljno često da ljudi s nepovjerenjem gledaju na slučajeve u kojima optužbe protiv policajaca padaju kao kule od karata. Zato je okružni tužilac bio i više nego spreman kad sam došao i rekao nešto što se činilo

prilično opravdanim. Kad sam nehajno spomenuo kako brinem da bi si Rigby mogla nauditi, sav se pretvorio u uho. A kad sam mu rekao da je to već jedanput pokušala, taj otvrdnuli čovjek koji je već sve vidio zadrhtao je i zauzdao svoj napad.
Prezaposleni i izmučeni sistem u Seattleu zaobišao je pravilo ili dva i poslao New Mexicu njegov problem putem najbržeg pouzdanog dostavljača – mene.
Još sam sjedio za stolom u kantini kad mi je sjena pala preko lijevog ramena, preblizu da bi prošla. Digao sam pogled i ugledao lice mlade plavuše koju sam ranije vidio u sudnici kako pravi bilješke.
"Gospodine Janeway." "Taj sam."
"Trish Aandahl, Seattle Times."
Uputio sam joj dug, umoran pogled. "Danas je sigurno dan bez vijesti. Nisam mislio da velike gradske dnevnike zanima obično saslušanje o izručenju."
"Ništa u ovom slučaju nije obično i zanima me sve o njemu. Mogu li sjesti?" Sjela je ne čekajući poziv. Još je čvrsto držala stenografski blok u lijevoj ruci.
"Slušajte", rekao sam. "Prije nego što potegnete diktafon iz korica, znajte da ne želim dati intervju. Nemam što reći."
"Mogu li vam samo postaviti nekoliko pitanja?"
"Pitajte me što god želite, ali neću dopustiti da se nađem u novinama kako govorim neku glupost. Zapravo, ja ne znam ništa o ovom slučaju što bi vam moglo koristiti. A davno sam naučio da je, kad ništa ne znaš, novinar zadnja osoba koju želiš vidjeti."
"Opekli ste se."
"Ispržio, ispekao i izroštiljao. U jednom su periodu Zagorjelog Janewaya služili kao glavno jelo u denverskom Novinarskom klubu." Nasmiješila se s upravo odgovarajućom dozom žaljenja. Dobra je, pomislio sam, i to je čini opasnom. Poželite se ispričati što niste njezino žrtveno janje.
"Nisam zadrt", rekoh ispričavajući se. "Volim tisak. Većina novinara koje poznajem su dobri ljudi, sjajni partneri za piće. S vremena na vrijeme čak pročitam novine. Ali dovoljno dugo živim da znam pravila vaše igre."
"Koja su to pravila?"
"Ako me citirate točno, više vas ništa ne obavezuje čak i ako ne znam o čemu govorim. Moje gledište prođe kroz vaše filtre i na kraju se sve obije meni o glavu."
Licem joj je preletio gorak osmijeh. Ponovno sam je pogledao, ovaj put pažljivije. Bila je jedna od onih ne tako rijetkih, no ipak neobičnih žena, plavuša smeđih očiju poput predivne Irene u Galsworthyjevoj žalosno zapostavljenoj Sagi o Forsyteima. Kosa joj je bila boje rujanskog žita. Imala je ljupko zaobljeno lice, no ipak ne poput lica kerubina, i pune usne. Imala je tridesetak godina, otprilike kao Rita, i nije bila lijepa, već upadljiva, lik koji je izdjelao neki majstor s vlastitim predodžbama o tome što je ljepota.
Sa zakašnjenjem sam joj prepoznao ime. "Vi ste napisali onu knjigu: Graysonovu bibliografiju." "Ja sam napisala knjigu", priznala je.
"Ja bih vama trebao postavljati pitanja. Vjerojatno znate više od mene." "Možda. To je ono što pokušavam otkriti."
"Kažem vam, ne znam ništa. Ja sam samo prijatelj suda koji privodi zatvorenicu natrag na optuženičku klupu..."
"Baš", rekla je s mrvicom sarkastična skepticizma. Otvorila je torbicu i ubacila u nju stenograf ski blok. "Neslužbeno."

"Sve što sam imao reći rekao sam službeno u sudnici." "Niste rekli zašto ste doista ovdje i što radite."
"To je nevažno. Ja sam nevažan, to je ono što morate shvatiti." "Tko je Slater?"
"Ne slušate što vam govorim."
"Još je netko upleten u ovo. Slater ne radi samo za kupce jamčevine iz Taosa." Slegnuo sam ramenima i zagledao se u pukotinu na stropu.
"Malo sam telefonirala nakon saslušanja. Ostavili ste duboke tragove u Denveru."
"To su rekli i za King Konga. Njemu je to bio kompliment. Kao gorila je bio nenadmašan." Čekao sam, ali nije ništa odvratila.
"Trebali ste reći: 'To vam onda može biti cilj.' Ako mislimo igrati novu Parkerovu igru Wits,
morate biti brzi na odgovoru." Pogledala me s izrazom zaintrigirane zabavljenosti. "Pripisat ćemo to popodnevnoj tromosti", rekao sam.
"Vi ste zaista od svoje vrste. Moji izvori u Denveru nisu pretjerali." "Tko su dakle ti ljudi i što govore o meni?"
"Nije važno tko su. Rekli su mi ono što svatko može saznati s nekoliko telefonskih poziva i prijateljem ili dva na pravom mjestu."
"Sad vi ispričajte meni. Da vidimo koliko ste dobri."
"Radili ste u Policijskoj upravi u Denveru skoro petnaest godina. Uzoran radni vijek, štoviše blistav sve do onog ne tako davnog ispada. Imate dobro odmjeren, ali romantičan osjećaj za pravdu. Ona bi uvijek trebala djelovati, dobri momci bi uvijek trebali pobjeđivati. Tada cilj nikada ne bi morao opravdavati sredstva, policajac bi uvijek mogao raditi unutar pravila i zlo bi uvijek bilo nadvladano. Kako mi ide?"
"Sigurno ste na pravom putu jer me počinjete živcirati." "Sami ste to tražili. Da nastavim?"
"Zar ima još?"
"Mrzite mučan sudski postupak. Razbjesnilo bi vas kad su sudovi oslobađali gadove i kriminalce zbog formalnosti. Jednom ste sredili tipa u završnici potjere koju policajci u Denveru još prepričavaju... vjerojatno nije sve bilo zakonito, ali to vam nikad nisu mogli prilijepiti. I tako je tip skinut s popisa."
"Zaboga, bio je serijski silovatelj. Dobio je što je zaslužio."
"Opet se počinjete ljutiti. Rekli su mi da hoćete. Taj vas slučaj još muči, to je bio jedini put da ste doista prekoračili granicu i pustili da cilj opravda sredstvo. Vaši se kolege toga sjećaju s podosta divljenja, ali vi se i dan danas grizete zbog načina na koji ste morali srediti tog tipa."
"Sasvim mirno spavam. Žalim jedino što kujinog sina nisam uhvatio godinu dana ranije, prije nego što se počeo služiti nožem."
"Vi niste za ovo doba, Janeway. Bili ste dobar policajac, ali bili biste sjajni prije pedeset godina kad nije bilo nikakvih pravila."
"Ima vjerojatno mnogo toga što bi mi se svidjelo da sam živio prije pedeset godina."
"Ne volite telefone, televiziju i računala. Kladim se da vas signal da imate drugu liniju izluđuje."
"Ljudi koji si život pretrpavaju takvim sranjima imaju prenapuhani osjećaj o vlastitoj važnosti.
Možda mi nećete povjerovati, ali nikad nisam propustio neki važan poziv." "Vjerujem vam. Sve ovisi o tome kako gledate na to."
"Ako je toliko važno, uvijek vas ponovno nazovu." Prodorno sam je pogledao. "Zbilja mi idete

na živce."
"Dobro. Ako vas već ne mogu navesti na razgovor, barem vam mogu pokvariti dan. Kažem li vam dovoljno o vama, možda ćete nešto shvatiti."
"Što?"
"Ako mi vi ne kažete, reći će mi netko drugi." "Ne mogu utjecati na ono što vam drugi govore."
"Govore mi da imate kodeks po kojem živite i čvrsto ste ga utvrdili. Mnogo stvari vidite crno- bijelo: date li svoju riječ, ljudi se u nju mogu pouzdati. Problem je u tome što to isto očekujete od drugih. Postanete nemilosrdni i ne praštate kad netko prekrši kodeks. Kad naiđete na zid, krenete ravno kroz njega. Niste imali mnogo prepredenosti kad se radilo o službenim pravilima, a s politikom vam je posve nedostajalo strpljenja."
"Trenutno mi ne pada na pamet veće zlo od politike. Ona neprestano dobre ljude pretvara u loše."
"Mnogo vremena provodite sami. U neprilici nikome ne vjerujete tako kao samome sebi. Samopouzdanje vam je toliko da drugi često steknu dojam da ste arogantni. Prati vas glas mudrijaša i to miljama daleko. I to obilno zaslužen, rekla bih."
"Svaki dan radim na tome. Plaćam četvero ljudi da se okupe, testiraju me jedanput na tjedan i kažu mi kako napredujem. U zadnje vrijeme nisam imao dovoljno novca za seksologa, ali to ste vjerojatno već uvidjeli. Osjećam da mi dan nije potpun ako nisam pretrčao pet kilometara i verbalno maltretirao nekog s daleko manjom mentalnom sposobnošću od moje – po mogućnosti na javnom mjestu, što će im prisjećanje na njihovo poniženje učiniti strašnim i gotovo nemogućim da ga se otresu."
Lagano se nasmiješila. "Vi ste u stvari branitelj potlačenih. Jači nikad ne zlostavljaju slabije u vašoj prisutnosti."
"Sad sam pak pravi Robin Hood. Morate se odlučiti."
"Navodno ste prilično dobri u fizičkim obračunima. Ljudi vam ne staju na put često." "Neki jesu."
"Ali se nisu vratili po još."
"Ne otkad sam prošlog ljeta ubio onog slijepog sakatog momka." Nasmijala se. "Pravi ste američki original, ha? Slušajte, Janeway. Ne želim vam nikakvo zlo. Dolazim u prijateljstvu i miru."
"To je i Custer rekao Indijancima." "Vi i ja smo vjerojatno vrlo slični."
"To je Bik Koji Sjedi odvratio Custeru."
"I kao Indijanci i konjica, i mi ćemo se vjerojatno na kraju poubijati. Ali kažem vam, sve će se unaprijed znati. Ja nikad ne gazim zadanu riječ." Nagnula se naprijed i pogledala me ravno u oči. Lica su nam bila bliže nego što bi lica dvoje stranaca trebala biti. "Tko je Slater?"
Prodorno sam je pogledao ne rekavši ništa.
"Možda bi nešto promijenilo da vam kažem što još znam." "Što?"
"Da su Darryl i Richard Grayson bili ubijeni."
Nije mogla imati bolji osjećaj za vrijeme: njezine su me riječi bocnule sve do nožnih prstiju. Ne skidajući oči s mojih, posegnula je u torbicu i izvukla posjetnicu. "Ovdje su oba moja broja ako poželite razgovarati. U bilo koje vrijeme, sve ostaje među nama. Ako ne, želim vam ugodan let do Taosa."
Ustala je i otišla.

12
Tko je Slater? Pitanje se provlačilo kroz noć. Zašto sam ovdje?
U mislima sam ga vidio kako izvodi svoju spletku, plesnim korakom ulazi u moj život s tom izmišljotinom o njemu i meni i našoj blistavoj zajedničkoj budućnosti. Opet sam gledao kako razmotava papir na kojem je netko napisao pojedinosti o Graysonovu Gavranu tako davno da se već počeo raspadati. Nije imalo veze sa mnom ni s nagradom raspisanom za bjegunicu, možda čak ni s Eleanor, osim slučajno. Ono pravo dogodilo se davno, prije njezina rođenja.
No sad to više nije bilo važno, zar ne? Obvezivao me sudski nalog i morao sam igrati prema pravilima.
Do kasno sam čitao loš roman. Gledao sam loš TV program. U tri sata ujutro sjedio sam na prozoru i gledao kišnu ulicu Seattlea. No nisam mogao zaboraviti Trish Aandahl i onaj oproštajni udarac koji mi je zadala.
Nazvao sam prvu putničku agenciju koja se otvarala u pola osam i rekao da s još jednom osobom moram doći do Taosa što je moguće prije. Taj su dan mnogi htjeli putovati. United je imao dva leta kojima bismo stigli do Albuquerqueja rano i kasno tog poslijepodneva. Ondje bih mogao iznajmiti auto ili se povezati s lokalnom zračnom kompanijom koja bi nas prebacila do Taosa. No oba leta bila su popunjena. Agent nas je mogao ugurati, ali sjedala bi nam bila odvojena za cijelu duljinu zrakoplova. Sljedeći mogući let bio je poseban noćni, s polijetanjem s Tacome u Seattleu u 11:18 navečer i slijetanjem u Albuquerqueju u 2:51 ujutro prema srednjozapadnom vremenu. Odlučio sam  se za noćni let, rekao agentu da pošalje karte u Hilton i za trošak tereti moju karticu. Karte su bile po 800 dolara, tipično gusarstvo zrakoplovnih kompanija za rezervacije u zadnji čas. Progutao sam to i živo se nadao da će mi dobri ljudi iz New Mexica vratiti dio novca.
Zatim sam nazvao Slatera. Čekalo me prvo iznenađenje u dugom danu krcatom iznenađenjima. "Gospodina Slatera nema", reče njegova ženska u Denveru.
"Kad će ga biti?"
"Nisam sigurna. Nazvat će. Tko ga treba, molim?"
"Zovem se Janeway. Radim za njega na jednom slučaju. Nešto je iskrsnulo i moram razgovarati  s njim."
Čuo sam kako prevrće po papirima. "Bojim se da vas ne poznajem."
"Onda zasigurno ne postojim. Ipak se kladim da će svejedno razgovarati sa mnom ako mu kažete da sam tu."
Začuo sam šum nečeg što se zavrtjelo, poput kola na ruletu u Vegasu. "Svi koji rade za nas  nalaze se u ovoj kartoteci. Vašeg imena nema."
"Tim gore za Slatera. Prenesite mu poruku, recite mu da sam pokušao." "Pričekajte trenutak."
Čuo sam kako razgovara s nekim, ali rukom je prekrila slušalicu pa nisam mogao  razaznati riječi.
"Mogu mu reći da vas nazove." "Neće moći. Odlazim za pet minuta."
"Pričekajte, molim." Pritisnula je gumb za čekanje: bezlična glazba ispunila mi je uho.
Čuo se škljocaj. Druga žena je rekla: "Gospodine Janeway?... Oprostite zbog problema. No mi vas ne poznajemo, a gospodin Slater nije u gradu."
"Kako to može  biti? Unajmio  je mene  zato  što nije imao vremena  putovati  iz grada. Kamo    je

otišao?"
"To vam ne mogu reći. Primit ću vašu poruku."
"Recite mu da je zvao Janeway, imam djevojku i sam je vodim u Taos." "Je li to ono što je želio da učinite?"
"Nije važno što je želio da učinim. Recite mu da više ne radim za njega."
Sjedio sam na krevetu osjećajući kako me lagano počinje izjedati snažan predosjećaj. Opet sam nazvao Denver.
"U.S. West."
"Howarda Farrella, molim."
Slušao sam škljocanje na vezi, a zatim je ženski glas rekao: "Ured gospodina Farrella." "Gospodina Farrella, molim."
"Mogu li reći tko zove?" "Cliff Janeway."
Još jedan škljocaj iza kojeg je uslijedio poznati zvuk starog i pouzdanog izvora. "Hej, Cliff! Gdje si ti, kvragu?"
"Lutam naokolo, stari kujin sine."
"Isuse, nisam ti čuo glas, koliko?... Bit će već godinu dana."
"Prije će biti dvije. Pa kako je u dobroj staroj telefonskoj kompaniji?" "Isto staro sranje."
"Howarde, trebao bi promijeniti posao. Ali što bi onda radili tipovi poput mene kad zatrebaju uslugu od stare telefonske kompanije?"
"O-o. Više nemaš službeno ovlaštenje." "Je li to problem?"
"Još i kako. Onako za dobra stara vremena, što ti treba?" "Clydell Slater."
"Moj omiljeni policajac. Još hara okolo s denverskom policijom?" "Sad radi sam."
"Kakva šupčina. Slušaj, Cliff... ovo neće nauditi gospodinu Slatera?" "Možda će ga malo štipnuti za muda."
"Onda ću ti pomoći. Ista pravila kao i uvijek. Daj mi broj pa ću te začas nazvati." Nakon pet minuta Farrell je nazvao i samo za moje uši rekao Slaterov kućni broj. Nazvao sam.
Javila se snimka ženskog glasa. "Zdravo, Tina ovdje. Ja i Clyde nismo doma. Zvrcnut  ćemo  vas."
Spustio sam slušalicu nakon signala.
Razvlačio  sam s  doručkom  u  kafiću  u  centru.  Pročitao  udarne  vijesti  u  sinoćnjem Timesu.
Potražio njezino ime, ali nije ga bilo. Ispio treću šalicu kave čitajući stranicu s lokalnim ubojstvima.
Vratio se u hotel. Otuširao se i popeo u predvorje. Karte su bile stigle. Gurnuo sam ih u unutarnji džep sakoa zajedno sa sudskim dokumentima i otišao do zatvora da vidim Eleanor.
Bilo je rano, još ni blizu deset sati. Uveli su je pa smo sjeli sa staklom između nas i razgovarali kroz mali otvor.
"Kako si?" rekao sam. "Predivno."
"Htio sam te vidjeti i reći ti nekoliko stvari." "Ne moraš."

"Što je sad, možeš čitati misli?"
"Znam što ćeš reći, vidim ti u očima. Znam da se grizeš zbog svega ovog. Nemoj... ništa mi ne duguješ."
"U hladnom i nemilosrdnom svijetu bi se i tako moglo gledati na to." "Pa zar nije tako?"
"Samo katkad."
"Kladim se da ti je to kao policajcu bila velika mana. Ljudi ti mogu pogledati u lice i vidjeti što  ti je u srcu."
"Vjeruješ li da mi to nikad nitko nije rekao?... Nijednom. U izvjesnim sam krugovima poznat kao vraški dobar igrač pokera, nemoguće me prozrijeti."
"Fantastično." Pogledali smo se.
"Ako čekaš odrješenje, već ga imaš", rekla je. "Obavljao si posao. Činiš to na čudan način, ali   ni iz džepa ni u džep. Ako ti bude lakše, imaš moje bezuvjetno dopuštenje da me isporučiš i nastaviš   sa životom, zaboraviš da sam ikad postojala."
"To se neće dogoditi, Eleanor. Čvrsto ti to obećavam." "Što ti tu možeš, reci mi... Što ti možeš  učiniti?"
"Ne znam. Jesi li počinila provalu?" "Jesam. I eto ti."
"Zašto si to učinila?" "Iz osobnih razloga."
"Jesi li ponijela pištolj u kuću?" "Je li to važno?"
"Je li to važno? Jest, kvragu, i te kako je važno. To može značiti razliku između traženja uvjetne zbog prvog prekršaja i duge zatvorske kazne zbog oružanog napada." Nije ništa rekla.
"Nešto si rekla onda u restoranu kad smo razgovarali o tvom progonitelju. Govorili smo  o oružju. Sjećaš li se što si rekla?" Pogledala me kroz staklo. "U životu nisam pucala iz pištolja."
"Je li policija napravila test s parafinskom rukavicom?" "Ne znam ni što je to."
"Zato te pitam ponovno. Jesi li ponijela pištolj u kuću?" "Nisam. Vjerovao ili ne."
"U redu, vjerujem ti. Jesi li dohvatila oružje kad si već bila u kući, možda s    vlasnikova stalka?
Jesi li ti pucala?"
"Nikad ni u koga nisam pucala. Ja sam bila ta na koju su pucali. Sretna sam što sam uopće živa."
"Ako to uspijemo dokazati, imaš šanse za obranu. No svejedno nisi smjela biti ondje. Provalila si, imali su puno pravo da pucaju na tebe. Ali gotovo svaki sudac bi se pitao zašto bi lagali o tome."
"Valjda žele da završim u zatvoru."
"Očito na dulje vrijeme." Nagnuo sam se bliže staklu. "Još me zanima zašto si provalila, što si tražila."
"Možda ti jednom kažem. Ali ne danas; mislim da te ne poznajem dovoljno da bih ušla s tobom u vreli pakao svog života. Kad krećemo?"
"Večeras kasno. Doći ću po tebe oko pola osam."
"Morat ćeš ubiti mnogo slobodnog vremena. Što ćeš raditi, obići knjižare?" "Možda."

"To je jedini dio svega ovoga koji me doista iznenađuje. Nikad nisam ni naslutila da bi mogao  biti trgovac knjigama. Tu si kartu jako dobro odigrao."
Pokušao sam joj se nasmiješiti. "Bolje da krenem." No nešto snažno me zadržavalo. A onda sam, tako brzo da nisam ni znao kako se dogodilo, prvi put tog dana skrenuo s ispravnog puta. Sasvim sam skrenuo i rekao nešto što više nisam mogao povući.
"Bi li voljela izaći odavde?... Poći sa mnom?... Biti moj vodič kroz knjišku prašumu Seattlea?"
Izgledala je poput napola mrtva utopljenika kojeg su iznenada vratili u život. "Možeš li to izvesti?"
"Vjerojatno ne. Čuvar će pogledati moje avionske karte i upitati kojeg te vraga odvodim deset sati prerano. Sudac će odrediti novo saslušanje, mene će povući i  raščetvoriti, a ti  ćeš završiti  na putu za Taos vezana lisicama za šerifova zamjenika." Slegnuo sam ramenima. "Možemo  pokušati."
Pružila je ruku kao da će mi dotaknuti lice. Jagodice prstiju spljoštile su joj se uz  staklo.
"Moraš mi obećati da ćeš biti dobra." Iznenada me obuzeo očaj, imao sam osjećaj da sam zakoračio u pakao. "Mnogo riskiram, Eleanor. Sad je to moja odgovornost. Prihvatit ću rizik zato što mi se sviđaš.
Dugujem ti zbog svoje velike laži. A i pomislio sam da ćeš vjerojatno radije provesti dan u knjižarama nego s lancem oko vrata prikovana za zid neke ušljive zatvorske ćelije. Ali moraš biti dobra."
"Svakako. Kome se ne bi svidjela takva pogodba?"
Čuvar je naše karte tek ovlaš pogledao. Pogledao je moje papire, pročitao sudski nalog i u pola jedanaest Eleanor Rigby i ja izašli smo na kišni dan.

13
Dan je bio čaroban. Nas dvoje smo bili začarani: Seattle je bio naša školjka i svugdje gdje smo zastali pojavljivao se biser. Odvela me na mjesto po imenu Gregor Books na jugozapadnoj Aveniji California. Knjige su bile uščuvane i lijepe i bilo je mnogo skupih primjeraka. Iz takve se trgovine knjige ne kradu – vlasnik je previše pametan da bi se dao uhvatiti na spavanju, no riječi Rite McKinley odjekivale su mi u uhu. Možeš bilo čemu udvostručiti cijenu ako je dovoljno lijepo. Gregor je imao najljepši primjerak Smokyja koji sam ikada vidio. Potpisani radovi Willa Jamesa postaju prilično rijetki, a James nije samo potpisao knjigu, već je i nacrtao originalan crtež na unutarnjem naslovu. Gregor je tražio 600 dolara, 480 uz popust koji sam imao kao trgovac. Uzeo sam je, smatrajući da bih mogao za nju tražiti 800 dolara ili više zbog crteža i tvrdnje da je to najbolji primjerak na svijetu. Računao sam da je James traženiji na pravom Zapadu u Coloradu, nego ovdje u Seattleu i da bih, kada dođe dan da odem pod zemlju, mogao mirno počivati da ubace ovu knjigu zajedno sa mnom u raku. Kad smo već kod umiranja, Gregor je imao zgodan primjerak knjige Ako poginem u ratnoj zoni, roman o Vijetnamskom ratu Tima O'Briena iz 1973. Stavio je na nju cijenu od 450 dolara, ali ja sam mu uljepšao dan pa mi je povećao popust na 25 posto za obje knjige. Kupio sam je; O'Brien je tako prokleto rijedak da je već odavno bilo vrijeme da mu cijena skoči pa sam iz trgovine otišao siromašniji, ali sretniji. Eleanor me povela prema središtu grada. Zastali smo u Seattle Book Centeru, ljupkoj trgovini na Drugoj aveniji sa šest prostorija na dva kata. Kupio sam Pobješnjelo krdo Zanea Graya u besprijekornom ovitku iz 1919. godine za 160 dolara. Sad sam već bio u punom zaletu. Knjige su bile kamo god bismo pogledali pa čak i ako ih momci u Seattleu nisu davali u bescjenje, vidio sam pristojnu zaradu u gotovo svemu što sam dotaknuo. "Ovo je jedan od onih dana, zar ne?" reče Eleanor. "Da odeš na zahod i pustiš vodu, kladim se da bi potekle knjige." Otišli smo do Spade and Archera koji su se specijalizirali za kriminalističke romane. Nalazili su se u

zgradi jedne banke u središtu grada, u uredu na petom katu u kojem je i sam Sam Spade možda bio tridesetih godina. Vlasnica je bila mlada plavuša čiji je kredo, čini se, bio "neka samo kolaju". Imala je dva od tri kriminalistička romana Edgara Boxa po cijeni od sto dolara svaki pa sam ih kupio računajući da će biti lijepi primjerci po 200 dolara u katalogu koji sam planirao. Kao kriminalistički romani bili su zadovoljavajući, ali napisao ih je Gore Vidal, krijući se iza imena Edgar Box kad je počinjao ranih pedesetih, a uvijek se nađe neki ljubitelj takve zanimljivosti.
U drugoj mi je trgovini pod ruku došao elegantan primjerak Bijelog očnjaka i začudio sam se da je cijena bila samo 75 dolara. Eleanor me pogledom odvratila od kupnje. U autu je rekla: "To je bio drugi dotisak, zato je bila tako jeftina." Osjetio sam se poput pjevača amatera prije no što ga publika ismije, no svejedno sam je upitao gdje je tu feler, a ta mala, to dijete očitalo mi je još jednu lekciju u neplaniranom lovu na knjige.
"Na naslovnoj je stranici bila greška. Macmillan ju je jednostavno izrezao i ulijepio novu na batrljak uveza... Izgledaš zbunjen, gospodine Janeway, kao netko tko nikad nije čuo taj izraz. Ne znaš što je batrljak uveza?... Koliko si dugo u ovom poslu?"
"Dovoljno dugo da znam mnogo o nekoliko stvari i prokleto malo o većini ostalog."
"Pa, nekada se to često događalo. Izdavač bi pogriješio u retku ili riječi, no kad bi grešku zamijetili, već bi deset tisuća primjeraka bilo tiskano i možda pet tisuća odaslano. Ako se radilo o važnom piscu kao što je Jack London, nisu više željeli tiskati ni jedan primjerak s pogreškom, ali isto tako ni prepravljati one već tiskane. Zato je Macmillan u slučaju Bijelog očnjaka tiskao novu naslovnu stranicu, a zatim su izrezali stare na svim onim primjercima s greškom i jednostavno ulijepili nove na sam batrljak."
"Samo su je umetnuli."
"Naravno. Tada je rad bio jeftin, a to su čak i obični tvornički radnici mogli pristojno napraviti. Prosječan kolekcionar knjiga to neće ni zamijetiti, ali knjižar ne može previdjeti osim ako nije zaista vješto napravljeno. Samo pogledaj na hrbat i bit će ondje, poput čovjeka kojem su odrezali ruku i ponovno je prisili. Doran je učinio istu stvar s jednom od ranijih knjiga Winstona Churchilla, Moje afričko putovanje. Kupili su neprodane primjerke od britanskog izdavača, izrezali naslovnu stranicu i stavili svoju na batrljak uveza. Zato se prvo američko izdanje nalazi u britanskoj kutiji, s imenom Hodder and Stoughton na hrptu i umetnutom Doranovom naslovnom stranicom.
To je bila jedna od Doranovih prvih knjiga pa se poslužio niskim udarcem da prištedi novac." "Oh", rekoh neuvjerljivo.
Otišli smo na ručak. Želio sam razgovarati o njezinom slučaju, ali ona se nije htjela time baviti: to bi samo pokvarilo inače ugodan dan, rekla je. Put nas je odnio natrag prema Kingdomeu. Njezina auta više nije bilo: otac ga je pokupio umjesto nje i dao ga odvući do benzinske crpke nekoliko blokova dalje. Provezli smo se pokraj nje i vidjeli ga na parkiralištu. Ionako smo bili u blizini pa smo otišli do velike Goodwillove trgovine na Dearbornu. Više toliko ne zalazim u trgovine rabljenom robom – obično ih vode idioti koji misle da su trgovci knjigama, bez trunke iskustva i zrnca znanja da ih u tome podupre. U Denveru su trgovine Goodwill predmet ismijavanja među trgovcima i lovcima na knjige. Imaju svoje smiješne male antikne prostorije u koje stavljaju sve što izgleda staro – svaki ofucani, izlizani promašaj koji je ikad izašao iz izdavačke industrije. Cijene pišu tintom, uništavajući svaku vrijednost koju bi knjiga mogla imati, a kada im to pokušate reći, bulje u vas tupim pogledom i kažu da moraju tako raditi. Trgovina u Seattleu nije nasmrt preplavljivala knjige tintom, ali svejedno
– imali su isti mentalitet kad se radilo o cijenama. Police su bile zagušene običnim, otrcanim knjigama, od kojih su neke još dostupne na Waldenovim pultovima s neprodanim knjigama za dva dolara, a cijena je na njima bila šest i sedam dolara u ovoj takozvanoj trgovini rabljenom robom.

Naravno, promakla im je jedina dobra knjiga. Eleanor ju je pronašla pregledavajući knjige s jedne strane dok sam ja radio isto na drugoj. Provirila je iza ugla s onim izrazom tužne izgubljene djevojčice na licu. "Prostite, gospon, možete mi posuditi dolar?... Obitelj mi je siromašna, tata je slomio nogu, mali brat ima mišićnu distrofiju, a mama se sprema prodati svoju čast na Prvoj aveniji." Grčevito sam posegnuo za lisnicom. "Kvragu, zbilja si dobra u tome!" rekao sam s usiljenim divljenjem. "Slomit ćeš mi srce." Nacerila se od uha do uha i pokazala lijepo prvo izdanje prekrasne Anatomije umorstva Roberta Travera. Bilo je to zgodno i rijetko djelce vrijedno barem sto dolara, procijenio sam: uspijevalo je proći nezamijećeno zato što je izdanje proglašeno Knjigom mjeseca bilo posve iste veličine i oblika i tako obilato da se čak ni pravi knjižari neće truditi da ga uzmu u ruke i pogledaju. Goodwill je tražio četiri dolara. Platila je mojim dolarom i svojim novčićima, a zatim se cjenkala sa mnom na parkiralištu: "Gregorbi mi dao najmanje četrdeset za ovo i čekam bez daha da vidim hoćeš li ti učiniti to časno djelo." Dao sam joj četrdeset pet, ali sam ustrajao na tome da mi vrati moj dolar pa smo oboje uživali u mom dobrohotnom gunđanju sljedećih pola sata.
Nakon gacanja po dreku, bilo je dobro vratiti se opet u pravu knjižaru. U jednoj u središtu grada potrošila je većinu novca na minijaturnu knjigu, Shakespearea uvezanog u antilop kožu i ne većeg od jagodice njezina palca. "Zaista padam na ovakve stvari", rekla je. "Kupit ću ih ako mogu imalo zaraditi na njima." Nisam znao gotovo ništa o trgovanju minijaturnim knjigama osim da, kao i svaka druga specijalnost, ima svoje bisere koji su vrlo traženi i cijenjeni. Eleanor me obasipala podacima tijekom vožnje. "Ovu je izdao David Bryce u Glasgowu negdje na prijelazu stoljeća. Bryce je načinio mnogo minijaturnih knjiga, a neke su od njih vrlo posebne. Jednom sam imala jedan Bryceov rječnik kojeg su nazivali najmanjim rječnikom na svijetu. Bio je velik tek oko dva i pol kvadratna centimetra i imao je oko četiristo stranica, metalnu kutijicu i sklopivo povećalo. Mogao si ga nositi na privjesku za ključeve."
Držao sam Shakespearea između palca i kažiprsta. "Misliš li da ovo može donijeti neku dobit?" "Baš me briga, nisam ga kupila da bih se na njemu obogatila.
Možda bih mogla postići dvostruku cijenu u veleprodaji, ali mislim da ću ga neko vrijeme zadržati kao uspomenu na ovaj dan. To će mi biti talisman za sreću. Ja mislim da mi je potreban, a ti?
Lov na knjige pruža vam isto uzbuđenje kao i kockanje. Nekoj se dami također udvarate na prilično sličan način. Ako se zagrijete za to, knjige će se bez prestanka pojavljivati: ako ostanete hladni, isto vam je kao da ste vrijeme utrošili na kartanje s punicom. Ja sam bio zagrijan, a kad vam se sreća smiješi, onda vas bogato zasipa svim zakonima vjerojatnosti i slučajnosti. Našao sam dvije knjige iz serije Hopalong Cassidy iz ranih pedesetih. Napisao ih je tip za kojeg Eleanor nikad nije čula, neki kauboj po imenu Tex Burns. Uživao sam u zadovoljstvu što joj mogu reći da je Tex Burns isto što i Edgar Box, pseudonim... U drugom je životu to bio mladić po imenu Louis L'Amour. Bilo je pravo čudo naći dvije takve knjige u jednom danu, ali kad sreća naiđe, ja je zgrabim. Svaka od te dvije knjige stajala me četiri dolara, a vrijedile su oko 250. Zadirkivao sam Eleanor što to nije znala. Krenuli smo prema sjeveru i rekao sam barem peti put: "Mislio sam da svi znaju za Texa Burnsa." Gledajući u vrh nosa uputila mi je pogled u križ, namjestivši savršen izraz potpune glupavosti.
Bio je to nevjerojatan dan, pun tuge i radosti i protkan slatkim nitima napetosti. Trepnut ću i ona će nestati, pomislio sam barem desetak puta: na tren ću okrenuti glavu i kad opet pogledam, bit će već dva bloka dalje i bježati kao da je sam vrag goni. No ja sam već bio odlučio što ću, dan je bio na izmaku, a među nama je još postojalo samo vrlo veselo prijateljstvo. Tijekom popodneva je kao iz vedra neba rekla: "Mislim da je dobro što si ispao gad baš tada kad jesi: možda sam bila na rubu da se zaljubim u tebe, a što bismo onda?"
Njezina me iznenadna izjava spustila na zemlju, a i dovela do kritične točke problem o kojem

nisam razmišljao – toliko mi se piškilo da više nisam mogao izdržati. Rekao sam joj neka se ne miče, otišao u zahod i našao je na istome mjestu kako prekapa po policama kad sam se vratio koji trenutak kasnije. Nakon toga se više nisam mnogo brinuti zbog nje.
Odvela me do trgovine u blizini sveučilišta koja se zvala Half Price Books. Skromno se ugnijezdila u ulici po imenu Rooseveltov put, prava obećana knjižarska zemlja na dva kata. Nije bilo istinski vrijednih stvari, ali na tom sam mjestu lako mogao potrošiti dvjesto dolara kupujući za svoj lager. Kupio sam samo ono što nisam mogao ostaviti i sve to platio manje od osamdeset dolara. Bili smo već na izlazu kad je Eleanor spazila primjerak knjige Trish Aandahl o Graysonima. "Ovo bi trebao kupiti", rekla je. "Strašno je dobra." Zanimalo ju je kako sam je tako brzo kupio. Nisam joj spominjao svoje zanimanje za Graysone i vjerojatno ni neću dok ne budemo u avionu i daleko odavde. "Ti vozi", rekao sam dobacujući joj ključeve. "Želim se malo pozabaviti onime što sam kupio." No dok se ona probijala zakrčenim, uskim ulicama, ja sam pregledavao samo Aandahličinu knjigu. Omot je bio u Artdeco stilu s elegantnim uresima i starinski ukrašenim rubom. Najveći dio zauzimale su crno-bijele fotografije braće Grayson. Bile su donekle mutne i nipošto nisu razrješavale tajnu te dvojice ljudi. Likovni urednik preklopio je fotografije, a zatim ih razdvojio, ostavljajući na svakoj dio one druge dok je procijep iskidana ruba medu njima nagoviještao razdor i sukob.
Naslov Unakrsna vatra bio je istaknut crvenim slovima: ispod njega se ispisan crnim slovima nalazio podnaslov Tragedije i uspjesi Darryla i Richarda Graysona. Richardova sličnost Leslieju Howardu bila je stvarnija no što se mislilo: slika Darryla Graysona bila je tamnija, mutnija, jedva raspoznatljiva. Bilo je to lice čovjeka koji žestoko pije, ali bi rijetko završavao pod stolom. Bilješka o Trish Aandahl sastojala se od jedne rečenice, da je autorica reporterka Seattle Timesa, nije bilo fotografije. Ako je nije zanimala osobna slava, bila je prvi novinar kojeg sam upoznao a koji tako misli. Prelistavao sam kazalo: oko mi je zapelo za ime Allana Hugginsa, Graysonova bibliografa, koje se šest puta spominjalo u tekstu. Gaston Rigby pojavio se na 535. stranici, a Crystal Moon Rigby spominjala se tri puta. Ime Archieja Moona osobito se isticalo. Ušlo je u sagu o Graysonima na 15. stranici i nadalje se pojavljivalo u velikim količinama. Dio s fotografijama prikazivao je neke Graysonove knjige, no čudno je bilo to da su jedine fotografije samih Graysona bile one iste, loše kvalitete, kao i na omotu. Knjiga je imala 735 stranica, gotovo kao i Hugginsova bibliografija, i bila je ispunjena onim što se činilo prepričavanjem događaja iz života i to na najbolji način.
Jedino loše u svemu bilo je to što je knjiga bila ostatak od prodaje i prve su joj stranice bile divljački prekrižene flomasterom. Mrzio sam to: strašno je tako postupati prema neprodanim knjigama, a Viking je bio najgori od svih u izdavačkoj industriji. "Pogledaj ovo", zavapio sam. "Ovi gadovi valjda upošljavaju kretene sa sprejevima ravno s ulice. Ne mogu vjerovati da ovako nešto čine knjigama."
"Njima je to samo roba", rekla je. "Nikome nije stalo, samo čudacima kao što smo ti i ja. Knjiga sasvim dobro izgleda, ako izuzmeš oznaku remitende."
"Jednom sam vidio ženu koja je mogla biti kraljica ljepote ako zanemariš činjenicu da joj je netko raznio lice kalibrom .45."
Stali smo na crveno otprilike jedan blok zgrada udaljeni od autoceste. Sada me gledala drukčije, kao da sam iznenada razotkrio jednu stranu svojeg karaktera koju dotad nije naslućivala. "Zanimaju li te Graysoni? Ako te zanimaju, poznajem tipa koji je imao najbolju zbirku Graysonovih knjiga u cijelom svemiru. Možda ih još ima nekoliko. Njegova je trgovina nedaleko odavde."
"Mislim da imamo vremena za to. Odvedi nas."
Otto Murdock bio je stari trgovac knjigama iz Seattlea koji je vidio i bolje dane. Dvadeset godina teškog opijanja svelo ga je na ovo – trgovina ofucana pročelja u trošnoj zgradi u ruševnom

dijelu grada na sjevernoj strani. "Ovaj je čovjek nekad bio među najboljima u Seattleu", reče Eleanor, "sve dok ga nisu uništile loše navike. Dugo je bio partner Gregoryja Morricea. Jesi li kad čuo za Morricea i Murdocka?"
"Trebao sam čuti?"
"Ako je Seattle ikad imao odgovor na Peppera i Sterna, bili su to oni. Samo najbolje od najboljeg, znaš na što mislim? No prije mnogo godina posvađali su se zbog Ottova opijanja. Morrice sada radi sam – ima znamenitu knjižaru na trgu Pioneer, a Otto je završio ovdje.
Čujem da nekako spaja kraj s krajem, ali sigurno ne zaradi mnogo... Sve svoje dobre stvari prodaje na veliko. Sada ga zovu Idi mi-dođi-mi Murdock. Dobra mu knjiga predstavlja samo još jednu bocu."
Zaustavila je auto uz pločnik pred vratima najprljavije knjižare koju sam vidio, ima već dulje vremena. Prozori su bili prekriveni slojem skorene prljavštine. Unutra su se mogli razaznati sablasni obrisi stotina knjiga poredanih krajevima uz staklo. Slova na rukom oslikanom natpisu počela su se ljuštiti pa je od nekadašnje riječi KNJIGE sada ostalo samo KNJI. Unutrašnjost je bila mračna i svakim je časom postajala još mračnija. Bilo je četvrt do pet, a noć je već padala. Jedan blok dalje upalilo se ulično svjetlo.
"Čini se da je za danas zatvorio", rekao sam. "Na vratima mu još visi natpis Otvoreno"
Znao sam da to ne znači mnogo, osobito alkoholičaru koji možda uopće ne bi znao ni koja je godina da ga upitate. Sjedili smo u autu, a kiša je ravnomjerno šuštala.
"Provjerit ću", reče Eleanor. "Nema smisla da oboje pokisnemo."
Iskočila je i potrčala do vrata. Otvorila su se kad ih je dotakla pa me je pozvala rukom ulazeći. Došao sam za njom i ušetao u pravu pećinu knjiga. Nije bilo svjetla: unutra je bilo još mračnije nego što se činilo izvana. Na tren nisam uopće mogao vidjeti Eleanor. Onda sam začuo njezin glas: "Gospodine Murdock... Gospodine Murdock... hej, Otto, imaš mušterije." Otvorila je jedna vrata i mutna zraka svjetla ukazala se iz stražnje prostorije. "Gospodine Murdock?" rekla je tiho.
Vidio sam njezinu siluetu kako se kreće prema meni. "Čudno", rekla je. "Kao da je otišao i ostavio širom otvoren dućan." Tražio sam rukom po zidu i napipao prekidač. Slabo se vidjelo čak i s upaljenim svjetlom. Prvi sam put dobro pogledao kako moćni mogu pasti. A Murdock se stropoštao do kraja, do samog dna mišje rupe pune jeftinih, otrcanih i pohabanih knjiga. Police su mu već odavno bile pretrpane, a na podu se nalazilo sve i svašta. Posvuda su bile hrpe knjiga. Rasle bi sve dok se ne bi srušile, a knjige su ostajale razbacane ondje gdje bi pale pa bi na njima nicale nove hrpe kao šuma nakon požara. Hodao sam uzduž stražnjeg zida tražeći ima li što vrijedno. Bio je to težak posao – odjeljak beletristike gotovo se sav sastojao od izdanja knjižnih klubova pisaca koje ionako nitko ne skuplja: Sidneya Sheldona, Roberta Wildera i Arthura Haileyja. Na zidu je stajao prilijepljen natpis Knjige za dolar. A vrijede upola manje, pomislio sam.
"Vidiš li išta?" upitala je Eleanor iz daljeg kuta.
"Četiri knjige o računalima, dva primjerka Radosti seksa i pet milijuna oponašatelja Stephena Kinga."
Uzdahnula je. "Stavi sve to zajedno i što dobiješ?"
"Kompjutersko općenje s vampirima."
Začuo sam njezin rezak smijeh s tračkom tuge. "Ovo je mjesto sve gore svaki put kad dođem.
Bojim se da tratim tvoje vrijeme; čini se da Otto već barem godinu dana nije dobio dobru knjigu."
Ipak, nikad se ne zna. Kod knjiga je bilo sjajno to što se u svakoj hrpi dreka može kriti ruža pa nas je i dalje nešto gonilo da prekapamo po smeću u potrazi za jedinom dobrom stvari. Pregledao

sam sve uzduž zidova prednje prostorije i došao do vrata koja su vodila u stražnju kad je Eleanor rekla: "Zaboga, pogledaj ovo." Bila je kleknula na pod pa je nisam mogao vidjeti s mjesta na kojem sam stajao.
Upitao sam je što ima, a ona je odgovorila: "Moraš doći i vidjeti jer nećeš vjerovati." Našao sam je blizu vrata, a u rukama je držala gotovo besprijekoran primjerak The Fountainheada.
"Ima ih puna vreća", rekla je. "Sve su djela Ayn Rand i sva su u ovakvu stanju."
Bila su dva prva izdanja The Fountainheada, oba u crvenom i zelenom uvezu s onim lijepim uščuvanim crvenim omotima. Bio je jedan primjerak Shrugged, potpisan starom tintom s Ayn i s nježnom posvetom možda nekom starom prijatelju. Na kraju je tu bio i najljepši primjerak knjige Mi koji živimo kojeg sam se nadao vidjeti za života. Jedan mi je stručnjak za Randovu jednom rekao da vjerojatno postoji tek nekoliko stotina primjeraka knjige Mi koji živimo s ovitkom.
Šest, sedam tisuća u maloprodaji, pomislio sam. Stoje pokraj vrata u otvorenoj vreći, u dućanu u kojem nema nikoga. "Ne mogu to shvatiti, a ti?" reče Eleanor. Odmahnuo sam glavom.
"Da su se vrata rastvorila, kiša bi ih za tren upropastila", rekla je. "Isuse, Otto je zaista prolupao."
"Slušaj, ti ga poznaješ – misliš li da je toliko skrenuo da ne zna koliko može dobiti za ovo?" "Sumnjam. Otto možda ne zna za nove momke – Cornwellice, Waltersice i Grishame – ali za Ayn
Rand bi i te kako znao."
Stajali smo tako časak i opipavali ih. "Što ćeš učiniti?" upitala je Eleanor. "Neka me vrag odnese ako znam. Silno bih želio kupiti ove knjige od njega." "Koliko bi mu ponudio?"
Razmišljao sam. "Tri tisuće. Tri i pol, ako bi trebalo."
"Mogao bi ih dobiti i za manje. Ima ih nekoliko u ovom gradu koji bi mu platili toliko, ali Otto je ovdje prekinuo veze sa svima. Kladim se da bi ih mogao dobiti za dvije tisuće."
"Dao bih mu tri bez razmišljanja."
"Onda ih uzmi. Ostavi poruku, ponudi mu novac i učinit ćeš mu uslugu godine. Reci mu da ćeš vratiti knjige ako mu se ponuda ne uvidi. Jamčim ti da mu činiš uslugu jer devet od deset ljudi ušlo bi, vidjelo knjige, uzelo ih i pobjeglo koliko ih noge nose. Znaš da je tako. Uzmi ih i ostavi mu poruku."
"To je vjerojatno protuzakonito", rekao sam, ali znao sam da vjerojatno i nije. U većini saveznih država, krađa podrazumijeva zle namjere.
Vratio sam knjige u vreću, pažljivo presavinuo jedan kraj i gurnuo je pod ruku. "Što je u stražnjoj prostoriji?"
"Isto što i ovdje", rekla je.
Pošli smo otraga. Soba je bila zakrčena knjigama i smećem. U jednom se kutu nalazio starinski pisaći stol napola zatrpan bezvrijednim knjigama i starim časopisima.
"Vidim da još čita AB", rekao sam.
"Tako vjerojatno prodaje većinu svojih knjiga." Eleanor je pregledavala police iza stola.
Pokazala mi je tanku platnenu torbu.
"Ovo je njegova aktovka. Nikamo ne ide bez nje. Nekada davno, kad su on i Morrice bili glavne zvjerke, viđao bi ga na sajmovima knjiga i sličnim stvarima i uvijek bi u ovoj torbi imao dvije ili tri svoje najbolje knjige. To je bio njegov zaštitni znak: ako bi mu se svidio, mogao si pogledati u torbu; ako ne bi, nisi."
Poigravala se remenčićima. "Želiš pogledati?" "Ne bih to činio."
Nerado je gurnula torbu natrag do kuta stola. "Vjerojatno je nije koristio već deset godina, osim

da u njoj nosi bocu." Uzdahnula je. "Nijedne Graysonove knjige nema ni od korova. Toliko o mojim dobrim namjerama."
"Izgleda da su ono još jedna vrata." Otišao sam do drugog kraja sobe i otvorio ih. Stubište je nestajalo u mraku gornjeg kata. "Probaj ga ponovno dozvati", reče Eleanor. Skupio sam dlanove ispred usta i zavikao Murdockovo ime uza stube.
"Jednostavno ga nema", rekla je.
"Ne znam. Nešto tu ne valja." Krenuo sam stubama.
"Ne idi gore. Tako ljudi ostanu bez glave." Okrenuo sam se i pogledao je. "Otto ima pištolj. Vidjela sam ga jednom kad sam prošle godine bila ovdje." "Dobar razlog." Povukao sam se sa stuba.
"Sigurno gore spava. Probudit će se u strahu zbog onih knjiga, sjuriti niza stube i kad pronađe tvoju poruku, tako će mu laknuti da će istog časa umrijeti."
Kolebao sam se.
"Kvragu, uzmi knjige", rekla je. "Ne budi glup."
Ima pravo, pomislio sam. Vratio sam se i sjeo za Ottov stol, izvukao list papira i napisao svoju ponudu. Ponudio sam tri tisuće i potpisao se, ostavivši oba svoja telefonska broja u Denveru, a zatim sam papir prilijepio na njegovu platnenu torbu gdje će ga sigurno naći.
U autu smo s ljubavlju razgledavali robu, izgubljeni u onom ushitu koji se danas prerijetko javlja, čak i u knjižarskom poslu.
Bilo je točno šest sati kad sam slučajno pogledao u retrovizor i spazio Pruitta kako nas gleda iza udaljenog ugla.

14
Pojavio se poput bljeska. Trepneš i nestao je, a nisi sasvim siguran da je uopće i bio tamo. Bio sam dovoljno siguran: odjednom sam bio napet, naoštren i spreman na borbu. Krenuli smo prema Hiltonu. Sada sam ja vozio, prateći jednim okom u retrovizoru promet na autocesti. Ako mi je i bio za petama dok sam skretao u grad, nisam ga vidio. Bio je mađioničar, dovoljno dobar da posumnjate u vlastite oči. Nevidljivi čovjek, tako ga je Slater nazvao, najbolji uhoda u tom poslu i nije me pratio zato što mu se sviđam. Tko je Slater? Glas Trish Aandahl odjekivao mi je u glavi. Predosjećao sam da ću uskoro otkriti tko je Slater i što želi. Imao je samo pet sati da se pokrene s mrtve točke: ne odigra li Pruitt Slaterove karte do tada, bit ćemo u zraku i sve će biti uzalud.
Parkirao sam u hotelskoj garaži i poveo Eleanor u svoju sobu. Natočio sam nam piće, razrijedivši malo njezino vodom. Pitala je može li se otuširati, a ja sam rekao naravno: sjedio sam na krevetu pokraj telefona, sretan što mogu biti nekoliko minuta nasamo. Nazvao sam Slaterov broj u Denveru.
Javila se neka žena. "Da?" Ljupka Tina, nema sumnje.
Pokušao sam zvučati kao netko iz njihova društvenog sloja, križanac između Georgea Foremana i Bugsa Morana: "Trebam Slatera."
"A tko si ti?"
"Ja sam čovjek koji ima lovu." "Ne razumijem te, frajeru."
"Samo mi daj Slatera, bit će mu drago. Reci mu da ga treba čovjek s lovom." "Clyde nije ovdje."
"Gdje je onda?"

"O čemu se radi?"
"Radi se o vreći novca, srce, i znaš što, ako mu ga ne mogu uskoro predati, brišem odavde. Neka Slater odleti do Jacksonvillea i pokupi ga sam."
"Ne znam ništa o tome."
"Neka tako i ostane, dušo. Recimo samo da je Slater obavio jedan poslić za mene, a ovo je nagrada koju sam mu obećao."
"Kvragu..."
"Nećemo se sad mučiti. Ako mi ne želiš reći gdje je, baš me briga." Disala mi je u uho. "Je li to..."
Čekao sam.
"... je li to mnogo novca?"
Morao sam se nasmijati: odigrao sam pravu kartu. "Recimo da postoji dobar razlog zašto je htio gotovinu."
"Čekaj malo, dat ću ti broj."
Čuo sam kako premeće po stvarima. "Zovi pozivni 206. Broj je 624-0500. Traži sobu 1712." Buljio sam u telefon. Polako sam ustao i pogledao zid na drugom kraju.
Slater je bio u susjednoj sobi.
Isto mi je tako mogao sjediti i u krilu.
Eleanor je izašla iz kupaonice obavijena parom. Sjedila je za ogledalom, pijuckala piće i raščešljavala svoju nevjerojatnu kosu. Pomislio sam kako je lijepa, puna iskričave i životne mladosti usprkos svojim nevoljama. Htjela je razgovarati. Glavna je tema bila naša kratka zajednička prošlost, kojoj je pridodana i njezina općenita procjena da smo vraški dobar tim lovaca na knjige. "Današnji je dan bio poseban", rekla je, "Čista uživancija." Pogledao sam u drugi zid, iza kojeg je bio Slater, i rekao joj da je zadovoljstvo bilo samo moje.
Po njezinu mišljenju, dan je bio savršen, jedan od onih koje će pamtiti:
"Ovako bih živjela svaki dan u godini da je po mojem. Hljeb kruha, vrč vina, nešto dobrih knjiga..."
Gledala me u ogledalu s otvorenom privrženošću. "I ti."
Vukla je kosu na mjestu gdje se zaplela u čvor. "Čak nam ne bi trebalo ni mnogo novca", rekla je. "Novac oduzima čar. Moraš biti malo gladan da osjetiš ono uzbuđenje koje donosi pronalaženje doista dobre knjige."
Opet me zadivila, to dijete tek izišlo iz tinejdžerskih godina.
"Baš to što nemaš novca drži te spremnim za akciju", rekla je, uhvativši moj pogled u zrcalu. Rekao sam joj da smo nas dvoje vrlo vjerojatno najspremniji za akciju od pojave Arnolda
Schwarzeneggera pa se nasmijala. "Zašto te nisam pronašla prije godinu dana", razmišljala je. "Zašto-o-zašto-o-zašto?"
"Od toga ne bi bilo velike koristi", rekoh odsutno, "budući da smo već temeljito utvrdili da bih ti mogao biti otac." Podsmjehnula se na to. "Možda i bi da si počeo zadizati suknje s trinaest godina." Pogledala me u zrcalu i rekla žarko porumenjevši:
"U ovom trenutku vjerojatno nisi raspoložen za malo zavođenja." Dugo sam i duboko razmišljao što da odgovorim i kojim riječima.
One koje sam odabrao nisu baš bile prikladne. "U ovakvim okolnostima, znaš, ovo ti nije baš najbolja ideja danas."
"Pa, bila je to tek pomisao."
Rekao sam joj da je to lijepa pomisao i da sam polaskan. U neko drugo vrijeme, možda... na

nekom drugom mjestu...
"U nekom drugom životu", rekla je i tako okončala tu temu. Odlučio sam da ostanemo ovdje gotovo do samog polijetanja našeg aviona. Slater nas je sigurno prisluškivao i to sam prihvatio kao manje od dva zla: ovdje sam mogao držati leđa uza zid do zadnjeg mogućeg trenutka. Pogledao sam zid, ali ništa mi nije govorio. Znao sam ono što sam trebao znati. Danas istražitelji mogu probušiti rupicu veličine pribadače u betonskom zidu, uvući žicu u krevet kućanici koja vara muža, snimiti njezinu ekstazu s drugim tipom u osam-kanalnom stereu i dodati glazbu Michaela Jacksona za zabavu uredskom osoblju. Ništa od toga nisam rekao Eleanor: još nije imalo smisla oglasiti opasnost. Telefonom sam naručio pizzu. Brbljala je cijelo vrijeme dok smo jeli – bio je to valjda njezin način da smanji vlastitu rastuću napetost. Govorila je o svim sjajnim knjigama koje je našla, a koje je upropastio neki glupan opsjednut analnom fazom.
Nasmijao sam se onako kako se samo srodna duša može nasmijati; i mene je zbog toga boljelo srce. Nađeš divnu knjigu starog Rossa Macdonalda, otvoriš je i vidiš da ju je neka budala svu išarala i tako uništila pola njezine vrijednosti i svu onu poželjnost još netaknute knjige. Zašto je knjiga jedini dar čiji se darovatelj osjeća slobodnim i često potaknutim da ga unakazi prije nego što ga daruje? Tko bi darovao košulju ili bluzu i tintom napisao preko nje Sretan rođendan želi ti Tikvani
Još gori od škrabala, reče Eleanor, su oni koji imaju žigove sa svojim imenom. "Kad postanem vladarica pakla, svi će ti luđaci sa žigovima morati goli proći ispred mene. Imat ću žig s riječju IDIOT, ugrijan u žeravici, i ja ću njih žigosati na najosjetljivijem mjestu koje možeš zamisliti." Takva mi se kazna činila prilično seksističkom, ali to je i bio njezin cilj. "Jesi li ikad vidio žig sa ženskim imenom... ikad?" Jesam, ali samo jedanput i to se vjerojatno nije računalo – sadistična domina čije sam ubojstvo davno istraživao. "Žene pišu u duhu darivanja", rekla je Eleanor. "Muškarci udaraju žig kao da označavaju stoku, zato da bi posjedovali." Za knjige je, tužno smo se složili, rezultat isti.
Nadao sam se da je Slater sve dobro čuo. Pogledao sam na sat: avion je polijetao za tri sata, još malo i kod kuće sam na sigurnom. Dan je zalazio u smiraj na valu knjižarskog čitanja. Zamolio sam je da definira glupana opsjednutog analnom fazom i kaže mi kako se ta karakteristika manifestira. Nasmijala se, pljusnula me po ruci i rekla, "Ne zafrkavaj me, frajeru", a noć se odmotavala. Nazdravili smo uništavačima dobrih knjiga – škrabalima, udaračima žigova i preostalim krelcima u Viking Pressu – neka njihovo preobraćenje bude brzo i trajno. U pola devet je upitala može li poslati pismo. Sjela je za stol i napisala nekoliko redaka na hotelskom papiru: zatim se okrenula, zaklanjajući pismo tijelom tako da ga ne mogu vidjeti.
Znao sam da je izvadila nešto iz torbice i ubacila u omotnicu zajedno s pismom. Zaokupljale su me razne primisli, ali ništa nisam mogao: mogao sam joj biti ili tamničar ili prijatelj. Polizala je omotnicu, zalijepila je i pozvala poslužitelja da je pošalje. A ja, njezin prijatelj, sjedio sam šutke i gledao kako nestaje.
Nakon toga sam bio malo osoran s njom. Pitala je kad moramo krenuti, a ja sam rekao da se ne brine, već ću joj reći. Odlučio sam da budemo ovdje do točno sedamdeset minuta prije polijetanja, a onda u oblaku dima zaprašimo na aerodrom. Nadao sam se da će TV prikriti naš iznenadno povlačenje. Pustit ću Slatera da sluša Tonight Show dok mu ne sine: budem li imao sreće, bit ćemo na pola puta do aerodroma prije no što shvati. Na ulici ću se morati pozabaviti samo Pruittom.
Ništa lakše, pomislio sam, oklada s izjednačenim omjerom.
Uvijek sam se kladio sam sa sobom s takvim izgledima. Zaboravio sam onaj Burnsov stih o najboljim planovima miševa i ljudi. Morao bih više čitati poeziju.

15

U 9:35 zazvonio je telefon. Pogledali smo se i nismo se ni pomakli. Pustio sam da zvoni i nakon nekog vremena je prestalo. Sad ćemo vidjeti, pomislio sam: ako je to bila provjera, netko će doći vidjeti jesmo li još tu.
U 9:43 opet je zazvonilo. Do tada sam se već predomislio o strategiji nejavljanja pa sam podigao slušalicu.
"Ja sam", Slaterov je glas zvučao naduto i daleko.
"Da", rekao sam ravnodušno s blagom nijansom W. C. Fieldsa. "Moramo razgovarati." "Pošalji mi telegram."
"Ne pravi se duhovit, Janeway, vrijeme ti istječe." Sumnjičavo sam zagunđao.
"Moramo razgovarati odmah. Činim ti uslugu ako si dovoljno pametan da me saslušaš." Slušao

sam.


"Izađi na hodnik." "Da, baš."
"U susjednoj sam sobi." Glas mu je bio hrapav i užurban. "Moraš izaći na hodnik da

razgovaramo."
Tada sam dobio malo dragocjena slobodnog prostora. Eleanor je ustala i otišla u kupaonicu. "Ti valjda misliš da sam ja od jučer", rekao sam čim je zatvorila vrata.
"Onda smo poravnati. Znam da ideš na let u 23:18. Pošteno te upozoravam, nema šanse da uspiješ."
"Pokušaj me zaustaviti i mrtav si, Slateru. To je pošteno upozorenje vama obojici."
"Neću te ja zaustaviti, glupane. Kvragu, hoćeš li izaći ili ne?" Razmišljao sam pet sekundi. "Hoću." Poklopio sam slušalicu. Otvorio sam torbu i izvadio pištolj. Privezao sam ga ispod kaputa i pričekao da Eleanor izađe iz kupaonice.
"Mali problem s računom, ništa važno", rekao sam joj. "Moram ići gore i srediti to. Ti sjedi ovdje, krećemo čim se vratim." joj rekao i poslušno sklopila ruke u krilu, s. iznenadnim izrazom napetosti na licu.
Otvorio sam vrata i oprezno izišao na hodnik. Palac sam zadjenuo za pojas, pet centimetara od pištolja. Slater je bio na drugom kraju hodnika i gledao u zid. Okrenuo se kad sam zatvorio vrata. Mislim da sam bio spreman na bilo što osim na ono što sam ugledao. Lice mu je udarcima bilo pretvoreno u krvavu masu. Lijevo oko mu je bilo zatvoreno, a nos spljošten uz lice. Desno je oko bilo širom otvoreno što je djelovalo groteskno, kao iz nekog starog filma Lona Chaneya.
"Što se tebi dogodilo?"
Priljubio sam se uza zid pa sam mogao promatrati obje strane.
Slater je pošao prema meni bolno posrćući. Noga mu je bila ukočena, a ruku je držao u skamenjenom svinutom položaju, kao da je pridržava nevidljiv povez.
"Pruitt", prošištao je, sav pomodrio u licu. "Jebeni gad Pruitt."
Samo sam ga gledao i nisam mogao zamisliti što se to moglo dogoditi među njima. Prišao je bliže i vidio sam zbog čega mu je glas bio pištav. Više nije imao zubalo – vjerojatno je bilo smrskano kao i ostatak njega – i govorio je kao bezubi starac.
"Kvragu, iščupat ću tom kopiletu utrobu." "Što se dogodilo?" ponovno sam upitao.
"Kujin sin me odalamio, zamalo mi je otkinuo glavu. Pao sam, a ostalo je učinio nogama." I to pošteno, pomislio sam.
"Ali platit će mi. Platit će mi na način koji još nisam ni smislio. Čak i ako neće znati da sam to ja, ja ću znati i to će biti dovoljno." Malo je zakoračio u stranu i primio se za zid. "I počet će danas.

Nešto ću ti reći, Janeway, i to nešto dragocjeno. Pruitt će te ubiti ako mora." "Neka igra loto, ima bolje izglede."
"Ne podcjenjuj gada, kažem ti." "Čuo sam te. A sad mi reci što želi."
"Knjigu, glupane, zar još nisi shvatio? Traži je već godinama."
"Reci mi nešto stvarno. Grayson ne bi mogao napraviti knjigu vrijednu tolikog truda ni da je koristio novčanice od tisuću dolara kao korice."
"To ti misliš. Zaboravi sve što si mislio da znaš pa možda nešto i naučiš. Tvoja mala prijateljica u sobi ima odgovor i Pruitt će ti je oteti i iscijediti ga iz nje makar joj morao počupati nokte."
"Reci nešto što ima smisla. Pruitt ju je imao, a vas dvojica ste je predali meni. Sad je spreman da me ubije da je dobije natrag?"
Zaustio je da nešto kaže, ali ga je škljocaj na hodniku zaustavio. Obojica smo bili napeti.
Stegnuo sam pištolj pod kaputom.
Vrata su se otvorila i Eleanor je provirila na hodnik.
Ništa nije rekla. Gledala je pokraj mene, u Slatera, i on je gledao u nju. Lice joj je bilo pepeljasto sivo, a oči raširene u strahu.
"Eleanor," rekao sam, "vrati se u sobu i sjedni." Povukla se i zatvorila vrata. "Poznaje te", rekao sam Slateru. "Isti čas te prepoznala."
Pokušao je proći pokraj mene. Iskoračio sam i prepriječio mu put. "Što hoćeš od mene, Janeway? Činim ti uslugu, imaj to na umu.
Nisam ti ništa morao reći."
"Još mi ništa nisi ni rekao. Nastavi gdje si stao. Daj svemu neki smisao." "Kvragu, sve me boli, moram leći."
"Reci mi. Ispričaj mi kraću verziju, a onda legni."
Napravio je grimasu i uhvatio se za rebra, ali nisam ga imao namjeru pustiti dok mi ne kaže ono što sam htio znati.
"Pruitt i ja smo zajedno odrasli. Južni dio Chicaga, rane pedesete. Želiš moju životnu priču?"
"Kratku verziju, Slateru. Nemamo cijelu noć, moram stići na avion."
Družili su se kao djeca, bili su od iste vrste. Nitko nije mogao podnijeti nijednog od njih, pomislio sam, pa su se držali zajedno.
"Tražio je od mene nekoliko usluga dok sam bio policajac. Popili bismo koje pivo kad god je prolazio kroz Denver. Prije četiri godine, na jednom od svojih proputovanja, rekao mi je za tu knjigu."
Nakašljao se. "Već ju je tada jako dugo jurio. Pokušavao je pronaći ženu za koju je bio siguran da ju je uzela, ali nije ju mogao naći.
Slijedio je sve tragove i nisu ga odveli nikamo." "Zašto je knjiga tako privlačna?"
"Pruitt zna gdje je može prodati. Za više novca nego što je itko od nas ikad vidio." "Ne vjerujem."
"Onda se jebi. Želiš li ti čuti ovo ili ne?... Ne mogu vječno stajati na ovom hodniku. Jedno je sigurno, mene je svakako uvjerio. One sam noći na papir koji si pročitao napisao ono što mi je rekao, ali od toga ništa nije bilo... sve do prošlog mjeseca. Tada me Pruitt nazvao iz Seattlea. Sve se zakuhalo oko te knjige koju traži. Neka je žena po imenu Rigby u zatvoru u Taosu i Pruitt misli da je knjiga kod nje."

"Zašto nije sam otišao po nju?"
"Poslije jest: prvo je morao srediti neke stvari u Seattleu. Mislio je da bi djevojčini roditelji mogli znati za knjigu, možda čak i gdje ju je sakrila; možda im je čak poslala knjigu poštom. Zato je mene poslao u Taos da pronjuškam i vidim kako stvari stoje. Tek sam stigao kad je izašla uz jamčevinu. Pruitt je došao sljedeći dan."
"I što je učinio?"
"Natjerao ju je da poželi da se nikad nije ni rodila. A to je bio tek početak onog što joj je spremio. Ta knjiga ga je progonila kao vrag grešnu dušu i vidio sam da ga svaki dan gura bliže rubu. Pomislio sam da bi je čak mogao ubiti zbog nje. Ali ona je nije htjela dati."
"Vjerojatno zato što je nije imala." "Ali vratila se po nju, zar ne?"
"Vratila se po nešto. Zar je niste stalno pratili?" "Nećeš vjerovati, Janeway. Izmakla nam je." Zurio sam u njega.
"Lukava je, nema što, malo prelukava na svoju štetu. Dok si rekao keks, zbrisala je iz države.
Pruitt je eksplodirao."
"Vjerojatno vam je tu pala na pamet mudra ideja da mene uvučete u sve to."
"Vrijeme nam je izmicalo. Policija ju je mogla pokupiti bilo gdje i onda smo se mogli pozdraviti sa svim. Pruitt je mislio da će krenuti prema Seattleu; našao je neke znance da paze na mjesta gdje bi se mogla pojaviti. I nije trebalo dugo da je spaze: poslije nekoliko dana pojavila se u North Bendu. Nisam znao što da učinim. Svakako nisam htio odustati. Pruitt mi je bio obećao dio plijena ako mu pomognem da ga ulovi. Radi se o više novca nego što možeš povjerovati, zato nemoj ni pitati."
"Mislio sam da ti novac nije važan, Clydell. Što je s poslom na radiju? Što je s časopisom Denver?"
"Sve je to sranje. Dugujem državi više poreza na dohodak nego što imam prihoda. Vikendom radim na radiju, a to nije dovoljno ni za račun za vodu. Člankom iz časopisa oblagat će krletke prije nego što se tinta osuši. Posao mi ide užasno; na rubu sam bankrota. Što još želiš znati? Uza sve to, zaista sam se bojao što bi mogao učiniti toj maloj."
Udahnuo je duboko i bolno. "Zato ako u svemu ovome tražiš pozitivca, onda sam to vjerojatno ja. Iste one noći rekao sam Pruittu za tebe. Mislio sam da te mogu namamiti novcem od jamčevine, bilo je lako dobiti dokumente od kupca jamčevine; baš njega briga tko je dovede. Ali jamčevina je bila samo mamac. Znao sam da nikad ne bi uhitio Rigby za taj novac, ne ako budeš mislio na knjigu."
Dotaknuo je lice. "Doista sam mislio da bi mogao od nje izvući knjigu. I mogao si da je policija nije uhitila i sve zabrljala. Rekao sam Pruittu da si lovac na knjige. Nije mu se svidjelo, ali bio sam uporan i kasno te noći odlučio je pokušati."
"I zbog toga je na koncu izubijano tvoje lice. Pruittu se nije svidjelo kako je cijela stvar ispala." "Nešto sam morao pokušati. Obojicu nas prepoznaje, a Pruitt joj je najgora noćna mora. Ima
pravo što ga se boji: sad je prešao rub.
On je tvoj problem, tvoj i one jadne male unutra. Ja odustajem, dosta mi je. Vraćam se u Denver."
Progurao se pokraj mene. Zastao je na vratima svoje sobe; okrenuo se i pogledao me. "Dat ću ti dva besplatna savjeta. Pruitta nisu prozvali nevidljivim čovjekom bez razloga. Može se izgubiti u gomili i nećeš ga vidjeti čak i ako znaš da je ondje. Sjajno se služi šminkom, vlasuljama, bradama, naočalama – može se prerušiti u trenu dok se ti još češkaš i pitaš kamo je nestao. I uvijek je okružen ljudima, ološem koji mu duguje usluge. Jedan od njih je debeljko, ali možda ima i drugih. Ne vjeruj

nikome. Ne daj da ti se približe i izudaraju te."
Otvorio je vrata. "Ništa od ovoga nisi čuo od mene, u redu? Sam ću pronaći način kako da se osvetim Pruittu i ne želim da mi zabije nož u guzicu prije nego što sve smislim. Evo ti zato druga vruća informacija. Pruitt ti je sjebao auto. Ako si računao da ćeš se njime odvesti na aerodrom, promisli još jedanput."
Pogledao je na sat. "U priličnoj si stisci, stari. Imaš jedan sat da je odvedeš onamo. Čuvaj se starica i debelih ljudi, Janeway. Ako se ikad vratiš u Denver, nazovi me, otići ćemo na ručak. Možda ću imati kakav posao za tebe."

16
Mozak mi je proradio na policijski način. Od tog trenutka djelovao sam ubrzano.
Ciljevi su mi spali na jedan. Ništa drugo nije bilo važno – ni novac, ni bol, čak ni knjige koje sam budalasto uzeo Ottu Murdocku.
Spremali smo se na bijeg. To je značilo putovati bez prtljage i putovati brzo: ostaviti knjige, ostaviti odjeću, nazvati Rigbyje iz New Mexica i nadati se da Crystal može doći po moje stvari. Nije baš bilo savršeno rješenje, ali kad imaš ženu koju moraš čuvati, knjige vrijedne osam tisuća dolara u kartonskoj kutiji i čovjeka za petama koji je možda ozbiljno poremećen, bilo bi malo previše tražiti savršenstvo.
Išli smo u Taos, preko Pruitta mrtva, ako baš tako želi.
Nije bilo vremena za policiju: ne bi nam pomogli. Dok bi me u Seattleu provjerili, moj bi avion bio negdje iznad Wyominga. Kreni.
Kreni odmah i budi brz.
Nazvao sam taksi. Otpravnica je rekla da ima vozača u našem susjedstvu. Moramo pričekati pet minuta, najviše deset.
Čuvaj si leđa.
Nazvao sam recepciju. Da, Hilton ima autobus koji vozi na aerodrom. Vozi dvaput u sat vremena, sedam minuta nakon punog i pola sata. Bilo je 9:55.
Ključ.
Crystal će trebati ključ sobe da uđe i uzme moje stvari. Morao sam ga sakriti negdje gdje ga može naći.
U auto.
Tamo u garaži, prema svim pravilima logike, čekat će Pruitt. Dobro. Suoči se otvoreno s gadom.
Eleanor je ukočeno sjedila na stolici. Izgledala je prestravljeno, članci na prstima bili su joj bijeli dok je stezala naslone za ruke. "Z-zašto... to r-radiš?"
Pružio sam ruku prema njoj, ali je ustuknula kao da sam joj ponudio zmiju. "Ja sam na tvojoj strani, mala", rekao sam joj, ali nije pomoglo.
"On-naj č-čovjek na hodniku..." "Zove se Slater. Nema ga više." "On je s c-crnim čovjekom." "Nije on ništa. Otišao je." "Crni č-čovjek."
Stegnuo sam joj rame. "Razvedri se, sada si u dobrim rukama."
Ugasio sam svjetlo, upalio televizor. Više nitko nikoga nije zavaravao. "Hajdemo", rekao sam. Otišli smo s odjećom koju smo nosili na sebi. Objesio sam znak Ne ometaj na vrata.
"Drži se uz mene", rekao sam joj dok smo ulazili u garažu.

Tako je jako drhtala da je jedva hodala. Naši su koraci odzvanjali dok smo išli prema daljem zidu gdje sam ostavio svoj auto.
Cijelo vrijeme nas je pratio, osjećao sam ga u mraku. "Molim te." Eleanorin glas se tresao od straha. I ona ga je osjetila ondje, a Slater je imao pravo, on je bio njezina babaroga: od same pomisli na njega postajala je rastresena i obamrla.
"Crni čovjek", prošaptala je. "C-cr... čovjek."
Obgrlio sam je rukom oko ramena. "Sve je u redu. U avionu ćemo se smijati ovome." "Crni čov-čovjek je ov-ovdje."
"Budi tiho sad. Idemo u zemlju sunca."
Trzajem sam otvorio vrata i ugurao je u auto. Pogledao sam preko krova, prelazeći očima duž prilaza i preko garaže do vrata. Tek da se vidi, obišao sam oko auta, otvorio vozačeva vrata i skliznuo pod kotač.
Gledao sam u ogledala. Stavio sam ključ u bravicu i okrenuo. Samo je škljocnuo i ništa više. Eleanor je tiho zacviljela na sjedištu pokraj mene.
"U redu je, to sam i očekivao", rekoh smireno. "Samo ti sjedi, začas ćemo izaći odavde." Izašao sam iz auta i zaključao vrata.
Učinio sam nekoliko rutinskih pokreta, a krajičkom oka zvjerao sam okolo kao sonar. Podigao sam poklopac motora.
Pogledom pretražio garažu.
Pogledao na sat, pretvarajući se da gledam u motor. 10:01. Autobus je kretao za šest minuta.
Spustio sam se na pod garaže. Pretvarao sam se da gledam ispod auta. U dlanu sam držao ključ sobe i gurnuo ga iza prednjeg branika.
Odande sam pogledao po garaži. Leđima okrenutim prema zidu mogao sam vidjeti sve ispod kotača pedeset automobila. Dva para nogu... dva tipa išla su prema meni.
Polako sam ustao, izvedba za Oscara. Bio je to neki debeljko tamne kose, a pokraj njega mladi mišićavi frajer u trapericama. Debeli je nosio poslovno odijelo i gegao se prema meni s izrazom ljubazne dobroćudnosti.
Zalupio sam poklopcem motora i začudio se zašto nisam bio iznenađen kada su prišli autu tik do mojeg.
"Hej, stari", rekao je debeljko. "Kako možemo doći do Queen Anne Hilla?" "Mislim da je to prema zapadu, odmah sjeverno od grada. I ja sam ovdje stranac." Pogledao me preko krova svojeg auta. "Imaš problema?"
"Da. Vražji auto neće upaliti."
"Reći ću tipu dolje da ti pozove vučnu službu ako hoćeš." "Neće mi pomoći. Žuri mi se."
"Možda je nešto jednostavno. Bobby se razumije u aute. Daj da ti malo zirne ispod poklopca." "To me ne može mnogo stajati."
Podigao sam poklopac pa smo se nas trojica nagurali u prostor između auta i zida. Bili su tu, dovoljno blizu da se poljube. Mogao sam vidjeti svježu ogrebotinu na debeljkovu vratu gdje se porezao brijući se. Meso oko ušiju drhturilo mu je kao puding od vanilije. Mali je držao ruku u fetalnom položaju, skvrčenu unutra prema pojasu.
Pridržava tuljac pun kovanica, pomislio sam – to je učinkovito gotovo kao i mjedeni bokser ako udari svom snagom.
Evo me, mislio sam, napadnite me najbolje što znate. Kad je mali krenuo, brzo sam zakoračio u

stranu. Njegova stisnuta pesnica udarila je u auto, tuljac se otvorio i kovanice su zazveckale po podu. Snažno sam ga opalio desnicom u čeljust i pao je kao vreća prljava rublja. Osjećao sam kako debeljko traži nešto ispod kaputa, ali bio sam brži, a istu sam stvar imao ispod svojeg. Okrenuo sam se i udario ga koljenom u prepone. Izbio sam mu zrak i sljedeći put kad je trepnuo, moj pištolj mu je bio prislonjen na podbradak, napola utonuo u salo.
Teško je disao kroz nos, a oči su mu bile razrogačene od straha i iznenađenja. Pljusnuo sam ga preko usta i zavrtio ga, udarivši njime o zid. Izvukao sam mu kalibar .38 s prigušivačem iz pojasa i zadjenuo ga za svoj. Mali je još ležao u nesvijesti. Kleknuo sam, pretražio ga i našao još jedan pištolj za svoj arsenal.
Odvukao sam debeljka oko auta. "Gdje je Pruitt?" "Ne znam nikakvog Pruitta."
Zgrabio sam ga za kravatu i snažno povukao. Pokušao se izmaknuti: zabio sam mu jednu pod rebra, a on se presavio šišteći prema podu. Zgrabio sam ga za kosu i udario mu glavom u auto, spustio sam se skupa s njim između auta i rekao škrgućući zubima: "Želiš umrijeti u ovoj garaži, debeli? Želiš umrijeti baš sada, tu na ovom podu?" Pištolj sam mu uglavio između čeljusti i uha i pozorno me slušao. Očima je pokazao duž prolaza prema spiralnoj tami.
"To je već bolje. Slaži mi još jednom i bit ćeš hrana za pse. A sad mi reci, ima li ondje još štakora s njim?"
Odmahnuo je glavom – nema.
"Daj mi svoje ključeve." Izvukao ih je iz džepa. "Koji je od prtljažnika?" Pokazao ga je. Uzeo sam privjesak i otvorio prtljažnik. "Uđi i lezi."
Pogledao me molećivim pogledom. Zgrabio sam ga za šiju, okrenuo i čvrsto posjeo u prtljažnik. Mahnuo sam pištoljem pa je prebacio noge preko ruba i smotao svoje oblo tijelo oko rezervne gume.
Zatvorio sam prtljažnik. Bilo je 10:08 i sam nas je neprijatelj spasio od zla. Premjestio sam Eleanor i bacio pištolje na sjedalo između nas.
Klizili smo niz prolaz u debeljkovu autu. Eleanor je sjedila skamenjena, stežući koljena kao dijete na svojoj prvoj vožnji vlakom strana.
Izašao sam na ulicu baš kad i autobus. Uz cviljenje guma skrenuo sam sjeverno na Šestu aveniju. Lebdio sam, bio sam tako visoko da sam mogao dohvatiti mjesec. Morao sam se obuzdati, prisiliti da stanem na crveno svjetlo. Zadnje što mi je trebalo, sad kad sam gotovo dobio igru, jest da me zaustavi prometna policija, i to s autom punim pištolja.
Vukao sam se sporednim ulicama i tražio ulaz na autocestu. Stao sam na još jednom semaforu. "Crni čovjek", rekla je Eleanor, no ja sam pogledao i ulica je bila prazna.
"Nema ga više. Naprašili smo ga, Rigby. Vrijeme je da počneš razmišljati što ćeš raditi kad dođeš u New Mexico."
Nagnuo sam se preko volana i pogledao je. Izgledala je poput stranca, izbezumljena od straha. "Pobijedili smo", rekao sam.
Izgledala je kao sve samo ne kao pobjednik. Izgledala je poput tisuću i jedne žene koju policajac sretne u dugoj karijeri punoj nasilja.
Kao žrtva. "Crni čovjek..."
"Je li on tvoj progonitelj?"
Pogledala me. "On je svugdje. Ne mogu se okrenuti..."
"On je nitko i ništa, dušo, obično strašilo. Preplašit će te samo ako mu to dopustiš."
"Bio je u New Mexicu. Kad sam došla u Colorado, i tamo je bio." Sklopila je oči i zadrhtala

pred nekim svojim demonom. "Kamo god odem, on me nađe. Podignem slušalicu, a on je s druge strane i pušta mi onu pjesmu."
Tip iza nas je zatrubio. Bilo je zeleno. Krenuo sam i blago joj protrljao rame, ali činilo se da nije primijetila.
"Tamo je", reče. "Vidjela sam ga."
Pogledao sam ulicu u retrovizorima i nisam vidio ništa. "O, Bože", rekla je. "O Bože O Bože O Bože..."
"Potukli smo ga. Odlazimo odavde." "Odvedi me natrag u zatvor." "Idemo u New Mexico."
"Ne!... Ne... Odvedi me natrag u zatvor..." "Slušaj me."
"Odvedi me natrag u zatvor... odvedi me... odvedi me..."
Dosta je razgovora, pomislio sam: što manje govorimo u ovom trenutku, tim bolje. Mislio sam, kad bih je samo mogao ukrcati na avion, opet bih je pridobio: tada bismo imali cijeli let do Albuquerqueja da se smirimo i počnemo otkrivati istinu. Uputio sam joj dug i žalostan pogled. Lice je prekrila rukama, ali vidio sam da me njezine oči gledaju kroz prste.
Nagazio sam po gasu i izbio s južne strane na autocestu. Vozio sam gotovo pedeset kad je naglo otvorila vrata i s luđačkim vriskom iskočila.

17
Stisnuo sam kočnicu, auto je proklizao preko mokrog kolnika i udario u zaštitnu ogradu. Iskočio sam na zaustavnu traku i potrčao uz rub mračne udoline. Bila je negdje dolje na ulici: nisam je mogao vidjeti, ali čuo sam kako vrišti dok sam se sklizao niz padinu. Mogao sam dobro promotriti ulicu koja je vodila natrag prema gradu: nije otišla tuda, dakle sigurno se spustila ispod autoceste prema istoku. To me dovelo do sumorne četvrti s otrcanim pročeljima trgovina i mračnim svratištima. Ulice su bile puste zbog kiše i bilo je kasno... Četvrt je bila mrtva kao staro groblje. Mokro lupkanje mojih koraka probijalo je monotono šištanje kiše, ali lovio sam duha. Bila je nestala. Prešao sam preko ulice držeći se još za slamčicu nade. Sada je već mogla biti ulicama dalje, idući u bilo kojem smjeru. Pogodi krivo i možeš se pozdraviti s njom: kad sljedeći put pomoli glavu, lovit će knjige na Floridi. Mogla bi zauvijek tako životariti u toj anonimnoj subkulturi, a da nikad ne plati porez, da joj ime nikad ne bude zabilježeno na nekom službenom dokumentu i da je nikad ne vide ni prijatelji ni neprijatelji. Uronio sam dalje u kišu kao da se iznenada materijalizirala jedan blok zgrada dalje. Ali ulica je svejednako bila prazna. Došao sam do novog raskrižja i stao da pogledam. Više nije bilo koristi od trčanja, mogao sam isto tako trčati i od nje. Hodao sam duž mračnih i mokrih zgrada zagledajući u pukotine i procjepe.
Zameo je prokleti vjetar, kujin sin. Prošao sam pokraj žmirkava svjetla obližnjeg bara i pogledao na sat: 10:23. Još je bilo moguće stići na avion kad bi se ovaj čas urazumila, kad bismo nabasali jedno na drugo u mraku, kad bi auto još bio uz ogradu gdje sam ga ostavio, kad bih imao sve račune sređene s onim gore, kad bi na vrbi rodilo grožđe i kad bih nekažnjeno mogao prekršiti sva ograničenja brzine do aerodroma. Zastao sam, naslonio se na poštanski sandučić i čeznuo za predahom, ali Sreća je otišla svojim prevrtljivim putem.
S nekom slutnjom sam pogledao u bar. Nije bilo nikog osim lokalnog pijanca koji se držao svog kraja šanka još od kraja prohibicije. Pošao sam uz ulicu po kiši, ne želeći priznati da je gotovo. Nešto se još moglo dogoditi. Nešto se još može dogoditi, pomislio sam opet, ali na mojem satu je

bilo 10:30 i to nešto moralo se dogoditi sada.
Ono što se dogodilo nije baš bilo to na što sam mislio. Neki auto je skrenuo u ulicu i znao sam da je Pruitt već pola bloka dalje; boja i oblik tog Pontiaca bili su mi zauvijek urezani u srce. Zakoračio sam u sjenu i gledao ga kako prolazi pokraj mene. Činilo se da me nije vidio: polako je klizio; stajao sam mirno i gledao ga kako prolazi cijelim blokom. Lovio je, baš kao i ja: pomalo bi vozio, polako, povremeno zastao i pogledao nešto. Izgleda da nas je obojicu debelo prešla. Pruitt se zaustavio na uglu i okrenuo. Potrčao sam svom snagom i došao do ulice preko puta mnogo prije nego što je skrenuo iz sljedećeg bloka. Nije žurio, trudio se da mu ništa ne promakne dok je pregledavao jedan blok i prelazio na drugi. Blok je bio mračan: nije bilo uličnog svjetla i pomislio sam da bih mogao trčati duž ruba zgrada a da me ne vidi. Nešto se još moglo spasiti od ove trule noći kad bih se samo mogao dovoljno približiti da otvorim ta vrata i izvučem Pruittovu guzicu iz auta.
Par svjetala okrenulo se prema meni dva bloka dalje. Priljubio sam se uz udubljenje nekih vrata dok su dva auta palila i gasila svoje farove. Bio je to debeljkov auto – mogao sam vidjeti slomljeni branik na mjestu gdje je udario u zaštitnu ogradu. Potapšao sam se po džepu i znao da sam im ostavio ključeve, što je bila glupa pogreška, a ostavio sam im i pištolje na sjedalu. Automobili su stali jedan do drugog da popričaju. Onda je Pruitt skrenuo desno i nastavio voziti oko bloka, a debeli je išao u mom smjeru. Prošao je i vidio sam dvojicu unutra – malac je, u stanju pripravnosti, bio izvaljen u sjedalu kao da još nije došao k sebi. Da nema Pruitta, s užitkom bih se opet pozabavio ovom dvojicom. Htio sam nekoga smjestiti u bolnicu i bilo tko od njih trojice mi je odgovarao.
Pustio sam debeljka da uđe u sljedeći blok. Opet sam izašao na kišu i potrčao za Pruittom. On je još bio premija u cijelom ovom cirkusu, ali kad sam stigao do sljedećeg ugla, već ga nije bilo. Opet sam mogao krenuti u bilo kojem smjeru i pogoditi ili pogriješiti, ili čekati u mjestu dok kotač ne napravi krug. Kad se ništa nije dogodilo, prešao sam na tamnu stranu ulice i polako hodao, nadajući se da će me svi sustići. Neko se vrijeme činilo da je sva radnja premještena na neku drugu pozornicu. Nitko nije ni dolazio ni odlazio. To me zabrinulo i tri bloka poslije još sam bio zabrinut kad je Eleanor skrenula iza ugla daleko ispred mene i žustro krenula uz ulicu prema meni.
Bila je dva bloka daleko, ali još uvijek je dolazila. Stajao sam spljošten u uskom udubljenju vrata i u mislima je požurivao. Provirio sam i još je bila ondje. Prošla je pokraj svjetla u sljedećem bloku i sad sam je mogao jasno vidjeti. Nije izgledala ništa lošije zbog tumbanja niz padinu. Kosa joj se raspustila, ali to je bilo dobro: mogao sam je zgrabiti i držati je tako ako ustreba. Sad je bila dovoljno blizu da je uhvatim, ali pustio sam je da prilazi, svaki je korak povećavao sigurnost. Kad bi tako nastavila, prošla bi tako blizu da bih je mogao uhvatiti bez potjere. Uvukao sam se u udubinu najviše što sam mogao: nisam se usuđivao ni proviriti dok se približavala. Već sam bio siguran da ću je imati, a onda se činilo da je sve stalo. Izgubio sam osjećaj da je tu, morao sam pogledati. Još je bila jedan blok daleko, stala je kao da ju je intuicija opomenula. I dalje sam čekao. S velikom prednošću u startu i stravom u srcu, još je mogla otežati stvar. Prešla je na drugu stranu ulice. Smetalo joj je nešto u okolini: u glavi joj je zazvonilo na uzbunu i bila je poput prepelice koju tek što nisu istjerali iz skrovišta. Zaklonio sam lice u pukotinu i bio miran kao smrt. Ali kad sam opet pogledao, hodala je u suprotnom smjeru, opet uz ulicu odakle je i došla.
Iskočio sam iz udubljenja i potrčao na vrhovima stopala. Protegnuo sam se i progutao blok pokušavajući nadoknaditi izgubljeni teren prije nego što se okrene i spazi me. Zamakla je u pokrajnju uličicu. Doklopotao sam i pogledao niz mračan i uzak prolaz. Nešto se pomaknulo jedan blok dalje, treperava mrlja na kiši. Sad je bila uplašena i trčala je iz sve snage: odustao sam od prikradanja i potrčao za njom kroz tamu. Udario sam u red kanti za smeće, pao uz strašan zveket, odmah se okrenuo i ustajući potrčao dalje. Ali više je nisam vidio, nisam vidio ništa u tami pred sobom.

Izbio sam na ulicu osvijetljenu jedino udaljenom svjetiljkom. Bilo je točno podne na Plutonu, svijetu punom zla. Vrisnula je i krik je bio ispunjen takvom demonskom stravom da sam ustuknuo, a kiša je umalo prestala padati. Daleko na kraju bloka vidio sam Pruittova tipa kako je gura u auto. Debeli je stajao kod vozačevih vrata i pušio cigaretu sve do članaka na prstima. Nije bilo šanse da ih uhvatim. Debeli mi je uputio dug pogled dok sam dotrčavao uz blok. Odbacio je cigaretu, odbacio je i mene, ušao je u auto i odvezao se u vrtlogu pare.

18
Hodao sam ispod autoceste uspinjući se prema Šestoj aveniji. Više nisam osjećao kišu. Pruittova prikaza stalno mi je bila za petama, tjerajući me dalje niz opustjelu ulicu. Vidio sam njegovo lice na lutkama u izlozima i osjećao kako me njegove oči promatraju iz ulaza.
Čuo sam njegov glas kako se penje iz odvoda gdje se slijevala kiša s ulica. Tada je groznica prošla i osjećao sam se čudno smiren. Sjetio sam se nečeg što bi moglo biti njegova propast: imao sam osjećaj da treba brzo djelovati, ali ne i da sam poražen. Noć je tek počela, igra još nije bila gotova, sa svakim blokom zgrada bio sam sve usredotočeniji. Neću provesti noć sjedeći u sobi i pletući džemper.
Imao sam prilično dobru predodžbu o tome što će Pruitt misliti.
Da ću ujutro nazvati sud, uložiti žalbu i poslati murjake za njim. To je značilo da će se sutra dati u bijeg, ali da će noćas možda ostati skriven. Za njih sam ja bio kreten iz Denvera koji se u ponoć ne bi snašao u Seattleu ni da se iznenada pojavi gradonačelnik i da mi svoju limuzinu s vozačem. To je bilo dobro: upravo ono što sam želio da misle.
Dok sam došao do pola Šeste avenije, krv mi je već brže kolala.
Stao sam kod Hiltona, uzeo ključ i ušao u svoju sobu. Nisam se ni presvukao – ovo je bila samo kratka stanka, opet ću izaći, ići ću pješice i smočit ću se. Sjeo sam na krevet s telefonskim imenikom Seattlea i prvo učinio ono očito. Nije bilo Ruela Pruitta ili R. Pruitta među privatnim osobama: ništa pod njegovim imenom pod Detektivske agencije ili Istražitelji na poslovnim stranicama. Na neki čudan način i ovo je bilo dobro: pridonijelo je onom osjećaju sigurnosti na koji je, nadao sam se, Pruitt noćas računao.
Sada ga treba pronaći.
Pretražio sam svoju prljavu odjeću i u džepu košulje koju sam nosio taj prvi dan našao komadić papira na kojem sam zapisao broj njegovih registarskih pločica.
Nazvao sam Denver.
Pospani glas javio se na telefon. "Halo?" "Neal?"
"Da... tko je to?" "Cliff Janeway."
"Cliff... Isuse, koliko je sati?"
Pogledao sam na sat. Bilo je točno 11:18. Moj avion za Albuquerque polijetao je baš ovaj čas. "Kod tebe je prošla ponoć. Slušaj, žao mi je, znam da čvrsto spavaš.
Ali izgubljen sam u Seattleu i trebam veliku uslugu od starog prijatelja."
Čuo sam ga kako se meškolji u krevetu dvije tisuće kilometara daleko. Žena ga je upitala tko je to i on joj je rekao. Patnički je uzdahnula pa sam mu rekao neka joj kaže da mi je žao. "Čekaj da prijeđem na drugi telefon", rekao je.
Čekao sam i nadao se da je odanost među starim partnerima još živa i zdrava u Denveru. "Da, Cliff?... Koji se vrag događa?"

"Trebam veliku uslugu, Neal." Skliznuo sam u laž uz mali ubod savjesti. Hennessey je bio prekrut da bi čuo istinu, a ja ću se pobrinuti da ga ništa od toga poslije ne grize. "Trebam se naći s jednim tipom i mimoišli smo se u noći. Imam samo njegov broj pločica, a treba mi adresa."
Na vezi je bila tišina.
"Ovo je važno, Neal... Ne mogu ti reći kako mi je očajnički to potrebno. Mislio sam da možda ima nešto u Nacionalnom registru počinitelja kaznenih djela... Možeš doći do toga za dvadeset sekundi."
"Imaš li razloga sumnjati da je auto ukraden?"
"Ne, ali ta prokleta računala ti sve kažu. Čak i ako je tip kasnio s plaćanjem prometnih kazni..." "Cliff," reče Hennessey onim odmjerenim tonom koji sam tako dobio poznavao, "nekad je teško
biti tvoj prijatelj."
"Hvalit ću te i na samrti."
"Kvragu, ovi podaci nisu za takvu namjenu." Obojica smo to znali. Kao i uvijek, pričekao sam ga.
"Nazvat ću, ali ništa ne obećavam. Nazovi me opet za pola sata, Četrdeset minuta."
Znao sam da neće tako dugo trajati: Hennessey će informaciju Imati gotovo istog trena, tolika je bila moć policajca u eri kompjutera. Povjerljiv će podatak dobiti preko dispečera u denverskoj policijskoj upravi koji će ući u državni sistem, a onda će pola sata razmišljati prije nego što mi je odluči dati.
U međuvremenu sam imao nešto slobodnog vremena.
Opet sam hodao, kroz kišu u noći. Trebao sam nekakav prijevoz pa sam otišao na benzinsku crpku na koju je Rigby dao odvući Eleanorin auto. Još je bio ondje, u ograđenom dvorištu iza zahoda. Rekao sam radniku da sam joj brat i da su me poslali da ga dovezem umjesto nje. Nije se mnogo brinuo: nije se radilo o otmjenom autu i jedva je čekao da ga makne iz svog dvorišta. "Pronašao sam četiri dosta dobre rabljene gume koje mogu prijeći još trinaest, šesnaest tisuća. Račun iznosi osamdeset šest dolara i deset centa. Želite li platiti odmah?"
Naravno, rekao sam. Već sam odavno prestao razmišljati o novcu pa sam mu dodao svoju svinutu Master karticu. "Vaš je", rekao je, provlačeći karticu kroz aparat. "Ključevi su iznad štitnika za sunce." Vratio sam se u dvorište i otvorio vrata auta. Zaškripala su na hrđavim šarkama. Sjedala su bila posve izlizana, vjetrobran je bio napuknuo i hladan zrak puhao je odozdo. Mjerač prijeđenih kilometara bio je živa komedija – pokazivao je 55 219, što se moglo ozbiljno shvatiti samo ako se već treći put okretao iznova. Otvorio sam pretinac. Upalilo se malo svjetlo, ugodno iznenađenje. Vidio sam neke papire – prometnu dozvolu, policu osiguranja i korice s bilješkama koje su, čini se, bile tablice trenutnih vrijednosti knjiga, rukom ispisane tintom na knjigovodstvenom papiru. Sve su to bile knjige Grayson Pressa.
Za svaki naslov postojale su posebne stranice. Naslovi su bili potpuno opisani, a mnoge varijante pribilježene, s cijenama i imenima trgovaca koji su ih prodali. To je bilo uzeto iz Knjižarskog indeksa cijena, s brojevima knjiga ispisanim po rubovima. Materijal je prosijala profesionalno kao bilo koji trgovac knjigama, zapisavši godinu prodaje i stanje, zajedno s vlastitim dojmom o tome jesu li trgovci knjige precijenili ili podcijenili. Bio je to dostupan skup podataka o cjelokupnom Graysonovu djelu. Zadnja je stranica bila označena s Poe/Gavran, izdanje 1949. Za proteklih deset godina bila su pobrojana samo tri primjerka. Običnom olovkom je zapisala da je Russ Todd u Arizoni prodao primjerak kojeg nije bilo u katalogu za 600 dolara. Russa sam poznavao dovoljno dobro da sam ga mogao nazvati i pitati ako zatrebam. Najzanimljivija, pomislio sam, bila je riječ izdanje, koja se pojavila samo kod ove knjige. Činilo se da ukazuje na ono što sam već znao –

da neki ljudi vjeruju u postojanje još jednog izdanja i da je Eleanor možda jedna od njih.
Sve sam vratio kako je i bilo. U kartonskom ovitku sa strane u pretincu pronašao sam njezin adresar. Sam se otvorio na slovu G, toliko je često ta stranica bila korištena. Napisala je neka imena pod općim naslovom Grayson. Bili su to trgovci knjigama iz cijele zemlje, neki od njih su mi bili poznati kao stručnjaci za visokokvalitetne knjige. Bio je tu i lokalni broj Allana Hugginsa, Graysonova bibliografa, a na dnu stranice nalazila su se tri imena napisana svježom tintom i štampanim slovima.
Nola Jean Ryder Jonelle Jeffords Rodney Scofield
*Jonelle Jeffords prepoznao sam kao ime žene u Taosu u čiju kuću je Eleanor provalila. Bio je tu broj telefona koji je počinjao pozivnim brojem 505. Broj Rodneyja Scofielda počinjao je s 213, što sam prepoznao kao Los Angeles. Pokraj Nole Jean Ryder nije pisalo ništa. Sjeo sam za upravljač, sam sebi držao fige i okrenuo ključ.
Da, zbilja, upalio je.
Opet sam bio u igri. Imao sam auto.
Stao sam u Hiltonu i nazvao Hennesseyja. Znao sam po opreznom tonu njegova glasa da ima ono što želim.
"Imam loš predosjećaj s ovim."
"Neal, tebi je u prirodi da imaš loš predosjećaj. Počni se zaista brinuti onda kad ne budeš imao loš predosjećaj,"
"Jako smiješno. Jednog dana ću zbog tebe dobiti otkaz, u to uopće ne sumnjam. Ne, molim te, nemoj mi govoriti ništa o tome... Nećeš valjda i ovoga ubiti?"
"Odakle ti samo takvo pitanje?"
"Ne znam. Samo sam imao viziju tamošnjih plaža posijanih leševima, a svi se zovu Pruitt. To mi baš ne sjeda dobro u jedan nakon ponoći."
"Samo ću mu otići u mali prijateljski posjet." "Kao kum, ha? Imaš takav prizvuk u glasu."
Više se nije imalo što reći: ili će mi dati ili neće.
"Tvoje su pločice registrirane na Kelvina Ruela Pruitta. Ima šest starih neriješenih problema sa zakonom i to sve u Illinoisu. Neoprezna vožnja, nepojavljivanje na sudu, ček bez pokrića koji nikad nije pokriven i tome slično. Neće juriti za njim u drugu državu, ali ako ga ikad zaustave u Chicagu, bit će to skupo putovanje."
Uzdahnuo je i dao mi Pruittovu adresu.
"Blagoslovljen bio, gospodine Hennessey, ti dragi stari čovječe. Sad se vrati u krevet i usreći ženu."
"Kad bi joj se posrećilo."
Sjeo sam za stol i razmotao plan Seattlea. Pruitt je živio u mjestu koje se zvalo Lake City, sjeverno od grada. Označio sam ga na karti, ali već sam bio upamtio ceste. Reda radi nazvao sam Taos i rekao im da je Rigby pobjegla. Usamljeni dispečer primio je poruku i uspio mi prenijeti svoj prijezir preko širokog prostranstva planina i ravnica. Nisam se potrudio da mu kažem da ću naći Rigby i dovesti mu je natrag. Mislio sam da ionako ne bi povjerovao u to.

19
Uto doba noći bila je to vožnja od petnaest minuta. Propuh s poda postao je snažan ledeni vjetar

od kojeg sam se ukočio u mokroj odjeći. Grijač je bio tek djelomično učinkovit, počeo je zagrijavati kad sam već stigao do skretanja za Lake City. Krenuo sam na istok 125. ulicom, vijugajući kroz mračne i uske prilaze u stambenom dijelu sve dok nisam pronašao ulicu u kojoj je stanovao Pruitt.
Bila je obavijena mokrom tamom, a rijetke ulične svjetiljke nisu bile djelotvornije od svijeća. Kiša je i dalje nadirala, pljušteći poput silovite vodene terapije. Prva stvar koju sam ugledao skrenuvši u taj blok bio je debeljkov auto parkiran ispod drveta na Pruittovoj adresi. Brzo sam zaokrenuo i stao iza njega, a zatim sam neko vrijeme sjedio s uključenim grijanjem i oporavljao se od hladne vožnje. Kuća je bila zaklonjena drvećem, a sa strane se nalazilo gusto grmlje. Nijedan njezin dio nije se vidio s ulice. Također nije bilo ni traga Pruittovu Pontiacu, što je bilo uznemirujuće, ali se moglo objasniti garažom koja se nalazila straga. Po satu je sada bilo 1:18: gotovo tri sata otkad su je ugrabili na ulici. Morao sam pretpostaviti najgore i krenuti otuda. Pretpostavimo da su sva trojica bili u kući. Jedan od njih će vjerojatno biti postavljen da stražari. Debeljko i malac nisu me jako plašili. S razbijačima sam mnogo puta imao posla i uvijek podviju rep kad igra zagusti. Pruitt je bio faktor X, nepoznanica.
Nikad ne znaš što će psihopat učiniti ili što ćeš ti morati učiniti ako ga pokreneš.
Izvukao sam pištolj i zadjenuo ga za prednji dio pojasa. Još sam sjedio, mučilo me nešto što nisam mogao otkriti. Tada sam vidio da su vrata debeljkova auta otvorena na kiši, sasvim malo, oko petnaest centimetara. Unutarnju svjetlo se upalilo: to je potrošilo akumulator i auto obavilo mutnim, neprirodnim sjajem. Odveo ju je u kuću, pomislio sam: morao ju je nositi pa nije zatvorio vrata, a onda se zaboravio vratiti i zatvoriti ih. Sjetio sam se dućana Otta Murdocka, izvukavši tu vezu iz kiše, sam Bog zna odakle. Stvari su ostavljane prazne, otvorene, bez pažnje. Ljudi su odlazili i nisu se vraćali. Nije bilo ničeg zlokobnog u tome, osim mojeg upornog osjećaja da nekako ne bi trebalo biti tako.
Morat ću maknuti Eleanorin auto, to sam znao. Pruitt će ga isti tren prepoznati i ako se slučajno doveze, izgubit ću svoju najveću prednost, iznenađenje. Odvezao sam se oko bloka i parkirao u mraku iza kamioneta. Opet sam hodao po kiši. Oprezno sam prišao debeljkovu autu. Obišao sam do vozačeve strane i pogledao unutra. Njegova lisnica ležala je rastvorena na sjedalu. Bila je puna novca... pet, šest stotina dolara. Izvukao sam njegovu vozačku dozvolu i zagledao se u sliku. William James Carmichael, pisalo je. Zapisao sam njegovo ime i adresu. Pogledao sam u pretinac i našao nekoliko pisama adresiranih na Willieja Carmichaela. Vratio sam ih, izašao iz auta i odšetao do prilaza koji je vodio do kuće.
Bila je posve zaklonjena drvećem. Vidio sam svjetla u daljini i pješačku stazu koja je išla uz prilaz. Staza je bila obrubljena grmljem, ali još, mislio sam, previše vidljiva iz kuće. Došao sam po prilazu, crnom kao ugljen, svaki put čvrsto zakoračivši. Spajao se sa stazom kod pristupa ulaznim vratima popločanog kamenom. Jedino svjetlo dolazilo je kroz prednje prozore, prigušeno zavjesama i odbijalo se od glatkog kamenja na pristupu.
Tri duga koraka dovela su me sasvim uz kuću. Pošao sam do vrata gledajući i osluškujući. Ništa se nigdje nije događalo. Vrata su bila zaključana, nikakvo iznenađenje. Prislonio sam glavu uz njih i čekao hoću li čuti korake, kretanje, bilo što što bi odavalo prisutnost nekog živog. Ništa se nije čulo.
Samo... slabašan zvuk glazbe.
Odmaknuo sam glavu i glazba je prestala. Opet sam poslušao.
Ritam se činio izazivački poznat, kao nešto što znam, ali se ne mogu sasvim prisjetiti. Postojani šum kiše skoro ga je potpuno prigušio. Drhturio sam na pragu svojih osjetila, bio je to jedan od onih komadića kojih se napola prisjećate, a koji vas izluđuju u dva sata ujutro.
Osim toga, kuća je bila mirna, tako tiha da je izazivala osjećaj nelagode. Polako sam se povukao

natrag do grmlja i okolo sa strane kuće. Vidio sam svjetlo na prozoru, mutno i daleko, koje je prodiralo iz druge sobe sasvim u dnu kuće. Probio sam se kroz raslinje i provirio kroz mali razmak između zavjesa. Vidio sam dio radne sobe, uredan i lijepo namješten onim što je izgledalo kao antikne stolice. Nekako se nije uklapalo u ono što sam znao o Pruittu, ali s ljudima se nikad ne zna: čovjeka doista nisam poznavao. Škiljio sam kroz procjep i ugledao vrata koja su vodila u hodnik. Svjetlo je dopiralo sprijeda, a ovdje straga se ništa nije događalo.
Dodirnuo sam staklo i opet se pojavilo, ono ritmičko vibriranje, osjećaj koliko i zvuk. Prislonio sam uho i naišla je ona udaljena melodija, ona staccato pjesma koja je mi je bila na vrh...
Sledio sam se, ne mogavši povjerovati u ono što mi je upravo proletjelo glavom.
"Eleanor Rigby."
Negdje unutra netko je puštao tu pjesmu. Ponovno i ponovno.
Dovoljno glasno da se tresu zidovi. U dva sata izjutra.
Nastavio sam hodati. Sve je bilo boje tinte. Korak po korak došao sam do stražnjeg dvorišta. Oko ruba trijema, tapkajući, tapkajući. Dotaknuo sam vrata sa zaslonom i ugledao dugačku, mutnu, usku traku svjetla. Otvorio sam vrata i krenuo prema njoj. Bila su to stražnja vrata kuće, odškrinuta kao i debeljkov auto. Glazba je curila kao nešto sapeto što ne može dovoljno brzo proći kroz procjep. Držao sam pištolj u ruci kad sam ramenom gurnuo vrata. Otvorila su se, a glazba je nahrupila van.
Bio sam u mračnoj kuhinji, osvijetljenoj jedino svjetlošću iz druge sobe. Vidio sam nejasne obrise štednjaka i hladnjaka, ništa više... Zatim, ravno pred sobom, stol i stolice oko njega. Prošao sam kroz prostoriju, pipajući put. Glazba je sada bila glasna: došao sam do hodnika koji je vodio u prednji dio. Stigao sam do kraja, do praga salona. Izgledao je poput prave dnevne sobe iz viktorijanskog doba. Svjetlost je dopirala odozgo gdje je svirala glazba. Došao sam do stuba i počeo se uspinjati. Čuo se škljocaj koji je odjeknuo kao bomba i glazba je opet počela, udarni val zvuka.
Vidio sam mrlju na stubi, crveni trag utisnut u tepih... Još jedan...
... i još jedan. I još na vrhu.
Čuo sam lak uzdah. Bio je moj. Na vrhu je svjetlo na stropu otkrivalo taman hodnik. Vidio sam sobu na njegovu kraju, slabo osvijetljenu kao da se radi o noćnoj lampi. Ugledao sam još crvenih tragova na tepihu koji je izlazio iz hodnika. Krenuo sam u tom smjeru, a hodnik me zatvarao kao tunel. Na pola puta sa svake strane bila su vrata, ona slijeva bila su otvorena, a soba mračna. Držao sam se sasvim uza zid, duboko dišući, svjestan iznenadne tišine kad je ploča opet završila. Soba je snažno mirisala na pepeo. Mozak mi je uhvatio miris, ali ga nije zadržao: previše se toga odvijalo. Pružio sam ruku unutra i pipao dlanom duž zida, pronašao svjetlo, upalio ga, a bljesak je sobu pretvorio u boju bijelog zlata. Vidio sam svoj odraz u zrcalu s druge strane sobe: stajao sam u polučučećem položaju s pištoljem u ruci, polako mašući njime s jednog kraja na drugi. Bila je to neka vrsta ureda. Bio je tu stol i ormar za spise. Jedna je ladica visjela izvučena, a nekoliko spisa bilo je razbacano po podu. Zidovi su bili obojeni bež bojom: jedini prozor bio je prekriven tamnom zavjesom.
Okrenuo sam se prema sobi preko puta. Mogao sam vidjeti tanku crtu svjetla pri dnu vrata, a na svjetlu koje je dopiralo iz ureda, još skorenih crvenih mrlja na podu. Ondje, pomislio sam: odande dolazi sva ta krv. Okrenuo sam se na peti i spljoštio uza zid. Okrenuo sam kvaku i širom gurnuo vrata. Tu je bio on, Debeli Willie Carmichael, i nije mi trebala liječnička diploma da znam kako je Pruittu učinio posljednju uslugu. Soba je izgledala poput klaonice, krvi je bilo na krevetu, na podu i na zidovima: velike mrlje koje kao da je istrčala visokotlačna pumpa. Debeljko je pao na leđa i tako je umro. Glava mu je bila iskrenuta unatrag i vidio sam da mu je prerezan grkljan. Prsti su mu bili

ukočeni, nalik na pandže koje ništa ne drže. Stajao sam na pragu, utučen od straha za Eleanor. Ruka mi je drhtala, osjećao sam se kao policajac novajlija na svom prvom gadnom mjestu umorstva.
Gledao sam više ovakvih soba, poprskanih crvenim nasiljem, nego što bih mogao izbrojati, a sada sam se tresao kao dijete. Još je trebalo provjeriti jednu sobu – otvorena vrata na kraju hodnika.
Došao sam do mutnog kruga svjetla, a glazba je nadrla svom snagom kad sam provirio unutra. Skoro sam se nasmijao od olakšanja – nema nikoga! Gramofon se nalazio na stolu pokraj prozora, bio je to jedan od onih starih prijenosnih iz doba prije sterea. Ploča od 45 okretaja divlje se vrtjela. Gramofon je bio namješten na automatski rad: ploča će tako svirati zauvijek, dok ne nestane struje ili dok igla ne izliže ureze. Opet je započinjala svoj koncert iz pakla.
Bilo je tako glasno da me smlavilo. Osjetio sam gotovo nagonsku potrebu da izvučem utikač. Noćna svjetiljka titrala je nesigurno, žarulja je bila na izdisaju. Pronašao sam prekidač i upalio stropno svjetlo oblivši sobu svjetlošću. Izgledala je poput gostinjske sobe: u kutu se nalazio jedan krevet nasuprot prijenosnog TV prijamnika, telefon je bio na stolu pokraj gramofona i digitalne budilice. Krevet je bio razbacan, ali nitko nije u njemu spavao. Netko je ležao ili sjedio na prekrivaču.
Svezan lisicama za krevet.
Lisice su još bile ondje, s jednom narukvicom čvrsto stegnutom oko uzglavlja kreveta dok je druga ležala otvorena na jastuku. Ključ je bio ostavljen u bravici pri oslobađanju zatvorenika s kreveta. Lisice su bile iste izrade i stila kao par koji mi je dao Slater. Prišao sam i pažljivo pregledao krevet, preokrećući izgužvane slojeve prekrivača. Tu sam pronašao knjigu, ne veću od članka na palcu, Eleanorinog minijaturnog Shakespearea, njezin talisman za sreću.
Opipao sam meku antilop kožu, otvorio korice i pogledao ime izdavača. David Bryce and Son/Glasgow.
Stavio sam je u džep i ponovno pošao uz hodnik. Posljednja prilika da vidim prizor smrti, pomislio sam. Razmišljao sam kao policajac, a nisam bio policajac, ovo nije bio moj grad. Za sat vremena soba će vrvjeti pravim policajcima. Zakoračio sam unutra držeći se na sigurnoj udaljenosti od tijela. Pogledao sam Debelog Willieja Carmichaela i pomislio, Reci mi, dušo, ali debeljko je svoju zadnju užasnu tajnu zadržao za sebe. Bio je napadnut sprijeda, uboden u ošit opakim i oštrim oružjem, a zatim mu je bio prerezan vrat. Svaka od te dvije rane je vjerojatno bila smrtonosna, ali ubojica ga je isjekao i na druge načine, kao da daje oduška nekoj bijesnoj mahnitosti ili izravnava stari račun. Odjeća mu je bila rastrgana: sitan novac ležao je razbacan uokolo, a ključevi su bili bačeni uza zid. Ubojica je tražio jedan ključ, nagađao sam, da oslobodi zatvorenika u susjednoj sobi. Pogledao sam oko rubova tijela: vidio sam njegov pištolj – uzeo ga je iz auta i ležao mu je pod bokom, još u svojim koricama. To je upućivalo na iznenadan napad: bio je napadnut sprijeda, ali prebrzo da bi mogao reagirati. Ili je to neočekivano učinio netko koga je poznavao.
Vrijeme je da pozovem policiju, pomislio sam. Vani na hodniku opet sam osjetio onaj slabašni miris pepela. Spustio sam se na pod i nadlanicom dotaknuo kantu za smeće. Još je bio topao. Pročačkao sam po njemu nožem, pažljivo... pažljivo, podižući jedan sloj s drugog. Sto god je to bilo, bilo je do kraja spaljeno, a tek je nekoliko ostataka pokazivalo da su to nekad bili listovi papira. Policijski laboratorij bi možda nešto vidio u njima; ja nisam mogao. Tada sam ugledao bijeli bljesak
– dvije stranice stopile su se na vrućini i ostalo je nespaljenih djelića. Dok sam se naginjao nad njih, osjetio sam drugi miris, napola skriven pod pepelom, ali nepogrešiv ako ga poznajete. Ronsonol. Kanta i njezin sadržaj bili su natopljeni tekućinom za upaljače da bi papiri sigurno izgorjeli. Nešto se tekućine upilo i u tepih, ali nije izgorjela jer je vatra bila ograničena na unutrašnjost kante. Dobro sam poznavao miris tekućine za upaljače. Ona je jedan od glavnih alata lovca na knjige, njome se

sigurno i bez traga uklanjaju naljepnice s omota knjiga. Njome možete natopiti papir a da ne ostanu mrlje, nabori ili neko drugo oštećenje, osim ako se netko ne sjeti čemu tekućina za upaljače doista služi i zapali je.
Onjušio sam oko kante i opet je pročačkao nožem. Bockao sam mjesto gdje su se stranice spajale i razdvojio ih. Riječi znak i jed stajale su na neizgorenom djeliću, jedna iznad druge pod malim kutem, a papir blizu njih bio je svud uokolo pougljenjen. Slova su bila iznenađujuća i čudna: slog je bio prekrasan. Evo Gavrana, pomislio sam.
Možda nije imalo smisla, ali izgledalo je kao da ga je Pruitt cijelo vrijeme imao, izgubio razum, ucmekao Willieja Carmichaela i spalio vražju stvar. Nema smisla, pomislio sam. Razdvojio sam pepeo i zašao dublje. Bio je samo još jedan komadić s neizgorenim slovima: ange, pisalo je. Uzeo sam taj komadić, kako bih imao primjerak sloga, a drugi sam dio ostavio policiji.
Laktom sam ugasio svjetlo i ostavio sobu kako sam je i našao. Jedno sam vrijeme stajao u hodniku i osluškivao. Ali ploča mi je umrtvila osjetila i sad sam se morao koncentrirati da bih uopće mogao čuti pjesmu.
Krenuo sam hodnikom prema stubama. Pogledao dolje u radnu sobu.
Nešto je bilo drukčije. Čekao sam i slušao i još čekao, ali ništa nisam ni vidio ni čuo. Moj je život bio ono što se promijenilo. Moja dvojba. Svemir.
Čvrsto sam stegnuo pištolj i brzo se spustio. Sve je bilo preokrenuto, kao u kući ogledala na karnevalu. Bila su dvoja vrata: ostale sam sobe pregledao s istim osjećajem straha i ništa nisam našao: zatim sam se vratio kroz hodnik istim putem kojim sam i došao. Nisam znao što me izjeda dok nisam došao do kuhinje. Ima još, pomislio sam: nešto mi je promaklo, još nisam sve vidio. Gurnuo sam laktom njišuća vrata, pipajući potražio svjetlo, našao ga, upalio i vidio što je to što mi je promaklo.
Pokraj stola je ležala žena u jezercu krvi. Prošao sam pokraj nje u mraku tako blizu da sam joj mogao stati na ruku. Kao i Debeli Willie Carmichael, bila je ubijena nožem – grlo prerezano, tijelo sasječeno i istrgano. Prišao sam i pogledao njezinu platinasto plavu kosu. Nisam želio pogledati lice, ali jesam. Bila je to Pruittova djevojka, Olga.
Tada sam ugledao otiske stopa, svoje vlastite i, o Kriste, hodao sam kroz njezinu krv kad sam ulazio. Bilo je kao da pogledate dolje i vidite svoje prepone prekrivene pijavicama: koža vam se naježi duž trtice, a želudac stegne u čvor i sve što želite je da nestanu. Nisam čak ni stao da razmislim
– punih petnaest godina provedenih u policijskoj upravi bilo je tako puno sranja – i otišao sam do role papirnatih ubrusa pokraj štednjaka, otkinuo nekoliko, namočio ih u toplu vodu pod slavinom i oprao otiske. I u tom trenutku, dok sam se nadmudrivao s ubojicom, postao sam dijelom njegova zločina. Pozovi policiju, pomislio sam: pozovi ih odmah, prije nego što dublje zaglibiš u ovo.
Smotao sam krvave mokre ubruse u čvrstu loptu, umotao je u dva čista i gurnuo u džep. Sve do tada bilo je slijepi refleks. Opet sam pomislio na policiju, no već sam isti tren brisao slavinu maramicom ondje gdje sam je dotaknuo kad sam močio ubruse.
Glupane, glupane...
Ostavio sam ploču da svira: daj policajcima bar toliko, dugovao sam to Eleanor makar morao platiti cijenu.
U jednom sam imao sreće – zbog gustoga grmlja bilo je malo vjerojatno da bi me susjedi vidjeli kako dolazim ili odlazim. Gotovo prekasno, sjetio sam se da sam prekapao po lisnici Debelog Willieja: vratio sam se do njegova auta i obrisao je maramicom. Obišao sam oko bloka kuća i sjeo u Eleanorin auto dok su mi se noge klatarile na kiši. Izuo sam cipele, znajući da se ljudska krv može zadržati u pukotinama duže no što ijedan ubojica može zamisliti, i stavio ih na pod s đonovima

okrenutim prema gore.
Krenuo sam prema centru grada, a otežala me savjest mučila.
Odmakao sam barem osam kilometara kad sam ih nazvao. Stajao sam u telefonskoj govornici bez vrata pokraj benzinske crpke koja je radila cijelu noć i razgovarao s telefonisticom preko rupčića. Rekao sam joj da ima dvoje mrtvih i dao joj adresu.
Znao sam da me prisluškuju, da se u današnje doba gotovo isti tren može otkriti odakle stiže poziv policiji. Kad me upitala za ime, poklopio sam slušalicu.
Stao sam kod Denny'sa, obuo cipele i ušao na šalicu kave. Bilo je 3:05 ujutro. Sjedio sam za pultom i popio još jednu šalicu. Mislio sam na Eleanor i ono treštanje ploče, na Slatera i Pruitta, na Crystal i Rigbyja i braću Grayson. Zaželio sam dvije stvari – gutljaj viskija i mudrost da sam sve učinio drukčije. No za prvo sam bio na krivom mjestu, a za drugo je bilo prekasno.

KNJIGA DRUGA - TRISH
20
Uz treću šalicu kave otkrio sam što mi treba. To se uvijek dogodi, ne znam kako. Kada ti u životu potonu sve lađe, padneš na samo dno među olupine i pronađeš svrhu, smjer, snagu.
Znao sam što moram učiniti. Sada je bilo prekasno da to učinim kako treba pa se ista stvar morala dogoditi s drukčije polazne točke. Sjedio sam za pultom i gledao njezinu posjetnicu.
Nazvao sam.
Javila se čim je zazvonilo, kao da je cijelu noć sjedila i čekala me. "Halo."
"Trish?"
"Da."
"Janeway." "Zdravo."
Nije zvučala iznenađeno: nije zvučala ushićeno. Zvučala je potpuno budno u četiri sata ujutro. "Rekla si ako poželim razgovarati... pa, želim razgovarati."
"Kada i gdje?"
"Čim prije. Ti reci gdje."
"Moj ured, za pola sata. Znaš li gdje je Seattle Times?" "Naći ću ga."
"Ja ću ti reći, uštedjet ćeš vrijeme. Idi do ugla ulica Fairview i John.
Vidjet ćeš veliku kockastu zgradu koja izgleda kao sve novinske kuće bilo gdje na svijetu. Znat ćeš da si tamo po satu na strani okrenu ulici Fairview – nikad točno nc pokazuje vrijeme. Skreni u ulicu John, parkiraj u ograđenom prostoru s lijeve strane, prijeđi ulicu i uđi kroz vrata u ulici John. Čuvar će me pozvati pa ću sići po tebe." Sat na zgradi pokazivao je 11:23, ali bilo je sat vremena do zore kad sam stigao onamo. Kiša je pljuštala. Parkirao sam na mjestu za posjetitelje i pretrčao šezdeset metara za osam sekundi, što još nije bilo dovoljno brzo da se opet ne smočim. Uletio sam u malo predvorje i našao se oči u oči sa sredovječnim čovjekom u uniformi čuvara.
Pitao sam za gospođicu Aandahl: mislio je da gospođice Aandahl nema. Nazvao je, odmahnuo glavom, a ja sam sjeo na klupu da pričekam.
Voda mi je curila niz prepone i osjetio sam prvo bolno peckanje onog što će vjerojatno postati opak slučaj nadražene kože. Vrpoljio sam se u mokrim hlačama i mislio -mrzim ovaj prokleti grad.
Došla je oko deset minuta poslije. Nosila je crveni kišni ogrtač i kapuljaču. Bila je žustra i brzo me riješila formalnosti s čuvarem. Pogledao me sumnjičavo dok sam ulazio s njom u zgradu. Prošli smo pokraj kućice za prijam, sada prazne, zatim kroz vrata na desnoj strani i uz stube. Izašli smo na drugom katu, na hodnik koji je vodio pokraj niza ureda. Bila je tu polica za knjige puna djela poslanih na recenziju, višak književnog urednika, s natpisom koji je govorio da ih djelatnici mogu kupiti (a novac ide u dobrotvorne svrhe) za 3 dolara po primjerku. Preletjevši brzo pogledom vidio sam neke razvikane mlade autore – Davida Brina, Dana Simmonsa, Sharyn McCrumb – čije najnovije knjige, s priloženom autorovom fotografijom i reklamnim opaskama, već mogu u katalogu donijeti 50 posto više od svoje cijene. To je nevolja s knjigama za recenzije; potraćene su na književne urednike. Želio sam počistiti policu i kupiti ih sve.
Stajala je oko deset metara dalje i čekala. Pridružio sam joj se na pragu novinarske sobe, goleme prostorije koja je izvan radnog vremena bila tiha. Davala je dojam da se vijesti događaju prema njezinu rasporedu i kako ona nalaže. Neka bude vijest, povikao bi ključar u osam sati i pedeset

novinara stvorilo bi se za svojim računalima bijesomučno tipkajući. Preko cijelog daljeg zida nalazila se slika svijeta sa satovima koji su pokazivali vrijeme na različitim mjestima.
Svijet je izgledao jednako mirno kao i novinarska soba, što je samo dokazivalo kako malo svijet
zna.
Objesila je ogrtač i povela me kroz uski prostor omeđen s obje strane visokim ormarima za
spise. Bio je natrpan stolovima, možda dvanaestak njih bilo je stisnuto u prostoru ne većem od osrednje dnevne sobe. Kao da ste ušli u kanjon: to je bio dio novinarske sobe, a opet i nije jer urednik nije mogao vidjeti unutra a da ne ustane i zaista se potrudi. Nisam morao biti novinar da bih znao koliko se za tim mjestom žudjelo...
Daleko od očiju, daleko od misli. Njezin je stol bio sasvim na kraju u kutu, odvojen koliko je to moguće a da vas ne promaknu, daju vam ostakljen ured pa tako postanete drukčija zvjerka.
Sjela je i ponudila mi stolicu. Nekako je izgledala drukčije od slike koju sam zadržao s našeg jedinog susreta u sudskoj kafeteriji.
Izgledala je čvršće i žilavije, nekako stvarnije. Tada se nasmiješila, kao dijete koje gleda Frankensteina, i opet sam se osjetio dobro. "Lijep poslić imate ovdje", rekao sam. "Sigurno padaju sjajne partije pokera tu otraga."
"Ovo zovemo Mrtvom zonom. Morali bi me ubiti da dobiju ovaj stol." "Pokušavaju li?"
"Tako bar kažu."
Nije navaljivala. Ako sam želio čavrljati i probiti led, mogla je i to. Gledala me ravno u oči.
"Izgledaš jadno... umorno, mokro i gladno."
Klimnuo sam glavom. "Tvoj grad se nije baš dobro ponio prema meni." "Žao mi je", rekla je i uspjela je tako i izgledati. "Došao si u kišnoj sezoni." "Oh. Koliko to traje?"
"Skoro cijelu godinu."
Ponudila mi je kavu, ali već sam dovoljno popio. Gledali smo se preko stola.
"Došla sam iz Miamija", rekla je. "Prvi mjesec bio je ubitačan. Kišilo je dvadeset osam dana od trideset. To me izludjelo. Bila sam spremna otići bilo gdje. Da su mi novine u Grand Islandu u Nebraski ponudile da pišem o najezdi skakavaca, bila bih u prvom autobusu koji ide odavde. Tada se razvedrilo i uvidjela sam koliko je ovo mjesto fantastično."
"Valjda ću ti morati vjerovati na riječ."
"Dvije su tajne života ovdje. Moraš se odjenuti u skladu s vremenom i ne smiješ dopustiti da te ojadi."
"Onda sam u oba slučaja promašio."
"Sada me jedino smeta promet. Ovaj je grad sigurno najgore usko grlo u Sjedinjenim državama.
Sjajan je dokle god ne moraš voziti ili ako moraš voziti, dok ne moraš parkirati." "Svakog časa zvuči sve bolje."
"Mislim da ću dugo ostati ovdje. Ne mogu zamisliti da odem bilo gdje drugdje. Kako je u Denveru?"
"Zaboravio sam kako izgleda kiša dok nisam došao ovamo." "Sunčani grad, ha?"
"Netko je jednom rekao da Denver ima više sunca i kujinih sinova od bilo kojeg drugog grada u zemlji."
Nasmiješila se i rekla: "Ostat ću kod kiše. Lani sam kupila brod, sad sam već prilično dobar

mornar. Katkad jednostavno isplovim u petak i idem uz obalu. Usidrim se u nekoj ugodnoj marini i vikend provedem istražujući. Ako moram napisati težak članak, pišem ga ondje, vani na palubi, ako je vrijeme lijepo."
"Jesi li ondje napisala svoju knjigu?"
"Bila bih da sam ga onda imala. Pročitao si je?"
"Nisam još, ali među prvima je na redu. Tek sam je kupio." "E pa ne vjeruj svemu što pročitaš."
Pomislio sam kako je to najčudnija stvar koju sam ikad čuo od nekog novinara. Slegnula je ramenima i rekla: "Dobra je to knjiga, ne ispričavam se zbog nje; kad bih je morala ponovno napisati, sigurna sam da bi uglavnom ispala ista. Možda malo bolja. To je prokletstvo kad si pisac, nikad se ne želiš osvrnuti na ono što si napisao prošle godine jer je previše bolno. Vidiš ono što si trebao napraviti bolje, ali sad je sve zacementirano."
"Što bi promijenila?"
"Tisuću sitnica... i naravno, napisala bih novi kraj." "Naravno?"
"Kraj ostavlja dojam da su Graysoni poginuli u nesreći. Samo tragični obrat sudbine." "A to...?"
"Nije istina."
"Rekla si da su bili ubijeni."
"Pročitaj knjigu pa onda opet dođi na razgovor. Samo imaj na umu da zadnje poglavlje nije onakvo kakvo bih ja napisala, onda ili sada."
"Ako nisi ti, tko je onda?"
"Uljepšao ga je urednik u New Yorku. Problem je bio u tome što sam napisala tu golemu knjigu koja je završavala s više pitanja nego odgovora koje je dala. To im se nije svidjelo, smatrali su da čitatelji ne bi bili zadovoljni da nakon sedamsto i pedeset stranica završe s onakvim pitanjima kakva sam ja postavljala. Osobito kad su se stručnjaci slagali da se radilo o nesreći, a ja nisam mogla dokazati da nije. Na kraju knjige doista nije trebalo biti neodgovorenih pitanja.
Umrli su. Tu je bio kraj." "Ali ne za tebe."
"Još se bavim time. Kao što vidiš." "Sigurno si nešto naumila."
Nasmiješila se u iznenadnoj stanci koja se protegnula među nama. "U zadnje vrijeme pišem beletristiku. Pronalazim glas, kao što literati kažu. Objavljene su mi tri ili četiri pripovijetke u književnim časopisima i radim na romanu. Možda ću se tako napokon riješiti Graysona. Negdje sam pročitala da je beletristika jedini način na koji doista možeš izreći istinu. Nisam to ni shvaćala dok sam još učila zanat, ali sada i te kako vjerujem u to."
Uputila mi je pogled koji je govorio: Hej, ne požurujem te, ali zašto smo do vraga ovdje? Rekao sam: "Imam dobru ponudu za tebe."
"Space Needle† već imam, kupila sam je lani. Nikad nisam mogla odoljeti dobroj ponudi." Ustala je, obišla oko stola i potapšala me po ramenu. "Hajdemo doručkovati. Mislim da ne želim to čuti na prazan želudac."
† Čuvena građevina u Seattleu, sagrađena 1962. za svjetsku izložbu. Visoka je 183 m i ima oblik goleme igle s rotirajućim dijelom na vrhu u kojem se nalaze restorani i ostali sadržaji; opaska je zlobno-šaljiv odgovor kojim se pokazuje da je govorniku jasno da se radi o mutnom poslu, ali je svejedno spreman čuti o čemu se radi.

21
Letimičan pregled, samo sam toliko vremena imao. Moje čitanje o njoj morat će biti u skraćenoj verziji, tek ovlaš. Ovo je tvoj život, Trish Aandahl, pregled najvažnijih trenutaka. Prema tome ću odlučiti: ići dalje ili je uključiti u cijelu stvar.
Uljudno iznošenje općih podataka, pet minuta. Odrasla je u Ohiou, roditelji su joj bili obični ljudi koji su živjeli od danas do sutra.
Život je bio takav kakav jest: radio bi na njemu svaki dan, a sljedeći bi dan ustao i opet radio ispočetka. Otac joj je nadničario u Cincinnatiju; majka je nalazila poslove u restoranima, dućančićima, praonicama automobila, gdje god je bilo posla za ženu koji nije zahtijevao posebno znanje. Stvorili su dijete koje nije nalikovalo nijednome od njih, kćer koja nije vjerovala u ženske poslove i koja je odrasla misleći da može raditi gotovo sve. Roditelji su barem bili toliko mudri da uvaže njezinu različitost.
Bila je brža i uštedjela minutu. Znala je da trebam podatke, ali je bila svjesna mog rastućeg osjećaja žurbe i bila je voljna da mi popusti.
Osobne pojedinosti, tri minute. Trish joj je bilo pravo ime, tako je pisalo na izvodu iz knjige rođenih. Majka joj je dala ime po najboljoj prijateljici, a nije ni znala da je ime od milja za Patriciu.
Bila je sama na svijetu. Roditelji su umrli, a druge djece nije bilo.
Ako je i postojao muškarac u njezinu životu, nije se moglo zamijetiti na prvi pogled. Nije nosila prstenje, ali to ne znači onoliko koliko je nekad značilo.
Postalo joj je zabavno i pitala se koliko ću daleko ići u tom banalnom osobnom bedekeru.
Zanimalo me što joj smeta i što ne voli pa sam joj dao minutu za to.
Nije joj trebala. Prijetvornike, razmetljivce, prevarante i lažljivce. Životna pravila bila su joj u mnogome kao moja, a popis onog što mrzi gotovo identičan.
Posebne napomene, trideset sekundi. Patila je od kronične nesanice, mogla je nesmetano spavati tek jednu noć od četiri. Zato je sjedila pokraj telefona čitajući roman kad sam je nazvao.
Znao sam sve o njoj do vremena kad nam je konobarica donijela doručak. Što još trebate znati o bilo kome, sve dok ne dođe do presudnog trenutka i otkrijete da nikad ništa niste ni znali?
"Spreman sam ti ispričati o Slateru", rekao sam. "Odakle ta promjena?"
"Zato što su se okolnosti promijenile i zauzvrat želim nešto od tebe. Ne ide li to tako u životu?"
"Ako je razmjena ravnopravna, svakako. Vrijedi li išta priča o Slateru?"
"Mislim da će ti biti zanimljiva. Zabavni dio je u pokušaju otkrivanja kamo sve to vodi. Još se odmotava, kao što bi vi novinari rekli."
"Kaže se razvija. Više se ne bavim takvim pričama." "Mislim da ovom hoćeš."
"Što želiš zauzvrat?"
"Mnogo manje nego što si platila za Space Needle. Govorimo li još neslužbeno?" "Ako tako želiš."
Ubacio sam zlobnu opasku da provjerim njezinu odanost vlastitim pravilima. "Nemoj se uvrijediti, ali kako mogu znati da ćeš održati riječ?"
No uvrijedila se: nakostriješila se na stolici i na trenutak sam pomislio da bi se mogla pokupiti i otići. "Odgovorit ću ti na to, ali smiješ pitati samo jedanput. Možeš me provjeriti telefonskim pozivom.

Četiri sam godine radila u Miamiju. Ondje sam otišla i u zatvor baš zbog nečeg takvog." "Zbilja?" rekao sam svojim najzainteresiranijim glasom. "Koliko si dugo bila u zatvoru?"
"Samo deset dana. Moje su ih novine osramotile objavivši to na naslovnoj stranici pa im je bilo drago da me puste. No još bih možda bila ondje da nisu informacije dobili od nekog drugog."
"To je u redu, deset dana je dovoljno dugo. Barem znaš kakav okus ostavlja."
"Okus, miris, boju. Oboji ti cijeli život. Ali prije ću se opet vratiti onamo nego što će me natjerati da izdam... čak i tebe."
"Hej, ja ti vjerujem. Iako to na neki čudan način otežava ono što pokušavam učiniti." "Ne razumijem."
"Nisam još sasvim spreman da ti sve ispričam službeno. Ali neslužbeno ti čak ne mogu ni objasniti situaciju, a da ti ne predam i dio svojih nevolja sa zakonom."
"Koju vrstu nevolja?"
"Noćas je počinjen zločin. I to težak." "Jesi li ga ti počinio?"
"Ne, nisam."
"Onda..."
"Učinio sam neke druge gluposti zbog kojih me baš neće voljeti.
A ako te policajci ne vole, moraš imati još nešto na svojoj strani osim motiva, sredstva i nikakvog alibija. Ti bi dobro izgledala na mojoj strani. Ali moraš znati koliko riskiraš."
Oprezno je kazala: "Možeš li mi u glavnim crtama reći što se dogodilo?"
"U glavnim crtama, dvoje ljudi je ubijeno. Cijelu sam noć marljivo uništavao dokaze i ometao pravdu. Za to će me gotovo sigurno optužiti, ali s tim barem mogu izaći uz jamčevinu. To mi je u ovom trenutku čarobna riječ, jamčevina. Imam tu žarku potrebu da budem vani. Moram biti vani." Pustio sam da duga stanka naglasi koliko mi je to važno, a onda sam rekao: "Ali tijekom protekla dva sata shvatio sam da će veličina sranja koje sam napravio možda to onemogućiti. Sve me više obuzima slutnja da bi mi mogli početi uzimati mjeru za optužbu za ubojstvo."
Polako je ispustila dah kroz nos. Vidio sam kako joj laki drhtaj prelazi preko ramena.
"Ukratko, to je to", rekoh. "Još pokušavam otkriti što trebam učiniti. Moram to napraviti prije nego što ispričam priču ili ti kažem što želim od tebe."
"Mislim da to nije problem. Zakon me ne obvezuje da kažem policiji ono što ti kažeš meni." "Ali mogu zamisliti situaciju gdje te pozovu i postave ti pitanja na koja radije ne bi odgovorila." "Pozvat ću se na tajnost izvora."
"I opet završiti u zatvoru."
"Možda ću preuzeti rizik ako je priča toga vrijedna."
"Vrijedna je. Ali nas ćemo dvoje možda morati potražiti njezin kraj."
Pogledala je van na kišnu ulicu koju je preplavila najbljeđa jutarnja svjetlost. Dao sam naslutiti čemu se nadam od nje.
"Nadam se da poznaješ nekog sjajnog policajca u ovom gradu ili okružnog tužitelja koji zna misliti svojom glavom. Što si bliža takvoj zvjerci, tim bolje."
"Trenutno ne spavam ni sa kim", odbrusila je. "A i da spavam, sigurno ga ne bih iskorištavala na takav način."
"Vraški si osjetljiva u pet ujutro. Trebala bi naučiti bolje spavati."
"Janeway, slušaj me. Ti i ja možemo postati najbolji prijatelji, ali nećemo stići daleko ako me nastaviš zasipati uvredama."
"A nećemo stići nikamo ako si jedan od onih politički ispravnih tipova koji se na sve uvrijedi.

Nisam baš vješt u hodanju po jajima. Želiš li čuti što sam naumio ili ćeš sjediti tu i ljutiti se?" "Reci što si naumio, možda ću se poslije ispričati."
"Možda ću se morati predati. Ako to učinim, sve ovo postaje nevažno, možeš učiniti s tim što želiš. Ali barem bih volio razgovarati s policajcem svojeg tipa, ne s jednim od onih zadrtih koji će misliti da mi je prva pogreška bila još u Denveru kad sam napustio bratstvo."
Ništa nije rekla.
"Rigby je nestala. Imam dobar razlog da vjerujem da ju je ubojica odveo. Želim je tražiti: moram je tražiti, bez pretjerivanja. Sasvim ću poludjeti ako budem morao sjediti u zatvorskoj ćeliji. Bez lažne skromnosti, još sam najbolji policajac kojeg poznajem. Ne kažem da će je se Seattle riješiti na brzaka, ali znam kako je u tim velikim upravama, znam koliko slučajeva ti momci moraju raščistiti. Ja sam ovdje, usredotočen sam, tražim Eleanor i otvorit ću sva vrata." Duboko sam udahnuo, a to se pretvorilo u uzdah. "Ali daleko sam od kuće, ova kiša me polako izluđuje i ne poznajem nikog osim tebe. Policajac u meni želi prevrnuti grad u potrazi za njom, ali nisam čak ni siguran gdje su vrata. A ako ta mala završi mrtva, a pravi su murjaci to mogli spriječiti dok se ja igram policajca..."
Pogledali smo se.
"Kažem ti, Trish, bilo bi mi skoro nemoguće živjeti s tim."
Odgovorila je na moj uzdah svojim, ali dugo je trebalo. "Ti bi i ovce i novce. Ne ide to tako." "Ako ne ide, predat ću se – bez objašnjenja, bez pitanja. Najvažnije mi je da je njoj dobro." "Možda bi se trebao predati. Možeš li joj uopće pomoći sam samcat vani?"
"Mogao bih te iznenaditi. Zaista sam bio dobar policajac. Ako je i ja budem tražio, izgledi joj se moraju poboljšati. Ne znam, moram pokušati. Ali nema mnogo vremena."
Mljeo sam dalje, sažimajući gorući problem. Policiji treba odmah reći za Rigby, ovo jutro, prije nego što zaključe cijelu stvar. U istrazi ubojstva kritična je svaka minuta izgubljena na startu. Pogledao sam na sat: već sam potratio tri sata.
"Utvrdimo onda točno što želiš od mene i pod kakvim se ograničenjima nalazim", rekla je. "Kako sada stvari stoje, ne mogu policajcima čak ni postaviti pametno pitanje."
"Zato sam se nadao da poznaješ nekoga."
"Misliš, da spavam s policijskim načelnikom. Žalim, Janeway, nisi te sreće. Ne pijem s njima, ne ručam s njima, ne tapšem ih po leđima, ne čavrljamo i ne dam da mi pričaju proste viceve. Moj odnos s tim momcima je odnos uzajamnog poštovanja, ali na distanci. Izuzetno je profesionalan i namučila sam se da takav ostane."
"Znaš li ikoga u novinskoj kući tko čavrlja s njima?"
"Nikoga komu bih vjerovala i čuvala bih se murjaka koje mi takav tip može dovesti. Ne volim novinare koji se zabavljaju s ljudima o kojima pišu."
Promislili smo o tome tokom još jedne šutnje.
Rekla je: "Osjećam se kao da igram školice povezanih očiju ili kartam s pola špila." "Ako želiš čuti priču, ispričat ću ti priču."
"Naravno da želim, nismo li zato ovdje? Saslušat ću te kako god želiš, službeno ili neslužbeno."
Ispričao sam joj, razjasnivši samo taj detalj. Krenuo sam od Slaterova dolaska u moju knjižaru pa do užurbana odlaska iz Pruittove kuće prije tri sata. Nije postavljala pitanja i nije donosila presude dok nije bilo gotovo. Oči su joj se micale amo-tamo kao da u glavi ponovno preslušava dijelove priče.
"Bože, sad imam više pitanja nego na početku. Znam tko je Slater, ali tko je Pruitt? Radi li se doista o Graysonovoj knjizi ili iza svega stoji nešto drugo? Što se dogodilo s momkom koji je išao s

debeljkom? A ti... o, Janeway, koji ti je vrag bio i o čemu sad razmišljaš?
Misliš da je Pruitt izgubio razum, pobio prijatelje i odmaglio s Rigby? Vidiš li ti smisla u tome?"
"Sa sigurnošću znam samo da je bilo petero ljudi, uključujući i Eleanor. Samo za dvoje znamo što je s njima, a oni su mrtvi."
"A što je s pločom? Kako to objašnjavaš?"
"Proganjali su je i maltretirali telefonom. Sada je očito da je to bio Pruitt. On je bio njezin crni čovjek, najgora noćna mora."
"Ali zašto bi ostavio ploču da svira, u svojoj kući, s mrtvacem unutra?"
Stigao je račun. Posegnuo sam za njim, ali bila je brža. Pretražila je torbicu i izvukla dvadeset dolara.
"Idem na mjesto zločina", rekla je. "Tako ćemo barem znati koji su policajci na slučaju. Možda ih mogu nagovoriti da mi neslužbeno nešto kažu."
Izašli smo na kišu. Stajao sam pokraj njezina auta postajući opet mokar i razgovarao s njom kroz uski prorez pri vrhu prozora.
"Bit ću skriven u svojoj sobi u Hiltonu. Nazovi me." "Čim uzmognem."
"Još i prije. Upamti, nisam smiren, ne podnosim ovo lako. Vrlo sam nervozan." "Čujem te."
"Nazovi me, Trish. Čim onjušiš stvar i zbrišeš, zovi."
"Nazvat ću, ali ne nadaj se previše. Mislim da ćeš se morati predati da dobiješ ono što želiš. A murjaci te neće proglasiti građaninom godine."

22
Stao sam pod vrući tuš, odjenuo suhu odjeću, legao na krevet uz stišani televizor i nemirno čekao.
Nazvala je tek nešto prije osam.
"Policajci na slučaju, Quintana i Mallory... Znam ih obojicu, ne dobro, ali možda dovoljno da ti dam svoje mišljenje. Vijesti nisu dobre."
"Naravno da nisu", rekao sam i sjeo na krevetu.
"Možda bi mogao razgovarati s Malloryjem kad bi ga uspio dobiti nasamo. Ali od toga ne bi bilo prevelike koristi jer bi ionako sve ispričao Quintani."
"Prilično je teško svojem partneru nešto prešutjeti."
"Onda bi Quintana preuzeo stvar i tvoje bi nevolje tek započele.
Mallory je slabija polovica u ovom dvojcu: ne možeš ga pitati ni kakvo je vrijeme ako je Quintana u istoj prostoriji – postavi mu pitanje i Quintana će ti odgovoriti. Quintana je bahata pojava, djeluje izuzetno sputavajuće na druge. Grub je, inteligentan gotovo do prepredenosti, s vraškim prijezirom gleda na žene i ostale male životinje. Ne vjerujem da bi s mnogo simpatija gledao na bivšeg policajca. Ljudi ga zovu supermurjakom, ali ne misle svi to onako kako bi on to volio."
Takav postoji u svakoj upravi, pomislio sam. I sam sam imao jednog za partnera prije Hennesseyja. Nije dugo potrajalo. Steed nas je morao razdvojiti da se ne bismo međusobno poubijali.
Prognoza je bila očita. Smrknuto sam prešao na sljedeću rundu pitanja. Jesu li murjaci uspjeli povezati slučaj s Rigbyjevom prema pjesmi na ploči?
"Nisam mogla s njima ulaziti u to. Nerado govore takve stvari, a svi se ionako pitaju što ja

uopće radim tu. Rekla sam ti da ne radim priče koje se još razvijaju. Imamo druge ljude koji o tome pišu i nalijećem na njih svaki put kad se okrenem."
"Što ti misliš?"
"O ploči?... Mislim da nisu povezali."
Izgubio sam kontrolu nad sobom, vjerojatno zato što sam i ja smatrao da nisu povezali. "Kvragu, koga Seattle stavlja na slučajeve umorstva, Petera Sellersa? Što je tim jebenim murjacima, koliko treba da im se privuče pažnja?"
"Pitao si me što mislim i ja sam ti rekla. Možda griješim. Ali mislim da će ploču shvatiti kao buku koja je prikrivala ono što se događalo u kući. Glazba će im promaći. Milijun ljudi u ovom gradu voli Beatlese – na gramofonu su isto tako mogli biti Judds ili Boston Pops.
Zašto bi se policija zamislila nad Eleanor Rigby?
"Zato što je žena s tim imenom upravo prošla kroz njihov glupavi debilni sudski sistem!"
"Ti pretpostavljaš da desnica zna što radi ljevica. U ovako velikom sistemu moraš biti mudriji. Sve je moguće: mislim samo da je potreban jedan briljantan policajac ili iznenadna sreća da se to dogodi."
Čuo sam kako negdje iza nje prolaze kola Hitne pomoći, a zvuk sirene je nestajao dok su odlazila nekim drugim putem.
"Uskoro će završiti", rekla je. "Hoćeš li se predati?"
Pomislio sam na supermurjaka. To je bilo više nego što sam mogao podnijeti. "Janeway..."
"Čujem te. Samo imam dosta problema s tim." "Postupio bi ispravno."
"A što ako se ne predam?" "Mislim da bi to bila pogreška."
"Što mogu izgubiti u ovom trenutku, supermurjak će me ionako pojesti za doručak. Ja im ne trebam, imaju tebe."
"Mislim da još radim neslužbeno. Jesmo li uopće to utvrdili?" "Ako i jesmo, smatraj da više ne vrijedi."
"Što želiš da im kažem?"
"Sve. Sve što će im pomoći da nađu Rigby. Reci im da su hrpa gubitnika ako ljude koje imaju budu tratili na to da mene traže."
"Što ćeš učiniti?"
"Početi od nule i neću stati dok ne krepam."
"Slušaj", rekla je, kao da je upravo nešto odlučila. "Moramo još razgovarati. Nemoj tek tako nestati. Nazovi me večeras."
"Vidjet ću gdje ću biti."
"Znam nešto što ti još nisam rekla... nešto što moraš čuti. Hoćeš li me nazvati?" "Pokušat ću."
"Važno je."
Činilo se da smo došli do kraja. Ona me, izgleda, nevoljko puštala. "Cliff, je li to zaista ono što želiš?"
"Ne. Ali to je ono što ću učiniti."

23
Kako nestati u tuđem gradu? Išao sam korak po korak, zametao tragove, igrao na sreću, računao

da će mi pomoći ono što sam znao o mentalitetu supermurjaka. Aandahl će se baš sada negdje vratiti na mjesto zločina, u trenutku dok ja iznosim svoje stvari iz Hiltona i ubacujem ih u Eleanorin prtljažnik. Upravo će im početi govoriti dok se ja vozim ulicom University. Vjerojatno će početi razgovarati s onim šutljivim, Malloryjem: takva je bila po prirodi, treba izbjegavati sve supermurjake što je dulje moguće. Neće biti moguće dugo: Mallory će pozvati supermurjaka čim shvati što ima... otprilike upravo sada, mislio sam, vozeći prema sjeveru. Izdvojit će je u jednu od onih prostorija daleko od istrage i polako će je početi obrađivati dok pritisak ne naraste. Sve će morati ponoviti, sve što je rekla Malloryju: supermurjaci nikad ne pristaju na rekla-kazala, čak i od svojih partnera. Opet će Mallory postavljati pitanja, a ona će odgovarati i kad dođe vrijeme da pritisak splasne, supermurjak će preuzeti stvar i vidjeti je li se uplašila. Možda će mu reći da odjebe. Promislio sam o njoj i zaključio da bi i mogla. Trebat će im sat vremena da stignu do te točke.
Našao sam banku otvorenu subotom, ulični šalter koji je pola dana radio. Ovdje će završiti moj papirnati trag, odsada će biti samo gotovina. Papir koji sam već ostavio uskoro će ih dovesti preko Slatera do Hiltona. Supermurjak će isto tako znati da sam vozio unajmljeni Alamo, ali će se razljutiti kad ga nađe onesposobljena u garaži Hiltona. Koliko će mu trebati da otkrije da vozim Rigbyn auto? Možda pola dana, a možda sve sazna s dva dvominutna telefonska poziva. Mnogo je toga ovisilo o sreći – njegovoj i mojoj – i o tome koliko je super taj šupak doista bio.
Izvukao sam 3000 dolara gotovine na svoju Master karticu. Bilo je još novca na njoj, neiskorišten ostatak od možda 1500 dolara. U drugom pretincu lisnice imao sam Visu koju sam rijetko koristio: kredit na njoj iznosio je 2000 dolara. Nikad nisam do kraja izvlačio novac s kartica: uvijek bih ga vratio, a šakali su uporno povećavali iznos, nadajući se da će me snaći peh i da će me onda usisati u ropstvo s 18% kamata zajedno s ostalim budalama. Bila je to dobra strategija koja će im se napokon isplatiti.
Uzeo sam gotovinu u stoticama, dvije stotine u dvadeseticama. Bio je to debeli snop u lisnici.
Zastao sam kod dućana da kupim boju za kosu. Nijansa postarijeg građanina koja će me sa sigurnošću pretvoriti u sijedu panteru.
Morao sam to napraviti u dvije faze, izbijeliti svoju tamnu kosu i onda je obojiti u sijedo tonerom boje pepela. Bit ću starac dok je opet ne obojim ili dok sama ne izraste. Kupio sam dobru masnu olovku dobro usiljena vrha i šešir koji mi je padao na uši. Kupio sam ljepljive trake, kartona za pošiljke, olovku za označavanje i rolu ovoja sa zračnim jastučićima. Vratio sam se putem prema gradu. Kod Goodwilla u ulici Dearborn kupio sam štap i stari kišni ogrtač. Jednom u životu izašao sam iz trgovine rabljenim stvarima a da knjige nisam ni pogledao.
Sjeo sam u auto dok se mraz nakupljao na prozorima. Uredio sam lice.
Nagrdio sam kožu pod desnim okom, dodao nešto opakih bora oko očiju onim pravima koje sam već dobivao kroz životne nedaće i opet izašao. Pogledao sam se u ogledalu. Nije baš bilo sjajno, ali možda nije ni moralo biti. Sad mi je samo trebalo da u brzini prođem za starog tupsana povrijeđenih osjećaja kad budem razgovarao s tipom na recepciji.
Odabrao sam motel nedaleko od Hiltona, Ramadu na Petoj aveniji odmah pokraj ulice Bell. Navukao sam šešir i oslonio se na štap ulazeći u predvorje. Zasad ću biti gospodin Raymond Hodges, ime sam izmislio. Izveo sam i prilično dobro šepanje, bolno, ali s mjerom. Napola sam uzdisao, jedva čujno uz svaki korak desnom nogom. Čini se da tip iza pulta nije primijetio ništa osim moje puke prisutnosti, siguran znak da je nasjeo na ono što je vidio. U toj sobi je samo neki starac koji jedva hoda, rekao bi bilo kome tko bi se raspitivao. To ne bi zavaralo supermurjaka ako bi dospio ovako daleko, ali ako provjeravaju telefonom, moglo bi ih obeshrabriti da dođu i provjere osobno.
No bilo je tek prijepodne: noćenje se ne može prijaviti još četiri ili pet sati, ali čovjek me

pustio kad sam mu rekao da sam umoran.
Jedino što ga je načas zbunilo je, čini se, bila gotovina. U eri kreditnih kartica, čovjek s gotovinom je gotovo jednako sumnjiv kao i čovjek s pištoljem.
Da mi savjest bude mirna, morao sam se riješiti knjiga Otta Murdocka, no bila je subota i postaje radila kao i banka. U sobi sam knjige omotao ovojem sa zračnim jastučićima i čvrsto ih spakirao, poslagavši oko njih ostale knjige koje sam kupio. Zalijepio sam kutije i adresirao ih na sebe u Denver. Nazvao sam recepcionara da me uputi, a on me poslao u glavnu poštu na križanju Treće i ulice Union. Osigurao sam knjige na najviši mogući iznos – ni približno dovoljno – i osjetio se petsto kila lakši kad su nestale u poštanskom sustavu.
Knjižnica je bila tek nekoliko blokova dalje pa sam otišao pogledati primjerak Gavrana. Najdostupnije je bilo izdanje Modern Library, na otvorenom pristupu u odjeljku za lijepu književnost. Sjeo sam za stol i ovlaš ga pročitao, tražeći riječi znak i jed, tiskane dijagonalno jedna iznad druge. Našao sam ih u petoj strofi, bile su dijelovi riječi, ali nepobitne poput otiska prsta.
Pogledom kroz tamu bludim; stojim, plašim se i čudim; Ah, ne može smrtnik sniti snove što se meni sniše!
Al nevina bje tišina; znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše, "Lenora", prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše, Samo to, i ništa više.
Uzeo sam pougljenjeni komadićak iz lisnice i potražio slova and. Nalazila su se u šesnaestoj strofi i odnosila se na divnu, jedinstvenu djevu Lenom koju su anđeli skrili.
Fotokopirao sam tri stranice i vratio se u Ramadu.
U svojoj sobi sam obojio kosu, gledajući ponešto u čudu kako crno postaje bijelo, a zatim sijedo i kako postupno počinjem izgledati kao moj otac. Prestao sam kad se činilo dobrim. Kad se osušila, prešao sam po njoj masnom olovkom dajući si tako blago prošaran izgled. Ponovno sam sredio lice, ovaj put bolje.
U mojim je pokretima bila neka vrsta fatalističkog ritma. Činio sam ono što sam morao i vrijeme više nije bilo važno. Eleanor je bila ili mrtva ili živa: ako je još živjela, njezini izgledi za neposrednu budućnost prilično su mi se sviđali. Neće je ubiti, ne poslije tolike muke, dok ne dobije ono što želi. Pepeo nema veze: izgled može varati pa sam i dalje imao osjećaj da je ono što želim još tamo negdje, živo i zdravo. Kad bih ga mogao naći prvi, imao bih dobar ulog za cjenkanje, a bilo je i velikih izgleda da se susretnemo u lovu. Nisam poznavao Seattle, nisam imao pojma kamo bi Pruitt ili debeljkov mali mogli zalaziti, ali u knjige sam se razumio. Pustio sam da se policija bavi istragom – na taj sam ih posao naveo uz velik osobni rizik, za rad su imali na raspolaganju i ljude i znanje – a ja ću krenuti za knjigom.
Bilo je prošlo pola jedanaest. Supermurjak je završio s Trish, barem za sada, i zove Denver da mu dostave moju sliku i podatke.
Gotovo sam se nasmijao, zamišljajući izraze na Hennesseyjevu i Steedovu licu. Steedu neće biti po volji, ali morat će udovoljiti supermurjakovom zahtjevu pitajući se pritom nisam li napokon sasvim prolupao. Što se tiče Hennesseyja, morat ću se dobro potruditi da popravim stvar, ali što tu ima nova?
Znao sam da sam umoran – zadnji put sam se dobro naspavao u Rigbyjevu potkrovlju, a to je bilo prije više od četrdeset i osam sati no nisam htio stati. Sjeo sam na krevet i počeo telefonirati. Otvorio sam Eleanorin mali adresar na stranici o Graysonima i odlučio krenuti od Allana Hugginsa, čovjeka koji je o Graysonima znao više od njih samih. Birao sam broj, ali nitko se nije javljao.

Išao sam dalje. Nazvao sam Jonelle Jeffords u Taosu. Javila se automatska sekretarica. "Zdravo, ovdje žive Charlie i Jo. Imate li reći nešto što bih želio čuti, ostavite broj, možda vas nazovem."
Nema zajebancije: stari Charlie je udarao ravno u glavu. Poklopio sam slušalicu na zvuk signala.
Neko sam vrijeme sjedio i gledao ime Rodneyja Scofielda. Činilo mi se blijedo poznatim, poput nečeg što sam jednom čuo i trebao zapamtiti. Napokon sam nazvao njegov broj, s pozivnim za Los Angeles.
Začula se snimka. Pitao sam se je li u današnje vrijeme uopće moguće nazvati neki broj i doista razgovarati sa živom osobom. Odslušao sam cijelu snimku, nadajući se da ću čuti čime se Scofield bavi. Ženski glas je započeo s pričom kako sam dobio ured Scofleld Plasticsa na aveniji Melrose. Radno vrijeme bilo je od devet ujutro do pet popodne, od ponedjeljka do petka. Na kraju je bio ponuđen izbor brojeva: želim li čuti poruke raznih šefova odjela, moram birati jedan, dva, tri i tako dalje. Na kraju sam čuo ovo:
"Zovete li u vezi s Grayson Pressom, molimo vas birajte broj osam." Birao sam ga. Telefon je zazvonio.
S druge strane začula se snimljena poruka.
"Ovdje Leith Kenney. Nisam tu, ali želim razgovarati s vama. Prodajete li Graysonove knjige ili imate podatke o pojedinačnim knjigama ili zbirkama, molim vas, nazovite me ponovno ili ostavite broj na koji vas mogu dobiti. Možete me nazvati i kod kuće u bilo koje doba dana ili noći. Zanima nas sav izvorni Graysonov materijal, uključujući pisma, fotografije, poslovne knjige, plakati, pa čak i nedovršeni projekti i djelomični nacrti stranica. Plaćamo gotovinom po najvećoj cijeni, mnogo većoj od dražbovnih iznosa. Nudimo vam bolju cijenu od bilo koje druge ponude za važan materijal, a jednako dobro plaćamo i informacije koje nas dovedu do kupnje važnih djela." Rekao je kućni broj telefona pa sam ga nazvao. Opet se začuo onaj škripav nepogrešivi zvuk automatske sekretarice. I opet se Kenneyjev glas ispričavao. Izašao je, ali uskoro se vraća. Molim, bih li ostavio broj? Ne, ne bih.
Imao sam osjećaj da sam našao Pruittova poslodavca i nisam htio da mi umakne.
Spavao sam pet sati. Bez isprika, bez grižnje savjesti. Nisam više imao energije: san mi je bio potreban.
Probudio sam se u četiri sata osjećajući tjeskobu. Čuo sam negdje tup udarac i oživio pomislivši na supermurjaka. Tamne sjene prolazile su vani negdje iznad mog prozor, a, vjerojatno tim specijalaca koji se sprema razvaliti vrata.
No kad sam razmaknuo zavjese, vidio sam samo neku obitelj koja je stigla u motel. Kiša nije padala taj čas, ali teški pokrov od oblaka nadvio se nad grad, a ulice su bile mokre od nedavna pljuska. Otuširao sam se toplom vodom i odjenuo, razmišljajući o sljedećim koracima koje moram poduzeti.
Prvi je bio da se riješim Eleanorina auta. Otišao sam do predvorja pružajući recepcionaru priliku da me dobro promotri u mojoj ulozi starca. Dobro sam se služio štapom i bio sam zadovoljan kad mi se samo nasmiješio i tek me ovlaš pogledao.
Kupio sam Seattle Times na automatu i zatim sjedio u sobi pregledavajući oglase. Za manje od minute pronašao sam auto kakav sam želio, no kad sam nazvao, već je bio prodan. Pokušao sam ponovno: bilo je još mnogo takvih. Htio sam samo nešto jeftino što će voziti tjedan dana.
Onaj koji sam pronašao bio je dvadeset minuta od mene, u ruševnoj garaži iza stambene zgrade. Bio je to Nash iz pedesetih, najstariji auto koji ću ikada imati. Karoserija je sva bila izjedena hrđom, ali je motor imao pristojan zvuk, bio je generalno uređen, rekao je mladić koji ga je prodavao, prije

tri ili četiri godine. Tražio je četiri stotine: auto je klasika, reče nagovarajući me na kupnju. Rekao sam mu da je danas sve klasika i ponudio mu tri stotine. "Ovaj auto je sjajan za ševu", reče mi. "Sjedala se rasklapaju u krevet s pet različitih položaja." Uputio sam mu dug sijed pogled i upitao izgledam li kao netko kome treba pet različitih položaja. Nacerio se i rekao: "Trebate samo nešto čime biste se prevezli do mirovinskog, ha, djedice?" Našli smo se na tristo pedeset bez daljnjih komentara.
Cijela je stvar trajala manje od pola sata. Donio je papire, prepisao ih na moj alias Raymond Hodges i u zadnji se tren zapitao što s registarskim pločicama. "Mislim da ih morate skinuti, otići na odjel za motorna vozila i izvaditi probne pločice." Rekao sam mu da ću se pobrinuti za to, što je s veseljem prihvatio. Ostavio sam Eleanorin auto na ulici jedan blok zgrada dalje i zapisao adresu kako bih mogao javiti Rigbyjima da dođu po njega. Bila je to mirna stambena četvrt i mislio sam da će auto tu biti siguran nekoliko dana prije nego što ga netko prijavi gradskim vlastima kao napuštenog.
Kad sam se vratio u motel, opet sam obavio telefonske provjere. Niti Leith Kenney u Los Angelesu, niti Charles i Jonelle Jeffords u Taosu nisu se javljali, ali nakon šestog zvonjenja javio se Allan Huggins. Glas mu je bio hrapav i snažan, poput Claudea Akinsa u onim reklamama "Što ima za večeru".
"Gospodin Huggins?"
"Ja sam." Zvučao je zadihano, kao da je pretrčao neku udaljenost da dođe do telefona.
"Zovem se Hodges, ne poznajete me, ja sam trgovac knjigama iz Philadelphije. Privatni istražitelj unajmio me da pronađem jednu knjigu pa se nadam da biste mi vi mogli pomoći u tome."
Njegov je smijeh bio iznenadan i gromak. "Baš ste šaljivčina, ha? Trgovac knjigama koji je ujedno i istražitelj, kažete? Što će sve još smisliti?"
"Pretpostavljam da mi ta kombinacija talenata daje bolje šanse da pronađem knjigu u čije postojanje nitko ne vjeruje."
"Aha, sigurno tražite Graysonova Gavrana... Izgubljeno remekdjelo Darryla Graysona." "Kako ste znali?"
"Svi ga traže. Doista, zovu me barem šest puta na godinu zbog njega, možda i više. To je jedan od onih urbanih mitova, koji su se pojavili odmah nakon što su Graysoni umrli. Nikako da nestane, a nema veze sa zdravim razumom, to je potpuna besmislica. Pročitajte moju bibliografiju."
"Jesam." "Dakle..."
"To je sjajno djelo, ali ne daje odgovor na jedno pitanje koje se stalno nameće." "A to je...?"
"Ako je sve to glupost, zašto toliki ljudi uporno jure za tom knjigom?"
"Sada želite da budem psiholog, a ja sam oduvijek bio samo jadni bibliograf. To je razlog zbog kojeg se držim knjiga. Ma koliko bibliografski komplicirane one bile, njihove se zagonetke uvijek mogu riješiti. A s ljudima, tko zna? Jeste li ikad riješili zagonetku neke osobe – svojeg brata, sina, žene koju volite?"
"Vjerojatno nisam. Možda bih mogao doći k vama, zajedno bismo mućnuli glavom i riješili zagonetku Graysona."
"Čisto sumnjam."
"Neću vam uzeti mnogo vremena."
"Ako mislite da će vam pomoći, slobodno dođite. Ali odmah vam mogu reći, ja vas baš neću ohrabriti što se tiče tog Graysonova Gavrana. Ako me pitate je li Grayson planirao još jednog

Gavrana, morao bih vam reći da. Mnogo sam aludirao na to u svojoj bibliografiji.
No u bibliografiji Grayson Pressa nije bilo većih promjena otkad je moja knjiga objavljena. Pojavile su se neke Richardove pjesme i možda pedesetak važnijih plakata, ali po mom skromnom mišljenju, projekt Gavran nikad nije ni započet. Ako me pitate zašto budalasti ljudi i dalje jure za tim mitom, nemam pojma."
"Možda biste mi mogli pokazati neke njihove knjige. Čuo sam da imate najveću zbirku na svijetu."
Moj je kompliment bio čudno neučinkovit: nije se činilo da se neobično ponosi tom činjenicom, ako je i bila točna. No rekao je:
"Kad ćete doći? Trenutno ne radim ništa posebno divnog." "Sada mi odgovara."
Zapisao sam njegovu adresu. Stanovao je u zaljevu, u Richmond Beachu. Pet minuta poslije, skrenuo sam Nashom na autocestu 1-5 prema sjeveru.

24
Huggins je živio u dvokatnoj kući od cigle na velikom šumovitom dijelu zemlje okrenutom prema zaljevu. Bio je prilično udaljen od ceste, skriven od svijeta. Na zadnjem danjem svjetlu vidio sam kako voda svjetluca u daljini dok sam ulazio u njegovo dvorište. Vidio sam da se zavjesa zanjihala: vrata su se otvorila, a on se pojavio na gornjem trijemu.
Imao je gustu bijelu kosu i kovrčavu bijelu bradu, velik trbuh i krupne, snažne ruke. Djed Mraz u radnim hlačama i košulji od flanela, pomislio sam dok sam išao prema njemu. Rukavi su mu bili zavrnuti do lakata: izgledao je poput radnika koji čeka da nacijepa drva. Rukovali smo se i pozvao me u svoj dom. Dok smo ulazili, izmijenili smo cijelu bujicu uljudnih riječi. Pitao sam živi li dugo tu i rekao je da, u studenom će biti dvadeset i šest godina kako je u toj kući. Žena mu je umrla prije nekoliko godina i neko je vrijeme razmišljao da je proda – mnogo starih uspomena, znate, mnogo duhova prošlosti – ali zadržao ju je i sad mu je drago. Na koncu, to mu je bio dom: sve što ima nalazi se tu i pomisao na seljenje, na preturanje stvari, bila mu je... pa, jednostavno je bila previše. A onda se prije otprilike godinu dana sva bol počela topiti. Počeo je pronalaziti utjehu u svim tim zakucima i u tisućama dana i noći koje je tu proživio.
Prošli smo kroz dnevnu sobu i ušli u kuhinju gdje je upravo bio skuhao lonac kave. Prozor je gledao niz stjenovitu padinu brda na zaljev Puget, koji se poput oceana protezao u zid nadolazeće tame. "Morate mi oprostiti," rekao je, "loše pamtim imena."
Još jedanput sam mu rekao svoje lažno ime, a on ga je ponovio, trudeći se da ga upamti. Lonac s kavom ispuštao je svoje zadnje orgazmičke dahtaje pa nam je natočio dvije velike šalice ne čekajući da to završi. "Volim je jaku", rekao je, a ja sam s odobravanjem kimnuo, odbivši šećer i vrhnje. "Dakle," reče sjedajući, "zanimaju vas Graysoni. Odakle biste počeli? Bojim se da ćete ovdje vi biti vodič – ne želim se hvaliti, ali toliko mnogo znam o Grayson Pressu da bismo mogli biti ovdje danima." Bespomoćno je slegnuo ramenima.
"Ni sam nisam siguran gdje bih počeo. Rekao sam da vam neću oduzeti mnogo vremena, ali tek sam sad shvatio koliko je to opsežna tema."
"O, Bože", rekao je preokrenuvši očima.
"Čak je i Aandahlina biografija čudovišna. Trebat će mi tjedan dana da je pročitam." Posprdno je odmahnuo rukom. Djed Mraz se iznenada naljutio.
"Ta žena je manijak." "Tko, Aandahlica?"

"Novinari", podsmjehnuo se. "Uvijek traže samo smeće u nečijem životu. Tračeve. Ljubavne zgode. Žestoki seks. Ali što drugo možete očekivati od novinskog reportera?"
"To neću znati dok ne pročitam knjigu."
"Ne gubite vrijeme, o knjigama nećete saznati ništa, gospodine Hodges, a nisu li one povod našem razgovoru? Slušajte, kad bi sam Darryl Grayson sjedio s nama za ovim stolom, rekao bi vam isto. Čovjek nije ništa. Važan je samo njegov rad."
Takav stav nikad nisam mogao progutati, ali nisam htio inzistirati. Činilo se da mu je to bolna točka koju je već dugo zastupao.
"Ne želim biti grub", rekao je blažim tonom. "Lako je voljeti Trish; bistra je i brza i sam Bog zna da je dobra s riječima. Siguran sam da može biti divna kad nije negdje na Veneri ili opsjednuta braćom Grayson. Navedite je na tu temu i ona poludi. Ne znam kako bih drukčije to rekao."
Gutao je kavu još vruću. "Reći ću vam koliko je Trish Aandahl luda. Misli da su Darryl i Richard Grayson ubijeni."
Buljio sam u njega kao da te iste riječi nisam već čuo od same Trish. "Misli li ozbiljno?" "Još i kako. Kad ona u nešto zagrize, više to ne pušta. Kao buldog je."
"Mislim da sam tu u nepovoljnom položaju. Tek sam nabavio njezinu knjigu i jedva sam je imao vremena pogledati."
"Ništa od ovoga nećete u njoj naći. Izdavač ju je natjerao da to izbaci." "Zašto?"
"Iz očita razloga – ništa od toga nije mogla dokazati. Sve je bila izmišljotina. Mislili biste da bi kao novinarka trebala biti mudrija.
Ali čujem da se sa svojim urednikom borila zubima i noktima, da se dovela do bezizlazna položaja. Gotovo je ugrozila izdavanje knjige. Da nije poslušala savjet svog agenta, cijeli bi posao možda propao."
"Kakav savjet?"
"Da uzme što joj se taj tren nudi – objavljivanje biografije bez sve te izmišljene tajnovitosti. Da nastavi raditi na tom dijelu priče ako već toliko jako vjeruje u to. A ako ikad uspije dokazati, to može biti zasebna knjiga. Ovako bi to samo potkopalo vjerodostojnost knjige koju je napisala."
"Zvuči razumno."
"Naravno da je razumno. No razumna osoba također zna kada treba prestati. Koliko je prošlo, tri ili četiri godine otkad je njezina knjiga objavljena? Četiri godine, a mislim da danas ne zna ništa više nego što je onda znala. Ali ona i dalje kopa. Tako bar čujem."
"Vidim da niste baš bliski prijatelji."
Nasmiješio se, trudeći se da bude blaži. "Nipošto nismo neprijatelji.
Samo mi se ne sviđa njezina knjiga, ne sviđa mi se čak i bez epiloga ili kako je već nazvala poglavlje o umorstvu. Koga briga koliko je prostitutki Richard Grayson poznavao u Seattleu ili što čak ni jadni Darryl nije nikad mogao svoje hlače držati zakopčanima? Takve mi se stvari jednostavno ne sviđaju. Nisam čistunac, samo sam sumnji. Trish će vam reći da je za knjigu obavila više od tristo intervjua. A ja kažem, pa što? Kako možemo biti sigurni da je čak i Archie Moon, koji je cijeli život bio prijatelj Darryla Graysona, govorio istinu?"
"Ljudi obično govore istinu kad znaju da će ih citirati u objavljenom prikazu života njihova najboljeg prijatelja."
"To vi mislite. Oprostite što ću ostati sumnjičav. Ne kažem da bi Moon lagao – samo znam da ljudi prikazuju stvari kako njima odgovara. Takva je ljudska priroda. Kako itko može znati što se doista događalo između Graysona i Moona u četrdesetogodišnjem prijateljstvu kad je jedan od njih

mrtav, a drugi možda ima neke svoje razloge? Moon možda samo želi da u budućnosti lijepo gledaju na Graysone. Zato možda i ne govori nešto što bi to osporilo, čak iako bi to moglo pridonijeti boljem razumijevanju Graysonova genija i načina na koji je stvarao knjige."
"Ovo zvuči kao da govorite da je Graysonov genij imao i mračnu stranu."
"Možete li zamisliti ijednog genija bez nje? Ona ide uz to, kao što ljudi danas kažu. Teško da ćete ikad pronaći istinski briljantnog čovjeka koji na neki način nije bar malo izopačen. Ali kakve to veze ima? Graysoni zanimaju ljude isključivo zbog knjiga koje su stvorili. Da nisu napravili knjige, bili bi samo dvojica hvalisavih mudonja koje bi svi zaboravili, uključujući i gospođicu Trish Aandahl. Svatko može leći s kurvom, ali samo je jedan mogao napraviti Božičnu priču s Thomasom Hartom Bentonom. Samo jedan. Vidite, ta je knjiga bila stvaranje i to je ono na što se ja usredotočujem. Ne radim intervjue za svoj rad, ne zanima me što ljudi kažu o Graysonima, sve što želim znati je što se doista dogodilo. Moje su metode krute, precizne, provjerljive, istinite. Ako to zvuči kao hvalisanje, neka. Ne prepričavam glasine i ljubavna šaputanja."
Dugo me gledao u oči, a zatim rekao: "Izgledate kao da se ne slažete ni sa čim što sam upravo rekao."
"Još sam pod dojmom."
Natočio mi je još jednu šalicu, a sebi treću, i ponovno sjeo. "Vrlo diplomatski. Ali recite mi po istini – kao knjižar – volite li zapravo biografije?"
"One su kao i sve drugo, ima mnogo površnih i loših. Ne sviđa mi se smeće tipa Najdraže majčice. Ali vjerujem da postoji potreba za biografijama ljudi poput Graysona, koje bi napisao pravi pisac, ako razumijete što mislim. Bez uvrede – ono što vi radite je neophodno, ali..."
"Ali ja nisam pisac, a Trish jest. Protiv toga vam neću ništa reći. Žena je jednostavno čarobnica kad se radi o riječima. Njezin način pisanja ima nešto zavodljivo u sebi što vas zgrabi za vrat i vuče dalje. Čekajte kad počnete čitati njezinu knjigu – nećete je moći ispustiti iz ruku. Budit ćete se noću razmišljajući o Darrylu i Richardu Graysonu, njihovu vremenu i životu koji su vodili. Trish je briljantna kad treba osjećaje prenijeti riječima. Mogla je biti sjajna književnica, učinila bi svijetu uslugu i Graysone ostavila na miru."
"A vi? Je li i vas Aandahlica intervjuirala?"
"Nekoliko puta. Da to učinim, morao sam svladati velik otpor koji sam osjećao. Na kraju, ni ja nisam ništa bolji od bilo koga drugog, što je samo dokaz više u prilog mojem mišljenju. Ja sam amater, gospodine Hodges. Bio sam zadivljen njezinom temom, stvarima koje je otkrivala, a i laskalo mi je što me smatrala prijeko potrebnim izvorom. Valja priznati, doista sam želio znati što radi."
"Je li vas točno citirala?"
"Nisam joj pružio mnogo izbora. Inzistirao sam da pregledam materijal – barem one dijelove u kojima me spomenula."
"Jeste li našli pogrešaka kad ste čitali knjigu?" "Ne."
Podigao sam obrvu i lagano nakrenuo glavu.
"Imala je magnetofon, kako možete nekoga krivo citirati kad snimate svaki slog i uzdah? Gledajte, ne kažem da nije dobra reporterka – možda je najbolja novinarka nakon Nellie Bly†. I ako nastavi kopati, tko zna što će otkriti? Možda otkrije da se Richard Grayson udružio s Leejem Harveyjem Oswaldom pa njezin rad uđe u povijest. U međuvremenu mi oprostite što sumnjam u sve to. Vrtimo se u krugu ja imam svoje mišljenje, Trish ima svoje, a siguran sam da i vi imate svoje. Gdje želite početi?"
† Pravim imenom Elizabeth Cochrane Seaman (1916.-1987.), čuvena američka novinarka s

kraja 19. stoljeća. U svojim se člancima gorljivo zauzimala za žene, a progovarala je i o razvodu, uvjetima života u siromašnim četvrtima i ustanovama za mentalno oboljele. Pustolovna duha, obišla je svijet za 72 dana potukavši tako rekord Phileasa Fogga.
Nisam znao. "To je pomalo nalik skakanju u more. Sve što sam dosad saznao o Graysonima saznao sam iz one minijaturne biografije u vašoj knjizi."
Vrpoljio se. "Nisam htio napisati ni toliko. No knjiga je zahtijevala... izdavač je to tražio, mislilo se da čitatelji žele znati makar osnovno o njihovu životu. Zato sam to napisao, ali vrlo kratko
– samo ono što se u potpunosti dalo provjeriti. To je još uvijek dio knjige kojim se najmanje ponosim."
"To ne znači da niste znali mračne detalje."
"Znam sve mračne detalje. Pročitao sam sve što je ikad objavljeno o Graysonima. Mogu opipati papir na kojem je tiskana neka Graysonova knjiga i reći radi li se o regularnom tiskanju ili nekom od njegovih unikata. Na neki je način svaka knjiga koju je načinio bila unikat. Jeste li znali to?"
Odmahnuo sam glavom: ne.
"To mu je bio jedan od zaštitnih znakova, jedna od njegovih ekscentričnosti. To je ono što tog čovjeka čini beskrajno zanimljivim.
Pokušajte ga shvatiti gledajući njegovo djelo – završit ćete u sobi obloženoj gumom i razgovarati s ljudima u bijelim ogrtačima. Mogu provesti dane s njegovim knjigama, a govorim o različitim primjercima istog naslova, i naći ću neku sitnu varijaciju u svakoj od njih.
Svaki put kad pogledam! Ja koji bih trebao biti stručnjak za Graysone, znati sve što o tome treba znati, a još mogu sjesti s pet primjeraka njegove Božične priče i u svakom od njih pronaći nešto novo. Katkad su to fine razlike u tiskarskoj boji ili razmaku među riječima.
Možete li zamisliti tako nešto u ovo doba masovne proizvodnje? – Grayson je svaki primjerak učinio na neki način jedinstvenim. Bio je to zaštitni znak, kao što se Alfred Hitchcock uvijek negdje pojavio u svim svojim filmovima. Samo što je ono što je Grayson činio bilo daleko teže od bilo čega o čemu bi Hitchcock mogao i sanjati. Probajte to zamisliti – mukotrpno stvaranje iznimne knjige u pet stotina primjeraka, svaki različit od drugih a da ništa nije poremećeno. To bi i normalnog čovjeka izludjelo. Sigurno je radio po cijele dane i noći kad je tiskao neku knjigu. Samo bi uvezivanje nekome drugome oduzelo šest mjeseci do godinu dana, bez prestanka. Grayson je to učinio u jednom dahu."
"Rigby mu je pomagao." "Ali ne prije 1963."
"Prije toga je imao Richarda."
"Koji je bio prilično dobar knjigoveža, ispostavilo se. Siguran sam da su mu oni pomagali, ali ne vjerujem da je iz te radionice ikad išta izašlo a da Grayson to nije sam napravio. Otuda vjerojatno potječe dio tajanstvenosti. Grayson je radio stvari koje se drugim tiskarima čine nadčovječnima i kad bi jednom odlučio što će raditi, činio je to brzinom u koju je nemoguće povjerovati. Poigravao bi se i mijenjao stvari tijekom rada: a onda bi, iz razloga koje nitko nije razumio, ubacio pravi unikat. Kao da mu je iznenada sinulo usred noći, promijenio bi papir ili uvez samo za tu jednu knjigu. Ako bi bio zadovoljan njome kad bi je dovršio, poslao bi je. Njegovi pretplatnici uvijek su bili oduševljeni kad bi otkrili da imaju unikat – iako bi katkad prošle godine prije nego što bi to otkrili."
"Neki od njih vjerojatno nikad nisu saznali."
"To je izvrsna pretpostavka. Možete se kladiti da se još mnogo Graysonovih knjiga nalazi na policama ljudi koji nemaju pojma što imaju."
"Prvi vlasnik umre, ostavi ih svojoj djeci..."

"Koja se ne razumiju u to ili ih nije briga." "Mogu li se ikako naći takve knjige?"
"Nemojte misliti da mi to nije palo na pamet... i još dvojici ili trojici ljudi. Pomislili biste da je jednostavno – Grayson je sigurno imao originalan popis svojih pretplatnika, ali on nikada nije pronađen. Neke su se knjige pojavile same od sebe. Iskrsnule bi na najčudnijim mjestima... prošle godine sam dobio razglednicu od neke žene iz Ciudad Mexica. Muž joj je bio pretplatnik. Umro je i sve su knjige bile kod nje, još upakirane u kutije."
"Što ste učinili?"
"Odletio sam onamo i kupio ih. Prvim avionom u kojem je bilo mjesta. To je jedna od prednosti kad ste stručnjak. Sve se slijeva k vama."
"Tko zna dobije li Aandahlica išta od toga."
"Ne bih se iznenadio. Kad o nečemu objavite knjigu, ljudi misle da znate što govorite bez obzira na to znate li vi ili ne. I nazvat će vas kad misle da imaju nešto što biste kupili za dobru cijenu. Trishina je prednost u tome što će njezinu knjigu pročitati mnogo više tisuća ljudi; moja je tako sužena i specijalizirana. Ali istinski sumnjam da bi ona znala razlike između standardnog Bentonova izdanja i Broderova unikata" – široko se nacerio – "a da prvo ne pogleda u moju knjigu."
Nisam ništa rekao, no činilo mi se da je Huggins čitao Aandahlovu barem onoliko koliko je Aandahlova čitala Hugginsa. Isti čas je znao o čemu razmišljam.
"Pročitao sam tu vražju knjigu od korica do korica deset puta. U to nisu ubrojena beskrajna pregledavanja. Katkad posegnem za njom kad sam u nedoumici. Imam dva primjerka, jedan za policu i jedan radni. Ovaj radni je toliko ispisan da se jedva više može čitati.
Prepirem se s njom na marginama, bjesnim zbog njezinih izvrtanja istine. Knjiga je oštećena i izudarana jer sam je bacio u zid kad sam je prvi put pročitao. Dakle, istina je, dobro je poznajem. Mogu citirati njezine dijelove kao što neki citiraju Shakespearea. I da budemo posve iskreni, jedno vam moram reći: ta me prokleta stvar na nekim mjestima može ganuti do suza. Ima neku genijalnost koju ja... ne znam kako bih je opisao. U svojim najboljim dijelovima zvuči tako istinito da jednostavno znate... zateknete sebe kako navijate da Trish ima pravo. No kobna mana njezine knjige je u tome što postoje mnogi drugi dijelovi za koje znate da su nategnuti. Isti tren znam kad počne s tim sranjem, katkad i usred rečenice. I na koncu je cijela knjiga besmislena: fascinantan primjerak kulture za široke mase. Trish može razgovarati s milijun ljudi, čak i ako su svi oni spavali s Graysonom, ipak joj neće moći reći ono što doista želi saznati."
"A to je?"
"Za početak, što ga je pokretalo, što ga je tjeralo da stvara i zašto je stvarao na način kojem nitko ni prije ni poslije njega nije došao ni blizu i odakle potječe njegov genij. Ne sjećam se tko je to rekao, ali zvuči krajnje istinito. James Joyce je mogao pokušavati cijeli život naučiti svog sina da piše, ali sin ne bi mogao napisati ni stranice Uliksa."
"Grayson se doima kao čisti romantičar."
"Čini se da Trish to misli za obojicu – to je jedan od mnogih nedostataka njezine knjige. Shvatite pojam romantike u njegovu strogo seksualnom kontekstu i odmah ćete uvidjeti kako je smiješan način na koji Trish razmišlja. Darryl Grayson nije mogao biti veća suprotnost svome bratu u odnosima sa suprotnim spolom, čak i ako su susreti sa ženama redovito završavali na istome mjestu. U krevetu su, kažem, obojica imali goleme seksualne apetite. No žene su Richardu bile samo predmeti. Richard je katkad govorio da je spavao s više od tisuću dvjesto žena, gospodine Hodges, možete li uopće i zamisliti tako nešto? Trish Aandahl je sigurno bila na sedmom nebu kad je otkrila tu sočnu sitnicu. Ali stvar je u ovome – Richard je mrzio žene; Darryl ih je volio. Tu je razlika. Darryl Grayson nikad

nije upoznao ženu koju nije mogao voljeti do smrti. I nije bilo važno kako su izgledale: volio je ružne jednako kao i lijepe. Poznavao sam neke od Graysonovih dama i sve su govorile isto. Znao je učiniti da se osjećaju voljenima čak i kad su znale da će on sutra biti s nekom drugom."
"Žene takve smatraju najgorom vrstom muškaraca."
"Apsolutno. Richarda je pratio glas ženskara zato što ih je osvojio tako mnogo i zato što su se podavale tako brzo. No Darryl je bio taj koji im je slamao srca. Njegova ih je tiskara fascinirala – ušle bi i kao da su zakoračile u svijet o kojem nisu mogle ni sanjati. Onda bi vidjele što stvara, i što je stvorio, sa svim onim knjigama Grayson Pressa poredanim na polici iznad tiskarskih kalupa, i čak bi i kurva znala da je nešto veličanstveno dotaklo njezin život."
"Je li im ikad pokazivao sam proces rada?"
"Stalno. Grayson je bio potpuno siguran u sebe. Mislim da mu pomisao da bi netko mogao ukrasti njegov rad nikad nije pala na pamet. Kako biste to ukrali? – sve je on stvorio, od slova do dizajna.
Bio mu je poseban užitak gledati kako i one koje ništa o tome nisu znale obuzima zanos pri prvom susretu s njegovom umjetnošću. U zadnjih je pet godina svojeg života Darryl Grayson uživao u svojoj slavi, koliko god ona bila ograničena. Volio je svoju jedinstvenost.
Nije se hvalisao, ali proveo bi sate razgovarajući s vama, objašnjavajući radni proces, ako vas je to zanimalo."

"Možete li mi reći nešto o tom procesu?"
"Bio je poput velikih umjetnika li bilo kojem području, od književnosti do opere. Devedeset posto vremena na nekom projektu trošio bi na razradu, na planiranje, na pokušaje i pogreške. Stvorio je i bacio mnogo knjiga. Katkad bi načinio najmanje dvanaestak primjeraka, koristeći različite vrste papira i tiskarske boje, prije no što bi odlučio što je što. Kod Božične priče, na primjer, proveo je godinu dana uspoređujući reprodukcije u boji na različitim papirima.
Ne događa se svaki dan da Thomas Hart Benton oslikava jednu od vaših knjiga i zato će ona biti savršena. I bila je! Napokon je odabrao pedeset godina staru zalihu papira kupljenog od banke koja je bila preuzela neku izdavačku kuću i raspolagala njezinom imovinom. Papir je stajao u skladištu, zapečaćen u kutijama od 1905. Bio je vrlo dobar, namijenjen za kvalitetne knjige onoga vremena, ali nikad iskorišten. Savršeno je preuzeo boje, nijanse su jednostavno prekrasne."
"Što je učinio s probnim primjercima?"
"Uništio ih je. One su bile namijenjene isključivo eksperimentiranju i nipošto nije želio da se neki od tih primjeraka s pogreškom poslije pojavi u slučaju njegove iznenadne smrti. Grayson je bio iznimno svjestan svojeg mjesta u povijesti izdavaštva. I to s pravom, mogao bih dodati. Stotinu godina nakon nas njegove će knjige cijeniti više no bilo što drugo."
"I on je to znao."
"O, da. Oooooo, da, prijatelju, u to nema sumnje. Grayson se doimao kao skroman čovjek i na neki je način to bio. No ne dajte da vam itko kaže da je svoju umjetnost prodavao ispod cijene ili da nije i te kako bio svjestan svoje važnosti."
Jedna mi je misao sijevnula i lagano sam zadrhtao. Huggins me upitao je li mi hladno i rekao sam ne, samo sam razmišljao o Graysonovim probnim knjigama. "Zamislite da se neka od njih pojavi. Što mislite koliko bi novca donijelo da se tako nešto iznenada pojavi na dražbi?"
Zakolutao je očima.
"A što bi bilo da se sačuvao cijeli komplet?"
Bio je prevelik gospodin da to kaže, ali pogled koji mi je uputio govorio je sve. Predugo ste stajali na kiši, gospodine, pa vam se razmočio mozak.

"Dakle, što je s Gavranom?" rekoh.
Nasmijao se i preokrenuo očima, kao likovi u crtićima. "Znali ste da radi na njemu – toliko piše u vašoj knjizi." "Očito je umro prije no što je projekt dovršen."
"Znate li koliko je dugo radio na njemu do svoje smrti?"
"Na izvjestan bi se način moglo reći da je radio na njemu još od 1949. Tada je to počelo, znate, ta opsjednutost Poeom. Sve je počelo Graysonovim neprestanim pritužbama na svoga prvog Gavrana. Meni je osobno ta knjiga divna. Pokazat ću vam je kad završimo s ovim pa ćete vidjeti i sami. Bila je jednostavna i siromašna ukrasima, ali što tome nedostaje? Napravljena je s vrlo malo novca, to je sve. Nije manjak novca ono što je sprječavalo Gavrana da postane veliki Grayson – Grayson nikad nije dopuštao da mu novac stoji na putu.
Ako nije bilo novca da plati umjetnika poput Bentona, unajmio bi nekog drugog. Taj bi netko možda bio sasvim nepoznat, ali bio bi dobar, u to se možete kladiti, a knjiga bi još bila Grayson. No nevolja s Gavranom ležala je u samom Graysonu. Jednostavno je bio premlad, nije još imao dovoljno znanja. Slova su bila kriva: pokušavao je proizvesti učinak koji još nije mogao postići kombinaciju modernog i gotičkog pisma na način na koji to još nikad nije učinjeno i koji bi Poea istaknuo u kontekstu njegova vremena, a da još uvijek bude zanimljiv suvremenom čitatelju. To je bilo preambiciozno za mladića koji je imao tek dvadesetak godina, makar on bio i genij.
Osobito su mu samoglasnici bili premoderni u odnosu na ostatak slova A i O, pa čak i obli dijelovi slova D i B doimaju se preuglađenima a da bi proizvela učinak koji su davala ostala slova."
"Kvragu, zvuči komplicirano."
"Ne možete ni zamisliti. Na Graysonovoj razini se to čak i ne može laiku objasniti kako treba. Ali svejedno pokušajmo. Imate dvadeset i šest slova. Cilj vam je da se savršeno isprepliću, svako sa svima ostalima u bilo kojem mogućem slijedu i u potpunom skladu. Zato malo mijenjate slovo E. Napokon se čini savršeno, sjajno izgleda sve dok ne otkrijete – nakon što je prokleta knjiga uvezana i razaslana da stavljeno između velikog L i malog n, kao u imenu Lenora, izgleda usrano. To ne možete proračunati matematički ni uz pomoć računala: morate se jednostavno uhvatiti s time u koštac i nadati se da niste previdjeli neku glupost zbog koje će vaš rad svim ostalim tiskarima na svijetu izgledati kao da ga je napravilo dijete u vrtiću. Naravno, prosječan čovjek neće uočiti razliku – čak i kolekcionar ili knjižar poput vas neće znati. Bilo tko od vas pogledao bi Graysonove probne primjerke i mislio da su savršeni. Ali tiskar poput Frederica Goudyja odmah bi to uočio, zato što je i sam bio vrhunski dizajner. Goudy je tada već bio mrtav, ali Brucea Rogersa su pitali za Graysona i rekao je ono što bi vjerojatno i Goudy rekao: "Ovo je vrlo dobro, ali to je napravio mladić koji će sigurno postati još bolji." Opaska je tiskana i Grayson ju je pročitao. Rogers je to mislio kao kompliment, ali njega je povrijedilo i ta ga je knjiga stalno progonila. Nije htio razgovarati o njoj, a prošao je i kroz period kada je razmišljao da zaniječe da ju je ikada napravio. Prevagnuo je zdrav razum i ta ga je ludost brzo prošla. Na kraju, Grayson je bio poput većine velikih umjetnika, nikad nije mogao dosegnuti svoj pojam savršenosti i uvijek je bio prestrog prema sebi. Nije shvaćao da šarm njegova Gavrana leži upravo u pogreškama koje su ga oduvijek mučile. One pokazuju začetak genijalnosti na djelu. Mane osvjetljavaju briljantnost ostalih dijelova i čine ono što nijedno od Graysonovih kasnijih djela ne može učiniti. Pokazuju da je i on na koncu čovjek. Osobito ona pogreška."
"Koja pogreška?"
"Pravopisna pogreška u pjesmi Annabel Lee. To si nikada nije oprostio." "Što je učinio?"

"Krivo je napisao riječ grobak – s ak na jednom mjestu i ek na drugom." "Tu je pogrešku lako učiniti."
"Naravno. Ali bogovi ne griješe."
"Zapravo, mislim da se može pisati na oba načina."
"Morala je biti napisana onako kako ju je Poe napisao. Zabrljati na tom mjestu činilo se čovjeku poput Graysona vrhuncem nesposobnosti. Ali to dokazuje ono što su svi stari tiskari znali – ne postoji savršena knjiga."
"K vragu. Što je onda učinio?"
"Nakon faze nijekanja, prošao je kroz još jedno glupavo razdoblje odlučio je skupiti sve preostale primjerke i uništiti ih. Trish ima tu divnu scenu u svojoj knjizi i tko zna, možda se doista tako dogodilo. Grayson je skupio pet primjeraka i spremao se da ih zapali na smetlištu iza kuće. No nije to mogao učiniti – hvala Bogu da nije mogao potpaliti tu vatru. Mislim da je tada, te noći, odlučio da će napraviti još jednog Gavrana jednog dana, u dalekoj budućnosti, kad bude imao novca i sposobnost da to učini kako treba. Svoju je karijeru vidio omeđenu tima dvama Gavranima, poput konačnih ograđenih iskaza."
Huggins je pustio da prođe dug, dramatski trenutak. Tada je rekao: "Nije li šteta što nikad nije imao prilike napraviti tog drugog?"
Sat je kuckao, a pitanje je visjelo u zraku. Duga tišina zavladala je prostorijom. Znao sam da razmišljamo o istoj stvari, samo što Huggins to nikada ne bi priznao. Jedanput ili dvaput činilo se da je na rubu nečega: tada bi skrenuo pogled u stranu ne rekavši ništa. Još sam imao milijun pitanja i obeshrabrujuću slutnju da čak i tada od svega neće biti ništa.
Na jednostavnom pitanju mogli smo se zadržati i sat vremena. Huggins je bio opširan: gestikulirajuća, maštovita, predviđajuća enciklopedija o Graysonima, a ja nisam znao dovoljno da bih mogao odlučiti što je od onoga što mi govori važno. Tada sam se sjetio nečega što nas je moglo gurnuti na neku drugu razinu – onog komadića pougljenjena papira u mojoj lisnici.
"Mogu vas nešto pitati... u povjerenju?" "Naravno."
Izvukao sam papirić i stavio ga na plohu među nama. "Što mislite o ovome?"
Zaškiljio je, a zatim izvukao naočale. Čuo sam ga kako uvlači dah kao da je davnašnja ljubavnica, još mlada i lijepa, upravo ušla u prostoriju. Digao je pogled: oči su nam se srele iznad ruba njegovih naočala i vidio sam da je moj predosjećaj bio dobar. Potresao sam ga. "Odakle vam ovo?"
"Ne mogu vam reći. To spada u povjerljive podatke."
"Što vi mislite, što je ovo?" reče, postavši iznenada plah. "Vi ste stručnjak."
Kiselo se nacerio. "Želite mi reći da je ovaj komadić dio nečega za što sam ja stručnjak. Ali što možete očekivati od mene s takvim komadićkom? Tu su samo četiri slova. Otkud da ja znam?"
"Riječ anđeo pojavljuje se u Gavranu."
"Znam. Ali što to dokazuje? Mislite da je ovo dio Graysonova Gavrana! Nije." "Kako znate?"
Uzeo je komadićak i podignuo ga prema svjetlu. Pogledao ga je kroz draguljarsko povećalo i opet ga odložio na stol.
"Zbog papira, između ostalog. Grayson bi upotrijebio mnogo kvalitetniji od ovog. Vjerojatno stari. I tiskao bi ga navlaženog. Razumijete li što vam govorim – lagano bi ga navlažio tako da stroj doista može utisnuti slova u njega, da boja prodre duboko i postane dio stranice. Pogledajte ovo i vidjet ćete da se boja nalazi na samoj površini papira koji je obična i, kladim se, jeftina vrsta papira

za umnožavanje."
Osjetio sam val olakšanja. Bila je to fotokopija, imao sam dobar predosjećaj. Prava je knjiga još bila ondje negdje.
Podigao sam papirić i stavio ga u lisnicu. Huggins ga je pratio očima.
Činio se iznerviranim kad sam lisnicu spremio u džep. Pogledao je na sat. "Već je kasno." Ispričao sam se što sam mu oduzeo cijelu večer.
"Još koje pitanje?"
Kimnuo je glavom. "Samo brzo. Počinje me boljeti glava." Izvadio sam Eleanorin adresar iz džepa i otvorio na stranici o Graysonima.
"Znači li vam išta ime Nola Jean Ryder?"
Skinuo je naočale i zaškiljio na knjižicu, a zatim na mene. "Gdje ste ga čuli?"
"Jednostavno se pojavilo", rekao sam ne želeći mu kazati. "Vjerojatno nije važno." "Ona je bila jedna od Richardovih... djevojaka."
"Je li još živa?"
Slabašno se nasmiješio. "Razmišljate da razgovarate s njom?" "Naravno, ako mogu."
"Što biste se uopće nadali postići razgovorom s jednom od Richardovih starih kurvi?" "Je li to ono što je bila?" Slegnuo je ramenima.
"Kao što ste i sami rekli," kazah, "s čovjekom poput Graysona, tko zna gdje su odgovori?" Zagunđao je. "Mislite da ona ima vašeg Gavrana!"
Prije nego što sam mogao odgovoriti, rekao je: "Sve što se zna o Noli Jean Ryder naći ćete u Trishinoj knjizi."
"Po vama se zbilja čini tajanstvena."
"Doista? Nemam tu namjeru, iako je svakako prilično tajanstvena. Nestala je nakon požara i odonda je nitko nije vidio."
Pogledali smo se, a pitanja su mi navirala u grlu. Presjekao ih je, a da ih nisam ni postavio. "Slušajte, ne znam baš ništa o tome. Već sam vam rekao, to nije moje područje. Ako želite razgovarati o Graysonovim knjigama, onda sam ja vaš čovjek. No ako vas zanimaju ljudi, osobito kurve u njihovim životima, morat ćete pitati Trish.
Ili pročitati njezinu knjigu." Krenuo sam spremiti adresar.
"Koja još imena imate u njemu?" Sad je bio sumnjičav, a ton njegova glasa optužujući. Pogledao sam stranicu. "Jonelle Jeffords."
Slegnuo je ramenima. "Rodney Scofield."
Uspravio se poskočivši na stolici. "Što sa Scofieldom?" "To sam ja vas htio pitati."
"Je li vas Scofield poslao ovamo?" "I ne poznajem ga."
Izgledao je sumnjičav. "Stvarno."
"Odakle vam onda njegovo ime?"
"To je jednostavno nešto što sam usput pokupio."
"Naravno." Ton mu je iznenada postao podrugljiv, gotovo neprijateljski. "Zaista, gospodine, mislim da me izrabljujete."
"Ne vidim na koji način."

"Doista ne vidite? Mislite da sam potpuni idiot? Dođete ovamo i možete biti doista bilo tko.
Odakle da znam tko ste ili što stvarno želite? Sada morate otići. Umoran sam." Tolikom sam brzinom bio izguran do vrata.
Riskirao sam i rekao mu da me nazove u Ramadu ako se predomisli, no vjerojatno ću biti ondje još samo noćas. Sjedio sam u autu i gledao njegovu kuću. Pitanja su tek počela. Još nisam znao zašto je Trish Aandahl mislila da su Graysoni ubijeni, a Hugginsove knjige nisam dospio vidjeti.

25
Na putu prema gradu svratio sam u kineski restoran. Pojeo sam sjajni moo-shoo i stigao u Ramadu u osam sati. Sjeo sam na krevet i obavio telefonske provjere. Leith Kenney je još bio nedostupan: u Taosu se na telefonu Jeffordsovih i dalje vrtjela snimljena dobrodošlica. Do devet sati bio sam u čvrstom stisku groznice zatvorenog prostora. Nazvao sam Trish Aandahl, ali nitko se nije javljao.
Vani je kiša ponovno započela svoje pakleno lupkanje.
U to doba noći nije preostajalo ništa drugo do čekati. U devet i petnaest sam zbog kucanja na vratima skočio na noge i srušio telefon na pod. Jedan trenutak sam stajao dok mi je kroz glavu prolazio Poeov stih...
"Posjetilac", ja promrmljah, "što u sobu ući ište Samo to i ništa više."
... a onda sam polako prišao prozoru i razmaknuo zavjese. Mogao sam vidjeti taman obris čovjeka, ramena, noge i zatiljak. Opet je zakucao: bio je odlučan. Vjerojatno je čuo da je telefon pao pa je znao da sam tu i nije ga zanimalo da mi pomogne tako što bi se pomaknuo na svjetlo da mu mogu vidjeti lice. Odvažio sam se i otišao do vrata i otvorio ih.
Bio je to recepcionar. "Oprostite što vam smetam, samo sam htio provjeriti je li to vaš auto.
Nisam vidio da pripada ikome tko je danas došao."
Uvjerio sam ga da je moj: onaj drugi pripadao je prijatelju. Ispričao se i otišao. No zastao je na dvorištu i osvrnuo se na Nash, upravo dovoljno dugo da me prođu žmarci. Nije zapisao broj pločica, a ja sam ga gledao kroz zavjese dok nije zamakao u ured.
Ako sam i razmišljao da ostanem tu dulje od ove noći, to je bio kraj. Otići ću u zoru i potražiti novo mjesto i novo ime. Sjeo sam na krevet i opet telefonirao, ali svijet još nije sjedio za svojim radnim stolom. Kenneyja i Jeffordse sam mogao razumjeti, ali Trish me molila da je nazovem pa biste mislili da je ondje. Odlučio sam je zvati svakih pola sata sve dok ne dođe. Upravo sam se spremao nazvati u deset sati kad je telefon zazvonio gotovo meni pod rukom. Uhvatio me u istom onom napetom iščekivanju i opet sam ga uz tresak srušio sa stola na pod. Zgrabio sam uvijenu žicu i slušalica se lupajući po noćnom ormariću opet našla u mojim rukama.
"Halo."
"Gospodine Hodges?"
"Da... da, oprostite zbog buke."
"U redu je, i sam sam to nekoliko puta napravio." Uslijedila je neugodna stanka. "Ovdje Allan Huggins."
"Ah."
"Razmišljao sam o onom komadiću papira koji ste mi pokazali."
Čekao sam, puštajući da na svoj način prijeđe na stvar. "Zapravo, samo sam o tome i razmišljao otkad ste otišli."
"Jeste li se predomislili u vezi s njim?"
"Ne... ne." Čuo sam ga kako diše... udah, izdah... udah, izdah.

"Ne, siguran sam da je to fotokopija. Pitanje koje mi ne izlazi iz glave je, čega je to fotokopija?... I gdje je original?... I kako i kada je napravljen?"
"Zanimljiva pitanja."
"Mogu li ga opet vidjeti. Znam da baš nisam bio ljubazan kad ste prvi put došli. Ispričavam se zbog toga."
"Nema problema."
"Bih li tražio previše... Mogu li možda napraviti svoju fotokopiju vašeg primjerka? Rado bih ga pomnije proučio."
"Mislim da to ne bih želio učiniti u ovom trenutku. No, možete ga ponovno vidjeti, ako želite." "Želim, da... i te kako. Uznemiruju me slova.. Što više razmišljam o tome... Još nisam vidio baš
takav tip, a ipak..."
Nije morao pojašnjavati: znao sam što mu prolazi kroz glavu.
"Možda sutra", predložio je s nadom. "Nazvat ću vas ako budem mogao." "Molim vas, nazovite... Molim vas."
"I vi biste mogli učiniti nešto za mene kad smo već kod toga. Nazovite to razmjenom." "Svakako", rekao je, ali glas mu je bio oprezan.
"Recite mi zašto vas je ime Rodney Scofield razjarilo poput vatre." "Zar doista ne znate?"
"Ne", rekoh kratko se nasmijavši. "Stalno vam govorim, nikad nisam čuo za njega." Zagunđao je s kolebljivim prihvaćanjem. "Sutra, dakle. Tada ćemo razgovarati o tome."
Poklopio je slušalicu. Opet sam obavio svoje telefonske provjere, ali uzalud. Vani je kiša padala jače, obarajući sa sobom i moje raspoloženje.
U takvom stanju otužnog pesimizma, iscrpivši za neko vrijeme svoje zadnje telefonske nade, legao sam na krevet i počeo čitati knjigu Trish Aandahl o Darrylu i Richardu Graysonu.

26
Najranija Graysonova slova bila su kliširana u hladnom, tvrdom pijesku Hilton Head Islanda u jesen 1937. Tada je to bila divlja plaža: nije bilo luksuznih hotela ni igrališta za golf, a rubovima plaže protezala se prašuma. U nedjeljna jutra Grayson bi upalio svoj kamionet International iz '29-e i tandrkao se makadamom iz Beauforta. Nikad više nisam upoznao takav osjećaj slobode i netaknutih mogućnosti, pisao je godinama kasnije prijatelju u Atlanti.
Nikada nisam imao tako jasnu viziju puta preda mnom. Imao je sedamnaest godina i gorio je od želje za životom. Sam bi hodao plažom, uživajući u samoći i čudu svoje nastajuće mudrosti. Alatka za rezbarenje bila mu je zidarska lopatica. Prekrio bi plažu slovima, pišući sa svitanjem i utrkujući se s plimom. Znao je sve klasične tipove slova: mogao je rukom zadivljujuće nacrtati tip Roman, a kad bi nadošla plima i sve isprala, u njemu bi ostajao osjećaj ispunjenja, nikad gubitka.
Sve je to bilo privremeno, ali tako potrebno – slatka zbunjenost, iznenadno prosvjetljenje, žestoki izljevi energije koji katkad nisu dali ništa drugo do osjećaj da je u svojem neuspjehu učinio još jedan presudan korak. Doći će, oh, doći će! U sedamnaestoj je godini mogao učiniti stvari o kojima u šesnaestoj nije mogao ni sanjati. Mladost mu je bila najveći saveznik, jednaka vrijednost kakva će biti iskustvo kad bude imao četrdeset. Postoji fotografija – dvije fotografije, reproducirane svaka s jedne strane lista u Trishinoj knjizi. Mladi Grayson stoji na plaži s licem u sjeni, a pijesak iza njega izrezbaren je slovima. Ista scena nalazi se s druge strane lista, a na mjestu gdje je stajao Grayson stoji mlada žena. Pokraj slike piše da je to Cecile Thomas, a datum 15. rujna 1937. Bio je moja prva ljubav, najdraža, najbeznadnija, najbolnija. Imala sam osamnaest, godinu više od

njega, ali on je bio u svakom pogledu moj učitelj. Te noći obasjane mjesečinom, tople za ranu jesen, postali su ljubavnici na pijesku, brišući slova koja je ispisao pri svjetlu vatre. Nema veze, rekao je, ispisat ću ti nova, i učinio je to, trčeći naslijepo u tami dok je nastupala oseka, a kad su se ujutro vratili, nadolazeća plima još ih nije izbrisala. Oh, savršeno je, rekla je, kad je plima napokon došla i sve isprala, plakala sam, a on se smijao i govorio da to nije ništa. Jednog dana, Grayson joj je rekao, stvorit će nešto što se neće moći otplaviti pa zašto onda sada plakati zbog nevažnih stvari poput ove? Bože, kako sam ga voljela... i još ga volim na neki način. Ne mogu vjerovati koliko me pogodilo kad sam pročitala o njegovoj smrti, a nisam ga bila vidjela više od dvadeset i pet godina. Svijet je postao siromašnije mjesto kad je on umro. Nije mario za novac i uloge ili stvari koje su pokretale druge.
Naučio je svoju umjetnost na jedini način na koji je umjetnik uči, ispitujući tajne prostranstva vlastita srca. Uvijek je išao manje utabanim stazama, uvijek: uzdignuo bi se na stranici i gazio njome, s nepresušnom snagom čak i u smrti. Evo dolazi, hoda Hilton Headom sam. Rezbari pijesak svojom lopaticom, ispisuje abecedu koju je sam osmislio, stvorio tu na licu mjesta. Plima već liže slovo A dok on dovršava malo z, a on stoji do gležnja u pjeni i udiše čisti zrak Caroline s okusom nadolazećih pobjeda. Društvo mu pravi samo duh Trish Aandahl, te još nerođene žene, srodni dašak što lebdi na vjetru. Negdje u svemiru se sastaju, inspirirajući je da napiše bolju prozu no što će, možda, ikad napisati. I dok piše o Graysonu, polako se pojavljuje mutna slika nje same. Ona je pored njega, nježno mu se ulaguje duž pješčane obale. Govori mi stvari o Graysonu koje bi zbunile fotografa. Fotoaparatu bi sve to promaklo. Veličanstvena fotografija nikad nije vrijedna tisuće savršenih riječi. Ansel Adams može biti velik umjetnik, ali nikad ne može biti Shakespeare. Sredstva su mu predoslovna.

27
Napokon sam u ponoć dobio Leitha Kenneyja. Razgovor je bio kratak, ali moćan. "Gospodine Kenney?"
"Da."
"Zovem iz Seattlea." Nisam mu rekao tko sam. U tom me trenutku više zanimalo da otkrijem tko je on. Odmah sam izašao s adutom. "Zovem zbog Graysonova Gavrana. Izdanje iz 1969."
Čuo sam ga kako hvata dah, kao što su to možda učinili Lewis i Clark† kad su prvi put vidjeli Tihi ocean. Odmah sam znao jedno: podijelio sam si jake karte čak iako ih nisam mogao vidjeti sve. Pustio sam da njegova stanka postane moja. Tada sam rekao, "Zanima li vas da porazgovarate o tome?"
† Lewis, Meriwether (1774.-1809.) i Clark, William (1770.-1838.), američki istraživači, vođe ekspedicije od 1803.-1806. čiji je cilj bilo pronalaženje kopnenog puta kroz Sjedinjene Države do Tihog oceana. Njihova je dobro dokumentirana ekspedicija razotkrila mnoga dotad neistražena područja u Sjedinjenim Državama.
"O, da." Glas mu je zadrhtao od očekivanja. "Još i kako", reče, naglašavajući riječ kako.
Njegova je nestrpljivost bila tako opipljiva da sam znao da mogu voditi igru. "Pričajte mi o Rodneyju Scofieldu."
"Što želite znati?"
"Gledajte, ja sam samo tip koji je nabasao na nešto. Na vas me je uputio netko tko možda zna mnogo više od mene. Ali u ovom času o vama ne znam baš ništa."
"Gospodine Scofield je poslovni čovjek..." "I...?"

"Skuplja knjige." "Graysonove knjige." "Da."
"I mora se reći da je gospodin Scofield prilično imućan čovjek."
"Možete ga provjeriti. Naći ćete ga u većini financijskih izvješća koja su vam dostupna u knjižnicama."
"A tko ste vi?"
"Pa", rekao je kao da to treba biti očito, "Ja radim za gospodina Scofielda." "Što radite osim što primate upite o Graysonu?"
"Moj se posao sastoji samo u tome."
Neko sam vrijeme razmišljao u tišini. "Mogli bismo reći da bi Scofield platio malo bogatstvo kad bi mu Gavran došao u ruke?"
Tišina je bila rječita. Gospodin Scofield bi platio i više od toga. Gospodin Scofield bio je ona najopasnija vrsta knjižnih životinja, čovjek s nezajažljivom strašću i neiscrpnim bankovnim računom. "Nazvat ću vas", rekao sam.
Prekinuo sam prije nego što se mogao pobuniti. Više se neću brinuti o Leithu Kenneyju ili Rodneyju Scofieldu. Imao sam njihov broj, znao sam gdje su, a oni će biti tamo kad ih ustrebam.
Trish je bila druga stvar. Puštao sam njezin telefon da zvoni deset puta prije nego što bih odustao. Pokušao sam zvati njezin ured u Timesu, ali ni ondje je nije bilo.
Jonelle Jeffords i dalje je držala svijet na distanci automatskom sekretaricom svoga muža. Pola sata poslije ponoći prekinuo sam za tu noć.
Spavat ću šest sati. Ako supermurjak ne dođe tijekom noći, ujutro ću već biti daleko odavde.
Sada sam imao plan, odredište za koje sam se nadao da će riješiti problem smještaja. Bilo je to kockanje, vraški odvažno. Samo zbog tog razloga mislio sam kako je to vjerojatno najsigurniji hotel u gradu.
Ujutro ću postati gospodin Malcolm Roberts iz Birminghama. Vraćao sam se u Hilton.
Pustio sam da me Trish uspava svojom ljupkom prozom. Prvoga sata novog dana našao sam se na Graysonovu mjestu.