Knjižarev trag

Strana 1 od 5 1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 1:34 pm



Clydell Slater bio je posljednja osoba koju bi Cliff Janeway očekivao u svojoj trgovini rijetkim i rabljenim knjigama. Čak i nekoć, dok su zajedno radili kao policajci u Denveru, nisu se slagali. No ponude poput Slaterove ne stižu svaki dan. Janeway mora samo dovesti natrag u Novi Meksiko odbjeglu djevojku pod jamčevinom optuženu za tešku provalu, pokupiti prvih pet tisuća dolara i zatim ih udvostručiti bude li imao dovoljno sreće da pronađe rijetku knjigu koju je djevojka ukrala.No nije samo novac mamac koji je privukao Janewaya. Djevojka koju traži doista se zove Eleanor Rigby, antikvarijati Seattlea pravi su hramovi izgubljene umjetnosti malog izdavaštva, a knjiga je Gavran Edgara Allana Poea nakladnika Grayson Pressa iz 1969. godine, izdanje koje službeno ne postoji. No Janewayevi stari detektivski instinkti vratit će ga do davno zaboravljenog poglavlja u povijesti zločina: niza neriješenih i – čini se – međusobno nepovezanih ubojstava. Uskoro će uvidjeti da je ustvari bio unajmljen pronaći Gavrana. Ako ta knjiga postoji, mogla bi vrijediti bogatstvo. No ljudi koji su je možda posjedovali imaju neugodnu sklonost k nasilnoj smrti…Zamišljen i ispričan u najboljoj Poeovoj tradiciji, Knjižarev trag je uzbudljiv kriminalistički roman o knjiškim i drugim zločinima, intrigantnog zapleta u koji su znalački utkani detalji knjižarskog zanata i doista raritetna knjiga.Prvi roman Johna Dunninga s likom Cliffa Janewaya, Knjižareva smrt, objavljen kao dvanaesta knjiga u NAJbiblioteci, osvojio je prestižnu nagradu Nero Wolfe, a njegovi romani U potrazi za Ginger North i Krajnji rok bili su nominirani za nagradu Edgar. Kao stručnjak za rijetke i vrijedne knjige, Dunning je vlasnik knjižare i antikvarijata Old Algonquin u Denveru gdje trguje rijetkim i prvim izdanjima za probrane kupce.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:01 pm

Drugi krimić s Cliffom Janewayom
Jacku Kislingu iz Hairline Pressa, koji sigurnom rukom plovi kroz tiskarske virove i plićake.

Cijene knjiga o kojima likovi romana razgovaraju možda su zastarjele godinu ili dvije. U vremenu ludila, kada novi roman može godinu dana nakon objavljivanja postići deset puta veću cijenu od početne, cijene su zastarjele gotovo u samom trenutku izdavanja. Janeway ostaje cinik kada ljudi prerano plaćaju previše i veličaju pomodno. No on je cinik i kad se radi o jednakim mogućnostima za sve, a svoj najdublji skepticizam čuva za mene, kad smo sami on i ja u 4:30 ujutro.
Pozdrav Warwicku Downingu koji me je gnjavio tri godine. Georgeu Fowleru koji me vodio naokolo po kiši Seattlea. Patu McGuireu za dugo prijateljstvo i poticaj kada mi je trebao. I lijepa riječ za današnje male izdavače. Neki se još odvažno bore za veliku izgubljenu stvar.
Čovjek u St. Louisu umro je negdje tijekom poslijepodneva, toliko je mrtvozornik najtočnije mogao procijeniti. Bilo je to davno i danas se jedva zadržalo u sjećanju čak i onih najstarijih koji prate vijesti o zločinima. Žrtva je bila ekscentrična i bogata osoba, a to je, spojeno s činjenicom da policija nije mogla pronaći motiv ili osumnjičenog, tjedan dana zadržalo priču na naslovnim stranicama. Tada je zanimanje novina splasnulo. Novinari su bili očarani zagonetkom i slikovitom prošlošću pokojnika, ali to su mogli prodavati samo nekoliko dana, a onda se moralo dogoditi nešto novo. No nije se dogodilo – slučaj je nestao s naslovne stranice i postao prošlost koju će s vremena na vrijeme evocirati u člancima o obljetnicama ili s pričama u časopisima o neriješenim misterijama. U službi za prijam vijesti St. Louis Post-Dispatcha jedan je urednik otrgnuo i pročitao vješticu Associated Pressa o trostrukom ubojstvu u Phoenixu, dvije tisuće i četiristo kilometara jugozapadno, i pomislio – ne prvi put – kako je svijet postao opasno prenapučen luđacima. Razmišljao je da viješću popuni dva stupca na osmoj stranici, no tada je pomislio: Isuse, imamo dovoljno i svojih luđaka, pa je ubojstva iz Phoenixa izgurao izvještaj UPI-12 L o čarki uz kinesko-rusku granicu. U Phoenixu je taj dan i ostatak tog tjedna slučaj bio na naslovnim stranicama. Policija nije otkrila ništa. Ako se ubojstvo mora dogoditi, rekao je policajac zadužen za slučaj u Phoenixu, tada bi ono barem trebalo biti logično.
Ne plaši nas uobičajeni ubojica u afektu, rekao je policajac, već tip koji ubije bez ikakva razloga, a onda iščezne u noći. Policija ga rijetko uhvati zato što napada bez razloga i nema motiv. Nevolja s nasumičnim ubojstvom jest u tome što su svi zajednički nazivnici tek površni. Ubojica može provaliti na isti način, može upotrijebiti isto oružje, no nikada ne postoji ništa što bi nagoviještalo motiv zato što on i ne postoji. Dajte mi motiv, a da nije umna poremećenost, reče policajac, i riješit ću ovaj slučaj. Taj policajac nije znao, zato što o tome nisu pisale novine u Phoenixu i zato što je to bilo tek jedno od mnogih brutalnih ubojstava na teleprinteru s vijestima iz cijele države na početku dugog vikenda, da je u Baltimoreu na isti način upravo bio ubijen jedan čovjek. Ovaj put postojao je i preživjeli – njegova žena, slijepa od rođenja, koju je ubojica ostavio za sobom da bunca u ludilu.
Bila je beskorisna kao svjedok i uskoro je„smještena u jednu od državnih ustanova, no možda je čak i onda imala što reći istražitelju koji je poznavao slučajeve iz Phoenixa i St. Louisa i koji bi ih mogao sagledati kao jedinstven slučaj. No tada računala još nisu bila u široj upotrebi: zajednice

odvojene velikim udaljenostima nisu bile tako povezane kao što su danas; ubojstva se nisu elektronički svrstavala u grupe prema takvim faktorima kao što je oružje, forenzičko poklapanje i profili ubojica. Postojao je teleprinter s izvještajima svih vrsta koji je obavještavao da su počinjena ubojstva, no što u tome ima nova? Izraz serijski ubojica još nije bio ušao u opći rječnik i većini ljudi bilo je nezamislivo da bi ubojica mogao ubiti u St. Louisu u ponedjeljak, Phoenixu u srijedu i u predgrađu Baltimorea u petak uvečer. U nedjelju je počinjeno dvostruko ubojstvo u Idahou – rančer i njegova žena ubijeni su baš kad su se spremali večerati. Ovo je bila velika vijest u Boiseju, ali je u St. Louisu, Phoenixu ili Baltimoreu jedva zamijećena. Devetog je dana ubojica napao posljednji put – postariju ženu koja je živjela sama u New Orleansu.
Ovoga je puta potpalio kuću nadajući se, pretpostavljala je policija, da će prikriti svoj zločin. U svakom od pet gradova, detektivske ekipe istraživale su svoje lokalne slučajeve i nisu pronašli ništa. Pažljivo su ispitivali krive tragove, povodili se za glasinama i polako tijekom tjedana gledali kako i posljednji tragovi završavaju pred zidom. Jedan jedini zajednički nazivnik ostao je skriven zemljopisnim prostranstvom i često zagonetnim metodama obavještavanja na policijskim teleprinterima.
Tada to nitko nije znao, no u svakoj od kuća ubijenih živio je kolekcionar knjiga. Tako sam se ja upleo u to, više od dvadeset godina poslije.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:01 pm




KNJIGA PRVA - ELEANOR
1
Slater nije bio moj tip policajca. Čak i nekoć, dok smo obojica radili s prave strane zakona, na gospodina Slatera se nikad nisam mnogo obazirao. Igrao je tako malu ulogu u mojem životu da na trenutak nisam ni znao tko je. Radio sam u uredu, maloj prostoriji u stražnjem dijelu svoje trgovine rabljenim i rijetkim knjigama u Denveru. Popisivao sam knjige za svoj prvi katalog kada me Millie pozvala preko interfona iz dućana. "Neki gospodin Slater vas želi vidjeti", rekla je, a zadnja osoba na koju bih – i na koju sam doista i pomislio – bio je Clydell. Bio sam ljut. Sporo sam napredovao s radom: u bibliografiji sam bio apsolutni početnik, a čak sam i kod suvremenih knjiga posvuda nailazio na zamke. Preda mnom na stolu nalazio se otvoren primjerak Brda novčića Johna Gardnera, čist i uščuvan kao na dan svog nastanka 1973. Gardner je knjigu potpisao na unutarnjem naslovu, a budući da nikad više neće potpisivati, bio je to zgodan mali dodatak koji joj je gotovo udvostručio vrijednost. No još uvijek to nije skupa knjiga – kvalitetno prvo izdanje, nepotpisano, stoji oko 25-40 dolara – knjiga kakvu možeš opisati i procijeniti u tren oka. Izdavač je Alfred A. Knopf koji, osim što izdaje kvalitetne knjige, daje i ispravne bibliografske podatke. On nije poput Lippincotta, koji većinu knjiga proglasi prvim izdanjem, ili McGraw-Hilla, koji to napiše kad god se šegrtu u tiskari prohtije: ako Knopf kaže da je prvo izdanje, možete se u to pouzdati... iako se prisjećam jednog ili dva naslova Wille Cather koji možda i ne poštuju tu tradiciju.
Valja priznati da kod sve tri izdavačke kuće zamke vrebaju na vas poput nagaznih mina. William Morrow je bio uzor dosljednosti, no na jednom je vrijednom malom naslovu Harryja Crewsa umjesto riječi drugo izdanje kao uvijek dotada, stavio dvije točkice pri dnu autorske stranice. Zgodno, Morrow. Prošle me godine to malo prikrivanje stajalo 40 dolara za vrlo osobito, ali ne i prvo izdanje. Doubleday uvijek, ali baš uvijek, napiše prvo izdanje na autorskoj stranici, a na svim kasnijim izdanjima to izostavi. No s jednim Johnom Barthom nije to učinio: nije stavio nikakvu oznaku, već je šifru sakrio negdje pri dnu posljednjih dviju stranica. Šifra mora biti H-18 – ne H-38 ili H kao H-bomba ili H-što god – inače nije prvo izdanje.
Harper i Row su godinama bili pouzdani poput Knopfa, osim u jednom petogodišnjem razdoblju, negdje oko 1968.-1973. kada su, iz razloga poznatih samo gospodi Harperu i Rowu u njihovoj velikoj nebeskoj knjižari, počeli stavljati niz brojeva na zadnju stranicu, za ime Božje, bez obzira na to što je sprijeda pisalo prvo izdanje. Kako biste to shvatili? Jedino objašnjenje koje nalazim jest da ljudi koji knjige izdaju sigurno mrze one koji ih kupuju, skupljaju i prodaju. Mogu upravo vidjeti stare Harpera i Rowa kako trljaju svoje prozirne ruke i divlje se cerekaju dok neki jadnik teška srca daje 700 dolara namijenjenih plaćanju stanarine za Sto godina samoće da bi poslije otkrio kako je kupio jedno od kasnijih izdanja vrijedno najviše 40 dolara. Kod ovog je naslova Harper doista nadmašio sam sebe: osim što je sakrio niz brojeva (koji pri prvom tiskanju počinje brojem 1), također je objavio i jedno izdanje bez ikakvih brojeva. Prevladava uvjerenje da je to stvarno prvo izdanje iako se još nađe pronicavih i dobro upućenih knjižara koji bi sebi dopustili i drukčije mišljenje.
Sigurno je jedino to da se kod bilo kojeg Harperova naslova iz tog doba moraju pregledati zadnje stranice. Tako su oznake prikrivene kod ranih djela Tonyja Hillermana s cijenom od 750 dolara naviše, kod nekih prvih američkih izdanja Dicka Francisa (a brojevi najednom od njih počinju s 2 jer 1 nitko nikad nije vidio), zatim kod dobrih Gardnerovih naslova i, naravno, Sto godina samoće – kobna pogreška, ako je počinite, jer stanarinu treba platiti, a tip koji vam je knjigu prodao otputovao je preko zime na jug.

I tako sam zapeo s Brdom novčića dok mi je čovjek kojeg nisam želio vidjeti navaljivao na ulazna vrata. Zapeo sam zato što sam se sjetio da su postojala dva izdanja ove knjige, ne računajući
A. A. Knopfa. Negdje sam pročitao da su usred tiskanja prvog izdanja zaustavili strojeve i promijenili boju naslovne stranice. Izgleda da se Bogu, starome ili nekom drugom glavešini nije svidjela nijansa pa su je promijenili iz tamnonarančaste u svjetliju. Tehnički su oba izdanja prva, ali je narančasto prvo-prvo i stoga poželjnije. Ovo i nije toliko bitno, ali to je bio moj prvi katalog i želio sam da bude kako treba. Meni se naslovna stranica činila prilično narančastom, no vruće je vruće tek kad ga usporediš s hladnim. Gubi se, Slateru, pomislio sam. Izvukao sam karticu za oznake iz stola, napisao provjeriti boju i umetnuo je u knjigu. Rekao sam Millie da otpravi gnjavatora i pripremio se da ga sam na brzinu otprašim ako se ispostavi da je trgovački putnik ili zastupnik tvornice žarulja. Čak i kad je ušao, na trenutak ga nisam prepoznao. Nosio je toupet, a dao je izvaditi i prednje zube.
Umjetno zubalo bilo je savršeno, a vlasulju ste mogli razlikovati od prave kose samo ako ste ga poznavali u doba kad je počeo ćelaviti. Odjeća mu je bila ležerna, ali skupa. Nosio je cipele od aligatorove kože, a činilo se da je i aktovku kožom platila neka jednako ugrožena životinja. Košulja mu je bila raskopčana i, naravno, nosio je lančić oko vrata. Općem dojmu nedostajala je jedino dijamantna naušnica u probušenom uhu, no znao sam da je samo pitanje vremena kad će i to dodati.
"Bok, dupeglavac", rekao je. "Daj se pogledaj. Sjediš tu i češeš muda, a nemaš vremena porazgovarati sa starim ratnim drugom."
"Zdravo, Clydell", rekao sam hladno. "Zamalo te nisam prepoznao."
Zadjenuo je palce za revere i teatralno prošetao, a da pritom to nije smatrao šalom. "Nije loše, ha? Moja ženska Tina kaže da izgledam dvadeset godina mlađe."
Tina, ipak. Isti tren mi je iskrsnula slika u glavi – mlada, lijepa do boli i tako potpuno bez mozga da su je upravo propustili svrstati kao novu vrstu u životinjskom carstvu.
"Tebe bih zadnjeg očekivao u knjižari, Clydell", rekao sam pokušavajući zadržati prijateljski

ton.


"Ja činim, a ne čitam. Lijepo od tebe da se sjećaš."
"Oh, sjećam se," rekoh, izbjegavši napasti lake zajedljivosti. "Moja su smjela djela postala

legende među momcima u plavom.
Koliko čujem, još sam jedna od omiljenih tema njihovih razgovora. A i ti, Janeway."
"Eto, sad mogu umrijeti. Sve što me čeka u budućnosti mogu smatrati sumrakom svoje karijere." Pretvarao se da razgledava moje police. "I kako ide posao s knjigama?"
Zaista nisam želio razgovarati o knjigama s čovjekom kojeg one – mogli ste se kladiti – ni najmanje nisu zanimale. "Sjedni", rekao sam preko volje, "i kaži mi što hoćeš."
"Slušaj ga", reče nekom pomoćnom bogu. "Isti stari jebeni Janeway. Nemaš vremena za sranja, ha, Cliffie? Jednog će dana snimiti film o tvojem životu, moj stari frendu, i tako će ga nazvati: Nema vremena za sranja."
Sad sam se svega prisjećao, svega što me kod Slatera oduvijek zamaralo. Njegova navika da ljude naziva starim frendovima. Razmetanje, uobraženost, stav grubijana. Lažne dlake na grudima, kao što je neki kritičar – vjerojatno Max Eastman – rekao jednom o Hemingwayju. Jeftin sjaj, cipele, odavanje lošeg ukusa nošenjem životinjskih koža koje je kupovao i svojoj ženi da bi se poslije time hvalio, kao da je upasti s plaćom policajca u dug do grla za bundu od nerca vrijednu 4000 dolara ravno dobivanju Počasnog odličja za hrabrost.
Neki među nama smatrali su da je dobio što je i zaslužio kad je gospođa uzela bundu i, ogulivši

Slatera do kože, zbrisala s nekim doktorom. No još je postojao tračak svjetla na svijetu: sad je tu bila Tina.
"Samo sam prilično siguran da nisi ovamo došao zbog knjige", rekoh. "Zadnji smo broj Bičeva i lanaca prodali prije sat vremena."
"Riknut ću, Janeway. Isuse, čovjek ne može ni svratiti u ime dobrih starih vremena a da mu ne zabiju malo sarkazma."
"Da budem okrutno iskren, ti i ja nikad nismo pripadali istoj vrsti ljudi."
"No ipak sam ti se oduvijek divio. Zaista jesam, Janeway. Bio si najčvršći policajac kojeg sam poznavao."
"I to sam još uvijek", rekao sam držeći ga na odmaku. Pogledao me ravno u oči. "S izuzetkom ovdje prisutnog." Uputio sam mu pogled suzdržavši se od odgovora.
"Hej, znaš što bismo trebali učiniti? – odboksati jednom nekoliko rundi. Otići ćemo do moje dvorane, dat ću ti nekoliko korisnih savjeta i malo ti naprašiti guzicu u ringu."
"Ne bi izdržao ni pola minute", rekao sam ne mogavši više odoljeti istini.
"Drkadžijo", reče Slater onim opće poznatim tonom muškog drugarstva koje dopušta pogrde do neke granice. "Nastaviš li govoriti sranja, jednog ćeš dana u njih zaista i povjerovati." Odlučio je prihvatiti ponuđenu stolicu. "Hej, onako među nama starim ratnicima, ne poželiš se katkad vratiti u policiju?"
"Sigurno si poludio. Ni za što na svijetu, Clydell."
Činilo se da mi nije povjerovao. "Reci istinu. Još bi bio tamo da nije bilo one svinjarije s Jackiejem Newtonom. Vratio bi se ovaj čas da možeš."
"Želiš istinu?... Dakle, ono što mi doista nedostaje su subotnje večeri. Gotovo nikad nisam odradio cijelu smjenu a da nisam morao gacati po tuđoj utrobi i skupljati dijelove mrtve djece. Teško da će išta poput ovoga", zaokružio sam rukama po zraku obuhvaćajući cijeli svoj beskrajni i nemjerljivi sadašnji svijet, "ikad moći zamijeniti takvo nešto."
Pogledali smo se bez traga duhovitosti ili naklonosti. Evo ga, pomislio sam: prvi iskreni trenutak u cijelom ovom usranom razgovoru nismo imali što reći jedan drugome. No još je bilo jasno da Slater nije došetao da bi mi pokazao svoje krpice i pričao o Tini. Pripalio je cigaretu i kritički odmjerio police s knjigama, onako kako bi znanstvenik pogledao bubu pod mikroskopom.
"Donosi li ovaj posao ikakav novac?"
Odmahnuo sam glavom. "Ali toliko je zabavno da nas nije briga." "Da, mogu se kladiti", rekao je suho.
Osjetio sam kako mi temperatura raste. Preostalo mu je oko dvadeset sekundi da kaže što želi i znao je to. Naglo je promijenio temu.
"Znaš, ima poslova kojima se možeš zabaviti i još zaraditi koji dolar. Možda si čuo."
Mislim da sam znao što će reći onih pola sekunde prije nego što je rekao. Zvuči ludo, no gotovo sam bio spreman kad je rekao:
"Trebao bi mi dobar čovjek, ako se ikad poželiš vratiti u stvarni svijet."
Pustio sam da na nas djeluje potpun učinak njegovih riječi. Podigao je obrve i okrenuo dlanove prema gore nabacivši izraz iskrenosti. To je vjerojatno djelovalo poput čarolije na djecu, udovice i jednostanične organizme poput Tine.
"Ako sam dobro shvatio, Clydell... ti mi nudiš posao?" "Više od posla, Cliffie... mnogo više od toga."
"Ne bih rekao."

"Ne žuri se, stari frendu, dok ne čuješ sve."
Povukao je dugačak dim, a zatim ga ispuhnuo. "Prošle godine je platio porez na četvrt milijuna dolara prihoda."
"Netko mora platiti one zahodske daske od 200 dolara koje Pentagon stalno kupuje."
"Zašuti, seronjo, i slušaj. Najbolje što sam u životu učinio je što sam otišao u prijevremenu mirovinu i započeo vlastiti posao. Trenutno sam najsjajnija stvar koju je Denver ikad vidio. Možda prijeđem i na radio. Prošli tjedan sam sudjelovao u dvije emisije i programska urednica postaje KOA kaže da mi ide kao nikome dosad.
Slušaš li ti mene, Janeway? To bi mi mogla biti druga profesija kad bih htio. Tako je lako da bi to trebalo zakonom zabraniti. Nitko od njih ne radi više od dva ili tri sata na dan što znači da se ja upravo zagrijavam. Sve je to sranje. Mogu se izvući iz svakog dreka, a to je sve što ti na radiju treba. To sam otkrio nakon prvih pet minuta. Nije važno ono što znaš, već ono što imaš među nogama. Čuješ li me?"
"Clydell, kakve to veze ima sa mnom?"
"Strpi se, sad ću ti reći. Ovime sam ti samo htio. pokazati kako tvoj stari frend vodi vrlo ispunjen život. Pozovu me da pričam o detektivskom poslu i onda otkriju da se mogu snaći s bilo čime. Sljedeći tjedan mijenjam voditelja u udarnom jutarnjem terminu. Časopis Denver priprema članak o meni s potpunim životopisom. Izabrali su me za jednog od deset najseksepilnijih muškaraca starijih od 50 u Denveru. Možeš li to zamisliti?"
Mogao sam. Svaki časopis koji smisli nešto tako imbecilno zaslužuje Slatera i preokrenut će pola svijeta da ga nađe. Nadao sam se da će ga uslikati ujutro, prije nego što najseksepilniji čovjek u gradu skine kosu s vješalice i izvadi zube iz čaše.
Slater reče, "Na radiju razmišljaju da me zaposle kao onog pimpeka što govori." "Sasvim prikladno."
"Mogu govoriti o bilo čemu. Politika?... Pa ja sam hodajuća statistika. Pitaj me nešto. Hajde, postavi mi pitanje... o bilo čemu, nije važno." "Oh, kvragu", rekoh umorno.
"Ja imam odgovor na sve, a ti čak ne možeš smisliti ni jebeno pitanje." Tupo sam ga pogledao.
"Evo nešto što nisi znao. Mikrofone namještaju kako meni odgovara. Ako netko nazove i počne pričati sranja, moram se samo nagnuti bliže mikrofonu i podići glas i on se jednostavno izgubi." Nacerio se i pokazao mi dlanove poput mađioničara koj je upravo učinio da zec nestane. "Kažem ti, Cliff, sad sam ja glavna faca. Ja vodim igru. Čak se priča da će snimiti televizijski film prema jednom od mojih slučajeva za serijal Neriješene misterije."
"Ako si tako strašan frajer, kako to da ga nisi riješio?"
"Riješio sam vražju stvar, zato i žele snimiti film, kretenu. To bi bio nastavak priče koju su prošle godine snimili o budalama koje nisu riješile slučaj. Da se razumijemo, Janeway – nema slučaja koji ja ne mogu riješiti. Zato sam i bacio Denver pod noge. Kod mene je sve zajamčeno. Ako ne dobijem rezultate, ne mogu unovčiti ček. Tražiš nestalu osobu?... Naći ću kujinog sina. Ako ti duguje novac, dovući ću mu guzicu ovamo i prije nego što završimo s njim, poželjet će da nikad nije ugledao tebe, ovaj grad, a ponajviše mene. Mogu naći bilo koga za dan ili dva – treba samo poznavati prave ljude i mućnuti malo glavom. Imamo računalnu bazu podataka i pristup do sedamdeset milijuna imena u svakoj saveznoj državi. Ako gad ima Master karticu i zaposlenje ili ako se ikad pretplatio na neki časopis, imam ga u računalu. Mogu ti reći njegovu kućnu adresu, broj telefona, kolika su mu muda i koliko je porno filmova odgledao prošli tjedan. Mogu ti reći o tebi ono što čak ni ti ne znaš."

"Clydell..."
"O.K. Stvar je u tome da ne stignem sve obaviti. Plaćam tri potrčka i tri tragača puno radno vrijeme i još ne stignem obaviti sve poslove. Mogao bih ovaj čas zaposliti još troje ljudi i još bismo kasnili mjesec dana s naplatom potraživanja. Trenutno više poslova odbijem, nego što prihvatim: preuzmem li još koji, neću moći sam obavljati one seksi. Bit ću samo piskaralo zatrpano sranjima koje drugima dodjeljuje zadatke. Nije to život za tvog frenda, ako razumiješ što hoću reći. Ovdje upadaš ti."
"Uh-uh", rekoh klimajući glavom.
"Bio bi moj zamjenik i imao bi slobodne ruke. Jamčim ti da bi već prve godine zaradio najmanje pedeset tisuća. Mogao bi si sam probrati zanimljivije slučajeve, bio bi posrednik između mene i osoblja.
Dobio bi službeni automobil i sve troškove plaćene. Kažem ti, stari, moji ljudi u svemu dobivaju prvu klasu. Moj ormarić s pićem otvara se u četiri sata i zaposleni imaju sve povlastice. Budeš li usamljen noću, imamo tri tajnice predivnih oblina koje ti neće samo zapisati pismo, već i mnogo više od toga. Znam da nisi baš lud za mnom, Janeway, imam oči u glavi. Ali upitaš li bilo koga tko radi za mene, reći će ti da sam pravi dobričina. Tko radi onako kako ja želim, nema nikakvih problema. Svidjet će ti se ovo, a prije nego što završi, svidjet ću ti se i ja. Ako ti se pak ne svidim, nitko ne kaže da moramo spavati zajedno."
Nakon te jadne tvrdnje ispričao sam se i otišao u kupaonicu. No kad sam se vratio, još je bio tamo.
"Razmisli", rekao je. "Već jesam."
"Razmisli, glupane." Kritički se ogledao oko sebe. "Ti si poput mene, Janeway, čovjek od akcije. Kojeg vraga radiš ovdje?" Pokušat ću samo jednom, pomislio sam, da vidim može li razumjeti i najmanju istinu o svijetu u koji je zalutao. No čak ni za to nisam mogao pronaći prave riječi. Nikad nećete kvaku na vratima uvjeriti da se život ne sastoji samo od guranja, povlačenja i okretanja.
"Cijenim tvoju ponudu", rekao sam, "ali radije ne bih."
"Ovaj posao je kao skrojen za tebe. Sudbina ga je tebi namijenila.
Želiš li dokaz?... Dat ću ti pravu poslasticu. Za dva dana posla pokupio bi pet tisuća. Čak je i neka knjiga upletena ako te zanima." Zurio sam u njega.
"Jesam li konačno privukao tvoju pažnju?" reče cereći se. "Rekao sam čarobnu riječ, što li?" "Mogao si to odmah reći i uštedjeti mnogo vremena."
"Šuti i slušaj. Trebam nekog da dovede bjegunicu pod jamčevinom. Moje je osoblje zauzeto sljedeća dva tjedna, a ja imam toliko posla da ne bih tamo mogao poslati ni čistačicu. Damu treba isporučiti okružnom sudu u Taosu, New Mexico, najkasnije deset dana od sutra. Kupac jamčevine uložio je pedeset tisuća dolara i spremanje povećati naš dio na 15% ako je dovučemo natrag. Sve sam već izračunao: to je sedam tisuća i petsto zelembaća za dva leta avionom. Plaćam ti put do tamo prvom klasom i još dobiješ velik dio."
"Gdje je to tamo?" "Ona je u Seattleu." "Kako znaš?"
"Išao sam do madame Houdini i pogledao u kristalnu kuglu, tupane. Procijenim kakve su joj mogućnosti, eto kako. Ženska je odande, ondje joj je obitelj, kamo bi onda otišla? Nazvao sam tipa kojeg poznajem i dao mu njezin slučaj. On je samo čekao i promatrao, znaš već kako to ide. I jučer oko četiri sata eto nje, pun pogodak, imamo je. Pratio ju je izdaleka i nakon nekog vremena odvela ga

je do svratišta kršćanske mladeži gdje je odsjela." "Gdje je sad tvoj tip?"
"Još joj je za petama. Nazvao me iz telefonske govornice prije sat vremena dok je ona doručkovala u zalogajnici na autobusnoj stanici."
"Zašto je on ne pokupi? Čini mi se da bi to bilo najlakše."
"Zato što ne pokušavam impresionirati njega, glupane. Bit ću iskren, Janeway: boli me đon za ovaj slučaj, to je samo način na koji bi brzo i lako mogao zaraditi lovu i vidjeti kako je zabavno raditi za tvojeg starog frenda. Tako mi Boga, kad sam te se sinoć sjetio, kao da mi je uslišana molitva. Već barem godinu dana treba mi netko kao ti da u uredu raščisti stvari, ali nitko od onih s kojima sam razgovarao nije se činio pravom osobom za taj posao. Onda je iskočila ta stvar s Eleanor Rigby i odjednom mi je sinulo. Cliff Janeway! Kao stvoren je za to."
"Kakva stvar s Eleanor Rigby?"
"Tako se zove bjegunica." Trepnuo sam. "Eleanor Rigby?"
"Baš kao u pjesmi", rekao je Slater istim ravnodušnim tonom.
No oči su mu se odjednom suzile i osjetio sam kako me pozorno promatra kao da mi možda Eleanor Rigby predstavlja nešto više od pjesme moje mladosti.
"Eleanor Rigby", rekao sam gledajući u njega.
"Da, ali ova mačka nije na putu da prerano ostari od teškog života." Opet sam trepnuo, ovaj put gledajući fotografiju koju mi je pokazao.
"Nije loša, a? Zaradiš pet tisuća zelembaća i još putuješ kući privezan lisicama za ovo.
Napravio bih to sam, frendu, da nije onog posla na radiju i časopisa Denver." Tada sam i protiv svojeg zdravog razuma rekao: "Ispričaj mi sve."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:02 pm





2
Eleanor Rigby otišla je u Taos da bi ukrala knjigu: tako se barem mislilo. 14. rujna uvečer, prije četiri tjedna, ona je, kako tvrdi, stigla u New Mexico. Pet večeri poslije provalila je u ladanjsku kuću Charlesa i Jonelle Jeffords. Dok je prevrtala po kući, iznenadio ju je neočekivan povratak Jeffordsovih; došlo je do borbe i ispaljeni su meci. Prema izjavi gospođe Jeffords, Rigby je u panici zapucala i pobjegla iz kuće. Ubrzo je stigla policija i Rigby je istjerana iz obližnje šume. Isprva je bila optužena za tešku provalu, prekršivši zakonsku odredbu New Mexica broj 30-16-4; zatim je, nakon daljnjih razgovora sa žrtvama, okružni tužilac dodao ozbiljnije optužbe – težak napad, napad smrtonosnim oružjem i pokušaj ubojstva. Nisam znao kakve su kazne u New Mexicu, ali vjerojatno se nisu mnogo razlikovale od onih u Coloradu. Za sve to u paketu mogla bi dobiti deset godina u državnoj kaznionici. Sudac je odredio uobičajenu jamčevinu: okružni je tužilac vjerojatno tvrdio kako Rigbyjeva ničim nije vezana za tu zajednicu i kako s njom ne bi bilo dobro riskirati, no čak i u kaznenom dobu prema kojem se, izgleda, krećemo, suci nerado uskraćuju slobodu prije nego što se optuženi nađe pred sudom.
Jamčevina je bila 50 000 dolara: Rigby je kao kolateralni jamac založila posjed koji je imala, šumovit komad zemlje blizu Atlante koji joj je ostavio djed. Kupac jamčevine položio je gotovinu i preuzeo pravo na posjed kao jamstvo da će se optužena na zakazani dan pojaviti na suđenju.
No Rigby se nije pojavila. Vratila se do kuće Jeffordsovih, ponovno provalila, ukrala neke dokumente i knjigu i ovaj put umakla.
"Ovdje upadamo mi", reče Slater. "Jeffordsova želi natrag svoju knjigu; znaš već kako ljudi zapnu oko svoje stvari. Nekoliko dana poslije čula je od policajaca da je Rigby viđena u Denveru; Jeffordsica je povjerljivim kanalima došla do mene. Nije nam trebalo dugo da shvatimo da je Rigby

bila ovdje samo jednu noć na svom putu do Seattlea. Ostalo si već čuo. Moj tip je ima na oku, a ona sjedi na autobusnoj stanici i čeka da je netko od nas pokupi. Tada sam se sjetio tebe, stari. Sjedim za stolom i razmišljam o toj ludoj ženskoj i njezinoj knjizi kad mi odjednom kao munja dođe do pameti: Janeway! Pitam se gdje mi je bila glava posljednje dvije godine. Fućkalo mi se za slučaj, muče me i veći problemi od toga, a ti si, dobri moj frendu, rješenje za sve njih."
Pogledao sam ga pitajući se koliko tog sranja očekuje da progutam odjedanput. "Gledaj na to ovako, Cliffie. Nemaš što izgubiti, a za pet tisuća zelembaća možeš kupiti brdo knjiga."
Bilo je gotovo natprirodno: upravo sam to i ja pomislio, gotovo od riječi do riječi. Kao da mi je Slater provrtio rupu u glavi kroz koju je sve iscurilo.
"A kad si već tamo, možeš udvostručiti lovu ako natrapaš na tu knjižicu koju Jeffordsica tako žarko želi natrag. Već ti se dugo nije nudio tako sjajan posao. Pet tisuća ti je zajamčeno samo da se ukrcaš na avion. Uz malo sreće možeš zaraditi još pet."
"Kako se zove ta knjiga koju tražiš?"
Izvadio je lisnicu i razmotao list papira. "Je li ti poznato nešto što se zove Gavrani?"
"Čini mi se da sam čuo za njega jednom ili dvaput. To je pjesma. Napisao ju je Edgar Allan Poe."
"Ovu je napisao neki Grayson. Vidiš li tu ikakva smisla?" "Zasad ne."
"Mogu ti reći samo ono što je klijentica rekla meni. Sve sam pažljivo zapisao i nekoliko puta pročitao, ali još uvijek mi ništa nije jasno."
"Mogu li vidjeti papir?"
Nevoljko mi ga je dao, poput oca koji predaje kćer na vjenčanju.
Papir je bio krhak: već se počeo stanjivati na mjestima gdje je bio presavijen. Nisam ništa rekao o tome, samo sam ga pažljivo razmotao i pogledao što je zapisao. "Zapravo, knjiga mi je poznata", rekao sam. "To je posebno izdanje Gavrana koje je objavio Grayson Press." Osjetio sam iznenadnu napetost u prostoriji, kao da sam ga uhvatio u krađi. Oči su nam se susrele, no on je odvratio pogled. "Ne razumijem ja to", rekao je.
"Što ti nije jasno?"
"Što te stvari čini vrijednima... zašto jedna vrijedi više od drugih. Ti si stručnjak, ti mi reci." "Ponuda i potražnja", odgovorio sam genijalnom jednostavnošću.
Slater je najvjerojatnije cijeli svoj život bio republikanac koji je već pri rođenju poznavao zakon ponude i potražnje. To je američki način. Želiš li nešto što ja imam, dat ćeš za to sve što bude potrebno.
Ako ja imam jedini poznati primjerak, bolje budi spreman staviti imanje pod hipoteku, naročito ako taj primjerak želi i mnogo drugih ljudi. Ono što on nije shvaćao bio je hir suvremenog života koji je vrijednost običnih knjiga i pisaca plaćenika napuhao do vrijednosti Shakespearea, Don Quijotea i Biblije. No to je bilo u redu jer to ni ja nisam razumio.
Rekao sam mu ono što znam i ja i gotovo svaki drugi dobar knjižar. I dok sam govorio, na čudan sam način osjećao da i Slater to zna. "Grayson Press bila je mala izdavačka kuća koja se bavila bibliofilskim izdanjima. Čuo sam da su stvorili prekrasne knjige iako nikad nijednu nisam imao. Grayson je bio vrhunski stvaralac knjiga koji je sve izrađivao ručno, uključujući i vlastita tiskarska slova. Uzeo bi nekog klasika, nešto na što je isteklo autorsko pravo poput Gavrana, i od nekog velikog umjetnika naručio ilustracije. Zatim bi ga objavio u ograničenom broju, obično tek nekoliko stotina primjeraka, označenih brojevima i s potpisom njega i umjetnika. U knjižarstvu se takve knjige nazivaju bibliofilskim izdanjima. Mogu biti vrlo lijepe stvarce za nekog kolekcionara iako čistunci

gaje dvojake osjećaje prema njima." "Kako dvojake?"
"Očito je da one nikad ne mogu zamijeniti prvo izdanje. U cijelom je tom modernom procesu Poeovo djelo sporedno. Knjige postaju cjeline za sebe: kupuju ih uglavnom ljudi koji skupljaju dotičnog izdavača ili oni koji jednostavno vole posjedovati otmjene predmete."
Kimnuo je glavom kao da očekuje još pomnija objašnjenja.
"Nije nemoguće pronaći tu knjigu, Clydell. To je ono što ti govorim. Mislim da bih tvojoj klijentici prilično lako mogao pronaći jednu. Možda bi mi trebalo mjesec ili dva, ali mogao bih je naći, pod uvjetom da je klijentiea spremna potrošiti onoliko novca koliko bude potrebno."
"Spremna je potrošiti deset tisuća dolara... koje bih onda podijelio s tobom popola."
"Tvoja klijentica je luda. Za taj iznos mogu joj pronaći šest primjeraka i još bih joj pola novca vratio."
"Ne seri, Janeway. Kako možeš pronaći šest primjeraka tako rijetke knjige?"
"Zovu ih bibliofilskim izdanjima ali to ne znači da su doista rariteti. Pretpostavljam da taj Graysonov Gavran već postaje pomalo teško dostupna knjiga, ali mislim da se još može negdje iščeprkati."
"Svi vi govorite u zagonetkama. Teško dostupan, raritetan... kakva je uopće razlika?"
"Teško dostupna knjiga je ona koja prijeđe preko knjižareva stola svakih pet ili deset godina. Raritet – možeš provesti cijeli život među knjigama, a da je nikad ne vidiš. Nijedna od Graysonovih knjiga nije doista raritet u tom smislu. Teško je dostupna već i stoga što im je broj ograničen. No sve su to novije knjige, napravljene u posljednjih četrdeset godina, pa se vjerojatno sa sigurnošću može tvrditi da ih još ima na tržištu. Nisu nestale u požaru, poplavi, ratu ili pošasti. Štoviše, mogu ti točno reći koliko je primjeraka bilo – imam Graysonovu bibliografiju među svojim priručnicima."
Dohvatio sam knjigu i rastvorio je, listajući sve dok nisam pronašao ono što sam tražio.
"'Gavran i druge pjesme, Edgar Allan Poe'", pročitao sam, '"objavio Darryl Grayson u North Bendu, Savezna država Washington, u listopadu 1949. Tiskano u četiri stotine primjeraka.'" To je bila jedna od Graysonovih prvih knjiga. Kad sam posljednji put vidio jednu u katalogu... čekaj da razmislim... čini se da je prodavač tražio oko petsto dolara. Prilično skupoza takvu knjigu, ali valjda je taj Grayson bio i prilično poseban izdavač."
"I zaista misliš da bi se mogao dokopati šest takvih knjiga?"
"Pa," ogradio sam se, "mogao bih joj pronaći jednu. Siguran sam u to."
"Kako ćeš to učiniti? Mislim, upravo si rekao da takvu vidiš svakih pet ili deset godina."
"Na svom stolu. Ali neću čekati na to. Dat ću oglas u Antiquarion Bookseller. To je časopis za knjižare koji se dostavlja u knjižare širom zemlje. Netko će zasigurno imati vražju knjigu: ako ima, poslat će mi ponudu. Mogu primiti jednu ponudu ili šest: cijene bi se mogle kretati od dvjesto dolara naviše. Prihvatim najbolju ponudu, uračunam pristojnu dobit za sebe, tvoja klijentica mi plati i dobije svoju knjigu."
"A što ako sam odlučim dati oglas i isključim te iz svega? Nije da bih to učinio, samo se pitam što bi me moglo spriječiti."
"Baš ništa. Osim što AB ne prima oglase od pojedinaca, već samo od knjižara. Zato si zaglavio sa mnom Stari frendu", dodao sam, dobro ga podbovši.
Nije osjetio žalac: misli su mu bile u nekom drugom svijetu i mučno se probijale do nekog udaljenog cilja koji je on tek napola vidio, a koji ja nisam mogao zamisliti.
"Moja klijentica želi knjigu, ali ta koju ona hoće nije ta o kojoj ti govoriš." "Ne razumijem te."

"Taj Grayson je navodno napravio još jednog 1969." "Jednog što?"
"Gavrana."
"Još jedno izdanje iste knjige? Čini mi se da to nije točno." Listao sam bibliografiju tražeći knjigu.
"Nema takve", rekoh nakon nekog vremena. "Kako znaš?"
"Bila bi u bibliografiji." "Možda im je promaknula."
"Takve stvari im ne promiču. Tip koji je ovo sastavio vjerojatno je najveći stručnjak na svijetu za Grayson Press. Proveo je godine u izučavanju: sakupio je sve što su izdali. Nemoguće je da bi Grayson objavio drugog Gavrana, a da to ovaj tip ne bi znao."
"Moja klijentica kaže da ga je objavio."
"Tvoja klijentica nema pravo, Clydell, što ti drugo mogu reći?
Takve se stvari događaju u svijetu knjiga... netko pri bilježenju krivo prepiše brojku, 1949. postane 1969. i odjednom ljudi misle da posjeduju nešto što nikad nije ni postojalo."
"Možda", reče paleći drugu cigaretu.
Na trenutak smo zašutjeli. "Otiđi onda po Rigby", rekao je konačno. "Pokupi je i uzmi lovu. To je barem stvarno."
"Isuse. Ne mogu vjerovati da ću to učiniti." "Najlakša lova koju si ikad zaradio."
"Neka ti jedno bude jasno, Slateru, a dolazim u iskušenje da sve sastavim napismeno kako poslije ne bi bilo nikakve ljutnje ni jadikovanja. Uzet ću tvoj novac i pobjeći glavom bez obzira. Upamti što sam rekao. Sretniji sam nego što sam bio godinama. Ne bih se vratio u policiju ni kad bi mi nudili mjesto zapovjednika i deset puta veću plaću. I još nešto, nemoj to shvatiti osobno, ali radije bih bio ljubavni rob Saddama Husseina nego radio za tebe. Jesam li bio dovoljno jasan?"
"Janeway, obožavat ćemo se. Ovo bi mogao biti početak nečeg sjajnog."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:02 pm




3
Nakon Slaterova odlaska cijeli sam sat prelistavao Graysonovu bibliografiju pokušavajući upoznati to područje. Knjigu sam posjedovao oko godinu dana i nikad nisam imao povoda zaviriti u nju. Ništa neobično u knjižarstvu – t o se vrlo vjerojatno zbiva s 90 posto knjiga koje kupite kao stručne priručnike. Prođu godine i nikad vam ne ustreba: onda vam jednog dana dođe u ruke neka vrlo vrijedna knjiga i priručnik vam doista zatreba. Nađe se neki sporni detalj i ne smijete nagađati, morate biti sigurni, a jedini način da budete zaista sigurni je da posjedujete bibliografiju o toj knjizi. U tom se blistavom trenutku bibliografija peterostruko isplatila. Bibliografije nisu za ležerno prelistavanje ili za čitanje na zahodu. Pune su stručnih izraza, simbola i kratica vezanih za to područje. One dobre su napisali ljudi bjesomučno predani radu. Točnost i potankost su bogovi blizanci, a pisac bibliografije je rob. Bibliografija će vam reći treba li knjiga sadržavati karte ili ilustracije i na kojim ih stranicama možete naći. Opisat će uvez, često će sadržavati fotografije knjige i njezine naslovne stranice, a katkad će čak – kad je to presudna pojedinost – dati i redoslijed broja stranica u svakom složenom arku onako kako su prošiveni u knjizi. Učini li tiskar ma i sićušnu grešku
– recimo, da je slovo d loše otisnuto na stranici 212, da je crtica prekinuta makar i malo, poput napukline debljine vlasi na skijaševoj fibuli – dužnost je bibliografa da to istakne. To i nije od neke važnosti osim ako tiskar nije prekinuo tiskanje i ispravio grešku: tada imate ono što se u knjižarstvu

naziva feler. Bibliograf neumorno istražuje: pregledava tiskareve spise ako je to moguće, pokušavajući odrediti koliko je takvih primjeraka s greškom otisnuto i odaslano prije nego što je greška uočena. Ti primjerci tada postaju prava prva izdanja koja gorljivo traže (u slučaju vrućih knjiga) kolekcionari sa svih strana. Bibliografije su među najskupljim knjigama u ovom poslu. Knjižar koji se tek probija, s avenije East Colfax u Denveru, Colorado, nikako ih ne može kupiti sve kada je njihova cijena često u stotinama dolara. Zato moraš birati. Sjetio sam se kad je knjiga o Graysonu objavljena: bila je oglašena na pola stranice u AB-u, a oglas je obećavao sve što ste ikad željeli znati o Grayson Pressu. Bio sam istrgnuo oglas i umetnuo ga u knjigu kad je stigla. Naslov je bio Grayson Press, 1947.-1969.: Cjelokupna bibliografija, autor Allan Huggins. Podaci o Hugginsu na ovitku govorili su da je on najveći poznavatelj Graysona na svijetu i kolekcionar Graysonovih radova već više od dvadeset godina. Knjiga se doimala čvrstom, nečim što će vam potrajati godinama. Bila je pozamašna, gotovo osam stotina stranica, i sadržavala je opise svake poznate knjige, članka, letka ili pjesme koje su Graysoni ikad izdali. Izašla je u potpisanom bibliofilskom izdanju po cijeni od 195 dolara i u običnom izdanju po 85 dolara. Za mene je to bio radni priručnik. Kupio sam obično izdanje i sada mi je, kao što je to često bio slučaj, bilo vraški drago što ga imam.
Knjiga je bila podijeljena na četiri glavna dijela. Prvo je bio ispripovijedan životopis Darryla i Richarda Graysona. On je, zajedno s poviješću njihova Grayson Pressa, zauzeo šezdeset stranica. Drugi je dio bio daleko najobimniji. U njemu se, priznao je autor, pokušavalo učiniti nemoguće: popisati i bilješkama popratiti svaku sitnicu koju su Graysoni napravili, svaki listić koji su tiskali tijekom svojeg dvadesetdvogodišnjeg rada. Ovo je zauzelo više od četiristo stranica nevjerojatno gusto tiskanog teksta. Treći se dio zvao "Graysonove svaštice"; sadržavao je čudne stvari – osobne poruke, božične čestitke (Graysoni su godinama tiskali vlastite čestitke, ljupka djelca koja su danas živo tražena), posebne objave i razne druge sitnice. Čak i komercijalne poslove koje su preuzimali – plakate, jelovnike za restorane, brošure Državne uprave Oregona za lov i ribolov – sve neuzbudljive pothvate napravljene isključivo zbog likvidnosti tiskare, ljubitelji Graysona danas lakomo skupljaju. Nikad neće postojati potpun popis: požar je 1969. uništio tiskaru i sve spise koji su se ondje nalazili i vjerojatno se sa sigurnošću može reći da će se dosad nepoznata Graysonova djela pojavljivati još stotinu godina.
Vrhunac bibliografije bio je posljednji dio, "Knjige Grayson Pressa". Grayson je stekao ugled kao nakladnik luksuznih knjiga, objavivši dvadeset i tri naslova u svoje dvadeset i dvije godine. Knjige su bile ono što je skupljanje ostalih tiskarskih sitnica činilo vrijednim i zabavnim: bez knjiga bi Grayson Press bio tek jedna od mnogih nepoznatih tiskara. No Darryl Grayson bio je genij koji je rano u životu odabrao bibliofilska izdanja kao najučinkovitije sredstvo svojeg izražavanja. Kad je Grayson počeo, bibliofilska su izdanja obično nešto predstavljala. To je značilo da je pisac napisao djelo kojim se može ponositi ili da je tiskarski čarobnjak poput Darryla Graysona stvorio nešto estetski izuzetno. Scribners je 1929. tiskao Zbogom oružje Ernesta Hemingwaya u bibliofilskom izdanju od 510 primjeraka s Hemingwayevim potpisom i u kutiji. No tada su izdavači bili mudri i to je bilo jedino bibliofilsko izdanje Hemingwayja. Covici Friede je objavio Crvenog ponija u malom, potpisanom izdanju 1937., sa sitnim Steinbeckovim potpisom na stražnjoj stranici. Nešto možda najbliže onome što će Grayson raditi dva desetljeća poslije objavio je glasoviti tiskar i dizajner knjiga Bruce Rogers 1932. godine: bibliofilsko izdanje Homerove Odiseje u prijevodu T. E. Lawrencea. Dobrih se stvari ljudi nikad ne mogu zasititi i negdje u to vrijeme Klub bibliofilskih izdanja bio je u punom zamahu objavljujući prvorazredne knjige među kojima i nekoliko onih koje će postati remek-djela. Uliks s ilustracijama Henrija Matissea objavljen sredinom tridesetih godina danas bi stajao osam ili deset tisuća dolara s potpisima Matissea i Joycea. Slateru bi to bilo

zanimljivo, ali nisam mu rekao. Bilo bi prebolno gledati ga kako se češka po glavi i pita Koja Joyce?... Što je ona napisala?
Kao za gotovo sve što je nekoć bilo otmjeno i elegantno, i za bibliofilska izdanja došla su teška vremena. Danas je to prečesto alat, poput provalnikova otpirača, kojim komercijalni pisci koji su već milijarderi izbijaju još 200 dolara iz lisnica svojih štovalaca. Obično postoji otprilike petsto obrojčenih primjeraka i mala serija označena slovima koja stoji od sto do četiristo dolara. Knjige su lijepljene kao na pokretnoj traci, a glavni sastojak je umjetna koža. Vrlo često autor potpisuje zasebne listove koji se poslije uvezu u knjigu: katkad možete spaziti te književne ikone kako sjede na aerodromima između dva leta i krate vrijeme potpisivanjem listova. Dvije stotine, četiri stotine, šest stotina... bogati postaju još bogatiji, a sam Bog zna što biva sa siromašnima. Cijeli bi taj postupak svojim smradom zgrozio ljude poput Brucea Rogersa, Frederica Goudyja i Darryla Graysona. Huggins tvrdi da je Grayson bio posljednji od starinskih tiskara, izdavač koji je u isto vrijeme bio i umjetnik, dizajner i osobna dadilja svemu što je izašlo iz njegova tiskarskog stroja. Nemojte ga više tražiti jer njegovu je umjetnost konačno uništilo prokleto računalo. Grayson je bio posljednji div: svaka od njegovih knjiga bila je jedinstven plod truda, izljev kreativnosti i nježne brižnosti pune ljubavi koju su pravi poznavatelji knjiga oduvijek smatrali tako dragocjenom. Božična pjesma koju je ilustrirao Thomas Hart Benton bila je Graysonova prekretnica: godinu dana stvarao je novi tip slova koji je u sebi sjedinjavao najfascinantniji gotički i moderni stil, a Bentona je angažirao da knjigu ilustrira. Knjiga je bila senzacionalna: stari Charles Dickens bio je obasut novom slavom, reče kritičar New York Timesa (citirano u Hugginsu), dan nakon što je veliki majstor pregledao prvi primjerak i odobrio ga za isporuku. Priča u Timesu bila je nejasna: knjiga je bila rasprodana, čak i po cijeni od 700 dolara, prije nego što se članak pojavio te je uglavnom poslužio popularizaciji rastuće Graysonove mističnosti među širom publikom. Ljudi su se sada otimali za mjesto na Graysonovoj listi pretplatnika, no malo ih je otpadalo s nje, a Grayson je odbijao povećati nakladu svojih izdanja. Božična pjesma bila je ograničena na petsto primjeraka, a svaki je potpisao Benton olovkom, a Grayson onom svijetlom tintom koja će poslije postati njegov zaštitni znak. Nije bilo primjeraka označenih slovima, a tiskarski kalupovi uništeni su nakon tiskanja.
Ovlaš sam pročitao životopis i saznao da su Darryl i Richard Grayson bili braća koja su u Seattle došla iz Atlante 1936. Njihovo prvo putovanje bilo je s ocem za praznike. Starije potanko bio isplanirao njihove živote, no već je tada Darryl Grayson znao da će jednog dana živjeti ondje. Zaljubio se u mjesto – u planine, more, bujne šume – za njega je sjeverozapad imao sve. Nakon rata ponovno su došli. Bili su zadnji izdanak svoje obitelji, dva momka tada u svojim dvadesetim godinama, puna energije i spremna za život. Darryl Grayson se od samog početka okušao u umjetnosti: bio je čudo od djeteta koje je do osme godine već moglo naslikati realistične i anatomski točne portrete svojih prijatelja. A u srednjoj školi u Atlanti počeo se baviti i tiskarstvom. Izrađivao je crteže i određivao tip slova za školske novine i za jedan izvanškolski časopis koji je kasnije propao. Počeo je vjerovati da je ono što on radi u konačnici najvažniji dio procesa. Obična je abeceda, u svojoj beskonačnoj raznolikosti, mogla biti nešto najljupkije, no i najubojitije. Izdajte novine s klasičnim tipom slova i nitko ih neće čitati: upotrijebite običan novinski font za kvalitetnu knjigu i čak je ni njezin autor neće uzimati ozbiljno. Tiskar, otkrio je, ima konačnu riječ o tome kako će ljudi primiti neki tekst. Ta hladna slova iskovana u vatri upravljala su čitalačkom publikom na način koji čak ni najpronicaviji među njima nikad neće razumjeti. Grayson je razumio, a znao je i još nešto: tiskar ne mora biti ograničen na tipove slova koje mu nudi ljevaonica. Slovo O može se izvesti na milijun načina i on je mogao stvoriti svoje vlastite. Mogućnosti su u tih dvadeset i šest slova bile neograničene dokle god su postojali daroviti ljudi s vizijom koji će ih uobličiti. Osobno su braća

Grayson bila poput likova iz neke drame Tennesseeja Williamsa. Ostavili su za sobom mnoštvo slomljenih srca (a neki kažu i nemali broj vanbračnih potomaka) razasutih po južnjačkim krajevima. Obojica su bili neobuzdani i odlučni ženskari: još ih se i danas Atlanta sjeća kao u nejasnom snu, a njihovi se pothvati uzdižu kao lokalni mit. Darryl je bio neugledan i katkad divlji, a Richard svjetlokos i zgodan, dajući suprotnom spolu (na njegovo vječno kajanje) osjećaj krhke ranjivosti. Na sjeveru se njihov osobni pokolj nastavio: svaki se od njih ženio dvaput, ali brakovi su bili tek nešto više od ljubavnih avantura – kratki i slatki, tužni i burni. Rane dane u Seattleu obilježila je potraga za pravom karijerom. Darryl je dobio posao u lokalnoj tiskari i razmatrao mogućnosti; Richarda su zaposlile novine iz predgrađa da piše o sportu i društvenim događajima ovo posljednje predstavljalo je idealan zadatak za mladića sklonog dokazivanju da mlade dame plave krvi posjeduju istu vatrenu strastvenost kao i beračice pamuka velikih očiju koje je ostavio u Atlanti.
Kad je to dokazao, izgubio je posao. Huggins malo piše o tome: akademik će uvijek iznaći nove načine da seksualni čin prikaže dosadnim, no ja sam mogao dovoljno čitati između redaka da znam da je Richard Grayson bio razvratnik i vraški zanimljiv momak.
Godina dana takvog života bila im je dovoljna. Odselili su iz grada i nastanili se u North Bendu, seocu u planinama četrdeset kilometara istočno od Seattlea. Obiteljskim su novcem kupili dvadeset jutara zemlje, ljupko mjesto nekoliko kilometara udaljeno od gradića, sa šumom, potokom i dugačkom livadom što se spuštala do veličanstvene planine. Tako je u divljini osnovan Grayson Press: sagradili su kuću i tiskarsku radionicu i Darryl Grayson je 6. lipnja 1947. počeo s radom.
Od početka je Grayson Press bio dijete Darryla Graysona. Richard je bio ondje zato što je bio Darrylov brat i zato što je morao nešto raditi. No bilo je jasno da je Huggins smatrao Darryla glavnom osobom: njegovo često spominjanje "Graysona" bez navođenja imena odnosilo se bez iznimke na Darryla dok je Richard uvijek spominjan imenom i prezimenom. Richardova darovitost nalazila se u pisanju. Njegovu je prvu knjigu objavio Grayson krajem 1947. Zvala se Odlazak u slavu i bila je ep o Građanskom ratu u Georgiji. Snažan, lijep i izuzetno južnjački, na devetsto je stranica manje i bez romantičnih baljezganja ispričao istu tragediju o kojoj je Margaret Mitchell nadugačko raspredala dvanaestak godina ranije. Smatralo se da Richardovo djelo posjeduje neke kvalitete mladoga Stephena Cranea. Grayson je knjigu uvezao u finu kožu nalik na tikovo drvo i objavio u izuzetno malom bibliofilskom izdanju od šezdeset i pet primjeraka. Trebalo je četiri godine da sve knjige budu prodane po cijeni od 25 dolara. Danas se do tog Graysonova djela najteže dolazi: rijetko se viđa i cijena je visoka (prelistao sam podatke o dražbama dok nisam jednu pronašao – prodana je 1983. za 1500 dolara, a iste je godine još jedan primjerak, rukom obrojčen kao prva knjiga izašla iz Grayson Pressa, prodan za 3500 dolara). Huggins ju je opisao kao lijepu knjigu, ponešto nedorađenu prema Graysonovim kasnijim standardima, ali vrlo zanimljivu. Grayson je nesumnjivo bio dizajner s budućnošću, a Richard je i sam mogao postići uspjeh. Richardovi su problemi bili očiti – pio je, ganjao suknje i imao tek povremene i nemarne radne navike. Napisao je još dvije pjesme koje je Grayson objavio u jednoj knjizi 1949., a zatim se dugo nije oglasio. Od 1950. do 1954. radio je pomoćne poslove u Grayson Pressu: slao je pošiljke i pomagao pri uvezivanju, radio kao dostavljač, primao plaću od brata i slobodno vrijeme ispunjavao lovom na nove žene. Povremeno bi za honorar napisao članak ili priču, pišući za muške ljubitelje šunda pod pseudonimima Louis Ricketts, Paul Jacks, Phil Ricks i još dvanaestak drugih. 1954. primirio se dovoljno dugo da napiše roman, Sol zemlje, koji je odlučio objaviti u New Yorku.
E.P. Dutton je roman izdao 1956. godine. Njegova se skromna naklada nije rasprodala, ali su ga hvalili do neba tako slavni časopisi kao što su Time i New Yorker. Začuđujuće je da su ga pronašli u moru knjiga, s obzirom na to da je izdavač s reklamom učinio ono što se tada obično radilo s prvim

romanima – baš ništa. New York Times je sa zakašnjenjem objavio članak u dva stupca na petnaestoj stranici Književnih recenzija, baš nekako u vrijeme kad su se preostali primjerci pojavili na rasprodaji po četrdeset i devet centi. No bila je to dobra godina, 1956.; Graysonova Božična pjesma izašla je iz tiska, a Richard je pronašao čime će se baviti. Napisao je drugi roman, Dan poput ovog, koji je Dutton objavio 1957. Recenzije su izražavale divljenje, a publika je i dalje bila nezainteresirana. Kritičar Timesa bio je izvan sebe. Rađala se velika književna karijera, a Ameriku je više zanimalo što ima za ručak. Srami se, Ameriko! Oba su se romana zajedno prodala u manje od četiri tisuće primjeraka.
Njegov je sljedeći roman, međutim, bio nešto sasvim drugo. Richard je uzeo jednu epizodu iz romana Harolda Robbinsa i stvorio nešto što se zvalo Ratnici ljubavi. Napustio je Duttona i potpisao za Doubledaya, rastućeg diva u izdavačkom svijetu. Knjiga je bila mračna mješavina seksa i nasilja, golem uspjeh na tržištu s osamdeset tisuća prodanih primjeraka u prva tri tjedna. Kritičari koji su ga voljeli bili su zaprepašteni: čovjek u Timesu povukao je neizbježnu usporedbu s Robbinsom, podsjećajući kako se u svoja prva dva romana Robbins doimao kao pisac od neke vrijednosti i kako je poslije bešćutno prodao svoju nadarenost za novac. Jedini kritičar u Richardovim očima bio je njegov brat iako to nikad ne bi priznao ili zatražio Graysonov sud. Bilo je jasno, iz nekoliko sačuvanih dijelova prepiske, da Grayson nije imao što reći osim uobičajene opaske da kurvanje – sam po sebi častan i ugledan poziv – treba ograničiti na krevet, a ne upotrebljavati ga za pisaćim strojem.
Richard nikad više nije napisao ni jednu knjigu. Njegov je veliki roman nastavio donositi novac cijela njegova života. 1960. prema njemu je snimljen film, a novo džepno izdanje opet se rasprodalo u velikim nakladama pojavivši se ponovno na listama najbolje prodavanih knjiga. Huggins je Richarda smatrao tragičnom književnom pojavom, usamljenom, osjetljivom i često podlom, koja neumorno traži, a nikad ne nalazi neki udaljeni osobni El Dorado. I dalje je živio u North Bendu: dao je na posjedu sagraditi kuću za svoju ženu koja ga je uskoro ostavila zbog drugog. No postojali su dugački periodi kad bi nestajao, utonuo u dekadentni život Seattlea, Los Angelesa i New Yorka. U North Bendu mu je noći ispunjavala klasična glazba, tako glasna da su se daske tresle. Često bi odlutao u radionicu gdje bi cijelu noć sjedio i sastavljao pjesme i djeliće raznovrsne proze tek toliko da se zabavi. Katkad bi ta djela složio za tisak i otisnuo u jedan ili dva ili šest primjeraka prije nego što bi rastavio slagarske stranice i u zoru oteturao u krevet. Stari poznanici mogli su ih primiti poštom, te lirske podsjetnike na davno prohujalo vrijeme.
Jednu je pjesmu od četiri kitice ljupko tiskanu na zasebnim stranicama od pola arka Graysonovim najnovijim tipom slova iz smeća izvukao neki susjed. Danas je to jedini poznati primjerak. Poneko bi djelo bilo poslano prijatelju iz djetinjstva u Atlanti, djevojci koju je nekoć poznavao u Hollywoodu, starom neprijatelju u Renu koji ga je iz neobjašnjiva razloga zadržao da bi poslije saznao kako je prilično vrijedno. Ta bi djela stizala iznenada, a poštanski žig North Benda jedini je nagoviještao odakle dolaze. Ispričavajući se, Huggins je opisao kakvu moru za bibliografa predstavlja pokušaj da sva takva djela uključi – bilo je jednostavno nemoguće odrediti koliko ih je načinjeno i potpuno uništeno, a novi su se dijelovi neprestano pojavljivali. Barem jedan kolekcionar Graysona sakupio je više od dvjesto neobjavljenih pjesama i dijelova proze koje je Richard s vremena na vrijeme tiskao. Govorkalo se o objavljivanju tih djela ako bi se moglo odrediti kome pripadaju autorska prava i ako bi se nasljednici složili. Prije tri godine objavljena je dvostruka biografija pod naslovom Unakrsna vatra i s podnaslovom Tragedije i uspjesi Darryla i Richarda Graysona. Napisala ju je Trish Aandahl, a objavio Viking Press. Graysoni su zajedno poginuli u požaru koji je uništio tiskaru 14. listopada 1969. Obojica su bili pijani i, čini se, nisu ni znali što ih

je snašlo. Huggins je naveo Aandahl kao glavni izvor podataka o Graysonovu zadnjem projektu koji je uništen u požaru. Darryl se njime bavio godinama, prekidajući ga i nastavljajući uz ostali posao.
Navodno je osmislio dvije zamršene, odvojene, no ipak skladne abecede za dva dijela, engleski i francuski. Na temelju nekoliko sačuvanih slova i prisjećanja ljudi koji su ga poznavali, Huggins je mogao sa sigurnošću odrediti da su francusko djelo Baudelaireovi Cvjetovi zla. Sjetio sam se da je Baudelaire bio jedan od najvećih Poeovih obožavatelja za njegova života. Zapravo, Baudelaire je preveo Poeova djela na francuski.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:02 pm





4
Isto sam popodne odletio u Seattle. Posao je igrarija, rekao je Slater na aerodromu. Mala nije bila osuđivana i nije pružila otpor policajcu koji ju je uhitio u šumi. Nikakvo oružje nije pronađeno ni kod nje ni pri pretraživanju okolnog područja. Vjerovalo se da je do pucnjave došlo u panici te da je Rigby odmah nakon toga odbacila pištolj. Na prvom ju je saslušanju odvjetnik prikazao kao ljubaznu curu koja zazire od nasilja. Bila je ili Majka Tereza ili Belle Starr, kako vam drago. Ponio sam pištolj sa sobom. Nisam je namjeravao upucati, no da ste bili policajac tako dugo kao ja, ne biste odlazili od kuće bez njega. Prijavio sam ga zrakoplovnoj kompaniji i tutnuo u torbu koju sam već ranije predao s prtljagom. Imao sam sa sobom i ovjerenu kopiju sudskog naloga za uhićenje i zaprisegnutu izjavu koja je detaljno opisivala Rigbyn prekršaj, Sve sam ponovno pročitao tijekom neudobna dvosatnog leta.
Slater je sve sredio. Čekao me automobil i soba u Hiltonu u središtu grada. Moj je plan bio kratak i sladak: uhititi Rigby, spremiti je u zatvor na čuvanje, sutradan pročešljati knjižare u Seattleu i istu je večer isporučiti u New Mexico. Duhovi Poea i Baudelairea stalno su me pratili, no njih sam se otresao. U to se neću petljati, obećao sam sam sebi. Poe je sjedio do mene dok je avion kružio iznad Seattlea: suhonjavi mali gad jednostavno nije htio nestati. Idi k vragu, pomislio sam: vodim ovu ženu natrag u New Mexico. Poe se pokvarenjački nacerio i svezao pojas, a avion je zaronio u gust plašt oblaka spuštajući se uz tutnjavu.
Veza mi je bio tip po imenu Ruel Pruitt. Slater ga je već bio uposlio na nekoliko slučajeva vezanih uz Seattle i smatrao je da je "dobar u onome što radi. Mrzi svijet," rekao je Slater, "ali kao da je nevidljiv i nitko nije bolji od njega u usranom tajnom praćenju." Ja sam se trebao prijaviti u hotel, čekati u sobi dok Pruitt ne nazove, a zatim otići i pokupiti djevojku. Nakon toga sam bio prepušten sam sebi. Nikad nisam lovio bjegunce za nagradu, ali znao sam kako to ide jer sam kao policajac u Denveru surađivao s dovoljno njih. Neki su bili u redu, visoko profesionalni: bilo je i kretena koji kao da su ispali iz nekog filma Chucka Norrisa. Sve što mi je trebalo za ovaj posao, uvjeravao me Slater, bio je par čvrstih lisica i on mi je dao jedne dobre iz prtljažnika svojeg auta.
U Seattle sam stigao u 3 i 30 po pacifičkom vremenu. Naravno, kišilo je. Perry Como je možda mislio da je najplavije nebo ono iznad Seattlea, ali sve što sam ja ikad ondje vidio bila je kiša. Gotovo sam promašio hotel – predvorje Seattle Hiltona nalazilo se na devetom katu, a samo su ulaz u garažu i dizalo bili u prizemlju. Do 4 i 30 smjestio sam se u sobi na sedamnaestom katu s prozorom koji je gledao na kišom šibanu Šestu aveniju. U 5:05 zazvonio je telefon. Baršunasti je glas rekao: "Janeway?" a ja sam odgovorio: "Da," na što je on rekao: "Nalazim se u baru blizu Kingdomea." Dao mi je adresu i rekao da će biti vani u plavom Pontiacu. Pročitao mi je i broj svojih registarskih pločica, otprve sam ih zapisao. "Potpraši guzicu", rekao je. "Nemam pojma koliko će još mala pizda biti ovdje."
Krasno, pomislio sam, slušajući znak prekinute veze – baš onakav privlačan tip kakvog bih i očekivao da će raditi za Slatera. Gurnuo sam lisice u džep jakne i deset minuta poslije parkirao iza

Pontiaca na Prvoj aveniji. Broj na pločicama odgovarao je onomu koji mi je dao i mogao sam vidjeti dvoje ljudi kako sjede unutra. Jedno je od njih, čini mi se, bila žena. Bar se ugnijezdio u podnožju visokog nadvožnjaka na dvije razine i nalikovao je jednoj od nastambi u stijeni u Mesa Verdeu. Imao je oblik trokuta, odsječen s one strane kojom je ulica prolazila dijagonalno. Kiša je sada pljuštala. Sjedio sam čekajući da posustane, ali kiša u Seattleu nije kao kiša u Denveru: ovdje vam može narasti duga sijeda brada dok čekate da oslabi. U 5 i 45 po digitalnom satu u mojem autu odlučio sam krenuti. Upalio sam parkirna svjetla, privukao njegovu pažnju, iskočio i potrčao do njegova auta. Vrata su bila zaključana. Pruitt i njegova prijateljica sjedili su i pušili, čavrljajući kao da me nema. Pokucao sam na stražnji prozor, a Pruitt se ljutito osvrnuo i prstom upro na svoje skupe presvlake. Stajao sam dok mi se voda slijevala niz nos i gledao ih kroz staklo rekavši: "Kujin sine", nadajući se da mi mogu čitati s usana. Konačno je shvatio poruku: nagnuo se preko sjedala, našao nekakvu staru deku i raširio je preko presvlaka. Kad je odlučio otvoriti vrata, bio sam mokar do kosti.
A bio sam i ljut. Grubo sam odgurnuo deku i svalio se na stražnje sjedalo.
"Hej, kauboju", reče Pruitt, "ti to mene pokušavaš razbjesniti?" Žena se zahihotala i svi smo se pogledali. Pruitt je bio ružan čovjek rošava lica. Lice mu je bilo gadno izbrazdano davno prije, onako kako ste to nekoć viđali kod oboljelih od velikih boginja, i davalo mu je izgled odvratnog raspadanja. Mirisao je na pepermint i losion poslije brijanja s notom cedrovine što je na njemu izazivalo užasan učinak. Imao je četrdesetak godina: njegova je prijateljica bila mlađa, izazovna plavuša. No Pruitt je bio taj koji je dominirao. Kaput mu je bio raskopčan tako da sam mogao vidjeti pištolj koji je nosio. On je bio zastrašivač; dobro sam poznavao taj tip ljudi, dovoljno često sam ih susretao dok sam bio policajac u Denveru. Popustite li mu imalo, pregazit će vas. Maltretirat će vas, gnjaviti i zagorčati vam život. Takvim tipovima nikad ne popuštam, čak ni kad vidim, kao sada, oči ubojice.
"Odakle te je Slater samo iskopao?" rekao je.
"Izlazio je s mojom majkom. Čujem da je i tebe našao na isti način." Plavuša je gotovo nečujno uzdahnula: trebao sam znati da se s njim ne razgovara tim tonom glasa. Pruittove su oči progorjevale dvije rupe u mojoj glavi. "Dobili smo pravog mudrijaša, Olga. Od deset tisuća tipova u Denveru, Slater mi pošalje mudrijaša."
"Znaš što", rekoh ravnodušno. "Počnimo ispočetka. Ja ću se vratiti u hotel i osušiti, popiti piće, pojesti dobru večeru, možda pronaći neku prijateljicu suprotnog spola da mi pomogne ubiti vrijeme. Ti sjedi ovdje na kiši, slijedi Slaterovu žensku i nazovi me kad poželiš da ja preuzmem stvar. Recimo, dva tjedna od sutra?"
"Pravi mudrijaš. Izlijevaš mi vodu po cijelom autu, za ime Božje, zar te mama ničemu nije naučila? Gdje su te odgojili, u pokrajnjoj ulici iza nekog denverskog bordela?"
"Zapravo i jesu. Čini se da sam propustio sve pogodnosti koje je tebi dala gospođa Hitler."
Pržio me svojim očima ubojice. Činilo se da plavuša zadržava dah čekajući da se ispruži preko sjedala i ubije me.
"Tek da se zna," rekoh ljubazno, "ne fali mi mnogo da ti zabijem ono što ti je ostalo od lica kroz taj vjetrobran. Jesmo li se razumjeli, Gertrude?... Ili ti moram uzeti taj pištolj i isprazniti ga u tvoju guzicu?"
Sjedili smo i zurili jedan u drugog. Bio sam spreman za slučaj da me napadne, a mislio sam da bi i mogao. Bijes je tinjao u autu i zamagljivao vjetrobran. Na kraju, imao je on i važnijih stvari od dokazivanja kauboju iz Denvera tko je tu šef.
"Bi li mi rekao štogod o toj ženskoj?" rekao sam.
"Imaš njezinu sliku. Ona je unutra, sad je to tvoj posao."
"Reći ću ti kad bude moj posao. Budem li imao još nevolja s tobom, otići ću pa ti i Slater

možete sami smisliti što ćete." "Sranje."
Više od toga nisam mogao postići pa sam pustio stvari da dalje teku same. Nekoliko smo minuta sjedili u autu u tišini. "Uđi unutra", rekao je Olgi kao da mene nema. "Vidi postaje li naša ptičica usamljena." Izašla je i protrčala kroz kišu zamakavši u bar. Pruitt je šutke sjedio ovratnika navučena preko ušiju i očiju prikovanih za neonska svjetla u izlogu. Pripalio je cigaretu i odmah je bez komentara ugasio kad sam spustio prozor, a kiša se obrušila na njegova sjedala. "Svršimo s ovim", rekao je. Izašao je na kišu i krenuo prema baru. Vukao sam se za njim. Pokucao je po poklopcu starog dvosjeda parkiranog ispred ulaza – Rigbyna, zaključio sam. Bila je to prava krntija, svašingtonskim pločicama i lošim gumama. Ušli smo. Pruitt nije želio ići dalje od mračnog hodnika koji je vodio u prostoriju s barom. Trenutak smo stajali ondje u tami, pokušavajući priviknuti oči. Bilo je još rano, no bar je već bio krcat zombijima koji dolaze kad su niže cijene te izbjeglicama iz raznih ratova. S džuboksa je treštala muzika: Sea of Love. Tridesetak je ljudi sjedilo za šankom i stolovima raštrkanim oko njega. Pipničar je bio debeli tip koji je sličio na Jackieja Gleasona2. Olga je sjedila na barskoj stolici na udaljenijem kraju. Dvije stolice dalje bila je Eleanor Rigby.
"Eno je", reče Pruitt. Još smo trenutak stajali.
"Je li sada to tvoj posao ili moram stajati ovdje cijelu noć?" "Hajde, briši."
Klimnuo je Olgi koja je ostavila netaknuto pivo i krenula prema nama. "Vjerojatno ću te opet sresti", rekao mi je. "Okolnosti će biti drukčije."
"Moj broj je u telefonskom imeniku Denver a ako te ikad put tamo nanese." "Možda ću nastojati da se to dogodi."
Šupčino, rekao sam ne sasvim ispod glasa.
Došetao sam do bara i sjeo na jedinu slobodnu stolicu točno nasuprot Rigby. Pipničar je prišao; naručio sam pivo i posrkao pjenu.
Deset metara dalje Eleanor je naručila što god je već pila. Promatrao sam je ne gledajući. Gledao sam dva tipa koji su se prepirali oko Seahawksa, a nju promatrao krajičkom oka. Promatrao sam pipničara kako briše čaše i gledao u nju. Izgledala je mrtva umorna, kao da bi mogla zaspati za šankom. Iskoristio sam to da je izravno pogledam. Nije u tome bilo neke opasnosti, bila je tek još jedna zgodna djevojka u baru, a ja sam bio usamljeni, napaljeni momak. Vjerojatno je bila navikla na tipove koji bulje, sigurno ih je stalno susretala. Imala je dvadeset i jednu godinu, nagađao sam, i gustu kosu zadignutu i pričvršćenu ukosnicom. "Eleanor Rigby." Zatresao sam glavom i pokušao otjerati sliku usamljene usidjelice koju je pjesma prizivala. Pitao sam se kako utječe na ljude to što im je dano ime po nečemu takvom i što moraju cijeli život nositi taj teret.
Sad sam bio uvučen u to, predan pothvatu. Govorio sam sebi da ona nije ništa drugo do lijepih pet tisuća koje čekaju da ih pokupim. Još nisam bio siguran kako ću je uhvatiti – vjerojatno poslije, na ulici. Nije mi se sviđala svjetina u baru. Bili su to radnici i sportski navijači, a uvijek se nađe neki kreten spreman da iskoči iz takve gomile i brani čast lijepe žene bez obzira na sve. Sudski nalozi nisu igrali nikakvu ulogu baš kao ni jeftina osobna iskaznica koju mi je Slater dao na odlasku. Na njoj je pisalo da radim za istražiteljsku agenciju CS iz Denvera, ali nije bilo moje fotografije i nije mi davala nimalo veće ovlasti od onih koje je imao Slater ili bilo tko drugi. Ono što bi mi dobro došlo bila je državna dozvola s mojom njuškom prilijepljenom na njoj. No država Colorado ne zahtijeva od svojih privatnih istražitelja i psihoterapeuta posebne dozvole: sve što tupanu treba jest ured od deset kvadratnih metara, okretan jezik i sposobnost pozitivnog razmišljanja. Ja sam se spremao uhititi

građanina, a zakon je bio na mojoj strani zato što je ona pobjegla pod jamčevinom i sada je bila bjegunica. No morate li to objašnjavati svjetini u baru, već ste u nevolji.
Pijuckao sam pivo i čekao. Sjedila je s druge strane pojilišta, gazela koja ne sluti da joj se lav približava. Oslobodilo se mjesto odmah lijevo do nje. Došao sam u iskušenje, ali već se neki grabežljivac uvalio na njega. Priča mojeg vražjeg života: frajeri djeluju, a ja mirno sjedim i razmišljam o svijetu. Onda se vratim kući u hladan krevet u kojem me nitko ne čeka. Sjetio sam se Rite McKinley i pomislio gdje je i što radi. Na neki načinje to bilo teško objasniti, Eleanor Rigby sličila je pomalo Riti u mlađim danima. Zapravo, uopće nije sličila Riti. Frajer slijeva već joj se upucavao. U nekim sretnijim vremenima to bi je možda oduševilo, no sada je samo izgledala umorno i kao da se dosađuje. Pipničar je došetao i upitao želim li još jedno pivo. Rekao sam da ne treba i da ću ga dozvati kad osjetim jaku potrebu. Za stolom sprijeda još se vodila bitka oko Seahawksa, prava reklama uživo za svijetlo pivo Miller. Preko puta je Mister Amerike nešto rekao i pokazao na njezino piće. Odmahnula je glavom i pokušala nastaviti sa životom, no on ju je uporno gnjavio. Sisala je led i pijuckala razvodnjeni ostatak pića dok je njezin junak prepričavao prvih dvanaest poglavlja svoje životne priče. Bio je jedan od onih glasnih prdeža kakve ne možete uvrijediti: vjerojatno ga niste mogli ni ubiti osim srebrnim metkom. Bio je na pola puta da zaradi svoj prvi milijun, a nije ga imao s kime podijeliti. Bilo mi je nezamislivo da bi ijedna zanimljiva žena mogla zagristi na tu izjavu, no zanimljivost vjerojatno nije bila ono što je on tražio. Tip je bio kreten. Ako to nije tako, onda sam kreten bio ja. Nisam imao vremena razmišljati o tome jer je upravo tada Eleanor Rigby ustala i ostavila ga bez riječi na pola puta između velike stvari koju je upravo izveo i onih koje su ga tek čekale.
Svidjela mi se zbog toga. Na izvjestan je način bila šteta što ću je morati uhititi. Ostavio sam dvije novčanice na šanku i slijedio je kroz hodnik do zahoda. Ušla je u ženski. Provjerio sam da ne postoji još jedan izlaz, a zatim se vratio u bar i smjestio se tako da je mogu vidjeti. Stajao sam blizu jedinog prozora, a taj je gledao na ulicu.
Teške crne zavjese bile su navučene, ali sam ih malo razdvojio da mogu gledati van. Zurio sam u njezin auto ruke ovješene između zavjesa. Netko je sjedio za upravljačem. Vidio sam vrlo slabo svjetlo: nešto je tražio prevrćući po pretincu pokraj upravljača. Zatim je stavio šešir na glavu i izašao na kišu. Pruitt. Stajao je neko vrijeme zaboravivši na kišu koja mu je ranije toliko smetala. Opalio je nogom vrata od auta napravivši udubinu promjera šesnaest centimetara.
Vidio sam bljesak sječiva, podmukli mali bodež, a zatim se sagnuo i probušio joj gumu. Tada se udaljio dok sam ja gledao kako se auto spušta.
Ona je baš u tom trenutku izašla iz hodnika. Prošla je pokraj mene, tako blizu da sam je mogao dotaknuti. Pustio sam je da prođe i pošao za njom kroz usko predvorje. Kad sam stigao do vrata, već je bila dotrčala do auta. Gledao sam je kroz stakleni prozorčić. Da, vidjela je probušenu gumu: sjedila je u autu ne čineći baš ništa. Mogao sam zamisliti njezino ogorčenje. Pravi trenutak da se, kao čarolijom, pojavi Lochinvar: vitez s buketom u jednoj i okovima u drugoj ruci. Uhiti je sad, pomislio sam izlazeći na kišu: pokupi je, Janeway, ne budi idiot. No tu je bio Poe, sumoran i blijeda lica, izvirujući iz mračnih kutova ispod nadvožnjaka.
Zastao sam na rubu pločnika i pokazao na gumu. Neznatno je odškrinul a prozor. "Probušena vam je guma."
"Ma nemojte."
"Hej", rekao sam najljubaznijim, najsrdačnijim glasom. "Ne mogu biti mokriji nego što jesam.
Dajte mi ključeve, izvadit ću vašu dizalicu i zamijeniti vam gumu."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:03 pm




5
Sjedila je u autu dok sam joj ja mijenjao gumu. Prodrmao sam je, odvio vijke i otpjevušio nekoliko taktova naslovne pjesme iz filma Ples na kiši. Rezervna joj je guma bila poput ostalih: izrabljena u barem tri rata, a ono što su trebali biti njezini narezi uglavnom se gubilo u zamršenom, istrošenom spletu tankih čeličnih niti podloge. Izvukao sam je iz prtljažnika i nježno položio na pločnik. Na ulici nije bilo žive duše, kao u sceni nekog apokaliptičnog filma iz sredine pedesetih, ali to me nije zavaralo. Pruitt je, pomislio sam, još bio tamo negdje samo što ga nisam mogao vidjeti. Da je ovo Ples na kiši, došetao bi ulicom pa bismo nabacili nekoliko plesnih koraka. Ja bih bio Gene Kelly, a Eleanor Rigby bismo izvukli iz auta da bude Debbie Reynolds. Pruitt bi bio Donald O'Connor i stepao bi uzduž jedne strane nadvožnjaka sve do autoceste gdje bi ga zgnječio tegljač. Iznenada sam spoznao, a nisam ni sam znao kako, da je u špilu postojao joker. Slater me ipak nije unajmio na lijepe oči. Mnogo se veći razlog skrivao ispod površine; ono što je bilo predstavljeno kao zanimljiv prilog bilo je u stvari glavno jelo, a najvažnije je pitanje bilo čemu prikrivanje? Rečeno mi je da igram glavnu ulogu u Plesu na kiši, a sada sam, nakon što je uvodna točka prilično odmakla, saznao da zapravo glumimo u Priči sa zapadne strane. Za tren će stići Pruitt i otplesat ćemo jednu od onih ludih točaka gdje dobri momci pjevaju i plešu zajedno s kriminalcima prije no što svi potegnu oružje i pošalju jedni druge u raj za loše momke. Još sam jedanput pogledom prešao po ulici tražeći neki znak života, no čak je i Poe bio nestao u mračnim sjenama iz kojih je došao.
Ubacio sam probušenu gumu u prtljažnik i gledao rezervnu.
Odolio sam napasti da se nasmijem, ali na jedvite jade; morala je pretražiti cijeli svijet da nađe pet tako loših guma. Uzet ču četiri vaše najgore gume, a najbolju od svojih starih sačuvati kao rezervnu. Sigurno se šalite, gospođice, nema najbolje. Oh. Onda bacite tri najgore i dajte mi onu koja ostane. Znate već kako to ide, Jack Nicholson je to izveo u restoranu u Pet lakih komada: četiri dobro pripremljene, skuhane do raspadanja i bez površine. Pruittu nije trebao nož, bila bi dovoljna i ukosnica. Pjevušio sam Feel Pretty groteskno visokim glasom, no to nije popravilo atmosferu. Približavao se presudni čas, a ja još nisam znao što ću učiniti. Bio je kriv taj prokleti Poe, podmukli mali gad: udružio se sa Slaterom i prilično me ljutio. Ona jedna rečenica o Baudelaireu u Hugginsovoj bibliografiji bila je udica, a ja sam bio previše knjižar da bih je se mogao otresti.
Je li bilo moguće da je Darryl Grayson u trenutku svoje smrti radio na kompletu od dvije knjige, Poe i Baudelaire, na engleskom i na francuskom, i da je jedan primjerak Poea bio dovršen i sačuvan? Prilazite li svemu s dozom opreza, kao što ja to činim, onda znate da je sve moguće. Koliko bi takva knjiga vrijedila, citiram, na današnjem tržištu?... Unikatan primjerak izravno povezan sa smrću dvojice slavnih knjižara, ugrabljen iz plamena trenutak prije urušavanja gorućeg krova. Je li to doista bilo ono najbolje i najsjajnije što je Darryl Grayson mogao stvoriti? Ako jest, bilo je prilično vrijedno. Deset tisuća, pomislio sam, Slater je čak i to znao: krajnja je vrijednost bila baš negdje oko deset tisuća. No s unikatnim primjercima nikad ne znate. Mogao sam zamisliti dražbu u prisutnosti svih poluludih Graysonovih obožavatelja. Ako dvojica ili trojica među njima imaju dubok džep, ne možete predvidjeti koliko visoku cijenu takva knjiga može postići.
Pričvrstio sam zadnji vijak prstima. Više nije preostalo mnogo vremena, a ja nisam namjeravao završiti s ostatkom družine na ulici i pjevati Mariu. Morao sam na brzinu nešto smisliti i uspio sam – tanak vršak ključa mojeg ormara za spise uguran u zračni ventil ispustio je rezervnu gumu. Ništa nije čula: kiša je bubnjala po krovu auta, a prozor je bio zatvoren. Ustao sam i obišao oko auta gledajući je kroz staklo. Odškrinula je prozor i s nadom se nasmiješila.
"Ne nosim dobre vijesti. I rezervna je prazna."

Ništa nije rekla: samo je duboko uzdahnula i zurila u članke na prstima koji su stezali upravljač. Tražio sam opravdan povod za razgovor, bilo što čime bih je naveo da vjeruje napola utopljenom strancu u mračnoj i kišovitoj noći. "Mogu vam pozvati taksi", rekao sam i imao sreće – odmahnula je glavom i rekla: "Nemam dovoljno novca za taksi." Bio je to znak, ali nisam odmah nasrnuo poput seksualno izgladnjelog školarca. Pustio sam da završi dugom šutnjom. "Mogao bih vam posuditi novac", rekao sam veselo i učinilo mi se da vidim kako njezine sumnje nestaju u kiši. "Možete mi ga vratiti poštom kad opet budete pri lovi." Suho se nasmijala i rekla: "To će vjerojatno biti nikad." Slegnuo sam ramenima rekavši: "Trenutno vam loše ide, to je sve. Ne bih želio da ovo krivo shvatite, ali moj je auto s druge strane ulice. Mogao bih vas odvesti kući... naravno, ako ne živite u Portlandu ili tako negdje."
Činilo se da razmatra ponudu. Znao sam da ne izgledam kao nekakav socijalni slučaj pa se činilo najboljim da se uzdam u iskrenost. Nagnuo sam se bliže, prekrižio ruke iznad prozora i razgovarao s njom kroz pukotinu. "Slušajte, gospođice, ne možete ostati ovdje cijelu noć. Ako nemate novca, pozajmit ću vam ga za prenoćište... jeftino prenoćište, može?... Bez obveze. Smatrajte to mojim dobrim djelom za ovu godinu, nečim što mi je ostalo iz vremena kad sam bio u izviđačima. Ako vas ja zabrinjavam, razumijem to, proturit ću vam novac kroz prozor i dati vam adresu na koju mi ga možete poslati kad vam opet krene. Što kažete?"
"Mislila sam da su dobri Samaritanci izumrli."
"Zapravo, ja sam vaš anđeo čuvar", rekao sam šaljivim tonom da bih joj rastjerao strah. "Dugo vam je trebalo da dođete."
"Nikad ne dolazimo dok ne nastupi najcrnji mogući čas." "Onda ste stigli baš na vrijeme."
"Mogu izdvojiti trideset dolara. Za to nećete dobiti bogzna kakvu sobu, ali i to je bolje nego da cijelu noć prosjedite u autu." Nagnula se sasvim k prozoru i promatrala mi lice. "Zašto biste učinili tako nešto?"
"Zato što izgledate kao da ste upravo izgubili posljednjeg prijatelja. Zato što znam da ćete mi vratiti novac. Zato što sam jedanput ili dvaput u životu bio tako duboko dolje da mi se činilo da sam na vrhu."
"Richard Farina."
Ništa nisam rekao, ali iznenadilo me da je to povezala.
"To je naslov knjige Richarda Farine. Tako dugo sam na dnu da mi izgleda kao da sam na vrhu."
Rekao sam: "Oh", i pretvarao se da nisam čuo za nju. Morat ću pripaziti na to da se ne služim u razgovoru metaforama iz knjiga dok ne vidim kamo će nas sve ovo odvesti.
"Dakle, što kažete?" upitao sam.
"Neću prihvatiti novac... ali, eto, možda vožnju... Mogli biste me povesti ako idete u mojem smjeru."
"Siguran sam da idem."
Rekao sam joj da pričeka, a ja ću autom doći bliže tako da ne pokisne. I onda sam je imao, udobno zavaljenu u sjedalo pokraj mene. Nije čudo da je monstrumima poput Teda Bundyja sve tako lako polazilo za rukom. I njoj je ta misao pala na pamet pa je rekla: "Sad sam vjerojatno laka meta ako ste neki odbjegli manijak iz ludnice." Slegnula je ramenima kao da to i ne bi bilo tako važno. S velikim sam joj naporom uputio smiješak i nadao se da ju je umirio. "Gospođo, ne krivim vas što ste to pomislili. I ja bih pomislio isto da sam na vašem mjestu. Mogu vam samo reći da ste sa mnom sigurni kao u policijskoj postaji."
Nadao sam se da aluzija nije bila prenapadna, no činilo se da joj nije smetala. "Zovem se

Janeway."
Njezina topla i suha ruka nestala je u mojoj. "Eleanor Rigby."
Začudilo me da je rekla pravo ime: vjerojatno se još nije imala vremena naviknuti na to da je bjegunica.
"Eleanor Rigby", ponovio sam. "Mislite kao..." otpjevušio sam staccato kontrapunkt.
Začuvši melodiju postala je vidljivo napeta. Na trenutak sam bio siguran da će izaći i otići u kišu. "To ste vjerojatno čuli milijun puta", rekoh pokušavajući sve prikazati u vedrom svjetlu. "Sigurno vam je već zlo od toga." Još je šutjela: činilo se da me ponovno prosuđuje. "Slušajte, nisam ništa mislio time. Odrastao sam na Beatlesima, sasvim prirodno sam to povezao. Nisam vas uspoređivao sa ženom iz pjesme."
Nije skidala oči s mojeg lica. Opet sam bio siguran da ću je izgubiti, toliko je izgledala spremna da se otrgne i pobjegne. "Možemo početi ispočetka ako želite. Zovem se Janeway i još sam spreman posuditi vam trideset dolara ako vam se ta ideja više sviđa."
Duboko je uzdahnula i rekla: "Ne, sve je u redu."
"I zovete se Eleanor Rigby, razumijem. To je sjajno ime. Doista. Kako ste ga dobili?" "Vjerojatno kao i vi vaše. Dolazim iz obitelji Rigby, a mojem se ocu sviđalo ime Eleanor." "I to je dobar način."
Sad je odvratila pogled i zagledala se u kišovitu noć. "Ovo će vam biti velika gnjavaža." "Gnjavaža mi je drugo ime. Kamo želite ići?"
"Vozite autocestom na jug. Ostanite u lijevom traku. Kad vidite odvojak prema istoku 1-90, krenite njime."
Skrenuo sam iza ugla i ugledao međudržavnu cestu broj 5 i automobile koji su promicali u izmaglici. Ubacio sam se na autocestu bacivši pogled na retrovizor. Nije bilo nikoga... samo Poe ukopan na stražnjem sjedalu.
"Bože, tako ste mokri", rekla je. "Bilo bi dobro da uključite grijanje." "Hoću, čim se auto ugrije."
Pogledala me preko prostranstva prednjeg sjedala. "Sigurno se pitate što sam radila u baru ako nisam imala ni prebijene pare."
"Nastojim zanemariti takve stvari."
"Ovo je svršetak dugog dana u vrlo dugom tjednu u paklenoj godini. Bila sam spala na posljednjih pet dolara. Jedino što mi je palo na pamet da za to kupim bila je margarita. Popila sam dvije i potrošila petaka. Katkad činim takve ludosti."
"I što ćeš sad? Imaš li posao?" Odmahnula je glavom.
"Barem nisi zaglavila na nepoznatu mjestu. Nisam mogao a da ne primijetim vašingtonske pločice na tvojem autu."
"Nisam zaglavila. Samo sam izgubljena na planetu Zemlja."
"Nismo li svi? Nisam baš toliko star da se ne bih sjećao kakav je to osjećaj." "Niste tako stari", rekla je ogledavajući me. "Sigurno nemate više od trideset."
Nasmijao sam se. "Ne činim ti baš toliku uslugu. Imat ću četrdeset dok trepneš okom." "Skoro za starački dom."
"Upravo tako. Kamo uopće idemo?" "U gradić North Bend."
Ah, pomislio sam: Graysonova zemlja.
Nešto je osjetila i rekla: "Poznajete li North Bend?" "Nisam nikad bio tamo."

"Ne čudim se. To je samo mala točka na putu, ali tamo slučajno živi moja obitelj. A znate što kažu za obitelj. Kad se vratiš kući bez novca i poražen, moraju te primiti."
Još je bila napeta, a ja nisam znao kako da to prevladam. Možda bi uspjelo s hranom: vidio sam to i više nego jednom.
"Jesi li večerala?"
Pogledala me. "Sad ćete mi još i platiti večeru? Isuse, vi ste zaista moj anđeo čuvar." "Onda, što kažeš?"
"Osjećam se kao zadnji preživjeli među prvim doseljenicima. A to znači da, gladna sam kao vuk."
Približavali smo se raskrižju ispunjenom neonskim obećanjem.
"To je Issaquah", rekla je. "Ondje je zalogajnica Denny's. Kao srednjoškolka sam znala odlaziti tamo. Možete li to podnijeti?"
Skrenuo sam na odvojak.
"Izgledate užasno", rekla je. "Pretpostavljam da nemate druge odjeće. Možda vas puste unutra ako se počešljate."
"Ako me izbace iz Denny'sa, sprema se loš dan kod Black Rocka." Ušli smo i smjestili se u odjeljak do prozora. Naručio sam odreske za oboje dok je ona blagoslivljala moju odluku ushićenim pogledom. Prvi put sam je pogledao pri dobrom osvjetljenju. Nije bila lijepa, bila je tek uzbudljiva mlada žena s prekrasnom kosom. Kosa joj je bila podignuta u čvrst zid uzdižući se poput Vezuva iznad čela. Bila je boje zagasita mahagonija, gusta i bujna: da je raspusti, pomislio sam, sezala bi joj niz leđa gotovo do struka. Nos joj je bio lagano savijen, što je na čudan način pridonosilo njezinoj privlačnosti.
Mogla se isticati u gomili a da nikad ne izgleda kao lice s naslovnih stranica. Zbog izgleda i dovitljivosti vjerojatno je lako nalazila posao, ako ga je uopće i tražila. "Od čega živiš?" upitao sam. "Malo od ovog, malo od onog. Uglavnom sam profesionalna studentica. Najvjerojatnije ću i u tridesetoj još pohađati fakultet. Maturirala sam sa šesnaest i odonda mijenjam fakultete. Neko vrijeme studiram, zatim se ispišem, lutam naokolo, upišem se na neki drugi pa se opet ispišem. Prelazim preko državnih granica pa mi polovicu položenih ispita ne priznaju i onda opet moram ispočetka učiti isto dosadno gradivo koje sam učila prošle godine i koje sam ionako već znala samo da bih se izjednačila s ostalima. Škole to ne bi smjele raditi – znate već, proizvoljno ti otpisati polovicu odslušanog i položenog samo zato da te mogu orobiti za veću školarinu. Ali takav je život, zar ne, a sigurna sam da mogu kriviti samo sebe i nikog drugog. Moj način života izluđuje moju obitelj, ali svi smo ono što jesmo. Moja je nevolja što još nisam sasvim otkrila što sam. Ovo je
prilično osamljen planet negdje daleko u svemiru."
Već je drugi put rekla nešto takvo. Pitao sam se nisu li je možda zvijezde označile imenom, nije li predodređena da proživi sudbinu usamljene žene čiji cijeli život može stati u dvije strofe.
"Trudim se koliko mogu, ali onda postanem nemirna", rekla je. "Mama i tata mi pomognu kad mogu, ali ni oni nemaju novca. Sav je teret većinom na mojim leđima."
"I što. onda radiš?" opet sam upitao.
"Svestrana sam ko sam vrag. Znam mnogo stvari, a neke čak prilično dobro – to je tek umijeće preživljavanja, ali dovoljno da kupim nešto za jelo i platim sobu u svratištu kršćanske mladeži. Mogu raditi u tiskari. Strašna sam konobarica. Znam dobro smiješati piće – jednom su me otpustili jer sam ih predobro spravljala. Tipkam brzinom tornada i to bez pogrešaka. Sjajna sam za povremene poslove. Vjerojatno sam kao privremena tajnica iz Kellyjeve agencije radila u više ureda nego sve druge Kellyjeve tajnice zajedno. Mogla bih ući u Guinnessovu knjigu svjetskih rekorda. Plaća li se

to?"


"Mislim da ne."
"Vjerojatno. Zarade bogatstvo na nama čudacima, a ne plate nam ništa." "Mogla bi dobiti stalan posao u nekom od tih ureda kad bi htjela.
Recimo, kod odvjetnika. Postaneš odvjetnička pripravnica i onda upišeš pravo."
"Radije bih legla u zmijsku jamu. Meni je svakodnevna kolotečina od devet do pet poput

sporodjelujućeg otrova. Truje duh, ako znate na što mislim. Mogu izdržati najviše tri dana. No najvjerojatnije ću sutra učiniti baš to – zamoliti tatu da me odveze do grada, naći privremeni posao, raditi negdje dok ne skupim dovoljno novca za nekoliko guma i nešto benzina, a onda odlutati i opet učiniti isto."
Nakratko je zašutjela. Činilo se da o nečemu razmišlja. "Osjetim li da će mi se sreća nasmiješiti, sutra bih mogla krenuti u potragu za knjigama."
Trudio sam se da ne reagiram prebrzo, ali nisam želio ni propustiti tu temu. "Kakve veze knjige imaju s poslom u uredu?"
"Nikakve; u tome je stvar. Zbog knjiga ne mogu raditi u uredu." Zurio sam u nju.
"Ja sam lovac na knjige." Rekla je to onako kako bi žena iz Georgije rekla Ja sam baptistica, izazivajući vas da nešto poduzmete. Onda je rekla: "Tražim knjige koje se prodaju ispod cijene. Ako su drastično ispod cijene, kupujem ih. Zatim ih prodajem jednom knjižaru u Seattleu kojeg poznajem."
Pravio sam se blesav. "I tako zarađuješ?"
"Katkad zaradim mnogo. Kao što rekoh, sve ovisi o tome kakve sam sreće." "Gdje nalaziš te knjige?"
"Zaboga, posvuda! Knjige se pojavljuju na najluđim mjestima...
U trgovinama rabljenom robom, na sajmištima... nalazila sam ih čak i na smetlištima. No uglavnom ih tražim u samim knjižarama."
"Tražiš knjige po knjižarama... a zatim ih prodaješ drugim knjižarama. Nisam ni znao da se to može."
"Zašto ne bi moglo? Barem šezdeset posto trgovaca rabljenim knjigama na ovom svijetu prelijeni su, preglupi i preškrti da bi znali što imaju na policama. Ne bi uložili novac u priručnik ni da im život o tome ovisi. Mogli bi isto tako prodavati i rezervne dijelove za kosilice, eto koliko im knjige znače. Nemojte me krivo shvatiti: volim te ljude, spasili su mi život više puta nego što biste povjerovali. Uzimam im njihove knjige i prodajem ih jednom od drugih knjižara."
"Jednom od onih četrdeset posto."
"Jednom od deset posto; onome koji želi najbolje od najboljeg i ne boji se platiti za to. Tako je.
Uzmi glupom i prodaj pametnom."
"Teško ćeš to sutra izvesti ako nemaš novca."
Otvorila je novčanik. "Zapravo, imam nešto više od tri dolara u kovanicama od jednog, pet i deset centa."
"Mislim da za to baš i nećeš moći kupiti bogzna kakvu knjigu."
Pojela je juhu do kraja i promislila. "Nešto ću vam ispričati pa mi recite što mislite. Bila sam u Los Angelesu bez igdje ičega. Bez prebijena novčića, otprilike kao sada, tek s nešto sitniša u džepu. I tako sam krenula po knjižarama. Prva u koju sam ušla imala je knjigu A sad veličajmo slavne ljude. Jeste li ikad čuli za nju?" Odmahnuo sam glavom debelo lažući.
"Napisao ju je tip po imenu James Agee, a jedan ju je drugi zvan Walker Evans ilustrirao fotografijama. To je bilo prekrasno prvo izdanje vrijedno možda tristo ili četiristo dolara. Trgovac je bio jedan od onih graničnih slučajeva – znao je taman toliko da bude opasan i stavio je cijenu od

devedest i pet dolara. Znao je da ima nešto, samo nije bio siguran što. Računala sam da bi mi moj prijatelj u Seattleu mogao dati sto pedeset za nju, ali naravno, nisam je imala čime izbiti odatle. Također sam znala da je sutra više neće biti po toj cijeni – pokupit će je prvi pravi knjižar koji prođe kroz vrata. Hodala sam uokolo po trgovini i razgledavala ostale knjige." Otpila je malo vode. "Jeste li čuli za Wendella Berryja?"
Pjesnik, poželio sam reći, ali sam odmahnuo glavom.
"Pjesnik", rekla je. "Njegove rane knjige imaju neku vrijednost i jedna je bila u istoj toj trgovini, ugurana među beletristiku s cijenom od tri dolara. Izbrojila sam svoje zadnje novčiće i kupila je: onda sam otišla iza ugla i prodala je drugom trgovcu za dvadeset dolara. Vratila sam se u prvu trgovinu i pitala tipa bi li mi sačuvao Ageeja do kraja dana. Tip je bio tvrd orah: rekao je da će ga sačuvati ako ostavim nepovratni polog u slučaju da se ne pojavim do zatvaranja. Dala sam mu dvadeset dolara i krenula u potragu. Problem je bilo vrijeme. Već je bilo kasno poslije podne i preostalo mi je samo oko sat vremena. Obično u takvim slučajevima prodam nešto krvi, ali ne žele ti uzeti više od pola litre odjednom, a meni je još nedostajalo sedamdeset dolara. Zato sam izvela štos s jadnom djevojčicom daleko od kuće. To je bilo prvi put da sam učinila nešto takvo, ali znate što? ... Lako je. Vi muškarci ste najlakše žrtve; ako si mlada i ne osobito ružna, možeš muškarce doista natjerati na sve. Jednostavno sam ravno s ulice ušetala i pitala dvadeset trgovaca za redom bi li mi dali dva dolara da nešto pojedem. Jedan ili dvojica su se razgalamili i rekli: "Gubi se, ti prokleta mala ništarijo", ali na to oguglaš nakon prva dva ili tri puta i onda ti sve krene. Jedan tip mi je dao deset dolara. U kafiću na uglu dobila sam novac ne samo od vlasnika nego i od polovice frajera za pultom. Vjerojatno bih mogla živjeti od toga, ali to nosi u sebi izvjesnu dozu samoponiženja osim ako nisi u krajnjoj nuždi. Ništa ne naučiš, jednog se dana probudiš i shvatiš da je tvoj dobar izgled nestao i da se više ne možeš time baviti. Zato sam sklopila sporazum sama sa sobom da više nikad neću to činiti ako ne budem morala. Vratila sam se u trgovinu baš na vrijeme i kupila knjigu. I dalje me pratila luda sreća. Nisam čak morala ni zvati Seattle. Pronašla sam tipa u istočnom L.A.-u koji mi je dao i više nego što sam očekivala – sto sedamdeset pet dolara. Specijalizirao se za knjige s fotografijama pa sam pomislila da bih je njemu mogla prodati."
"Nevjerojatno."
"Da, ali to još nije kraj priče. Dok mi je plaćao, primijetila sam kutiju punu knjiga na pultu, nove stvari koje su tek stigle. Na vrhu hrpe bilo je prvo izdanje od kojeg mi je umalo stalo srce. Konačno sam skupila hrabrost i upitala ga: "Hej, gospon, kol'ko tražite za ovo?" Nabacio je strog, očinski izraz na lice i rekao: "Mislim da je ovo prilično lijepa knjiga, dušo, i tražit ću za nju dvadeset ili trideset dolara." Gotovo sam umrla pokušavajući zadržati ozbiljno lice dok sam mu plaćala. Sljedeći sam dan nazvala prijatelja u Seattleu i on mi je ponudio dobru veleprodajnu cijenu, četiristo dolara. I eto, opet sam bila pri lovi."
"Sjajno", rekao sam i doista sam to mislio. Nisam poznavao mnogo lovaca na knjige koji bi mogli izvesti tako nešto.
"Oh, da!... da! I k tome mnogo zanimljivije od rada u uredu nekog knjigovođe ili tipkanja pisama za odvjetnika. Kao da se cjelodnevno tipkanje uopće može usporediti s lovom na knjige. Jedini je problem što se na to ne možeš osloniti. Mogu proći tjedni a da ništa ne nađeš, a cijelo to vrijeme skupljaš sitniš. Dakle, sve ovisi o tome kako se osjećam. Ako mislim da će mi se posrećiti, krenut ću u knjižare: ako ne, opet ću raditi za gospodina Kellyja."
Znao sam da ne bih smio pitati, pokazati takvo zanimanje za pojedinosti. Ali morao sam. " Koja je to knjiga bila toliko vrijedna?"
Nacerila se, još uživajući u prisjećanju i naslađujući se svakom od tri riječi u naslovu.

"Ubiti...pticu... rugalicul"
Pokušao sam namjestiti izraz koji bi kazivao To mi ništa ne znači, a ustvari sam želio sklopiti oči i patiti. Isuse, pomislio sam... oh, čovječe*. Tu je knjigu jednostavno nemoguće naći. Od ovakvih se priča sastoji posao s knjigama. Trgovac fotografijama da lijepoj odrpanki knjigu od tisuću dolara, poželjnu skoro poput gotova novca, a sve zato što se nije potrudio naučiti važna djela moderne književnosti. Konobarica nam je donijela hranu. Eleanor je posegnula za solju pa sam opazio ožiljak na zapešću. Bio je to ravan rez, preravan da bi nastao slučajno.
U neko doba svojeg života Eleanor Rigby se pokušala ubiti prerezavši žile.
"Dakle," rekla je tonom koji ljudi koriste kad mijenjaju temu, "kamo ste vi krenuli kad sam vas otela na kiši?"
"Kamo me vjetar odnese."
"Hej, i ja idem tamo! Jeste li oženjeni?" "Mislim da nisam."
"Jeste li bili?"
"Koliko se sjećam nisam. Tko bi me trpio?"
"Vjerojatno jedna ili dvije djevojke koje znam. Imate li kakvih loših navika?" "Pa, ne pušim."
"Tućete li žene?"
"Ne ako rade ono što im kažem."
Nasmijala se. "Bože, nepušač koji voli zapovijedati. Možda se ja sama udam za vas. Ne smijte se, gospodine Janeway, cijeli život slijedim svoje hirove. Jeste li ikad živjeli od danas do sutra?
"Jednom, čini mi se, prije otprilike dvadeset godina."
"Tako ja živim. Cijeli je moj život bez ikakva plana. Idem kamo me vjetar odnese. Ako su ljudi tamo ljubazni, ostanem neko vrijeme i grijem se na suncu. Kamo vas vjetar nosi?"
"U Phoenix", rekao sam; prvo mjesto koje mi je palo na pamet.
"Oh, sjajno. Ondje ima mnogo sunca – ali ne baš mnogo knjiga, koliko čujem. Vjerojatno bih morala raditi da preživim, što me baš ne privlači, ali ništa nije savršeno. Biste li voljeli imati društvo?"
"Odlučila si ići u Phoenix?"
"Zašto ne, nikad nisam bila tamo. Zašto ne bih mogla otići ako poželim?"
Gledala mi je ravno niz grlo. Doista je poput Rite, pomislio sam: jednako čvrsta, zbog čega je bilo teško lagati joj.
"Što mislite, što bi se dogodilo", rekla je, "da se jednostavno okrenemo i odemo prema jugu. Stranci u noći, nikad se nismo vidjeli do prije sat vremena. Jednostavno krenemo, bacimo kocku i vidimo koliko dugo ćemo ostati zajedno."
"Učinila bi to?"
"Mogla bih." Odmahnula je glavom. "Ali ne mogu." "Ah."
"Činila sam ja i luđe stvari. Ali sada moram učiniti nešto drugo." "Što to?"
"Ne mogu razgovarati o tome. Osim toga, to je preduga priča. Cijeli moj život umiješan je u nju, a mislim da za to nemate vremena."
"Vremena imam napretek."
"Ni vi ni ja nemamo toliko vremena."
Sad se osjećala bolje, mogao sam joj vidjeti na licu. Hrana, jedna od najintimnijih stvari nakon

one najintimnije, opet je izvela svoju čaroliju. "Oh, to mi je bilo potrebno", rekla je. "Da, baš sam bila gladna."
"Drago mi je što si odlučila ostati."
"Žao mi je zbog onog. Samo loše reagiram na tu pjesmu." "Mislim da je to sjajna pjesma."
"Sigurna sam. Ali od nje me hvata jeza." "Zašto?"
"Tko zna? Neke stvari ne možeš objasniti."
Onda je, kao da ne sluša što govori, rekla: "Netko me progoni."
Odmahnula je glavom. "Zaboravite što sam rekla. Umorna sam... na kraju snaga. Katkad kažem stvari koje..."
Gledao sam je s iščekivanjem.
"S vremena na vrijeme me nazove i pušta mi tu pjesmu." "Znaš li tko je on?"
"Znam ga iz viđenja, ali mu ne znam ime. On moje očito zna." Snažno je zadrhtala. "Ne želim razgovarati o tome. Ali vi ste bili tako dragi... Ne želim da pomislite da sam luda."
"Jesi li zvala policiju?"
Zanijekala je. "Čini se da policija ne može učiniti mnogo s takvim ljudima."
"Ako te maltretira preko telefona, mogu ga uloviti. Danas se prilično brzo može otkriti odakle dolazi poziv; gotovo u tren oka."
"I onda bi ga uhvatili. Priveli bi ga i optužili ga za nekakav blaži prekršaj, bezvezna optužba koja bi ga samo ražestila."
"Koliko dugo to čini?"
Duboko je udahnula, polako izdahnula i rekla: "Ne dugo, nekoliko tjedana. Ali čine se kao godine."
"Ne možeš to trpjeti. Moraš se zaštititi." "Recimo... kupiti pištolj, mislite?"
Pustio sam da ta misao govori sama za sebe.
Uzdahnula je. "U životu nisam pucala iz pištolja." Čudno je bilo to što sam joj povjerovao. "Znaš li uopće što on želi?"
"Mislim da znam. Ali sad bih rado promijenila temu. Vratimo se veselijem razgovoru." Nagnula je glavu kao da govori, Dosta već jednom. "Sigurno vam je grozno u mokroj odjeći."
"Toliko sam dugo mokar da mi se čini kao da sam suh. Kako se ono zvao taj tip?" "Tako je već bolje. Zvao se Richard Farina."
"Vrijedi li njegova knjiga išta?"
"Mraram, da", rekla je pjevušećim glasom. "Oko sto dolara. Nije za odbacivanje." Konobarica je došla i ostavila račun.
Eleanor me prodorno pogledala. "Dakle, recite mi tko ste doista i što radite. Mislim, pojavite se niotkuda, oličenje dobrote, uđete u moj život u času kad sam osamljenija nego što sam ikad bila, idete kamo vas vjetar nosi, ali nemate rezervnu odjeću. Od čega bježite?"
"Tko kaže da bježim?"
"Svi mi bježimo. Samo što neki od nas baš ne stignu daleko. Vi ste sigurno iz neke tragične ljubavne priče čim ste pobjegli samo s onim što imate na sebi. Kako joj je ime?"
"Rita", rekoh u iznenadnom trenutku nadahnuća. "Smiješno, bavila se knjigama kao i ti." "Ma nemojte!"

"Na isti način, ali drukčije." Poigravao sam se računom. "Strašno bi joj se svidjela priča koju si mi ispričala."
"Svijet knjiga pun je takvih priča. Knjige su posvuda, a neke od njih su vrijedne iz najluđih razloga. Čovjek dospije na iranski popis za smaknuće. Njegovim knjigama poraste cijena. Tip napiše dobru knjigu, tip napiše lošu knjigu. Na kolekcionarskom tržištu obje vrijede jednako. Treći tip napiše sjajnu knjigu i nikoga nije briga. Predsjednik Sjedinjenih Država tek usput spomene da obožava Toma Clancyja i odjednom se njegove knjige nađu u istoj klasi s Hemingwayjem kao skupljačke vrijednosti. A taj predsjednik je Ronald Reagan, za ime Božje. Ima li to ikakva smisla?"
"Meni nema."
"Opire se logici, ali tako je to danas. Ljudi se uhvate nečeg novog i onda se kljukaju time, a onaj koji im najbrže udovolji postane milijunaš. Clancy možda jest kralj tehno-baljezganja. Znači li vam to štogod? Po meni on ne bi mogao stvoriti lik ni da mu život ovisi o tome. Ali pazite što vam kažem, ljudi će plaćati tisuće dolara za tu knjigu dok kažeš britva. A onda će zaluđenost tehno-trtljanjem proći. Nestat će brže od jučerašnjeg smiraja, a ljudi će se usredotočiti na nešto drugo, vjerojatno na privatne istražiteljice. To će trajati nekoliko godina dok se ne počnu sasvim daviti u tome. U međuvremenu pravoj spisateljici poput Anne Tyler treba pola karijere da se probije, a James Lee Burke deset godina ne može naći ni izdavača."
"Kako si tako mlada toliko naučila?"
"Rodila sam se u tome. S knjigama sam cijeli svoj život. Kad sam imala četrnaest godina, markirala sam iz škole, autostopom odlazila do Seattlea i provodila vrijeme u knjižarama. Tako da zapravo imam šest godina dobrog iskustva. To je kao i s bilo čim drugim – na kraju sretneš nekog tko te želi podučiti. A onda jednog dana shvatiš da znaš više nego tvoj učitelj – počeo si kao učenik, poput Hemingwayja i Gertrude Stein, a sada si odmakao mnogo dalje od svog učitelja. Još je i lakše ako imaš prednost u startu."
"Misliš, ako počneš mlad."
Kimnula je glavom. "Sa šesnaest sam godina imala više od tisuću pročitanih knjiga iza sebe. Poznavala sam sva velika imena američke književnosti. Trebalo ih je samo spojiti s cijenama i pratiti nove velike zvjerke. Ali nosim to i u krvi. Naslijedila sam od oca: njemu je bilo u krvi. Njega je ponijelo u drugom smjeru, ali sve je to isto kad dođeš do srži. Knjige... začudnost i čarolija tiskane riječi. Zaokupila je mog oca kad je imao šesnaest godina pa me zato razumije."
"Otac ti trguje knjigama?"
"Ne bi ni mrtav. Ne, rekla sam vam da njega zanima nešto drugo. Moj tata je tiskar."
Ispila je kavu do kraja i rekla: "Dala bih milijun dolara da ih imam, za njegovo iskustvo. Moj otac je prisustvovao stvaranju."
Gledao sam je ne shvaćajući.
"Bio je naučnik u Grayson Pressu, u istom gradiću u koji idemo. Sigurna sam da nikad niste čuli za Grayson Press kao ni mnogi drugi.
Ali vjerujte mi, gospodine Janeway, Grayson je bio najfascinantniji knjižarski genij našeg vremena."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:03 pm




6
North Bend baš nije bio bogzna što, naročito u mračnoj i kišnoj noći. Sišao sam s autoceste na izlazu 31, a Eleanor mi je pokazivala put kroz grad koji je već odavno otišao na spavanje. Takozvana poslovna četvrt sastojala se od jednog bloka zgrada, a kafić, bar i benzinska crpka jedini su još bili

otvoreni. No izgled je varao: izvan grada nalazile su se uske ceste uz koje su živjeli ljudi, gdje su nekoć živjeli Graysoni i gdje je Eleanor Rigby prerasla iz djevojčice u djevojku. Izbili smo na cestu po imenu Ballarat i uskoro ugledali ulice i avenije označene brojevima od kojih je većina daleko prelazila broj sto. Mjesto je po svojoj prirodi bilo seosko, ali činilo se kao da su brojevi ulica povezani sa Seattleom, kao da je neki davnašnji urbanist zamislio neizbježna pripajanja daleko u sljedećem stoljeću. Došli smo do raskrižja 106. jugoistočne ulice i 428. jugoistočne avenije: još uvijek nisam vidio mnogo, ali znao sam da smo izvan grada. Bilo je ograđenih pašnjaka, a povremeno bih ugledao svjetla kuća daleko od ceste. "Evo nas", iznenada reče Eleanor. "Skrenite ovdje i stanite." Stao sam sa strane ceste preko puta otvorenih dvorišnih vrata. Prednja svjetla auta padala su na poštanski sandučić na kojem je velikim slovima pisalo ime RIGBY, a ispod toga manjim slovima – The North Bend Press. Sjedili smo ne radeći ništa. Mogao sam čuti njezino duboko disanje u mraku pokraj mene. U zraku se osjećala napetost. "Što se zbiva?" upitao sam je.
"Kako to misliš?" "Postoji li neki problem?"
"Ne onakav na kakav bi pomislio. Samo mi je grozno suočiti se s njima." "Zašto?"
"Jako sam ih razočarala. Učinila sam neke stvari... stvari o kojima ne mogu govoriti... iznevjerila sam ih i odjednom mi se čini gotovo nemogućim ući i suočiti se s njima. Ne mogu objasniti. Unutra je dvoje ljudi koje volim najviše na svijetu, a ja ne znam što bih im rekla."
"Što kažeš na 'zdravo'?" Tužno se nasmijala.
"Ozbiljno. Kad se ljudi vole, riječi nisu važne."
"Mudar si ti, Janeway. I imaš pravo. Znam da me neće osuđivati. Samo će mi ponuditi utjehu, zaštitu i ljubav."
"I pomisao na to te plaši." "Itekako."
Sjedili smo još trenutak. Pustio sam auto da radi i ostavio uključeno grijanje. Nisam je nagovarao ni na što. Konačno je rekla: "Sad ćemo vidjeti je li Thomas Wolfe bio u pravu kad je rekao da nema ponovnog povratka kući."
Dovezao sam se na prilaz. Bila je to duga zemljana staza što je vijugala između drveća. Kiša je svejednako pljuštala bubnjajući nesmiljeno. Auto se njihao lijevo i desno i ubrzo su se među drvećem pojavila svjetla. Iz magle je izronila stara kuća drvena kostura sa širokim trijemom sprijeda. Izgledala je domaćinski i toplo, onako kako dom i treba izgledati umornom i utučenom putniku. No Eleanor je počela drhturiti dok smo se približavali. "On-ondje", rekla je cvokoćući zubima. "Zaobiđi kuću i parkiraj sprijeda." Ali baš kad sam to učinio, zgrabila me za ruku: svjetla su obasjala neki auto. "Netko je tu! Okreni se, nemoj stati, zaboga produži dalje!" Tada smo ugledali natpis na vratima auta – Tiskarska tvrtka Vista – i gotovo sam mogao osjetiti kako je preplavljuje olakšanje. "U redu je, to je samo ujak Archie", reče bez daha. "On je mamin ujak", nastavila je, kao da sam ja bio taj koji se zabrinuo. Ukazala se svjetlost i obasjala trijem, bacajući jednu zraku niz stube u dvorište: netko je u kući čuo naš dolazak. Parkirao sam ispred drugog auta u podnožju stuba što su vodile na trijem. Na vratima je, zaklonjeno rukama, provirivalo lice. "Mama," reče Eleanor, "o, Bože, mama." Silovito je otvorila vrata i iskočila na kišu. Žena na trijemu dočekala ju je s vriskom i obje su pale jedna drugoj u naručje, grleći se kao da se nisu vidjele cijeli život i više i neće nakon te večeri. Čuo sam kako žena viče "Gaston!
... Dođi ovamo!" Tada se pojavio muškarac i obuhvatio ih obje svojim rukama nalik na

medvjeđe šape. Obuzeo me osjećaj potištenosti dok sam ih gledao, koji je možda obuzeo i Bruta prije nego što je probo Cezara.
Eleanor mi je mahala. Izašao sam, prošao kroz kišu i uspeo se stubama na trijem. "Ovo je čovjek koji mi je spasio život", reče Eleanor dramatično, a žena me nato dohvati i povuče među njih. Muškarac mi je stisnuo ruku, a žena nas je sve ugurala u kuću. "Ovdje je grozan nered", rekla je i pokupila časopis, tjerajući nas da prođemo.
U hipu sam iz hodnika dospio do dobro osvijetljene kuhinje gdje je za stolom sjedio visok mršav muškarac. Ustao je kad smo ušli i prvi put smo dobro pogledali jedni druge. Žena je bila mlada: lako je mogla proći kao Eleanorina starija sestra, iako sam znao da je bila barem mojih godina! No nije imala nijedne bore na licu ili sijede vlasi: njezin jedini ustupak godinama bile su starinske naočale malih okvira. Muškarac je bio krupan: moje visine, ali teži, otprilike obrambeni igrač nogometa u profi ligi. Kosa mu je bila kovrčava, boje jantara, a imao je i istu takvu bradu. Čovjek za stolom bio je šezdesetih godina, sijede kose poput škriljevca i ogrubjele kože. Eleanor ih je predstavila. "Ovo je moj otac, Gaston Rigby... moja majka, Crystal... moj ujak, Archie Moon. Narode, ovo je gospodin Janeway." Rukovali smo se. Rigbyjeva se ruka malo kolebala, ali mu je pogled bio čvrst. Archie Moon čvrsto mi je stegnuo ruku i rekao kako mu je drago što me upoznao. Crystal je rekla da su moji dužnici, što god da sam učinio za njihovu kćer – a još i više zato što sam je doveo kući k njima.
Bilo je još malo smotanosti u onim prvim nezgrapnim trenucima među strancima. Rigby se činio stidljiv i povučen: držao se po strani i promatrao dok su Crystal i Eleanor govorile. Valjalo je iskazati gostoljubivost: Crystal je htjela da jedemo, ali Eleanor joj je rekla da smo jeli usput. "K vragu, trebalo bi vam isprašiti tur", reče Crystal.
Upitala je bismo li barem popili kavu: rekao sam da to zvuči divno. Eleanor je rekla: "Mislim da bi gospodin Janeway sada više od svega volio suhu odjeću", a Crystal me premjerila očima. "Mislim da bi mu neke tvoje stare stvari mogle pristajati, Gaston," rekla je. "Donesi mu one stare traperice i košulju od flanela, a ja ću pristaviti kavu."
Rigby je izašao, a Crystal se i dalje vrzmala uokolo. "Dohvati mi taj porculanski set, Archie, hoćeš li?" reče. Moon je posegnuo visoko iznad njezine glave i počeo uzimati šalice. Eleanor i ja sjedili smo za stolom uljuljkani iznenadnom toplinom. Instinktivno je posegnula za mojom rukom i stegnula je, gledajući me sa smiješkom. Pomislio sam da je vjerojatno na rubu suza. Zatim je taj trenutak prošao i opet se povukla u sebe kad se Moon vratio sa šalicama i tanjurićima i počeo ih postavljati oko stola.
"Ja neću, dušo", rekao je. "Pijem kavu od podneva, popijem li još jednu kap, neću oka sklopiti." "Imam i bez kofeina", reče Crystal.
"Nee... Moram ići."
"Kakvog posla imaš?" rekla je peckajući ga. "Ne ideš nikamo, samo natrag u onu svoju staru kolibu."
"Nije važno što ću raditi. Ne znaš ti sve što se događa u mom životu, čak i ako misliš da znaš."
Svi su se dobrohotno nasmijali. Govorili su bogatim južnjačkim narječjem koje je Crystal uspijevala ublažiti u razgovoru s nama.
"Ovaj stari je nemoguć", rekla je. "Molim vas, razgovarajte s njim dok pristavim kavu – inače će pobjeći i upasti u nevolju."
Moon je zasad popustio navaljivanju. Sjeo je do Eleanor i rekao: "Pa, gospodine Janeway, kako vas ljudi obično zovu?"
"Katkad se odazivam na ime Cliff."

"Čime se bavite?"
"Zašto je to uvijek prva stvar koju ljudi pitaju?" rekla je Crystal. "Zato što ih određuje", reče Eleanor.
"Dakle, gospodine Janeway", reče Moon glasno. "Kakvim se poslom bavite?" "Trenutno sam između dva posla."
"To je star i častan poziv. I ja sam se time bavio jedanput ili dvaput. Katkad je to prilično dobro."
"Ako dobro završi."
"Tek da se zna," reče Crystal svojim južnjačkim glasom, "nama nije važno čime se bavite. Drago mi je da ste bili na pravom mjestu u pravo vrijeme i na tome sam vam zahvalna. Vrlo nam je drago što ste ovdje s nama."
"To sam i ja htio dodati", reče Moon, "više-manje tim riječima." "Gdje ste odsjeli, gospodine Janeway?" upitala je Crystal.
"On ide kamo ga vjetar nanese, mama", rekla je Eleanor, kao da to sve objašnjava.
"Večeras se vjetar zaustavlja ovdje", reče Crystal. "I bez rasprave, imamo lijepu sobu u potkrovlju iznad radionice. Toplo je i suho, a krevet je dobar i čvrst. I što je najbolje, nitko vam neće smetati."
"Svidjet će ti se", reče Eleanor.
"Zapravo," rekla je Crystal dok je Rigby unosio odjeću, "zašto to ne bismo učinili odmah? Odjenut ćemo vas u suhe krpe i odvesti do sobe. Smjestit ćemo gospodina Janewaya u potkrovlje", reče Rigbyju koji potvrdno klimne. Zatim se obratila meni: "Moram vas samo zamoliti da tamo ne pušite. Gaston ne dopušta pušenje u radionici. Nadam se da to nije problem."
"Meni nije."
"Dobro. Zamijesit ću nam pecivo s cimetom uz kavu. Vi se ugrijte i dođite za pola sata pa ćemo se pobliže upoznati."
"Ja moram ići", reče Moon.
"Ti mrzovoljni stari stvoru," rekla je Crystal. "Neka me vrag odnese ako ti nisi najnedruštveniji čovjek kojeg poznajem."
"Odvest ću gospodina Janewaya do potkrovlja kad već idem", reče Moon Rigbyju. "Nema smisla da se i ti smočiš."
Slijedio sam ga kroz kuću. Otvorili smo dva kišobrana i sišli na dvorište. Moon je osvijetlio put baterijom i prvi krenuo prema pokrajnjoj zgradi dvadesetak metara iza kuće. Prvo što sam zamijetio, čak i prije nego što je upalio svjetlo, bio je miris... težak vonj crnila pomiješanog s još nečim. Svjetlo je razotkrilo dugačku prostoriju prekrcanu strojevima i čeličnim uredskim ormarima. Dva velika starinska tiskarska stroja stajala su uza zid u dnu, manji stroj za ručno tiskanje nalazio se na stolu pokraj vrata, a još bliže vratima bio je glomazan, zakučast stroj iz prošlog stoljeća za koji sam pomislio da je najvjerojatnije linotip. Bio je. "Neka vas miris ne smeta", rekao je Moon. "To je samo miris vrućih, tek otisnutih slova. Gaston je sigurno prestao s radom nešto prije vašeg dolaska. Gore ga nećete ni osjetiti."
Upalio je svjetla. Oči su nam se srele kraće od sekunde, a onda je on skrenuo pogled. "Ostavit ću vam kabanicu ovdje pokraj vrata, a i bateriju i kišobran. Ako vam još što ustreba, gore je telefon pa možete nazvati kuću."
Prvo što sam ugledao bio je natpis Zabranjeno pušenje. Moon me poveo pokraj njega do stuba stepenica u kutu nasuprot tiskarskim strojevima, a zatim u potkrovlje, prostranu sobu sa zabatima, krovnim prozorčićem i još jednim prozorom koji je gledao prema kući. Na sredini sobe stajala je

trbušasta peć koja se činila barem sto godina starom. Moon ju je potpalio i uskoro je u njoj plamtjela vatra: "Ova stara kanta će vam zaista dobro osušiti krpe. A i sigurna je, Gaston je svako malo da pregledati. Otjerat će vas odavde ako joj dopustite da se previše razgori." Prošetao je po sobi zagledajući u kutove. Otvorio je vrata i zavirio u susjednu prostoriju. "Kupaonica. Nema kadu, ali ima tuš ako ga trebate."
Načinio je puni krug i stao ispred mene. Isijavao je snagom, iako je bio žilavije i tanje građe od Rigbyja. Njegov glas bio je osnovni sastojak u slici grube muške snage koju je pokazivao svijetu. Bio je to dubok, zvonak bariton iz kojeg je izbijala južnjačka mudrost. Sjajno bi vodio razgovore na radiju, pomislio sam, i bio sam jednako siguran da se on nikad ne bi time bavio. "Telefon je ovdje pokraj kreveta", rekao je. "Linija je odvojena pa kuću zovete kao i bilo koji drugi broj." Nagnuo se nad stolić i napisao broj na komadiću papira.
Zatim se uspravio i pogledao me. "Ništa mi više ne pada na pamet." "Sve je sjajno."
Okrenuo se da ode i zastao na vratima. "Crystal se često šali, ali ja doista moram ići. Ima jedna konobarica u Issaquahu koja zaokuplja moje vrijeme. Izgledate kao čovjek koji to razumije."
"Da, blijedo se sjećam takve situacije."
Kratko se nasmijao i upitao hoću li i sutra biti tu. "Ako budete, dođite do mene. Izdajem novine, radionica mi je u Snoqualmieju, samo nekoliko minuta odavde. U oba vam gradića svatko može reći gdje sam. Ako se sutra pojavi sunce, pokazat ću vam neke od najljepših krajolika na svijetu. Imam kolibu u brdima, sat vremena vožnje odavde. Sagradio sam je prije četrdeset godina i sasvim je okružena državnim šumama, oko četiristo tisuća hektara. To će držati podalje gadove iz Holiday Inna barem do kraja mog života. Vaša je, ako se želite nekoliko dana opustiti u samoći."
Zatim je opet zastao. "Ne mogu baš objasniti zašto, Janeway.
Imam osjećaj da ti dugujemo i više nego što mislimo. Ima li to ikakva smisla?" "Ne znam."
"Ne znam ni ja, ali jednostavno to osjećam. Kao da si možda naišao u posljednjem trenutku i to ne samo da spasiš našu djevojčicu od kiše."
"Ako i jesam, onda to i ne znam. Ali drago mi je da sam joj mogao pomoći."
Prodorno me pogledao. "Mala nam više ne govori mnogo. Sad je odrasla, ima svoj život. Nikad nije imala ni truna razboritosti kad se radi o strancima. Došla je kući autostopom iz Los Angelesa kad je imala osamnaest godina, mama joj je gotovo izludjela kad nam je to ispričala tu večer za objedom. Danas joj se posrećilo i našla je tebe. Ne pitaj me kako ni zašto, ali znam da smo tvoji dužnici."
Nehajno sam odmahnuo rukom.
"Svi mi. I ja. K vragu, poznajem to dijete otkad se rodilo, znala je satima visjeti u mojoj tiskari nakon škole, zapitkivati, gnjaviti. "Čemu služi ovo, čemu služi ono?" Tako je draga, ne bih je mogao više voljeti ni da je moja vlastita kći. A znam da svatko tko joj pomogne u nevolji može doći ovamo i Rigbyji će mu dati gotovo sve što imaju. Zato možeš biti miran, mislim da je to ono što sam ti želio reći. Možeš biti miran. Ovi se ljudi ne šale kad ti kažu da im je drago što te vide."
Nakon toga je otišao silazeći teškim korakom niz stube, ostavljajući me s jednim od najčudnijih osjećaja u životu.
Sjedio sam do peći u odjeći Gastona Rigbyja i ljenčario. A što ću, kvragu, sad? pomislio sam.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:03 pm





7
Nekoliko minuta poslije sišao sam u tiskaru i stajao ondje u tišini, svjestan one iskonske veze između svijeta Gastona Rigbyja i svojeg vlastitog. Bila je ondje, golema i temelj svega – i bilo je

zapanjujuće da sam mogao živjeti među knjigama i ne pomišljajući na majstore koji su ih stvarali. Darryl Grayson radio je u radionici nalik ovoj i to nedaleko odavde. Ovdje je izvodio svoju magiju, stvarajući predivne knjige na čudnoj opremi kao što je i ova. Prožeo me čudan osjećaj gubitka zato što sam znao da ćemo jednog dana doseći tehničko savršenstvo na štetu individualizma. Ova veličanstvena veza između čovjeka i stroja polako je postajala prošlost. Generacija u kojoj sam rođen stvari upotrijebi i zatim baci, a sve što sam znao o Graysonovu svijetu bilo je dovoljno da shvatim ono osnovno. Veliki tiskarski stroj radio je na struju. Na pločici je pisalo da je marke Chandler and Price, a pokretao ga je debeli kožni remen koji je povezivao veliki kotač s jednim manjim blizu izvora struje. Na stolu je bila hrpa letaka koje je Rigby tiskao za jednu praonicu automobila iz istočnog Seattlea. Pogledao sam stroj za ručno tiskanje. Bio je napravljen davno prije doba elekrične energije, ali bi ga Rigby još, pretpostavljao sam, koristio za finiji rad. Imao je ručku koju je tiskar povlačio i tako dovodio papir na kalup premazan crnilom. Na stolu do njega stajalo je nekoliko umjetničkih eksperimenata – pjesama tiskanih tipovima slova tako egzotičnim i osebujnim da se činilo kako se uzdižu na papiru i bore za vašu pažnju. To je poput piva, pomislio sam budalasto. Jednom su me pozvali da pomognem u ocjenjivanju raznih vrsta piva i otišao sam misleći, ovo je tako luckasto. Pivo je pivo. E pa nije bilo. Taj sam dan naučio da na svijetu ima više vrsta piva nego što su ljudi mogli i sanjati. Tako je i s tipovima slova.
Činilo se da ih Rigby ima sve, ali sam ipak instinktivno znao da je to daleko od istine. Ipak, njegova je zbirka bila fantastična. Slova su bila naslagana u malim odjeljcima onih dubokih čeličnih ormara: bilo je barem pedeset ormara poredanih uokolo uzduž zidova prostorije, a svaki je imao barem dvadeset ladica i svaka je ladica sadržavala potpun i različit tip slova. Otvorio sam ladicu na kojoj je pisalo Cooper Black i ugledao stotine malih odjeljaka od kojih je svaki sadržavao dvadeset do pedeset primjeraka slova. Pogledao sam u drugu ladicu malo dalje: naziv je bio Caslon Old Style. Poznavao sam neka imena: raspoznao sam ih kao pionire u razvoju tipova slova, ali ime mi nije govorilo kako ona doista izgledaju. Nisam razlikovao Caslon od Cadillaca, a većina ostalih bila mi je jednako strana kao i neki tip slova iz stare Kine. Tamo su bili Deepdene i Bodoni, Century i DeVinne, Kennedy, Futura, Baskerville i Granjon. Svaki je zauzimao nekoliko ladica s odjeljcima za različite veličine slova. Bilo je i onih koje ni sam Rigby nije poznavao – cijeli ormari bili su označeni kao Nepoznato i sadržavali su sve veličine slova. Nepoznat antikni tip, oko 1700. g., pronađen kod Wheelinga u Zapadnoj Virginiji 1972. Rigby ga je prozvao Wheeling i izgleda da je postojao ili se sačuvao samo u jednoj veličini. Na najdaljem kraju, najbliže tiskarskim strojevima, nalazio se ormar označen kao Graysonovi tipovi, a svakom je redu zasebno bilo dano ime – Georgian, Pacific, Snoqualmie. S druge strane nalazili su se ormari s nazivima Dingbats i Woodcuts. Otvorio sam prvu ladicu i uzeo jedan dingbat. Bio je to mali ukras koji je, kad sam ga pobliže pogledao, postao ljiljanov cvijet koji je možda mogao biti karakterističan za zaglavlje pisma. U daljem kutu nalazio se rezač papira: pokraj njega se uza zid pružao dug red polica s papirom. Zatim je tu bio linotip, zamršen, ali čvrst stroj veličine omanjeg kamiona. Ovo je bio svijet Gastona Rigbyja. Uđite u njega i zakoračili ste u devetnaesto stoljeće gdje se – zaboravljajući na izrabljivanje, okrutnosti i nepravde – barem u ovom svijetu, nalazilo zadnje uporište ljudskog duha istinske pustolovnosti.
A bilo je toga još. Došao sam do vrata na sredini daljeg zida i otvorivši ih otkrio prostoriju gotovo jednako veliku kao što je bila prva. Upalio sam svjetlo i ugledao nešto što je na prvi pogled izgledalo kao još jedna radionica. No u nečemu su se razlikovale – u ovoj nije vladao nered ni osjećaj svakodnevnog rada kao u onoj drugoj. Izgledala je kao radionica jednog oružara kojeg sam poznavao, a koji je također bio najveći fanatik za urednost na svijetu. Tu se nalazio dug radni stol s

nizovima alata za fino rezanje – dlijetima, čekićima i turpijama svih veličina. Bilo je i nekoliko velikih nakovnja, niz snažnih povećala za oko nalik na one draguljarske, i dvije jake lampe postavljene baš ondje gdje treba. Ovo je mjesto gdje radi, pomislio sam: gdje sve izrađuje ručno. Tada sam shvatio da mislim na Graysona, a ne Rigbyja, kao da sam se doista vremenski vratio i ušetao i nekako zalutao u Graysonovu radionicu. Vidio sam crteže na zidu – cijelu abecedu, a sva su slova, velika i mala, bila veličine trideset kvadratnih centimetara i zasebno uokvirena. Crteži su okruživali cijelu prostoriju. Pogledao sam izbliza i procijenio da su vjerojatno originalni. Svaki je nosio Graysonov potpis ružičastom tintom u donjem desnom kutu. Na kraju radnog stola našao sam veliku čeličnu ploču. Bio je to kalup ili matrica, velik tridesetak kvadratnih centimetara sa slovom G u slovniku za velika slova. Ono je posve odgovaralo slovu G uokvirenom na zidu. Odmah iznad matrice nalazila se dugačka naprava koja je podsjećala na pomagalo kakva crtača nacrta: imala je pokretan krak koji je mogao ocrtati slovo G i, zaključili nakon što sam je pregledao, odrediti njegovu veličinu. Odjednom sam shvatio cijeli postupak. Grayson bi prvo nacrtao svoja slova na papiru. Zatim bi izlio metalni kalup i onda ih je, uz pomoć svoje jednokrake naprave, mogao smanjiti na bilo koju veličinu, čak i na onu najuobičajeniju ako je htio. On je bio savršeni tiskar i nije mu trebala talionica zato što je on sam bio svoja tvornica slova. Rigby je sačuvao zbirku njegovih crteža i nešto njegove opreme: održavao je mjesto gdje je radio Darryl Grayson gotovo poput muzeja.
Kad sam se opet ogledao oko sebe, svijet je bio izmijenjen. Moj se poziv iz temelja promijenio i znao sam da nikad više neću gledati knjigu istim očima. Zadržao sam se tamo, nadajući se nekom blistavom prosvjetljenju. Na drugom kraju prostorije, polusakrivena u sjeni, nalazila su se vrata koja ranije nisam zamijetio. Možda se iza njih nalazio odgovor na sve. No vrata su bila zaključana pa sam se morao odreći tog zadovoljstva.
Začuo sam kako je nešto lupilo sprijeda: mislio sam da netko dolazi po mene. Ugasio sam svjetlo i vratio se kroz radionicu do ulaznih vrata. Ali kad sam ih otvorio, ondje više nije bilo nikoga.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:04 pm



8
Na rubu mog svijeta nalaze se vrata koja vode u Rigbyjev svijet.
Svaka se strana zacijelo čini beskrajnom zalutalom putniku koji može tek nagađati što je od toga dvoga nusproizvod onog drugog.
Sjedili smo za kuhinjskim stolom razgovarajući o njihovim planinama i mojim riječnim koritima i premda je ono što sam im rekao bilo uglavnom izmišljeno, u duhu je bilo istinito i nije im dalo povoda za dublje razmišljanje. Otkrio sam da im mogu reći tko sam, a da ne odam razlog svojeg dolaska. Zanimanje je zapravo tako mali dio čovjeka da sam se mogao uklopiti u stare pustolovine i prizvati ih u sjećanje kao da su se dogodile jučer. Crystal je poslužila slatko pecivo, još vruće i ubojito dobro, domaći maslac i neodoljive hruskave puslice. Rigby je sjedio za stolom nasuprot meni rumena i ugodna lica, oprezno ljubazan. Eleanor se ispričala i otišla u kupaonicu.
Crystal je gurnula prema meni još jedno pecivo uz mudru opasku da nitko ne živi vječno. Moglo se i tako gledati na to pa sam uzeo pecivo dok je Rigby razmišljao bi li pojeo i treće. "Ah, iskušenje", reče onim blagim i ljubaznim glasom. On i Crystal se pogledaše i tiho nasmijaše kao da dijele neku sasvim osobnu šalu. Posegnuo sam za maslacem i rekao: "Morat ću trčati tjedan dana." Crystal mi je ispripovijedala o naljepnici za auto koju je vidjela a na kojoj je pisalo: Ne puši..vježbaj... jedi zdravu hranu...ionako ćeš umrijeti. Svi smo se nasmijali. Za dvadeset minuta moja se nedoumica zaoštrila poput žileta.
Nešto me moralo odati jer mi varanje nije jaka strana. Nekad sam mogao lagati bilo kome: svijet u kojem sam se kretao bio je crno-bijel, ja sam bio na strani istine i pravde, a druga je strana bila

preplavljena ološem. Ti su dani zauvijek završili kad sam vratio značku. Ovi bi mi se ljudi zaista mogli svidjeti: mogao bih započeti posao s naručivanjem knjiga putem pošte u kući nešto niže uz cestu i biti njihov susjed. Svako jutro u osam ušetao bih u Rigbyjevu tiskaru i saznao još jednu tajnu o svijetu iza vrata, a katkad bi me uvečer Crystal pozvala na večeru i ja bih im govorio istinu o mojim rijekama i pustinjama. Skinite mi osam godina i možete me skoro vidjeti oženjenog njihovom kćeri kako podižem novi naraštaj malih knjižara pod okriljem velikih šuma. Rigbyji su bili ono istinsko, sol zemlje. I odjednom su mi se sviđali beskrajno više od tipova za koje sam radio, uključujući sve suce i policajce velike države New Mexico.
Ni u kojem slučaju nisu bili bogati. Mikrovalna pećnica bila je jedini trag suvremenog života u kući. Nisam vidio stariji hladnjak koji bi još radio u nekoj kuhinji. Štednjak je bio plinski, tek jedan korak dalje od peći na drva. Radio na polici bio je marke Admiral, negdje iz 1946; namještaj je bio star i jednostavan i davao je kući onaj rustikalni, starinski izgled. Što god je Darryl Grayson naučio Gastona Rigbyja prije toliko godina, umjetnost zgrtanja novca nije bila dio toga. Graysonovo je ime spomenuto samo jedanput, u prolazu. Pecajući podatke, ubacio sam udicu u to jezerce nehajno spomenuvši da mi je Eleanor govorila o nekom Graysonu koji je Rigbyja naučio poslu. Ruka mu se trznula, a usna zadrhtala i znao sam da sam dotaknuo nešto tako bitno u njegovu životu da je gubitak toga još uvijek, nakon dvadeset godina, živa i otvorena rana. Crystal je obišla stol i prignula se nad njim, obgrlivši mu glavu. "Darryl je bio velik čovjek," rekla je, "velik čovjek." Rigby se opirao suzama i pokušao to potvrditi, ali nije mogao naći riječi. Crystal mi je namignula, potičući me da se ostavim te teme, što sam i učinio.
"Što je ovo?" reče Eleanor ulazeći iz hodnika. "O čemu razgovaramo?"
"Baš sam pitao za linotip", rekoh skočivši na novu temu onoliko elegantno koliko to jedna šeprtlja može.
"Postoji priča o njemu", rekla je Eleanor. "Ispričaj mu, tata."
Rigby se pokušao nasmiješiti i odmahnuo glavom. "Ti im ispričaj, dušo", reče Crystal. Eleanor je pogledala oca, a zatim mene. "Bila je prava pustolovina dopremiti ga ovamo."
"Bilo je to prokleto mučenje, eto što", reče Crystal. "Recite, gospodine Janeway, kako vam se čini deset dana bez grijanja na temperaturi od dvadeset ispod nule?"
"Čini mi se kao prava pustolovina", rekao sam, a oni se nasmijaše.
"Bio je to naš najljepši trenutak", rekla je Eleanor ignorirajući majku koja je prevrtala očima. "Tata je čuo od prijatelja u Minnesoti da su neke novine bankrotirale i da imaju linotip u podrumu."
"Nalazio se tamo dvadeset godina", doda Crystal, "otkad su novine prešle na hladno tiskanje.
Malo se tko uopće sjećao čemu služi taj čudni stroj, a kamoli kako se koristi." "Mogli smo ga slobodno uzeti", rekla je Eleanor.
"I to je najluđa stvar koju smo ikad učinili", reče Crystal.
"Tko ovdje priča, mama? Dakle, bilo je to usred zime, spremali su se rušiti zgradu i sve je trebalo biti izneseno u dva tjedna."
"Bilo je to jedno od onih brzih rušenja," reče Crystal, "znate već, kad postave eksploziv i sve sruše za minutu."
"I tako smo se vozili u Minneapolis", nastavi Eleanor. "Bez stajanja", dodala je Crystal. "Grijanje u kamionu pokvarilo se kod Spokanea..."
"Nismo čak imali vremena stati i popraviti ga. Smjenjivali smo se u vožnji, a spavali kad bismo stigli."
"Šuti, mama, pokvarit ćeš priču. Kad smo stigli u Minnesotu, bilo je tako hladno da su mi se smrzli prsti na nogama. Snijeg je bio dubok više od metra, a ulice su bile kao bijeli tuneli. Čak nisi

mogao vidjeti ni izloge dućana stojeći vani."
"Stroj je bio u podrumskoj prostoriji koja je bila tek malo veća od njega", reče Crystal. "Sigurno su ga bili rastavili i opet sastavili u podrumu jer smo odmah vidjeli da ga nikad nećemo izvući ako ne rastavimo i ne iznesemo dio po dio."
Pogledao sam Rigbyja. "Jeste li ikad prije radili tako nešto?" Odmahnuo je glavom.
"Morao je smisliti tijekom samog rastavljanja," reče Eleanor. "Gaston može sve, kad se odluči", rekla je Crystal.
"Svatko može, s malo vremena i strpljenja", dodao je Rigby.
"Proveli smo dva dana u tom podrumu", nastavila je Eleanor, "rastavljajući stroj, pakirajući dijelove i tovareći ih na kamion. Bilo je tako hladno da su nam se ruke lijepile za čelik kad bismo ga dotakli, a svuda oko nas mineri su postavljali eksploziv."
"Ali izvukli smo vražju stvar", reče Crystal, "i pjevali smo božične pjesme cijelim putem do kuće... u veljači."
"Mislili smo popraviti grijanje u Montani", rekla je Eleanor, "ali dotada je već temperatura narasla na deset stupnjeva – pravi toplinski udar."
"A i dom je bio blizu", reče Rigby.
Gotovo sam mogao osjetiti zadovoljstvo i radost kad su ga osposobili za rad pa sam rekao nešto
o tome.
"Da," reče Crystal, "čak ni ja ne mogu to poreći." "To nema cijenu", rekao je Rigby.
"Nekako više značite jedni drugima", rekla je Eleanor, "kad učinite nešto takvo."
Iznenada se nad stol nadvila tišina. Večer se primicala kraju i spoznao sam da je opet neću uhititi. Nisam znao zašto – sigurno ne više zbog Poea – ali bio sam spreman učiniti tako, ma što se dogodilo. "Ondje ćete naći mnogo knjiga ako volite čitati", rekla je Crystal.
"Žao mi je što nema televizora."
Rukama sam načinio gestu koja je govorila Ma kome on uopće treba?
"Doručak je u pola sedam", rekla je. "To jest, ako želite jesti s nama. Nešto ću vam spremiti kad god došli."
Otpratila me do vrata ostavivši Eleanor i njezina oca same za kuhinjskim stolom. Na trijemu me uzela za ruku. "Hvala vam", prošaptala je. Zatim me čvrsto zagrlila i ušla u kuću. Stajao sam na trijemu i slušao kišu. Noć je bila crnja no ikad, ali osjetio sam se kao da mi je velik teret skinut s leđa. Neće biti uhićenja, lisica, prisile. Gledao sam kako je mojih pet tisuća dobilo krila i odletjelo u noć. Pola je tajne bilo riješeno.
Sad kad sam znao što neću učiniti, mogao sam spavati.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:04 pm




9
Probudila me zvonjava telefona. Svjetleći sat na stolu pokraj mene pokazivao je tri sata i pet minuta: spavao sam gotovo pet sati.
No to se moglo i očekivati, pomislio sam, buljeći u mrak gdje se nalazio telefon. Pustio sam da zvoni znajući da ne može biti za mene, ali on nije prestajao pa sam morao nešto poduzeti. Kad sam podigao slušalicu, začuo sam Eleanor.
"Doći ću do tebe. Može?"
"Ne znam... Što će reći tvoji roditelji?"
Ali već je bila spustila slušalicu. Okrenuo sam se i sjeo na krevet. Kad je prošlo pet minuta, a

ona još nije bila došla, pipajući sam došao do prozora i pogledao preko puta prema kući. Bila je u mraku osim slabog svjetla na strani koja nije gledala prema meni. Uskoro je i ono nestalo – netko je išao na zahod, pomislio sam – ali tada se ukazalo novo svjetlo na suprotnom uglu. Nešto se micalo u dvorištu: nisam mogao razaznati što kroz staklo išarano kišom, ali izgleda da je neko stvorenje koje je stajalo pod prozorom brzo skliznulo natrag u tamu. Možda jelen ili samo priviđenje u mozgu još bunovnom od premalo sna. Ali nisam zaboravio Eleanorina progonitelja pa sam sjedio na prozorskoj dasci i gledao u dvorište. Svjetlo je nestalo i opet sam bio uronjen u svijet potpune tame. Dugo sam sjedio gledajući ni u što.
U deset do četiri odlučio sam da neće doći i vratio se u krevet. Čuo sam oštar škljocaj, a zatim mukli udarac. Eto je, pomislio sam. Ali ništa se nije dogodilo. Bubnjanje kiše bilo je jedini podsjetnik da još mogu razmišljati i čuti. Minute su odmicale prema zori. Nije još bilo ni tračka sunca koje je, s obzirom na oblake iznad cijele države, bilo udaljeno barem sat i pol. Opet je bljesnulo svjetlo. Naglo sam skočio na noge – bilo je u mojoj sobi tek nekoliko centimetara daleko. Dok su mi se oči privikavale, vidio sam da svijetli lampica na telefonu – netko je podigao slušalicu dolje u radionici i razgovarao u četiri sata ujutro. To je trajalo neko vrijeme, barem dvije minute, a zatim se lampica ugasila. Izvukao sam se iz kreveta, otišao do vrata, otvorio ih i osluhnuo na spiralnim stubama. Ništa. Ni zvuka, ni svjetla, niti nagovještaja bilo kakvog kretanja.
Ležao sam na krevetu i zurio u mrak. Na posljetku sam, iako ne bih povjerovao da je to moguće, počeo zapadati u san.
Kao da je izašla iz sna. Plutao sam negdje između svjetova kad su mi se oči otvorile. Znao sam da je tu. "Hej", rekao sam i osjetio kako sjeda do mene na pod. Pružio sam ruku i dotaknuo njezinu glavu: bila ju je naslonila preko prekriženih ruku na krevet. "Mislio sam da nikad nećeš stići." Još nije govorila: nekoliko je minuta samo ležala tako pod mojom rukom, a disanje joj je bilo jedva čujno od zvuka kiše. Zatim je rekla: "Nisam došla zato što sam se osjećala glupo. I jesam glupa zato što te budim usred noći."
"U redu je, ionako sam bio budan", slagao sam.
"Radi se o tome da sam upravo proživjela najusamljeniju noć u životu. Osjetila sam se tako napuštenom da sam mislila da ću umrijeti." Zatim je uslijedila duga stanka. Onda je rekla: "Stalno razmišljam da mi možda mama i tata mogu pomoći kad se tako osjećam, ali ne mogu. Znam da me vole, no to samo još više pojačava moju osamljenost. Ima li to smisla?"
"Više nisi njihova djevojčica. Izgubila si nešto što više nikad ne možeš vratiti, ali još nisi otkrila što će zauzeti to mjesto u sljedećem dijelu tvog života."
"Sljedeći dio mog života", uzdahnula je.
Mogao sam čuti bol u njezinu glasu. "Pomoći ću ti", rekao sam, "ako mi dopustiš."
Činilo se da razmišlja o tome. "Samo razgovaraj sa mnom, pomozi mi da prebrodim noć. Znam da ti se spava i da sam pravi davež. Ali nemaš pojma koliko bi mi pomoglo, gospodine Niotkud, kad bi samo malo razgovarao sa mnom."
"Slušaj što ću ti reći i vjeruj mi. Ovog časa ništa mi ne bi bilo draže od toga da razgovaram s tobom."
"Oh, Janeway." Glas joj je zapeo i slomio se. "Tako me boli. Strašno me boli i ne mogu ni s kim razgovarati o tome."
"Razgovaraj sa mnom."
"Ne znam, možda s nekim poput tebe tko je tek u prolazu i ne poznaje me. Ne mogu razgovarati s mamom i tatom, previše je toga između nas. Ne znam što, ali ne možemo prijeći preko poznatih stvari i doprijeti do prave boljke."

"Koje su poznate stvari?"
"Koliko sam u potpunosti i nepovratno sjebala svoj život." "Možda ti se samo tako čini."
"Učinila sam glupost. Ne pitaj me zašto, to je jednostavno bila ludost. Osjećala sam se prinuđenom, kao da nemam izbora. Zatim su rekli da sam učinila nešto još gore, jedna je stvar vodila do druge i onda sam doista učinila nešto gore... samo ne ono što oni tvrde. Zatvorili su me zbog toga i sad me opet žele zatvoriti, možda na mnogo godina. Ako to učine, ubit ću se, kunem se. Ne bih mogla živjeti u kavezu."
"Nitko od nas ne bi mogao. To i nije život."
"Ali neki ljudi prežive. Ja čak ne bih mogla ni to, ne ako se radi o godinama." Odmahnula je glavom: osjetio sam pokret. "Nikako."
Nježno sam je potaknuo. "Što si učinila?"
Trebalo joj je dugo da odgovori, a isprva to nije ni bio odgovor. "Ne mogu ni tebi reći."
"Neću te osuđivati."
"Ne radi se o tome. Neki dijelovi priče nedostaju. A bez njih jednostavno ispadam budala." "Svejedno. Možda ti mogu pomoći da nađeš dijelove koji nedostaju."
"To nitko ne može. Ništa nema smisla. Ja sam kao onaj tip u Čovjeku bez zemlje, nemam korijene, ništa čvrsto za što bih se uhvatila. Volim roditelje, ali mi je grozno razgovarati s njima."
"Svakome je tako. To znači da si sto posto normalna."
Tiho je zahihotala tužnim glasom. "A ja sam sve vrijeme mislila da sam luda. Zaista mi je strašno pokušavati razgovarati s njima. A znam da moram, ne smijem više čekati ni jedan dan. Ali kako da to učinim?"
"Probaj prvo sa mnom."
Nije ništa rekla. Pustio sam je nekoliko minuta, a onda joj blago gurnuo ruku. "Što ti se dogodilo?"
"Bila sam u New Mexicu", rekla je odjednom, kao da je čekala da je još jednom upitam. "Upala sam u nevolje... O tome ti ne mogu govoriti. Ali nosim to u sebi već tjednima. Ako se nekome ne povjerim..."
Stisnuo sam joj ruku: bez seksualnih primisli, tek kao prijateljsko ohrabrenje.
"Tamo me počeo proganjati taj čovjek, u Taosu." Opet je pokušala šutjeti, no onda je rekla: "Imala sam iznajmljenu sobu. Vratila bih se i našla stvari pomaknute."
"Isprevrtane?"
"Ne... Da, možda. Imala sam osjećaj da je on to napravio, da je pretražio moje stvari i onda ih opet složio, tek tako. Ali uvijek bi ostavio neku stvarčicu na krivom mjestu, negdje na vidljivom mjestu kao da želi da primijetim. Jednom je ostavio upaljenu cigaretu u plastičnoj čaši. Htio je da znam da je upravo otišao. Zatim je počeo s telefonom. Zvonio bi kasno u noći i čula bih ga kako diše... ili pjevuši onu pjesmu."
"Već si mi rekla da znaš što želi."
"Rekao mi je. Ali ne mogu to sada objašnjavati pa me ne pitaj." "Objasni ono što možeš."
"Osjećala sam se kao da je nešto zlo ušlo u moj život. Skrenula bih iza ugla i on bi bio tamo, točno ispred mene. Izgledao je kao mrtvac, imao je upale oči i rupe na licu, duboke ožiljke preko oba obraza. Nasmrt me prestrašio. Ne mogu ti opisati kako mi je bilo. Došla bih do telefonske govornice i nazvala kući, a on bi mi prišao iza leđa, razvalio vrata i buljio u mene. Rekao mi je da me može ubiti,

baš tamo u toj govornici – ubiti me, a onda otići u North Bend i ubiti moju majku. Bože, bila sam izvan sebe. A onda je jedne noći ušao u moju sobu dok sam spavala. Kad sam se sljedeće jutro probudila, našla sam mrtvog... štakora... pokraj sebe na krevetu. To me je do kraja izludjelo."
Slušao sam njezine riječi pitajući se kako i kada se sve to dogodilo. Zasigurno negdje nakon prve provale k Jeffordsovima, ali prije druge. Što god da je njezin progonitelj učinio, gurnuo ju je na tu sljedeću stepenicu očaja. Nije se dokopala onoga po što je išla u kuću Jeffordsovih – a što je i progonitelj želio – i vratila se da pokuša ponovno. A što je onda bilo?
Onda se dala u bijeg: pogazila je jamčevinu i uputila se kući. "Kako si se vratila ovamo?" upitao sam. Autom, rekla je onim jednoličnim tonom kojim ljudi obično govore kad im postavite glupo pitanje. No ja sam ciljao na nešto drugo, nešto što ona još nije mogla znati. "Kojim si cestama putovala?" upitao sam, a ona se nasmijala i zapitala kakve to veze ima. "Išla sam preko Sangri3, po miliondolarskoj autocesti4 do velikog raskršća, a onda autocestom do kuće."
Slater je lagao da je išla kroz Denver. Vjerojatno je lagao i za sve ostalo. Čovjek rošava lica doimao se kao netko koga sam nedavno sreo i odjednom mi se moja uloga u svemu učinila prljavom.
Više mi ništa nije željela reći. "Već sam rekla previše", reče.
"Nastavim li, osjećat ću se gore no ikad. Možda bih se jednostavno trebala otrovati i svima nam prekratiti muke."
"To bi, naravno, bilo najgore što bi mogla napraviti." Promislio sam o sljedećoj rečenici i svejedno je izrekao. "Nadam se da nisi jedna od onih koji će se ubiti meni naočigled."
"Jesi li poznavao takve ljude?"
"Jedno ili dvoje. Uvijek je to tragedija, naročito ako su mladi." "Vidjela sam da gledaš ožiljak na mojoj ruci. Tamo u restoranu." "Neću lagati. Nisam mogao a da ne primijetim."
"Pa, imaš pravo. Sama sam si to učinila." "Zašto?"
"Usamljenost", rekla je bez oklijevanja. "Očaj, podvodna strujanja, opustjeli krajolik. Ne mogu objasniti. Najosamljenija sam negdje u velikom gradu ili ovdje s ljudima koji me vole. Kad sam doista sama, negdje na vrhu planine, onda mi je dobro. Odem u Archiejevu kolibu i mogu ostati ondje tjedan dana a da ne vidim žive duše. Osjećaj mira je jednostavno nevjerojatan. Šteta što ne možemo živjeti na vrhovima planina. Sviđa mi se pomisao da budem s ljudima sve dok se doista ne nađem s njima, a onda ih ne mogu podnijeti. Možda bih trebala pokušati pronaći Isusa; ljudi kažu da to pomaže iako ne mogu zamisliti da bi meni pomoglo. Nisam okrenuta duhovnosti. I zato lutam. Katkad uopće ne znam kamo će me put nanijeti."
"Pričaj mi, Eleanor. Upala si u nevolje u New Mexicu, a zatim si se vratila ovamo. Što je onda bilo?"
"Ništa. To je ono najgluplje. Prešla sam dvije tisuće četiristo kilometara, a nisam mogla prijeći zadnjih kilometar i pol do kuće. Umjesto toga odvezla sam se do Amy, ali nije bila kod kuće i nisam je mogla pronaći."
"Tko je Amy?"
"Amy Harper. Bila mi je najbolja prijateljica dok se nije udala za Colemana Willisa. Pimpeka koji hoda kao čovjek. Nakon toga je naš odnos postao pomalo nategnut. Teško je ostati nečija prijateljica ako te njezin muž mrzi."
"Kako bi te itko mogao mrziti?"
"Nisam htjela spavati s njim. Tipu kojem se mozak nalazi među nogama to je najveća uvreda." Nakon nekog vremena sam rekao: "Znači, otišla si do Amy, ali nje nije bilo. To nije nešto zbog

čega bi se htjela ubiti. Amy će se vratiti." "Kako znaš?"
"Ljudi se uvijek vraćaju." "Možda, ali ja neću biti tu."
Ne, pomislio sam, vjerojatno nećeš. "Što si onda učinila?" upitao sam.
"Odvezla se do roditelja. Stajala sam na kiši i gledala kuću. Bojala sam se ući i razgovarati s njima. Bože, u životu nisam bila tako sama. Onda sam ih vidjela kako izlaze i odvoze se – u grad, mislila sam, po tjednu zalihu namirnica. Došla sam do kuće i sjela na trijem. Htjela sam umrijeti, ali nisam znala kako. Učinila bih to da sam samo mogla leći, sklopiti oči i više se ne probuditi. Ali to nije tako lako. Zapravo je nemoguće; zaboga, pa ja ne želim umrijeti, nikad nisam željela umrijeti. Mislila sam da ću možda pronaći neki mir u tiskari. To sam činila kao dijete. Kad bih bila tužna, otišla bih u radionicu, prislonila obraz uz hladni stroj i osjetila toplinu kako me preplavljuje, naročito ako je bilo knjiga i ako su to bile knjige koje sam voljela. Uzela bih knjigu, pritisla je na srce i svijet je nekako bio manje neprijateljski, manje osamljen."
"Je li to pomagalo?"
"Uvijek pomaže za neko vrijeme. Ali i to je poput svega drugog što izvire iz mašte. Na koncu se morate spustiti na zemlju. Sad mi vrijeme istječe. Nešto će se dogoditi, danas, sutra... nešto će se dogoditi i mene više neće biti."
Uspela se na krevet. Čuo sam kako joj cipele padaju na pod. "Bi li učinio nešto za mene, gospodine Janeway?"
"Ako mogu." "Zagrli me."
"Mislim da to neće biti teško."
"To je sve što želim... samo... samo..." "Svakako", rekao sam obgrlivši je rukom.
Drhturila je. Navukao sam prekrivač do brade i toplina tijela raširila se oko nas. Kosa joj je slatkasto mirisala, kao da ju je upravo oprala. Znao sam da ne bih smio mirisati njezinu kosu. Čvrsto se privila uz mene, a ni na to nisam imao pravo. Možda će sada zaspati. Možda bih mogao zaboraviti da je tu baš kao što su ljudi kod Lakehursta zaboravili dirižabl Hindenburg koji je eksplodirao pred njima. Negdje u noći Helen Reddy je pjevala Ja sam žena, a ja sam mislio jesi, i te kako uz istu sugestivnu melodiju. Dugo sam već bio bez žene, a ova mi je bila zabranjena iz više razloga no što sam mogao pobrojati. Ležali smo nepomično na krevetu, a mrak je polako ustupao mjesto blijedom i sablasnom sivilu. Spašeni svitanjem. Bilo je pola šest; Rigbyji će uskoro ustati i početi novi dan. Potapšao sam je po ramenu i izvukao se iz kreveta otišavši do prozora da bacim pogled na kuću. Sve je bilo mirno i uobičajeno u kišnom jutru, ni traga potopu u koji sam bio zalutao prethodne noći. Okrenuo sam se i pogledao Eleanor. Lice joj je bilo bijela mrlja u polumraku: mislim da su joj oči bile otvorene. Ništa nismo rekli. Otišao sam na zahod, a kad sam se vratio, još je ležala u istom položaju. Pogledao sam kroz prozor. Netko je u kući upalio svjetlo, isto ono koje sam vidio ranije. Tada sam znao što ću učiniti.
"Slušaj", rekao sam, još gledajući kroz prozor. "Nešto ti moram reći." Ali nisam stigao izreći. Iz drveća u magli izronio je auto i krenuo prema kući. Srce mi je klonulo dok sam ga gledao. Tek kad se dovezao iza mojeg iznajmljenog auta i stao, policajac za upravljačem upalio je signalna svjetla.
Ispunila su sobu i obojila nas treperavo crveno i plavo. Eleanor je ležala nepomično kao mrtva. Dolje u dvorištu dva su policajca iz okruga izašla na kišu. Jedan je krenuo stubama u susret Rigbyjima koji su izašli na trijem. Drugi je krenuo stazom prema tiskari. "Sudnji dan", reče Eleanor.

"Predosjećala sam da će biti danas."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:04 pm





10
Sljedeći slučaj."
"Slučaj Eleanor Jane Rigby, časni sude. Broj spisa 137596." "Je li ovo zatvorenica?... Vi ste Eleanor Jane Rigby?"
"Da, gospođo."
"Razumijete li bit ovog postupka?" "Mislim da razumijem."
"Budimo sigurni. Ovo je saslušanje o uručenju da bismo odredili hoćete li biti vraćeni u saveznu državu New Mexico kako bi vam ondje sudili za krivična djela za koja je podignuta optužnica. Jeste li razumjeli?"
"Jesam."
"Možete povesti spor protiv izručenji ili se odreći tog prava. Imate li odvjetnika?"
"Javnog branitelja u Taosu." "A ovdje u Seattleu?" "Nemam."
"Želite li se savjetovati s nekim odvjetnikom ovdje?" "Ne vidim nikakve svrhe u tome."
"Želite se odreći tog prava?" "Da... svejedno je."
"Shvaćate li, gospođice Rigby, da je počinjanje bilo kakva pravnog postupka bez odvjetnika rizična i nepromišljena odluka?"
"Nema veze."
"Znači, želite da nastavimo." "Da. Želim samo da to završi." "U redu. Gospodine Wallace?"
"Časni sude, mi je samo želimo odvesti odavde." "Razumijem. Imate li obrazac o izručenju?" "Imamo."
"Hvala. Neka uđe u zapisnik da predajem zatvorenici Eleanor Jane Rigby, obrazac o suglasnosti prema izmijenjenom zakoniku države Washington, član deset, crtica... uh, osamdeset devet crtica..."
"Uh, oh, tri, časni sude."
"Hvala, gospodine Wallace. Hoće li zatvorenica potpisati, molim, ondje gdje joj službenik pokaže?"
"Što ako ne potpišem?"
"Zadržat ćemo vas u zatvoru do šest dana, New Mexico će službeno zatražiti izručenje i doći će do pravomoćnog saslušanja."
"I na kraju će me svejedno izručiti."
"Sud vas ne može o tome savjetovati, gospođice Rigby. To je ono što bi učinio odvjetnik." "Gdje moram potpisati?... Ovdje?"
"Neka uđe u zapisnik da zatvorenica potpisuje obrazac o suglasnosti u prisutnosti suda." "I sada predajem dokument sudu na potpis."
"Hvala, gospodine Wallace. Zatvorenica će biti zadržana u pritvoru u istražnom zatvoru okruga

King sve dok vlasti New Mexica ne pošalju nekog po nju." "Časni sude?"
"Još ste nešto trebali, gospodine Wallace?"
"Želimo je odvesti odavde sutra. Iz New Mexica su nas obavijestili da ne mogu poslati ovlaštenika sve do utorka sljedeći tjedan."
"Je li to problem?"
"Mogao bi biti. Koji je danas dan?... Četvrtak. To znači da će biti u pritvoru pet dana i noći. Znam da vas ne moram podsjećati na moguće probleme s mladim zatvorenicama. Ne želimo da nam se dogodi još jedan slučaj Bender."
"Postoji li poseban razlog zbog kojeg mislite da bi se mogao dogoditi takav incident?" "Znam da se zatvorenica više puta u prošlosti pokušavala ubiti."
"Je li to točno, gospođice Rigby?"
"Ne bih rekla više puta... Jednom sam prerezala žile." "Časni sude—"
"Shvaćam, gospodine Wallace. Nitko ne želi reprizu slučaja Bender. Što predlažete?" "Imamo ovdje čovjeka koji će je vratiti u New Mexico."
"To je njihova obveza. Hoće li državi Washington biti nadoknađeni troškovi puta?" "Neće nas ništa stajati."
"Objasnite mi to... obzirno, molim."
"Ubrzo nakon uhićenja zatvorenice i njezina prebacivanja ovamo iz okruga East King, našem se uredu javio izvjesni gospodin Cliff Janeway iz Denvera u Coloradu koji je poslan ovamo da bi uhitio osumnjičenu i doveo je natrag."
"Tko ga je poslao?" "Agent kupca jamčevine."

Sutkinja je sklopila oči. "Gospodine Wallace, zar vi ozbiljno od mene tražite da predam ovu djevojku u ruke lovca na nagrade?"
"On nije lovac na nagrade." "Molim vas... što je onda?"
"Trgovac rijetkim knjigama iz Denvera. Štoviše, on je bivši policajac Policijske uprave Denvera s više od petnaest godina iskustva."
"Je li gospodin Janeway u sudnici?" "Jest."
Mahnula je rukom. "Priđite." Sišao sam u arenu.
"Vi ste gospodin Cliff Janeway?" "Jesam."
"I unajmljeni ste, kao što je gospodin Wallace rekao, da uhitite optuženu i vratite je u New Mexico."
"Da."
"Imate li dokumente?... Dajte da ih vidim, molim."
"Pomno smo ga provjerili. Razgovarali smo s istražiteljem Henncsseyjem u denverskoj policiji, koji je nekoliko godina bio njegov partner, i s gospodinom Steedom koji je njihov šef. Obojica su se bespogovorno izjasnili o njegovoj predanosti i karakteru."
"U redu, gospodine Wallace, jasno mi je. Šutite malo i pustite me da pročitam ovo." Tišina. Sutkinja je pročistila grlo. "Gospodine Janeway?"
"Da?"
"Unajmio vas je izvjesni gospodine Slater iz Denvera koji zastupa tvrtku za kupnju jamčevina Martin iz Taosa, je li tako?
"Jest."
Trepnula je i pogledala me kroz naočale. "Ne mogu a da se ne pitam kako je policijski istražitelj postao trgovac rijetkim knjigama."
"Jako mu se posrećilo."
Nasmijala se. "Jeste li ikad prije lovili bjegunce za nagradu?" "Nisam."
"I ne živite od toga?" "Ne, nikako."
"Kako ste onda prihvatili ovaj slučaj?"
"Bio mi je ponuđen. Gospodin Slater nije imao vremena putovati pa me zamolio da to obavim umjesto njega."
"Kako ste mislili odvesti gospođicu Rigby u New Mexico?" "Avionom."
Kimnula je odobravajući. No tek da bude sigurna, reče: "Neće biti nikakvih trodnevnih putovanja automobilom?"
"Ne."
"Što New Mexico kaže na to, gospodine Wallace?"
"Naravno da bi oni rado došli po nju – znate koliko šerifovi zamjenici vole putovati. Ali shvaćaju naš problem."
"Nemaju nikakvih prigovora na gospodina Janewaya?" "Slažu se da to bude on. Jedan ili dvojica ga čak i poznaju."

"A vi, gospođice Rigby? Pristajete li da vas prati gospodin Janeway?" "Svejedno mi je tko me vodi."
"Svakako je ne želimo zadržati duže no što je potrebno."
"U redu. Zatvorenica će biti vraćena u pritvor i predana gospodinu Janewayu kad predoči dokumente i avionske karte. Nadam se da ste me razumjeli, gospodine Janeway. Smatram vas osobno odgovornim za njezin siguran premještaj. Ne zanima me nikakav dogovor koji ste sklopili s tim... kako se zove?... Slaterom u Denveru. Čuvat ćete je sve do Taosa. Jesmo li se razumjeli?"
"Jesmo."
"Dobro. Sljedeći slučaj."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:05 pm



11
Rigbyji su sjedili skamenjeni u tišini u prvom redu sudnice sutkinje Marie McCoy. Archie Moon sjedio je pokraj Crystal, točno iza stola za kojim sjede optuženi. Prostorija je bila gotovo prazna iza drugog reda: bilo je nekoliko pravničkih lešinara – ljudi koji lutaju od sudnice do sudnice, vječno očarani zakonskim postupkom – a preko puta prolaza sjedila je mlada plavuša sa stenografskim blokom. Iznenadio sam se da Seattle čak i toliko zanima položaj optužene u postupku koji se vodi dvije tisuće kilometara daleko.
"Ne bih ni trebala razgovarati s tobom, kujin sine", rekla je Crystal.
Našao sam ih u kantini kako jedu sendviče iz automata pa sam sjeo k njima i pokušao objasniti kako je došlo do varke i kako je laž neprestano rasla dok je nije prekinuo dolazak policajaca. Brzo smo prešli preko toga. Sada su bili zaokupljeni mojom namjerom i grčevito su stezali moju ruku očajem preživjelih brodolomaca koji su naišli na čamac za spašavanje u uzburkanim i neprijateljskim vodama. Rekao sam im što će se dogoditi i što ću ja pokušati. Odvest ću Eleanor u Taos, sastati se s njezinim odvjetnikom i vidjeti mogu li se otkriti neke olakotne okolnosti koje bi navele sud da bude blaži. Postojalo je doba, i ne tako davno, kad sam živio od takva posla i bio sam dobar u njemu. Ali još nisam čuo Eleanorinu stranu priče pa nisam znao što se sve može dogoditi.
"Moraš znati", reče Crystal, "da ti ne možemo platiti. Sasvim smo bez novca." "Ja dugujem vama. Ako vam ikako mogu pomoći, bit će mi zadovoljstvo."
Crystal je zapitala treba li i ona ići u New Mexico. Rekao sam joj, ne još: prvo moram ispitati situaciju i vidjeti odakle vjetar puše. Gaston Rigby je gledao kako razgovaramo premještajući tužne i umorne oči s njezina lica na moje. "Ako bude potreban novac", rekao je, "javite nam, nekako ćemo ga nabaviti." Archie Moon je rekao da ima nešto ušteđena novca, dovoljno da ode u Taos ako budem smatrao da može biti od pomoći. Rekao sam mu neka bude pripravan, a ja ću mu javiti.
Više ništa nisu mogli učiniti osim krenuti na dug put kući, domu koji se nikad više neće činiti tako praznim, i čekati dane, tjedne i mjesece da pravni sistem učini svoje.
Za mene je slučaj nekako krenuo neizbježnim tokom. Sve se u njemu činilo unaprijed pripremljeno, kao da je moja uloga bila predodređena. Žena po imenu Joy Bender ubila se u zatvoru u Seattleu, a ja sam od toga imao najveće koristi. Slučaj Bender je bio gadan, prepun posmrtnih optužbi za silovanje i zlostavljanje. Njezinoj je majci ostalo pismo, a ona ga je dala novinama otvorivši bijesnu paljbu na sistem. S vremenom je pismo osporeno kao plod bolesna i bijesna uma. Majka ga je sama napisala, ali novinski su naslovi još mjesec dana bili najgora mora svakog policajca. Još je i sad u javnosti rašireno vjerovanje da je istina zataškana, a majci namješteno da skine ljagu s pravih krivaca, zatvorskih čuvara i policajaca. Takve se stvari događaju, dovoljno često da ljudi s nepovjerenjem gledaju na slučajeve u kojima optužbe protiv policajaca padaju kao kule od karata. Zato je okružni tužilac bio i više nego spreman kad sam došao i rekao nešto što se činilo

prilično opravdanim. Kad sam nehajno spomenuo kako brinem da bi si Rigby mogla nauditi, sav se pretvorio u uho. A kad sam mu rekao da je to već jedanput pokušala, taj otvrdnuli čovjek koji je već sve vidio zadrhtao je i zauzdao svoj napad.
Prezaposleni i izmučeni sistem u Seattleu zaobišao je pravilo ili dva i poslao New Mexicu njegov problem putem najbržeg pouzdanog dostavljača – mene.
Još sam sjedio za stolom u kantini kad mi je sjena pala preko lijevog ramena, preblizu da bi prošla. Digao sam pogled i ugledao lice mlade plavuše koju sam ranije vidio u sudnici kako pravi bilješke.
"Gospodine Janeway." "Taj sam."
"Trish Aandahl, Seattle Times."
Uputio sam joj dug, umoran pogled. "Danas je sigurno dan bez vijesti. Nisam mislio da velike gradske dnevnike zanima obično saslušanje o izručenju."
"Ništa u ovom slučaju nije obično i zanima me sve o njemu. Mogu li sjesti?" Sjela je ne čekajući poziv. Još je čvrsto držala stenografski blok u lijevoj ruci.
"Slušajte", rekao sam. "Prije nego što potegnete diktafon iz korica, znajte da ne želim dati intervju. Nemam što reći."
"Mogu li vam samo postaviti nekoliko pitanja?"
"Pitajte me što god želite, ali neću dopustiti da se nađem u novinama kako govorim neku glupost. Zapravo, ja ne znam ništa o ovom slučaju što bi vam moglo koristiti. A davno sam naučio da je, kad ništa ne znaš, novinar zadnja osoba koju želiš vidjeti."
"Opekli ste se."
"Ispržio, ispekao i izroštiljao. U jednom su periodu Zagorjelog Janewaya služili kao glavno jelo u denverskom Novinarskom klubu." Nasmiješila se s upravo odgovarajućom dozom žaljenja. Dobra je, pomislio sam, i to je čini opasnom. Poželite se ispričati što niste njezino žrtveno janje.
"Nisam zadrt", rekoh ispričavajući se. "Volim tisak. Većina novinara koje poznajem su dobri ljudi, sjajni partneri za piće. S vremena na vrijeme čak pročitam novine. Ali dovoljno dugo živim da znam pravila vaše igre."
"Koja su to pravila?"
"Ako me citirate točno, više vas ništa ne obavezuje čak i ako ne znam o čemu govorim. Moje gledište prođe kroz vaše filtre i na kraju se sve obije meni o glavu."
Licem joj je preletio gorak osmijeh. Ponovno sam je pogledao, ovaj put pažljivije. Bila je jedna od onih ne tako rijetkih, no ipak neobičnih žena, plavuša smeđih očiju poput predivne Irene u Galsworthyjevoj žalosno zapostavljenoj Sagi o Forsyteima. Kosa joj je bila boje rujanskog žita. Imala je ljupko zaobljeno lice, no ipak ne poput lica kerubina, i pune usne. Imala je tridesetak godina, otprilike kao Rita, i nije bila lijepa, već upadljiva, lik koji je izdjelao neki majstor s vlastitim predodžbama o tome što je ljepota.
Sa zakašnjenjem sam joj prepoznao ime. "Vi ste napisali onu knjigu: Graysonovu bibliografiju." "Ja sam napisala knjigu", priznala je.
"Ja bih vama trebao postavljati pitanja. Vjerojatno znate više od mene." "Možda. To je ono što pokušavam otkriti."
"Kažem vam, ne znam ništa. Ja sam samo prijatelj suda koji privodi zatvorenicu natrag na optuženičku klupu..."
"Baš", rekla je s mrvicom sarkastična skepticizma. Otvorila je torbicu i ubacila u nju stenograf ski blok. "Neslužbeno."

"Sve što sam imao reći rekao sam službeno u sudnici." "Niste rekli zašto ste doista ovdje i što radite."
"To je nevažno. Ja sam nevažan, to je ono što morate shvatiti." "Tko je Slater?"
"Ne slušate što vam govorim."
"Još je netko upleten u ovo. Slater ne radi samo za kupce jamčevine iz Taosa." Slegnuo sam ramenima i zagledao se u pukotinu na stropu.
"Malo sam telefonirala nakon saslušanja. Ostavili ste duboke tragove u Denveru."
"To su rekli i za King Konga. Njemu je to bio kompliment. Kao gorila je bio nenadmašan." Čekao sam, ali nije ništa odvratila.
"Trebali ste reći: 'To vam onda može biti cilj.' Ako mislimo igrati novu Parkerovu igru Wits,
morate biti brzi na odgovoru." Pogledala me s izrazom zaintrigirane zabavljenosti. "Pripisat ćemo to popodnevnoj tromosti", rekao sam.
"Vi ste zaista od svoje vrste. Moji izvori u Denveru nisu pretjerali." "Tko su dakle ti ljudi i što govore o meni?"
"Nije važno tko su. Rekli su mi ono što svatko može saznati s nekoliko telefonskih poziva i prijateljem ili dva na pravom mjestu."
"Sad vi ispričajte meni. Da vidimo koliko ste dobri."
"Radili ste u Policijskoj upravi u Denveru skoro petnaest godina. Uzoran radni vijek, štoviše blistav sve do onog ne tako davnog ispada. Imate dobro odmjeren, ali romantičan osjećaj za pravdu. Ona bi uvijek trebala djelovati, dobri momci bi uvijek trebali pobjeđivati. Tada cilj nikada ne bi morao opravdavati sredstva, policajac bi uvijek mogao raditi unutar pravila i zlo bi uvijek bilo nadvladano. Kako mi ide?"
"Sigurno ste na pravom putu jer me počinjete živcirati." "Sami ste to tražili. Da nastavim?"
"Zar ima još?"
"Mrzite mučan sudski postupak. Razbjesnilo bi vas kad su sudovi oslobađali gadove i kriminalce zbog formalnosti. Jednom ste sredili tipa u završnici potjere koju policajci u Denveru još prepričavaju... vjerojatno nije sve bilo zakonito, ali to vam nikad nisu mogli prilijepiti. I tako je tip skinut s popisa."
"Zaboga, bio je serijski silovatelj. Dobio je što je zaslužio."
"Opet se počinjete ljutiti. Rekli su mi da hoćete. Taj vas slučaj još muči, to je bio jedini put da ste doista prekoračili granicu i pustili da cilj opravda sredstvo. Vaši se kolege toga sjećaju s podosta divljenja, ali vi se i dan danas grizete zbog načina na koji ste morali srediti tog tipa."
"Sasvim mirno spavam. Žalim jedino što kujinog sina nisam uhvatio godinu dana ranije, prije nego što se počeo služiti nožem."
"Vi niste za ovo doba, Janeway. Bili ste dobar policajac, ali bili biste sjajni prije pedeset godina kad nije bilo nikakvih pravila."
"Ima vjerojatno mnogo toga što bi mi se svidjelo da sam živio prije pedeset godina."
"Ne volite telefone, televiziju i računala. Kladim se da vas signal da imate drugu liniju izluđuje."
"Ljudi koji si život pretrpavaju takvim sranjima imaju prenapuhani osjećaj o vlastitoj važnosti.
Možda mi nećete povjerovati, ali nikad nisam propustio neki važan poziv." "Vjerujem vam. Sve ovisi o tome kako gledate na to."
"Ako je toliko važno, uvijek vas ponovno nazovu." Prodorno sam je pogledao. "Zbilja mi idete

na živce."
"Dobro. Ako vas već ne mogu navesti na razgovor, barem vam mogu pokvariti dan. Kažem li vam dovoljno o vama, možda ćete nešto shvatiti."
"Što?"
"Ako mi vi ne kažete, reći će mi netko drugi." "Ne mogu utjecati na ono što vam drugi govore."
"Govore mi da imate kodeks po kojem živite i čvrsto ste ga utvrdili. Mnogo stvari vidite crno- bijelo: date li svoju riječ, ljudi se u nju mogu pouzdati. Problem je u tome što to isto očekujete od drugih. Postanete nemilosrdni i ne praštate kad netko prekrši kodeks. Kad naiđete na zid, krenete ravno kroz njega. Niste imali mnogo prepredenosti kad se radilo o službenim pravilima, a s politikom vam je posve nedostajalo strpljenja."
"Trenutno mi ne pada na pamet veće zlo od politike. Ona neprestano dobre ljude pretvara u loše."
"Mnogo vremena provodite sami. U neprilici nikome ne vjerujete tako kao samome sebi. Samopouzdanje vam je toliko da drugi često steknu dojam da ste arogantni. Prati vas glas mudrijaša i to miljama daleko. I to obilno zaslužen, rekla bih."
"Svaki dan radim na tome. Plaćam četvero ljudi da se okupe, testiraju me jedanput na tjedan i kažu mi kako napredujem. U zadnje vrijeme nisam imao dovoljno novca za seksologa, ali to ste vjerojatno već uvidjeli. Osjećam da mi dan nije potpun ako nisam pretrčao pet kilometara i verbalno maltretirao nekog s daleko manjom mentalnom sposobnošću od moje – po mogućnosti na javnom mjestu, što će im prisjećanje na njihovo poniženje učiniti strašnim i gotovo nemogućim da ga se otresu."
Lagano se nasmiješila. "Vi ste u stvari branitelj potlačenih. Jači nikad ne zlostavljaju slabije u vašoj prisutnosti."
"Sad sam pak pravi Robin Hood. Morate se odlučiti."
"Navodno ste prilično dobri u fizičkim obračunima. Ljudi vam ne staju na put često." "Neki jesu."
"Ali se nisu vratili po još."
"Ne otkad sam prošlog ljeta ubio onog slijepog sakatog momka." Nasmijala se. "Pravi ste američki original, ha? Slušajte, Janeway. Ne želim vam nikakvo zlo. Dolazim u prijateljstvu i miru."
"To je i Custer rekao Indijancima." "Vi i ja smo vjerojatno vrlo slični."
"To je Bik Koji Sjedi odvratio Custeru."
"I kao Indijanci i konjica, i mi ćemo se vjerojatno na kraju poubijati. Ali kažem vam, sve će se unaprijed znati. Ja nikad ne gazim zadanu riječ." Nagnula se naprijed i pogledala me ravno u oči. Lica su nam bila bliže nego što bi lica dvoje stranaca trebala biti. "Tko je Slater?"
Prodorno sam je pogledao ne rekavši ništa.
"Možda bi nešto promijenilo da vam kažem što još znam." "Što?"
"Da su Darryl i Richard Grayson bili ubijeni."
Nije mogla imati bolji osjećaj za vrijeme: njezine su me riječi bocnule sve do nožnih prstiju. Ne skidajući oči s mojih, posegnula je u torbicu i izvukla posjetnicu. "Ovdje su oba moja broja ako poželite razgovarati. U bilo koje vrijeme, sve ostaje među nama. Ako ne, želim vam ugodan let do Taosa."
Ustala je i otišla.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:05 pm




12
Tko je Slater? Pitanje se provlačilo kroz noć. Zašto sam ovdje?
U mislima sam ga vidio kako izvodi svoju spletku, plesnim korakom ulazi u moj život s tom izmišljotinom o njemu i meni i našoj blistavoj zajedničkoj budućnosti. Opet sam gledao kako razmotava papir na kojem je netko napisao pojedinosti o Graysonovu Gavranu tako davno da se već počeo raspadati. Nije imalo veze sa mnom ni s nagradom raspisanom za bjegunicu, možda čak ni s Eleanor, osim slučajno. Ono pravo dogodilo se davno, prije njezina rođenja.
No sad to više nije bilo važno, zar ne? Obvezivao me sudski nalog i morao sam igrati prema pravilima.
Do kasno sam čitao loš roman. Gledao sam loš TV program. U tri sata ujutro sjedio sam na prozoru i gledao kišnu ulicu Seattlea. No nisam mogao zaboraviti Trish Aandahl i onaj oproštajni udarac koji mi je zadala.
Nazvao sam prvu putničku agenciju koja se otvarala u pola osam i rekao da s još jednom osobom moram doći do Taosa što je moguće prije. Taj su dan mnogi htjeli putovati. United je imao dva leta kojima bismo stigli do Albuquerqueja rano i kasno tog poslijepodneva. Ondje bih mogao iznajmiti auto ili se povezati s lokalnom zračnom kompanijom koja bi nas prebacila do Taosa. No oba leta bila su popunjena. Agent nas je mogao ugurati, ali sjedala bi nam bila odvojena za cijelu duljinu zrakoplova. Sljedeći mogući let bio je poseban noćni, s polijetanjem s Tacome u Seattleu u 11:18 navečer i slijetanjem u Albuquerqueju u 2:51 ujutro prema srednjozapadnom vremenu. Odlučio sam  se za noćni let, rekao agentu da pošalje karte u Hilton i za trošak tereti moju karticu. Karte su bile po 800 dolara, tipično gusarstvo zrakoplovnih kompanija za rezervacije u zadnji čas. Progutao sam to i živo se nadao da će mi dobri ljudi iz New Mexica vratiti dio novca.
Zatim sam nazvao Slatera. Čekalo me prvo iznenađenje u dugom danu krcatom iznenađenjima. "Gospodina Slatera nema", reče njegova ženska u Denveru.
"Kad će ga biti?"
"Nisam sigurna. Nazvat će. Tko ga treba, molim?"
"Zovem se Janeway. Radim za njega na jednom slučaju. Nešto je iskrsnulo i moram razgovarati  s njim."
Čuo sam kako prevrće po papirima. "Bojim se da vas ne poznajem."
"Onda zasigurno ne postojim. Ipak se kladim da će svejedno razgovarati sa mnom ako mu kažete da sam tu."
Začuo sam šum nečeg što se zavrtjelo, poput kola na ruletu u Vegasu. "Svi koji rade za nas  nalaze se u ovoj kartoteci. Vašeg imena nema."
"Tim gore za Slatera. Prenesite mu poruku, recite mu da sam pokušao." "Pričekajte trenutak."
Čuo sam kako razgovara s nekim, ali rukom je prekrila slušalicu pa nisam mogao  razaznati riječi.
"Mogu mu reći da vas nazove." "Neće moći. Odlazim za pet minuta."
"Pričekajte, molim." Pritisnula je gumb za čekanje: bezlična glazba ispunila mi je uho.
Čuo se škljocaj. Druga žena je rekla: "Gospodine Janeway?... Oprostite zbog problema. No mi vas ne poznajemo, a gospodin Slater nije u gradu."
"Kako to može  biti? Unajmio  je mene  zato  što nije imao vremena  putovati  iz grada. Kamo    je

otišao?"
"To vam ne mogu reći. Primit ću vašu poruku."
"Recite mu da je zvao Janeway, imam djevojku i sam je vodim u Taos." "Je li to ono što je želio da učinite?"
"Nije važno što je želio da učinim. Recite mu da više ne radim za njega."
Sjedio sam na krevetu osjećajući kako me lagano počinje izjedati snažan predosjećaj. Opet sam nazvao Denver.
"U.S. West."
"Howarda Farrella, molim."
Slušao sam škljocanje na vezi, a zatim je ženski glas rekao: "Ured gospodina Farrella." "Gospodina Farrella, molim."
"Mogu li reći tko zove?" "Cliff Janeway."
Još jedan škljocaj iza kojeg je uslijedio poznati zvuk starog i pouzdanog izvora. "Hej, Cliff! Gdje si ti, kvragu?"
"Lutam naokolo, stari kujin sine."
"Isuse, nisam ti čuo glas, koliko?... Bit će već godinu dana."
"Prije će biti dvije. Pa kako je u dobroj staroj telefonskoj kompaniji?" "Isto staro sranje."
"Howarde, trebao bi promijeniti posao. Ali što bi onda radili tipovi poput mene kad zatrebaju uslugu od stare telefonske kompanije?"
"O-o. Više nemaš službeno ovlaštenje." "Je li to problem?"
"Još i kako. Onako za dobra stara vremena, što ti treba?" "Clydell Slater."
"Moj omiljeni policajac. Još hara okolo s denverskom policijom?" "Sad radi sam."
"Kakva šupčina. Slušaj, Cliff... ovo neće nauditi gospodinu Slatera?" "Možda će ga malo štipnuti za muda."
"Onda ću ti pomoći. Ista pravila kao i uvijek. Daj mi broj pa ću te začas nazvati." Nakon pet minuta Farrell je nazvao i samo za moje uši rekao Slaterov kućni broj. Nazvao sam.
Javila se snimka ženskog glasa. "Zdravo, Tina ovdje. Ja i Clyde nismo doma. Zvrcnut  ćemo  vas."
Spustio sam slušalicu nakon signala.
Razvlačio  sam s  doručkom  u  kafiću  u  centru.  Pročitao  udarne  vijesti  u  sinoćnjem Timesu.
Potražio njezino ime, ali nije ga bilo. Ispio treću šalicu kave čitajući stranicu s lokalnim ubojstvima.
Vratio se u hotel. Otuširao se i popeo u predvorje. Karte su bile stigle. Gurnuo sam ih u unutarnji džep sakoa zajedno sa sudskim dokumentima i otišao do zatvora da vidim Eleanor.
Bilo je rano, još ni blizu deset sati. Uveli su je pa smo sjeli sa staklom između nas i razgovarali kroz mali otvor.
"Kako si?" rekao sam. "Predivno."
"Htio sam te vidjeti i reći ti nekoliko stvari." "Ne moraš."

"Što je sad, možeš čitati misli?"
"Znam što ćeš reći, vidim ti u očima. Znam da se grizeš zbog svega ovog. Nemoj... ništa mi ne duguješ."
"U hladnom i nemilosrdnom svijetu bi se i tako moglo gledati na to." "Pa zar nije tako?"
"Samo katkad."
"Kladim se da ti je to kao policajcu bila velika mana. Ljudi ti mogu pogledati u lice i vidjeti što  ti je u srcu."
"Vjeruješ li da mi to nikad nitko nije rekao?... Nijednom. U izvjesnim sam krugovima poznat kao vraški dobar igrač pokera, nemoguće me prozrijeti."
"Fantastično." Pogledali smo se.
"Ako čekaš odrješenje, već ga imaš", rekla je. "Obavljao si posao. Činiš to na čudan način, ali   ni iz džepa ni u džep. Ako ti bude lakše, imaš moje bezuvjetno dopuštenje da me isporučiš i nastaviš   sa životom, zaboraviš da sam ikad postojala."
"To se neće dogoditi, Eleanor. Čvrsto ti to obećavam." "Što ti tu možeš, reci mi... Što ti možeš  učiniti?"
"Ne znam. Jesi li počinila provalu?" "Jesam. I eto ti."
"Zašto si to učinila?" "Iz osobnih razloga."
"Jesi li ponijela pištolj u kuću?" "Je li to važno?"
"Je li to važno? Jest, kvragu, i te kako je važno. To može značiti razliku između traženja uvjetne zbog prvog prekršaja i duge zatvorske kazne zbog oružanog napada." Nije ništa rekla.
"Nešto si rekla onda u restoranu kad smo razgovarali o tvom progonitelju. Govorili smo  o oružju. Sjećaš li se što si rekla?" Pogledala me kroz staklo. "U životu nisam pucala iz pištolja."
"Je li policija napravila test s parafinskom rukavicom?" "Ne znam ni što je to."
"Zato te pitam ponovno. Jesi li ponijela pištolj u kuću?" "Nisam. Vjerovao ili ne."
"U redu, vjerujem ti. Jesi li dohvatila oružje kad si već bila u kući, možda s    vlasnikova stalka?
Jesi li ti pucala?"
"Nikad ni u koga nisam pucala. Ja sam bila ta na koju su pucali. Sretna sam što sam uopće živa."
"Ako to uspijemo dokazati, imaš šanse za obranu. No svejedno nisi smjela biti ondje. Provalila si, imali su puno pravo da pucaju na tebe. Ali gotovo svaki sudac bi se pitao zašto bi lagali o tome."
"Valjda žele da završim u zatvoru."
"Očito na dulje vrijeme." Nagnuo sam se bliže staklu. "Još me zanima zašto si provalila, što si tražila."
"Možda ti jednom kažem. Ali ne danas; mislim da te ne poznajem dovoljno da bih ušla s tobom u vreli pakao svog života. Kad krećemo?"
"Večeras kasno. Doći ću po tebe oko pola osam."
"Morat ćeš ubiti mnogo slobodnog vremena. Što ćeš raditi, obići knjižare?" "Možda."

"To je jedini dio svega ovoga koji me doista iznenađuje. Nikad nisam ni naslutila da bi mogao  biti trgovac knjigama. Tu si kartu jako dobro odigrao."
Pokušao sam joj se nasmiješiti. "Bolje da krenem." No nešto snažno me zadržavalo. A onda sam, tako brzo da nisam ni znao kako se dogodilo, prvi put tog dana skrenuo s ispravnog puta. Sasvim sam skrenuo i rekao nešto što više nisam mogao povući.
"Bi li voljela izaći odavde?... Poći sa mnom?... Biti moj vodič kroz knjišku prašumu Seattlea?"
Izgledala je poput napola mrtva utopljenika kojeg su iznenada vratili u život. "Možeš li to izvesti?"
"Vjerojatno ne. Čuvar će pogledati moje avionske karte i upitati kojeg te vraga odvodim deset sati prerano. Sudac će odrediti novo saslušanje, mene će povući i  raščetvoriti, a ti  ćeš završiti  na putu za Taos vezana lisicama za šerifova zamjenika." Slegnuo sam ramenima. "Možemo  pokušati."
Pružila je ruku kao da će mi dotaknuti lice. Jagodice prstiju spljoštile su joj se uz  staklo.
"Moraš mi obećati da ćeš biti dobra." Iznenada me obuzeo očaj, imao sam osjećaj da sam zakoračio u pakao. "Mnogo riskiram, Eleanor. Sad je to moja odgovornost. Prihvatit ću rizik zato što mi se sviđaš.
Dugujem ti zbog svoje velike laži. A i pomislio sam da ćeš vjerojatno radije provesti dan u knjižarama nego s lancem oko vrata prikovana za zid neke ušljive zatvorske ćelije. Ali moraš biti dobra."
"Svakako. Kome se ne bi svidjela takva pogodba?"
Čuvar je naše karte tek ovlaš pogledao. Pogledao je moje papire, pročitao sudski nalog i u pola jedanaest Eleanor Rigby i ja izašli smo na kišni dan.


Poslednji izmenio Mustra dana Sre Apr 11, 2018 3:06 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:06 pm



13
Dan je bio čaroban. Nas dvoje smo bili začarani: Seattle je bio naša školjka i svugdje gdje smo zastali pojavljivao se biser. Odvela me na mjesto po imenu Gregor Books na jugozapadnoj Aveniji California. Knjige su bile uščuvane i lijepe i bilo je mnogo skupih primjeraka. Iz takve se trgovine knjige ne kradu – vlasnik je previše pametan da bi se dao uhvatiti na spavanju, no riječi Rite McKinley odjekivale su mi u uhu. Možeš bilo čemu udvostručiti cijenu ako je dovoljno lijepo. Gregor je imao najljepši primjerak Smokyja koji sam ikada vidio. Potpisani radovi Willa Jamesa postaju prilično rijetki, a James nije samo potpisao knjigu, već je i nacrtao originalan crtež na unutarnjem naslovu. Gregor je tražio 600 dolara, 480 uz popust koji sam imao kao trgovac. Uzeo sam je, smatrajući da bih mogao za nju tražiti 800 dolara ili više zbog crteža i tvrdnje da je to najbolji primjerak na svijetu. Računao sam da je James traženiji na pravom Zapadu u Coloradu, nego ovdje u Seattleu i da bih, kada dođe dan da odem pod zemlju, mogao mirno počivati da ubace ovu knjigu zajedno sa mnom u raku. Kad smo već kod umiranja, Gregor je imao zgodan primjerak knjige Ako poginem u ratnoj zoni, roman o Vijetnamskom ratu Tima O'Briena iz 1973. Stavio je na nju cijenu od 450 dolara, ali ja sam mu uljepšao dan pa mi je povećao popust na 25 posto za obje knjige. Kupio sam je; O'Brien je tako prokleto rijedak da je već odavno bilo vrijeme da mu cijena skoči pa sam iz trgovine otišao siromašniji, ali sretniji. Eleanor me povela prema središtu grada. Zastali smo u Seattle Book Centeru, ljupkoj trgovini na Drugoj aveniji sa šest prostorija na dva kata. Kupio sam Pobješnjelo krdo Zanea Graya u besprijekornom ovitku iz 1919. godine za 160 dolara. Sad sam već bio u punom zaletu. Knjige su bile kamo god bismo pogledali pa čak i ako ih momci u Seattleu nisu davali u bescjenje, vidio sam pristojnu zaradu u gotovo svemu što sam dotaknuo. "Ovo je jedan od onih dana, zar ne?" reče Eleanor. "Da odeš na zahod i pustiš vodu, kladim se da bi potekle knjige." Otišli smo do Spade and Archera koji su se specijalizirali za kriminalističke romane. Nalazili su se u

zgradi jedne banke u središtu grada, u uredu na petom katu u kojem je i sam Sam Spade možda bio tridesetih godina. Vlasnica je bila mlada plavuša čiji je kredo, čini se, bio "neka samo kolaju". Imala je dva od tri kriminalistička romana Edgara Boxa po cijeni od sto dolara svaki pa sam ih kupio računajući da će biti lijepi primjerci po 200 dolara u katalogu koji sam planirao. Kao kriminalistički romani bili su zadovoljavajući, ali napisao ih je Gore Vidal, krijući se iza imena Edgar Box kad je počinjao ranih pedesetih, a uvijek se nađe neki ljubitelj takve zanimljivosti.
U drugoj mi je trgovini pod ruku došao elegantan primjerak Bijelog očnjaka i začudio sam se da je cijena bila samo 75 dolara. Eleanor me pogledom odvratila od kupnje. U autu je rekla: "To je bio drugi dotisak, zato je bila tako jeftina." Osjetio sam se poput pjevača amatera prije no što ga publika ismije, no svejedno sam je upitao gdje je tu feler, a ta mala, to dijete očitalo mi je još jednu lekciju u neplaniranom lovu na knjige.
"Na naslovnoj je stranici bila greška. Macmillan ju je jednostavno izrezao i ulijepio novu na batrljak uveza... Izgledaš zbunjen, gospodine Janeway, kao netko tko nikad nije čuo taj izraz. Ne znaš što je batrljak uveza?... Koliko si dugo u ovom poslu?"
"Dovoljno dugo da znam mnogo o nekoliko stvari i prokleto malo o većini ostalog."
"Pa, nekada se to često događalo. Izdavač bi pogriješio u retku ili riječi, no kad bi grešku zamijetili, već bi deset tisuća primjeraka bilo tiskano i možda pet tisuća odaslano. Ako se radilo o važnom piscu kao što je Jack London, nisu više željeli tiskati ni jedan primjerak s pogreškom, ali isto tako ni prepravljati one već tiskane. Zato je Macmillan u slučaju Bijelog očnjaka tiskao novu naslovnu stranicu, a zatim su izrezali stare na svim onim primjercima s greškom i jednostavno ulijepili nove na sam batrljak."
"Samo su je umetnuli."
"Naravno. Tada je rad bio jeftin, a to su čak i obični tvornički radnici mogli pristojno napraviti. Prosječan kolekcionar knjiga to neće ni zamijetiti, ali knjižar ne može previdjeti osim ako nije zaista vješto napravljeno. Samo pogledaj na hrbat i bit će ondje, poput čovjeka kojem su odrezali ruku i ponovno je prisili. Doran je učinio istu stvar s jednom od ranijih knjiga Winstona Churchilla, Moje afričko putovanje. Kupili su neprodane primjerke od britanskog izdavača, izrezali naslovnu stranicu i stavili svoju na batrljak uveza. Zato se prvo američko izdanje nalazi u britanskoj kutiji, s imenom Hodder and Stoughton na hrptu i umetnutom Doranovom naslovnom stranicom.
To je bila jedna od Doranovih prvih knjiga pa se poslužio niskim udarcem da prištedi novac." "Oh", rekoh neuvjerljivo.
Otišli smo na ručak. Želio sam razgovarati o njezinom slučaju, ali ona se nije htjela time baviti: to bi samo pokvarilo inače ugodan dan, rekla je. Put nas je odnio natrag prema Kingdomeu. Njezina auta više nije bilo: otac ga je pokupio umjesto nje i dao ga odvući do benzinske crpke nekoliko blokova dalje. Provezli smo se pokraj nje i vidjeli ga na parkiralištu. Ionako smo bili u blizini pa smo otišli do velike Goodwillove trgovine na Dearbornu. Više toliko ne zalazim u trgovine rabljenom robom – obično ih vode idioti koji misle da su trgovci knjigama, bez trunke iskustva i zrnca znanja da ih u tome podupre. U Denveru su trgovine Goodwill predmet ismijavanja među trgovcima i lovcima na knjige. Imaju svoje smiješne male antikne prostorije u koje stavljaju sve što izgleda staro – svaki ofucani, izlizani promašaj koji je ikad izašao iz izdavačke industrije. Cijene pišu tintom, uništavajući svaku vrijednost koju bi knjiga mogla imati, a kada im to pokušate reći, bulje u vas tupim pogledom i kažu da moraju tako raditi. Trgovina u Seattleu nije nasmrt preplavljivala knjige tintom, ali svejedno
– imali su isti mentalitet kad se radilo o cijenama. Police su bile zagušene običnim, otrcanim knjigama, od kojih su neke još dostupne na Waldenovim pultovima s neprodanim knjigama za dva dolara, a cijena je na njima bila šest i sedam dolara u ovoj takozvanoj trgovini rabljenom robom.

Naravno, promakla im je jedina dobra knjiga. Eleanor ju je pronašla pregledavajući knjige s jedne strane dok sam ja radio isto na drugoj. Provirila je iza ugla s onim izrazom tužne izgubljene djevojčice na licu. "Prostite, gospon, možete mi posuditi dolar?... Obitelj mi je siromašna, tata je slomio nogu, mali brat ima mišićnu distrofiju, a mama se sprema prodati svoju čast na Prvoj aveniji." Grčevito sam posegnuo za lisnicom. "Kvragu, zbilja si dobra u tome!" rekao sam s usiljenim divljenjem. "Slomit ćeš mi srce." Nacerila se od uha do uha i pokazala lijepo prvo izdanje prekrasne Anatomije umorstva Roberta Travera. Bilo je to zgodno i rijetko djelce vrijedno barem sto dolara, procijenio sam: uspijevalo je proći nezamijećeno zato što je izdanje proglašeno Knjigom mjeseca bilo posve iste veličine i oblika i tako obilato da se čak ni pravi knjižari neće truditi da ga uzmu u ruke i pogledaju. Goodwill je tražio četiri dolara. Platila je mojim dolarom i svojim novčićima, a zatim se cjenkala sa mnom na parkiralištu: "Gregorbi mi dao najmanje četrdeset za ovo i čekam bez daha da vidim hoćeš li ti učiniti to časno djelo." Dao sam joj četrdeset pet, ali sam ustrajao na tome da mi vrati moj dolar pa smo oboje uživali u mom dobrohotnom gunđanju sljedećih pola sata.
Nakon gacanja po dreku, bilo je dobro vratiti se opet u pravu knjižaru. U jednoj u središtu grada potrošila je većinu novca na minijaturnu knjigu, Shakespearea uvezanog u antilop kožu i ne većeg od jagodice njezina palca. "Zaista padam na ovakve stvari", rekla je. "Kupit ću ih ako mogu imalo zaraditi na njima." Nisam znao gotovo ništa o trgovanju minijaturnim knjigama osim da, kao i svaka druga specijalnost, ima svoje bisere koji su vrlo traženi i cijenjeni. Eleanor me obasipala podacima tijekom vožnje. "Ovu je izdao David Bryce u Glasgowu negdje na prijelazu stoljeća. Bryce je načinio mnogo minijaturnih knjiga, a neke su od njih vrlo posebne. Jednom sam imala jedan Bryceov rječnik kojeg su nazivali najmanjim rječnikom na svijetu. Bio je velik tek oko dva i pol kvadratna centimetra i imao je oko četiristo stranica, metalnu kutijicu i sklopivo povećalo. Mogao si ga nositi na privjesku za ključeve."
Držao sam Shakespearea između palca i kažiprsta. "Misliš li da ovo može donijeti neku dobit?" "Baš me briga, nisam ga kupila da bih se na njemu obogatila.
Možda bih mogla postići dvostruku cijenu u veleprodaji, ali mislim da ću ga neko vrijeme zadržati kao uspomenu na ovaj dan. To će mi biti talisman za sreću. Ja mislim da mi je potreban, a ti?
Lov na knjige pruža vam isto uzbuđenje kao i kockanje. Nekoj se dami također udvarate na prilično sličan način. Ako se zagrijete za to, knjige će se bez prestanka pojavljivati: ako ostanete hladni, isto vam je kao da ste vrijeme utrošili na kartanje s punicom. Ja sam bio zagrijan, a kad vam se sreća smiješi, onda vas bogato zasipa svim zakonima vjerojatnosti i slučajnosti. Našao sam dvije knjige iz serije Hopalong Cassidy iz ranih pedesetih. Napisao ih je tip za kojeg Eleanor nikad nije čula, neki kauboj po imenu Tex Burns. Uživao sam u zadovoljstvu što joj mogu reći da je Tex Burns isto što i Edgar Box, pseudonim... U drugom je životu to bio mladić po imenu Louis L'Amour. Bilo je pravo čudo naći dvije takve knjige u jednom danu, ali kad sreća naiđe, ja je zgrabim. Svaka od te dvije knjige stajala me četiri dolara, a vrijedile su oko 250. Zadirkivao sam Eleanor što to nije znala. Krenuli smo prema sjeveru i rekao sam barem peti put: "Mislio sam da svi znaju za Texa Burnsa." Gledajući u vrh nosa uputila mi je pogled u križ, namjestivši savršen izraz potpune glupavosti.
Bio je to nevjerojatan dan, pun tuge i radosti i protkan slatkim nitima napetosti. Trepnut ću i ona će nestati, pomislio sam barem desetak puta: na tren ću okrenuti glavu i kad opet pogledam, bit će već dva bloka dalje i bježati kao da je sam vrag goni. No ja sam već bio odlučio što ću, dan je bio na izmaku, a među nama je još postojalo samo vrlo veselo prijateljstvo. Tijekom popodneva je kao iz vedra neba rekla: "Mislim da je dobro što si ispao gad baš tada kad jesi: možda sam bila na rubu da se zaljubim u tebe, a što bismo onda?"
Njezina me iznenadna izjava spustila na zemlju, a i dovela do kritične točke problem o kojem

nisam razmišljao – toliko mi se piškilo da više nisam mogao izdržati. Rekao sam joj neka se ne miče, otišao u zahod i našao je na istome mjestu kako prekapa po policama kad sam se vratio koji trenutak kasnije. Nakon toga se više nisam mnogo brinuti zbog nje.
Odvela me do trgovine u blizini sveučilišta koja se zvala Half Price Books. Skromno se ugnijezdila u ulici po imenu Rooseveltov put, prava obećana knjižarska zemlja na dva kata. Nije bilo istinski vrijednih stvari, ali na tom sam mjestu lako mogao potrošiti dvjesto dolara kupujući za svoj lager. Kupio sam samo ono što nisam mogao ostaviti i sve to platio manje od osamdeset dolara. Bili smo već na izlazu kad je Eleanor spazila primjerak knjige Trish Aandahl o Graysonima. "Ovo bi trebao kupiti", rekla je. "Strašno je dobra." Zanimalo ju je kako sam je tako brzo kupio. Nisam joj spominjao svoje zanimanje za Graysone i vjerojatno ni neću dok ne budemo u avionu i daleko odavde. "Ti vozi", rekao sam dobacujući joj ključeve. "Želim se malo pozabaviti onime što sam kupio." No dok se ona probijala zakrčenim, uskim ulicama, ja sam pregledavao samo Aandahličinu knjigu. Omot je bio u Artdeco stilu s elegantnim uresima i starinski ukrašenim rubom. Najveći dio zauzimale su crno-bijele fotografije braće Grayson. Bile su donekle mutne i nipošto nisu razrješavale tajnu te dvojice ljudi. Likovni urednik preklopio je fotografije, a zatim ih razdvojio, ostavljajući na svakoj dio one druge dok je procijep iskidana ruba medu njima nagoviještao razdor i sukob.
Naslov Unakrsna vatra bio je istaknut crvenim slovima: ispod njega se ispisan crnim slovima nalazio podnaslov Tragedije i uspjesi Darryla i Richarda Graysona. Richardova sličnost Leslieju Howardu bila je stvarnija no što se mislilo: slika Darryla Graysona bila je tamnija, mutnija, jedva raspoznatljiva. Bilo je to lice čovjeka koji žestoko pije, ali bi rijetko završavao pod stolom. Bilješka o Trish Aandahl sastojala se od jedne rečenice, da je autorica reporterka Seattle Timesa, nije bilo fotografije. Ako je nije zanimala osobna slava, bila je prvi novinar kojeg sam upoznao a koji tako misli. Prelistavao sam kazalo: oko mi je zapelo za ime Allana Hugginsa, Graysonova bibliografa, koje se šest puta spominjalo u tekstu. Gaston Rigby pojavio se na 535. stranici, a Crystal Moon Rigby spominjala se tri puta. Ime Archieja Moona osobito se isticalo. Ušlo je u sagu o Graysonima na 15. stranici i nadalje se pojavljivalo u velikim količinama. Dio s fotografijama prikazivao je neke Graysonove knjige, no čudno je bilo to da su jedine fotografije samih Graysona bile one iste, loše kvalitete, kao i na omotu. Knjiga je imala 735 stranica, gotovo kao i Hugginsova bibliografija, i bila je ispunjena onim što se činilo prepričavanjem događaja iz života i to na najbolji način.
Jedino loše u svemu bilo je to što je knjiga bila ostatak od prodaje i prve su joj stranice bile divljački prekrižene flomasterom. Mrzio sam to: strašno je tako postupati prema neprodanim knjigama, a Viking je bio najgori od svih u izdavačkoj industriji. "Pogledaj ovo", zavapio sam. "Ovi gadovi valjda upošljavaju kretene sa sprejevima ravno s ulice. Ne mogu vjerovati da ovako nešto čine knjigama."
"Njima je to samo roba", rekla je. "Nikome nije stalo, samo čudacima kao što smo ti i ja. Knjiga sasvim dobro izgleda, ako izuzmeš oznaku remitende."
"Jednom sam vidio ženu koja je mogla biti kraljica ljepote ako zanemariš činjenicu da joj je netko raznio lice kalibrom .45."
Stali smo na crveno otprilike jedan blok zgrada udaljeni od autoceste. Sada me gledala drukčije, kao da sam iznenada razotkrio jednu stranu svojeg karaktera koju dotad nije naslućivala. "Zanimaju li te Graysoni? Ako te zanimaju, poznajem tipa koji je imao najbolju zbirku Graysonovih knjiga u cijelom svemiru. Možda ih još ima nekoliko. Njegova je trgovina nedaleko odavde."
"Mislim da imamo vremena za to. Odvedi nas."
Otto Murdock bio je stari trgovac knjigama iz Seattlea koji je vidio i bolje dane. Dvadeset godina teškog opijanja svelo ga je na ovo – trgovina ofucana pročelja u trošnoj zgradi u ruševnom

dijelu grada na sjevernoj strani. "Ovaj je čovjek nekad bio među najboljima u Seattleu", reče Eleanor, "sve dok ga nisu uništile loše navike. Dugo je bio partner Gregoryja Morricea. Jesi li kad čuo za Morricea i Murdocka?"
"Trebao sam čuti?"
"Ako je Seattle ikad imao odgovor na Peppera i Sterna, bili su to oni. Samo najbolje od najboljeg, znaš na što mislim? No prije mnogo godina posvađali su se zbog Ottova opijanja. Morrice sada radi sam – ima znamenitu knjižaru na trgu Pioneer, a Otto je završio ovdje.
Čujem da nekako spaja kraj s krajem, ali sigurno ne zaradi mnogo... Sve svoje dobre stvari prodaje na veliko. Sada ga zovu Idi mi-dođi-mi Murdock. Dobra mu knjiga predstavlja samo još jednu bocu."
Zaustavila je auto uz pločnik pred vratima najprljavije knjižare koju sam vidio, ima već dulje vremena. Prozori su bili prekriveni slojem skorene prljavštine. Unutra su se mogli razaznati sablasni obrisi stotina knjiga poredanih krajevima uz staklo. Slova na rukom oslikanom natpisu počela su se ljuštiti pa je od nekadašnje riječi KNJIGE sada ostalo samo KNJI. Unutrašnjost je bila mračna i svakim je časom postajala još mračnija. Bilo je četvrt do pet, a noć je već padala. Jedan blok dalje upalilo se ulično svjetlo.
"Čini se da je za danas zatvorio", rekao sam. "Na vratima mu još visi natpis Otvoreno"
Znao sam da to ne znači mnogo, osobito alkoholičaru koji možda uopće ne bi znao ni koja je godina da ga upitate. Sjedili smo u autu, a kiša je ravnomjerno šuštala.
"Provjerit ću", reče Eleanor. "Nema smisla da oboje pokisnemo."
Iskočila je i potrčala do vrata. Otvorila su se kad ih je dotakla pa me je pozvala rukom ulazeći. Došao sam za njom i ušetao u pravu pećinu knjiga. Nije bilo svjetla: unutra je bilo još mračnije nego što se činilo izvana. Na tren nisam uopće mogao vidjeti Eleanor. Onda sam začuo njezin glas: "Gospodine Murdock... Gospodine Murdock... hej, Otto, imaš mušterije." Otvorila je jedna vrata i mutna zraka svjetla ukazala se iz stražnje prostorije. "Gospodine Murdock?" rekla je tiho.
Vidio sam njezinu siluetu kako se kreće prema meni. "Čudno", rekla je. "Kao da je otišao i ostavio širom otvoren dućan." Tražio sam rukom po zidu i napipao prekidač. Slabo se vidjelo čak i s upaljenim svjetlom. Prvi sam put dobro pogledao kako moćni mogu pasti. A Murdock se stropoštao do kraja, do samog dna mišje rupe pune jeftinih, otrcanih i pohabanih knjiga. Police su mu već odavno bile pretrpane, a na podu se nalazilo sve i svašta. Posvuda su bile hrpe knjiga. Rasle bi sve dok se ne bi srušile, a knjige su ostajale razbacane ondje gdje bi pale pa bi na njima nicale nove hrpe kao šuma nakon požara. Hodao sam uzduž stražnjeg zida tražeći ima li što vrijedno. Bio je to težak posao – odjeljak beletristike gotovo se sav sastojao od izdanja knjižnih klubova pisaca koje ionako nitko ne skuplja: Sidneya Sheldona, Roberta Wildera i Arthura Haileyja. Na zidu je stajao prilijepljen natpis Knjige za dolar. A vrijede upola manje, pomislio sam.
"Vidiš li išta?" upitala je Eleanor iz daljeg kuta.
"Četiri knjige o računalima, dva primjerka Radosti seksa i pet milijuna oponašatelja Stephena Kinga."
Uzdahnula je. "Stavi sve to zajedno i što dobiješ?"
"Kompjutersko općenje s vampirima."
Začuo sam njezin rezak smijeh s tračkom tuge. "Ovo je mjesto sve gore svaki put kad dođem.
Bojim se da tratim tvoje vrijeme; čini se da Otto već barem godinu dana nije dobio dobru knjigu."
Ipak, nikad se ne zna. Kod knjiga je bilo sjajno to što se u svakoj hrpi dreka može kriti ruža pa nas je i dalje nešto gonilo da prekapamo po smeću u potrazi za jedinom dobrom stvari. Pregledao

sam sve uzduž zidova prednje prostorije i došao do vrata koja su vodila u stražnju kad je Eleanor rekla: "Zaboga, pogledaj ovo." Bila je kleknula na pod pa je nisam mogao vidjeti s mjesta na kojem sam stajao.
Upitao sam je što ima, a ona je odgovorila: "Moraš doći i vidjeti jer nećeš vjerovati." Našao sam je blizu vrata, a u rukama je držala gotovo besprijekoran primjerak The Fountainheada.
"Ima ih puna vreća", rekla je. "Sve su djela Ayn Rand i sva su u ovakvu stanju."
Bila su dva prva izdanja The Fountainheada, oba u crvenom i zelenom uvezu s onim lijepim uščuvanim crvenim omotima. Bio je jedan primjerak Shrugged, potpisan starom tintom s Ayn i s nježnom posvetom možda nekom starom prijatelju. Na kraju je tu bio i najljepši primjerak knjige Mi koji živimo kojeg sam se nadao vidjeti za života. Jedan mi je stručnjak za Randovu jednom rekao da vjerojatno postoji tek nekoliko stotina primjeraka knjige Mi koji živimo s ovitkom.
Šest, sedam tisuća u maloprodaji, pomislio sam. Stoje pokraj vrata u otvorenoj vreći, u dućanu u kojem nema nikoga. "Ne mogu to shvatiti, a ti?" reče Eleanor. Odmahnuo sam glavom.
"Da su se vrata rastvorila, kiša bi ih za tren upropastila", rekla je. "Isuse, Otto je zaista prolupao."
"Slušaj, ti ga poznaješ – misliš li da je toliko skrenuo da ne zna koliko može dobiti za ovo?" "Sumnjam. Otto možda ne zna za nove momke – Cornwellice, Waltersice i Grishame – ali za Ayn
Rand bi i te kako znao."
Stajali smo tako časak i opipavali ih. "Što ćeš učiniti?" upitala je Eleanor. "Neka me vrag odnese ako znam. Silno bih želio kupiti ove knjige od njega." "Koliko bi mu ponudio?"
Razmišljao sam. "Tri tisuće. Tri i pol, ako bi trebalo."
"Mogao bi ih dobiti i za manje. Ima ih nekoliko u ovom gradu koji bi mu platili toliko, ali Otto je ovdje prekinuo veze sa svima. Kladim se da bi ih mogao dobiti za dvije tisuće."
"Dao bih mu tri bez razmišljanja."
"Onda ih uzmi. Ostavi poruku, ponudi mu novac i učinit ćeš mu uslugu godine. Reci mu da ćeš vratiti knjige ako mu se ponuda ne uvidi. Jamčim ti da mu činiš uslugu jer devet od deset ljudi ušlo bi, vidjelo knjige, uzelo ih i pobjeglo koliko ih noge nose. Znaš da je tako. Uzmi ih i ostavi mu poruku."
"To je vjerojatno protuzakonito", rekao sam, ali znao sam da vjerojatno i nije. U većini saveznih država, krađa podrazumijeva zle namjere.
Vratio sam knjige u vreću, pažljivo presavinuo jedan kraj i gurnuo je pod ruku. "Što je u stražnjoj prostoriji?"
"Isto što i ovdje", rekla je.
Pošli smo otraga. Soba je bila zakrčena knjigama i smećem. U jednom se kutu nalazio starinski pisaći stol napola zatrpan bezvrijednim knjigama i starim časopisima.
"Vidim da još čita AB", rekao sam.
"Tako vjerojatno prodaje većinu svojih knjiga." Eleanor je pregledavala police iza stola.
Pokazala mi je tanku platnenu torbu.
"Ovo je njegova aktovka. Nikamo ne ide bez nje. Nekada davno, kad su on i Morrice bili glavne zvjerke, viđao bi ga na sajmovima knjiga i sličnim stvarima i uvijek bi u ovoj torbi imao dvije ili tri svoje najbolje knjige. To je bio njegov zaštitni znak: ako bi mu se svidio, mogao si pogledati u torbu; ako ne bi, nisi."
Poigravala se remenčićima. "Želiš pogledati?" "Ne bih to činio."
Nerado je gurnula torbu natrag do kuta stola. "Vjerojatno je nije koristio već deset godina, osim

da u njoj nosi bocu." Uzdahnula je. "Nijedne Graysonove knjige nema ni od korova. Toliko o mojim dobrim namjerama."
"Izgleda da su ono još jedna vrata." Otišao sam do drugog kraja sobe i otvorio ih. Stubište je nestajalo u mraku gornjeg kata. "Probaj ga ponovno dozvati", reče Eleanor. Skupio sam dlanove ispred usta i zavikao Murdockovo ime uza stube.
"Jednostavno ga nema", rekla je.
"Ne znam. Nešto tu ne valja." Krenuo sam stubama.
"Ne idi gore. Tako ljudi ostanu bez glave." Okrenuo sam se i pogledao je. "Otto ima pištolj. Vidjela sam ga jednom kad sam prošle godine bila ovdje." "Dobar razlog." Povukao sam se sa stuba.
"Sigurno gore spava. Probudit će se u strahu zbog onih knjiga, sjuriti niza stube i kad pronađe tvoju poruku, tako će mu laknuti da će istog časa umrijeti."
Kolebao sam se.
"Kvragu, uzmi knjige", rekla je. "Ne budi glup."
Ima pravo, pomislio sam. Vratio sam se i sjeo za Ottov stol, izvukao list papira i napisao svoju ponudu. Ponudio sam tri tisuće i potpisao se, ostavivši oba svoja telefonska broja u Denveru, a zatim sam papir prilijepio na njegovu platnenu torbu gdje će ga sigurno naći.
U autu smo s ljubavlju razgledavali robu, izgubljeni u onom ushitu koji se danas prerijetko javlja, čak i u knjižarskom poslu.
Bilo je točno šest sati kad sam slučajno pogledao u retrovizor i spazio Pruitta kako nas gleda iza udaljenog ugla.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 5 1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu