Anne Swärd - Do posljednjeg daha

Roman je ovo koji mijenja boje poput jesenjeg dana. Na početku pomalo distanciran, siv i hladan postepeno prema smiraju poprima prave rujanske boje, boje mjeseca u kojem su se glavnoj junakinji događale najvažnije priče. Poput nagovještaja promjene godišnjih doba, Anne Swärd iz poglavlja u poglavlje unosi novo uzbuđenje, no i nagovještaj nemira i promjene, teških životnih priča, dilema i trauma odrastanja, prelaska iz doba nevinosti u neki suroviji svijet. Svojim poetičnim rečenicama Anne Swärd osvaja čitatelja. Polako, ali sigurno otkriva isprepletenost sudbina ljudi koji su se našli uhvaćeni u nevidljivu mrežu ispletenu strahom i iz koje se ipak, unatoč neprestanom bijegu, ne da pobjeći.

Glavna junakinja je malena Lo, djevojčica koja je ime dobila po risu. Lo je prva generacija rođena na jugu Švedske kamo obitelji njezine majke i oca dolaze s krajnjeg sjevera u potrazi za boljim životom. No, teret od kojeg žele pobjeći prati ih poput sjene i privlači nove, sve tamnije. Za velikog ljetnog požara Lo upoznaje zagonetnog dječaka mađarskog podrijetla, Lukasa, s kojim odmah razvije posebnu, neraskidivu, a u isto vrijeme i beznadno neodrživu povezanost. Ključnu ulogu u njenom životu od trenutka susreta zauzima Lukas. No, od samog početka njihov odnos opterećen je teretom protivljenja njezine obitelji. Ipak, uporno i u svom skrivenom svijetu u napuštenoj kući ronioca bisera, Lo i Lukas uspjevaju pobjeći od svakodnevice pune trauma i razvijaju sve jaču vezu i sve prisnije prijateljstvo. No, jedan izlet u Kopenhagen zauvijek je promijenio njihov odnos, ali i životni smjer kojim su svaki za sebe krenuli, a da se zapravo nikada jedan od drugoga nisu odvojili. Lo u svojoj sedamnaestoj godini izabire bijeg, odlazak od kuće i neprestano lutanje, ali i uzaludnu neprekidnu potragu za Lukasom u raznim muškarcima koje susreće. Otišla je bez pozdrava, da ga zaboravi, pokušala pobjeći, ali je ostao zauvijek prisutan u mislima. Više od prijatelja ili ljubavnika, predstavljao je vrijednost koja je izgubljena, dio nje koji se više ne može vratiti.

U svom bijegu pušta druge muškarce samo da prođu prije nego ju stignu okrznuti svojim slabostima. Dopušta im da budu iluzije i poput šarenog balona nestanu prije nego se iluzija rasprsne. Ionako, nisu bitni oni. Nikada nisu bili. Samo Lukas koji je od onog kobnog izleta postao dalek. "Bili smo spojeni, bez dodira na vlastitim putanjama kao planeti, nismo se mogli približiti ni udaljiti, paleći jedno drugo". Kao planeti na vlastitim putanjama, tako su otada živjeli svoje živote u bijegu, istodobno se međusobno tražeći.

"Čuvaj se ljubavi. Ljubavi i zmija. Ljubavi, zmija i autoputa. Ljubavi, zmija, autoputa, jezera. I vatre. Šišmiša. Žica visokog napona. Filmova strave." Govorila joj je njezina majka. "Ljubav i laži. Naročito ljubav, njezin je otrov poput zmijskog, ide ravno do srca, ne stigneš osjetiti bol, gotov si u času", tako je govorila majka zbog čega se Lo uvijek pitala koga je tako voljela. Na kraju saznaje. Na kraju nam je svima sve jasno. Sve priče, životi i sudbine su isprepleteni.

Isprepletena je i prošlost i sadašnjost - dviju obitelji, djetinjstvo malene Lo, njezino i Lukasovo odrastanje i odrasla dob.

Anne Swärd vješto uvlači čitatelja u uzbudljivi vrtlog ljudskih sudbina i baca nas tren u prošlost, tren u sadašnjost i tako, između ostalog, dočarava kaotičnost unutarnjih sukoba svih likova. Jedan trenutak gledamo malenu Lo, već idući smo u velikom gradu u kojem Lo leži u krevetu nepoznatog muškarca, da bi završili u svijetu o kojem je mogla slušati samo ih majčinih priča, svijetu prije nje. U tom vrtlogu pratimo put od djevojčice do žene, usput otkrivajući priče svih drugih aktera u njenom životu. Uvjerljivo prikazanu kompliciranost ljudskih osjećaja i snagu unutarnjih sukoba, bol gubitka i strah od boli, polako slaže u jednu cjelinu i otkriva nam je.

Sve više i dublje čitatelja uvlači u priču. Priču o bijegu, ne dajući vam da pobjegnete - do posljednjeg daha.

Roman je obojan bojama koje možda ne leže svima najbolje, teškim temama, ali ipak - odlična je ovo knjiga za bijeg.

Nadji
Samuelu
U spomen L-u



Sati na suncu




Svakog dana odmarala se na ležaljci na verandi, brojala sunčane sate, pila vodu s ledom, drijemala. Pokušavala je ne misliti na cigarete. Na slatki miris svježeg duhana, blagi okus dima, onaj divni zvuk celofana kad se načinje novi paket Silk Cuta, na senzualnu toplinu koja ispunjava usta. Izgledala je kao da u trbuhu nosi ogromnu marelicu. Njezin napeti izbočeni trbuh, pokriven nježnim dlačicama, bio je mekano elastičan pod dodirom zaprljanih prstiju budućeg oca i njegove braće. Mirisao je na zreo plod, topao od sunca, i bili bi ga rado gricnuli da ih ona nije sprečavala: Ne! Još nije potpuno dozrio. Još mu trebaju tri tjedna na suncu. Tri tjedna? Već su čekali čitavu vječnost, kako će samo izdržati preostalo vrijeme? No ona ih je odgurnula od sebe, i njega i njegovu braću, neka budu sretni što smiju gledati. Još neko vrijeme taj čudesni plod bio je samo njezin.
Sjedila je tako i gledala kako joj trbuh tamni napinjući se u visokom luku prema svjetlu. Uživala je u posljednjoj raskošnoj toplini ljeta, pokušavajući ne misliti na cigarete, na budućnost ni na njega. Na onog drugog. Jer zaljubljenost je folie a deux, ludost udvoje, negdje je pročitala. Sada je to znala iz vlastitog iskustva, a što je najgore, bilo je dovoljno da jedno i drugo samo napola poludi – udvoje se to pak pretvorilo u potpunu ludost.
Njezina zaljubljenost rasla je do te mjere da je izgubila svu mekoću, baš kao i njezin trbuh. Gledala je na jedno i drugo kao da se događa nekom nepoznatom: na mjesečevo brdo poviše svojih kukova i na ponor te nesretne zaljubljenosti, tako dubok da mu nije mogla vidjeti dno. Saberi se, govorila je sebi. Saberi se, saberi se... Ne misli na njega. Ali svakog puta kad bi pokušala ne misliti na njega, to se već događalo.
Ljubav je nešto što se čovjeku dogodi, poput vrućice ili stečaja, ne, bila je to prije vrućica koja je harala njezinim tijelom iako ga je ona pokušavala rashladiti izvana. Ljubav nema pravila, događa se između dvoje ljudi kad ju je volja. Mrzila ga je. Ljubila. Ljubila toliko da ga je mrzila. Samo zbog toga što je postojao, već je to bilo loše – a nekih noći činilo joj se da će poludjeti, ako već i nije, nije više ni u to bila sigurna.
Tog ljeta veranda joj je postala utočište, u kući je bilo prevruće, nije bilo ni za pomisliti da bi se unutra prespavalo nakon što je vrućina prodrla kroz krov od eternita i pretvorila gornji kat u saunu. U kamenim zidovima nagomilala se sva toplina tog ljeta, u kući se nije moglo disati, pa im je David prostro ležaj u kutu verande koji je ujutro ostajao u sjeni. Spavali su tijesno jedno uz drugo na madracu uz zvuke rijetkog noćnog prometa s udaljenog autoputa, kreketanje žaba iz obrasle vodene jame iza kuće, povremenog zvuka teretnog vlaka i samotnih krikova ćuka iznad polja. Uzdržavala se od pomisli na njega do same ivice sna. Nije joj uspijevalo ma kako čvrst bio Davidov zagrljaj. Nije pomagala ni vježba nadvladavanja same sebe koju je prakticirala kad bi išla u podrum po piće iako se panično bojala šišmiša, a znala je da vise ondje dolje, obješeni o nizak strop. Provesti ono drugo bilo je puno teže, snagom volje nije ga uspjevala isključiti iz svojih misli.
Noću je Davidova prisutnost bila poput melema, njegova ruka prebačena preko nje sprečavala ju je da odlebdi u hladan mračan svemir s trbuhom napetim poput balona napunjenog helijem. No danju je ponovo sjedila uspravno i zahtijevala da je puste na miru, tjerajući od sebe i njega i njegovu braću kad bi se počeli motati oko nje poput pasa. Nisu joj više bili potrebni, nije željela gledati njihove gorljive poglede, njihovu znatiželju. Kao da su vjerovali da ona skriva neku tajnu, a, ustvari, bilo tko mogao je vidjeti što će se roditi: marelica, king-size. Nepojmljivo je okrupnjela.
Prešla je termin ne samo za nekoliko dana, već nekoliko tjedana. Zreli je plod prezreo. Pupak koji je u početku bio poput malog blijedog gumba sad se pretvorio u ružicu od tanke kože te je crnjeo na suncu najmanje tjedan dana. Noge koje više nije mogla vidjeti bile su natečene, a niz bedra su se spuštale i račvale delte nabreklih vena.
Björn – koji je trebao postati djetetov djed – dao joj je balzam da njime maže gležnjeve, no kako ih više nije uspijevala doseći jer su se sve udaljenosti i proporcije promijenile, morao joj je pomoći. Dopuštala je da je maže, bio je to čin nježnosti s njegove strane. Osjećala se poput Farah Dibe na prijestolju u obliku pauna iako njezina stopala nikad nisu mirisala na djevičansko mlijeko, već su bila crna i raspucana nakon što je bosonoga hodala čitavog ljeta. Idun – koja je trebala postati djetetova baka s očeve strane – naručila je iz kataloga Swegmark najnoviji model stabilnog grudnjaka. Sama nikad o tome nije morala brinuti, ali od buduće bake saznala je da je sad, kad već nije ranije, došlo vrijeme za grudnjak. Nije se samo trbuh povećavao. Zacijelo je to primijetila? “Hoće li takve ostati i poslije?” pitao je David klimajući s odobravanjem na njezine nove i potpuno drugačije čari. “Stvarno se nadam da neće”, odgovorila je jer ih nije imala želje takove vući sa sobom ostatak života, bila je potpuno zadovoljna njihovom prijašnjom veličinom.
Unatoč svojoj novoj težini, uživala je tog dugog zagušljivog ljeta u svom posebnom stanju, uzvišena iznad svih običnosti. Vrućina, glad, dosada, nemir, muhe, ništa joj više nije smetalo. Kako joj je to trebao biti prvi porod, nije bila nemirna. To je prirodno, pomislila je. Životinje to naprave više-manje u prolazu, a ona se uvijek osjećala poput životinje, ženke lisice, okretne i samosvjesne. Obave to i odu dalje loviti – zamislila je da će tako biti i s njom. Kad kucne čas i ako uspije stići na vrijeme te ako sve ne bude išlo prebrzo, odlučila je dozvati sliku lisice koja se koti u samoći, u tami svoje prohladne jazbine.
Jako se trudila da ne misli na cigarete. Naročito ne na Silk Cut, taj svijetli duhan s blagim okusom slanine. Da sada nema tristo kila, mogla bi stati uz autoput i otići autostopom do obale, trajektom preko tjesnaca, kupiti paket cigareta i opet se vratiti autostopom. Što je opasno u tome? Buduće majke uvijek su pušile, koliko je to njoj bilo poznato. Zašto je odjednom toliko toga, o čemu se prije nije govorilo, postalo opasno? Vjerojatno samo zbog toga što je jedno desetljeće upravo prelazilo u drugo, pa je u zraku bilo pozitivnih očekivanja. Je li se radilo o novom moralu? Nije imala ni najmanje volje da u tome sudjeluje. Neka je puste na miru s njezinim cigaretama i prijašnjim navikama. Tek kad ti je nešto zabranjeno, počinješ na to misliti.
Dani su postajali sve topliji i suši, dok napokon nisu prešli u nešto što je nalikovalo jeseni. A jesen je podrazumijevala žetvu; skoro će i to, pomislila je. Što duže marelica visi na stablu, to lakše pada. Djed Björn imao je tri marelice, razapete uz sunčanu stranu kuće, i u to vrijeme kasnog ljeta plodovi su bili tako nabrekli, slatki i zreli da si ih mogao ubrati pogledom. Stvari se događaju kad im je vrijeme, ne mora čovjek biti religiozan da u to vjeruje.
Čekala je i uživala u posljednjim toplim danima godine, skupljajući toplinu kao što se skuplja snaga iako ne znamo kada i kako će poslužiti.
Porod je bio jako dug.
Dijete koje je nakraju izašlo nije baš imalo taj ružičasti sjaj koji ima marelica zlaćanih dlačica, prije bi se reklo da je sličilo Eskimu. Osjećaj da se to isplatilo – svi ti mjeseci čekanja, zapanjujuće promjene na tijelu, strah koji je nastupio već kod prvog truda, luđačka vožnja do rodilišta kroz maglu, neopisiva bol, osjećaj napuštenosti, kao da si zadnja osoba na svijetu, sama u porođajnoj sali u praznoj bolnici rađaš kako najbolje znaš i umiješ iako nemaš pojma o tome, sve tvrdnje nakon poroda da nije bila sama bile su laž jer nitko nije shvaćao kolika je bila njezina usamljenost – osjećaj da se sve to isplatilo nije se javio automatski.
Kad se dojenče kita ubojice nakon skoro tri dana iskobeljalo iz svoje majke poput ogromne kugle boli, ona se zagledala u taj rezultat sjajnih očiju, šokirana. Očekivala je dječaka. Nekog tko bi nalikovao ocu. Budući da je on započeo taj nekontrolirani proces rasta tog nečeg u njoj, bilo bi za očekivati da će rezultat sličiti svom izvoru. Ali ne, kao prvo, rodila se djevojčica, a kao drugo... kosa joj je bila crna poput crnih jezera bez dna.
Kad je s vremenom došao red na oca da pregleda žetvu, i on se zaprepastio. Djevojčica nije nikome nalikovala – najmanje njemu, ali ni majci. Nije izustio ni riječ, preplavila ga je ozbiljnost trenutka ili, možda, razočaranje. Svi članovi obiju obitelji bili su plavokosi sjevernjaci, neki tamniji, neki svjetliji. Bolničke sestre reagirale su tek kad su vidjele dijete u očevu naručju jer tamnokose je djece inače bilo zbog toga što je mnogo stranaca radilo u njihovu kraju. Također, znalo se roditi i dijete kose crne kao ugljen, koja bi postepeno i neprimjetno otpala tijekom sljedećih tjedana. Ipak se čovjek zna prilagoditi da bi preživio.
Liječnik koji je porodio dijete prao je ruke negdje u pozadini i možda razmišljao o tome kako je njegov posao prije grub nego fin: žene viču, riću se i tele kao da u njima nema ničeg ljudskog. Poput ove. “Bio je to pozamašan trbuh za nešto tako sitno”, rekao je i odmah okrenuo leđa ne objasnivši cilja li na majku ili dijete, ili možda na oboje.
Majka se oporavila, ali dijete je ostalo nekako slabašno. Nije to bila čvrsta beba. Otpočetka blijeda i nejaka, i dalje je slabila kako su dani odmicali, krvna slika bila je loša, očiti primjer slabokrvnosti. U kontrastu s crnom kosom i očima tamnog sjaja, koža je bila plavičasto bijela, pa je pedijatar predložio transfuziju. No majka mu nije dopustila da zabija igle i uvodi cjevčice u malenu, stoga je protiv svoje volje dao djetetu nekoliko tjedana da se oporavi.
Na klinici je vladala žutica i posjeti su bili zabranjeni. Obje obitelji stajale su u bolničkom parku i mahale kad je mama na balkonu podigla kćer. Na toj udaljenosti mogli su samo vidjeti da je dijete blijedo i tamnoputo. Sve na njoj bilo je malešno, osim očiju, tamnozelenih poput jezera, ili im se tako pričinjalo zbog boje koja je odavala takav dojam.
Kad se krvna slika poboljšala, svi su povjerovali da se dogodilo čudo iako čuda možda nije bilo. Iako je rodni list bio samo komad papira, ipak je to bio dokaz da njezina kći postoji, to maleno blijedo biće koje je virilo ispod dekice i žmirkalo na jarku rujanskom svjetlu. Dali su joj ime Angela Rafaela. “Hm?” promrmljao je novopečeni otac nekako neodlučno. No ime je već bilo odabrano. U trenutku kad im je sinulo kako će zvučati, bilo ga je prekasno promijeniti. Mijenjati ime moglo bi donijeti nesreću. Angela Rafaela bilo je po anđelu Rafaelu, iscjelitelju, jer se to dijete samo izliječilo, a pritom su vjerojatno donekle pomogle i više sile. Možda tek jednim percem, ali ipak se stanje poboljšalo. “Dajmo joj još neko ime koje se dade izgovoriti”, rekla je novopečena baka. “Dobro... Lo kao ris”, iritirano je dodala mama. Je li dovoljno jednostavno? Ime joj je samo tako palo na pamet. “Angela Rafaela Lo Mård, zvuči malo čudno”, usprotivio se tata čije je prezime značilo lasica. Bilo bi još gore da se zove samo Lo Mård.
Kako se netko može miješati u to kako će se njezina kći zvati – nije imala namjeru odustati od imena koje joj je upravo dala, bilo bi to kao da joj želi isisati životnu snagu iz onih malenih nosnica. “Davide, odlučeno je!” rekla je. “Drugi put, kad ti rodiš, izabrat ćeš ime.” Čitavog ljeta, dok se sunčala na verandi i uzgajala dijete u sebi, čitala je erotska sjećanja Anaïs Nin čije je puno ime Angela Anaïs Juana Antolina Rosa Edelmira Nin y Culmell tek bilo bezobrazno dugačko.
Za razliku od prve, druga baka bila je potpuno zadovoljna imenom Lo. Lagano se pamtilo, a najvažnije je ipak bilo da je dijete dobilo ime.


Krštena sam na dan svih anđela čuvara, u listopadu 1969., godine pune nade i nešto nadutosti u zraku. Mjesec nije više bio predaleko, sjajio je doduše istom samotnom svjetlošću, ali otkako je na njega stupila ljudska noga, doimao se bližim u nebeskom mraku. Godina kad su ljudi sletjeli na Mjesec, prema riječima tatine majke, bila je posljednja godina kada je čovjek još mogao nadmašiti samog sebe u nečem drugom osim gluposti.
Moje prvo sjećanje jaka je svjetlost, uperena ravno u mene. Vjerovala sam da je to bilo sunce, no to je sigurno bila svjetiljka na stropu koju sam vidjela odozdo dok su me predavali iz naručja u naručje, u kuhinji punoj ljudi. Toliko ruku, a ipak se nisam osjetila zarobljenom. Tako jarko svjetlo, a upereno samo u mene. Odrasli su na meni grijali ruke, gurali mi noseve u potiljak ne bi li udahnuli miris mladog života, ljubili me svi po redu kao da sam nekakva sveta kost.
Nikome nije bilo jasno kako sam nastala, u kojem se mračnom uglu kuće to moglo dogoditi, kuće u kojoj su moji roditelji, njihova braća i sestre živjeli kao jedna obitelj. Nije im bilo druge nego pomiriti se s tom mišlju. Moje mlade tetke, ujne, stričevi i ujaci vukli su me na sve strane. Nisam bila planirana, ali sad kad sam već bila ondje, počele su se rađati nade i kovati planovi oko moje tamnokose glave, ali toga, nasreću, nisam bila svjesna. Moj je jedini zadatak bio da postojim. Tako maleno dijete ne bi se moglo nositi s tolikim teretom tuđih očekivanja.
Tanušan korijen u novoj zemlji, u masnoj crnici, toliko drugačijoj od jalovog tla s kojeg su odselili. Moji korijeni vezat će ih za mjesto na kojem se još nisu udomaćili. Najprije se netko ovdje morao roditi da bi ostali mogli pokazati njegov rodni list kao nedvojbeni dokaz da pripadaju ovamo. Zadatak odraslih bio je paziti da mi se ništa loše ne dogodi. Štititi me, hraniti, odgajati i održavati čistom, postaviti tu i tamo pokoju granicu i progledati mi kroz prste kad bih je prešla. Čim sam malo porasla, počela sam izmicati tim iskazima nježnosti. Znala sam da su ih prepuni i da će me njima obasuti ostanem li dovoljno dugo u njihovoj blizini.
Govorili su mi da sam rođena pod sretnom zvijezdom. Netko mi je pokazao sazviježđe Risa na sjevernoj hemisferi. Uživala sam stajati na dvorištu s tatinom braćom kad su u tom drugačijem raspoloženju, nekako dostojanstveni, gledali kako padaju zvijezde i sanjarili o domu kojem su izvorno pripadali. Katkad bi istovremeno bili potišteni i dostojanstveni, pa je pomoći moglo samo zvjezdano nebo. Drugi put bili bi samo razigrani i ponašali bi se kao da dolaze ravno iz ministarstva smiješnog hoda. Tih večeri nije nas bilo briga za zvijezde.
Bila sam sretno dijete, a ukoliko nije bilo tako, nisam to znala. Ako je nešto bilo krivo, nisam to primjećivala, mislila sam da smo sretni. Kratka sreća, ona koja protrči i zamakne među drvećem jedina postoji. Bila sam sretna tako dugo dok sam smjela slobodno trčati, sretna u svojoj dječjoj debljini, sretna kad sam ležala ispod kreveta i prisluškivala svoje mlade ujne i tete koje su cijelog ljeta govorile samo o seksu, sretna kad je moj najmlađi stric Rikard jurio za mnom kroz arboretum iako sam znala da neće biti baš veselo kad me uhvati. Nisam uspjela opaziti da je sreća tako kratka jer je stizala u tako čestim intervalima da su se razdoblja između njih jedva opažala.
O vremenu na verandi, o umijeću da ne mislim na zabranjeno još nisam znala ništa.


“Čuvaj se ljubavi”, rekla je mama i isisala otrov iz moje natečene noge, ispljunula dugi žuti mlaz u travu i isprala usta mlijekom.
Ljubavi i zmija.
Ljubavi, zmija i autoputa.
Ljubavi, zmija, autoputa i jezera.
Ljubavi, zmija, autoputa, jezera. I vatre.
Šišmiša.
Žica visokog napona.
Filmova strave.
“A što je s psima?” upitala sam. “I njih.” “Čega još?” Zamahnula je sjekirom. “Još?” “Da.” “Nedovoljno pečene piletine. Bakterija”, rekla je i svom snagom zabila sjekiru tako da se brezova cjepanica raskolila. Nije se bilo za šaliti sa snagom njezinih žilavih ruku. “I mišje groznice”, dodala je. “Kod nas nema mišje groznice, mama. Postoji samo tamo gore na sjeveru.” “Svega ostalog. Čuvaj se i svega ostalog”, zamolila me.
Sve sam to zapisala u teku s koricama od zelene kineske svile. Između stranica mirisalo je na željezo, na snijeg koji se topi i na krv. Bila je to teka za lijepo i opasno, samo nisam još znala što je što. Strah se mora naučiti ako s njim nisi rođen, rekla je mama. Trebalo me čuvati od mene same jer nisam poznavala strah. Pokušavalo ga se u mene usaditi. “Ti bi pošla s bilo kim i ništa iznutra ne bi te zaustavilo. U stanju si napraviti bilo što i mogla bi jako nastradati.” To nije bila istina. Nikad nisam nastradala.
Mama me pokušavala naučiti što je strah.
Tata isto tako.
Obje bake i oba djeda su to pokušali.
Moje ujne i ujaci, tetke i stričevi.
I Lukas.
Ne, možda Lukas nije. Ali ostali jesu.
Ustvari, i Lukas je to pokušao. Vjeruj svom strahu, znao bi reći. Kuhinja prepuna krvi koja curi iz nosa. Bježi, Lo, bježi... Nisam htjela, ali sam pobjegla. Nije to bila moja krv, nije to bila moja kuhinja, nije to bio moj strah.

Požar u polju




Jednog od tih suhih, bezveznih dana sredinom tog beskrajno dugog ljeta izbio je požar uz željezničku prugu koja je presijecala krajolik već oprljen od sunca, koji se meni poznat, otvoren, lagano spuštao prema jezeru.
Gorjelo je u žitnom polju i duž jarka uz prugu, vonjalo je na sprženu travu i katran, užarene tračnice i čađavu žicu. Gorjeli su kukci i poljski miševi. Nešto se promijenilo, nestalo je osjećaja sigurnosti, nadolazilo je nešto novo.
Vijest se proširila jednako brzo kao i vatra. Bilo je to vrijeme tvorničkih praznika, većina ljudi bila je kod kuće, nisu bili na poslu, stoga su se hitro sjatili sa svih strana. Kad se uz rub polja skupilo čitavo selo, činilo se da je posrijedi civilna vježba protuobrane da nije iz očiju ljudi izbijao tolik strah. Plamen nošen vjetrom brzo se širio u svim smjerovima i ako ga se ne spriječi, mogao bi zahvatiti kuće. Vatrogasci nisu stizali, bilo je to jako suho ljeto usred žetve, možda je istovremeno gorjelo i negdje drugdje. Nije se smjelo čekati jer je vatra napredovala. Mama i baka počele su trgati granje duž jarka, dijeleći ga svima koji su se ondje našli. Sada nam je potrebna suradnja i zajednički napor kao u dobra stara vremena, rekao je netko od starijih.
Čitava moja obitelj bila je ondje, a gdje su bili oni, željela sam biti i ja. U početku su me gurali u stranu, no ubrzo su imali pune ruke posla kako bi zadržali vatru, pa me nisu više primjećivali. Trčala sam i nosila vodu poput svih ostalih. Vidjela sam mamu kako se opasno približila mjestu na kojem je najjače gorjelo i tatinu braću kako vojničkim dekama i ceradama donekle uspijevaju ugušiti plamen. Duž jarka išle su dvije visoke žene, moje tete, mamina i tatina sestra u visokim muškim čizmama kojima su gazile žeravicu. Djed Björn i djed Aron radili su rame uz rame, napredujući brzim širokim koracima. Izgledali su poput braće u jednakim radnim odjelima, samo što je tatin otac bio glavu viši i ogroman poput medvjeda po kojem je dobio ime. Obojica su se željela pokazati sposobnima poput svojih sinova, zato su počeli probijati prolaz kroz polje ne bi li zaustavili požar. Vidjela sam maminu majku kako stoji na padini s velikom cinčanom posudom za rublje kao da ne zna zbog čega je došla. Kao da ju je netko namjerno udaljio rekavši joj da će s tog mjesta moći upravljati radovima. Tata je opekao ruke pa ga je mamin brat previo, bez okolišanja rastrgavši tatinu omiljenu košulju na komade kojima mu je zaštitio ozlijeđene dlanove. Mamine sestre stajale su u dugom lancu ljudi koji su jedni drugima dodavali posude s vodom iz obližnje kuće.
Vatra se širila padinom kao da se nikad neće dati zaustaviti. Ometani vjetrom, pokušavali smo barem ograničiti katastrofu, kad su se, nakon čitave vječnosti, začule sirene vatrogasaca.
Bilo je opasno naći se na putu jakim šmrkovima, stoga su se svi povukli u stranu, svi osim jednog. Bio je to skoro odrastao dječak kojeg sam već prije primijetila jer je jedini prilazio jako blizu vatri, čak bliže nego moja mama. Ponekad se činilo da stoji usred plamena. Kad su se svi odmakli, on je nastavio gasiti jednoličnim pokretima. Moja mu je mama nešto doviknula da ga upozori, no on se nije obazirao. Uspijevala bi ga odgurnuti od plamena, ali on bi se začas vratio. Uhvatila ga je čvršće i vikala mu nešto onakvim glasom kakav je imala kad bi se nečeg prestrašila. Potom ga je udarila, na što se on nije obazirao, samo se izmakao. Tada ga je zgrabila i prodrmala kao da ga želi probuditi iz začaranog sna. Batrgao se, ali bio je iznemogao, pa je potonuo u osmuđenu travu kao da mu je u jednoj sekundi iscurio i posljednji djelić snage. U istom trenutku prešao je iz manične aktivnosti u potpunu nepomičnost. Ležao je mirno, sav čađav, od kose do tenisica. Nije mi izgledao živ iako nikad u životu nisam vidjela mrtvaca. Znala sam da se čovjek može otrovati dimom jer kad smo za posljednje jesenje oluje mama i ja pomagale djedu raščistiti arboretum kroz koji je vjetar prošao poput tornada, pa smo palili slomljeno granje, pozlilo mi je te sam povraćala skoro cijelu noć. U ovom trenutku djed je odvodio mamu kroz skupinu ljudi. Približila sam se nepoznatom dječaku da provjerim diše li. Ispod čađave majice prsa su mu se lagano dizala i spuštala. Za svaki slučaj, sjela sam na pristojnu udaljenost da mogu pozvati upomoć tatu ako prestane disati. Tata je jednom dao umjetno disanje djetetu koje je već bilo napola mrtvo. Sada se nije radilo o djetetu, ali tata je bio jedini koji je znao oživjeti mrtve. Jednom je u vodenoj jami pored tvornice spazio djevojčicu koja se uspjela dovući do ruba, ali više nije disala. Kasnije je ispričao da je čitavo vrijeme dok ju je oživljavao, vidio moje lice u njezinom. Od tog trenutka znala sam tko će me spasiti ako mi se nešto dogodi. U to sam vjerovala sve dok mi mamine sestre nisu ispričale cijelu priču. Istina je da je tata uspio vratiti u život tu djevojčicu, no prije mnogo godina nije mu uspjelo spasiti jednu drugu čije se ime nije smjelo spominjati pred bakom, onu najmlađu koja se utopila pod ledom.
Potrajalo je čitavu vječnost dok nepoznati dječak napokon nije otvorio oči i s naporom sjeo. Već sam bila na putu da odem, ali kad me pogledao, zaustavila sam se i pružila mu paket mlijeka koji sam imala kod sebe a koji mi je dao tata u slučaju da se nagutam dima. Bila sam otpila tek malo i dala sam mu ostatak koji je uzeo bez riječi i odmah ga sasuo u sebe.
Na moje pitanje koji su od prisutnih njegovi rođaci odgovorio je da nisu tamo. Vidjela sam da su svi mještani prisutni, svi do jednog pritekli su upomoć. “Zar nisi odavde?” upitala sam. Kimnuo je i glavom pokazao prema jezeru. Tamo nije bilo kuće, pokazivao je na prazno polje. Ustala sam žmirkajući na suncu. Zar je tamo stajala kuća koja je izgorjela? “Zar je ne vidiš?” čudio se. Pogledala sam ga ispod oka da vidim šali li se sa mnom. Napela sam oči i buljila u mjesto koje je pokazivao, ali tamo nije bilo ničeg.
Ako je tamo stanovao, zašto nije gasio vatru pred svojom kućom? Izgleda da je gasio na potpuno krivoj strani. Objasnila sam mu koji su od prisutnih moji rođaci, samo mu nisam rekla za mamu jer nisam željela da sazna da smo zajedno. Nikada prije nisam je vidjela u takvu stanju, da udari nekog, samo jednom u podrumu kad je bila s nekim, vjerojatno s tatom, ali taj je događaj bio tako zbrkan da sam ga skoro potpuno zaboravila. U čudu me pogledao kad sam počela nabrajati svu dvanaestoricu članova svoje obitelji. “A ti? Živiš li sam?” “Ne, naravno da ne živim sam”, odgovorio je ne gledajući me, “imam samo trinaest godina.” Pljunuo je u travu nešto crno i crveno. Za mene trinaest uopće nije bilo malo.
Promatrao je polje kao da se i sam pitao kamo mu je nestala kuća, ali nije mu se žurilo da ode provjeriti je li sve u redu s njegovima. “A koliko ti imaš godina?” upitao je. Dakako da je i sam mogao to zaključiti, ali ipak mu nisam mogla reći istinu. Tata je govorio da sam starija nego što izgledam, a mama bi se tome usprotivila i rekla da sam tek mala rastom. “Koliko ti je godina?” ponovio je i odmjerio me pogledom. Nije tu bilo puno za mjeriti, nisam još bila napunila sedam. Umjesto odgovora, upitala sam ga gdje uistinu živi. U tom trenutku zgrabile su me njegove čvrste ruke. Neočekivano me digao ravno u zrak, poviše svoje glave i tamo... daleko na obronku, iza visokih stabala koja su štitila od vjetra i pogleda, stajala je kuća. Iza mog horizonta, puno dalje od crte do koje sam smjela otići sama a koju je odredila mama, skoro već kod vode, na mjestu gdje se rječica proširivala u maleno srebrnoplavo jezero iz kojeg su istjecala dva uska rukavca i vijugala dalje, jedan na sjever, drugi na jug.
Spustio me ponovo u travu i ja sam popravila haljinicu bez rukava koja mi se podignula i zgužvala te su na njoj sada bile dvije crne mrlje od njegovih ruku. Osjetila sam kako me lice steže od čađe i vrućine.
Čim je najgore prošlo, počela su nagađanja o tome što je uzrokovalo vatru. Ili tko. Podmetnuto, rekla je mama. Iskre s lokomotive, rekao je tata. Suha se trava zapalila sama, mislile su mamine sestre. Požar je podmetnut, tvrdio je djed – počelo je gorjeti na više strana istovremeno, prirodni požari nikad nisu tako brzi. Drugi djed vjerovao je da je sve to pomalo bilo uzrok, bilo je to ljeto vatri, zmija, ljeto suše, uzavrelih osjećaja. Nisam ništa rekla, ali mene nitko nije ni pitao što mislim.
Zajedničkim snagama vatra je zaustavljena i ugušena iako opasnost još nije bila prošla. Iz tla je žarila vrućina, u korijenju moglo bi tinjati još danima i u bilo kojem trenutku ponovo zaplamsati. Trebalo je držati polje pod prismotrom čitavu noć. Svih trinaestero odraslih koji su običavali paziti na mene očito su bili prezauzeti ili previše iscrpljeni, stoga nisu provjeravali ležim li u svom krevetu ili ne. Ostatak noći provela sam s tim nepoznatim dječakom u blizini njegove kuće, zamotana u težak gunj koji je vonjao na benzin i starog pastuha, prepuna novih nepoznatih osjećaja.
Strah da će podzemna vatra ponovo buknuti držao me budnom, baš kao njegova blizina. Je li bio jedan od onih kojih se trebalo čuvati? Nisam točno znala. Požar, tama, iscrpljenost, vrućina u rožnicama, osjećaj da sama moram paziti na sebe, tako daleko od svog uobičajenog teritorija. Osamostalila sam se tijekom jedne jedine noći. Nitko me neće prepoznati kad se vratim kući, ako se ikada vratim. U tom trenutku izgledalo mi je nevjerojatno što uopće imam obitelj, toliko sam se osjetila odraslom, tako daleko od svog doma da sam izgubila iz vida svoj dotadašnji život, kuću, arboretum, aute na dvorištu, čak i visoku brezu na kojoj sam se rado skrivala. Nisam imala pojma kamo je vodila jedna takva beskrajna noć. Prvi put u životu sama s neznancem kod zabranjenog jezera u koje, govorilo se – to sam znala iako mi je bilo samo sedam godina, silaze oni koji se žele utopiti. Pa i neki ljudi iz susjednih sela jer je rječica bila najdublja baš na tom mjestu gdje joj se prekidao tok pa se izlijevala u takozvano jezero.
Sve što sam o njemu saznala bilo je mjesto gdje stanuje, a to je bila kuća u kojoj se čitave noći nije upalila nijedna svjetiljka. Otišao je u garažu da mi donese gunj kad je čuo kako mi cvokoću zubi, ali u kuću nije ulazio iako smo bili i gladni i žedni. Nisam znala ni kako se zove, samo sam se sjećala njegovih ruku kad me digao u zrak te kako me pritom zapekla tanka koža ispod pazuha i kako sam osjetila zimicu u trbuhu. Sebi nije donio nikakvu jaknu, rekao je da mu nikad nije hladno. Čučao je i pušio kao da već nije udahnuo dovoljno dima. Kad mi je ponudio cigaretu, shvatila sam da moj život više nikad neće biti isti kao prije.
Dotad sam pušila samo cigarete od čokolade, pa i to krišom. Sad nisam mogla odbiti, što bi o meni mislio, vjerojatno da sam obično dijete. Nisam htjela da mi pripali, samo sam sjedila, umotana u deku poput sarme, i držala cigaretu u ruci. Namjeravala sam je sačuvati kao dokaz... nečeg. Najvažnije je bilo da me ponudio.
Toga ću se sigurno zauvijek sjećati. Jedino što sam željela izbrisati iz sjećanja bio je zvuk ptica dok gore, ali to je bilo teško jer je njihov smrad ostao visjeti u zraku nad poljem. Šupa u kojoj su bili purani već je gorjela kad je mama uspjela skinuti zasun i još žive ptice izletjele su poput gorućih baklji i zapalile žito u koje su pale.
Cijelo selo obavijao je smrad nečeg živog što je pougljenilo. Peklo me u plućima i to me držalo budnom. Sjedila sam tako s neznancem, promrzla, i šutjela, gledala kriomice trenutak u njega, trenutak u žar njegove cigarete, no znala sam da smo na jako važnom zadatku jer pazimo da selo ponovo ne zahvati požar i to mi je davalo snage da izdržim. Pa čak i onda kad sam se zaželjela svoje kuće jer me na nju podsjetio šišmiš koji je nečujno klizio loveći kukce iznad jezera.
Nije me pitao za ime. Ipak sam mu ga rekla. “Zvuči muški.” “Ne, to je ime jednog grabežljivca”, objasnila sam mu. “Da, da, znam. Znam sve o grabežljivcima”, rekao je sumnjičavo me promatrajući dok sam mu prepričavala što mi je jednom ispričala mama. Kako se jednom tamo na sjeveru, odakle je potjecala moja obitelj, jedne jeseni zaledilo neobično rano za to doba godine i kako je jedna medvjedica preko leda otišla na otočić prespavati zimski san. Kad se probudila u proljeće, led se već otopio i bila je zarobljena. Ljudi su je dolazili gledati čamcima, osjećajući poštovanje. U to vrijeme vidjeti medvjeda u tom kraju bila je rijetkost, tim više što je ona bila velik i lijep primjerak. Nakraju su je ipak ustrijelili jer je tog proljeća nakon rata vladala glad. Svi su znali da je to ona ista medvjedica koja je ubila mog pradjeda, zato je njegova obitelj dobila najviše mesa.
“Medvjed nije grabežljivac”, usprotivio se. “Znam, ali baš taj medvjed ubio je mog pradjeda koji je svom sinu, mom djedu Björnu, dao ime po toj životinji. Taj djed mojoj je mami nadjenuo ime Karenjina. A mama je meni dala ime Lo po risu. “A tako”, rekao je gledajući me začuđeno, “hoćeš li zapaliti ili ćeš je dati meni? To mi je bila posljednja.” “Zapalit ću, ali ne sad”, kimnula sam potvrdno.
Lukács Zsolt. Tako se zvao. Ili, zapravo... Zsolt Lukács. Došlo je do zabune prije dosta godina, kad je došao ovamo sa svojim ocem. Sjećao se da je tata napisao njegovo ime na komad papira koji je predao odgajateljici u vrtiću prvog dana kad ga je onamo doveo, ne znajući da se u Švedskoj stavlja ime ispred prezimena. Kad je kasnije tog dana došao po sina, svi su ga već zvali Lukas.
Tako je on ostao Lukas. Priča je bila šaljiva, ali nije ju ispričao u tom tonu. Rekao je da mu nije smetalo što su mu od prezimena napravili ime jer se njegova mama prezivala Lukács i zbog toga mu je bilo drago. Kad je izgovorio Lukács na mađarskom, zazvučalo je skoro kao švedska riječ ris, lokatt.
Nekoliko puta te noći išao je povratiti jer se nadisao dima. Prišao je vatri bliže od bilo kog drugog, s inatom koji me podsjetio na užitak u maminim i tatinim očima kad su se bacali u more. U visoke valove koji se razbijaju o obalu. Jednom pa još jednom, u valove, u plamenove, kao da im je zadnji put.
Zna sve o grabežljivcima, pomislila sam dok sam promatrala kako briše usta i sjeda. Shvatila sam da je on podmetnuo požar. Samo mi nije bilo jasno zašto. Dok smo tako sjedili pored izgorjelog polja i pazili da ne počne ponovo tinjati, sinulo mi je da se on, ustvari, tome nadao.


Pješčana polja, vrućina pod nogama, smrad zapaljenog mesa dok smo trčali. Da nije počelo gorjeti, nikad ga ne bih bila srela. Kad sam odlazila kući tog jutra, jedva sam znala išta više o njemu nego prije našeg susreta. Nismo mnogo rekli te noći, ali gorjelo je od njegove kuće pa do moje i to je sve promijenilo.
Stigla sam kući pred zoru, promrzla i drugačija. Dugo sam prala ruke bakinim sapunom koji je mirisao na đurđice. Sve na meni bilo je toliko crno da mi se činilo da nikada više neću biti čista. Uvukla sam se u postelju između mame i tete Marine, pokušavajući se ugrijati njihovom toplinom pod pokrivačem, a da ih pritom ne probudim svojim ledenim rukama i koljenima. Najradije bih se bila okrenula i prema jednoj i prema drugoj, pa kako nisam mogla odabrati, legla sam na leđa. Mama je nemirno spavala, okretala je glavu amo-tamo te joj se duga plava kosa sve više mrsila na jastuku.
Kad se kasnije obitelj sastala na verandi na neobično kasnom i tihom doručku, pretvarala sam se da mi se ništa nije dogodilo. Svi su izgledali umorno, ugođaj je bio nikakav. Tatine ruke bile su omotane čistim zavojem, petljao je, pravio grimase i psovao, pa su mu mama i njegova vjerna sestra pomagale da popije kavu i pojede zobene pahuljice. Izgledalo je da mu se sviđao taj servis s dviju strana, zadirkivao ga je djed, drugi nisu rekli ni riječ, svi za stolom bili su kao pokisli.
Nisam im mogla ispričati kako sam srela nekog tko me ponudio cigaretom i da sam dočekala sunce na drugoj strani polja, u jednom potpuno drugačijem svijetu. Ipak, povrijedilo me što nitko nije primijetio moju odsutnost. Međutim, kad si svačiji, na neki način nisi ničiji. Noću sam često išla od kreveta do kreveta, tako da je svatko mogao misliti da sam spavala kod nekog drugog.
Kao što se krivac vraća na mjesto zločina, tako su se seljani vratili na izgorjela polja. Možda je sve to bio samo san. Ali ne, područje duž žitnog polja i željezničke pruge izgledalo je kao da je preko njega prešao rat. Vjetar je popustio i vonj osmuđenog bilja koje se dimilo još je uvijek uporno ležao nad crnim krajolikom. Svi su stajali bez riječi, nije se imalo što reći osim opreznog tihog hvala upućenog u visine – jer vatra je ipak zaustavljena prije nego što je stigla do kuća.
Onaj koji je rekao da se zove Lukas također je bio ondje. Stajao je malko po strani, oslanjajući se o svoj zahrđali muški bicikl, s pogledom koji nisam mogla protumačiti. Uzvratila sam pogled, ali nisam mu prišla. Ostala sam stajati s tatinom braćom i brojila pougljene električne stupove duž pruge. Shvatila sam da je najbolje da sve što se dogodilo te noći nakon požara ostane tajna. Biti odrasla znači ne reći sve što znaš, ne popustiti porivu da ispričaš sve što nosiš u sebi.
Napokon je pala kiša, jedan dan prekasno. Zaprljala je sve izgorjelo. Spoznaja da je nešto zaprijetilo selu stvorila je osjećaj zajedništva u nesreći iako se nije dugo održao.

Oči dječaka




Stanovali smo na periferiji, izvan zajednice, na području koje nije imalo ime i gdje je krajolik postajao ljepši i divlji. Žitna polja koja su se spuštala i nebo, šuma sa šišmišima i elektrana. Zatim jezero koje nije bilo pravo, kao i što naše selo nije bilo pravo jer nije imalo ime. Bilo je samo jedna neželjena izraslina ili nekakva slobodna zona u kojoj su vladali posebni zakoni ili njihov nedostatak, ovisno o tome kako se na to gleda. Stanovali smo na mjestu gdje su se sastajala tri puta – rječica, željeznička pruga i autoput – na početku ili na kraju svijeta, to također ovisi o načinu na koji gledamo na stvari, a u posljednje vrijeme počinjem vjerovati da skoro sve tako funkcionira.
Tajnu o njemu morala sam čuvati bolje od svih dotadašnjih tajni u svom životu. U čemu je tajna što postoje tajne, nisam nikada dokučila, osim što sam u maminu ormaru, gdje se nikad nije usisavalo prašinu, sakrila jedan lovački nož, bočicu Paco Rabannea, metalne žice koje sam bila prisiljena skinuti s Rikardove gitare i jedan erotski časopis u kojem sam prešala leptirova krila i papiriće od žvakaćih. Sada sam tome dodala i cigaretu kao novu relikviju među ostalim predmetima u prašini.
Ranije sam mogla obilaziti trinaest odraslih članova svoje obitelji i iskamčiti ono što sam željela, a da pritom nikom nisam išla na živce. Sada kao da sam propala u zečju rupu, u svijet o kojem nisam smjela govoriti. Lukas je rekao da je ta noć bila vatreno krštenje. Nisam razumjela što bi to značilo, ali rekao je to na takav način, kao da je jasno da ću razumjeti, a to je bilo najvažnije.
Nekoliko dana poslije požara otišla sam niz šljunčani put do njegove kuće na jezeru. Kroz drveće s lišćem suhim poput odbačene zmijske kože nazrela sam ga u društvu s nekim za kog sam vjerovala da mu je otac. Stajao je na vrhu krova, a otac niže dolje na ljestvama. Činilo se da sinu nešto naređuje iako nisam čula što. Prišla sam bliže. Bilo mi je potpuno prirodno da se odrasli nasmiješe kad se pojavim, zato me potpuno oneraspoložio pogled koji mi je taj čovjek uputio. Nije rekao ni riječ, vladala je takva tišina da se moglo čuti šuštanje onog suhog lišća. I Lukas me samo letimično pogledao prije nego što mi je opet okrenuo leđa. Brzo sam se okrenula na peti i pošla kući uz brijeg bez osvrtanja.
Ljudi iz ovog kraja drugačije su vrste, teško ih je razumjeti, tvrdio je djed. Nije bilo dobro biti druge vrste, najbolje je bilo pripadati istoj vrsti. Kao mi u našoj obitelji. Lukas mi je ispričao da nije odavde, ipak je došao s drugog mjesta, stoga je bio drugačiji na neki način.
Oči dječaka, ruke dječaka, miris dječaka. Nisam ga se bojala, osjećala sam prema njemu slično kao prema jezeru. Nije mu bilo dna. Bilo je tako duboko da nikad nisam znala ima li ili nema tla pod nogama. Nisam baš bila u strahu, ali zbunjivao me od prvog dana u školi kad je stajao postrance u jednom kutu ograđenog dvorišta i gledao me kao da posjedujem nešto što mu je bilo potrebno. Očito nije namjeravao samo doći i to uzeti, kao što bi drugi dječaci. Ne. Nije bilo prijetnje, samo je gledao. Kao da je imao vremena napretek. Gutao me očima, ali pogled mu nije bio vlažan i vruć. Nastojala sam se držati podalje od njega, ali pogledom je presjekao dvorište. Bio je usamljen poput mene. Ne, još usamljeniji, toliko usamljen da se nitko nije ni posvađao s njim. Nije se držao zida zbog toga što se bojao da će ga netko napasti s leđa, jednostavno je osvojio to područje sjedeći na naslonu klupe i ne gledajući ni u što naročito. Ili je gledao u mene.
Nakon nekoliko tjedana, kad se našao u redu za užinu točno iza mene, osjetila sam kako još uvijek miriše na dim. To nije moglo biti od onog požara kod pruge, a za neki drugi nisam čula. Mene je baka temeljito oprala četkom, a moju je odjeću jednostavno bacila, miris sumpora ne bi izašao iz tih osmuđenih krpa. Često je kupovala novu odjeću, imala je fobiju od svega što nije odisalo besprijekornom čistoćom. Djeda Arona ribala bi svakog popodneva kad bi se vratio s posla iz kožare. Na krevetu ga je čekala čista odjeća, a nakon toga na red bi došlo brijanje, navika otprije, sa sjevera, gdje su muškarci morali imati zaštitni sloj brade kad su ujutro izlazili na jaku zimu. Da su bili svježe obrijani na minus trideset, istog trenutka promrzlo bi im lice.
“Govoriš drugačije, odakle si?” upitao me Lukas pretkraj one noći kad je gorjelo. Sam je govorio promuklim, mekim, polaganim dijalektom švedskog juga koji je tekao poput javorova sirupa u mraku između nas. Prije nego što sam krenula u školu, jedva da sam sretala druge ljude osim svoje rodbine, ali bilo mi je poznato da postoje dva svijeta, jedan kod kuće i drugi vani. Dok smo kupovali hranu u dućanu, tata se pretvarao da sve razumije, ali čula sam da istovremeno mrmlja sebi u bradu kako ništa ne shvaća pitajući se koliko će dugo morati živjeti dok ne nauči taj nemogući jezik. Mama se nije pretvarala da razumije, govorila bi “što” nakon svake rečenice dok ih ne bi iživcirala jer su mislili da to radi namjerno. Ni ja nisam razumjela sve što su govorili, ali kako se ljudi nisu obraćali meni, to nije ni bilo važno.
“S Jarebičina brijega”, odgovorila sam na njegovo pitanje. Osobno nisam nikada tamo živjela, ali ipak sam došla otamo, pa govorim tamošnjim jezikom. “Dijalektom”, ispravio me dječak, “ne govoriš drugim jezikom, već drugim dijalektom.” “Dobro, ali to je ipak druga zemlja. Dvije i pol tisuće kilometara daleko”, rekla sam pokazujući širokim pokretom ruke prema polju jer nisam bila sigurna na kojoj strani leži. “I moja. Dvije i pol tisuće kilometara. Ali ne tamo”, odgovorio je pokazujući na suprotnu stranu.
Hrpe snijega, zapusi vjetra, vrištine sa žutim malinama, nalazišta ugljena, gola brda, bistra jezera. O tome sam slušala otkako sam se rodila. “Bistra jezera, kad bih ti ih samo mogao opisati, čuješ li već po zvuku riječi kako su lijepa, Lo?” Kad bih zažmirila, sjedeći u tatinu krilu, jasno sam ih vidjela, po jedno kristalno bistro jezero ispod svakog kapka. “Dimljena riba na vatri pored vode. Ne znaš kako je to dobro jer nisi nikad probala”, rekla je mama. Kad sam se stvarno usredotočila, mogla sam osjetiti okus dima na ribi. “Ljeti možeš vidjeti medvjeda kako lunja otvorenim prostorima”, prisjećao se tatin stariji brat, “najčešće ide sam, medvjedi su soliteri.” “Soli... Što su?” “Vuci samotnjaci, kao tvoj drugi djed”, rekao je mamin otac. Ponovo sam otvorila oči. “Je li zato dobio ime...” “Ne, ne, tvoj djed je dobio ime Björn jer je njegova oca ubila medvjedica dok je on još bio u maminu trbuhu”, podsjetila je baka. “ A rakija s travama”, prekinula ju je druga baka i obrisala nos papirom koji je zataknula u rukav veste. “Rakija s travama i losos dimljen pod brezinim granama na obali rijeke, to je moje najdraže sjećanje od kuće.” Pokazala bi malu škrinju od brezovine u kojoj je čuvala to sjećanje. Podigla sam poklopac. “Ali prazno je.” “Znam”, kimnula je baka i nije se trudila objašnjavati – tipično za nju da kaže čudne stvari koje moraš sam sebi razjasniti.
“Kutija je prazna, car je gol, a vi ste svi skupa zaglibili u sjećanjima!” javio se odjednom drugi djed iz viseće mreže. Mislili smo da spava, ali on nije nikad spavao. Mrzio je nostalgiju. Jarebičin brijeg i Lososov brijeg bili su samo romantični nazivi za Kiirunavaaru i Loussavaaru, koje su upotrebljavali kod kuće. “Nostalgija za starim domom, neiskorjenjiva poput hemoroida, bila je svemu kriva”, tvrdio je. “Preseliti se je jedno, a korijeni su nešto drugo”, usprotivila se tatina majka. “Duge noći, hladnoća, nezaposlenost, komarci? Zar ste sve to zaboravili?” upitao je djed. Nastao je nemir za stolom na verandi. Tata je ustao i otišao, a njegova braća ostala su i buljila u prazno, negdje pored svojih tanjura. Djed je upiljio pogled u mene preko ruba viseće mreže. “Ne slušaj ih, Lo, samo te farbaju, dolazimo iz kraja u kojem nitko ne ostaje dugo na jednom mjestu. Inače bi ga pojeli komarci. Rojevi komaraca piju ti krv sve dok ne izgubiš razum, ako si ga ikad imao. Sve dok si u pokretu, preživljavaš, ali onaj tko zastane da pojede, pomokri se ili naspava... neka mu bog pomogne! Jedino rješenje je da zapališ brezovu koru u metalnoj bačvi i na to baciš svježu travu. Ma, ustvari, ni najgušći dim od trave nimalo ne pomaže protiv tih krvopija. Nije to mjesto za osjetljive ljude, Lo, ne za takve kao što smo ti i ja.”
Nisam bila sigurna kome vjerovati gdje je ta obećana zemlja, ovdje ili tamo, ili negdje potpuno drugdje. Prema djedovim riječima bila je ovdje na toplom jugu, u kraju gdje je zemlja masna, a zime kratke. Nikad nije čeznuo za povratkom poput ostalih. Meni je također ovdje bilo lijepo, ali samo zbog toga što nisam poznavala ništa drugo, uvjeravao me tata.
Ipak, sigurno je postojalo još nešto zbog čega su se odselili, nije to moglo biti samo zbog beskrajnog zimskog mraka ili nezaposlenosti, kao ni zbog komaraca. Možda zbog one čije se ime nije smjelo spominjati, one najmlađe koja se utopila. Ako nisu mogli izreći njezino ime, kako bi onda mogli ostati stanovati na mjestu gdje se to dogodilo? Gledati u tu vodu svakog dana i ne znati gledaju li jezero ili grob. Krajolik je nakon toga izgubio svu ljepotu, prožela ga je okrutnost, ravnodušna okrutnost prirode.
Ubrzo nakon požara selo je ponovo obavila tišina. Svi su se opet povukli iza svojih visokih živica. Tako nije bilo kod njih na sjeveru, natuknula je baka, tamo nije bilo međa i mogao si otići k ljudima u posjet kad god ti drago, ući bez kucanja, uzeti nešto za jelo i leći na drvenu klupu u kuhinji dok se domaći ne vrate. Sve te slike doma o kojem su svi u obitelji pričali u meni su stvorili drugi. Naprimjer, znala sam da je jarebica ptica koju možeš uhvatiti u zamku postavljenu u snijegu i pojesti, da joj meso ima plavičast okus divljači, ali nisam znala kako izgleda ta ptica kad leti ili kako zamka ustvari funkcionira, uhvati li je za vrat ili nogu i koje od toga je gore.


Njegove tamne oči izgledaju plavičasto kad je vani hladno. Ali to još ne znam, noć nakon požara bila je izuzetak, otad ga viđam samo na daljinu. Već bi nas i razlika u godinama mogla držati na udaljenosti. Skoro je odrastao, svakako nije više dijete, barem ne u mojim očima.
Već prvog popodneva, kad se sama vraćam kući iz škole, nečujno klizne pored mene na svom velikom muškom biciklu, tako blizu da mi se učini kako opet osjećam onaj miris paljevine. Umjesto da ubrzam korake, mijenjam tempo, koračam toliko sporo da se on jedva održava na biciklu.
Ništa ne odgovaram. On ništa ne pita.
Ne znam kud namjerava, samo znam da ga ne bih trebala slijediti.
Hodam sve polakše pa se on splete na biciklu i zabuši ravno u mene. Ručka upravljača pogađa me posred lica, toliko me boli da ne mogu ni plakati. Ja, koja se inače ukočim kad vidim krv, stišćem zube, dižem se sa zemlje i šepesam dalje. Pada kiša i moji žniranci, moj najljepši šos i moj minimalni konjski rep žalosno vise. Čujem da me dalje prati na biciklu, koji sad cvili nekako drugačije, i čujem njegov glas koji kaže da mu je žao, da nije htio i neka ga pričekam.
Kad me sustigao, obuhvatio me oko struka i, bez previše pažnje, podignuo me na šipku ispred sebe. “Drži se!” naređuje mi. Kao da imam izbora sad kad je već krenuo.
Kad umireš, čitav ti život prođe pred očima, pričao mi je tata iako mi nije jasno odakle bi on to znao. Dok jurimo velikom brzinom kroz promet, kroz svijest mi prolazi moja obitelj i čujem im glasove. Ovaj dječak vozi dvostruko brže, ali ni približno sigurno kao moja mama. Zatvaram oči i odlučujem skočiti s bicikla u vožnji, no u posljednji trenutak mijenjam odluku jer pri toj brzini... ubila bih se. Nakon čitave vječnosti staje tako naglo da šljunak frca. I želim i ne želim vidjeti kamo me odveo i što mi se sprema. Tek kad čujem tup zvuk sjekire, otvaram oči.
Neka brzo uđem i ne spominjem da mi je on to napravio jer će onda... Ne razabirem kaže li “tebe” ili “mene”. Njegov glas zamire nadjačan drugim koji me zove po imenu. To je mama sa sjekirom. Ide velikim koracima kroz travu, a ima izraz lica kao da pretpostavlja najgore. “Je li to tvoja stara?” dahne on kao da ga nešto guši i ustukne jedan korak.
Zar je uistinu mislio da će me moći iskrcati pred kućom, a da ga nitko ne vidi? Kod nas uvijek netko gleda. Mama zuri u moju okrvavljenu majicu pa u Lukasa, zatim opet u krv. Drži me čvrsto, kao da će samim tim zaustaviti to crveno što mi curi iz usta te se, pomiješano sa slinom, doima jako obilnim. Iza nje se pojavljuje djed koji mi odlučno pregledava usta. Kaže da sam se žestoko ugrizla za usnicu, ali da je to samo ugriz i da su zubi na mjestu. Objašnjava da djeca uvijek jako krvare jer im se tako pročisti rana pa ne dobiju otrovanje. Mama ga ne sluša, samo gleda u Lukasa kao da me on ugrizao.
“Samo mirno”, ohrabruje me djed. Zatim se okreće prema Lukasu koji je već na odlasku: “Ti! Čekaj, ne ideš nikuda! Moram s tobom razgovarati.” Ali s njim se nešto događa, prkosi djedu, samo zajaši bicikl i odjuri niz padinu, a djed, razoružan, gleda za njim.
Usnica kuca i krvari, a ima okus po željezu, zlo mi je. Ne toliko da bih povratila, ali svejedno se malo naginjem naprijed preko izgorjele rujanske trave i istiskujem iz sebe nešto školskog obroka kojim poškropim djedove noge. To proizvede željeni učinak i djed ispusti dječaka iz vida, puštajući ga da nestane, i posveti se meni. U bljuvotini mog izbačenog ribljeg ručka linije krvi izgledaju kao crveni crvi. K tome, potpuno prisebno, još naciljam i nekoliko suza.
Međutim, nisam baš potpuno prisebna. Više imam osjećaj da mi je nestalo dno pod nogama, kao da sam otišla preduboko u jezero, misleći da ga još uvijek dodirujem.
Ne i ponovo ne.
Drži se podalje od njega.
Radi kako ti mi kažemo, samo kako ti mi kažemo, nema pregovaranja.
Do tog trenutka živjela sam u ljubavi bez pravila. Nikada mi nisu ništa branili, a sada su odjednom svi odrasli rekli ne. Odjednom je nestalo slobode, ne smijem ići kuda ja hoću niti raditi što hoću.
Noću ne mogu spavati, sve me boli od mentalnog rasta, misli mi se roje poput muha sve dok ne zaspim od iscrpljenosti. Djelo je to vraga ispod površine, malih krilatih vražićaka koji se prigušeno smiju, a poznati putevi, kojima se oduvijek krećem, odjednom su puni rupa, ali ne bojim se ja tih rupa, već svoje želje koja me k njima vuče.


Viši je od mene za dvije glave. Kad me uzme za ruku, ona nestane. Zapešća su mu dva puta šira od mojih. Je li u tome problem? Ne dobivam nikakav zadovoljavajući odgovor od mame. S druge strane, mogu pljunuti puno dalje od njega, mamina sestra Katja naučila me i pljunuti i poljubiti se. Što se tiče držanja daha pod vodom, u tome smo jednaki. Istina je da kad stojimo na suncu, ja potpuno nestanem u njegovoj sjeni, a i on može puno dulje gledati u sunce, u tome nemam šanse, isto kao kad okušavamo snagu ruku, ali on to ne smatra važnim. Više smo različiti nego slični, ali nama se sviđaju razlike. Krivo mi je što sam mami ispričala one priče koje nisu za djecu, odmah je posumnjala odakle dolaze. O slavuju koji najljepše pjeva nakon što mu iskopaju oči. Za Lukasa nisam dijete. On me ne štedi.
“Želim ti nešto pokazati”, kaže jednog dana i pokazuje šumu sa šišmišima na drugoj strani jezera. Za mene je ta šuma samo crn obris u daljini gdje nisam nikad bila. Granica iza koje nemam pojma što me čeka. On me gleda kao da je našao nešto u stupici ili pronašao tajni grob, ili mladunče lisice koje ćemo pripitomiti. “Dođi.” Opirem se, ali Lukas se ne da. “Svidjet će ti se, obećavam ti.” Ne držim puno do njegovih obećanja, ali naposljetku pristajem. Vozi me na polici za pakete sve dok raslinje ne postane neprobojno, nakon čega sakrivamo bicikl iza grma trnina i nastavljamo pješice. Slijedim njegovu bijelu majicu kao putokaz kroz gustiš, na neprohodnom terenu divovskog kumina koji oporo miriše i dalje kroz zapleteno vrbino granje. Toliko je vruće da nam očne jabučice hoće iskočiti iz duplji. S vremena na vrijeme gubim ga iz vida i zastajem osluškujući gdje je.
Na polovini puta moramo proći kroz mrtvu šumu. Ondje nikad nije kročila moja noga, čak ni u njegovu društvu. I Lukas oklijeva jedan trenutak prije nego što zađe među srebrnosiva debla. Kao da je otrovano i samo tlo ispod drveća bez lišća. Čvrsto ga držim za majicu i idem za njim. Goli, već mrtvi brijestovi nalikuju duhovima i past će pri prvom jačem nevremenu. Lukas spretno izmiče velikim leptirima u boji ljudske kože koji lete između debala, a ja sam se prilijepila za njegova leđa. Već prije nego što smo izašli iz šume, počela me mučiti misao da se moramo vratiti istim putem prije nego što se smrači nad jezerom.
Nakon mrtve šume vegetacija ponovo buja i odiše slatkim mirisom divljine koji je tako teško opisati. Usred žbunja nalazimo ostavljen velik kavez biserki, ovuda sigurno već dugo nitko nije prošao. Lukas ih želi osloboditi, ali ne uspijeva otvoriti vrata. Prestrašene kokoši skaču na čeličnu mrežu u bezuspješnom pokušaju bijega. Žurimo dalje i pred nama, skrivena u raslinju, stoji kuća koju je Lukas jednom pronašao kad je bježao od oca. Kuća ronioca bisera.
Potrebna sam mu. Netko malen i okretan treba se provući kroz razbijeno prozorsko okno i iznutra otvoriti vrata. Odrično mašem glavom. “Ma, daj, Lo.” “Ni za što na svijetu.” “Za bombone?” Zastajem, postoji li išta što ne bih napravila za bombone? Počinju pregovori. Lukas me podiže do prozora, unutra je kao u filmu strave i užasa. Zavjese od paučine, opor vonj plijesni, već dugo zatvoren mrak. Odbijam ići dalje.
Unutra leži netko mrtav. Sigurno. Zašto bi inače ključ bio s unutarnje strane? Lukas nema na to prihvatljiv odgovor, umjesto toga vadi vrećicu s Danskim kraljem, spreman je na moje protivljenje. Odbijam još jednom. Nije ni čudo. Kralj je ogavna okusa. Sad vadi žvakaću iz drugog džepa, ja odrješito odmahujem glavom. Vadi punu šaku. Neću. Nakraju vadi cijelu vrećicu. Kad je riječ o žvakaćoj, slaba sam i zašto ne bi to iskoristio? Koliko god gnjavila mamu, nikad mi je ne kupi jer obično završi tako da mi se zalijepi za kosu. Zgrabim vrećicu i punim ustima žvakaće počnem puziti u otvor prema kojem me Lukas podigao. Oderala sam leđa i cvilim, ali Lukas me samo gura naprijed, kaže da je prekasno da se predomislim jer već imam tri roza žvakaće u ustima i moram izvršiti svoj dio dogovora.
Čim sam stala na noge, žurim otvoriti vrata i pustiti ga unutra. Zavjese od paučine lelujaju se i ostajem kod vrata. Stojim ondje, žvačem, nervozno radim balone i pravim se da čuvam stražu dok Lukas ide naokolo i istražuje. Stvari koje nismo nikad prije vidjeli i ne znamo što su. Stvari o kojima ne znamo trebamo li ih se čuvati ili ne. Treba nam vremena dok ustanovimo da je ta čudnovata stvar koja visi sa stropa mrtav šišmiš koji se nikad nije probudio iz zimskog sna.
Unutra miriše na neku drugu zemlju. Ne znamo to baš iz vlastitog iskustva jer izuzmemo li Lukasova prva nejasna sjećanja, ni jedno ni drugo nismo bili ni u jednoj stranoj zemlji. Ali tako to zamišljamo.
Kuća, malena i tamna poput školjke, stajala je prazna toliko dugo da su šarke na vratima zahrđale i unutra su se ugnijezdili kukci. Posvuda leži debeo sloj prašine poput radioaktivnog pepela koji svjedoči da već odavno nitko nije ovamo ulazio. U prašini na podu vide se tragovi mišjih nogu i sovina krila. Duž zidova hrpice osušenih izmetina, moljaca i mrtvih osa.
Posvuda čudnovati predmeti na prašnjavim pretrpanim policama. Kosturi malenih životinja koje ne prepoznajemo, lakirana kutija s noževima oštrim poput britve, divno rezbareni štapići za jelo. Zatim stari, napola razmrvljeni štapići praha za kađenje, za koji Lukas kaže da su neka vrsta droge. To ga ne sprečava da ih zapali kao da su egzotične cigarete slatkastog mirisa koje su ležale zaboravljene desetljećima, ali su ipak zadržale nešto svoje opojne snage, taman toliko da od njih povrati u sudoper.
Toliko je čudnovatih stvari koje se daju pušiti, tako mnogo nepoznatih mjesta koje moramo osvojiti. Ovo je mjesto kao napravljeno da se čovjek ovamo povuče i sakrije od znatiželjnih pogleda. Nastavljamo dolaziti ovamo unatoč mumificiranim šišmišima koji vise na stropu. Unatoč velikim sablasnim koraljima u prozorima na kojima su pauci ispleli nove mreže preko starih. A ispod podnih dasaka, uh, ne usuđujemo se ni pomisliti što bi sve tamo moglo biti. Stare odbačene ljubavi ronioca bisera.
O roniocu bisera čuli smo priče, ali izgleda da ga nitko nije poznavao iako svi znaju svašta o njemu. Kako je otputovao u Japan okušati sreću u vodama gdje ima bisera i kako je otkrio da su japanski ronioci bisera mahom žene, junačke li mi avanture!
Pokušavamo to mjesto učiniti svojim sanirajući ga. Čistimo do besvijesti, izvlačimo teške tepihe i peremo ih u jezeru, zatim dolaze na red japanski popluni koji plutaju na vodi kao papiri u uljenoj kupki prije nego što se napiju vode te potonu. Čistimo dimnjak nad ognjištem koliko god možemo i palimo vatru ne shvaćajući da šaljemo dimne signale cijelom selu iz svog tajnog skrovišta.
Ima ovdje nečega čega se Lukas boji, no svejedno ovamo dolazi. Nešto se zbiva u zidovima te napuštene kuće, nešto puzi i diše, ali to nas mjesto ipak stalno privlači. U mojoj kući uvijek je previše ljudi, a i Lukas nije ondje baš dobrodošao. Spisak primjedbi na njega je dug, a mamino strpljenje kratko. U Lukasovoj kući opet je tako prazno da se nemamo gdje sakriti.
Svakog dana čekam ga na drugom mjestu koje odredimo večer prije, sistem toliko rafiniran da nitko ne može prepoznati obrazac – kao kad gledamo točke sazviježđa koje nam ništa ne znače ako ne znamo o kojem se znaku radi. Ponekad stojim i čekam iza pogrešne radionice, golubinjaka ili garaže, ili pak na pogrešnom zaklonjenom mjestu kod jezera. Ali on me nakraju uvijek pronalazi. Mjesto u kojem živimo nije baš veliko.
Pred kućom ronioca bisera možemo se kupati, a da nas nitko ne vidi. Teren oko jezera prekriven je mladicama vrbe i sa svih strana sakriven od pogleda. Morali bi nam prići jako blizu da nas otkriju. Pazimo da se ne zapetljamo u bujno podvodno raslinje. Hvata nas za noge i drži pod vodom. Čuvamo se podvodnih smukova. Poskoka koji polagano plivaju.


Mama gleda kroz prozor. Čitavo vrijeme dok sjedimo u praznoj učionici koja miriše na ljepilo, prašne knjige i znojnu mamu. “To je neka zabuna.”
“Nikako”, hladno će učiteljica.
Šutim. Nastojim mirno sjediti iako krajičkom oka opažam da su vrata tek pritvorena. Postoji izlaz, u krajnjem slučaju mogu pobjeći.
“Sigurno se radi o zabuni”, opet će mama. “Zabunila se jedino Lo”, kaže učiteljica polako.
Teško mi je sjediti na stolici mokroj od znoja, ali ipak nastojim ne izgledati kao da provociram jer to mi obično zamjera učiteljica za koju nema goreg. Kad sam pitala tatu što to znači, shvatila sam samo da je to nešto što ne smijem biti. “Ne u tvojim godinama”, rekao je, “s tim još možeš pričekati.”
“Nikada dosad nismo imali početnika koji markira. Ali ova...” Učiteljica učini neki čudan pokret nastojeći vratiti grudnjak na pravo mjesto. “Ova mala dama markira kao da već ide u završni razred.” Mama i dalje gleda u prazno, ja u učiteljicu, a ona opet u mamu. Pogledi nam se ne sreću i to je ono najbolje. “Mislim da Lo uopće nije shvatila u čemu je bit škole. Znaš li koja je obveza svakog đaka u švedskoj školi?” Ne skrećući pogled s mame, učiteljica mi upućuje pitanje. Odmahujem glavom. “Pa, da, to sam i mislila.” “Zaboga, pa ima samo sedam godina”, opire se mama slabašno. “To i govorim”, na to će učiteljica, “markiraš li kad ti je sedam... kasnije će biti još gore. Postoji statistika o tome.”
Optužujući pogled plavih očiju u ustajalom zraku učionice. Gledam u učiteljicu koja gleda u mamu koja gleda u svraku koja je sletjela na prečku njihaljke. “Bit će najbolje da vi i suprug objasnite svojoj kćeri ta pravila. U suprotnom ne mora više dolaziti u školu u ovom polugodištu. Njezino povremeno pojavljivanje samo stvara zbrku u razredu. Najesen joj možda dopustimo da ponavlja razred.” Svraka digne rep, posere se, zakriješti i odleti svojim putem. “U redu”, kaže mama, kao da je to bio znak, “idemo onda. Dođi, ljubavi, uskoro moram biti kod frizera.” Međutim, izmaći tako lako nije moguće. Učiteljica želi razgovarati s mamom nasamo. “Neka Lo ostane ovdje”, protestira mama koja ne želi razgovor u četiri oka. “Ne, to nikako”, izjavljuje učiteljica. Nema mi druge nego da odem.
Po maminoj postiđenoj šutnji vidi se da je već izgubila bitku. Kliznem sa znojnog plastičnog sjedala uz neugodan zvuk. Samo hoću van iz te učionice u kojoj vlada loše raspoloženje i nema zraka, van k Lukasu koji vjerojatno hoda naokolo poput krivca. Sada će o njemu govoriti. Njegovom sam krivnjom postala nepopravljiva markirantica u tako ranim godinama, posljednje su riječi koje čujem od učiteljice dok trčim hodnikom na slobodu.
Lukas se šćućurio na ogradi koja dijeli dvorište. Nitko od starije djece ne smije prijeći na teritorij nižeg stupnja, stoga drži noge u zraku. Traktorska guma od koje je napravljena ljuljačka smrdi na paljevinu, vrtim se na njoj sve dok grube karike lanaca ne počinju škripati. “Dođi”, zove me, ali meni se još sve okreće u glavi i ne mogu stati na noge. Kad zabacim glavu, oblaci nada mnom vrte se u viru.
Znam da nas mogu vidjeti kroz prozor. Dobit ćeš batina, pomislim, a možda i kažem to naglas jer Lukas odjednom izgleda kao da sam ga udarila po ustima iako zna da je to upozorenje, a ne prijetnja.
“Tko te to udario?” obično ga pitam kad vidim da se to opet dogodilo. O tome se ne govori, ali ja sam dijete i to ne znam, stoga pitam. Međutim, Lukas je dovoljno star, pa zna da na to ne treba odgovoriti. Sve što kažeš može biti upotrijebljeno protiv tebe. Kako ga u školi nitko nema ni hrabrosti ni želje dirnuti, nije teško pretpostaviti odakle mu masnice.
“Lukas je dvostruko stariji od tebe, zašto nisi sa svojim vršnjacima?” pitala me učiteljica dok smo čekale mamu koja je kasnila na sastanak. “Ali oni su mala djeca”, omaklo mi se. “Ali, draga moja, i ti si isto mala!” Možda, no ja na to nisam tako gledala. Bila sam šokirana kad sam prvi put došla u školu – bačena u grupu vršnjaka, kao u čopor divljih pasa koji grizu jedni druge za stražnje noge. U usporedbi s njima, Lukas mi je bio bliži po dobi i manje zastrašujući.
Bio je dovoljno star da krene u sedmi razred te godine, ali vratili su ga dva razreda unatrag, bilo je teško s njim, nisu ga mogli staviti u poseban razred jer nije bio nemiran – bilo bi im skoro lakše da je bio. Da se tukao na odmorima, bezobrazno odgovarao nastavnicima, da je imao neki očit problem, naprimjer, da nije mogao mirno sjediti, ali, ne, s tim uopće nije imao problema. Sjedio je u klupi mirno poput bubice, nažalost, nije nikad dodirnuo olovku, a nije ni dizao ruku. Bilo ga je nemoguće išta naučiti. Možda bi išlo kod kuće, ali to što je naučio kod kuće nije mogao upotrijebiti u školi.
Kad je mama napokon izašla, njezina majica od frotira bila je znojna ispod pazuha, a iz očiju joj je virila migrena. Izvadila je iz torbe neotvoren paket cigareta iako je već odavno prestala pušiti. Pogledom me pozvala k sebi. Lukas se povukao u sjenu i nije ga bilo za vidjeti. Mama nije progovorila ni riječ dok smo gurale pedale na putu prema kući, ona prva, dižući i spuštajući stražnjicu u trapericama jer je bicikl bio podešen za baku. Mama je visoka, ali baka je još viša. A ja sam mala i trenutno nastojim biti još manja. Odsad ću slušati, raditi što mi kažu, ništa više od toga, da ne dođe do ovakvih neugodnih sastanaka. Naime, sljedećeg puta direktor, naglasila je učiteljica.
U kuhinji se održava krizni sastanak, svi su tamo osim mene. Nisam navikla na zatvorena vrata, zato zavijam i lupam nogama u njih sve dok ne izađe tatin brat Rikard, koji je inače uvijek na mojoj strani, podigne me obje za ruke i baci na kauč kod televizije. “Sjedni!” zareži na mene kao da sam se pretvorila u psa. U redu ako to želi, pomislim i otvorim usta da ga ugrizem za ruku, ali Rikard me odgurne kao da sam perce. “Da se nisi usudila maknuti s mjesta”, opominje me, “i da nisam nikad više čuo ime Lukas.” Takva ga nikad prije nisam vidjela, stoga iznenađeno ostajem sjediti, osjećajući kako mi krv šumi u ušima.
Mama se isto promijenila. Govori drugačije. Trenutak ćorci, trenutak meci. “Volim te, Lo, ali ne kad lažeš.” “Ja ne lažem!” “Ne kad lažeš, kažem.” Kažnjava me onim što mi je najgore – uskraćuje mi svoju ljubav. Ne tješi me kad počinjem plakati. “Čuvaj se laži, opasne su. Male larve koje lažu nikada ne dobiju krila.” “Ja nisam larva!” “Ostaju bez krila, Lo, razmisli o tome.”


Lukas je došao u naše selo godinu dana prije mog rođenja. Svog prijašnjeg života skoro se uopće nije sjećao, a što sam ja radila prije nego što sam ga upoznala – taj dio mi se već izgubio iz pamćenja.
“Zašto si ti tako crna? Svi su tvoji svijetlokosi. Odakle uopće dolaziš?” zanimalo ga je. Smatrao je da je nepravedno što njega zovu crnoglavac kad sam od nas dvoje ja tamnija. Ljeti mu kosa skoro potpuno posvijetli od sunca, ostaju samo tamne oči i činjenica da svi znaju otkud je. Dolazim iz mjesta koje je daleko kao njegovo, ali samo na karti. Nije baš istina da su svi drugi plavi – u svakom razredu ima nekoliko tamnokosih, djece grčkih radnika, imena dugih poput teretnih noćnih vlakova. Ali ta su djeca jasan slučaj, pripadaju istom krugu, drže se zajedno.
Ovo nije naše mjesto, ali važno je da naše mjesto negdje postoji. Pomažemo jedno drugom održati to uvjerenje. Kako nijedno od nas ne zna kako izgledaju ta mjesta kamo stvarno pripadamo, možemo ih zamišljati kako god želimo. Često se stapaju u jedno. Nikada nisam bila u mjestu iz kojeg dolazi moja obitelj, a ni Lukas se ne sjeća svog rodnog mjesta, nekog predgrađa Budimpešte, tek nekolicine nejasnih nepovezanih detalja. Plave rukavice s jednim prstom, toplog kruha, lisice u stupici, krvi u snijegu, nekih riječi iz dječje pjesmice, ili su to psovke, nije siguran. Neporedani, neupotrebljivi trenuci, osjećaj u trbuhu, ustima, nosu, ne poput pravog mirisa ili okusa, više poput slabog nagovještaja.
U njegovoj kući ne govori se o tome što su ostavili. Nemaju zajednički jezik, njegov otac savladao je samo osnove švedskog, a Lukas zna još manje mađarskog, tek najjednostavnije izraze. Kod njih za stolom vlada tišina, nikada nisu razgovarali jedan s drugim, jedva se poznaju, otac i sin, dvije pustinje.
Lukas ne prilazi mojoj kući, jasno mu je da nije dobrodošao. Ubrzo ću svakog dana zbog njega lagati.
Čuvaj se, kaže mama. Oči dječaka, ruke dječaka, miris dječaka. Ljubav i ostale laži. Naročito ljubav, njezin je otrov poput zmijskog, ide ravno do srca, ne stigneš osjetiti bol, gotov si u času. Uvijek sam se pitala kog je tako voljela.

Karenjina




Moja mama s naušnicama od školjaka, nenašminkana, dugog tijela u stalnom pokretu, sa svjetlucavim kapljicama znoja pod pazuhom, uskog struka, široke stražnjice, u trapericama Lee trapezastog kroja i sandalama platformkama s remenčićima. Voljela sam je kao što se voli vjetar koji dolazi i odlazi po vlastitoj volji. Rikard me naučio voziti bicikl, Marina psovati, Lukas plivati i motati cigarete, Katja ljubiti se i daleko pljunuti, baka Idun šminkati usne i pucketati prstima uz “My Funny Valentine”. Mama me nije naučila ništa. Čak ni da se čuvam svega onoga čega se sama bojala.
Nije me tjerala od sebe, već je čitavo vrijeme bila izvan dometa, čak i kad smo bile zajedno. Jedna sasvim obična mama, osim što je pušila cigarete Silk Cut kojih je bilo jedino na trajektima za Dansku. Tata je isto bio sasvim običan, samo što je mogao hodati po vodi ma kako tanak bio led.
Skupa su sačinjavali svetu četvorku: Idun i Björn, Anna i Aron. Odrasli su zajedno, uvijek su živjeli zajedno, prije djece i s djecom, kad se proizvodio katran i kad se želo, kad se radilo u šumi i u rudniku, i kad se gradila željeznica. Kad su moji roditelji, njihova braća i sestre malo porasli, a djed došao na ideju da se odsele na daleki jug zemlje, obje su obitelji učinile isto. Sve što su imali spakirali su na način na koji su i živjeli: ispremiješano i zajednički, tijesno i sigurno.
Kupili su novi dom prethodno ga ne vidjevši – kuću na valovitim skonskim poljima, najveću koju su mogli platiti. Dolje su kuće bilo duplo skuplje nego na sjeveru, što je djedu Björnu bio znak da je jug obećana zemlja. Ondje nije bilo jeftino, ali bilo je obećano.
Tako se dogodilo da su se sve njihove ušteđevine odjednom našle vezane za mjesto koje nisu nikad vidjeli. Osim toga, bili su se prisiljeni toliko zadužiti da djed Aron nije mogao noćima spavati. Nikada prije nije bio nikom dužan, tako je bio odgojen i njemu je to gotovo značilo grijeh. Kupiti kuću bez da je vidiš... ludost, rekla je baka Idun. Najčešće je ona donosila odluke, ali ne tog puta jer od toga ne bi bilo ništa. Ideja da se odsele došla je od Björna, muškarca kojeg je voljela zbog njegovih ideja, ali on ih inače nikad nije provodio u djelo – sada se radilo o nečem sasvim drugom, radilo se o budućnosti djece, rekao je.
Prije nego što su završili s pakiranjem zajedničkog tereta i otputili se više od dvije tisuće kilometara prema jugu, netko od obitelji trebao je otići prvi kao izvidnica. Kuću je trebalo popraviti, ali nisu znali do koje mjere. Nitko od sinova nije bio slobodan da krene s Björnom, zato se ponudila moja mama Katarina. Björn se kolebao, ali baka Idun ga je nagovorila. Katarina je bila jaka kao njihovi sinovi i, osim toga, najpraktičnija od sve mladeži, samo ju je trebalo zaposliti, bila je vična radu.
Idun je rekla svoju posljednju. Tako je i bilo.
Putovanje vlakom preko cijele zemlje trajalo je punih dvadeset četiri sata. Iako je jednom sudjelovao u polaganju tračnica, nije nikad nikamo otputovao. Također, nitko od njih ni u najluđim snovima nije mogao predvidjeti da će se jednom preseliti tako neljudski daleko. Bilo bi mu draže da je otputovao sam. Zašto ga je Idun ponukala na to? Sjedili su šutke sve do granice pokrajine Västerbotten, a tada je moja mama, hvala bogu, zaspala. Čelo je naslonila na njegovo rame, što ga je malo zbunilo, ali u svakom slučaju, veselilo ga je što je sada između njih s razlogom vladala tišina.
Pokazalo se da kuća nije nalikovala ničemu što je on sebi bio predočio. Ako je bio “potreban popravak”, kako su im rekli, onda su oni na jugu imali drugačije standarde. U podrumu se moglo uspravno stajati, a ne samo puziti. Izvrsno izolirano, pravim sintetičnim materijalima, a ne samo piljevinom u međuprostoru. Björn je obišao sve sobe udišući osjećaj novine. Moderni materijali i vrste drveta mirisali su drugačije. Blagovaonica – ta mu je riječ ispunjavala usta okusom punča. Bila je toliko prostrana da će svi po prvi put moći ručati zajedno, samo da kupe veći stol. Zatim tapisoni u spavaćim sobama kojih je bilo toliko da će odsad u svakoj sobi spavati samo po dvije osobe. Donji kat bio je velik poput omanje katedrale. Bila je to moderna kuća s visokim stropom čak za Björna i njegove visoke sinove. Veliki dvokrilni prozori koji su propuštali more svjetlosti razlikovali su se od njihovih provizornih unutarnjih okana, uvijek zamagljenih zimi.
Björn je otvorio kuću, pogledao prema vrtu i otpuhnuo muhe koje su debele i lijene ležale na prozorskim daskama. Nikada nije vidio deblje muhe. Pred njim prostirao se arboretum – razlog zbog kojeg se odlučio baš za tu kuću. Skup egzotičnog drveća koji je fascinirao, barem njega, rođenog iznad granice do koje raste šuma. Mazno je protezalo svoje grane pred njim. Vrt za uživanje. Rajski.
Katarina, koja mu je stalno bila za petama, stajala je sada pored njega pred otvorenim prozorom, jednako zanijemivši. Htio je nešto reći, ali nije mu uspjelo. Nije sličio sam sebi, bio je nekako slab i sentimentalan. Možda zbog toga što je izuvenih cipela stajao bosonog poput djeteta. Kad mu se prvi put u životu pružila priliku osjetiti tapison među nožnim prstima, odmah se izuo i velikim blijedim stopalima utonuo u tu zamamnu mekoću. Stvarno je htio nešto reći. Nešto što bi priličilo situaciji, ali nije mogao. A to što je stajala tako blizu, i ona bez sandala, podignute ruke, nije nimalo pomoglo. Njezina nježna preplanula ruka, poput graciozna egzotičnog lista, kao da je htjela dodirnuti aboretum u daljini. Nadao se da shvaća kakvo joj je kraljevstvo položio pred noge.
Sva njihova djeca bila su toga vrijedna. Nisu baš rasla u bogatstvu i luksuzu, ali sada je došlo njihovo vrijeme, obećao joj je. Znao je da su sva ta djeca bila začeta u toplom kućerku gdje se mijesio kruh i gdje je mirisalo na brašno, pored kuće koju su svih tih godina zajednički unajmljivali. Jesu li slučajno svojim prvorođenima nadjenuli kraljevska imena? Ali tko ima veće pravo sanjariti od onog koji ništa nema, nisu li on i Idun oduvijek sanjali kako će svom najstarijem sinu Eriku moći nešto takvo priuštiti? Anna i Aron sigurno su gajili jednake nade za svoju Katarinu.
Sada je Katarina stajala kao ostatak onog starog usred tog novog. Sigurno je doprinijelo i to novo svjetlo. Nešto zbog čega je izgledala poput kraljice dok je stojeći motrila novi kraj kao da ne zna bi li pošla u osvajanje ili ne. Kraljica leda, rezervirana i odsutna ili možda samo umorna od dugog putovanja vlakom. Oko nje miris breza i snijega koji se topi. Mirisala je na dom usred tog nepoznatog. “Carica Katarina”, rekao je nasmijavši se, a ona se trgnula jer nije bila u tijeku njegovih misli. Podozrivo ga je pogledala ne shvaćajući je li to bio kompliment. Možda suprotno, uhvatio ju je u smrtnom grijehu, kako se pravila važna – stajala je uzdignute ruke pred snoviđenjem koje su ugledali s prozora, umišljajući da je sve to samo njezino. Je li je htio spustiti na zemlju svojim sarkazmom o carici? Krajičkom oka opazio je da je spustila ruku, no profil joj se i dalje vladarski ocrtavao. “Znaš valjda po kome si dobila ime?” rekao joj je. Ne, nije znala. Čak nije znala o kome govori iako je išla u školu nekoliko godina duže od njega, očito nije bilo nikakve koristi od toga. “Najveća ruska vladarica svih vremena Katarina Velika. Osvajačica.” Promrmljala je nešto nerazumljivo, nekakav odgovor, još uvijek uvjerena da zbiva šale s njom, da joj je otkrio slabu točku pa želi pokazati gdje joj je mjesto. Osvajačica? Zašto ju je tako nazvao?
Još nije bilo vrijeme za lijeganje, ali ona je već prostrla podloške i njihove stare vojničke vreće za spavanje po podu na kojem će spavati sve dok ne stigne pošiljka namještaja. Također, otišla je kupiti nešto za večeru i svijeće te paket piva u dućančiću koji je bio bliže kući od njihova poljskog zahoda doma. Dok su jeli, Björn je još uvijek govorio o Katarini Velikoj i ona se savladala da mu ne kaže neka malo sluša nju za promjenu. I ona je imala dosta toga za reći. Samo nije još uspjela u sebi to formulirati.
Ta carica, kojoj se očito bezgranično divio, pokorila je velika područja i stavila ih pod rusku vlast. Imala je troje djece s trojicom muškaraca od kojih vjerojatno nijedan nije bio njezin suprug – njega je jednostavno dala umoriti nakon krunidbe, a sama je preuzela prijestolje i vladala još trideset tri godine svojim velikim carstvom, ispričao je Björn i otvorio još jedno pivo.
I oni su stigli u obećanu zemlju, sve će ovdje biti bolje, uvjeravao ju je usred tog provizornog prenoćišta od vojničkih vreća za spavanje gdje je sve izgledalo kao za vrijeme rata iako rata sada nije bilo. Kako misliš sve, željela je znati jer nije smatrala da je njihov život na sjeveru bio loš. Što im je uopće nedostajalo? “Svjetla, topline i planova za budućnost, Katarina, samo da nabrojim neke stvari...” Zima u Skåneu kratka je i blaga, poput odmora – bez nje ne bi bilo ni arboretuma. “Što je to arboretum?” upitala je. “Svijet stabala”, odgovorio je, “svemir drveća.” Te večeri prvi su put zašli među visoka debla pod kojima je čak i Björn izgledao malen iako je bio kršne građe.
Probudili su se s nešto drugačijim osjećajem sreće od onog s kojim su zaspali, no još su bili puni oduševljenja. Brzo je ustao i provjerio je li arboretum još uvijek vani pred prozorom. Da, nije to bio samo san, drveće je bilo na svom mjestu, sve različite vrste kojima nije znao imena niti ih je ikada prije vidio u stvarnosti.
Nije bilo potrebno išta popravljati po kući, pa su uzeli slobodno želeći se odmoriti i osunčati ostatak vremena dok ostali ne stignu. Jedino su mogli kupiti kosu da pokose travu i knjigu o drveću da znaju voditi druge po imanju i pokazivati im javore, crne jablane, kraljevsko drveće, sve to što je sada bilo njihovo. Björn se isprva bojao da su kuću previše platili, ali sad se pokazalo da su dobili raj skoro badava.
Radosno je podigao tek probuđenu Katarinu kao da je naramak brezinih grančica i otplesao s njom dugim lelujavim koracima do velike sobe.
Bila je lagana kao perce. Uskog struka kao Idun prije nego što mu je rodila petero djece. Mogao je s njom plesati sve dok ne padne mrak preko plodnih polja tog ranog ljeta da joj se nije zavrtjelo u glavi pa se, smijući, pružila po podu. Princeza na grašku u snu koji miriše na punč, u savršenoj kući. Imala je kristalno jasan pogled. Čak se i on ponovo osjetio mladim, već se dugo nije tako smijao, kako i ne bi kad ju je vidio onako zajapurenu. Očito je postala sramežljiva iako je bila najodvažnija od svih četiriju djevojaka, sličnija njegovoj Idun nego svojoj majci. Povukla je nadolje svoju plavu suknju koja joj se bila podigla dok se okretala u plesu. Kakva lakoumnost! Bilo je nečeg u tom novom svijetu od čega su postali takvi. Pijanstvo koje je ciljalo osjećaje zaobišavši mozak. Zrak je već podrhtavao od mirisa kravlje balege i zlatica dok se zima tamo gore kod njih jedva bližila kraju. Da ih je netko sad mogao vidjeti, pomislio bi da su im zlatice, kravlja balega, promjena zraka, ljenčarenje i spavanje sve do podneva, skok iz kasne zime u rano ljeto udarili u glavu. Kao ronilačka bolest. Opasno je prebrzo izroniti na svjetlo. Zavrti ti se u glavi. Zaslijepi te.
Nije bio vičan tome. Možda se radilo samo o tome. Nikada ranije nije ostajao sam s nekom od djevojčica, a sada su već bile napola odrasle, naročito najstarija Katarina kojoj je bilo sedamnaest. Obično bi kod kuće bilo mnogo ljudi, tako da nikada nije nastajala takva tišina niti mu je ukazivana tolika usredotočena pažnja. Kao da je od njega očekivala da sve zna unaprijed. Sad. Sutradan. U svakom sljedećem trenutku. Međutim, on nije imao pojma.
Kad Idun nije bila blizu, Katarina ga je još više podsjećala na nju. Poput mlade Idun, visoka, snažna, prozirne svijetle kože koja je nalikovala brezinoj. Jakih ruku. Čvrste šije. Prodornih očiju. Kao voda ujutro, pomislio je. Naglo bi se razbudio čim bi utonuo u njezin pogled. Uvijek bi se otrijeznio kad bi pogledao Idun u oči. Međutim, Katarinine oči nisu imale isti učinak, više su ga zbunjivale nego trijeznile.
Idun je još uvijek bila sebi slična, samo nije bila tako prozirna, njezina snaga pretočila se u neku vrstu težine. Ne bi lagao kad bi rekao da ju je poslije svakog poroda volio sve više, ali na drugi način. Naime, Idun se mijenjala, kao da joj je svako dijete donijelo potpuno novo iskustvo. On nije tako osjećao, za njega je više djece bilo samo više istog.
Bilo je trenutaka kad je želio da se može prisjetiti. Upitao bi je: “Sjećaš li se?”. A Idun se nasmiješila svojim nakrivljenim osmjehom i rekla: “Da, kako bih ikada mogla to zaboraviti?” Onda bi ga bilo sram upitati bi li s njim podijelila to sjećanje jer koliko se god trudio, nije se mogao prisjetiti kako su se prvi put sreli – tog važnog trenutka. Možda i nije bilo tog trenutka, ali kao da se ipak prisjećao nečeg, da, u protusvjetlu dok su u šumi brali žute maline.
Oduvijek je bila u njegovu sjećanju. Uvijek prisutna, kao disanje kojeg nisi svjestan, ali bez toga ne možeš živjeti. Ipak je nekad poželio da se može prisjetiti kako je to išlo kad se u nju zaljubio, bilo je dana kad mu je to trebalo kao kruh.
Zašto mi sve to pričaš, pomislila je Katarina, ali ga je pustila da nastavi, zlatice, kravlja balega, promjena zraka, svjetlo – bila je svjesna da ga je nešto od tog potaklo na to da je gleda na nov način, pa i samo to da je obratio na nju pozornost bila je novost. Da s njom razgovara. To nije nikada prije činio. Imala je osjećaj da hoda iz sobe u sobu po toj velikoj kući i traži je čim mu nije bila na vidiku. A kad bi sam otišao u aboretum i tamo se predugo zadržao, onda bi ga ona počinjala tražiti, hodala bi između stabala i zvala ga po imenu kao da joj je zaista nedostaje.
Kuća im se činila nepreglednom dok su čekali dolazak obaju obitelji. Kako se nisu htjeli osjećati potpuno beskorisnima, uljepšavali su zajedničke snove o tome kako će biti kad drugi stignu, napravili su nekoliko manjih popravaka koji ustvari nisu bili neophodni, raspakirali jednu pošiljku koja je ranije stigla. Uvečer su sjedili na terasi i uživali u miru prije strke, odsustvu komaraca, zajedničkom društvu, nepoznatim mirisima balzama od jablana i kaučukova drveta koji su se širili iz arboretuma.
“Ako se čovjek nesretno zaljubi”, rekla je jedne večeri kad su otvorili vreće za spavanje i krenuli na počinak. Oprezno je podigla glas na kraju rečenice pretvarajući je u pitanje. Gledao ju je u čudu. Što je pretpostavljala da on o tome zna? Ušutjela je i ugasila svijeće na pivskim flašama koje su im bile jedino svjetlo jer se ovdje, drugačije nego kod njih doma, mračilo za ranih ljetnih noći. “Pa, onda čovjek uzme ime Karenjina iz jednog ruskog romana o nemogućoj ljubavi... i nosi ga... dok to ne prođe”, odgovorio joj je.
Nosi ga dok to ne prođe? Zar je to bilo sve što je imao reći?
Nosi ga dok to ne prođe...
Zar nije ništa shvatio? Zar je to stvarno bio njegov jedini savjet? Pa, nije imao pojma o ruskim romanima. Samo je slučajno vidio knjigu Ana Karenjina koju je uvečer čitala i zapamtio ime s korica. Nije on imao pojma ni o čemu. Uključujući nesretnu ljubav.

Posljednji dah




Do posljednjeg daha, rekao je Lukas. Bio je rujan, a sve važno što mi se događalo u životu uvijek se događalo u rujnu.
Stanovali smo nakraju, na području koje nije imalo drugog imena osim tog. Tamo gdje se polje strmo spuštalo i završavao svijet. Ili započinjao, to je ovisilo o mnogočemu, a jezero je čitavo vrijeme poprimalo različite nijanse i mi jenjalo se. Upravo je dobilo boju rujna, a rujan je bio moj mjesec i voda je bila moje boje. Također, kad se sjećanje zamaglilo, boje su još uvijek ostale jasne. Lukasove oči bile su crne poput riječnih bisera, a kada je bilo hladno, prelazile bi u plavo, japanski lonac za rižu bio je prljavo roza, a mreža protiv komaraca siva od svih ljetnih insekata.
Zrak kasnog ljeta žestoko je mirisao na anđeliku. Muhe koje su već pale u komu ponovo su živnule i postale užasno dosadne. Naročito su kružile oko Lukasa. “Do posljednjeg daha”, rekao je, no ja nisam bila jednako sigurna u to. “Opasno je”, pokušala sam se mlitavo oduprijeti besmislenim prigovorom, a on je samo slegnuo ramenima na moje upozorenje.
Nisam ga mislila zaustavljati, ali nisam ga željela slijediti.
“Morat ćeš to sam”, rekla sam. “Naravno. Ionako od tebe nikada neće biti pravi muškarac, previše se bojiš.” Osjetila sam lagan prezir u njegovu glasu i pomislila da možda ima pravo – ili pak nisam bila dovoljno očajna. U svakom slučaju, ta je voda bila prevelika i preduboka za mene, ne bih dobro prošla iako se jezero vidljivo smanjilo za ljetnih vrućina. Osim toga, nisam htjela postati muškarac, već žena. Tako sam razmišljala, ali nisam mu to rekla.
Izgubila sam se u njegovoj sjeni, protegnuo se u visinu tog ljeta, a ja ga nisam stizala. Rekao je da ima uzastopnu erekciju već nekoliko dana. Nešto je unutra zapelo, kao u mehanizmu, i sada se neće spustiti. Mislio je da će to proći ako prepliva jezero, roneći i brojeći dahove, te usredotoči li se na preživljavanje. Gledao me kao da očekuje potvrdu, ali, iskreno govoreći, nisam imala pojma hoće li to djelovati. Možda bi bilo dobro da krv ide naokolo umjesto da stoji na jednom mjestu u tijelu i stvara probleme. Bilo kako bilo, morat će to sam jer ja bih na pola puta potonula kao kamen s tim svojim vrećicama od pluća. Teško da će mu proći erekcija ako ja držim dah? Možda bi kad bismo imali zajednički krvni sustav, ali nemamo. Bila je to tek njegova želja da budemo jedno, ali nismo bili kao što naše selo nije bilo pravo selo i jezero nije bilo pravo jezero, tek mjesto gdje je tok nabujao pa se korito rječice proširilo i postalo dublje.
Otprilike sam znala kako to funkcionira iako ga sama nisam imala. Nije se radilo o mehanici, kako je Lukas vjerovao. Krv je bila razlog zbog kojeg je stršao u plavim boksericama. Moguće da ga je kaznila neka zla sila jer mu je pridavao previše pažnje, što nije dobro, ta, meni je znao reći da ne treba svačem pridavati toliko pažnje. Pogledala sam, izgledao je poput štenca koji je potpuno poludio jer su ga razigrali. “Ne misli na njega pa će ti proći.” “Ne mogu ne misliti na njega, mogu samo na njega misliti. Boli me, kužiš!?” Oko usta letjele su mu muhe, a u pogledu mu je bilo nečeg divljeg što me je uznemirilo pa sam se zbog toga počela češati po starim ugrizima insekata, želeći samo odagnati osjećaj nemoći koji nije bio moj, već njegov.
Spustila sam pogled i zagledala se u sam problem. “Boli li te kao rana koju previše diraš?” Kad sam to izrekla, Lukas mi je dobacio pogled koji me trebao usmrtiti. Vinuo se u istom trenutku želeći me zgrabiti, ali ja sam mu već uspjela okrenuti leđa, pa me promašio za dlaku. “Moja jedina rana si ti”, činilo mi se da čujem, no može biti da sam to umislila – često mi je govorio da umišljam – i sad sam već bila na vratima koja su visjela samo na jednoj šarci. Kuća ronioca bisera, naše skrovište. Dobro čuvana tajna, zarasla u gustiš pored jezera.
Bio je to neuspio dan, od samog trenutka kad sam otvorila oči, a bivalo je sve gore. Zagušljivo i mrtvački tiho u kući koja inače nikada nije spavala. Razgovor, smijeh, svađa, lupa bakinih lonaca, zvuk mamine sjekire, djedov glas koji je sve nadjačavao, svirka mojih teta, automobili na dvorištu, sve dobro poznato, tek tu i tamo poneki zvuk koji nisam poznavala i koji bi me natjerao da naćulim uši i priđem bliže. Međutim, tog jutra vladala je tišina. Kao kad vjetar, koji je dugo puhao, odjednom stane i tišina postane toliko opipljiva da se čuje poput zvuka. Potražila sam rukom mamu i tatinu sestru slijeva i zdesna u krevetu iako sam shvatila da ne mogu biti ondje kad ne čujem disanje. Evo me, ležim potpuno sama, a rođendan mi je, došlo mi je da viknem, ali kome, kuću su, čini se, evakuirali. Čekala sam da jutarnje svjetlo prijeđe preko tapeta s uzorkom žutih malina. Kad je poniženje doseglo vrhunac, pošla sam ih tražiti ne bih li se s njima suočila, zahtijevala proslavu, tortu od banane, uspostavila red. Išla sam iz sobe u sobu u toj velikoj kući, a da nisam našla žive duše. Napokon sam začula slab zvuk kroz otvoren kuhinjski prozor, glasove pritajene kao da dolaze iz vreće.
Oko stola u vrtu vladala je mrtvačka atmosfera. Iako nisam nikada bila na sprovodu, imala sam taj osjećaj, nije se moglo disati. Na maminu sam licu vidjela da je nešto krivo, nikada nije znala sakriti osjećaje, a sada nije ni pokušavala. Sjedila je skvrčenih koljena držeći noge na pletenoj stolici, sva zaplakana. Ostali su se čudno držali, kao da uopće nije bio dan za veselje, dan kad se jede torta od banane već za doručak. Otkako je tata otišao, nisam vidjela mamu takva lica. Pušila je iako je prestala prije puno godina – nitko nije zaboravio taj dramski finale kad je, želeći pokazati kako su dani pušenja iza nje, bacila sve do jedne pepeljare, čak i onu od crvenog kristala koju joj je darovao tatin tata. I kakvu je korist imala sada od te pretjerane reakcije? Čovjek može pušiti i bez pepeljare i to je sad radila. Tanjurić čajne šalice bio je pun opušaka iako je tek bilo prijepodne. Tatina sestra Marina isto je zapalila cigaretu bez bakina protivljenja, a mamin brat Isak sjedio je na naslonu stolice držeći prljave čizme na sjedalu, čemu se nitko nije protivio, i mumljao: “To je stvarno grozno. Jednostavno strašno...”
Sjedila sam na prozorskoj dasci, neprimijećena. Žalosna cirkuska majmunica pred bezvoljnom publikom koja je ne gleda. A što je sa mnom! Došlo mi je da viknem. Danas je faktično moj rođendan... Gdje je ta torta od banane... Međutim, pogled na mamu ispunio me nemirom koji je samo ona znala izazvati u meni. Umjesto da nešto kažem, skočila sam u zrak pa na sredinu stola i tamo ostala čučati. Mislila sam da će ih to iznenaditi i razveseliti, no mama me nije ni pogledala. Kako su drugi reagirali, ne znam jer sam gledala samo nju, svu svoju pozornost uperila sam u njezine zpoluatvorene oči i usta koja su pušila. Bila je središte žalosti, nisam mogla to ne primijetiti, a podsjetilo me na nešto drugo čega se nikako nisam željela sjetiti.
Rikard me otjerao sa stola kao da sam tek jedna od dosadnih muha na rujanskoj vrućini. Mama je upalila novu cigaretu, a Marina me u tom trenutku spretno privukla k sebi. Čvrsto me držala i vještim pokretom uzela u naručaj iako sam i ja porasla tog ljeta, cijela sam se pretvorila u noge i ruke, stoga sam joj jedva mogla sjesti u krilo. “Je li nešto s tatom?” šapnula sam Marini u uho. Prvo je otpuhnula na stranu dim, a onda je šapnula: “Ne, ovog se puta ne radi o tvom tati. Ali danas je pusti na miru.” “A torta?” gnjavila sam dalje i tada mi je stavila prst na usta, zapeklo je poput koprive. “To ćemo već riješiti”, šapnula je, “nemoj biti takva popišanka.”


Jedini znak da su ljudi koji su se okupili ispod šljive živi, a ne mrtvi bio je dim mamine cigarete. Iz daljine nalikovali su na seansu, neugodno mirnu, kao zamrznutu. Promatrala sam sve to s njihaljke na visokoj vrbi, čekajući da se nešto odigra. Nitko se nije obazirao na mene, počelo je puhati, njihaljka je cviljela – tata je obećao to popraviti, ali njega već dugo nije bilo, a poslije njegova odlaska nitko nije ništa popravljao ili pospješio da bi se stvari lakše odvijale.
Izgledalo je kao vrt smrti, samo nisam znala tko je umro. Nitko nije odgovarao na moja pitanja kao da sam govorila u plastičnu vrećicu u kojoj su ostajale riječi. Bolje da uzmem bicikl i odem kad sam već nevidljiva, najbolje da nestanem. Otišla sam u kuću i spakirala ono najpotrebnije, svoje tajne iz prašine: lovački nož, žice za gitaru, pornografske novine, vodicu za brijanje, cigaretu koja je još od noći požara čekala nepopušena. Uzela sam bicikl koji je tata ostavio, a bio mi je prevelik, tako da sam bila prisiljena voziti postrance, s nogom ispod prečke. Iako sam čitavim putem vozila nizbrdo, po šljunku između pokošenih polja, bilo mi je teško okretati pedale.
Običavala sam misliti da je jezero ogromno oko, jedino što se vidi od još većeg podzemnog bića. Lijepe ali strašne divovske žene Hyrrokin koja će se jednog dana dići i iznenaditi nas, promijeniti nam perspektivu, stresti sa sebe šume, tvornice, srne, vile i žitna polja koja će upasti u rupu u kojoj je ležala, a ona će samo odlutati dalje. Pripadala je drugačijem i boljem svijetu, kao ja i Lukas, došla je ovamo samo na neko vrijeme, a kad bude odlazila, za sobom će ostaviti samo ruševine.
Djed mi je pričao o Hyrrokin. Interesirale su ga žene iz mitologije, naročito one demonske s posebnim moćima. Izabela, Lilith, sestre Fenja i Menja koje su zasolile more. Volio je gledati kako mama cijepa drva, zasukanih rukava, kose kovrčave od znoja poput Meduze, s cigaretom u krajičku usana kad bi mislila da je nitko ne gleda. Hyrrokin znači dim, pričao je djed, a ja sam vidjela taj dim kako se diže iznad njezina oka, naročito zimi kad se jezero smrzavalo. Sada je ležala u svom podzemnom krevetu, vidljiva samo kroz ogledalo svog skoro sasušenog oka. Onaj tko se usudi, mogao se u njemu okupati. Ali to nije bilo za kukavice.
Njezino oko gledalo je baš mene, usisavajući me pogledom, mameći me već iz daljine. Tamno nebo dalo je površini vode neobičan metalno zelen sjaj. Jezero-nejezero bilo je najljepše baš u ovo doba godine, no tamo skoro nikad nije bilo kupača. Pripovijedalo se o utopljenicima i o utopljenima. Bila sam premlada, stoga o tome nisu pričali preda mnom, ali mnogo su me puta upozorili na jezero – ipak nisam to uzimala k srcu, kao ni ostala mamina upozorenja. U vezi s Lukasom. Teretnim vlakovima. Lažima. Gromovima u obliku vatrenih kugli koji su se poput klupka vrtjeli po polju, tražeći točku u koju će udariti. Teško je naći takvu točku na mjestu na kojem su svi prignuli glave. Ako jedem piletinu kad sam u gostima, moram razrezati meso do kosti da se uvjerim da je dobro pečeno. Mama mi je pokazala kako to učiniti, a ja sam se samo pitala kod koga ću to ja nepoznatog jesti? Nikada se nismo s nekim družili, samo međusobno. Trinaest osoba u dvjema obiteljima, kao ciganska obitelj Taikon, ali bez zabave, bez konja i muzike, kako je rekao Rikard. Ići u goste i jesti piletinu bio je još uvijek samo san.
Nisam primijetila Lukasa sve dok se odjednom nije pojavio u gustišu kod jezera. Nisam ga odmah prepoznala, imao je isti izraz na licu kao mama. “Tko je mrtav?” upitala sam. Sudeći po njegovu tužnom izgledu, bio je to netko koga je i on poznavao. “Mrtav? O čemu ti to?” odgovorio je grimasom.
Erekcija. Naravno, nije zbog nje vladala grobna tišina u mojoj kući, ali svakako je opravdavala Lukasov mučenički izgled. To je već trajalo danima i nije bilo nimalo smiješno... Zvučao je prije nevoljko nego slavodobitno iako inače nije patio od takvih stvari. Maknuo je ruke s prepona pokazujući o čemu je riječ kao da mu ja nisam vjerovala. “Vidi sama!” Na sebi je imao samo kratke hlače koje su se poprilično napele. “Hoćeš opipati? Totalno bolesno.” Odmahnula sam glavom. “Baš te briga. Valjda mi ne vjeruješ...” promrmljao je. Naravno, vjerovala sam mu, po kretnjama sam vidjela koliko je bio očajan, bilo mi je samo deset godina, ali o nekim sam stvarima znala više nego on koji je imao šesnaest. Za razliku od Lukasa, imala sam koga pitati, dok je on sve morao iskusiti sam. Iako je ponekad glumio da ne razumije samo kako se ne bi primijetila ta razlika u godinama.
“Zar se ne može isprazniti?” upitala sam oprezno. Lukasa je to razdražilo: “Pokušao sam.” “Ne mislim na taj način – mislim, isprazniti od krvi.” Gledao me mješavinom gađenja i uznemirenosti. Koliko je meni bilo poznato, imao je erekciju jer je unutra bila krv, pa bi pražnjenje moglo biti rješenje. Odmahnuo je skeptično glavom. “Krv pripada tijelu, to je sve jedan sustav, jedna krv... Ne može se isprazniti jedan dio bez da se isprazni sve. Na mjestu bih umro.”
Možda je imao pravo, ali njegova taktika zvučala je jednako opasno: roniti preko cijelog jezera u jednom jedinom dahu. Može se disati u mislima, tvrdio je, sve do posljednjeg daha jer uvijek postoji posljednji dah, čak i u mislima.
Nakon nekog vremena došao je k meni, u kuću ronioca bisera gdje sam se ja ispružila na krevetu, čekajući da mu na pamet padne bolje rješenje. Puno me više brinulo to što će roniti ravno kroz Hyrrokino oko nego ta erekcija koja valjda neće trajati vječno.
Opazio je moju nabrzinu spakiranu vrećicu pored kreveta. “Zar si pobjegla od kuće? Zašto nisi uzela nešto za jesti?” primijetio je dok je pregledavao sadržaj, prelistavao pornografske novine i, naposljetku, naletio na svetu cigaretu od našeg prvog sastanka te prije nego što sam ga uspjela zaustaviti, našao je upaljač i pripalio je... Izgorjela je poput suhe gube. “I što ćemo sad?” upitao je i otpuhnuo dim oštro prema stropu. Slegnula sam ramenima. “Ne znam. Rođendan mi je, ali zašto na to misliti?” “Govorim, što ćemo s ovim ovdje?” Isforsirano je pokazao na svoj uporno natečeni šiljak, postojalo je mnogo izraza, ali šiljak je bio najružniji i najblesaviji, a i Lukas ga je uvijek upotrebljavao, što mi je davalo osjećaj da ga ni on ne voli.
Nakon malo traženja među knjigama ispod kreveta našla sam jednu staru medicinsku knjigu koju sam pregledala već mnogo puta. Otpuhnula sam prašinu i prelistala do stranice na kojoj su bile slike koje su nas mogle navesti na pravi trag. Legla sam na leđa i čitala prvo za sebe, a onda glasno njemu: “Erekcijska disfunkcija.” Podigla sam obrve, ali Lukas je cupkao nemirno na mjestu i nije se činilo da je ikad čuo za to. “Prijapizam?” nastavila sam. “Ah, ne razumijem nijedan od tih idiotskih izraza, daj, objasni.” “Urološki akutni slučajevi”, sricala sam dalje, uvijek mi je bilo lako čitati čak i ono što nisam razumjela. “Ma, preskoči to, daj ono što je važno – dalje dolje, dalje dolje...” Pogledom sam prelazila tekst. Lukas je sve više poprimao mučenički izgled oko usta, kao da mu se stanje definitivno pogoršavalo svakog trenutka.
“Duga i bolna erekcija koja nije uzrokovana seksualnim uzbuđenjem. Stanje uzrok kojeg može biti: leukemija, uzimanje lijekova, anabolički steroidi, droge kao alkohol i kokain, produžen seksualni aktivitet, naprsnuta arterija u skrotumu... skrotumu?” “Pa, ne znam. Nemam pojma”, rekao je mlako i dao mi znak da nastavim, “...ugriz crne udovice, tumor, trovanje ugljičnim monoksidom, oštećenje leđne moždine, a ponekad uzrok nije moguće dijagnosticirati. Smetnje nastaju zbog zaostajanja krvi u spužvastim tijelima. Erekcija koja traje dulje od četiri sata ubraja se u akutne medicinske slučajeve.”
Lukas više nije protestirao, samo mi je dao znak da čitam dalje. “Više dana, s vremena na vrijeme”, odgovorio je kratko. “Više dana?!” “Da, jedno se vrijeme činilo da prolazi, a onda se opet pogoršalo.” “Ali, čuj ovo! Ako se odmah ne pruži pomoć, može doći do stvaranja ožiljaka koji mogu trajno onemogućiti erekciju.” Pogledala sam ga dok je stajao preda mnom raširenih nogu s pogledom luđaka. “Odmah pružiti pomoć, piše. To bi značilo... danas?” Prstom sam prešla stranicu tražeći odgovor: “Pomoć se da je tako da se penis drenira iglom koja se stavi u uporište.” “Joj!” Lukas je izgledao kao da želi od sebe odbaciti nešto čime se opekao, no ruke su mu bile prazne i bila je to jadna, odrezana kretnja.
“Punktiranje se vrši tako da se dade lokalna anestezija, nakon čega se krv odvodi iz...” “Ne, hvala!” “... iz spužvastih tijela dok otok ne splasne.” “Hoćeš prestati?!” “Čekaj. Postoji drugo rješenje. Stavlja se led ispod ošita da bi se smanjio otok. Ispod ošita? Gdje je to? No, dobro, u svakom slučaju, tamo se može staviti led. Hodanje po stepenicama ponekad ima učinak jer kretanje odvodi krv u druge dijelove tijela.” “Začepi sad”, zastenjao je i čučnuo na pod, ali ja sam nastavila čitati. “U ozbiljnim slučajevima dug zastoj krvi može dovesti do nekroze, spontanog odumiranja vezivnog tkiva, gangrene. Potpuno razvijena gangrena ne može se liječiti. Kod suhe gangrene odumrli dijelovi otpadnu sami. Kod vlažne gangrene potrebno je amputirati područje, što znači, kirurškim zahvatom odstraniti penis: takozvana penektomija.”
Lukasovo lice postalo je blijedozeleno, ustao je i s rukama na preponama stenjući oteturao u sobu.
Stepenice i led – nije mu bilo druge.


Mama me upozorila na Lukasa već onda kad je gorjelo u selu. Nije bio dobrodošao k nama, najbolje bi bilo da ga nikad ne vide u mojoj blizini. Međutim, u njegovoj kući nije bilo stepenica, a nisu imali ni škrinju za zamrzavanje, znači, morali smo se neopaženo uvući u moju kuću. Dok sam ja pazila da nikog nema na vidiku, on je išao gore-dolje po strmim stepenicama između podruma i gornjeg kata. “Čini mi se da je ovo...” Činilo se da je, unatoč svemu, ipak spreman na amputaciju. “... nekakva sadistička šala”, razabrala sam da je rekao dok se spuštao. “Pa, djeluje li?” upitala sam nestrpljivo.
Nitko nije imao u njega povjerenja, a sada hoda gore-dolje polugol po našim stepenicama i u bilo kojem trenutku može biti otkriven, no morali smo izabrati, ili to, ili bušenje penisa. Gledala sam njegova mršava, suncem opaljena leđa kako nestaju prema gore. Leđa koja sam jako dobro poznavala, a ipak su mi se često činila tako nepoznata, jednako promjenjiva kao njegovo lice. Kad je ovog proljeća nekontrolirano počeo rasti u visinu, tijelo nije stiglo ispraviti proporcije. Došao je u nesklad sa svim, kao da za njega više nije bilo mjesta u tijelu, kao da se samo razvukao, a ne narastao. Postao je duga mršava sjenka samog sebe, skoro gore od tate, onog posljednjeg ljeta prije nego što je otputovao.
“Kako ti je?” “Boli me.” “Ali, je li ti postao mekaniji?” upitala sam sljedećeg puta kad je prošao pored mene na odmorištu gdje sam sjedila i čuvala stražu. Gurnuo je ruku u hlačice da provjeri. “Je, vraga.”
Sada nam je jedino preostao led. Ako su stepenice bile teške, led je bio ponižavajući. Lukas je oklijevao, ali ja sam u pomanjkanju kockica leda već pripremila dvije vrećice smrznutih gljiva i čekala dolje u spremnici, s jednom vrećicom u svakoj ruci. Skinuo je gaće, rekla sam mu da ih ponovo obuče, bit će mu dovoljno hladno makar ih ne stavljao izravno na kožu. Nema koristi ako dobije ozebline od samog postupka. “Dobro, ali sam ću”, odgovorio je hladno, skočio na veliku škrinju, bolna izraza lica, i uzeo vrećice gljiva.
Vjerojatno se sjetio amputacije i to mu je dalo snage da izdrži – stid i kukavičluk pa još, povrh svega, bol. Hladnoća je, čini se, stvar učinila gorom. Klin se klinom izbija, znao je reći Rikard kad bi nekog liječili, dugo je vremena nastojao postati boksač, ali imao je pretanku kožu, obrve su mu odmah pucale. Boksač ne poznaje bol plesača niti plesač poznaje boksačevu disciplinu, tvrdio je, čovjek mora poštovati ono što ne razumije. Kao što sada ja ne znam kako je Lukasu. Vidjelo se na njemu da ga strašno boli, ali možda je to bio dobar znak ukoliko je Rikard imao pravo. Nismo imali vremena na to misliti, trebalo je prijeći na djelo.
U početku se dugo nije ništa događalo, pa je Lukas, želeći ubrzati postupak, svukao hlačice i stavio smrznute vrećice gljiva ravno na prepone.
Tada je ušla Marina.
Samo se stvorila na podrumskim vratima, noseći u naručju mnoštvo jastuka s verande koje je spašavala od neočekivanog pljuska, i zurila u nas. Njezina majica od muslina, žuta poput mimoze, bila je prozirna od kiše, jedna dojka veća od druge, ispod nije nosila ništa i kad bismo izuzeli grudi, bila je jako slična tati, stigla sam pomisliti. Nikada prije nisam to primijetila, ali baš sada, poluduge zalizane mokre kose, bila mu je toliko slična da mi je zastao dah.
Ako je mama bila ona žalosna kad se tata odselio, Marina je bila ona ljutita. Kako je samo vikala na njega u kuhinji! Od svega što se tada događalo, to Marinino vikanje najviše me uplašilo.
Sada je žestokom kretnjom odbacila od sebe jastuke i rukom potražila nešto čim će udariti. Naišla je na cijev usisavača starinskog kromiranog modela, opasnu po život. Bez jedne riječi podigla ju je prema Lukasu, u napadu ili obrani, teško je bilo procijeniti. Vrećice smrznutih gljiva spuznule su iz Lukasovih ruku na kameni pod uz tup zvuk. Hlačice su mu još uvijek bile oko gležnjeva, a ja sam samo sjedila pokušavajući vidjeti što se događa, metalnu cijev, Marinin izraz lica... Da sam se mogla pomaći, ja bih mu ih bila podigla, no ostala sam jednako paralizirana.
Sva negativna energija u prostoriji usredotočila se na Lukasa. Mene Marina nije ni pogledala, samo je neodređeno pokazala rukom da se odmaknem od njega. Ali nisam mogla. “Nisam ništa napravio”, ispričavao se. Pereš ruke ako su ti prljave, govorilo se u našoj obitelji. Marina... Vidjela sam kako je kromirana cijev zasjala na neonskom svjetlu kad je zavitlala njome da dobije na snazi. Potpuno se izbezumila, bila je to Hyrrokin u punoj veličini.
Umjesto da štiti spolovilo koje je još uvijek uznemirujuće stršalo, Lukas je brzo podigao ruke da zaštiti lice. Kao da je povjerovao da će ga zaista udariti. Ona to ne bi nikada napravila. Ma kako ljuta bila. Ne Marina... Proletjelo mi je glavom sekundu prije nego što je udarac pao. Snažan. Ravno prema Lukasovu licu, neugodna zvuka. Ispustila sam kratak prodoran krik poput ptice grabljivice. On je samo tiho zastenjao. Da se kod kuće nije bio naučio braniti, udarac bi ga srušio na pod. Zvuk metala na njegovim podlakticama zaječao je tupo i strašno bolno.
Dok se ona pripremala za novi napad, shvatio je da je ozbiljno i u jednom skoku pobjegao sa škrinje, nabrzinu navukao hlačice i pogrbljen nastavio prema vratima, otvorenim prema vrtu i slobodi. Pljusak vani zagušio mu je glas dok je brzo izgovarao nešto što je istovremeno zvučalo kao okrivljavanje i preklinjanje. Marina mu se ispriječila na putu. Neka ga pusti da ide svojim putem, govorila sam u sebi, bojeći se što bi u protivnom mogao učiniti. Međutim, ona, više bijesna nego uplašena, stala je na vrata i ponovo podigla kromiranu cijev. Bila je u stanju svašta učiniti, kao da je zaista postala druga osoba.
Kad je brzinom borbenog psa zgrabio cijev, vidjela sam joj strah u očima. Marina se nikada prije nije potukla, a Lukas je bio vješt. Sad kad se sleglo prvo zaprepaštenje, brzo bi izgubila prednost koju je bila stekla.
Mamina sestra Katja pričala je jednom o zvučnim topovima kojima su rastjerivali velike mase ljudi na mitinzima a koji su bili su jednako učinkoviti kao i vodeni, zato sam se uspravila na ledenoj škrinji i počela zavijati želeći spriječiti zlo. Lukas je upravo uspio osvojiti cijev iz Marininih ruku i zamahnuo je njome da osigura sebi slobodan prolaz do vrata, kad se na ulazu pojavio tatin brat Erik, a za njim i Katja. Razoružali su ga, još ne shvaćajući o čemu se radi. Odjednom je sve izgledalo kao potpuno nestvaran film. Lukas kleči na betonu, Erik je nad njim i čvrsto ga pritišće koljenom u križa, što je bilo ružno za gledati, a i potpuno nepotrebno jer je Lukas ležao sasvim mirno. “Jesi li dobro?” Marina je potvrdno kimnula na Erikovo pitanje. Željela sam reći da je zapravo ona udarila njega iako je oružje bilo u Lukasovoj ruci kad su ušli, ali nisam se usudila otvoriti usta, odjednom mi je bilo zlo. Kad je nastala tišina, u prostoriji se odjednom osjetio ustajao smrad napola otopljenih gljiva, natrulih zimskih jabuka i lužine iz susjedne praonice rublja.
Kromirana cijev bila je strana koju Marina dotad nikada nije pokazala. “Odvedite ga gore u kuhinju”, naredila je te su je Katja i Erik poslušali bez riječi objašnjenja. Lukas nije pružao nikakav otpor dok su ga grubo gurali pred sobom.
Oslanjajući se trticom na škrinju, Marina je hvatala dah. Činilo se da pokušava pronaći sebe nakon što se bila izgubila ili je nakratko zaista postala netko drugi. Nešto nepoznato ju je obuzelo, sigurno je tako bilo. “Lo...” započela je, ali zaustavila se i počela popravljati majicu koja je bila toliko žuta da je mirisala na mimozu. Nikako joj nije uspijevalo namjestiti je, Lukas ju je poderao kad ju je pokušao razoružati. Bila je rastrgana po šavu, a na prsima je ostao otisak njegove ruke. “Dolazi sa mnom. Odmah!” naredila je i povukla me uz stepenice.
Mama je spavala. Morali smo tiho hodati po kući i nije bio trenutak za glasno saslušavanje u kuhinji. “Što je s mamom? Tko je to umro?” pitala sam. “Jean Seberg”, odgovorio je Erik. “Tko? Jesmo li je poznavali?” Međutim, nije me slušao, stajao je kod sudopera, čvrsto držeći Lukasa, i rekao da ćemo raspraviti doma s njegovim tatom. A to je tek početak, naglasio je.
Ne, ne s Lukasovim tatom Gabrielom, ne uvlačiti njega u to... Moja obitelj nije ništa shvaćala.


Postojalo je jedno drugo mjesto kamo sam pripadala, kamo sam mogla otići bilo kad. Carstvo snijega beskrajno daleko, široko, ogromno, tiho, prazno, divlje. Kraj u kojem je vladalo samo jedno godišnje doba, s kratkim prekidom za ljeto koje bi brzo završilo. Potpuno drugačije od ovog mjesta koje se proširilo preko prošlosti i izbrisalo je jakim mirisom bilja, svojom stajaćom toplinom, muhama, zelenim okom jezera koje nas je bez prestanka promatralo.
Predvođeni tatinim bratom Erikom i sestrom Marinom išli smo u mrtvačkoj tišini šljunčanim putem prema Lukasovoj kući. Sunce se spuštalo iznad kasnih jesenjih polja, tog dana koji se nije pretvorio u rođendan. Čitavo sam vrijeme očekivala da će Lukas pobjeći jer ga Erik više nije držao, ali prije ili kasnije morao je ionako doći kući, tako da to ne bi imalo smisla.
Ona za koju su rekli da je mrtva – čitavo sam vrijeme mislila na nju – jedina nas je mogla izvući iz ovog. Da su se drugi, kao mama, više brinuli zbog njezine smrti, a manje o Lukasu i meni, mogli smo sve to izbjeći. Tada ne bi imali snage sve izokrenuti naglavce kao da se nekakva katastrofa dogodila u našem podrumu.
Nitko iz moje obitelji, osim mene, nikada prije nije bio u Lukasovoj kući. Pokušavala sam im reći da je besmisleno razgovarati s Lukasovim ocem jer on ionako ne zna švedski, ali oni su mislili da pokušavam pomoći Lukasu jer ga se bojim. Pa, radilo se o tome – iako se nisam bojala njega, već toga što će se s njim dogoditi. Sve što kažeš može se upotrijebiti protiv tebe. Sigurno je Lukas na to mislio jer nije rekao ni riječ u svoju obranu. “Reci nešto!” šapnula sam mu. “Prošlo mi je”, napravio je grimasu pokazujući glavom prema međunožju. “Nešto drugo. Njima. Lukase... daj...” Ali on je samo odmahnuo glavom. Nije se isplatilo, tko bi povjerovao u tu priču?
Prošlo mu je, njegova uporna erekcija, ali što je to vrijedilo kad su se problemi samo nizali? Uhvaćen na djelu, s dokazom, na to su moji samo čekali. Dokaz da je Lukas sve prije nego nevin prijatelj, da je ono što je izgledalo donekle nevino kad mu je bilo trinaest postalo opasno sada kada mu je šesnaest godina. Sumnjičavi pogledi pratili su nas čitavo vrijeme, nikada se nismo mogli opustiti, naše igranje postalo je igra i to nas je iscrpilo, uništilo zaigranost u samom igranju. Do posljednjeg daha, sjećam se tog izraza, došao je iz jednog filma koji je završio tako da je jedna osoba izdala drugu, samo nisam nikad shvatila zašto.
Gabriel je stajao na vratima i gledao kako dolazimo. “Željela bih živjeti u Meksiku. Svi kažu da je tamo jako lijepo”, šaptala sam da bih se oslobodila napetosti. Lukas se nasmijao. Kratkim suhim smijehom. Erik ga je gurnuo kao da mu želi pokazati da se neće još dugo smijati, bilo je to sigurno.
Modrice po Lukasovu tijelu bile su jedino što se vidjelo od njegova tate, njega samog rijetko se viđalo. Ponekad na biciklu kad je išao na posao ili s posla ili kada je popravljao nešto na njihovoj kući koja je ležala pored vode, pa su u njoj podovi bili vlažni kao u kući ronioca bisera. Jako rijetko sjedio je na drvenoj verandi i gledao jastrebove ili je namještao radio na valne duljine koje nismo razumjeli.
“ Ogavan sam...” rekao je sebi u bradu dok smo se približavali njegovoj kući. “Što znači ogavan?” uzvratila sam šapatom. Opet se nasmijao i još ga je jednom netko gurnuo, ovog puta Marina: “Da se nisi usudio smijati se, čuješ me!”
U posljednjoj sceni filma Do posljednjeg daha tip trči nakon što ga je hitac pogodio u donji dio leđa, a na bijeloj košulji širi se krvava mrlja sve dok se ne sruši. Za njim trči ona – koja ga je prijavila policiji unatoč ljubavi. Vlada potpuna tišina dok on pada, prati ga samo njezin pogled dok se naginje nad njega i gleda kako umire na ulici. “Ogavan sam”, kaže i napravi grimasu prije nego što sklopi oči te udahne posljednji put. “Što je rekao?” pita ona zbunjeno policajca koji ga je ustrijelio. “Rekao je: ‘Ti si ogavna.’”, odgovori policajac. Zatim njezin prazni pogled u kameru: “Što znači ogavan?” prije nego što se okrene i slika se zacrni.
O čemu se stvarno radilo u toj sceni, nisam shvatila. O odanosti, krivnji, ali kako su se samo odnosili jedno prema drugom... U svakom slučaju, sada sam se osjećala poput nje, kao izdajica i krvnik u jednoj osobi, kao da sam ja privodila Lukasa uz stepenice do Gabriela koji je otvorio vrata i upitno gledao u svog sina. Kojom se jedinicom mjeri tišina? Bilo je tako tiho da su se mogli čuti oblaci koji su putovali iznad nas. Sve dok Gabriel nije nešto rekao na svom jeziku. Lukasova ruka na trenutak uputila se prema džepu po cigaretu, kao uvijek kad bi se našao u stisci, ali imao je na sebi samo te istrošene kratke hlače. Činilo se da mu je zima, rukama je obgrlio tijelo. “Što je rekao?” šapnula sam. “Ne znam. Uvijek to kaže kad se razljuti”, dahnuo je Lukas tako tiho da sam ga samo ja čula.


“Spavaš li često s dečkima?”
“Pa, ne baš često.”
“S koliko?”
Podignem sedam prstiju. “A ti?”
“Ja?” Lukas izgleda začuđen što sam ga uopće pitala. Brzo napiše jednom rukom po zraku... dvadeset dva.
Scena u spavaonici iz filma Do posljednjeg daha bila mi je najdraža. Za dobru izvedbu bili su potrebni šešir i cigareta. Poslužio je djedov stari Stetson. Jean Seberg zaigrano je isprobavala gangsterski šešir Jean-Paula Belmonda, a on je ležao na leđima na krevetu i pušio. Lukas je primijetio da imam rupice na obrazima baš poput Jean Seberg. I jednake obrve. I nešto u pogledu. “Buntovna mladež šezdesetih”, pisalo je na omotu filma. Ne znajući što bi to bilo, odigrali smo scenu što smo vjernije znali. Lukasova uloga bila je glumiti antijunaka, tako je pisalo, svidjela mu se zamisao da bude junak koji je protiv svega.
“Željela bih živjeti u Meksiku. Svi kažu da je tamo lijepo. Kad sam bila mala, tata je uvijek govorio: ‘Ići ćemo u subotu.’ Ali uvijek bi zaboravio”, oponašala sam ja. “Ne vjerujem da je tako lijepo u Meksiku. Ljudi lažu.” Ubacio se Lukas. “Isto je sa Stockholmom.” (“Stekkhellmom”, oponašao je Jean-Paula Belmonda.) “Svi koji su bili tamo kažu: ‘Šveđanke su fantastične, dobiješ tri puta na dan.’ Ali otišao sam vidjeti i nije bila istina – nisu takve kad su na svom terenu – jednako su ružne kao Parižanke.” “Šveđanke su prekrasne”, bunim se ja. “Ne, ne, možda neke, ali ne sve. Jedini grad u kojem su cure lijepe – ne prekrasne ali šarmantne kao ti, gdje njih petnaest od dvadeset ima to nešto – nisu ni Rim ni Pariz, ni Rio de Janeiro, nego Lausanne i Ženeva.”
Sad sam se sjetila Jean Seberg, mamine najomiljenije glumice, to je ona umrla. Vani, na nekoj ulici u Parizu. Bez krvi i publike. Zaozbiljno. Lukas i ja posudili smo taj film i još nekoliko drugih iz mamine zbirke te smo ga gledali na unajmljenom videorekorderu kod njega doma. Gledali smo ga toliko puta dok je njegov tata odrađivao svoju smjenu u tvornici da nismo mogli ne naučiti te rečenice. “Spavaš li često s dečkima?" “Ne tako često.” “S koliko?” Sedam prstiju... Jednom sam htjela promijeniti ulogu s Lukasom, ali on uopće nije bio za to.
Sada je Jean Seberg nađena mrtva od prevelike doze tableta za spavanje, na zadnjem sjedištu svog automobila, nakon što je jedanaest dana izbivala iz svog stana. Jedanaest dana. Automobil je čitavo vrijeme stajao parkiran na jednoj prometnoj pariškoj ulici, bez da je itko išta primijetio – kako je to bilo moguće? Kako može čovjek živjeti u takvu gradu, zar zaista postoje gradovi tako veliki da netko može mrtav ležati u parkiranom autu skoro dva tjedna, a da se to nekom prolazniku ne učini čudnim? Nisu je vidjeli ili ih nije bilo briga?
Mama je na švedskom radiju čula za njezinu smrt tog jutra na moj deseti rođendan, tako da ono mrtvačko raspoloženje koje je vladalo u kući nisam umislila.
Sin jedinac. Oproštajno pismo bilo je namijenjeno samo njemu. Ne nekom od njezinih muškaraca, koliko ih je već bilo, to nije važno, pismo je ipak bilo napisano sinu: “Diego, dragi sine, oprosti mi, ne mogu više. Pokušaj me razumjeti, znam da možeš, a ti znaš da te volim. Tvoja majka koja te poznaje. Jean.” Znala sam taman toliko engleskog da mogu razumjeti oproštajne riječi koje su pročitali. “Oprosti”, “razumjeti me” i “volim te” nisu bile najvažnije – najvažnije su bile zadnje riječi... “tvoja majka koja te poznaje”. Bilo mi je skoro nesnosno misliti na njega koliko mi ga je bilo žao, a istovremeno – osjetila sam žaoku zavisti kad sam pomislila da to moja mama meni nikad ne bi napisala.
Skoro sve može izgledati kao zločin ako promatramo na određeni način. Mrtvo žensko tijelo na zadnjem sjedištu, Lukas i ja u mračnom podrumu, osudili su ga bez ispitivanja i odmah mu zabranili da mi se ubuduće približava. Nismo se vidjeli dva čitava dana, svi su pazili da ne pobjegnem, tatin brat Erik pratio je svaki moj korak, tako je sam tvrdio, ali i svaki Lukasov – ako je to uopće bilo moguće jer je Lukasu zabranio da prilazi našoj kući. Kad je Erik ujutro otišao na posao, nije ni slučajno mogao nastaviti s tim što je naumio. Ja ću izaći, a Lukas će me opet potražiti... Koliko me god pritisnuli, odlučila sam da ga nikada neću izdati kao što je Jean Seberg izdala Jean-Paula Belmonda u filmu Do posljednjeg daha.

Djevičanstva




Uvijek kad putujem vlakom, vraća mi se. Udari mi u glavu poput plina. Curi kroz rupe iako ih pokušavam začepiti snom ili razgovorom. Ili posjetom vagon-restoranu uz čašu vina ili dvije i uz knjigu koja mi inače uvijek pomaže da se udaljim iz ovog svijeta. Ne znam kako doznaje kad putujem vlakom, ali doznaje i tada mi dođe. Željeznička pruga išla je ravno između naših kuća, beskrajni spori noćni vlakovi drndali su se prema jutru. Uvijek kad putujem vlakom, sjećanja na djetinjstvo putuju unatrag kroz ljeta i zime, dužine suknji, modu frizura, žvakaće koje su izgubile okus. Zatvaram korice, nema smisla čitati dok nebo gori u žutoj boji i još jednoj kojoj ne znam ime. Putujem iz samoće u samoću. Samoća je samo nedostatak društva, na nju se moramo privikavati sve dok nam ne postane društvom.
Voziti se vlakom noću znači putovati prema svjetlu. Vlakovi koji razvoze toliko sna kroz Europu. U zoru izlazim u uzak hodnik. Redovi su kupea kao zagušljivi pretinci za osam osoba. Stojim ondje s jutarnjim pušačima i starcima u zgužvanim odijelima i sintetičkim haljinama koji se, poput mene, bude u cik zore. Odijela, haljine za gospođe i ja – pospana tragična grupica.
Volim biti sama s drugim ljudima, kao ovdje u zagušljivom kupeu u kojem ima mjesta za veliku obitelj ili osmero stranaca. Prekoputa mene leži tek podojena beba i spava. Ne čujem je kako diše, ali ipak osjećam lagan ritam mira koji se širi oko nje u ležaljci. A njezina mama, koja je i sama polako zaspala, nastavlja tonuti u san dok vlak juri kroz napuštena sela, rijetke šume po kojima su se srne raštrkale u magli. Mađarski, slovački i poljski krajolik, nakon toliko sati, stapaju se u jedno: dijete na posebnoj sjedalici, Lukasovo lice, krajolik s koraljima, potonulim brodovima kosturi kojih izgledaju poput izjedenih prsnih koševa divovskih kitova čija su rebra očistila srebrna jata malenih ribica. Skeleti svijetle i vide se i u velikim dubinama. Odsjaj svih muškaraca koje sam ostavila s većim ili manjim žaljenjem.
Ako gurnem ruku u klupko sjećanja, prvo nađem vatru. Vatra koja se možda više proširila u sjećanju nego u stvarnosti. Vatra i usred nje Lukas.


Ljeto je u kojem vladaju velike vrućine. Širom istočne Europe buknuli su požari, oluja s gromovima zapalila ih je na stotine i ostali su gorjeti bez nadzora. Nakon najsušeg proljeća u više od stotinu godina velike površine zemlje sada su zgarišta, a nedostatak kiše u kombinaciji sa suhim olujama stvorili su zadimljen pakao.
Pedijatar kod kojeg sam sinoć prespavala u sobi koja gleda na prometnu ulicu još nije došao na doručak u blagovaonici. Nismo se baš naspavali prošle noći, sigurno će se cijelog dana ostati odmarati u krevetu. Nisam ni znala da postoje takvi položaji dok me vrtio i okretao, nastojala sam se opustiti da ne dobijem morsku bolest. Osjećala sam se poput bijele pjene na površini crna nadirućeg vala koji se dizao ispod mene. Kože skoro bolesno bijele prema njegovoj tamnoj. U pozadini je pulsirala neka soul pjesma. “That’show you like it, huh? That’s how I like it, babe...” Kad bi barem život uvijek bio takav i odgovarao poput para podatnih bedara – huh? Yeah... Poput naših bedara, kao salivenih. Bio je težak i iako, ustvari, padam na dječačke tipove, bilo je dobro spavati s nekim koga osjetiš.
“Spavaš li često s nepoznatim muškarcima?” zanimalo ga je. “Ne naročito često.” “Koliko često?” Digla sam sedam prstiju. Nasmijala ga je brzina mog odgovora. Sedam stotina... Vidjelo se da misli.
Sa zvučnika u blagovaonici dopirao je zavodnički glas Marlene Dietrich koji kao da je preostao od sinoć i nije baš pristajao uz doručak. Gledam prema vratima kroz koja prolaze siti i gladni gosti. Hoće li on danas propustiti svoju konferenciju? Pa, u svakom slučaju, propušta ovaj doručak. Bih li ga trebala probuditi? Ne, pa, nisam mu supruga. Rekao je da nije oženjen. Ali sviđale su mu se udane žene. Djevice su ga rastuživale.
Želja za muškarcem i strah, možda bi se ta dva osjećaja u meni trebala razdvojiti, ustvari, trebalo je razdvojiti muškarce jedne od drugih. Međutim, kako to znati? Vidi li se to? Koji su znaci? Ne sumnjičiti nekog uzalud, ali opet samo jedan propust može biti katastrofalan. Sve ostalo na što me upozoravala mama bilo mi je lakše dokučiti, sve su autoceste opasne, u svim se jezerima može utopiti, zmije se dijele na otrovne i neotrovne, ali muškarci... s njima se ne zna. Moram živjeti u toj nesigurnosti. Koliko se sjećam, nije me upozorila na nepoznate muškarce ili nezaštićen seks kao ostale mame. Samo na ljubav.
Odlučujem vjerovati nekom, a onda ga promatram u tom svjetlu. Ako nemaš povjerenja, gotov si, tako da kažem, ali zbog previše povjerenja opet riskiraš da ne poživiš dugo. Muškarci koji odbijaju čuti ne, muškarci koji ne mogu prihvatiti ne, koji nikad nisu prihvatili ne ili muškarci koji su odlučili nikad više ne prihvatiti ne s prvom sljedećom djevojkom koja ih odbije napravit će ipak po svojoj volji.
Televizijski izvještaji o požarima jučer uvečer su me uznemirili. Izašla sam nakon što je pao mrak, u gradu je vladala vrućica, petak uvečer, sezona lova, visoke potpetice, sjajne bjeloočnice, lomljava stakla. Ustvari, ne volim tu groznicu, draže mi je danje svjetlo, obični dani i obična mjesta, slučajni susreti, oni kad se najmanje nadaš. Ali ponekad osjetim želju da budem divlja kobila s tonom šminke na licu. Da šmugnem u neki bar predosjećajući da tamo netko sjedi i čeka na mene.
Bilo je zabavno razgovarati s jednim Amerikancem, govoriti bez razmišljanja. Počelo je jednom čašom, a nastavilo dvjema pa trima, zaboravila sam oprez, gumbi su mi se otkopčali i sve su tajne izletjele bez zadrške. Možda zbog toga što me nije pravo slušao. Ne bi me ispravio ni da sam govorila proturječnosti, nije tražio nikakva objašnjenja, samo je slušao i zaboravljao. Činilo se da je već čuo sve priče tamo za šankom nekog zabitog bara u Arizoni gdje je točio pića i slušao tugu čitavog svijeta, tako sam ja to sebi predstavila. I vidjela sam što je o meni mislio... Jadan usamljen noćni leptirić, sva se uredila, a nema kamo.
Profila jasno izrezana kao u ptice od papira, kao da mu je krv mješavina svih mogućih manjina, stoga je postao svatko i nitko, oslobođen. Čovjek koji zna jahati, ali ne zna plivati. Muškarac koji može pogoditi cilj s bilo koje udaljenosti, ali ne razlikuje jednu ženu od druge ni onda kad mu priđe tako blizu da joj osjeti dah. Grand Canyon, jezero Como, pomislila sam gledajući ga, Oakland, Idaho. Tipičan muškarac. Iako takav ne postoji, evo ga, sjedi preda mnom. Izgledao je kao netko tko se izgubi vozeći ukrug na nekom od onih potpuno osamljenih puteva koji se protežu u vječnost, tamo na američkom zapadu. Pedijatar, predstavio se, na Manhattanu iako je baš sad doktor bez granica. Vidjela sam vlastiti začuđeni pogled u njegovim crnim sjajnim očima. Došao je na Svjetsku konferenciju o nomi koja se održavala u gradu ovog tjedna. “Noma?” “Ne želiš znati za to.” “Želim.” “Ne, ne želiš. Vjeruj mi.” Noma je bila božja kazna za ljude, naročito za djecu. Izgovorio je bolest velikim slovom, a bog malim, možda čovjek postane takav kad se nagleda patnje. Umjesto toga, počeli smo razgovarati o požarima.
Povjerenje ili alkohol, nešto od toga potaklo me na priču. Sam nije pio, odbio je kad sam ga htjela ponuditi jednim pićem. Obično ne vjerujem muškarcima koji ne piju, u svakom slučaju, ne vjerujem onima koji sjede sami u baru. Međutim, nekad je potrebno napraviti izuzetak, jednostavno je bio prelijep da bih otišla.
“Liječnik sam, znam što ti to čini mozgu.” To sam i ja znala, ali nije me spriječilo. “Želim živjeti trijezan i umrijeti pijan.” To i ja želim, ali kako znati kad nam je vrijeme... Želim biti spremna. “Zar nisi malo premlada da tako akutno misliš na smrt?” Upitao me i zapalio cigaretu. “Zar nisi malo prestar da razmišljaš o budućem kapacitetu svog mozga?” upitala sam. Bio je zgodan, ali sigurno je imao više od pedeset. “Ti, mala lopovice”, izletjelo mu je. U pravilu nemam iskustva sa zrelijim muškarcima, nikada ne znam kako se ponašati. Iako su osjetljivi, uvijek pogriješim. Ali ovaj mi se dopao. “Ti, crni pljačkašu”, uzvratila sam mu. Čulo se kako diše. Stao je i odvagivao.
Ako je on mene mogao nazvati malom lopovicom, mogla sam i ja njega nazvati crnim pljačkašem. Kao pedijatar trebao bi biti vičan šarmantnim uvredama, a osim toga, znao je da je zgodan, sigurno je haračio među medicinskim sestrama, pa mu se trebalo malo suprotstaviti, a ne samo mu pasti u ruke. “Što bi ti, zapravo?” Nije još bio odlučio otići, ali sad je to ozbiljno razmatrao. Obično nikada nisam tako direktna, ali kad me već upitao, odgovorila sam mu bez okolišanja.
“U redu”, odgovorio je, “ali možemo prije toga malo popričati.” Popričati? Dobro... Nisam protiv. Nisam ja morala ustati rano zbog konferencije. Sebi je naručio šalicu zelenog čaja, a ja sam uzela jednu šljivovicu. “To plati sama – nikad ne častim žene alkoholom.” A djevice ga rastužuju? Oprečan čovjek. Platila sam i počeli smo razgovarati o požarima. Pričala sam o tome što sam čula kao dijete, kako još dugo može gorjeti pod zemljom kojom je prošao požar, kako korijeni i dalje gore bez vanjskih znakova da se bliži katastrofa.

Nepoznate šume




Upozorili su me na nepoznate šume u kojima ne poznajem opasnosti, važno je ostati na svom terenu gdje znaš pravila. Nikada nisam slijedila taj savjet. Čim neko mjesto počne nalikovati domu, odem. Ništa ne znamo o stvarima. Ni o ljudima, što ih više upoznajemo. Pogled na nepoznat grad iz sobe koju unajmljujem na jednu noć umiruje me. Najviše se osjećam kod kuće kad nisam ondje. Kad nisam ondje gdje su moje stvari ni ondje gdje su moji dragi. Mogu boraviti u bilo kojem gradu i osjećati jednaku samoću. Čeznem za mjestom koje ne postoji. Dom je ondje gdje se vlastiti miris ne razlikuje od drugih, takvo mjesto za mene ne postoji.
Putujem bez cilja iako sva putovanja imaju tajne destinacije, čega putnik nije svjestan, to sam negdje pročitala. Travanj je, najokrutniji od svih mjeseci, ne postoje sunčane naočale koje su dovoljno tamne da bi zaštitile od proljetnog svjetla na ulicama Kazimierza. Zurim ravno u sunce i nije me briga hoću li pogledom usisati nekog i spaliti ga u pepeo.
Ovdje postoji jednako mnogo pasa lutalica kao i pitomih, pitomi idu podvijena repa, stalno su na oprezu. Divlji su mirni, ne mare za ljude. Psi drijemaju na popodnevnom svjetlu. Predivan je dan. Vrijeme je odbrojeno, netko ili nešto se približava, vjetar puše nisko preko tla, pseće pupile pokreću se u snu. Ti psi lutalice samo su slučajno dio ulične slike, svakog trenutka mogu se dići i otići na drugo mjesto, skloni brzom porivu za zadovoljstvom ili bijegom.
Zaspati kao netko tko je zaboravio tko je i probuditi se kao netko drugi nova lica – otići u kupnju novih čizama i baciti stare – to radim trećeg dana. Tamnocrvene su s cvjetnim uzorkom izvezenim na sarama. Osjećam kako mi trnci prolaze vrhom jezika kao da primam neku tajnu poruku. Dan je dobar. Čini mi se. Dobar dan i dobro proljeće.
Nova obuća podsjeća me na se pri svakom koraku, tvrda koža drži mišiće potkoljenice u čvrstom ali ugodnom stisku. Dok idem uzvodno uz rijeku tog ranog jutra, osjećam neki nov stupanj budnosti, uznemirujući i provocirajući u isto vrijeme.
Žene u ovom gradu imaju mnogo lica. Najljepša su im gola jutarnja, zatvorena i mirna poput zaspalih ptica dok idu uz rijeku i čekaju pse mužjake koji svakog dana, uvijek iznova, razgraničavaju prostor među sobom. Tragovi noćnih ljubavnih susreta na golim vratovima, plavkaste elipse koje se ne daju oprati, već ih je potrebno prekriti šminkom prije nego što uđu u trolejbuse i tramvaje kojima idu na posao. Htjela sam biti jedna od njih i sada sam to postala. Učim držati korak sa sporim riječnim tokom, slijedim navike i pokrete tih žena, stapam se s njima. Jedino što nas čini različitim je jezik, ali tijekom tih tihih jutarnjih šetnji duž riječne obale to se ne primjećuje. Ovaj me grad mijenja, osjećam to, kroz svjetlo, muškarce, žene.
Sjedam na časak pored rijeke i odmaram noge koje me bole od novih čizama. Vidim kako neki čovjek dijeli hranu psima lutalicama iz plastične vrećice. Režira čopor kao da je na pozornici, tako da najnasrtljiviji ne dobiju sve i oni najslabiji ne ostanu bez ičega. Viče mi nešto i smiješi se. Smiješim se i rukom pokazujem da ne razumijem, zbog čega on samo ponavlja rečenicu još glasnije kao da ču ga onda razumjeti. Zatim nastoji otjerati četveronošce i približava mi se još uvijek s polovinom čopora koji mu se mota oko nogu.
Ustajem, mnogo ih je i prije izgledaju divlji nego pitomi. “Nie mówie po polsku”, kažem obrambeno.” Izvrsno ste to rekli na poljskom”, primjećuje on na engleskom. Da, ali ja ne govorim poljski sve je što znam reći na poljskom. “Možemo na engleskom”, kaže sa smiješkom, “i stvarno mi se sviđaju vaše čizme.”
Psihopat je najčešće šarmantan, ima uspjeha kod suprotnog spola. Pokušavam se prisjetiti. Psi... Vole li pse? Vole li hraniti pse bez gazde? Da osjete da imaju prevlast... Ne, ne mogu se sjetiti. Približava mi se, hoda kao da je prostor između nas, koji se sve više smanjuje, njegov. Kad mi pruži ruku i shvati da oklijevam, obriše ostatak pseće hrane o hlače i ponovo je ispruži. Psihopat često ima djecu s više žena. Psihopat rijetko sebi oduzima život jer ne osjeća kajanje ili neuspjeh. Zašto bi psihopat morao biti muškarac? I zašto uvijek dolazi baš k meni? Što je to sa mnom i luđacima? Kakvu to privlačnu moć vide kod mene? Željela bih znati... tako da nešto poduzmem, radi li se o boji mog ruža ili načinu na koji odviše slobodno promatram ljude pa odvratim pogled jednu sudbonosnu sekundu prekasno?
“Ja sam Jiri”, kaže i tjera pse. “Lo.” “Što to znači?” “Divlja mačka”, kažem. “Divlja mačka... Na kojem to jeziku?” “Na mom.” “Aha, na tvom. Imaš svoj jezik? Jezik divlje mačke?”
Sam pomalo izgleda poput vuka. Zubi grabljivca, oči žute poput jantara, sivo odijelo. To odijelo, je li to šala? Na nogama nosi obuću za košarku. Možda spada u red inteligentnih luđaka, privlačnih psihopata, zavodljivih projekata visokog rizika. “Popularni ste”, kažem i glavom pokažem pse koji mu se motaju oko nogu. “Da, razmazio sam ih ili, bolje rečeno... kupio sam njihovu ljubav. S tobom to ne bi išlo, je li tako?” pita i trese cigaretu.
Večer prolazi u znaku neopreznosti. Previše votke u mračnom baru pored rijeke. Previše mraka, previše rijeke, previše Jirija, previše Jirijevih prijatelja, previše stranaca, previše muškaraca, previše čaša. Previše jezika – engleski, njemački, ruski – koji kad se napijemo, prelaze u poljski, švedski, slovački. Nakraju nitko više nije u stanju govoriti vlastiti jezik, nakraju se samo smijemo i tek tada, prvi put te večeri, razumijemo jedni druge.
Kad pokušam usporiti korak, smiješi se baš meni. Taj koji je rekao da se zove Jiri, ali kojeg prijatelji zovu nekako drugačije. Tri čaše uvijek se može popiti, obećava, tri prije, tri usred i tri poslije. Ima vražji svijet diploma, pa mu mogu vjerovati. “Prije, usred i nakon čega?” “Pojma nemam, tako se samo kaže”, odgovara sa smijehom. “Čula sam da se i votka uzima kao preventivno sredstvo ovdje kod vas... i to ne prije, usred i nakon – nego umjesto toga.” To mu više nije smiješno. O alkoholu se skoro posvuda mogu zbijati šale, ali ne o religiji i ne o seksu, a pogotovo ne istovremeno. Trebala bih to već znati. Dobro poznajem ljude njegova soja, takve koji sebe shvaćaju ozbiljno, ispod tanke maske inteligentne ironije. Čak sam pomalo slaba na njih i to me nervira. Što mi može pružiti jedan profinjen beskućnik, seksi ali s ironičnim ukusom za oblačenje i srcem koje toplo kuca za pse lutalice? Još ne znam, možda odemo u krevet prije nego što prođe noć, ali jedno je sigurno – nećemo o tome zbijati šale.
I nećemo se moći riješiti njegovih prijatelja, pomislim, no odjednom se i to rješava. Jiri se pobrinuo da ostanemo sami, zaustavlja neku krntiju na cesti i plaća mladiću da nas odveze do njegove unajmljene sobe na drugom kraju grada. Previše smo pijani, pa prvo spavamo, a tek onda vodimo ljubav, što donekle ublažuje osjećaj da smo stranci. Kao da smo već bili zajedno, no to ne može biti, sjećala bih ga se, pomiče se u laganom ritmu lepeze, onom najsenzualnijom brzinom.
Nitko ne može imati sve, ali svatko želi ponešto. Ako ništa drugo, onda bar miris koji nije nikad prije osjetio. Lijepe slavenske crte lica. Zgodna šija. Istrošene cipele koje su, čini se, prevalile dug put. Crni humor. Jedno neobično otvoreno lice. I drugo neobično zatvoreno. Fotografija djece iz džepa na srcu. Nešto za ispričati. Bolna točka. Ožiljak na duši. Ne znam točno što on ima od svega toga, pa već i to što ne mogu otkriti čime me privlači postaje privlačno.
“Upucaš nekog nasmrt u tu slijepu točku između očiju”, kaže i dvama prstima određuje točku na mom čelu, kao da mi da je blagoslov ili me želi pogubiti, ili jedno i drugo istovremeno. “Teško tijelo pada”, mrmlja, “to je klanje.” Nisam sigurna o čemu govori iako mu je engleski dobar, ne razumijem o čemu se radi. U slabo osvijetljenom jednosobnom stanu vlaga curi po zidovima kao po staklu čaše. Unajmljena je soba siromašna i ima jako malo knjiga za nekog tko radi na sveučilištu, kako on to tvrdi. Prije bih mu po rukama zaključila da radi u rudniku soli ili željezari. Zgodnije izgleda bez odijela, ispod odjeće otvara se jedan cijeli svijet... Želim znati kako se na njegovu jeziku kaže užitak. Prelazim rukom preko mreže tvrdih leđnih mišića. Mišići od sakupljanja gnoja, kaže on. Čim dobije slobodno, putuje kući i radi na imanju svojih roditelja, tata mu polako stari, a on je sin jedinac. Pet kćeri i jedan jedini sin koji, uostalom, ne želi preuzeti imanje. Mala katastrofa. “Radije bih im pomagao novčano nego da moram putovati kući i mučiti se kao pas po blatnjavim poljima. Ali ne radi se o novcu. Razumiješ?” Potpuno ga razumijem. Okrene se na leđa i povuče me na sebe, tvrdi da sam rekla neko ime u snu, da nisam možda udana? Ne čekajući odgovor, kao da to nije važno – u svakom slučaju, nije važno kao glad – nemirno ustaje i izlazi na hodnik. Vraća se iz zajedničke kuhinje na katu s rukama punim kruha, špeka, kiselih krastavaca i piva.
Većina ljudi odigra svoje najbolje karte odmah na početku, poslije toga treba se rastati dok još iluzija traje. Iluzija nije čista laž, ona ima vlastitu istinu, jedan kratak trenutak dok još ima kisika u tom lebdećem mjehuriću. Muškarac koji je zgodan za jednu večer stvarno je zgodan tamo i tada iako je u svom svakidašnjem životu, i prije i poslije te večeri, uvijek bio i bit će svinja. Otkriva ono najbolje – poklanja mi to – prije nego što vonj znoja probije kroz vodicu za brijanje. Nekada se pak dogodi da mi i to odgovara.
Seks je cijena koju moramo platiti za užitak što zavodimo muškarca. Nekad je viša, nekad niža. Zbog toga što je pao pa je poželjno da se to dogodi polako, tako da sve stignemo vidjeti. Zar se Venera nije bojala kad je privlačila muškarce? No ona nije bila obična žena, nije se morala držati nikakvih pravila. Namamila bi muškarce na svoj brijeg i zavela ih. Venerin brijeg: isturena dlakava površina ispred ženske stidne kosti. Na tom opasnom mjestu pali su kao žrtve svi ti Venerini muškarci.
Čim je Jiri čvršće zaspao, išuljala sam se i kliznula van, natrag u svoju hotelsku sobu.
Posljednje što sam vidjela prije nego što sam se srušila u krevet bio je rastući crni oblak ispred mog prozora, kao da je netko ispraznio ogromnu vreću tisuću šišmiša preko šiljata hotelskog krova. Sve je potamnjelo. Nije to bio mrak na koji se navikne, ne, nastala je tama kao u napuštenim tvornicama noću, kao u jezeru tamo doma, u njegovoj najvećoj dubini.

Sjekira




Spavala si sa svim muškarcima, je li?” kaže mama i podigne sjekiru. “Jesam”, odgovaram, “ali samo jedanput.” Spušta alat i zaklanja oči rukom, skoro su bijele na jarkom svjetlu. “Osim s velikom ljubavi svog života”, dodajem. Promatrajući me, važe sjekiru u desnoj ruci. “A koliko si puta spavala s njim?” Ponovo podigne ubojitu napravu i zavitla njom iznad glave tako vješto da brezova cjepanica zacvili pri prvom udarcu, raskoli se i udari u zid drvarnice uz mukao zvuk. Moja mama sa sjekirom u ruci, prizor koji me uvijek plašio dok sam bila dijete. Bilo me je strah čak i kad je nije imala.
“Samo mi nemoj doći i tužiti se da te nisam upozorila”, promumlja i ponovo podigne tešku sjekiru, na što ja automatski odskočim. Rado bih je za to okrivila, zaista bih to htjela, ali istina je da me čitav život upozoravala na ljubav.
Izgleda kao da se želi nasmijati, ali da je zaboravila kako se to radi. Umjesto toga, uzme zamah, napne tijelo i pokrene svoju sve slabiju snagu. Još je uvijek jednako spretna, ima tehniku, ali nedostaje joj tjelesne mase i brzine koja čini sjekiru učinkovitom.
Cijepala je drva kad joj je puknuo vodenjak i kad je tata otišao. Cijepala je. Uvijek. Kad bi netko umro, netko podbacio, kad sam se ja odselila, kad me uhvatila na djelu s Lukasom, kad se posvađala s djedom. Kad je bila tužna, uzela bi sjekiru i otišla van. Bila sam na to navikla. Ritam udaraca iz drvarnice uslijedio bi nakon svih malih i velikih katastrofa u vrijeme mog odrastanja. Naučila sam kako zvuči katastrofa. Teško, sporo i zlokobno. Dok sam napuštala selo, dugo sam još čula udarce za sobom.
Drvo je njezin pravi element. Čelik koji cijepa zrak koji cijepa drvo koje cijepa tišinu. Uvijek sam je voljela gledati dok je cijepala. Bilo je nečeg uznemirujućeg u tom prizoru, ali i nečeg što je ulijevalo poštovanje. Da se nešto dogodi, neka prijetnja izvana, bilo koje vrste, ona bi još uvijek štitila mene, a ne ja nju. Svaki mi udarac sjekire to govori. Jedna Kali u borbi protiv svojih demona, majka pauk, žena pauk u svom najstrašnijem obliku. Mama bi još uvijek rado tkala moju sudbinu – poput tog svemirskog pauka koji pupkovinom veže na se sve ljude i tka ih u veliku šaru života.
“Biti svačija isto je kao biti ničija”, podsjeća me. “Znam to.” “Znaš?” “Da, želim da bude tako.” Odlaže sjekiru i maže ruke koje bole istom masti od nerca kojom obično maže i svoje cokule. Univerzalna je kao i sve drugo u njezinu životu, ne bi me začudilo da na njoj peče i haringe. Ne pita me tko je to bio, ta ljubav mog života, taj koji me je sasvim opčinio. Možda misli da to već zna, kao što sve majke misle da znaju samo zbog toga što su jednom s nama dijelile krvni sustav – nikad nam ne dopuštaju da to zaboravimo.
“Ne shvaćam kako ti se to da. Stvarno, djevojko, od kojeg si ti materijala?” “Od nekog tvrdog drveta sa sjevera, pretpostavljam.” “Od čvornate breze? U tom slučaju, s vijcima od titana”, britko će mama. Oči joj u tom trenutku postaju plave. Pokušavam s njom biti iskrena iako znam da to niti voli niti razumije. “Što ti, ustvari, od njih tražiš? Ispunjaju te samo prazninom, to ti je moje mišljenje. Što ti jedan da, drugi ti uzme.” Bila sam odlučila da se neću dati isprovocirati, ali sada je kasno. “Dobila si previše ljubavi dok si bila mala”, dodaje i uputi mi nekakav neshvatljivi pogled kroz svoje žute sljepačke naočale. Izgledaju blesavo. Nadam se da ih skida kad im netko dođe u posjet, tko god to bio... “Previše ljubavi. To ti je zbog toga”, ponovi. “Što mi je zbog toga?” “To s muškarcima.”
Da, spavam sa svim muškarcima, ali ne s bilo kojima, samo s onima koje sam odabrala, a to je tek malen promil svih koje susrećem, a nakon toga... da, nakon toga ih ostavljam prije nego što stignu pokazati svoje manje privlačne strane, što najčešće znači odmah. Što želim od njih? Svakako ne vjernost pod slapom mliječno bijelog tila. Neću krevet s baldahinom koji se zove Hirošima ni meko obloženu ćeliju u Alcatrazu.
A što oni žele od mene? “Fascinantna si, drugačija”, čujem najčešće – što znači da nisam lijepa. Ne spadam baš među najljepše žene, pa mi se pruža širok spektar mogućih muškaraca. Privlačne žene koje upadaju u oči često djeluju usamljeno, muškarci im se usuđuju prići tek kad pokažu veliku želju. Ili kad se sami muškarci uzbude i požele ih na neki način uvrijediti.
Što god mama mislila, ja ih pomno biram. Naravno da sam znala pogriješiti, ali to se događa i kod izbora jednog jedinog – da krivo procijeniš, nadrapaš i još se dugo poslije kaješ. Jednom sam tako srela muškarca koji je prezirao sve žene koje nije mogao dobiti, skoro jednako kao one koje je mogao dobiti. Ali zbog jednog takvog ne mogu okrivljavati sve ostale. “Čuvaj se”, upozorava me mama na svom ledenom dijalektu. Iako više ne može biti moj anđeo čuvar, svejedno bi rado bila ptica zlokobnica. “Život nije lunapark, Lo.” Znam. Ali možda može to postati. Muškarac koji miriše na Jicky ne može biti skroz-naskroz beznadan. Ili na Eau Sauvage, Equipage, Hypnose. Najviše vjerujem mirisima u kojima ima ozona, onim slano-slatkim, uniseks mirisima, vodenastim mirisima. Oni drugi životinjski, žljezdani vonjevi, kao što je mošus, bude oprez, mora biti baš jako kasno ili samo u izvjesnim noćima.
“Jednom će se tvoja prošlost vratiti i počet će te loviti. Netko od njih možda je prošao posebno loše. Muškarci su...” “Opasni?” “Romantičari”, kaže mama i probode me pogledom kroz žute naočale. Postalo je hladno. Premještamo se u kuhinju, ona toči vodu u kotlić i traži limenku kave po smočnici. “Romantičari, Lo, trebala bi to znati. I, da – zbog toga su ponekad opasni.” Znam da mi je inače maksimalno lojalna, ali ne mogu to sada zahtijevati. Odjednom poprima strog izgled, vrti gumb na plinskom štednjaku, upali šibicu. Uvijek zadržavam dah kad pali plin. Odbija promijeniti štednjak – ako mora umrijeti, izgorjet će, neće polako kopnjeti. “Dobila sam samo kćeri, Bože moj, zašto si me ostavio!” tuži se neka žena na radiju. Mama se trgne. “Kćeri”, mrmlja, “veća sreća i veća žalost.” To je uvijek govorila njezina majka.
S njima se ne može samo poigrati pa otići kad nam postane dosadno, jednog dana poći će po zlu. Tobolčari... tako ih mama zove iako je i ona tobolčar, nosila je mene i iako sam se rano izvukla iz tobolca i otišla svojim putem, ponekad zaželim vratiti se u njezinu zaštitničku blizinu.

Crvena zona




Srela sam ga u tramvaju između Budima i Pešte tog proljeća kad su stabla prerano prelistala, a travanj bio tako topao da čovjek nije imao želje ostati u gradu kad dođe ljeto. Posljednji se ugurao u kola kad smo već krenuli. Pogled mi se zaustavio na kašmirskom uzorku njegove košulje, samo luđaci idu bosi u tramvaj, pomislila sam gledajući kako se bokom oslanja o kromirani stup dok pije gazirano piće iz boce i smiješi se. Čemu se smiješio? Ničem posebno... Smiješio se tek tako? Pripalio je izmišljenu cigaretu i odjednom mi se učinilo da se smiješio meni. Diskretno sam prešla rukom preko usta, možda mi je na bradi ostalo malo umaka od paprike dok sam trčala noseći topao mađarski kruh preko ulice, od tržnice do tramvajske stanice.
Ništa ne može nadmašiti svjetlo u travnju, ne u ovom gradu, jer je Budimpešta kao ogledalo one lažljive vrste u kojem čovjek izgleda ljepše. Vozili smo se na jarkom svjetlu preko Dunava. Posljednje što sam vidjela prije nego što se vidokrug utopio u bjelini bila je kap pića koja je tekla niz njegovu glatku bradu opaljenu suncem. Zaželjela sam je zaustaviti jezikom dok ga je svjetlo zasljepljivalo, ali trenutak je već prošao.
Prvo što sam razabrala kad je svjetlost nestala bila je njegova šaka. Neka životinja, vjerojatno pas ju je izobličio. Mali ostaci zglobova prstiju bili su još na svom mjestu, ali šaka je bila iznakažena do te mjere da se jedva mogla nazvati šakom. Nemarno ju je provukao kroz kosu, morala sam pogledati, pomislila sam kako bi bilo da me takva ruka dodirne, jesu li osjeti još postojali, što je osjećala. Možda ruka nije zaboravila – život prije nesreće – kako je bilo jagodicama prstiju dodirivati najmanje detalje.
Tražila sam nešto drugo u što bih gledala. Oko vrata nosio je ovlaš zavezanu baršunastu kravatu s motivom Taj Mahala. Nikada u životu nisam vidjela tako lijepa muškarca, a tako neukusno odjevena. Možda sam se varala, ali činilo se da nešto u njemu izgara, od ruke pa sve do intenzivnog pogleda.
Vozili smo se kroz grad u širokom luku. Kroz Lukasov grad. Pokušala sam dočarati sebi kako stoji na uglu ulice, ali nije išlo, nije pristajao ondje. Ponovo smo prelazili rijeku i kad smo sišli na posljednjoj stanici, bila je jesen, ili se tako činilo, bilo je prohladno s nagovještajem kiše u zraku. Ostali smo on i ja, i čitava horda djece različitih uzrasta na putu u školu u ispeglanim uniformama. Djeca su pošla na jednu stranu, on na drugu, a ja za njim.
Miris jorgovana u pogrešnom godišnjem dobu smetao mi je i zbunjivao me, a onda sam ugledala tvornicu sapuna. Hodao je polako kao da želi da ga stignem, prošao je pored tvornice i uputio se u pravcu stambenih zgrada, držeći se sjene. Išli smo poprijeko kroz prazna dvorišta i kad smo izašli na drugu stranu, tamo odjednom više nije bilo zgrada. Ravna polja, obrasla nekim drugačijim korovom od onog kod kuće, protezala su se do autoputa u daljini.
Kamo je išao? Iglica na mom mjeraču prešla je na crvenu zonu. Ne slijedi nikad nekog tko želi da ga slijediš. No ja još tada nisam bila razvila strah prema neznancima. Kišilo je tako malo da se to jedva primjećivalo, samo vlažna opna na čelu i obrazima. Podignuo je ramena u tankoj košulji, ubrzao i kod jednog neobrađenog polja obraslog čičkom neočekivano stao i okrenuo se.
“What do you want?”
Nisam imala namjeru gledati u njegovu ruku, onu izobličenu, ali nije mi uspijevalo jer kao da je šaputala: “Ti tamo... Da, baš ti... Pogledaj me. Nemoj se bojati.”
Trebalo bi moći provesti jedan dan, pa čak i cijeli tjedan, u nepoznatom gradu, a da ne odemo s nekim u krevet. Znam čisto teoretski da je to moguće, ali sami muškarci u tranzitnim čekaonicama, svježe istuširani muškarci u blagovaonici za doručkom, lijepe šije kod pultova za čekiranje, nečiji profil u ogledalu lifta, miris na trotoaru ili u vagonu, više od toga nije potrebno.
Muškarci s velikim snovima. Muškarci s psima. Mladi muškarci koji piju prebrzo, stariji muškarci s očima poput pustih otoka. Oni koji pucaju s boka. Ubojice meka srca. Muškarci u iznimnom stanju. Muškarci sa stilom. Muškarci bez. Muškarci koji ne znaju ni što žele ni zašto. I muškarci koji točno znaju. Nije baš točno da svi oni idu naokolo i čekaju da ih netko zavede, no ako im se pruži prilika, ne znam što bi ih moglo spriječiti.
“Ti vodiš ljubav mirno, a spavaš divlje”, rekao je netko.
“Tvoj smijeh podsjeća na valove, jednostavno dobijem morsku bolest”, rekao je netko drugi.
“Dođi”, molio je crni pljačkaš. I došla sam.
Ostatak vikenda proveli smo u njegovoj vikendici odmah izvan Pešte. Pekli smo posljednje prošlogodišnje kestenje u čađavim konzervama u peći na drva i jeli ih još vruće iz ljuske s malo soli, pili domaću rakiju tako jaku da bi mogla uspavati i vepra. Nije to nikakav pas razderao Mikloševu ruku, napravila je to mašina u tvornici sapuna. Kad me dodirnuo, smirila sam se. Ruka mi nije bila odvratna, samo drugačija, mekša od dječje.
I usne su mu bile nekako meke, kao kad zagrizeš u šljivu pa poteče sok, slan tamnocrven sok njegovih bujnih usana koje su postajale sve crvenije. Usta su šaputala: “Zagrizi!” Zagrizla sam. Sjene su se brzo selile preko tapeta, oblaci su otplovili. “Znaš, Eskimi”, rekao je odjednom kad smo ponovo ležali na krevetu nakon što smo pojeli sve kestene, čak i one napola izgorjele, da zatomimo večernju glad, hrane je bilo, ali ne i osjećaja sitosti. “Da bi povećali snagu i izdržljivost svojih pasa, običavaju zavezati kuju i ostaviti je vukovima da se s njom pare”, rekao je. Ostala sam nepomična na njemu. Na drugoj strani staklenih vrata mrak se spustio na vrt, vidjeli su se samo otisci ruku na unutrašnjoj strani prljavih okana. Mnogo otisaka, kao da je netko pokušavao izaći. “A žensku djecu bi pustili da se smrznu”, nastavio je. “Ostavili bi ih na ulazu u iglu gdje bi se brzo smrzla. Dvoje od troje novorođenčadi. Ali to samo u vrijeme gladi. Ljeti bi napravili mali grob od kamenja pored šatora i stavili u njega djevojčicu da umre. A ako je bilo proljeće ili jesen, ugušili bi je tuljanovom kožom. Morali su žrtvovati nekoliko života da bi drugi preživjeli – uvijek djevojčice jer one nisu bile lovci.”
Ruke su mu još uvijek bile meke, oči i glas također, ali nešto se promijenilo. Nešto u meni.
Strah je poput životinje. U strahu se pretvoriš u nešto četveronožno, osjećaš hladnoću pod šapama. Dođi, šaputao je. Otiđi, rekla sam sama sebi. Vjeruj svom strahu. Otiđi sad. Otiđi.


Miris u sobi promijenio se iz želje u bezvoljnost, bio mi je odnekud poznat, iz djetinjstva, klice koje trunu na kiši, sladunjav miris mokraće. “Požuri”, rekao je kad sam nekako izvalila iz sebe da moram van. Prokleto nepotrebno usred akta, vidjelo se da misli. Laž je bila napola prozirna, ali nije bilo vremena za razmišljanje, rekao je da stari WC u kući ne radi i da prođem iza kuće i praznog golubinjaka. “Požuri”, rekao je iako sam i ja jedino na to mislila, bojeći se da ne primijeti kako mi se tijelo rashladilo, kako je bijelo i beskrvno, ukočeno od straha.
A onda kao da je odjednom zažalio, zadržao me je. Ne onom mekom, oštećenom rukom koja mi je bila draga, već onom drugom, manje osjetljivom. “Imaš mjehur kao ptica... Što si rekla, kako se ono zoveš?” Prstima me čvrsto držao za ručni zglob, sigurno je osjetio da sam se smrzla do kosti. Oprezno sam se pokušala izvući i rekla mu svoje ime. Pa nije tako teško. Dva slova. Ne znam zašto ga nije mogao zapamtiti. Već me nekoliko puta pitao kao da nije bio zadovoljan odgovorom.
Smijali smo se i nazdravljali, pa nisam pratila koliko sam čaša te domaće rakije popila, ali koje je bilo sve manje u plastičnom kanistru bez etikete. Tek sam joj sad osjetila okus, oštar kao rez u grlu. Što mi je to dao – tekući insekticid, pesticid protiv korova, razblažen otrov za štakore? Nešto od tih otrovnih tvari kojih uvijek ima u vikendici. “Rashladila si se”, rekao je, “kao led si. Što se dogodilo?” “Moram...” tražila sam riječ na njemačkom, ali nije je bilo... “Pusti me!” skočila sam čim mi je pustio ruku i brzo obukla nešto za što sam mislila da je moja haljina. Pokazalo se da je to bila njegova košulja, ali nisam imala vremena za presvlačenje, teturala sam dalje u mraku ne gledajući ide li za mnom. Gledala sam kao kroz tunel, pokušavala se orijentirati prema svjetlu, ali posvuda je bio mrak. Pipkajući po zidovima, nailazila sam samo na zaključana vrata.
Progutala sam to govno koje mi je ponudio, smijala se na najdjetinjastiji način, zavodila i dala se zavesti kao da me život nije ničem naučio. Njegov jezik u mojim ustima, moja ruka u njegovim hlačama, još alkohola u čašama, ja na leđima, on preko mene, jednako pijan... ili se samo pravio, možda je cijelo vrijeme bio potpuno trijezan? Bistre glave i usredotočen, sada još meni za petama – dajući mi samo malu prednost ne bi li osjetio još veće uzbuđenje.
Udarila sam bokom u nešto tvrdo, ne osjetivši bol, i nastavila bauljati. Učinilo mi se da čujem kako me zove po imenu, ali to je mogao biti i vjetar, ponovo je počelo puhati i drvena kuća trošnih zidova bila je poput potrganog glazbala u koje puše vjetar. Naposljetku, na samom kraju kuhinje naišla sam na stražnja vrata u kojima je bio ključ. Udario me noćni zrak, udahnula sam osjećajući da sam tog trenutka izronila na površinu i nastavila kroz zarasli vrt. Trnje me greblo kroz tanku košulju. Vrtjela sam se u krugovima sve dok napokon nisam udarila u metalnu ogradu na rubu imanja, prebacila se preko nje i požurila dalje u nepoznat mrak.
Kad me uhvati strah, ne mogu se kontrolirati, curilo je s mene dok sam trčala. Ostala sam stajati usred pustog polja. Besmislen bijeg bez progonitelja, divljač koja stane usred lova ne znajući zašto bježi. Osjetila sam se praznom, izgubljenom i malo glupom. Bilo je vjetrovito i hladno, u ustima sam imala okus čađavih kestena i dima iz njegovih usta te malo krvi. Kad je nestao strah, ništa me više nije tjeralo dalje. Čučnula sam i odmarala se, osjećala sam se izgubljenom, nisam više bila toliko uzbuđena, stoga zbog straha nisam osjećala umor, čeznula sam za krevetom, bilo kakvim, svojim hotelskim, toplim, ili njegovim s kvrgavim madracem. Samo se prepustiti osjećaju iscrpljenosti, zatvoriti oči i zaspati. Autoput s rijetkim noćnim prometom lebdio je čitavo to vrijeme dok sam trčala prema prividu nekakva spasa u daljini. Sad kad sam mu prišla blizu, nije više ulijevao sigurnost. Mogla bih ući u krivi automobil, bogzna tko bi me mogao pokupiti, ništa nije govorilo da sam sigurnija vani nego u kući s njim.
Od svih loših stvari nije on najgori, pomislila sam. Na udaljenosti vidjela sam njegovu kućicu kako leži na osami kao divlji zec pod vedrim noćnim nebom. Plavi dim svjedočio je da u peći u kojoj smo pekli kestene još uvijek gori vatra, seoska idila u mirnom proljetnom mraku. Negdje jako daleko zov ćuka. Iz daljine sve lijepo i jednostavno.
Krenula sam natrag.
Kad sam stigla do ograde njegova imanja, vidjela sam kako stoji unutra pred staklenim vratima i čeka, gol, omotao je ručnik oko bokova i iako je otvorio vrata i ušao u vrt, nije se činilo da me vidi. Dugo je stajao i promatrao ne zovnuvši me. Jesam li čula da u ovom kraju postoje medvjedi koji noću dolaze sve do kuća i jedu iz kanti za smeće? Tako sam čula i pomislila da je to razlog što me nije zazvao. Ili je znao da ima onih velikih šišmiša koji sišu krv i... Ne, to valjda nije ovdje, nego u Transilvaniji? Najvjerojatnije mi je opet zaboravio ime. Zbog toga je samo tiho stajao u mraku i čekao. Jasno sam ga razabrala na slaboj svjetlosti koja je dolazila iz spavaće sobe i, unatoč daljini, vidjela sam kako je vjetar odjednom uhvatio ručnik koji je imao oko bokova, digao tkaninu u zrak i otkrio njegovu golotinju prije nego što se uspio pokriti. Kao da je osjećao da ga netko gleda izvana iz mraka.
Dok je tako stajao među visokim drvećem, polugol, miran, izgledao je puno manji nego muškarac na kojeg sam mislila dok sam trčala. Jak osjećaj neugode u krevetu, taj iznenadni nemir ispod kože, je li to izazvalo refleks straha? Bila sam tamo svojom voljom i uživala sam s njim. Nije razlog bilo ni mjesto ni situacija, kao ni on. Bio je traljav ljubavnik, ali bio mi je drag. A privukla me paukova ruka, zbog nje sam ga uočila i htjela saznati tko je. Kakav je osjećaj kad te dodirne ta ruka? Ali on je imao dva lica, različita kao te dvije ruke.
U svim kulturama, u svim vremenima nalazimo isti uzorak: čovjek obožava opasnu zvijer da bi je udobrovoljio. Što se više bojimo muškarca, vuka, šišmiša, pauka, to ih više obožavamo. Jednom sam imala fobiju od pauka, naročito od onih velikih dlakavih vrsta. Umislila sam da je njihov ugriz smrtonosan, no to je bilo jednako praznovjerno kao vjerovanje da se ti ugrizi liječe zamornim plesom, tarantelom, od kojeg se pada u trans. Otrov je prilično bezopasan, a većina je pauka preslaba i ne može probiti ljudsku kožu. Ali što je to pomoglo? To što sam znala. Čak i kad sam pročitala da većina pauka ima srce, moj strah nije se smanjio. Strah je strah, iracionalan i izdržljiv. Intenzivan i manipulativan. Brzo djeluje. Od jednog trenutka do drugog čovjek izgubi ravnotežu. Imamo kontrolu dok je imamo, a onda je uopće više nemamo, klizne nam iz ruku poput glatkog sapuna, a kad nema kontrole, ostaje jedino strah.
Može biti da se u krevetu pojavio taj strah od pauka, užitak i strah, ponekad se spoje, izmiješaju, zamijene mjesta i teško ih je razlikovati. Male Eskimke svakako su tome doprinijele, priče koje sam čula kao dijete, gnjavila da mi ih ispričaju... prije nego što sam znala koliko će me besanih noći to koštati. Da su nekad ljudi u teškim vremenima gušili svoje novorođene kćeri – da je i moja obitelj mogla tako postupiti, to je narušilo cijeli moj svijet. Nisam mogla prestati razmišljati o tim djevojčicama, kako su im se male debeljuškaste noge trzale i nakraju pale svaka na svoju stranu ispod tuljanove kože kojom su im čvrsto zatvorili usta.


Kad smo dolazili u njegovu osamljenu nastambu još za dana, nisam vidjela druge napučene kuće u blizini, samo nekoliko napuštenih. Ušli smo u autobus, a onda još dugo pješačili kroz tih pust kraj te došli do njegove vikendice. “O čemu razmišljaš?” upitao me nakon duge šutnje. Jedva sam znala gdje se nalazim i mogu li sama naći put natrag u grad. Izgledao je napeto, možda je mislio da mi se ne sviđa taj zaboravljeni kraj koji je, u usporedbi s bogatom Budimpeštom, izgledao zaostao. Međutim, u mojim očima to seosko okružje bilo je nekako lijepo, kao kraj iz djetinjstva u kojem nisam dugo bila.
Išao je sredinom pošljunčenog puta, pored nas nije prošao nijedan automobil, nijedan čovjek, bili smo sami jedno s drugim, a visoko nad poljem kružio je jastreb. Izobličena ruka između nas kao podsjetnik da o njemu ne znam još ništa.
Predomislio se. To se vidjelo po načinu na koji me izbjegavao pogledati. Mogao je na mene prebaciti krivnju, ali nije. Otkako smo izašli iz autobusa, išao je šutke, možda je razmišljao kako je idiotski impulzivno to što smo se združili na putu do njegove vikendice, kao da smo zaboravili kamo smo bili krenuli tog dana. Nismo ništa znali jedno o drugom, a komunicirali smo malo. Ne zbog toga što bi jezik predstavljao problem jer on je nekad radio na gradilištu u Berlinu i Nürnbergu, tako da je njegov njemački bio bolji od mog, a engleskim smo krpali rupe. Jednostavno nismo znali o čemu bismo razgovarali.
Nije postavio nijedno pitanje o tome tko sam, nije želio znati ništa o meni osim mog imena. A što li sam ja željela znati o njemu osim kakav bi to bio osjećaj kad bi me dodirnuo svojom izobličenom rukom?
Njegove jagodične kosti podsjećale su na Lukasa. Lice koje je brzo mijenjalo izraz od grubog do lomljivog. Voljela sam gledati kako je svjetlost mijenjala Lukasovo lice, ali on to nije volio slušati, smatrao je komplimente pretjerivanjem, a pretjerivanje ga je opterećivalo. “Lijepa si”, rekao je – sjećam se dobro jer je to rekao samo jednom.
Otkako smo izašli iz autobusa, izvan grada nisam čula ni pseći lavež, čak ni u daljini, nigdje nije bilo ni traga životu. Kao da su tu zonu evakuirali i prepustili pticama grabljivicama. Upravo kad sam se navikla na neprobojnu šutnju koja je vladala između nas, prekinulo ju je njegovo pitanje. O čemu sam razmišljala? O ženama čija su lica prozirna od starosti, kako mi je grlo ljepljivo od prašine, da se ondje negdje rodio Lukas, da jako miriše na kozju krv duž puta, o njegovoj nastradaloj ruci, glatkoj od mlade kože, sasvim blizu moje dok hodamo. Ali najviše sam razmišljala o zmijama, kako prolazimo kroz tipičan zmijski kraj, a nikad nisam voljela zmije, ni prije ni poslije ugriza u djetinjstvu, o tome kako je to možda jedini strah koji ne mogu sakriti.
Moj ograničeni njemački nije bio dovoljan da bih sve to mogla objasniti, pa sam ga upitala na što on misli. “Da sam zaboravio kako se zoveš”, odgovorio je ne okrećući glavu, slijedila sam njegov pogled i ponovo ugledala pticu grabljivicu. Približavala se klizeći zrakom. Tipični pokreti grabljivice, sporo se vrti ukrug na velikoj visini, pokreti koji pokazuju da ima zmija u blizini. Jastreb je značio ili da kraj vrvi zmijama, ili da je stanje pod kontrolom, da je netko ipak pokazao dobru volju i drži gmizavce u šahu. Ali moj strah nije trebao dokaz, samo jednog jastreba iznad takva terena na kojem upravo u takvo toplo, takoreći, ljetno vrijeme zmije izlaze iz svojih rupa u kojima su preživjele cijelu zimu grijući jedne druge. Kao dijete često sam ih viđala dolje kod jezera, crne poskoke, kuda su poslije nestali? Kad sam ušla u pubertet, nije ih više bilo. Ili sam samo izgubila oko za njih?
Lukas je tvrdio da rađaju žive mlade. Mogla sam predočiti sebi tu moru, sve puno poskoka koji se nekontrolirano pare i liježu nove gotove poskoke. Nešto se hibridno događalo u njihovu tijelu, Lukas je tvrdio da proizvode jaja koja dozrijevaju unutar njihovih tijela. Ali najviše od svega bojala sam se zmija koje su ušle u vodu. I poskoci i sljepici izvrsno su plivali i spuštali su se u jezero gdje su hvatali male ribe. Morao si biti brz kao munja da ih uspiješ izbjeći. Morao si se malo bojati da bi ostao tako brz. Ja sam ostajala paralizirana.
“Hoćemo li uskoro stići?” Sumnjičavim pogledom prelazila sam preko šljunčanog puta ne bih li razaznala vijugave pokrete, kad sam odjednom neočekivano osjetila nalet hladnog vjetra koji je puhao prema gradu. “Tamo”, rekao je Mikloš, na što sam se trgnula, ali nije bila zmija, nego kuća. Tirkizno obojena ljetna kuća koja se ljuštila, zatvorenih kapaka, dopola sakrivena u divljem grmlju i turskim klinčićima koji su se proširili poput korova po travnjaku. “Dođi”, rekao je i preskočio škarice preko zahrđalih vrata ograde. Požurila sam za njim, sretna što ću uskoro biti na sigurnom.
Zastao je u podnožju stepenica. Na jarkom dnevnom svjetlu na najvišoj stepenici, toploj od sunca, ležala je zmija. Nisam prepoznala koje je vrste, ali on je to očito znao jer su mu se pokreti promijenili u sekundi. Micao se jako sporo, pa se činilo da stoji na mjestu. Zmija se smotala u krug, akumulirajući toplinu, i čekala. Uhvatio je jednu palu granu – vidjelo se da mu nije prvi put. Vično je uhvatio životinju i odbacio je hitro u velikom luku u bodljikavo grmlje kod kuće, otključao vrata i uveo me.


Nije bilo ničeg čudnog na njegovu licu kad sam ga ugledala u tramvaju. Neprimjetno i svakidašnje, uvijek sam bila slaba na svakidašnja lica. Nisam ga počela gledati zbog ruke, nego zbog smiješka, uznemirio me kao i sve drugo što se otklanja od normale kad je čovjek stisnut među neznancima. Prvo smiješak, onda ruka. Ustuknula sam, nisam to uspjela prikriti. Instinktivno uzmicanje od neugode. Vidjela sam da je primijetio kako su mi se zjenice raširile, kako sam zbog nelagode refleksno pritisnula trticu dublje u plastični jastuk sjedala, istovremeno zagrizavši prevelik zalogaj kruha. Sigurno je bio vičan svim mogućim bezosjećajnim reakcijama, ali može li se ikad naviknuti na činjenicu da budimo odbojnost kod drugih kad to uopće ne želimo? Moj pogled je ponovo privukla njegova ruka, taj mesnati ružičasti pauk kojim je prošao kroz kosu da smiri razbarušene uvojke, kad imaš takvu ruku, možda pridaješ posebnu važnost drugim detaljima.
Kad sam bila mala, vidjela sam mnogo muškaraca kojima je nedostajao prst ili više njih jer su podletjeli pod kakvu sjekiru ili pilu, ili im ih je odgrizla razljućena krmača, ili su ih pak odnijele gangrena ili smrzotine. Ali ova ruka nije bila blago ozlijeđena, bila je izobličena do neprepoznatljivosti. Pa ipak... gdje ima odbojnosti, ima i privlačnosti, privlačila me ta njegova ruka, sviđala se nečemu u meni što nikad prije nije bilo u igri.
Kad se ušuljam natrag u kuću, on već leži i spava. Ili se pravi da spava i da se budi, okreće se u krevetu i zove me k sebi. Kad neugoda jednom uđe u želju i pomiješa se s njom, teško ih je ponovo razdvojiti. Bilo bi bolje da odem, da napustim to mjesto, na pameti mi je čitavo vrijeme dok prilazim njegovu krevetu i dok se svojevoljno a ipak nevoljko uvlačim k njemu pod pokrivač i taj se osjećaj pojačava kad mi položi ruku između lopatica. Ne želim da osjeti kako se tamo ispod nadiže reptil straha nakostriješena repa.
Sumnjičavo me pita gdje sam bila... čitavu vječnost. Sigurno sam zalutala, odgovaram. Nemoguće je zalutati u vrtu te veličine, osim toga, ograđen je. Imam lošu orijentaciju, objašnjavam nejasno, čujem i sama kako glupo zvučim, pa dodajem da ne vidim baš dobro u mraku. U tom trenutku on pod dekom otkriva da su mi stopala blatnjava. “U mom vrtu nema ilovače, trčala si po polju, zar ne?” Odmahujem glavom, ali on osjeća pod prstima poderotinu na košulji od bodlji trnine i pita jesam li ja to pokušala pobjeći. Niječem. “Lažeš.” Ne pobijam. Peku me ogrebotine dok me privlači k sebi. Na zidu iznad njegove glave, pribijen čavlom, stoji izrezan citat: “Nikada ne zaboravljam lice koje sam vidio – ali u tvom slučaju spreman sam napraviti iznimku.” Groucho Marx, pomislim dok ulazi u mene.
Počelo se daniti, hladan pljesniv plav sjaj plazi po zidovima ljetne kuće. Drži mi lice između čitave i ozlijeđene ruke, ujeda me za vrat. Odbija me čudan vonj njegovih ruku sve dok ne shvatim otkud dolazi – njušim samu sebe. Miris našeg ranijeg susreta.
Uvijek smo netko drugi dok vodimo ljubav. Netko drugi, nama jako dalek. Kad susretnem nekog poput njega, zaželim sresti i onog drugog u njemu, muževna muškarca. U kojeg se pretvara dok vodi ljubav.

Ni ovdje ni ondje




Voljela sam spavati s Lukasom, naš tajni san. Usred dana, u kući ronioca bisera, tekli su sati, kao odneseni, sve do mraka. Plovili su bez otpora niz tanku granicu između jave, polusna, sna, sanja, nesvijesti. Ležao bi na mojoj ruci ili sam ja ležala na njegovoj pokušavajući zamisliti da je taj pogled imao već puno ranije, prije nego što me susreo. Da to, ustvari, nema veze sa mnom, da nisam ja kriva što su mu oči onakve – kao da se nešto nepovratno gubilo svaki put kad bi me pogledao.
Tijelo. Zbog toga jer je dodirljivo. Nakraju se sve oko njega vrti. Nakon toliko vremena provedenog u zajedničkoj blizini nije nam više bilo do razgovora. Lukasova golotinja nije me ni uzbuđivala niti mi je smetala. Navikla sam na nju kao i na vlastitu. Bilo je to samo jedno tijelo, bez iznenađujućih promjena od danas do sutra. Izvjesne promjene dolazile su s godišnjim dobima, malo više potkožnog sala zimi, a mršavije i opuštenije u pokretima ljeti. Zatim one druge koje nisu bile ciklične ni vezane uz godišnja doba, već one neodgodive. Od djeteta do tinejdžera preko sporog puberteta i u Lukasovu slučaju do pretvorbe u odraslo tijelo. Tako spore da ih nisam primijetila dok sve nije bilo gotovo.
Tako dugo dok sam imala dječje tijelo, mogli smo biti prijatelji, ali što ako mi to izmakne iz ruku? Jedanput mora doći do toga i kad više ne budem dijete, sve će biti puno složenije. Činilo se da Lukas to čeka. Promatrao je moje uske kukove. “Zar nećeš uskoro početi rasti?” Zašto? Zar mu se žuri? Odmaknula sam mu ruke. “Vjerojatno si najmanja u razredu.” Uopće nisam bila najmanja. Bilo je čak dječaka manjih od mene. U usporedbi s njima Lukas je bio mršav div s rukama poput kestenovih listova i nemirnim lancem mišića pod kožom. Podizao me u vodi i bacao u duboko ne bih li naučila plivati.
Sunce, san, igra. Ljeto je postojalo samo radi nas, a mi radi njega. Tako dugo dok smo imali jedno drugo, imali smo sve. Skakavce umočene u med divljih pčela, ostatke hrane koju smo prokrijumčarili od kuće. Pili smo kišnicu iz limenih bačvi, tuširali se na pljuskovima. Spavali. Više smo od svega spavali, tajnim snom. Lukasu nikada nije bilo dosta. Morala sam to zavoljeti ili barem imati strpljenja s njim. Ležati pored njega i čitati u ritmu njegova sporog disanja, u zaspaloj prisutnosti njegova toplog ispruženog tijela. Kako je vrijeme prolazio, učinilo mi se da je sve manje nalik progonjenom psu. Smatrali smo se zaštićenima tako nepripremljeni ni na što, na granici koju nismo prelazili, samo smo to odgađali, bili ni ovdje ni ondje.
“Što se događa? Kamo to ideš kad odjednom samo nestaneš? Što, zaboga, radiš?” pitala je mama iza svojih ogromnih naočala u kojima je izgledala kao velik stršljen, naročito u onoj prugastoj majici, toliko razvučenoj oko vrata da joj se mogao vidjeti procijep između grudi. “Svašta. Igram se.” “Zamislite, Alisa uzemlji čudesa i Komunistički manifest napisani su otprilike u isto vrijeme”, čulo se djeda koji je sjedio pred maminom policom s knjigama i oprezno prstom prelazio preko hrptova knjiga. “Svašta, igram se”, oponašala je mama, “ne sastaješ se valjda s onim Lukasom?” Smanjile su joj se zjenice, izbjegavala sam je pogledati u oči. “Tata od onog Lukasa, je li njemu prezime zaista Puskás?” Djed je izgovorio to ime skoro s poštovanjem. “Zašto pitaš?” s protestom u glasu upitala je mama. Puskás... je jedan od najboljih nogometaša svih vremena, pedesetih kad su Mađari bili najbolji, čudesni Mađari... Zar nije nikad čula za njih? Odmahnula je glavom. Nije voljela da joj itko dira u knjige, a najmanje od svega željela je razgovarati o Lukasu. Zjenica oštrih poput igala, poput Lukasovih kad je iskušavao svoje ampule plina od kojeg se spavalo, mada je mama prije bila razjarena nego utučena. “I kakve to ima veze s bilo čim?” upitala je otrovno. “Samo sam pomislio da su u rodu.” “Kao da bi to nešto pomoglo”, odrezala je mama.
Mama je bila jedina u kući koja je imala police za knjige iako su knjige dostajale samo za jednu od njih. Tatin otac držao je knjige u drvenom sanduku ispod kreveta, kao da nije znao za police. U kući ronioca bisera Lukas i ja našli smo dvadeset takvih knjiga u crnom kožnom uvezu punom plijesni, poredanih po abecedi. Postoji li neki sistem? Lukasov mozak želio je otkriti vezu, u svakoj slučajnosti vidio je dublje značenje. Morala je postojati cjelina, nevidljiva paučina koja je držala zajedno naše postojanje. Pokušavao je posložiti svijet oko nas u sliku koja je barem donekle bila cjelovita. Sliku čega, pitala sam se, ali on to još nije znao. Moj zadatak bio je sricati tekst, a Lukas mi je objašnjavao što sam upravo pročitala. Nije bio vješt u čitanju, ali znao je dosta toga, a to je uglavnom pokupio gledajući televiziju.
Koralji, šišmiši, vatra, pauk – potkraj ljeta počeo je sve više spominjati pauka. Usred mreže pleo je svoje vrijeme. Sudbinu. Velika svemirska majka u zastrašujućem obliku. Ne znam je li pritom mislio na svoju mamu. Ne, nije moguće jer je nije imao.
Velika stabla koralja, bijela od soli, poput porculana, detaljno izrezbarena rukom prirode, stajala su u prozorima kuće ronioca bisera, najvjerojatnije krijumčarena roba iz Japana. Kostur koralja je s vanjske strane u obliku tanke zaštitne opne, pročitala sam. To je bilo potrebno Lukasu. Dok sam ga vani čekala, često sam čula kako se on i tata svađaju, svaki na svom jeziku. Nikada nisam razumjela o čemu je bila riječ, samo znam da je postajalo sve gore što je Lukas bivao stariji. Ranije nije proturječio, no sada nije oprezno pokušavao pobjeći, već je ostajao i primao ono što slijedi. Ili nije primao.
Masnice su nestajale, a na njihovo mjesto dolazile su nove. Što je vrijedilo da me moja obitelj obasipala tolikom ljubavi kad je Lukasov život bio vječita skitnja, bdijenje i čekanje, pokušaj da se izbjegne. Ponekad bi prenoćio u našem skloništu čekajući da se ugase svjetla u njegovoj kući. Oslobodila sam se onih kojima sam oduvijek pripadala i otplivala prema njemu, naša priča nije nikad prestala, samo je upala u rupu, zatim u još jednu, nakon čega se nastavila.
Lukas je neprestano strepio da će nas otkriti. Iako je kuća ronioca bisera bila prazna čitavu vječnost, ipak smo mi bili uljezi. Nitko nas ne bi mogao nazvati vandalima, zahtijevao je da održavamo čistoću jer je, čini se, vjerovao da će se ronilac bisera vratiti iako je on vjerojatno već davno bio pod zemljom. Bila je to jednostavna računica – koju starost može doživjeti jedan ronilac bisera? Prašina na predmetima bila je debela sigurno pedeset godina.
Jedne vjetrovite večeri Lukas je zastao usred mrtve šume i počeo osluškivati preko jezera. I ja sam čula. Otkucaje bila. Postoji puls u svemu živom, stajali smo mirno i slušali, nije nam više bilo zima, postali smo dio hladnoće. Ispod leda valovi su udarali ritmički, kao krv između klijetke i pretklijetke.
Kasnije iste večeri osjetila sam to isto u njemu. Stisnuli smo se u krevetu i zajedno održavali toplinu, i to jedva jedvice jer je bilo vraški hladno. Čim smo se malo otopili, smrzavali smo se kao psi. Lukas se borio sa snom, inače to nije radio, no ovog puta kao da se želio oduprijeti. San je dosadan, značio je rastanak. “Kaže se spavati zajedno, ali to je krivo. Čovjek je sam kad spava”, rekao je i propustio dim kroz usnice kao Jean-Paul Belmondo. Što se mene tiče, naučila sam spavati laganim snom, tako da sam uvijek bila svjesna njegove prisutnosti.
Lukasov trbuh zimi je imao istu boju kao pjenica na vodi iz hidrocentrale, koža mu je bila meka kao brezin cvat, zažareni obrazi, ruke, usne, osjećala sam mu srce... Kako li je uporno lupalo, kao nešto zatvoreno što se pokušava probiti odatle! Čitavo vrijeme navaljivalo je na rešetke prsnog koša. Nakraju će jednom morati odustati.
Kad sam bila manja, lopatom sam probušila rupu na jezeru da bi ptice selice mogle izaći. Baka mi je pričala da prezimljuju na dnu jezera i bila sam sigurna da žele van. No to je bila samo bajka, sada sam to znala. Lukas je slušao dokraja i onda zatresao glavom. “Ne, Lo”, rekao je, “bajke ne postoje.”


Plutala sam. To je bio moj najveći talent. Ništa me nije moglo potopiti, imala sam sretno djetinjstvo, a ako i nije bilo tako, nisam to shvaćala. Ubrzo sam plivala jednako dobro izvan mamina trbuha kao što sam plivala u njemu. Ona to nije nikad nije potpuno prihvatila. “Svi se rađamo divlji”, govorila je, “naročito ti, Lo.” Kasnije sam postala prilično pitoma, ali radilo se samo o vanjskoj promjeni.
Okružena s trinaest odraslih, nisam morala dijeliti njihovu pažnju ni s kim, imala sam pune ruke posla da je izbjegnem. Dvadeset šest očiju gledalo me iza svakog ugla, u svim mrtvim kutovima, kroz sve zidove, uočavalo opasnosti prije nego što bih ih sama otkrila. Nakon što je teti Katji metalna strugotina iz stroja za rezanje metala povrijedila oko, još ih je uvijek ostalo dvadeset pet da me kontroliraju.
Ukoliko sam bila nečiji suučesnik, bila sam njegov. Kad je Lukas išao u krađu, samo bi uvukao trbuh i pustio to što je uzeo da spuzne kroz pojas na struku u njegove bogataške hlače, prostrane, kaki boje, zavezanih nogavica koje su mogle primiti koliko god ti drago, hranu kad smo bili gladni, piće kad smo bili žedni. Stajala sam iza dućana i čekala da dođe te isprazni svoj ulov u naprtnjaču koju smo nosili u svoje skrovište.
Eksperimentirao je sa svim i svačim, cigaretama iz kojih je izvadio duhan i pomiješao ga s nečim za što nije htio reći gdje se dobiva. Nekoliko puta probao je ampule s plinom i pušio istovremeno ne bi li ubrzao učinak. Ponekad sam od kuće donosila ostatke pića iz čaša jer njegov tata nije pio. Jednom se dočepao ketamina, nekakva sredstva za narkozu konja koje je kupio na jednom manje kontroliranom imanju u blizini. Načuo je da žestoko prodrma. Od njega izgubio je kontakt s vanjskim svijetom, ležao je na podu pored kreveta potpuno odsutan. Kao da ga je usisala crna rupa, opisao je kasnije taj osjećaj. Rupa oslobođenja kojoj se rado vraćaš. Nasmrt sam se prestrašila da se neće nikad više vratiti.
Uglavnom, sve je bilo prilično nevino, ali povezivanje užitka i opasnosti ubrzo je postao refleks. Jednom kad smo pričali o požaru u polju pored pruge, rekao je da je to on zapalio. Nisam znala što misliti. Zašto? Zbog toga što se inače ne bismo nikad sreli?
Morali smo stići napraviti još mnogo toga, stoga nismo stizali u školu, barem nismo tamo ostajali po čitav dan. Pobjegli bismo. Kretali smo se kroz djetinjstvo trčeći. Lukas je u meni zapečatio složene tajne. Ovo ne miješ nikome reći, to je samo između tebe i mene, nitko drugi ne bi razumio, mogu li ti vjerovati? Ne znam, odgovorila sam jer nisam nikada prije čuvala tajne, to nije bio običaj u našoj obitelji.
Njegova se riječ svega dotakla: tajni, obećanja, vragolija. Osim sjenke njegova tate, jedva je bilo odraslih u našem životu, a nije bilo ni druge djece iz škole, nije bilo tvornica, teretnih vlakova, hladnoće, gladi, umora, obroka, spavanja, godišnjih doba. Kretali smo se brzo i usredotočeno kao da smo znali da je budućnost protiv nas.
Od svih tajni koje su nas vezale onu o štakorima najbolje smo čuvali. Lukasov posao bio je prazniti stupice koje je postavljao njegov tata. Debeli riječni štakori glodali su krovne grede kad ih se nije držalo pod kontrolom, a po noći ulazili bi u kuhinju. Njegov tata Gabriel bio je pedantan, stoga je prekrio tavan najgorim stupicama. Zatim je sinu pokazao kako će ih prazniti i dao mu do znanja da je to odsada njegov posao. Kad Gabriel nije gledao, ja sam ih nosila dolje s tavana i potapala ih u cinčanu kadu iza kuće sve dok se stupice nisu prestale tresti, a Lukas je za to vrijeme stajao uza zid srameći se što je meni morao prepustiti ono najgore. Izgledao je kao da će se on udaviti, najradije uopće ne bi bio ondje, ali morao je ostati i paziti da tata ne primijeti kako sam ja preuzela posljednji dio obrade štakora.
Te stare metalne stupice bile su teške, naročito nakon što su štakori neko vrijeme ležali u vodi, a sljedeći korak bio je isprazniti beživotan sadržaj u metalnu bačvu u kojoj je Gabriel običavao paliti lišće. Ne u kompost, to bi samo privuklo druge štakore. Lukas nikada nije to gledao, jedva se pomirio s mišlju da ja to radim. Govorio je da imaju inteligentne oči. Pokušao je to sam izvesti, ali nakraju sve ih je pustio, što je razbjesnilo njegova tatu jer su štakori jurili kroz visoku travu i cviljeli kao gumene patke kad na njih staneš. Skvičali su i kad su se utapali, zavijali su kao užarena bodljikava žica. Iako smo pokušavali čuvati tu tajnu najbolje što smo znali, njegov nas je tata prozreo. Nikada ga nisam vidjela tako bijesna i nikada nisam vidjela da je Lukas dobio toliko batina iako je stalno dobivao batine nizašto.

Ako ikad




Bilo je to pretposljednje ljeto mog djetinjstva, a Lukasovo posljednje prije nego što je odrastao. Sve granice bile su pod prismotrom, sa svih strana. Naši su se dani u kući ronioca bisera promijenili. Prekinuo je školovanje i počeo raditi s tatom u tvornici kože. Rekao je da će napraviti prekid od godinu dana, ali nitko nije u to vjerovao, Lukas i škola nisu išli zajedno. Ponekad sam odlazila biciklom pred tvornicu i čekala da mu završi smjena. Ljudi bi prokuljali iz zgrade, ali Lukasa je bilo lako vidjeti, uvijek je izlazio prvi.
Štavilo se stotinu tona kože tjedno i to se vidjelo na njemu – kao da je sam uštavio sve te tone. Najmlađi su uvijek izgledali najumornije, nisu bili navikli na tlaku. Ipak nije nikad odbio otići do kuće ronioca bisera. Samo bi svratio kući da opere sa sebe miris iako se već istuširao u tvornici.
Sjedili smo uza zid na suncu, ljenčarili i slušali muziku. Kad su se na koži pojavili prvi plikovi, svukli smo se i otišli u vodu. Ne sjećam se je li ljeto bilo pred nama ili iza nas, nalazili smo se u vječito toplom godišnjem dobu s danima koje nije bilo moguće razlikovati. Sjećam se samo kako me Lukas podigao i bacio kao granatu koja je eksplodirala u dodiru s površinom vode, srebrnom poput žive. Brzo bih doplivala kraulom natrag do obale iako sam znala da će me opet uhvatiti i baciti, tamo gdje mi je mjesto, pokazat će mi kako malo težim u usporedbi s njim.
Izmakla sam se, zaronila i uhvatila njegov skliski ud te sam ga povukla što sam jače mogla. To mi je bilo jedino oružje. Ispod vode njegov krik čuo se kao prigušeno grgljanje. Zgrabio me i držao pod vodom sve dok me nije uhvatila panika i dok ga nisam pustila. Čim sam osjetila da mi je pustio glavu, preplivala sam mu između bedara jer je stajao raširenih nogu da održi ravnotežu. Izronila sam poput metka iza njega, okrenuvši se na putu uvis, i skočila mu na leđa pa smo se zavrtjeli još jedan krug pod vodom. Imao je pluća dva puta veća od mojih i uvijek sam ja prva odustajala te izlazila udahnuti. To smo ponavljali sve dok oboje ne bi poplavjelo od zime.
Bila je to sasvim obična večer, ali u prašnjavom zelenilu pored jezera stajala je katastrofa i čekala. Nisam primijetila tatina brata dok nije bilo prekasno, dok već nije vidio dovoljno, kako je sam to mislio. Nisam uspjela upozoriti Lukasa. Rikard je bio brz, u nekoliko koraka zašao je u vodu i oteo me iz Lukasovih ruku, odnio na kopno i naredio mi da se odjenem. Bez objašnjenja o čemu je riječ udario je Lukasa. Nije računao da neće pasti i da će ga morati još jednom udariti. I da će Lukas ostati na nogama. Kao da je to bio tek nalet jačeg vjetra između stabala. Rikard najvjerojatnije nije stigao ništa pomisliti. Čim bi se razljutio, prestao je razmišljati, a kad bi izgubio strpljenje, ponestalo bi mu riječi pa bi djelovao priglupo.
Kod Lukasa opet je bilo nekih stvari na koje se bilo teško naviknuti, brzo je prelazio iz oholosti u podložnost, opasna kombinacija dviju krajnosti. Njegova promjenjivost bila bi zastrašujuća da nisam uz nju odrastala, bio je poput nepouzdanog psa kojeg poznaješ otkad je bio štenac, nisam ga se bojala, ali to nije značilo da sam u njega imala povjerenja.
Nije se usudio uzvratiti udarac, ali bilo bi bolje da se štitio umjesto da je samo tako stajao, toliko otporan na udarce da je to bilo neugodno za gledati. Vikala sam na Rikarda sve dok mu moj glas nije razbio koncentraciju. Tek se tada prekinula ta noćna mora, a Lukas je teturao natraške i sjeo u travu, lica prekrivena krvlju iz nosa. Zaletjela sam se na Rikarda, ali odbila sam se od njega kao da sam insekt, ponovo se zaletjela i opet bila odbačena. Prijeteći, nagnuo se nad Lukasa i siktao: “Ovo ti je samo upozorenje. Ne znam... koliko ti je godina... ali mojoj je nećakinji jedanaest.”
Kad je Rikard krenuo noseći me, preko njegova ramena vidjela sam kako je Lukas pokušao ustati i ponovo pao u travu. I inače je lako povraćao, a sad je sigurno imao potres mozga, zbog čega je izbacio čitav slap preko trave. U tom trenutku nije brinuo o tome kamo sam ja nestala. Iza sebe čula sam strane rečenice na Gabrielovu jeziku. Događalo se ponekad da mu navru riječi kojima nije znao značenje, prodike uz koje je odrastao.
Nemaš nikakav osjećaj za bol, govorila je mama. To nije bila istina. Neopisivo me boljelo vidjeti Lukasa takva. Rikard me nosio čitavim putem da bi bio siguran da ću stići kući, a cijelo je vrijeme okrivljavao tatu. Otkako je David otišao... postala sam neobuzdana, nije me se moglo ni na trenutak ispustiti izviđa... Pretjerivao je sa svakom sitnicom samo da bi optužio tatu kako je sve pošlo po zlu nakon njegova odlaska.
Jedva smo ušli kroz vrata, a Rikard je već izdao Lukasa i mene tajnoj kućnoj policiji, tako je to uvijek bilo kod nas, privatni život nije postojao, nije bilo integriteta ni obećanja. “Shvaćam zašto je tata pobjegao”, zavijala sam u kutu kuhinje, “a tebe ću, Rikarde, prijaviti zbog zlostavljanja, tako da znaš!” Nitko nije obraćao pozornost na mene. Rikard i mama vikali su jedno na drugo, njih dvoje bilo je najuzrujanije od svih u kuhinji, a na drugoj strani ljestvice bio je djed koji je sjedio na svom mjestu kod stola, tek umjereno zabrinut. “Lukas više nije dijete, sada je odrastao”, rekla je mama glasom iz kojeg se dalo naslutiti da je to loša vijest i uputila pogled djedu da on nešto učini u vezi toga. “Nećeš ti nikog prijavljivati”, mirno mi je kazao djed, “ako se netko ima brinuti zbog ovog, onda su to taj momak i njegova obitelji” “Nema on obitelj”, izbacila sam iz sebe, “nema nikog, nikog!”
Rikard me spriječio kad sam htjela šmugnuti iz kuhinje. “Nije istina, ima on tatu i mi ćemo razgovarati s njim.” “Sami ste rekli da je odrastao – nemojte onda razgovarati s njegovim tatom jer... on ga stalno tuče.” Mama je zastala usred koraka. “To nisi nikad dosad rekla.” Kao da mi nije vjerovala. Kao da sam, rekavši to, htjela odvratiti pozornost od Lukasove krivnje. Napraviti dimnu zaštitu. “Pa, ovog trenutka ne radi se o tome”, hladno se suprotstavio Rikard.
Kad je mama otišla razgovarati s Gabrielom, da mu objasni da naša obitelj nema više strpljenja s njegovim sinom, s njom je išao i djed. Nije ona to tražila, išao je više kao zaštita – njoj ili Lukasovu tati, nije se znalo.
Ja nisam bila kriva. Bila sam samo dijete, rekli su. Imali smo ime i reputaciju, ako ništa drugo, barem to. Ali isto je važilo za Lukasa i njegovog tatu i s tim bismo trebali računati, rekla je baka.
Te noći, kad su svi zaspali, odšuljala sam se do Lukasove kuće. Spavao je u sobi ispred kuhinje, probudio se i pustio me unutra kroz prozor. Kad je upalio lampu, doživjela sam šok. Koje od povreda mu je zadao Rikard dolje kod jezera, a koje Gabriel, nisam znala, ali njegov izgled... “Što on misli? Da sam ti napravio. Taj Rikard”, mrmljao je Lukas, “nikad nisam... Samo sam...” Pokrila sam rukom njegove razbijene usnice u strahu da se Gabriel ne probudi. Objasnila sam mu da Rikard misli da mora glumiti mog tatu, da valjda misli da to tate rade. “Nisi ti kriva”, rekao je Lukas, ali što je zaista mislio, ne znam, njegove tamne oči bile su pepeljasto sive. “Je li i tebe tukao?” Brzo sam odmahnula glavom, ne, ne, Rikard to ne bi nikad napravio, samo me ukorio, prijetio mi, upleo čitavu obitelj, bacao drvlje i kamenje te rekao da ako Lukas i ja ikad...
Skupila sam žabe poslije kiše, teške i mirne od noćne topline, ležale su na šljunčanom putu između naših kuća i dopustile mi da ih pobirem rukama. Kad sam dobila zabranu izlaska, krepale su od gladi u kantama pored kuće ronioca bisera. Mirno su umrle, tješio me Lukas, ali nisu baš izgledale mirno u svom pokušaju bijega dok su se penjale jedna preko druge i završile u obliku klizećeg tornja žabljeg mesa. Na mjestu gdje ih je Lukas zakopao prestala je rasti trava.
Nastavili smo se sretati, samo smo pojačali mjere predostrožnosti. Kao da se ništa nije dogodilo, kao da nam se ništa loše ne može ponovo dogoditi. Ali, naravno da nam se dogodilo i da se ponovo moglo dogoditi, nešto se promijenilo, nisam ga željela gledati očima svoje obitelji, ali bilo je to teško. “Stvarno, odrasli ne misle ni na što drugo osim na seks”, rekla sam iskušavajući ga. Lukas se ukočio.
“Ali ne mogu nas spriječiti da se viđamo”, brzo sam dodala. “Dakako da mogu.” “Ne mogu.” Vidjelo se da sumnja. “U svakom slučaju, moramo ih navesti da misle da su uspjeli”, rekao je.

Iluzija




Ja sam samo znala da se nešto približava, kao kad se kod jedrenja pojavi prijeteća sjena, promjena na horizontu, bilo što. Ali ne, došlo je kao grom iz vedra neba i zapalilo sve, bez zvuka. Tata je stajao na dvorištu jednog jutra krajem zime, spakiranih kofera, njegov brat Jon za volanom u volvu, spreman da ga odveze. Kamo? Na kraj svijeta? Mamina mama je plakala. Tatina mama ne, nije bila taj tip, a ni moja mama koja je samo stajala na otvorenim vratima s licem koje nisam poznavala. Rikard se spustio s gornjeg kata, tek probuđen, tatina tatu nije bilo nigdje za vidjeti, barem se ja kasnije nisam mogla sjetiti je li bio ondje. Ostatak obitelji raspršio se po dvorištu kao da ih je nešto pobacalo naokolo, neki iznenadan val ili osjećaj zbunjenosti, pokret koji je, izgleda, još uvijek trajao. Sjedila sam na tatinu boku, držeći se vlastitom snagom jer su mu ruke bile zauzete. “Kamo ćeš, kad ćeš se vratiti, hoću s tobom.” Ne zbog toga što mi se išlo, nisam nikad nikamo putovala i najradije bih bila ostala kod kuće. Ali izgledao je tako usamljeno, nitko od nas nije nikada otišao na put sam, to nije bio običaj u našoj obitelji.
Oko mame jasno se osjećalo jedno “ostavite me na miru”. Ostali u obitelji naizmjence su me zaokupljali da je ne gnjavim. Nitko nije objasnio što se dogodilo i zašto.
Da sam se barem mogla sjetiti jednog jedinog puta kad su se mama i tata ozbiljno posvađali. Ili sam zaboravila? Doduše, nisu spavali zajedno, ali tako je bilo već dugo, otkako se sjećam. Tata je spavao u uskom hodniku iznad stepeništa, mama u sjevernoj sobi s njegovom sestrom Marinom.
Baš te noći probudio me neki zvuk ili san i ustala sam te otkrila da mame nema u krevetu, gdje je obično spavala leđa uz leđa s Marinom. Još snena, pomislila sam da je možda ipak legla kod tate. Uvukla sam se kod Marine s osjećajem ugodne zbunjenosti i ubrzo zaspala, čim sam osjetila njezina topla leđa uz svoja. Ujutro sam se probudila usred katastrofe.
Kad je tata otišao, mama nije željela sačuvati fotografije na kojima je izgledao sretan. Povadila ih je iz albuma. Spasila sam ih iz smeća i sakrila s drugim zabranjenim stvarima ispod njezina ormara. Nikada mi nije otkrila njihovu tajnu, čak ni da se na taj način osveti tati. Nije rekla ni riječ više od onog što sam čula kako je rekla tatinu ocu – uništiti čovjeka nije teško, teško se složiti s njim. Te riječi duboko su se urezale u mene, poput tajne.
Kad bolje promislim, možda je ipak postojao oblak. Jednom su se natjecali u cijepanju drva. Na dvorištu je vladao nestvaran ugođaj dok su tako ritmički disali, sve žešće. Mama je pobijedila s velikom prednošću. Tata nije imao talenta za cijepanje drva, ne znam koja mu je bila jaka strana, svakako ne cijepanje. Bio je slab, govorio je djed i odmah sam pomislila da je zbog toga mogao hodati po vodi, ili barem po ledu, kao nitko drugi u obitelji... jer nije imao težinu. Ali slab nije bio – iako to nisam rekla djedu – jednom sam vidjela kako je udario mamu u podrumskoj kuhinji. To se dogodilo samo tada i ona mu je uzvratila udarac, a za večerom ponašali su se kao da se ništa nije dogodilo. A možda je djed na neki način imao pravo, možda ju je udario baš zbog toga što je bio slab.
“Ne razmišljaj o njemu”, rekao je Rikard dok smo išli prema jezeru na kupanje, “ako ne budeš mislila na njega, možda će se vratiti.” Otkako je tata otišao, njegova braća i sestre bili su još ljubazniji sa mnom nego prije. Ali i to mi je izgledalo lažno.
Rikardova leđa bila su topla od sunca kad sam pritisnula svoj mokri trbuh na njih i rekla: “Zašto ti ne oženiš mamu...” Tate nije bilo već tjednima i shvatila sam da se neće vratiti. Rikard se ukočio, a onda se počeo smijati. “Misliš, kao jedno od onih šogorskih vjenčanja? Da obitelj ne izgubi posjed?” upitao je i prevalio me u travu. Nisam znala što znače te riječi “šogorsko vjenčanje” i “posjed”. Pretpostavila sam da sam “posjed” ja – a ja nikako nisam željela napustiti obitelj. “Da me tvoja mama htjela, bio bih se oženio njom već davno. Ali na nju sam gledao kao na svoju stariju sestru. To je mogao i David. A ne da sve zakomplicira na ovaj način.” U ustima sam imala okus vode i lopoča, zamotala sam se drhteći u ručnik i čekala da nastavi. Očekivala sam da će dodati nešto kao... da tvoji roditelji nisu zakomplicirali stvari, ne bi bilo tebe. Ali nije ništa rekao.
Kad me je Rikard podigao, bila sam lagana kao pero. Ušao je malo u vodu i odbacio me lako kao da sam ribarska mreža, na meni omiljeni način. Kako ju je mogao ostaviti, razmišljala sam dok sam tonula prema dnu, kako je mogao? Naime, tako je napravio iako nitko nije to izravno kazao, pustili su rane da se same zaliječe, sukobi su bili stvar upletenih, živote drugih ostavljalo se na miru, tako se najčešće postupalo kod nas.
Pustila sam da potonem da bi me Rikard mogao spasiti, hajde, Rikarde, požuri, što radiš? Hladnoća jezera strujala je s dna prema meni dok sam tonula sve dublje. Nije došao po mene, ne ovog puta, sama sam se morala boriti dok su mi usta bila puna muljave vode, plavih usnica. Sjedio je na sunčanom mjestu u travi i promatrao me. “Kad misliš naučiti plivati, Lo?” Već sam znala plivati, samo se nisam usudila pokazati jer me to naučio Lukas. “Kad misliš već jednom odrasti?” Shvatila sam da je došlo vrijeme, trebala sam napuniti devet i, u principu, bila sam bez oca. Nitko me neće spašavati.


Naša kuća nije nikada bila tako tiha, čule su se jedino muhe. Čak ni kad sam se sakrila u ormar u sobi tatine braće, nisam čula ništa što bi razjasnilo stvari. Niti sam išta doznala ležeći ispod kreveta u kojem su spavale mama i teta Marina, tamo sam našla samo prašinu i tišinu. Obroci su se pretvorili u mučnu šutnju. Šalji putar, dodaj sol. Mama nije rekla čak ni to. Bila je najtiša od svih. Idi van i igraj se, pisalo joj je u očima čim sam joj ušla u vidokrug.
Pokušavala sam privesti kraju njihovo strpljenje postavljajući pitanje za pitanjem, ali bez rezultata. Pomislila sam na djeda. Od svih ukućana on je imao najmanje strpljenja, bilo bi ga moguće navesti da se izda. Polako sam ga počela obrađivati, u početku nije reagirao na moju gnjavažu, onda se iživcirao. Nakraju je popustio. Došao je k meni u sobu jedne kasne večeri i pokazao mi sliku platforme za bušenje nafte, visoku kao neboder usred plavocrnog mora bez kopna na vidiku. Tamo je bio moj tata, na tom čeličnom čudovištu koje je bušilo naftu s morskog dna, daleko na Sjevernom moru. “Sad prestani ispitivati o tome”, zauzvrat je zatražio djed. Kao da je tatin povratak bio mače koje ionako nikad neću dobiti. Te večeri zaspala sam plačući. Ne zbog toga što bi tata bio ondje, shvatila sam da je to bilo nemoguće jer je imao vrtoglavicu tako jaku da se čak nije mogao popeti na tavan iako su mu i djed i mama držali ljestve. Plakala sam jer su mi lagali. Jedna laž pretvori sve u laž.
Slika platforme na kojoj je, po djedovoj priči, bio tata ostala je visjeti nad mojim krevetom iako sam bila sigurna da on nije tamo. Istina, mogao je hodati po vodi, naravno, samo kad bi se smrzla, ali nisam ga mogla zamisliti tamo u mraku, s vrtoglavicom, kako vadi naftu s morskog dna dok mu oluja i albatrosi lete oko glave. Sam među muškarcima, rekao je djed. Tamo su radili samo muškarci, pravi muškarci.
Pomislila sam da to sigurno ima veze s njom – koja je nestala pod ledom iako je to bilo jako davno i nisam bila sigurna o kakvoj se vezi radilo. Slika pričvršćena za zid kao upozorenje. O tome da odraslima ne treba vjerovati. U mom snu čelična neman kretala se poput pauka preko pustog mora, uzburkanog od oluje. Za razliku od mene, Lukasa je sve to zadivilo, platforma za bušenje nafte, Alexander Kielland, uopće cijela stvar duboko ga se dojmila. Nije mu bilo važno što je sve bila samo laž. I laž je bila odgovor, sam nije dobio ni laž kao objašnjenje što se dogodilo s njegovom mamom.
Nakon tatina odlaska počela sam drugačije gledati na odrasle. Bili su nosioci mračnih tajni, svatko svojih. Odrasli su postali samo sjene koje nose svoje tajne, laži, vrećice hrane i svoje migrene, svoje ružne frizure i teniske lakte u društvu koje čak nije ni imalo tenisko igralište. Lakte su dobili u tvornici. Frizure kod Grka. Išli su s njima između posla i dućana, kuće i kupališta ili jezera. Nosili su svoje plastične vrećice i tajne, svoj umor, svoje nade, svoj pretjerani optimizam u budućnost i svoj privatni očaj, a sve u frotiru, gabardenu, baršunu, kordsamtu i pletivu, s rezervoarima, sačmaricama, snježnim topovima, lancima od bicikla, uz juhu od bakalara, ogovaranja i planove za odmor. Od toga se nije mnogo ostvarilo. Nešto jest, no većina toga nije. Odrasli su nosili sve osim svoje djece jer su bili pobornici stava “ne razmaziti”, iza kojeg su svi solidarno stali. Svi osim onih koji su nosili mene. Još dugo nakon što sam prohodala, izmjenjivali su se u nošenju, natjecali se. Bila sam već velika kad sam greškom uočila da znam hodati. Najviše bi željeli da nikada nisam to otkrila, da nikad nisam pomirisala te tajne.
Ne razmaziti. Ne osramotiti se. To je bilo neizgovoreno pravilo koje je važilo za svu drugu djecu, bilo je dio zajedništva, ali mi nismo ovamo pripadali, stoga smo se mogli ponašati kako nam drago.

Vrtoglavica




Djed je odobrio tati da ide na led. On je rekao da je led siguran. Mogao si na njemu dotući ribu. Bio je to običan dan početkom zime, mamina sestra kojoj je bilo samo osam godina pošla je s njim koji je imao trinaest. Nije ju mogao spasiti. Crvena jakna svukla se s nje lako kao što latica padne s ruže i jednako tiho. U otvoru na ledu ta crvena stvar plutala je još dugo nakon što je djevojčicu pod led usisala struja i odvukla je prema sredini jezera. Taj otvor u ledu stalno se vraćao tati u snovima. Tišina. Sanjao je tišinu – to da katastrofa može doći tako tiho i naglo bilo je najstrašnije. Da je sve u trenutku postalo prekasno. Bilo da je viknuo ili je pokušao spasiti. Ostao je stajati nasred jezera, sam.
Zatim je uslijedila zima koja nije imala kraja. Znali su da je negdje pod ledom, da joj tijelo putuje negdje po dnu ili se možda smrzlo za najhladnijih noći. Našli su je tek kad je led počeo pucati, neobično kasno tog proljeća. Sačuvanu zahvaljujući hladnoći, potpuno golu kao na krštenju. Identifikacija je bila samo formalnost, ali i noćna mora. Tatina majka i tatin otac otišli su umjesto mamine majke i mamina oca, a bio je prisutan i tata jer je njegov otac smatrao da je to potrebno. Stajao je malko po strani, duboko potresen zbog toga što su je pokazali tako golu u hladnoj osvijetljenoj mrtvačnici. Ponovo je vidjeti... nakon svih tih mjeseci. Mrtva, odgovorio je tata kad sam ga oprezno upitala kako je izgledala. Pa ipak nekako ne mrtva. Bio je potpuno siguran da je vidio kako su joj zadrhtale svijetle trepavice ili se to možda nešto otopilo – ne toliko da je povrati u život, ali dovoljno da se nešto pomakne. Bio je kriv. Nitko to nije trebao naglas reći.
Bojala sam se rupa od vjetra – velikih otvorenih rupa u kojima je vjetar održao vodu nezaleđenom, nevidljivih oku, najpodlijih od svih opasnosti na ledu. Rupe koje su usisavale, rupe od zemnih plinova, izjedena mjesta. Tople struje koje su led učinile krhkim, tako da nije podnosio više od omanjeg risa koji je pošao u lov. U proljeće je sunce bilo visoko, pa je prodiralo kroz led i otapalo unutrašnji smrznuti sloj uz vodu. Led je opasan svijet koji je trebalo dobro poznavati. Još kao dijete tata je morao naučiti čitati led: opasnosti, nosivost, znake, ali nikada nije bilo potpune garancije. Jednokratni led mogao je izdržati prolazak samo jednog čovjeka – drugi bi već kroz njega propadao. Tako se utopila mamina mala sestra, tata se okrenuo i vidio sve, ali nije mogao ništa učiniti. Led po kojem je upravo prošao popustio je pod njom iako je bila puno lakša od njega.
Hodala sam odmah iza tatinih leđa. Jezerska maglica putovala je preko smrznute vode. Bili smo otac i kći vani u lovu, išli smo ravno prema suncu. Povremeno bih zastala, naciljala i pucala. Kad smo začuli kako jezero muče, bili smo na sredini, užasnula sam se kad sam vidjela kako je pukao procijep pod našim nogama, bila sam sigurna da će se otvoriti, odvojiti nas i progutati. Ali jedan pogled na tatino lice rekao mi je da led drži. Pucanje koje je odzvanjalo pod nama značilo je samo da je dan neobično hladan, a led neobično debeo, pa puca zbog promjene temperature. Upozoravajući zvuk kod otapanja leda bio je drugačiji, morao si naučiti čuti razliku.
Izgleda da je bilo nešto posebno s maminom sestrom i prije nego što se utopila, a možda je samo bila najmlađa. “Mala kao ti, Lo, a ipak je propala kroz led po kojem sam upravo prošao. Da je išla prva, dobro bi prošla, a ja bih se utopio”, rekao je tata kad smo stajali na najdubljem mjestu. Jednokratni led, noćna mora. Uzrokovati tako nečiju smrt, u želji da zaštitiš, oslabiti led tako da pukne odmah čim drugi stane na njega.
Slan led, sladak led, staklen, rupičast, razlomljen na ploče, višeslojan led. Led koji izgleda kao smrznuta mineralna voda. Skoro sam zaspala, idući za njegovim uspavljujućim glasom, dok je govorio kako voda leži u slojevima, najhladniji je na površini zimi, a najtopliji na površini ljeti. Tata je znao o ledu kao mama o rukovanju sjekirom. Nesretno utapanje nije u njemu stvorilo strah od leda, bojao se dubine, vrtoglavice, osjećaja velike visine, imao je strah od pada koji ga je mogao spopasti u bilo kojem trenutku. Ali na led je ipak uvijek odlazio čim bi se smrzlo, postavljao je udice za štuke iako je ondje jedva bilo ribe. Nikad me nije sam pozivao da idem s njim. Ali nije me ni zaustavljao kad bih zavezala cipele i pratila ga.
Razlog što sam išla s njim bile su njegove priče. Uz led išle su priče. O psima koje su pustili u lovu na medvjeda, još vezane u parovima, dva po dva, i kako su oni okružili medvjeda koji se instinktivno digao u obrambeni položaj. Uspravan, na stražnjim nogama, medvjed je postao laka meta lovcima. Dok je tata to pripovijedao, mislila sam na djeda koji je kad se uspravio, bio velik kao životinja po kojoj je dobio ime. On i tata nisu se baš dobro slagali, to se nekako osjećalo, bili su kao medvjed i pas.
“Jeste li se svi vi zaista rodili iz leda?” U sebi sam ponavljala to pitanje sve dok nije postalo mekano i znojno – došlo mi je pred oči kad je jedna baka pričala kako su ona i druga baka rađale po jedno dijete svake zime. Zamislila sam da su otišle na zaleđeno jezero i izvukle djecu iz procijepa. Međutim, tata je odjednom izgubio svaku volju za pripovijedanjem. “Kad stignemo kući, reći ćeš mami da ti kaže kako na svijet dolaze djeca. Ona ti može reći sve detalje.” Tako je i bilo. Govorila mi je o kućici gdje se mijesilo tijesto, pored kuće u kojoj su stanovali, u kojoj je bio jedan topao zid, a kod tog zida nalazio se uzak ležaj, tamo se odlazilo kad je čovjek želio neko vrijeme biti sam. Na tom su mjestu nastali svi oni, jedno po jedno. U toplini novonaložene peći, u poznatom mirisu brezinih cjepanica i ječmenog brašna. Ako si sa sobom donio kutiju s putrom, mogao si jesti okrajke preostalog kruha koje su ondje ostavljali u slučaju da poslije ogladne. A ogladnjeli bi.
A kako sam ja nastala? Također kod toplog zida? Mama me pogledala s panja za cijepanje gdje je sjedila, držeći sjekiru i brus, te odgovorila, ne, ta kućica je pripadala jednom drugom mjestu i vremenu.
Puno puta čula sam priču o danu kad sam se rodila, ali nikad o tome kako sam nastala. Zašto baš njih dvoje? Toliko su različiti. Tata je bio sasvim običan, a mama... “Ne kod toplog zida, Lo. Napravljena si ispod kosog plafona.” Ispod kosog plafona? Zar je to bio čitav odgovor? Ništa se nije razjasnilo. U našoj kući nije ni bilo kosih plafona.


Neka sjećanja tako su jasna da se čini da sve oko njih leži u maglici. Bilo je to jedne kasne večeri nakon što je tata već otišao, a s jezera se čulo uporno glasanje nevidljivog bukača, kao da pušeš u praznu bocu. Nevidljiva i jezovita ptica koju sam vidjela samo jednom kako, teška prednjeg dijela, leti i lovi iznad srebrne vode boje žive.
Uključila sam televizor da ne slušam sablasni zvuk. Ležala sam u Rikardovoj sobi na modernoj fotelji u obliku vreće i dosađivala se. Vijesti. Bla-bla-bla. Okrenula sam se i naopačke gledala u ekran da mi bude manje dosadno.
Izvjestitelji na vjetru, prava oluja jačine orkana u selima, leća kamere mokra od kiše, tako da se jedva išta vidjelo, ali ipak sam opazila... tamo u pozadini... Zurila sam – ležeći naopačke dok mi sva krv nije udarila u glavu. Zloslutne riječi “Alexander Kielland” lebdjele su nad svim tim, nad čitavom katastrofom. More potpuno razjareno, ogromni olujni valovi, nosači su popustili, platforma se nagnula, prevalila, okrenula se naglavce. Potonula je.
Sve se odigralo jako brzo. Većina posade otišla je s platformom, a oni drugi bacili su se u ledeno more. Zašto? Zbog toga što su to učinili i drugi. Jer se nafta mogla zapaliti. Ali zar nije i more bilo puno nafte? Zar se nisu utopili u toj gustoj ljepljivoj juhi, poput bespomoćnih morskih ptica? Bez zaštitnog odijela ne može se preživjeti više od nekoliko minuta, rekao je izvjestitelj, a zar je to imalo smisla? Kad se more zapalilo. Goruće more. Dopuzala sam bliže ekranu, pokušala predočiti goruće more.
Koliko je bilo žrtava, još se nije znalo, obavijestit će bližnje kad liste stradalih budu gotove. Brzo sam se bacila naprijed i isključila televizor usred izvještaja, oslušnula radi li televizor na donjem katu, ali nije bio uključen. Samo sam ja znala što se dogodilo. Za tu strahotu. Katastrofu na platformi za bušenje nafte. Strašno duge riječi. I odjednom nisam više ni najmanje sumnjala da je tata tamo, znala sam da je tako. Kad se radilo o nesreći, on je uvijek bio prisutan.
Odjurila sam. U kuhinju gdje su mama i baka stajale kod sudopera i čistile haringe. Zabila sam lice u bakinu pregaču, ne želeći reći što se dogodilo.
Danima nakon toga išla sam naokolo kao u nestvarnoj magli, s pticom bukačem u glavi koja je zlokobno hukala i ječala, noću i danju. Nitko nije rekao ni riječ. Kao da se nesreća nije dogodila. Kao da nitko od njih nije čuo što se dogodilo ili su to oni mene štitili – ali kako su mogli tako dobro glumiti? Jesti, spavati i raditi kao obično. Smijati se kao obično. “Da je on bio jedan od utopljenika, bili bi ti rekli”, uvjeravao me Lukas. Da je bio jedan od preživjelih, isto bi mi bili rekli. Tišina je mogla značiti samo najgore.
Nakon katastrofe uslijedili su uznemirujuće obični dani. Kuhinja na hladnom sunčevu svjetlu, mama je cijepala drva, Rikard i Katja su ih slagali. Erik i Marina prali su automobile, Helena je ležala na sofi pored televizora sa svojim dečkom, Jon se svađao s djevojkom preko telefona, u toj kući dečki i djevojke dolazili su i prolazili, rijetko su ostajali duže, tamo je stajala baka i stavljala posuđe u vodu, djed se povukao u arboretum, druga baka brisala je po kući, dodirujući stvari lakim rukama. Uvečer sam se uvukla između mame i Marine kao da sam opet mala, ležala tamo otvorenih očiju dok su one spavale mirno i čvrsto kao uvijek.
“Curo, vrtiš se kao kuja koja će dobiti mlade. Što ti je?” mrmljala je mama u mraku. Zaustila sam da kažem nešto o tati, ali nisam uspjela izreći ni riječ. “Razmišljaj o nečem lijepom. O svom rođendanu. Razmisli što bi htjela na dar. Da pozovemo Davida u goste?” Zarila sam glavu u jastuk: “Prestani! Znam da je mrtav!” Mama se naglo uspravila u sjedeći položaj. “Saberi se. To nije bilo smiješno!” Zabila sam lice još dublje u kvrgav spužvasti jastuk. “Pitaj djeda!” tulila sam.
Uhvatila me čvrsto za ruku i odvukla kroz hodnik hladan od noći, niz crne stepenice, do sobe gdje su spavali djed i baka. Ušla je i izvela pospanog djeda na saslušanje u kuhinju. “Jesi li poludio? Jesi li joj ti rekao da joj je tata mrtav? Zar nemaš srca, nemaš srama, poludio si?” vikala je prijeteći. Djed je izgledao kao da misli da sanja, pritisnut uz sudoper snagom mamina glasa. Pobjegla sam na gornji kat da donesem sliku platforme za naftu koja više nije stajala u moru, već je ležala kao kuća od karata u dubini sa stotinu trideset dvojicom mrtvih ljudi. Lukas je na televiziji čuo taj broj kao konačan i prenio ga meni, bilo je više mrtvih nego živih, a s tatom je bilo kao i s Lukasom, ako je došlo do nesreće, on je bio upetljan.
Prije nego što sam stigla do kuhinje, čula sam djedov glas. “Pa, što sam, dovraga, mogao reći? Dijete je pitalo i pitalo. Da sam rekao da joj tata živi blizu, a ipak nikad ne dolazi u posjet zbog...” Zbog nas, učinilo mi se da sam čula, ali u tom trenutku me je ugledao i progutao posljednje riječi.


Miris njegova znoja, slanog, poput koprive, ležao je na leđima, s rukama pod glavom i otvorio oči sasvim blizu mog lica. Baš je bio zaspao, ali ne tako duboko da ne bi čuo moje pitanje. Očiju jako tamnoplavih s vijencem hrđe oko zjenica. “Voliš li mamu?” Gledao me kao da su moje riječi stizale do njega jako polako.
“Nisam nikad volio nikog drugog.”
To nije bio odgovor na moje pitanje. To nije otkrivalo voli li je još uvijek. Čak ni to je li je ikada volio.
Samo nekoliko tjedana kasnije spakirao je svoje kofere i otišao, a ja sam dobila osjećaj da to nisam nikada smjela pitati.
“Voliš li tatu?” Mama je vješala bijele plahte i donje rublje u sušionici. Odgovorila je s takovom uvjerljivošću, kao da sam je upitala je li noć crna ili brdo rublja beskrajno. Ali to nikad nije pokazala, pokušala sam se sjetiti jesam li ikad vidjela kako ga grli ili obrnuto. Nisam se mogla sjetiti nijedne takve slike.


Rodila sam se u jednom od najboljih svjetova, ali sada više nisam tamo živjela. Dok sam odrastala, slika je bila potpuna, svi su bili ondje i nitko nije nestao. Jedino su opasne bile priče odraslih kad su mislili da sam zaspala na sofi pored televizora. Kriza s gorivom, rat na Falklandskim otocima i bombe ispred veleposlanstava, smanjena sigurnost u tvornici i mogućnost kišnog vremena na ljetovanju.
Tata je bio prvi. Kad je otišao, poremetila se ravnoteža, a onda je nastupio mir sve dok smo vjerovali da se ništa slično neće dogoditi. Mamina i tatina braća i sestre uvijek su mi bili veliki nespretni drugovi u igri, predimenzionirani, preglasni, previše čvrstih ruku, zaigrani, uvredljivi. Bolje im je uspijevalo uzrujati me nego odgajati. Imali su strpljenje koje je nedostajalo mami, razdijelili su među sobom pritisak koji sam vršila na njih. Uzela sam zdravo za gotovo da postoje radi mene, bila sam povrijeđena kad mi ne bi dopustili da nečem prisustvujem, kad bi preda mnom zatvorili vrata, a njihov odlazak na posao bez mene shvaćala sam kao uvredu. Biti svačiji značilo je biti ničiji. Tek kad se obitelj počela razilaziti, postala sam mamina.
Nastupile su lančane reakcije, došao je posao, ljubav, čežnja za kućom i jedna tvornica ribe na Islandu koja je mamila. Brza zarada, dobar se novac mogao zaraditi radom na traci ako je čovjek mogao izdržati hladnoću i smrad, ako nije trebao sna i kad bi prestao trošiti neko vrijeme. U kući je postajalo sve praznije.
Čišćenje ribe, čežnja za domom i, naposljetku, smrt. Mamin otac umro je od upale pluća uzrokovane kemikalijama. U tvornici je udahnuo neki izjedajući spoj i pluća su mu se upalila. Napustio je svoju smjenu u tvornici papira sat ranije u petak popodne, a u ponedjeljak je bio mrtav.
Njegove gojzerice stajale su u hodniku cijele zime, čekajući njegova široka stopala, gurale su se s ostalom obućom. Tko bi ih sklonio? Bilo nas je mnogo koji smo mogli to učiniti – ali nitko nije htio. Ja sam se brinula oko krhotina koje je baka neprestano proizvodila u kuhinji kad su joj stvari bez objašnjenja ispadale iz ruku. Djedova šalica za kavu, čašica za rakiju, tanjur za kiselo mlijeko. Zakopala sam ih na rubu polja iza kuće, izlazili su svakog proljeća prilikom oranja kao podsjetnik.
Mamina mama umrla je berući ribize. Napunila je plastičnu zdjelicu do polovine, kad joj je srce napravilo dvostruki udarac i, bez nekog prethodnog upozorenja, stalo. Već duže vrijeme nije nalikovala sebi, a od muževe smrti tješila se hranom sve dok joj vjenčani prsten nije nestao u bijelom salu, a čitavo tijelo postalo tako nespretno da se nije uspijevala popeti stepenicama u kući. Zašto je, slabog srca, morala biti u vrtu najtoplijeg dana tog ljeta, nikome nije bilo jasno. Najmanje njezinu liječniku. Smrt se mogla izbjeći, rekao je.
Ali to je nemoguće.
Bobice ribiza odletjele su u zrak i, poput kapljica krvi, popadale po crnici koju je baš tog jutra stavila pod grmove. Baka u bijeloj starinskoj haljini s mrljama od bobica, krvi i zemlje.
Željela je da je pokopaju doma, rekla je jednom ranije drugoj baki, a doma nije bilo ovdje. Otpremiti je dotamo stajalo je čitav imetak, mnogo više nego da je živa otputovala. Drugi djed i baka dali su svu svoju ušteđevinu.
“Nedavno sam bila mlada, zar ne?” Mamino se lice u ogledalu spavaće sobe promijenilo. Još je uvijek to bilo njezino lice, ali kao da se preko njega navuklo jedno starije. Željela sam da skine tu blijedu beživotnu masku koja nije bila ona. Tatina mama pogladila ju je po kosi, ali joj nije proturječila – stvarno je izgledala ostarjelo, preko noći, nisam znala da se to događa u stvarnosti. Kad baka nije odgovorila, mama se okrenula prema meni, kao da ću ja moći objasniti što se dogodilo – otkud je došlo to nepoznato lice iz ogledala.
U kratkom vremenu izgubila je oba roditelja. Sve dok su roditelji živi, nalazimo se u produženom djetinjstvu, čula sam kako je rekla baka. Kad više nisi ničije dijete – tek tada shvatiš da će ti to najviše nedostajati.
Zatim je i baka oboljela, a mi nismo ni primijetili. Za razliku od drugog djeda i bake, ona je umirala polako. Nije se na njoj vidjelo, ali znali smo da umire dan za danom. Nije bilo vidljivog gubitka težine, ali kao da je umirala iznutra, svi vitalni organi obolijevali su jedan po jedan. Nakraju nije ništa preostalo, rak ju je pojeo, samo je izvana izgledala normalno. Liječnik joj je odmjerio vrijeme i pokazalo se da je točno izračunao, s razlikom od nekoliko dana.
Kad se Rikard, posljednji od braće, odselio i otišao raditi u jedan hotel u Stockholmu, prihvatio je posao koji mu je našla Marina... bilo je skoro gore nego kad nas je tata napustio. Ostali smo samo tatin tata, mama i ja. Po selu su počele kružiti glasine, ali mama mi ih je zabranila slušati. Nešto je bilo između mame i djeda, vodili su malen međusobni rat uzroke kojeg znali su samo oni. Ljubav, mržnja, ponekad jedno, ponekad drugo, a nekad i jedno i drugo, kao kad se pusti voda iz starih pipa pa naizmjence teče ledeno hladna i kipuće vruća.
“Morao bih se odseliti zbog Lo”, čula sam kako govori djed u drvarnici. “Ako se ti odseliš, idem i ja.” “Ali tako se neće ništa riješiti, Karenjina.” “Ne zovi me Karenjina!” Više nisam uspjela čuti kroz rijetke daske jer se mama udaljila. Začas su se začuli udarci sjekire u arboretumu, u trenutku bijesa, jaka kao krmača i jednako ljuta, sasjekla je djedov crni jablan. Iscijepala ga na male trijeske kojima je još iste večeri potpalila kamin, ložeći ih jednu za drugom. Nekoliko dana kasnije kupila je električne radijatore za sve sobe unatoč djedovim prosvjedima. Više se neće smrzavati, bilo je to sigurno. To je još uvijek moja kuća, nisam još umro, podsjetio ju je djed. Mama se okrenula prema njemu na hladnom zimskom svjetlu i pogledala ga. Neki ne smiju umrijeti. On je bio jedan od tih. “Umro?” rekla je s nerazumijevanjem kao da nije nikad ni pomislila da bi i on... “Ne, ne još”, odgovorio je djed, “ovdje još uvijek ja donosim odluke.” Nikad nije bilo tako – ali istina je da je kuća bila njegova, a kad više ne bude njegova, naslijedit ću je ja, rekao je, kao da je to u tom trenutku odlučio. “Nema smisla da je vi, braća i sestre, dijelite na devet dijelova, Katarina. Dobit ćete svaki po kvaku.”
Postojalo je vrijeme kad nismo znali gdje će stati ti svi kreveti uzduž i poprijeko, a sada je problem predstavljalo kako ispuniti sve sobe da prestane odzvanjati. Osim toga, djed je počeo govoriti da bi trebao otići, a da ja moram ostati da mama ne bude potpuno sama. “Tvoj djed”, rekla je hladno mama, “toliko govori, zar nisi primijetila? I još tvrdi da će umrijeti.” Riječ umrijeti izletjela joj je iz usta brzinom pljuvačke. Djed nije bio bolestan, ali svi su ostali nestali, pa zašto bismo vjerovali da će on ostati?
Koliko mi god nedostajao ostatak obitelji, ipak mi je najviše nedostajala mama onakva kakva je bila prije nego što su drugi otišli. Sada smo ostali samo ona, djed i ja. Trebala sam napuniti petnaest i nitko više nije imao snage brinuti o tome što radim.

Pubertet




Rastajati se bez oproštaja. Sretati se bez nekih posebnih izljeva, to što se događalo između mene i Lukasa išlo je neopazice kao kad cinčana kada stoji na suncu i voda se polagano zagrijava.
Jedino što je na meni raslo te godine kad sam trebala napuniti petnaestu bile su noge, kao na gazeli. Pubertet nisam osjećala kao neku unutarnju revoluciju, više kao neprestanu bol rasta. Jedva da sam se zanimala za vlastito tijelo, služilo mi je da prebacujem svoju svijest s jednog fizičkog mjesta na drugo. Moglo je pripadati i nekom drugom, toliko sam mu malo pažnje poklanjala, a otprilike na isti način odnosila sam se i prema njegovu. Primijetila sam da se promijenio otkako se zaposlio, postao je žilaviji, tvrđi, sporiji – premda je u njemu još uvijek bilo nečeg dječačkog, kao da je mlado tele još uvijek ostalo u njemu. Iz sentimentalnih razloga ili da me pričeka, da mi dade vremena da ga stignem.
Ljubav čini tog kojeg voliš potpunim i bez mana. Komadić stakla pretvara u blistav dragi kamen.
Ja sam bila ruka koja ga je pružala prema suncu. Oči crne poput ulja i sve drugo što je imao, ali... zaljubljena? Bilo je složenije od toga. Naši mirisi počeli su se mijenjati, postali su jači, prodorniji, istovremeno različitiji. Zajedno smo mirisali na paljevinu. Objasniti ljubav. Objasniti ljeto. Nitko ne može objasniti ono ljeto kad djetinjstvo odjednom završi. Luda je kuća tonula, ali Lukas i ja jedva smo primjećivali što se događalo oko nas, da vrijeme ide. Da prolaze godišnja doba. Da je jezero pokrio novi led, putujući led, razmrvljeni led. Da su svi nestali, jedan za drugim, i da su preostale samo razne kuhinjske stolice kojih je bilo toliko da ih je mama cijele bacala u vatru. To nije bilo njoj slično, uvijek je sama cijepala sve što je bilo za zakuriti, sada se činilo da je izgubila iskru.
Djetinjstvo je iscurilo i nestalo, a za sobom ostavilo tek nekoliko šavova koji su izblijedjeli na suncu. Odjednom sam se našla u dobi kad se čita Dobar dan, tugo, čitala sam sve što sam našla na maminoj polici za knjige. Sigurno je izgubila nadu u to s knjigama jednom u mladosti jer ono što se nalazilo na polici bilo je iz tog vremena. U nedostatku dnevnika koji bi razotkrili tajne romani su postali jedini način da zavirim u to razdoblje njezina života. Da vidim tračak tog vidika koji je tada imala. Kad sam ih otvorila, zamirisalo je na pinije, američke provincijske gradiće i prazne francuske cafée, stoga sam pustila da me odnesu. Lukas je postao ljubomoran. Knjige su me učinile nedostupnom iako sam ležala u krevetu pored njega. Vidio je da sam nestala, ali nije znao kamo, a još manje zašto. Romani? Sve je u redu s tim svijetom u kojem on postoji, u kojem on čeka. Čekao je mene, htjela ja to ili ne htjela, upalio bi novu cigaretu za svaki list koji sam okrenula, otpuhnuo dim preko stranica, gledao u mene.
Čitala sam sve što mi je došlo pod ruku. Knjige su zaustavile vrijeme, a istovremeno svijet je rastao. Na daljinu sve je lijepo, kao riječna delta gledana iz zraka, oslobođena mulja i smrada sedimenata koji trunu. Pročišćeno i privlačno kao na razglednicama s nepristupačnih mjesta gdje nitko ne može živjeti.
Čitala sam o načinu na koji Kinezi opisuju prolazak vremena, kojom je logičnom ljepotom ono prolazilo u njihovim očima. Umjesto četiriju grubo odmjerenih godišnjih doba, oni su govorili o malenoj hladnoći, velikoj hladnoći, dolasku proljeća, kišnici, kukcima u pokretu, nakon čega slijedi jasno svjetlo, kiša sjemenki, dolazak ljeta, sjemenke i klice, zrelo sjemenje. Zatim ljetni solsticij koji je prelazio u malu vrućinu, veliku vrućinu, dolazak jeseni, odlazak vrućine, bijeli dan. A onda jesenji ekvinocij nakon kojeg slijedi hladna rosa, prva noć mraza kad ptice selice napuštaju Peking, a krizanteme su najljepše. Zatim mraz koji ostaje, dolazak zime, mali snijeg, veliki snijeg, sve dok se svjetlo ponovo ne promijeni.


Rujan je došao s dugim sjenkama, pticama selicama, pravi jesenji mjesec. Moj mjesec je mjesec nevinosti, djevica, safira. Nikada prije nismo bili tako blizu jedno drugog kao kad sam napunila petnaestu. Kad sam ja bila dijete, on je bio u pubertetu, a kad sam ja ušla u pubertet, on je već odrastao, uskoro ćemo se oboje naći na istoj strani odlučujuće granice. To neće više biti zavođenje maloljetnih, rekao je Lukas kad smo ušli u jezero na posljednje kupanje u godini – ako se nešto dogodi. “Dogodi?” Između nas, rekao je.
Bilo je nečeg u zraku, već sam dugo to osjećala, možda već i samo to lagano uzbuđenje, nagovještaj nemira i promjene kad jedno doba godine prelazi u drugo. Lukas je mnogo puta spomenuo moj petnaesti rođendan, govoreći da je to granica, ali između čega i čega? Već sam dvije godine bila tinejdžerica. “Ali, kad imaš petnaest, Lo, onda stvarno više nisi dijete.” Granica, ta izmišljena, između mogućeg i nemogućeg, kao da će ona sama učiniti mogućim nešto što dotad nije bilo moguće. Izgleda da je to tako zamišljao. Izgradio je očekivanja koja su i mene uvjerila da ću čisto fizički osjetiti kako sam nešto prekoračila.
Kao da ga je sunce peklo iznutra čitavog tog ljeta, mučilo ga uzduž i poprijeko. Živjeti znači čekati. Svakako za Lukasa, čekati da zmija pokaže svoje pravo lice, bila je to godina zmije kad sam napunila petnaestu, što prema kineskom kalendaru s mamine police označuje dvostruku igru i prevaru: ne potpisujte nikakve ugovore, ne mijenjajte posteljinu, budite oprezni s vatrom, ne sudjelujte u sudskom procesu, nemojte prodati dušu đavlu, izbjegavajte otvorene vode i pranje kose, ne jedite breskve, samo u krajnjoj nuždi otplatite dugove, izbjegavajte opasnosti i rodbinske sastanke, ne sklapajte nova poznanstva, odustanite od teških svađa i dugih putovanja.
Kad se dan približio, Lukas kao da je sve zaboravio. Nije bilo nikakvih planova ni pitanja o tome na koji bih način željela proslaviti mada sam uvijek bila puna ideja. “Znaš li koji je sutra dan?” nisam se više mogla savladati. “Japanski nacionalni praznik ili, čekaj... možda Međunarodni dan zaštite ozonskog omotača – na koji se već način to slavi.” “Znam da ti znaš... da me hoćeš iznenaditi.” “Ne bih rekao. Radim u obje smjene”, rekao je ravnodušno.
Prerasli smo šale, nismo se vječito mogli igrati.
Počeo je raditi u noćnoj smjeni da bi mogao biti sam u kući dok mu je tata na poslu. Lukas bi izašao iz tvornice, odveo se autom kući, odspavao nekoliko sati i ustao kad bi Gabriel krenuo na svoju popodnevnu smjenu, istovremeno kad bih ja došla kući iz škole. Tada bi kuća bila naša dokasno navečer ukoliko ne bismo otišli do kuće ronioca bisera. Pisala sam svoje zadaće kod Lukasa, ako sam ih uopće pisala, a za to vrijeme on je sjedio na stolici i ljuljao se, koliko sam god površno pisala zadaće, uvijek mu se činilo da to predugo traje. Išla sam prečesto u školu, čitala previše, to nije bilo zdravo u mojim godinama, mozak mi još nije bio dokraja razvijen. Niti je, nadajmo se, to bio njegov, rekla sam, a upitno je koliko je korisno raditi cijele noći u tvornici, u pari kemikalija.
Nisam imala pojma što bih htjela sa svojim životom, samo sam znala da neću u tvornicu, stoga nisam smjela sasvim zapustiti školu. “Kako misliš, nećeš u tvornicu? Ne misliš se valjda odseliti?” Bio je potpuno iznenađen. Kao da nikada nije pomislio na to.


Čekam iza benzinske pumpe kao što me zamolio telefonski prošle večeri. Nakon noćne smjene dolazi autom koji znam da je kupio, plav Ford Taunus, daleko od novog ali u dobrom stanju. Ne može sakriti svoj ponos kad zaokrene prema meni, otvori suvozačka vrata i zamoli me da uđem samo kimanjem glave. Gabriel nema ni auto ni vozačku, ovo je isključivo Lukasova zasluga, dugo je radio kako bi si mogao priuštiti satove vožnje, a čitavo vrijeme to je držao u tajnosti.
Spakirala sam najpotrebnije u staru vojničku naprtnjaču jer ne znam točno što me čeka. Na kuhinjskom stolu ostavila sam komad papira s porukom mami: “Slavim rođendan s Lukasom. Ne brini.” Zažalila sam što sam napisala tu zadnju rečenicu, ali sad je prekasno.
U autu je zagušljivo i napeto, Lukas izgleda više nepopustljiv nego pun očekivanja. Tako izbrijan kao da nikad nije ni imao bradu. Prepoznajem Gabrielovu bijelu najlonsku košulju koju ima na sebi u čast ovom danu. Znoj me svrbi po vratu, dok Lukasu, izgleda, nije vruće ili, bolje rečeno, hladno mu je. Hladnoća kao drugi način da kaže ja gorim? Dar leži neotvoren ispod prednjeg stakla, malešan paket s ukrasnom vrpcom koja se izravnala na toplini. Zaboravio mi je čestitati. To ne može biti drugo nego nakit, a dobiti nakit od Lukasa čudan je osjećaj. Sretna sam jer mi ga još nije dao i dok još tamo leži. “Kamo ćemo?” pitam. “Kamo bi htjela?” “Na Atlantik?”
To zna i sam.
“Nemoj sad sve pokvariti”, kaže uzrujano. Trebala sam znati... Zamolio me da uzmem stvari za jednu noć, ne za tjedan dana. “Tivoli?” požurim reći. Ne odgovara, samo povećava brzinu na autoputu i izgleda usredotočeno.


Čim izađem iz auta, čujem u daljini muziku iz zabavnog parka Tivoli, povike na granici panike i euforije, zvuk vergla. Koliko je dugo sve to planirao? Štedio da može autom na trajekt i dalje obalom do Kopenhagena, da plati ulaz, restoran i poslije hotel. Nitko od nas dvoje dosad nije bio tako daleko od kuće, posebno ne on. Hrabrost i novac, odakle mu to? Vadi novčanicu za novčanicom iz džepa svoje traper-jakne sve dok se više ne usuđujem pokazati što bih još bojeći se da ću ga uništiti.
Od grada vidimo samo Tivoli, ali i to je skoro previše. Obožavam to mjesto. Lukas se tome prilagođava. Jako brzo je gotov s onim što je sam želio napraviti i zadovoljava se time da stoji dolje i gleda me, čini se da ga paralizira masa ljudi i razina zvuka.
Putujem sama unutra i van iz demonovih usta, natraške jedan krug u zastrašujućoj ljuljački, kovitlam se maničnim tempom. Cenrifugalna sila, Tivoli, brzina, šećerna vuna na štapiću, osjećam se kao elektrificirana ogromna beba bez osjećaja za gore i dolje. Nije važno, ovdje me nitko ne poznaje, opuštam se i puštam suknju, smijeh, kosu koja se diže uvis, brže, više, još, gore, lebdim, vičem. Da bi me onda isisalo natraške iz mene same, bacilo daleko od Lukasa, otvaram oči i vidim ga kako nestaje.
Rođena sam za ovo, da putujem brzo i budem bačena u nešto veće. Da se vrtim među smrtnim grijesima, imam potrebe, umišljam, tražim užitak, kako ću ikada biti u stanju ponovo sići... ponovo se zadovoljiti čvrstom zemljom pod nogama?
Naposljetku, moram, zabavni se park gasi i prazni, guraju nas van u svijet za koji sam zaboravila da postoji.
Lukas izgleda odlučan kad poslije ponoći uspijevamo naći hotel, i to sve do trenutka kad napokon ne sjednemo na bračni krevet, nakon beskrajne procedure upisivanja i sumnjičavih pogleda na recepciji.
“Pa, što su oni mislili?” zanimam se, a onda, mrtva od umora, padam na krevet. Lukas ostaje tih neko vrijeme. Onda pita: “Hoćemo li zaplesati?”
Nalazi muziku na radiju, vadi dva piva iz mini bara i natoči nam dvije plastične čaše do ruba. U običnim okolnostima uvijek pije iz flaše ali sad nisu obične okolnosti, čini se da je mislio na sve. Pivo izgleda kao da je za djecu, sa slonovima na etiketi, gledam u križ od umora, a on bi trebao biti još umorniji od mene jer nije stigao spavati nakon noćne smjene. Ali izgleda više napet nego umoran dok pleše sa mnom, osjećam muziku u njegovim kukovima, Lukas ima fizički odnos s muzikom koji ja nemam. Izgleda kao da je prima kroz tijelo, dok je ja više slušam. Jako dobro pleše, ali ja ipak ne mogu... da se ne nasmijem jer mi izgleda strašno ozbiljno. Naročito kad muzika promijeni tempo i osjećaj te postane sentiš. Ubrzo gubim kontrolu, smijuljenje prelazi u napadaj smijeha, Lukas se ne smije, još je uvijek jako ozbiljan i ja pokušavam prestati, ali uspijevam samo dopola ugušiti smijeh. Drži me čvršće. Muzika je polagana, sugestivna i senzualna. Osjećam da je to krivo, nekako nam ne pristaje. Ne mogu se opustiti.
Imala sam najbolji rođendan u životu, ali sad mi se samo spava. Pivo, muzika i trajekt koji se još ziba pod nogama te kovitlac u kojem sam putovala sedam puta pa još sedam i još... Zuji mi u ušima, zvuk raste sa svakim gutljajem piva. “Nemoj više piti”, kaže mi Lukas. Ali ja nisam pijana, osjećam se strašno trijezno.


Budim se u zoru od golubova koji guguću na oluku. S osjećajem Tivolija u tijelu, kao vrtoglavicom između sna i more. Usne su mi natekle, glava teška. Ura na radiju pored kreveta pokazuje šest i deset, zima mi je za leđa, Lukas više ne leži pored mene. Kad se oslonim na lakat da čujem je li u kupaonici, vidim da kod vrata više nema ni njegovih basketica ni jakne s kapuljačom. Izuzetno je umoran ujutro, ne mogu, ni za živu glavu, zamisliti što ga je odvuklo van tako rano. Možda jučer nije zaspao uza me kako mi se činilo, već je ponovo ustao i otišao van... i onda? Nikad me ne bi ovdje ostavio samu.
Na stolu leže darovi, parfem Eternal Escape i srebrno srce s dvije ruke, u jednoj bodljikava žica, u drugoj baklja. Još sam uvijek sita od svih čudnih stvari koje sam jučer natrpala u sebe. U ustima mi je okus stare šećerne vate. Odjeća leži u neurednoj hrpi na podu, ne sjećam se da sam se svukla, ali valjda sam bila u nesvijesti od umora, a i sad sam. Navlačim pokrivač preko glave i pokušavam spavati dok čekam. Puštam da prolaze sati.
Negdje usred dana čujem da zvoni, daleko u drugom svijetu, zvoni sve bliže dok polako prelazim iz nesvjesnog stanja u polubudno i napokon izađem iz polusna. Zgrabim telefon i prislanjam slušalicu tako brzo da udarim u sljepoočnicu, pošten udarac. Nije Lukas, nego neki stranac koji me na engleskom moli da siđem na recepciju. U glasu mu se čuje iritacija. Brzo obučem svoje traper-hlačice i majicu kratkih rukava, pokupim svoje stvari, uzmem ogromnu pandu koja sjedi i gleda me, oslonjena o mini bar, i silazim. Vrijeme odjave iz hotela prošlo je prije skoro dva sata, kaže mlada žena na recepciji i ukoči se kad primijeti da dolazim sama. “Gdje ti je brat? Je li te on poslao da platiš?” Da platim? Nemam ni novčića kod sebe, sve što imam su glavobolja i velika panda koja bi mogla nositi mene. Udara mi u lubanji, žmirkam pokušavajući ublažiti bol, moram brzo izmisliti neku laž i otići odavde, ali ne mogu se ničeg sjetiti. “Nema ga, pobjegao je”, odgovaram iskreno. “Tvoj brat?” “Ne, onaj koji je iznajmio sobu – on mi nije brat.” Gleda me. Toliko dugo da me sve počinje svrbjeti, u njezinu pogledu ima nečeg što peče, mala moja, govore mi i ona i njezine oči, nemoguće ih je izbjeći. “Oprostite”, mrmljam ja u nedostatku boljeg opravdanja. “Ne, ne ispričavaj se. Posumnjala sam da ti nije brat. Čudno se ponašao. Mogla sam i misliti.”
Ne uspijevam skloniti glavu, a ona me već drži za bradu i pregledava mi lice na svjetlosti lampe: “Što ti je ovo?” Sljepoočnica. Očito se tamo sada lijepo vidi ona crvena masnica. “Kakva svinja”, provali iz nje, “što ti je to napravio?” Sad je zapazila i rascijepanu usnicu, rezultat moje prve vrtoglave vožnje dok još nisam bila spremna na silu i brzinu. Svinja? Napravio meni? Ne uspijevam odgovoriti, glava mi je prazna kao zaleđena ulica. Potvrdno kimnem. “Koliko ti je godina?” “Petnaest.” “Ne, ne, ne. Ne trebaš mi lagati. Koliko ti je?” “Jučer mi je bilo petnaest.” “Ne moraš lagati, rekla sam. Ja ti ne želim zlo. Hoću ti pomoći. Imaš li nekog kog mogu nazvati? Tvoje roditelje?”
To bi bila zadnja stvar na svijetu. Mama bi prijavila Lukasa zbog otmice, ako već i nije. I onda sama izvršila kaznu. Sjekirom. A o Rikardu da ne govorimo, on se izbezumi i zbog manjih stvari, bilo što u vezi s Lukasom bilo bi dovoljno. Moram pokušati otići odavde i onda u vlastitoj režiji stići doma, bez prebijene pare.
Zavođenje maloljetnice, rekao je da se to ne može više tako zvati kad bismo on i ja... mi. Ali mi to nismo, pa zar se ne bih toga sjećala – ma koliko bila bez svijesti? Pivo je bilo jače nego što je pokazivala etiketa i Lukas se uzbudio, osjetila sam to, ali to se događalo, pa nije bilo prvi put, samo što je inače to bolje prikrivao. “This is a man’s world”, pjevao je James Brown na noćnom radiju, kako se ne bi od toga uzbudio, pa i ja sam se iako više mentalno... Lukas me ugrizao za uho. “Više mentalno? Daj, Lo, kvragu...”
Plesali smo, slonovi su plesali, pjena je plesala, kristalni luster od plastike vrtio se na stopu. Lukas se pravio da ne primjećuje kako mu gazim po nogama. This is a man’s world – but it would be nothing, nothing, nothing... without a woman or a girl... Sjećam se toga, dalje se više ne sjećam.

Upozorenje dana




Godina zmije postaje godina štakora, godina majmuna, godina psa. Treba pustiti život da teče između prstiju poput crvene niti. U samom kretanju postoji obećanje da je moguće jednom stići, možda i u tišini, kao ovdje na mamine stepenice. Doma ništa ne miriše nepoznato. Djed je svoja stabla razlikovao po mirisu. Čempresi su mirisali na sredstvo protiv insekata, akacija na dječački znoj, sekvoje na jeftine ruske cigarete poslije rata. Rata koji je za mene ostao samo nit u vremenu ma koliko djed o njemu govorio.
Naprežem oči pokušavajući vidjeti među stablima u arboretumu. Mama nije tamo. Čekala sam je, tražila, zvala. Očekivala sam da će stajati na vratima kad se vratim kući, kad skrenem u dvorište i parkiram ispod breza, znala bi na kilometre osjetiti da se približavam. Sunce je jako, ali ne grije, guram ruke ispod pazuha, pogled klizi prema Lukasovoj kući. Izgleda kao uvijek, barem iz daljine. Ne, neću sad misliti na Lukasa. Samo dobre misli.
Zažmirim i pustim muškarce da proteku kao krunica kroz sjećanje. Tvrdi, glatki poput perli bez različitosti. Savršen znači završen i u produžetku mrtav. Ne kao Lukas, s njim nije ništa savršeno. Ni prije ni poslije Kopenhagena nismo mogli o tome govoriti.
Moram ustati prije nego što se smrznem, stražnjica mi se ukočila na hladnoći poput dvije duboko zamrznute šunke.
Idem jednu rundu oko kuće, izbliza promatrajući mamin svijet u minijaturi. Gledam njezin život, kao što neka velika djevojčica stoji i gleda malenu kuću lutaka, i zaželim da ondje i za mene ima mjesta. Sve što mogu je samo gurnuti unutra ruku i dodirnuti malenu plišanu sofu, malu, malu plišanu lampu, mali, mali radio, minijaturnu zdjelu za voće, rese na tepihu, rub suknje, tu kuću za lutke punu stvari i navika koje su postale njezin život. Čeznem za povratkom. Tako je čudno što istu riječ – čeznuti – upotrebljavamo kad želimo otići i kad se želimo vratiti.
Kad sam srela Lukasa, bila sam još uvijek malo dijete u velikim gumenim čizmama, hipijevsko dijete bez hipi roditelja. Osjećaj o tome tko sam bila ja dok sam ovdje stanovala aktivira se u tijelu čim se vratim. Nije neugodno, samo je čudnovato što ta osoba još uvijek postoji u meni.
Ne volim ulaziti u kuću kad mama nije doma. To je sada njezin život, a ne moj. Nakraju ipak ne mogu više čekati i odlazim u šupu po ključ. Vjetar zavija dugim hodnikom iako su svi prozori zatvoreni, zviždi mi u kralješcima, tako hladno nije nikad bilo dok je kuća bila puna ljudi. Sobe mirišu bijelo. Kao mamin sapun od badema, malo na zagorjelo mlijeko i malo na novi snijeg iako mu sada nije vrijeme.
Najmanji filmski festival na svijetu. Dvije žene i pas za slijepe. Autostoper kojeg sam pokupila na putu ovamo dugo se smijao kad sam mu rekla kamo idem: “Znači... ti i tvoja slijepa mama imate filmski festival na kojem ste vas dvije jedina publika?” “Da iako tu riječ ne upotrebljavamo.” “Filmski festival?” “Slijep.” Ne spominjemo to. Ona želi da sve bude kao što je uvijek bilo, isti postupak, to je sve što sada želi.
Ne mogu reći ne. Naravno, mogla bih, ali neću. Kad mama nazove i kaže da se bliži festival, spakiram torbu i krenem bez obzira na to gdje se nalazila.
Ali sad je nema, našla sam mračnu zaključanu kuću. Idem naokolo i tražim ima li kakva poruka, u sjevernoj sobi, u istočnoj, u zapadnoj, pa čak i u tavanskoj koju nikad ne upotrebljava. Još uvijek osjećam sladunjav miris otprije, koji dolazi od trave koju je ovdje gore pušio Rikard, a za nju tada nisam znala. Nakon što se mamina sestra utopila, on je bio najmlađi u obitelji, svi su ga budno pratili pogledima. Kad sam se ja rodila, konačno su ga pustili na miru, zato me možda onako volio, bez zadrške. Zvao me je svojim najdražim nakitom. Mami sam bila najdraža briga.
U mojem sjećanju kuća je još uvijek puna ljudi, mama ne može sama ispuniti životom sve te sobe, a ja se ne mogu naviknuti na ovu pustoš. Zvuk mog disanja odbija se od zidova poput slabašnih uzdaha. Ukočim se kad opazim da u kožnoj fotelji u gornjem hodniku leži pas. Ne može znati da sam ja kći u ovoj kući ukoliko kćeri i majke ne mirišu na isti način, pa ipak ne otvori ni oko kad prođem pored njega na putu prema maminoj sobi. Legnem na njezin krevet, paralizirana činjenicom da bi morala biti kod kuće, a nema je, i umorna nakon dugog puta padam u san.
Zaspala sam gladna, a budim se izgladnjela. Dva fara prelaze preko izblijeđenih tapeta s uzorkom žutih malina. Taman stignem na ulazne stepenice kad mama zatvara vrata na automobilu i netko nepoznat, čije lice ne stižem vidjeti, odlazi u starom isluženom bijelom citroënu.
Mama polako prilazi kući, penje se stepenicama, trgne se kad osjeti da netko stoji na vratima. “To sam samo ja, mama.” “Lo! Baš si me preplašila!” Poljubac u obraz. Nema običaj tako pozdravljati. U predsoblju se spotiče o moje kofere, radi grimase dok se diže, ali odbija moju ispruženu ruku. “Zašto nosiš toliko stvari, sve imaš ovdje. Imaš i odjeću ako je hoćeš posuditi.” “Moram uskoro dalje, mama. Rekla sam ti telefonski. Ne mogu dugo ostati.”
Ne sluša. Misli na nešto drugo. S cipelama na nogama ide po običaju ravno do kamina. “Mogla si baš naložiti, ovdje je ledeno.” Ako joj je hladno, sigurno je dugo bila vani. Mogla bi mi reći, ali ne... Doima se potpuno odsutnom. Tko je bio taj muškarac u bijelom automobilu? Nemoguća je pomisao da bi ona nakon toliko osamljenih godina govorenja “čuvaj se muškarca” srela nekog.
Nemoguća pomisao na koju ću se možda morati naviknuti. Neka se to u meni malo slegne prije nego što je upitam. “Pas kojeg si dobila”, kažem umjesto toga, “zar ne bi trebao ići s tobom kad izlaziš?” “Ovo je pas čuvar”, pokušava mama. Ne, nije. Bog te pitaj koliko se dugo čeka da se dobije jedan takav... “...specijalno treniran pas za slijepe, mama”, odlučim reći iako znam da ona ne podnosi tu riječ. “Ne želim ga, rekla sam im da dođu po njega. Toliko slijepa ipak nisam.”
U to želi uvjeriti sve, ali mene ne može prevariti. Vidim da me ne vidi. Običavala je imati poseban izraz lica kad bi me ugledala, kao kad netko promatra svoj omiljeni problem, s nekom vrstom nježnosti, bez obzira na to koliko je beznadan.


Dugo mi je to tajila ili, u svakom slučaju, skrivala. Kad sam naposljetku shvatila, bilo je to zahvaljujući pojedinim detaljima. Toj hladnoći koja joj inače nije bila svojstvena. Kao da nije bila radosna što me vidi. Okrenutost sebi. Razdražljivost. Stvari koje su prije bile važne odjednom su postale pretjerano nevažne: “Cipele”, primijetila je oštro kad sam ih skinula nakon što sam ušla kroz vrata, kao što sam to oduvijek radila – ništa nije smjelo ležati na putu duž njezinih u tajnosti uvježbanih staza po kući.
Priče o slijepima samo su romantične priče o mudrosti i naglašenom duševnom životu. U stvarnosti to su modrice i proliveno mlijeko, zagorio ručak, neoprani prozori, stalno traženje zametnutih stvari i padanje preko banalnih prepreka. Vidjeti je kako se zaletava u stolice i vrata boli me isto koliko i nju. Posebno kad se ne žali i samo pokušava sakriti svoje poniženje.
Kad sam si dala truda da napravim ručak, uslijedio je blag ukor jer stvari nisu više na svom mjestu. “Noževi, bože, noževi, Lo – u ladicu sa strane.” Dobijem volju da joj priđem, zagrlim je i upitam: “Kako je, mama?” Tako nije prije radila... Kao da pokušava ukrotiti jedan puno veći kaos. Noževi. Mirodije. Cipele. Smrt. U ladicu sa strane, Lo, u ladicu sa strane.
“Ne razumijem kako ti uspijeva održavati kućanstvo”, uzdiše i nanovo slaže sve što je stavljeno na pogrešno mjesto. Ali ja to ne radim, ja nemam dom, barem ne nešto gdje se osjećam kao kod kuće. Samo ja i psi.
Psi? Mama usmjeri svoj prazni pogled prema meni. Da, psi. Ne mogu objasniti.
Neuništivi u svom gladnom životu, kroz šinterske mreže i stupice, trčeći cik-cak kroz promet. U svim nepoznatim gradovima u koje dolazim psi lutalice najmanje su mi nepoznati. Idu kuda žele, rade što hoće, olakšaju se gdje ih je volja. Slobodan i smrtno opasan život. Da sam stvarno jedna od njih, već bih davno bila mrtva, ali ipak me to privlači. Jedini zadatak paščadi je da budu paščad, spavaju na suncu, idu na četiri noge. Biti čovjek nije dovoljno, moramo živjeti unutar zacrtanih linija.
Svih godina izbjegavala sam mamin pogled:
“Kamo ćeš?” “Van.”
“Kad se vraćaš?” “U neko vrijeme.”
“Dolaziš li kući ovog ljeta?” “Možda.”
Sva duga putovanja i tajni muškarci, neodgovoreni telefonski pozivi, lebdeće adrese, poste restante, onako i ovako. Isti pogled koji sam tako dugo izbjegavala sada mi nedostaje. Čudnovato je prazan osjećaj biti jedina koja vidi u kući, čini me usamljenom. I nezaštićenom. Sad sam ja ta koja mora paziti na nju. Da se na obzorju pojavi oblak atomske bombe, ona to ne bi primijetila. Ali barem bi umrla ne bojeći se.
Uočavam obrazac. Zaljubljenosti. Želim je vidjeti kako jede, jača od dobrog sna, uživa na suncu na stepenicama, hoću je češljati, štititi. Kad izlazi sama, izgubi se i dovoze je nepoznati ljudi u nepoznatim automobilima. Jedva vidi kuda ide, ali to je ne sprečava da cijepa drva i vozi bicikl, stoga je ljetos otišla na kupanje do jezera, izgubila osjećaj na kojoj strani leži plaža i plivala u krugovima sve dok nije skoro potpuno iznemogla. U posljednji trenutak osjetila je dno pod nogama i popela se na obalu. “Malo je falilo”, komentirala je s nakrivljenim smiješkom.
Osjećaj se između nas mijenja. To je nova mješavina nježnosti i iritacije. Ja je želim njegovati i hraniti, kao malo dijete ili neku krhku ljubav. Kad ne gleda, ulijevam dodatno ulje u salatu od zelja i vrhnje u umak od jaja.
U ružnim snovima vidim kako se pretvaram u sestru Rachel iz Kukavičjeg gnijezda, s malom bijelom kapicom preko ravne kose, brižna cjepidlaka, vještica s uštirkanom kragnom koja želi dobro, ali čini zlo. Moram se toga čuvati.
Nikako mi se ne sviđa što je omršavjela oko bokova i vrata. Hlače joj vise. Dosadno je jesti sam, no mama se nikad ne tuži na samoću premda je neko vrijeme prestala jesti kad je ostala sama u kući nakon djedova odlaska. Onda je pak odlučila da mora i to preživjeti. Izgubiti sebe je najopasnije, pokušavala me podučiti kad sam bila mlađa. Izgubiš li nešto drugo, to možeš uvijek nanovo osvojiti – ali ako izgubiš sebe, tko će te ići tražiti? Dok su druge majke upozoravale svoje kćeri na silovatelje, neželjene trudnoće i spolne bolesti, ona je mene uvijek upozoravala da ne izgubim sebe zbog nekoga.

Demonove ralje




“Nemoj više piti”, šapnuo mi je Lukas u uho, ali već sam bila prešla granicu. Toliko trijezna da sam zaspala čim sam osjetila njegovo tijelo uza se.
Poslije sam se prisjećala samo izdvojenih trenutaka kao treperavih svijetlih mrlja. Sjećanja koja se ne daju zaustaviti jer su odviše nejasna, kao svjetlo u Kopenhagenu tog dana, promjenjivo rujansko svjetlo nad svim. Lukas i ja. Sjećam se njegova tijela, njegove težine, mirisa klora na hotelskom jastuku, ali ne i njegova mirisa.
Pila sam kao što sam njega vidjela piti u drugim prilikama: brzo i s ciljem da se opije. Ali te večeri ne mogu se sjetiti da je išta pio, barem ne dok sam bila budna. Sjećanje... Previše klora, premalo zraka, previše težine, previše treptanja. Sjećam se kako sam osjetila samoću kao nikad prije, kao smeće koje ujutro leti praznim ulicama. Svoju samoću ili njegovu? Nisam točno znala, bili smo tako bliski da nisam mogla jasno razabrati, nisam nas mogla razdvojiti.
Bila je dovoljna težina, nije morao napeti nijedan mišić. Tona treptaja, tona svjetla, tona šećerne vune i tona Lukasa. Nisam se mogla pomaći. Tona samoće. Bez poljubaca. Tek sam kasnije primijetila modrice. Puno kasnije. S obje strane žile kucavice. Još uvijek otvorene i bolne. Trajalo je dugo, možda vječno, kao da mu je bilo potrebno ono što sam imala, nešto što mu je samom nedostajalo, pa je sisao dok mi nije preostalo opasno malo.
Ispod lustera od plastike kretali smo se prema krevetu. Nogu otežalih od piva, sa stotinu vrtuljaka u glavi i Lukasovim bedrima na mojim rebrima, dans macabre, jednako jaki, jednako slabi, njegova zatvorena šaka na mojoj trtici. Tamo nije nikad prije bila, ne na taj način, nije tamo imala što raditi. Skrenuo je pogled, ali šaka je ostala.
Ne znam zašto nisam počela plakati. On je plakao ili što se već događalo s njegovim licem. Ne znam je li me podigao s poda ili ja nisam imala osjeta u nogama. Đavolji ples dok ne padneš, dok ti noge ne otkažu i dok, plešući, ne napraviš rupu u zemlji, sve do podzemlja u drugom svijetu koji ne poznaješ.
Čitavo djetinjstvo plesala sam stojeći na njegovim stopalima, osjećajući da ja vodim. Sada mi je bilo petnaest, nisam više bila dijete i morala sam plesati sama, odjednom je on vodio, a ja nisam znala ni kako slijediti ni kako se oduprijeti.
Previše alkohola, umora i napetosti ravno u krv. Omamljena šećernom vatom i slonovskim pivom, nestajala sam u raljama demona, stalno iznova. This is a man’s world sve dok nisam zaspala, a kad sam se probudila, nije ga bilo i prvo što sam osjetila bilo je olakšanje.
Dopustili su mi da napustim hotel iako nije bilo plaćeno. To nije bila moja krivica, rekli su namještenici hotela. Izgleda da su vjerovali da se dogodilo najgore. Planirali su ga pronaći preko broja vozačke dozvole i dobiti svoj novac, to se i ranije događalo. Bolesno olakšani zbog toga što su me se riješili, kao da su upravo vidjeli kako im jedan problem odlazi kroz vrata. Problem koji je mogao postati problem samog hotela jer je netko popustio u odgovornosti... Ja sam bila puno mlađa od petnaest, u tome su se složili, a on je bio puno stariji od mene.
Da sve to nije bilo u vezi s Lukasom, bila bih nazvala mamu i zamolila je da dođe po mene. No sada je to bilo posljednje što bih napravila. Nisam imala pojma u kojem se dijelu grada nalazim. Bez novca, bez plana grada, nikakvih sjećanja od sinoć osim neodređene bolnosti u tijelu. Nisam imala rješenje za tu situaciju, ali nije mi ni trebalo – kad sam pogledala niz ulicu, vidjela sam da ford stoji na mjestu gdje ga je Lukas parkirao dan ranije. Sjedio je na prednjem sjedalu i gledao me, kao da se probudio u trenutku kad sam izašla na ulicu ili kao da nije spavao cijelu noć. Ušla sam i spuznula na mjesto do njega, bez riječi. Nije ništa rekao. Prvo se morao probuditi, navući pulover, onda popušiti jutarnju cigaretu, naslonjen na auto. Nakon toga morao je naći WC, šalicu kave i komad kruha, kupiti cigarete i platiti sobu. Razmišljala sam bih li ga upozorila na to da ne ide u hotel. Imat će problema s osobljem, ali nisam ništa rekla, a kad je do toga došlo, izgleda da ni njih više nije bilo briga, htjeli su jedino svoj novac.
Nakon toga morao je voziti po gradu da izađe iz centra i krene na sjever prema trajektima. Još uvijek nije ništa rekao. Tišinu je bilo sve teže prekinuti što je duže trajala. Samo smo se vozili.
“Nisam te htio povrijediti”, rekao je nakraju gledajući u red automobila dok smo prelazili preko rampe u veliko ždrijelo trajekta.
Ostao je pored automobila tijekom prijelaza, a ja sam otišla gore i kupila previše bombona iako bih radije ostala stajati naslonjena na ogradu i gledala jato klobuka ispod površine prekrivene uljem. Htjela sam osjetiti kako jaki vjetar sve briše dok se naginjem daleko nad vodu.
Tek kad je trajekt pristao i kad sam čula kako vozači iritirano trube na platformi s automobilima, uputila sam se dolje. Sjela sam u ford koji se ispriječio drugima na izlazu. Lukas je upalio motor i lagano krenuo s trajekta, nije rekao ništa, ali njegove su posljednje riječi još uvijek visjele u zraku. I ja sam mu odgovorila da me nije povrijedio. Pa, on to valjda ne bi nikad napravio? No tada me čudno pogledao kao da ja nisam mjerodavna da o tome odlučujem.


Na putu ovamo mislila sam na njega. Moj se pogled zaustavio na rukama autostopera, mladića kojeg sam pokupila na ulasku na autoput, vidjela sam mu ruke koje su me fascinirale. Ležale su na bedrima u trapericama, široko razmaknutih prstiju na način koji me podsjetio na igru kojom smo jedni druge izazivali u školi. Ubrzanim tempom zabadali smo nož između nečijih prstiju, i to onima najhrabrijima ili nekom tko se nije usuđivao odbiti dok ga svi bodrioci gledaju. Još uvijek imam ožiljak na lijevom prstenjaku. Lukas je bio taj koji je držao nož. Otad imam naviku gledati u ruke ljudima. Sjećam se mnogih: najprije jedan brz pogled u lice, onda na ruke da vidim što lice nije htjelo reći, ruke nikad ne lažu. Žena koju sam srela u vlaku za Berlin tvrdila je da se sjeća svakog muškog uda koji je dodirnula, a bilo ih je mnogo, čini se. Osobno se sjećam samo prstiju, noktiju, članaka, dlanova, nadlanica. Imam specijalnu sposobnost, pa se sjećam ruku, a zaboravljam ostalo. Ruke zaspala muškarca s mirisom mora, češnjaka, hašiša, parfema, gela, pasje dlake, klora. Stavljam ih pred lice, vidim kako krv teče u njima, zaokreće u plavim deltama žila, odmah ispod kože. Sjećam se svih ruku koje su me ikad dotakle. Sjećam se onih koje sam željela da me dotaknu. Ruku, muškaraca, gradova.
Žena me držala budnom čitavim putem pričajući o sebi, bila je to noć uhvaćena u stupicu, zatvorena u kupeu za spavanje na sporom vlaku s neznankom koja je imala čitav život na srcu. Nije se više bojala, sve čega se bojala, već se dogodilo. Sada je živjela u ispunjenoj činjenici. Njezin strah nije više imao smisla. Strah od nečeg što bi se moglo dogoditi najgora je stvar, sigurno se o tome radilo onog puta kad me Lukas zarezao nožem, nisu njemu drhtale ruke, već sam to bila ja, strah je isprovocirao opasnost.
Ništa se nije dogodilo te noći u sobi hotela u Kopenhagenu i ništa poslije toga nije bilo sebi slično. Nikada nisam vjerovala u mit o leptiru koji mahne krilima na jednom kraju zemlje i uzrokuje orkan na drugom. Ali unatoč svemu, možda ipak postoji trenutak u životu svih ljudi koji se razmnožava i raste sve dok ne preraste stvarnost. Nekoliko sekundi te večeri meni je predstavljalo taj trenutak.


Budim se kasno, dan je neočekivano topao, čujem prvu maminu opomenu tog dana: nemoj zaboraviti zadržati dah dok si u drvarnici i uzimaš drva, a poslije dobro operi ruke jer se mišja groznica prenosi i preko svježeg i preko starog izmeta.
Ona počinje pripremati obrok, nikakva iznenađenja, seljačka hrana: kobasica i krumpir, jabukovača, ne treba pomoć, samo budi tu kod stola, Lo... Sjedi na svom mjestu, kao obično. Sve mora biti kao što je bilo iako ništa više to nije. Izgleda opasno dok barata nožem, kao da ga zaista vidi, hitro reže krumpir držeći ga u ruci, kao što je to radila i baka, prtlja dok pali plinski štednjak, što će se dogoditi ako joj plamen zahvati rukav... Želim joj pomoći i prostrijeti stol, ali zaustavlja me pokretom ruke. Umjesto toga, prelistavam neke knjige koje leže i skupljaju prašinu na prozoru, sigurno je već davno zaboravila da su ondje. Izvlačim donju, mnogo puta prelistanu Anu Karenjinu u pojednostavljenom izdanju sa slikama iz filma s Gretom Garbo. Ne mogu predočiti tu samoću koja čovjeka očekuje onog dana kad više ne vidi čitati. Počela sam čitati jer sam vidjela nju kako čita. Htjela sam isto ono što je imala u trenucima kad je potpuno nestajala u sebe. Kad bismo se zavukle u krevet i ja grijala noge između njezinih butina, sneno žmirkajući u polusnu, čula bih je kako okreće stranice.
Zvuk kad se cijepa brezovina nalikuje zveketu čaša. Mama ne cijepa više jednako učinkovito, ali cijepa jednako tvrdoglavo. Nakon toga brzim pokretom zabija tešku sjekiru u panj i pomaže mi slagati cjepanice. Sjekirica za granje ljulja joj se na uzici hlača pri svakom pokretu. Sjekira – kći, uvijek sam vjerovala da ću je ja naslijediti. Cjepanice su uskoro složene, ako joj ne padne na pamet da ih nacijepa još malo, rizik postoji. Ovo je najbolji trenutak. Sjedimo i razgovaramo nakon obavljenog posla.
Skida radne rukavice i debelo podstavljenu košulju. Ne ostaje mnogo od nje nakon što je skinula sa sebe zaštitni sloj ružnoće. Ona je samo par ključnih kosti na nogama, običavao je reći djed. Kosa joj se također istanjila, ali zadržala je svoju boju, svijetla je kao polje žita dan prije žetve. Nespretno gladi po glavi psa vodiča. Nije vična milovati psa. Nije vična nikog više milovati.
“Sjećaš li se, mama, dana kad je gorjelo?” “Na polju? Naravno.” Briše znoj sa šije, još uvijek dobro izgleda, samo starije. Ima tu vrstu lica oblik kojeg se ne gubi sa starošću i potkožnim salom, crte čak postaju izražajnije. Kad bi samo mogla prestati hodati u toj staroj odloženoj djedovoj odjeći, nekoliko brojeva prevelikim hlačama, dva puta opasana remenom oko struka i u jakni za drvosječe koja joj je postala drugi dom. Bačena ljepota. Kad joj to spomenem, pogleda me kao da joj je zabavno to čuti: “Pa, ti si je koristila više od mene.” “Tvoju ljepotu?” “Ne, svoju.” To nije istina, nikada nisam bila lijepa kao ona, oči su moj jedini adut. Kako zaluđuju, znam ponekad čuti. Usta također, u redu, nekako su darežljiva, ali što daruju? Što obećavaju, a što održe?
“Nisam već dugo vidjela onog Lukasa”, veli mama. “Zar ga moraš baš tako zvati?” “Pa, kako se onda zove?” “Zove se samo Lukas. Ne onaj Lukas.” “Uvijek si bila tako osjetljiva na njega. Mislila sam da si to ostavila iza sebe.” Iza sebe? Bilo bi to kao da brata ili sestru ostaviš iza sebe. “Nisam ja bila preosjećajna, vi ste bili potpuno bezosjećajni.” Nije to bila lagana situacija, podsjeća me. “Što god smo ti rekli, razljutilo te, Lo.” Nemam želju pokvariti ovaj dragocjeni trenutak koji se sve rjeđe događa, ali ipak čujem sebe kako joj odgovaram. “Mrzili ste ga.” “Nismo mi njega mrzili, voljeli smo tebe – to je razlika. Bili smo u strahu da... Je li to tako teško razumjeti? Razlika je bila velika, kad si išla u disko u petom i šestom razredu, on je išao na gimnazijske zabave.” “On nikad nije išao na gimnazijske zabave, mama.” “Ne, ni ti nisi išla u disko u petom i šestom razredu. Znam. Baš u tome je stvar.” Zaista nisam imala želju da se posvađamo, stoga bolje da zašutim jer znam točno što će se dogoditi.
Ta drvarnica bila je jedno od mojih i Lukasovih skrovišta, mračno kraljevstvo puno paučine u koje je prodiralo svjetlo kroz procijepe u daščanim zidovima, ispunjeno mirisom tek iscijepanog drva koje se ondje sušilo. Kuća ronioca bisera bila je najbolje mjesto, ali ako nismo stigli tamo, došli bismo ovamo. Ja sam bježala samo od dobronamjerne brige odraslih, Lukas od svog tate, nepredvidljivog poput stupice za lisice.
“Ne razumijem, zapravo, zašto si još uvijek tako osjetljiva kad se radi o njemu? Ako je netko bio bezobziran prema njemu, bila si to ti, Lo. Poslije je postao čudan”, mrmljala je mama. “Čudan?” “Čudniji.”
Nikada nismo otvoreno razgovarale o tome što se dogodilo. Nadala sam se da je to što sam napravila zamotala u nekakvu sveobuhvatnu majčinsku ljubav.
Onu koja može razgraditi bilo koji prijestup bilo koje vrste u meke kuglice dlake koje majke, uz malo dobre volje, mogu progutati samo ukoliko dolaze od njihove djece. “Bezobzirna?” Kima glavom. Znam to. No vjerovala sam da me nije gledala na taj način. “Nemaš ti pojma što se dogodilo”, kažem meškoljeći se, oslonjena o naslagana drva. Za neke razgovore nema povoljnog trenutka, želim van na sunce. “Stanuje li još ovdje?” Ne zna, ali ne čini se da itko drugi ondje stanuje. “Čudno što nije otišao nakon onog što se dogodilo”, kaže za sebe, “to bi bilo najjednostavnije.” Kamo? Kamo je mogao otići? Ako netko nije imao kamo otići, onda je to bio on. “Nijedanput nije pitao za tebe, Lo. Ništa. Tako sam shvatila da je nešto pošlo po zlu. Kasnije sam ga sve rjeđe viđala. Ali, zašto ne odeš dolje i pogledaš?”
Kako me to može pitati? Zna da nikad ne idem onamo. Da neću. Ne mogu. Nemoguće je. Neke stvari jednostavno postanu nemoguće. Možda je tako i njemu. Ako je i vidio da dolazim kući, uvijek je izbjegao da se susretnemo.
“To s cijepanjem, mama”, kažem da skrenem s teme. “Da?” “Zar baš moraš?” “Zašto ne bi?”
Riječ.
Puna srama.
Jednu riječ odgađam izgovoriti. Njezino lice koje ne vidi je neprobojno, stavlja mast od nerca u džep i rukom traži sjekiru, palcem provjerava njezinu britku oštricu i vadi brus iz drugog džepa svoje vatirane košulje za drvosječe. Uvijek je cijepala, sve drvo potrebno da se ugrije ta kuća, otkako smo došli ovamo, prošlo je kroz njezine ruke. “Zašto ne? Tko bi drugi, inače? Ti?” Bolje da odmah zabiješ ovu sjekiru u mene, izgleda kao da misli. Zadaj mi samo posljednji udarac... Pruži mi sjekiru, ostaje stajati jedan trenutak. “Zašto ne odeš dolje?” kaže ponovo. Okrene mi leđa i ode.


Uvijek moram savladati osjećaj zabrane kad ulazim u maminu sobu. Osluškujem njezine korake u hodniku dok pregledavam njezine stvari. Ponekad se nadam da i ona tako radi, uđe u moju sobu i njuška po mojim torbama, ali znam da ona to ne bi nikad napravila, nikad ne bi napisala “tvoja majka koja te poznaje”, kao što je Jean Seberg napisala svom sinu.
Uzimam sa sobom nekoliko knjiga na donji kat. Upalila je vatru u kaminu u dnevnom boravku u kojem je uvijek propuh, slažem knjige u lepezu i dajem joj da prstom izabere koju želi. Počinjem čitati kako sam jednom čitala naglas Lukasu.
“U Trouvilleu kupujem sir, jogurt i putar za njega jer kad stigne kući kasno navečer, baca se na takve stvari. On kupuje ono što ja najviše volim, brioše i voće. Nije to zato da me razveseli, nego više da me nahrani. Ima djetinju želju da me natjera da jedem da ne bih umrla, ne želi da umrem, ali ne želi ni da se udebljam, teško je to uskladiti, a ni ja neću da on umre, takva je naša odanost, naša ljubav. Navečer i po noći dogodi se da razgovaramo bez opreza. Za tih noćnih razgovora govorimo istinu ma kako ona strašna bila i smijemo se kao nekad kad smo pili i nismo mogli razgovarati jedno s drugim prije sljedećeg popodneva.”
Nemoguća ravnoteža ljubavi. Ne postati debeo, prežderan, nasmrt sit, suviše siguran u sebe. Ali ni previše gladan, okopnio, tako da se sitost počinje tražiti negdje drugdje. Kako hraniti jedno drugo taman koliko je potrebno? Nemam pojma. Sjećam se para o kojem sam čula priču da je hodao dvije stotine milja po Kineskom zidu da bi se sreo negdje u pustinji Gobi, fantastična zamisao. Ali nije išlo kako su zamišljali, ljubav je na putu nestala. Išli su potvrditi svoju ljubav, ali kad su se nakraju sreli, rastali su se nakon što su dvadeset godina bili par.
Mama moli da ponovo odabere, nije zadovoljna prethodnim izborom. Ovo nije noć za ljubav. Ponovo otvaram lepezu priča. Prelazi prstom preko knjiga i odabire. Otvaram i počinjem čitati.
“Bilo je to jedno čudno, zagušljivo ljeto kad su supružnike Rosenberg poslali na električnu stolicu, a ja nisam znala što radim u New Yorku. Čudna sam kad se radi o pogubljenjima... Znala sam da je nešto krivo sa mnom tog ljeta jer jedino na što sam mogla misliti bio je par Rosenberg.”
Dok čitam, hodam po sobi. Mama počinje dobivati sluh kao šišmiš, kaže mi da prestanem dirati rolete. “Što to tražiš, postajem nervozna, tvoji koraci odzvanjaju. Nisi ni trenutak na miru... Moraš baš ići u cipelama po kući kao da si na odlasku?” Uvijek sam na putu nekamo, mama. I ne skidam čizme radi nikog. Možda ako me se zamoli, ali sigurno ne na zapovijed. Ove su čizme prešle mnogo milja po nepoznatim gradovima, to su čizme koje znaju što hoće, čak i kad ja to ne znam. “Cipele”, primjećuje mama kad obiđem još jedan krug po sobi, “je li pun mjesec... Što mjesec radi ženama, nije mi jasno. Zečevi na polju budu isto tako uznemireni.” “Osjećaš li to?” “Da. Vibracije”, kaže.
Rolete najradije drži spuštene u posljednje vrijeme, postala je osjetljivija na svjetlo, čudno kako si osjetljiv na nešto što ne vidiš. Pogledam u pravcu Lukasove kuće, ali ne vidim znake života. “Mislim ipak da više tamo ne živi”, kaže mama kao da osjeća kamo je usmjerena moja pozornost. “Jesi li sigurna?” “Ne, ali osjeća se da je dolje prazno.” Slab osjećaj odsutnosti – sad ga i ja osjećam. “A kuća? Tko bi se za nju zainteresirao?” uzdahne ona. Teško ju je prodati otkako tvornica ne radi, svi odlaze, nitko ne dolazi. Uvijek ista pjesma, strane tvrtke kupuju i zatvaraju, zapale nadu i ugase je sve dok ljudi ne odustanu i odu, ostave svoje kuće iako ih nisu prodali. To se naročito osjeća ovdje, posvuda prazne kuće i zarasli vrtovi. Onaj raj u koji se jednom doselila moja mama spakirao se i otišao dalje. “Možda čeka bolja vremena”, kaže ona nakon pauze. Da, ako poznajem Lukasa, točno to radi.
Ne mogu predočiti kamo je mogao otići. Koliko god malo pripadao ovamo, još manje pripada negdje drugdje. “Kad si ga posljednji put vidjela, razmisli”, molim je. Prošlo je dosta vremena otad, davno je to bilo kad je mama mogla sebe vidjeti u ogledalu. Da se Lukas odselio, jedva da bi to mogla zamijetiti. A ne bi primijetili ni drugi. Tko je njega uopće poznavao? Osim mene. I njegova tate. Ona masira jedan mišić na šiji, aktiviran u sječi. “Nikad nijedno pitanje o tebi kad bismo se sreli u selu, nije li to čudno?” okrene se napola prema meni, siluete mršave poput dječaka. “Uostalom, kakve veze ima ako tamo još stanuje? Svih ovih godina nisi nikad otišla do njega, to navodi čovjeka da posumnja na najgore.” “Najgore?” “Da. Da je nešto nakraju otišlo po zlu.”
Posljednji zadatak dana, perem brdo rublja koje raste u praonici. Dok slažem plahte, osjećam topao vjetar kroz prozor praonice. Od farme uzgoja kuna dolazi opor miris, krzna se ne prodaju više tako lako, šalju ih u Rusiju i Kinu, tamo se prodaju kao putar, ako je za vjerovati mami. Grabežljivci ne vole zatvor, poniženi ispuštaju smrad. Sjećam se kako su histerično skvičali i verali se po šipkama kaveza kad smo Lukas i ja prolazili pored niskih zdanja na farmi. Jedan mužjak ili više ženki po kavezu. Podsjetilo me na ulovljene štakore na Lukasovu tavanu.
Pomažem joj smotati prašne tepihe koje ću odvesti na kemijsko čišćenje. Nema više snage da ih sama ručno pere, a meni ni uz koje uvjete to ne dopušta. “Nepotrebno.” “Ja ću platiti, mama.” “Ne dolazi u obzir.” Samo jednom usmjeri pogled prema meni, škiljeći kao kad gledamo sunce kroz čađavo staklo. “Lo, zamisli...” “Da sam tako narasla?” “Da si moja kći.”
Mama je bila žena koja je cijepala klade brže nego što trepneš okom. Padala u krevet uvečer iscrpljena dnevnim radom. Sada se mora kupati svaku večer i slušati sve večernje reprize na radiju, pravi ritual do odlaska u krevet da bi razbila mračne misli. Ulazim k njoj u kupaonicu da čujem koje filmove želi sutra gledati, donijela sam sa sobom neke za koje vjerujem da će joj se svidjeti. Repulsion? Odmahuje glavom. Prestara je za užas, ništa je više ne može uplašiti. “Nešto s Marlene Dietrich?” “Ne, ne...” odgovara dok pušta vruću vodu. “ Do posljednjeg daha?” Ni to. Tvrdi da ga nije gledala otkako je umrla Jean Seberg.
Tijekom godina postala je manje osjetljiva na užas, ali osjetljivija na tužne stvari. Kad si mlad, moraš se izložiti, a kad si star, moraš se zaštititi, kaže mi ta koja me upozoravala na sve kad sam bila mlađa. “Čovjek može manje podnijeti. Samo to kažem”, dodaje kao da osjeća moju zamjerku. Jer čovjek uviđa kako je život ustvari nepravedan. Kako grubo postupa s nekim ljudima. Lukasom, naprimjer... Uvijek se nakostriješim kad govori o njemu. Priznaje da misli na njega ponekad. Da nije mogla vidjeti da mu nije dobro u životu jer je toliko brinula zbog mene. Oplahne lice tušem, ne zatvarajući oči, i ne nastavlja.
Jedini oblak na mom nebu za mene je dugo bio baš taj koji je uvijek lebdio nad njim. Jezerca krvi ispod njegove kože, koja su nestajala samo kako bi ih zamijenila nova. Njegovi problemi bili su moji, samo ne tako vidljivo. Crna bolest, melankolija, bojala sam se da se ne zarazim, bio je prožet mrakom, ali bilo je još nečeg drugog ispod mulja, nečeg što je svijetlilo, zar sam samo ja to vidjela? Kao kad je vidio riječne štakore drugačije nego ja i patio što ih vidi onako uhvaćene i bespomoćne – prepuštene meni, ljudskoj dobroti koja nije ubrajala njihovu vrstu. Gabriel mu je skoro smrskao lice tog puta kad je saznao da mi Lukas prepušta posljednji dio rada sa stupicama. Od tog srama Lukas se nije nikada oporavio. A nije ni njegovo lice.
Moja je stara djevojačka soba hladna, opet sanjam plavu vodu bez dna, kako tonem i ne mogu preplivati na drugu stranu, u kupaćem kostimu koji se stišće umjesto da se rasteže u vodi. Peče kao vatra, budim se s rukama između nogu, možda su to samo noćne potrebe, dižem se polusnena i idem na WC, zar nije daleko prerano za to? Starenje je anoniman raspad po mami, ali ja nikako još ne želim znati nešto o tome, moj život nije ni počeo. Jutarnja kiselina u ustima, članci prstiju ukočeni od hladnoće i noćne more. Najgora od svega je ljubav. I vrijeme. Ne možeš ih zahtijevati natrag, nepovratni su kao pala kiša, kao pisma koja smo otvorili, djevičanstva, ono što jednom nismo znali, sve što smo izgubili.

Kišno razdoblje




Nakon Kopenhagena ništa više nije bilo jednostavno i nismo o tome mogli govoriti. Pogledala bih ga. Uzvratio bi pogled. Na taj novi način na koji me počeo gledati otkako smo se vratili kući. Očima poput crnih dragulja u vitrinama od neprobojnog stakla. Bili smo spojeni, bez dodira, na vlastitim putanjama kao planeti, nismo se mogli približiti ni udaljiti, paleći jedno drugo. Njegovo oružje bila je tišina, jedino što ne podnosim, kao ni odvraćeno lice. Tako je ponekad radila mama kad bi povukla svoju ljubav da me prisili na ono što je željela.
Djetinjstvo je naopačke okrenut dalekozor koji drži svijet na odstojanju, ali nisam više bila dijete, željeznička pruga, struja srebra, mamila me, dobila bih želju krenuti svakog puta kad sam je vidjela s prozora svoje spavaće sobe.
Razdoblje između petnaeste i šesnaeste godine bilo je najnemirnije u odnosu Lukasa i mene. Da ispunim prazninu koja je nastala između nas, prvi sam se put posvetila školi. Malo kasno, mislili su nastavnici, ali mami je laknulo što sam napokon, izgleda, uvidjela da postoji život i nakon djetinjstva. Bila sam u dobi kad me iritiralo raditi kako ona hoće, ali šokirati nastavnike bilo je tim više zadovoljavajuće. Digla sam ocjene iz sramote i propasti. “Možeš ti, to smo i pretpostavljali. Nastaviš li ovako...” Što? Svijetla budućnost bit će uskoro moja? Nagrada za dobro učenje bilo je još više učenja, shvatila sam to.
Bilo je to one jeseni kad sam napunila šesnaest. Upravo je počelo kišno razdoblje, okna su se zamaglila, put pretvorio u bujicu potopa, a sva su stabla stajala u vodi do gležnja. Zemlja zasićena, ništa nije otjecalo, sve je samo stajalo i kiselilo se, kao i raspoloženje. Stablima je više štetila kiša nego ljetna suša i zimska hladnoća. Paraziti su ludovali za tih beskrajnih vlažnih razdoblja, djed je bio bespomoćan. Arboretum je bio njegov harem, ta jadna vojska stabala trebala je ispuniti njegove snove, naznačila je mama. Provodio je tamo više sati na dan, a da nismo shvatili što je radio – pa, valjda se drveće moglo samo brinuti za sebe?
Skoro neopazice, ponovo sam se približila Lukasu i on me ponovo gledao u oči, što već dugo nije činio. Vrijeme je za nas napravilo nešto što nismo mogli mi sami. Ništa više nije bilo kao prije, ali trebali smo prihvatiti ono što je ostalo ili izgubiti sve.
Nakon Kopenhagena mama me otpustila kao da nisam njezina, odbjeglo kozle koje se vratilo kući s drugim mirisom. Prestala je ispitivati kamo idem i gdje sam bila. Bio je to žalostan osjećaj slobode od kojeg sam trebala biti opijena. Nešto se zbilo, bilo je nemoguće to zanijekati. Što god mama mislila da smo ranije radili, sada to više nije bilo nezakonito. Iako nije bila za to, jedva nas je mogla zaustaviti.
“Vidim kako ga gledaš i to me uznemiruje”, rekla je jedne večeri. Tog popodneva Lukas i ja prvi smo put sjedili na danjem svjetlu kod nas u kuhinji – mama je prošla i opazila nas, zaustavila se, povratila ravnotežu, ušla i uzela sok iz hladnjaka i izašla bez ijedne riječi. “A to nije ništa u usporedbi kako me uznemiruje način na koji on tebe gleda”, dodala je. Bila je u njemu neka slabost, a slabi su ljudi najopasniji, vuku druge dolje, od jakih se možeš obraniti, ali slabi ti se uvuku pod kožu. Ranije me upozoravala na Lukasovu snagu, a sad me upozoravala na suprotno, kao da je to ista stvar. Međutim, slab je bila kriva riječ, nije on bio slab, nije postojala riječ za ono što je bio. Kad je spavao, kad se smijao, praznio kabliće s kišnicom, jeo banane, kad bi rekao da su obični sretni trenuci najbolji, vidjela sam tugu na njegovu licu.
Ne postoje sretne priče, rekao je, ali možda samo ima premalo sretnih završetaka.


Lukasov tata Gabriel držao se za sebe. Nakon svih godina koje je proveo u mjestu, nije razgovarao ni s kim, nije se uključio među ljude. Još nije naučio švedski zbog toga što je bio glup ili se pravio važan, mislili su ljudi, pitanje je što je od tog bilo gore. Bio je, u svakom slučaju, stepski vuk, samotnjak, čudak, “na svoju ruku”, kako su govorili u mojoj obitelji. Išao je svojim putem kroz društvo. Govorilo se da ne zna voziti bicikl, ljudi svašta govore, jako su dobri u tome. Govorilo se da je odgovorio na oglas u novinama. To ga je dovelo u ovaj kraj ako je bilo za vjerovati glasinama, a većina ljudi im je vjerovala. Jedno vrijeme sve je bilo u redu s tom ženom, doduše, jako kratko, a tada je pošlo po zlu, onda se spakirao, uzeo sina i odselio se u kolibu na jezeru koju je kupio za budzašto. Prema drugima, uopće je nije kupio. Jednostavno se uselio, ionako je stajala prazna i nitko nije pitao za nju. Uredio ju je, iskrčio vrt, pribio sve što je visjelo i otjerao štetočine. Ubrzo je to postala najbolje održavana kuća u kraju iako je bila jednostavna, na crno sklepana građevina. Obojio ju je bojom koju nije imala nijedna druga kuća u okolici, zato je ljudi nisu znali imenovati kad bi o njoj govorili. Mađarski zelena, rekle su moje tete koje nisu odoljele, pa su malo pronjuškale tamo dolje. Boja koja se nikako nije slagala s bojom ostalog zelenila. U svakom slučaju, Gabriel je nastojao sve održavati što je ljepše mogao. I bio je dobar radnik. Mogao je napredovati u poslu i postati predradnik samo da je naučio jezik, ali nije – ili nije htio – oko toga su se mišljenja razilazila.
Najčešće su ga viđali kako vodi bicikl, na putu između tvornice i kuće, kao da sa sobom vodi psa. Što će jednom stepskom vuku pas, kao društvo ili kao zaštita? Bio je zgodan, mislile su moje tete, a taj izgled kao da ga je štitio od gore sudbine. Unatoč svemu, ljudi nisu bili sumnjičavi onoliko koliko su mogli biti. Govorili su o njemu. Ali ostavili su ga na miru.
Moj strah od Gabriela nije bio logičan, bio je to stari naslijeđeni Lukasov strah. Uvijek sam se osjećala naopako u njegovoj blizini i jedva je pomoglo to što je uvijek bio ljubazan prema meni kad bismo se sreli. Ako se moja obitelj ponašala prema Lukasu kao da je nešto što je u kuću dovukla mačka, njegov tata gledao je na mene kao na nekog nepoznatog kome se ponudi stolica i pokazuje uzdržano poštovanje. Onu nepredvidivu ljutinu koju je osjećao prema Lukasu nije nikad pokazao meni.
Jednog popodneva, kad je Gabriel bio na poslu, zazvonio je telefon. Lukas je radio nešto na svom Taunusu u dvorištu iako mu poslovi s francuskim ključem nisu baš išli najbolje. Kišilo je. Čitavog dana, da, kišilo je već tjednima. Lukas je bio sve prljaviji od ulja i promočio od kiše. Umislio je da će sam promijeniti pogonski remen jer nije imao novca, stoga nije mogao dati automobil na popravak, a patio je što ga ne može voziti. Sjedila sam čitav sat na autu s nogama na braniku i gledala njegove pokušaje. Bilo mi je jasno da neće uspjeti, vidjela sam kako to rade i Rikard i Katja na našim autima te da Lukas sve radi krivo. Osim toga, nije me htio poslušati.
Nije reagirao ni na telefon iako sam mu rekla da se javi. Sigurno je bilo nešto važno jer u njihovoj kući nikad nije zvonilo. “Sad si sigurno propustio neko veliko nasljedstvo”, rekla sam kad su signali utihnuli. Lukas je bio brz: “Nemam rodbine, znaš to”, prosiktao je i gurnuo me tako da sam skliznula sa svog mjesta, “idi i napravi malo reda, složi nam malo ostataka hrane ili već nešto što znaš napraviti... Javi se na telefon, naprimjer, ako ponovo zazvoni.”
To će biti druge godine, pomislila sam. Ali nije bilo tako. Ušla sam u kuću iako bih najradije bila otišla doma jer kad je Lukas bio tako raspoložen, spremala se svađa. Kad sam začula telefon, pošla sam za zvukom kroz kuću sve do Gabrielove spavaće sobe. Muški glas koji se nije predstavio zamolio je da razgovara s Gabrielom Puskásom. Kako Lukasov tata ionako nije znao švedski, otišla sam van po Lukasa. Protiv svoje volje ostavio je svoj rad bez rezultata i ušao u kuću u mokrim čizmama odmaknuvši me rukom na pristojnu udaljenost prije nego što je nastavio hodati prema tatinoj sobi i preuzeo slušalicu. Vidjelo se na njemu da nešto nije bilo u redu. Jednosložni, oklijevajući odgovori i lice koje se ukočilo. Nakraju mi je okrenuo leđa i šutke stajao držeći slušalicu u ruci. Stajala sam kao zamrznuta na pragu, nastojeći čuti što kaže glas na drugoj strani. Ali razgovor je, činilo se, za Lukasa već završio, stajao je sa slušalicom u jednoj ruci dok se drugom pridržavao za zid. “Kvragu”, rekao je tiho.
Prišla sam mu. Nisam ga se usuđivala dodirnuti.
“Lukase?”
“Idi kući”, rekao je tiho, ali nisam otišla.
To se događa kad su ljudi preopterećeni i popusti im koncentracija pa ne poštuju pravilo šutnje. Tako smo saznali – i prije samog Gabriela – da on umire. Rak kostiju. Uznapredovao. Neizlječiv.
Nismo primijetili da je bolest već dugo bila u njemu. Poput neugodno obzirna nepozvanog gosta. Nije ga se puno čulo, nitko od nas nije primijetio da je Gabriel bolestan, to jest da je na putu prema smrti.
Iznenadila me Lukasova tiha ali ipak snažna reakcija, razumjela sam je i opet nisam razumjela. Tolike godine tata i on živjeli su jedan pored drugog u čudnovatoj tišini, tišini jezika i osjećaja, čak im je i govor tijela bio nijem. Kad je Lukas postao prevelik da ga Gabriel tuče, prestao je i njihov posljednji kontakt.
Gabriel je bio čitava Lukasova obitelj, zato je to skoro bila neka vrsta ljubavi iako nisam opazila da je između njih bilo topline. Njihov odnos, čini se, sastojao se od hladnoće, odmaka i divljih svađa. Na neki način baš je to “skoro” bilo najbolnije. Naime, jednom ranije bilo je dodira, osmijeha i međusobnih pogleda, što je dalo naslutiti da su u drugim okolnostima, u jednom potpuno drugačijem životu, mogli postati bliski.

Stranac u selu




Prošla je zima pa i proljeće. Lukas je radio noćnu smjenu u tvornici, a Gabriel je prvo smanjio radno vrijeme na polovinu, a onda potpuno prestao raditi. Tretman koji su mu odredili bio je poput šećernih pilula protiv smrti. Travanj je prošao u obećanjima koja su odmah razočarala. Svibanj isto. Lipanj – bez obećanja. Slušali smo slavuje, predio oko jezera bio je tipičan za noćne ptice i ma koliko je njihova pjesma bila zavodljiva, ispunjavala me nemirom. Ti mjeseci prošli su u toplini, morfiju, čekanju dok se bolest širila Gabrielovim kosturom.
Stavili smo dodatni krevet pred Gabrielovu sobu da možemo čuti ako se probudi noću i zatreba nešto. Sanjala sam da nas je razdvojilo veliko nevrijeme i kad sam se probudila, Lukas me držao tako grčevito da skoro nisam mogla disati. Ponekad je u snu mrmljao vlastito ime kao da je već sam, jedini preostao.
Riža i cigarete za doručak. Čekajući da se skuha riža, Lukas se otišao istuširati u njihov kućni improvizirani tuš koji je za nevremena postajao provodljiv za struju. Pratila sam njegove pokrete iza najlonske zavjese. Odjednom je zastao, dugo se ne pomaknuvši, samo je stajao pod mlazom, pa sam se preplašila i povukla zavjesu u stranu. Stajao je tamo kao da je zaboravio da je pošao oprati kosu. “Dodaj mi cigarete.” “Pušit ćeš pod tušem, Lukase?” Mislila sam da je poludio, zaboravio gdje se nalazi i što radi. Nesanica i nemir su ga iscrpili, smršavio je, tijelo mu je dobilo oštrije obrise. Kad sam pružila ruku i dotaknula mu prsa, parirao je neobično brzo. “Donesi ih.” Nisam imala namjeru. Ako počnemo činiti više od jedne stvari odjednom, kako će nam onda prolaziti vrijeme? Ako odem po njegove cigarete i istovremeno namočim plahte, a on puši dok se tušira... dani će postati beskrajno dugi. Vrijeme koje smo provodili u kući na usluzi Gabrielu ionako je puzalo iako smo radili stvar po stvar. Rekao je: “Dani neće biti dovoljni. Bit će potrebne i noći.” A to je bila istina, beskrajni dani pretvorili su se u izbrojene. Za Gabriela, a možda i za nas. Stajali smo na uskom hrptu leda, sami. Može postojati uska traka leda koja vodi preko velikog područja sa slabim ledom, naučio me tata. Na tom smo sad stajali. Ako si već na hrptu leda, a on pukne, nitko te ne može spasiti.
Opažalo se da smrt neće odnijeti Gabriela brzo niti će ga štedjeti, vrijeme se odužilo. Rak kostiju... najgori oblik, rekli su Lukasu. Tatino tijelo uskoro će biti poput praznih koralja u kući ronioca bisera.
Je li mama nagađala što se događalo kad sam jedno popodne rekla da idem posjetiti Lukasa i nakon toga se nisam više vratila? Ili je mislila da nas to zaljubljenost drži u pandžama, da provodimo sve te dane u krevetu, zagrljeni, neodgovorni, lijeni, inateći se, izbjegavajući školu i posao?
Prvi put kad je došla i pokucala, prošla su dvadeset četiri sata. Lukas je rekao da spavam, što ju je ispunilo sumnjom jer je već bilo kasno popodne. “Jeste li pili?” “Ne.” On jest, ja nisam. “Zašto Lo spava u ovo vrijeme?” “Zbog toga što je bila budna cijelu noć. Mi...” “Slušaj, ne želim čuti nastavak”, prekinula ga je mama. Iako bi ona to rado mada je mislila da točno zna o čemu se radilo.
Sjedila sam i mjerila Gabrielovu popodnevnu dozu prema uputama koje je ostavio medicinski tehničar. Kroz vrata osjetila sam težak miris zrelog žita i čula kako mama ubacuje da iako nisam više maloljetna na jedan način, ipak to jesam na drugi. Ako me je Lukas ponudio pićem... On je napravio pokret želeći me zadržati na mjestu, on će to urediti, bila je sad na njegovu području. “Sve je u redu. Možete mi vjerovati.” “Vjerovati tebi?” rekla je hladno. Kao da je ikad... Kao da će ikad... “Čim se probudi, pošalji je kući”, naredila mu je kao da sam zajednička imovina dvaju neprijatelja i sad je došao njezin red da me preuzme. “Napravit će kako sama želi.” “Ne, ona radi kako ti želiš, u tome jest problem!” čula sam mamu prije nego što se okrenula i otišla.
Što god radio, ne laži joj, to nikad ne prolazi, šapnula sam Lukasu kad se vratio unutra. Izvukao me iz Gabrielove sobe da možemo nesmetano razgovarati. “Čuj, uopće nije važno što ja kažem tvojoj mami, znaš i sama, nikad joj se nisam sviđao.” Htjela sam ga pobiti, ali bilo bi to glupo. Slučajno sam tog trenutka ugledala naš odraz u ogledalu u predsoblju. Izgledali smo krivo. Naročito zajedno. Bilo je jasno da bismo morali zamijeniti oči, on s kosom plavom od sunca i gotovo crnim očima, ja tamnokosa, sa zelenim. Držao me malo preblizu, malo prečvrsto, izmigoljila sam se. Otkako smo se vratili iz Kopenhagena, držao je odstojanje, no sada se činilo da više nema snage za to. Sve što je radio bilo je nekako bezosjećajno, usmjerio je na mene svoj bijes i svoju želju za mnom, zato me bilo strah izazvati ga jer je postao još osjetljiviji otkako je Gabriel obolio. Seks i tuga u očajničkoj mješavini. Povukla sam se uz jedno ne. To uvijek kažeš, vidjela sam u njegovim očima. Voli, ne voli, voli, ali kojom vrstom ljubavi? Seks je uvijek bilo nešto do čega nije smjelo doći između nas dvoje. Mama bi to odmah vidjela na meni i tada ne bismo nikad više smjeli ostati sami, taj osjećaj još je uvijek živio u meni.
“Moraš li baš hodati naokolo polugola? Zar ne možeš pokazati malo poštovanja prema mom tati?” neočekivano se obrecnuo Lukas. Polugola? Suknja, gaćice, majica, iznošene sandale, zar to nije bilo dovoljno? Što je zahtijevao, bilo je trideset stupnjeva vani. “A ti...” Stare pohabane crne hlačice, to je bilo sve. Ne zbog toga što bi se ispod njih skrivale velike tajne, ali nije imao pravo predbacivati meni. “Tebi, naravno, ne predstavlja nikakav problem što idem ovakav naokolo...” rekao je bijesno. Slegnula sam ramenima. “Nije u redu. Idi sad i obuci se.”
Postali smo kronično umorni, noći su bile rascjepkane u male besmislene djeliće Gabrielova nemirnog sna. Kad je mama ponovo došla, opet je otvorio Lukas. Izgledao je kao da je danima i noćima bančio, kosa mu se zamrsila u prirodne dreadlockse, a jedini mu je komad odjeće visio sve niže na kukovima. “Želim razgovarati sa svojom kćeri.” Skoro sam već izašla u predsoblje. “Gdje ti je tata?” “Spava”, odgovorio je Lukas. “ Znaš što – uopće mi se ne sviđa sve ovo.” Zatražila je da razgovara s Gabrielom, ali Lukas joj je rekao da nije zgodno da ga sad budi. “Pozovi Lo”, zahtijevala je mama. “Ako želi ići doma, sama će naći put. Smirite se.” Uplela sam se prije nego što je sve prešlo granicu. Mama je izgledala tako sama stojeći na verandi, nikada nismo bile tako dugo odvojene, čim me je ugledala, odmah je počela vikati. “Kako to izgledaš? Zar ste cijeli vikend proveli u krevetu, zar ti je zavrnuo glavom, kad se vraćaš?” “Ubrzo”, lagala sam. Bilo je najbolje da ništa ne sazna. Bojala se mrtvaca, a umiranje je bilo još puno gore od toga, mama nikad nije mogla rukovati s nečim što je imalo veze sa smrću. “Mama, moram samo...” “Što?” pitao je njezin pogled okrenut prema poljima na padini, kao da traži zlokobne oblake. “Ostati još neko vrijeme ovdje kod Lukasa...” Nisam očekivala da će me razumjeti, a i nije. Rekla je da se samo nada da znam u što sam se upustila. Gledala me je kao da je uvjerena da o tome nemam blage veze.


Stranca koji dolazi u mjesto lako se prepozna po načinu na koji silazi s vlaka, posljednji i jako polako, gleda ispitivački po peronu, žmirka na čudnom svjetlu u kojem se takvi peroni uvijek kupaju prije nego što spusti prtljagu na pod i u pogledu nešto pregori. On još nije stigao, još ne zna točno je li na putu prema našem mjestu – prvo ćemo staviti oglas u novine. Treba samo nagovoriti Lukasa.
“Tebi je sve uvijek lako, Lo.”
“A ti sebi sve otežavaš.”
Uvijek ista pjesma, čekati i oklijevati. Pa, radi se samo o jednom oglasu... Jedan pokušaj. “Što imaš izgubiti, Lukase, ništa.” Raspravljali smo cijelog jutra, nemam više argumenata. Završeno. Umorna sam, osjećam kao da smo razgovarali polovinu ljeta i uskoro će biti prekasno.
On misli da je to loša zamisao. Točka. Najviše zbog toga što se radi o ideji. Ideje predstavljaju promjenu, a Lukasov spontani odgovor na sve što otklanja od svakodnevne rutine je ne. Kad je postao takav? Ne sjećam ga se takva. “Pokajat ćeš se.” “Kvragu, Lo, ti uvijek znaš najbolje! Naročito ono o čemu nemaš pojma.” Sada je vrijeme da postavi pitanja koja ga muče. Sad – ne poslije. Poslije ne postoji, Gabriel neće poživjeti još mnogo tjedana. Pa, nije to komisija za istinu, već samo jedan razgovor. Zadnja šansa, zadnji mogući razgovor s tatom – a i prvi što se toga tiče. “Traži se prevoditelj u privatne svrhe”, više od toga nije potrebno napisati. “U privatne svrhe?” gleda me sumnjičavo. “Izgleda kao da se radi o nečem ljigavom.” “Ma, prestani, Lukase...”
Svađali su se oko svega, a nisu razumjeli jedan drugog. Nikada nisu pričali. Postoji mnogo stvari o kojima njih dvojica nikad nisu razgovarali, jedan pored drugog, ipak nepremostivo udaljeni. Dijelili su isti život, isti stol preko kojeg su se mogli vidjeti, ali ne i doseći jedan drugog, tek nekolicinu zajedničkih riječi o svakodnevnim poslovima, jednostavne komande, ponekad čak ni to. Kad bi se Gabriel bacio na Lukasa, izgleda da se često radilo o nekom nesporazumu. Nečemu što Lukas nije napravio jer nije shvatio da se to od njega tražilo.
Također, ta nevoljkost da se razgovara. Gabriel je išao naokolo u svojoj tišini kao da je to prirodno stanje, stoga nije ni čudo što je Lukas ubrzo zaboravio taj jezik koji je znao kad je došao ovamo. Ubrzo je švedski govorio bolje nego mađarski, usvojio je novi jezik jer je jedino njega slušao.
Tek kad sam odbacila tu ideju, prestala u nju vjerovati, Lukas je neočekivano popustio. Prije nego što se stigne pokajati, nazivam. Pola minute, ne više od toga dostajalo je da telefonski izdiktiram oglas. Nakon toga preostaje nam čekanje. Sjedimo na njihovoj drvenoj verandi, osluškujemo zvoni li telefon, svrbe nas ugrizi komaraca, gledamo jastrebe kako kližu elegantno kao sve grabljivice preko visokog neba kasnog ljeta. Čekamo da nam prođe vrijeme ili je to možda Gabrielovo vrijeme koje prolazi, u svakom slučaju, njegovo se vrijeme bliži kraju.
Svaki mu je dan sve gore. Ranije je to išlo tjedan po tjedan, a još prije mjesec po mjesec. Odbrojavanje je nezaustavljivo počelo. Pomoćnici smrti, neka vrsta izvršne patrole, dolaze i odnose dio po dio njegovog života i ne možemo ih zaustaviti. Kao da nije više njega, kao da je izgubio pravo na njega. Odjednom mu odnesu sposobnost da se sam digne iz kreveta. Nedavno je to još mogao i tada nismo na to mislili – sad više ne može i moramo stalno na to misliti. Za njega je to velika frustracija, za nas to znači da više ne možemo napustiti kuću istovremeno, osim na vrlo kratko. Još uvijek ide sam na WC, ali mi mu moramo pomoći ustati iz vražjeg kreveta i podupirati ga na putu dotamo.
Boli ga kad hoda. Ali boli ga kad sjedi i kad leži – izgleda da je nastupio stadij u kojem sve boli, pitanje je samo koliko.
Prolazi tjedan dana, a nismo dobili ni jedan jedini odgovor. Pretpostavila sam da će odmah početi zvati, a ne da će nastati ovakva ponižavajuća tišina. Još jedna od tvojih loših ideja, kao da kaže Lukas. Gabriel živi u sretnom neznanju. To mu je trenutno jedina sreća, pa ga puštamo tako.
Lukas, čini se, osjeća olakšanje jer nitko ne zove, nije on ni pokretač toga, ponaša se kao da bi najradije to izbjegao. Ali jednog dana bit će mi za ovo zahvalan makar završilo kao promašaj.
Noću ponekad pada kiša, ali kamo odlazi sva vlaga? Sušno je ljeto, kao da se bolest iz kuće proširila u vrt i dalje krajolikom. Šuštava smeđa vegetacija, drveće oko kuće više ne radi sjenu, lišće mu je smotano i nalikuje na drvo cigara.
Nastojimo raditi jednu po jednu stvar – da ne bismo potrošili dokolicu. On puši, a trebao bi jesti, a ja nemam teka, no to nije važno, ionako ne trošimo energiju, štedimo je, čak se ne svađamo, stavili smo na stranu sve osjećaje. Naporno je već i sjediti na drvenoj verandi koja nam je postala čvrsta točka ovog ljeta, vrata što je otvorena kako bismo čuli ako Gabrielu što zatreba. Previše je samo sjediti i gledati jastrebove koji apatično klize nad poljem prateći karakteristične pokrete svog plijena. Mi smo plijen. Nisu nas još uočili, ali uskoro će se baciti na polje i tada nećemo imati kuda.
Lukasu je potreban netko da ga sakupi i pridržava i to moram ja. Sjedim odmah iza njega na stepenicama s bradom na njegovu ramenu i čvrsto ga držim. Ipak osjećam kako se raspada.
Između sna i jave mrmlja čudne stvari: “Znam da mi ne možeš oprostiti.” “Oprostiti?” pitam. Budi se na trenutak: “Što?” izbjegne moj dodir, zaspi zarivši lice u jastuk, počinje mrmljati: “Nisam htio...” “U redu je”, šapnem iako ne znam o čemu govori.
Neprekidan nemir koji izjeda učinio je Lukasovo tijelo dječački lomnim, kao da se vraća na prijašnji stadij, poput jezera – i ono se povuklo, osušilo poput mrtvog oka na ljetnoj vrućini i ostavilo krug skliskog, sivoljubičastog mulja preko kojeg moramo proći ako se želimo okupati. Međutim, to više ne radimo. Preko stepenica kao da je povučena neka nevidljiva granica koju ne možemo prijeći. Zarobljeni smo.
Život je kao bajka, okrutan i poučan, hi-eh hihihihihi-eh, čuje se jastrebov lovački krik, pratim okom dok jedna od tih velikih grabljivica mijenja smjer svojim rascijepljenim repom i zaranja. Odakle odjednom svi ti jastrebovi? Ne sjećam se da ih je bilo dok sam bila mala. Sigurno ne bih zaboravila te njihove tamne raskriljene sjene. Lukas kaže da su neko vrijeme bili skoro iskorijenjeni. Prestali su se razmnožavati, previše pesticida u njihovoj prirodnoj hrani, nakon čega se počelo po poljima stavljati ostatke iz klaonica sve dok se vrsta nije oporavila.
Grabljivice koje zaranjaju prema plijenu sliče zvijezdama padalicama. Moraš zaželjeti nešto baš one sekunde kad ih vidiš. Zatvaram oči i tiho mrmljam svoju nadu u Lukasovu znojnu kovrčavu šiju. “Što?” “Ništa. Jedna tajna.”
Smrt sjedi u mraku i ljulja se na stolici. Na stepenicama na verandi sjedimo mi i čekamo. Oglas je bio jeftin, barem smo pokušali, nikakva šteta, kaže Lukas.
Sve do jednog popodneva – živa se podigla do trideset dva stupnja i razgovaramo jedino o vodi. Lukas priča o svježini Dunava, koje se vjerojatno ne može sjećati, dok nam ja pletem osvježavajuće priče o brdima na sjeveru, fjordovima, gorskim rijekama i potocima, bistrim i ledeno hladnim. Moramo otrčati do jezera i okupati se. Gabriel je upravo zaspao, a prvih pola sata obično spava bez straha i znojenja, mirno kao da se nikada više neće probuditi, što ponekad zaželim radi njega samog. Ne stižemo potražiti kupaće kostime, a ni otići na svoje skriveno mjesto, odjurimo ravno dolje i bacimo se goli u vodu podno kuće, zaronimo i nakratko sve zaboravimo.
Pokušavam zadržati osjet hladnoće dok žurimo natrag, ali do kuće uspijevamo se ponovo oznojiti. Na neki način ipak nismo uzalud napustili kuću. Na povratku prvo uočavamo crvenu lampu na telefonskoj sekretarici. Odjednom osjetim nelagodu. Kao da je na sekretarici ostavljena vijest o smrti, kao da je netko nazvao i rekao da je sad gotovo – ta borba – sad je Gabriel u pokrajnjoj sobi na samrti i ondje je, evo, sasvim pristupačan paket sa svim što je potrebno za smrt.
Dva puta preslušavam poruku prije nego što pružim slušalicu Lukasu. Glas je bezbrižan, skoro rastresen. “Bok, ovdje Yoel Farkas, vidio sam vaš oglas i... Ako je to još uvijek aktualno... molim da mi javite pa možemo dalje razgovarati o tome.” Zatim je uslijedila još jedna poruka otprilike iste dužine na jeziku za koji je Lukas rekao da je mađarski.
Jedan jedini ulov cijelog tjedna, ne bi nam sad smjela zadrhtati ruka kad privlačimo udicu. U strahu da će se Lukas dvoumiti i zakomplicirati stvari, ja obavljam taj odlučujući razgovor. Mladićev glas, jednako ugodan kao na sekretarici, kaže da, ne tražeći nikakvo objašnjenje onog što bi se jedva dalo objasniti. Ne oklijeva ni onda kad mu iskreno priznam da imamo malo novca. “Ne radim to radi novca”, kaže kao da je već shvatio da se radi o jako bolnom slučaju zbog kojeg će doći u plus na kontu karme. “Nisam već dugo prevodio, pa će mi to biti vježba. Osim toga, veselim se odlasku na selo, Stockholm je vruć kao limeni krov, svi hodamo na pandžama.”
Kad bi došao? Što prije to bolje, odgovaram. Liječnici su rekli da je Gabrielu preostalo još samo nekoliko tjedana. Oni to nekako znaju. Postoji rizik da pretkraj izgubi svijest, ne smijemo gubiti ni dana. Postao je tako tanak da mu kosti bodu kožu iznutra.
Lukas kruži oko mene dok razgovaram, daje mi znak koji ne razumijem, nešto o tome da budem oprezna ili nešto o novcu. Ja govorim o neuobičajenom plaćanju koje smo planirali. Nisam sigurna razumije li on na drugoj strani, ne sluša pomno, čini se da mu se žuri otići iz grada, samo treba završiti nekoliko stvari pa će se spakirati i uhvatiti vlak iz Stockholma do nas dolje.
Mama mi je pričala da je posljednjih tjedana prije nego što sam došla na svijet umislila da je novorođenče poput porculana, s lubanjom od najtanje kosti. Kako će te osjetljive fontanele podnijeti pritisak čitava svemira? Nije prestajala misliti kako je mekana lubanja novorođene bebe, kako su mala pluća, prsti lomljivi poput šibica, o krhkosti života, o tome kako ću ja možda prestati disati, roditi se s riđovkom u glavi ili imati neku neizlječivu bolest. Na ultrazvuku moj je skelet bio tako tanak da se jedva vidio. To dijete mora se pažljivo nositi, razmišljala je. No kad sam već bila ovdje, tada se samo trebalo prilagoditi. Imala je osjećaj da odjednom zna sve što bi trebala raditi – ili je jednostavno to napravila – strah da bi mogla pogriješiti, nestao je. Sve je bilo samo po sebi razumljivo dok sam joj visjela preko ramena sa svim svojim potrebama. Pokušala sam na taj način gledati Gabriela.
Dok toplina raste kao da dolazi iz gorućeg pakla, odmah ispod Zemljine površine, on postaje sve slabiji, a mi se pokušavamo igrati odraslih: lavori za povraćanje, morfij, strah, lavori za povraćanje, morfij, strah. Znojne plahte, bolničarke u kućnom posjetu, komunikacijski problemi, bol, maska za disanje, noćne more, duge nervozne noći bez sna. To je ono što se zove ozbiljna igra, pomislim. Dođe vrijeme kad je moraš odigrati, ali ne traje zauvijek iako imaš takav osjećaj. Radimo što bolje možemo i umijemo, ali osjećamo da to uopće nije dovoljno. Gabriel je sad ćudljiv, sad apatičan, sad hrabar, neprestano u sve gorem stanju, snaga mu bespoštedno ide prema nuli. To iscrpljuje i Lukasa i mene. Smrt koja siše. Barem znamo što nam je činiti – jedino je to pozitivno. Osjećaj da to radimo. Da ostajemo uz njega. Nitko ne zaslužuje umrijeti sam.


Zna se da je stranac došao u selo ako silazi jako polako i odjednom kao da mu nešto pregori u pogledu. Onaj tamo. Nesumnjivo. Bijela košulja i velika prtljaga nekako... puna nade. Što to nosi? Nismo mu rekli da ostaje duže vrijeme. Jesam li došao na pravo mjesto? Što ću ovdje? Čini se da tako razmišlja. Jesam li stvarno trebao doći, hoću li se pokajati, kad ide prvi vlak natrag? Došao je do kraja puta i ondje sišao, ne, to nije kraj puta, kraj puta ipak je nešto – ovo je nekoliko stanica prije. Zanemarivo mjesto na kojem ne staje mnogo vlakova.
Obučen je kao da je očekivao drugu klimatsku zonu. Živa je ovdje sigurno jednako visoko kao u Stockholmu, asfalt jednako vruć, što će ubrzo otkriti. Pa, da, evo otkapča gumb na ovratniku. I još jedan. Zavrće rukave bijele košulje, prelazi dlanovima preko lica kao da je ta bodljikava vrućina nekakva mora iz koje se pokušava probuditi. Ali tako je svima. Samo ne životinjama, njima je gore. Dvije su mačke već zapele poput riba iz ružnog sna u ventilima elektrane. Nikada ranije nije se čulo za mačke koje su se same utopile. Očajne, željele su se rashladiti u toj uništavajućoj vrućini.
“Kvragu”, kaže kad sam mu došla ususret i pružila ruku, “hoću reći... Oprosti... Bok! Ja sam Yoel. Koliko je stupnjeva ovdje kod vas? Četrdeset pet?” Lukas ne prihvaća njegovu ruku kao da ne zna što taj pokret znači. “Prestali smo brinuti o tome”, odgovori kratko. Istina je. Ovu vrućinu jedino se može ignorirati, kao bilo koje drugo zlo. U nadi da će prestati. Bit će bolje sljedećeg tjedna, kaže stranac da je tako čuo. “To su rekli i prošlog tjedna pa je bilo još gore”, čujem Lukasa. Iako se sad dostignula granica pa mora početi padati, misli stranac. “Kakva granica? Nema granice!” odreže Lukas. Nije se ni rukovao s njim niti se predstavio. “Istina. Ako ti tako kažeš. Ovdje na selu sami proričete svoje vrijeme”, smiješi se taj koji je rekao da se zove Yoel.
Sretna sam što Lukas, čini se, nije čuo to posljednje jer očito nije raspoložen. Počinje vezati prtljagu na staru yamahu koja je njegov jedini prijevoz otkako je automobil u mehaničarskoj radionici. Kad je osigurao torbe i pokrenuo motor, predaje ga meni. “Zafrkavaš me?” prosikćem. Stalno ga gnjavim da mi dopusti voziti tu staru krntiju, ali nikako neće. Uvijek kaže da se ne boji za mene, već za svoj motocikl. Sad gleda stranca i odmah mi je jasno o čemu se radi. Odjednom je promijenio plan i hoće da ja vozim tešku prtljagu kući, a on će se igrati vodiča. Nije računao da će prevoditelj koji je odgovorio na naš oglas biti mlad i zgodan, sa smiješkom s kojeg ne možeš skinuti pogled. Odbijam prihvatiti ponuđeni motor. Nedavno sam pala i izubijala se već kad sam pokušala sjesti na njega. Držat ćemo se plana, to je sve što imamo. Bez plana sve će poći po zlu.
Popušta, ali pokazuje svoj inat tako da se ponaša kao pravi seljak, ne rukuje se i ne želi se uključiti u pristojan uvodni razgovor na peronu. Samo se brine za prtljagu kao da je anoniman poslužitelj. S polusrčanim burn outom potegne prema kući. “A to je bio...?” pita naš prevoditelj koji sada, ako ne već i ranije, sigurno žali što je došao. “Lukas. Došao si radi njega.” Nemam se želje ispričavati u njegovo ime, to nikad ne radim, ali ovog bih puta trebala – Yoel je osoba koju zaista trebamo, nitko to ne smije pokvariti, pa ni sam Lukas.
Lukasu i meni inače nikad nije bio potreban netko treći da bismo vjerovali u nemoguće. To što sada još imamo i plan da je nam je osjećaj da ćemo uspjeti. “Duži boravak u malenom ljetnikovcu s vlastitom plažom”, to sam telefonski ponudila mladiću kao naknadu za njegovu uslugu. Lukas je stajao pored mene i kolutao očima. A ja sam u sebi rekla: riješit ćemo to kad dođe vrijeme. Sad ga skoro žalim gledajući ga kako hoda pored mene, pun očekivanja, kao da se raduje svemu tome. Još ne zna da je onaj čije će riječi prevoditi uglavnom na morfiju i da je posljednjih dana više mrtav nego živ.
“Nisam znao da je tako bolestan”, prvo je što Yoel kaže kad smo stigli kući i kad je uvidio o čemu je riječ. “Mislio sam da je došao u posjet iz Mađarske. Zar ste zaista živjeli zajedno cijelog života, a niste razgovarali... Nikad nisam čuo nešto slično.” Da se nije sam prekinuo, morala bih to učiniti ja. Lukas nije tražio neke uopćene analize svog odrastanja. “Idi sad unutra dok imamo priliku. Gabriel više spava nego što je budan”, obavještavam ga, ovo je ozbiljno ako to sam nije shvatio. “U redu. Što biste željeli znati?” Šutim, a Lukas, izgleda, ne zna što bi rekao. Ustvari, nismo razgovarali o tome koja bi to važna pitanja trebao postaviti. “To je sad Lukasova stvar”, kažem i pokažem na njega rukom. “Želim znati odakle dolazi”, odgovori on skoro nečujno, “i zašto smo se doselili ovamo.” Yoel podigne obrve. “Samo to?” “I o tvojoj mami”, dodajem ja. Vidim da duboko u sebi Lukas uzima zalet: “Što je više moguće o njoj. Ne znam ništa.” “I ako negdje još postoje rođaci”, nadopunjavam. “Da. Ne bih... Ne bih htio ostati sam ovdje”, promrmlja. Sam? Nisi sam, Lukase, želim mu reći. Ja. Ja sam ovdje.
Ako Yoel misli da je sve to jako čudno, u svakom slučaju, to ne pokazuje. Lukas povuče posljednji dim cigarete i ugasi opušak u čaši od soka, slušajući Yoelov mirni glas. “Dajte da ostanem malo sam s njime. Prvo ćemo najvažnija pitanja. Ali morate smanjiti morfij da biste dobili nekakav odgovor, u transu je.”
Samo svojom pojavom i nazočnošću Yoel djeluje kao mirna voda koja ispire sve ono ljepljivo i nemirno. Ne zbog toga što pokazuje veliku empatiju, nego lakoću, osjećaj da sve ne mora biti tako nemoguće kao što je to izgledalo Lukasu i meni. Stojim pored njega i samo udišem miris čiste košulje. Miriše na život. Zdrav je. Odrastao.
Lukas je cijelo ljeto proveo u istom odijelu, otrcanim sintetičkim hlačicama i iznošenoj majici marke Bob Marley. Više i ne smrdi na znoj, samo na “ono dugo vruće ljeto kad je umirao Gabriel”. Vjerojatno i ja imam isti miris u svojoj ne više tako bijeloj majici i suknji od denima koja mi pleše oko bokova kao odbačena zmijska koža te me svrbi dan i noć. Pokušala sam je skinuti, ali i dalje me svrbi, fantomski svrbež, to je od topline.
Tu i tamo se istuširam, operem i promijenim posteljinu u ludoj nadi da se nešto još može očistiti. Jedna perilica Gabrielovih plahti koje je trebalo često mijenjati. Onda skinuti Lukasu majicu i baciti je u bubanj s mojom zmijskom suknjom i nešto donjeg rublja, gledati kako se sve vrti koji sat i onda staviti u sušilicu. Sjediti tamo i paziti kao da se radi o čuvanju malog djeteta. Praonica je bilo jedino mjesto kamo sam se mogla povući tog ljeta, najhladnija prostorija u kući, jedino mjesto kamo nije mogla doći smrt. Sve je kako treba ondje unutra, a sve što je pošlo po zlu vani, ondje unutra još je u redu, vlada izuzetno stanje običnosti. Sjedim na betonskom podu dok ne dođe Lukas pozivajući me jednim pogledom koji tiho govori, dođi, trebam te. Ja odgovaram: “Uskoro... Samo da još ovo osušim.” Zatim stavljam sušilicu u pogon još jedan krug. Ukradem još dvadeset minuta oslobađajuće samoće.
Kad izvadim to novooprano, miriše jednako kao kad sam ga stavljala u pranje. Na znoj i stalnu paniku.
Ponekad, kad na trenutak usnemo na madracu koji je pored vrata za verandu, uvučem ruku pod Lukasovu mlohavu majicu i sakrijem lice između njegovih lopatica dok me ne omame njegovi snažni mirisi. Preumoran je da bi se bunio protiv moje ljepljive prisutnosti, oboje smo preumorni da se bunimo protiv ovog ljeta.
Zadržavamo jedno drugo u snu. Ne silom, ali ipak čvrsto, u tome smo nepopustljivi. Čim jedno od nas počne pokazivati znake da se budi, drugo povuče izdajnika natrag u san. Važno je da smo složni. Jedino nas to može spasiti. Da smo skupa. Da spavamo. Da se budimo samo kad moramo i da radimo samo ono što je za napraviti. I tako je već tjednima.
Dogodi se da se stisne uza me kao da vjeruje da nas malo bezbrižnog seksa može utješiti, prigušiti nemir, čak odvratiti smrt na neko vrijeme. Osjećam da bi to bilo potpuno pogrešno... Odbijam ga, oprezno, ali uporno. Ne pokušava ponovo, barem ne iste noći. Drži ruku preko majice na mojoj dojci, a ruka mu je tako hladna da me rashlađuje.


Muhama smo samo površine. Slana vlažna suha ravna valovita otvorena polja mesa. Prijemčiva za napad. Tako umorna. Ne, više nego umorna – polumrtva.
Yoel je kao prozor koji se otvara u dugo zatvorenoj sobi. Kisik provali unutra, hladnim udarom budi nas iz omamljenosti koja je dugo ispunjavala kuću. On miriše na ljeto, ne ovako zagušljivo kao mi, ne, on miriše na vatru na otvorenom i na suhu travu, slatku vodu, svjež zrak, vodicu za brijanje – lakše je boraviti u kući kad je on u njoj.
Pri prvom susretu dobitak je malen, ali u svakom slučaju, to je početak. Vrijeme odlazi na objašnjenja zašto je on uopće došao. Mogli ste ga malo pripremiti, da je nam na znanje. Ali kako? Baš je u tome problem, ta gotovo nepremostiva prepreka da se sporazumijemo. Inače ga ne bismo zvali.
“Misliš li da smo... čudni?” pitam kad je Lukas izašao s jasnom kretnjom da želi da ga pustimo na miru. “Misliš li ti da ste čudni?” “Da. Ili ne. Možda... ali radimo samo ono što moramo raditi.” “Znači”, kaže Yoel kao da je to samo po sebi razumljivo, “nije naročito čudno – raditi ono što se mora, nazvao bih to potpuno normalnim.”
Gabriel nije toliko protiv kao što smo mislili. Ali naporno mu je govoriti, a još napornije sjećati se. Odgovara samo s par riječi na pitanja koja mu od Lukasa prenosi Yoel. Imam osjećaj da Lukas ne dobiva dovoljno da bi to bilo vrijedno te borbe. Prestanite ga mučiti, dođe mi da kažem. Ali ne znam imam li pravo to reći.
Počinje s onim što je važno ali ipak nije opasno: mjestima, imenima, detaljima o obitelji. Gabriel dolazi iz sela u okolici Kecskemeta. Usred ravnice Puszta. Iz kraja s mnogo voćnjaka i rakije od marelice, koja je jako poznata, priča Yoel u pauzama, čini se da popunjava i udvostručuje Gabrielove kratke odgovore. Gabrielove oči sjaje posebnim sjajem kad Yoel izgovori Barack Palinka. Yoel se ne može suzdržati od smijeha. “Zapravo, malo je strašno, Barack Palinka... Čovjek mora s njom odrasti da bi je volio”, govori tiho nama. U sobi nastaje trenutak lakoće kao da je pritisak naglo pao i svi postajemo malo pijani, Gabriel se smiješi, Yoel se smije, Lukas i ja se smijemo iako nemamo pojma čemu.
Čini se da Yoel zna skoro sve. Studirao je povijest na sveučilištu, putovao posvuda. Daje nam lekcije zabadava, između Gabrielovih kratkih i oklijevajućih odgovora. O Puszti, kako su ljudi bili istjerani u vrijeme Osmanskog Carstva, kako se zemlja na kojoj se ništa nije uzgajalo pretvorila u pustinju i stoljećima bila samo ispaša za pitomu stoku. Od Gabriela je saznao da je njegov stariji brat, Lukasov stric, radio kao čikoš, gonič stoke, kad su bili mladi. Gabriel je bio jedini u obitelji kojeg su mogli dalje školovati, imao je glavu za učenje i počeo studirati medicinu iako se studiranje produžilo iz ekonomskih razloga. Bio je prisiljen istovremeno raditi i oženio se, dobili su djecu i poslije... Yoel napravi stanku, traži najbolji način da to kaže, najnježniji. Ali takav način ne postoji.
Onda – prije nego što je bio gotov sa studijem – umrla je Lukasova mama.
To se dogodilo.
Koju godinu nakon toga Gabriel je napustio zemlju sa svojim sinom.
Razgovor je završen. Gabriel daje znak da se želi odmoriti. Lukasa frustrira što se razgovor prekida, ali nema izbora.
Lukas je uvijek zamišljao da mu je mama umrla ubrzo nakon poroda. To je uvijek navodio kao razlog što se ne sjeća ničega o njoj, ni najmanjeg zvuka glasa ni bilo kakve mutne slike. Jako ga uznemiruje što je u to vrijeme imao pet godina, a da je se ipak ne sjeća. Buni se. Yoel je sigurno krivo rekao... Ali kad sljedećeg puta Yoel opet postavi pitanje i od Gabriela dobije isti odgovor, Lukas se predaje.
Nemojte ga više mučiti, dođe mi da molim. Svejedno, u Lukasovim očima kao da piše “dužan si mi to”. Sada ga moram sputavati, a ne više poticati. A njegov se tata nije u stanju braniti. Ako pristane govoriti, zna da ćemo ga poslije ostaviti na miru – zato govori.
Život daje jednom rukom da bi ubrzo oduzeo drugom. Saznajemo da je Gabriel nakraju uspio uhvatiti svoju veliku ljubav iz ranih godina, Lukasovu mamu, nakon više godina čekanja jer je bila udana za drugog čovjeka. Mara je radila kao medicinska sestra u predgrađu Budimpešte, a jedan dan u tjednu kao volonterka u zatvoru. Gabriel se bojao da bi se tamo mogla zaraziti tuberkulozom koja se često prenosila među zatvorenicima. Međutim, nije stradala od tuberkuloze, već od vatre. U ljetnikovcu koji su posudili od prijatelja, posljednji dan svog ljetovanja, od vatre koja je započela u hrpi odjeće i brzo se razvila. Gabriel je bio otišao u šumu pregledati klopke za prepelice. Zapravo, otišao je od kuće jer su se posvadili, njih dvoje koji su se jako rijetko svađali porječkali su se oko neke sitnice u vezi s djecom, dvojicom sinova. Mara je smatrala da je previše popustljiv prema njima, uvijek bi pokušavao izgladiti stvar kad bi ih ona ukorila. Nije bilo koristi od toga što se morala sramiti jer je bila prestroga. Počeli su se prepirati i, nakon kratke svađe, on je otišao van. Kad se vratio, već je izdaleka vidio da kuća gori.
Nakon duge šutnje Gabriel priča da je postojao još jedan dječak, drugi sin, Lukasov stariji brat. Kad je ljetnikovac gorio, a Gabriel dolazio po putu i vidio kuću u plamenu, Lukas se već sretno izvukao. Iako je bio najmanji. Ili možda baš iz tog razloga jer je, za razliku od drugih, mislio samo na sebe i istrčao. Mama i brat ostali su u kući. Lukasove opekotine svjedočile su da je i on došao iz plamena, ali jedino je znao reći da je vidio svjetlo u krevetu. Nakon svega, kad su pregledali izgorjelu kuću, otkrilo se da je požar nastao baš u spavaćoj sobi. Mama i brat Andras nađeni su na podu u kuhinji gdje su vjerojatno bili uhvaćeni u stupicu otrovnog dima.
Lukas odjednom dobiva jaku glavobolju i izlazi napolje. Bljesak sjećanja poput migrene? Možda na brata, sjećanje na nekog s kim je dijelio krevet, ime ili miris... Samo me gurne u stranu i ode. Yoel me nagovori da ga pustim na miru.
Gabriel je govorio o bratu kao da je bio siguran da Lukas zna za njega, priča kasnije Yoel. “Jesi li siguran da nisi...” “Ne!” odgovara Lukas odlučno. “Ne sjećam ga se. Možda sam znao za njega, ali u tom slučaju, zaboravio sam ga. Nitko mi nije nikad rekao da sam imao brata.”
Mnogo puta ranije uočila sam kod Lukasa i kod njegova tate – ne shvaćajući o čemu se radi – nešto čudno u načinu na koji gledaju jedan drugog kad se sretnu. Sjenku razočaranja u pogledu. Kao da su obojica mislila: “Pa, da, ti si preživio. Ti i ja. Ne drugo dvoje. Oni su ostali u vatri. Ispalo je tako da smo mi...” Još uvijek, toliko godina nakon požara u ljetnikovcu, još su uvijek imali taj pogled.

Ožiljak




Čujem muziku već prije nego što spazim Yoela iza grmovitog zelenila, tako se dobro uklopio na verandi. Kao da mu već pripada kuća ronioca bisera. Sjedi zatvorenih očiju i pije pivo na posljednjem magličastom danjem svjetlu, na Lukasovoj stolici za ljuljanje od bambusa, zamotan u našu deku i s našim magnetofonom na koljenima, uz reggae muziku. Lukas ne bi volio vidjeti Yoela tako pred našom kućom. Kako je zgodan, opušten, kako je svoj. Kako žmirka prema suncu i smiješi se činjenici da stojim pred njim – i pita se što to znači i čemu vodi.
“Samo da ostavim ovo ovdje”, promucam i pružim mu pumpu za bicikl koju on refleksno prihvaća ne skidajući pogled s mene. Moram se othrvati tom pogledu. Napraviti korak natrag. Nisam zbog toga došla, ako to misli. Naziva se prevoditeljem, ali davno sam uvidjela da to nije. Laik koji se obožava igrati muškarca. Što djevojka poput tebe radi u ovakvoj rupi... Čeka moj sljedeći potez.
“Što ću s tim?” “Pa, nisi li rekao da ti je pukla guma?” “Pa, nemam ni bicikl”, smiješi se. Nadam se da se moji pocrvenjeli obrazi ne vide na crvenom večernjem svjetlu. “Dakle, što da učinim s ovim?” pita ponovo i vrti pumpu u ruci. “Drugi put uzmi sa sobom i bicikl”, moli me. Silazim još jednu stepenicu. “Ne, čekaj, ne idi...” Yoel me nježno uhvati za ruku i zaustavi u trenutku kad pokušavam ispariti, sva posramljena. “Ovo je najljepša pumpa za bicikl koju sam ikada dobio. Stvarno.” “To je sasvim obična pumpa”, mrmljam dok me crvenilo žari poput vatre od obraza, niz vrat, između grudi i dalje. “Sačuvat ću je kao sjećanje na tebe. Dođi i sjedni malo”, zamoli i širokom gestom pokazuje sve što nudi: prošupljenu verandu, potrganu stolicu od bambusa i svoje neodoljivo društvo. Poziva me unutra kao da je ta prinčevska palača njegova, a ne Lukasova i moja. “Ne žuriš valjda. Potrebno ti je da odeš malo iz one kuće. Pivo? Ne? U redu, upravo sam htio prijeći na vino... Ali, ne... Onda čaj? To bi htjela, vidim.”
Kao sjećanje na tebe... Znači li to da je na odlasku? Bojala sam se toga. Zadatak nije još izvršen. “Nećeš valjda već otići?” “Sutra.” “Ne!” kažem očajnički. Da. Mora natrag u Stockholm, ovo je posljednja večer. “Jesi li ikad bila u Stockholmu?” “Pa, naravno da sam bila u Stockholmu”, lažem dok me uvodi u kuću, kao da je sada zaista njegova. U svim trima sobama vlada nepregledan nered. Kad je došao, bilo je savršeno pospremljeno s namjerom da se prikrije sva manjkavost. Na stolu pored prozora kočoperila se mamina pisaća mašina čekajući njegov dolazak. Telefonski je rekao nešto o svom pismenom radu, da bi možda ostao neko vrijeme dok ga ne dovrši. Pisaća mašina izgledala je poput trofeja, a i bila je, no kad ju je Yoel ugledao, rekao je: “Koja stara grdosija! Donio sam sa sobom svoju novu, putnu.” Da je samo znao... kako ju je teško bilo prenijeti – bila je poput male atomske centrale dok sam pokušavala održati ravnotežu s njom, otraga na biciklu, a zatim sam je nosila u rukama posljednji komad puta. Da je samo znao koliko sam riskirala da je prenesem ovamo. Mama bi me razbaštinila da uoči da je nema. Dobila ju je od tatine mame. Često se vraćala na tu priču: “Kad je tvoj djed imao sedamnaest godina, prestao je raditi u rudniku, kad sam ja napunila sedamnaest, dobila sam pisaću mašinu. Kad ti napuniš sedamnaest... što će biti tada, Lo?” Nisam još znala. A preostalo je još samo nekoliko dana.


Ožiljci su seksi, kaže Yoel, govore da si napravio pogrešku, da si prešao neku granicu. Prstom prelazi preko tanke bijele poprečne linije iznad moje usne. Sam ima mongolski znak, plavkastu mrlju pri dnu kralježnice – želim li je vidjeti? Brzo odmahnem glavom u strahu da bi se mogao svući i da ne bi na tome ostalo.
“Zar mora imati ovakav okus?” pitam, pokušavajući odvratiti pozornost, i uzimam gutljaj toplog napitka. Prašina. Kušam opet. Da, prašina. Čaj koji je skuhao star je više desetljeća, ronilac bisera donio ga je sa sobom s jednog od svojih putovanja na istok. Yoel napravi lice poznavaoca. “Tako je. Ovo je zeleni čaj, japanski, zar ga nisi nikad kušala?” Umjesto toga, uzimam zdjelicu kokošje juhe čudna mirisa, popijem velik gutljaj, potpuno nespremna na jačinu kojom mi eksplodira u ustima, zeleni curry, crveni curry, mislim da ću umrijeti, nepce mi je poput otvorene rane.
Radimo to. I prije nego što sam shvatila što smo napravili, već smo to ponovili.
Ova tajna umrijet će sa mnom, kažem sebi. Pod dlanom osjećam njegov mongolski znak na trtici, nalik na đavolji ugriz. Mislim na Lukasa čitavo vrijeme.
Podigla sam suknju, on je spustio svoje traperice, išlo je brzo. Malo je zapinjalo, ali nije boljelo, ne više od uboda na trnje glogova grmlja na putu ovamo. Čitavo vrijeme mislim na Lukasa – ne na to da sam s njim, samo se bojim da ne naiđe, da ću nazreti njegovo lice na prozoru i vidjeti ga kako odjednom stoji na vratima. Mogu li svršiti u tebi, dahće mi Yoel u uho. Ne stignem odgovoriti. On to protumači kao da. Napuni me i zaista zamiriše sjeme, točno kao kad je zrelo za žetvu na poljima oko kuće. Moram... oprati plahtu prije nego što Lukas dođe, moram se oprati u jezeru prije nego što odem kući. Hoću li ostati trudna, o tome i ne mislim. To mi je najmanji problem. Puno je veći problem to što će Lukas umrijeti kad sazna.
Pokušavam se koncentrirati na Yoelovo milovanje, na ugodu. Putujem od užitka do užasa u intervalima od dvije sekunde. Ne usuđujem se ispustiti prozor iz vida. Yoel mi ljubi vrat i dalje, grudi, ispod pazuha, zastaje: “Ne briješ se?” “Molim?” “Ispod ruku?” Osjećam njegovo stopalo na potkoljenici. “Ni noge?” “Ne. A ti?” Smije se. “Sviđaš mi se. Odvažnija si nego što izgledaš.”
Napravili smo to u kući ronioca bisera, u njegovu krevetu, od svih mjesta. Da me Lukas sada vidi, ovako u krevetu, s Yoelom na sebi, pomislim usred svega toga. Kasnije, svlačim sa sebe majicu i brišem njegovo sjeme, vješto kao da sam to već radila bogzna koliko puta. “Koliko ste već dugo zajedno?” “Tko?” pitam još nujna od vrućine i umora. “Ti i taj Lukas, naravno. Ne brini, baby, sa mnom si sigurna, ne mislim mu ništa reći, tako je najbolje za nas oboje.” Nismo zajedno, uvjeravam ga. Nikad nismo ni bili. Zašto mu je to palo na pamet? Zbog toga što se ponašate kao da jeste, odgovori.
Jedino na što se Yoel koncentrira je kako utažiti vlastitu žeđ. To mu je na pameti od trenutka kad je sišao s vlaka i ugledao me – tvrdi on. Nisam navikla na komplimente ako je to kompliment, meškoljim se pod njegovom težinom. Je li možda Lukas to osjetio, nanjušio strast drugog muškarca u zraku na peronu? Istog je trenutka uperio rogove prema Yoelu. Je li to stvarno tako jednostavno? Da se tome smijem ili da plačem... ne mogu se odlučiti. Tobolčari. Tako ih naziva mama kad joj dođe. Yoel skida s nas deku i izlazi iz mene, što me malo zapeče. Prevali se s mene na drugu stranu, radi grimase dok namješta kožicu, a zatim čio ustaje s kreveta. “Čuj, idemo se okupati u moru”, kaže sa smiješkom koji prelazi u smijeh.
“U moru? Samo tako?”
Smijati se – samo tako?
Nisam se smijala od proljeća.
Na moru sam bila samo nekoliko puta u životu. To je bio gotovo cjelodnevni projekt za moju obitelj koja nikad nikamo nije putovala. “Samo ćemo se smočiti, Lo. Ne treba nam više od sata dotamo i natrag. Koliko ima dotamo?” “Dosta.” “Ma, daj, pa ovo je Skåne, koliko može biti do mora? Odavde do obale ima samo nekoliko milja. More je sigurno fino sada predvečer. Hajdemo.”
Yoel jednostavno... postoji. I jednostavno... radi stvari. A ja? Ja mu se pridružujem. “Misliš li da možemo posuditi Lukasov motocikl?” Yoel oblači gaćice i meni dodaje moje: “Sigurno možemo”, odgovara sam na svoje pitanje.
“Baš moraš biti tako namjerno ljubazna prema njemu”, uvrijeđeno mi je zamjerio Lukas već prve večeri. Kao da je slutio što će se dogoditi. Sjedim pored Yoela u maminu bijelom volvu i molim boga da nas Lukas ne vidi dok izlazimo natraške iz mog dvorišta i odlazimo bog te pitaj kud.
Objasnila sam mu da je potpuno nezamislivo posuditi Lukasov motor, čak i jednu jedinu svjećicu. “Zašto? Jeste li ipak vas dvoje zajedno? A auto tvoje mame? Možemo li njega uzeti?” Yoel je već uzeo dovoljno... tako bi svakako mislio Lukas. Moje djevičanstvo ili kako da to već nazovem, ako sam ga uopće imala, ona riječ, za što sam to bila kriva poslije, a da nisam za to bila kriva već prije? U svakom slučaju, Yoel me pokupio u prolazu, kao čokoladni bombon iz zdjelice kojemu nije mogao odoljeti. I začas sam već sjedila na krevetu kod mame i izgovarala malu gnjusnu laž, stvarno nam treba auto, mama – dok je Yoel čekao vani u mraku, oslonjen o garažu. “Trebala bih reći ne”, rekla je mama dajući mi ključeve, “ali, jasno, ako je Gabrielu loše i morate brzo u bolnicu te Lukas obećava da će oprezno voziti.” Nisam joj mogla pogledati u oči. Samo sam uzela ključeve i nisam rekla hvala.
Nisam iznevjerila Lukasa kad sam otišla u krevet s Yoelom, već kad sam poslije ležala pored njega. Ležati sasvim blizu i potpuno mirno intimnije je nego ležati na nekom ili ispod nekog. Ležala sam na njegovoj znojnoj nadlaktici i pokušavala razabrati sazviježđa u mikroskopski malenim izmetima muha na tapeti smeđoj od vlage. Moje sazviježđe Risa sigurno je bilo tamo negdje u mnoštvu točkica, ali nisam ga mogla vidjeti. Očima sam brzo prelazila s točkice na točkicu i nakraju sam bila prisiljena zažmiriti jer su me počele peći. Yoel me iznova počeo milovati, ali je nakon nekog vremena prestao, već se zasitio.
Sad se vozimo prema moru, možda je i to nevjera. Nikad nisam bila na moru s Lukasom. Yoel vozi sredinom ceste kao da je njegova. Mamin volvo, koji uvijek zafrkava, pokorno sluša njegov najmanji mig, neobično je brz i uslužan u njegovim rukama. “Pa, zar nije malo prestar za tebe? Lukas. Malo je prestar, zar ne? Koliko ti je godina?” “Uskoro sedamnaest.” “Sedamnaest”, kaže iznenađeno, “mislio sam da si mlađa.” Stotinu osamdeset stupnjeva ljubičastog neba iznad nas. Yoel vozi kao da je vlasnik neba i zemlje. “Nismo zajedno, rekla sam ti.” “Znači, ne spavate. Pa, što onda radite? Ovdje se nema baš što raditi. Reci. Lovite skakavce? Brojite vagone? Pušite travu? Taj Lukas izgleda mi malo...” Ne bismo trebali razgovarati o njemu, ali Yoel ne primjećuje da ga pokušavam prekinuti. “... drogiran. Ne samo zbog toga što nosi tu majicu i izgleda kao da je utonuo u svoj svijet, već zbog toga što ne spava s tobom, najslađom curom u selu, a vidi se da ti je drag. Barem izgledaš kao da bi sve za njega napravila. Čime te to drži u šahu?”
Lukas je posljednje o čemu želim razgovarati s Yoelom. S Lukasom sam pomiješala krv, s Yoelom sve druge tekućine, toliko prozirnije i lakše za miješanje. “Zašto ispituješ toliko o njemu? S tobom sam, a ti čitavo vrijeme govoriš o Lukasu.” “O. K., O. K”, šapće i smiješi se, “baš nas briga za njega.”
Yoel mi se sviđa jer je sve što Lukas nije. Sviđa mi se jer ga ne volim. S njim je sve jednostavno. Jebanje, razgovor, kupanje. Sve odjednom, u istom danu, a još istu večer kaže: “Što veliš, ljepotice, ideš li sa mnom u Stockholm? Život tek počinje. Za tebe, svakako.” Istih je godina kao Lukas i već se pomalo osjeća starim, možda zbog toga što je živio život takvom brzinom, bio posvuda, radio sve. Mogao me je isto tako pitati da pođem s njim u Ittoqqortoormiit, toliko je daleko Stockholm od mog svijeta.
Noću, dok vodeni štakori trče ispod podnih dasaka, čujem Yoelove riječi, to nije mjesto za tebe, curo. Noćne životinje inteligentna su i osjetljiva bića. Dok je Gabriel bio zdrav, nisu bili dugog vijeka. Zašto nisu otišli u kuću ronioca bisera? Tamo bismo ih ostavili na miru, kao u indijskom hramu koji je Lukas jednom vidio na televiziji, gdje su štakori bili sveti – slobodni, mirni, siti, nezastrašeni. Štakori nisu samo štakori, pokušao me uvjeriti, oni trče s vjetrom u krznu kad su slobodni, zavijaju kao usijana bodljikava žica kad se utapaju, pište kao mokro drvo kad izgaraju, osjećaju kao ti i ja. A granice između tijela i duše nema. U stadiju zametka koža raste iz mozga, pripovijedao je Lukas, otvorio dlan i pustio kap da padne, zato je tako osjetljiva. Pala je ravno na moju trticu, a vruća koža sva se naježila od te kapi.
Tog dana, kad je Yoel stigao vlakom po nesnosnoj vrućini, sve je vonjalo snažno, izgorjelo, oporo i tjelesno, kao da se sve sijeno pretvorilo u meso. Čim je ušao u kuću, upozorio nas je na jak vonj. Mislila sam da je to zbog bolesti, ali on je tvrdio da smrdi na životinje. Živjeli smo tako dugo u tom smradu da ga više nismo osjećali, ali Yoel nam je rekao da zaudara. Bio je siguran da dolazi s tavana. “Štakori”, šapnuo je Lukas. Otkad ga tata nije više tjerao prazniti stupice, on ih je potpuno zaboravio, potisnuo... Stupice koje je tata napeo dok je još bio dovoljno zdrav.
“Ja ću se pobrinuti za to”, brzo sam rekla jer Lukas je izgledao kao da će pasti u nesvijest od same pomisli kako tamo gore sad izgleda. Koliko mi je god to bilo odvratno, ipak nisam osjećala na isti način za te životinje kao on. Obula sam gumene čizme, prekrila usta i nos kuhinjskom krpom te otišla po kvaku za tavanski otvor, kad mi se Yoel ispriječio na putu vičući: “Jesi li poludjela, curo – zvat ćemo ljude za deratizaciju!” Nekoliko minuta kasnije već je obavio razgovor, objasnio situaciju i nagovorio ih na brzu intervenciju.


Znaš kako se kaže – da djevojke koje idu sa svakim u krevet to ne žele s onim koji ih jedini voli. To je samo rečenica, Lukase... iz filma Do posljednjeg daha. Osjećam njegove poglede dok sjedimo u Gabrielovoj spavaćoj sobi. YoeI je potpuno blizu. Čudnovato je upoznati svog prvog ljubavnika kao čovjeka koji sjedi uz samrtnu postelju Lukasova oca. Posljednjeg tjedna Yoel sjedi mirno poput ormara uza zid, spreman je pomoći, ali nevidljiv. Stranac u njihovu domu, u spavaćoj sobi, u najintimnijim tajnama njihova života. Sjedi u najmračnijem kutu i prevodi na daljinu, da pokaže poštovanje, ili možda drži udaljenost radi samog sebe jer mu to teško pada.
Nije učio za tumača, ali kako mu mama radi u veleposlanstvu u Budimpešti, preko nje dobiva zadatke. A posao je često ovakav, objašnjava: upadaš naglavačke u život nepoznatih, u važnim fazama njihova života, u osjetljivim sukobima i delikatnim situacijama. Pa, kako mu to uspijeva? Kaže da kad je gotov i odlazi otamo, zaboravlja sve što je izrečeno. U trenutku prevođenja toliko se usredotoči na riječi da dublje značenje i sam sadržaj gotovo propušta.
Yoel ostaje prisutan do samog kraja, spreman je uhvatiti zadnje odlučujuće riječi, ali one ne dolaze.
Prekasno je. Prekasno također za mene i Lukasa – nešto se dogodilo tog ljeta i Yoel nije kriv za to. Ionako bi se dogodilo.
Lukas i Yoel. Dvije potpuno nespojive kemije. Kao da su im i mirisi potpuno različitog kemijskog sastava. Lukasov vuče malo na metal, kao voda u brdskim mjestima, a u njegovu pogledu nekih dana ima straha od visine, ima nečeg što govori da će uskoro prijeći granicu. Yoel miriše na skup parfem mada je švorc, ne želi odavati takav dojam, to mi je priznao. Ali nije švorc na isti način kao Lukas, bogata obitelj uvijek je dobar štit od vukova. Zbog toga kupuje skup eau de cologne od posljednjeg novca.
Jasno mi je da sam pala na njega. I gotovo da ga mrzim zbog toga.

Morte




Moraju li oči biti otvorene ili zatvorene? Sada su poluotvorene, kako ih zatvoriti, a da ga ne dotaknem? Mrtvog se ne dira, zar ne? Kad sam bila dijete, nisu mi dopustili da diram mrtve ptice u vrtu, no ja sam to ipak činila. Uvijek sam ih unosila u kuću i stavljala na krevetac od vate u opranu kutiju od putra. Da mu stavimo novčić pod jezik? A ruke? Kako da stavimo ruke? Leže jako neuredno, jedna stisnuta u šaku, druga otvorena, pod čudnim kutom kao da se tom jednom rukom pokušava zadržati u životu iako nema ničeg za što bi se uhvatio. Edip je sam sebi iskopao oči iglom sa svog opasača, samo se ne sjećam zašto. Očajnički potez čovjeka koji žaluje, a ne može plakati? Vidjela sam već Lukasa kako plače, ali ne ovako kao sada, bez suza, puno strašnije. Osobno se osjećam kao plaćena narikača. Nisam baš gajila neke osjećaje prema Gabrielu, barem ne neke pozitivne. Ni Lukasovi osjećaji nisu bili pozitivni, ali unatoč svemu, između njih postojala je veza, a gdje je granica između veze i ljubavi? Gledam Gabrielove ruke. Znao je svašta njima napraviti, ali ne mogu ih vidjeti i pritom ne pomisliti na to koliko su puta udarile Lukasa. Je li Gabriel zaista zavrijedio da ga tako strpljivo njegujemo cijelog ljeta, je li zavrijedio Lukasovu... dobrotu? “Dobrota se ne može zavrijediti. Zato se i zove dobrota”, odgovara Yoel kad smo izašli da ostavimo Lukasa malo samog s tatom. Sjedimo pod krovom verande dok kiši i jedemo svatko svoju porciju kiselog mlijeka, nasmrt gladni jer nismo stigli ništa pojesti cijelog dana.
Pomišljati na vlastitu glad usred svega toga ne bi bilo u redu, pa sam pustila da mi trbuh zavija dok smo sjedili pored Gabrielova kreveta.
Njegove posljednje rečenice bile su nepovezane. U jednom trenutku otvorio je oči i zagledao se u mene, osjetila sam se kao anđeo smrti, tako u svojoj bijeloj majici, blijeda nakon cijelog ljeta u kući. Nisam znala da je umiranje takva borba, mislila sam da to ide samo od sebe, bez otpora. Ali gledajući Gabriela, shvatila sam da je to sve prije nego lagano, borio se, ali nisam bila sigurna bori li se za život ili smrt. U početku činilo mi se da pokušava zadržati život – znao je da je to posljednje što drži, taj mali usrani život, njegove posljednje iscijeđene ostatke – ali, ustvari, možda ga je pokušavao pustiti?
Kad je nakraju umro, nisam ni primijetila. Prošlo je dosta vremena prije nego što sam uočila da više ne diše.
Čuda koja se nisu dogodila, vjetar nosi plavu kišu poput zanjihanih električnih žica. Nakon mirnog dana sad puše sa svih strana odjednom. Ustuknem kad ugledam vjetar u Gabrielovoj kosi. Nisam primijetila da je Yoel otvorio prozor pa je Gabrielova kosa zašuštala poput suhe trave na vjetru. Kao da je na trenutak oživio, ali to je lažna uzbuna. Što mu je to Lukas šapnuo u uho prije nego što je umro? “Šapnuo? Ne sjećam se”, kaže odsutno, “stvarno se ne sjećam. Šapnuo sam nešto?”
Lukas je uzrokovao smrt svoje mame bilo je zadnje što je Gabriel rekao. Reći to samo tako učinilo mi se nepotrebnim, skoro okrutnim. Željela bih da Yoel nije to preveo. Što će Lukas s tim podatkom? Mogao bi možda objasniti Gabrielovu odbojnost tijekom cijelog svog djetinjstva, njegovu neprestanu hladnoću. No je li ga moglo utješiti to da je saznao razlog? To što je Lukas sada saznao nije više bilo moguće promijeniti – da mu je vatra koju je zapalio oduzela mamu. A tati ljubljenu ženu. Gabrielu je ta izjava možda donijela olakšanje u njegovim posljednjim svjesnim satima, no Lukas će se odsad morati nositi s tim.
Dok sam gledala Gabrielove ruke prije nego što su klonule i krv prestala kolati njima, pomislila sam na iskustvo koje se u njima krilo. Na sve udarce i sva milovanja koja su podijelile, još odavno. Tisuće sati rada u tvornici, zahvata, sjećanja pohranjenih u mišićima, svega što čovjek mora naučiti da bi ga kraju smrt od toga odvojila.
Kad je posljednji put zatvorio oči, preostao mu je jedva još dan života. Kad sam opazila da mu je došao kraj, nešto se u meni odvojilo i izašlo iz mene. Neki strah, neko oklijevanje. Prošlo je. Napravili smo što smo mogli. Nije to bilo mnogo, ali ipak smo to napravili. Sada možemo ponovo početi živjeti. Spavati, jesti, smijati se i dodirivati jedni druge kao prije.
Ali Lukasu je bilo drugačije. U posljednje vrijeme sve se više povlačio u sebe, a sad je nešto potpuno nestalo iz njegovih očiju. Lice mu je bilo tako iscrpljeno, kao da je čitavo ljeto proveo u nekakvoj đavolskoj zabavi bez sna. Ostala sam s njim te večeri, ali kad je odbio nazvati bolnicu i zamoliti ih da dođu po Gabrielovo tijelo, otišla sam. Ne bih izdržala još jednu besanu noć. Nešto je i u meni potpuno nestalo. Za Lukasa je to tijelo možda još uvijek bilo Gabriel, za mene je to bio samo mrtvac. “Idem sad”, rekla sam. Mogao me zaustaviti, ali nije. Mogao je reći “volim te” ili “voliš li me”, ili “zagrli me malo”, ili “dođi ovamo da te zagrlim”. Da je bilo što rekao, rekla bih da. “Idi ti”, rekao je. “Dobro”, odgovorila sam. “Pa, idi onda!” “Idem.”
Otišla sam. Kući k mami, oprala se, promijenila odjeću i odgovorila što sam bolje mogla na njezina pitanja. Onda sam otišla do kuće ronioca bisera i prespavala kod Yoela. Bila je to njegova posljednja noć prije povratka u Stockholm. Već je kasnio, ostao je duže nego što je planirao. “Zbog tebe”, rekao je. “Hoćeš reći, radi Lukasa?” “Zbog vas... Vi ste u najčudnijoj konstelaciji koju sam ikad vidio.” “Konstelaciji? Kao zvijezde koje zajedno sačinjavaju nešto iako leže tako daleko jedne od drugih.
Tu noć sanjala sam električne mašine i kosti od mliječne kiseline koje im se bezuspješno opiru. Injekcije morfija, uprljane plahte preko mrtvog tijela. Prazna pluća, prazne riječi utjehe. Ne tješi me, pomozi mi vikati, molio je Lukas u snu, ali u stvarnosti nije za mnom pružio ruku, a ja mu se nisam usudila približiti.
Čitavo sam vrijeme vjerovala da će doći i pokucati na vrata. Rekla sam mu da dođe po mene nakon što nazove ambulantna kola. Da mi dođe reći da dolaze po tijelo da ga odnesu. Ali nije došao.


Kad je Yoel ušao u mene, prvi put nakon dugo vremena osjetila sam nešto. Boljelo je. I bilo je ugodno.
Bol, ugoda, bol. Unutra, van i unutra.
Jednostavno.
Htjela sam to ponoviti. Pa još jednom. Već dugo ništa nije bilo tako jednostavno.
Ujutro, prije nego što je krenuo na vlak za Stockholm, rekao je: “Hoću da pođeš sa mnom. Dužna si mi to.” “Nisam ti ništa dužna.” “Znam da nisi. Ali, ipak.” “O. K.” “O. K.?” “Da. Odmah. Prije nego što se predomislim.” Već sam zažalila. Mama će me ubiti ako samo tako otputujem. A kad budem mrtva, Lukas će plesati na mom grobu. “Idi onda kući i spakiraj se.” Možda se šalio, ali nisam to tako shvatila. Yoel je vjerojatno pomislio... zašto ne? Ako hoće sa mnom, u redu, samo neka se brine za sebe. Nakon čitavog ljeta s Lukasom, Gabrielom i smrti bit će mi se lako brinuti samo za samu sebe. A za razliku od Lukasa, činilo mi se da mi Yoel prije daje nego oduzima energiju.
Čudnovato što je sve išlo tako lako. Što sam mogla samo tako otići. Što ipak neću ostati živjeti i umrijeti u tom selu. U maminoj kući, u tatinu odsustvu, u djedovu arboretumu, u Lukasovoj sjeni. Kad pomisliš na djetinjstvo, već je prošlo. Možda je isto tako s ljubavi.
“Vidjet ćemo hoće li funkcionirati. Dosad nikada nije, čim bih počeo živjeti s nekim, pošlo bi po zlu”, upozorio me Yoel, “ali ti si drugačija.” Zašto drugačija? Nisam željela biti drugačija, htjela sam biti kao svi drugi. “Hoću reći da ne očekuješ tako puno od života i vraški si seksi kad me tako gledaš – ali čuvaj se – jedan sam od onih koji znaju vraćati.” Čudno što mu nije uspijevalo s djevojkama. Poći s njim možda ipak nije bila dobra ideja. Podsjetila sam ga da nemam kartu za vlak. “To znači da moramo ukrasti auto.” “Ne...” “Pa, to ovisi o tebi. Koliko ti je stalo da odeš.”
Kao da je sve to bila igra, film. Bonnie i Clyde. Sjedio je na jednom od otvorenih prozora i zgodno izgledao, spakirao je prtljagu, ali nije pospremio za sobom, očito je namjeravao ostaviti kuću u neredu koji je uspio napraviti u tom kratkom vremenu. “Uostalom, zar Lukas nije imao neki auto na popravku koji nije mogao platiti?” Lukas ne bi nikad dao svoj dragi kamen, taj plavi ford, pomislila sam. “Uvijek sam želio imati takav cool stari auto.” “Zar uvijek dobiješ. ..?” “Što?” “Pa, mislim, dobiješ li uvijek sve što zaželiš?” upitala sam izazvana. “Dobijem? Ne radi se o tome da nešto dobijem, Lo, već da se snađem.”
U redu. Ali ford nećeš dobiti. On je bio Lukasov ponos, jedini san koji je uspio ostvariti. Gabriel nije imao ni vozačku dozvolu, stoga je taj auto uistinu bio samo Lukasov. Kad ga je početkom ljeta morao dati na popravak zbog izmjene prednje osovine, bilo mu je kao da je izgubio ruku. Mehaničari su odmah popravili još pet drugih kvarova, a nisu ga kontaktirali, i sad mu je predstojao račun od nekoliko tisuća, više od cijene po kojoj je bio kupio vražji ford. Ako ne dođe uskoro po njega, prijetili su da će ga prodati. Znala sam da neće moći to platiti. Željela sam mu pomoći, čak sam razmišljala da pokušam navesti mamu da mi dade novac. A u ovom trenutku Lukas je morao platiti i sprovod, što će stajati više tisuća čak i ako mu u pogrebnom poduzeću naprave plan za otplatu. Nije imao pojma da je tako skupo umrijeti. Osim toga, živio je u uvjerenju da Gabriel ima novac na nekom računu jer su uvijek živjeli jako skromno, no pokazalo se da nema ni novčića. Sigurno je svih tih godina slao kući novac od svoje plaće. Lukas nije znao kome.
“Možda će mi htjeti prodati auto ako ja platim račun kod mehaničara?” kalkulirao je Yoel. “Sigurno.” “Hoće li?” “Neće. Nikada! On to ne bi nikad napravio.” “Vidjet ćemo”, rekao je Yoel kao da je automobil već njegov.
Izgledalo je kao da je Lukas zaspao na verandi na suncu. Ležao je ispružen na deki, ali odmah je skočio na noge, kao da je čuo zvuk naših koraka kroz zemlju. Palo mi je raspoloženje čim sam ga ugledala. Kao i ranije kad bi dobio batina i pravio se da se ništa nije dogodilo. To je uvijek u meni budilo lošu savjest, kao da sam ja kriva, što sam, ustvari, na neki način i bila.
Nisam trebala ići s Yoelom pitati za auto. Nisam bila njegov kompanjon, a ideja da se Lukasu plati i da ga se tako oslobodi problema s autom bila je isključivo Yoelova. Izgledalo je kao ucjena. Znala sam u kakvu je Lukas škripcu i kad sam to ispričala Yoelu, on je uočio priliku – iako je sve brzo predstavio kao pomoć u nevolji... Moglo bi doći do zapljene, unošenja opomene zbog neplaćanja i svačeg drugog ako se Lukas brzo ne oslobodi dugova.
Pitala sam se leži li Gabriel još uvijek tamo unutra ili su kola hitne pomoći prošla kroz selo, a da ih nisam čula. Bez sirena kao obično kod smrtnog slučaja. Pitala sam se primjećuje li Lukas da zadržavam dah dok smo se približavali. Da sam friško pojebana i spremna za bijeg. Međutim, kako bi to mogao vidjeti? Nije me ni pogledao. Ni jedan jedini put.
Samo je čekao Yoelov prijedlog i saslušao ga ravnodušna lica. Svakim trenutkom koji je prolazio, a nije me pogledao, osjećala sam se sve prozirnijom. Uskoro me neće moći vidjeti, kad bi i htio. Još sam osjećala Yoelov ud u sebi i da sam postala prozirna, samo bi se on vidio, visio bi u zraku kao podignuti prst upućen Lukasu. Prekrižila sam noge iako to nije moglo pomoći. Malo me peklo, bila sam omamljena i nisam prestajala misliti baš na to. Lukas je izgledao otrcano i izmoreno, ali ipak se držao na nogama. Bog zna je li imalo spavao? Nikada nije zaspao tako duboko da ne bi odmah osjetio kako sam ga pustila iz naručja. Je li išta jeo? Proveo noć vani? Smrzavao se? Pio? Je li mamuran? Imao je na sebi moje crvene čarape. Nisu se uklapale u ostatak odjeće koja je tog dana bila crne boje.
Šutio je kao da nije shvatio što je to Yoel predložio. Yoel je sve još jednom ponovio, o dogovoru da on plati popravak, doda nekoliko tisuća razlike i preuzme auto. Nije spomenuo ništa o “nama” jer bi tada mogućnost da Lukas pristane pala na nulu.
“Šališ se?” nakon čitave vječnosti čula sam Lukasov glas. “Dogovor je sasvim u redu”, i dalje je tvrdio Yoel, “imat ćeš jedan problem manje. A u ovom trenutku dosta ti je problema.” Lukas ga je gledao kao da pred sobom ima prevaranta i izdajicu te sada samo odlučuje s kojom kategorijom ima posla. “Uvijek je potrebno zatražiti proračun kad imaš posla s radionicom ili uzimaš nekog zanatliju”, podučavao ga je Yoel kao da to Lukas nije već sam shvatio. Sad će se posvađati, pomislila sam. Sada će Lukas na njemu izdovoljiti svu svoju frustraciju. “Uzmi ga”, rekao je Lukas. Yoel je izgledao iznenađeno. Taj cijeli arsenal argumenata nije mu više trebao. Nije vjerovao da će sve proći tako jednostavno i biti tako jeftino. “Uzmi ga.” “O. K. Nemam kod sebe toliko novca, ali poslat ću ti ostatak čim se vratim u Stockholm. U redu? A moramo i prepisati papire za registraciju na mene, tako da ne bude gluposti. “Radi kog vraga znaš”, rekao je Lukas i ušao u kuću. Uvijek smo bili toliko bliski da mu je bio dovoljan samo jedan pogled da vidi da sam bila s Yoelom. Nije to bila mržnja u njegovim očima, već neka vrsta obrnute ljubavi.
Yoel i ja otišli smo po auto kod tih mehaničara – kamatara, kako ih je Lukas nazvao. Po plavi Taunus u kojem sam se toliko puta vozila s njim. Yoel je samo izvadio karticu, platio račun i auto je bio njegov. Dug, nepremostiv put za Lukasa, riješen u petnaestak minuta.
Otputovala sam bez prtljage, nisam htjela ići kući i pakirati se, nego otići i javiti se kasnije, kad budem izvan domašaja. Ako moje stvari ostanu kod kuće, mama će misliti da sam otišla samo nakratko, a ne zauvijek. Ionako nisam znala koliko će to potrajati. Yoel me upozorio da je nepouzdan, promjenjiv tip. Nije me to uplašilo, upravo suprotno, s Lukasom je uvijek bilo previše ozbiljno i zauvijek.


Digla sam se i stresla sve sa sebe. Pošla s njim. Ostavila za sobom krater. Ne osvrnuvši se.
Otputovala sam s Yoelovim sjemenom još u sebi. Onaj tko sije, žet će, Lukase. Pomogni sebi pa će ti i bog pomoći – to si mogao biti ti...
Otišla sam bez pozdrava. Kako bih se mogla pozdraviti? Nemoguće. Kao da sebi kažeš zbogom, kao da se razdijeliš na dva dijela.
Pobjegla sam s osjećajem da mi je laknulo, tako velikim da je zasjenio i sram. Vidjela sam Lukasa u retrovizoru, upravo je iznosio Gabrielove stvari na dvorište, spremnik s benzinom stajao je na stepenicama, imao je radne rukavice, plamenovi su lizali iza njegova golog torza. Kako li je smršavio! Tijelo koje mi je uvijek bilo tako blizu da ga nisam smatrala zasebnim dijelom stvarnosti, više produžetkom ili duplikatom sebe same.
Ne igraj se vatrom, Lo, uvijek je govorila mama. Lukas je bio ta vatra. Prvi požar zbog kojeg smo se sreli bila je slučajnost. Sigurno je tako bilo. Jedna iskra tamo gdje je trava bila najsuša, uz nasip pruge i dašak vjetra koji ju je raspirio. Ta iskra bila je kao naš prvi susret – nakon toga morali smo je održavati, inače bi se brzo ugasila. To što je sada gorjelo ispred Gabrielove i Lukasove kuće... iako su gorjele stvari njegova tate, znala sam da ima veze sa mnom. Palio je ono što smo imali i ono što nismo imali. Palio je sve. Madrace, krevetninu, deke, stolice, cipele, knjige, hrpe novina Népszabadsáq. Zapalio je vatru i ušao ravno u nju. Vidjela sam ga u ogledalu, živih pokreta, bila je to scena koju sam vidjela i prije, krug koji se zatvorio.
Zar Lukas nije oduvijek u sebi imao opasnu mješavinu malo vatre i malo ludila? Bacao je stvari u vatru, sve ono što nije znao upotrijebiti. Olakšanje da stvari mogu izgorjeti, da ih se može spaliti i otići dalje. Isto olakšanje kao kad nastupi bilo koja katastrofa – nešto što je jače od nas – olakšanje jer smo bespomoćni.
Vidjela sam da je vidio da sam ga vidjela. Ipak nije podigao ruku. Nisam ni ja, paralizirana od olakšanja i sramote. Nijedno od nas nije podiglo ruku da napravi bilo kakav znak, pozdrava ili blagoslova, niti je itko pokazao prst koji kaže nosi se kvragu kad si već na putu, prokleta izdajico.
Lukasove ruke bile su zauzete iznošenjem ostataka Gabriela, to jest onog što je bio njegov život, bacale su ih u vatru i polijevale benzinom. A moje ruke bile su teške kao olovo, ležale su na bedrima dok su Yoelovi prsti tražili mjesto gdje je milovanje bilo samo po sebi jasno, tako da ga nisam pokušala spriječiti. S jednom rukom na volanu dok je drugom tražio užitak, izašao je na autoput i ubacio u novu brzinu. Auto je išao kao sat, popravljen i podmazan, Lukasov auto. Za mene će uvijek ostati Lukasov ma koliko ga Yoel kupovao.
Jaki ostaju, slabi odlaze. Dezertirala sam, bila sam prisiljena otići da mogu ostati svoja. Nešto je u meni nestalo tog ljeta. Lukas je propao od tuge i osjećaja odbačenosti. Na koncu nisam izdržala u njegovoj blizini, nisam ga podnosila, nisam ga mogla gledati, nisam mogla udisati taj zrak oko njega. Samo sam željela živjeti, vidjeti nešto drugo, bilo što, Atlantik. Zar nisam uvijek govorila da želim vidjeti Atlantik, Lukase? Zar me nisi mogao odvesti tamo, zar nismo mogli zajedno tamo otići, zar nije sve moglo biti drugačije? Nikada. Neću te ostaviti nikada, ostavljam te sad.
Onog kog volimo ne možemo nikad izgubiti dokraja.
Za tango je potrebno dvoje, a samo jedno za odlazak.
Riječi, riječi, riječi.
“Vidimo se u paklu, Lo.”
Njegova zadnja rečenica. Nikad izrečena.

Igra, milovanje i razočaranje




Noel stoji na suncu, rashlađuje se pivom, gleda krajolik i ponekad mene.
Povremeno uzvikuje nešto što bi trebala biti uputa, ali ne čujem, glas mu se utapa u muzici s radija. Ipak mi ide. Sigurno sam prirodni talent. Krug za krugom preko ljepljivog asfalta tog kasnog ljeta, dalje, življe, brže ukrug. Čovjek mora znati voziti automobil, inače se ne osjeća slobodno. Na polovini puta do Stockholma došao je na ideju da moramo stati i vježbati na odmorištu s prekrasnim pogledom preko autoceste i vode koja blista.
Dobivam želju kliznuti s parkirališta bez njega. To ionako nije Yoelov auto, uvijek će ostati Lukasov, a nas dvoje nije nikad pravilo razliku između tvog i mog. Kad je Yoel ocijenio da su moji krugovi savršeni, pita hoću li voziti zaozbiljno, pokazuje glavom na autoput – još imamo tristo pedeset kilometara, a on se umorio od vožnje i rado bi odspavao ostatak puta.
Koncentriram se na cestu. Čim me obuzmu misli o Lukasu, povećam brzinu. “Ti si prirodni talent.” “Znam.” Ubacujem u sljedeću brzinu. “Malo polakše. Drži se unutarnje trake dok ti ne kažem drugačije.” Nevoljko puštam gas. “Imaš moj život u svojim rukama, kakav je to osjećaj?” Dobar. Ustvari, bolji od svih drugih u posljednje vrijeme. Želim pretjecati. Smije se: “Ne još. Kad ja kažem. Vidi se na tebi da si željela otputovati.”
Daje mi voziti dok ne dođemo do predgrađa. Ne moramo izazivati sudbinu, ako se nešto dogodi, on će nastradati, dvostruko, jer ima američku i švedsku vozačku dozvolu. Zagrijala sam se za vožnju i najradije mu ne bih prepustila volan, ali sad je kraj. “Nemaš ni dosta godina, maloljetna si, zar ne? Ne zbog toga što ne bi bila dovoljno pametna, već zato jer izgledaš... neiskusno. Tako je to kad odrasteš na taj način.” U sjeni tvornice. Tako on to zove. Sam je odrastao u Stockholmu, Berlinu i Budimpešti, studirao u New Yorku. Lukasov je vršnjak, ali toliko sigurniji i vičan svijetu, zbog čega izgleda nekoliko godina stariji. Bio je posvuda, radio svašta. Zgodan u neonskom osvjetljenju, ali i bez njega. Ulazimo u tunel, nikad prije nisam bila u autu pod zemljom, ali čitala sam Alisu u zemlji Čudesa od početka do kraja i radi se o istoj stvari, samo u mračnijoj verziji.
Kad smo ponovo vani, spuštam prozor, miris grada je smrad ispušnih plinova, novog asfalta, ulja iz restorana. To je najbolji dar koji sam mogla dobiti. Kažem dok mi duga kosa vijori na vjetru, a oči suze od hladnog večernjeg zraka. “Što kažeš? Danas ti je rođendan?” pita začuđeno dok pretječe lijevo i desno. Da. Sedamnaesti.
Njegov je stan u kvartu koji se zove Brijeg kasarni. Betonski bedem iz sedamdesetih s prozorima uskim poput puškarnice. Dok unosimo njegovu prtljagu, pomišljam da je najružnija kuća najbolji izbor za stanovanje – ne vidiš je. Opažam znak na ulici. Zurim u njega. To je previše... “Što?” pita. “Strindbergova ulica? Ovdje je također jednom stanovao? Zaista?” Valjda je. Nekada. Stanovao je na mnogim mjestima u gradu, ali ne baš u ovakvu berlinskom bunkeru, kaže Yoel nezadovoljno. U njegovu društvu stalno se podsjećam da su razmažen i pokvaren iste riječi na engleskom.
Zgodan kad puši i kad se smije, zgodan kad se uzbudi, čak je bogat na zgodan način i zgodno je pijan, voli popiti, ali ne postaje od toga zlovoljan kao Lukas. Oko Yoela vlada lakoća koja skoro provocira, u kojoj gotovo sve postaje jednostavna igra. Ne kao s Lukasom, igra koja dolazi poput munje i koja nestaje, ne, s Yoelom se igra nastavlja, a pravila su da moram zaboraviti Lukasa.
Kad bi nas sad mogao vidjeti, hvala bogu što ne može... iskočio bi iz vlastite kože. “Ne misli sad na njega”, šapuće mi Yoel. Njegov trbuh miriše na ylang-ylang, sandalovinu, na sjeme, pokazuje mi takt, voditi i slijediti jednostavna je logika. Tijekom seksa trebaš prestati misliti, kaže, kao da zna da je to jedino što trebam.
Sve mu ide lako. Ne samo u krevetu. Sve je išlo lako od prvog trenutka, otvorio je suvozačka vrata na autu koji je donedavno bio Lukasovo blago i zamolio me da uskočim. Uzeo mi je djevičanstvo onako usput, a onda ga je uzimao još mnogo puta prije nego što smo uspjeli istovariti prtljagu, posložiti stvari u stanu, prije nego što sam razmaknula zavjese da bacim pogled s prozora.
Kasnije: “Nemoj reći da sam ja bio prvi. Ali, kvragu, Lo, kako sam mogao znati? Mogla si bar reći nešto, onda bi bio malo...” “Kakav? Polaganiji?” “Možda. Volio bih barem da sam to znao. To je...” “Odgovorno?” “Ne, nego kao važno. Posebno.” Gleda me s nevjericom. “Hoćeš reći da ti i taj Lukas niste nikad, nijedanput, niste ni pokušali?” Ponovo govorimo o njemu, a ja to ne želim.
Lukasu su uskoro bile dvadeset četiri godine i mislila sam da je jasno da to ponekad radi. Nisam ga mogla zamisliti ni s kim, ali netko je ipak jednom sigurno postojao, samo tko bi to bio? Netko u tvornici? Nikada nije u slobodno vrijeme govorio o poslu, kao da posao nije postojao na neki drugi način, nego samo kao tupa bol u ramenima i rukama. Možda je bio tako šutljiv jer je tamo imao nekog? Znala sam da nije, ali bilo je žalosno misliti da nikad nije imao nikog drugog, samo to sa mnom.


Prvo jutro u Stockholmu: oslobađam se Yoelova zahvata i idem na prozor, razmičem teške bijele zavjese. Tamo je. Sjajan kao čaša vode na suncu. Čist i prožet vodom, savršene siluete na ljubičastoplavom nebu u kasno ljeto.
Spavajući, ušla sam u jedan novi svijet, čudesno sličan, a opet potpuno različit. Grad je šuma svjetla i buke u pokretu, ne sjećam se kad sam se posljednji put osjećala tako malenom, možda onda kad me tata nosio, držeći me ispod pazuha, preko polja po olujnom ljetnom vremenu. Nije se usudio nositi me na ramenima jer se bojao da bi moja mokra glava mogla privući grom u polju. Bila sam se prestrašila i pobjegla u žitno polje – premalena da me vide, u panici sam žmireći trčala u krugovima i otkrili su me tek po lelujanju žita. Tata me ulovio, tješio, grdio, spasio i nosio čvrstim rukama kroz polje osvijetljeno nevremenom kao u ružnom snu.
Je li to svijet narastao dok sam spavala ili sam se ja smanjila u snu – sve to preda mnom oduzima mi dah. On se smije i ljubi me između očiju, tipično za Yoela. Moje oduševljenje Stockholmom očito je jako dirljivo kao kad krtica prvi put, proviri i vidi svjetlo. Pokazuje mi vidik s visokog Södera. Već samo to da taj južni dio grada nazivam “visokim Söderom” natjera ga da me opet poljubi između očiju. “To je najljepše što sam ikad vidjela”, šapućem. “Ali ti nisi ništa vidjela, slatkice: prugu, jezero, uvijek isti krajolik, uvijek isti... Kako se ono zove? Lukas?” Stavljam mu prst na usta – ne želim o njemu govoriti – naročito ne s Yoelom. Mislim na njega cijelo vrijeme i to je već dovoljno bolno. Ostavila sam ga bez pozdrava, postoji li pomilovanje za takav čin? Čak ni Yoel ne bi tako učinio. Da sam barem pričekala da prođe pokop ili da sad ublažim štetu i nazovem ga. Ne, radije se opijam svim tim novim, ali ne uspijevam se potpuno osloboditi osjećaja da sam dezerter, izdajica bez srca.
Najradije idem van nakon nevremena da budem sama na ulicama dok još nitko nije primijetio da je prošao pljusak. Prazan grad, moj na trenutak. “Svjesna si da stanujemo u najružnijoj zgradi u čitavom gradu”, kaže on ne bi li me spustio na zemlju. “Ali ja to volim.” Prema Yoelu razlog je što sam rođena između dviju tvornica. Između četiriju tvornica, točnije. Ili egzaktno. Četiriju tvornica, jedne željezničke stanice, jedne industrijske zone i jedne hidroelektrane. Nije mi poznato jesu li ga previše voljeli kad je bio mali, ali svakako je dobio previše svega. Ništa mu nije dovoljno dobro, stan je daleko ispod njegovih standarda. Upravo ima premalo sredstava za onaj život koji misli da zaslužuje. Samo da se nije posvadio s tatom – to je rizik finih obitelji, mogu te isključiti. Ukinuti ti mjesečni dohodak. Tata je od njega digao ruke.
“Što bi nastalo od tebe da nisam došao ja i spasio te?” čujem kako kaže jednog dana dok doručkujemo u krevetu, kasno je popodne i vani se već smrkava. Kći kralja gnojiva? Tvornički leptir koji prede beskrajnu nit u mraku tvornice vune? Vječita djevica? Sasušena. Kroasan mi raste u ustima poput ličinke što ga više žvačem. Znam da se šali. Ali ipak. “Nisam sa sela. Dolazim iz udaljenijeg područja.” Nije to bilo baš selo jer smo imali ulične svjetiljke, ali nije to bio ni grad jer ondje nije bilo asfalta. Kuće nisu bile tako dobro održavane, a ni vrtovi ni djeca. Da barem pruga nije prerezala vidik preko valovitog kraja, da barem nisu dugi teretni vlakovi isprekidali razgovore za kuhinjskim stolom. Na prijelazu iz zime u rano proljeće jezero bi se uvijek izlilo i preplavilo polja, a lokalna flora imala je ružna imena kao močvarni ljiljan, list mulja, vodena kuga, hladna trava. Skučenost svega jasno je pokazivala da tamo ne pripadamo ni Lukas ni ja. Da smo barem imali drugačije obiteljske prilike koje bi dale privid da ondje pripadamo. Ali nismo ni to.
“Tvornički leptir”, govori Yoel ili čitam li ja to samo u njegovu pogledu? On sam pripada plemenitijoj vrsti, ali zbog toga nije osjetljiviji. Leptir dudova svilca, jasno i zanosno nacrtan. Samosvjestan i očit. Iskusan, s mnogo putovanja iza sebe, profinjena vrsta s dobrim poznavanjem kuhinjskog francuskog. U restoranu vraća hranu ako mu ne odgovara i očekuje odštetu za svoje razočaranje. Voli sve što završava na “confit”, što s vremenom otkrivam da znači kuhano u vlastitoj masti. Zvuči odbojno, ali on tvrdi da je divlja patka “confit” rajsko jelo. A coeur de filet, “srce filea” najdeblji je i najbolji dio tog mesa. To je taj dio mene koji on nikad neće dobiti, ali on ga i ne traži.
Zaigrana i opuštena predigra, jesmo li samo to jedno drugom? Ako vodimo ljubav rano navečer, on nakon toga izlazi kao da je gladan još nečeg čega nema kod kuće. Premlada sam da idem s njim, premlada za jedina mjesta koja su vrijedna posjeta – on sam ulazi na sva vrata, ljudi znaju da nije neki siromah, barem ne po restoranima.


Lukas i ja izmiješali smo živote, izmiješali dane i noći, mrak i svjetlo. Odlučili smo da nećemo imati tajni. Tajne su đavolja sredstva, čuvaš li ih predugo, postaješ đavolova produžena ruka, vjeruj mi, rekao je Lukas. I povjerovala sam mu. Skoro prelagano. Bili smo sami, on i ja, i to povjerenje koje je trebalo usmjeriti na nekog – stajao je pored prozora u kući ronioca bisera na zelenkastom svjetlu jezera. Istovremeno prisutan i odsutan, kao na straži, ali zašto, nitko nije ni znao da smo ondje. A rizik da bi netko zašao tako daleko na grmljem obrastao put i otkrio nas bio je minimalan.
Naposljetku, svaki bi dan ipak prešao u večer kad smo se morali rastati, no Lukas se nikako nije mogao pomiriti s tim trenutkom. Mama je stajala na verandi kao da zove svoje blago s paše, tražila me pogledom i vidjela kako sama dolazim s jezera. Lukas mi je uvijek govorio neka otrčim malo ranije. “Gdje si bila?” “Vani.” Mama me pomirisala prije nego što me pustila u kuću. “Smrdiš na dim”, prigovorila je. Svaki put. “Pale nešto dolje na polju”, odgovorila sam. I šmugnula u kuhinju, gladna kao vuk.
Nisam otišla na lijep način, a ni posljednjih mjeseci s Lukasom ne prisjećam se rado. Nekakvo zlo sunce sjalo je na nas tog našeg posljednjeg zajedničkog ljeta. Jedva sam disala na ljepljivoj vrućini, a čekanje da Gabrielovi dani dođu kraju bilo je poput doline mrtvih sjena, tako duge da su prošli i proljeće i ljeto dok smo izašli iz nje.
Svaki put kad pokušam zamisliti što Lukas sada radi, vidim ga pored Gabrielova lijesa u crnim žalobnim hlačicama koje su bile njegovo jedino odijelo tih dana. Pokop u krugu najbližih, kako to izgleda ako se taj krug sastoji samo od jedne osobe? I kako izgleda jako jednostavan pokop?
Treba mi vremena prije nego što shvatim odakle dolazi taj miris. Osjećam ga samo uvečer kad idem spavati te mi ništa drugo ne odvlači pozornost. To je miris ljeta s Lukasom, u kući s Gabrielom koji se uvukao u mene. Ne pomaže ni tuširanje ni pranje odjeće, miris ostaje duboko u nosnicama, nedostupan, sve dok napokon ne nestane polako, kao tuga koju čovjek više nema snage osjećati.
Oštra svjetlost ljeta prelazi u nešto drugo kad stižem u Stockholm. Postaje blaža i mekša poput Yoelova smijeha. Mañana, kaže i ja pokušavam naučiti to od njega, napravit ćemo to sutra, sve može pričekati, sve osim trenutka u kojem treba uživati dok traje. Sada, samo sada.
Igra, milovanje i razočaranje. Jašem na njemu u krevetu s baldahinom po imenu Hirošima. Obećavam mu vječitu vjernost u nebu od tila u boji šlaga. Vodimo ljubav. Smijemo se. Još malo vodimo ljubav na blijedom svjetlu krevetne lampe Sodome. Naručujemo kinesku hranu u malenim bijelim kartonskim kutijama koje nam donose na vrata. Nikada prije nisam jela kinesku hranu, nikada naručivala hranu u kuću, vidjela sam to jedino na filmu. Yoel otvara vrata gol, Kinez drži masku, ne gubi lice, kako kažu Kinezi, primjećuje Yoel i da je mu bogatu napojnicu, zadrži sitniš... Novac brzo nestaje u Yoelovim rukama... Gorimo i vodimo ljubav, jebemo se i gorimo pod svilenom zavjesom Gomorom. Ljubav je kao da zapališ cigaretu na gorućoj zavjesi, pretjerana gesta, pretjeran rizik, čuvaj se, Lo, čujem mamu... Volim one poljupce poslije s okusom slatko-kiselog umaka i kad ga uzmem u usta, ima okus slatko-kiselog umaka. U svoju bilježnicu s crnim voštanim koricama počela sam popisivati riječi koje moram znati u Yoelovu društvu. Slatko-kiselo. Fellatio. Mañana.
Vodim ljubav s leptirom, bestežinskim, koji me diže iz plahti, lebdimo u zraku, vrtimo se, znojimo. Od mene se uzbudi, od njega se naježim... Dajem mu... Da, što mu dajem? On već ima sve. Mogu mu jedino dati ono što nema – sebe. “Takve kao ti ne rastu na drveću, Lo. Ili možda baš rastu na drveću, jako posebne vrste”, šapuće mi tako duboko zabijen u mene da me sve boli. Muški ud raste za vrijeme snova i dodira. Provjeravam na njemu je li to tako i tako je. Ako se impotencija liječi mirisom cimeta, kao što kažu na radiju, mirisom djetinjstva, maminih kolača, to nije moguće ispitati na Yoelu, izgleda da ne ulazi u rizičnu zonu. Ponekad dobije erekciju dok peče jaja ili dok se brije, ili razgovara s prijateljem na telefon, čak i kad sjedi buljeći u svoj pismeni rad. “Želim te, zar ne vidiš?” “Stavi tamo vrećicu leda.” Rekla sam mu da ću ga odbiti sljedećeg puta kad dopusti da ga ometem u učenju. Ali ne kažem mu ne. Ako nisam to ja, onda je to neki drugi svrbež koji ga ometa, taj pismeni rad neće nikad završiti i to nije moja krivica. Coitus a mamilla. Želja za igrom. “Stani”, cvili kad ga pokušam prebrzo progutati. Tako je snažno da se jedva možemo pomaći, doživimo black out od užitka. Petite mort, mala smrt. Govor ljubavi Yoel zna tečno.
“Volim te”, kažem iako ne mislim to. Tako je lakše reći. “I ja tebe volim”, šapuće mi iako ni on to ne misli. Nevrijeme i nesreće ne dosižu nas ovdje. Gola sam osim što imam nešto crnog nakita koji mi se sjaji na zapešćima i oko vrata. Nešto jeftino što mi je kupio tek tako, magnetit, nakit za one koji tonu – i ja stvarno tonem s njim do dna, ali ne duboko jer on nema dubine. I sam to kaže i smije se pokazujući svoje bijele, malo krive zube.
Ništa ne traži od mene. Nije kao Lukas. Postoje stvari koje Yoel hoće, ali to nije ni potreba ni ovisnost, samo želja. Napuni me, a osjetim se lakša no ikad. Ali ako zaželim stati na njegova stopala i plesati s njim, žali se da sam preteška, a kad hoću s njim izaći, kaže da sam premlada. Barem za ta mjesta na koja ide. Poljubi me između očiju i ode.
Kad se napijemo, loši smo u krevetu, ali drugog dana možemo biti skupa satima. Ubrzo shvaćam da nema boljeg afrodizijaka od prosječnog mamurluka. Ta lakoća kojom se Yoel kreće kroz život, samo čekam kad će se promijeniti u nešto suprotno. Ne mogu vjerovati da nema nijednog oblaka na njegovu nebu.
Jedna od njegovih bivših djevojaka, izgleda, ima jednako jasan pristup životu kao on. Dođe ponekad na čašu vina prije nego što ode dalje. Postupa prema meni kao da sam kućna pomoćnica koja je napravila stanku između čišćenja zahoda i peglanja košulja, a moguće i seksualnih usluga koje, prema njezinu shvaćanju, idu uz taj posao. Uvijek dolazi iz kupovine s nečim užasno skupim što ovdje isprobava i pokazuje nakon što joj je Yoel predano pomogao da zatvori patentni zatvarač.
Snuždim se čim je vidim kroz rupicu na vratima. “Stvarno si luzerica kad još uvijek stanuješ s njim”, kaže mi, poljubi ga u obraz ne dotaknuvši ga. On tvrdi da ona nikad nikog ne dodiruje, samo ako mora s nekim u krevet zbog toga što... Da. Barem jednom svakih pola godine, da je dečko ne ostavi, i onda s onim koji joj pruža ono što želi. Izgleda da te jednokratne muškarce bira više prema tome što joj pružaju izvan kreveta nego u njemu.
Uši su mi poput zaobljenih šišmiševih krila. Čini se da je nije briga ako slušam, možda to radi namjerno – jer čitavo vrijeme pokazuje da me vidi iako me nikad izravno ne pogleda. Širi nemir samom svojom pojavom po Yoelovoj kuhinji, ima moć potrošiti sav kisik u prostoriji. Uvijek isti obrazac: uplovi, zamoli ga da otvori bocu vina, popije tri gutljaja i ostavi ostalo, brzo nabroji sve u čemu je uspjela otkako smo je posljednji put vidjeli. Život joj je pobjednička povorka, a mi imamo čast biti publika. Pogledavam Yoela dok ona govori. Dobivam utisak da ga njezini uspjesi stvarno zasljepljuju, a te naizgled samoizazvane katastrofe bude njegovo sažaljenje. Nakon toga prepričava nam svoje najnovije uspjehe s ljudima – muškarcima ili ženama, nije važno, ionako se nikad ne radi o seksu. Seks je samo dobro iskušano sredstvo koje uvijek donosi pobjedu.
Više puta dnevno zavežem tenisice, uzmem nešto novca u džep, kovanica i malih novčanica koje leže posvuda po stanu. “Kamo ćeš?” “Van.” Poljubim ga u prolazu i preskačem stepenice dugim nemirnim koracima. To je kao da imam psa, kaže Yoel, psa koji sam ide van. Nemam ništa protiv toga da sam pas. Gibak, samostalan, stalno u pokretu. “Nedostaješ mi kad te nema... Ali vratit ćeš se kad budeš gladna, je li?” Da. Doći ću kad budem gladna, ali prvo moram pronjuškati čitav grad.


Stockholm je san iz kojeg se ne želim probuditi, privlači me voda, idem prema njoj. Uopće nema miris kao jezero kod nas doma, ne kao blato s germom, prije opor kemijski miris dizela i ulja. Stockholm opasan vodom. U početku uspijevam zanemariti sve što je ružno. Kao i kod Yoela.
Tapete sa zlokobnim flamingo pticama boje ekcema u spavaćoj sobi, kuhinjske stolice otrovne žute boje od koje gubim apetit, iznad kreveta slika Car Crash od Warhola, šokantne pink boje. “Monotono ponavljanje i kričava boja izraz su moralne i estetske praznine koju pop-umjetnost rado ističe”, podučava me on. Monotono ponavljanje i moralna praznina blješte iznad nas svaki put kad legnemo u krevet, a auti se sudare u istom trenutku kad mi zabaci glavu.
Dani s njim prolaze kao muzika u baru s pijanistom, čovjek ih jedva primjećuje. Nijedno od nas ne radi, on ima dovoljno da možemo živjeti, a ako nema, uredi to na neki način. Yoel, ćiribu-ćiriba. Novcem se rukuje diskretno, o njemu se ne govori. Kad imaš, trošiš velikodušno na sebe i druge. A kad nemaš, umiriš se nakratko i ne žališ se zbog toga. Praviš se da se ništa nije dogodilo, ionako se radi samo o kraćem prekidu.
Lukas je neprestano govorio o novcu, za njega je taj prekid bio stalan, mentalan ili, bolje, bio mu je u krvi. Bio je zastrašen zbog toga. Često je pričao što bi napravio da se jednom obogati iako smo oboje znali da bi za to bilo potrebno čudo, a čuda se nikad ne događaju, zato se i zovu čuda.
Yoel nikada uistinu ne upada u krizu. Nastoji se prema svemu odnositi nonšalantno, uvijek može nazvati svoju mamu i lijepo je zamoliti da mu napiše otvoreni ček, kad mu se skupe računi ili kad mu nešto dragocjeno zapne za oko. Yoel uživa u životu, pravi je dandy koji živi iz dana u dan i nikada ne muči ni sebe ni druge razmišljanjem o novcu.
Postoji li ipak neki osamljen oblak na njegovu nebu, onda su to roditelji, ali to je više kao lagan pljusak koji dolazi u pravilnim intervalima, prođe i nestane. Obitelj se sastaje dva puta godišnje, bez većih izljeva nježnosti. Sastaju se u velikom stanu u Ulici Riddargatan, koji je inače prazan. Mama doputuje iz Budimpešte, tata iz Berlina. Da se poigraju braka. Sve obave tijekom jednog vikenda, savjesno i na vrijeme. “Dođu kući i stave prsten na ruku, taman dovoljno često da održe privid. Misle da mi ne znamo da su rastavljeni, nije li to dirljivo?”
On je posljednji izdanak neke stare plemićke loze, isto toliko fine kao što je on siromašan. Obitelj ima novca iako sam smatra da ne dobiva dovoljno. Odrastao je u staroj odjeći svoje braće, a dok je bio tinejdžer, tata mu je bio toliko škrt da je Yoel morao zavoditi mamine prijateljice ne bi li zaradio džeparac. To nije ispričao meni, već svojoj bivšoj djevojci koja mi je to prenijela tijekom jedne od svojih noćnih sjedeljki u njegovoj kuhinji. Loš običaj više klase da razmazi svoju djecu, ipak je potrebno zadržati izvjesnu glad da se dođe nekamo u ovom svijetu. Yoelova mama želi da joj sinovi stignu što je moguće dalje. Zato da ih ne mora gledati, nagađa on.
Moja mama nije željela da ja odem. Svi su ostali otišli. Nastojim ne misliti na to – na uzrok – to je kao da slažeš slagalicu od tisuću dijelova, a većina ih nedostaje, čovjek se iživcira čim započne. Jedino u što sam sigurna je da je sve započelo tatinim odlaskom. Taj dio slagalice stajao je u sredini i bez obzira na to koliko velika bila obitelj, dovoljno je da jedan nestane pa nije više čitava.
Ne zovem je na telefon. Ne otvaram njezina pisma. Odgovaram na njih, a da ih nisam ni otvorila. I ti meni nedostaješ, pišem joj. Ali ne mogu otputovati kući jer bi to značilo stati pred Lukasa, a na to se ne usuđujem ni pomisliti. Nas dvoje smo se sreli kroz vatru, što možda ništa ne znači, ali i u mojim snovima, iza mojih zatvorenih vjeđa požar još uvijek gori, a mama se javlja na telefon i kaže da se Lukas bacio u vatru kad sam otišla. Ostavio mi je pismo, veli, ali kad ga je pokušala čitati, nije mogla, tinta se razmazala, bilo je potpuno nečitko. “Ali ti znaš što je tamo pisalo, Lo.” Odbacim slušalicu kao da sam se opekla. I onda se probudim.
Počela sam misliti kao Yoel, mañana, to ću sutra, neka čeka sve što nije važnije od seksa. Ali sutra nikako da dođe. Svakim danom postaje sve teže javiti se Lukasu. Isto tako i kući, pisma koja je mama poslala stavljam neotvorena na hrpu. “Nije li ih bolje odmah baciti?” pita Yoel. Misli da se bojim predbacivanja, ali ne radi se o tome.


U Meksiku postoji vulkan koji nije proradio posljednjih tri stotine godina, ali oblačak dima neprestano lebdi nad njegovim vrhuncem pokrivenim snijegom. Kad sam to čula, pomislila sam na njega, ponekad vrijeme ne igra nikakvu ulogu. Voljela bih živjeti u Meksiku, svi kažu da je tamo tako lijepo, ako ne voliš previše, ne voliš dovoljno – riječi, tako lako izrečene.
Moj odlazak s Yoelom sigurno je u Lukasu probudio osjećaj maratonca kojeg prestižu na posljednjim metrima staze. Stalno je čekao da ga dostignem u razvoju, promatrao me. Bio je odrastao, ali nije mogao živjeti poput odrasla čovjeka, sigurno mu je bilo tegobno gledati promjene na mom licu, osjećati miris puberteta. Gladan osjećati miris nečeg što želiš.
Znam da se samo tako kaže, ali možda nije potrebno pokušavati zaboraviti, bolje je pustiti da prođe samo od sebe. Tako jednog dana jednostavno primijetimo da je prošlo, više nema oblačka dima nad vulkanom.
Ako sam ikad vjerovala da je život pravedan, ta se iluzija raspala kad sam srela Yoela, a pogotovo kad sam upoznala njegovu bivšu djevojku. To dvoje ima fantastičnu odliku – ništa ih ne može srušiti. No ona je još neodgovornija. Kao da nemaju jezgre, za razliku od Lukasa koji kao da je čitav bio jezgra, bez ikakva zaštitnog omotača.
Teško je definirati neodgovornost, što je od toga neosjetljivost, a što samo bezbrižnost. Neće joj to uspjeti, pomišljam dok je slušam kako govori na koji način postupa s ljudima kad hoće dobiti ono što želi. Čini se da joj cijeli svijet oprašta. Poput Yoela, i ona se uvijek izvuče, što je stvarno životna nepravda.
Kad pogleda u mom smjeru, odmah prijeđe pogledom dalje, kao da je moje lice umara. “Ne uzimaj to tako ozbiljno. Gledaj na to kao na zabavu”, bodri me Yoel kad je napokon otišla. “Zabavu?” Zar mu ona zaista toliko znači? “Ljubomorna si”, zafrkava me. Ljubomorna? Ja? Nikada. Na što bih mogla biti ljubomorna? Možda na način na koji ga ona navodi da je gleda – jedini trenutak kad on pokazuje barem malo ranjivosti. Jednom ga je duboko povrijedila i svjestan je da se to može ponoviti.
Istovremeno, dok se naginje prema njemu i dok se smiju nečem što samo oni razumiju, oko joj pobjegne na stranu. Mogla bih ga zavesti... Da si vrijedna toga i da ga ne moram pritom dodirivati...
Zašto ne želi nikog dodirnuti, pitam Yoela kad je napokon otišla. “Da, zašto?” Oklijeva. “Ne znam, vjerojatno misli da je to rasipanje sebe.”
Kad vjeruje da sam zaspala, Yoel se samozadovoljava. “Masturbacija”, kaže za vrijeme doručka. “Što s njom?” pitam i pružam mu delikatesnu paštetu iz koje gledaju male crne vražje oči tartufa. “Dolazi od riječi manus, što znači ruka, i stuprare, što znači povrijediti ili oskvrnuti.” “Aha, znam.” Počinje tako sam odgovarati kad me želi naučiti nešto iz tog velikog svijeta, postaje pomalo dosadno, prirodni sam lumen i svako je podučavanje izlišno. A seks nije ništa tako prijelomno kao što sam vjerovala – nije više od onog kad sam ostajala budna cijele noći s Lukasom ili ronila s njim preko čitavog jezera. Ugodan je, odnosi misli, želiš ga ponoviti, ali tako je i s mnogo drugih stvari. Možda me ne zadovoljava onoliko koliko bih željela.
Yoel je slobodan po cijele dane osim nekoliko sati kasno popodne kad napokon prebrodi otpor da se posveti pisanju svoje radnje. Mađarska migracija od prelaska stoljeća do baršunaste revolucije. Teško je ne biti opčinjen složenom povijesti njegove obitelji koja se provlači poput crvene niti kroz europsku i američku povijest. Povijest moje obitelji uvijek je izgledala jednako, iz generacije u generaciju. Ako čovjek zna odakle dolazi, valjda mu je lakše znati kamo ići, je li zbog toga Lukas bio onako izgubljen? Onaj tko se ne sjeća prošlosti, ne može predočiti neku budućnost.
Ostaviti sve iza sebe, emigrirati kao što je učinila Yoelova obitelj, osjećaj je slobode prožet krivnjom. Crn trag koji prolazi ravno kroz olakšanje – znati da je moguće, da je, ustvari, izvedivo... samo pobjeći. A istovremeno moraš živjeti, možda zauvijek, s osjećajem da si iznevjerio.
Ostaje dovoljno dugo da me nauči upotrijebiti sve daljinske kontrole za sve nepotrebne električne aparate i da vodi ljubav sa mnom sve dok i to ne postane dio svakidašnjice, zatim odlazi. Na prvom putovanju ide u Berlin i Budimpeštu, u svakom od gradova ima po jednog roditelja, kao i akutni ekonomski interes da se s njima zbliži. Ne znam što bih sa sobom u stanu. Kod kuće je uvijek bilo nešto za napraviti, a ovdje u stanu nemam se čime pozabaviti.
Čitavu noć provodim pred televizorom. Slika se mijenja kako raste moje pijanstvo, otvorila sam jednu od Yoelovih skupih boca i polako je praznim. Tobolčari. Vražji tobolčari iz Tasmanije. Obični klokani. Čudnovata bića s vrlo neobičnim načinom razmnožavanja... Dok drugi sisavci nose u sebi mladunče sve dok se ne razviju, tobolčari se rađaju kratko vrijeme nakon oplodnje. Sjedam na pod ispred sofe s čašom vina, Yoel me naučio sjediti na podu, kod nas kod kuće to je bilo nemoguće, po podu se samo gazilo.
Privlačim se bliže ekranu i gledam malo embrionalno mladunče kako puzi kroz šumu mamina krzna do tobolca na trbuhu. Baš ta klokanova ženka čudesno je nalik na moju mamu, što je više gledam, sve joj je sličnija. Kad se mlado okoti, sastoji se samo od usta i para prednjih nogu. Vlastitom snagom puže od vaginalnog otvora do dojki u tobolcu, tamo se udomi i počinje sisati. Dojka nabubri da bi se prilagodila obliku usta i na njoj visi mladunče i ide posvuda s majkom, priča spiker dubokim glasom. Tek nakon nekoliko mjeseci čeljusti se toliko razviju da mlado može otvoriti usta i ispustiti dojku.
Prije ili kasnije mlado će se morati izvući iz tog sveobuhvatnog tobolca ljubavi u kojem nema zraka, na tijelu velike životinje – majke. I tek će tada susresti drugu vrstu, kao što je Yoel.
Moj život ulazi u novu fazu. Po prvi put potpuno sam sama, čisti solo. Nakon prvog, kratkog putovanja slijedi drugo: Yoel putuje k prijatelju u Pariz, nekoj prijateljici u Kopenhagen, bratiću u Zakopane. Stan je prepun neraspakiranih putnih torbi jer ne voli kopati po prošlosti. Umjesto podsjećanja na prijašnja putovanja, radije planira nova.
Prestaje mi nedostajati, a ni on, izgleda, ne žudi za mnom jako silno jer stalno odgađa datum povratka, bez nekih objašnjenja, sve dok se nakraju ne naviknem na samoću. “Najljepše mjesto na svijetu tvoje su kljucne kosti”, nema tome dugo da je rekao. Kao da je bio na svim mjestima, na svim ženama. “Koža tvog pazuha... Ako moram uzeti nešto sa sobom na pusti otok.” Poskliznuo se u mene kao da sam zaleđena ulica, kao da mu to uopće nije bila namjera, tek ugodna pogreška. I jednako tako lako skliznuo je van.


Koliko god ne volim njegovu prijašnju djevojku i njezinu naviku da mu uletava u život, ipak sam upotrijebila njezin savjet kako postati uspješna – pomoću visokih peta. Što više, to bolje. Želim, kao i ona, osjetiti kako je to kad ti se zavrti u glavi od vlastite visine. U dućanu polovne robe kupujem par čizmica od teleće kože, s petama do neba. I hodam u njima cijeli dan po stanu sve dok Yoel ne izvali: “Izgledaš drugačije, jesi li se šišala? Ne... Čekaj – smršavjela si? Zar ne?” Procjenjuje me dok sjedi i pregledava svoj novi stereo. “Pristaje ti. Ne da ti je potrebno, ali prokleto si zgodna.” “A što je s tobom?” pitam hladno u iznenadnoj želji da probušim taj balon umišljenosti, “zar i ti ne bi morao nešto poduzeti...” Ne pogađa ga. Njegovu vjeru u samog sebe nije lako srušiti. Ustaje, polako mi prilazi, kružeći oko mene, i prelazi u napad.
Vodim ljubav. U visokim petama s gladnim Yoelom na sebi. Nakon toga gledam s njim Do posljednjeg daha, ali on zaspi usred duge scene u spavaćoj sobi, meni najdraže. Jasno je da vode ljubav iako se to ne prikazuje. Vode ljubav na francuskom, ustima, pričajući, skoro se ne dotiču. Jean Seberg, suzdržana, zaigrana, intenzivna i nedostupna, misterij kao i sve mačke koje se daju gladiti, a u isto vrijeme od toga im je muka. Sjedim tako pokraj ispruženog Yoela i znam napamet njihov dijalog, a nemam ga s kim odigrati: “Ne znaš se našminkati. Izgledaš grozno”, rekao bi on. “Nije mi važno što kažeš. Sve će to biti u mojoj knjizi.” “Kakvoj knjizi?”
“Pišem roman.”
“ Ti?”
“Da, zašto ne ja?” Prestani, što to radiš...?”
“Skini majicu.”
“Ne sad.”
“Stvarno me živciraš!”
“Poznaješ Williama Faulknera?”
“Ne, tko je to? Jesi li spavala s njim?”
“Faulkner je pisac kojeg volim. Jesi li čitao Divlje palme?”
“Nisam, skini tu majicu.”
“Slušaj! Posljednja rečenica tako je lijepa... ‘Između bola i ničeg, ja bih izabrao bol.’ A što bi ti izabrao?”
“Pokaži mi svoje nožne prste. Nožni prsti važni su na ženi.”
“Što bi ti izabrao? Reci...”
“Bol je glupost. Izabrao bih ništa. Bolje kompromis. Ja želim sve ili ništa.”
Nosim čizme sve dok mi ne dosade, kao i Yoelove pohvale. Vraćam ih u isti dućan i odlazim k frizeru, tražim da me ošišaju kratko – kratko u stilu Jean Seberg. Frizer ne zna o kome je riječ, ali ja sa sobom imam sliku na kojoj Jean Seberg sjedi na krevetu i upravo je skinula gangsterski šešir. “Jesi li sigurna?” pita gledajući moju kosu koja mi pada sve do struka. Mislim da jesam. U svakom slučaju, nikad nisam bila sigurnija. “Naravno da je lijepo i u stilu šezdesetih, ali treba imati karizmu filmske zvijezde da bi to funkcioniralo”, doda je frizer. Imam je. “Treba imati oči”, kaže. I to imam. Jedino mi nedostaje jedna jamica na obrazu. Najradije bih da me još oboji blond... ali nemam dovoljno novca, stoga to može pričekati. “Što si, zaboga, učinila?” provali Yoel kad sam došla kući. “Tvoja kosa!” “Pravo kažeš – moja kosa”, odgovorim i prođem pored njega u kupaonicu.
Gleda me kao da me ne poznaje, kao da mi ne vjeruje jer imam tu frizuru. Nešto u njemu očito se ohladilo sad kad mu je oduzet užitak da dodiruje moju kosu. Zar se radilo jedino o tome? Duga tamna djetinjasta kosa, zar je sve bilo toliko klimavo da se srušilo samo zbog toga?

Inkognito




Lukasov nedostižni san tek je jedno od svih mjesta na kojima je bio Yoel. Odjednom me pita bih li išla s njim na put preko vikenda. U Budimpeštu. Samo tako? Svih tih godina Lukasu je taj grad lebdio poput priviđenja, poput iskrivljenog odraza nečeg čega se samo slabo prisjećao. Koliko li samo puta nismo rekli da moramo tamo zajedno otići? Bila bi izdaja da sad odem s Yoelom.
Kao otežavajuću okolnost navodim da nemam putovnicu. Yoel, koji sve može riješiti jednim podizanjem slušalice, sada odsutno kaže, šteta, možda umjesto mene povede nju. Ne shvaćam od prve. Koga? Nju? Svoju bivšu? Pa, ne voli je. Kako se ona može tako ponašati, biti onakva kakva je, a ipak zadobiti njegovu... Što je to već – ljubav? Većina ne izdrži u njezinoj blizini, samo oni strašno jaki i oni strašno slabi, nagovijestio je jednom, a da nije otkrio u koju se kategoriju ubraja.
YoeI miče zastor i gleda van u kišu, jednu od mnogih kiša koje su se tih posljednjih tjedana pretvorile u veliku stalnu kišu. “Ima opet nečeg između nas, ne znam o čemu se radi. Nekako je se ne mogu osloboditi”, kaže odsutno.
Kao da je pokušao.
Sviđale su mu se djevojke poput nje. Mačke na visokim nogama. Malo škiljave, opasne. A zašto je onda bio sa mnom... Nemam pojma. Nisam baš izazivala lančane sudare kad bih prošla kroz raskršće. Čak ni kad sam vozila polagano i gledala na sve strane, nisam mogla to ne uočiti.
Napustila sam ga. Ili je on napustio mene. Kad se vrati s puta, nisam trebala više tamo biti. Prešutno rečeno.
Nije baš rekao da mogu uzeti auto, ali znala sam gdje su ključevi i gdje je parkiran te što treba napraviti da bi krenuo, koliko li sam samo puta gledala Lukasa kako ga se trudi pokrenuti! Yoel ga ionako nikad nije vozio otkako smo došli. Lukasov stari ford nije baš bio auto u kojem je Yoel htio da ga vide po gradu. Nije baš bio tako cool kako je on to zamislio, prije je izgledao kao propala krntija s florom hrđe oko kotača i ispranim lakom koji kao da je izgubio svaku boju na putu ovamo. Govorio je da smrdi na staro jezersko dno koje kipi, neće mu nedostajati više od mene, neće nastati praznina kad se mi izgubimo s nekoliko flaša vina, posteljinom i jednim madracem. I nešto novca. Znala sam za njegova skrovišta i uzela ono što sam našla, mješavinu kruna, dolara, maraka i forinti. Ništa od toga nije sam privrijedio.
Ili će pobjesnjeti, ili će razumjeti.
U bilo kojem slučaju, neću biti ovdje, pa mi to nije bilo toliko važno. Ne radi se o tome da dobiješ, već da se snađeš, rekao je i sam. Ljudi s principima obično ne vole da se isti na njih primjenjuju, ali njegov novac išao je u važne svrhe. Upotrijebit ću ga da zaboravim njega.
Bit će to neka vrsta stalnog duga. Kao što on ima stalan kredit kod roditelja. Nije to bilo malo novca koji je posakrivao po tajnim mjestima, ne vjerujući da znam za njih. Njegovi roditelji očito su bili darežljiviji nego što je htio priznati.
Dok sam tražila, otkrila sam kuvertu sa svojim vlastitim rukopisom, pismo koje sam naslovila umjesto njega jer sam htjela da Lukasu pošalje novac. Do toga nikad nije došlo. Podsjećala sam ga više puta, čak je rekao da je poslao novac, ali nije to učinio. Tek nekoliko tisuća, Lukasov život nije valjda samo o tome ovisio, ali radilo se o principu. Kuverta je bila prazna, stavila sam u nju nekoliko novčanica koje sam bila pronašla, ali kasnije sam se pokajala. Nisam ih mogla poslati nakon tako puno vremena, bila bi to uvreda. Kao da se radilo o novcu, kad se, ustvari, radilo o svemu drugom, samo ne o tome.
Kasnije iste večeri izašla sam i lutala ulicama po svim dijelovima grada, prošla preko svih mostova i šetala svim parkovima. Bilo je to kao da se čistim, još je kišilo i sakupljala sam sve ceduljice na kojima je pisalo “iznajmljuje se stan”, koje sam mogla naći. Telefonirala sam na sve strane sve dok nakraju nisam dobila jedno mjesto iz treće ruke u dijelu za koji sam čula da je lijep poput sela, u Hjorthagenu.
Oko ponoći ušla sam u malen bar samo da vidim što će se dogoditi. Jako brzo prišao mi je jedan čovjek i sjeo na barski stolac pored mene te mi je naručio piće i ne upitavši što bih željela popiti. “Trideset tri su mi godine, kao Isusu kad su ga razapeli. A koliko je tebi, slatkice?” interesirao se.


Lukasov stari automobil bio je moja jedina čvrsta točka, u njemu sam selila ono malo što sam imala, od jedne privremene adrese do druge. Najčešće je to bilo noću, Yoelov novac namijenila sam za dobivanje vozačke dozvole, pa sam zasad morala biti oprezna.
Miris jezera na koji se Yoel žalio još se uvijek unutra osjećao i davao mi osjećaj da sam kod kuće. Miris polja, tvornica, pitome divljine. Događalo mi se da ostanem sjediti za volanom na nekom od parkirališta i pustim misli da odlutaju do moje kuće, zatim do Lukasove, a onda do kuće ronioca bisera pa niz polja na padini, duž autoputa i još dalje, sve do Atlantika. Kad bih bila između dvaju prebivališta, znala sam tako prosjediti čitavu noć. Sve dok sam imala automobil, nisam bila beskućnica. U pretincima otkrila sam stvarčice koje sam još davno ondje ostavila, parfem Everyday Escape, traper-hlačice Lee, paketić svoje najdraže žvakaće, ružan žut šal koji mi je, uz veliki napor, ispleo Rikard, naušnicu koju sam izgubila i koju sam tražila posvuda, samo ne u njegovu autu. Nisam našla ništa Lukasovo. Čak ni jedan papirić za cigarete, za sobom nije nikad ostavljao vidljive tragove.
U istom taktu kojim sam mijenjala prebivališta mijenjala sam i poslove. Bar sa sendvičima, kemijska čistionica, čistačica u bolnici, taksi centrala. Raznošenje novina bilo je najslabije plaćeno, ali voljela sam taj posao. Rutina i pokret, ritam i monotonija, spiralne stepenice lagano su se vrtjele satima. Imala sam slobodu razmišljati u miru. Slobodu da se ne moram nekome smiješiti za novac. Lakoća koja bi zamijenila težinu nakon obavljena posla bila je jednostavna i stvarna. Ugodan osjećaj odrađenog dnevnog posla iako sam radila noću. Najviše sam se nagledala tamne strane grada, zapravo, nisam imala neki plan, bilo je to više neko podzemno vrelo, nada u nešto. “Možeš postati što god želiš”, rekla je mama. “Htjela bih biti netko drugi.” “Ne, možeš biti samo ti.” Biti ja? Zašto bih htjela biti to što sam već bila?
Dolazila bih kući nakon što sam podijelila novine, u vrijeme kad je počinjao jutarnji promet. Ispušni plinovi koji su prodirali kroz prozor uspavali bi me. Yoel mi je pokazao put do užitka, ali uz njega sam također naučila da ne trebam nikog. Najprije sam dobila apetit za seksom, kasnije za samoćom, uživala sam u njoj nezasitno i neutaživo. Čuvala sam je kao nešto dragocjeno, ukradeno.
Stanovala sam inkognito u stanovima iz treće ruke, selila se u širokom luku kroz predgrađa, natrag prema gradu. Na svakom novom mjestu na kojem sam raspakirala tih svojih nekoliko stvari osjećala sam se sve manje kod kuće, sve slobodnijom.
Iznajmljivanje po danu, pisalo je u mom ugovoru u zgradi koju je trebalo potpuno obnoviti, na uglu Ulice Vulcanusgatan. Stanarina je bila neznatna dok se čekalo da se čitava unutrašnjost kuće ispuše poput jajeta, nanovo izgradi i dekorira. Standard tridesetih godina, zajednički tuševi u podrumu punom pauka križara, tako da sam higijenu svela na minimum. “Pogled na vodu”, pisala sam mami iako je to bilo na mjestu gdje je vodena traka zaljeva Barnhusvik bila najuža, zaklonjena masivnim betonskim stupovima mosta. San su svake noće razbijale sirene iz bolnice Sabbatsberg i zvuk vlaka koji kao da nije prestajao prolaziti.
Nisam se bojala mraka, više su me plašili sjene i svjetlo. A gužva među nepoznatima u podzemnoj željeznici bila je gora od samoće. Lukas se bojao naglih pokreta, znao bi se trgnuti iz sna od jednog dodira i probuditi od šapata. Činilo se da nikad uistinu ne spava. Ptice u zatvorenom, lepetanje, panika, udarci krila u okno, to ga je plašilo. To da bi netko mogao naći naše skrovište, da bi nas mogli zaskočiti i razotkriti. Nemoj se uzrujavati, molila sam ga. Lako je tebi to reći, Lo... Osluškivao je zvukove koje ja nisam ni primjećivala, imao je sluh poput slijepca, čuo bi zmije kako plivaju u vodi. Jedino kad se radilo o zmijama, osjećala sam sigurnost pored Lukasa, munjevito bi ih zgrabio za rep i odbacio daleko od mene.
U gradu nije bilo zmija, jedino je zmaj podzemne željeznice šuškajući ulazio i izlazio iz zemlje. I Lukas je pao u lagan zaborav, samo privremeno potisnut.

Vrijeme nije najvažnije




U početku nisam razumjela o čemu je riječ kad je mama na telefon spomenula neko pismo. Onako usput, u razgovoru o nečem drugom – spomenula je pismo koje je Lukas meni napisao. Ni u kom slučaju ne bih zaboravila da sam od njega dobila pismo. Bila sam potpuno sigurna da nisam ništa primila. Jesi, dosta davno, plavu kuvertu, zar se ne sjećaš?
Zavladala je tišina u slušalici, kao da je pomislila da lažem. Proslijedila je to pismo u jednom od svojih pisama koja mi je slala u pravilnim razmacima.
Nikada prije nije mi to spominjala, a sada je odjednom htjela znati što je to Lukasu bilo na srcu. Da, na srcu, tako je rekla. Kao da je time priznala da je imao srce.
Sigurno mu je bilo užasno pisati mi nakon svega što se odigralo. Osim toga, ne sjećam se jesam li ga ikad vidjela kako nešto piše, osim možda svoje ime. Jedna od posljednjih stvari koju je napravio tog ljeta kad smo se rastajali bilo je potpisivanje onog đavolskog ugovora na haubi automobila. Koliko je meni bilo poznato, nije znao pisati, samo je to dobro skrivao. Provukao se kroz školu, a da nije naučio ni čitati ni pisati, za tako nešto potrebna je velika inteligencija i vještina. Napisati pismo zahtijevalo je ogromnu upornost, a da ne govorimo o sramu koji je morao nadvladati da bi otišao do moje mame i zamolio je da mi ga pošalje. Nije ni bio siguran da ću ga znati pročitati. A nakon svega toga nikad nije dobio odgovor.
Pisma od mame ostala su neotvorena, stavljala sam ih na hrpu koja je rasla ispod Yoelova kreveta, misleći da ću ih pročitati “kasnije”, kad se sve malo smiri, no taj dan nije došao. Naposljetku, nakon svih selidbi i putovanja tijekom godina nisam više znala gdje su. Znala sam jedino da ih nisam bacila. S vremenom smo mama i ja polako ponovo počele razgovarati, kratko i s dugim prekidima, o apsolutno ničemu jer smo izbjegavale sve što nas je peklo. Bilo je bolje to nego ništa. Otkako smo počele telefonirati jedna drugoj, stara su pisma pala u zaborav.
Čitavu vječnost prekapala sam po svojim nesređenim stvarima dok, naposljetku, nisam našla hrpu neotvorenih pisama, prepunih loše savjesti, traljavo zavezanih, skrivenih i zaboravljenih na najdaljem mjestu, u kartonskoj kutiji u prtljažniku Lukasova automobila. Tako je to, uvijek na najdaljem mjestu, u posljednjoj kutiji i iako to znamo, najprije pregledamo sve drugo, kao da se pripremamo za trenutak kad ćemo naći ono što tražimo. Brzo sam otvarala kuvertu za kuvertom, bez čitanja, sve dok nisam naišla na plavu presavijenu kuvertu od Lukasa. Nije mama to umislila, pismo je bilo preda mnom.
Nisam ga istog trenutka otvorila. Mislila sam da ću to učiniti te večeri. Kad je došla večer, odlučila sam pričekati do jutra. A ujutro... nekoliko brzih poteza prstom i preletjet ću ga u žurbi – tih nekoliko sekundi ispunjenih nelagodom brzo će proći – pa, koliko je to moglo biti opasno? Koliko teško, koliko neugodno? Već sam znala što bi unutra moglo pisati.
Da smanjim otpor, pokušala sam ga pročitati usput. Dok sam čekala u redu za pranje auta, kod škrinje za zamrznute namirnice u dućanu, u kupaonici dok je tekla voda. Sjela sam na rub kade i četkala zube s neotvorenim pismom pred sobom.
S vremena na vrijeme provjeravala sam je li još u džepu, kao da bi ga nekakav propuh odjednom mogao podići kao papirić od žvakaće, ravno do hladna i vruća Sunca gdje bi u trenutku planulo poput magnezija i nestalo. Činjenica da stvari mogu izgorjeti, nestati predstavlja jednako veliko olakšanje koliko i užas. Svaki put kad pokušam gurnuti svoj od znoja klizav prst u kuvertu i otvoriti je, ne mogu dalje. Riječi koje nisam pročitala ne mogu me doseći. Spuštam pismo natrag u džep i čim opet malo odleži neotvoreno, može ondje ostati i duže vrijeme. Nema žurbe. Ionako je prekasno za sve.
Sjećam se priče koju sam davno čula na radiju, o muškarcu i ženi koji su se strašno zaljubili jedno u drugo, ali zbog nekih okolnosti morali su se rastati. Muškarac je morao otputovati na drugu stranu zemlje i čim se tamo smjesti i sredi, nađe im stan i tako dalje, on će joj pisati. Tako je bilo rečeno. Ona je čekala. I čekala. Sve dok se njezina zaljubljenost nije pretvorila u gorčinu, uvjerena da je on sreo neku drugu, a nije joj imao hrabrosti to kazati. Ostatak života provela je sama. Nakon njezine smrti rođaci su renovirali njezin stan ne bi li ga prodali. Digli su pod u predvorju. I našli kuvertu. Ležala je ispod jednog sloja poda, onamo ju je gurnuo nemaran poštar. Prošlo je pedeset godina, a s obzirom na to da je umrla, za sve je bilo nepovratno prekasno. Da je barem progutala svoj ponos i pisala mu, pokušala ga pronaći. Da je barem on progutao svoj ponos zbog toga što od nje nije dobio odgovor na svoje pismo i javio se još jednom. Da su barem.


Biti slab na nekog izraz je koji nerado upotrebljavam, ali ponekad nema boljeg načina da se to kaže. Yoel me privlačio, a na Lukasa sam bila slaba. Sjećam se njegova smijeha, ne zbog toga što se često smijao, već zbog toga što je to rijetko činio. Vrijeme u svemu tome ne igra veliku ulogu. Pismo u stražnjem džepu teško je kao da je zapečaćeno olovom. Neke je stvari jednostavno nemoguće napraviti. Znam već što bi trebalo stajati u pismu. Riječi koje, ustvari, ne želim čuti.
Ne mogu zamisliti da bi Lukas tražio pomoć za bilo što, naročito ne od moje mame. Kad je pitam kako je to išlo, priča mi da je nekoliko tjedana nakon mog bijega došao do naše kuće. Već ga je iz daljine vidjela kako se približava beskrajno polako, na putu je stao dva puta i pušio. Od mog odlaska nije ga uopće vidjela, a sad je odjednom stajao pred njom i pitao je moj telefonski broj. Kad je mama otvorila vrata, već je sišao niz stepenice kao da je bio spreman na to da će ga htjeti otjerati.
Rekla mu je kako je bilo, da nema moj broj, da je sve što ima samo poste restante u jednoj pošti u Stockholmu. Nije joj povjerovao. Ali tako je upravo i bilo. Nisam htjela poslati svoju adresu kod Yoela u strahu da bi se mama odjednom mogla stvoriti pred vratima. Ili još gore – da bi tamo mogao stajati Lukas.
Tog dana kad sam nestala, mama je uspjela nagovoriti Lukasa da siđe sa zapaljene verande. Samo trenutak prije nego što su pale nosive grede i urušio se gorući krov. Vjerojatno mu je spasila život, no u tom trenutku nije joj za to mogao biti zahvalan.
Najprije, ne znajući što se događa, mama je iz spavaće sobe vidjela mene i Yoela kako dolazimo iz radionice u Lukasovu autu, zastajemo kod Lukasove kuće da bi potpisali neke papire, i to u žurbi, na haubi. Pitala se o čemu se radi. Mora li izaći i vidjeti? Ali s prozora je ipak imala pregled situacije, ukoliko se uopće radilo o nekoj situaciji, ali tako je barem izgledalo, samo što nije znala o čemu bi se moglo raditi. Začudila se još više kad je vidjela kako Lukas iznosi stvari iz kuće, baca ih na hrpu i pali lomaču.
Opasno preblizu, pomislila je. Sasvim uz kuću naskroz suhu nakon mnogo tjedana bez kiše. Na snazi je bila zabrana paljenja vatre poslije ljeta tako dugog i vrućeg da bi se i dani mogli zapaliti sami od sebe. Kad se vatra uhvatila, ušao je u kuću i donio još stvari koje je bacio u plamen, a istovremeno sam stigla ja s Yoelom i prtljagom po koju smo bili otišli. Yoel, za kojeg mama nije znala da postoji, sjeo je za volan Lukasova auta, a ja pored njega. I odvezli smo se. Bila je sigurna da ćemo stati kad smo vidjeli Lukasa i pokušati ga urazumiti, ali mi smo samo prohujali. Vatra je zahvatila stepenice. Mama nije više stigla misliti na mene ni na to kamo sam otišla. Vidjela je Lukasa kako se penje na verandu, ali ne da bi ugasio vatru, stajao je kao da je... izgubio... Brzo je otrčala u kuhinju, nazvala vatrogasce i jurnula dolje.
Lukas nije više bio mršav dječarac od trinaest godina kojeg je, uz malo sile, izvukla iz plamena onda kad je gorjelo polje duž pruge. Ovog puta mogla ga je samo riječima pokušati privoljeti da se sam spasi. Znala je da u blizini velike vatre dolazi do nedostatka kisika te da to dovodi do zbunjenosti, stoga ga je morala što prije udaljiti od vatre. Što mu je točno rekla, ne sjeća se, no bilo je nešto o meni.
“A onda? Bože, što se tada dogodilo, mama?” Nitko mi o tome nije rekao ni riječ. “Ti si nestala, a poslije nisi nikad ništa pitala”, odgovorila je kao da sam samim time izgubila pravo da saznam. A onda je, unatoč tome, nastavila. U posljednjem trenutku Lukas je sišao s plamteće verande, katastrofa je spriječena, barem njezin najpreči dio. Stigla je pomoć koju je mama pozvala i preuzeli su gašenje. Nakon toga nije ga vidjela tjednima, sve dok nije došao i zakucao joj na kuhinjska vrata. Izgledao je umorno i bio je crn kao da je kopao po zgarištu tražeći nešto što možda nije izgorjelo. Bi li ga pozvala da uđe? Uistinu bi mu dobro došao tanjur goveđe juhe, a to što je skuhala bilo bi dosta za čitavu četu, još nije navikla na činjenicu da se obitelj smanjila na minimum. Izgledao je jako mršavo u licu. Očito je lako mršavio, kao da je samo posudio to tijelo na neko vrijeme, kao i sve drugo što mu je nedavno oduzeto. Ali nije se snašla.
“Nije ništa pitao o tebi, a i što sam mu mogla reći? Nisam ništa znala”, kaže. “Zašto si od danas do sutra sve ostavila? Znala sam još manje od njega – sigurno je ipak imalo veze s vama dvoma. Nije tražio odgovore. Samo broj telefona. Adresa mu nije bila važna.” “Nije znao pisati, mama”, prekinula sam je. “Što?” “Ne, nije znao.” “Ali, ipak ti je pisao nakraju. Ja sam ti poslala pismo... Što je htio?”
Kad ne odgovaram, nastavlja pričati. Lukas je izgledao tako beznadno da se uplašila da bi se mogao utopiti, stoga mu je pokušala uliti malo nade. Nade u što, pitam se. “Da ćeš se s vremenom vratiti – ako je to bilo ono što je želio.” “Daj joj malo vremena”, rekla je mama kad se Lukas dva dana kasnije vratio s plavom kuvertom bez adrese i zamolio je da mi je ona pošalje. Možda ga je ta nada ponukala da počne raditi reda na zgarištu i da odluči ponovo sagraditi Gabrielovu kuću. Uhvatio se gradnje takvom žestinom, kao da je želi uskrsnuti iz pepela. Mama je s prozora pratila kako su radovi napredovali, kad je prvi put zahladilo, vidjela je da je kupio dvije plinske grijalice za praznu kuću u koju se uselio u nedostatku drugog. Sigurno je unutra bilo i hladno i vlažno, tako blizu jezera. Komad po komad jer je imao vremena i nešto preostalog novca, nanovo je sagradio Gabrielovu kuću. Jednaku onakvu kakvu je zapalio – kao da u onom trenutku nije želio ništa drugo nego da je se oslobodi.
Sve slobodno vrijeme gradio je sam, sve osim krovne grede koju mu je pomogao dići jedan tesar iz sela. Kad je čudo bilo gotovo, gradnja je stala. Lukas nije nogom stupio u kuću otkako je bila završena, toliko je mama znala. Postala je utočište riječnim štakorima koje ga je ranije tata prisiljavao loviti i utapati. Bila je to kulisa kuće. U trenutku kad je shvatio da se neću vratiti, odustao je od daljnje gradnje, tvrdila je mama. Pustio ju je stajati onako praznu, poput mnogih drugih praznih kuća u okolici nakon što su tvornice prestale s radom i radnici bili otpušteni. Nikada nisam shvatila zašto se nije odselio čim je prekinuo školovanje i počeo raditi. Što dalje od tate čim je uzmogao. Bilo je jeftinih stanova u blizini kožare. Ali možda nije mogao zamisliti kako je to probuditi se svakog jutra i vidjeti nešto drugo, a ne jezero, autocestu i našu kuću gore na brijegu.


“Jesi li bila sretna s tim dečkom zbog kojeg si sve ostavila?” “S Yoelom? Nisam sve ostavila zbog njega, nego sam sve ostavila s njim. I, da, bila sam sretna. Neko vrijeme. Što se drugo može tražiti? Jesi li ti bila sretna s tatom?” Ne odgovara na to, kaže da je to mogao biti bilo tko drugi, a ne on, nije li tako? Ne, nije mogao biti bilo tko, ali sigurno netko drugi, bila sam prisiljena otići da ostanem svoja. Prekid je ionako stalno visio u zraku. Tata i ostala braća su se odselili, djed sa svojom upalom pluća i baka, kojoj je srce od tuge utonulo u salo, pa druga baka koja je dobila rak i Gabriel sa svojim kosturom koji se raspadao. Smrt, smrt, smrt tog ljeta, bože, bilo mi je samo sedamnaest i činilo mi se da je život gotov.
U posljednjem trenutku u područje katastrofe ušao je Yoel i izvukao me. Ne lažem kad kažem da sam mislila na Lukasa svakog dana, ali otputovati odande bilo je najbolje što sam učinila. Ostavit ćeš oca i majku, to je normalno, nisam to ja izmislila. Ali možda je potrebno prije oprostiti se i pospremiti svoju neurednu djevojačku sobu, kaže mama. Ne znam, u Bibliji ne piše ništa o tome.
Bilo je to kasno ljeto kojeg ćemo se sjećati, po selu se navodnjavalo tijekom cijelih noći.
Na snazi je bila zabrana paljenja vatre i zabrana navodnjavanja, ali u tom selu mirnih prijestupnika svi su ipak navodnjavali iako se nitko nije usudio zapaliti vatru, nitko osim Lukasa. Rođenog pod padajućim kometom. Mogao je biti optužen. Uzrokuje li tko vatru u kući u kojoj ljudi stanuju, to se uvijek zove palež, a što je bilo još gore... Gabriel je ležao tamo unutra u krajnjoj sobi. U onom dijelu kuće koji nije zahvatila vatra, ali bilo je nužno napraviti obdukciju da bi se ustanovio razlog smrti i isključilo se da je umro od dima ili topline.
Čak je i mama morala dati podatke o onom što je znala. “Ali, o tome sam ti pisala u pismima. Nije mi bilo jasno zašto ne dolaziš kad sam te zamolila, sigurno si mogla dati podatke koji bi ga oslobodili, bila si tamo kad je Gabriel umro, zar ne? Bila sam sigurna da bi željela pomoći Lukasu, ali vas dvoje odjednom ste postali smrtni neprijatelji.” Mama je kod policije uložila dobru riječ za Lukasa iako nije za to u potpunosti imala pokrića – ustvari, nije znala kakvu je krivnju on snosio u svemu tome. Jedino je znala da je bio izbezumljen tog popodneva kad je vatra planula. Za neke pakao kao da ima više od devet krugova, Lukas je izgubio tatu i mene, svoj dom i sve svoje stvari, automobil, a nedugo nakon toga i posao u kožari. Tada je trebao otići kad već nije ranije.
Ako je netko bio kriv za to što se dogodilo, bila sam to ja, ali moj prijestup nije bio kažnjiv, oni najgori obično to nisu. Nakraju je Lukas oslobođen sumnje, sigurno je u tome uspio zaklinjući se na nevinost ili su ga jednostavno proglasili neuračunljivim jer je pustio da vatra hara. Ali novčana kazna za nebrigu bila je katastrofalna za njega koji nije imao ni prebijene pare. Jedino što je Gabriel ostavio za sobom bila je kuća koja je izgorjela, i to neosigurana. Lukas nije više ništa posjedovao. Sve što mu je preostalo bila je otplata duga za sprovod i njegov život, ali tko bi to mogao nazvati životom? Nije bilo ničeg od čega bi se mogao namiriti dug.

Rijeka zaborava




Moj je plan bio otići i nikad se više ne vratiti. To nisam nikom rekla. Uzela bih Yoelov novac i kupila kartu u nekom pravcu. Kamo, bilo je manje važno. Glavno da bude daleko. Možda u Meksiko. Čula sam da je tamo jako lijepo.
Imala sam putovnicu, Yoel je sigurno zaboravio da mi je pomogao oko toga. Kao da je radio išta drugo nego vadio putovnice za djevojke koje su vidjele premalo svijeta. Čovjek mora imati putovnicu, inače nije slobodan. Putovnicu, novac, automobil. Samo trebam krenuti, ostalo će se već posložiti. Imala sam osjećaj da mogu što god hoću samo ako nitko nije pokraj mene. Samo da ne moram udovoljavati tuđim potrebama. Vlastite sam namirila lako jer su bile jednostavne – samo živjeti, to je bilo jedino što sam htjela. Bez tuđih težina, jedino s vlastitom.
Kupila sam gojzerice New York i kapu New York. Slušala Porgy and Bess. Uzela sam Yoelov novac i otputovala u nadi da će me izliječiti neboderi, dolari i miris ulja u kojem se prži. Nisam malo tražila, New York je ipak bio samo grad. Ali ako zaborav nije htio doći k meni, morala sam ga potražiti, prijeći rijeku zaborava, kako li se već zove, nisam točno znala geografiju pakla, samo da sam u njegovu središtu.
Grad snova sigurno je istovremeno i grad zaborava, kako bismo uopće mogli ponovo o nečemu sanjati ako prethodno nismo to zaboravili? Uvijek sam sanjala o Atlantiku, da letim preko Atlantika... Doživjeti to bilo je skoro previše, savršeno, grozno, sjedila sam budna čitavim putem dok smo klizili kroz mrak.
Čula sam za podzemnu rijeku koja razdvaja carstvo života i carstvo smrti i imala sam predodžbu da ako ju se prijeđe obrnuto, uzvodno, ponovo se vraća u život – sigurno je postojala i ta mogućnost – ovako se dalje nije moglo. Nalazila sam se u limbu, između života i smrti, u čudnovatom stanju u koje upadamo ako nismo zaslužili ni raj ni pakao.
Ušla sam u avion i prešla preko rijeke zaborava s torbom punom novooprane odjeće i nepročitanih knjiga, u njoj nije bilo ničeg što bi mirisalo na njega ili na njega, ničeg što su oni dodirnuli ili što je podsjećalo na nekog kog sam poznavala. Na putu od aerodroma do grada padao je snijeg. Iako sam protiv svoje želje osjetila strah, bio je to grad koji mi je trebao pomoći da zaboravim i bilo je najbolje da odmah počnem.
To je samo grad. Korak prema New Yorku nije veći od koraka prema Stockholmu iz sela u kojem sam odrasla, svejedno, već prvi pogled na njega oduzima mi dah. Mjesto na kojem izlazim iz podzemlja nije naročito lijepo, ali to je New York. Kako sam ga i zamislila, čak se dimi iz asfalta, a tamne fasade toliko guraju nebo uvis da je teško odrediti koje je doba dana. Upozoravali su me da se čuvam nepoznatih šuma u kojima ne poznajem opasnosti. Najbolje je ostati kod kuće, gdje se zna o čemu se radi, gdje se poznaju pravila. Ovdje ni o čemu nemam pojma.
Osjećam miris. Pokušavam si predočiti lice koje bi odgovaralo tom mirisu koji se širi iza mojih leđa nakon što sam sjela na klupu da donekle povratim ravnotežu. Opor oblak, ništa od onog što bi ikada upotrijebio Yoel. Ali poznat mi je, možda zbog tatine braće, njihove različite bočice s vodicama za brijanje stajale su poredane na prozoru kupaonice. Prednost je staromodnih mirisa, rekao je jedan Yoelov prijatelj, da se djevojke osjećaju sigurno s dečkima koji mirišu kao njihovi djedovi.
Kad ustanem s planom grada u ruci da pitam za smjer, vidim da taj uopće ne izgleda kao što sam ga zamislila, moja intuicija potpuno je podbacila. Leđima okrenut prema meni, na klupi s druge strane, sjedi Južnoamerikanac nježnih udova, ne puno stariji od mene, duboko je utonuo u svoju muziku. Ispružio je duge noge preda se, T-shirt i sako, zlatni lančić. Oči uperene u neku daleku točku. Prebacuje pogled s daljine ravno na moje oči, a da mu pritom ne zatitra nijedan mišić na licu. Da se radilo o natjecanju, izgubila bih.
Kad rastvorim kartu Manhattana, još me uvijek drži na oku, i ne pogleda prema karti koju držim između nas. Čitanje karata švedska je specijalnost, mi smo ljudi divljine, tvrdio je Yoel. Amerikanci u gradovima jedva da prepoznaju kartu svog grada, ali zato znaju imena ulica, kvartove, stanice podzemne željeznice, brojeve autobusa.
Tko si ti? Brut? Jicky? Equipage? Eau Sauvage? Hypnose?
Kad ne napravi ni najmanji napor da mi pomogne, počinjem slagati kartu. Tada: “Odakle dolaziš?” pita ne skidajući slušalice. Izgleda iznenađen mojim odgovorom, kao da mi baš ne vjeruje. “Ne izgledaš kao Šveđanka. Šveđanke su visoke, hladne i lijepe. Hoću reći... Ti nisi ni jako visoka ni naročito hladna.” Odustajem od slaganja karte i uguram je zgužvanu poput harmonike u torbu. Pitam kako da dođem na Lower East Side, nemam čak ni osjećaj gdje bi ovdje bio sjever, a gdje je jug. Sad će me naučiti kako se orijentirati, kaže. “Vidiš one tornjeve, dva visoka, najviša u gradu. Uvijek se vide, ma gdje god da si u gradu. Čim izađeš iz podzemne, pogledaj gdje su. Tamo gdje su oni, tamo je downtown. Na suprotnoj strani je uptown. O. K.? Bez njih se ljudi ne bi snašli u ovom gradu.”
Kad shvati da sam upravo stigla i da je to moj prvi posjet, ponudi me pivom da mi se sve malo slegne. Jedno pivo neće pomoći, ali u redu. Imam osjećaj da letim iznad pločnika dok hodam za njim, duž širokih ulica, sve dalje od stanice, kao da želi da se izgubim. Svaka četvrt velika je poput čitavog grada. Naposljetku, stanemo na jednom sasvim jednostavnom bezimenom mjestu, sličnom mnogima pored kojih smo već prošli. Pogled mi stalno bježi kroz prozor da uhvati dio ulice koja pulsira vani. “Nebo u New Yorku postaje električno u trenutku kad počne sniježiti. Je li ti to poznato?” pita me i pali cigaretu. Ne, ali primjećujem da sam slaba na ljude koji mi govore takve stvari. Kad ga upitam koje je sada godišnje doba, oklijeva trenutak. Ne vjeruje u godišnja doba, kaže – i u svakom slučaju, ne u New Yorku, ovdje se radi samo o tome kakvo je vrijeme.
“Znači, ti si jedna od onih... koje čitaju?” pita me kasnije gledajući u moju torbu iz koje vire dvije knjige za čitanje na putu. Kao da su čitači knjiga neka mutacija zdrave ljudske vrste. Odgovaram malo neodređeno, kao da se pokušavam opravdati. “I ja sam”, kaže iznenađujuće. “Koja je tvoja omiljena? U osmijehu mu lebdi zlatan zub kao prenosivo životno osiguranje. Čak ima i zlatni zub, pomislim i pravim se da nisam čula njegovo pitanje, ali on ga ponavlja. Pročitala sam premalo toga da bih imala najdražu knjigu, sve čitam prvi put, osim toga, to je jako osobno pitanje. “Ma, imaš je sigurno. Hajde, kaži.” “U redu, Bukowski”, odgovorim naposljetku. “You mean, the Bukowski? Like Charles Bukowski?” Kimnem glavom, posramljena što sam se posramila. Normalni ljudi ne misle da je osobno otkriti svog favorita. Požurim mu vratiti pitanjem. “Plath”, odgovori bez oklijevanja. “Plath? You mean like Sylvia Plath?” kažem jer njezino ime znam. “Yeah”, smiješi se. I počnemo se smijati.
Smijemo se sve dok mi palcem ne obriše pjenu od piva s gornje usne. Tad naglo prestajemo.

Užitak i strah




Zatim smo otišli k njemu. Ili, točnije, uzeli smo taksi jer je bilo predaleko za hodanje, stanovao je u španjolskom Harlemu. U prljavoj ulici koja se zvala Pleasure Avenue, Pleasant Avenue ili nešto slično, rekao je taksistu da stane. Zrak s East Rivera bio je pun ulja, sirov i mirisao je na rijeku, stepenište je vonjalo na plijesan, cement i pregorjele tostones. Na ulazu stajala je mlada žena koja kao da je nešto čuvala, napola obučena, zurila je u mene kad sam je pozdravila. Dok smo se penjali stepenicama, čula sam kako kaže chica blanca, cono blanca, bijela cura, bijela pizda, na što se on munjevito nagnuo preko rukohvata i prosiktao nešto upozoravajuće.
“Culo! Desgraciado!” čuo se njezin glas odozdo.
“Puta!” viknuo je uzvrativši.
“Puto! Pato!” odjekivao je njezin glas poput udaraca bičem.
Očito nije dopuštao da ga tako nazove, okrenuo se na stepenicama i jedva sam ga stigla uhvatiti i šapnuti mu: “Dođi, idemo, nema veze, ionako ne razumijem španjolski.” “Naravno da razumiješ, misliš li da ću dopustiti da nas vrijeđa kad se sjeti? Carajo! Nikad se ne bi usudila to reći da sam sam jer zna što bi s njom napravio.”
Poznavala sam psovke od Yoelovih susjeda. Kad su mislili da su im djeca zaspala, stajali bi satima na balkonu i svađali se na mješavini španjolskog i švedskog. Bilo je mučno slušati, ali u svakom slučaju, naučila sam sve ružne riječi na španjolskom.
Poljuljana od piva i njegova načina da iz čistog mira eksplodira u sljedećoj sekundi, najradije bih bila otišla. Mogu li mu vjerovati? Moram li mu vjerovati, je li uopće moguće vjerovati drugom čovjeku ili je bolje imati naviku o svakom misliti najgore? Da me mama sada vidi, rekla bi da sam luda. “Šašavice!” viče joj prije nego što nastavimo strmim stepenicama izvan domašaja njezinih nepresušnih izraza.
Postoji lift, ali moglo bi nam se dogoditi da u njemu ostanemo cijelu noć kakve smo sreće, izgleda da vjeruje da bi nam se to sigurno dogodilo. “Znaš, ovo nije neki povlašten kvart. Ali štakora se ne moraš bojati, nisu napasni, ima ovdje dosta hrane”, čujem njegov glas dok prolazimo katom u mraku. Osjećam ih kako trče uza zidove.
Štakori me kod kuće nisu nikad plašili, nisam prema njima gajila nikakve osjećaje, ni oduševljenje ni gadljivost. Lukas se, naprotiv, nikada nije mogao naučiti na njih. Imaju inteligentne oči, govorio je. “Daj, kvragu, brže s tim”, molio me kad sam ih utapala. Bio je to čin ljubavi, radila sam to da on ne mora, ali ne vjerujem da me nakon toga jednako volio. Ma koliko mi bio zahvalan što to činim umjesto njega, nije mogao razumjeti kako mi je to uspijevalo kad bi stvarno došlo do toga. Činilo mi se da me nakon toga gledao drugim očima, nekako rezervirano. “To su samo štakori”, rekla sam. “A ti si samo idiotkinja”, odgovorio mi je.
Izbrojila sam trinaest katova, osjećam mliječnu kiselinu u nogama, on predlaže da mi nosi torbu, zaista nisam uzela mnogo sa sobom, ali nakraju je ipak teško. Ne uspijevam vidjeti mnogo od stana jer već smo na svojoj destinaciji, u njegovoj spavaćoj sobi, u trenutku kad čitav svijet nastaje i nestaje u njegovu uskom krevetu, a sav zrak koji udišem dolazi iz njegovih usta. “Kako se zoveš?” šapnem kad napokon dođem do zraka. “Ne pričaj toliko.” Žuri mu se da mi skine od puta prašnjavu odjeću i onda svoju. Zbaci s nogu košarkaške tenisice, izvuče se brzo iz majice i traperica i zabije se u mene bez milovanja i okolišanja.


Mirisi su kao sjećanja, ulaze jedni u druge i stvaraju nove varijacije, Lukas prelazi u Yoela koji prelazi u Luiza koji ponovo prelazi u Lukasa. Kao što se miris vode miješa s mirisom sandalovine, cementa, mirisave smole, pelargonija, željeza, dima. On miriše na... “Brut?” dahnem mu u glatku smeđu vilicu i malo je gricnem. Potvrdi glavom. Kako sam to pogodila? Klizim jezikom niz njegovu šiju koja je jedna od najljepših koje sam vidjela, a ja skupljam lijepe šije, imam Rikardovu, Lukasovu, Yoelovu i neke čija imena nisam nikad tražila te sada Luizovu.
Ne pruža nikakav otpor kad kliznem rukom u procijep između prepona i madraca gdje leži njegov ud, polumek i ispražnjen, ali odmah se ponovo ukrućuje kad ga dodirnem. Pita me zašto sam došla u New York i ja kažem istinu – bježim. Pogled mu je začuđen i gotovo malo nemiran. “Ljubomoran bijednik?” pita kao da zna da se radi o muškarcu. Kao iz daljine, čujem kako žalosno zvoni moj smijeh, kao neusklađen klavir u hladnoj sobi. Ljubomoran... Kad bi bilo tako jednostavno. “Damelo duro”, šapnem. Negdje u svom dvojbenom rječniku pronalazim taj izraz, a on zuri začuđeno u mene kao da ne znam što govorim. “Zaboravi to, mala”, šapuće braneći se. Ponovo se preokrene na leđa i istovremeno me povuče na sebe. “Stvarno mi se sviđaš i iznutra i izvana.” Na švedskom to bi zvučalo nemoguće, ali kad on to kaže, zvuči sasvim dobro. Ovaj grad i sve to novo... tako je nestvarno da ne dvojim ni trenutak.
Idemo dalje, još pola kruga, trbusi nam se lijepe i dišemo kao jedno. “Ti si prava ljepotica, znaš li to?” Kimnem glavom. Pravim se važna, vidim mu u očima da to voli dok me njegovo dugačko žilavo tijelo pritišće duboko u mekane opruge sve dok oboje ne svršimo, sasvim mirno.
Malo kasnije u kuhinji kresne šibicu i upali plamen na plinskom štednjaku: “Budi iskrena... Kad si spavala sa mnom, jesi li mislila na njega? Na toga od kojeg bježiš”, pita i pokazuje svoj zlatni zub. “Da”, lažem iako mi je prvi put nakon dugo vremena uspjelo na trenutak zaboraviti njega. “A na koga si ti mislio?” Nije stigao misliti, sve je išlo jako brzo, bila sam kao tropski ciklon usred Manhattana, usred zime. Libido, želja za životom, Thanatos, želja za smrću, voditi ljubav ili umrijeti, suprotno od smrti je ljubav. Iako ne mora biti prema muškarcu, pomislim, zaista ne mora, dovoljna je i svjetlost u ovom gradu, električno nebo prije snježne oluje.
U brzom ritmu razbije četiri jaja na tavi, vruće ulje pošprica ga po golom tijelu, ali ne reagira. Pravi američki namaz majoneze na osam spužvastih kriški kruha, vičnom rukom okreće jaja i peče ih na drugoj strani. Sol. Tabasco. Nekoliko vještih kretnji. I, evo, četiri dupla sendviča su gotova. Jesam li sigurna da neću? Ponudi se napraviti nekoliko i za mene, ali ja odmahujem glavom. Kamo stavlja tu količinu masti je misterij koji razjašnjava kad kaže da ne jede više od jednom dnevno. Uglavnom jaja, a jaja su skoro povrće, zar ne? Nemam apetita, u ustima imam blag okus krvi. “Četiri dupla sendviča dnevno i nisam bio bolestan otkako su me nastrijelili u rame ovdje na stepeništu prije pet godina.” Osjetila sam taj ožiljak usnama ranije u krevetu. Žene s oružjem... Mrmlja Luiz i promatra me pomno dok nam otvara svakom po pivo. “Ti si potpuno premršava. Potpuno premršava. Flaca... ali to je O. K. Volim mršave djevojke.” Pogledam se u tamnom prozorskom staklu. Mršava? To je nova optužba, ali ima pravo, jedva da i samu sebe prepoznajem, izgledam uznemirujuće izgladnjelo, možda zbog premalo spavanja imam taj intenzivni, pomalo izgladnjeli pogled.
Nakon jela nije više u stanju voditi ljubav. I ne pokušava. Jednostavno zajedno utonemo u san.
Kad se probudim, ne leži više pokraj mene. Vani u kuhinji sjedi žena s kompliciranom frizurom u izlizanom jutarnjem ogrtaču boje kave i broji kovanice. “Gringa...” kaže kad me ugleda na kuhinjskim vratima uputivši mi nezainteresiran pogled kao da sam neobično blijed primjerak. Pitam je o njemu. “Luiz, valjda je gore u Bronxu. Gdje bi drugdje bio?” Bronx? A zašto? I tko je ona, njegova mama, sestra, makro, žena pauk – njegova sudbina? Ne, ona je njegova bivša, jasno mi je. Pokušavam se ogrnuti iako je već vidjela moju zimski blijedu golotinju. “Otišao je prije sat vremena. Sad je, pretpostavljam, u svom stanu, kod svoje žene, a tko si ti, njegova nova fufica? Koliko ti je... Daj da pogodim, sedamnaest.”
Krvavo crvena u licu od sramote, skupljam nabrzinu svoje stvari dok ona govori da Luiz, taj pas, prespava ovdje samo kad se posvađa sa ženom, tada dopuže ovamo jer nema kamo drugamo nakon što ju je istukao, a ona ga bacila na ulicu. Dođe ovamo i svaki put dovuče sa sobom neku kurvicu iz najbližeg bara kao da vjeruje da će mu od toga biti bolje, a stvara samo nove probleme. Pogleda me prezirno i nastavlja brojiti sitniš pola decimetra dugim noktima. “Kad se smiri – a ona ga, jadnica, nazove i oprosti mu – vraća se ponovo kući k njoj. Može biti sretan što ne pričam o njegovim malim utjehama u krevetu, onda bi ga sigurno kod kuće pred vratima čekali spakirani koferi... Zna i ona valjda podvući crtu. Kao što sam i ja dok sam ga još voljela. Sad me više nije briga.”
Taj vrag, taj vrag, taj vrag... Stepenice nemaju kraja dok silazim u trku i prisjetim se da sam u polusnu čula telefon. To ga je sigurno zvala žena da mu oprosti što ju je tukao i on se vratio kući k njoj, a meni nije rekao nijednu riječ. Možda mu se sviđalo spavati s dvije različite žene u razmaku od nekoliko sati. Nađem se na pustoj ulici u tri ujutro, u najgore vrijeme, vani sad sniježi kao što je on predvidio. Vrijeme me štiti, pomislim, po ovakvu vremenu vani nema ni psa. Nema mi druge nego početi hodati, kretati se – dovoljno brzo da ne stanem, ali i dovoljno polako da održim ravnotežu.
Žurim niz široku aveniju, naročito brzo pored tamnih poprečnih ulica u koje i ne gledam. Nakon nekog vremena uočim da mi je ostavio poruku u jednom od džepova traperica. S jedne strane telefonski broj. S druge: “Nikada ne ostavljam svoj broj – nemoj da zažalim.”
Trebala bih prespavati cijelu stvar, ali ono što najprije prespavaš, više se nikad ne dogodi. Stanem kod prve telefonske govornice i nazivam ga.


Kad odgovori, čini se kao da je na drugoj strani svijeta, a ne samo na drugoj strani grada. Ne ispričava se zbog svog nestanka, čak ne zvuči pokajnički, ni riječ objašnjenja zašto me ostavio da se probudim sama u stanu s njegovom bivšom ženom. “Kad se opet vidimo?” pita. “Ne dok si oženjen”, odgovaram ja.
“Oženjen... O. K. Oženjen na neki način”, mijenja formulaciju nakon nekoliko trenutaka šutnje. Na neki način? Nije to pitanje gradacije i nijanse. Oženjen si ili nisi, usprotivim se ja. “Prividan brak. Jesi li čula za to?” Tada malo spusti glas... Da, oženjen je i, da, oni žive pod istim krovom, ali ne kao muž i žena, to je samo prividno. Prividno za koga, pitam. Za vlasti.
Ali kako mogu živjeti tako blizu jedno drugog, a da se ništa ne razvije? Kako... Luiz na trenutak zašuti na drugoj strani i kad napokon odgovori, glas mu je još tiši. Ne s njom, kaže. Oženio ju je samo da joj pomogne.
Možda je to izmišljena priča, ali u tom slučaju, snašao se jako brzo. Nije ništa krivo s njom, pristojna je cura, barem dok joj ne postane teško – ali došla je ovamo u nadi da će dobiti pomoć za svoju sidu, bračna veza samo je pomoć za nju i njezine dvije kćeri. On je pokušava gledati kao svoju sestru, nije to lako, ali on pokušava. Ne mora čovjek biti oduševljen svojom sestrom da bi je volio. Tako on osjeća prema njoj. No u posljednje vrijeme...
Ne zna je li to zbog bolesti, ali u posljednje vrijeme ona se promijenila. Postala je hirovita i ljubomorna kao da misli da će je on napustiti. Istina je da pomišlja na to sve češće. Ali nije u stanju. Tvrdi da ne tuče on nju, nego ona njega, tako se u ovoj zemlji izjednačuju razlike među spolovima: “Žene znaju da su muškarci jači. Ali muškarci znaju da su žene grublje.” Stojim sa slušalicom u ruci, poplavjela od zime, snijeg je prestao padati i umjesto toga sad puše, tako hladno može biti samo u gradovima, na širokim praznim ulicama. Prisiljena sa ga upitati, bezosjećajno i direktno. Je li on također? Nije valjda i on...? “Što?” pita. “Bolestan.” “Naravno da ne.” “Sigurno?” “Sto posto. Osim toga, mi smo se zaštitili.” Jesmo li? Toga se ne sjećam. “Pa, nitko ne ulazi u nezaštićen seksualni odnos u ovom gradu, bože, naročito ne s jednom Šveđankom”, kaže.
Ali svi ti divlji poljupci, krv na krv – osjećam kako mi lupa srce. Puštam slušalicu. Idem u hladnoću. Njegove riječi nisu me uopće utješile. U New Yorku sam manje od dvadeset četiri sata i već sam, čini se, smrtno zaražena.
Luda si, Lo, rekla bi mama. To je isto tvrdio Luiz dok me je rastreseno milovao. “Luda si, curo, to sam mislio već kad si počela razgovarati sa mnom u gradu, vidjelo ti se u očima, znam kako izgledaju lude cure, točno ovako kao ti”, rekao je i okrenuo me na trbuh, “a još više sam se uvjerio u to kad si pošla sa mnom bez imalo nagovaranja... Ne smiješ nikad, kažem ti još jedanput, ne smiješ NIKAD otići s nepoznatim muškarcem u New Yorku, znaš valjda i sama, zar te mama nije ništa naučila? Sigurno si definitivno pošandrcala, djevojko, pomislio sam, O. K., sviđaju mi se šašave cure, zašto ne? Da nisi pošla sa mnom, sigurno bi pošla s nekim drugim – i ne zna se kakav bi to luđak mogao biti... Onda je bolje da si sa mnom, ja sam povjerljiv momak, jedan od rijetkih u gradu. Poslije si otišla ravno u krevet sa mnom iako si bila potpuno trijezna. A ja sam mislio da ću morati potrošiti barem pola flaše na tebe ali ne, ne... Ravno u spavaću sobu, kao divlja mačka, ostao sam bez riječi, a meni treba dosta da ostanem bez riječi, shvaćaš to, ali tako je s ludim curama i sa mnom, privlačim ih, već mi je to poznato.”


Ležala sam paralizirana pod dvostrukom sintetičkom dekom u jeftinom hotelu u New Yorku i mislila na vlastitu smrt. Umrtvljena od mutne mješavine smrtnog straha i ravnodušnosti. Pokušala sam uvjeriti samu sebe da se neću slomiti.
Neću se slomiti, samo ću živjeti svom snagom i sretno to kratko vrijeme koje mi je preostalo prije nego me virus uništi. Neki su ljudi u stanju sublimirati ono najteže u nešto što ih profini i od čega sazriju. Osobno samo sam željela izbjeći patnju. Ne fiksirati se na tugu – a sad se ona dočepala mene.
Bilo mi je jasno da se nešto mora dogoditi, ali da to neće doći samo od sebe. Ležala sam u hotelskom krevetu i slušala Ninu Simone kako pjeva na skoro nerazumljivom francuskom, ne me quitte pas, nemoj me ostaviti, njezin glas spaljivao je nečistoću – prvo je bolio, onda godio – bila je poput starije sestre, poput zimske kupke, poput rane koju otvore, isprazne, očiste i zašiju.
Prihvatila sam svoju smrt unaprijed i kad sam to učinila, nije više bilo ničeg čega bih se bojala. Najgore se dogodilo, nisam imala razloga brinuti ni o čemu, praktički sam bila mrtva. To mi je dalo osjećaj sigurnosti. Sigurnosti i gladi. Gladna kao pas, ustala sam iz kreveta i krenula van.
Kupila sam par čizama koje sam vidjela u izlogu prekoputa hotela. Probudile su u meni čežnju. Za hodanjem. Samo hodati. Preko mostova na Brooklyn, Manhattan i Williamsburg, preko svih mostova koji su se hladno sjajili i mamili, u gradu koji nikad ne spava. Nisu uopće bile u mom stilu, prelijepe i preskupe, uz njih je ostatak moje odjeće izgledao jeftino, ali uhvatila me neka neobjašnjiva potreba. Potreba da posjedujem, kao neke muškarce, iako je potreba za čizmama bila jača, trebalo je samo dati dovoljno novca i bile su moje. Par čizama obećava kretanje – kao što i muškarac obećava, ali što, nikad se ne zna. Kretala sam se posvuda, kad su za mnom zviždali u lučkim četvrtima uz rijeku, samo bih im se nasmiješila i otišla dalje. Ne tražiti nešto od života, samo ići svojim putem, pijana od svog mirisa ma koliko on ishlapio. Nikada stati, to je, izgleda, bila srž ovog grada, ostati u pokretu, ostati budan. Keep moving, šaputao je grad i ja sam hodala. Sve dok mi nije ponestalo novca.
Kad sam došla kući, Lukasovo pismo ležalo je neotvoreno na prednjem staklu automobila. Zima je nestala kao da je nikad nije ni bilo.

Prvi koji me pogleda




Dugo sam već na putu. Posvuda i nikuda, u potrazi za europskim pustinjama, kažu da ih ima sedam, dosad nisam vidjela nijednu. Putujem jeftino i sporo, najradije noću, vlakovima koji raznose toliko sna amo-tamo, između gradova i između zemalja. Ali o tome me mama ne pita – gdje sam bila ili kamo idem – o tome ona jednostavno ne pita. Umjesto toga, pita jesam li se šišala, ide li automobil kako bi trebao, imam li dovoljno sredstava za život, jedem li dovoljno. Uvijek ista pitanja i isti odgovori. Da, mama, dobro jedem, puno i rijetko, na taj način uštedim vrijeme. Imam novca za život, a ako nemam, stvorim ga, uzmem poslić sa strane, posao od kojeg preživim, izvučem se. Ne moraš brinuti. Živim jeftino, a najjeftinije je kad sam na putu.
Ponekad joj pričam iako me ništa ne pita. O djevojci u Berlinu koju sam vidjela kako se vozi naprijed-natrag po peronu na samo jednoj koturaljci. Imala je samo jednu nogu, to je fizički sigurno nemoguće, ali uspijevalo joj je, klizila je naprijed-natrag kao mjehurić u vodenoj vagi. O muzeju marioneta u Nürnbergu. Jedan me čuvar uočio, pratio kroz dvorane, pokazao mi magazin gdje smo mogli biti sami, u toplini i prašini, s lutkama bez glave koje su visjele posvuda oko nas. Poslije toga sam pomislila – nikad više... Morala sam otići do grada i kupiti nove čarape, crne s crvenim natom. Tu noć ponovo sam sanjala jednonogu djevojku. O tome kako je prkosila gravitaciji i svim drugim zakonima prirode, o prokletstvu svega.
Raditi teško, živjeti jeftino, putovati lako. Za mamu je to boemski život, na francuskom to bolje zvuči, jednostavan život. Ma kako lako putovala, uvijek sa sobom nosim pismo, ali prilika da ga otvorim ne ukazuje se.
Vidjela sam leptira kako pleše poput sjajnog crnog papirića žvakaće na toplom zraku iznad gustog prometa u Varšavi. Poslije sam stajala kod otvorenog prozora vlaka i osjetila jednaku mješavinu mirisa kao u djetinjstvu, kumina i bijelog kupusa, tvorničkog dima, sjemena koje trune, mirisa vatre na poljima. Na željezničkoj stanici u Kopenhagenu jedan je pas lajao na mene – ne kao što psi automatski laju na neznance, taj je lajao kao da stvarno osobno ima nešto protiv mene. U Malmöu sam srela turistkinju, mladu Francuskinju, koja se smijala gradu. Vidjela je nešto komično u njemu. Možda patetično. Ponavljala je riječ “megalomanie” za koju nisam bila sigurna što znači. Patiti od veličine? Da, Malmö je malen grad koji pati od veličine. Ondje sve pruge završavaju kao na istinski velikim svjetskim kolodvorima. S druge strane, odmor u Malmöu u siječnju... Sigurno je i sama bila malo luda, Malmö je grad za ljude, nije za leptire – zar ništa o tome nije pisalo u njezinu vodiču? Gdje se zadržavaju leptiri kad ih ne vidimo, noću, zimi, kad magla od ispušnih plinova i kiša, pomiješana sa snijegom, visi kao mamurluk nad svim? Ne mogu baš uvijek titrati iznad velikih gradskih ulica, polja djetinjstva, vrućih željezničkih tračnica izvan sela, postoji i jedna stvarnost, običan dan za sve ljude, na svim mjestima, život nije biserna ogrlica uveličanih trenutaka, tako nam se kasnije samo čini nakon što zadržimo najljepše slike, a izbrišemo stvarnost između njih.


Kad bogovi žele nekoga kazniti, uslišaju mu molitvu. Samo da znaš koliko sam puta zaželjela da ga nema, kaže ona.
Umro je prije tri tjedna, saznajem kad telefoniram kući. Njegova slaba točka bila je srce. Sjedim na krevetu i čekam dok mama plače.
Već duže vrijeme nije živio s njom u kući, još od infarkta koji je dobio spašavajući stablo sekvoje kad se nevrijeme sručilo na arboretum. Upozorili su na oluju, a što je bilo tako posebno baš u tom stablu osim što ga je volio kao sva druga stabla? Ostao je ležati u bolnici i nije se više digao, nije se vratio, nije bio onaj stari. Ovog puta ponovo je dobio infarkt. Björnova slaba točka... Mamin se plač smiruje i napokon potpuno prestane. Sprovod? Jesam li ga propustila? Ne, nisi još. Prekosutra je, Lo – hoćeš li doći? Nema mnogo toliko udaljenih mjesta na svijetu odakle ne bih stigla kući do prekosutra ako to stvarno želim. “Dolazi li tata?” pitam. Naravno da dolazi. Svi dolaze. “Ne ja”, kažem. “Radi kako znaš.” “Hoću.” Šutnja u slušalici. “Volim te, mama.” “Znam.”
Ostajemo tihe jedan trenutak, a to mogu samo s njom. Prohladno je jutro u sobi, oblačim bijelu košulju, pridržavajući telefonsku slušalicu između ramena i uha, oplahnem lice jako kloriranom vodom. Nikada nisam podnosila sprovode, a ovo definitivno nije sprovod koji bih mogla podnijeti.
Ne nalazim ni svoje gaćice ni lisnicu u kojoj su tablete protiv glavobolje. Soba je jako malena – samo ti možeš nešto izgubiti u tako malenoj sobi, rekla bi mama da me sada vidi – i kad za trenutak upita gdje sam, ne mogu se ni toga sjetiti. Moram ustati, napraviti pola koraka do prozora i ukloniti zavjesu. Ne sjećam se imena ulice, ali ovdje je proljeće, breze u hotelskom dvorištu upravo će prelistati. Djed bi volio ovaj grad, pun drveća, zrak miriše kao ruske cigare nakon rata. “Lublin. “Dublin?” “Ne, Lublin, između Poljske i Ukrajine, Lublin, L kao u...”
“Lo”, kaže mama, “dođi kući.” “Dolazim. Ali poslije sprovoda. Kad se probudiš, bit ću tamo, mama.” “Onda jedva čekam da se probudim”, kaže kao da već dugo nije tako osjećala.
Neće biti sama, svi će sigurno doputovati iz svih smjerova, uglavnom sa sjevera. I tata. Prošlo je dosta vremena otkako su se vidjeli. Već se davno odselio natrag na sjever k ostalima. Ja stvarno nisam nikad dobro podnosila sprovode i to će morati obaviti bez mene – mama i tata svaki na svojoj strani crkve, kod koga bih sjela? On je izgubio oca, ona je izgubila... Da, tko je ikad to shvatio? Bojim se da će mama početi plakati usred ceremonije, ne kao drugi, ne, plakat će kao pas, kroz zube. Kao što je plakala maloprije na telefon dok mi je govorila da je umro.


Ne želim doći prerano. Putujem bespotrebno zaobilazno preko Stockholma, uzimam automobil i vozim čitavim putem prema jugu te kad napokon prispijem, toliko je kasno da se već dani. Pokupim ključ u vrtnoj kućici i ulazim kroz podrum, šuljam se gore dugim hladnim stepenicama. I moja djevojačka soba je hladna, mama je zaboravila uključiti radijator ili je mislila da ipak neću doći.
Polusmrznuta penjem se na tavan i uzimam nekoliko deka s hrpe koja je uvijek ležala na cisterni vode. Miris ljetnih igara i dima brezina drveta podsjeća me kako smo se uvijek ovdje skrivali i igrali princeze na grašku, igre koju Lukas nikad nije shvaćao, imao je sporednu ulogu, glumio je slugu koji stavlja grašak između debelih slojeva deka. Ja sam izigravala pravu princezu, ležala sam i vrpoljila se na grašku, sve tamnijih podočnjaka nakon svake noći prespavane na tom groznom krevetu. Lukas mi je pomagao premazivati čađu s dimnjaka ispod očiju da se vidi kako sam sve umornija zbog nedostatka komfora.
Jednom se pravio da je princ u nuždi i ušao je u sobu potražiti malo topline od princeze – imao je stvarno razloga, predugo sam ga ostavila sjediti u mraku, gdje je čekao i dosađivao se dok sam se ja bacakala amo-tamo i teatralno žalila na nesanicu. Ali princeza koja ne podnosi malen grašak pod sobom još manje može podnijeti princa od šezdeset kila na sebi. Uhvatila me panika, pokušala sam ga baciti na koljena, kako me sam podučavao u samoobrani, no nisam u tome uspjela pa sam se dočepala neke oštre hrđave naprave i odalamila ga posred čela. Pao je preko mene bez riječi. Da nije bilo prave krvi, mislila bih da se zafrkava. Navirala je iz dubokog reza na čelu, tako da sam se morala izmigoljiti, skinuti haljinu i zamotati je preko te fontane krvi prije nego što sam otrčala dolje po pomoć odraslih, samo u gaćicama.
Onesviještenog princa odvukli su s tavana, odvezli u bolnicu i sašili. Nakon tog izručili su ga Gabrielu uz prijetnju da će ga prijaviti policiji. Ne znam što je Gabriel kasnije s njim napravio, ali dobio je zabranu izlaska sve dok se po njemu nije počela hvatati crna plijesan.
A mene su čekala duga ispitivanja od kojih sam padala s nogu. Samo ako priznam, pustit će me na spavanje. Zar se zaista nije ništa dogodilo? Neka razmislim. Neka dobro razmislim. Baka mi je kuhala kakao i grijala bublice, sve do povraćanja. Je li te dirao, dirao te... Sigurno te dirao – zašto bi ga ti inače udarila, to ne nalikuje tebi. Moje tete s tatine i mamine strane gledale su me podozrivo svojim plavim očima sve dok nisam priznala da je Lukas legao na mene kad nisam bila spremna na to i da mi je ponestalo zraka pa sam zgrabila onu stvar... “Stvar? Koju stvar?!” pitala je mama uzbuđeno. “Pa, kako se ono zove? Ono tvrdo koje...” Svi su zurili u mene. Ono hrđavo. Čime sam ga udarila. Žao mi je, nisam htjela.”
Nisi ti kriva, Lo, samo je on odgovoran, uvjeravali su me.
Ostao mu je ožiljak na čelu. U obliku slova L sa šavovima koji su najprije pocrvenjeli pa poslije izblijedjeli na suncu. Svaki put kad se pogledao u ogledalo, vidio je inicijale naših imena.
Zaspim promrzla i obučena ispod dvije deke. Probudim se nakon nekoliko sati od zvuka teškog disanja. Kad se budim, nikad ne znam gdje sam. U trenutku izlazim iz sna osjećajući kako udaram u nešto tvrdo – još jedan dan? Istog sam trenutka bistre glave. Tako je uvijek. Bistre glave, a ne znam gdje sam.
To je pas za slijepe kojeg je mama nevoljko prihvatila kao svog posljednjeg životnog partnera. Njuška prašinu s putovanja po mojim hlačama, na njima je vonj pasa beskućnika, uvijek mi se motaju oko nogu kao da od mene nešto traže. Da mi pripadnu, možda. Ne volim ovog, pitomi me psi zbunjuju, guram ga od sebe i ustajem. Kuća je potpuno mirna. Kao da su svi žurno otputovali čim su pokopali djeda. Nadala sam se da će barem Rikard biti ovdje, stvarno se nismo dugo vidjeli, ali njegova je soba prazna isto kao mamina.
Na verandi promrznuta mama leži u jednoj od natrulih ljetnih ležaljki koje samo što se ne raspadnu, no ipak se drže u šavovima, i to radi nje. Da bi imala gdje sjediti i paziti na svoje upale mjehura, na svoj bronhitis, mrzle prste, da može sanjati duboko smrznute snove. Ne izgleda više kao da pripada ovom svijetu, tek kad otvori oči, znam da nije mrtva. Lice joj ostaje bezizražajno, izgleda da ne vidi ni obris mog tijela. Snježno sljepilo. Čudnovato je svjetlo danas. “Jesi li sjedila pa zaspala? Na ovakvoj hladnoći? Postoji i brži način da čovjek umre, mama.” Trgne se. “Lo?” Nije to ništa, uvjerava me i provlači ruku kroz kosu krhku od mraza i naelektriziranu od hladnoće – uopće ništa – rođena je u puno lošijim prilikama. Izvan kuće, gdje je hladnoći mjesto, uživa u njoj. U kući je ne podnosi. “Nemoj mi reći da si sjedila i spavala ovdje cijelu noć...” Mama odmahuje rukom. Međutim, to je, čini se, istina, nema nikakvih tragova nogu koje vode do njezine stolice. Snijeg je sigurno došao neočekivano, kao i uvijek na tom čudnovatom jugu. Odeš spavati jedne tople proljetne večeri i probudiš se u svijetu koji je pobijelio preko noći. Smrzavam se u svojoj tankoj haljini i jakni, u Lublinu je bilo proljeće, čitavim putem do Varšave, čak sve do Berlina. U Kopenhagenu zima je upravo prelazila u proljeće. A ovdje je vladala zima iako je zatopljenje bilo na putu, s mirisom novoprolistalog drveća i novonapadalog snijega koji se već počeo topiti. Onaj poznati osjećaj u zraku kad jedno godišnje doba prelazi u drugo. Dvostruka količina kisika pri svakom udisaju, osjećam se orno ali istovremeno nekako umorno. Očistim snijeg sa susjedne stolice od bambusa i sjednem pored nje, ali ne diram je. Izgleda kao da će se slomiti, ne od vlastite krhkosti, već od hladnoće.
Ljeto prije mog rođenja spavali su na verandi, pričala mi je. Zato što je bilo jako vruće i mama je bila ogromna te je jedva prelazila sa stolice na stolicu, nije ju se moglo zadržati u kući, nije podnosila tatinu braću koja su joj stalno dodirivala trbuh i pitala kad će već jednom...
“Kako je prošlo?” “Sprovod?” mama škilji na svjetlu. Ne znam, kaže. Naravno da je bila tamo, ali ipak nije bila. Međutim, dobro je prošlo. Rikard je to rekao. Onda je istina. Kimam glavom. Sigurno da je. Iako je ona samo sjedila i čekala da ceremonija prođe, potpuno straga u crkvi iako bi, ustvari, morala sjediti sprijeda. Čovjek ništa ne mora, kažem. A tata?
Ostario je. To joj je došapnuo svećenik jer sama nije mogla vidjeti. Bio je to isti svećenik kao na pogrebu bake Idun, posljednji put kad je tata bio ovdje. Mama se nije sjećala svećenika, ali on se očito sjećao tate. Kad ga je vidio na prethodnom sprovodu, mislio je da se dobro drži, ali ovog puta izgledao mu je star iako nije imao toliko godina, ali što imaju godine sa starenjem.
Mama je samo čekala da sve prođe. Bio je to kratak obred koji se činio strahovito dugim, bila su ondje djeca koja su doputovala sa sjevera i nekolicina prijatelja iz tvornice. Lijes je bio ukrašen svježim granama raznolikog drveća iz arboretuma, što on stvarno ne bi volio vidjeti, dapače, bio bi užasnut što su lomili grane. Njemu bi to bilo kao da djeci lome ruke, ali sada je bio mrtav i nije imao pravo glasa.
U svakom slučaju, bilo je dobro vidjeti sve ostale iako ih ona nije mogla baš vidjeti. Došli su svi, ali nitko nije dugo ostao. Rikard i Marina ostali su najdulje i otputovali vlakom nekoliko sati prije mog dolaska. Rikard je izgledao kao obično, prema vlastitim riječima, nije nimalo ostario. Nešto malo bora od sunca i smijeha oko očiju. S njim je bila i nova djevojka, mlada, zgodna, u drugom stanju. Uvijek je imao mlade, zgodne i trudne, otkrila je Marina mami – iako djece nisu nikad vidjeli, otišla bi s njima, Rikard je bio muškarac s kojim su žene željele imati djecu, ali ne nužno išta drugo.
Kupila sam mami paket Silk Cuta na putu ovamo. Vadim dvije cigarete i pripalim ih za nas. Njuši po zraku. Je li to... Da, taj miris svijetlog, blagog duhana ne može se zamijeniti ni s jednim drugim. “Ne pušim, nisam pušila otkako sam bila u drugom stanju s tobom.” “Ni ja”, kažem, “ali s tobom ću učiniti ustupak.” Smiješi se. “Onda dobro.” Pruži ruku s prstima spremnim da prihvate cigaretu. Još se uvijek smiješi dok oprezno uvlači dim. Ali dok ga ispušta između usana modrih od hladnoće, ponovo se uozbilji. Debla u djedovu arboretumu imaju jednu sniježnu i jednu sunčanu stranu, kad led klizi s granja, čuje se zvuk kao da nešto puca, tek kad se smrznuto počinje otapati, dolazi do slamanja. “Lo”, kaže nakon nekog vremena. “Molim?”

Kosi plafon




Dva tjedna izvan mjesta i vremena, svega na što sam bila navikla”, priča mama. Dva tjedna nisu ništa i dva su tjedna sve. “Izdrži dok ne prođe”, rekao je Björn. Ali nije prolazilo.
Sviđalo joj se biti sama s njim u novoj kući dok su čekali da ostali stignu za njima sa stvarima. Što se nje ticalo, moglo je potrajati. Možda joj se i previše sviđalo, izgledao je drugačije na tom novom svjetlu, drugačije je mirisao, jače. I ona je izgledala drugačije, vidjela je to u njegovim očima.
Björn ju je naučio cijepati drva. Smatrao je da ima višak energije kojeg se morala osloboditi radeći nešto smisleno, a ona je brzo učila, kao kad učiš nešto što već, ustvari, znaš.
Najviše joj se ipak sviđalo kad nisu ništa radili, to se nikad prije nije događalo – kod kuće uvijek se nešto radilo. Ali ta nova kuća bila je savršena. Nije ništa na njoj trebalo mijenjati, nije ništa zahtijevala. Umjesto toga, išli su tražiti puževe po arboretumu, debele i srebrnozelenkaste. Čuo je da ih jedu, barem u Francuskoj, a ovdje dolje na jugu, na polovini puta dotamo, šteta bi bilo da propadnu – hoće li ih kuhati ili što? S malo putra? I soli? Mama nije imala pojma, ali probali su. Nastalo je ljepilo. Smijali su se cijele večeri. Bilo ga je neobično vidjeti kako se smije, jako joj se dopao.
Kad ga je naučila smijati se, htjela ga je učiti plivati, ali to ga nije zanimalo. “Samo životinje plivaju”, protivio se. “Ma, daj, dođi.” Išla je prva da mu pokaže. Do pasa u vodu. Osvrnula se. “Gledaj mene – nije opasno.” No Björn je izgledao kao da zna da je opasno gledati u nju.” “Bojiš li se?” Kad je to upitala, bio je prisiljen ući u tamnu vodu. Riječ je bila zamka u koju se već uhvatio. “Nagni se natrag, držim te. Moraš se opustiti, inače ćeš potonuti.”
Potonuo je. Težak kao balvan. Napet kao okidač.
Ali držala ga je.
Bila je jaka, a u vodi bila je još jača.
Čitavom svojom težinom počivao je na njezinim rukama. Bijela potkošulja napunila mu se vodom i nakraju je izgledao kao Ofelija koja se utapa. Morala mu se smijati – koliko li ga je samo puta vidjela više ili manje razgolićena u staroj kući u kojoj su tijesno stanovali, zato ju je nasmijala ta njegova iznenadna stidljivost zbog koje se obučen kupao.
Ništa se nije smjelo dogoditi. To što se ukazala prilika nije značilo da je stvarno postojala. Ne zbog toga što bi joj Björn bio poput oca, zaista nije bio opasan tip, ali Idun joj je uvijek bila poput majke, čak više od vlastite. Dakle, mora moći to podnijeti bez obzira na to hoće li to proći ili ne.
Nakon dva tjedna nisu više bili sami, bilo je svijeta u svakoj sobi. Karenjina je ponovo postala Katarina. Björn je ponovo bio onaj stari, nije se više onako lako smijao ni šalio. Morao je zaboraviti pokrete koje je naučio tijekom plivanja s njom i zadovoljiti se da gleda jezero iz daljine. Jezero koje je smatrao da, takoreći, pripada njihovu imanju, kao i žitna polja, čak i taj luk srebrnih tračnica koji je jako samosvjesno presijecao krajolik kao da obećava da ondje ne završava svijet.
Nisu više bili sami, ali napetost je nastavila kružiti nad njima, nečujna kao ptica grabljivica. Stalno ih je mučilo da će je netko uočiti, da će se odjednom baciti na njih, a oni to neće moći spriječiti. Morali su izbjegavati jedno drugo, ali ne toliko da netko posumnja.
Stigli su s Idun na čelu i odmah prošli kroz kuću, bez riječi, zanijemjeli su sve dok se djeca nisu počela svađati oko soba na gornjem katu. Gornji kat djeci, a donji odraslima, dvije lijepe spavaće sobe s izlazom na verandu. Veranda, bilo je nešto američkog u tome. Sve je bilo prekomjerno. Tri zahoda... Rikard, najmlađi od svih, trčao je poput razigranog psića i piškio u sva tri te puštao vodu tako da je cijela kuća ječala. Björn je zagrmio na sina, ali Idun se samo smijala. Dotad su imali samo jedan zajednički vanjski zahod, a ovo je bio luksuz kojem su se mogli veseliti svakog dana.
Skinuli su stvari s kamiona i počeli ih unositi. U velikim svijetlim sobama namještaj je djelovao siromaški. Nije dobro kad se prebrzo popneš previsoko, rekao je Björn – ne bez ponosa jer selidba je bila isključivo njegova ideja, a kuća stvarno povoljna prilika koju je on našao, okrunjena egzotičnim svijetom drveća koji se širio sve do žitnih polja.
Zajednički zajam koji su uzeli u banci bio je puno veći nego što su mislili u početku i sad ih je poput ljepila držao zajedno. Zauvijek. Naravno, osim prošlosti koja ih je spojila. Djece, sjećanja, porijekla. I činjenice da su sada, na tom novom mjestu svi postali stranci. Björn, Idun, Anna i Aron.
I ptica grabljivica. Ona koja nikad nije smjela napasti. Osuđena da ostane kružiti po zraku.
“Ljubav je ludilo udvoje”, kaže mama. To što je upravo ispričala samo klizi preko svega, ne nalazi otvor kroz koji bi moglo ući. “A tata? Zašto baš tata?” šapnem. Mama ostaje mirno sjediti na svjetlu, oklijeva toliko dugo da već pomišljam da je zažalila te da ne želi više pričati. Kad ono, ponovo uzme zalet – prvi koji me pogleda... Tako je odlučila.


Prvi put kad je mama vidjela kuću ronioca bisera, podsjetila ju je na sobu uređenu za zabavu do koje nikad nije došlo. Unutra je vladao osjećaj napuštenog života. Na tako nedostupnom mjestu sigurno je pripadala čovjeku koji je izbjegavao dodir s ljudima. Iako je od poda do krova bila prepuna stvari dopremljenih s dugih'putovanja, kuća je samotno odjekivala, kao da je sve postalo šuplje, od vremena i štetočina, kao da hodaš po mrtvoj šumi. Način na koji mama opisuje to mjesto otkriva da ne zna da sam ondje provela čitavo svoje djetinjstvo. Kao da ne poznajem svaki prorez u vlažnom podu, svaki izmet od muhe na zidovima iznad kreveta, kako je svjetlo prodiralo kroz grane koralja, kiselkast miris tisa ispred kuće i vlažan mirisa tamjana i tajnog sna.
U udubljenju u kojem je stajao krevet usred zime bilo je hladno kao u grobu. Sigurno nisu skinuli jakne. Mama je bila sigurna da sam napravljena baš tog zimskog popodneva jer je samo jednom bila ondje i nije se više nikad vratila. Čini mi se nestvarnim što je moj život baš ondje nastao, u tom željeznom krevetu u kojem smo Lukas i ja često spavali svoj tajni san.
Nitko nije poznavao ronioca bisera, ali svi su znali tko je on, stoga je mama odlučila potražiti tu napuštenu kuću o kojoj je često slušala. Kad ju je naposljetku pronašla, prva joj je pomisao bila to otkriće podijeliti s Björnom. On će je sigurno razumjeti. Oboje je imalo nešto što nitko drugi u obitelji nije imao, o čemu je već mogla biti riječ, možda je to jednostavno bila volja za nečim većim, nečim drugačijim, novim, napor u nekom pravcu, jedan san ili čak snovi. A to je bila kuća koju je sagradio sanjar, možda malo lud, no to nije bilo sigurno. Jesi li lud ili nisi, određuje uspjeh koji postižeš, rekao je Björn, zato je, kad je nakon dugog traženja našla kuću, otišla po njega.
Bio je jedini kojem ju je željela pokazati, a i htjela je tamo ostati nasamo s njim. U posljednje vrijeme ta se prilika nije ukazivala. Možda je tako bilo najbolje, njega još nisu minuli osjećaji prema njoj, sasvim suprotno, narasli su i zamrsili se u nesretnu zavrzlamu, nerođeni, nemirni. Imala je dvadeset jednu godinu, znači, nije bila riječ o nekom bezopasnom i prolaznom pubertetskom zaljubljivanju. Ništa više nije bilo bezopasno. Nikada nisu o tome govorili, ali ponekad... Događalo se da joj je dobacio pogled preko sobe. Samo jedan pogled, ali jedan pogled bio je dovoljan.
Bio je hladan i lijep dan. Išla je kraticom preko zimskog polja i našla ga je u arboretumu. Stajao je u plavim radnim hlačama, bez jakne i sa šubarom tako ružnom da je samo netko kao Björn mogao s tim proći. Stajao je tako i bavio se nečim, nije točno znala čime, uglavnom je stajao i uživao među drvećem. Ono što je najviše volio u arboretumu, shvatila je već to, nije bilo samo drveće, već prostor između njega. Tišina i mir za kojim je i ona čeznula.
Već iz daljine gledao ju je s oprezom kako dolazi. S još više opreza kad mu je prišla sasvim blizu, vrteći svoje rukavice, kao i pitanje koje je imala. Zatresao je glavom kad je napokon uspjela zapitati ono što joj je bilo tako teško izreći. Ne, Karenjina. Nemoj me zvati Karenjina... Ipak, ne, rekao je. Nije htio. Bez daljnjeg objašnjenja. Ne, i gotovo. Iako nije ništa radio tog trenutka. U jednoj ruci držao je nož za djeljanje samo forme radi, ako ga zateknu na djelu, nezaposlena.
Nije htio. Nije bio zainteresiran. Možda prestrašen nasmrt, nije točno znala. Prestrašen nasmrt? Da... ili kako bi se to već reklo.
Njezino očekivanje pretvorilo se u razočaranje. Naglo, snažno, duboko razočaranje. Bez riječi okrenula se i otišla.
“Prvi koji me pogleda”, rekla je sebi, ne shvaćajući odakle joj ta ideja. Misao joj se samo rodila u glavi, iznenadna i jaka, jasna i puna otpora, da ne kaže, luda, ali ipak... sjajna i oslobađajuća, u svakom slučaju, manje nemoguća od njezinih ostalih misli u posljednje vrijeme.
Prvi, govorila je sebi dok je išla prema kući, a ruke su joj trnule od hladnoće.
Svi su bili na mjestu, četiri Björnova sina, bavili su se raznim poslovima na dvorištu tog prvog sunčanog dana nakon dosta vremena. Prvi ju je ugledao Rikard s kuhinjskog prozora na kojem je mijenjao izolacijsku traku. Ne Rikard... Bio je premlad, najmlađi od sinova, ne, ne može biti Rikard, pomislila je malo posramljena. Sljedeći koji ju je vidio bio je Jon, ali on je bio zauzet, on i njegova djevojka sjedili su na stepenicama i uživali na zimskom suncu. Zatim Isak na putu prema kompostu, nosio je kante smeća, ali njega se nije računalo jer je bio njezin brat. Prišla je Eriku koji je stajao pognut nad volvom u kvaru, najstarijem od sinova koji je naviše nalikovao Björnu. Ali Erik je odgovorio iziritirano: “Zar ne vidiš da imam pune ruke posla – uostalom, gdje si dosad, trebala si biciklom otići po mlijeko, mljeveno meso, deterdžent, cigarete...”
Pravila se da ga ne čuje. Već se okrenula prema Davidu.
Preostao joj je jedino David, jedan od sinova koji je najmanje nalikovao Björnu. David s hladnim oblačkom daha na ustima. Na putu u polje u lov na manju divljač, stajao je pored garaže i čistio pušku. “Dođi”, rekla mu je. “Zašto?” “Ne ispituj toliko.” “Dobro, dobro, ne gnjavi, dolazim.”
Svi su znali da zna biti hirovita, ali David je ipak trebao naslutiti da mu se nešto sprema kad ga je tako, bez objašnjenja, pozvala sa sobom. Nije imao ništa protiv toga da joj pomogne oko nečega ukoliko bi već zatražila njegovu pomoć. Bila mu je draga, bilo ju je lako zavoljeti i bio je jedini koji je imao takvo mišljenje o njoj, a upravo zbog toga bilo ga je lakše uvjeriti.
Kad su prošli pored arboretuma, Björn je gledao za njima. Čitavim putem dok su se spuštali preko polja prekrivenih mrazem, istim putem kojim je ona maloprije došla do njega i htjela da on, Björn, pođe s njom... Sada je išla s Davidom.
“Ne znam što je pomislio kad me vidio kako odlazim s njegovim sinom. Nikad ga kasnije nisam to pitala.”
Više nije bila nervozna, ne s Davidom. Ne tako kako bi bila da je to bio Björn. Ovdje. Sada. S nekim. Nije zahtijevala više od toga. A što je osjećala i radila i zašto, ne bi mogla u tom trenutku objasniti, ali nije ni bilo potrebno jer David nije ništa pitao.
Na koncu upitala ga je zašto sa sobom nosi pušku. Teško će je upotrijebiti ondje kamo ide, valjda je shvatio da ga ne vodi u lov, bio je već uhvaćen. “Nikad se ne zna”, odgovorio je David pretjerano budno. Također, malo je pretjerao kad je pred kućom predložio da puca u bravu jer nisu mogli otvoriti vrata. Umjesto toga, ona je izvadila džepni nožić i spretno ih otvorila. Kao da ništa drugo nije radila u životu nego ulazila tamo gdje joj nije bilo mjesto.
Rashlađeno skrovište bilo je prepuno čudnovatih stvari, ali umjesto da ih pogleda izbliza i možda naloži vatru u kaminu, ona ga je uvalila u krevet i razoružala.
Puška je sada bila oslonjena o staru plinsku grijalicu pored kreveta. “Što ti je došlo?” dahtao je, još uvijek s vunenim šalom oko vrata i, ne skidajući rukavice s jednim prstom, počeo je otkopčavati svoju vestu. Nije imala ništa ispod jakne. Vidio ju je golu mnogo puta, ali nikad ovako, za njega, samo za njega.
“Pssst...” ušutkala ga je i uvukla se k njemu u željezni krevet koji je cvilio. Bila je potpuno mirna i odlučna sjedeći ondje u svojoj vunenoj kapi, bijelih grudi. Sam je bio beskrajno posramljen i zbunjen, a najviše je brinuo... o drugima. Kako je mislila da će njih dvoje moći to zatajiti pred drugima u obitelji? Naime, morat će to, valjda? Nije htio ni misliti na to kako bi oni reagirali.
“Pssst”, ponovo ga je ušutkala.
Uvijek mu je bila draga, znala je to, možda je čak bila malo pametnija od njega. Bila je samo nekoliko godina starija, ali po načinu ponašanja djelovala je puno odraslije. Uvijek bi rekla što misli, čak se usudila prkositi Björnu, čega su se svi bojali, samo ne Idun.
Imao je tetoviranu zvijezdu na jednom ramenu, novonapravljenu, kod kuće i nije bila naročito lijepa, otkrila je dok ga je pokušavala svući. Iznenadilo ju je što je bilo stvari koje o njemu nije znala – to je bio početak iako nije baš planirala neki nastavak. Ovdje. Sada. On. To je bilo sve što je htjela, nije pobliže mogla to objasniti. David je ponovo navukao vestu, nije joj dao da ga svuče. Ne gole kože, bilo je možda prehladno za to, stoga je i ona ostavila odjeću na sebi. Usnice su mu bile tamne od hladnoće, zjenice su mu se suzile, nije znala što to znači, strast, zbunjenost, zaslijepljenost ili sve istovremeno.
Deka je imala uzorak nepoznatog cvijeća kojem nije znala ime. A u Davidovu pogledu bilo je nešto što također nije poznavala... Nelagoda pomiješana s užitkom na granici straha? Očito mu je bilo prvi put. Njoj ne. Ali ni ona nije bila tako iskusna kako se pravila.
David nasuprot Björnu, bilo je to kao David i Golijat. U usporedbi s Björnom, David je bio samo dječak, ali ipak joj je pružio osjećaj da je žena. Na kosom plafonu iznad kreveta visjele su siluete dvaju japanskih zmajeva, izrezanih škarama za ukrašavanje, vidjela ih je samo jednom i nikad ih nije zaboravila. O kakvoj se borbi radilo, jesu li vodili ljubav ili su se nasmrt borili, nije se dalo odgonetnuti. Ali moglo je to potrajati jer su izgledali jednako snažni.
Da me mama mogla vidjeti, upitala bi me što mi je, zašto su mi oči... Ne bih joj mogla odgovoriti, ali voljela bih da me je upitala. Mama me upozoravala na ljubav, uvijek sam se pitala koga je voljela tom vrstom ljubavi. Nikada nije bio pravi trenutak. “Lo, volim tvog tatu, ali nikako ne mogu misliti na njega”, odgovorila mi je kad sam pokušala saznati. Glas je imao ton koji nije pozivao na daljnji razgovor. Zamišljala sam ih kao dvije jednako jake i jednako ranjene životinje koje su se izbjegavale da ne moraju razderati jedna drugu.


Kad mama začuje dobro poznati zvuk upaljača, automatski pruža ruku.
Drži cigaretu. Oči, koje ništa ne vide, kao da se usredotočuju. Sluša zvuk papira. Sjena zabrinutosti prijeđe joj licem. Zvuk papira koji se dere. “Što je to?” pita zainteresirano. “Za mene?” Pružam joj upaljenu cigaretu. Ne, za mene je, mama. Sad ga otvaram.
Lukasovo pismo jednako je kratko kao što je nečitko. Zurim u njega i uopće ne razumijem što gledam. Neshvatljivi znaci jedni preko drugih. Vidi se da se strašno trudio, koliko mu je bilo važno, koliko nemoguće. Imao je stil kao da piše lijevom rukom, a slova nikako nije mogao posložiti pravim redoslijedom.
Jedino što uspijem osjetiti je olakšanje. Nevjerojatno olakšanje.
Nema okrivljavanja, u svakom slučaju, ne očitih – ne postoji mogućnost da ovo ikada odgonetnem. Nisam znala da netko može biti toliko disleksičan, jedna čitava stanica prepuna nečitkih riječi. Sada sam napravila što sam mogla, skupila hrabrost da potražim pismo, pronašla ga i nosila posvuda, čekajući pravo mjesto gdje ću ga otvoriti, a nakraju sam ga samo razderala i pročitala, ili barem pokušala pročitati. Tek da se uvjerim da je to nemoguće. Ptica bukač koja je tako dugo i tako muklo hukala u mojoj glavi, istog trenutka kad sam očima preletjela pismo, otklizala je preko jezera. Mrtvački tiho, malo se nagnula naprijed. A glava mi je ostala prazna, lagana i tiha.

Sutra ne dolazi nikad




Nakon što sam dosta dugo gledala u Lukasove nerazumljivosti, opažam... najprije jednu riječ koja se razlikuje od drugih. Napisanu s posebnim naporom kako bi barem ona bila čitka. Jednostavna riječ, a ipak ne razumijem – zašto mi to kaže? U meni se širi nemir poput šišmiša na tavanu koji nakon zime otvaraju svoja suha krila i bude jedni druge dok se sve ne pretvori u lepršanje. Ustajem sa stolice od bambusa i kažem mami da idem malo prošetati, dajem joj svoju jaknu da ne mrzne i ostavljam je.
Idem u širokom luku preko polja. Hladnoća štipa za obraze i tjera suze na oči. Na odstojanju sve izgleda kao obično, kao što se sjećam, nisam stupila nogom blizu Lukasove kuće otkako sam se odselila. Vidimo se u paklu, Lo. Pakao bi mogao biti ovdje, na stepeništu kuće gdje je odrastao, gdje smo običavali sjediti s tanjurom riže i njegovim kod kuće smotanim cigaretama i nismo radili ništa posebno, potrebna je inteligencija da bi se voljelo na taj način, mirno i bez rekvizita, odrastali smo tako nestimulirani, u potpunosti ispunjavajući vidokrug jedno drugom, udišući isti zrak, težak od sjemenki koje su trunule na kiši.
Nije tamo dolje, nije ga ovdje već dugo bilo, rekla je mama, ali moram se sama uvjeriti. Ne vide se tragovi požara, fasada je popravljena, ali samo naizgled. Kad priđem bliže, opažam da nijedan detalj nije završen, unutrašnjost izgleda sirovo i nedovršeno, zidovi od golih dasaka, bez namještaja, samo kulisa. Ovdje riječni štakori sigurno imaju svoje carstvo s vlastitim zakonima, idu kako im drago. Ako ostanu ovdje i kontroliraju jedni druge, mogu biti na miru.
Pregledavam sve prozore i šupu s oruđem te garažu, ali čini se da je sve napušteno. Idem dolje do jezera. Bukača se čuje samo nekih večeri, kao i Lukasa kad bi popio previše i htio kući iako je već bio kod kuće. Odonda nisam bila ni kod jezera, posljednji put prošla sam tim puteljkom s Yoelom, strancem čiji je posjet bio slučajan i potpuno presudan. Nisam željela otići, ali ništa me nije zadržavalo.
Mrtva šuma i naše skrovište. Djetinjstvo nije mjesto u koje se možemo vratiti, to je ono kratko vrijeme u našem životu u koje nikad više nećemo ući. Zašto baš Lukas – koliko li sam se samo puta to zapitala – zar zbog toga što je on bio on, a ja sam bila ja? Mrtva šuma uskrsnula je iz mrtvih, ali to mlado zelenilo samo je šikara koja raste između debala. Nastavljam niz obalu, ali ne nalazim naše skrovište. Zar je zaista bilo tako nedostupno i sakriveno? Nema čvrstih točaka kojih bi se mogla sjetiti, sve je samo vegetacija, zbunjujuće slična. Sigurno sam otišla predaleko. Stanem i gledam preko jezera i tamo... uronjena u jezersku vodu sve do klimavih prozora, stoji kuća. Ili lebdi, ili možda tone, jednim dijelom nagnula se nad vodeno ogledalo, na putu je prema dubini. Izdaleka izgleda poput trulog, napola potopljenog broda. Gdje god Lukas bio, teško da će biti ondje.
Nema više drveća koje je štitilo kuću. Lijepi maleni šumarak ariša je posječen. To je dobro drvo za gradnju, sjećam se da je govorio djed. Nakon rata posjetio je Finsku i kad se vratio kući, pričao je o lijepim šumama ariša i snažnim ženama, vrijednim divljenja, baš tim redoslijedom, što je nasmijalo baku. Visoko drveće i snažne žene, težio je za nečim što bi se moglo mjeriti s njim.
Stojim kod ruba vode i gledam kako svjetlo dijeli jezero, reže ga na srebrnkast površinski sloj i taman dubinski. Vrtoglavica, sad ili nikad, voda je ubojito hladna i mutna zbog muljevitog dna, ali moram ući. Svučem se i zagazim. Kad mi voda dopre do bedara, počinjem tonuti. Jezersko dno puno je mekanije nego što se ja sjećam ili me to moja odrasla težina sada vuče dolje.


Nisam ga uopće trebala otvoriti. Trebala sam ostaviti pečat vremena i tišine, imati poštovanja prema njemu. Pismo nije baš bilo toliko nečitko, barem ne koliko sam se nadala. Nakon stanovitog okretanja i prevrtanja uspjela sam ga razabrati iako je sa svakom narednom riječi postajalo teže. Kao da se toliko namučio sa svakim pojedinim slovom pa mu se zacrnilo dok se tako borio s nečim što je bilo nemoguće, previše i prokleto. “ Oprosti.”
To je bilo posljednje što bih očekivala od njega. Očekivala sam optužbe ili izjavu ljubavi, ili oboje. Ali ne to. Lo... Kopenhagen... Oprosti... Odgovori...
Pismo je prešlo velik put. Lukas je sigurno čekao odgovor, najprije sa zebnjom, onda nestrpljivo i, naposljetku, rezignirano, a nakraju više uopće nije čekao. Protumačio je moju tišinu kao ne, ne opraštam ti. Dovoljno je da samo jedno pusti ruku.
To objašnjava zašto nije nikad došao u maminu kuću dok sam ja bila tamo. Kad bi vidio svoj stari auto ispod breza. Ne zbog toga što mi nije mogao oprostiti što sam otišla, već zbog toga što je vjerovao da mu ja ne opraštam.
Na kući ronioca bisera jezerska voda dosiže do polovine ulaznih vrata. Prisiljena sam ući kroz prozor, popnem se i uvučem kroz razbijeno prozorsko krilo u predsoblju. Unutra gluha tišina, vlaga ne propušta ni svjetlo ni šum zimskog šaša. Sobe nisu poplavljene. Nema vode na podu. Podovi su vlažni, ali drvo kao da je nabubrilo od vlage i mokrine s donje strane te je postalo nepropusno poput brodskih dasaka. Na prvi pogled sve je kao prije. U ormaru nema namirnica koje bi otkrile da je netko nedavno bio u njoj. Na trenutak učini mi se da željezna peć ipak slabo zrači toplinom, ali to sam očito umislila.
Nemoguće je vratiti se, mjesto koje sam zamislila postojalo je samo dok smo mi bili tamo. Preostali su samo mrtvi koralji i osjećaj da lutam u neprirodno osvijetljenom izložbenom prostoru.
Spavala sam kao pijano dijete. Premoreno dijete koje se prejelo i Lukas se nije mogao suzdržati – je li to želio reći u svom pismu? This is a man’s world... sve dok nisam zaspala... But it would be nothing, nothing, nothing without... Prvi put pijana, tinejdžerski pripita, s mirisom šećera, dostupna, bez svijesti na tamnosmeđim plahtama. Sjećam se da su bile tamnosmeđe, uvijek sam se mogla sjetiti nepotrebnih detalja, prozorske zavjese također su bile smeđe, cijeli je hotel bio tamnosmeđ, boje šišmiša, jeftin, ali ipak, pretpostavljam, čitav imetak za njega.
Dobro pamtim detalje. Ali toga što me moli da mu oprostim, ne sjećam se. Da mi je napravio nešto protiv moje volje. Zar se ne bih toga uvijek sjećala? Pa, ti nisi mogao utopiti ni štakore, Lukase.
Sjećanja i strahovi isprepleteni do te mjere da ih više ne mogu razdvojiti. Kad sam te napustila... Je li to za tebe bilo jedino objašnjenje? Da si jednom učinio nešto neoprostivo za što sad moliš oprost. Riječ protiv riječi, tvoja protiv moje, ja kažem da se nikad nije dogodilo, Lukase, djevci ne siluju djevice, ja se sjećam samo škripa.


Tih nekoliko kratkih sekundi bilo je dovoljno. Trenutak kad sam osjetila tvoju težinu i spoznala da ne bih imala ni najmanju šansu – kad bi ti – a nakratko i jesi, iskoristio tu prednost prije nego što si zažalio zbog toga. Držao si me kao što pas drži komad mesa za koji se spreman boriti. Sjećam se kako sam osjećala da sam bila izložena tvojoj volji da me ne povrijediš. “ Nisam te htio povrijediti”, rekao si kasnije. Za mene je to značilo da si mogao to učiniti da si htio. “ Mogao sam te povrijediti, ali nisam htio”, to sam čula.
Nakon toga vidjela sam taj škrip u tebi, vidjela sam ga u svim muškarcima. Ali više me izazivao nego plašio. Ti to znaš i ja to znam, ne trebamo o tome govoriti. Ako i govorimo o tome, ništa se neće promijeniti. Ja ti ne činim nažao jer ne mogu. Ali ti mi ne činiš nažao jer ne želiš.
“ Znam da mi ne možeš oprostiti, ali moraš”, napisao si. “ Ako mi oprostiš, moraš mi odgovoriti. Čekam dok mi ne odgovoriš.”
Vrijeme je dug koji raste, nemoguće ga je vratiti.
Čekam dok mi ne odgovoriš. Kako čekaš? Sa životom? Nisi trebao poslati to pismo. Nisam ga trebala pročitati. I nisam trebala moliti mamu da mi ispriča kraj priče, ali ja sam nezajažljiva. Bila sam nezajažljiva i prije nego što si ušao u moj život te protumačio da je moja neispunjenost imala nešto s tobom, to nije bilo tako, Lukase, niti me je itko drugi uspio ispuniti. To što si mi ti mogao dati nije bilo dovoljno. Ni ono što sam ja željela od tebe nije bilo dovoljno. Ni ono što sam ti htjela dati nije bilo dovoljno. Htjela sam ti dati skoro sve, ali skoro sve je skoro ništa, rekao si.
Što se poslije dogodilo?
Kako bi mi mama mogla to ispričati? Kraj. Ispričaj mi što se onda dogodilo, molila sam je ne znajući što je molim. Kad bi barem postojale priče, postoji samo nekolicina koja je zabranjena za djecu kao ona koju mi je Lukas običavao pričati, o slavuju koji je najljepše pjevao kad su mu iskopali oči.
Sve što je mama znala o njemu doznala je od mjesne liječnice. Pitam se samo kako joj je to uspjelo kad postoji zakon šutnje i sve ostalo... Ali vjerojatno je liječnica mislila da je mama samo jedna slijepa žena srednjih godina kojoj se moglo povjeriti bez rizika. Nakon požara Lukas je ipak zatražio pomoć u zdravstvenoj stanici, rane su mu se upalile i trebalo ih je previti. Imao je i problema s očima zbog dima i topline. Postojala je i jedna povreda na radu u tvornici. I još neka stara povreda od udarca, zbog čega je povremeno dobivao glavobolje nalik migreni. Kasnije još i bol u ramenima od gradnje kuće i dugotrajna upala pluća. Kuća ronioca bisera, koja je postala njegov privremeni dom, bila je vlažna i puna rupa kroz koje je puhalo, a približavala se zima. Nije imao apetita, bilo je to ozbiljno jer uopće nije mogao jesti. Mučila ga je nesanica. A povrh svega nad glavom mu je visjela optužnica zbog paleža iz nehaja i čekao ga je pregled kod psihijatra. Jedino u čemu je Lukas imao sreće, ako ju je uopće imao, jest to da kuća nije bila osigurana. Tako je bar izbjegao sumnju da je podmetnuo požar zbog osiguranja. A činjenica da njegov tata nije imao ni novčića na banci također je pomogla da Lukasa ne optuže za namjerno povećavanje doze morfija.
Činilo se da je njegovo tijelo odjednom propalo, čitavo odjedanput. Možda je samo želio da netko o njemu brine, razmišljala je liječnica. Ali neka ga ne dira. To ne. I da ga ne gleda u oči. Čak nije dao da mu skine košulju kad ga je htjela pregledati. Bilo je teško s njim razgovarati, nije želio dati podatke o obiteljskim bolestima i odbio je ispuniti formulare. Izbjegavao je bilo kakav tjelesni dodir. Jako težak pacijent koji je ipak nastavio dolaziti zbog novih i starih povreda, imunološki sustav mu je zatajio, bio je to raspad čovjeka – ponekad se to događa – kao čovjek, ona je to pratila užasnuta, ali kao liječnica bila je fascinirana.
Zatim je Lukas prestao dolaziti, naglo i neočekivano. Ili su sve njegove patnje odjednom prestale, ili je umro, što je bilo vjerojatnije. Moguće da se odselio, kao i mnogi drugi. Tvornica kože u kojoj je radio otpustila je radnike i zatvorili su je. Liječnica je mislila da je jedan od tih radnika koji su otišli.
Prošlo je dosta vremena, a Lukasa nitko nije vidio. Kad se jednog dana pojavio u čekaonici, nije došao zbog bolesti, već po potvrdu da je zdrav. Bila mu je potrebna za posao koji je tražio na drugom mjestu. Bio je vidljivo izmijenjen – ili možda sličniji svom starom ja – to liječnica nije mogla ocijeniti jer ga nije poznavala prije bolesti.
Napravili su rutinske kontrole i razne pretrage. Sve je bilo u redu. Nije samo ozdravio, već je popravio svoje fizičko stanje. Liječnica nije vjerovala u čuda, ali to je bilo malo čudo. Kad je Lukas došao po rezultate, potpisala je potvrdu o besprijekornom zdravstvenom stanju i predala mu je s osjećajem da mu uručuje nagradu. Imao je dobre izglede da dobije posao kojem se nadao, na platformi za bušenje nafte, negdje na Atlantiku.
Gledala sam molećivo mamu. Kao da je u stanju okrenuti uru unatrag, ali ne, to nije mogla čak ni ona. “ Platforma za bušenje nafte? Za čovjeka kojeg su optužili za palež.” “Ta je optužnica odbačena”, podsjeća me ona. “Ali neoprez s vatrom...”
Da, ako su to provjeravali, ali Lukas je ipak uspio proći. Dobio je posao. To je posljednje što je liječnica čula o njemu.
Lukas na platformi za bušenje nafte zvuči kao ružna bajka, ali sam je rekao da nema bajki.
“Mama, nisam sigurna želim li čuti kraj.” “Možemo pričekati dosutra, Lo.”
Sutra ne dolazi nikad. Ali ipak sam nagađala.
Piromanija, kažu, ukazuje na djetinjstvo bez doma. Ti i tvoje vražje domaće cigarete, Lukase, samo luđak puši na platformi za bušenje nafte, zar te vlastite pogreške nisu ničem naučile? Zar nisi potpisao ugovor o odgovornosti u vezi vatre kad si dobio posao, zar mi nisi obećao da ćeš prestati pušiti, a zar ti ja nisam obećala da neću nikad početi? Tko od nas dvoje mora u vatru krivnje, gdje će je ugasiti vlastitim tijelom? Neobuzdan impuls. Vjeruješ li mi kad ti kažem da sam i ja mnogo puta to htjela? Ali ne može to čovjek. Čovjek može samo zaboraviti i poći dalje, zaboraviti i poći dalje, moći zaboraviti je blagoslov, ali za tebe je blagoslov bio da je sve moglo izgorjeti.


Kad sam vozila ovamo u zoru... još uvijek osjećam bolnost u ošitu dok se uvlačim u krevet u kući ronioca bisera i sklapam oči. Sunce je zasjalo nad autoputom, prvo danje svjetlo, stotinu trideset kilometara na sat – prebrzo, previše sklisko, previše svijetlo – i odjednom: kosa zraka probila je prednje staklo i pribila me na vozačko mjesto. Zanijelo me preko zemlje bez puta, ravno u svjetlo. Unutra u zasljepljujućoj svjetlosti vladala je potpuna tišina, svijet se kretao jako polako, natraške, u daljinu. Nije bilo ni zvuka, ni metalnog mirisa krvi, samo se nešto zatvorilo, moja su pluća ostala bez zraka, nije boljelo, bilo je to s one strane dobra i zla. Ako preživim ovo, uspjela sam pomisliti, ako preživim ovo, dat ću našoj priči jedan ljepši kraj.

Anne Swärd rođena je 1969. u Švedskoj. Prvi roman Polarsommar objavila je 2003. te je za njega bila nominirana za švedsku književnu nagradu Augustprizet. Tri godine poslije napisala je roman Kvicksand, zahvaljujući kojem dobila je stipendiju Mare Kandre Memorial Funda. Roman Do posljednjeg daha, koji je u Švedskoj izašao 2010., dobitnik je nagrade Bokcirklar za roman godine, a prava su prodana u četrnaest zemalja. Anne Swärd redovito surađuje u dnevnim novinama Sydsvenskan, a živi u švedskoj pokrajini Skåne.


Sonja Bennet rođena je u Zagrebu gdje je diplomirala engleski i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Godinama je živjela u Švedskoj gdje je završila studij novinarstva na prestižnoj školi Poppius u Stockholmu. Kao slobodni novinar obavila je velik broj reportaža, recenzija i kozerija u skandinavskom dnevnom tisku i časopisima. Više godina potpisivala je kolumnu u novinama Svenska Dagbladet. Okušala se kao samostalni producent pri multikulturalnoj redakciji švedskog radija i kao vanjski dopisnik.
Na slavističkoj katedri u Uppsali neko je vrijeme vodila nastavu simultanog prevođenja i sudjelovala u radu na prvom švedsko-hrvatskom riječniku Lexin.
Po povratku u Hrvatsku počela se sustavnije baviti prevođenjem beletristike sa švedskoga na hrvatski jezik. Njezin je prijevod knjige poezije Kjella Espmarka Mliječna staza objavljen 2010. (Naklada Đuretić), a prijevod cjelokupnog opusa nobelovca pjesnika Tomasa Tranströmera objavit će nakladnička kuća Fraktura.
Sudjelovala je na Festivalu europske kratke priče prevodeći priče za objavljivanje i simultano prevodeći na književnim večerima i događanjima.
Često boravi u Švedskoj, odlično poznaje švedsku književnost i prati recentna događanja na književnoj sceni.