Anton Ingolič - Gimnazijalka

Istinita priča o devojci koja je ostala u drugom stanju sa momkom kojeg je tek upoznala, njenoj neverici da joj se život menja u trenu, nerazumevanju od strane škole, profesora, roditelja, prijatelja…Ovo je priča o sazrevanju, odrastanju, emocijama, problemima i svakodnevnom životu sedamnaestogodišnjaka, priča o nepromišljenosti koja može da preokrene čitav život naopako, ali i da donese neočekivano.

SPOZNAJA

Uslijed buke, koja je s ulice i gradilišta iza nje dopirala kroz otvorene prozore, uslijed bučnog žamora i galame u razredu, zvono se uopće nije čulo: a uslijed vatrenog pričanja o tome gdje je tko i kako proveo praznike, većina nije ni čula ni opazila kada su se vrata otvorila i ušao profesor; oni pak koji su sjedili u prvim redovima, te ipak zapazili suhonjavog mladog čovjeka s papirnatim licem, prorijedenom svijetlom kosom i gotovo bezbojnim očima, pretvarali su se kao da ga i ne vide. Došavši do katedre, profesor je nekoliko časaka više prestradeno negoli mrzovoljno promatrao razred — znači, opet je zbilja počelo - a zatim upravo tresne dnevnikom o katedru. Tek tada razred so vidljivo stišao, a nekoliko učenika i učenica čak se diglo. Mladi čovjek, više nalik na mrtvo izmučenog kormilara na brodu koji tone nego na gimnazijskog profesora, vikne povišenim, malko oštrim glasom u to šumorenje zapjenjenih morskih valova: "Tko je ustao, neka sjedne!"
Sedamnaestogodišnjakinje i sedamnaestogodišnjaci, koji su bili ustali, spustiše se više ili manje nemarno na svoje stolice, te se opet brže-bolje uključiše u živahno i vatreno raspravljanje, tri ili četiri učenice ustale su doduše malo postideno, ali su odmah zatim opet sjele, a drugi se na profesorove riječi i ne osvrnuše.
"Danas je..." progovori profesor suho, pošto se bio spustio na stoliću, otvorio dnevnik i izvukao iz džepa na prsluku jeftino naliv-pero.
"...utorak, četvrti svibnja, tisuću devet stotina šezdeset i pete naše ere", doleti zajedno s kikotom iz posljednje klupe.
"Koga nema?" I za prosjačku plaću ja treba da krotim tu rulju, držim joj nastavu, čak je odgajam? Dvadeset i pet puta na tjedan, ista pitanja, isti odgovori. Onanija, ništa drugo!
Profesorov glas izgubi se u općoj buci i galami mladih ljudi u razredu, automobilskih motora s ulice i najrazličitijih strojeva s gradilišta iza nje.
"Zatvorite prozore!" zapovjedi profesor. Budući da se nitko nije osvrnuo na njegove riječi, digne se i vikne glasnije. "Zatvorite prozore, molim!" škola u najprometnijoj ulici, iza nje već od ranog proljeća gradilište, a ovaj razred u prizemlju, gotovo na ulici! I to bi trebalo da budu uzorni radni uvjeti?
Kad su tri mladića ipak ustala i svak pošao do svog prozora, on opet sjedne, a desnicu, u kojoj je držao naliv-pero, položi na otvoreni dnevnik i strpljivo pričeka da učenici zatvore prozore. Mladići su polako zatvarali jedno krilo za drugim. Pik, onaj koji je maloprije nadopunio profesora, najprije mahne nekome na sivom betonskom sedam- ili osamkatnom kosturu s one strane ulice, a potom još i slegne ramenima, tobože, eto vidiš, druže, Pustinja Gobi, tamničar suvremene omladine, počeo je već svoj inkvizitorski posao, i zatvorio vanjsko krilo.
"Pintaru, kako si to zatvorio prozor?" vikne profesor visokim, neprirodnim glasom kad su se učenici odmakli od prozora. Ako toga šmrkavca, unatoč svim pedagoškim
pravilima i uputama, ne raspalim po gubici još i pred kraj školske godine, onda sam sasvim obična krpa.
Visok i u licu jednako blijed momak, kakav je bio i profesor, te upravo isto tako svijetloplave, gotovo pšenične, ali guste kose, koja mu je straga sezala gotovo do ramena, a sprijeda raskuštrana padala na oči, zakopča gornje dugme na smedem, prilično zamašćenom kaputiću, zatim pogladi iznošene kaubojke, koje su već izgubile svoju modru boju, te se najprije začudeno zagleda u prozor, a potom još začudenije u profesora, pa upita podrugljivim glasom: "Kako?"
"Jesu li unutrašnja krila zatvorena ili otvorena?" "Mislim da su otvorena.,."
"Onda ih zatvori!"
Učenik zabezeknuto pogleda profesora, koji se, blijed kao krpa, opet digao, te upita posve naivno: "Zašto?"
Profesor se jedva savladivao: taj huligan očigledno pravi od mene budalu, za njega nisam nikakav autoritet, drugarica, pardon, gospoda punica takoder pravi od mene budalu, jer na prvoga donosim kući manje nego naš susjed, mesar, svi ti balavci i sve te balavice smatraju me običnim smećem jer znaju da su profesori plaćeni slabije nego mesari, frizeri, pipničari i trgovački pomoćnici. Ali, što je previše, previše je.
Pik značajno namigne razredu, opet se okrene k profesoru i upita još jednom s malko milostivim osmijehom: "Zašto?"
"Zato ... zato što si... zato što si ti glupan", podvikne profesor piskutavim glasom, "glupan koji ne spada u treći razred gimnazije, i zato ... zato što sam glupan i ja koji podučavam takvog huligana i bestidnika kao što si ti i još poneki drugi u tom razredu! Smjesta zatvori prozor, ili ću te zapisati u dnevnik!"
Usred sveopćeg grohota štrkljasti Pik vrati se do prozora i obrednom kretnjom zatvori i unutrašnja krila koja su u donjem dijelu bila zastakljena mliječnim oknima kako učenici no bi zavidljivo buljili u ljude koji su prolazili pločnikom mimo prozora, a prolaznici se zlurado osvrtali u razred. Potom otkopča gornje dugme na zamašćenom kaputiću i vrati se na svoje mjesto kao da je učinio historijsko djelo. Profesor je tako dugo gledao netremice pred sebe dok se razred konačno ipak nije stao smirivati. Ravnatelj bi me dakako upozorio: Druže Pozniču, smirite krv, naš je poziv težak, naporan, ali uzvišen, da, još uvijek i uzvišen. Htio bih samo znati što je to uzvišeno u tom pozivu, što ...
"Koga dakle nema, molim?" više zasikće nego upita.
Iz razreda doleti nekoliko imena, ali se profesor zaustavi samo na jednome. "Kotar... Tko još? Mir! Tko je redar?"
Iz mora, koje se iznova zatalasalo, digne se blistavi val — djevojka svijetle kose, plavih očiju i blijeda lica. Učenica pokaže na prazno mjesto pokraj sebe i reče: "Ada
Kotar..." Potom se osvrne po razredu. "Nema ni Vodnika, Dolenca i..."
"Znači, Kotar, Vodnik i Dolenc", ponovi profesor, zapisujući imena u dnevnik. "Tko još?"
"... i Lotrič!" završi redarica nabrajanje. "Lotrič će doći!" dopre iz prvog reda slijeva.
Profesor digne glavu i prijede pogledom po razredu.
"Što je s Lotričevom?" upita suho, službeno i prstima lijeve ruke zabubnja po katedri. Momče, nagrabusio si, otišao k vragu! Da si se prebacio na turističku geografiju, sada bi vozikao engleske i nizozemske turiste po Dalmaciji, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji, a ti si se, glupane, ugurao u profesuru.
"Budite već jednom mirni!" nastavi povišenim glasom. "U ova tri praznička dana mogli ste se do mile volje nadivljati, sada imamo opet nastavu!"
"Lotričeva će doći svakog časa", reče redarica Jelka i ponovno se osvrne po razredu. Budući da je njeno mjesto bilo u trećem redu, drugo od prozora, a u razredu su se sa svake strane uskog prolaza nalazila po četiri reda klupa, zapravo stolova sa stolicama, u svakom redu po dva, morala se okrenuti još i unatrag da bi mogla vidjeti čitav razred. "Ni Osojnika nema", reče i sjedne.
"Znači, i Osojnik i Lotričeva!" reče profesor i opet se sagne nad dnevnikom. "Samo Osojnik!" doleti s više strana od katedre.
"I Lotričeva", grune od katedre, "Lotričeve nema i sigurno Je neće ni biti..."
Uto se otvoriše vrata i na pragu se pojavi djevojka srednje visine, u crnoj i tako tijesnoj pletenoj bluzici da su njezine inače malene grudi izazovno štrčale, a tamna suknja bila joj je tako sašivena da su njezini djevojački bokovi upravo mamili, dok joj je crna, grivasta, kosa padala na ramena i stapala se sa crnom bluzicom u samu crninu. Od čitavog njenog lica vidio se samo komadić bjeline s malim, malko prćastim nosom i nabubrelim, kao vatra crveno namazanim usnicama. U bijelim, gotovo prozirnim rukama držala je nekakvu torbu od crne kože, dok je na nogama imala zelene mrežaste čarape i špičoke s visokim petama. Tobože zbunjena, ona pogleda prema katedri, otvori za svoje sitno lišće upravo prevelika usta, tako da se pokazaše dva reda blistavih bijelih zuba, te se s osmijehom uputi prema svojem mjestu u prvom redu nalijevo.
"A tko će se ispričati?" krikne profesor gnjevno kad je djevojka položila izlizanu crnu torbu na klupu i sjela. Manekenka iz pariškog ili rimskog modnog žurnala, da ne kažem što strašnije, a ne učenica ljubljanske, slovenske, socijalističke gimnazije!
Djevojka ustane, popravi kosu, jer joj je ipak suviše padala na oči, ravnodušno se nasmiješi i slegne ramenima, a rukama učini nekakvu baletnu kretnju.
"Zašto smo zakasnili?" zasikće profesor koga je djevojčina ravnodušnost očigledno bacala iz ravnoteže. Ne drži li njena majka frizerski salon negdje u Šiški? Udovica ili ra- stavljenica, u svakom slučaju guska koja nema o odgoju ni toliko pojma koliko moja
lijeva cipela.
"Semafori su mi triput presjekli put", odvrati djevojka, još jednom slegne ramenima, tobože, što ja tu mogu i što mi možeš ti, profesorska bijedo, pa se važno osmjehne kolegama i kolegicama, zaigra svojim bijelim tankim ručicama po zraku i spusti se na sjedalo.
Profesor je već udahnuo zraka, već je otvorio usta, ali — druže Pozniču, obuzdajte se, odgojitelj mora progutati poneku besramnost, čak i uvredu, i ne zaboravite, prvi dan poslije praznika najteži je — umjesto da plane, zamoli učenicu u prvom redu tik pred katedrom da mu pokaže knjigu.
Svijetlokosa učenica pograbi knjigu, izade iz klupe i položi knjigu na katedru. "Molim, druže profesore", reče uljudno.
Čudno da u tom razredu postoji još netko koji zna što se pristoji", reče profesor s trunkom ironije i počne pohlepno prelistavati po školskoj knjizi. Da, opet se nisam dospio spremiti. Ali, kako da i mislim na školu? Vidiš, Mirko, bijeljenjem smo prištedjeli najmanje deset hiljadarki. I još onih nekoliko hiljadarki koje bismo potrošili da smo nekamo otišli. A sve zajedno iznosi... Ali, gdje sam, do vraga, stao prije praznika?
"Detela, o čemu smo posljednji put govorili?"
Svijetlokosa djevojka opet se digne i izgovori naslov posljednje lekcije.
"Da, da", reče profesor bezbojno, "došli smo do postanka Zemlje, to jest do raznih teorija o postanku naše Zemlje." Sva sreća da nas je naš stari čitava dva mjeseca gnjavio tim teorijama i na prvom nas ispitu većinu oborio, mene čak i drugi put. Druže Pozniču, to je temelj geografije, bez toga ne možete dalje! Taj ću temelj valjda znati razložiti trećeškolcima bez pripreme.
"Danas ćemo, dakle, razmotriti kako je nastala Zemlja", započe bezizražajnim, monotonim glasom. Sve na njemu bijaše bezizražajno: suhonjavo, blijedo lice, sivo ponošeno ruho, košulja koja nije bila ni bijela ni žuta, te šarena kravata kojoj je takoder bilo teško odrediti boju. Počnimo, dakle, u ime naroda, posljednji dio ove moje četvrte školske godine! "Razmotrit ćemo razne teorije ..." Budući da se buka u razredu još uvijek nije slegla, on oštro zabubnja prstima svoje suhe koščate desnice po katedri i nastavi vidljivo glasnije, ali ništa manje bezizražajno: "No, budimo već jednom mirni, dosta smo vremena već izgubili." Pričeka da se razred ipak smiri, ali kako ni njegove riječi, ni njegovi više molbe ni negoli ljutiti pogledi, ni njegovi prsti nisu postigli željenog uspjeha, produži isto tako monotono kako je bio i započeo. Ako je pravo vama, pravo je i meni. Na sreću, profesorima su ostavili barem imenik. Pa i u dnevnik smiješ tu i tamo koga zapisati. A kod kuće čak ni toga nema. Sam si protiv triju: punica je iz sedmice u sedmicu sve nepodnošljivija, Breda očigledno prelazi na njenu stranu, a sada je počela još i Bredica. Tatice, ako mi ne doneseš čokolade, neću te vise poljubiti! Zelenbać! "Povijest naše Zemlje počinje pretkambrijcm. O njenom postanku, kako sam već rekao, ima više hipoteza ..." Govorio je kao da prežvakava piljevinu i kao da mu je
pred očima samo jedno: ta, ne isplati se, nikoga to ne zanima, a meni su se te stvari već na fakultetu popela navrh glave; otkako sam u službi, to isto gradivo prežvakavam već sedmi put, svake godine po dvaput, a danas ću ga u trećem c prežvakati još jednom, već osmi put. I to bi trebalo da bude nekakav intelektualni posao! A kod kuće bijeli sobe, čisti okna, struži parkete i spremaj podrum za ogrjev, jer drugarica, pardon, gospoda punica ima kilu, jer je žena u sedmom mjesecu, a kćerka kaže da te neće više poljubiti, ako mi ne doneses čokolade. Ali, sada moram ovim glupanima razložiti da pretkambrij dijelimo na arhaik i algonkij, reći im moram da su prvi sedimenti nastali u algonkiju, a potom pred njima razviti još nekoliko hipoteza o tome kako je nastao život, taj prokleti život koji ovi majmuni i ove majmunice grabe velikom žlicom, a ja sam bio, što se tiče njega, prikraćen jer sam se od desete svoje godine potucao po raznim domovima kao takozvano partizansko siroče, premda je otac dezertirao iz partizana i izgubio glavu kao bjelogardista, majku, partizansku bolničarku, ubili bjelogardisti, očevi pajdaši, a ženidbom sam došao pod komandu drugarice Brede, blagajnice u poduzeću koje će svakog časa doći pod prinudnu upravu, i njene majke.
"Zanimljivo, vraški zanimljivo!" s dosadom zagunda Pik usred profesorovog piljenja i smirenog talasanja sedamnaestogodišnjaka i sedamnaestogodišnjakinja.
"Otkada se ti, Pik, zanimaš za našu bakicu Zemlju?" tiho Pika upita njegov susjed. "Od ovog časa pa dalje, dragi moj Raglja1,"
"A zašto, ako smijem pitati?"
"Sažalilo mi se pokajničke lice našeg vrloga geografa." "Zašto pokajničke?"
"Momče, zar ne vidiš da. je tako zelen samo zato što čini pokoru za grijehe iz svog pretkambrijskog doba."
Razgovor izmedu Pika i Ragi je nastavljao se u tom smislu, tiho kad bi profesor malko digao glavu, a glasnije čim bi profesor glavu sagnuo. Okolina, do koje su u jednakoj mjeri dopirale Pikove, Ragljeve i profesorove riječi, izvrsno se zabavljala, samo se Jelka, koja je sjedila tik ispred Raglje i morala, dakako, čuti svaku njegovu i Pikovu riječ, ni jednom nije nasmiješila. Sjedila je nepomično i buljila u profesora koji je bez imalo zanosa obrazlagao kako je Zemlja, vrteći se oko Sunca i svoje osi, isijavala toplotu, prešla najprije u tekuće, a zatim u kruto stanje, pare su se dizale u atmosferu, zgušnjavale se, pao je prvi dažd i nastala su mora, a u moru se rodio život.
Kao što su Pik i Raglja bili u središtu pažnje i zabave u posljednja dva reda nadesno, tako je prvi red nalijevo zabavljala Lotričeva Nives. Čas šapatom, čas poluglasno, ona je svojoj lijevoj susjetki Francki, svjetlokosoj debeljuški, te svom desnom susjedu Rudi ju, tamnoputoj ljudeskari s niskim čelom i spljoštenim nosom, sva razigrana pričala kako se s majkom za praznike odvezla u Veneciju i što su sve ondje vidjele i doživjele. Šapćući i pričajući, ona je rukama sjekla zrak pred sobom, slijegala ramenima i smijuljila se,


1 Raglja znači na slovenskom klepetalo, brbljavac, čegrtaljka.

darežljivo pokazujući svoje bijele, lijepe zube. Ali i drugdje u razredu profesor je stao gubiti slušaoce, još prije no što ih je stekao. Jernej, orijaš s gotovo još dječjim licem, u pretposljednjem redu nalijevo, isprva je pozorno pratio tu i tamo ipak zanimljivo tumačenje; no odjednom mu je bilo dosta profesorova monotonog pričanja, te počeo sa svojim susjedom Tonetom, crvenoputim, zdravim momkom, poluglasno oživljavati uspomene na njihov izlet: za tri dana oni su pješke i na skijama obišli pola Triglavskog gorja. I nekoliko drugih sedamnaestogodišnjaka i sedamnaestogodišnjakinja, isprva pažljivih, sve više se odvraćalo od hipoteza o postanku Zemlje i života na njoj prije toliko i toliko bilijuna godina. Koliko se toga zanimljivijeg dogodilo u posljednja tri dana! Metka je pričala Maji o knjizi koju je pročitala o praznicima, Rado i Milan prihvatili su se svaki svojih sportskih novina, Rado slovenskih, Milan hrvatskih; Milojka, koju su izvrsno štitila Milovana široka leda, nastavila je čitati najnoviji krimić iz serije X-100, Igor i Ivan, koji su s Pikom i Ragljom sjedili u posljednjem redu nadesno, nasladivali su se napola golim ljepoticama u raskošno ilustriranoj talijanskoj reviji, a Tine i Mojca, u drugom redu nalijevo, stiskali su jedno drugome od znoja vlažne ruke. Magda, desna Jelkina susjetka, koja je prije mjesec dana izgubila majku u automobilskoj nesreći, a otac joj je još uvijek ležao u bolnici, jadala se od časa do časa svojoj desnoj susjetki Darji kako joj je teško bilo samoj o praznicima. Alenka, koja je sjedila ispred Darje, povjerila se usred sata Veri, svojoj lijevoj susjetki, da su se njen otac i njena majka na praznik ipak pomirili i da će povući molbu za razvod braka...
Posljednjih četvrt sata profesorsko izlaganje pratilo je još samo kakvih pet učenica i tri ili četiri učenika. Dakako, ne svi zbog stvarnog zanimanja za predmet. Tomaž, u posljednjoj klupi nalijevo, zato da bi gradivo već u školi utuvio u glavu, Pavle, u prvoj klupi nadesno, zato što mu se činilo preglupo da dolazi u školu zbijati neslane šale i mlatiti praznu slamu i zato što je još uvijek nešto držao do svog ugleda predsjednika razredne zajednice, a Jelka zato što nikako i nikako nije htjela razmišljati o tome što ju je mučilo i čega se bojala. Ona je još uvijek sjedila nepomično, ukrućeno, s rukama na klupi, s otvorenom knjigom pred sobom i s očima uprtima u profesora. Ipak, i Jelka je odahnula kad je zazvonio kraj sata. Odahnuo je, dakako, i profesor. Ipak, došao je kraj tog prokletog prvog svibanjskog sata! Na sreću, ovog tjedna u tom najstrašnijem razredu nemam više sata. Slijedeći put, kad budem mogao uzeti u ruke imenik, bit će lakše.
"Znatiželjan sam kako ćete slijedeći put odgovarati kad. ste tako pažljivo slušali", reče prijeteći, naglo se digne, pograbi dnevnik i gotovo pobjegne iz razreda.
Čim je profesor otišao, više mladića i djevojaka pojuriše do prozora, otvoriše ih i stadoše znatiželjno promatrati ulicu i gradilište iza nje. I Jelka pride jednom prozoru, ali ne zato da vidi što se dogada na ulici i na visokom željezno- betonskom kosturu, već zato da udahne svježeg zraka, jer se nije osjećala nimalo dobro, i to već od ranog jutra.
Na kraju odmora nitko, dakako, nije čuo školsko zvono, ili se samo pretvarao da ga ne čuje; većina njih takoder nije opazila ni krupnog, malko ćelavog profesora u svijetlosivom odijelu, sve dok nije došao na podijum i položio dnevnik na katedru. Oni koji su stajali uz prozore, hitro se razbježaše u klupe, a oni koji su sjedili na svojim
mjestima utihnuše, ustadoše na profesorov mig glavom, pa opet sjedoše. Profesor upiše svoj sat i odsutne, te poče s izlaganjem. Glas mu bijaše, doduše, snažan, ali raspjevan, zato je mlade slušaoce, prije svega slušateljice, više privlačio melodioznošću svojeg govora obojenog dolenjskim narječjem, nego onim o čemu je pričao. Jelka se it sve snage trudila da izlaganje prati pažljivo. U prvoj polovici sata to joj je uspjelo, čak je tu i tamo zapisala poneku rečenicu: no kada su u drugoj polovici sata disciplina i pažnja popustile, u profesorovo izlaganje o odnosima izmedu djece u porodici sve više se uplitalo ono što su već prilično dugo iza njenih leda šaputali jedan drugome Pik i Raglja, te ono o čemu su potiho razgovarale Magda i Darja desno od nje. Isprva je s uspjehom odbijala glasove koji su dopirali iz stražnjih redova i zdesna, ali je uskoro postajala sve nemoćnija pred njima, sve dok im se konačno ne prepusti.
Psihološki je najgadnije biti jedinac. Znate li zašto?
Raglja, jesi li na praznike koju počešljao? Počešljao!? U kojem si to akademskom pravopisu opet iščeprkao tu riječ? Prvog maja bila sam na majčinom grobu, a jučer popodne u bolnici kod oca. Dijete jedinac je egoist, uvjereno je da je središte porodice. Je li bila gimnazijalka? Nisam tražio svjedodžbu. I kako je bilo? Momče, još si suviše mlječnozub da bih ti pričao. Je li ocu bolje? Drugog tjedna doći će kući. Misliš li, Pik, da doista nisam još ni jedne povalio ili počešljao, kako ti to kažeš? Uvjeren sam da nisi. Takva djeca osjećaju pri socijalizaciji velike poteškoće. Tek kad se vrati kući, vidjet će da nema mamice. Pa ipak, varaš se, Pik. No, možda si povalio ili češljao u snu, a možda ni u snu. Previše misliš na to, Magdo. Nisam je dovoljno voljela. Ako poslije prvog djeteta dode drugo, situacija se mijenja. Dakako, prvo dijete doživljava krizu. Momče, ovog trenutka izgubio si svog najboljeg informatora. A ti svog najboljeg slušaoca. Prvo, starije dijete obično je manje borbeno, što se pokazuje i kasnije. Zašto nisam pošla s njim? Sreća što si ostala kod kuće sada bi i ti ležala u bolnici. Obično sam sjedila sprijeda uz oca, tamo gdje je sjedila mamica, znači, ja bih bila mrtva, a ona živa, ništa joj se ne bi dogodilo, kao što se nije ni Petrčeku. Prvom djetetu nedostaje povjerenja u sebe, a javlja se i ljubomora. No, Raglja, zini već jednom nešto, inače ću otegnuti papke od dosade, tog Marnovog češljanja već mi je dosta. Govorit ću s tobom ako promijeniš mišljenje o meni. Sada bi bilo teško njoj. Mamica bi još imala Petrčeka, a ja nemam druge mamice. Psihološki položaj drugog djeteta je bolji, od prvih je dana naviknuto na društvo; a budući da se tek mora boriti za svoje pravo, to je i borbenije. U kakvom smislu da promijenim mišljenje o tebi? Da me priznaš ravnopravnim sebi. Takvo je dijete i samostalnije, posjeduje veću životnu energiju, optimističkiji pogled na život. Uobraženko! Potrebna si ocu i... obriši suze... djeca iz velike porodice ... jesam li te počešljao, zar ne... hvala Darjo ... imaju manje poteškoća... pravi se javio ... dodi popodne ... u materijalnom pogledu stvar je drukčija... doći ću ... sklopimo primirje ... u redu ... ali o tome drugi put... ti si kuka... a ti kvaka... za slijedeći put naučite ...
Riječi su se udaljavale i stapale jedna u drugu, glasovi su se takoder stapali u jedan glas koji je tonuo u nekakvu gustu maglu. U toj se magli stale gubiti i klupe s kolegama i kolegicama, u nju je srljala katedra s profesorom, u njoj je tonula crna ploča, nestajalo je sve, ostala je samo nekakva tupa bol, zamrlost misli, čuvstva i tijela.
Negdje daleko, silno daleko javi se prigušena zvonjava, nalik na školsko zvono ...
Jelka se prvo trgne, a zatim ustane, jer su ustali i svi oko nje, pa opet sjedne kad su i drugi sjeli, zatim iznova ustane i opet se spusti na sjedalo. Znala je, doduše, da je počeo novi sat, vidjela je i mladu ženu u crvenoj pletenoj bluzici, profesoricu kemije Emu Starman, čula je Pika i Raglju, koji su i dalje pričali svoje neslane šale, čak je vidjela i to kako je profesorica ispisivala na ploči nekakve znakove, zacijelo formule, ali joj se sve to pričinjalo više kao prividenje nego kao istina. Istina je bila mora koja je ležala na njoj i nije joj dopuštala da razgovijetno vidi stvari oko sebe i jasno misli o tome što se zbiva oko nje i u njoj samoj. Sat je tekao polagano. Napolju je sjalo svibanjsko sunce, ali je u razredu bila gusta siva magla i uz put gušila svaku riječ, svaki glas.
Odjednom je presiječe negdje u križima i potom joj se nešto čudno pomakne u trbuhu.
S užasom položi dlan desne ruke na to mjesto.
Znači, više nema nikakve sumnje! U drugom sam stanju, u drugom stanju! Povuče ruku i opet je položi na klupu, preplašeno se osvrne oko sebe, a potom upre zbunjene oči pred sebe. Kao kroz maglu, tamo iznad glava svojih kolega i kolegica, vidjela je mladu ženu s malko suviše bujnim grudima za njen vitki stas, stajala je ispred ploče, nešto govorila i crtala ravne i iskrivljene linije, te ispisivala brojke i slova. Znači, istina je? U drugom sam stanju, u drugom stanju! Slutila sam, bojala sam se, ali sam ipak tvrdoglavo odbijala tu mogućnost; nisam u drugom stanju, nemoguće da bih bila u drugom stanju, samo sam bolesna, nikad s mojim djevojačkim stvarima nije bilo u redu, već više godina imam poteškoća, čas me trga u trbuhu, čas me boli glava, sve to, što u posljednje vrijeme nije u redu; nije ništa novo, ništa posebno, jedino je gadnije, a gadnije je zbog moje živčanosti, a živčana sam stoga što nisam znala kako je i što je sa mnom. No sada znam. To nije ni živčanost ni strah, niti je bolešljivost, u drugom sam stanju, u drugom stanju! Pomaklo se i progovorilo glasno i razgovijetno: Jelko, u drugom si stanju, u drugom stanju! čuješ li, Jelko, to je drugo stanje, to je dijete! Već dugo je u tebi, premda si ga tako tvrdoglavo odbacivala, premda si samu sebe čitavo vrijeme tako naivno uvjeravala da nije ništa, da ne može biti ništa, da ...
Ruka joj opet sklizne s klupe. "Jelko?"
Prestrašeno se osvrne oko sebe. Nije li je prozvala profesorica? "Obriši ploču!" šapne Magda Jelki.
"Kako ću dugo čekati?"
"Jelko, izadi i obriši ploču!" doleti straga jer je još uvijek sjedila nepomično, kao ukočena.
Skoči na noge, jurne kroz prolaz izmedu klupa, pa dalje na podijum. Zgrabi spužvu, stisne je drhtavim prstima u pesnicu i poče brisati. Profesorica, držeći kredu u desnoj ruci, stajala je uz katedru i mirno tumačila dalje.
"Slabo ti je, Jelko?" upita Magda Jelku kad se vratila u klupu i opet položila dlan na trbuh.
Naglo povuče ruku i položi je na klupu, a potom zgrabi olovku, pogleda na ploču i prepiše ono što je profesorica napisala. Pokuša se sabrati, savladati užas koji ju je bio spopao, pratiti izlaganje. Ali osim glasova koji su dolazili od ploče, ona je čula i glasove zdesna i odostraga, no ujedno i glasove koji su dolazili odnekle duboko iz nje same.
... Najbogatija ležišta boksita u našoj zemlji. Pitala sam te, Jelko, da li te boli trbuh. Ne, ne, ništa me ne boli. Hercegovina, Dalmacija. Pintaru, zar te moram posebno moliti da zapišeš naša ležišta boksita? Uopće, u posljednje si vrijeme tako blijeda, danas još više nego prije praznika. Ništa mi nije, Magdo. Crna Gora, Istra. U drugom sam stanju, u drugom stanju. Možda bi bilo bolje da sam ostala kod kuće. Jeste li napisali? Jelko, da nije nešto drugo? što bi bilo drugo? Je li kod kuće što naopako? Najjeftinije se dobiva pomoću elektrolize rastaljene glinice. Meni možeš reći; otkako nemam mamice, ostarjela sam za nekoliko godina. Magdo, Jelko, što imate toliko da pričate? Kako li se samo drugarica - izgovaraj: drugarica seksepilbomba' — nakočoperila. U drugom sam stanju, u drugom stanju, a mislila sam da nije ništa. Glinicu dobivamo iz boksita ovim postupkom. Pintaru, pazi, Kastelicu piši! Danas je naša Ema dosadna, Darja je doznala da njeno dijete lebdi izmedu života i smrti. A moje je dijete zdravo ...
Jelka je vukla olovkom po bilježnici ravne i vijugave crte i prepisivala formule s ploče, ne poimajući što znači i predstavlja sve ono što je prepisivala i precrtavala. Pojedine riječi, makar dolazile odanle sprijeda ili odostraga, uskoro više nije mogla ni znala povezati u smisaonu cjelinu. U njoj je sve jače živjelo samo jedno: gruda, koja se već dulje vremena pritajeno sakrivala u njenom trbuhu, malo prije se pomakla i progovorila glasno i razgovijetno: U DRUGOM SI STANJU, U DRU-GOM STA-NJU!
Naokolo odjeknu galama. Nije li to zapljusnuo val koji će pokopati pod sobom čitav razred, i nju zajedno s grudom?
"Jelko, spremi bilježnicu! Zvonilo je." "Zar je već veliki odmor?"
"S tobom, Jelko, nešto nije u redu."
"Stvarno mi nije dobro", reče pocrvenjevši u licu. Spremivši bilježnicu, još doda: "Ta znaš, Magdo, da svakog mjeseca imam poteškoća."
Strelovito se digne; ali tek nakon kratkog oklijevanja ude u prolaz, pomiješa se s kolegama i kolegicama, te se prepusti zapjenjenom valu da je ponese prema podijumu, gurne kroz vrata, odnese uskim, mračnim hodnikom u tijesnu vežu i baci kroz širom otvorena ulazna vrata na pločnik ispred škole. Zaustavi se na dva-tri koraka od ulaznih vrata, ali mimo nje još uvijek bučala bujica mladih ljudi. Njihovi, glasovi, njihove riječi, njihovi povici i njihov smijeh, sve se to stapalo s bukom automobila koji su jurili ulicom, s lupnjavom strojeva sa željeznobetonskog kostura. A s vedrog neba bez oblačka sunce je prosipalo tople svibanjske zrake na pločnik, na ulicu i na mlade ljude ispod sebe. Koliko je Jelka željela da se baci u tu vrevu života, ali joj je to branila gruda koja se malo prije pomakla u njoj. Svojom šutnjom i svojom nepomičnošću ona je vikala usred vesele buke naokolo, slala je svoje povike u plavetilo majskog neba, u tople zrake već gotovo ljetnog sunca: u drugom si stanju, Jelko, u drugom stanju! Još jutros, kad te spopala lagana slabost, odbacivala si tu mogućnost, tobože, to je obična jutarnja slabost, tako reći već prirodena, a sada znaš, konačno ipak znaš, da je to posljedica trudnoće, kao i sve one slabosti koje su te obuzimale u posljednje vrijeme, a ti si u svojoj lakoumnosti smatrala da je to posljedica bolešljivosti. Nikakve obmane više nema, nikakve isprazne nade da nije ništa i da ništa neće biti, jeste, draga Jelko, grudica je u tebi.
"Jelko, zašto tako sama?"
Podigne zbunjeni pogled na Tomaža koji se zaustavio kraj nje, i krv joj udari u obraze.
"Poslije škole imat ćemo sat razredne zajednice", nastavi Tomaž vedro kao što je i nebo nad njim bilo vedro, te pri tom gotovo proždrljivo mlatio svoju užinu, ne zapažajući zbunjenost u Jelkinim očima, ni crvenilo na njenim obrazima. "Moramo se dogovoriti o nacrtu školskog statuta. Drugi su razredi već stavili neke primjedbe, a kod nas se baš nitko ne zanima. Moramo se dogovoriti i o subotnjem plesu. Jelko, nemoj da pobjegneš!"
Jelka je dobro razumjela samo posljednje riječi. "Kamo bih pobjegla?" upita sa škrtim osmijehom.
"Kamo?" bučno se nasmije, visoki, mišićavi tamnokosi momak. "Znaš da se obično svi razbježe kad Pavle najavi sat razredne zajednice; baš tada imaju važnije poslove, a zapravo šetaju ulicama i vrate se kući tek u dva, pola tri."
I časak zatim već je odjurio do najbliže grupe učenika. No slijedećeg trenutka opet je bio pred njom.
"Hoćeš li popodne u kino?" upita u jednom dahu. "U Komuni se daje navodno dobar film, a prvog dana poslije praznika tako je odvratno čitavo popodne i čitavo veče sjediti
uz knjigu. Karte ću ja nabaviti. Da li ti se više svida u pet ili sedam?" Zar da s Tomažem podem u kino?
"Jelko, u pet ili u sedam?" "Ne mogu, zbilja ne mogu ..."
"Toliko sam te puta već pozvao, imao sam već i karte, čekao sam te, a tebe nije bilo..."
"Zbilja ne mogu..."
Polako se okrene i ode na drugu stranu ulice, a Jelka pobjegne u zgradu. Suviše svjetla i sunca bijaše napolju, suviše očiju. Čak i u veži bijaše suviše svijetlo i suviše živo. Povuče se u hodnik. Tu je vladala polutama, svjetlost je dopirala samo kroz vrata koja su bila širom otvorena. Ode čak do kraja hodnika. Desna vrata vodila su u njihov razred, lijeva u jedan od prvih razreda, odanle se čulo gotovo dječje vrištanje, vrata pravo vodila su u muški zahod, odakle je svaki put, kad god su se vrata otvorila, zapuhnuo smrad po mokraći, pomiješan s dimom od duhana. Morala je u razred. Kolegice i kolege, oni koji nisu napustili razred, stajali su kraj otvorenih prozora ili sjedili na svojim mjestima, jeli, razgovarali, smijali se ili prepisivali domaće zadaće. Da pride do prozora ili sjedne na svoje mjesto? Tada ugleda ploču punu brojki i slova. Sjeti se da je redar. Brzo zakorači na podijum i zgrabi spužvu. Još nije sve ni izbrisala kadli zazvoni. Uskoro zatim otvore se vrata i u razred provali bujica smijeha i povika. Odloži spužvu i pohita u prolaz izmedu klupa. Razred se brzo smirivao.

Usred prelistavanja bilježnica i knjiga, usred pritajena šaputanja, ude profesorica slovenskog jezika i razrednica. Bila je, kao i obično, odjevena u staromodno skrojenu tamnu haljinu, ovaj put tamnozelenu, imala je dugoljasto, još prilično ljepuškasto, ali suviše ozbiljno lice. Imala je svijetle, blistave oči, ako je bila zadovoljna svojim učenicima; ako je pak bila nezadovoljna i ljutita, u njima je ležalo olovno, mrtvo sivilo. "Morana!" viknuo je u jednoj takvoj prilici Pik, već u prvom razredu. I otada je za čitav razred, za čitavu školu bila samo Morana; nijedno drugo ime ne bi bolje pristajalo toj veoma visokoj i veoma štrkljastoj četrdesetogodišnjakinji. No ovaj se put sve smijalo na njenom blijedom i prerano ostarjelom licu.
"Dobar dan, djeco!" vikne ona lakoćom djevojčice, što nije nimalo pristajalo ni njenoj pojavi, ni njenoj odjeći, ni frizuri iz predratnih vremena. "Kako ste proveli praznike? Dobro, što? Odmorili ste se i sada ćete lakše raditi." To je moj razred, mojih sedamnaest momaka i petnaest djevojaka, kojima sam već treću godinu druga majka i drugi otac, a po nekome i jedina majka i jedini otac. Opet jedan sat kad ću im moći ispričati ponešto što će im razbistriti i produbiti pogled u našu prošlost, u sam život. "Dakle, kako je bilo, djeco?"
Odasvud dobrovoljni odgovori i osmijesi, samo Pik i Raglja napraviše neumjesnu šalu na račun razredničinog prijaznog pozdrava. Ta kakva djeca! Polovica njih već su češljali ili bile počešljane! Polovica!? Pretjeravaš, Pik! Dabome, ako sudiš po sebi. Uto je razrednica već bila obavila formalnosti, te se digne za svoje godine upravo previše
mladenački, dode do kraja podijuma i pogledom punim odgojiteljskog zanosa i radnog elana — tri dana odmora je dovoljno, moja su djeca, kao i ja, zacijelo oma za posao — obujmi "svoj razred"", a potom ohrabrujuće klikne: "Danas imamo lektiru, zar ne? Prijašnji ste mjesec pročitali i prostudirali po vlastitoj volji odabran slovenski biografski roman. Nadam se da ste svoj posao obavili pošteno. Uostalom, to nije bilo dosadno čitanje, stekli ste mnogo koristi, i za školu i za život. No, pokažite bilježnice, a potom ćemo razgovarati o jednom od pročitanih djela!"
Na klupama tu i tamo ugleda zelene bilježnice za školske zadaće.
"No, najprije pokupite školske bilježnice! Bilježnice na kraj klupe, brže, brže, Francka i Anka, pokupite ih!"
U isti čas su Francka iz prve klupe nalijevo i Anka iz prve klupe nadesno počele svaka na svojoj strani sakupljati bilježnice, Pik digne svoju dugačku ruku.
"Što je, Gregoru?" upita razrednica glasom koji je pokazivao razumijevana za tog njenog "najtežeg" momka i ujedno volju da pomogne.
"Pogledao sam u najnoviji Pravopis što ga je 1962. godine izdala Slovenska akademija znanosti i umjetnosti", započne Pik s blagim ironičnim smiješkom, pošto je prije toga nogom munuo svojeg susjeda, "i na strani 870, desni stupac, jedanaesto geslo, našao sam glagol šlatati." I namignuvši Raglji, koji je već jedva savladavao smijeh, on uzme debelu knjigu, koju je imao otvorenu pred Sobom, u ruke i nastavi s još većom primjesom posmijeha u svojem glasu. "Ovdje piše, molim, tačno ovo: šlatati šlatam, tipati, otipavati, šorkati, šlatajajti!
šlatal, -ala, -o, šlatanje -a s i šlatati -am s stal. poud", podigne glavu i završi s očiglednim podsmijehom, "što znači srednji rod, odnosno sa stalnim naglaskom; znači, imamo upravo dva glagola: šlatati i šlatati..."
"što hoćeš time?"
U toku Pikova čitanja sjaj u razredničinim očima gasio se i u njih se uvlačilo mutno sivilo olova.
"Riječ je sigurno pravilna ako su je slovenski akademici unijeli u Pravopis i nisu joj dodali strelice, niti je označili kružićem", reče Pik pobjednički.
"U takvoj vezi, kako si je u školskoj zadaći upotrijebio ti, ona je prostačka, zato sam ti je potcrtala i rekla ti da si je morao staviti medu navodnike ako si je već upotrijebio", reče razrednica s olovnim pogledom. Na lijepi način s tim momkom neću postići ništa, morat ću. dakle, zaista posegnuti za drugim sredstvima, što mi već prilično dugo spočitavaju kolege.
"Ne znam zašto bi to bilo prostačko", reče Pik, položi Pravopis na klupu, uzme u ruke školsku bilježnicu i, namignuvši Raglji, koji se upravo previjao od smijeha, počne veoma ozbiljno čitati iz bilježnice: "U meduvremenu, dok sam ja bubao engleske riječi, momak na klupi pokraj mene cijelo je vrijeme šlatao svoju curu. Je li to prava sredina za učenje? Je li to..."
"Dosta!" ljutito vikne profesorica. "Predaj bilježnicu i sjedi! Ne, ustaj!" odmah ispravi samu sebe. "Reci, kada misliš poći brijaču! Zar ti nisam još prije praznika naredila da se ošišaš? U svojem razredu neću da vidim egzistencijalističke i huliganske kose!"
"Molim, to je moja privatna stvar!" više se obrecne negoli reče Pik. "I uopće, nemam novaca za takve stvari."
"Ne, dragi moj, to je školska stvar!" Razrednica otvori svoju strašno izlizanu i knjigama prenatrpanu torbu, uzme iz nje još izlizaniju novčarku i pode kroz prolaz prema posljednjoj klupi. "Tu ti je novac", vikne i položi na klupu tri stotinjarke, "i gledaj da te slijedećeg sata vidim ošišanog!" Pik htjedne nešto reći, ali ga ona nadjača. "Ni ovih tvojih svinjskih kaubojki takoder neću da vidim. Ili dolazi u školu dostojno odjeven, ili ostani kod kuće!" I okrene se nalijevo. Ono što je Pik medu mladićima, to je Nives medu djevojkama. I s njom moram obračunati. Krajnji je čas. "To vrijedi i za tebe, Nives!" zakriješti. "Ne maži usnice, ne odijevaj se. kao maškara i skrati sprijeda kosu! Nisi valjda u kakvom baru na američkom Divljem zapadu! Ustaj, kad govorim s tobom!"
Nives učini rukama dvije-tri kretnje, digne se krajnje začudeno, te s najnevinijim smiješkom na svojim uistinu suviše jako, ali ipak dosta vješto namazanim usnicama zagleda u četrdesetogodišnjakinju koja je već odavno izgubila i ono malo ženskog čara što ga je nekoć možda i imala.
"Sjedi!" vikne razrednica, a zatim ponovi mirnijim glasom: "Sjedi, Nives!" Iva, nećeš valjda zbog te dvije crne ovce druge oštetiti za čitav sat! Priberi se, budi odgojiteljica, ovu si djecu primila u prvom razredu i dovest ćeš ih do mature, u život. I časak zatim već se okrene prema razredu s oproštajnim smiješkom na svojim, još uvijek krutim obrazima i sa slabašnom iskrom u još uvijek olovnim očima. "Tako", reče mimo, "a sada pokažite lektiru!"
U prvom su redu zadaću "izradili Anka, Pavle i Milka, u drugom samo Vera, odlikašica, koja nije živjela ni za što drugo već samo za školu, u trećem Darja, pa Jelka, koja ju je izradila već prije dva tjedna, u posljednjem pak nitko.
"A drugi?" upita glasom koji je otkrivao krajnje razočaranje. Znači, istina je što joj je za vrijeme odmora poslije prvog sata rekao kolega Mirko Poznič, koga doduše ne cijeni kao pedagoga, da je njezin razred nemaran i do krajnosti nediscipliniran. "Tko ima na toj strani lektiru?" upita opet s olovnim pogledom, okrenuvši se k lijevoj polovici razreda.
Ustale su tri-četiri djevojke, htio se dignuti još i Tomaž, ali su ga siktavi gasovi pritisnuli natrag na sjedalo.
Nekoliko se trenutaka više majčinski negoli ljutito osvrtala na lijevu, pa na desnu polovicu razreda, zatim se vrati na podijum, namigne djevojkama koje su ustale da sjednu, te progovori glasom "Slovenke koja je jedina preživjela prvi i ujedno posljednji atomski rat", kako je kasnije ustanovio Pik, da imaju pravo oni profesori koji se, što dalje sve više, žale na njen razred. "Popustili ste, umjesto da se pred kraj školske godine
prihvatite učenja. No, u redu. Neka bude! Pravednost traži od mene da u svome razredu zahtijevam isto toliko koliko i u svakom drugom razredu. Tko ne bude imao slijedećeg sata lektiru, tko ne bude poznavao vrlo dobro jednog od naših malobrojnih biografskih romana, tko ... ukratko, tko misli da je dovoljno ako dolazi u školu samo zato da sjedi, dobit će takvu nedovoljnu ocjenu da je se neće riješiti do mature. Tako, a sada prelazimo na Gregorčiča! Otvorite knjige!" Bolje je tako. Silom nećeš postići ništa. Što dalje, sve manje. Uopće, pretjerana strogost u nastavi materinskog jezika ne vodi ničemu, omladinu ćeš samo odbiti od njega. I šetajući ispred klupa, ona vrati u svoje krute obraze nešto pedagoške živahnosti, te nastavi glasom koji je iz časa u čas postajao sve topliji i ljubazniji. "Posljednji smo put pročitali i protumačili rane Gregorčičeve pjesme, a sada dolazimo do onih u kojima gorički slavuj razotkriva razočaranje nad životom. Jedna od takvih pjesama jeste Čovjeka nipošto! Pročitajmo je! Otvorite čitanke!" Pravo reći. Pik živi u lošoj sredini, što dalje, sve lošijoj. Otac se lani drugi put oženio, ljetos i majka; već prilično dugo živi nekoliko tjedana tu i nekoliko tjedana tamo, otac ga kvari i majka ga kvari, to će reći: malo je njima stalo do njega, od oca i majke dobiva novac samo zato da im ne bude na smetnji. Morat ću ga pozvati poslije škole i nasamo porazgovarati s njim. Još jednom prošeta ispred klupa, od vrata do prozora i opet natrag. Pa i ta Nives! Njena je majka nemoguća. Miriše kao reklamni kotao za kolonjsku vodu. Muža je ostavila i zacijelo živi s nekim kao priležnica. Kakva može biti, prema tome, djevojka? Lakše bi bilo da u razredu nema Pika i Nives, ali očajavati ne smijem. Pravi pedagog ne smije očajavati nikada! "No, jeste li već našli čovjeka nipošto? Tko u ovom redu nema čitanke? Nives? Jasno. Zašto je nemaš, ako smijem pitati? Zaboravila si je? A namanikirati nokte i namazati usnice, to dakako nisi zaboravila. Gdje ti je uopće školska torba? Ovo je tvoja školska torba?" Iva, ne daj se izazivati! Pozovi djevojku u zbornicu i reci joj u četiri oka sve što je zavrijedila! Pozovi ponovno njenu majku, ukratko, postupaj pedagoški! No u isto vrijeme dok je profesorici tako govorio njezin unutrašnji glas, njene su oči ispitljivo prelazile preko klupa. Ni polovica njih u razredu nemaju školske čitanke. To je prevršilo svaku mjeru! Kako da čitaju i osjete ljepotu Gregorčičeva stiha ako nemaju svojih knjiga, svoga teksta? Sve to već sam im nebrojeno puta objasnila, molila ih, čak preklinjala, da nose čitanku sa sobom, ali badava. Htjela bih biti ljubazna s njima, o kako bih to htjela, a oni ipak... "I u ovoj klupi samo jedna knjiga, jedna na četiri. Tine, gdje ti je knjiga? A tebi Mojca? Neka dodu vaši roditelji što prije u školu! škola nije ni kavana ni dansing, kako valjda misli Nives, ni sajam ni cirkus, kako misle Pik i Raglja, a nije ni raj, kako mislite vas dvoje. Najprije samo zaljubljeni pogledi i stisak ruku, a sada se već i ljubite u školi, kako mi je prije praznika rekao jedan od drugova profesora. Ustanite kad razgovaram s vama!"
Tine i Mojca, oboje visoki, vitki, plavokosi, lijepi mladi ljudi, pocrvenješe u licu kao rak, iako ni za koga u razredu nije bila tajna da se vole. Njihova je tajna bila jedino noć što su je na praznike doživjeli u Kamniškim planinama.
"Nećete više sjediti zajedno!" prosudi razrednica nakon kratkog razmišljanja. "Mojca, ti ćeš sjediti", osvrne se po razredu, tražeći prikladno mjesto za zaljubljenicu, te dva puta preleti redove; dok je treći put išla pogledom po razredu, oči joj se zaustaviše
na Jelki, koja, susrevši se s njenim očima, smjesta obori pogled i pocrveni još jače nego maloprije
Mojca, "tamo desno, na Jelkinom mjestu, a ti, Jelko, tu na Mojčinom. Jelko, uzmi svoje stvari! U posljednje vrijeme popuštaš u školi, tu sprijeda bit ćeš bliže profesorima."
"Neka ostane tu!" zamoli Magda, kad se Jelka nakon nekoliko časaka digla kao u vrtoglavici, a Darji preletio preko lica zadovoljan, upravo zluradi osmijeh.
"Rekla sam da će Jelka sjediti tu, a Mojca ondje, tako će biti bolje za obje, za sve troje", tvrdo progovori razrednica. Budući da su se obje djevojke još nećkale, njeno se lice odulji. (Pik: Staroslavenska boginja smrti produljila se u pedagošku palicu iz vremena kad je učiteljevao Jeprški učitelj!") 'No, zar da podnesem pismenu molbu? Mojca onamo, Jelka ovdje, a Tine ostaje na svome mjestu! Dakako, na svim satima, ne samo kad je slovenski jezik, i do kraja školske godine!" Okrene se i ode do podijuma, da se smiri. Kad se okrenula, uhvati Mojčin neprijateljski pogled. "I da ste mi slijedeći put donijeli čitanke! Svi!" vikne. "Tko je ne bude imao, naučit će napamet sve one pjesme koje ćemo slijedeći put pročitati i protumačiti! Tako, a sada na posao! Tine, posudi knjigu i pročitaj čovjeka nipošto!"
Jelka nije čula ni zaletavajuće čitanje ni profesoričine primjedbe. Osjećala je da su je doslovce odvojili od nečega što je bilo čvrsto povezano s njenim dosadašnjim životom; tu, kamo je došla, bit će drukčije, kao što će odsada i sve ostalo u vezi s njom biti drukčije. Tu je svima pred očima, nalijevo tik pokraj nje nalazi se prolaz izmedu klupa, ne samo s one strane nego i od katedre moći će se vidjeti kako grudica u njoj raste, kako se haljina na njoj napinje, kako...
Jelka dode k sebi tek kada tamo, za katedrom, ugleda profesora francuskog jezika, ne lijepog doduše, ali ipak pristalog muškarca srednjih godina i srednjeg, malko plećata stasa. Onako stojeći, on upiše svoj sat i odsutne, pa zakorači na kraj podijuma i visoko podigne desnicu, držeći u njoj bijelu, broširanu knjigu.
"Alors, c’est un livre tout nouveau", usklikne oduševljeno kao da drži u rukama otkriće stoljeća. "Une antologie de la poesie Slovene parue a Paris." Čak i tamo straga desno utihne smijeh. "Alors, enfin un recueil de poesies slovenes en français."
Jelka oslušne. Monsieur Alors, kako su već prvog dana nazvali profesora francuskog jezika, bio je njezin najdraži profesor, a francuski jezik njen najdraži predmet. U posljednje dvije godine pročitala je više francuskih nego slovenskih knjiga, kod kuće je imala nekoliko tuceta francuskih ploča, ne samo kompozitora već i pjesnika i dramatičara u interpretaciji najboljih, pariških glumaca, a otac joj se već od jeseni dogovarao s nekim svojim pariškim poslovnim znancem, koji je takoder imao kćerku, oko zamjene za vrijeme ferija.
"Zanimaju li vas, dakle, slovenske pjesme u francuskom prijevodu?" upita profesor na francuskom jeziku.
"Zanimaju, zanimaju", doleti odavle i odanle na slovenskom, ali i na francuskom.
"Kojeg slovenskog pjesnika sada učite?" "Gregorčiča!!"
Malko prelista po knjizi i podigne glavu.
"Dakle, tu je Gregorčič! Pas l'homme! To znači, Stropnik?"
Osvrne se nadesno, ali se Jelka digne sa svog novog mjesta i reče: "čovjeka nipošto!" "Otkad sjedite ondje?" začudi se profesor.
"Od prijašnjeg sata." "Zašto?"
Odgovori glas iz posljednje klupe: "C'est a cause de l’amour!"
"A cause de l’amour?" Još začudenije pogleda profesor Jelku kojoj njezini inače blijedi obrazi u taj čas upravo planuše.
"Oui", smijući se reče Francka, "c’est a cause de l’amour entre Mojca et Tine!" "Alors, c’est autre chose", reče profesor gotovo s olakšanjem i gotovo zahvalno
pogleda Jelku.
Profesorov pogled zbuni Jelku još više, samo tu i tamo uhvatila je poneki na francuski preveden Gregorčičev stih.
"Na kraju, još jednu ljubavnu", reče profesor pošto je pročitao i protumačio Gregorčičevu pjesmu. Okrene nekoliko stranica. "Alors, ovo! Dans l’ivresse amoureuse d’Aloys Gradnik."
Jelka se trudila da prati profesorovo čitanje. Ali je uspijevala uhvatiti samo raspjevani ritam pjesme, smisao nije razabrala premda je pojedine riječi razumjela. Tek kada profesor počne prevoditi, uspije da se malo ipak sabere.
"Oh, n’attens de moi aucune parole! U originalu, ako me ne vara sjećanje, pjesnik je zapisao: O, saf ne morem reči ti besede! I dalje! Si je te suis comme la rose, parfum et chair - cueille-moi! če sem ti ka.. . ka duhteča roža — vtrži! Si je te suis comme une coupe de vin vermeil — prends-moi! Oh, serre-moi dans tes levres et bois-moi jusqu’a la derniere goutte. če sem ti kakor čaša vina — drži, o drži me na ustih in me p i j , da zadnja kaplja v tebi izkopni."
Profesor digne glavu i pogledom, u kojem je bilo nečeg trpko gorkog, prede po razredu. Da, to je ljubav, to je poezija. Kad sam bio u vašim godinama, nisam je uživao. Buljio sam u knjige, a potom je došao rat, okupacija, došli su zatvori, počela je partizanija, a poslije rata udarnički rad. Tko je onih godina dospio misliti na ljubav? A vrijeme je, medutim, teklo, teklo...
L’amour! Ljubav? Pitala se i Jelka dok je profesor iznad razreda gledao u svoj svijet. Prije nisam čula, nisam znala ništa o njoj, pa ni sada još ne znam. Je n’en sais rien. Ono se dogodilo bez ljubavi. Sans amour. Nehotice i nesvjesno. Pa ipak... Ta se pjesma ne odnosi na mene. Nisam ga voljela, ni on nije volio mene. Nikad ranije nisam ga vidjela,
ni on mene nije do onog časa vidio. Ni poslije toga nisam ga vidjela, zacijelo ga nikad više neću ni vidjeti, ni on mene takoder neće više vidjeti. Samo jednom smo se vidjeli, samo jednom smo... Pa ipak... Ne, ne, dalje od mene sve to, dalje...
Opet se zagleda u profesora, opet primora samu sebe da sluša.
"I posljednja strofa! Parče que je sais que, semblable aux reves, qui se brisent et sans cesse reviennent... Ker vem, da kot razbite tvoje sanje... comme le cri de la dou- leur, le remords et le crime... kot bolečina, kes in kot zločin ... toujours je reviendrai hanter ton souvenir... bom vedno še hodila ti v spomin."2
Uvijek ću ti dolaziti u sjećanje... Sigurno je zaboravio na mene već drugoga dana, još iste noći, a ja sam sačuvala uspomenu na njega. Grudicu. Bez ljubavi, sans amour je počela rasti, sans amour raste i sans amour će sazrijeti, a ja sam, ludakinja, mislila da nije bilo ništa drugo već samo to što je bilo, da je one noći počelo i svršilo se, da... da ...
Više nije mogla. U grlu je stegne, u grudima zaboli, u glavi joj se smrači. Skoči na noge.
"Monsieur le professeur, je me sens tres mal..." "Tu peux sortir..."

Zatetura prema vratima. Prije nego što ih je zatvorila, netko joj gurne torbu u ruku. I reče joj nešto.
Na ulaznim vratima sunce joj udari u oči i ona kao oslijepjela presiječe ulicu, te nastavi pokraj izloga.
Zaustavi se ispred izloga u kojem je bilo izloženo žensko rublje. Kombinei, grudnjaci, pletene bluzice u najrazličitijim prelivima svijetlomodre boje. Pode dalje. Izlog s bočicama najneobičnijih oblika opet je zaustavi. Kolonjska voda, kreme, kozmetička pomagala, toaletne potrepštine. Nekih dvadeset, trideset koraka dalje njenu pažnju privuče veliki izlog knjiga. Nije li početkom školske godine kružila medu djevojkama knjiga koja govori o tim stvarima? Zar mi je Ada nije čak ponudila? Ne zanima me! Lažljivica, a zapravo me bilo stid da uzmem knjigu u prisutnosti dviju djevojaka, valjda Francke i Alenke, koje su upravo tada prišle. Dvije ili tri sedmice medu djevojkama se nije govorilo ni o čemu drugom već samo o toj knjizi. Uto su i momci nabavili knjigu. U odmorima su stiskali zajedno glave i pričali o potankostima, a Pik i Raglja čak su ispisivali pojedine rečenice i u toku nastave slali ih na listićima djevojkama.,. Kakav li joj je samo naslov? Grozničavo preleti preko naslova izloženih knjiga. Družba, Svjetlaci, Ni bog ni životinja... Tu su sve sami. romani, domaći. Prede na drugu stranu ulaznih vrata. Naučne i naučno-popularne knjige: tehnika, povijest, medicina. Nigdje malene knjige s djevojkom i mladićem na omotnici. Ali, u knjižari je zacijelo imaju.
"što želite, drugarice?"

2 Jer znam da ću kao raspršeni tvoji snovi... kao bol, kao kajanje i kao zločin... uvijek ti dolaziti u sjećanje...


"Željela bih knjigu... liječničku knjigu o ..."
"... o braku?" uslužno priskoči u pomoć zbunjenoj djevojci nasmijani mladić. "Da, knjigu o braku..."
"Možda razgovore o spolnom životu i braku?" pomogne prodavač očito veoma sramežljivom kupcu.
"Da, da, baš tu knjigu", dahne Jelka sva crvena u obrazima.
"Knjiga je već rasprodana", reče momak ozbiljno, čak sa žaljenjem, ali pričeka trenutak, opazivši u očima kupca razočaranost, te nastavi smiješeći se, "ali smo za studentice nekoliko primjeraka sačuvali. Studentica ste, zar ne? Trenutak!"
Imam li uopće dovoljno novaca? zabrine se Jelka kad je momak nestao u susjednoj prostoriji. Brzo otvori torbicu. Imala je hiljadarku što ju je dobila od oca za Prvi maj. Hoće li biti dosta?
Uto se prodavač vratio s knjigom.
Da, da na svijetlomodroj pozadini tamnomodra silueta: djevojka zagrlila oko vrata momka, a ovaj je obim rukama drži oko pasa i nježno privlači k sebi.
"Izvrsna knjiga, napisala su je dva američka liječnika muž i žena. Na više od stotinu pitanja, koja zanimaju kako momka tako i djevojku, više od stotinu iskrenih odgovora."
"Koliko stoji?"
Tvrdo uvezana stajala je zaista više od hiljadarku, ali broširana za dobrih stotinu manje.
Jelka gurne knjigu u torbu medu školske knjige i brzo napusti knjižaru. Na prvom raskršću skrene ulijevo i pobrz". prema Tivoliju. Tu sjedne na prvu praznu klupu, izvuče knjigu iz torbe, otvori je i počne pohlepno listati po njoj.
... Prije nego što se vjenčamo htjeli bismo vas nešto pitati... Muški spolni organi... ženska karlica... Da li gubi tak nevinosti uvijek prate bolovi i krvarenje? To ovisi prije svega od... Kontracepcija je, po mojem mišljenju... Fiziološka c nova neplodnog razdoblja kod žene... Danas je općepriznato mišljenje da... Smatra se da od posljedica umjetnog pobačaja umire ...
Jelka, kojoj je već kod prvih rečenica sva krv opet šiknula u lice, odjednom zatvori knjigu, ali je odmah zatim opet rasklopi i potraži sadržaj; no kako nije tamo odmah našla ono što je htjela najprije znati, iznova stade nestrpljivo listati po njoj. Zaustavljala se časak na ovom ili onom pitanju, počela čitati odgovor, ali ga je rijetko kada pročitala do kraja, i opet je listala dalje. Tek, kad je došla do poglavlja o trudnoći i porodaju, stade čitati mirnije, pozornije. Svega oko nje nestade: sunca i plavetnila neba, tihih koraka šetača, povjerljivih razgovora zaljubljenih parova, ptičjeg pjevanja. Tek oštar fićuk lokomotive, koja je projurila malko niže mimo razgranatih kestenova, trgne je iz zanesenosti. Podigne glavu. Brzi vlak s mnogo vagona, na prozorima ljudi, muškarci u bijelim košuljama, žene u svijetlim bluzama. Razdragani su, tko zna što ih čeka na kraju
njihova puta u Trstu, Veneciji i još dalje... a ja čitam poglavlje o trudnoći i...
Sklopi knjigu, s otporom u sebi položi je na klupu pokraj sebe i digne se. Posljednji vagoni izgubili su se medu drvećem, klokotanje kotača udaljavalo se i konačno izgubilo u nerazgovjetnoj buci koja je dopirala iz grada.
Moram kući, odjednom se sjeti, mama će se ljutiti ako jelo ne bude pripremljeno ...
Zgrabi knjigu, opet je gurne medu školske knjige i bilježnice, pohita u grad, sjedne u trolejbus i odveze se. No tek kada je za sobom zatvarala kućna vrata, ona spozna da je kod kuće, sjeti se što sve mora obaviti kad se iz dopodnevnog turnusa vrati iz škole. Baci torbu s knjigama u predsoblju na pod i potrči prema kuhinji. No tek što je otvorila vrata, opet ih zatvori i jurne u kupaonicu. Iz ogledala iznad umivaonika u nju je zurilo blijedo, prestrašeno lice. Otkako zna za sebe, na njenim obrazima nije bilo zdravog rumenila, ali tako blijeda, upravo papirnato blijeda, nije bila još nikada. Obrazi bez kaplje krvi, usnice pepeljastosive, oči bez sjaja. Je li to uopće njeno lice? Samo kosa, svijetloplava kosa, još uvijek je isto tako gusta, isto tako bujna kao i nekada.
Uzme jedan od majčinih ruževa, koji su bili poslagani na polici ispod ogledala, namaže usnice, a zatim nacrveni još i obraze. U obraze ude nešto života, čak i u očima joj se javi sjaj. Zacijelo nije bilo nešto u redu sa želucem ili sa crijevima, ta sada se osjećam posve dobro. Jučer je na Polževu tata naručio narezak. Mama je rekla da salama nije svježa, ali su je i ona i tata unatoč tome jeli, smlatili su čak i mamin dio. Stvarno je, znači bila pokvarena. Budalo, to će biti, ništa drugo! Odatle i ova prenaglašena bljedoća i nervoza. Posljednjih mjeseci sasvim sam se zapustila. To što radi Nives, to je pretjerano, ali i to što u posljednje vrijeme radim ja, odnosno što ne radim, to je takoder bedasto. Dogodilo se samo jedanput, prvi put, i zar bih odmah zanijela? Ne, ne, to nije moguće! Rekao je da se ne moram bojati, ta...
Ode u predsoblje i pride velikom zidnom ogledalu.
Pred sobom ugleda ne suviše visoku, malko punačku plavušu crveno zajapurenih obraza i bujne, svijetloplave kose. Bila je odjevena u svijetlomodru haljinu s bijelim, čistim ovratnikom. Ruke joj nisu bile predebele, a prsti su bili tanki, dugački. Grudi joj se nisu isticale, ali su ipak bile lijepo zaobljene i čvrste.
Dlanovima pokrije crveno zajapureno lice, ali ih već slijedeći časak strgne s lica, položi na grudi i krene njima polako niz tijelo. Nisam ništa punija nego obično, sve je isto kao i prije. Ništa nije, ništa! Okrene se i pogleda se još i sa strane. Da, ista sam kao i uvijek, malko punašna, ali ne debela. Potom još jednom prede dlanovima preko trbuha. Ni trbuh nije ništa napetiji nego obično.
"Ništa nije, ništa nije!" reče sebi poluglasno i smirena pohita u kuhinju. Ta ne može ni biti, jer je rekao da...
Uto u ulaznim vratima škljocne ključ. Mama!
Skoči u smočnicu po posudu s kojom je odlazila po hranu u obližnji samoposlužni restoran.
"Što, još nisi donijela jelo?" vikne Jelkina majka zlovoljno ugledavši je nasred kuhinje s praznom posudom. "Zar ne znaš da tata popodne odlazi u Pariz, a ja imam vožnju? Kupi i kruha! Gledaj da doneseš svježeg i dobro pečenog!" Kad je Jelka bila na vratima, još naruči: "Donesi i paketić mljevene kave i bočicu slatkog vrhnja! Ta uzmi bocu! Ni mreže nemaš! što je to s tobom? Zašto nisi prije došla kući?"
"Imali smo omladinski sastanak, proučavali smo školski statut i..." "Hajde brzo i vrati se što prije!" presiječe je majka i ude u kupaonicu.
Jelka skoči u smočnicu po mrežu i bocu. Vrativši se u. predsoblje, ona opazi na podu svoju školsku torbu. Zgrabi je i otrči s njom u prvi kat; gore u svojoj sobici izvuče iz torbe knjigu koju je bila kupila, te je gurne pod kauč, a zatim odštropota niza stepenice.
U pekarnici se nije dogodilo ništa posebno, ni u samoposlužnom restoranu, ni u trgovini. Nitko joj nije rekao ni jedne dvosmislene riječi, niti ju je pogledao pogledom koji bi svjedočio da zna što nju muči. Znači, ništa nije, ništa nije! Samo nervoza, zbunjenost, bolešljivost i neupućenost! Još danas pročitat ću knjigu, od prve do posljednje stranice, sve moram doznati, a zatim ću poći liječniku! Neću više da se mučim najnemogućijim... hipotezama. Sjeti se Pustinje Gobi i nasmiješi se. Tata će već sutradan govoriti sa svojim pariškim znancem i konačno se dogovoriti za zamjenu. Mjesec dana praznika u Parizu! Ako ne prije, u Parizu ću zaboraviti, sasvim zaboraviti na onu Adinu zabavu. Posljednji je čas!
Obasjana lica i blistavih očiju vračala se svojom ulicom koju su radnici pripremali za asfaltiranje. Čas je išla sredinom ulice, a zatim opet uz rub, preskakujuči hrpe kamenja i zemlje. Iako je dobro poznavala sve kuće, ipak je svaku posebno pogledala. Bile su izgradene po jedinstvenom nacrtu, ali svaka obijeljena drugom bojom. Izmedu ulice i pojedine kuće protezao se komad zemlje. Tu je već rasla tamnozelena, gusta trava, tamo je bio zasaden čak nekakav ukrasni grm, ispred nekih kuća još uvijek su ležale hrpe kamenja i pijeska, ispred njihove takoder. Čim se tata vrati s puta, morat ćemo urediti taj komadić zemlje ispred kuće i onaj iza kuće. Ako tata i mama zaista ne budu dospjeli, sama ću se prihvatiti posla, tata neka samo naruči kamion, da odvezu kamenje i pijesak.
Vedra i zadovoljna sa sobom i svijetom oko sebe, ona ude u kuću. Otac je bio već kod kuće, čula je njegove korake u blagovaonici. To je ispuni još većim zadovoljstvom.
"Tako kasno već, odavna nismo jeli", reče Stropnik, visok, stasit muškarac pedesetih godina, malko mrzovoljan kad su konačno ipak sjeli za stol. "Popodnevni odmor otišao je s milim bogom." Pogleda na svoj sat i još reče. "I baš danas! Auto će uskoro biti tu."
"I meni se žuri, satove vožnje treba plaćati", ljutito reče Stropnikova, nekoliko godina mlada od svoga muža, srednje visoka i punašnija žena, plavokosa kao Jelka, dok je, medutim, Stropnik imao tamnu kosu, ali su mu kratko podrezani brkovi na krajevima već sivjeli. "Mogli smo već pojesti da je Jelka prije došla iz škole", još reče i zdušno se prihvati juhe.
Stropnik podigne pogled iznad tanjura.
"Nisi li rekla, Marjeto, da danas i sutra nećeš imati vožnje?"
"Bolje nekoliko sati više nego ljosnuti", presiječe Stropnikova muža.
"Pa ipak, kladio bih se da nećeš položiti ispit od prve", reče Stropnik malko podrugljivo. "Previše si nervozna."
"Kako da ne budem?" uzruja se Stropnikova. "Od sedam do dva na poslu, gotovo svakog dana nekakav sastanak ili nekakva sjednica, pa posjeti, pa još ovo i ono, predvideno i nepredvideno. A i s Jelkom je, što dalje, sve slabije, sve moram sama: brinuti se što ćemo jesti, kada ćemo dati rublje na pranje, i još pospremati!"
"Da, to je previše za ženu koja imao posao i takve funkcije kao ti, i za djevojku — gimnazijalku", reče Stropnik. "Jelka ima sve više učenja, a još više će ga biti slijedeće godine, u četvrtom." Malko pošuti, pa reče: "Sve bi bilo lakše kad bi ti otišla u penziju, kako si već zimi govorila. U proljeće, kad ispunim uvjete za penziju, i kad se preselimo, ostavit ću posao, osloboditi se pola funkcija i ostati kod kuće. Preselili smo se, ovog bi mjeseca mogla sve prekinuti, ali ti i dalje odlaziš na posao, niti si se, koliko znam, još ni jedne funkcije odrekla."
"Kako bih i mogla?" ljutito dobaci Stropnikova preko stola mužu: "Posla stalno sve više, problemi sve zamršeniji, a ljudi, pravih ljudi nema. Uostalom, i sam znaš da me to petljanje po kući ne veseli. A osim toga", dometne trenutak zatim, "tako lijepe plaće, kakvu imam u posljednje vrijeme, još nisam imala, pa ni tako traženog i odgovornog posla. Još dvije ili tri godine neću prestati raditi, zato neka se gospodica kćerka", dobaci Jelki, "kod kuće malo više prihvati posla."
Stropnik htjede nešto reći, ali se savlada i na brzinu posrče ostatak juhe. I Jelka je brzo grabila iz tanjura. Samo da se već jednom tata odveze, a mama ode! Moram što prije pročitati onu knjigu, moram što prije doznati kako je sa mnom! Ako nije ništa, a nadam se da nije, tada ću pospremiti i brinuti se za kuću, tako da se mama neće morati ni dotaknuti posla, tako da tata neće morati propustiti svoj popodnevni odmor, tako da... o, tada će opet biti lijepo!
Poslije prvih zalogaja odreska Stropnikova ljubaznije pogleda muža i reče: "Kad se vratiš s puta, morat ćemo se definitivno dogovoriti o vikendici. Kotarovi su već rezervirali parcelu kod Umaga. Kako mi je danas rekla Vlasta, mogla bi se dobiti još jedna parcela tik do mora, veoma blizu njihove."
"Rekao sam već da me vikendica na moru ne zanima", odvrati Stropnik mirno, ali oštro. "I gdje je čak Umag! Gotovo tri sata vožnje tamo i isto toliko natrag! Želim nešto takvo da neću gubiti pola dana na vožnju. Dodeš umoran iz kancelarije, popodne i uveče nikakvih sjednica, niti kakvog drugog hitnog posla, sjedneš u auto, odvezeš se do Sore, u Poljansku dolinu, negdje blizu odeš, da se nadišeš svježeg zraka i našetaš po pašnjacima i šumama."
"Dosta mi je šetnje na posao i po gradu, meni prijaju samo morska voda i morski zrak", osorno odbrusi Stropnikova mužu.
"Što kažeš ti, Jelko?" okrene se Stropnik Jelki koja mu je sjedila slijeva.

Jelka se trgne.
"Tata te pita jesi li i ti tako glupa te misliš da je bolje imati vikendicu kraj Sore kod Škofje Loke, a ne kod Umaga na Jadranskom moru."
Jelka upitno pogleda najprije majku, potom još i oca. Što ako se ipak pomaknulo?
Što ako sam ipak u drugom stanju?
"Ne znam o čemu govorite", progovori zbunjeno.
"Jesi li za vikendicu u Gorenjskoj, kamo bismo se mogli odvesti svake nedjelje, čak kroz tjedan, ili tamo daleko u Istri? Mislim da..."
"Baš zbog Jelke morali bismo imati vikendicu na moru", upadne Stropnikova mužu u riječ. "Teškoće što ih ima svakog mjeseca otklonila bi jedino morska voda. Daljina nije zapreka. Mijenjat ćemo se u vožnji, a druge godine sigurno će imati vozačku dozvolu i Jelka. Odgovori već jednom, što gledaš kao da sanjaš!" ljutito vikne jer je Jelka i dalje, šuteći buljila u zid ispred sebe.
Jelka otrgne pogled od zida, na kojemu se nije moglo što vidjeti, pogleda najprije oca, potom još i majku, te progovori:
"Meni vikendica nije potrebna, tu ima dovoljno sunca, dovoljno zraka ..."
"Bilo ga je", ljutito naglasi Stropnikova, "bilo ga je prije no što smo počeli zidati. Što sve nisu tada govorili! Ovaj je dio odreden samo za obiteljske kuće, i na ovoj i na onoj strani. A kako je sada? Pred kućama stambeni blokovi; kad još izgrade i oba nebodera, izgubit ćemo i popodnevno sunce. Zato i moramo podići vikendicu tamo gdje će biti svuda naokolo
dovoljno sunca i zraka. A to je moguće samo na moru. I trebat će požuriti, da netko drugi ne zaposjedne onu još slobodnu parcelu blizu Kotarovih!"
Da, da, za vas je, tata i mama, najvažnije to da je vikendica na moru ili vikendica u Gorenjskoj, a ja moram znati jesam li ili nisam...

"Mislim da nije tako hitno", reče Stropnik, odloži nož i viljušku, te zapali cigaretu. "Najpovoljnije vrijeme za kućicu na moru već smo propustili, prije nekoliko godina mogla si dobiti u Piranu, Kopru i drugdje dvokatnicu napola badava..
"Ako i nije najpovoljniji, ali je posljednji trenutak! Svatko koji nešto znači ne odlazi više na odmor u siildikalne domove, već u svoju vikendicu, ili pak, u najgorem slučaju, u kakav dom republičkih ustanova. Nismo više u četrdeset i petoj ili pedesetoj godini."
"To znam i ja isto tako dobro kao i ti, zato i nisam protiv vikendice, ali ne na moru, već ispod planina, ne samo radi reprezentacije već i radi rekreacije, ne !"
"Pa gdje li je vikendica zdravija i ujedno reprezentativnija ako ne na morskoj obali?" "Možda za tebe, za mene nije!"
Budući da su se najeli, Jelka ustane, ode po pladanj i poslaže na nj posude, a majka joj naredi da skuha tursku kavu.
Jelka natoči u džezvu vruće vode, pristavi je na štednjak i prihvati se pranja posuda, što je već nekoliko godina bio isključivo njen posao, a iz blagovaonice je i dalje dopirala sve nervoznija rasprava. Tata i mama ne znaju gdje bi gradili vikendicu, a ja moram riješiti mnogo, mnogo teži problem: da li je u meni živa grudica ili nije, jesam li ili nisam u drugom stanju? Otidite već jednom, kako bih mogla nastaviti čitanjem i doznati kako je sa mnom! Moram što prije sasvim pouzdano znati, dosta je te nesigurnosti...
"Jelko, Jelko!" nervozno doleti iz sobe. "Molim, mama?"
"Što je s kavom?" "Odmah će biti, odmah!""
Konačno voda ipak uzavrije; Jelka zakuha kavu, stavi džezvu na poslužavnik, kamo je već bila stavila dva malena tanjurića sa šalicama, te sve to odnese u sobu.
"Čekaj, Jelko!" zadrži otac kćerku kad se ova okrenula da se vrati u kuhinju. "O još jednoj stvari moramo porazgovoriti!"
Jelka zastane kao izmedu zemlje i neba. "Molim!" promuca.
"Mnogo hitnija nego vikendica", progovori Stropnik naglašujući, "jest druga jedna stvar."
"Koja to?" upita Stropnikova narogušena.
Jelka se povuče do vrata i uhvati drhtavim rukama za njih.
"Tako zaista više ne možemo dalje", nastavi Stropnik mirno, "otkako smo se preselili, dan za danom ista pjesma: jelo nije pripremljeno na vrijeme, sobe nisu
pospremljene, rublje nije oprano, košulje nisu uglačane, a pred kućom je sve razbacano i sprijeda i straga..."
"Radim koliko mogu!" uzvikne Stropnikova. Jelka ispusti vrata i podigne pogled.
"Ne spočitavam ni tebi, Marjeto, ni tebi, Jelko", nastavi Stropnik pomirljivo, ali ipak oštro. "Radite koliko vam dopuštaju posao i škola, pa ipak, reda nema."
"Prošla su, na sreću, vremena kada je žena bila služavka mužu i djeci, i ja sam se takoder borila za to da se više ne vrate!"
"Ne mislim da bi ti morala postati služavka, ali ćeš morati dobiti stalnu žensku pomoć, takvoj kući kakva je naša potrebna je žena koja bi..."
"Lenartu, šteta riječi!" upadne Stropnikova mužu u riječ. "Tude žene ne želim u kući! Dosta dobro znam kako je dan-danas s djevojkama. Čak i na one žene koje dolaze iz kućnog servisa da čiste prozore i laste parkete moram paziti čitavo popodne."
Digne se, ali odmah sjedne i zapali cigaretu, kao da je stvar za nju svršena. "Ne mislim na tudu ženu, mislim na Katru", objasni Stropnik.
Stropnikova otpuhne oblak dima na drugu stranu okruglog stola za kojim su sjedili, i reče naglašujući: "Rekla sam ti da tudih ljudi ne želim u kući!"
"Katra je moja sestra", naglasi i Stropnik. "Kuhala bi i prala, te industrijske hrane i tog industrijskog pranja, tog industrijskog života uopće, svega toga već mi je dosta. Katra bi se uopće brinula za kuću i zemlju oko nje. Dali bismo joj gornju sobu, gore je takoder kupaonica sa zahodom, živjela bi sama, pa ipak s nama. Znaš i sama, Marjeto, da je ona dobra kuharica, znaš i to da svojom penzijom jedva spaja kraj s krajem. Njoj bi bilo bolje, i nama takoder, konačno bismo imali dom kakav bismo već odavno morali imati."
"Rekla sam ti već da o tome ne želim ni čuti! Ni o Katri ni o bilo kojoj drugoj ženi. U kući želim biti sama, volim mir, uzrujanosti i ljudi dosta mi je na poslu. Katra?" jetko se nasmije. "Istina, tvoja je sestra, ali je i bogomoljka, a takvih ljudi nisam podnosila nikada, a sada ih podnosim još manje!"
Ustane i pode prema zidu od stakla. I Stropnik ustane.
"S tobom se zaista ne može pametno razgovarati. I sama vidiš da tako više ne možemo dalje, pogotovu otkako smo se preselili. Iz dana u dan postaješ sve nervoznija i razdraženi ja, s Jelkom takoder nije nešto u redu, pogledaj je samo kako je blijeda! Što kažeš ti, Jelko?"
"Ja? Što kažem ja?" otegnuto upita Jelka i opet se uhvati za vrata.
"Jelka neće odlučivati o tome!" odbrusi Stropnikova mužu. "Zašto je blijeda? Zato što previše bulji u knjige i čuči kraj svoga gramofona. Fizički je rad koristan, samo neka
ga ne izbjegava." Otvori vrata na terasu, ali ih opet zatvori i nastavi mirnije, "škola traje još mjesec i pol, zatim dolaze praznici i Jelka više neće čučati po pet ili šest sati na dan u školi. A što se tiče moje nervoze", još reče, "to će proći čim dobijem vozačku dozvolu i budem imala vikendicu kamo ću moći s vremena na vrijeme pobjeći..."
U predsoblju zazvoni telefon.
Jelka se otrgne od vrata i pohita u predsoblje. "Mama, za tebe!" trenutak kasnije zovne majku.
Stropnikova odbrza u predsoblje, Stropnik izade na terasu, a Jelka se vrati posudu u kuhinji. Drukčije bi bilo kod nas kad bi došla teta Katra! Koliko bih samo imala više vremena za učenje, čitanje i "svoj gramofon". Tata i mama takoder bi se manje prepirali, a ja ne bih bila tako sama! Ali mama već odavno ne voli tetu Katru, ne samo zato što ide u crkvu već se radi i o nečemu drugom. A sigurno joj je žao i novaca. Najprije smo štedjeli za fiću, zatim za ovu kuću, onda za "zastavu 1300", a sada je na redu vikendica, vikendica na moru ili vikendica u Gorenjskoj. Tata mora sve više raditi, mama je sve živčanija, a ja imam sve manje vremena za školu i za sebe. Pa ipak, sve to nije ništa u usporedbi s onim što me još čeka. Ne, ne, to nije istina, to ne može biti istina!
Brzo obriše posude i otrči gore u svoju sobicu.
Nekoliko je časaka nepomično stajala nasred nje, a zatim skoči do vrata i tiho ih zaključa. Potom klekne pred kauč i izvuče ispod njega knjigu. Nekoliko je trenutaka prelistavala po njoj, a zatim sjedne na kauč i nastavi čitati ondje gdje je u Tivoliju prekinula. Čitala je sve pohlepnije. Ponekad joj rumenilo oblije obraze, a onda joj, opet, sva krv nestane s obraza. Istovremeno je čula sve što se dogadalo u kući. Mamu je opet zvao telefon, netko joj je poručio da ima uveče sjednicu ili nešto slično, zatim joj tata spočitne što toliko odlazi na sjednice, a kuću pušta u neredu. Mama mu oštro odbrusi. Gadno su se porječkali, i tata konačno doštropota po stepenicama gore, ode u svoj kabinet i tamo je prilično dugo hodao prije nego što se počeo spremati za put. Uskoro i mama dode gore u spavaonicu i stade otvarati ormare. Pošto se presvukla, opet odjuri dolje, neko je vrijeme stajala u predsoblju pred ogledalom, a zatim otključa ulazna vrata i napusti kuću. Uskoro potom tata izade iz svog kabineta i usmjeri korake prema Jelkinoj sobici Jelka gurne knjigu pod jastuk i skoči do stola, te pograbi prvu bilježnicu koja joj je došla pod ruke.
"Jelko, jesi li kod kuće?" Pride vratima i otključa ih.

"Došli smo, dakle, tako daleko da se moramo zaključavati jedan pred drugim", reče Stropnik više tužno negoli prijekorno.
"Nisam se zaključala pred tobom, tata", reče Jelka ispričavajući se.
"Znam", progovori Stropnik nakon nekoliko trenutaka, "žalosno je to da si se morala zaključati da bi mogla na miru učiti."
"Mama ima stvarno slabe živce", reče Jelka.
"Ne samo slabe živce nego je upravo poludjela, samo posao i njene funkcije, pa sjednice, sastanci, posjeti, kod kuće više uopće ne može izdržati. Bit će još gadnije kada nauči voziti. A sada još i ta vikendica na moru! Imamo tako lijep dom, mogli bismo živjeti u miru i zadovoljstvu, mogli bismo..." Ne završivši rečenicu, odmahne rukom, pride k Jelki i dotakne se suhim usnicama njenog čela. "Dogovorit ću se s gospodinom Gramontom da još ove godine izvršimo zamjenu. Da li bi išla radije u Pariz u srpnju ili u kolovozu?"
Kako? U Pariz? Zar da idem u Pariz, a ne znam kako je sa mnom?
"Jelko, zar te Pariz nimalo ne veseli?" začudi se Stropnik jer Jelka nije ni odgovorila. "Još prekjučer molila si me da na svaki način ugovorim zamjenu već za ovu godinu..."
"Svakako, veselim se Parizu, svakako, molim te da se dogovoriš, svakako, svakako", požuri Jelka.
"I ja mislim tako, odmorit ćeš se od škole, od tog našeg kućnog rusvaja, te usavršiti u francuskom, što će ti druge godine i uopće i te kako dobro doći. Dakle, koji mjesec: srpanj ili kolovoz?"
"Srpanj, ne, radije kolovoz, zapravo, svejedno mi je da li srpanj ili kolovoz..." "Dakle, kako će biti Gramontovima najprikladnije!". Poljubi je u oba obraza. "Do
videnja, Jelko! Nadam se da ću u subotu biti kod kuće! Ako ne u subotu uveče, onda u nedjelju dopodne!"
"Do videnja, tata!" uzvikne Jelka, pritrči ocu, koji je uto već otvorio vrata, čvrsto ga zagrli i ponovi prigušeno: "Do videnja, tata!;;
"Do videnja!" reče otac toplo i stisne kćerku k sebi, a zatim se hitro spusti stepenicama u prizemlje.
Jelka je neko vrijeme stajala na pragu svoje sobice. Dolje se ulazna vrata uskoro otvoriše i opet zatvoriše. A časak zatim već se otvoriše i opet zatvoriše i vrata na automobilu koji je maloprije došao pred kuću. Tek tada Jelka ude u sobicu i zatvori vrata za sobom. Znam, tata, nije ti lako, ali kako je teško tek meni! No ne samo zbog mame. Na njene sam se ispade već navikla; to što se oborilo na mene mnogo je, mnogo gadnije.
Čim se šum automobilskog motora izgubio u gradskoj buci, pride kauču, izvuče knjigu ispod jastuka i nastavi čitati.
Nije ni opazila kada se nježni crvenkasti sjaj sunca na zalasku prelio preko žuto obojenog bloka na drugoj strani ulice, niti kada je mrak isprepleo njenu sobu tankim nitima. Tek kada joj oči više nisu mogle dovoljno brzo razabirati pojedine riječi, ona podigne glavu s knjige. Trenutak ili dva začudeno je gledala u gotovo tamni prozor, a onda ispruži ruku do prekidača, zapali svjetlo i nastavi dalje čitati. Ali ne duge. Dolje u ulaznim vratima zveknu ključ.
Mama!
I časak zatim već su se čuli majčini hitri koraci. "Jelko, Jelko!"
Sakrije knjigu pod jastuk i otrči dolje. "Jesi li spremila večeru?"
"Ništa mi nisi rekla ..."
"Znaš valjda da s vožnje dolazim gladna", uskipi u Stropnikovoj. "Još i sjednicu imam. Nisam rekla! Što stojiš i gledaš? Upali štednjak i stavi džezvu! Valjda ima u hladnjaku još nešto salame. Nareži je i uzmi s police bocu krastavaca! Brzo! brzo!"
Uskoro vihor opet jednako tako divlje odhuji kao što je i dohujao. Za njim ostade samo nešto uprljanog posuda koje bi Jelka morala oprati, ali ga ona samo složi u sudoper i opet se zaputi gore u sobicu. Još nije ni zatvorila vrata za sobom kadli dolje zazvoni telefon. Sigurno za tatu ili mamu. Ipak otrči dolje i podigne slušalicu.
"Jesi li ti, Jelko?" "Ja sam. Ado!"
"Nisam te prepoznala po glasu." "Stvarno?"
"Da li je u školi bilo što novo?"
"Ništa." O, da... Pomaklo se, vjerojatno se pomaklo i ja sam vjerojatno ... "Ništa posebno."
"Zaista ništa?"
"Pa, Morana je razdvojila Tineta i Mojcu ..." "Kako je riješila taj ljubavni problem?"
"Mojcu je premjestila na moje mjesto, a mene na njezino."
"To je stvarno slično Morani, misli da će time zatrti ljubav. šteta, nas dvije smo se razumjele, ti si i bolji dak od Mojce..."
"Moći ćete razgovarati o ljubavnim stvarima..."
"O tim stvarima radije razgovaram s momcima, zapravo ni s njima ne razgovaram, već ..."
Jelka spusti slušalicu na viljušku. Zatim pričeka jedan trenutak. Zaista, zazvonilo je.
Ali slušalicu nije digla.
Otrči do stepenica, ali se polako, veoma polako uspinjala u prvi kat. Da sam one večeri ostala kod kuće, sada bih bila već gotova s učenjem, uzela bih u ruke kakvu lijepu knjigu, a možda bih sjedila pred televizorom ili slušala ploče. A tako se moram baktati s tim ružnim stvarima. Ružnim, ružnim, ružnim! Otvori vrata svoje sobice,
zatvori ih, zaključa i baci se na kauč. Ružnim, ružnim, ružnim! Nekoliko je časaka nepomično ležala, a zatim opet uzme knjigu u ruke.
U bloku s onu stranu ulice gasila su se svjetla jedna za drugima, ljudi su se spremali u krevet, a ponetko, koji je legao kasno, te se, prije no što je ugasio svjetla, osvrnuo kroz prozor, opazio je na ovoj strani, u jednoj od obiteljskih kuća, osvijetljeni prozor. Oni u višim katovima vidjeli su kroz otvoreni i nezastrti prozor djevojku sagnutu nad knjigom. Eh, ta škola! Sva sreća da je iza mene, eh ti profesori, sva sreća da više nisam u njihovoj vlasti. Konačno se tamo preko utrne i posljednje svjetlo. Gorjele su još samo ulične svjetiljke.
Jelka pročita i odgovore na nekih stotinu pitanja koje su momak i djevojka postavili liječnicima, a onda se odjednom strelovito digne i — ne osvrnuvši se na knjigu koja joj je skliznula iz ruku i pala na pod — skoči do prozora. Čemu čitati i dalje? Sve je kao na dlanu: dopodne se stvarno pomaklo, u sebi doista nosim grudicu, ta grudica živi i raste, za nepuna četiri mjeseca ona će dozrijeti i...
"O, o!" prigušeno krikne i pritisne znojne dlanove na užarene obraze.

VEČE UOČI DANA POBJEDE

Ušavši u školski hodnik, gdje je pet ili šest momaka nehajno vuklo svak svoju cigaretu, zaustavi joj se korak, što tražim tu? Obavit će to i bez mene. Ali, što da radim kod kuće? odmah potom opet se upita. Mama je otišla već sredinom popodneva, tata se još nije vratio, kuća je prazna i zaudara na žbuku i malter. Da podem u Tivoli, na Rožnik? Ili, da se skićem ulicama, sve dok mi ne otpadnu noge?
"Jelko, ipak si došla?" vikne Mojca koja je upravo u taj čas dotrčala s Tinetom stepenicama iz prvog kata. "Večeras će biti mnogo posla, samo da cigaretu popušim, odmah ću doći!"
Da, najbolje je da ostanem. Tu neću biti sama. Zapravo, bit ću sama medu svojim kolegama i drugim dacima. Koliko ih više bude, toliko ću više biti sama. Nitko me neće opaziti, nitko se neće osvrnuti na mene. I konačno: to je ipak ples našeg razreda. Dužna sam da pomognem. Uostalom, obećala sam da ću doći. I uopće...
Potrči stepenicama gore. Na vrhu stepenica, gdje je bio stol s blagajnom, stvorila se takva gužva da se nije mogla odmah provući. Dva orijaša, više nalik na mesarske pomoćnike negoli na studente, bučno su uvjeravali Jemeja i Toneta, koji su prodavali ulaznice, da su bivši maturanti i da prema tome imaju pravo ući. "Legitimaciju, legitimaciju!" tražio je Jernej. "Kakvu legitimaciju?" protivio se prvi od te dvojice orijaša, dok je drugi gurkao Tone tu petstotinarku, znači više nego dvostruku ulaznicu, te ponavljao: "A to? To ne znači ništa?" "Ajde!" konačno se Tone smekša, dakako zbog petstotinarke (čisti prihod, naime, ide u ekskurzijski fond njihova razreda), te namigne Jemeju neka popusti. Orijaši su, zadovoljno namigujući jedan drugome, odjurili stepenicama u prvi kat, a Jelka je polako išla za njima. Na prostoru za ples — dugačkom i prilično širokom školskom hodniku s prozorima zdesna, s razrednim vratima slijeva, a tamo u dnu s nižim podijumom za glazbu — šetalo je više parova; manja grupa djevojaka brbljala je pred vratima na kojima je velikim slovima bilo ispisano GARDEROBA, a napadno veća grupa momaka stajala je pred vratima s natpisom BUFFET; medutim, pred trećim vratima, na kojima je bilo napisano FIVE PINGUINS i koja su bila otvorena kao i prva i druga, nije bilo nikoga, ali se zato malo dalje vrzmalo nekoliko mladića pred vratima koja su vodila u muški zahod. Uzduž napola otvorenih prozora poredali su se kao vojnici u stroju školski stolci, a zaposjednut je bio samo jedan: na njemu je sjedila Morana. No dacima se činilo da su zaposjednuti svi. Jelki takoder.
"Sva sreća da si došla!" s olakšanjem pozdravi Darja Jelku kad se ova progurala u razred koji je služio za garderobu. "Od Mojce ionako neće biti ništa. Tek što je došla već je otišla."
Na klupama je ležalo nekoliko ogrtača, a na svakom listić s brojkom.
"Molim!" uslužno dovikne Jelka djevojci koja je s one strane školske klupe što je priječila ulaz u razred čekala s ogrtačem u rukama.
Pa ipak, nije pametno što sam došla. Plesači će se vrtjeti i ovdje, pokraj vrata, te će i po mene takoder dolaziti; ako nitko drugi, doći će svakako Tomaž. I zar da još i plešem? S Tomažem? No sada, kad sam već tu, ne mogu više otići. Do kraja ću morati biti izložena pogledima čitave škole, pa sadašnjih, a takoder i bivših daka, te njihovih prijateljica. Od svih mogućnosti kako da utučem ovo subotnje veče ova je najgora.
Došlo je nekoliko nestrpljivih mladića, kojima se žurilo u buffet; poslije mladića došlo je pomiješano društvo, i bilo je toliko posla da Jelka više nije dospjela da se bavi sama sa sobom. U najveću gužvu pred vratima odjednom je odanle, s kraja hodnika, udarila tako bučna glazba da je najoduševljenijim plesačima i plesačicama doslovce podigla noge, no Jelki se oštro zabola u uši.
"Kakvi bukači!" reče ona.
"A meni se čine perfektni!" oduševljeno uzvikne Darja. "Pik ih je pronašao negdje na Viču. I pjevaju, navodno, sjajno. Već zbog njih sve će biti puno."
Na klupama su se množili proljetni ogrtači najrazličitijih preliva svijetlih boja, te prozirni rupci pastelnih boja i torbice najrazličitijih oblika. Muških je ogrtača bilo manje, a i ti su bili gotovo svi iz tamnomodrog šuštavog najlona. Zaplesaše prvi parovi. Francka sa četvrtoškolcem koji joj je već od početka školske godine slao ljubavna pisma; zatim Nives sa visokoškolcem, već nekoliko tjedana dolazio je poslije škole po nju s "volkswagenom" što ga je prije mjesec dana dovezao iz Njemačke; zatim Rudi s debeljuškom iz paralelke... što dalje, bilo ih je sve više. Poznatih, ali i nepoznatih. Dakako, Tine je odveo Mojcu već poslije prvih taktova, premda navala na garderobu nije popustila. Uskoro zatim pojavio se Tomaž.
"Jelko, smijem li moliti?"
"Zar ne vidiš da ima posla?" mrzovoljno odbrusi Darja Tomažu. "Više nije takva navala ..."
Naide gomila mladića i odgurne Tomaža.
"Onda kasnije", reče Tomaž i u znak očekivanja mahne Jelki, što Darju još više ozlovolji.
Jedan od mladića, koji su na brzinu skidali ogrtače, zamoli Darju za ples. Ne rekavši Jelki ni riječi, ona ode s njim.
Plesača je bivalo što dalje sve više, plesačica takoder. Većinom su bili domaći, ali je bilo prilično i bivših, pa i takvih koji su se pretvarali da su bivši, Jernej i Tone bili su, naime, sve nemarniji i puštali su svakoga koji se istakao "novčanom" iskaznicom. Na plesalištu bijaše živo i glasno. Glazba je bila sve bučnija. Morana je, doduše, već odavno hodala uzduž prozora, ali su njeni strogi pogledi mogli doprijeti jedva do najbližih parova; tamo pak na sredini, posebno kraj razrednih vrata, mogli su se nesustezljivo prepuštati životu koji je škola čitavog tjedna gušila: nesputan razgovor, nesputan smijeh, neobuzdani povici, sve snažnije struganje nogama, drski poskoci i nagli okretaji, te vatreni pogledi, ali i upravo obredna ushićenost. Ovaj ili onaj par
žvakao je gumu za žvakanje, a neki plesači, više ili manje kuštravi, čak su usred plesa pripaljivali cigarete.
Kako već neko vrijeme nije bilo nikoga u garderobi. Jelka ode do katedre; nekoliko je časaka kao skamenjena stajala kraj nje, a zatim se spusti na stolac i ostade nepomično sjediti. Goli, prazni zidovi naokolo, pred njom klupe s ogrtačima najrazličitijih boja, nadesno prozori, s one strane njih obrisi stambenih kuća na večernjem nebu. Prošle sam godine bila u tom razredu. Satovi su brzo prolazili, brzo su prolazili i dani, takoder i tjedni i mjeseci. Rado sam dolazila ovamo. Sjedila sam ondje, u trećoj klupi, kao i ove godine dolje u prizemlju, i tu su se takoder nizali gotovo jedan za drugim isti profesori. Školski sat nije bio nimalo kraći, zadaća i učenja ništa manje. Neke su knjige bile iste kao i ove godine, neke bilježnice takoder, a bila sam mlada jedva godinu dana. Pa ipak, kakva razlika! Kako je lijepo bilo tada, a kako je strašno sada.
Odanle od vrata zovne je poznati glas. "Jelko, čuješ li, Jelko!"
Kao da ju je Tomaž zatekao na zabranjenom poslu, ona sva prestrašena skoči na noge.
"Sama? Ali, slijedeći ples je naš. Neće plesati samo Mojca i Darja! Ne daj se iskorištavati! Čuješ li?"
"Čujem, Tomažu. Ali večeras neću plesati." Tomaž raskolači oči.
"što se dogodilo?"
"Što bi se dogodilo?" upita naglo, kao da vreba.
"Znači, dolazim po tebe!" odvrati Tomaž raspoloženo. "Uostalom, i ja imam prilično posla, ta znaš: moram da se brinem o ozvučenju, a aparatura je dala svoje", još je dodao i izgubio se medu plesačima.
I Jelka opet ostade kraj katedre, izgubljeno se osvrćući po razredu.
Pretprošle godine sjedila sam u drugoj klupi, tik kraj prozora. I tada su se ovdje nizali jedan za drugim gotovo isti profesori i iste profesorice kao i lani, kao i ljetos, samo s tom razlikom što su za nas bili svi novi, i tudi. A većina njih ostala nam je tuda do dana današnjega. Za mene su bili tudi i kolege i kolegice. Sve mi je bilo tude. Sve, sve. Tjedan dana prije početka nastave preselili smo se iz Maribora. Kako sam bila nesretna prvih mjeseci! Kao da sam već tada slutila, što će me snaći u Ljubljani. Ali je bilo i lijepo; prošle i pretprošle godine. Pa što onda ako su kolege, kolegice, pa profesori i profesorice bili novi i tudi, knjige su mi bile bliske, učenje ugodno, školski život privlačan. Koliko bezbrižnog pričanja i nesputanog smijeha, koliko sitnih nevolja koje su se ipak sretno završile, koliko zamršenih problema koje sam ipak riješila. A kakve sam probleme zapravo i imala? Upoznavali smo tude zemlje i tude narode, pronicali u davnu povijest i posezali daleko u budućnost, učili o praljudima i praživotinjama; o svim mogućim i nemogućim stvarima govorili su nam profesori, samo ništa o tome što
se već tada zbivalo u nama, sve smo znali i poznavali, samo sebe nismo upoznali. A najmanje ja. Već tada dok sam sjedila tamo na kraju klupe, neke su učenice odlazile na sastanke s mladićima i za vrijeme sata čitale ljubavna pisma, čak ih i pisale, a prošle godine valjda nije bilo djevojke koja nije imala momka. A u meni je sve spavalo. Samo učenje, domaće i školske zadaće, tu i tamo kakav film, pa knjiga i ploče klasične glazbe. A sada? Ja sam u drugom stanju, a kolegice su još uvijek bezbrižne kakve su i bile. Nijedna od djevojaka, koje se vrte na hodniku, ne nosi u sebi grudicu koja raste, raste, sve dok ne sazrije. Naredne školske godine, kad se naš razred na Moraninu obavijest opet bude vratio ovamo, ja ću imati dijete; umjesto da sjedim tamo u drugoj klupi i slušam zanimljiva i nezanimljiva profesorska predavanja, ja ću prati pelene, previjati dijete i bdjeti nad njim; umjesto da čitam knjige, slušam svoje ljubimce i...
S užasom se osvrne oko sebe.
O, je li to moguće, je li to uopće moguće?
Na hodniku glazba utihne, a plesači stadoše divlje pljeskati i zahtijevajući vikati: "Bis, bis!" I doista, glazba se opet javi, najprije bubanj, potom i električne gitare. Netko čak i zapjeva. Hrapavo i kreštavo, kakva je bila i glazba.
Ude razrednica. Jelka je zbunjeno pozdravi i vrati se do vrata.
"Strašno", reče Morana i, uhvativši se u očaju i užasu za glavu, još triput to ponovi, "strašno, strašno, strašno! I to bi trebalo da bude dački, školski ples, to bi trebalo da bude omladinska zabava?"
Više bolnog i mučeničkog nego ljutitog lica, ona prijede nekoliko puta razdaljinu od prozora do vrata, a zatim zakorači na podijum i sjedne za katedru.
"Stropnikova, reci po istini, je li ti se to svida?" Jelka se blijedo osmjehne i odmahne glavom.
"Mislim da kulturnom čovjeku, ma koliko bio mlad, to divljanje nije ples, to nabijanje nije glazba, to tuljenje nije pjevanje." Pokaže prema vratima, pokraj kojih su promicali plesači kao u transu. "Pogledaj samo, momci skaču kao podivljali konji u preriji, a djevojke kao majmunice u prašumi! I to u školi! Strahota!"
Ali, što biste tek rekli, drugarice razrednico, kad biste znali da je jedna od vaših učenica, ona koja u sve tri godine nije dobila ni jedne nedovoljne ocjene ni najmanjeg ukora, u drugom stanju? Već više ste puta rekli da dodemo k vama ako nas snade nevolja, rekli ste da ste naša druga majka. Ne znam da li se itko vama već obratio. Ja bih rado, veoma rado to učinila. Nekome ipak moram reći kako je sa mnom. U onoj svojoj knjizi pročitala sam da je za pobačaj prekasno, da mi nema pomoći, možda biste mi vi ipak pomogli, možda...
Obim rukama uhvati se za, klupu kraj koje je stajala i sagne glavu u koju joj je navaljivala krv. No uskoro opet digne glavu i pogleda ravno prema katedri.
— "Drugarice razrednico ..."

"Što je, Stropnikova?" "Htjela bih vam nešto reći..."
"Rekla sam vam već da sam vaša druga majka." "Ali to je nešto veoma strašno, nešto ..."
"Baš zato mi reci! Nisam udata, ni djece nemam, ali razumijem mladoga čovjeka, pokušavam ga razumjeti." U Moraninim sivim očima zatreperi topao plamičak. "No, Jelko ..."
"Nećete se ljutiti?"
"Zašto bih se ljutila? Zaista, u školi sam stroga, moram biti, no ja u stvari nisam takva. Želim vam samo dobro. No?"
Jelka se još čvršće uhvati za klupu i skupi svu svoju hrabrost. "Dogodilo se ..."
"Što se dogodilo?"
"Dogodilo se ... dogodilo se da sam zatrudnjela..."
S lica razrednice u trenu nestade prijaznosti, ono se odulji, a oči zališe olovom. "Zatrudnjela?!"
"Da zatrudnjela, drugarice razrednico. I sada ne znam što da činim..."
Razrednica se digne. Sada je bila još viša i tanja nego obično. Nikakve topline ni samilosti ne bijaše u njenim olovnim očima.
"Jesi li rekla majci?" "Nisam."
"Ocu?"
"Nisam."
Kratak mrtvački muk, nato suho: "Najprije reci ocu i majci, a potom se ispiši iz škole!"
"Zašto bih se morala ispisati?"
"Valjda ipak ne misliš da ćemo držati trudnicu u školi? Neka dode majka u školu!
Odmah u ponedjeljak! Ako ne dode, isključit ćemo te." "Isključiti?"
"Nego što misliš? Trećeškolka i u drugom stanju! I to u mojem razredu!" Opet se spusti na stolicu. Na blijedim obrazima javi joj se preziran osmijeh. "Daleko smo došli. Nikakvo čudo kad je sve dopušteno, kad moramo sve dopustiti. Najprije ples, što ples, divljačko skakanje, a zatim sve drugo ..."
"Drugarice garderobijerko, dajte mi već jednom broj! Kamo ste se tako zabuljili?"
Jelka se u trenu okrene prema momku u čijim je rukama šuštao najlonski ogrtač, ali je prošlo još nekoliko trenutaka prije no što je posegla u kutiju, dala momku broj, zgrabila ogrtač i skoknula s njim do prve klupe. Vraćajući se prema vratima, susrela se s olovno mrtvim očima razrednice koja je još uvijek nepomično sjedila za katedrom.
Da, ona bi upravo tako učinila ako bih joj rekla; najurila bi me iz škole, smjesta. "Tko je odgovoran za ples?" upita razrednica narogušeno kad se Jelka spustila na
stolicu kraj klupe.
"Ada! Kotarova Ada!" "Pozovi je!"
"Moram paziti na garderobu, drugarice razrednico..." reče Jelka, ali ipak ustane. "Ja ću pripaziti!"
Jelka odgurne klupu i izade u hodnik. Ne, Moram ne mogu reći, Morana je posljednja koja će doznati. Uopće neće doznati, ne smije doznati! Premda je išla tik uza zid, svaki se čas netko zabušio u nju. Parovi su bili zadihani, momci više nego djevojke, nekima je doslovce tekao znoj sa čela. Znojni su bili muzikanti, bljedoliki suhonjavci upalih očiju. Trojica su bili crnokosi, dvojica pak plavokosi, a sva petorica imali su kosu straga do ramena, sprijeda do očiju, a pokrivala im je i uši. Pjevač je imao kravatu crvenu kao krv, ostala četvorica jarkozelene, a svi su imali žute kapute i tamno- modre hlače. Bubnjar je iz sve snage nabijao po bubnju, pjevač pjevao koliko mu je to dopuštao uski grudni koš, a trojica pak lupala po električnim gitarama kao poludjeli. Probijajući se kraj podij uma na drugu stranu do stolica uz prozore, Jelka je morala zatisnuti uši. Nekoliko je djevojaka sjedilo, same ili s momcima. One koje su sjedile držale su svoje ruke u rukama svojih kavalira. Ade nije bilo ni tu..
"Ne plešeš, Jelko?"
Nije dospjela odgovoriti. Progurala se do stepeništa. Za blagajničkim stolom Jernej je prebrojavao stotinjarke i hiljadarke.
"Gdje je Ada?"
"Ako ne pleše, u buffetu!"
Zaista je bila u buffetu gdje su Anka i Francka kuhale tursku kavu, Alenka i Vera prodavale koktu i sendviče, a kraj peći i u peći imao svoju posebnu točionicu Pik koji je toga popodneva s Moraninim stotinjarkama, doduše, ušao u brijačnicu, ali kosu nije dao podrezati, već nakovrčati.
"Ado, razrednica te zove!"
"Što hoće?" više se obrecne nego upita Ada, koja je srkala sok od naranče i, sjedeći na katedri, mahala nogama.
"Glazba joj ide na živce, ples. takoder."
"Takve izvrsne glazbe još nije bilo na našoj školi, svi su zadovoljni, čistoga će biti
petnaest tisuća, ako ne i više."
Pik upitno pogleda Raglju koji je stražario kraj vrata; kad mu Raglja kimne, on posegne u peć i izvuče iz nje trbušastu staklenku.
"Još jednu, Ado, da ti pred Moranom srce ne padne u gaćice." Ada najprije odmahne glavom, ali zatim ipak pruži praznu čašicu. "Morane se ne bojim, ali liker je zaista izvrstan."
Nadušak iskapi čašicu, skoči s katedre i pride k ogledalu koje je visilo iznad vodovodne slavine u kutu. Najprije obim rukama povuče preko glave, da njena natapirana kosa ne bi suviše uzrujala razrednicu, a zatim još obriše mala šminke s usnica.
"Da je ne pogodi kap!" reče smijući se i još jednom se pogleda u ogledalo.
Imala je lijepo ovalno lice s velikim plavim očima, čulnim usnicama i bujnom svijetloplavom kosom. U stasu je takoder bila lijepo gradena, a čvrsto priljubljena crna haljina s bijelim čipkama oko vrata, na krajevima kratkih rukava i na rubu veoma kratke suknje, sve to još više je isticalo njene djevojačke grudi i bokove. Očigledno je bila svjesna toga, jer se pogledala još i u prozoru.
"Zamoli je da produžimo pola sata", dovikne Pik. Adi dok je išla pokraj njega. "Danas je ipak praznik! Za pola sata ja i Raglja istočili bismo dvije boce, a to je tisuću dinara čistog."
"Još dopodne uzalud sam je molila", reče ona i brzo pride vratima gdje ju je čekala Jelka.
S mukom se proguraše izmedu neplesača koji su se natisnuli uza zid i s više ili manje sretnim opaskama pratili ples svojih kolega i znanaca; ali i neznanaca i neznanki.
Kako bi bilo da kažem Adi? presiječe Jelku. Onu knjigu ona je prva pročitala, uopće iskusna je. Možda ipak nije prekasno?
"Ado! Čuješ li, Ado!" "Što je, Jelko?"
"Htjela bih ti nešto reći." "Reci samo reci!"
"Ali, moraš mi obećati da nećeš reći nikome!"
"Bez brige! Sto sve ne znam, ali ne pričam dalje. Napolje s tajnom! Nemam mnogo vremena, sve je na mojim ledima."
"Znaš, one zimske noći..." "Koje zimske noći?"

"No, one kad si ti slavila rodendan..."
"Da, da, tada smo se pošteno raspištoljili, kako se i pristoji za sedamnaesti rodendan!
Luda si bila što nisi ostala do ujutro. Ali, reci što imaš reći!" "One zimske noći zatrudnjela sam..."
Ada se strelovito okrene i uzvikne tako glasno da je nadglasala čak i pjevača pred mikrofonom.
"Zatrudnjela si? I sada si u drugom stanju? Još uvijek si u drugom stanju?" "Ado, molim te!"
"To je štos, to je perfektan štos!"
I Ada prasne u takav grohot da se više nisu čuli ni pjevač ni gitara, čak ni bubanj.
Hodnik je bio ispunjen Adinim grohotom. Parovi su zastali i takoder počeli grohotati. "Trud-na! Ha-ha-ha! Trud-na! ča-ča-ča!"
Jelki plane lice, plane joj i pod nogama.
O, kad bih barem izgorjela sva, sva! I samo hrpica pepela ostala od mene! A zatim neka doleti vjetar i raznese pepeo!
Ada uhvati Jelku za ruku.
"Je li Morana u razredu ili gore u zbornici?"
"U razredu, u garderobi!" odvrati Jelka pošto je uspjela odagnati prividenja.
Ada namršti svoje lijepo lice i prosikće ružnu srpsku psovku; no čim je došla do klupe koja je zatvarala ulaz u razred, napravi prijazno, ponizno lice, odgurne klupu, te se nasmiješeno, ali i s puno poštovanja, približi katedri za kojom je razrednica sjedila ukrućeno i prijeteći.
"Pozvali ste me, drugarice razrednico." "Zar mislite razoriti školu?"
"Drugarice razrednico, to su moderni plesovi, rock and roll, ča-ča-ča, twist..." "Kakva je to glazba?" još bješnja ubaci se Morana u Adin mekan, upravo sladak glas. "Drug direktor je dopustio da montiramo zvučnike, i u drugim je školama tako."
"Kako je drugdje, ne zanima me." Budući da je Ada htjela nešto reći, Morana se digne i nastavi još oštrije: "Ne zaboravite da smo u školi, u gimnaziji! Ili pristojan ples ili gotovo!"
"Ali, drugarice razrednico ..."
"Nikakvo ali!" vikne Morana. "Danas sam u inspekciji ja! Utišaj glazbu i reci tim ždrijepcima da su u školi, a ne u džungli, i tim... tim ..." Tražila je izraz za plesačice, ali kako ga nije odmah našla, pokaže na vrata i vikne. "Još nisi otišla?"
"Idem, idem", reče Ada, ali ne ode, već se osobito povjerljivo zagleda u strogo Moranino lice, te nastavi još poniznijim glasom. "Drugarice razrednico, molimo vas da
produžimo, danas je praznik, veliki praznik, i drugdje će plesati do jedanaest, čak do dvanaest..."
Morana skoči kao da ju je netko ubo kroz sjedalo.
"Zar to .divljanje da produžim? Idi i reci muzikantima i plesačima da su u školi, inače ću ples zaključiti prije vremena!"
Ada se povuče od katedre, doduše, ponizna lica, no dok se probijala mimo klupa, ona namigne Jelki, tobože: ne, to nije samo Morana, praslavenska boginja smrti, to je sama smrt, pokolj suvremene omladine!
Jelka i ne trepne očima. Ne, ni Adi ne mogu reći, ni Ada ne smije doznati što se one noći dogodilo sa mnom. Smijala bi mi se, rekla bi čitavom razredu, svi bi mi se smijali, svi, osim Tomaža...
Pa ipak, nekome bih morala reći, reče sama sebi kad je malo zatim opet sjela na stolicu kraj klupe, možda bih se svoje grudice nekako ipak riješila, a možda postoji i neko drugo rješenje... Kome da kažem? Mami? Kome drugome ako ne mami? Doduše, za mene nema nikad vremena, mojim dosadašnjim sitnim brigama i domu uopće nije dospijevala posvetiti ni vremena ni živaca, ali je ovo s mojom grudicom nešto takvo da će morati slušati. Ne pamtim više kada smo posljednji put razgovarale otvorena srca, možda u Mariboru, možda još ranije, pa ipak, ona je moja majka i ja sam njezino dijete, a grudica koja raste u meni bit će moje dijete. Pogodit će je, strašno će je pogoditi, gadnije nego ikada prije, ali kome ću reći ako ne majci, tko će mi pomoći ako ne majka? Još sutradan, odmah ujutro, progovorit ću, neka bude što bude, više šutjeti ne mogu, ne mogu, ne mogu ...
Uto glazba i pjevanje umuknuše, kao da se preko njih prelio ogroman morski val i ugušio ih, a voda zalila i plesače. Zatim se začu Adin glas. Jelka je razumjela samo "drugarica razrednica zabranjuje ... drugarica razrednica zapovijeda ... drugarica razrednica ..." Slijedeće riječi utonuše u drugom, još snažnijem valu, a to je bio val nezadovoljstva: gundanja, mrmljanja, čak povici i zvižduci. Ali, sada bubanj nije više zabubnjao tako treštavo, a gitare se javiše znatno tiše. I pjevač je zapjevao manje kreštavo, a plesači zaplesali kao da im je netko objesio o noge drvene klade. Pogotovu su oni koji su plesali kraj garderobe polako i oprezno dizali noge, te ih još polaganije i opreznije spuštali na beton; oni koji su imali u ustima gumu za žvakanje prestadoše žvakatl pred garderobom, a oni pak koji su bili u kaubojkama ili imali kosu na očima i pušili, nisu se udaljavali od podijuma,
Morana je još neko vrijeme motrila plesače, više sa saža ljenjem negoli s ogorčenjem, a zatim napusti razred.
"Bit ću u zbornici", reče Jelki na vratima. "To više ne mogu gledati ni slušati. Ali, ni trunku glasnije! Gore se sve čuje! I u deset — gotovo! Ni minutu kasnije!"
"Bog s njom i njenim duhom!" vikne netko za Moranom kad se zaputila prema stepenicama koje su vodile u drugi kat.
Uskoro zatim plavokosi kuštravac opet pride sasvim do mikrofona, koji je Ada bila
odmaknula na kraj podijuma, te iz punih pluća nastavi pjevati američku pjesmu na engleskom jeziku u ljubljanskom izgovoru; i ostala četvorica takoder opet udariše u svoje instrumente. Plesači se tek tada sasvim opustiše. Noge su se dizale u brzom ritmu i divljem tempu, tijela se strelovito odmicala i opet primicala, ruke su se ukrštale, plivale i posezale pred sebe. Oči su sjale, a napola otvorena usta govorila o onome što je burkalo mladu krv. Šumilo je, vrilo, kipjelo i ključalo.
Kad su došli Mojca i Tine, oboje zadihani, Jelka ode u dno razredu i sjedne u jednu od posljednjih klupa.
što još čekam? Tu nema što da tražim. Morana ima pravo, to nije ples, to je divljačka larma. Bolje bi bilo da trčim ulicama, da sjedim kod kuće kraj gramofona, da gledam televiziju, da... ipak, nije otišla. Sjedila je kao skamenjena i netremice buljila pred sebe.
U pauzi je došao Tomaž. "Dodi, Jelko!"
"Rekla sam već da mi večeras nije do plesa..."
"Idi, idi!" hrabrila ju je povicima Mojca. "Već čitav tjedan držiš se kao kiseli krastavac!"
Otišla je, samo zato da Mojca ne bi rekla još nešto. Na vratima susretne Darju. "Tomažu, muzikanti te zovu, nešto nije u redu s pjevačevim mikrofonom."
"Plesat ćemo bez pjevača, još bolje. Molim, Jelko!" vikne Tomaž i ponudi Jelki ruku.
"Lijepo se brineš o ozvučenju!" dobaci Darja za Tomažem i ošine Jelku ljutitim pogledom.
Tomaž povede Jelku na drugu stranu, do prozora, tamo gdje je bilo više mjesta, a manje gledalaca, i gdje je kroz otvorene prozore prodirala svibanjska noć. Jelka je išla za njim. Dosta razmišljanja i nagadanja! U posljednjih pet dana uopće nisam živjela, iako sam ujutro ustajala kao i prijašnjih godina, dolazila u školu, odgovarala ako su me pitali, brisala ploču i kao redarica brinula se za red u razredu, a poslije škole odlazila u samoposlužni restoran, u trgovinu i pekarnicu, te pripremala sve što je potrebno za jelo, prala posude i čitavo popodne sjedila u svojoj sobici kraj školskih knjiga i bilježnica. Zaista sam samo sjedila, jer učila nisam. Uveče sam lijegala kao obično, ali bih zaspala tek u prve jutarnje sate. Vidjela sam i čula sve što se oko mene zbivalo, ali sam mislila samo na jedno, željela samo jedno: da ne bude istina. Ali sam sve više znala da je istina. Sada o tome više ne nagadam. Čemu? Više nema nikakve sumnje. Ali, zašto da barem na časak ne zaboravim?
Glazba zasvira, bubanj zagrmi, gitare zabrujaše, pjevač se zaista jedva čuo. "Nije li ljepše tako?" upita Tomaž.
"Ljepše", potvrdi Jelka.
"što ti je, Jelko?" opet upita Tomaž, gledajući sve to vrijeme zabrinuto svoju plesačicu.
"Što bi mi bilo?" gotovo se preplaši Jelka, ali se odmah zatim sakrije iza osmijeha što ga je domamila na svoje malko pocrvenjelo lice. "Što, Tomažu?" upita gotovo izazovno.
"Tako si tiha u ove posljednje dane. Jesi li bolesna? Je li te tko uvrijedio? Imaš li neprilika kod kuće?"
"Sve, sve je u redu!" pobrza Jelka.
"Već čitav tjedan mislim na taj ples", opet se javi Tomaž. "A ti, Jelko?" Ona kimne.
Zatim su oboje šutjeli. Tomažu je plamtjelo u očima, a Jelki je, i protiv njene volje, gorjelo rumenilo na obrazima.
Čim glazba utihne, čitav hodnik zatuli: "Bis! Bis!" Više od stotinu parova ruku zapljeska i više od stotinu parova nogu zatopće. "Bis! Bis!"
No uzalud. Jedan od čupavaca zaurla usred buke i galame: "Deset minuta odmora!" I pobjednički, kao toreadori koji su savladali svaki po nekoliko bikova, čupavci otkora- čaše u razred s natpisom: FIVE PINGUINS.
"Jelko, pozivam te na koktu ili tursku kavu!" "Možda će tko doći po ogrtač..."
"U garderobi su Darja i Mojca! Dodi!"
I prije no što se uspjela izvući, već ju je uhvatio za ruku i povukao za sobom.
Uostalom, zaboraviti, barem na nekoliko trenutaka zaboraviti!

Kod kave i kokte bila je takva gužva da se nisu mogli ni primaknuti. "Ne bismo li radije likera?"
"Može!"
Da, da, zaboraviti, zaboraviti!
I tu je bila prilična gužva, ali su Pik i Raglja imali svaki svoju bocu, Alenka je ubirala novac, a Rudi stražarčio na vratima.
"Gutljaj za tri banke!" "Kravlji ili gimnazijski?" "Profesorski!"
"Kakav je taj?"
"Nabavite čašicu, druže, i odmah ćete vidjeti, a možda i okusiti, kad počešljate pet gutljaja!"
"Znači, i na vašoj školi češljate?" "Još kako! Danju i noću!"
Tomaž nekako pronade dvije čašice i pruži ih Piku.
"Za druga 'ozvučitelia’ do vrha, zar ne? Za koga je pak ovo?" "Toči!"
"Znači, za Jelku! Tomažu, manje moljakanja, a više češljanja!" "Jezik za zube!"
Jelka je čekala kraj otvorena prozora. Zaboraviti, zaboraviti, zaboraviti! "Pij, Jelko!"
Ona ispi nadušak, a Tomaž samo malko gucne; ali, vidjevši da je Jelkina čašica prazna, i on istrusi svoju.
"Idem po još jednu!" "Idi!"
Zaboraviti, zaboraviti, zaboraviti! Možda ću noćas još moći nekako zaboraviti, posljednji put, a zatim, zatim... No, dalje od mene sve to, samo zaboraviti, ništa drugo već samo zaboraviti!
Pokraj nje, smijući se, prode Ada. "Kako se zabavljaš, Jelko?" "Izvrsno!"
"Zaista je sjajno! Takvog plesa ljetos još nije bilo na našoj školi. Svi to kažu. Glazba je perfektna, buffet takoder. Samo da dobijemo dozvolu za produžetak!"
I časak zatim već je bila kod djevojaka koje su točile crnu kavu.
"Halo, cure, jednu kavu za Moranu! Izaberite najveću i najljepšu šalicu! Tko će je odnijeti gore u zbornicu?"
"Predsjednik razredne zajednice!" "Pavle! Gdje je Pavle? Pavle, Pavle!" No Pavla nigdje i nigdje.
"Neka je odnese Tomaž! I Tomaž nešto znači kod Morane! Tomažu, Tomažu!"
Tomaž nije htio ni čuti o tome. Progurao se s praznim čašicama do Pika, a zatim s punima opet do Jelke.
Jelka opet ispije čašicu nadušak. "Junakinja!"
"I još kakva!"
"To-maž! To-maž!" stade skandirati gomila kraj crne kave; skandiranje se prenijelo i na hodnik, iako ondje nitko nije znao što se zapravo zbiva, ali je bilo prijatno s djevojkom pod ruku ili kraj sebe šetati malko zadimljenim hodnikom i vikati: "To-maž" To-maž!"
A Ada je, medutim, već pružila Tomažu poslužavnik od plastične mase, na kome je bila šalica kave.
"Na, Tomažu!" "Odnesi ti, Ado!"
"Ti si njena simpatija broj dva, ako ne čak jedan! Neka samo ostane gore! I moli je za produžetak, barem pola sata!"
"To je ženski posao!" još uvijek se Tomaž opirao. "Daj ovamo, Ado! Odnijet ćemo oboje!"
"To je već drugo!"
Jelka uzme poslužavnik i oboje se proguraše izmedu parova koji su šetali, te odoše prema stepenicama koje su vodile u drugi kat. Nekoliko parova zaplješće. Zatim se popeše stepenicama prema gore.
"Kako ti je ruka mirna, a ja bih polovicu prolio", reče To- maž kad su došli na gornji hodnik koji je bio posve prazan.
Zaustaviše se pred vratima zbornice i Tomaž pokuca. "Molim!"
Za širokim zelenim stolom, koji se pružio od jednog kraja zbornice do drugoga, sjedila je Morana, a pred njom hrpa debelih bilježnica za domaće zadaće, dok su za malenim stolićem kraj jednog od širokih prozora šahirala dva starija profesora.
"No ipak nisu svi sasvim poludjeli", prizna Morana kada je Jelka stavila pred nju poslužavnik sa crnom kavom. "Je li dolje sve u redu?"
"Sve, drugarice razrednico", odgovori Tomaž.
"Dobro. Na tebe se, Tomažu, mogu osloniti. I ti si, Jelko, pametna i poštena djevojka. Je li sada pauza?"
"Pauza", odgovoriše Tomaž i Jelka istovremeno. "Jesu li redari na stepeništu i pred zahodima?" "Jesu."
"Pušenje je najstrože zabranjeno! Uostalom, doći ću za koji časak dolje."
Jelka se pokloni da ode, ali je Tomaž još uvijek skupljao hrabrosti da zamoli za produžetak plesa. Uto se otvoriše vrata, koja su iz zbornice vodila u kancelariju, i na njima se pojavi ravnatelj, krupan i još dobro uščuvan čovjek pred penzijom.
"Što se dogodilo?" upita malko umornim, ali dobroćudnim glasom. "Drugarici razrednici donijeli smo šalicu kave", reče Tomaž.
"I upravo dvoje ste je nosili?" osmjehne se ravnatelj. Budući da su Tomaž i Jelka pocrvenjeli, reče pomirljivo. "No, dobro, dobro, idite, idite, i naplešite se!"
Ali je na vratima Tomaž ipak skupio toliko hrabrosti da je, pošto je najprije pogledao razrednicu, a potom još i ravnatelja, zamolio da li bi smjeli produžiti ples.
Prije no što je dospjela progovoriti Morana, progovorio je ravnatelj.
"Možete, sutra je ionako praznik, i kakav praznik. Dan. pobjede. Do jedanaest, zar ne, drugarice Kopačeva?"
Morana htjedne nešto reći, ali su Tomaž i Jelka već bili na hodniku.
"Dakle, još sat i pol!" usklikne Tomaž kad je s Jelkom sletio niza stepenice. "Prvi ples je moj, zar ne?"
"Tvoj!"
Kako je slatko zaboraviti! Ništa nije bilo, ništa nije, ništa neće ni biti.
"Ples je produžen za jedan sat!" Pobjednički objavi Tomaž dolje u buffetu. Zajedno smo bili u zbornici, nastavi pobjednički samome sebi, zajedno smo išli hodnikom, i tu smo takoder zajedno, a svakog ćemo časa i zaplesati! I ne samo jedan ples, dva, tri, sve plesove do kraja!
"Pik, Tomažu i Jelki po jednu čašicu na račun plesnog odbora!" vikne Ada. "Ali, ovu polako!" predloži Tomaž.
"Da, ovu polako", potvrdi Jelka.
Pili su u malim gutljajima, prepuštajući se bezbrižnom i razdraganom žamoru koji je šumorio oko njih, pa prijatnoj toplini koja im se razlijevala po žilama.
S hodnika odjekne glazba.

"A ovo na eks!" vikne Jelka i isprazni čašicu do dna.
"Da, na eks!" reče Tomaž i istrusi. "A sada ples! Dodi, Jelko!"
Na vratima ih zaustavi Darja; bila je blijeda u licu, njene su oči ljutito gledale. "O, tako se ipak nismo dogovorili! Odmah u garderobu. Jelko!"
"Tomažu sam obećala ..."
"Ništa me se ne tiče što si obećala! Mojce nema, tebe nema, a ja neka radim sama!" "što sam ti učinila, Darjo?" upita Jelka povrijedeno. "U posljednje si vrijeme tako
čudna prema meni. Zar nismo prijateljice?"
"Prijateljice"? jetko se nasmije Darja. "Već dosta dugo nismo!" U razgovor se uplete Tomaž.
"Darjo, stvarno mi nećeš dopustiti da plešem sa svojom Jelkom?" Darji planuše obrazi.
"Ako je tvoja, onda i pleši s njom, možeš i do jutra!"
I ljutito odmjerivši Jelku, sa suzama koje nije mogla zadržati, ona jurne izmedu plesača prema garderobi.
Jelka je časak oklijevala, ne znajući da li bi pošla za Tomažem ili Darjom, a zatim ipak krene za plesačem.
Da, ništa nije, ništa nije bilo i ništa neće biti! Postoji samo ovo svibanjsko veče, samo ovi čupavci sa svojom divljačkom glazbom, samo ove moje noge koje se moraju naplesati, pa ruke koje moraju mahati, tijelo koje se mora razgibati, a srce zaboraviti, zaboraviti, zaboraviti!
"Sjajno plešeš. Jelko! A meni ne ide baš dobro." "I ti dobro plešeš, Tomažu."
"Znam da sam nespretan, ali rado plešem. Pogotovu s tobom, Jelko. Kad ćemo zajedno u kino?"
"Ostavi kino, Tomažu, ostavi sve drugo, sada plešimo! Zapravo su ti pingvini baš izvrsni. Noge ti se same dižu ..."
"Nije mi toliko do kina, rado bih razgovarao s tobom..." "Tomažu, ne želim da razgovaramo..."
"Ali, Jelko, ja više ne mogu šutjeti, moram ti reći..." "Ne, ne, nikakvih riječi, samo koraci, pokreti, glazba!" I zaboraviti, zaboraviti, zaboraviti!
Netko ugasi svjetlo, i samo svjetlost koja je dopirala iz razreda osvjetljavala je plesalište; kroz prozore je dopiralo i nešto svjetla s ulice, a zajedno sa svjetlom naviralo je i omamljivo svibanjsko veče. čupavci su odjednom iz divlje lupnjave prešli na mekane, sentimentalne melodije, čak je i pjevač stišao svoj inače kreštav glas i učinio ga malko prijatnijim.
"Veseo sam što si došla, Jelko, već čitav tjedan, kako sam ti i rekao, mislio sam na večerašnji ples..." reče Tomaž, ali se u njegov plahi glas odjednom uplete drugi; "Hvala ti što si došla..."
Ne, ne! Zaboraviti, zaboraviti!
Jelka je, doduše, vidjela kako Tomaž još uvijek miče usnicama, ali je sve razgovjetnije slušala onaj drugi, nasrtljiv sladak glas.
— "... već sam mislio da ću biti sam. Jelka ti je ime, zar ne? No, ime nije važno, glavno da si djevojka. Dobro plešeš. Volim dobre plesačice. Lijepe ruke imaš, i noge. No, no, ništa se ne boj, ta nisi od stakla, neću te zdrobiti, iako bih to najradije učinio. Najprije zdrobio, a potom opet sastavio, komadić po komadić, dabome. Svaki bi komadić posebice uzeo u ruke. Jedne bih držao u rukama dulje, nego druge. Na primjer, tvoje grudi, čekaj, čekaj..."
Umakla sam mu. Ali me u predsoblju sustigao.
"Stvarno se bojiš da ću te zdrobiti? Koješta! Takvo dragocjeno biće! Dodi, Jelko!
Jelka, zar ne?"
Ipak sam mu istrgla ogrtač iz ruku i poletjela prema ulaznim vratima. Bila su zaključana, a ključa nigdje.
"Nikamo ne možeš. Nikoga ne smijemo izgubiti, inače ću opet ostati bez para. što, stvarno si prvi put na kućnoj zabavi? To nije školski ples, tu nema profesora, ni mamica nema. Dodi da popijemo čašicu ili dvije, Ada ima sjajno piće, džin, viski, sve najbolje, inozemno. No, dodi..."
Zapališe se svjetla i trenutak kasnije utihne glazba. Jelka ugleda pred sobom Tomaževe upitne oči.
"No, reci, Jelko!"
"što da kažem?" upita zbunjeno.
"Zar nisi čula? Rekao sam da ću sutra popodne kupiti karte za kino. Hoćeš li za prvu ili drugu popodnevnu predstavu, ili pak za..."
Slijedeće Tomaževe riječi izgubiše se u divljem pljesku i povicima: "Bis, bis!" A časak zatim gitare su već zabrujale, bubanj zagrmio, čupavac zapjevao, svjetla se opet pogasila. Tomaž položi ruke Jelki na ramena.
"Ne, ne!" krikne ona i poleti prema stepenicama koje su vodile u prizemlje. "Jelko, čekaj, Jelko!"
Jelka već htjede potrčati niza stepenice, ali se uto u buku i galamu zasiječe oštar Moranin glas.
"Zapalite svjetla!"
Svjetla se zapališe, no bubanj je i dalje nesmiljeno lupao, gitare zvonile, čupavac urlao i bez mikrofona, a noge loptale u divljem ritmu. Jelki zastade korak. Prestrašeno se osvrne prema podnožju stepenica koje su vodile u drugi kat. Tamo je stajala Morana, visoka, suha, puna prijetnje.
"Sramota, sramota!" vikala je. "Jeste li u baru ili u školi? Tomažu, tko je ugasio svjetlo?"
Tomaž promuca nešto nerazumljivo. "Ovamo dodi i pazi na prekidač! Jesi li čuo?" Tomaž pride do prekidača.
"Ugasite svjetlo! Makni svjetlo!" dopre od drugog kraja gdje nisu znali što se dogada na ovom kraju. "Nećemo svjetla, hoćemo tamu!"
Povici, zvižduci, uraganska dernjava, a bubanj je lupao još strasnije, gitare zvonile još kreštavije i čupavac se derao na sav glas, a mlada se tijela uvijala i bacala od sebe noge i ruke.
"Dosta!" krikne Morana tako glasno da nadjača čupavca. "Ples je završen! Kraj!" Okrene se Tomažu. "Gdje je Ada? Zovni Adu! Odmah! I gdje je Pavle? Gdje je predsjednik razredne zajednice?"
Tomaž se baci medu plesače, ali prije toga molećivo još pogleda Jelku koja je još uvijek kao prikovana stajala na svom mjestu.
"Takvo nešto! To prelazi sve granice!" ponavljala je Morana sva izvan sebe. "I još su mi i kavu donijeli! Pokvarenjaci! Tko", vikne prema Jelki, "tko ti je naredio da mi do- neseš kavu?"
I Jelka, isto tako kao maloprije i Tomaž, takoder promuca nešto nerazumljivo.
Buka i galama polako su jenjavale, vijest o razjarenoj Morani širila se s ove na onu stranu hodnika; kad je došla do podijuma, bubanj takoder ublaži udarce, gitare zabrujaše manje kričavo i čupavac stiša svoj glas.
Dodoše Pavel i Ada.
"Odmah prekinite ples, smjesta!" zapovjedi Morana. "Drugarice razrednico ..." zamoli Pavle.

"Jeste li čuli? Glazba neka smjesta prestane i ispraznite Augijeve štale!" "Ali, drugarice razrednico, ta ljudi su platili ulaznicu ..." reče Ada. "Kakvi ljudi! Mlječnozubi divljaci... Uostalom, baš me briga za to ..." "Drug ravnatelj produžio je ples do jedanaest..." javi se još i Tomaž.
On htjede reći još nešto, ali uto opazi kako je Jelka došla iz garderobe s ogrtačem u rukama i potrčala niza stepenice; on pojuri za njom.
"Nikamo!" zaustavi Morana Tomaža. "Stoj tamo kraj prekidača, ti, Ado, reci muzikantima da smjesta prekinu tu svoju lupnjavu i dernjavu, a ti, Pavle, gledaj da se škola za deset minuta isprazni!"
Tomaž nevoljko pride do prekidača na zidu, Ada bijesno ode prema drugom kraju hodnika, a Pavle, visok, plećat, malko nezgrapan momak, nije znao što da uradi.
Upravo u času kad je glazba utihnula, što je medu plesačima izazvalo ogorčene povike i čak zvižduke, s drugog kata naide ravnatelj.
"Što se to dogada?" upita s isto takvim dobroćudnim smiješkom kakav je imao na licu i maloprije gore u zbornici.
Morana s ogorčenjem ispriča kako je našla svjetla pogašena, kako to, što se dogada, uopće nije ples, već najveća sramota za školu, zato je naredila da smjesta prekinu s tim divljanjem i isprazne školu.
Plesači u dnu hodnika i dalje su, doduše, povicima i zvižducima davali oduška svom ogorčenju, no oni koji su bili blizu stepeništa prilazili su bliže i stali moljakati.
"Drugarice razrednico..."
"Druže ravnatelju ..." "Molimo..."
"Mislim da bi mogli plesati do jedanaest", reče ravnatelj pošto je neko vrijeme promatrao plesače i plesačice, "plesati, dakako", naglasi. "Sutra je, naime, dvadesetogodišnjica pobjede, neka se veseli i omladina. Plešite, plešite", reče mladim ljudima oko sebe, "pristojno, dakako." Potom se opet okrene prema Morani. "Drugarice Kopačeva, ja ću već pripaziti na red, ništa strašno neće se dogoditi", reče i kimne joj gotovo očinski.
Morana, izduljivši lice, ode u drugi kat, glazba opet zasvira, a Tomaž poleti prema stepenicama koje su vodile u prizemlje.
"Jelko, Jelko!" vikao je preskačući pri tom po tri stepenice. No Jelke više nije bilo ni u prizemlju, ni ispred škole.
Jelka je usporila korake tek kad je dotrčala u središte grada. Zaustavi je gužva na pločniku i kolniku. Ispred svake kavane i svakog buffeta bili su namješteni stolovi sa stolicama, a na svakom je uglu svirala glazba. Tu i tamo su i plesali; doslovce na ulici. I koliko svjetla! Pa barjaka, zelenila i cvijeća! Da, da, sutra je praznik, Dan pobjede. Svi slave, svi se vesele. Dvadeset godina slobode, tri godine više nego što ih imam ja. "Vi ste djeca slobode, rodeni u slobodi, odgojeni u slobodi. Na sreću, vi ne znate kako je strašan bio prošli rat, njegove grozote poznate su vam samo iz priča i knjiga. Sretni mladi ljudi!" Tako ste rekli, druže ravnatelju, na dopodnevnoj proslavi. Sretni mladi ljudi...
"Djevojko, kamo ti se tako žuri? Čekaj, sjedi malo i kucni se s nama! Vidiš, tu smo sami dvadesetogodišnjaci, začeti doduše još u ratu, na okupiranom ili već oslobodenom teritoriju, ali rodeni već u slobodi, u onom najljepšem od svih svibanja toga stoljeća i još nekoliko stoljeća unatrag, kako to kažu naši roditelji i naši stričevi i naše tete. No, sjedi već jednom!"
Čvrste momačke ruke zgrabiše je i posjednuše na stolicu.
"Jelko, zar me ne poznaješ? Zar si već zaboravila Prule i našu mrku bajtu?" Da, da, to je Marko, višeškolac Marko iz prulskog bloka...
"Na, Jelko, pij i kucni se s nama!"
Gume joj čašu u ruku; zajedno s njim kucnuše se i svi naokolo.
"Do dna, Jelko! Ta pijemo u zdravlje dvadeset godina stare nevjeste Slobode! Eks!" "Živio, živio, živio!"
Ispila je. Stavivši praznu čašu na stol, pogleda prisutne.
šest, ne, sedam ih ima. Kao i onda kod Ade. Medu njima je možda i onaj mladić. Lusteri su bili zastrti crvenim papirom, jedva sam prepoznala Rudinku iz c razreda i dvojicu četvrtoškolaca, svi drugi bili su mi nepoznati. Drugog dana Ada je, istina,
započela razgovor o proslavi svoje sedamnaestogodišnjice, ali sam je već poslije nekoliko riječi prekinula. "Ado, molim te, šuti, o tome ne želim čuti ni riječi!" "Zašto ne, pa to je bila dosad moja najperfektnija zabava. Bila si glupa što si..." "Šuti, šuti!" I još jednom pode ispitujućim pogledom od lica do lica. Onaj tamnokosi momak s dugim, uskim licem, sa snježnobijelom najlonskom košuljom i tamnom kravatom nalik je na momka koji me poveo na prvi ples i nije me pustio sve dok nisam... Da, da, veoma mu je sličan, isto lice, isti glas, isti smijeh. Maki mu je bilo ime, rekao je barem da mu je tako ime, Adu moram pitati kako se zove, gdje stanuje, što studira. Ako ikome, njemu ću reći, ako itko drugi, on mi je dužan pomoći. Ovaj tamnokosi zaista mu je sličan, šteta što mu je samo sličan... odmah bih progovorila ..,
"A sada još jednu. Jelko! Ovu u tvoje zdravlje! Od proljeća se nismo vidjeli. Kuda lutaš da te nikako ne vidim? Jesi li se toliko zadubila u knjige? Nemoj, život je ljepši! Za to vrijeme izrasla si u pravu djevojku."
Opet joj je gurkao čašu.
"Do dna! Pijemo u tvoje zdravlje i za sreću u školi! Pa i u ljubavi takoder, dakako! šteta što te više nema kod nas. No, hajdmo, hajdmo! U zdravlje!"
"živio, živio, živio!"
Što bi mi ovaj tamnokosi, ako bi bio Maki, rekao kad bih mu ispričala?
— "One sam noći zanijela." "Koje noći?"
"Pa, one noći kad je Ada, Kotarova Ada, slavila svoj sedamnaesti rodendan." "Da, da, one smo se noći zaista raspištoljili, baš pošteno."
"Zar se ne sjećaš da sam ja bila s tobom?" "Koja? Prva, druga ili..."
"Prva!"
"Stvarno? Ne bih te prepoznao. Bila si strašno stidljiva, razumljivo, bilo je valjda prvi put."
"Pa ipak sam zanijela."
"Zanijela? I to se dogada. Ništa strašno. Sigurno si se već riješila." "Ne, u drugom sam stanju."
"To je glupo, veoma glupo." "I što da učinim pametno?"
"Što? Podi k liječniku, dijete ipak ne možeš imati. Već i zbog toga što ne znaš tko mu je otac. Sedmorica nas je bilo; nije ih svaka imala sedam, ali ipak..."
"Ja sam imala... mene je imao samo jedan, i taj si bio ti. Reci, što da radim?"
"Rekao sam, podi k liječniku i riješi se toga!" "čitala sam da je prekasno ... I uopće ..."
"Ništa nije prekasno, treba samo naći dobrog liječnika!" "Hoćeš li poći sa mnom?"
"Mene u tu stvar ne miješaj! Bilo nas je sedmorica mladića i sedam djevojaka, samih izabranih pupoljaka s Adom na čelu..."
"Ja sam bila samo s tobom ..."
"Tko će ti to vjerovati? Pijani smo bili i ljubili smo se uzduž i poprijeko ..." "Ne, ja sam poslije onoga s tobom pobjegla..."
"Znaš li što, djevojko, ovo veće zaista nije prikladno za takve razgovore. Momci, pijmo!"
U zveckanju čaša ugušiše se glasovi kojih nije ni bilo.
"A sada još jednu u naše zdravlje!" usklikne tamnokosi s bijelom najlonskom košuljom i tamnom kravatom. "Nismo li sjajni momci? Djevojčicu tužna lica posjeli smo medu nas, da se i ona nasmije, da i ona slavi s nama. No, digni čašu! Pijmo u zdravlje nas sedmorice!"
Digne čašu. I momci digoše svaki svoju. Sve sama nasmijana lica, tamnokosi sa snježnobijelom najlonskom košuljom i tamnom kravatom smijao se najobjesnije i najbučnije. Kakva široka usta, kakvi bijeli, blistavi zubi! Nije li i onaj momak imao iste takve zube? Na kraju nisam vidjela ništa drugo već samo njegove bijele zube i bijelu, snježnobijelu najlonsku košulju s tamnom kravatom ...
"Drugarice, malu zdravicu! To se priliči, to smo i zavrijedili! čekamo, drugarice!" "No, Jelko!"
Ali Jelka spusti čašu, na stol tako silovito da se razbila u komadiće, a zatim skoči i jurne izmedu ljudi ne obazirući se na povike iza sebe. Bezobzirno se probijala izmedu starijih muškaraca i žena, kojima su lica sjala od tihog zadovoljstva, te izmedu mladića i djevojaka, koji su svojim gromkim smijehom zapljuskivali ulicu, čas je trčala sredinom ulice, čas pločnikom tik kraj izloga. Nikakva glasa razgovijetno nije čula, nikakve, spodobe jasno vidjela. Samo što dalje odavle, što dalje, što dalje!
Tek kad se pred njom otvorio prazan prostor, stala je sva zadihana.
Gdje sam? upita se. Da, da, tu je Tromostovje, časak zatim odgovori, a tamo gore je stari grad. ŽIVIO 9. MAJ! Svečano rasvijetljen, ali tih i samotan.
Pretrči preko Tromostovja i zatim jednom od uskih uličica uzbrdice, šum grada, svjetla i barjaci, sve je to ostajalo
iza nje. Gore ispod kestenova nije bilo nikoga. Sjedne na klupu, ali se preplaši tame, zato ode na drugu stranu staroga grada. Ovamo je dopiralo svjetlo od žarulja koje su
sastavljale svečani natpis, a po klupama su sjedili parovi. Potraži praznu klupu.
Iz grada, koji je ispod nje plamtio od svjetala, dopirala je prigušena vreva, dopirala je zamukla glazba u koju se od časa do časa usijecala automobilska truba.
Klupi se približi muškarac, vojnik. Jelka se digne.

"Tako sama u to kasno doba? Samo ti ostani, djevojčice, ostani, starog partizana zaista se ne moraš bojati."
Glas bijaše topao, lice prijazno, a uniforma ne strogo vojnička. "Možda smetam? Čekaš nekoga?"
"Ne, nikoga ne čekam ..."
"Onda sjedi, samo sjedi, dovoljno ima mjesta za oboje."
Ona se opet spusti na klupu. Sredovječan muškarac, koji je sjeo na drugi kraj, bijaše odjeven u malko izgužvanu i izlizanu partizansku uniformu. Nekoliko je časaka soptao, kao da je došao s veoma duga i naporna puta, a onda se ipak umiri. Skine titovku i položi je kraj sebe na klupu, a iz bluze izvuče malenu napravicu i nekoliko puta duboko udahne iz nje.
"Naduha", reče gotovo se ispričavajući, "čak me i takva strmina već slama. Stalno sve više. Pa ipak, takav je moj program: svake subote na stari grad! Barem svake subote!" Spremivši inhalator, nekoliko je časaka nepomično zurio u rasvijetljeni grad, a onda se opet oglasi, i ne okrenuvši se Jelki. "Lijepo je onima dolje, nekima čak prelijepo."
"Da, nekima čak prelijepo", potvrdi Jelka s istom takvom gorčinom koja je zatreperila i u glasu bivšeg partizana.
Ponovo ga pogleda. Očevih je godina, ali. niži, zajapurena lica i već ćelav.
"Postoje ljudi, takoder i bivši partizani i aktivisti, ljudi uopće, koji su se tukli za ovaj, noćas tako raskošno rasvijetljen grad, a broje uz čašu cvičeka posljednje novce svoje svibanjske plaće ili penzije", progovori bivši partizan trpko, ali za koji časak nastavi s još više trpkosti, "a postoje i ljudi, takoder bivši partizani i aktivisti, koji noćas nalijevaju u sebe najskuplja domaća i inozemna pića. Ti", nastavi okrenuvši se Jelki, "ti djevojčice, to dakako ne znaš, na sreću još ne znaš ..."
"Znam, ponešto znam", reče Jelka, malko pošuti, pa reče: "nisam više djevojčica, idem u treći gimnazije i..."
"Što je to, sedamnaest, osamnaest godina! Život se tek otvara pred tobom. Doći će vrijeme, možda već uskoro, kad ćeš spoznati kako je to u tom našem socijalističkom svijetu za koji sam se borio više od tri godine i dao svoje zdravlje." Opet pogleda dolje prema gradu i nastavi više onim svjetlima ispod sebe nego Jelki kraj sebe. "Dvadeset godina poslije pobjede postoje ljudi, moji drugovi, koji trunu u vlažnim podrumskim stanovima, a postoje i ljudi, takoder moji drugovi, koji stanuju u peterosobnim i
višesobnim raskošno namještenim stanovima; postoje ljudi, moji bivši partizanski drugovi, koji ne žive kao ljudi jer nemaju onoga što bi morao imati čovjek u socijalizmu, a postoje i ljudi, takoder moji bivši partizanski drugovi, koji takoder nisu ljudi jer imaju ono čega u socijalizmu ne bi smjeli imati sve dok njihovi drugovi još nemaju ni ono što je nužno potrebno za život dostojan čovjeka; postoje ljudi, moji bivši drugovi, koji..," Odjednom zašuti, okrene se opet Jelki i odmahne rukom. "Eh što da ti pričam, mlada si još, sve vidiš ljepše nego što je u stvarnosti, i još uvijek vjeruješ riječima koje čuješ u školi, na sastancima, na radiju i televiziji, riječima onih koji su prije dvadeset i više godina gladovali zajedno s nama običnim ljudima, a sada se premještaju iz fotelje u fotelju, vozikaju u najskupljim automobilima, sele se iz jednog komfornog stana u još komforniji, u inozemstvu kupuju haljine za svoje žene i ljubavnice, onamo šalju na školovanje svoju djecu, grade vikendice u planinama i na moru... Ne vrijedi govoriti!"
Mnogo je proživio, mnogo ljudi poznaje. Zacijelo ima ženu i djecu. Njemu bih mogla reći, on bi mi pomogao.
"Pričajte, samo pričajte, druže!" zamoli ga.
"Isprva je bilo sve u redu", nastavi bivši partizan za koji časak dijelom Jelki, dijelom prema praznički rasvijetljenom gradu. "Pošteno su zasukali rukave. Od ranog jutra do kasno uveče radili su, u kancelariji, u dvorani za sjednice, na terenu, odlazili su čak i na dobrovoljni rad. Zapinjali su više nego mi koji nismo imali funkcije. Meni je bilo dobro. Moja prva i jedina briga bio je auto kojim sam vozio svog bivšeg komesara odreda. Bilo je prilično muke s popravcima, jer sam mnogo vozio, a ceste su tada bile još loše, auto pak nije bio nov. No tek što smo malo uklonili ruševine, sve je počelo: drugovima više nisu bile dovoljne karte za snabdijevanje, otvorili su za sebe posebne magazine gdje je bilo svega u izobilju. Sve mi je poznato, nisam bio samo šofer, bio sam i ekonom, kurir, čak i kućna pomoćnica i dječja njegovateljica kod svog bivšeg komesara koji se penjao sve više i više." Uzme titovku u ruke i stade je gladiti kao djetešce, ne prestavši da i dalje govori; "Da, djevojčice, ja — nekadašnji partizan Krt — tapkao sam na mjestu, a moj bivši komesar s partizanskim imenom Dren penjao se naviše. U svakom pogledu. Uto su počeli uvoziti nove automobile i graditi moderne blokove, nebodere i palače, pa čak i vile s jednim stanom. Najprije za drugove na višim, najvišim položajima. A mi smo ih pak naučili šofirati. I porazdijeliše izmedu sebe državne automobile, da, i moj bivši komesar, s kojim sam prije rata radio u istom poduzeću, mene je otpustio, kao što su otpustili i većinu državnih šofera. I zatim su koračali naprijed svojim putem, sve naviše i naviše, ali tokom vremena i sve dalje od svojih bivših drugova, od narodnih masa koje su im nekoć bile stalno na jeziku kao što su im danas radni čovjek i samoupravljanje, a u stvari žive zatvoreni u svoje klubove i domove, ogradene zidinama, i daleko su od naroda, daleko i od nas, svojih bivših drugova ..."
Osmjehne se i zašuti.
Nije li to priča o mojem tati, a pogotovu o mojoj mami, našoj porodici? zgrozi se Jelka. U Mariboru smo živjeli još skromno, pretposljednje mariborske godine jedva smo kupili fiću, a tu u Ljubljani standard nam se naglo digao: došli smo do svoje kuće, na
kredit dakako, ali kuća je naša, naručili smo bolji auto, takoder na kredit, no auto će biti naš, uskoro ćemo imati i svoju vikendicu, u Gorenjskoj ili na moru, sigurno opet na kredit, ali će vikendica biti naša. Tata je više u inozemstvu nego kod kuće, odanle je dopremio televizor, radio, gramofon, magnetofon i razne kućanske strojeve, da ne govorim o haljinama, cipelama i rublju, a mama više i ne razgovara o drugome već samo o tome kamo će se s ocem odvesti u nedjelju, kome će u posjet i koga će pozvati k nama. I što sve treba spremiti za goste! Mama je cestarova kći, i kod kuće, navodno, nisu imali mesa ni svake nedjelje.
a u partizanima usta joj ni po tri dana nisu znala za komadić kruha, kako ponekad priča, a tata je došao sa sela i takoder nije imao laku mladost, kao student uzdržavao se većinom sam, a za vrijeme rata gladovao je tri godine u njemačkom logoru. A sada moramo imati sve najljepše, sve najskuplje, i po mogućnosti iz inozemstva; kao i Kotarovi, kao i drugi mamini i tatini znanci koji su sigurno bili isti takvi jadnici kakav je bio i još uvijek jeste taj umirovljeni šofer...
Ali se umirovljeni šofer i bivši partizan već bio okrenuo Jelki.
"Djevojčice, teške su to stvari, ali istinite. Da, da", reče još, "sada su negdje veoma visoko gore, a mi pak tapkamo duboko ispod njih sa svojim niskim standardom, kako se to kaže. Zato se na dvadesetogodišnjicu i ne možemo svi jednako radovati pobjedi, iako smo se za nju zajedno borili i bili pripravni za nju dati i svoj život, kako oni tako i mi. Je li to uvredu?" Kako nije odmah dobio odgovor, upita još jednom: "Je li to u redu, djevojko?"
"Ne, to nije u redu", odgovori Jelka. Jest, nije u redu! Nismo li ljepše živjeli u Mariboru i još prije toga u Celju i Konjicama? Tata i mama češće su bili kod kuće, barem su tu i tamo imali više vremena i za mene, niti su se toliko prepirali kao ovdje u Ljubljani; još i na Frulama bilo je ljepše nego u toj novoj obiteljskoj kući, tamo dakako još nisam znala što se dogodilo sa mnom, tek nekoliko dana poslije preseljenja prvi put mi se učinilo da nešto sa mnom nije u redu. No tada nam je bila prva briga kako ćemo opremiti našu novu kuću, kako ćemo sebi najudobnije urediti život u njoj, kako...
"Pravo kažeš, to nije u redu", progovori invalid pošto je prije toga inhalatorom očistio pluća. "Oprosti što ti to pričam uveče uoči velikog povijesnog dana. Ali nekome moram reći koliko je nepravedan postao svijet za koji sam se borio i ja. Čovjek ne može na sve to šutjeti, previše ga ljuti, boli."
I opet je morao posegnuti za inhalatorom.
Kako bi bilo da mu kažem? život mu nije bio lagan, ni u partizanima, ni prije toga, a sigurno ni kasnije. Ne mogu više šutjeti, ne mogu, ne mogu!
No umjesto da mu povjeri svoju muku, upita ga: "Imate li ženu, djecu?"
"Imao sam ženu, ali je umrla, sirotica, djecu sam imao, ali su se razišla", odvrati, spremivši ihalator.
"Razišla? Kamo?"
"Kćerka momku koji je konačno ipak postao njen muž, a sin za boljim kruhom nego što ga imamo mi kod kuće, u Njemačku. Nitko više nije zadovoljan s malim". I za to su krivi oni koji žive i vladaju tamo gdje je najviše svjetla, ta oni su počeli s visokim standardom, najprije sa svojim, dakako. Prigovarao sam mu, ali ništa nije pomoglo. Neću da moram pet ili još više godina otkidati od usta radi auta, hoću da ga imam za godinu dana. I sada radi za one koji su mu majku vukli po logorima i uništili joj zdravlje, za one protiv kojih se borio njegov otac i morao zbog prostrijeljenih pluća i astme prerano u mirovinu. Trećeg travnja prošla je godina dana kako je otišao, danas je već osmi svibnja, a još uvijek ga nema."
"Zašto ga nema?"
"Hoće da doveze no samo auto, koji već ima, kako piše, nego i televizor, pa stroj za pranje, pa hladnjak, pa... što ja znam što još sve. Baš danas sam mu pisao neka dode, što prije neka dode ako hoće da ga još priznajem za svoga sina. Posao ga čeka, čeka ga otac, djevojku takoder ima, zimus je rodila..."
"Rodila?"
"Da, rodila, kćerkicu, kao vatru živu curicu, žive kod njenih roditelja, a kad dode Petar, preselit će se k meni, stan nije velik, ali, bili bismo zajedno, a sada sam sam, čisto sam. Drugovi, koji su još ostali ljudi, razišli su se po čitavoj zemlji i muče se za kruh svagdašnjica oni pak koji su se uzdigli nisu više drugovi."
Opet uzme titovku u ruke, te je, netremice zureći dolje u grad, poče gladiti. No spopadne ga kašalj, te opet odloži titovku i posegne za inhalatorom.
Da, reći ću mu, porazgovarat ću s njim, iskusio je više zla nego dobra, razumjet će me, pomoći će mi.
Bivši partizan pokaže Jelki inhalator i progovori britko, gorko: "Postali smo nerazdvojivi drugovi, nikamo ne idem bez njega. Kad mi ponestaje daha, on mi priskače u pomoć." Spremi inhalator. "Ipak, nije li to žalosno da je ovo malo stakla i ovo malo gume čovjeku veći prijatelj i veći dobrotvor nego njegov bližnji?"
"I ja tražim čovjeka, bližnjega, koji bi mi pomogao." Bivši partizan okrene se Jelki.
"Što to tebe muči, djevojčice?"
"Nešto strašno, strašnije nego što možete i zamisliti.".
"Ne znam nisam li vidio i doživio već i najstrašnije stvari. Prije rata, a za vrijeme rata, pa i poslije rata. No djevojčice, s tajnom na vidjelo!"
"U drugom sam stanju."
"U drugom stanju? Pa to nije nikakva nesreća. Doduše, nekoliko je mjeseci teško, u početku i pred kraj, ali zatim ... zatim ćeš dobiti dijete, dobit ćeš čovjeka, stvarnog čovjeka. Doduše, pomoći ti mnogo ne može, ali ti možeš pomoći njemu, bit će ti zahvalan za tvoju pomoć, barem u početku, a zatim... zatim obično ode svojim putem.
Potom ćeš dobiti drugo. A zatim će doći unuci. Dijete zaista nije nesreća." "Ali, kako će biti do porodaja, kako na porodaju? I kako zatim?"
"A kako je bilo s mojim bivšim drugaricama koje su zanosile u šumi i kao partizanke radale? Oni s kojima su zanijele pali 'su, ili su uopće zaboravili da su s njima spavali. Radale su i danas njihovi sinovi i njihove kćerke imaju dvadeset godina ili koju godinu više; ako ih nije spopala jagma za standardom, žive kod svojih majki, ako su se pak pokvarili ugledajući se u obrtnike i funkcionere, zaraduju negdje u Njemačkoj za auto i..."
"I to je sve što mi možete reći?" "Sto drugo da ti kažem?"
Da, da, što drugo da mi kaže? Digne se.
"Idem", reče glasno.
"Ni ja neću još dugo", progovori bivši partizan Krt. "Nekako je zahladnjelo. Zaći ću medu ona svjetla, možda ipak nadem kakvog druga ili znanca koji je još ostao čovjek. Htio bih porazgovoriti s njim o onim lijepim vremenima prije dvadeset godina kad smo još bili Dreni, Peruni, Risovi, Krti..."
"Laku noć, druže Krt!" dovikne bivšem partizanu koji joj takoder zaželi laku noć, te potrči niz obronak.
http://ww w.bâlk˙andowńloâd.org/ naná
Kad se našla s one strane Tromostovja, prvo pobrza Čopovom ulicom naviše, ali se kod prvih kuća zaustavi, vrati na trg i pohita udesno, u Miklošičevu ulicu, gdje gotovo nije bilo čovjeka. Došavši kod željezničkog podvožnjaka na Titovu cestu, pospješi korake. Kući, što prije kući! Slušat ću Ravela; kad već nemam drugoga, njemu ću reći što me snašlo, njega ću pitati što da radim. Tamo imam više svojih prijatelja. Debussy, Prokofjev, Čajkovski. Mama je otišla na proslavu, sigurno se dugo neće vratiti kući, ni tata se zacijelo još nije vratio, bit ću sama sa svojim znancima, prijateljima koji su bili ljudi, zato i dopiru svojom glazbom čovjeku do srca, reći će mi što da radim, s njima ću razgovarati iskreno, otvoreno...
No kod kuće je dočekaše bučan razgovor i povici. "Jelko, čekaj, Jelko!"
Mamin glas zaustavi je na stepenicama.
"Došla si kao naručena. Otidi po cigareto! Na, tu ti je novaci I požuri se! Kupi i kutiju cigara!"

"Je li se tata već vratio?" upita Jelka prije no što je zatvorila za sobom ulazna vrata. "Još popodne, ali su ga zadržali u poduzeću na proslavi, telefonirala sam mu neka
dode jer imamo goste. No, Hajde već jednom i odmah se vrati!"
Kad se vratila, očev ljetni ogrtač već je visio na vješalici u predsoblju. Stavi paketić na stol u kutu kuhinje i pohita gore prema svojoj sobici. Ali je na stepenicama opet zadrži majčin glas.
"Jelko, Jelko! Dodi, dodi!
"Mama..."
"Nisi više dijete, djevojka si i ne smiješ se kloniti društva starijih! Uostalom, u gostima imamo naše dobre znance, prijatelje."
"Ali, mama..." zamoli Jelka.
"Nikakvo ali! Dodi!" odlučno vikne Stropnikova, od vina već malo crvena u licu, zgrabi Jelku za ruku i povuče je niza stepenice, te ude s njom u blagovaonicu koja je bila sva zadimljena, iako su vrata od terase bila širom otvorena.
"Evo još jednog kasnioca!"
Za stolom nasred sobe sjedili su četiri muškarca i tri žene, stvarno sami znanci i same znanice; svima za redom Jelka. je morala stisnuti ruku. Svaki od muškaraca dobaci joj kakvu laskavu riječ, a žene joj se prijazno nasmiješiše. Samo da već jednom to prode i da mogu otići u svoju sobicu! Za okruglim stolom u kutu kraj oca su sjedili drug Kotar i njegova žena, velik, gojazan muškarac bučna glasa i još bučnijeg smijeha, te krupna žena u haljini koja bi bolje pristajala vitkoj osobi.
"No, Jelko, kako je?" upita je Kotar. "Zar je već završila zabava u gimnaziji?" "Da", odvrati Jelka.
"Je li Ada otišla kući?" upita još i Kotarova, ali bez pravog interesa. "Mislim da je otišla..."
"Zašto, Jelko, više uopće ne dolaziš k nama? Istina, Adi više ne ide slabo u školi, ali bi ponekad mogla doći, već i radi društva. Znaš, Marjeto", nastavi Kotarova Stropnikovoj koja je uto sjela do nje, "Adi dolaze još samo studenti i studentice, veoma veseli i duhoviti ljudi. Sto sve ne izvode ponekad!"
"I ja joj govorim neka ne bulji samo u knjige..."
"Laku noć, laku noć!" reče Jelka poklonivši se Kotarovima, te se okrene s namjerom da ode.
"Kamo, Jelko? Ostani tu kod nas!" bučno uzvikne Kotar. "Sutra je nedjelja, pa i praznik, moći ćeš spavati do podne!"
"Ostani, samo ostani, Jelko!" reče Stropnik hrabreći je, te joj ponudi fotelju kraj sebe. "Imam sjajnu novost za tebe. No, sjedi, sjedi!"
I Stropnikova joj reče neka ostane, a Kotar joj čak natoči vina.
"U zdravlje naše omladine koja je bila poštedena od toliko toga strašnog!" zagrmi i digne svoju čašu.
"U zdravlje naše sretne omladine!" odjekne i kod velikog stola.
Jelka digne svoju čašu, neki se kucnuše s njom, a drugi joj nazdraviše samo izdaleka.
Potom su pili. I Jelka. Kao i drugi, i ona isprazni čašu do dna. "Bravo, bravo! Živio!"
"A sad nam ispričaj kakav štos iz škole!" vikne Kotar razigrano. "U školi se još uvijek zbiva koješta zabavno."
I netko za velikim stolom takoder je poželio čuti kakvu školsku šalu i dogodovštinu; on ih, još je rekao, sam nije doživio jer nije pohadao srednju školu, ali ih veoma rado sluša. Jelki nije preostalo drugo već da sjedne i počne opisivati zemljopisne i druge školske sate na kojima profesori ne znaju kako da ostvare disciplinu, ali su zato utoliko aktivniji Pik,
Raglja, Nives i njima slični. No istovremeno dok je pričala o nevinim školskim šalama i nepodopštinama, kojima su se kraj oba stola bučno smijali, u njenim zbunjenim mislima, komešalo se nešto sasvim drugo.
Što bi bilo kad bih ispričala slučaj trećoškolke, kćeri kućedomaćina, koja je zanijela na proslavi sedamnaestogodišnjakinje u kući baš ovog toliko cijenjenog i poštovanog druga Metoda Kotara i njegove isto tako poštovane supruge Vlaste? Nije li Kotar jedan od onih koji, kako je to rekao bivši partizan na starom gradu, nisu više ljudi, nisu više drugovi jer su se popeli visoko iznad svojih drugova? Mama je istom tu u Ljubljani dobila odgovorni posao, no Kotarovi su već od kraja rata pa nadalje viši funkcioneri, a nekoliko su godina bili na visokom položaju i u Beogradu, zatim čak u inozemstvu, tek prije godinu i pol vratili su se u Ljubljanu. Kamo sreće da se nisu! Od tada u kući nije bilo razgovora o drugome već samo o tome o čemu sve odlučuju Kotarovi i što sve imaju, iako drug Kotar ima samo maturu, a drugarica Kotarova, koja je bila neko vrijeme s mamom u istoj partizanskoj četi, ni jednog razreda srednje škole. Da su barem još dvije godine ostali zajedno s Adom ondje gdje su bili, sada ne bih ja sjedila medu tim "bivšim drugovima i bivšim ljudima" s grudicom koja raste, neprestano i nezaustavljivo. Što onda ako sam prošle školske godine Adi ispravljala domaće zadaće iz slovenskog jezika, a školske čak i pisala, što onda ako sam joj u ona lanjska popodneva pomagala i u drugim predmetima, sve bi to bilo zaboravljeno da nije ove grudice koje sam se domogla u peterosobnom, raskošno namještenom stanu njenog oca, ovog ugojenog čovjeka s odurno bučnim glasom i smijehom, pa ove njene majke, ove žene u neukusno kričavoj haljini koja nimalo ne pristaje njenoj ugojenoj spodobi. I zar da ih još i zabavljam, zar da zabavljam sve te bivše drugove, bivše ljude, a najradije bih vikala i urlala na sav glas od bola, ili pak šutjela kao kameni spomenik palim borcima. Ne, ne, ni riječi više!
I ona umukne sred priče i odlučno se digne.
"Stvarno, dosta škole i školskih ludorija! Zaplešimo radije!" reče Stropnikova i, prišavši magnetofonu, uključi ga.
Po sobi se razliježe divlji američki džez. Kotar pride k Stropnikovoj, Stropnik zamoli
za ples Adinu majku, a Jelki se nakloni visok, suh muškarac, koji je maloprije poželio da čuje školske šale. Jelka se napravi kao da nije vidjela njegova naklona, naglo se okrene i pohita iz sobe. Na vratima je, doduše, čula mamine povike, ali je pojurila stepenicama naviše. Prvo je nekoliko časaka stajala kao odrvenjela nasred svoje sobice, a zatim pride k prozoru. S ulice se nije čuo ni jedan glas, na nebu su se gasile zvijezde, no odozdo je dopirala plesna glazba i orili se vrištavi glasovi. Pride gramofonu, otvori ga i opet zatvori. Potom pride prekidaču i zapali svjetlo. Na pisaćem stolu, lijevo, ležale su školske, a desno francuske knjige. Jednu po jednu uzimala ih je u ruke i opet stavljala na isto mjesto. Moliere; Misanthrope; Romain Rolland: Nicolas Breugnon; Vercors; Le silence de la mer. Zatim pride kauču i izvuče ispod njega svoj brevijar posljednjih dana.
"Doktore, iz kakvih razloga ljudi obično pribjegavaju umjetnom ili namjernom pobačaju?"
"Ponekad treba ukloniti plod da bi..."
No trenutak zatim već je bila kod slijedećeg pitanja.
"Čula sam da mnoge žene često uzimaju najrazličitija sredstva da bi prekinule trudnoću. Postoji li neko takvo ljekovito sredstvo koje bi zaista bilo djelotvorno?"
"Zasad još ne znam ni za kakvu drogu koja bi..." Koliko li sam već puta pročitala te rečenice!
"Da li je umjetni pobačaj opasan, odnosno štetan za ženu?"
"Smatra se da od posljedica umjetnog pobačaja samo u Sjedinjenim Državama umire tri do četiri tisuće žena godišnje, a mnogo više njih ostaju čitavog života bolesne. Mnoge žene poslije takvih operacija ne mogu više radati. Da toliko žena umire ili ne može više radati, dijelom je krivica i to što..."
Dosta, dosta! Ta ja neću pobačaja, pobačaj nije rješenje! Kako da ubijem nešto što je živo, što će biti čovjek, stvarni čovjek?
Sklopi knjigu i opet je gurne pod kauč. U taj čas netko pokuca i odmah zatim otvoriše se vrata.
Na pragu je stajao otac.
"Zašto si pobjegla? Pa rekao sam ti da imam veliku novost za tebe", reče smješkajući se.

"Novost? Kakvu novost imaš ti za mene?" upita Jelka kao s drugog svijeta. "Dogovorio sam se s Gramontovima", reče Stropnik ušavši u sobu. "Možeš doći k
njima, u srpnju ili kolovozu ..."
"Mogu ići u Pariz?" upita Jelka tako kao da se poslije mučnog, dugog sna opet vraća s onog svijeta na ovaj svijet.
"Zar to nije tvoja najveća želja?" začudeno, gotovo razočarano upita Stropnik. "Imat
ćeš lijepu sobicu, vidio sam je, s pogledom na Eiffelov toranj, gospodin Gramont je sjajan čovjek, gospoda Gramont takoder. Zar se nimalo ne veseliš?"
"Dakako da se veselim, dakako..." reče Jelka sva zbunjena. Zar da unatoč grudici podem u Pariz? Nije li se zbog grudice sve promijenilo? Nije li sada svemu kraj, kraj?
"Gospodi Gramont, koja je profesorica, profesorica engleskoj jezika, kako i sama znaš, rekao sam da ćeš druge godine izabrati maturalnu zadaću iz francuskog, po svoj prilici Molierea. Obećala je da će ti pomoći. Mnogo će ti koristiti. A moći ćeš ostati u Parizu čak i dulje od mjesec dana..."
"Čak dulje od mjesec dana?"
"Da, kćerka im je, kako i sama znaš, u Londonu, već od veljače, ostat će ondje čitave ferije, tek druge godine došli bi sve troje k nama ..."
"Znači, mogu ići u Pariz?"
"Dakako da ćeš ići, možeš ići odmah poslije svršetka škole i vratiti se tek koji dan prije početka nastave..."
"Tata, tata!" odjednom Jelka usklikne sva izvan sebe i, poletjevši ocu, zagrli ga. "Ta, hvala, tata!" Ići ću u Pariz unatoč svojoj grudici, ne, ići ću baš zbog svoje grudice! "Hvala, tata, hvala, dragi tata!"
"No, ta znao sam da će to biti velika novost za tebe! Tako, a sada na spavanje! I ja bih rado legao, ali imamo goste ..."
Već je stajao na pragu, ali Jelka još jednom poleti k njemu i čvrsto ga zagrli.
"Hvala, tata, dragi tata!" promuca. Ali, tati moram reći! Ako ikome, tati moram reći. Unatoč svojem napornom poslu, unatoč tolikim putovanjima, on ipak pronade tu i tamo koju minuticu i za mene. Tata će me razumjeti, pomoći će mi. "Tata, čuj, tata, nešto ti moram reći", poče zadihano, ne dižući glave s očevih prsi.
"No, no, smiri se, smiri", reče Stropnik smirujući Jelku, gladeći je po kosi. "Stvarno ti je potrebna promjena, posljednji mjeseci bili su teški i za tebe. Imat ćeš lijepe ferije, Pariz je čudesan grad..."
"Ali, tata..."
Stropnik uhvati Jelku za ramena i blago je odmakne od sebe.
"U redu je, sve je u redu", reče hrabreći je, "drugi put porazgovarat ćemo o tome kako ćeš putovati i živjeti u Parizu, a sada moram dolje, Kotarova će se uvrijediti jer sam je napustio usred plesa, a i tebi je zamjerila što se nisi oprostila. Vino ti je malko udarilo u glavu, zar ne? Najbolje da legneš. Laku noć, Jelko!"
Smješkajući se s razumijevanjem i praštanjem, on ode i vrata za njim zatvoriše se, a Jelka ostade u sobici, sama, sama sa svojom grudicom i s mukom svoga srca. Nekoliko je časaka još zurila u zatvorena vrata, a zatim oteturala do kauča i, nemoćno se spustivši na nj, tiho zajeca.

BIJEG PRED SOBOM

Dobrih mjesec dana kasnije Jelka se odvezla u Pariz, čitavim putem do granice, pa i s one strane nje sve do Trsta i čak u samom Trstu, ona se bojala da će netko ući u njen kupe, zgrabiti je za ruku i povući iz vlaka. Tako, dakle, pobjeći si htjela, pobjeći sa svojom grudicom, koja više i nije grudica, već prava pravcata gruda! Dolje, odmah dolje i natrag kući! Tek kada kroz prozor, kraj kojeg je sjedila već od Ljubljane kao odrvenjela, više nije vidjela nijedne tršćanske kuće, mora koja ju je posljednjih sedmica pritiskala zemlji, stala je popuštati, nevidljiva ruka koja joj je u posljednje vrijeme koščatim prstima hvatala i stezala srce, nestajala je, a gusta magla, koja je poslije onog svibanjskog, njenog najduljeg školskog dana lebdjela iznad svih njenih misli i čuvstava, gubila se. Ustala je. Oh, ta nisam tako teška i nezgrapna! Podigne ruke i položi ih na gornji rub spuštena prozora. Oh, ta ruke mi nisu obamrle, lagane su i gipke. Pogledom preleti preko krajolika koji je sve hitrije bježao mimo nje, pa preko neba kojim su plovili veliki bijeli oblaci. Oh, ta ja imam bistre oči i jasne misli, lijepa je ova, nekoć naša, slovenska zemlja, lijep je ovaj lipanjski dan, prvi dan ferija. Nije izdržala na svom mjestu. Izade u hodnik. Neko je vrijeme gledala kroz prozor, a zatim prode duž hodnika. Na kraju hodnika okrene se i vrati prema svom kupeu. Oprostite, nepoznati putnici, moram se kretati! Trčala bih, mahala rukama i vikala, da, vikala, vikala! Ne gledajte me tako začudeno, nisam luda, isto tako, ja ne treniram brzo hodanje, nisam atletičarka, samo sam djevojka koja se može slobodno kretati, koja može opet duboko disati, koja opet misli i osjeća kako mislite i osjećate vi, koja opet živi, živi, živi, živi. I opet pohita prema kraju hodnika, te se vrati pred svoj kupe. Zatim pride prozoru i provuče glavu kroza nj.
Vjetre, slobodno mi mrsi kosu, odnesi sav strah, sav užas posljednjih sedmica! Još, još! Istom poslije dugo vremena ona se vrati u kupe i sjedne na svoje mjesto. Sučelice njoj jedan muškarac u godinama zadubio se u talijanske novine, kraj vrata na njenoj strani sjedili su momak i djevojka, oni su takoder ušli u Trstu, a sada su poluglasno razgovarali, do ušiju zaljubljeni jedno u drugo. Nitko me ne poznaje, nitko ne mari za mene, nitko mi ne želi nikakvo zlo, kao da sam sama. Tako će biti i u Parizu.
Uzme torbicu s police, otvori je i izvuče iz nje pismo. Toliko ga je puta već pročitala da ga zna napamet, ali ga ipak rastvori i sagne se nad njim. Početne rečenice, kurtoazne i poslovne, samo je preletjela očima, a zatim stade čitati polako i sabrano.
Naš nedavni dogovor, poštovani gospodine Stropnik, dakako vrijedi. Vaša kćerka može doći odmah nakon svršetka škole i ostati do početka naredne školske godine. Moja je kćerka, kao što i znate, već od mjeseca veljače radi konverzacije u Londonu i ostat će ondje do početka predavanja na Sorbonni. Uopće, zbog odsutnosti kćerke, prve njene odsutnosti, kod nas je sve više pusto i prazno. Neka stoga vaša kćerka dode što prije!
Zamjena, kako sam vam već rekao, ljetos ne dolazi u obzir, već naredne godine. Dotle će, kako ste pisali, Vaša vikendica na moru biti sagradena, pa bismo nas troje mogli provesti dva tjedna u njoj. A sada neka dode vaša kćerka, primit ćemo je kao da je naša. Možete biti bez brige. Javite nam, molim, što prije dan njenog dolaska, a koji
dan ranije još nam brzo javite i to kojim će vlakom doći, kako bismo je ja i žena dočekali na stanici...
Sinoć sam odnijela brzojav na poštu.
Kćerka dolazi 17. lipnja u 8.10 na Gare de Lyon. S poštovanjem i pozdravima Marjeta i Lenart Stropnik
Dakle, sutra u osam i deset bit ću u Parizu! Zbog vikendice, koju ćemo graditi, dakako, na moru, mama je najprije zahtijevala da "moj" Pariz odložimo za drugu godinu, potom je dugo ustrajala na tome da ga odložimo barem za drugu polovicu ferija, ali se tata odlučno zauzeo za mene, naime, Gramontovi imaju te ferije sobicu slobodnu i žele da dodem ljetos, takva se prilika možda više nikad neće javiti, ferije su mi potrebne, ta stalno sam sve nervoznija, a kod nas u kući bit će u toku ferija strašna galama zbog zidanja, pri čemu ne mogu baš ništa pomoći, a pola Ljubljane već zna da idem u Pariz, već sam i sama pisala da ću doći... Zauzeo se čak i za to da otputujem odmah nakon svršetka škole, o čemu sam stala govoriti već nekoliko dana poslije njegova povratka iz Pariza, naime, samo na taj ću se način stvarno moći usavršiti u francuskom i izraditi maturalnu zadaću iz francuske literature, zato ću pak naredne školske godine imati manje učenja, pa će mi ostati više slobodnog vremena za pomoć u kućanstvu, i to sam tako zanosno i ustrajno ponavljala da mi je povjerovala čak i mama. Pa ipak, da nije bilo tate, sada ne bih sjedila u ovom vlaku. Tata, zaista si se pokazao pravi tata i spretan diplomat, što se tiče lokacije vikendice, popustio si, sve zbog dragog mira, kako si rekao, ali si što se tiče mene ustrajao, sve dok mama konačno ipak nije popustila. Tata, ipak se znaš isprsiti! Hvala ti, iskrena hvala! Mama je nekoliko puta još planula, tobože prije kolovoza neću ići nikamo, a najgadnije je bilo onih dana prije šoferskog ispita, ali ga je na sreću položila. Uostalom; sada se vozim u Pariz i nitko me više ne može povući s vlaka, ni mama. Već sutra ujutro bit ću u Parizu!
Neko je vrijeme još gledala kuće, stabla i vrtiće pred njima, automobile i ljude na cesti, njive i pašnjake, te brežuljke s malim, rijetkim šumicama, koji su promicali mimo prozora, a zatim uzme u ruke "Tovariš" koji joj je otac kupio prije odlaska na stanici.
"Evo ti, da prekratiš dosadu!" "Hvala, tata!"
"To je tvoj prvi put u inozemstvo. Ja sam bio dva puta stariji od tebe kad sam se prvi put vozio preko granice, samo do Trsta, a ti ravno u Pariz. Na stanicama nemoj izlaziti, čak ni na najvećim, a o onome što je kod nas naopako, mislim u našoj kući i u našoj zemlji, strancima ne pričaj, uopće, čuvaj se nepoznatih ljudi, posebno muškaraca..."
"Bez brige, tata..."
Čak i u kupe me otpratio, pogledao tri putnice koje su drijemale svaka na svom sjedištu, te podigao kovčeg i torbu na prtljažnik, a zatim upitao jednu od putnica: "Putujete li možda u Francusku?"
"U Francusku? Zašto?" začudeno upita sredovječna žena. "Samo do Trsta, Tršćanke smo."
"Jelko, kako sam ti već rekao; pazi na sebe i na svoje stvari! U Parizu pak čekaj pred vagonom, inženjer će imati, kako je pisao, bijeli slamnati šešir i crne naočale, a njegova supruga svijetlosivi kostim i plavi suncobran, ti pak drži svoj buketić crvenih karanfila za gospodu. Uostalom, prepoznat će te po slici koju si im poslala. Tako, sretan put i dobro se provedi!"
Pala sam mu oko vrata. Barem sada mu reci kako je s tobom, sada na rastanku! sve me gonilo u meni, ali sam samo nemoćno promucala; "Hvala, tata, hvala ..."
Pomilovao me po glavi i pomirljivo rekao; "Ako se dogodi da inženjera i njegove žene ne bude, odvezi se k njima kući. Do videnja, Jelko!"
Mahnuo mi je desnom rukom i napustio vagon.
Toga trenutka — kao i već nekoliko puta ranije — steglo me u grudima od straha i užasa pred nepoznatim: Jelko, jesi li izgubila pamet? U Pariz? Kako ćeš naći pomoći u Parizu, ako je nisi našla kod kuće?
No lokomotiva je već povukla, kotači zaštropotali i tata mi mahnuo u znak pozdrava. "Oprosti, tata, oprosti..." doviknula sam usred ropotanja kotača i ispružila ruku
prema tati koji mi je, smješkajući se, mahao na rastanku.
Pa ipak, dobro je da sam tu, dobro je da ću već sutradan ujutro biti u Parizu. Ako igdje, u Parizu će se naći čovjek koji će mi pomoći, ili ću se izgubiti u velikom, milijunskom gradu.
Poče listati po "Tovarišu". Oči joj se zaustavljahu na naslovima, ali se njenih misli i osjećaja oni nisu ni dotakli; pa ni fotografije, iako su bile i te kako velike i nametljive.
Jesam li doista poduzela sve da nadem rješenje kod kuće? upita se kad je otrgla pogled od štampanog papira i zagledala se kroz prozor. Htjela sam se povjeriti razrednici, Adi, čak nepoznatom mladiću i bivšem partizanu, ali sam već unaprijed znala što bi mi rekli. No one bih se večeri zasigurno ispovjedila tati da mu se nije toliko žurilo dolje gostima. I mami sam htjela reći. Čak dvaput.
Prvi put odmah narednog dana, na Dan pobjede.
Tata nije došao na ručak, u toku dopodneva njegov ga je direktor zamolio da se s nekom inozemnom trgovinskom delegacijom odveze na Bled i Bohinj, a mama je ustala istom nešto prije dvanaest.
"Glava me boli, bilo je previše cigareta i previše pića, bilo je baš pametno da nisi ostala."
Bila je pospana i nije se osjećala dobro.
"Neću jesti, a ti sebi spremi što hoćeš, nešto je ostalo i od sinoć."
"Ni meni ništa ne prija, pojest ću samo sendvič i napraviti limunadu."
."To bi i meni prijalo."
Tako smo jele zajedno.
I tada je ipak primijetila.
"Jelko, ni tebi nije dobro, zar ne?" upitala me. "Blijeda si i obrazi su ti upali. Imaš li opet neprilika sa svojim stvarima?"
Obrazi su mi se zacrvenjeli, ali pogled nisam oborila. Jelko, reci, sada reci!
"Već nekoliko mjeseci nije mi dobro", počela sam.
"Ako ti se to uskoro ne popravi, opet ćeš morati k liječniku", rekla je mama. "Nismo li bili kod doktora Merka?"
"Ne znam kako se zove, strog i mrk čovjek." Pred oči mi izade izvanredno visok, suh, već stariji muškarac s naočalama visoke dioptrije za dalekovidne, zbog čega je izgledao još stroži nego što je bio. što me sve nije ispitivao i gdje me sve nije pipao? Još čitav tjedan dana kasnije dolazio mi je u snu, ili me kroz ogromnu leću promatralo njegovo sivo oko, ili je pak njegova ruka u rukavici posezala prema meni, neko mi vrijeme svojim ledeno hladnim prstima opipavala trbuh, sve dok se nije spustila niže. "Ne onom liječniku ne idem", rekla sam odbojno.
"Baš njemu ćemo ići, to je najbolji liječnik za ženske bolesti, tako kažu i naše žene. Je li, nisi li bila u prvom razredu kad smo bili kod njega? Nije li rekao da će biti sve u redu tek kad se udaš?" Pogledala me i škrto se osmjehnula. "No, to neće biti tako brzo, najprije matura, potom univerza i zatim još nekoliko godina samostalnog života. S udajom i sa svim onim što je s njom u vezi, s time se zaista nemoj žuriti. Vidiš, ja sam se udala kasno, ali još uvijek prerano. Čovjek se brzo zasiti bračnog života!"
I raspričala se o tome kako u današnje vrijeme neudata žena može učiniti za zajednicu mnogo više nego udata. Udatoj ženi, pogotovu onoj koja ima više djece, porodica je prva stvar. A spomenula je i ono što sam već znala: da se, naime, više veseli javnom radu negoli kuci.
Riječi su mi zastale u grlu.
Mama, ali ja sam u drugom stanju, imat ću dijete, još prije nego što završe ferije; onoga, s kojima sam zanijela, ne poznajem, niti ga želim upoznati, znači, ne mogu se udati, dijete će biti nezakonito, a ja... ništa ne znam što će biti sa mnom.
To zaista nisam mogla priznati nakon svega onoga što je mama ispričala.

Naredni dan prošao je u nervoznim pripremama za mamin vozački ispit; doktora Merka, na svu sreću, nije se sjetila, uostalom, mene nije ni vidjela, pa ni tatu. A tri ili četiri dana nakon ispita, koji je položila više na preporuku Kotara negoli svojom vožnjom, kako je to ustvrdio tata, zametnula je odlučan boj za vikendicu na moru. Sada se ipak sjetila mene i mojih mjesečnih teškoća; dakako, samo zato da bi tata odustao od gradnje vikendice u Gorenjskoj.
"Kada ćemo liječniku?" upitala me to veće kad se tata konačno predao, možda i zbog mene.
"Doktoru Merku?" upitala sam da bih dobila na vremenu. "Kojemu drugome? Ili ti je možda već dobro?"
"Jednako je kao i prije, ali doktoru Merku ne idem..." Jelko, nastavi, reci sve! Još je vrijeme. Sutra ćeš predati molbu za putnicu u Francusku, mama će početi graditi vikendicu na moru i tebe više uopće neće vidjeti, a tata će prekosutra otputovati na sedam dana u Zapadnu Njemačku. Progovori već jednom! "Mama, kako je bilo s tobom kad si bila mlada?" nastavila sam stegnuta grla.
"Sve u redu, bila sam zdrava, čak ni u partizanima nisam imala neprilika", odvratila je mama pripalivši novu cigaretu.
"A zatim, kad si zanijela?"
"Ne sjećaj me na ono vrijeme! Prva tri mjeseca bilo mi je svakog dana loše. Baš tada je bilo najviše posla, još uvijek smo osnivali radne zadruge i gradili zadružne domove; posljednjih mjeseci uopće nisam mogla na teren; a baš tada kad sam ležala u rodilištu buknuo je informbiro. Zaklela sam se: nijednog, djeteta više! A kakav sam samo imala porod, zamalo da nisam otišla." Otpuhnula je velik oblak dima. "Prije no što se udaš, Jelko, morat ćeš k liječniku, da ustanovi hoćeš li uopće imati dijete. Nikakva nesreća ako ga nećeš moći imati, ali moraš izabrati poziv koji će te veseliti i potpuno zaokupiti. To je prvo. Žena može živjeti sama, kako sam ti valjda već rekla, muškarac joj nije potreban ako...
Rečenicu nije dovršila jer se sjetila nečeg važnijeg. Odjurila je u predsoblje i poručila nekoj svojoj poznanici ili prijateljici da je stvar s vikendicom na moru konačno ipak uredena. Kad se opet vratila u sobu, nisam mogla nastaviti; uostalom, mama više uopće nije znala o čemu smo razgovarale.
Poslije tih dvaju naših kratkih razgovora spoznala sam još više nego prije koliko, je veoma veoma daleko od mene i od svega što me mučilo.
Uostalom: što bi mi mogla reći, kako pomoći? Vikala bi na mene, možda me čak zgrabila za kosu, a potom odvela k doktoru Merku, koji bi ustanovio što sam već i sama znala, da sam, naime, u drugom stanju, pa bi još ispričao ono što sam već i sama pročitala u svojoj knjizi, da je, naime, za pobačaj prekasno. I mama bi vikala još strasnije i još jednom me zgrabila za kosu, a možda bi me čak otjerala od kuće.
Ne preostaje mi, dakle, ništa drugo već da šutim i da učinim sve kako bih prikrila svoju trudnoću. I da se počnem spremati za odlazak u Pariz, pa makar se ondje bilo što dogodilo sa mnom.
Drugog dana predala sam molbu za putnicu, a mama se odvezla u Umag. Neko nas je vrijeme, doduše, još gnjavila da moj odlazak odgodimo za drugo ljeto, ali je potom ipak popustila, sva se posvetila poslu i zidanju, mene više uopće nije vidjela. Ni tatu. Nakon povratka iz Zapadne Njemačke uzeo je još i popodnevni honorarni rad, kako bi on i mama mogli podnijeti financijski teret koji su sebi natovarili na leda. Kod kuće sam
zapravo bila sama.
A u školi je, na svu sreću, posljednjih sedmica bilo toliko domaćih i školskih zadaća i toliko učenja da se nitko nije dospio zanimati ni za svoga susjeda. Profesori su se trudili da istisnu iz trećeg f, još uvijek najlošijeg razreda u školi, onaj minimum koji je, kako su ponavljali, potreban za upis u četvrti, posljednji gimnazijski razred i za pristup maturi. Oni rijetki, koje nije mučila svjedodžba, te oni drugi, takoder rijetki, sudbina kojih je bila već zapečaćena, pravili su planove za ferije. Znala sam da nitko ne zna kako je sa mnom, ali mirna nisam bila nikada, ni kod kuće ni u školi. Kako me je samo prestrašila fiskulturnica posljednjeg svibanjskog sata!
Zadihana sam došla iz škole. Već u samom predsoblju odbacila sam tašku i sportsku torbu, te stala pred veliko ogledalo. Bila sam sasvim ista kao i ujutro kad sam odlazila u školu. Blijedo, malko uznojeno lice, zabrinute oči, kakve sam u posljednje vrijeme i inače imala, samo je frizura bila neurednija, dabome, zbog odbojke koju smo igrale. U toj žutoj bluzi grudi mi ipak ne strše suviše strašno, a modra suknjica pada isto tako ravno kao i obično, rekla sam samoj sebi tješeći se. No kad sam položila najprije desnu, a zatim još i lijevu ruku na trbuh, učinilo mi se da je on napet. Znači, doista? prestrašila sam se. Brzo sam zbacila sa sebe bluzu i suknjicu i obukla se u tamnomodru trenirku. Pažljivo sam se promatrala. Ista sam kao i obično, ustanovila sam.
Ali, što je rekla fiskulturnica?
"Jelko, stalno si sve nespretnija i sve ukočenija! Hajde, hajde, nisi valjda u drugom stanju!"
Nekoliko djevojaka prasnuše u smijeh. Taj me smijeh zapekao i zbunio više negoli riječi naše fiskulturnice.
Pred ogledalom sam učinila čučanj, još jedan, zatim sam predručila i odručila. Doista sam ukočenija nego što sam bila, ali naročito gipka nikada nisam ni bila. Je li fiskulturnica nešto ipak zamijetila, ili je pak bubnula tek tako, kako je to njezin običaj, ta ona, kad spočitava, ne bira riječi? Nives, ne prenemaži se kao da zavodiš momka! Francka, ne vježbamo trbušni ples! Mojca, kupi pošteni grudnjak, prsa će ti iskočiti! Nije li u tom smislu i njena današnja rečenica: Hajde, hajde, nisi valjda u drugom stanju!
A što ako je ipak zapazila?
Skinula sam trenirku sa sebe, potom još i kombine i gaćice. Prvi put poslije dugo vremena stajala sam gola pred ogledalom. Trbuh je zaista zaliven. Je li bio tako zaliven i prije? Prešla sam najprije desnom, a zatim još i lijevom rukom preko njega. Zatim sam se pogledala sa strane. Trbuh je napet kao poslije preobilna jela. Jesam li takav imala i prije?
Zgrabila sam se za trbuh i stisnula ga u šaku. Tu je unutra, dakle, ona grudica koja mi ne da slobodno disati i bezbrižno živjeti. Raste, svakim danom sve veća i življa. Ali, da li se doista poznaje?
Obukla sam se, odnijela tašku i sportsku torbu gore u svoju sobicu, opet se vratila u
predsoblje i prihvatila se posla.
Od toga časa još više sam pazila na svaku riječ, na svaki pogled; i kod kuće i u školi. Iako mi nitko nije rekao bilo što što bi me optuživalo, niti me značajno pogledalo, više nisam bila mirna ni na časak. Posebno tešku muku mučila sam sedmicu dana prije svršetka škole na školskoj ekskurziji u Crikvenici. Sve su djevojke otišle na kupanje, čak i one koje se zapravo ne bi smjele kupati, samo ja nisam u kupalište ni ušla.
"Jelko, dodi, barem ćeš se sunčati!" pozvala me čak i Morana. "Nije mi dobro, drugarice razrednico ..."
Potom sam čula kako je Alenka rekla razrednici: "Jelka je sve čudnija." "Kako, čudna?" upita je Morana.
Vika mladića zagušila je Alenkin odgovor.
Umjesto da se kupam je sam četiri sata šetala obalom i sjedila na klupama.
Kad mi je slijedećeg dana tata dao novac da kupim nešto rublja za Pariz i dvije ljetne haljine, kupila sam i pojas. I opet sam se svukla pred ogledalom. Nikakve promjene nisam zapazila, ali sam se opasala. Već u trgovini s mukom sam zakopčala pojas, a sada sam se još više mučila sa zakopčavanjem. Pošteno mi je stisnuo trbuh. Zatim sam se obukla. Da, vitkija sam. No dok sam se penjala stepenicama, teško sam pomicala noge i tijelo mi je bilo ukočeno i kruto. Latila sam se učenja, ali sam svakog časa ustajala od pisaćeg stola i popravljala pojas jer me suviše stezao. Nekoliko sam puta otrčala dolje pred ogledalo. Osjećala sam se veoma neugodno. Uveče, kad su došli mama i tata, i svi sjeli za stol, bilo mi je još mučnije i još više sam se bojala neće li opaziti da sa mnom nešto nije u redu. Kad sam se poslije večere vratila u svoju sobu, smjesta sam otkopčala pojas i bacila ga pod kauč. Ne mogu da nosim taj željezni oklop! Drugo jutro nisam se opasala njime.
Pametno da sam ga kupila, reče Jelka sama sebi pošto je opet preletjela pogledom nekoliko slika u "Tovarišu", i gurnula ga neposredno prije odlaska u kovčeg. Prije Pariza moram se njime opasati, inženjer i njegova žena ionako ne znaju da ga dotle nisam nosila i da sam bila okretnija ...
Uostalom, o sutrašnjem danu neću više da razmišljam! Radije o jučerašnjem!
Prije početka sata Raglja je velikim slovima napisao na ploči: POSLJEDNJI DAN NIJE ISPITIVANJA DAN! Ali je Pustinja Gobi unatoč tome ispitivao i Pik je dobio iznova kolac, i to takav da će, kako je osvetoljubivo rekao profesor, biti sretan ako ga se riješi na popravnom ispitu. I Morana je do kraja zapaprila Mojci koju ne može podnositi, i Nives koja joj takoder ide na živce. Odsada će nekoliko narednih sedmica školsko vrijeme malo manje koristiti za neškolske stvari! Naredna dva sata imali smo više zabavu nego nastavu. A posljednji sat — francuski. Sretna si, Jelko, što ideš u Pariz! Gdje su one godine kad sam ja šetao Luksemburškim parkom! Kada je to bilo, druže profesore? Odmah poslije diplomskog ispita, godinu dana prije rata. Tri mjeseca čistio sam cipele pariškim gradanima, nosio im mlijeko iz mljekara i povrće s tržnice, te
pri tom učio jezik. Mogu reći da sam ta tri mjeseca naučio više nego prije u četiri godine. Jelko, posjeti galerije i muzeje, ali ne zaboravi da oslušneš govor običnog Parižlije, i popni se na Eiffelov toranj! Najbolje prvog dana, da vidiš koliki je i kakav Pariz. Budeš li samo mogla, vrati se posljednjeg dana ferija, a možeš i zakasniti koji školski dan; vrijeme neće biti izgubljeno! I profesor je zatim do kraja sata, do kraja školske godine, opisivao Pariz i pričao kako je proveo ona tri mjeseca. A prije no što je napustio razred doviknuo je s praga: Jelko, pozdravi Pariz u moje ime! Pik ne bi bio Pik da nije dodao: S Eiffelova tornja, molim! I potom stisak ruku i povici: Sretne ferije! Do videnja ujesen! Sreću na popravnom! Vrag neka odnese Pustinju Gobi i sve pustinje i sve gljive, a prije svega atomsku3! I neka Moranu udari kap! Bolje bi bilo kad bi je na ferijama netko počešljao! Tražimo dobrovoljce! Adio, škola!
"Javi se iz Pariza!" "Hoću, hoću!"
Što prije iz razreda, iz škole, na ulicu, kući u sobicu! "Čekaj. Jelko! Odista te, znači, neće biti do jeseni?" "Tako je!"
"Hoćeš li mi pisati?"
Tomaževe su oči pitale i molile. "Pa čuo si, rekla sam da hoću." "Ali samo meni?"
"Tebi ću, ako baš hoćeš, poslati posebno kakvu razglednicu."
Kad bih se barem još ovaj put riješila Tomaževa upitnog i tužnog pogleda! Tomažu, zar doista još uvijek ne vidiš da sam strašno daleko od tebe i od svega što bi mi htio reći i što bi htio da i ja kažem tebi?
"Samo razglednicu?" "Hoćeš li album?"
Smješkala sam se, doduše, ali mi je u srcu bilo gorko.
"Napisat ću ti pismo, veoma dugačko pismo. Još uvijek se nismo porazgovorili. Ne znam zašto tako tvrdoglavo bježiš od mene. Daj mi svoju parišku adresu!"
"Ne znam je napamet."
"Otpratit ću te do kuće i dat ćeš mi je."
"Imam još toliko posla, moram i do Kompasa, putujem već sutradan rano ujutro." Tomaž raširi oči.

"Ni na svjedodžbu ni na upis nećeš pričekati?"

3 Igra riječi u slovenskom jeziku, goba znači gljiva.

"Što će mi svjedodžba? Ocjene su nam pročitali; a onaj komad papira dobit ću ujesen, tada ću se i upisati. Oprosti, stvarno moram za poslom." Pružila sam mu ruku jer je u njegovim očima bilo toliko tuge. "Dobro se zabavljaj preko praznika i do videnja ujesen!"
"Mislio sam da ćemo zajedno na kupanje, na Savu i Soru, no sada ću se javiti u omladinsku brigadu, idem da radim na auto-putu u Crnoj Gori..."
Utrčala sam u prvu prodavaonicu, iako su tamo prodavali cipele koje mi nisu bile potrebne.
Tomažu, Tomažu! Kad bi ti znao kako bih se rado s tobom iskreno porazgovorila! Isprva si mi bio samo drug, potom prijatelj, ali sam uskoro sve više osjećala da za mene značiš još više. Jedini ti od svih momaka koje poznajem. Već prvih sedmica osjetila sam da bih ono što nisam našla kod kuće našla kod tebe, pa i ono čega nije bilo u školi: toplinu i iskrenost.
Otrgne pogled od slika, koje ionako nije vidjela, i od rečenica, kojima ionako nije dokučila smisao, iako je tu i tamo pročitala poneku od njih, te s tužnim osmijehom oko usta baci pogled kroz prozor. Vlak je divljao preko marljivo obradenih polja i mimo kuća, usamljenih i onih koje su sačinjavale manje ili veće skupine.
Znam, Tomažu, da si za svih tih posljednjih mjeseci trpio dok sam te izbjegavala. A kako sam tek ja trpjela! Tamo daleko u Crnoj Gori sigurno će ti laknuti, naći ćeš djevojku, bolju, pošteniju od Jelke. Od te nerazumne, nesretne Jelke. A potom, kasnije, tko zna kada, kad doznaš kako je bilo sa mnom, razumijet ćeš zašto sam bila takva, zašto nisam mogla biti drukčijom. A možda nećeš doznati nikada; ne, ne, ne smiješ doznati. Zaboravit ćeš da si jednom želio da nas dvoje budemo više nego školske kolege, više nego prijatelji...
Tako i slično razgovarala je u mislima sama sa sobom, a brzi vlak je, medutim, jurio prema Veneciji i dalje prema Milanu, i još dalje prema Alpama. Ponekad je njenu pažnju privuklo ono što je vidjela kroz prozor: grad, ljudi, krajolik; no veći dio puta prosjedila je nepomično na svom sjedištu, najprije s "Tovarišem" u rukama, potom s Vercorsovom "Šutnjom mora", koju je već nekoliko puta započela čitati, ali je još uvijek nije pročitala; i sada je više listala po knjizi nego što je čitala iz nje. Jedva je i zapažala kako su se putnici u njenom kupcu izmjenjivali: mladi je par zacijelo izašao u Veneciji, muškarac nasuprot njoj već nekoliko stanica ranije, zatim je prilično vremena bila sama. Nekoliko stanica ispred Milana kupe su ispunili bučni mladići, po svoj prilici nogometaši, koji su izašli u Milanu. Tada je u kupe ušla porodica: nizak, suh i strašno preplanuo crnokosi otac, isto tako niska, ako ne još niža, ali debeljuškasta majka, te dvije kćerkice od osam ili devet godina, crnokose, zacijelo blizankinje. Roditelji su veoma ozbiljno razgovarali o svojim problemima, a djevojčice, veoma ljupka stvorenjca, pričale su, koliko ih je Jelka slušala i mogla razumjeti, o školskim "štosovima". Znači, razgovor o školi, profesorima i kolegicama, to je na čitavom svijetu za učenike, dake i studente najobljubljenija tema? Raspjevani talijanski govor uskoro ju je stao uspavljivati. Uostalom, prijašnju noć gotovo nisam sklopila oka, legla sam tek
malo prije ponoći, a probudila se već u dva, i tek što sam zaspala, već je u tri zazvonila budilica. Najbolje će biti da malo zadrijemam. Sve je u najboljem redu, svakog sam sata za toliko i toliko kilometara bliže Parizu. Tamo će me pričekati gospodin Gramont i njegova supruga. S njima ću razgovarati isto onako kao i onaj mladić i ona djevojka s njujorškim liječnikom i njegovom ženom liječnicom. Otvoreno, iskreno, toplo. Nikakvih teških riječi, a još manje vike, grdnji, pljuski i suza, sve sama obazriva pitanja i dobrohotni odgovori, savjeti. I potom; rješenje. Da, rješenje! Rješenje će šiknuti iz sumnji i kriza kao Eiffelov toranj iznad pariških krovova... Znači, već sam na njemu? Kako sam visoko iznad pariških krovova! Tamo je Zvijezda, od nje vode široke Elizejske poljane do Place de Concorde... A tamo je crkva Notre Dame! Esmeraldo, povjeri se Quasimodu, notrdamski zvonar je zaista tvoj prijatelj! O kakav se čudesan pogled otvara na sve strane! A preko beskrajne ravnice juri moj brzi vlak. Samo hitaj, hitaj, na stanici me čekaju mama i tata, mama sa suncobranom, a otac sa slamnatim šeširom i crnim naočalama, prepoznat će me po stručku crvenih karanfila. Ne vjerujete, djevojčicc? Blizankinje, zar ne? Podite sa mnom, mi imamo prostranu kuću"i još ćemo je proširiti, iza kuće napravit ćemo terasu čak do mora... Kako se more talasa! Neće li potonuti naš čamac? Tata, veslaj, veslaj, mama, veslaj, veslaj, teto Katro, veslaj, veslaj! O, mame više nema, tate više nema, još samo teta Katra... Pomozi, teto Katro, pomozi...
"Gospodice, oprostite, putnicu..."
Jelka konačno ipak otvori oči i začudeno se osvrne oko sebe.
"Gdje sam?" upita na slovenskom; no ugledavši nepoznata lica, još i na francuskom. "Ou suis-je?"
"U Švicarskoj ste, gospodice! Pokažite, molim, putnicu!" "Odmah, odmah gospodine!"
Automatski posegne prema torbici, izvadi iz nje putnicu i pruži je čovjeku pred sobom. Da, da, vozim se u Pariz, u Pariz, u Pariz. Uzme putnicu i spremi je opet u torbu. Potom protare oči. Još jednom. Nato se sagne k prozoru. Stanica sa svjetlima. Znači, već je noć. Pogleda na ručni sat. Dugo, veoma dugo sam spavala, i što sve nisam sanjala! Zatim se, već budna, osvrne po kupeu. Sučelice njoj sjedila su tri muškarca. Sredovječan suhonjav muškarac kraj vrata čitao je novine, njegov susjed, krupan i takoder sredovječan muškarac, otirao je znojno lice, a muškarac nasuprot njoj, visok, mršav čovjek srednjih godina s oštrim, šiljastim licem, pušio je cigaretu i otpuhivao oblake dima kroz prozor, šutjeli su; čak ni onda. kada se vlak pomakao i ušao u tamnu noć nisu progovorili, jedino što je onaj kraj vrata odložio novine, njegov susjed spremio rubac, a mršavko popušio cigaretu i bacio opušak kroz prozor. Da li se ne poznaju ili su se posvadali? Jelki je bivalo sve neprijatnije. Htjede ustati i izaći u hodnik, ali nije imala toliko hrabrosti. Sva trojica zabost će u mene svoje ozbiljne, ispitujuće poglede, a zatim će progovoriti, o meni dakako. Bolje da ne idem nikamo.
"Ne bismo li ugasili svjetlo?" upita krupan muškarac, zacijelo mesar ili gostioničar, te pogleda najprije svog lijevog, a potom još i desnog susjeda.
Susjedi kimnuše, a ljudeskara se digne, pride prekidaču, ugasi svjetlo i spusti se na svoje sjedište. Zatim su opet šutjeli. Iako su staklena vrata bila zastrta zavjesom, iz hodnika je ipak dopiralo toliko svjetla da su se vidjeli obrisi svih triju muških spodoba. Nisu spavali, krupan muškarac sjedio je nepomično, muškarac kraj vrata pomicao je od časa do časa ruku koju je držao na novinama, i tada je papir uznemireno šuškao, mršavko kraj prozora zapalio je cigaretu i svaki put kad je povlačio dim u sebe, cigareta se žarila i osvjetljavala njegovo koščato lice. Kada je pak vlak projurio kroz manju stanicu ili mimo kuća, ispred kojih su gorjela svjetla, kupe se toliko rasvijetlio da je Jelka vidjela kako su sva tri muškarca netremice zurila pred sebe ili čak prema njoj. Tko su ti muškarci? Policajci, profesori, liječnici? Švicarci ili možda čak Francuzi? I Francuzi mogu biti nemilosrdni. Što su sve radili u Alžiru! Lijepo govore, još ljepše pišu, a u stvarnosti znaju biti i okrutni. Inženjer Gramont je, kako je rekao tata, veoma prijatan i ljubazan čovjek, ali kakav je u stvarnosti? I gospoda Gramont takoder je, kako je rekao tata, veoma prijatna i pažljiva. No kakva je u stvarnosti? Primit će me sigurno prijazno, na stanici će me čekati s autom, odvest će me kući, a zatim ostaviti samu, pogotovu kad im kažem kako je sa mnom, ili ako budu prije toga i sami opazili.
— "A tako, gospodin i gospoda Stropnikovi poslali su nam kćerku da bi se riješili briga oko poroda i sačuvali nekoliko hiljadarki!"
"Ta rekla sam ti da su Balkanci i da će Balkanci i ostati, htjeli bi lijepo živjeti samo na tudi račun."
"Oprostite, gospodine Gramontu, oprostite, gospodo Gramont, moj otac i moja majka ne znaju kako je sa mnom."
"Kako? Otac i majka ne znaju kako je s njihovom kćerkom?"
"Kako?! Obmanula si najprije svoje roditelje, a sada bi htjela još i nas?" "Oprostite, baš zato sam i došla, da vam kažem, da vam..."
"Gospodice, naša kuća nije dom za posrnule djevojke..." "... niti je rodilište!"
"Samo za savjet vas molim, ni za što drugo već samo za savjet, što da radim?"
"Ništa drugo, mademoiselle Stropnik, već samo to da još danas pokupite svoje stvari i prvim se vlakom odvezete kući."
"Znači, stvarno moram na put?"
"Odmah ću pitati kada odlazi prvi brzi vlak, i rezervirat ću mjesto. I na stanicu ću vas odvesti, iako sam strašno zaposlen."
I što da učinim?
Napustit ću bogato rasvijetljenu sobu za primanje i otići u svoj sobicu. Ne upalivši svjetlo prići ću k prozoru i zagledati se kroza nj. Tamo daleko iznad krovova dizat će se u nebo Eiffelov toranj. Tada će mi postati sve jasno: ne kući, već onamo na onaj toranj! Da, to je rješenje, najbolje rješenje!
Već sam u podzemnoj željeznici, već na Champ de Mars kraj Seine, već koračam željeznim stepenicama sve naviše i naviše. Koliko ima stepenica od dna do vrha? Tri stotine. Ne tri stotine stepenica, već tri stotine metara. Hoću li moći? Moram, moram! Konačno sam na vrhu. Kako su duboko dolje kuće, drveće, ljudi. Ne, ljudi nema dolje, ljudi nema nigdje, postoje samo svjetla i drveće, i nekakvi čunjići crni, bijeli i drugih boja, miču se amo i tamo. Medu njih ću se baciti. Sada, sada...
Užasnuta otvori oči. Pred sobom ugleda obrise uskog koščatog lica, kraj njega obrise krupnog muškarca, a tamo kraj vrata padala je kroz pukotinu blijeda svjetlost na ćelavog muškarca. Muškarci su nepomično buljili pred sebe i šutjeli.
Zaista: što očekujem od nepoznata grada i nepoznatih ljudi? Ako sam već pobjegla od kuće, zar doista nisam mogla nikamo drugamo već u Pariz? Široko otvorenih očiju zagleda se u tamu. Dugo vremena samo sve crno, a zatim sasvim blizu pruge dva malena rasvijetljena okanca. Zar doista nisam mogla pobjeći drugamo, već u tudinu? Tudim ljudima? Duboko u tami pokaže se pregršt svjetla. Selo. Selo ispod crne planine.
A teta Katra? Nisam li maloprije sanjala o njoj? Da, teta Katra!
Kako li je se nisam prije sjetila?
I sve Jelkipp misli, sva čuvstva u trenu bijahu kod tete Katre.
Malen, veoma malen je tvoj svijet, teto Katro, ali lijep, prisan, dobar. Sobica sa dva prozora, visokom posteljom, starim izlizanim otomanom i dva ormara. I sa zemljanom peci koja je upravo prevelika za takvu malenu sobu. Još je nešto u tvojoj sobici: slike i svete spodobe po zidovima, pa križ i Marijin kipčić u kutu pod električnom svjetiljkom. Kuhinja je još manja, samo s jednim prozorom, štednjakom, kredencom, sandukom za ugljen i stolom s dva stolca. I u kuhinji su, takoder na zidovima fotografije i svete slike, a u kutu križ. A smočnica je tako malena da se jedva možeš okrenuti, ali su uz tri zida police s bocama ukuhana voća, marmelade, meda, kiselih krastavaca, paprike i gljiva. Pa i u drvenoj šupi na drugom kraju tvog imanjca takoder ima toliko toga: kokošinjac s kokoškama i pijevcem, štalica za zečeve i svinjac za praščića. Uz šupu je vrtić, u njemu gredice salate, špinata, luka, češnjaka, krastavaca, rajčica i graha, kraj žičane ograde dozrijevaju maline, a na sredini je okrugla gredica s ružama, maćuhicama i drugim cvijećem. Ima još i četiri jabuke, pet šljiva, dvije kruške i trešnju. A tamo na medi tvoj svijet čuvaju goleme smreke koje su takoder tvoje. Sve imaš u malenom: kućicu, gospodarsku zgradu, vrt, voćnjak, čak šumu. I ti si u malenom sve što je najbolje na svijetu. Malena, sitna, dobra, veoma dobra. Oduvijek mi je kod tebe bilo tako toplo kao da sam došla u kućicu patuljaka. Sprijeda, u velikoj kući kod strica Andreja, nikad nisam dugo izdržala, brže-bolje odmaglila sam k tebi, iako sam se u prvo vrijeme veoma bojala Tigra koji stoji na ulazu u stričevo dvorište i čuva prolaz do tvoje kućice naslonjene na stričevu kuću. Davala sam mu gibanice koju sam dobila kod strica, samo da me propusti kraj sebe. Uvijek sam bila bogato nagradena. Kako si mi se veselila! Ne samo ti, već i tvoje kokoške, pijevac, zečići, čak i praščić. Koliko sam se puta pritajila kad su me tata i mama zvali, čak sam se popela u kokošinjac, samo da me ne otkriju. Kad je mama otišla na seminar u Ljubljanu, bila sam čitave jeseni kod tebe. To je bila moja najljepša jesen. Uskoro zatim preselili smo se iz Konjica u Celje. Odanle sam rijetko dolazila u Njivice pod Pohorje, a tebe uopće nije bilo k nama. Još rjede sam te videvala kad smo se iz Maribora, odakle sam te tu i tamo ipak posjetila, preselili u Ljubljanu. Posljednji put vidjela sam te prošle školske godine, kad smo s Pustinjom Gobi pošli na izlet u Pohorje. Susret je bio lijep, topao, ali kratak, prekratak.
"Dobar dan, teto!"
"O, Jelko, jesi li odista ti, Jelko!" "Ja, ja, teto Katro!"
"Odmah ću ti ispeći jaje, na oko, kao nekad, dva, zar ne, Jelko?"
"Hvala, teto Katro, nisam gladna i morat ću se odmah vratiti, da se ne odvezu bez mene!"
"Odmah, odmah!" I časak zatim već je tavica s mašću bila na električnom kuhalu, a dva najsvježija i najljepša jaja u tvojim rukama. "Šteta što više niste u Mariboru, onda smo ponekad još vidali jedni druge. Sama sam, sve više sama."
A časak zatim već si stavila pred mene pržena jaja i kruh. "Evo, jedi! Odmah ću se vratiti!"

Još nisam ni počistila što je bilo na tanjuru, a već si donijela trešanja.
"To su prve. Ljetos ih nema toliko, ali su zato deblje i sočnije. Evo, jedi!" Sve bi mi dala, sve što si imala.
"U vrijeme praznika, dodi na mjesec dana!" "Doći ću, teto, sigurno ću doći!"
Ali nisam došla.
"Što ćeš raditi ondje? Nećeš valjda opet početi odlaziti u crkvu, kamo te ta bogomoljka vukla one jeseni dok sam ja bila na seminaru? Nikamo nećeš ići, najprije ćemo svi zajedno na more, a zatim ćeš mi pomagati u kući. Tamo u Njivicama nemaš što da radiš i nemaš se čemu naučiti!"
Zaista, teta Katra nije bila tako sretna kao tata koga su poslali u škole, morala, je raditi kod kuće i čuvati svoju mladu braću koja su dolazila na svijet jedno za drugim i umirali. Ostala su samo dvojica: tata, koji je pošao u školu, i Andrej, koji je ostao kod kuće. Tek neposredno prije rata udala se. No još iste godine Nijemci su im uzeli sve i iselili ih u Hrvatsku. Kad se poslije rata odanle vratila sama, baka ju je primila k sebi, i još prije nego što se stric Andrej vratio iz engleskog zarobljeništva, prepisala na nju komad zemlje iza kuće, dozidala joj onaj kućerak i podigla joj drvenu šupu; Uskoro zatim bakica je umrla, a stric Andrej, vrativši se u meduvremenu, oženio se. No teta Justa nije mogla i još uvijek ne može podnijeti tetu Katru zbog onog komadićka zem-- lje i kućerka, navodno, kvari izgled njihovoj imućnoj kući, a njen komadićak zemlje smeta im kad idu na njive i pašnjake. Iako će za godinu ili dvije imati već šezdesetu,
ona odlazi u Maribor da pere i posprema, a kod kuće šije, čak odlazi i seljacima na posao. Sve zna i sve je u stanju učiniti. A više od svega, puna je tolike čiste, nesebične ljubavi.
Nije u redu što se nisam odazvala njenom pozivu. Otudili smo se. Bilo bi bolje da sam se danas ujutro, umjesto prema Trstu, odvezla prema Mariboru..,
Sad bi teta ležala na krevetu, a ja na divanu. U sobici bi bilo tamno, ali bi kroz otvorene prozore dopiralo šumorenje tetinih triju smreka.
— "Teto, spavaš li?"
"Kako da zaspim kad sam dobila takav posjet! Imat ću vremena da spavam kad budem sama."
"Mogu li ti nešto reći?"
"Samo reci, Jelko! Već si odrasla, a djevojke imaju svojih tajni, ja sam ih takoder imala. Ali gdje su ona vremena!"
"To što bih ti htjela reći, što bih ti morala reći, to je nešto strašno."
"Strašno? Onda zaista moraš reći. Najstrašnije je to kad čovjek mora svoju nesreću nositi sam."
"Onda čuj! U drugom sam stanju!"
Posteljina je zašuštala i na pod su se spustile bose noge. Ženska ruka dotakla se vrućeg djevojačkog čela.
"Jelka, sanjaš li?"
Mekane djevojačke ruke zagrlile su tvrde, žuljave ženske ruke.
"Ne, teto, ne sanjam, budna sam. To što sam ti rekla, istina je: već sedmi mjesec ja sam u drugom stanju."
"Reci, drago dijete, kako se to dogodilo!" I djevojka je ispričala.
"Došla sam da mi kažeš što da uradim!" "Marjeta i Lenart ne znaju?"
"Nitko ne zna, samo ti i ja, nitko ne smije ni doznati, ni mama ni tata, nitko, nitko, i zbog mene i zbog tate, i zbog škole...
"O bože moj, bože moj!"
"Teto, pomozi mi, pomozi, draga teto! Hoćeš li mi pomoći?" "Hoću, dakako da hoću."
"Zbilja, teto?"
Djevojka se digla i sjela do stare ženice koja se maloprije spustila na divan.
"Ostat ćeš kod mene do poroda", progovorila je ženica toplim glasom. "Zatim i još koji tjedan. Ako si već u sedmom mjesecu, znači da ćeš roditi prije početka škole. Zatim ćeš se vratiti u Ljubljanu i nastaviti školu."
"A dijete?"
"Ostat će kod mene. U Ljubljani neće doznati za njega..." "Stric Andrej i teta Justa neće reći?"
"Molit ću ih, obje ćemo ih moliti da šute, a njihova su djeca ionako još premalena da bi naslutila odakle dijete koje ćeš ostaviti kod mene."
"Ali, kako ćeš me uzdržavati do poroda i kako ćeš potom njegovati dijete?"
"To neka te ne brine, kod nas na selu još uvijek je lakše nego u gradu; kad budem odlazila na posao, odnijet ću dijete k Justi, znaš i sama da je već nekoliko godina kod nje njena mlada sestra Treza, čuva troje djece, pa će još i tvoje.
četvrto. Nekako ćemo se već snaći, to neka te zaista ne brine ..." Djevojačke ruke zagrlile su izmučeno žensko tijelo.
"Teto, kako si dobra! Hvala ti, hvala!"
"U redu, Jelko sada opet lezi i zaspi,! U posljednje vrijeme sigurno nisi mnogo spavala."
2uljevita ženska ruka učinila je znak križa nad djevojačkim čelom, djevojačkim umnicama i djevojačkim grudima.
"Moli, ako još znaš moliti, ja ću takoder moliti, neka ti se dragi bog smiluje."
U žarkoj svjetlosti, koja je šiknula kroz prozor sa stanice, na kojoj se bio zaustavio brzi vlak, Jelkino prividenje stalo se gubiti, a do kraja su ga otjerala trojica muškaraca koji su kao stroge sudije još uvijek šutke sjedili nasuprot njoj.
Da, tako bi bilo, reče sama sebi kad je brzi vlak opet ušao u tamu, tako bi učinila dobra teta Katra.
I jednolično klopotanje željezničkih kotača opet je ponese u sanje.
— "Dijete je dar božji, Jelko! Za koga živiš ako ne za svoje dijete? Što bih sve dala samo da ga mogu imati!"
"Jeste li ga zaista izgubili još prije nego što se rodilo?"

"Bila sam u sedmom mjesecu, kao ti sada. Iako su bila teška vremena, jedva sam čekala da dode na svijet. Ivan takoder. Ali su toga ljetnog dopodneva ustaše pokupile sve muškarce i odvezle ih. Poslije tri dana opet smo ih vidjeli, ali mrtve, zaklane. Bilo je suviše strašno, pala sam u krevet. Kad sam ustala, bila sam sama."
"A ja sam u posljednje vrijeme toliko puta poželjela da izgubim svoju grudicu i da opet budem sama kao i prije."
"Jelko, već sama pomisao na to grijeh je. Bilo začeto ovako ili onako, dijete ima pravo na život. Sve što nikne neka raste čovjeku na veselje i Bogu na čast."
"Kako da mi dijete bude na veselje?"
"čak i meni će biti, a kako da ne bude tebi koja ćeš ga roditi? Pričekaj samo dok dode na svijet, vidjet ćeš kako ćeš mu se veseliti. Kad dodeš za zimskih praznika, ta doći ćeš, zar ne, bit će već veliko, bistro će gledati i umiljato će ti se smješkati. Bit će tako lijepo djetešce da ćeš ga pod kraj praznika htjeti uzeti sa sobom, ali ti ga neću dati. Neću ti ga moći dati..."
"Teto, draga teto, sada malko pretjeruješ ..."
"Ništa ne pretjerujem, Jelko, bit će tako kako ti kažem. A za prvomajskih praznika, kad će tvoje djetešce već puzati na sve četiri i pokušati da se uspravi na noge, pokazat ćeš ga svome ocu i svojoj majci koji će takoder doći u Njivice. I tada će, ako ne prije, doći kraj tvojim nevoljama."
"Poslije mature, ako ne prije, uzet ću ga k sebi. Tata će mu se sigurno veseliti, već nekoliko je puta rekao da bi rado imao još koje dijete, pa i mama će se na kraju krajeva ipak sprijateljiti s njim ..."
"A ja? Zar da ja opet ostanem sama?"
"Ne, sama zaista ne možeš ostati, doći ćeš k nama. Da, teto Katro, doći ćeš u Ljubljanu. Tata je već više puta rekao da ćemo te uzeti za gazdaricu. I doći ćeš. Više neću morati odlaziti u samoposlužni restoran, pekarnu, mljekaru i drugdje, niti ću više prati posude, samo ću učiti i zbog odmora igrati se sa svojim djetešcetom. O, to će biti lijepo!"
"Zar ti nisam rekla, Jelko, da je dijete dar božji?"
No žarko svjetlo opet rasprši mekane sanjalačke slike, a oštri muški glasovi zagušiše topao glas sredovječne ženice i povjerljivu ispovijest još nedorasle djevojke; a tri šutljive, mrke muške spodobe opomenuše Jelku na nepremostiv ponor izmedu njenih paperjastih sanja i tvrde, krute stvarnosti.
Istina, ne bi išlo tako glatko, ali bi mi teta Katra ipak pomogla, našla bi rješenje koje ne bi suviše boljelo. Kako to da se nisam odvezla k njoj? Ne u Parizu s milijunima ljudi, koje ne poznajem, već u Njivicama, u potpohorskom seocu s nekoliko tuceta seljačkih gospodarstava i kućicom tete Katre našla bih čovjeka, pravog čovjeka koji bi mi pomogao!
Uostalom, odjednom joj sine, još nije prekasno. Na prvoj većoj stanici mogu izaći i vratiti se. Ravno kroz Ljubljanu odvest ću se u Maribor, sjesti na autobus i dovesti se u Njivice.
Ta je misao svu obuzme. Već je vidjela sebe kako se vraća prema Italiji, kroz Ljubljanu, u Maribor i onamo pod Pohorje.
Kad se vlak malo zatim zaustavio, ustala je i zgrabila kovčeg. Ali je odmah zatim
ispustila ručku i sjela opet na svoje mjesto. A muškarci nasuprot njoj zagledali su se u nju još strože i ispitljivije. Samo sjedite, gospodice! Ako sutra ujutro ne bi izašli iz toga vlaka, gospodin 'Gramont smjesta bi brzojavio u Ljubljanu, možda čak telefonirao, da vas nema, I vaš bi otac obavijestio vašu miliciju, a vaša milicija italijansku i švicarsku policiju. Započeo bi, pravi lov, i još prije nego što biste se dovezli do Ljubljane, otkrili bi vas. Dakle, samo vi lijepo sjedite i posrčite juhu koju ste sami skuhali!
Jelki malo lakne tek u Lausanni na Ženevskom jezeru, kad su tri muškarca otišla, šutke i bez pozdrava, a u kupe ušle tri živahne, bučne djevojke, Francuskinje. Zaneseno je osluhnula njihov govor. Provele su dopust na Ženevskom jezeru i u planinama iznad njega. Nisu mogle dovoljno nahvaliti ni vožnju po jezeru ni izlete u planine. Razgovarale su i o dogodovštinama s momcima; kao da su same ili kao da je Jelka njihova dobra poznanica, prijateljica. Onda su s one strane švicarsko-francuske granice utihnule i jedna za drugom zaspale. Jelki su se neko vrijeme još vrzmale zbunjene misli po glavi, a potom zaspi i ona.
Probudi je djevojački smijeh i vrisak. Na polici kraj prozora suputnice su pripremale doručak od ostataka koje su našle u svojim torbicama i sportskim torbama, a brzi je vlak jurio preko poljana i pašnjaka na kojima je počivala jutarnje sunce. Jelka pogleda na ručni sat. Svaki čas bit će pola osam. Dakle, još tri četvrt sata i bit ću U Parizu! Dakako, ako vlak ne bude imao zakašnjenja. Kad je doručak bio gotov, jedna od suputnica obrati se Jelki.
"Izvolite, gospodice!" pozove je na doručak, najprije na francuskom, potom još i na engleskom, te joj gostoljubivo pokaže na policu punu konzervi, kriški sira, salame, kruha i voća.
"Merci, merci", zahvali se Jelka. "Izvolite, izvolite!"
Nije se mogla braniti, uostalom, ionako je bila gladna. Uzevši krišku kruha i sira, osmjeli se i upita: "Hoćemo li uskoro biti u Parizu?"
"U osam i deset, tako piše u voznom redu. Jeste li Švicarka ili Austrijanka?" "Nisam, Jugoslavenka sam, Slovenka."
I djevojke obasuše Jelku pitanjima o Jadranskom moru i Julijskim Alpama. Jelka je poznavala i jedno i drugo, ta svakih su praznika ljetovali u drugom kraju, a posljednjih godina provezli su se svim slovenskim planinskim cestama, što se tiče jezika, on joj nije pravio suviše velikih poteškoća; ako joj je ponestao kakav izraz, suputnice, koje su zdušno hvalile njen izgovor, ljubazno su joj pritjecale u pomoć.
"Na ljeto ćemo doći k vama na odmor; najprije tjedan dana na more, a potom u planine."
"Kad se budemo vozile kroz Ljubljanu, javit ćemo vam se i povest vas sa sobom kao vodiča. Važi?"
"Bit će mi drago!"
"Dajte nam svoju adresu da se prije pismeno dogovorimo!"
I suputnice su dale njoj svaka svoju adresu, dvije su bile poštanske službenice, jedna u banci, a sve tri oduševljene planinarke.
"Dovezite se koju nedjelju k nama! Samo jedan sat od Pariza, vlakom ili autobusom.
Prije nam telefonirajte! Čekajte, dopisat ću i telefonske brojeve."
Uto je vlak zašao medu veće i manje kuće, pa tvorničke i druge zgrade. "Djevojke, spremimo se, svakog časa bit ćemo u Parizu!"
Četvrt sata kasnije vlak se zaustavio usred Pariza. Francuskinje se srdačno oprostiše s Jelkom, još jednom je pozvaše da dode što prije k njima u Vernon, te odjuriše da uhvate prvi vlak. Jelka je sva zbunjena, ali i sretna, zastala na stepenicama svoga vagona. Kakve sjajne djevojke! Prijazne, ljubazne i nimalo ohole. Čim budem mogla, posjetit ću ih. Hvala, hvala za lijepi susret, za tople riječi i prijazan poziv. I hvala za prvi sat prve francuske konverzacije! Monsieur Alors, pravo ste imali, brzo ću se naviknuti na francuski. "Na kraju praznika govorit ćeš francuski kao slovenski!" Nešto je stegne oko srca? Kraj praznika? Kako će biti na kraju praznika? Ali gdje su tatini poznanici? Sve zbunjenije promatrala je procesiju koja se valjala kraj nje. Riječi i povici, koje i jeste i nije razumjela, strašno ozbiljni muškarci, pa bučni mladići koji su se namjerice zalijetali u nju i potom se sa smiješkom ispričavali, pa žene i djevojke u najkričavijim šarenim ljetnim haljinama, pa brbljava djeca, a usred svega zvižduci lokomotiva i jednolične najave dolaska i odlaska vlakova. Kakva buka, kakva gužva! Čovjek bi mogao izgubiti samoga sebe. Kad je Jelkina zbunjenost već prelazila u malodušnost (u toj me gužvi, unatoč slici koju imaju, unatoč stručku karanfila, neće naći), iz gomile se izdvoje dva prijazno nasmiješena lica.
"Gospodica iz Ljubljane, zar ne?" upita muškarac sa slamnatim šeširom na glavi i crnim naočalama na nosu.
"Gospodica Željka, zar ne?" upita žena u sivom kostimu i s modrim suncobranom u rukama.
"Da, ja sam, ja!" s olakšanjem usklikne Jelka. "Dobar dan, dobar dan! I lijep pozdrav u Parizu!" "Dobar dan, drago dijete!"
"Dobar dan, gospodo, dobar dan, gospodine..."
Jelka izruči gospodi Gramontovoj stručak, a gospodin Gramont namigne nosaču, koji je stajao iza njega, te pokaže u pravcu kamo se stala valjati nova procesija.
"Podimo!"

Zbog gužve su morali paziti da se ne izgube. Konačno su se ipak probili na ulicu. Tamo ih je čekao auto. Spremivši Jelkinu prtljagu u prtljažnik, Gramont sjedne za volan, a njegova žena i Jelka smjestiše se na stražnjem sjedalu. Uskoro zatim auto je već krenuo širokom ulicom, punom automobila. Pomicali su se polako, zato su domaćini
mogli Jelku upozoriti na svaku zgradu kraj koje su se vozili. I za razgovor je bilo dovoljno prilike. Jelka je morala ispričati što je sve vidjela na putu, kako je završila razred, kada u jesen počinje nastava. Za školu se posebno zanimala gospoda Gramont. I opet je bilo kao i prije u vlaku: ako Jelka nije mogla odmah pronaći pravu riječ, u pomoć bi joj priskočila gospoda. Gramont, profesorica, ili se pak javio gospodin Gramont, inženjer. I njih dvoje takoder su pohvalili njen izgovor, koji je, rekli su, bio gotovo francuski, te nekoliko puta ponovili kako nisu očekivali da će ona posjedovati tako bogato rječničko blago i da će biti tako snalažljiva u izražavanju.
Iz široke bučne ulice Gramont je skrenuo u usku, samotnu ulicu i zaustavio auto pred malenom kavanom.
"Gospodo Gramont i gospodice Stropnik, pozivam vas na kavu i prave francuske kolačiće!"
Iako je doručkovala već u vlaku, Jelki je prijalo. Kava je bila vruća i ukusna, a smede prepečeni kolačići hrustali su pod zubima. Sjedili su vani na pločniku za stolom s okruglom mramornom pločom, a mimo njih prolazili muškarci u radnim kombinezonima, kućanice s torbama i djeca s vedrim smijehom na obrazima. Kao što su domaćini u toku razgovora dobrohotno ocjenjivali gošću i usporedivali je sa svojom kćerkom, tako je i gošća usporedivala domaćine sa svojim roditeljima. Gospodin Gramont je sličan tati, jednako je visok i tamne kose, a zacijelo nije ni mladi od tate, jedino što su mu kretnje živahnije, a glas bučniji. I gospoda je slična mami po stasu i godinama, ali su inače različne u svemu. Dok razgovara s gostima, mama je pretjerano ljubazna, gotovo laskavo slatka, no dok razgovara sa mnom i tatom, hladna je, zapovjednička i često jetka; a gospoda je srdačna i sa mnom i sa svojim mužem, takva je zacijelo i sa Ivette, svojom kćerkom. Gramontovi su pak ustanovili da je Jelka dobro odgojena, ljupka djevojka, u usporedbi s njihovom Ivette punija u tijelu, malko čak suviše puna, po godinama mlada za dvije godine; nije više doduše djevojčica, ali još ni djevojka. Dakako, tim općim konstatacijama dodali su svak za sebe još nekoliko sitnih razlika i posebnosti. A razgovor je, medutim, tekao sve nesputanije.
"Sada", reče Gramont pošto je platio i pogledao na veliki sat s onu stranu ulice, "imam još malo vremena. Ako gospodica Željka nije umorna, mogu joj pokazati djelić Pariza, a gospodu Gramont uz put odvesti u školu, ili pak da obadvije odvezem kući? Izaberite!"
"Neka izabere gospodica Željka!"
"Ja bih voljela vidjeti Pariz", reče Jelka.
"Tako je. Prvi dojam je najvažniji. Znači, najprije do liceja na bulevaru St. Michel, a zatim još malo po gradu i konačno kući pod okrilje naše brižne Franchon. Molim izvolite!"
I svijetlomodri "ami" s bijelim krovom krenuo je širokom ulicom, gdje su se gurkala motorna vozila najrazličitijih boja i modela. Ponekad su kakvih stotinu metara jurili veoma brzo, a zatim su se opet pomicali brzinom pješaka koji su se gurali na širokom pločniku; osim toga svakog časa put su im zatvarala i crvena svjetla. Jelka, koja je
morala sjesti do Gramonta, oduševljeno je promatrala sve što se pojavljivalo pred njom i oko nje: promet po ulicama, prolaznike na pločnicima, trgovine s raskošnim izlozima i starinske palače kraj kojih su se vozili. Inženjer je poznavao svaku palaču, svaku kuću, svaki trg, čak svaki ulični ugao, ali ga je i unatoč tome profesorica još dopunjavala. Ipak, neke je palače, pa čak i ulice i trgove, Jelka prepoznala još prije nego što se javio inženjer. Crkva Notre Dame, Seina, Latinska četvrt, Luksemburški park, gdje je izašla Gramontova, Sorbonna, Panteon, a potom opet Seina, Place de la Concorde, Invalides s Napoleonovim grobom, Elizejske poljane, a tamo daleko Slavoluk pobjede.
"Gdje je Eiffelov toranj, molim?" upita ona kad su krenuli oko Zvijezde.
"Jest, Eiffelov toranj! S njega ćete najljepše vidjeti Pariz, Kako da se nisam odmah sjetio! Uzdiže se usred Pariza, a čovjek se i ne sjeti na nj."
Ugledala ga je tek kada je izašla iz automobila. Zaista, kako je visok i vitak!
"Neki kažu da kvari sliku naše prijestolnice, najradije bi ga srušili, ali smo se mi Parižani toliko navikli na nj da ga uopće i ne vidimo, a stranci ne mogu zamisliti Pariz bez njega. Osim toga, donosi više novaca nego kakva tvornica." Dok su se penjali stepenicama do prve terase, Gramont još doda: "Nije to ništa strašno ako doista kvari estetski užitak nekim urbanističkim gurmanima, no strašno je to što svake godine traži sve više žrtava."
"Kakvih žrtava?" začudeno upita Jelka.
"Najviše takvih kakvi ste vi, mademoiselle Željka. To je i toranj samoubica. Prije deset ili jedanaest dana opet se s najviše terase bacila djevojka razočarana u životu. Ako bih ga ja dao srušiti, dao bih ga samo zato da sačuvam svake godine nekoliko mladih života."
U Jelki zatreperi sjećanje, ali je bilo suviše blijedo da bi u njoj moglo pobuditi odredenu predodžbu, već jedino osjećaj da je o tome već čitala ili slušala. No kad je s vrha ugledala duboko pod sobom ustalasalo more sivih krovova, a medu njima ulice sa zelenilom i tik dolje na trgu spodobice, sjećanje konačno ipak oživi; da, da, sama sam zamišljala, zapravo sanjalo mi se, kako sam došla ovamo gore pješke, a zatim se bacila medu one šarene čunjeve duboko dolje. I u taj čas opet svom oštrinom spozna što se zapravo zbiva s njom. Vidim, gospodine Gramontu, crkvu Notre Dame, vidim Louvre, vidim Elizejske poljane. Slavoluk pobjede takoder vidim, da, da, a tamo na brežuljku ono je crkva Sacre-Coeur, a tamo Opera, nešto bliže Madelaine, potom Place de la Concorde s Tuilerijama, potom Seina, i tu sasvim blizu Invalides, gdje počiva Napoleon, sve to vidim, sve to znam, hvala, lijepo je, veličanstveno. Vidim, vidim. Ali, gospodine Gramontu, vidim i znam još i nešto drugo, što vi ne vidite i ne znate, pa ni vaša gospoda to nije vidjela; nisam došla u Pariz zato da se naviknem na francusku konverzaciju, ni ti zato da gledam pariške muzeje, galerije i druge znamenitosti, već sam došla zato da ... da...
Morala se truditi da pogledom prati ruku, a u mislima obrazlaganje gospodina Gramonta; a za svaku riječ koju je izgovorila, bilo je potrebno još više savladivanja i snage.
"Tako, za danas će biti dosta! Imali smo sreću, rijetko je kada u to vrijeme vidik tako čist. Prije no što odete, dovezite se opet ovamo gore, vidjet ćete kako će vam sve što vam je sada gotovo tude i neobično biti prisno."
Uskoro Jelka je opet sjedila pred širokim automobilskim staklom i mimo nje hitale su starinske i moderne zgrade, stambeni blokovi i palače, kiosci i pješaci, pješaci, pješaci. Ali ništa više ona nije vidjela jasno, čisto.
"Malo smo umorni, zar ne?" reče Gramont kada ni na drugo ni na treće upozorenje kuda se voze nije odgovorila čak ni svojim uobičajenim "oui, monsieur". "Nimalo čudno, put je bio naporan, a i ova je šetnja za prvi put bila suviše dugačka. Od suviše mnogo dojmova čovjek se brzo umori. Uostalom, uskoro ćemo biti kod kuće. Još tri semafora i skrenut ćemo u našu ulicu."
čak su i prebrzo skrenuli udesno i zaustavili se pred većim stambenim blokom. "Tako, kod kuće smo!"
Jelka zbunjeno pogleda dugu ravnu ulicu u kojoj je, doduše, bilo prilično vozila ali pješaka veoma malo. Gramont otvori prtljažnik i izvadi iz njega kovčeg i torbu.,
"Ja ću sam, a vi, mademoiselle Željka, uzmite samo ogrtač i buket. To je zaista lijepo od vas da ste donijeli buket iz Jugoslavije. Moja je žena zaljubljena u cvijeće. Upravo previše. No, hajdmo!"
Dizalom su se odvezli u treći kat, tu izašli i Gramont pritisne na zvonce kraj najbližih vrata. Koju minutu zatim vrata otvori dosta malena, sitna žena. Čim je ugledala Jelku, lice joj zasja od prijazna osmijeha.
"O, to je naša gospodica! Udite, udite!"
Uzme Jelki iz ruku ogrtač i buket, te joj pruži desnu ruku. "Pozdravljamo vas, lijepo vas pozdravljamo u našoj kući!" "Dobar dan..." promuca Jelka.
"To je naša Franchon, ne treba da je se bojite, dobra žena, iako to ne bih smio reći u njenoj prisutnosti."
"Kako ti je ime, dijete?" "Jelka sam, Jelka."
"Jelka, Jelka, Jelka! Malo čudno, ali ću se naviknuti." "Zar niste Željká?" upita Gramont začudeno.
"Nisam, Jelka sam, Jelka, j izgovaramo kao vi i ili y pred samoglasnikom, a osim toga, molim, naglasak na prvom slogu. Jelka."
"A ja i Rosalie čitavo smo vrijeme govorili Željká. Morali ste nas odmah ispraviti.
Medu svojima ste, naši ste, ovo je sada i vaš dom. Da vam ga pokažem!"
Gramont i Franchon vodili su Jelku iz prostorije u prostoriju, te pri tome
naizmjenično pričali čemu služi ovo, čemu ono. Sobe su bile veće nego kod njih, pokućstvo starinsko, ali su po zidovima visile uljene slike i u svakoj je sobi bila barem jedna vaza sa svježim cvijećem, te nekoliko većih ili manjih teglica sa cvijećem.
"Ovo je soba naše Ivette!" reče Gramont kad su ušli u manju, još jednostavnije namještenu sobu; gdje je na stolu stajala vaza sa cvijećem, a po zidovima visile uljene slike i grafike, i gdje je kraj prozora uska polica s knjigama sezala čak do stropa. "No sada je to vaša soba, sada je to soba naše Željké, oprostite, naše Jelké."
"Ne, gospodine Gramontu, naše Jelke!" ispravi Franchon svoga gazdu i upitno pogleda Jelku. "Jesam li tačno izgovorila?"
"Tačno, tačno", potvrdi Jelka u neprilici.
"Za jezike nemam mnogo talenta", nasmiješi se Gramont, "moja su specijalnost strojevi. No, Jelka, to jest Jelka, osjećajte se ovdje kao kod svoje kuće u svojoj sobi! Tako, a sada je posljednji čas da se vratim u tvornicu! Do videnja popodne!"
Ohrabrujuće kimne Jelki, potom još i Franchon, te ode.
Franchon pokaže Jelki gdje će objesiti odjeću, gdje složiti rublje, gdje spremiti torbu i kovčeg.
"Sada će odmah biti ljepše u našoj kući. Već od veljače ova je soba prazna, ali je u vazi stalno cvijeće. Tako soba ipak nije potpuno prazna. No, objesi haljine i složi rublje! Ta mogu ti reći ti, kao i Ivette, zar ne?"
"Molim, molim!"
Bijahu to prve riječi što ih je Jelka izgovorila bez tjeskobe.
"Zatim dodi k meni u kuhinju! Imam samo osnovnu školu, ali naš jezik znam dobro, nešto ćeš moći naučiti i od mene."
Pomiluje Jelku po desnoj ruci, ljubazno joj se nasmiješi i ode.
Druga teta Katra, sine Jelki, samo koju godinu mlada i uščuvanija. Bit ćemo prijateljice, dobre prijateljice. Zatim pride prozoru. Ne suviše daleko, iznad krovova, dizao se u nebesko plavetilo Eiffelov toranj. Opet oživi noćno prividenje, jave se Gramontove riječi o tornju samoubica i duboko ispod sebe ugleda trg s raznobojnim čunjevima koji su se micali. Užasnuta, odmakne se od prozora i spusti se kraj stola na stolicu.
"Nije istina, ne smije biti istina", jaukne drhtavim glasom, skoči i odjuri u kuhinju, kao da je kod Franchon čeka spas, spas zbog kojeg se dovezla daleko ovamo u Pariz.

EIFFELOV TORANJ DIŽE SE U PARIZU

Konačno je došla do Seine. Kod prvog se bukinista malo zaustavi, pogleda nekoliko starih grafika i pročita tri-četiri naslova izloženih knjiga, a potom još polaganije, kao što je hodala već čitavo vrijeme, nastavi put obalom. Automobilske buke bilo je mnogo, previše, a ljudskih glasova malo, premalo. Tu i tamo kakav pješak, sam kao i Jelka, rijetko gdje par, još rjede grupa. Bukinisti, većinom stariji muškarci u ponošenim tamnim odijelima, sjedili su kraj svojih širom otvorenih sanduka, prenatrpanih knjigama, starim ali i novim. Ova strana Seine zajedno s obalom bila je već u sjenci, ali druga još uvijek na suncu, dok su visoke kuće bile upravo svatovski obasjane. Kao da je kiša, koja je padala od sinoć uveče do prvih popodnevnih sati toga dana, oprala i nebo: bilo je modro i čisto kao u planinama gdje nema ni prašine ni čade. I zrak je bio svjež, gotovo planinski. Došavši do mosta, ona skrene na nj. Već je bila na drugoj strani, ali se vrati, zastane nasred mosta, nasloni na kamenitu ogradu i zagleda u nabujalu, prljavu rijeku. Šteta da znam plivati. Popneš se na ogradu, baciš u vodu i za nekoliko minuta, možda i sekundi, svemu je kraj. Voda te odnese, a kada tvoje truplo poslije tjedan dana ili još kasnije izvuku na suho, toliko je promijenjeno da ga nitko ne može prepoznati. Polože ga u lijes, pokopaju i gotovo. Gotovo, gotovo, gotovo! Ali ja znam plivati, čak veoma dobro. Još neko je vrijeme buljila u smede, blatnjave vode nabujale rijeke, a zatim ode na drugu stranu. Nakon nekog vremena ugleda nedaleko ispred sebe crkvu Notre Dame, svu zažarenu od sunca na zalasku. Nije li Franchon rekla da je u crkvi Notre Dame najljepše neposredno prije sunčeva zalaska? Pospješi korake.
S prostranog, gotovo praznog trga ušla je u crkvu. Na rijetke posjetioce, vjernike ili samo znatiželjnike, koji su stajali pod visokim svodovima, spuštao se polumrak, no prozori su se žarili u živim bojama i bacali sjaj na šiljaste svodove, vitke stupove i sivkaste zidove. Lijepo, zaista lijepo. Ali ne više. Samo onih nekoliko tjedana, dok me teta Katra tako zdušno pripremala za ispovijed i pričest, osjećala sam u crkvi nešto tjeskobno, tajnovito, pogotovu ispred oltara s ozbiljnim svecima, poslušnim sveticama, te brojnim, dobroćudno nasmiješenim andelima i andelčićima. Kasnije ne više. I sve ono što mi je teta Katra tada pričala s takvim zanosom, uskoro, veoma brzo, izgubilo je svu privlačnost. Ostalo je samo sjećanje, sjećanje na izniman, tjeskoban, a ipak usreć- ljiv doživljaj. Prvi put u školi, prvi put na plesu, prvi put u planinama, prvi put na pričesti. No teti Katri su ispovijesti i pričesti još uvijek nešto tajnovito i milosti puno, a crkva, pak sa svim onim što je u njoj, najsvetije mjesto na svijetu. I Franchon voli crkve, naročito tu crkvu Notre Dame, ali joj, koliko sam vidjela, crkveni obredi i molitve ne znače ni izdaleka toliko koliko teti Katri. Dakako, teta Katra je već dugo sama, a Franchon ima sina s porodicom. Ubogi Jeannot! Tu je zapalila svijeću za njegovo ozdravljenje i prvi put poslije rata, kako mi se povjerila, gorljivo se molila da joj molba bude uslišana. A meni molitva ne bi pomogla. Teta me učila da pomaže samo ako vjeruješ, ako vjeruješ u boga i, dakako, u to da je bog svemogući i da bi ti mogao pomoći. A ja te vjere ne poznajem. Mene se vjera tek malo dotaknula. Ubrzo nakon one tako neobično, pa ipak lijepe, prelijepe "tetine" jeseni, priče o Adamu i Evi, pa o raju, Josipu, Mariji i Isusu bile su za mene još samo bajke, ostalo je samo lijepo sjećanje na
njih. A sjećanje nije vjera. Znači, molitva (uostalom: znam li uopće još kakvu molitvu?) meni ne bi mogla donijeti pomoći. Za mene nema spasa, ni tu dolje u tami tajnovita sumraka, ni tamo gore u duginoj svjetlosti, ni na pariškim ulicama i bulevarima, nigdje ga nema, nigdje.
Razbijena, kakva je bila ušla, takva je i napustila crkvu. Trg je već prekrila sjena, ali se crkva još kupala u suncu. Popni se još i na toranj i prošetaj po krovu! Na Eiffelov toranj ne idem, rda ga nagriza i jednog će se dana srušiti, medutim, na crkvu Notre Dame popet ću se i dvaput, čak triput na godinu. Neće ti biti žao, Jelko, lijep pogled, a one nakaze toliko su zabavne i smiješne, premda beskrajno ružno reže na čovjeka. U redu, idem gore, sve što mi je Franchon preporučila bilo je vrijedno obilaska.
Stvarno, pogled se širi i širi, a i sunca ima sve više i više. No kamenite nakaze, koje su se cerile sa svakog ugla, sa svakog produžetka, Jelki se nisu činile nimalo zabavne i smiješne, naprotiv, bile su sve strašnije. Isprva su joj se samo nijemo cerile i pakosno joj se mrštile, a kad je sunce utonulo iza Latinske četvrti i zaogrnu ih mrak, tada su progovorile. Tako, dakle, chere mademoiselle, došli ste u Pariz da biste se oslobodili one grudice, sada već grude, koja vam u Ljubljani nije dala da mirno spavate. Uopće niste mislili kako ćete se otarasiti tereta koji vas je lomio tjelesno i dušeyno, jednostavno ste doputovali, uvjereni da vas u Parizu čeka spas. Ni pitali se niste kakav bi taj spas trebao da bude. Pariz je stvarno dovoljno daleko od oca i majke, od škole i kolega i kolegica, od Ljubljane, pa i dovoljno velik da se u njemu izgubi, evo, ovakva sedamnaestogodišnjakinja zajedno sa svojom grudom i sa svim svojim duševnim i tjelesnim mukama. I prvih ste se dana zaista izgubili u njemu. Potpuno ste se prepustili ljepotama koje vam je Pariz otkrivao u muzejima i galerijama, na velikim bulevarima i prostranim trgovima, pa i u mračnim uskim ulicama i na samotnim šetalištima. Kao da ste smetnuli s uma zašto ste zapravo došli, vi ste zadivljeni stajali pred slikama u Louvreu, zaneseno ste slušali pariške svirače, pjevače i muzičare, ili ste se pak prepuštali pariškom uličnom životu. Kad ste kasno noću lijegali, bili ste tako izmučeni od nesvakidašnjih doživljaja da ste smjesta zaspali, a drugog ste se dana budili istom kad je brižna Franchon pokucala na vrata vaše sobe. Zar ne, ni pomisliti niste mogli da na svijetu ima toliko ljepote, da život može biti tako bogat? A u gospodinu Gramontu našli ste drugog oca, u gospodi Gramont drugu majku, kakve nikad niste imali, a Franchon je pak vaša teta Katra, zar ne? No poslije tih prvih, opojnih dana na vašu je svijest i savjest ipak stalo kucati: a što sa mnom? Jesi li na mene, na svoju grudicu, grudu, potpuno zaboravila? Nikako nemoj, ja rastem, a ti se oduševljavaš Mona Lisom i predaješ se muzici francuskog govora u Comedie française; svakog dana, svakog sata ja sam sve veća, tražim sve više. I jednog dana, ti si vjerojatno već izračunala kojeg dana, doći ću na svjetlo dana, bilo to tebi pravo ili ne. Tako su vaše muke ponovo počele, zar ne, chére mademoiselle Željká? Obilazili ste muzeje i galerije, zurili ste u obasjanu pozornicu s najboljim pariškim glumcima i pjevačima, šetali ste bulevarima i parkovima, ali ste malo vidjeli, malo ste čuli, samo ste nejasno znali kuda hodate, što vidite, što čujete. Opet je u vama zagospodarilo samo jedno pitanje i sve nasrtljivije tražilo konačan odgovor: što da radim sa svojom grudom, kako da se oslobodim more koja me sve strašnije pritišće? Da se povjerim gospodi Gramont ili možda Franchon?
Kažite, je li bilo tako ili nije?
Jelka se otrgne od kamenitih stvorova koji su sa svih strana nasrtali na nju i potrči kamenitim stepenicama naviše. No tek što je zakoračila na višu terasu, gdje bijaše nešto svjetlije, naceriše joj se nove, još groznije nakaze i rugobe.
Recite, chere mademoiselle Željká, je li bilo tako ili nije?
Bilo je, upravo tako je bilo. Kako bi drukčije i moglo biti? Kod kuće nisam imala nikoga kome bih mogla povjeriti svoju tajnu, stoga sam se predala slijepoj vjeri da me spas čeka tu u Parizu, koji mi se, zbog svega što sam o njemu čitala ili slušala, činilo najljepšim gradom s najljepšim jezikom i najboljim ljudima na svijetu. Nisam se prevarila; duboko sam uvjerena da ljepšega grada nema, francuski je najljepši jezik, a boljih ljudi od gospodina Gramonta i gospode Gramont zajedno s Franchon još nisam srela. Najprije sam se zaista posve predala onome što mi je Pariz tako širokogrudno nudio, no poslije se stalo javljati ono što sam donijela sa sobom. Ali kako da o tome progovorim gospodi Gramont koja ima najbolje mišljenje o mojem odgoju, o mojoj mami i mojem tati, ukratko, o svemu što sam donijela sa sobom u svojem vladanju, svojem govoru i svojem mišljenju? Svojom ispovijesti ja bih uprljala ne samo sebe već i svog tatu i mamu, svoje odgojitelje i odgojiteljice, cijelu svoju domovinu. Pa ni Franchon, iako je doduše pažljiva prema meni, ne mogu to reći. Ona ima svojih briga; još uvijek ne zna da li će automobilska nesreća, koja je prije tri dana snašla njezinog sina, ostaviti loših posljedica po zdravlje njezinog unuka Jeannota. A gospodin Gramont je upravo toliko zaposlen i isto toliko je malo kod kuće kao i moj tata. Da podem, dakle, na ulicu i zaustavim prvu ženu, te da joj kažem što je sa mnom?
Propustili ste, ma chérie, pravi trenutak. Trebalo je progovoriti prvog dana. Onog prvog dana kada su vas gospodin i gospoda Gramontovi poslije večere upitali kako se živi kod vas u kući, što radi tata, kako se osjeća mama, kako vam ide u školi, kakav je život u Ljubljani i u Jugoslaviji uopće. Ispitivali su vas čak i o tome ima li u Ljubljani huligana. Tada ste morali progovoriti što vam je cijelo vrijeme bilo na jeziku. 0 svemu ste pričali, samo o tome što je za vas od životne važnosti, o tome niste ni pisnuli. Kad vas je gospoda Gramont obazrivo upitala imate li momka, vi ste kao kakva nevina djevojka pocrvenjeli i odvratili da momka nemate i da ga još niste ni imali. Grdno ste slagali, ma cherie, imali ste momka? jer odakle onda ona gruda pod vašim srcem? Zar možda ne volite Tomaža i ne voli on vas, iako o tome niste još razgovarali? Znači, slagali ste dvaput, i to prvog dana čim ste ušli u kuću koja vas je primila kao rodenu kćerku. Ni narednih dana niste progovorili, štaviše, u Louvreu ste letjeli od slike do slike, od kipa do kipa, u Comedie française i u Operi pljeskali ste pariškim umjetnicima, kao da za vas ne postoji na svijetu ništa drugo već jedino umjetnost. Svojom šutnjom i svojom bojažljivošću vi ste svoj nimalo zavidan položaj samo pogoršali. Kako vas je samo pogodilo kad je gospodin Gramont prvi put progovorio o odmoru!
"Tako, dragi moji, što se tiče odmora, sve je uredeno: prvoga idemo!" Gospoda Gramont je zapljeskala.
"Znači, kako je dogovoreno: prvo na more, zatim u planine?"
"Da, draga moja Rosalie, najprije deset ili jedanaest dana na moru, a zatim jedanaest ili deset dana u planinama!"
Bili su veseli kao djeca što mogu i vas pozvati sa sobom, no vi ste problijedjeli kao krpa.
"Na more?" promucali ste.
"Da, na Azurnu obalu, u Menton, a potom u Alpe, u okolicu Briançona! Tri tjedna
čiste vode i čista zraka, tri tjedna akumulacije životne snage!"
"I vama će. Jelko, to dobro doći, Pariz je u srpnju strašan, vruće je, sparno i pusto!" "Dabome, idemo autom, provozat ćemo se čitavom obalom od Nice do talijanske
granice, a zatim ćemo pogledati i naš planinski svijet."
A zatim još su nabrajali što vas sve, chére mademoiselle Željká, čeka u prva tri tjedna mjeseca srpnja. A vi, ma cherie?
Blijedjeli ste i zamuckivali nekakvu zahvalu, koja zapravo i nije bila nikakva zahvala. I tako se svemu što vas je sve više i više nagrizalo priključio još i novi problemčić: kako da podete na more i u planine kad će se ondje još prije otkriti da vi niste ništa drugo već sinja šumska kukavica koja bi htjela svoje malo ptiče podmetnuti u tude gnijezdo. No počele su pripreme jer to treba da bude istom pravi odmor: kupanje od ujutro do uveče i pješačenje po planinskom kraju, a spavanje u šatoru. Bili ste u sve težem škripcu, zar ne? Da li da odmah progovorim ili da podem na more i tamo kažem? Ili možda postoji i neka treća mogućnost? Upravo tu treću mogućnost vi ste tvrdoglavo tražili.
Što sam mogla? odgovarala je Jelka rugobama koje su slijeva i zdesna nasrtale na nju svojim širom otvorenim gubicama u kojima su se, iako je bio mrak, ljeskali rijetki, igličasti zubi.
Što sam mogla? ponovi piskutavim glasom najbliža i najogavnija rugoba. Ipak ste naposljetku našli onu treću mogućnost: izašli ste na svjetlo sa svojom maturalnom zadaćom koja je bila već u Ljubljani najlukavija isprika za što hitniji odlazak u Pariz. Uzela sam tri Moliereove komedije, "Tartuffea", "Škrca" i "Mizantropa"; prvih dana srpnja u Comédie française na rasporedu je "Tartuffe", a sredinom mjeseca "škrtac". Za mene bi bilo veoma važno da vidim te dvije predstave, uopće rado bih se posve posvetila svojem zadatku. Upisat ću se i u večernji tečaj francuskog jezika, rado bih malo dublje ušla u francusku gramatiku, francusku fonetiku i francusku literaturu, šteta je, čini mi se, da izgubim deset dana na moru, koje imamo i kod kuće, pa deset dana u planinama, koje takoder imamo kod kuće, dok medutim Pariz nemamo, Pariz je samo jedan, jedinstven. Tako ste i slično tome govorili, chere mademoiselle Željká. Svakog dana, svakog sata pronalazili ste nov razlog samo da ostanete u Parizu. Gospodin Gramont i gospoda Gramont nisu mogli vjerovati svojim ušima. A kako bi i mogli? Svaka bi djevojka obliznula svih pet prstiju samo da može vidjeti najljepše ljetovališne predjele na Azurnoj obali i u francuskim Alpama. Odbacivali su vaše razloge, misleći isprva da ste stvarno ludo zaneseni školom i da vas stvarno toliko mnogo brine vaša
maturalna zadaća, za koju ćete imati dovoljno vremena i u toku školske godine, jer to neće biti nikakva dizertacija, već malo obimnija domaća zadaća, a zatim su mislili da se možda bojite da bi, zauzvrat, druge godine vaš tata i vaša mama morali voditi njihovu kćerku Ivette najprije deset dana po Jadranu, a potom još deset dana po Julijskim Alpama. Dokazivali su vam da, zauzvrat, ne treba ništa drugo već samo to da im tata i mama ustupe na dva tjedna vikendicu koju grade na moru, jer će ostalo vrijeme provesti na putovanju po Jugoslaviji, kamo će se dovesti svojim autom, sa šatorom i svime što je potrebno za ljetovanje, a što se pak tiče zadaće, čak se gospoda ponudila da će vam priskočiti u pomoć, tako da ćete je već za tjedan dana poslije povratka moći napisati. Smjesta ste našli novi razlog: oprostite, na moru se uopće ne osjećam dobro, zato veoma malo i odlazim na more, naročito ljeti. Rumenilo vas je odavalo da izmišljate, da u svoje izmišljotine ni sami više ne vjerujete, no ipak niste prestali. Prestali su naposljetku Gramontovi. U redu, ako je tako, ostat ćete tu u Parizu. Možda ćete doista imati od toga više koristi nego od plaže i planina, a možda je zaista dobro da stan nije prazan, naime, Franchon će s malim Jeannotom, kad ga puste iz bolnice, sigurno morati u Lens, da pazi na njega dok sasma ne ozdravi. I tako ste, chere mademoiselle Željká, ipak obmanuli to dvoje dobrih ljudi, kao što ste prije toga obmanuli svoga tatu i svoju mamu. I danas prije podne odvezli su se sami. Franchon, pazite na našu Jelku, neka previše ne bulji u knjige, dobro joj kuhajte i podite s njom ponekad u šetnju! I vi malo više priuštite sebi, evo, ovdje je novac za hranu, a tu za kazalište i kino! A ovo ovdje je za maloga Jeannota! Želim da što prije ozdravi. Samo se vi odvezite s njim u Lens, kasnije ćete oprati i pospremiti stan. O, koliko je još bilo savjeta, a vi ste jedva čekali kada će se već jednom smjestiti u auto i odvesti. Prema planu, trebalo je da se odvezu još jučer, ali su zbog oluje odložili odlazak za danas. Kako ste se samo bojali da će vas ipak povesti sa sobom. Čitavu noć niste stisnuli oka, a ujutro ste se čitav jedan sat lickali pred ogledalom samo da sakrijete svoje bljedilo i onih nekoliko pjega zbog kojih vas je već u Ljubljani boljela glava. Ipak je gospoda opazila da s vama nešto nije u redu. Slabo vam je, Jelko? Nije, nije, gospodo, upravo dobro se osjećam, samo sam nešto lošije spavala. Mislim da bi vam more ipak dobro činilo. Ako vam stvarno ne bi činilo dobro, mogli biste se za tri ili četiri dana vlakom vratiti u Pariz.
Što kažeš, Charles? To je sjajna ideja, Rosalie! A vi ne i ne, bljedilo nije ništa naročito, tako je s vama uvijek jednom u. mjesecu. E ako je tako, tada zaista ne možete, jadnica, na put, a ni na more. Dakle, krenimo sami. Šteta, šteta! A vani još uvijek oluja. Takvog nevremena, tvrdila je Franchon, već odavna nije bilo nad Parizom. Prestalo je tek pred podne. Tako, a sada možemo ići. I ovdje ćete takoder imat prijatne dane jer vam je oluja očistila i oprala nebo. I tako, napokon su sjeli u auto i odvezli se. Kako ste im samo prijetvorno mahali sve dok se nisu izgubili iza ugla, a zatim ste otrčali gore u stan i jadnoj Franchon, koja je još uvijek sva smušena zbog automobilske nesreće u kojoj zamalo da nije izgubila sina i unuka, slagali kako ćete se tobože odvesti u Latinsku četvrt gdje ćete nakupovati knjiga za svoju maturalnu zadaću. Na prvoj ste stanici stvarno ušli u podzemnu željeznicu, ali se niste odvezli u Latinsku četvrt, uopće niste ni pogledali u kojem smjeru vozi vlak u koji ste bili ušli; čitav sat i više vozili ste se ispod Pariza, a zatim izašli, ne vodeći računa gdje ste zapravo. Napokon ste, dakle, ipak spoznali da za vas nema spasa. Iz podzemlja ste izašli u Bulonjsku šumu. Čitavo
popodne tumarali ste ispod krošanja s kojih je neprestano kapkalo, a prije neki sat opet ste se spustili u podzemlje i odvezli do Slavoluka pobjede, a odatle pješice do Seine, pa dalje obalom, da bi se napokon popeli ovamo gore, kad ni dolje u crkvi niste našli izlaz iz svoje nevolje. Spas očekujete, dakle, od nas koje su stavili ovamo da se smijemo i rugamo ne samo ljudskim greškama i ljudskoj nerazboritosti već i ljudskoj nemoći i ljudskim patnjama. Smijemo se svemu što je ljudsko, jer je sve prolazno, kako sreća tako i nesreća, kako smijeh tako i plač, užitak i patnja, ljubav i mržnja. Život se rada sa svim svojim velikim, tako se čovjeku čini, a zapravo veoma veoma sitnim srećama i nesrećama, te opet usahne. Dode i ode, diže se i pada, rada se i umire. Mnogi žele dugi život. Ali, zar sedamdeset godina znači mnogo? Sedamdeset ili sedamnaest, kakva mala razlika! Nije vrijedno da je čovjek uzima u obzir. Da, tako je to, chére mademoiselle Željká! Ali, čemu filozofirati? Niste li u posljednje vrijeme već previše razmišljali? Na kraju krajeva, treba odgovoriti bez mnogo razmišljanja na pitanje koje vas muči od one svibanjske večeri kad vam je postalo jasno što je i kako je s vama. A to pitanje glasi: što sada?'
Da, što sada?
Sada ste, dakle, sami tu u Parizu, ako isključimo Franchon, Osim nje nitko ne zna za vas, osim nje nitko vas ne poznaje. Pa ipak, niste sami. S vama, u vama živi gruda koja će za manje od dva mjeseca doći na svijet kao dijete. Da, sada više nema u to nikakve sumnje: rodit ćete. Gdje ćete roditi i kako? Valjda ne kod Gramontovih koji i ne znaju da ste u drugom stanju? Ali ni na ulici. Znači, ići ćete u bolnicu, u rodilište? Hoće li vas uopće primiti? Vi ste strankinja i imate tek toliko novaca da možete platiti tečaj koji bi navodno tako rado posjećivali. Tata vam nije mogao dati novac za rodilište jer nije znao da idete u Pariz da rodite. Ni mama. Da, da, chére mademoiselle Željká, došli ste ovamo u Pariz zato da rodite, iako to niste htjeli samoj sebi priznati ni ondje u Ljubljani, ni prvih dana ovdje u Parizu. A sada, nikakvog više izmotavanja, chére mademoiselle: rodit ćete, dobit ćete dijete. I što tada? Što ćete s djetetom? Hoćete li ga odnijeti u podzemnu željeznicu ili ispod jednog od mostova iznad Seine? Dabome, ne mislite valjda da dijete ostavite Gramontovima u znak zahvalnosti što su vas tako lijepo primili? Ili, odvest ćete se s njim kući? Jelko, što to držiš u naručju? To je dijete, mama... Vidim da je dijete. Jesi li ga pokupila na ulici, da li ga je tko ostavio na našem pragu? Ne, draga mama i dragi tata. Je li to možda dijete Gramontove kćerke? No, to je baš čudna zamjena, tako se ipak nismo dogovorili. Ne, draga mama, dragi tata, to je moje dijete... Tvoje dijete? Jelko, jesi li još normalna? Tvoje dijete? Da, draga mama, dragi tata, moje, moje dijete ....
http://ww w.bálk˙andowńloád.org/ nâná
Nakaze i rugobe, koliko ih je god bilo naokolo, udariše u silnu dreku. He-he-he, moje dijete! Ho-ho-ho, moje dijete! Hu-hu-hu, mooojeee diijeeeteeee...
Jelka otrgne pogled od njih, grčevito se uhvati za kamenitu ogradu pred kojom je stajala, te se izgubljeno osvrne oko' sebe. Kuće, ulice, trgovi i parkovi tonuli su u mraku večeri koja se spuštala, ali tamo daleko dizao se iz sivila vitak stup i na njemu se stala paliti svjetla.
Eiffelov toranj!

Toranj samoubica!
Eiffelov toranj! Toranj samoubica!
Toranj samoubica! Tamo, tamo je spas! Spas! Spas! Spas!
I opet dreka kamenitih rugoba i nakaza: He-he-he, spas! Ho-ho-ho, spas! Hu-hu-hu, spaaaasss ...
Otrgne se od ograde i potrči ,niz uske kamenite stepenice, a za njom su se smijale kamenite nakaze i rugobe, cerili se kameniti davli i čudovišta koja su prije nekoliko stoljeća graditelji katedrale Notre Dame posijali po obim tornjevima.
Hitala je obalom Seine mimo bukinista koji su još uvijek bdjeli uz svoje knjige i crteže. Sada je imala cilj pred sobom, dizao se ondje daleko iz mraka u tamno nebo i na njemu se palila i gasila svjetla. Čak i onda kad su ga sakrivale kuće, ona ga je vidjela. Bio je vitak, visok i svijetao dok su svjetla gorjela; kad su se pak svjetla pogasila, bio je taman, crn, jedva raspoznatljiv. Popet ću se na vrh, pješke ili dizalom, tri stotine metara visoko, a potom još samo nekoliko minuta, možda samo jedna sekunda, i svemu, svemu će biti kraj.
Kraj. Kraj. Kraj.
Osjećala je pravu slast dok je ponavljala tu kratku riječ: kraj, kraj, kraj.
Kraj! Kraj! Kraj!
Nikakvih mučnih pitanja više, ni velikih ni malih, kako će sakrivati svoju grudu, kako će i dalje varati ljude, kako će biti tada kada gruda dode na svijet... Sve je spaseno; Eiffelov toranj, toranj samoubica diže se u Parizu, upravo radi njega ona se i dovezla u Pariz, sada je tu usred Pariza, a Eiffelov toranj diže se tamo malo dalje i čeka na nju, na nju i na njenu grudu.
Dolazim, chére Tour Eiffel, dolazim dolazim!
Dolazim, Dolazim! Dolazim!
Na obali je bilo više ljudi, na ulicama pak sve više automobila. I ljudi i automobili sve više su zadržavali Jelku, a crvena semaforska svjetla takoder su joj priječila put. Smetala su joj i ulična svjetla koja su se palila, a iz stambenih i trgovačkih kuća takoder je dopiralo sve više i više svjetlosti. Više nije vidjela Eiffelov toranj, čak, ni u stvarnosti, ali ni u mislima, no znala je put koji vodi do njega. Medu riječi kraj, kraj, kraj, te dolazim, dolazim, dolazim, koje su je svom snagom vukle za sobom, stale su se probijati i druge, a poradale su se u njoj i druge misli.
Nije li to bulevar St. Germain? Da, da, bulevar St. Germain. Kako je širok i prav! I kako je pločnik širok! Kad bi imala fiskulturne cipele i trenirku, potrčala bi po njemu. Bilo bi to nešto izvanredno: trčati kroz Pariz. Dobro trčiš, bila bi dobra trkačica na srednjim prugama, upiši se u "Olimpiju!" Hoću, hoću, drugarice! Ali sam se tako dugo
nećkala da od upisa nije bilo ništa. Toliko planova, od kojih nije bilo ponajviše ništa, toliko odluka, a nisu se ostvarile! Ali, ovaj put neću skrenuti s puta prema Eiffelovu tornju! Franchon kaže da te nagriza rda i da ćeš se prije ili kasnije srušiti, iako te s vremena na vrijeme oboje od vrha do dna; barem malo još stoj, barem pola sata, četvrt sata! Neka budem ja posljednja koju ćeš spasiti, spasiti. Čekaj me, chére Tour Eiffel, samo malo još pričekaj...
Pričekaj! Dolazim! Kraj!
Gle, knjižara! Nove i stare knjige, i kako jeftine! Umjesto što se vozim podzemnom željeznicom u Comedie française, ići ću pješke i imat ću Corneilleovu tragediju, Moliereovu komediju ili Lamartinove pjesme. Samo trenutak, da malo predahnem. Moliere: "Les precieuses riducules". Te vesele igre još nemam. Monsieur Alors pričao nam je čitav sat o njoj. Sjedite, molim! To je za pariške precioze bilo suviše obično, pregrubo. Izvolite udovoljiti žudnji ove sjedalice za vama ... za vašom debelom stražnjicom ... Pik i Raglja, nemamo sat neslanih šala, već sat francuskog. Kavaljer nije rekao preciozi: Lijepe su vaše oči, već: Čudesna su ogledala vaše duše ... Baš ću je kupiti i još danas pročitati... Ali, čemu? Zadaću neću raditi, noćas neće više biti ni mene, a sa mnom ni mojih osjećaja ni misli, mojih prava ni dužnosti, ničega, ničega. Ostat će samo moje ubogo, zdrobljeno tijelo. Ležat će u jednoj od pariških mrtvačnica, a možda će biti već pokopano na jednom od pariških groblja. Na kojem? Na groblju Pere Lachaise zasigurno ne. Lijepo groblje; već drugog dana u Parizu položila sam na Chopinov grob dvije ruže, a jednu na Bizetov. Šteta što neću ležati u njihovu susjedstvu. Na moj grob nitko neće donositi cvijeća, za moj grob nitko neće znati. Zaista neće znati? Zar tako dugo neće doznati sve dok se ne utvrdi čije je to jadno, usmrćeno tijelo pod Eiffelovim tornjem? Potom će pozvati Gramontove s mora, a zatim će javiti još i u Ljubljanu. Divlja vožnja s Azurne obale, tu pak saslušanje i zatim pogreb, a u meduvremenu tu će već biti i mama, koju će pozvati s mora, samo s drugog, pa tata, koga će pronaći tko zna gdje. Ne, ne, ne želim da imaju sa mnom neprilika ni onda kad mene više ne bude! Nitko se nije nikada bogzna kako bavio sa mnom, i zar da moje tijelo, moje truplo prouzrokuje toliko znoja i neprilika? Ne, ne!
Okrene se da ode.
"Mademoiselle, kupit ćete knjigu?" Jelka osupnuto pogleda prodavačicu.
"Mademoiselle, knjigu ćete sigurno kupiti, zar ne?" reče prodavačica prijazno se osmjehnuvši.
Tek sada Jelka ugleda u svojoj ruci Moliereove "Les précieuses riducules". "Svakako, svakako!" pohita sva zbunjena i posegne u torbicu po novac, izruči ga
prodavačici i pobrza dalje.
"Čekajte, čekajte, za taj novac možete dobiti deset takvih knjiga!" Automatski uzme sitniš, spusti ga u torbicu i odjuri dalje.
Na raskršću, gdje ju je zadržalo crveno svjetlo na semaforu, njenu pažnju privuče okrugao razglasni kiosk. Da, da, 4. srpnja u Comedie française daje se Moliereov "Tartuffe". Kartu već imam, mjesto je u parteru. To je zato da biste čuli svaku riječ i vidjeli svaku kretnju. Dobro pogledajte i kostime i pazite na izgovor! U Comedie française možete čuti najljepši francuski jezik. Hvala, hvala, gospodo. Moliéreova "Tartuffea" vidjela sam već dvaput, prije nekoliko godina u Mariboru i preklani u Ljubljani. Prvi put sam se čudila neobično odjevenim ljudima i smijala se kad su se drugi smijali, iako nisam znala čemu se zapravo smiju, a drugi put, preklani, nisam se smijala, nisam se mogla smijati ni tada kad su se drugi smijali, upravo grohotali. Zar da se smijem obmanutom Orgonu ili još ružnije obmanutoj gospodi Pernellovoj, njegovoj majci, ili pak pokvarenom Tartuffeu?
Prekjuče je gospoda ležala,
jer ju je neizmjerno glava boljela. A Tartuffe?
Tartuffe? Zdrav kao dren,
čvrst i čio, rumen, dobro nahranjen. Jadnik!
Čitavog dana ništa joj nije mirisalo, uveče...
Ali, ja prekosutra neću slušati te stihove u originalu, prekosutra će jedno mjesto u parteru Comedie française biti prazno.
Zašto neću slušati "Tartuffea" u originalu, zašto će ono baršunasto sjedalo ostati prazno?
Prije no što je mogla odgovoriti samoj sebi, na semaforu se pokaže zeleno svjetlo, i ona pretrči preko raskršća.
Na onoj strani polako nastavi svoj put. Da, idem prema Eiffelovu tornju, prema tornju samoubica. I to ne zna nitko. Čak sam i ja na časak zaboravila. Mama je u ovaj čas sigurno u Umagu, ili se barem vozi prema moru; prvoga, jučer, počeo joj je odmor, a tata će se odvesti na more tek u nedjelju, ako nije negdje na jugu zemlje ili čak u inozemstvu. Mama će sigurno biti cijelo vrijeme kraj radnika da ne bi zabušavali, a tata će se od ujutro do uveče pržiti na suncu. Jelko, poškropi tikvu! I debeljuškasta djevojčica svijetle kose otrčala je u more, zahvatila kanticom vode i poškropila tatinu glavu. Tako, sada će opet rasti! Što će rasti, tata? Ta misli! A sada nakvasi još i prijevoj! Djevojčica je opet otrčala s kanticom po vodu i nakvasila još i tatina leda. Zatim još Rtić dobre nade, stražnjicu, pa obje noge, Scilu i Haribdu. Djevojčica je rasla, pa pošla u školu, u toku školske godine učila je, za igre je bilo sve manje i manje vremena. Za praznike je tu i tamo još zalijevala tikvu, prijevoj, Rtić dobre nade, te Scilu i Haribdu svojeg tate. Kako ste djetinjasti, treba još samo to da vas tko vidi! Neka, može nas čak i fotografirati, zar ne, Jelko? Dabome, dabome. A potom se upisala u gimnaziju. Odsada ni tata više nije imao vremena i volje za igre i šale, čak i na moru je proučavao zakone,
odredbe i propise, mama je čitala političke brošure, a ja... Svejedno što sam radila ja, tata i mama više me nisu vidjeli, imali su suviše svojih briga. Zato nisu mogli opaziti ni to kada se grudica u meni pomakla, kako je rasla i rasla, sve dok me konačno nije otjerala u svijet i sada me goni u smrt. Ni to tata i mama ne znaju, čak i ne slute. Ni Gramontovi ne znaju što je donijela sa sobom ta nerazumna, ta nesretna slovenska djevojka. Modri "ami" s bijelim krovom upravo sada juri prema Marseilleu, možda već od Marseillea prema Nici. Stvarno je Jelka luda, u te najvrućije srpanjske dane kuhat će se u Parizu. Umjesto da se kupa, sunča i uopće uživa na praznicinia, gledat će i čitati Molierea kao da joj se s onom maturalnom zadaćom doista toliko žuri, a uveče će pohadati tečaj kao da ne bi isto toliko, ako ne i više, naučila i u razgovoru s nama. Baš nimalo dijete života. Ne, nije bilo pametno što je nismo poveli sa sobom ... Ali, zašto mlatim praznu slamu, Eiffelov toranj, toranj samoubica, ipak me čeka. Kako je još daleko do njega? Ne bi li bilo najbolje da se bacim ravno pod kakav auto? Zašto da hodam još deset, dvadeset minuta? Pariški autobusi imaju strašno velike kotače. Bacit ću se pred njih i — gotovo. Baš tu može biti kraj. Kraj, Kraj! Kraj! Kočnice će, doduše, zaškripati, ali će tada biti već prekasno. Hitro će se okupiti ljudi, odnekle će se dovesti policija i dojuriti kola za spasavanje. Pokupit će truplo nepoznate djevojke i odvesti ga, a na ulici će ostati lokva krvi...
"Ne, ne!" krikne Jelka i s užasom odskoči s ruba pločnika kad je dojurio prema njoj prvi autobus. Zelena neman na velikim crnini kotačima s bukom projuri mimo nje, ali je Jelka još neko vrijeme stajala nasred pločnika, tek potom nastavi put. Isprva je koračala brzo, no uskoro joj korak stade zapinjati. Neće li i tamo ispod Eiffelova tornja ostati lokva krvi? Najprije, medu ljudima, šarenim čunjićima, koji će zbunjeno zastati, moje zdrobljeno tijelo, potom pak samo lokva moje krvi, ali će šareni čunjići opet brzati za svojim poslovima, kao da se ništa nije dogodilo, čak će gaziti po mojoj krvi...
Jelku zaustavi gomila ljudi. Nesreća? Ne! Muškarac u modrim kupaćim gaćicama i crvenim papučama zgrabio je u krugu gomile motku s velikim crnim kuglama na svakom kraju i stao je polako dizati. Mišice na rukama, debelima kao greda, napele su se, ali na širokom znojnom licu nije za- igrao ni jedan jedini mišić. Motka s kuglama dizala se malko nesigurno sve dok nije zastala nepomično u podignutim rukama. Naokolo zaori pljesak.
Jelka pode dalje, ali su njeni koraci bili sve sporiji. Zar doista moram baš večeras na Eiffelov toranj? I sutra, pa i prekosutra toranj će se još dizati. Još desetljećima, kako je rekao gospodin Gramont. Nikamo mi se ne žuri. Sama sam u Parizu. Konačno sam ipak sama. Franchon se mora brinuti o Jeannotu, neće dospjeti da se zanima za mene. Moći ću raditi što god budem htjela, danas, sutradan, tri tjedna, tri duga tjedna ... Zašto dakle baš večeras?
Opet gomila ljudi. Nesreća? Ne! Akrobat? Takoder ne. Sto je onda? Ulični pjevači.
Umiješa se medu ljude. Još se nije pravo ni osvrnula, a crnokosi, strašno suh muškarac već je zgrabio u ruke gitaru, koja je bila prislonjena na stablo, malena, okrugla ženskica digla se s tronošca, a kudravi dječak stao je dijeliti okupljenim gledaocima nekakve listiće. Izvolite, gospodo, molim, gospodine! Pjevajte s nama,
gospodice! Jelka ispruži ruku i uzme listić. Uto je muškarac već počeo svirati na gitari, žena je zapjevala, a dječak je i dalje dijelio tekst i poticao na pjevanje. Izvolite i zapjevajte s nama! Stvarno su zapjevali: dva mlada čovjeka, koji su stajali zagrljeni oko pasa, pa momak u bijeloj košulji i postarija žena. Gospodice, pjevajte s nama, to je najnovija pjesma, danas je pjeva samo naša porodica, sutradan, prekosutra pjevat će je cijeli Pariz. Jelka samo zirne na listić. Budući da su pjevali već svi oko nje, to zapjeva i ona. Barem bih tati morala javiti zašto ću učiniti ono što moram učiniti sutra, prekosutra ili za tri tjedna. Napisat ću mu dulje pismo, sve ću mu obrazložiti, bacit ću pismo na poštu i tek potom... Da, ipak se moram oprostiti. Tata me voli, veoma voli. I od mame se moram oprostiti, iako... A sada, poštovani, još jednom! Tko ima dobar sluh, već poznaje melodiju, tko dobro pamćenje, zna i tekst. Probajte! U redu, još jednom! Umjesto pogrebne pjesme. Gospodice, vi imate divan glas, šteta što niste moja sestra. I meni je žao. Kad bih imala bracu, ne bih bila tako sama i ne bih sada odlazila na Eiffelov toranj. Mnogošta bilo bi drukčije. Uopće, moglo bi biti drukčije. Molim, prilozi za note i za strune, sve drugo je zabadava! Hvala, gospodo, hvala, gospodine, hvala lijepa, gospodice! Pričekajte, zapjevat ćemo još jednu pjesmu, još ljepšu nego što je bila ova! Tekst je na drugoj strani! Neka, naučit ću još jednu pjesmu, što više čovjek zna, više i vrijedi. Teto Katro, ta tvoja pouka za mene više nema prave vrijednosti. I tebi bih, teto Katro, morala pisati. Bilo bi još bolje ako bih ti ispričala, zaista bih se mogla odvesti najprije na štajersku. Eh, što sam sve mogla učiniti! Mogla sam onog zimskog dana ostati kod kuće, makar me Ada ne znam kako molila, makar me mama ne znam kako nagovarala da ipak odem. Nije li ta pjesma još ljepša nego prijašnja? Već sutradan pjevat će je pola Francuske. Tko još nema nota? Molim, izvolite! A sada još jednom, glasno i hrabro! Divne glasove imate, mogli biste pjevati u crkvi Notre Dame. čak u Operi. Zapravo, tu je lijepo, nad tobom ljetna noć, vjerojatno sa zvijezdama, oko tebe svjetla, ulicom jure automobili, sve se kreće, sve nekamo juri, svima se žuri, a ti stojiš na uličnom uglu i pjevaš. To je moguće samo u Parizu. Kako su duhoviti i vedri Parižani! Gospodin Gramont zbija šale iako se drži ozbiljno, a gospoda uvijek ispriča za stolom barem jedan školski "štos" s kojim se Pikovi i Ragljevi ne mogu ni mjeriti. I zatim je dovoljno vedrine za čitavo popodne. A ne može se reći da gospodin Gramont nema mnogo posla i briga, bavi se izvozom strojeva što ih gradi njegova tvornica, a gospoda Gramont držala je nastavu na večernjoj školi sve do kraja srpnja. Sve dok se onaj Amerikanac ili Englez nije zaletio u "spaček" njenog sina, tako da je ubogi Jeannot bačen u prozorski okvir, te su ga u nesvjestici i sa slomljenom nogom morali odvesti u bolnicu, čak je i na licu Franchon čitavog dana lebdio smiješak. A sada, molim, prilozi za note i strune, pouka i pratnja bili su besplatni! Hvala, gospodine, hvala! Gospodice, vi ste već dali, dva puta ne uzimamo, nismo gulikože, pjevači smo, umjetnici. Dječak izruči skupljeni novac ocu, a nerasprodane listiće, note s tekstom, spremi u izlizani kovčeg i zaputi se za majkom koja je s tronošcem u ruci već skrenula u pobočnu ulicu, a za njima otišao i otac s gitarom preko ramena. Do videnja, i dobro raspoloženi pjevajte naše pjesme! Ljudi se stadoše razilaziti, šutke ili gundajući djelić melodije prve ili druge pjesme, no Jelka je još uvijek stajala na uglu sa sitnim listićem i Moliereovim "Smiješnim preciozama", te smedom torbicom u rukama. Šteta što su otišli.
Tek kad su koraci utihnuli, ona pretrči preko raskršća i otrči dalje. Gdje je toranj?
Noćas će biti moj, a sutradan neka pripadne kakvoj drugoj djevojci. No opet se zaustavi. Nisam li zalutala? Ne, tamo je ipak, nije više daleko. I časak zatim već je koračala dalje, polako, umorno. Kako je vitak i koliko svjetla gori na njemu! A drugdje se svjetla već gase. Franchon sigurno već spava. Ne, otkako je Jeannot u bolnici, ona liježe istom poslije ponoći, a ustaje već u zoru. Kako da spavam, a još uvijek ne znam kako je s Jeannotom? A gospodin i gospoda Gramontovi sigurno su već legli; blizu Nice ili gdje drugdje uz Azurnu obalu. Spavaju pod šatorom koji su podigli na obali. More zapljuskuje o stijenje, možda je u blizini kakvo stablo koje šumi, inače se ne čuje ni glasa. Kako bi bilo prijatno spavati kraj mora! Spavati, spavati, spavati! Tko je već izgovorio te riječi? Hamlet? Da, Hamlet,
Umrijeti, spavati, spavati: možda sanjati, da, tu je čvor;
to, kakvi bi nam snovi došli u snu
kad bismo se oslobodili ovih zemaljskih spona, to nas zaustavlja; to je ona pomisao
koja nam produžava bijedne godine siromaštva; tko podnosio bi prezir i... i...

Ne znam dalje, a znala sam čitav monolog u originalu i na slovenskom; na engleskom sam morala naučiti, za tri dana, u prijevodu sam ga pak naučila dobrovoljno, u jedno jedino veče. Opet zastane. Nisam li odlučila da ću prije pisati kući? Da, svakako, najprije pismo tati i mami... pa i teti Katri, no, možda, možda samo tati i mami, pa još Tomažu, ne, Tomažu ne, dakle, samo tati i mami, a možda samo tati, tati svakako, ali nekoliko riječi i mami; tek potom Eiffelov toranj, neće ga izjesti rda, neće se srušiti, još i sutradan, još i prekosutra, još tri tjedna stajat će i čekati, strpljivo čekati. Drugo mu i ne preostaje, ali ja mogu učiniti što hoću, sama sam u Parizu, sama na čitavom svijetu...
Nekoliko je časaka stajala neodlučno, a zatim se okrene i polagano, nesigurnim koracima ode u pravcu odakle je došla. Zar da doista odem kući? Da, napisat ću pismo, tati i mami, da, i jednom i drugome, pa gospodinu Gramontu i gospodi Gramont, i još nekome, profesoru Monsieru Alorsu, da, i njemu, pa razrednici, ne, Morani neću pisati, ali zato ću razredu, ne čitavom razredu, već samo Tomažu. Sada, Tomažu, znaš zašto ti nisam dala da progovoriš... Dakle, najprije pisma, tek potom Eiffelov toranj ... Gotovo s olakšanjem osvrne se naokolo. Ta već sam sasvim blizu naše ulice!
Prijede preko bulevara, skrene nadesno i pobrza širokom ulicom bez drvoreda. Još jedno raskršće! To je naša ulica. Kavana, slastičarnica, trgovina cipelama i — naš blok!
Potrči uza stepenice.
Franchon je bila još budna. Da, i. svojoj pariškoj teti Katri moram na rastanku reći koju lijepu riječ, ne, ne bih joj mogla reći, i njoj ću napisati pismo, pisamce. Kako li se brinula za mene, kako mi je pričala o svakodnevnom pariškom životu, koliko me riječi
naučila! Nesreća s Jeannotom veoma ju je pogodila, zato moram učiniti sve da na nju ne padne ni sjenka sumnje da je nešto znala i mogla me spriječiti u mojoj namjeri. Kako da to učinim?
Franchon dode iz kuhinje još prije nego što je Jelka ušla u svoju sobu.
"Jelko, gospodice Jelko!" zovne je. "Popodne su mi rekli da za Jeannota više nema nikakve opasnosti, nikakvih posljedica neće biti, samo dva tjedna mira u bolnici i još koji tjedan kod kuće, i bit će u redu, sasvim u redu. Sutra ću ga moći vidjeti. Već je pitao za mene i za oca, pa za majku i Simonu. Već sam telefonirala Julesu i Sofiji u Lens da dodu u posjet." Malko pošiati, a zatim usklikne sva sretna. "Glavno da neće biti posljedica! Opet će trčati i skakati, skakati."
"I ja se radujem, Franchon, sad ćete moći opet spavati, opet ćete biti bez briga", reče Jelka. Da, da, moram učiniti sve da tu dobru ženicu ne zovu na policiju, da je ne ispituju o meni, da dugo, veoma dugo ne doznaju što se sa mnom dogodilo. Dobro moram razmisliti. "Veoma se radujem da je tako dobro prošlo." A sa mnom će biti sasvim drugačije.' "Laku noć, Franchon!"
Ali je Franchon već bila kod Jelke.
"Hoćeš li i ti sa mnom u bolnicu? Prijazan i brbljiv dječak, živih očiju i bistre pameti, kako se samo nestašno i zvonko smije! Kad čuješ njegov smijeh, zaboravljaš na sve nevolje. Ručak ću dogotoviti malo ranije, da bismo bile tačno na minutu tamo, i ostat ćemo kod njega sve dok nas budu pustili. Poći ćeš sa mnom?"
"Poći ću, svakako ću poći", odvrati Jelka, "budem li samo mogla, poći ću s vama, Franchon."
"Dabome da ćeš moći, ostavi nekoliko dana muzeje i galerije i knjige, to što radiš ta dva tjedna, već je sasvim pretjerano, čovjek nije stroj i ne može samo juriti kroz život. Ponekad se treba zaustaviti, otpočinuti i osvrnuti se oko sebe. No, laku noć, Jelko, a sutradan ostani u krevetu malo dulje; same smo i poslije ručka otići ćemo k Jeannota."
Već je otvorila vrata od kuhinje, ali ih opet zatvori. "Pismo si dobila, prilično debelo pismo." I sa značajnim smiješkom; "Na miru ga pročitaj, noć je kao stvorena za takva pisma. Ni ja neću još leći. Čini mi se da bi bila šteta spavati ove noći."
"Pismo? Debelo pismo?" Kakvo god pismo bilo, Eiffelov toranj diže se tamo kraj Seine i čeka na mene. Ipak, pismo koje je došlo pročitat ću, a potom ću napisati oproštajna pisma, noćas, sutradan ujutro, što prije to bolje. "Laku noć, Franchon!"
Franchon kimne Jelki nekako zavjerenički i ode u kuhinju, a Jelki zastane desna ruka na časak na kvaki. Je li što opazila? Zna li da sam u drugom stanju? Zna li čak i to što namjeravam? Ne, to nije moguće. Na svaki način, napisat ću i Franchon nekoliko riječi, nekoliko lijepih riječi, a na kraju: pismo koje sam dobila zove me kući. Da, da! Tako ću se izgovoriti. I zatim otići sa svim svojim stvarima. Dolje pred kućom pričekat ću taksi. "Gare de Lyon!" Prtljagu ću spremiti u garderobu i odvesti se podzemnom do Zvijezde, a odanle pješke do Eiffelova tornja. To će biti moja posljednja šetnja Parizom. Tako ću učiniti, već sutradan, ne smijem odlagati.
Pritisne na kvaku, ude u svoju sobu i upali svjetlo.
Zaista, pismo! I kako veliko! Sigurno su se skupile sve naše djevojke i potanko opisale sve što su radile prva dva tjedna na ferijama. Ali, to je Tomažev rukopis...
Drhtavim prstima pocijepa modru kuvertu i izvuče iz nje Snop listova. To li je, dakle, pismo o kojem si mi govorio? Prekasno, Tomažu, prekasno ...
Zapali svjetiljku na stolu, spusti se na stolac i počne čitati.
Predraga Jelko!
Danas je nedjelja, strojevi miruju, drugovi su otišli u grad, a ja sam došao u ovu samotnu šumicu da nesmetano razgovaram s tobom. Tjedan dana rada, prilično teškog rada, već je iza mene, a za tobom isto toliko dana u Parizu, ta došla si u francusku prijestolnicu približno u isto vrijeme kada i ja u crnogorsku, u Titograd, odakle smo se poslije čekanja od jednog sata odvezli na ovaj odsjek Jadranske magistrale. Kako ti se svida Pariz? Je li takav kakav je na slikama i kako nam ga je opisao Monsieur Alors? A ljudi? Ovdje je čudesno! Neiskvarena priroda, ljudi takoder prirodni, neiskvareni, mi zasijecamo prvu ranu u zdravo tijelo i neuprljanu dušu te pokrajine i tih ljudi. Naši buldožeri bez milosti i neštedimice ruju po toj zemlji koja je tisućljeća i tisućljeća mirovala, naši motori svojim metalnim rikanjem bezdušno razbijaju tišinu toga kraja, a podivljali povici nas graditelja iznova i iznova oskvrnjuju raspjevani govor priprostog, tako srdačnog crnogorskog čovjeka. Zaista, gradimo put u civilizaciju, ali gradimo i cestu, magistralu raščovječenom čovjeku, kako mnogi pisci nazivaju današnjeg čovjeka. I tako sam sebi nalikujem na junaka, ali i na zločinca. Ljudi ovdje naokolo živjet će zaista lakše, ali hoće li zbog te ceste, kojom će se voziti turisti čitave Evrope, hoće li zbog svega što će cesta sa sobom donijeti, biti i sretniji? I što više vrijedi: lak ili sretan život? Tamo u Parizu život je sigurno do krajnosti civiliziran i mehaniziran, no je li i sretan? Promotri ga i s te strane i zadubi se u njega! Kada se vratiš, tada ćemo razgovarati i razgovarati. O tome i još o ponečemu što mi je na srcu. Zapravo mi je na srcu samo jedna stvar. No ti izbjegavaš razgovor o njoj. Zašto?
Jelko, zašto?
Nekoliko sam puta već započeo, zapravo sam se istom spremio da progovorim. Vjerojatno znaš da su najteži trenuci prije nego što izgovoriš prvu riječ. Tako sam već nekoliko puta pretrpio najteže muke, ali kad sam gotovo već bio s one strane njih, ti si na ovaj ili onaj način izmakla. I potom sam se morao iznova pripremati. No sada ću progovoriti, sada mi ne možeš pobjeći, ovo moje pismo počela si čitati i pročitat ćeš ga do kraja, znam da ga nećeš odložiti prije nego što pročitaš posljednje retke.
Dopusti, Jelko, da počnem s našim susretom.
Poznajemo se godinu dana, to jest nekoliko tjedana manje. Da li se još sjećaš onog lanjskog, vrućeg kolovoškog dana kad smo se prvi put sreli? Pomagao sam pri useljenju, prema ulaznim vratima nosio sam
ogledalo, a ti si išla mimo mene. Zapravo, ne mimo, već ravno prema meni, ta najprije sam te spazio u ogledalu kako dolaziš sve bliže i bliže. Imala si bijelu haljinu,
raspletenu kosu i u rukama sportsku torbu; dolazila, si s kupanja. Kad si bila sasvim blizu, osvrnuo sam se. "Pazi!" kriknula si. Tek tada sam vidio da sam ogledalom gotovo zakačio stup. kraj stepeništa. "Hvala, hvala!" rekao sam, a ti si se nasmiješila i otišla dalje. Ali ne daleko. Samo do susjedne kuće. Potom sam te vidio svaki drugi, treći dan, pozdravljao sam te, ti si odzdravljala, osmjehivala se takoder, ali kad sam htio progovoriti, tebe Više nije bilo. Ali, kako sam 'se samo začudio kad sam te prvog školskog dana susreo u razredu! "Kolege smo? Nevjerojatno: susjedi i kolege!" "Stvarno, neobično. Gdje si išao u prvi i drugi razred?"
I ispričao sam ti, dijelom već tada prije nastave, a dije lom putem kući, kad sam ti se pridružio s one strane ulice. Isprva smo se na putu iz škole i u školu sretali više slučajno, a zatim po planu: ujutro sam tako. dugo čekao pred našim ulazom dok nisi došla, ali se dogadalo
da si i ti mene čekala, a kući Smo se stalno vraćali zajedno. Lijepi su bili oni naši puti, iako smo razgovarali gotovo isključivo o školi.
Pet godina nisam vidio oca. Od majčine smrti živio sam stalno kod strica i strine koji, kako znaš, imaju svoju djecu i svoje brige. U onih pet godina gotovo sam zaboravio da imam oca. I onda je došao sa ženom, Austrijankom, koju je našao u Gani i kojoj sam morao reći "muti", te s debeljuškom, Inge, koja je trebala da bude moja sestra, moja polusestra. I zbog njih je trebalo da učim njemački, kao da mi već francuski i engleski nisu išli dosta teško. Pa još i nova škola s novim profesorima i kolegama! Uopće,, za mene, koji sam došao iz provincije, sve u Ljubljani bilo je ovih prvih mjeseci tako novo i tude da bih se najradije odmah vratio u Jesenice samo da nisam znao da sam i kod stričevih suvišan. I da nisam sreo tebe. Rekao sam ti već to, oprosti što ponavljam, ali ti moram reći još jednom, i sigurno ću ti i još više puta reći.
Jelko, tebi sam dužan zahvaliti što sam izdržao, ti si. me povezala s
kolegama i kolegicama, sa školom uopće, pomagala si mi da prebrodim početne nevolje, ti si me upoznala i s našom ulicom i sa svom bližom, ali i širom okolicom, ukratko, ti si mi opet pomogla u život.
Za polugodišnje praznike otac je otputovao natrag u Afriku, na još pola godine, a "muti" je debeljušku i drekavca, kojega je u meduvremenu rodila, te mene odvela u Tirol, u svoj rodni grad Innsbruck. Lijep grad, lijepa okolica, lijepe planine, ali su ona dva tjedna za mene bila izgubljena. Ne samo zato što sam se cijelo vrijeme morao mučiti s njemačkim, što mi je tamo bilo sve strano, a najviše "muti", već prije svega zato što tamo nije bilo tebe. Istom daleko od tebe spoznao sam da za mene značiš mnogo više nego samo školska drugarica, susjeda i prijateljica. Sve u meni tjeralo me da što prije doznaš ono što osjećam prema tebi. Kako su lijepi bili oni dani kad sam se opet vratio u tvoju blizinu! No bili su i mučni jer usta nisu mogla, nisu znala progovoriti o onome čime je srce bilo ispunjeno. Odlagao sam iz dana u dan, iz tjedna u tjedan. I što sam više odlagao, bilo mi je sve mučnije. Budalo, budalo, govorio sam sebi kod kuće u sobi, što su tu potrebne riječi, zagrli je, privuci je k sebi i poljubi. O što sam sve govorio sebi, ali učinio nisam ništa, ni rekao ništa. No možda bih ipak progovorio da ti nisi postajala sve tiša i tiša, zatvorena u sebe i daleka. Ispitivao sam te što te muči, ali mi nisi
odgovorila. Kao da se odbijaš od mene. Zašto? Jesi li za polugodišnjih praznika nekoga srela u koga si se zaljubila? Ili možda već prije? Umjesto da pitam tebe, mučio sam sebe takvim i sličnim pitanjima. A zatim ste se preselili. Otada smo se vidali zapravo samo u školi. Pozivao sam te u kino, ali si uvijek pronalazila kakvu ispriku. Drugog momka nisi imala, to sam znao, ali nisam mogao dokučiti zašto ne želiš da ti kažem što mi je na srcu.
Kad sam doznao da te neće biti za cijelih praznika, javio sam se u omladinsku brigadu, što da radim sam u Ljubljani? Ali sam odlučio da progovorim prije tvoga i moga odlaska. No ti si suviše brzo otišla. I tako ti dakle pišem ovo pismo. U svojem kratkom, ali mi se kadšto čini upravo dugom životu doživio sam već mnogo toga- britkog, majčinu bolest i smrt, očev odlazak u Afriku, ponavljanje prvog razreda gimnazije, dolazak "muti" i još koješta, ali i ponešto lijepo, majčinu ljubav, praznike kod bakiće u Savinjskoj dolini i susret s tobom, Jelko, čudesni su bili naši puti u školu i iz škole, posebno prvih mjeseci kad si još nisi zatvorila preda mnom, čudesni su bili školski sati kad sam prije njih proćaskao s tobom ili koju minutu prosjedio kraj tebe. Jer, Jelko, volim te! To sam ti morao reći već prije nekoliko tjedana, prije više mjeseci. Doduše, nisi mi dala prilike da ti to prije kažem, ali vjerujem, to nije bilo zato što ne bi željela čuti, već zato što si i ti, unatoč tome što imaš oca i majku, isto tako usamljena kao i ja, isto tako otudena od svijeta kao i ja, i isto tako teško nalaziš put do čovjeka kao i ja. No sada sam ti rekao, sada će biti sve lakše. Meni i tebi, tebi i meni. Glavno je da je izrečeno, da je napisano, da ti znaš. Ova je šumica sva puna moga priznanja; blagi povjetarac nosi ga kroz granje mladih hrastika, pčele ga zujeći prenose sa cvijeta, na cvijet i sunce ga prosipa svojim zrakama na livadu oko mene. I tvoja sobica gdje sada sjediš s ovim mojim pismom u rukama, neka bude puna njega, neka ga isijava vruće sunce i šapuće ti ga svježa ljetna noć nad Parizom. Jelko, volim te, veoma te volim! Neka moja ljubav još više uljepša tvoj boravak u Parizu, kao što će tvoja, kad mi je priznaš, blagosloviti moj rad u toj prelijepoj zemljici. Ne mogu zamisliti drugačije nego da i ti osjećaš prema meni isto ono što osjećam i ja prema tebi, i da ću za tjedan dana opet sjediti u toj šumici i čitati tvoje pismo koje će završiti tako dugo i tako teško očekivanim priznanjem. Ne, tvoje pismo neka započne priznanjem. Volim te, Tomažu! Ta mi napiši najprije, a možeš mi napisati i samo to. Samo to, Jelko, moja voljena Jelko! Odmah sada uzmi list u ruke i napiši mi odgovor!
Nestrpljivo veoma nestrpljivo čekat ću tvoju poruku.
A dotle ću ti neprestano govoriti: Volim te, veoma te volim, Jelko! I... i vruće te ljubim.
Tvoj Tomaž

Posljednji list Tomaževa pisma neopazice joj sklizne izmedu prstiju. No njene se ruke nisu pomakle, čitavo njezino držanje ostalo je nepromijenjeno: ruke kao da su još uvijek držale pismo, glava kao da se još uvijek saginjala nad njim, oči kao da su ga još uvijek čitale. Pa i sve drugo ostalo je u sobi nepomično: stolac i pisaći stol sa svjetiljkom i knjigama, kauč raspremljen za spavanje i ormar s haljinama i rubljem dviju djevojaka, pa ulja te kolorirane i crno-bijele reprodukcije starijih francuskih majstora po zidovima. Kroz prozor je dopirao svježi ljetni zrak, dolje ulicom od časa do časa prošao je auto, a tamo iznad krovova gasila su se i palila reklamna svjetla na vitkom Eiffelovom tornju.
Tomažu, Tomažu, i ja tebe volim. Pojavio si se iznenada, s velikim ogledalom u rukama, zamalo da ga nisi razbio kod našeg prvog susreta. A zatim se sve zbivalo onako kako si napisao, očekivala sam i ujedno se bojala kada ćeš me privući k sebi, zagrliti me i reći mi ono što si mi rekao sada. Sve do one noći, do one strašne, gadne noći. Potom je bilo drukčije. Ne, nije bilo drukčije, još uvijek sam te voljela, još uvijek sam čekala, možda još više nego prije, ali sam se još više nego prije i bojala tvog priznanja, sve dok se nije pomaklo ono u meni. Tog trenutka ugasile su se moje misli, otupjela moja osjećanja, bila sam još samo tijelo koje više nije živjelo svojim životom, već jedino životom koji je netko nasilno usadio u mene. No sada, kad svakog časa treba da ubijem taj život, mogu ti reći da te volim, Tomažu, da sam te čitavo to vrijeme voljela. Čitavo vrijeme, Tomažu. No sada je prekasno.
"Prekasno", prigušeno jaukne, spusti ruke na pisaći stol i izgubljeno se zagleda u zid pred sobom. Isprva nije vidjela ništa, ali je polako počela raspoznavati crte, pa osvijetljene i zasjenčcne oblike iz kojih su se uskoro štali oblikovati ljudski likovi.
Raspoznavši čitavu sliku, Degasovu Primabalerinu, ona skoči i jaukne još bolnije i glasnije: "Prekasno!" Potrči do prozora. Isprva je napolju bila samo tama, a onda se odjednom zapali visok, blještav toranj. "Prekasno!" krikne glasno, pa ponovi još nekoliko puta: "Prekasno, prekasno, prekasno!"
Nije čula kada su se otvorila vrata.
"Zar još nisi legla, Jelko? Zaboravila sam te upitati što bi htjela za večeru. Sva sam smušena. Oprosti!"
Jelka se osupnuto okrene od prozora. Na vratima je stajala Franchon. "Hoćeš li toplu ili hladnu večeru?"
"Hvala, Franchon, nisam gladna."
"Hoćeš li možda kavu, limunadu? I sladoleda imam. Sa šlagom, zar ne?" "Hvala, hvala, Franchon, nisam gladna ni žedna..."
"Loše vijesti? A ja sam mislila da će te pismo razveseliti. Istinu da kažem, malo sam se i bojala."
"Bojali ste se? Zašto?"
"Dugačko pismo od mladića ne kazuje ništa dobro. Posljednje je obično dugačko." "To je stvarno njegovo posljednje..."
"Dakle, ostavio te, iako...."
Tek sada Jelka pažljivije pogleda Franchon. U njenom dobrohotnom smiješku bilo je sažaljenja, samilosti. Znači, ona zna?
"Zašto, iako?" upita naglo
"Iako si u drugom stanju", reče Franchon jednostavno. "Tko vam je rekao da sam u drugom stanju?"
"Jelko, imam suviše dobre oči a da ne bih vidjela. Opazila sam već treći ili četvrti dan. A znam i to da upravo Zbog toga nisi otišla s gospodinom i gospodom na more."
"Znaju li i gospodin i gospoda?" "Ne znaju, mislim da ne znaju. "I nećete im reći?"
"Kad se vrate, sami će opaziti
Jelki zaklecaše koljena, i ona jedva još uspije da dohvati stolac kraj pisaćeg stola.
Bez snage se spusti na nj. Tako, sada sam dakle rekla, priznala...
"Ostavio te?" javi se opet Franchon zatvorivši vrata za sobom i prišavši korak-dva do Jelke:. "Prije si mu bila dobra, zar ne, sada pak, kad bi se morao brinuti za tebe i za dijete, napisao ti je ono dugačko pismo.’ Da, takvi su muškarci. Poznajem ih, dobro ih poznajem."
"To nije posljednje, nije oproštajno pismo", reče Jelke, nepomično zureći u Degasovu plesačicu pred sobom, "to je prvo pismo ..."
"Ali, sigurno nije od onoga koji je otac tvojem djetetu", reče Franchon i pride sasvim do pisaćeg stola.
Jelka je još časak-dva sjedila nepomično, a zatim skoči i krikne kroz suzdržani plač: "Tko kaže da sam u drugom stanju? Nisam u drugom stanju, nisam, nisam!"
No kada je tik pred sobom ugledala samilosno nasmiješeno lice postarije ženice, plačući se spusti na stolac, položi glavu na razbacane Tomaževe listove i glasno zarida. Franchon pride k Jelki i položi joj svoje malene, izmučene ruke na glavu.
"Plači, Jelko, samo plači ako još nisi plakala", progovori malo zatim tihim, umirujućim glasom. "Najprije treba da se isplačeš. Nama ženama ne preostaje ništa drugo već da plačemo, plačemo, a potom da rodimo."
"Ja neću da rodim!" krikne Jelka kroz plač koji je sve teže potresao njeno tijelo, "Neću da dobijem dijete ..."
"Što ćeš učiniti, sirotice?"
"Popet ću se na Eiffelov toranj i skočiti s njega." "Mala moja, znaš li što govoriš?"
"Već sutra, da, već sutra..." Plač uguši Jelkine krikove.
"Mala moja, to nećeš uraditi", progovori Franchon stisnuvši Jelku k sebi, "ni sutra, ni prekosutra, nikada. Mala moja, rodit ćeš, imat ćeš dijete i živjet ćeš dalje, a sada plači, isplači svu muku i bol što je u tebi! život je tako kratak, tako strašno kratak, zar da ga čovjek sam sebi oduzima? Mala moja, samo plači, plači i isplači sve zlo što su ti ga nanijeli, onaj koji te napustio, pa svi drugi takoder, na svijetu ima toliko zla, više zla nego dobra, ali mi žene imamo plač, imamo suze, plačem ublažujemo bol, suzama peremo gadosti..."
Jelka je plakala sve teže i teže, suze su joj se potokom lile na Tomaževe listove, a tijelo joj se treslo kao u groznici. Zatim na časak umukne i iz nje se otkine: "Ali, Franchon, draga Franchon, vi ne znate kako je sa mnom, vi ne znate da sam pobjegla od kuće, da se kući ne mogu, ne smijem vratiti, da..."
I plač joj opet oduzme riječ.
"Samo plači, plači mala moja", reče Franchon blago i dalje stiskajući Jelkinu glavu k sebi, "ništa ne govori, najprije treba sve isplakati, zatim ćeš ispričati, zatim ćemo porazgovarati, vidjet ćeš da će ti biti lakše, mnogo lakše. Nijedne riječi više, suze još nisu oprale sve loše i gadno u tebi, a hoće, vidjet ćeš da hoće. Još malo i moći ćeš govoriti, još samo malo ..."
Jelka je plakala glasno i isprekidano, a Franchon ju je i dalje stiskala k sebi, milovala po glavi i govorila joj tihe i tople riječi. Istom kada je stala jecati i podrhtavati od prigušena plača, uhvati je za ramena i pridigne.
"Tako, mala moja, a sada sjednimo ovdje na kauč i porazgovorimo!" Jelka je pokorno slijedila dobru ženicu i sjela kraj nje.
"A sada ispričaj, od početka! Kako. je kod vas u kući, kakva je tvoja mama, kakav je tvoj otac, i kako se dogodilo ono što se dogodilo. Ne pitam te to iz radoznalosti, pitam te zato da ti pomognem. No, mala moja, obriši suze, plača je bilo dosta." Obriše Jelkino suzno lice, a zatim reče ohrabrujuće: "Govori, mala moja, no, govori!"
I Jelka progovori.
Govorila je isprekidano, jecajući i isprva bez povezanosti; govorila je o tati koji je dobar i voli je, veoma voli, ali je čitavog dana na poslu i mnogo putuje pogotovu otkako žive u Ljubljani, i radi kao pravni savjetnik u većem poduzeću, govorila je o mami kojoj je odavno sve na svijetu posao što ga obavlja, a prije svega funkcije koje ima, pa ugled koji uživa kao bivša partizanka i javna politička i društvena radnica. Tako je već odavno ponajviše sama. Tek tu u Parizu spoznala je kako je prazan i pust bio život u njihovoj kući; beskonačni razgovori o tome što se dogada izvan kuće, čak izvan države, a veoma
malo razgovora o tome što se dogadalo u njihovoj kući, s njima, u njima samima, pa i takvi su razgovori bili napeti i živčani, često se završavali prepirkom. Tata je prijašnjih godina, doduše, donosio kući bar malo vedrine i topline, prije svega u subotu, ali je posljednjih godina i on dolazio kući zapravo samo zato da jede i spava, što je mama radila već čitavo vrijeme. Dobra Franchon, naš dom nije takav kakav je ovaj vaš, ovaj dom Gramontovih, naš je stan ljepši i veći, naša je kuća modernije namještena, ali je kod nas u kući tako malo smijeha i radosti, i nimalo, baš nimalo topline. Kao da nismo porodica, kao da ne živimo u istoj kući, kao da smo svaki na svojem otoku. I svakih nekoliko godina selili smo se. Mijenjala sam školu, kolege, zato nikad nisam imala pravih prijateljica i prijatelja, sve do prošle jeseni kad sam srela Tomaža koji mi je pisao ovo pismo... I još je govorila, govorila, govorila... Sve je ispričala, morala je ispričati, isplakati, izrikati iz sebe.
Napokon je došla i do proslave Adina rodendana. Zatim je ispričala koliko je bila neupućena u to što joj se ondje dogodilo, zato dugo, veoma dugo pouzdano uopće nije znala da je zanijela, a zatim nije znala što da učini. Tek medu nakazama i rugobama crkve Notre Dame ukazao joj se spas: Eiffelov toranj.
I iznova je slomi plač.
"Smiri se, mala moja, ne plači!" umirujući i utješljivo progovori Franchon, koja je čitavo vrijeme šutke slušala Jelkinu ispovijest. "Dosta si plakala, moramo razmisliti što treba da radiš, naći ćemo bolji put nego što je onaj koji vodi do tog ružnog željeznog tornja. Čuj, mala moja..."
No Jelka se istrgne iz Franchoninih majčinskih ruku i utješljivih riječi, skoči k prozoru i usred plača s krikom izbaci iz sebe: "Glupo je što sam uopće bilo što ispričala.., ništa mi ne može pomoći... gruda živi i raste i doći će na svijet. I što će zatim biti sa mnom? S djetetom ne mogu kući, mama bi me otjerala, otac bi umro od žalosti, a drugi bi mi se smijali. Svi bi me odbacili. Ne, ne nema drugog spasa osim onoga tornja..."
Franchon pride Jelki. Položi joj na uzdrhtala ramena svoje izmučene, ali tople ruke. Nekoliko je časaka stajala kraj nje, a zatim je odvede natrag na kauč. "Dodi, mala "moja, dodi. Jelko, da porazgovorimo! Ništa nije tako strašno da bi morala uništiti svoj mladi život koji je istom popeo. No, obrisi suze, smiri se, no, no, tako, tako, i slušaj kako je bilo sa mnom, kakve sam udarce ja dobivala, pa ipak nisam otišla na onaj ružni željezni toranj, slušaj, čovjeku, je lakše ako vidi da on nije jedini koga život tuče, ako ima u trpljenju druga..."
I Franchon progovori o sebi; dok se nije sabrala i sredila svoje misli, ona je govorila isto takvim isprekidanim i nepovezanim rečenicama kao maloprije i Jelka, na zatim je stala pričati brzo, kao da se boji da će Jelka iznova briznuti u plač i više je neće moći slušati.
... Otac je bio rudar, u čadavoj rudarskoj kućici živjelo nas je šestoro djece, ja sam. bila najstarija, nije nam bilo strašno dok nije došla kriza, a zatim je bilo gadno, otac je
svakog tjedna imao sve manje posla, sve dok ga konačno nisu sasvim izbacili na
ulicu, morala sam od kuće, ta kod nas u Salauminnesu nije bilo zarade, otišla sam u Lens, to je nešto veći grad, tamo nisam dugo ostala, otišla sam još dalje, u Arras, no ni tamo se nije moglo dobiti ništa stalno, tako sam konačno prispjela ovamo u Pariz, najprije sam radila u praonici, ali je ova otišla pod stečaj, potom sam došla u jednu porodicu, ali su me otpustili jer je gospodin izgubio posao, na kraju sam se zaposlila u jednom prljavom hotelu kao sobarica, dvije godine već sam se klatila po svijetu, mnogo sam toga iskusila, mnogo vidjela, ali sve je to bilo malo u usporedbi s onim što sam vidjela u onom hotelu, imala sam, doduše, već dvadeset i dvije godine, ali sam bila malešna i krhka, takva sam i sada, a muškarci su već otprije navaljivali na mene, već u Salauminnesu, no tamo sam im se još mogla oduprijeti, ako ne drukčije, pozvala sam u pomoć oca, no kad sam ostavila rodnu kuću, više im se nisam mogla oduprijeti, prvi je bio moj gazda u Lensu, lezi ili odlazi, i ja sam legla, ali me, svinja, unatoč tome poslije nekoliko tjedana izbacio na ulicu, a zatim su se doslovce nizali jedan za drugim, onaj koji mi je našao mjesto, pa majstor koji mi je dao posao, pa još jedan gazda, pa tri ili četiri gosta u čiju me sobu poslala hotelijerka, stara svodnica, tri sam puta zanijela, triput, pobacila, o čega sve nije bilo, ali, kako sam već rekla, žena sve zlo isplače, ispere suzama, zato sve ono za mene više i ne postoji, zapravo je palo u zaborav, ostao je samo onaj dan kad sam srela njega, Alfreda, došao je u hotel da popravi prozore i vrata jer se nisu mogli dobro zatvoriti i zaključati, zagledala sam se u njega, i on se zagledao u mene, bio je pristao i stasit momak, lijepo nam je bilo, tada su se već počela otvarati radna mjesta, otišla sam u bolji hotel, počeli smo razgovarati o ženidbi, pa o tome kako će Alfred uzeti u najam manju bravarsku radionicu, a ja ću urediti praonicu, štedjela sam, škrtarila, iako sam zanijela i morala jesti za dvojicu, ništa nisam sebi priuštila, našla sam radionicu, nije bila najbolja, ali se za prvu silu moglo, za dva mjeseca bit će prazna, a za tri ću roditi, Alfred je bio onih posljednjih tjedana nekako šutljiv i gundav, ali u tome nisam vidjela ništa strašno, takvi su, naime, muškarci, sve mora ići kao po loju i sve bi htjeli imati odjednom, više me je zabrinjavalo to što je odlagao ženidbu, to ćemo obaviti kad se uselimo u one pljesnive rupe, tješio me, dobro, neka bude tako, ali ćemo one, kako kažeš pljesnive rupe prije useljenja očistiti, obijeliti, obnoviti, od njih ćemo učiniti prijatan dom, vidjet ćemo, vidjet ćemo, i mjesec dana prije selidbe nestao je, nije ga bilo ni ondje gdje je radio, ni u sobi gdje je stanovao, nitko ništa nije znao o njemu, zapitkivala sam, trčala na policiju, ništa, baš ništa, kao da ga je progutala zemlja, a ja sam dala svu svoju uštedevinu za one prostorije i moje se vrijeme brzo približavalo, što da radim bez novaca, bez čovjeka koji bi mi pomogao, da odem kući, na to nisam ni pomišljala, dosta ih je bilo kod kuće i majka već odavno nije bila najboljeg zdravlja, a bilo me je i stid, a Alfreda sam još uvijek voljela, i još uvijek sam ga, luda ja, čekala, teško je bilo, teško, ali na smrt nisam pomišljala, ni na časak, za smrt ima još uvijek dovoljno vremena, od smrti nećeš pobjeći, a život nije svakome poklonjen, samo ja sam zabranila trim bićima da dodu na svijet, no, potom se rodilo dijete, sin, Jules, kroz tjedan sam radila, a u nedjelju ga posjećivala u domu kamo sam ga bila odnijela dva. tjedna poslije poroda, kasnije smo u nedjelje zajedno odlazili u šetnju, tada sam doznala i o Alfredu, pobjegao je u Afriku, u Legiju stranaca, plašio se odgovornosti i teškog rada, bio je mlitavac, slabić, bolje da me ostavio s jednim djetetom nego s dvoje, s troje, više se nisam zanimala za njega, možda još živi, možda i ne, svejedno mi je, a Julesu sam se sve više radovala, kakav dječak, kakav momak, rado bih ga dala u škole, ali ga škola nije veselila, izučio je krojački zanat, od početka se rado lijepo
odijevao, dobro je odabrao, i ženu je našao kako treba, Sofija je krojačica, dobra žena, dobra majka i dobra gazdarica, pomagala sam im da otvore modnu krojačku radionicu za gospodu i dame, u Lensu, tamo gdje sam ja počela raditi, potom se rodio Jeannot, a prije dvije godine još i Simona, o koliko su mi veselja pružili svi i još uvijek mi ga pružaju, kako bi prazno i pusto bilo bez njih, svakog sam mjeseca barem jednom u Lensu ili je pak Jules u Parizu, posljednji put je imao nesreću, onaj divljak udario je u njega, ali sada više nema nikakve opasnosti, nikakvih posljedica neće biti, kako su mi rekli; tako, to je priča o ovoj ludoj Franchon koju je isprva život gadno bacao amo i tamo, a sada je već toliko godina, već skoro pola života, sretna i zadovoljna, sa svime zadovoljna, Gramontovi su dobri ljudi, k njima sam došla malko prije nego što je gospoda rodila, a Ivette sada ima devetnaest godina, ovdje ću biti još koju godinu, tu dobro zaradujem i navikla sam se na njih, kao što su se i oni navikli na mene, a zatim ću otići k svojima u Lens, sobicu sam već dala dozidati, da im ne budem na smetnji, ta kod njih živi još i Sofijina majka, gospoda Mornet, moram kupiti još i namještaj za sobicu i nešto novaca uštedjeti, bakica ne smije biti škrta, djeca u bakici vide biće iz bajke koje zna i može više nego otac i majka zajedno, vidiš, mala moja, takav je život, težak i gorak, a na kraju ipak lijep, a smrt je jedna i s njom je sve svršeno, sve strašno, ali i sve lijepo i dobro...
Utihne. Jelka, koja već neko vrijeme nije plakala, već samo iznemoglo jecala, okrene s k Franchon i molećivo se zagleda u njezine sitne, žive oči.
"Što, dakle, da učinim, draga teto Franchon?"
"Što?" upita se Franchon, malo pošuti, pa progovori sebi i Jelki. "Razmislit ću, razmislit ćemo obje, same smo, nitko nam neće smetati, ni tvoji ni Gramontovi." Opet pošuti i nastavi s nadom u spas. "Jelko, naći ćemo put, pravi put. Zapravo smo ga već našle." Osmjehne se, obujmi Jelku oko ramena, privuče je sebi i nastavi s olakšanjem. "Zar već ne Idemo putem koji vodi u život, a to je glavno, Jelko, to je glavno." Ustane i uhvati Jelku za ruke. "Najbolje da legneš. Svuci se, lezi i zaspi! Dosta je bilo teških, sigurno veoma teških noći. Najprije se naspavaj! Potreban ti je san. No, ustaj i svuci se!"
Jelka ustane i s nevjericom pogleda Franchon, ali na njen ohrabrujući pogled i prisni i srdačan osmijeh zaista se počne svlačiti.
"Tako, tako, mala moja, lezi i zaspi, sutra ćemo razgovarati dalje, zapravo još danas, ta napolju se već bijeli dan."
Pride k prozoru, a Jelka samo letimično pogleda kroza nj. Iznad krovova širio se blijedi sjaj, a crni, željezni Eiffelov toranj strčao je u jutarnje svitanje ukočeno i mrtvo. Naglo otrgne pogled, navuče pidžamu i uvuče se pod pokrivač.
Vrativši se do kauča, Franchon je nekoliko časaka milovala Jelku po čelu, a zatim reče: "Tako, tako, mala moja, a sada zaspi, ni na šta ne misli, najteže je prošlo, spavaj do podne, a zatim ćemo nešto pojesti, zapravo, skuhat ću obilan i dobar ručak, a potom ćemo poći u posjet kod Jeannota, vidjet ćeš kako lijep i prijazan dječak. No, laku noć, mala moja!"
Jelka dohvati sitnu, žuljavu ruku i pritisne je na usnice.
"Hvala,. Franchon, hvala, tako bih voljela živjeti..." prošaputa.
"I živjet ćeš, još dugo, veoma dugo, pred tobom je još čitav život... ali sada ni na što ne misli, samo stisni oči i zaspi ..."
Jelka ne ispusti Franchoninu ruku, ta iz nje su strujale spokojnost i dobrota. Tako je prije nekoliko godina držala na ustima ruku tete Katre i uskoro zatim došao je blagotvoran san. Naokolo je bilo tiho, samo je kroz prozor dopirao šum smreke odanle s mede. Ne šumi li i sada? Iz daljine, iz velike daljine dopire uspavljujući šum. Laku noć, teto Katro... ne, ne, to je ruka tete Franchon, laku noć, teto Franchon, laku noć... bonne nuit...
Jelka zaspi i Franchon izvuče svoju ruku iz Jelkinih ruku i na prstima ode do vrata, tiho ih otvori i još tiše zatvori za sobom, a u sobu stade ulaziti srpanjsko jutro.

KAO DA NIJE MOJE

Dva mjeseca kasnije Jelka je opet bdjela kasno noću. Sjedila je za stolom u malenoj, tek privremeno namještenoj sobi i već dugo se saginjala nad bijelim papirom pisma. Moram, moram, govorila je sebi, te iznova posezala za kemijskom olovkom i iznova je odmicala. Nije napisala ni jednog jedinog slovca, jedino što je napravila kakvu šaru, kakav kružić ili pak povukla kraću ili dulju crtu. Zgužva išarani papir, baci ga na pod, ali malo zatim opet posegne za olovkom. Ne mogu, ipak ne smijem više odlagati, još jučer, još prekjučer trebalo je da im pišem; pismo je već moglo biti na putu, čak s one strane granice. I opet se sagne nad papir.
Dragi tata, draga mama...
Ne, ne, i jednome i drugome neću pisati, mama bi izgubila živce, još bi i neko zlo učinila sebi, a mene zauvijek otjerala od kuće, samo ću tati poručiti, a on neka kaže mami, neće mu biti lako, no što sam sve ja pretrpjela, dakle, samo tati, o, zašto nisam pismo već napisala, o, zar još uvijek neće doći kraj tim teškim, teškim satima! Lako je bilo reći: Sama ću pisati, ni vi, teto Franchon, ni gospodin ni gospoda Gramontovi ne treba da brinete zbog toga, dosta ste briga i muka imali sa mnom, pogotovu vi, draga Franchon, sama ću obavijestiti, čim budem mogla držati olovku u ruci. Tako i treba. Jelko! Dosta si dugo šutjela, sada kada je sve prošlo, moraš progovoriti, i bolje je da pišeš sama. Svoji ste i sporazumite se medu sobom. Da, sutradan, najkasnije prekosutra, pisat ću. Riječi, riječi! Ni prekjučer, ni jučer nisam pisala, a sada je zaista posljednji čas. Ali samo tati, tati u poduzeće, tamo će imati vremena da razmisli kako će novost saopćiti mami. Jadni tata, to zaista nisi zavrijedio. Oprosti, oprosti!
Dragi tata!
Sigurno se već ljutiš što me nema, pisao si neka se vratim barem do prvoga rujna, da bih pomogla mami urediti prostor ispred vikendice i pripremiti se za školu, a danas je već drugi, a ja sam još uvijek ovdje u Francuskoj. Nisam mogla doći, niti ću moći sve dok ne dobijem odgovor na ovo pismo. Tata, dragi tata, veoma, mi je teško što će te ovo pismo, na koje sa strahom mislim već nekoliko tjedana, veoma, veoma rastužiti. No pismo, koje sam naumila pisati tebi i mami prije dva mjeseca, tebe bi, odnosno vas dvoje, još više pogodilo.
moja draga Franchon, kućna pomoćnica kod Gramontovih, te njezin sin gospodin Jules Baudin, krojač, i njezina snaha gospoda Sofija Baudin, krojačica, a pomogli su mi i gospoda i gospodin Gramont...
Desna ruka zastane. Teta Franchon, sluškinja, kućna pomoćnica kod Gramontovih, da, samo sluškinja, samo kućna pomoćnica, pa ipak, tako velika i plemenita žena. Nikakvih funkcija nema, niti ih je ikada imala, ni u kakvoj organizaciji i ni u kakvom društvu nije odbornica, čak ni članica nije, nije čitala ni Marxa ni Lenjina, ni katekizma ni biblije više dobro ne poznaje, ne odlazi na sastanke ni na seminare, i u crkvu veoma rijetko odlazi, posljednji put na ispovijesti i pričesti bila je nekoliko dana poslije svršetka rata, pa ipak, kad sam bila u najtežoj nevolji, ona mi je prišla, meni koju prije nekoliko mjeseci još nije ni poznavala, i pomogla mi, spasila me. Ne zato što bi bila moja rodakinja, već zato što je čovjek, pravi čovjek. A i gospodin Jules i gospoda Sofija, pa gospodin i gospoda Gramontovi takoder su ljudi, pravi ljudi, ljudi kakvi kod nas nedostaju drugu Krtu. Da, da, kako su maleni u usporedbi s njima mnogi naši ljudi; tetu Katru moram izuzeti, tetu Katru i nikoga više. A tata? Sada će se pokazati. Tata, koliko želim da bar časno podneseš to iskušenje; bojim se da to mama neće moći, zato i pišem tebi, znam, kriva sam, pred tobom i mamom, no pokušaj me razumjeti, ne gledaj na to što se dogodilo sa mnom, kao Lenart Stropnik, poštovan i cijenjen stručnjak za zamršena pravna pitanja, državljanin s takvim i takvim dohocima, s takvim i takvim društvenim položajem i s takvim i takvim krugom prijatelja i znanaca, budi samo otac, otac toliko nesretne Jelke...
Ali, piši, Jelko, piši!
Znam, prvo što bi me sada, da stojim pred tobom, pitao, bilo bi: Kako se dogodilo, kako se moglo dogoditi? I još: Tko je taj s kojim si zanijela? Kakvi su uopće vaši odnosi? Tata, dragi tata, sve ti mogu reći, sve ću ti ispričati, samo to ne mogu. Bilo je prvi put što sam bila s njim, i posljednji put, samo to ti mogu reći, i još to da ga nisam poznavala i da ga ne poznajem, i konačno to da mi je veoma, veoma teško zbog svega što se dogodilo, da se osjećam krivcem iako to nisam htjela, ali je došlo tako nenadano, neočekivano, niti sam znala, niti sam se mogla braniti, osjećam se krivcem, osjećam se poniženom, strašno poniženom. Teta Franchon kaže da sam suzama isprala svu gadost sa sebe, da sam plačem izridala sve strašno što je bilo u meni. Molim te, tata, ne prisiljavaj me da moram bilo kada progovoriti o tome, da se moram još bilo kada sjećati toga. Bilo je, to se ne može zatajiti, ali za mene toga ujedno i nema, nema više. Nema više! Ni mama neka me o tome više ne ispituje. Molim te, reci joj to!
A bude li ipak nasilu to htjela? Koliko je poznajem, neće mi dati mira sve dok ne budem ispričala. A potom? Težak će biti život kod kuće, ako budem uopće i smjela kući. Ne bi li bilo bolje da pišem teti Katri, kako sam već bila odlučila? Ako je budem lijepo molila, uzet će maloga, brinuti se o njemu i šutjeti. Najprije ću se odvesti u Njivice, a tek potom kući. I nitko neće ništa doznati, ni kod kuće ni u školi. Sve će dalje teći kao da ništa nije ni bilo. Samo dva ili tri tjedna izostanka iz škole. Tati i mami prištedjela bih razočaranje, spasila bih ih tolikih i tolikih mučnih sati. Još uvijek sam bolesna, ali ću doći čim bolest popusti. Molim te, tata, javi u školu da sam bolesna, ali
da ću uskoro doći. To i samo to napisat ću kući, a teti Katri svu istinu! Za nekoliko dana dobit ću odgovor iz Njivica. Dodi, dodi, nesretno dijete! Odmah ću se odvesti. Kroz Ljubljanu. A za dva dana opet bih bila u Ljubljani. Nisi se čuvala, zar ne? Ta rekla sam da si suviše djetinjasta za takav put. Dva tjedna izostanka, to nije tako strašno stvar, mama, već za tjedan dana sve bih nadoknadila. I bacila bih se svim žarom na učenje, a tamo ispod Pohorja teta Katra brinula bi se za maloga... Ali, i to bi bila laž, velika laž. A u laži više ne mogu živjeti. Sada više ne mogu. Franchon kaže da čovjek koji živi u laži nije pravi čovjek. Ne, tu sam mogućnost već odbacila. Već na putu u Pariz. Otići ću kući, ako me prihvate tata i mama, ako nas oboje prihvate tata i mama i djed i baka. Kako je to čudno, gotovo smiješno; Tata je postao djedica, a da ni sam to ne zna, a mama baka, bakica, a o tome još nema ni pojma. Mnogi bi bio veseo, no tata će biti tužan, a mama bijesna, veoma bijesna. A možda je ovo pismo uzaludno, još prije nego što prode tjedan dana doći će odgovor: Ostaj gdje i jesi, ne usuduj se prekoračiti prag naše kuće! Ni o tebi ni o tvojem djetetu mi ne želimo ni čuti! Pa ipak: ne mogu, ne smijem šutjeti. Najprije će doznati tata, zatim još i mama, a potom će odlučiti. Ili: dodi! Ili: ne dolazi nam pred oči! Tata će možda, vjerojatno reći: dodi, jadnice! Ali, neće li ga mama odvratiti kao i uvijek do sada? Ona ili ja, ono dvoje ili ja! I tata će zbog voljenog mira popustiti. Hoće li doista?
Uostalom: najprije pismo, razmišljanja je bilo dosta!
Kako sam ti već napisala, dužna sam da se najviše zahvalim teti Franchon, ali i porodici njenog sina Julesa, te gospodi Gramont i gospodinu Gramontu. I malome, tek petogodišnjeg Jeannotu. Tko je taj mali, debeljuškasti dječak, i kako mi je i on pomogao? Prije nego što su Gramontovi otputovali na odmor, gospodin Jules Baudin, koji drži sa svojom ženom, gospodom Sofijom, ovdje u Lensu modnu krojačku radionicu za muškarce i žene, dovezao se sa Jeannotom poslom i u posjetu svojoj majci u Pariz. V automobilskoj nesreći, koju je prouzrokovao neki inozemni turist, Jeannot je zadobio težak potres mozga i prijelom desne noge. Dan poslije odlaska Gramontovih na more (sada znaš zašto nisam mogla s njima), i pošto sam Franchon već ispričala kako je sa mnom, zapravo je ona sama već prije to otkrila, posjetile smo malog bolesnika. Odmah smo se sprijateljili i otada sam ga posjećivala svakog dana, s Franchon ili sama. Pričala sam mu priče koje si mi nekoć ti pričao, ili sam ih sama pročitala, kod kuće ili tek sada. To ga je umirivalo. On je, naime, veoma živ dječak i sestre ga nikako nisu mogle privoljeti da leži mirno, iako mu je noga bila u gipsu. Ja sam u tome uspjela, zato sam smjela doći k njemu u svaki sat i ostati sve dok nije zaspao ili od slušanja sasvim iznemogao. Odmah ćeš doznati, dragi tata, zašto ti toliko pričam o tom ljupkom, vedrom kudravku. Kad su ga sredinom srpnja pustili iz bolnice, otišla sam s njim u Lens, da i dalje bdijem nad njim, jer njegova majka radi čitav dan u modnom salonu, a osim toga ima još jedno dijete, dvogodišnju Simonu, koja je jednako živahna i nestašna; a gospoda Mornet, majka gospode Sofije, koja im kuha i posprema stan, ne bi mogla paziti još i na malog bolesnika. Tako sam, dakle, još prije povratka Gramontovih napustila Pariz i preselila se u Lens, u rudarske revire sjeverne Francuske. Oprosti što ti i o tome javljam istom sada.
Kad su se Gramontovi vratili s odmora, nisu, dakako, mogli vjerovati što im je
ispričala Franchon. Već drugog dana dovezli su se "Jelko, dobila si posjet."
Posjet?! Je li došao tata? Je li došla mama? Oboje?
No na vratima su se već pojavili gospodin i gospoda Gramontovi.
"Je li to istina?" upitala je gospoda Gramont sva izvan, sebe, a gospodin Gramont me samo gledao kao da me vidi prvi put.
"Istina", istisnula sam iz sebe, "oprostite, oprostite ..." Kako sam samo željela da mogu smjesta propasti u zemlju!
"Moram javiti vašem ocu i vašoj majci", rekao je gospodin Gramont, "to nije malena stvar, ja odgovaram za vas."
"Samo to ne, molim, samo to ne!"
Na sreću, na pragu se pojavila i gospoda Sofija. Svojom rječitošću i obećanjem da preuzima na sebe svu brigu oko mojeg poroda ipak je odvratila gospodina Gramonta od njegove namjere, a gospodu Gramont, kojoj je, kako sam razabrala iz njenih riječi, Franchon ispričala sve, baš sve, donekle umirila, iako je ova sve do odlaska svaki čas ustajala, šetala po sobi i s nevjericom uzvikivala: "Nešto takvo! Nešto takvo!" No prije no što su otišli, gospodin Gramont kriomice je izručio gospodinu Julesu nekoliko stotinjarki za troškove oko poroda, a gospoda Gramont je molila gospodu Sofiju da pazi na mene. A zatim me je svakog tjedna telefonom ispitivala kako mi je, a gospodin Gramont je prije poroda opet poslao nešto novaca, kako mi je rekla Franchon, ta bila sam u sve većoj brizi kako ću podmiriti troškove za porod i kako •ću kupiti najpotrebnije za dijete.
Ali, Jelko, gdje si opet, Jelko?
I ona se iznova sagne nad pismo.
Ovdje u Lensu osjećam se kao kod kuće, Baudinovima nisam na teret, niti sam suvišna u kući, čak kažu da je upravo moja zasluga to što je Jeannotu noga tako lijepo i brzo zarasla, još malo i opet će moći trčati i skakati kao nekad. No kraj Jeannota i Franchon, te u porodici njenog sina, gospodina Julesa, ozdravila sam i ja. Vrijeme je brzo odmicalo, veoma brzo. Od ujutra do uveče bila sam sa Jeannotom i Simonom, ali sam se dakako pripremala i za ono što me čekalo. Zapravo su me na to pripremate gospoda Sofija i njezina majka, bolešljiva ali veoma ljubazna gospoda. Pri svemu tome usavršila sam se i u francuskom koji mi sada više ne zadaje nikakvih poteškoća; ponekad uopće i ne primjećujem da ne govorim na materinskom jeziku. No, sve to nije važno za tebe, uopće nije važno, važno je, kako kaže teta Franchom, kako kažu svi, da sam zdrava, da je i mali zdrav.
Ove posljednje tjedne opisala sam prilično ukratko, ali zašto da tatu mučim potankostima. Tako jednostavno, dakako, nije bilo. Ovdje u Lensu dočekale su me dvije pune radionice krojača i krojačica, ljubaznih ali i strašno znatiželjnih mladih ljudi.
Isprva su, na sreću, znali kako je sa mnom samo gospodin Jules i gospoda Sofija, pa njena majka, gospoda Mornet. Ali su zatim doznali i drugi, zapravo su opazili, ali nikakva smijeha nije bilo, ni u ženskom ni u muškom salonu. Francuzi poštuju ženu koja će roditi, pa i tako mladu kakva sam bila ja. čak i Jeannot je doznao da ću imati dijete. Što imaš tu unutra? upitao me dva ili tri tjedna prije poroda i pokazao na moj napeti trbuh. Sva sam se zacrvenjela, a gospoda Sofija se nasmiješila i rekla jednostavno. Djetešce je tamo unutra, takvo kao Simona, još manje. To mu se nije činilo ništa čudno. Ali me drugog dana ipak upita: A zašto ne izade? Ali je opet odgovorila gospoda Sofija: Boji se, previše vičeš i galamiš. Otada je Jeannot bio mirniji i nestrpljivo je čekao kada će dijete doći na svijet. I konačno je ipak došlo. Dva dana prije nego što su izračunali Franchon i Sofija. Kao i obično, poslije doručka htjela sam sa Jeannotom u kratku šetnju, zbog njega i zbog sebe, ali me odjednom uhvatilo. Grčevi, grčevi, grčevi. I još iste noći je došlo. Teško, veoma teško je bilo, a zatim kao da sam se riješila strašnog tereta. I spavala sam, spavala, čak i prekjučer, kad sam prvi put stala na noge, spavala sam, sanjala. Nikakvih gorkih misli, nikakve boli, samo spokojstvo, blagost, toplina. Pa ipak, svemu strašnome još nije došao kraj, još i ovo pismo moram napisati i pričekati odgovor na nj. Sto još da napišem?
I tako je sve uredeno. U zamjenu za onih mjesec dana, koliko sam bita u Parizu, Gramontovi će provesti narednog odmora dva tjedna u našoj vikendici, kako je već bilo dogovoreno, a boravak ovdje u Lensu odradila sam kao Jeannotova, pa i Simonina njegovateljica, gospoda i gospodin Baudin bili bi veoma uvrijedeni ako bih ih upitala za račun, a novac za porod dao je, kako sam već napomenula, gospodin Gramont, i ja ću to poravnati kad budem mogla. Dakako, ostat ću vječno dužna kako Gramontovima tako i Baudinovima, a prije svega teti Franchon.
Tako, dragi tata, sada znaš sve, i molim te reci još i mami! Oprostite mi što sam vas čitavo vrijeme oboje varala, prvo kod kuće, a potom i odavle. No sve do prvomajskih školskih praznika ja nisam znala da sam doista u drugom stanju. Oprostite mi što sam vas osramotila pred Gramontovima i pred vašim znancima i prijateljima kod nas, oprostite mi i na tome što sam od sredine srpnja zapravo živjela tu u Lensu, a vama sam pisala kao da sam još uvijek u Parizu i kao da ondje radim na svojoj maturalnoj zadaći. Moja pisma i moje karte uzimala je sa sobom Franchon ili ih je u Pariz odnosio gospodin Jules. Ipak, gradivo za zadaću skupila sam još dok sam bila u Parizu, iako će mi sada zadaća biti vjerojatno nepotrebna, sa trećim razredom ja sam završila svoje redovno školovanje, možda školovanje uopće.
Još uvijek vaša kćerka Jelka
Još jednom pročita pismo, stavi nekoliko zareza, popravi dva ili tri izraza i na kraju još dopiše;
Odgovori mi, molim, te, na moju pravu adresu u Lens! I to uskoro, dragi tata, uskoro!
Ustane od stola i prošeta se po sobi. Za tri ili četiri dana pismo će biti u Ljubljani, znači u ponedjeljak ili najkasnije u utorak, i tada će pasti odluka. Zaustavi se pred
košarom u kutu, kamo je ipak dopiralo malo svjetlosti od stolne svjetiljke. Na bijelom jastučiću u polumraku ležala je sitna, sićušna glavica. Oči bijahu sklopljene, ustašca nepomična, ali se čulo tihano, ravnomjerno disanje. Sitni, sićušni prsti na ručicama, koji su počivali kraj glavice, pomicali su se od časa do časa. Je li to doista moje dijete? Ne mogu gotovo vjerovati. I kako to čudno zvuči; moj sin. Pije moje mlijeko, no, ne mnogo jer ga nemam dovoljno, a za godinu dana zvat će me mama, mamica. Zaista čudno, neobično čudno. Spava, ponekad zaplače, popije malo mlijeka, pa opet spava, samo spava i spava, već čitav tjedan. Ništa strašno mi ne čini, hoće samo to da mu utažim glad i zadovoljan je. Što osjećam prema njemu? Čini mi se tako tud kao da nije moj, kao da se njegov život nije začeo u meni, kao da ova glavica s još malko krmežljivim očicama, sa sitnim nosićem i ustašcima nije izrasla u meni, kao da se ove ručice sa smiješno malenim prstićima nisu napajale mojom krvlju, kao da ovo tjelešce nije bilo sve do posljednjeg sata ovisno samo i jedino o meni. Sa mnom je živjelo, bez mene ne bi moglo živjeti ni jedan jedini trenutak. A sada je tu, ništa ga više ne veže uza me, svoje sam, dakle, obavila, i mogu ga napustiti kao što ga je napustio onaj koji mu je otac, još prije nego što se rodilo. Tudinci smo ja i onaj čovjek, ali smo tudinci i nas dvoje. A morali bismo sve troje voljeti jedan drugoga; barem bismo se nas dvoje, mali moj, morali voljeti. Ne mrzim te, nikad te nisam mrzila, nikad te i neću, to ti mogu obećati, samo sam te se bojala, ta zbog tebe sam htjela čak i u smrt, sada te se više ne bojim, ali te i ne volim, i ne znam hoću li te ikada voljeti. Ponekad, na trenutke, maštala sam o mužu koga ću voljeti iznad svega koji će “voljeti i mene, pa o djetešcu koje će biti sretno kraj mene, te o sebi koja ću biti sretna kraj njega. Nisam li čak na putu u Pariz maštala o sreći koju će mi dijete donijeti? Učit ću, a djetešce će zadovoljno brbljati u svom krevetiću... Snovi, snovi, snovi. Samo u onih nekoliko trenutaka, kad si došlo na svijet, kad sam se oslobodila tereta koji me sve više i više ubijao, bila sam sretna, zajedno s tobom plakala sam, ne samo zbog bolova već i od olakšanja koje sam osjetila. A sada? Sada znam samo to da sam tvoja majka, da se moram brinuti da li si sit i čist. Brinut ću se. Ako te ne budem voljela, bit ćeš najnesretnije biće na svijetu. Mene je mama voljela barem tada dok sam još bila malena, možda me voli i sada, samo što su druge stvari zatrpale, možda čak ugušile njenu ljubav, a zar da ta mrvica živi bez majčine ljubavi uopće? To bi bilo veoma, veoma okrutno prema njemu. Pa i prema meni. Čovjek mora biti voljen, ali mora i voljeti. Moraš davati da bi mogao primati.
To su riječi tete Franchon, koja je mnogo davala i još daje, zato je i vole, zato je i volimo ...
Već se htjela otrgnuti od košare, ali se ustašca otvoriše i djetešce se nakašlja. Hitro se sagne i podigne pocrvenjelu glavicu.
"Jadniče! Jadniče!"
Obriše mu sline i još jednom ponovi "jadniče"; zatim popravi pokrivač, a djetešce pomiluje po gotovo goloj glavici, te ode do stola nasred sobe.
Pismo sam dakle već napisala? razveseli se. Da, da, napisala sam ga, sutra ujutro otići će na poštu i tata će ga primiti u ponedjeljak, najkasnije u utorak. Još istog dana razgovarat će s mamom i odmah zatim odgovoriti mi. Za tjedan dana već ću dobiti
odgovor, u četvrtak, danas tjedan dana. O, kad bi i taj tjedan proletio tako hitro kao i posljednji, kad bi i u te dane mogla samo ležati i spavati, spavati, spavati...
Svukla se kao u snu, ugasila svjetlo i legla.
Uskoro je s njene postelje dopiralo isto takvo spokojno disanje kao i iz košare u kutu.
Prva tri dana Jelki su doista hitro prošla. Dopodne je imala dosta posla sa svojim Françoisom, te Jeannotom i Simonom, koji su bili svakog dana sve Ijubomorniji na malog nametljivca, naročito Jeannot. Istom poslije ručka mogla je leći. Jeannot i Simona legli su, doduše kraj nje, kao i uvijek dotada, na jednu stranu, do zida, Jeannot, a na drugu stranu Simona, a tamo u košari spavao je mali François. Spavali su dva do tri sata, obično tako dugo dok nije u sobu ušla gospoda Sofija. Prije nego što ih je probudila, nekoliko je trenutaka stajala na pragu i sa smiješkom ih promatrala. Bila je visoka, vitka žena od trideset godina, skromno ali ukusno odjevena, a imala je svijetloplavu, bujnu kosu. Ponekad bi čak zovnula muža. Zatim su neko vrijeme oboje stajali na pragu. I Jules je bio visok, vitak, priprosto ali ukusno odjeven, crne kose i kratkih crnih brčića pod nosom. I njemu bi zaigrao smiješak na obrazima dok je očima prelazio od djetešceta u košari do Jeannota i Simone, koji su se svaki sa svoje strane stiskali uz Jelku, koja je sada, poslije poroda, dobila ipak nešto rumenila u obrazima, ali je još uvijek djelovala poput djevojčice kao i prije.
"Djeca! Kakva djeca!" reče Sofija.
"Stvarno, sama djeca", potvrdi Jules i s osmijehom se opet vrati u radionicu. Sofija je još neko vrijeme promatrala djecu, sve četvero, a zatim ih poče buditi. "Hej, pospanci, dosta je, dosta! Tko će spavati noću?"
Prvi bi se obično probudio Jeannot, a odmah za njim Simona, no ponekad se, još prije nego što je Jelka otvorila oči, začulo i iz košare. Jeannot je, dakako, odmah htio izaći, i Simona bi rado izašla na sunce, ali je. Jelka bila još suviše slaba da bi smjela iz kuće. Morala je izmišljati sve nove i nove priče i igre samo da djecu zadrži u sobi do mraka kad ih je gospodin Jules odvodio u šetnju na koji sat, a ponekad je s njima odlazila i njihova bakica, gospoda Mornet.
"Samo je François kriv što ne smijem izaći. Odštipnut ću mu nos, zaista ću mu ga odštipnuti", naljutio se jednog dana Jeannot.
I stvarno je otrčao do košare. Jelka je jedva uspjela uhvatiti njegovu ruku kojom je već pipao po licu djetešceta.
Na sreću, u subotu dopodne nebo se naoblačilo i poslije ručka stala je padati kiša. Padala je čitave nedjelje i Jeannota i Simonu nije vuklo napolje. Jelka je već toliko ojačala da ju pranje pelena i previjanje maloga, te igre s djecom više nisu toliko zamarale. No nedjelja je prošla veoma brzo i zato što su već dopodne zaredali posjeti, znanice i mušterije gospode Sofije, te gospodina Julesa. Gotovo je svaka htjela vidjeti i Jelku i njeno djetešce. Ova ili ona žena donijela je čak kakav poklončić ili buketić. Čitava ulica i još nekoliko susjednih ulica poznavalo je Jelku, a većinom im je bio
poznat i njen slučaj. Došla je i slovenska iseljenica iz Salauminmesa sa svojom snahom, Poljakinjom.
"Lijepo djetešce, veoma lijepo, upravo bih ga htjela imati" reče Poljakinja koja je bila Sofijinih godina, ali neobično visoka, suha i bez grudi.
"Bilo bi već doista vrijeme da i kod vas nešto takvo zakmeči"., reče svekrva, već postarija ali još uvijek kršna, krupna i krepka zdrava žena. Pa nastavi više sebi i gospodi Sofiji nego svojoj bljedolikoj snahi. "Tamo gdje ne treba, dode, a tamo pak gdje ga čekaju, djeteta nema i nema. Na ovom svijetu zaista nije ništa onako kako bi čovjek želio."
Dakako, obje, i snaha i svekrva, jedna za drugom, uzele su štručicu u ruke i malo je zanjihale.
Odlazeći, Slovenka pred kućom upita gospodu Sofiju da li Jelkini roditelji već znaju i što kažu. Gospoda Sofija reče da je Jelka roditeljima doduše pisala, ali da odgovor očekuje tek sredinom tjedna, no nada se da će je pozvati k sebi; a možda je i neće. To su ugledni ljudi, majka još više nego otac, a takvi ljudi obično nemaju srca, zato je Jelka spremna na sve, reče još, malo promisli i završi. "I nas dvoje, ja i Jules, pa i Franchon. Nešto ćemo već učiniti da bude sve dobro i za djevojku i za dijete."
"Gospodo Sofijo..." No Slovenka ne reče što joj je bilo na jeziku, već stegne gospodi Sofiji ruku i reče samo to: "No, zbogom, gospodo Sofijo."
Zatim gospodi Sofiji stegne ruku još i Poljakinja, malo je zadrži i reče: "Jadna djevojka, a ja bih bila toliko sretna da imam takvog crvića!"
I odoše.

Naredni tjedan tekao je polako, veoma polako. Već od ponedjeljka.
Napolju je još uvijek padala kiša, bilo je i hladno, kao da je već kraj rujna, Jeannot je dosadivao od ranog jutra, tobože, dosta mu je tamnice i htio bi napolje; i François se javljao češće nego prijašnjih dana, a Jelka se budila iz nekakvog sanjarskog svijeta i gledala svijet oko sebe kakav je bio u stvarnosti.
Danas je naš prvi školski dan! presiječe je kad je ujutro, tko zna zašto, pogledala na svoj ručni sat i vidjela da će svakog časa biti osam.
Upravo sada dolaze u školu. Glasni su i bučni.
— "Zdravo, drugovi sumučenici, zdravo, školska pločo, sukrivče tolikih bivših i budućih nepravednih ocjena, zdravo, katedro, prijestolje mučitelja, zdravo, školske klupe, galije. mučenika..."
"Zdravo, zdravo!"
"O kako si pocrnjela, Darjo! Da li si bila za sve vrijeme praznika na moru?" "Koješta! Ta znaš, Magdo, da moj otac za takve stvari nema novaca, pa da ga i ima,
ne bi ga dao, moje more bili su Sava i Sora. A ti, Magdo?"
"Ja još nikad nisam bila tako dugo na moru kao ove godine, više od mjesec dana ..." "Nives, odakle ti taj kaputić?"
"Iz Venecije!"
"Opet si bila u Veneciji?"
"Dabome! Bilo je čudesno, gondole, golubovi, kavane, ples i — ljubav!"
Jedan za drugim dolaze, spaljeni od sunca, odmoreni, vedri, nasmijani. Svaki donosi komadić praznika sa sobom, svoju priču, svoju sreću. Tine i Mojca zacijelo su ušli u razred držeći se za ruke, a Ada u mislima na onoga koji joj je tokom praznika kratio duge dane. Nisu ni opazili da nekoga nema. Ne, Tomaž je opazio. Sjedi tamo u posljednjoj klupi i pogledava prema vratima, nestrpljivo očekujući kada će doći ona koja mu je na njegovo dugačko i toplo pismo odgovorila tako kratko i hladno.
Tomažu, prijatelji smo bili i prijatelji ćemo i dalje ostati, samo to i ništa više. Molim te, nemoj uopće misliti da bismo se voljeli kao momak i djevojka. Budimo samo kolege, samo prijatelji, i nadi sebi drugu djevojku, na auto-putu ili kasnije u Ljubljani, možda čak medu kolegicama, ta rado te gledaju, pogotovo Darja. Bit ću vesela, sretna ako nadeš sebi djevojku koja će te voljeti, a nas dvoje bit ćemo i dalje prijatelji.
O kako sam lagala, lagala, lagala. Tri dana pismo nisam predala na poštu, a zatim sam ipak uvidjela da drugog izlaza nema. Pismo Tomažu bacila sam u poštanski sandučić, a njegovo u Seinu. I kad sam sva u suzama digla pogled s uprljane rijeke, koja je odnosila najljepše pismo koje sam primila i koje ću ikad uopće primiti, što sam u onaj čas dobro znala, a znam i sada, ugledala sam tamo daleko iznad krovora Eiffelov toranj. S mukom sara otrgla pogled od njega i odjurila u bolnicu k Jeannotu.
"Jelko, zašto mi danas pričaš sve same tužne pričice? Ispričaj mi nešto veselo, tako bih se rado smijao."
Morala sam pričati smiješne, šaljive zgode, iako su mi suze navirale na oči i od plača mi se stezalo grlo.
No to je već prošlo, toga više nema, sada sam tu u Lensu s onim tamo u košari, a moje kolege i kolegice sjede u školskim klupama i pričaju jedni drugima o doživljajima na praznicima. Tomaž vjerojatno ne sjedi šutke u posljednjoj klupi, vjerojatno ne pogledava prema vratima, već priča svom desnom susjedu Andreju kako je u brigadi, ili kasnije na Savi ili Sori, kamo je odlazio na kupanje, upoznao djevojku, kako su uveče šetali kroz tihe šumarke i konačno jedno drugome otkrili da se vole. Ta je djevojka sada u tko zna kojoj republici, možda i u Ljubljani, samo u drugoj školi, možda i u našoj školi, možda čak u našem razredu. Uostalom, što bi drugo i učinio poslije onog mojeg pisma? Ali, dalje od mene te misli! Tomažu nisam mogla reći istinu. Pa ipak... Ne, ne, sve je svršeno, moći ću biti sretna ako bude još htio da mu budem prijateljica...
Usred buke i galame javi se školsko zvonce. Dakako, nitko ga nije čuo, ni Rudi koji je sigurno opet zaposjeo svoje "obavještajno" mjesto tik do vrata. Vrata se otvoriše i na
njima se pojavi Morana. Trenutak ili dva ozbiljno je, prijekorno promatrala razred, a zatim brzo zakorači na podijum. Razred se digne kao jedan i zavlada grobna tišina.
"Što se tiče vike i gluposti, za to su praznici dosta dugo trajali, sada ste opet u školi, a škola je ozbiljna stvar. Pogotovu za vas koje na kraju čeka matura! Sjednite!"
Sjeli su. Upravo sada su sjeli. Da, minutu poslije osam. Sjede, gurkaju se laktovima i jedni drugima namiguju, a Nives je sigurno već započela sa svojom razrednom poštom, Alenki ili kome drugome mora poručiti kako je bilo u Veneciji. I Morana je konačno sjela. Otvorila je dnevnik i sada upisuje u nj prvi sat nove školske godine.
"Koga nema?" "Stropnikove!" reče Tine.
Razred pogleda na prazno mjesto kraj Tineta.
Jelke nema? Je li bolesna? što je s Jelkom? Je li još uvijek u Parizu? Hoće li tamo uopće ostati? Tomažu, gdje je Jelka?
Morana takoder digne glavu i pogleda razred.
"Stropnikove nema? Sto je s njom? Nije li otišla odmah poslije škole u Francusku?" "Da, u Pariz!"
"I ne zna kada kod nas počinje škola?"
"Oboljela je, zato ne može doći", možda će reći Ada koja je sigurno doznala kod kuće da me još nema.
Morana je već htjela upisati da me nema, ali se u taj čas sjeti da ja uopće još nisam ni upisana.
"Stropnikova se nije ni upisala, ni svjedodžbu nije podigla." Prelista po dnevniku. "Dakako, tu je njena svjedodžba, a prijave nema."
"Otputovala je već prvog dana poslije 'završetka škole."
"Tako, dakle, u bivšem trećem f nije išlo bez nereda, a nered se nastavlja i u četvrtom f! Do sada sa Stropnikovom nije bilo problema. Ali", Morana podigne glas i oštro pogleda razred, "škola nije šala, a pogotovo četvrti, posljednji razred gimnazije. Stropnikova, dakle, nije odsutna, nje uopće nema."
Neki gledaju na prazno mjesto kraj Tineta, drugi Moranu, treći se osvrću na Tomaža kome navaljuje krv u obraze. Onda se netko ipak digne, možda Magda, možda Tine, možda Ada.
"Doći će, sigurno će doći..."
"Ako dode, upisat će se naknadno", progovori Morana suhim, činovničkim glasom. "Nereda ne podnosim, nigdje, a najmanje u školi."
Pravo ste rekli, drugarice razrednico, Jelke uopće nema. Niti će je biti u vašem razredu. Počeli ste, na žalost, nastavu bez nje, tako ćete je, na žalost, bez nje i završiti.
Što će uopće biti s Jelkom Stropnik? Ne znam, ne znam.
No čim obavi razredničke poslove, Morana će se dignuti i u njenim sivim očima buknut će plamičak.
"Tako, a sada počnimo!" reći će, spustivši se s podijuma pred prve klupe. "Najprije ću vas upoznati s onim što ćemo ove godine učiti, a nadam se, i naučiti, kakve ćete knjige nabaviti, ukoliko ih već niste, kakve bilježnice morate imati, uopće..."
Tako će početi nastava u IV f bez Jelke Stropnik. Dakako, još uvijek se pitaju zašto me nema, jesam li doista bolesna ili sam samo produžila praznike. Ovaj ili onaj vjerojatno je zabrinut, a ovaj ili onaj i zavidljiv. Istom sada sve mi je jasno, možda je upravo u ovaj čas Tomaž rekao samome sebi, pričala je da se već drugu godinu dopisuje sa kćerkom one porodice kod koje je otišla, a u stvari se dopisivala s njihovim sinom, zato joj se tako strašno žurilo, čak ni svjedodžbu nije pričekala, prijavu je zaboravila ispuniti i moliti Magdu ili bilo koga u razredu da podigne svjedodžbu i preda prijavu. U Pariz k momku! Lažljivica! A meni je pak pisala: Tomažu, prijatelji smo bili i prijatelji ostanimo i dalje! Gadna lažljivica! Kad bi doista bila moja prijateljica, rekla bi mi istinu, već odavno ...
Pa ipak, ni to nije istina. Nitko, ni Ada, ni Magda, ni Darja, ni Tomaž, ni Tine, nitko ne zna što se tih praznika dogodilo s Jelkom. Uopće, vi ne možete ni zamisliti, drage moje kolege i drage moje kolegice, pa poštovani profesori i poštovane profesorice, da Jelke Stropnik nema sada u IV f zato jer je pred kraj praznika rodila, tačno 26. kolovoza u jedanaest noću, a sada u nekom sjevernofrancuskom gradiću, u Lensu, o kojem sigurno niste još ništa čuli, bdije nad djecom gospode i gospodina Baudin i nad onom mrvicom tamo u košari, nad svojim djetetom. Nitko, koji me poznaje, ne može to ni zamisliti. A najmanje tata i mama. Da li već znaju? Da li je tata već dobio moje pismo? Ne, još ga nije mogao dobiti.
Koliko znam, poštu u njegovo poduzeće donose istom sredinom dopodneva. Svakako je i on zabrinut. Nekoliko dana prije poroda pisala sam kući da sam oboljela, ništa strašno, doći ću prvoga. Kad ne bi bili toliko zaposleni, on i mama sigurno bi me pitali što mi je, a ovako su me isprva čekali bez uzbudenja, tobože, nastava i onako počinje istom šestoga, malko su bili nervozni tek u subotu, jer me nije bilo, još više uveče, a danas je mama sigurno ljutita, a tata i zabrinut. Znači, ipak je nešto ozbiljno, što bi bilo ozbiljno? To su njezine mjesečne stvari koje još uvijek nisu u redu, osim toga, djevojka je strašno razmažena. Tko zna kako joj ugadaju u Parizu. Ako je danas ne bude, sutra ću brzojavom pitati Gramontove što je s njom. Više od dva i pol mjeseca bila sam sama, a sada još i to ...
Ali, draga mama, to da danas nisam u Ljubljani, da ne sjedim u IV f, to je sitnica u usporedbi s istinom, to je kao da...
Prije no što je našla usporedbu, iz košare u kutu oglasi se tanak, sitan plač.
"Opet taj drekavac!" mrzovoljno vikne Jeannot koji je, nalakćen na stol s dominom
pred sobom, već čitavo vrijeme nestrpljivo čekao da Jelka završi s pospremanjem i sjedne za stol te počne igrati s njim. "Sigurno je opet gladan, proždrljivac!"
Jelka pogleda na sat.
"Dakako, njegovo vrijeme!" reče i pride košari. Sjednuvši sa štručicom u rukama za stol, pomirljivo reče Jeannotu: "Još je malen i ne može natrpati trbuščić kao ti."
"Uh, kako je ružan!" vikne Jeannot, baci preziran pogled na uplakanu štručicu u Jelkinu naručju, odgurne kocke na stolu, stane na papir po kojem je Simona na podu kraj stola crtala crvenom kredom čudne črčkarije, te otrči čak pod prozor gdje je obično čuvao tramvaj. "Ružan, ružan, ružan!" ponovi još nekoliko puta prije no što se spustio na pod i stao se igrati više iz prkosa nego od veselja.
Jelka je, medutim, raskopčala kućnu haljinu i pritisnula dijete na prsa. No u mislima i osjećajima nije bila kod njega. Kako bi bilo lijepo sjediti sada u razredu! Makar bila Morana i te kako stroga i makar koliko tražila, makar bio Pustinja Gobi i te kako razvučen i dosadan, makar Tomaž nju smatrao i te kakvom lažljivicom, neka... u školi je ipak ljepše. Nigdje tako. Svakog sata, svake minute doznaješ nešto novo, a koliko samo veselih, vedrih riječi, povika, koliko smijeha! Morana sigurno već tumači novo gradivo. Prošle smo godine došli do moderne. Znači, počela je s Ketteom, Murnom, Cankarom i Župančičem. Prvi izmedu te četvorice valjda je Dragotin Kette. Rano je izgubio majku, potom još i oca, težak mu je bio život i umro je mlad u onoj visokoj, neprijatnoj kući kraj Ljubljanice, u staroj šećerani. A pjesme su mu lijepe, veoma lijepe.
Sa sobom me povedi, grobaru mračni, na zelen i sjenovit, na grob njegov, gdje križ je željezan, a kamenit krov, pod njim...
Ove godine neću učiti ni Ketteove, ni Murnove, ni Župančičeve pjesme, možda nikada više, pa ni maturalne zadaće o trima majstorskim Moliereovim komedijama neću napisati, a lipnja slijedeće godine neću polagati maturu, što će biti s mojom školom? Hoću li nastaviti privatno, hoću li se moći upisati barem u večernju gimnaziju? što će uopće biti sa mnom? Danas ili sutra past će odluka o tome ...
Djetešce se, medutim, napilo i već zaspalo. Jelka zakopča haljinu i odnese štručicu u košaru. To je, dakle, moje dijete? opet se upita s gorčinom, pošto je nekoliko časaka nepomično stajala kraj košare i zurila u sitno, malešno zaspalo biće. Zbog toga djetešceta mjesto kraj Tineta je prazno, zbog njega se pitaju u školi i kod kuće zašto me nema, zbog njega neću slušati što će Morana pričati o Ketteu, Murnu, Cankaru i Župančiču, zbog njega neće Monsieur Alors vidjeti kako sam se temeljito spremila za maturalnu zadaću... O, čega sve nema i što se sve ne zbiva zbog tebe koji o tome ništa ne znaš i možda nikad nećeš ni znati; napio si se mlijeka, mojega mlijeka, i sada zadovoljno spavaš i spavat ćeš sve dok ti se želučić opet ne isprazni. Tako si malen, tako neznatan, a kako je sve drukčije nego što bi bilo da tebe nema! Ne mrzim te, ta ti nisi krivac mojoj nesreći, ali te i ne volim. Kako da te volim? Došao si suviše neočekivano i nepoželjno, i suviše si surovo, posegnuo u moj život. Ne samo u moj. što će učiniti tata kad pročita moje pismo, što će učiniti mama kad joj tata kaže Što sam mu pisala, što će reći Tomaž kad dozna, što .,.
Vrativši se nasred sobe, nekoliko je časaka stajala kraj stola, a zatim zovne Jeannota. koji je već nekoliko puta ispod čela pogledao prema njoj.
"Dodi, Jeannot, da zaigramo!"
"Hvala!" uvrijedeno doleti ispod prozora. "Hvala lijepa!"
Jelka sjedne, ali se opet digne i pride k Jeannotu, pomiluje ga po kosi i privuče njegovu glavu k sebi.

"Jeannot, ta ja te volim!" reče tiho.
"Ne voliš, ne voliš me više!" odvrati dječak, ali glavu nije odmaknuo.
"Volim te, još uvijek te volim", šapne Jelka. "Ali, ti si, Jeannot, još suviše malen da bi mogao razumjeti..."
Jeannot je još nekoliko trenutaka tvrdoglavo šutio, no kad je opet pogledao ispod čela gore prema Jelki i opazio suze u njenim očima, skoči uvis i vedro usklikne: "Počnimo, počnimo!"
Ali, kako li je još dugo bilo do ručka, kako li dugo do večere i kako li je kasno došao san!
A još dulji bio je sljedeći dan, utorak, iako napolju nije padala kiša, a sredinom dopodneva čak se razvedrilo i u praonici, gdje je Jelka prala pelene, odjednom zasjalo sunce.
Upravo sada došla je pošta. Upravo ovog trenutka tata je otvorio pismo i počeo ga čitati. Čita, čita, čita. I što dalje čita, sve manje vjeruje svojim očima. Je li to pismo zbilja pisala Jelka?
Da, tata, dragi tata, u rukama držiš pismo svoje kćerke, i sve što je u pismu, istina je, neumoljiva istina...
"Pogledaj, Jelko, kako sam oprala pidžamicu svojoj djevojčici!"
Jelka se morala otrgnuti od svog pisma u tatinim rukama i pogledati kako je Simona oprala pidžamicu, potom je još morala Jeannotu, koji se na dvorištu igrao s olovnim vojnicima iz Napoleonova doba, napraviti limunadu, tek tada se mogla vratiti svom poslu i svojim mislima.
Sada znaš sve, tata, pročitao si pismo, ali još uvijek buljiš u njega. Ponovno si ga počeo čitati, preskačući retke, zaustavljaš se ondje gdje ti poručujem najteže stvari. Konačno si ga odložio. Možda si posegnuo za telefonom, da pozoveš mamu. Ne, to nisi učinio. Mami ćeš reći istom kad se vratiš s posla, istom za tri do četiri sata. Kako će dugi biti ovi sati! Ne samo tebi, već i meni! Iznova i iznova uzimat ćeš pismo u ruke. Da, upravo si pročitao isto što i prvi put, tvoja Jelka je rodila i moli te da joj javiš, pošto ćeš se prije toga dogovoriti s mamom, da li se smije vratiti kući, ili ne smije. Samo to i ništa drugo. Oprosti i javi jesam li i kao majka još uvijek vaša kćerka, i da li je dijete, vanbračno dijete, kojem ste vas dvoje djedica i bakica, član naše obitelji. Ali, je li to uopće moguće? Da nisam zapazio, da ni Marjeta nije ništa zapazila? Jadni, jadni tata!
Sada si nesposoban za rad. Imam neki posao da obavim u gradu, na sudu, vratit ću se za dobar sat vremena, a možda me uopće više neće ni biti. Najprije si skrenuo u buffet i naručio tursku kavu, tamo ćeš možda još jednom pročitati pismo. Istina je, sve je istina što čitaš, dragi tata, imam dijete i upravo sada perem pelene. Da, pelene! Moje kolegice i moje kolege sjede u školi, upravo sada je treći sat, imaju sat matematike ili fizike, možda francuskog, a ja perem pelene i dršćem pri pomisli kako će tata i mama odgovoriti na moje pismo. O, zašto one večeri nisam ustrajala na svom putu do Eiffelova tornja, popela se na nj i...
"Jelko, Jelko!"
"Molim, gospodo Mornet!"
"Dijete ti plače, dodi gore i umiri ga!"
Još polaganije nego taj dan, kad je njeno pismo trebalo da sigurno dode u Ljubljanu, prošao je naredni dan, kad je iz Ljubljane vjerojatno putovao odgovor. Kakav je taj odgovor? Dodi odmah! Ili: Ostani gdje i jesi!
Još dulji, mnogo dulji bio je četvrtak. Počeo je već u prvo svitanje, kad se Jelka probudila i više nije mogla zaspati, a završio je istom kasno noću kad ju je do smrti izmučenu ipak srvao san.
A u petak popodne Jelku je iz Pariza nazvala Franchon. "No, kako je, mala moja? Kako mali?"
"Hvala, dobro, teto Franchon. Mali pije i spava, samo ponekad zaplače, a mala pak..."
"I mala mora dobro jesti i mnogo spavati, a plakati uopće ne smije! Zar možda još uvijek plače?"
Nije li glas Franchon zabrinut?
"Je li možda došlo kakvo pismo iz Ljubljane za mene?"
"Baš sam te to htjela i ja pitati, mala moja. Jesu li ti od kuće već pisali?" "Ne, nisu još, a tati sam pisala još prošlog tjedna..."
"Ako nisi pismo dobila danas, dobit ćeš ga sutra..." "Teto Franchon, vi nešto znate... Recite, molim, recite!" "U utorak je tvoj tata razgovarao s našom gospodom..." "Kako, razgovarao ?"
"Pa preko telefona!" "I što je rekao?"
"Ništa nije rekao, samo je pitao što ti je da te nema." "I što je rekla gospoda?"
"Nešto se izmotavala, a potom je ipak rekla da si rodila. Nikako i nikako nije mogao vjerovati, iako je, dok je telefonirao, imao tvoje pismo u rukama, kako je rekao. Gospoda ga je molila da se pomiri sa činjenicom: moglo je biti i teže, mnogo teže, još je rekla."
"I?"
"Bio je sav zbunjen, kako sam razabrala iz gospodinih riječi i kako mi je gospoda kasnije rekla."
"Mama već zna?"
"Ne znam, to nije rekao. Kad je sve doznao, odložio je slušalicu. Gospodi, dakako, nećeš reći da si razgovarala sa mnom. Gospoda je rekla da te ne smijemo nepotrebno uznemiravati. Mislila sam da su ti od kuće već pisali, zato sam se javila. Sutra ćeš sigurno već primiti očevo pismo."
"Nadam se, nadam se ..."
"Da, još i to sam ti htjela reći, mala moja. Ako odgovor ne bude takav kakav očekuješ, ne očajavaj, najteže je prošlo; ono što je pred tobom, bit će lakše nego ono što si već pretrpjela. Odmah mi javi što će ti tata odgovoriti! Tako, a sada zovni Jeannota i Simonu, da i s njima malko probrbljam!"
Znači, sutra! reče Jelka u sebi vrativši se gore u svoju sobu i skljokavši se na stolicu kao da se vratila s duga i naporna puta. Ali, sada je već sve odlučeno, ako ne prije, tata je o mojem pismu progovorio mami poslije razgovora s gospodom Gramont. Razgovarali su i odgovorili mi. Vjerojatno već odmah u utorak uveče. Znači, sutra ću sigurno dobiti njihov odgovor.
No drugog dana pisma iz Ljubljane nije bilo, a u nedjelju u Lensu nisu raznosili poštu. Ali pisma nije bilo ni u ponedjeljak.
Znači, odbacili su me. Možda nije bilo pametno što sara pisala samo tati. Mama je strašno osjetljiva, mnogo drži do sebe, vjerojatno već i zbog toga ne želi ni čuti da ja i dalje živim pod domaćim krovom. Možda sam ipak morala javiti kako se dogodilo i tko je otac djetetu. Osudili su me. I u školi su me osudili. Sada sigurno već znaju, ta mama nije mogla šutjeti, rekla je Kotarovoj ili kojoj drugoj svojoj prijateljici, tako je doznala i koja od kolegica, i novost se kao požar raširila po razredu. Znate li zašto Jelka ne dolazi u školu? Zašto? Zato što je rodila. Kako? Valjda imaš uši. Rodila je, ro-di-la! Ne, to nije moguće! Prije bih vjerovala da će prvi čovjek na Mjesecu biti Ljubljančanin nego da naša Jelka ima dijete. Vjeruješ ili ne, ima ga. S kim? To ne znam. O čemu razgovarate, djevojke? Jesi li čula, Ado, da Jelka ima dijete? Aaa? Da, dijete, sina! Kad je rodila? Valjda pod kraj praznika. Prema tome... Ti znaš nešto više, Ado? Ništa, ništa ne znam, ali je glupo, strašno glupo da ima dijete. Halo, momci, jeste li čuli? Hej, Tomažu, čuješ li, Tomažu? Jelka nije došla iz Pariza zato što ima dijete! Kakoooo? ... I tako je konačno doznao Tomaž. Zašto mu nisam rekla ja, zašto mu nisam već davno priznala istinu? Zla sam, veoma, veoma zla.
I sada u razredu stiskaju glave, neki me žale, drugi mi se smiju, da, ima i takvih koji
mi se i smiju. Konačno je doznala i Morana. Sto vam je danas, što to šuškate? Nastava je već tjedan dana, a vi se ponašate kao da ste još uvijek na praznicima. Govorim vam o drugom zastupniku modeme, o pjesniku naših polja i gajeva, o Josipu Murnu- Aleksandrovu, a vi tu vodite nekakve svoje pišljive razgovore. Tako, sada mi je stvarno dosta! Tko je redar? A, vas dvojica, Dolenc i Cvar! Dolencu, reci što je u ovaj čas važnije od nastave! Doznali smo; pričaju da je... što pričaju? Pričaju da je Jelka, da je Jelka Stropnik u Parizu rodila dijete i da je... Kako, Stropnikova ima dijete? Tako smo čuli, priča se... Tako, dakle? Što sve neću još doživjeti u tom razredu! Za vrijeme odmora doznat će i drugi profesori; i Monsieur Alors, a takoder i ravnatelj. Čitava škola. O, zašto sam one večeri poslušala Franchon, zašto nisam napisala oproštajna pisma i naredno jutro popela se na Eiffelov toranj? A bilo bi još bolje da sam se već prijašnjeg popodneva, dok sam bila medu onim gadnim nakazama i strahotnim rugobama, strmoglavila na trg ispred crkve Notre Dame. Tako bih se spasila od svega što sam dosad morala i što ću još morati pretrpjeti, kod kuće bi već zaboravili na mene, isto tako i u školi, život bi tekao nesmetano dalje, tata bi odlazio na posao, mama pohadala sastanke, simpozije i konferencije, vozila se autom i zidala vikendicu na moru, a Morana bi nesmetano predavala o Murnu koji je takoder umro veoma mlad. Tek kad bi čitali njegove pjesme, ponetko bi se sjetio mene, možda Magda.
Ah, u tudini ja ću pasti, gavran će mi oči iskljuvati, krakat će, no žalit neće...
Uveče, spremivši Jeannota i Simonu u krevet, ostala je u svojoj sobici za stolom. Neko se vrijeme izgubljeno osvrtala oko sebe, a zatim se više nije mogla savladati. Suze joj potekoše niz obraze, glasan plač otkine joj se iz grudi. Odbacili su me, svi su me odbacili, svi, svi. O, kako je teško, teško!
I u košari se. takoder začu plač.
Nije se pomakla. Samo se deri, nametljivče, ne marim za tebe, ne, ne! Ni za mene nitko ne mari, upravo zbog tebe ne mari za mene.
I plakala je još teže. I iz košare se takoder čuo sve teži i teži plač. Djetešce se upravo gušilo u plaču. Istom poslije dugo vremena Jelka se digne i pride k njemu.
Siroče si, siroče, kao što sam i ja jadnica, mene su napustili tata i mama, tebe takoder, tata već na samom početku, a sada još i mama. Oh, kako su ljudi zli, kako smo zli, zli, mi ljudi. Najteže boli nanosimo nevinima. Odmah ćeš dobiti mlijeka, odmah!
Vrati se do stola s rasplakanim djetešcetom, raskopča halju i pritisne glavicu na svoja prsa. Istom poslije nekoliko časaka jecljivo djetešce pronade bradavicu i stade pohlepno vući, a mladoj su majci i dalje tekle suze niz obraze. Tebi je već dobro, no tko će utješiti mene? Tko?
U sobu ude gospoda Sofija.
"Djeco, djeco!" nasmiješeno usklikne kad je došla do stola. "Oboje ste plakali, je li? Takvo zlo ipak nije. Ako pismo nije stiglo danas, doći će sutra, prekosutra." Sjedne za stol nasuprot Jelki. "Možda majka nije kod kuće, možda je kamo otputovala, ta rekli ste da i mama često nekamo odlazi, a možda je i bolesna, a otac želi prije razgovarati s
njom, tako i treba da bude, ni meni ne bi bilo drago da o tako važnoj stvari, koja me, nadam se, neće snaći, odlučuje sam Jules. Strpite se još nekoliko dana!"
"Da, da, možda je stvarno otputovala, u Beograd ili kamo drugamo, možda je bolesna i tata je ne želi uznemiravati, možda... sve je moguće, pa ipak..."
"No, obrišite suze i položite maloga u košaru! Tako, tako. A sada sjednite ovdje, da razgovaramo!"

Kada se Jelka vratila za stol, gospoda Sofija progovori o onome o čemu su dan ranije razgovarali ona i muž.
"Ako doista nećete smjeti kući", reče, "ostat ćete kod nas. Tako mislimo Jules i ja: nekoliko bi mjeseci još čuvali naše dvoje djece, Jeannot još uvijek nije sasvim dobar, a Simona je svakog dana sve življa, mama pak ne može na sve dospjeti, zatim bismo djetešce dali u kakav dom, a vi biste stupili kod mene u nauk. Kako i sami vidite, kod nas ima mnogo posla, a zahtjevi naših mušterija nisu baš mali."
Jelka iznenadeno pogleda iznad stola. "Da izučim za krojačicu?"
"Zašto ne? Lijepo i dobro plaćen posao, škole ne znače sve, ni kod vas, pa ni kod nas. Mi bismo vam dali hranu i stan, a vi biste, izvan radnog vremena, i dalje čuvali naše dvoje djece, te pomagali mami kod spremanja i kuhanja. Ništa vam ne bi nedostajalo, a i Françoisu bi bilo dobro. A osim toga, i Jeannot i Simona toliko vas vole. Ne mogu ni zamisliti kako će nam biti bez vas."
"Zar da ostanem tu kod vas?"
"Nitko vam neće držati prodike, nećete morati obarati pogled pred znancima, bit ćete samostalni, sasvim samostalni. Prije ili kasnije, i onako ćete morati stati na svoje noge."
Gospoda Sofija se digne, ohrabrujuće pogleda osupnutu Jelku i još reče: "Razmislite! Vidjeli ste: tu u Lensu, a naročito u okolici, živi na tisuće i tisuće ljudi koji su napustili svoj rodni kraj, svoju domovinu, ima dosta i vaših ljudi i nije im loše." Na pragu još doda; "Ako ćete i dobiti poziv od kuće, možete ostati kod nas. No, razmislite i laku noć!" ww w.bál^kandowńloád.org/ näná
Prijazno kimne glavopi i zatvori vrata za sobom, a Jelka je još dugo, veoma dugo buljila u zatvorena vrata.
Drugog dana, kad i opet nije bilo toliko teško očekivanog pisma, mučila se u sebi sve od poštareva dolaska do kasno u noć. Što da radim? Preko dana je odlučno odbacivala neočekivanu ponudu, ali je u noćnim satima postajala mekša. Zašto da ne ostanem tu? Franchon me spasila od Eiffelova tornja, njoj mogu zahvaliti za svoj život, a gospoda Sofija i gospodin Jules primili su me kao svoju. A kako su samo srdačni Jeannot i Simona! Kao da sam doista njihova, već odavno njihova, još prije nego što su uopće znali za mene. Izučit ću za krojačicu, dobru krojačicu, kakva je i gospoda Sofija. Stat ću na svoje noge, nitko neće morati da brine za mene, pa ni za maloga. Da, da, tu ću ostati, pa makar došao ovakav ili onakav odgovor! Neka mama i tata vide da mogu živjeti i bez
njih! Da, ostat ću! Izučit ću zanat, dotle će i François već porasti, zatim ću ostati još neko vrijeme ovdje kao pomoćnica, a zatim.., zatim ćemo se opet preseliti u Pariz. Da, da, sutra ujutro odmah ću reći gospodi Sofiji da prihvaćam ponudu, bez obzira na to hoće li pismo doći ili neće...
No, drugog jutra ništa nije rekla gospodi Sofiji, a poštara je čekala još nestrpljivije nego prijašnjih dana. Svakog časa skakala je do prozora i pogledavala dolje na ulicu. Ne, ne, tu neću, tu ne mogu ostati! Kakav je to grad, bez zelenila, bez drveća! I kakva je to okolica! Pusta ravnica, umjesto zelenih brežuljaka samo visoke gomile crne jalovine. Ljudi su većinom tudinci, Poljaci, Italijani, Alžirci, doduše, ima i Slovenaca, ali ja ih ne poznajem. Medu njima nema ničeg zajedničkog, samo borba za kruh, za zaradu. I zar da čitavog dana sjedim za šivaćim strojem, zar da se odreknem knjiga, zar da nemam druge razonode osim kina i nedjeljne šetnje, sama ili s momkom, kako žive i djevojke gospode Sofije? Ne, ne!
No uveče je gospoda Sofija uvela u Jelkinu sobu onu postariju Slovenku iseljenicu i njenu snahu Poljakinju, koje su se prilikom prve posjete tako zanosno divile malome Françoisu. S njima je došao i malen, zdepasti čovjek srednjih godina.
"Ovo su gospode Lobnikove, starija i mlada, koje već poznajete, a to je gospodin Lobnik. Htjeli bi nešto razgovarati s vama, Jelko! Jeannot i, Simona, dodite da vas operem i spremim na spavanje!"
"Mene će oprati i spremiti na spavanje Jelka!" odupre se Jeannot i stisne k Jelki.
Trebalo je prilično nagovaranja dok su djeca konačno ipak otišla. U meduvremenu su žene jedna za drugom uzele maloga Françoisa u naručje, a i muškarac ga je pozorno promatrao. Kad su ostali sami, žene su se stale zanimati koliko popije mlijeka, majčina i kravljeg, kako i koliko spava, upitali su čak i za njegova oca, a onda konačno izašli na svjetlo sa zaista neobičnom i neočekivanom ponudom: uzeli bi, naime, dijete k sebi. Doznali su da Jelka još uvijek nije dobila odgovora od svojih roditelja, sigurno ga neće ni dobiti, jer je dijete vanbračno, znaju i to da joj je gospoda Sofija ponudila da ostane tu u Lensu i izuči za krojačicu u njenom salonu; stvarno je teško napustiti domovinu, domaće ljude, znance, no ponekad su domaći ljudi čovjeku veći tudinci nego oni u tudini; oni ne znaju kako je ona odlučila, ali će joj sigurno biti lakše bez djeteta, i tu, a još lakše kod kuće, ako uopće ode kući; u svakom slučaju, taj joj je crvić teret, težak teret, a oni djece ne mogu, hiti će ih, kako je ustanovljeno, imati. U braku bez djece pusto je i dosadno, muž provodi po osam sati dolje u jami, a žena je kod kuće sama, još će na kraju i poludjeti od samoće. Lijepo će se brinuti za dijete, svega će imati, sve će dobiti. Uredili bi, dakako, napismeno, dijete će imati oca i majku, svoj dom, a ona će biti slobodna.
Naizmjenično su govorili, počela je doduše Slovenka, ali je najviše govorila Poljakinja, pa i rudar je s vremena na vrijeme izgovorio koju rečenicu ili je barem potvrdivao ženama koje su jedna drugoj upadale u riječ ili pak jurile jedna ispred druge; Slovenka je u francuski, koji nije najbolje svladala, uplitala slovenske riječi i čitave rečenice, a i njezin je sin tu i tamo progovorio na slovenskom.
Ne traže odmah odgovor, shvaćaju da nije lako odlučiti se na tako veliki korak, zato neka razmisli i posavjetuje se s gospodom Sofijom, nju može pitati tko je Lobnikova mama.
koju poznaje čitav Salauminnes, tko je Lobnikov Jean-Janez i tko je njegova Marie, kćerka poznate rudarske porodice Oleszkiewicz. A može, dakako, pitati i svoje roditelje. To je važna stvar i treba o njoj razmisliti. A kad se odluči, neka samo kaže gospodi Sofiji, doći će da se do kraja sporazumiju, a zatim bi otišli u ured i stvar utanačili još i napismeno.
Kad su otišli, Jelka ustane kao ošamućena i zatetura prema košari, što kažeš, François? Šutiš, što bi i mogao reći? Ti ne možeš odlučivati, iako se radi o tebi, prije svega o tebi. Ni savjetovati me ne možeš. Stvarno bi mi bilo lakše da tebe nema, možda bi mi od kuće smjesta odgovorili kad bih im poručila da sam te ostavila ovdje, možda... Ali, zar da učinim s tobom isto ono što sa mnom namjeravaju učiniti moj tata i moja mama? Zar da te se odreknem, zar da te odbacim, već sada dok si još tako malen i tako nejačak?
Sva zbunjena, otetura do prozora; dugo je buljila kroza nj, a onda se opet vrati u kut do košare i konačno se, sva izmučena, onako odjevena, baci preko postelje.
Narednog je dana bez prave volje obavljala posao što ga je sa sobom donosio dan. Ta svejedno je, zaista je svejedno gdje živim. Tu u Francuskoj ili tamo daleko u Sloveniji, kod Baudinovih ili pak kod Stropnikovih, život doista nije mnogo vrijedan, živiš zato što moraš živjeti, jer je neprirodno da se sa sedamnaest godina i nekoliko mjeseci popneš na Eiffelov toranj i sam sebe ubiješ. Ako tako hoće oni u onoj novoj ljubljanskoj obiteljskoj kući, u redu! Vjerojatno je doista bolje da ostanem ovdje nego da mi se kod kuće rugaju i viču na mene od jutra do uveče. Krojačica? Zašto ne? Nešto ipak treba raditi, nekako treba zaraditi za kruh svagdašnji. Ako doista žele posvojiti Françoisa, evo im ga! Bolje da je u porodici nego u kakvom domu ili kod mene koja ga ne volim, niti ću ga možda ikada voljeti. Dakle, ostajem ovdje, a dijete neka odnesu u Salauminnes!
Gospoda Sofija, koja je prije spavanja došla da malo proćaska, podupre tu njenu očajničku odluku.
"Da sam ja na vašem mjestu", reče, "prihvatila bih obje ponude. Prva će vam pomoći da dodete do svoje struke, a druga da ono što vam se dogodilo što prije zaboravite. I ne samo vi, već i drugi. Život ide svojim tokom i čovjek se na sve privikne. Još ste mladi, veoma mladi; pred vama je, unatoč toj nezgodi, još čitav život. A ona mrvica tamo u kutu samo bi vam smetala da slobodno živite, a i drugima bi zatvarala put do vas. Dijete se nije rodilo iz ljubavi, a doći će vrijeme kada ćete poželjeti ljubav i dijete iz ljubavi. Da, doći će. Zapazit će vas mlad, pošten muškarac i približit vam se. Sve je drukčije ako ste slobodni, nego ako vučete za sobom takvo breme." Budući da Jelka, koja je sjedila sučelice njoj, nije ni kimnula, ali ni zanijekala glavom, gospoda Sofija malo zatim nastavi. "Rekla sam, doduše, da bi dijete moglo biti nekoliko mjeseci i uz vas, ali sam uvjerena da bi bilo bolje ako biste ga odmah sada, dok se još niste navikli na njega, ni on na vas, ustupili ljudima koji bi ga posvojili. Lobnikovi su naše mušterije, ništa loše
nismo čuli ni o njoj ni o njemu, niti o staroj gospodi." Ustane. "To sam vam još htjela reći, da biste se lakše odlučili. Ne primoravam vas, ali da sam ja na vašem mjestu, učinila bih nešto isto tako odlučno i smiono kao što je bio i vaš bijeg od kuće u Pariz. Tako, a sada: bonne nuit!"
"Bonne nuit, madame Sophie!"
Odmah sutradan pisat ću kući da mi nije potrebna ni tatina ni mamina pomoć, reče Jelka u sebi kad je opet ostala sama za stolom. Pričekat ču poštara, odmah zatim malko popusti, i ako ne bude odgovora ili pak u pismu poziva, već same teške riječi, sjest ću za ovaj stol i napisat kratko, sasvim kratko pismo. Hvala, tata, hvala, mama, hvala za sve što ste dosada učinili za mene. Znam, nije bilo malo, a s današnjim vas danom odrješujem i daljnje brige o meni. Uskoro ću se zaposliti u salonu gospode Sofije Baudin kao naučnica, a prije toga ustupit ću Françoisa slovensko-poljskoj rudarskoj porodici bez djece. Dugo, veoma dugo nećemo se vidjeti. Pozdravljam vas! Da, takvo ću pismo napisati, odmah sutradan. A potom ću pozvati gospodu Sofiju. Gospodo Sofijo, poručite u Salauminnes da sam se odlučila! Odmah sutradan neka dodu po dijete, a ja ću se već narednog tjedna zaposliti u vašem salonu kao naučnica!
Naglo se digne i počne se razodijevati. Da, da, tako ću učiniti, bodrila je samu sebe. No kada je, već u krevetu, ispružila ruku da utrne svjetiljku na noćnom ormariću, zbunjeni pogled zastade joj na knjigama; svjetiljku ne ugasi, već zgrabi knjige. D’Alméras: "Le Tartuffe de Moliere", Doumic: "Le Misanthrope de Moliere", E. Faguet: "En lisant Moliere", G.
Mongredien: "La vie privée de Moliere". što će mi te knjige, što će te knjige budućoj krojačici? S gorkim osmijehom ispusti knjige, tako da su pale na pod. Zadaću o Moliereu i o njegovim trima besmrtnim komedijama neću raditi; umjesto da pokušam obrazložiti kako je Moliere u tim komedijama izvrgnuo poruzi slabosti svoga vremena i svih vremena, sjedit ću dolje u salonu gospode Sofije i najprije mjesece i mjesece prišivati dugmad i praviti rupice za dugmad, parati stara odijela i glačati, glačati, a zatim obavljati i traženije poslove, iako za šivanje nisam imala nikakva smisla, nemam ga, niti ću ga sigurno ikada imati. Umjesto da živim medu knjigama i za knjige, koje su bile, jesu i sigurno će ostati moje najveće veselje, ja ću živjeti medu jeftinim i skupim tkaninama za ženske haljine; umjesto da slušam zanimljiva predavanja, u ušima će mi od ujutra do uveče brujati metalno zujanje šivaćih strojeva i bljutave brbljarije jezičavih pomoćnica i naučnica, umjesto da... O, što ću sve izgubili budem li zaista morala naliv- pero zamijeniti iglom! A na ljeto, umjesto da se upišem na univerzu i sva se posvetim studiju francuskog jezika i francuske književnosti, možda ću dobiti prvi put zadatak da izradim haljinu za kakvu skromnu rudarsku ženu. Zatim još toliko i toliko mjeseci učenja, a onda pak toliko i toliko godina, trideset, četrdeset, sve do smrti: krojenje, šivanje na stroju i rukom proba i glačanje, te muke i nevolje s mušićavim i dosadnim strankama...
Mama, tata, draga mama, dragi tata! Znači, zaista ste me odbacili, znači, zaista neću moći studirati, nikad neću ući u razred kao profesorica, i nikad, nikad neću, kao Monsieur Alors objašnjavati učenicima, što je moja najveća želja još od dječjih godina,
ljepote francuskog jezika i bogatstvo francuske literature? O, kako je okrutan, kako strašno okrutan život!
Ruka do krajnosti očajne djevojke utrne, doduše, svjetiljku, ali su oči i dalje ostale širom otvorene i do ranih jutarnjih sati zurile u strop što su ga reflektori automobila, koji su jurili mimo, s vremena na vrijeme samo zato osvijetlili tako žarko da bi potom bio još crnji.
Dakako, narednog dana nije pisala kući, iako ni toga dana medu pismima što ih je donio poštar, nije bilo pisma iz Ljubljane. Još izgubljenija nego prijašnjih dana, ona je lunjala dječje spavaonice u prizemlju u svoju sobicu u prvom katu, još rastresenije odgovarala na nametljiva Jeannotova pitanja i još odsutnije ispunjavala skromne Simonine molbe.
No kad je sredinom popodneva — upravo se bila spremala s Jeannotom i Simonom u šetnju — ugledala na drugoj strani ulice čovjeka u poštarskoj uniformi, kako je sišao s motocikla i stao razgledavati po obližnjim kućnim brojevima, sva je zadrhtala.
"Koga tražite, molim?"
"Stanuje li možda kod vas", pogleda poštar na papirić što ga je držao u rukama, "gospodica Željká Stropnik?"
"Da, tu, tu!"
I časak zatim već je bila na drugoj strani ulice.
"Jeste li možda vi", opet pogleda poštar na papirić, "Željka Stropnik?" "Ja sam, da, ja!"
"Tu je brzojav za vas! Iz Jugoslavije. Izvolite! čekajte, odmah ćete ga moći otvoriti, prije se potpišite, tu, molim!"
Jelka se potpiše gdje je pokazao poštar, a zatim u hipu pocijepa omotnicu i izvuče iz nje brzojav.
Za nekoliko dana dolazim po vas! — Tata
Pročita još jednom.
Za nekoliko dana dolazim po vas! — Tata
I još jedanput:
Za nekoliko dana dolazim po vas! — Tata
I pritisnuvši brzojav na grudi, utrči u kuću.
"Odlazim, odlazim, odlazim!" glasno je, nesputano, spasonosno stala uzvikivati kad je ušla u ženski salon gdje su štropotali šivaći strojevi. "Odlazim, odlazim, odlazim!" nadvikivala je štropot šivaćih strojeva i djevojačko brbljanje.
"Kamo odlazite?" upita jedna od pomoćnica.
"Kući, kući, tati i mami! Kući, kući, kući!"
I sva sretna, ona otrči gore u svoju sobu, dok su Jeannot i Simona tužno gledali za njom.

OPET KOD KUĆE

Posljednje nedjelje u rujnu iz karavele, koja je u popodnevnim satima sletjela na Brnik, izašla je i Jelka sa svojom štručicom u naručju. Bila je medu posljednjim putnicima. Mama, koliko želim da te poštedim tog trenutka, ali sada sam tu, primi nas, mama, draga mama. Dolje kraj podnožja stepenica stajalo je nekoliko lijepo odjevenih ljudi, tri muškarca i dvije žene, no nijedna od njih nije bila Jelkina mama. Ispred aerodromske zgrade, kamo su odlazili putnici, stajalo je takoder nekoliko ljudi. Znači, morat ću proći još i taj dio aerodroma koji upravo blješti od sunca.
"Dodi, Jelko!" Stropnik se zaustavi nasred stepenica i zabrinuto se osvrne unatrag. "Pazi, pazi da ne padneš!"
Jelki su koljena sve više klecala; noga joj jedva pronade stepenicu. "Čekaj, čekaj! Daj dijete meni!"
Stropnik skoči do Jelke na vrhu stepenica i uzme od nje dijete. Sada je Jelka išla doduše sigurnije, ali su zato koraci njenoga oca postajali sve nesigurniji; ipak su se sretno spustili na betonski pločnik.
"Hajdemo!" reče Stropnik, iako se Jelka nije zaustavila, ali je njemu samome bio potreban poticaj, ta noge su mu bile ukrućene, a štručica u naručju neobično teška. Jesam li ikada mogao zamisliti da ću iz Pariza dovesti unuka? I još u takvim okolnostima!
Gdje je Marjeta? Sigurno se sakrila medu ljudima. Ali, dijete je nemoguće sakriti. "Hajdemo!" reče još jednom i uputi se zajedno s Jelkom prema aerodromskoj zgradi.
"Dobar dan, druže doktore! Odakle to donosite ovu štručicu?"
Stropnik uzvrati pozdrav znancu, promrmlja nešto nerazgovijetno, te zbunjeno pogleda ljude. Marjete doista nema.. Znači, još uvijek se nije pomirila sa situacijom?
"Gdje je mama?"
"Sigurno nas čeka kod automobila."
Još nekoliko minuta, još samo nekoliko minuta!
No uzalud su se osvrtali na automobile na parkiralištu s druge strane aerodromske zgrade, Stropnik sa sve većom mrzovoljom, a Jelka sa sve većim strahom. Uto dijete otvori oči, malko prestrašeno pogleda oko sebe i udari u plač.
"Na!" reče Stropnik Jelki i preda joj dijete. "Mama vjerojatno čeka u automobilu." Jelka ostane sama s rasplakanom štručicom. I sama bi najradije briznula u plač.
Mama čeka u autu? Znači, stidi se. Stidi se mene i djeteta. Ali, tata je ipak došao po nas s tvojom privolom, mama. Ni meni nije lako, radije bih došla sama, o, ravno pješke otišla bih u Ljubljanu, ali, mama, sada smo ovdje. Dodi i pomozi mi do kuće. No, no, ne plači, mali moj, ionako je dosta tužno! Jesi li gladan ili se i ti bojiš? Tebe neće snaći
nikakvo zlo. No, no! Ali je dijete plakalo sve teže i teže, a mlada je majka sa sve većim strahom pratila svog oca koji je brzo grabio od automobila do automobila, ali ne više u strahu što će reći mama kad se pokaže iz jednog od automobila i pride bliže, već u strahu da mame uopće nema.
I stvarno je nije bilo.
"Brzojavio sam", reče Stropnik smrknuto, vrativši se do Jelke koja je sa suzama u očima smirivala rasplakano dijete, "javio sam dan i sat dolaska. Ili auto nije u redu ili je zakasnila ili..." Još jednom pogleda na automobile, a onda uzvikne koliko je više mogao ohrabrujuće: "Ništa, hajdemo taksijem! Odmah ću ga pozvati, a ti, medutim, umiri tog drekavca!"
Auto je sigurno u redu, ni zakasnila nije, nije došla zato jer nije htjela doći. Zar da se doveze po kćerku i unuka za kojeg je doznala istom poslije njegova rodenja? Zar sam nešto tako uopće mogla očekivati? I zar je nešto takvo mogao očekivati tata? Čekat će kod kuće. Sada se već sprema da nas primi. Ali, što ti je, mali moj? Moje mame, tvoje bakice nema, ali tebi neće učiniti ništa, a što će pak reći tvojoj mamici, to ti nećeš razumjeti. Bolje za tebe. Još samo malo se strpi! Kod kuće ću te previti i dobit ćeš mlijeko, no, no!
Oboje, mlada majka i dijete, bili su već na kraju svojih snaga i svoga strpljenja kad se Stropnik dovezao taksijem. Ipak, trebalo je još prilično vremena dok su utrpali u auto prtljagu (najviše je bilo, dakako, dječjih stvari), pa sami sjeli u nj i odvezli se. Istom poslije nekoliko kilometara dječji je plač utihnuo i čulo se samo zujanje automobilskog motora.
Pozdravljam vas, Kamniške planine, pozdravljam vas, naše šume, naša polja, naše ceste, naše kuće! Pozdravljam te, rodna zemljo! Mame nema, ali si me ti primila praznički odjevena, nedjeljski nasmijana! Hvala, hvala za topao prijem! U sjevernoj je Francuskoj tako malo zelenila, bregova gotovo nema, a planina nikako. A koliko zelenila i koliko sunca kod nas!
Strah od susreta s majkom mutio je Jelki radost i gušio njeno unutrašnje raspoloženje. Smirivao ju je jedino pogled na oca koji je sjedio sprijeda kraj vozača, iako mu je njegov ohrabrujući smiješak, kojim joj je čitavim dugim i ujedno tako kratkim putem od Pariza dovle rastjerivao teške misli, polako kopnio s lica. Hvala ti, tata, hvala! Došao si po mene i po to ubogo stvorenje! U Pariz i još dalje u Lens! Tata, dragi tata, to što si učinio za mene nikad neću zaboraviti. Kako sam se obradovala tvojem brzojavu, kako sam te zatim nestrpljivo čekala i kako sam sretna, presretna bila kad si konačno ipak došao!
Ispred kuće zaustavio se auto. Sigurno se opet dovezla kakva stranka. Već tri dana uzalud sam trčala k prozoru. Stvarno sam djetinjasta, djetinjastija nego ona mrvica tamo u košari. Možda se uopće neće dovesti automobilom. U Pariz će doći vlakom, javit će se Gramontovima, a zatim će opet sjesti u vlak ili autobus, a ovamo će doći sa stanice pješke, upitavši prije toga nekoliko puta za našu ulicu. Jeannot, ti si na potezu! Ne ja, ti Jelko, ti! Stvarno ja? Čekaj da pogledam tko se dovezao! Uh stalno trčiš prozoru! Zar
stvarno jedva čekaš da odeš? Pred kućom se zaustavio taksi. Zar se dovezao taksijem? Otvorila su se vrata i izašao je visoki muškarac u tamnosivom odijelu.
Tata, tata! uskliknula sam u mislima, ta usta nisam mogla otvoriti, niti pomaknuti noge. Stajala sam kraj prozora i buljila dolje. Vozač je predao tati kovčeg, uzeo novac, prstima desne ruke dotakao se štitnika svoje kapice i opet sjeo u auto, a tata se uspravio, okrenuo prema kući i bacio upitan pogled na nju. Ozbiljan, strog je bio taj njegov, pogled, no kad me je ugledao, na lice mu se spustio smiješak zbunjenosti, ali je časak zatim zbunjenosti nestalo i ostao je samo prijazan, topao, očinski smiješak. Istom tada mogla sam otvoriti usta.
"Tata, tata!"
I časak zatim već sam bila dolje na ulici. "Tata, tata!"
Koliku sam sigurnost osjećala u tvom zagrljaju, kako je bila topla ruka kojom si me milovao po kosi, kako je bila rječita tišina koja je govorila umjesto mojih i tvojih usta! Zašto oni trenuci ne traju još uvijek? Sve do naše obiteljske kuće, sve dotle dok ne otrčim stepenicama gore u svoju sobicu ...
"Nisam mogao vjerovati i još uvijek ne vjerujem..."
To su bile tvoje prve riječi, a ja nisam mogla izustiti ni riječi, bila sam previše sretna i ujedno nesretna. Istom gore u sobici, kad nas je gospoda Sofija ostavila nasamo, progovorila sam. Nisi navaljivao na mene pitanjima, samo si me slušao, sve dok mi nije ponestalo riječi i dok ti se nisam bacila opet oko vrata. Koliko su oni trenuci bili puni gorčine, ali i utjehe!
"Jelko, sve će to završiti dobro, ne misli na to što je bilo, to je prošlo, još si mlada i tvoj pogled neka bude upravljen u budućnost, ne u prošlost", rekao si ohrabrujuće, ali je tvoj glas bio tužan, tvoj pogled nesretan.
Potom više nismo govorili o tome što je bilo.
Ali, što će reći mama? Što će učiniti mama? Tata, reci kako će me primiti mama! Tata, progovori već jednom! U avionu si bio toliko razgovorljiv, čak više nego obično, a sada već čitavo vrijeme šutiš.
Stropnik je još uvijek šutio, ali je njegov pogled, koji je nepomično upirao pred sebe, svjedočio da u njemu nije mirno i tiho.
Misliš li, Marjeto, da je meni lako? s gorčinom je ispitivao svoju ženu. Malo sam doživio takvih dana kakav je bio onaj kad sam primio Jelkino pismo. A kakvo li je samo bilo ono veče kad sam ti rekao što je pisala!
"Čuješ li, Marjeto, nešto ti moram reći..."
"Ne bi li možda odložio do sutra ujutro? čeka me sjednica na kojoj moram da održim važan referat, a još nemam svih podataka..."
"To što ti moram reći važnije je nego ona sjednica s tvojim referatom zajedno."
"Misliš li da su samo tvoje stvari važne?" "To nije samo moja stvar!"
Konačno se Stropnikova ipak okrene prema svom mužu. "Jesi li dobio pismo iz Pariza?" upita. "Kada će doći?"
Stropnjk izvuče iz džepa Jelkino pismo, ali ga opet gurne u džep, no zato otvori vrata dnevne sobe.
"Udimo u sobu!" "Samo brzo, molim!"
"Sjedni i ne uzbuduj se!"
"Ako je tko uzbuden, to si ti! Reci što piše!"
Stropnik sjedne, zapravo se bespomoćno spusti na svoj stolac, a zatim pričeka da i žena sjedne.
"No, govori! Što se tiče te balavice, spremna sam na sve! Vjerojatno je otišla u London k Gramontovoj kćerki, a za školu joj se fućka, da o nama uopće i ne govorim."
"Nešto je drugo, nešto strašnije", reče Stropnik slomljeno, "Slušaj me, molim!
Slušaj!"
"Zini već jednom!"
"Jelka nije bolesna, niti se odvezla u London, zapravo je više nema ni u Parizu, već neko vrijeme živi u Lensu..."
"U kakvom Lensu?"
"Čekaj, strpi se, ne upadaj mi u riječ!" Stropniku izbije znoj na čelo, ali on ne posegne za rupcem da ga obriše, već samo dlanom, koji je takoder bio znojav, povuče preko čela. "Dobio sam Jelkino pismo. Tu je!" Izvuče pismo iz džepa. "Na!" Ali ga odmah povuče natrag. "Ne, radije ću ti reći, bolje će biti da ti kažem."
Istom sada Stropnikova pozorno pogleda muža, njegovo uznojeno lice, njegove drhtave ruke i zbunjene oči.
"Sto, je li se zatreskala u kakvog momka? Ta rekla sam da je premlada i previše djetinjasta za Pariz. Kod kuće sam je držala strogo, a tamo je pomahnitala! Ali, to neka bude tebi na savjesti. Neka ide, neka ide, Gramontovi su pošteni ljudi, koristit će joj i za maturu ako izradi zadaću i usavrši se u francuskom! Ti misliš da je već odrasla djevojka, a ona je još dijete, pravo dijete!"
"Ne, Marjeto, Jelka nije dijete, više nije dijete, ona sama ... ona sama ima dijete ..."