Anton Ingolič - Gimnazijalka

First topic message reminder :



Istinita priča o devojci koja je ostala u drugom stanju sa momkom kojeg je tek upoznala, njenoj neverici da joj se život menja u trenu, nerazumevanju od strane škole, profesora, roditelja, prijatelja…Ovo je priča o sazrevanju, odrastanju, emocijama, problemima i svakodnevnom životu sedamnaestogodišnjaka, priča o nepromišljenosti koja može da preokrene čitav život naopako, ali i da donese neočekivano.

Stropniku ruke padoše na stol, a Stropnikova samo širom raskolači oči i zabulji se nekamo iznad stola. Istom nakon nekog vremena ona otvori usta; iz njih izleti krik koji nije bio sličan njenom glasu, uopće nije bio sličan ljudskom glasu.
"Da", potvrdi Stropnik onome kriku koji je trebao da znači; što si to rekao, jesam li dobro čula, da nisi šenuo pameću, "da", ponovi i trenutak zatim, podigavši obje ruke i povukavši dlanovima preko znojava čela, stade otkidati iz sebe, "pisala je, ali nisam vjerovao, tu je njeno pismo, ispričala je svu istinu, ali nisam mogao vjerovati, zato sam popodne nazvao gospodina Gramonta, njega nema kod kuće, ali sam govorio s gospodom Gramont, sve što je u pismu istina je. Jelka je rodila, sina ima, oboje su zdravi i žive kod sina Gramontove kućne pomoćnice; u Lensu, u sjevernoj Francuskoj, strašno je, ali je gospoda Gramont rekla da je moglo biti i strašnije, neka se pomirimo s tom činjenicom, a Jelka moli da joj oprostimo, pita smije li doći kući, smiju li oboje doći kući, evo ti Marjeto, sama pročitaj pismo, pročitaj ga..."
Stropnikova, blijeda kao stijena, posegne za pismom, ali na pola puta povuče ruku kao da je iz uske, duguljaste omotnice pisma siknula zmija, te skoči na noge i opet izbaci iz sebe krik koji nije bio njezin, koji uopće nije bio ljudski glas, a zatim se zgrabi za prsa i skljoka na stolac.
"Marjeto!" prestrašeno krikne Stropnik koji je pažljiva pratio svaku kretnju svoje žene, te skoči s druge strane stola. "Marjeto! Marjeto!" U pravi čas uhvatio je ženu za ramena, inače bi se u nesvjestici strovalila na pod. "Marjeto, Marjeto!"
Tek hladnom vodom doveo ju je opet k svijesti,
"Je li istina?" upita ona kad joj u obraze opet ude nešto rumenila.
"Istina, Marjeto, ali je gospoda Grarmont, kako sam ti već spomenuo, rekla da je moglo biti i strašnije", reče Stropnik umirujući je.
"Što može biti još strašnije?" upita Stropnikova. "Sto, Lenartu? Pošalješ djevojku u Pariz da nauči francuski, a ona tamo rodi. A o tome prije nije zinula ni riječi. Svoju je trudnoću tako spretno, sakrivala da ni rodena majka nije ništa opazila. Bojiš se da se ne zatreska u kakva momka, da joj se što ne dogodi, misliš da od kuće šalješ dijete, da,.. ne, ne, to je više nego previše!" Dlanovima pokrije lice, skoči na noge, pohita do kauča i baci se na nj. Zagnjuri glavu u jastuk i kričljivo nastavi. "Kakva sramota, kakva blamaža! To neću preživjeti, to je strašnije od okupatora, od ofenzive, od..." Opet neljudski krik, jedan, dva, tri, dernjava, urlanje. A onda odjednom ljudskim glasom: "S kim se spandala?"
Stropnik ode po pismo.
"Najbolje da pročitaš pismo... zatim ćemo dalje razgovarati ..."
"Nemamo o čemu razgovarati! Pod mojim krovom nema mjesta ni njoj ni njenom ..." Riječ je bila suviše mrska da bi je izgovorila. "Ne, nema mjesta!"
"Marjeto, znam, teško je, i meni je teško, ne mogu ti reći koliko, ali..." "Kada si dobio pismo?"
"Nešto prije dvanaest..,"
Stropnikova skoči na noge sva crvena u licu.
"I ti si mogao tako mirno sjediti za stolom, poslije ručka piti kavu i čitati novine?" "Nisam mogao vjerovati, razmišljao sam što da učinim, popodne sam otišao u
poduzeće i odanle nazvao Pariz, a žalim lutao ulicama, no, i sada sam ti rekao. Strašno je, veoma strašno, ali..."
"Nema tu nikakvog ali! Neka ostane gdje i jeste, ili neka ode onome koji joj je napravio dijete ..."
"Pročitaj prije pismo, majka si joj ..."
"Sada sam majka... a kada se spandala, na svoju majku nije ni mislila. A ta majka nije obična čistačica, ta je majka..." Opet se baci na jastuk, zagnjuri glavu u njega i stade urlati neljudskim glasom. Kad ju je podigla, iz usta joj opet provali: "Kakva sramota, kakva blamaža! Blamaža, blamaža, bla-ma-ža! Moji kći ima dijete, a ja o tome ništa nisam znala! Sto će reći moji ljudi? Prvoga sam preuzela novu funkciju, kakva svečanost, koliko čestitanja, kako su mi samo uredili kancelariju, novo pokućstvo, novi lusteri, cvijeće, slike, a sada takav tuš! što će reći naši prijatelji i znanci? Vlasta, Kotar, Prešernova i Šubićeva ulica, pa naša ulica? I što moja partijska organizacija? Neposredno prije poroda kćerka mije otišla u Pariz, a ja uopće nisam znala da je u drugom stanju, istom poslije poroda udostojila se poručiti mi da sam postala bakica, da... Ne, ne to neću preživjeti!". I opet s licem u jastuku "Kakva sramota, kakva blamaža..."
"Marjeto, ne radi se o sramoti i blamaži, radi se o Jelki, o našoj kćerki..." "O kakvoj to kćerki! To nije moja kći! Nije, nije!"
Istom poslije nekog vremena toliko se smirila da je mogla uzeti pismo u ruke. Stropnik je stajao pokraj nje sve dok se nije sagnula nad Jelkinim tekstom, a zatim šutke napusti sobu.
Narednog jutra odvezla se u Umag i tri dana nije se vratila kući. A koliko je još nagovaranja i molbi trebalo dok je konačno Jelki ipak mogao poručiti da će doći po nju i dijete...
S gorčinom Stropnik je obnavljao u mislima one mučne dane i noći.
I zar da sada sve to započne iznova? Neljudski krikovi i provale bijesa, a zatim bijeg od kuće! A moji živci? A Jelka? Nisu li Jelki potrebni mir i njega, te topli dom kakvog do sada nije imala? U mnogim se porodicama već dogodilo da je djevojka tako nesretno zanijela kao naša Jelka, ali su rijetke porodice iz kojih je takva djevojka morala pobjeći, pobjeći čak u tudinu, da tamo rodi. To se dogadalo samo u najzatucanijim katoličkim kućama. A dogodilo se, eto, i kod nas, iako je Marjeta komunist još od oslobodenja, a i ja sam već dulje od deset godina, iako Marjeta nije zanemarila ni jednog jedinog sastanka na višem i najvišem nivou gdje se govorilo i o odgoju socijalističke omladine, a ja imam u malom prstu sve naše zakone koji potvrduju najširu demokratičnost u našoj državi, znači i u porodici. Mislio sam da se u meduvremenu smirila, da se s tom činjenicom konačno pomirila i spremila
sve potrebno za dijete, za oba djeteta. Pisao sam joj, molio je da Jelku dočeka kao majka, a jučer sam joj i brzojavio kada ćemo doći, i ništa! Kakva sramota i blamaža! Ali to nije ni sramota ni blamaža, to je nesreća, nesreća za sve nas, a prije svega za Jelku. Samo da to ne vidi, samo da to ne osjeti!
"Tata", plaho upadne Jelka Stropniku u misli, "tata, je li mama doista pristala na to da... da odeš po mene?"
"Dabome. Strašno ju je pogodilo, još strašnije nego mene, sva je bila izvan sebe, tri dana nije mogla na posao, ali smo se na koncu ipak dogovorili i tada sam ti brzojavio."
"Pa ipak nas nije dočekala..."
"Tko zna šta ju je zadržalo, sigurno nas dvoje, nas troje čeka kod kuće." Malko posuti, a zatim još reče zabrinuto. "Ako bude ustrajala, reci joj kako se dogodilo..."
"Tata, molim te, tata, samo to ne, samo to ne!" zamoli Jelka.
"Uvjeren sam da će biti lakše ako ispričaš, vjerojatno će biti i tebi lakše ..."
"Ne, ne!" jaukne Jelka sva prestrašena. "Onoga više nema, ne želim da ono još jednom oživi, sada postojimo još samo ja i ovaj mali; i sam si mi rekao neka ne mislim na ono što je bilo, već ..."
"Ja ću preboljeti, nekako ću preboljeti, ali mama..." "Ne, ne!" proštenje Jelka.
"Moli je za oproštenje", nastavi Stropnik gotovo molećivo kad ju u ogledalu spazio kćerkino prestrašeno lice, "lijepo je moli i sve joj reci što će htjeti da zna, ne bih želio imati pakao u kući. Uostalom, to nije malena stvar."
"Sve ću učiniti, sve samo me o onome ne ispitujte! Tata, čuješ li, tata..."
"Dobro, dobro", progovori Stropnik pomirljivo, glavom pokaže na šofera i opet se nepomično zagleda pred sebe.
Cesta je promicala pokraj šume. Izmedu zelenih smreka tu i tamo pokazalo se stablo s požutjelim lišćem. Auto je preticao sporije automobile i brzo ostavljao iza sebe bijele stupiće koji su označavali kilometre. Otac i kći šutjeli su, djetešceta već čitavo vrijeme nije bilo čuti, samo je motor zujao prigušeno i uznemireno.
Gdje su ona vremena kad sam s tatom odlazila u pohorske šume po gljive, po borovice, ili pak samo na bezbrižne šetnje! Neko smo vrijeme hodali zajedno, a zatim skrenuli svaki svojim pravcem. Od časa do časa ipak smo zivkali jedno drugo.
"Tataaa! Gdje si?" "Ho-ho-ho!"
"Našla sam paprenjače! A ti? "Ho-ho-ho!"
I odjednom sam ugledala vrganj. Gotovo nisam mogla vjerovati.
"Tata! Tataaaa!" "Ho-ho-ho!"
"Senzacija, senzacija!" "Medvjed ili lav?" "Vrganj! Dodi, dodi!"
"Zgrabi ga da ne pobjegne!"
Sagnula sam se i promatrala ga sasvim izbliza, tek potom sam posegnula za njim i otkinula ga.
"Tata, tataaa, trofej sjajan trofej!"
Konačno je ipak došao, čak i on ga je uzeo u ruke.
"Zbilja imaš bistro oko! To je potrebno u životu. Oštar vid i tanak sluh za sve što se dogada oko tebe."
Jelka se osmjehne. Oštar vid i tanak sluh? A upala sam u onu razbojničku jazbinu tako da nisam znala ni kada ni kako. Ne, to je prošlo, o tome neću misliti, sve ono odnijela sam na Eiffelov toranj i bacila trista metara duboko, tako da se razbilo na sitne krhotine. Sve što je ružno i strašno bacila sam s Eiffelova tornja, u mislima dakako, a to je isto kao da se dogodilo i u zbilji. No Eiffelov toranj diže se u Parizu, a ovdje pak teče Sava. Pozdravljam te! Ježića, Ruski car, Stožice i... i Ljubljana! Lijepo te pozdravljam! Teško mi je bilo za tobom, iako si mi isprva bila tako tuda. Ako bude kraj stadiona gorjelo zeleno semaforsko svjetlo, to će biti znak da je kod kuće sve u redu! Još malo, još malo! Put je slobodan! Vozaču, daj gas, još još, i tamo na raskršću zeleno svjetlo čeka na nas. šteta! Zašto si tako spor? Crveno, krvavo svjetlo. Sada će se sve zapetljati, baš na kraju opet će se zapetljati. Položi ruku na prsa da smiri srce koje joj je stalo udarati sve brže i burnije. Časak zatim crveno se svjetlo ugasi, zapali se zeleno i auto skrene ulijevo, još dvaput skrene ulijevo i zade u njezinu ulicu.
"Vidiš li, Jelko, dok tebe nije bilo, ulicu su asfaltirali", reče Stropnik kao da je upravo o tome razmišljao na posljednjem dijelu puta. "Nije li izvrsna?"
"Izvrsna, izvrsna", reče Jelka ne znajući pravo na što se zapravo odnose njene dvije riječi.
Da, to je naša ulica, ovuda sam od ranog proljeća išla svakog dana u školu i iz škole, pa u samoposlužni restoran, ovamo, pa u samoposlužnu trgovinu, onamo, ili pak tek tako u grad. Isprva još lagašno, bezbrižno, a zatim sve zabrinutije. Tu stanuje direktor neke trgovine u gradu, tu arhitekt, tu liječnik, tu udovica političkog funkcionera, a tu.,. tu...
"Tako, kod kuće smo!" usklikne Stropnik glasom u kojem je bilo više tjeskobe nego odahnuća, iako je i sam već jedva čekao da ugleda pročelje svoje kuće, iako je upravo u skoku izašao iz automobila i širokom kretnjom otvorio stražnja vrata na automobilu. "Uzmi maloga i samo naprijed! Prtljagu ću ja sam donijeti. Pozvoni dvaput s malim
prekidom, ako si već zaboravila! Neka mama već unaprijed zna da smo mi."
Jelku su noge jedva držale; štručica, koju joj je otac položio u naručje, učini joj se neobično teška. Trenutak-dva pričeka, i tek kada pod nogama osjeti čvrsto tlo, zakorači prema ulaznim vratima. Upravo kad je podigla desnu ruku, da pritisne na dugme električnog zvonca, djetešce otvori oči. Već je zgrčilo ustašca na plač, ali se, tko zna zašto, savlada i samo nepomično zagleda u lice nad sobom.
Zatvori oči, mali moj, bolje je da ne vidiš kako je jadna tvoja mamica! Ali se sitne očice nisu sklopile. Konačno Jelka ipak pritisne na dugme. Negdje, unutra dvaput zazvoni, oštro, prodorno. Ah, ipak! Kako dugačak i težak put, samo da opet mogu biti tu, na domaćem pragu! Je li doista od časa kako sam posljednji put prekoračila preko njega, prošlo tek nešto više od tri mjeseca? Nije li otada proteklo već triput toliko godina? Ali, mama, gdje si? Dodi i otključaj vrata! Shvaćam te zašto nisi došla na Brnik, ali sada nam ipak otvori! Potrudit ću se da zbog mene, zbog nas dvoje, ne budeš imala briga ni neugodnosti, da i dalje možeš biti više na poslu i na sjednicama i sastancima nego kod kuće, zaposlit ću se, nešto ću već pronaći, a školu ću nastaviti privatno ili u večernjoj gimnaziji. Jesi li gore u spavaonici? Možda u kupaonici? Kažiprst malko drhtave desne ruke opet dodirne dugme i odmah zatim još jedanput. Cin, cin! dopre iz kuće još oštrije i metalnije. I zatim još jedanput: cin, cin!
"Još nema mame?"
Stropnik odloži kovčege koje je držao u rukama i posegne u džep po ključeve.

"I to je moguće", reče više sebi negoli Jelki, te otključa vrata. "No, molim!" reče s blijedim smiješkom a zatim odjuri na ulicu gdje je ležala razbacana druga prtljaga.
Jelka je trenutak oklijevala. Da doista udem? Ta mame nema kod kuće ta ona ne mari za mene, zaista ne mari za nas dvoje. Ipak prekorači prag. Kuća je bila tiha, prazna. Zaustavi se ispred velikog ogledala. Sedamnaestogodišnjakinja s djetešcetom u naručju, blijeda u licu, tužno ju je gledala upitnim očima. Zašto nisam maloga dala Poljakinji? Bilo bi mu bolje nego što će mu biti u toj kući. Tu ga nitko ne želi. čak, ni ja nisam poželjna.
Odmakne se od ogledala i pobrza stepenicama naviše. Moja sobica, moja sobica!
Položi štručicu na kauč — u taj čas François doista nije bio drugo već štručica, iako su mu oči još uvijek bile otvorene — pride k prozoru i raskrili ruke. Nešto toplo, utješljivO’ preplavi njeno srce.
Moja sobica, moja sobica!
Zatim pride k stolu, pogladi stolnu ploču, uzme u ruke dvije-tri školske knjige koje su ležale na njoj, ponovo ih položi na stol, uzme bilježnicu, prelista je i ne gledajući što je u njoj napisano i nacrtano, pride k zidu kraj stola, pa opet raskrili ruke i dlanovima pogladi zidove.
Moja sobica, moja sobica!
Javi se dječji glas.
Ne, ne, to je moja sobica, tu su moje knjige, tu su moje bilježnice, moje gramofonske ploče, tu živjeti, čitati, pisati zadaće i učiti! Drugo mi ne treba, drugo ne želim, za drugo ne marim! Samo mir i spokojstvo te sobice, pa učenje, razmišljanje, ispitivanje, traganje, bdjenje nad zada* cima, te čitanje, čitanje, čitanje do kasno u noć!
No u Jelkine vruće želje usiječe se odanle s kauča sve nametljivije: "Aa... aaa... aaaa!"
Ne, ne, sama sam bila tu u sobici, sama ću biti i odsada, sama sa svojim knjigama, školskim i neškolskim, pa s bilježnicama i gramofonskim pločama i...
"Jelko!"
Povuče ruku od zida. Na pragu je stajao otac s dva najveća kovčega u rukama. "Ne znam kamo da stavim te stvari. Zasad neka budu kod tebe, je li?"
Nešto hladno, jezovito prostruji Jelki kroz tijelo, misli i osjećaje. Tlapnje, tlapnje! Neću više biti sama, tu ćemo biti nas dvoje, ja i onaj drekavac tamo na kauču, zapravo drekavac i ja. Knjige i bilježnice uzmaknut će pred pelenama, zvuci gramofonskih ploča pred njegovom drekom, tintarnica pred bočicama mlijeka...
"Kad dode mama, lako ćete naći svakoj stvari njeno mjesto ..."
"Mame, znači, nema?" upita Jelka stegnuta grla. "Je li otišla u grad ili kamo drugdje?"
"U Umag, zbog vikendice", odvrati Stropnik s ljutnjom i gorčinom u glasu. "Ostavila je poruku na stolu u blagovaonici. Neće je biti do uveče." Spusti kovčege nasred sobe. Zatim pride k Jelki, položi joj ruke na ramena koja su u taj čas počela lako podrhtavati. Ali već časak zatim povuče ih sa kćerkinih ramena i pohita prema vratima. "Donijet ću i ostalo!"
Odštropotao je niza stepenice, a Jelka se nije ni pomakla. Da, morala sam toga drekavca ostaviti u Francuskoj. A još. bolje bi bilo da sam tamo ostavila i samu sebe. čemu sam uopće došla? Kako su me samo voljeli! Otkako sam dobila brzojav da će tata doći po nas, Jeannot i Simona nisu se makli od mene. Nikamo nećeš otići, Jelko! Ne dam te! Ni ja te ne puštam! Jelko, što se tiče maloga tamo u kutu, možeš biti bez brige, neću mu odštipnuti nosić, neka mu bude, ta ionako je tako malen! Vidite li koliko vas vole naša djeca! Razmislite, još je vrijeme! Brzojavite kući da ćete ostati ovdje! A ja jedno te jedno: Kući, kući, kući! Pa i kad je već došao tata, gospoda Sofija je rekla neka barem dijete ostavim u Francuskoj. Lakše će vam biti, mnogo lakše bez njega. A kako je tek bilo onog dana kada sam konačno ipak krenula na put! Svi su plakali, čak djevojke u salonu. A u Parizu me Franchon grlila kao da sam njena kći. Budi sretna i još dodi, dodi! Čak i gospoda Gramont stisla me k sebi. Jadna, jadna djevojka!. A ja sam bila uvjerena da je dom samo jedan, da je mama samo jedna, da...
Na vratima se opet pojavi Stropnik.
"I ovo je tvoje."
Jelka ne izusti ni riječi, a na kauču je dijete sve nametljivije plakalo i drečalo.
Stropnik spusti kovčege i torbu na pod, a zatim pride k Jelki, zagrli je oko ramena i privuče k sebi.
"Jelko"', reče malko hrapavim glasom, "neće biti lako,, ali si kod kuće. Nije bilo baš lijepo što si učinila, što si učinila sebi i meni i mami, ali ako ti kada bude teško, suviše teško dodi k meni i reci! Tvoj sam otac i ti si moja kći, još uvijek si moja, jedina kći I Ništa ne skrivaj preda mnom! Rado ću ti pomoći..."
Jelka se svom snagom priljubi uz oca.
"Tata, tata!" jaukne. "Zašto, zašto sam uopće došla kući!"
"Dobro je da si došla. Sve će još biti u redu! Sve!" Ostavi Jelku i pride kauču. Na ozbiljnom licu pojavi mu se jedva vidljiv smiješak. "A ti si gladan, zar ne?" I kao da je doista sve već u redu, okrene se k Jelki. "Gdje je njegova bočica? Nadam se da u kući ima barem nešto mlijeka."
Kako se Jelka nije odmah pomakla, pride k torbi, zgrabi je i stavi na stol.
"Tata, ja ću!" reče Jelka, skoči k stolu i otvori torbu. "Hvala, tata, najljepša hvala!" Izvuče bočicu iz torbe, zahvalno pogleda oca i ode do vrata. "Odmah, odmah, mali moj! Stvarno nije u redu da gladuješ zato što je tvoja mamica tako mnogo, mnogo ..."
Nije izgovorila, a u oči joj navriješe suze, i kad se stepenicama spustila u prizemlje, zaplače na sav glas.
Stropnikova se dovezla tek uveče. Jelka je već bila previla dijete, položila ga u košaru koju je bila donijela iz praonice, te zapalila svjetlo, kadli se dolje pred kućom zaustavi, auto. Nije prišla k prozoru, ali je napeto osluškivala tko će izaći. Vrata automobila otvoriše se i opet zatvoriše, a zatim dopriješe s kamenitog pločnika ispred kuće hitri ženski koraci. Da, mama! Ali to otkriće ne ispuni Jelku strahom, već probudi u njoj otpor. Kao da je preživjela već dosta straha, pa i plač, a i suza je bilo dosta, čak previše. Neću da drhtim pred njom, nemilosrdnicom, kojoj su važniji soboslikarski radovi u njenoj vikendici nego vlastita kći! Ni plakati više neću!
Uzme u ruke jednu od knjiga koje je donijela iz Francuske. Listala je po njoj, pročitala tu i tamo koju rečenicu, ali je čitavo vrijeme napeto osluškivala što se dogada u kući. Mama je otključala ulazna vrata, učinila nekoliko koraka u predsoblju i zastala. Sada je ugledala moj ljetni ogrtač. Da, došla sam, došli smo, zapravo, tata nas je doveo. Ne zaboravi, s tvojom privolom! Opet se javiše koraci. Sada si odložila rukavice, svukla ogrtač i stavila ga na vješalicu. Opet koraci. Ušla si u kupaonicu. Pelene, da, u našoj kupaonici suše se pelene. Nadam se da se nećeš onesvijestiti. A sada ćeš dojuriti gore k meni. Izvoli! Spremna sam. čitavo sam te se vrijeme bojala, tebe najviše, sada te se više ne bojim. I ono što želiš takoder ću ti ispričati. Zašto ne? Nećeš doći gore? Otišla si u blagovaonicu. Možda je tata došao na prag i namignuo ti da želi prije porazgovarati s tobom, ili si pak sama riješila da najprije govoriš s njim? Jadni tata! Njemu je zbilja
teško zbog mene, ali me zbog toga ne voli ništa manje nego prije, naprotiv. Ali, o čemu tako dugo razgovaraju? Tata sigurno priča o Gramontovima, o Franchon i Baudinovima. Sjajni ljudi, je li?
Sklopi knjigu i pride k vratima. Ali se smjesta vrati do stola i uzme u ruke francusku povijest književnosti, no položi je na stol još prije no što ju je otvorila. Sada se ipak ne radi
0 Moliereu i njegovim komedijama, sada se radi o meni i o onom čovječuljku. Pride košari. Dijete je spavalo s ručicama kraj glave. Još nikad dosad nije joj se činilo tako ljubak. Baš dobro što te nisam dala onoj rudarskoj porodici. Moj si, mnogo sam pretrpjela prije no što si došao na svijet, a sigurno ću i još, prije što staneš na noge i osamostališ se. Kada će to biti? Ali, što toliko razgovaraju? Da li joj tata priča o Eiffelovu tornju? Molila sam ga da to mami ne kaže. Nije lijepo od Franchon što mu je to izbrbljala. Znam, željela mi je dobro, ali bi bilo bolje da je šutjela. Nadam se da će tata održati riječ. Ni ti, mali moj, ne smiješ to doznati. Eiffelov toranj je samo moj i diže se u Parizu, a Pariz je daleko, veoma daleko...
Odmakne se od košare i vrati za stol. Zatim pride k prozoru. Ulica je bila rasvijetljena, prozori u bloku na drugoj strani takoder većinom rasvijetljeni. Stanuje li i tamo preko neka ista tako nesretna djevojka kao i ja? Kad sam se spremala u Pariz, djevojke tamo preko smatrale su me sretnicom. Jelko, čestitam, čestitam! O, kada ću ja vidjeti Pariz? Sve bih dala samo da smijem s tobom! A sada? Sada kad već zasigurno znaju da nisam išla u Pariz da razgledavam muzeje i galerije, već zato da rodim? Sada me sažaljevaju. Sirotica! Još nije ni prava djevojka, a već je majka. Makar nikad i ne
vidjela taj grad, samo da mi se ne dogodi nešto takvo. Ali, zar mama doista neće dojuriti ovamo gore? Zašto je tata
zadržava? Sada još imam u sebi toliko snage da joj se mogu suprotstaviti; ako budem morala dugo čekati, snage će mi ponestati. Mama, dodi već jednom, ne muči me više! Već čitavog dana dršćem pri pomisli na susret s tobom, zapravo već svih posljednjih dana, posljednjih sedmica, posljednjih mjeseci...
Pohita do vrata i tiho ih odškrine. Odozdo su se čuli očev i mamin glas. čas je bio majčin jači i reskiji, zatim opet očev. Hvala ti, tata, što se zalažeš za mene, ali ću ipak morati sama izvojevati bitku s mamom. Kako da je izvojujem? Ako uskoro ne dode gore, sama ću sići i pasti pred njom na koljena. I što će biti potom? Potom se nikad više neću moći dignuti. Bit ću psetance, još pokornije nego što sam bila dosada.
Tiho zatvori vrata.
No tek što je ispustila kvaku, odozdo se začuje očev glas. "Jelko! Jelko!"
Naglo opet otvori vrata. "Molim, tata!"
"Jelko, dodi dolje!"
Trenutak je stajala kao ošinuta, potom izade iz sobe i spusti se niza stepenice. Nikakve misli, nikakvog osjećaja, samo nekakva tupost, sada je svejedno, neka bude što bude. Bila je tako tiha i prazna kao i njezina slika u ogledalu kraj kojeg je išla. Vrata blagovaonice bijahu otvorena, a u sobi su gorjela sva svjetla: oba lustera, koji su svaki sa svojih šest sijalica bacili jarku svjetlost prema stropu, a u kutu kraj okruglog stola stojeća lampa sa velikim zelenkastim sjenilom. Tamo je stajao otac upala lica, a majka je sjedila za stolom nasred sobe; njeno lice bijaše zdravo preplanulo i punije nego prije nekoliko mjeseci. Zastane na vratima.
"Dobro veče, mama!" progovori bez straha, ali i bez tvrdoglavog otpora koji ju je spopao gore u sobici kad je mama došla. Kao da kaže: Tu sam, mama, i sada učini sa mnom što god hoćeš!
Stropnikova okrene glavu prema vratima, hitro odmjeri Jelku od nogu do glave, digne se i prijekorno joj dobaci: "To si nam, dakle, učinila!"
Jelka je šutjela. Što da i kaže? Tu sam sa svojim djetetom, jer je tata došao po mene; da nije došao, nas ne bi bilo. A da Franchon nije otkrila što se zbiva sa mnom i da me nije odvratila od Eiffelova tornja, mene uopće ne bi bilo, niti, dakako, onoga maloga gore u mojoj sobici, nikoga i ničega ne bi bilo ...
"Govori već jednom!"- vikne Stropnikova suzdržavajući :gnjev. "Govori!" "Što da kažem?" upita Jelka jedva čujno.
Stropnikova se resko nasmije.
"Pitaš što da kažeš! Otišla si u Pariz da se usavršiš u francuskom, a vratila si se s djetetom, i nemaš što da kažeš?"
"Pisala sam tati, ispričala sam mu, sve znaš ..."
"I sve je to u redu, je li?" Majčin glas bivao je sve reskiji, pogled sve gnjevniji, izraz na licu sve prezirniji. Je li sve u redu, što?"
"Nije u redu", reče Jelka tiho, kako je već čitavo vrijeme i govorila, "priznala sam, molila sam da mi oprostite... tata je došao po nas, doveo nas je..."
"Dabome da vas je doveo, iako to nisi zavrijedila, zavrijedila si da te prvo tako ispremlatim da tri dana ne bi mogla ustati na noge, da te zatvorim dolje u podrum, da..."
"Marjeto", dopre molećiv glas odanle od velikog zelenkastog sjenila, "porazgovorite, porazgovorite kao ljudi!"
"Da, kao ljudi", vikne Stropnikova sva crvena u licu. "Ali i ja sam čovjek, imam svoj položaj, svoju čast, svoje pravo i svoje dužnosti u našem društvu. Sve to sada je popljuvano. Stidim se izaći na ulicu."
U Jelku se pomalo vraćala snaga, noge su je opet dobro držale, tlo pod njima bilo je čvrsto, oko je razlučivalo svaku pojedinost u suviše rasvijetljenoj sobi, misao ocjenjivala svaki trzaj na majčinom pocrvenjelom i očevom blijedom licu, tupost je uzmicala pred osjećajem stalno sve jače samoobrane.

"Mogla sam ostati gdje sam bila..."
"Misliš li da bi tada sramota i blamaža bile manje?"
"Marjeto, dosta o tome!" vikne Stropnik opominjući je. "Porazgovoriti moramo što da učinimo da bi sve bilo u redu."
"U redu više uopće ne može biti, nikad više! Ali prije toga, prije no što budemo razgovarali, želim da znam što još nisi ispričala. Kako se uopće moglo dogoditi? Jesam li ti možda ja pružila uzor? Jesi li nešto takvo vidjela kod nas u kući? Ili su te tome učili u školi, na to upućivali u omladinskoj organizaciji? Najprije želim odgovor na pitanje. I još na jedno: Tko je otac onome boljedaganema?"
Stropnik pride do stola nasred sobe.
"Marjeto, večeras nećemo razgovarati o tome, za sve to još ima vremena..."
"Ne, ne, to je prvo što želim znati!" vikne Stropnikova svojim visokim, kreštavim glasom. "Hoću da znam gdje se moja kći pokvarila, gdje se i s kime povlačila, tek tada ćemo razgovarati dalje." Pljoštimice dlanom udari po stolu i sjedne; "Lenartu, sjedi!" zapovjedi mužu. Kad je Stropnik sjeo na svoj stolac, ona se okrene k Jelki. "A sada i vi, gospodice majko! Zar da ti još i pomažem da učiniš tih nekoliko koraka i sjedneš za isti stol s majkom i ocem, a nisi zavrijedila ni da..."
"Marjeto, molim te!"
"Ništa, molim te, molim te! Ti si dosta dugo razgovarao s njom, gotovo tjedan dana, a sada ćemo konačno razgovarati još i nas dvije. Sjedi, dok ne izgubim strpljenje!"
Jelka zatetura prema stolu i spusti se na stolac. "Tako, a sada odgovori što sam te upitala!"
Jelka je prelazila dugim pogledom od majke, koja je palila cigaretu, na oca koji je nepomično sjedio i upirao pogled u prazan zid pred sobom. Znači, ipak moram da iznesem na svjetlo dana sve ono ružno što je već gotovo zaboravljeno?' Hoćemo li potom zaista lakše srediti život? Ne, ne!
"Govori!" vikne Stropnikova nestrpljivo i prijeteći. "Marjeto!"
"Hoću da znam čije dijete imam pod krovom!" Stropnikova se digne i pride staklenom zidu, povuče nekoliko dimova i završi oštro: "Ili pak, neka ga uzme i ode odakle je došla!"
Jelka se takoder digne.
"Dobro", reče jedva čujno, "dobro", ponovi glasnije, a zatim gotovo s vriskom nastavi, "idem! Nemoj misliti, mama, da nemam kamo otići! Mogu se vratiti u Lens k Baudinovima, tata ih poznaje, sjajni su ljudi, u njihovom ću salonu izučiti za krojačicu, a dijete ću dati u kakav dom, ili će ga uzeti rudarska porodica u Salauminnesu!"
Odrješito pode prema vratima.
Stropnikova baci u pepeonik još nedogorjelu cigaretu i zabulji se širom otvorenih očiju prema vratima.
"Kako?!" vikne. "Znači, ja ne bih smjela reći ni riječi, sve bih morala progutati! Ne, ne, draga moja!"
I jurnuvši prema Jelki, udari joj pljusku najprije slijeva, pa zdesna, a zatim je zgrabi za kosu.
"Na, na! Da znaš da sam još uvijek tvoja majka, da znaš. ."
Ali je Stropnik već skočio prema svojoj ženi, zgrabio je za ruke i otrgnuo od Jelke. "Jesi li poludjela? Pusti je, ostavi je! Sjedi ovamo za stol da razgovaramo!"
Istom poslije mnogo muke dovede ženu do stola i posjedne je na stolac. No i tu je još mahala rukama oko sebe i vikala da to nije njena kći, da je pokvarenica, izrod ...
"I taj izrod vraća se u Francusku!" vikne Jelka kojoj se vratiše ne samo snaga i jasnoća misli već joj se na licu pojavi i podrugljivi osmijeh kao i maločas u sobici. I sva crvena u licu i raskuštrane kose, ona pode vratima, viknuvši prije toga prema stolu kratko i resko: "Zdravo!"
Ali je Stropnik bio već kraj nje.
"Jelko, barem ti ne gubi živce! Dodi!" Dovede Jelku do stola i pritisne je na stolac. "No, sjedi, sjedi i smiri se! I ti, Marjeto, i ti se smiri", reče i vrati se na svoje mjesto, "smirite se, a zatim ćemo razgovarati."
"Najprije želim čuti odgovor na moje pitanje!" vikne Stropnikova još uvijek sva uzrujana. "Jesi li razumjela, jeste li razumjeli? Odgovor na moje pitanje! Ne dam se zastrašivati, najmanje od takve balavice! Doživjela sam već i strašnijih stvari! Govori!"
"Dobro", vikne Jelka, "onda ću reći! Ali, ti si me, mama, na to prisilila! Čuj i ti, tata! Teško mi je što će te to pogoditi, što će to vas oboje pogoditi, ali ja nisam to htjela." Pošuti malo, a zatim provali iz nje kao iz vulkana u kojem se skupljalo i skupljalo, a onda je konačno izbilo na svjetlo. "Ada je slavila svoj sedamnaesti rodendan..."
"Što ima Kotarova Ada s tom stvari?" upita Stropnikova osorno.
"Ima, i te koliko!" vikne Jelka gotovo s nasladom. "Znaš i sama, mama, kako sam morala Adi isprva pomagati u školi, jer ste vas dvije, ti i njena mama, prijateljice? Čak sam joj i slovenske školske zadaće morala pisati. Prvih tjedana, kad su Kolarovi došli, kod nas se uopće i nije čulo ništa drugo
već samo Ada i Ada, sve dok se Ada konačno ipak nije snašla, u školi, ali i izvan nje. Znaš i sama, koliko sam spočitavanja morala čuti zato što me više nije toliko posjećivala, niti ja više odlazila Kotarovima? Ali me na proslavu svog rodendana ipak pozvala. Bilo je uoči državnog praznika, malo prije osam, kad je pozvonio telefon. Sjećaš li se, mama? Dugo je zvonilo, ja sam čitala, a ti i tata spremali ste se na proslavu
..."
"Još uvijek ne razumijem u kakvoj je vezi Adin rodendan s tvojom trudnoćom.

Ispričaj kratko i bez okolišanja!" reče Stropnikova nestrpljivo. "Odmah ćeš doznati kako je bilo!" nastavi Jelka naglo.
I lava je navrla iz srca vulkana i sva užarena stala se valjati niza strme padine, noseći sa sobom sve što joj se ispriječilo na putu. Sve što se dogodilo one večeri, one noći. Jelka je doživljavala iznova.
"Jelko, pogledaj već jednom tko zove!"
Nerado sam se odvojila od knjige i ušla u predsoblje. "A, ti si, Ado?"
"Pozivam te na proslavu, ne na državnu, već na svoju! Valjda znaš da sutra imam rodendan, sedamnaesti. Ima nas prilično u društvu. Trinaest. To je nesretan broj; znaš i sama da sam praznovjerna, i drugi su takoder. Bojimo se da se neće dobro završiti. Dodi, da nas bude četrnaest! Uopće, normalno je da dodeš, zajedno sjedimo i..."
I još je brbljala, ali je konačno ipak toliko umuknula da sam mogla progovoriti i ja. "Ne mogu, preko praznika dobili smo englesko domaće štivo, dobila sam tri stotine
stranica debelu knjigu, istom popodne počela sam je čitati..." Uto si ti, manja, došla iz sobe.
"Tko te zove?"
"Ada me poziva na proslavu svog rodendana, ali ja..." "Daj mi svoju mamu na telefon!" oglasilo se iz slušalice. Najprije je govorila Ada, a zatim ti, mama.
"Doći će, dakako da će doći", rekla si Adi, odložila slušalicu, a na mene se grubo izderala. "Kako uopće možeš nešto takvo i zamisliti? Ada je tvoja kolegica, njena je majka moja prijateljica, a njen je otac zapravo moj šef. Odmah se obuci i hajde!"

Opirala sam se, ne samo zbog engleske knjige, već i zato jer mi se činilo neuvjerljivo da me Ada poziva samo zato što ih je bilo trinaest, i jer sam se bojala Adinih kućnih zabava o kojima se u razredu šuškalo mnogošta veoma čudno.
"Danas je ipak pretprazničko veče, zašto se ne bi malo razveselila!" rekla si. "Premalo odlaziš u društvo, previše buljiš u knjige i gramofonske ploče. Kad se uselimo u našu kuću, i ti ćeš ponekad pozvati svoje kolegice i kolege. No, hajde, podi i obuci se! Bilo bi veoma nezgodno da Kotarova dozna da te Ada pozvala, a ti nisi otišla. No, podi već jednom!"
Morala sam se obući, čak si mi ti sama savjetovala koju haljinu da odjenem, a zatim ste me pokupili autom, pred cvjećarnicom si naredila tati da se zaustavi, dala si mi novac da kupim buketić...
"I tamo se dogodilo!" krikne Jelka gotovo s nasladom.
"Na, evo ti, mama, za one dvije pljuske!"
"Kod Kotarovih?" s nevjericom usklikne Stropnikova. "Da, kod Kotarovih!" ponovi Jelka.
I zatim opiše onu zabavu. Sjetila se potankosti za koje je mislila da ih je već bila zaboravila. I što su se više otac i majka čudili, ona je sve dublje rovala po sebi i s podsmijehom i bolom izbacivala iz sebe sve što je u njoj bilo ružno, gnusno. Najprije su me opili. Piće, koje mi je točio crnokosi s blještavom najlonskom košuljom i tamnom kravatom, isprva mi se gadilo, uopće, bilo mi je strašno neprijatno i ogavno biti u društvu meni gotovo sasvim nepoznatih mladih ljudi koji su se bučno smijali, grlili, ljubili i pričali šale zbog kojih mi je krv oblijevala obraze. Ali sam pila samo da što prije savladam osjećaj gadenja i nelagodnosti. I doista, uskoro mi glasovi djevojaka više nisu bili tako kreštavi, smijeh momaka više nije bio tako grub i uvredljiv, sve je postajalo primamljivije i opojnije. Poslije kraćeg odmora, pošto smo pojeli svak po nekoliko sendviča i ispraznili po nekoliko čaša najodabranijeg pića, opet smo zaplesali. Isprva sam se još nekoliko puta sjetila Tomaža, što bi rekao da me je vidio u takvom društvu, pa Morane i vas dvoje, tata i mama, no zatim više nije bilo prijekornih misli, jedino što mi je još uvijek bilo malko neprijatno. Moj me plesač nagovarao da se opustim, da ne slušam tamničara u sebi koji mi ne dopušta da živim isto onako kako žive i druge sedamnaestogodišnjakinje, šesnaestogodišnjakinje, pa čak i petnaestogodišnjakinje.
Stalno i stalno odvodio me do buffeta, sve 2ato da u piću utopim mrskog i nametljivog tamničara.
"Još jednu, curo, ova će sasvim sigurno ubiti bezobraznog tamničara u tebi!" Kad sam ispila, iznova mi je natočio.
"Još samo ovu i bit ćeš slobodna!"
Zatim smo opet plesali. Svjetlost je već od samog početka bila prigušeno crvena, pa i glazba je takoder bila nekako prigušeno crvena, jednako prigušeno crvena bila su i lica, pokreti, ruke, riječi. Nikoga nisam vidjela jasno, razgovijetno, čak ni svog plesača.
"Kako lijep vrat imaš. Kao labudica. Sva si kao labudica. Bijela labudica. A kakve samo grudi! No, no, to ipak nije tako strašno ako te pomilujem po grudima. To je nešto najljepše što djevojke imaju. Takvih grudi još nisam imao u rukama. Djevičanske su, zar ne? No zato su utoliko slade, labudice moja..."
Odgurnula sam od sebe njegove ruke i poletjela prema vratima. No prije no što sam došla do njih, za mnom su se opet ispružile mladićeve crvene ruke.
"Pričekaj, curo, vrata su zaključana, ta znaš da bez tebe nema sedmog para, ta znaš da... Ali što da ti pričam, dodi da ispijemo još jednu čašicu! Ada ima i viski. Već vidim, morat ću svoju curu potpunoma osloboditi veriga kojima su njenu nevinost okovali dom i škola, morat ću je osloboditi malogradanskih predrasuda, morat ću onesposobiti tamničara. Dodi, dodi, curo!"
Ispila sam čašicu. Zatim još jednu i još jednu. Na kraju me više nije hvatao užas od crvenih mladićevih ruku, pa ni njegov glas nije mi se više činio tako neprijatno užaren.
"Znaš, sve je drukčije ako tamničara u sebi prisiliš da šuti. Ja sam to učinio već odavno. I Ada takoder i svi ti momci i sve te djevojke koje vidiš oko sebe. Istom sada, kad smo tvog tamničara udruženim snagama dotukli, moći ćeš živjeti slobodno, samostalno. Uopće, život za tebe započinje tek ove noći."
"Možda odista ..."
"Ništa možda, sigurno, Jelko. Zoveš se Jelka, zar ne?" "Da, Jelka sam, a ti si Maki, zar ne?"
"Makiju možeš vjerovati, nije više zelembać. Imaš sreću da nisi naletjela na zelembaća. I ja imam takoder sreću, i još kakvu! Tako si vitka u pasu i tako lijepo izvajane noge imaš. S tobom je zaista užitak plesati."
Plesali smo, plesali, a on je još govorio, govorio ...
"Sva mirišeš, ne po kremama, parfemima i kolonjskoj vodi, toga ne marim, već svojom nevinošću. To je za momka najplemenitiji miris. No, no, da li se tvoj tamničar još uvijek miče? Moramo ga zatući kao psa, bez milosti. Sjednimo tamo u fotelju, tamo ćemo ga lakše dotući. Ništa zato ako je prazna samo jedna fotelja, sjest ćeš mi na koljena. Tako, tako. Ta rekao sam ti da si tanka u pasu, a noge su ti punašne, čvrste. Sada ću poći dlanom od koljena naviše. Ako je tamničar ubijen, bit će ti lijepo. Još nije, znao sam da još nije. Morat ću početi od grudi. Malene su, ali čvrste. Takvih zaista već dugo nisam imao u rukama. Možda uopće nikada. Da, zaista nikada. Ali, ova je fotelja tako neudobna. Na takav se način zaista nećemo moći riješiti bezobraznika. U stanu ima još nekoliko soba, koliko znam, tamo je pokućstvo udobnije nego ova fotelja. Podimo, ne, ne treba da se mučiš, odnijet ću te, samo tebe, a tvoj tamničar neka ostane tu, za njega je ova fotelja baš dobra, i predobra. O, kako si lagašna, kako slatko mirišeš, kako..."
Tamo nije bilo svjetla, samo je iza zastrtog prozora dopiralo nešto svjetlosti. Položio me na nešto mekano, uopće, tamo je bila sve sama mekoća, sama slatkoća i sama opojnost. Ništa više nisam mogla, ni ruke nisam mogla pomaknuti, osjećala sam slatkost i opojnost, iako me i peklo. Ništa drugo nisam željela već samo to da slatkoj opojnosti s bolom nikad više ne dode kraj.
Nikad, nikad!
No kakvi su to glasovi i odakle dolaze? Je li to tamničar opet oživio? Ne, ne! To su Adini povici! Gdje sam i što se to dogada sa mnom?
"Gdje sam?" "Gdje? Na kauču!"

"Smjena, smjena!" vikala je Ada u susjednoj sobi. A njoj sc smjesta priključilo još nekoliko glasova, kreštavih i tudih; "Smjena, smjena!"..."
"Sto to znači?"
"Prva runda je prošla. Sada dolazi druga! Druga s drugim, odnosno drugi s drugom
"Kakva runda? Kakav drugi?"
"Ne budi naivna! Više nisi dijete, pa ni djevojka, već žena. Idem k drugoj, a ti tu
pričekaj na drugoga! Ljubav je tek započela!" Na vratima zabubnjaše udarci.
"Rotacija, rotacija!"
"Vidiš, nasljednik već čeka, predugo smo se bavili tvojim tamničarom..."
Vrata su se otvorila i na blijedoj svjetlosti jedna spodoba momka je izašla, a druga je ušla.
"Gdje si, milena?"
Tek tada postala sara svjesna svega što se upravo bilo dogodilo. Skočila sam, s užasom nekoliko časaka gledala kako su se vrata polako zatvorila, a zatim brzo popipala oko sebe i stala se odijevati.
"Što to radiš, milena? Ta dogovoreno je da će djevojke ostati, a mi momci ići od ležaja do ležaja..."
Časak zatim već sam bila kod vrata, malo zatim u sobi s foteljama, pa u predsoblju. Ali kako su ulazna vrata bila zaključana, potražila sam ključ, otključala vrata i jurnula u hladnu, tamnu noć...
"Da, pobjegla sam i svemu je bio kraj!" završi Jelka zadihano, a zatim pokrije rukama lice i sagne se nad stolom da ne vidi ni majke ni oca koji su zaprepašteno buljili u nju.
"Je li to moguće, je li to uopće moguće?" slomljenim glasom upita Stropnik više sebe i svoju ženu negoli Jelku.
"Čula sam da se dogadaju takve stvari na Zapadu, tu i tamo doduše i kod nas u Ljubljani", reče Stropnikova ogorčeno, "ali da se dogadaju i kod Kotarovih i da je u njih upletena i moja kći?" Digne se, pride staklenom zidu, iza kojeg je ležala tamna, jesenska noć. "I to se dogodilo meni, to se dogodilo nama? Strašno, strašno!" Vrati se na svoje mjesto, drhtavim prstima pripali cigaretu, povuče nekoliko dimova i hladno, prijekorno dobaci Jelki koja je još uvijek sagnute glave sjedila nepomično na svom mjestu. "Ali, zašto mi nisi rekla, zašto mi nisi odmah rekla?"
"Stidjela sam se same sebe i strašno mi je bilo, veoma veoma strašno", reče Jelka ne podigavši pogled.
"A zatim, kad si opazila da si zanijela? Mogla si mi reći. i ja bih te odvela liječniku i sve bi bilo obavljeno za nekoliko dana", reče Stropnikova. "Za maloljetnice je pobačaj dopušten, a u početku nije ni opasan. Tata ne bi ni znao što se dogada u kući, nitko ništa
ne bi znao. I ti bi sada bila četvrtoškolka i sve bi bilo već zaboravljeno. Zašto si šutjela?"
Jelka reče da dugo nije zasigurno znala da li je u drugom stanju ili nije, pa i onda kad se bojala da je u drugom stanju, još uvijek se nadala da nije, tek kad se nešto pomaklo u njoj, sa sigurnošću je znala što je i kako je s njom, ali je tada bilo već prekasno; u knjizi, koju je bila kupila, pročitala je da je pobačaj u to vrijeme već opasan po život, uostalom, na pobačaj nije uopće ni mislila...
"Ipak si mi morala reći. U životu se koješta dogada, ali se za pomoć treba obratiti pravom čovjeku. Za kćerku je taj čovjek majka. Zašto se nisi mogla povjeriti svojoj majci?"
"Htjela sam reći tebi, mama, i tebi takoder, tata, riječi su mi već bile na jeziku, ali se uvijek nešto uplelo..."
"Nisi li htjela reći one večeri kad sam se vratio iz Pariza i kad sam ti gore u sobici rekao da ćeš moći ostati u Parizu preko čitavih ferija?" sjeti se Stropnik.
Jelka šutke kimne.
"A drugog si dana nešto započela sa mnom", dosjeti se još i Stropnikova. "Da, tada i još nekoliko puta prije no što sam se odvezla", prizna Jelka.
"A meni si na odlasku doviknula; Do videnja, tata, i... oprosti, oprosti", sine Stropniku još jedno sjećanje. "Nisam znao što treba da ti oprostim, niti sam htio gubiti vremena da o tome temeljito razmislim." Stropnik pošuti, okrene se k ženi i nastavi. "Ni nas dvoje, Marjeto, nismo bez krivice, nismo pomogli Jelki da nam se povjeri, više je voljela trpjeti, odvezla se, a u Parizu čak pomišljala..."
"Tata, ostavi to, onoga više nema!" krikne Jelka. "Šuti o tome, tata, šuti!"
"Ne, Jelko", presiječe otac kćerku, "neka mama zna i to, o tome ne mogu, ne smijem šutjeti!"
I ispričao je što mu je bila povjerila Franchon.
Stropnikova ga je slušala i ne trepnuvši okom, ali su joj se prsti, medu kojima je držala cigaretu, sve više tresli.
"Jesam li doista tako malo majka da bi prije otišla i u smrt nego da mi kažeš?" reče razočarano kad je Stropnik zašutio i u sobi zavladao mučan muk.
Jelka podigne pogled. Da, to je moja mama, to je opet moja mama, a sučelice njoj sjedi tata, koji nikad nije prestao biti moj tata. Toliko smo bili bliski kad sam bila još malena, veoma, veoma malena.
"No, reci, Jelko!"
"Za mene nikad nisi imala dovoljno vremena, pogotovu otkako smo se preselili u Maribor, a još manje kad smo došli ovamo u Ljubljanu", reče naglo, malo pošuti, a zatim nastavi bez žurbe. "O čemu smo razgovarali, odnosno, o čemu ste vas dvoje, ti i
tata, razgovarali, kad smo bili zajedno? Isprva samo o tvom radu, tvojim sjednicama, sastancima, konferencijama, o odnosima u tatinom poduzeću, pa o tome što se dogada tamo u dalekoj Africi i Americi, pa o Kini i Sovjetskom Savezu, o našem i njihovom socijalizmu. A posljednje mariborske godine još i o selidbi u Ljubljanu, pa o fići kojeg srao tada kupili; a kad smo se konačno preselili, razgovarali ste o statutima, samoupravljanju, raspodjeli dohotka, crnačkom pitanju, neokolonijalizmu, vijetnamskom ratu, o politici uopće, našoj i svjetskoj, i o toj kući koju smo počeli zidati. A kad smo uselili, uopće niste razgovarali o drugome već samo o tome kako da što ljepše, što modernije uredimo ovu kuću. Potom je došao novi auto, zatim mamin vozački ispit i na kraju vikendica, čak i tata je imao sve manje vremena za mene, sve rjede je bio kod kuće, a kada je i bio kod kuće, bio je umoran i nije mu bilo do razgovora. Ako sam ispričala nešto novo, zgodu iz škole, zgodu iz štiva, misao koja se rodila u meni, niste imali vremena da me slušate, pogotovu ti, mama. Za tebe su moje stvari bile djetinjarije zbog kojih je bila šteta gubiti vrijeme." Ne umuknuvši, Jelka opet pogleda oca i majku. Da, tu kraj nje sjedi mama, sučelice njoj tata, slušaju me, prvi put poslije dugo vremena ipak me slušaju. Ali, što se sve moralo dogoditi, pa da tako sjedimo za stolom i razgovaramo o sebi! Samo o sebi! Kakva li je strahotna cijena za taj naš razgovor! I tko ju je platio? "Tako sam stalno bila sve usamljenija, stalno sam se sve više oslanjala samo na sebe, ta ni u školi nisam imala pravih prijateljica i prijatelja. Knjige su bile moje prijateljice, pa gramofonske ploče, uz njih sam se osjećala prisnije, a medu ljudima sve otudenije. Zbog toga, mama, zbog toga, tata, nisam mogla reći vama, suviše smo tudi bili jedno drugome, suviše daleko jedan od drugoga.,." i kako li je ono rekao bivši partizan Krt uoči Dana pobjede?... "i suviše smo malo bili ljudi, istinski, pravi ljudi..."
Umukne. Tako, sada sam rekla sve. Takva sam, ako me još ne poznajete. Tako stoje stvari medu nama, takvi jesmo, ako još ne znate. A sada poduzmite nešto kako bi i naš dom bio topao kao što je i dom Gramontovih u Parizu ili Baudinovih u Lensu, kako bismo i mi bili bliski jedan drugom, kako bismo i mi bili ljudi, istinski, pravi ljudi...
"Da, da, suviše smo daleko jedan od drugoga", ponovi Stropnik zamišljeno. "Tamo u Njivicama živjeli smo drukčije; često smo se svadali, znali smo se i potući, i još kako, ali smo i unatoč tome bili jedna porodica. A taj naš život od oslobodenja dalje nije drugo već jedna jurnjava, najprije uklanjaj ruševine, potom diži temelje industrije i na kraju bori se za standard." Pošuti malo, pa nastavi okrenuvši se k ženi. "Imamo ovu obiteljsku kuću, čak dva automobila, na moru vikendicu, dosegli smo srazmjerno visok standard, a u toj sveopćoj jurnjavi zamalo nismo izgubili jedino dijete."
"A zašto?" reče Stropnikova. "Zašto? Zato što ovo dijete ne zna i nikad nije znalo što je to zlo na svijetu?"
"Ja da nisam znala što je to zlo na svijetu?"
Jelka nije mogla da se ne nasmiješi. Mama, zar doista misliš da je teško možda, samo onom čovjeku koji je gladan i žedan i nema gdje leći?
"Da, ne znaš! O teškom životu ti ne možeš ni sanjati!" reče Stropnikova, povuče
nekoliko dimova i zadihano nastavi. "A kako je bilo sa mnom kad sam bila tvojih godina i još mlada? Kad mi je bilo trinaest godina, ostala sam sama s majkom. Vozila sam se u gradansku školu u Celje i uz to radila na zemlji, svojoj, koje nije bilo mnogo, i na susjedovoj, koja gotovo nije imala granica; prva sam ustajala i posljednja lijegala. Za vrijeme rata prenosila sam poštu iz grada u grad, kasnije, u partizanima, pomagala bolesnicima i rame uz rame s borcima jurišala na njemačke položaje. Jelko", nastavi malko mirnije, "ti ne možeš ni zamisliti kakva je bila moja mladost. Najprije strah da me ne uhvate zajedno s poštom, a zatim rane, i kakve rane, pa bitke i ofenzive, na sebe nisam dospjela ni misliti."
"U tome je bio tvoj spas", reče Jelka kad je Stropnikova na časak umuknula, "toliko si čvrsto bila povezana s ljudima oko sebe da na sebe nisi mogla ni misliti, a ja sam već odavno toliko sama da previše razmišljam o sebi..."
"A kako je bilo poslije oslobodenja?" nastavi Stropnikova kao da ne čuje Jelkinih riječi. "Uvjeravala sam ljude da je svanulo novo, ljepše doba, odlazila sam na teren i pomagala u formiranju narodnih odbora, pomagala sam i kod otkupa seoskih proizvoda i u formiranju zadruga, odlazila sam čak i na dobrovoljni rad. I opet nije bilo vremena da mislim na sebe. Od jutra do kasno u noć bila sam u akciji, u nedjelju takoder. Čudo jedno kako smo ja i tvoj tata, koji je tada takoder radio na kotaru, mogli naći i toliko slobodnog vremena da odemo u matični ured. Stalno sve odgovornije zadatke postavljali su pred mene, zato smo se i selili iz manjeg u veće mjesto, sve dok konačno nismo došli ovamo u Ljubljanu. Sve dotada živjeli smo od danas do sutra, jedva smo uspjeli kupiti i fiću. Istom tu u Ljubljani, kad sam vidjela kako žive i što imaju drugovi oka mene, i kad sam vidjela i to da moja funkcija i tatin položaj tiaže viši standard, tek tada sam stala misliti i na to da uredimo sebi bolji život. Poslije toliko i toliko godina rintanja ja sam to i zaslužila, isto tako i tata, dakako i ti. Jelko. Dakako, nisam ni slutila što se dogada s tobom. Smatrala sam te još uvijek nedoraslom djevojčicom koja, kako sam bila uvjerena, živi samo za školu i za svoje knjige i ploče. A bilo je drukčije." Digne se, pride staklenom zidu, nekoliko je časaka zurila u noć, a onda se naglo okrene prema svjetlu i završi s blagim osmijehom. "Ipak, u usporedbi s mojim, Jelko, tvoj je život bio lagan, veoma lagan, uopće, život vas mladih toliko je lagan i bezbrižan, zato i pravite takve strašne stvari."
"Kako bi bilo da ostavimo načelne rasprave", reče Stropnik, "razgovarajmo radije o nama samima, razgovarajmo o tome kako ćemo urediti život sada kad više nismo samo troje, već četvoro. Jelka mora na svaki način nastaviti školu, odmah sutra otići ću u gimnaziju do ravnatelja, zato moramo pronaći neku ženu da čuva dijete; uopće, čim smo se uselili u ovu kuću, odmah ju je trebalo pronaći..."
"Opet si počeo?" Stropnikova ljutito presiječe muža. "Rekla sam ti da ne želim tudeg čovjeka u kući. Još od dječjih godina stiskala sam se u nemogućim rupama, htjela bih već jednom živjeti neskučeno i bez nepotrebnih svjedoka. Jelka neka uči privatno, tako će imati dovoljno vremena da se brine i o djetetu. Rekla sam već što sam.
sve ja radila u njenim godinama." Zapali cigaretu i vrati se k stolu. "Ja sam protiv svakog maženja, neka i Jelka snosi svoj dio tereta", reče strogo.
"Ali, Marjeto, sada nije ni četrdeset i prva, niti četrdeset i peta, niti je četrdeset i osma godina, već šezdeset i peta", reče Stropnik. "Toliko zaradujemo da možemo uzeti ženu koja će voditi brigu oko kućanstva i oko djeteta, i tebi će na taj način biti lakše, a i Jelka će se moći posvetiti učenju, zaostala je već gotovo mjesec dana, osim toga, četvrti je razred ipak najteži, a tu je još i matura. Pa i ja bih želio imati dom, ne samo lijepu, prostranu i suvremeno namještenu kuću, kakvu imamo, već i topao i ureden dom, kakvog nemamo otkako smo se vjenčali, a Jelka ga uopće i ne poznaje. Znam, Marjeto, svoj posao i svoje funkcije ti ne želiš ostaviti i ostati kod kuće, iako..."
"Takvo nešto neka ti uopće ne pada na pamet!" jetko se nasmije Stropnikova.

"Ne računam na to, iako..." Stropnik ne dovrši rečenicu, pogleda Jelku i nastavi pomirljivo. "Jelko, idi sada u sobu, ti si svoje rekla, i mama je takoder rekla svoje, a nešto i ja, razgovarat ću nasamo s mamom kako da uredimo život u ovoj kući da bi bilo dobro za sve nas."
Jelka se digne. Odista, najbolje je da razgovaraju sami. Sve znate, a ti, tata, nećeš popustiti, znam, ovaj put nećeš. U Lensu i na putu iz Pariza opet si rekao da ćeš od naše kuće konačno učiniti i dom. Kako ćeš to učiniti, nisi rekao. Možda ćeš s mamom doista lakše razgovarati oči u oči.
"Ne znam zašto ne bismo razgovarali u njenoj prisutnosti", reče Stropnikova nabusito, "to o čemu treba još da razgovaramo nije nikakva tajna, uopće, već sam rekla kako ćemo učiniti..."
"Dobro, neka ostane", popusti Stropnik i nastavi odlučnije. "Znam da ne želiš tude žene u kući, i ja takoder mislim da bismo teško našli takvu koja bi bila pouzdana i pazila na dom i dijete, zato ćemo pozvati Katru, tetu Katru."
"Da, da, teta Katra neka dode!" usklikne Jelka sva izvan sebe i pohita do oca, ali je zadrži majčino oštro protivljenje,
"Ne, tu ženu ne želim u kući, to sam ti već rekla!" ljutite krikne Stropnikova. "To je bogomoljka, to je..."
"To je moja sestra, dobra kuharica, brižna gazdarica i sjajna žena. Samo ako će htjeti da dode!"
"Katra u kuću, ja iz kuće!" krikne Stropnikova i opet pride staklenom zidu, ljutito odbijajući oblake dima pred sebe.
Stropnik je nekoliko časaka stajao neodlučno nasred sobe, a zatim pogleda Jelku koja ga je moleći i preklinjući gledala, pride k ženi i časak zatim progovori.
"Marjeto, zar još uvijek misliš da je samo Katra bila ona koja mi nije dala da odem s tobom na matični ured?" upita prigušeno, trenutak posuti i nastavi kako je i počeo. "I drugi u kući, koji su poznavali Lenku, takoder su..." Budući da je Jelka pošla k vratima, Stropnik joj dovikne. "Ostani, Jelko, mama želi da ostaneš, zato razgovarajmo do kraja! Stvarno smo dosada premalo razgovarali o sebi." I opet prema ženi koja je stajala kraj staklena zida i još uvijek odbijala u nj oblake dima. "Lenka je još uvijek čekala mene,
čitavo vrijeme rata, a nas dvoje upoznali smo se tek dvije godine poslije rata. Kad si mi rekla da si zanijela, pozvao sam te sa sobom u matični ured. To znaš, ali ne znaš da je baš Katra bila ta koja mi je rekla da to učinim što prije. Ako je tako, rekla je, ne može biti loša dje vojka; uzmi je, Lenki će biti teško, veoma teško, ali će preboljeti, a Marjeta će imati dijete, to vrijedi više, to vrijedi najviše. Nedugo poslije našeg vjenčanja Lenka je otišla nekamo na jug. Više se nismo vidjeli, ni Katra nije govorila o njoj, a tebe je prihvatila u našu porodicu, iako si se držala tako hladno prema njoj, zapravo prema svima. Tako, sada zna i Jelka, neka zna, više nije dijete. Nije mi žao, ni zbog čega mi nije žao, ali te jurnjave već mi je dosta, pa i Jelka mora konačno doći do svog doma. Samo ako Katra bude htjela doći. Jelka će opet moći nastaviti školu, opet će moći biti dak..."
Stropnik umukne, ali je i Stropnikova još uvijek šutjela. Jelka je širom raskolačenih očiju išla pogledom od oca do majke; to je, znači, medu vama, znala sam, osjećala sam da je medu vama još netko, no nisam znala tko. Tudinci ste bili jedno drugome od početka, zato u našem domu i nije bilo topline, zato i nismo razgovarali o sebi. Već o tome što se dogadalo izvan nas, izvan nas i našeg doma.
"Dobro", konačno odgovori Stropnikova suho, resko, okrenuvši se od zida, "neka dode, ja nisam imala, niti imam smisla za sitne, domaće stvari, niti imam živaca za to, sada još manje no prije." Pride k stolu, otpuhne velik oblak dima pred sebe i još doda. "Dakako, i ja želim da imam nešto za sebe."
"što? Slobodno reci što!" reče Stropnik kome je uto prišla Jelka, uhvatila ga obim rukama za desnu ruku i toplo je stisnula.
"Fiću nećemo prodati, dat ćeš ga meni da se odvezem u Umag kad mi bude navrh glave dječje dreke i prljavih pelena."
"Zar ne znaš da već imam kupca i da nam je novac potreban?" "Tata, molim te, tata!" zamoli Jelka.
"Uzmi ga", reče Stropnik nakon trenutka šutnje, "sama da bude mir u kući, i da bismo živjeli kao ljudi."
"Kao da dosada nismo bili ljudi!" jetko se nasmije Stropnikova, ugasi cigaretu i pride k vratima. Tu se na časak zaustavi i dobaci natrag u sobu. "I još nešto! Neka mi se Katra ne bavi onim svojim bogomoljstvom i neka Jelku opet ne odvlači u crkvu! Neka samo pokuša nešto takvo, smjesta će otići!"
Stropnik ostade sam s Jelkom koja je još uvijek držala njegovu desnu ruku u svojim rukama.
"Tata, zbog mene si, dakle..." reče ona.
"Jelko, život je zamršena stvar", reče Stropnik, "i nije uvijek lijep. Uostalom, što da ti govorim, sama si veoma, veoma brzo upoznala njegovu surovu, ružnu stranu." Nasmiješi se, prvo nekako usiljeno, a zatim, pošto je nekoliko časaka gledao Jelki u oči, od srca. "Ali kad dode teta Katra i donese nešto Njivica u ovaj naš dom, bit će ljepše,
vidjet ćeš. Jelko, da će biti ljepše, a i François će u ovu našu upravo preveliku i odviše hladnu kuću unijeti nešto pravog života."
Jelka još jednom, još toplije stisne očevu ruku i reče drhtavim glasom: "Hvala, tata, hvala za sve, za sve!"
I otrči iz sobice, te pojuri uza stepenice prema svojoj sobici.
No tamo sva osupnuta ugleda mamu; stajala je kraj košare i radoznalo promatrala svog unučica.
"Baš zgodan momčić", reče kad je Jelka sva zbunjena prišla k njoj.
"Hvala, mama, hvala..." reče Jelka, obim rukama zgrabi majčinu desnu ruku, stisne je kao maloprije i očevu, pa još jednom reče, od srca: "Hvala, mama, hvala..."

PELENE, ŠKOLSKE KNJIGE I BILJEŽNICE

Drugog jutra Jelku je probudio tek plač iz košare kraj kauča. "O, baš sam pospanac!" reče prijekorno sama sebi, vidjevši da je sedam već prošlo. "Gladan si, mali moj, dabome da si gladan. Odmah, odmah!" Brzo previje dijete i spremi mu mlijeko; pošto se smirilo, pokupi uprljane pelene i odnese ih dolje u kupaonicu, te ih počne prati. Oca i majke više nije bilo kod kuće. Nikakve more, nikakve potištenosti, sva vedra i s olakšanjem, trčala je stepenicama u prizemlje i opet natrag na prvi kat, po čitavoj kući.
Poslije toliko i toliko gorkih i teških dana, sedmica i mjeseci opet kod kuće! Ipak je lijepo kod kuće! Sve su mi prostorije dostupne, svi ormari otvoreni, sve što me okružuje to je i moje. Koliko širine i koliko svjetlosti! A napolju lijepi rujanski dan s vedrim nebom, kakvog već tako dugo nisam vidjela. O, i pogled na Kamniške! Ljetos nisam bila na planinama i prekasno je da se popnem na koji od vrhova, ali ću slijedeće godine opet planinariti. Tjedan dana, dva tjedna proživjet ću u brdima. A mali? Ponijet ću ga sa sobom. Uostalom, doći će teta Katra, nadam se, uvjerena sam da će doći i donijeti, kako je rekao tata, nešto Njivica u naš dom. U ovoj velikoj, moderno namještenoj blagovaonici, u ovom upravo prijatnom kutku za ručavanje, pa u toj laboratorijskoj kuhinji, svugdje manjka prisnosti i topline iz Njivica, ali će i tu biti prisno i toplo.
Tek kada je, obavivši posao, opet došla gore u svoju sobicu i ugledala na pisaćem stolu školske knjige i bilježnice, a na stolici kraj stola hrpu nesloženih, opranih pelena, njeno vedro raspoloženje stalo je kopnjeti, a njenu okretnost stali izjedati kruta ukočenost i obamrlost. A što će biti s mojom školom? S posljednjim razredom gimnazije? I s maturom? I sa studijima? Sve sama pitanja na koja nije znala odgovoriti. Sjedne za pisaći stol i poče uzimati u ruke školske knjige i bilježnice. Prelistavajući knjige, pročitala bi tu i tamo poneku rečenicu, potom se zaustavljala na sastavcima, prije svega na črčkarijama što ih je pravila posljednjih tjedana u bilježnicama i knjigama. Kako sam uopće i mogla zapisivati predavanja, a u meni nije postojalo ništa drugo već samo jedno pitanje: što će biti s mojom grudicom, grudom, što će biti sa mnom? Pisala sam kemiju, to jest ove dugačke formule, izračunavala ove zamršene zadatke, a kad su me profesori pitali, odgovarala sam, kao da je škola još uvijek moja prva i jedina briga, kakva je bila već godinama i godinama. Samo ove črčkarije koje nije vidio nitko drugi osim Tineta, pa ni on sve, svjedoče kako mi je bilo teško. Nisu li nalik na notrdamske nakaze i rugobe? O, kako su mi se cerile one večeri! Pa ipak me nisu upropastile, niti me Eiffelov toranj domamio na svoj vrh. Oduprla sam mu se uz pomoć Franchon. Moja pariška teta Katra! Moram joj pisati da sam sretno došla kući, da je kod kuće sve u redu, no, još nije sve u redu, nikad neće biti sve u redu, ali je ljepše i bolje nego što sam mislila da će biti. I Gramontovima i Baudinovima moram pisati i još jednom im zahvaliti za sve što su učinili za mene. Tata je doduše podmirio sve troškove, ali ja sam i sada i uvijek ću biti njihov dužnik.
No prije no što će se latiti pisanja dolje zazvoni telefon,. "Jelko?"
"Da, ja, tata!"
"Upravo sam razgovarao s drugom ravnateljem ..." "I?" upita Jelka suzdržavajući dah.
"Savjetovao mi je da predam molbu za naknadni upis." "Zato da bih mogla redovito polaziti školu?"
"Molbu sam napisao odmah u njegovoj kancelariji, u četvrtak ili petak imat će sjednicu. Ravnatelj se nada da neće biti smetnji."
"Znači, opet bih mogla biti redovan dak?"
"Nadam se da ćeš biti. A za koji sat odvest ću se u Štajersku."
"Reci teti Katri da je i ja molim, lijepo molim, da dode! Najbolje bi bilo da je dovezeš odmah sa sobom..."
"Da, to bi bilo najbolje ..."
Jedno vrijeme pošto je odložila slušalicu Jelka je opet s olakšanjem trčala iz sobe u sobu, Iz prizemlja na kat i opet dolje, izlazila na terasu i tu, sa sretnim smiješkom na svojim još uvijek blijedim obrazima, promatrala komadić Kamniških planina što ga je mogla vidjeti izmedu dva dopola sagradena solitera iza njihove kuće, te sva izvan sebe ponavljala: Dodi, dodi, teto Katro! Ne samo zbog maloga već i zbog mene, pa i zbog mame i zbog tate! I donesi mnogo, mnogo Njivica sa sobom! Svima nama bit će ljepše i lakše; dodi, moja slovenska teto Franchon! Istom poslije nekog vremena opet sjedne za pisaći stol, ali pisati nije mogla. Oprostite, draga teto Franchon, oprostite, pisat ću vam popodne ili uveče, da, uveče, kad bude sve tiho i mirno naokolo i u meni, tada ću već znati i to kada će doći teta Katra, vidjet ću kako ćemo zapravo živjeti u ovom našem domu kad nas ne bude samo troje, već petoro, dakle, uveče, a sutra ujutro pismo će već biti na pošti.
Odjuri u prizemlje, dohvati krpu i stade brisati prašinu s pokućstva u blagovaonici. No posao nije ni dovršila, a već je skočila u kupaonicu i tamo se prihvatila čišćenja. Zatim se baci na stepenice. Ni na jednom poslu nije izdržala, ali zbog toga nije bila nezadovoljna.
Nešto prije jedan sat telefon opet zazvoni. "Jelko, jesi li ti na telefonu?"
"Da, ja sam! Tamo je Magda, zar ne?" "Zdravo, Jelko!"
"Zdravo, Magdo, zdravo!"
"Znači, zbilja si već kod kuće? Naše su djevojke vidjele tvog oca u Školi. Kada ćeš doći?"
"Ne znam, ništa još ne znam..."
"Dodi što prije! Dosadno nam je bez tebe. Jesi li popodne kod kuće?" "Kamo bih išla?"
"Naravno, naravno!" "Do videnja!"
"Dodi, Magdo, dodi! Do videnja!"
Znači, zaista ću opet moći redovito pohadati školu? Znači, opet ću svakog jutra odlaziti s knjigama i bilježnicama u školu i o podne se vraćati, kod kuće pisati zadatke, učiti za naredni dan i kasno u noć čitati obavezno i neobavezno štivo. Znači, opet će biti kako je bilo i prije nekoliko mjeseci? Je li to moguće?
Odjuri gore u svoju sobicu. Na stolu su još uvijek bile naslagane školske, pa francuske knjige koje je bila donijela iz Francuske, te prošlogodišnje bilježnice, neke čak rasklopljene, a na polici kraj stola poslagano kakvih dvjesta beletrističkih knjiga, slovenskih, hrvatskih, srpskih, francuskih i engleskih. Većinu njih kupila je sama, a neke je dobila u raznim zgodama, prije svega za rodendan i od Djeda Mraza.
Prije nastave i za vrijeme odmora opet ću brbljati s kolegicama i kolegama, smijati se školskim "štosovima", sjediti u drugoj klupi kraj prolaza, ako je ono mjesto još prazno, slušati profesorovo predavanje i praviti zabilješke, ustajati i odgovarati na profesorova pitanja, veseliti se ako budem znala, ljutiti se ako mi ne bude išlo od ruke, odlaziti pred ploču i na njoj računati, učiti pjesme napamet i deklamirati ih, pisati školske zadaće i nestrpljivo čekati kada će zazvoniti kraj sata, a zatim...
No vatra u Jelkinim očima počne se gasiti čim joj oči zastadoše na neizglačanim pelenama. Naglo se okrene. Tamo kraj kauča, na stolčiću, stajala je košara s djetetom koje je ležalo u njoj nepomično, s rukama kraj glave. Hoćeš li mi dopustiti, mali moj, da budem opet dak? Ti si već dopustio, ta ti ne tražiš ništa drugo već samo to da budeš suh, u toplom i mekanom, da ne budeš gladan i žedan. Ali, hoće li me profesori primiti? O mojoj molbi raspravljat će na sjednici— Čitavo nastavničko vijeće, gotovo pedeset profesora, starijih i mladih, strogih i dobronamjernih. Sto će reći Morana? Pa Monsieur Alors? Monsieur Alors zacijelo bi primio svoju "najbolju Francuskinju", ali će me Morana vjerojatno odbiti. Djevojci-majci, nezakonitoj majci, njoj nema mjesta u školi! A što će reći drugi? Ne, ne, suviše je lijepo da bi se moglo obistiniti. Bit ću sretna ako mi dopuste da polažem privatne ispite. Vratit ću se doduše knjigama i učenju, ali ne i u školu, ne u razred, ne u društvo kolega i kolegica, gdje sam proživjela toliko lijepih sati. Na taj ću način biti poštedena od neprilika što bi mi ih donio prvi susret sa školom, razredom i profesorima, ali ću ujedno biti i lišena tolikih lijepih trenutaka! Kako ću se teško morati probijati kroz novo gradivo! Tata, bolje bi bilo da nisi napisao onu molbu. Bit će mi još teže kad doznam da su me odbili. Uostalom: nije li glavno da nekako završim gimnaziju i da mogu druge godine započeti studije? I da je mama pristala da dode teta Katra! Teto Katro, dodi, dodi! Nekoć si me toliko voljela. Stvarno nije lijepo što smo u posljednje tri godine, otkako živimo u Ljubljani, zaboravili na tebe. Oprosti, draga teto Katro! Sjeti se naših večeri, naših tihih večernjih razgovora! Opet ćemo razgovarati, barem ćemo nas dvije razgovarati, ja ću ti pričati o Parizu, o tom
prečudesnom gradu, o njegovim palačama i ljudima, pa o teti Franchon i o rudarskim naseljima sjeverne Francuske, a ti meni o tome što se u posljednje vrijeme dogadalo sa stanovnicima tvoje šupe, u vrtu, pa kod strica Andreja i u Njivicama uopće, pa na Pohorju i ... O, znam, ni meni ni tebi ne bi ponestalo riječi. Teto Katro, ništa nemoj da razmišljaš, dodi, dodi, odmah dodi!
Nešto prije dva sata uzela je posude i mrežu, te se zaputila u samoposlužni restoran, u mljekarnicu i pekarnicu. Dan je bio još uvijek lijep, nebo vedro, plavo, a sunce prijatno toplo. O, kako je lijepo hodati svojom ulicom, gledati poznate kuće, sretati poznata lica! Nitko mi se od tih ljudi, iako vjerojatno zna za moj slučaj, ne podruguje, njihova su lica ista takva kakva su bila i prije; ovo je zabrinuto, ono nasmijano, ovo kruto i bezizražajno, ono puno života.
"Kako je bilo u Parizu?" upita je blagajnica u samoposlužnom restoranu. "Lijepo, veoma lijepo!"
"Ispričat ćete mi malo više kad ne bude toliko ljudi, zar ne?" "Hoću, hoću."
Dakako da hoću, ta u djevojčinom pitanju nema nikakve skrivene misli. "A kako mali?" upita već postarija prodavačica u mljekarnici.
"Hvala, hvala..."
"Je li zdrav?" upita još žena.
"Hvala, zdrav je", odvrati Jelka zbunjeno.
"Samo da je zdrav i da ste vi zdravi", doda žena i prijazno se nasmiješi kao ruža pocrvenjeloj Jelki.
Na ulici Jelka izgrdi samu sebe: što se crveniš, ludo jedna, prodavačica je pitala za maloga iz pristojnosti, ničeg prezirnog nije bilo u njenom pitanju. Nikakvo čudo ako naša ulica zna da sam se vratila s djetetom. U ovom bloku stanuju dvije učenice iz naše škole, doznale su u školi i potom je novost zakolala od stana do stana. Neka znaju, samo neka mi se ne smiju. Možda me osuduju, ali to i nije tako strašno, ta ne znaju kako se dogodilo. To neće ni doznati. Nikome više neću ispričati. Franchon je bila prva, tata i mama drugi i posljednji. A teta Katra? Teti Katri moram reći, još samo njoj i potom nikome više. Nikome! A Tomažu? Zar čak ni onda ako doista budemo opet kolege u razredu?
Jelkine misli, dotle jasne, zamutiše se. Ne, ne, još nije kraj svim teškoćama, još me
čekaju teški trenuci...
Stropnikova je došla nešto kasnije nego obično, dovezla se fićom. Nije bila najbolje volje. Zar je mami žao što je pristala da se otac odveze po tetu Katru? upita se Jelka zabrinuto kad je na njezin pozdrav šutke kimnula. Na sreću, mali je spavao, a jelo je bilo ukusno i lijepo pripravljeno, pa ipak, osim dvije ili tri najsvakodnevnije rečenice, Stropnikova nije rekla ništa drugo. Znači, jučer smo prvi i posljednji put razgovarali o
sebi? Znači, naš će dom i nadalje biti hladan kao i dosada? šteta, šteta!
Konačno je Stropnikova ipak iznijela što je donijela na namrgodenom licu. "Razgovarala sam s drugaricom Kotarovom ..."
"Mama, ti si..." prestraši se Jelka.
"Zar si mislila da ću šutjeti? Kotarova, dakako, nema ni pojma što se dogada u njihovu stanu kad je Ada sama kod kuće. Danas će pozvati Adu na red. Takva pokvarenost!"
"Mama, rekla sam samo tebi i tati..."
"I moja je dužnost da kažem svojoj prijateljici, a možda ću reći i još kome!" "O tome ćeš pričati i drugima? Mama, molim te!"
"To ti samo prepusti meni! Po huliganstvu treba udariti temeljito! I", doda za koji časak, "neka znaju da se nisi spandala tek tako s prvim koji je došao. To je bilo organizirano zavodništvo! Ali to, da mi nisi rekla, da mi se nisi povjerila, to ti neću oprostiti. To nije ništa manje strašno nego ono prvo. Ni Vlasta nije mogla to razumjeti. Imaš majku i nisi joj rekla, a rekla si nekakvoj nepoznatoj pariškoj služavki..."
"Mama", usklikne Jelka pogodena, "to nije nekakva nepoznata pariška služavka, već Franchon, koja je sama opazila, kako sam ti već rekla..."
"Osramotila si svoju majku i svoga oca, i svoju domovinu takoder", reče Stropnikova tvrdo. "Kao da ovdje kod nas nema nikoga koji bi ti mogao pomoći, kao da i kod nas ne bi mogla roditi, ako je uopće i trebalo roditi, kao da..."
"Mama, zar nismo sinoć razgovarali..."

"Misliš li da je sa sinoćnjim razgovorom već sve obavljeno?" jetko se Stropnikova nasmije, proguta nekoliko zalogaja i opet nastavi prijekorno i uvredljivo. "Stvar nije tako jednostavna kako misliš ti, kako misli i tata. Drugarica Kotarova se čudila da sam tako mirna, ona bi Adu, ako bi joj učinila nešto takvo, zatukla u zemlju, a ja sam čak privoljela da tata ode po tetu Katru, a prije toga da se odveze po tebe i tvoje dijete. To ne bi učinila svaka majka."
Da, zaista ne bi, no ako si već učinila, zašto sada predbacuješ i spočitavaš, zašto sada pljuješ na onu sinoćnju dobru mamu? Stvarno si me ispljuskala i iščupala mi pramen kose, ali si privoljela da dode teta Katra, no, zato pak imaš fiću, a poslije svega što je bilo tu dolje otišla si gore u moju sobicu i pogledala maloga. To, mama, neću zaboraviti. A sada ti je opet više stalo do tvog ugleda nego do mene i mojeg maloga, nego do tate i do zajedničkog života u našoj porodici. Da bi tvoj ugled bio što manje okrnjen, ti ćeš, znači, moj slučaj razglasiti na sva zvona? Kažeš da je Adina mama tvoja prijateljica? Mama, mama, o kad bi barem i ti mogla otići na mjesec dana u Pariz kod Gramon- tovih, pa na mjesec i pol u Lens kod Baudinovih, da vidiš što je dom, što je pravi dom!
"što šutiš, kao da ne govorim s tobom!" ljutito dobaci Stropnikova preko stola, budući da Jelka nije rekla ništa na njene riječi. "Nemoj misliti da je za mene, za mene i
tatu, to što si nama učinila malena stvar, o tome ne pričaju samo naši prijatelji i znanci, o tome će brujati čitava Ljubljana."
"Znam da to nije malena stvar, osjećam da nije", tiho će Jelka.
"Ako bismo nas dvoje i prešli mimo preko toga", nastavi Stropnikova časak zatim, "drugi ljudi ne bi prešli, neće prijeći. Da si samo vidjela kako je pogodilo Kotarovu, i kako me gledaju oni i one koji me iz ovog ili onog razloga ne podnose; a oni i one pak, koji su na mojoj strani, ti me sažaljevaju, tješe, bodre. Tek u nesreći spoznaš tko ti je prijatelj a tko neprijatelj. To je nesreća za svu našu porodicu ..."
Da, da, u nesreći spoznaš tko ti je prijatelj a tko neprijatelj, tko majka i tata, a tko...
Stropnikova, koja je u meduvremenu pojela, zapalila je cigaretu, i dalje bi govorila o nesreći koja je, eto, snašla prije svega nju samu i njen položaj u društvu, ali je u predsoblju zazvonio telefon.
Nazvala ju je Kotarova. Dugo su razgovarale, isprva veoma nervozno, a zatim se ipak smiriše.
Jelka je, medutim, složila prljavo posude u sudoper i skuhala tursku kavu.
"Donesi mi kavu u sobu!" zapovjedi Stropnikova kad je konačno odložila slušalicu. Jelka stavi šalicu kave na okrugli stol.
"Molim, mama!"
To su bile riječi učtivosti, u stvari pak Jelka bi najradije svojoj majci rekla kako je, unatoč sinoćnjoj ispovijesti i sinoćnjem tako iskrenom razgovoru kakav još nije čula kod kuće, ne shvaća i vjerojatno je nikada neće shvatiti, zato njihov dom, iako će doći teta Katra, nikad neće biti sličan domu Gramontovih u Parizu ili Baudinovih u Lensu. Mama, ti ćeš sama biti kriva ako mi tata i dalje bude bio bliži, ako se budem vezala uz tetu Katru kao što sam se vezala uz tetu Franchon.
"Čekaj, čekaj!" uzvikne Stropnikova kad je Jelka bila na vratima. "Ada je već dobila svoje", nastavi s nekakvim zadovoljstvom. "Time je stvar završena, i zaista je, čini se, ne treba razglasiti na sva zvona. Ljudi ne smiju doznati da su se kod njih u kući pravile takve orgije, to zaista ne ide. Zato o onoj stvari nikome ni riječi!"
"Mama, ti znaš da ja nisam htjela pričati, da..."
"Meni i tati bila si dužna reći, ja sam takoder bila dužna da upozorim svoju prijateljicu, a drugih se ta stvar ne tiče, kako je ispravno rekla Vlasta. Ta bi stvar bila nezgodna ne samo za Kotarove nego i za druge ugledne i utjecajne ljude čija se djeca skupljaju kod Ade." Otpuhne dim i još doda. "Kako si zanijela i što je s ocem tvojeg djeteta, time neka nitko sebi ne razbija glavu, to je stvar naše porodice. Za dijete ćemo se mi brinuti. Neka ljudi vide da nisam uskogrudna, da sam socijalist, komunist, ne samo na riječima već i na djelu." Ispije kavu i digne se. "Kako je s malim?" upita izvještačeno ljubaznim glasom.
"Hvala, spavao je gotovo cijelo dopodne."
"Ne treba ga maziti. S tobom, kad si bila mala, nije bilo nikakvih teškoća, ali zato ih ima sada. No, ostavimo to! Pokaži dijete, da ga pošteno pogledam!"
Jelka odjuri iz sobe, ali je nasred stepenica zaustavi majčin glas. "Ne moraš ga nositi dolje, doći ću gore."
Dugo ga je gledala, ne izustivši ni riječi, a Jelka je takoder šutjela. "Franček mu je ime?" konačno se javi Strapnikova.
"Ne Franček, već François!"
"Zvat ćeš ga francuskim imenom?" "Da, francuskim!"
"Morala si mu dati naše, i nekakvo drugo ime. Franc, Franček... to je za seljačku djecu."
"Franchon me spasila od Eiffelova tornja, kao što znaš, u znak zahvale i sjećanja na nju neka se taj mali zove Francois."
"Nikad nije bilo s tobom kako treba, no dijete je, čini se, zdravo." Već se udaljila od košare, ali se opet vrati k njoj, popravi djetetu uzglavlje i još doda. "Doista je baš zgodan momčić."
"Hvala!"
"Ali je barem pet ili šest godina prerano došao na svijet i..." Uto mali otvori oči, trenutak zatim i ustašca, te zadreči.
"Daj mu mlijeka, da ne plače! Dječju dreku ne podnosim. Daješ li mu još prsa?" "Samo jednom na dan..."
"I meni je ubrzo ponestalo mlijeka, već poslije dva tjedna", reče Stropnikova, još malo ostade kraj košare, pa ode.
Uskoro zatim dolje se otvoriše i opet zatvoriše ulazna vrata. Jelka pride k prozoru. Da, mama je sjela u auto i od vezla se. Budući da se mali smirio, opet ga položi u košaru. Možda ćemo udruženim snagama ipak slomiti oklop od kamena oko mamina srca, tata, ja, ti, mali moj, i teta Katra.
Moramo, moramo, zato da bi i ovaj naš dom bio prijazan i topao!
Side u kuhinju i opere nečisto posude, a zatim se vrati u sobicu k svojim školskim knjigama i bilježnicama. Uzimala ih je u ruke, prelistavala ih, ovo i ono pročitala i opet odlagala. Zatim je za redom navinula nekoliko gramofonskih ploča što ih je kupila u one svoje prve pariške dane. Ravel, Debussy, Čajkovski. O, kad bih smjela opet u školu! Magda je bila jednako ljubazna kao i prije. Ali, kako će me pogledati druge kolegice kad se prvi put sretnem s njima? Darja, koja je u posljednje vrijeme bila tako neprijazna, iako smo ranije bile prijateljice? Pa Ada? Ne, na to da bi mama mogla sve ispričati tvojoj majci, na to nisam ni pomislila. Mojca, Nives, Anka i druge? Pa kolege?
Pik i Raglja sigurno izvode bijesne gliste na moj račun. A Tomaž? I tako je konačno došla i do njega na koga je mislila čitavo vrijeme, što je rekao kad je doznao? O, zašto mu nisam pisala istog dana kada i tati, zašto mu nisam već prije rekla svu istinu! Poslije toga odbacio bi me ili mi opet pisao. A ovako, čuo je od drugih, što je čuo, kako je čuo? što je mogao drugo nego da me odbaci! Kako će me pogledati kad se sretnemo? Odmah danas pisat ću mu, sve ću mu reći i moliti ga za oproštenje. Neka mi bude i dalje barem prijatelj! Barem kolega i prijatelj!
Zazvoni telefon.
časak zatim već je bila u prizemlju. "Jesi li ti, Jelko?"
"Da, ja!" Da odložim slušalicu? Ali je još čvršće stegne i reče: "Jelka!"
"Da si još uvijek žutokljunac, to sam znala", dopre s druge strane žice, "ali da si takav nespretnjaković, to nisam znala. Zar mi nisi mogla reći da si zanijela? Znam za lijek koji pouzdano pomaže, a mogla sam ti preporučiti i liječnika koji..."
"Nema potrebe, Ado, da razgovaramo o tome..." Dosta, dosta! Pa ipak je i dalje pritiskala slušalicu na uho. "Dogodilo se i..."
"Ali to je glupo, bedasto! Studenta s. kojim si zanijela ja nisam pozvala, uopće ga ne poznajem, uz put se prilijepio uz trojicu koje sam pozvala, jednog od njih je poznavao. Već su bili malo pod gasom, zato su ga i dovukli k meni, a ja mu nisam mogla zatvoriti vrata pred nosom. Zato i nismo bili u parovima. One je večeri još jednoj curi napravio dijete. No ona mi je rekla i..."
"Ne želim govoriti o tome, ne želim više ni čuti o tome ..."
"Čekaj, čekaj, još samo to da ti kažem: onaj student, Maki mu je navodno ime, namjerice nije pazio, a djevojkama je govorio neka budu bez brige. Huligan! Ako hoćeš, doznat ću njegovu adresu, radi u nekoj tvornici u Njemačkoj, da bi zaradio za 'Volkswagen'...",
"Rekla sam ti da više ne želim govoriti o tome!"
"Čekaj, da porazgovorimo do kraja! Zašto si rekla svojoj majci?" "Prisilila me; ti ne znaš kako je bilo sinoć kod nas..."
"A ti ne znaš kako je bilo kod nas danas poslije ručka. Mama zamalo da nije puknula, a tata umalo da me nije zatukao u zemlju. Kućne su zabave, dakako, zabranili, mjesečni dodatak smanjili mi za polovicu, policijski sat uveli do devet i, što je još najgore, tri mjeseca neću smjeti da sjednem za volan našeg novog 'mercedesa', iako sam za vrijeme praznika položila vozački ispit i očevim posredstvom prijevremeno dobila vozačku dozvolu. Ali, nekako ću ipak pomoći sebi; ti si veća jadnica. Samo, molim te, nemoj da nešto izbrbljaš Morani ili kome drugome u školi! Nikome više ni jedne riječi..."
Jelka odmakne slušalicu od uha i s treskom je spusti na viljušku. Kad je poslije nekoliko časaka opet zazvonilo, nije ju podigla.
Zašto mi je Ada spomenula onoga studenta? Takav li je, dakle, otac onoga maloga bića tamo gore u košari? Namjerice nije pazio, a meni je govorio... o, što sve nije govorio... I to je bio moj prvi momak, to je Françoisov otac, to...
Neko je vrijeme teturala kao izgubljena po predsoblju, a zatim ode gore u sobicu, sjedne na kauč; dugo, veoma dugo buljila je širom otvorenih očiju preda se. O, kako je svijet ružan, kako je život strašno ružan! Pravo ima tata, život je uvijek lijep i ja sam ga rano, prerano upoznala s njegove ružne strane. Zašto, zašto se nisam one večeri ipak popela na Eiffelov toranj! Što li me još neće snaći? Iako će doći teta Katra, u ovoj kući neće biti prijatno, mama neće zaboraviti, neće moći zaboraviti, da imam dijete koje nema oca; ako će me možda i primiti u školu, ondje više neće biti onako kako je bilo prije. Prijeteći i oštri pogledi profesora i profesorica, pa podsmijeh kolega i kolegica, dakako i sažaljenje koje će me jednako teško pogadati. Kod kuće više nisam ono što sam bila: dijete, kćerka; ni u školi neću više biti ono što sam bila prije; gimnazijalka, samo gimnazijalka! I tu i tamo ja sam u isto vrijeme i majka, nezakonita majka s djetetom-boljedaganema, koje je, kako je rekla mama, došlo na svijet pet ili šest godina prerano. Kraj školskih knjiga i bilježnica ležat će pelene moje učenje naglas bit će zagušeno dječjim plačem ...
Konačno se ipak digne. Pride k stolu i stade rukom gurati od sebe knjige, što će mi knjige kad je ionako sve tako ružno, tako gnusno! Knjige su jedna za drugom padale na pod, zatim i bilježnice. Škola, učenje, domaće zadaće, deklamiranje pjesama... Ne marim, ni za što ne marim! Napolje ću izaći, na zrak, na sunce! Trčat ću, vikati, vikati, vikati!
Dolje zazvoni.

Pred ulaznim vratima stajale su Magda i Darja, svaka s buketom. Jelki se u trenu razvedri lice i zasjaše joj dotle mutne oči.
Naglo otvori vrata. "Zdravo, Jelko!" "Zdravo, Jelko!"
"Udi, Magdo, udi, Darjo! Pozdrav, lijep pozdrav!"
Isprva zbunjenost, a zatim u blagovaonici nesustezljivo brbljanje o školi, kolegicama i kolegama, te o profesorima.
Razred je opet u prvom katu, kako je Morana najavila već lani, svi koji su imali popravak položili su ga, redoslijed sjedenja ostao je neizmijenjen, Jelkino mjesto kraj, Tineta prazno je, imaju sve iste profesore, osim za povijest, neki ih već pošteno gnjave, pogotovu Morana, uzimaju novo gradivo, sada su kod Cankara, i ponavljaju staro, do ponedjeljka moraju ponoviti protestante, a historičar je dosada zacijelo radio u muzeju, govori strašno učeno, ali traži malo. Pik i Raglja su, dakako, neuništivi, Nives ima opet novu frizuru, a Tomaža su prijašnje sedmice izabrali za predsjednika razredne zajednice, iako se opirao, tajnica je Anka, izmedu Mojce i Tineta sve je puklo, tko bi to mislio, Mojca se ovih praznika upoznala s nekim studentom, a Tine je još uvijek nije
zaboravio, sav je izgubljen, Pik je jo5 veći bijednik nego što je bio, više ne živi ni kod oca, odnosno kod maćehe, ni kod majke, odnosno kod očuha, vozi se vlakom u Mengeš gdje ima nekog daljnjeg rodaka, radnika na pruzi, ovaj se smilovao i uzeo ga k sebi, Starmanovoj je za vrijeme praznika umrlo dijete, a Pustinja Gobi dobio je za vrijeme praznika, valjda koncem srpnja, drugo dijete, opet djevojčicu. Monsieur Alors je isprva svakog sata pitao za Jelku, a kad se doznalo da je rodila, Morana im je održala dugačku propovijed. Pik je zbog svoje upadice dobio ukor, nikako nisu mogli vjerovati, još ni sada ne mogu, je li se doista dogodilo na nekom domaćem plesu, a potom da ju je onaj podlac napustio. Pik i Raglja zakleli su se da će ga u ime čitavog razreda premlatiti, samo da doznaju za njega... i još i još.
"Svi smo ogorčeni, ali ti se divimo kako si uspjela kod kuće i u školi prikriti svoju trudnoću i odvesti se u Francusku da ondje rodiš."
"A sada nam pokaži djetešce!" "Da, pokaži ga!"
Djevojke otrčaše gore u sobu i okružiše košaru. Sve su tri jednako začudeno zurile u malog, sićušnog čovječuljka koji je spokojno spavao. Je li to zaista moje dijete? upita se Jelka. Je li to zaista njeno dijete? upitaše se Magda i Darja. No,časak zatim na licu djevojaka pojavi se smiješak, najprije Magdi i Darji, a zatim i Jelki.
"Kakvo slatko djetešce!" usklikne Magda. "Jao, kako je sićušno!" reče Darja. "Gotovo stalno spava", objasni Jelka.
Zatim se Magda i Darja, jedna za drugom, dotaknuše njegovih obrazića i pomilovaše ga po glavici. A kad dijete otvori oči, jedna za drugom uzeše ga i u ruke.
"Jao, kako je lagan!" reče Darja pošto ga je malko ponijela na rukama.
"Nimalo teži od one moje djevojčice kojom sam se igrala u osnovnoj školi", ustanovi Magda pošto se sa štručicom u naručju nekoliko puta prošetala pp sobi.
"Radije bih da ga dobijem prerano", reče Darja, uzevši dijete još jednom u ruke, "nego da djece uopće nemam."
Magda pak zagrli Jelku i doda: "Prije sam mislila da je to što te snašlo strašna stvar, a sada, kad vidim to stvorenjce, čini mi se da ipak nije tako užasno. Kada ćeš doći u školu?"
"Ne znam hoću li uopće doći", tužno odvrati Jelka koja je poslije nekoliko trenutaka sreće opet spoznala kako je zapravo s njom i njenim djetešcetom.
"Zašto ne bi došla?" začudiše se kolegice.
"Ravnatelj je rekao tati da će se o tome odlučiti na sjednici." "Ako odbiju upis, protestirat ćemo!" reče Magda odlučno. "Da! Razred je uvjeren da ćeš uskoro doći!" reče Darja.
"Ne znam zašto ne bi mogla redovito pohadati školu? Na maloga će valjda netko paziti, zar ne?"
"Doći će teta iz Štajerske, sasvim sigurno će doći..." "Eto!"
"Ako te odbiju, Tomaž i Alenka otići će k ravnatelju i tražiti da te prime. Odmah sutra razgovarat ću s Tomažem", reče Magda.
"Ne, ne", zamoli Jelka, "pričekaj do sjednice!"
Zar Tomaž da ode k ravnatelju i moli za nju? Ne, ne! Ipak joj je bilo prijatno što je iz Magdinih i Darjinih riječi osjetila da je još uvijek smatraju svojom, čak je i Darja na njenoj strani. Stvarno su pravi drugovi, prave drugarice.
Pošto su razgledale i knjige i ploče koje je Jelka donijela iz Francuske, opet se spustiše u blagovaonicu, da ne smetaju djetetu koje je iznova zaspalo.
"Otkako si postala majka, malko si porasla", reče Darja.
"I ljepša si", reče Magda, zadivljeno je pogleda i još reče: "Takve ljupkosti prije nije bilo na tvom licu. Kako su ti samo oči tople, a i grudi su ti narasle. Stvarno si lijepa, lijepa mlada mamica!"
"Nemoj, nemoj, Magdo!" pocrvenjela lica presiječe Jelka prijateljicu, iako su joj godile njene riječi.
"Pogledaj se u ogledalu, samo se pogledaj!"
Magda zgrabi Jelku za ruku i povuče je prema ogledalu.
Iz ogledala su se smiješila dva vedra djevojačka lica; one blijede, prestrašene Jelke posljednjih tjedana prošle školske godine više doista nije bilo.
"Darjo, pogledaj, nije li Jelka prava ljepotica!"
No Darja, koja je već bila na vratima blagovaonice, samo nešto promrmlja i ude u sobu. Magda i Jelka stajale su još neko vrijeme pred ogledalom i divile se jedna drugoj, ali i svaka samoj sebi. Zatim Jelka kolegicama skuha tursku kavu i posluži ih kolačićima i voćem, pričajući im istovremeno o Parizu. Dakako, kolegice su htjele znati i to kako je bilo u sjevernoj Francuskoj i kako je rodila. Dok je pričala, Jelku ovo i ono još zaboli, ali je mnogošta bilo i već tako daleko kao da to uopće nije ni doživjela.
"Kako ste vas dvije provele praznike?" upita Jelka kad je Darja stala ispitivati i ono što Jelka nije mogla reći.
Magda još uvijek nije preboljela majčinu smrt, no njezin se otac smirio, približio se jednoj od svojih drugarica, prije nekoliko dana bila je prvi put kod njih u posjeti, veoma je ljubazna, ali Magda ne može ni zamisliti da bi ona uskoro zauzela majčino mjesto.
"A ti, Darjo?"
"Ja? Ja sam imala čudesne praznike, najljepše od svih dosada!" usklikne Darja
bučno, upravo prebučno, a zatim malko zbunjeno pogleda Magdu.
Magda se digne.
"O, kakvu terasu imate, o, koliko sunca!" usklikne glasom koji je izražavao još veću zbunjenost nego Darjin pogled, te ode na terasu, a vrata za sobom zatvori.
"Moram ti nešto reći, Jelko. Magda doduše zna, ali mi je ipak nezgodno u njenoj prisutnosti."
Najprije ispriča kako joj je srpanj, prvi mjesec praznika, bio strašno dug i pust, ali joj je zato drugi, kolovoz, bio veoma kratak, no bogat, iako je cijelo vrijeme bila u Ljubljani. Zašto? U kolovozu je na kupanje dolazio i Tomaž. Isprva je bio strašno potišten, ni s kim nije razgovarao, ni s njom, ali se s vremenom taj led u njemu ipak otopio. Negdje sredinom mjeseca rekao joj je što mu je pisala Jelka iz Pariza. Otada su se svakog dana sastajali na Savi ili Sori. I jedne mu je večeri rekla da ga voli, već od početka školske godine. Protiv tebe. Jelko, nisam rekla ni riječi, uostalom, ti si mu pisala da ga ne voliš i da ga nisi voljela, jedino želiš da i dalje budete prijatelji. Pročitala sam tvoje pismo. Tjedan dana prije početka škole prvi put me poljubio i rekao mi da i on mene voli. To je bio moj najljepši dan u životu. Istina, pogodilo ga je, kao i mene, ono što smo zatim doznali; no sada je već došao k sebi. Veoma mnogo ga volim, i Tomaž voli mene. Sretna sam, on takoder. Prekjučer je bio prvi put kod nas. Mami se veoma svida, ni otac nema ništa protiv njega, a mala se Zorica smjesta oduševila za njega. Ako se ne bude mogao spremati za maturu kod kuće, zajedno ćemo učiti, kod nas, dakako... I još i još je govorila, Jelki, staklenom zidu i zastoru na prozoru kroz koji je sjalo popodnevno sunce, pa sebi, prije svega sebi.
"To sam ti htjela reći prije no što dodeš u školu", završi zadihano. Malko pošuti, a zatim još reče. "Nadam se da shvaćaš i da..." malo teže silazilo joj je s jezika, "... i da nećeš pokušati da razbiješ našu sreću", ipak reče.
Jelka, koja je čitavo vrijeme nepomično sjedila s druge strane okrugla stola, progovori polako, gotovo na slogove: "Ne boj se, Darjo, vašu sreću neću razbiti, niti je mogu razbiti. Volite se... volite se!"
Zatim više nije mogla izdržati. Skoči, reče nešto nerazumljivo Magdi koja je u taj čas otvorila vrata sobe što su vodila na terasu, te otrči, ali negdje nasred stepenica vikne: "Hvala, hvala za posjet i za cvijeće... hvala za sve, za sve, za sve..." krikne, te još brže potrči uza stepenice.
"Jadna Jelka!" reče Magda. "Rekla sam ti da će je pogoditi."
"Što sam drugo mogla učiniti?" presiječe Darja svoju i Jelkinu prijateljicu gotovo grubo, ali sva crvena u licu. "Volim ga i on voli mene."
"Hajdmo!" I ne pogledavši Darje, Magda izade iz sobe. U predsoblju na časak zastane i vikne gore prema Jelkinoj sobici na kojoj su se upravo u taj čas zatvorila vrata: "Jelko, do videnja u školi!" Pa zatim Darji još jednom, hladno, upravo neprijateljski: "Hajdmo!"
Darja ne izusti ni riječi, Jelkin dom napusti kao kradljivac.
Uskoro zatim kuću je napustila i Jelka. Nije mogla izdržati u svojoj maloj i tijesnoj sobici, Najprije je neko vrijeme lutala obližnjim ulicama, a zatim zašla medu njive i travnjake izvan grada. Samo što dalje od kuće, što dalje od ljudi, od tih zlih, zlih ljudi! Zaustavila se tek na obali Save. Rijeka je bila niska, ali prljava i na sredini virovita. Spusti se sve do vode. Ovamo su, dakle; dolazili na kupanje. Najprije su se sunčali na ovim pločama, a zatim su ušli u hladnu vodu. Struja ih je nosila daleko niz vodu. A zatim su se rashladeni vraćali, smijali se, klicali i ljubili se, dakako, pošto mu je Darja prije toga otkrila svoju ljubav. A ja sam se bojala njegove ispovijesti, morao mi ju je uputiti čak u Pariz. I odgovorila sam mu da... Ali, sada je prekasno, vole se i ja ne smijem razbiti njihovu ljubav. Uostalom, zašto se uopće bojiš, Darjo? U Tomaževu srcu mene sigurno više nema, iščupao me kao bezvrijedan korov s korijenjem i korjenčićima zajedno. Drugo nisam ni zaslužila. Što to znači ako ga ja volim, veoma volim, što onda ako budem morala kriti svoju ljubav pred njim, pred Darjom, pred čitavim razredom, što onda ako je Tomaž bio možda prvi i posljednji momak koji me volio, što onda ako... Ništa, ništa! Sve je uzalud, svemu je kraj, kraj, kraj.
Sve do mraka tumarala je kao izgubljena savskim sprudom, a zatim izašla na cestu i, izmučena kao da se vratila s duge ture, sjela u trolejbus. U Bežigradu nije izašla, odvezla se u grad, do pošte. Kad je izašla, na ulicama su se palila, svjetla. Ode do Tromostovja i preko trga prema Frulama. Ovuda smo do proljeća išli u školu i iz škole kući. Kako su kratki i lijepi bili ti puti! Nismo rekli jedno drugome da se volimo, pa ipak smo se voljeli. Kad mi je otkrio svoju ljubav, odbila sam ga. A on? Povjerovao je u laž i našao drugu djevojku, ne, pustio je da ga druga djevojka nade. Dugo ga je tražila, slutila sam da je izmedu nas Tomaž, a sada znam zasigurno zašto je posljednjih mjeseci bila takva prema meni. Tražila ga je i našla u trenutku kad je bio najusamljeniji, najnapušteniji i najnesretniji. A ja sam dugo pisala ono pismo i tri dana nosila ga na poštu, bolje bi bilo da sam ga bacila u Seinu... I danas je došla da mi kaže. Čak i buket mi je donijela. Onaj buket bacit ću na smetlište. I Magda je došla s njom. Kako je samo mogla? Vjerojatno je Darja tako dugo navaljivala na nju, a Magda je njena i moja najbolja prijateljica. Molila me da ne razbijem njenu ljubav, znači, nije sasvim sigurna u Tomaževu ljubav, znači, boji se da... Ne, ne! Obećala sam i svoje ću obećanje održati. Uostalom: imam li, uopće poslije svega što se dogodilo, bilo kakvo pravo na Tomaževu ljubav?
Zaustavi se. Starinska, pocrnjela ulazna vrata zjapila su u nju slijeva, rasvijetljen moderan izlog nametljivo je vikao zdesna, a mimo nje prolazili su ljudi koje je više nazirala negoli vidjela. ww w.bálkä˘ndow°nloád.org/ nOkrene se i zaputi natrag prema Mestnom trgu i još dalje do Tromostovja. Zastane pred Prešernovim spomenikom, kao da ne zna kamo bi pošla. Pogled joj zaplovi prema osvijetljenom starom gradu. Sjeti se susreta s bivšim partizanom Krtom. Je li se vratio njegov sin i oženio djevojkom koja je takoder tako teško čekala na njega, te se smjestio, kod oca? Ili ga Krt još uvijek čeka, a sin je sasvim zaboravio na oca, na svoju djevojku i njeno dijete, koje je i njegovo? I Krt još uvijek u subotu odlazi gore na stari grad i razmišlja o tome kako na svijetu ima sve manje i manje pravih ljudi, šteta što danas nije
subota, otišla bih gore i. razgovarala s njim. Da, sada bih mu sve rekla, sve, sve...
Još neko je vrijeme stajala sva izgubljena pred crnim spomenikom, a zatim pohita Miklošičevom i iz nje Titovom ulicom. Išla je sve brže i brže. Zaustavi je tek crveno svjetlo.. Znači, mukama još nije došao kraj? Tete Katre možda neće biti, a niti će mi dozvoliti da se upišem. A ja sam, ludica, mislila da je sve u redu, da se mama smirila, da mi škola otvara vrata, da će teta Katra sjesti u tatin auto, da Tomaž. čeka da dodem u školu i kažem mu da...
Upali se zeleno svjetlo i Jelka pohita preko raskršća. "Jesi li to ti. Jelko? Dakako! Zdravo!"

Prema Jelki pruži se dugačka momačka ruka. "Zdravo, Pik!"
Pik čvrsto stegne Jelki ruku. "Kada ćeš doći u školu?"
"Ne znam, baš ništa ne znam,.." "Dodi što prije!"
Zatim široki osmijeh i još jedan prijateljski stisak.
"Moram ti zaista čestitati. Prva od naših djevojaka položila si maturu, pravu, životnu maturu. Kako se osjeća tvoj, to jest naš razredni šmrkavac?"
"Dobro, dobro..."
S pločnika se razliježe oštar zvižduk. Pik opet pokaže svoje zdrave zube.
"Evo, već odlazim, druže milek! Dodi što prije! Ako ti Morana što rekne, neka ti kroz jedno uho ude, kroz drugo izade! Zdravo, djevojko i pol!"
A toliko sam se bojala susreta s Pikom, najviše susreta s Tomažem, a zatim s Pikom. S Tomažem sam se zapravo već vidjela preko Darje, a sada još i s Pikom. Nije mi se smijao. Znači, ni drugi mi se neće. Kako li je ono rekao? Kako se osjeća tvoj, to jest naš razredni šmrkavac?
A ja sam sasvim zaboravila na njega. I ona još hitrije pobrza prema kući.
Već dolje pred kućom začula je dječju dreku, a u predsoblju je dočekala i prijekorni glas mame.
"Tako, dakle? Dijete ostavljaš i odlaziš u skitnju." "Čitavog sam dana bila kod kuće, morala sam na zrak..."
"Ali ne uveče! S tim prekriži, draga moja! Nemoj misliti da ću se ja brinuti za dijete.
Sigurno je mokar i gladan. Daj, pokreni se već jednom!"
Jelka, koja je bila zastala dolje kraj stepenica samo zato da bi se ispričala, otrči gore u svoju sobicu.
Mali se derao iz sve snage, lice mu je bilo crveno i unakaženo, a ručicama je mahao oko sebe. Ne deri se, ružan si, strašno ružan! Nimalo se ne znaš strpjeti. Da sam ja takva kakav si ti, urlala bih, već nekoliko mjeseci urlala bih dan i noć, a pogotovu danas, večeras, svu noć.
Čim je ispod njega uklonila mokre pelene, dijete se stalo zadovoljno protezati.
Zapravo, jadnik si, kao i tvoja mamica, još veći. Sam si bez svake snage. Sreća što ne tražiš toliko kao tvoja mamica. Htjela bi da joj momak, kojemu nikada nije rekla da ga voli, ostane vjeran unatoč svemu. Odbacila je njegovu ljubav, pošto ju je prije toga pogazila i pljunula na nju, a sada joj je teško jer se odbio od nje i našao drugu, to jest, pustio je da ga nade djevojka koja ga je već dugo tražila. Osim što ima tatu koji je stvarno dobar, tvoja bi mamica htjela imati još i dobru mamu, dobroga momka, upravo dvije sjajne tete, francusku i slovensku, htjela bi da je svi u kući vole, da je vole u školi, da svi oni koji je poznaju, prijedu sa smiješkom preko svega što se dogodilo, da joj pomognu da i ona sve to lakše podnese i zaboravi, htjela bi opet biti ono što je bila: gimnazijalka sa školskim knjigama pod rukom, četvrtoškolka koja nema nikakvih drugih obaveza već samo to da piše domaće zadaće i da na brzinu, uz put, uči školske lekcije. Tvoja je mamica zaista dijete, veće od tebe, i sto je najstrašnije: pokvareno dijete, a ti si bez svake zle misli, tvoja je prošlost lijepa, čista. No, gimnasticiraj još malo, dok donesem suhe pelene! I ona otrči dolje u kupaonicu. No prije nego što ih je odnijela, ugrije ih. Dok se vraćala s toplim pelenama, vidjela je mamu kako sjedi sa zapaljenom cigaretom pred televizijskim aparatom. Znam, čitavog si dana radila, dopisi, telefonski razgovori, nalozi, uputstva, sjednice, pa čak ni poslije podne nije te bilo kod kuće, umorna si, moraš se odmoriti, ali je i gospoda Sofija radila čitavog dana, pa ipak mi je u prvo vrijeme, ako nije bilo primalje, okupala i previla maloga, uopće, naučila me kako treba da ga kupam, kako da ga previjem, kako da ga hranim, naučila me više nego primalja, čak i gospoda Mornet, iako bolešljiva i prilično dosadna žena, pomagala mi je tu i tamo oko djeteta, a ti ne možeš, nemaš toliko živaca, nemaš smisla za svakodnevne sitnice... a u stvari nemaš srca. Da, nemaš ga! Kad ga je povila u tople pelene, dijete stade još zadovoljnije pružati ručice i ritati se nožicama, a s lica mu zasja zadovoljstvo. Baš si zgodan, mali moj, svakog dana sve zgodniji, čak i mama je morala priznati da si zgodan momčić, a kako su te zaneseno gledale tek Magda i Darja. Tako, sada imam samo tebe, i tatu dakako. Vas ste dvoje sasvim na mojoj strani. Sinko i tatice, moji ste i ja sam vaša. A bilo bi prirodno i u redu da imam još i momka, a kasnije i muža. Hoću li ga ikada imati? Zatrudnjela sam i rodila, a ljubav nisam ni upoznala. Zar je neću uopće nikada? Zar ću ostati sama sa sobom i onda kad više ne bude ni tate? Jesam li uz tebe srela pravi život i ujedno se već oprostila od njega? To bi bilo suviše surovo. Ali, obećala sam Darji. Hoću li obećanje i održati, ako Tomaž možda... Ludice, opet sanjariš! Tako, mali moj, sada možeš na spavanje. Još nisi spreman? Dabome, gladan si. čekaj, odmah, odmah!
Opet sjuri u prizemlje, u kuhinju, da ugrije mlijeko za maloga. Dok je trčala mimo
blagovaonice, Stropnikova, koja je upravo tada izašla na prag, dovikne joj više podrugljivo nego Ijutito: "Je li ti to trebalo?"
Jelki navre krv u obraze. Ne, ne, mali tamo gore stvarno nije gadan, ti si, mama, gadna, i još kako gadna! I nemilosrdna, strašno nemilosrdna. Kad bi imala srca, rekla bih ti kakva me je još nesreća zadesila, i ti bi našla riječ utjehe, možda bi me utješilo samo to ako bih se kraj tebe mogla isplakati, kako sam se kraj tete Franchon. A ti mi se smiješ. Gadna si, gadna, gadna! Gospodo Sofijo, pravo ste imali kad ste rekli da mi kod kuće neće biti lako ako imam majku kojoj nisam mogla povjeriti što je sa mnom. A kakva li je tek gospoda Gramont! Kako samo voli Ivette; nije joj samo majka, već i sestra i prijateljica. Ona tri dana, kad ih je koncem srpnja posjetila, bila su obiteljski praznici. Koliko li su toga majka i kći imale jedna drugoj reći! Koliko sitnih, svakodnevnih zgoda i zgodica iz one londonske porodice i kuće gdje je Ivette živjela, pa s univerziteta koji je pohadala, pa s večernjeg tečaja gdje se usavršavala u jeziku! http://ww w.bálkandowńloád.org/ nâná Takve su stvari za moju mamu tričarije i školske ludosti na koje je šteta gubiti vrijeme. Raspravljale su i o engleskom jeziku i engleskoj literaturi, koju Ivette studira, a njena majka predaje na liceju blizu Luksemburškog parka i još na nekoj večernjoj školi; u mnogočemu su se slagale, no u ponečemu i razilazile, posebno u ocjeni novije engleske literature, kojom je Ivette strašno oduševljena, a njena majka odlučno odbacuje; ponekad su se upravo porječkale, ali su unatoč tome ostale prijateljice, i dakako, majka i kći. Od ujutro do uveče bile su zajedno i pričale, pričale, pričale. Kad god je dospio, njihovu razgovoru priključio se i gospodin Gramont, a često i Franchon. One tri noći Ivette nije htjela da ja spavam na starinskom otomanu u blagovaonici, a ona u svom krevetu, ne, ona i Franchon odnijele su otoman u bračnu spavaonicu, te je spavala kraj širokog kreveta svog oca i majke, kao i onda kad je bila još malena i nije pohadala školu.
"Mjesec dana nismo se vidjeli i dan je upravo prekratak da bismo porazgovarali o svemu što se u to vrijeme dogodilo ovdje kod nas i tamo preko La Manchea."
Tako je rekla gospoda Gramont. Kao da rješavaju zamršene i goruće probleme domaće i svjetske politike, a razgovarali" su samo o sebi. A gospodin i gospoda Gramont, medutim, imaju u svojoj bogatoj knjižnici takoder i djela Marxa, Engelsa, čak Lenjina!
Koliko smijeha, koliko šale, koliko ozbiljnih razgovora, ali i zagrljaja i poljubaca! A trećeg dana Ivette, nimalo veće i ništa manje djetinjasto stvorenje od mene, iako je dvije godine starija od mene, povjerila je majci zašto je zapravo došla tako nenadano kući, ta. o svom dolasku obavijestila nas je tek dan ranije: na univerzitetu je srela momka, doduše siromašnog ali veoma simpatičnog, poštena karaktera i širokih vidika; zaljubila se u njega i on se zaljubio u nju, no to su jedno drugome rekli istom prije nekoliko dana. Veoma se vole. Više nije mogla izdržati, svoju sreću morala je povjeriti majci i ocu, istom tada njena će sreća biti potpuna. Gospoda Gramont i gospodin Gramont nisu se suprotstavljali toj ljubavi, iako bi, kako mi je rekla Franchon, više voljeli da se to još nije dogodilo i da je momak Francuz, a ne Englez. Čitavog dana to su krili preda mnom, ali je uveče Ivette ipak ispričala i meni.
"I ti, Jelko, već imaš momka? Sigurno ga imaš, zar ne? Pokaži njegovu sliku, reci kakav je, koliko te voli! Govori, pričaj mi o njemu!"
"Nemam momka... imala sam ga, ali ga sada više nemam ..." "Je li te ostavio, ili si ti ostavila njega?"
I još koliko i koliko pitanja!
One večeri konačno sam se trgnula iz snova u kojima sam dotle živjela, te zakoračila tvrdim pariškim tlom. Potom se nizalo: automobilska nesreća gospodina Julesa, odlazak Gramontovih na odmor, Eiffelov toranj, Tomaževo pismo ...
Da sam prošle godine mogla mami reći da sam zaljubljena u Tomaža, možda me ne bi toliko tjerala na Adinu proslavu i ne bi mi se dogodilo ono što mi se dogodilo. Sve bi bilo drukčije da je mama drukčija, da mama ima više srca, za mene i za tatu, da je dom prvo, a tek potom sve drugo, a ovako pak...
Mlijeko se ugrijalo: nalije ga u bočicu, te potrči stepenicama, i ne osvrnuvši se kroz otvorena vrata u blagovaonicu.
No kad je ušla u svoju sobicu i vidjela kako se dijete još uvijek zadovoljno proteže i gimnasticira, i kad je malo kasnije vidjela kako još zadovoljnije pije mlijeko, malko joj lakne. Pij, samo pij, da što brže porasteš i da mogu barem s tobom razgovarati, dakako o svakodnevnim, veoma veoma sitnim stvarima, da već jednom zaboravim na velike, sudbonosne stvari. Možda će još večeras doći teta Katra. S njom ću razgovarati, kao Ivette sa svojom majkom, o sitnim, ali i o veoma važnim stvarima i pitanjima. Vidjet ćeš, mali, moj, kako je to dobra žena. Brinut će se o tebi, kao da si njeno dijete, i o meni, kao da sam njena kći. Dodi, teto Katro, samo dodi, dodi! Je li ti dosta, mali proždrljivče? San te savladuje, zar ne? Još malo, još samo malo, da bi bolje spavao. A sada zaista više ne ide u želučić, zar ne? U redu, u redu. Dobar si ti, gospoda Sofija je rekla da su Jeannot i Simona više tražili, čak noću ih je morala povijati i hraniti, a ti spavaš do jutra. Samo spavaj, barem, ti imaj razumijevanja za svoju mamicu.
Digne zaspalo dijete i pritisne njegov obraz na svoj. Obuzme je toplo čuvstvo, kakvo dotle nije poznavala. Ta ti si moj! I još jednom ga stisne k sebi. Nisi ružan, nisi, oprosti, mali moj. Ako te još ne volim, prije ili kasnije zavoljet ću te, da, sada znam da ću te voljeti. I ti ćeš voljeti svoju mamicu, zar ne da hoćeš? čovjek zaista ne može živjeti bez ljubavi.
Položi dijete u košaru i brižljivo ga pokrije, a zatim pride k pisaćem stolu. Posljednji je čas da porazgovorim s tetom Franchon, da se zahvalim gospodi Sofiji i da pišem Gramontovima.
Sjedne i lati se pisanja.
Dok je pisala drugo pismo, prizori iz njenog života u Lensu toliko su oživjeli da joj se na časak učinilo upravo čudno kad je ugledala sebe u svojoj sobici s papirom pred sobom.
No tek što se prihvatila trećeg pisma, dolje pred kućom zaustavio se auto.
Skoči k prozoru. Da, dolje se zaustavio tatin auto. časak zatim već je bila u prizemlju.
No iz auta je izašao samo Stropnik. "A teta Katra?" upita razočarano.
"Doći će, doći će!" odvrati Stropnik došavši do ulaznih vrata gdje ga je čekala Jelka. "Ne može samo tako ostaviti svoje kokice, zečiće i praščiće, a vrt mora pospremiti. Dakako, nije mogla vjerovati. Tko uopće i može vjerovati? Da nije bilo kako je bilo, ne bi došla, navikla je na svoj siromašan i usamljenički život." Kad je ušao u predsoblje i na vratima blagovaonice se pojavila Stropnikova, još je rekao: "U nedjelju ću se odvesti po nju. Ostat će samo do kraja školske godine, tako je rekla. Ali, možda ćemo je ipak privoljeti da ostane i dalje. Bit će bolje i za nas i za nju, ona njezina kućica više je nalik na brlog nego na ljudsko prebivalište."
"Samo da dode, samo da dode, samo da dode!" usklikne Jelka sva sretna i otrči gore u svoju sobicu.

ADA

Koncem tjedna, u petak poslije četvrtog popodnevnog sata, ravnatelj je sazvao sjednicu. Najprije su prihvatili već peti ili šesti put ispravljen i dopunjen školski statut, zatim pretresli nekoliko problema koje je donio Sa sobom prvi mjesec nastave, te konačno poslije gotovo trosatnog više ili manje uzbudljivog raspravljanja došli do posljednje tačke: Kazne i razno.
Poslije kraće diskusije kaznili su ukorom čitavog nastavničkog vijećaj nekog trećeškolca zbog bestidna ponašanja: usred sata iz zemljopisa ustao je i napustio razred; kad se malo prije završetka sata vratio, te ga profesor Mirko Poznič, Pustinja Gobi, pitao kuda je lutao, rekao je da više nije mogao izdržati u razredu. U dvoboju riječima, koji je uslijedio, još je rekao i to da nije mogao izdržati stoga jer ga takav zemljopis, kakav predaje profesor Mirko Poznič, ni najmanje ne zanima. Predsjednica razredne zajednice tog istog razreda, sitno plavokoso stvorenje, koje su pozvali na taj dio sjednice, rekla je doduše da je profesor veoma oštro pobijao kolegu koji živi u nesredenim prilikama, otac je nedavno napustio majku i otišao s nekom ženom u Austriju ili Italiju, odakle se zacijelo više neće vratiti; no njen slabašni prigovor, zapravo molbu, nitko nije uzimao u obzir, tobože, s tim je dakom bilo poteškoća već i ranije, ni jedno polugodište dosada nije prošlo bez kazne, a profesori imaju što dalje sve manji autoritet, jer suviše popuštaju, čemu treba već jednom zauvijek da dode kraj.
Potom su poveli raspravu o školskom plesu.
Poslije uvodnih riječi, kojima je ravnatelj objasnio da daci i ove godine žele u subotu školski ples, povela se burna diskusija. Neki su — kako profesori tako i profesorice — bili za ples, drugi su bili protiv njega. Protivnici plesa nabrajali su što se sve dogadalo prošle školske godine na tim plesovima. Iako se ples održavao u školskim prostorijama i samo za domaće dake, pa za one koji su bili pozvani, uvijek se ubacilo više ili manje tudih plesača koje nitko nije pozivao, a unatoč najstrožoj zabrani potajno su točili alkohol, da bi više zaradili, pušili su kao Turci, čak i dok su plesali, iako je u školi pušenje najstrože zabranjeno, žvakali gume za žvakanje, čak i dok su plesali, plesali najdivljije američke plesove, a odjeveni su bili tako kao da su u kakvom koloradskom baru. A kako su tek postupali sa školskim inventarom! Svake subote otišao je k vragu barem jedan stolac. A tek moral! Nema profesora koji nije za vrijeme inspekcije zatekao par u zagrljaju u kakvom tamnom kutu, ili čak u prostoru ispred ženskog ili muškog zahoda. Ukratko: takav ples kakav se dosada održavao u školi, mladom čovjeku ne pruža ništa lijepo ni plemenito, već ga moralno kvari, to nije dački ples, već divljačka galama i čista jagma za novcem koji bi poslije mature četvrtoškolcima trebao da omogući ekskurziju u Grčku ili Italiju. No zagovornici plesa dokazivali su da je ples potreban, i te kako potreban: ako daci imaju ples u školi, neće odlaziti u prljave krčmetine; ali je potreban stroži nadzor, pri čemu treba da sudjeluju i daci, rukovodioci omladinske organizacije koja je takoder odgovorna za ples, te članovi plesnog odbora; treba, nadalje, postići to da na ples doista ne dolaze nepozvani, a pogotovu pripiti omladinci. Za vrijeme plesa školska vrata neka budu zaključana, a sve prostorije
namijenjene za ples osvijetljene, tko ne bude dolično odjeven, taj neće imati pristupa na ples, a tko se pak bude nepristojno vladao, morat će ga smjesta napustiti. Nadalje treba postići da priredivači — pojedini treći i četvrti razredi — ne jure toliko za što većim dobitkom, za maturalnu ekskurziju neka počinju skupljati novac već u prvom razredu i neka organiziraju kulturne i sportske priredbe. Ulaznica, koju će skupljati na plesu, neka ostane plesnom odboru, da bi mogao osigurati solidnu glazbu i organizirati kulturan ples.
Pošto je svaka stranka rekla svoje, progovorio je još i ravnatelj koji se odlučno založio za ples, tobože, ni škola nije bez svake krivice, u plesnom odboru morao bi sudjelovati jedan od profesora fiskulture, a profesor-inspektor ne bi smio biti samo policajac, već i savjetovalac, a na svaki bi način trebalo što prije unajmiti učitelja plesa koji bi rukovodio plesom i organizirao plesni tečaj za prvo- i drugoškolce.
"Uostalom", još doda, "u tom sam se smislu već dogovorio s ovogodišnjim plesnim odborom. Vani čekaju tri predstavnika, pozvat ću ih da pred čitavim vijećem obrazlože svoj plan i obećaju da će ljetos ples biti na dostojnoj visini."
Još prije nego što je ravnatelj ustao, jedan od mladih profesora pride vratima, otvori ih i vikne u hodnik: "Predstavnici plesnog odbora!"
Udoše dvojica dugonja i Ada Kotar. Momcima bijaše malko nelagodno, no Ada glasno i bez imalo zbunjenosti pozdravi nastavničko vijeće, te sjedne kad im ravnatelj zapovjedi da sjednu na prazne stolice kraj vrata. Riječ je dobio predsjednik plesnog odbora, tamnokosi dugonja, ali već poslije nekoliko rečenica vodstvo "plesne delegacije" preuzme Ada i obrazloži kako su bili zamislili ovogodišnju organizaciju plesa. Uzeli su u obzir sve prijedloge druga ravnatelja, dali tiskati posebne legitimacije i već se dogovorili s jednim od drugova profesora fiskulture da ude u plesni odbor. Ljetos bi čisti dobitak još išao u ekskurzijski fond pojedinih četvrtih razreda, ali bi uzeli učitelja za plesni tečaj i taj bi tečaj bio namijenjen prvo- i drugoškolcima, uopće, učinili bi sve da druge školske godine čisti dobitak ostane plesnom odboru.
Dok je to govorila, Adi su žive, zelenkaste oči sve smjelije i slobodnije prelazile po prilično velikoj, ali za toliko mnoštvo profesora i profesorica premalenoj zbornici. Premalenoj i suviše jadnoj. Kakvi li su samo ormari! Svaki je drukčijeg oblika i boje, a onaj glomazan tamo uza stražnji zid sigurno je još iz doba stare Austro-Ugarske. Je li naša škola zaista tako jadna ili pak profesori nemaju nikakva ukusa? Čudo jedno da su barem stolovi novi. No čega sve nema na njima: knjige, bilježnice, novine, časopisi, ženske torbice, aktovke, crtači pribor, instrumenti iz fizikalnog kabineta, a tamo dolje čak i mreža s voćem i salatom. I kakav dim, prava sušionica za meso, a ovi velepušači i velepušačice tako smrtno progone pušenje u školi! I kako se samo drže! Drugarice Morano, ne gledajte me tako kritički i svisoka, govorim u ime plesnog odbora, koji je došao do ovih zaključaka na dva sastanka od kojih je prvi trajao samo četvrt sata, jer smo se porječkali i razišli, ali je drugi trajao više od pet sati jer smo htjeli jedan drugoga uvjeriti svaki u svoje stanovište. Vama, druže Pustinjo Gobi, vama je dakako svejedno imamo li ples ili ga nemamo, vama uopće ne govorim, ali govorim drugarici Emi, drugu Monsieru Alorsu, ravnatelju, i još ponekome koji shvaća nas mlade, ili se barem trudi
da nas shvati.
"Tako smo odlučili", konačno završi malko zadihano, "i po razredima smo već održali sastanke, naši su prijedlozi prihvaćeni, ljudi žele plesati i obećali su da će biti disciplinirani, krajnje disciplinirani", još doda i sjedne.
Ipak su neki profesori, prije svega Morana, ustrajali na svome, navodno, ples ne spada u školu, a prije svega ne na hodnik, spadao bi u najboljem slučaju u fiskulturnu dvoranu. Morana još doda da je plesni odbor i početkom prošle školske godine bio obećao da će sve biti u redu. A kako je bilo? Kad se samo sjeti onog svibanjskog plesa što ga je organizirao njen razred! Sramota i strahota!
Sada se javiše još neki protivnici plesa, šaljući djevojke, koje žele plesati, u plesnu školu, jer ples, navodno, nije stvar gimnazije; no jave se i oni koji su tvrdili da ples spada u školu. Konačno su se ipak složili: ples je dopušten samo privremeno, za dva mjeseca, do državnog praznika; ako bude pristojan i kulturan, dopuštenje će biti produljeno; u slučaju bilo kakvih izgreda bit će smjesta ukinut.
"No, a sada imamo još samo jednu, posljednju stvar", reče ravnatelj s olakšanjem i pogleda na zidni sat koji je pokazivao već pola deset, "još samo nekoliko minuta strpljenja, molim." Kako su se uto daci digli da odu, namigne im neka ostanu. Iz mape, koju je imao pred sobom, uzme ispisanu polovicu arka. "Samo ostajte, to se tiče i vas, ne samo nas!"
Rekao je da Stropnik Jelka, učenica prošlogodišnjeg III f, moli za naknadni upis. Rekao je još i to da je koncem ferija rodila, u Francuskoj, odakle se prije nekoliko dana vratila s djetetom. Po Statutu bi, doduše, imao pravo da sam odobri naknadni upis, no kako su razlozi zbog kojih se dak nije mogao na vrijeme upisati ipak prilično nesvakidašnji, stvar predaje na rješavanje čitavom nastavničkom vijeću; no najprije moli drugaricu profesoricu Ivu Kopač, koja je bila trogodišnja razrednica moliteljice, da iznese svoje mišljenje.
Profesorica Kopačeva pogleda prema vratima, gdje su sjedili daci, zatim ravnatelja, pa upita ozbiljna i stroga lica: "Nije li stvar previše delikatna da bismo o njoj raspravljali pred dacima?"
"Mislim da je čak potrebno da o njoj raspravljamo pred njima", reče ravnatelj, malo pošuti i još reče. "Kao što je nekima poznato, u jednom od trećih razreda opet imamo trudnicu koja će, koliko sam upućen, uskoro roditi. Stvar treba dakle riješiti načelno, i u prisutnosti daka. Petar Sitar je član školskog odbora", još reče pogledavši visokog tamnokosog momka koji je u isti čas ustao i odmah zatim opet sjeo, "a Ada Kotar kolegica Jelke Stropnik, zar ne?"
Ada se digne.
"Da, druže ravnatelju" reče, s blagim crvenilom na licu i opet sjedne.
Najprije malko gundanja, očigledno se nastavničko vijeće opet podijelilo, jedni su odobravali prisutnost daka, drugi su bili protiv toga, a onda se Kopačeva iznova javi.
"Ako je tako, moram drugu ravnatelju", progovori strašno ozbiljnim glasom, "postaviti nekoliko pitanja, jer sam u tu stvar sasvim neupućena, nitko me nije ništa pitao, nitko mi ništa nije rekao, ni sama učenica ni njeni roditelji, niti bilo tko od njenih kolega i kolegica, znam samo to da je za vrijeme ferija bila u Francuskoj i da se odanle vratila s djetetom, kako je već rekao drug ravnatelj. Trebalo bi ipak znati što je s ocem njenog djeteta, zašto se nije udala za njega ili pak ostaje barem mogućnost da će se udati." Budući da je od širokog, smede oličenog ormara, koji je u Adi izazvao takav otpor, doletio kratak, kikotav smijeh, ona prijekornim, upravo već ljutitim pogledom ošine dva mlada profesora i mladu profesoricu, koji su sjedili ondje, te reče naglašavajući: "Učenica se iz Francuske vratila s vanbračnim djetetom, i nije svejedno hoće li se barem naknadno vjenčati s ocem svoga djeteta ili neće."
"Kako je rekao njen otac, ta je mogućnost isključena", reče ravnatelj, "uostalom, to više pogada roditelje nego nas, prije svega nju samu", još doda.
Tamo od prozora, gdje je sjedilo nekoliko mladih profesorica, koje su za vrijeme diskusije o školskom statutu i školskom plesu vodile neke svoje razgovore, no koje su sada ipak osluhnule što se govori, digne se desna ruka.
"Molim, drugarice Gombač!"
Mlada profesorica, visoka, stasita djevojka u crvenom, tijesnom kaputiću, s jako natapiranom svijetloplavom kosom i cinoberski namazanim usnicama, reče da je učenica, kako je čula, zanijela na kućnoj zabavi, navodno kod viših funkcionera, i da ni kod kuće nisu znali da je u drugom stanju i da je otišla u Francusku da rodi.
"Možda zna nešto više Ada Kotar", reče profesor Mirko Poznič koji je već čitavo vrijeme naoko posve odsutno sjedio na svojem mjestu ispod velikog, takoder veoma starinskog zidnog sata. Eh, ta djeca! Za vrijeme praznika dobio sam još jedno i sada sam još veći rob drugarice, pardon, gospode punice, pa drugarice supruge, pa svoje djece i školskih huligana i huliganki koji takoder već imaju djecu. Ðavo neka nosi svu tu djecu, pa školu i dom!
Ada opet malko pocrveni, digne se i progovori još prilično čvrsto: "Ni meni ni bilo kome drugome u razredu ništa nije poznato. To da je Jelka dobila dijete doznali smo tek drugog ili trećeg dana škole. Nikome nije rekla, ni prije, mislim prije, kad je bila u drugom stanju."
I opet sjedne. Uh, kakvi li su to profesori! što ih sve ne zanima, u što sve ne zabadaju prste. Pustinja Gobi neka se radije temeljitije pripremi kod kuće za nastavu i neka zanimljivije predaje, a ona motka za hmelj neka nade sebi bolji damski salon i neka pronade svom licu primjereniju šminku. Što ih se tiču kućne zabave!
Ravnatelj htjede nešto reći, ali je Kopačeva već preuzela riječ.
"Utoliko gadnije za učenicu", reče. "U razredu se ponašala kao da ne zna brojati do pet, kod kuće je dakle takoder hinila nevinost i nedozrelost, ta, koliko poznajem prilike, njeni kod kuće veoma su strogi, iako je otac samo ponekad dolazio na roditeljske sastanke, a majke, koliko se sjećam, uopće nije bilo. Ako bismo Stropnikovu primili kao
redovnog daka, to bi bio poticaj za nju i njoj slične na školi. Kako je rekao drug ravnatelj, u jednom od trećih razreda opet imamo trudnicu, slijedeće godine imat ćemo ih već u drugom..."
"I za dvije godine upisivat ćemo već u prvi razred trudnice!" usklikne postariji profesor koji je u toku diskusije o školskom statutu obavljao razredničke poslove, a u toku diskusije o školskom plesu stao ispravljati školske zadaće, ali je u raspravu, unatoč tome, s vremena na vrijeme ubacivao kakvu jetku primjedbu koja je izazivala smijeh njegovih susjeda i susjetki.
I sada se tu i tamo neki nasmijaše. Ravnatelj pokuca olovkom po stolu. "Molim!"
"Ja sam protiv upisa", nastavi Kopačeva kad je zavladala tišina. "Stropnikova nije slab učenik, zato može gimnaziju nastaviti privatno, roditelji su dosta dobro situirani i moći će biti bez dječjeg doplatka i platiti taksu za ispit i maturu. To će biti dobra lekcija i njoj i svima drugima, a djevojci nećemo onemogućiti školovanje."
Jelka neće smjeti u školu? Ada je sve neprijateljskije promatrala svoju razrednicu. Kad Kopačeva umukne, ona pode užarenim pogledom od profesora do profesora. Jeste li poludjeli? Ta Jelka neće dolaziti u školu s djetetom, niti će joj dijete pisati kod kuće domaće zadaće! Živite li još uvijek u doba stare Jugoslavije kada su, kako je otac napomenuo već više puta, u školama vodili glavnu riječ vjeroučitelji? Zar nema nikoga da odbrusi toj staroj, zardaloj djevici? Još jednom preleti pogledom preko zbornice. Svi ti još mladi i stariji muškarci, sve te starije i još mlade žene, svi oni isti su kao i drugi ljudi, a u razredu se prave tako važni i značajni. U diskusiju se upliću više ili manje nervozno, ili se uopće ne upliću, prate tok stvari ili se bave nekim drugim stvarima, školskim ili pak neškolskim, prate razgovor ili ga ne prate, ona dvojica kraj prvog prozora već čitavo vrijeme šahiraju kao da su na šahovskom turniru, a profesor sociologije neprestano šapće nešto u uho svojoj mladoj susjetki, profesorici Zlati, u koju je zaljubljeno pola četvrtoškolaca. Ali gle, netko je s ovog kraja stola poslao na onaj kraj listić, neki puše kao za okladu, motka za hmelj i njena susjetka žvaču gumu za žvakanje, čas ovaj čas onaj s dosadom pogledava na sat, na zidni, pa onda na svoj, kao da školskom ne vjeruje, a stara, sjedokosa Roza, koja je doduše već umirovljena — a na nesreću svih svojih učenika još uvijek honorarno predaje — za vrijeme razgovora o plesu zadrijemala je, inače bi sigurno podigla svoj neprirodno visok glas. No, konačno se ipak stala buditi. A profesor Bela tinta, to jest Bele Tine, ispravlja školske zadaće kao da kod kuće nema vremena za taj posao. Na dlaku su slični našem razredu, samo što su deset, dvadeset i više godina stariji od nas, no po načinu mišljenja neki i za pola stoljeća, ako ne i za čitavo stoljeće. Zar Jelka da ne smije i ne može nastaviti gimnaziju kao redovan dak? Zar doista nema nikoga da pobije Moranine zastarjele nazore? Drugarice Emo, druže Monsieru Alors, drugarice fiskulturnico, vaše ime ne mogu zapamtiti, druže ravnatelju, trgnite se već jednom!
Ne samo Ada već i oba njena pratioca, tamnokosi Petar i plavokosi Milan, najbolji
plesač na školi, takoder su se sve pozornije, ali i manje zbunjeno, osvrtali po zbornici i zaustavljali upitne poglede čas na ovom čas na onom profesoru ili profesorici.
"Tko se još javlja za riječ?" upita ravnatelj poslije kraće stanke, za vrijeme koje je bilo tako tiho da su se kroz otvorene prozore s dvorišta čuli koraci jednog od školskih podvornika, a s ulice s druge strane škole buka kamiona koji je upravo 11 taj čas protutnjao mimo.
"Mislim", progovori profesor Andrej Petek, Monsieur Alors, ustavši i pogledavši prisutne, "mislim da bi to bilo nepedagoški. Učenicu poznajem od prvog razreda, savjesna je i marljiva, za francuski'posebno nadarena, i, koliko znam, poslije mature upisat će se na romanistiku. Redovno školovanje ipak pruža mnogo bolji, mnogo čvršći temelj za univerzitetski studij, nego privatno; pa i lakše je. A nemojmo zaboraviti da učenicu čeka na kraju godine matura s redovnim dacima, znači, mora savladati čitavo gradivo isto tako temeljito kao i naši redovni maturanti. Znam da će roditelji moći biti bez dječjeg doplatka i da će moći platiti taksu za ispite, financijska strana u tom slučaju uopće nije važna, važna je pedagoška, moralna. Nije li prilično okrutno već sve ono što se djevojci dogodilo?" Opet preleti pogledom po zbornici,.jer još uvijek je bilo nekoliko njih koji su se držali kao da se stvar njih ne tiče, a zatim nastavi. "Djevojka-učenica, kojoj još nema ni sedamnaest godina, zanijela je, mjesecima i mjesecima krije trudnoću, kod. kuće, u školi i na ulici, a zatim bježi u Francusku da ondje rodi. Koliko sam čuo, roditelji su istom deset ili petnaest dana poslije poroda doznali da su dobili unuka. Drug ravnatelj je rekao da ženidba uopće ne dolazi u obzir. Znači, momak ju je ostavio, sigurno još prije poroda. Nisu mi poznate prilike u njenoj kući, na žalost, ne poznaje ih ni njena razrednica, inače bi nam rekla nešto više o njima, ali već sama činjenica da majka nije dolazila na roditeljske sastanke, a prije svega činjenica da je učenica tako ustrajno sakrivala svoju trudnoću i otišla da rodi u Francuskoj, svedoči da prilike u njenoj kući nisu takve kakve bi morale biti. Ni kod kuće ni tu u školi ona nije imala nikoga kome bi se mogla povjeriti, pobjegla je u tudinu, da ondje rodi. I vratila se s djetetom. Kod kuće joj sigurno nije Iako. I zar da joj mi zatvorimo još i školu? Mnogo je izgubila, opljačkana je za svoje najljepše doba, pa zar da joj njezin već ionako dovoljno težak život mi još više zagorčimo?" Zašuti i opet pogleda drugove i drugarice; neki su ga pozorno slušali, ovaj ili onaj s očiglednim povladivanjem, drugi s isto takvim očiglednim odbijanjem, no neki su još uvijek prelistavali ilustrirane revije, domaće i inozemne, svršavali razredničke i druge poslove i sve nestrpljivije pogledavali na sat, zidni i svoj, a šahisti još uvijek zaneseno buljili u šahovsko polje pred sobom i svakih pet minuta povlačili potez. "Ja sam za to", nastavi Monsieur Alors glasnije, da bi ga čuli i oni koji dosad nisu slušali, "ja sam 7a to da Jelku Stropnik primim kao redovnog daka i na taj joj način olakšamo učenje, pa i život!"
"A ja sam kao razrednica protiv!" vikne Kopačeva odlučno još prije no što je Monsieur Alors sjeo. "Drug Petek vidi samo Stropnikovu, a ne vidi druge djevojke i druge mladiće, ne vidi čitav razred. Ako je primimo, time ćemo dati na znanje da odobravamo ono što se dogodilo, i razred, koji je i onako na prilično lošem glasu, bit će još gori, uopće nemoguć. A onim pak djevojkama i mladićima koji su još kako treba, bit će neprijatno da sjede s kolegicom koja... koja..." pogleda prema vratima odakle su daci
nepomično, veoma začudeno buljili u nastavničko vijeće, dok se, medutim, na Adinom punačkom, ali ipak lijepo i brižno njegovanom licu javljalo ogorčenje, "mislim da znate što želim reći", nastavi pošto se opet okrenula prema drugovima i drugaricama. "Već i to je nezgodno što znaju da je majka, što znaju da ima dijete i da će u mislima biti više kod djeteta nego na nastavi, da..." Upadica Starmanove, koju nije razumjela, zbuni je, te izgubi nit, zato nastavi tek za koji časak. "Mislim, mislim da se majka, pa i tako mlada majka kakva je naša učenica, mora sva posvetiti djetetu. A redovno školovanje u gimnaziji isključuje mogućnost da će mu se posvetiti potpuno; a to, da u školu dolazi samo tu i tamo, to nema smisla, stoga je bolje da uči privatno, učit će kad bude mogla, a na kraju školske godine položit će ispit iz svih predmeta. Zapravo, ako je ne primimo kao redovnog daka, učinit ćemo uslugu i njoj, pa i njenom djetetu kome je pogotovu prve godine potrebna najbrižnija njega."
"Brigu oko djeteta preuzeo je dom", progovori ravnatelj kad je Kopačeva konačno sjela, "njen mi je otac dao riječ da dijete neće ometati njegovu kćerku u učenju, školu će moći redovito pohadati, uopće, ispunjavati sve dužnosti što ih nalaže škola."
"0, o čemu mi raspravljamo!" usklikne sjedokosa profesorica kao utopljenica.

"Nekad o takvim stvarima ne bismo debatirali, ni učenici ni njenim roditeljima ne bi ni palo na pamet da je u takvom slučaju redovno školovanje uopće moguće..."
"Eh, Rozo", smijući se presiječe svoju susjetku posve ćelavi profesor kome je, medutim, do mirovine nedostajalo još prilično godina, "eh, Rozo, gdje su ona naša vremena! Zar ne vidiš da je sada sve drukčije?"
"Dakako, bolje!" dovikne s ironičnim prizvukom profesor Bela tinta, koji je nesmetano ispravljao školske zadaće.
"Bolje za omladinu!" nadopuni ga njegova susjetka, koja je još u toku diskusije o dačkom plesu uzela u ruke pletivo, te s njega samo ponekad podigla glavu, pogotovu tada kada je govorio ravnatelj kome je tu i tamo čak kimnula, iako je očigledno bila daleko od onoga o čemu se vodio razgovor.
Još nekoliko upadica odavle i odanle, pa i smijeha. Netko je čak ustao i zgrabio aktovku, misleći da je sjednica već završena, ali ga susjetka dohvati za kaput i povuče natrag na stolac.
Ravnatelj, kome je s lica nestalo dobrohotnog smiješka, mrzovoljno pogleda prisutne i još glasnije nego prije pokuca olovkom po stolu.
"Stvar je ozbiljna, molim! Radi se o našem učeniku!" Zar ti ljudi zaista nemaju nikakva pedagoškog, što pedagoškog, ljudskog osjećaja? Polovica ih još uvijek ne sudjeluje, a polovica onih koji sudjeluju ne vide nesretnu djevojku već samo ime u dnevniku, ime koje je upravo lako precrtati. A nama nisu izručena na odgoj imena, već mladi ljudi sa svim svojim veoma, veoma zamršenim problemima. Zar bi moja Metka već godinu dana prakticirala na sudu da joj nisam pomagao kad je u toku studija na fakultetu klonula kao student i kao čovjek? I ja i Minka pomagali smo joj da prebrodi krizu i sada radi posao s kojim je zadovoljna, ima muža s kojim se razumije, i dijete koje je ljetos počelo pohadati školu. A Niko? Ni gimnazije ne bi završio da nismo ja i
Minka imali toliko strpljenja s njim, a sada se priprema za diplomski ispit. Istina, Minka se mora brinuti za njegovog Miklavžeka, pa čak i za Lidiju koja tek polako otaljava ispit za ispitom, no za godinu dana Niko i Lidija ipak će stati na vlastite noge. Ovi ljudi stvarno ne znaju da danas vrijeme juri brže nego nekoć, a naše su škole, a posebno gimnazije, još uvijek tamo negdje u doba Marije Terezije! "Radi se, molim", vikne opominjući ih, "radi se o mladom čovjeku!"
"Ali se radi i o ugledu naše škole!" doleti odanle od peći.
"Da", prihvati ravnatelj, "i o ugledu naše škole! Ali bi ugled naše škole trpio ako ne bismo s omladinom, koja nam je povjerena da je odgajamo, postupali pedagoški, humano", završi naglašeno, a zatim se okrene prema vratima. "No, recite da li bi se vama i vašim kolegama i kolegicama činilo čudno ako bi s vama sjedila mlada mamica!"
Ðaci se začudno pogledaše, kao da pitanje nisu shvatili, a zatim tamnokosi ipak ustane i reče: "Zašto bi nam se činilo čudno? I drugarice profesorice su mamice, pa nam se ne čini ništa čudno."
Smijeh tamo kraj širokog ormara iz austrougarskih vremena, a ovdje sprijeda na dugačkom i širokom zelenom stolu nestrpljivo kucanje olovkom.
"što kažeš ti, Kotarova, koja si njena kolegica? što bi rekli kao razred ako bi Stropnikova opet došla u školu?" još upita ravnatelj.
Ada, koja nije uopće znala za strah pred profesorima, a ono malo štovanja što ga je osjećala naglo joj iskopnilo, digne se i mirno, bez zbunjenosti odgovori; "Nitko kod nas u tome ne bi vidio ništa čudno, nitko uopće i ne misli, ne može ni zamisliti da Jelka ne bi mogla doći u školu; neke su je djevojke već posjetile, i cvijeće joj odnijele, a danas popodne posjetilo ju je nekoliko momaka s razrednim predsjednikom Tomažem..."
"Bravo, bravo!" usklikne Ema Starman koja je, sva u crnini, sa sve većom pažnjom i zanimanjem pratila diskusiju.
"Tako mislite vi! A ja mislim onako kako sam rekla!" ljutito Kopačeva presiječe Adi riječ. "U moj razred neće ući!" To je ipak previše. Disciplina je ionako već otišla k vragu, omladina ionako nema moralne kičme, radi što joj se svida i što joj pada na pamet, a tu toliko diskusije o stvari koja je sasvim jednostavna: učenica koja ima dijete, bračno ili vanbračno, ne spada u školu, u gimnaziju! Kolegi Peteku se ne čudim, nema djece, pa je popustljiv, pogotovu kad se radi o djevojkama, a Emi je dijete umrlo; no da se ravnatelj, koji ima tako gorka iskustva sa svojom djecom, zalaže za takvu učenicu, to je više nego čudno. Nećemo joj onemogućiti školovanje, neka uči kod kuće i dode na ispite! Sto se tiče mene, ne marim za honorar, ni za razredni ispit ni za maturu. Nije li to dovoljno? U kakvim sam okolnostima ja učila? Ne samo četvrti, već i sva četiri viša razreda gimnazije, završila sam privatno, a u meduvremenu odlazila na posao da bismo lakše živjeli. I još k tome bolest u kući, posljednjih pet godina otac nije ni stao na noge, ja i mama čitave smo ga dane i noći premještali s ležaja na ležaj. Pa ni poslije njegove smrti nisam mogla ni pomisliti da ostavim posao. Ipak sam završila studij. A sada već dvije godine poslužujem mamu kao da je dojenče, ali nikome ne govorim o svojim
teškoćama. Zato i neće biti ništa od mladih jer ih previše mazimo, jer uopće ne znaju što je život, jer imaju svega dovoljno i previše jer... jer... "Ne, u svoj razred ja je ne primam!" ponovi oštro i odlučno. "A o tome tko će biti u mojem razredu, odlučivat ću ja, a ne daci!" još reče i sjedne.
Malko mučne tišine, a časak zatim opet se digne Monsieur Alors.
"Stanovište drugarice Kopačeve ne odobravam i ne razumijem ga", reče. "Uostalom, imamo još četiri četvrta razreda, ako Kopačeva doista ne želi imati u svom razredu učenicu-mamicu, može je primiti razrednik kojeg drugog četvrtog razreda, na primjer drugarica Jenko."
"Ja je ne primam, ionako već imam najveći razred", presiječe Monsieura Alorsa profesorica s pletivom, a zatim još reče, "drug Petek lako tako govori kad nije razrednik četvrtog razreda."
"Da i jesam, rekao bih isto što sam rekao, i primio bih je. Uostalom", nastavi vatreno, "spreman sam ostaviti svoje drugoškolce i preuzeti bilo koji četvrti razred, pa i četvrti f zajedno sa Stropnikovom."
"Ni jedno ni drugo ne dolazi u obzir", reče ravnatelj kad je Monsieur Alors sjeo, "ili će učenica biti upisana u svoj razred, ili će pak školovanje nastaviti privatno, ukoliko dakako ne podnese molbu za upis u koju drugu ljubljansku gimnaziju..."
"...što bi bilo najbolje rješenje!" dovrši ravnateljeva misao umirovljena profesorica Roza.
"Ali ni to ne dolazi u obzir", presiječe staru profesorica ravnatelj, "to bi za našu školu bila najveća sramota", nastavi s ogorčenjem koje je još jedva krio. "U obzir dolazi samo školovanje na našoj školi, redovno ili privatno. Molim, ima li tko reći još nešto važno o toj stvari?"
Za redom se javiše tri profesorice.
Već postarija žena s dugim ispijenim licem rekla je da moraju u prvom redu poštovati mišljenje i želju razrednice koja dovoljno poznaje svoj razred i koja najbolje zna da bi prisutnost učenice koja ima kod kuće dijete utjecalo na razred s kojim je već dosada bilo više nego previše teškoća i koji je uopće najteži razred na školi.
Profesorica Roza rekla je svojim visokim, piskutavim glasom da bi, odbijajući upis te učenice, osudili i kućne zabave koje su se, kako se čuje, kao kuga raširile po gradu; osudili bi huliganstvo koje se sve više širi, uopće, pokazali da im nije svejedno što omladina radi kada nije u školi.
Mlada žena, suha kao trlica, koja se tek nedavno udala za prilično starijeg čovjeka, rekla je pak da će vjerojatno samoj djevojci biti veoma neprijatno sjediti s kolegama i kolegicama koji o spolnim odnosima sigurno još nemaju ni pojma, a kako bi tek...
"To nema veze!" ubaci se profesorici u riječ profesor Bela tinta. "Zar ne znate što je Pik rekao na kraju moralne prodike svoje razrednice?"
"što? što?" javiše se odavle i odanle.
"Rekao je: 'Prekasno, Morano, prekasno, sve su već počešljane!’ I za tu svoju tvrdnju, vjerojatno istinitu, dobio je ukor."
Smijeh, kikot i pozivi ravnatelja na disciplinu i ozbiljnost, no Bela tinta reče još i to da Stropnikova sigurno nije jedina učenica njihove škole koja je zanijela, ali je, zajedno s onom trećeškolkom o kojoj su bili govorili, toliko neupućena u te stvari da nije znala kako da sebi pomogne, kao što su sebi pomogle, i još uvijek pomažu, neke druge.
I opet smijeh i kikot, te još nestrpljivije ravnateljeve kucanje olovkom po stolu.
Za Jelku se iznova zauzela Ema Starman; uz ostalo je rekla da je naše društvo još uvijek takvo da na nezakonitu majku gleda s rezervom. I zar da tu djevojku-majku još i oni, pedagozi, žigošu time što će joj spriječiti povratak u školu, u normalno školovanje, u normalan život? Zar da je isključe iz školske zajednice? Naprotiv, što prije moraju te primiti u onu zajednicu u kojoj je živjela posljednjih godina, i učiniti sve da opet počne živjeti životom prave gimnazijalke.
Profesorica, majka troje predškolske djece, rekla je pak da biti majka ipak nije sramota, a imati dijete nikakav grijeh. Ako se to dogodilo nekoliko godina ranije nego što je prirodno, ako se dogodilo u nesvakidašnjim i neprirodnim okolnostima, zbog toga mlada majka ipak nije grešnica. Pravo su učinile one njene kolegice koje su je posjetile i odnijele joj cvijeće. "Prvi školski dani sigurno joj neće biti laki, treba joj, dakle, pomoći da što prije prebrodi prve teškoće. Razred je to shvatio, a mi odgojitelji?" završi pogodena.
Sada se javi i predavač predvojničke obuke i sekretar školske partijske organizacije koja je brojala sedam članova, dva daka četvrtoškolca i pet profesora, medu njima
Starmanovu, Kopačevu i ravnatelja. Miješajući siovenski i hrvatskosrpski jezik, on je rekao da su na nekoj školi doista odbili upis u sličnom slučaju, ali su zbog toga na dva ili tri zbora birača tu školu oštro kritizirali, čak su je, koliko se sjeća, napali u novinama, zato smatram da bi učenicu trebalo primiti.
Kako oni koji su bili za, tako i oni koji su bili protiv, svi su što dalje sve odlučnije, oštrije i vatrenije obrazlagali i potkrepljivali svoja stanovišta. No većina profesora, ipak je još uvijek šutjela, ovaj je potvrdivao prvima, onaj drugima, a bilo je i takvih koji su potvrdivali i jednima i drugima, štaviše, unatoč burnoj diskusiji bilo je još uvijek i nekoliko takvih koji su i dalje radili svoj posao i sve nestrpljivije pogledavali na sat.
Poslije izlaganja predavača predvojničke obuke, ravnatelj koji je sjednicu dotle vodio sjedeći, digne se, snažno pokuca po ploči stola i, kad se zbornica konačno ipak utišala, progovori: "Mislim da smo čuli sve razloge koji govore u prilog tome da Stropnikovoj treba omogućiti redovno školovanje, kao i razloge da bi njenu molbu, odnosno molbu njenih roditelja, trebalo odbaciti. Budući da su mišljenja različita, glasat ćemo o oba prijedloga, o prijedlogu druga Peteka, koji je i moj prijedlog da učenicu treba primiti..."
No prije nego što je mogao nastaviti, odanle od vrata javi se Ada koja je što dalje sa sve većom ogorčenošću pratila profesorsku diskusiju. To ipak nije pošteno da Jelka ne
smije u školu, već da se čitave godine mora pripremati za ispite, za čitavih dvanaest ispita i povrh toga za maturu, da krivicom onog nasrtljivca, zapravo mojom, da, mojom krivicom, ostane sama s djetetom, koje joj neće dati mira ni jednog sata, pa s majkom koja je tako nemoguća da bih ja, kad bih bila na Jelkinom mjestu, već odavno pobjegla od kuće. To bi bila nepravda, strašna nepravda! Morana je partijka i zbog svoje pravednosti, prividne pravednosti dakako, ima u vijeću glavnu riječ, možda čak veću od ravnatelja, koji je dobričina. Nazadnjaci sa starom Rozom na čelu, te oni koji ne traže u školi ništa drugo već samo disciplinu, pa Pustinja Gobi, koji ne može naš razred ni živog vidjeti, pa još ovaj ili onaj, svi će oni stati uz Moranu, i Jelka će ostati kod kuće sa cmizdravim djetetom i živčanom majkom. Ne, to se ne smije dogoditi!
"Molim, druže ravnatelju!" uzvikne, dignuvši prije toga desnu ruku. "želiš?" upita je ravnatelj.

"Molim za riječ!".
"Reci, samo reci što ti je na srcu", progovori ravnatelj dobrohotno.
"Jelku volimo kao i prije", vikne glasno, dignuvši se i učinivši korak prema stolu. "Jelka je još uvijek naša kolegica i čitav razred želi da se ona što prije opet vrati medu nas." Pogledom prede preko profesora i profesorica, pa završi još glasnije. "Razred traži da se Jelka vrati u školu!"
"Kako? Traži!?" zapišti stara Roza.
"To ti je naše samoupravljanje!" zareži Bela tinta iznad školske bilježnice koju je upravo ispravljao.
"Jeste li čuli?" crvena u licu krikne Kopačeva. "Takav je moj razred, a neki još žele..."
Digne se takva graja da Kopačevu više nije bilo čuti. Konačno se probudiše i oni koji su dotle bili daleko od zadimljene zbornice, ili im je bilo posve svejedno kako će na školi biti sredene stvari koje ih se izravno ne tiču.
"Baš si ga uprskala!" šapne tamnokosi Adi kojoj udari krv u lice istom kad je sjela. "Bez uzbudenja, molim!" vikne ravnatelj pomirljivo. "Ne važite riječi jedne
sedamnaestogodišnjakinje! Mir, molim! Glasajmo! Tko je za pozitivno rješenje, neka digne ruku!"
Monsieur Alors, Starmanova, onaj mladi fiskulturnik koji je bio izabran u plesni odbor, majka troje djece i još dvije profesorice smjesta digoše ruku; zatim se diglo još nekoliko ruku, muških, medu njima je bila desna ruka predavača predvojničke obuke, ali i ženskih, medu njima brižno njegovana ruka pristale blondinke s natapiranom kosom.
"... osam, devet, jedanaest... dvanaest... petnaest..." brojao je ravnatelj. "Tko još? Nitko više? Znači, petnaest: za." Malko drhtavom rukom zapiše brojku na podnesak koji je imao pred sobom, te se, pošto se prije toga osvrnuo po zadimljenoj zbornici, opet
javi. "Tko je protiv? Tko je za prijedlog drugarice Kopačeve? Dignite ruke, molim!"
Prva je digla ruku Kopačeva, odmah za njom stara Roza i još tri njene susjede, potom dvije ili tri mlade profesorice, koje su tek prije koju godinu stupile na posao, pa profesor Pustinja Gobi i još neki, isto tako i obojica šahista te ona trojica kraj starinskog ormara koji su se čitavo vrijeme izvrsno zabavljali, pa profesorica s pletivom i...
Ravnatelj je najprije brojao tiho, zatim glasno.
" - sedam, osam... i dva su deset, dvanaest, trinaest, četrnaest, šesnaest, sedamnaest,.." Pričeka malo. "Tko još?" gotovo vikne.
I istovremeno se digoše još tri ruke onih koji su se uvijek priklanjali većini; potom se digoše još dvije ruke i konačno još jedna.
"Znači, ukupno dvadeset i tri! Tako!" reče ravnatelj nekako umorno, pošto je zapisao brojku. "Jelki Stropnik je, dakle, odbijena molba za naknadni upis." Već je sjeo, ali se digne i oštro upita. "Tko se sustezao od glasanja?" Nitko nije digao ruku. "Neki su se sustegli od glasanja", reče razdraženo, "petnaest i dvadeset i tri jesu trideset i osam, a tu nas ima..." Od cjelokupnog broja svog nastavničkog vijeća počeo je oduzimati one koji su se ispričali ili u toku sjednice otišli, ali su mu se brojke pomiješale. "Neka dignu ruku oni koji su se sustegli od glasanja!" reče suho, službeno, kako nije imao običaj govoriti.
Dignuše se dvije ruke, jedna ženska i jedna muška, prva još mlada s manikiranim noktima, druga već s koščatim prstima, a časak zatim još dvije ženske, jedna s vjenčanim prstenom, druga bez njega.
"Znači, četvoro nisu ni za ni protiv, a to je neshvatljivo i neodgovorno, odgoj je ipak povjeren svima nama, svi smo odgovorni za nj", reče ravnatelj ogorčeno i spusti se na svoj stolac. "Dakle", reče kao da ne vjeruje svojim riječima, "nastavničko je vijeće većinom glasova odlučilo da Jelka Stropnik ne može biti redovni dak jer je majka. Time zaključujem..."
No rečenicu nije mogao završiti jer se digla Ada, zakoračila prema stolu i viknula drhtavim glasom: "A što sa mnom, druže ravnatelju?" Okrene se prema vijeću profesora i profesorica, te vikne još glasnije. "A što ja, drugovi profesori i drugarice profesorice?"
One koji su već ustali, njene su riječi prisilile da opet sjednu, a ravnatelj začudeno pogleda Adu koja je, sva crvena u licu i sa čudnom vatrom u očima, učinila još jedan korak prema stolu.
"Kako, što s tobom?" osupnuto upita.
"Kako ćete kazniti mene, drugovi profesori i drugarice profesorice?" nastavi Ada sa sjenkom podsmijeha na svojem punačkom, krvlju oblivenom, ali unatoč tome lijepom licu.
"Zašto bismo te kaznili?" začudeno upita Kopačeva. Ta što ima s tom stvari kći tako visokog funkcionera?
"Zašto?" jetko se nasmije Ada, "Zato, drugarice razrednico, jer se ono zbog čega je
Jelka toliko trpjela i zbog čega joj ne dopuštate da se vrati u naš razred dogodilo kod mene koja sam takoder vaš dak!"
"Kako? U vašoj je kući bio onaj ples, ona kućna zabava?" osupnuto vikne Kopačeva. "Stvar postaje zabavna", zakikoće se profesor Bela tinta, koji nije glasao ni za ni
protiv, ali nije dignuo ruku ni tada kada je ravnatelj pitao tko se sustegao od glasanja.
"Da", opet se javi Ada, "ona je zabava bila kod mene, uoči državnog praznika, kada su se roditelji odvezli na tri dana u Italiju. I ako želite znati potankosti, evo ih", nastavi još podrugljivije, neka otvaraju usta, krapovi, neka još više bulje u mene, sove, neka čuju, deve, kako živi današnja omladina, neka... "slavili smo moj sedamnaesti rodendan, pa sam pozvala i Jelku, jedan od momaka nije imao para, onaj koji je došao nepozvan. Jelka ima kod kuće telefon i pozvala sam je. Vjerojatno ne bi došla, ali sam govorila i s njenom majkom, a moja i njezina mama su prijateljice, još iz partizana. Zabavljali smo se onako kako se zabavljamo mi mladi. I ljubili smo se." Da, samo me gledajte, drugarice razrednico! "Plesali smo, pili, a radili takoder i ono, no, 1 sami znate što", vikne Ada prkosno, gotovo već osvetnički. No, sada ste čuli, poštovana Morano, visokoštovana Rozo i sve druge nazadnjakinje i neživotne profesorice i profesori. koji mislite da imate pred sobom same nevine djevojke i nevine momke! Slušajte samo, slušajte! "Jelka je već poslije prvog, no, poslije onog prvog pobjegla je, ali smo mi drugi ostali do jutra." Zadihano umukne, uzmakne za korak; ali se opet javi. "I ja sam kriva ako već tražite krivce medu nama dacima!"
Uzmakne za još jedan korak, do svoje stolice, ali ne sjedne, već se sva crvena u licu netremice zagleda u ravnatelja.
Još ni jednog ravnatelja, inspektora ili predsjednika mature profesori i profesorice nisu slušali tako pažljivo i tako osupnuto kao Adu. Čak i onda kad je već umukla, oni su još uvijek zurili onamo prema vratima, kao da ondje stoji netko koga vide prvi put.
"I tvoj otac, drug Metod Kotar, to zna?" javi se u grobnoj tišini Kopačeva.
"One noći nije bilo kod kuće ni oca ni majke, kako sam već rekla", odvrati Ada svojim prirodnim glasom, "no sada znaju, mami je rekla Jelkina mama, a njoj Jelka, jer joj je morala reći."
"Takva je, dakle, naša omladina?" duboko potresena i ožalošćena usklikne Kopačeva više sebi nego drugima i obim rukama pokrije svoje patničko lice.
"Dobro smo učinili što Stropnikovu nismo primili!" reče Roza ogorčeno. Ada opet pride k stolu.
"To nije bila jedina takva zabava", progovori opet prkosno i podignutim ali malko drhtavim glasom. "I drugdje prireduju slične kućne zabave. Dobro ih poznajem. No ne samo ja." Podrugljivim pogledom išla je preko profesora i profesorica uzduž stola. Tek kad je prešla preko svih, nastavi. "I kćerka jednog od drugova profesora, gimnazijalka, pa sin jedne od drugarica profesorica, učenik učiteljske škole, takoder su već bili na takovoj zabavi gdje smo radili iste stvari. Povucite, dakle, i svoju djecu iz škola, kaznite
sve nas, a ne samo Jelku koja je najmanje kriva, koja ..."
"I to mi je škola, to su mi daci, učenici i učenice, gimnazijalci, gimnazijalke!" upadne profesorica Roza svojim visokim, piskutavim glasom. "Još ove godine predajem, i nikad više!"
"I što su učinili tvoj otac, što je učinila tvoja majka, kad su doznali?" javi se i ravnatelj prije nego što je Ada mogla nastaviti.
"Kaznili su me", odvrati Ada kratko, odsječeno, "i kad još doznaju da sam to što bi moralo biti sakriveno, izbrbljalaj opet će mi uskratiti kakvu stvar. Neka! Ali, morala sam reći, zato da biste znali kako mi nismo više djeca, kako nismo samo učenici i ne živimo samo s knjigama, kako od života uzimamo što nam nudi, i kako nam je ponekad, unatoč tome, strašno dosadno, kako... kako..,"
"Dosta smo čuli, dosta", prekine ravnatelj Adu i dade joj i rukom znak da umukne; zatim se okrene nastavničkom vijeću i nastavi uzbudeno. "Drugovi i drugarice, to nisu tako beznačajne stvari kako se možda kome od vas još uvijek čini, no sada je vrijeme suviše kasno da bismo o njima raspravljali. Uskoro ču sazvati posebnu sjednicu, ali ću na nju pozvati ne samo roditelje naših četvrtoškolaca nego i četvrtoškolce i četvrtoškolke, te još ponekog drugog; moramo porazgovarati oči u oči." Umukne na časak, pode prodornim pogledom od čovjeka do čovjeka i upita oštro> zahtijevajući: "Još jednom vas pitam tko je od drugova i drugarica protiv toga da se Jelka Stropnik upiše kao redovan dak u IV f? Tko?"
Nijedna se ruka nije podigla.

BILJEŠKA O PISCU

Suvremeni slovenski pripovjedač Anton Ingolič roden je 1907. u Spodnjoj Polskavi kod Pragerskog u stolarskoj porodici. Maturirao je u Mariboru, studirao godinu dana u Francuskoj i diplomirao slavistiku u Ljubljani. Radio je kao gimnazijski profesor u Ptuju sve do okupacije kada je sa čitavom obitelji interniran u Srbiju. Nakon oslobodenja vraća se u Sloveniju. Radi opet kao profesor u Ptuju, Mariboru i Ljubljani, ureduje časopis "Nova obzorja", dva puta biran je za narodnog poslanika, a sada živi u Ljubljani kao umirovljenik i bavi se isključivo literarnim radom. Od 1981. je redovan član Slovenske akademije znanosti i umetnosti.
U svom književnom radu, koji traje oko 50 godina, Anton Ingolič napisao je gotovo čitavu malu biblioteku raznovrsnih djela — od kratkih priča do opsežnih proznih tekstova, od dječjih i omladinskih pripovijesti i romana do kazališnih komada, od zapisa i osvrta do opširnih putopisa. Od prvog svog romana "Lukarji" (1936) pa do nedavno objavljenog romana "Poslavljanje" (1989) Ingolič je uvijek iznova potvrdivao da je jedan od onih pisaca koji iz djela u djelo pokazuje izuzetnu radoznalost za sve nova i nova područja našeg života, nove slojeve društva. Otuda u njegovim djelima nalazimo veliku galeriju svakovrsnih likova. Karakteristika je ovog pisca da uvijek smiono i s dužnom pažnjom, s nervom umjetnika i vrsnog pripovjedača ponire u najaktualnije probleme našeg suvremenog života u toku poslednjih pedesetak godina. On ne čeka na takozvanu vremensku distancu, već poseže za gorućim pitanjima svoje sredine i pokušava umjetničkom riječi probuditi savjest svojih suvremenika, pomoći u otklanjanju mnogih nedaća i zala koja nas prate.
Mnoge odlike ovog pisca posjeduje i roman "Gimnazijalka". Zanimljiva i bogato razgranata radnja, vrlo aktualna problematika, tečni i slikoviti opisi, znalačko poniranje u psihologiju likova — gimnazijalke Jelke, njenih roditelja, gimnazijskih profesora, bivših partizana i drugih — sve to odlikuje ovo djelo koje je u Sloveniji doživjelo nekoliko izdanja, u Hrvatskoj pet izdanja, štampa se i ćirilicom, a prevedeno je na češki, slovački, poljski, madarski i njemački jezik.
Značajnija su mu djela: Sadioci luka, Na splavima, Vinski vrh, Gdje ste, Lamutovi?, Lastavica preko oceana, Nebo nad domovinom, Pradjedovi, Gorjele su lomače, Obračun, Obiteljski festival, Opraštanje; putopisi Kod naših u Americi, Sibirski susreti; romansirana autobiografska trilogija Zgode mojega jutra, Nemir mladića, Godine sazrijevanja; omladinski romani Dječak sa dva imena, Tajno društvo PGC, Djevojčica iz Chicaga, Put po nasipu, Potopljena galija, Mladost na stubištu i Čudesni put.
I. B.