Artur Konan Dojl - Baskervilski pas

First topic message reminder :



Conan Doyle je često igrao golf sa prijateljem Fletcherom Robinsonom, koji je znao mnoge legende iz Dartmoora. Jedna od njih o golemom, tajanstvenom psu, toliko je zaokupila piščevu maštu da je 1901. godine obišao taj kraj i šetajući pustarom smislio osnovni zaplet svog romana: Mještani pripisuju naprasitu smrt Charlesa Baskervillea upravo tom psu-fantomu koji je još 1648. rastrgao pretka sir Charlesa i od kojeg je toj porodici, po vjerovanju praznovjernih mještana, dolazilo svako zlo.

Dragi moj Robinsone,
U legendi sa zapadnih strana koju ste mi Vi ispričali začetak je ove priče, pa Vam se na tome, i na pruženoj pomoći u povodu njene razrade, najusrdnije zahvaljujem.
Hindnead – Haslemere
Vaš odani
A. Conan Doyle

Osvrt

Desilo se to jedne hladne i maglovite večeri potkraj studenog. Sjedili smo pokraj rasplamtjele vatre, Holmes s jedne, a ja s druge strane kamina, u našoj dnevnoj sobi u Baker Streetu. Poslije tragičnog ishoda našeg posjeta u Devonshireu, istraživao je dva složena slučaja. U prvom je nastojao raskrinkati okrutno vladanje pukovnika Upwooda u vezi s ozloglašenim kartaškim skandalom u Nonpareil klubu, u drugom je branio nesretnu gospođu Montpensier od optužbe za ubojstvo. Ta je gospoda bila oklevetana da je ubila svoju pastorku, gospođicu Carere, mladu damu za koju se, kao što je poznato, nakon šest mjeseci utvrdilo da je živa i da se udala u New York. Iskoristio sam priliku kad je moj prijatelj bio u izvanrednom raspoloženju zbog postignutih uspjeha u nizu teških i značajnih slučajeva, i naveo sam ga na razgovor o pojedinostima neobičnog baskervilskog slučaja. Strpljivo sam čekao tu priliku. Znao sam, naime, da on ne dopušta da se njegova jasna i smišljena umna djelatnost ometa prepletanjem raznih slučajeva i skakanjem iz sadašnjosti u prošlost. No, kako su Henry i doktor Mortimer, poslije dugog putovanja, preporučenog Baskervilleu radi oporavka njegovih rastrojenih živaca, upravo stigli u London i za tu večer nam najavili posjet, bilo je sasvim prirodno da će se povesti riječ i o tom slučaju.
Čitav tok događaja – reče Holmes – sa stajališta čovjeka poznatog pod imenom Stepleton bio je jednostavan i neposredan, iako se nama, koji u početku nismo raspolagali činjenicama na osnovi kojih bismo mogli utvrditi pod kakvim se okolnostima zločinac odlučivao na zločin, jer smo ih tek upoznavali, činio krajnje složan. Koristilo mi je što mi se u dva maha pružila prilika popričati s gospodom Stapleton, jer mi je to uvelike objasnilo slučaj, tako da sam bio siguran da tu za nas nema više nikakvih tajni. O cijeloj toj stvari naći ćete nekoliko bilježaka u mom indeksu slučajeva pod slovom "B".
Možda biste mi mogli dati pregled čitavog tog događaja po sjećanju?
Svakako, premda ne mogu jamčiti da su mi baš sve činjenice ostale u sjećanju. Kao što i branitelj, koji ima svoj slučaj u malom prstu,
potpuno samouvjereno raspravlja o predmetu pred sudom, često već za desetak dana pozaboravlja sve, tako i ja osjećam mi svaki novi slučaj istisne prošli. Slučaj gospođice Carere pritisnuo je u zaborav baskervilski slučaj. Naići će zatim neki drugi beznačajni problem koji će me sasvim zaokupiti, pa će pred njima izblijedjeli slučaj ljupke Francuskinje i nepoštenog Upwooda. Stoga ću vam i u vezi crnog psa moći izložiti tok događaja samo ako ga se budem sjećao, a vi me podsjetite ako što zaboravim.
Moja je istraga neoborivo dokazala da obiteljski portret nije lagao i daje onaj zlikovac zaista potjecao iz obitelji Baskerville. On je bio sin sir Charlesova mlađeg brata, Rogera Baskervillea, koji se, zbog raznih svojih ispada, morao skloniti u Južnu Ameriku. Govorilo se da je tamo umro neoženjen. Ali to je bila zabluda. On se oženio, i u tom mu se braku rodio sin koji se zvao Roger, kao i njegov otac. To je bio naš zločinac. On se oženio najljepšom djevojkom Kostarike, nesretnom Garciom Beryl. Kad je pronevjerio znatnu svotu, pobjegao je sa svojom suprugom u Englesku, u kojoj je, pod imenom Vandeleur, držao školu u Vorkshireu.
On je naučio posao, jer je na putu u svoj stari zavičaj upoznao jednog sušičavog učitelja i iskoristio njegove sposobnosti, što je na tom polju pokazao određen uspjeh. Međutim, u zavodu brzo i sramno završava svoju učiteljsku karijeru. Vandeleurovi tada uzimaju lažno ime Stepleton. Zločinac prenese na jug, u Englesku, ostatke svoje imovine, svoje planove za budućnost i svoju strast za entomologiju. Čuo sam da ga u Britanskom muzeju smatraju uvaženim stručnjakom u toj grani i da je ime Vandeleur zauvijek vezano uz određenu vrstu mušica o kojima je za vrijeme svog boravka u Vorkshireu dao stručni prikaz.
Sad stižemo do razdoblja u njegovu životu koje je izazvalo naš interes. Taj se nesretnik, zacijelo, vrlo dobro raspitao o basnoslovnom imanju obitelji Baskerville i saznao koji su ljudi prepreka da se tog imanja dokopa. Vjerujem da je otišao u Devonshire s posve neodređenim planovima, ali je od samog početka imao nepoštene namjere, pa je svoju suprugu predstavio ondje kao sestru. Već tada je u njemu bila sazrela ideja da se posluži njome kao nekom vrstom mamca, iako u to vrijeme, vjerojatno još nije imao jasnu predodžbu o
svojoj zamisli. Cilj mu je bio dokopati se imanja, pa je bio spreman poslužiti se svim sredstvima i izložiti se svim mogućim opasnostima da to ostvari. Prva mu je misao bila da se nastani u neposrednoj blizini svojeg pradjedovskog doma, a odmah zatim je počeo održavati prija- teljske veze s sir Charlesom i sa svojim susjedima.
Govoreći mu o psu koji progoni njegovu obitelj, starije barun iskopao sebi jamu. Stapleton – u daljnjem izlaganju događaja nazivat ću zločinca tim imenom – je znao da starac ima slabo srce, te da ga strah može ubiti. U to ga je uvjerio još više doktor Mortimer. Potom se i sam uvjerio da Charles, kao praznovjeran čovjek, vjeruje u tu mračnu legendu. Kako je bio pronicljiv, ubrzo je došao i na misao kako bi se sir Charles mogao usmrtiti, a da se pri tom ubojica ne otkrije.
Kad je u njemu čitav plan sazrio, počeo ga je ostvarivati s duhovitom prepredenošću. Neki nespretnjaković bio bi se zadovoljio time da upotrijebi pri tom kakvo pomamno pseto. On, međutim, dolazi na genijalnu zamisao da umjetnim sredstvima da sablasni izgled životinji. Kupio je psa kod firme Ross & Manleš u londonskoj ulici Fulham Road. Bio je to njihov najsnažniji i potpuno neukroćen primjerak. Dovezao ga je željeznicom preko sjevernog Devona, a zatim ga je pješice odveo svojoj kući, tako da je ostao nezapažen. Još prije je, loveći leptire, naučio se krećetati po Grimpenskom blatu i tako je pronašao svom psu sigurno skrovište. Namjestio mu je štenaru i čekao pogodan trenutak.
Morao je biti strpljiv jer se stari gospodin nije dao tako lako namamiti da iziđe noću iz svog zamka. Vrebao ga je nekoliko puta, ali uzalud. Za vrijeme takvih pokušaja seljaci su ga vidjeli, bolje reći, vidjeli su njegova saveznika, a to je oživljavalo i potvrđivalo legendu o psu. Nadao se da će njegovoj supruzi poći za rukom da namami starog gospodina u zamku, ali odjednom, sasvim neočekivano, ona nije pristala. Nije htjela čuti o tome da upliće sir Charlesa u neku ljubavnu igru kojom bi bio predan na milost i nemilost svom neprijatelju. Ni prijetnjama, pa čak ni udarcima nije ju uspio pridobiti za svoj plan. Zbog takva njezina držanja, Stapleton je morao privremeno odustati od svog pothvata.
Međutim, slučaj mu je pošao za rukom, i on prebrodi i tu teškoću kad mu sir Charles, koji je s njim držao prijateljske odnose, povjeri da
provede u djelo njegovu zamisao i vjenča se s nesretnom gospođom Lyons. On joj se tada predstavi kao neženja, dokopa se potpuno utjecaja i obeća joj da će se vjenčati, ako se ona razvede. Kad je saznao da sir Charles, po savjetu liječnika, namjerava napustiti Hall, požuri ostvariti plan. S jedne strane pretvarao se kao da se s tim savjetom slaže, a s druge strane morao je odmah prijeći na djelo, da mu žrtva ne izmakne. Zbog toga prisili gospođu Lyons napisati ono pismo u kojem je preklinjala starca da joj uvečer, prije odlaska u London, omogući sastanak. U posljednjem trenutku pronađe dobar izgovor kojim je spriječi da ode na taj sastanak, i tako mu se ukazala prilika na koju je dugo čekao. Iste večeri, kad se iz Coombe Tracyja odvezao kući, imao je još vremena da ode po psa, da ga namaze onom vražjom masti i da ga odvede do malih vrata gdje je znao da će starac čekati gospođu od koje je primio pismo.
Nahuškao je psa, ovaj preskoči mala vrata i poče goniti nesretnog starca koji je bježao niz aleju. Prizor je morao biti strašan. Pod gustim drvećem jedna je golema, crna životinja užarenih očiju, plamene grive i čeljusti napadala svoju žrtvu. Na kraju aleje prestrašena žrtva pade mrtva od udara kapi. Sir Charles je bio potrčao stazom, a pas je jurnuo za njim po travnjaku pokraj njega, tako da se na stazi mogao razabrati samo trag čovjeka. Ugledavši starca na zemlji, pas ga je vjerojatno samo onjušio, ali kad je ugledao da je mrtav, okrenu se i nestade, no ostavi na tlu trag svojih šapa koje je kasnije pronašao doktor Mortimer. Kad ga je gospodar pozvao, pas potrča prema njemu, a ovaj ga odvede u jazbinu koju mu je bio uredio u Grimpenskom blatu. Taj zagonetni događaj zbuni vlast, uzbudi čitav ovaj kraj, a nama posluži kao povod da ga i mi razmotrimo.
Toliko o smrti sir Charlesa Baskervillea. Uviđate li tu vražju dosjetljivost ? Bilo je sasvim nemoguće sastaviti neku ozbiljnu optužbu protiv stvarnog ubojice. Njegov jedini suučesnik nije ga mogao odati, a sasvim neobična, gotovo neshvatljiva priroda njegova plana samo je pridonijela tome da se zamisao lakše ostvari. Jedino su obje žene upletene u ovaj slučaj, gospođa Stapleton i gospođa Laura Lyons, odmah posumnjale daje starčevu smrt skrivio Stapleton. Njegova je supruga znala za njegove namjere, a znala je i za psa. Gospoda Lyons nije znala ni za jedno ni za drugo, ali zabrinula ju je činjenica što je barun umro upravo tada kad se ona s njim trebala sastati i što je ona,
po Stapletonovoj izričitoj želji, morala izostati s tog sastanka. Međutim, obje su žene bile pod jakim utjecajem Stapletonove snažne volje, pa ih se nije plašio. Prvu polovinu zadatka bilo je lako ostvariti, ali je sad trebalo prijeći na njegov drugi dio.
Stapleton nije znao da u Kanadi živi nasljednik sir Charlesa, ali uskoro sazna to od Mortimera, koji ga potanko obavijesti o dolasku sir Henryja. Najprije pomisli da mladog stranca iz Kanade već u Londonu pošalje na drugi svijet, prije nego što i stigne u Devonshire. Nije imao povjerenja u svoju suprugu otkada se ona usprotivila pomoći mu u likvidiranju starog baruna, a nije se usuđivao ni ostavljati je duže vremena samu, jer se plašio da bi se mogla osloboditi njegova utjecaja. Zato je i nju poveo u London. Stanovali su u "Mexborough" hotelu u Craven Streetu, jedno od onih hotela čije je koševe za papir, po mom nalogu, pretresao Cartwright. Kao što znate, ta su istraživanja ostala bez uspjeha. On je svoju suprugu bio zaključao u sobu, a sam je, zamaskiran lažnom bradom, pratio Mortimera do moga stana, a zatim i do željezničkog kolodvora i hotela "Northumberland".
Njegov supruga slutila je kakvim se on mislima bavi, ali ga se u isto vrijeme, zbog njegova brutalnog postupka s njom, i plašila, pa se nije usuđivala opomenuti mladog baruna kakva mu opasnost prijeti. Bojala se opomenuti mladog baruna da se čuva, jer bi, kad bi to pismo dospjelo Stapletonu u ruke morala strepiti za svoj život. Napokon joj pade na um, kao što se sjećate, neobično sredstvo: izreže iz novina riječi za svoju opomenu, pa izmijenjenim rukopisom adresira pismo. Tako mladi barun primi prvu opomenu da se čuva, jer mu prijeti velika opasnost.
Stapleton je smatrao potrebnim dočepati se bilo kojeg dijela garderobe sir Henryja : kad bi se morao poslužiti psom, time bi mogao usmjeriti psa, svojeg saveznika, na pravi trag. U tome je, njemu svojstvenom brzinom i smjelošću, brzo uspio. Netko je, bez sumnje, bio potkupljen, možda neki čistač cipela ili neka hotelska sobarica. Međutim, slučajno je ispalo da je cipela bila nova, pa mu stoga nije mogla poslužiti za tu svrhu koju joj je bio namijenio. Stoga je vrati i dobije drugu. Za mene je to bila značajna okolnost, jer me je uvjerila da imamo posla s običnim živim psom: nijedna mi druga pretpostavka nije mogla objasniti nastojanje da se pošto–pošto dođe do jedne stare
cipele. Što je neki slučaj neobičniji, briljantniji, treba ga pažljivije ispitati. Upravo ta neobičnost, koja neku okolnost čini prividno i odveć zapletenom, ako se pravilno razmotri i do kraja sagleda, može pružiti najvjerojatnije objašnjenje nečije tragične smrti.
Sutradan ujutro, nakon tog naoko beznačajnog događaja, posjetili su nas prijatelji koje je Stapleton potom slijedio u fijakeru. S obzirom na to da je imao adresu našeg stana, a imao sam na umu čitavo ponašanje, počeo sam pretpostavljati da taj baskervilski slučaj nije prvi u njegovoj zločinačkoj karijeri. Na to su me navele činjenice da su se u posljednje tri godine dogodile četiri velike provale u zapadnim krajevima, i da ni u jednom slučaju provalnik nije otkriven. Posljednja je provala bila u maju, u Folkestone Courtu. Tom je prilikom sluga, koji je bio iznenadio zamaskiranog i usamljenog provalnika, bio najhladnokrvnije ustrijeljen. Ne sumnjam da je Stapleton, koji je godinama bio opasan čovjek, spreman na sve, tako dopunjavao svoju blagajnu, koja je već bila siromašna.
Svoju nam je spretnost i drskost dokazao onoga jutra kad nam je tako uspješno pobjegao, a zatim po kočijašu poručio da se zove upravo kao i ja. Od toga trenutka znao je da sam taj slučaj preuzeo te da neće moći počiniti ubojstvo u Londonu. Vratio se zato u Dartmoor i čekao da tamo stigne mladi barun.
Molim vas samo trenutak – uzviknuh. – Vi ste, nema sumnje, točno izložili niz događaja, ali jedna je točka ostala neobjašnjena. Što je bilo s psom dok je njegov gospodar boravio u Londonu?
Ozbiljno sam se zabavio tom svakako važnom točkom i ne sumnjam da je Stapleton imao nekog povjerenika, mada ga, vjerojatno, nije toliko uputio u tajnu da bi mu tako mogao ugroziti sigurnost. U Merripits Houseu imali su Stapletonovi nekog starog slugu po imenu Antony, koji je čini se, došao s njima ovamo, a bio je i prije kod njih u službi. Taj je sluga, prema tome, mogao znati da Stapletonovi nisu brat i sestra, već supruzi. No, nestao je i nije se više nikada pojavio. Pada u oči i njegovo ime: u Engleskoj se malo ljudi zove tim imenom, a u Španjolskoj i Latinskoj Americi, Antony je često ime. On je, kao i gospođa Stapleton, vrlo dobro govorio engleski, ali sa stranim naglaskom. Toga sam starca viđao često kako ide kroz Grimpensko blato, i to stazom koju je Stapleton bio označio; vjerojatno je u
odsutnosti svog gospodara, hranio psa, premda možda nije znao čemu treba poslužiti ova životinja. Stapletonovi su se zatim vratili u Devonshire, a za njima ste, nešto kasnije, tamo došli sir Henry i vi. A evo što je bilo sa mnom.
Možda se sjećate da sam papir onog pisma koje je opominjalo mladog baruna točno pregledao, ne bi li otkrio vodeni žig. Kad sam ga približio očima, osjetio sam slab miris parfema. Bio je to miris cvijeta bijelog jasmina. Postoji 75 raznih parfema. Tko se profesionalno bavi otkrivanjem zločina, mora znati razlikovati jedan od drugog; nekoliko puta mi se dogodilo da neku, naizgled, neobjašnjivu zagonetku otkrijem zahvaljujući osjetilu mirisa. Parfem me je i ovog puta doveo na pomisao da je posrijedi dama, pa sam, sasvim prirodno, pažnju obratio bračnom paru Stapleton. Da je za zločin bio upotrijebljen pas, u to nisam ni najmanje sumnjao, još prije nego što sam napustio London, a pogodio sam i tko ga je počinio.
Moja je dužnost bila, prema tome, motriti Stapletonove. Ali, kako je bilo očito da u tome ne bih bio uspio da sam bio neprestano uz vas, jer bi se on tada jako čuvao, morao sam se kriti od vas, ali sam kradomice otišao bliže zločincu, a prije toga sam sve uvjerio da sam u Londonu. Nisam živio u oskudici kao što ste vi to možda zamišljali. Uzgred napominjem da tako beznačajne stvari pri provedbi istrage nikada ne smiju biti smetnja. Stanovao sam uglavnom u Coombe Tracyju, a onom sam se kolibom u močvari koristio samo kad je bilo prijeko potrebno da se nađem na mjestu događaja. Sa mnom je bio Cartwright, koji mi je, preodjeven u dječaka, bio od velike koristi. On me je opskrbljivao hranom i rubljem. Dok sam ja motrio na Stapletona, on je bdio nad vama, tako da sam neprestano držao sve niti u rukama.
Rekao sam vam da su mi vaši izvještaji stizali uvijek na vrijeme, jer su mi ih iz Baker Streeta upućivali odmah u Coombe Tracy. Mnogo su mi pomogli, posebno onaj u kojem ste uzgred ubacili potpuno vjerne biografije Stapletonovih. Ubrzo mi je pošlo za rukom da utvrdim identitet supruga, i napokon sam vidio na čemu sam. Slučaj se bio prilično zamrsio pogibijom odbjeglog robijaša, zbog njegovih odnosa s Barrymoreovima. Na osnovi zapažanja uspio sam napokon razmrsiti sve konce tog klupka.
U to vrijeme vi ste me bili otkrili u močvari. Tada sam već bio potpuno razjasnio čitav slučaj, ali ga nisam mogao iznijeti pred porotu, jer nisam bio prikupio sve dokaze. Čak ni Stapletonov napad na sir Henryja one noći, koji se završio pogibijom robijaša, nije nam mogao pomoći da ga optužimo za ubojstvo. Preostajalo nam je samo da ga uhvatimo na djelu, a da bismo u tome uspjeli, morali smo se poslužiti sir Henryjem kao mamcem. Trebao se pojaviti sam, bez ikoga, prividno bez zaštite. Postupili smo tako, pa nam je, po cijenu teškog živčanog sloma dragog klijenta, pošlo za rukom da rasvijetlimo taj slučaj, namjestivši klopku Stapletonu. Moram priznati da moju zamisao o izlaganju sir Henryja takvoj opasnosti treba osuditi. Međutim, nismo mogli nikako predvidjeti kakav će strašni prizor izazvati onaj čudovištan pas, a ni to da će se odjednom spustiti magla, u kojoj će pas moći nezapaženo projuriti pokraj nas. Mi smo svoj cilj postigli po cijenu nezgode za koju, na sreću, liječnik specijalist i doktor Mortimer tvrde daje samo privremena. Na tom dugom putovanju naš će se prijatelj oporaviti ne samo od živčanog potresa, nego i od ljubavne rane. On je prema toj dami osjećao duboku i istinsku ljubav, tako da je u cijeloj toj mračnoj pripovijesti njemu najteže palo to što se prevario u njoj. Ostaje mi još samo pobliže odrediti ulogu koju je u čitavoj toj stvari imala ta dama. Nema sumnje da je Stapleton nad njom imao golemu moć. Je li se ona zasnivala na ljubavi ili strahu? To ne znam. Možda i na jednom i na drugom, jer se ta dva osjećaja na isključuju. U svakom slučaju moć je postojala i djelovala. Na njegovu zapovijed, ona je pristala predstaviti sebe kao njegova sestra; samo kad ju je htio natjerati da surađuje u ubojstvu, njegova je moć naišla na granice. Pokušala je opomenuti sir Henryja, koliko je to mogla učiniti bez opasnosti za svog supruga. Opomenu nije uputila sir Henryju samo jedanput nego ju je i ponovila. Stapleton je, čini se, bio ljubomoran: kad je vidio da se mladi barun udvara njegovoj supruzi, u njemu je izbila sva divlja strast, mada mu je i ljubav sir Henryja dobro došla pri izvedbi njegova ubilačkog plana. Kad je kasnije pristao na njihovo prijateljstvo, znao je sigurno da će sir Henry dolaziti često u posjet Merripits Houseu, pa će on tako, prije ili kasnije, moći počiniti zločin koji je bio zamislio.
Od tog dana njegova se supruga odjednom izjasnila protiv njega. Čula je nešto o smrti odbjeglog robijaša, a znala je i da je istog dana,
kad je sir Henry bio pozvan na večeru, pas doveden u sporednu zgradu u Merripits Houseu. Otvoreno je predbacila suprugu da priprema zločin. Došlo je do žučne rasprave, i Stapleton joj je, u gnjevu, odao da ima ljubavnicu. Njezina se vjerna ljubav tada u isti čas pretvorila u mržnju, i on je uvidio da će ga izdati. Zato ju je vezao i zatvorio joj usta da ne bi opomenula mladog baruna. On se zacijelo nadao da će mu se ona vratiti i ponovo ga zavoljeti kad okolina bude pripisala obiteljskom prokletstvu i život mladog baruna. Nije sumnjao u to da će se pomiriti sa svršenom stvari, pa neće odati strašnu tajnu. Tu se, po mom mišljenju, sudeći po svemu, prevario u računu. Njemu ne bi bilo spasa, čak da se mi i nismo umiješali. Žena u čijim žilama teče španjolska krv ne oprašta tako lako strašno poniženje. I to bi uglavnom bilo sve što vam mogu reći o tom slučaju.
Ništa vam drugo, dragi moj Watsone, ne bih znao o tom zločinu reći, a to sam vam izložio naći ćete u mojim bilješkama. Ne znam da li je još nešto, donekle važno, ostalo neobjašnjeno.
Ali, Stapleton se nije mogao nadati da će mladi, snažni sir Henry umrijeti od straha kad ugleda psa, kao što se dogodilo sa starim barunom koji je bio srčani bolesnik – rekoh Holmesu.
Ne, nije. Ali, pas je bio krvožedan i izgladio. Izgled divlje životinje vatrenih čeljusti morao je mladom barunu oduzeti snagu volje – odgovori mi Holmes.
Još nešto – nastavih – ako je Stapleton htio da se dokopa nasljedstva, zar se nije plašio da će izazvati sumnju time što on, nasljednik, godinama živi pod tuđim imenom ovdje u neposrednoj blizini svog imanja? Zar nije mogao pomisliti da će to pobuditi sumnju, pa će vlastima dati povoda da povedu istragu?
To vam zaista ne mogu objasniti. Područje mojega djelovanja proteže se samo na prošlost i sadašnjost. Zato vam na pitanje što bi netko mogao učiniti u budućnosti ne mogu odgovoriti. Gospođa Stapleton, koju sam, razumije se, pitao i o tome, rekla mi je da se njezin suprug u razgovoru nekoliko puta dotakao i tog pitanja. Postojale su tri mogućnosti: mogao je zatražiti nasljedstvo iz Južne Amerike i svoj identitet dokazati kod nekog britanskog konzula, pa bi tako došao do posjeda, a da se i ne pojavi u Engleskoj; za ono kratko vrijeme koje bi
mu bilo potrebno da obavi u Londonu formalnosti, mogao se vješto prerušiti; mogao je napokon dokumente i papire predati nekom suučesniku koji bi primio nasljedstvo, a njemu kasnije predati veći dio prihoda.
Po svemu što smo vidjeli, možemo zaključiti da bi se već bio snašao u svim tim teškoćama. A sad, dragi moj Watsone, nakon toliko tjedana napornog rada usmjerimo jednu večer naše misli i na nešto ugodnije. Imam ložu za "Leš Hugvenots". Večeras pjeva De Reszkes. Smijem li vas zamoliti da budete moj gost? Prije predstave navratit ćemo na malu večeru u restoran "Marcini".