Alex Haley

... gorka priča američkih crnih robova

IRIB -Historija crne rase u SAD-u je bolna pripovijest, puna tegobe, uspona i padova.

Korijen svakog crnca koji živi u Americi uglavnom se veže za afrički kontinent. Pretci ovih ljudi su prije mnogo godina dovedeni na američko tlo, prisiljeni na ropstvo i najgore životne uslove. Bez ikakvog razloga, samo zbog boje kože, oni su prisiljeni na ropstvo te su proživljavali najgore torture. Iz tog vremena je izrastao njihov neostvari san, posjedovanje mirnog i srećnog života...

Aleks Hejli je veliki pisac, koji je u okviru svog romana sačinio biografiju patnje davnih „crnih robova“. Njegov roman ''Korijeni'' je nedavno spominjao i lider ajetullah Hamenei, te je čitanje ovog romana nazvao dobrim načinom za spoznaju američkog kolonijalizma. U nastavku vam donosimo neke zanimljive i tužne djelove ove knjige...

Iako je trenutno predsjednik SAD-a crnac, on ipak predstavlja manjinu američkih takozvanih „afro-amerikanaca“ koji su nekako uspjeli da uđu u viši sloj američkog društva. Robovlasništvo u ovoj zemlji je počelo od 1691. a crni robovi su u 17. i 18. stoljeću dovođeni u Ameriku. Robovi su, radeći na farmama duhana, riže, pšenice isl. odigrali veliku ulogu u napredku američke ekonomije. Oni su obično radili najteže poslove i najmanje zarađivali. Čak su i crne trudnice bile primorane na rad. One su imale pravo samo 3-4 mjeseca dojiti svoju djecu. Zato je pola rođene djece među robovima preminulo. Amerika koju danas poznajemo, samoprozvani borac za ljudska prava, utemeljena je na ovakvim osnovama. Sva ekonomija današnjih Sjedinjenih Američkih Država i svi aspekti vlasti su sagrađeni na leđima robova, koje danas niko ne spominje. Njihovi potomci i danas dan pate od rasizma.

Aleks Hejli, i sam čovjek crne rase, u knjizi ''Korijeni'' slikovito i jako vješto opisuje život robova, na način da se osoba koja čita knjigu jednostavno nađe u tom tužnom svijetu. Ova knjiga počinje od piščevog predka po imenu „Kunta Kinte“, čovjeka kojeg u 18. stoljeću kao roba dovode iz rodne Gambije u SAD.

Radnja knjige započinje u selu po imenu Žufure u Gambiji. Gambija je plodna država na zapadu Afrike, čija se ekonomija zasniva na poljoprivredi, ribarstvu i turizmu. Knjiga počinje sa rođenjem Kunta Kinte i ceremonijom njegovog imenovanja.  U toj ceremonij, Hejli na vrhunski način opisuje plemensku kulturu svog naroda američkom čitatelju. Kunteov otac je bio musliman, koji poštuje visoke islamske vrijednosti tokom  ceremonije davanja imena djetetu.

Kunta odrasta u prekrasnom afričkom okruženju. Otac mu daje potpunu slobodu, dok je mati stroga u vaspitanju. Otac je vjernik i posebnu pažnju obraća na mjesto svoje molitve. Kuntu vaspitaju da bude kulturan i iskren, da ne laže i da odrasle poštuje. Kunta Kinte jednog proljetnog dana, kada je išao da bratu nabavi drva za bubanj, biva zarobljen od strane bjelaca, i tu prestaje njegov bezbrižan život iz mladosti. Nakon teškog maltretiranja i batinanja, Kunta se nađe na brodu koji plovi ka zemlji „Jenkija“. Od silnih modrica na tjelu više su ga boljeli lanci na njegovim rukama i nogama. On cijelim putem razmišlja jedino o tome zašto su bijelci tako okrutni? Zaključuje kako bijelci „nemaju boga“ jer ništa ne poštuju, ček ni dostojanstvo crne žene!

U knjizi se nalaze bolne slike iz broda koji prevozi robove u Ameriku. Kada stigne, Kunta biva prodan nekom gazdi, od kojeg je četiri puta neuspješno bježao.

„Zakon kaže - ako crnac bjelca pogleda u oči, 10 puta mora biti bičovan. Njihov zakon govori - ako se bjelac zakune da crnac laže, imaju pravo da mu odsjeku uho. Ako bijeli kaže da je crnac dvaput slagao, režu dva uha. Zakon kaže - ako ubiješ bjelca, ideš na vješanje, no ako ubiješ drugog crnca slijedi ti bičovanje. Crnci zakonski nemaju pravo na čitanje i pisanje, nezakonito je crncu dati knjigu...“

Ovu su riječi jednog crnca Kunta Kinti kada je po četvrti put pokušao pobjeći. Nakon posljednjeg bijega, Kunteovu desnu nogu su odrezali, da mu to ne pada više na pamet. Crnce su tjerali da pojedu svoje odrezane uši a ruke su im klinovima prikivali za zid.

Ranije su u filmovima crnce predstavljali kao ljudoždere, no Aleks Hejli u svojoj knjizi crnom čovjeku daje dostojanstvo i odanost, opisuje ga kao osobu koja je učila Kur'an i hadise. Sve su to poznate islamske vrijednosti. Zapadnjaci i bjelci su većinom propagirali da crnci potiču iz nekulturnih i beduinskih plemena, koja su uvijek željela da žive kao bjelci. Hejli je u svojoj knjizi pažljivo demantovao nebuloze da su afrička plemena divlja i nekulturna. Čitanjem ove knjige shvatamo kako prijašnji crnci nisu čak voljeli ni miris bjelaca!

knjiga prva


1.POGLAVLJE



U rano proljeće 1750. godine, u selu Juffureu, udaljenom četiri dana putovanja uzvodno od obala Gambije u Zapadnoj Africi, rodilo se muško dijete Omoru i Binti Kinte. Silovito se probijajući iz snažnog, mladog Bintina tijela, dječak je bio isto tako crn kao ona, prljav i klizav od njene krvi i silno se derao. Dvije izborane babice, stara Nyo Boto i djetetova baka Yaisa, radosno su se smijale kad vidješe da se rodio dječak.

Po drevnim predanjima, prvorođeni dječak predskazivao je posebne milosti Alaha,ne samo roditeljima dječaka nego i obiteljima njihovih roditelja,a k tome treba dodati još i ponosno saznanje da će rođenjem dječaka porasti ugled imenu Kinte, te da se neće ugasiti.

Bilo je to sat prije prvog glasanja pijetla, i uz brbljave glasove Nyo Boto i bake Yaise, prvi zvuk koji je dijete čulo, bilo je prigušeno, ritmičko bomp-a-bomp-a-bomp drvenih tučaka kojima su ostale žene u selu mrvile zrna kuskusa u stupama, pripravljajući tradicionalni zajutrak od kaše skuhane u zemljanom loncu iznad vatre ograđene sa tri kamena.

Uski,plavičasti stupovi dima izvijali su se prema nebu, oštrog i ugodnog mirisa, iznad malog, prašnjavog zaseoka okruglih nastambi od blata, kad je Kajali Demba,seoski alima, otpočeo svoje nosno zapijevanje, pozivajući mušku čeljad na prvu od pet svakodnevnih molitava koje se odvajkada upućuju Alahu, sve otkako se bilo tko živ mogao sjetiti. Žurno se podižući sa svojih ležajeva od bambusove trske i štavljenih koža, i navlačeći grube pamučne halje, muškarci sela Juffure žustro su koračali prema mjestu određenom za molitvu, gdje je alimamo predvodio službu: ‘’Alahu ekber! Lailahe illallah!’’

Nakon molitve, dok su se muškarci vraćali u svoje nastambe na zajutrak, Omoro je dotrčao među njih,sjajući od radosti i uzbuđenja, i obavijestio ih o svom prvorođenom sinu.Čestitajući mu, svi su muškarci ponavljali riječi o znamenju budućeg blagostanja.

Svaki je muškarac, vrativši se u kolibu, primio od svoje žene zdjelu kaše. Odlazeći zatim u svoje kuhinje u stražnjem dijelu kolibe, žene su prvo hranile djecu, a zatim bi konačno i same doručkovale. Kad su završili s jelom, muževi su uzimali kratke motike zakrivljenih držalja, na kojima je seoski kovač obložio drvena sječiva metalom, i odlazili na cjelodnevni rad u polju, gdje je trebalo pripremiti zemlju za uzgoj kikirikija i kuskusa i pamuka, što je bio posao muškaraca kao što je uzgajanje riže bilo posao žena u toj vreloj, raskošno plodnoj savani Gambije.

Prema pradavnom običaju,slijedećih sedam dana za Omora će postojati jedan jedini zadatak s kojim će se morati ozbiljno pozabaviti,izabiranje imena za svog prvorođenog sina. Mora odabrati ime u kojem će biti sadržana povijest i obećanje, jer su ljudi njegova plemena, Mandinge,vjerovali da se u djetetu razvija sedam osobina one osobe ili stvari po kojoj je nazvano.

U tom tjednu razmišljanja, Omoro je u svoje i u Bintino ime posjetio svako domaćinstvo u Juffureu i svaku je obitelj pozvao na ceremoniju imenovanja novorođenog djeteta koja će se, prema tradiciji, održati na osmi dan njegova života.Tog će dana, poput svog oca i oca njegova oca, taj novi sin postati članom plemena.

Kad je osvanuo osmi dan, seljani su se,već u rano jutro okupili ispred kolibe Omora i Binte.Žene iz obje obitelji donijele su na glavama trbušaste posude s obrednim kiselim mlijekom,te slatkim munko

kolačima od smrvljene riže i meda. Karamo Silla, seoski jaliba, bio je tu sa svojim tang tang bubnjevima,tu je i alim,i arafang Brima Cesay,koji će jednog dana biti dječakov učitelj, tu su i dva Omorova brata,Janneh i Saloum,koji su pošli na daleki put kako bi prisustvovali ceremoniji čim je doprla do njih govorom bubnjeva prenošena vijest o rođenju njihovog nećaka.

Dok je Binta ponosno držala novorođeno dijete, obrijali su mališanu mali komadić prvom kosom pokrivene lubanje,kako se to odvajkada uobičajilo da se učini na taj dan,a sve su se žene glasnim uzvicima divile ljepoti djeteta. Zatim su se svi utišali kad je jaliba počeo udarati u bubnjeve.

Alim je izgovorio molitvu nad posudama s kiselim mlijekom i munko-kolačima, a dok je alim molio, svatko je od prisutnih gostiju desnom rukom dotaknuo rub posude, izražavajući tako poštovanje prema hrani. Zatim se alim okrenuo da se pomoli iznad novorođenog djeteta i zaklinjao je Alaha neka mu podari dug život,uspjeh u njegovim nastojanjima da uveća ugled i ponos, te daruje mnogo djece svojoj obitelji, selu i plemenu,i na kraju, neka mu podari snagu i hrabrost kako bi zavrijedio i osvjetlao ime koje će sada primiti.

Zatim je Omoro istupio pred okupljene stanovnike Juffurea. Približivši se svojoj ženi, podignuo je novorođenče, i dok su svi gledali u njega, on tri puta šapne u uho svoga sina ime koje je za njega izabrao.To je bilo prvi put što je to ime izgovoreno kao ime tog djeteta,jer Omorovo je pleme vjerovalo kako svako ljudsko biće ima pravo da prvo sazna tko je.

Ponovo se oglasio tang tang, Omoro je sada šapnuo ime djeteta na uho Binti i ona se ponosno i zadovoljno osmjehnula. Zatim je Omoro šapnuo ime arafangu koji na to istupi pred seljane.

‘’Prvo dijete Omora i Binte zvat će se Kunta!’’ uzviknuo je Brima Cesay.

Kao što su znali svi prisutni gosti,bilo je to drugo ime djetetova pokojnog djeda, Kairabe Kunte Kinta, koji Je u Gambiju došao iz svoje rodne Mauritanije, te je ovdje narod Juffurea spasio smrti od gladi, oženio se bakom Yaison i zatim časno, sve do svoje smrti, služio Juffureu kao seoski sveti čovjek.

Jedno po jedno, arafang je izgovarao imena mauritanskih predaka o kojima je dječakov djed, stari Kairaba Kunta Kinte, često pričao. Imena su bila slavna i brojna, i sezala su u prošlost više od dvije stotine kiša.Potom je jaliba opet počeo udarati u tang tang, a sav je okupljeni narod izvikivao usklike divljenja i poštovanja prema tako uglednom rodu.

Vani, ispod mjeseca i zvijezda, sam sa svojim sinom te osme noći, Omoro je obavio posljednji čin ceremonije imenovanja djeteta. Noseći malog Kuntu na svojim snažnim rukama, Omoro je otišao do ruba naselja, podigao dijete licem prema nebu i tiho rekao: ‘’Fend kiling dorong leh zvarrata ka iteh tee.’’

( Gledaj i zapamti, jedino je ovo veće od tebe. )

2. POGLAVLJE



Bilo je vrijeme sjetve i uskoro su trebale pasti prve kiše. Na svim su njivama muževi Juffurea slagali visoke plastove suhe trave i palili ih kako bi lagani povjetarac raznio pepeo i oplodio tlo. A žene su na poljima riže već sadile zelene mladice u žitko blato.

Dok se Binta oporavljala od poroda, njezino je polje riže obrađivala baka Yaisa, ali sada je Binta bila spremna ponovo preuzeti na sebe svoje dužnosti. S Kuntom u pamučnom povezu na leđima,Binta je pošla s ostalim ženama,neke su od njih, kao i njezina prijateljica Jankay Touray, nosile svoju novorođenu djecu,a uz njih i zavežljaj koji je svaka od njih nosila na glavi,do izdubljenih kanua na obali seoskog bolonga, jednog od mnogih krivudavih kanala u koje se razlijevala rijeka Gambija, poznatog pod imenom kamby-bolongo. Kanui su hitro poletjeli niz bolong, u svakome po pet do šest žena koje su snažno upirale o svoja kratka, široka vesla,i svaki put kad bi se nagnule naprijed, zabadajući veslo u vodu i upirući se o nj,Binta bi osjetila toplu i meku težinu Kunte na svojim leđima.

Zrak je bio težak od jakog, oporog mirisa mangrove i opojnih mirisa ostalih biljaka i stabala kojima su bile gusto obrasle obje obale bolonga. Uznemirene prolaskom kanua, brojne obitelji babuna, probuđene od sna, počele su kreštati, skačući naokolo i tresući resama palmovih grana. Divlje svinje su roktale i groktale, hitajući u zaklon visoke trave i grmlja. Prekrivajući blatne obale, na tisuće je pelikana, čaplji, roda, galebova, gnjuraca i kljunaša prekidalo doručak i uzbuđeno promatralo prolazak kanua.Neke od manjih ptica podigle su se u zrak,grlice, guske, gnjurci, vodomari,kružeći i oštro kričeći,sve dok se uljezi nisu udaljili.

Dok su kanui rezali namreškanu, uzbibanu površinu bolonga, jata bjelica iskakala su složno iz vode, izvodeći svoj srebrnasti ples, i uz pljusak bi ponovo nestajale u vodi. Za bjelicama su jurile velike, proždrljive ribe, ponekad s toliko pohlepe da bi, zaletjevši se, pljesnule ravno u kanu, a žene bi ih onda zatukle i spremile u stranu za slasnu večeru. Međutim, ovog su jutra bjelice neometano plivale oko njih.

Vijugavi bolong odveo je žene u kanuima iza okuke u drugu, širu pritoku, i kad su se tamo pojavile, zrak se ispuni lepetom bezbrojnih krila, a golemi, živi sag ptica koje su ovamo dolazile s mora, blistajući svim bojama duge, podiže se i ispuni nebo. Površina vode, zamračena olujnim ptičjim oblakom i izbrazdana udarcima njihovih krila, išarala se otpalim perjem dok su žene nastavile veslati Kako su se približavale močvarnim plićacima na kojima su generacijama žene Juffurea gajile ržu, kanui su počeli prolaziti kroz ustreptale oblake komaraca, a zatim su se jedan za drugim nosom zabili u prilaze napravljene od guste, čvrsto ugažene trave. Trava je služila kao međa i označivala je kojoj ženi pripada koje od polja gdje su smaragdno zeleni izdanci mlade riže već nadvisili površinu vode za čitavu širinu dlana.

Kako je o veličini polja svake pojedine žene odlučivao svake godine nanovo savjet starješina Juffurea, a određivala se prema broju usta koje je žena morala nahraniti rižom,Bintino je polje još uvijek bilo malo.Ćudljivo održavajući ravnotežu pri izlasku iz kanua zbog djeteta na leđima, Binta napravi nekoliko koraka,a onda se naglo zaustavi,gledajući iznenađena i sretna majušnu sojenicu od bambusa, natkrivenu strehom od palmova lišća.

Dok je ona rađala, Omoro je došao ovamo i sagradio taj zaklon za njihovog sina. Karakteristično za muškarce, ništa joj o tome nije rekao.

Kad je podojila dijete i napravila mu gnijezdo u zaklonu,Binta se presvukla u radnu odjeću koju je donijela sa sobom u zavežljaju i, gazeći teško kroz blato i vodu, izašla je u polje. Saginjući se gotovo do zemlje, s nogama u vodi, izvlačila je zajedno s korijenjem iznikle mladice korova koji bi, ako ga ne bi počupala, brzo prerastao i ugušio rižu.A svaki put kad bi Kunta zaplakao, Binta bi izašla iz polja i odlazila da ga nahrani u hladu njegove sjenice.

Tako se mali Kunta svakodnevno sunčao na suncu i uživao u nježnosti svoje majke.U svojoj kolibi u selu, Binta bi svake večeri,nakon što bi pripremila i odnijela večeru Omoru,mekšala kožu svog djeteta mažući ga od glave do pete maslacem od sjemena si drveta, a zatim bi ga,rijetko bi kada to propustila ponosno pronijela kroz selo do kolibe bake Yaise, gdje bi dijete dočekalo još više poljubaca i coktavih usklika divljenja.Zatim bi ga obje natjerale da glasno protestira,rasplakavši ga upornim stiskanjem njegove glavice, nosa, ušiju i usnica kako bi ih pravilno oblikovale.

A katkada bi Omoro oduzeo svog sina ženama i ponio bi dobro umotani zavežljaj u svoju kolibu, muževi su oduvijek stanovali odvojeno od žena, gdje bi djetetovim očima i prstima dopustio da istražuju razne privlačne stvari kao što je na primjer bila, saphie-amajlija iznad uzglavlja Omorovog kreveta, postavljena tamo da odagna zle duhove.Kuntinu znatiželju privlačilo je sve što je bilo šareno,posebno lovačka torba njegovog oca, izrađena od kože i tada već gotovo posve prekrivena kami školjkama,po jedna za svaku životinju koju je Omoro osobno donio u selo za hranu.I Kunta bi zadovoljno gukao pred dugačkim, svinutim lukom i trepetom strijela u tobolcu, obješenom blizu njega. Omoro se osmjehnuo kad se sićušna ručica ispružila i uhvatila tamno,vitko kopije čiji je držak bio uglancan silnom uporabom.Dopuštao je Kunti dirati svaku stvar u kolibi osim molitvenog ćilima koji je vlasniku svetinja. I tako, kad bi bili sami u očevoj kolibi, Omoro bi Kunti pričao o sjajnim i smjelim djelima koja će njegov sin činiti kad odraste.

Konačno bi odnio Kuntu natrag u Bintinu kolibu kad bi došlo vrijeme da ga majka ponovo podoji. Bilo gdje se nalazio, Kunta je uglavnom bio zadovoljan i uvijek bi brzo zaspao, bilo da ga je Binta ljuljala u krilu ili se naginjala nad njega dok bi ležao kraj nje u njezinom krevetu, tiho mu pjevušeći neku uspavanku poput ove: Moje nasmiješeno dijete, Nazvano imenom svog plemenitog pretka.

Jednoga dana ćeš postati velikim lovcem ili ratnikom, koji će svom ocu biti na ponos.

Ali ja, ja ću te se uvijek sjećati ovakvog.

Ma koliko da je Binta voljela svoje dijete i muža, ipak je osjećala i vrlo određen strah, jer muslimanski su muževi često izabirali i uzimali drugu ženu upravo u razdoblju kad bi prve žene dojile. Omoro zasad još nije doveo drugu ženu, a kako Binta nije željela da on zapadne u iskušenje, smatrala je da mali Kunta mora što prije prohodati, jer s time prestaje razdoblje dojenja.

Tako je Binta spremno pomagala Kunti kad je, negdje oko trinaestog uštapa, pokušao napraviti prve nesigurne korake. I nedugo zatim, već je uspio teturati naokolo bez pomoći njene ruke. Binti je zbog toga laknulo upravo toliko koliko je to Omora ispunilo ponosom, a kad je Kunta zaplakao tražeći da ga nahrani, Binta je sinu umjesto dojke dala nekoliko čvrstih udaraca po maloj stražnjici i pružila mu tikvicu sa kravljim mlijekom.

3. POGLAVLJE



Prošle su tri kiše, a bilo je ono mršavo razdoblje kada je selo već gotovo sasvim iscrpilo zalihe žita,i ostale sušene hrane od posljednje žetve.Muškarci su odlazili u lov, ali su se vraćali samo sa nekoliko malih antilopa i gazela i nešto onih nezgrapnih ptica što žive u grmlju,jer u tom razdoblju užareno je sunce već do mulja isušilo tolika pojilišta u savani da se sva veća i bolja divljač povukla duboko u šumu,upravo u vrijeme kad su ljudi iz Juffurea trebali svu svoju snagu za obavljanje poslova oko sjetve.Žene su već morale u svakodnevni obrok kuskusa i riže dodavati neukusne sjemenke bambusa i suho lišće baobaba, neugodnog okusa. Dani gladovanja počeli su tako rano da je selo moralo žrtvovati pet koza i dva vola više nego zadnji put, potkrepljujući tim žrtvama molitve koje su upućivali Alahu neka poštedi selo smrti od gladi.

Konačno se užareno nebo naoblačilo,laki se povjetarac pretvorio u oštar vjetar i iznenada, kao i uvijek, počele su kišice, slijevale su se tople i blage dok su seljaci kopali omekšalu zemlju u duge, ravne redove, pripremajući je za sjeme. Znali su da sjetva mora biti završena prije nego počnu velike kiše.

Slijedećih nekoliko dana, ujutro nakon doručka, umjesto da svojim kanuima odlaze na rižina polja, žene su oblačile tradicionalnu odjeću plodnosti, napravljenu od širokog zelenog lišća koje je simboliziralo zelenilo mladog žita, i odlazile su na prekopane njive svojih muževa. Još prije nego bi se pojavile, čuli su se njihovi glasovi kako se dižu i spuštaju u monotonoj melodiji drevne molitve njihovih predaka neka kuskus i kikiriki i druge sjemenke koje su nosile u zemljanim posudama na glavama, puste snažno korijenje i neka rastu.

Koračajući jedna iza druge složno, u ritmu, bose,žene bi tri puta otpjevale molitvu i obišle oko svake njive.Zatim su se razdvojile i svaka je pošla za jednim od ratara, a oni su hodali niz pripremljene brazde i svakih nekoliko centimetara bi nožnim palcem napravili rupu u zemlji. U svaku takvu rupu žena bi zatim spustila sjemenku, pokrila je palcem i otišla do slijedeće rupe. Žene su radile više od muškaraca, jer osim što su morale pomagati muževima, obrađivale su i rižina polja i povrtnjake koji su se nalazili u blizini kuhinja.

Dok je Binta sadila luk,jam-krumpir,tikve,manioku i kisele rajčice,mali je Kunta provodio dane u igri pod budnim nadzorom nekoliko baka, koje su se brinule za svu djecu iz sela što su pripadala u prvi kafo,a on je uključivao svu djecu mlađu od pet kiša.

I dječaci i djevojčice trčali su naokolo goli kao mlade životinje,neki od njih tek su bili počeli izgovarati prve riječi. Sva su djeca, kao i Kunta, brzo rasla, smijući se i skvičeći dok su se lovila oko divovskog debla seoskog baobaba, igrala se skrivača ili natjeravala pse i kokoši da se razbježe u uskomešaloj gužvi dlake i perja.

Međutim, sva bi se djeca,čak i ona najmanja, poput Kunte ,vrlo brzo umirila i požurila zauzeti mjesto kad bi jedna od baka obećala ispričati priču. Iako još nije mogao razumjeti mnoge riječi,Kunta bi široko rastvorivši oči gledao starice koje su svoje priče popraćale tako vjernim pokretima i šumovima da se djeci pričinjalo kako se sve to doista tu pred njima i događa.

Iako je bio još sasvim mali, Kunta bi već prepoznao neke priče koje mu je već ranije ispričala njegova baka Yaisa kad bi je otišao posjetiti u njezinoj kolibi. Međutim, baš kao i svi njegovi drugovi iz

prvog kafa, i Kunta je smatrao da je od svih baka najbolja pripovjedačica omiljena, tajanstvena i čudna starica Nyo Boto.

Ćelave lubanje, duboko izborana lica, crna kao dno kuhinjskog lonca, s vječitim prutićem korijena limun trave koji je stalno žvakala i koji joj je, poput ticala kakvog insekta, stršao između ono nekoliko preostalih zuba,a koji su bili jarke narančaste boje od bezbrojnih kola oraha što je sisala,stara bi se Nyo Boto, uz mnogo stenjanja, smjestila na svoju nisku klupicu. Iako je uvijek gunđala, djeca su znala da ih voli kao da su joj rođena, a ona je uostalom uvijek tvrdila da su oni svi njezina djeca.

Okružena mališanima, progunđala bi: ‘’Hoćete li da vam ispričam priču..?’’

‘’Hoćemo!’’sva bi djeca povikala u jedan glas,nestrpljivo se gurkajući u napetom iščekivanju.

Zatim bi starica počela priču onako kako su svi pripovjedači Mandingo-plemena uvijek počinjali pričati: ‘’U neko vrijeme, u nekom selu,živjela je neka osoba…’’

To je bio mali dječak, rekla im je, otprilike njihovih kiša, i taj je dječak jednoga dana otišao na obalu rijeke i tamo našao krokodila uhvaćenog u mrežu.

‘’Pomozi mi!’’ zazvao ga je krokodil.

‘’Pojest ćeš me!’’ viknuo je dječak.

‘’Neću! Dođi ovamo!’’ rekao je krokodil.

Na to je dječak prišao krokodilu i istog su ga trena ščepali njegovi zubi nanizani u dugačkim raljama.

‘’Zar zlom uzvraćaš moju dobrotu?’’ vikao je dječak.

‘’Naravno’’, odgovori mu krokodil ne otvarajući ralje.

‘’Tako ti je u životu.’’

Dječak to nikako nije htio vjerovati i krokodil onda pristane da još sačeka i ne proguta dječaka dok o tome ne čuju mišljenje prva tri svjedoka koji će onuda proći. Prvi je naišao neki stari magarac.

Kad ga je dječak upitao što on o tome misli, magarac je odgovorio: ‘’Sad kad sam ostario i više ne mogu raditi, gospodar me je otjerao u divljinu da me požderu leopardi!’’

‘’Vidiš?’’ reče krokodil.Slijedeći je tuda prošao stari konj koji im je rekao isto što i magarac.

‘’Vidiš?’’ reče krokodil. Zatim je naišao debeljuškasti zec koji reče: ‘’Dakle, ne mogu dati dobar odgovor dok ne vidim kako se sve to odigravalo od početka’’.

Gunđajući, krokodil rastvori ralje da bi mu ispričao kako je bilo,a dječak iskoči i otrči dalje od obale rijeke, gdje je bio siguran.

‘’Da li ti voliš meso krokodila?« upita ga zec. Dječak potvrdno odgovori.

‘’A tvoji roditelji?’’ Dječak opet potvrdi.

‘’Pa eto ti krokodila koji samo čeka da ga strpaš u lonac.’’

Dječak otrči i vrati se s muškarcima iz svoga sela koji mu pomognu ubiti krokodila. Ali, zajedno s ljudima iz sela je došao i jedan zvuolo-pas koji je, dok su oni ubijali krokodila, gonio, uhvatio i zaklao onog zeca.

‘’I tako je krokodil ipak bio u pravu,’’reče Nyo Boto.

‘’Doista je u životu tako da se dobro često plaća zlom. Eto, to sam vam htjela ispričati kao priču. ‘’

‘’Budi blagoslovljena, dao ti bog snage i obilja! ‘’uzvratila su djeca zahvalno.

Zatim su druge bake došle među djecu sa zdjelama punim svježe prženih kukaca i skakavaca.U nekom drugom razdoblju,to bi bilo samo ukusno predjelo, međutim sada, prije velikih kiša, kad je razdoblje gladovanja već bilo počelo,prženi insekti morat će djeci zamijeniti podnevni obrok, jer je u ostavama većine obitelji preostalo još samo nekoliko pregršti kuskusa i riže.

4. POGLAVLJE



Sad su već gotovo svako jutro padali kratki, svježi pljuskovi, a između dva pljuska Kunta i njegovi vršnjaci uzbuđeno bi se razletjeli po selu.

‘’Moja je! Moja!’’ vikali su kad bi vidjeli lijepu dugu koja se u luku spuštala do zemlje i uvijek se pričinjala nekako blizu.

Međutim, kiše su donijele i oblake letećih insekata čiji bi žestoki ubodi i ugrizi brzo potjerali djecu nazad u kolibe.Zatim su, iznenada, kasno jedne noći, počele velike kiše i ljudi su se skutrili u svojim hladnim kolibama, slušajući vodu kako udara o krovove od palmova lišća, promatrajući bljeskanje munja i smirujući djecu kad bi kroz noć zatutnjali gromovi. Između dva proloma oblaka čuo bi se samo lavež šakala, zavijanje hijena i kreket žaba.

Kiše su se vratile slijedeće noći, i slijedeće, i opet slijedeće,uvijek su padale samo noću ,poplavivši nizinu uz rijeku, pretvarajući njihove njive u močvare, a selo u blatno jezero.

Ipak, svakog jutra prije doručka, svi bi se muškarci probijali kroz blato do male džamije Juffurea i zaklinjali Alaha neka pošalje još više kiše, jer njihov je život ovisio o tome hoće li voda dovoljno natopiti tlo prije nego pripekne sunce i sažeže svaku biljku čiji korijen ne uspije naći dovoljno vode da preživi.

U vlažnoj dječjoj kolibi, slabo osvijetljenoj i loše zagrijanoj vatrom od suhih grančica i komada osušene kravlje balege, naloženoj u plitkoj rupi iskopanoj u zemljanom podu kolibe, stara Nyo Boto pričala je Kunti i drugoj djeci o onoj strašnoj godini kada, kako se sjećala, nije palo dovoljno velikih kiša. Bez obzira na to koliko nešto bilo strašno, Nyo Boto bi se uvijek sjetila nekog vremena kad je bilo još gore.

Nakon dva dana velike kiše,pričala im je, došle su sunčeve jare. Unatoč upornih molitvi Alahu, plesanju tradicionalnog plesa kiše i svakodnevne žrtve od dvije koze i jednog vola,ipak se sve što je iz zemlje raslo počelo sušiti i umirati.Čak su presušile i lokve u šumama, pričala je Nyo Boto, i prvo su šumske ptice, a zatim i druge šumske životinje, bolesne od žeđi, počele dolaziti na seoski bunar. U kristalno prozirnom nebu svake bi noći sjale tisuće zvijezda, puhali su hladni vjetrovi i sve je više i više ljudi obolijevalo.

Očito, Juffure je bilo u vlasti zlih duhova. Oni koji su još bili sposobni za to,nastavili su s molitvama i plesovima,i konačno su žrtvovani i posljednja koza i posljednji vol.

Činilo se da je Alah Juffureu okrenuo leđa. Neki,stari, slabi i bolesni, počeli su umirati.Drugi su odlazili iz Juffurea i obilazili druga sela, nadajući se da će ih netko tko ima hrane primiti kao robove, samo da nečim napune želuce, a oni koji su ostali u selu obeshrabreno su ležali u kolibama.

Tada je, reče Nyo Boto, Alah usmjerio korake marabuta Kairabe Kunte Kinta prema izgladnjelom, umirućem selu Juffureu.Vidjevši patnje naroda Juffurea, on je kleknuo i molio se Alahu,gotovo bez imalo sna i krijepeći se tek povremeno s nekoliko srkuta vode ,punih pet dana. Uveče petog dana velika se kiša spustila poput potopa i spasila Juffure.

Kad je Nyo Boto završila priču,druga su djeca s novim poštovanjem gledala Kuntu koji je nosio ime

svog uglednog djeda, muža bake Yaise. Još i prije nego što je čuo tu priču, Kunta je zamijetio na koji se način roditelji druge djece obraćaju Yaisi, i osjetio da je Yaisa značajna osoba, baš kao što je to zacijelo bila i Nyo Boto.

Velike su kiše nastavile padati svake noći,sve dok Kunta i druga djeca nisu primijetila kako odrasli,prolazeći selom teško izvlače noge iz blata, upadajući do članaka, pa čak i do koljena u mulj, a ponekad su se čak služili kanuima kako bi se prebacili od mjesta do mjesta.

Čuo je Bintu kad je Omoru pričala kako su rižina polja poplavljena nabujalim vodama bolonga. Drhćući od hladnoće, gladni, očevi su gotovo svaki dan žrtvovali Alahu dragocjene koze i volove,krpali oštećene krovove, učvršćivali omekšale zidove koliba i molili Boga da im njihove zalihe riže i kuskusa potraju do slijedeće žetve.

Međutim, Kunta i njegovi prijatelji, budući da su još bili samo mala djeca, nisu grčevitoj gladi u svojim želucima obraćali toliko pozornosti koliko igrama u blatu,međusobnom rvanju i klizanju na golim stražnjicama u skliskom mulju. Ipak,zaželjevši se ponovno sunca,djeca bi mahala ručicama prema olovnosivom nebu i uzvikivala,onako kako su to vidjeli da čine njihovi roditelji: ‘’Sini, sunce, ubit ću ti kozu!’’

Životvorna kiša donijela je cijeloj prirodi svježinu i raskošno obilje.

Ptice su posvuda pjevale.Granje drveća i sve biljke rasprsnule su se mirisnim cvjetovima, crvenkastosmede, ljepljivo blato pod njihovim nogama, svakoga bi jutra osvanulo prekriveno novom prostirkom od latica jarkih boja i zelenog lišća koje bi kiša pokidala u toku noći. Ali usred te raskoši prirode, bolest se nezadrživo širila medu stanovnicima Juffurea, jer nijedna od plodina bogatog uroda nije još bila dovoljno sazrela za jelo. I odrasli i djeca gladno su zurili u tisuće mesnatih mango-plodova i majmunskih jabuka, pod kojima su se svijale grane,ali zeleno je voće bilo tvrdo kao kamen, a oni koji bi ga zagrizli, povraćali bi i razboljeli se.

‘’Sama kost i koža!’’uzviknula bi baka Yaisa, cokćući jezikom, svaki put kad bi ugledala Kuntu.Zapravo je njegova baka bila isto tako mršava kao i on, jer sad je već svaka ostava u Juffureu bila sasvim ispražnjena.

Ono malo krava, bikova, koza i kokoši u selu, što još nije završilo u loncu ili bilo podesno kao žrtva, trebalo je održati na životu i hraniti jer inače slijedeće godine neće biti priploda, kozlića, telića i pilića.

Tako su se ljudi počeli hraniti raznim glodavcima, korijenjem i lišćem koje su skupljali u samom selu, i izvan sela,a potraga za hranom bi počinjala s izlaskom sunca i završavala kad bi zašlo sunce.

Da su muževi čak i otišli u šume, u lov na divljač,kako su to inače često činili u neko drugo doba godine, sada ne bi imali snage dovući ulov do sela. Plemenski tabui branili su Mandingo-ljudima jesti meso majmuna i babuna kojih je bilo u izobilju,isto tako nikada ne bi dotakli brojna kokošja jaja što su ležala naokolo, niti koju od milijuna velikih zelenih žaba jer su ih smatrali otrovnima. A kao pravovjerni muslimani, radije bi umrli nego okusili meso divljih svinja koje su često u krdima dolazile rovati usred sela.

Već su stoljećima obitelji dugonogih roda gradile gnijezda na najvišim granama seoskog ceiba-stabla,a kad bi se izlegli mladi,odrasle su rode neprekidno letjele do bolonga i natrag,donoseći mladima tek ulovljenu ribu.Pažljivo čekajući pravi trenutak, bake i djeca nahrupili bi pod stablo, kričeći i nabacujući se kratkim štapovima i kamenjem prema gnijezdima.Često bi u toj gužvi,galami razjapljeni kljun mlade rode promašio ribu, riba bi promašila gnijezdo i preletjevši kroz gustu krošnju,pljesnula na zemlju.Djeca su se borila koje će prvo dograbiti ribu, i nečija bi obitelj te večeri imala gozbu. Ako bi

neki kamen od onih što su ih djeca bacala prema gnijezdu, slučajno pogodio nezgrapnu, paperjem pokrivenu mladu rodu, mladunče bi ponekad ispalo iz visokog gnijezda zajedno s ribom i, tresnuvši o zemlju, uginulo ili se teško ozlijedilo, te večeri bi nekoliko obitelji večeralo juhu od rode. Međutim, takvi su obroci bili rijetki.

Kasno uvečer svaka bi se obitelj okupila u svojoj kolibi, donoseći sve ono što su pojedinci uspjeli skupiti preko dana,možda čak i krticu, ili pregršt masnih larvi, ukoliko su imali sreće, i od svega toga skuhali bi lonac juhe, koja bi, dobro zapaprena i začinjena mirisnim začinima da bi joj se popravio ukus, te večeri bila sva njihova hrana. Ali je takvo jelo samo ispunilo želudac, a nije davalo snage. I tako su ljudi Juffurea počeli umirati.

5. POGLAVLJE



Sve češće i češće selom bi odjeknulo vriskavo kukanje neke žene. Sretni su bili oni najmanji koji su još bili premladi da shvate, jer čak je i Kunta već bio dovoljno star da zna kako kukanje znači da je upravo umro netko tko je bio voljen.

Obično bi u toku poslijepodneva donosili u selo,nepokretnog na volovskoj koži, ponekog bolesnog ratara koji je izašao posjeći korov na svojoj njivi.

Bolest je počela izazivati otekline nogu kod nekih odraslih. Drugi su oboljeli od groznice od koje su se bolesnici naizmjence jako znojili i tresli od zimice. A kod sve su se djece, po rukama i nogama, prvo pojavile male otekline koje su vrlo brzo postale veće i bolne,zatim su se otvorile i iz njih se počela cijediti ružičasta tekućina što bi se ubrzo pretvorila u gusti, žuti, smrdljivi gnoj koji je privlačio rojeve krupnih muha.

Bol od velikog otvorenog čira na nozi natjerao je maloga Kuntu da posrne kad je jednog dana pokušao potrčati. Udario se pri padu, drugovi u igri pomogli su mu ustati,a bio je uplašen,plakao je, i čelo mu je krvarilo.

Kako su i Binta i Omoro bili u polju,djeca su ga žurno odvela u kolibu bake Yaise koja se već mnogo dana nije bila pojavila u dječjoj kolibi.

Yaisa je izgledala vrlo slaba, koža na njezinu izmršavjelu licu napela se preko kostiju, a ležala je znojeći se ispod volovske kože na ležaju od bambusa. Ali kad je ugledala Kuntu,skočila je s ležaja i oprala mu ranjeno čelo.Čvrsto ga je zagrlila i naredila drugoj djeci da otrče i donesu kelelalu mrave.

Kad su se djeca vratila, baka Yaisa je čvrsto stisnula raspuklu kožu na Kun-tinom čelu, a zatim je na ranu stavljala jednog po jednog mrava. Kad bi mrav gladno zabio svoja snažna kliješta u meso s jedne i druge strane rane, ona bi mu vješto otkinula tijelo, ostavljajući glavu s kliještima u rani,tako je nastavila sve dok mravljim glavama nije zašila čitavu ranu.

Nakon što je istjerala drugu djecu iz kolibe, rekla je Kunti neka legne i odmori se uz nju na krevetu. Kunta je ležao i slušao njezino teško disanje dok je ona neko vrijeme šutjela.Zatim je ruka bake Yaise pokazala na hrpu knjiga poslaganih na polici kraj njezinog uzglavlja. Govoreći tiho i polako, baka je Kunti ispričala nešto više o njegovom djedu, kome su, rekla je, pripadale i te knjige.

U svojoj rodnoj Mauritaniji, Kairaba Kunta Kinte napunio je bio trideset i pet kiša kad mu je njegov učitelj, glavni marabut, podijelio blagoslov i time ga učinio svetim čovjekom, pričala je baka Yaisa. Kuntin je djed u tome slijedio obiteljsku tradiciju svetih ljudi obitelji Kinte, koja je počela prije mnogo stotina kiša, još u Starom Maliju. Kad je ušao u četvrti kafo i postao muškarac, zamolio je starog marabuta da ga primi za svog učenika i slijedećih je petnaest kiša putovao s marabutovom družinom,ženama, robovima, učenicima, kravama i kozama, dok je starac hodočastio od sela do sela, služeći Alahu i njegovim podanicima.Po prašnim stazama i blatnim potocima, pod žarkim suncima i hladnim kišama, kroz zelene doline i vjetrovite pustare, pričala je baka Yaisa, putovali su tako od Mauritanije prema Jugu.

Nakon što je primio posvećenje u svetog čovjeka, Kairaba Kunta Kinte nastavio je lutati sam još

mnogo Mjesečevih ciklusa, obilazeći razna mjesta u Starom Maliju, kao što su Keyla, Djeela, Kangaba i Timbuktu, skrušeno padajući ničice pred velikim svetim starcima i moleći ih neka mu udijele blagoslov za uspjeh, što bi mu svi rado podijelili.A zatim je Alah upravio korake mladog svetog čovjeka prema jugu i konačno u Gambiju, gdje se prvo bio zaustavio u selu Palaki N'Ding.

Za kratko su vrijeme ljudi u ovom selu shvatili, vidjevši skore plodove njegovih molitvi,da je tog mladog svetog čovjeka Alah obdario posebnom milošću. Bubnjevi za dojavljivanje proširili su tu vijest kroz cijelu zemlju, i ubrzo su ga druga sela pokušala pridobiti za sebe, šaljući mu glasnike po kojima su mu nudili mlade djevojke za žene, na poklon robove, krave i koze. I uskoro je sveti čovjek doista otišao u drugo selo, ovaj put u selo Jiffarong, ali samo zbog toga što ga je Alah tamo uputio,budući da mu ljudi iz Jiffaronga nisu imali što ponuditi osim zahvalnosti za njegove molitve.Ovdje je čuo za selo Juffure u kojem ljudi boluju i umiru zato što nije bilo velike kiše. I tako je konačno stigao u Juffure, reče baka Yaisa, gdje je zatim pet dana neprekidno molio, sve dok Alah nije poslao veliku kišu koja je spasila selo.

Saznavši za veliko djelo Kuntinog djeda, sam kralj Barra, koji je vladao ovim dijelom Gambije, osobno je mladom svetom čovjeku poklonio izabranu djevicu za njegovu prvu ženu, a njezino je ime bilo Sireng. Sa Sireng, Kairaba Kunta Kinte začeo je dva sina i nazvao ih je Janneh i Saloum.

Pričajući, baka Yaisa se bila pridigla i sada je uspravno sjedila na ležaju od bambusa.

‘’Tada je,’’reče Yaisa sa sjajem u očima ,ugledao Yaisu kako pleše seoruba ples! ‘’Imala sam tada petnaest kiša!,’’široko se osmjehnula, otkrivajući krezube desni.

‘’Nije mu trebao nikakav kralj da za njega izabere novu ženu!’’Ona pogleda Kuntu.

‘’U mom je trbuhu začeo tvog oca Omora. ‘’

Te noći, u kolibi svoje majke, Kunta je dugo ležao budan, razmišljajući o onome što mu je ispričala baka Yaisa. Mnogo puta dosad Kunta je slušao o svom djedu, svetom čovjeku, čije su molitve spasile selo i kojega je kasnije Alah uzeo k sebi. Ali Kunta nikada dosad nije pravo shvatio da je taj čovjek bio otac njegova oca, da je Omoro njega poznavao isto onako kako on sada poznaje Omora, da je baka Yaisa Omorova majka kao što je Binta njegova majka. Jednoga će dana i on naći ženu kao što je Binta da mu rodi njegovog sina.A taj će sin opet… Kunta se okrene na drugu stranu, zaklopi oči i slijedeći ove duboke misli, polako utone u san.

6. POGLAVLJE



Slijedećih nekoliko dana, malo prije zalaska sunca, nakon što bi se vratila s rižinih polja, Binta bi poslala Kuntu na seoski bunar da joj donese tikvu svježe vode,kojom bi zatim skuhala juhu od bilo čega što bi uspjela naći. Zatim bi ona i Kunta odnijeli malo te juhe preko sela u kolibu bake Yaise. Kunti se činilo da se Binta sporije kreće i primijetio je da joj je trbuh jako velik i težak.

Dok bi se baka Yaisa bunila, govoreći slabašnim glasom kako će njoj uskoro biti opet bolje, Binta bi počistila i pospremila kolibu.A onda bi ostavila baku Yaisu, poduprvši je u sjedećem položaju,na njezinu ležaju da pojede zdjelu juhe s komadićem Bintinog nadomjeska za kruh, umiješanog od praha kojim su bila prekrivena suha crna zrna divlje akacije.

Zatim se jedne noći Kunta probudio i shvatio da ga to otac grubo trese za ramena. Binta je na svom krevetu tiho stenjala, a u kolibi su osim njih, hitro se krećući amo-tamo,bile još Nyo Boto i Bintina prijateljica Jankav Tourav. Omoro je s Kuntom pohitao na drugi kraj sela,gdje je Kunta, čudeći se što se to zapravo događa, ubrzo ponovo zaspao na krevetu svog oca. Ujutro je Omoro opet probudio Kuntu i rekao mu: ‘’Imaš brata’’. Podižući se brzo na koljena i trljajući oči, Kunta pomisli kako to mora biti nešto osobito kad je tako razveselilo njegovog inače uvijek strogog i ozbiljnog oca. Po podne je Kunta, s ostalima iz svoga kafa, upravo bio u potrazi za nečim što bi se moglo pojesti, kad ga je zazvala Nyo Boto i povela ga u kolibu da vidi Bintu. Binta je izgledala izmorena i sjedila je na rubu kreveta, nježno milujući djetešce u svom krilu.

Kunta je trenutak tako stajao, pomno promatrajući sitno, naborano crno stvorenje,zatim je pogledao nasmiješena lica dviju žena nagnutih nad djetetom i primijetio da je iznenada nestao Bintin veliki trbuh na koji se već bio navikao. Izašao je iz kolibe ne progovorivši ni riječi, a zatim, nakon što je neko vrijeme nepomično stajao pred vratima kolibe, umjesto da se vrati svojim prijateljima, otišao iza očeve kolibe i tamo je sjedio sam i razmišljao o onome što je vidio.

Kunta je nastavio spavati u Omorovoj kolibi još i slijedećih sedam noći, ali to kao da nitko nije primijetio, niti se zbog toga zabrinuo, toliko su svi bili zao-kupljeni novom bebom.

Već je počeo misliti kako ga njegova majka više ne želi a ni otac,kad ga, uvečer osmog dana,Omoro pozove da zajedno sa svim ostalim fizički sposobnim stanovnicima Juffurea, dođe pred kolibu svoje majke i čuje koje je ime Omoro izabrao za njegovog brata, a to je bilo , Lamin.

Te je noći Kunta dobro i mirno spavao,ponovo u svom vlastitom krevetu, pokraj majke i novog brata.

Međutim, već za nekoliko dana, čim joj se vratila snaga, nakon što bi nešto skuhala i dala za doručak

Kunti i Omoru, Binta bi uzela malog brata i odlazila u kolibu bake Yaise, gdje je provodila veći dio dana.

Po zabrinutim licima Binte i Omora, Kunta je shvatio da je baka Yaisa teško bolesna.

Nekoliko dana kasnije, kasno poslije podne, Kunta i njegov kafo, brali su mango-plodove koji su konačno sazreli. Natukli bi na najbližem kamenu čvrstu, narančasto žutu kožu ploda, zatim bi odgrizli vrh i isisali meko, slatko meso voća.

Skupljali su u košare majmunske jabuke i divlje orahe, kad Kunta odjednom začuje poznati glas kako jauče iz pravca kolibe njegove bake. Tijelom su mu prošli hladni srsi jer bio je to glas njegove majke, prodoran u naricanju nad mrtvacem kakvo je Kunta u posljednjih nekoliko sedmica tako često slušao.

Druge su se žene odmah pridružile Bintinom oštrom vriskanju i naricanje se ubrzo proširilo cijelim selom.

Kunta je bezglavo pojurio prema bakinoj kolibi.

U gužvi oko kolibe Kunta ugleda očajnog Omora i staru Nyo Boto koja je gorko plakala.Već za nekoliko trenutaka počeo je odjekivati tobalo bubanj, a jaliba je glasno izvikivao dobra djela bake Yaise, koja je počinila u toku svog dugog života u Juffureu.Ukočen od zaprepaštenja, Kunta je tupo gledao kako mlade, neudate žene iz sela podižu guste oblake prašine udarajući po tlu širokim lepezama od upletene trave, kako se po običaju činilo kada netko umre. Nitko činilo se nije primjećivao Kuntu.

Kad su Binta, Nyo Boto i još dvije druge žene, kukajući ušle u kolibu, ljudi pred kolibom pali su na koljena i spustili glave.Kunta odjednom brizne u plač, koliko od tuge, toliko i od straha.Uskoro je došlo nekoliko muškaraca s velikom, svježe rascijepanom kladom, koju su položili na zemlju ispred kolibe. Kunta je gledao kako žene iznose iz kolibe tijelo njegove bake,umotano od vrata do stopala u bijelu pamučnu tkaninu i polažu ga na ravnu plohu klade.

Kroza suze, Kunta je gledao narikače kako sedam puta obilaze u krugu oko Yaise,izgovarajući molitve i monotono uzvikujući,dok je alim otegnutim glasom govorio da je otišla kako bi uz Alaha i svoje pretke provela vječnost. Kako bi joj dali snage za taj put, mladi neoženjeni muškarci nježno su oko njezinog tijela poslagali kravlje rogove ispunjene svježim pepelom.

Nakon što se većina narikača udaljila od odra,Nyo Boto i druge stare žene, zauzeše svoja mjesta u blizini mrtvog tijela, stiskajući se jedna uz drugu, plačući i stežući glave rukama.Uskoro zatim mlade žene doniješe najveće ciboa lišće koje su uspjele naći, kako bi njime zaštitile od kiše glave starica dok budu bdjele nad mrtvom Yaisom.Dok su starice tako sjedile, seoski su bubnjevi pričali o baki Yaisi do duboko u noć.

U maglovito jutro, prema običajima predaka, samo su muškarci Juffurea,oni koji su još mogli hodati,pošli u pratnji mrtvog tijela do mjesta za pogrebe, koje nije bilo daleko izvan sela, ali kamo inače nitko nikada ne bi odlazio, jer su Mandingo, uz dužno poštovanje, osjećali i strah od duhova svojih predaka. Iza muškaraca koji su nosili tijelo bake Yaise, položeno na rasječenu kladu, išao je Omoro, noseći na jednoj ruci svog novorođenog sinčića, a drugom rukom držeći ručicu malog Kunte, koji je bio previše ustrašen da bi mogao plakati. Iza njih su išli drugi muškarci iz sela.Ukočeno, u bijelo platno umotano tijelo, spustili su u svježe iskopanu rupu u zemlji i pokrili ga odozgo gusto pletenom prostirkom od bambusa.Na tu su prostirku zatim nabacali trnovito grmlje koje je trebalo zaštititi grob od hijena, a potom su na sve to nabacali i čvrsto nabili kamenje i na kraju podigli humak od svježe iskopane zemlje.

Nakon tog događaja Kunta mnogo dana gotovo uopće nije ni jeo, ni spavao, niti se htio odazvati pozivima svojih prijatelja iz prvog kafa koji su ga pozivali da im se pridruži. Toliko je tugovao da ga je Omoro jedne večeri poveo u svoju kolibu i tu, sjedeći uz njegov ležaj i obraćajući mu se tako blago i nježno kao nikada ranije, rekao nešto što je olakšalo Kuntinu tugu.

Rekao mu je kako u svakom selu žive tri skupine ljudi.

Prva skupina, to su oni koje možeš vidjeti kako oko tebe hodaju, jedu, spavaju i rade. Druga su skupina preci kojima se baka Yaisa sada pridružila.

‘’A treći ljudi ,tko su oni?’’ pitao je Kunta.

‘’Treća skupina,’’ reče mu Omoro .

‘’ to su oni koji još čekaju na svoje rođenje. ‘’

7. POGLAVLJE



Kiše su prošle pa je između blistavog plavog neba i vlažne zemlje zrak otežao od mirisa raskošnih divljih cvjetova i plodova. Rana jutra su opet odjekivala od udaraca tučkova u stupama dok su žene tucale proso, kuskus i zemne orahe,što još nisu bili plodovi ovogodišnje žetve nego urod rano izniklog sjemenja, zaostalog u zemlji nakon prošlogodišnje žetve. Muškarci su išli u lov i donosili u selo ukusne, uhranjene antilope, te su, nakon što bi razdijelili meso seljanima, strugali i štavili kože. A žene su marljivo brale zrele crvenkaste mang-kano-bobice, tresući grm nad prostirkom raširenom po tlu, a zatim bi te bobice sušile na suncu prije nego bi ih smrvile u stupama i odvojile od sjemenki ukusno futo-brašno.Ništa se nije bacalo. Sjemenke bi prelile vodom i zatim kuhale, zajedno s usitnjenim prosom, dok se ne bi raskuhale u slatkastu kašu koja je Kunti, a i svima ostalima, bila dobrodošla sezonska zamjena za uobičajeni doručak od kuskusa.

Svaki dan je bilo sve više hrane i moglo se primijetiti kako selom počinje strujati novi život.Muškarci su žustrije koračali odlazeći na njive i vraćajući se uvečer kućama,ponosno nadgledajući bogati urod koji će uskoro biti spreman za žetvu. Nabujala se rijeka sada naglo povlačila i žene su svakodnevno veslale do faroa i čistile posljednje ostatke korova medu visokim, zelenim redovima riže.

A selo je ponovo odjekivalo galamom i smijehom djece koja su se nakon duge sezone gladovanja opet vratila igri. Trbušići su se sada punili hranjivim jelima, čirevi se osušili u kraste i otpali,i djeca su jurila po selu i veselila se kao opsjednuta.

Jednog bi dana nahvatali velike skarabeje na gnojištu, pa bi ih poređali da se utrkuju, bodreći najhitrijeg da istrči iz kruga ucrtanog prutom u prašini. Drugog bi dana Kunta i Sitafa Silla, njegov najdraži prijatelj koji je živio u kolibi odmah pokraj Bintine, napali na visoki zemljani humak i srušili ga, a zatim bi promatrali slijepe termite bez krila koji su unutra živjeli, kako naviru u tisućama, panično bježeći.

Ponekad bi dječaci istjerali iz njezine rupe jednu od onih malih vjeverica koje žive u zemlji i trčali bi za njom sve dok im ne bi umakla u grmlje. A ništa im nije bilo draže nego kamenjem i vikom strašiti jata malih,smeđih dugorepih majmuna dok bi prolazili pokraj sela. Neki bi se majmuni okretali, pa se i sami nabacili kamenom na djecu prije nego bi se pridružili svojoj vrištavoj braći na najvišim granama stabala. I svakog bi se dana dječaci rvali, hvatajući se, rušeći jedan drugog na leđa, stenjući, grabeći oko sebe i skačući ponovo na noge kako bi počeli opet sve iznova, svaki od njih sanjajući o danu kad će možda baš on postati jedan od šampiona svoga sela u rvanju i biti izabran da se ogleda u teškim borbama sa šampionima iz drugih sela na natjecanjima koja se održavahu u toku žetvenih svečanosti.

Odrasli koji bi prošli pokraj djece, ozbiljnih su se lica pričinjali da ne vide i ne čuju kako Sitafa, Kunta i ostatak njihovog kafa,reže i urlaju kao lavovi,trube kao slonovi i grokću kao divlje svinje, ili kako se djevojčice ,odvojeno od dječaka igraju majki i supruga, kuhajući, njegujući lutke ili mrveći kuskus u stupama. Međutim, ma koliko bila zanesena igrom, djeca nikada nisu propustila iskazati svakom odraslom poštovanje, onako kako su ih majke naučile da im je dužnost odnositi se prema starijima.Učtivo gledajući odrasle u oči, djeca bi pitala: ‘’Kerabe?’’(Imaš li mir?) A odrasli bi odgovarali: ’’Kerabe doronga’’( Samo mir) Ako bi netko od odraslih pružio ruku,djeca bi jedno za drugim prilazila, uhvatila bi objema svojim rukama pruženu ruku i zatim bi,s dlanovima prekriženim preko prsiju, stala u stranu i

sačekala da se onaj čovjek udalji.

Kuntu su kod kuće tako strogo odgajali da se njemu činilo kako svaki njegov pokret izaziva Bintino ljutito puckanje prstima,ukoliko ga, dapače, ne bi dohvatila i pošteno išibala.

Za vrijeme obroka dobio bi zvrčku u glavu samo ako bi ga Binta uhvatila da su mu oči uperene bilo kamo osim u zdjelu ispred njega.

Ako bi pak nakon razuzdane igre čitavog dana, prije povratka u kolibu propustio oprati sa sebe svaku trunku prljavštine, Binta bi dograbila oštru spužvu ili šaku slame i komad sapuna što ga je sama pravila, i tako bi ga počela ribati da se Kunti činilo kako će mu zderati svu kožu.

Ako bi se ikada usudio zuriti u majku ili oca, ili u bilo koju drugu odraslu osobu, pljuska bi doletjela isto tako brzo kao i onda kad bi počinio jednako ozbiljnu pogrešku i usudio se prekinuti razgovor bilo koga od odraslih. A naprosto je bilo nezamislivo da bi se ikada usudio izreći bilo što osim istine. Ali, kako se njemu obično nije činilo da ima nekog razloga za laganje, on nikada i nije lagao.

Iako, čini se, Binta nije tako mislila, Kunta se, koliko god je to mogao, trudio biti dobar dječak i ubrzo je sva kod kuće naučena pravila pristojnosti počeo pri-mjenjivati u ponašanju prema drugoj djeci.

Kad bi među djecom došlo do razmirica, što se često događalo, a ponekad bi se čak razvilo i do grubih riječi i puckanja prstima,Kunta bi se uvijek okrenuo i bez riječi otišao od njih, pokazujući tako dostojanstvo i vladanje samim sobom što su kako ga je majka bila naučila,osobine kojima se pleme Mandingo oduvijek najviše ponosilo.

Pa ipak, skoro svake večeri Kunta bi dobio batina zbog neke pakosti koju bi učinio svom malom bratu,obično bi ga plašio strašnim rezanjem,ili bi se spustio na sve četiri oponašajući babuna, kolutajući očima i udarajući šakama kao šapama po podu.’’Dovest ću tuobaba!’’viknula bi majka na Kuntu kad bi izgubila strpljenje, a Kunta bi se onda uvijek strašno prestrašio, jer su bake često pričale o tim dlakavim, čudnim bijelim ljudima, crvenih obraza, koji su krali ljude i u svojim ih velikim kanuima odvodili daleko od njihovih domova.

8. POGLAVLJE



Iako su Kunta i njegova družina u vrijeme kad bi sunce zalazilo, obično već bili i umorni i gladni, ipak bi se utrkivali tko će se prije popeti na neko manje drvo i pokazati prstom krvavu loptu na horizontu. ‘’Sutra će biti još ljepše!’’ uzvikivali bi. A kad bi se na nebu pojavio polumjesec, simbol Alaha, čak su i odrasli u Juffureu brzo jeli večernji obrok kako bi se što prije mogli okupiti ispred koliba u sve gušćem sumraku i vikanjem, pljeskanjem i udaranjem o bubnjeve pozdraviti mjesec.

Ali kad bi oblaci sakrili mlađak, kao što je bilo ove noći, narod bi se, ustrašen, brzo razišao, a muškarci su odlazili u džamiju moliti za oproštenje, jer skriveni je mlađak značio da su nebeski duhovi nezadovoljni narodom Juffurea. Nakon molitve, muškarci su poveli svoje zastrašene obitelji do seoskog baobaba, gdje je te noći već čučao jaliba, zagrijavajući na maloj vatri kozju kožu bubnja za poruke do najveće moguće zategnutosti.

Trljajući oči jer su ga pekle od dima jalibove vatre, Kunta se sjetio kako bi ga ponekad noću probudili bubnjevi koji su se javljali iz raznih sela. Probuđen, ležao bi mirno i pozorno osluškivao, zvuči i ritam bubnjeva bili su toliko nalik na govor da bi na kraju uspio razumjeti poneku riječ i shvatiti poruke koje su obično javljale o gladi ili o pošasti, ili o napadu i paležu u nekom selu, u kojem su ljudi pobijeni ili su ih ukrali i odveli.

Obješena o baobab pokraj jalibe, visila je kozja koža išarana znakovima za sporazumijevanje, a koje je na arapskom ispisao arafang. U treptavom odsjaju vatre, Kunta je gledao kako jaliba počinje kvrgavim krajevima svojih svinutih palica udarati brzo i oštro u različite točke na koži bubnja. Bila je to hitna poruka najbližem vraču neka dođe u Juffure i istjera zle duhove.

Ne usuđujući se pogledati mjesec, ljudi su žurili u kolibe i uplašeno se zavlačili u krevete.Ali, od vremena do vremena kroz noć bi stizao do Juffurea govor dalekih bubnjeva,koji su poput jeke ponavljali iz drugih sela poziv vraču. Drhteći ispod kravlje kože, Kunta se dosjetio kako to znači da je i njihov mlađak noćas zastrt oblacima.

Slijedećeg su dana muškarci Omorovih godina morali pomagati mlađim muškarcima iz sela pri čuvanju sad već gotovo posve zrelih polja,kako bi odbranili usjeve od pošasti gladnih ptica i babuna. Dječake iz drugog kafa upozorili su neka naročito budno nadziru koze koje su oni vodili na pašu, a majke i bake,zadržavale su se bliže uz malu djecu i dojenčad nego što su to inače činile.

Najveća djeca iz prvog kafa, ona Kuntinog i Sitafinog uzrasta, dobila su zadatak da se igraju malo dalje izvan visoke ograde koja je okruživala selo, kako bi mogli na vrijeme zapaziti,ako se neki stranac slučajno počne približavati ‘’stablu putnika’’koje je stajalo nedaleko od mjesta gdje su se igrali. Djeca su pozorno motrila, ali tog dana nijedan se stranac nije približio selu.

Došao je slijedećeg jutra,neki veoma stari čovjek koji se pri hodu oslanjao o drveni štap i koji je na ćelavoj glavi nosio veliki zavežljaj. Ugledavši ga, djeca su vičući uletjela u selo kroz seoska vrata.Nyo Boto je žurno ustala i šepajući otišla do velikog tobalo-bubnja po kojem je počela udarati,i tako su muškarci, potrčavši sa njiva nazad u selo, uspjeli stići trenutak prije nego je vrač došao do vrata u ogradi i ušao u Juffure.

Kad su ga seljani okružili,vrač je pošao do baobaba i brižljivo položio na zemlju svoj

zavežljaj.Naglo čučnuvši, istresao je zatim iz neke vreće od kozje kože hrpu sasušenih stvari,malu zmiju, donju čeljust hijene, majmunsko zubalo, kost iz krila pelikana,noge različitih vrsta peradi i neko korijenje čudna izgleda. Ogledavši se oko sebe, nestrpljivim je pokretima rastjerivao zamuklu gomilu neka mu dadu više mjesta,i ljudi su se odmicali od njega, a vraču se čitavo tijelo počelo tresti i izvijati ,očigledno napadnuto zlim duhovima iz Juffurea.

Tijelo svetog čovjeka uvijalo se, lice mu se iskrivilo, oči su mu divlje kolutale, dok su njegove drhtave ruke pokušavale natjerati štapić u njegovoj ruci,koji se tome očito odupirao,da dođe u dodir s onom hrpicom tajanstvenih stvari.Kad je uz nadljudski napor vrhom štapića konačno dotaknuo onu hrpu, vrač se sruši na leđa i ostane ležati kao gromom pogođen.Ljudi su zapanjeno uzdahnuli. Ali, polako, vrač je počeo oživljavati. Zli duhovi su potjerani. Kad se vrač s naporom podigao na koljena, odrasli iz Juffurea,iscrpljeni, ali konačno odahnuvši,otrčaše do koliba i ubrzo se vratiše noseći darove koje je vrač svakako morao primiti od njih. Starac je nove darove pridodao svom zavežljaju, već povelikom i teškom od darova iz drugih sela, u kojima je bio prije Juffurea, i ubrzo je nastavio put kako bi se odazvao slijedećem pozivu. U svojoj velikoj milosti, Alah se još jednom udostojao poštedjeti Juffure.

9. POGLAVLJE



Minulo je dvanaest Mjesečevih ciklusa i kad su opet jednom završile velike kiše, počela je u Gambiji sezona putnika.

Mrežom staza koje su povezivale sela Gambije, stizalo je toliko putnika, neki bi samo prolazili,a neki bi se zaustavili u Juffureu da su Kunta i njegova družina morali budno stražariti gotovo svakog dana.Nakon što bi upozorili selo da se pojavio stranac,dječaci bi požurili natrag da dočekaju posjetioca kod ‘’putnikova stabla’’. mjelo koračajući uz njega, djeca bi ga salijetala pitanjima dok bi u isti mah oštrim okom tražila bilo kakav znak putnikove namjere ili zanimanja. Ako bi bilo što otkrila, naglo bi ostavila putnika i trčala ispred njega u selo da to kažu odraslima,okupljenima u kolibi koja bi tog dana bila određena kao koliba za goste.

Prema drevnom običaju, u svakom se selu svakoga dana birala druga obitelj koja će posjetiocima koji tog dana stignu u selo ponuditi hranu i zaklon, ne tražeći nikakve naknade, i to za onoliko dana koliko posjetioci požele ostati, prije nego nastave putovanje.

Otkako im je povjerena zadaća da motre prilaze selu,Kunta, Sitafa i njihova kafo družina, počeli su se osjećati i ponašati odraslije od svojih stvarnih kiša. Sad bi se svakog jutra nakon doručka okupili kraj školskog dvorišta arafanga i tiho kleknuli,slušajući kako arafang podučava starije dječake,one iz drugog kafa, po starosti odmah ispred Kunte,dječake od pet do devet kiša,kako će čitati stihove iz Korana i pisati perima napravljenim od posebne trave, umočenima u crnu tintu smiješanu od soka gorke naranče i usitnjenih komada čađi skinute sa dna kuhinjskih lonaca.

Kad bi učenici završili s lekcijama i otrčali,a za njima vijorili repovi njihovih pamučnih dundiko-košulja,žureći se bi istjerati seoska stada koza na dnevnu pašu u obližnji šiprag,Kunta i njegova družina pokušavali su se pričinjati kao da ih za sve to nije nimalo briga, ali su zapravo zavidjeli starijim dječacima, koliko na njihovim dugačkim košuljama,toliko i na važnim poslovima koje su obavljali.Iako ništa nije rekao,Kunta nije bio jedini koji je osjećao kako je zapravo već isuviše odrastao da s njime još uvijek postupaju kao s djetetom i da ga tjeraju da još uvijek hoda gol. Kuntina je družina izbjegavala dojenčad poput Lamina kao da su kužni, a onu malo stariju djecu koja su naokolo puzala smatrali su također nevrijednom njihove pažnje,osim što bi ih pošteno pljesnuli po stražnjici kada u blizini nije bilo nikoga od odraslih.

Izbjegavajući čak i nježnosti baka koje su se o njima brinule otkako su znali za sebe, Kunta, Sitafa i ostali, počeli su se motati oko odraslih muškaraca, vršnjaka svojih otaca, nadajući se da će ih ovi zapaziti pod nogama i možda ih poslati da obave neki zadatak.

Nekako baš pred žetvu Omoro reče Kunti onako uzgred, jedne noći poslije večere, kako bi želio da mu Kunta sutra pomogne čuvati stražu u polju.Kunta je bio toliko uzbuđen da gotovo uopće nije mogao spavati. Ujutro je na brzinu progutao doručak i maltene se raspuknuo od radosti kad mu je Omoro pružio motiku da mu je ponese kad pođu u polje. Kunta i njegova družina naprosto su letjeli gore-dolje uz redove zrelog žita, vičući i mašući štapovima prema divljim svinjama i ba-bunima, koji su rokćući i kričeći istrčavali iz grmlja pokušavajući izrovati ili ugrabiti malo zemnih oraha. Bacajući grude suhog blata i galameći, djeca su tjerala zviždava jata kosova koja bi se spustila nisko nad polja kuskusa,jer su im bake pričale o tome kako gladne ptice mogu opustošiti zrela polja isto tako brzo kao i bilo koja druga životinja.

Skupljajući pregršti kuskusa i zemnih oraha koje su njihovi očevi isjekli srpom ili izvukli iz zemlje, provjeravajući koliko je sazrio plod, te noseći tikve s hladnom vodom za piće odraslim muškarcima, djeca su čitavog dana radila s takvim žarom koji se jedino mogao usporediti s njihovim ponosom.

Šest dana kasnije Alah je odredio da žetva može početi.

Poslije sabah-molitve u zoru,ratari i njihovi sinovi,nekolicina izabranih ponijela je male tang-tang i suraba-bubnjeve,izašli su na njive i čekali, nakrivivši glavu na rame i osluškujući. Konačno se muklim zvukom oglasi veliki seoski tobalo-bubanj i ratari skočiše žeti. Kad su jaliba i ostali bubnjari ušli medu njih, udarajući ritam u skladu s njihovim pokretima, svi su počeli pjevati.

U oduševljenju,poneki bi mladić bacio uvis motiku kojom je iskopavao zemne orahe, na jedan udarac bubnja a hvatajući je odmah na slijedeći udarac.

Kuntin se kafo znojio uz svoje očeve, otresajući zemlju s busenja zemnih oraha. Oko polovine prijepodneva imali su prvi odmor a zatim, u podne, začuli su se radosni povici kad su na njive stigle žene i djevojke s ručkom. Koračajući jedna iza druge, i one su pjevale žetvene pjesme, a zatim su sa glava skinule lonce, nagrabile jelo u zdjele i podijelile ih bubnjarima i žeteocima koji su ručali i zatim drijemali dok se nije opet oglasio tobalo.

Povezani snopovi išarali su polja na kraju tog prvog dana. Okupani znojem i prašni, žeteoci su umorno oteturali do najbliže rječice, gdje su pobacali sa sebe odjeću i bacili se u vodu, smijući se i pljuskajući kako bi se osvježili i oprali. Zatim su krenuli kući,rastjerujući rukama krvožedne muhe koje su zujeći letjele oko njihovih vodenim kapljicama orošenih tijela.Što su prilazili bliže dimu koji im je dolazio u susret iz kuhinja,sve su neodoljiviji bili mirisi pečenog mesa koje će se pripremati tri puta dnevno za sve vrijeme dok traje žetva.

Kad je te večeri napunio trbuščić, Kunta primijeti,a to je zamijetio već i u nekoliko prethodnih večeri,kako njegova majka nešto šije.Ona o tome nije ništa govorila, niti ju je Kunta pitao. Ali, slijedećeg jutra, kad je uzeo motiku i pošao prema vratima, Binta ga je pogledala i progunđala: ‘’Zašto se ne obučeš?’’

Kunta se naglo okrene. Tamo, obješena o kuku na zidu, visila je potpuno nova dundiko-košulja.S naporom skrivajući oduševljenje, Kunta hladnokrvno navuče košulju i ravnodušno izađe iz kolibe, a onda se dade u divlji trk. Drugi dječaci iz njegove družine već su čekali,svi poput njega prvi put u životu odjeveni skačući, vičući i smijući se od radosti što je njihova nagost konačno pokrivena. Sad su službeno pripadali u drugi kafo. Postajali su muškarci.

10. POGLAVLJE



Do onog časa kad je te večeri ponovo ušao u kolibu svoje majke, Kunta se pobrinuo da ga svatko u Juffureu vidi u njegovoj dundiko.Iako je čitav dan radio bez prekida, nije bio nimalo umoran i znao je da nikako neće moći zaspati ako pođe spavati u svoje uobičajeno vrijeme. Možda mu sada kad je odrastao, Binta dopusti kasnije poći u krevet. Međutim, ubrzo nakon što je Lamin zaspao, u isto vrijeme kao i uvijek, Binta ga pošalje u krevet uz napomenu neka ne zaboravi objesiti svoju dundiko.

Kad se okrenuo da pođe u krevet, pokazujući se uvrijeđen onoliko koliko je mislio da će proći kod Binte, ona ga pozove natrag,vjerojatno će ga ukoriti što se tako drži, mislio je Kunta, ili se možda ipak smilovala i promijenila mišljenje o njegovom odlasku na spavanje.

‘’Tvoj fa želi razgovarati s tobom sutra ujutro.’’rekla mu je kao uzgred. Kunta je znao da ne smije pitati zašto, zato samo reče: ‘’Da, mama.’’ i poželi joj laku noć.

Dobro što nije umoran, jer sad ionako ne bi mogao spavati, pomisli dok je ležao pod kravljom kožom i razmišljao što je to opet zgriješio,njemu se to, izgleda, tako često događalo.Ali, ma koliko razbijao glavu, nije se mogao sjetiti ničega, pogotovo ne takve pogreške koja bi bila toliko teška da ga Binta ne bi sama kaznila, jer otac bi se umiješao samo kad se radilo o nečem prilično ozbiljnom. Konačno je prestao brinuti i utonuo je u san.

Za doručkom idućeg jutra Kunta je bio toliko potišten da je gotovo posve zaboravio na svoju radost zbog dundiko košulje,sve dok se mali goli Lamin slučajno nije očešao o nju.Kuntina se ruka trgne da odgurne brata, ali ga Bintin kratki pogled odmah zaustavi.Poslije jela Kunta se još neko vrijeme zadržao u kolibi, u nadi da će mu Binta možda nešto više reći, ali ona se ponašala kao da mu jučer uopće ništa nije bila rekla i on nevoljko izađe iz kolibe i polako se uputi pred kolibu Omora, gdje je prekriženih ruku stao i čekao.

Kad je Omoro izašao i bez riječi pružio sinu malu, novu praćku, Kunti je gotovo zastao dah.Stajao je i gledao dolje praćku, zatim gore oca, ne znajući što bi rekao.

‘’To je tvoje jer sada pripadaš u drugi kafo. Pazi, ne gađaj ono što ne treba gađati i pripazi da pogodiš ono što gađaš.‘’ Kunta samo reče: ‘’Da, fa,’’ još uvijek previše zbunjen da bi nešto više rekao.

‘’Osim toga, kako sada spadaš u drugi kafo,’’nastavi Omoro,’’znači da ćeš početi brinuti o kozama i odlaziti u školu. Danas ćeš ići na pašu s Toumani Tourayem. On i drugi stariji dječaci podučit će te. Dobro ih slušaj. A sutra ujutro otići ćeš u školsko dvorište.’’

Omoro se vrati u kolibu, a Kunta otrči do obora s kozama, gdje zatekne svog prijatelja Sitafu i ostale vršnjake,svi su bili u novim dundiko-košuljama i stezali u rukama nove praćke,koje su onim dječacima čiji su očevi bili mrtvi napravili stričevi ili starija braća.

Stariji su dječaci otvorili obore i koze su nagrnule, mekećući, gladno žureći na pašu. Ugledavši Toumanija, prvog sina najboljih prijatelja Omora i Binte, Kunta mu se pokušao približiti, ali su Toumani i njegovi drugovi tjerali koze ravno na manje dječake koji su im se bezuspješno pokušavali maknuti s puta. Međutim, ubrzo su stariji dječaci, smijući se, uz pomoć wuolo-pasa, potjerali koze u trk niz prašnu stazu dok je Kuntin kafo nesigurno trčao iza njih, stežući ručicama praćke i pokušavajući otrti mrlje sa svojih

dundika.

Mada je bio navikao na koze, Kunta nikada dosad nije zamijetio kako koze brzo trče. Osim u nekoliko šetnji s ocem, još nikada nije bio ovako daleko izvan sela koliko su ih sada odvele koze ,sve do širokog područja za ispašu, pokrivenog niskim raslinjem i travom, omeđenog na jednoj strani šumom,a na drugoj obrađenim poljima.Stariji dječaci naveliko su odveli svaki svoje stado na pašu u odvojene dijelove pašnjaka, dok su wuolo-psi hodali oko stada ili bi se opružili na zemlji u blizini koza.

Toumani je konačno odlučio primijetiti Kuntu koji mu se stalno vukao za petama, ali se ponašao kao da je manji dječak neka vrst kukca.

‘’Znaš li koliko vrijedi jedna koza?’’upitao je,i prije nego je Kunta mogao priznati kako nije posve siguran, nastavi: ‘’Pa, ako izgubiš koju, tvoj će ti otac to već razjasniti!’’

I Toumani mu poče nabrajati dužnosti pastira.Najvažnije od svega bilo je da se može dogoditi čitav niz strahota ako uslijed nesmotrenosti ili lijenosti nekog dječaka iz stada odluta neka koza. Pokazujući rukom prema šumi, Toumani mu reče da tamo žive i često se prikradaju stadu, puzeći kroz visoku travu, lavovi i leopardi koji u jednom jedinom skoku mogu rastrgnuti kozu na komade.

‘’Ali, ako se u blizini nade dječak,’’reče Toumani ,on je još ukusniji od koze!’’ Primjećujući sa zadovoljstvom Kuntine razrogačene oči, Toumani nastavi.

‘’Još gora opasnost od lavova i pantera, bio je tuobab i njegovi crni safee-pomoćnici koji bi se prišuljali kroz visoku travu i ugrabili ljude da ih zatim odvuku nekamo daleko gdje bi ih onda pojeli.’’

U pet godina koliko je Toumani bio pastir, iz Juffurea je ugrabljeno devet dječaka, a još mnogo više iz susjednih sela. Kunta nije čuo za nestanak bilo kojeg dječaka iz Juffurea, ali se sjetio kako je bio prestrašen kad je prvi put čuo za tuobaba, da se nekoliko dana nije usuđivao udaljiti od majčine kolibe dalje nego što se može dobaciti kamenom.

‘’Ali čak ni unutar seoske ograde nisi siguran od njih,’’reče Toumani kao da mu je pročitao misli. Jedan čovjek iz Juffurea, ispriča on Kunti, koji je osiromašio kad mu je jedan lav, ponos lavljeg roda, poubijao čitavo stado koza, uhvaćen je s novcem tuobaba ubrzo nakon što su mu jedne noći iz vlastitih koliba nestala dva dječaka iz trećeg kafa.Čovjek je tvrdio kako je novac našao u šumi, ali dan prije nego što je trebao izaći pred Savjet starješina, da mu sude, i sam je nestao.

‘’Ti ćeš biti premlad da bi se toga sjećao .’’reče Toumani.

‘’Ali,slične se strahote još uvijek događaju. Zato se nikada ne udaljavaj daleko od nekoga u koga imaš povjerenja.A kad si ovdje vani s kozama, pazi da se toliko ne udalje da moraš za njima trčati u gusti šiprag. Moglo bi se dogoditi da te tvoja obitelj više nikada ne ugleda.’’

Dok je Kunta stajao i drhtao od straha, Toumani nadoda da ga, osim opasnosti od velike mačke ili tuobaba, još uvijek može snaći velika nevolja ako mu koza odluta od stada, jer nađe li se koza u nečijem polju kuskusa ili zemnih oraha, nema tog dječaka koji bi je mogao uloviti.A dok dječak i njegov pas gone odlutalu kozu, ostatak stada može poći za onom prvom,a gladne koze mogu obrstiti njivu još brže od babuna, antilopa ili divljih svinja.

Oko podneva, kad je Toumani podijelio ručak što ga je njegova majka spremila za njih obojicu,čitav je novopečeni drugi kafo stekao daleko više poštovanja prema kozama,u čijoj su blizini inače živjeli otkako su se rodili. Poslije ručka su neki iz Toumanijevog kafa ljenčarili u obližnjem šumarku,a ostali su lunjali okolo gađajući ptice još neisprobanim praćkama svojih učenika.

Dok su se Kunta i njegovi vršnjaci trudili da paze na koze, stariji su im dječaci dobacivali opomene i


uvrede, a držali bi se za trbuhe od smijeha kad bi manji dječaci udarili u paničnu viku i trk čim bi neka koza makar samo podigla glavu i pogledala oko sebe.Kad nije trčao za kozama, Kunta se neprestano ustrašeno ogledavao prema šumi da li slučajno odonud ne vreba nešto što će ga pojesti.

Negdje sredinom poslijepodneva kad su koze već gotovo napunile trbuhe dnevnim obrokom trave, Toumani dozove Kuntu i strogo ga upita: ‘’Ti misliš da ću ja za tebe skupljati drva?’’

Tek tada se Kunta sjeti koliko je puta gledao pastire kako se uvečer vraćaju noseći na glavama svežnjeve tankog drva za noćne vatre u selu. Kako su morali paziti na koze i na šumu,Kunta i njegovi drugovi mogli su samo trčkarati naokolo,tražiti i skupljati grančice s grmlja i manje grane,otpale s većih stabala, koje su bile dovoljno suhe da bi mogle dobro gorjeti. Kunta je naslagao ono što je sakupio u svežanj koji mu se činio upravo toliko velik koliko će njegova glava moći podnijeti, ali ga Toumani izgrdi i nabaca mu u svežanj još nekoliko većih komada.Zatim je Kunta uvezao breme tankom,zelenom vriježom, sumnjajući da će to uopće moći podići na glavu, a kamoli nositi sve do sela.

Dok su ih stariji dječaci promatrali,on i njegovi vršnjaci podigoše nekako zavežljaje drva na glave i pođoše prema selu, slijedeći wuolo-pse i koze koji su stazu do kuće poznavali bolje od svojih novih pastira.Dok su im se stariji dječaci podrugljivo smijali,Kunta i njegova družina neprestano su morali hvatati svoje zavežljaje kako im ne bi popadali.Kunti se selo nikada nije činilo ljepšim, jer su ga od umora boljele sve kosti,ali,tek što su stupili kroz vrata sela, stariji dječaci prirede neopisivu gužvu, dovikujući opomene i uputstva i skačući naokolo kako bi svim odraslima koji su ih mogli vidjeti ili čuti pokazali kako marljivo obavljaju svoj posao i koliko su se užasno namučili tog dana podučavajući ove nespretne dječačiće.Kuntin je zavežljaj nekim čudom čitav stigao do dvorišta Brime Cesava, arafanga, kod koga će slijedećeg jutra Kunta i njegovi drugovi, novi drugi kafo, početi svoje obrazovanje.

Odmah nakon doručka,novi pastiri,ponosno noseći daščice za pisanje, izdjelane od pamukovca,pera i komade bambusove trske napunjene čadu koju je trebalo izmiješati s vodom da bi se dobilo crnilo,sa strepnjom se okupiše u školskom dvorištu.

Postupajući s njima kao da su još gluplji od svojih koza, arafang im zapovjedi neka sjednu.Jedva što je progovorio nekoliko riječi, a već je šibom počeo dijeliti udarce, dječaci su uplašeno pokušavali maknuti mu se s puta, zato što na njegovu prvu zapovijest nisu reagirali onako brzo kako je on to želio. Ružeći ih, nastavio je upozoravati kako će svaki dječak koji se za vrijeme obuke oglasi, a da mu arafang nije postavio pitanje,dobiti još više udaraca šibom,pri tom oštro zamahne šibom prema njima i poslat će ga kući roditeljima. Isto čeka i svakog onog dječaka koji se usudi bilo kada zakasniti u školu, koja će se održavati svakog dana poslije doručka i ponovo uvečer,odmah nakon što se s kozama vrate sa paše.

‘’Vi niste više djeca,sad imate dužnosti’’, rekao je arafang.

‘’Nastojte da ih ispunjavate.’’

Naredivši tako disciplinu,arafang objavi da će te večeri početi s čitanjem izvjesnih stihova iz Korana koje će dječaci morati upamtiti i naučiti recitirati prije nego počnu stjecati druga znanja.Zatim ih je otpustio jer su počeli pristizati stariji učenici. Oni su izgledali još prestrašeniji od dječaka iz Kuntinog kafa, jer je za njih ovo bio dan završnih ispita iz kazivanja Korana i pisanja na arapskom, a rezultati ispita odlučivali su o njihovom formalnom prelasku u treći kafo.

Tog dana,prvi put potpuno samostalno,Kuntin je kafo uspio izvesti koze iz obora i povesti ih u neurednoj grupi do pašnjaka.U to se vrijeme koze vjerojatno nisu uspjele najesti dosita,jer bi Kunta i njegovi drugovi počeli trčati za njima i vikati čim bi se neka od njih pomaknula nekoliko koraka u stranu do novog busena trave. Ali, još više od koza iz svog stada i Kunta se osjećao progonjen.Svaki put kad bi sjeo s namjerom da razmisli o značenju svih tih promjena u svom životu, pojavilo bi se nešto što bi morao

učiniti, nekamo bi morao poći.I tako, poslujući oko koza,učeći kod arafanga nakon doručka i poslije povratka s paše,zatim i vježbajući praćkom koliko bi dospio prije mraka Kunta nikako više nije uspijevao naći vremena da malo ozbiljno razmišlja.

11. POGLAVLJE



Žetva kikirikija i kuskusa bila je dovršena,sad je došla na red riža seoskih žena. Nijedan od muževa nije pomogao svojim ženama, čak ni dječaci poput Sitafe i Kunte nisu pomagali majkama,jer riža je bila isključivo ženski posao.

Prvo svjetlo zore zateklo je Bintu,zajedno s Jankay Touray i drugim ženama, povijenih leđa na dozrelim poljima riže, kako režu duge zlatne stabljike. Te bi stabljike ostavljale da se nekoliko dana suše na prilaznom putu do polja, i tek bi ih tada tovarile u kanue i prenosile u selo, gdje će ih žene i djevojke slagati u uredne snopove i odlagati u obiteljske ostave. Ali kad završe žetvu riže, za žene opet neće biti odmora, jer tada će morati pomagati muževima u berbi pamuka, koji je ostavljen kao zadnji kako bi se što bolje osušio pod žarkim suncem i tako dao što bolju nit kojom će žene šiti.

Kako su svi u Juffureu već žudno očekivali godišnje žetvene svečanosti koje su trebale trajati sedam dana,žene su sada požurile da svim članovima svojih obitelji na vrijeme sašiju novu odjeću. Iako je Kunta znao da ne smije pokazati nezadovoljstvo, nije mu bilo drago kad je nekoliko večeri bio prisiljen paziti na svog brbljavog, dosadnog malog brata Lamina dok je Binta prela pamuk. Međutim, ponovo se razveselio kad ga je majka povela sa sobom do seoske tkalje,Dembe Dibbe, koju je Kunta očaran promatrao kako rukama i nogama pokreće svoj klimavi tkalački stan i upliće niti s kalemova u pamučnu tkanicu. Kasnije, kod kuće, Binta je dopustila Kunti da polako propušta tanak mlaz vode kroz drveni pepeo, pa je tako dobila jaki lug u koji je zatim umiješala sitno stučene listove indiga, čime je nakon toga obojila svoju tkaninu u modro. Sve su žene Juffurea radile isto što i Binta, i domalo su se komadi tkanine sušili razastrti po niskom grmlju, ukrašavajući selo mrljama jarkih boja,osim modre to su bile još i crvena, zelena i žuta.

Dok su žene prele i šile,muškarci su jednako marljivo radili, dovršavajući svoje poslove prije početka žetvenih svečanosti i prije nego što sezona vrućina onemogući svaki teži rad.Popravili su visoku ogradu od bambusa oko sela na mjestima gdje se bila nagnula ili gdje su je polomile koze i bivoli češući leđa. Obavili su popravke na kolibama od blata koje su oštetile velike kiše, a staro i istrošeno palmovo lišće na krovovima zamijenili novim.Nekim je parovima koji su se uskoro imali vjenčati,trebalo sagraditi nove kuće, i Kunti se pružila prilika da zajedno s drugom djecom gazi vodom natopljenu zemlju u gusto, glatko blato od kojega su zatim muškarci oblikovali zidove novih koliba.

Budući da se u vedrima kojima su izvlačili vodu iz bunara počela pojavljivati zamućena voda, jedan se od muškaraca spustio u bunar i tamo je ustanovio da su ribice koje su držali u bunaru kako bi jele insekte, uginule u mutnoj vodi. Stoga je odlučeno da se kopa novi bunar.

Kunta je promatrao kako su muškarci, kad su iskopali svježu rupu do visine ramena, izvadili iznutra nekoliko komada zelenkasto-bjelkaste gline u veličini jajeta. Tu su glinu odmah odnijeli onim ženama u selu čiji su trbusi bili veliki od djece koju su nosile,i one su glinu pohlepno pojele.Ta će glina, rekli su Kunti, dati djetetu jake kosti.

Prepušteni sami sebi, Kunta, Sitafa i njihovi vršnjaci, većinu su slobodnih sati provodili ganjajući se po selu, igrajući se velikih lovaca sa svojim novim praćkama.Gađali su sve što su stigli i na sreću, ne bi pogodili gotovo ništa dižući pri tom dovoljno buke da rastjeraju životinje iz čitave šume. Čak su i manja djeca, iz Laminog kafa, lunjala naokolo gotovo bez ikakvog nadzora, jer tih dana nitko u Juffureu nije


imao više posla od baka koje su često radile i do duboko u noć, žureći se napraviti dovoljno ukrasa za glavu koje će neudate djevojke iz sela nositi za vrijeme žetvenih svečanosti.Punđe,pletenice i potpune vlasulje, plele su se od dugačkih vlakana brižljivo izvučenih iz polutrulih listova sisala ili iz namočene kore baobaba.Grublji ukrasi od sisala bili su mnogo jeftiniji od onih izrađenih od mekših, svilastijih vlakana baobaba, jer je s ovima trebalo raditi mnogo duže,tako da je čitava vlasulja od tih vlakana mogla koštati koliko i tri koze.Ali, mušterije su se uvijek dugo i glasno cjenkale, jer su znale da će bake manje računati ako im prije prodaje omoguće,sat,dva uživanja u dobrom cjenkanju, popraćenu s puno coktanja jezikom.

Osim vlasuljama koje su bile posebno dobro napravljene, stara je Nyo Boto svakoj ženi u selu pričinjala veliko zadovoljstvo i svojim bučnim kršenjem drevnih tradicija prema kojima su žene morale muškarcima uvijek ukazivati krajnje poštovanje.Svako bi jutro zateklo staru Nyo Boto kako gola do pasa udobno čuči ispred svoje kolibe, uživajući toplinu sunca na svojoj gruboj staroj koži,i kako marljivo plete ukrase za djevojačke glave ali nikada ona ne bi bila toliko obuzeta poslom da bi propustila zamijetiti svakog muškarca koji bi pokraj nje prošao.

‘’Ha,’’uzviknula bi,’’pogledaj ovo! I oni sebe zovu muškarcima! Dakle, u moje vrijeme, muškarci su bili muškarci!’’

A muškarci koji su prolazili,unaprijed očekujući ono što su znali da mora doći samo što nisu trčali kako bi umakli njezinom jeziku, sve tako dok stara Nyo Boto ne bi po podne konačno zaspala s pletivom u krilu, a mališani, povjereni njezinom nadzoru, hihotali bi se zbog njezina glasnog hrkanja.

U međuvremenu su djevojčice iz drugog kafa pomagale svojim majkama i odraslim sestrama skupljati u bambusove košare zrelo ljekovito korijenje i začine za kuhanje,što bi zatim sve razastrle na suncu da se suši. Kad su žene mlatile žito,djevojčice su uklanjale prazne ljuske i komadiće slame. Pomagale su i kod pranja rublja, udarajući o kamen prljavom tkaninom koju su prije toga nasapunale grubim, crvenkastim sapunom što su ga majke pravile od luga i palmovog ulja.

Kad su muškarci završili glavni dio poslova,tek nekoliko dana prije mladog mjeseca koji će naznačiti početak žetvenih svečanosti u svim selima Gambije zvuci glazbala počeli su se javljati u Juffureu.

Seoski glazbenici iznijeli su svoja glazbala,koru sa dvadeset i četiri strune,bubnjeve i balafon,melodički instrument napravljen od suhih tikvica vezanih ispod drvenih blokova različitih dužina po kojima se udaralo batovima i dok bi vježbali, oko njih bi se okupile grupice seljana, da slušaju glazbu i prate je pljeskanjem.

Dok su glazbenici vježbali na svojim instrumentima, Kunta, Sitafa i njihovi vršnjaci, po povratku s paše, stupali bi selom i puhali u frule od bambusove trske, zvonili zvoncima i zveckali tikvicama ispunjenim suhim sjemenkama.

Muškarci su sada većinom, bezbrižni i opušteni, provodili vrijeme u razgovoru, čučeći u sjenci baobaba.Oni Omorovih godina,kao i mlađi,držali su se s poštovanjem po strani od članova Savjeta starješina koji su dogovarali svoje redovite godišnje pretprazničke odluke o raznim važnim seoskim poslovima. Povremeno bi dva ili tri mlađa muškarca ustala, protegnula se i pošla prošetati selom, držeći se za mali prst na ruci, kako je to bio davni običaj medu afričkim muškarcima.

Međutim, nekoliko je muškaraca provodilo duge sate u osami, strpljivo rezbareći od drva figure ili maske,različitih veličina i oblika. Kunta i njegovi drugovi ponekad bi čak zanemarili i svoje praćke i zadivljeno bi promatrali kako drvoresci stvaraju zastrašujuće i tajanstvene izraze na maskama koje će uskoro nositi plesači u toku svečanosti. Drugi su rezbarili ljudske ili životinjske likove, kojima su ruke i noge bile tijesno priljubljene uz tijelo, stopala ravna a glave uzdignute.

Binta i druge žene također bi,koliko su mogle, uhvatile nešto vremena za odmor uz novi seoski bunar gdje bi svakog dana došle da se napiju hladne vode i malo popričaju.Međutim, kako su se svečanosti već sasvim približile, žene su još uvijek imale mnogo posla.Trebalo je dogotoviti odjeću, počistiti kolibe, trebalo je potopiti u vodu suhe namirnice i zaklati koze za pečenke. A što je najvažnije od svega, morale su urediti i sebe kako bi što ljepše izgledale za svečanosti.

Kunta je smatrao da su odraslije, nestašne djevojke koje je tako često viđao ranije kako se penju po drveću, sada izgledale vrlo glupo hodajući po selu stidljiva i smjerna držanja.Čak više nisu znale ni hodati kako treba. I nikako nije mogao shvatiti zašto se muškarci okreću i gledaju za njima, tim nespretnim stvorenjima koje ni strijelu ne bi znale odapeti, sve da su i pokušale.

Nekima od tih djevojaka, primijetio je, usta su se nadula do veličine šake ,to su bile one kojima su usnice s unutrašnje strane izboli trnjem i zatim natrljali čađom kako bi pocrnjele. Čak je i Binta, kao i sve druge žene u selu koje su bile starije od dvanaest kiša, svake noći kuhala i zatim hladila juhu od svježe stučenog fudano-lišća, pa bi u tome zatim močila stopala i blijede dlanove ruku sve dok ne bi postali crni poput tinte. Kad je Kunta upitao majku zašto to čini, rekla mu je neka se gubi. Stoga je pitao oca, a on mu reče: ‘’Što je žena crnja, to je ljepša.’’

‘’Ali, zašto?’’ pitao je Kunta.

‘’Shvatit ćeš,’’odgovori Omoro,kad za to dođe vrijeme.’’

12. POGLAVLJE



Kunta skoči na noge kad je u zoru odjeknuo tobalo. Zatim su on, Sitafa i njihovi drugovi potrčali zajedno s odraslima do ceiba stabla gdje su seoski bubnjari već udarali o bubnjeve, režeći i vičući na njih kao da su bubnjevi živa bića, dok su im hitre ruke bile tek nejasni obrisi iznad napetih kozjih koža. Gomila dotjeranih seljana sve se više povećavala, i jedan po jedan, ubrzo su počeli odgovarati bubnjevima polaganim pokretima ruku, nogu, tijela, a zatim sve brže i brže, dok se već gotovo svatko nije uključio u ples.

Kunta je takve prizore viđao prigodom svake sjetve i žetve, ples je pratio odlazak muškaraca u lov, vjenčanje, rođenje i smrt, ali nikada ga se plesanje nije bilo dojmilo ovako,bio je to neki osjećaj koji nije shvaćao, niti mu se mogao oprijeti,kako ga se doimalo sada. Svako odraslo ljudsko biće u selu kao da je svojim tijelom kazivalo nešto što je postojalo samo u njegovim ili njezinim mislima. Usred ljudi koji su se vrtjeli, skakali, trzali, neki od njih s maskama na licu, Kunta gotovo nije mogao povjerovati vlastitim očima kad je ugledao žilavu staru Nyo Boto kako je iznenada zavriskala, naglim trzajem digla pred lice obje ruke, zatim se panično povukla unazad u strahu od nekog nevidljivog užasa. Dograbivši neki zamišljeni teret, ona je mlatila i udarala nogama po zraku, sve dok se iscrpljena nije srušila na zemlju.

Kunta se okretao čas ovamo, čas onamo, zureći u razne ljude koje bi uspio prepoznati među plesačima. Ispod jedne zastrašujuće maske Kunta prepozna alima koji se trzao i uvijao kao zmija kad se opleće oko stabla. Vidio je da su neki od onih za koje je čuo da su čak i stariji od Nyo Boto, izašli iz svojih koliba, teturajući na tankim, sasušenim nogama, mašući mlohavim rukama, žmirkajući upaljenim očima na suncu,kako bi otplesali nekoliko nesigurnih koraka. A onda se Kuntine oči rašire kad je ugledao svog vlastitog oca.

Omoro je hitro dizao koljena visoko u zrak, a stopala su mu podizala prašinu. Uz prodorne krikove, nagnuo bi se unazad, mišići bi mu treperili, zatim bi pojurio naprijed, udarajući se šakama o grudi, da zatim skoči u zrak izvijajući tijelo, vraćajući se na zemlju uz muklo jecanje.

Snažni puls bubnjeva kao da je odjekivao Kunti ne samo u ušima nego i u svim udovima.Gotovo nesvjesno, kao u snu, on osjeti kako mu je tijelo počelo drhtati, a ruke mu se podigle, i uskoro je i on skakao i vikao zajedno s ostalima koje više uopće nije zamjećivao. Konačno posrne i iscrpljen padne.

Podigao se i drhtavih se koljena udaljio iz kruga plesača, osjećajući duboko u sebi nemir kakav još nikada nije bio osjetio.Omamljen, ustrašen i uzbuđen, Kunta sad ugleda Sitafu i sve ostale dječake iz svog kafa kako plešu među odraslima i on ponovo zapleše.Od najmlađih do najstarijih, svi su seljani nastavili plesati čitav dan, ne zaustavljajući se,ni bubnjari, ni plesači,ni zbog jela, ni zbog pića, nego tek toliko da povrate dah. Bubnjevi su još uvijek udarali kad se Kunta srušio te noći na svoj ležaj.

Drugi dan svečanosti počeo je mimohodom uglednih i časnih ljudi i to odmah nakon izlaska sunca. Na čelu parade išli su arafang, alim, viši starješine, lovci, rvači i oni koje je Savjet starješina posebno imenovao zbog njihovih značajnih podviga izvršenih u razdoblju proteklom od zadnjih žetvenih svečanosti. Svi su ostali išli iza njih, pjevajući i plješćući dlanovima, dok su ih glazbenici u zmijolikom nizu poveli izvan sela.Kad su napravili krug oko stabla putnika, Kunta i njegov kafo potrčaše naprijed, poređaše se u svoj vlastiti paradni niz i zatim su koračali naprijed,natrag pokraj odraslih, izmjenjujući naklone i smješkajući se u prolazu, stupajući oštro u ritmu svirke frula, zvonca i zvečki. Dječaci su se

izmjenjivali na počasnim položajima,kad je došao red na Kuntu, on se kočoperio, podižući visoko koljena, osjećajući se doista kao vrlo važna ličnost. U prolazu on među odraslima uhvati poglede Omora i Binte i znao je da se oni oboje ponose svojim sinom.

Kuhinja svake žene u selu nudila je veliki izbor jela svakome tko bi prošao i možda poželio zastati na trenutak i uživati u hrani. Kunta i njegov kafo najeli su se do grla iz mnogih zdjela punih ukusnih jela od kuhanog mesa i riže.

Čak je i pečenog mesa,kozjeg i mesa divljači,bilo u izobilju,a posebna je dužnost djevojčica bila paziti da bambusove košare uvijek budu pune svih postojećih vrsta voća.

Kad nisu punili trbuhe, dječaci su trčali do stabla putnika, u susret zanimljivim strancima koji su sada počeli ulaziti u selo. Neki su ostajali prenoćiti, ali većina ih se zadržavala samo nekoliko sati,zatim bi odlazili dalje,na svečanosti u slijedeće selo.

Posjetitelji iz Senegala izložili su svoju šaroliku robu, raširivši smotke platna ukrašenog žarkim bojama i šarama. Drugi su dolazili s teškim vrećama punim kola-oraha iz Nigerije, najbolje kvalitete, kojima se cijena određivala prema kakvoći i veličini svakog pojedinog ploda.Kramari su dolazili uz bolong u brodicama natovarenim šipkama soli koju su mijenjali za indigo, kože, pčelinji vosak i med.

Nyo Boto je sada i sama marljivo trgovala,za svaku kauri školjku i mali svežnjić očišćenog i obrezanog korijenja limun trave kojim treba redovito trljati zube pa će dah uvijek biti mirisan, a usta svježa.

Poganski kramari žurili su pokraj Juffurea ne zaustavljajući se, jer njihova roba, duhan,burmut i prevrela medovina,bila je samo za nevjernike, budući da Mandingo muslimani nikada nisu pili alkohol, niti pušili.

Drugi koji su se također rijetko kad zaustavljali, jer su njihov cilj bila veća sela, bili su brojni mladi ljudi lutalice iz susjednih sela, kao što su i neki mladići iz Juffurea otišli u toku žetve. Zapazivši ih kad bi prolazili stazom iza sela, Kunta i njegovi drugovi trčali bi neko vrijeme uz njih, pokušavajući vidjeti što se nalazi u njihovim košaricama od bambusa koje su nosili na glavi. Obično je u košaricama bila odjeća i sitni darovi za nove prijatelje koje su se nadali upoznati u toku lutanja,prije nego će se vratiti u rodno selo u vrijeme iduće sjetve.

Svakog se jutra uspavano selo budilo na zvuk bubnjeva. A svaki bi dan doveo nove putujuće glazbenike,stručnjake na kora glazbalu, na balafonu i na bubnjevima.I ako bi se osjetili dovoljno polaskani darovima kojima bi ih obasuli,kao i plesom, te oduševljenim uzvicima i pljeskanjem okupljenih seljana, zaustavili bi se i neko bi vrijeme svirali, a zatim bi nastavljali put do slijedećeg sela. Kad bi došli pripovjedači, grioti, seljani bi brzo utihnuli i posjedali oko baobaba, slušajući o drevnim kraljevima i obiteljskim družinama, o ratnicima, velikim bitkama i legendama iz prošlosti. Ili bi opet neki religiozni griot izvikivao proročanstva i opominjao ih kako moraju nastojati umilostiviti svemogućeg Alaha ,da zatim ponudi seljanima kako će rado za njih obaviti taj potreban i Kunti sad već poznat obred, u zamjenu za neki mali dar.

Visokim bi glasom pjevač griot pjevao bezbrojne stihove o prošlom sjaju kraljevina Gane, Sengaia i Starog Malija,a kad bi završio,neki bi mu ljudi iz sela još često posebno platili da pjeva pohvalnice njihovim vlastitim roditeljima ispred njihovih koliba. I ljudi bi pljeskali kad bi starci izašli na prag svoje kolibe i stajali, žmirkajući u suncu, osmjehujući se široko krezubim ustima. Kad bi obavio ta dobra djela,pjevač griot podsjetio bi svakoga kako će njega govor bubnjeva i skromna nagrada u svako doba brzo dozvati u Juffure da bilo kome od njih pjeva pohvalnice na pogrebu,vjenčanju ili kod neke druge izuzetne prigode. Zatim bi požurio do slijedećeg sela.

Bilo je to baš šestog popodneva žetvenih svečanosti kad se zvuk nepoznatog bubnja iznenada prolomio kroz Juffure.

Čuvši uvredljive riječi izgovorene udarcima bubnja, Kunta požuri iz kolibe i pridruži se drugim seljanima koji su se ljutito okupili ispod baobaba.Bubanj je, očito negdje vrlo blizu, upozoravao seljane da im u selo dolaze rvači toliko snažni da se pred njima svaki takozvani rvač Juffurea treba sakriti. Već za nekoliko trenutaka, seljani Juffurea veselo su uzvikivali kad su čuli kako njihov vlastiti bubanj oštro odgovara,da takvi lakomisleni stranci upravo traže da budu osakaćeni, ako ne dožive još i nešto gore.

Seljani su sad požurili na prostor određen za rvačka natjecanja. Dok su rvači iz Juffurea hitro navlačili kratke dala pregače s posebnim omčama od čvrsto smotanog platna, ušivenim na bokovima i na stražnjici, te se mazali sklizavom smjesom od pepela i zgnječenog lišća baobaba, čuli su se povici koji su označili dolazak njihovih izazivača.

Ovi snažno građeni stranci ni jednim se pogledom nisu osvrnuli na okupljene seljane Juffurea koji su ih dočekali porugama. Čvrsto stupajući iza svog bubnjara, uputili su se ravno do prostora za rvanje, već odjeveni u dala pregače i tamo su počeli jedan drugoga mazati svojom vlastitom skliskom smjesom. Kad su se pojavili rvači iz Juffurea, hodajući iza seoskog bubnjara, okupljena je gomila počela tako neumjereno vikati i gurati se da su ih oba bubnjara morala preklinjati neka se umire. Zatim su oba bubnja rekla: »Spremni!« Protivnici su se razdvojili u parove, dva po dva rvača izazovno zureći jedan u drugoga, tijela napetih i spremnih na skok.

‘’Dohvatite se! Dohvatite se!’’zapovjedali su bubnjevi i rvači počnu kružiti jedan oko drugoga poput mačaka. Oba bubnjara sada su trčala ovamo,onamo između rvača koji su se mjerkali, svaki je bubnjar bubnjao imena umrlih šampiona iz njegovog sela, čiji duhovi sada promatraju tu borbu.

Munjevito manevrirajući, pokušavajući zavarati protivnika, jedan za drugim rvački se parovi konačno dohvatiše i počeše se boriti. Ubrzo su se obje ekipe oštro borile, utonule u oblake prašine koju su uzvitlale njihove noge, gotovo sakriveni od pogleda gledalaca koji su ih bodrili divljim uzvicima. Slučajni padovi ili pokliznuća nisu se računali,pobjeda bi se proglasila samo onda kad bi jednom od rvača uspjelo svog protivnika gurnuti iz ravnoteže, svojim ga tijelom odignuti u zrak i baciti na zemlju.Kod svakog takvog pada,prvi je poražen jedan od šampiona Juffurea, zatim jedan od izazivača,gomila bi skočila na noge i vrisnula, a jedan od bubnjara odbubnjao bi ime pobjednika. Naravno, odmah iza uzbuđene gomile, rvali su se Kunta i njegovi drugovi.

Konačno se borba završila i ekipa Juffurea pobijedila je s jednim jedinim padom prednosti.Dodijeljena im je nagrada, a to su bili rogovi i kopita netom zaklanog vola.Veliki komadi volovskog mesa pekli su se ovješeni iznad vatre, a hrabri izazivači srdačno su pozvani da se pridruže gozbi. Ljudi Juffurea čestitali su izazivačima na njihovoj snazi, a neudate su djevojke vezale svakom od rvača sitna zvonca oko gležnja i nadlaktice. A za vrijeme gozbe koja je uslijedila, dječaci iz Juffurskog trećeg kafa počistili su i izravnali crvenkastu prašinu terena za rvanje, pripremajući prostor za ples seoruba.

Vrelo je sunce tek počelo padati kad su se seljani ponovo okupili oko prostora za rvanje, sada svi odjeveni u najsvečaniju odjeću. Uz prigušenu pratnju bubnjeva, obje su ekipe rvača skočile u ring i počele zauzimati borbene stavove i skakati naokolo dok su im mišići poigravali i zvončići zvonili,a gledaoci se divili njihovoj snazi i ljepoti.Bubnjevi iznenada snažno zabubnjaše,sad su djevojke utrčale u krug, stidljivo se provlačeći između rvača dok su seljani pljeskali. Zatim su bubnjevi počeli udarati najsnažnijim i najbržim ritmom, a noge djevojaka pratile su ih ukorak.

Jedna za drugom djevojke su, oznojene i iscrpljene, konačno počele nesigurnim koracima izlaziti iz

kruga, a svaka bi prije izlaska strgnula s glave i bacila u prašinu svoju žarkim bojama obojenu tiko maramu. Svi su pogledi bili napeto upereni u rvače, čekalo se na to da neki ženik podigne tiko i na taj način pokaže kako mu se svidio ples dotične djevojke,jer to bi značilo da će taj mladić možda uskoro doći na pregovor s njezinim ocem da sazna koliko traži koza i krava za nevjestu.

Kunta i njegovi vršnjaci bili su još isuviše mladi da bi to shvatili, i misleći da se uzbudljivi prizor završio,otrčali su da se poigraju praćkama.

Međutim, uzbuđenje je tek bilo počelo, jer trenutak kasnije svi su okupljeni seljani glasno uzdahnuli kad je jedan od gostujućih rvača podignuo jedan tiko. Bio je to veliki događaj,a uz to i radostan događaj,ali ova sretna djevojka neće biti prva koju je Juffure udajom morao prepustiti drugom selu.

13. POGLAVLJE



Posljednjeg jutra žetvenih svečanosti Kuntu su probudili krikovi. Navlačeći svoju dundiko, on izleti iz kolibe dok mu se želudac skvrčio od straha. Ispred obližnjih koliba,skačući gore,dolje,divljački kričeći i mašući kopljima, kretalo se oko pola tuceta muškaraca u strašnim maskama,s visokim ukrasima na glavama i u odjeći od lišća i kore drveća.Kunta je užasnuto gledao kako jedan od njih ulazi s urlikom u svaku kolibu u selu i ponovo izlazi grubo povlačeći za ruku po jednog nasmrt prestrašenog dječaka iz trećeg kafa.

Okružen u međuvremenu pridošlim, jednako ustrašenim vršnjacima iz drugog kafa, Kunta je razrogačenih očiju virio iza ugla kolibe. Svakom dječaku iz trećeg kafa preko glave bi prebacili tešku kukuljicu od bijelog pamuka. Ugledavši Kuntu, Sitafu i njihovu skupinu malih dječaka, jedan od maskiranih muškaraca pojuri prema njima mašući kopljem i jezovito uzvikujući.Iako se zaustavio prije nego je došao do njih i mada se odmah vratio svojim zakukuljenim štićenicima, mališani se razbježaše, skvičeći od užasa.A kad su maskirani pokupili sve dječake trećeg kafa iz cijeloga sela, predali su ih robovima koji su ih uhvatili za ruke i jednog po jednog izveli kroz seoska vrata.

Kunta je bio čuo da će starije dječake odvesti iz Juffurea radi priprema za prelazak među odrasle muškarce, ali nije imao pojma da će se to odigrati na takav način.

Odlazak dječaka iz trećeg kafa, zajedno s onim odraslim muškarcima koji će voditi njihove pripreme,bacio je sjenku tuge na cijelo selo.Slijedećih dana Kunta i njegovi drugovi nisu mogli pričati ni o čemu drugome nego o strašnom događaju kojemu su prisustvovali i o još strašnijim pojedinostima koje su prisluškivanjem bili saznali o tim tajanstvenim pripremama. Svakog ih je jutra arafang kvrcao prstima po glavi zbog potpunog odsustva zanimanja za učenje stihova iz kurana. A nakon škole, hodajući u grupi iza koza, prema pašnjacima, dječaci su svaki za sebe, pokušavali ne misliti na ono što nitko od njih nikako nije mogao zaboraviti,kako će oni biti slijedeća grupa zakukuljenih dječaka koje će izvući za ruke iz koliba i izbaciti ih kroz seoska vrata.

Svi su oni čuli da će proći punih dvanaest mjesečevih ciklusa dok se oni dječaci iz trećeg kafa vrate u selo,ali tada će već biti odrasli muškarci.Kunta ispriča kako mu je netko rekao da dječake za vrijeme tih priprema tuku svakog dana. Dječak po imenu Karamo reče kako ih tjeraju loviti divlje životinje koje zatim moraju jesti,a Sitafa reče da ih noću šalju same duboko u šumu, odakle sami moraju tražiti put natrag do prebivališta. Ali, najgore od svega, što nitko od njih nije spomenuo, iako je Kunta zbog toga svaki put kad bi vršio nuždu osjetio grč straha, bilo je što će mu u toku tih priprema odrezati dio fota.Nakon nekog vremena, što su više o tome razgovarali, dječacima pomisao na te pripreme za odrasle muškarce postade toliko zastrašujuća da su potpuno prestali razgovarati o njima, a svaki je pokušavao u sebi sakriti strahovanja, ne želeći pred drugima ispasti kukavica.

Kunta i njegovi drugovi postali su mnogo bolji pastiri nego što su bili prvih dana provedenih vani u šipražju kad su još bili puni strepnje. Ali, još uvijek je trebalo mnogo toga naučiti.

Njihov je posao,počeli su to otkrivati,bio najteži u toku jutra,kad bi oblaci muha ujedali koze i tjerali ih u bezglavi trk dok bi im koža podrhtavala, kratki repovi udarali, a dječaci i psi jurili za njima pokušavajući ih vratiti u stado.Međutim, oko podne, kad bi sunce postalo toliko žestoko da bi čak i muhe potražile hlada, umorne bi se koze smirile i počele ozbiljno pasti, a dječaci su se konačno mogli malo zabavljati.

Sad su već svi bili izvrsni strijelci praćkama, a također i lukovima i strijelama koje su im očevi poklonili kad su i stvarno prešli u drugi kafo i tako bi provodili sat,dva ubijajući sve male životinje koje bi uspjeli naći,zečeve, vjeverice, poljske miševe, guštere, a jednog dana i lukavu savansku kokoš koja je pokušala odvući Kuntu od gnijezda na kojem je sjedila, povlačeći po zemlji jedno krilo kao da je ozlijeđena. Rano po podne, dječaci bi očistili i zgulili kožu s uhvaćene divljači, natrljali bi meso iznutra solju koju su uvijek nosili sa sobom, zatim bi zapalili vatru i gostili se pečenjem.

Svaki se dan u šipražju činio vrelijim od prethodnog. Sve ranije i ranije tokom jutra insekti bi prestajali ujedati koze, tražeći hlada, a koze bi se spustile na koljena nastojeći doprijeti do kratke trave koja je još ostala zelena ispod sasušenih, visokih busena. Ali, Kunta i njegovi prijatelji jedva da su osjećali vrućinu. Blistajući od znoja, igrali su se kao da je svaki dan najljepši dan njihovog života.S napetim trbusima nakon popodnevne gozbe, dječaci bi se rvali ili utrkivali,ili bi ponekad jednostavno vikali i pravili grimase jedan prema drugome, smjenjujući se u nadgledanju koza. Igrajući se rata, mlatili su se i probadali debelim korijenjem korova sve dok jedan od njih ne bi podigao uvis šaku trave u znak mira. Zatim bi svoje ratničke duhove hladili trljajući tabane sadržajem želudaca ubijenih zečeva, u pričama baka, pravi su ratnici u tu svrhu upotrebljavali želudac janjeta.

Ponekad su se Kunta i njegovi drugovi igrali sa svojim vjernim wuolo-psima koje su Mandinge gajili već stoljećima, jer su ti psi bili poznati kao jedna od najboljih vrsta lovačkih pasa i pasa čuvara u čitavoj Africi. Nitko ne bi mogao izbrojiti koze i goveda koje je u mračnim noćima spasilo od hijena ubojica zavijanje wuola. Ali, hijene nisu bile divljač za kojom bi tragali Kunta i njegov kafo dok bi se igrali lovaca. U njihovoj mašti lovina, čije su tragove slijedili dok bi se šuljali kroz visoku, suncem sprženu travu savane, bili su nosorog, slon, leopard i moćni lav.

Ponekad, dok bi neki od dječaka slijedio svoje koze u njihovoj potrazi za travom i hladom, odjednom bi se našao odvojen od drugova. Prvih nekoliko puta kad se to njemu dogodilo,Kunta bi skupio koze što je brže mogao i požurio natrag u blizinu Sitafe. Međutim, uskoro je zavolio te trenutke samoće, jer mu se tako pružala prilika da sam pođe u potragu za nekom velikom zvijeri. U svojim sanjarijama, Kunta nije lovio običnu antilopu, leoparda, čak ni lava,on je polazio u lov na najopasniju zvijer, zvijer koje su se svi najviše plašili,on je lovio razdraženog bivola.

‘Trag koji je Kunta uspio otkriti, izazvao je takav strah i trepet širom zemlje da su mnoga sela poslala svoje najbolje lovce da ubiju tu divlju životinju, ali oni su je samo uspjeli raniti,i,jedan po jedan,svi su poginuli,razderani njenim strašnim rogovima. Još krvoločniji nego ranije, zbog bolne rane, bivol je zatim napao i ubio nekoliko ratara iz Juffurea koji su radili na njivama izvan sela. Slavni simbon Kunta Kinte,nalazio se tada duboko u šumi, gdje je dimom tjerao pčele iz gnijezda kako bi njihovim medom uvećao svoju snagu,kad je odjednom iz daljine čuo govor bubnjeva svog rodnog sela kako ga preklinje neka spasi narod od divljeg bivola. Nije im mogao odbiti molbu.Nijedna vlat suhe trave nije zapucketala pod njegovim nogama, tako se tiho šuljao tražeći bivolov trag, koristeći se pri tom šestim čulom koje majstorima simbonima kazuje kojim će se smjerom kretati životinje.I ubrzo je našao tragove koje je tražio,otisci kopita bili su veći od svih koje je ikada vidio.Sad je tiho trčao,duboko uvlačeći u nozdrve teški vonj koji ga je odveo do golemog,svježeg bivoljeg izmeta. Manevrirajući sada i primjenjujući svu lukavost i vještinu kojom je raspolagao, simbon Kinte konačno ugleda divovske obrise zvijeri,koju obično oko uopće ne bi zapazilo,kako se krije u gustoj, visokoj travi. Napinjući luk, Kinte brižljivo nacilja i snažno odapne strijelu ravno u metu. Bivol je bio teško ranjen, ali sada još opasniji nego ikada. Skačući naglo s jedne strane na drugu, Kinte je izmicao očajničkim napadima ranjene zvijeri i ukopao se petama u zemlju kada se zvijer okrenula, spremajući se ponovo jurnuti na njega. Izbacio je drugu strijelu tek kada je u posljednjem trenutku morao skočiti u stranu i golemi se bivol sruši na zemlju mrtav.Kuntin prodorni zvižduk dozvao je iz zaklona zadivljene i od straha uzdrhtale lovce koji su prije njega

pokušavali, ali nisu uspjeli ubiti zvijer, u čemu je simbon Kinte tako slavno uspio.Naložio im je neka oderu golemu kožu i skinu rogove, a zatim neka pozovu još ljudi koji će im pomoći odvući golemo truplo sve do Juffurea. Ljudi su uz radosne uzvike napravili za njega stazu od razastrtih koža unutar seoske ograde, kako Kinte ne bi zaprašio noge. »Simbon Kinte!« odjekivao je govor bubnjeva. ‘’Simbon Kinte!’’vikala su djeca mašući lisnatim granama iznad svojih glava. Svi su se gurali prema njemu i pokušavali dotaknuti silnoga lovca kako bi nešto od njegove hrabrosti možda prešlo na njih.Mali dječaci plesali su oko goleme lešine, oponašajući čin ubijanja, mašući dugim štapovima i divlje kričeći.A sada, prilazeći mu iz gomile, došla je najsnažnija, najljupkija i najdivnije crna od svih djevojaka iz Juffurea zapravo, iz cijele Gambije i kleknuvši pred njega, ponudila mu zdjelu hladne vode,ali Kinte koji nije bio žedan, samo umoči prste u vodu kako bi joj pokazao svoju naklonost, nakon čega ona, sa suzama sreće u očima, iskapi svu vodu iz zdjele,pokazujući tako jasno svima svoju veliku ljubav.Uzbuđena se gomila razišla otvarajući put ostarjelim, naboranim, sjedokosim Omoru i Binti koji su prilazili nesigurnim koracima, oslanjajući se o štapove. Simbon dopusti svojoj staroj majci da ga zagrli, dok ih je Omoro promatrao pogledom punim ponosa. A narod Juffurea je skandirao:’’Kinte!Kinte!’’Čak su i psi lajali u njegovu počast.’

Je li to lavež njegovog vlastitog wuola?

‘’Kinte! Kinte!’’

Zar to Sitafa tako uzbuđeno zove? Kunta se prene iz snatrenja upravo na vrijeme da ugleda svoje zaboravljene koze kako jure prema nečijoj njivi. Sitafa, drugi pastiri i njihovi psi pomogli su Kunti okupiti stado prije nego su koze uspjele počiniti bilo kakvu štetu,ali Kunta je bio toliko posramljen da je protekao čitav jedan mjesečav ciklus prije nego što se opet usudio prepustiti takvim sanjarijama.

14. POGLAVLJE



Mada je sunce već silno žeglo,pet dugih mjesečevih ciklusa sušnog razdoblja tek su bili počeli.Đavoli vrućine treperili su u zraku, približavajući sliku udaljenih predmeta, a ljudi su se znojili u kolibama gotovo isto toliko koliko i na poljima. Prije nego što bi Kunta ujutro polazio na pašu s kozama, Binta bi provjerila je li dobro zaštitio stopala crvenim palmovim uljem, pa ipak, svakog poslijepodneva kad bi se vratio iz savane, usnice su mu bile ispucane, tabani suhi i raspucani od vrele zemlje po kojoj je hodao. Neki od dječaka vraćali su se kući s krvavim nogama, ali su unatoč tome nastavili odlaziti na pašu svakog jutra,ne tužeći se kao ni njihovi očevi ,u žarku vrelinu sprženog pašnjaka koja je bila još strasnija nego u selu.

Kad bi sunce dosegnulo zenit, dječaci, psi i koze, svi bi dahćući ležali u sjenci niskih stabala, dječaci,preumorni da bi lovili i pekli iznad vatre sitnu divljač, što je inače bila njihova glavna svakodnevna zabava. Većinom su samo sjedili i brbljali koliko su veselije mogli, međutim, čuvanje koza sada više nije bilo uzbudljivo.

Činilo se nevjerojatnim da će im granje koje su svakog dana skupljali doista trebati noću za grijanje, ali kad bi sunce zašlo, zrak bi postao isto toliko hladan koliko je prije bio užaren. I nakon večere stanovnici Juffurea skutrili bi se uz vatre. Muškarci Omorovih godina sjedili su, pričajući, oko jedne vatre, a malo dalje od njih bila je vatra starješina. Oko treće vatre sjedile su žene i neudate djevojke, odvojene od baka koje su uz četvrtu vatru pričale svoje svakodnevne priče za laku noć mališanima iz prvog kafa.

Kunta i ostali dječaci iz drugog kafa nisu,dakako, mogli sjediti zajedno s golaćima iz prvog kafa, s Laminom i njegovim vršnjacima, zato su čučali malo po strani, dovoljno daleko da ne izgleda kao da oni pripadaju toj brbljavoj, hihotavoj skupini a opet dovoljno blizu da mogu čuti priče baka, koje su ih još uzbuđivale,jednako kao i uvijek.

Katkada bi Kunta i njegovi drugovi prisluškivali razgovore oko vatre odraslih muškaraca, međutim, svi su ti razgovori bili uglavnom o vremenu. Kunta je čuo starce kako se prisjećaju sušnih razdoblja kad je sunce ubilo sve biljke i sagorjelo sve usjeve,kad je od sunca voda u bunaru postala ustajala ili bunar presušio,kad je žega sasušila ljude kao da su prazne ljuske riže.Ovo je razdoblje vrućina teško, govorili su, ali ipak nije onako strašno kakva su bila mnoga od onih kojih se sjećaju. Kunti se činilo da se starci uvijek sjećaju nečega što je bilo mnogo gore.

Zatim je jednog dana iznenada postalo teško udisati zrak, kao da udišeš plamen a te su noći ljudi drhtali pod pokrivačima od užasne hladnoće koja im se uvlačila u kosti.Slijedećeg su jutra opet brisali znoj sa lica i pokušavali udahnuti punim plućima.

Tog poslijepodneva počeo je vjetar harmattan.Nije to bio ni oštar ni silovit vjetar što bi u oba slučaja predstavljalo olakšanje. Naprotiv, taj je vjetar puhao blago i jednolično, prašan i suh, danju i noću, oko polovine mjesečevog ciklusa. Kao i uvijek kad bi zapuhao, uporni je harmattan polako izjedao živce ljudima Juffurea.

Uskoro su roditelji vikali češće nego inače na djecu i šibali ih bez pravog razloga.Pa iako je prepiranje bilo neobična pojava u plemenu Mandingo, ne bi prošao gotovo ni jedan sat u toku dana kad se

ne bi čula glasna prepirka iz neke od koliba odraslih, posebno iz koliba mladih bračnih parova kao što su bili Omoro i Binta. Tada bi se vrata susjednih koliba brzo ispunila ljudima koji bi gledali kako majke supružnika žurno ulaze u tu kolibu. Trenutak kasnije vika bi se pojačala, a zatim bi kroz vrata, poput kiše počele izlijetati košare s priborom za šivanje, zdjele, lonci, stolice i komadi odjeće.A zatim, izletjevši i same, supruga i njezina majka žurno bi skupile razbacane stvari i bijesno odjurile u majčinu kolibu. Nakon otprilike dva uštapa, iznenada, baš kako je i počeo, harmattan je prestao puhati. Već u toku tog jednog dana zrak se umirio i nebo se raščistilo.Za jedne jedine noći, procesija žena ušuljala se nazad u kolibe muževa, a svekrve i punice izmjenjivale su drugog dana sitne darove i popravljale pokvarena prijateljstva širom sela.

Međutim, prošlo je tek pola od pet dugih mjesečevih ciklusa sušnog razdoblja. Iako je hrane još uvijek bilo u izobilju po ostavama, majke su pripremale oskudne obroke, jer nitko, čak ni pohlepna djeca, nije osjećao želje za obilnim jelom. Svi su bili iscrpljeni od žege, ljudi su manje govorili i obavljali su samo neodložne poslove.

Koža omršavjele stoke u selu ispucala je, a na mjestima gdje su muhe odložile svoja jajašca, nastale su otečene rane. Tišina se spustila među nakostriješene kokoši koje su inače trčale kokodakajući po selu, a sada su ležale izvaljene u prašini, raširenih krila i poluotvorenog kljuna. Čak bi se i majmuni rijetko kad vidjeli ili čuli, jer ih je većina otišla duboko u šumu tražeći više hlada. A koze su, primijetio je Kunta, zbog vrućine sve manje pasle i postale su nervozne i mršave.

Iz nekog neobjašnjivog razloga,možda je uzrok bila žega,možda su jednostavno postali stariji,Kunta i njegovi drugovi pastiri,nakon što su šest mjesečevih ciklusa proveli svaki dan zajedno u savani, sada su se počeli razdvajati i proveli bi dan svaki sam sa svojim malim stadom.To se ponovilo nekoliko dana uzastopce i Kunta odjednom shvati kako još nikada nije provodio ovoliko vremena potpuno odvojen od drugih ljudi. Pogledao je preko savane prema drugim dječacima i njihovim kozama, razasutima u tišini suncem spržene pustare. Iza njih su bile njive na kojima su ratari rezali korov izrastao nakon prošlogodišnje žetve. Visoki plastovi korova, koji su prevrtali vilama kako bi se osušio na suncu, izgledali su kao da se njišu i trepere u užarenom zraku.

Brišući znoj sa čela, Kunta pomisli kako njegov narod, izgleda, neprestano trpi jednu nevolju za drugom uvijek preživljava nešto neugodno ili teško, ili zastrašujuće,ili nešto što im čak ugrožava živote. Razmišljao je o jarkim, vrućim danima i ledenim noćima koje bi slijedile poslije njih. I mislio je o kišama koje će potom doći i pretvoriti selo u kaljužu, a konačno i poplaviti sve staze tako da će ljudi morati u kanuima prelaziti s mjesta na mjesto, tamo gdje su prije mogli hodati. Ljudi su trebali kišu, baš kao i sunce, ali činilo se da je svega uvijek ili previše ili premalo.Čak i dok su koze bile debele i stabla teška od voća i cvjetova, znao je da dolazi vrijeme kad plodova od žetve zadnjih kiša neće više biti u obiteljskim ostavama, i kada će početi razdoblje gladovanja i ljudi će trpjeti zbog gladi, pa će neki i umrijeti, kao njegova vlastita draga baka Yaisa koje se sjećao s ljubavlju.Doba žetve bilo je sretno razdoblje i nakon toga,žetvene svečanosti ali to brzo prođe,onda će opet doći dugo,užareno razdoblje suše,sa strašnim harmattanom kad Binta neprestano viče na njega i tuče Lamina tako da se Kunti na kraju gotovo sažalio taj njegov dosadni mali brat.

Dok je tjerao koze natrag u selo, Kunta se prisjećao priča koje je toliko puta slušao kad je bio mali kao Lamin, kako su njihovi preci uvijek nekako uspijevali preživjeti svaki veliki strah i opasnost. Od početka vremena, mislio je Kunta, ljudi su izgleda uvijek teško živjeli. Možda će uvijek tako biti.

Sada bi u selu svake večeri alim vodio molitve Alahu neka selu pošalje kiše. A zatim je jednog dana uzbuđenje obuzelo Juffure kad je blagi vjetrić podigao prašinu jer to je bio znak da će kiše uskoro doći. I slijedećeg jutra ljudi iz sela okupiše se na njivama, gdje su vilama razbacali visoke stogove suhog korova

i zatim ga zapalili, a gusti se dim podigao iznad polja. Vrućina je bila gotovo nesnošljiva, ali znojni su ljudi plesali i veselo uzvikivali, a mališani iz prvog kafa trčali su naokolo vičući, pokušavajući uhvatiti neku od paperjastih ljuskica pepela što su lebdjele u zraku, jer to je donosilo sreću.

Slijedećeg je dana lagani vjetar počeo raznositi pepeo po poljima, dajući zemlji snagu da ponovo rodi usjevima.Ratari su sad marljivo počeli udarati motikama, pripremajući duge brazde za sjeme u ovom sedmom razdoblju sjetve koje je Kunta proživljavao u beskonačnom kruženju godišnjih doba.

15. POGLAVLJE



Prošle su dvije sezone kiša i Binta je opet imala veliki trbuh i bila još razdražljivima nego obično. Zapravo, tako se brzo dohvatala šibe i udarala po bilo kojem od svoja dva sina,da je Kunta svakog jutra bio sretan što je odlaskom na pašu mogao pobjeći od nje na nekoliko sati,a kad bi se poslije podne vratio, nije mogao da ne osjeti sažaljenje prema Laminu koji je bio još premalen da bi sam izlazio iz kuće.Zato jednog dana kad se vratio kući i zatekao malog brata u suzama, upita Bintu doduše pomalo nevoljko,može li Lamin poći s njime dok on obavlja poslove po selu, a ona kratko odbrusi: ‘’Da!’’

Goli mali Lamin jedva je susprezao sreću zbog tog neočekivano ljubaznog postupka, ali je Kunta bio toliko ozlojeđen vlastitom brzopletošću da ga je propisno opalio nogom i izvukao mu uši čim su se dovoljno udaljili od kolibe tako da ih Binta nije mogla čuti.Lamin je udario u plač,ali je slijedio brata poput vjernog psića.

Svako poslijepodne nakon toga, Kunta bi zatekao Lamina kako s nestrpljenjem čeka na vratima kolibe u nadi da će ga njegov veliki brat opet povesti sa sobom. A Kunta ga je doista i vodio, gotovo svakog dana ali ne zato što bi tako želio. Binta je pokazivala tako izrazito olakšanje što će ih se obojice osloboditi na neko vrijeme da se Kunta sada plašio da će ga išibati ako ne povede Lamina sa sobom.Činilo se kao da je neki zao duh prilijepio Kunti na leđa malog brata kao neku veliku pijavicu iz bolonga.Međutim, uskoro je Kunta počeo zamjećivati kako i nekim drugim dječacima iz njegovog kafa također za petama trče mala braća.Iako bi se mališani igrali po strani od njih ili bi trčkarali naokolo, uvijek su jednim okom budno pratili svoju veliku braću, koja su se svojski trudila da se ni ne obazru na golišavce.Katkad bi veliki dječaci iznenada otrčali, rugajući se mališanima koji bi se panično naprezali da ih sustignu. Kad bi se Kunta i njegovi drugovi popeli na neko stablo, njihova bi ih mala braća pokušala slijediti i obično bi se skotrljala natrag na zemlju, a stariji bi se dječaci glasno smijali njihovoj nespretnosti. Počelo ih je zabavljati društvo tih mališana.

Kad bi se našao nasamu s Laminom, što bi se ponekad događalo, Kunta bi bratu poklanjao nešto više pozornosti. Uzeo bi sićušno sjeme i tumačio bi mu kako je divovsko stablo ceiba u Juffureu izraslo iz takve male sjemenke.Uhvatio bi pčelu i oprezno je držeći pokazao bi Laminu njezin žalac,a zatim bi mu, okrenuvši pčelu na leđa, protumačio kako pčele sišu slatki sok iz cvijeta, a onda od njega prave med u svojim gnijezdima koja grade na najvišem drveću. I Lamin je počeo Kunti postavljati brojna pitanja, a Kunta bi na većinu njih strpljivo odgovarao. Nekako mu je godilo što Lamin misli da mu brat sve zna. Osjećao se nekako starijim od svojih osam kiša. Samome sebi uprkos, Kunta je počeo smatrati da njegov mali brat nije samo obična napast.

Kunta se silno trudio da to ničim ne pokaže, naravno, ali vraćajući se kući po podne s kozama, on se sada stvarno veselio Laminovom razdraganom dočeku. Jednom se Kunti učinilo kako se Binta čak nasmiješila kad su on i Lamin izlazili iz kolibe. Zapravo, Binta bi često oštro podviknula svom mlađem sinu: ‘’Ugledaj se na brata!’’

Slijedećeg bi trenutka, doduše, možda išibala Kuntu zbog nečega, ali to se više nije događalo tako često kao nekada. Binta bi također govorila Laminu da neće smjeti ići s Kuntom, ako se ne bude ponašao kako se pristoji, i Lamin bi onda bio dobar cijeli dan.

Braća bi uvijek vrlo pristojno izašla iz kolibe, držeći se za ruke, ali kad bi se jednom našli vani,

Kunta bi odjurio kričeći,a Lamin bi batrgao za njim,do ostalih dječaka iz drugog i prvog kafa. Kad su se jedno popodne natjerivali, neki Kuntin vršnjak, također pastir, slučajno naleti na Lamina i sruši ga, a istog se časa kraj njih našao Kunta, grubo odgurnuo starijeg dječaka i ljutito viknuo: ‘’To je moj brat! ‘’

Dječak mu predbaci što se gura i već su se bili spremni potući,ali ih drugi dječaci dohvatiše za ruke.Kunta je srdito zgrabio zaplakanog Lamina za ruku i odvukao ga od njihovih začuđenih prijatelja.U isti mah Kunta se osjećao duboko posramljen i zapanjen svojim postupkom prema drugu iz vlastitog kafa pogotovo zato što je povod bio njegov šmrkavi mali brat.Ali nakon tog događaja,Lamin je počeo otvoreno oponašati sve što bi vidio da čini Kunta, neki put čak i pred Omorom i Bintom. Mada se pričinjao kao da mu to smeta, Kunta nije mogao da ne osjeti i mrvicu ponosa.

Kad je Lamin pao s niskog drveta na koje se bio pokušao popeti jednog poslijepodneva, Kunta mu pokaže kako se treba penjati.Malo,pomalo naučio je malog brata kako će se rvati,kako bi Lamin mogao natjerati na poštovanje jednog dječaka koji ga je ponizio ispred čitavog kafa,kako će zviždati kroz prste iako ni najuspjeliji Laminov zvižduk nije bio ni izdaleka tako prodoran kao Kuntin i pokazao mu je vrstu bobica od lišća kojih je njihova majka voljela pripremati čaj.Još je upozorio Lamina kako one velike, zlatne bube koje bi stalno nalazili kako pužu po kolibi, mora uzeti u ruku i nježno ih spustiti na zemlju izvan kolibe,jer je ozlijediti te bube značilo nesreću.A dodirivati pijetlove ostruge, značilo bi da će navući još goru nesreću.Ali, ma koliko se trudio, Kunta nikako nije mogao naučiti Lamina kako će po položaju sunca pogoditi koje je doba dana.

‘’Još si premalen, ali ćeš naučiti.’’

Kunta bi još uvijek ponekad vikao na Lamina, ako bi mališanu trebalo previše vremena da nauči nešto jednostavno ili bi ga pljesnuo po turu ako bi mu dosađivao. Ali zbog toga bi mu poslije bilo toliko krivo da bi malom golišavcu ponekad čak dopustio nositi načas njegovu dundiko.

Što se više zbližavao sa svojim bratom, Kuntu je sve manje uznemirivalo nešto što ga je ranije često mučilo,jaz između njegovih osam kiša i starijih dječaka i muškaraca u Juffureu.Doista, jedva se mogao sjetiti ponekog dana u svom životu kad se nije dogodilo nešto što bi ga jasno podsjetilo kako još uvijek spada samo u drugi kafo,među dječake koji još uvijek spavaju u majčinoj kolibi. Stariji dječaci, koji su se sada pripremali za odrasle muškarce, uvijek su za dječake Kuntina uzrasta imali samo poruge i šamare. A odrasli muškarci, kao Omoro i drugi očevi, ponašali su se kao da su dječaci iz drugog kafa nešto što se, eto tako, mora podnositi. A što se tiče majki, Kunta bi, često kad bi se našao sam u savani,srdito razmišljao kako jednom kad postane muškarac svakako mora Bintu postaviti na njezino pravo mjesto, mada je ipak namjeravao biti prema njoj ljubazan i velikodušan jer, konačno, iako samo žena, ipak je bila njegova majka.

Međutim, Kuntu i njegove vršnjake najviše je ljutilo što djevojčice iz drugog kafa, s kojima su odrasli, sada nikada ne propuštaju podsjetiti dječake kako se one već spremaju da postanu supruge. Kuntu je jadilo što su se djevojčice udavale već sa četrnaest kiša, pa čak i mlađe, dok se dječaci nisu ženili sve dok ne bi već bili zreli muškarci od trideset i više kiša.

Sve a u svemu, pripadati drugom kafu, uvijek je Kunti i njegovim drugovima donosilo poneku neugodnost.Vrijedila su samo ona slobodna poslijepodneva kad bi otišli sami u savanu i u Kuntinom slučaju,njegova novostečena bliskost s Laminom.

Svaki put kad bi on i njegov brat šetali sami, Kunta bi zamišljao kako vodi Lamina na neko putovanje, kao što bi odrasli muškarci ponekad poveli svoje sinove.Na izvjestan način,Kunta je sada osjećao posebnu obavezu da se odraslije ponaša kad je s Laminom koji u njemu gleda izvor znanja. Hodajući tako uz njega, Lamin bi Kuntu obasipao nepresušnom bujicom pitanja.

‘’Kako izgleda svijet?’’

‘’Pa,’’rekao bi Kunta,’’nijedan čovjek i nijedan kanu nisu još nikada tako daleko otputovali. I nema nikoga tko bi baš sve znao o svijetu.

‘’ Što ti učiš kod arafanga?’’

Kunta mu izgovori prve stihove kurana na arapskom, a zatim reče: ‘’Pokušaj sada ti.’’ Ali kad je Lamin počeo, sve je pobrkao baš kako je Kunta očekivao.I Kunta mu očinski reče: ‘’Treba za to vremena.’’

‘’Zašto nitko ne ubija sove?’’

‘’Zato što se u sovama nalaze duhovi svih naših umrlih predaka.’’

Zatim je Laminu pričao malo o njihovoj pokojnoj baki Yaisi.

‘’Ti si još bio beba i ne možeš se nje sjećati.’’

‘’Kakva je to ptica gore na drvetu?’’

‘’Jastreb.’’

‘’Što on jede?’’

‘’Miševe i druge ptice i svašta.’’

‘’Oh.’’

Kunta dotada uopće nije bio svjestan koliko on zapravo mnogo toga zna ali, tu i tamo, Lamin bi upitao nešto o čemu čak ni Kunta nije ništa znao.

‘’Da li sunce gori? ‘’

‘’Zašto naš otac ne spava s nama?’’

U takvim bi trenucima Kunta obično zagunđao i prestao govoriti baš kao što bi Omoro postupio kad bi se umorio od Kuntinih bezbrojnih pitanja. Nakon toga ni Lamin ne bi ništa više rekao, jer Mandingo ljudi su odgajani da nikada ne govore nekome tko ne želi govoriti.Katkad bi se Kunta pričinjao kao da se zadubio u neke svoje vlastite misli. Lamin bi tada tiho sjedio kraj njega, a kad bi Kunta ustao, ustao bi i on.A ponekad, kad ne bi znao odgovoriti na pitanje, Kunta bi brzo nešto učinio što bi promijenilo tok razgovora.

Zatim bi Kunta čekao prvu priliku kad Lamina ne bi bilo u kolibi da Bintu ili Omora upita za odgovor koji mu je trebao za Lamina.Nikada im nije rekao zašto im postavlja tolika pitanja,ali činilo se da oni pogađaju pravi razlog. Zapravo, po tome kako su se počeli ponašati prema njemu, izgledalo je kao da Kuntu sada smatraju nešto odraslijom osobom otkako je preuzeo više odgovornosti za svog malog brata.Ubrzo je i Kunta u prisustvu Binte počeo oštro opominjati Lamina kad bi nešto zgriješio.

‘’Moraš glasno govoriti!’’ rekao bi i pucnuo prstima.Ili bi pljesnuo Lamina po stražnjici zato što nije dovoljno hitro skočio izvršiti ono što mu je majka naredila da učini. Binta se pričinjala kao da to ne vidi i ne čuje.

Tako je Lamin sad već pokušao i nekoliko samostalnih izleta iz kolibe, bez majčinog ili bratovog oštrog nadzora.Kunta bi tada samo trebao zapitati Bintu ili Omora bilo koje od Laminovih pitanja i oni bi mu odmah spremno odgovorili.

‘’Zašto je očev pokrivač od volovske kože crvene boje? Vol nije crven.’’

‘’Ja sam obojila kožu smjesom luga i smrvljenog prosa,’’odgovorila je Binta.

‘’Gdje živi Alah?’’

‘’Alah živi tamo odakle dolazi sunce,’’odgovorio je Omoro.

16. POGLAVLJE



‘’Što su robovi?’’pitao je Lamin Kuntu jednog poslijepodneva.

Kunta zagunđa i zašuti.Hodajući dalje, na izgled utonuo u misli, Kunta se pitao što je to Lamin čuo što ga je navelo da mu postavi takvo pitanje. Kunta je znao da ljudi koje ulovi tuobab,postaju robovi,a čuo je odrasle govoriti o robovima koje su posjedovali neki ljudi u Juffureu.Ali, činjenica je da on uistinu ne zna što su robovi. Kao i toliko puta ranije, Laminovo ga je pitanje posramilo i ponukalo da sazna nešto više o tome.

Slijedećeg dana kad se Omoro spremio poći u sječu palmovog drva od kojeg će Binti sagraditi novu ostavu za hranu,Kunta zamoli da se pridruži ocu,on je uživao ići s Omorom bilo kamo.Međutim,ni jedan od njih nije tog dana progovorio, sve dok već nisu gotovo bili stigli do sjenovitog i svježeg šumarka palmi. Tada Kunta naglo izvali: ‘’Fa, što su robovi?’’

Omoro prvo zagunđa,ne reče ništa, i nekoliko je minuta samo obilazio šumarak, razgledavajući debla. ‘’Robove nije uvijek lako razlikovati od onih koji nisu robovi.’’

Konačno odgovori.Između udaraca sjekirom o palmu koju je izabrao,on ispriča Kunti kako su krovovi koliba kod robova pokriveni travom nyantang jongo, dok su kolibe slobodnih ljudi pokrivene sa nyantang foro, koja je, kako je to i Kunta znao, najbolja trava za pokrivanje krovova.

‘’Ali,u prisustvu robova nikada se ne smije govoriti o robovima,’’nastavi Omoro, s vrlo strogim izrazom lica. Kunta nije shvatio zašto, ali je potvrdio glavom kao da mu je sve bilo jasno.

Kad je stablo palme palo na zemlju,Omoro počne odsijecati debele,žilave grane. Kunta je ubrao za sebe nekoliko zrelih plodova, osjećajući da je otac danas raspoložen za pričanje.Veselo pomisli kako će sada moći Laminu objasniti sve o robovima.

‘’Zašto su neki ljudi robovi, a drugi nisu?’’ pitao je.

Omoro mu odgovori kako ljudi postaju robovi na razne načine.Neki se rode kao djeca robinje i on nabroji neke od onih koji su živjeli u Juffureu, ljude koje je Kunta dobro poznavao.Neki od njih bili su roditelji nekih dječaka iz njegovog vlastitog kafa.

‘’Drugi su,’’nastavi Omoro,jednom ranije,suočeni sa smrću za vrijeme kad je zavladala glad u njihovim rodnim selima,došli u Juffure i molili neka im dopuste postati robovima onoga tko pristane da ih hrani i brine se o njima.A treći su opet,’’i Omoro navede imena nekih starijih ljudi u Juffureu,’’ nekadašnji neprijatelji koji su uhvaćeni i zarobljeni.Oni su postali robovi zato što nisu bili dovoljno hrabri pa radije poginuli nego da padnu u zarobljeništvo.’’

Počeo je cijepati deblo u komade prikladne veličine da ih može ponijeti jaki muškarac. Iako su svi koje je imenovao bili robovi, nastavi Omoro, svi su bili poštovani u selu, kao što to Kunta zna.

‘’Njihova su prava zaštićena zakonima naših pradjedova,’’reče Omoro i objasni Kunti kako svaki gospodar mora svoje robove opskrbljivati hranom, odjećom, kućom, zemljom koju će obrađivati u napolici,te im također mora nabaviti ženu ili muža.

‘’Prezreni su samo oni koji to sebi dopuste,’’rekao je otac Kunti,’’oni koji su postali robovima zato

što su bili osuđeni kao ubojice,lopovi ili zbog nekih drugih zločina.To su bili jedini robovi koje je gospodar smio tući ili na drugi način kazniti, onako kako je već smatrao da su zaslužili.’’

‘’Da li robovi moraju uvijek ostati robovi?’’ pitao je Kunta.

‘’Ne, mnogi robovi otkupe za sebe slobodu onim što uštede od obrađivanja zemlje u napolici sa svojim gospodarima.’’

Omoro mu navede imena nekih iz Juffurea koji su se tako oslobodili. Zatim mu spomene neke druge koji su kupili slobodu tako što su vjenčanjem ušli u obitelj svog gospodara.

Kako bi lakše nosio teške komade debla, Omoro je napravio čvrstu omču od zelenih vriježa, i dok ju je vezivao, ispričao je Kunti kako su neki robovi čak postali bogatiji od svojih gospodara. Neki su šta više i sami uzeli robove, a neki su postali vrlo slavne osobe.

‘’Sundiata je jedan od tih!’’uzviknuo je Kunta.

Mnogo je puta slušao,kako bake i grioti pričaju o tom slavnom pretku, robovskom generalu,čija je vojska pobijedila tolike neprijatelje.Omoro zagunđa i potvrdi glavom, očigledno zadovoljan što je Kunta znao za to, jer Omoro je također mnogo slušao o Sundiati kad je bio Kuntina uzrasta.Provjeravajući sinovljevo znanje, Omoro upita: ‘’A tko je bila Sundiatina majka?’’

‘’Sogolon,žena bivol!’’odgovori Kunta ponosno.

Omoro se nasmiješi i podižući na snažna pleća dva teška komada palmovog debla,uvezana vriježom,pođe prema selu. Kunta je išao za njim,žvačući plodove koje je ubrao s oborene palme, a gotovo čitavim putom do sela, Omoro mu je pričao kako je veliko Mandingo carstvo osvojio sakati, sjajni robovski general, čija je čitava armija u početku bila samo šačica odbjeglih robova.

‘’Još ćeš više čuti o Sundiati kad počneš s pripremama za odraslog muškarca’’ reče mu Omoro i već samo spominjanje tog razdoblja njegovog života, prožme Kuntu strahom, ali i radosnim iščekivanjem.

Omoro mu reče da je Sundiata pobjegao od svog omrznutog gospodara,kako je to činila većina robova koji su bili nezadovoljni svojim gospodarima. Omoro mu još reče kako, osim osuđenih razbojnika, nijednog drugog roba gospodar ne smije prodati ukoliko se rob ne složi s izborom budućeg gospodara.

‘’I baka Nyo Boto također je robinja.’’reče Omoro, a Kunta samo što ne proguta nesažvakani komad palmovog ploda. Jednostavno mu to nije išlo u glavu. Kroz pamet su mu prolijetale slike drage stare Nyo Boto kako čuči ispred praga svoje kolibe,nadzire dvanaestak ili petnaestak seoskih golaća, plete na košare vlasulja i popraća zajedljivim primjedbama prolazak svakog odraslog seljanina čak i starješina, ako bi joj se tako prohtjelo.Ta žena nije ničija robinja,pomislio je Kunta.

Slijedećeg poslijepodneva,nakon što je koze utjerao u obore,Kunta povede Lamina putom kojim su izbjegli svoje drugove u igri i ubrzo su obojica šutke čučali ispred kolibe Nyo Boto.Za nekoliko trenutaka starica se pojavila na vratima osjetivši da se pred kolibom nalaze posjetioci.Već nakon jednog jedinog pogleda na Kuntu,koji je oduvijek bio jedan od njezinih miljenika, znala je da je dječaku nešto osobito na pameti. Pozvala je dječake u kolibu i odmah im počela kuhati nekakav čaj od trava.

‘’Kako su tata i mama?’’ upitala je.

‘’Dobro. Hvala ti što si pitala.’’odgovori Kunta učtivo.

‘’A kako si ti, bako?’’

‘’Sasvim dobro, zapravo.’’odgovorila je.Kunta nije više ništa rekao sve dok baka nije preda nj


stavila čaj. Zatim izvali: ‘’Bako, zašto si ti ropkinja?’’

Nyo Boto oštro pogleda Kuntu, pa Lamina. Sad ona neko vrijeme nije govorila. ‘’Reći ću ti.’’rekla je konačno.

‘’U mom rodnom selu, daleko, daleko odavde i prije mnogo kiša, jedne noći, kad sam još bila mlada,udata žena,’’počela je pričati Nyo Boto.

Ustrašeno se probudila kad je gorući travnati krov tresnuo o kolibu njezinih susjeda koji su vriskali u panici. Dograbivši svoje dvoje male djece, dječaka i djevojčicu čiji je otac nedavno poginuo u plemenskom ratu, ona je istrčala iz kolibe i pridružila se ostalima a sve su ih dočekali naoružani bijeli lovci na robove i njihovi crni safee pomoćnici.Uz žestoki otpor, svi oni koji nisu uspjeli pobjeći, grubo su stjerani na gomilu, a oni koji su bili teško ranjeni ili su bili previše stari ili previše mladi da bi izdržali put, pobijeni su pred njihovim očima, i Nyo Boto zajeca.

‘’Među njima i moji mališani i moja stara majka.’’

Dok su Lamin i Kunta sjedili čvrsto držeći jedan drugoga za ruku,ona im ispriča kako su smrtno prestrašene zarobljenike povezali željeznim obručima koje su im stavili oko vrata i zatim ih danima,pod udarcima biča,tjerali preko užarenog, tvrdog tla u unutrašnjost zemlje.I svakoga dana sve je više i više zarobljenika padalo pod udarcima bičeva kojima su im sjekli leđa, tjerajući ih da ubrzaju korak.Nakon nekoliko dana još više ih je počelo padati od gladi i iscrpljenosti. Neki su teturajući nastavljali put,ali one koji nisu mogli dalje, ostavljali su da postanu plijenom divljih zvijeri.Dugi red zarobljenika prolazio je kroz druga sela koja su isto tako bila spaljena i porušena,gdje lubanje i kosti ljudi i životinja ležahu,među izgorjelim kosturima koliba koje su nekada bile obiteljski domovi.Manje od polovine onih koji su počeli putovanje, stiglo je do sela Juffure, četiri dana udaljenog od najbližeg mjesta na Kamby bolongo, gdje su se prodavali robovi.

‘’Ovdje su jednu mladu zarobljenicu prodali za vreću kukuruzam’’reče starica. ‘’To sam bila ja.I tako sam dobila ime Nyo Boto’’ To,kako Kunta zna, znači »vreća kukuruza«. Čovjek koji ju je kupio za svoju robinju, ubrzo je umro, rekla je.

‘’I sve otada ja živim ovdje.’’

Lamin se vrpoljio od uzbuđenja, a Kunta je nekako sada osjećao još više ljubavi i poštovanja prema staroj Nyo Boto koja je sjedila i šutke se nježno smiješila na dječake čije je roditelje, baš kao i njih, odnjihala na svojim koljenima.

‘’Omoro, vaš tata, bio je u prvom kafu kad sam ja došla u Juffure,’’reče Nyo Boto gledajući ravno Kuntu.

‘’Yaisa, njegova majka, vaša baka,bila je moja dobra prijateljica.Sjećaš li se nje?’’ Kunta odgovori da se sjeća i ponosno nadoda kako je svom malom bratu ispričao sve o njihovoj baki.

‘’Dobro si učinio!’’reče Nyo Boto. ‘’Ja sada moram opet na posao. Hajde, idite sada.’’

Zahvalivši na čaju, Kunta i Lamin izađu i polako se upute prema Bintinoj kolibi, obojica duboko obuzeti svaki svojim mislima. Slijedećeg dana, kad se Kunta po podne vratio sa paše, Lamin ga je dočekao sa bezbroj pitanja o priči Nyo Boto. Da li je u Juffureu ikada gorjela takva vatra želio je znati.Pa, on za tako nešto nikada nije čuo,odgovorio je Kunta, a u selu se nisu primjećivali nikakvi tragovi paljevine. Je li Kunta ikada vidio jednog od tih bijelih ljudi?

‘’Naravno da nisam!’’uzviknuo je Kunta.

Ali, rekao je, njihov je otac pričao kako su on i njegova braća jednom vidjeli tuobaba i njegove

brodove na nekom mjestu dalje gore uz rijeku.Kunta brzo promijeni temu,jer je vrlo malo znao o tuobabu i htio je nasamo razmisliti o njemu.Poželio je da može jednoga vidjeti,naravno, sa sigurne udaljenosti, jer sve što je ikada o bijelim ljudima čuo, jasno je ukazivalo na to da je bolje ne prilaziti im suviše blizu.

Nedavno, jedna djevojka koja je otišla skupljati ljekovito bilje,a prije nje dva odrasla muškarca koji su otišli u lov,nestali su, svi su bili uvjereni da ih je ukrao i odveo tuobab.Kunta se, naravno, sjećao kako su,kad bi bubnjevi iz drugih sela upozoravali da je tuobab nekoga odveo, ili kako se zna da se nalazi negdje u blizini,muškarci u selu,dohvatili oružje i podvostručili straže,a prestrašene žene brzo su skupljale djecu i skrivale se s njima u šipražju daleko od sela. Ponekad bi tamo ostali i nekoliko dana,sve dok ne bi osjetili da je tuobab otišao.Kunta se sjeti kako je jednom bio na paši sa kozama i u tišini savane sjedio u sjenci svog omiljelog stabla.Slučajno je pogledao gore i na svoje iznenađenje ugledao u krošnji iznad njega dvadeset ili trideset majmuna kako skutreni sjede nanizani po granama gusto obraslim lišćem, tihi kao kipovi, a njihovi im dugi repovi vise ovješeni prema zemlji.Kunta je o majmunima uvijek mislio kao o bučnim životinjama koje su stalno u pokretu i nikako mu nije izlazilo iz pameti kako su tiho i nepomično sjedili i pratili svaki njegov pokret. Kad bi barem on mogao tako sjediti negdje na drvetu i promatrati nekog tuobaba dolje ispod njega.

Kad su slijedećeg dana tjerali koze kući s paše,nakon onog jučerašnjeg Laminog ispitivanja o tuobabu, Kunta započne o tome razgovor s ostalim pastirima i začas su svi počeli pričati što je tko čuo. Jedan dječak, Demba Conteh, reče kako je jedan njegov veoma hrabri stric jednom prišao toliko blizu da je mogao omirisati neke tuobabe, i pričao je kako oni imaju nekakav čudni vonj. Svi su dječaci čuli kako tuobab krade ljude zato da bi ih pojeo. Međutim, neki su čuli kako navodno tuobab tvrdi da ljudi koje su odveli nisu bili pojedeni, nego su samo morali raditi na nekakvim golemim njivama. Sitafa Silla na to prezirno prosikće uobičajeni odgovor svog djeda: ‘’Bjelačka laž!’’

Čim mu se za to pružila prilika, Kunta zamoli Omora: ‘’Tata, hoćeš mi ispričati kako ste ti i tvoja

braća vidjeli tuobaba na rijeci?’’ Brzo još nadoda: ‘’Moram to pravilno protumačiti Laminu.’’

Kunti se učinilo da se otac umalo bio nasmiješio,ali Omoro je samo zagunđao, očito se u tom času nije osjećao raspoložen za razgovor.Međutim,nekoliko dana kasnije, Omoro kao uzgred pozove oba svoja sina, i Kuntu i Lamina, neka pođu s njim izvan sela skupljati neko korijenje koje mu je bilo potrebno. Gologuzom Laminu bilo je to prvi put u životu da je nekamo išao sa ocem i bio je presretan.Svjestan toga da Kunti ima zahvaliti što se to dogodilo, on se čvrsto držao za rep dundiko košulje svog velikog brata.

Omoro ispriča sinovima kako su, završivši pripreme za odrasle muškarce, njegova dva starija brata, Janneh i Saloum, otišli iz Juffurea i s vremenom su o njima počele stizati vijesti kako su postali poznati putnici koji su putovali do dalekih i čudnih krajeva.Njihov je prvi povratak kući uslijedio tek kad im je govor bubnjeva donio vijest čak iz Juffurea da se Omoru rodio prvi sin. Putovali su danju i noću, bez odmora, kako bi stigli na obred imenovanja. I nakon tako dugog izbivanja,braća su radosno zagrlila neke od svojih prijatelja iz djetinjstva, vršnjake iz svoga kafa. Međutim, onih nekoliko preostalih tužnim su glasom ispričali putnicima kako su ostali njihovi prijatelji pomrli ili bili izgubljeni,neki su poginuli u spaljenim selima, neke su ubili strašni vatreni štapovi, neki su bili oteti, neki su nestali dok su obrađivali svoje njive, ili bili u lovu, ili putovali, a svemu je bio uzrok tuobab.

Omoro reče kako su ga njegova braća nato ljutito pozvala neka pođe s njima pogledati što tuobab radi i može li se možda nešto učiniti. I tako su tri brata putovala tri dana uz obale Kamby bolonga, brižljivo se skrivajući u šipražju, sve dok nisu našli što su tražili.

Oko dvadeset velikih kanua tuobaba stajalo je usidreno na rijeci, svaki od njih dovoljno prostran da bi u njega mogli stati svi stanovnici Juffurea, a svaki je kanu imao jednu golemu bijelu krpu vezanu konopima uz štap nalik na stablo, visok kao deset odraslih muškaraca.U blizini je bio otok, a na otoku je

bila tvrđava.Naokolo je hodalo mnogo tuobaba,a s njima su bili i njihovi crni pomoćnici,bilo ih je na utvrdi i u malim kanuima. Mali su kanui prevozili do velikih kanua razne stvari kao što su osušeni indigo, pamuk, pčelinji vosak, kože.Međutim, strasnije nego što on to može opisati, reče Omoro, bilo je gledati kako tuobab bičuje i na druge načine muči one koji su bili uhvaćeni i određeni da ih tuobab odvede sa sobom.

Neko vrijeme je Omoro šutio i Kunta osjeti kako otac razmišlja da li bi mu još nešto rekao. Konačno Omoro progovori: ‘’Sada više ne otimlju toliko naših ljudi kao nekada.Kad je Kunta još bio dojenče, nastavi Omoro, ‘’kralj Barra koji vlada ovim dijelom Gambije, odredio je da se više ne smije paliti sela i zarobljavati ili ubijati seoske stanovnike. Ubrzo je to doista prestalo,nakon što su vojnici nekih razljućenih kraljeva spalili velike kanue i potopili ih,poubijavši sve tuobabe koji su se u njima zatekli.

‘’Sada,’’reče Omoro,’’svaki kanu tuobaba kad ulazi u Kamby bolongo puca iz devetnaest cijevi u znak pozdrava kralju Barru.’’

On dalje reče kako sada kraljevi osobni opunomoćenici pribavljaju ljude za tuobaba,obično su to razbojnici ili dužnici, ili bilo tko za koga se posumnja da kuje urotu protiv kralja,za takvu je osudu često bilo dovoljno da netko bude primijećen kako šapće.Svaki put kad tuobabovi brodovi uplove u Kamby bolongo u potrazi za robovima koje će kupiti, reče im Omoro, broj osuđenih za razne zločine nekako naglo poraste.

‘’Ali čak ni kralj ne može zaustaviti krađu ljudi iz njihovih sela,’’produži Omoro. ‘’Vi ste poznavali neke od onih koji su nestali iz našeg sela,troje naših ljudi samo u nekoliko zadnjih mjesečevih ciklusa,kao što znate, a čuli ste i govor bubnjeva iz drugih sela.’’

Omoro je ozbiljno gledao sinove i počeo govoriti vrlo polako.

‘’Ovo što ću vam sada reći nije dovoljno da saslušate samo ušima,jer ako ne budete činili onako kako vam budem rekao, ukrast će vas i odvesti odavde zauvijek!’’

Kunta i Lamin slušali su u sve većem strahu.

‘’Nikada nemojte nigdje ostati sami,ako to ikako možete,’’reče im Omoro. ‘’Nikada nemojte izlaziti noću, ako ne morate. A i danju i noću, ako ste sami, ne prilazite visokoj travi i grmlju, ako ih možete zaobići.’’

Dok budu živi,čak i kad postanete odrasli muškarci, rekao im je otac, moraju stalno biti na oprezu od tuobaba.

‘’On često gađa iz svojih vatrenih štapova, kojih zvuk možete čuti izdaleka. A kad vidite mnogo dima tamo gdje nema nikakvog sela, to je vjerojatno tuobab zapalio vatru da pripremi sebi jelo,njegove su vatre uvijek prevelike. Morate brižljivo ispitati sve njegove tragove kako biste saznali kojim je putom otišao. Njegov je korak mnogo teži od našega i on ostavlja tragove koje ćete lako prepoznati da ne potječu od naših ljudi, tuobab lomi grančice i travu. A kad dođete blizu mjesta na kojem je tuobab boravio, osjetit ćete njegov vonj. Nešto slično na vonj mokre kokoši. A mnogi ljudi kažu kako iz tuobaba zrači strah koji mi možemo nanjušiti. Ako to osjetite, budite tihi, jer često ga možete otkriti na priličnoj udaljenosti.’’

‘’Međutim,nije dosta poznavati samo tuobaba,’’nastavi Omoro.

‘’Mnogi naši ljudi rade za njega. Oni su izdajice, slatee. Ali ako ne znate tko su, nema načina kako biste ih mogli prepoznati.Zato, kad ste u savani, budite nepovjerljivi prema svakome koga ne poznajete.’’ Kunta i Lamin sjedili su sledeni od straha.

‘’Ne mogu vam sve to dovoljno opisati’’doda otac.

’’Morate čuti što smo vaši stričevi i ja vidjeli da se događa s onima koje je tuobab ukrao.Velika je razlika između robova naših ljudi i onih koje tuobab odvodi da bi bili njegovi robovi.’’

Pričao im je kako su vidjeli ukradene ljude povezane lancima, nagurane u dugačke, čvrstom bambusovom ogradom ograđene obore, smještene uz obalu rijeke, koje su čuvali brojni stražari.Kad bi mali kanui dovezli sa velikih kanua na obalu nekog tuobaba važnog izgleda, ukradene su ljude izvlačili iz obora napolje na pijesak.

‘’Obrijali su im glave i zatim im tijela mazali uljem sve dok ne bi postali sjajni od glave do pete.Prvo su morali čučnuti, pa skočiti, gore, dolje.’’pričao je Omoro.

‘’A zatim, kad je tuobabu bilo dosta toga, zapovjedili bi stražarima da ukradenim ljudima silom otvore usta kako bi im mogli pogledati zube i grlo.

Hitro Omorov prst dotakne Kuntu između nogu, i kad je Kunta skočio, Omoro reče: ‘’Zatim su muškarcima navlačili i gledali njihov foto.Čak su i ženama gledali tajne dijelove tijela.I tuobab bi onda konačno zapovjedio ljudima da ponovo čučnu i pritiskao bi im užareno željezo na leđa i ramena. Zatim su ih, dok su vriskali i teturali od bola, tjerali prema vodi gdje su čekali mali kanui u kojima su ih vozili na velike kanue.’’

‘’Moja braća i ja gledali smo kako su se mnogi bacali na trbuh, grabeći rukama pijesak i trpajući ga u usta kao da su htjeli još jednom, posljednji put uhvatiti i zagristi svoju zemlju,’’reče Omoro. Ali, stražari su ih odvlačili i tukli.’’

Čak i u malim kanuima, vani na rijeci, pričao je otac Kunti i Laminu, neki su se još uvijek borili uprkos bičevima i batinama, sve dok na kraju ne bi iskočili iz kanua u vodu medu strašne, dugačke ribe sivih leđa, bijelog trbuha i zaobljenih usta punih oštrih zuba,i te su ribe brzo zarumenile vodu krvlju onih nesretnika. Kunta i Lamin stiskali su se jedan uz drugoga, hvatajući jedan drugoga za ruke. ‘’Bolje je da sve to znate nego da vaša majka i ja jednog dana moramo za vas ubiti bijelog pijevca.’’Omoro pogleda sinove.

‘’Da li znate što to znači?’’

Kunta je uspio kimnuti glavom i s mukom progovori: ‘’To se radi kad netko nestane, je li fa?’’Vidio je već obitelji kako panično zapijevaju molitve Alahu čučeći oko bijelog pijevca koji krvari pred njima razrezanog grkljana i udara krilima.

‘’Tako je,’’reče Omoro.’’Ako bijeli pijevac ugine ležeći na prsima, još ima nade. Ali, ako izdahne izvrnut na leđa, onda više nema nikakve nade i cijelo se selo pridružuje obitelji u tužbalicama Alahu.

‘’Fa?’’Laminov glas, piskav od straha, iznenadi Kuntu,’’kamo veliki kanui voze ukradene ljude?

‘’Stari ljudi kažu da ih voze u Jong Sang Doo,’’odgovori Omoro,’’zemlju u kojoj robove prodaju divovskim ljudožderima koji se zovu tuobabo koomi,oni se nama hrane. Nitko ne zna ništa više o tome.

17. POGLAVLJE



Lamin je bio toliko prestrašen očevom pričom o lovu na robove i o bijelim ljudožderima,da je te noći nekoliko puta probudio Kuntu svojim ružnim snovima. A slijedećeg dana kad se Kunta vratio sa paše, on odluči skrenuti misli svog malog brata a i svoje vlastite s takvih tema pričajući mu o njihovim uglednim stričevima.

‘’Braća našeg oca također su sinovi slavnog Kairabe Kunte Kinta, po kojemu su mene imenovali,’’reče mu Kunta ponosno.

‘’Ali, naše je stričeve, Janneha i Salouma, rodila Sireng,’’nastavi on priču. Lamin ga začuđeno pogleda, ali mu Kunta odmah protumači.

‘’Sireng je bila prva žena našeg djeda, koja je umrla prije nego je on oženio našu baku Yaisu.’’

Kunta poređa po zemlji grančice kako bi bratu označio razne pojedince iz obitelji Kinte. Međutim, jasno je vidio kako Lamin još uvijek ništa ne shvaća. Uzdahnuvši,on ostavi to objašnjenje i prijeđe na priču o dogodovštinama njihovih stričeva koje su toliko puta oduševile i samoga Kuntu kad bi slušao oca kako o njima govori.

‘’Naši stričevi nisu nikada sebi uzeli žene, jer je njihova ljubav za putovanja bila jača od svega,’’reče Kunta.

‘’Mnoge i mnoge mjesečeve cikluse, putovali su pod suncem i spavali pod zvijezdama.Naš otac kaže da su bili tamo gdje sunce prži beskrajni pijesak, u zemlji gdje nikada ne pada kiša. U jednoj drugoj zemlji koju su posjetili njihovi stričevi,’’ pričao je Kunta,’’drveće je bilo tako gusto da je u šumama bilo mračno kao da je noć, čak i danju…Ljudi u toj zemlji nisu bili viši od Lamina, izgledali su poput Lamina, uvijek su išli goli,čak i nakon što su prestali biti djeca. A ti su ljudi ubijali goleme slonove sićušnim, zatrovanim strelicama. U nekoj drugoj zemlji, u zemlji divova, Janneh i Saloum su vidjeli ratnike koji su mogli baciti lovačka koplja dva puta dalje od najsnažnijeg Mandinga, i plesače koji su mogli skočiti u zrak više od vlastitih glava, a bili su šest dlanova viši od najvišeg čovjeka u Juffureu.Prije spavanja,dok ga je Lamin gledao razrogačenih očiju,Kunta mu ispriča jednu od svojih najmilijih priča,skačući naokolo naglim skokovima i zamahujući zamišljenim mačem snažno gore,dolje, kao da je Lamin jedan od razbojnika s kojima su se njihovi stričevi i drugi putnici svakodnevno borili dok bi s teškim tovarima bjelokosti, dragog kamenja i zlata, putovali mnogo uštapa do velikog crnog grada Zimbabwe.

Lamin je moljakao neka mu ispriča još koju priču, ali Kunta mu reče neka pođe spavati. vaki put kad bi Kuntu poslali na spavanje nakon što bi mu otac ispričao takve priče, Kunta bi dugo ležao budan na svome ležaju,kao što će sada ležati njegov mali brat dok bi u duhu pretvarao priče o stričevima u slike. A ponekad bi Kunta čak i sanjao kako putuje sa svojim stričevima u sve te čudne krajeve i kako razgovara s ljudima koji izgledaju, ponašaju se i žive posve drugačije od njegovog plemena Mandingo. Dovoljno mu je bilo čuti imena svojih stričeva i Kuntino bi srce odmah počelo brže kucati.

Nekoliko dana kasnije, njihova su imena odjednom doprla do Juffurea na tako uzbudljiv način da je Kunta jedva mogao obuzdati oduševljenje. Bilo je vruće, tiho popodne i gotovo svi do jednoga stanovnici Juffurea sjedili su pred vratima svojih koliba ili u sjenci baobaba, kad se odjednom začuo oštar govor bubnjeva iz susjednog sela. Kao i odrasli,i Kunta i Lamin nakrivljene su glave pozorno osluškivali kako

bi pročitali poruku bubnjeva. Lamin glasno uzvikne kad je čuo ime svog vlastitog oca. Ali, nije još bio dovoljno odrastao da bi shvatio i ostatak poruke, i zato mu Kunta šapćući saopći novost koju je dojavio bubanj, pet dana hoda u smjeru izlazećeg sunca, Janneh i Saloum Kinte gradili su novo selo. A svog brata Omora očekuju da dođe i prisustvuje ceremoniji blagoslova novog sela, koja će se održati kad izađe slijedeći mlađak.Bubanj prestane govoriti. Lamin je bio pun pitanja.

‘’Jesu li to naši stričevi? Gdje je to selo? Hoće li naš fa otići tamo?’’

Kunta nije odgovarao. Zapravo, dok je trčao preko sela prema kolibi jalibe, Kunta je jedva i čuo svoga brata. Kod jaliba su se već okupljali drugi ljudi.Zatim je došao Omoro i iza njega Binta, s velikim trbuhom. Svi su gledali kako su Omoro i jaliba kratko razgovarali, a zatim mu je Omoro predao poklon.Bubanj za poruke ležao je uz malu vatru kako bi se kozja koža na glavi bubnja zagrijala i što jače napela.Uskoro su okupljeni seljani gledali u ruke jaliba koje su udarale Omorov odgovor braći kako će, ako Alah dopusti, stići u njihovo novo selo prije slijedećeg mladog mjeseca.Slijedećih nekoliko dana Omoro nikamo nije mogao poći da ga ostali seljani ne bi obasuli čestitkama i blagoslovima za novo selo koje će u povijesti ostati zapisano kao selo koje je zasnovao rod Kinte.

Nije još ostalo mnogo dana do Omorova odlaska kad Kuntu zaokupi jedna zamisao koja je gotovo bila prezamašna da uopće o njoj misli. Postoji li možda ma i najmanja mogućnost da bi mu otac dopustio sudjelovati u tom putovanju? Kunta više ni o čemu drugom nije mogao misliti.Zamijetivši kako je neuobičajeno tih,Kuntini prijatelji pastiri, čak i Sitafa,držali su se dalje od njega. A,prema svom malom bratu koji ga je obožavao,Kunta je postao tako razdražljiv da se čak i Lamin udaljio od njega,uvrijeđen i začuđen. Kunta je bio svjestan toga da se ponaša ružno i osjećao se zbog toga krivim, ali nije mogao drugačije.

Znao je da bi od vremena do vremena neki sretan dječak dobio dopuštenje da se pridruži na putovanju svom ocu, stricu ili starijem bratu. Ali, znao je također da ti dječaci nikada nisu bili toliko mladi kao što je bio on sa svojih pukih osam kiša,osim ponekad,ako se radilo o dječaku bez oca,jer ti su dječaci prema drevnim zakonima plemena, uživali posebne privilegije.Takav bi dječak mogao početi u stopu pratiti bilo kojeg odraslog muškarca, a taj muškarac nikada ne bi imao ništa protiv toga da s dječakom dijeli sve što ima. čak i ako je bio na putovanju koje je trajalo mnoge mjesečeve cikluse,sve dok bi ga dječak slijedio na propisanoj udaljenosti od točno dva koraka, dok bi činio sve što mu se kaže, podnosio sve bez riječi žalbe i uvijek šutio, osim kad mu se obrati netko od odraslih.

Kunta je znao da ne smije dopustiti da bilo tko,a naročito njegova majka, makar i posumnja o čemu on to sanja. Bio je siguran da se Binta ne bi složila, još i više, vjerojatno bi mu zabranila da to ikada spomene, a to bi značilo da Omoro nikada ne bi ni saznao kako se njegov sin očajnički nadao da će smjeti poći s njime. I tako, znao je kako mu je jedina nada u tome da sam upita svoga fa ako mu ikada uspije uloviti ga nasamo.

Uskoro je ostalo još samo tri dana do onoga kad je Omoro trebao poći, i Kunta koji ga nije ispuštao iz vida i koji je već upravo očajavao,baš kad je poslije doručka izgonio koze iz obora, ugleda oca kako izlazi iz Bintine kolibe.

Istog časa on počne skretati koze da besciljno šetaju naprijed, natrag, sve dok Omoro nije otišao dovoljno daleko i u takvom smjeru da ga Binta sigurno više nije mogla vidjeti. Zatim, ostavivši koze same,naprosto je morao preuzeti taj rizik,Kunta potrči poput zeca i zaustavivši se bez daha pred Omorom, molećivo se zagleda u očevo iznenađeno lice. Grcajući i hvatajući dah, Kunta se više nije mogao sjetiti ni jedne jedine riječi od onoga što je namjeravao kazati ocu. Omoro se dugim pogledom zagledao u sina, a zatim progovori.

‘’Upravo sam rekao tvojoj majci,’’reče i ode.

Kunti je trebalo nekoliko sekundi da shvati što je to otac rekao.

‘’Ajeee! ‘’zavrisne, a da uopće nije bio svjestan svoga vriska. Bacio se na trbuh, zatim poput žabe skočio opet u zrak i zaletjevši se nazad prema kozama, natjerao je životinje u trk prema savani.Kad se dovoljno sabrao i svojim drugovima na paši ispričao što se dogodilo, oni su bili toliko ljubomorni da su svi otišli od njega. Međutim, oko podneva, nisu više mogli odoljeti iskušenju da s Kuntom ne podijele oduševljenje zbog njegove izvanredne sreće. Do tada se Kunta već bio utišao, shvativši u međuvremenu kako je, sve od časa kad je stigla poruka bubnjeva, njegov otac neprestano mislio na svoga sina.

Kasno tog poslijepodneva, kad je Kunta sretan dotrčao kući i uletio u kolibu svoje majke, Binta ga je bez riječi dohvatila i počela ga tako oštro pljuskati da je Kunta pobjegao ne usuđujući se pitati što je skrivio. A njezino se ponašanje prema Omoru toliko izmijenilo da je Kunta bio upravo zapanjen. Čak je i Lamin znao kako ženama baš nikada nije dopušteno otkazati mužu poštovanje,ali iako je Omoro stajao na mjestu odakle ju je sasvim jasno mogao čuti, Binta je glasno mrmljala,negodujući zbog njegovog i Kuntinog putovanja kroz savanu u vrijeme kad su bubnjevi iz raznih sela svakodnevno javljali o ljudima koji su nestali.

Pripremajući kuskus za doručak,tako je bjesomučno udarala tučkom u mužaru da se činilo kao da gromko odjekuje neki bubanj.

Dok se Kunta žurio što prije napustiti kolibu slijedećeg jutra kako bi izbjegnuo nove batine,Binta zapovjedi Laminu neka ostane s njom u kolibi i počela ga je ljubiti i maziti i grliti, što nije činila još otkako je bio beba.Laminov pogled jasno je govorio Kunti koliko mu je zbog toga neugodno, ali ni jedan ni drugi nisu tu mogli ništa učiniti.

Kad je Kunta izašao iz kolibe i kad njegova majka nije bila u blizini, gotovo svaka odrasla osoba u selu koja bi ga ugledala,čestitala bi mu što je postao najmlađi dječak u Juffureu kojemu je ikada ukazana čast da podijeli dugo putovanje s jednim od starješina. Kunta je skromno odgovarao:

‘’Hvala,’’pokazujući kako je dobro odgojen,ali kad se našao sam u savani, daleko od pogleda odraslih,on zapleše sa svojim,tog dana posebno velikim zavežljajem koji je ponio kako bi drugovima pokazao da umije dobro održati teret na glavi i da će ga održavati slijedećeg jutra kad bude hitrim korakom prolazio pokraj stabla putnika, dva koraka iza svoga oca.Zavežljaj mu padne tri puta dok je napravio isto toliko koraka.

Na putu kući, misleći na mnoge stvari koje je još htio obaviti u selu prije odlaska, Kunta osjeti neku čudnu potrebu da prije svega posjeti staru Nyo Boto. Kad je predao koze, on pobjegne iz Bintine kolibe što je prije mogao i čučne ispred kolibe Nyo Boto. Uskoro se starica pojavi na vratima.

‘’Očekivala sam te,’’reče ona pozivajući ga unutra. Kao i uvijek kad bi joj Kunta sam došao u posjetu, njih dvoje bi prvo neko vrijeme samo sjedili i šutjeli. Kunta je oduvijek volio te trenutke i unaprijed im se veselio. Iako je bio vrlo mlad, a ona vrlo stara, njih dvoje su se osjećali vrlo bliski jedno drugome, sjedeći tako u polumračnoj kolibi, svako obuzeto svojim mislima.

‘’Imam nešto za tebe,’’konačno progovori Nyo Boto.Priđe nekoj tamnoj torbi od volovske kože što je visjela na zidu kraj njezina kreveta, izvuče iz nje tamnu saphie amajliju od one vrste koja se nosi na mišici.

‘’Tvoj je djed blagoslovio ovu amajliju kad se tvoj otac pripremao za odraslog muškarca,’’reče mu Nyo Boto.

‘’Amajlija je blagoslovljena i namijenjena pripremama za muškarca Omorovog prvog sina,tebe.Tvoja

baka Yaisa ostavila ju je meni da je čuvam do tvog odlaska na pripreme za muškarca. A te pripreme zapravo počinju ovim tvojim putovanjem uz tvoga fa.’’

Kunta je s ljubavlju gledao dragu staricu, ali nije se mogao sjetiti pravih riječi kojima bi joj rekao kako će mu taj saphie uvijek pružati osjećaj da je ona s njima, ma koliko daleko otišao.

Slijedećeg jutra, nakon povratka s molitve,Omoro je nestrpljivo čekao dok je Binta, nimalo ne žureći, pripremila zavežljaj koji će Kunta ponijeti na glavi. Kad je Kunta,prošle noći ležao budan previše uzbuđen da bi mogao mirno prespavati noć, čuo ju je kako plače.A onda se odjednom našla kraj njega i grlila ga tako snažno da je mogao osjetiti kako joj cijelo tijelo drhti i tog je časa shvatio, jasnije nego ikada ranije u životu, koliko ga zapravo voli njegova majka.

Kunta je sa svojim prijateljem Sitafom brižljivo okušao i uvježbao ovo što su sada činili njegov otac i on,prvo Omoro, a za njim Kunta, iskoračili su dva koraka u prašinu iza praga njegove kolibe. Zatim su stali, okrenuli se, sagnuli se do zemlje i šakama skupili prašinu sa svojih prvih otisaka stopala, te su je spremili u svoje lovačke torbe, osiguravši na taj način povratak svojih stopala na to mjesto.

Binta je plačući promatrala sa praga svoje kolibe, stisnuvši Lamina uz svoj veliki trbuh, dok su Omoro i Kunta odlazili. Kunta se već počeo okretati kako bi bacio još posljednji pogled, ali vidjevši da se njegov otac nije okrenuo, uperi pogled preda se i nastavi koračati,shvativši da se muškarcu ne priliči pokazivati osjećaje.Dok su koračali kroz selo, ljudi pored kojih su prolazili pozdravljali su ih i smješkali se,a Kunta mahne svojim drugovima koji su kasnili s odlaskom na pašu kako bi ga mogli ispratiti. Kunta je znao da su oni shvatili zašto on nije odgovorio na njihove izgovorene pozdrave,za njega je sada govor bio tabu.Kad su stigli do stabla putnika, zastali su, i Omoro doda dvije nove pamučne trake stotinama drugih,iscijepanih vjetrom koje su već visile s niskih grana,a svaka je od njih značila molitvu putnika neka mu putovanje bude bez opasnosti i blagoslovljeno.

Kunta nije mogao vjerovati da se sve to zaista događa. Bilo je to prvi put u njegovu životu da će noć provesti daleko od majčine kolibe, prvi put što će se udaljiti od vrata Juffurea još dalje nego što obično zaluta neka od njegovih koza, prvi put, za mnoge događaje.Dok je Kunta bio zaokupljen tim mislima, Omoro se već okrenuo i bez riječi ili pogleda unazad, počeo je koračati vrlo žustrim koracima niz stazu prema šumi. Gotovo izgubivši pritom svoj zavežljaj, Kunta potrči kako bi ga sustigao.

18. POGLAVLJE



Kunta je gotovo morao potrčati ako je želio zadržati propisana dva koraka udaljenosti iza Omora.Uvidio je da su potrebna maltene dva njegova kratka brza koraka za svaki dugi,laki korak njegova oca. Nakon otprilike jednog sata takva hoda, Kuntino je oduševljenje oslabilo skoro isto koliko i njegove noge. Zavežljaj mu se činio sve težim i težim i njega obuze strašna pomisao,što ako se toliko umori da više ne bude u stanju držati korak? Bijesno se samome sebi zarekne kako će prije pasti od umora nego što će dopustiti da se tako nešto dogodi.

Od vremena do vremena, dok su oni prolazili, divlje bi svinje žustro, rokćući, otrčale u šiprag, jarebice bi uzlepršale u zrak a zečevi požurili u zaklon. Ali, Kunta sada ne bi obratio pozornost ni na slona, zaokupljen isključivo svojom odlukom da održi korak s ocem.Mišići ispod koljena počeli su ga pomalo boljeti. Lice mu je oblijevao znoj, isto tako i glavu,osjetio je to po zavežljaju koji mu je počeo kliziti u stranu, malo ovamo, malo onamo, tako da ga je neprestano morao hvatati objema rukama i ponovo ga namještati.

Ispred njih, nakon izvjesnog vremena, Kunta ugleda putnikovo stablo nekog malog sela.Pitao se koje li je to selo,bio je uvjeren da bi prepoznao ime sela kad bi mu ga otac rekao, ali Omoro niti je progovorio, niti pogledao iza sebe sve otkako su napustili Juffure. Nekoliko minuta kasnije Kunta ugleda kako im u susret trče,kao što je to i on nekoć činio,gola djeca iz prvoga kafa. Mahali su i dovikivali pozdrave, a kad su se približili, Kunta opazi kako su im se oči raširile kad su vidjeli kako je malen taj dječak koji putuje sa svojim ocem.

‘’Kamo ideš ?,’’brbljavo su se raspitivali, trčkajući uz Kuntu s jedne i s druge strane. ‘’Je li on tvoj fa? Jesi li ti Mandingo?Iz kojeg si sela? ‘’

Iako veoma umoran, Kunta se osjećao odraslim i važnim dok je nastavio hodati, ne obraćajući pažnju na tu dječurliju,upravo onako kako je to činio njegov otac.

U blizini svakog putnikovog stabla, put bi se račvao,jedan bi krak vodio u selo, a drugi je obilazio selo, tako da onaj tko u selu nije imao nikakva posla, može proći a da ga nitko ne smatra nepristojnim.

Kad su Omoro i Kunta krenuli odvojkom što je vodio pokraj sela, mališani su žalosno uzvikivali,ali odrasli koji su sjedili ispod seoskog baobaba, samo su kratko pogledali prema putnicima,jer im je svima pozornost zaokupljao neki griot kojega je Kunta mogao čuti kako vrlo glasno i kićeno govori o veličini plemena Mandingo.Na blagoslov novog sela njegovih stričeva, pomisli Kunta, doći će zacijelo mnogi grioti, pjevači pohvalnica i glazbenici.

Znoj se počeo slijevati Kunti u oči i bio je prisiljen žmirkati kako bi olakšao neugodni peckavi osjećaj.Otkako su počeli hodati,sunce je prešlo tek preko polovice neba, ali njega su noge tako strašno boljele, a zavežljaj na glavi postao mu je tako težak da je ozbiljno počeo sumnjati hoće li izdržati. Osjećaj panike sve ga je jače obuzimao kad se Omoro iznenada zaustavi i spusti na zemlju svoj zavežljaj pokraj bistrog jezerca uz stazu.Kunta je za trenutak ostao stajati, pokušavajući kontrolirati klecava koljena.Dohvatio je zavežljaj s namjerom da ga skine s glave, ali mu on izmakne iz ruku i muklo tresne o zemlju. Umirući od srama,Kunta pogleda prema Omoru koji je to vjerojatno čuo,ali Omoro je klečao i pio na izvoru, ne pokazujući uopće da je svjestan prisutnosti svoga sina.

Kunta nije bio ni svjestan koliko je ožednio.Hramljući,približio se vodi, kleknuo da se napije,ali njegove su noge odbijale da zadrže tijelo u tom položaju. Još jednom je pokušao, ponovo bezuspješno, i Kunta konačno legne na trbuh, osloni se na laktove i nekako uspije spustiti usta do vode.

‘’Samo malo.’’

To su bile prve riječi koje je njegov otac izgovorio otkako su izašli iz sela i Kunta se iznenađeno trgao.

‘’Progutaj malo vode, pričekaj, i onda možeš popiti još malo.’’

Iz nekog nejasnog razloga, Kunta se rasrdi na oca. ‘Da, fa ,namjeravao je reći, ali iz grla mu nije izlazio nikakav zvuk. Srkne malo hladne vode i proguta. Prisili se da malo pričeka i umalo nije glavom tresnuo u vodu.Kad je srknuo još malo, Kunta ustane i sjedne pokraj izvora.Kroz glavu mu proleti misao kako pripreme za muškarca moraju biti nešto nalik na ovo. A onda je, sjedeći uspravno, Kunta utonuo u san.

Kad se trgao,koliko je dugo spavao?,nigdje nije mogao vidjeti oca. Skočivši na noge, Kunta opazi očev veliki zavežljaj ispod obližnjeg drveta. znači Omoro nije mogao biti daleko. Dok se ogledavao, Kunta osjeti kako ga čitavo tijelo boli. Strese se i protegne. Boljeli su ga mišići, ali se osjećao mnogo bolje nego prije. Kleknuo je i dok je srkao još nekoliko gutljaja vode s izvora, Kunta ugleda svoj odraz u mirnoj površini jezerca. usko crno lice s velikim očima i ustima. Kunta se nasmiješi svom odrazu u vodi, zatim se isceri pokazujući sve zube. Nije se mogao suzdržati da se ne nasmije, a kad je pogledao iznad sebe,ugledao je Omora kako stoji pokraj njega. Kunta skoči na noge, zbunjen, ali otac je, čini se, bio zaokupljen nečim drugim.

U sjenci nekih stabala, a pri tom nijedan od njih nije progovorio ni riječi dok su im iznad glava brbljali najmuni i kriještale papige, pojeli su nešto kruha koji su ponijeli u zavežljajima, kao i četiri tusta divlja goluba koje je Omoro ustrijelio lukom i strelicama, i ispekao ih dok je Kunta spavao.Dok su jeli, Kunta pomisli kako će prvi put kad mu se za to ukaže prilika,pokazati ocu kako i on zna uloviti i pripremiti hranu, onako kako su to on i ostali pastiri radili u savani.

Kad su se najeli,sunce je već bilo prešlo tri četvrtine svog puta preko neba, tako da više nije bilo toliko vruće kad su opet svezali zavežljaje, namjestili ih na glave i krenuli stazom.

‘’Tuobab pristaje svojim kanoama na mjesto koje je odavde udaljeno dan hoda,’’reče Omoro kad su već bili prešli priličnu udaljenost od izvora.

‘’Sad je dan i sve se jasno vidi, ali ipak moramo izbjegavati visoko grmlje i travu odakle vrebaju opasnosti.’’

Omorovi prsti dotaknu korice noža i tobolac sa strelicama.

‘’Noćas moramo prespavati u nekom selu.’’

Kad je sa svojim ocem, ne mora se ničega bojati, naravno, ali Kunta ipak osjeti blijesak straha jer je čitav život slušao ljude i bubnjeve kako govore o nestalim ljudima i otmicama. Dok su tako išli dalje ,sada nešto bržim korakom,Kunta primijeti na stazi izmet hijene,snježnobijele boje zato što hijene svojim snažnim zubima mrve i žderu tolike kosti. A pored staze, uznemireno njihovim približavanjem,krdo antilopa prestalo je pasti.Ukočivši se poput kipova, životinje su stajale i gledale sve dok ljudi nisu prošli.

‘’Slonovi! ‘’reče Omoro malo kasnije i Kunta ugleda oko njih izgaženi šiprag, mlada stabla potpuno obrštenih grana i oguljene kore,te nekoliko stabala napola iščupanih s korijenom s one strane na koju su se slonovi naslanjali kako bi privukli niže gornje grane s mladim, nježnim lišćem, gdje su ih mogli

dosegnuti surlama.

Kako slonovi nikada nisu pasli blizu sela i ljudi, Kunta je u cijelom svom životu vidio samo nekoliko tih životinja, a i tada samo iz velike daljine. Slonovi su bili medu tisućama šumskih životinja koje su jurile izmiješane u gomili, šireći oko sebe zvuk poput grmljavine,panično bježeći pred zastrašujućim crnim oblacima dima kad je jednom,dok je Kunta još bio sasvim mali, velika vatra bjesnjela širom savane.Alah je, međutim, poslao kišu i ona je ugasila požar prije nego što je vatra doprla do Juffurea i susjednih sela.

Dok su umorno koračali tom na izgled beskonačnom stazom, Kunti padne na pamet da su ljudske noge utabale ove staze poput pauka što iza sebe ispredaju dugačke, tanke niti po kojima putuju. Kunta se pitao da li Alah odlučuje o tome što će se dogoditi s kukcima i životinjama onako kako to odlučuje za ljude.

Iznenadilo ga je kad je shvatio da još nikada nije o tome razmišljao. Kad bi barem sad odmah mogao pitati Omora o tome. Još ga je više čudilo što ga Lamin nikada nije o tome pitao,jer Lamin se raspitivao i za mnogo sitnije pojave od kukaca.No, imat će što pričati svom malom bratu kad se vrati u Juffure dovoljno da ispuni dane na paši u savani s ostalim pastirima za čitav niz mjesečevih ciklusa.Kunti se učini da su Omoro i on sada ulazili u neko područje koje se razlikovalo od kraja u kojem su oni živjeli. Zalazeće sunce obasjavalo je sočniju travu nego što je Kunta ikada ranije vidio, a između poznatih stabala, pojavile su se velike skupine neobičnih palmi i kaktusa. Ako se izuzmu peckave muhe, od letećih stvorova Kunta nigdje nije mogao vidjeti onakve lijepe papige i ptice kakve su živjele,kriještale i pjevale oko Juffurea,zapazio je samo jastreba kako kruži zrakom u potrazi za plijenom, i lešinare koji su tražili strvine.

Narančasta sunčeva lopta bližila se zemlji kad su Omoro i Kunta ugledali debeli stup dima koji se dizao iz nekog sela u daljini. Kad su stigli do putnikova stabla, čak je i Kunta zapazio da nešto ne valja.Sa grana je visilo samo nekoliko molitvenih traka, pokazujući kako oni koji su ovdje živjeli rijetko kada izlaze iz sela i kako je većina putnika iz drugih sela pošla onim krakom staze što obilazi selo. Na žalost, nije bilo ni mališana koji bi im istrčali u susret.

Kad su prošli pokraj seoskog baobaba, Kunta zapazi da je stablo djelomično izgorjelo. Više od polovine koliba koje je odavde mogao vidjeti, bile su prazne, dvorišta su bila puna smeća,zečevi su skakali naokolo,a ptice su se kupale u prašini. Seljani,većina ih je sjedila u vratima koliba, oslonjeni na dovratak, ili su ispruženi ležali preko praga,gotovo su svi bili stari i bolesni, a osim nekoliko zaplakanih mališana koji još nisu bili ni prohodali, u selu kao da nije bilo druge djece.Kunta nije mogao vidjeti ni jedno dijete svog uzrasta,čak ni nekog mlađeg muškarca kao što je Omoro.

Nekoliko naboranih staraca mlako pozdravi putnike. Najstariji medu njima udari štapom kojim se podupirao i zapovjedi nekoj krezuboj starici neka putnicima donese vode i kuskusa, možda je ona njegova robinja, pomisli Kunta. Zatim starci počnu pričati, prekidajući jedan drugoga u riječi, žureći se ispričati što se dogodilo s njihovim selom. Skupljači robova ukrali su ili pobili jedne noći sve mlade ljude.

‘’Od tvojih kiša do njegovih!’’jedan starac pokaže na Omora, pa zatim na Kuntu. ‘’Nas su starce poštedjeli. Mi smo pobjegli u šumu.’’

Njihovo se napušteno selo počelo raspadati još prije nego su oni skupili hrabrosti i vratili se iz šume.

Još nisu dozreli usjevi i nije im ostalo mnogo ni hrane, ni snage.

‘’Pomrijet ćemo bez naših mladih ljudi,’’reče jedan od staraca. Omoro je pozorno slušao dok su govorili, a kad je progovorio, riječi su mu bile spore: ‘’Selo moje braće, koje je odavde udaljeno četiri dana hoda, rado će vas primiti, djedovi.‘’ Međutim, svi su starci zatresli glavama, a najstariji reče: ‘’Ovo je naše selo.Ni jedan drugi bunar nema tako slatku vodu. Sjenka drugih stabala nije tako ugodna.

Nijedna druga kuhinja ne miriše na jelo koje kuhaju naše žene.’’

Starci su se ispričavali što im ne mogu ponuditi kolibu gostoprimstva. Omoro ih je uvjeravao kako on i njegov sin uživaju spavati ispod zvijezda. I te noći, nakon jednostavne večere koja se sastojala od malo kruha iz njihovih zavežljala,a koji su putnici podijelili sa seljanima, Kunta je ležao na ležaju od mekih, zelenih grana i razmišljao o svemu što je čuo. A kad bi to bilo Juffure? I svi koje je poznavao mrtvi ili odvedeni,Omoro, Binta, Lamin, a također i on, Kunta, i baobab spaljen i dvorišta puna smeća. Kunta samog sebe natjera da misli na nešto drugo.Zatim, odjednom, u mraku, Kunta začuje krikove nekog šumskog stvora koji je umirao u zubima neke krvožedne zvijeri i Kunta pomisli na ljude koji love druge ljude.U daljini se čuo urlik hijene,ali bila kiša ili suša, glad ili doba žetve, Kunta je svake noći svog života slušao kako negdje zavijaju hijene. Noćas mu se njihov poznati krik učini gotovo umirujućim i on konačno utone u san.

19. POGLAVLJE



Kunta se probudio s prvim svjetlom zore i odmah je skočio na noge. Pokraj njegova ležaja stajala je neka čudna stara žena i visokim, napuklim glasom zahtijevala od njega da joj kaže što je učinio s hranom po koju ga je poslala još prije dva uštapa. Iza Kunte Omoro tiho odgovori starici: ‘’Bilo bi nam drago kad bismo ti to mogli reći, bako’’

Dok su žurili dalje iz sela, nakon što su se oprali i jeli, Kunta se sjeti jedne starice u Juffureu koja bi teturala po selu i unoseći se u lice svakome pokraj koga bi prošla,veselo govorila: ‘’Sutra dolazi moja kćerka!’’

Njezina je kćer nestala prije mnogo kiša, to su svi znali, a bijeli je pijevac uginuo na leđima, ali svi oni koje bi starica zaustavila, blago bi potvrdili: ‘’Da, bako, sutra.’’

Prije nego se sunce bilo visoko podiglo, putnici su ispred sebe ugledali neku usamljenu spodobu koja im je išla u susret. Prošlog dana su već bili susreli dva ili tri druga putnika,izmijenili su s njima smiješak i pozdrave, ali ovaj starac, prilazeći bliže, jasno je pokazivao kako želi s njima razgovarati. Pokazujući u pravcu iz kojega je dolazio, on im reče: ‘’Možda ćete vidjeti tuobaba.’’Stojeći iza Omora, Kunta je gotovo prestao disati. ‘’Tuobab vodi sa sobom mnogo ljudi s njegovim zavežljajima na glavama.’’

Starac nastavi i reče kako ga je Tuobab opazio i zaustavio ga, ali je samo tražio neka mu pomogne pronaći izvor rijeke.

‘’Odgovorio sam mu da rijeka počinje na mjestu koje je najudaljenije od mjesta na kojem završava.’’

‘’Nije izgledao kao neprijatelj ? ‘’pitao je Omoro.

‘’Ponašao se vrlo ljubazno,’’odgovori starac,’’ali mačka uvijek pojede miša kojim se igra.

‘’To je istina! ‘’složi se Omoro.

Kunta je želio pitati oca o tom čudnom tuobabu koji je došao tragati za rijekom umjesto za ljudima, ali Omoro se oprostio od starca i već je krenuo dalje,kao i obično, ne pogledavši je li Kunta iza njega.Ovaj je put Kunti bilo drago što je tako,jer bi inače Omoro vidio svog sina kako objema rukama pridržava zavežljaj da mu ne padne s glave dok s mukom trči da ga sustigne.

Kuntina su stopala počela krvariti, ali je vrlo dobro znao da bi bilo nedostojno muškarca na to uopće obratiti pažnju, a pogotovo to ne smije spomenuti ocu.

Iz istog razloga Kunta potisne osjećaj užasa kad su, kasnije istog dana, obišavši jedan zavoj,naletjeli na čitavu lavlju obitelj,velikog mužjaka, prekrasnu ženku i dva poluodrasla lavića,kako ljenčare izvaljeni na livadi odmah pokraj staze. Za Kuntu su lavovi bili one strašne, lukave životinje koje će rastrgati svaku kozu ako je neki nepažljiv dječak pusti odlutati predaleko od stada.

Omoro uspori korak i, ne skidajući pogled s lavova, tiho reče, kao da je naslutio strah svoga sina: ‘’U ovo doba dana oni ne love i ne hrane se, osim ako su izgladnjeli. Ovi ovdje su uhranjeni.’’

Međutim, ostavio je jednu ruku na luku, a drugu na tobolcu sa strelicama cijelo vrijeme dok su prolazili pokraj lavova. Kunta je suspregnuo dah, ali je nastavio hodati i on i lavovi, uzajamno su se motrili, sve dok jedni druge nisu izgubili iz vida.On bi sad rado bio nastavio misliti o njima i o čudnom

tuobabu koji se također nalazio negdje na ovom području, ali mu njegove izranjene noge nisu dopuštale misliti. Te večeri Kunta se ne bi bio osvrnuo ni na dvadeset lavova, pa baš da su došli žderati upravo na ono mjesto koje je Omoro izabrao da na njemu zanoće. Samo što se ispružio na ležaju od mekog lišća, već je spavao dubokim snom i učinilo mu se da je jedva prošlo nekoliko minuta kad ga je otac u ranu zoru stresao za ramena. Iako se osjećao kao da uopće nije ni spavao, Kunta je s otvorenim divljenjem promatrao Omora kako je žustro oderao, očistio i na vatri ispekao njihov jutarnji obrok koji se sastojao od dva divlja zeca, noću ulovljena u zamku. Dok je Kunta čučao i jeo ukusno meso, mislio je o tome kako je njemu i ostalim pastirima potrebno nekoliko sati da bi ulovili i pripremili divljač, i pitao se kad su to njegov otac i ostali odrasli muškarci uspjeli naći vremena da toliko nauče o svemu što se uopće moglo naučiti.

Izranjena stopala i noge i leđa i vrat, sve ga je tog trećeg dana putovanja opet počelo boljeti zapravo,čitavo mu je tijelo utonulo u osjećaj jedinstvenog muklog bola ali zamišljao je da su to već počele njegove pripreme za odraslog muškarca i kako sada mora biti posljednji od svih dječaka iz njegovog kafa koji će pokazati znakove bola. Kad je, malo prije podneva, stao na oštri trn, Kunta hrabro zagrize usnicu kako bi zaustavio krik, ali je počeo hramati i toliko je zaostao da je Omoro odlučio dopustiti mu nekoliko minuta odmora uz stazu dok budu jeli svoj popodnevni obrok. Ljekovita smjesa koju mu je otac utrljao u ranu, olakšala je bol, ali ubrzo nakon što su nastavili hodati, rana ponovo počne boljeti i krvariti i to ozbiljno.Ipak, vrlo brzo se rana ispunila prašinom i prestala krvariti,a neprekidno hodanje otupilo je bol u dovoljnoj mjeri da je mogao održati korak s ocem.Nije to mogao pouzdano ustanoviti, ali činilo mu se da je Omoro ipak malo usporio hod. Noga oko rane ružno je izgledala i bila je natekla kad su se te večeri zaustavili, ali otac mu stavi novi ljekoviti oblog, pa je ujutro noga izgledala dobro i osjećao je kako je dovoljno zaliječena da na nju može stati, a da ga previše ne zaboli.

Kad su slijedećeg jutra nastavili put, Kunta s olakšanjem primijeti da su izašli iz zemlje trnja i kaktusa kroz koju su do tada putovali, i sada su zašli u savanu, mnogo više nalik kraju oko Juffurea, dapače, s još više drveća i bujnog raslinja gusto osutih cvjetovima, te s još više brbljavih majmuna i raznobojnih ptica koje ovdje nisu letjele, nego su samo lepršale nisko uz zemlju,mnogo više nego što je on ikada dotad vidio. Udišući zrak ispunjen mirisima, Kunta se sjeti šetnji s Laminom uz obale bolonga, kamo su odlazili loviti rakove i gdje bi čekali sumrak kad će moći mahati majci i drugim ženama koje bi veslajući prolazile na putu kući, nakon rada na rižinim poljima.Omoro bi odabrao zaobilazni put kod svakog putnikovog stabla, ali iz svakog bi sela pred njih istrčali mališani iz prvog kafa i ispričali bi strancima najuzbudljivije lokalne vijesti.

Iz jednog su sela mali glasnici istrčali pred njih vičući: ‘’Mumbo jumbo! Mumbo jumbo!’’i smatrajući da su svoje obavili, pobjegoše natrag za seosku ogradu.

Zaobilazni je put prolazio dovoljno blizu sela, pa su Omoro i Kunta mogli vidjeti seljane kako okupljeni promatraju neku zakrabuljenu i čudno odjevenu spodobu koja je udarala štapom neku ženu po golim leđima,a ona je vriskala dok ju je držalo nekoliko drugih žena.Sve bi žene medu promatračima zakričale na svaki udarac batine. Iz priča svojih drugova na paši, Kunta je znao kako svaki muž, ako je dovoljno ozlojeđen svojom svadljivom i neposlušnom ženom,može bez riječi otići u susjedno selo i unajmiti mumbo jumbo koji će onda doći u njegovo selo i, sakriven, neko vrijeme svako malo ispuštati užasne krikove, a zatim će se pojaviti i javno kazniti tu ženu, poslije čega bi se obično sve žene u selu neko vrijeme mnogo bolje ponašale.

Kod jednog od slijedećih putnikovih stabala nije bilo djece koja bi istrčala u susret ocu i sinu Kinte.

Zapravo, nikoga nisu mogli vidjeti, a iz utihnulog sela čule su se samo ptice i majmuni. Kunta se pitao znači li to da su i ovdje navratili lovci na robove. Uzalud je čekao da mu Omoro razjasni tu tajnu, i tek su

mu brbljava dječurlija u slijedećem selu ispričala što se dogodilo.

Pokazujući ručicama u smjeru odakle su došli putnici, rekli su mu kako je poglavica tog sela svojim postupcima izazivao nezadovoljstvo seljana sve dok to njima nije dosadilo i jedne su noći, nedavno, dok je poglavica spavao, svi seljani pokupili sve što su posjedovali i tiho otišli iz sela, odselivši u domove rodbine i prijatelja u drugim selima,ostavljajući‘praznog poglavicu’, kako su ga djeca nazvala, koji je sada obilazio naokolo obećavajući da će se popraviti samo neka mu se vrate njegovi ljudi.

Kako je noć već bila blizu, Omoro odluči ući u selo tih mališana, i oni zateknu seljane okupljene ispod baobaba, a zrak je zujao od njihovog prepričavanja uzbudljivih glasina o njihovim susjedima. Većina je seljana tvrdila kako će se njihovi susjedi vratiti kući za nekoliko dana,budući da su svome poglavici dovoljno jasno očitali bukvicu. Dok je Kunta punio želudac sosom od kikirikija prelivenim preko kuhane riže, Omoro je otišao do seoskog jalibe i dogovorio se kakvu će poruku jaliba bubnjem za dojavljivanje poslati Omorovoj braći. Poručio im je neka ga očekuju u vrijeme slijedećeg zalaska sunca, te da je zajedno s njime doputovao i njegov prvi sin.Kunta je ponekad sanjario o tome kako će jednom čuti svoje ime da u zvucima bubnja nadaleko odjekuje i sad se to dogodilo.Zvuk mu nikako nije izlazio iz ušiju.Kasnije, na krevetu od bambusa u kolibi za goste,iako smrtno umoran, Kunta je mislio o onim drugim jalibima,nagnutim nad bubnjeve,kako dlanovima udaraju njegovo ime u svim selima odavde pa do sela Janneha i Salouma.

Kod svakog putnikova stabla do kojega bi sada stigli budući da je bubanj govorio,nisu ih više dočekivala samo gola dječica kao ranije, nego i poneki od starješina, čak i glazbenici.A Omoro ne bi mogao odbiti molbu najstarijeg starješine da počasti njegovo selo barem kratkom posjetom.

Nakon što bi se Kinte osvježili u kolibi za goste sela u koje bi ušli, te kad bi sjeli podijeliti hranu i piće sa seljanima u sjenci baobaba ili ceiba stabla, odrasli bi se radoznalo okupili da čuju Omorove odgovore na pitanja koja bi mu postavljali, dok bi se prvi, drugi i treći kafo gurao oko Kunte.

Dok je prvi kafo samo zurio u njega i nijemo mu se divio, dječaci Kuntinih kiša, i stariji, umirući od ljubomore, postavljali bi mu s dužnim poštovanjem različita pitanja o njegovom rodnom selu i o cilju njihovog putovanja.Kunta im je ozbiljno odgovarao, s jednakim dostojanstvom, nadao se, s kakvim je njegov otac odgovarao na pitanja njihovih očeva. Kad bi izašli iz sela,Kunta bi bio uvjeren da su seljani jasno osjetili kako je,među njima boravio mladić koji je veći dio svog života,proveo putujući sa svojim ocem dugačkim stazama Gambije.

20. POGLAVLJE



Toliko su se dugo zadržali u posljednjem selu da su sad morali brže hodati i manje zastajati ukoliko su željeli stići na odredište do zalaska sunca,onako kako je Omoro obećao svojoj braći.Iako se znojio i sve ga je boljelo, Kunta zamijeti da mu je lakše sada nego prije održavati zavežljaj na glavi, i osjećao je kako ga prožima nova snaga sa svakom novom porukom bubnjeva čiji su zvuci ispunili zrak najavljujući dolazak griota,jaliba,starijih starješina i drugih važnih ličnosti u novosagrađeno naselje, a svaki je od tih ljudi zastupao svoje rodno selo,poneka čak i veoma udaljena, kao što su Karantaba, Kootacunda, Pisania i Jonkakonda, za većinu kojih Kunta do tada nije uopće čuo. Dolazi i jedan griot iz kraljevstva Wooli, javljao je bubanj, čak i jedan princ,njega je poslao njegov otac, kralj Barra.

Dok su Kuntina ispucala stopala hitro tapkala niz užarenu, prašnu stazu, obuzelo ga je divljenje pred tolikom slavom i popularnošću njegovih stričeva. Doskora je Kunta već gotovo trčao, ne samo zato da ne zaostane za Omorom koji je sve brže koračao, nego i zato što su se ovi posljednji sati nekako otezali unedogled.

Konačno, baš kad se sunce obojilo grimizom, spustivši se nisko do zapadnog obzorja, Kunta ugleda dim kako se diže iza nedalekog sela. Široki, kružni oblik dima govorio je Kunti da u selu pale osušene ljuske baobaba kako bi odagnali komarce.A to je značilo da su u selu uvaženi gosti.Poželio je kriknuti od veselja. tigli su! Uskoro je začuo grmljavinu velikog ceremonijalnog tobalo bubnja koji bi se oglasio, nagađao je,svaki put kad bi nova ličnost ušla kroz vrata na seoskoj ogradi.

Izmiješavši se s tim gromovitim zvukom,odjekivalo je ritmičko pulsiranje manjih tang-tang bubnjeva i krikovi plesača.Zatim je staza zakrenula i pred njima, ispod stupa dima koji se dizao u zrak, našlo se selo. A uz stazu, pokraj grma, ugledaše nekog čovjeka koji je njih ugledao istog časa kad i oni njega, i odmah je počeo pokazivati rukom na njih i mahati, kao da je bio tu postavljen samo zato da sačeka dolazak ovog čovjeka i dječaka.Omoro uzvrati mahanjem, a čovjek istog časa čučne iznad svog bubnja i najavi: ‘’Omoro Kinte i njegov prvi sin.’’

Kunti su noge jedva doticale zemlju. Putnikovo stablo koje se uskoro ukazalo pred njima, bilo je okićeno platnenim trakama, a staza, u početku ugažena za jednog putnika, već je bila proširena prolaskom mnogih nogu, sve su to bili znakovi da se radi o omiljenom selu u koje zalazi mnogo posjetilaca. Udaranje tang-tanga postajalo je sve glasnije i glasnije, i odjednom su se pojavili plesači, ječeći i kličući, u odjeći od lišća i kore stabala, skačući i okrećući se oko svoje osi, topčući nogama izlazili su prvi kroz seoska vrata, a za njima su išli svi ostali da pohitaju dočekati ugledne goste.Duboki glas seoskog tobalo-bubnja zagrmio je kad su se dvije osobe trčeći počele probijati kroz gomilu. Ispred Kunte, Omorov zavežljaj odjednom tresne na zemlju,a Omoro potrči prema onoj dvojici.Prije nego je uopće postao svjestan što čini,Kunta baci zavežljaj i također potrči.

Dva čovjeka i njegov otac grlili su se i udarali jedan drugoga po leđima.

‘’A ovo je naš nećak?’’

Obojica počnu dizati Kuntu uvis i grliti ga, neprestano uzvikujući od radosti. Povlačeći ih sa sobom prema selu, mnogobrojni je odbor za doček izvikivao pozdrave, gurajući se oko gostiju,ali Kunta nije ni čuo, ni vidio nikoga osim svojih stričeva.

Oni su, dakako, bili slični na Omora, ali Kunta primijeti da su obojica nešto niži, krupniji i mišićaviji od njegova oca. Oči starijeg strica, Janneha, bile su napola stisnute kao da neprestano gledaju nekamo u daljinu, a oba su se muškarca kretala gipko, gotovo životinjskom okretnošću. I govorili su mnogo brže od njegova oca dok su ga sada obasipali pitanjima o Juffureu i o Binti.

Konačno Saloum spusti ruku na Kuntinu glavu.

‘’Nismo bili zajedno sve od dana kad je on dobio ime. A pogledaj ga sada! Koliko imaš kiša, Kunta?

‘’Osam, gospodine.’’odgovorio je Kunta učtivo.

‘’Još malo pa ćemo te početi pripremati za odraslog muškarca!’’usklikne njegov stric.

Svuda oko sela bila je podignuta visoka ograda od bambusa, suhi su trnoviti grmovi bili naslagani ispred ograde, a između njih, sakriveni, stršali su ušiljeni kolci, postavljeni zato da osakate svaku životinju ili čovjeka koji bi tim putom htio prodrijeti u selo.Međutim, Kunta sve to nije zamjećivao, a onih nekoliko dječaka njegova uzrasta koji su se muvali naokolo,zapazio je tek krajičkom oka. Jedva da je čuo i galamu papiga i majmuna iznad svoje glave, ili lavež wuolo pasa pod nogama, dok su ih stričevi vodili u obilazak njihovog lijepog novog sela. Svaka je koliba imala vlastito dvorište, pričao je Saloum, a spremnica za suhe namirnice svake žene u selu bila je izgrađena baš iznad ognjišta, pa je tako dim priječio da im u kuskus, rižu i proso ulaze bube.

Kuntu je već hvatala vrtoglavica od tolikog okretanja glave prema ovom ili onom uzbudljivom prizoru,mirisu ili zvuku.U isti mah, oduševljavalo ga je i zbunjivalo slušati ljude kako govore na različitim narječjima Mandinga, koja on nije mogao razumjeti osim povremeno poneku riječ.

Kao i ostali ljudi iz plemena Mandingo,osim onih učenih poput arafanga Kunta, izuzev poneke riječi, uopće nije znao jezike drugih plemena, čak ni onih koja su živjela u blizini njegovog sela.Međutim, dovoljno je vremena proveo kraj putnikova stabla da bi znao razaznavati plemena.

Ljudi iz plemena Fula imali su izdužena lica,dužu kosu, tanje usnice i oštrije crte lica,a na sljepoočnicama su imali okomite ožiljke.Wolofi su bili izrazito crni i vrlo suzdržljivi, pleme Serahuli bilo je svjetlije kože i niska rasta. A pleme Jola njih je svatko mogao lako prepoznati,ljudi iz tog plemena ukrašavali su ožiljcima čitavo tijelo,a lica su im uvijek imala okrutan izraz.

Prepoznavao je stoga ovdje u novom selu ljude iz svih tih plemena, ali bilo je još više onih za koje nije znao kojem plemenu pripadaju. Neki su se glasno cjenkali s trgovcima dok su s njima trampili robu.Starije žene galamile su okupljene oko štavljenih koža, a mlade su se cjenkale oko ukrasa za kosu od sisala i baobaba. Uzvici »Kola! Krasna crvena kola!« privukli su grupu onih čijih je nekoliko preostalih zuba već bilo jarke, narančaste boje od žvakanja kola-oraha.

Uz mnogo prijateljskog gurkanja laktovima i navlačenja, Omoro je predstavljen beskonačnoj povorci seljana i značajnih gostiju iz raznih uzbudljivih krajeva. Kunta se divio stričevima kako tečno govore na svim tim čudnim, nepoznatim jezicima. Puštajući se da ga ponese gomila, jer je znao da oca i stričeve može naći kad god zaželi, Kunta se ubrzo našao medu glazbenicima koji su svirali za one kojima se plesalo. Poslije toga je kušao pečenu antilopu, govedinu i sos od smrvljenih oraha, dok su seoske žene vodile brigu o tome da stolovi postavljeni u sjenci baobaba budu stalno obilato snabdjeveni svim vrstama jela, za sve one koji su željeli jesti.Hrana nije tako loša, zaključio je Kunta, ali nije ni blizu onako ukusna i sočna kao jela koja su majke u Juffureu pripremale za žetvene svečanosti.

Ugledavši neke žene kraj bunara preko puta, kako uzbuđeno o nečemu razgovaraju,Kunta im se nenapadno približi i širom otvorivši oči i naćulivši uši, saznade najnoviju vijest da se neki veoma slavni

marabut nalazi na putu ovamo, udaljen oko pola dana hoda, a pošao je na put sa svojom pratnjom kako bi ukazao počast novom selu, budući da su utemeljitelji sela sinovi pokojnog svetog čovjeka Kairabe Kunte Kinte. Kunta osjeti novo uzbuđenje kad je čuo s kolikim poštovanjem govore o njegovom djedu. Žene ga nisu prepoznale i on ih je još neko vrijeme slušao kad su nastavile brbljati o njegovim stričevima.

‘’Već je vrijeme da prestanu toliko putovati, neka se smire, uzmu žene i rode sinove, rekla je jedna žena.’’

‘’Što se toga tiče,jedini im je problem što ima toliko djevojaka koje bi željele biti njihove žene.’’ reče druga.

Već je gotovo zanoćalo kad se Kunta, osjećajući se veoma nelagodno, približio nekim dječacima svog uzrasta. Međutim, oni mu izgleda nisu zamjerili što se sve dosad motao oko odraslih. Kao da su uglavnom jedva dočekali ispričati Kunti o tome kako je nastalo njihovo novo selo.

‘’Sve su se naše obitelji sprijateljile s tvojim stričevima za njihovih putovanja.’’ pričao je jedan od dječaka.A sve su te obitelji bile iz ovog ili onog razloga nezadovoljne svojim životom tamo gdje su živjele.

‘’Moj djed nije imao dovoljno prostora, a želio je da čitava njegova obitelj i obitelji njegove djece žive blizu jedni uz druge,’’reče neki dječak.

‘’Naš bolong nije rodio dobrom rižom.’’reče drugi.

Njegovi stričevi, slušao je Kunta, počeli su prijateljima govoriti da znaju idealno mjesto gdje namjeravaju izgraditi selo.I ubrzo su se obitelji Jannehovih i Saloumovih prijatelja otputile na daleki put,vodeći sa sobom koze, kokoši, kućne životinje, noseći molitvene prostirke i sve ostalo što su posjedovali.

Uskoro je pao mrak i Kunta je promatrao kako se pale vatre novog sela od drva i granja koje su njegovi novi prijatelji sakupili za dana.

Kako je to bilo vrijeme proslave, rekli su mu, svi će seljani i posjetioci sjediti zajedno oko nekoliko vatri,umjesto da kako je to inače bio običaj,muškarci, žene i djeca budu obavezno razdvojeni i da svaka skupina sjedi oko svoje vatre.Alim će blagosloviti skup, rekli su, a zatim će Janneh i Saloum ući unutar kruga i pričati priče o svojim putovanjima i dogodovštinama. S njima zajedno u krugu će biti i najstariji posjetilac sela, stariji starješina iz dalekog sela Fulladu, koje se nalazilo u gornjem toku rijeke. Ljudi su šaptali kako starac ima više od stotinu kiša i kako je spreman podijeliti svoju mudrost sa svakim tko ima uši da čuje.

Kunta potrči i pridruži se ocu u krugu oko jedne vatre upravo na vrijeme da sasluša molitvu alima. Nakon molitve, svi su šutke sjedili nekoliko minuta. Cvrčci su glasno cvrčali, a dimljiva vatra bacala je nemirne sjenke po širokom krugu lica. Konačno, sasušeni, drevni starac počne govoriti: ‘’Prije više stotina kiša,čak davno prije mojih najranijih uspomena, preko velikih voda prešao je glas o jednoj planini u Africi koja je od suhoga zlata. To je bilo prvo što je dovelo tuobaba u Afriku!’’

Nikakve planine od suha zlata nije bilo u Africi, nastavio je, ali zlato neviđene ljepote našli su ljudi u rijekama i iskopali iz dubokih rovova prvo u sjevernoj Gvineji, zatim kasnije u šumama Gane.

‘’Tuobabu nikada nitko nije rekao odakle je to zlato,’’pričao je starac,’’jer što zna jedan tuobab, ubrzo znaju svi.’’

Zatim je govorio Janneh. U mnogim krajevima, rekao je, sol je bila gotovo isto tako dragocjena kao zlato.On i Saloum svojim su očima vidjeli kako ljudi mijenjaju zlato za jednaku količinu soli. Sol se

mogla naći u obliku debelih gromada ispod dalekih pješčara, a neke vode, u jednom drugom kraju, isparile bi i pretvorile se u slanu kašu koja se nakon sušenja na suncu oblikovala u komade soli.

‘’Davno nekoć postojao je grad od soli,’’rekao je starac.’’Grad Taghaza u kojem su ljudi gradili domove i džamije od blokova soli.

‘’Pričaj o čudnim, grbavim životinjama o kojima si nam već ranije pričao.‘’ zatražila je neka veoma stara žena, usuđujući se upasti starcu u riječ.Žena je Kuntu podsjetila na baku Nyo Boto.

Hijena se oglasi negdje u mraku noći dok su se ljudi nagnuli naprijed, bliže treptavom sjaju vatre. Sad je bio red na Salouma.

‘’Te životinje, koje se zovu deve, žive u zemlji beskonačnog pijeska. One putuju preko pijeska ravnajući se po suncu, zvijezdama i vjetru. Janneh i ja jahali smo jednom na tim životinjama za puna tri mjesečeva ciklusa, a zaustavili smo se samo nekoliko puta, zbog vode.

‘’Zato smo se mnogo puta zaustavili zbog razbojnika!’’dobaci Janneh.

‘’Jednom smo putovali u karavani od dvanaest tisuća deva,’’nastavi Saloum. ‘’Zapravo, mnoge su se manje karavane spojile kako bi se lakše odbranile od razbojnika.’’

Kunta primijeti kako je Janneh, dok je govorio Saloum, razmotao veliki komad štavljene kože. Starješina nestrpljivim pokretom ruke dozove dvojicu mladića, koji skočiše na noge i nabacaše na vatru nove naramke suhog granja.

U razbuktalom sjaju vatre Kunta i ostali slušatelji mogli su sada pratiti Jannehov prst koji se kretao po nekom čudnom crtežu.

‘’Ovo je Afrika.’’rekao je. Prst im pokaže ono što Janneh reče da je »velika voda« na Zapadu,a zatim »velika pješčana pustinja«, zemlja mnogo puta veća od cijele Gambije, koju im Janneh pokaže na donjem lijevom dijelu crteža.

‘’Na sjevernu obalu Afrike tuobabovi brodovi dovoze porculan, začine, platno, konje i bezbrojne stvari koje su ljudi napravili.’’reče Saloum.

‘’Zatim deve i magarci prenose tu robu dalje u unutrašnjost, u gradove kao što su Sijilmasa, Gadames i Marrakech.’’Jannehov se prst pomicao po crtežu i pokazivao gdje se nalaze ti gradovi.

‘’A dok mi ovdje noćas sjedimo,’’nastavi Saloum,’’mnogi ljudi s teškim teretima na glavi prolaze kroz duboke šume, noseći našu afričku robu,bjelokost, kože, masline,datulje,kola-orahe,pamuk,bakar,drago kamenje,natrag do tuobabovih brodova.Kunti se od svega što je čuo zavrtjelo u glavi i on se nijemo zakune kako će jednog dana i on otići na sva ta uzbudljiva mjesta.

‘’Marabut!’’

Izvana, sa staze, bubnjar-osmatrač slao je zvučnu poruku. Hitro se složila izabrana grupa koja će pozdraviti uglednika,Janneh i Saloum, kao utemeljitelji sela,zatim Savjet starješina, alim i arafang, zatim ugledni predstavnici drugih sela, uključujući Omora,a Kuntu su postavili u skupinu dječaka njegovog uzrasta, među seosku omladinu.Glazbenici su ih poveli kroz vrata sela do putnikova stabla, izračunavši da se njihov dolazak do stabla podudari s dolaskom svetog čovjeka.Kunta je netremice zurio u sjedobradog, veoma crnog starca na čelu velike i umorne družine. Muškarci,žene i djeca, svi su bili teško natovareni velikim zavežljajima, izuzev nekoliko muškaraca koji su tjerali stoku i prema Kuntinoj procjeni više od stotinu koza.

Brzim pokretima sveti čovjek blagoslovi ljude koji su ga dočekali i koji su svi kleknuli preda nj, a

onda ih zamoli neka ustanu. Zatim su Janneh i Saloum posebno blagoslovljeni, Omora je svetom čovjeku predstavio Janneh, a Saloum glavom dozove Kuntu koji im se žustro pridruži.

‘’Ovo je moj prvi sin,’’reče Omoro,’’koji nosi ime svog svetog djeda.

Kunta začuje kako marabut nad njim izgovara neke riječi na arapskom od čega on nije ništa razumio, osim imena svog djeda i osjeti dodir prstiju svetog čovjeka na glavi, nježan poput dodira leptirovih krila, a zatim se trkom vrati medu svoje vršnjake,dok je marabut sada prilazio i pozdravljao se sa drugima iz skupine za doček, razgovarajući s njima kao da je običan čovjek. Omladina iz Kuntine skupine počela se razilaziti, radoznalo zureći u dugi red žena, djece, učenika i robova koji su sačinjavali začelje marabutove družine.

Marabutove žene i djeca ubrzo su se povukli u kolibe za goste.Učenici su posjedali na zemlju i otvorili zavežljaje iz kojih su izvukli knjige i rukopise vlasništvo njihovog učitelja, svetog čovjeka te su počeli glasno čitati iz njih onima koji su se u međuvremenu okupili oko svakog od njih. Robovi, primijeti Kunta, nisu ušli u selo. Ostali su s vanjske strane ograde, čučeći blizu mjesta gdje su privezali stoku i zagradili koze. To su bili prvi robovi koje je Kunta ikada vidio da se drže odvojeno od drugih ljudi.

Sveti se čovjek jedva mogao micati od mnoštva ljudi koji su klečali oko njega. Seljani i ugledni gosti s jednakim su žarom pritiskali čela u prašinu i vapili neka sveti čovjek sasluša njihove žalbe,a oni najbliži čak su se smiono odvažili dotaknuti njegove halje. Jedni su ga preklinjali neka posjeti njihovo selo i vodi za njih davno zanemarene vjerske obrede.Drugi su tražili od njega neka presudi,jer u islamu su vjera i zakon jedno.Očevi su ga molili neka im odredi značajna imena za njihovu novorođenu djecu. Ljudi iz onih sela u kojima nije bilo arafanga, pitali su da li bi njihovu djecu mogao podučavati neki od učenika svetog čovjeka.

A ti su učenici sada marljivo prodavali male četvorokute štavljene kozje kože, koje su zatim brojne ruke pružale prema svetom čovjeku kako bi on na njima učinio svoj znak.Komadić kozje kože sa svetim znakom, ušiven u dragocjenu saphie amajliju,onakvu kakvu je Kunta nosio oko mišice, osigurat će onome tko ga nosi stalnu blizinu Alaha.Za dvije kauri školjke koje je donio sa sobom iz Juffurea, Kunta je kupio kvadratić kože i pridružio se uzbibanoj gomili koja se gurala oko marabuta.

Kroz glavu mu proleti misao kako je i njegov djed vjerojatno bio nalik na tog svetog čovjeka,koji je također imao moć,preko Alaha,dozvati kišu koja će spasiti neko izgladnjelo selo kao što je Kairaba Kunta Kinte nekoć spasio Juffure.Tako su mu njegove drage bake Yaisa i Nyo Boto govorile sve otkako je bio dovoljno velik da shvati što govore. Ali tek sada, po prvi put, Kunta je doista shvatio veličinu svoga djeda i veličinu islama.

Samo će jednoj osobi reći, pomislio je, zašto je odlučio potrošiti svoje dvije dragocjene kauri školjke i zašto se sada gurao u gomili držeći svoj vlastiti mali kvadratić kozje kože,čekajući da na njega dođe red za sveti znak.On će tu blagoslovljenu kožu odnijeti kući i predat će je staroj Nyo Boto i zamoliti je neka mu je pričuva dok ne bude vrijeme da tu kožu ušije u dragocjenu saphie amajliju za mišicu njegovog vlastitog prvog sina.

21. POGLAVLJE



Kuntin kafo, umirući od zavisti zbog njegova putovanja i očekujući da će se Kunta vratiti u Juffure prepun vlastite veličine,odluči,mada to nitko od dječaka nije stvarno izrazio riječima,kako nitko od njih neće, kad se Kunta vrati kući, pokazati nikakvo zanimanje ni za nj ni za njegova putovanja.Tako su i učinili, ne misleći pri tom koliko je Kuntu zaboljelo kad je došao kući i našao prijatelje s kojima je drugovao čitava života kako se ponašaju kao da on nikamo nije ni odlazio,i kako čak prekidaju razgovor kad im se on približi. A njegov se najdraži prijatelj, Sitafa, ponašao čak hladnije od ostalih.

Kunta je bio toliko nesretan da gotovo uopće nije mislio o svom novorođenom bratu koji se zvao Suwadu, a koji se rodio u vrijeme kad su on i Omoro bili na putu.Jednog popodneva dok su koze mirno pasle, Kunta ipak odluči prijeći preko neljubaznog ponašanja svojih prijatelja i pokuša popraviti odnose među njima. Prišavši ostalim dječacima koji su sjedili odvojeno od njega i ručali, on sjedne među njih i jednostavno počne razgovor.

‘’Volio bih da ste mogli biti sa mnom.’’tiho je rekao, i ne čekajući na njihov odgovor, nastavio pričati o putovanju.

Pričao im je kako je bilo teško hodati čitav dan,kako su ga boljeli svi mišići, kako se uplašio kad su prolazili pokraj lavova.Opisivao im je razna sela kroz koja je prošao i ljude koji su tamo živjeli. Dok je Kunta pričao, jedan od dječaka skoči da vrati svoje koze, a kad je došao natrag,kao da to nije učinio svjesno sjedne bliže Kunti. Uskoro su Kuntine riječi počeli pratiti uzdasi i uzvici drugih dječaka, i prije nego što su se dječaci uopće sjetili pogledati koliko je sati, baš kad je Kunta u svojoj priči došao do trenutka kad su otac i on stigli pred novo selo njegovih stričeva,već je trebalo koze potjerati natrag u selo.

Slijedećeg jutra u školskom dvorištu svi su se dječaci s mukom savladavali, trudeći se,da ne pokažu pred arafangom s koliko nestrpljenja čekaju kraj obuke.Kad su konačno opet bili u savani sa kozama, zgurali su se što su bliže mogli oko Kunte, a on im počne pričati o različitim plemenima i jezicima koji su se bili izmiješali u selu njegovih stričeva. Upravo je bio usred jedne od priča o dalekim zemljama koje su Janneh i Saloum ispričali one večeri uz vatru,dok su dječaci oko njega oduševljeno upijali svaku njegovu riječ,kad tišinu savane iznenada naruši bjesomučno lajanje jednog od wuolo pasa i vriskav, paničan meket koze.

Skočivši na noge, dječaci preko ruba visoke trave ugledaju veliku žutu panteru kako upravo ispušta iz ralja kozu i baca se na dva wuolo psa. Dječaci su stajali nepomično,ukočeni od straha, kad je zamah panterine šape odbacio jednog psa u stranu,drugi je pas divlje skakao naprijed,natrag,pantera je čučala spremajući se za skok,a strahovito režanje i jednog i drugog nadjačalo je uzbuđen lavež ostalih pasa i meket drugih koza koje su se razbježale na sve strane.

I onda dječaci potrčaše, vičući i trčeći u polukrugu, većina njih pokušavala je vratiti razbježale koze.

Međutim, Kunta je slijepo poletio prema ranjenoj kozi svoga oca.

‘’Stani, Kunta! Ne!’’vrisnuo je Sitafa, pokušavajući ga zaustaviti da ne utrči između pantere i pasa. Nije ga uspio uhvatiti, ali kad je pantera ugledala kako prema njoj trče i viču dva dječaka, povukla se nekoliko koraka unatrag, a zatim se okrenula i pobjegla nazad prema šumi s krdom pobješnjelih pasa za petama.

Od smrada panterina i pogleda na razderanu kozu Kunti se smučilo,krv je tamno tekla niz slomljeni kozin vrat, jezik je visio iz otvorene gubice, oči su bile iskrenute,ali najstrašnije od svega u razderanom trbuhu životinje Kunta je ugledao nerođenog kozlića čije je malo tijelo još uvijek polako pulsiralo. Blizu koze ležao je onaj prvi wuolo pas i cvileći od bola,razderane slabine, pokušavao se dovući do Kunte.Nesposoban učiniti i koraka, Kunta je počeo povraćati, zatim se okrenuo, lica posivjela od muke i pogledao u uplašeno Sitafino lice. Nejasno, kroz suze, Kunta osjeti i neke druge dječake oko sebe kako zure u ranjenog psa i uginulu kozu. Zatim su se polako svi povukli,ostao je samo Sitafa koji zagrli Kuntu. Nijedan od njih nije ništa rekao, ali neizgovoreno pitanje visilo je u zraku: kako će to reći ocu? Kunta nekako uspije vratiti moć govora. ‘’Možeš li se pobrinuti za moje koze?’’upitao je Sitafu.

‘’Moram ocu odnijeti ovu kožu.

Sitafa ode do drugih dječaka,porazgovori s njima i dvojica dječaka hitro pokupe i odnesu ranjenog psa. Kunta zatim dade znak Sitafi neka i on pođe s ostalima. Kleknuvši kraj uginule koze s nožem u rukama, Kunta je zatim rezao i trgao i ponovo rezao, onako kako je vidio oca da to radi, dok se konačno nije podigao na noge s krvavom kožom u rukama. Načupao je korova i njime prekrio kozu i nerođenog kozlića,te krenuo u selo. Već mu se jednom ranije bilo dogodilo da zaboravi na koze dok je s njima bio na paši, i tada se zakleo da se to više nikada neće dogoditi.Međutim, dogodilo se,a ovaj je put koza bila nepovratno izgubljena.

Kunta se očajnički nadao da će se najednom probuditi i shvatiti kako je sve ovo bio samo ružan san, ali u rukama mu je bila krvava koža. Poželio je umrijeti, ali ga to ne bi spasilo sramote, jer znao je da za njegov grijeh znaju i njegovi preci. To ga zacijelo Alah kažnjava što se hvalisao, posramljeno pomisli Kunta. I on se zaustavi, okrene se licem prema onom dijelu neba gdje izlazi sunce, klekne i pomoli se Alahu neka mu oprosti.

Podižući se na noge opazi da su pastiri već sakupili koze i da se spremaju otići s paše,podižući na glave svežnjeve granja za vatre.Jedan je dječak nosio ranjenog psa, a još su dva psa teško hramala. Sitafa, vidjevši kako Kunta gleda prema njima, hitro spusti svoj zavežljaj na zemlju i pođe prema Kunti, ali mu Kunta brzo mahne neka mu ne prilazi i neka se sa drugima vrati u selo.

Svaki korak niz utabanu stazu,činilo se Kunti,vodio ga je bliže svršetku svršetku svega.Krivica strah,neki osjećaj tuposti obuzimali su ga naizmjence, u valovima. Otjerat će ga od kuće. Nedostajat će mu Binta, Lamin i stara Nyo Boto.Čak će mu nedostajati i obuka kod arafanga. Pomisli na pokojnu baku Yaisu, na svog djeda, svetog čovjeka, čije je ime nosio i sada ga osramotio, na svoje slavne stričeve putnike koji su sagradili novo selo. Sjeti se da nije prikupio drva za vatru. Pomisli na kozu koje se dobro sjećao, uvijek je bila jogunasta i voljela je pobjeći iz stada. A zatim pomisli na nerođenog kozlića. I dok je o svemu tome mislio, zapravo ni trenutka nije prestajao misliti na ono čega se najviše plašio, na susret s ocem.

Odjednom mu se zamuti u glavi i on stane kao ukopan, ne dišući, zureći preda se niza stazu.Prema njemu je trčeći dolazio Omoro. Vjerojatno se nijedan od dječaka nije usudio ispričati što se dogodilo, odakle je onda znao?

‘’Jesi li ranjen? ‘’pitao ga je otac.

Kunti kao da se jezik prilijepio uz nepce.

‘’Nisam, fa,’’konačno promuca. Ali dok je on to uspio izmucati, Omorova je ruka već opipala Kuntin trbuh i ustanovila kako krv kojom je bila natopljena Kuntina dundiko, nije bila njegova.Ispravivši se, Omoro uzme od Kunte kožu i spusti je na travu.

‘’Sjedni! ‘’naredi i Kunta posluša drhteći, a Omoro sjedne pred njega.

‘’Nešto moraš saznati,’’reče mu Omoro.

‘’Svaki čovjek griješi. Kad sam imao upravo toliko kiša kao ti sada, meni je kozu zaklao lav.’’ Omoro povuče tuniku i pokaže sinu lijevi bok.Duboki,blijedi ožiljak na Omorovu boku potrese Kuntu.

‘’Ja sam naučio.I ti moraš naučiti.Nikada ne smiješ trčati prema opasnoj životinji!’’Pogled mu je ispitivao Kuntino lice.

‘’Jesi li me čuo?’’

‘’Da, fa. ‘’Omoro ustane, uzme kožu i baci je daleko u šiprag.

‘’Onda je rečeno sve što je o tome trebalo reći.’’

Kunti se vrtjelo u glavi dok je koračao iza oca natrag prema selu. U tom je času, jača od osjećaja krivice i jača od osjećaja olakšanja, bila ljubav koju je osjećao za svog oca.

22. POGLAVLJE



Kunta je napunio deset kiša i drugi je kafo, dakle njegovi vršnjaci, završavao obuku koju su pohađali dvaput dnevno sve otkako su navršili pet kiša. Kad je došao dan završnih ispita, roditelji dječaka, blistavi od ponosa, posjedali su u arafangovu školskom dvorištu u prvi red, čak ispred seoskih starješina. Dok su Kunta i ostali dječaci čučali ispred arafanga, seoski je alim izgovorio molitvu. Zatim je arafang ustao i počeo pogledom prelijetati po licima svojih učenika, koji su svi mahali rukama tražeći od njega da im postavi pitanje. Kunta je bio prvi kojega je arafang izabrao.

‘’Čime su se bavili tvoji pradjedovi, Kunta Kinte? ‘’upitao je.

‘’Prije više stotina kiša,u zemlji Mali,’’Kunta sigurno odgovori.’’Kinte muškarci bili su kovači, a njihove žene su bile lončarice i tkalje.

Na svaki pravilan odgovor bilo kojeg učenika, svi okupljeni seljani glasno bi izražavali zadovoljstvo.Kad je arafang postavio matematičko pitanje: ‘’Ako jedan babun ima sedam žena, a svaka od žena sedmoro majmunčića i svaki majmunčić pojede sedam kikirikija u sedam dana, koliko je onda oraha babun ukrao sa nečije njive?’’

Nakon mnogo užurbanog škrabanja pisaljkama od trave po pločicama od pamukovca,prvi koji je kriknuo točan odgovor bio je Sitafa Silla,i uzvici pohvale okupljenih seljana nadglasaše razočarano gunđanje ostalih dječaka.

Zatim su dječaci morali na arapskom ispisati svoja imena, onako kako ih je naučio arafang. A arafang je podizao jednu za drugom pločicu i pokazivao je roditeljima i svim ostalim prisutnima kako bi se sami uvjerili što je dječak postigao u toku obrazovanja.Kao i ostalim dječacima, i Kunti je čitanje znakova za sporazumijevanje zadavalo mnogo više muke od pisanja.Mnoga jutra i predvečerja, dok bi im arafangova šiba plesala po prstima, svi su oni s čežnjom pomišljali kako bi bilo divno kad bi pismena bila razumljiva kao govor bubnjeva, koji je čak i mališan poput Lamina mogao pratiti lako kao da mu netko nevidljiv dovikuje riječi.

Jednog po jednog, arafang pozove učenike neka ustanu. Konačno je došao red i na Kuntu. ‘’Kunta Kinte!’’

Dok su sve oči bile uprte u njega, Kunta se osjetio silno ponosan na svoje roditelje koji su sjedili u prvom redu, čak i na pretke koji su ležali na groblju iza sela.posebno na svoju dragu baku Yaisu.Stojeći, on glasno pročita stih sa posljednje stranice kurana, završivši, podigne kuran do čela i reče: ‘’Amen!’’

Kad je obavljeno čitanje, učitelj stegne ruku svakom dječaku i glasno objavi kako je ovim njihovo obrazovanje završeno, te su prema tome ovi dječaci sada treći kafo, našto svi prisutni počnu radosno klicati. Binta i ostale majke brzo poskidaše poklopce sa zdjela i plitica koje su donijele sa sobom i koje su bile do vrha pune ukusnih jela.Tako se ceremonija završnih ispita okončala gozbom na kojoj se ubrzo isprazniše sve posude.

Omoro je slijedećeg jutra, čekao kod obora kad je Kunta pošao izvesti koze na pašu. Pokazujući mu lijepog mladog jarca i krasnu mladu kozu, Omoro mu reče: ‘’Ove su životinje dar za svršetak škole.’’

Gotovo prije nego je Kunta uspio izmucati hvala, Omoro je otišao ne izgovorivši više ni riječi kao da

je sinu svakog dana poklanjao par koza ,a Kunta se silno trudio da otac ne primijeti njegovo uzbuđenje. Ali, onog časa kad ga otac više nije mogao vidjeti, Kunta vrisne tako glasno da su njegovi novi štićenici skočili i udarili u trk, a za njima, uspaničeno, i sve ostale koze. Kad ih je konačno uspio stići i otjerati na pašnjak, zatekao je tamo ostale pastire, kako se hvale svojim novim vlasništvom.

Postupajući s njima kao sa svetim životinjama, dječaci su svoje koze vodili samo na mjesta s najsočnijom travom,već zamišljajući snažne kozliće koje će im uskoro dati njihove koze, a kozlići će onda opet uskoro imati svoje kozliće i tako sve dok svaki dječak ne bude posjedovao isto tako brojno i isto tako vrijedno stado kao što su stada njihovih očeva.

Još prije izlaska slijedećeg mlađaka,Omoro i Binta su se pridružili onim roditeljima koji su poklonili i treću kozu,tu su kozu poklonili arafangu u znak zahvalnosti za podučavanje njihovog sina. Da su bili imućniji, oni bi mu rado bili poklonili čak i kravu, ali su znali da će arafang razumjeti kako takav dar nadilazi njihove mogućnosti, a isto tako i mogućnosti bilo kojeg od stanovnika Juffurea, jer to nije bilo bogato selo.

Dapače, neki od roditelja,novi robovi koji još ništa nisu uspjeli uštedjeti, nisu mogli arafangu ponuditi ništa osim svojih leđa, i njihov je dar zahvalnosti rad na arafangovoj njivi,u toku jednog mjesečevog ciklusa,učitelj primio s ljubaznim razumijevanjem.

Prolazio je mlađak za mlađakom, sezona za sezonom, sve dok nisu prošle još jedne kiše, i sad je Kuntin kafo počeo podučavati Laminov kafo kako će postati pastiri.Približavao se dugo očekivani čas. Ne bi protekao ni jedan dan da Kunta i njegovi vršnjaci ne bi s radošću i sa strepnjom pomislili na sve bliži početak žetvenih svečanosti, koje će završiti odvođenjem trećeg kafa,dječaka između deset i petnaest kiša,na mjesto daleko od Juffurea odakle će se vratiti, nakon četiri mjesečeva ciklusa, kao odrasli muškarci.

Kunta i ostali dječaci iz njegovog kafa pokušavali su se ponašati kao da nitko od njih zapravo tome ne poklanja nikakvu naročitu pozornost ili brigu. Međutim, mislili su gotovo isključivo na to, motreći i osluškujući pažljivo kako bi uhvatili makar i najmanji znak ili neku riječ odraslih koja bi imala nekakve veze s pripremama dječaka za muškarce.

Početkom sušnog razdoblja,nakon što je nekolicina očeva tiho nestala iz Juffurea na nekoliko dana i potom se isto tako tiho vratila,dječaci su se uzbuđeno došaptavali, pogotovo kad je Kalilu Conteh, prisluškujući čuo svoga strica kako je rekao da su eto, konačno,a već je bilo prijeko potrebno popravili jujuo, selo posebno izgrađeno za boravak dječaka dok prolaze pripreme za muškarce,a koje je stajalo napušteno i izloženo razornom djelovanju vremenskih nepogoda i životinja, sve otkako je, prije nekih pet kiša,tamo završila svoje pripreme posljednja skupina dječaka.

Dječaci su se još uzbuđenije počeli došaptavati kad su doznali za razgovor očeva o tome kojega će od starješina seoski Savjet starješina izabrati za kintanga.Kunta i svi njegovi vršnjaci mnogo su puta slušali očeve, stričeve i stariju braću kako s poštovanjem govore o svom kintangu, koji je prije mnogo kiša vodio njihove pripreme za muškarce.

Neposredno prije žetvenih svečanosti,svi su dječaci iz trećeg kafa u grozničavom uzbuđenju objavili ostalima kako su ih majke šutke izmjerile mjerom za šivanje, oko glave i dolje do ramena.Kunta se trudio koliko je mogao izbrisati iz pamćenja još uvijek živu sliku onog jutra prije pet kiša kad su, tek što su postali pastiri, on i njegovi vršnjaci izbezumljeni od straha gledali kako zaplakane dječake pod bijelim kukuljicama udarcima nogu i porugljivim uzvicima, uzmahujući kopljima i kričeći, tjera iz sela nekolicina zastrašujuće zakrabuljenih kankurang plesača.

Tobalo je uskoro počeo gromko oglašavati početak nove žetve i Kunta se pridružio ostalim seljanima

na poljima.Radosno je prihvatio duge dane napornog rada, jer bi na njivi bio isuviše uposlen, a kasnije isuviše umoran da bi mogao mnogo razmišljati o onome što ga čeka.

Međutim, kad je žetva završena i kad su počele svečanosti, odjednom je otkrio kako nije sposoban poput ostalih uživati u glazbi i plesu i obilnom gošćenju onako kako je inače u tome uživao otkako zna za sebe. Zapravo, što je veselje bilo veće, on je postajao sve nesretniji, i na kraju je posljednja dva dana slavlja proveo sjedeći usamljen na obali bolonga, bacajući kamenje u vodu, nastojeći da kamen nekoliko puta odskoči prije nego potone.

One večeri prije zadnjeg dana svečanosti, Kunta je sjedio u Bintinoj kolibi, u tišini završavajući večeru koja se sastojala od riže i umaka od kikirikija, kad Omoro ude iza njega u kolibu.Krajičkom oka Kunta zamijeti kako otac podiže nešto bijelo, i prije nego se mogao okrenuti, Omoro mu već čvrsto navuče bijelu kukuljicu preko glave.

Užas koji je Kunti prostrujao kroz tijelo gotovo ga je potpuno paralizirao. Osjetio je očevu ruku kako ga hvata za mišicu i poteže ga da ustane, zatim ga vuče nazad sve dok ga nije gurnuo na neku nisku stolicu. Kunta je bio zahvalan što smije sjediti, jer noge su mu bile kao od vode, a u glavi mu se vrtjelo. Slušao je samog sebe kako ubrzano diše kratkim udisajima i znao je da će,ako se pokuša maknuti,sigurno pasti sa stolice.Zato je nepomično sjedio, pokušavajući se priviknuti na mrak. Onako ustrašenom, mrak mu se činio dvostruko mračan. Dok je na gornjoj usnici osjećao vlažnu toplinu vlastitog daha unutar kukuljice, Kunti kroz glavu proleti misao kako su svojevremeno zacijelo i njegovom ocu navukli preko glave istu takvu kukuljicu. Je li moguće da je i Omoro tada bio isto tako prestrašen? Kunta to nikako nije mogao zamisliti i sramio se što je on tako nedostojan plemena Kinte.

U kolibi je bilo vrlo tiho. Boreći se sa strahom koji mu je poput tvrdog uzla stisnuo želudac,Kunta sklopi oči i usredotoči se svim porama svoga tijela ne bi li nešto čuo, bilo što.Učini mu se da je čuo Bintu kako se kreće po kolibi, ali nije bio siguran.Pitao se gdje su sada Lamin i Suwadu, jer kad bi bili u kolibi, oni zacijelo ne bi mogli biti ovako tihi. Samo je u jedno bio uvjeren. ni Binta, ni bilo tko drugi neće htjeti s njime ni razgovarati, a kamoli da bi netko pristao skinuti mu s glave kukuljicu. Odmah zatim Kunta pomisli kako bi to bilo strašno kad bi mu netko doista skinuo s glave kukuljicu, jer onda bi svatko mogao vidjeti koliko se Kunta prestrašio i možda bi zaključili kako takav dječak ne zaslužuje pridružiti se svojim vršnjacima i pripremama za odrasle muškarce.

Čak su i dječaci Laminova uzrasta znali,zato što im je to Kunta bio rekao,što će se dogoditi svakome onome tko se pokaže isuviše slabim ili suviše kukavnim i ne izdrži pripreme kroz koje dječaci izrastaju u lovce, ratnike, muževe,sve u razdoblju od dvanaest mlađaka.

A što ako ne izdrži? Kunta počne gutati nastojeći potisnuti strah, jer se sjetio kako su mu pričali da se sa svakim dječakom koji ne izdrži pripreme kasnije za čitava njegova života postupa kao s djetetom,čak iako on možda izgleda kao odrastao. Izbjegavaju ga, a selo mu nikada ne dopušta da se oženi, kako ne bi začeo slične sebi. Ti žalosni slučajevi, čuo je Kunta, obično bi se prije ili kasnije izgubili iz svog sela da se više nikada ne vrate, a čak ih ni njihovi rođeni očevi i majke, braća i sestre, nikada više ne bi spomenuli. Kunta je već vidio sebe kako se iskrada iz Juffurea poput šugave hijene, prezren od svih i misliti o tome bilo je suviše strašno.

Nakon izvjesnog vremena Kunti do svijesti dopre udaljeni ritam bubnjeva i uzvici plesača. Vrijeme je prolazilo. Koliko je sati, pitao se. Nagađao je kako bi moralo biti blizu sutoba sata,sata koji označava polovicu vremena između sutona i zore, međutim, nekoliko trenutaka kasnije začuje kreštavi glas alima koji je zvao selo na safo molitvu, koja se moli dva sata prije ponoći. Glazba se utiša i Kunta je znao da je slavlje prekinuto i da se muškarci sad žure u bogomolju.Kunta je sjedio dok nije bio siguran da je molitva već morala završiti, ali glazba se nije ponovo oglasila. Napeto je osluškivao, ali čuo je samo tišinu.

Konačno mu glava padne na prsa i on zadrijema, da bi se već nekoliko trenutaka kasnije naglo trgnuo.

Još uvijek je bilo tiho,a pod njegovom kukuljicom, mračnije od noći bez mjeseca. Konačno, nejasno, on ustanovi da je počelo rano štektanje hijena.Znao je da hijene uvijek najprije neko vrijeme kevću, a zatim počnu jednolično zavijati, što će se zatim nastaviti sve do rane zore, sablasni zvuk koji je nadaleko odjekivao.

Kunta je isto tako znao da se u vrijeme žetvenih svečanosti, na prve znake zore, uvijek prvo oglasi tobalo.Sjedio je i čekao da se to dogodi,da se bilo što dogodi. Osjećao je kako u njemu raste srdžba dok je čekao da tobalo zabubnja svakog časa ,ali ništa se ne dogodi. Kunta zaškripi zubima i opet stane čekati. A zatim, konačno, nakon što se još nekoliko puta s trzajem probudio, utone u nemiran san.

Kad se tobalo konačno oglasio, Kunta je gotovo iskočio iz kože od prepasti. Pod kukuljicom, obrazi su mu gorjeli od srama što je zaspao.Već se bio prilagodio mraku ispod kukuljice i sad je gotovo mogao vidjeti uobičajene jutarnje poslove po selu koje je prepoznavao po zvukovima,kukurijekanje pijetlova, lavež wuolo-pasa, zapijevanje alima, udaranje tučaka u stupama dok su žene mrvile kuskus za doručak.Molitva Alahu toga jutra, znao je Kunta, biti će namijenjena za uspjeh priprema za muškarce koje su upravo trebale započeti. Čuo je kako se netko kreće po kolibi i osjetio da je to Binta.Čudno,nije ju mogao vidjeti, a ipak je znao da je to njegova majka.Kunta se upita što rade Sitafa i ostali njegovi drugovi.Iznenadio se kad je shvatio kako u toku cijele noći nijednom nije pomislio na njih, sve do sada.Pomisli kako je i njima ova noć zacijelo bila jednako duga.

Kad se ispred kolibe začula glazba kora i balafona, Kunta razazna i glasove ljudi koji su se kretali i razgovarali, a svi su zvukovi postajali sve glasniji i glasniji. Zatim su se galami pridružili bubnjevi, bubnjajući u oštrom i odsječnom ritmu. Trenutak kasnije učini mu se da mu je srce stalo kad je osjetio nagli pokret nekoga tko je utrčao u kolibu.Još prije nego se mogao pripremiti, netko ga zgrabi za članke iznad šaka i grubo ga povuče sa stolca, te ga izvuče kroz vrata kolibe u zaglušnu buku brzih, oštrih otkucaja bubnjeva i ljudskih krikova.

Ruke su ga gurkale i noge udarale.Kunta u očaju već odluči oteti se i pobjeći nekamo daleko, ali baš kad je htio pokušati, jedna čvrsta, ali nježna ruka uhvati ga za ruku.Teško dišući ispod kukuljice, Kunta shvati da ga sad više nitko ne gura i ne tuče i da ljudski krikovi odjednom više nisu tako blizu.

Ljudi su, dosjetio se, vjerojatno otišli pred kolibu slijedećeg dječaka, a ruka koja ga vodi bit će ruka roba kojega je Omoro unajmio, kao što je to učinio svaki otac, da njegovog zakukuljenog sina odvede u jujuo.

Vika gomile dosegla bi grozničavi vrhunac svaki put kad bi novog dječaka izvukli iz kolibe, međutim, Kunti je bilo drago što ne može vidjeti kankurang plesače koji su krvoločno urlali i visoko skakali, zloćudno mašući kopljima. Veliki bubnjevi i mali bubnjevi,svaki bubanj koji je u selu postojao, činilo se udarali su dok je rob vodio Kuntu sve brže i brže kroz redove ljudi koji su s njegove obje strane dovikivali riječi kao na primjer: Četiri mjesečeva ciklusa!’’ili: ‘’Od njih će postati muškarci!’’

Kunta se skoro rasplakao.Osjećao je divlju želju da može ispružiti ruku i dotaknuti Omora, Bintu, Lamin, čak i šmrkavog Suwadu,jer mu se činilo da nikako neće moći izdržati ta četiri duga mjesečeva ciklusa dok ponovo ne bude mogao vidjeti one koje je volio više nego što je toga do sada ikada bio svjestan. Uši mu prenesu poruku kako su se sada on i njegov vodič priključili nekom nizu ljudi u pokretu, a svi su koračali žustro, u ritmu bubnjeva. Kad su izašli kroz vrata sela,pogodio je to jer se buka gomile počela udaljivati Kunta osjeti kako su mu na oči navrle vruće suze i počele mu se slijevati niz obraze.Čvrsto je stisnuo oči, kao da je te suze htio sakriti čak i pred samim sobom.

Kao što je ranije osjetio prisustvo Binte u kolibi, sad je osjetio kao da se radilo o nekakvom mirisu,

strah svojih prijatelja u koloni ispred i iza njega i shvatio je da je njihov strah jednako velik kao i njegov. Na neki način to mu je pomoglo da se osjeti manje posramljenim. I dok je umorno dalje koračao u bijelom sljepilu kukuljice, postao je svjestan toga kako sada za sobom ostavlja nešto više, ne samo oca i majku i braću i selo u kom se rodio i to ga je ispunilo s isto toliko tuge koliko i straha. Međutim, znao je da kroz ove kušnje mora proći, baš kao što je to prije njega prošao njegov otac, a jednog dana će to proći i njegov sin. Vratit će se u selo, ali samo kao muškarac.

23. POGLAVLJE



Morali su biti blizu,koliko se možeš dobaciti kamenom, procijenio je Kunta nekom nedavno posječenom šumarku bambusa. Kroz kukuljicu je osjećao jaki miris svježe sječenog bambusa. Dolazili su bliže, miris je postajao sve jači,došli su do neke prepreke,zatim su prošli kroz nju,ali još uvijek su bili na otvorenom prostoru.Pa naravno,to je bila ograda od bambusa.

Odjednom,bubnjevi su ušutjeli i kolona se zaustavila. Nekoliko trenutaka Kunta i ostali stajali su nepomično u tišini. Osluškivao je ne bi li čuo bilo što po čemu bi mogao saznati koje je doba dana i gdje su se to zaustavili, ali čuo je samo kriještanje papiga i svađe majmuna negdje iznad njihovih glava.

Zatim su mu nenadano skinuli kukuljicu. Stajao je žmirkajući na jarkom suncu, bilo je negdje oko sredine popodneva, pokušavajući prilagoditi oči svjetlosti. Bilo ga je strah makar i malo pomaknuti glavu, koliko da pogleda svoje drugove iz kafa, jer točno ispred njega stajao je strogi, izborani stariji starješina, Silla Ba Dibba. Poput svih ostalih dječaka i Kunta je dobro poznavao i njega i njegovu obitelj.Ali, Silla Ba Dibba držao se kao da nijednog od njih nikada ranije nije vidio ,dapače, kao da bi mu bilo mnogo draže da ih ni sada ne vidi,oči su mu prelazile preko lica dječaka kao da gleda gmizave crve.

Kunta pomisli kako je starac zacijelo njihov kintango.Pokraj njega, slijeva i zdesna kintangu, stajala su dva mlađa muškarca, Ali Sise i Šoru Tura, koje je Kunta također dobro poznavao, Šoru je bio posebno blizak Omorov prijatelj. Kunta je bio sretan što nijedan od njih nije Omoro i što mu otac neće svog sina vidjeti tako ustrašenog.

Dječaci učiniše onako kako su ih učili i čitav kafo, dvadeset i tri dječaka prekriže dlanove na srcu i pozdrave svoje starije tradicionalnim pozdravom: ‘’Mir! Samo mir!’’odgovore kintango i njegovi pomoćnici. Podigavši pogled na trenutak,pazeći da pri tom ne pomakne glavu,Kunta vidje da se nalaze na središnjem, slobodnom prostoru oko kojeg bijaše porazbacano nekoliko malih koliba od blata s krovovima od trave i lišća, a čitavo je seoce bilo ograđeno visokom, novom ogradom od bambusa.Jasno su se vidjela mjesta gdje su kolibe bile nedavno popravljane, nesumnjivo su to obavili oni očevi koji su onako tiho nestali iz Juffurea na nekoliko dana. Sve je to Kunta vidio ne pokrećući ni jedan mišić. Međutim, već slijedećeg trenutka zamalo je iskočio iz vlastite kože.

‘’Djeca su izašla iz sela Juffure,’’iznenada je progovorio kintango, jakim glasom. ‘’Da se u selo vrate kao muževi, treba iskorijeniti svaki strah, jer onaj tko se straši, taj je slab, a slabić predstavlja opasnost za svoju obitelj, za svoje selo i za svoje pleme.’’

Ljutito je zurio u njih kao da još nikada u životu nije vidio takvu hrpu bijednika, a zatim se okrenuo i otišao. Čim se kintango okrenuo, njegova dva pomoćnika skoče među dječake i počnu tankim šibama udarati i desno i lijevo, obasipajući bolnim udarcima leđa i stražnjice dječaka dok su ih tjerali,poput stada koza, grupicu po grupicu, po nekoliko dječaka u svaku od onih malih koliba.

Skutreni u potpuno praznoj kolibi, Kunta i njegova četiri druga bili su previše ustrašeni da bi osjećali bol od ugriza šibe na mjestima gdje su primili udarce, i previše su se sramili podignuti glave,čak ni toliko da bi pogledali jedan drugoga.Nakon nekoliko minuta kad mu se učinilo da ih neko vrijeme neće više mučiti, Kunta počne kriomice zagledati svoje drugove. Poželio je da je Sitafa s njim u kolibi. Naravno, on je poznavao i sve ostale dječake, ali nijednog tako dobro kao svog yayo brata i srce mu oteža u grudima.

Međutim, možda to i nije bilo slučajno, razmišljao je. Vjerojatno nas žele lišiti čak i takve male utjehe.

Možda nas neće ni nahraniti, pomislio je kad mu želudac zakrča od gladi.

Odmah nakon zalaska sunca, kintangovi pomoćnici uletjeli su u kolibu.

‘’Mičite se!’’ Šiba ih oštro dohvati preko ramena, i dječaci zagrabe prema vratima, bezglavo istrčavajući iz kolibe, sudarajući se s dječacima iz drugih koliba, a pomoćnici su šištali na njih i udarcima šiba satjerali ih konačno u prilično neurednu kolonu, jednog iza drugoga, svaki držeći ruku dječaka ispred sebe.Kad su se svi poređali, kintango ih prostrijeli mrkim, prezrivim pogledom i najavi im neka se spreme na dugi noćni put duboko u šumu što se pružala iza sela.

Kad je izrečena zapovijed za pokret, dugačka kolona dječaka uputi se stazom u nezgrapnom neredu i šibe su neprekidno letjele među njima.

‘’Koračaš kao bivol!’’

Kunta začuje iza glave. edan dječak krikne pod udarcem šibe, a oba pomoćnika glasno uzviknu u tami:

‘’Tko je to viknuo? ‘’i šibe počnu još oštrije padati po njima.

Nakon toga više nijedan dječak nije ni pisnuo.

Kuntu su uskoro počele boljeti noge ali ne tako brzo i ne tako strašno kako bi ga boljele da nije od oca naučio opušteni, laki korak za vrijeme putovanja do Jannehova i Saloumova sela.Osjetio je zadovoljstvo pri pomisli kako drugi dječaci zacijelo trpe mnogo veće bolove od njega, jer oni još nisu znali kako treba hodati.

Međutim, ništa od onoga što je naučio nije mu pomoglo utišati glad i žeđ. Osjećao se kao da mu je želudac svezan u uzlove i u glavi mu se maglilo kad su im konačno,kod jedne male rječice,viknuli neka stanu.Srebrnkasti odsjaj mjeseca na površini rječice uskoro se uzbibao i razbio kad su dječaci pali na koljena i žudno počeli rukama grabiti i gutati vodu.Trenutak kasnije kintangovi im pomoćnici zapovjede neka se odmaknu od vode, naloživši im da ne smiju odjednom popiti previše vode, zatim su otvorili zavežljaje i podijelili dječacima komade sušena mesa. Dječaci su se otimali o meso poput hijena, Kunta je žvakao i gutao takvom brzinom da je jedva i osjetio okus ona četiri zalogaja koliko je uspio oteti za sebe.

Svim su dječacima na nogama iskočili veliki, krvavi žuljevi, i Kuntine su noge bile u istom stanju kao i noge svih ostalih dječaka ali takav je užitak bio osjetiti u želucu hranu i vodu da je Kunta jedva i zamjećivao bol u nogama. Dok su sjedili pokraj rječice, on i njegovi drugovi iz kafa počeše pogledavati naokolo u svjetlu mjesečine jedan prema drugome,a ovaj put nisu govorili više zbog prevelikog umora, nego zbog straha.Kunta i Sitafa izmijene dugi pogled, ali u slabom mjesečevom svjetlu nijedan nije mogao ustanoviti izgleda li njegov prijatelj onako jadno kako se on sam osjeća.

Kunta je jedva uspio u rječici malo rashladiti upaljene noge kad su im kintangovi pomoćnici već zapovjedili neka se ponovo poređaju u kolonu za dugi put natrag do jujua.Kunta je i u glavi i u nogama osjećao potpunu tupost kad su konačno, malo prije zore, ugledali vrata u ogradi od bambusa. Osjećajući se kao da će umrijeti, on otetura do svoje kolibe, spotakne se o jednog dječaka koji je već bio unutra, izgubi ravnotežu, tresne na pod od nabijene zemlje i zaspi dubokim snom tamo gdje je pao.

Svaku od slijedećih šest noći dječaci su proveli u noćnim hodanjima, a svako je bilo duže od prethodnog. Bol izranjenih nogu bila je strašna, ali četvrte noći Kunta zamijeti kako,začudo, bol više nije bila toliko važna,u njemu se javio novi osjećaj koji je pozdravio, osjećaj ponosa. Na šestom pohodu, dječaci su otkrili kako mogu ostati u koloni i kada ne drže jedan drugoga za ruku,mada je ta noć bila veoma mračna.Sedme je noći došla na red prva lekcija koju im je održao osobno kintango, pokazao im je

kako će duboko u šumi po zvijezdama odrediti put, tako da nikada ne zalutaju.

U toku prve polovine tog mjesečevog ciklusa svaki je dječak u kafu naučio kako će voditi stroj ravnajući se prema zvijezdama i dovesti ga natrag u jujuo. Jedne noći, kad je Kunta bio na čelu stroja,zamalo ne nagazi na poljskog miša prije nego što ga je životinja primijetila i pobjegla. Kunta je bio isto toliko ponosan, koliko je bio iznenađen, jer to je značilo da je povorka koračala tako tiho da ih čak ni životinje nisu mogle čuti.Međutim, životinje su, govorio je kintango, najbolji učitelji lovačkih vještina, što je najvažnije od svega što jedan Mandingo mora naučiti.

Kad je kintango zaključio da su dječaci dovoljno ovladali vještinom hodanja, poveo je kafo da slijedeću polovicu mjesečevog ciklusa provedu daleko od jujua, duboko u savani, gdje su izgradili privremena skloništa u kojima su spavali u stankama između bezbrojnih lekcija koje su ih uvodile u tajnu kako se postaje simbon.Kunti se činilo da bi jedva uspio sklopiti oči, a već bi ih jedan od kintangovih pomoćnika budio povicima neka se spreme za slijedeću vježbu.

Kintangovi su pomoćnici pokazali dječacima gdje su lavovi nedavno vrebali čekajući na lovinu, kako su zatim iskočili i ubili antilopu koja je onuda naišla, a zatim su im pokazali mjesto na koje su lavovi otišli kad su se zasitili i gdje su prespavali ostatak noći. Zatim su slijedili tragove stada antilopa unatrag, sve dok dječacima nisu gotovo naslikali sliku onoga što je sve to stado antilopa radilo tijekom dana do kobnog susreta s lavovima. Kafo je razgledavao široke pukotine u stijenju, gdje su se skrivali vukovi i hijene. A počeli su učiti i mnoge lovačke vještine o kojima prije nisu ni sanjali. Na primjer, do tada nikada nisu shvatili kako je osnovna tajna svakog majstora simbona da nikada ne čini nagle pokrete. Stari im je kintango osobno ispričao priču o jednom nevjestom lovcu koji je umro od gladi u predjelu prepunom raznovrsne divljači, samo zato što je bio toliko nezgrapan i stvarao toliko buke trčeći amo,tamo,da su se sve životinje brzo i nečujno razbježale, a on čak nije ni shvatio da mu je neka od njih bila blizu.

Dječaci su se osjećali baš kao taj nespretni lovac kad su počeli učiti oponašati životinjske i ptičje glasove. Zrak se ispunio njihovim režanjem i zvižducima, ali se nijedna ptica ni životinja nisu približile. Zatim su im pomoćnici naložili neka tiho leže u skrovištima,a kintango i pomoćnici počeli su se glasati,kako se dječacima činilo,potpuno istim glasovimima kao i oni maloprije, ali su se sada ubrzo pojavile ptice i životinje,nakrivljenih glava, ražeći onoga tko ih je pozvao.

Dok su dječaci jedno popodne vježbali glasanje ptica, odjednom neka krupna ptica, s velikim, teškim kljunom, uz glasno kriještanje sleti u obližnji grm. ‘’Pogledajte!’’vikne jedan dječak i glasno se nasmije, a drugim dječacima srca skoče u grlo,jer su znali da će zbog brbljavosti tog dječaka opet svi biti kažnjeni. Već je više puta taj dječak nepromišljeno postupio ,međutim, ovaj put ih je kintango iznenadio. Otišao je do onog dječaka i vrlo strogim glasom zapovjedio: ‘’Donesi mi onu pticu,živu!’’

Kunta i ostali dječaci zadržžše dah dok su gledali kako se dječak pognuo i počeo šuljati prema grmu na kojem je velika ptica glupo sjedila, vrteći glavom amo,tamo. Ali kad je dječak skočio, ptica je uspjela pobjeći iz njegovih ruku, i uteći panično udarajući kratkim krilima koja su je mogla podići tek toliko da može preletjeti nisko grmlje, a dječak pojuri u potjeru za njom i uskoro im se izgubi iz vida.

Kunta i njegovi drugovi sjedili su kao gromom ošinuti. Očito, nije bilo granice onome što kintango od njih može zatražiti da učine. Slijedeća tri dana i dvije noći,dok su vježbali,dječaci su često bacali duge poglede jedan prema drugome, pa zatim u obližnji šiprag, svi zaokupljeni istim pitanjem i istom brigom,što se dogodilo s njihovim nestalim drugom. Ma koliko su se ranije na njega ljutili jer su zbog njegovih postupaka svi morali trpjeti batine, sad kad ga nije bilo, činio im se bliži nego ikada.Ujutro četvrtog dana, dječaci su upravo ustajali kad je stražar dao znak da se netko približava jujuo selu. Trenutak kasnije stigla je poruka bubnja, bio je to nestali dječak. Svi su mu potrčali u susret, klikćući od

radosti kao da im se rođeni brat vratio s putovanja u Marrakech.Mršav, prljav i pokriven ogrebotinama i modricama, dječak se zanjihao na nogama kad su mu pritrčali i počeli ga pljeskati po leđima.Ipak se uspio slabašno osmjehnuti,a imao je i zašto,ispod ruke držao je pticu, krila i kljuna uvezanih dugačkom vriježom. Ptica je izgledala još gore od njega, ali još uvijek je bila živa.

Kintango izađe i mada se obratio dječaku, jasno je pokazao da zapravo govori svima: ‘’To te je naučilo dvije važne stvari, da izvršavaš ono što ti se naloži i da ne brbljaš. To su dvije od značajki po kojima se muškarac razlikuje od dječaka.’’

Zatim su Kunta i ostali dječaci vidjeli kako je kintango uputio dječaku prvi pogled otvorenog odobravanja, što starac inače nikome nije upućivao, jer je kintango znao da će dječak prije ili kasnije uhvatiti pticu koja je bila toliko teška da se kroz šiprag mogla kretati samo kratkim, niskim skokovima.Pticu su brzo ispekli i pojeli s užitkom,svi osim onoga koji ju je ulovio, jer on je bio toliko umoran da nije mogao sačekati budan dok ptica bude pečena.Dopustili su mu da prespava čitav slijedeći dan, pa čak i slijedeću noć koju su Kunta i ostali dječaci morali provesti u savani na lovačkim vježbama.

Slijedećeg dana, za vrijeme prvog odmora, dječak ispriča drugovima, koji su ga slušali u tišini, o mučnoj potjeri za pticom i kako je na kraju, nakon dva dana i jedne noći,postavio zamku u koju se ptica konačno ulovila.Nakon što ju je uvezao,uključujući i opasni kljun,nekako se održao budnim još jedan dan i još jednu noć, i ravnajući se prema zvijezdama, kako je naučio u toku vježbi, uspio se konačno vratiti u jujuo.Neko su vrijeme nakon tog događaja drugi dječaci prema njemu bili vrlo suzdržani. Kunta je samog sebe uvjeravao kako zapravo nije zavidan tom dječaku, dječak je izgleda smatrao da su ga njegov podvig i kintangovo odobravanje, uzdignuli iznad ostalih dječaka u kafu. I prvom zgodom, kad su kintangovi pomoćnici odredili jedno poslijepodne za vježbe u rvanju, Kunta iskoristi priliku, dohvati dječaka i obori ga na zemlju.

Početkom drugog mjesečevog ciklusa njihovih pri-prema za odrasle muškarce, Kuntin se kafo gotovo isto toliko izvještio u znanju kako će preživjeti u šumi, kao što bi umjeli preživjeti u vlastitom selu.Već su znali kako će otkriti i slijediti i one najmanje uočljive tragove životinja, a sada su počeli učiti tajne rituale i molitve predaka pomoću kojih veliki simbon može postati nevidljiv za životinje.Svaki zalogaj mesa koji su pojeli, ulovili su vlastitim naporom, bilo da su lovili zamkama, gađali praćkama ili strijeljali strelicama. Znali su oderati svaku životinju dva puta brže nego ranije i pripremiti meso iznad vatre koja bi gorjela gotovo bez imalo dima,jer su naučili kako će kresivom kresati iskru sasvim uz suhu mahovinu, složenu ispod lakih, suhih grana. Obroke od pečene divljači, ponekad su to bili samo mali poljski miševi,obično bi dopunili hruskavim kukcima, isprženim na žaru.

Neka od najvrednijih znanja koja su stekli, uopće nisu bila planirana. Jednog dana, za vrijeme odmora, neki je dječak isprobavao luk i nepažljivo odapeta strelica slučajno udari o gnijezdo kuburungo pčela visoko na drvetu, a oblak se ljutitih pčela spusti na dječake i tako su još jednom svi dječaci trpjeli zbog pogreške jednoga od njih. Ni najbrži trkači nisu uspjeli izbjeći bolne ubode.

‘’Simbon nikada neće odapeti strelicu dok nije siguran u što će strelica udariti.’’ rekao im je kasnije kintango. Naredivši dječacima da jedan drugome namažu bolna mjesta maslacem od si sjemenki, on im reče: ‘’Noćas ćete se obračunati s tim pčelama na pravi način.’’

Kad je pala noć, dječaci su nabacali pod stablo sa pčelinjim gnijezdom suhe mahovine. Jedan od kintangovih pomoćnika zapalio je mahovinu, a drugi na to pobaca u vatru lišće nekog grma.Gusti, zagušljivi dim penjao se u krošnju stabla i uskoro je na tisuće uginulih pčela popadalo dječacima pred noge, ovaj put su bile bezopasne poput kapi kiše. Ujutro su Kunti i njegovom kafu pokazali kako će istopiti saće,čisteći prvo zaostale mrtve pčele,a zatim su se mogli najesti meda koliko su htjeli.Kunta je gotovo osjećao kako u njemu žari ona posebna snaga za koju se vjeruje da je med daje lovcima kad im

duboko u šumi hitno zatreba hrana.

Bez obzira na to koliko bi se mučili, bez obzira na to koliko su stjecali novih znanja i sposobnosti, stari kintango nikada nije bio zadovoljan.Njegovi su zahtjevi i disciplinske odredbe i dalje bili toliko strogi da su se dječaci cijelo vrijeme osjećali rastrzani između straha i srdžbe, osim kad bi bili previše umorni da bi bilo što osjećali.Svaka zapovijed koja ne bi bila istog časa i savršeno izvršena, još uvijek bi značila šibe za čitav kafo. A kad ih ne bi šibali, činilo se Kunti, grubo bi ih budili usred noći i tjerali na dugo hodanje,što bi sad uvijek bilo određeno kao kazna za pogrešku nekog od dječaka. Kunta i drugi dječaci rado bi bili za svoj račun premlatili krivca da se nisu bojali kako će ih zacijelo išibati zbog tučnjave,jer jedna od prvih lekcija koju su ikada u životu naučili, davno prije nego što su došli u jujuo glasila je: Mandingo se nikada ne tuku među sobom.

Konačno su dječaci počeli shvaćati kako dobrobit cijele skupine ovisi o svakome od njih pojedinačno,baš kao što će jednog dana o svakome od njih ovisiti dobrobit plemena.Kršenje pravila polako se svelo na tek poneki slučajni propust,a kad su prestala šibanja,njihov je strah od kintanga polako zamijenilo poštovanje kakvo su dosad osjećali samo prema svojim očevima.

Međutim, još uvijek gotovo nije bilo dana kad ih nešto novo ne bi začudilo i navelo ih da se ponovo osjećaju glupi i nespretni. Zapanjilo ih je, na primjer, kad su ih podučili kako će komad tkanine, smotan i izvješen na određeni način u blizini nečije kolibe, obavijestiti ostale Mandingo ljude kada se taj čovjek namjerava vratiti kući, ili kako sandale postavljene ispred kolibe i prekrižene na određene načine mogu koješta značiti,a te će znakove razumjeti jedino drugi muškarci. Međutim, tajna koja se Kunti činila značajnijom od svih drugih, bio je sira kango, tajni govor muškaraca u kojem su zvuci riječi mandingo jezika bili izmijenjeni na poseban način koji nijednoj ženi, ni djetetu, ni bilo kome izvan plemena Mandingo nije bilo dopušteno naučiti. Kunte se prisjeti zgoda kad je čuo svog oca kako bi vrlo brzo rekao nekom drugom muškarcu nešto što on nije mogao razumjeti, niti se usuđivao pitati objašnjenje. Sada kad je i sam naučio tako govoriti,ubrzo su Kunta i njegovi drugovi sve što su govorili, govorili samo na tom tajnom jeziku muškaraca.

U svakoj kolibi,kako bi prošao koji mjesečev ciklus, dječaci bi dodali novi kamen u zdjelu da označe koliko je vremena prošlo otkako su otišli iz Juffurea. Nekoliko dana nakon što su u zdjelu spustili treći kamen, dječaci su se jednog popodneva rvali na slobodnom prostoru ispred koliba,kad pogledaše prema vratima u ogradi i tamo ugledaše skupinu od dvadeset pet ili trideset muškaraca. Glasni uzdasi iznenađenja začuli su se među dječacima kad su prepoznali svoje očeve, stričeve i stariju braću. Kunta je skočio, ne vjerujući vlastitim očima, a tijelo mu je potresao drhtaj radosti kad je među skupinom muškaraca ugledao Omora, prvi put nakon tri mjesečeva ciklusa. Ali, kao da ga je neka nevidljiva ruka zadržala i ugušila njegov krik radosti još i prije nego je zamijetio da na licu njegovog oca nema ni najmanjeg znaka da je prepoznao sina.

Jedan po jedan, dječaci su prilazili skupini muškaraca i zazivali ime svog oca, a očevi bi bez ijedne riječi posezali za šibom najbližeg kintangovog pomoćnika i istukli svaki svog sina, grubo vičući na njega što je pokazao osjećaje i tako dokazao da je još uvijek samo dječak. Zatim bi još nepotrebno dodao, dok bi mu dijelio zadnje udarce, neka njegov sin ne očekuje da će mu otac progledati kroz prste.Zatim je i kintango oštro podviknuo dječacima neka legnu na trbuhe, jedan kraj drugoga, a zatim su svi posjetioci prošli pokraj poleglih dječaka i štapovima kojima su se poštapali u toku putovanja, izudarali njihove ispupčene stražnjice. U Kunti su se komešali osjećaji, udarci nisu značili ništa, to je bila samo još jedna u nizu muka kroz koje je prolazio, ali boljelo ga je što nije smio zagrliti oca, čak mu nije čuo glas, dok se istodobno sramio, jer je znao da nije muški čak ni poželjeti tako nešto.

Kad se batinanje završilo, kintango naloži dječacima da se utrkuju, skaču, plešu, da se bore i mole

onako kako su ih ovdje naučili, a očevi, stričevi i starija braća promatrali su sve šutke,a zatim su uz tople izraze pohvale za kintanga i njegove pomoćnike ponovno otišli, a da se nijednom nisu osvrnuli na dječake koji su stajali spuštenih glava.Već za jedan sat dječake su ponovo istukli, zato što su se, dok su pripremali večeru, vukli naokolo nesretnih izraza lica. Dječake su te batine još više boljele zato što su se kintango i njegovi pomoćnici ponašali kao da u selo uopće nisu dolazili nikakvi posjetioci. Ali te večeri, dok su se dječaci još rvali prije spavanja doduše, preko volje jedan od kintangovih pomoćnika prošao je pokraj Kunte i ispod glasa mu oštro dobacio: ‘’Imaš novog brata, nazvali su ga Madi.’’

Sad nas je četvorica, razmišljao je Kunta ležeći budan te noći.Četiri brata četiri sina za njegove roditelje. Pomislio je kako će to zvučati kad grioti budu pričali povijest obitelji Kinte poslije stotina i stotina kiša, u budućnosti. Kad se vrati u Juffure, on će poslije Omora biti najstariji muškarac u obitelji. I on ovdje sada nije učio samo kako će postati odrastao muškarac, nego je stjecao i mnoga, mnoga znanja koja će poslije naučiti Lamina, kao što ga je već naučio koješta o dječačkom dobu. Iako mu ne smije otkriti sve, naučit će ga barem ono što dječak smije znati a zatim će Lamin podučiti Suwadua, a Suwadu će podučiti tog novog brata kojega Kunta još nije ni vidio i čije je ime bilo Madi. A jednog dana, mislio je Kunta dok je već polako tonuo u san, kad on bude imao toliko kiša kao Omoro sada, imat će vlastite sinove i sve će ovo opet početi ispočetka.

24. POGLAVLJE



‘’Vaše djetinjstvo će se ubrzo završiti. Ovo što sada proživljavate, zapravo je vaše drugo rođenje, rođenje odraslog muškarca.’’rekao im je kintango jednog jutra kad su se okupili.To je bilo prvi put što je kintango upotrijebio riječ »muškarac« u vezi s njima,osim kad bi im ukazivao na ono što oni nisu. Nakon dugih mjesečevih ciklusa zajedničkog učenja, zajedničkog rada, zajedničkog podnošenja batina, rekao im je, oni su konačno počeli shvaćati kako u svakom čovjeku postoje dva bića ,jedno je ono u njemu samom,a drugo, mnogo šire biće obuhvaća i sve one čiju krv i živote dijele. Sve dok to nisu naučili, nisu mogli početi sa slijedećim dijelom priprema za muškarce, kako će postati ratnici.

‘’Već ste naučili da se pleme Mandingo bori samo onda ako se drugi ratoborno ponašaju prema njemu,’’nastavio je kintango.

‘’Međutim, kad nas natjeraju da se borimo, nema boljih ratnika od Mandinga.’’

Pola slijedećeg mjesečevog ciklusa Kunta i njegovi vršnjaci učili su kako se ratuje. Kintango ili njegovi pomoćnici, nacrtali bi im u prašini temeljna načela strategije slavne borbene taktike Mandinga, a zatim bi dječaci to morali izvesti u obliku prividne bitke.

‘’Nikada nemojte sasvim opkoliti neprijatelja,’’savjetovao im je kintango. ‘’Ostavite mu neki izlaz za bijeg, jer ako se osjeti uhvaćen u zamku, samo će se još ogorčenije boriti.’’

Dječaci su također naučili kako bitku uvijek treba početi kasno poslije podne da bi neprijatelj imao mogućnost, ukoliko se suoči s porazom,spasiti obraz povlačeći se pod zaštitom noći. I naučili su kako u toku svakog rata, nijedan od protivnika ne smije nikada učiniti ništa nažao putujućim marabutima, griotima i kovačima, jer,rasrđeni marabut može zazvati na njih Alahovu nemilost, rasrđeni griot može iskoristiti svoj vješti jezik kako bi neprijateljsku vojsku nagovorio na još veća divljaštva, a rasrđeni kovač može kovati ili popravljati oružje za neprijatelja.

Pod nadzorom kintangovih pomoćnika, Kunta i ostali dječaci izdjelali su noževima koplja i strelice s naročitim utorima,oružje koje se koristi isključivo u ratu, a zatim su tim oružjem vježbali gađati u postupno sve sitnije ciljeve. Kad bi nekom dječaku pošlo za rukom pogoditi bambusovu trsku na udaljenosti od dvadeset i pet koračaja, svi bi mu klicali i hvalili ga. Lunjajući po šumi, dječaci su tražili i pronašli nekoliko koona grmova s kojih su nabrali lišće i donijeli ga u jujuo, gdje su ga prokuhali. Tako su dobili gusti, crni sok u koji bi zamočili nit pamuka, a učitelji su im pokazali kako će ta nit, omotana oko utora na strelici, unijeti smrtni otrov u tijelo onoga koga takva strelica pogodi.

Kad su završili s ratničkim vježbama, kintango im ispriča više nego što su ikada prije znali, o najslavnijim ratovima i ratnicima naroda Mandingo,o pobjedi vojske legendarnog robovskog vođe Sundiate, sina Sogolon,Žene Bivola, nad vojnicima kralja zemlje Boure, Soumaora, kralja koji je bio toliko okrutan da se odijevao u odjeću od ljudske kože,a svoju je palaču ukrašavao na suncu izbijeljenim lubanjama ubijenih neprijatelja.

Kunta i njegovi drugovi suspregnutog su daha slušali kako je na obje strane bilo na tisuće mrtvih i ranjenih. Ali strijelci Mandingo opkolili su Suomaorove snage poput divovskih kliješta, odapinjući na njih s obje strane kišu strelica i neprekidno stežući krakove kliješta tako da su užasnuti Suomaorovi vojnici počeli bježati glavom bez obzira. Neprekidno, i danju i noću, pričao je dalje kintango, a to je bilo

prvi put što su ga dječaci vidjeli nasmiješenog ,bubnjevi za dojavljivanje javljali su,kojem se selu približavaju pobjednički ratnici Mandingo, natovareni plijenom i goneći pred sobom tisuće zarobljenika. U svakom bi selu oduševljena gomila udarala zarobljenike nogama i dovikivala im poruge, a obrijane su glave zarobljenika bile pognute dok su im ruke bile svezane iza leđa.

Na kraju je general Sundiata sazvao veliki narodni sastanak i izveo pred okupljene ljude sve neprijateljske poglavice koje bijaše porazio, vratio im njihova koplja, znak položaja poglavice,zatim je među tim poglavicama utvrdio savez mira koji će medu njima trajati slijedećih stotinu kiša. Dječaci su te večeri otišli u krevete sanjareći, i još se nikada nisu osjećali toliko ponosni što su iz plemena Mandingo.

Kad je počeo idući mjesečev ciklus njihovih vježbi, do jujua dopre govor bubnjeva koji je javljao kako tijekom slijedeća dva dana mogu očekivati posjetioce. Uzbuđenje koje bi inače izazvala vijest o bilo kakvim posjetiocima, poslije toliko vremena koliko je prošlo od posjete njihovih očeva, stričeva i starije braće, podvostručilo se kad su dječaci saznali da je poruku poslao bubnjar pobjedničke ekipe rvača iz Juffurea i da to oni dolaze održati naročitu poduku za dječake.

Kasno po podne slijedećeg dana bubnjevi najaviše dolazak posjetilaca, čak i ranije nego što su očekivali.Međutim, zadovoljstvo dječaka što opet vide poznata lica brzo je nestalo kad su ih rvači bez riječi dohvatili i počeli ih treskati o zemlju grublje nego što ih je itko ikada dotad bacao. Svi su dječaci bili izudarani i puni bolnih modrica kad su ih rvači podijelili u manje skupine i rekli im neka se bore međusobno, a prvaci će ih nadzirati.

Kunta nije ni sanjao da postoji toliko rvačkih zahvata, niti da mogu biti tako djelotvorni ako se pravilno primijene. A prvaci su neprekidno ponavljali dječacima kako se oni samo po znanju i umijeću, a ne po snazi, razlikuju od običnih rvača. Pa ipak, kad su prvaci pred svojim učenicima pokazivali različite zahvate, dječaci su se morali diviti njihovim nabreklim mišićima, ali i njihovom vještom služenju tim mišićima.

Oko vatre te večeri bubnjar iz Juffurea nizao je imena i podvige velikih rvača Mandingo više od stotinu kiša unatrag, a kad je došlo vrijeme da dječaci pođu na spavanje, rvači su napustili jujuo i pošli natrag u Juffure.

Dva dana kasnije stigla je vijest o novom posjetiocu. Ovaj je put poruku donio teklić iz Juffurea,mladić iz četvrtog kafa kojega su Kunta i ostali dječaci dobro poznavali, mada se mladić, ponosan na svoj novi status muškarca, držao kao da nikada u životu nije vidio tu dječurliju.Ne osvrćući se na njih,on otrči do kintanga i između dva duboka udisaja objavi kako će Kujali N'jai, griot poznat širom Gambije, uskoro u jujuo selu provesti čitav dan.

Griot je stigao za tri dana, a pratilo ga je nekoliko mladića iz njegove obitelji. Bio je mnogo stariji od griota koje je Kunta dotle bio vidio,zapravo, bio je toliko star da je pored njega čak i kintango izgledao mlad.Nakon što je rukom pokazao dječacima neka posjedaju u polukrug oko njega, starac im počne pričati kako je postao griot.Pričao im je kako je u toku mnogih godina učenja, sve otkako je postao muškarac,svaki griot utiskivao duboko u njegovo pamćenje podatke o njihovim precima.

‘’Kako biste inače saznali za velika djela drevnih kraljeva, svetih ljudi, lovaca i ratnika koji su živjeli stotine i stotine kiša prije nas? Zar ste se s njima susreli?’’ pitao je starac.

‘’Ne! Povijest našeg naroda čuva se za budućnost ovdje unutra.’’I on kucne prstom po svojoj sijedoj glavi.

Na pitanje koje se javilo u glavi svakog dječaka stari je griot sam dao odgovor: samo griotovi sinovi mogu postati grioti. Dapače, za njih je to sveta dužnost. Nakon što završe pripreme za muškarce, ti

dječaci poput njegovih vlastitih unuka koji sjede danas ovdje pokraj njega počinju učiti i putovati s izabranim starješinama, slušajući uvijek iznova povijesna imena i priče ,onako kako su se prenosile s koljena na koljeno. I nakon izvjesnog vremena svaki će od tih mladića znati taj posebni dio povijesti svojih predaka u potpunosti i do najsitnijih pojedinosti, baš onako kako je to bilo kazivano njegovu ocu i ocu njegova oca. I doći će dan kad će taj dječak postati muž i imati vlastite sinove, kojima će on zatim prenijeti sve te priče, kako bi događaji iz davne prošlosti nastavili živjeti zauvijek.

Kad su zadivljeni dječaci progutali na brzinu večernji obrok i požurili se ponovo okupiti oko starog griota,on ih je do kasno u noć nastavio oduševljavati pričama koje je njemu bio ispričao njegov vlastiti otac o velikim crnačkim kraljevima koji su vladali Afrikom prije mnogo stotina kiša.

‘’Davno prije nego je toubab ikada stupio nogom na tlo Afrike,’’reče stari griot ‘’postojalo je carstvo Benin, u kojem je vladao svemoćni kralj po imenu Oba. On je zahtijevao da mu svaka želja bude istog časa ispunjena. Međutim, Beninom su zapravo upravljali vjerni savjetnici kralja Obe, jer kralj je od jutra do slijedeće zore bio zaokupljen prvo, prinošenjem žrtava zlim silama kako bi ih umilostivio, a zatim, odgovarajućom pažnjom koju je bio dužan ukazivati svom haremu od preko stotinu žena. Ali, prije Benina, postojalo je još bogatije kraljevstvo koje se zvalo Songhai.’’nastavio je griot.

‘’Glavni grad kraljevine Songhai bio je Gao, pun otmjenih kuća, gdje su živjeli crni prinčevi i bogati trgovci koji su obilno gostili putujuće kramare, jer su ovi donosili mnogo zlata kojim bi kupovali različitu robu.

Čak ni to nije bilo najbogatije kraljevstvo.’’pričao je starac.I počne pričati o davnom kraljevstvu Gani, gdje je čitav jedan grad bio nastanjen isključivo kraljevim dvorjanicima. A kralj Kanissaai posjedovao je tisuću konja, svaki je konj imao tri poslužitelja i vlastitu posudu za mokrenje, izrađenu od bakra. Kunta gotovo nije vjerovao vlastitim ušima.

‘’A svake večeri,’’nastavi griot,’’kad bi kralj Kanissaai izašao iz svoje palače, zapalilo bi se tisuću vatri, osvijetlio bi se čitav prostor između neba i zemlje. A sluge velikoga kralja iznijele bi dovoljno hrane da se njome nahrani deset tisuća ljudi, koliko bi ih se tamo okupilo svake večeri.’’

Griot ovdje zastane,a dječaci nisu mogli suspregnuti uzvike divljenja, iako su vrlo dobro znali da nitko ne smije ni pisnuti dok griot priča. Ali griot, pa čak ni kintango,čini se, nisu primijetili njihovo nepristojno ponašanje. Gurnuvši u usta polovicu kola-oraha i ponudivši drugu polovicu kintangu koji ju je sa zadovoljstvom prihvatio, griot čvrsto omota noge skutom halje, braneći se od prve noćne studeni, i nastavi pričati.

‘’Ali,čak ni Gana nije bila najbogatije crno kraljevstvo!’’ uzvikne starac. ‘’Najbogatije, najstarije od svih kraljevstava, bilo je drevno kraljevstvo Mali! Kao i ostale crne države, i kraljevstvo Mali imalo je svoje gradove, ratare, zanatlije, kovače, štavitelje koža, bojadisare i tkalce, reče stari griot. Ali golemo bogatstvo Malija bilo je u razgranatoj trgovini solju, zlatom i bakrom.

‘’Sve u svemu, Mali je bio četiri mjesečeva ciklusa putovanja dugačak i četiri mjesečeva ciklusa putovanja širok,’’nastavio je starac,’’a najveći od svih njegovih gradova bio je basnoslovni Timbuktu!’’

Kao glavno središte znanosti čitave Afrike, grad je bio nastanjen tisućama učenih ljudi, a njihov se broj neprestano povećavao nepresušnom rijekom mudraca koji su ovamo dolazili želeći uvećati svoje znanje.

‘’Toliko ih je bilo da su neki od najbogatijih trgovaca prodavali samo pergamente i knjige. Ne postoji nijedan marabut, nijedan učitelj čak ni u najmanjem selu, čije znanje ne potječe barem djelomice iz grada Timbuktua.’’reče im griot.

Kad je kintango konačno ustao i zahvalio griotu na darežljivosti koju je pokazao podijelivši s njima blaga pohranjena u riznici svog sjećanja, Kunta i ostali dječaci prvi put otkako su došli u jujuo,doista su se usudili glasno izraziti negodovanje, jer su morali poći na spavanje.Kintango je, izgleda, odlučio previdjeti njihovo drsko ponašanje, barem zasad, i samo ih je strogim glasom poslao u kolibe ali su dječaci ipak još uhvatili priliku da ga usrdno zamole neka ponuka griota da se vrati i ponovo ih posjeti.

Još su uvijek razmišljali i razgovarali o čudesnim pričama koje im je griot ispričao kad,šest dana kasnije stigne vijest da će njihov logor uskoro posjetiti jedan slavni moro. Moro je u Gambiji bio naziv za učitelja najvišeg ranga, i doista,bilo ih je tek nekolicina, a toliko bijahu mudri nakon mnogih i mnogih kiša provedenih u učenju,da njihov posao nije više bio podučavanje učenika, nego podučavanje drugih učitelja, takvih kao što je bio arafang iz Juffurea.

Čak je i kintango pokazivao neuobičajenu zabrinutost zbog tog posjetioca, zapovjedio je da se čitav jujuo temeljito počisti, pa su dječaci prvo lisnatim granama dobro pročešljali prašinu,a zatim su je savršeno glatko poravnali kako bi bila dostojna počasti da se u njoj otisnu stopala velikog učitelja kad taj učeni moro stigne u jujuo. Kintango je zatim okupio dječake na središnjem prostoru i rekao im: ‘’Savjet i blagoslov čovjeka koji će uskoro biti s nama, ne cijene samo obični ljudi, nego također i poglavice, pa čak i kraljevi.’’

Kad je moro stigao slijedećeg jutra, s njim su došla i petorica njegovih učenika, a svaki je od njih na glavi nosio po jedan zavežljaj u kojem su,pogađao je Kunta, bile dragocjene arapske knjige i rukom ispisani pergamenti, poput onih iz drevnog Timbuktua. Kad je starac prošao kroz vrata sela, Kunta i ostali dječaci kleknu uz kintanga i njegove pomoćnike, dotičući čelom tlo. Nakon što je moro blagoslovio njih i njihov jujuo, ustali su i puni poštovanja posjedali oko njega, a starac je otvorio knjige i počeo im čitati,prvo iz Kurana, zatim iz takvih knjiga za koje nikad do tada nisu bili čuli, kao što su Taureta La Musa, Zabora Dawidi i Lingeeli la Isa, koje su,rekao im je,»kršćani« poznavali kao Petoknjižje Mojsija, Davidove psalme i Knjigu proroka Izaije. Svaki put kad bi moro otvorio ili zaklopio neku knjigu, smotao ili razmotao neki svitak rukopisa, on bi tu knjigu ili svitak prinosio čelu i promrmljao bi »Amen«!

Kad je završio s čitanjem, starac stavi knjige u stranu i počne pričati o velikim događajima i ljudima iz kršćanskog kurana koji oni zovu Sveta biblija. Govorio im je o Adamu i Evi,o Josipu i njegovoj braći, o Mojsiju, Davidu, Salamonu, o smrti Abelovoj. Zatim im je pričao o velikim muževima iz bliže prošlosti,kao što je bio Djoulou Kara Naini, kojega tuobab zove Aleksandar Veliki, moćni kralj zlata i srebra čije je sunce sjalo iznad pola svijeta.

Prije nego što je moro konačno ustao kako bi još te iste noći nastavio put, ispitao ih je koliko su dosad naučili od pet svakodnevnih molitava Alahu, te ih je podrobno uputio kako će se ponašati unutar svete bogomolje u svom selu, u koju će prvi put ući kad se vrate kući kao muškarci. Zatim su moro i njegovi učenici morali požuriti kako bi na vrijeme stigli u naredno od brojnih sela u koja je moro namjeravao navratiti,a kintango ih posla da spavaju otpjevavši za njega jednu od muških pjesama koju ih je naučio: »Jedan naraštaj prolazi… Drugi naraštaj dolazi i odlazi… Ali Alah ostaje zauvijek.«

U svojoj kolibi, nakon odlaska mora, Kunta je te noći ležao budan razmišljajući koliko je pojmova zapravo sve što su bili naučili,povezano jedno s drugim. Prošlost i sadašnjost, sadašnjost i budućnost,mrtvi i živi i oni koji se tek trebaju roditi, on sam i njegova obitelj, i njegovi prijatelji, i njegovo selo, i njegovo pleme, i njegova Afrika, svijet ljudi i svijet životinja i biljke što rastu iz zemlje svi žive povezani s Alahom.Kunta se osjeti sićušnim, a u isti mah golemim. Možda, pomisli, možda je upravo to ono što znači postati muškarac.

25. POGLAVLJE



Došao je čas za ono zbog čega su se Kunta i ostali dječaci tresli od straha već pri samoj pomisli na to,kasaš (ryo-operacija),operacija, koja je dječake trebala očistiti i pripremiti ih da postanu očevi mnogih sinova. Dječaci su znali da ih to čeka, ali kad je taj trenutak konačno došao, došao je bez ikakva upozorenja. Jednog dana, kad je sunce dostiglo svoj podnevni položaj, jedan je kintangov pomoćnik zapovjedio, a činilo se da je to samo jedan od redovitih naloga, neka se čitav kafo postroji na središnjem prostoru jujua, što su dječaci, kao i obično, hitro izvršili. Ipak Kunta osjeti iznenadni ubod straha kad je kintango osobno izašao iz svoje kolibe, što je on u sate oko podneva rijetko kada činio, i stao pred njih.

‘’Izvadite svaki svoj foto.’’zapovjedio im je. Dječaci su oklijevali, ne vjerujući ili ne hoteći povjerovati to što su čuli.

‘’Odmah! ‘’viknuo je kintango.

Polako i stidljivo, dječaci su poslušali, pogleda uprta u zemlju dok su rukom sezali ispod pregače omotane oko bedara. Polazeći svaki s jednog kraja, kintangovi su pomoćnici išli od dječaka do dječaka i svakome su oko glavice njegova fota omotali kratku traku tkanine premazane nekakvom zelenom smjesom od smrvljenog lišća.

‘’Uskoro će foto postati neosjetljiv.’’rekao je kintango,naloživši im neka se vrate u kolibe.

Šćućureni u kolibama, osjećajući stid i strah od onoga što će se sad dogoditi, dječaci su čekali u tišini negdje do sredine popodneva, kad su im ponovo zapovjedili neka izađu,a zatim su stajali i gledali kako kroz vrata sela ulaze mnogi muškarci iz Juffurea,očevi, braća i stričevi koji su ih već ranije posjetili, ali su sada s njima došli još i drugi. Omoro je također bio s njima, ali ovaj se put Kunta pričinjao da ne vidi oca.Muškarci su se i sami postrojili nasuprot dječacima i onda su u koru, ritmički izgovorili: ‘’To što će se izvršiti… bilo je izvršeno na nama ... i našim očevima prije nas… tako ćete i vi postati... svi mi zajedno muškarci.’’

Zatim je kintango opet poslao dječake natrag u kolibe.

Već je padala noć kad su začuli mnoge bubnjeve koji su se iznenada oglasili ispred ulaza u jujuo.Izašavši po nalogu ispred koliba, ugledali su kako je kroz vrata sela nahrupilo vičući i skačući visokim skokovima dvanaestak kakurang plesača.U odjeći od lisnatih grana i s maskama od kore drveća,skakali su naokolo,prijeteći uzmahujući kopljima medu zastrašenim dječacima, a zatim su isto onako iznenadno kako su i došli ponovo nestali.Gotovo polumrtvi od straha,dječaci sad poslušaju kintangovu zapovijed neka posjedaju tijesno jedan uz drugoga, leđima oslonjeni o bambusovu ogradu jujua.

Očevi, stričevi i starija braća stajali su blizu njih i skandirali: ‘’Uskoro ćete se vratiti kućama… svojim njivama ... i kad dođe vrijeme, uzet ćete sebi žene … i iz vaših će prepona poteći vječni život.’’

Jedan od kintangovih pomoćnika vikne ime jednog dječaka.Kad je dječak ustao, pomoćnik ga pokretom ruke pošalje za dugački zaslon od pletenog bambusa. Kunta nije mogao ni vidjeti ni čuti što se tamo dogodilo, ali za nekoliko trenutaka dječak se ponovo pojavi s krvlju natopljenim komadom tkanine među nogama.Pomalo je posrtao i drugi ga je pomoćnik napola nosio natrag do njegova mjesta uz bambusovu ogradu. Prozvan je slijedeći dječak, pa još jedan i još jedan i konačno: ‘’Kunta Kinte!’’


Kunta se okamenio od straha. Ipak, prisili se ustati i pode iza zaslona. Unutra su bila četiri muškarca, jedan mu od njih zapovjedi neka legne na leđa. On posluša, noge su mu se tako tresle da ionako više ne bi mogao stajati. Muškarci se zatim nagnu nad njega, čvrsto ga uhvate i podignu mu bedra uvis. Trenutak prije nego što je zatvorio oči, Kunta ugleda kintanga kako se naginje nad njim držeći nešto u rukama. Zatim osjeti oštru bol. Bilo je još gore nego što je mislio da će biti,iako ne onako strašno kako bi bilo bez one smjese koja mu je umrtvila osjete.U trenutku je već bio čvrsto omotan i jedan mu od pomoćnika pomogne otići natrag do ograde gdje je sjeo, slab i u šoku, uz ostale dječake koji su već bili iza zaslona. Nisu se usuđivali pogledati jedan drugoga. Pa ipak, ono čega su se plašili više od svega na svijetu, bilo je sada iza njih.

Kad se kafo počeo oporavljati od operacije u jujuo selu zavladalo je opće veselje,jer zauvijek je prošlo ono nedostojno razdoblje kad su bili samo dječaci, kako tijelom, tako i duhom. Sad su već bili vrlo blizu trenutka kad će se moći nazvati muškarcima i osjećali su zbog toga beskrajnu zahvalnost i poštovanje prema kintangu.I on je, sa svoje strane, počeo na Kuntin kafo gledati drugim očima. Sada su tog starog, naboranog, sjedokosog starješinu, kojega su dječaci s vremenom zavoljeli,mogli ponekad čak vidjeti nasmiješenog.

I namjerno nenaglašeno, kad bi se obraćali kafu, kintango ili njegovi pomoćnici, rekli bi: ‘’Vi muškarci,’’ a Kunti i njegovim drugovima činilo se isto toliko nevjerojatnim, koliko i divnim što se to oni doista njima tako obraćaju.

Ubrzo potom počeo je četvrti mjesečev ciklus i sad su po dva, po tri dječaka iz Kuntinog kafa, ovisno o osobnom nalogu kintanga odlazili svake noći iz jujua i trčeći cijelim putom do uspavanog Juffurea, i poput sjenki se uvlačili u ostave svojih vlastitih majki, odakle bi ukrali toliko kuskusa, sušenog mesa i prosa koliko bi mogli ponijeti, zatim bi trčali sa svojim plijenom natrag do jujua i sutradan bi tu hranu trijumfalno pripremili za ručak,»da dokažete kako ste pametniji od svake žene, pa čak i od vlastite majke«, rekao im je kintango. Međutim,slijedećeg bi se dana njihove majke, naravno, hvalisale prijateljicama kako su čule dječake dok su se noću šuljali po ostavama i kako su budne ležale i slušale, ponosne na svoje sinove.

Sada bi u jujuo selu uvečer vladalo novo raspoloženje. Gotovo redovito Kuntin bi kafo čučao u polukrugu oko kintanga. Iako je kintango uglavnom i dalje bio jednako strog prema njima, sada im se više nije obraćao kao nestašnim, glupim malim dječacima, nego kao mladićima iz svog vlastitog sela.

Ponekad bi im govorio o odlikama muževnosti od kojih je najvažnija, odmah poslije neustrašivosti, potpuno poštenje u svemu.A ponekad im je pričao o njihovim pradjedovima. Bezgranično poštovanje dužnost je živih prema onima koji borave u društvu s Alahom, govorio im je. Svakog je dječaka upitao čijeg se imena od svih svojih predaka najbolje sjeća,Kunta je imenovao svoju baku Yaisu, a kintango im je rekao kako se ti preci koje su dječaci imenovali, mole Alahu za sreću i blagostanje svog živog potomka jer takav je običaj predaka.

Jedne druge večeri, kintango im je govorio kako je u selu u kojem žive, svaka osoba od jednake važnosti za selo,od tek rođenog djeteta do najstarijeg starca. Sad kad su postali muškarci,moraju naučiti da svakome iskazuju jednako poštovanje, a također a to je prva među mnogim dužnostima muškarca moraju štititi sreću i blagostanje svakog muškarca, žene i djeteta u Juffureu kao što bi štitili sami sebe.

‘’Kad se vratite kući,’’reče kintango,’’počet ćete služiti Juffureu kao oči i uši svoga sela. Od vas će se očekivati da čuvate stražu ispred ograde sela, kao osmatrači, i da motrite na tuobaba i ostale divljake, a na njivama ćete čuvati usjeve od štetočina.Vaša će dužnost biti da nadgledate ženama lonce,čak i lonce vlastite majke,kako biste provjerili paze li da lonci budu čisti,a ukoliko u loncima nađete makar i trunku prljavštine ili možda nekog kukca, najstrože ćete ih ukoriti.’’

Dječaci su jedva čekali da počnu obavljati svoje dužnosti.Iako su maltene svi, osim nekoliko najstarijih, još uvijek bili premladi da bi sanjali o dužnostima koje će ih dopasti kad prijeđu u četvrti kafo, znali su da će im jednog dana, kad budu mladići između petnaest i devetnaest kiša, dodijeliti važan posao prenošenja poruka kao što je onaj mladić donio glas o posjeti slavnog mora iz Juffurea u druga sela.

Kuntin kafo to nikako nije mogao zamisliti, ali oni mladići koji su već služili kao glasnici, ni za čim nisu toliko čeznuli kao za tim da prestanu biti glasnici, jer kad prijeđu u peti kafo,nakon navršenih dvadeset kiša, bit će unaprijeđeni na doista važne dužnosti,pomagat će seoskim starješinama kao poslanici i pregovarači u svim poslovima s drugim selima. Muškarci poput Omora koji su prešli trideset kiša postupno su se penjali na više položaje i dužnosti sa svakom navršenom kišom, sve dok ne bi dostigli časni status starješine. Kunta je često ponosno promatrao Omora kako sjedi na rubu kruga Savjeta starješina i unaprijed se veselio danu kad njegov otac bude ušao u unutrašnji krug onih koji će naslijediti časnu službu starješine, jer će ovi sadašnji poštovani vođe kao što je kintango ,otići pred lice Alaha.

Dječacima više nije bilo lako onako pozorno kako, bi trebalo slušati sve što im govori kintango.Činilo im se upravo nemogućim da se toliko toga dogodilo u prošla četiri mjesečeva ciklusa i da će oni sada uistinu postati muškarci. Nekoliko posljednjih dana oteglo se duže nego sve ono vrijeme prije toga, ali konačno,kad se četvrti mjesec popeo visoko na nebu i narastao do uštapa kintangovi pomoćnici, ubrzo poslije večernjeg obroka, zapovjede kafu neka se postroji.

Je li to trenutak koji su čekali? Kunta je gledao oko sebe ne bi li ugledao očeve i braću koji će zacijelo doći da prisustvuju ceremoniji proglašenja. Nije ih vidio. A gdje je kintango?Kuntine su oči pretraživale prostor između koliba i konačno otkrije kintanga kako stoji ispred vrata u ogradi jujua i upravo u tom trenutku on ih naglim pokretom širom otvori i uzvikne: ‘’Muževi Juffurea, vratite se u svoje selo!’’

Za trenutak su stajali kao ukopani, zatim polete kličući, i jedan za drugim izgrle svog kintanga i njegove pomoćnike, koji su se pričinjali kao da su uvrijeđeni njihovom drskošću.

Prije četiri mjesečeva ciklusa, kad su mu tek bili skinuli kukuljicu s glave na tom istom mjestu, Kunta bi teško povjerovao da će mu jednog dana biti žao otići odavde, ili da će zavoljeti onog strogog starca koji je tog prvog dana stajao ispred njega,međutim, ovog je časa osjećao i jedno i drugo. Zatim mu misli polete kući i već je trčao i vikao zajedno s ostalima, kroz vrata u ogradi i dalje, prema Juffureu.Nisu daleko odmakli kad se kao na neki neizgovoreni znak glasovi utišaše, a korak postade sporiji, težak od misli što su ih sve zaokupile, svakoga na njegov način o onome što ostavljaju za sobom i onome što je pred njima. Ove im noći nisu trebale zvijezde da im pokažu put.

26. POGLAVLJE



‘’Ajii! Ajii!’’

Sretno klicanje žena odjekivalo je selom i ljudi su požurili iz koliba, nasmijani, plešući i plješćući rukama kad je Kuntin kafo i oni koji su navršili petnaest kiša i postali četvrti kafo dok su bili u jujuo selu,ponosnim korakom prošli kroz vrata Juffurea u samu zoru.Novi muškarci su koračali polako i nadali se da izgledaju dovoljno dostojanstveno,nisu govorili, niti su se smješkali u početku. Kad je ugledao majku kako trči prema njemu, Kunta osjeti želju da joj potrči u susret, i mada nije uspio spriječiti da mu lice sine od radosti, uspio se prisiliti da nastavi istim odmjerenim korakom. A onda se Binta baci na njega,ogrlila ga je rukama oko vrata, milovala mu obraze, oči su joj se ispunile suzama, mrmljala je njegovo ime. Kunta joj je sve to dopustio samo vrlo kratko, a zatim se izvukao iz njezina zagrljaja, jer on je sada bio muškarac, međutim, učinio je to na takav način da je izgledalo kao da se odmaknuo samo zato da bi bolje pogledao ono vriskavo klupko koje je, sigurno privezano povezom od tkanine, visilo Binti na leđima.Posegnuvši objema rukama u povez,Kunta izvuče djetešce.

‘’Znači, to je moj brat Madi!’’veselo je uzviknuo, podigavši dijete visoko u zrak.

Binta je sjala od sreće hodajući uza nj kad se uputio prema njenoj kolibi s djetetom u naručju, bečio se, gukao i štipkao bucmaste djetetove obraze. Ali, Kunta nije bio toliko zanesen svojim malim bratom da ne bi primijetio jato golišave dječurlije koje ga je pratilo u stopu, širom otvorivši oči i usta. Dvoje,troje držalo mu se uz koljena, a drugi su protrčavali između Binte i drugih žena, koje su neprestano uzvikivale kako Kunta izgleda snažan i zdrav, kako je postao muževan. Kunta se pričinjao da ništa ne čuje, ali su njihovi uzvici bili poput slatke glazbe u njegovim ušima.

Čudio se gdje je Omoro i gdje je Lamin,onda se naglo prisjeti da je njegov mlađi brat vjerojatno s kozama na paši. Već je bio sjeo u Bintinoj kolibi kad opazi da je za njima ušao i jedan od većih dječaka iz prvog kafa i sada je stajao pred njim, zurio u Kuntu i držao se Binti za suknju.

‘’Zdravo Kunta.’’reče dječačić.

To je bio Suwadu! Kunta to jednostavno nije mogao vjerovati. Kad je odlazio da se priprema za muškarca, Suwadu je još bio samo nešto što se svima mota pod nogama, presitno da Kunta na to obraća bilo kakvu pozornost, osim kad bi mu dojadilo njegovo vječito cviljenje.A sada, u roku od samo četiri mjesečeva ciklusa, izrastao je nekako i počeo govoriti, postao je ličnost. Vrativši djetešce Binti, Kunta podigne Suwada i počne ga bacati visoko pod krov kolibe sve dok njegov mali brat nije počeo kliktati od užitka. Kad se tako pozdravio sa Suwaduom, koji je istrčao iz kolibe kako bi pogledao još neke od novih muškaraca u kolibi nastane tišina.

Ispunjena radošću i ponosom, Binta nije imala potrebe za razgovorom. Kunta jest.Želio joj je reći koliko mu je nedostajala i koliko je sretan što je opet kod kuće. Ali, nije uspijevao naći prave riječi kojima bi joj to rekao.A znao je da to i nisu riječi koje bi jedan muškarac trebao govoriti nekoj ženi, čak ni vlastitoj majci.

‘’Gdje je moj otac?’’ konačno upita.

‘’Otišao je narezati trave za krov tvoje kolibe.’’odgovori Binta.

U svom oduševljenju Kunta je posve zaboravio kako će sada,kao odrasli muškarac, imati svoju vlastitu kolibu. Izašao je iz majčine kolibe i požurio se do mjesta koje mu je otac uvijek pokazivao govoreći kako se tu može narezati najkvalitetnija trava za pokrivanje krova.Omoro ga je vidio kako dolazi i Kunti srce brže zakuca kad zamijeti da mu otac polazi u susret.Rukovali su se kao što je običaj medu muškarcima, duboko zagledajući jedan drugome u oči, prvi put su jedan drugoga gledali kao muškarac muškarca. Kunta osjeti slabost od snage osjećaja koji su ga preplavili, i na trenutak obojica zašutješe.Zatim mu Omoro reče, ravnodušno kao da govori o vremenu, da je za njega otkupio kolibu čiji se bivši vlasnik oženio i sagradio novu kuću. Da li bi možda Kunta želio da je sada pođu razgledati? Kunta tiho reče kako bi je želio pogledati i zajedno se uputiše, a putom je uglavnom govorio Omoro, jer Kunta se još uvijek mučio tražeći riječi.

Na Kuntinoj kolibi trebalo je osim krova, popraviti i zidove.Ali, Kunta je to jedva i zamijetio,i nimalo ga to nije smetalo,jer to je bila njegova vlastita koliba, a nalazila se na sasvim drugom kraju sela,daleko od kolibe njegove majke. Naravno, nije dopustio da mu se na licu pokaže zadovoljstvo koje je osjećao, a pogotovo nije o tome ništa rekao.Umjesto toga, rekao je Omoru da će sam izvršiti potrebne popravke.Kunta može popraviti zidove, odvratio je Omoro, međutim, on bi volio da njemu prepusti dovršiti krov na kojem je već započeo raditi.Ne rekavši više ni riječi,Omoro se okrenuo i pošao natrag prema polju s travom za krovove,ostavivši Kuntu zagledanog za njim, zahvalnog ocu što je njihov novi odnos muškarca prema muškarcu započeo na tako jednostavan, svakodnevni način.

Kunta je veći dio tog poslijepodneva proveo obilazeći svaki djelić Juffurea, uživajući pri pogledu na lica kojih se s ljubavlju sjećao, na poznate kolibe i zakutke,obišao je seoski bunar, školsko dvorište, baobab i stablo ceiba.Nije uopće bio svjestan koliko je čeznuo za domom sve dok nije otkrio kako uživa u pozdravima svakoga koga bi susreo. Poželio je da je već vrijeme kad se Lamin vraća s paše, a zatim otkrije kako mu nedostaje još jedna posebno draga osoba iako je to bila žena.

Konačno,ne brinući više o tome priliči li tako nešto muškarcu,on se uputi prema maloj, oronuloj kolibi stare Nyo Boto.

‘’Bako! ‘’zazvao je na vratima.

‘’Tko je to? ‘’začuo ju je kako odgovara povišenim, ljutitim tonom.

‘’Pogodi, bako!’’reče Kunta i uđe u kolibu.Kuntinim je očima trebalo nekoliko časaka da razazna staricu u polumraku.Čučala je kraj kablića s vodom, u kojoj je namakala koru baobaba, izvlačeći duge niti iz nje.Nakon što ga je neko vrijeme oštro promatrala, progovori: ‘’Kunta!’’

‘’Tako mi je drago što te opet vidim, bako!’’ uzviknuo je Kunta.

Nyo Boto opet počne izvlačiti vlakna.

‘’Je li tvoja majka zdrava? ‘’upita ga, a on potvrdi da se Binta dobro osjeća.

Bio je pomalo osupnut, jer ona se ponašala kao da on nije nikamo ni odlazio, kao da uopće nije primijetila kako je on sada muškarac.

‘’Često sam mislio na tebe kad sam bio daleko odavde,svaki put kad bih dotaknuo ovu saphie amajliju koju si mi vezala na ruku.

Starica samo zagunđa, čak nije ni podigla pogled sa svog posla.Kunta se ispriča što ju je smetao u poslu i hitro izađe, duboko povrijeđen i strahovito zbunjen. Tek mnogo kasnije Kunta će shvatiti da je takvo njezino ponašanje boljelo Nyo Boto više nego njega,ona se, međutim,ponašala onako kako se žena mora ponašati prema nekome tko više ne može doći tražiti utjehe uz njezine suknje.


Još uvijek neraspoložen, Kunta je polako koračao prema svojoj novoj kolibi kad začuje poznatu galamu,meket koza, lavež pasa i uzvike dječaka. Drugi kafo i njihove koze vraćali su se s popodnevne paše u savani. Lamin će biti s njima. Kunta počne uzbuđeno pretraživati lica dječaka kad su mu se približili. Zatim ga Lamin ugleda, uzvikne njegovo ime i dotrči do njega, lica blistava od širokog osmijeha.Ali, nekoliko koraka ispred Kunte naglo se zaustavio, jer je ugledao hladni izraz na licu svoga brata i tako su stajali, gledajući jedan drugoga. Konačno je Kunta bio taj koji je prvi progovorio.

‘’Zdravo.’’

‘’Zdravo, Kunta.’’

Zatim su se još malo gledali. Laminove su oči sjale od ponosa, ali Kunta u njima opazi istu onu bol kakvu je i sam maloprije osjetio u kolibi Nyo Boto, te nesigurnost, nedoumicu kako bi se sada trebao ponašati prema svom velikom bratu. Kunta pomisli kako bi mu bilo mnogo draže kad se njih dvojica ne bi ovako ponašali,ali bilo je neophodno potrebno da se muškarcu ukazuje određeno poštovanje, čak i kad se radi o rođenom bratu.

Sad je Lamin prvi progovorio: ‘’Obje tvoje koze nose kozliće.’’

Kunta je bio oduševljen, to je značilo da će uskoro biti vlasnik četiri, a možda čak i pet koza,ako jedna od koza nosi dvojke.Ali nije se nasmiješio, niti je pokazao iznenađenje.

‘’To je dobra vijest.’’rekao je još hladnije nego je namjeravao.

Ne znajući što bi više rekao, Lamin se bez riječi okrene i otrči, dozivajući svoje wuolo pse da mu pomognu prikupiti koze koje su se počele razilaziti.

Cijelo vrijeme dok mu je pomagala da se preseli u vlastitu kolibu, Bintino je lice zadržalo isti ukočeni, neprobojni izraz.Stara mu je odjeća sada sva preuska i prekratka,rekla je i tonom dužnog poštovanja dodala kako će mu ona sašiti novu odjeću kad on naže malo vremena od važnih poslova koji ga sada čekaju i dođe njoj da ga izmjeri.Kako Kunta nije posjedovao mnogo više od luka, strelica i praćke, Binta je neprestano mrmljala: ‘’Trebat će ti ovo..I..Trebat će ti ono ,’’sve dok ga nije opskrbila svim najnužnijim stvarima za kućanstvo, kao što su ležaj, nekoliko zdjela, stolac i molitvena prostirka koju mu je izatkala dok je bio odsutan. Kod svake stvari koju bi mu odvojila, Kunta bi zagunđao, onako kako je to oduvijek slušao da čini njegov otac, kao ne treba mu to, ali se tog časa ne može sjetiti pravog prigovora zašto tu stvar ne želi u svojoj kući.Kad je primijetila da se češe po glavi ponudila se da pregleda nisu li mu se slučajno u kosi zakotile uši, a on ju je grubo odbio ne obazirući se na njezino mrmljanje nakon toga.

Već je bila gotovo ponoć kad je Kunta konačno zaspao, jer mu se mnoštvo raznih misli motalo po glavi. A učinilo mu se da je jedva zaklopio oči kad ga je probudilo kukurijekanje pijetlova,a odmah se za njima začuo unjkavi poziv alima na prvu jutarnju molitvu kojoj će Kunta i njegovi vršnjaci danas prvi put smjeti prisustvovati zajedno s ostalim muškarcima iz Juffurea.

Brzo se odjenuvši, Kunta ponese sa sobom novu molitvenu prostirku i pridruži se ostalim mladićima iz svoga kafa kad su,pognutih glava i sa smotanim prostirkama ispod ruke, kao da su to činili čitavog života po prvi put ulazili u bogomolju, iza ostalih muškaraca iz sela.Unutra su Kunta i ostali mladići promatrali i oponašali svaki pokret i izričaj starijih muškaraca, posebno vodeći brigu o tome da ne budu previše tihi, ni previše glasni kad kazuju molitve.

Nakon molitve, Binta je odnijela doručak u kolibu svog novog muškarca. Postavila je pred Kuntu zdjelu vrućeg kuskusa iz kojeg se dizala para a on opet samo zagunđa, pazeći da mu se na licu ne pokaže koliko je uzbuđen i Binta brzo ode, a Kunta je doručkovao bez ikakvog zadovoljstva, jer mu se učinilo da

je Binta brzo sakrila nešto što je bilo sumnjivo nalik na veseo osmijeh.

Poslije doručka, Kunta i ostali mladi muškarci počeli su obavljati svoje dužnosti s toliko gorljivosti da su to njihovi stariji izgleda smatrali isto toliko zabavnim. Žene su se jedva mogle kretati, jer bi se svaki čas kraj njih našao neki od novopečenih muškaraca i strogo zahtijevao neka mu pokaže svoje kuhinjske lonce, kako bi vidio ima li u njima kukaca. A lunjajući okolo po kolibama i oko seoske ograde,mladići su otkrili stotine mjesta koja je,po njihovim strogim procjenama ,hitno trebalo popraviti.

Čak je dvanest njih izvuklo po čabar bunarske vode i svi su brižljivo kušali vodu, zahvatajući je tikvicama, nadajući se da će otkriti kako je voda slankasta ili zamućena ili da sadrži neke druge nezdrave primjese. Bili su razočarani kad ništa nisu našli, ali su za svaki slučaj zamijenili svježima one ribe i kornjaču koje su seljani držali u bunaru kako bi vodu čistile od nametnika.

Novopečeni muškarci, ukratko, motali su se posvuda.

‘’Ima ih kao buha!’’zagunđala je stara Nyo Boto kad se Kunta približio potoku gdje je ona mlatila rublje na kamenju, i Kunta umalo ne otrči glavom bez obzira u suprotnom pravcu.

Također je brižno izbjegavao sva mjesta za koja je pretpostavljao da bi tamo mogao zateći Bintu, uvjeravajući samog sebe neprestano kako unatoč tome što je ona njegova majka on prema njoj neće imati nikakvih naročitih obzira i oštro će je ukoriti ukoliko to ikada bude potrebno. Konačno, ona je žena.

27. POGLAVLJE



Juffure je bilo tako malo selo,a seoski je kafo marljivih novopečenih muškaraca bio tako brojan da se Kunti uskoro činilo kako je svaki krov, zid, svaku zdjelu i svaki kuhinjski lonac u selu uvijek već netko pregledao, očistio, popravio ili zamijenio, trenutak prije nego što bi on tamo dospio. Međutim, on je zbog toga bio prije zadovoljan nego razočaran, jer mu je tako ostajalo više slobodnog vremena za obrađivanje malog komada zemlje koju mu je Savjet starješina dodijelio na korištenje.

Svi su novi muškarci sada uzgajali vlastiti kuskus ili kikiriki,nešto od toga služilo im je za hranu, a ostatkom su trgovali,mijenjali se s onima kojima urod s njihove njive nije dostajao da prehrane obitelj,za one stvari koje su mladićima bile potrebnije od hrane.

Mladić koji je postizao dobar urod, umio dobro trgovati i mudro raspolagao svojim kozama mijenjajući, recimo, tuce koza za mladu kravu koja bi mu kasnije dala telad, mogao je napredovati i postati imućnim čovjekom do svojih dvadeset pet ili trideset kiša, te je potom mogao početi razmišljati o tome da uzme sebi ženu i počne podizati vlastite sinove.

Za onih nekoliko mjesečevih ciklusa otkako se vratio u selo, Kunta je uzgojio mnogo više nego što je sam mogao pojesti,a toliko je spretno trgovao, nabavljajući ovu ili onu stvar za svoje kućanstvo, kako bi ukrasio svoju kolibu, da je Binta počela zbog toga glasno gunđati. Imao je toliko stolaca, prostirača pletenih od šiblja, toliko zdjela za hranu, posuda od tikava i raznovrsnih drugih predmeta u svojoj kolibi,mrmljala je,da unutra gotovo više nije bilo mjesta za Kuntu.Međutim, on je milostivo previđao njenu drskost, budući da je sada spavao na udobnom krevetu s gipkim podloškom od bambusa, prekrivenim pletenom trskom, na koji je Binta potrošila pola mjesečevog ciklusa dok mu ga je napravila.

U svojoj kolibi, uz nekoliko saphie amajlija koje je nabavio u zamjenu za urod sa svoje njive, Kunta je čuvao još čitav niz drugih moćnih sredstava za zaštitu od raznih nevolja,mirisnu tvar nekih biljaka i kore stabala kojim bi Kunta poput svakog drugog muškarca iz plemena Mandingo, svake večeri prije spavanja natrljao čelo, mišice i bedra. Vjerovali su da ta magična esencija štiti muškarca od zlih duhova kako ga ne bi napali u snu. Osim toga, od toga je lijepo mirisao o čemu je, kao i o svom izgledu, Kunta već bio počeo brinuti.

Njega i ostale iz njegova kafa, sve je više mučilo nešto što se odnosilo na njihov muški ponos, već priličan niz mjesečevih ciklusa.

Kad su otišli na pripreme za muškarce, oni su za sobom ostavili skupinu mršavih, hihotavih, glupih malih curica koje su se igrale gotovo isto tako grubih igara kao i dječaci. A zatim, nakon cijela četiri mjesečeva ciklusa koliko su bili odsutni, vratili su se kao novopečeni muškarci i našli te iste curice s kojima su odrasli kako se nametljivo šetkaju gdje god čovjek pogleda, isturujući grudi veličine mango ploda, zabacujući glave i mašući rukama, razmećući se zveckavim novim naušnicama, ogrlicama i narukvicama. Pri tom Kuntu i ostale mladiće nije toliko nerviralo što se te djevojke tako glupo ponašaju, koliko ih je ljutilo što su one, izgleda, sve to izvodile isključivo zato da bi ih uočili muškarci koji su svi bili najmanje deset kiša stariji od Kunte i njegovih drugova. Novopečenim muškarcima, te bi djevice udavače,od četrnaest i petnaest kiša, jedva poklonile poneki pogled, osim što su im se stalno rugale i podsmjehivale. I Kunti i njegovim drugovima toliko se na kraju zgadila njihova uznositost i porugljivost da su odlučili kako više neće obraćati nimalo pozornosti ni djevojkama, ni tim starijim muškarcima koji

su očigledno, sa zadovoljstvom prihvaćali pokušaje djevojaka da ih zavedu svojim lepršavim očijukanjem.

Međutim, ponekad kad bi se ujutro probudio, njegov bi foto bio tvrd poput nožnog palca. Naravno, to mu se već mnogo puta dogodilo i ranije, čak i onda dok je još bio mali kao Lamin, ali sada je to bilo sasvim drugačije, jer su se uz to u njemu budili neki novi osjećaji, duboki i snažni. I Kunta ne bi mogao odoljeti, zavukao bi ruku pod pokrivač i čvrsto bi stegnuo svoj foto. Također nije mogao prestati misliti o onome što su on i njegovi vršnjaci načuli iz razgovora odraslih o tome kako se foto stavlja u žene.

Jedne noći, sanjajući,jer je Kunta još od djetinjstva uvijek mnogo sanjao, čak i dok je bio budan, govorila je Binta,odjednom se našao u krugu gledalaca koji su promatrali seoruba ples koji se pleše u vrijeme žetvenih svečanosti, kad najljupkija, najdužega vrata,najčadavije crna djevica među plesačicama izabere Kuntu i pred noge mu baci maramu da je podigne. Kad je Kunta podigao maramu, ona potrči prema svojoj kolibi uzvikujući: ‘Svidjela sam se Kunti! i nakon pažljivog razmatranja, njezini im roditelji dadoše dozvolu da se vjenčaju. Omoro i Binta također se složiše i obadvojica očeva počnu pregovarati o cijeni nevjeste.’Djevojka je lijepa,govorio je Omoro,ali mene zanima njezina stvarna vrijednost kao supruge mog sina. Je li dovoljno snažna i marljiva radnica? Da li je ugodne naravi? Zna li dobro kuhati i voditi brigu o djeci? A najvažnije od svega, jamčite li da je djevica?’Svi su odgovori bili potvrdni i nato je ugovorena cijena i dogovoren dan vjenčanja.Kunta je sagradio novu, lijepu kolibu od blata, a obje su majke skuhale obilje poslastica kako bi gosti dobili što bolji dojam. A na dan vjenčanja, odrasli, djeca, koze, kokoši, psi, papige i majmuni gotovo su galamom nadglasali glazbenike koje su roditelji bili unajmili. Kad je stigla nevjesta s pratnjom, pjevač pohvalnica počeo je izvikivati kakve su se odlične dvije obitelji sada združile. Još su se glasniji uzvici začuli kad su nevjestine najbolje prijateljice grubo gurnule mladu ženu u Kuntinu novu kolibu. Široko se osmjehujući i domahujući svima, Kunta je pošao za njom i navukao zastor preko vrata kolibe.Kad je ona sjela na njegov krevet, Kunta joj je zapjevao najstariju i najpoznatiju tradicionalnu pjesmu o ljubavi: »Mandunbe, tvoj dugi vrat veoma je lijep..« Zatim su legli na meke, obrađene kože i ona ga je nježno poljubila, a zatim su se čvrsto zagrlili. I onda se dogodilo ono, onako kako je to Kunta zamislio prema onome što su mu o tome drugi ispričali. Bilo je još mnogo ljepše nego što su mu pričali i njegov je čudni osjećaj jačao i jačao,dok Kunta konačno nije prsnuo…

Naglo se trgnuo i jedan je dugi trenutak, tako probuđen, ostao nepomično ležati,pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Zatim, posegnuvši rukom među noge, osjeti nekakvu toplu vlagu po sebi i po krevetu. Uplašen, u panici, Kunta skoči iz kreveta, dohvati komad tkanine i obriše i sebe i krevet. Zatim, sjedeći tako u mraku, strah u njemu polako smijeni zbunjenost, koju nadjača sram, a sram se izgubi pred zadovoljstvom,a zadovoljstvo konačno smijeni neki neodređeni osjećaj ponosa.Da li se to ikada dogodilo nekom od njegovih vršnjaka, pitao se Kunta. Iako se nadao da su i oni to iskusili, istodobno se nadao da možda ipak nisu, jer možda je to ono što se događa kad uistinu postaneš muškarac, mislio je, i ako je tako, onda bi volio biti prvi. Ali Kunta je bio svjestan da to nikada neće saznati, jer to iskustvo, pa čak i te misli nisu stvari koje bi on mogao podijeliti bilo s kime. Konačno, iscrpljen i u zanosu, ponovo je legao i ubrzo zapao u blagotvorni san bez snova.

28. POGLAVLJE



Poznaje svakog muškarca, svaku ženu, dijete, psa i kozu u Juffureu, govorio je Kunta sam sebi jednog popodneva dok je sjedio i ručao uz svoje polje kikirikija, a obavljajući dužnosti u selu, svakog dana bi vidio ili razgovarao s gotovo svakim od njih.Pa zašto se onda osjećao tako usamljen? Zar je siroče? Zar nema oca koji se prema njemu odnosi onako kako se i treba odnositi muškarac prema muškarcu?Zar nema majku koja se savjesno brine o svim njegovim potrebama?Zar nema braću koja ga poštuju ? Zar im nije postao idolom, otkako je stekao status odraslog muškarca? Zar nema prijateljstvo onih s kojima se kao dijete igrao u blatu, s kojima je kao dječak čuvao koze i s kojima se vratio u Juffure kao muškarac?Zar se nije pokazao dostojnim poštovanja svojih starješina i zavisti svojih vršnjaka,pošto je mudrim gospodarenjem povećao njemu dodijeljeni posjed na sedam koza, tri kokoši i izvanredno opremljenu kolibu još prije svog šesnaestog rođendana? Ništa se od toga nije moglo poreći.

Pa ipak, bio je usamljen.Omoro je sada imao previše posla i nije mogao s Kuntom provoditi onoliko vremena kao ranije kad je imao samo jednog sina i manje obaveza u seoskoj upravi.I Binta je imala pune ruke posla sa dva njegova najmlađa brata, ali Kunta i njegova majka ionako nisu imali baš mnogo toga o čemu bi mogli razgovarati. Čak ni s Laminom nije više bio toliko blizak, nakon što je Kunta otišao na pripreme za muškarce,Suwadu je postao Laminova zadivljena sjenka, kao što je prije Lamin bio Kuntina i Kunta je pomiješanih osjećaja promatrao kako se Laminov odnos prema mlađem Suwadu mijenja od razdražene nepodnošljivosti do strpljive snošljivosti,te na kraju u ljubav. Uskoro su njih dvojica postali nerazdruživi, i za Kuntu je preostalo isto tako malo prostora koliko i za Madija,koji je još bio previše mali da bi im se pridružio,ali dovoljno velik da se rasplače zbog toga što ga nisu poveli sa sobom. Neki put kad dva starija dječaka ne bi uspjela dovoljno brzo pobjeći iz kolibe, Binta bi im, naravno, naložila neka sa sobom povedu i Madija, kako bi ga se ona malo oslobodila, i Kunta ne bi mogao suzdržati smiješak kad bi ugledao svoja tri brata kako stupaju kroz selo jedan iza drugoga, po redoslijedu rođenja,prva dvojica snuždeno zureći preda se, dok mališan, veselo se osmjehujući, trčkara u začelju, trudeći se da održi s njima korak.

Nitko više nije hodao iza Kunte, a prilično je rijetko i uz njega netko išao, jer su njegovi vršnjaci u sve one sate kad nisu spavali bili sada zaokupljeni svojim novim dužnostima, a možda isto kao Kunta, i vlastitim sumornim mislima o barem zasad prilično sumnjivim prednostima muževnoga doba.

Istina, dobili su svaki svoju njivu i počeli su stjecati imanje,koze i sve ono drugo što muškarac treba posjedovati. Ali, njive su bile male, rad težak, a ono što su uspjeli steći tako sramotno neznatno u usporedbi s imanjem starijih muškaraca. Dužnost im je bila da budu oči i uši svoga sela, međutim, kuhinjski su lonci bili uvijek čisti i bez njihova nadzora, a u njive nije nikada nitko upadao, osim poneke obitelji babuna ili gustih jata ptica.

Uskoro im je postalo jasno kako zapravo njihovi stariji obavljaju sve doista važne poslove, a kao da su to željeli još i naglasiti, pokazivali su prema mlađim muškarcima samo prividno poštovanje, baš kao što su im dali i prividne obaveze. I doista, ukoliko bi uopće obratili pažnju na mlade muškarce, uvijek bi izgledalo da se stariji muškarci, slično kao i mlade seoske djevojke, jedva suzdržavaju od smijeha, čak i kad bi netko od mladića bez greške obavio neki uistinu težak zadatak.Ali, jednog dana i on će biti jedan od tih starijih, mislio je Kunta, a tada će čast zrele muževnosti znati nositi s više dostojanstva i s više suosjećanja i razumijevanja za mlade muškarce nego što ga oni pokazuju sada za njega i njegove drugove.


Osjećajući nemir i ražalivši se malo nad samim sobom,Kunta te večeri izađe iz kolibe i uputi se u samotnu šetnju. Iako nije imao na pameti nikakav određeni cilj, noge su ga same odnijele do kruga zanesenih dječjih lica, okupljenih oko vatre uz koju su bake pričale mališanima iz prvog kafa priče za laku noć. Zastao je dovoljno blizu da može slušati,ali ne toliko blizu da bi netko mogao primijetiti kako sluša,Kunta čučne i pričini se kao da brižljivo razgledava nekakav kamen koji mu je bio pred nogama, dok je jedna od naboranih starica mahala,mršavim rukama i skakala po čistini ispred djece, dočaravajući kretnjama i mimikom priču o četiri tisuće hrabrih ratnika kralja Kasoona, kojega je u boj pratila grmljavina pet stotina velikih ratnih bubnjeva i trubljenje pet stotina rogova od slonovskih kljova. Bila je to priča koju je Kunta već mnogo puta slušao uz vatru dok je bio dijete, a sada, dok je gledao zanesena lica svog Madija u prvom i Suwadua u zadnjem redu, nekako se rastužio slušajući ponovo tu priču.Uzdahnuvši,Kunta ustane i polako se udalji,njegov je odlazak ostao nezamijećen,kao što je bio nezamijećen i dolazak. Uz vatru uz koju je sjedio Lamin s drugim dječacima svoje dobi, ponavljajući stihove iz kurana, te uz vatru uz koju je Binta sjedila s drugim majkama i brbljala o muževima, kućanstvu, djeci, kuhanju, šivanju, šminkanju,frizurama, osjećao se isto tako nepoželjnim. Prošavši pokraj te tri vatre, konačno se našao ispod široke krošnje baobaba, gdje su muškarci Juffurea sjedili uz četvrtu vatru, razgovarajući o seoskim poslovima i drugim ozbiljnim pitanjima. Kao što se osjetio prestarim da bi se pridružio skupini oko prve vatre, tako je osjetio kako je još uvijek premlad da bi ga ovdje pozdravili. Ali, nije imao kamo pa tako sjedne medu one u vanjskom krugu,iza muškaraca Omorove dobi, koji su sjedili bliže vatri, te iza onih kintangove dobi koji su sjedili najbliže, a među njima su sjedili i članovi Savjeta starješina. Kad je sjeo, čuo je kako jedan od njih pita: ‘’Da li tko zna koliko je naših ukradeno?’’

Razgovarali su o lovcima na robove,što je bila glavna tema razgovora muškaraca uz vatre već više od stotinu kiša, sve otkako je tuobab počeo krasti ljude i slati ih, vezane lancima, brodovima u kraljevstvo bijelih ljudoždera preko mora.Kratko je vrijeme vladala tišina, a zatim alim reče: ‘’Možemo samo zahvaliti Alahu što ih sada ipak kradu manje nego nekada.

‘’Manje nas je ostalo koje bi mogli ukrasti!’’dobaci jedan ljutiti starješina.

‘’Ja slušam bubnjeve i brojim nestale,reče kintango.’’Pedeset do šezdeset u toku svakog mjesečevog ciklusa, i to samo s našeg dijela bolonga, rekao bih.

Na to nitko ništa ne reče i kintango doda: ‘’Naravno,nema nikakvog načina kako bismo izbrojali gubitke dalje u unutrašnjosti i u gornjem toku rijeke.’’

‘’Zašto brojimo samo one koje toubab odvede?’’pitao je arafang.

‘’Morali bismo brojiti i spaljene baobabe i pustoš tamo gdje su nekada bila sela. Tuobab je mnogo više naših ljudi pobio vatrom, ili su poginuli u borbi s njime, nego što ih je ikada odveo!’’

Muškarci su dugo šutke zurili u vatru, a zatim jedan drugi starješina progovori: ‘’Toubabu to nikada ne bi uspjelo bez pomoći naših vlastitih ljudi.

Mandingo, Fule, Wolofi, Jole,svako pleme Gambije ima svoje izdajice,slatee. Kao dijete, sjećam se, gledao sam slatee kako udaraju one koji su njihov vlastiti narod i tjeraju ih da brže koračaju za tuobaba.

‘’Za ljubav tuobabovog novca okrećemo se protiv vlastitog naroda,’’reče jedan od viših starješina.

‘’Gramzivost i izdaja,to nam je tuobab podario u zamjenu za ljude koje je odveo.

Opet su neko vrijeme svi šutjeli, a vatra je tiho pucketala. Zatim opet progovori kintango: ‘’Još je gore od tuobabovog novca to što on laže besplatno i vara metodički, isto tako lako kao što diše. To je ono što mu daje prednost pred nama.’’

Prošlo je nekoliko trenutaka,a onda jedan od mladića iz kafa ispred Kunte upita: ‘’Zar se tuobab

nikada neće promijeniti?’’

‘’To će se dogoditi,’’odgovori jedan od starješina,’’kad rijeke počnu teći prema izvoru!

Uskoro je od vatre ostala samo hrpa žara iz koje se dizao tanki pramen dima, i muškarci počnu ustajati, protezati se, te poželjevši jedni drugima laku noć, oni se raziđu, vraćajući se svaki u svoju kolibu. Međutim, petorica mladića iz trećeg kafa nisu otišla u kolibe,jedan je ostao kako bi prašinom pokrio vrući pepeo preostao od sve četiri vatre, a ostali, uključujući i Kuntu, spremili su se još jednom, prije noćne straže, poći u kasnu ophodnju selom, nakon čega će se rasporediti na četiri osmatračka mjesta postavljena ispred četiri ugla visoke bambusove ograde oko Juffurea. Nakon tako uzbudljivog razgovora kraj vatre, Kunta je znao da mu neće biti teško ostati budan, ali nije ga baš posebno veselilo što će baš tu noć provesti izvan sigurnih granica sela.

Kad su polako prošli kroz selo i izašli kroz vrata u ogradi, Kunta mahne svojim drugovima stražarima, nadajući se da izgleda dovoljno neusiljeno, te pođe uz vanjsku stranu ograde,pokraj grmlja s oštrim trnjem, natrpanog gusto uz kolje ograde i pokraj zašiljenih kolaca sakrivenih u grmlju, do lisnatog skrovišta s kojeg mu se pružao pogled na okolni prostor, te noći posrebren mjesečinom. Smjestivši se koliko je mogao udobnije, položi koplje preko krila, privuče koljena i obgrli ih rukama kako bi se zaštitio od studeni i pripremi se da na straži provede noć. Prelazeći pozornim pogledom preko okolne savane ne bi li zamijetio neki sumnjivi pokret, Kunta je slušao cvrčanje cvrčaka, tajnovite zvižduke noćnih ptica, udaljeno zavijanje hijena i krikove uplašenih životinja koje je iznenadio neki grabežljivac i razmišljao je o onome što su ljudi te večeri razgovarali oko vatre. Kad je došla zora i ništa se nije dogodilo, Kunta je bio isto toliko iznenađen što ga nisu napali lovci na robove, koliko se iznenadio kad je shvatio kako je to prva noć u toku posljednjeg mjesečevog ciklusa u kojoj on ni trenutka nije mislio na svoje osobne probleme.

29. POGLAVLJE



Gotovo svakog dana, tako se činilo Kunti, Binta bi ga uspjela nečim naljutiti. Nije to bilo nešto što bi ona možda rekla ili učinila, Binta bi mu na druge načine dobačenim pogledima, izvjesnim tonom glasa,davala do znanja kako zbog nečega nije zadovoljna s njim. Najgore je došlo kad je Kunta počeo stvarima koje je već posjedovao, dodavati stvari koje nije za njega nabavila Binta. Jednog jutra, kad mu je donijela doručak,Binta maltene ispusti vreli kuskus Kunti u krilo kad je na njemu ugledala prvi dundiko koji mu ona nije sašila svojim rukama.Osjećajući se krivim što je štavljenu kožu hijene zamijenio za tu košulju, Kunta je srdito odbio dati joj bilo kakvo objašnjenje, mada je osjećao kako je njegova majka duboko povrijeđena.

Od tog jutra znao je da Binta nikada ne donese doručak, a da pri tom dobro ne osmotri svaki predmet u njegovoj kolibi, kako bi vidjela da li se pojavilo još nešto,neki stolac,prostirač,kablić, tanjur ili lonac,što nije ona za njega pribavila. Ako bi se u kolibi nalazio neki novi predmet, to nikada ne bi izbjeglo Bintinom oštrom pogledu. Kunta bi sjedio i bjesnio u sebi, a ona bi navukla na lice onaj svoj poznati izraz ravnodušnosti kao da ništa nije zamijetila, niti joj je do toga stalo, izraz koji je Kunta često kod nje primijetio u vezi s Omorom, a ovaj je međutim, kao i Kunta, isto tako dobro znao da Binta jedva čeka kad će otići do seoskog bunara i tamo pred drugim ženama glasno izjadati sve što bi je mučilo kako su to činile sve žene Mandingo plemena kad bi se posvađale sa muževima.

Jednog dana, prije nego što je njegova majka stigla s doručkom, Kunta uzme prekrasno ispletenu košaru koju mu je poklonila Jinna M'Baki, jedna od nekoliko udovica u Juffureu, te je postavi odmah iza praga gdje se Binta zacijelo morala spotaknuti o nju.Udovica je, sjetio se, zapravo bila samo nešto mlađa od Binte. Još dok je Kunta bio pastir iz drugog kafa, njezin je muž otišao u lov i više se nikada nije vratio.Živjela je prilično blizu Nyo Boto koju je Kunta često posjećivao, i tako se dogodilo da su se on i udovica često viđali, a kad je Kunta malo poodrastao,počeli su i razgovarati. Kuntu je ljutilo što su udovičini darovi davali povoda nekim njegovim prijateljima da ga draže šalama o tome zašto njemu udovica poklanja tako vrijednu košaru od bambusa. Kad je Binta ušla u kolibu i ugledala košaru,prepoznala je udovičin stil pleta,prije nego se uspjela svladati, trgnula se, kao da je košara otrovni škorpion.

Naravno, nije rekla ni riječi, ali Kunta je znao da je vrlo dobro shvatila što joj je on time želio reći. Kunta više nije dječak, i već je krajnje vrijeme da se prestane prema njemu ponašati kao brižna majka. On o tome nije mogao razgovarati s Omorom, jer je bio svjestan da ne može sebe dovesti u smiješan položaj da od oca traži savjete kako će postići da majka počne poštovati sina onako kako je poštovala muža.Kunta je pomišljao na to da o tome razgovara sa starom Nyo Boto, ali predomislio se kad se sjetio kako se starica čudno ponašala prema njemu nakon njegovog povratka iz jujuo sela.

I tako je Kunta to odlučio srediti sam, i uskoro je donio odluku da će prestati odlaziti u Bintinu kolibu, gdje je proveo veći dio svog života. A kad bi mu Binta donosila jelo, sjedio je ukočeno i bez riječi, a ona bi ostavila jelo pred njim na prostiraču i šutke izlazila i ne pogledavši ga. Konačno, Kunta počne ozbiljno razmišljati o tome da se počne hraniti negdje drugdje. Većina ostalih mladića još su dobivali jelo iz kuhinja svojih majki, ali nekima su kuhale starije sestre ili šurjakinje. Ako se Binta počne još gore ponašati, pomisli Kunta, naći će neku drugu ženu da kuha za njega,možda baš udovicu koja mu je poklonila košaru. Znao je i bez pitanja da bi udovica to vrlo rado prihvatila, ipak, nije želio da ona sazna

kako je on uopće pomišljao na to.U međuvremenu, Kunta i njegova majka nastavili su se sretati u vrijeme obroka i nastavili su se pričinjati kao da jedno drugo uopće ne primjećuju.

Jednog dana rano ujutro,vraćajući se s noćnog stražarenja na poljima kikirikija, Kunta ugleda kako stazom ispred njega, na izvjesnoj udaljenosti, žure tri mladića koji su, koliko je mogao vidjeti, bili otprilike njegovi vršnjaci, a znao je da moraju biti putnici iz nekog drugog kraja. Vikao je dok se nisu okrenuli, zatim je potrčao do njih kako bi ih upoznao i pozdravio se s njima. Rekli su mu da su iz sela koje se zove Barra, a udaljeno je jedan dan i jednu noć hoda od Juffurea, te da su se uputili u lov na zlato.

Bili su iz plemena Feloop, koje je bilo ogranak plemena Mandingo, ali Kunta ih je morao pozorno slušati kako bi razumio što govore, a s njima je bilo isto tako. To Kuntu podsjeti na njegov i očev boravak u novom selu njegovih stričeva, gdje je isto tako susretao ljude čiji govor nije mogao razumjeti, iako su dolazili iz sela koja su bila samo dva ili tri dana hoda od Juffurea.Kuntu je zanimalo putovanje na koje su pošli ti mladići. Pomislio je kako bi to vjerojatno zanimalo i neke od njegovih prijatelja pa pozove mladiće neka se odmore u njegovu selu i budu jedan dan gosti sela prije nego nastave putovati. Ali mladići ljubazno otklone poziv, objašnjavajući kako moraju već u toku trećeg poslijepodneva putovanja stići na mjesto gdje se ispiranjem može prikupiti zlato.

‘’Ali zašto ti ne bi došao s nama? ‘’jedan mladić upita Kuntu.

Kako nije ni sanjao o nečem takvom, Kunta se toliko zaprepastio da je odmah, bez razmišljanja, odbio i rekao im je da on, mada veoma cijeni njihov ljubazni poziv, ima previše posla na svom gospodarstvu, a osim toga ima i neke druge obaveze. Tri mladića izraze žaljenje.

‘’Ako možda promijeniš mišljenje, molim te dođi za nama,’’ rekao mu je jedan od njih.

Zatim su kleknuli i u prašini mu nacrtali put kojim treba ići do nalazišta zlata udaljenog otprilike dva dana i dvije noći hoda od Juffurea. Njima je za to mjesto rekao otac jednoga od njih, putujući glazbenik.

Kunta je išao uz njih i razgovarao sa svojim novim prijateljima dok nisu stigli do mjesta gdje se odvajala druga staza.

Nakon što su mladići produžili put tom drugom stazom koja je zaobilazila Juffure i okrenuli se kako bi još jednom domahnuli Kunti on se polako uputi kući. Bio je duboko zamišljen kad je ušao u svoju kolibu i kad je legao na krevet. Unatoč tome što je probdio cijelu prošlu noć, nikako nije mogao zaspati. Možda će ipak poći ispirati zlato, ako mu uspije naći nekog prijatelja koji bi na sebe preuzeo brigu o njegovoj njivi. A znao je da će neki od njegovih rado preuzeti dužnost stražarenja, samo ako ih upita,kao što bi i on bio spreman to učiniti kad bi njega netko za to zamolio.

Slijedeća je misao toliko uzbudila Kuntu da je upravo skočio s kreveta.Budući da je on sada muškarac, mogao bi sa sobom povesti Lamina, kao što je nekad otac poveo njega.Čitav slijedeći sat Kunta je šetao gore,dolje po zemljanom podu u svojoj kolibi, premećući u pameti sve poteškoće što su proizlazile iz te njegove zamisli.Prije svega, bi li Omoro dopustio Laminu poći na takvo putovanje,jer Lamin je još dječak, pa mu je prema tome potrebna očeva dozvola. Kuntu je ljutilo što kao muškarac uopće mora tražiti dozvolu za bilo što,ali što ako Omoro kaže ne! A što bi njegova tri nova prijatelja rekla da se on iznenada pojavi sa svojim malim bratom? Zapravo, kad pravo razmisli,zašto on sad premjerava pod svoje kolibe i izlaže se ozbiljnim neugodnostima samo da bi učinio uslugu svom bratu Laminu, pitao se Kunta. Otkako se vratio u Juffure iz jujua, Lamin mu čak više nije bio ni toliko blizak kao prije.

Međutim, Kunta je znao kako do njihovog međusobnog udaljivanja nije došlo zato što je to bilo koji od njih dvojice želio.Oni su doista uživali družiti se jedan s drugim prije Kuntinog odlaske u jujuo.Ali je

Lamin sada bio zaokupljen Suwaduom,koji se stalno motao oko njega,baš kao što se nekad Lamin običavao držati Kunte, i Suwadu je bio pun ponosa i divljenja prema starijem Laminu. Ipak, Kunta je osjećao kako Lamin nikada nije prestao to isto osjećati prema njemu.Ukoliko se nešto promijenilo,smatrao je, onda samo utoliko što je Lamin sada osjećao za Kuntu još veće divljenje nego ranije. Do izvjesnog udaljivanja između njih došlo je samo zbog toga što je Kunta sada bio muškarac. Muškarci jednostavno ne provode mnogo vremena s dječacima, i mada to nisu željeli ni on, ni Lamin, naprosto je izgledalo da ne postoji nikakav način kako bi se moglo zaobići to pravilo,sve dok se Kunta nije dosjetio kako bi mogao Lamina povesti sa sobom u lov na zlato.

‘’Lamin je dobar dječak.Ponaša se kao dobro odgojeni dječak. I pažljivo se brine za moje koze,’’tim je riječima Kunta započeo razgovor s Omorom, jer je vrlo dobro znao da muškarci nikada ne počinju razgovor izravno temom o kojoj kane govoriti. Omoro je, naravno, to isto tako dobro znao. Polako je kimnuo glavom i rekao: ‘’Da, rekao bih da je tako.’’

Koliko je mogao smirenije, Kunta zatim ispriča ocu o susretu sa tri nova prijatelja i o njihovu pozivu da dođe za njima i da im se pridruži u ispiranju zlata. Duboko udahnuvši, Kunta konačno izgovori: ‘’Palo mi je na pamet kako bi se Lamin možda veselio takvom putovanju.’’

Omorovo je lice ostalo potpuno bezizražajno. Nakon poduže šutnje, konačno je progovorio.

‘’Putovanja koriste dječacima.’’rekao je i Kunta je znao da to znači da otac, ako ništa drugo, barem neće Laminu posve zabraniti odlazak. Na neki način, Kunta je osjećao kako otac ima u njega povjerenje, ali je osjetio i njegovu zabrinutost, a znao je da Omoro ne želi pokazati koliko je zabrinut.

‘’Prošlo je mnogo kiša otkako sam zadnji put putovao tim krajem.Čini mi se da se više ne sjećam sasvim dobro te staze.’’rekao je Omoro, ravnodušnim glasom, kao da razgovaraju o vremenu. Kunta je shvatio kako njegov otac,za kojega se Kunta nije mogao sjetiti da je ikada išta zaboravio,pokušava saznati da li Kunta doista zna put do mjesta gdje će tražiti zlato.

Spustivši se na koljena, Kunta prutićem nacrta u prašini put do nalazišta zlata, kao da ga već godinama poznaje. Izvukao je krugove, označavajući tako sela što su se nalazila bilo u blizini staze, bilo na izvjesnoj udaljenosti, cijelom dužinom puta. Omoro se također spustio na koljena, i kad je Kunta ucrtao put, reče: ‘’Ja bih tako usmjerio kretanje da prođem blizu većine tih sela. To će značiti nešto duže putovanje, ali će biti sigurnije.’’

Kunta potvrdi glavom, nadajući se da izgleda samouvjerenije nego što se odjednom osjetio.Palo mu je na pamet kako njegova tri nova prijatelja, putujući zajedno, mogu jedan drugoga upozoriti na pogreške koje naprave u toku putovanja ,ukoliko uopće pogriješe,međutim on,putujući sam sa svojim mladim bratom za kojega će biti odgovoran, neće imati nikoga tko bi mu mogao pomoći ako dođe do neke nezgode.

Zatim Kunta opazi kako je Omorov prst zaokružio zadnju trećinu puta.

‘’Na ovom području malo ljudi govori mandingo.’’reče mu.Kunta se prisjeti poduka iz jujua i pogleda oca u oči.

‘’Sunce i zvijezde pokazivat će mi put .’’odgovori.Nastane duga šutnja, a zatim Omoro opet progovori.

‘’Mislim da ću proći pokraj kuće tvoje majke.’’

Kunti srce poskoči u grudima.Shvatio je da mu je otac na taj način želio reći kako je dobio njegovu dozvolu i kako smatra da će biti najbolje ako on osobno obavijesti Bintu o svojoj odluci.

Omoro nije dugo ostao u Bintinoj kolibi. Jedva što je izašao i uputio se prema svojoj kolibi, kad Binta izleti na vrata,pridržavajući čvrsto rukama glavu koja se tresla.

‘’Madi! Suwadu!’’vrisnula je i oni se izdvoje iz grupe djece s kojima su se igrali i dotrče do nje.

Sad su iz svojih koliba izašle i druge majke i neudate djevojke i sve su požurile za Bintom, koja je naricala i vukla dvojicu dječaka za sobom prema bunaru. Kad je stigla tamo, sve su se žene okupile oko nje,a ona je jadikovala i vikala kako su joj sad ostala još samo ta dva djeteta, jer će drugu dvojicu vjerojatno uskoro ukrasti tuobab.

Jedna djevojčica iz drugog kafa, koja se nije mogla suzdržati da svima ne ispriča o Laminovu putovanju s Kuntom, otrčala je sve do pašnjaka gdje su dječaci iz njezina kafa čuvali koze.Ubrzo potom, nasmiješene su se glave počele okretati prema malom dječaku,izbezumljenom od veselja,koji je utrčao u selo ispuštajući krikove koji bi zacijelo bili sasvim dostatni da iz vječnog sna probude njegove umrle pretke.Dostigavši majku upravo ispred njezine kolibe iako je još uvijek bio za dužinu ruke kraći od nje,Lamin je zagrli, čvrsto je poljubi u čelo i podigne je u zrak dok je ona vikala neka je smjesta spusti nazad na zemlju.Kad se konačno opet dočepala zemlje pod nogama,Binta odjuri, zgrabi najbliži komad drva i udari Lamina. Ona bi ga nastavila udarati, ali joj Lamin pobjegne,ne osjetivši uopće njezin udarac,prema Kuntinoj kolibi. Nije čak ni pokucao kad je upao unutra. Bilo je nezamislivo upadati u kolibu odraslog muškarca na tako nepristojan način,ali nakon kratkog pogleda na lice svog malog brata,Kunta se pretvarao kao da to nije primijetio. Lamin je jednostavno stajao i gledao u lice svog velikog brata. Dječakova su se usta otvarala, pokušavajući nešto reći, zapravo, čitavo mu se tijelo treslo, i Kunta se s naporom morao obuzdati da ga ne dohvati i čvrsto ga zagrli, osjećajući snažno struju ljubavi koja ih je u tom trenutku povezala.Začuje samog sebe kako govori, gotovo grubo.

‘’Vidim da si već saznao. Polazimo sutra poslije prve molitve.’’

Bilo to muški ili ne, Kunta se dobro čuvao da ne prođe blizu Bintine kolibe dok je na brzinu obilazio nekoliko prijatelja kako bi se dogovorio o tome tko će se pobrinuti za njegovu njivu, a tko će preuzeti njegove stražarske dužnosti. Po Bintinim jadikovkama,mogao je točno odrediti kuda je prolazila, obilazeći selo i jadajući se, držeći za ruku Madija i Suwadua.

‘’Ova dvojica su sve što mi je ostalo!’’vikala je koliko je mogla glasnije. Međutim,kao i svi stanovnici Jufurea, Binta je bila svjesna da Omoro bez obzira na to što ona osjećala i što učinila, neće povući svoju riječ.