Alex Haley

Nastavak knjige je umjetnički prikaz života Kunta Kinte, uz priče koje se vežu za buduće generacije, sve do Aleksa Hejlija. Ova knjiga je rezultat 12-godišnjeg istraživanja Hejlijevih predaka. Iako knjiga ima 700 stranica, većina čitatelja tvrdi kako od početne priče knjigu iz ruku nisu ispuštali sve do zadnje stranice. Knjiga ''Korijeni'' je izdata 1976. godine i za manje od sedam mjeseci prodata je u više od milion i pol primjeraka, osvojivši mnoge nagrade. Do sada je prevedena na 37 svjetskih jezika. Uz to, 1977. i 1979. godine su na osnovu ove knjige napravljene dvije popularne serije, koje su emitovane na TV kanalu ABC.

Knjiga ''Korijeni'' za razliku od mnogih drugih romana, nije fikcija ili mašta pisca nego bolna prošlost. Ovaj dokument govori o divljaštvu robovlasnika i potlačenosti robova, i najbolji je dokaz okrutnosti zapadnih bjelaca. Porodica Aleksa Hejlija je imala sreću da nakon američkog Građanskog rata od 1861. do 1865. godine osjeti malo olakšanja. Ali većina američkih crnaca nije bila te sreće. Između 1880. i 1890. godine, 100 crnaca je godišne „linčovano“ . Žive bi ih spaljivali, rezali u komade ili vješali. Ovo nisu priče o prahistoriji! Nevjerovatno, ali ovo su događaji od prije 100 godina!

Alireza Farahman, perzijski prevodilac knjige ''Korijeni'', u uvodu piše: “Korijen je uvijek najvažniji, misteriozni dio drveta... Ja mislim kako su korijen iz ugla Aleksa Hejlija svi crni robovi koji su istjerani iz srca afričke zemlje u druga podneblja. Crni korijeni su stvorili neovisnost i ekonomsku veličinu današnje Amerike. Ali problem je u tome da što su oni dublje tonuli u zemlju, bjelci su se sve više dizali i širili svoje grane.''

Korijeni

knjiga druga

69. POGLAVLJE



‘’Ona je prava pravcata crna lutkica!’’ cičala je missy Anne, oduševljeno poskakujući gore dolje i plješćući rukama od dragosti kad je tri dana poslije u Bellinoj kuhinji po prvi put vidjela Kizzy.

‘’ Ne bi i mogla biti moja? ‘’

Od zadovoljstva se Bell široko osmjehne: ‘’Daklem, ona pripadaj mene i svoj tata, srce, al čim budni ona dovoljno veliko, vi može s njim igra kolko vas volja! ‘’

I tako je bilo. Kad god bi Kunta došao u kuhinju da utvrdi hoće li biti potrebna kočija, ili pak samo zato da posjeti Bell, vrlo bi često zaticao massinu malu nećakinju svijetloplave kose ,tada su joj bile četiri godine,nagnutu preko ruba Kizzyne košare kako joj guguće: ‘’Lijepa si kao slika! Sjajno ćemo se zabavljati čim malo porasteš, čuješ li me? Samo požuri pa narasti! ‘’

Kunta nikada nije ništa o tom govorio, ali ga je jedila pomisao da se to tuobabovsko dijete ponaša kao da je Kizzy došla na svijet zato da njoj služi kao igračka, poput neke žve lutke.Bell nije ni toliko cijenila njegovu nježnost i očinstvo da bi ga zapitala kako se osjeća kad mu se kćerka igra s kćerkom čovjeka koji ga je kupio, pomisli on s gorčinom.Ponekad mu se činilo da se Bell manje brine za njegove osjećaje nego za massine. Ni broja nije znao večerima koje je provela pričajući kakva je sreća što je došla ta mala missy Anne da zamijeni pravu kćerku masse Wallera koja je umrla u porodu zajedno sa svojom majkom.

‘’O, gospode, mene mrsko jopet misli na to ,’’rekla mu je jedne noći šmrcajući. ‘’Jadno malecko lijepo gospoja Priscilla, nije bilo veća od tičica. Svaki dan vrzmalo ovdi i pjevušio. I smješkalo mi se. I tapšalo po drob ,očekujuć doba za dijete.A ondak onog jutro vrisnulo i najposlje umrlo, ona i njezino ćerkica! Odondak je opće ne vidi jadno massa smješka, sve do ova mala missy Anne. ‘’

Kunta nije osjećao nikakvu samilost prema massinoj usamljenosti, ali mu se činilo da bi massa, kad bi se ponovo oženio, bio i odviše zauzet da bi toliko ludovao za nećakinjom. A na taj način zacijelo bi se prorijedili posjeti missy Anne plantaži, a prema tome i igre s Kizzy.

‘’A odondak ja stalno gledaj, massa digni na krilo to djevojčica, grli i s njom razgovaraj. On pjevaj da nju uspavaj, a ondak on sjedni i drž to mala rađe nego metni nju na krevet. Ko da ne oće ispusti nju iz oko svo vrijeme dok ona ovdi. Ja zna, to zato jerbo on u srce njezin otac.’’

Okolnost što je missy Anne sklopila prijateljstvo koje će je dovoditi u massinu kuću još češće nego prije, može samo povećati massinu naklonost prema njima, a da i ne govorimo prema Kizzy, govorila mu je Bell. Niti može škoditi massi Johnu i njegovoj bolešljivoj ženi,lukavo je rasuđivala, što njihova kćerka postaje osobito bliska stricu, »jer mislu, tako oni postat bliže massini novci«. Ma koliko se massin brat pravio važan, ona reče kako zna zasigurno da je on kadikad uzajmljivao od masse, a Kunta joj je spremno vjerovao, iako ga zapravo nije bila briga koji je tuobab bogatiji jer za njega svi oni bijahu jednaki.

Sada, poslije Kizzyna rođenja, kad bi vozikao massu bolesnicima i prijateljima, Kunta bi često zaticao sebe kako dijeli želju koju je Bell često izražavala,da se massa ponovo oženi ,iako Kuntini razlozi bijahu posve drukčiji od Bellinih.

‘’Tako meni milo što on samo samcato u ono kućerina. Zbiljam, ja misli, on baš zato vazda vuče tebe

u kočija po putovi. Naprosto, on više voli kreta nego sjedi ovdi samo samcato. Gospode, to vidi i malo missy Anne. Kad prošli put bilo ovdi, ja im posluži ručak, a ono odjednom bubni: »Striče Williame, kako to da ti nemaš ženu kao svi ostali?« A on, jadni, nije znao što bi rekni.’’

Iako to nije nikad govorio Bell, jer je znao koliko ona voli gurati nos u tuobabovska posla, Kunta je poznavao nekoliko žena koje su gotovo na prstima trčale u susret massinoj kočiji svaki put kad bi Kunta skrenuo na njihov prilazni odvojak.

Debela crna kuharica jedne od massinih teže izlječivih bolesnica prezirno je rekla Kunti: ‘’Svi bolest ta gadno žemska odma njoj prođi ako ona uvataj tvoj massa. Ono tolko podlo i zločesto, već jedno muž otjera u grob. Sad ono samo pravi bolesno zbog radi tog tvoj massa stalno dođi amo. O, da, nju pogledaj čim vi otiđi kako ona viči i ljuti na nas nigeri ko da mi mazge ili nešto tako. I nikad ne takni ljekarija koje on daj! ‘’

Bijaše još i druga bolesnica koja bi uvijek izlazila s massom na trijem kad je odlazio, grčevito ga držala za ruku kao da će pasti i dizala pogled prema njegovu licu dok se malaksalo hladila lepezom. No, prema objema ženama massa se uvijek držao vrlo ukočeno i službeno, a činilo se da su posjeti kod njih kraći nego kod ostalih bolesnika.

I tako su prolazili mjeseci.Missy Anne su dovozili u posjet massi Walleru otprilike dvaput tjedno, a svaki put kad bi došla, satima bi se igrala s Kizzy. Kako u tom pogledu nije mogao ništa učiniti, Kunta se trsio da ih barem ne gleda dok su zajedno, ali činilo se da su one svugdje kamo god bi se okrenuo, pa je silom prilika morao gledati kako massina nećakinja tapše, ljubi ili tetoši njegovu kćerkicu.

To ga je ispunjavalo odvratnošću i podsjećalo na afričku uzrečicu što je bila tako stara da se predajom prenijela od praotaca: »Na kraju mačka uvijek poždere miša kojim se igrala«.

Sve je to Kunta trpio zbog dana i noći između njezinih posjeta.

Bijaše već ljeto kad je Kizzy počela puzati, te su Bell i Kunta provodili večeri u kolibi i razdragano je gledali kako brza po podu s isprćenom guzičicom umotanom u pelenice. Ali tada bi se ponovo pojavila missy Anne, pa bi se one udaljile, a veća djevojčica skakutala bi oko nje u krugovima i vrištala: ‘’Hajde, Kizzy! Hajde!’’a Kizzy bi cupkala za njom što su je noge nosile i gugutala, zadovoljna igrom i pažnjom.

Bell je sjala od milja ali je znala da se Kunta pa makar bi danju bio odsutan i vozio massu,čim bi navečer dočuo da je bila missy Anne, vraćao u kolibu mrka lica i stisnutih usana i cijelu bi noć bio potpuno zakopčan, što je Bell jako ogorčavalo.A kad bi pomislila što bi se moglo dogoditi ako Kunta ikada, pa makar i nejasno, izrazi svoje mišljenje na bilo koji način koji bi mogao doprijeti do masse, malko bi se i preplašila kad bi se on tako ponašao.

Stoga Bell pokuša uvjeriti Kuntu da ta veza ne može donijeti nikakvo zlo, samo neka on sebe prisili da se s time pomiri.Reče mu da bijele djevojčice često znaju biti doživotno iskreno privržene,čak duboko odane svojim crnim prijateljicama iz djetinjstva.

‘’Prije nego ti vozi taljiga,’’ispriča mu ona,’’umrlo u porod jedno bijelo missis, baš ko naše missis, ali ćerkica ostalo živo. Nju doji jedno žena niger koji sam nedavno rodilo ćerka. Curice raslo jedno uz drugo, ko sestri, kad taj massa opet oženi. No, to novo missis tolko bilo proti taka družba curica, najposlje nagovori taj massa, proda crno djevojčica i njezino mater.Ali, od trenutka kad su otišle, nastavi ona, bijelu djevojčicu uhvate tako učestali živčani napadaji da su svaki čas zvali massu Wallera, dok on naposljetku ne reče ocu da bi daljnja slabost i tuga mogle ubiti njegovu kćerku ako joj ne vrati crnu djevojčicu.

To massa umalo ne bičuj ono svoj novo žena.Odjaše on na konj i potroši mnogo novac dok nađi ono

trgovac niger koji odvedi curica i njezino mater. On otkupe njih od novo gospodar kojemu ih prodaj ono trgovac nigeri. Doveli on crno curca nazad i nađi odvjetnik i prenesi ženu niger u vlasništvo svoja kćerka.’’

Bell ispriča da se toj bijeloj djevojčici ni sada, nakon tolikih godina, iako je odrasla žena, nije sasvim povratilo zdravlje.

‘’A ono žena niger jošte žive s njom i brini za nju, a nijedno se ne udalo.’’

Što se ticalo Kunte, da je Bell svoju priču namijenila za dokaz protiv prijateljstva crnaca s bijelcima,a ne tome u prilog, teško da bi našla rječitiji slučaj.

70. POGLAVLJE



Nekako od vremena kad se Kizzy rodila Kunta i guslač gdjekad bi se vratili na plantažu s vijestima o nekom otoku preko velike vode zvanom Haiti, na kojem je otprilike pola milijuna crnaca,što su ih iz Afrike dovezli brodovima da robuju na plantažama šećerne trske,kave,indiga,i kakaoa, brojčano nadmašivalo kojih trideset i šest tisuća bijelaca, pretežno Francuza.

Bell reče da je čula kako massa Waller priča za večerom svojim gostima da se govorka kako haićanski bogati bijelci žive kao kraljevi, a preziru mnogobrojne siromašnije bijelce koji nemaju sredstava za vlastite robove.

‘’Zamis ti to! Tko ikad čuo za nešto tako? ‘’zajedljivo će guslač.

‘’Pst!’’ huknu Bell nasmiješivši se, pa nastavi pričati kako je massa zatim kazao svojim užasnutim gostima da je u ovo nekoliko naraštaja na Haitiju bilo toliko parenja između bijelaca i ropkinja da sad tamo ima gotovo dvadeset i osam tisuća mulata i onih svijetlih kao bijela kava.

Općenito ih zovu »obojeni«, a francuski gospodari i očevi mahom su svima njima dali slobodu. A po navođenju jednog od gostiju, reče Bell, ti »obojeni« redovito su tražili još svjetloputnije bračne drugove s ciljem da im djeca budu posve bijele vanjštine, a oni koji su bili očigledni mulati, podmićivali su službenike da im izdaju isprave u kojima bi stajalo da su im preci bili Indijanci ili Španjolci, sve samo ne Afrikanci.Iako mu to bijaše nevjerojatno, i premda je to duboko osuđivao, massa Waller je izjavio kako je darovnicama i posljednjim voljama mnogobrojnih bijelaca znatan broj tih »obojenih« dobio u vlasništvo barem jednu petinu sve zemlje i njezinih robova, na Haitiju, da su praznike provodili u Francuskoj i tamo školovali svoju djecu, upravo kao bogati bijelci, štaviše, oni prezirahu siromašne bijelce.

Čuvši to, Bellino slušateljstvo toliko se razveseli ,koliko se massino sablaznilo.

‘’Nasmij se vi na drugo strana usta,’’upadne guslač ,’’kad vi čuj što ja čuj od neko bijelo massa na ples za otmjeno društvo gdje ja nedavno sviraj! ‘’

Reče da su masse zadovoljno kimali glavom raspravljajući o tome kako su siromašni bijelci na Haitiju toliko zamrzili mulate i one svijetle kao bijela kava, da su potpisivali peticije sve dok Francuska naposljetku nije donijela zakone kojima se »obojenima« zabranjuje da noću izlaze, da u crkvama sjede uz bijelce, pa čak da nose odjeću od iste tkanine.U međuvremenu, govoraše guslač, i bijelci i »obojeni« iskaljivahu svoju uzajamnu gorčinu na pola milijuna haićanskih crnih robova.

Kunta ispriča kako je u gradu slušao razgovor između bijelaca što su se smijali, i načuo tako da su muke haićanskih robova veće nego ovdje. Reče kako je čuo da su tamo uobičajene kazne da se crnce pretuče nasmrt ili da ih žive pokopaju, a da često trudne crnkinje tjeraju na rad sve dok ne pobace. Nije im kazao da je čuo za još nečovječnija zvjerstva, jer jesmatrao da to ne bi služilo drugoj svrsi osim što bi ih zastrašilo, tako su na primjer jednom crncu čavlima prikucali ruke o zid dok ga nisu prisilili da pojede svoje uši što su mu ih odrezali, tuobabovska je žena dala odrezati jezik svim svojim robovima, dok je druga zapušila usta crnom dječaku sve dok nije umro od gladi.

U smislu tako stravičnih priča u proteklih devet,deset mjeseci Kunta se nije iznenadio kad je na jednoj

vožnji u grad, ljeti godine 1791. doznao da je haićansko crno roblje diglo divlju, krvavu bunu. Tisuće njih je nadiralo, klalo i tuklo bijelce, odrubljivalo im glave, vadilo djeci utrobu, silovalo žene i palilo zgrade na plantažama sve dotle dok sjeverni Haiti nisu prekrile zadimljene ruševine.

Prestravljeno bijelo stanovništvo, koje je uspjelo pobjeći, poče se boriti za život i vraćati udarce mučeći i ubijajući sve crnce koje bi uhvatili i, štaviše, derući s njih kožu. No, ta šačica preživjelih neprekidno je jenjavala pred crnom bunom što se divlje širila, tako da koncem kolovoza ono nekoliko preostalih tisuća bijelaca bijaše u skloništima ili pak pokušavaše pobjeći s otoka.

Kunta reče da nikad nije vidio tuobabe kotara Spotsylvania tako bijesne i prestrašene.

‘’Reko bi, oni se još više uplaši,nego kad zadnji put bila buna ovdi u Virginia ,’’ izjavi guslač.

‘’Bilo to jedno dvije,tri godine poslije tvoj dolazak, ali još uvijek ti s nikim ne razgovara pa ja misli, ti to ne zna.Bilo to u New Wales, kotar Hanover, za vrijeme jedno Božić. Nazornik baci na zemlja mlado niger, a to niger skoč na noga pa sa sjekira na nj navale. Ali promaši, a ostalo niger navali na nazornik i tako počni njega mlati da prvo niger umiješa i spasi njemu ţivot. Nazornik sav u krv trk po pomoć, kad uto ljuti nigeri uvati jošte dva bijelac pa ih veži.Tuklo oni nji kad dojuri velko gomila bijelac s puške. Nigeri se skloni u štagalj, a bijelci ih sa slatke riječi pokuša izmami.Ali nigeri navali s dužici od bačava i štapovi i završi to tako, dva niger bilo pogođen nasmrt, a ozlijeđen mnogo niger i bijelac. Oni postavi naoružani patroli i donesi neka novo zakoni i slično dok to ne umiri. Ta stvar na Haiti nauči bijelac pameti, jerbo oni zna isto tako dobro ko ja, cijela gomila nigeri pred njiov nos treba samo prava iskra da se ovaj čas pobune, a kad se to počni širi, da, gospodne, ovdi u Virginia budi isto ko na Haiti.’’

Bijaše jasno da je guslaču mila ta zamisao.

Kunta uskoro opazi koliko bijelci strahuju za sebe, kad god bi vozio u gradove, ili u blizinu trgovina na raskršćima, gostionica, zgrada za crkvene zborove ili na bilo koje drugo mjesto na kojem bi se oni okupljali u male uznemirene skupine, lica bi im pocrvenjela i namrgodila se kad god bi blizu njih prošao on ili kakav drugi crnac.Štaviše, i massa koji je rijetko razgovarao s Kuntom osim da mu kaže kamo želi da vozi, izgovarao je i tih nekoliko riječi zamjetno hladnije i odsječnije.

Za tjedan dana straža kotara Spotsylvania patrolirala je putovima i sve crnce koji su prolazili pitala za odredište, pregledavala im putne dozvole, tukla i zatvarala svakog za koga bi smatrala da se ponaša ,ili čak da djeluje sumnjivo. Masse iz tog područja otkazahu na svom sastanku veliku godišnju žetvenu zabavu robova, koja se uskoro bližila, kao i sve ostale crnačke skupove izvan njihove pripadne plantaže. Štaviše, i plesovima i molitvama robovskog sokaka na plantaži morao je prisustvovati nadzornik ili neki drugi bijelac.

‘’Kad mene massa to rekni, kaži ja njemu, ja, tetka Sukey i seka Mandy kleči i zajedno moli Isus svako nedjelja i kad nam je prilika, al on ništa ne kaži on nas nadziri pa se mi i dalje molile!’’rekla je Bell ostalim pripadnicima robovskog sokaka.

U toku nekoliko slijedećih noći, kad bi ostala sama kod kuće s Kuntom i Kizzy, Bell je u potrazi za najnovijim vijestima, s mukom slovkala po mnogobrojnim novinama koje je massa,kako je on smatrao,rashodovao.

Utrošila je gotovo čitav sat na jedan veliki članak prije nego što mu je uzmogla reći da je »nekakav nacrt zakona o pravima rati...« Bell oklijevaše i duboko udahne: Da! Ratificiran, ili tako nešto. No, bilo je mnogo više izvještaja o nedavnim zbivanjima na Haitiju, a za većinu su već znali iz govorkanja robova. Srž svega, reče ona, sastoji se u tome da bi buna haićanskih robova lako mogla proširiti smione zamisli medu crne nezadovoljnike u ovoj zemlji te da robovima valja nametnuti velika ograničenja i stroge kazne.


Dok je presavijala i odlagala novine, Bell reče:

‘’Rekla bi, oni ne može proti nas ništa više učini nego nas sve bace u okovi.’’

Međutim, tokom slijedeća dva mjeseca polako su jenjavale vijesti o daljnjem razvitku događaja na Haitiju, a s tim je postupno došlo do popuštanja napetosti i do ublaživanja ograničenja prema crncima na cijelom Jugu.

Počela je žetva, a bijelci su jedan drugom čestitali na obilnom urodu pamuka i na rekordnim cijenama koje su postizali.Guslača su slali da svira na toliko plesova i zabava u otmjenim kućama da danju, kad bi bio kod kuće, nije ništa radio nego samo spavao.

‘’Reko bi masse zaradi na pamuku tolko,da oće pleši dok ne padne mrtvo,’’ rekao je Kunti.

No, nije prošlo, mnogo vremena, a bijelci su opet imali razloga da budu nezadovoljni. Kad je s massom posjećivao kotarsko sjedište, Kunta počne slušati bijesne razgovore, sve većem broju,»proturobovlasničkih društava«,što ih organiziraju »izdajice bijele rase« ne samo na Sjeveru već i na Jugu. Krajnje sumnjičavo reče on Bell što je čuo, a ona odvrati da je isto pročitala u massinim novinama koje su skorašnji i brzi razvitak tih udruženja pripisivale buni crnaca na Haitiju.

‘’A ja tebe stalno oće rekni ima dobro bijeli ljudi!’’klikne ona.

‘’Znaš, čula ja čitavo gomila njih protiv kad prvi brodovi amo dovozi vas afričko niger! ‘’

Kunta se zapita što li Bell misli otkuda su došli njezini djed i baka, ali ona je bila toliko uzbuđena pa on odluči da ništa ne kaže.

‘’Naravski, svaki put kad vako nešto piši u novine,’’nastavi ona,’’masse se srdi, bjesni i viče,neprijatelji naroda i slično. Ali, važno ovo, što više bijeli ljudi proti ropstvo kaži što oni misli, to više masse samo sebi pita, je l' to pravedno.‘’ Zagledala se u Kuntu.

‘’ Osobito ono massa koji sebi naziva kršćanin.’’

Ponovo ga odmjeri, a oči joj zaiskre od lukavštine: ‘’Što ti misli, što razgovara ja, tetka Sukey i seka Mandy u nedjelja kad massa misli mi samo pjevaj i moli? Ja pažljivo gledaj bijeli ljude. Eno, uzmi kvekeri! Oni bilo proti ropstvo i prije to revolucja ovdi u Virginia.’’produži ona.

‘’A mnogo njih bilo massa koji imalo cijelo gomila nigeri. Ali onda propovjednici počni govore, nigeri ljucko biće, ima pravo na sloboda ko svi ostali. Zbiljam, neko massa kvekeri počne oslobađa svoji nigeri, dapače, pomaži njima idi na Sjever. Sad to dođi tako daleko, kvekeri psuje ono kveker koji jošte drži nigeri. Ja čuje, njiova crkva odrekni se njih ako oni ne oće slobodi nigeri. Tako danas stoji stvari!’’ klikne Bell.

‘’A iza kvekeri po dobrota metodisti. Ja se sjeća, prije deset,jedanajs godina, čita ja, metodisti sazove veliko zbor u Baltimore i na kraju rekni, ropstvo proti božji zakoni i nitko tko sebi nazovi kršćanin ne smije to činiti. Zbog radi to metodisti i kvekeri prisiljava crkva traži zakone za oslobodi niger. Bijeli baptisti i prezbiterjanci,a to ti budni massa i svi Wallerovi,daklem, ja rekni, oni mlakonje. Samo vodi briga o svoja sloboda da moli kako njih volja, a ondak kako da zadrži mirna savjes i kako oni zadrži svoji nigeri.’’

Uza sva Bellina govorkanja o bijelcima koji bijahu protiv ropstva,iako je nešto od toga pročitala upravo u massinim novinama,sva tuobabovska mišljenja koja je Kunta čuo izražavala su nešto posve suprotno. A tokom tog proljeća i ljeta godine 1792, massa je dijelio svoja jednoprežna kola s nekim najuglednijim i najbogatijim plantažerima, političarima, odvjetnicima i trgovcima u državi. Ukoliko nešto drugo nije bilo hitnije, njihova vječno spremna tema za razgovor bijahu problemi koje su im stvarali

crnci.

Tko god želi uspješno vladati robovima, uvijek bi netko kazao, mora najprije shvatiti da im je njihova afrička prošlost, život u prašumi sa životinjama, ostavila u prirodan amanet tupoglavost, lijenost i neurednost i da je kršćanska dužnost onih koje je Bog nadario nadmoćnošću, naučiti ta stvorenja nekakvom smislu za disciplinu, ćudoređe i poštovanje prema radu,naravno, primjerom ali i zakonima i kaznom ako zatreba,a one koji se pokažu zaslužnima svakako valja ohrabriti i nagrađivati.

Bilo kakva popustljivost sa strane bijelaca, uvijek bi tako nastavljali razgovor, mogla bi samo izazvati onu vrstu nepoštenja, prijevare i prepredenosti što je urođena nižim sojevima,a blebetanja proturobovlasničkih društava i ostalih njima sličnih mogu potjecati,osobito na Sjeveru,samo od onih koji nikada nisu posjedovali crnce niti s njima pokušavali voditi plantažu, od takvih se ljudi ne može očekivati da shvate kako kušnje i tereti vezani uz posjedovanje robova mogu čovjekovu strpljivost, srce, um, štaviše i dušu, toliko napeti,da pukne.

Kunta je tako dugo slušao takve neizrecive besmislice da mu postadoše nalik na litaniju pa više na njih nije ni obraćao pažnju. Ali ponekad dok bi vozio, nije mogao a da se ne zapita zbog čega njegovi zemljaci nisu jednostavno ubili svakog tuobaba koji je stupio nogom na afričko tle. Nikad nije mogao sebi dati odgovor koji bi mogao prihvatiti.

71. POGLAVLJE



Bijaše negdje oko podneva jednog sparnog dana koncem kolovoza kad se tetka Sukey što je brže mogla dogegala do guslača koji je bio među svojim sadnicama rajčica, te mu sva uspaljena reče da se smrtno brine za starog vrtlara. Kad nije došao u njezinu kolibu za doručak, nije pomislila ništa zla,reče ona gubeći dah ali kad se nije pojavio ni za ručak, uznemirila se, pošla na vrata njegove kolibe, pokucala, zazvala ga što ju je grlo nosilo, ali nije dobila odgovor. Obuzela ju je panika pa je zaključila da će biti najbolje utvrditi je li ga guslač negdje vidio. Nije ga vidio.

‘’Znao ja to još prije nego ja nutri uđi.’’rekao je te noći guslač Kunti. A Kunta odvrati da nikako nije mogao objasniti onaj čudan osjećaj koji ga je obuzeo dok je tog poslijepodneva vozio massu kući.

‘’Leži on na krevet sasma mirno,’’ izjavi guslač.

‘’Sa slab smiješak na lice. Reklo bi, spava, ali tetka Sukey rekni on se probudi u raj.’’

Ispriča da je otišao javiti tužnu vijest težacima u polju, a glavar poljskih radnika Cato vratio se s njim da mu pomogne oprati tijelo i položiti ga na dasku. Nato s vanjske strane vrata objesiše slamnati šešir starog vrtlara, potamnio od znoja, drevni znak korote, prije nego što su se težaci vratili iz polja i skupili pred kolibu da mu iskažu posljednju počast. Zatim Cato s još jednim težakom pođe da iskopaju grob.Kunta se vratio u svoju kolibu dvostruko ožalošćen,ne samo stoga što je vrtlar umro već i zato što ga otkako se Kizzy rodila nije posjećivao onoliko koliko je mogao. Jednostavno mu se činilo da više nema dovoljno vremena, a sada bijaše prekasno.

Došavši, nađe Bell u suzama, što je očekivao, ali ga osupnu razlog koji je navela za plač.

‘’Uvijek se mene čini, on tata kojega ja nikada ne vidila,’’jecala je.

‘’Ne zna ja zašto mu to ja nikad ne rekni, ali sad kad njega nema, ovdi mi nikada više ne budni isto.

Ona i Kunta šutke pojedoše večeru prije nego što su poveli sa sobom Kizzy zamotanu za svježu jesenju noć,da se pridruže ostalima na »sijelu uz mrtvaca« do kasno u noć.

Za vrijeme prvog sata molitava i tihog pjevanja Kunta sjedaše malo postrance od ostalih, držeći u krilu nemirnu Kizzy. Onda seka Mandy zapodjene prigušen razgovor, zapitavši pamti li tko od prisutnih da je starac ikad spominjao kakvu rodbinu koja bi bila još na životu. Guslač reče: ‘’Sjeća se ja, on jednom davno kaži on nikad ne vidilo svoja mater. To sve što ja od njega čujem o njegova obitelj.’’

Pošto je guslač od svih njih bio starcu najbliskiji pa bi, ako itko, on to znao, zaključe da vjerojatno ne postoji nitko komu bi morali poslati obavijest.

Izmole još jednu molitvu, otpjevaju još jednu pjesmu, a tada tetka Sukey izjavi: ‘’Ja misli, on uvijek pripada neko od Wallerovi.Čula ja, on priča, kada massa budi dijete, on jaši na njegova ramena. Ja misli, massa zato kasnije dovedi njega amok kad on stekni vlastito velko kuća.’’

‘’I massa zbiljam tužno,’’izjavi Bell.

‘’On mene rekni, ja vami poruči, sutra polak dana mi ne radi.’’

‘’Daklem, on ga bar pokopa kako treba,’’javi se težakinja Ada, mati malog Noaha koji je ravnodušno


sjedio kraj nje.

‘’Mnogo massa dalo svoji ljudi prekini rad tek tolko da vidi mrtvo niger prije nego njega još toplo spusti u zemlja.’’

‘’O, svi ovi Wallerovi dobro bijelac i nitko od nami ovdi ne mora za to brini.’’ primijeti Bell.

Tad ostali počnu pričati kako katkad bogati plantažeri znaju do u tančine razraditi pogrebe, obično za dugogodišnje kuharice u velikoj kući ili za stare dadilje koje su othranile i pomogle odgajati dva ili čak tri naraštaja djece u obitelji.

‘’Šta više, naučni su ih pokapa na groblja za bijeli ljudi, a plosnate stijene označi mjesto gdje oni leži.’’

Kakva srce utješna, iako nešto zakašnjela, nagrada za doživotno rintanje, s gorčinom pomisli Kunta.Sjeti se da mu je vrtlar ispričao kako je došao u massinu veliku kuću kao snažan mladi konjušarski pomoćnik, a takav je još bio mnogo godina sve dok ga nije nemilo ritnuo konj. Ostao je na tom poslu, ali postupno je sve više slabio, pa mu je naposljetku massa Waller rekao da preostale godine radi ono što osjeća da može raditi.S Kuntom kao pomoćnikom obrađivao je povrtnjak, dok i za to nije postao preslab, a otada je vrijeme provodio uglavnom pletući šešire od kukuruzne komušine ili ispreplećući od slame sjedišta za stolce,te lepeze, dok mu poodmakli artritis nije ukočio i prste. Kunta se prisjeti jednog drugog starca kojega je povremeno viđao u bogatoj kući s druge strane kotara. Iako su mu već odavno dopustili da se povuče, svakog jutra je zahtijevao da ga mladi crnci iznesu u vrt, gdje bi legao na bok pa kvrgavim rukama plijevio korov među cvjetnim gredicama svoje isto tako stare i sakate voljene doživotne missis.

Njih dvojica bijahu sretni, Kunta je znao. Mnoge bi starce počeli tući kad više nisu mogli obavljati sav svoj prijašnji posao, a na kraju bi ih prodali za kakvih dvadeset ili trideset dolara nekoj »bijeloj fukari« od farmera koji bi ih ,u težnji da se uzdigne u klasu plantažera ,radom doslovce satjerao u smrt.

Kuntu iz tih misli trgnu ostali koji poustajahu sa stolca oko njega, izmole završnu molitvu i iscrpljeni krenu kućama da odspavaju nekoliko sati što su preostali do svanuća.

Odmah poslije doručka guslač odjene starca u iznošeno tamno odijelo što ga je starcu prije mnogo godina poklonio tata masse Wallera.Spale ono malo njegove druge odjeće, jer tko stavi na se mrtvačevo ruho, uskoro će i sam umrijeti, objasni Bell Kunti. Zatim Cato priveže tijelo na široku dasku koju je s oba kraja ušiljio sjekirom.

Malo kasnije iz velike kuće izađe massa Waller noseći svoju golemu crnu bibliju, pa se svrsta iza žitelja robovskog sokaka koji su hodali u osebujnim prekidima, vukući korake iza tijela što su ga nosila kola u koja bijaše upregnuta mazga.Tiho su pjevali pjesmu koju Kunta nikad prije nije čuo: ‘’Ujutro,kad stignem tamo,reć ću Isusu svom Zdravo!.. Ujutro, prije nego ustanem, reć ću Isusu svom, Zdravo! … Zdravo!...’’

Pjevali su cijelim putom do robovskog groblja, koje su, opažao je Kunta, svi izbjegavali iz velikog straha pred onim što nazivahu »duovima« i »avetma«. Smatrao je da to vjerojatno ima neke sličnosti s njegovim afričkim zlodusima. I njegov je narod izbjegavao ukopna mjesta, ali više iz obzira prema mrtvacima, kojima nisu željeli smetati, nego iz straha.

Kad massa Waller zastade na jednoj strani rake, a njegovi robovi na drugoj, tetka Sukey poče moliti. Tad mlada težakinja Pearl zapjeva žalopojku: ‘’Požuri kući, dušo moja umorna ... Danas sam čula s neba
... Žuri, dušo moja umorna …. grijesi moji su oprošteni, duša mi je slobodna…’’

Tada će massa Waller pognute glave: ‘’Josephus, bio si dobar i vjeran sluga. Bog neka krijepi i blagoslovi dušu tvoju. Amen.’’

Uza svu tugu Kunta se zaprepasti čuvši da se stari vrtlar zvao »Josephus«. Zapita se kakvo li je bilo pravo vrtlarevo ime,ime njegovih afričkih praotaca i kojemu su plemenu pripadali.Pitao se je li sam vrtlar to znao.Bijaše vjerojatnije da je umro onako kako je živio, da nikad nije doznao tko je zapravo bio. Zamagljenih očiju gledahu Kunta i ostali kako Cato i njegov pomoćnik spuštaju starca u zemlju koju je toliko godina obrađivao i davao joj život. Kad grude zemlje počeše tupo udarati po njegovu licu i grudima, Kunta se zagrcnu i suzdrža suze.Žene oko njega zaplaču, a muškarci se nakašljavahu i useknjivahu.

Dok su se šutke vukli s groblja, Kunta pomisli kako bi obitelj i bliski prijatelji osoba koje su umirale u Juffureu naricali i valjali se po pepelu i prašini u svojim kolibama dok bi vani plesali ostali mještani, jer je većina ljudi u Africi vjerovala da nema tuge bez sreće i da nema smrti bez života, u onom zatvorenom krugu što mu ga je otac razjasnio kad je umrla njegova voljena baka Yaisa. Sjeti se da mu je Omoro rekao: ‘’Sad prestani plakati, Kunta,’’te objasnio kako se baka samo pridružila jednom drugom od triju naroda u svakom selu,oni koji su pošli Alahu, oni koji još žive, i oni koji će se tek roditi.

Na trenutak Kunta pomisli da bi morao pokušati da to objasni Bell, ali je znao da ona to ne bi razumjela.Srce mu je klonulo,sve dok trenutak kasnije nije odlučio da će to postati još jedna od niza pojedinosti što će ih jednog dana ispričati Kizzy o domovini koju ona nikada neće vidjeti.

72. POGLAVLJE



Vrtlarova smrt i dalje je tako teško tištila Kuntu te Bell naposljetku reče nešto o tom jedne večeri nakon što je Kizzy pošla u krevet.

Čuj, Kunta, zna ja, ti mnogo voli to vrtlar,ali doba su, ti trgni i pridruži živi ljudi!

Netremice ju je bijesno gledao.

‘’Neka budi kako ti oće, ali Kizzyno drugo rođendan dojduća nedjelja ne budni nimalo veselo ako ti i dalje tako mrkovito.’’

‘’S menom sve budi u red,’’kruto će Kunta. Nadao se da Bell nije dokučila da je posve zaboravio na rođendan.

Imao je još pet dana da Kizzy izradi poklon. Do četvrtka po podne izrezbario je od borovine prekrasnu lutku mandingo, natrljao je lanenim uljem i čađom, a zatim je glačao sve dok nije zasjala poput rezbarija od ebanovine u njegovu zavičaju.A Bell koja joj je već odavno sašila haljinu, bijaše u kuhinji i bojila dvije sićušne ružičaste voštanice koje će staviti na čokoladni kolač, što će ga u nedjelju navečer pojesti uz pomoć tetke Sukey i seke Mandy, kadli u kočiji stiže Roosby, kočijaš masse Johna.

Bell se morala ugristi za jezik kad ju je massa sav ozaren pozvao i najavio joj da je missy Anne nagovorila roditelje da joj dopuste provesti sa stricem cijeli vikend, stići će sutradan navečer.

‘’Neka joj gostinska soba bude spremna,’’reče massa.

‘’I zašto ne bi za nedjelju ispekla tortu ili nešto slično? Nećakinja mi reče da tvoja kćerkica slavi rođendan pa bi htjela da to proslave,samo njih dvije ,gore u njezinoj sobi. Anne je također pitala bi li mala mogla s njom prespavati gore u kući, a ja rekoh da će to biti u redu, pa stoga svakako pripremi slamnjaču na podu podno kreveta.’’

Kad Bell saopći vijest Kunti,nadodavši da će tortu koju će pripremiti morati poslužiti u velikoj kući namjesto u njihovoj kolibi, a da će Kizzy biti toliko zaokupljena slavljem s missy Anne da oni neće moći prirediti svečanost kod sebe,Kunta se toliko razljuti da ne mogaše s njom razgovarati a niti je gledati. Izađe teškim koracima te se zaputi ravno prema konjušnici gdje je pod stog sijena sakrio lutku. Izvuče je.

Zavjetovao se Alahu da se ovako nešto nikada neće dogoditi njegovoj Kizzy, ali, što je on mogao učiniti? Obuzme ga tako odvratan osjećaj da je izigran te je gotovo počeo shvaćati zašto su crnci naposljetku povjerovali da je opiranje tuobabu isto onako uzaludno kao kad cvijet nastoji zadržati glavicu iznad snijega što pada. Ali zatim, zagledavši se u lutku, pomisli na onu crnu majku koja je,pričalo se,prosula mozak svog djeteta tresnuvši njime o dražbeno postolje i vrisnula: ‘’Njojzi vi ne učini što mene učini!’’

I on uzdigne lutku nad glavu da njome tresne o zid, onda je spusti. Ne, on joj to nikad ne bi mogao učiniti.A što je s bijegom?Sama Bell je to jedanput spomenula. Bi li ona uistinu pošla? A ako i bi,da li bi oni uopće mogli uspjeti u njihovim godinama, s obzirom na njegovo osakaćeno stopalo, s djetetom koje tek što je prohodalo? Tu zamisao već niz godina nije ozbiljno razmatrao, ali sada je već tako dobro upoznao taj predio kao i samu plantažu. Možda…


Odbacivši lutku, ustane pa se vrati u kolibu. Ali Bell proslovi prije nego što je on imao prilike da zucne.

‘’Kunta, ja osjeća što i ti, ali poslušaj! Draže mi ovo nego ona odraste u malo težakinja, ko ono dječak Noah. Samo dvije godne stariji od Kizzy, a već ga oni vodi u polje čupa korov i tegli voda. Nije me briga što ti misli drugačije, oš,neš, ti mora na to pristaješ!

Po svom običaju Kunta ništa ne reče, ali tokom svojih četvrt stoljeća robovanja dovoljno je vidio i iskusio da zna da je život težaka život tegleće marve, te bi radije umro nego snosio odgovornost što je svoju kćerku osudio na takvu sudbinu.

A onda, jedne večeri poslije nekoliko tjedana kad je došao kući, nađe Bell kako ga čeka na vratima sa šalicom hladna mlijeka, koje je uvijek priželjkivao nakon dugog vozikanja. Kad je sjeo u svoj stolac ljuljačku da pričeka večeru, ona stane iza njega i iako je nije ni upitao,protrlja mu leđa baš na onome mjestu na kojemu ga je, ona je to znala, uvijek boljelo poslije držanja vođica tokom cijelog dana. Kad je preda nj stavila tanjur njegova omiljenog afričkog gulaša, znao je da ga jamačno pokušava zbog nečeg smekšati, ali je bio dovoljno pametan da je ne upita zašto. Čavrljala je čitavo vrijeme za večerom, čak više nego inače, o sitnicama koje bijahu još manje važne nego inače. On se počne pitati hoće li ona ikada prijeći na stvar, kadli, otprilike jedan sat poslije večere, kad su se već spremali poći u krevet, ona umuknu i dugo pošuti, duboko udahnu i stavi ruku na njegovu mišicu. Znao je da će mu sada reći.

‘’Kunta, ja ne zna kako ti ovo kaže pa ja jednostavno izlani. Massa mi reko, on obećo missy Anne on njoj dovese Kizzy s njom provede dan, u kuća masse John, sutra kad on prođi onudak.’’

To bijaše previše. Bilo je već dovoljno mučno to što je morao sjediti i gledati kako se Kizzy polagano pretvara u lijepo odgojenu kujicu koju gospodari drže u krilu, a sad kad su je pripitomili, tražili su od njega da preda životinju njezinu novom vlasniku.

Kunta sklopi oči nastojeći suzbiti bijes, a onda poskoči iz stolca,surovo istrgne mišicu iz Belline ruke,te izjuri kroz vrata. Dok je ona te noći bez sna ležala u njihovu krevetu, dotle je on bez sna sjedio u konjušnici pod ormama. Oboje je plakalo.

Kad se slijedećeg jutra zaustaviše pred kućom masse Johna, missy Anne im potrči u susret još prije nego što je Kunta imao vremena spustiti Kizzy na tle. Nije rekla ni zbogom,pomislio je s gorčinom slušajući za sobom hihot djevojčica dok je skretao konje s prilaznog odvojka natrag na glavnu cestu.

Bijaše kasno po podne i već je nekoliko sati čekao massu pred velikom kućom udaljenom dvadesetak milja niz cestu, kad izađe rob te mu saopći da će massa Waller možda cijelu noć morati bdjeti uz njihovu bolesnu missis pa neka se Kunta sutradan vrati po njega.

Kunta mrzovoljno posluša, a stigavši Johnu, dozna da je missy Anne molila svoju bolešljivu majku neka dopusti da Kizzy prenoći. Neizmjerno razveseljen što je ona na to odgovorila da je dobila glavobolju od njihove galame, Kunta se uskoro ponovo truckao prema kući,a Kizzy se držala kraj njega na uskom kočijaškom sjedištu i odskakivala.

Dok su se vozili, Kunti sine da je sad po prvi put sasvim sam s njome od one noći kad joj je rekao kakvo joj je ime. Oćuti neobičnu, sve veću veselost, vozeći se kroz suton koji je padao. Ali također se osjeti poprilično nespretno.

Iako je mnogo razmišljao o svojim planovima za svoju prvorođenku i o svojoj odgovornosti prema njoj,nije bio siguran kako valja postupiti. Odjednom podigne Kizzy u krilo. Nespretno joj opipa ruke, noge, glavu, dok se ona previjala i znatiželjno buljila u nj. Digne je ponovo, ispitujući koliko je teška. A onda, vrlo ozbiljno, ugura vođice u njezine male tople dlanove i uskoro mu se Kizzyn sretan smijeh učini

najumilnijim zvukom što ga je ikad čuo.

‘’Ti lijepo moja mala,’’reče joj on naposljetku. Ona ga samo pogleda.

‘’Ti izgleda ko moj braco Madi.’’

Ona ga je I dalje šutke gledala.

‘’Fa!’’reče on uperivši prst u sebe.Ona pogleda njegov prst.

Tapšući se po prsima on ponovi: ‘’ Fa!’’

Ali ona je prebacila pažnju na konje. Strese vođicama i zaciči: ‘’Ija!’’oponašajući nešto drugo što je od njega čula.Ponosno mu se osmjehne, no on je djelovao toliko uvrijeđeno,da je smiješak brzo izblijedio te su se ostatak puta šutke vozili.

Nekoliko tjedana kasnije,kad su se vozili kući iz druge posjete missy Anne, Kizzy se nagne prema Kunti, zabije mu u prsa svoj mali punašni prst i reče, pogledavši ga obješenjački: ‘’Fa!’’ On bijaše ganut.

‘’Moje slatko Kizzy! ‘’ klikne on, uhvati njezin prst te ga uperi u nju.

‘’Tvoje ime Kizzy. ‘’ Ušuti.

‘’Kizzy! ‘’ Ona se zasmije prepoznavši svoje vlastito ime. On uperi prst u sebe: ‘’Kunta Kinte. ‘’No,

Kizzy se doimala zapanjeno. Uperi prst u njega: ‘’Fa! ‘’Ovaj put oboje se široko osmjehnu.

Sredinom ljeta Kunta bijaše očaran kako Kizzy brzo usvaja riječi koje ju je učio i kako silno uživa u njihovim zajedničkim vožnjama.Počne misliti da možda barem za nju ima nade.A onda ona,jednog dana ponovi riječ,dvije iz jezika mandingo kad je bila sama s Bellom, koja na to pošalje Kizzy na večeru kod tetke Sukey i sačeka Kuntu kad je te noći došao kući.

‘’Zar ti nema ni ovolko pamet, čovjek?’’prodere se ona.

‘’Zar ti ne zna bolje biti ako ti meni sluša? Ti bacaj to dijete i svi nas u gadno neprilika s ti gluposti! Utuvi u to svoje tvrdi glava, ona ne Afrikanka! ‘’

Kunta još nikada do sada nije bio u tolikoj napasti da pljusne Bell. Ne samo da mu je nanijela neoprostivu uvredu digavši glas na svog supruga,što je još gore, odrekla se njegove krvi i njegova sjemena. Zar čovjek ne smije prozboriti ni riječi o svom istinskom nasljeđu,a da se ne boji kazne od strane kakvog tuobaba? Nešto ga je ipak upozoravalo da ne iskali gnjev koji je osjećao, jer bi svaki izravan sudar s Bell mogao okončati njegove vožnje kočijom s Kizzy. Ali onda pomisli da ona to ne može učiniti,a da ne kaže massi zašto,a nikad se neće usuditi da to kaže. Nikako mu ne bješe jasno što li ga je spopalo da se oženio ženom rođenom u tuobabovskoj zemlji.

Kad je sutradan Kunta čekao da massa obavi kućni posjet na obližnjoj plantaži, neki vozač jednoprega mu ispriča najnoviju priču koju je čuo o Toussaintu, bivšem robu,koji je okupio na Haitiju veliku vojsku crnih buntovnika i uspješno ih vodio, ne samo protiv Francuza već i protiv Španjolaca i Engleza.

Kočijaš reče da je Toussaint naučio o ratovanju čitajući knjige o negda čuvenim borcima zvanim Aleksandar Veliki i Julije Cezar, a da mu je te knjige poklonio njegov prijašnji massa kojemu je on kasnije pomogao da s Haitija pobjegne u »Objedinjene države«. Tokom nekoliko proteklih mjeseci Toussaint je postao Kuntin junak, po veličini je dolazio na drugo mjesto, odmah iza legendarnog ratnika Mandinga Sundiate pa je Kunta jedva dočekao povratak kući da tu divnu priču prenese ostalima.Zaboravi im je ispričati.

Bell ga dočeka u konjušnici viješću da je Kizzy u groznici i da je dobila »bumps«. Massa je to zvao

»mumps« pa se Kunta zabrine, dok mu Bell ne reče da je to kod djece sasvim prirodno. Kasnije, kad je doznao da su missy Anne naredili da ne prilazi dok se Kizzy ne oporavi,barem dva tjedna,čak je bio pomalo sretan zbog toga.

No, Kizzy je bolovala svega nekoliko dana kad Roosby, kočijaš masse Johna, donese posve odjevenu tuobabovsku lutku,dar missy Anne. Kizzy se u nju zaljubi. Sjedila je u krevetu, privijala lutku uza se, ljuljuškala je i uzvikivala pritvorenih očiju: ‘’Što je lijepa! ‘’

Kunta se bez riječi udalji pa preko dvorišta odjuri u konjušnicu. Njegova lutka još bijaše na sjeniku, kamo ju je bacio i zaboravio prije toliko mjeseci. Obriše je o svoj rukav, odnese u kolibu i grubo gurne prema Kizzy. Nasmijala se od milja kad ju je vidjela, čak se i Bell zadivila. No Kunta za nekoliko trenutaka opazi da Kizzy više voli tuobabovsku lutku i po prvi put u životu rasrdi se na kćerku.

Nije se nimalo više razveselio kad je zamijetio kako su dvije djevojčice usrdno nadoknađivale one tjedne kad nisu bile zajedno.

Iako su katkad Kunti zapovijedali da odveze Kizzy na igru u kuću missy Anne, nije bila nikakva tajna da se missy Anne više voli s njom viđati kod strica, jer bi se njezina majka često tužila da od njihove galame dobiva glavobolju, a ako je vjerovati njihovoj kuharici Omegi, čak je pribjegavala napadima nesvjestice kao završnom oružju, ali Omega reče da je dosjetljiva kćerka posve dorasla missis. Jednog dana Roosby reče Bell da je njegova missis vrisnula na djevojčice : ‘’Ponašate se kao nigeri! ‘’ na što je missy Anne odbrusila: ‘’Nigeri se bolje zabavljaju nego mi,jer se oni nemaju za što brinuti!’’

Zato su kod masse Wallera djevojčice galamile do mile volje.

Kunta bi rijetko tjerao kola duž odvojka obrubljena cvijećem i natrag,a da ne čuje kako djevojčice negdje ciče praveći nestašluke u kući, u dvorištima, u vrtu pa čak usprkos Bellinim krajnjim naporima da to spriječi, u kokošinjcima, svinjcu, konjušnici, te u nezaključanim kolibama robovskog sokaka.

Jednog popodneva dok je Kunta bio na putu s massom, Kizzy dovede missy Anne u svoju kolibu da joj pokaže Kuntinu tikvu punu oblutaka koju je otkrila i koja ju je opčarala dok je kod kuće bolovala od mumpsa. Bell, koja slučajno uniđe upravo kad Kizzy gurne ruku u tikvin otvor, odmjeri je i uzvikne:

‘’Gubi se od tatini kamenčići! Po tome on zna kolko on star!’’

Slijedećeg dana stiže Roosby s pismom za massu od njegova brata, a pet minuta kasnije massa Waller zovne Bell u salon. Njegov opor ton prestraši je još prije nego što je otišla iz kuhinje.

‘’Missy Anne ispričala je roditeljima nešto što je vidjela u vašoj kolibi. Kakve su to afričke čari da on svakog mlađaka kamenje stavlja u tikvu? ‘’zapita on.

Dok su joj misli mahnito nadirale, Bell zamucketa: ‘’Kamenje? Kamenje, massa? ‘’

‘’Vrlo dobro znaš na što mislim!’’reče massa. Bell se smijuljila usiljeno i uzrujano.

‘’O, zna ja što vi govori. Ne, gospon, massa, to ne čari. Ono moja staro afričko crnac ne zna broji, to sve, massa. Tako on svako mlado mjesec baca u tikva kamenčić, a svo kamenji kazuj kolko on staro! ‘’

Massa Waller još bijaše namrgođen kada je Bell dao znak da se vrati u kuhinju. Deset minuta kasnije ujuri ona u kolibu, zgrabi Kizzy iz Kuntina krila te joj snažno ispraši zadnjicu. Gotovo je vriskala: ‘’Ja više ne oće ti nutra dovedi ono djevojčca! Ja tebe zakreni vrat, čuj me!’’

Potjeravši uplakanu Kizzy u krevet, Bell se uspjela toliko smiriti da objasni Kunti: ‘’Ja zna, ono tikva i kamenje nikako zlo,’’reče ona,’’ali to pokaže što ja tebe rekni, afričko stvari nosi nevolja! A massa nikad ništa ne zaboravi! ‘’

Kunta osjeti tako nemoćan bijes da ne mogaše pojesti večeru. Nakon što je već preko dvadeset kiša gotovo svaki dan vozio massu, Kunta se zapanji i naljuti da njemu još uvijek može biti sumnjivo to što on jednostavno bilježi svoje godine bacajući kamenje u tikvu.

Prođoše još dva tjedna prije nego što je napetost toliko popustila da se nastave posjeti missy Anne, ali tada bješe kao da te upadice nikad nije ni bilo. Kunta gotovo zažali.

Vrijeme bobica bijaše u jeku pa su djevojčice tumarale duž ograda obraslih penjačicama, pronalazile tamnozelene grmove divljih jagoda i vraćale se kući punih kantica, dok su im ruke i usta,bile grimizne boje. A drugih dana donosile su takvo blago kao što su puževe kućice, carićevo gnijezdo ili zarđala stara oštrica strijele, a sve bi radosno pokazivale Bell prije nego što bi to u najvećoj tajnosti negdje sakrile, a nakon toga mijesile kolače od blata.

Sredinom poslijepodneva nahrupile bi u kuhinju pokrivene »tijestom« od blatnog kolača sve do lakata,i kad bi ih Bell poslala smjesta da se operu na bunaru,razdragane i iznurene curice pojele bi zakusku koju im je pripremila Bell, a onda zajedno legle na slamaricu da odspavaju. Ako bi missy Anne noćila, poslije večere s massom, Kizzy im je pravila društvo sve dok nije bilo vrijeme da pođu u krevet.Tada bi je massa poslao van da kaže Bell kako je doba za njezinu priču. A Bell bi ponijela isto tako iscrpljenu Kizzy te bi im pričala nove dogodovštine malog Zeke koga je neprestano nadmudrivala teta Lija dok napokon sama ne bi dolijala.

Kuntu je ta sve veća bliskost medu djevojčicama još više srdila nego onda kad ju je u Kizzynoj kolijevci tek nazirao. Jedan dio njega, morao je priznati, bijaše zadovoljan što Kizzy toliko uživa djetinjstvo,te se morao složiti s Bell da je bolje biti i tuobabovo miljenče nego provoditi život u polju. Ali, katkad je čak i kod Bell naslućivao stanovitu tjeskobu kad je gledala kako djevojčice onako prisno divljaju i igraju se. Pomišljao je da je u takvim prigodama Bell barem kadšto razmatrala iste probleme kao on i da ih se bojala.

Poneke noći u kolibi, gledajući je kako u krilu uljuljkuje Kizzy i pjevuši pjesme »svom Isusu«, obuzeo bi ga osjećaj,dok je gledala sneno djetinje lice,da se ona plaši za nju i da želi upozoriti svoje čedo da ne smije previše zavoljeti tuobaba, pa ma kako se dubokom činila uzajamna naklonost. Kizzy bijaše premlada da to shvati, ali Bell je i predobro znala kakve patnje mogu nastati kad se vjeruje tuobabu,pa zar je nisu prodali i odvojili od njezine prve dvije kćerkice? Nije bilo načina ni da nagađa kakva sudba leži pred Kizzy, niti pred njim, niti pred Bellom, ali znao je jedno, Alah će se užasno osvetiti svakom tuobabu koji ikada učini njihovoj Kizzy nešto nažao.

73. POGLAVLJE



Dvije nedjelje svakog mjeseca Kunta je vozio massu u crkvu u Wallerov hram udaljen kojih pet milja od plantaže. Guslač mu reče da nisu Wallerovi jedini u kotaru sagradili vlastiti hram, već i druge ugledne bijele obitelji.

Kunta se iznenadi vidjevši da na službu božju dolaze i neke neugledne obitelji iz okruga,čak i »bijedna fukara« iz okolice.

Jednoprežna kola su ih često pretjecala jer su išli pješice,cipele bi prebacili preko ramena i držali ih za vezice. Ni massa ni nitko od drugih »vrlih ljudi«, kako ih je nazivala Bell, nikada se nisu zaustavljali pa »bijednoj fukari« nudili vožnju, a to je Kuntu veselilo.

Uvijek bi tamo čuo jednoličnu propovijed,isprekidanu nizom isto tako nezanimljivih pjevanja i molitava, a kad bi naposljetku završila, jedan po jedan svi bi izašli van, te se Kunta zabavljao promatrajući kako se i »bijedna fukara« i oni iz massina staleža smješkaju jedni drugima i dodiruju šešire praveći se kao da ih izjednačuje bijela boja njihove puti. Ali kad bi poslije sjeli da pričaju ispod stabala, dva bi se staleža uvijek našla na suprotnoj strani crkvenog dvorišta kao da su sasvim slučajno posjedali odvojeno.

Dok je jedne nedjelje tako čekao i s ostalim kočijašima promatrao, taj svečani obred, Roosby reče ispod glasa taman toliko razgovijetno da ga oni čuju:

‘’Reko bi, bijelo ljudi nimalo više ne uživaju u jelo neg u služba božja!’’

Kunta pomisli u sebi da se tokom svih godina koliko je poznavao Bell uvijek uspijevao izvući nekim hitnim poslom kad god bi došlo vrijeme nekog njezinog zbora »o Isusu« u robovskom sokaku, ali crnačka dreka i divljanje što ih je čuo čak u konjušnici bijahu dovoljni da ga uvjere da među rijetke tuobabovske običaje, koje je smatrao dostojnim divljenja, spada njihova sklonost tišem bogoslužju.

Samo dva tjedna kasnije Bell podsjeti Kuntu na »veliki vjernički zbor« koncem srpnja na koji je namjeravala poći. Bijaše to za crnce veliki događaj ljeta svake godine otkad je Kunta došao na plantažu, a budući da bi prethodnih godina uvijek nalazio nekakvu ispriku da ne pođe, zapanji se što ona ima još hrabrosti da ga pozove. O tim velikim zborovima znao je tek toliko da imaju nekakve veze s Bellinom poganskom vjerom, pa nije htio imati s tim posla. Ali Bell opet navali: ‘’Zna ja kolko silno ti uvijek želi ide!’’ reče mu glasom nabijenim zajedljivošću. ‘’Zato i reko, najavi ja to tebe dosta rano. Ti se može prema to ravna.’’

Kunta ne mogaše smisliti nikakav odgovor na to,a pošto ionako nije kanio zapodijevati svađu, jednostavno reče: ‘’Razmisli ja o to,’’iako nije imao nikakve namjere da pođe.

Dan uoči zbora,kad se poslije vožnje u kotarsko sjedište zaustavio pred glavnim vratima velike kuće, kazao mu je massa: ‘’Sutra mi kočija neće biti potrebna, Toby. No, dopustio sam Bell i ostalim ženama da podu na onaj vjernički zbor i pristao sam da ih ti onamo prebaciš kočijom.’’

Zapanjen od gnjeva, čvrsto uvjeren da je sve to Bellino maslo, Kunta priveže konje iza staje i, ne gubeći vrijeme da ih ispregne, krene ravno u kolibu. Bell ga odmjeri kad je stao na vrata te mu objasni:

‘’Ja ne mogni smisli drugo način tebe odvuče tamok na Kizzyno krštenje.’’

‘’Na što? ‘’

‘’Na krštenje. To znači, ona se priključi crkva.’’

‘’Koja crkva? Ono tvoje vjera »O, Gospodne«? ‘’

‘’Nemojmo to opet započinji! Ne ovo zbog radi meni. Missy Anne zamolilo roditelji njoj u nedjelja dopusti povede Kizzy u svoje hram, da ona sjedi straga, a oni moli sprijeda. Ali, ne može ude u nikoje crkva bijeli ljudi ako ono ne kršteno. ‘’

‘’Onda ona ne idi u nikakva crkva! ‘’

‘’Još ne svaćaš a, Afrikanac? Za nju čast ona pozvano u njiovo crkva. Ako ti odbij, ti i ja može odma beri pamuk u polje.’’

Kad su sutradan ujutro krenuli na put,Kunta je ukočeno sjedio na svom visokom kočijaškom sjedištu i buljio ravno preda se. Ne htjede se obazreti ni na svoju nasmijanu i uzbuđenu kćerku,koja je sjedila u majčinom krilu među ostalim ženama i njihovim košarama za piknik. Neko su vrijeme zajedno čavrljale, a onda zapjevaju: ‘’Ljestvama Jakovljevim se penjemo ... Ljestvama Jakovljevim se penjemo.... Ljestvama Jakovljevim se penjemo ... Vojnici križa!’’

To toliko ogorči Kuntu da vođicama ošinu mazge po sapima te se kola nagnu naprijed a putnice se prodrmaju, ali mu se činilo da to ne čini dovoljno oštro ni dovoljno često jer su one sve jedno galamile. Među ženskim glasovima čuo je i Kizzyn piskutav glasić. Tuobab se nije morao mučiti da ukrade njegovo čedo, pomisli on s gorčinom, kad je njegova vlastita žena bila voljna da im ga izruči.

I sa sporednih putova drugih plantaža nadolazila su podjednako natovarena kola, a veselo mahanje i pozdravi tokom vožnje sve su više razjarivali Kuntu. Kad dospješe do zborišta na uzbibanoj cvjetnoj livadi, bio je u takvu stanju da je jedva zamjećivao ono dvanaest i više jednoprega što su već tamo stajali i ostale sprege što su pristizale iz svih pravaca.

Kako bi se koja kola zaustavila,putnici bi se bučno iskrcavali,klicali,pozdravljali se, a uskoro bi se pridružili Bell i ostalima što su se u vrevi svjetine ljubili i grlili. Kunta postepeno spozna da još nikad nije vidio ovoliko crnaca okupljenih na jednome mjestu u tuobabovskoj zemlji te počne obraćati pažnju na ono što se zbivalo oko njega.

Dok su žene u šumarku odlagale košare s hranom, muškarci su koračali prema humku usred livade. Kunta veže mazge za stup što ga je zabio u zemlju, a onda sjede iza kola,ali na takav način da mogaše vidjeti sve što se zbivalo. Nakon stanovitog vremena svi muškarci posjedaju na tle jedan do drugog blizu vrha uzvisine,svi osim četvorice koji, sudeći po izgledu, bijahu najstariji među njima, oni ostadoše stajati.

A tada, kao na neki unaprijed dogovoren znak, čovjek koji se doimao najstariji od četvorice,bijaše vrlo crn, pogrbljen i mršav, sijede brade odjednom zabaci glavu unatrag i prodorno klikne prema mjestu gdje su se okupile žene: ‘’Daklem, djeco Isusova!’’

Kunta nije mogao vjerovati svojim očima ni ušima kad vidje kako se žene okrenu i poviču sve u jedan glas: ‘’Da, gospodne!’’

A onda pohrle i ustrče se,te posjedaju iza okupljenih muškaraca. Kunta se snebio,toliko ga to podsjećaše na ono kad je narod Juffurea zasjedao na zborovima vijeća staraca koji se održavahu jedanput svakog mlađaka.

Starac ponovo usklikne: ‘’Daklem, jeste l' vi svi djeca Isusova?’’ ‘’Da, gospodne!’’

Tada ona tri druga starca istupe ispred najstarijeg pa jedan za drugim uzviknu: ‘’Doći će vrijeme kad ćemo bit samo sluge božji!’’

‘’Da, gospodne! ‘’ poviču svi što su sjedili na zemlji.

‘’Pripremite se! Isus je vazda spreman! ‘’

‘’Da, gospodne! ‘’

‘’Znate što mi upravo reče Sveti otac? Reko je: »Nitko više neće stranac biti«! ‘’

Začu se gromoglasno klicanje koje je sasvim zatomilo ono što je počeo govoriti najstariji od te četvorice. Čak i Kunta oćuti u sebi neobičan zanos. Naposljetku svjetina utihne te je čuo što govori sjedobrada starina: ‘’Djeco božja, postoji zemlja obećana! Tamok će poć svi koji u Njega vjeruju! A oni koji vjeruju, živit će tamok u vijeke vjekova…’’

Uskoro se starac obilno preznojavao, lamatao rukama, cijelo tijelo mu se treslo od jačine uzvika kojima je poticao zajedničko pjevanje,a glas mu bijaše ohrapavio od uzbuđenja.

‘’Biblija nam kaže da će janje i lav zajedno ležat! ‘’Starac zabaci glavu unatrag te uzdigne ruke prema nebu.

‘’Više neće bit gospodara ni robova! Svi ćemo mi bit djeca božja!’’

I tada se neka žena iznenada osovi na noge pa vikne: ‘’O, Isuse! O, Isuse! O, Isuse! O, Isuse!’’

Za tim se povedu i druge oko nje, i za koji tren je tridesetak žena vrištalo i trzalo se. U Kuntinu mozgu bljesne da mu je jedanput guslač rekao da su robovi na nekim plantažama gdje su im masse zabranjivali da štuju Boga, sakrivali u obližnjim šumama veliki željezni lonac, pa bi oni koji bi osjetili da ih duh potiče uvukli glavu unutra i vikali. Posuda bi prigušila galamu te je ne bi čuo ni massa ni nadzornik.

Dok se bavio tim mislima, Kunta se neizmjerno zgrane i zbuni opazivši i Bell među onim ženama koje su teturale i vrištale. Tad jedna od njih drekne: ‘’Ja sam čedo božje!’’stropošta se na zemlju kao pokošena i ležaše tamo tresući se. Ostale joj se pridruže te se previjahu i jecahu na travi. Neka žena koja se silovito izvijala ukoči se kao kip uzvikujući: ‘’O, Gospodne! Samo ti, Isuse!’’

Kunta je jasno vidio da sve to,što su činile nijedna od njih nije unaprijed smislila.Naprosto su izražavale ono što su osjećale,kao što su ljudi u njegovu zavičaju plesali duhovima i iskazivali ono što su u sebi ćutjeli. Postupno, kako su jenjavali povici i trzaji, Kunti padne na pamet da su na taj način završavali i plesovi u Juffureu ,činilo se da su plesačice iscrpljene. Vidje da su se i ove crnkinje na neki način doimale i izmoreno i smireno.

Tad žene poustaju jedna za drugom sa zemlje pa počnu dovikivati: ‘’Leđa me tako grozno bolilo dok

ja ne razgovara s Gospodin svojim. On rekni: »Hajde, ustaj!« i otada meni više ne boli.’’

‘’Upoznala ja Gospodna svoga Isusa koji spasijo duša moja pa ga sada ljubim nadasve.’’

Bilo je i drugih uzvika. Na kraju jedan starac povede molitvu, a kad je prestala, svi povikaše: ‘’Amen! ‘te zapjevaju gromoglasno i s neizrecivom živošću: ‘’Ja cipele imam,ti cipele imaš, sva djeca božja cipele imaju!Kad u nebo stignem, obuć ću cipele svoje, šetat ću po nebu božjem! Nebo! Nebo! Svi koji o nebu govore, neće u nebo doć! Nebo! Nebo! Šetat ću po nebu božjem!’’

Dok su pjevali, jedan po jedan poustajahu s tla te se povorka vrlo polako zaputi niz brežuljak za

sijedim propovjednikom.Kad otpjevaše pjesmu,stigoše do obale jezerca na drugoj strani livade.Tad im se propovjednik okrene licem, okružen ostalim trima starcima, pa uzdigne ruke:

‘’A sad, braćo i sestre, došlo je vrijeme za vas grešnike koji niste očišćeni da isperte grijehe svoje u rijeci Jordan!’’

‘’Da isperte grijehe! ‘’poviče jedna žena na obali.

‘’Vrijeme je da ugaste vatre paklene u svetim vodama zemlje obećane!’’

‘’Da ugaste vatre! ‘’dopre nov povik.

‘’Svi oni koji su spremni zaronit za spas svoje duše i uskrsnut u Gospodnu, neka ostanu na nogama! A vi ostali koji ste već primili krštenje ili još niste spremni za Isusa, sjedite! ‘’

Osupnuti Kunta vidje kako posjedaše svi osim njih dvanaest ili petnaest. Dok se ostali nanizaše uz rub vode, propovjednik i najjači od četiri starca kroče u jezerce, a kad su bili u vodi do pojasa, zastanu pa se okrenu.Propovjednik se obrati djevojčici od kojih petnaestak godina koja stajaše prva u redu.

‘’Jesi l' spremna, dijete? ‘’Ona kimne glavom.

‘’Ondak pristupi!’’

Ona dva starca koji ostadoše na obali uhvate je za ruke te je posrćući odvedu do onih usred jezerca. Propovjednik položi desnu ruku djevojčici na čelo, dok je najviši starac objema rukama uhvati odostraga za ramena, a ona prva dvojica čvršće joj stegnu ruke.

‘’O, Gospode, nek se ovo dijete ispere od grijeha!’’reče propovjednik te je gurne nauznak, a čovjek koji stajaše iza nje povuče je za ramena unatrag dok se ona potpuno ne nađe pod vodom.

Na površinu se dizahu mjehurići, djevojčica je mlatarala rukama po vodi, a oni obrativši pogled prema nebu, snažno je držahu. Uskoro se ona stane divljački ritati, a tijelo joj se silovito napinjalo. Jedva su je uspijevali zadržati pod vodom. ‘’Još malo! ‘’poviče propovjednik u usključalu i zapjenjenu vodu pod svojim rukama.

‘’Sad! ‘’

Izvuku je iz vode. Hvatala je zrak, pljuvala vodu i bjesomučno se koprcala dok su je oni više nosili nego vodili natrag na obalu u naručje majke koja ju je čekala.Zatim prijeđu na slijedećeg u redu, mladića od kojih dvadesetak godina što je netremice zurio u njih i nije se mogao pomaknuti od straha. Moradoše ga odvući u vodu. Kuntina usta sve su se više širila od čuda dok je motrio kako svaku pojedinu osobu,najprije sredovječna čovjeka, pa još jednu djevojčicu od kojih dvanaest godina, a zatim ženu koja je jedva hodala od starosti, vode u jezero i podvrgavaju tom istom nevjerojatnom mučenju. Zašto su to činili? Koji li je okrutni »bog« zahtijevao tolike muke od onih koji su željeli u nj vjerovati? Kako se čovjeka moglo oprati od zla time što bi ga napola ugušili? Kuntin je mozak vrvio od pitanja,a ni na jedno nije mogao odgovoriti, dok napokon ne izvuku i posljednjeg s kojeg se cijedila voda.

Sad je zacijelo gotovo, pomisli on. No, propovjednik i dalje stajaše u jezercu, brišući lice nakvašenim rukavom i ponovo prozbori: ‘’A sad, ima l' medu vama takvih koji na ovaj sveti dan žele posvetit svoju djecu Isusu? ‘’ Ustanu četiri žene, a prva bijaše Bell držeći Kizzy za ruku.

Kunta skoči na noge kraj kola. Neće valjda! Ali u to ugleda kako ih Bell predvodi prema obali jezerca i korača,polako i isprva nesigurno, a onda sve brže i brže ka svjetini uz rub vode. Na propovjednikov znak Bell se nagne, digne Kizzy na ruke te odlučno zagazi u vodu. Prvi put u dvadeset i pet godina od dana kada su mu odsjekli taban Kunta potrči,ali kad je došao do jezerca, a stopalo mu

bridilo, Bell stajaše u sredini kraj propovjednika. Hvatajući zrak, sav usopljen, Kunta otvori usta da uzvikne, ali baš tad propovjednik progovori:

‘’Dragi vjernici, okupli smo se da primimo u stado još jedno janje! Kako je djetetu ime, sestro?’’

‘’Kizzy, velčasni... ‘’

‘’Gospodne ... ‘’izusti on stavivši lijevu ruku pod Kizzynu glavu i stisnuvši oči.

‘’Ne!’’prodere se Kunta promuklim glasom. Bell naglo trgne glavu i upilji u nj svoje usplamtjele oči.

Propovjednikov pogled lutao je od njega k njoj pa opet natrag. Kizzy počne cmizdriti.

‘’Pst, dijete!’’šapne Bell. Kunta osjeti da ga opkoljavaju neprijateljski pogledi. Nastupi grobna tišina.Tajac je prekinula Bell: ‘’U redu velčasni.Ovo samo moj muž Afrikanac.On ne svaća.Kasnije ja mu objasni. Vi samo nastavi.’’

Kunta, nijem od zaprepaštenja, vidje kako propovjednik sliježe ramenima, opet se okreće prema Kizzy, stišće oči i počinje iznova.

‘’Ovom svetom vodom blagoslovi ovo dijete, Gospodne…Kako joj ono bijaše ime, sestro?’’ ‘’Kizzy.’’

‘’Blagosovi malu Kizzy pa je pod okriljem svojim sprovedi u zemlju obećanu! ‘’ Tad propovjednik uroni desnu ruku u vodu, poprska s nekoliko kapljica Kizzy po licu pa vikne: ‘’Amen!’’

Bell se okrene, iznese Kizzy na obalu, kroči iz vode pa sva mokra stade pred Kuntu.Osjećajući se glupavo,posramljeno,on spusti pogled na njezine zablaćene noge, a zatim diže oči pa sretne njezine oči, vlažne,od suza? Položi mu Kizzy na ruke.

‘’Ništa, samo ona mokro.’’reče on pa hrapavom rukom pomiluje Kizzy po licu.

‘’Od tolko trčanje ti sigurno gladan, Ja jesam. Idem jes. Donijela ja pečeno pile, tvrdo kuhani jaja i ono kolač od slatko krumpir ti se nikada ne nasiti.’’

‘’To lijepo zvuči ,’’reče Kunta.

Bell ga uhvati za ruku pa se polako vratiše preko livade do oraha gdje je na travi u sjenci stajala njihova košara za piknik.

74. POGLAVLJE



Jedne noći u kolibi Bell reče Kizzy: ‘’Sad ti sedma godina!Težačka djeca već po cijeli dan radi u polje,kao onaj Noah zato ti počne pomaga mene u velko kuća! ‘’

Kizzy je tada već znala kako,na sve to gleda njezin otac pa se neodlučno zagledala u Kuntu.

‘’Slušaj što tebi kaţi mater,’’dobaci on bez uvjerenja.

Bell je već to s njime razmotrila pa je morao priznati da će biti razumnije da Kizzy obavlja neki posao koji će massi Walleru biti zamjetan nego da i unaprijed bude samo družbenica u igri missy Anne. Zamisao da će ona raditi nešto korisno sviđala mu se zbog još jednog razloga,naime, u Juffureu su majke počinjale kćerke njezine dobi učiti vještinama koje će kasnije njihovim očevima omogućiti da od budućeg supruga traže dobru cijenu za nevjestu. Ali, znao je da Bell ne očekuje da bi se on mogao oduševiti ičim što će Kizzy još više približiti tuobabu i time je još više udaljiti od njega,i od onog što joj je on sve jedno odlučno želio uliti,osjećaj dostojanstva i baštine.

Kad ga je poslije nekoliko jutara Bell izvijestila da Kizzy, uči glačati srebrninu, ribati pod, mazati drveninu voskom, šta više, pospremati massi krevet, Kunti bijaše teško podijeliti njezin ponos zbog takvih uspjeha. Ali kad vidje kćerku kako prazni, a zatim pere posudu od bijela emajla u kojoj je massa noću obavljao nuždu, Kunta uzdrhti od gnjeva, uvjeren da su se ostvarile njegove najgore strepnje.

Isto tako bi se vrijeđao kad bi Bell dijelila Kizzy savjete o tomu kako da postane uzorna sobarica: ‘’Slušaj meni dobro, ćerka! Svako niger nema prilika radi za vrijedno bijelo čovjek ko massa. To tebi diže cijena medu ostalo dječurlija. Ovo najvažnije, ti znaj što massa oći, a on to ne mora rekni. Ti rano ustaj ko ja i izlazi s menom dok massa još legni. To tebe daj prednost pred njim, barem ja to uvijek misli. Najprvo ja tebe pokaži kako četkaj prašina iz njegovi kaputi i hlače kad ti vješaj vani na konop za rublje da to prozrači. Ali, paz, ne slomi nijedna dugme, paz, ne ogrebni ... ‘’ i tako dalje, ponekad satima i satima.

Kunta pomisli da više ne može proći ni jedna večer bez daljnjih uputa, sve do najsmješnijih potankosti.

‘’Kad ja lašti njega cipela,’’povjeri Bell Kizzy jedne noći,’’ja miješaj u vrč malo uvarak od persimona, čađ, kuhinjsko ulja i šećer u kristal. Ja ostavi preko noć, a ondak jopet dobro promućkaj pa njegovi crni cipela blista ko ogledalo!’’ Dok mu sve to ne bi postalo tako neizdrživo da je morao poći u guslačevu kolibu da se smiri, Kunta bi se naslušao dragocjenih domaćinskih savjeta poput ovog: ‘’Ako žličicu papra izmiješaš na tanjuriću s mrkim šećerom i malko kravljeg vrhnja, muhe više neće dolijetati u sobu! A prljave zidne tapete najbolje se čiste ako ih se trlja izmrvljenom sredinom kruha stara dva dana.’’

Ako Kunta i nije obraćao pažnju na njezine pouke, činilo se da ih Kizzy pomno sluša jer jednog dana, nekoliko tjedana kasnije,Bell ga obavijesti da joj je massa napomenuo kako je zadovoljan,što blistaju prijekladi na kaminu otkako ih Kizzy lašti.

Ali, naravno, kad god bi missy Anne došla u posjetu, massa nije morao ni reći da je Kizzy oslobođena rada za vrijeme njezina boravka. Tada su djevojčice, kao i uvijek, divljale i skakutale unaokolo, preskakivale preko konopa, igrale se skrivača i drugih igara koje su same izmišljale. Jednog popodneva u

»igri crnaca« rasporiše zrelu lubenicu, namažu lice zagnjurivši glavu u vlažno sočno »meso« i zaprljaju prednjicu na haljini. Bell odalami Kizzy tako da je ciknula i obrecnu se čak i na missy Anne:

‘’A tako vas lijepo odgajalo! Ima vi deset godina, vi ide u škola i vrlo brzo posta missy iz visoko društvo! ‘’

Iako se Kunta više nije otvoreno tužio na posjete missy Anne,svaki put prilikom posjete bio je vrlo mrzovoljan prema Bell, a često i dan poslije toga. No, kad god je trebao odvesti Kizzy u kuću masse Johna,morao se naprezati da ne pokaže gorljivost da ponovo bude sam u kolima sa svojom kćerkom.

Kizzy je bila dovoljno odrasla da shvati kako su besjede izmijenjene između njih dvoje u toku vožnje stroga tajna. Stoga joj je on sad mogao više pričati o svojoj rodnoj zemlji bez straha da to dozna Bell.

Truckajući se po prašnjavim putovima kotara Spotsylvania govorio joj je kako se na jeziku mandingo nazivaju dijelovi okoliša kojim su prolazili. Uperivši prst u stablo rekao bi jiro, a onda, pokazav cestu, silo. Prolazeći pokraj krave što je pasla on reče: ‘’Ninsemuso, a kad su prolazili mostić: Salo.’’

Jednom, kad ih je nenadano uhvatio pljusak, Kunta viknu: ‘’Sanjio’’zamahnuvši u kišu,a kad je

ponovo izašlo sunce, pokaže ga pa kaza: ‘’Tilo.’’

Kizzy je pozorno gledala njegova usta dok je izgovarao svaku riječ, a onda bi to što je vidjela oponašala svojim usnama pa ponavljala toliko puta dok ne bi točno izgovorila. Uskoro ona poče pokazivati predmete pa ga zapitkivati za njihova imena na jeziku Mandinga. Jednog dana, tek što su zamakli izvan sjena velike kuće, kad ga Kizzy mune u rebra, kvrcne se prstićem iznad uha i šapne:

‘’Kako ti zoveš moja glava?’’

‘’Kungo,’’ šaptom odvrati Kunta.

Povukla se za kosu, a on reče kuntinyo. Uštinula se za nos, kazao joj je nungo, nategnula je uho; tulo, rekao joj je. Smijuljeći se, Kizzy trgne uvis stopalo pa pokaže veliki prst.

‘’Sinkumba! ‘’poviče Kunta. Uhvati je za kažiprst koji je u sve upirala, zavrti ga te reče:

‘’Bulokonding.’’Dirne joj usta pa izusti: ‘’ Da. ‘’

Onda Kizzy zgrabi Kuntin kažiprst pa ga uperi u nj.

‘’Fa! ‘’uzvikne ona.

Osjetio je kako ga preplavljuje ljubav prema njoj. Uperivši prstom u lijenu rječicu kraj koje su malo kasnije prolazili, Kunta reče: ‘’Ono bolongo. ‘’ I ispriča joj da je u svojoj rodnoj zemlji živio kraj rijeke po imenu Kamby bolongo. Kad su navečer na povratku kući opet prolazili uz tu rijeku, Kizzy je pokaže i viknu: ‘’Kamby bolongo!’’

Naravno, nije razumjela kad joj on pokuša objasniti da je to rijeka Mattaponi a ne Gambija. Kao da je to važno! Bio je očaran što je zapamtila to ime. Reče joj da je Kamby bolongo mnogo veća, brža i snažnija od ove sićušne rječice.Želio joj je objasniti da je njegov narod tu rijeku što je davala život štovao kao simbol plodnosti, ali nije mogao naći načina da joj to kaže, te joj pričaše o ribama kojima je rijeka obilovala,poglavito o snažnim i sočnim kujalo, koji bi kadšto skočio ravno u čamac i o golemom živom sagu ptica što je po njoj plovio, sve dok kakav dječačić poput njega ne bi zarežao i skočio iz šikare na obali da gleda kako se ptice uzdižu i ispunjavaju nebo kao neka pernata snježna oluja.

Kunta reče da ga to podsjeća na priču njegove bake Yaise o tom kako je Alah poslao na Gambiju pošast skakavaca. Bili su tako strašni da su zamračili sunce i požderali sve bilje, dok vjetar nije promijenio smjer te ih odnio prema moru, u koje su napokon upali te su ih pojele ribe.


‘’Ima ja baka? ‘’zapita Kizzy.

‘’Ti ima dvije, moja majka i majka tvoja majka.’’

‘’Zašto one ne s nami?’’

‘’One ne zna gdje mi.’’odvrati Kunta.

‘’Ti zna gdje mi? ‘’upita je trenutak poslije.

‘’Mi u kočija .’’reče Kizzy.

‘’Ne to! Ja misli, gdje mi živi? ‘’

‘’Kod massa Waller.’’

‘’A gdje to?’’

‘’Onud.’’odgovori ona i pokaže prstom put pred njima.Taj razgovor nije ju zanimao pa nastavi: ‘’Ti mene mora priča jošte o kukac i stvari tamok odaklem ti dođi.’’

‘’Daklem, tamo velko crveni mravi pređi rijeka na lišće. On vodi ratovi i stupaj ko vojska, a humak u koji oni živi, viši nego čovjek.’’

‘’Ja misli oni zločesto. Mi mora gazi njih?’’

‘’Ne, ako ti ne mora. Svako stvoro ima pravo budni ovdi ko ti. I trava živo, a ima duša ko čovjek.’’

‘’Ondak ja više ne hoda po trava. Ja ostam u kočija!’’ Kunta se nasmiješi: ‘’Tamok odaklem ja dođi nema kola. Kuda mi idi, mi pješaci. Jedan put ja i tatca četir dana, od Juffure do novo selo moji stričevi.’’

‘’Kaki to Džufare? ‘’

‘’Ja ne zna kolko puta to tebe rekni! Iz to mjesto ja dođi! ‘’

‘’A ja misli, ti dođi iz Afrika. To Gambija što ti mene govori budni u Afrika?’’ ‘’Gambija jedno zemlja u Afrika. Juffure, jedan selo u Gambija.’’ ‘’A gdi to, tatce?’’

‘’Preko velko voda.’’

‘’Kolko velko to velko voda?’’

‘’Tolko velko da treba oko četir mlado mjesec mi to pređi.’’ ‘’Četir čeg?’’

‘’Mlado mjesec. Ti bi reklo, mjesec. ‘’

‘’Zašto ti ne kaži, mjesec?’’

‘’Zato što ja veli »mlado mjesec«. ‘’

‘’A kako ti zove godina? ‘’

‘’Kiša.’’ Kizzy se načas zamisli.

‘’Kako ti pređi to velko voda? ‘’

‘’U velko brod.’’

‘’Veći nego čamac u koji mi vidilo ono četir čovjek lovi riba?’’

‘’Tako velko u to stani sto ljudi. ‘’

‘’Kako to brod ne potoni? ‘’

‘’Ja ondak oći brod potoni.’’

‘’Kako to ?’’

‘’Jerbok svi mi tako razbolilo, mi mislilo, ijonako svi umri.’’ ‘’Kako to vi razbolilo?’’

‘’Razbolilo jerbok mi ležalo u vlastito govno, jedno preko drugo.’’

‘’Zašto vi ne ide na zahod?’’

‘Tuobab nas okova!’’

‘’Tko to »tuobab«?’’

‘’Bijelo čovjek.’’

‘’Zašto te ono okova? Zar ti radi kako zlo? ‘’

‘’Ja pođi u šuma blizu mjesto ja živi,Juffure.Ja traži panj da izradi bubanj. Ondak oni meni zgrabi i odvedi.’’

‘’Kolko ti ondak star?’’

‘’Sedamnajs kiša.’’

‘’A pitalo oni tvoja mater i tvoj oče ti smije idi s njima?’’ Kunta je s nevjericom odmjeri: ‘’Oni oće i njih odvedi, ako oni mogni. Ni danas moji ne zna di ja.’’

‘’A ti ima braća i sestre?’’

‘’Ja imalo tri brata. Moždak sad i više. No, svi oni odraslo, sigurno ima djeca, ko ja tebi!’’

‘’A mi idi jedan dan njih posjeti?’’

‘’Mi nigdi ne može idi.’’

‘’Ali, sad mi negdi idi!’’

‘’Samo k massa John. Ako mi tamok ne stigni, kad izađi sunce oni potjeraj za nami psi.’’ ‘’Zato što oni briga za nas?’’

‘’Zbog radi tog što mi njiovo, ko ova konji koje nas vuču.’’ ‘’Ko što ja tvoje i mamcino?’’ ‘’Ti naše dijete. To nešto drugo!’’

‘’Missy Anne kaže, oće ja budni njezino. ‘’

‘’Ti ne lutka s koja ona igra.’’

‘’I ja igra s njom. Ona meni rekni, ona moje najbolje prijateljica.’’ ‘’Ti ne može budi prijateljica i ropkinja.’’ ‘’Zašto ne, tatce?’’

‘’Prijatelj ne može ima jedno drugo.’’

‘’Mamca i ti ima jedno drugo, a zar vi ne prijatelji? ‘’

‘’Nije to isto. Mi ima jedno drugo jerbok mi to želi, jerbok se mi voli.’’ ‘’Pa, i ja voli missy Anne, i ja oće budni njezino.’’ ‘’To nikako ne može dobro završi.’’

‘’Zašto ti to misli?’’

‘’Vi ne budni sretni kad budni velko!’’

‘’Mi budni sretne! A ja misli, ti ne budni sretno.’’ ‘’Ti to točno pogodi!’’

‘’O, tatce, ja nikada ne može napusti tebi i mamca.’’ ‘’Čedo moje, ni mi tebi nikada ne pusti ode od nami!’’

75. POGLAVLJE



Jednom kasno po podne kočijaš roditelja massa Wallera,donese iz Enfielda poziv da naveče dođe na svečanu večeru u čast nekog značajnog poslovnog čovjeka iz Richmonda, koji se na putu za Fredericksburg zadržao kod njih na noćenju. Bijaše već sumrak kad Kunta s massom stiže pred veliku kuću u Enfieldu pred kojom se već nalazilo dvanaestak jednoprega.

Iako je,ovamo mnogo puta dolazio u ovih osam godina otkako se oženio Bellom,debela crna kuharica Hattie, koju je nekoć Kunta toliko opčarao, tek tokom proteklih nekoliko mjeseci odluči da s njim ponovo govori,onog dana kad je doveo Kizzy s missy Anne koja je posjetila djeda i baku.

Kad je večeras došao na kuhinjska vrata da pozdravi i da nešto pojede,Hattie ga pozove da sjedne unutra dok je ona s pomoćnicom i s četiri žene koje su posluţivale za stolom završavala pripreme za večeru. Kunta pomisli da još nikad nije vidio toliko mnogo hrane što se pušila u bezbrojnim loncima i tavama.

‘’Kako ono tvoje malo slatko krema od ćerka?’’ zapita Hattie, koja bi čas nešto srknula, a čas zatim nešto pomirisala.

‘’Dobro,’’reče Kunta.

‘’Bell sada uči kuhaj. Pred koja večer ona iznenadi me pita od jabuka, samo ispeklo.’’

‘’To mala vražičak! Uskoro ja jedi njezini kolači, a ne više ona moji. Kad Kizzy ovdi bilo prošli put, pojedi ona bar polak posuda pereci od đumbir.’’

Hattie posljednji put pogleda tri,četiri vrste kruha od kojih mu se stvarala pljuvačka u ustima, što su se zlatili u pećnici, okrene se najstarijoj poslužiteljici u uškrobljenoj žutoj haljini pa reče:

‘’Mi gotove. Javi to missis.’’ Kad je žena izašla kroz mimokretna vrata, obrati se preostalim trima: ‘’Premlati ja vas kutlača vi prolije kap juha na moje svečano stolnjak dok vi odlazi zdjele. A sad na poso, Pearl!’’reče ona svojoj trinaestogodišnjoj pomoćnici.

‘’Napuni u stakleno zdjele bijela repa, slatko kukuruz, tikvica i okra, a ja na daska rasjekni ovaj ovčji rbat. ‘’

Nekoliko minuta kasnije ponovo se pojavi jedna poslužiteljica. Nešto je poduže šaptala Hattie na uho, a onda opet pohrlila natrag. Hattie se okrene prema Kunti: ‘’Ti sjećaj prije nekolko mjeseca jedno trgovačko brod napadnut na velko voda blizu Francuska?’’ Kunta kimne glavom: ‘’Guslač rekni, on čuj predsnik Adams, tolko zbog to ljuto, pa pošalji sva mornarca Objedinjenih država njih pretući.

‘’To i učinio! Louvina mi sad na rekni, oni čovjek iz Richmond tamok pričaj, oni zauzelo osamdes brodovi od ta Francuska. Ona rekni, bijelo ljudi nutra samo ne pjevaj i pleši od radost jerbo mi ta Francuska očitalo dobro bukvica.’’

Dok je govorila, Kunta se uhvati ukoštac s golemim tanjurom hrane što ga je stavila preda nj, a on nije mogao skinuti pogled s pečene govedine, kuhane šunke, purice, pilića i patke što ih je ona marljivo slagala u velike zdjele koje će poslužiteljice servirati. Upravo je progutao obilan zalogaj slatkog krumpira na maslacu kad četiri poslužiteljice banu u kuhinju noseći prazne zdjele i žlice.


‘’Pojeli juha!’’objavi Hattie Kunti.Trenutak poslije poslužiteljice opet pretrpanih pladnjeva odbrzaju, a Hattie otare lice:

‘’Ja ima jošte dobrih četrdes minuta prije nego oni prijeđi na desert. Ti malo prije oće nešto rekni?’’

‘’Ja oće rekni, mene svejedno za ti osamdes brodovi,’’izjavi Kunta,’’sve dok bijelo ljudi draži jedno druge, a ne više draži nas. Ja misli, oni ne može budni sretno ako koga ne draži.

‘’A ja misli, važno to koga oni draži,’’reče Hattie.

‘’Prošle godine digni jedno mulat buna proti Toussaint. Moglo pobijedi da predsnik ne pošalji doli brodovi pomogni Toussaint.’’

‘’Od masse Waller ja čuj Toussaint ne budni tolko pametno da budni đeneral, a kamoli vodi svoja zemlja ,’’procijedi Kunta.

‘’Massa rekni: »Samo vi pričekaj pa vi vidi svi robovi slobodnjaci na Haiti budni mlogo gore nego kad bilo stara gospoda!« Naravski, bijelo ljudi se to nada. Ja misli, njima na Haiti mnogo bolje već samo zato jerbok sami vodi plantaže.’’

U razgovor upadne posluţiteljica koja se vratila u kuhinju i slušala ih: ‘’Baš to oni nutra razgovaraj, o nigeri slobodnjak. Kaži oni, njih previše, samo ovdi u Virginia trinajs tisuća. Sudac kaži, on potpuno slaže da čovjek oslobodi niger koji učinilo nešto izvanredno, ko oni koji za revolucja borilo zajedno sa svoj gospodar, ili ko niger koji oda bijelci buna koja niger oće vodi,kuj ko oni niger koji nađi ono ljekovito trava, i bijelci kaži, ona gotovo sve liječe. Sudac rekni, massa imaj pravo u oporuka daj sloboda stari odani niger. Ali on i svi nutra govori proti kvekeri i neki drugi bijelac koji za ništa oslobađaj nigeri. ‘’ Posluţiteljica krene prema vratima i nadoda: ‘’Sudac njima kaži, oni moraj dobro zapamti njegove riječi jerbo vrlo skoro dođi novo zakon koji sve njih dovedi u škripac.’’

‘’Što ti misli o ono massa Alexander Hamilton gore na Sjever?’’zapita Hattie Kuntu.

‘’On rekni,svo slobodni niger pošalji u Afrika,jerbo crnac i bijelac nikad ne složi, tolko oni različito!’’

‘’On imaj pravo, i ja tako misli.’’reče Kunta.

‘’Ali, bijelo ljudi to samo govori, a i dalje vozi niger iz Afrika!’’

‘’Isto tako dobro ko ja ti zna zašto ,’’izjavi Hattie.

‘’Iskrcaj oni niger u Geo'gia i u dvije Ca'line, jerbo im niger sve više treba za ljetina odondak kad prije nekolko godina bijelo čovjek nađi stroj koje odvaja pamučni vlakno od sjeme.Zbog radi tog mlogo massa odavdi proda svoji robovi na Jug čak dva,tri puta skuplje nego njih prija plati. ‘’

‘’Guslač kaže, masse doli na Jug ima brezobrazna»siromašno fukara« za nazornici. Ti siromašno bijelac natjerava nigeri ko mazge krči zemlja za nova polja pamuk.’’ reče Kunta.

‘’Da,zbog radi toga u zadnje vrijeme novine prepune objava o bjegunaca.’’ primijeti Hattie.

Baš tada se poslužiteljice stanu vraćati u kuhinju noseći prljave tanjure i poslužavnike. Hattie je bila ozarena ponosom: ‘’Reklo bi se, pojeli sve što u njih stalo. A sada massa toči šampanjac dok stol pospremaj za desert.’’reče ona Kunti.

‘’Da vidimo kako prija tebe ovi kolač od grožđica.’’Stavi mu komad na tanjurić pred njim. ‘’Da znaš, unutra breskve namočene u brendi, ali sad se ja sjeti, ti nikad ne pij ništa žestoko. ‘’ Naslađujući se kolačem,Kunta sama sebe zateče kako se sjeća potjernice za odbjeglom ropkinjom

koju mu je Bell nedavno pročitala iz »Gazette«.

»Visoka ženska, mulatkinja«, pisalo je u oglasu, »vrlo krupne dojke, na desnoj ima duboku brazgotinu.Podmukla lažljivica i kradljivica,možda predočuje krivotvorenu putnicu jer joj je prijašnji vlasnik dopustio da donekle nauči pisati a možda se izdaje za slobodnu crnkinju.«

Hattie teško sjedne, dohvati iz krčaga breskvu prožetu brendijem te je ubaci u usta. Zirnuvši na dva visoka kabla s druge strane kuhinje, puna čaša, zdjela, pribora za jelo i posuda koje je tek trebala oprati i pospremiti, glasno uzdahne i umorno reče: ‘’Jedno ja zna sigurno,sreća moja kad noćas vidi krevet! Gospodne, ja mrtvo umorno.’’

76. POGLAVLJE



Već mnogo godina Kunta je svako jutro ustajao prije zore, ranije od svih u robovskom sokaku, tako rano te su mnogi vjerovali da »taj Afrikanac« vidi u mraku kao mačak. Što mislili da mislili, njemu bijaše posve svejedno, glavno da ga puštaju na miru da se uvlači u konjušnicu gdje bi dočekao prvi slabi dnevni tračak klanjajući se između dvije velike gomile sijena i uputio Alahu sabah namaz, svoju jutarnju molitvu. Poslije bi utrpao sijeno konjima u jasle. Znao je da bi se Bell i Kizzy dotle umile, odjenule i bile spremne za poslove u velikoj kući,a glavar težaka Cato izlazio je iz kolibe s Adinim sinom Noahom da zazvoni zvonom kojim će probuditi ostale robove.

Gotovo svakog jutra Noah bi mu kimnuo glavom i rekao »Jutro« tako svečano i suzdržljivo da to Kuntu podsjeti na pripadnike plemena Jalof u Africi za koje se govorkalo,ako te ujutro pozdrave, znaj da im je to posljednja ljubazna riječ za cijeli dan.No, iako nikad nisu međusobno razgovarali, Kunti se sviđao Noah, možda stoga što ga je podsjećao na njega u tim godinama,ozbiljno se držao, dosljedno izvršavao poslove i gledao samo svoje poslove, malo je govorio ali sve motrio.

Često je zamjećivao da Noah radi isto što i on, stao bi negdje sa strane i šutke pratio kako se Kizzy i missy Anne nestašno igraju po plantaži. Jednom ih je Kunta promatrao s vrata kako kotrljaju obruč po stražnjem dvorištu uz hihotanje i cikotanje i spremao se povući u konjušnicu kad spazi Noaha koji stajaše pokraj Catove kolibe i također promatraše. Pogledi im se sretnu i dugo su buljili jedan u drugoga prije nego što su se obojica okrenula. Kunta se zapita o čemu li razmišlja Noah, i obuze ga osjećaj da se Noah isto tako pita o čemu on misli. Kunti je nešto govorilo da ih obojicu muče iste misli.

Noahu je bilo deset godina, bijaše dvije godine stariji od Kizzy, ali ta razlika nije bila tolika da bi objasnila zbog čega se njih dvoje nikad nisu sprijateljili, a kamoli da bi se zajedno igrali, budući da su bili jedina robovska djeca na plantaži.

Kunta opazi da se grade kao da se ne vide svaki put kad prolaze jedno kraj drugoga, a nikako nije mogao dokučiti zašto, ako ne zato što su čak u toj dobi shvatili običaj da se kućni robovi nikad ne druže s poljskim robovima.

Bilo kako bilo, Noah je provodio dane radeći u polju, dok je Kizzy svakog dana mela, brisala prašinu, laštila mjedene brave i svakodnevno uređivala massinu spavaću sobu,a Bell bi poslije nadgledala s hikorijevim prutom u ruci.

Subotom, kad je missy Anne običavala doći u posjetu, Kizzy bi kao nekim čudom posvršavala svoje poslove dvaput brže nego drugih dana, pa bi se njih dvije ostatak dana igrale, osim u podne ako bi massa slučajno ručao kod kuće. Tada bi on i missy Anne jeli u blagovaonici, Kizzy je stajala iza njih, blago zamahivala velikom lepezom i tjerala muhe, a Bell je ulijetala,posluživala hranu i izlazila, oštro promatrajući djevojčice koje je unaprijed upozorila: ‘’Ako ja vidi vama na pamet padni hihot pred massa ja vam ustavi koža!’’

Kunta se već pomirio sa sudbinom da dijeli svoju Kizzy s massom Wallerom, Bell i missy Anne. Nastojao je da ne misli na ono što je ona za njih obavljala u velikoj kući, a kad bi došla missy Anne, zadržavao se u konjušnici što je duže mogao. A to bijaše sve što je mogao učiniti ,da sačeka nedjeljno popodne kad bi služba božja završila te bi se missy Anne vratila s roditeljima kući.

Kasnije tokom popodneva massa Waller običavao se odmarati ili bi s društvom bio u salonu, Bell bi s tetkom Sukey i sekom Mandy pošla na tjedne skupove gdje je bilo govora »o Isusu«, te je Kunta mogao slobodno provesti ta dva dragocjena sata sam sa svojom kćerkom.

Kad je vrijeme bilo lijepo, išli su na šetnje, mahom duž ograda obraslih penjačicama, kamo je prije gotovo devet godina pošao da smisli ime »Kizzy« za svoju kćerkicu. Tamo u zabiti gdje teško da ih je itko mogao vidjeti, Kunta bi obujmio svojom rukom Kizzynu nježnu ručicu dok su,ne osjećajući potrebu za razgovorom,tumarali prema potočiću.Sjeli bi jedno uz drugo pod sjenovito stablo pa pojeli sve ono što je Kizzy donijela iz kuhinje,uglavnom hladne kolačiće od maslaca nadjevene pekmezom od kupina koji je on osobito volio. Tada bi počeli razgovarati.

Uglavnom je govorio on, a ona ga je neprestano prekidala pitanjima koja su gotovo sva počinjala: »A kako to ... ?« No, jednog dana Kunta ne stiže ni zinuti, a ona već gorljivo zapiskuta: ‘’Ti želi čuje što jučer meni naučio missy Anne? ‘’

Nije ga bila briga da čuje išta u vezi s tim hihotavim bijelim čeljadetom, ali da ne nanese Kizzy bol, reče: ‘’Slušam!’’

‘’Pero, Pero, tikve ždero,’’izrecitira ona,’’al sam vrag mu ženu tjero, u tikvu je Pero gurne, da mu više van ne jurne …’’

‘’To je to?’’ zapita on. Ona kimne glavom: ‘’Sviđa ti se? ‘’

Pomisli da je od missy Anne upravo to i očekivao, posvemašnju budalaštinu.

‘’To ti zbiljam dobro kazala,’’ izmotavao se on.

‘’Kladim se, ti to ne izgovori tako dobro ko ja!’’dobaci ona,a oči joj se vragolasto zaiskre.

‘’Ja se ni ne trudim!’’

‘’Hajde, tatce, rec zbog radi mene, samo jenput! ‘’

‘’Dosta ta gluparija!’’

Gradio se ozlojeđenijim nego što je zapravo bio. Ali, bila je toliko uporna te on na kraju,osjećajući se pomalo glupo što ga njegova Kizzy može tako lako vrtjeti oko prsta,zamuca u nastojanju da ponovi smiješnu pjesmicu. Samo zato da bi ga ostavila na miru, pomisli on u sebi.

Prije nego što ga je stigla nagovoriti da se ponovo okuša s pjesmicom, Kunti sine pomisao da joj izrecitira nešto drugo,možda nekoliko stihova iz kurana, da ona uvidi kako lijepo mogu zvučati,ali tada shvati da njoj ti stihovi ne bi bili nimalo smisleniji nego njemu njezini »Pero, Pero…« Stoga joj odluči ispričati priču.

Već je čula pričicu o krokodilu i malom dječaku, pa otpočne pripovijetku o lijenoj kornjači koja je nagovorila glupog leoparda da je nosi navodeći da je odviše bolesna da hoda.

‘’Gdi ti čuje sve ta priča koje ti mene priča? ‘’zapita Kizzy kad je on završio.

‘’Čujem kad ja budni velki ko ti od mudra bakca Nyo Boto.’’Odjednom se Kunta nasmije od milja prisjećajući se: ‘’Bila ćelavo ko jaje! Nije imalo zubi, ali to nadoknađivalo s oštar jezik! Nas mališane volio ko rođeni djeca.’’

‘’Zar ona nema svoja djeca?’’

‘’Ima dvoje kad bilo vrlo mlado, davno prije nego došlo u Juffure. Poginuli u borba između njezino selo i jedno drugo pleme. Mislim, ono to nikada ne prebolila.’’

Kunta ušuti, zapanjen mišlju koja mu nikada ranije nije došla na um,isto se dogodilo i Belli kad je bila mlada.Poželi da ispriča Kizzy o njezinim dvjema polusestrama, ali je znao da bi je to samo smutilo ,a da i ne spominjemo Bell koja o tomu nije govorila sve otkako mu je one noći kad se Kizzy rodila pričala o svojim izgubljenim kćerkama. Ali, zar njega ,zar sve one koji s njim bjehu okovani na brodu robova,nisu otrgnuli od njihovih majki? Zar ne odvojiše sve one bezbrojne tisuće crnaca koji su došli prije i poslije njih?

‘’Amok nas oni dovezlo goli!’’začu sam sebe kako se izlanuo. Kizzy trže glavicu i upilji se u nj, ali on se ne mogaše zaustaviti.

‘’Oduzelo nam i imena. Oni koji rode ovdi, ko ti, ne zna tko su! Al, ti isto tolko Kinte kolko i ja! Nikada ne zaboravi! Naši preci bili trgovci, putnici, sveti ljudi stotne i stotne kiša unatrag u ona zemlja zvana Mali! Ti svaća što ja govori, dijete? ‘’

‘’Da, tatce.’’poslušno će ona, ali je znao da nije shvaćala. Sine mu zamisao. Diže štap, izravna komadić zemlje između sebe i nje te načrčka nekoliko arapskih znakova.

‘’Ovo moje ime, Kunta Kinte .’’reče on prelazeći polako prstom preko znakova.

Očarano ga pogleda.

‘’Tatce, sad ispiši moje ime! ‘’ Posluša je. Nasmijala se.

‘’Je l' to piše Kizzy? ‘’ On potvrdi glavom.

‘’Ti oće nauči mene piši ko ti? ‘’ zapita Kizzy.

‘’To ne budni pristojno ,’’smrknuto će Kunta.

‘’Zašto ne? ‘’uvrijeđeno odvrati Kizzy.

‘’U Afrika samo dječak uči čitaj i piši. Curca to ne treba. A ni ovdi!’’

‘’Kako to mamca zna čitaj i piši? ‘’ On strogo odgovori: ‘’Ti to ne smije govori! Čuje ti meni? To nikoga ne tiče! Bijelo ljudi ne oće mi znaj čitaj i piši.’’

‘’A zašto?’’

‘’Oni misli, što manje mi znaj, zadava im manje neprilike. ‘’

‘’Ja ne zadava nikake neprilika ,’’reče ona pokunjeno.

‘’Ako mi ne požuri nazad u koliba, tvoja mamca nam zada neprilika.’’

Kunta ustane i krene, a onda stane pa se osvrne jer je opazio da Kizzy ne ide za njim. Još je stajala uz obalu potoka i buljila u oblutak koji je ugledala.

‘’Dođi, vrijeme mi idi kuća!’’ Ona digne pogled prema njemu, a on joj priđe i pruži joj ruku.

‘’Ja tebe rekni nešto!’’dobaci on.

‘’Uzmi to oblutak, nosi i spremi na neki sigurni mjesto. Ako ti ovo sve drži za zube, slijedeće jutro kad budni mlado mjesec, ja tebe dopusti ti baca kamen u ono moja tikva.’’

‘’O, tatce! ‘’ Sva je blistala od sreće.

77. POGLAVLJE


U ljetu godine 1800, otprilike godinu dana kasnije,bijaše već gotovo vrijeme da Kizzy ubaci novi oblutak u Kuntinu tikvu,massa najavi Belli da ide za poslom u Fredericksburg na jedno tjedan dana i reče kako se dogovorio s bratom da se nastani na plantaži dok on bude odsutan te »da se brine za poslove«.

Začuvši tu vijest, Kunta se smrkne još više od ostalih u robovskom sokaku, jer, iako mu je bilo mrsko što će morati tako dugo biti odvojen od Bell i Kizzy, još mrže vlasniku na milost i nemilost. Naravno, Belli nije spominjao što ga muči, ali onog jutra kad su imali krenuti, zaprepasti se izlazeći iz kolibe da upregne konje, gotovo mu se učinilo da je Bell pročitala njegove misli. Rekla mu je:

‘’Massa John nije ko njegovo brat, ali zna ja postupa s takima. A to samo tjedan. Zato ti ne brine! Budni nam dobro.’’

‘’Ne brine .’’odvrati Kunta nadajući se da ona nije razabrala da joj laže. Klekne do Kizzy pa joj šapne na uho: ‘’Ti ne zaboravi oni oblutak na mlado mjesec! ‘’A ona mu zavjerenički namigne, dok se Bell pravila da ništa nije čula, iako je znala što to oni rade već gotovo devet mjeseci.

Prva dva dana poslije massina odlaska sve se nastavljalo kao obično, ali je Bell potajno ljutilo gotovo sve što je massa John govorio ili radio. Poglavito joj je bilo odvratno što on do kasno u noć sjedi u radnoj sobi, pije iz boce bratov najbolji viski, puši velike crne smrdljive cigare i trese pepeo po sagu. Pa ipak, massa John nije se previše upletao u Belline ustaljene poslove i uglavnom se držao po strani.Ali, trećeg dana sredinom jutra, kad je Bell mela trijem, dogalopira jedan bijelac na zapjenjenu konju. Sjaha i zatraži da ga massa primi.Deset minuta kasnije čovjek otiđe isto onako žurno kako je došao.

Massa John prodere se u trijem neka se Bell popne u radnu sobu. Djelovao je duboko potreseno, te Bell najprije pomisli da se Kunti i massi dogodilo nešto užasno. Postade sigurna u to kad joj on osorno naredi da sve robove okupi u stražnjem dvorištu. Svi su se skupili i stali u red, ukočeni od straha,kad on s trijeskom otvori stražnja vrata pa odšeta prema njima,a u pojas je upadno zatakao revolver. Proslovio je ,odmjeravajući hladno njihova lica: ‘’Upravo mi stiže vijest da su se neki nigeri u Richmondu urotili da otmu guvernera, masakriraju ričmondske bijelce i zapale grad.’’

Robovi se osupnuto zgledaju, a on nastavi:

‘’Zahvaljujući Bogu i nekolicini razumnih crnaca koji su to dočuli i na vrijeme kazali gospodarima,urota je ugušena, a većina nigera koji su je pokrenuli već je uhvaćeno. Naoružane patrole idu cestama i traže ostale, a ja ću se pobrinuti da ni jedan od njih i ne pomisli ovdje prenoćiti! Ako tko od vas misli na pobunu, znajte da ću patrolirati danju i noću.Da se nitko od vas nije maknuo s ove plantaže.Zabranjujem skupove bilo kakve vrste!Da nitko poslije mraka ne bude izvan svoje kolibe!’’

Pomiluje svoj revolver i nadoda: ‘’Ja nisam tako blag i strpljiv prema nigerima kao moj brat!Ako mi se samo učini kako pomišljate da mi prkosite, svi njegovi lijekovi neće vas moći spasiti kad dobijete metak među oči. A sad, tornjajte se!’’

Massa John kako reče, tako i uradi.Slijedeća dva dana razjarivao je Bell time što je uporno zahtijevao da Kizzy pred njegovim očima kuša hranu prije nego će je on pojesti.Danju je na konju

tumarao poljima,noću sjedio na trijemu s puškom na koljenima.

Njegova budnost bijaše tolika da se robovi iz sokaka nisu usuđivali niti raspravljali o buni, a kamoli da je sami snuju. Kad je primio i pročitao slijedeće izdanje »Gazette«, massa John je spali u kaminu, a kad ga je jednog popodneva posjetio neki massa iz okolice, naredi Bell da izađe iz kuće, te su oni povjerljivo raspravljali u radnoj sobi iza zatvorenih prozora.

Tako nitko nije mogao doznati ništa više o zavjeri, a pogotovu ne o njezinim posljedicama, što je silno zabrinjavalo Bell i ostale,ne zbog Kunte, jer on je uz massu bio siguran, već zbog guslača koji je otišao dan prije njih da svira na balu za otmjeni svijet u Richmondu. Robovi iz sokaka mogli su samo zamišljati što se događalo crnim strancima u Richmondu kad bi dopali šaka razjarenim i prestravljenim bijelcima.

Guslač se još nije vratio kad stigoše Kunta i massa, tri dana ranije jer su zbog bune skratili putovanje. Predvečer otide massa John,te malo popuste stroge mjere koje je on nametnuo, ali ne sasvim, a massa bijaše prema svima vrlo hladan. Tek kad ostade sam s Bellom u kolibi, Kunta joj ispriča što je načuo u Fredericksburgu,da bi uhvaćene crne buntovnike toliko mučili dok ne bi pomogli organima vlasti da pohvataju ostale sudionike.

Netko je odao da je bunu pripremio slobodnjak kovač po imenu Gabriel Prosser, koji je skupio oko dvije stotine probranih crnaca,majordome, vrtlare, kućepazitelje, poslužnike, željezare, užare, rudare iz ugljenokopa, lađare, čak i propovjednike, te ih uvježbavao više od godinu dana. Prosser još bijaše na slobodi te je milicija po krajini tražila sumnjivce, pričao je Kunta. Patrolni odredi, sastavljeni od siromašnih bijelaca, postadoše strah i trepet na cestama, a govorkalo se da su neki masse nasmrt tukli svoje robove kad bi se pojavila mala ili nikakva sumnja.

‘’Ja bi rekla, naša jedina nada to da im mi sve što ima,’’javi se Bell.

‘’Ako nas sve poubiju, oni ostaj bez robove.’’

‘’Ono guslač dođi ovdi? ‘’zapita Kunta posramljen da se toliko udubio pričajući što se dogodilo,pa sve do sad nije mislio na svog prijatelja.Bell odmahne glavom.

‘’Svi mi gadno zabrinuti.Ali, ono guslač lukavo niger. On dođi kuća živo i zdravo.

Kunta se nije u potpunosti s tim složio: ‘’Još on ne dođi kuća.’’

Kad se guslač ni sutradan ne vrati, massa napiše šerifu poruku, u kojoj ga o tome izvijesti, pa posla Kuntu da je odnese u kotarsko sjedište. Kunta posluša, gledaše kako šerif nijemo odmahuje glavom dok je čitao pismo. Na povratku kući Kunta je tri,četiri milje vozio polagano i potišteno gledao cestu ispred sebe.Pitao se hoće li ikada više vidjeti guslača i ljuto se kajao što mu zapravo nikada nije rekao da ga smatra dobrim prijateljem usprkos njegovu pijančovanju, psovanju i drugim manama. Najednom ga prene povik koji je slabo oponašao otegnuti govor bijelih »golaća«: ‘’Hej, nigeru!’’

Kunta pomisli da mu se to pričinja.

‘’Ti vraga, kamo ti ide? ‘’odjekne ponovo onaj glas.

Kunta zaustavi konje, obazre se unaokolo i pogleda duž obje strane ceste, ali nikog ne vidje. Kad odjednom začuje: ‘’Momče, ako ti nema putnica, požali što ti živ!’’

I tamo,uspevši se iz jarka, sav dronjav i poderan, izgreben i pun modrica, blatnjav, noseći pohabanu kutiju za violinu i smijući se od uha do uha ,stajaše guslač.

Kunta klikne, skoči sa svog sjedišta na tle i za koji hip on i guslač su se grlili i kroza smijeh vrtjeli

jedan drugoga oko sebe.

‘’Ti sliči ko jaje jajetu jedno moj znanac Afrikanac ,’’uzvikne guslač,’’ali to ne mogni budne on, jerbo on nikada ne pokazuj on sretno kada nekog vidi.’’

‘’Ja ne zna zašto ja sretno .’’zbunjeno će Kunta.

‘’Ti baš lijepo dočekuj prijatelj koji na ruke i noge dopuže,sve iz Richmond samo zato opet gleda to tvoje gadno njuška.’’

Kunta se uozbilji. Po tome se vidjelo koliko bijaše zabrinut.

‘’Tebe budni teško, guslač?’’

‘’Teško ni blizu ne budni pravo riječ za to.Ja već misli, prije nego ja stigni dovdi, ja svira u dujet s anđeli!’’

Kunta digne blatnjavu kutiju za violinu.Uspentraju se u kola,a guslač je neumorno pripovijedao: ‘’Bijelo ljudi u Richmond ludo od strah.Svugdi naoružani straže zaustavljaj niger, oni niger koji bez propusnica šalji ravno zatvor, s glavobolja. A to jošte sretno čovjek! Cijelo arpa siromašno bijelac lutaj ulica ko divlji pas, bacaj se na niger i tako premlaćuj da ga ni rođeno majka ne mogni prepozna!

Ples na koji ja svira prekine točno u sredina kad stigni prvo vijest o pobuna. Missis stani vrišti i trči u krug, a masse uperilo revolveri prema mi nigeri u orkestar. U to opće strka ušuljaj se ja u kujna i sakrij u kanta za smeće. Kad svi otiđi, izvuci ja kroz prozor, potrči prema sporedni ulice, kloni se svjetlo. Stigni ja na kraj grad. Najenput čuj ja iza meni povik, a ondak cijela arpa nogu stani trči u isti smjer ko ja. Nešto meni šapni: »Nis to nigeri!« Ali ja ne čekaj vidi što to budni. Zamakni ja za prvo kut, ali čuje ja, oni primiču meni. Ja već oći daj bogu duša kad ja vidi dosta nisko trijem i skotrljaj se ispod.

Ispod budni mene tijesno. Ja provlači sve više nutra. Baš ondak ono bijelo siromašno golaći protrči s baklja, viči: »Drž to niger!« Ja lupne o nešto velko i meko, nekaka ruka tres meni preko usti, crnačko glas šapni mene: »Drugi put kucaj!« On rekni mene, on noćno čuvar skladišta. On gleda kad rulja raskoli njegovo prijatelj. On oći izađi ispod to trijem tek na proljeće, ako tolko vremena treba to prođi.

Ja ubrzo poţeli njemu sreća i jopet idi na put i stigni u šuma. To budni prije pet dani.Ja mogni prije dođi amok,al na ceste mnogo stražari.Ja se moraj drži šuma, jedi bobica i spavaj u guštik sa zečevi. Dobro budni sve do jučer. Na otvoreno polje meni uvatni gomila baš zločesto siromašno bijelci, nekolko milja na istok odavdi.Oni jedva čekaj izbičuj niger, moždak čak njega objesi,imaj oni konop! Stani oni meni udara, pita tko mene massa i gdi ja idi, ali ne sluša što ja govori. Dok ja ne rekni: »Ja guslač!« Ondak oni stani, rekni ja laže i vikni: »Dobro, čujmo ondak kako sviraš!«

Ja tebe nešto rekni, Afrikanac. Ja otvori ovo kovčeg od violina. Nikad ne budni taki koncert ko taj ja sviraj njima usred cesta. Sviraj ja »Turkey In De Straw«, ti zna, to bijelo golaći voli. Jošte se ja dobro ne zagrije, a oni svi urla, plješci i udaraj noge o zemlja. Ja ne prestani sve dok se oni sve ne umorilo. Rekni oni, ja idi naprijed i ne čekaj da moje guzica vidi kuća. I zbiljam ja ne čekaj! Ja se baci u jarak kad vidi konja ili kola ili taljiga, sve do ovi jednopreg u koji ti vozi! I tako sve to! ‘’

Kad skrenu na uski prilaz što je vodio do velike kuće, uskoro začuju klicanje, a onda ugledaju robove iz sokaka kako trče prema kočiji.

‘’Ja misli,bez mene ovdi sve prazno njima!’’

Iako se guslač cerekao, Kunta nasluti da je silno ganut pa reče, smijuljeći se i sam: ‘’Ja misli, ti mora ispriča cijela stvar ispočetka.’’

‘’Ti misli, mene to smeta? ‘’zapita guslač ‘’Glavno mene ja ovdi pa može pričam!’’

78. POGLAVLJE



Slijedećih mjeseci pohvataše zavjerenike jednog za drugim, sudiše im i smaknuše ih, a naposljetku i samog Gabriela Prossera. Na to postepeno jenjavahu vijesti o buni u Richmondu i o napetosti koju je ona izazvala, te politika ponovo postade glavna tema u razgovorima masse i njegovih prijatelja, pa prema tome i u robovskom sokaku.

Kunta, Bell i guslač pokušavali su sabirati ono što bi na razne načine načuli o izboru za novog predsjednika, massa Aaron Burr imao je podjednake izglede kao čuveni massa Thomas Jefferson, koji je na kraju dobio položaj, očito zato što mu je moćni massa Alexander Hamilton pružio podršku, a massa Burr, zakleti dušmanin masse Hamiltona, postade potpredsjednik.

Činilo se da nitko ne zna baš mnogo o massi Burru, ali od kočijaša koji se rodio u Virginiji nedaleko od plantaže masse Jeffersona u Monticellu, Kunta dozna da njegovi robovi nisu sebi mogli poželjeti boljeg gospodara.

‘’Ono kočijaš mene rekni,massa Jefferson ne dozvoli nazornik bičuj robovi.’’saopći Kunta ostalima iz sokaka.

‘’A svi oni dobro jedi. On dopušta žemske pređi i svima šij dobro odjeća i oće oni izuči različito zanati.Kad se jedanput massa Jefferson vratio kući s duga puta’’Kunta je to čuo,’’njegovi robovi su ga sačekali dvije milje pred plantažom, ispregnuli konje pa veselo dovukli kola sve do velike kuće u Monticellu. Tamo su ga na ramenima prenijeli na stepenište pred ulaznim vratima. Guslač frkne: ‘’Svi znaju mnogi od ti niger rođena djeca masse Jeffersona s ono njegovo žemsko boja bijela kava, Sally Hemings.’’

Spremao se nastaviti, kad Bell ubaci najzanimljiviju pojedinost koju je znala: ‘’Njegovo kuvarca rekni,’’izjavi ona ,’’massa Jefferson najviše vole jede zec koji cijela noć ostavi u ulje, majčina dušica, ružmarin i češnjak, pa sutra pirja u vino dok meso ne otpane s kosti.’’

‘’Ta što ti kaži! ‘’ zagrizijivo klikne guslač.

‘’Mi vidi kad ti dobije komad kolač od rabarbara ti me stalno moli ja ispeče!’’ odbrusi Bell.

‘’Mi vidi kad ja tebi pitaj!’’obrecne se on. Kunta se ne htjede u to miješati kao što se prije toliko puta upletao pokušavajući zavesti mir kad bi se zakvačili njegova žena i guslač, pa od njega zatražili da prosudi tko je u pravu,nego se gradio kao da ništa nije čuo i jednostavno nastavio tamo gdje je stao prije nego su ga oni prekinuli: Čuj ja massa Jefferson govori kako ropstvo isto tako loše za bijelci ko za naše. Slaže se s massa Hamilton, bijelci i nigeri i suviše različito da ikada živi jedno s drugma u sloga. Kažu massa Jefferson želi mi budi slobodno, ali ne mi ostani u zemlja i oduzimaj poso siromašni bijelci. On za to nas odvezi natrag u Afrika, malo,pomalo, bez strke i buke.’’

‘’Neka massa Jefferson to kaži trgovci roblje,’’reče guslač,’’jer ja bi reko oni drukčije svaća smjer koji brodovi treba vozi.’’

‘’U zadnje,vrijeme kad ja vozi massa na druge plantaže, čuj prodaju mlogo ljude’’ kaže Kunta. ‘’Neki masse prodaj na Jug cijeli obitelji koji čitav život ovdi živi.Jučer mi na put baš sretni jedno

trgovac roblje.Mahni on, nasmij se i dodirni šešir, ali massa gleda ko da ga ne vidi.’’

‘’Hm, ti trgovci roblje roje u gradovi ko muha,’’reče guslač.

‘’Kad ja zadnji put budni u Fredericksburg, onu zuji oko mene staro i sasušeno dok ja njima ne pokaži putnica. Vidi ja kako oni neko jadno sijedo niger proda za šesto dolora. Prije to budni cijena za mlado snažno momak. Ali to staro niger ne imalo dlaka na jezik! Gurni ga oni s postolje za dražba, a on vikni: »Vi, bijelci, pretvorli zemlja božja u pako za moj narod! Al ko što dođi sudnji dan, vaš pako padni na vas koji ga donesi! I nikake molbe ne zaustavi njega, on vas satari! Nikaki ljekovi koje vi pravi... ni bježanje

... ni puške ... ni molitve, ništa! Svi vi tamo dopadni!« Na to oni odvuklo njega.Ja misli, to staro niger nekaki propovjednik ili tako nešto, po tom kako on priča.’’

Kunta vidje kako se Bell odjednom uzbudila.

‘’Taj starac,’’ upita Bell,’’ pogureno, sijeda brada i velko brazgotna na vrat? Guslač se doimao zapanjeno.

‘’Da! Točno tako! Taki bilo! Baš to! Ti ga možda poznaj ?’’ Bell pogleda Kuntu kao da će sad na zaplakati.

‘’To propovjednik koji krstilo Kizzy .’’potišteno će ona.

Sutradan navečer, kad je Kunta bio u guslačevoj kolibi u posjeti, Cato pokuca na otvorena vrata.

‘’Što ti stoji? Naprijed! ‘’poviče guslač.

Cato uđe.I Kunta i guslač se razvesele što je došao. Nedavno su rekli da je šteta što im tihi i snažni težački glavešina Cato nije bliži, kao što im je bio stari vrtlar.

Cato je izgledao smeten.

‘’Samo vam ja želi kaži, dobro budni ,vi ne pričaj ono grozno stvari vi čuj kako tolko ljudi prodaj dolje na Jug.’’Cato oklijevaše.

‘’Evo zašto ja vam kaže istina,ljudi u polje tolko se boj oni njih prodaj,to ih tolko muči oni ništa ne radi.’’ Ponovo načas zastane.

‘’Misli ja, svi osim mene i ono malo Noah. Misli ja,ako me prodalo, nek me prodalo, ja tu ništa ne može. A ono Noah ,reko bi, on ničega ne boj.’’

Poslije nekoliko trenutaka razgovora,a Kunta je dotle već osjetio da je Cato toplo primio njihovu srdačnu dobrodošlicu,sva trojica se slože da će zacijelo biti najbolje da jedino oni međusobno dijele najstrašnije vijesti koje bi samo mogle nepotrebno zastrašiti ostale. Neće ih reći čak ni Bell.

Ali jedne noći u kolibi, poslije otprilike tjedan dana, Bell naglo digne oči s pletiva pa reče: ‘’Ko da netko ovdi ostane bez jezik, il pak bijelci prestani prodaje svoji niger. Ja, bome, nisam veslo sisalo!’’

Kunta zbunjeno zagunđa, zapanjen kako su ona,a jamačno i cijeli robovski sokak,nagonski naslutili da im on i guslač više ne pričaju sve što su znali.

Stoga,poče pričati kako robove prodaju, ispuštajući najužasnije pojedinosti. Ali je zato je isticao vijesti o onima koji su uspijevali pobjeći, opisujući tajna govorkanja koja je čuo o lukavim crncima, vještim na jeziku, koji bi utekli nadmudrivši »patroli«, one sitne glupave bijelce.Pa ispriča o majordomu vrlo svijene puti i o crnom konjušaru koji ukradoše jednopreg, konja, fino odijelo i šešir što ih je svjetloputni odjenuo i izigravao bijelog massu, te na sav glas psovao svog crnog kočijaša kad god bi se primakli bijeloj patroli prilikom žurne vožnje,jednopregom na Sjever, gdje će odmah steći slobodu. A

drugi put Kunta ispriča priču o ništa manje smionom robu koji se svojom mazgom uvijek gotovo zalijetao u »patroli« prije nego što bi stao pa im pod nos tutnuo veliku ispravu ispisanu sitnim slovima i rekao da u njoj piše kako ide po hitnom poslu za svog massu, neprestano, i točno, igrao je na kartu da će ga nepismeni siromašni bijelci radije propustiti nego priznati da ne znaju čitati.

Sad je Kunta često zasmijavao robove iz sokaka pričajući kako bi drugi robovi koji su uspjeli pobjeći naučili tako savršeno mucati te bi im »patroli« s gađenjem rekli neka samo nastave svoj put jer bi inače gubili sate i sate dok bi ih preslušali. Reče da su se neki bjegunci gradili prestrašenima i okolišali prije nego bi naposljetku u svoju obranu priznali da njihovi bogati moćni masse silno preziru siromašne bijelce i da vrlo strogo postupaju prema svima koji muče njihove sluge. Jedne noći robovski sokak tresao se od smijeha kad im Kunta prenese priču o kućnom robu za kojega se govorkalo da je sretno pobjegao na Sjever pred nosom svoga masse koji ga je ogorčeno progonio i brzo pozvao redara: ‘’Znaš da si moj niger!’’divlje se proderao massa na svog roba koji ga je bijelo pogledao i neprestano uzvikivao: ‘’Tako mi bog pomogo, ja nikad ne znaj ovo bijelo čovjek!’’tako da je uvjerio okupljenu svjetinu i redara koji srditom bijelcu naredi da umukne i da se udalji ili će ga morati uhapsiti zbog narušavanja reda.

Kunta se godinama uspijevao kloniti robovskih dražbi, još odonda kad ga je ona djevojka uzalud preklinjala da joj pomogne. Ali, nekoliko mjeseci poslije razgovora s Catom i guslačem, jednom u rano popodne Kunta doveze massu na trg u kotarskom sjedištu upravo kad je započinjalo javno nadmetanje pri prodaji robova.

‘’Čujte i počujte, gospodo Spotsylvanije, nudim vam najvrsnije nigere koje ste ikada u životu vidjeli!’’

Mišićavi mladi pomoćnik gurne na postolje staru ropkinju: ‘’Dobra kuharica!‘’započe on,ali ona zavrišti bjesomučno mašući rukama prema čovjeku u gomili: ‘’Massa Philip! Philip! Vi ne sjeća,ja radi za vas i za vaš brat i tata kad vi još bilo mali? Zna ja, sad ja staro i ne vrijedi mlogo, ali, molim vas, massa, mene zadrži! Ja mlogo budni radi, massa Philip. Molim vas, massa, nemoj dopusti mene dolje na Jug bičuj nasmrt! ‘’

‘’Zaustavi kola, Toby! ‘’naredi massa.

Kunti se sledi krv u žilama kad zategne uzde i zaustavi konje. Zašto je massa Waller želio gledati tu dražbu robova, on koji se sve ove godine nije za to zanimao? Je li namjeravao nekoga kupiti, ili što? Zbog tužnih ženinih jadikovki koje su parale srce? Svatko koga bi zazivala,odbrusio bi joj nešto smiješno, a rulja se još smijala kad ju je neki trgovac kupio za sedam stotina dolara.

‘’Pomoz mi,Bože, Isuse, Gospodne, pomoz mi!’’vikala je ona dok ju je trgovčev crni sluga grubo gurao prema okolu za robove.

‘’Dalje svoje crno ruka od mene, niger!’’vrisne ona, a gomila se zaceni od smijeha. Kunta se ugrize za usne, suzdržavajući suze.

‘’Najljepši primjerak, gospodo! ‘’

Slijedeći na postolju bijaše mlad crnac. Zurio je pogledom punim stravične mržnje,a široka pleća,i snažno mišićavo tijelo presijecale su mu gnojne crvenkaste pruge od nedavnog krvavog bičevanja.

‘’Trebalo ga je malo opametiti! Brzo će se oporaviti! Mazgu može povazdan goniti,svakog dana bere četiri stotine funti pamuka! Pogledajte ga!Pravi je ždrijebac,ako vaše ženske ne rađaju svake godine kao što je red!Koju god cijenu platili, jeftino ste ga dobili!’’

Okovanog mladića prodaše za tisuću i četiri stotine dolara.

Kuntine oči ponovo se zamagle od suza kad na postolje dovedu uplakanu mulatkinju s trbuhom do zuba: ‘’Dvoje za cijenu jednoga, ili jedno besplatno, zavisi od toga kako na to gledate!’’ uzvikne voditelj dražbe.

‘’Danas crnčići vrijede stotinu dolara čim se rode!’’ Prodaše je za tisuću dolara.

Kunti postane nesnosno kad ugleda slijedeću žensku koju su vukli na lancu. Zamalo je pao sa sjedišta, crna djevojčica od desetak i nešto godina koja se tresla od straha bijaše stasom i po puti, čak i po crtama lica, ista Kizzy, samo nešto starija! Kao maljem udaren Kunta je slušao govoranciju voditelja dražbe: ‘’Izvrsno izučena sobarica,ili odlična rasplodna kobila ako to tražite!’’nadoda on pa lukavo namigne.

Sokoleći ih da je izbliza pogledaju,naglo strže ogrlicu na djevojčicinoj haljini vreći koja joj padne oko nogu. Vriskala je, jecala, lamatala rukama nastojeći pokriti svoju golotinju od rulje koja ju je pohotno gledala. Neki nagrnu naprijed da je opipaju i pomiluju.

‘’Dosta! Idemo!’’zapovjedi massa, trenutak prije nego što je Kunta pomislio sam ošinuti konje.

Kunta je jedva vidio put pred sobom dok su vozili natrag na plantažu.U glavi mu se vrtjelo. A da je ona djevojčica bila njegova Kizzy? A da je kuharica bila njegova Bell? Što ako njih dvije prodaju i odvoje od njega? Ili njega od njih? To bijaše i previše užasno ,a da o tomu misli, ali ni na što drugo nije mogao misliti.

Još prije nego je jednopreg stigao do velike kuće, Kunta nagonski oćuti da nešto nije u redu,možda zato što je bilo toplo ljetno veče, ali nijednog roba iz sokaka nije vidio da lunja okolo ni da vani sjedi. Kunta iskrca massu pa žurno ispregne konje i utjera ih u staju, a zatim se zaputi ravno u kuhinju, jer je znao da tamo Bell sada priprema massi večeru. Nije ga čula sve dok kroz vrata s mrežom nije zapitao:

‘’Jesi dobro?’’

‘’Oh, Kunta!’’ Okrenula se, očiju razrogačenih od užasa i,ne misleći, glasno izustila: ‘’Ovdje bilo trgovac roblje! A onda spusti glas: ‘’Ja čuje Cato iz polje zviždi ko kozodoj. Ja trk na prednji prozor. Vidi ja ono bijelac, gracko čeljade, silazi s konj. Ja njuši što on može budni. Gospode, smiluj se! Ja otvori vrata kad se on popni uza stepenica.On traži njega primi moj massa ili missis.Ja rekni, moja missis u grob, a moj massa liječnik, posjeti bolesnike i ja ne zna u koje on doba noći dođi kuća. Ondak mi ono čovjek oholo pogledaj i pruži malo papir sa mlogo slova i rekni, ja daj to massa i rekni, on se jopet vrati. Ja boj se massa dam to papir, na kraj ja ga samo metni na njegov stol.’’

‘’Bell!’’ začu se povik iz dnevnog boravka. Umalo joj je žlica ispala iz ruke. Šapnula mu je: ‘’Ti čeka! Ja odma amok dođi!’’

Kunta je čekao,jedva se usuđivao disati, u očekivanju najgoreg,dok Bell ne dođe i dok na njezinu licu ne ugleda izraz neizreciva olakšanja.

‘’Kaže želi rano večeraj! Papirić više nije na stol gdje ga ja stavi, ali on ga nije spominjo pa nis ni ja!

‘’

Poslije večere Bell priopći težacima što se zbivalo poslije Catova upozorenja u vidu zvižduka. Tetka Sukev zaplače: ‘’Gospodne, misli vi massa kog od nas prodaje? ‘’

‘’Nitko me viš neće tuć! ‘’izjavi Beulah, Catova debela supruga.

Nastupi duga teška šutnja. Kunti ne pada na pamet ništa što bi im mogao reći; ali je znao da im neće pričati o dražbi: ‘’Daklem ,’’naposljetku izusti guslač,’’ massa nema cijeli gomila višak nigeri. Ali, ima zbiljam mlogo novac. On ne treba prodaj nigeri da plati dugovi ko cijelo arpa drugi bijelci.’’

Kunta se nadao da će guslačevo nastojanje da ih utješi ostalima zvučati uvjerljivije nego njemu.

Činilo se da je Bell stekla nešto pouzdanja.

‘’Ja zna massa, ovaj, ja misli, ja njega zna. Kolko mi ovdi, nikada on nikoga ne proda, samo ono kočijaš Luther, i to samo jerbok Luther crta ono karta pomogni djevojka koja pokušaj bjegni.’’

Bell je oklijevala prije nego što će produžiti.

‘’Ne! ‘’reče ona.

‘’Massa ne proda nijedan od nas ako nema razlog. Vi misli, on proda?’’ Ali nitko ne odgovori.

79. POGLAVLJE



Kunta je naćulio uši da mu ne promakne ni slovce iz massina razgovora s njegovim najmilijim bratićem, kojega je vozio k sebi na večeru, dok su sjedili straga u kolima koja su se truckala.

‘’Neki dan na dražbi u kotarskom središtu,’’govorio je massa ,’’zapanjio sam se što se najobičniji težaci prodaju po dva do tri puta većim cijenama nego prije svega nekoliko godina. A oglasi koje čitam u »Gazetti« pokazuju da tesari, zidari, kovači,to jest robovi vješti bilo kojem zanatu, kožari, jedrari, glazbenici, bilo koji ,postignu i cijenu od dvije i pol tisuće dolara po osobi.

‘’Svugdje je isto otkako su izumili onaj stroj što odvaja pamučne niti od sjemena! ‘’uzvikne massin bratić.

‘’Rekoše mi da u zemlji već ima preko milijun robova, a brodovi nikako do dovezu dovoljno novih za plantaže na ravničarskom dalekom Jugu koje nastoje zadovoljiti potrebe predionica na Sjeveru.’’

‘’Zabrinjava me što previše naših plantažera, koji su inače razumni ljudi, u gorljivosti za brzom dobiti mogu našu državu Virginiju dovesti dotle da izgubi svoje najvrsnije robove pa čak i one muškarce i žene koji bi dali najbolje potomstvo ,’’reče massa Waller ,’’a to je prava ludost! ‘’

‘’Ludost? Pa zar Virginia nema više robova nego što joj je potrebno? Skuplje je njihovo uzdržavanje nego ono što oni privrede. ‘’

‘’Danas je možda tako,’’odvrati massa,’’ali odakle da danas znamo kakve će biti naše potrebe za pet, deset godina? Tko je prije deset godina mogao predvidjeti ovakav procvat plantaža pamuka?A ja se nikad nisam slagao s toliko rasprostranjenim pričama da je uzdržavanje robova tako skupo. Ja mislim ovako, zar na svakoj iole organiziranoj plantaži oni ne sade,goje i žanju sve ono što pojedu? A obično rađaju brojno potomstvo, a svaki nigerčić ima svoju cijenu čim se rodi. Mnogi su posve sposobni da izuče zanate koji će još više povećati njihovu vrijednost. Uvjeren sam da su danas najbolje investicije robovi i zemlja, u tom redoslijedu. I stoga ne bih prodao nijednog svog roba oni su kičma našeg sistema. ‘’

‘’Moţda se sistem već mijenja, a mnogi to još ne shvaćaju,’’dobaci massin bratić. ‘’Gle samo onu donedavnu fukaru, skorojeviće koji se kočopere kao da su već dospjeli u klasu plantažera, samo zato što su kupili jednoga ili dva premorena roba koje će poslati u smrt pretjeranim radom za onaj svoj kukavni urod pamuka i duhana. Nisu vrijedni ni da ih čovjek prezire, ali čini se da se ta fukara razmnožava još brže nego nigeri. Svojom pukom brojčanom nadmoćnošću oni bi doskora mogli prisvojiti našu zemlju i naš trud.’’

‘’Mislim da se ne moramo toliko brinuti zbog toga,’’zasmije se massa jer ga je ta pomisao očito zabavljala,’’sve dotle dok se siromašni bijelci nadmeću sa slobodnim nigerima da kupe škartirane robove. ‘’Nasmije se i njegov bratić.

‘’Da, zar to nije nevjerojatno? Čujem da polovina slobodnih nigera u gradovima radi danju i noću kako bi uštedjeli novaca da kupe svoju rodbinu pa da je oslobode.’’

‘’To je zato što na Jugu imamo slobodnih nigera .’’reče massa.

‘’Mislim da smo dopustili da se previše njih namnoži u Virginiji,’’izjavi njegov bratić.

‘’Ne radi se samo o tom da podrivaju našu snagu time što otkupljuju svoju rodbinu pa stvaraju nove slobodne nigere. Oni su također korijeni većine pobuna. Ne zaboravimo onog kovača u Richmondu!’’

‘’Tako je! ‘’reče massa Waller.

‘’Ali svejedno mislim da bi većina njih,uz dobre zakone koji bi ih držali na mjestu te uz propisno kažnjavanje izgrednika,mogla služiti korisnim svrhama, u gradovima. Rekoše mi da u ovom času oni prevladavaju u većini zanata.’’

‘’Na putovanjima sam vlastitim očima vidio koliko se to proširilo,’’kaza njegov rođak.

‘’Oni su skladišni i lučki radnici, trgovci, poduzetnici, vrtlari. Oni su najbolji kuhari, a i glazbenici! A čuo sam da u cijelom gradu Lynchburgu nema nijednog bijelog brijača. Morao bih tamo pustiti bradu! Nikad ni jednom od njih ne bih dopustio da se s britvom primakne mom vratu! ‘’Obojica se nasmiju. Ali tada se massa uozbilji.

‘’Mislim da nam se u gradovima kuju ozbiljniji društveni problemi nego slobodni nigeri. Mislim na one prevarantske trgovce robljem koji su premazani svim mastima. Čujem da su to većinom nekadašnji krčmari, špekulanti, nadriučitelji, odvjetnici, propovjednici i tomu slično. Trojica,četvorica su mi prišla u sjedištu kotara i ponudila mi nečuvene cijene za moje robove, a jedan se čak toliko osmjelio da je ovdje u mojoj kući ostavio posjetnicu! Što se mene tiče, oni su najobičniji lešinari, bez ikakvih obzira. ‘’

Stigoše do kuće masse Wallera te Kunta,praveći se kao da nije čuo ni riječi iz njihova razgovora,skoči da im pomogne sići. Dok su oni ulazili u kuću, sprali sa sebe putnu prašinu, smjestili se u salon i pozvali Bell da im donese piće, ona i svi na plantaži već su od Kunte doznali važnu vijest,massa ih ne namjerava prodati. A malo poslije večere Kunta ponovi cijeli razgovor svojim ushićenim slušaocima iz robovskog sokaka, kako je najbolje umio.Na trenutak zavlada tajac. Onda seka Mandy proslovi: ‘’Massa i njegov rođo govori,svi nigeri slobodnjak štedi jerbo oće iskupi sloboda svoja rodbina. Ja oće znaj kako niger slobodnjak oslobodilo sebe?’’

‘’Daklem,’’reče guslač,’’cijeli gomila robovlasnik u gradovi pošalji robovi izučava zanat, a ondak ih iznajmi za plaća i daj im štogod novac ko massa meni. I tako, u deset,petnajs godina štednje, ako ima sreću, crno najamnik skupi novac i daj massa i iskupi svoja sloboda.’’

‘’Je l’ ti zato tako neumorno svira? ‘’upita Cato.

‘’Ne zato jerbok ja voli gledam bijelci pleši .’’odvrati guslač.

‘’Ti skupi dosta da iskupi svoja sloboda?’’

‘’Da ja skupi dosta, ne budni ja ovdi da ti mene tako što pitaj.’’Svi prasnu u smijeh.

‘’Ti barem dođi blizu toga? ‘’uporno će Cato.

‘’Jošte ti ne odustaj? ‘’ozlojeđeno će guslač.

‘’Ja bliže nego prošli tjedan, ali ne tako blizu ko što ja budni dojdući tjedan.’’

‘’Dobro, ali kad ti to skupi, što ti učini ?’’

‘’Magla, braco! Pa na Sjever! Ja čuje, na Sjever neko niger slobodnjak ţivi bolje nego mlogi bijelac, a meni to čini lijepo. Ja stanuj blizu otmjeno mulati, ja počni fino govori i svilu oblači ko oni. I ja stani svira na arfa i idi na sastanci đe oni razgovaraj o knjige, cvijeće i tomu slično. ‘’

Kad zamre smijeh, tetka Sukey zapita: ‘’Što vi misli o onom bijelci uvijek govori,mulati i »oni boje bijela kava« dobro uspijevaj jerbo zbog ona gomila bijela krv u njima budni lukaviji nego mi? ‘’

‘’Pa, bijeli čovjek zbiljam dosta miješaj svoja krv! ‘’suzdrţljivo će Bell.

‘’Paz kako ti govori o nazornik moja mamca!’’poviče guslač nastojeći da ne djeluje uvrijeđeno.

Cato se toliko smijao da je zamalo pao sa stolca sve dok ga Beulah nije odalamila po glavi.

‘’Budimo ozbiljni!’’ nastavi guslač.

‘’Tetka Sukey postavljaj jedno pitanje, a ja njoj mora odgovori. Ako vi sudi po taki ko što ja, ondak

vi mora znaj, svi svjetloputno nigeri mora budni lukavo! Ili vi uzmi ono garavo mulat Benjamin Banneker,bijelci njega zovi genij za brojevi. Proučavaj on zvijezde i mjesec. A i cijelo gomila drugih lukavi niger isto tako crna ko vi!’’

‘’Ja jenput čuj massa pripovijedaj o James Derham, crno liječnik u New Orleans.’’ reče Bell. ‘’Bijeli liječnik, njegovo učitelj, veli taj znaj više nego on. A i James vrlo crn.’’ ‘’Ja vami ispričaj jošte jedno slučaj,’’javi se guslač.

‘’Onaj Prince Hali osnovalo red crno slobodni zidari! Ja gledaj slike neko velki svećenici koji otvaraj nigerska crkva, a svi tako crni ti ih ne mogni vidi ako im oči zatvorene! A ona Phyllis Wheatley piše puezija, a bijeli ljudi to tolko cijeni! Što je s ono Gustavus Vassa koji knjiga piše? ‘’Guslač letimično pogleda Kuntu: ‘’A oboje dolazi ravno od afrički niger, nema ni kap bijela krv, a ja misli, oni ne tako glupo!’’Guslač uza smijeh nastavi: ‘’Naravski, uvijek ima i glupo tamnoputno niger, na primjer, ovaj Cato …’’Skoči na noge pa potrči, a Cato je jurio svega nekoliko koraka iza njega.

‘’Ako ja tebe uvati, ja tebe glava glupni!’’ vikao je Cato.

Kad se prestadoše ceniti od smijeha, Kunta prozbori: ‘’Vi se mogni smij kolko oće. Za bijelo čovjek svi niger jednako. Jedna kap crno krv znači, čovjek niger, čak i kad taj bjelji od njih, a takih ja mlogo vidijo. ‘’


Oko mjesec dana kasnije guslač se vrati s jednog od svojih putovanja s viješću koja je svugdje gdje god je bio oduševljavala bijelce ,a robovski sokak zavila u crno,francuski vojskovođa po imenu Napoleon poslao je preko velike vode golemu vojsku,koja je poslije mnogih borbi i krvoprolića preotela Haiti crncima i njihovu osloboditelju generalu Toussaintu. Kad ga je general pobjedonosne francuske vojske pozvao na večeru,Toussaint je učinio pogrešku pa se odazvao. Za vrijeme jela konobari su ga pograbili, svezali i strpali u brod za Francusku. Tamo ga u lancima sprovedoše pred Napoleona, koji je skovao cijelu tu prijevaru.

Kuntu je ta vijest teže pogodila nego ostale jer on bijaše najveći obožavatelj crnog generala Toussainta na plantaži.Još je pokunjeno sjedio u guslačevoj kolibi kad je posljednji posjetilac šutke otklipsao.

‘’Znam kako tebe teško za ono Toussaint,’’reče guslač,’’i ne misli ja to lako prima. Ali ja ima vijest i više ni tren ne može nju zadržiš.’’

Kunta turobno zirne prema guslaču. Još ga više uvrijedi to što je guslač izgledao kao da će procvasti od sreće. Koja li je vijest tako divna da može potisnuti tugu zbog poniženja najvećeg crnog vođe svih vremena?

‘’Ja gotov! ‘’Guslač je bio silno uzbuđen.

‘’Ja ništa ne rekni ono prije mjesec dana kada Cato meni pitaj kolko ja ušteduj, ali mene ondak

manjka jošte nekolko dolori, a sadak, na posljednje putovanje, ja i to skupi! Ja mora sviraj preko devetsto puti za bijeli svijet pleši. Ja ne znaj ja ikad uspije pa o tom ja s nikim ne razgovaram,čak ni s tobom,sve dok ja ne skupi novce! Afrikanac, ja ima ono sedamsto doloro meni massa davno reko ja mora zaradi da iskupi svoja sloboda!’’

Kunta bijaše kao gromom pogođen. Nije mogao izustiti ni riječi.

‘’Gle amok!’’ klikne guslač, raspori dušek i izbaci na pod sve što je bilo u njemu, oko nogu im se uskovitla na stotine novčanica od jednog dolara.

‘’Gledaj sad amok!’’poviče on izvukavši ispod postelje jutenu vreću. Uz zveket istrese na novčanice stotine komada kovana novca raznih vrijednosti.

‘’Daklem, Afrikanac, ti oće nešto rekni? Ti samo ovdi stoji i zjake prodaji?’’

‘’Ja ne zna što tebe rekni .’’priznade Kunta.

‘’Ti može rekni »Čestitam!« ‘’

‘’Ovo tako dobro da čovjek ne može povjeri.’’

‘’Živo istina! Ja sve to broj tisuću put. Mene ostalo dosta ja kupi kovčeg od ljepenka!’’

Kunta naprosto nije mogao u to povjerovati. Guslač će zaista postati slobodan! Nije to bio san. Kunta istodobno zaželi da se smije i da plače, koliko zbog sebe, toliko i zbog svoga prijatelja.Guslač klekne i stane skupljati novac.

‘’Ti o ovo gluh i nijem do sutra ujutro, ti svati? Ondak ja idi massa i kažu njemu, on bogatija za sedamsto dolora! Ti budni sretno ko massa što ja idi odavdi?’’

‘’Ja budni sretno radi tebe, ne radi mene .’’odvrati Kunta.

‘’Ako ti mene oće natjeraj ja žali tebe, ja iskupi i tvoja sloboda ali ti mora malo čeka! Ja mora gudi pune trijes godini da ja odgudi u sloboda!’’

Kunti počne guslač nedostajati već kad je došao u kolibu,a Bell pogrešno protumači njegovu tugu kao žalost za Toussaintom. Stoga nije morao skrivati ono što osjeća niti išta objašnjavati.

Kada je sutradan ujutro, nahranivši konje, prolazio kraj guslačeve kolibe, vidje da je prazna. Zapita Bell je li guslač kod masse.

‘’On iziđi prije sat vremeni. Lice mu bilo ko da on vidi avet. Što njemu i što on tijo od masse? ‘’

‘’Što on tebe rekni kad izađi?’’ zapita Kunta.

‘’On mene ništa ne rekni. Ja tebe rekla, on prođi kraj mene ko da me ne vidi.’’

Kunta bez ijedne riječi izađe kroz vrata s mrežom te krene u robovski sokak. Bell za njim vikne: ‘’Kamo sad ti ide?’’ A budući da joj ne odgovori: ‘’Tako valja! Ništa ti men'ne kaže! Ja samo tvoje žena!’’

Kunta je iščeznuo.Raspitivao se, kucao na vrata svake kolibe, štaviše, virnuo je u zahod i viknuo:’’Guslaču!’’ čak I u staji.Onda se Kunta zaputi duž ograde posjeda. Kad je prešao popriličan put, začuje žalosne, polagane zvukove pjesme koju je čuo jednom kad su je pjevali crnci na svom vjerskom zboru »O, Gospodne«, samo što se ovaj put izvodila na violini. Guslačeva je glazba uvijek bila obijesna i radosna,a sad se gotovo činilo da violina jeca dok se njezin plač orio duž ograde.

Kunta ubrza korak, ugleda hrast kojega se krošnja nadvijala nad potok blizu međe imanja masse

Wallera. Primakavši se bliže, spazi kako ispod stabla vire guslačeve cipele. I baš tada glazba utihne. Zastane i Kunta, jer se odjednom osjetio kao uljez. Stajao je šutke, čekajući da se guđenje nastavi, ali jedini zvuci što su narušavali tišinu bijahu zujanje pčela i žubor potoka. Na kraju, gotovo usplahireno, Kunta obiđe drvo i stane sučelice guslaču. Bio mu je potreban samo kratak pogled da shvati što se dogodilo,nestalo je vedrine iz lica njegova prijatelja, ugasla je ona draga iskra u njegovim očima.

‘’Treba ti štogod ti napuni madrac? ‘’guslača izda glas.

Kunta ništa ne reče. Niz guslačeve obraze počnu se kotrljati suze, otare ih bijesno kao da su suze kiselina, a iz usta mu navre bujica riječi: ‘’Ja kaži njega, ja skupi novac da otkupi moja sloboda, sve do posljednji cent. Trenutak on nakašljavaj i iskašljavaj,a ondak gledni on u strop.Ondak mi čestitaj što ja tolko uštedi. Ondak rekni mene, ako ja oče, ovih sedamsto budni predujam, jerbo on u svoja poso mora računaj, za robove skočilo cijena posije kako oni nađi stroj koji odvoji pamučni vlakno od sjeme. Rekni on mene, sadak on mogni pitaj najmanje tisuću i po za guslač koji tolko zarađuj ko ja. I kad on meni prodaj, on mogi dobij dvije i pol tisuće. On kaži, zbiljam njemu žao, ali ja mora njega svaća! Poso mora budni poso, njegove ivesticije mora njemu dobro nosi.’’

Tada guslač glasno zajeca.

‘’On kaže mene, sloboda ne nako ko što mi misli. A kad ja tolko zainati, on žele mene dobra sreća da ja budni ko drugi… Kaži on mene, i dalje ti budni valjan u poso ... a kad ti izađi, ti kaže Bell neka mene donese kava.’’

On ušuti. Kunta stajaše kao za zemlju prikovan.

‘’Taj kujin sin!’’odjednom zaurla guslač pa svom snagom zavitla violinu u potok.

Kunta zagazi u vodu da je izvadi, ali još prije nego ju je dohvatio vidje da se razbila.

80. POGLAVLJE



Kad se nekoliko mjeseci kasnije Kunta s massom vrati kući u sitne sate, Bell se više zabrine nego rasrdi, jer obojica bijahu toliko umorni da nisu mogli pojesti dobru večeru koju im je pripremila. Naime, kotarom se počela širiti neka čudna groznica pa su massa i Kunta svakog jutra sve ranije odlazili, a svake noći se to kasnije vraćali, jer se massa kao kotarski liječnik trsio da drži korak sa zarazom što se sve više širila.

Kunta se stropošta u svoj stolac ljuljačku i tupo zabulji u vatru, a bio je toliko iscrpljen da uopće nije primijetio kad mu Bell opipa čelo i skine cipele. Prošlo je pola sata dok on odjednom ne shvati da Kizzy nije u njegovu krilu kao inače kad bi mu pokazivala neku novu igračku koju je izradila ili bi čavrljala o tome što je tog dana radila.

‘’Gdje dijete? ‘’naposljetku je zapitao.

‘’Prije jedan sat ja Kizzy smjesti u krevet.’’ reče Bell.

‘’Nije valjda bolesno?’’ zapita on, uspravivši se na stolcu.

‘’Ne, samo izmoreno od igra. Danas došlo missy Anne.’’

Kunta je bio i odviše umoran čak i da oćuti svoje uobičajeno nezadovoljstvo, ali Bell ionako promijeni temu.

‘’Dok Roosby čekaj nju vozi kući, pričaj on mene,on čuj guslač svira prije nekoliko noć, kada on vozi massa John na ples u Fredericksburg. Kaži on mene, on ne prepozna svirka. Nije ko prije! Ja ne rekni, ni guslač više ne isti otkako on čuj ne slobodno. ‘’

‘’Ja misli, njemu više do ničega mari .’’odvrati Kunta.

‘’To svakako! Povuci se on u sebi, čak više ne kimaj nikome s glava, osim na Kizzy kad mu mala nosi večera i sjedni s njim dok on pojedi. Jedino s Kizzy on jošte oće razgovaraš. Više se on niti s tebom ne sastaji.’’

‘’Zbog ova groznica u zadnji vrijeme,’’klonulo će Kunta,’’ja nema vrijeme ni snaga sadak njemu posjećuje.’’

‘’Da, ja to vidi. Ti ovdi ne smije prosjedi polak noć. Ti ide ravno u krevet.’’ ‘’Dadi mene mir, žemska glava! Mene dobro!’’

‘’Ne, nije ti dobro!’’odlučno će Bell, uhvati ga za ruku, pomogne mu da ustane i odvede ga u spavaću sobu. On se više nije ni opirao.

Kunta sjede na rub kreveta dok mu je ona pomagala da se presvuče, onda on uzdišući legne.

‘’Okreni se na drob. Ja protrlja tebe leđa.’’ Posluša je. Teškim prstima počne mu trljati leda. On se trgne.

‘’Što ti je? Ja ne trlja tako snažno.’’

‘’Nije ništa.’’

‘’Boli li te i ovdi? ‘’zapita ona pritisnuvši mu križa.

‘’Joj! ‘’

‘’Ovo mi se ne dopada,’’ reče ona pa pritisak pretvori u milovanje.

‘’Samo ja umorno. Ja samo mora odspava noć.’’

‘’Vidit ćemo,’’izjavi ona, otpuhne svijeću pa se popne u krevet pokraj njega.

Ali, sutradan ujutro kad je massi donijela doručak, Bell mu morade reći da Kunta ne može ustati iz postelje.

‘’Vjerojatno groznica,’’reče massa nastojeći prikriti srdžbu.

’’Znaš kako ga treba njegovati. A u međuvremenu se epidemija proširuje pa mi je svakako potreban kočijaš.’’

‘’Što vi kaže na ono malo težak Noah? Tako brzo naraslo! On sad već velik čovjek. Vješto tjera mazge, sigurno zna goni i vaše konje, massa.’’

‘’Koliko mu je sad godina?’’

‘’Pa, massa, Noah dvije godine stariji od moja Kizzy, prema tomu ...’’zastala je pa počela brojiti na prste,’’mislim, njemu sad trinajs,četrnajs godna, massa.

‘’Premlad je,’’odvrati massa.

‘’Poruči onom guslaču da ga zamijeni. Ne umara se više mnogo u vrtu, a niti s violinom u zadnje vrijeme. Neka upregne konje i neka odmah s kočijom čeka pred kućom.’’

Dok je išla prema guslačevoj kolibi, Bell je nagađala da će ga ta vijest ostaviti posve ravnodušnim ili će ga pak ozlojediti. On izrazi oba osjećaja. Činilo se da mu je sasvim svejedno što mora voziti massu, ali kad je doznao da je Kunta bolestan, guslač se toliko zabrine te ga Bell morade odvratiti od namjere da svrati u njihovu kolibu prije nego što pode po massu.

Od toga dana guslač posta drugi čovjek. Naravno, ne bijaše sretniji nego tokom proteklih mjeseci, ali je odano, požrtvovno i neumorno vozio massu po cijelom kotaru, i danju i noću, a kad bi se vratio kući, pomagao je Bell njegovati Kuntu i ostale iz robovskog sokaka koji su dobili groznicu.

Za kratko vrijeme oboli toliko ljudi i na plantaži i izvan nje,da massa uposli Bell kao pomoćnicu. Dok je on obilazio bijelce, mali Noah ju je vozio,u kolima u koja upregnuše mazge ,da njeguje crnce.

‘’Massa ima svoje ljekarije, ja svoje ,’’povjerila se guslaču.

Podijelivši bolesnicima massine lijekove, davala im je svoj tajni uvarak od isušenih,istucanih trava pomiješanih s vodom u kojoj je kuhala koru persimone i klela se da će to djelovati bolje i brže nego svi lijekovi bijelih ljudi. Ali seki Mandy i tetki Sukey povjeri da ih je nadasve iscjeljivala time što bi uvijek klekla podno bolesničke postelje i molila za njih.

‘’Sve što On na čovjek baca, On može povučeš ako On želi,’’rekla je.

No, neki njezini bolesnici ipak su umrli ,kao i neki pacijenti masse Wallera.

Budući da se Kuntino stanje neprekidno pogoršavalo usprkos svemu što su poduzimali Bell i massa, njezine su molitve postajale sve usrdnije. Potpuno je oprostila Kunti njegovu ćudljivost, šutljivost i tvrdoglavost dok je,previše iscrpljena da zaspi svake noći bdjela uz njegov krevet. Ležao je preznojavajući se ispod nekoliko jorgana što ih je na njega nametala, prevrtao se, stenjao, govorio na

mahove u trenucima bunila. Držala bi njegovu vruću, suhu ruku u svojoj i očajnički se bojala da mu možda nikad neće moći reći ono što je tek sad, poslije toliko godina, u potpunosti shvatila, da je on čovjek vrijedan, hrabar i karakteran, da mu nikada nije upoznala premca i da ga duboko voli.

Već je tri dana ležao u komi kad missy Anne dođe massi u posjet pa u kolibi nade Kizzy s Bell, sekom Mandy i tetkom Sukey, kako jecaju i mole se. Suze obliju i missy Anne. Vrati se u veliku kuću i reče iznurenom massi Walleru da želi Kizzynom tati pročitati nešto iz biblije. Ali nadoda da sama ne zna koje bi mjesto bilo prikladno za čitanje pa bi li on bio ljubazan te je uputio? Massine oči upiju se u vlažne i ozbiljne oči voljene nećakinje,ustane s kauča, otključa sanduk s knjigama i izvuče svoju veliku bibliju. Trenutak bijaše zamišljen, a onda otvori jednu stranicu te joj kažiprstom označi točno mjesto odakle treba početi.

Kad se u robovskom sokaku pročulo da će missy Anne nešto pročitati, svi se žurno sjatiše pred Bellinu i Kuntinu kolibu, a ona počne čitati: ‘’Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam. Na poljanama zelenim on mi odmor daje. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega.’’

Missy Anne zastane, okrene stranicu a onda produži:

‘’Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.’’

Opet zašuti, ovaj put zato da duboko udahne zrak pa nesigurno diže pogled na lica koja su je motrila. Duboko potresena, seka Mandy nije mogla suspregnuti usklik: ‘’Gospode, slušaj ovo dijete! Narasla i tako dobro nauči čita!’’

U općem žagoru hvalospjeva Noahova mati Ada zadivljeno izusti: ‘’Čini mi se ko da još jučer trčkarlo okolo u pelene! Kolko joj sad godin?’’

‘’Nedavno završilo četrnajs,’’izjavi Bell ponosno kao da je to njezina rođena kćerka.

‘’Molim te, dušo, čitaj nami još malo!’’

Sva zajapurena od tolikih pohvala missy Anne pročita završni stih dvadeset i trećeg psalma.

Bilo zaslugom lijekova bilo molitvama, Kunta nekoliko dana poslije pokaže znakove oporavljanja. Bell je znala da će se on izvući kada ju je bijesno pogledao i strgnuo sasušenu zečju nožicu i vrećicu asafetide što mu ih je vezala oko vrata da odagna od njega nesreću i bolest. A Kizzy je to znala kad mu je šapnula na uho da je prošlog jutra kad je bio mlađak, ubacila lijep oblutak u njegovu tikvu, a njegovo iskrivljeno lice ozari širok smiješak. A Kunta spozna da će se i guslač oporaviti kad ga je jednog jutra iz sna trgnuo svirkom na violini pokraj njegove postelje.

‘’Moždak ja sanja ,’’izusti Kunta otvarajući oči.

‘’Ne, ti ne sanja,’’odvrati guslač.

‘’Nasmrt ja umorno što ja vozi tvoj massa do pakla i natrag! On tolko gleda u moje leđa, njegove oči ubodi rupe na moj kaput. Doba su, ili ti ustane ili mene ustup krevet, niger!’’

81. POGLAVLJE


Sutradan je Kunta sjedio u krevetu kad začu kako u kolibu ulazi Kizzy, smijući se i čavrljajući s missy Anne koja je bila na školskim praznicima. Začu kako odmiču stolice pa sjedaju za stol u susjednoj prostoriji.

‘’Kizzy, jesi li naučila lekcije? ‘’strogo zapita missy Anne izigravajući učiteljicu.

‘’Jesam, gospojo,’’zahihoće Kizzy.

‘’Vrlo dobro! Onda, što je ovo?’’

Kunta naćuli uši, i poslije kratke šutnje ču kako Kizzy mucketa da se toga ne sjeća.

‘’Ovo je D,’’reče missy Anne.

‘’A koje je ovo slovo?’’

Kizzy gotovo istog časa pobjedonosno klikne: ‘’To onaj krug, O!’’

Obje djevojčice sretno su se smijale.

‘’Dobro! Nisi zaboravila. A sad, što je ovo?’’

‘’Hm ... uh ... ah ... ‘’Onda će Kizzy, likujući: ‘’To L!’’

‘’Tako je!’’

Poslije ponovne kratke šutnje missy Anne reče: ‘’A sad, vidiš li? D-O-L. Što je to?’’

Po Kizzynoj šutnji on shvati da nije znala ,a nije ni on.

‘’Dol!’’uzvikne missy Anne.

‘’Čuješ li me? Nemoj zaboraviti, D-O-L! Moraš dobro naučiti sva slova pa ćemo te onda naučiti kako se slažu riječi.’’

Kad su djevojčice izašle iz kolibe, Kunta legne te se duboko zamisli. I protiv svoje volje osjećao je nekakav ponos što Kizzy tako dobro uči. S druge strane nije mogao otrpjeti da joj glavu pune tuobabovskim stvarima. Možda je to objašnjavalo zašto je u zadnje vrijeme pokazivala manje zanimanja za njihove razgovore o Africi. Možda je prekasno, ali se pitao ne bi li promijenio svoju odluku da je ne nauči čitati arapski. Ali onda pomisli da bi to bilo isto tako ludo kao kad bi je poticao da nastavi one lekcije s missy Anne. Ako massa Waller otkrije da Kizzy zna čitati,na bilo kojem jeziku,bio bi to zgodan način da okonča »školnikovanje« bijele djevojčice, a što je još bolje, to bi moglo dokrajčiti i njihovo prijateljstvo. Ali, nevolja je bila u tomu što Kunta nije mogao biti siguran hoće li se massa zadržati samo na tomu. Tako se Kizzyna »škola« nastavljala barem dva,tri puta tjedno, sve dok se missy Anne nije morala vratiti u svoju svakodnevnu školu, nekako u isto vrijeme kad Kunta,koji se posve lijepo oporavio,smijeni presretnog guslača na kočijaškom sjedalu massinih taljiga.

Ali, i poslije odlaska missy Anne, Kizzy je iz noći u noć ,dok je Bell šila ili plela, a Kunta se ljuljao u svom stolcu pred kaminom,sjedila nagnuta nad stol tako da joj je olovka gotovo dodirivala obraz te

brižno prepisivala riječi iz knjige koju joj je dala missy Anne ili iz razderanog primjerka jednih massinih odbačenih novina. Kunta bi im sjedio okrenut leđima, a katkad bi čuo kako Kizzy poučava Bell, iako je znala da njezina majka zna pomalo čitati i pisati.

‘’Ne, ovo slovo A, mama ,’’objašnjavala bi Kizzy ,’’a ovo O. Obično kružić!’’ Tokom vremena poče prelaziti na riječi, baš kao što je missy Anne s njom postupala.

‘’Ovo »pas«, a ovo »mačka«... A ovo »Kizzy«. . . a ovdi tvoje ime, B-E-L-L. Kako ti se sviđa? Sad ti to napiši! ‘’

A Bell se pravila da joj je silno teško držati olovku dok je to črčkala i namjerno pravila pogreške da Kizzy dade priliku da je ispravi.

‘’Radi kako ti ja pokaži,mamca, pa ti piše tako dobro ko ja,’’reče Kizzy ponosna što ona jedanput može nešto učiti majku.

Jedne noći, nekoliko tjedana kasnije, kad je Kizzy zaspala nad stolom nakon što je sate i sate prepisivala posljednju pismenu lekciju missy Anne, Bell otpremi kćerku u krevet, a uskoro i ona legne kraj Kunte i tiho reče: ‘’To viš nije šala! Ono dijete već zna viš neg ja. Ja nada se to dobro završi. Gospodne, smiluj se!’’

Tokom slijedećih mjeseci Kizzy i missy Anne i dalje su se viđale, uglavnom krajem tjedna, ali ne svakog tjedna i nakon kratkog vremena Kunta nazre ili je ţudno ţelio to nazreti,ako ne baš hlađenje odnosa između njih dvije, a ono nekakvo polagano, suptilno jenjavanje njihove prisnosti, postupno udaljivanje jer je missy Anne, četiri godine starija od Kizzy, sazrijevala u mladu ženu.

Konačno stiže važan događaj,njezin dugo očekivani šesnaesti rođendan, ali tri dana prije zakazane zabave, svojeglava i raspaljiva missy Anne bijesno dogalopira pred kuću masse Wallera, bez sedla, na svom konju za jednopreg, pa mu u potoku suza reče da njezina bolešljiva majka hini jednu od svojih migrena,koje se otegnu tjednima da otkaže svečanost. Silno se prenemagala, treptala trepavicama i vukla ga za rukav, preklinjala ga da dopusti da priredi primanje u njegovoj kući. Nikada joj ništa nije mogao odbiti pa je naravno pristao, i dok je Roosby hrlio po cijelom kotaru i obavještavao desetke mladih uzvanika o promjeni adrese, Bell i Kizzy pomagale su missy Anne u svim mahnitim pripremama u posljednji tren. Završile su jedva na vrijeme da Kizzy pomogne miss Anne navući svečanu haljinu da siđe pozdraviti goste.

Ali, pričala je kasnije Bell Kunti, čim stigoše prve kočije, missy Anne odjednom stane izigravati kao da i ne poznaje Kizzy koja je u uškrobljenoj kecelji neprestano kružila među gostima,noseći poslužavnike s osvježavajućim napicima, »sve dok jadno dijete ne uletje u kujnu i ne zaplače ko ljuta godna«. Te noći u kolibi Kizzy je još uvijek plakala, a Bell ju je nastojala utješiti:

‘’Ono sad postalo odraslo mlado missy, dušo moja, pa sad mori ta briga. Ne znači ona manje tebi voli ili zbiljam misli nekako zlo. Uvijek dođe doba, za sve nas koji odraslo zbiljam blizu bijela djeca, kad mi jednostavno mora pođi svoj put, a oni svoj.’’

Kunta je sjedio, a u njemu su kipjeli oni isti osjećaji koji su ga prožimali kad je po prvi put vidio kako se missy Anne igra s malom Kizzy u košari. Otada je već dvanaest kiša mnogo puta molio Alaha da okonča prijateljstvo tuobabovske djevojčice prema njegovoj Kizzy i iako su naposljetku njegove molitve bile uslišene, ipak ga je i boljelo i srdilo što je ona tako duboko pogođena. Ali, to bijaše potrebno, a ona će zacijelo učiti na tom iskustvu i ono će joj se urezati u pamćenje. Štaviše, videći napetost na Bellinu licu dok je razgovarala s Kizzy, Kunta se ponada da se možda čak i Bell izliječila,barem djelomično ,od svoje bolesne velike sklonosti prema toj očigledno prevrtljivoj neiskrenoj »mladoj missy«.

Missy Anne i dalje je posjećivala massu Wallera, ali mnogo rjeđe nego prije jer su,kako je Roosby povjerio Bell,njezino vrijeme počeli ispunjavati mladi masse. Kad god bi došla, uvijek bi svratila do Kizzy, a obično bi donijela staru haljinu da je Bell produlji i proširi za Kizzy koja je bila krupnija od nje iako nekoliko godina mlađa. Ali sada, kao po nekom prešutnom dogovoru, djevojčice bi provele zajedno kojih pola sata, šetale i tiho razgovarale u stražnjem dvorištu blizu robovskog sokaka, a onda bi missy Anne otišla. Kizzy bi uvijek gledala za njom, a onda bi se vrlo brzo vratila u kolibu i zadubila u učenje.Često je čitala i pisala sve do večere. Kunti je još uvijek bilo mrsko što ona postaje sve umjesnija objema vještinama, ali se pomirio s time da se ona mora nečim zaokupljati kad je izgubila svoju životnu prijateljicu. Sad se i njegova Kizzy primiče djevojaštvu, pomisli on, koje će jamačno i njoj i njemu donijeti čitav niz novih briga.

Baš poslije Božića slijedeće,1803. Godine, vjetar je nagomilao snijeg u visoke paperjaste nanose te su ceste na nekim mjestima bile sakrivene i neprohodne za sva vozila osim za najveća kola. Kad bi massa izlazio,odazivao se samo za najhitnije slučajeve ,morao je jahati na konju, a Kunta je ostajao na plantaži i marno pomagao Catu, Noahu i guslaču u čišćenju prilaznog odvojka i u sječi drva da bi se svi kamini mogli neprestano ložiti.

Iako su bili odsječeni od svijeta,čak i od »Gazette« masse Wallera, koja je prestala stizati otprilike prije mjesec dana kad je pao prvi veliki snijeg,robovi iz sokaka još su razgovarali o posljednjim vijestima što su prodrle do njih, koliko su bijeli masse zadovoljni »vladavnom« predsjednika Jeffersona, premda su isprva bili suzdržani prema njegovu mišljenju u pogledu robova. Otkako je postao predsjednik, Jefferson je smanjio obujam vojske i mornarice, snizio javni dug, čak je ukinuo porez na pokretnine,a tim posljednjim potezom, reče guslač, pogotovu se svojom veličinom dojmio bijelaca iz klase gospodara.

Ali Kunta ispriča da mu se učinilo da bijelci,prilikom njegova posljednjeg putovanja u kotarsko središte, prije nego što ih je zameo snijeg ,još više hvale predsjednika Jeffersona zato što je kupio golemi »teritorij Louisiana« za pišljiva tri centa po jutru.

‘’Po ono što ja čuj,reče on,’’mene drago massa Napoleon mora tako jeftino prodaj, jerbo u Francuska svi diglo na njegova galamu on izgubni previše novac i jošte pedes tisuća Francuzi koji pogini ili umiri prije nego pobjedi ono Toussaint na Haiti.’’

Svi su se još grijali na žaru te pomisli,kad u kasno popodne usred snježne oluje stiže crni jahač i donese massi hitnu poruku od jednog bolesnika, i s još jednom pogubnom viješću za robovski sokak, u vlažnoj tamnici na dalekoj francuskoj planini kamo ga je Napoleon poslao, haićanski general Toussaint umro je od hladnoće i gladi.

Kunta je bio tužan i potišten i tri dana kasnije kad je jednog popodneva doklipsao u kolibu da popije šalicu vruće juhe.Strese snijeg s cipela pa onda uđe skidajući rukavice, a Kizzy nade opruženu na slamarici u prednjoj sobi, iskrivljena i zaplašena lica.

‘’Nešto ono pokvareno,’’objasni mu Bell pa procijedi u šalicu čaj od trave i naredi Kizzy da sjedne na slamaricu pa da ga popije. Kunta osjeti da ona još nešto od njega krije, a kad je proveo nekoliko minuta u prezagrijanoj, posve zatvorenoj kolibi oblijepljenoj blatom, nosnice mu donesu spoznaju da Kizzy doživljava svoje prvo krvarenje.

Već blizu trinaest kiša gledao je svoju Kizzy kako gotovo iz dana u dan izrasta i zrije,a odnedavna je dokučio da će njezino sazrijevanje u ženu biti samo pitanje vremena. Ipak se osjećao nekako sasvim nepripravljenim na to svjedočanstvo jetka vonja.Provela je u krevetu još jedan dan, a onda je snažna Kizzy ustala i išla po kolibi,zatim se uputila ka posao u velikoj kući i Kunta, kao preko noći, prvi put zamijeti kako je propupalo ono nekoć uvijek ravno tijelo njegove kćerke. S nekom vrstom smetena

strahopoštovanja vidje da ima dojke velike kao mango i da joj je stražnjica počela bujati i zaobljavati se.

Činilo se da čak i hoda na manje djetinji način.

Kad god bi sada prolazio ispod zavjese što je dijelila spavaonicu od prednje sobe u kojoj je spavala Kizzy, skretao bi pogled, a kad god Kizzy nije bila sasvim odjevena, naslućivao je da je i njoj neugodno.

Da su sada u Africi, pomisli on,Afrika mu se katkad činila kao tako daleka prošlost,Bell bi upućivala Kizzy kako da trlja kožu maslacem stabla si da bi joj postala sjajna te da istucanim garom s dna lonca pomodarski i lijepo zamazuje usta, dlanove i tabane. A Kizzy bi u svojoj sadašnjoj dobi već počela privlačiti muškarce koji traže lijepo odgojenu djevičansku mladu ženu, vještu svim poslovima. Kuntu je potresala i sama pomisao da će foto nekoga muškarca ući među Kizzyna bedra, ali bi se primirio uvjerivši sama sebe da će se to dogoditi tek poslije redovitog vjenčanja. Da je u ovo doba u svojoj rodnoj zemlji, on bi kao Kizzyn fa bio odgovoran za to da vrlo pažljivo procijeni osobne vrline i obiteljsko podrijetlo svakog muškarca koji bi pokazivao bračno zanimanje za Kizzy,da bi joj izabrao najidealnijega, a on bi odlučivao i o prikladnoj »cijeni za nevjestu« što bi je zatražili za njezinu ruku.

Ali, nakon kratkog vremena, dok je s guslačem, mladim Noahom i Catom ustrajno čistio snijeg, Kunta postupno postajaše samom sebi smiješan što uopće više pomišlja na te afričke običaje i tradicije, jer ne samo što ih se ovdje ne bi mogao pridržavati niti ih poštovati, nego bi ga svi ismijali kad bi ih samo spomenuo, čak i crnci. U svakom slučaju, nije se mogao dosjetiti nijednog mogućeg vrijednog udvarača za Kizzy koji bi bio u primjerenoj ženidbenoj dobi između trideset i trideset i pet kiša,a opet je na to mislio! Morat će sebe prisiljavati da razmišlja u skladu sa ženidbenim običajima ovdje, u tuobabovskoj zemlji gdje su se djevojke općenito udavale, to se nazivalo »sk.akanje preko metle« za nekog svog vršnjaka.

Kunta neposredno zatim pomisli na Noaha. Mladić mu se oduvijek sviđao. U petnaestoj godini, dvije godine stariji nego Kizzy, Noah je djelovao isto onako zrelo, ozbiljno i odgovorno koliko je bio visok i snažan. Što je o tom više razmišljao, Kunta je mogao Noahu naći samo jedan nedostatak, da zapravo nikada nije pokazivao ni najmanje zanimanje za Kizzy, a da i ne spominjemo da se Kizzy ponašala kao da Noah ne postoji. Kunta je razmatrao, zašto se oni nisu nimalo zanimali jedno za drugo ili barem bili prijatelji? Na koncu konca, Noah je bio podosta sličan na njega kad je bio mladić, pa je stoga bio posve dostojan Kizyne pažnje, ako ne divljenja. Zapita se bi li on mogao nešto poduzeti da se njihovi putevi sastanu? Ali tada Kunta osjeti da bi na taj način najvjerojatnije postigao samo to da se oni nikada ne spoje. Po svom običaju zaključi da će biti najpametnije da gleda svoja posla i, kako se izražavala Bell, kad se mladiću i djevojci koji su stanovali u istom robovskom sokaku »krv počne burkat«, on će sa svoje strane zamoliti Alaha neka prirodi pomogne da krene svojim tokom.

82. POGLAVLJE



Čuj me, djevojko, ja više ne oći čuj ti vrti repića oko onaj Noah! Odma ja hikorijev prut pa na tebe! ‘’

Kunta koji je išao kući zasta kao ukopan dva,tri koraka od vrata kolibe te slušaše Bell koja je nastavila: ‘’Zašto,pa još ti nema šesnajs godina!A što kaži tvoj tata kad čuj ti tako ponaša?’’

Mirno se okrene i zaputi stazom u spokoj konjušnice da razmisli o posljedicama onoga što je čuo. »Da vrti repićom« oko Noaha! Bell nije ništa osobno vidjela, ali netko joj je rekao. Bez sumnje tetka Sukey ili seka Mandy, a poznavajući te stare babe,ne bi ga iznenadilo da su,jedna ili obje, bile svjedokinje nečeg posve bezazlenog pa su to preuveličale tek tako da imaju o čemu naklapati. Ali, što su vidjele? Po onomu što je čuo od Bell, ona mu to neće reći osim ako se sve ne ponovi,pa ga ona zatreba da stane tome na kraj. Ni u snu mu ne bi palo na um da Bellu zapitkuje za takve stvari, jer je to odviše nalikovalo na bapsko naklapanje.

Ali što ako to nije bilo tako bezazleno? Je li se Kizzy zbilja šepirila pred Noahom? Ako jest, što je on učinio da je ohrabri na to? Djelovao je kao čestit mladić, čvrsta značaja ali nikad se ne zna.

Kunta više nije znao što da misli. U svakom slučaju, kao što reče Bell, njihovoj kćeri bijaše tek petnaest kiša, a po običajima u tuobabovskoj zemlji bila je to još prerana dob da djevojka misli na udaju. Shvati da ne zauzima nimalo afrički stav, ali nekako još nije bio pripravan na pomisao da Kizzy ide unaokolo s velikim trbuhom kao što je vidio tolike njezine vršnjakinje, pa i mlađe.

Međutim, ako se uda za Noaha, pomisli on, barem će njihovo dijete biti crno, a ne poput onih blijedih beba boje bijele kave što su ih rađale majke koje su silovali pokvareni masse ili nadzornici. Kunta je zahvaljivao Alahu što ni njegova Kizzy niti ijedna druga žena iz robovskog sokaka nikad nije prošla tu strašnu kušnju, bar ne otkako je on ,bio na plantaži, jer je bezbroj puta slušao kako massa Waller među prijateljima govori da najstrože osuđuje miješanje bijele i crne krvi.

Slijedećih nekoliko tjedana, kad bi se ukazala prigoda, Kunta je kriomice motrio Kizzynu stražnjicu ne bi li opazio kakav znak »miješanja«. Nikad je nije u tome zatekao,ali jedanput,dvaput i on i ona bi se osupnuli kad bi neočekivano ušao u kolibu i našao je kako se vrti i vrti, trza glavu i sanjarski pjevuši. Kunta je također budno držao oko na Noahu, primijetio je da sada,za razliku od prije Noah i Kizzy jedno drugom kimaju glavom i smješkaju se kad god bi se mimoilazili. Što je više o tome mozgao, to je jače sumnjao da oni vješto prikrivaju svoj žar.

Nakon kratkog vremena Kunta zaključi da neće biti nikakva zla u tome da Noah i Kizzy javno idu u šetnje i razgovaraju, da je on prati na vjerske zborove ili na plesne večeri koje su se održavale svakoga ljeta, gdje će joj Noah svakako biti poželjniji partner od kakva drskog stranca.Bijaše zapravo moguće i to da poslije još jedne ili dviju kiša Noah postane Kizzy dobar bračni drug.

Kunta odjednom shvati da je i Noah počeo promatrati njega isto onako podrobno kao on Noaha, a sad je Kunta uzrujano iščekivao da mladić skupi hrabrosti da zapita da li bi mogao oženiti Kizzy.

Bijaše nedjeljno popodne početkom travnja, massa Waller je poslije crkve doveo kući u goste jednu obitelj pa je Kunta pred konjušnicom laštio jednopreg gostiju ,kad mu nešto šapnu da digne pogled te


opazi garavog i vitkog Noaha kako odlučno ide stazom iz robovskog sokaka.

Kad je došao do Kunte, izgovori bez oklijevanja, kao da je unaprijed uvježbao riječi: ‘’Starac, jedino vami ja može vjeruj. Ja mora nekomu se povjeri. Ja vako više ne može živi. Ja mora bjegni!

Kunta se toliko zaprepasti da isprva ne mogaše smisliti što da kaže. naprosto je kao ukopan buljio u Noaha.

Naposljetku se Kunti vrati dar govora: ‘’Ti nigdi ne bjegne s Kizzy!’’ Nije to bilo pitanje već prijetnja.

‘’Ne, gospodne, ja njoj ne oće stvara neprilika.’’ Kunta se zbuni. Poslije kratke šutnje suzdržljivo izjavi: ‘’Svaki čovjek katkad misli, on bjegni!’’Noah ga pogleda ravno u oči: ‘’Kizzy mene reklo, gospođa Bell njoj pričalo, vi bjegni četir puta! ‘’

Kunta kimne glavom,na njegovu licu nije se moglo razabrati da sada misli na to kakav je sam bio u tim godinama. Tek bijaše stigao ovamo, a očajnički ga je opsjedala mora, pobjeći, pobjeći, pobjeći, pa mu svaki dan koji je pretjecao u iščekivanju i vrebanju slijedeće kakve takve prigode, bijaše nesnosno mučenje. Odjednom mu se u glavu usadi spoznaja da ako Kizzy za to ne zna, a Noahova rečenica mogla se protumačiti kao da ona ne zna,kad iznenada iščezne njezin voljeni, ona će zacijelo gorko plakati, tako brzo poslije ubitačne boli što joj je nanijela tuobabovska djevojka. Pomisli da se tu ništa ne da učiniti. I još pomisli da iz niza razloga mora pažljivo odmjeriti sve što bude rekao Noahu.

‘’Ja ne kaže tebe bjegni ili ne bjegni,’’ozbiljno će on.

‘’Ali, ti mora budni spremno pogini kad oni tebi uvati. Inače ti jošte ne spremno za bijeg.’’

‘’Ne misli ja oni meni uvati ,’’odvrati Noah.

‘’Čuj ja, glavno sijedi zvijezda Sjevernjača. Razno bijelo kvekeri i slobodno niger nami pomagaj krije po danu. Ja ondak slobodno čim ja dođe na rijeka Ohio!’’

Kako on malo zna, pomisli Kunta. Kako može i zamisliti da je bijeg bar tako jednostavan? Ali tad shvati da je Noah mlad,kao što je i on bio, i da kao većina robova Noah gotovo nikad nije prešao međe rodne plantaže. Stoga su bjegunce, a pogotovo težake, obično tako brzo hvatali, okrvavljene, izgrebane trnjem, izgladnjele, dok su tumarali po šumama i močvarama punim vodenih zmija i čegrtuša. U tren oka Kunta se prisjeti trčanja, pasa, pušaka, bičeva ,sjekire.

‘’Ti ne zna o čem govori, momak!’’istisne on kroza zube,ali požali za tim riječima gotovo istog časa kad ih je izgovorio.

‘’Ja oće rekne, ne budni to tako lako! A ti čuje za lovački pas krvosljednik koji nas vataj?’’

Noah gurnu desnu ruku u džep i izvuče nož. Rastvori ga,oštrica bijaše toliko izbrušena da je izgubila sjaj.

‘’Ja misli, crknuto pas ne pojedi nikoga!’’ Pravo je Cato rekao da se Noah ničega ne boji,sjeti se Kunta.

‘’Ja ne može dopusti mene išta zaustavi.’’reče Noah, sklopi nož i ponovo ga spusti u džep.

‘’Pa, ako ti želi bjegni, ti ondak pobjegne .’’izjavi Kunta.

‘’Ja ne zna točno kada ,’’kazao je Noah.

‘’Ja zna samo, ja mora idi. Kunta još jedanput nespretno naglasi: ‘’Paz, ti ne umješaš Kizzy! ‘’

Noah kao da se uopće nije uvrijedio. Pogledao je Kuntu ravno u oči: ‘’Ne, gospodne! ‘’ Oklijevao je.

‘’Ali, kad stigne ja na Sjever, ja radi da iskupi njezino sloboda.’’ Umukao je.

‘’Vi Kizzy ništa ne govori, je l' da? ‘’ Sad oklijevaše Kunta. Onda izusti: ‘’To između tebi i ona.’’

‘’Ja kaže njoj kad budni vrijeme.’’reče Noah. Kunta uzbuđeno obuhvati rukama mladićevu ruku:

‘’Nada se ja, ti pobjegne!’’

‘’Ondak, do viđenja! ‘’dobaci Noah pa se zaputi natrag u robovski sokak.

Kad je te noći sjedio u prednjoj prostoriji kolibe i buljio u niske plamičke klade hikorija što je gorjela u kaminu, Kunta je na licu imao onaj odsutan izražaj po kojemu su Bell i Kizzy iz prošlih iskustava znale da će im biti uzaludan svaki napor da s njim razgovaraju. Bell je šutke plela. Kizzy se po svom običaju zgurila nad stolom i vježbala pisanje. Kunta odluči da kad izađe sunce zamoli Alaha da Noahu dade dobru sreću. I opet pomisli da će Noahov bijeg još jedanput potpuno smlaviti Kizzyno povjerenje kojemu je već missy Anne nanijela onako težak udarac. On diže pogled pa promatraše lice svoje ljubljene Kizzy koja je tiho micala usnama i prstom prelazila preko stranice.Činilo se da je život svih crnih ljudi u tuobabovskoj zemlji pun patnji, ali on poželi da je poštedi bar jednog dijela muka.

83. POGLAVLJE



Tjedan dana poslije Kizzyna šesnaestog rođendana, u rano jutro prvog ponedjeljka mjeseca listopada, kad su se težaci iz robovskog sokaka po običaju skupljali da krenu na svakodnevni posao, netko znatiželjno zapita: ‘’A gdi Noah? ‘’

Kunta koji je slučajno stajao u blizini i razgovarao s Catom, odmah je znao da je Noah pobjegao. Vidje kako se ljudi okreću i gledaju unaokolo, među njima i Kizzy, koja se trudila da zadrži krinku iznenađenja. Pogledi im se sretnu i ona obori oči.

‘’Mislila ja on u rana zora idi s tobom amo,’’ reče Catu Noahova mati Ada.

‘’Ne, baš mu ja tijo ispraši guzca što spavaj dokasna ,’’odvrati Cato.

Cato zalupi pesnicom na zatvorena vrata kolibe u kojoj je nekoć stanovao stari vrtlar. Noah ju je naslijedio nedavno, za svoj osamnaesti rođendan. Cato silovito otvori vrata i upadne unutra bijesno vičući: ‘’Noah! ‘’

Izašao je. Djelovao je zabrinuto.

‘’Ovo mi na nj ne sliči.’’tiho je rekao. Onda svima zapovjedi da žurno pretraže svoje kolibe, zahod, spremišta, polja.

Svi ostali raštrkali se u svim smjerovima, Kunta se ponudio da će pretražiti konjušnicu.

‘’Noah! Noah!’’ glasno je izvikivao zbog svih koji su ga mogli čuti, iako je znao da to nije potrebno,a konji u pregradama prestadoše žvakati jutarnje sijeno i začuđeno ga pogledaju. Onda Kunta virne kroz vrata, i vidjevši da nitko ne ide u tom pravcu, pohrli unutra te se žurno popne na sjenik, klanjaše i po drugi put preklinjaše Alaha da Noahu dade uspjeh u bijegu.

Cato zabrinuto pošalje ostale težake u polje, rekavši im da će im se on i guslač uskoro pridružiti,guslač se mudro ponudio da pomaže u poljskim poslovima otkako se smanjio njegov prihod od sviranja na plesovima.

‘’On sigurno pobjegni.’’promrmlja guslač Kunti kad se nađoše u stražnjem dvorištu. Kunta nešto progunđa, a Bell izjavi: ‘’On još nikada ne izostaj s posla, a noću se ne skići.’’ Tada Cato izreče ono što je sve njih najviše tištilo: ‘’Mora mi kaže to massi! Gospodne, smiluj se!’’

Poslije žustrog dogovaranja Bell predloži da to kažu massi Walleru tek kad pojede doručak, »jer momak jednostavno nekamo ošo pa se boji vrati prije nego jopet budi mrak, da cestovni patroli ne uvati njega«.

Bell odnese massi doručak koji je najviše volio,breskve kuhane u vlastitom soku i prelivene gustim likerom, šunku dimljenu hikorijevim drvom, kajganu, prekrupu, vreli pekmez od jabuka i dvopek od tučenog masla.Čekala je da on zatraži drugu šalicu kave pa da mu onda reče.

‘’Ma ...’’riječ joj zape u grlu.

‘’Massa, Cato zamoliš meni, ja vama kaže ono mladić Noah jutros, kako nama izgleda, ne ovdi!’’

Massa odloži šalicu te se namršti.

‘’A gdje je onda? Pokušavaš li mi reći da je otišao pa negdje leži pijan i da misliš kako će se danas vratiti, ili pak kažeš da misliš da pokušava pobjeći? ‘’

‘’Svi mi kaže, massa,’’ zadršće Bell,’’da bi se reklo nema on ovdi, a svukud mi ga traži.’’

Massa Waller zagleda se u šalicu kave.

‘’Dat ću mu vremena do noćas ,ne, do sutra ujutro ,prije nego išta poduzmem.’’

‘’Massa, on dobro mladić, rođeno i odgojeno ovdi, na vaše imanje i cijelo svoja život dobro radi, nikada ni vama ni nikome ne pravi neprilika…’’

Hladno pogleda Bell: ‘’Ako je pokušao pobjeći, požalit će.’’ ‘’Da, massa. '’

Bell istrči u dvorište i reče ostalima što je kazao massa.No, tek što su Cato i guslač pohrlili u polje, massa Waller zovnu Bell i naredi da se upregnu kola. Cijeli dan dok ga je vozio od bolesnika do bolesnika, Kunta je lebdio između radosti,pri pomisli da je Noah umakao i tjeskobe misleći na trnje i guštike i na pse. Naslućivao je koliko se tek Kizzy nada i kakve muke proživljava.

Navečer na općem skupu svi su govorili jedva čujnim šapatom.

‘’Ono dječak pobjeglo.’’reče tetka Sukey.

‘’Ja mu to još prije u očima pročitala.’’

‘’Znam ja, to mladić ne bi pobjeglo, pijanči! Nikako!’’ izjavi seka Mandy.

Noahova mati Ada izgubila je glas jer je cijeli dan plakala.

‘’Moje dijete nikad meni ne govorio o bijeg! Gospodne! Misli vi massa proda njega?’’

Nitko se nije usudio da odgovori.Vrate se u kolibu,a Kizzy briznu u plač čim su ušli, Kunta se osjećao bespomoćnim, jezik mu je otkazao. Ali Bell bez riječi priđe stolu, obgrli kćerku koja je jecala i privuče njezinu glavu svom trbuhu.

Dođe utorak ujutro, a Noahu ni traga ni glasa. Stoga massa naredi Kunti da ga odveze u sjedište kotara i zaputi se ravno u spotsilvanijsku tamnicu. Poslije jedno pola sata izađe sa šerifom i otresito zapovjedi Kunti da veže šerifova konja iza kola i da ih onda poveze kući.

‘’Šerifa ćemo ostaviti kod Creek Roada .’’reče massa.

‘’Sad toliki nigeri bježe da jedva izlazimo na kraj s njima.Radije okušavaju sreću u šumi nego da ih prodaju dolje na Jug …’’

Šerif je govorio neprestano otkako je jednopreg krenuo.

‘’Otkako imam plantažu,’’izjavi massa Waller,’’nikad nisam prodao ni jednoga osim ako bi narušio moja pravila, i oni to dobro znaju.’’

‘’Vrlo su rijetki nigeri koji cijene dobre gospodare,doktore,vi to znate.’’uzvrati šerif.

‘’Kažete da je momku oko osamnaest godina?Pa, ako je kao većina težaka njegove dobi, postoje veliki izgledi da pokušava pobjeći na Sjever.’’

Kunta se ukoči.

‘’Kućni robovi općenito su prepredeniji i domišljatiji, obično se pokušavaju izdavati za slobodne nigere ili pak kažu cestovnim patroldžijama da ih je gospodar poslao za poslom, a da su izgubili putnice. Nastoje se probiti do Richmonda ili do nekog drugog velikog grada gdje se mogu lakše kriti medu tolikim nigerima i možda naći posla.’’Šerif je zastao.

‘’Osim majke koja živi na vašem imanju,ima li taj vaš momak na nekom drugom mjestu kakve druge rodbine kojoj možda pokušava pobjeći? ‘’

‘’Koliko ja znam, nema.’’

‘’A znate li možda,ima li negdje kakvu curu,jer kad tim mladim bikovima uzavre krv u žilama, ostavit će vam mazgu u polju i nestati.’’

‘’Koliko ja znam, nema .’’odvrati massa.

‘’Ali na mojoj plantaži je jedna djevojka,kćerka moje kuharice, još je vrlo mlada, ima, ako se ne varam, petnaest,šesnaest' godina.Ne bih znao jesu li se oni valjali u sijenu ili ne. ‘’Kunta gotovo prestade disati.

‘’Znao sam i takvih koje su u dvanaestoj godini imale djecu! ‘’smijuljio se šerif. ‘’Mnoge od tih mladih nigerskih ženskinja znaju privući i bijele ljude, a crni momci bi za njih dušu dali! ‘’

Dok je sav kipio zbog uvrede, Kunta ču kako massa Waller kaže glasom koji je odjednom postao leden: ‘’Sa svojim robovima održavam što manje osobnih veza, pa niti znam niti me je briga kakvi su njihovi privatni poslovi.’’

‘’Da, da, naravno .’’žurno ubaci šerif. Ali tada se massin ton ublaži: ‘’Znači, po vašem mišljenju taj momak je možda pobjegao da posjeti djevojku na nekoj drugoj plantaži. Ja to ne znam, a ostali, naravno, ne bi rekli ni da znaju. Zapravo se svašta moglo dogoditi,kakva tučnjava pa možda on sada negdje leži polumrtav. Čak je moguće i to da su ga zgrabili neki od onih siromašnih bijelaca koji kradu robove. Kao što znate, ovdje se to događa, štaviše, time se bave i neki bezobzirni trgovci. Ponovo vam kažem, ne znam, ali mi rekoše da je ovo prvi put što mladića nema.’’

Šerif reče, sad već znatno opreznije nego prije: ‘’Rekoste mi da se rodio na vašoj plantaži i da nikad nije mnogo putovao?’’

‘’Mislim da ne bi bio u stanju doći ni u Richmond,’’odvrati massa,’’a kamoli na Sjever.’’ ‘’Ali nigeri izmjenjuju mnoge informacije o putevima.’’ Kazao je šerif.

‘’Neke smo pohvatali i mlatili ih dok nisu priznali da su zapravo u glavama imali zemljopisne karte mjesta kuda će,kako im rekoše,bježati i gdje će se skrivati. Mnogo toga može se pripisati onim bijelim ljubiteljima nigera, kao što su kvekeri i metodisti. Ali budući da on nikada nikamo nije išao, i još nikada nije pokušavao pobjeći,i dosad vam nikad nije stvarao nikakvih neprilika, kladim se da će se on, poslije još jedno dvije,tri noći u šumi, vratiti smrtno prestrašen i poluizgladnio. Niger bi sve uradio kad mu je želudac prazan. Tako ćete uštedjeti trošak oglasa u »Gazetti« nagradu onim lovcima na nigere koji bi mu psima ušli u trag. Iz iskustva mislim da on ne spada u one dokone crne odmetnike koji sada tumaraju močvarama i Aimama, napadaju i ubijaju ljudima stoku i svinje, kao da su to zečevi.’’

‘’Nadam se da imate pravo ,’’reče massa Waller,’’ali, u svakom slučaju, on je prekršio moja pravila samim tim što je bez mog dopuštenja otišao, stoga ću ga smjesta prodati na Jug. ‘’

Kunta i tako čvrsto stisne vođice da mu se nokti zarinu u dlan.

‘’Znači da vam ovdje negdje trčkara dobrih tisuću dvjesto do tisuću i pol dolara.’’izusti šerif.

‘’Napisali ste mi njegov opis, a ja ću ga dati cestovnim patroldžijama u kotaru, pa ako ga uhvatimo ili išta čujemo, odmah ću vam javiti.’’

U subotu ujutro poslije doručka Kunta je timario konja ispred konjušnice kad mu se učini da čuje Catov zvižduk što je oponašao kozodojev zov. Naćuli uši i ponovo ga začu. Brzo priveže konja za jedan stup pa žurno odšepa stazom do kolibe.Kroz čeoni prozor mogao je gotovo vidjeti raskršće glavne ceste i prilaznog odvojka do velike kuće. Znao je da je Catov zov upozorio i Bell i Kizzy u velikoj kuci.

Onda vidje kako se prilaznim odvojkom primiču kola i odjednom ga obuze tjeskoba kad opazi da ih vozi šerif. Milosrdni Alahu, zar su uhvatili Noaha? Dok je Kunta gledao kako šerif skače iz kola, njegovi godinama izoštravani nagoni tjerali su ga da izjuri van te da napoji i natimari posjetiočeva zasoptalog konja, ali stajao je kao prikovan za prozor kolibe i zurio u šerifa koji je hitao uza stube velike kuće preskačući dvije stepenice odjedanput.

Prošlo je samo nekoliko minuta kad Kunta ugleda Bell kako gotovo posrćući izlazi kroz kuhinjska vrata. Ona potrči ,a Kuntu obuzme strašan predosjećaj trenutak prije nego što je ona umalo istrgnula iz šarki vrata njihove kolibe.

Lice joj je bilo iskrivljeno, obliveno suzama.

‘’Šerif i massa govoru s Kizzy!’’vrisne ona.Te riječi ga ošamute.Načas je s nevjericom buljio u nju, a onda je silovito pograbi i prodrma zapitavši: ‘’Što on oće?’’

Gušeći se u jecajima, povišenim i isprekidanim glasom uspjela mu je reći da je massa, tek što je šerif upao u kuću, pozvao Kizzy koja je gore na katu čistila njegovu sobu.

‘’Kad ja čula da se dere na nju, u kuhnji, jurnula ja u hodnik pred salonom, odandi uvijek prisluškujem,al ne možem ja svatit ništa jasno osim da je jako ljut ...’’Bell je soptala i gutala riječi.

‘’Onda ja čula da massa zvoni na moje zvonce pa ja oću otrčat nazad nek izgleda da sam došla iz kuhnja. Al massa je čeko na pragu i pritisko dugme iza sebe. Nikad ga nisam vidila da me nako gleda. Reko mi je, ladno ko led, da se kupim iz kuće i da ostanem van dok me ne pozove! ‘’

Bell pođe pred prozorčić i zagleda se u veliku kuću. Nije mogla povjerovari da se ono što je upravo ispričala uistinu dogodilo.

‘’Gospodne bože, što to šerif oće od moja ćerka? ‘’zapita ona s nevjericom.

Kuntin se um očajnički hvatao mogućnosti da nešto poduzme. Da otrči u polje pa da uzbuni težake koji su tamo kopali? Ali nagon mu je govorio da se u njegovoj odsutnosti svašta može dogoditi.

Bell je prošla između zastora u njihovu spavaću sobu i zaklinjala Isusa što ju je grlo nosilo. Jedva se suzdržao da ne odjuri za njom i zaurla da sada zacijelo i sama uviđa ono što joj on već gotovo četrdeset kiša pokušava kazati, da je lakovjerna, zaslijepljena i obmanuta ako misli, šta ima dobroga u massi ni u bilo kojem drugom tuobabu.

‘’Idem ja nazad nutri!’’odjednom vrisne Bell.Izjuri između zavjesa pa kroz vrata.

Kunta je gledao kako ona nestaje u kuhinji. Što li će ona učiniti? Istrči za njom i virne kroz vrata zaštićena mrežom. Kuhinja bijaše prazna, a unutrašnja vrata zalupe.Uđe unutra, tiho zatvori mrežasta vrata i na prstima prođe kroz kuhinju. Zastane, stavi jednu ruku na vrata i stisne drugu pesnicu, naćulivši uši da čuje i najslabiji zvuk ali čuo je samo svoje teško disanje.

Tad začuje:

‘’Massa ? ‘’tiho je zovnula Bell. Odgovora nije bilo.

‘’Massa?’’ponovo je zazvala, glasnije, prodornije.Čuo je kako se otvaraju salonska vrata.

‘’Gdje moja Kizzy, massa? ‘’

‘’Ja je čuvam ,’’kruto će on.

‘’Nećemo dopustiti da i ona pobjegne!’’

‘’Ne svaćam vas, massa. ‘’ Bell je govorila tako tiho da ju je Kunta jedva čuo.

‘’To dijete nikad nije izašlo niti iz vašega dvorišta.’’

Massa htjede nešto reći, ali se predomisli.

‘’Možda zaista ne znaš što je učinila.’’reče on.

‘’Uhvatili su onog mladog Noaha, ali je prije toga teško izbo nožem dvojicu cestovnih patroldžija,koji su posumnjali u lažnu putnicu što ju je nosio. Pribjegli su sili, pa je naposljetku priznao da mu putnicu nisam napisao ja nego tvoja kćerka. Ona je to priznala šerifu.’’

Na trenutak, dug i užasan,nasta tišina, a onda Kunta začu vrisak i trčeće korake. Naglo je rastvorio vrata, a Bell projuri kraj njega,odgurnuvši ga u stranu snagom muškarca,pa izleti kroz kuhinjska vrata. Predvorje bijaše prazno, a salonska vrata zatvorena. Izjuri za njom i stigne je pred vratima kolibe.

‘’Massa će prodat Kizzy, ja to znaš! ‘’poviče Bell. U njemu se nešto prelomi.

‘’Odo ja po nju! ‘’ispusti on kroz stisnuto grlo pa što su ga noge nosile odšepa natrag prema velikoj kući i upadne u kuhinju,a Bell za njim uzastopce. Podivljao od gnjeva gurne unutrašnja vrata pa nahrupi u hodnik što mu je bilo najstrože zabranjeno.

Massa i šerif se okrenu,na licima im se odražavala nevjerica,kad se salonska vrata s trijeskom otvore.Tu Kunta naglo zastade, u očima mu je sijevao ubilački gnjev. A iza njega je urlala Bell: ‘’Gdi je naša ćerka? Došli mi po nju!’’

Kunta vidje kako šerifova desnica klizi prema futroli revolvera, a massa drekne: ‘’Napolje!’’ ‘’Zar vi, nigeri, ne čujete? ‘’

Šerif je izvlačio revolver, a Kunta zaželi skočiti na nj, upravo kad je iza sebe začuo drhtav Bellin glas: ‘’Da, massa,’’i oćutio kako ga ona očajnički poteže za mišicu. Onda mu noge kliznu preko praga i odjednom zalupe vrata, a ključ se resko okrene u bravi.

Dok se Kunta sa ženom zgurio u predvorju,u zemlju da propade od srama začuju prigušen razgovor gospodara, i šerifa,a onda bat koraka, iznemoglo koprcanje nogu,zatim Kizzyn plač pa trijesak glavnih vrata što su zalupila.

‘’Kizzy! Kizzy, ćerce! Gospodne bože, ne dopusti im da prodaju moje Kizzy!’’

Bell je jurnula kroz kuhinjska vrata,a Kunta za njom,njezin vrisak začuju težaci i odmah dotrče. Cato je stigao upravo na vrijeme da vidi kako Bell mahnito vrišti i skače gore,dolje dok ju je Kunta medvjeđim zagrljajem prikivao za zemlju.Massa Waller je silazio niza veliko stepenište ispred šerifa koji je za sobom vukao Kizzy, plakala je i bacakala se prema natrag ,na lancu.

‘’Majko! Majkoooo! ‘’vrištala je Kizzy.

Bell i Kunta skoče s tla pa jurnu uz kuću bijesno kao dva lava što se spremaju za napad. Šerif izvuče revolver pa ga uperi ravno u Bell. Zastala je kao ukopana. Zurila je u Kizzy. Bell uspije iz grla istisnuti pitanje: ‘’Jesi l' učinila ono što oni govoru? ‘’


Svi su gledali Kizzynu agoniju dok su njezine pocrvenjele uplakane oči nijemo dale odgovor,letjele su, preklinjući, od Bell i Kunte do šerifa i gospodara,ali ništa nije rekla.

‘’O, Isuskrste!’’zaurla Bell.

‘’Massa, molim vas, smilujte se! Nije to učinla hotimično! Nije znala što radi! Missy Anne ju je naučila pisat!’’

Massa Waller ledeno proslovi: ‘’Zakon je zakon. Prekršila je moja pravila. Počinila je zločin. Možda je postala suučesnicom ubojstva. Rekoše mi da jedan od onih bijelaca lebdi između života i smrti.’’

‘’Nij ona nožom ubola čovjeka, massa! Massa, radi za vas otkako je dovoljno velka da nosi vašu noćnu posudu!A ja vam preko četrdes godina kuham i vjerno služim, a on ...’’pokazujući prstom Kuntu ona promuca: ‘’On vas gotovo isto tolko dugo vozi svagdi kud idete. Massa, zar sve to nimalo ne vrijedi?’’

Massa Waller izbjegavao je da je pogleda u oči: ‘’Obavljali ste svoj posao. Nju ćemo prodati i gotovo.’’

‘’Samo najgore bijelci iz nižeg klasa rastavljalo obitelji!’’poviče Bell.

‘’Vi nisi taki!’’

Massa Waller bijesno dade znak šerifu, koji grubo povuče Kizzy prema kolima. Bell im prepriječi

put.

‘’Ondak prodajte meni i oca njezina š njome! Ne razdvajajte nas!’’

‘’Miči se s puta! ‘’zareži šerif pa je surovo odgurne u stranu.

Kunta riknu, baci se naprijed kao leopard pa šakama sruši šerifa na zemlju.

‘’Spasi me, fa! ‘’vrisnu Kizzy.

Uhvatio ju je oko struka i bjesomučno povukao njezin lanac.

Kad ga šerif drškom revolvera odalami iznad uha, Kunti se učini da će mu glava prsnuti. Sruši se na koljena, Bell skoči prema šerifu, ali njegova ispružena ruka teško se spusti te je izbaci iz ravnoteže.Šerif baci Kizzy u stražnji dio svojih kola i škljocnu ključ u bravi njezina lanca. Okretno se vine na sjedište i ošine konja koji se trgne i pokrene kola baš kad se Kunta s mukom osovio na noge. Ošamućen, dok mu je u glavi sve šumilo, ne osvrćući se na revolver, skoči za kolima koja su povećavala brzinu.

‘’Missy Anne!...Missy Annnnnnnnnnnne!’’vriskala je Kizzy što ju je grlo nosilo. ‘’Missy Annnnnnnnnnnnnnnnne! ‘’

Svaki čas ponovo bi se razlijegali ti povici,činilo se da lebde u zraku iza kola koja su se brzo kotrljala prema glavnoj cesti.

Kad Kunta poče posrtati i hvatati zrak, kola već bijahu odmakla pola milje. Kad je zastao, dugo je još gledao za kolima dok se prašina nije slegla i dok se pred njim nije unedogled pružala prazna cesta.

Massa se okrene i žurno, pognute glave, uđe u kuću, prošavši pokraj Bell koja se jecajući zgurila uz najdonju stepenicu. Kao u snu Kunta se polako odgega natrag na prilazni odvojak, kad mu odjednom u glavi bljesne sjećanje iz Afrike, pa se on,blizu pročelja kuće,sagne i stane se ogledavati po tlu.

Izabere najjasnije otiske koje su Kizzyne bose noge ostavile u prašini, skupivši u obje šake prah tih stopa, jurne prema kolibi. Drevni preci su govorili, ako se dragocjena prašina pohrani na neko sigurno mjesto,omogućit će Kizzyn povratak onamo gdje su ostali tragovi njezinih stopa. Uleti kroz otvorena vrata kolibe, oči mu sijevnu po prostoriji i zaustave se na polici gdje se nalazila njegova tikva s oblucima.

Skoči onamo, ali trenutak prije nego što će rastvoriti skupljene šake da uspe prah, odjednom spozna istinu, njegova Kizzy je otišla i neće se vratiti. Nikada više neće vidjeti svoju Kizzy.

Zgrčena lica, Kunta zavitla prah prema stropu kolibe.

Suze su mu lile iz očiju, pograbi tešku tikvu i diže je visoko iznad glave, usta mu se razjape u nijemom kriku,svom snagom tresne tikvu na pod tako da se rasprsnula, udarivši o nabijenu zemlju. Izlete njegova šesto šezdeset dva oblutka koja su predstavljala svaki mjesec u njegovih pedeset pet kiša i stanu divlje poskakivati u svim smjerovima.

84. POGLAVLJE



Slaba i ošamućena, ležaše Kizzy u mraku na jutenim vrećama, u kolibi u koju su je gurnuli kad je malo nakon sutona stigla ovamo na mazginoj zaprezi. Kao u magli zapita se koliko je sati, činilo se da noć vječno traje. Počne se vrpoljiti i koprcati, nastojeći sebe prisiliti da misli na nešto,na bilo što, što je neće užasnuti. Već se po stoti put trudila da smisli kako da se probije »gore na Sjever«, tamo gdje, kako je često slušala, odbjegli crnci mogu steći slobodu. Pođe li krivim putom, može se obresti »na dubokom Jugu« gdje su ,govorahu ljudi,gospodari i nadglednici još gori od masse Wallera. U kojem smjeru se nalazi »Sjever«? Nije znala. Bilo kako bilo, ja ću pobjeći, zarekla se ona, puna gorčine.

Kad je prvi put čula škripu vrata na kolibi, kao da ju je netko iglom bocnuo u kičmu. Skočivši na noge i ustuknuvši u mrak, opazi čovjeka kako krišom ulazi zaklanjajući savijenim dlanom plamen voštanice. Iznad svjetla prepozna lice bijelca koji ju je kupio, a u njegovoj drugoj ruci spazi bič kratke drške, uzdignut, spreman da ošine. Ali najviše se ukoči zbog požudnog izraza utisnutog na bijelčevu licu.

‘’Volio bih da te ne moram ozlijediti.’’reče on. Zadah alkohola koji se širio iz njegovih usta gotovo ju je zagušio. Shvatila je njegovu namjeru. Htio je raditi s njome ono što je tata radio s mamom kad bi ona čula neobične šumove iz njihove sobe, odvojene od njezine zastorom, kad su oni mislili da ona spava. Htio je da rade ono za što ju je preklinjao Noah kad su šetali duž ograde, a na što je ona više puta umalo popustila, osobito one noći uoči njegova bijega, ali ju je previše preplašio kad je promuklo progovorio: ‘’Oću da rodiš moje dijete!’’ Pomisli da je ovaj bijelac vjerojatno lud kad smatra da će mu ona dopustiti da to s njom radi.

‘’Nemam vremena da se sad s tobom igram! Bijelcu se zapletao jezik. Kizzy je mjerkala kako da projuri kraj njega i pobjegne u mrak, ali on kao da shvati njezinu nakanu, jer se malko odmakne u stranu, nije skidao očiju s nje ni onda kad se nagnuo i nakrivio svijeću te kapao rastopljeni vosak na sjedalo jedine i razbijene stolice u kolibi. Onda plamičak lizne uvis. Kizzy je polako uzmicala, i osjeti kako joj leđa stružu po zidu.

‘’Zar nemaš dovoljno razuma da shvatiš da sam ja tvoj novi massa?’’ Odmjerio ju je, a na usnama mu se pojavi neka vrst osmijeha, grimase.

‘’Zgodna si ti djevojka. Mogao bih te i osloboditi ako mi se dovoljno svidiš .’’

Kad je skočio i zgrabio je, Kizzy se istrgnula vrišteći, a on bijesno opsuje i zamahnu bičem, s praskom joj se ovije oko šije.

‘’Kožu ću ti oderati! ‘’

Kizzy nasrne kao podivljala pa mu zarine nokte u izobličeno lice, ali on ju je polako i grubo gurao prema tlu. Opet se uspravila, no on je ponovo zavitla na pod. Onda je kleknuo kraj nje, jednom je rukom prigušivao njezinu vrisku: ‘’Molim vas, massa, molim vas!’’a drugom joj je trpao u usta prljavu jutenu vreću dok je nije ušutkao.

Lamatala je rukama u agoniji, propinjala se da ga zbaci sa sebe, a on je udarao njezinom glavom o zemlju, pa još jednom, pa još jednom, pa još jednom, a onda ju je počeo ćuškati,sve žešće i žešće,dok Kizzy ne osjeti kako joj haljinu povlači prema gore i cijepa donju odjeću. Dok se bjesomučno izvijala

,vreća koju joj je gurnuo u usta prigušivala je njezinu vrisku,osjeti kako je njegove ruke pipkaju medu bedrima i idu sve više, pronalaze i opipavaju njezine stidne dijelove, stiskaju ih i rastvaraju.Čovjek je još jednom ošamari i ošamuti pa strgne naramenice i počne otkapčati hlače. Onda nastupi vatrena bol dok je probijao put u nju,i Kizzy pomisli da će se sva raspuknuti.A to se nastavljalo i nastavljalo sve dok naposljetku nije izgubila svijest.

U ranu zoru Kizzy zažmiri i pogleda. Htjela je u zemlju propasti kad vidje da se nad nju nagnula mlada crna žena te krpom i toplom sapunjačom blago prelazi preko njezinih stidnih dijelova. Kad Kizzy ustanovi da je učinila i pod sebe, smeteno sklopi oči, a uskoro osjeti da žena i to čisti. Kad Kizzy ponovo pritvori oči, vidje da ženino lice izgleda posve prirodno, kao da pere rublje, kao da je to samo jedna od brojnih dužnosti koje su je zapale u životu. Naposljetku položi čist ručnik preko Kizzynih slabina i zine u Kizzyno lice.

‘’Sumnjam da ti je sad do razgovora,’’prošapće žena, pokupi prljave krpe i kantu s vodom, spremajući se da izađe. Sve to ukliješti laktom jedne ruke, opet se nagne pa slobodnom rukom povuče jutenu vreću prema gore te pokrije veći dio Kizzyna tijela.

‘’Ček malo, donijet ću ti štogod za jest.’’reče ona pa izađe iz kolibe.

Kizzy osta ležati,osjećala se kao da lebdi u zraku.Nastojala je samu sebe uvjeriti da se ono neiskazivo, nezamislivo nije dogodilo, ali prodorna bol koja joj je parala razderane stidne dijelove podsjeti je da se to desilo. Oćuti se uprljanom do krajnosti, kao da sramotu nikad neće moći isprati. Pokuša promijeniti položaj, ali bol se proširi. Ne mičući tijelo, čvrsto obavije vreću oko sebe kao da se na neki način želi zaštititi od daljnjih uvreda, ali bol se pojača.

Kroz Kizzynu glavu prolete četiri prethodna dana i noći. Još i sad je vidjela užasnuta lica svojih roditelja, i sad je čula njihove bespomoćne urlike kad su je silom odvukli. Još se sjećala kako je nastojala pobjeći od bijelog trgovca kojemu ju je izručio šerif kotara Spotsylvania,zamalo mu je umakla kad se udaljila pod isprikom da mora na stranu. Naposljetku stigoše u nekakav gradić gdje ju je poslije dugog ogorčenog i bijesnog nadmetanja,trgovac na kraju prodao ovom novom massi koji je čekao da se spusti mrak pa da je siluje. Majčice! Tatice! O, kad bi njezin zov mogao doprijeti do njih,ali oni nisu znali ni gdje je ona. A tko zna što li se njima dogodilo? Znala je da massa Waller nikada ne bi prodao ni jednog roba koga je imao »osim kad pregaze njegove propise«. Oni su, pokušavajući spriječiti massu da nju proda, jamačno narušili desetak takvih propisa.

A Noah, što je s Noahom ? Negdje pretučen nasmrt ?I ponovo Kizzy živo navre u sjećanje Noah kako bijesno zahtijeva da ona,u dokaz svoje ljubavi,iskoristi svoju vještinu pisanja kako bi mu krivotvorila putnicu koju će predočiti ako ga spaze, zaustave i stanu preslušavati »patroli« ili kakvi drugi sumnjičavi bijelci. Sjećala se sumorne odlučnosti koja mu je bila utisnuta na licu kad joj se zakleo, čim dođe na Sjever i uštedi malo novaca od posla koji će brzo naći, »ja ću doć natrag ovdi pa ću i tebi prebacit na Sjever da zajedno živmo do kraja života«. Ponovo zajeca. Znala je da ga više nikada neće vidjeti. Ni svoje roditelje. Osim ako . . .

Odjednom joj misli osokoli nada! Missy Anne joj se od djetinjstva klela da će, kad se uda za nekog naočitog bogatog mladog massu, samo Kizzy biti njezina sobarica i da će se kasnije brinuti za punu kuću djece. Je li moguće da bi ona, doznavši da su odveli Kizzy,pošla massi Walleru i vriskala,bjesnjela, preklinjala ga? Missy Anne mogla je na njega utjecati više od bilo koga na svijetu! Je li možda massa poslao ljude da potraže trgovca robljem, da doznaju kamo ju je prodao pa da je otkupe?

Ali uskoro iz Kizzy provali nova bujica tuge. Shvati da šerif poznaje onog trgovca robljem,dosad bi je već našli! Osjeti se još očajnije izgubljenom, još napuštenijom. Kasnije, kad su joj presahle suze,

ležala je preklinjući boga da je satre, ako on misli da ona sve to zaslužuje samo zato što voli Noaha. Osjećajući kako joj nešto sluzavo curi medu bedrima Kizzy spozna da i dalje krvari. Ali bol se ublaži, sad joj je tamo samo bridjelo.

Kad se vrata kolibe ponovo sa škripom otvore, Kizzy skoči na noge i stade uzmicati prema zidu sve dok nije vidjela da je to ona žena.Donijela je mali lonac iz kojega se pušilo, zdjelu i žlicu. Kizzy se skljoka na zemljani pod, a žena stavi lončić na stol, zatim zagrabi žlicom nešto hrane u zdjelu što ju je odložila na tle pokraj Kizzy. Kizzy se pravila da ne vidi ni jelo ni ženu koja je čučnula pokraj nje i počela tako prirodno s njom razgovarati kao da se njih dvije već godinama poznaju.

‘’Ja kuvarca iz velka kuća. Moje ime Malizy. Kako tvoje?’’

Kizzy naposljetku shvati da će ispasti glupača ako joj ne odgovori.

‘’Moje Kizzy, miss Malizy. Žena blagonaklono promrmlja: ‘’Vidi s, ti dobro odgojena. ‘’

Zirne na netaknuti paprikaš u zdjeli: ‘’Mislim da znaš da će ti škodit rana ako je pustiš da se oladi.’’

Miss Malizy govorila je gotovo isto kao seka Mandy ili tetka Sukey.

Kizzy oklijevajući digne žlicu i kuša paprikaš, a onda polako malo pojede.

‘’Kolko tebi godna? ‘’zapita miss Malizy.

‘’Šesnajs, miss.’’

‘’Massa će u paklu završit, to je tako sigurno ko što se rodijo!’’uzvikne miss Malizy u pola glasa. Pogledavši Kizzy reče: ‘’Odma ću ti reć, massa je od onih koji volu crne žemske, a pogotovu mlade ko što s ti. Prija je išo s menom, ja sam samo jedno devet godna starija od tebe, al to je prekino kad je amo doveo gospoju, a mene uzo za kuvarcu da radim u kući gdi je ona, bogu fala!’’Miss Malizy se nakrevelji.

‘’Mislim da š ga ovdi redovito viđat.’’

Videći da Kizzy prinosi ruku ustima, miss Malizy reče:

‘’Dušo, moraš svatit da s ti crna žemska. A massa je taki bijelac da ti ili moraš popustit, ili će te on prisilit da zažališ što nis popustila, jedno il drugo. I da znaš, ovaj massa zna bit zločest ako ga naljutiš. Zbiljam, nisam vidila nijednog čovjeka da se nako rasrdi ko on. Sve može bit dobro, a ako se ondak dogodi samo štogod što ga srdi,’’miss Malizy zapucketa prstima,’’u ti tren pobjesni i reklo bi se da je poludijo! ‘’

Kizzyne su misli letjele. Kad se spusti mrak, prije nego što on ponovo dođe, ona mora pobjeći. Ali miss Malizy kao da je pročitala njezine misli.

‘’Da nis ni pomislila da gdi god bježiš, dušo! On bi ti sa psima krvosljednicima ušo u trag pa bi bila u još većoj bijedi. Samo se ti smiri. Slijedeća četri,pet dana njega ionako neće ovdi bit. On i njegov stari crnac koji mu vježba kokote već su pošli na jednu od velkih borba kokota, moraju preć pola države.’’Miss Malizy zastane.

‘’Massa ni za što tolko ne mari ko za one svoje borbene kokote.’’

Neprestance je i dalje govorila o tomu kako je massa, koji je sve do muževne dobi bio siromah, kupio listić za tombolu za dvadeset i pet centi i dobio dobra borbena kokota te se potrudio da postane jedan od najuspješnijih vlasnika borbenih kokota u kraju. Na koncu je Kizzy prekide: ‘’Al on ne spava sa svojom missis?’’

‘’Naravski!’’odvrati miss Malizy.

‘’Ali voli žemske. Nju ćeš rijetko vidat jerbo ga se smrtno boji i vrlo je tiha i ne miče se iz kuće. Mnogo mlađa od njega,bilo joj je samo četrnajs, ista puka sirotinja ko on, kad ju je oženijo i amo doveo. Ali zna ona da on ne mari tolko za nju kolko za svoje kokote.’’

Dok je miss Malizy pričala o massi, njegovoj supruzi i njegovim kokotima, po Kizzynoj glavi ponovo se stade motati pomisao o bijegu.

‘’Curo! Je l' ti mene slušaš?’’

‘’Slušam .’’žustro je odgovorila. Miss Malizy već je bila manje smrknuta.

‘’Tako i treba! Jerbo ti ja sad objašnjavam kamo si došla!’’ Letimično odmjeri Kizzy: ‘’Odaklem ti došla?’’

‘’Iz kotara Spotsylvania u Virginiji.’’odgovori Kizzy.

‘’Nikad čula za to! Znaš, ovo je kotar Caswell u Sjevernoj Ca'olini.’’

Izraz na Kizzynu licu pokazivao je da ona nema pojma gdje je to, iako je često slušala o Sjevernoj Carolini i imala dojam da je to negdje blizu Virginije.

‘’Čuj, a zna li ti opće ime tvog masse? ‘’zapita je miss Malizy.

Kizzy je blijedo pogleda.

‘’Massa se zove Tom Lea ...’’Trenutak se zamislila.

‘’Daklem, sad ćeš se zvat Kizzy Lea.’’

‘’Zovem se Kizzy Waller!’’prosvjedovala je Kizzy. Onda se u djeliću sekunde sjeti da joj se sve ono dogodilo u rukama masse Wallera čije je prezime nosila, pa gorko zaplače.

‘’Nemoj to tako primat srcu, dušo!’’uzvikne miss Malizy.

‘’Morala bi znat da nigeri dobiva prezime svog masse."Imena nigeri ionako ništa ne značu, tek tako da ih mogu nekako zvat..’’

‘’Pravo ime mog tatce Kunta Kinte ,’’izjavi Kizzy. ‘’on Afrikanac.’’ ‘’Ma nemoj! ‘’činilo se da je miss Malizy osupnuta.

‘’Čulo sam da je i moj prapradjed bijo Afrikanac! Mama rekla da joj njezina majka rekla da bio crnji od katran, a na oba obraza imao brazgotine cika caka. Al mama nikad ne rekla njegovo ime.’’Miss Malizy zastane.

‘’Poznaješ i svoja majka? ‘’

‘’Naravski! Mama se zove Bell. Ona kuvarca u velkoj kući ko ti. A tatca vozi massina kočija, to jes, vozijo ju je.’’

‘’Daklem, sve dosad bila ti i s majka i s otac?’’Miss Malizy nikako da u to povjeruje. ‘’Gospodne, malo naših zna i otac i mater jer obično nekog prodati’’

Osjetivši da se miss Malizy sprema otići, Kizzy odjednom obuzme strah da ponovo ostane sama pa potraţi način da nastavi razgovor.

‘’Govoriš mnogo slično ko moja majko.’’izjavi ona. Miss Malizy djelovala je zapanjeno, a onda vrlo zadovoljno.

‘’Ona biti dobra kršćanka ko ja. ‘’

Kizzy oklijevajući zapita nešto što joj je palo na pamet.

‘’Kakav će mi poso ovdi dat, miss Malizy?’’Pitanje je, kako se činilo, zaprepastilo miss Malizy.

‘’Što š radit? ‘’zapita ona.

‘’Massa ti nije reko kolko ovdi nigeri? ‘’Kizzy odmahne glavom.

‘’Dušo, s tobom točno pet! A računalo ja i Minga, ono staro niger koje živi doli s kokoti.Daklem,ja kuhalo,pralo,vodilo domaćinstvo, seka Sarah i striko Pompey radi u polje, a tamo ćeš, naravski, poć i ti. Tako ti je to!’’

Miss Malizy nadigne obrve, opazivši očaj na Kizzynu licu: ‘’Koji s poso radla tamok gdi s bilo?’’ ‘’Čistilo velku kuću i pomagalo majci u kuhnji.’’odvrati Kizzy malodušno.

‘’Tako nešto ja i pomislilo kad vidilo te tvoje nježne rukce! Daklem, biti u tebi žuljevi i kurji oči čim s vrati massa!’’

Činilo se da je tad miss Malizy osjetila da bi trebala biti malo blaža:

‘’Jadno mala! Čuj ti meni, naviklo ti na imanje bogatog masse. Al ovaj ovdi je od ona bijedna fukara, on se znojijo i morijo dok nij steko ono zemljice i sagradijo kuću koja nije ništa, samo ima velko pročelje da oni ko bogatije no što jest. Ovdi ima mnogo taki siromašni bijelci. Oni govori: »Obrađuj sto jutri s četri nigeri!« Daklem, on preškrt da i tolko njih kupi. Naravski, ima samo više od osamdes jutara i obradi ih tek zato da ga smatralo plantažer. Njegvo najveći bogactvo borbeni kokoti, ima ih preko stotna, a onaj niger Mingo pomaže mu da ga goji i vježba pa se na nji klade u borbama. Jedina stvar na koje massa troši novci jest kokoti. Uvijek kune missis da će jedno dan ti kokoti njemu obogatit. Napije se pa joj priča jedan će joj dan sagradit tako velka kuća da će imat dva poda, a sprijedi šes stupovi i da će bit još ljepše nego kuća ovi zbiljam bogati gospodari iz okolica koji ih ne volu ko da oni još uvijek siromašna fukara ko prija! Zbiljam, massa veli štedi za dan kad će sagradi ona lijepa kuća. Hm! Pa i mogo bi, kolko ja zna. Zna da preškrto da drži i konjušar a kamoli niger koji bi ga vozijo okolo, ko što ga imali gotovo sve plantažeri. Samo upreže konje u taljigi i kola, samo sedla konj i samo vozi. Dušo, ja ne radi u polje samo zbog radi toga što missis ne zna ni jaje skuhat, a on voli dobro jes. A uz to mu je milo imat u kući crna sluškinja kad došli gosti. Kad doći odnekud s pijančevanje, voli pozvat gosti na večera i pokuša biti otmjeno, a osobito ako je dobro zaradijo s opkladi na svoje kokoti i pjetliće. Ipak na kraju moro uvidit da striko Pompey i seka Sarah nipošto ne mogu obradit onolko zemlju kolko bi on tijo, pa je moro kupit još koga. I tako je kupijo tebe… ‘’ Miss Malizy zastane.

‘’Znaš li kolko ti koštalo?’’

‘’Ne, miss,’’prošapće Kizzy slabim glasom.

‘’Po mom računu, daklem, šes ili sedam stotna dolori, po cijenama koji se, kako on reći, danas plaćati za nigeri, a ti snažno i mlado, izgledaš i ko dobro rodilja pa će on imat besplatni crnčići.’’

Kizzy ponovo ostade bez riječi, a miss Malizy primakne se vratima i zaustavi.

‘’Zbiljam, ne bi se iznenadilo da te massa spari s jednim od oni nigeri za rasplod koje neko bogati masse drži na svoji plantaže i iznajmljuje. Al sve mi se čini da te on oće osobno rasplođavat.’’

85. POGLAVLJE



Razgovor je bio kratak.

‘’Massa, imat ću dijete.’’

‘’Dakle, što misliš da ću ja zbog toga učiniti? Samo da nisi izigravala bolesnicu i klonila se posla!’’

Ali, kako se Kizzy trbuh zaobljavao,sve je rjeđe zalazio u njezinu kolibu. Dirinčeći pod usijanim suncem,Kizzy je patila od napadaja nesvjestice i jutarnje mučnine tokom mukotrpnog upućivanja u težačke poslove.Bolni mjehuri na oba dlana bi pukli, ponovo bi se napunili tekućinom, a onda opet prsnuli uslijed neprestanog trenja o grubu, tešku dršku motike. Oštro je zamahivala nastojeći da previše ne zaostane iza iskusnog, niskog i zdepastog crnog strike Pompeya i žilave seke Šarah, koja je imala svijetlosmeđu put,osjećala je da njih dvoje još nisu načisto što da o njoj misle,i trsila se da se prisjeti svega što je ikada od majke čula o trudnoći.Dala bi sve na svijetu samo da je sad Bell kraj nje. Usprkos poniženju što ovakva, s trbuhom do zuba, mora doći pred majku koja ju je uporno upozoravala na nesreću koja je može zadesiti »budeš se i dalje miješalo s oni Noah i ako se previše zaletiš« ,Kizzy je znala da bi majka shvatila da ovo nije njezina pogreška i da bi je uputila u tajne koje mora poznavati.

Gotovo joj se učini da čuje Bellin glas kako joj žalosnim glasom priča, kao što je često običavala, što je po njezinu mišljenju uzrokovalo tužnu smrt supruge i kćerkice masse Walle'ra: ‘’Jadno malo bilo je presitno da rodi ono velko, golemo dijete!’’

Jesam li ja dovoljno široka, bjesomučno se pitala Kizzy. Da li se to moglo kako znati? Sjetila se one prilike kad su ona i missy Anne izbuljenih očiju gledale kako se krava teli a zatim se dopuštavale da su ih,iako su im odrasli govorili da rode nose djecu,možda majke morale na isti takav odvratan način istisnuti kroz svoje stidne dijelove.

Starije žene, miss Malizy i seka Sarah kao da nisu obraćale nikakvu pažnju na njezin sve zaobljeniji trbuh i povećane grudi pa Kizzy srdito zaključi da bi bio isto toliki gubitak vremena povjeriti svoje bojazni njima kao i massi Lea. Njemu je jamačno to bila zadnja briga dok je na konju obilazio plantažu i prijeteći se izdirao na svakoga tko po njegovu mišljenju nije radio dovoljno brzo.

Kada je došlo dijete, zimi godine 1806, seka Sarah bila je babica. Nakon čitave vječnosti jaukanja, vrištanja i osjećaja kao da joj se para utroba,Kizzy ležaše sva oblivena znojem, zadivljeno je buljila u koprcavo dijete što ga je seka Sarah digla uvis. Bio je muškić ,ali koža mu je bila gotovo boje bijele kave. Opazivši Kizzynu paniku, seka Sarah je umiri: ‘’Novorođenom djeci potrebno barem mjesec dana da potamne i dobiju svoju pravu boju, dušo!’’

Ali Kizzyna tjeskoba sve se više produbljivala jer je svakog dana nekoliko puta pregledavala svoje dijete, a kad je prošao cijeli mjesec, znala je da će djetetova stalna boja u najboljem slučaju biti smeđa poput oraha »pecana«.

Sjećala se kako se njezina majka ponosno hvalila: ‘’Na massinoj plantaži, ovdi sve samo pravi nigeri!’’ Nastojala je da ne misli na sasso boro, ime kojim je njezin otac, crn kao ebanovina, podrugljivo napućivši usta, nazivao mulate svijetle kože. Bila je zadovoljna što oni nisu tu da vide i dijele njezinu sramotu. Ali je znala da nikad više neće moći ponosno dignuti glavu, čak i ako oni nikad ne vide dijete,

jer bilo je dovoljno da netko usporedi njezinu i djetetovu boju pa da zna što se zbilo i s kime. Pomisli na Noaha i osjeti se još posramljenijom. To naše posljednja prilika, lutko, prija nego što ja otiđi, kako to da ne možeš, još su joj u ušima odzvanjale njegove riječi.

Očajnički požali što nije pristala, jer onda bi ovo bilo Noahovo dijete, barem bi bilo crno.

‘’Curo, što tebi? Nisi zadovoljna, a imaš ovako velko lijepo dijete!’’ reče jednog jutra miss Malizy opazivši Kizzyn tužan izraz dok je nespretno nosila dijete gotovo postrance,kao da joj je bilo teško,da ga gleda.No, miss Malizy odjednom shvati sve i izlane: ‘’Dušo, nema potreba da brigaš zbog to ... To ništa važno, jer danas ionako niko za to ne mara ni se obazira. Uskoro će bit isto tolko mulata kolko i nigeri ko što smo mi. Tako ti je to ... ‘’

Oči miss Malizy preklinjale su Kizzy.

‘’A moš bit sigurna da massa nikad ne tražit dijete, nikako. On vidi malog, drago mu što za nj ne moro platit, a onda će ga bacit u polje ko i tebi. Zato sve što moš radit jes to da znaš da to velko lijepo dijete tvoje, dušo ,tako stoji stvari!’’

Takvo gledanje na njen problem pomoglo je Kizzy da se sabere, barem donekle.

‘’Al što će se dogodit,’’zapita ona,’’kad missis, prija il posli, opazi to dijete, miss Malizy? ‘’

‘’Zna ona da on gad! Ćela bi imat jedan cent za svako bijelo ženu koja zna da je njezin muž dobijo dijete s niger žena.Samo, mislim da će missis bit ljubomorna, jer ono ko da ne može imat djeci.’’

Sutradan navečer massa Lea došao je u kolibu,otprilike mjesec dana poslije dječakova rođenja ,nagne se nad krevet i prinese svijeću licu usnula dječaka.

‘’Hm, hm! Ne izgleda loše. I krupan je.’’ Kažiprstom prodrma jednu od stisnutih ručica, pa reče okrenuvši se prema Kizzy: ‘’U redu! Kraj ovog tjedna bit će i završetak tvog odmaranja. U ponedjeljak ćeš opet u polje!’’

‘’Ali, massa, moram ostat da mu sisu dajem!’’ glupo se izlane Kizzy.

Uši su joj pucale od njegova bijesna urlanja: ‘’Umukni i učini kako ti rekoh! Prošlo je vrijeme kad te mazio onaj nacifrani plemić iz Virginije!Nosi tog nigerčića sa sobom u polje,ili ću ja zadržati to dijete, a tebe, prije nego okom trepneš, prodati odavde!’’

Luda od užasa i pri samoj pomisli da bi je on odvojio od djeteta, Kizzy brizne u plač.

‘’Svaćam, massa! ‘’jekne ona sva šćućurena od straha.

Videći njezinu skrušenu pokornost njegov bijes brzo splasne, ali tada Kizzy s nevjericom nasluti da je on zapravo došao s namjerom da je ponovo iskoristiti, čak i sada, kada pokraj njih spava dijete.

‘’Massa, massa, to prerano.’’preklinjala ga je sva u suzama.

‘’Još nisam potpuno čisto, massa!’’

Ali kad se on na to uopće ne obazre, borila se tek dotle dok nije ugasila svijeću, a nakon toga je šutke podnosila mučenje, sva prestrašena da se ne probudi dijete. Laknulo joj je spazivši da njezin sin spava i nakon što je massa izgubio snagu pa ustao i spremao se za odlazak. U mraku navlačeći naramenice na ramena, reče: ‘’Dakle, moram mu izabrati nekakvo ime!’’ Kizzy ležaše suspregnuvši dah. Prođe trenutak pa on reče: ‘’Zvat ćeš ga George, po najmarljivijemu nigeru kojega sam ikad vidio.’’

Poslije još jedne stanke massa nastavi kao da razgovara sam sa sobom: ‘’George. Da. Sutra ću to zapisati u bibliju. Da, to je baš zgodno ime, George!’’

I on izađe.

Kizzy se opere pa opet legne ne znajući zbog koje bi se uvrede više ljutila. Ranije je pomišljala da bi idealno ime bilo »Kunta« ili »Kinte«, iako nije mogla zamisliti kako bi massa reagirao na te neobične nazive. Ali, nije se usuđivala raspirivati njegov gnjev iznoseći prigovor imenu koje je on izabrao. Ponovo se užasnula pri pomisli što bi rekao na to njezin afrički otac, jer je znala koliku on važnost pripisuje imenima.

Kizzy se sjećala kako joj je tata pričao da je u njegovoj postojbini najvažnije od svega nadijevanje imena sinu, »jer sinovi će postat muškarci svoje obitelji!«

Ležala je i razmišljala kako nikad nije shvaćala zbog čega je njezin otac uvijek bio toliko ogorčen na svijet bijelih ljudi,nazivao ih je »tuobabima«. Prisjeti se kako joj je Bell govorila: ‘’Toliko si sretna, ćerce, da me to plaši jerbo zapravo ne znaš što znači bit niger pa se uzdam u Boga da to nikad nećeš morat doznat.’’ Ali sad je to znala i spoznala da nema granica patnjama koje bijelci mogu nanijeti crncima. Ali njihov najveći zločin, govoraše Kunta, bijaše što su ih držali u neznanju tko su, i sprečavali ih da budu ljudska bića.

‘’Tvoj otac odma me osvojijo zbog radi toga,’’pričala joj je majka,’’što je bijo najponosniji niger kojega sam ikada vidila!’’

Prije nego što je utonula u san, Kizzy odluči,ma kako odvratno bilo podrijetlo njezina sina, ma kako svijetla njegova put, ma kakvo ime mu massa nametnuo, ona će ga uvijek smatrati unukom jednoga Afrikanca.

86. POGLAVLJE



Budući da striko Pompey nikada nije ništa govorio Kizzy osim: »Kako si?« kad bi je ujutro vidio, iznenadila se i duboko ganula kad je s djetetom došla u polje prvi dan rada. Striko Pompey stidljivo joj priđe i, dodirnuvši obod slamnatog šešira, prljava od znoja, pokaţe prema stablima na rubu polja: ‘’Ja pomislijo da moš ostavit dijete tamok ispod — reče on.

Kizzy nije baš shvatila što on misli pa zaškilji i opazi nešto ispod jednog stabla. Uskoro joj oči zabljesnu od suza jer, kad je otišla onamo, vidje da je to mali zaklon, prekriven svježe pokošenom dugom travom, korovom debelih stabljika i zelenim lišćem.

Kizzy zahvalno prostre svoju čistu jutenu vreću na zasjenjen lisnati jastuk i položi na to dijete. Mali načas zaplače, ali ona mu je nježno tepala i milovala ga, pa on doskora zaguguče i zagleda se u svoje prstiće. Pridružila se svojim drugovima koji su okopavali duhan.

‘’Velko vam hvala, striko Pompey,’’reče ona.

On nešto progunđa i poče brže zamahivati motikom,nastojeći prikriti zbunjenost.Povremeno bi Kizzy brzala do djeteta da vidi kako mu je, a otprilike svaka tri sata, kad bi zaplakalo, sjela bi uza nj i davala mu jednu od sisa nabreklih od mlijeka.

‘’Tvoj mali nas sve veseli jerbo se ovdi nikad ništa ne događa,’’rekla je nekoliko dana kasnije seka Sarah, obrativši se Kizzy, ali lukavo motreći striku Pompeya koji je zauzvrat pogleda kao da je ona neki dosadan komarac.

Sada, kad je svaki radni dan završavao u zalaz sunca, seka Sarah navaljivala je da ona uprti dijete, a Kizzy bi nosila njihove dvije motike pa bi se premorene vukle u robovski sokak.

Bijahu to samo četiri kolibice u obliku sanduka, s jednim prozorom, pored velikog stabla »chinquapina«. Obično bi već pao prvi mrak kad je Kizzy žurno palila suharke na svom malom ognjištu da skuha nešto od preostalog sljedovanja koje im je massa Lea dijelio svake subote ujutro. Brzo bi pojela pa legla na svoj madrac od komušina kukuruza da se poigra s Georgeom, a dojila ga je tek kad bi on zatulio od gladi. Tada bi ga sokolila da što više siše, držala ga preko ramena i lupkala mu leđa da lakše podrigne, a onda bi se ponovo s njim igrala.

Trudila se da što dulje ostanu budni, jer je htjela da dijete što dulje spava prije nego što će se probuditi za slijedeće noćno dojenje.

Upravo u tom međuvremenu dolazio bi massa,dvaput ili triput tjedno,te bi joj se nametnuo. Uvijek je zaudarao na piće, ali ona je odlučila, za svoje i za djetetovo dobro ,da mu se više niti ne pokušava oprijeti. Puna gađenja ležala bi, hladna i ukočena, raskrečenih nogu, dok je on roktajući dobivao od nje nasladu. Kad bi to završilo i kad bi on ustao, ona je ostajala ležećki, sklopljenih očiju, čula bi kako on baca, kao uvijek, na stol novčić od deset centi, a katkad i od dvadeset i pet,dok ne bi otišao. Kizzy se pitala da li i missis budna leži u velikoj kući, koja je bila tako blizu da se sve moglo čuti, što li ona misli, kako li se ona osjeća kad massa dolazi u njezin krevet noseći još na sebi miris druge žene?

Naposljetku, kad bi prije svanuća još dva puta nadojila Georgea, pala bi u dubok san,a striko Pompey budio ju je kucanjem na vrata. Kizzy bi se digla, doručkovala i ponovo dala sisu djetetu, prije nego što bi

stigla seka Sarah da ga odnese na jedno polje.

Postojala su odvojena polja za kukuruz, duhan i pamuk, a striko Pompey već je na rubu svakog polja podigao mali zaklon u sjeni stabala.

Kad bi massa i missis ručali u nedjelju, uvijek bi doskora odlazili na tjednu vožnju kočijom,a dok ih nije bilo,šačica robova iz sokaka okupljala se oko stabla »chinquapina« na jedan sat posjeta. Sad, kad su im se pridružili Kizzy i njezin sin, miss Malizy i seka Sarah bez odgađanja bi se započela natezati koja će držati nemirnog Georgea. Striko Pompey bi sjedio i odbijao dimove iz lule, a činilo se da voli razgovarati s Kizzy, možda stoga što ga je ona slušala s daleko manje upadica i s daleko više poštovanja nego dvije postarije žene.

‘’Ova zemlja nije bila ništa do sama šuma vrijedna pedesetak centi po jutru .’’ reče jednog poslijepodneva Pompey.

‘’Tad je massa kupijo svojih prvih trijes jutara i svog prvog nigera koji se zvao George, isto ko ovaj tvoj mali. Silijo je tog nigera da radi dok nije umro.’’

Videći da Kizzy ubrzano diše, striko Pompey zastane.

‘’Što tebi? ‘’zapita on.

‘’Nije ništa! ‘’Kizzy se brzo smirila, a striko Pompey nastavi.

‘’Kad sam ja amo došo, massa je već godnu dana imo onog jadnog nigera koji je sjeko stabla, krčijo panjeve i kosijo grmlje tako da može orat i sadit za prvu žetvu. A ondak smo jednoga dana ja i taj niger pilili iz trupaca daske za onu tamok velku kuću.’’ Striko Pompey upre prstom u kuću.

‘’»Gospodne«, začu ja onaj čudan glas, i digo pogled sa moga kraja pile. Onaj niger George koluto je očima, uvatijo se za prsa i pao na mjestu mrtav,tako iznenada. ‘’

Kizzy promijeni temu.

‘’Sve otkad došla amo, čujim kako vi govorite o borbe kokota. Nikad prija ništa o tom čulo…’’

‘’Daklem, od masse sam čula da u ona tvoja Virginija ima mnogo borbi s kokotima,’’odvrati miss Malizy.

‘’Bit će da ih nije bilo nigdi blizu mjesta gdi s ti živila.’’ ‘’Ni nitko od nas na zna mlogo o tom.’’izjavi striko Pompey.

‘’Samo to da su to neki posebni vrste kokota koji se goju i vježbaju da jedan drugoga ubijadu, a ljudi mnogo novci daju kladeći se na njih.’’ Seka Sarah upadne mu u riječ: ‘’Jedini tko ti može više o tom reć jes oni stari niger Mingo, koji tamok doli živi s kokotima.’’

Vidjeći da je Kizzy razjapila usta od iznenađenja, miss Malizy uzvikne: ‘’Reko ja to tebi prvi dan kad s došlo amo. Samo što ga ti jošte nis vidila.’’

Nasmijala se.

‘’A možda ga nikad i neš vidit!’’

‘’Ovdi sam već četrnajs godna.’’reče seka Sarah,’’a tog nigera nisam vidila više od osam,deset puti! Više voli bit među kokoti nego ljudi! Hm! ‘’i frkne ona. ‘’Zbiljam, reklo bi s da ga je majka izlegla iz jaji! ‘’

Dok se Kizzy s njom smijala, seka Sarah nagne se prema miss Malizy ispruženih ruku: ‘’Ajd, daj meni

da malo drži to dijete.’’ Miss Malizy bi joj mrzovoljno prepuštala dijete.

‘’Daklem, bilo kako bilo,’’reče ona,’’oni kokoti doveli massu i missis od prnje pa dotle da se sad vozu okolo i pravu otmjeni.’’ Oponašala je njegovo veličajno mahanje rukom: ‘’Ovako massa diže ruku uvis kad god se njiova kola mimoiđu s kolima bogatih gospode! ‘’

Prst joj je nalikovao na leptira u letu.

‘’A missis vako maše rupčićem, samo što ne ispadne iz koli! ‘’

U gromoglasnom grohotu miss Malizy bijaše potreban trenutak da se pribere. A onda, kad je pružila ruku da ponovo uzme dijete, seka Sarah obrecne se na nju: ‘’Ček ti! Pa ja ga držim samo časak! ‘’

Kizzy bijaše očarana gledajući kako se njih dvije tuku oko djeteta i promatrajući striku Pompeya, koji ih je šutke mjerkao, a onda bi se u trenutku ozario ako bi mališan pogledao prema njemu, kad bi davao licu smiješan izraz ili micao prstima da privuče djetetovu pažnju.

Jedne nedjelje nekoliko mjeseci poslije toga George je puzao i zaplakao za sisom. Kizzy ga je upravo htjela uzeti na ruke kad miss Malizy reče: ‘’Nek još malo izdrži, dušo. Taj dječak je već dovoljno veliki da već počne nešto jes. ‘’

Miss Malizy pohrli u svoju kolibu i za koji trenutak se vrati. Svi su gledali kako ona zaobljenom stranom žličice udrobi komad kukuruznjaka u pola šalice vode u kojoj se kuhalo meso.Zatim podiže Georgea na svoje široko krilo pa mu gurne žličicu u usta. Svi su se obradovali kad je on smazao sitni zalogaj i mljacnuo ustima, žudno tražeći još.

Dok bi oni radili u polju, George bi bauljao okolo na sve četiri, pa mu je Kizzy vezala oko pojasa kratak konopac da mu ograniči domet, ali uskoro je otkrila da on čak i u tom opsegu grabi i jede zemlju i kukce što su gmizali. Svi se slože da se nešto mora poduzeti.

‘’Sisa mu više ne treba,’’predloži miss Malizy,’’ako ga ostaviš s menom, možem ga lijepo čuvat dok vi radite u polje.’’

Čak je i seka Sarah smatrala da je to pametno pa je Kizzy,iako joj to bijaše neizrecivo mrsko,svako jutro prije odlaska u polje ostavljala Georgea u kuhinji velike kuće, a preuzimala ga na povratku. Gotovo se pokolebala zbog te odluke, jer je prva razgovijetna riječ koju je George izustio bila »Mi'lize«, ali malo zatim jasno je izgovarao »mama« i dirnuo Kizzy ravno u srce. A slijedeća mu je riječ bila »tlik'Pomp« na što se starac rascvao poput poriluka na mjesečini. A malo zatim uslijedi »sek'Sara«.

S godinu dana George je hodao bez ičije pomoći.A s petnaest mjeseci je obijesno trčkarao, očito uživajući od puste radosti što je napokon nezavisan i samostalan. Sad je rijetko bilo komu od njih dopuštao da ga drži osim kad je bio pospan ili bolestan, što se malo kada događalo jer je pucao od zdravlja i veselja, čemu je dosta pridonosila miss Malizy koja ga je svakodnevno šopala najboljim jelima što ih je pripremala u kuhinji.

A nedjeljom po podne, dok su Kizzy i ostalo troje razdraganih odraslih nastavljali razgovore, napajali su oči na dječaku koji se gegao oko njih i sretno se igrao sam samcat, dok doskora njegove široke mokre pelenice ne bi poprimile boju zemlje. George je podjednako bio očaran grickanjem grančica kao hvatanjem kukaca ili lovom na konjica, mačku ili piliće, koje bi natjerao da prestravljeno otprhnu i potraže novo »čeprkalište«.

Jedne su se nedjelje tri žene držale za trbuh od smijeha,gledajući kako vječno ozbiljni striko Pompey nespretno,poskakuje amo tamo, pokušavajući uhvatiti lagani povjetarac da podigne zmaja što ga je izradio oduševljenom dječaku.


‘’Da ti kažem, ćerce, ni sama ne moš znat kako je čudno to što vidimo,’’rekla je seka Sarah Kizzy.

‘’Prije nego što je došlo ovo dijete, Pompey bi se zatvorijo u kolibu i ne bi ga se vidilo sve do jutra.’’

‘’Živo istina!’’izjavi miss Malizy.

‘’Nisam imala pojma da Pompey imalo smisla za šalu.’’

‘’Daklem,možem reć da me mnogo razveselijo jerbo sagradijo one male zaklone za Georgea kad sam ga tek donijela u polje .’’odvrati Kizzy.

‘’Ti s se razveselila! Ovo dijete je svima nama na veselje! ‘’izusti seka Sarah.

Striko Pompey još je više osvojio Georgeovu pažnju kad mu je počeo pričati priče.Dječaku tada bijahu dvije godine. Kad bi u nedjelju zašlo sunce i nastupila svježa večer, Pompey bi, da otjera komarce zapalio dimljivu vatricu od netom posječena drva, a tri žene smjestile bi svoje stolice do vatre. Tad bi George zauzeo najudobniji položaj da može promatrati pokretno lice strike Pompeya i ruke kojima je mahao pričajući o »braci Zeki« ili o »kumu Medi«, a s vremenom se nakupilo toliko neizrecivo blago priča da to jednom potakne seku Sarah da usklikne:

‘’Nikad ni sanjalo nisam da ti znaš tolke priče!’’

Striko Pompey tajnovito ju je pogledao i kazao: ‘’Cijelu arpu stvari o meni ti ne znaš.’’

Seka Sarah zavrti glavom praveći se da je krajnje ozlojeđena.

‘’Hm! Ko da to ikoga opće zanima!’’

Striko Pompey svečano je otpuhivao dim iz lule, a njegove borama uokvirene oči su se smijuckale.

‘’Miss Malizy, nešto ću vam reći,’’izjavi jednog dana Kizzy.

‘’Seka Sarah i striko Pompey uvijek jedan prema drugom ko pas i mačka. Al kad kad mislim da to moždak njiov način udvaranja…’’

‘’Ne znam, ćerce. A znam da ni on ni ona ne bi to rekli i da je tako. Ali mislim da se to oni samo šalu da ubiju vrijeme, to je sve. Kad ostariš ko mi i kad nemaš nikoga, jednostavno se na to navikneš, jerbo misliš da tu ionako pomoći nema.’’

Miss Malizy pažljivo odmjeri Kizzy prije nego što je nastavila: ‘’Mi stari i tu nema šta, ali kad je netko mlad ko ti, a nema nikoga, to je drugo stvar!O, koliko bi ćela da massa kupi nekog pa da se ti s njim spoji ko što priroda traži!’’

‘’Da, miss Malizy, nema smisla reći da o tome ne razmišljam, zato jer razmišljam.’’ Kizzy zastane. Onda reče ono što je bila sigurna da obje znaju: ‘’Ali massa to ne učini.’’

Odjednom osjeti zahvalnost prema njima što joj nikad nisu spominjali niti izdaleka nabacivali ono što se još događalo između nje i masse, iako su to svi jamačno znali. Barem to nikada nisu spominjali u njezinoj prisutnosti.

‘’Kad već govorimo otvoreno,’’produži ona,’’poznavala sam jednog čovjeka tamo odakle ja došla.Jošte mnogo na njega mislim.Ćeli smo se vjenčat, ali ondak je sve pošlo naopak. Znate, zato sam i došlo amo.’’

Osjećajući iskreno i odano zanimanje miss Malizy, Kizzy na silu poče govoriti vedrije, ispriča joj kako je bilo s Noahom i na kraju zaključi: ‘’Kaži ja samoj sebi da će on mene cijelo vrijeme tražit pa ćemo se jednog dana nać lice u lice.’’ Izraz na Kizzynu licu podsjećao je na osobu koja moli.

‘’Ako to dogodi, miss Malizy, istinu ću vam reć, mislim da ni on ni ja nećemo reć ni riječi.Mislim da ćemo se jednostavno uvatit za ruku, doć ovdi i reć vam zbogom i uzet Georgea pa otić. Ne bi ga čak pitala kud, niti bi me bila briga. Nikad neću zaboravit zadnje što mi je reko. Reko je: »Ostatak našeg života provest ćemo skupa, lutko!« ‘’

Kizzy je izdao glas, a onda zaplaču i ona i miss Malizy, a malo zatim Kizzy se vrati u svoju kolibu.

Jedne nedjelje ujutro, nekoliko tjedana kasnije,George je bio u velikoj kući »pomažući« miss Malizy da pripremi ručak,kad seka Sarah pozove Kizzy u svoju kolibu, po prvi put otkako je došla na plantažu Lea.Kizzy je razrogačenih očiju gledala zidove obasute pukotinama,bili su prekriveni strukovima sasušenog korijenja i trava što su visili na klinovima i na čavlima, potkrepljujući tvrdnju seke Sarah da ona ima prirodan lijek za gotovo sve bolesti. Pokaže joj svoju jedinu stolicu pa reče: ‘’Sjedi, ćerce.’’ Kizzy sjedne, a seka Sarah nastavi: ‘’Ja ću ti nešto reć što ne zna svaki.Moja majka bila Cajun Indijanka iz Louisiane, pa me naučila proricat budućnost.’’ Zagledala se u Kizzyno zapanjeno lice.

‘’Oćeš da ti kažem tvoja budućnost? ‘’

Kizzy se u trenutku sjeti kako su i striko Pompey i miss Malizy natuknuli da seka Sarah ima dara za proricanje budućnosti. Kizzy začu samu sebe kako odgovara: ‘’Kako ne, seka Sarah!’’

Seka Sarah čučne na tle pa izvuče ispod kreveta veliki sanduk. Iz njega izvadi omanju kutiju, pa izdvoji pregršt sasušenih predmeta tajanstvena izgleda, te se polagano okrene prema Kizzy. Pažljivo rasporedi svoje predmete u simetrične oblike,a iz gornjeg dijela haljine izvuče tanak prut nalik na čarobni štapić i stane odlučno miješati te predmete. Toliko se nagnula prema naprijed da je čelom gotovo dodirivala predmete na tlu.Činilo se da se s teškom mukom uspravila kad je rekla neprirodno visokim glasom: ‘’Mrsko mi je reć što ti kažu duovi. Nikad više neš vidit majku ni oca, barem ne na ovom svijetu…’’

Kizzy brizne u plač. Seka Sarah uopće se nije na nju osvrtala nego pomno presloţi one predmete, pa ih je ponovo mućkala i mućkala, mnogo dulje nego prvi put, sve dok se Kizzy nije nešto sabrala i plakala manje grčevito. Zamagljenim očima je prestravljeno gledala kako se štapić trese i podrhtava. A tad seka Sarah poče mumljati jedva čujno: ‘’Rekla bi da ova cura nema sreće…Volit će samo jednog čovjeka… On je imao mnogo težak put… I on nju voli ... ali duovi su mu rekli da će bit najbolje da dozna istinu ... i da se prestane nadat…’’

Kizzy skoči na noge i vrisne. Ovaj put neizrecivo je uznemirila seku Sarah.

‘’Pss! Psst! Pssst! Ne ometaj duove, ćerce! Psst! Pssst! Psssst!’’

Ali Kizzy je i dalje vrištala, izletjela napolje i odjurila u svoju kolibu, zalupivši vrata. Tad se trijeskom otvore vrata kolibe strike Pompeya, a na prozorima velike kuće i kuhinje odjednom se pomole glave masse i missis Lea, miss Malizy i Georgea. Kizzy se bacakala po madracu od kukuruznih komušina i stenjala kad je upao George.

‘’Mamice! Mamice! Što t je? ‘’

Izobličena lica, sveg oblivena suzama, ona se histerično prodere na nj: ‘’Umukni!’’

87. POGLAVLJE



George je već od svoje treće godine pokazivao čvrstu odlučnost da »pomaže« odraslima iz robovskog sokaka.

‘’Gospodne, pokušo mi je donijet vodu, a kanta teža od njega!’’smijući se reče miss Malizy. A drugi

put: ‘’Vrag me odnijo ako nije nosijo drva, komad po komad dok nije napunijo moj sanduk za ogrjev, a

ondak je ispraznijo pepel iz ognjišta!’’

Ma kako Kizzy bila ponosna,čuvala se da Georgeu ne prenese pohvale miss Malizy, jer joj je dječak već ionako zadavao dosta glavobolje.

‘’Kako to da ja nis crn ko ti, mama?’’zapita je on jedne noći kad su bili sami u kolibi. Kizzy, gutajući »knedle«, odvrati: ‘’Ljudi se rode onake boje kaki jesu, to je sve.’’

Ali nije prošlo mnogo noći, a on ponovo načne to pitanje: ‘’Mamce, tko je bijo moj tata? Zašto ga nisam nikada vidijo? Gdje j on?’’

Kizzy je nastojala biti stroga: ‘’Umukni već jednom!’’

Ali poslije toga je sate i sate ležala budna pokraj njega i još ju je mučio njegov uvrijeđeni smeteni izraz,a sutradan ujutro kad ga je predavala miss Malizy, nespretno mu se ispričala: ‘’Izmorijo si me, postavljo si mi tolko pitanja.’’ Ali znala je da mora reći nešto uvjerljivije svom vrlo bistrom i pronicljivom sinu,nešto što bi on mogao i razumjeti i prihvatiti.

‘’Visok je i crn ko noć i nikada se nij smijo,’’naposljetku je izustila.

‘’On je tvoj rod ko i moj, samo što ga ti zoveš djeda! ‘’

Činilo se da to Georgea zanima i da bi htio čuti još. Rekla mu je da je njegov djeda došao brodom iz Afrike »u mjesto koje se, kako mi je majka kazala, zove 'Naplis«. Zatim mu ispriča kako ga je brat njezina masse Wallera odveo na plantažu u kotaru Spotslyvania, ali on je pokušao pobjeći. Ne znajući kako da ublaži slijedeći dio priče, odluči biti kratka: ‘’A kako je on i dalje bježo, odsjekli su mu pola tabana.’’ Georgeovo lišce iskrivi se od grimase.

‘’Kako to da s oni to učinli, mamce?’’

‘’Zamalo je ubijo nekake lovce na nigere.’’

‘’A zbog čega s oni vatali nigere?’’

‘’Pa, ti nigeri su pobjegli.’’

‘’Od čega su pobjegli? ‘’

‘’Od njiovih bijelih massa.’’

‘’A što s im učinili bijeli masse?’’ Sva izvan sebe ona vrisne: ‘’Začepi gubicu! Gub se od mene, samo mi brige stvaraš!’’

Ali Georgea ničim nije mogla dugo ušutkati niti je ikad mogla potpuno utažiti njegovu glad da dozna nešto više o svom afričkom djedu.

‘’A gdje je ta Afrika, mamce?..Ima li malih dječaka u toj Africi?...Što s ono rekla, kako se zvao moj djed? ‘’

Nadmašivši sva njezina očekivanja, George kao da je u mašti gradio vlastiti lik svoga djeda,pa je Kizzy, u granicama strpljivosti,nastojala tomu pripomoći pričama iz svoje vlastite bogate zalihe uspomena.

‘’O, da ga moš čut kao mi je pjevo afričke pjesme kad smo se vozli u massinim kolima, a ja bila mala curca, možda tvojih godina. ‘’

Kizzy bi samu sebe zaticala kako se osmjehuje, prisjećajući se s kojom je radošću sjedila na visokom uskom sjedištu kočije uz svog oca kad su se vozili po vrelim prašnjavim cestama kotara Spotsylvania, kako su drugim prigodama ona i Kunta šetali držeći se za ruku duž ograde što je vodila do potočića, a tim istim putom kasnije je koračala s Noahom i držala ga za ruku. Rekla je Georgeu: ‘’Tvoj djeda me učijo kako se po afrički kažedu stvari.Tako je on violinu zvao ko ili bi rijeku nazvao Kamby bolongo. I još mnogo raznih riječi što su zvučale čudno kao ove.’’

Pomisli koliko bi se razveselio njezin otac, ma gdje bio, što i njegov unuk uči afričke riječi.

‘’Ko! ‘’oštro će ona.

‘’Možeš li to reći?’’

‘’Ko’’ ponovi George.

‘’Dobro, a kad si tako pametan, Kamby bolongo!’’ George je to savršeno ponovio od prve. Osjećajući da ona ne namjerava s tim nastaviti, on je zamoli: ‘’Reci mi još malo, mamce!’’ Prepuna ljubavi prema njemu, Kizzy mu obeća još toga,drugi put,a onda ga, uz njegove prosvjede, smjesti u krevet.

88 POGLAVLJE



Kad George navrši šestu godinu,što je značilo da mora početi raditi u polju, miss Malizy zabolje srce što će ostati bez njegova društva u kuhinji, ali Kizzy i seka Sarah se obradovaše što će ga najzad dobiti natrag.

Od prvog dana u polju činilo se da George obožava to svoje novo carstvo pustolovina, a one su ga s ljubavlju gledale kako trčkara oko njih i podiže kamenje što bi moglo slomiti lemeš pluga koji je vodio striko Pompey. Hitao je unaokolo donoseći svakomu od njih kabao hladne pitke vode, koju je vukao s izvora na drugom kraju polja.

Šta više, »pomagao« im je i pri sjetvi kukuruza i pamuka, bacio bi barem neke sjemenke više,manje onamo gdje im je bilo mjesto, duž uzoranih brazda. Kad se troje odraslih smijalo njegovim nespretnim ali odlučnim naporima da zamahne motikom, kojoj je ručka bila veća nego on, i sam George široko se smiješio jer je bio vedre naravi.A ponovo se nasmijaše kad je George uvjeravao striku Pompeya da zna orati,a onda ustanovio da nije ni toliko visok da drži ručice pluga, ali je spremno rukama obavio plužno tijelo i dreknuo na mazgu: ‘’Ustaj!’’

Kad bi se u kasnu večer napokon vratili u svoju kolibu, Kizzy bi se odmah latila kuhanja večere, jer je znala da je George zacijelo ogladnio. Ali jedne noći on joj predloži da promijene tu naviku.

‘’Mamce, ti s cijeli dan teško radla. Zašto ne bi legla i malo počnula prije nego skuhaš?’’

Čak joj je pokušavao zapovijedati kad je ona bila dobre volje pa ga ne bi zbog toga kaznila. Kizzy se na mahove činilo kao da njezin sin pokušava nadomjestiti muškarca jer je, osjećaše ona, slutio da to i njoj i njemu nedostaje.

George je bio tako nezavisan i samostalan za malena dječaka da bi tu i tamo, kad bi se prehladio ili malo ozlijedio, seka Sarah dala od sebe sve da mu svojim ljekovitim travama ublaži bol,a Kizzy bi dokrajčila posao okrepljujućim melemom svoje ljubavi.

Katkada, dok su oboje ležali prije spavanja, tjerao je Kizzy da se smješka maštanjima koja joj je on u tami priopćavao.

‘’Idem ti ja velkom cestom,’’šapne joj on jedne noći,’’ i pogledam ja uvis i vidim ti ja onog velikog medonju kako trči…vidim da je veći od konj ... i viknem ti ja, »Gospodne Medo! Hej, gospodne Medo! Spremi se da ti okrenem kožu jer ti neću dat da takneš moju mamcu!« ‘’

A katkad bi preklinjao i preklinjao dok naposljetku ne bi nagovorio svoju umornu majku da zajedno s njim pjeva neke pjesme koje je čuo od miss Malizy, kad je provodio dane s njome u kuhinji u velikoj kući. Tad bi se po maloj kolibi razlijegao njihov skladan duet: ‘’»O, Marijo, ne plači, ne ječi! O, Marijo, ne plač i ne ječi! Faraonova vojska se utopila! O, Marijo, ne plači!«’’

Kadšto, kad Georgea nije ništa drugo privlačilo u kolibi, nemirni šestogodišnjak opružio bi se kraj ognjišta. Našiljio bi jedan kraj pruta veličine prsta, nagaravio ga u plamenu, dobio neku vrst olovke, a onda bi na bijeloj borovoj dasci crtao jednostavne obrise ljudi ili životinja. Svaki put kad bi on to radio, Kizzy bi suzdržavala dah od straha da je George ne zamoli da ga sad nauči čitati i pisati. No, njemu to očito nije padalo na pamet, a Kizzy se pomno čuvala da mu nikada ne spomene čitanje i pisanje, jer je


znala da joj je to zauvijek upropastilo život.

I zaista, u toku svih godina koje je provela na plantaži Lea, Kizzy nijedanput nije uzela u ruku pero ili olovku, knjigu ili novine niti je ikome spominjala da je nekoć znala čitati i pisati. Kad je na to mislila, pitala se da li bi ona to još mogla, kad bi iz bilo kojega razloga to zaželjela. Onda bi u glavi slovkala riječi kojih se još točno sjećala, a kad bi se jako usredsredila, mogla je u duhu zamisliti kako bi te riječi izgledale da su napisane,a uopće nije znala kako bi sad izgledao njezin rukopis. Katkad bi došla u napast, ali sve jedno bi održavala zavjet koji je sama sebi postavila da nikad više neće ništa napisati.

Kizzy su mnogo više od čitanja i pisanja nedostajale novosti o zbivanjima u svijetu izvan plantaže.

Sjećala se kako je njezin otac pričao ono što bi čuo i vidio kad bi se vratio s putovanja s massom Wallerom. Ali svaka vijest izvana bila je velika rijetkost na ovoj skromnoj i zabačenoj plantaži, gdje je massa osobno tjerao konja i vozio jednopreg. Ovaj robovski sokak doznao bi što se događa vani samo kad su massa i missis Lea imali na večeri goste,a ponekad ih mjesecima nisu imali.

Za vrijeme jedne takve večere u nedjelju po podne godine 1812. miss Malizy dotrči im iz kuće: ‘’Oni sadak jedu pa moram odma natrag, ali govore nutra o nekakom ratu koji je počo s Engleskom! Reklo bi se da Engleska šalje pune brodove svojih vojnika amo k nama!’’

‘’Ne šalju ih amok protiv mene!’’primijeti seka Sarah.

‘’To se boru bijeli ljudi!’’

‘’A gdje oni vodu taj rat?’’ zapita striko Pompey. Miss Malizy odgovori da to nije čula.

‘’Daklem,’’uzvrati on,’’sve dok je to negdi gore na Sjeveru,a ne nigdi ovdi u blizini, meni je to ravno.’’ Te noći u kolibi mali George, koji je imao sluh kao zec, zapita Kizzy: ‘’Što je to rat, mamce?’’

Trenutak se zamislila, a onda odgovorila: ‘’Daklem, mislim da je to mnogo ljudi koji se boru jedan proti drugog. ‘’

‘’A zašto se boru?’’

‘’Boru se zbog svega što im se oće.’’

‘’Daklem, zašto su se bijeli ljudi i ta Engleska zavadili jedni protiv drugih?’’

‘’Čuj,tebi nikad ništa ne možem objasnit.’’ Pola sata kasnije Kizzy se morala sama sebi osmjehnuti u tami kad George zapjeva jednu pjesmu miss Malizy, jedva čujnim glasom, kao da pjeva samo za sebe: ‘’Odjenut ću svoju halju bijelu! Tamo na obali! Tamo na obali! Nikad više neću vodit rat!’’

Prošlo je vrlo mnogo vremena do slijedećih vijesti, za vrijeme slijedeće večere u velikoj kući, kad ih je miss Malizy izvijestila: ‘’Govoru,da su te Engleske osvojle velki grad gore na Sjeveru što ga zovu Detroit.’’

Nekoliko mjeseci kasnije ponovo im reče da su massa,missis i gosti slavodobitno razgovarali o »nekom velkom brodu Objedinjenih država po imenu ,Old Iron-sides'.«

‘’Kažu da je sa svojih četrdes četri topa potopijo mnogo brodova te Engleske!’’

‘’Juhaj! ‘’usklikne striko Pompey.

‘’To je dovoljno da potopi arku!’’

A onda jedne nedjelje godine 1814, kada je George »pomagao« miss Malizy u kuhinji, bez daha doleti u robovski sokak s porukom: ‘’Miss Malizy mi veli da vam rečem da je engleska vojska pokosila pet tisuća vojnika Objedinjenih država te spalila i Capitol i Bijelu kuću.’’

‘’Gospodne, a gdi li j to? ‘’zapita Kizzy.

‘’Washington, De Ce.’’odvrati striko Pompey.

‘’To je lijep komad puta odavdi.’’

‘’Samo neka ubijaju i spaljivaju jedni druge mjesto nas! ‘’uzvikne seka Sarah.

A malo kasnije te godine za vrijeme večere miss Malizy dotrči k njima te reče: ‘’Vrag me odnijo ako svi oni nutra ne pjevuckaju nešto o brodovima Engleske, kako pucaju na neku velku tvrđavu kraj Baltimorea.’’

Na to miss Malizy napola izgovori a napola otpjeva ono što je čula. A kasnije tog poslijepodneva vani se diže neobična graja,pa odrasli u žurbi otvore vrata svojih koliba i zaprepašteno zastanu.George je utaknuo u kosu dugo puranovo pero pa hodao dostojanstveno, udarajući štapom o suhu tikvu i pjevajući naglas svoju verziju onog što je načuo od miss Malizy: ‘’Oh, hej, vidite l' vi u ranom svjetlu zore… i u crvenom blještavilu raketa.. O, vije se onaj stijeg zvjezdicama obasut….O, zemljo slobodnih, domovino hrabrih…’’

Za godinu dana dječakova nadarenost za oponašanje postade najdraža zabava robova iz sokaka,a među Georgeove najtrazenije točke ubrajalo se njegovo izigravanje masse Lea.

Najprije bi provjerio da se massa ne nalazi negdje u blizini, a onda bi pritvorio oči, nakrivio usta i gnjevno povikao, otežući riječi: ‘’Ako mi vi,nigeri, ne počistite ovo polje pamuka do sunčeva zalaza, ništa nećete dobiti za jelo!’’

Odrasli su se tresli od smijeha i međusobno potcikivali: ‘’Jeste l' ikad vidil išta ko što je ovaj malac?’’

‘’Dabome da nisam!’’

‘’On je pravo čudo!’’

Georgeu je bilo dovoljno da nekoga promatra samo kratko vrijeme pa da ga majmuniše na najsmješniji način, uključujući jednog gosta koji je dolazio na večere u veliku kuću, bijelog propovjednika, koga je massa poslije jela odveo da pod stablom »chinquapina« održi kratku propovijed robovima.

A kada je po prvi put dobro odmjerio starog tajanstvenog Mingoa, koji je uvježbavao massine borbene pjetliće, George je doskora savršeno podražavao starčevo osebujno trzanje pri hodu.Uhvativši dva kreštava pileta u dvorištu oko štaglja i držeći ih čvrsto za noge, gurao ih je brzo naprijed natrag kao da prijete jedan drugome dok je on glumio njihovo rječkanje: ‘’Ti velki, stari, gadni nitkove što sličiš na škanjca, oči ću ti iskopat!’’

Na što bi drugi pjetlić zagrižljivo odgovarao: ‘’Ti nis ništa drugo nego po zalogaja perja!’’

Slijedeće subote ujutro dok je massa Lea po običaju dijelio tjedne obroke u robovskom sokaku, Kizzy, seka Sarah, miss Malizy i striko Pompey pokorno su stajali pred vratima svojih koliba da prime svoj dio, kad George nahrupi iza ugla natjeravajući štakora. Viknu na nj, te on zastane, za dlaku je izbjegao sudar s massom. Massa Lea u po šale u po zbilje zapita: ‘’Što ti ovdje radiš da zaslužiš svoj obrok, dječače?’’

Četvoro odraslih samo što se nisu stropoštali kada je devetogodišnji George samopouzdano zabacio ramena i gledajući massu ravno u oči izjavio: ‘’Ja radim u tvojim poljima i ja propovijedi držim, massa!’’

Zapanjeni massa Lea reče: ‘’Da te onda čujemo kako držiš propovijedi!’’ Pet pari očiju bijaše uprto u Georgea, koji odstupi korak unazad i najavi: ‘’Sad ću bit onaj bijeli propovjednik koga ste nam ondak doveli, massa…’’

I odjednom stane mlatarati rukama i bombastično govoriti: ‘’Ako sumljate da je striko Pompey ukro massi prasca,recte massi! Ako vidite da miss Malizy uzima missisino brašno, recte missis! Jer, budete li dobri nigeri i budete li poslušni svom dobrom massi i missis, kad umrete doći ćete u kuhnju nebesku! ‘’

Massa Lea se previjao od smijeha još prije nego što je George završio,na to dječak otkrije svoje blistave snažne bijele zube i zapjeva jednu od omiljenih pjesama miss Malizy.

‘’Ovo sam ja, ovo sam ja, ja, o, Gospodne, i molitva mi je potrebna! Ne moja majka niti otac moj,nego ja, o, Gospodne, a molitva mi je potrebna! Ne propovjednik, ne đakon nego ja, o, Gospode, a molitva mi je potrebna’’

Odrasli nikada nisu vidjeli da se massa Lea ovoliko smije. Očito oduševljen, on potapša Georgea po ramenu: ‘’Dječače, ovdje propovijedaj kad god ti se prohtije!’’

Ostavivši im košaru s namirnicama da ih međusobno podijele, massa se zaputi prema velikoj kući dok su mu se ramena tresla.Preko ramena se obazre na Georgea koji je stajao na mjestu i zadovoljno se cerekao.

Tog ljeta, nekoliko tjedana kasnije, massa Lea vratio se s putovanja i donio dva velika paunova pera.

Poslao je miss Malizy,u polje po Georgea i pomno upućivao dječaka na koji način treba tim perjem pažljivo mahati naprijed nazad iza gostiju koje će pozvati na večeru slijedeće nedjelje po podne.

‘’Što se puše, tijo bi se ponašat ko bogati bijeli ljudi!’’rugala mu se miss Malizy nakon što je prenijela Kizzy poruku masse Lea da dječak mora doći u veliku kuću temeljito oriban, u svježe opranom, uškrobljenom i izglačanom odijelu. George bijaše toliko uzbuđen zbog svoje nove uloge i zbog sve te pažnje koju mu ukazivahu čak massa i missis ,da je jedva suzdržavao nestrpljivost.

Gosti su još bili u velikoj kući kad se miss Malizy iskrala iz kuhinje i otrčala u robovski sokak, jer više nije mogla izdržati a da ne izvijesti svoje slušateljstvo koje ju je tjeskobno iščekivalo.

‘’Svima ću vam reć, tom malom nema ravnog!’’ Tad opiše kako je George mahao paunovim perjem: ‘’Okreto je rukama pa se naginjo natrag,pa se naginjo naprijed i još se više kočio nego massa i missis!A poslije deserta massa je točijo vino kad mu odjedared pade nešto na pamet.Reko je:»Hej, dečko, da čujemo malo onu propovijed!« A ja vam kažu, mislim da se mali za to uvježbavo! Zato što je u ti čas zamolijo massu da mu dade kaku knjigu da mu bude biblija, a massa mu je jednu donijo. Gospodne, onaj dečko skoči na najljepše izvezen podnožnik od missis.Mali je cijelu blagovaonicu obasjo svojom propovijedi! A ondak, bez ičijeg pitanja, zapjevo je što ga je grlo nosilo. Tad sam ja otrčala!’’

Pobježe natrag u veliku kuću, ostavivši Kizzy, seku Sarah i striku Pompeya kako kimaju glavom i smijulje se ponosno, s nevjericom.

George je požnjeo toliki uspjeh da je missis Lea,na povratku sa svojih i massinih nedjeljnih popodnevnih vožnja jednopregom, pričala miss Malizy da ljudi koji su onomad bili kod njih na večeri, kad god ih sretnu, zapitkuju za Georgea.

Poslije stanovitog vremena čak je i vječno suzdržana missis Lea izrazila svoju sklonost prema njemu.

‘’A gospodin mi je svjedok da ona nikad nije volila nigere!’’poviče miss Malizy.

Missis Lea postupno je za Georgea nalazila poslove u velikoj kući i oko nje, a kad mu je bilo

jedanaest godina, Kizzy ustanovi da on više niti pola svog vremena ne provodi s njima u polju.

Zbog toga što je tjerajući perjem muhe bio u blagovaonici na svakoj večeri i slušao razgovor bijelih ljudi, George je prikupljao više vijesti nego ih je ikad mogla skupiti miss Malizy,jer je morala stalno trčati tamo amo između blagovaonice i kuhinje.Uskoro poslije odlaska gostiju s večere,George bi žednim ušima u robovskom sokaku ponosno rekao sve što je čuo. Zapanjili su se čuvši da je jedan gost rekao da je »oko tri tisće slobodnih nigera iz mnogih raznih mjesta održalo velki sastanak tamo u Philadelphiji. Onaj bijelac veli da s nigeri poslali nekaku rezuluciju presniku Madisonu da s i robovi i slobodni nigeri pripomogli izgrađivati zemlju i pridonijeli u svim ratovima,pa da Objedinjene države neće bit ono što tvrde da jesu ako nigeri ne sudjeluju u svim njiovim blagodatima.« A George nadoda: ‘’Massa je reko da svaka budala može uvidit da slobodne nigere valja otjerat iz zemlje!’’

George im prenese da su tokom jedne kasnije večere »bijeli ljudi bili tolko bijesni da s pocrvenili« razmatrajući najnovije vijesti o velikim bunama robova u Zapadnoj Indiji (Antili).

‘’Gospodne,morali ste ih čut kako nutra pričaju da im mornari s brodova pričaju kako robovi u Zapadnoj Indiji pale žetvu i zgrade, čak da bičevaju i tučeju i vješaju bijelce koji s bili njiovi masse! ‘’

Poslije slijedećih večera George izvijesti da je kočija »Concord«, koju je vuklo šest konja, postigla novi rekord brzinom od deset milja na sat između Bostona i New York Cityja, uračunavajući u to i postaje, te da je »nov parobrod masse Roberta Fultona s kotačem na lopatice preplovijo nekaki Tlancki ocean za dvanajs dana!«

Kasnije je jedan uzvanik na večeri opisao senzaciju rječnih parobroda kazališta.

‘’Kolko sam ja svatijo, oni se zovu »minstreli«’’ reko je da su to bijelci koji nagaruju lice načađavljenim čepom pa pjevaju i plešeju ko nigeri.

A jedne druge nedjelje razgovor za večerom odnosio se na Indijance, kazao im je George.

‘’Jedan čovjek reče da Cherokeezi imadu osamdes milijuna jutara što su potrebni bijelom čovjeku. Reče da bi vlada već odavno sredla te Indjance da se u to ne miješaju velki bijeli ljudovi, pogotovu dva koja se zovu massa Davy Crockett i massa Daniel Webster.Pa opet neke sledjeće nedjelje Goeorge ih izvijesti »da su nekaki gosti govorili o 'Meričkom kolonzacijskom društvu, koje nastoji otpremit u nekakvu Liberiju negdje u Africi brodove pune slobodnih crnaca. Bijeli ljudi su se smijali začuvši da su slobodnim crncima govorili da u toj Liberiji slanina raste na stablima i da kriške vise s grana ko lišće, a ima i stabala punih melase koje valja samo zarezat pa ispiti sve što se dade!

George izjavi:

‘’Massa se kune da što se tiče njega te slobodne nigere nikad neće moć dovoljno brzo ukrcat na brodove! ‘’

‘’Fuj! ‘’frkne seka Sarah.

‘’Ja nikako ne bi pošla u Afriku jer tamo nigeri živu na stablima s majmunma ...’’

‘’Tko vam to reko?’’suho priupita Kizzy.

‘’Moj otac došo iz Afrike, a nikad ne živijo na stablima!’’ Zatečena, seka Sarah gnjevno izvali:

‘’Daklem, to nam svima pričaju odmalena!’’

‘’To ne znači da je to istina.’’reče striko Pompey pa je obijesno pogleda.

‘’Tebe ijonako nijedan brod neć povest jer nis slobodni niger.’’


‘’Daklem, ne bi ti pošla ni da jesam! ‘’odbrusi mu seka Sarah, zabaciv glavu i štrcnuvši u prašinu tanak žućkasti mlaz burmuta.Sada se srdila i na striku Pompeya i na Kizzy pa je odlučila da im ne poželi laku noć kad se mala skupina povukla u svoje kolibe.A Kizzy se nije nimalo manje pjenila zbog uvredljive izjave seke Sarah o njezinu mudrom, strogo dostojanstvenom ocu i njegovoj voljenoj afričkoj postojbini.

Iznenadila se i obradovala otkrivši da se i George ljuti zbog onoga što je shvatio kao izrugivanje njegovu afričkom djedu. Istina, činilo se kao da oklijeva da progovori, no nije mogao izdržati. A kad je naposljetku progovorio, zamjećivalo se koliko se trudi da ne bude nepristojan: ‘’Mamce, reko bi da seka Sarah možda priča stvari koj nis istinte, je l' da?’’

‘’Tako je! ‘’odrješito potvrdi Kizzy.

Neko vrijeme George je šutke sjedio prije nego što je ponovo prozborio: ‘’Mamce ,’’izusti on krzmajući,’’bi l' mi možda mogla išta više o njemu ispričat?’’

Kizzy osjeti kako je preplavljuje grizodušje zbog toga što ju je jedne noći prethodne zime George toliko uzrujao svojim beskonačnim zapitkivanjem da mu je zabranila da je ikad išta više ispituje o svom djedu. Sad je nježno kazala: ‘’Tolko puta pokušavala sam u pameti iskopat ima l' štogod o tvom djedu što ti nisam rekla, al mislim da toga više nema.’’ Zastala je.

‘’Znam ja da ti ništa ne zaboravljaš, al jopet ću ti sve to ponovit ako oćeš. ‘’ George je na trenutak šutio.

‘’Mamce,’’ izjavi on ,’’jednom si rekla da si stekla utisak da je djedu bilo mnogo stalo do toga da ti priča one afričke stvari ..’’

‘’Da, to mi se mnogo puta učinio ,’’zamišljeno će Kizzy.

Poslije ponovnog muka George izusti: ‘’Mamce, ja sam razmislijo. Isto ko što s ti meni, i ja ću svojoj djeci pričat o djedu.’’

Kizzy se nasmiješi. Za njezina neobičnog sina bijaše tako tipično da već s dvanaest godina priča o svojoj budućoj djeci!

Kako je George uživao sve veću sklonost masse i missis, bijahu mu dopuštene sve veće slobode,a da ih zapravo nikad nije za to morao ni pitati. Povremeno bi, pogotovo nedjeljom po podne kad bi se oni odvezli jednopregom, odlutao nekamo svojim putom, ponekad satima bio odsutan, ostavljajući robove iz sokaka da međusobno razgovaraju, dok je on radoznalo istraživao svaki kutak na plantaži Lea. Jedne takve nedjelje gotovo je već bio mrak kad se vratio i rekao Kizzy da je popodne proveo u posjeti starcu koji se brinuo za massine borbene pjetliće.

‘’Ja mu pomogo da uvati velkog kokota što je pobjego,a ondak smo ja i starac prešli na razgovor.Ne bi reko da je on nako čudan ko što vi velite, mamce. A nikad nisam vidijo nake pjetliće! Reko mi je da ti kokoti nis još ni čestito odrasli,a već kukuriječu i skaču u pjetlarniku nastojeć izazvat jedan drugoga na borbu! Stari mi je reko da uberem trave i da ih naranim pa sam ga poslušo. Reko mi je da se više muči uzgajajuć pjetliće nego što se većina mamica namuči oko odgoja djece!’’

Kizzy se na to malo naroguši, ali ništa ne odgovori. Zabavljalo ju je što se njezin sin toliko uzbuđuje zbog nekakvih pjetlića.

‘’Pokazo mi je kako im trlja rbat, vrat i noge da im pomogne da se najbolje bore!’’ ‘’Bolje će ti bit da se toga kloniš, sinko!’’upozori ga ona.

‘’Znaš da massa ne dopušta nikome osim onom starcu da se doli prpa s kokotima!’’

‘’Striko Mingo j reko da će zapitat massu da me pusti da dođem dolje pa da mu pomognem ranit pjetliće!’’

Sutradan ujutro na putu u polje Kizzy ispriča seki Sarah Georgeovu najnoviju pustolovinu. Sarah je koračala i zamišljeno šutjela. Onda reče: ‘’Znam da sigurno više neš da ti gatam budućnost,al reći ću ti ipak malčice o tom Georgeu.’’

Ušutjela je.

‘’On nikad neće bit štono bi se reklo običan niger! Stalno će se upuštat u nešto novo i drukčije od prijašnjeg, sve dok će disat. ‘’

89. POGLAVLJE



‘’Reko bi za nj da je dobro odgojen,a čini mi se i vješt, massa,’’reče striko Mingo zaključivši opis dječaka koji živi gore u robovskom sokaku, ali koga je zaboravio pitati kako se zove.
Kad je massa Lea odmah pristao da okušaju dječaka, Mingo se silno razveselio, jer je već godinama želio dobiti pomoćnika,ali se nije baš iznenadio. Bio je svjestan toga da se massa brine zbog poodmakle dobi svog uzgajača borbenih kokota i njegova krhkog zdravlja, u posljednjih pet,šest mjeseci postao je žrtva sve učestalijih napada teškog kašlja.Znao je i da su masslni napori da kupi mladog nadarenog roba,naučnika za uzgajanje,urodili potpunim neuspjehom kod ostalih vlasnika borbenih kokota u pokrajini koji, što je posve prirodno, nisu bili skloni da mu pomognu.
‘’Kad bih imao ijednog momka koji bi pokazivao znakove ikakve vještine,’’pričao mu je massa da mu je jedan rekao,’’nisi valjda lud pa da misliš da bih ga prodao. Kad ga onaj tvoj stari Mingo izvježba, za pet do deset godina doživio bih to da ti momak pomogne da me poraziš!’’
Ali Mingo je znao da je massa Lea tako brzo na to pristao najvjerojatnije stoga što se uskoro otvarala godišnja sezona borbi kokota u kotaru Caswell s velikim novogodišnjim »glavnim« susretom, pa ako dječak bude samo hranio manje pjetliće, Mingo će moći toliko više vremena posvetiti pripremanju i uvježbavanju nedavno sazrelih dvogodišnjaka, koje će pohvatati iz borika.
Onog jutra kad je George prvi put došao na posao,Mingo mu pokaže kako da hrani dvadesetak pjetlića koje su držali u nekoliko pjetlarnika, a u svakom bijahu pjetlići otprilike iste dobi i veličine.
Videći da dječak dosta dobro obavlja taj prvi pokusni zadatak, starac mu dopusti da hrani zrelije »mužjake«, koji još nisu navšili ni godinu dana, a već su pokušavali da se bore jedan protiv drugoga iz svojih trouglih nastambi unutar plota od letava u obliku cik cak crta. Tokom slijedećih dana Mingo je tjerao Georgea da gotovo cijelo vrijeme trčkara, da hrani kokote mljevenim kukuruzom, da im daje čist pijesak, ljušture ostriga i usitnjen drveni ugljen i da im triput dnevno mijenja slatku izvorsku vodu u limenim posudama iz kojih su pili.
George nikada nije ni sanjao da bi mogao osjećati strahopoštovanje pred pjetlićima, pogotovu mladim pjetlićima kojima su tek počele rasti ostruge, koji su dobili perje živih boja i bez straha se kočoperili unaokolo dok im je u blistavim očima svjetlucao izazov. Kad bi se malo udaljio od neposrednog nadzora strike Minga, George bi se katkad glasno nasmijao gledajući kako bi neki pjetlići odjednom zabacili glavu pa zakriještali nespretno i grleno, kao da se pokušavaju takmiti s čestim promuklim vrištanjem Mingovih kokota šestogodišnjaka i sedmogodišnjaka, punih brazgotina od mnogobrojnih prijašnjih bitaka,koje je striko Mingo nazivao »mamac pijevci« i uvijek ih sam hranio. George je sebe zamišljao kao mladog mužjaka, a striku Minga kao starog kokota.
Barem jedanput dnevno, kad bi massa Lea pješčanim putom dojahao na konju do vježbališta borbenih pjetlića, George bi postajao manji od makova zrna, jer je brzo osjetio koliko se hladnije massa prema njemu ponaša. Od miss Malizy je George čuo da massa čak ni svojoj missis ne dopušta da zađe među njegove pjetliće, iako ga je ona sa zgražanjem uvjerila da je to posljednje što bi mogla poželjeti.
Massa i Mingo šetali su unaokolo nadgledajući nastambe borbenih pjetlića, a Mingo je uvijek išao točno korak iza gazde, ali dovoljno blizu da, usprkos kriještanju starih mamac pijevaca, punih ožiljaka,čuje sve što bi massa govorio i da na to odgovori. George zapazi da massa gotovo prijateljski razgovara sa strikom Mingom, što je bila sušta suprotnost njegovu naprasitom i hladnom držanju prema striki Pompeyu, seki Sarah i njegovoj majci, koji bijahu obični težaci. Kadšto, kad bi u svom nadzornom obilasku došli blizu kakvog mjesta na kojemu je George radio, načuo bi njihov razgovor: ‘’Ove sezone namjeravam nastupiti s trideset kokota, Mingo, pa ih stoga moramo šezdeset pa i više povući iz borika ,’’reče jednog dana massa.
‘’Tako je, massa. Kad ih budemo birat, morat ćemo imat dobrih četrdes pjetlića koje ćemo moć dobro uvježbat.’’
U Georgeovoj su se glavi svakim danom sve više rojila pitanja, ali slutio je da će biti bolje ako striku Minga ne zapita ništa što ga baš ne mora pitati. Mingo je dječaku uzeo u dobro što se uspijevao kloniti pretjeranog pričanja, jer pametni uzgajivači borbenih pjetlića mnoge tajne čuvaju za sebe.

A u međuvremenu Mingove sitne, brze, vrlo škiljave oči nisu ispuštale nikakvu pojedinost Georgeova rada. Namjerno mu je izdavao kratke naredbe, a onda bi se žurno udaljio da ispita kojom će brzinom dječak shvatiti uputstva i hoće li ih dobro upamtiti. Mingo se veselio što je Georgeu većinu poruka morao reći samo jedanput.
Poslije kratkog vremena Mingo reče massi Lea da se George pomno i pažljivo odnosi prema borbenim pjetlićima ,ali se oprezno ogradio: ‘’Barem kolko sam ja mogo vidit u ovom kratkom vremenu, massa.’’
Mingo ni izdaleka nije bio pripravan na odgovor masse Lea: ‘’Baš sam pomislio da ti je ovaj dječak ovdje potreban cijelo vrijeme.Tvoja koliba nije dovoljno velika, pa ćete ti i on negdje sagraditi kućerak, tako će ti on cijelo vrijeme biti pri ruci.’’
Mingo se iznenadi i pomisli,kako će to narušiti bliskost koju su više od dvadeset godina dijelili samo on i borbeni pjetlići, ali nije mogao otvoreno iskazati nikakvo protivljenje.
Kad je massa otišao, mrzovoljno reče Georgeu: ‘’Massa mi reče da te ovdi doljem trebam cijelo vrijeme. Mislim da on sigurno zna štogod što ja ne znam.’’
‘’Da, gospodne,’’odvrati George trseći se da mu izraz lica ostane bezbojan. ’’Ali gdi ću ja stanovat, striko Mingo? ‘’ ‘’Morat ćemo ti izgradit daščaru.’’
Ma koliko da je volio borbene pjetliće i striku Minga, George je znao da to znači kraj njegovih veselih dana u velikoj kući, mahanju paunovim perjem i propovijedanju pred massom, missis i njihovim gostima.Čak je i missis Lea nedavno počela pokazivati svoju sklonost prema njemu.Pomisli na poslastice koje više neće dobivati iz kuhinje miss Malizy. Ali najteže mu je bilo,prilikom odlaska iz robovskog sokaka,kako da tu vijest saopći majci.
Kizzy je umakala umorne noge u posudi punoj vruće vode kad je George ušao, lice mu je bilo neuobičajeno namrgođeno.
‘’Mamce, nešto ti moram reć. ‘’
‘’Daklem, tolko sam se umorila kopajuć cijeli dan da ne želim čut ni riječi o pjetlićima, tako da znaš!’’
‘’Pa, ne radi se baš o njima.’’ Duboko je udahnuo zrak.
‘’Mamce, massa je reko neka ja i striko Mingo doli izgradimo daščaru pa da se ja u nju uselim.’’
Kizzy osjeti kako voda pršti iz posude kad je skočila na noge. Činilo se da će skočiti na Georgea.
‘’A zbog radi čega se seliš? Zašto ne moš ostat ovdi gdi s uvijek bijo?’’
‘’Ja nemam s tim ništa, mamce! Massa je to reko! ‘’ Uzmakne korak videći bjesnilo na njezinu licu i vikne prodornim glasom: ‘’Ja te ne ţelim ostavljat, mamce! ‘’
‘’Ti nis dovoljno velik da ikamo odseliš! Kladim se da je onaj stari crni Mingo nagovorijo massu…’’
‘’Ne, mamce, nije on, mamce! Daklem, možem ti reć da ni njemu to nije milo! Ne trpi da je iko cijelo vrijeme oko njega. Reko mi je da više voli bit sam. ‘’George promisli što bi joj mogao reći da je umiri.
‘’Massa misli da je dobar prema meni, mamce. Prijazno se ponaša prema striki Mingu i prema meni, nije onaki ko s težacima…’’
Prekasno se ugrizao za jezik, sjetivši se da je njegova mati težakinja. Lice joj se izobličilo od ljubomore i od gorčine kad je pograbila Georgea i protresla ga kao dronjak.
‘’Briga massu za tebe! "vrisne ona.
‘’Neka ti je otac, ali on ni za koga ne mari osim za pjetliće! ‘’Ono što je rekla gotovo ju je isto toliko zaprepastilo kao i njega.
‘’Živa istina! I dobro da znaš to, jerbo misliš da on tebi čini velke usluge! Massa oće jedino to da ti pomažeš onom starom ludom nigeru čuvat njegove pjetliće jerbo misli da će se njima obogatiti .’’ George je zapanjeno buljio. Bubetala ga je objema rukama: ‘’Daklem, što jošte ovdi stojiš? ‘’

Vrtoglavo pograbi ono malo komada njegove odjeće pa ih zavitla prema njemu: ‘’Gubi se! Napolje iz ove kolibe! ‘’
A George je stajao kao skamenjen. Osjetivši da joj dolaze suze i da naviru iz očiju, Kizzy istrči iz kolibe i odjuri miss Malizy.
Niz Georgeovo lice tekle su suze. Nakon kratkog vremena, ne znajući što drugo da uradi, utrpa u vreću ono nekoliko svojih odjevnih predmeta pa se posrćući zaputi niz cestu prema prostoru za borbene pjetliće.Spavao je blizu nastambe za kokote, stavivši pod glavu vreću umjesto jastuka.
U cik zore ranoranilac Mingo nađe ga tamo kako spava i pogodi što se dogodilo. Cijeli dan odstupio je od svoje navade i bio blag prema dječaku koji je šutke i suzdržano obavljao svoje zadatke.
Dva dana su podizali sitnu daščaru, i tad Mingo progovori s njim kao da je tek tada postao uistinu svjestan Georgeove prisutnosti.
‘’Tvoj život morat će bit ovi pjetlići, jer oni su ko tvoja obitelj, momče.’’reče iznenada jednog jutra, jer to je bilo najvažnije što mu je želio usaditi u glavu.
Ali George ne odgovori. Nije mogao misliti ni na što osim na ono što mu je rekla mati. Njegov massa bijaše njegov otac.Njegov otac bijaše njegov massa.To ga je u svakom pogledu nadilazilo. Kako dječak i dalje ništa nije govorio, Mingo ponovo izusti: ‘’Znam ja da nigeri tamo gori mislu da sam ja čudak ... ‘’Oklijevao je: ‘’Mislim da i jesam. ‘’ Tad ušuti.
George shvati da striko Mingo očekuje od njega odgovor. Ali nije mogao priznati da je upravo to slušao o starcu. Stoga postavi pitanje koje mu se vrzmalo po glavi od prvoga dana kad mu je došao u posjet: ‘’Striko Mingo, kako to da ovi kokotići nisu ko ostali ? ‘’
‘’Ti govoriš o pitomim pjetlićima koj za ništa nis dobri nego da ih jedemo.’’podrugljivo će striko Mingo.
‘’A ove su tice gotovo iste ko ondak kad su bile u prašumama odaklem su, veli massa, došle u davna vremena. Znaš, mislim, kad bi jednoga od ovih kokota odnijo u prašumu, borijo bi s da osvoji kvočke i ubijo bi sve ostale kokote ko da nikad nij ošo.’’
George je u zalihi imao i drugih pitanja koja je kanio postaviti, ali sad kad se striko Mingo upustio, nikako nije bilo prilike ni da usta otvori.
‘’Svakom kokotiću što kukurječe prije nego se zamužjači,’’reče on,’’valja smjesta zavrnut šiju, jer prerano kukurijekanje siguran je znak da će poslije bit kukavica. A pravi pjetlići čim se iz jaja izlegu imaju već u krvi borbenost od svojih djedova i pradjedova. Massa veli da s jednom davno čovjek i njegvi borbeni pjetlovi bili ono što s danaske čovjek i njegovi psi. Ali ove tice imaju u sebi više borbenosti nego što se nalazi u pasa, bikova, medvjeda, rakuna ili u cijeloj arpi ljudi! Massa veli da čak kraljevi i presnici uzgajaju borbene pjetliće jerbo je to najdivniji šport što postoji.’’
Striko Mingo zamijeti da George bulji u čipku sitnih blijedih brazgotina na njegovim crnim rukama, zglavcima i podlakticama. Mingo ode u svoju kolibu i uskoro se vrati, donijevši par zakrivljenih čeličnih ostruga, ušiljenih da budu oštre kao igla.
‘’Onoga dana kad počmeš vježbat s ticama,tvoje ruke izgledat će ko moje, osim ako ne budeš vrlo pažljiv ,’’reče striko Mingo,a George protrne pri pomisli da starac, čini se, smatra mogućim da on jednog dana navlači ostruge massinim borbenim pjetlićima.
Međutim, tokom slijedećih tjedana bilo je dugih razdoblja kada striko Mingo nije nimalo razgovarao,jer godinama ni s kim nije pričao, osim s massom i njegovim bojnim pjetlićima. No, što se više navikavao da je u njegovoj blizini George i gledajući u dječaku svoga pomoćnika ,to je češće prekidao šutnju te mu se obraćao, gotovo uvijek naglo, o nečemu za što je smatrao da će pomoći Georgeu da shvati kako samo najodličniji pijevci, najbolje uzgojeni i uvježbani, mogu dosljedno pobjeđivati u borbama i zarađivati novac za massu Lea.
‘’Massa se u borilištu ne boji nijednog čovjeka,’’reče mu jedne noći striko Mingo.
‘’Znaš, voli se borit proti zbiljam bogatih massa koji mogu sebi priuštit jato do tisuću komada tica tako da za nastupe mogu izabrat možda najboljih stotnu godišnje. Viš, mi nemamo velko jato, ali massa ipak dobiva mnogo opklada proti bogataša.’’

Njima to nije drago jerbo je on bijo siromah pa s ondak probijo. Ali sa zbiljam dovoljno dobrih tica i s dosta sreće massa može postat tolko bogat i otmen ko oni …’’
Striko Mingo razroko pogleda Georgea: ‘’’Čuješ li me, momče? Cijela arpa ljudi ne svaća kolko se mnogo novci može zaradit u borbama pijetlova. Znam ja jedno, da mi tkogod ponudi stotnu jutara polja pamuka il duvana ili zbiljam dobrog bojnog kokota, svaki put bi primijo ticu. A tako misli i massa. Zbog radi toga on nije uloćijo svoj novac u nikakav velik komad zemlje i nema velku arpu nigera.’’
Kad je George navršio četrnaest godina,počeo je dobivati slobodne nedjelje,pa je posjećivao svoju obitelj u robovskom sokaku kojoj su,tako je on osjećao,miss Malizy, seka Sarah i striko Pompey pripadali ništa manje nego njegova rođena majka.I poslije tolikog vremena morao ju je uvjeravati da nije kivan na nju što mu je na onakav način rekla tko mu je otac. Ali i dalje je mnogo razmišljao o svom ocu, premda nikada ni s kim nije o tome raspravljao,a najmanje od svih s massom. Sad su se svi u robovskom sokaku otvoreno divili njegovu novom položaju, iako su se nastojali praviti kao da ih se to nije dojmilo.
‘’Ja sam ti umatala u pelene tvoju prljavu guzicu pa samo ako te uvatim da dižeš nos, odma ću ti isprašit stražnjicu!’’poviče seka Sarah jednog nedjeljnog jutra hineći prijaznu strogost. George se nasmijulji: ‘’Ne, seka Sarah, ja ne dižem nos.’’
Ali svi su izgarali od znatiželje u pogledu tajanstvenih događaja tamo dolje u zabranjenom području gdje je on živio s bojnim kokotima. George im je pričao samo ono najuobičajenije. Rekao im je da je vidio kako bojni kokoti ubijaju štakora, tjeraju mačku, kako, štaviše, napadaju lisicu. Ali bojne kokice mogu biti isto tako zloćudne kao kokoti, ispriča im on, a katkad su se čak i glasale poput kokota. Reče im da massa budno pazi na provalnika, zbog visokih cijena koje su se mogle postići čak i za ukradena jaja ptica šampiona, a da i ne spominjemo za same ptice koje su kradljivci lako mogli prenijeti u drugu državu pa prodati ili čak s njima nastupati kao da su njihove. Kad George izjavi da mu je striko Mingo kazao da je vrlo bogati vlasnik bojnih pjetlića massa Jewett jednu pticu platio čak tri tisuće dolara, miss Malizv uzvikne: ‘’Gospode, pa mogo je kupit tri četri nigera za manje novaca nego tog kokota! ‘’

Nakon što bi se s njima natenane napričao, George bi u rano nedjeljno popodne postajao nemiran i uzrujan, a uskoro bi odbrzao pješčanom stazom k svojim kokotima.

Usporivši korak kad bi prolazio pokraj njihovih nastamba duž ceste,nabrao bi svježe nježne zelene trave pa ubacivao po pregršt u svaki odjeljak, a kadšto bi na trenutak zastao uživajući u zadovoljnom »kvo, kvo, kvo« kokota dok bi to gutali. Sad im je već bilo otprilike godinu dana pa su sazrijevali,dobivali sjajno savršeno perje, u očima im je sjala vatra, dospijevali su u razdoblje iznenadnog raspaljivog kukurijekanja i podmuklih užurbanih napora da nasrnu jedan na drugog.

‘’Što ćemo ih prija odvest u borik i počet parit, tim bolje! ‘’rekao je nedavno striko Mingo.

George je znao da će se to dogoditi kada pohvataju do kraja sazrele kokote, koji su već bili u boriku, da ih odgajaju i uvježbavaju za predstojeću sezonu borbi pijetlova.

Nakon što bi posjetio mlade pjetliće,George bi ostatak popodneva obično provodio u daljnjem tumaranju stazom sve do borika gdje su kokoti živjeli u slobodi. Katkad bi tamo spazio koju posve odraslu pticu kako u posvemašnjoj slobodi stupa na čelu jata kokica. Znao je da ovdje ima u izobilju trave, sjemenaka, skakavaca i drugih kukaca, a i šljunka pogodnog za njihovu gušu, a ono nekoliko prirodnih izvora u šumarku davalo je pitke svježe vode koliko ti srce želi.

Jednog prohladnog jutra početkom mjeseca studenoga, kada je massa Lea stigao na mazginoj zaprezi, striko Mingo i George čekali su s bučnim jednogodišnjacima koji su podmuklo kljucali natrpani u pokrivenim pletenim košarama. Nakon što ih ukrcaše u kola, George pomože striku Mingu da uhvati svoga ljubimca, starog mamac pijevca, obasuta brazgotinama, koji je ludo kukurijekao.

‘’On je upravo kao ti, Mingo,’’reče massa Lea pa se nasmije.

‘’U svoje mlade dane se nabojevao i napario do mile volje.Sad može samo jesti i kukurijekati! ‘’ Striko Mingo se nakrevelji i reče: ‘’Ja sad više niti ne kukuriječem, massa.’’

Budući da je George isto toliko strepio pred strikom Mingom koliko se bojao masse, bio je zadovoljan što ih obojicu vidi u takvim rijetkim trenucima dobre volje. Onda se njih trojica uspnu u mazginu zapregu, striko Mingo sjedne kraj masse držeći u krilu svog starog mamac pijevca, a George je hvatao ravnotežu straga iza košaraNaposljetku massa Lea zaustavi kola usred borika. On i striko Mingo nakrive glavu pa napeto osluhnu. Onda Mingo prošapće: ‘’Čujem ih ja, tamok straga! ‘’

Naglo nadune obraze pa snažno puhne na glavu starog mamac pijevca koji spremno i snažno zakukuriječe.

Za koju sekundu dopre glasno kukurijekanje između stabala, i stari mamac pijevac ponovo zakukuriječe, a šareno perje na vratu mu se nakostriješi. A Georgea prođu trnci kad ugleda veličanstvenog bojnog pijetla koji je doletio s ruba šumarka. Perje što se prelijevalo u svim duginim bojama kostriješilo se na njegovu čvrstom tijelu, blistava pera u repu savila su se u luk. Jato od kojih devet kokica uzrujano je dobrzalo za njim, čeprkajući i kvocajući dok je kokot iz borika snažno udarao krilima, prodorno

kriještao i bacakao glavu unaokolo u potrazi za uljezom.

Massa Lea reče tihim glasom:

‘’Pokaţi mu mamac pijevca, Mingo! ‘’

Striko Mingo podiže ga visoko uvis. Zamalo se činilo da će se slobodni pjetlić rasprsnuti u zraku kad se bacio na starog kokota. Massa Lea hitro pruži ruku, uhvati u letu slobodnog pjetlića koji se koprcao, vješto izbjegavajući podmukle duge prirodne ostruge koje George na tren spazi kad je massa zavitlao kokota u košaru i zatvorio poklopac.

‘’Što zuriš, momče? Oslobodi jednog jednogodiš-njaka!’’ zareži striko Mingo kao da je George to već prije radio.

George nespretno otvori najbližu košaru, a oslobođeni jednogodišnjak odleprša s mazgine zaprege na tle. Poslije kratkotrajnog oklijevanja raširi krila, glasno zakukurijekne, spusti jedno krilo pa se počne ukočeno kočoperiti oko jedne kokice. Tad novi mužjak ljubimac satjera sve ostale kokice natrag u borik.

Dvadeset i osam zrelih dvogodišnjaka zamijenili su jednogodišnjacima, pa se malo uoči sutona mazgina zaprega vratila. Kad su sutradan sve to ponovili i uhvatili još trideset dva kokota, George je osjećao kao da je cijeli život mamio bojne pjetliće iz borika. Sad je marno hranio i napajao šezdeset kokota.Kad nisu jeli, kriještali su i gnjevno kljuckali stijenke svojih nastambi, koje su bile tako sagrađene da ne mogu vidjeti jedan drugoga jer bi to dovelo do toga da se koji od njih ozlijedi u silovitim naporima da se tuče. George je zadivljeno promatrao te veličanstvene,divlje,podmukle i lijepe ptice.

One bijahu utjelovljenje svega što mu je striko Mingo pričao o njihovoj krvoločnosti i hrabrosti, i o tomu kako ih i njihova tjelesna građa nagoni da budu u svako doba spremni za borbu na život i smrt s bilo kojim bojnim pjetlićem, na bilo kojem mjestu.

Massa je želio uvježbati dvostruko više ptica nego što ih je namjeravao pustiti te sezone u borbu.

‘’Neke tice jednostavno nikada se ne tuču niti se hrane i radu ko ostale,’’ objasni striko Mingo Georgeu ,’’a one koje su take mi ćemo izdvojit.’’

Massa Lea sad je stizao na posao ranije nego prije pa je zajedno sa strikom Mingom po više sati svakoga dana proučavao onih šezdeset ptica, jednu po jednu. Prisluškujući ulomke iz njihovih razgovora, George shvati da će izdvojiti ptice koje imaju bilo kakvu ranu na glavi ili na tijelu ili pak ptice koje po njihovu nahođenju imaju nesavršen kljun, šiju, krila, noge ili opći izgled. Ali od svega najveći grijeh bijaše kad ne bi pokazivale dovoljno ratobornosti.

Jednog jutra massa donese kutiju iz velike kuće. George je gledao kako striko Mingo odmjerava količine pšeničnog i zobenog brašna pa ih mijesi s maslacem, te nadodaje pivo, bjelanjce od dvanaest jaja bojnih kokoši, šumsku kiselicu, bršljan i malo sladića. Dobiveno tijesto oblikovao je u tanke okrugle kolačiće koje bi na malom zemljanom ognjištu pekao dok se ne bi pozlatili.

‘’Ovaj kruh im snagu daje ,’’govorio je striko Mingo upućujući Georgea da usitni kolače u komadiće, da svakoj ptici daje tri pregršti dnevno, i da svaki put kad im puni posudice za vodu, uspe u njih malo pijeska.

‘’Želim da ih toliko muštraš da postanu sami mišići i kosti, Mingo! Ne trpim ni uncu sala u onom borilištu! ‘’ čuo je George kako massa zapovijeda.

‘’Prodrmat ću im guzice, massa! ‘’

Počevši od sutradan George je trčkarao naprijed,natrag snažno stežući pod miškom jednog od starih


mamac pijevaca strike Minga kojega bi pomamno redom progonili pjetlići što su ih uvježbavali. Po Mingovu bi uputstvu George povremeno puštao kokota progonitelja da se približi, skoči uvis te da kljunom kljuca i nogama zasijeca u starog mamac pijevca koji je bijesno kriještao.

Striko Mingo ulovio bi zadahtalog napadača pa bi mu žustro dao da požudno kljucne kuglicu neslanog maslaca veliku kao orah,pomiješanu sa stučenim travama. Tada bi iznemoglog pijevca položio na mekanu slamu u dubokoj košari, naslagao na nj još nekoliko slojeva slame sve do vrha košare, a onda bi spustio poklopac.

‘’Nutra doli će se sad dobro preznojit .’’objasnio bi on.

Kad bi završio trku s posljednjim kokotom, George bi počeo izvlačiti preznojene ptice iz košara. Prije nego što bi ih vratio u njihove pregrade, striko Mingo bi jezikom oblizao svakoj ptici glavu i oči, a Georgeu bi objasnio: ‘’ Ovako ću ih na to naviknut, ako ću im morat sisat zgrušane grudice krvi iz kljuna da im pomognem da nastave disat kad se u borbi teško rane.’’

Do kraja tjedna u Georgeove ruke i podlaktice zarezalo se toliko oštrih prirodnih pjetlećih ostruga da striko Mingo promrsi: ‘’Zabunom će te uzet za uzgajača bojnih pijetlova, ako ne paziš!’’

Osim kratke posjete robovskom sokaku ujutro na Božić, blagdani su Georgeu prošli gotovo neprimjetno. Sad, kako se primicalo otvorenje sezone borbi kokota, ptičji ubilački nagoni dosegoše toliko grozničavi vrhunac da su kokoti kriještali na bilo što i gnjevno kljucali, udarajući krilima bučno i potmulo. George zateče sama sebe kako razmišlja koliko je često čuo da majka, miss Malizy, seka Sarah i striko Pompey oplakuju svoju sudbinu, nisu mogli ni zamisliti kakav uzbudljivi život postoji samo malo dalje niz cestu.

Dva dana poslije Nove godine George je jednog po jednog hvatao sve bojne pjetliće, a massa Lea i striko Mingo svakoj ptici bi nakratko rezucnuli perje na glavi, podstrigli perje na vratu, krilima, i na trtici, a zatim bi perje na repu uobličili u kratke zavojite lepeze. Georgeu bijaše teško povjerovati da podrezivanje može toliko istaknuti vitka nabijena tijela pijevaca, njihove zmijolike šije i velike glave snažnih kljunova i blistavih očiju. Morali su kokote malo podstrići i ispod kljuna »za ondak kad moradu zgrabiti što u usta«, objasni striko Mingo. Naposljetku su im strugali prirodne ostruge sve dok nisu postale glatke i čiste.

Za prva svjetla na dan otvorenja sezone Mingo i George su poslagali u četvrtaste putne pjetlarnike, ispletene od hikorijinih prutića, onih dvanaest ptica što su ih na kraju odabrali. Striko Mingo dade svakoj ptici kuglicu maslaca, veličine oraha, pomiješanu s usitnjenim crnim šećerom, a onda kolima stiže massa Lea dovezavši gomilu crvenih jabuka. Kad su George i Mingo ukrcali dvanaest pjetlarnika, Mingo se uspentra na sjedište pokraj masse i kola se upute. Striko Mingo se obazre i obrecne: ‘’Oš doć il neš? ‘’

George skokne za njima, dohvati stražnju ogradu na kolima, izvine se i uskoči. Nitko nije rekao da će i on poći! Povrativši dah, čučne na dno kola pa prisjedne. Škripanje kola se u njegovim ušima miješalo s kriještanjem, kvocanjem i kljucanjem bojnih pjetlića. Osjećao je duboku zahvalnost i poštovanje prema striki Mingu i prema massi Lea. I ponovo pomisli još uvijek zapanjeno i iznenađeno ,na ono što mu je rekla majka, da je massa njegov otac ili da mu je otac massa, ovako ili onako.

Kako su odmicali cestom, George ugleda i druga kola, zaprege, kolica, kočije i taljige koje su vozile ispred njih ili su se pomaljale sa sporednih putova, kao i konjanike i siromašne bijelce koji su išli pješice i nosili nabrekle jutene vreće. George je znao da u njima, uvaljeni u slamu, leže bojni pjetlići. Pitao se je li i massa Lea nekoć ovako išao na borbe pijevaca sa svojim prvim kokotom koga je ,pričali su ljudi,dobio na tomboli. George vidje da se u većini kola vozi jedan bijelac, ili više njih, i robovi, a u svakim su se kolima nalazili pjetlarnici. Sjetio se da je striko Mingo rekao: ‘’Ljudi koji se spremaju za


borbe pijetlova nimalo ne mare za vrijeme i za razdaljinu kad predstoji velko natjecanje!’’

George se pitao hoće li možda neki od tih siromašnih bijelaca što su išli pješice jednoga dana ,poput masse postati vlasnik farme i velike kuće.

Poslije koja dva sata George začuje u daljini prigušeno kriještanje mnogobrojnih bojnih pjetlića.Taj nevjerojatni zbor postajao je sve to glasniji što su se kola više primicala gustom šumarku visokih borovaca.

Osjeti miris mesa pečena na žaru, a onda se kola nađu među ostalim zapregama koje su zaokretale i zaustavljale se.Unaokolo su konji i mazge, privezani za stupove, rzali, gackali na mjestu i mahali repovima.Mnogo ljudi je razgovaralo.

‘’Tooom Lea!’’

Massa se upravo uspravio u kolima i savijao koljena da razgiba ukočene noge. George primijeti da je taj povik dopro iz skupine siromašnih bijelaca, koji su stajali u blizini i slali bocu od ruke do ruke. Bijaše ganut što su njegova massu smjesta prepoznali. Massa Lea mahne tim muškarcima, skoči na zemlju i doskora se pomiješa s gomilom. Na stotine bijelaca ,od dječačića koji su držali očeve za nogavice pa sve do naboranih staraca, svi bijahu okupljeni u skupove i raspredahu. George se obazre i ustanovi da su gotovo svi robovi ostali u kolima, očito su se brinuli za svoje bojne kokote u pjetlarnicima, a stotine ptica glasahu se kao da se održava natjecanje u kukurijekanju.

Pod mnogobrojnim obližnjim kolima George spazi smotane pokrivače, što je govorilo da su vlasnici tih ptica došli iz velike daljine pa će morati prenoćiti. Do nosnica mu dopre jak zapah rakije kukuruzovače.

‘’Dostak si sjedijo i zjake prodavo, sinko! Moramo ove tice razgibat!’’reče striko Mingo koji je upravo zaustavio kola.

Nastojeći što je mogao bolje suzbiti nevjerojatno uzbuđenje, George stane otvarati putne pjetlarnike pa ptice, što su bijesno kljucale, počne jednu za drugom polagati u crne kvrgave ruke strike Minga, koji bi svakoj ptici masirao noge i krila. Kad je prihvatio posljednju pticu, striko Mingo reče: ‘’Lijepo i pomno isjeckaj po tuceta jabuka. To je najbolji posljednji obrok prija nego što s ove tice upuste u borbu!’’

Tada starac spazi kako dječak staklasto zuri u svjetinu. Striko Mingo se prisjeti kako je bilo njemu na njegovoj prvoj borbi pjetlova, u tako davnoj prošlosti da se više nije ni sjećao.

‘’Ajda! ‘’zareži on.

‘’Id onamo i trčkaraj malko unaokolo ako oćeš, al se vrati prija nego što počnu, jesi l' me čujo? ‘’

Kad je njegovo »Da, gospodne« doprlo striki Mingu do ušiju, George je već preskočio ogradu kola i nestao. Provukao se kroz zbijenu gomilu ljudi koji su pili, jurio je tamo amo, a sag od borovih iglica ugibao se pod njegovim bosim nogama.

Obišao je na tucete pjetlarnika u kojima su se nalazile kreštave ptice,u nevjerojatnoj dugi perja od snježnobijele pa sve do ugljenocrne boje sa svakojakim mogućim kombinacijama u tom rasponu.

George zastane kao u zemlju ukopan kada ga je ugledao, bijaše to povelik udubljen krug, dubok šezdesetak centimetara, s jastučićima na stijenkama, a utabano tle od pijeska i gline bilo je obilježeno kružićem točno u sredini i dvjema ravnim crtama koje bijahu podjednako udaljene od svake strane. Borilišta! Diže pogled pa spazi kako bučni ljudi , od kojih su mnogi potezali iz boca,zauzimaju sjedišta na prirodnoj uzvisini iza borilišta. Samo što nije iz kože iskočio kad službenik crvenkasta lica blizu njega zatuli: ‘’Gospodo, hajdete da počnemo borbu ovih ptica! ‘’


George pohrli natrag kao zec i stiže do kola samo trenutak prije masse Lea.

Onda se massa i striko Mingo ushodaju oko kola i tiho razgovarahu bacajući pogled na ptice u pjetlarnicima. George se uzverao na prednje sjedište kola odakle je mogao preko glava gledalaca vidjeti borilište. Tamo su se sjatila četvorica i povjerljivo razgovarala, a još dvojica su išla prema njima, svaki sa svojim bojnim pijetlom ispod miške. Odjednom se iz gledališta zaore povici: ‘’Deset na crvenka! ‘’

‘’Prihvaćam!

‘’Dvadeset na modroga! ‘’

‘’Ja dajem pet!’’

‘’Još pet!’’

‘’Pokrivam!’’

Povici postadoše glasniji i mnogobrojniji kad George vidje kako važu dvije ptice, kojima gospodari zatim nešto pričvrste. George je znao da su to čelične ostruge, oštre kao igle. U sjećanju mu se javi kako mu je jedanput striko Mingo rekao da se ptice rijetko bore jedna protiv druge ako je bilo koja od njih lakša ili teža od druge za više od dvije unce.

‘’Kljun uz kljun! ‘’prodere se netko na rubu borilišta.

Zatim on i još dvojica brzo čučnu izvan borilišta, a gospodari se zgure u onom krugu i toliko primaknu svoje pijevce da su mogli jedan drugog ovlaš kljucnuti.

‘’Spremite se!’’

Vlasnici se povuku na svoje početne nasuprotne oznake pa pridržavahu uza zemlju svoje pjevčiće što su se izvijali od želje da nasrnu jedan na drugog.

‘’Pustite kokote!’’

Strelovitom brzinom bojni pjetlići nasrnu jedan na drugoga, i to toliko žestoko da obojica odskoče, ali za tren se oporave pa ponovo uzlete u zrak, meškoljeći se nogama s čeličnim ostrugama.Opet padnu na tle borilišta.Ubrzo se ponovo vine u zrak hrpa uskomešanog perja.

‘’Crvenko je posječen!’’ zaurla netko, a George je suspregnuvši disanje gledao kako svaki gospodar hvata svoju pticu kad se spustila na tle, kako je brzo pregledava, a zatim šalje natrag na početnu oznaku.

Posječeni izbezumljeni crvenko uspije poskočiti više od svoga protivnika i odjednom njegova nazubljena noga zarine čeličnu ostrugu u mozak plavog pijevca. Ovaj padne mrtav, krila su mu grčevito mlatarala. Usred mora uzbuđenih povika i sočnih psovki George začuje sučevu glasnu najavu: ‘’Pobjednik je ptica gospodina Graysona,jedna minuta i deset sekundi u drugom nasrtaju!’’

George je gubio dah. Gledao je drugu borbu,vlasnik je još prije nego u prvoj zavitlao u stranu zakrvavljeno tijelo svoje poražene ptice, kao prnju.

‘’Mrtva ptica je obična pernata kaša! ‘’ reče striko Mingo koji stajaše tik iza Georga. Završila je šesta ili sedma borba kad službenik vikne: ‘’Gospodin Lea! ‘’

Massa se žurno udalji od kola, zibljući pticu pod miškom. George se sjeti kako je tu pticu hranio i uvježbavao i na rukama je držao, u glavi mu se zavrti od ponosa. Onda massa i njegov suparnik stanu kraj borilišta, izvažu pijetle, a onda, u žagoru opklada i povika, pričvrste čelične ostruge.Na usklik: ‘’Pustite kokote! ‘’ kokoti navale isturene glave, uzlete u zrak, padnu natrag na tle, bijesno kljucajući i izazivajući, njihovi zmijoliki vratovi su se istezali tražeći kakav otvor. Ponovo skoče uvis, udarajući jedan drugoga

krilima ,a onda padnu, ptica masse Lea posrtaše, očito probodena! Ali za djelić sekunde, prilikom slijedećeg zračnog nasrtaja, massina ptica smrtonosno zabode ostrugu u protivnika.

Massa Lea pokupi svog pijevca koji je još pobjedonosno kukurijekao i potrči natrag prema kolima. George je kao u magli začuo: ‘’Pobijedila je ptica gospodina Lea! . ‘’

Striko Mingo već je prihvatio ranjenu pticu, njegovi prsti su letjeli po njezinu tijelu dok joj među rebrima nije otkrio duboku posjekotinu. Striko Mingo priljubi usne uz ranu, a obrazi mu se udube,toliko je snažno sisao zgrušanu krv.Odjednom,zavitla pticom pred Georgeova koljena, Mingo prosikće: ‘’Pišaj po njoj! Ovdi! ‘’ Zabezeknuti George zabulji se u nj.

‘’Pišaj! Da se ne ificira! ‘’

George se nespretno raskopča i posluša ga, a njegov snažni mlaz pljuskao je po ranjenoj ptici i po rukama strike Minga.Zatim striko Mingo nježno položi pticu među mekanu slamu u duboku košaru.

‘’Mislim da smo je spasli, massa! S kojim ćete sad nastupit? ‘’

Massa Lea pokaza prema jednom pjetlarniku: ‘’Izvadi odande pticu, momče! ‘’

George posluša, sav očaran tolikom pažnjom, a massa Lea odbrza natrag medu razvikanu svjetinu dok je sudac najavljivao pobjednika u novoj borbi. U zaglušnoj galami, koju su stvarale stotine pijetlova svojim kukurijekanjem a muškarci uzvikivanjem novih opklada, čuo je kako ranjena ptica slabo kvoca u košari. Bio je tužan, razdragan, uplašen, još nikada nije bio toliko uzbuđen. I tog prohladnog jutra bijaše rođen novi uzgajač bojnih pijetlova.

90. POGLAVLJE



‘’Gle ti njega, tijo bi s kočoperit više nego kokoti! ‘’dovikne Kizzy miss Malizy, seki Sarah i striki Pompeyu.

George se krupnim koracima primicao cestom da s njima provede nedjeljno popodne.

‘’Fu! ‘’ frkne seka Šarah i zirne na Kizzy.

‘’Šut ti, žemska glavo, mi se njim ponosimo isto ko i ti!’’

Kako je George prilazio, ali još uvijek nije mogao ništa čuti, miss Malizy im ispriča da je prethodne večeri načula kako pripiti massa Lea govori nekim gostima za večerom, uzgajačima bojnih kokota, da ima dječaka koji nakon četiri godine naukovanja izgleda tako »prirodno nadaren« da bi kasnije mogao postati »ravan« bilo kojem bijelom ili crnom uzgajivaču bojnih kokota u okrugu Caswell.

‘’Massa veli da onaj stari niger Mingo kaže da taj dječak živi i diše ko kokoti! Massa je reko da se Mingo zaklejo da je jednput u kasnu večer šeto okolo i vidijo Georgea kako sjedi neobično pogrbljen na panju. Mingo kaže da mu se prišuljo odostrag vrlo polagano i vrag ga odnijo ako George nije razgovara s kokama koje su sjedile na jajima. Kune se da je dječak pričo kokama o borbama u kojima će pobijedit pilići koje će te koke izleć.’’

‘’Bože mili! ‘’uzviknu Kizzy, a oči joj se navlaže gledajući kako se približava njezin sin. Poslije uobičajenog ljubljenja i grljenja sa ženama i rukovanja sa strikom Pompeyem, svi posjedaju na stolce koje su žurno donijeli iz koliba. Najprije ispričaju Georgeu najnovije vijesti bijelih ljudi koje je miss Malizy načula tokom tog tjedna. Ovaj put oskudna vijest bijaše ta da navodno sve više i više bijelih ljudi neobična govora dolaze na brodovima preko velike vode gore na Sjever i povećavaju broj onih koji se već tuku da dobiju poslove što su ih ranije obavljali slobodni crnci i sve se više govorilo da će slobodne crnce brodovima poslati u Afriku. Budući da živi u onakvoj osami s onim neobičnim starcem, zadirkivali su oni Georgea, nije mogao ni znati ništa o tomu niti o bilo čemu drugomu što se događalo u ostalom svijetu »osim ako ti to ne kaže nekaki piplić« a George se nasmije i potvrdi.

Ti tjedni posjeti pružali su mu ne samo zadovoljstvo da vidi majku i ostale, nego i oporavak od kuhinje strike Minga, koja je bila prikladnija za pjetliće nego za ljude. Miss Malizy i Kizzy to su već dobro znale,pa bi uvijek pripremile barem dva,tri tanjura Georgeovih omiljenih jela.

Kad je njegov govor počeo jenjavati,po običaju, negdje oko podneva, znali su da on jedva čeka da ode. Kad bi od njega izmamili obećanje da će se redovito moliti, George bi nakon ponovne runde grljenja, ljubljenja i rukovanja pohrlio natrag cestom, noseći u košari hranu koju će podijeliti sa strikom Mingom.

Ljeti bi George često provodio ostatak svog slobodnog nedjeljnog popodneva na travnatom pašnjaku. Mingo ga je gledao kako skače unaokolo i hvata skakavce, koje bi zatim kao poslasticu nosio zatvorenim kokotima i jednogodišnjacima. Ali sada je bila rana zima, dvogodišnjake su tek povukli iz borika na uvježbavanje, pa je George pokušavao spasiti jednog od nekolicine pjevčića, koji su po mišljenju Minga i masse vjerojatno bili previše divlji i preveć su se bojali ljudi a da bi na uvježbavanje odgovarali kako treba, pa će ih jamačno izdvojiti i odstraniti. Mingo je s ljubavlju i zadovoljstvom promatrao kako

George nasilno sputava kokota koji je kljucao, kriještao i otimao se, kako mu tiho pjevuši i kako mu nježno puše po glavi i po vratu, kako trlja svoje lice o njegovo sjajno perje, kako mu masira tijelo, noge i krila ,dok se stvarno nije stao smirivati.

Mingo mu je želio svako dobro, ali se nadao da je George zapamtio što mu je on rekao o upuštanju u rizik s nepouzdanom pticom. Rasplod uzgajača borbenih pjetlića i razvoj vrsnih borbenih kokota predstavljao je životno ulaganje, a sve to se moglo izgubiti u jednoj jedinoj prenagljenoj špekulaciji. Ne može se riskirati nastup s pijevcem kojemu za stalno nisu ispravljene sve vidljive mane. A ako borbeni pijetao nije bio u redu, George je dosad već naučio da mu posve mirno zavrne vratom.

Došao je dotle da je u potpunosti dijelio massino stanovište i stav strike Minga da su vrijedne jedino one ptice koje naporno vježbanje i muštranje, zajedno s njihovom nagonskom borbenošću i hrabrošću, mogu navesti na to da prije mrtve padnu u borilištu nego što odustanu od borbe.

Georgeu se sviđalo kad bi massine ptice brzo i bez povrede ubile svoje protivnike, ponekad u ciglih trideset,četrdeset sekundi, ali potajno o tome nikad ne bi ni zucnuo Mingu ni massi Lea,ništa se nije moglo mjeriti s uzbuđenjem koje bi ga prožimalo gledajući kako se pijevac koji je uz njegovu pomoć izrastao od pilenceta bori na život i smrt s drugim ravnopravnim prvakom, kako teturaju, ozlijeđeni i okrvavljeni, razjapljena kljuna, obješena jezika, kako im se krila vuku po tlu borilišta, a tijela i noge im dršću dok se naposljetku oba ne bi skljokala, a onda, dok je sudac brojio do deset, massin kokot nekako bi smogao još zrnce snage da se osovi i zarije smrtonosnu ostrugu.

George je vrlo dobro shvaćao Mingovu duboku privrženost petorici ili šestorici starih mamac pijevaca obasutih brazgotinama, prema kojima se gotovo odnosio kao prema miljenicima ,a pogotovu prema onomu koji je, kako je rekao, dobio najveću opkladu u massinoj karijeri.

‘’Najužasnija borba koju sam ikad vidijo!’’ reče striko Mingo kimajući glavom prema jednookom veteranu.

‘’Bilo je to ondak kad je on bijo u naponu snage, reko bi, tri,četir godne prija nego što s ti ovdi došo. Na neki način massa se uvalijo u ono velko natjecanje na Novu godnu, kojemu je pokrovitelj bijo nekaki zbiljam bogat massa tamok u kotaru Surrey, u Virginiji.

Najavli da će s za glavni zgoditak od deset tisća dolora borit ni manje ni više nego dvije stotne pijevaca, al sporedni ulozi ne smiju bit ispod stotnu dolora. Daklem, uzeli massa i ja dvajes tica.Da t kažem, tih dvajes tica bile su spremne! Vozli se mi danima da stignemo tamok, a usput smo ranili, pojili i masirali tice u pjetlarnicima. Daklem, kad je gotovo došo kraj borbi, mi smo u nekim susretima pobijedli, ali smo previš izgubli a da se takmičimo za onu glavnu nagradu i massa je bijo mnogo ljut. Ondak je čujo da ćemo se borit proti onoga što je navodno bijo »najzločestija kaša perja u Virginiji«. Moro s čut kako su izvikivali opklade na tu ticu!

Daklem! Potego massa iz boce nekolko pošteni gutljaja i pocrvenijo u licu ko rak! A međ ticama koje su nam preostale izabrali mi onoga staroga kokota kojega tamo vidiš. Tutnujo massa tu tiču pod mišku i počejo odat okolo onoga borilišta i klejo se da se neće povuć pred ničijim okladama! Reko je da je počo od ničega pa, ako se opet nađe bez ičega, neće mu to bit ništa novo! Slušaj me dobro, sinko! Onaj tamo prekaljeni pijevac, samo meso i badrljica, uniđe u ono borlište i za dlaku se izvuče, al ona druga tica je poginula! Suci najavli da su gotovo četrnajs minuta uporno pokušavali ubit jedan drugoga! ‘’

Striko Mingo pogleda starog kokota s toplom nostalgijom.

‘’Bijo je tako teško posječen i raskrvaljen da je zamalo pogino, a ja nis oka sklopijo dok ga nis spaso! ‘’

Striko Mingo okrene se prema Georgeu: ‘’Zbiljam, momče, tijo bi ti ovo još bolje utuvit u glavu,moraš činit sve što moš da spasiš ranjenu ticu. Čak i one koje su imale tolku sreću da brzo ubiju protivnicu pa kriješte što ih grlo nosi i ponašaju se ko da su sadna spremne da se jopet tučedu, daklem, one te možu prevarit! Čim je dovedeš nazad u kola, svakako je dobro čitavu pregledaj!Moždak ima samo neke malene posjekotine od ostruga ili ureza koji se lako mogu ificirat.Ako ima takvih posjekotna, dobro se na njih ispišaj.Ako igdi krvari, stavi oblog od paučine ili malčice mekanog krzna s zečjeg trbuha.Ako to ne učiniš, tvoja tica će za dva,tri dana izgledat ko da je ušla u se, ko mlohava krpa, a ondak će tvoja tica doskora uginut. Bojne tiče su ,čujem ,ko trkaći konji, otporne ali u isto vrijeme mnogo osjetljiva stvorenja.’’

Georgeu se činilo da ga je striko Mingo sigurno naučio tisuće stvari, ali u glavi strike Minga bijahu još tisuće drugih znanja.Ma koliko uporno George pokušavao to dokučiti, još nije mogao razumjeti kako to da su Mingo,i massa naslućivali koja će se ptica u borilištu pokazati najpametnijom, najsmionijom i najponosnijom.Nije to proizlazilo samo iz vidljivih svojstava koja je dosad i George naučio raspoznavati, idealna kratka široka leđa s punim, zaobljenim prsima što su se pri kraju stanjivala u nježnu ravnu kobiličnu kost i mali nabijeni trbuh. Znao je da na lijepim čvrstim krilima oblih kostiju moraju biti velika sjajna pera oštrih badrljica što se sastaju ispod simetričnog repa, da kratke, debele, mišićave noge moraju biti podosta razmaknute, a da čvrste ostruge moraju biti jednoliko raspoređene iznad jakih kandža, dok su se dugi straţnji prsti morali dobro širiti unatrag i prianjati točno uz tle.

Striko Mingo prekoravao je Georgea što bi neke ptice toliko zavolio da bi,kako se činilo , zaboravio njihove prašumske nagone. Tu i tamo bi poneki bojni kokot, koji se poslušno dao maziti u Georgeovu krilu, ugledavši nekog od starih mamac pijevaca strike Minga, uz gromoglasno kukurijekanje izletio iz Georgeova stiska, pa se ogorčeno dao u potjeru za starim kokotom, dok bi George jurio da ih zaustavi prije nego se usmrte. Isto je tako striko Mingo učestalo upozoravao Georgea da bolje suzbija svoje osjećaje kada bi neka Georgeova ptica poginula u borilištu, u bezbroj prilika bi krupni, mišićavi George briznuo u plač.

‘’Niko ne može očekivat da će pobijedit u svakoj bitki, ne znam kolko puta ti moram to govorit! ‘’reče Mingo.

Mingo isto tako odluči da momku dade na znanje da je već prije nekoliko mjeseci zamijetio kako on nestaje malo poslije spuštanja potpunog mraka, a da se vraća vrlo kasno, u najnovije vrijeme gotovo u zoru. Striko Mingo bio je siguran da to ima neke veze s onim što je George jednom kao slučajno napomenuo, kako je jednoga dana kad je s massom Lea došao u žitni mlin, upoznao lijepu i gotovo posve svijetlu sobaricu iz velike kuće na susjednoj plantaži, po imenu Charity.

‘’Sve ove godne ovdi doli, ove moje stare uši i oči su ko mačje. Znao sam već prve noći kad si otprhnujo.’’reče striko Mingo svom preneraţenom naučniku.

‘’Znaš, ne volim se pačat u tuđe stvari, al nešto ću t reć. Dobro pripaz da te ne uvati koji od onih siromašnih bijelaca, patroli, jer ako te ne pretuču nasmrt, dovest će te nazad, i nemoj mislit da te massa neće bičem pomilovat po stražnjici!’’

Striko Mingo neko vrijeme je zurio preko travnatoga pašnjaka, a onda ponovo progovorio: ‘’Opazijo si da t nisam reko da s prestaneš iskradat! ‘’

‘’Jesam, gospodne,’’ponizno odvrati George.

Ponovo nastupi tajac, Mingo sjedne na svoj omiljeni panj, lagano nagnut prema naprijed i prekriži noge obuhvativši rukama koljena.

‘’Momče! Sjećam se oni vremena kad sam i ja prvi put otkrijo što su cure .’’

I neko novo svjetlo bljesne u očima strike Minga, a crte njegova ostarjela lica se ublaže.

‘’Bila ti je to ona duga, visoka cura, još je bila nova u kotaru kad je njezin massa kupijo plantažu odma do zemlje moga masse. ‘’

Striko Mingo zastane i nasmiješi se: ‘’Najbolje ću je opisat vako, nigeri stariji od mene počli su je zvat »Crna zmijica« . . . ‘’

Striko Mingo je nastavljao,a osmijeh mu je postajao sve širi što se više prisjećao,a sjećao se mnogo čega. Ali George bijaše i odviše ozlojeđen što je uhvaćen na djelu da bi ga zbunilo išta što mu je Mingo govorio. Međutim, bilo je jasno kao sunce da je u mnogo čemu potcijenio starca.

91. POGLAVLJE



Jedne nedjelje ujutro, koračajući cestom prema robovskom sokaku, George nasluti da nešto nije u redu kad je vidio da ni njegova majka niti itko drugi ne stoji oko Kizzyne kolibe da ga pozdrave, što nikada prije nisu propuštali u ove četiri godine koje je proveo sa strikom Mingom. Ubrzavši korak stigne do majčine kolibe, i upravo se spremao pokucati, kad se vrata naglo rastvore i Kizzy ga gotovo uvuče unutra pa žurno zatvori vrata. Lice joj je bilo zgrčeno od straha.

‘’Je l’ te missis vidila?’’

‘’Nisam je vidijo, majko! O čemu se radi?’’

‘’Gospodne, da znaš! Massa je dočujo da nekaki slobodan niger tamo u Charlestonu, Južna Carolina, rečeni Denmark Vesey, ima na stotne nigera spremnih da već noćas ubijedu, ni sama ne znam kolko bijelih ljudi da sve njih nisu povatali. Massa je nedugo ošo odavdi, ponašo se ko da je poludijo, maho je puškom i prijetijo da će ubit svakoga koga missis vidi izvan koliba prija nego se on vrati s nekakog velkog sastanka, na kojemu će se oni okupit!’’

Kizzy se šuljala duž zida kolibe dok kroz jedini prozor kolibe ne ugleda veliku kuću.

‘’Ona nije viš tamok odaklen je virila! Moždak je vidila kad si došo pa je otišla i sakrila s!’’

Pomisao da se missis Lea sakriva pred njim bila je toliko besmislena da nešto od Kizzyna straha prijeđe na Georgea.

‘’Trči natrag kokotima, sinko. Ne moš zamislit što će massa učinit ako te ovdi uvati!’’ ‘’Ja ću ostat ovdi i razgovarat s massom, majko!’’

Pomisli da u ovakvoj krajnosti može makar zaobilazno podsjetiti massu na njegovo očinstvo, čime će mu barem donekle ublažiti gnjev.

‘’Jesi l’’ poludijo? Gubi s odavdi!’’ Kizzy je gurala Georgea prema vratima kolibe.

‘’Idi! Mič se! Tolko je ljut da nam može svašta učinit ako te ovdi uvati. Odšunjaj se kroz grmlje iza zahoda dok ne nestaneš gospoji iz vida!’’

Činilo se da je Kizzy na granici histerije. Sigurno je massa bio gori nego ikada prije kad ju je toliko užasnuo.

‘’Dobro, mamce,’’naposljetku je rekao.

‘’Ali se neću šunjat kroz grmlje. Nikomu nisam ništa učinijo. Vratit ću se cestom ko što sam došo.’’

‘’Dobro, dobro, al idi!’’

Vrativši se u područje bojnih ptica, George tek što striku Mingu ispriča što je čuo, sav u strahu da ne ispadne glup, kad začu konjski galop koji se primicao. Za nekoliko hipova massa Lea ih je mrko odmjeravao sa svoga sedla, s uzdama u jednoj, a s puškom u drugoj ruci. Zapljusne Georgea hladnom bujicom riječi:

‘’Moja žena te vidjela, dakle znaš što se dogodilo!’’

‘’Da, massa .’’procijedi George buljeći u pušku.

Onda se massa Lea spremao sjahati, ali se predomislio i, ostavši na konju, dok su mu na lice izbijale pjege od gnjeva, on im reče: ‘’Noćas bi poginulo mnogo dobrih bijelih ljudi da jedan niger nije to na vrijeme javio svome massi. To dokazuje da nikada ne možemo vjerovati ni jednom od vas nigera! ‘’

Massa Lea je mahao puškom.

‘’Tko bi znao što se sve vama ne vrzma po glavi dok ste ovdje sami! Ali, ako samo posumnjam u kakvu glupost, pucat ću vam u glavu kao zečevima!’’

Ošinuvši striku Minga i Georgea ubitačnim pogledom, massa Lea naglo obode konja pa odgalopira cestom.

Prošlo je nekoliko minuta prije nego što se Mingo pomaknuo. Onda je gnjevno pljunuo i odbacio hikorijino pruće od kojega je pleo košaru za prenošenje bojnih pjetlića.

‘’Moš tisću godna radit za bijelca pa jopet s niger! ‘’ogorčeno je uzviknuo.

George nije znao što da kaže. Otvorivši usta da ponovo prozbori, a zatim ih opet zatvorivši, Mingo se uputi prema svojoj kolibi, ali na vratima se okrene i obazre na Georgea: ‘’Čuj me, sinko! Ti misliš da si ti massi nešto posebnoga,ali bijesnim i prestrašenim bijelcima sve je ravno! Ne budi lud i nikamo ne odlazi dok ovo ne prođe, jesi l' me čuo? Ozbiljno ti velju, ne idi! ‘’

‘’Da, gospodne! ‘’

George digne košaru koju je Mingo pleo pa sjedne na obližnji panj. Prsti mu počnu isprepletati hikorijino pruće dok je pokušavao sabrati misli. Striko Mingo još jednom točno pogodi što se događa u njegovoj glavi.

George je bjesnio što je sebi dopustio da povjeruje da će se massa Lea ikada prema njemu ponašati drukčije osim kao massa. Dosad je morao steći dovoljno pameti pa da shvati koliko je mukotrpno i uzaludno i pomišljati na massu kao na svog oca. Očajnički je priželjkivao da poznaje nekoga s kim bi mogao o tomu razgovarati. Sa strikom Mingom ne jer to bi značilo priznati striki Mingu da zna da mu je massa otac. Iz istog razloga nije o tome mogao razgovarati s miss Malizy, sekom Sarah ni sa strikom Pompeyem. Nije bio siguran znaju li oni za massu i njegovu majku, ali ako je znao jedan, znali su svi, jer su jedno drugom povjeravali sve što su znali, čak i kad bi se to odnosilo na koga od njih, iza leđa dotičnoga, a on i Kizzy nisu nikakva iznimka.

To mučno pitanje nije mogao iznijeti ni pred majkom,ne nakon njezinih grozničavih isprika punih kajanja što mu je uopće to otkrila.

Poslije svih tih godina George se pitao što li njegova majka zapravo misli o tom mučnom slučaju, jer koliko je on sad mogao vidjeti, ona i massa ponašali su se kao potpuni stranci, barem u tom pogledu. George se sramio i pri samoj pomisli da je njegova majka bila s massom kao što su Charity ,a u najnovije doba i Beulah,bile s njim onih noći kad bi se iskrao s plantaže.

Ali onda, kapnuvši iz spremnice njegova sjećanja, navrla bi uspomena na onu davnu noć kad mu je moglo biti tri,četiri godine. Tad se jedne noći probudio, osjetivši da se krevet miče, a zatim ležao nijem i prestravljen, buljeći razrogačenim očima u mrak, osluškujući šuškanje kukuruzne komušine i uzdisaje muškarca koji je ležao kraj njega i trzao se gore,dolje na njegovoj majci. A on je užasnuto ležao dok muškarac nije ustao, začuo je potmuo zvek kovanice o stol, bat koraka, a onda su vrata kolibe zalupila. U beskonačno dugom vremenu George je potiskivao vrele suze,držeći oči čvrsto stisnute kao da iz njih želi istjerati ono što je čuo i vidio. Ali to se sve jedno vraćalo poput vala mučnine, kad god bi na polici u


majčinoj kolibi spazio stakleni vrč u kojemu je bilo oko dva centimetra novčića.Kako je vrijeme prolazilo, te kovanice su se sve više gomilale, dok naposljetku nikako više nije mogao podnijeti da izravno pogleda u vrč. A onda, kad mu je bilo desetak godina, jednoga dana je primijetio da tamo više nema krčaga. Njegova mati nikad nije posumnjala da on išta o tomu zna i zakleo se da ona to nikad neće doznati.

Premda je bio odviše ponosan a da to ikada spomene, George je jednom razmišljao da s Charity razgovara o svom bijelom ocu. Mislio je da bi ga ona mogla razumjeti. Za razliku od Beulah, koja je bila crna kao ugljen,Charity je bila znatno svjetlija mulatkinja nego George, imala je zapravo onu preplanulu put koju su vrlo crni ljudi nazivali »boja bijele kave«. Činilo se da Charity ne samo da nimalo ne pati zbog boje svoje kože, već je u smijehu ispričala Georgeu da je njezin otac bio bijeli nadzornik na velikoj plantaži riže i indiga u Južnoj Carolini sa preko stotinu robova. Tamo se ona rodila i živjela sve do osamnaeste godine, kad su je prodali na dražbi, a massa Teague je kupio da im bude sobarica u velikoj kući. U pogledu boje kože Charity je jedino izrazila žaljenje što je u Južnoj Carolini ostavila mamu i mlađeg brata, koji je bio gotovo bijel. Rekla je da su ga crnoputi mališani nemilosrdno zadirkivali dok mu njihova majčica nije rekla da mučiteljima odbrusi »Snijela me pura ptica! Izleglo me toplo sunce! Bog mi je dao ovu boju koja se ne tiče nijednog od vas crnih nigera!« Charity reče da su otada ostavljali njezina brata na miru.

Ali, problem Georgeove puti i način na koji ju je dobio ,trenutačno je potisnulo njegovo očajanje jer je shvatio da će izjalovljeni ustanak u dalekom Charlestonu zacijelo odgoditi ostvarenje jedne zamisli koja mu se već dugo vrzmala po glavi. Zapravo su prošle dvije godine dok naposljetku nije odlučio da je iskuša na striki Mingu. Ali nije bilo smisla da to sad počne jer je sve zavisilo od toga hoće li tu ideju massa Lea odobriti ili ne, a znao je da se bijesnom massi Lea neće smjeti približiti podosta vremena.

Iako je poslije kojih tjedan dana massa prestao nositi pušku,svakog dana bi samo letimično pregledavao bojne pjetliće i poslije jezgrovitih uputa striki Mingu odjahao isto onako mrgodan kao što je došao.George nije u potpunosti shvaćao,svu ozbiljnost onoga što se umalo odigralo u Charlestonu sve dok,poslije još dva tjedna,usprkos upozorenju strike Minga ,nikako nije mogao više odolijevati napasti da se iskrade i posjeti jednu od svoje dvije prijateljice. Vatreno odluči da ovaj put usreći Charity, na što ga nagna sjećanje da je ona uvijek bila prava tigrica. Čekao je dok striko Mingo nije zahrkao, a onda je gotovo sat vremena trčao poljima dok nije stigao do skrovitog gaja oraha »pecana«, odakle bi joj se uvijek glasao kozodojevim zovom. Kad je četiri puta zviznuo, a na Charitynu prozoru nije vidio uobičajeni znak »naprijed«, koji bi mu ona dala kratkim pokretanjem zapaljene svijeće, on se zabrine. Baš kad se spremao izaći iz skrovišta i ući, pa što bilo da bilo, spazi meškoljenje medu stablima pred sobom. Bila je to Charity. George pohrli da je zagrli, ali ona mu dopusti samo vrlo kratak zagrljaj i poljubac, a onda ga odgurne.

‘’Što se događa, lutko? ‘’zapita on. Muškatni zadah njezina tijela toliko ga je uzbudio da nije ni osjetio da joj glas podrhtava.

‘’Ti s najveća budala kad se sad šunjaš okolo, kad patroli ubijaju tolke nigere! ‘’

‘’Daklem, ondak ćemo poć u tvoju kolibu! ‘’reče George pa je obgrli rukom oko struka. Ali ona ponovo izmakne.

‘’Ponašaš se ko da ni čujo nisi za nikakav ustanak! ‘’

‘’Znam da je bilo nešto, to je sve …’’

‘’Ondak ću ti ja o tomu pričat,’’ te Charity iznese da je čula kako njezin massa i missis pričaju da je kolovođa, slobodni crni tesar iz Charlestona po imenu Denmark Vesey, godinama planirao prije nego što

se povjerio četvorici prisnih prijatelja koji su mu pomogli da okupi i organizira na stotine gradskih slobodnih nigera i robova. Njihove četiri do zuba naoružane skupine očekivale su samo znak pa da zauzmu arsenal i ostale ključne zgrade, dok bi ostali zapalili u gradu sve što se zapaliti dalo i ubili svakog bijelca kojega bi vidjeli. Čak je i konjički odred crnih kočijaša trebao ludo juriti u teškim kolima, kolicima i kočijama da zbuni bijele ljudi i da onemogući njihovo okupljanje.

‘’Ali one nedjelje ujutro neki preplašeni niger reko je svom massi što se ima dogodit u ponoć, a ondak su sa svih strana navrli bijelci, vatali, tukli i mučili nigere da im odaju ustanika. Dosada su ih objesili preko trijes, a posvuda nigere grozno zastrašuju, upravo ko što to čine ovdi, al pogotovu u Južnoj Ca'lini. Istjerali su iz Charlestona slobodne nigere i spalili im kuće, i crne propovjednike. I zatvorli s njiove crkve, jerbo oni tobože mjesto propovijedi uče nigere čitat i pisat…’’

George je ponovo pokuša odvući prema kolibi.

‘’Zar ti men ne slušaš? ‘’zapita ona neizrecivo uzrujano.

‘’Bjež kući prija nego što te spazi i ustrijeli koji od onih paterola!’’

George je prosvjedovao da je u njezinoj kolibi siguran od bilo kojih paterola i da će tamo dati oduška svojoj strasti prema njoj, koja ga je već nagnala na to da se izloži puškama.

‘’Rekla sam ti, neee! ‘’

Ogorčeni George je naposljetku grubo odgurne unatrag.

‘’Dobro, ondak idi! ‘’

I ogorčen otrči natrag istim putom kojim je došao, bijesno žaleći što nije pošao k Beulah namjesto k njoj, jer sada bijaše prekasno da tamo pođe.

Ujutro George reče Mingu: ‘’Noćas sam pošo posjetit majku pa mi miss Malizy reče ono što je čula da massa priča missis o onom ustanku…’’

Ne znajuć hoće li Mingo povjerovati njegovoj priči, svejedno mu reče ono što mu je ispripovijedala Charity, a starac ga je pomno slušao. George naposljetku zapita: ‘’Kako to da ovdi pucaju u nigere zbog nečega što s dogodio u Južnoj Ca'lini, striko Mingo?’’

Striko Mingo je neko vrijeme razmišljao prije nego što reče: ‘’Svi bijelci se boje da ćemo s mi nigeri jedanput složit i zajedno pobunit ...’’Podrugljivo je frknuo: ‘’Ali nigeri neće nikad ništa učinit skupa.’’Razmišljao je još trenutak.

‘’Al to pucanje i ubijanje o kojima govoriš smirit će se ko uvijek čim pobiju i prestraše dovoljno nigera i čim donesu cijelu arpu novih zakona i čim im dosadi plaćat cijelu rulju onih siromašnih bijelih paterola. ‘’

‘’Kolko će sve to trajat? ‘’zapita George, ali čim je to izrekao, shvatio je kako je to pitanje glupo, a brzi pogled strika Minga potvrdi to njegovo mišljenje.

‘’Daklem, na to ne moţem odgovorit!’’

George je šutio, odlučivši iznijeti striki Mingu svoju misao tek kad se odnosi s massom Lea vrate u redovno stanje.

U toku slijedećih nekoliko mjeseci massa Lea postupno se ponovo počeo više,manje ponašati kao prije,mahom je bio namrgođen, ali ne i opasan. I jednog dana, malo poslije toga, George zaključi da je kucnuo pravi čas.

‘’Striko Mingo, ja mnogo vrijeme nešto izučavam .’’započe on.

‘’Mislim da imam miso koja bi mogla pomoć massinim ticama da pobijede u još više borbi.’’

Mingo je gledao svog jedrog sedamnaestogodišnjeg pomoćnika kao da ga je obuzeo neki osobit oblik ludila.

‘’Već evo pet godna s vama idem na velke bitke pijetlova .’’nastavi George.

‘’Mislim, prije jedno dvije sezone, počejo sam zamjećivat nešto što sam poslije toga uvijek pomno motrijo. Izgleda da svaka skupina tica raznih massa uzgajivača bojnih pjetlića ima vlastiti borbeni stil .’’

Tarući cokulom o cokulu, George je izbjegavao da pogleda čovjeka koji se bavio borbenim pjetlićima mnogo prije nego što se on rodio.

‘’Mi massine tiče uvježbavamo da postanu zbiljam snažne, zbiljam izdržljive, da u mnogim borbama pobjeđuju time što izdrže dulje od ostalih tica. Al ja sam brojijo,gubimo mahom ondak kad neka tica uzleti iznad massine tiče i zarije mu ostruge iz visine,većinom u glavu. Striko Mingo, mislim, kada bi massine tie imale jača krila, a ja mislim da bi im ih mi mogli ojačat s mnogo posebnih vjeţba za krila, mislim da bi one uglavnom letile više od ostalih tica i ubijale ih još više nego sadak.’’

Mingove oči usađene duboko ispod naboranoga čela motrile su u travu između Georgeovih i njegovih cipela. Prošlo je neko vrijeme prije nego što je progovorio.

‘’Svaćam što misliš. Mislim da moraš reć massi.’’

‘’Ako tako misliš, zar mu ti ne bi mogo reć?’’

‘’Nee! Ti s to smislijo. Massa će to od tebe čut isto tako dobro ko od mene.’’

George osjeti neizrecivo olakšanje što se barem striko Mingo nije smijao njegovoj zamisli, ali te noći dok je budan ležao na svom uskom ležaju od kukuruzne komušine, George se skanjivao i plašio da to kaže massi Lea.

Skupivši snagu u ponedjeljak ujutro kad se pojavio massa, George duboko udahne pa gotovo mirno ponovi ono što je kazao striki Mingu nadodavši i pojedinosti o bojnim stilovima svojstvenim raznoraznim borbenim pjetlićima.

‘’I kad gledate,massa, one tice masse Grahama tuku se brzo i živahno. Ali tice masse MacGregora boru se zbiljam oprezno i pažljivo. Ili tice kaptana Peabodyja napadaju tijesno priljubljenim pandžama i ostrugama,ali kokoti masse Howarda nasrću široko raskrečenih nogu.A tice onoga bogatoga masse Jewetta mahom se tuku nisko u zraku,a bijesno kljucaju kad su na zemlji i svaku ticu koju čvrsto zgrabe u kljun možu probost na mjesto…’’

Izbjegavajući da pogleda massino lice, George nije opazio njegov neobično pažljiv izraz.

‘’Mislim vam reć, massa, ako se slažete da ja i striko Mingo počnemo davat vašim ticama niz vježba za jačanje krila, već će nam one past na pamet, to bi im pomoglo da poletu više od ostalih pa da ih probodu odozgo,nadam se da nas tadak niko ne bi mogao brzo dostić’’.

Massa Lea buljio je u Georgea kao da ga nikada prije nije vidio.

U toku mjeseca koji su preostali do slijedeće sezone borbe pijetlova, massa Lea provodio je u prostoru za uvježbavanje borbenih kokota više vremena nego ikada, promatrajući kako striko Mingo i George vitlaju bojne pjetliće sve više i više u zrak. Katkad bi im se u tomu i pridružio. Pijevci su se spuštali bjesomučno udarajući krilima u nastojanju da ublaže pad svojoj težini od pet do šest funti, pa su

im krila neprestano jačala.

Kao što je George i predvidio,godine 1823. sezona borbi pijetlova tekla je od jednoga velikog natjecanja do drugog, a nitko nije mogao otkriti kako i zbog čega su Leaove ptice dobivale još veći postotak bitaka nego prethodne godine.

Do kraja sezone njihove čelične ostruge smrtonosno su se zarile u trideset i devet protivnika od ukupno pedeset dvojice.

Jednoga jutra otprilike tjedan dana kasnije stiže massa Lea,vrlo dobro raspoložen,da vidi kako se oporavlja pola tuceta njegovih najvrsnijih ptica koje su u toku sezone zadobile ozbiljne ozljede.

‘’Mislim da s ovaj neć izvuć, massa,’’reče striko Mingo pokazujuć jednog tako obješenog i olinjalog pjetlića da massa Lea brzo potvrdno kimne glavom.

‘’Al očekujem da će s ovi u ove dvije krletke tako dobro oporavit da ćete dojduću sezonu moć jopet š njima nastupat.’’

Zatim Mingo pokaže rukom posljednje tri ptice što su se oporavljale.

‘’Ove ovdi nikad više neće bit tolko savršene da nastupaju u velkim susretima, ali možemo ih upotrebljavat ko kokote za mamac, ako vi oćete, massa, ili nam mogu bit dobre škart tice. ‘’

Massa Lea izrazi zadovoljstvo u pogledu te prognoze i već se zaputi prema konju kadli se okrene i nehajno dobaci Georgeu: ‘’Onih noći kad se iskradaš odavde i lumpaš, moraš se vrlo budno čuvati onog zloćudnoga nigera kojemu se sviđa ista cura …’’

George bijaše toliko preneražen da je prošla dobra sekunda prije nego što je u njemu buknuo gnjev zbog očigledne izdaje strike Minga. Ali tada vidje da lice strike Minga nije ništa manje zapanjeno dok je massa nastavljao: ‘’Missis Teague rekla je mojoj supruzi na sastanku njihova »poplunarskog kružoka« da nikako nije mogla dokučiti što li je spopalo njezinu svjetloputnu kućnu sluškinju, sve dok joj nedavno jedna crnkinja nije odala da se cura iscrpila jer hoda i s tobom i s nekim zloćudnim starijim nigerom.’’

Massa Lea se naceri:

‘’Mislim da vas dvojica sigurno kasapite tu curu! ‘’

Charity! Vara ga! Dok se George gnjevno sjećao s kolikom ga je upornošću one noći sprečavala da uđe u njezinu kolibu, usiljeno se smješkao i uzrujano smijao, a striko Mingo mu se pridruži, isto tako hinjenim smijehom. George je bio teško pogođen. Sada kada je massa otkrio da se on iskrada noću, što li će mu učiniti?

Massa Lea hotimice protegne šutnju puštajući Georgea da iščekuje izljev njegova bijesa, ali namjesto toga reče, nevjerojatno, gotovo povjerljivo:

‘’Ti vraga, sve dotle dok radiš svoj posao slobodno natjeravaj cure. Samo ne daj da te kakav drugi udvarač raskomada ...i nemoj da te uhvate na onom putu gdje patrole pucaju u nigere.’’

‘’Ne, massa! Nikako neću ...’’George bijaše toliko zbunjen da nije znao što bi rekao.’’Puno vam hvala, massa . ‘’

Massa Lea skokne na svoga konja,a očevidno podrhtavanje njegovih ramena dade uzgajačima bojnih pijetlova na znanje da se on u sebi smije dok lagano kaska cestom.

Kad je te noći napokon ostao sam u svojoj daščari, nakon što je ostatak dana trpio hladnoću strike Minga, slobodan da najzad iskali svoj bijes prema Charity, George ju je prokleo i zarekao se da će svoju

pažnju koju ona očito nije zasluživala pokloniti Beulah, koja mu je jamačno odanija, premda manje vatrena i strastvena. Također se prisjeti visoke djevojke cimetne puti koja ga je pogledala na tajnoj zabavi u šumi, na koju je nabasao kad je jedne noći hitao kući. Nije ju osvojio na licu mjesta samo stoga što se toliko opio domaćim viskijem, kojim ga je ponudila, da je jedva imao snage da u zoru otetura kući. Ali se sjećao da je rekla da joj je ime Ophelia i da pripada vrlo bogatom massi Jewettu, koji je posjedovao više od tisuću bojnih pjetlića, bar se tako govorilo, i čija je obitelj imala goleme plantaže u Georgiji i Južnoj Carolini kao i imanje u kotaru Caswell.Do nje je imao prijeći dug put,ali George odluči da će se prvom prigodom pobliže upoznati s onom jedrom težakinjom,massa Jewett zacijelo nije ni znao da je posjeduje.

92. POGLAVLJE



Jedne nedjelje ujutro George je pošao u svoj tjedni posjet robovskom sokaku kad massa Lea dođe u dnevno nadgledanje pjetlića. Bijaše to savršen trenutak. Striko Mingo neko je vrijeme išao unaokolo i razgovarao,o bojnim kokotima, a onda rekao, kao da mu je to baš sad palo na pamet: ‘’Massa, znate da svake sezone odstranjujemo onih petnajs do dvajs dobrih tica koje su bolje od cijele arpe tica s kojima drugi nastupaju.Mislim da bi mogli dobro nuzgred zaradit, ako date onom momku da nastupa s vašim škartiranim pijetlima u nevažnim susretima.’’

Striko Mingo je dobro znao da je ime Toma Lea, uzduž i poprijeko kotara Caswell bilo simbol uspona siromašna bijelca do ugleda, i simbol vodećeg uzgajača bojnih kokota, koji je počeo kao mali borilac s jednom valjanom pticom. Mnogo je puta pričao striki Mingu s koliko se ljubavi prisjeća onih ranih, gladnih dana i tvrdio da su tadašnja uzbuđenja bila barem ravna onima koja je proživljavao na svim velikim susretima na kojima se otada stalno natjecao. Jedina značajna razlika, reče massa Lea,leži u tomu da u velikim susretima sudjeluju ugledniji ljudi i vrsniji bojni pjetlići i da padaju oklade na mnogo veće svote novca, moglo se uistinu bogate uzgajače bojnih pijetlova vidjeti kako dobivaju i gube bogatstva u toku jedne jedine borbe. Sporedne borbe bile su za one koji su mogli nastupiti samo s dvije,tri, obično drugorazredne i trećerazredne ptice, za siromašne bijelce, slobodne crnce ili za robove kojima je novčanik omogućivao visine opklada između dvadeset pet centi i jednog dolara, a opklada bi iznosila i do dvadeset dolara samo kad bi neki sitni borilac izgubio razum pa stavio na kocku sve što je posjedovao.

‘’Što te navodi da misliš da bi on mogao nastupiti u pjevčjem borilištu? ‘’zapita massa Lea.

Striki Mingu lakne što nije prigovorio prijedlogu.

‘’Daklem, massa, znate da taj dječak budno prati borbe pa mislim da mu nije promako nijedan pokret koji ste učinli u borilištu u ovih pet,šest godna, massa.Ako vi vidite njegovu prirođenu nadarenost za kokote, uvjeren sam da će mu bit potrebno samo malo učenja. Pa čak i borbe u kojima izgubi stajat će nas samo otpisanih tica koje ovdi imamo, a više ih ne upotrebljavate, massa.’’

‘’Aha’’promrmlja massa pa se zamišljeno počeša po bradi.

‘’Dakle, u tome ne vidim nikakvog zla. Zašto ne bi skinuo ostruge nekim otpisanim pijevcima i pomogao mu da ih vježba za nastup tokom ljeta? Ako bude izgledao iole dobar do slijedeće sezone, da, stavit ću mu na raspolaganje malo novaca za oklade.’’

‘’Kako da ne! Dobro, massa!’’

Striko Mingo bijaše ushićen jer su u zabitnoj skrovitosti zabrana za borbe pijetlova on i George već mjesecima vodili prividne borbe s odbačenim pticama, pokrivši im ostruge malom kožnatom kesicom, koju je izmislio striko Mingo, da ih onesposobe. Oprezan kakav je bio, starac nije htio riskirati da iznese massi svoj prijedlog prije nego što se prethodno osobno uvjeri je li njegov vješti naučnik pokazuje istinske sposobnosti da se razvije u zaista dobrog natjecatelja.Mislio je da bi uz dovoljno iskustva u sporednim susretima George jednoga dana mogao postati isto takav stručnjak za pjevčje borbe kao massa Lea. Kao što je striko Mingo kazao, iz tako dobrog jata kao što je bilo massino čak su i odbačene ptice bile bolje od onih koje su obično nastupale u mnogobrojnim sporednim susretima, koji su se svake sezone

održavali u raznim na brzinu sazvanim omanjim natjecanjima širom kotara.Sve u svemu striki Mingu se činilo da George ne može zakazati ni na koji način.

‘’Daklem, momče, zar ćeš samo tako stajat i zijat? ‘’zapita striko Mingo tog popodneva kad mu je saopćio vijest.

‘’Ne znam što bi reko.’’

‘’Mislijo sam da nikad neću doživit dan kad ti neš znat što bi reko.’’

‘’Ja ... jednostavno ne znam kako bi vam zafalijo.’’

‘’Tako si se iskesijo da mi to nij ni potrebno. Idemo na poso! ‘’

Tog ljeta su on i striko Mingo svakoga dana provodili barem jedan sat kasno po podne čučeći na suprotnim stranama privremenog borilišta, po promjeru užeg i plićeg od normalnog, ali ipak dovoljnom za uvježbavanje. Poslije nekoliko tjedana massa je sišao da gleda jedan okršaj. Zadivljen borilačkom vještinom i brzim refleksima koje je George pokazivao u baratanju s pjevčićima, i sam mu dade podosta savjeta u vezi s borbom pijetlova.

‘’Želiš da tvoja ptica poskoči. Ajde, gledaj mene! ‘’

Prihvati Mingovu pticu i reče: _’’U redu, sudac je već izviknuo: »Spremite se!« Ti si ovdje dolje i držiš pticu,ali ne gledaj nju! Ne skidaj očiju sa sučevih usana! Tako da ti ne promakne djelić sekunde kad on poviče: »Pustite pijevce!« To će biti onda kad se njegove usne čvrsto stisnu…’’

Massa Lea stisne usne.

‘’Upravo u tom trenutku naglo digni ruke pa ćeš začut »Pustite pijevce!« baš kad tvoj poleti prvi! ‘’

Bilo je poslijepodneva kada bi,poslije završena vježbanja nakon što bi »otpisane« pijetle s kojima su radili vratili u njihove nastambe,striko Mingo sjeo pa pričao Georgeu o slavi i o novcu koji može zaraditi u tim malim okršajima.

‘’Baš ko što siromašni bijelci sokolu massu da pobijedi, tako sam vidijo i nigere kojima su uzvikivali na velikim sporednim susretima. A u jednoj borbi, sinko, možeš zaradit deset, dvajes, pa i više dolora!’’

‘’Nikad nisam imo dolor, striko Mingo! Ne znam ni kako izgleda dolor! ‘’

‘’Ni ja nikad nisam imo mnogo dolora. Zbiljam, više mi niti ne trebaju. Ali massa je reko da će ti ustupit nešto novaca za okladu pa ako štogod dobiješ, može ti dat nešto…’’

‘’Misliš da će on to učinit?’’

‘’Očekujem, jerbo znadem da se njemu sigurno mnogo sviđa ona tvoja zamisao o jačanju krila, koja mu je donijela mnogo novaca u džep. Ali ako on to učini, pitanje je oćeš li imat dovoljno pameti da uštediš ono što dobiješ? ‘’

‘’Dabome da oću! Svakako da oću!’’

‘’Čak sam čujo da su neki nigeri tolko dobili na sporednim borbama i uštedili da iskupu svoju slobodu od svojih massa.’’

‘’Da iskupim sebe i majku! ‘’

Striko Mingo odmah ustane s panja na kojemu je sjedio.Žalac ljubomore koji ga je ubo došao je posve neočekivano i pogodio ga duboko u srce pa mu je bilo teško da išta odgovori. Onda sam sebe začu kako se otresao: ‘’Daklem, mislim da ništa nije nemogućno! ‘’


Odjednom poželi pobjeći od osjećaja da George na njegovu istinski toplu privrženost ne uzvraća jednakom mjerom. Žurno ode prema svojoj kolibi, ostavivši Georgea da zablenuto bulji za njim.

Na velikom susretu bojnih pjetlića početkom sezone godine 1824,kamo je pošao s massom Lea, striko Mingo je od starog uzgajača,kojega je već godinama poznavao ,dočuo da će se sporedna borba održati slijedeće subote po podne iza velike konjušnice na plantaži.

‘’Mislim da se on sigurno odlično spremijo, massa ,rekao je kasnije Mingo massi.

U subotu ujutro massa Lea siđe i kao što je obećao,izbroji striki Mingu dvadeset dolara u sitnim novčanicama i kovanicama.

‘’Dakle, poznato vam je moje načelo,reče on njima dvojici.

‘’Ne upuštajte se u borbu s pticom ako se bojite na nju kladiti! Ako se ni o što ne kladite, nikad ništa nećete ni dobiti! Voljan sam izgubiti što god izgubite vi, ali ja ulažem novac i vi nastupate s mojim pjetlićima, pa stoga želim polovicu od svake dobiti, razumijete li? A ako i samo pomislim da nešto mućkate s mojim novcem, izvući ću ga iz crnih kožetina vas dvojice! ‘’

Ali obojica su vidjeli da se on zapravo samo gradi nabusitim, a da je zapravo sjajno raspoložen.

‘’Dabome, massa! ‘’odgovoriše mu u zboru.

Zašavši za ugao velikog štaglja obojena u sivo, nastojeći da ne pokaže koliko je uzbuđen, George ugleda dvadesetak crnih sporednih natjecatelja, koji su se komešali, smijali i razgovarali na jednoj strani velikog plitkog borilišta.

Prepoznavši oko polovicu njih iz velikih susreta na koje su kao i on dolazili sa svojim massama, mahne im rukom i nasmiješi se u znak pozdrava, a izmijeni naklone glavom s ostalima po čijoj je šarenoj odjeći i nadmenom nezavisnom držanju nagađao da su zacijelo slobodni crnci. Bacivši pogled na otprilike jednak broj siromašnih bijelaca na suprotnoj strani borilišta, iznenadi se otkrivši da poznaje i neke među njima, i pun ponosa začuje kako jedan govori drugomu: ‘’Ona dvojica su nigeri Toma Lea.’’

I crni i bijeli borioci uskoro odvežu jutene vreće napunjene sijenom, izvade pjevčiće, koji su kriještali i kljucali, pa ih stanu razgibavati. Striko Mingo koračao je oko borilišta i nešto govorio gojaznom sucu crvena lica koji je kimnuo glavom i gledao Georgea.Mladić je marno masirao svog kokota, kad se Mingo vratio i počeo se baviti drugom pticom koju se doveli.

George se osjećao nelagodno što je tjelesno bliži nego ikada prije siromašnim bijelcima koji su crncima mahom donosili samo nevolje, ali se prisjetio da mu je na putu ovamo striko Mingo kazao da su,koliko on zna, te borbe sa slabijim kokotima jedina zaokupljenost kojoj se zajedno posvećuju siromašni bijelci i crnci. Pravila su tražila da samo dva bijelca ili dva crnca nastupaju sa pticama jedan protiv drugoga, ali svatko se mogao slobodno kladiti na svaku pticu ili protiv svake ptice u svakoj borbi.

Kad je dobro istrljao i razgibao svoju pticu, pa je ponovo ugnijezdio u vreću, George je upijao još više okolnog žagora,i vidio kako novi borioci punih vreća brzaju prema konjušnici. Tad sudac zamahne rukama.

‘’U redu, u redu! Ajde da počnemo borbe ovih ptica! Jim Carter! Ben Spencer! Dođite ovamo i navucite im metalne ostruge! ‘’

Pristupe dva mršava otrcano odjevena bijela čovjeka,izvažu svoje ptice,a onda im pričvrste čelične ostruge u moru povremenih uzvika za opklade o dvadeset i pet i pedeset centi. Što se Georgea ticalo, nijedna ptica nije izgledala ništa bolje od osrednje u usporedbi s dva »izdvojena« kokota iz massina jata, koje su on i striko Mingo držali u vrećama.

Na uzvik »Pustite pijevce!« ptice pojure, prhnu u zrak i padnu, komešajući se i varajući , George je vidio da se bore obično, bez one dramatičnosti koju je uvijek osjećao sa strikom Mingom i s massom na velikim susretima.Kad je napokon jedna ptica zamahnula ostrugom i teško ranila drugu u vrat, bilo joj je potrebno još nekoliko minuta da je dotuče, a George je znao da bi prvorazrednoj ptici za to bila potrebna svega koja sekunda. Gledao je kako poraženi vlasnik ogorčeno odlazi proklinjući svoju zlu sreću i držeći mrtvu pticu za noge. U drugom okršaju, pa onda u trećem, ni pobijeđena niti poražena ptica nisu pokazivale onu borbenu vatru i stil na koje se George navikao, pa je njegova uzrujanost toliko spala da je tokom četvrte bitke nadmeno iščekivao da na njega dođe red u borilištu. A kad je došao red, srce mu odmah brže zakuca.

‘’Dobro, dobro! Sad niger gospodina Roamesa s točkastim sivcem i niger gospodina Lea s crvenkom! Momci, navucite im metalne ostruge! ‘’

George je prepoznao svog zdepastog crnog protivnika kad su stigli,naime, tokom proteklih nekoliko godina više puta su kratko razgovarali na velikim susretima. Sad, osjećajući da su oči strike Minga uprte u nj, George izvaže pjetliće, a onda klekne, otkopča džep na gornjem dijelu košulje te izvuče zamotane ostruge. Priveže ih na kokotove noge i sjeti se Mingova upozorenja »ne previše labavo jerbo se mogu još više razlabavit pa kliznut i ne previše čvrsto jer će mu ukočit noge i izazvat grč«. Nadajući se da je postigao onu pravu čvrstoću, George je oko sebe slušao uzvike: ‘’Pedeset centi na crvenka! ‘’

‘’Pokrivam!’’

‘’Dolor na sivca! ‘’

‘’Primam!’’

‘’Četri dolora na crvenka! ‘’

Bio je to striko Mingo, nudeći kudikamo najveći ulog, dajući poticaja brzoj poplavi povika da ga pokriju. George je osjećao kako uzbuđenje svjetine raste zajedno s njegovim.

‘’Spremite se! ‘’

George klekne drţeći svog kokota čvrsto uza zemlju, osjećajući kako njegovo tjelo treperi od tjeskobe da nasrne.

‘’Pustite pijevce! ‘’

Zaboravio je gledati sucu u usne! Kad su se njegove ruke trgnule uvis, ona druga ptica već se komešala u pokretu. Odmaknuvši se nazad, George je užasnuto gledao kako je njegova ptica dobila udarac s boka i kako gubi ravnotežu,a onda prima udarac ostrugom u bok tako brzo i snažno da se sklupčala. Ali se brzo oporavila i prešla u napad, dok je točka na perju potamnjela od krvi. Obje ptice prhnu uvis, njegova uzleti više, ali joj ostruge promaše u padu.Varajući, ponovo se sraze u zraku,ovaj put bile su otprilike na jednakoj visini, a ostruge su objema sijevale brže nego što je ičije oko moglo slijediti.Georgeu je srce prestajalo kucati tokom onih beskonačnih minuta kad su ptice kljucale, varkale, zalijetale se i skakale preko cijeloga borilišta.Znao je da njegov kokot jamačno slabi uslijed neprestanog gubitka krvi, iako je još uvijek parirao nasrtajima pijevca prošaranog sivim točkicama. A onda odjednom zamahom ostruge sve je bilo završeno, i Georgeova ptica ležaše dršćući i meškoljeći se u posljednjim mukama.Jedva je čuo povike kladilaca i psovke dok je svoju pticu što je izdisala dizao iz borilišta. Suze su mu navirale na oči dok se probijao kroz gomilu ljudi koji su zapanjeno buljili u nj. Tad ga striko Mingo grubo dohvati za lakat i potjera naprijed gdje ga nitko nije mogao čuti.

‘’Ponašaš se ko luđak! ‘’promrsi on.