Alex Haley

First topic message reminder :

... gorka priča američkih crnih robova

IRIB -Historija crne rase u SAD-u je bolna pripovijest, puna tegobe, uspona i padova.

Korijen svakog crnca koji živi u Americi uglavnom se veže za afrički kontinent. Pretci ovih ljudi su prije mnogo godina dovedeni na američko tlo, prisiljeni na ropstvo i najgore životne uslove. Bez ikakvog razloga, samo zbog boje kože, oni su prisiljeni na ropstvo te su proživljavali najgore torture. Iz tog vremena je izrastao njihov neostvari san, posjedovanje mirnog i srećnog života...

Aleks Hejli je veliki pisac, koji je u okviru svog romana sačinio biografiju patnje davnih „crnih robova“. Njegov roman ''Korijeni'' je nedavno spominjao i lider ajetullah Hamenei, te je čitanje ovog romana nazvao dobrim načinom za spoznaju američkog kolonijalizma. U nastavku vam donosimo neke zanimljive i tužne djelove ove knjige...

Iako je trenutno predsjednik SAD-a crnac, on ipak predstavlja manjinu američkih takozvanih „afro-amerikanaca“ koji su nekako uspjeli da uđu u viši sloj američkog društva. Robovlasništvo u ovoj zemlji je počelo od 1691. a crni robovi su u 17. i 18. stoljeću dovođeni u Ameriku. Robovi su, radeći na farmama duhana, riže, pšenice isl. odigrali veliku ulogu u napredku američke ekonomije. Oni su obično radili najteže poslove i najmanje zarađivali. Čak su i crne trudnice bile primorane na rad. One su imale pravo samo 3-4 mjeseca dojiti svoju djecu. Zato je pola rođene djece među robovima preminulo. Amerika koju danas poznajemo, samoprozvani borac za ljudska prava, utemeljena je na ovakvim osnovama. Sva ekonomija današnjih Sjedinjenih Američkih Država i svi aspekti vlasti su sagrađeni na leđima robova, koje danas niko ne spominje. Njihovi potomci i danas dan pate od rasizma.

Aleks Hejli, i sam čovjek crne rase, u knjizi ''Korijeni'' slikovito i jako vješto opisuje život robova, na način da se osoba koja čita knjigu jednostavno nađe u tom tužnom svijetu. Ova knjiga počinje od piščevog predka po imenu „Kunta Kinte“, čovjeka kojeg u 18. stoljeću kao roba dovode iz rodne Gambije u SAD.

Radnja knjige započinje u selu po imenu Žufure u Gambiji. Gambija je plodna država na zapadu Afrike, čija se ekonomija zasniva na poljoprivredi, ribarstvu i turizmu. Knjiga počinje sa rođenjem Kunta Kinte i ceremonijom njegovog imenovanja.  U toj ceremonij, Hejli na vrhunski način opisuje plemensku kulturu svog naroda američkom čitatelju. Kunteov otac je bio musliman, koji poštuje visoke islamske vrijednosti tokom  ceremonije davanja imena djetetu.

Kunta odrasta u prekrasnom afričkom okruženju. Otac mu daje potpunu slobodu, dok je mati stroga u vaspitanju. Otac je vjernik i posebnu pažnju obraća na mjesto svoje molitve. Kuntu vaspitaju da bude kulturan i iskren, da ne laže i da odrasle poštuje. Kunta Kinte jednog proljetnog dana, kada je išao da bratu nabavi drva za bubanj, biva zarobljen od strane bjelaca, i tu prestaje njegov bezbrižan život iz mladosti. Nakon teškog maltretiranja i batinanja, Kunta se nađe na brodu koji plovi ka zemlji „Jenkija“. Od silnih modrica na tjelu više su ga boljeli lanci na njegovim rukama i nogama. On cijelim putem razmišlja jedino o tome zašto su bijelci tako okrutni? Zaključuje kako bijelci „nemaju boga“ jer ništa ne poštuju, ček ni dostojanstvo crne žene!

U knjizi se nalaze bolne slike iz broda koji prevozi robove u Ameriku. Kada stigne, Kunta biva prodan nekom gazdi, od kojeg je četiri puta neuspješno bježao.

„Zakon kaže - ako crnac bjelca pogleda u oči, 10 puta mora biti bičovan. Njihov zakon govori - ako se bjelac zakune da crnac laže, imaju pravo da mu odsjeku uho. Ako bijeli kaže da je crnac dvaput slagao, režu dva uha. Zakon kaže - ako ubiješ bjelca, ideš na vješanje, no ako ubiješ drugog crnca slijedi ti bičovanje. Crnci zakonski nemaju pravo na čitanje i pisanje, nezakonito je crncu dati knjigu...“

Ovu su riječi jednog crnca Kunta Kinti kada je po četvrti put pokušao pobjeći. Nakon posljednjeg bijega, Kunteovu desnu nogu su odrezali, da mu to ne pada više na pamet. Crnce su tjerali da pojedu svoje odrezane uši a ruke su im klinovima prikivali za zid.

Ranije su u filmovima crnce predstavljali kao ljudoždere, no Aleks Hejli u svojoj knjizi crnom čovjeku daje dostojanstvo i odanost, opisuje ga kao osobu koja je učila Kur'an i hadise. Sve su to poznate islamske vrijednosti. Zapadnjaci i bjelci su većinom propagirali da crnci potiču iz nekulturnih i beduinskih plemena, koja su uvijek željela da žive kao bjelci. Hejli je u svojoj knjizi pažljivo demantovao nebuloze da su afrička plemena divlja i nekulturna. Čitanjem ove knjige shvatamo kako prijašnji crnci nisu čak voljeli ni miris bjelaca!

60. POGLAVLJE



Kunta je s vremenom počeo uživati u sjedjeljkama oko vatre ispred guslačeve kolibe, čak i ako nije imao što ispričati ostalima o nečemu što bi vidio ili čuo u gradu. Međutim, u posljednje je vrijeme primijetio kako sada sa guslačem koji je ranije bio jedini razlog njegovu prisustvu na tim skupovima,provodi manje vremena nego sa Bell i starim vrtlarom. Nisu baš postali hladni jedan prema drugome, on i guslač, ali odnosi među njima nisu više bili isti kao nekada, i Kunta je zbog toga bio tužan. Njihovu ponovnom zbližavanju nije nimalo pomoglo to što su guslača opteretili Kuntinim vrtlarskim dužnostima, iako je guslač to na kraju ipak morao nekako probaviti. On izgleda nikako nije mogao progutati da je Kunta u posljednje vrijeme počeo njega istiskivati s pozicije najbolje obaviještenog izvora vijesti i glasina na njihovoj plantaži.

Nitko guslača nije mogao optužiti da je postao mučaljiv, ali s vremenom su njegovi slavni monolozi postajali sve kraći i kraći i bilo ih je sve manje i manje, osim toga, on gotovo više nikada nije za njih svirao na svojim guslama. Kad je jedne večeri bio nekako neobično tih, Kunta to spomene Bell i upita je da nije možda on rekao ili učinio nešto što je moglo povrijediti guslačeve osjećaje.

‘’Ti nemoj sebe laskati,’’rekla mu je ona.

‘’Dan i noć već toliki mjeseci guslač juri po okrugu i svira za bijeli ljudi. On jednostavno previše umoran za klepetati ko prije, što za mene samo bolje. A on sada dobi dolar i pol za jednu noć kad svira na jedno od oni fini gospodska posijela od bijeli ljudi. Makar massa uzme svoji pola, guslaču za sebe ostane sedamdeset pet centa,pa kako to onda da on više neće svira za nigeri,manj da ti proba skupljati prilozi i vidi ako možda hoće svira za nikel.’’

Ona digne glavu iznad štednjaka i pogleda da li se Kunta nasmiješio. Nije se smješkao. Ona bi valjda pala u svoj lonac s juhom da se on doista smješkao. Bell je Kuntu vidjela nasmiješenog samo jednom,kad je za jednog roba sa susjedne plantaže, kojega je poznavao, čuo da je sretno prebjegao na Sjever.

‘’Ja čuje guslač ima plan,štedi što zaradi i kupi sebi slobodu od massa.’’nastavi Bell.

‘’A onda kad skupi dosta novci da to napravi,’’odvrati Kunta ozbiljno,’’on bude tako star da više ne bude moći izaći iz svoja koliba.’’

Bell se toliko smijala da je zamalo doista pala u juhu.

Ako guslač nikada ne uspije zaraditi svoju slobodu,to vjerojatno neće biti zbog toga što se nije dovoljno trudio, zaključi Kunta kad ga je nedugo zatim slušao kako svira na jednoj zabavi.Kunta je dovezao massu i sada je razgovarao s drugim kočijašima ispod drveća,vani, na neosvijetljenoj tratini,kad uto orkestar predvođen guslačem koji je očito noćas bio posebno razigran,počne tako neobuzdano svirati virdžinijsku polku da mu čak ni bijeli ljudi nisu mogli odoljeti.

S mjesta na kojem je sjedio Kunta je gledao obrise mladih parova kako u plesu izlaze iz velike dvorane na verandu kroz jedna, pa zatim ponovo ulaze kroz druga vrata. Kad je završio ples, svi su se gosti nagurali za dugački stol jarko osvijetljen svijećama i natovaren s više hrane nego što se u robovskom sokaku vidi za čitavu godinu.A kad su se svi najeli,domaćinova debela kćerka vraćala se stolu

tri puta i svaki put ponovo trpala u tanjur,kuharica je poslala kočijašima pladanj ostataka i vrč limunade.

Misleći kako bi massa mogao uskoro biti spreman za polazak, Kunta na brzinu proguta pileći batak i nešto izvanredno ukusno, ljepljivo, pjenasto i slatko, što mu je jedan od kočijaša rekao da se zove »ejkler«. Ali masse, u svojim bijelim odijelima, još su satima tiho razgovarali stojeći naokolo u grupicama. Mlatarali su rukama u kojima su se dimile dugačke cigare, tu i tamo prinoseći ustima čaše s vinom koje bi bljesnule u svjetlu velikog svijećnjaka što im je visio iznad glava, dok su njihove žene u otmjenim haljinama mahale rupčićima i hladile se lepezama.

Kad je prvi put Kunta dovezao massu na jedno takvo »gospodsko posijelo«, kako je to zvala Bell, doslovce ga je preplavila bujica protuslovnih osjećaja: udivljenje, gnjev, zavist, prezir, opčaranost, gađenje ,ali više od svega, osjećaj duboke usamljenosti i melanholije od čega se nije mogao oporaviti čitav tjedan dana. Nije mogao vjerovati da takvo nevjerojatno bogatstvo doista postoji, da ima ljudi koji doista žive takvim životom.

Dugo mu je vremena trebalo i još mnogo drugih »posijela« da shvati kako oni ne žive tako, da je sve to nekako čudno, nestvarno, nekakav čaroban san bijelih ljudi, laž u koju oni sami sebe uvjeravaju,kako iz zla može proizići dobro i kako je moguće ponašati se uljudno među sebi ravnima, a da to ne povlači za sobom potrebu da se s onima čiji su im krv i znoj i majčino mlijeko omogućili da žive takvim udobnim životom ,postupa kao s ljudskim bićima.

Kunta je pomišljao na to da te svoje misli podijeli sa Bell ili starim vrtlarom, ali znao je da neće umjeti pronaći prave riječi kojima bi te osjećaje izrazio na jeziku tuobaba. Uostalom, njih dvoje su ovdje živjeli cijelog svog života i nije se od njih moglo očekivati da će na to gledati onako kao on,koji gleda očima stranca,očima nekoga tko se rodio slobodan.I tako, kao i uvijek kad bi ga spopale takve misli, Kunta ih je zadržao u sebi i poželio da se nakon svih tih godina ,ne osjeća još uvijek toliko osamljenim.

Otprilike tri mjeseca kasnije, massa Waller »skupa sa svako ko nešto u država Virginija«, kako je rekao guslač ,dobio je poziv da prisustvuje velikom plesu koji su njegovi roditelji u Enfieldu priređivali svake godine za Dan zahvalnosti. Zakasnivši, jer je massa, kao i obično, morao usput navratiti do bolesnika,Kunta je dok su se drmusali kočijom kroz drvored prema velikoj kući, rasvijetljenoj od krova do temelja,primijetio da je zabava u punom jeku. Zaustavivši kočiju ispred glavnog ulaza, Kunta skoči na zemlju i stane ukočeno, dok je vratar pomagao massi da izađe iz kočije. I tada ga je čuo. Negdje, sasvim blizu, rubovi i korijeni nečijih dlanova udarali su o šuplje glazbalo, nalik na bubanj koji su ovdje zvali qua qua, a udarci su bili tako oštri i snažni da je Kunta odmah znao kako to svira Afrikanac.

Jedva je izdržao mirno stajati dok se za massom nisu zatvorila vrata. A zatim Kunta dobaci uzde konjušaru koji je tu čekao i potrči koliko mu je dopuštala njegova kljasta noga, oko kuće i preko stražnjeg dvorišta. Zvuk je postajao sve glasniji i glasniji, i činilo se da dopire negdje iz sredine uskomešane gomile crnaca, koji su udarali nogama i pljeskali dlanovima ispod niza svjetiljaka obješenih iznad njihovih glava. Walleri su dopustili robovima da povješaju te svjetiljke kako bi osvijetlili prostor za svoju proslavu Dana zahvalnosti.

Ne osvrćući se na ljutite povike dok se gurao između plesača, Kunta uleti u prazni krug usred gomile i tu ugleda bubnjara, mršav čovjek, sijede kose i veoma crne kože, čučao je na zemlji udarajući o svoj qua qua, a pored njega stajahu svirač mandoline i dva čovjeka koji su udarali ritam goveđim kostima. Kad su svirači podigli poglede zbog iznenadnog komešanja, Kuntin se pogled susretne s pogledom bubnjara i trenutak kasnije oni gotovo skočiše jedan prema drugome,dok su ostali crnci začuđeno zurili i zatim se počeli porugljivo hihotati kad su se Kunta i bubnjar zagrlili.

‘’Selamun alejkum! ‘’

‘’Alejkum selam! ‘’

Te su im riječi navrle na usta kao da nikada nisu ni otišli iz Afrike. Kunta se malo odmakne od starijeg čovjeka.

‘’Ja tebe ne vidio prije tu.’’uzvikne.

‘’Mene baš sad prodali sa jedna druga plantaža .’’odgovori ovaj.

‘’Moj massa mladi od tvoj massa.’’reče Kunta.

‘’Ja vozi njegova kočija.’’

Ljudi oko njih počeli su nestrpljivo mrmljati, zahtijevajući da svirači opet zasviraju, i očigledno im je bilo neugodno zbog tako otvorenog pokazivanja afričkog podrijetla ove dvojice.I Kunta i svirač qua qua bubnja bili su svjesni da ne smiju isuviše izazivati ostale crnce,jer bi jedan od njih mogao o tome izvijestiti bijele ljude.

‘’Ja dođe natrag! ‘’ reče Kunta.

‘’Alejkum selam! ‘’odvrati svirač qua qua i ponovo čučne.

Kunta je još za trenutak ostao stajati i nakon što su svirači opet zasvirali, zatim se naglo okrene, progura se kroz gomilu spuštene glave,razočaran i posramljen i ode čekati u kočiji massu Wallera.

Nekoliko narednih tjedana Kunti su se po pameti neprestano vrzmala brojna pitanja o sviraču qua qua bubnja. Iz kojeg je plemena? Očito nije bio Mandingo, niti je pripadao bilo kojem od plemena koja je Kunta ikada vidio ili čuo za njih u Gambiji,ili kasnije na velikoj kanoi.Njegova sijeda kosa bila je znak da je mnogo stariji od Kunte, Kunta se pitao da možda nema isto toliko kiša koliko bi sada trebao imati Omoro.I kako to da su obojica osjetili da je i onaj drugi sluga Alahov?

Lakoća kojom je qua qua svirač govorio jezik tuobaba, gotovo kao i riječi islama, kazivala je da je već dugo u zemlji bijelih ljudi, vjerojatno više kiša nego što ih je Kunta proveo ovdje. Rekao mu je da su ga nedavno prodali ocu masse Wallera, gdje je u ovoj zemlji tuobaba bio taj čovjek za sve ove kiše do sada?

Kunta je u pameti nizao sve Afrikance koje je slučajno imao prilike vidjeti u ove tri kiše otkako vozi gazdinu kočiju. Na nesreću, najčešće je bio s massom i nije im smio čak ni kimnuti glavom, a kamoli s njima razgovarati. Među njima su čak bili jedan ili dvojica koji su nedvojbeno bili Mandingo. Najviše bi Afrikanaca uspio zamijetiti kad bi se subotom ujutro provezli kraj neke dražbe robova. Ali, nakon onoga što se dogodilo jednog jutra prije otprilike šest mjeseci, Kunta je odlučio,ako to ikako bude mogao izbjeći, a da ne probudi kod masse sumnju u pravi razlog ,da nikada više neće proći kočijom pokraj neke licitacije.

Dok su tog dana prolazili, jedna žena iz plemena Jola, okovana lancima, počela je tužno vriskati.Kunta se okrenuo da pogleda što se dogodilo,i ugledao je njezine širom rastvorene oči kako ukočeno zure u njega,gore na njegovu povišenom kočijaškom sjedalu,a usta joj otvorena u kriku kojim ga je zaklinjala neka joj pomogne. Preplavljen gorkim, vrelim stidom, Kunta je ošinuo bičem preko konjskih leđa, i konji su naglo poskočili, bacajući massu natrag u sjedište. Kunta se užasnuo što je to napravio, ali massa nije ništa rekao. Jednom je susreo roba Afrikanca u sjedištu okruga kad je jednog poslijepodneva čekao na massu, ali ni jedan od njih nije znao plemenski jezik onoga drugoga, a taj čovjek još nije bio naučio jezik tuobaba. Činilo se nevjerojatnim da je tek sada, nakon dvadeset kiša provedenih u zemlji bijelih ljudi, susreo Afrikanca s kojim može razgovarati.

Međutim, slijedeća dva mjeseca, do proljeća 1788, Kunti se činilo da je massa posjetio svakog

bolesnika, rođaka i prijatelja u pet okruga,osim svojih vlastitih roditelja u Enfieldu. Jednom je čak pomislio zatražiti putnicu, što nikad dosad još nije bio učinio, ali znao je da u tom slučaju mora odgovoriti kamo kani ići i zašto. Mogao je reći da ide posjetiti Lizu, kuharicu u Enfieldu, ali to bi massu navelo na pomisao kako među njima nešto postoji, i on bi to onda mogao spomenuti svojim roditeljima, a oni bi to mogli spomenuti Lizi, i onda on više nikada neće imati mira, jer znao je da je Liza bacila oko na njega. Međutim, taj osjećaj nije bio uzajaman i tako Kunta odluči odustati od te zamisli.

Nestrpljiv zbog želje da se vrati u Enfield, Kunta je postao razdražljiv prema Bell,pogotovo zato što s njom o tome nije mogao razgovarati,ili je barem sam sebi tako govorio, jer mu je bila poznata njezina netrpeljivost prema svemu što je povezano s Afrikom. Pomišljao je na to da se povjeri guslaču i starom vrtlaru, ali na kraju zaključi kako oni mada to nikome ne bi rekli,jednostavno nisu u stanju shvatiti što znači pronaći nakon punih dvadeset kiša nekoga iz tvoje rodne zemlje s kojim konačno možeš razgovarati.

A onda, jedne nedjelje poslije ručka, bez ikakve prethodne najave, massa pošalje po njega neka upregne kočiju, ići ću u Enfield. Kunta gotovo poleti sa svog stolca i izleti kroz vrata, dok je Bell začuđeno gledala za njim.

Liza je marljivo poslovala oko svojih lonaca kad je ušao u kuhinju u Enfieldu. Kunta je upita kako je, hitro pridodavši da nije gladan. Ona ga toplo pogleda. ‘’Tebe dugo ne vidjela.’’rekla je nježno. Zatim joj se lice uozbilji.

‘’Rekli meni o tebe i taj Afrikanac koji mi dobili. Massa isto čuo. Neki od ovi nigeri rekli massa, ali massa ništa rekao, tako ne moraš brinuti.’’ Ona uhvati i stegne Kunti ruku.

‘’Ti tu čekaj minut.’’

Kunta je osjećao da će se raspući od nestrpljenja, ali Liza je hitro napravila i zamotala dva sendviča s govedinom. Dala mu ih je i opet mu stisnula ruku među svojima. Zatim ga je otpratila do kuhinjskih vrata i tamo je oklijevajući zastala.

‘’Ti mene nikad pitao nešto, pa ja tebi nikad to rekla,da moja mama bila afrički niger. Računam, to zato ti mene tako drag’’

Zapazivši kako Kunta jedva čeka da ode, ona se naglo okrene i pokaže rukom: ‘’Ona koliba sa slomljeni dimnjak njegova. Većina nigeri massa danas pustio ići. Neće doći natrag prije mrak. Ti samo pazi da bude kod kočija kad tvoj massa izaći!’’

61. POGLAVLJE



Budući da su obojica bili Afrikanci, nijedan od njih nije pokazao koliko su željno očekivali taj trenutak. Stariji čovjek ponudi Kunti jedini stolac u kolibi, ali kad je primijetio kako je njegovu gostu milije čučnuti na zemljani pod, onako kako bi to napravio kod kuće, u svom selu, qua qua svirač zagunđa od zadovoljstva, zapali svijeću na klimavom stolu, pa i sam čučne pokraj Kunte.

‘’Ja dolazi iz Gana i moj narod zove Akan. Bijeli ljudi mene dali ime Pompey, ali moje pravo ime Boteng Bediako. Ja dugo već ovdi. Šest plantaži i ja se nada ovo zadnja. Što s tobom?’’

Pokušavajući oponašati isprekidani govor čovjeka iz Gane, Kunta mu ispriča o Gambiji, o Juffureu, o tome kako je on Mandingo, o svojoj obitelji,o tome kako su ga hvatali i kako je bježao, o stopalu, o vrtlarenju i o tome kako sada vozi kočiju.

Ganac je pažljivo slušao, i kad je Kunta završio, onaj je šutio neko vrijeme razmišljajući, prije nego je ponovo progovorio.

‘’Svi mi puno patili. Koji čovjek mudar, pokuša iz ovo učiti.’’On zastane i kritički osmotri Kuntu.

‘’Ti koliko star? ‘’ Kunta mu reče trideset sedam kiša.

‘’Ti ne izgleda tako. Ja šezdeset šest’’.

‘’Ti isto tako ne izgleda ‘’reče Kunta.

‘’Dakle, ja ovdi bio duže nego ti bio rođen.Želi nekad da onda znao nešto od ovo što posli naučio. Ali ti još mlad, zato ja tebi to kazati. Stare bake u tvoja zemlja, priča mladima priče?’’ Kunta potvrdi.

‘’Onda je sad tebi kaže jedna. To priča o to kako dječak raste tamo od kuda ja. Ja se sjeća kako poglavica od naši Akan narod znao sjedi u svoj veliki stolac od slonovi zub,a bio jedan čovjek što uvijek drži njemu iznad glava kišobran. Onda tu bio čovjek kroz koji poglavica govorio. Jedini način on govorio, ili netko mogao govori njemu, to bilo kroz taj čovjek. I onda tu bio jedan dječak sjedio poglavici kod noga. Taj dječak prestavljao dušu poglavice i nosio od poglavice poruki narodu. Taj dječak trčao sa jedno tupi mač tako ko vidio njega dolaziti znao točno ko taj dječak bio. Ja rastao kao takvo dječak, trčao, nosio poruki ljudima. Tako mene i uhvatio bijeli čovjeki.’’

Kunta je upravo htio nešto reći, kad ga čovjek iz Gane zaustavi, podigavši ruku.

‘’To nije kraj od priča. Htio ti još reći, na vrh od oni kišobran od poglavica bila ta rezbarija, a prestavlja ruka kako drži jaje. To značilo oprez sa koji poglavica koristio svoja moć. A ta čovjek kroz koji poglavica govorio, on uvijek držao jedna palica. A na ta palica rezbarena kornjača. Kornjača značilo da ključ kako živjeti strpljivost.’’Ganac zastane.

‘’A na oklop od ta kornjača bila rezbarena pčela.Pčela značila da ništa ne moći probiti tvrdi oklop od kornjača.’’

U Africi,Kunta je u to bio uvjeren,ovaj bi čovjek zacijelo bio kintango, ili alcala, ako ne čak i poglavica. Međutim, nije znao kako bi izrazio ono što je osjećao i zato je samo šutke sjedio.


‘’Izgleda mene,ti ima i jedno i drugo.’’reče konačno čovjek iz Gane s osmijehom. Kunta pokuša promucati ispriku, ali mu je jezik bio kao svezan. Ganac se opet nasmiješi, ušuti na trenutak, a zatim opet progovori.

‘’Vi Mandingo, tako priča u moja zemlja, veliki putniki i trgovci…’’On ostavi tu rečenicu visiti u zraku, očito je čekao da Kunta nešto kaže.

Konačno Kunta uspije progovoriti.

‘’Ti čuo točno. Moji stričevi putnici.Kad sluša priče što oni pričali, izgleda da oni bili skoro svuda. Ja i moj otac jedanput, mi išli u novo selo što oni napravili daleko od Juffure.Ja htio ići vidjeti Mecca i Timbuktu i Mali i sve kao oni, ali mene ukrali prije nego imao prilika.’’

‘’Ja zna nešto o Afrika.’’reče Ganac.

‘’Poglavica mene dao uči kod mudri ljudi. Ja ne zaboravio što oni govorili. I ja to onda probao sastavi sa stvari što čuo otkad ovdi, i tako ja zna da najviše nas koji ovdi doveli oni ukrali u Zapadna Afrika,od gore oko tvoja Gambija sve doli uz obala do moja Gvineja. Ti čuo za zemlja što bijeli ljudi zove »Zlatna obala?« ‘’

Kunta odgovori da nije čuo.

‘’Oni tako dali ime što tamo ima zlato. Ta obala ide skroz gore do Volta. Na ta obala bijeli ljuti fata narodi Fanti i Ashanti. Ti Ashanti kažu da vodi najveć ustanki i buni kad njih dovedu ovdi. Uprkost ovo, bijeli ljudi plaća za nji neke od najveći cijeni, zato što oni pametni i jaki i ima živi duh. Onda dođe to što oni zovi »Obala robova«, to gdi lovi ljudi Yoruba i Dahoman i oko vrh od Niger gdi lovi ljudi od Ibo ,’’

Kunta dobaci kako je čuo da su Ibo vrlo blagi ljudi. Ganac potvrdi glavom.

‘’Ja čuo za trideset Ibo ljudi sastavi ruki i ušli u rijeka, svi pjevali i svi se utopili, zajedno. To bilo u Lou'siana.’’

Kunta se počeo brinuti da je massa možda već spreman za odlazak i da ga možda čeka, pa među njima zavlada šutnja. Dok je Kunta premetao po pameti tražeći što bi rekao s čim bi se pristojno mogao povući, čovjek iz Gane mu reče: ‘’To sigurno ovdi nema tko da može sjedne i priča ko mi pričamo. Puno puta qua qua mora kaže što meni na pamet. Računam, možda je pričao tebi i prije nego znao ti tu.’’

Duboko dirnut, Kunta se dugim pogledom zagleda u oči čovjeka iz Gane, a zatim obojica ustanu. U svjetlu svijeće Kunta na stolu primijeti ona dva zaboravljena sendviča koje mu je dala Liza. On pokaže na njih i nasmiješi se.

‘’Mi može jesti bilo kad. Sad ja zna ti mora ide,’’reče na to Ganac.

‘’U moja zemlja, dok mi pričali, ja bi rezo nešto u komad drva tebe za dar.’’

Kunta mu odgovori kako bi u Gambiji on za njega nešto izrezbario od velike, osušene koštice mango ploda.

‘’Toliko puta ja želio ima mango koštica da posadi i da naraste pa da mene sjeti na domovina ,’’reče

on.

Ganac je ozbiljno gledao Kuntu. A onda se nasmiješi.

‘’Ti mlad. U tebe puno sjeme, ti samo treba žena u koju sadi.’’

Kunta se toliko zbunio da nije znao što bi mu odgovorio.Čovjek iz Gane ispruži lijevu ruku i oni se rukovaše ljevicama, na način Afrikanaca, što znači da će se uskoro opet sastati.

‘’Selamun alejkum.’’

‘’Alejkum selam.’’

I Kunta se žurno izvuče kroz sve gušći sumrak pored drugih malih koliba i gore prema velikoj kući, pitajući se je li massa već izašao da ga traži. Ali, prošlo je još čitavih pola sata prije nego se massa pojavio, i Kunta je upravio kočiju kući jedva osjećajući uzde u rukama. Nije čuo ni udarce konjskih kopita o cestu jer je osjećao kao da je razgovarao sa svojim dragim ocem Omorom. U čitavu njegovu životu nijedna mu večer nije toliko značila.

62. POGLAVLJE



‘’Vidim ja jučer Toby prolazi, vikne njemu: »Hej, navrni sjesti malo, niger!« Ti treba vidjeti kako on mene pogledao i ni riječ! Što ti misliš to znači?’’pitao je guslač vrtlara. Vrtlar nije imao pojma i obojica se obrate Bell.

‘’Ne zna vami reći. Ako on bolestan ili nešta, onda treba kazati tako. Ja ga samo pušta na miru, on se jako čudno ponašati!’’ izjavila je ona.

Čak je i massa Waller primijetio kako je inače hvale vrijedna suzdržanost i šutljivost njegova pouzdanog kočijaša premašila uobičajene granice. Nadao se da to nisu prvi znaci inkubacije lokalne zarazne bolesti kojoj su obojica bili izloženi, i jednog dana on upita Kuntu da li se možda ne osjeća dobro.

‘’Ne, gospodin.’’

Kunta brzo odgovori i massa Waller prestane dalje brinuti o svom kočijašu, glavno da ga nastavi sigurno prevoziti tamo kamo se uputio.

Kuntu je onaj razgovor sa čovjekom iz Gane potresao do srži, i već je po tome uviđao koliko je zapravo postao izgubljen.

Dan za danom, godinu za godinom, on se sve manje opirao, sve se bolje prilagođivao, sve dok konačno, ne primijetivši to uopće, nije sasvim zaboravio tko je on zapravo. Istina, bolje je upoznao naučio se bolje slagati s guslačem, vrtlarom,Bell i ostalim crncima, ali sad je shvatio kako on unatoč svemu nikada ne može stvarno postati jedan od njih, baš kao što oni ne mogu postati takvi kakav je on.

U usporedbi s čovjekom iz Gane, guslač, vrtlar i Bell sada su, štoviše, Kuntu samo ljutili. Bilo mu je drago što se drže podalje od njega.Ležeći noću na ležaju, osjećao je kako ga razdiru krivica i sram zbog svega što je dopustio da se s njime dogodi. Onda kad se noću još znao trgnuti naglo oda sna, i uspraviti se na ležaju potresen otkrićem da se ne nalazi u Juffureu,onda je još uvijek bio Afrikanac, ali, to se posljednji put dogodilo prije mnogo godina. Još uvijek je bio Afrikanac i onda kad su ga na životu održavale samo uspomene na Gambiju i njezin narod,ali sad bi prošli čitavi mjeseci a da nijednom ne pomisli na Juffure. Još je bio Afrikanac onih prvih godina kad bi ga svaka nova nepravda natjerala na koljena da zove u pomoć Alaha, neka mu podari snagu i sposobnost razumijevanja, a koliko je vremena prošlo otkako se posljednji put iskreno pomolio Alahu?

Učenje tuobabovog jezika, shvaćao je Kunta, odigralo je kod toga veliku ulogu. U svakodnevnom nastojanju da govori tim novim jezikom, on bi rijetko kada uopće više i pomislio na riječi mandingo jezika, osim onih nekoliko koje su mu se iz nekog neobjašnjivog razloga čvrsto zadržale u pamćenju. I doista, sada je Kunta je to gorko priznavao,već i mislio na jeziku tuobaba.

U bezbroj postupaka, riječi ili misli, njegov mandingo način polako je nestajao, a zamijenio ga je način ovih crnih ljudi među kojima je živio. Jedino čime se smatrao je ,ipak može malo ponositi, bila je činjenica da u svih ovih dvadeset kiša nikada nije dotaknuo svinjsko meso.

Kunta je tragao po pamćenju,mora postojati još nešto od nekadašnjeg Kunte što bi mogao naći negdje u sebi. I evo,zadržao je svoje dostojanstvo. Kroz sve užase koje je proživio, nosio je svoje dostojanstvo


kao što je nekada u Juffureu nosio saphie amajliju da ga brani od zlih duhova.Kunta se samome sebi zakune kako sada, još više nego ikada prije, njegovo dostojanstvo mora postati štit između njega i svih ovih crnih ljudi koji sami sebe nazivaju »nigerima«. Kako ti ljudi ništa ne znaju o sebi, ništa ne znaju o svojim precima o kojima je on učio od najranijeg djetinjstva.Kunta u pamćenju ponovi imena svih Kintea, od drevnog obiteljskog klana u Starom Maliju, sve do generacije u Mauritaniji i zatim u Gambiji, sve do njegove braće i njega, i pomisli kako svaki član njegova kafa posjeduje isto takvo znanje o svojim precima.

To ga navede da počne razmišljati o svojim prijateljima iz doba dječaštva. Isprva se samo iznenadio,a zatim ga je duboko potreslo saznanje da se ne može sjetiti njihovih imena. Lica su mu se vraćala u sjećanje zajedno s uspomenama na to kako su poput jata kosova istrčavali kroz seoska vrata da bi poslužili kao brbljava pratnja svakom putniku koji bi prolazio pokraj Juffurea, kako su se nabacivali komadima drva na svadljive majmune iznad sebe, koji su im to onda spremno bacali natrag,kako su se natjecali tko može najbrže pojesti šest mango plodova. Ali, ma koliko se upinjao, Kunta se nije mogao sjetiti imena, ni jednog jedinog. Pred očima mu se ukaže slika njegova kafa kako,okupljeni namršteno zure u njega.

U svojoj kolibi i dok bi vozio massu,Kunta je mučno upinjao pamćenje.I konačno su se imena počela vraćati u sjećanje, jedno po jedno,da, Sitafa Silla on i Kunta bili su najbolji prijatelji! I Kalilu Conteh ,on je gonio i ulovio papigu po nalogu kintanga. Sefo Kela ,on je od Savjeta starješina tražio dopuštenje da zasnuje reniya seksualno prijateljstvo s udovicom.

Lica nekih od starješina također su mu se počela vraćati u sjećanje, a s njima i imena za koja je mislio kako ih je odavno zaboravio.

Kintango se zvao Silla Ba Bibba! Alimo Kujali Demba! Wadanela je bio Karamo Tamba! Kunta se sjeti završnog ispita u školi kad je tako dobro čitao stihove iz kurana da su Omoro i Binta poklonili arafangu jednu tustu kozu,arafang se zvao Brima Cesay. Kuntu ispuni radost što se svega toga sjetio,dok se ne sjeti kako su ti starješine do sada već svi pomrli, a njegovi vršnjaci iz kafa, kojih se sjećao kao malih dječaka, sad su odrasli muškarci njegovih godina, tamo u Juffureu i on ih nikada više neće vidjeti.Po prvi put poslije mnogo godina, Kunta je zaspao plačući.

U sjedištu okruga, nekoliko dana kasnije, jedan drugi kočijaš ispriča Kunti kako su neki slobodni crnci gore na Sjeveru,koji su sebe nazvali »Crnačka unija« predložili masovni povratak svih crnaca u Afriku i slobodnih i robova.

Već je sama pomisao uzbudila Kuntu, iako je podrugljivo odvratio kako se to nikada neće dogoditi kad masse, ne samo što se međusobno nadmeću koji će kupiti više robova, nego čak i spremno plaćaju cijene koje su sada više nego ikada. Iako je znao kako bi guslač vjerojatno gotovo više volio ostati rob u Virginiji nego otići kao slobodan čovjek u Afriku, Kunta ipak poželi da može s njim o tome porazgovoriti, jer činilo se da guslač uvijek zna sve što se može znati o bilo čemu što se bilo gdje događa,ukoliko to ima neke veze sa slobodom.

Međutim, već gotovo dva puna mjeseca Kunta osim mrgodnih pogleda nije guslaču, ni Bell, pa čak ni vrtlaru, uputio nijedne riječi. Naravno, nije se radilo o tome da su oni njemu bili baš toliko potrebni ili dragi, to ne, ali u njemu je stalno jačao osjećaj napuštenosti.

I kad je izašao slijedeći mlađak i Kunta, osjećajući se jadno, ubacio još jedan kamenčić u svoju tikvu, on se osjeti tako neizrecivo osamljenim kao da je potpuno odrezan od svijeta.

Idući put kad je susreo guslača u prolazu, Kunta nesigurno kimne glavom, ali guslač samo produži dalje kao da nikoga nije vidio.

Kunta je bio srdit i posramljen. Već slijedećeg dana, on i stari vrtlar ugledaju u isti čas jedan drugoga, a stari vrtlar, ne mijenjajući korak, jednostavno okrene u drugom pravcu.Istodobno povrijeđen i ogorčen,uz rastući osjećaj krivice Kunta se te noći nekoliko sati šetao gore,dolje u svojoj kolibi. Narednog jutra, skupivši hrabrosti, on hramljući izađe iz kolibe i ode niz robovski sokak do vrata nekad tako prisne zadnje kolibe u nizu. Pokuca. Vrata se otvore.

‘’Što ti hoće?’’hladno upita guslač.

Gutajući slinu od stida i zbunjenosti, Kunta reče: ‘’Samo mislio malo navrnuti.’’ Guslač pljune na zemlju.

‘’Pazi ovamo, niger, slušaj sad što ja tebi kaže. Ja i Bell i stari govorili o tebe. I svi se mi složi da ako nešto što se ne može trpi, to onda niger koji sad ovakav, sad onakav!’’ Ljutito je zurio u Kuntu.

‘’To bilo jedno što ne valjalo s tebe! Ti niti bio bolestan, ni ništ!’’

Kunta je stajao, zureci u svoje cipele.Trenutak kasnije, guslačev se pogled smekša i on stupi u stranu.

‘’Kad već došao ovamo, onda uđi. Ali ja tebi kaže, još jedan put ti nama okreni svoja guzica i više niko ne govori s tebe dok budeš star ko Metjuzelan!’’

Potiskujući srdžbu i poniženje, Kunta ude u kolibu i sjedne i nakon na izgled beskonačne šutnje,koju guslač očito nije imao nikakve namjere prekinuti Kunta se prisili ispričati što je čuo o prijedlogu za povratak u Afriku. Guslač hladno odvrati kako on već odavno zna za to i kako tu nema čak ni toliko šanse koliko gruda snijega ima šanse u paklu, da bi se to ikada moglo ostvariti.Zapazivši izraz povrijeđenosti na Kuntinu licu, guslač malo popusti.

‘’Da ja tebi reče nešto što se ja može kladiti da ti još ne čuo. Gore na Sjever u New York, oni što ti zove Manumisijsko društvo, otvorili škola za slobodni nigeri koji hoće uči čitati i pisati i svakakvi zanati.’’

Kunta osjeti takvu radost i olakšanje što guslač opet s njime govori da je jedva čuo što mu to priča stari prijatelj. Nekoliko minuta kasnije, guslač se prekine i upitno se zagleda u Kuntu.

‘’Ja tebi ne da spavati? ‘’upita ga konačno.

‘’Hmm ? ‘’reče Kunta, potpuno izgubljen u mislima.

‘’Pitao tebe nešto ,pred pet minuti.’’

‘’Oprosti, ja tako ,mislio nešta.’’

‘’Pa, kad ti ne zna slušati, ja onda tebi pokaže kako se to radi.’’ Guslač se zavali u stolicu i prekriži ruke na prsima.

‘’Šta ti neće nastavi to što bio govoriti? ‘’ upita Kunta.

‘’Ja sad već zaboravio što ja bio govoriti. Jesi li zaboravio što ti bio misliti?’’

‘’To ništa važnoga. Samo nešto što meni palo na pamet.’’

‘’Bolje ti to skini sa pamet ili tebe od to počne boli glava,ili mene počne boli glava zbog tebe.’’

‘’Ja o to ne može razgovara.’’

‘’Ha! ‘’reče guslač, pričinjajući se da je uvrijeđen.

‘’Ako ti tako osjeća ... ‘’

‘’To nije zbog tebe.To samo previše privatno.’’Guslač je počeo shvaćati.

‘’Nemoj reći! To ima neka veza sa žena, točno?’’

‘’To ništa takva!’’ reče Kunta, zajapuren od neugodnosti. Sjedio je trenutak bez riječi, zatim ustane i reče: ‘’Pa, ja kasni na poso, vidimo se posli. Hvala što ti govoriti sa mene.’’

‘’Jasna stvar. Samo ti mene javi kad ti bude htio govoriti.’’

Otkuda je znao? Kunta se pitao dok je išao prema staji. I zašto je nastojao da mu o tome govori? Jer, tek nakon velikog oklijevanja Kunta se bio usudio uopće misliti o tome. Bilo je to, naime, nešto u vezi sa savjetom onog čovjeka iz Gane, savjetom koji se odnosio na sijanje njegova sjemena.

63. POGLAVLJE



Davno prije nego je susreo čovjeka iz Gane, Kunta je često osjećao u sebi neku prazninu kad bi pomislio kako bi sada,kad bi bio kod kuće u Juffureu,imao već tri ili četiri sina i ženu koja bi mu ih rodila.Obično bi ga na takve misli naveo san koji mu se ponavljao otprilike jedanput u svakom Mjesečevom ciklusu a iz kojega bi se uvijek naglo trgnuo i zurio dugo u mrak, bolno posramljen zbog vrelog, ljepljivog soka koji je upravo briznuo iz njegova još uvijek tvrdog fota. Ležeći budan nakon toga, on nije toliko razmišljao o ženi, koliko o tome kako u svakom robovskom sokaku,ako neka žena i neki muškarac zavole jedno drugo jednostavno počnu živjeti zajedno kod onoga čija je koliba ljepša i bolja.

Bilo je mnogo razloga zašto Kunta nije htio misliti na ženidbu. Kao prvo, izgleda da je to povlačilo za sobom »skok preko metle«, što se obavljalo pred svjedocima iz robovskog sokaka, a što je Kunti izgledao besmislen običaj za jednu tako ozbiljnu prigodu.

U nekoliko slučajeva za koje je čuo, izvjesni favorizirani članovi kućne posluge mogli su ponoviti svoj vjenčani zavjet pred nekim bijelim propovjednikom u prisustvu masse i missus,ali to je bio poganski obred.

Ukoliko bi uopće trebalo pomišljati na to da nekoga oženi, bez obzira na to po kakvom obredu, onda je za Mandinge propisana starosna dob za mladenku bila četrnaest do šesnaest kiša, a za mladoženju trideset. A u toku svih godina koje je proveo u zemlji tuobaba,Kunta nije vidio ni jednu crnu ženu između četrnaest i šesnaest pa čak ni od dvadeset do dvadeset pet kiša, koja mu ne bi izgledala nepodnošljivo budalasta i hihotava, pogotovo kad bi nedjeljom ili za neku svečanost namazale i napudrale lica dok ne bi postale nalik na plesače mrtvačkog plesa u Juffureu koji bi se mazali pepelom.

A što se tiče onih dvadesetak ili nešto više starijih žena koje je Kunta imao prilike upoznati, one su većinom bile glavne kuharice po velikim kućama u koje je Kunta vozio massu Wallera, kao na primjer Liza iz Enfielda.

Zapravo, Liza je bila jedina medu njima koju je Kunta s vremenom počeo rado viđati.Ona nije imala muškarca,a Kunti je jasnim znakovima dala do znanja kako je voljna,ako ne i željna,zbližiti se s njime mnogo više nego što je on to do sada prihvaćao, iako je nasamo o tome razmišljao. Kunta bi umro od srama kad bi ona na bilo kakav način, čak i samo izdaleka, uspjela naslutiti da je više nego jednom, upravo ona bila žena koju je Kunta sanjao u svojim ljepljivim snovima.

Pretpostavimo,samo pretpostavimo,da uzme Lizu za ženu, razmatrao je Kunta. To bi značilo živjeti odvojeno, poput tolikih parova koje je poznavao,svaki na plantaži svoga masse. Obično bi mužu izdavali propisanu putnicu subotom po podne kako bi mogao posjetiti ženu, uz uvjet da se ima savjesno vratiti u nedjelju, prije mraka,kako bi se mogao odmoriti od svog, često vrlo dugog puta prije odlaska na posao u ponedjeljak u zoru.

Kunta samom sebi reče kako on sasvim sigurno ne želi imati ženu koja ne živi tamo gdje živi on. I zaključio bi prema tome to rješava pitanje ženidbe.

Međutim, njegov mozak,kao da i ne pripada njemu,nije se prestajao baviti takvim mislima. S obzirom na to da je Liza brbljava i nametljiva, a on voli veliki dio svog slobodnog vremena provoditi u osami, možda bi njihovi sastanci samo subotom i nedjeljom bili zapravo najpogodnije rješenje. Nadalje, ukoliko

oženi Lizu, nije baš bilo vjerojatno da bi njih dvoje morali,poput tolikih drugih crnačkih parova živjeti u stalnom strahu hoće li massa iznenada prodati jedno od njih, ili će ih oboje prodati na razne strane. Jer, njegov je massa, čini se, bio s njim zadovoljan,a Lizu su posjedovali roditelji njegova masse,koji su je navodno, voljeli.Osim toga, obiteljske veze uklonile bi opasnost od mogućih sukoba do kakvih je ponekad dolazilo između vlasnika budućih supružnika koji bi katkada doveli dotle da bi jedan od njih, ili obojica, zabranili vjenčanje.

U drugu ruku opet, pomisli Kunta… okretao je i obrtao to pitanje u mislima do u beskonačnost. Bez obzira na to koliko se savršeno valjanih razloga u prilog vjenčanju s Lizom mogao dosjetiti, nešto ga ie ipak od toga zadržavalo.

Zatim,jedne noći,dok je ležao u kolibi pokušavajući zaspati,kao da ga je pogodio grom, on se sjeti druge žene o kojoj bi mogao razmisliti.

Bell.

On pomisli kako je zacijelo poludio.Ona je gotovo tri puta prestara za Mandingo nevjestu,vjerojatno ima preko četrdeset kiša.Smiješno je uopće i misliti o tome.

Bell.

Kunta je prvo pokuša izbaciti iz pameti. Nje se sjetio samo zato što je tako dugo zna, reče on sam sebi. Nikad o njoj nije sanjao. Smrknut, on se sjeti čitavog niza nedostojnih i razdražujućih situacija kojima ga je ona izložila. Sjetio se kako bi mu skoro zalupila vratima pred nosom kad joj je nosio košaru s povrćem iz vrta do kuhinje. Još oštrije mu je u sjećanju ostalo njezino odbojno ponašanje kad joj je ono bio rekao da izgleda kao Mandingo,osim toga, ona je poganka. Nadalje, općenito je svadljiva i svakome bi htjela zapovijedati. I brbljava je. Međutim, nije mogao ne sjetiti se kako je, kad je ležao bolestan priželjkujući smrt, po pet šest puta na dan dolazila vidjeti kako mu je.kako ga je njegovala i hranila, čak prala kad bi se uneredio,kako je onim svojim oblozima od smrvljenog lišća prekinula njegovu groznicu.Bell je osim toga snažna i zdrava. I zna skuhati nevjerojatno mnogo izvanredno ukusnih jela u onim svojim crnim loncima.

Što mu se činila pogodnijom, to je neljubazniji bio prema njoj svaki put kad bi morao doći u kuhinju. I to je brže izlazio čim bi joj isporučio ono zbog čega je došao. A njezini ukočeni pogledi kojima bi ga ispratila postali su još hladniji nego prije.

Jednog dana, kad je već izvjesno vrijeme proveo u razgovoru s vrtlarom i guslačem, u toku kojega je vrlo oprezno naveo razgovor na Bell, Kunti se učinilo kako mu je glas baš kako treba nemarno zvučao kad ih je upitao: — ‘’Gdi ona bila prije nego došla ovdi?’’

Ali, srce mu je sišlo u pete kad su njegovi sugovornici odmah uspravnije sjeli i pogledali ga, predosjetivši nešto.

‘’Dakle,’’reče vrtlar nakon kratke šutnje,’’ja se sjeća ona došla ovdi oko dvije godini prije tebe. Ali ona nikad ne htjela puno govoriti o sebe. I tako ja ne zna puno više od tebe.’’

Guslač reče kako Bell ni njemu nikada nije rekla ništa o svojoj prošlosti.Kunta nije točno mogao odrediti što ga je to u izrazu lica njegovih prijatelja toliko uzrujalo.Ne, znao je,bio je to izraz očitog zadovoljstva.Guslač se počeše iza desnog uha.

‘’Baš čudno da ti sad pita o Bell,’’reče i kimne glavom u pravcu vrtlara,’’jerbo, ja i on baš sad neki dan razgovarati o vami.’’ On oprezno pogleda Kuntu.

‘’Baš kazali kako izgleda vi dva možda baš ono što oni drugi treba.’’reče vrtlar.

Izvan sebe od srdžbe, Kunta je sjedio otvorenih usta, ali iz njih nije ništa izlazilo.Još uvijek češkajući uho, guslač ga lukavo pogleda.

‘’No da, njezina velika stražnjica sigurno mogla biti prevelik problem za većinu muški. Kunta ljutito zausti nešto, ali ga vrtlar zaustavi i oštro ga upita: ‘’Slušaj amo, otkad bilo ti ne taknuo jedna žena? Kunta je zurio kao da očima baca u njih bodeže.

‘’Dvadeset godini sigurno!’’uzvikne guslač.

‘’Gospode bože!’’reče vrtlar.

‘’Ti bolje naći sebi jedna prije nego što ti komplet presušiti!’’

‘’Ako već nije!’’brzo dobaci guslač. Nesposoban bilo što izgovoriti, ali u stanju da se još koji trenutak suzdrži, Kunta skoči na noge i bijesno odšepa.

‘’Ništa ti ne brine! ‘’viknuo je za njim guslač.

‘’Ti sigurno neće dugo ostane suh pored nje!’’

64. POGLAVLJE



Slijedećih nekoliko dana, kad ne bi bio negdje na putu s massom, Kunta bi po cijele dane, i ujutro i poslije podne, marljivo mazao uljem i laštio kočiju. Budući da je to radio ispred štaglja, gdje su ga svi lako mogli vidjeti, nitko nije mogao reći kako se opet izdvojio, ali se u isti mah jasno vidjelo da ga posao priječi pa nema kad razgovarati sa guslačem i vrtlarom,na koje je još uvijek bio bijesan zbog onoga što su bili rekli o njemu i o Bell.

Osim toga, tako sam, imao je više vremena da raščisti pitanje svojih osjećaja prema njoj. Svaki put kad bi razmišljao o nečem što mu se kod nje nije sviđalo, njegova bi krpa počela bjesomučno trljati kožu,a svaki put kad bi se sjetio nečeg dobrog, ruka bi mu se micala polako i senzualno preko sjedišta, ponekad bi se gotovo i zaustavila, dok bi se Kunta u mislima zadržavao na nekim njezinim posebno privlačnim osobinama.

Bez obzira na Belline nedostatke, Kunta je morao priznati da je ona za sve ove godine, zaista mnogo za nj učinila. Bio je siguran da je ona nenametljivo bila umiješala svoje prste i onda kad je massa baš njega izabrao za svog kočijaša. Nije bilo sumnje da je Bell, na svoj osobeni, nenametljivi način, imala više utjecaja na massu nego bilo tko drugi na plantaži,ili vjerojatno, svi ostali zajedno. I čitav mu niz sitnica prođe kroz pamet. Sjeti se kako je jednom davno, dok je radio u vrtu, Bell bila primijetila da on često trlja oči jer su ga do ludila svrbjele. Bez riječi je došla jednog jutra u vrt s nekakvim širokim lišćem, još mokrim od rose, stresla mu to u oči i nakon toga je svrbež ubrzo prestao.

To, naravno, nikako ne znači da ga zbog toga išta manje smeta sve ono što mu se kod nje nije sviđalo ,Kunta sam sebe podsjeti, dok je krpa sve brže letjela po koži sjedišta,a najgora je od svega bila njezina odvratna navika pušenja lule.

Još ga je više smetalo što je imala običaj zaplesati svaki put kad bi crnci imali neko slavlje.Kunta je smatrao da žene uopće ne bi trebale plesati, ili u najmanju ruku, ne s toliko žara. Ono što je njega naročito smetalo, bilo je to što se Bell izgleda posebno trudila na izvjesni način treskati stražnjicom ,što je, mislio je, vjerojatno i bio razlog zašto su guslač i vrtlar rekli o njoj ono što su rekli.

Njega se, naravno, nije nimalo ticala njezina stražnjica,on je samo želio da Bell pokaže malo više samopoštovanja,a kad već bude kod toga, mogla bi pokazati i malo više poštovanja prema njemu i drugim muškarcima. Njezin je jezik, činilo mu se, bio još gadniji od jezika stare Nyo Boto. I opet, ni najmanje ga ne bi smetale njezine sklonosti da prigovara samo kad bi ona to zadržala za sebe, ili kad bi te svoje primjedbe iznosila samo u društvu drugih žena, kako su to činile žene u Juffureu.

Kad je dotjerao kočiju, počeo je čistiti i laštiti konjsku opremu, iz nekog čudnog razloga, dok je to radio, misli mu odlutaju natrag u Juffure, i on se sjeti staraca koji su rezbarili razne stvari od drveta, od komada sličnih ovome komadu hickory debla, visoku Kunti do koljena, na kojem je upravo sjedio. Sjeti se kako su starci prvo brižljivo izabrali, a zatim proučavali neki dobro osušeni komad drva, prije nego bi ga uopće dotakli dlijetima ili noževima.

Kunta ustane i prevrne panj na kojem je sjedio, uznemirivši bube što su živjele ispod njega i sada se ustrašeno razbježale. Nakon što je izbliza ispitao oba kraja panja, on ga počne kotrljati naprijed,natrag, kuckajući po njemu komadom željeza na raznim mjestima, osluškujući uvijek isti, puni zvuk osušena drveta. Pomisli kako taj izvrstan komad drva, ležeći tako ovdje, baš ničemu ne služi. Panj se ovdje

nalazio očito samo zato što ga je netko jednom davno tu postavio, i poslije se više nitko nije potrudio da ga makne. Ogledavši se i uvjerivši se da ga nitko ne gleda, Kunta brzo otkotrlja panj u svoju kolibu, postavi ga uspravno u jedan ugao, zatvori vrata i vrati se nazad na posao.

Te večeri, nakon što je dovezao massu kući s puta u sjedište okruga, a danas mu se put činio posebno dug, Kunta nije imao strpljenja sjesti za večeru s drugim crncima i tako još više odgoditi čas kad će se konačno moći posvetiti svome panju, pa zato ponese jelo u kolibu.Uopće ne primjećujući što jede, Kunta je sjedio na podu ispred panja i proučavao drvo u treperavom svjetlu svijeće postavljene na rub stola.U mislima je gledao drvenu stupu i tučak koje je Omoro izrezao za Bintu, a koje je ona stalnom upotrebom bila uglačala do tamnog sjaja.

Tek toliko da bi se nečim zabavio u slobodno vrijeme kad massa Waller ne bude trebao kočiju,govorio je Kunta sam sebi, i počeo oštrom sjekiricom skidati komadić drva sa panja, dok nije dobio grubi oblik vanjskog ruba stupe za usitnjavanje zrnja. Do trećeg dana, koristeći čekić i dlijeto, izdubio je, također samo grubo, unutrašnjost stupe, i zatim je počeo rezbariti nožem. Nakon tjedan dana rada Kunta se i sam iznenadio kako mu spretno lete prsti, budući da već više od dvadeset kiša nije gledao starce iz svog sela kako to rade.

Kad je završio s unutrašnjom, i počeo raditi na vanjskoj strani stupe, slučajno je našao jednu suhu granu hickory drva, potpuno ravnu i debljine njegove ruke od koje je ubrzo izdjelao tučak. Zatim je počeo obrađivati gornji dio tučka, tako da je prvo izgladio drvo turpijom, zatim strugao nožem i napokon komadom stakla.

Kad je završio s radom, oba su predmeta ležala u uglu Kuntine kolibe još puna dva tjedna. Pogledao bi ih od vremena do vremena, pomišljajući kako bi sasvim dobro izgledali u kuhinji njegove majke. Međutim,sad kad ih je napravio, nije točno znao što bi s njima učinio,barem je tako sam sebi govorio.

Zatim jednog jutra, ne razmišljajući zašto to zapravo čini, Kunta pokupi stupu i tučak i ponese ih sa sobom kad je pošao upitati Bell hoće li massa danas trebati kočiju.Kad ga je ona, kroz vrata zatvorena mrežom protiv kukaca, hladno i kratko izvijestila da massa tog jutra ne namjerava nikamo putovati, Kunta sačeka dok mu Bell nije okrenula leđa i zatekne se kako spušta stupu i tučak na stepenice i kako, okrenuvši se, odlazi što je brže mogao.

Kad su Belline uši uhvatile zvuk blagog udarca,što ju je natjeralo da se okrene,prvo je vidjela Kuntu kako šepajući odlazi još brže nego obično,zatim je primijetila na stepenicama stupu i tučak.Vrativši se do vrata, Bell je gledala za Kuntom sve dok joj nije nestao iz vida, zatim je otvorila vrata s mrežom i pogledala dolje na ostavljene predmete, bila je zgranuta. Uzela ih je i unijela u kuhinju, zapanjeno razgledavajući precizno obrađeno drvo, zatim brižne u plač.

To je bilo prvi put u dvadeset dvije godine koliko je Bell provela na Wallerovoj plantaži da je neki muškarac svojim rukama nešto za nju izradio.

Osjeti kako je preplavljuje osjećaj krivice zbog načina kako se odnosila prema Kunti i prisjeti se kako su čudno izgledali vrtlar i guslač kad im se nedavno bila potužila na njega.Mora biti da su znali za to,iako nije mogla u to biti uvjerena, jer je vrlo dobro znala kako Kunta može biti šutljiv i suzdržan na onaj svoj afrički način.

Bell nije bila načisto kako će se osjećati ili kako bi se trebala ponašati, kad Kunta poslije ručka ponovo dođe pitati hoće li ga massa trebati. Bilo joj je drago što je još cijelo jutro pred njom, pa će imati kad o tome odlučiti.

Kunta je u međuvremenu,sjedio u svojoj kolibi,osjećajući se kao da je sastavljen od dva različita

čovjeka, jednoga, krajnje poniženog zbog upravo učinjenog budalastog i smiješnog postupka onog drugog Kunte, koji se povrh svega još osjećao i doslovce opijen sjećom i uzbuđenjem. Što ga je nagnalo da to učini? Što će ona misliti o njemu? Plašio se trenutka kad će morati ponovo otići u njezinu kuhinju, nakon ručka.

Konačno je došao taj čas i Kunta se polako vukao stazom kao da ide na gubilište. ad je primijetio da su stupa i tučak nestali sa stepenica ispred stražnjeg ulaza, srce mu poskoči i oteža u isti mah. Došao je do vrata s mrežom i primijetio stupu i tučak na podu s druge strane vrata, kao da ih je Bell tamo ostavila jer nije točno znala zašto ih je Kunta donio.Okrenula se kad je pokucao,kao da ga tobože nije čula kad je dolazio i pokušavala je izgledati smireno dok je skidala zasun s vrata i otvorila ih, pozivajući ga unutra. To je loš znak, pomisli Kunta, već mjesecima mu nije otvarala vrata. Ali, Kunta je želio ući, međutim, nikako nije mogao maknuti nogu i napraviti prvi korak.

Ukopan na mjestu, on je ravnodušnim glasom upita što je massa rekao, a Bell, prikrivajući koliko je povrjeđena i zbunjena, uspije isto tako hladno odgovoriti kako je massa rekao da ni poslije podne neće nikamo ići kočijom. Kad se Kunta okrenuo i spremio se otići, ona, nadajući se doda: ‘’On bi pisao pisma cijeli dan.’’

Sve što je Bell bila smislila da će reći, isparilo joj je iz glave, i kad je Kunta opet krenuo, ona samu sebe začuje kako joj se omaklo: ‘’Što to? ‘’ uz pokret ruke prema stupi i tu čiku.

Kunta je žarko želio tog časa biti bilo gdje drugdje na svijetu. Ali konačno odgovori, gotovo srdito:

‘’Za tebe da tuče kukuruz u to.’’

Bell ga je gledala, a svi su joj se izmiješani osjećaji sada jasno čitali na licu. Hvatajući se za tu šutnju među njima kao za ispriku da sada ode, Kunta se okrene i požuri odatle bez ijedne druge riječi. Bell je ostala stajati i osjećala se kao budala.

Slijedeća dva tjedna, osim što bi izmijenili pozdrave, nijedno od njih nije se ni jednom riječi obratilo drugome. Zatim jednog dana, na vratima kuhinje, Bell pruži Kunti okrugli kolač od kukuruza. Mrmljajući, Kunta joj zahvali, ponese kolač u svoju kolibu i pojede ga još onako toplog iz peći, natopljenog maslacem. Bio je duboko dirnut. Gotovo je sigurno da je ona taj kolač napravila od kukuruza istucanog u stupi koju joj je poklonio. Međutim, on je već i prije toga bio odlučio da mora razgovarati sa Bell.

Kad je poslije ručka otišao upitati da li ga massa treba, on se prisili izgovoriti onako kako je to prije u svojoj kolibi brižljivo iskušao i naučio napamet: ‘’Ja hoće s tebe razgovara posli večere. ‘’

Bell nije previše odugovlačila s odgovorom.

‘’Mene svejedno ,’’rekla je prebrzo i odmah to požalila.

Do večere, Kunta se uspio dokraja uzbuditi. Zašto je rekla to što je rekla? Zar je doista tako ravnodušna kako je izgledala? Ako jest, zašto mu je onda napravila onaj kolač? Mora to raščistiti. Međutim, ni Kunta, ni Bell nisu se sjetili točno dogovoriti mjesto gdje će se sastati.On napokon zaključi kako ona zacijelo očekuje da će je on sačekati kod njezine kolibe.U međuvremenu on se još uvijek očajnički nadao da će možda neki bolesnik hitno poslati po massu Wallera. Međutim, nikakav poziv nije stizao, i Kunta je znao kako više ne može odgađati, duboko udahne, otvori vrata svoje kolibe i nemarno se odšeta prijeko do štaglja.

Izašao je iz štaglja mašući hamom koji je ,kako je bio smislio ,trebao zadovoljiti znatiželju svakoga tko bi ga mogao vidjeti i upitati se što to Kunta radi u ovo doba dana izvan svoje kolibe, te se polako zaputi niz robovski sokak do Belline kolibe i ogledavši se kako bi se uvjerio da u blizini nema nikoga, vrlo tiho pokuca na vrata.


Vrata su se otvorila još i prije nego se njegova ruka dotakla drva i Bell je odmah izašla iz kolibe. Bacivši pogled na ham, a zatim na Kuntu, ona ništa ne reče a kad ni Kunta ništa nije rekao, ona se polako uputi dolje prema živici iza koliba, on joj se priključi i počne hodati uz nju.

Izašao je mjesec,narastao do polovice i u blijedom svjetlu mjesečine njih su dvoje hodali jedno uz drugo bez riječi. Kad se neka vriježa omotala Kunti oko lijeve cipele, on posrne ,očeše se ramenom o Bell i gotovo odskoči od nje. Panično tražeći po pameti nešto ,bilo što ,što bi rekao, žarko poželi da je sada uz njega vrtlar ili guslač, zapravo bilo tko, samo ne Bell.

Konačno je ona prekinula šutnju. Iznenada je rekla: ‘’Bijeli ljudi zakleli oni general Washington za presje'nik.’’

Kunta ju je htio pitati što je to »presje'nik«, ali je odustao, nadajući se da će ona nastaviti govoriti.

‘’A jedan drugi massa na ime John Adamas, on potpresje'nik ,’’nastavi Bell.

Uzrujan, Kunta je osjećao da mora i on nešto reći kako ne bi opet zapali u šutnju. Konačno izlane: ‘’Vozio massa jučer do njegov brat John da vidi malo cura,’’i istog se časa osjeti glupo, jer je vrlo dobro znao da je Bell to zacijelo već znala.

‘’Gospode, kako on voli to dijete!’’ reče Bell, osjećajući se glupo, jer je to bilo otprilike sve što bi ona ikada rekla za malu missy Anne kad bi se o njoj govorilo. Šutnja se ponovo počela uvlačiti medu njih, kad ona nastavi.

‘’Ja ne zna koliko ti znaš o taj brat od naš massa. On je notar od Spotsylvanija okrug, ali on nikada nije imao glava za poslovi ko naš massa.’’

Bell je šutjela nekoliko daljnjih koraka.

‘’Ja dobro sluša mali stvari koji oni spominjati. Ja zna puno više nego ljudi misli da ja zna.’’

Ona sa strane pogleda Kuntu.

‘’Meni se nikad ne sviđao puno taj massa John,a ja sigurna da ni tebi,ali ima nešto o massa John što ja tebi nikad rekla, a što ti treba znati. Nije on kriv što tebi odrezali noga. Fakat,on dobio napad bijesa kad čuo što ono pokvareno siromašno bijelo smeće tebi radilo. Massa John bio njih najmio da oni tebe naći s njiovi psi za nigeri, a oni posli njemu rekli kako oni to tebi radili zato što ti probao njih ubiti sa kamen. ‘’ Bell zastane.

‘’Ja se sjeća ko jučer, kad šerif Brock tebe dovezo kod naš massa.’’ U svjetlu mjeseca Bell se zagleda u Kuntu.

‘’Ti skoro mrtav, tako reko massa. Naš massa poludio kad massa John rekao kako ti njega više ne zanima bez noga, naš massa se kleo on pođe i tebe kupi od njega i tako napravio.Ja sam vidjela papiri što kažu da on tebe kupio. Osim tebe, on uzeo i jedna velika farma za novac što njegov brat bio njemu dužan. To ona farma s veliki ribnjak tam gdi cesta pravi okuka, ti uvijek prolaziš tamo kad ide sa kočija.’’

Kunta je odmah znao koji je to posjed. U pameti mu se pojavi slika ribnjaka i okolnih polja.

‘’Ali ti poslovni stvari, to ne znači ništa, jer svi Walleri držati skupa,’’nastavi Bell.

‘’Oni međ najstariji familije u Virginija. Fakat, oni bili stara familija još u ta Engleska čak i prvo nego došli ovdi preko voda. Tamo bili svakakvi lordovi i slično i svi pripadali u anglikanska crkva. Bio jedan od nji što pisao pjesme, to bio massa Edmund Waller. Mlađi brat od njega, massa John Waller, bio taj što prvo došo ovdi. On bio tek osamnajst godini, kako ja čula massa pričati, kad neki kralj Drugi Charles njemu dao velika zemlja na dar tamo gdi sad okrug Kent.’’


Počeli su bili mnogo sporije hodati dok je Bell pričala, a Kunta nije mogao biti sretniji što Bell nikako ne prestaje govoriti,mada je on od nekih drugih kuharica obitelji Waller već bio čuo dobar dio toga što mu je ona sada pričala, ali naravno, on to njoj nikad ne bi rekao.

‘’Svejedno, taj John Waller oženio miss Mary Key i oni zgradili veliku kuću Enfield, tam gdi ti vozi massa vidjeti njegovi stari. I oni imali tri dečka, posebno John Drugi, najmlađi bio jako pametan i postao jako puno toga,učio pravo dok bio šerif, pa posli bio u parliment i pomogao zgraditi Fredericksburg i sastaviti Spotsylvania okrug. On i njegova missis Dorothy zgradili Newport i imali šest mladi. I jasno, od tolik nji počeli se djeca Walleri širi i rasti i ima svoji mladi. Svi oni dosta na visoki položaj, važni ljudi, isto, šerifi i propovjedniki i notari i u parliment, doktori ko naš massa,puno se njih tuklo u revolucija i ne zna šta sve ne. ‘’

Kunta se toliko udubio u ono što je Bell pričala da se trgnuo kad je ona najednom prestala hodati.

‘’Mi bolje ide natrag.’’rekla je.

‘’Lutati ovdi vani čitava noć po ovi korov, samo u jutro bude zakasni na poso. ‘’ Oni se okrenu, i kad je Bell neko vrijeme šutjela, a Kunta ništa nije rekao, ona shvati kako joj on neće niti reći ništa od onoga što mu je na pameti, bez obzira na to što to bilo, i ona nastavi brbljati o svemu i svačemu što bi joj palo na pamet, sve dok opet nisu došli do njezine kolibe, gdje se okrenula licem prema Kunti i ušutjela. On je stajao pred njom, gledajući je, čitavu jednu dugu mučnu minutu, a onda konačno progovori: ‘’No da, kasno već,ko što ti rekla. Znači, ja tebe vidi sutra.’’

Dok je odlazio, još uvijek noseći onaj svoj ham, Bell shvati da joj nije rekao ono o čemu je želio s njom razgovarati. Pa, reče ona sama sebi,ne usuđujući se misliti da bi to moglo biti ono što je ona mislila da jest ,već će joj jednom reći, kad to njemu bude zgodno.

Bilo je dobro što Bell nije imala puno posla, jer iako je Kunta počeo sada provoditi mnogo vremena kod nje u kuhinji,dok bi ona, kao i obično, obavljala svoje svakodnevne poslove ,uglavnom je ona govorila.

Međutim, njoj se dopalo da joj on tu sjedi i da je sluša.

‘’Ja saznala,’’rekla mu je jednog dana,’’da massa napisao svoj testament i tamo reko da ako on umre, a ne bude oženit, njegovi robovi biti za mala missy Anne. Ali testament kaže ako on bude oženit, onda njegova žena dobi nas robovi kad on umre.’’ Međutim, Bell izgleda to nimalo nije uznemiravalo.

‘’Ovdi okolo sigurno ima puno koje bi volile ugrabi massa, ali nikad on više ne bude oženit.’’ Ona zastane.

‘’Isto ko ni ja.’’

Kunti samo što ne ispadne viljuška iz ruke. Bio je uvjeren da ju je dobro čuo, i potreslo ga je saznanje da je Bell već jednom bila udata, jer bilo je nezamislivo da žena koju on želi oženiti ne bude djevica. Brzo je napustio kuhinju i otišao u svoju kolibu. Znao je da o tome mora dobro razmisliti.

Prošla su dva tjedna šutnje, a onda Bell nemarnim tonom pozove Kuntu na večeru u njezinu kolibu te noći. Kunta je bio toliko zapanjen da nije znao što bi rekao. On nikada do sada nije bio nasamo u kolibi sa nekom ženom, osim sa svojom majkom ili bakom. To ne bi bilo pristojno. Ali, kako on nije nikako uspijevao pronaći prave riječi kojima bi je odbio, ona mu reče u koje vrijeme treba doći i s time je problem bio riješen.

Oribao se u limenom kazanu od glave do pete, služeći se grubom krpom i komadom smeđeg, lužnatog sapuna. Onda se ponovo izribao, i zatim još i treći put. Izbrisao se, i dok je navlačio odjeću, odjednom se

zatekne kako tiho pjevuši pjesmu iz svog sela: »Mandumbe, tvoj dugački vrat je tako lijep«. Bell nije imala dugi vrat, niti je bila lijepa, ali morao je sam sebi priznati kako se lijepo osjeća kad je ona negdje u blizini. A znao je da i ona osjeća isto.

Bellina je koliba bila najveća na plantaži i nalazila se najbliže velikoj kući, a ispred nje je bio mali cvijetnjak. Kako je već dobro poznavao njezinu kuhinju u velikoj kući, čistoća u kolibi nije za Kuntu bila ništa što ne bi bio očekivao. Soba u koju je ušao kad mu je Bell otvorila vrata, pružala je osjećaj prisne udobnosti sa zidovima od greda slijepljenih blatom i sa dimnjakom od opeka izrađenih na plantažž, koji se od krova prema dolje širio u prostrano ognjište. Uz ognjište su visili razni predmeti kojima se Bell služila kod kuhanja.

Kunta još zamijeti kako umjesto uobičajene jedne sobe s jednim prozorom, kao što je bilo u njegovoj kolibi, Bellina koliba ima dvije sobe i dva prozora, oba zakrivena kapcima koje je mogla zatvoriti ako bi padala kiša, ili bi zahladnjelo. Stražnja soba, iza pregrade od zastora, očito je bila soba u kojoj je ona spavala, i Kunta je brižno pazio da mu oči nikada ne skrenu prema tom zastoru.Na dugačkom stolu u sredini sobe u kojoj se nalazio stajao je vrč, a u njemu su bili zataknuti noževi, viljuške i žlice. U drugom vrču, na stolu bilo je cvijeća iz Bellina cvijetnjaka, a dvije upaljene svijeće stajale su u zdepastim, glinenim svijećnjacima. Uz svaki je kraj stola stajala po jedna stolica, sa sjedalom ispletenim od trske, visoka naslona.

Bell ponudi Kunti neka sjedne u stolicu za ljuljanje, koju je bila postavila bliže ognjišta. On je oprezno sjedao, jer još nikada dosad nije sjedio u jednoj od tih naprava. Međutim, čitavo se vrijeme trudio da se prilikom te posjete ponaša što je moguće nemarnije ,baš kako se vladala i Bell.

‘’Toliko bilo posla, još ne stigla niti zapaliti vatru,’’ reče ona i Kunta iskoči iz stolice, sav sretan što je našao nešto čime može zaposliti ruke. Oštro udarajući kremenom o komad željeza, on upali pahuljasti pamuk koji je Bell već bila složila ispod debelih komada borovine, iznad kojih su bile složene hrastove cjepanice, i drvo ubrzo počne gorjeti.

‘’Ne zna kako to uopće tebe zvala ovamo, koliba u strašni nered i ništa nema spremno za jesti.’’reče Bell, užurbano poslujući.

‘’Za mene nikakva žurba.’’prisili se Kunta na odgovor.

Ali je već priređena kokoš s okruglicama, Bell je vrlo dobro znala koliko to Kunta voli ubrzo zakuhala. A kad mu je poslužila jelo, zadirkivala ga je da pohlepno jede. Ali Kunta nije prestao jesti dok nije smazao i treću porciju. Bell je navaljivala da je još malo ostalo u loncu.

‘’Ne, ja gotov puknuti,’’rekao je Kunta iskreno.

I nakon što su još neko vrijeme čavrljali o nevažnim stvarima, on ustane i reče kako sada mora kući. Zastavši u vratima, on pogleda Bell i Bell pogleda njega, ali nijedno od njih ništa ne reče.Onda ona skrene pogled u stranu, a Kunta šepajući pode niz robovski sokak do svoje kolibe.

Probudio se veseliji nego što se ikada osjetio otkako je otišao iz Afrike, ali nikome nije rekao zašto se ponaša tako neuobičajeno veselo i otvoreno. To nije ni bilo potrebno. Među crncima se počeo širiti glas kako su Kuntu vidjeli doista nasmiješenog i čak su ga čuli kako se smije u Bellinoj kuhinji.I u početku, svakog tjedna jedanput, ili tako nekako, a kasnije dva puta tjedno, Bell bi pozivala Kuntu u svoju kuću na večeru. Iako je on pomišljao kako bi tu i tamo trebao smisliti neku ispriku i odbiti poziv, nikada nije smogao snage za to. A Bell bi uvijek kuhala ona jela za koja joj je Kunta rekao da ih ima i u Gambiji, kao što su,crni grašak, okra, sos od kikirikija,ili jam krumpiri pečeni na maslacu.

Veći dio njihovih razgovora sačinjavali su uglavnom još uvijek Bellini monolozi, ali to kao da nije


smetalo ni njemu, ni njoj.Njezina najmilija tema bio je, naravno, massa Waller, i Kunta se nikada nije prestao čuditi koliko mnogo Bell znade o čovjeku s kojim je on zapravo provodio mnogo više vremena od nje.

‘’Massa čudan za mnogi stvari,’’pričala je Bell.

‘’Kao on vjeruje u banke, sve u redu, ali isto drži novac sakrit i niko drugi ne zna gdi to osim ja. On čudan i za svoji nigeri, isto. Skoro da nema to što on neće napravi za nj i, ali kad jedan nešto kriv, proda ga ko ništa, baš kako prodao Luthera.’’

‘’Još nešto u čemu on čudan,’’nastavljala je Bell.

‘’On neće ima žuti niger na svoje imanje. Ti vidio kako, osim oni guslač, ovdi nema nego crni nigeri? I massa svakom reći točno što on misli. Ja čula njega kako kaže tako neki od najveći čovjeki u okrug,mislim oni što sami ima puno žuti nigeri, kako previše bijeli ljudi imati djeca s robovi, jer da znači oni ne rade ništa drugo nego kupuje i prodava vlastita krv, i kako to treba prestane.’’

Iako to nikada nije pokazao i brižljivo je pazio da se redovito čuje njegovo »a ha« dok bi Bell pričala, Kunta je ponekad slušao samo s pola uha, razmišljajući u to vrijeme o nečem sasvim drugom. Jednom dok mu je pripremala kukuruznu lepinju koju su na plantaži zvali »kolač s motike«, koristeći brašno što ga je istukla u stupi tučkom koje joj je on napravio, Kunta ju je u mašti gledao kako mrvi kuskus za doručak u nekom afričkom selu, dok mu je ona, stojeći uz svoj štednjak pričala kako je »kolač s motike« dobio ime po tome što su ga mijesili za vrijeme rada u poljima i pekli ga na motikama iznad vatre.

Tu i tamo, Bell bi čak dala Kunti neka ponese guslaču i vrtlaru nešto posebno što bi za njih pripremila.

Kunta njih sada nije viđao tako često kao ranije, ali oni su to, činilo se shvaćali, i čak bi se reklo da su ti prekidi, kad se ne bi sastajali, još povećavali užitak u razgovoru kad bi se ponovo našli zajedno. Iako on s njima nikada nije razgovarao o Bell,niti su je oni ikada spominjali,po izrazu njihovih lica bilo je jasno da oni znaju što se odigrava između Bell i njega, baš kao da su se njih dvoje sastajali nasred robovskog sokaka. Kuntu je to donekle zbunjivalo, ali činilo se da on tu ništa ne može učiniti, a nije mu ni bilo baš bogzna kako stalo do toga.

Mnogo ga je više zabrinjavalo što je još uvijek bilo nekih ozbiljnih pitanja koja je morao raspraviti sa Bell,o kojima mu međutim, nikako nije uspijevalo započeti razgovor. Između ostalog, to je bila i činjenica da je Bell na zidu u prvoj sobi držala veliku, uokvirenu sliku žutokosog »Isusa« koji je izgleda bio nekakav rođak onog njihovog poganskog »O, Gospode«. Ali, konačno je to jednom uspio spomenuti, a Bell je spremno odbrusila: ‘’Nema nego dva mjesta prema koji svaki ide,nebo ili pakao,a kuda ti ide, to tvoj problem!’’

I više nije željela o tome razgovarati. Njezin je odgovor izazivao u njemu nelagodu svaki put kad bi se toga sjetio, ali konačno zaključi kako, premda je to njezino vjerovanje bilo pogansko krivovjerstvo,ona ipak ima pravo na svoju vjeru, baš kao što on ima pravo na svoju. Što se tiče njega, on se nije kolebao, s Alahom se rodio, s Alahom će i umrijeti, mada se opet prestao redovito moliti otkako je počeo toliko vremena provoditi sa Bell. On odluči da to mora ispraviti, i nadao se da će mu Alah oprostiti.

U svakom slučaju, nije mogao isuviše strogo suditi o nekome, bio to i poganski kršćanin, tko je bio toliko dobar prema nekom inovjercu, pa makar taj netko i bio vrijedan te pažnje kao on.

Zapravo, ona je bila toliko dobra prema njemu,da je Kunta poželio učiniti za nju nešto posebno,nešto barem toliko posebno koliko su to bili ona stupa i tučak. I tako jednog dana, kad je bio na putu do masse

Johna gdje je trebao uzeti missy Anne, koja će kod masse Wallera provesti subotu i nedjelju, Kunta zaustavi kočiju kraj jednog lijepog polja šaša, koji je već ranije primijetio, i ubere neke od najljepših trski što je mogao pronaći.

Izrezavši trsku u tanke trake i koristeći neke odabrane bijele i mekane listove s kukuruznih klipova, za nekoliko slijedećih dana Kunta joj izradi vrlo složeno ispleteni prostirač, s velikom, upadnom mandingo šarom u sredini.Ispalo je čak i bolje nego što se nadao, i on ga pokloni Belli slijedeći put kad ga je pozvala na večeru. Ona podigne pogled s prostirača i zagleda se u Kuntu.

‘’Neće niko stavi svoji nogi na to!’’uzviknula je, okrenula se i nestala u spavaćoj sobi. Nekoliko trenutaka kasnije, vratila se držeći ruku iza leđa i rekla: ‘’Ovo trebalo biti tebi za Božić, ali ja sad napravi nešto drugo.’’

Ona ispruži ruku. Bio je to par lijepih pletenih vunenih čarapa, jedna je imala samo pola stopala, a prednji je dio bio nadopunjen mekim vunenim jastučićem. Ni on ni ona nisu znali što bi rekli.

Kunta je osjećao miris jela što se krčkalo na ognjištu spremno da mu ga Bell posluži, ali dok su tako stajali i gledali se, ne skidajući pogled jedno s drugoga, u njemu je bujao neki čudan osjećaj. Bellina ruka naglo uhvati njegovu, jednim pokretom ona ugasi obje svijeće, i oni hitro,dok se Kunta osjećao poput lista nošena bujicom,zajedno prođu kroz zastrti ulaz u drugu sobu i legnu na krevet, okrenuti jedno prema drugome. Duboko uranjajući u njega očima, ona ispruži ruke prema njemu, oni se približe i po prvi put u trideset i devet kiša svog života, Kunta je držao ženu u svom naručju.

65. POGLAVLJE



‘’Massa meni ne hoće vjerovati kad ja njemu rekla,’’ispriča Bell Kunti.

‘’Ali konačno reko da on misli mi treba razmisliti o to neko vrijeme, jer kad se ljudi ženiti to sveto u očima Isusa.’’

Kunti, međutim, massa Waller nije rekao ni riječi o tome slijedećih nekoliko tjedana.Zatim, jedne noći Bell dotrči do Kuntine kolibe i zadihana mu objavi: ‘’Ja njemu rekla mi još hoće ženiti se i on kaže da onda on misli to u redu!’’

Vijest se brzo pročula u robovskom sokaku. Kunti je bilo neugodno dok su mu razni ljudi prilazili čestitati. Ali, htio je zadaviti Bell kad je to rekla čak i missy Anne, slijedeći put kad je djevojčica došla u posjet stricu, jer kad je missy Anne to saznala, prvo što je učinila bilo je da počne trčati naokolo kričeći: ‘’Bell se bude ženi! Bell se bude ženi!’’Ipak,u isti mah Kunta je duboko u sebi osjećao kako nije pristojno osjećati nezadovoljstvo kad se tako nešto najavljuje, jer narod Mandingo smatra vjenčanje drugim najvažnijim događajem u životu čovjeka, poslije samog rođenja.

Bell je nekako uspjela od masse izvući obećanje da neće koristiti kočiju,ni Kuntu,čitav dan u nedjelju prije Božića kad nitko od robova neće biti na poslu, i prema tome svi će moći prisustvovati vjenčanju.

‘’Ja zna ti neće ženidba u velika kuća,’’rekla je Kunti ,’’što mi lako mogli imati da ja pitala massa za to. A ja zna da zapravo ni on to ne želi, tako se vi dva složili barem oko to.’’ Uredila je da se vjenčanje održi ispred njezine kolibe,uz njezin ovalni cvijetnjak.

Svi stanovnici robovskog sokaka bili su prisutni, odjeveni u nedjeljna odijela, a preko puta njih stajali su u grupi massa Waller s malom missy Anne i njezinim roditeljima. Međutim, što se tiče Kunte, počasni gost na vjenčanju i onaj koji je u pravom smislu te riječi bio odgovoran za čitav taj događaj bio je njegov prijatelj iz Gane, koji je prešao dugi put od Enfielda, moleći usput kola što su nailazila da ga prebace komad puta, samo da može prisustvovati vjenčanju. Kad je Kunta sa Bell izašao na sredinu dvorišta, okrenuo se prema qua qua sviraču, i njih su dvojica izmijenili dugi pogled, a zatim je Bellina prijateljica, koja je uvijek predvodila molitvu i pjesmu robova, tetka Sukey, pralja, istupila naprijed kako bi obavila obred. Nakon što je sve prisutne pozvala da se približe jedni drugima, ona reče: ‘’Sada, ja pita sve ljudi ovdi neka mole za ovi savez koji će Bog ovdi spojiti. Hoću da vi svi moliti da ovi par ljudi ostati skupa,’’ona, oklijevajući, načas zastane,’’ i da ništa ne dogoditi što izazvati da oni budu prodani jedno od drugo. I molite da u nji budu dobri, zdravi mladi.’’

A zatim, vrlo ozbiljna izraza lica, tetka Sukey položi metlu na kratko pokošenu travu ispred Kunte i Bell, kojima na to dade znak neka se uhvate za ruke.

Kunta je osjećao da će se ugušiti. Kroz pamet su mu se nizale slike vjenčanja u Juffureu. Vidio je plesače, čuo pjevače pohvalnica i molitve alima, i bubnjeve za poruke kako odašilju vijest o veselom događaju u druga sela.

Nadao se da će mu biti oprošteno za to što čini i da će bez obzira na to koje riječi budu izgovorene i upravljene njihovu poganskom bogu, Alah razumjeti kako Kunta još uvijek vjeruje u Njega i samo u Njega. Potom, kao iz daljine, on začuje kako tetka Sukey pita: ‘’Sad, vi dva, vi sigurni hoće biti ženiti? ‘’ Tiho, pokraj Kunte, Bell odgovori: ‘’Ja hoće.’’

A tetka Sukey onda upravi oči prema Kunti,osjećao je kao da se njezine oči zabadaju u njega. A Bell mu je snažno stiskala ruku. On primora riječi da mu izađu kroz usta: ‘’Ja hoće. ‘’

I onda tetka Sukey reče: ‘’Onda, pred očima Isusa, vi dva ,skačite u sveta zemlja od brak.’’

Kunta i Bell zajedno visoko preskoče metlu,onako kako ga je Bell silila vježbati ponovo i ponovo dan prije vjenčanja. Kunta se osjećao glupo zbog tog skakanja, ali ga je Bell upozorila da će njihov brak biti strašno nesretan ukoliko noga bilo kojeg od njih dotakne metlu, a onaj kome se to dogodi, prvi će umrijeti. Kad su sretno dotakli zemlju s druge strane metle, svi su prisutni zapljeskali i počeli klicati, a kad su se utišali, tetka Sukey opet progovori: ‘’Što Bog sastavio, nek nijedni čovjek ne rastavlja. Sad, vi dva, budi vjerni jedno drugom.’’ Ona pogleda ravno Kuntu.

‘’I budi dobri kršćani. ‘’ Tetka Sukey se zatim okrene prema massi Walleru.

‘’Massa, ima ti nešto želi reći za ova prilika? ‘’

Massa očigledno najradije ne bi bio ništa rekao, ali ipak istupi naprijed i tihim glasom izgovori: ‘’On je dobio dobru ženu sa Bell. I ona je dobila dobrog momka. A ja i moja obitelj, ovdje prisutna, želimo im svaku sreću za čitav život.’’

Glasnom klicanju koje je odjeknulo iz grla svih stanovnika robovskog sokaka, pridružilo se i veselo skvičanje male missy Anne, koja je skakala gore dolje, sve dok je njezina majka nije odvukla s tratine, i svi su Walleri otišli natrag u veliku kuću, ostavljajući crnce da nastave slaviti na svoj način.

Tetka Sukey i ostale Belline prijateljice pomogle su joj pripremiti dovoljno različitih jela, koja su gotovo potpuno prekrila površinu dugačkog stola. I gosteći se, u dobrom raspoloženju, svi osim Kunte i čovjeka iz Gane, naslađivali su se rakijom i vinom koje je massa dao da se donese iz podruma u velikoj kući kao njegov vjenčani poklon. Budući da je guslač neprekidno i vrlo glasno svirao na svom glazbalu sve otkako je otpočela zabava, Kunti nije bilo jasno kad je uspio doći do pića, ali po načinu kako se njihao dok je svirao, bilo je jasno da se uspio dočepati i više od jedne čaše. Kunta je toliko dugo podnosio guslačevu naklonost prema alkoholu da se već bio s time pomirio, ali kad je vidio Bell kako marljivo puni i prazni svoju čašu s vinom, zabrinuo se i počeo se nelagodno osjećati. Doživio je pravi šok kad je čuo Bell kako je doviknula seki Mandy, još jednoj od njezinih prijateljica: ‘’Ja bacila oko na njega još prije deset godini!’’

I ubrzo nakon toga ona se dogega do njega, baci mu se oko vrata i poljubi ga ravno u usta, tu pred svima, usred neukusnih šala, gurkanja laktovima i grohotnog smijeha. Kad su se gosti konačno počeli opraštati, Kunta je već bio napet poput tetive na luku. Konačno su njih dvoje ostali potpuno sami tamo na dvorištu, i kad mu je Bell, vijugajući preko dvorišta, prišla nesigurnim koracima, rekla mu je tiho, zaplećući jezikom: ‘’Sad kad ti kupio kravu, ti može dobije mlijeka koliko hoće!’’ Kunta se užasnuo kad ju je čuo tako govoriti.

Ali nije mu dugo trebalo da ga to prestane smetati.

Zapravo, prije nego je prošlo više tjedana, Kunta je mnogo saznao o tome kakva je uistinu ta velika, snažna, zdrava žena. Njegove su ruke istraživale u mraku sve dok se nije uvjerio da je Bellina velika stražnjica doista u potpunosti njezina, a ne jedan od onih ispunjenih jastučića za koje je čuo kako ih mnoge žene nose da bi im stražnjice izgledale veće nego što jesu. Iako je Kunta nikada nije vidio golu,ona bi uvijek ugasila svijeću prije nego bi je uspio vidjeti,ipak mu je bilo dopušteno vidjeti njezine grudi, i sa zadovoljstvom je zapazio da su velike i od one vrste koje će imati mnogo mlijeka za sinove, što je bilo vrlo dobro. Ali, uhvatio ga je užas kad je prvi put zapazio duboke ožiljke od udaraca bičem na Bellinim leđima.

‘’Ja nositi ožiljki do groba, isto ko moja mama,’’rekla je Bell,’’ali moja leđa sigurno bolje izgleda od tvoja,’’našto se Kunta iznenadio, jer on još nikada nije vidio kako izgledaju njegova leđa. Već je gotovo bio potpuno zaboravio sve one udarce od prije više od dvadeset godina.

Uz njezino toplo tijelo uvijek kraj njegova, Kunta je doista uživao spavati u Bellinu visokom krevetu na mekom madracu, ispunjenom pamukom umjesto komušina. I njezini popluni, koje je isto tako sama napravila, također su bili udobni i topli, a za Kuntu je bio potpuno nov osjećaj raskošne ugode spavanje između dvije plahte.Gotovo isto toliko zadovoljstva pružale su mu i lijepe košulje, po njegovoj mjeri, koje mu je Bell sašila i zatim prala, škrobila i glačala, kako bi svakog dana mogao obući svježu košulju.Bell je čak znala omekšati kožu njegovih krutih,visokih cipela, mažući ih salom, i isplela mu je još čarapa koje su bile pažljivo ispunjene kako bi točno pristajale na njegovo osakaćeno stopalo.

Nakon dugih godina vožnji u kočiji po čitav dan i povrataka kasno uvečer, da bi se nakon hladne večere odvukao na svoj usamljenički ležaj,sad je imao Bell koja se brinula da ista večera koju je spremila za massu,ako nije bila svinjetina krčka i na ognjištu u njihovoj kolibi kad bi se Kunta vratio kući. A on je uživao jesti s njezinih bijelih keramičkih tanjura, noževima, žlicama i viljuškama koje je ona očito za sebe pribavila iz velike kuće.

Bell je čak i obijelila svoju kolibu,Kunta je često morao sam sebe podsjećati na to kako je to sada njihova koliba,i to ne samo izvana, nego i iznutra. Sve u svemu, bio je iznenađen saznanjem da mu se gotovo sve u vezi sa Bell dopada, i možda bi i češće prekorijevao sama sebe što već ranije nije bio došao pameti, kad se ne bi osjećao previše ugodno da bi sad trošio vrijeme razmišljajući o tome kolike je godine propustio. Naprosto nije mogao vjerovati koliko se sve u njegovu životu izmijenilo, koliko je život sada bio ljepši nego što je bio samo nekoliko mjeseci ranije i samo nekoliko metara dalje odavle.

66. POGLAVLJE



Iako su se toliko zbližili otkako su »skočili preko metle«, bilo je trenutaka kad bi Kunta osjetio kako Bell još uvijek ne osjeća prema njemu potpuno povjerenje. Ponekad, kad bi mu nešto pričala u kuhinji ili u njihovoj kolibi, zaustila bi da mu nešto reče, pa bi onda naglo skrenula razgovor na nešto drugo, i time bi u Kunti izazvala naglu srdžbu koju je uspijevao sakriti samo zahvaljujući svome ponosu. A čak nekoliko puta čuo je od guslača ili od vrtlara priče koje su mogle biti pokupljene samo kroz ključanicu na vratima massine blagovaonice. Nije ga smetalo što to ona njima govori, bio je povrijeđen što to njemu nije rekla, što ima tajne pred vlastitim mužem. To ga je još više vrijeđalo zato što je on sa svoje strane uvijek bio tako otvoren i što je s njom, i sa njima, dijelio vijesti koje oni inače možda nikada ne bi saznali,ili u najmanju ruku, tek mnogo kasnije.

Kunta je počeo i nastavio nekoliko sedmica, prešućivati čak i Belli, sve što bi čuo u gradu. Kad je ona konačno napomenula nešto o tome, on joj odgovori kako u zadnje vrijeme, jednostavno nema nikakvih novosti, i kako je to možda baš i dobro, jer novosti ionako nikad ne donose ništa dobro. Međutim, kad se slijedeći put vratio iz grada, zaključi da je dosad valjda naučila lekciju, pa joj ispriča što je čuo kad je massa pričao jednom svom prijatelju.

Rekao je da je upravo čitao o bijelom liječniku iz New Orleansa, po imenu Benjamin Rush, koji je poslao pismo novinama i u njemu izjavio kako je svom dugogodišnjem crnom asistentu, robu Jamesu Derhamu, odlučio dati slobodu, kad je uvidio da je ovaj naučio od njega o medicini isto toliko koliko je bijeli liječnik i sam znao.

‘’Je l' to oni niger što i sam postao doktor i postao još više slavan od taj bijeli čovjek koji njega učio? ‘’ upita Bell.

‘’Kako ti zna za to? Massa rekao kako to baš sad čitao, a ovdi bio niko koga ti mogla čuti to pričati,’’ reče Kunta, isto toliko srdit koliko i zaprepašten.

‘’Oh, ima ja svoji načini ,’’uzvrati Bell tajnovito i promijeni temu.

Što se tiče Kunte, on je odlučio da je to bio posljednji put što je ona od njega čula bilo kakvu novost.

On više o tome ne reče ni riječi,a zamalo ni o čemu drugom čitavih tjedan dana ili tako nekako.

Konačno Bell shvati o čemu se radi, i nakon dobre večere uz svjetlost svijeća, u njihovoj kolibi, jedne nedjelje ona mu položi ruku preko ramena i tiho reče: ‘’Nešto stalno meni na pameti da tebi kaže.’’

Otišla je zatim u spavaću sobu, i trenutak kasnije vratila se s jednom od »Virginia Gazette« kojih je ,kako je Kunta već zapazio,bila čitava hrpa ispod njezina kreveta. On je uvijek pretpostavljao da Bell jednostavno uživa listati novine,kao što je znao i mnoge druge crnce koji su se voljeli time zabavljati, ili kao oni siromašni bijelci koji bi se subotom šetali po sjedištu okruga s novinama raširenim ispred lica, iako su i Kunta i svi ostali koji bi ih vidjeli vrlo dobro znali da nisu u stanju pročitati ni slova. Ali, ugledavši sad tajanstveni izraz na Bellinu licu, Kunta, zapanjen, na neki način predosjeti što će mu ona reći.

‘’Ja mogu malo čita,’’Bell zastane oklijevajući.

‘’Ti znaš, massa mene prodati prije nego sutra svanuo dan, ako on to znao.’’

Kunta ništa nije rekao, jer već je naučio da će Bell više reći ako je pusti govoriti, nego ako joj počne postavljati pitanja.

‘’Ja znala neki riječi sve od kada bila mala cura,nastavila je.

‘’To meni naučili djeca od moj massa onda. Njima se sviđalo igrati učitelj, jer oni išli u školu, a massa i missis ne mislili da to važno zašto bijeli ljudi uvijek misli ti nigeri previše glupi da nešta nauči.’’

Kunta se sjeti starog crnca,poslužitelja u zgradi spotsilvanijskog okružnog suda kojega bi Kunta svaki put posjetio i koji je tamo godinama čistio i prao podove, a da nitko od bijelaca nije ni sanjao kako on kopira njihov rukopis sa papira koje su ostavljali po stolovima, sve dok se nije dovoljno izvježbao tako da je mogao krivotvoriti i potpisivati putnice koje bi zatim prodavao ostalim crncima.

Zureći pažljivo u vrh kažiprsta koji je pomicala po naslovnoj stranici novina, Bell napokon reče: ‘’Evo se parliment opet sastao.’’ Nagnula se i izbliza proučavala tiskana slova. ‘’Oni sada izglasali novi zakon o porezi. ‘’ Kunta je jednostavno bio bez riječi. Bell prijeđe na tekst niže.

‘’Ovdi opet nešto o ta Engleska,da oni od tamo poslali neki nigeri nazad u Afrika.’’ Bell pogleda Kuntu.

‘’Hoćeš ja čita više što oni kaže o tome? ‘’

Kunta klimne glavom. Bell je sad trebala nekoliko minuta, i za to je vrijeme zurila u svoj prst i usnama bezglasno oblikovala slova i riječi. Zatim opet počne govoriti.

‘’Dakle, ja ne zna da li ja to baš točno razumila, ali kaže četr'sto nigeri poslani negdi što izgleda zvati se Sierra Leone, na zemlja koju ta Engleska kupila od kralj u ta zemlja i nigeri svaki dobiti nešto zemlje za raditi i nešto novci za pomoć.’’

Kad se, izgleda, zamorila od napora čitanja, Bell počne okretati stranice, i na unutrašnjim je stranicama pokazala Kunti jednu za drugom slike istih malih likova muškaraca koji su preko ramena imali prebačen štap na koji je bio nataknut zavežljaj, te upirući prstom u tiskani dio ispod jednog takvog crteža, ona razjasni Kunti: ‘’Tu uvijek ima opis od pobjegli niger,tako bilo o tebe kad zadnji put bježao. Tu kaže kakvi oni po boja, koji znak ima na lice, ili ruke, ili noge, ili leđa od batine ili od žigosanje. I još kaže što oni imali na sebe kad pobjegli i takve stvari. Onda kaže čiji oni svojina i kolika nagrada ponuđena za ko god ti nigeri ulovi i dovede nazad. Ja već vidjela kako nudili čak pesto dolari, ali vidjela isto kad jedan niger tako puno bježao, njegov massa bio tako bijesan da davao deset dolari za ulovljeni živi niger i petnajst dolari za samo njegova glava.’’

Konačno Bell odloži novine s uzdahom, očito iscrpljena od napornog čitanja. ‘’Sad ti zna kako ja znala za oni niger doktor. Na isti način ko i massa.’’

Kunta je upita zar ne misli da se izlaže velikoj opasnosti time što uzima i čita novine masse Wallera.

‘’Ja strašno oprezna kad to radi,’’ ona odgovori.

‘’Ali da ti kaže, jedanput se ja bila nasmrt prestrašila od massa,’’ Bell nadoda. ‘’To bilo jedan dan on sam tako ušao u dnevna soba gdi ja tobož briše prašina, a zapravo ja baš bila gledala u jedna od one njegove knjige. Gospode, ja komad leda. Massa samo stajao tamo minutu i gleda u mene. Ali nikad ništa ne rekao. Samo izašo i od drugi dan do danas na njegov ormar sa knjige stoji lokot.’’

Kad je Bell ponovo spremila novine pod krevet, neko je vrijeme šutjela, a Kunta ju je već dovoljno poznavao da zna kako je njoj još nešto na pameti.

Upravo su se spremali poći u krevet, kad ona naglo sjedne za stol,kao da je iznenada donijela nekakvu


važnu odluku i s izrazom koji je u isti mah bio i zastrašen i ponosan, ona izvuče iz džepa na pregači komad olovke i složeni komadić papira.Izravnavši papir, ona veoma polako počne crtati nekakve znakove.

‘’Znaš šta ovo? ‘’upita ga i još prije nego što je Kunta dospio zanijekati, odgovori: ‘’Dakle, to moje ime. B-e-l-l.’’

Kunta je zurio u olovkom iscrtane šare, sjećajući se kako se godinama sa strahom klonio svakog dodira sa pismom tuobaba, plašeći se da bi u tome mogao biti nekakav tuobabovski gri gri, koji bi mu mogao nanijeti neko zlo i zapravo, još uvijek nije bio sasvim siguran je li taj njegov strah uistinu bezrazložan. Bell je iscrtala još nekakva slova.

‘’To tvoje ime. K-u-n-t-a.’’

Ona ga pogleda, a oči su joj sjale od ponosa. Protiv svoje volje, Kunta se nije mogao suzdržati da se ne nagne bliže papiru i izbliza prouči te čudne znakove. Ali se onda Bell uspravi, zgužva papir i baci ga na žar u ognjištu.

‘’Pazi, nikada tebe ne smije ulove sa nešto napisano.’’

Prošlo je nekoliko sedmica dok se Kunta konačno odlučio poduzeti nešto u vezi s osjećajem razdraženosti što ga je mučio sve od one večeri kad mu je Bell onako ponosno pokazala kako zna čitati i pisati. Baš kao i njihovi bijeli masse, ovi crnci,rođeni na plantažama,izgleda vjeruju da su crnci koji su došli iz Afrike upravo sišli sa grane,te da pogotovo nikada nisu iskusili bilo kakvo obrazovanje.I tako, naglašeno nemarnim kretnjama, jedne večeri nakon jela, Kunta klekne ispred ognjišta u kolibi, pokupi žaračem nešto pepela na kameni rub ognjišta, zatim rukom izravna i izgladi pepeo. Dok ga je Bell radoznalo promatrala, on izvadi iz džepa tanki, zašiljeni štapić i počne u pepeo ucrtavati svoje ime arapskim pismom. Bell nije sačekala da završi nego odmah upita: ‘’Što to? ‘’

Kunta joj objasni. Zatim, dokazavši što je želio dokazati, on očisti pepeo ponovo u ognjište, sjedne u ljuljačku i sačeka da ga Bell upita kako je naučio pisati.Nije trebao dugo čekati, i ostatak te večeri, za razliku od ostalih, Kunta je govorio, a Bell je slušala.

Svojim polaganim, isprekidanim načinom govora, ispričao je Bell kako u njegovu selu sva djeca uče pisati,pisaljkama načinjenim od šupljih, suhih stabljika neke trave i tintom napravljenom od vode smiješane s usitnjenim komadima čađe skinute sa kuhinjskih lonaca.

Pričao joj je o arafangu i o njegovim podukama koje su se održavale ujutro i predvečer. Zanesen pričanjem i uživajući u neobičnom prizoru kako jednom Bell sjedi pred njim zatvorenih usta, Kunta joj ispriča također kako u Juffureu učenici moraju znati tečno čitati iz kurana prije nego mogu položiti završni ispit i čak joj je izrekao nekoliko stihova. Vidio je da se Bell zainteresirala, ali ga je ipak čudilo da je u toku svih godina otkako je poznaje, to bilo prvi put što je ona pokazala makar i malo zanimanja za bilo što u vezi s Afrikom.Bell pokuca po stolu između njih.

‘’Kako vi Afrikanci kaže »stol«? ‘’upita ga.

Iako Kunta nije govorio mandingo jezikom otkako je otišao iz Afrike, riječ »meso« izleti mu iz usta gotovo prije nego je uopće shvatio što govori, i on osjeti kako ga preplavljuje osjećaj ponosa.

‘’A kako to?’’ upita Bell, pokazujući stolac na kojem je sjedila.

‘’Sirango,’’ odgovori Kunta.

Bio je toliko zadovoljan samim sobom da je sada ustao i počeo šetati naokolo po kolibi pokazujući razne stvari.Pokucavši po Bellinu crnom željeznom loncu iznad ognjišta, Kunta reče kolero, a zatim

pokaže na svijeću na stolu: ‘’Kandio.’’

Bell je zapanjena ustala sa stolice i slijedila ga uokolo po kolibi. Kunta nogom gurne torbu od konoplje i reče: ‘’Boto’’ Dotakne suhu tikvu i reče: ‘’Mirango’’,zatim košaru koju je ispleo stari vrtlar: ‘’Sinsingo. ‘’ Povede Bell dalje u spavaću sobu.

‘’Larango ,’’rekao je pokazujući na krevet, a zatim na jastuk: ‘’Kunglarang. ‘’ Zatim na prozor.

‘’Janerango ,’’i na krov: ‘’Kangarango.’’

‘’Gospode smiluj se!’’uzviknula je Bell. Bio je to izraz mnogo većeg poštovanja prema njegovoj domovini nego što se Kunta ikada nadao izazvati kod Bell.

‘’Sad vrijeme mi spusti naši glavi na kunglarang,’’reče Kunta, sjedne na krevet i počne se svlačiti.

Bell se namršti, zatim se nasmije i zagrli ga. Kunta se već dugo vremena nije tako dobro osjećao.

67. POGLAVLJE



Iako je Kunta još uvijek volio navratiti i razmijeniti novosti sa guslačem i vrtlarom, nije to sada činio tako često kao onda kad je bio samac. Naravno, to nije bilo ništa čudno, jer sad je većinu svog slobodnog vremena provodio sa Bell. Čak i kad bi se dospjeli sastati, Kunti se u posljednje vrijeme činilo da se oni nekako drugačije odnose prema njemu nego ranije,nisu bili neljubazni, to nikako, ali je u njihovu ponašanju bilo nedvojbeno manje drugarstva.

Njih dvojica su Kuntu doslovce gurnuli u naručje Belli, a sada, kad se oženio, ponašali su se kao da se s jedne strane pomalo straše,da bi to moglo biti zarazno,a, s druge pak, kao da misle da oni to nikada neće doživjeti.

Kuntina očigledna sreća u vlastitom domu, kraj toplog ognjišta, nije nimalo grijala njihove kosti u hladnim zimskim noćima. Pa ipak, iako sada nije osjećao toliko bliskosti s njima kao nekada u uoku njinova samačkog drugovanja koje ih je povezivalo unatoč različitom podrijetlu,osjećao je da ga sada potpunije prihvaćaju, kao da je vjenčanjem sa Bell postao doista jedan od njih.

Mada su u razgovoru sa svojim oženjenim prijateljem guslač i vrtlar izbjegavali one pomalo prostačke šale kojima bi ih ranije znali ponekad začiniti ,a Kunta nikada ne bi priznao da je ponekad ipak uživao u guslačevim grubostima njihovi su razgovori sada, kako su prolazile godine i jačalo povjerenje među njima, ionako postali dublji i ozbiljniji.

‘’Boje se, eto što! ‘’izjavio je guslač jedne večeri.

‘’Zato bijeli ljudi tako marljivo brojiti svakoga u taj popis! Plaše se da doveli već nigeri neg što ima nji bijeli ljudi! ‘’ tvrdio je.

Kunta reče što mu je Bell ispričala, da je u novinama pročitala kako je u popisu stanovništva u Virginiji zabilježeno samo nekoliko tisuća bijelaca više od crnaca.

‘’Bijeli ljudi više strašeni od slobodnih nigeri nego od nas!’’ dobacio je stari vrtlar.

‘’Ja čuo da samo u Virginija ima blizu neki šezdeset iljadi slobodni nigeri,’’rekao je guslač.

‘’A niko i ne znati koliko ima nigeri koji robovi. Ali ova država svejedno nije država s najveć nigeri. Tamo dole, u one državi gdi zemlja najbogatija i davati najbolja žetva,a oni tamo imati i voda za brodovi da može voziti žetva na tržište.., ‘’Da, u ti krajevi ima dva nigeri na svako bijeli čovjek!’’ upadne mu u riječ stari vrtlar.

‘’To tamo skroz dole u ona Lou'siana delta i uz ona rijeka Yazoo Miss'ippi gdi rasti šećerna trska i još doli, u oni crni pojas od Alabama, Južna Ca'lina i Geo'gia, gdi sadi sva ona riža i indigo,ja vama kaže, tam doli na one njiovi velike plantaži daleko unutra, oni ima na gomile nigeri koji niko nikad brojio. ‘’

‘’Neki od te plantaži tako velike da oni nji moro dijeliti na manji na koji onda nazornik gazda,’’pričao je guslač.

‘’A masse što vlasnici od ti velike plantaži to većinom veliki advokati i političari i poslovni ljudi što živi u gradovi i njiovi ženi neće ni čuju za plantaži,osim možda za dovesti se u lijepi kočije sa prijatelji za Dan zahvalnosti ili za Božić ili za ljetni pikniki.’’

‘’A znaš šta,’’ uzvikne stari vrtlar ,’’ti bogati gradski bijeli ljudi to baš oni međ koji bude najveć ljudi što govori proti ropstvo.’’ Guslač ga prekine.

‘’Ha! Kao to nešta znači! Uvijek bilo neki veliki bijeli ljudi hoće ukine ropstvo. Da, vrapca, ropstvo stavili izvan zakon ovdi u Virginija ravno prije deset godini, ali zakon ili nezakon, kako ti može vidi, mi još uvijek robovi i još uvijek dolazi novi brodovi puni nigeri.’’

‘’Kuda oni voditi ti novi nigeri? ‘’upita Kunta.

‘’Neki kočijaši koje ja pozna kažu vozili svoj massa na dugi putevi gdi skoro ne može vidi crno lice više dana.’’

‘’Ima puno čitavi okrugi gdi nema jedna velika plantaža i koji skoro sasvim bez nigeri,’’reče mu vrtlar.

‘’Ništa, samo mali farmi s puno kameni koji oni bijeli ljudi što tako siroti da mora jede zemlja može kupi za pedeset centa za jedno jutro. A ništa puno bolje ne živi ni oni koji ima ništa bolja zemlja i samo šaka robovi.’’

‘’Jedno mjesto za koje ja čuo gdi sigurno nema samo šaka robovi,to oni Zapadne Indije ,šta to već bilo,’’reče guslač i okrene se Kunti.

‘’Ti možda zna gdi ovi Zapadne Indije? To preko voda isto kao gdi ti bio.’’ Kunta niječno potrese glavom.

‘’Sve jedno,’’nastavi guslač ,’’ja čuje tam bude čak iljada nigeri svi od jedan massa, oni obrađiva i siječe ta trska od koja praviti šećer i melasa i rum. Kažu meni da čudo oni brodovi kao oni što tebe doveze ovdi stane sa ti afrički nigeri tam u Zapadne Indije na malo vremena samo da malo ugoji nigeri koji na dugo putovanje postati tako bolesni i mršavi da polumrtvi. Kad ugoje nigeri, onda dođe s njih ovdi da dobi bolja cijena za nigeri koji sposobni raditi. Eto, sad, ja tako čuo’’.

Kunta se nikako nije mogao prestati čuditi odakle guslač i vrtlar toliko toga znaju o svemu onom što nikada nisu vidjeli, o krajevima u kojima nikada nisu bili, jer on se točno sjećao kako su mu i jedan i drugi više puta rekli da nikada nisu bili dalje od Virginije i Sjeverne Caroline. On je mnogo više putovao od njih ne samo što je prešao onaj veliki put od Afrike, nego je sa massom, u kočiji, prokrstario državu uzduž i poprijeko,pa ipak su oni znali toliko više od njega da su mu, čak i poslije svih godina otkako s njima razgovara, jos uvijek otkriva koješta za što on do tada nikad nije čuo.

Zapravo, nije ga smetalo što je bio prisiljen priznati koliko je neobaviješten, jer oni su mu pomagali steći nova saznanja, zabrinjavalo ga je što je u toku tih godina na plantaži ustanovio kako je čak i on bolje obaviješten od prosječnog crnog roba. Koliko jenuspio zapaziti, većina crnaca doslovce nisu imali pojma čak ni gdje se nalaze, a kamoli da bi znali tko su.

‘’Kladim se da pol nigeri u Virginija nikad izašli sa plantaža od svoji massa,’’ rekla je Bell kad je njoj nešto o tome spomenuto.

‘’I nikad oni niti čuli za nešto drugo, osim možda Richmond i Fredericksburg i gore na Sjever i nema pojma gdi oni zapravo živi. Bijeli ljudi neće nigeri znaju gdi oni živi zašto oni toliko brinuti da nigeri digne ustanak ili bježi.’’

Još prije nego što se Kunta mogao oporaviti od iznenađenja što tako pronicavo mišljenje čuje od nje, a ne od guslača ili vrtlara, Bell opet progovori.

‘’Ti računa opet bude bježati ako bila prilika?’’

Kuntu je njezino pitanje duboko pogodilo i dugo joj nije ništa odgovorio. Konačno reče: ‘’Dakle, dugo ja već ništa ne mislio o tome.’’

‘’Puno puta ja misliti o razni stvari koji niko ne računa da ja misli,’’rekla je Bell. ‘’Kao bude nekad ja počne misli o tome kako to bilo biti slobodna,kako čula za oni koji sretno došli gore na Sjever.’’Ona se zagleda u Kuntu.

‘’Makar da massa ne zna kako dobar, mene dođe takvi osjećaj kako da ti i ja mlađi nego mi biti, ja mislim ja bila spremna otići od ovdi još u ova noć. ‘’

Dok je Kunta sjedio zapanjen, ona tiho doda: ‘’Ali izgleda ja sad već postala preveć stara i strašiva.’’

Bell kao da je pročitala što je Kunta upravo tog časa mislio o sebi i to ga pogodi poput udarca šakom. Kunta je uistinu bio previše ostario da bi ponovo bježao i previše je batina podnio. I postao ustrašen.Sav bol i užas iz onih stravičnih dana i noći bježanja, vrate mu se u sjećanje,izranjene noge, pluća napregnuta do rasprsnuća, izgrebene ruke, oštro trnje, lavež pasa, zapjenjene gubice, pucnjevi,vrelina udarca bičem, sjekira što pada.Prije nego je shvatio što se s njim događa, Kunta zapadne u stanje dubokog očaja i potištenosti.

Svjesna da je iako nenamjerno ,ona izazvala to Kuntino sumorno raspoloženje, ali isto tako svjesna da bi svaki daljnji razgovor o tome, čak i isprika, samo još sve pogoršala ,Bell jednostavno ustane i ode u krevet.

Kad je nakon izvjesnog vremena Kunta shvatio da je Bell izašla iz sobe, bilo mu je krivo što nije s njom podijelio svoja razmišljanja. Posebno ga je mučilo što je tako strašno potcijenio i nju i druge crnce.

Iako oni to nisu nikada nikome pokazivali osim onima koje su voljeli,a ponekad čak ni njima,Kunta je konačno shvatio kako ovi crni ljudi ništa manje od njega ne osjećaju i isto toliko mrze ,ugnjetavanje pod kojim su živjeli. Kad bi barem mogao naći načina da joj kaže koliko mu je žao,kako dobro razumije njezinu bol, koliko joj je zahvalan za ljubav i kako snažno osjeća da veza medu njima urasta sve dublje i dublje u njega.

Tiho, Kunta ustane, ode u spavaću sobu, svuče se, legne u krevet, zagrli Bell i uzme je i ona njega ,s nekom očajničkom strašću.

68. POGLAVLJE


Već nekoliko tjedana, tako se činilo Kunti, Bell se nekako čudno ponašala. Kao prvo, jedva bi progovorila koju riječ, ali nije bila loše raspoložena.I stalno bi mu dobacivala nekakve, kako je to njemu izgledalo, vrlo čudne, poglede, a kad bi joj on uzvratio pogled, duboko bi uzdahnula. I dok bi se ljuljala u svojoj stolici ljuljački, iznenada bi se počela sama za sebe nekako tajanstveno osmjehivati, ponekad bi čak počela pjevušiti. Zatim jedne noći, čim su ugasili svijeću i popeli se u krevet, ona dohvati Kuntinu ruku i nježno je položi na svoj trbuh. Nešto tu unutra, u njoj, odjednom se pomaknulo ispod.Shvatio je,u njoj živi njegov sin. Kunta je pomislio da će se rasprsnuti od radosti.
Slijedećih nekoliko dana Kunta je jedva primjećivao kuda vozi. Ne bi zamijetio ni da je massa pošao vući kočiju, a konji sjeli iza njega u sjedište, toliko su mu misli slikale Bell kako vesla u svojoj kanoi niz bolong prema rižinim poljima, a na leđima joj ,čvrsto uvezan njezin mali sin. Razmišljao je gotovo neprekidno o nebrojenim promjenama koje će u njegov život unijeti dolazak tog njegova prvorodenčeta, kao što je jednom za Omora i Bintu on bio prvorodeni. Zakleo se da će,baš kao što su njega učili njegovi roditelji i drugi ljudi u Juffureu, i on učiti svog dječaka kako će postati pravi muškarac, bez obzira na to kakve bi to muke i opasnosti moglo izazvati u zemlji tuobaba. Jer, glavni je zadatak oca da svom sinu bude poput divovskoga stabla.
Dok djevojčice jednostavno jedu hranu dok ne narastu dovoljno velike da bi se mogle udati i otići iz kuće,a djevojčice su ionako majčina briga, sin nastavlja obiteljsko ime i ugled, a kad dođe vrijeme i njegovi roditelji postanu stari i nemoćni, dobro odgojenom sinu najsvetija je dužnost brinuti se za oca i majku.
Bellina je trudnoća vratila Kuntine misli na Afriku još snažnije nego onaj nekadašnji susret sa čovjekom iz Gane.
Jedne je noći potpuno zaboravio na Bellino prisustvo u kolibi dok je strpljivo brojio kamenčiće u svojoj tikvi i iznenađeno ustanovio kako svoju domovinu nije vidio točno dvadeset dvije i po kiše.
Međutim, obično bi uvečer Bell neprekidno pričala dok bi Kunta sjedio i slušao je s još manje pozornosti nego inače, zagledan nekamo u prazninu.
‘’On čisto otišo u ona njegova afrikanstva,’’rekla bi Bell tetki Sukey, pa bi tako Bell onda nakon nekog vremena ustala sa stolice, što Kunta uopće ne bi primijetio ,tiho izašla iz sobe mrmljajući nešto za sebe,i pošla bi u krevet sama.
Jedne noći, otprilike sat nakon što je Bell pošla u krevet, Kuntu je naglo prenulo iz misli i vratilo ga u kolibu glasno jecanje koje se odjednom začulo iz druge sobe. Je li već vrijeme? Utrčao je u sobu i zatekao Bell još uvijek u snu, ali kako se bolno grči na rubu krika. Kad se nagnuo nad nju i dotaknuo joj rukom obraz, ona se naglo uspravi u mraku, oblivena znojem i teško dišući.
‘’Gospode, kako se ja smrtno boji za ova beba u moj trbuh!’’rekla je kad ju je Kunta zagrlio.
Kunta nije shvaćao sve dok se ona nije uspjela malo primiriti i ispričati mu kako je sanjala da su na nekakvoj zabavi bijelih ljudi oglasili kao prvu nagradu u nekakvoj njihovoj igri prvo crno dijete koje će se roditi na plantaži Bellina i Kuntina masse. Bell je bila toliko potresena da se Kunta odjednom zatekao u za nj vrlo neuobičajenoj ulozi, kako smiruje Bell uvjeravajući je da massa Waller kako to ona vrlo
dobro zna ,nikada ne bi nešto takvo dopustio. Primorao ju je da se složi s njime, zatim se popeo u krevet kraj nje i konačno je Bell opet zaspala.
Ali Kunta nije mogao spavati,ležao je budan prilično dugo razmišljajući o tome kako je čuo da se takve strahote uistinu događaju, kako nerođenu crnu djecu daruju, stavljaju kao ulog u opkladama, kod kartanja ili kod borbi pijetlova. Guslač mu je pričao kako je massa trudne, petnaestogodišnje crne djevojke po imenu Mary, na umoru oporukom ostavio kao robove za svojih pet kćeri po jedno od prvih petoro djece koje će Mary roditi.Čuo je za crnu djecu koja služe kao garancija za zajam, o pljeniteljima koji ih zaplijene još dok su u majčinoj utrobi, o dužnicima koji nerođenu djecu unaprijed prodaju kako bi došli do gotovine. Znao je da je u to vrijeme na dražbama robova u okružnom sjedištu Spotsylvanije, prosječna cijena koja se tražila i plaćala za zdravo crno dijete starije od šest mjeseci,jer se računalo da od te dobi može poživjeti,kretala oko dvije stotine dolara.
Sve mu se to još uvijek motalo po pameti kad mu je Bell, smijući se, rekla jedne večeri u kolibi, otprilike tri mjeseca kasnije, kako ju je tog dana znatiželjna missy Anne ispitivala zašto joj raste trbuh.
‘’Ja rekla missy Anne: »Dušo, ja ima u peć jedan mali kolačić!« ‘’
Kunta se jedva suzdržao da ne pokaže Bell koliko ga ljuti što se ona s toliko pažnje i ljubavi odnosi prema tom razmaženom,lutkastom djetetu, jer je ono za njega bilo samo još jedno u beskonačnom nizu »malih missy« i »mali massa«, koje je viđao po svim tim velikim kućama.
Sad kad je Bell trebala roditi svoje vlastito dijete,i njegovo,razdraživala ga je pomisao da bi se prvorodeni sin Kunte i Bell Kinte mogao povlačiti okolo u »igri« sa djecom tuobaba, onako kako to rade druga crna djeca, kojima će jednom kad odrastu njihovi bijeli drugovi iz »igre« biti masse,a ponekad možda čak i očevi njihove vlastite djece.
A Kunta je u toku svojih putovanja bio na nemalom broju plantaža gdje bi medu robovskom djecom zapazio neko dijete koje bi bilo gotovo iste boje kože kao i djeca njegova masse,dapače, često su izgledali kao blizanci, jer su oboje imali istog, bijelog oca. Kunta se zakleo kako bi on prije ubio massu nego što bi dopustio da se tako nešto dogodi Bell, pa da on postane jedan od onih crnih muškaraca koje je viđao kako u naručju drže »svijetložuto« dijete svoje žene i žive nekako sa saznanjem da će ,ukoliko se usude javno potužiti makar i jednom riječju ,biti izbičevani, a moglo bi im se dogoditi još i nešto gore.
Kunta pomisli na to kako su »svijetložute« djevojke ropkinje postizale visoke cijene na licitacijama u kotarskom sjedištu. Vidio je kako ih prodaju, a mnogo je slušao o namjenama za koje ih kupuju. I sjetio se mnogih priča koje je čuo o »svijetložutoj« muškoj djeci,kako bi često puta tajanstveno nestajala još kao dojenčad, i više ih nitko nikada ne bi vidio, jer su se bijeli ljudi plašili da bi ta djeca mogla odrasti u ljude nalik na bijelce, pa zatim pobjeći tamo gdje ih nitko ne poznaje i pomiješati svoju crnačku krv sa krvlju bijelih žena.
Svaki put kad bi Kunta pomislio na neki od mogućih načina miješanja krvi, zahvalio bi Alahu što on i Bell mogu pouzdano znati, ma što se drugo zbilo po Njegovoj volji, da će njihov sin biti crn.
Bila je rana večer u rujnu godine 1790. kada su kod Bell počeli trudovi. Ali mu nije dopustila da odmah pode po massu, koji je obećao osobno prisustvovati Belli kod poroda, dok će seka Mandy biti spremna da mu pri tom pomaže ukoliko bi mu bila potrebna. Svaki put kad bi se trudovi vratili, Bell je, ležeći na krevetu, škrgutala zubima suzdržavajući krikove i muškom bi snagom stezala Kunti ruku.
U toku jedne od kratkih stanki između trudova, Bell okrene oznojeno lice prema Kunti i reče: ‘’Ima nešto što ja tebi trebala prije reći. Ja već imala dvoje djece, davno prije nego došla ovdi, prije nego bila šesnaest godini stara.’’
Kunta je stajao i zapanjeno buljio dolje u Bell.Da je to znao,ne, svejedno bi je bio oženio,ali osjetio se prevarenim što mu to nije ranije rekla. Primoravajući se govoriti između oštrih udisaja kad bi je uhvatio grč, Bell mu ispriča o svoje dvije kćeri od kojih su je razdvojili kad su je prodali.
‘’One bile još bebe, ništa veći.’’ Bell počne plakati.
‘’Jedna baš počela lijepo hoda, a druga bila jedva jedna puna godina.’’
Ona zausti još nešto reći, ali je novi grč natjera da stisne zube i pojača stisak kojim mu je stezala ruku. Kad je konačno popustila bol, stisak njezine ruke nije oslabio, gledala je gore u nj kroz suze i čitajući njegove uskomešale misli,rekla mu: ‘’Za slučaj ti sada hoće pitati, njihov tata ne bio massa ili nazornik. Obični niger što radio u polje, oko moji godini. Mi bili mladi, ludi.’’
Trudovi su se opet vratili, mnogo brže nego prije i Bellini se nokti zariju Kunti u dlan dok su joj se usta rastvorila u bezglasnom kriku. Kunta izleti iz kolibe dolje do kolibe seke Mandy, gdje je snažno udario šakom o vrata i promuklo je zazvao, a zatim je otrčao koliko je brže mogao do velike kuće. Njegovo kucanje i povici konačno dozovu massu Wallera, kojemu je trebao samo jedan kratki pogled na Kuntu da reče: ‘’Dolazim odmah!’’
Slušajući kako Bellino dahtavo jecanje prerasta u krikove, koji su parali tišinu robovskog sokaka, svaka misao o onome što mu je Bell otkrila o sebi nestane Kunti iz pameti. Ma koliko je želio biti pokraj Bell, bilo mu je drago kad mu je seka Mandy zapovjedila neka izađe iz kolibe, i on čučne uz prag, pokušavajući zamisliti što se unutra odigrava.
U Africi nikada nije imao prilike mnogo naučiti o rađanju, jer to se smatralo nečim što se isključivo tiče žena,ali je čuo da žena rađa dijete klečeći iznad tkanine prostrte na podu, a zatim sjedne u zdjelu s vodom kako bi se očistila od krvi, i Kunta se pitao da li je to ono što se sad događa unutra u kolibi.
Padne mu na pamet kako daleko odavde, u Juffureu, Binta i Omoro upravo postaju baka i djed, i to ga rastuži, jer oni ne samo što neće nikada vidjeti njegova sina,niti on njih,nego čak neće nikada ni saznati da je Kunta dobio sina.
Kad je čuo prvi, oštri krik drugog glasa, Kunta skoči. Nekoliko minuta kasnije massa izađe iz kolibe, a izgledao je vrlo iscrpljen.
‘’Namučila se. Njoj je već četrdeset tri godine,’’rekao je Kunti.
‘’Ali za nekoliko dana sasvim će se oporaviti.’’Massa mahne rukom prema kolibi.
‘’Ostavi Mandy još malo vremena da unutra počisti, a onda možeš ući i pogledati svoju kćer.’’
Žensko dijete! Kunta se još uvijek borio sa udarom kad se seka Mandy pojavila na vratima, smješkajući se, i pokretom glave pozvala ga neka uđe.
Šepajući preko prve sobe, Kunta gurne u stranu zastor na vratima spavaće sobe i ugleda ih. Dok je tiho prilazio krevetu, jedna daska u podu zaškripi i Bell otvori oči, te mu se iscrpljeno nasmiješi.Odsutno, Kunta nađe njezinu ruku i stisne je, ali jedva je osjećao što čini, jer nikako nije mogao prestati zuriti u lice djeteta koje je ležalo uz Bell. Bilo je gotovo isto tako crno kao njegovo vlastito lice, i pokazivalo je nesumnjive karakteristike Mandingo plemena. Iako je bilo žensko,vjerojatno je Alah tako htio,ipak je to bilo njegovo dijete, i Kunta osjeti snažan ponos i radosni mir saznanjem da će krv obitelji Kinte, koja je poput moćne rijeke tekla stoljećima, nastaviti teći kroz još jedno pokoljenje.Slijedeća mu je misao bila,dok je stajao tamo uz krevet,kako treba naći pogodno ime za dijete.
Iako je dosad već dovoljno naučio da ne pođe sada tražiti od masse da ga za osam dana oslobodi svakog posla, kako bi se mogao posvetiti razmišljanju o imenu ,što bi učinio otac novorođenog djeteta u
Africi,ipak je bio svjestan da je za to potrebno dugotrajno i ozbiljno razmišljanje, jer ime kojim se dijete nazove, uistinu utječe na to kakva će osoba ono postati.Zatim mu proleti kroz glavu da će, bez obzira na to kakvo joj ime on odredi,njegovu kćer zvati i prezimenom njihova masse, ta je pomisao bila toliko razdražujuća da je Kunta odmah prisegao Alahu kako će ovo žensko dijete odrasti svjesno svog pravog imena.
Naglo, bez ijedne riječi, on se okrene i izađe. Pod nebom koje je upravo počelo pokazivati prve znakove rane zore, on se udalji od kolibe i uputi se dolje prema ogradi od živice, gdje su on i Bell šetali prije zaruka. Morao je misliti. Sjetivši se onoga što mu je Bell ispričala o najbolnijem događaju u svom životu,kad su je prodali i time odvojili od njezine dvije male kćeri,Kunta je počeo tragati u sjećanju za nekom riječi Mandingo jezika koja bi imala značenje Belline najveće želje,da nikada više ne mora pretrpjeti još jedan takav gubitak,ime koje bi zaštitilo dijete da se nikada ne izgubi od Bell.
Odjednom se sjetio! Prevrćući po pameti riječ koje se sjetio, uspjelo mu je oduprijeti se napasti da je naglas izgovori, nije to smio učiniti čak ni pred samim sobom, jer to ne bi bilo pravilno. Da, to mora biti ime njegove kćeri! Presretan što je u tako kratko vrijeme imao toliko sreće, Kunta se požuri uz živicu nazad do kolibe.
Ali kad je rekao Bell kako je spreman dati svom djetetu ime, ona se usprotivila s tolikom snagom koju on nikada ne bi očekivao od nje sad kad je u takvom stanju.
‘’Šta takva žurba sa ime? ime? Kakvo ime? Mi ništa ne govorili o nikakvo ime!’’ Kunta je dobro znao kako Bell može biti tvrdoglava kad se za nešto zainati, i zato je u njegovu glasu bilo i strepnje, a ne samo srditosti dok je tragao za pravim riječima kojima bi joj rastumačio da postoje izvjesni običaji koji se moraju poštovati, određeni postupak imenovanja djeteta koji se mora točno izvršiti. A najvažniji je u svemu tome bio izbor imena koji pripada ocu. U to se nitko drugi ne smije miješati, štaviše, otac to izabrano ime ne smije nikome reći prije nego ga saopći djetetu, jer je to jedini pravi način. Zatim je još dodao kako je vrlo važno da to što prije obave kako njihovo dijete ne bi prvo čulo neko ime koje će možda massa odrediti za nju.
‘’Sad meni jasno!’’rekla je Bell.
‘’Od ti tvoji afrikanstva od koji ti pun ko šipak, samo nama dođe neka nevolja. I neće bude nikakvi takvi divljački običaji i imena za ovo dijete!’’
Obuzet bijesom, Kunta izjuri iz kolibe i gotovo sruši tetku Sukey i seku Mandy koje su prilazile kolibi s rukama punim ručnika i lonaca sa vrućom vodom.
‘’Čestitamo, brat Toby, mi došli pogledati Bell.’’
Međutim, Kunta samo nešto progunđa i prođe kraj njih. Jedan od radnika na njivama, Cato, upravo se spremao zazvoniti kako bi probudio ostale i najavio im da je vrijeme za izlazak iz koliba i za umivanje prije doručka. Kunta brzo skrene iz robovskog sokaka i uputi se stazom iza kolibe do štaglja, u želji da se što više udalji od tih poganskih crnaca koje je tuobab izvježbao da se sa strahom trzaju od svega što samo miriše na Afriku ,koja je izvor iz kojega su svi oni potekli.
U sigurnosti štaglja, Kunta srdito nahrani, napoji i zatim istrlja konje. Kad je vidio da je došlo vrijeme kad massa obično doručkuje, otišao je opet onim dužim, zaobilaznim putom do kuhinje u velikoj kući, gdje je upitao tetku Sukey, koja je zamjenjivala Bell, hoće li massa jutros trebati kočiju. Ona je odbila razgovarati s njime, čak nije ni okrenula glavu, samo je šutke niječno potresla glavom i odmah je izašla iz kuhinje, ne ponudivši mu ništa za jelo.
Šepajući natrag prema štaglju, Kunta se pitao što li je Bell ispričala tetki Sukey i seki Mandy, a što će
one sada rastrubiti po cijelom robovskom sokaku, zatim samome sebi napomene da mu je to posve svejedno.
Morao je nekako sam sebe uposliti, nije se više mogao motati ovako besposlen po štaglju. Izvuče pred vrata konjsku opremu i počne na svoj već uobičajeni način kratiti vrijeme nepotrebnim mazanjem i laštenjem,jer sve je to bio obavio prije nepuna dva tjedna. Htio je otići natrag u kolibu i pogledati dijete pa čak i Bell ,ali bi ga svaki put nanovo spopala srdžba kad bi se sjetio kakva je to bila sramota da je žena jednog Kinte mogla poželjeti da joj dijete nosi nekakvo tuobab ime,koje ne može značiti ništa drugo nego prvi korak do života ispunjenog prezirom prema samome sebi.
Oko podneva,Kunta ugleda tetku Sukey kako nosi lonac, nekakve hrane za Bell,vjerojatno juhu. Već sama pomisao na jelo probudi u njemu glad, nekoliko trenutaka kasnije on ode iza štaglja,tamo gdje su nedavno pobrani slatki krumpiri bili zakopani ispod slame, ostavljeni da tako sazru, uzme četiri od onih manjih i pun sažaljenja prema samom sebi,sažvaće ih ovako sirove da bi nekako smirio bol u želucu.
Već se spuštao sumrak kad se Kunta konačno prisilio otići kući. Kad je otvorio vrata i ušao, iz spavaće se sobe ništa nije čulo.
Možda spava, pomislio je, posežući preko stola kako bi upalio svijeću.
‘’To ti?’’
Nije mogao otkriti neku posebno tvrdu notu u Bellinu glasu. Gunđajući nešto neodređeno, on uzme svijeću, odmakne, zastor i uđe u spavaću sobu. U toplom odsjaju svijeće zapazi kako se na Bellinu licu odražava isto takva odlučnost kakva se vjerojatno odražavala i na njegovu vlastitom licu.
‘’Vidi, Kunta,’’ rekla je ne gubeći vrijeme na uvod,’’ima neki stvari koje ja zna o naš massa bolje nego ti. Ti njega samo učiniš bijesnog sa te tvoje afričke stvari i on onda nas sve tri prodati na slijedeća citacija u sjedište okruga, to ti bude isto tako sigurno ko što to da se mi rodili! ‘’
Susprežući srdžbu koliko je bolje mogao,Kunta je mucao, tražeći riječi kojima bi Bell uspio uvjeriti u svoju nepokolebivu odlučnost da,bez obzira na mogući rizik ,njegovo dijete neće nositi tuobabovo ime i da će, štaviše, njegova kćer biti imenovana na način koji je određen običajima.
Ma koliko duboko osjećala neslaganje s njegovom odlukom, Bell se još više bojala onoga što bi Kunta mogao učiniti ako mu se ona usprotivi. I tako, uz naglašeno negodovanje, ona konačno pristane.
‘’I kakvi sad voodoo ti mora s njom napraviti?’’
Kad joj je rekao da će jednostavno iznijeti načas dijete iz kolibe, ona je počela zahtijevati da pričeka dok se dijete ne probudi i dok ga ona ne podoji, tako da ne bude gladno i da ne plače s čime se Kunta odmah složio.
Bell je računala na to da se dijete neće probuditi još najmanje dva sata,a u to vrijeme više vjerojatno nitko u robovskom sokaku neće biti više budan, pa tako nitko neće vidjeti taj mumbo jumbo koji će Kunta izvoditi s djetetom.Iako to nije pokazivala, Bell se još uvijek ljutila na Kuntu što joj nije dopustio da i ona pomogne izabrati ime za kćer koju je upravo donijela na svijet sa toliko muke, i plašila se saznati kakvo je to afričko, zabranjeno ime Kunta izmislio, ali bila je sigurna da će kasnije ona već znati riješiti problem kćerina imena na svoj vlastiti način.
Već je bilo blizu ponoći kad je Kunta izašao iz kolibe,noseći u rukama svoje prvorodeno dijete,brižljivo umotano u pokrivač. Hodao je sve dok nije zaključio da se dovoljno udaljio od robovskog sokaka kako bi spriječio da se mračna sjenka toga mjesta nadvije nad ono što će se sada izvršiti.
Zatim, pod mjesecom i zvijezdama, Kunta podigne dijete uvis, obrćući umotani zavežljaj u rukama
tako da se desno uho djeteta dotaklo njegovih usana. A zatim, polako i razgovijetno, govoreći jezikom mandingo, on tri puta prošapće u sićušno uho: ‘’Tvoje je ime Kizzy. Tvoje je ime Kizzy. Tvoje je ime Kizzy.’’
Izvršeno je, kao što je bilo izvršeno za sve pretke obitelji Kinte, kao što je izvršeno i za njega, kao što bi se izvršilo i za to djetešce da se rodilo u domovini svojih predaka. Ona je sada postala prva osoba koja je saznala tko je ona.
Kunta je osjećao kako Afrika kuca u njegovim žilama i kako se pretače u dijete, mladi izdanak propupao iz njega i Bell,dok je otišao još malo dalje. Zatim se ponovo zaustavio i zadigavši ugao pokrivača i otkrivajući djetetovo sitno crno lice pred nebesima, on joj ovaj put uputi glasne riječi mandinga jezika: ‘’Gledaj i zapamti, samo je ovo veće od tebe!’’
Kad se Kunta vratio s djetetom u kolibu, Bell mu je gotovo istrgne iz ruku, lica ukočena od straha i predbacivanja dok je otkrivala pokrivač i pregledavala dijete od glave do pete, ne znajući što traži, ali nadajući se da to neće naći. Kad se uvjerila da Kunta nije s djetetom učinio ništa nedopustivo,barem koliko se moglo vidjeti,ona položi dijete na krevet, vrati se u prednju sobu, sjedne u stolicu preko puta Kinte, brižljivo složi ruke u krilo i upita.
‘’U redu, da čujem.’’
‘’Šta to? ‘’
‘’Ime, to po afrički ,kako ti nju zvati?’’
‘’Kizzy.’’
‘’Kizzy! Nitko živ nikada ne čuo takvo ime!’’
Kunta joj objasni da na mandingo jeziku »Kizzy« znači »ti sjedni« ili »ti se ne miči«, što opet znači da ovo dijete, za razliku od Belline prve dvije kćeri, nikada nitko neće prodati, ni oduzeti od nje. Bell se nije smekšala.
‘’To samo stvori nevolji!’’ uporno je tvrdila.
Ali kad je osjetila kako u Kunti ponovo počinje rasti srdžba, ona pomisli da bi bilo pametno popustiti. Reče kako joj se čini da se prisjeća svoje majke kako joj je pričala o baki koja se zvala »Kibby«, što otprilike isto zvuči, barem su tako mogli reći massi ako nešto posumnja.
Slijedećeg jutra, koliko je bolje mogla, Bell se trudila sakriti strah koji ju je uhvatio kad je massa došao pogledati kako se osjećaju ona i dijete,čak se prisilila na to da se dobrodušno nasmije kad mu je saopćila djetetovo ime. Massa je samo napomenuo da je to neobično ime, ali nije rekao ništa čime bi se usprotivio tome da se dijete tako zove, i Bell je duboko odahnula od olakšanja onog trenutka kad je massa izašao kroz vrata kolibe.
Gore u velikoj kući, prije nego što se s Kuntom otputio u svakodnevni obilazak bolesnika, massa Waller otvori veliku crnu bibliju, koju je čuvao zaključanu u sandučiću u velikom salonu, okrene stranicu na kojoj su se zapisivali svi važniji događaji na plantaži, umoči pero u tintarnicu i zapiše lijepim, crnim slovima: »Kizzy Waller, rođena 12. rujna 1790«.

(svezak prvi)