Alex Haley

First topic message reminder :

Nastavak knjige je umjetnički prikaz života Kunta Kinte, uz priče koje se vežu za buduće generacije, sve do Aleksa Hejlija. Ova knjiga je rezultat 12-godišnjeg istraživanja Hejlijevih predaka. Iako knjiga ima 700 stranica, većina čitatelja tvrdi kako od početne priče knjigu iz ruku nisu ispuštali sve do zadnje stranice. Knjiga ''Korijeni'' je izdata 1976. godine i za manje od sedam mjeseci prodata je u više od milion i pol primjeraka, osvojivši mnoge nagrade. Do sada je prevedena na 37 svjetskih jezika. Uz to, 1977. i 1979. godine su na osnovu ove knjige napravljene dvije popularne serije, koje su emitovane na TV kanalu ABC.

Knjiga ''Korijeni'' za razliku od mnogih drugih romana, nije fikcija ili mašta pisca nego bolna prošlost. Ovaj dokument govori o divljaštvu robovlasnika i potlačenosti robova, i najbolji je dokaz okrutnosti zapadnih bjelaca. Porodica Aleksa Hejlija je imala sreću da nakon američkog Građanskog rata od 1861. do 1865. godine osjeti malo olakšanja. Ali većina američkih crnaca nije bila te sreće. Između 1880. i 1890. godine, 100 crnaca je godišne „linčovano“ . Žive bi ih spaljivali, rezali u komade ili vješali. Ovo nisu priče o prahistoriji! Nevjerovatno, ali ovo su događaji od prije 100 godina!

Alireza Farahman, perzijski prevodilac knjige ''Korijeni'', u uvodu piše: “Korijen je uvijek najvažniji, misteriozni dio drveta... Ja mislim kako su korijen iz ugla Aleksa Hejlija svi crni robovi koji su istjerani iz srca afričke zemlje u druga podneblja. Crni korijeni su stvorili neovisnost i ekonomsku veličinu današnje Amerike. Ali problem je u tome da što su oni dublje tonuli u zemlju, bjelci su se sve više dizali i širili svoje grane.''

‘’Idi i spiemi onu drugu ticu za tvoju dojduću borbu! ‘’ ‘’Nisam ja za to, striko Mingo. Ubiše mi massinu ticu! ‘’ Mingo ga s nevjericom pogleda.

‘’Svaki put kad se tice bore jedna izgubi! Zar nikada nis vidijo da je massa izgubijo? A sad se vrati onamo! ‘’

Ali ni njegove prijetnje niti zaklinjanja nisu mogli pokrenuti mladića, pa je naposljetku odustao.

‘’U redu! Neću s vratit da kažem massi da smo se poplašili i samog pokušaja da natrag dobijemo njegov novac! ‘’

Striko Mingo bijesno se okrene prema rulji oko borilišta. Poniženi George bijaše iznenađen i zahvalan što su ga jedva zamjećivali ostali borioci, koji su skrenuli pažnju prema novom takmičenju. Prošle su još dvije borbe prije nego što sudac ponovo izvikne: ‘’Niger Toma Lea! ‘’

U sve većem sramu začuje kako se Mingo kladi o deset dolara i da je opklada prihvaćena prije nego što je starac nastupio s drugom od massinih »odbačenih« ptica. Stručno je ubila svoju protivnicu u manje od dvije minute.

Dok su se vukli prema plantaži, sva nastojanja strike Minga da utješi Georgea nisu imala nikakvog uspjeha.

‘’Zaradili smo dva dolora, kako se to ondak držiš ko da š sad na umrijet?’’

‘’Tako me sram što sam izgubijo ... a mislim da massa više neće ćet da mu izgubim još tica.’’

Mingo se toliko ozlojedio što njegov dječak, kako se činilo, dopušta da ga dotuče poraz prije nego što je i započeo, da je budući da je George još tri dana bio kiseo i ponašao se kao da želi da se zemlja rastvori i da ga proguta o tomu porazgovorio s massom Lea.

‘’Bi li vi razgovarali s tim mladićem, massa? Reko bi da on misli da je sramota izgubit borbu!’’

Kada je massa slijedeći put posjetio prostor za borbene pjetliće, pristupi Georgeu: ‘’Što to čujem da ne znaš podnijeti poraz u borbi? ‘’

‘’Massa, grozno se osjećam što ubiše vašu ticu! ‘’

‘’Ja ih, dakle, imam još dvadeset i želim da s njima nastupiš! ‘’

‘’Svaćam! ‘’

Osjećao se malodušnim čak i poslije massina ohrabrenja. Ali kad su na slijedećem susretu obje Georgeove ptice pobijedile, kočio se i likovao kao kakav njegov kokot pobjednik! Striko Mingo ponosno pokupi dobivene opklade pa ga odvede u stranu i prišapne mu:

‘’Ako ti ovo udre u glavu, jopet ćeš izgubit! ‘’

‘’Dopustite da ja privatim sav taj novac, striko Mingo!’’ izvikne on ispruživši zaobljene dlanove.

Buljeći u gomilu zguţvanih novčanica od po jedan dolar i još toga u kovanicama, Mingo će u smijehu:

‘’Odnesi novac massi. Neka vam obojici bude sa srećom!’’

Na putu kući George je već,činilo se njemu, po tisućiti put pokušavao nagovoriti striku Minga da posjeti robovski sokak i da upozna njegovu majku, miss Malizy, seku Sarah i striku Pompeya.

‘’Massa nema nego nas šest nigera, striko Mingo, pa bi red bijo da se poznajemo! Njima će bit drago

da vas upoznaju. Cijelo vrijeme kad sam tamo pričam o vama, ali oni mislu da ih vi ne trpite ili tako nešto! ‘’

‘’I ti i oni znate da ne možem bit proti nekoga koga i ne poznam! ‘’ izjavi Mingo.

‘’Neka samo ostane ko što je bilo, ondak se oni neće morat brigat za mene, a niti ja za njih!’’

A kad su stigli do plantaže,Mingo, po tko zna koji put, krene stazom koja je daleko zaobilazila robovski sokak.

Kizzy razrogači oči kad na Georgeovu dlanu ugleda novčanice i kovanice.

‘’Gospodne, odaklem ti to, sinko? ‘’zapita ona zovnuvši seku Sarah da to vidi.

‘’A kolko ti je to? ‘’ zapita Sarah.

‘’Ne znam, miss, ali tamok odaklem to dolazi, ima jošte mnogo više. ‘’

Seka Sarah povuče Georgea za slobodnu ruku da bi striki Pompeyu pokazala neočekivano bogatstvo.

‘’Mislim da bi i ja moro nabavit kokota ,’’reče starac. ‘’ali, slušaj me, sinko, to je massin novac!’’

‘’On mi daje polak! ‘’ponosno objasni George,’’zbiljam, sadak moram poć da mu dadem njegov dijo.

George pode u kuhinju, pokaže novac miss Malizy, a onda zatraži da ga massa primi.

Massa Lea se nasmijao kada je strpao u džep svojih devet dolara dobitka: ‘’Ti vraga, mislim da ti Mingo daje moje najbolje ptice, a meni »otpisane« pjetliće! ‘’

George je bio izvan sebe od sreće.

U slijedećem susretu George je pobijedio s one dvije ptice s kojima je već odnio pobjedu, a Georgeove učestale pobjede izazvale su toliku radoznalost masse Lea da je naposljetku pogazio obećanje koje je sam sebi nametnuo da neće ići na sporedne borbe.

Massin neočekivani dolazak izazvao je žurna gurkanja laktom i došaptavanja među bijelim i crnim boriocima. Videći da su čak striko Mingo i George uzrujani i nesigurni, massu Lea obuzme zla slutnja zbog toga što je došao. Zatim, shvativši da prvi poticaj, pa ma kakav bio, mora poteći od njega, zasmijulji se jednom postarijem siromašnom bijelcu te mu mahne: ‘’Zdravo, Jime!’’ A drugome dobaci: ‘’Hej, ti, Peter! ‘’

Oni mu uzvrate smiješak, zapanjeni što se on uopće sjeća njihovih imena.

‘’Hej, Dave! ‘’proslijedi on.

’’Vidim da ti je žena izbila preostale zube ili možda onaj rdavi viski?

Činilo se kao da su u buri smijeha gotovo zaboravili na borbu, sjativši se oko čovjeka koji je započeo siromašan kao svi oni,a onda za njih postao legendom.Pucajući od ponosa, George uzme pticu pod mišicu i, zapanjivši striku Minga i massu Lea, odjednom se počne šepiriti oko rubova borilišta.

‘’Dobro! Dobro! ‘’gromoglasno je uzvikivao.

‘’Svako od vas ko ima štogod novca, neka ga ubaci u igru. Ne brinite o što ćete se kladit, ako ne možem pokrit ja, može moj massa ovolko bogat ko što on jes! ‘’

Videći da se massa smješka, George postade još glasniji: ‘’Ovdi ja nastupam samok s njegovim otpisanim ticama, a on će ovdi sve nadmašit! Ajte!’’

Jedan sat kasnije, kličući da je odnio pobjedu u novoj borbi, George je dobio dvadeset i dva dolara, a


massa Lea gotovo četrdeset, prihvaćajući sporedne opklade što su mu ih nudili. Zaista mu je bilo mrsko da prihvaća novac od ljudi za koje je znao da su goli kao miš, isto kao nekoć on, ali je znao i to da će oni ostatak godine hvalisavo lagati da su u okladama protiv Toma Lea izgubili deset puta više nego što su zapravo izgubili.

Svima je nedostajao razmetljivi i samouvjereni George,kad se nije pojavio na četiri slijedeća sporedna susreta u kotaru Caswell, zato što su striku Minga mučili novi napadaji žestokoga kašlja.George je gledao kako su ga spopadali najedanput, bez upozorenja, a zatim dugo trajali. Osjećao je da svoga starog učitelja ne smije ostaviti samoga s borbenim pticama, a niti je htio ići sam.No, čak kad se Mingo nešto i oporavio, rekao je da se još ne osjeća dovoljno čvrstim da otpješači na slijedeći susret, ali je zahtijevao da George unatoč tomu pođe.

‘’Nis ti dijete! Sigurno bi ovog trena pošo da su tamok kakve cure! ‘’

I tako George krene sam, noseći u objema rukama prepunu vreću u koju je stavio jednog bojnog pjetlića.Kad dođe nadomak uzgajača borbene peradi,kojima je u posljednje vrijeme nedostajao svojom slikovitom pojavom, jedan od njih glasno uzvikne: ‘’Čuvajte se! Eno onoga »Georgea Kokotića«!’’ Na to svi prasnu u smijeh, a on im se od srca pridruži.

A na putu kući ,s više dobitka u džepu nego ikada, što je više o tomu razmišljao, sve mu se više sviđalo to ime. Imalo je stanovit čar.

‘’Kladim se da niko od vas ne može pogodit kako su me nazvali na borbi pjetlića! ‘’reče on čim je stigao u robovski sokak.

‘’Ne! A kako? ‘’

‘’George Kokotić! ‘’

‘’Bože blagi! ‘’uzvikne seka Sarah. Kizzyne oči isijavale su ljubav i ponos.

‘’Daklem ,’’reče ona ‘’to je vrlo blizu onom što danas svi o tebi govoru!’’

Čak i massi Lea svidje se nadimak kad mu ga striko Mingo priopći, nadodavši kiselo: ‘’Čudim se kako to da ga nisu nazvali »Plačljivi George« jer još uvijek znade briznut u plač svaki put kada pogine tica s kojom on nastupa. Al s obzirom na to da danaske mnogo pobjeđuje, to je ijonako svejedno! Neka samo ubilačka ostruga zvizne njegova kokota, a on cmolji, rida i grli tu ticu ko da mu je rođeno dijete.Jeste l’ ikada čuli il vidili štogod sličnoga, massa? ‘’

Massa Lea se nasmije:

‘’Dakle, mnogo puta i meni je dolazilo da zaplačem kad bih se okladio o mnogo više nego što sam smio, a kad bi moju pticu ranila mamuza! Ali ne, mislim da je on jedini čovjek za koga sam čuo da kuka tako kako ti kažeš. Mislim da je on jednostavno previše privržen kokotima.’’

Nedugo zatim, na najvećem susretu godine, massa se vraćao prema kolima noseći svoju pticu, koja je upravo pobijedila u konačnom natjecanju, kad začuje kako netko viče: ‘’O, gospodine Lea! ‘’

Okrene se i zapanji videći da aristokrat među uzgajivačima bojnih pjetlića, George Jewett, krupnim koračajima ide prema njemu i osmjehuje se.

Massa Lea je uspio da mu glas zvuči nehajno: ‘’Oh, izvolite, gospodine Jewett! ‘’ Nato su se rukovali.

‘’Gospodine Lea, bit ću posve otvoren prema vama, kao prema džentlmenu i uzgajaču bojnih pjetlića.Nedavno sam izgubio svog uzgajača. Pred koju noć zaustavila ga je cestovna patrola, a nije imao

putnice. Na nesreću je pokušao pobjeći, pa je teško ranjen. Vjerojatno se neće izvući. ‘’

‘’Žao mi je što to čujem .. . Mislim zbog vas, a ne zbog nigera. ‘’

Massa Lea proklinjao je svoju smušenost, jer je nagađao što će sada doći. Aristokrat je htio Minga!

‘’Naravno’’odvrati Jewett.

‘’Stoga mi je barem privremeno potreban uzgajač, koji barem nešto zna o pticama .’’ Zastao je.

‘’Na našim borbama pijetlova zapazio sam da imate dvojicu. Ne pada mi ni na kraj pameti da tražim vašega iskusnog starijeg čovjeka, ali možda biste prihvatili dobru ponudu za drugog, za onoga mladića koji, kako mi kažu moji nigeri, udvara djevojci na mom imanju.’’

Zaprepaštenost masse Lea pomiješa se sa bijesom kad je čuo taj dokaz o izdaji Georgea Kokotića.

‘’Tako dakle! ‘’izusti on potmulim glasom. Massa Jewett ponovo se nasmiješi, znajući da ga je pogodio u živac.

‘’Dopustite da vam dokažem da se ne želim cjenkati. ‘’Opet je zastao.

‘’Hoće li tri tisuće biti u redu?’’

Massa Lea se osupnu, nije bio siguran da li je dobro čuo.

‘’Žalim, gospodine Jewett.’’ potišteno je procijedio. Sav protrne što odbija bogatog plemića.

‘’U redu. ‘’Jewettov je glas bio napregnut.

‘’Moja konačna ponuda, četiri! ‘’

‘’Ne prodajem svoje uzgajače, gospodine Jewett.’’ Lice bogatog uzgajača bojnih pjetlića se objesi, a oči mu se smrknu.

‘’Razumijem. Naravno! Do viđenja, gospodine!’’ ‘’Do viđenja i vama, gospodine.’’odvrati massa Lea.

Na to svaki pode u suprotnom smjeru.Što je brže mogao, vrati se massa prema kolima. Nije trčao, ali u njemu je rastao gnjev. Videći njegovo lice, striko Mingo i George Kokotić sjedili su upadljivo mirni.Došavši do kola,zamahne pesnicom na Georgea,a glas mu je podrhtavao od bijesa.

‘’Mozak ću ti smrskati! Koga vraga radiš tamo kod Jewetta? Pričaš li mu kako uvježbavamo kokote? ‘’ George Kokotić posivi.

‘’Ništa nisam rekao massi Jewettu, massa.’’ jedva je govorio.

‘’Nisam mu reko ni riječi, nikada, massa!’’ Njegova posvemašnja zaprepaštenost i strah napola uvjeriše massu Lea.

‘’Zar mi pokušavaš reći da pješačiš sav taj put do pakla i natrag samo zato da ljubakaš s Jewettovom curom? ‘’

Makar to bilo bezazleno, znao je da svaka posjeta izvrgava njegova naučnika uzgajača Jewettovoj prepredenosti koja može dovesti do koječega.

‘’Massa, gospodne, smiluj se! ‘’

Sad su se pokraj njih zaustavljala druga kola, a ljudi su dozivali massu i mahali mu. Uzvraćajući im mahanje, massa Lea razvuče usta u osmijeh pa se uzvere na najudaljeniji rub sjedišta na kolima,

obrecnuvši se krajičkom usana na prestravljenog striku Minga: ‘’Vozi, ti vraga! ‘’

Tokom povratka na plantažu,koji se činio beskrajnim,vladala je tolika napetost da ju je nož mogao razrezati. A tokom ostatka dana nije nimalo popuštala zategnutost između strike Minga i Georgea Kokotića. Te je noći George ležao bez sna, preznojavajući se i iščekujući kaznu,znao je da će uslijediti.

Ali ništa nije uslijedilo. A nekoliko dana kasnije massa reče striki Mingu kao da se ništa nije dogodilo: ‘’Za slijedeći tjedan dobio sam poziv da nastupim sa pticama tamo preko državne granice, u Virginiji. Znam da bi ta duga vožnja mogla samo škoditi tvom kašlju, stoga ću povesti samo momka. ‘’

‘’Svaćam, massa.’’

Striko Mingo odavno je znao da će doći ovaj dan, pa stoga je massa i uvježbavao mladića da bi ga zamijenio. Ali nije mogao ni sanjati da će doći tako skoro.

93. POGLAVLJE



‘’O čemu tako napregnuto razmišljaš, momče?’’

Poslije više od sata vremena koliko je s massom dijelio sjedalo kola,motrio runaste oblake toplog veljačkog jutra, prašnjavu cestu koja se pred njima prostirala ili jednoliko zibanje mišića na mazginim krstima, George se lecne na iznenadno pitanje masse Lea.

‘’Na ništa ,’’odvrati on. ,’’nisam mislijo na ništa, massa. ‘’

‘’Nešto nikad nisam razumio kod vas nigera! ‘’Glas masse Lea odavao je ogorčenost.

‘’Čovjek pokušava lijepo s vama razgovarati, a vi se odmah počnete glupo ponašati. To me paklenski ljuti, pogotovu kod nigera kao što si ti koji može pričati sve u šesnaest kad ga je volja. Zar ne misliš da bi vas bijeli ljudi više poštovali kad biste se ponašali kao da imate razuma? ‘’

Uspavani um Georgea Kokotića postade vrlo pažljiv.

‘’Neki bi mogli, a neki jopet ne bi, massa ,’’oprezno će on. ‘’sve zavisi. ‘’

‘’Evo, opet zaobilaziš kao mačak oko vruće kaše! Od čega zavisi? ‘’

George Kokotić još je vrdao dok bolje ne shvati što namjerava massa. Stoga mu odvrati: ‘’Daklem, massa, mislim da to zavisi s kakim bijelim ljudma govorite, massa, barem je taki moj dojam.’’

Massa Lea s gnušanjem pljune preko ograde kola.

‘’Nahrani i odjeni nigera, digni mu krov nad glavom, daj mu i sve drugo što mu je potrebno na ovom svijetu, a taj niger ti nikad neće biti iskren! ‘’

George Kokotić pomisli da je massa jednostavno tek tako odlučio da zapodjene s njime nekakav razgovor u nadi da oživi ovu vožnju kolima, koja je postala dosadna i beskrajna.

Kako bi prestao dražiti massu Lea, on oprezno ispita teren: ‘’Ako oćete živu istinu,massa,mislim da većina nigera misli da će bit pametno ako se recmo grade glupljima nego što zbiljam jesu, jerbo se mnogi nigeri boje bijelih ljudi.’’

‘’Boje! ‘’uzvikne massa Lea.

‘’Nigeri su ljigavi ko jegulje, tako da! Nigeri vjerojatno zato što nas se boje kuju urote da nas ubiju kad god se okrenemo! Truju hranu bijelih ljudi, ubijaju i djecu! Sve što se može samo zamisliti protiv bijelih ljudi nigeri rade cijelo vrijeme,a kad se bijeli ljudi žele zaštititi, nigeri urliču da se jako boje! ‘’

George Kokotić zaključi da bi bilo pametno da se prestane petljati s massinom ćudi osjetljivom na dodir kao drugi otponac puške.

‘’Mislim da niko na vašem imanju nikada nije učinijo tako nešto, massa ,’’mirno će on.

‘’Vi nigeri znate da bih vas ja ubio da to učinite!’’

Bojni pjetlić glasno zakriješti u pjetlarniku iza njih, a neki mu odgovoriše kljucanjem.

George ništa nije govorio. Prolazili su kraj velike plantaže i on zirne na skupinu robova koji su mlatili

suhe stabljike kukuruza pripremajući oranice za sjetvu.

Massa Lea ponovo prozbori: ‘’Muka me obuzima pri pomisli koliko nigeri mogu zagorčiti život čovjeku koji je cijeli život dirinčio i nastojao nešto stvoriti.’’

Neko vrijeme kola su vozila, a oni šutjeli, ali George Kokotić je naslućivao da massin gnjev raste.

Naposljetku massa uzvikne:

‘’Momče, da ti nešto kažem!Cijeloga života si na mom imanju i trbuh ti je pun.Nemaš pojma što to znači živjeti u neprestanoj borbi, poluizgladnio, a desetoro braće i sestara i otac i majka svi spavaju u dvije vruće vlažne prostorije! ‘’

Georgea Kokotića zapanji iskreno massino priznanje jer ovaj vatreno nastavi kao da mora iz sebe izbaciti te mučne uspomene.

‘’Momče, ne sjećam se kad majčin trbuh nije bio nabreknut od novog djeteta. A moj otac žvakao je duhan, vječno bio polupijan, vikao i psovao da nitko od nas ne radi onoliko koliko bi trebalo na deset jutara stjenovitog zemljišta za koje ja ne bih dao pedeset centi po jutru, a on je sebe nazivao farmerom! ‘’

Zirne u Georgea Kokotića, pa bijesno zapita: ‘’Želiš li znati što je promijenilo moj život? ‘’ ‘’Dabome ,’’odvrati George.

‘’Došao je onaj veliki iscjelitelj s vjerom u moć molitve.Svi su uzbuđeno trčkarali oko njegova velikog šatora koji su razapinjali. Već prve noći taj šator preplaviše svi koji su mogli hodati, pa čak i oni koje je trebalo nositi. Kasnije su ljudi pričali da u kotaru Caswell nikad nije bilo takvih propovijedi protiv vatre paklene i takvih čudotvornih ozdravljenja. Nikada neću zaboraviti one stotine bijelih ljudi kako skaču, vrište, kriče i svjedoče. Ljudi su padali jedan drugome u naručaj, jecali, grčevito se trzali i tresli. Gore nego na bilo kakvom crnačkom vjerskom zboru. Ali usred sve te halabuke i klicanja bilo je nešto što me se snažno dojmilo. ‘’

Massa Lea se zagleda u Georgea Kokotića.

‘’Znaš li išta o bibliji?’’

‘’Ne . . . daklem, ne, massa, ne znam. ‘’

‘’Kladim se da nisi ni mislio da i ja znam nešto o njoj! Bilo je to iz psalama. Označio sam to mjesto u svojoj bibliji. Kaže ovako: »Bio sam mlad, a sada sam star, ali nikad nisam vidio da je pravednik napušten, niti da sjeme njegovo kruh prosjači«. ‘’

‘’Dugo nakon što je taj propovjednik otišao, ta izreka motala mi se po glavi. Okretao sam je i izvrtao na sve strane, nastojeći shvatiti kakvo značenje ona ima za mene. Sve što sam vidio u svojoj obitelji svodilo se na prosjačenje kruha. Nismo imali ništa i ništa nećemo ni dobiti. Naposljetku sam shvatio da ta izreka znači, ako ja postanem pravednik ,drugim riječima, budem li marljivo radio i živio kako najbolje znam i umijem ,neću nikada morati prosjački kruh kad ostarim.’’

Massa izazovno pogleda Georgea Kokotića.

‘’Razumijem ,’’reče George Kokotić, ne znajući što bi drugo odgovorio.

‘’Tada sam otišao od kuće ,’’nastavi massa Lea.

‘’Bilo mi je jedanaest godina. Dao sam se na put, moleći sve i svakoga kakav posao, radio bilo što, i crnačke poslove. Bio sam u dronjcima, jeo splačine. Štedio sam svaki cent koji bih stekao, i to godinama dok naposljetku nisam kupio svojih prvih dvadeset i pet jutara šumovitog zemljišta, zajedno sa svojim

prvim nigerom po imenu George. Znaš, po njemu si i dobio ime …’’ Činilo se da massa očekuje odgovor.

‘’O njemu mi je pričao striko Pompey ,’’reče George Kokotić.

‘’Da. Pompey je došao kasnije, moj drugi niger. Momče, slušaj me dobro, radio sam rame uz rame kraj onog nigera Georgea, mučio se od nemila do nedraga, čupajući iz zemlje panjeve, grmlje i stijene da posijem prvu ljetinu.Samo me Gospodin naveo da za dvadeset i pet centi kupim onaj listić za tombolu i tim listićem dobio sam svog prvoga borbenog pjetlića. Momče, bila je to najbolja ptica koju sam ikada imao! Čak i kad su ga teško ranili, ja sam ga zakrpio pa je on i dalje pobjeđivao u toliko sporednih bitaka kao još nijedan kokot. ‘’Ušutio je.

‘’Ne znam kako to da evo tu sjedim i ovako razgovaram s nigerom. Ali mislim da čovjek naprosto mora kadšto s nekim razgovarati.’’ Opet je zastao.

‘’Sa ženom ne možeš mnogo razgovarati.Čini mi se,kad žena jednom ulovi muža da se brine za nju,onda ostatak života ili boluje, ili se odmara, ili se zbog nečega tuži, iako ih nigeri u svemu služe. Ili pak vječno pudraju lice dok ne izgledaju kao aveti…’’

George Kokotić nije mogao vjerovati svojim ušima.Ali massa kao da se nije mogao zaustaviti.

‘’Ili uzmi, na primjer, drugi soj ljudi kao što je moja obitelj. Mnogo puta sam se pitao zašto se nitko od mojih devetoro braće i sestara nije borio da pobjegne odande kao što sam se ja borio. Još uvijek se guše i gladuju isto kao onoga dana kad sam ja otišao,samo što sada svi oni imaju svoju obitelj. ‘’

George Kokotić odluči da će biti najbolje ako ne kaže niti »razumijem« na ono što massa bude govorio o svojoj obitelji. Neke od njih George je letimično vidio kako razgovaraju s massom u gradu ili kad su bili na borbama pjetlića. Braća masse Lea bili su oni bijedni siromašni bijelci koje nisu prezirali samo bogati plantažeri nego čak i njihovi robovi. Bezbroj je puta vidio da je massi neugodno kad sretne koga od njih. Načuo bi njihovo neprestano kukanje o teškim vremenima, molbe da im dade novca, a na licima im je čitao mržnju kada bi im massa dao pedeset centi ili dolar. Znao je da će ih oni zapiti u viskiju. George Kokotić se sjeti,koliko je puta miss Malizy pričala da bi onda kada je massa običavao pozvati na večeru članove svoje obitelji oni žderali i lokali kao da ih ima triput toliko, a čim ih on nije mogao čuti, zasipali su ga psovkama kao psa.

‘’Svaki od njih mogao je učiniti ono što sam ja učinio!’’uzvikne massa Lea sjedeći kraj njega na kočijaškom sjedištu.

‘’Ali nisu imali petlje, stoga neka ih vrag nosi! ‘’ Ušuti ponovo, ali ne zadugo.

‘’Bilo kako bilo, meni sada poslovi dobro idu ,imam pristojan krov pod kojim živim, kojih stotinjak borbenih pjetlića, te osamdeset pet jutara, od čega preko pola obrađujem, pa onda konja, mazge, krave i prasce. I imam vas nekolicinu lijenih nigera.’’

‘’Da, massa,’’reče George Kokotić, pomislivši da je sada zgodna prilika da na blag način izrazi svoje stanovište.

‘’Ali i mi nigeri marljivo radimo za vas, massa. Sve otkako poznajem svoju majku i miss Malizy i seku Sarah i striku Pompeya i striku Minga ,zar oni ne rade za vas najviše koliko mogu? ‘’

A prije nego massa stiže odgovoriti, nadodao je nešto što je spomenula seka Sarah prethodne nedjelje kad je došao posjetiti robovski sokak.

‘’Zbiljam, massa, osim moje majke svi oni imaju preko pedeset godina …’’

Zaustavi se kako ne bi nadovezao zaključak seke Sarah da je massa naprosto preškrt, da kupi kakva

mlađeg roba, očito je namjeravao nekolicinu koju je imao tjerati da rade dok ne padnu mrtvi.

‘’Mora da nisi pazio na sve što sam ti govorio, momče! Nema tog nigera koji radi ovako naporno kao ja! Prema tome, nemoj ti meni govoriti koliko naporno nigeri tegle! ‘’

‘’Da, massa.’’

‘’»Da, massa« što?’’

‘’Samo »Da, massa«. Dabome, i vi naporno radite, massa.’’

‘’I te kako! Misliš da je lako biti odgovoran za sve i sva na mojoj plantaži? Misliš da je lako uzgajati veliko jato pjetlića? ‘’

‘’Ne, massa. Naravski, znam da vam je to teško, massa.’’

George pomisli na striku Minga koji se već više od trideset godina svakoga dana brine za borbene pjetliće,a da ne spominjemo i ovih njegovih sedam godina.Onda smisli trik da istakne desetljeća Mingova službovanja, pa bezazleno priupita: ‘’Massa, imate li pojma kolko je godna striku Mingu ?’’

Massa Lea se zamisli i počeša po bradi.

‘’Ti vraga, stvarno ne znam.Da vidimo, jedanput sam izračunao da je od mene stariji petnaestak godina, što znači da bi sad on imao šezdesetak godina.A svakim danom sve je stariji.Čini se da je iz godine u godinu sve bolesniji. Što ti se čini od njega? Živiš dolje uza nj.’’

George Kokotić strelovitom se brzinom prisjeti nedavnog napada kašlja koji je spopao striku Minga, najgori napad koji je ikada imao, koliko je on znao. Sjetivši se da su miss Malizy i seka Sarah često govorile kako massa njihove pritužbe da su bolesne tumači kao lijenost, naposljetku reče: ‘’Daklem, massa, reko bi da s uglavnom dobro osjeća, ali mislim da zbiljam morate znat da ga kašto spopanu teški napadi kašlja, tako strašni da se preplašim jer mi je on ko otac. ‘’

Prekasno se zaustavio, odmah je osjetio neprijateljski protustav. Stresu se zbog udubljenja na cesti, borbeni pjetlići u pjetlarnicima ponovo zaključaju, a kola su se u tišini truckala nekoliko trenutaka. Tad massa Lea zapita: ‘’Što li je Mingo toliko za tebe učinio? Je li te on izvukao iz polja i poslao te onamo gdje imaš daščaru?’’

‘’Ne, massa! Vi ste sve to učinli, massa. ‘’Neko vrijeme vozili su se šutke dok massa ne odluči da ponovo prozbori: ‘’Nisam mnogo razmišljao o onomu što si maloprije kazao,ali sad kad si to spomenuo, zaista imam rulju starih nigera.Neki od njih bi me svaki čas mogao napustiti! Iako su danas nigeri skupi, morat ću kupiti jednoga ili dvojicu mladih težaka! ‘’

Okrene se kao da se obraća izravno Georgeu Kokotiću: ‘’Razumiješ li ti o čemu govorim, o kakvim stvarima cijelo vrijeme moram voditi brigu? ‘’

‘’Svaćam, massa.’’

‘’ »Svaćam, massa!« Tako nigeri odgovaraju na sve! ‘’

‘’Ne bi valjda vi ćeli da s koji niger ne slaže s vama, massa! ‘’

‘’Pa, zar ne možeš smisliti nešto drugo da kažeš osim »Svaćam, massa!«? ‘’

‘’Ne, massa…Mislim, daklem, massa, vi barem imate novac da kupite robove, massa. Ove sezone ste tako ljepo zaradli na borbama pjetlića.’’

George Kokotić se nadao da će razgovor skrenuti na sigurnije tle.


‘’Massa ,’’bezazleno je zapitao,’’ima li uzgajača borbenih kokota koji uopće nemaju farme? Mislim, koji ne obrađuju polja i nemaju ništa osim pjetlića? ‘’

‘’Pa ... Ne bih ti ja znao nijednog osim onih gradskih prevaranata, ali nikada nisam čuo da ijedan medu njima ima toliko ptica da bi se mogao nazvati ozbiljnim uzgajačem borbenih pjetlića.’’

Na trenutak se zamislio: ‘’Zapravo je obično ovako,što je više borbenih pjetlića, to je plantaža veća, kao ono imanje gospodina Jewetta na kojemu ti bančiš.’’

George Kokotić htjede sama sebe odalamiti što je massi dao takvu priliku.Ali joj brzo pokuša stati na kraj: ‘’Tamok više ne idem, massa.’’ Poslije stanke massa Lea izjavi: ‘’Negdje drugdje si našao drugu curu, a? ‘’ George Kokotić oklijevaše s odgovorom: ‘’Sad se držim kuće, massa.’’ Time je izbjegao izravnu laž. Massa Lea mu se naruga: ‘’Zar krupan i jedar dvadesetogodišnjak, kao što si ti? Momče, nemoj meni govoriti da se više noću ne iskradaš i da ne uživaš u onim lijepim vatrenim guzicama! Ti vraga, mogao bih te iznajmljivati za rasplod, kladim se da bi ti se to sviđalo! ‘’

Massino lice se skupilo, pakosno ga je gledao: ‘’Jedan moj dobar prijatelj veli da crne cure imaju vrlo lijepe vatrene guzice. Istinu mi reci, je li tako, momče? ‘’

George Kokotić pomisli na massu i svoju majku.U sebi se pjenio, a rekao je polagano, gotovo hladno:

‘’Može bit da je tako, massa …’’ Onda nastavi braneći se: ‘’Ne znam ih ja baš mnogo …’’

‘’Dobro, dakle ne želiš priznati da se noću iskradaš s mog imanja, ali ja znam da ti je sad vrijeme, i znam kamo ideš i koliko često ideš. Ne želim da te cestovna patrola ustrijeli kao što se dogodilo onom crnom uvježbavatelju gospodina Jewetta, pa ću ti stoga reći što ću učiniti, momče. Kada se vratimo, ispisat ću ti putnicu da možeš trčati za suknjama svake noći ako želiš! Nikad nisam mislio da bih to učinio kakvom nigeru! ‘’

Massa Lea doimao se gotovo zbunjeno, a onda to prikrije mrzovoljnošću: ‘’Ali, nešto ću ti reći. Prvi put kada uprskaš, ne vratiš se u zoru ili dođeš previše iscrpljen, pa ne budeš mogao raditi, ili ako otkrijem da si ponovo bio na onom Jewettovu imanju ili bilo što drugo što znaš da ne smiješ činiti, zauvijek ću ti razderati putnicu,a s njome i tebe. Je li jasno? ‘’

George Kokotić nije vjerovao svojim ušima.

‘’Massa, zbiljam vam fala! Zbiljam, massa!’’ Massa Lea pretjerano srdačno otkloni izljeve zahvalnosti : ‘’Dobro, vidiš da nisam ni upola tako zao kao što vi nigeri pričate. Možeš im reći da ja znam lijepo postupati prema nigeru ako želim.’’

Ponovo se pojavi ono pakosno cerekanje.

‘’Dobro, što je s onim vatrenim crnim curama, momče? Koliko ih možeš zajahati u jednoj noći?’’

George Kokotić meškoljio se na sjedištu.

‘’Massa, ko što sam reko, nisam upozno mnogo…’’

Ali činilo se da massa Lea ne čuje njegove riječi, jer je nastavio: ‘’Čujem da vrlo mnogo bijelih ljudi idu k crnim ženama po svoje zadovoljstvo. Znaš da se to događa, je li, momče? ‘’

‘’Čujo sam za to, massa ,’’reče on nastojeći ne misliti na činjenicu da razgovara sa svojim rođenim ocem.

Ali osim onoga što se zbivalo u kolibama na plantažama George je znao da u Burlingtonu, Greensborou i Durhamu postoje »posebne kuće«, o kojima se govorilo samo šapatom, a obično ih je vodila kakva oslobođena crnkinja.Čuo je da tamo bijeli ljudi plaćaju od pedeset centi pa do dolara da

bludniče sa ženom po svom izboru,koje su imale put od čađavocrne do boje bijele kave.

‘’Ti vraga,’’ustrajno će massa.

‘’Govorim s tobom ovdje, u ovim kolima, sjedimo posve sami. Po onomu što čujem one su, istina, crne žene, ali boga ti,žene su! Pogotovu ako su od one vrste koje muškarcu pokazuju da to žele isto koliko i on.Čujem da znaju biti vrele kao rakete praskavice,i ne tuže se uvijek da su bolesne i ne cmizdre zbog svega pod suncem.’’

Massa se ispitivački zagleda u Georgea Kokotića.

‘’Jedan moj znanac mi reče da vama crnim mladićima nikada nije dosta te vatrene crne guzice, je li to i tvoje iskustvo?’’

‘’Ne, massa…mislim, barem upravo sada nije, massa…’’

‘’Opet okolišaš oko vrele kaše!’’

‘’Ne okolišam ja oko nikake kaše, massa.’’ George Kokotić se svim silama trudio da djeluje ozbiljno.

‘’Pokušavam vam nešto reć što nikada nikomu nisam reko, massa! Znate l' onog massu MacGregora koji u borbama kokota nastupa sa žutim ticama? ‘’

‘’Naravno. On i ja mnogo razgovaramo. Kakve on ima veze s tim? ‘’

‘’Daklem,dali ste mi riječ da ćete mi dat putnicu pa zato ne trebam lagat. Daklem, da, massa, u zadnje vrijeme se iskradam, upravo ko što ste rekli, posjećujem djevojku na imanju masse MacGregora …’’ Lice mu je bilo oličenje ozbiljnosti.

‘’Ovo je nešto o čemu zbiljam moram porazgovorit s nekim s kim zbiljam mogu govorit, massa. Ja je jednostavno ne svaćam! Ime joj je Matilda, radi u polju, a i u velkoj kući kad im je potreba. Massa, ona je prva djevojka koja ne mari za ono što ja kažem il pokušavam, ne da mi da je taknem, ne, massa! Najviše što od nje možem izvuć jest to da kaže da joj se mnogo sviđam, ali ne trpi moje ponašanje,na to sam joj ja reko da ni meni ona ne treba. Reko sam joj da mogu imat sve đemske koje zaželim, a ona samo veli neka odem i neka ih uzmem, a nju da ostavim na miru.’’

Massa Lea slušao je Georgea Kokotića s istom onakvom nevjericom kao on malo prije massu.

‘’I još nešto,’’nadoveže on.’’svakoga puta kad se vratim, ona mi navodi stvari iz biblije! Kako to da je čitala bibliju? Odgajo ju je massa propovjednik sve dok zbog vjere nije prodo svoje nigere. Zbiljam, ja ću vam reć kolka je ona vjernica! Čula ona da skupina oslobođenih nigera daje negdi u šumi oko njih veliku noćnu zabavu s jelima, pićima i plesom. Daklem, ta cura, samo joj je sedamnajs godna, iskrala se s imanja masse MacGregora i upala na tu zabavu baš kad je bilo raspojasano i nakresano! Kažedu da je nakitla takvu govoranciju, zvala Gospodna da spasi njih grešnike prija nego tamok stigne vrag pa ih sve zapali, tako da su svi oni oslobođeni nigeri gotovo pregazili jedni druge kad su pobjegli odandi, a njiov je guslač klipso za njima! ‘’

Massa Lea se gromoglasno smijao:

‘’Reklo bi se da je cura vragometna! Ja to velim! ‘’

‘’Massa...’’George Kokotić je oklijevao.

‘’Prije nego sam nju srejo, imo sam mnogo žemska, ko što vi kažete, ali vrag me odnijo ako me nije prisilila da u njoj vidim nešto više nego obično žemsko. Čovjek počimlje mislit da preskoči preko metle s dobrom žemskom …’’

George Kokotić zapanji se samomu sebi.

‘’Oću reć, ako me bude ćela,’’reče on tihim glasom. A onda će još tiše: ‘’I ako vi nećete imat ništa proti ... ‘’

Vozili su se lijep komad puta uz škripanje kola i kljucanje borbenih pjetlića prije nego što massa Lea ponovo prozbori: ‘’Znade li gospodin MacGregor da ti udvaraš toj njegovoj curi?’’

‘’Daklem,buduć da je ona težakinja, sumljam da mu je ikad išta rekla izravno, ne, massa. Ali nigeri u velkoj kući znadu pa mislim da mu je ko od njih reko.’’

Poslije ponovne šutnje massa Lea upita: ‘’Koliko crnaca ima gospodin MacGregor?’’

‘’Ima povelko imanje, massa. Po veličini njegova robovskog sokaka, reko bi da ima dvajes ili više nigera.’’Pitanja su zbunila Georgea.

‘’Razmišljam ,’’reče massa nakon ponovne šutnje.

‘’Otkako si se rodio,nikada mi nisi zadavao nikakve neprilike,zapravo si mi mnogo pomagao po imanju pa ću nešto učiniti za tebe.Čuo si me kad sam maloprije rekao da su mi potrebni mladi nigeri, težaci. Dakle ako je ta djevojka tolika glupača da preskoči metlu s nekim tko toliko voli juriti za ženama,mislim da te to nikada neće proći,onda ću odjahati onamo i porazgovarati s gospodinom MacGregorom. Ako ima toliko nigera kao što ti kažeš, neće mu valjda toliko nedostajati jedna težakinja,ako se možemo pogoditi za poštenu cijenu. Onda ćeš ti moći dovesti tvoju djevojku ,kako joj je ime? ‘’

‘’Tilda …Matilda, massa .’’dahne George Kokotić. Nije bio siguran je li dobro čuo.

‘’Onda ćeš je moći odvesti na moje imanje pa sagraditi kolibu za vas ...’’

George je micao usnama, ali kroz njih nije izlazio nikakav zvuk. Naposljetku je promucao: ‘’To ne može učinit niko nego vrijedan massa! ‘’Massa Lea nešto progunđa. Mahne rukom.

‘’Ali da znaš, tvoje mjesto je u prvom redu dolje s Mingom!’’

‘’Jakako, massa! ‘’

Massa Lea se namrgodi pa oštro uperi kažiprst u svog vozača.

‘’Nakon što se vjenčate, oduzet ću ti putnicu! To će pomoći onoj, kako joj bješe ime, Matildi, da tvoju crnu guzicu drži kod kuće kamo pripada! ‘’

George Kokotić od sreće nije mogao doći do riječi.

94. POGLAVLJE



Onoga jutra u kolovozu godine 1827. kada se George Kokotić imao oženiti, mladoženja je u izlazak sunca bjesomučno zabijao željezne šarke na dovratnik od suhe hrastovine u svojoj još nedovršenoj dvosobnoj kolibi.

Obavivši to, skokne u staju pa odbrza natrag, noseći preko glave nova vrata koja je striko Pompey istesao i obojio sokom od smrvljenih crnih orahovih ljusaka.Stavio ih je na mjesto. Onda, bacivši zabrinut pogled na sunce koje se uspinjalo, zastane tek toliko da smaže kobasicu i preklopljen kolač, što je kasno prethodne večeri njegova majka doslovce bacila na njega, sva pobješnjela zbog njegova dugog odgađanja, isprika, upadica i izleta.Čekao je toliko dugo, a radio tako polagano da je ona naposljetku zapovjedila svima ostalima ne samo da mu prestanu pomagati već i da ga prestanu hrabriti na bilo kakav način.

George Kokotić zatim ugašenim vapnom i vodom napuni veliko bure, snažno promiješa pa što je brže mogao,uroni u smjesu veliku četku te zapljusne vapnenim mlijekom vanjsku stranu grubo ispiljenih dasaka.

Bijaše oko deset sati kada se naposljetku odmaknuo,bio je gotovo isto toliko obijeljen kao kolibalda pregleda završeni posao.Ima još mnogo vremena, pomisli on. Trebao se još samo okupati i odjenuti pa se onda dva sata vozikati kolima do plantaže MacGregor, gdje je u jedan sat poslije podne imalo početi vjenčanje.

Skakućući između kolibe i zdenca pljusne tri kabla vode u novu pocinčanu kadu u prednjoj prostoriji kolibe. Glasno je pjevušio dok se trljao, snažno se obrisao, a onda, omotavši se ručnikom od izblijedjelih vreća, otrči u spavaonicu. Upadne u duge pamučne gaće, navuče plavu košulju uškrobljena prsnika, crvene čarape, žute hlače i žuti kaput s remenom, a naposljetku obuje i nove novcate jarko narančaste cipele. Sve te predmete je, jedan po jedan,pokupovao od dobitaka na sporednim utakmicama kokota tokom posljednjih nekoliko mjeseci,kada je s massom Lea putovao u razne gradiće Sjeverne Caroline. Škripeći tvrdim cipelama do stola u blagovaonici, pa sjednuvši na svadbeni poklon strike Minga, izrezbareni stolac s pletenim sjedištem od traka hikorije, George Kokotić se sam sebi široko nasmiješi u zrcalu s dugačkom ručkom, koje će biti jedan od njegovih poklon iznenadenja Matildi.

Uz pomoć ogledala pomno namjesti oko vrata zeleni vuneni šal što mu ga je isplela Matilda. Dobro izgleda, morade priznati. Preostajao je još samo konac koji djelo krasi. Izvuče ispod kreveta okruglu kartonsku kutiju, uzdigne poklopac i s gotovo pobožnom nježnošću izvadi crni polucilindar, svadbeni poklon masse Lea.

Polako ga je okretao i okretao na ukočenim kažiprstima i gotovo čulno uživao u njegovu pomodnom obliku. Onda se vrati pred ogledalo pa gizdavo,baš onoliko koliko je trebalo naheri polucilindar preko jednog oka.

‘’Izađ napolje! Mi već cijeli sat sjedmo u ovim kolma! ‘’

Povik njegove majke Kizzy što se zaorio kroz prozor nije dopuštao nikakvu sumnju, njezin bijes nije splasnuo.

‘’Evo me, majko! ‘’uzvikne on.

Nakon što je posljednji put odmjerio svoj lik u zrcalu tutne u unutrašnji džep kaputa plosnatu bočicu domaćeg viskija i pomoli se iz nove kolibe kao da očekuje od njih pljesak. Kanio im je podariti svoj najširi osmijeh i lagano dodirnuti šešir, ali tad spazi ubitačne poglede svoje majke,miss Malizy, seke Sarah i strike Pompeya, koji su kao zaleđeni sjedili u kolima, u svom najboljem prazničkom ruhu. Skrene pogled i zviždučući što je bezbrižnije mogao, uzvere se na kočijaško sjedalo,pazeći da ne pokvari zaglačan rub na hlačama, ošine mazge po sapima pa krenu na put, ali sa satom zakašnjenja.

Usput je George Kokotić, da skupi hrabrost, krišom gucnuo nekoliko gutljaja iz boce, a malo poslije dva sata kola stignu na imanje MacGregor.

Kizzy, seka Sarah i miss Malizy siđu i počnu se zdušno ispričavati Matildi,odjevenoj u bijelu vjenčanicu, koja se očigledno brinula i uzrujavala. Striko Pompey istovari košare s hranom što su ih dovezli, a George Kokotić, cmoknuvši Matildu u obraz, poče se unaokolo kočoperiti, pljeskati goste po leđima i zapahivati ih u lice vonjem alkohola dok im se predstavljao.

Osim onih koje je već poznavao, a koji su stanovali u Matildinu robovskom sokaku, tu su uglavnom bili ljudi sa vjerskih sastajališta. Matilda ih je skupila među robovima s dviju susjednih plantaža i dobila dopuštenje da ih pozove.Željela je da upoznaju njezina budućeg, a to su željeli i oni. Premda je većina njih mnogo čula o njemu iz drugih izvora osim od nje, kad su prvi put vidjeli Georgea Kokotića od krvi i mesa,on je izazvao dojmove u rasponu od gunđanja pa do usta razjapljenih od čuda.

Dok se razmetao među svatovima, mudro se klonio Kizzy, seke Sarah i miss Malizy, a njihovi pogledi bi se poput bodeža sve više zaoštravali na svaku primjedbu koju bi neka od njih načula o sumnjivom poštenju Matildina »ulova«. Striko Pompey odluči da se jednostavno stopi s ostalim uzvanicima, kao da nema pojma tko je mladoženja.

Naposljetku iz velike kuće izađe unajmljeni bijeli propovjednik, a za njim massa i missis MacGregor i massa Lea. Zastanu u stražnjem dvorištu, propovjednik stezaše svoju bibliju kao štit,a gomila crnaca odjednom utihne,dostojanstveno se okupi na doličnoj udaljenosti. Kako je Matildina missis planirala, vjenčanje je trebalo ujedinjavati dijelove iz svadbenog obreda bijelih kršćana, a skakanje preko metle će uslijediti poslije. Vodeći za žuti rukav svoga mladoženju koji se brzo otrežnjavao, Matilda stane pred propovjednika koji pročisti grlo, a onda pročita nekoliko svečanih odlomaka iz biblije. Zatim zapita: ‘’Matilda i George, da li svečano prisežete da ćete uzeti jedno drugoga, u dobru i u zlu, do kraja života?’’

‘’Prisežem .’’ prošapće Matilda.

‘’Da, gospodne! ‘’ reče George Kokotić pretjerano glasno.

Propovjednik se lecne, oklijevajući, a tada reče: ‘’Proglašavam vas mužem i ženom! ‘’ Netko medu crnim gostima zajeca.

‘’Sada možeš poljubiti mladenku!’’

George Kokotić pograbi Matildu,stisne je u naručje pa joj utisne zvonki cmok.Na to uslijede uzdasi i coktanje jezikom,on pomisli da možda nije ostavio najbolji dojam te je, dok su se grlili i skakali preko metle, naprezao mozak da kaže nešto što bi toj prigodi dalo nekakvo dostojanstvo, nešto čime bi primirio svoju obitelj iz robovskog sokaka i pridobio ostatak vjerskih zanesenjaka. Sjetio se.

‘’Gospodin je pastir moj! ‘’svečano je izjavio.

‘’Dao mi je što sam želijo! ‘’

Vidjevši kako su se oni zgledali i zabuljili čuvši njegovu izjavu, odluči da digne ruke od njih te prvom

prilikom koja mu se ukazala izvuče iz džepa bocu pa je iskapi.

Ostatak slavlja,pir i primanje gostiju,prošao mu je kao u magli, a u sumrak je striko Pompey vozio kući kola plantaže Lea. Mrzovoljne i uvrijeđene mama Kizzy, miss Malizy i seka Sarah pakosno su pogledavale prizor iza sebe,mladoženja je na sav glas hrkao položivši glavu u krilo rasplakane mladenke,zeleni mu se rubac nakrivio, a veći dio njegova lica sakrivao je crni polucilindar.

George Kokotić ušmrkne se i probudi kad se kola prodrmaju i zaustave pored njihove nove kolibe. Sav omamljen, nasluti da bi sve njih morao moliti za oproštenje, pa počne, ali vrata sve tri kolibe zalupe se poput topovskih hitaca. Ali nije htio propustiti posljednji pristojan čin. Digne mladenku, jednom nogom gurne vrata i nekako uspije i sebe i nju utjerati unutra bez ozljede, samo zato da s njom posrne preko kade pune vode u kojoj se okupao, a što je još uvijek stajala nasred prostorije. Bilo je to krajnje poniženje, ali sve bi zaboravljeno i oprošteno kada Matilda, veselo kliknuvši, ugleda svoj poseban svadbeni poklon,divno lakirani sat s utegom u drvenom ormariću, koji je trebalo navijati svakih osam dana, visok kao ona.George ga je kupio od ostataka svoje uštede od sporednih borbi pjetlića i prevezao u stražnjem dijelu kola čak iz Greensboroa.

Dok je on krmeljivih očiju sjedio na podu, kamo je pao, a voda od kupanja močila njegove nove novcate narančaste cipele, Matilda mu priđe te pruži ruku da mu pomogne ustati: ‘’Sadak dođ s menom, George. Ja ću te stavit u krevet! ‘’

95. POGLAVLJE



U osvit zore George Kokotić vrati se cestom svom jatu pjetlića. A onda, otprilike jedan sat poslije doručka, miss Malizy začu kako je netko doziva po imenu. Pođe prema kuhinjskim vratima i zapanji se vidjevši mladenku. Pozdravi je i pozove da uđe unutra.

‘’Ne, miss, fala vam,’’reče Matilda.

‘’Samo sam vas ćela upitat gdi je polje na kojemu oni danas radu,i gdi bi mogla nać motiku.’’

Nekoliko minuta kasnije Matilda se jednostavno pojavi i pridruži Kizzy, seki Sarah i striki Pompeyu u svakodnevnom težačenju.Toga dana u kasnu večer svi se okupe oko nje u robovskom sokaku, da joj prave društvo dok joj se muž ne vrati kući. U toku razgovora Matilda zapita održavaju li u robovskom sokaku ikakve redovite molitvene skupove, a kad joj odgovore da toga nema, predloži im da dio svakog nedjeljnog popodneva posvete molitvi.

‘’Pravo da ti kažem, sram me je reć da ne molim ni izdaleka tolko kolko bi trebala,’’reče Kizzy.

‘’Ni ja .’’prizna seka Sarah.

‘’Mislim da sve molitve na svijetu neće moć promijenit bijele ljude,’’izjavi striko Pompey.

‘’Biblija kaže da je Josip bijo prodan Egipćanima u roblje, ali Gospodin bijaše uz Josipa i Gospodin je zbog Josipa blagoslovijo kuću egipatsku.’’ reče Matilda posve prirodno.

Sve troje na brzinu izmijene poglede, u kojima se odražavalo njihovo sve veće poštovanje prema mladoj ženi.

‘’Onaj George nam je reko da je tvoj prvi massa bio propovjednik ,’’reče seka Sarah.

‘’A ja bi rekla da si i ti propovjednica!’’

‘’Ja sam službenica božja, to je sve! ‘’odvrati Matilda.

Nezini molitveni zborovi počeli su slijedeće nedjelje, dva dana nakon što su se George Kokotić i massa Lea odvezli s dvanaest borbenih pjetlića.

‘’Massa veli da konačno ima prave tice s kojim će se borit tamok gdi je velki novac,’’objasni on rekavši da će se ovaj put Leaove ptice natjecati na važnome susretu negdje blizu Goldsboroa.

Jednoga jutra kada su radili u polju, seka Sarah pomno podesi nježnu boju glasa da iskaže sućut četrdeset sedmogodišnje žene prema osamnaestogodišnjoj novopečenoj nevjesti.

‘’Gospodne,’’reče seka Sarah,’’mislim, dušo, da će tvoj bračni život bit podijeljen između tebe i kokotića. ‘’

Matilda je pogleda ravno u oči: ‘’Ja sam uvijek slušala i vjerovala da je svaki brak onaki kakvim ga muž i žena učine. A mislim da on znade kaki želi da bude naš brak.’’

Iznijevši svoj stav o braku, Matilda je spremno sudjelovala u svakom razgovoru o svome nepostojanom suprugu, bez obzira na to je li bio šaljive ili ozbiljne naravi.

‘’Ima svrab u tabanima još odondi kada je bijo malo dijete i tek počo puzat,’’reče joj jedne noći


Kizzy kada ju je posjetila u novoj kući.

‘’Da, gospo,’’odvrati Matilda.

‘’To sam i pomislila kad mi je došo udvarat. Nije govorijo o ničemu drugome osim o borbi s kokotićima i kako on i massa negdi putuju.’’

Oklijevala je, a onda otvoreno ,po svome običaju rekla: ‘’Al kada je otkrijo da nema toga čovjeka koji može bit s menom prije nego što preskočimo preko metle, gospode, što je pobjesnijo! Zbiljam, jemput sam mislila da ga nikad viš neću vidit. Ne znam što mu je bilo, ali meni je bilo lijepo one noći kad je dojurio i reko mi: »Čuj, ajmo se vjenčat!« ‘’

‘’Daklem, mnogo sam sretna što se opametijo! ‘’ izjavi Kizzy.

‘’Al sadak kad ste se uzeli,ćerce, otvoreno ću ti reć što mi je na pameti.Ja oću štogod unuka!’’

‘’Nema tu nikakoga zla, gospo Kizzy, jerbo i ja oću djecu ko što ih imaju druge žemske.’’

Kada je Matilda dva mjeseca poslije najavila da je podmladak na putu, Kizzy bijaše izvan sebe od sreće. Misleći na to kako će njezin sin postati ocem, mislila je na svoga oca, više nego svih tih godina,a jedne večeri, kad je George Kokotić ponovo bio odsutan, Kizzy zapita: ‘’Je li ti ikada išta spominjo o svomu djedu? ‘’

‘’Nije, gospjo.’’ Matilda je djelovala zbunjeno.

‘’Zar nije?’’

Videći da se starija žena razočarala, Matilda žurno nadoda: ‘’Mislim da on jednostavno još nije stigo do toga, mama Kizzy.’’

Odlučivši da će biti bolje ako to ona učini,jer se ionako više toga sjeća nego on, Kizzy počne pričati Matildi kako je šesnaest godina živjela kod masse Wallera dok je nisu prodali massi Lea, a većina onog što je imala kazati odnosilo se na njezina afričkog tatu i sve ono što joj je on pripovijedao.

‘’Tilda, kako to da ti sve ovo pričam?Jednostavno oću da svatiš kolko želim to dijete u tvojoj utrobi, i još njih, a ti moraš sve znat o njemu, jerbo je on njiov pradjed.’’

‘’Naravski da svaćam, mama Kizzy ,’’reče Matilda. Na to joj svekrva ispriča još neke svoje uspomene, a obje su osjećale kako njihova prisnost postaje sve veća što više odmiče večer.


Sin Georgea Kokotića i Matilde rodio se na proljeće godine 1828. Seka Sarah nastupila je kao babica, a pomagala joj je uzrujana Kizzy. Radost što je najzad dobila unuka ublažila joj je gnjev što je dječačićev otac opet otišao nekamo na tjedan dana s massom Lea. Slijedeće večeri, kada se novopečena majka osjetila dovoljno snažnom, svi se iz robovskog sokaka skupe u kolibi da proslave rođenje drugoga djeteta koje je došlo na svijet ovdje,na plantaži Lea.

‘’Sad ste konačno »bakca Kizzy«!’’reče Matilda poduprijevši se u krevetu o jastuke, privijajući dijete uza se i slabo se osmjehujući posjetiocima.

‘’Gospode, tako je! Je l' da to lijepo zvuči! ‘’uzviknu Kizzy, a cijelo lice razvedri joj široki osmijeh. ‘’A ja bi reko da je Kizzy ostarila, tako je to!’’reče striko Pompey, a oči mu pakosno sijevnu. ‘’Hu! Nema ovdi nijedne žemske koja je tolko stara ko neko koga mi poznamo! ‘’frknu seka Sarah. Naposljetku miss Malizy zapovjedi: ‘’Dobro, i doba su da svi mi izađemo odavdi i pustimo ih nek se

odmaraju! ‘’

I svi odoše osim Kizzy.

Neko vrijeme Matilda je šutjela i razmišljala, a onda rekla: ‘’Gospo, razmislila sam o onom što ste mi rekli o svomu ocu. A budući da ja nisam nikad ni vidila svoga, mislim da Georgeu neće bit krivo ako ovo dijete dobije ime moga oca. Zvajo se Virgil,kaže moja mati.’’

To ime je smjesta naišlo na srdačno odobravanje kod Georgea Kokotića kada se vratio, ispunjen tolikom radošću što mu se rodio sin da ju je jedva uspijevao suzdržavati. Crni polucilindar mu se naheri dok je svojim ručetinama bacakao djetence u zraku.

‘’Mamce, sjećaš li se što sam ti reko, da ću reć svojoj djeci ono što si ti rekla meni?’’

Ozarena lica, izvede pravi mali obred, sjede pred ognjište, uspravi Virgila na koljenima i govoraše mu svečanim glasom: ‘’Čuj me i počuj, sinko! Pričat ću ti o tvome pradjedu. Bijaše on Afrikanac, a reko je da mu je ime Kunta Kinte. Gitaru je zvao ko, a rijeku Kamby bolongo i mnoge druge stvari zvao je afričkim imenima. Reko je da je sjeko stablo da izradi bubanj kadli nabasaju četvorica i zgrabe ga s leđa. Ondak ga je velki brod prevezo preko velke vode do mjesta što ga zovu Naplis. I bježo je četir puta, a četvrti put je pokušo ubit one koji su ga uvatili pa su mu odsjekli pola stopala! ‘’

Podiže dijete pa okrene lice prema Kizzy.

‘’I on je skočijo preko metle s kuvaricom iz velke kuće po imenu miss Bell i dobili su malu ćerkicu, i evo je sadak, tvoja bakca koja ti se evo tute smije!’’

Odobravanje je zračilo iz Matilde isto kao i iz Kizzy, kojoj su se oči ovlažile od ljubavi i ponosa.

Budući da joj je muž toliko bio odsutan, Matilda je navečer sve više vremena provodila s bakicom Kizzy,a nakon kratkog vremena udruže svoja sljedovanja i počnu zajedno večeravati. Matilda bi uvijek izmolila molitvu zahvalnicu, dok bi Kizzy šutke sjedila sklopljenih ruku i oborene glave. Poslije toga bi Matilda dojila djetence, a Kizzy bi zatim sjedila s malim Virgilom, priljubljenim uza se, ljuljala ga tamo amo, mumljala ili bi mu tiho pjevala dok je veliki sat na utege tiktakao, a Matilda sjedećke čitala svoju otrcanu bibliju. Iako se to nije kosilo s massinim propisima, Kizzy je još bila protiv čitanja, ali to je bila biblija pa je stoga smatrala da se iz toga ne može izleći nikakvo zlo. Obično bi, netom što bi djetence utonulo u san, Kizzyna glava počela klimati, i često bi u drijemežu mrmljala sama za sebe. Kad bi se nagnula k njoj da joj uspavanog Virgila izvuče iz naručja, Matilda bi katkad začula odlomke onoga što je Kizzy mumljala. To je uvijek bilo jedno te isto: ‘’Mamce ... Tatce ... Ne dajte im da me odvedu ! ...Moja obitelj je izgubljena ... Nikada ih više neću vidit na ovom svijetu! ... ‘’

Duboko ganuta, Matilda bi prošaptala nešto poput: ‘’Sadak smo mi tvoja obitelj, bakce Kizzy,a kada bi Virgila smjestila u postelju, nježno bi probudila stariju ženu,koju je zavoljela kao svoju rođenu majku,a kada bi je otpratila u njezinu kolibu, Matilda bi na povratku kući često brisala oči.

Nedjeljom po podne su isprva na Matildine molitvene službe dolazile samo tri žene, dok seka Sarah nije svojim oštrim jezikom naposljetku postidila striku Pompeya, pa im se i on pridružio.

Nitko nikada nije ni pomislio da pozove Georgea Kokotića, jer čak i kad je bio kod kuće, nedjeljom bi se već u podne vratio u prostor borbenih pjetlića. Mala skupina od pet osoba svečano bi posjedala na stolice što su donijeli iz svojih koliba i razmjestili u polukrugu ispod stabla »chinquapina«,a Matilda bi čitala neke odlomke iz biblije što bi ih sama izabrala. Onda bi svojim ozbiljnim smeđim očima osmotrila svako lice, pa zapitala bi li itko od njih htio povesti molitvu. Videći da nitko od njih to ne želi, uvijek bi rekla: ‘’Dobro, oćete l' ondak kleknut pa se meni pridružit? ‘’


Kad bi svi oni kleknuli nasuprot nje, izmolila bi dirljivu, skromnu molitvu. A onda bi ih predvodila dok su pjevali neke duhovne pjesme, pridružio bi im se čak i striko Pompey svojim napuklim hrapavim baritonom,dok se cijeli robovski sokak orio od njihovih vatrenih duhovnih pjesama poput one: »Joshua fit de battle o'Jericho! Jericho! Jericho! .. An' de walls came a tumblin' down!« (»Vojevao Jošua bitku za Jerihon! . . . Al zidovi tresnuše!«) Zatim bi zbor prešao u skupno raspravljanje o općim vjerskim temama.

‘’Ovo je dan Gospodnji. Svi mi moramo spasit dušu i nebo zaslužit,’’kazala bi Matilda na svoj trijezan način.

‘’Moramo imat na pameti onoga tko nas je stvorijo,a stvorijo nas je Bog. I tko nas je iskupio, a to je bijo Isukrst. Isukrst nas je naučijo da ponizni budemo, i obzirni, da se u duhu jopet uzmognemo rodit.’’

‘’Gospodna Isusa volim ko svi,’’skrušeno će Kizzy,’’al znate, nisam znala mnogo o njemu sve dok nisam malo narasla, ijako mi mati reče da me krstla kad sam bila sitno dijete na jednomu velkom zboru vjernika. ‘’

‘’A men se čini da bi mi bolji bili da su nam dali Boga kad smo bili maleni,’’reče seka Sarah. Pokaže Virgila kojega je baka držala u krilu.

‘’Jerbo bi tako rano počeli vjeru upijat i poštivat. ‘’

Miss Malizy obrati se striki Pompeyu: ‘’Što znaš, da si ti rano počejo, mogo si postat propovjednik. Čak i vako izgledaš ko on.’’

‘’Propovjednik! ‘’ uskliknu on. ‘’kako bi propovjedo kad ni čitat ne znam! ‘’

‘’Ako Gospodin nekog pozove da propovijeda,’’javi se Matilda,’’on mu u usta stavlja riječi koje će reć. ‘’

‘’Onaj tvoj muž jemput je ovdi sebe pozvo da propovijeda!’’reče miss Malizy.

‘’Je l' ti ikad o tom pričo? ‘’Svi se nasmiju, a Kizzy reče: ‘’Naravski, mogo je postat dobar propovjednik! Kad se ovolko voli razmetat i pričat sve u šesnajs! ‘’

‘’Bijo bi jedan od onih spretnih propovjednika koji održavaju velike vatrene vjerske zborove! ‘’ izjavi seka Sarah.

Neko vrijeme su razgovarali o sposobnim propovjednicima. Svi su ih vidjeli ili su o njima slušali. Onda im striko Pompey ispripovjedi o svojoj vrlo pobožnoj majci, kako je se sjećao iz dječaštva s plantaže na kojoj se rodio.

‘’Bila je krupna i tusta, a mislim i najgrlatija povikuša za koju je ikad iko čujo.’’

‘’To me podsjeća na staru curu, seku Bessie, s plantaže na kojoj sam odrasla,’’ reče miss Malizy.

‘’I ona je bila taka grlata povikuša.Ostarila je bez muža,dok nije došo jedan taki velki vjerski zbor.Vikala, daklem, ona dok nije pala u trans. Povrativši se, reče da je upravo razgovarala s Gospodnom. Rekla je da joj je On reko da je njezina dužnost na zemlji da spasi muka paklenih staroga bracu Timmonsa ako on preskoči preko metle s tako pobožnom ženom ko što je ona! I utjerala mu je tolki strah u kosti da je preskočijo metlu!’’

Iako bi malo ljudi na koje je George Kokotić na svojim putovanjima nailazio po njegovu ponašanju moglo zaključiti da je preskočio preko metle ili da će je ikada preskočiti ,kod kuće je iznenađivao žene u robovskom sokaku time kako je toplo priglio brak i kako je lijepo postupao prema svojoj supruzi i obitelji. Nikada se ne bi vratio s takmičenja pjetlića sa šalom i polucilindrom koji su mu postali vječni odjevni predmeti, po kiši i suncu, ljeti ili zimi,bez ušteđena dobitka. Mahom mu ne bi mnogo ostajalo, kad

bi Matildi dao ono nekoliko dolara, jer bi uvijek kad bi došao, naravno, donio darove, ne samo Matildi i svojoj majci, već i miss Malizy, seki Sarah, striki Pompeyu i malome Virgilu. Isto tako bi im uvijek kad bi se vratio kući pripovijedao barem jedan sat novosti o onomu što je na svojim putovanjima vidio ili čuo.Kada bi se oko njega sakupila njegova obitelj iz robovskog sokaka, Kizzy bi gotovo uvijek pomislila na to kako je njezin afrički otac donosio većinu vijesti u onaj drugi robovski sokak, a sad ih je donosio njezin sin.

Jednom, vrativši se s duga putovanja koje ga je odvelo u Charleston, George Kokotić im opiše: ‘’Imade tolko mnogo velkih, velkih jedrenjaka da njiovi jarbuli izgledaju ko guštik! A nigeri ko mravi nosu i ukrcavadu mnogo, mnogo bačava pamuka i svakakih drugih, ostalih stvari koje ćedu vodom otpremit u Englesku i u još mnoga druga mjesta. Možem reć gdi god dan danas ja i massa putujemo, nigeri kopadu kanale i ureduju šljunak na cestama i gradu željeznicu! Nigeri gradu ovu zemlju svojim mišicama! ‘’

A drugi put je čuo:

‘’Bijeli ljudi prijetu Indjancima da će im u njiove rezervate uselit mnogo nigera. Mnogo Creeka i Seminola oženilo je crnkinje, ima čak nekih crnih indjanskih poglavica! Ali čujem da Chocktawi, Chikasawi i Cherokee mrzu nigere još više nego bijeli ljudi.’’

Postavljali su mu mnogo manje pitanja nego što su zapravo željeli, jer ih je mnogo toga zanimalo,a uskoro bi se Kizzy, miss Malizy, seka Sarah, i striko Pompey pristojno ispričali i nestali u svoje kolibe da ostave same njega i Matildu.

‘’Sama sam sebi obećala da od mene nikad neš čut mnogo kukanja, George ,’’reče mu ona jedne takve noći kad su ležali u krevetu,’’ al, naravski, mnogo puta osjećam ko da nemam muža.’’

‘’Znam što misliš, dušo, naravski da znam,’’nehajno će on.

‘’Dok sam na putovanju s massom i kadšto kada sa strikom Mingom cijelu noć bdijem uz neke bolesne pjetliće, ja mislim samo na tebe i na sina. ‘’

Matilda se ugrize za jezik odlučivši da ne iskaže svoje neizvjesnosti, dapače, sumnje, o nečemu o čemu je on pričao. Umjesto toga zapita: ‘’Misliš da će ikada bit bolje, George? ‘’

‘’Ako massa ikada steče dosta bogactva! Ondak će ćet stat kući. Ali, slušaj, lutkice, to nama ništa ne smeta! Gledaj kolko ćemo uštedit ako možem i dalje nosit dobitke ko dosadak.’’

‘’Novac mi neće dat tebe!’’potišteno će Matilda. A onda ublaži glas: ‘’A uštedili bi mnogo više ako prestaneš svakomu kupovat darove! Svi ih mi cjenimo, ti to znadeš! Ali, George, gdi ću ja ikad obuć nešto vako ko onu krasnu svilenu aljinu koja je, mislim, bolja nego što je imaju gospe! ‘’

‘’Lutko, možeš obuć tu aljinu ovdi i sadak, za mene, a ondak je svući! ‘’ ‘’Grozan si! ‘’

Bio je najuzbudljiviji muškarac, daleko iznad onoga što je mogla i sanjati, barem u tomu pogledu. I naravno, bio je vrijedan privrednik ali nije imala povjerenja u njega i sve jedno se vraćala na pitanja, voli li on nju i njihovo dijete toliko kao putovanja s massom? Piše li u Svetomu pismu išta o pilićima? Nejasno se prisjeti nečega, u Mateju, ako se ne vara, o tome kako »Kvočka skupi piliće svoje ispod krila svojih . . .«

Moram potražiti to mjesto, odluči ona.

Međutim, kada je imala muža kod kuće, Matilda bi potisnula svoje sumnje i razočaranje pa svim

silama nastojala biti najbolja žena.Ako je znala da on dolazi, čekao ga je svečan objed, a ako bi banuo neočekivano, odmah bi nešto pripremila, danju ili noću. Nakon stanovitog vremena odustala je od pokušaja da ga ponuka da blagoslovi objed. Jednostavno bi sama izmolila kratku zahvalnicu, a onda ga uživala gledati kako jede i drži u krilu Virgila koji je gugutao.

A kasnije, kad bi sina smjestila u krevet, ispitivala je Georgeovo lice pa mu istiskivala sujedice, ili bi zgrijala vodu, do polovice napunila limenu kadu, pa mu oprala kosu i leđa, a ako bi se po povratku potužio da ga bole noge,protrljala bi mu ih toplom smjesom prženog crvenog luka i domaćeg sapuna. Naposljetku, kad god bi ugasili voštanice i našli se opet medu svježim plahtama, George Kokotić bi svojski nadoknadio sve što je u odsutnosti propustio.

Nekako u doba kada je Virgil prohodao, Matilda je ponovo bila noseća, iznenadila se što se to već prije nije dogodilo.

Kada je drugo dijete bilo na putu, baka Kizzy zaključi da je došlo vrijeme da povuče sina u stranu i da mu kaže nešto što joj je već odavno bilo na umu. Jedne nedjelje ujutro, stigavši kući s putovanja, našao ju je kako čuva Virgila, dok je Matilda gore u velikoj kući pomagala miss Malizy da pripremi večeru za goste koji su uskoro trebali doći.

‘’Da si ovdi sjeo! ‘’reče ona ne gubeći vrijeme. On sjedne i skupi obrve.

‘’Baš me briga što si sada odrasto čovjek, ja sam te rodila pa ćeš me saslušat! Bog ti je darovo zbiljam dobru žemsku, a ti ne postupaš lijepo premak njoj!Sadak se ne šalim s tobom! Čuješ li me? Još te uvijek za tren možem šibom izlemat po guzici! Moraš provodit više vremena sa svojom ženom i sinom, a već vam je i slijedeće dijete na putu! ‘’

‘’Mamce, što ti misliš?‘’reče on onoliko bijesno koliko se pred njom usuđivao.

‘’Kad massa veli: »Idi!«, da kažem: »Neću!« ‘’ Kizzyne oči su usplamtjele.

‘’Ne govorim ja o tomu i ti to znadeš! Veliš onaj jadnoj žemskoj da noći bdiješ uz bolesne pjetliće i slično! Otkuda tebi sve te laži i pijančevanje i kartanje i lunjanje? Znaš da te ja nisam tako odgojla! I nemoj mislit da to samo ja govorim! Tilda nije glupa, samo ti neće dat na znanje da te i ona prozrela! ‘’

Bez i jedne daljnje riječi baka Kizzy bijesno izađe iz kolibe.

Budući da je massa Lea bio među natjecateljima na velikom takmičenju u borbi pjetlića u Charlestonu 1830. godine, nitko nije mogao prigovoriti Georgeu Kokotiću što je bio odsutan kad se rodilo dijete. Vratio se isto onako presretan čuvši da je dobio drugog sina kojemu je Matilda već dala ime Ashford, po svomu bratu ,kao što je blistao zbog svoje dobre sreće.

‘’Massa je zaradijo preko tisuću dolora, a ja sam zaradijo pedes u sporednim borbama! Morali ste čut kako su i bijeli ljudi i nigeri počeli vrištat: »Ja se kladim za onoga Georgea Kokotića!« ‘’

Rekao joj je da je massa Lea u Charlestonu doznao da je predsjednik Andrew Jackson čovjek njihova kova.

‘’Nema toga koji voli borbe s kokotićima viš nego on! Pozvo on velke članove kongresa i senatore na divnu zabavu, nastupio on s onim svojim ticama iz Tennesseeja čak tamok u onoj Bijeloj kući! Massa kaže da se onaj Jackson karta i pije sa svakim čovjekom. Kažedu kada ga njegovi rasni smeđi konji vuču u onoj lijepoj presničkoj kočji, on kraj sebe drži svoj kovčeg podstavljen baršunom pun žestokih pića! Massa kaže, što se tiče bijelih ljudi na Jugu, on može ostat presnik dokle se ne umori! ‘’

Na Matildu to nije ostavilo nikakav dojam.

Ali George Kokotić je u Charlestonu vidio nešto što je nju, a i ostale u robovskom sokaku, isto onako duboko potreslo kao njega: ’’Kunem se da sam vidijo niz nigera dug čitavu milju, a bili su u lancima!

’’Gospodne! Nigeri, a otkuda? ‘’zapita miss Malizy.

‘’Neki su prodani iz Sjeverne i Južne Caroline, al mahom su iz Virginije, po onomu što sam čujo! ‘’reče on.

‘’Razni nigeri u Charlestonu su mi rekli da na tisće nigera mjesečno vode na velke plantaže pamuka koje se neprestano raskrčavaju u šumama Alabame, Mississipija, Louisiane, Arkansasa i Texasa. Kažedu da nema više onjh starovinskih trgovaca nigerima na konjima, sad to radu velke kumpanije s uredima u velikim otelima! Kažedu da oni brodovi s velkim kotačom na lopatice prevozu u New Orleans samo okovane nigere iz Virginije! I još kažedu…’’

‘’Daj, umukni! ‘’ Kizzy skoči na noge.

" Umukni! ‘’Sva u suzama odjuri prema svojoj kolibi.

‘’Što ju je spopalo? ‘’zapita George Matildu kad ostali zbunjeno odoše.

‘’Zar ne znaš? ‘’odbrusi mu ona.

‘’Kolko ona zna, mamca i tatca su joj u Virginiji pa si je nasmrt preplašijo! ‘’

George Kokotić je otužno izgledao.Po licu mu je vidjela da nije na to mislio, ali Matilda ga nije tako lako ispuštala. Postupno se uvjeravala da on, iako je čovjek od svijeta, u previše prilika pokazuje silno pomanjkanje osjećajnosti.

‘’Znaš isto tako dobro ko i ja da su i mamcu Kizzy prodali! Isto ko i mene! ‘’reče mu ona.

‘’Svako ko je ikada bijo prodan neće to nikada zaboravit! I nikada više neće bit isti ko prije!’’ Značajno ga je pogledala: ‘’Ti nikad nis bijo prodan. Zbog radi toga ne svaćaš da nikad ne smiješ vjerovat nijednom massi ,pa ni tvomu! ‘’

‘’Što se ljutiš na mene? ‘’razdraženo zapita.

‘’Zapito si me što je uzrujalo mamcu Kizzy pa sam ti rekla. Nemam o tomu ništa viš reć!’’

Matilda se zaletjela. Nije htjela nikakve osornosti između sebe i supruga. Neko vrijeme je šutjela, a onda uspije razvući usne u slab osmijeh.

‘’George, znadem što bi moglo pomoć mamci Kizzy! Ajde dovedi je ovdi neka čuje kako ćeš ovom djetencetu pričat o njegovu afričkom pradjedu, ko što s Virgilu reko. ‘’

On to i učini.

96. POGLAVLJE



Bijaše blizu zora, a George Kokotić stajao je na pragu, lagano teturao i smješkao se Matildi, koja je cijelu noć probdjela očekujući ga. Crni polucilindar mu se naherio.

‘’Među pjetlići upala lisica,’’jezik mu se zapletao.

‘’Ja i striko Mingo vatali ih cijelo noć ... ‘’Matilda digne ruku i ušutka ga, a njezin ton bijaše hladan.

‘’Sigurno ti lisica dala jako piće i poprskala te s ta ruţina vodica koju osjećam .’’ George Kokotić otvori usta.

‘’Nee! George, ti ćeš mene slušat! Čuj me! Sve dok sam tvoja supruga i majka tvoja djeca, bit ja ovdi kad ti idi i ovdi kad se ti vrati, jerbo ne činiš tolko zlo nama kolko sebi. Biblija nas uči: »Kako posiješ tako ćeš žeti«. Sij jednostruko, požet ćeš dvojstruko! A Matej u sedmom poglavlju: »Kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti!«’’

Pokuša hiniti da je previše uvrijeđen da bi govorio, ali naprosto nije mogao smisliti što da kaže.

Okrene se, otetura kroz vrata i posrćući cestom ode spavati s pjetlićima.

Ali slijedećega dana se vratio s polucilindrom u ruci,i cijeli ostatak te jeseni i zime pokorno je proveo sa svojom obitelji sve noći osim nekoliko, i to samo zato što su on i massa otputovali nakratko. A kada su Matildini trudovi započeli, jednog ranoga jutra u siječnju godine 1831, iako je bio vrhunac sezone borbe pjetlića, nagovorio je massu da mu dopusti da ostane kod kuće i da toga dana na susret povede bolešljivog striku Minga.

Tjeskobno je koračao pred vratima kolibe, trzao se i mrštio slušajući Matildine bolne vapaje i vrisku. Onda, začuvši druge glasove, približi se oprezno, na vršcima prstiju i začu svoju mamcu Kizzy kako je potiče: ‘’Samo se opri o moje ruka,svom snagom, dušo! Udahni još jednom ,duboko! Tako valja ... Čekaj! …Čekaj! ‘’

Onda seka Sarah zapovjedi: ‘’Napregni se, čuješ l' me? …Sad izdrži! ... Izdrži! ‘’ A onda, uskoro:

‘’Evo ga ... Da, gospodne ... ‘’

Kad je čuo zvonke pljuske, a onda prodoran plač djeteta, George Kokotić udalji se nekoliko koraka, ošamućen onim što je sad čuo. Malo zatim pomoli se baka Kizzy, lica ozarenog osmijehom: ‘’Daklem, rekla bi, ti znaš radit samo sinove!’’

On stane skakati i plesati unaokolo i tako razdragano pocikivati da miss Malizy izjuri kroz stražnja vrata velike kuće. On joj potrči u susret, podigne je s tla, pa ju je vrtio i vrtio okolo vičući: ‘’Ovaj se zvati po meni!’’

Slijedeće večeri je već po treći put skupio sve oko sebe da slušaju kako on najnovijem članu svoje porodice priča o afričkom pradjedu koji se zvaše Kunta Kinte.

Koncem uobičajenog sastanka zemljoposjednika u kotaru Caswell koji se održao koncem kolovoza, kotarska sudnica razlijegala se od oproštajnih povika mjesnih plantažera koji su se počeli raštrkavati i vraćati se kućama.Massa Lea vozio je svoja kola, George Kokotić čučao je otraga i velikim džepnim noţem vadio utrobu grgeča,što ih je massa upravo kupio od ribara i strugao ljuske s tih riba veličine


dlana, kad kola iznenada stanu.

George razrogači oči uspravivši se i vidjevši da je massa Lea već skočio na tle i da zajedno s mnogim drugim bijelim massama juri prema bijelu čovjeku koji tek što je sjahao sa zadahtalog i zapjenjenog konja. Divljački je urlao gomili koja se brzo povećavala. Odlomci njegovih riječi dopirali su do Georgea Kokotića i do drugih crnaca koji su ga slušali zijevnuvši od čuda.

‘’Ne znam koliko je poginulo cijelih obitelji… žene, djeca…Spavali su u krevetima kad su upali crni ubojice ... sjekire, mačevi, štapovi…crni propovjednik po imenu Nat Turner...’’

Na licima ostalih crnaca zrcalila se ista zla slutnja kao i na njegovu,dok su bijeli ljudi psovali i mahali rukama, zažarenih i bijesnih lica.Strelovito se prisjeti onih mjeseci nabijenih užasom nakon što je ona pobuna u Charlestonu bila osujećena. A tad ni jednom bijelcu nije pala ni vlas s glave! Što li će se, zaboga, sada dogoditi? Massa se stisnutih očiju vrati u kola, a lice mu bijaše sleđeno od gnjeva. Ne osvrćući se unazad, krene kući tako ludim galopom da se George Kokotić morao objema rukama pridržavati za kola.

Kada su došli u veliku kuću, massa Lea iskoči iz kola ostavivši Georgea da pilji u očišćene ribe.

Nekoliko trenutaka kasnije miss Malizy istrči kroz kuhinjska vrata, sa šarenim svilenim rupcem na glavi, lamatajući rukama.Potrči preko stražnjeg dvorišta u robovski sokak. Onda se ponovo pojavi massa noseći pušku i prodere se na Georgea: ‘’Gubi se u svoju kolibu! ‘’

Massa Lea naredi svima iz robovskog sokaka da izađu iz svojih nastamba, te im ledeno saopći ono što je George Kokotić već čuo. Znajući da samo on možda može ublažiti massin gnjev, Georgeu se vrati dar govora.

‘’Molim vas, massa ... ‘’reče on dršćući. Puška se uperi ravno prema njemu.

‘’Ajte! Sve da ste izvadili iz koliba! Svi vi nigeri, mičite se! ‘’

Slijedeći sat su nosili, vukli i slagali napolju svoju bijednu imovinu, pod massinim ispitivačkim pogledom i uz njegove pogrdne prijetnje što će učiniti svakome kod kojega otkrije bilo kakvo skriveno oružje ili sumnjive predmete. Pretresali su svaku krpu, otvarali svaku posudu, rezali i porili svaki madrac napunjen kukuruznom komušinom, a sve jedno se činilo da njegovu gnjevu nema granica.

Udarcem noge smrska kutiju s prirodnim lijekovima seke Sarah, njezini sasušeni korijeni i trave odlete u zrak, a on se prodere na nju: ‘’Okani se tih prokletih vradţbina!

Pred drugim kolibama razbaca njihovu sakupljenu imovinu, a ostalo satre pesnicama ili nogom.Četiri žene su plakale, striko Pompey kao da se ukočio, a prestravljena djeca suznih očiju su se hvatala za Matildinu suknju. U Georgeu Kokotiću uzavre bijes kad Matilda gotovo bolno zaječi, jer je kundak puške razlupao prednju drvenu oplatu njezina dragocjenog sata na uteg.

‘’Neka ovdje nađem samo zašiljen čavao, neki niger će poginuti! ‘’

Ostavivši robovski sokak u rasulu, massa se odveze na dnu kola stežući pušku, dok je George vozio prema prostoru za uvježbavanje borbenih pjetlića.

Suočen s puškom i sa zapovijedi koju je massa prosiktao: ‘’Da ste ispraznili sve svoje

stvari!’’užasnuti stari striko Mingo promuca: ‘’Ja ništa ne učinijo, massa ... ‘’

‘’Sada su cijele obitelji mrtve zbog toga što su vjerovale nigerima! ‘’prodere se massa Lea.

Zaplijenivši sjekiru, sjekiricu, tanki klin, metalni okvir i oba njihova džepna noža,massa sve to ukrca u kola. George Kokotić i striko Mingo samo su gledali.

‘’U slučaju da vi nigeri pokušate provaliti u kuću, ja spavam s ovom puškom! ‘’dovikne im on, natjera konje u galop i nestane cestom u oblaku prašine.

97. POGLAVLJE



‘’Čujem da si dobio četiri sina zaredom! ‘’

Massa je silazio sa konja u prostoru za uvježbavanje borbenih pjetlića. Bila je potrebna puna godina dana da smjesa straha i gnjeva kod bijelaca na Jugu,uključujući tu i massu Lea posve splasne. Iako je mjesec,dva poslije pobune ponovo vodio Georgea Kokotića, sa sobom na borbe pijevaca, bio je potreban ostatak godine da se rastopi massina očigledna hladnoća. Ali iz razloga nepoznatog bilo komu od njih dvojice činilo se da postaju prisniji nego ikada prije. Nijedan to nije spominjao, ali obojica su se žarko nadali da više neće biti crnačkih pobuna.

‘’Da, gospodne! Velko debelo sin! Rođen prije zore, massa! ‘’reče George Kokotić koji je miješao tucet bjelanjaka od jaja borbenih kokica i pola litre piva sa zobenim brašnom, istucanim žitom i raznoraznim smrvljenim travama da ispeče svježu zalihu posebnog kruha za pijevce.Tek je toga jutra doznao »tajni« recept od kivnog i bolešljivog strike Minga, kojemu je massa naredio da ostane u kolibi dok ne popuste njegovi nepredvidivi i sve žešći napadaji kašlja.

U međuvremenu je George Kokotić sam zdušno uvježbavao dvadesetak prvorazrednih borbenih pjetlića koje je gotovo nemilosrdno probrao između sedamdeset i šest netom dozrelih ptica što ih je nedavno povukao iz borika.

Samo devet tjedana dijelilo ih je od dana kada će on i massa Lea otputovati u New Orleans. Dugogodišnje pobjede u kraju uz nemali broj pobjeda na natjecanjima širom države naposljetku osokoliše massu da sa svojih dvanaest vrhunskih ptica nastupi na Novu godinu na čuvenom susretu u tom gradu, kojim se otvarala cijela sezona. Ako Leaove ptice pobijede u samo polovici okršaja protiv onih vrsnih borbenih pjetlića koji su se tamo okupljali, massa ne samo da će zgrnuti bogatstvo, već će preko noći steći velik ugled među najčuvenijim uzgajačima borbenih pjetlića na cijelom Jugu.I sama ta mogućnost bijaše toliko uzbudljiva da George Kokotić nije mogao misliti gotovo ni na što drugo.

Massa Lea odvede konja prema plotu pa priveže za nj ular. Odšetavši polagano natrag do Georgea, massa vrškom cipele zastruţe po busenu trave te reče: ‘’Vrlo čudno! Četiri sina, a nijednoga nisi nazvao po meni! ‘’

George Kokotić se iznenadio, oduševio i zbunio. ‘’Naravski, imate pravo, massa!’’neuvjerljivo je uzviknuo. ‘’Baš tako mi nazovemo taj mali ,Tom! Da, massa, Tom! ‘’

Činilo se da je massa zadovoljan. Onda zirne prema kolibici ispod stabla, a lice mu se uozbilji:

‘’Kako je stari?’’

‘’Istina ja vam reći, massa, nekako usred prošlu noć uvatijo ga težak kašalj. Bilo to prije nego što su mi ovdi poslali strika Pompeya da me probudi, kad Tilda rađala sina. Al kada mu ja jutros skuho štogod pojede, sjeo on na krevet, sve slistijo i zakle se njemu dobro. Pobjesnijo je kada mu ja reko da mora ostat u krevet dok vi ne kažete on može ustat.’’

‘’Onda,neka stari škrtac ipak ostane tamo još jedan dan ‘’reče massa.

‘’’Možda bih morao ovamo pozvati liječnika da ga pregleda. Ovaj povremeni teški kašalj što se toliko otegao nije dobar znak! ‘’

‘’Ne, gospodne! Ali, on ne vjeruje u ljekare, massa ... ‘’

‘’Baš me briga u što on vjeruje! Ali vidjet ćemo kako će izgurati ostatak tjedna . ‘’

Slijedećih sat vremena massa Lea nadgledao je nastambe uz ogradu u kojim su bili kokotići i mladi mužjaci, te dođe do veličanstvenih ptica koje je George Kokotić uzgajao i uvježbavao.

Massa Lea bijaše zadovoljan onim što je vidio. Onda je neko vrijeme razgovarao o predstojećem putovanju. Bit će im potrebno barem šest tjedana da stignu u New Orleans, reče on, u novim teškim kolima koja je po svom nacrtu naručio u Greensborou. Imat će dugu platformu s dvanaest pokretnih pjetlarnika, posebno obloženu radnu klupu za svakodnevno uvježbavanje ptica u toku putovanja,zajedno s osobitim policama, odjeljcima i kutijama koje su po zamisli masse Lea trebale sadržavati sve potrebne predmete i zalihe za duga putovanja na koja će voditi borbene pijetle. Bit će gotova za deset dana.

Kada je massa otišao,George Kokotić se lati ostalih svakodnevnih dužnosti. Uvježbavao je borbene pjetliće do krajnjih granica.Massa mu je dao ovlaštenje da unaprijed po vlastitom nahođenju odstranjuje pijevce kod kojih bi zamijetio ma kakav i najmanji nedostatak, jer su samo u svakom pogledu najvrsnije ptice imale izgleda na takmičenju onakve razine kakvo ih je očekivalo u New Orleansu.

Dok je radio s pticama, neprestano je razmišljao o glazbi koju će, kako su mu pričali, čuti u New Orleansu, ubrojivši tu i velike družine limene glazbe koje su prolazile ulicama. Crni mornar kojega je upoznao u Charlestonu također mu je rekao da se svake nedjelje u rano poslijepodne na tisuće ljudi okuplja na velikom trgu po imenu »Trg Kongo« pa gledaju stotine robova koji izvode plesove afričkih krajeva i naroda iz kojih potječu. A mornar mu se kleo da pristanište u New Orleansu nadmašuje sve ono što je ikada vidio. A tek žene! Beskonačna ponuda ţžna, pričao mu je mornar, isto onoliko egzotičnih koliko podatljivih, svih vrsta i boja, poznatih kao »kreolke«, »oktoronke« i »kvarteronke«. George je izgarao od nestrpljivosti da tamo dođe.

U kasno popodne George naposljetku učini ono što je već više puta prije toga namjeravao učiniti, ali bi ga uvijek zadržao kakav posao,pokuca na vrata strike Minga te uđe u neurednu zagušljivu kolibu.

‘’Kako s osjećate? ‘’zapita George. ‘’moţem li vam štogod donijet? ‘’

Ali nije morao čekati na odgovor. Starac je bio strahovito blijed i slab, ali gnjevan kao i uvijek zbog svog prisilnog nerada.

‘’Id odavdi! Ajde pitat massu kako meni! On to zna bolje neg ja! ‘’

Budući da je striko Mingo očigledno želio da ostane sam, George Kokotić otiđe misleći kako Mingo postaje sve sličniji svojim žilavim starim kokotima mamcima s badrljicama. Ti stari veterani bijahu prekaljeni u mnogim bitkama, ali starost koja je nadolazila nemilice ih je razarala, pošteđujući samo njihove ratoborne nagone.

Malo poslije zalaska sunca, kada je s posljednjom pticom završio posebne vježbe za jačanje krila i kada ih je vratio u njihove nastambe, George Kokotić konačno se osjeti slobodnim da makar na kratko vrijeme svrati kući.

Došavši u svoju kolibu, očaran što je kod Matilde i Kizzy, ispriča im sa širokim osmijehom kako je jutros razgovarao s massom da će novorođenčetu dati ime Tom. Kad je završio, s velikim iznenađenjem zapazi da one ne dijele njegovu radost.

Prva se javi Matilda, riječi su joj bile turobne i bezlične: ‘’Daklem,rekla bi, na ovaj svijet ima mnogo

Tom.’’ Njegova je majka izgledala kao da je upravo prožvakala komad sapuna: ‘’Rekla bi, Tilda i ja mislimo jedno te isto, ali ona ne želi vrijeđat tvoje mišljenje o tvoj milo massu. Ništa ne zlo ime Tom. Samo, naravski, draže bi mi bilo da ova jadno dijete dobije ime po kako drugo Tom .’’ Oklijevala je, a onda žurno nadovezala: ‘’Naravski, to samo moje mišljenje ... Nije ovo moja dijete ni moj poso!’’

‘’Ovo je, daklem, božji poso! ‘’odbrusi Matilda pa pođe po svoju bibliju.

‘’Prija nego ja dijete rodla, mnogo sam tražila po Pismo da vidi što u njemu piše o imena.’’

Na brzinu propusti stranice ispod palca, nađe odlomak, stranicu i stih koji je tražila pa glasno pročita:

‘’Blagoslovljena uspomena na pravednike,ali prokleta imena opakih!’’

‘’Bože, smiluj nam se! ‘’uzvikne baka Kizzy. Raspaljeni George Kokotić ustade.

‘’Ondak dobro! Koja od vas reče massi da mi maloga ne nazovemo tako?’’

Stajao je i zurio u njih.Već su mu dosadila sva ta pusta draženja kada bi došao u svoju kuću! A do grla je bio sit Matildinih beskonačnih prokletstava iz biblije. Napregne mozak da se sjeti nečega što je davno čuo, i sjećanje navre.

‘’Ondak ga nazovte po Tomu Krstitelju!’’

To je poviknuo tako glasno da se na vratima spavaće sobe pomole glave njegovih triju sinova, a djetence kojemu je bio tek jedan dan zaplače kad George Kokotić izjuri napolje.

Baš u tome trenutku massa Lea sjedio je za pisaćim stolom u dnevnom boravku u velikoj kući, umočio pero u crnilo pa na prvoj praznoj stranici biblije pomno zapisao peti podatak o rođenju ispod četiri imena koja je već tu zabilježio ,Georgea Kokotica i njegova tri prva sina: »20. rujna 1833 ... Matilda je rodila sina . .. Ime, Tom Lea.«

Dok se ljutito vraćao cestom, George je bijesno razmišljao, nije da on ne mari za Matildu. Ona je bila najbolja i najodanija žena koju je ikada upoznao. Ali dobra žena ipak ne smije u ime pobožnosti kuditi muža svaki put kad se on ponaša kao ljudsko biće. Muškarac je imao pravo da tu i tamo uživa u društvu onih žena koje su željele samo da se smiju,pijanče, šale i da udovoljavaju tjelesnim prohtjevima. A iz zajedničkih putovanja tokom proteklih godina znao je da i massa Lea tako gleda. Nakon što bi sa svojim borbenim pjetlićima nastupili blizu kakva većega grada, uvijek bi se zadržali dan više. Ostavivši mazge u staji i plativši dobro kakvom mjesnom pomoćniku uzgajača borbenih pjetlića da se brine za pijevce, on i massa Lea pošli bi svaki svojim putem. Slijedećeg jutra bi se rano sastali u staji, pokupili svoje borbene pjetliće i odvezli se kući. Obojica su bili mamurni, a ni jedan ne bi ni pisnuo da zna da je drugi vodio ljubav.

Prošlo je pet dana dok gnjev Georgea Kokotica nije toliko splasnuo da je odlučio da se vrati kući.

Spreman da im oprosti, krupnim koračajima prijeđe cestu do robovskoga sokaka i otvori vrata kolibe.

‘’Gospodne! Jesi l' to ti, George? ‘’zapita Matilda.

‘’Djeca će s veselit što jopet vide svoja otac! A pogotovu ovaj ,oči još on nije otvorijo kad ti zadnji put bijo ovdi!’’

Smjesta se rasrdio i već namjeravao ponovo otići kadli mu pogled padne na tri starija sina kojima bijaše pet, tri i dvije godine,koji su se bojažljivo skupili jedan uz drugoga i gotovo sa strahom zurili u nj.Osjeti želju da ih zgrabi i čvrsto zagrli. Uskoro, kad otiđe u New Orleans, neće ih vidjeti tri mjeseca,mora im donijeti neke zaista lijepe poklone.

Preko volje sjedne za stol kad mu Matilda donese jelo i prisjedne da blagoslovi hranu. Onda se

ponovo diže i reče: ‘’Virgil,pođi zamoli bakcu da dođe ovdi.’’

George Kokotić prestane žvakati, naprosto proguta ono što je imao u ustima.Čime su ga njih dvije kanile ovaj put gnjaviti?

Kizzy pokuca i uđe zagrlivši Matildu. Ljubila je, mazila i dražila tri dječaka prije nego što je pogledala svoga sina.

‘’Kako si? Dugo te nisam vidila! ‘’

‘’Kako s ti, mamce?’’ Iako je bio bijesan, pokuša se malko našaliti.

Smjestivši se na stolac i prihvativši djetence od Matilde, njegova mati reče posve prirodno:

‘’George, tvoja dječca te oće nešto zapitat …’’ Okrenula se: ‘’Je l', Virgil?’’

George Kokotić vidje kako njegov prvenac oklijeva. Što su ga one nahuškale da mu kaže?

‘’Tatce ‘’naposljetku je izrekao svojim piskutavim glasićem,’’ti oće nama pričat o našem pradjedu? ‘’

Matilda uperi pogled u njega.

‘’Ti s dobar čovjek, George,’’ nježno će Kizzy.

‘’Nikad ne daj netko tebi kaže išta drugo! I nikada nemoj pomislit teb mi ne volimo. Mislim tebe se moždak pomješalo u glava ko si ti,a kašto i ko smo mi.Mi smo tvoja krv,ko i pradjed ove djece.’’

‘’To nas uči Sveto pismo ... ‘’započne Matilda. Opazivši Georgeov pogled pun strepnje, ona nadoveže: ‘’Nije sve u bibliji samo strogo. U pismu mnogo pišu i o ljubavi.’’

Razgaljen od uzbuđenja, George Kokotić primakne stolac ognjištu. Tri sina čučnu kraj njegovih nogu, oči su im svjetlucale od iščekivanja, a Kizzy mu pruži djetence. Sabere se, pročisti grlo pa počne pričati četvorici sinova bakičinu priču o njihovu pradjedu.

‘’Tatce, i ja znam pričat!’’ upadne Virgil. Pobjedonosno pogleda mlađu braću pa stane pričati. I ispriča im sve, uključivši čak afričke riječi.

‘’Triput ju on čujo od tebe,a bakca ne prelazi prag a da jopet ne ispriča! ‘’ reče Matilda nasmijavši

se.

George se zapita, koliko li je vremena prošlo kada je zadnji put čuo svoju ženu da se smije? Nastojeći da ponovo dospije u središte pažnje, Virgil je skakao gore,dolje. ‘’Bakca kaže, Afrikancu moramo zafalit što mi zna ko smo!’’ ‘’Tako je! ‘’ izusti baka Kizzy sva ozarena.

Po prvi put poslije dugoga vremena George Kokotić osjeti da je njegova koliba ponovo postala njegov dom.

98. POGLAVLJE



Četiri tjedna kasnije massina kola u Greensborou bijahu gotova i trebalo je poći po njih. Kako je massa imao pravo što ih je naručio, razmišljao je George Kokotić dok su se vozili onamo, jer se u New Orleans ne smiju truckati u ovoj staroj, škripavoj i otrcanoj podrtini, nego u najboljoj zaprezi koja se može kupiti, kao vrsni veliki uzgajač borbenih pjetlića i njegov uvježbavač. Iz istog razloga, prije nego što odu iz Greensboroa, mora od masse uzajmiti dolar i pol da kupi novi crni polucilindar koji će pristajati uz novi zeleni šal što mu Matilda tek što nije doplela. Isto će tako pripaziti da Matilda spakuje njegovo zeleno i žuto odijelo, njegove najbolje crvene široko tkane naramenice te mnogo košulja, gaća, čarapa i rupčića, jer je znao da poslije borbe s kokotima mora pristalo izgledati kad prođu gradom.

Nekoliko trenutaka nakon što su stigli u kolarovu radionicu, George, koji je čekao vani, iza zatvorenih vrata začu odlomke bučne razmirice. Već je dovoljno poznavao massu da tako nešto očekuje pa nije obraćao pažnju na to.Bijaše i suviše zaokupljen razmatranjem zadataka koje prije odlaska mora obaviti kod kuće. Znao je da će njegova najteža dužnost biti izdvajanje sedam ptica od onih veličanstvenih devetnaest primjeraka što ih je već izvježbao da budu nemilosrdni ubojice. U kolima je bilo mjesta samo za dvanaestoricu, a teret izbora neće pasti samo na nj i massu već i na striku Minga, koji je ponovo bio na nogama i išao okolo kiseo i zajedljiv kao uvijek.

Glas masse Lea u radionici pretvorio se u urlanje. Neoprostivo zakašnjenje u izradi kola za njega znači gubitak novca, pa se to mora odbiti od cijene. Kolar se na to prodere da je s poslom žurio koliko je god mogao, i da bi cijena zapravo morala biti još veća s obzirom na to da je sva građa poskupjela i da njegovi radnici,crnci slobodnjaci,traže vrtoglave nadnice. Sada George Kokotić osluhne i zaključi da se massa u biti manje ljuti nego što je izgledalo i da jednostavno iskušava kolara da vidi može li svađom skresati cijenu kola barem za koji dolar.

Nakon izvjesnog vremena vjerojatno su se nagodili, jer je rječkanje, činilo se, prestalo, doskora izađu massa Lea i kolar, još uvijek zajapureni u licu, ali su se sada prijateljski ponašali i razgovarali. Kolar vikne prema dvorištu iza radionice i nekoliko trenutaka kasnije na vidiku se pojave četiri crnca koja su se gotovo presavijala vukući teška nova kola sagrađena po uputama masse Lea. George razrogači oči ugledavši toliku zanatsku vještinu i ljepotu. Osjećao je snagu onog hrastovog okvira i cijelih kola. Na središnjem dijelu duge raskošne platforme ugleda dvanaest pomičnih pjetlarnika.Željezne osovine i glavčine kotača očigledno bijahu sjajno izbalansirane i podmazane,jer se usprkos pozamašnoj težini kola nije čulo nikakvo škripanje,ni najneznatnije trenje. A još nikada nije na licu masse Lea vidio takav osmijeh!

‘’Ovo su jedna od najboljih kola što smo ih ikada izradili!‘’poviče kolar.‘’gotovo su prelijepa da se čovjek u njima vozi! ‘’

Massa Lea pretjerano razdragano reče: ‘’Pa, odvest ću se u njima na daleki put! ‘’ Kolar zaklima glavom.

‘’New Orleans! Putovanje traje šest tjedana! Tko sve ide s vama? ‘’

Massa Lea se okrene pa upre prstom u Georgea Kokotića na kočijaškoj klupici starih kola: ‘’Onaj tamo moj niger i dvanaest pjetlića! ‘’


Preduhitrivši massinu naredbu, George Kokotić skoči na tle, odveže par unajmljenih mazgi koje su doveli te se s njima zaputi prema novim kolima. Jedan od četiri crnca pomogne mu da ih upregne, a onda se pridruži ostalima koji nisu obraćali nimalo veću pažnju na Georgea Kokotića nego on na njih. Na koncu konca, to su bili slobodni crnci, a massa Lea je često govorio da ih ne može podnijeti.

Nakon što je nekoliko puta obišao kola, vatrenih očiju, sa širokim osmijehom na licu, massa se rukovao s kolarom, zahvalio mu pa se ponosno uzve-rao na sjedište novih kola. Kolar mu poţeli sve najbolje i stajaše kimajući glavom, zadivljen svojim vlastitim djelom, dok je massa Lea tjerao kola iz tog prostora, a George Kokotić ga slijedio u starim kolima.

Tokom dugotrajne vožnje kući, odloživši na sjedište pokraj sebe novi polucilindar i par elegantnih sivih gamašna od pusta, što su ga stajale jedan dolar, George je u sebi preturio niz poslova koje mora obaviti prije nego što otputuju u New Orleans, a onda počne razmišljati što da poduzme da za vrijeme njihove odsutnosti osigura nesmetan tok poslova.

Znao je da će bez njega biti vrlo teško kod kuće,ali je bio čvrsto uvjeren da će Matilda i Kizzy sa svime izaći na kraj, pa iako stari Mingo ne skakuće više onako živahno kao prije, i premda je iz godine u godinu sve zaboravniji, George je bio čvrsto uvjeren da će se do njegova povratka starac savjesno brinuti za ptice. Ali, znao je da će mu prije ili kasnije trebati više pomoći nego što će mu striko Mingo moći pružiti.

Mora nekako smisliti kako da otvori oči svojoj ženi i majci jer, za razliku od njega, one nisu uviđale kakva se divna prilika ukazuje malome Virgilu,pogotovu stoga što bi dječak, kojemu će uskoro biti šest godina,ubrzo morao započeti raditi u polju. U toku njegove odsutnosti, palo mu je na pamet, Virgil bi mogao biti zadužen da pomaže striki Mingu oko borbenih pjetlića,a onda bi jednostavno mogao ostati na tom poslu i poslije njihova povratka. Ali tek što je iznio tu zamisao, Matilda je planula: ‘’Neka ondak massa kupi koga da mu pomaži! ‘’ A Kizzy razjareno ubaci: ‘’Pjetlići već dosti ukrali ovoj obitelji! ‘’

Budući da se nije htio s njima prepirati nije više ni navaljivao ali nikako nije želio da massa kupi kakva posvemašnjega stranca koji bi se uvukao u malo carstvo njega i strike Minga.

I ako massa odluči da ne dovede uljeza sa strane, George nije bio siguran hoće li Virgilovu pomoć prihvatiti striko Mingo koji je,kako se činilo, postajao sve zajedljiviji otkako je njegov prvi pomoćnik postao prisniji s massom nego on. Još nedavno, razjaren što mu nije dopušteno da otputuje s njima u New Orleans, Mingo je siknuo: ‘’Ti i massa mislite da možte povjerit meni preranu tica dok vi na putu?’’

George je želio da striko Mingo shvati da on nema nikakve veze s massinim odlukama. Istodobno se pitao kako to da se starac ne može jednostavno primiriti s činjenicom da sa svojih sedamdesetak godina naprosto nije u stanju putovati šest tjedana tamo i isto toliko nazad. Gotovo je sigurno da bi se negdje usput razbolio i tako bi se pred njim i massom našli još i ti problemi. George je silno želio smisliti neki način da striko Mingo ne primi taj put toliko kobno, ili barem da striko Mingo prestane njega za sve okrivljavati.

Naposljetku dvoja kola skrenu s glavne ceste i zapute se prilaznim odvojkom. Prešli su tek pola puta do velike kuće kada on na svoje zaprepaštenje ugleda missis Lea kako iz trijema trči niza stepenice. Trenutak kasnije kroz kuhinjska vrata izađe miss Malizy. Onda spazi kako iz koliba brzaju Matilda i njihovi sinovi, mamca Kizzy, seka Sarah i striko Pompey. Što li svi oni ovdje rade u četvrtak po podne, pitao se George, kad bi morali biti u polju? Zar s tolikim nestrpljenjem očekuju nova kola da su se usudili izazvati massin bijes? Onda vidje njihova lica, pa shvati da nikome od njih nije do novih kola.

Budući da je missis Lea i dalje išla u susret massinim kolima, George zaustavi pa se nagne sa svog visokog kočijaškog sjedala da bolje čuje što će ona reći massi. George opazi kako se massino tijelo naglo

trza i kako missis hrli natrag u kuću.George je ošamućeno gledao kako massa Lea silazi iz novih kola pa polako i teško ide natrag prema njemu. Vidje njegovo lice, blijedo od zaprepaštenja i odjednom shvati! Kao iz velike daljine dopru do njega massine riječi: ‘’Mingo je mrtav. ‘’

Skljokavši se uz kočijašku klupu, George zarida kao nikada dotad. Jedva je osjećao kako ga massa i striko Pompey silom vuku na zemlju. Onda ga Pompey s jedne strane a Matilda s druge odvedu prema robovskom sokaku,a oni oko njih ponovo zaplaču videći njegovu tugu. Matilda mu pomogne da uđe u kolibu. Za njima je išla Kizzy s novorodenčetom.

Kad se sabrao, ispričaše mu što se dogodilo.

‘’Vi otišli u ponedjeljak ujutro,’’reče Matilda,’’a tu noć nitko ovdi nije spavo. A utorak ujutro svi mi imali osjećaj da čuli mnogo vriska sova i lavež pasa. Ondak smo čuli vrisak …’’

‘’To je vrisnula Malizy! ‘’povikne Kizzy.

‘’Gospodne, što je urlala! A svi mi poletili onamok gdi ona pošla prascima dat splačine. A on bijo tamok. Jadnik stari, ležo na cesti i izgledo ko arpa prnja! ‘’

‘’Još je bijo živ,’’reče Matilda ,’’ali samo mu jedno strana usta micalo. Kleknula sam kraj njega i jedva čula što je šapto: »Mislim, udarla me kap«, reko je. »Pomozte mi s pjetlići... Ja ne možem ...« ‘’

‘’Bože, smiluj nam se, niko od nas nije znajo što da radi! ‘’reče Kizzy,‘’striko Pompey pokušo podić ukočeno teško tijelo. ‘’

Kad nije uspio, zajedničkim naporima naposljetku su uspjeli odvući striku Minga u robovski sokak i položiti na krevet strike Pompeya.

‘’George, on tako grozno smrdijo, onim bolesničkim smradom! ‘’ javi se Matilda. ‘’Počele smo mu ladit lice, a on stalno šapće: »Pjetlići. .. Moram ja se vratit …« ‘’

‘’Dotle miss Malizy otrčala k missis pa joj rekla ‘’kazala je Kizzy’’a ona došla, lomata rukama, vrište, sva van sebe! Al ne zbog brat Mingo! Nee! Prvo je viknula da netko odma pođe pjetlići jerbo inače massa bit ljut! Tako Matilda zazvala Virgila…’’

‘’Ja, naravski, nisam ćela,’’upadne Matilda.

‘’Znaš što ja o tomu mislim. Dosta što jedan naš dolje s kokotima. Osim toga, pričo s mi da zalutali psi i lisice, čak i divlje mačke oće pojes pjetliće! Blagosovljen dječaka srce! Njegove oči prestravljeni, ali on reko: »Mamce, idem, al ne znam što ja radi!« Striko Pompey donijo vreću kukuruza i reko: »Baci pregršt svakom pjetlić kojega vidiš, a ja ću doć dolje čim ću moć .« ‘’

Nije bilo nikakvog načina da to jave njemu i massi, seka Sarah rekla im je da se boji da njezini korijeni ne mogu izliječiti striku Minga, a čak ni missis nije znala kako da zovne liječnika.

‘’Nismo mogli učinit ništa drugo nego vas čekat…’’rekoše mu.

Matilda zaplače, a George ispruži ruku pa uhvati njezinu.

’’Plače zato jerbok kad se mi vratli u Pompeyeva kolibu posije razgovor s missis, Mingo već umro ‘’reče Kizzy.

‘’Gospode! Znala ja to čim ga vidila! ‘’I ona zajeca.

‘’Jadni starac! Umro potpuno sam! ‘’

‘’Kad to čula missis Lea,’’reče Matilda,’’počela vriskat da ne zna što radi s mrtvi ljudi. Samo je od

masse čula oni počinju trulit ako ih drži više od jedno dan. Rekla da on mora proć jedno dan prija nego vi vratite pa mi moramo iskopat grob …’’

‘’Gospode! ‘’uzvikne Kizzy.

‘’Ispod vrbika zemlja mekana. Uzeli mi lopatu, Pompey i mi žemske kopali, kopali, jedan za drugim, dok jama nije dovoljno velka da ga položimo. Vratli se mi, a ondak ga Pompey okupo.’’

‘’Natrljali ga s malko glicrina, miss Malizy dala to missis,’’ izjavi Matilda ,’’a ondak ga poprskali s onaj miris koji ti lani meni donijo. ‘’

‘’Nije bilo pristojno roba da njega obučemo,’’ nastavi Kizzy.

‘’Ono što je imo na sebe odvratno smrdilo, a ono što ima mali Pompey pretijesno, pa smo ga zamotale u dvije plahte.’’

Ispriča kako je zatim striko Pompey odsjekao dvije ravne debele grane, dok su žene našle stare daske pa su izradili nosila.

‘’Moram reć za missis da ona dobra, jerbo kada vidila da mi njega prenašamo do rake,’’ reče Matilda,’’dotrčala s biblijom. Kad ga tamok prenijeli, čitala je Sveto pismo i psalme, a onda sam ja molila i preklinjala Gospodna da dade pokoj duši gospodna Minga .’’

Onda su spustili tijelo u grob i zakopali ga.

‘’Učinli mi što najbolje znali! Baš me briga ako ti ljutit! ‘’provali iz Matilde koja je krivo protumačila tjeskobu na muževu licu. Uhvativši je i divljački zagrlivši, on promrsi: ‘’Niko ne ljuti. ..’’

Osjećaji su ga toliko gušili da riječima nije mogao izraziti koliko se ljuti na sebe i na massu što toga jutra nisu bili ovdje. Možda su oni mogli poduzeti nešto da ga spase.

Malo kasnije izašao je iz svoje kolibe razmišljajući koliko su brige, pažnje, čak i ljubavi, ukazali striki Mingu oni isti koji su uvijek tvrdili da im je on odvratan.Videći striku Pompeya, krene prema njemu kršeći ruke, kratko vrijeme su razgovarali. Pompey je bio gotovo star koliko i striko Mingo. Reče da je upravo došao od borbenih pjetlića i da je ostavio Virgila da čuva kokotiće.

‘’Dobar onaj tvoj sin, zbiljam dobar! ‘’ Onda nadoda: ‘’Kada ti pošo doli, pošto nije pala kiša, u prašini na cesti jošte moš vidit krivudavi trag ondi gdi se braco Mingo po noći dovlačijo sve dovdi.’’

George nije želio to vidjeti. Ostavi striku Pompeya pa polako odšeta dolje do vrbika. Prošlo je izvjesno vrijeme prije nego što je mogao izravno pogledati u svježe nametanu zemlju. Išao je okolo kao omamljen, kupio nekakvo kamenje te ga slagao oko groba. Osjećao se ništavno.Da izbjegne Mingov trag u prašini na cesti, presiječe put preko polja polomljenih kukuruznih stabljika pa ude u zabran borbenih pjetlića.

‘’Dobro s obavijo poso, sinko,a sadak ti ljepo vrati mamci,’’reče on nespretno tapšući Virgila po glavi i ganuvši dječaka svojom prvom pohvalom. Nakon njegova odlaska George sjedne te se zabulji u prazno. U mozgu su mu vrvjeli prizori iz proteklih petnaest godina, čuo je odjek glasa svoga učitelja, voga prijatelja koji je od svih muškaraca što ih je upoznao bio najbliži očinskom liku.

Gotovo mu se činilo da čuje onaj hrapav glas kako reži i zapovijeda, kako mnogo nježnije priča o uzgoju borbenih pjetlića i kako se gorko žali što je odbačen: ‘’Ti i massa mislite da možte povjerit meni preranu tica dok vi na putu? ‘’

George osjeti kako se utapa u grizodušju.

Nizala su se pitanja, gdje je bio striko Mingo prije nego što ga je kupio massa Lea? Kakvu je obitelj imao? Nikada nije ništa o njoj spominjao. Je li gdjegod imao ženu ili djecu? George bijaše striki Mingu najbliža osoba na svijetu, a ipak je tako malo znao o čovjeku koji ga je naučio svemu što je umio.

George Kokotić je koračao, bože mili, gdje li je onaj dragi gegavi drug s kojim je toliko puta prešao svaki centimetar ovog dragog mjesta?

Ostade tu sam cijeli sutrašnji dan i noć. U subotu ujutro pojavi se massa Lea. Natmurena i mrka lica poče razgovor izravno.

‘’Dobro sam promislio o svemu onomu.Za početak zapali Mingovu kolibu.Sada! To je najbolji način da se nje riješimo! ‘’

Nekoliko trenutaka kasnije promatrali su kako plamen proždire kolibicu koja je više od četrdeset godina bila dom striki Mingu. George Kokotić osjeti da massa ima na umu nešto drugo, ali ono što je čuo posve ga je zateklo.

‘’Razmišljam o New Orleansu,’’reče massa.

‘’Previše ćemo riskirati ako štogod pođe po zlu ... ‘’

Govorio je polagano, gotovo kao da razgovara sam sa sobom: ‘’Ne možemo otići,a da ovdje ne ostavimo nekoga tko bi čuvao ove pjetliće. Trebalo bi nam previše vremena da nađemo nekoga, a možda bismo ga trebali uvoditi u posao. Nema smisla da odem sam kad je putovanje tako dugo i kada moram paziti na dvanaest ptica. Ne isplati se ići na borbu pjetlića osim ako ne namjeravaš pobijediti. Sada bi bilo ludo poći na put .’’

Georgeu Kokotiću stisne se grlo.Svi oni mjeseci priprema ... svi massini troškovi... sve massine nade da će se pridružiti najotmjenijim krugovima južnjačkih uzgajača borbenih pjetlića ... ove ptice koje je tako veličanstveno uvježbao da sve ruše krilima . . .

Po drugi put mu se stisne grlo.

‘’Svaćam, massa .’’reče on.

99. POGLAVLJE



Dok je posve sam radio dolje s borbenim pjetlićima, George Kokotić osjećao se tako neobično i samotno da se pitao kako je striko Mingo uspijevao obavljati taj posao više od dvadeset i pet godina prije nego što mu se on pridružio.

‘’Kada mene massa kupijo,’’rekao mu je starac,’’ kako je jato raslo, on stalno govorio on kupijo mene kako pomoćnika, ali zapravo nije, a mislim, pjetlići moždak bolje društvo negoli ljudi..’’

Iako je George osjećao da i on voli ptice koliko ih čovjek može voljeti, one ipak kod njega nikada ne bi mogle zauzeti mjesto ljudi. Ali njemu je potreban netko tko bi mu pomagao, pomisli on, a ne netko tko bi mu pravio društvo.

Što se njega ticalo, još mu se činilo da bi najrazumniji izbor bio Virgil. Tako će posao ostati u obitelji, a on bi mogao izobraziti dječaka upravo kao što je striko Mingo njega izobrazio. Ali, budući da nije izgarao od želje da se uhvati ukoštac s Matildom i s Kizzy da bi dobio Virgila, George se pokušavao prisjetiti kakvoga znanca, uvježbavatelja borbenih pjetlića, kako bi mogao nagovoriti massu da ga otkupi od njegova sadašnjeg vlasnika. Ali je znao da bi svaki pravi massa, uzgajač borbenih pjetlića, morao biti u istinski očajničkom novčanom škripcu da i pomisli prodati svoga uvježbavatelja, a pogotovu takvomu takmacu kakav je massa Lea.

Stoga počne razmišljati o crnim boriocima sa sporednih susreta, ali više od polovine njih bijahu uvježbavatelji koji su kao i on nastupali s otpisanim pticama svojih massa. A većina ostalih, poput njihovih pijevaca, bili su trećerazredne ili pak nepoštene osobe koje su nastupale s vrlo dobrim pticama no na sumnjiv način stečenim. Postojao je i niz crnaca slobodnjaka koje je vidio kako se takmiče na tim susretima, bili su vrlo dobri i moglo ih se unajmiti na dan, tjedan, mjesec, ili čak na godinu dana, ali je znao da massa Lea nikako, ni najboljim uvježbavateljima,slobodnim crncima u Sjevernoj Carolini, nikada ne bi dopustio da nogom stupe na njegovo imanje.Stoga George nije imao izbora. Jedne večeri naposljetku skupi hrabrosti da to pitanje iznese kod kuće.

‘’Prija nego što ti jopet kažeš zašto to ne podnosiš, ženo, poslušaj mene. Dojduć put kad massa oće da ja gdigod s njime putujem, ondak naravski on reći: »Pođider po onaj svoj najstariji sin!« A kada jednoma to dogodi, Virgil će morat ostat s pjetlićima, osim ako massa kaže drukčije, a to može bit nikad, a ja ni ti ne smijemo niti pisnut. . . ‘’

Mahne rukom da prekine Matildu koja je kanila nešto reci: ‘’Čekaj! Neću da ti drsko mene odgovaraš! Pokušavam ja pomoć da ti svatiš da dječak mora sadak počet doli radit. Ako ga ja dovedem,ondak on može ostat tek tolko kolko bude potrebno ja nauči njega ranit tice kada ja budem moro otić,i da mi pomaže da ih uvježbavam za vrijeme sezone vježbanja.Ondak ostatak vremena, veći dijo godne, može bit s vama u polju.

Videći napet izraz na Matildinu licu, brižno slegne ramenima pa reče, hinjeno se mireći sa sudbinom:

‘’U redu, ondak ja to ostavim samo tebi i massi! ‘’

‘’Smeta kad ti govoriš ko da Virgil već velki ‘’reče Matilda.

‘’Zar ti ne svaćaš da je dijete tek šest godna? Upola mlađi od tebe kad te odvukli doli, jer tebe bilo

dvanajs godna. ‘’Zastala je.

‘’Ali znam, on mora radit sadak kad mu šes godna. Zato mislim, ne možem učinit ništa nego što kažeš. Ijako se ja naljutim svaki put kada pomislim kako su pjetlići ukrali tebe!’’

‘’Samo da ljudi čuju tebe i mamcu! Kukate ko da su me pjetlići ugrabili i odnesli negdi preko oceana!

‘’

‘’Ko da jesu, većinu vremena, kad tolko letiš!’’

‘’Letim?! A tko ovdi sjedi i razgovori s tebom? Tko bijo ovdi svaki dan u ovaj mjesec? ‘’

‘’Ovaj mjesec moždak, al gdi ćeš bit do malo vremena ? ‘’

‘’Ako ti govoriš o borilačka sezona, bit ja gdi god massa kaže da podim. Ako ti govoriš o sadak, čim pojedem, naravski, neću ovdi sjedit dok se tamo šuljaju nekake lisce i žderu mi pjetliće, jerbo ću ondak zbiljam letit! ‘’

‘’Oh! Konačno si priznao da bi i tebe prodo! ‘’

‘’Mislim, on bi prodo i missis ako bi bila krivo što mu kogod pojelo pjetliće!’’

‘’Čuj ,’’reče ona,’’ o Virgilu smo se nagodli bez velke svađe pa se nemojmo svadat ni oko drugog! ‘’

‘’Ko prvo, ne svađam se ja nego ti! ‘’

‘’Dobro, George, s ovim ja završla,’’reče Matilda stavljajući na stol zdjele iz kojih se dizala para.

‘’Samo ti pojedi večeru pa se vrati tamok, a ja ću ti sutra ujutro poslat ondik Virgila. Jedino ako ćeš ti sadak njega odvest sa tebom. Možem poć po njega tamok kod njegova bakca.’’

‘’Nee! Sutra mi ga pošalji.’’

Ali,za tjedan dana Georgeu Kokotiću postalo je jasno da njegovomu najstarijem sinu u potpunosti nedostaje ona opčaranost borbenim pticama koju je on u dječaštvu osjećao. Imao on šest godina ili ne, Georgeu se činilo neshvatljivim što se poslije obavljenoga zadatka Virgil igra sam, ili naprosto negdje sjeda pa ništa ne radi. Virgil bi skočio na noge kada bi mu otac bijesno doviknuo : ‘’Ustaj odavdi! Što ti misliš da je ovo? Nis ovo ovdi prasci nego borbeni pjetlići!’’

Tada bi Virgil dosta dobro obavio novi zadatak koji bi dobio, ali zatim bi George, koji ga je stalno motrio krajičkom oka, ponovo vidio kako mu sin opet sjeda ili pak odlazi u igru. Bjesnio je prisjećajući se kako je on kao dječak provodio ono malo slobodnog vremena što ga je imao poskakujući unaokolo i diveći se kokotima i kokicama, trgao travu i hvatao skakavce da ih hrani, a sve je to smatrao nevjerojatno uzbudljivim.

Način učenja strike Minga bio je hladan i poslovan, izdao bi naredbu,onda bi šutke promatrao, te izrekao novu zapovijed, pa George odluči da kod Virgila pokuša drukčije, u nadi da će ga to trgnuti. On će s njim porazgovoriti.

‘’Što ti to tamok radiš?’’

‘’Ništa, tatce! ‘’

‘’Daklem, da l' se ti i ostala djeca dobro slažete i slušate li mamcu i bakcu? ‘’

‘’Jes, gospodne! ‘’

‘’Reko bi da te rane vrlo dobro, a? ‘’

‘’Jes, gospodne. ‘’

‘’Što ti najviše voliš jes?’’

‘’Što god nam skuha mamca, gospodne. ‘’

Činilo se da dječak nema ni zrnca mašte. Pokušat će drugim putem.

_’’Ajde da čujem onu priču o tvoj pradjed što s već jemput ispričo.

Virgil je poslušno ispriča, poprilično drveno. Georgeu se srce stisne. Nakon što je neko vrijeme zamišljeno stajao kraj njega, dječak zapita: ‘’Tatce, vidijo ti mog pradjeda? ‘’

‘’Neee, nisam ,’’odgovori on pun nade.

‘’O njemu ja znam ko i ti, od tvoje bakce.’’

‘’Ona se s njime vozala u taljigama! ‘’

‘’Naravski! On bijo njezin tatca. Ko što ćeš jednoga dana ti pričat svojoj djeci da ti jednoma sjedijo ovdi medu kokotima sa svojim tatcom.’’

To kao da je zbunilo Virgila jer je ušutio.

Poslije još nekoliko takvih jalovih napora George oklijevajući odustane, u nadi da će s Ashfordom, Georgeom i Tomom biti bolje sreće. Ne priopćivši nikomu da se u Virgilu razočarao, s tugom odluči koristiti sina za jednostavne kratkotrajne poslove, kao što se i dogovorio s Matildom. Neće ga uzaludno pokušavati izobraziti u stalnog pomoćnika koji bi radio cijeli dan kao što je prvotno namjeravao.

I stoga, kada je George Kokotić smatrao da je Virgil naučio kako treba hraniti i napajati pjetliće u njihovim nastambama tri puta dnevno, poslao ga je natrag Matildi da počne s njima raditi u polju što je, reklo bi se, dječaku posve dobro odgovaralo. Iako to nikada ne bi izlanuo pred Matildom,Kizzy ili pred kim drugim, George Kokotić oduvijek je gajio dubok prezir prema težačkom poslu, u kojemu nije gledao ništa više nego beskonačno »crnčenje«,zamahivanje motikama pod vrućim suncem,dovlačenje vreća pamuka, uklanjanje beskrajnih ljiljaka s duhana i mlaćenje kukuruznih stabljika za krmivo, u neumoljivoj izmjeni godišnjih doba. Nakreveljio se, prisjetivši se izreke strike Minga: ‘’Da mi ko ponudi dobro polje kuku'ruza ili pamuka ili dobru ticu, svaki put bi uzejo ticu!’’

Bijaše vesela već i sama pomisao na to kako svagdje gdje god bi bila najavljena borba s pjetlićima, bilo to u šumi, na otvorenom pašnjaku za krave ili iza staje kakvoga masse, i sam zrak postaje nabijen dok su se tamo stjecali uzgajatelji borbenih pjetlića sa svojim pticama, koje su ratoborno rakolile od strasti da pobijede ili poginu.

U to ljetno doba izvan sezone, kada su se borbeni pjetlići mitarili, trebalo je obavljati samo uobičajene sitne poslove, pa se George Kokotić postupno priviknuo na to da oko sebe nema nikog s kim bi mogao razgovarati, osim pjetlića. Najviše je »pričao« s veteranom mamac pijevcom s badrljicama koji je bio mezimče strike Minga.

‘’Mogo s nam reć kolko on bolestan, ti stari škiljavi vrag! ‘’ rekao je jednog popodneva starom pijevcu, našto on na tren nadigne glavu kao da je svjestan toga da se to George njemu obraća, a onda nastavi izgladnjelo kljucati i grepsti po svom vječnom običaju.

‘’Čuješ ti mene, tebi ja govorim!’’ reče George prijateljski, otresito.

‘’Ti si sigurno znajo da njemu zbiljam slabo! ‘’Trenutak je očima lijeno pratio pticu koja je sabirala hranu.

‘’Daklem,reko b da ti znaš da on sadak mrtav. Pitam se da l' tebi starac nedostaje ko meni.’’

Ali stari pijevac mamac je i dalje kljucao ,grebao,kao da mu nitko ne nedostaje. Naposljetku se George Kokotić nabaci na njega oblutkom, a on tada zakriješti i pobježe.

Za još godinu,dvije, razmišljao je George,stara će se ptica vjerojatno pridružiti striki Mingu na onomu mjestu, ma gdje to bilo, tamo kamo poslije smrti idu stari uzgajatelji borbenih pjetlića i njihove ptice. Pitao se što li se dogodilo s massinom prvom pticom, onim pjetlićem kojeg je dobio na tomboli za dvadeset i pet centa i s kojim je prije više od četrdeset godina započeo. Je li ga naposljetku pogodila kobna ostruga? Ili je umro časnom smrću pijevca mamca, od starosti? Zašto nikada to nije pitao striku Minga? Mora jedanput zapitati massu.

Bilo je to prije više od četrdeset godina! Massa mu je rekao da mu je bilo samo sedamnaest godina kada je dobio tu pticu. Znači da bi mu sada moglo biti oko pedeset i šest ili pedeset i sedam godina ,tridesetak godina je stariji od Georgea Kokotića.

Dok je razmišljao o massi i o tome kako on posjeduje ljude, isto kao i pijevce, čitava njihova života, sam sebi postavi pitanje kako bi bilo kada nikome ne bi pripadao. Kako bi se osjećao da je »slobodan«? To zacijelo nije baš dobro, inače massa Lea, kao većina bijelaca, ne bi toliko mrzio oslobođene crnce. Ali onda se sjeti što mu je jednom rekla oslobođena crnkinja koja mu je u Greensborou prodala viski: ‘’Svako od nas slobodnih daje vama nigerima na plantažama lijepo dokaz da to što ti niger ne znači ti moraš bit rob. Tvoj massa neće da ti nikada ništa o tom misliš.’’

U toku svog dugog samovanja u zabranu borbenih pjetlića George Kokotić poče natenane o tomu razmišljati. Odluči da zapodijene razgovor s nekim crnim slobodnjakom, njih je uvijek viđao kada bi s massom pošao u grad, ali se uvijek pravio da ih ne vidi.

Dok je hodao duž plota, hranio i napajao kokote i kokotiće, George Kokotić uživao je kao i uvijek što ga nezreli mužjaci bijesno kljucaju kao da uvježbavaju svoju predstojeću divljinu u borilištima za pjetliće. Otkrije da mnogo razmišlja o tome kako je on vlasništvo.

Jednog poslijepodneva kada je pošao u jedno od svojih prigodnih nadgledanja ptica koje su sazrijevale u boriku, odluči da se zabavi okušavši svoje gotovo savršeno oponašanje kukurijekanja kokota izazivača. Prije bi se nato gotovo uvijek u trenu pomolio razbješnjeli branilac, srdito mu odvratio kriještanjem i trzao glavom tamo,amo u potrazi za uljezom, suparnikom kojega je u to bijaše uvjeren maloprije čuo.

Ni danas nije bila iznimka. Ali, veličanstveni borbeni kokot koji je nahrupio iz grmlja, odazivajući se njegovu glasanju, najprije je razjareno udarao krilima o tijelo gotovo pola minute, a tek onda je njegov krik ,reklo bi se ,uzdrmao jesenje popodne. Jarko sunčevo svjetlo ljeskalo se na njegovu perju, što se prelijevalo u svim duginim bojama. Držanje mu bijaše moćno i divljačko,od usplamtjelih očiju pa do zatubastih žutih nogu sa smrtonosnim ostrugama.Svaki gram, svaki centimetar njegova tijela tako je dramatično simbolizirao njegovu smionost, odvažnost i slobodu da George Kokotić ode zarekavši se kako ovu pticu nikada ne smije uhvatiti, uvježbavati ni potkresati. Mora ostati ondje, sa svojim kokicama, među borovima ,netaknuta i slobodna!

100. POGLAVLJE



Brzo se približavala nova sezona borbi pijetlova,ali massa Lea nije spominjao New Orleans. Zapravo,George Kokotić nije ni očekivao da će massa to iznijeti,nešto mu je govorilo da do tog putovanja nikad neće doći. Ali on i massa ostavili su vrlo snažan dojam na okolnim »susretima« kad bi se pojavljivali u svojim blistavim kolima s dvanaest pjetlarnika,građenim po mjeri.A pratila ih dobra sreća. U prosjeku je massa Lea pobjeđivao u četiri od ukupno pet borbi, a George je, s najboljim »odbačenim« pijevcima, otprilike isto tako dobro prolazio na sporednim susretima u kotaru Caswell. Bijaše to sezona puna rada, a i unosna, ali George se opet našao kod kuće kada mu se krajem te godine rodio peti sin. Matilda je rekla da mu želi dati ime James.

‘’James, Jakov,’’kazala je ona ,’’nekako mi je uvjek bio najdraži od svih učenika.’’

George Kokotić pristane, ali učini grimasu.

Kamo god su sada putovali on i massa Lea, slušao je o sve većoj ogorčenosti protiv bijelih ljudi.

Na najnovijem putovanju jedan oslobođeni crnac pričao je Georgeu o Osceoli, poglavici Indijanaca Seminole u državi zvanoj Florida.Kada su bijeli ljudi uhvatili Osceolinu crnu ženu,odbjeglu ropkinju, on je sakupio ratni pohod od dvije tisuće Seminola i odbjeglih crnih robova da slijede odred vojske Sjedinjenih Država i da mu postave zasjedu. Priča je govorila da su pobili preko stotinu vojnika, a mnogo veća vojna jedinica tragala je bijesno za Osceolinim ljudima,koji su bježali,skrivali se i napadali sa staza i skrovišta u močvarama Floride.

Nedugo poslije završetka sezone borbenih pjetlića godine 1836, George Kokotić je čuo da je u nekom mjestu zvanom »Alamo« banda Meksikanaca izmasakrirala garnizon bijelih Teksašana, zajedno s traperom po imenu Davey Crockett, koji je bio čuveni prijatelj i branitelj Indijanaca.

Kasnije je te iste godine čuo da su bijelci pretrpjeli još veće gubitke od Meksikanaca, koje je vodio general Santa Ana, a taj se navodno hvalio da je najveći uzgajatelj borbenih pjetlića na svijetu. Ako je to istina, pomisli George, kako to da dosada nikada nije čuo za njega?

S proljeća slijedeće godine George na povratku s putovanja ispriča u robovskom sokaku još jednu zapanjujuću vijest: ‘’Čujo ja od crnog sudskog podvornika u sjedište kotara da novi presnik Van Buren naredijo vojski da sve Indjance otjera zapadno od rijeka Mis'sippi!’’

‘’Sadak bi mogla reć da će to postat za Indjance rijeka Jordan! ‘’reče Matilda.

‘’Evo što su Indjanci dobli što pustli bijele ljude u ovu zemlju,’’reče striko Pompey.

‘’Cijela arpa ljudi, uključiv i mene dok nisam odrasto, nije znala da prvo u ovoj zemlji bili samo Indjanci,vatali ribe, lovili i borili se jedno proti drugih, i gledali svoj poso. Ondak ovdi došo onaj malo brod pun bijelih ljudi. Oni mahali i smješkali se. »Hej, vi crveni ljudi! Kako bilo mi nešto pregrizli s vama i malo drijemnuli i mi budemo prijatelji?« Ha! Kladim se da s danas Indjanci kaju što taj brod nisu gađali strelicama da izgleda ko dikobraz! ‘’

Nakon massina sudjelovanja na slijedećem skupu zemljoposjednika kotara Caswell, George Kokotić donio je još više vijesti o Indijancima.

‘’Čujo sam da njih dženeral Winfield Scott upozorijo da su bijeli ljudi kršćani, pa neće prolivat više krv Indjanaca, pa nek oni koji imaju imalo pameti požure i nestanu.Čujem, ako bi samo izgledalo da s Indjanac želi oprijet, vojnici ga ubili na licu mjesta! A ondak vojska počela na tisće Indjanaca tjerat tamok prema neko mjesta koje s zove Oklahoma. Kažu da ne može ni reć kolko ih ubili na putu ili ih umrlo od bolesti. ‘’

‘’To grozno, grozno! ‘’poviče Matilda.

Ali bilo je i nekih ugodnih vijesti,ali ovaj put vijest je čekala njega kad se vratio kući s jednoga putovanja godine 1837. Rodio mu se zaredom šesti sin. Matilda mu je dala ime Lewis, ali kad je čuo odakle je smogla ime za Jamesa, George Kokotić odluči da se neće ni raspitivati zašto. Manje razdragana nego što je bila prilikom rođenja svoje prethodne unučadi, Kizzy izjavi: ‘’Ja bi rekla vi nikad nećete imat ništa osim sinova! ‘’

‘’Mamce Kizzy, ja ovdi ležim bolesna, a vi ko razočarana! ‘’poviče Matilda iz kreveta.

‘’Nisam! Ja volim svoja unučad i vi to znate, al vi bi ipak mogli imat jednu ćerkicu! ‘’

George Kokotić se nasmije: ‘’Onda ćemo na poso da ti uradimo curcu, mamce! ‘’

‘’Gubi se napolje! ‘’vikne Matilda.

Ali prošlo je samo nekoliko mjeseci i Matildin lik je pokazivao da je George čovjek od riječi.

‘’Hu! Ja sigurno možem reć kada taj čovjek redovito spava kod kuće! ‘’izrekla je svoje mišljenje seka Sarah.

‘’Rekla bi on gori od kokota! ‘’ Miss Malizy se s time složi.

Kad su ponovo počeli trudovi, George, koji je čekao i koračao začu bolno stenjanje i vriskanje svoje žene, a onda majčino klicanje: ‘’Fala ti, Isuse! Fala ti, Isuse! ‘’

Nije mu bila potrebna nikakva daljnja najava da spozna,da je konačno postao ocem djevojčice.

Još prije nego su djevojčicu očistili, Matilda reče svekrvi da su se ona i George pred niz godina dogovorili da će svojoj prvoj curici dati ime Kizzy.

‘’Nisam živila uzalud!’’ povremeno bi vikala baka tokom cijelog dana. Ništa je nije moglo prekinuti sve do slijedećega popodneva,kada je George Kokotić došao iz prostora borbenih pjetlića pa ponovo pričao o svom afričkom pradjedu Kunti Kinte šestorici svojih sinova i sićušnoj Kizzy koju je držao na koljenima.

Jedne noći otprilike dva mjeseca kasnije, kada su sva djeca pozaspala, George zapita: ‘’Tilda, kolko mi novaca uštedili? Iznenađeno ga je pogledala. ‘’

‘’Malo više od sto dolora. ‘’

‘’Samo tolko? ‘’

‘’Samo tolko? Čudo da i tolko! Zar ti ja svi ovi godne ne govorim da ti tolko trošiš da nema smisla govorit o štednji! ‘’

‘’U redu, u redu ,’’pokunjeno će on. Ali Matilda tjeraše mak na konac.

‘’Neću brojit ono što s ti zaradijo i potrošijo, a što ja nikad nis vidila, jer to bilo tvoj poso, al pogodi kolko s mi dajo da ja štedim otkako smo se vjenčali, a ondak jopet to u mene uzajmio? ‘’

‘’Dobro, kolko? ‘’ Matilda zastane da proizvede snažniji učinak.


‘’Oko tri,četir tisće dolora.’’

‘’Oho! ‘’zvizne on.

‘’Zbiljam? ‘’

Gledajući kako se mijenja njegov izražaj, osjeti da ga u svih dvanaest godina, koliko su zajedno, nikada nije vidjela ozbiljnijeg.

‘’Tamok sam tolko mnogo sam ,’’naposljetku je progovorio,’’da mislim na cijelu arpu stvari.’’ Umuknuo je. Pomislila je da on djeluje gotovo smeten zbog onoga što kani reći: ‘’Mislijo sam na jednu stvar, ako mi uštedimo dovoljno ovi dojdući godna,moždak mi mogli iskupit naša sloboda.’’

Od preneraženosti Matilda izgubi dar govora. On nestrpljivo mahne rukom. ‘’Oću da uzmeš olovka pa računaš, a prestan buljit u mene ko da nemaš razum! ‘’ Matilda, još uvijek osupnuta, uzme olovku i komadić papira pa opet sjedne za stol.

‘’Prva nevolja ,’’reče on ‘’možemo samo nagađat kolko bi massa tražijo za nas sve. Za me, za te i za čopor dječce. Počni od tebe. Znam, u kotarskom sjedištu težaci dotjeraju do tisća dolora čovjek. Žemske vrijede manje. Recmo, ti vrijedi oko osamsto …’’

Ustane i nagne se pa pogleda Matildinu olovku koja je letjela, a onda ponovo sjedne.

‘’Ondak recmo, nek massa za naša dječca, za svih osmero, traži oko trista po glava …’’

‘’Imamo ih samo sedam! ‘’primijeti Matilda.

‘’Ono novo koje ti kažeš već nosiš u utrobi, s njim osam! ‘’

‘’Oh! ‘’reče ona smiješeći se. Dugo je računala.

‘’To iznosi dvije tisće četrista ... ‘’

‘’Samo za djecu? ‘’

U njegovu tonu miješala se sumnja s nezadovoljstvom. Matilda ponovo izračuna.

‘’Osm puta tri dvajes četri. Jošte osamsto za mene, točno tri tisće dvjesta . . . znači, tri tisće i dvje stotne.’’

‘’Oho! ‘’

‘’Ne vesel se jošte. A ti!’’ Pogledala ga je. ‘’Kolko ti računaš za sebe?’’

Ma koliko bio ozbiljan, nije mogao odoljeti a da ne zapita: ‘’Kolko ti misliš ja vrijedim? ‘’

‘’Da znam, ja pokušam tebe sama otkupit od masse.’’ Oboje se nasmiju.

‘’George, ne znam što mi vako razgovaramo. Vrlo dobro znaš da massa nikada tebe ne proda! ‘’

Nije odmah odgovorio, ali onda reče:

‘’Tilda, ja ovo nikada ne spominjem, mislim zato što ne voliš čut massino ime. Ali, velju ti, on mi reko bar dvajes i pet puta,kad skupim dosti da izgradim lijepa kuća kaku oće, sa šes stupova sprijeda, on i missis živit će od plodova zemlja! On misli sebe povuć iz borba s pjetlovima, kaže on prestar izlazit na kraj s tolkim brigama. ‘’

‘’Moram to vidit da u to povjerujem, George.Ti i on nikad se nećete prestat petljat s pijetlima! ‘’ ‘’Velju ti što on kaže! Saslušaj me! Čuj, striko Pompey veli massi sad jedno šezdes tri godne. Daj mu

još pet,šest godna ,starcima nije lako trčkarat ovdi i ondi i nastupat s tica! Nisam na njega obraćo neko osobito pažnju,ali mislim, da, moždak će nam zbilja dozvolit da se otkupimo, a pogotovu ako platimo tolko da sagradi ono velko kuća koju on oće. ‘’

‘’Hmm …’’promrmlja Matilda neuvjereno. ‘’U redu, porazgovaraj o tomu. Što misliš da bi on za tebe tražijo?’’

‘’Daklem …’’ Njegovo lice kao da je s jedne strane bilo ponosno, a s druge tužno zbog onoga što će izreći.

‘’Daklem…crni taljigaš kod onog bogatog masse Jewetta jemput mi se majkom zaklo kako čujo njegov massa nekomu priča kako massi Lea nudijo za mene četri tisće …’’

‘’Ohoho! ‘’Matilda je bila zapanjena.

‘’Vidiš, nikad nis znala s kakim vrijednim nigerom spavaš! ‘’Ali ubrzo se ponovo uozbiljio. ‘’Zapravo ne vjerujem tomu nigeru. Mislim, on jednostavno izmislijo tu laž da vidi oću l' bit tolko glup da povjerujem. Ipak, računat ću što se danas plaća za nigere koji imadu najbolji zanate, ko što su tesari i kovači. Oni se prodaju za dvije,tri tisće, to znadem sigurno …’’

Umuknuo je i zagledao se u njezinu olovku koja je čekala.

‘’Napiš tri tisće ... ‘’Opet je zastao. ‘’Kolko je to!’’

Matilda je izračunala. Zatim reče da bi sveukupna procijenjena svota za otkup njihove obitelji iznosila šest tisuća i dvjesta dolara.

‘’A što je s mamcom Kizzy?’’

‘’Doći će red i na mamcu! ‘’nestrpljivo će on. Razmišljao je.

‘’Mama već poprilično stara, pa će zato manje stajat .’’

‘’Ove godne navršit će pedes ,’’reče Matilda.

‘’Zapiš šesto dolora.’’ Gledao je kako se olovka pomiče.

‘’Kolko sadak? ‘’ Matildino je lice bilo napeto od usredotočenosti.

‘’Sadak, šest tisća i osamsto dolora.’’

‘’Ahaha! Sad ćeš valjda svatit da su nigeri bjelcima novac. ‘’George je govorio vrlo polako.

‘’Al velju ja, mislim da možem tolko zaradit u sporednim borbama pjevaca.Naravski, morat ćemo čekat i štedit dugo vremena…’’

Opazi da Matilda zbunjeno djeluje.

‘’Točno znam što ti je na pameti ,’’reče on. ‘’Miss Malizy, seka Sarah i striko Pompey. ‘’

Matilda ga zahvalno pogleda što je to spomenuo. On reče: ‘’Oni bili moja obitelj prije nego postali tvoja …’’

‘’Gospodne, George ,’’uzvikne ona ,’’ne znam kako može jedno čovjek sve njih kupit, al ja ne bi mogla otić i ostavit ih! ‘’

‘’Imamo mnogo vremena, Tilda. Jednostavno ćemo preć to most kad do njega stignemo.’’ ‘’Istina, imaš pravo.’’ Pogleda dolje u brojke što ih je ispisala:

‘’George, ne možem povjerovat da smo ovo mi... ‘’

Osjećala je kako se počinje usuđivati da povjeruje u to da njih dvoje po prvi put zapravo vode značajnu obiteljsku raspravu. Osjećala je neodoljiv poriv da skokne s druge strane stola i da ga zagrli najjače što može. Ali nekoliko trenutaka bila je isuviše tronuta da se pomakne, čak i da govori. Onda zapita:

‘’George, kako s počejo na to mislit? ‘’ On je neko vrijeme šutio.

‘’Došo sam na to sam, a reko bi da ću još o tomu mislit, ko što ti velju…’’

‘’Daklem,nježno će ona,’’ to je, naravski, ljepo.’’

‘’Mi nigdi nećemo stić! ‘’uzvikne on.

‘’Radimo sve da massa nešto postigne! ‘’Matilda poželi kliknuti: »Sjajno!« ali se ugrize za jezik.

‘’Razgovarao sam s oslobođenim nigerima kad sam s massom išo u grad,’’nastavi George. ‘’Kažedu, najbolje živu oslobođeni nigeri gore na Sjeveru. Kažedu da živu jedan s drugim u vlastite kuće i da imadu dobar poso. Daklem, znadem da možem dobit poso! Gore na Sjeveru ima mnogo borba s pjetlićima!Čujo sam da u onaj New York City živu i čuveni nigeri vlasnici pjetlića, čiča Billy Roger, pa čiča Pete, koji ima velko jato tica i posjeduje vrlo velku kladijonicu,pa još jedan koji se zove »Niger Jackson«,navodno niko ne može pobjedit njegove tice! ‘’

Tada još silnije zapanji Matildu.

‘’I još nešto! Oću da naša dječca nauče čitati i pisat ko ti.’’

‘’Gospodne, bolje nego ja, nadam se!’’ poviče Matilda, a oči joj zablistaju.

‘’I oću da izuće zanate.’’

Najedanput se nakrevelji i zastane da izazove snažniji dojam.

‘’Što misliš kako ti izgleda da sjediš u svoja vlastita kuća i imaš vlastito tapecirano pokućtvo i svi oni ukrasni stvarce? Što veliš na to da missis Tilda ujutro poziva ostale oslobođene žene na čaj i da vi sjedite i razgovarate kako ćete poslagati cvjeće, i tomu slično?

Matilda prasne u gotovo drečav smijeh: ‘’Gospodne …Čovječe, ti jednostavno lud!’’ Kad se prestala smijati, osjeti prema njemu više ljubavi nego ikada prije.

‘’Mislim, Gospodin noćas meni daje što mi potrebno. ‘’

Suznih očiju stavi ruku na njegovu.

‘’Da l’ zbiljam misliš da mi to možemo učinit, George ?’’

‘’Zašto bi ja inače ovdi sjedijo i to pričo, žemska glavo?’’

‘’ Sjećaš li se što sam ti rekla one noći kad smo se dogovorli da ćemo se vjenčat?

Na licu mu se vidjelo da se ne sjeća.

‘’Rekla sam ti nešto iz prvog poglavlja o Ruti. Rekla sam ti: »Kamo ti pođeš i ja ću poć, i gdi se ti nastaniš, ja ću stanovat, tvoj narod bit će moj narod . . .« Ne sjećaš se da sam to rekla?’’

‘’Da, čini mi se. ‘’

‘’Daklem, nikada se nisam tako osjećala više nego sadak.’’

101. POGLAVLJE



Skinuvši jednom rukom polucilindar, George Kokotić je drugom rukom pružao massi Lea vrčić za vodu, koji je izgledao kao da je gusto ispleten od debelih žicanih niti.

‘’Moj sin Tom, oni kojega smo nazvali po vama, massa, ovo izradijo za svoju bakcu, al ja oću da vi to vidite.’’

Massa Lea sumnjičavo osmotri vrčić pa ga uhvati za izrezbarenu ručku od kravljeg roga i letimično pogleda.

‘’Aha ‘’neodređeno je progunđao. George shvati da mora biti uporniji.

‘’Da, gospodne, ovo izradijo od najobičnija stara bodljikava žica za otpad, massa. Zapalijo velku vatru od drvenog uljena, savijo i rastapo jednu žicu o drugu dok ono nema ovaki oblik, a onda to sve skupa spojio. Oni Tom uvjek bijo zbiljam spretan, massa …’’

Ponovo zastane, očekujući nekakav odgovor, ali nije dočekao.

Videći da će morati otkriti svoju pravu namjeru, ne stekavši prethodno taktičku prednost kakve povoljne reakcije na Tomovu vještinu, George poče izravno: ‘’Gospodne, ovi dječak tolko je ponosan što nosi vaše ime za cijeli život, massa, da mi svi zbiljam vjerujemo, kad bi samo imo mogućnosti, on bi vam bijo dobar kovač …’’

Na licu masse Lea istog časa se pojavi izražaj nezadovoljstva, kao neka nehotična kretnja, ali to samo potkrijepi Georgeovu odluku da ne pogazi obećanje što ga je zadao Matildi i Kizzy da će pomoći Tomu. Spozna da će se morati poslužiti onim što će,dobro je to znao najsnažnije djelovati na massu Lea, iznijet će mu financijske prednosti.

‘’Massa, mogli bi uštedit sav oni novac koji svake godne potrošite za kovače! Niko od nas vam to nije reko,al Tom vam već štedi nešto novac. Oštri šiljke motika i srpovi i razni drugi alata, a isto tako popravlja mnoge stvari koje se ovdi slomu. Razlog što vam ovo govorim je ovi,kada ste me poslali tamok onom crnomu kovaču Isaiahu,da na kola stavi nove naplatke kotača, on mi je reko da mu massa Askew već godnama obećava pomoćnika, koji mu je mnogo potreban, jer ima mnogo posla kojim zarađuje novce svome massi. Reko mi je da će mu bit zbiljam drago da kojega dobroga momka koga dobije nauči zanat, pa sam ja zato odma pomislijo na Toma. Ako on to nauči, massa, ne samo da će moć radit sve što nam je ovdi potrebno, nego bi mogo radit i drugima, pa vam zaradivat mnogo novaca baš ko što oni crni Isaiah zarađuje za massu Askewa.’’

George osjeti da je pogodio u živac,ali nije mogao u to biti siguran,jer je massa brižno pazio da išta ne pokaže.

‘’Ja bi reko da ovaj tvoj sin provodi više vremena praveći ovakve stvari namjesto da radi’’ odgovori massa Lea uguravši metalni vrčić natrag u Georgeove ruke.

‘’Otkako je počo radit na vaša polja, Tom nije izosto ni jedan jedino dan, massa! On vaka stvari radi samo nedjelja kad slobodan! Još od malena se vidi da mu u krvi popravljat i radit stvari! Svake nedjelje on tamok u onoj maloj dogradnji koju je podigo iza staja, grije i lupa. Zbiljam, mi smo se bojali on smeta vama i missis.’’

‘’Dakle, razmislit ću o tom,’’reče massa Lea, naglo se okrene i udalji, ostavivši Georgea Kokotića zbunjena i pokunjena ,znao je da je massa namjerno tako postupio,držeći u ruci kovnati vrčić.

Miss Malizy sjedila je u kuhinji i gulila repu kad je ušao massa. Samo se okrene, nije više skakala na noge kao što je činila pređašnjih godina, ali je mislila da joj on neće zamjeriti, jer je dosegla onu točku starosti i službovanja kada je sebi mogla dopustiti neke sitnije prekršaje.

Massa Lea prešao je ravno na stvar.

‘’Što je s onim momkom po imenu Tom? ‘’

‘’Tom? Mislite Tildina Toma, massa? ‘’

‘’A zar je ovdje još koji Tom? Znaš na kojega mislim,dakle, što je njim? ‘’

Miss Malizy točno je znala zašto je on to pita.Baš prije nekoliko minuta baka Kizzy joj je rekla da George Kokotić nije posve siguran kako će massa Lea postupiti u vezi s njegovim prijedlogom. Dakle, sada je znala.Ali njezino mišljenje o Tomu bijaše toliko pohvalno i to ne samo zato što joj je izradio nove ručice za kotao u obliku slova S ,da je odlučila da s odgovorom počeka nekoliko sekundi kako bi djelovala nepristrano.

‘’Daklem,’’naposljetku je izustila,’’ne valjalo njega izabrat za razgovor, jerbo mladić nikada nije bio jak na jeziku, massa. Ali možem vam kazat, on zbiljam ovdi najbistriji mladić, a povrh toga i najbolji od svi odrasli momaka! ‘’ Miss Malizy značajno zastane.

‘’A mislim on u mnogo čemu bit više muško nego njegov otac.’’ ‘’O čemu govoriš? U kojem pogledu?’’

‘’U pogledu muškosti, massa. Postojaniji, pouzdaniji, ne radi nikake gluposti i take stvari. On je ona vrst muškarca koja će kakoj ženi bit mnogo dobar muž.’’

‘’Daklem, nadam se da mu parenje nije na umu,’’ reče massa Lea ispipavajući je,’’jer sam to već dopustio onomu najstarijemu, kako mu je ime?’’

‘’Virgil, massa. ‘’

‘’Tako je. I krajem svakoga tjedna bježi na plantažu Curry da tamo spava umjesto da ovdje radi! ‘’

‘’Ne, gospodne, Tom nije taki. Još premlad za take stvari, a mislim, neće biti previše žestok na to ni kad naraste, sve dotle dok ne nađe onu pravu.’’

‘’Prestara si da se razumiješ u današnje mlade jarce ,’’reče massa Lea.

‘’Ne bih se iznenadio da mi u polju ostave plug i mazgu pa počnu juriti za kakvom djevojkom.’’

‘’Slažem se s vama ako govorite o Ashfordu, massa, jer on je žemskar, ko njegov otac. Ali Tom nije taki, eto tolko.’’

‘’Dakle, dobro. Sudeći po onome što si rekla, reklo bi se da bi od mladića moglo biti nešto.’’ ‘’Sudeći po onomu što svi o njemu govormo, massa.’’ Miss Malizy sakrivala je likovanje. ‘’Ne znam zbog čega me to pitate o Tomu, ali on svakako najbolji u svi mlađi massa.’’ Pet dana kasnije massa Lea saopći vijest Goergeu Kokotiću.

’’Sklopio sam pogodbu da tvoga Toma dam na plantažu Askew,’’svečano je najavio,’’na tri godine naukovanja kod onoga crnog kovača Isaiaha.’’

George je bio toliko oduševljen da je zamalo digao massu uvis i zavrtio ga u krug. Namjesto toga samo se nakrevelji od uha do uha i stane mucajući zahvaljivati.

‘’Nadam se da se nisi prevario u onome mladiću, George. Na osnovi tvoga uvjeravanja vrlo sam ga toplo preporučio massi Askewu. Ako nije onako dobar kao što kažeš, vratit ću ga ovamo tako brzo da će ti se zavrtjeti u glavi, a ako načini kakav izgred, ako na bilo kakav način iznevjeri moje povjerenje, oderat ću kožu i tebi i njemu. Razumiješ li? ‘’

‘’On vas neće iznevjerit, massa. Ja vam to možem obećat. Jabuka ne pada daleko od stablo.’’ ‘’Toga se ja i bojim. Neka se spakuje i spremi da ujutro ode.’’ ‘’Svaćam! I hvala vam, massa. Nikada se nećete pokajat.’’

Čim je massa otišao, George Kokotić odjuri u robovski sokak. Umalo se nije raspukao od ponosa zbog svoga podviga kada im je ispričao divnu vijes,nije primijetio zajedljive podsmijehe koje su izmjenjivale Matilda i Kizzy. One su ga zapravo ponukale da razgovara s massom. Uskoro stane na prag pa se prodere: ‘’Tome! Tome! Ti, Tome!’’

‘’Daaa, tatca! ‘’ Odgovor je dopirao iz staje.

‘’Sinko, dođ ded amok! ‘’

Trenutak kasnije Tom je široko rastvorio i usta i oči. Nevjerojatna vijest potpuno ga je iznenadila, jer oni nisu htjeli da ga razočaraju ako se njihovi napori izjalove. Ma kako bio izvan sebe od radosti, Toma toliko zbune čestitke kojima su ga obasuli da se iskrao van što je brže mogao, djelomice zato da sebi dade mogućnost shvatiti kako se njegov san stvarno obistinio.Nije opazio da su,dok je on bio u kolibi, njegove sestrice Kizzy i Mary odjurile van i, zasoptavši se, proširile vijest među braćom.

Štrkljasti Virgil upravo je završavao poslove u staji prije nego što će krenuti na plantažu svoje novopečene nevjeste, samo je promrmljao nešto neodređeno u pola glasa i projurio pokraj Toma, koji se osmjehne jer je Virgil bio kao ošamućen otkako je preskočio preko metle.

Ali se Tom ukoči kad vidje da mu se primiče zdepasti snažni osamnaestogodišnji Ashford, a za njim njihova dva mlada brata James i Lewis. Budući da je između njega i Ashforda čitav život trajalo neobjašnjivo neprijateljstvo, Toma nije iznenadilo njegovo režanje i zajedljivost.

‘’Ti s uvjek bijo njiov ljubimac! Svima se ulizavaš, tako dobijaš milosti! A sadak odlaziš i smiješ se nama koji ostajmo u polju! ‘’

Zamahne rukom kao da će udariti Toma, a James i Lewis suzdrže dah.

‘’Al već ću ja tebi pokazat, pazi se!’’

I Ashford se udalji, dok je Tom spokojno buljio za njim, uvjeren da će jednoga dana on i Ashford morati obračunati.

Tom je od Maloga Georgea doživio drugu vrstu ogorčenosti: ‘’Naravski, tijo bi i ja ko ti otić odavdi, jerbo me tatca ovdi doli tjera i ubija s radom! Samok zato jerbo nosim njegovo ime misli da moram bit lud za pjetlićima ko on. Mrzim to smrdljiva stvora! ‘’

A desetogodišnja Kizzy i osmogodišnja Mary,koje su proširile vijest, sada su ostatak popodneva išle u stopu za Tomom, a njihovi sramežljivi pogledi su govorili da je on njihov obožavani i najmiliji veliki brat.

Slijedećega jutra, isprativši Toma koji se s Virgilom odvezao na mazginoj zaprezi, Kizzy, seka Sarah i

Matilda upravo su započele svakodnevno kopanje u polju kada baka Kizzy primijeti: ‘’Svako ko bi nas vidijo kako cmizdrimo, plačimo i kukajmo pomislijo bi nikada više mi ne vidimo to djete.’’

‘’Hmm! Nij on više djete, dušo!’’usklikne seka Sarah,’’onaj Tom je slijedeći muškarac kojega ćemo ovdi imat!

102. POGLAVLJE



Noseći posebnu putnicu koju mu je dao massa Lea, Virgil je, objesivši svijeću na mazginu zapregu, vozio u noći uoči Dana zahvalnosti, da poslije devetomjesečne odsutnosti doveze Toma s plantaže Askew na svečani objed.

Dok su se kola truckala prema Leaovom prilaznom odvojku po hladnom popodnevu u mjesecu studenom, dok je Virgil potjerao mazge u brzi kas, Tom je morao suzdržavati suze kad mu se pred očima pomolio dobro poznati robovski sokak i kad je sve one koji su mu toliko nedostajali ugledao kako stoje i čekaju ga. Onda počnu mahati i klicati, a nekoliko trenutaka kasnije, zgrabivši torbu s poklonima koje je svojim rukama izradio za svakoga od njih, on skoči na tle, a žene ga stanu ljubiti i grliti.

‘’Za boga miloga! ‘’

‘’Tako dobro izgleda! ’’

‘’Zbiljam dobro! Pogle kako su mu s popunla ramena i mišice! ‘’

‘’Bakce, daj da ja poljubim Toma! ‘’

‘’Ne grli ga cijeli dan, daj da ga i ja dovatim, ćerce! ‘’

Preko njihovih ramena Tom ugleda svoja dva mlađa brata,Jamesa i Lewisa, koji su ga motrili puni strahopoštovanja, znao je da je Mali George dolje s ocem medu borbenim pjetlićima,a Virgil mu je rekao da je Ashford dobio od masse dopuštenje da posjeti djevojku na susjednoj plantaži.

Tada ugleda striku Pompeya, obično prikovana uz krevet, kako sjedi pred svojom kolibom u naslonjaču od trske, obavijen debelim jorganom.Čim se uspio izmigoljiti, Tom pohrli da stisne starčevu natečenu, uzdrhtalu ruku, i nagne se bliže k njemu da čuje njegov napukli glas, gotovo šapat: ‘’Jednostavno se oću uvjerit ti s zbiljam vratijo da nas vidiš, sinko…’’

‘’Jesam! Striko Pompey, mnogo sam sretan što sam se vratijo!’’

‘’Dobro, ondak ćemo se kašnje vidit! ‘’drhtavo prošapće starac.

Tom je bio na mukama sa svojim osjećajima. U ovih svojih šesnaest godina ne samo da još nikada nisu prema njemu ovoliko postupali kao prema muškarcu, nego isto tako još nikada nije doživio ovoliko izljeva ljubavi i poštovanja svoje porodice iz robovskog sokaka.

Njegove dvije sestrice još su ga natezale i nadvikivale se oko njega kadli začuju kako se u daljini razliježe poznati glas.

‘’Gospode, eno gospodin Kokotić!’’ poviče Matilda,pa žene pobrzaju da postave na stol ručak za Dan zahvalnosti.

Kada je George Kokotić krupnim koracima ušao u robovski sokak, sav se ozari ugledavši Toma.

‘’Daklem, gledaj ko se odriješijo i došo kući! ‘’Teško pljesne Toma po ramenima.

‘’Da l’ već zarađuješ išta novaca? ‘’

‘’Nisam, još ne, tatce.’’

‘’Kaki si mi ti kovač kad ne zarađuješ novaca? ‘’ zapita George hineći zaprepaštenje.

Tom se sjeti kako se uvijek osjećao kao zatečen u orkanu kad god bi bio izravno izložen očevu bombastičnom načinu izraţavanja.

‘’Daleko sam ja još od kovača, tatce, jednostavno i se trudim izučit ,’’reče on. ‘’Daklem, rec onom crnome Isaiahu da ja velju nek požuri i neka te štogod nauči! ‘’

‘’Oću,’’ne misleći odgovori Tom,a u mozgu i mu sine da vjerojatno nikada neće moći usvojiti ni polovicu onoga čemu ga je učio gospodin Isaiah, koji se strpljivo trudio da mu pomogne.

‘’A zar Mali George neće doć ovdi na objed? ‘’zapita on.

‘’Može doć amo na vrijeme, a može ne doć,’’reče George Kokotić. ‘’Bio je prelijen da zgotovi ono što sam mu jutros naredijo da učini pa sam mu reko da ne želim ovdi gori vidit njegvo lice doklem to ne obavi!

George Kokotić korakne prema striki Pompeyu.

‘’Drago mi je da vas vidim pred kolibom, striko Pompeyu. Kako ste? ‘’

’’Slabo, sinko, mnogo slabo. Stari nij više za ništa, eto, tolko. ‘’

‘’Ne govorte mi take stvari, molim vas!’’zagrmi George Kokotić a onda se nasmije i okrene prema Tomu: ‘’Tvoj stari striko Pompey jedan je od oni stari gušterski nigeri što će živit sto godini,svaki put kada su ženskinje već šmrkale i bile spremne da ga pokopaju, opet bi se oporavijo! ‘’

Sva trojica se nasmijaše kad bakca Kizzy drekne: ‘’A sadak preneste Pompeya ovdi za stol! ‘’

Iako bijaše prohladan dan,žene su postavile dugi stol podno stabla »chinquapina«, tako da svi mogu uživati u zajedničkom ručku na Dan zahvalnosti.

James i Lewis pograbe naslonjač strike Pompeya, a seka Sarah revno je trčkarala za njima.

‘’Nemojte da on vama padni! On još nije tako star da vam ne bi mogo isprašit zadnjicu!’’ uzvikne George Kokotić.

Kada svi posjedaše, iako je George Kokotić bio na čelu stola, Matilda se upadljivo obrati Tomu:

‘’Sinko, blagoslovi nam obrok.’’

Zapanjeni Tom požali što ovo nije predvidio,pa da unaprijed promisli o kakvoj molitvi koja bi izražavala s kolikim uzbuđenjem on proživljava toplinu i snagu obitelji. Ali budući da su svi već ponikli glavama, sada je mogao smisliti samo: ‘’O, Gospodne, blagoslovi ovu ranu koju ćemo pojes, to te molimo u ime Oca, i Sina, i Dua svetoga. Amen.’’

‘’Amen! …Amen! ‘’odvratiše ostali diljem stola.

Tad Matilda, bakca Kizzy i seka Sarah stanu trčkarati tamo,amo, stavljajući po stolu krcate zdjele i tanjure iz kojih se pušilo, i nutkahu sve njih da se posluže, dok i same naposljetku nisu sjele. Nekoliko minuta nitko nije zucnuo ni riječi, svi su jeli kao izgladnjeli, odajući pohvalu ručku coktanjem i mljackanjem. Onda, nakon kratkog vremena, dok su Matilda ili Kizzy dolijevale u Tomovu čašu svježu mlaćenicu ili mu pak trpale u tanjur još vrućega mesa, povrća i kruha kukuružnjaka, njih dvije ga stanu obasipati pitanjima.

‘’Jadni mali, rane li te tamok kako dobro? Rec, tko ti kuha? ‘’zapita Matilda.

Tom proguta zalogaj toliko da je mogao odgovoriti: ‘’Žena gospodna Isaiaha, miss Emma.’’

‘’Koje ona boje? ‘’zapita Kizzy. ‘’Kako izgleda? ‘’

‘’Crna, debela.’’

‘’To nema nikakve veze s njeznim kuvanjem!’’ grohotom se nasmije George Kokotić.

‘’Vrijedi li išta njezina kuhnja, sinko?’’

‘’Dosta dobra, tatce, zbiljam .’’potvrdno kimne Tom.

‘’Daklem, nikako ne mož bit ko kuhnja tvoje mamce! ‘’otresito će seka Sarah.

‘’Ne, miss,’’složi se Tom misleći koliko bi se ogorčila miss Emma da ih čuje i koliko bi se one razljutile kada bi doznale da ona bolje kuha.

‘’Jesu l' ona i oni njezin kovač dobri kršćani?’’

‘’Jesu ,’’odvrati on. ‘’pogotovu miss Emma, ona mnogo čitaj biblija.’’

Tom je upravo ispraznio treći tanjur kada majka i baka navale na njega da uzme još, bez obzira na njegovo odlučno odmahivanje glavom. Uspio je prigušeno prosvjedovati: ‘’Sačuvajte štogod za Malog George kada dođe!’’

Ima za njega mnogo, a ti to znadeš! ‘’reče Matilda.

‘’Uzmi još komad ovog pečenog zeca ... još malo ovoga kelja ... i ovo pirjane buće. A Malizy nam poslala vrlo velko kolač od slatki krumpir od večera,koju poslužila u velka kuća. Znate kolko je to dobro ... ‘’

Tom zabode vilicu u kolač,kad striko Pompey pročisti grlo da bi nešto rekao,a svi umuknu da ga čuju.

‘’Sinko, potkivaš li već mazge i konje? ‘’

‘’Dopuštaju da skinem stare potkovice, ali još ih ne stavljam,’’reče Tom prisjetivši se kako su jučer morali sputati prednje noge prkosnoj mazgi prije nego što su je mogli potkovati.

George Kokotić glasno i podrugljivo ubaci: ‘’Mislim, mazge ga još nis dovoljno izritale da bi ga potpuno satrle! Mnogo je lako pokvarit konju kopito ako čovjek ne znade što radi! Čujo sam da je jedan crni kovač stavijo potkove naopačke pa taj konj nije ćeo ić drukčije nego natraške!’’

Kada se prestade smijati svojoj vlastitoj šali, George Kokotić zapita: ‘’Kolko vi dobivate za potkivanje konja i mazgi?’’

‘’Mislim, ljudi plaćaju massi Askew četrnajs centi potkovica ,’’odgovori Tom.

‘’Naravski, nije to unosno ko borba s pjetlići! ‘’uzvikne George Kokotić.

‘’Daklem, naravski, kovački posao mnogo korisniji nego pjetlići!’’obrecne se baka Kizzy, a glas joj bijaše toliko odsječan da Tom poželi skočiti na noge pa je zagrliti. Tada ona nastavi, a glas joj se odjednom raznježi: ‘’Sinko, što oni čovjek kaže da ti radiš kad učiš da budeš kovač? ‘’

Tom se razveseli što ga je to zapitala,jer je svojoj obitelji želio priopćiti nešto o onom što on radi.

‘’Daklem, bakce, svakoga jutra moram rano zapalit velku vatru u ognjištu kovačnice prije nego tamok stigne gospodin Isaiah. Ondak vadim alat, za koji znadem da će mu trebat za poslove koje će radit. Jerbok, kada oblikuje usijano željezo, ne može ga pustit da se oladi, dok traži pravi čekić kojim će tuć po njemu ... ‘’

‘’Gospode, pa dijete je već posto kovač! ‘’uzvikne seka Sarah.

‘’Nisam,’’odvrati Tom.

‘’Ja sam štono se kaže »udarač«. Kada gospodin Isaiah radi nešto teško, ko što je osovina koja spaja dva kotača na kolima ili lemeš, ondak ja udaram maljem gdi on tucne čekićem. A kadšto me pušta da dovršim jednostavne posliće dok on počinje štogod drugo. ‘’

‘’Kad će ti dopustit da počneš potkivati konje? ‘’ zapita George Kokotić. Još uvijek je tjerao svoje, gotovo bi se reklo da je želio zbuniti svoga sina koji je učio za kovača, ali Tom se nasmiješi.

‘’Ne znam, tatce, ali mislim čim svati da ja to možem radit bez njegove pomoći. Baš ko što si reko,naravski da su me mnogo puta ritnuli, neke podmuklice propinju se na stražnje noge, ne samo da te oće gurnut, već bi ti odgrizli iz usta i duvan za žvakanje ako ne paziš.’’

‘’Dolaze l' bjeli ljudi u tu kovačnicu, sinko? ‘’zapita seka Sarah.

‘’Da, miss, cijela arpa njih. Ne prođe ni jedan dan,a da ne vidim barem tuce il više. Stoje okolo i pripovjedaju dok čekaju da im gospodin Isaiah zgotovi posao koji su mu donesli.’’

‘’Daklem, ondak, o kakim si vijestima njih čujo da pričaju, što mi moždak nismo čuli jerbo smo ovako u zabiti? ‘’

Tom se na trenutak zamisli, nastojeći se prisjetiti koje su po mišljenju gospodina Isaiaha i miss Emme bile najznačajnije vijesti što su ih nedavno čuli od bijelih ljudi.

‘’Daklem,ima jedna nova stvar, nešto što oni zovedu »telegraf«.Nekaki massa Morse u Washingtonu, D.C. razgovara je s nekim čak u Baltimoreu. Kažedu da je reko: »Što l' Bog učini?« Al nikad nisam svatijo što li to znači.’’

Sve glave za stolom okrenu se prema Matildi kao prema njihovu stručnjaku za bibliju, ali ona je djelovala zbunjeno.

‘’Ja, daklem, ne možem bit sigurna,’’promuca ona ,’’al mislim da nikad ništa o tomu nis čitala u bibliji.

‘’Kako bilo da bilo,’’ reče Tom,’’ ja bi reko da to nema veze s biblijom. To je jednostavno nešto čim se na duge razmake govori kroz zdrak!

Zatim ih upita da li itko od njih znade da je prije nekoliko mjeseci predsjednik Polk umro od srdobolje u Nashvilleu, država Tennessee, a da ga je naslijedio predsjednik Zachary Taylor.

‘’To svako znade! ‘’uzvikne George Kokotić.

‘’Daklem, tolko mnogo znaš a nisam te čula da o tom govoriš ,’’okosito će seka Sarah.

‘’Bjeli ljudi,’’reče Tom ,’’pogotovu mladi, putuju i pjevaju pjesme koje bi morale zvučat ko naše, al ih je napiso massa Stephen Foster.’’

Tom otpjeva ono malo koliko se mogao sjetiti iz pjesama »OP Black Joe«, »My OP Kentucky Home« te »Massa's in de Col', Col' Ground«.

‘’Naravski, podsjećaju malko na crnačke! ‘’uzvikne baka Kizzy.

‘’Gospodin Isaiah veli da je massa Foster odrasto i mnogo vremena slušo nigere kako pjevaju u crkvama i oko parobrodova po pristaništima ,’’reče Tom.

‘’Sad mi je jasno! ‘’izjavi Matilda. ‘’Al zar nis čujo za ništa što je učinijo koji od naših?’’ ‘’Daklem, jesam i to ,’’odvrati Tom.

Ispriča im, kako oslobođeni nigeri koji su donosili posao gospodinu Isaiahu mnogo propovijedaju o čuvenim sjevernjačkim crncima koji se bore protiv ropstva, putuju po zemlji,drže govore velikom mješovitom slušateljstvu te izmamljuju suze i klicanja pričajući kako su živjeli kao robovi prije nego što su pobjegli u slobodu.

‘’Na primjer oni Frederick Douglass ,’’kazao je Tom.

‘’Kažedu da je rasto ko ropsko dijete u Marylandu,da je naučijo čitat i pisat i na kraju radijo i uštedijo dovoljno da iskupi svoju slobodu od svoga masse.’’

Matilda značajno pogleda Georgea Kokotića, a Tom nastavi: ‘’Kažedu da se ljudi okupljaju na stotine svukud gdi on govori, a on je knjigu napiso, čak je osnovo i novine. Ima i slavnih žemskih, majko. ‘’

Tom pogleda Matildu, baku Kizzy i seku Sarah, pa im ispriča o bivšoj ropkinji po imenu Sojourner Truth, koja je navodno visoka preko šest stopa. I ona drži govore velikim gomilama bijelih i crnih ljudi, iako ne zna čitati ni pisati. Baka Kizzy skoči na noge sa svog stolca pa počne divljački mahati rukama.

‘’Rekla bi da baš sadak ja moram gore na Sjever pa da govorim. ‘’

Pravila se kao da se nalazi pred velikim slušateljstvom : ‘’Oj, vi bijeli ljudi, čujte i počujte Kizzy! Nećemo više trpit ovu glupos! Mi nigeri siti smo i presiti robovanja!’’

‘’Mamce, momak veli da je ta žemska visoka šest stopa! Ti nis dovoljno visoka!’’reče George Kokotić ceneći se od smijeha, a ostali oko stola pogledaše ga hineći zgražanje.Baka Kizzy ražalošćeno ponovo sjedne.Tom im ispriča o još jednoj čuvenoj odbjegloj ropkinji.

‘’Zove se Harriet Tubman.Niko ne bi mogao reć kolko se puta ona vraćala na Jug pa vodla cjele arpe ljudi, ko što smo mi gore na Sjever u slobodu,na nečemu što oni zovedu »podzemna željeznica«. Znate, ona je to tolko puta učinla da sad velidu da su bjeli ljudi raspisali ucjene od četrdes tisća dolora za nju, živu il mrtvu. ‘’

‘’Gospode, smiluj se! ‘’zavapi seka Sarah.

‘’Nikad ne bi ni pomislila da bjeli ljudi tolko plaćaju da uvate nigera! ‘’

Ispriča im Tom,da su u dalekoj državi zvanoj California dva bijelca navodno gradila pilanu kada su u tlu otkrili nevjerojatno blago zlata, a govorka se da tisuće ljudi jure u kolima, na mazgama, čak i pješke, na ono mjesto gdje se tobože zlato može kopati na lopate.

Naposljetku reče da se na Sjeveru vode velike rasprave o ropstvu između dva bijela čovjeka koji se zovu Stephen Douglas i Abraham Lincoln.

‘’Tko je od njih za nigere? ‘’zapita baka Kizzy.

‘’Daklem, reklo bi s massa Lincoln, barem kolko ja znam ,’’odgovori Tom.

‘’Daklem, falite Gospodna neka mu snagu dade! ‘’reče Kizzy.

Ližući prste, George Kokotić ustade tapšući se po povelikom trbuhu. Okrene se prema Tomu:

‘’Čujder, sinko, zašto ti i ja ne bi protegli noge i malo prošetali posije ovog ručka? ‘’

‘’Oću, tatce ,’’gotovo promuca Tom. Jedva je sakrio zaprepaštenost i nastojao je djelovati neusiljeno.Žene koje se nisu nimalo manje zapanjile izmijene upitne, značajne poglede kad se George Kokotić i Tom zajedno udalje cestom.

‘’Gospode! Vidite li vi da je taj mladić izrasto gotovo nako velki ko njegov otac!’’ tiho uzvikne seka Sarah.


James i Lewis buljili su za svojim ocem i za starijim bratom gotovo bolesni od zavisti, ali im se nisu priključili. Ali dvije mlađe sestre, Mala Kizzy i Mary, nisu mogle odoljeti a da ne poskoče i da radosno ne odskakuću osam do deset koraka iza njih. Ni ne obazrevši se na njih Goerge Kokotić im zapovjedi: ‘’Vratite se ondi i pomognite mamci prat suđe! ‘’

‘’Joj, tatce! ‘’jednoglasno su zacviljele.

‘’Ajte, reko sam vam! ‘’

Tom se napola okrene i očima pomiluje svoje sestrice.

‘’Zar ne čujete tatcu? ‘’nježno ih ukori. ‘’Kasnije ćemo se vidit! ‘’

Djelić puta išli su šutke, slušajući iza sebe jadikovke djevojčica, a onda George Kokotić reče gotovo otresito: ‘’Čujde ti, mislim da znadeš kako nisam mislijo ništa zla kad sam te malo zadirkivo na ručku.’’

‘’Kako da ne! ‘’odvrati Tom, u sebi se zapanji jer je to kod njegova oca bilo ravno isprici. ‘’Znao sam da me samo zadirkuješ. ‘’

‘’Kako bi bilo da pođemo dolje pa da obidemo pjetliće? ‘’promrsi George Kokotić.

‘’Da vidimo zašto se ona ništarija Mali George dolje tolko zadržo. Kolko ga znam, mogo je dosad već skuhat i pojes kaku ticu za svoj Dan zafalnosti. ‘’

Tom se nasmije.

‘’Mali George nije loš, tata, samo je malo spor. Reko mi je da on jednostavno ne voli tice ko ti.’’

Tom zastane, a onda odluči da, kud puklo da puklo, izreče ono što mu je palo na pamet: ‘’Misim da niko na svjetu ne voli tice tolko ko ti. ‘’

Ali George Kokotić se poprilično spremno s time složi.

‘’Barem niko u ovoj obitelji. Sve sam ih kušo, osim tebe. Reklo bi se da svi ostali moji sinovi žele provest život crnčeći s jednoga kraja polja do drugoga i gledajući mazginu guzicu! ‘’

Trenutak je razmišljao.

‘’To tvoje kovačenje, ni to ne bi nazvo finim muški poso.’’

Tom se zapita da li je njegov otac ikada ozbiljno išta poštovao osim borbenih pijevaca. Osjećao je duboku zahvalnost što je uspio pobjeći u siguran i postojan kovački zanat. Ali svoje misli je izrazio na zavijen način: ‘’Ne vidim nikaka zla u zemljoradnji, tatce. Da neki ljudi ne obrađuju zemlju, ondak niko ne bi mogo jes. Mene jednostavno vuče kovački zanat isto ko tebe borbe s pijevcima, ja to volim, i Gospod mi je dao dara za to. Ne voli svako istu stvar.’’

‘’Daklem, ti i ja barem imamo pameti da zarađujemo novac u poslu koji volimo.’’reče George Kokotić.

‘’Ti u svakom slučaju ,’’odvrati Tom.

‘’Ja još dvije godine neću zarađivat nikaki novac,dok ne završim naukovanje i počnem radit za massu, to jes, ako mi on dade štogod novaca ko što tebi dade od onoga što dobiješ na sporednim bitkama pijevaca!’’

‘’Naravski da oće!’’izjavi George Kokotić. ‘’Massa nije zao,ko što tvoja majka i bakca i drugi vele.A da je nagao,to svakako! Jednostavno moraš naučit da dođeš do massine dobre strane, ko što ja znam,držim ga u uvjerenju, da ga smatram jednim od onih mnogo finih massa koji pomažu svojim nigerima.’’ George


Kokotić zastane.

‘’Oni massa Askew na čijem imanju tamo radiš,imaš li pojma kolko novaca on daje onom nigeru Isaiahu za njegov kovački poso? ‘’

‘’Mislim dolor na tjedan,’’reče Tom,’’čujo sam kako žena gospodna Isaiaha veli da joj to on daje svakoga tjedna da štedi, i ona štedi, svaki cent.’’

‘’Za manje od minute zaradijo bi više nastupajući s pijevcima! — uzvikne George Kokotić, a onda se suzdrži.

‘’Daklem,znaš, prepustit ćeš novčane brige meni kad se ovdi vratiš da budeš kovač za massu. Ja ću mu reć kolko je škrt oni massa Askew prema svomu nigeru.’’

‘’Dobro. ‘’

Georgea obuzme neobican osjećaj da on zapravo sebi želi osigurati savezništvo,dapače, odobravanje, upravo ovog od svojih šest sinova. Nije da bi ostaloj petorici nešto nedostajalo, usprkos tomu što je baš za ovoga bilo najmanje vjerojatno da bi se ikada okitio nečim kao što je zelen šal i crni polucilindar s dugim perom, nego naprosto zato što je ovaj Tom očigledno posjedovao osjećaj za odgovornost, koji se ne susreće svakoga dana, kao i neuobičajenu ustrajnost i snagu.

Neko vrijeme šutke su išli naprijed, kadli George Kokotić iznebuha reče: ‘’Misliš li se ikad kovačenjem za svoj račun bavit, sinko?’’

‘’Kako misliš? Kako bi, zaboga, ja to mogo radit, tatce?’’

‘’Misliš li ikad da štediš novac koji ćeš zaradit pa da kupiš svoju slobodu? ‘’

Videći da je Tom previše zabezeknut da odgovori, George Kokotić nastavi:

‘’Prije više godina, ondak kad se rodila Mala Kizzy, jedne noći smo ja i tvoja majka sjeli i računali kolko bi stajalo da kupimo slobodu cijele naše obitelji, prema ondašnjim cijenama za nigere. Izračunali smo: šes tisća i osamsto dolora.’’

‘’Oho! ‘’Tom je kimao glavom.

‘’Čuj me dobro!’’reče George. ‘’naravski, to je mnogo! Ali otad ja neumorno nastupam na sporednim takmičenjima, a tvoja majka štedi moj dijo dobitka. Nisam dobijo tolko kolko sam mislijo kad sam počo, ali… Ovo ne zna niko osim tvoje mame i mene, a sad i tebe, ona je preko tisću dolora zakopala u vrčevima po stražnjem dvorištu! ‘’

George Kokotić pogleda Toma.

‘’Sinko, baš sam razmišljo…’’

‘’I ja, tatce! ‘’Tomove oči bijesnu.

‘’Čuj me dobro, sinko! ‘’Ton Georgea Kokotića postajao je sve gorljiviji.

‘’Ako ću i dalje dobivat kolko u zadnjih nekolko sezona, mogo bi uštedit još tri,četir stotne dok ti ne počneš radit za massu ko kovač. ‘’

Tom revno kimne glavom.

‘’A, tatce, kad nas obojca počnemo zaradivat, mamca bi moždak mogla ranit petsto,šesto godišnje! ‘’uzbuđeno će on.

‘’Da! ‘’usklikne George Kokotić.

‘’A tom brzinom, osim ako cijena nigera ne skoči mnogo više, morali bi imati dovoljno da iskupimo slobodu cijele naše obitelji za ... da izračunam…’’

Obojica su računala i to na prste. Poslije kratkoga vremena Tom usklikne: ‘’Jedno petnajs godna! ‘’ ‘’Gdi s naučijo tako brzo računat? Što misliš o mojoj zamisli, sinko?’’ ‘’Tatce, radit ću ko lud u kovačnici! Žao mi je što mi nešto prija nis reko.’’ ‘’Nas dvojica možemo to učinit, znadem!’’reče George sav ozaren.

‘’Mi ćemo iz ove obitelji stvoriti nešto! Svi mi poć ćemo gori na Sjever i odgajat djecu i unuke u slobodi, ko što i spada! Što kažeš, sinko? ‘’

Duboko potreseni, Tom i George Kokotić vatreno obuhvate jedan drugoga oko ramena. Upravo tada se okrenu i ugledaju nabitu, zdepastu priliku Maloga Georgea kako im se primiče teškim, nespretnim kasom i vrišti: ‘’Tome! Tome!’’

Na usnama mu je lebdio osmijeh koji je, činilo se, bio gotovo tako širok kao i on sam. Sav zasoptao stigne do njih, grudi su mu se nadimale, pograbi i snažno strese Tomove ruke, pljesne ga po leđima i stajaše tako dahćući i kreveljeći se, a bucmasti obrazi sjali su mu se od znoja.

‘’Drago ... mi... je ... da ... te ... vidim . . . Tome! ‘’naposljetku je zadahtano izustio.

‘’Deder lakše malo, sinko! ‘’reče George Kokotić. ‘’neš imat snage poć na ručak. ‘’

‘’Nikad . . . nisam . . . previše . . . umoran . . . za . . to ... tatce!’’

‘’Ondak ajde ondi pa jedi,’’reče Tom ,’’a mi ćemo ti s kasnje pridružit. Tatca i ja moramo o nekim stvarima razgovarat. ‘’

‘’Dobro… Ondak ... do... viđenja!’’reče Mali George kojega nije trebalo više poticati. Okrenuo se i zaputio u robovski sokak.

‘’Daj požuri! ‘’vikne George Kokotić za njim. ‘’ne znam kolko će tvoja majka moć suzdržavat tvoju braću da ne proždru ono što je ostalo! ‘’

Gledajući Maloga Georgea koji se dao u gegav trk, Tom i njegov otac držali su se za trbuh od smijeha.,sve dok nije nestao iza kosine, sve povećavajući brzinu.

‘’Moramo uzet da će proć šesnajs godna dok se oslobodimo ,’’uzdahne George Kokotić.

‘’Kako to? ‘’zapita Tom koji se odjednom zabrinuo.

‘’Po tomu kako oni momak jede, potrošit ćemo cijelu jednogodišnju zaradu da ga dotle hranimo! ‘’

103. POGLAVLJE



George Kokotić nije se sjećao da je ikada išta izazvalo toliko uzbuđenje medu ljubiteljima borbi pijetlova u Sjevernoj Carolini kao vijest koja se brzo proširila koncem mjeseca studenoga godine 1854, da bogati massa Jewett u svojoj kući ima plemenitoga gosta, isto tako bogatoga kao i on, uzgajatelja borbenih pijevaca iz Engleske.

Taj je sa sobom preko oceana dovezao svojih trideset čistokrvnih ptica »stare engleske pasmine« koje su, navodno,, najodličnija vrsta borbenih pijevaca na svijetu. Govorkalo se da je Englez, sir C. Eric Russell, prihvatio pismeni poziv masse Jewetta da se sa svojim pticama ogleda protiv najboljih u Sjedinjenim Državama. Budući da su bili dugogodišnji prijatelji, više su voljeli da njihovi borbeni pijevci ne nastupaju jedni protiv drugih. Ali će svaki od njih dati dvadeset ptica da se bore protiv četrdeset ptica izazivača, čiji će vlasnici morati predujmiti svoju polovicu glavnoga zgoditka, koji je iznosio trideset tisuća dolara, a najniža pojedinačna opklada u svakoj borbi pijevaca morala je iznositi dvjesta pedeset dolara. Jedan drugi bogati uzgajatelj borbenih pijevaca iz toga kraja preuzeo je na sebe dužnost da prikupi četrdeset pijevaca natjecatelja, prihvativši samo po pet ptica od sedam ostalih vlasnika pijevaca koji će nastupiti pored njega.

Massa Lea zapravo nije trebao ni reći svome dugogodišnjemu uvježbavatelju da će i on pokušati dobiti dio tog golemog zgoditka.

‘’Dakle,’’reče on vrativši se na plantažu nakon što je položio svoj ulog od tisuću osamsto sedamdeset pet dolara ,’’imamo šest tjedana vremena da izvježbamo pet ptica.’’

‘’Da, mislim da ćemo to morat uspješno obavit.’’ odvrati George Kokotić koji se silno i bezuspješno trudio da ne oda svoje uzbuđenje. Osim svoga osobnog dubokoga ganuća pri samoj pomisli na takvo natjecanje, George Kokotić sav razdragan reče okupljenoj obitelji iz robovskog sokaka kako mu se čini da se massa Lea od pustoga uzbuđenja pomladio za dvadeset i pet godina.

‘’Oni će,naravski, tako visokom cijenom onemogućit sve sporedne natjecatelje!’’ usklikne on.

‘’Massa kaže da još nikad nigdi nije ni pristupijo borbi za ovoliki novac, da je ovo zapravo drugi po veličini ulog za koji je ikada čujo! ‘’

‘’Ohoho! A koje li je bilo to još veće takmičenje? ‘’poviče striko Pompey.

‘’Prije, mislim, moždak dvajes godna,’’reče George Kokotić,’’oni prebogati massa Nicholas Arrington, koji stanuje blizu Nashvillea u državi Tennessee, prevezo jedanajs pokrivenih kola, dvajes i dva čovjeka i trista tica ne znam ni sam kroz kolko država, probijo se među odmetnicima i Indijancima sve dok nis došli u Meksiko. Borili su se proti drugih trista tica koje su pripadale presniku Meksika, dženeralu Santa Ana, koji je imo tolko novaca da ga nije mogo izbrojit, a klejo se da uzgaja najbolje borbene pijevce na svijetu. Daklem, massa veli da su borbe pijevaca samo te dvojice čovjeka trajale tjedan dana! Ulog bijaše tako visok da je glavna nagrada iznosla po osobi škrinju punu novaca! Massa kaže da bi čak i njiove sporedne opklade mogle upropastit većinu bogatih čovjeka. Na kraju je taj massa Arrington iz Tennesseeja zaradijo oko pola miljuna dolora! Svoje je tice zvao »sakati Tonyji« po svome sakatome crnomu uvježbavatelju kojemu je ime bilo Tony.A oni meksički dženeral Santa Ana tolko je silno želijo jednoga »sakatoga Tonvja« za rasplod da je za nj platijo onolko zlata kolko je bijo težak!’’

‘’Vidim da će za men bit najbolje ako se odma upustim u borbe s pijevcima.’’javi se striko Pompey.

Slijedećih šest tjedana čeljad na plantaži vrlo je rijetko viđala Georgea Kokotića i massu Lea.

‘’Pametan je massa zato što se zadržava doli s pijevcima,’’reče miss Malizy krajem trećega tjedna onima u robovskom sokaku,’’jer missis je mnogo ljuta!Čula sam kako vrišti na njega zato jerbok je s banke digo pet tisća dolora. Čula sam je kako veli da je to otprilike polovica onoga što su uštedili cijeloga života pa se derala i srdila što on pokušava ić ukorak sa zbiljam bogatim massama koji imadu tisću puta više novaca nego on.’’

Miss Malizy završi, massa se proderao na missis neka umukne i neka, do vraga, gleda svoje poslove, a na to da je izjurio iz kuće.

Slušahu je turobno, ali ništa ne govorahu, Matilda i dvadeset dvogodišnji Tom, koji se prije četiri godine vratio na plantažu,te iza staje sagradio kovačnicu gdje je sada usluživao brojne mušterije masse Lea.Matilda samo što nije prepukla od gnjeva kada je sinu povjerila da je George Kokotić od nje bijesno zatražio i dobio njihovu sakrivenu uštedu, one dvije tisuće dolara,koje će dati massi da se time kladi za vlastite ptice. I Matilda je vrištala i plakala, uzaludno pokušavajući urazumiti Georgea.

‘’Al on se ponašo ko da je poludijo! ‘’pričala je ona Tomu.

‘’Izdero se na mene: »Žemska glavo, ja svaku ticu koju imamo znam jošte kad je jaje bila. Tri,četir naše tice nijedno krilato stvor ne može potuć! Neću propustit ovu priliku da u trenu, kolko našoj tici treba da ubije onu drugu, udvostručim našu uštedu! Dvije minute možedu nas poštedit osam,devet godina stiskanja i škrtarenja da iskupimo svoju slobodu!«’’

‘’Mamce, znam da s rekla tatci da ćemo morat počet štedit ispočetka ako pijevci izgube! ‘’ uzvikne Tom.

‘’Ne samo da sam mu to rekla, nego sam od sebe dala sve da mu utuvim u glavu da se nema prava kockat s našom slobodom! Ali, on je pobjesnijo i prodro se: »Na nikaki način ne možemo izgubit! Daj mi de moj novac, žemska glavo!« ‘’I poslušala ga je, snuždena lica reče Matilda Tomu.

U prostoru za borbene pijevce George Kokotić i massa Lea su između onih sedamnaest najboljih ptica iz borika probrali deset najvrsnijih borbenih pijevaca što ih je ikada ijedan od njih vidio. Onda počeše tih deset ptica vježbati u zraku, bacahu ih sve više i više dok ih naposljetku osam nije letjelo i do dvanaest metara prije nego što bi kandžama dotakli tle.

‘’Velju ja, reklo bi s da uvježbavamo divlje purane! ‘’smijuckao se od zadovoljstva George Kokotić.

‘’Morat će biti sokolovi protiv Jewettovih ptica i pijevaca onoga Engleza!’’ reče massa.

Kada ih je od velike borbe pijevaca dijelio samo tjedan dana,massa dojaha i vrati se sutradan kasno navečer sa šest pari najboljih ostruga od švedskog čelika, oštrih kao britva po dužini, prema kraju su se stanjivale kao vršak igle.

Poslije konačne kritične procjene dva dana prije bitke svaka je od osam ptica izgledala tako savršeno da jednostavno nisu mogli izabrati pet najboljih. Stoga massa odluči da povezu svih osam, pa da tek u posljednji čas izvrši izbor.

Rekao je Georgeu Kokotiću da će sutra u ponoć krenuti na put tako da stignu dovoljno rano da se borbeni pijevci i oni odmore od duge vožnje i da budu spremni za velike borbe. Ali George Kokotić je znao da massa isto koliko i on izgara od nestrpljivosti da tamo stigne.

Duga vožnja po mraku protekla je bez ikakvih događaja.

Dok je vozio, lijeno zureći u svjetiljku što je sjala i njihala se na kraju ruda između mazgi, George Kokotić je s podvojenim osjećajima razmišljao o svojoj i Matildinoj nedavnoj žučljivoj raspravi u vezi s novcem. U sebi povrijeđeno pomisli da on svakako znade bolje od nje koliko je godina strpljive štednje u to uložio,na koncu konca, zar to nisu njegovi višegodišnji dobici u desecima i desecima malih susreta borbenih pjevčića?

Nikada ni na trenutak nije pomislio da Matilda nije najbolja žena na svijetu, pa se kajao što je morao povikati na nju i onako je silno razljutiti, kao što je očigledno i massa bio prisiljen postupiti u velikoj kući, ali s druge strane, glavar obitelji u nekim trenucima jednostavno mora donositi važne i ozbiljne odluke. Učini mu se da ponovo čuje Matildu kako vrišti sva u suzama: ‘’George, nemaš prava da se kockaš sa slobodom svih nas! ‘’

Kako li je brzo zaboravila da je on začetnik odluke da uštede novac za iskup njihove slobode. A poslije svih tih sporih godina štednje, bila je prava blagodat kad mu je sada massa povjerio da mu je potrebno još gotova novca za otvorene opklade tokom predstojećih okršaja, ne samo zato da se pravi otmjen pred onim snobovskim bogatim massama, već i zato da dobije njihov novac. George Kokotić se u sebi smijuljio, razdragano se prisjećajući zaprepaštenog izraza masse Lea kad je od njega čuo: ‘’Imam ušteđeno kojih dvije tisće dolora kojima se možete poslužit za klađenje, massa.’’

Kada se oporavio od šoka,massa Lea doslovce je zgrabio ruku svoga uvježbavatelja i snažno je potresao,zadavši časnu riječ da će George Kokotić dobiti svaki cent koji on zaradi u opkladama u kojima uloži njegov novac.

‘’To ćeš sigurno udvostručiti!’’ izjavi massa. Oklijevao je: ‘’Momče, a što ćeš ti učiniti s četiri tisuće dolara? ‘’

U tome trenutku George Kokotić odluči da na kocku stavi još više, otkrit će zbog čega je štedio tako dugo i tako ustrajno.

‘’Massa, nemojte me krivo svatit, ja o vama mislim samo najbolje, massa, ali ja i Tilda tako smo razgovarali, i, massa, mi odlučili da ćemo pokušat vidit oćemo li sebe i djecu našu moć otkupit od vas pa ostatak života provest slobodni! ‘’

Videći da se massa Lea očigledno zaprepastio, George Kokotić opet ga preklinjaše: ‘’Bogom vas molju, nemojte nas krivo svatit, massa ...’’

Ali tada, u jednom od najljepših trenutaka u životu Georgea Kokotića, massa Lea je rekao: ‘’Momče, reći ću ti kakve su moje namjere u pogledu ove borbe s pijevcima na koju idemo. Odlučio sam da mi ovo bude posljednji veliki susret. Ne znam je li tebi jasno da je meni sedamdeset i osam godina.Već se više od pedeset godina mrcvarim i gnjavim svake sezone uzgajanjem i nastupima s tim pijevcima. Sit sam toga. Poslušaj me! Reći ću ti nešto, momče! Sa svojim udjelom u glavnom zgoditku i sporednim opkladama, mislim da ću dovoljno dobiti da sebi i ženi sagradim novu kuću,nikakav veliki dvorac kao što sam svojedobno želio, samo pet,šest soba, ali novu kuću, samo to nam je potrebno. I nisam na to mislio sve dok ti to maloprije nisi spomenuo, ali tada više neće biti razloga da držim cijelu gomilu vas nigera i da se moram za vas brinuti. Dovoljne su Sarah i Malizy za kuhanje i obrađivanje lijepa vrtića kojim ćemo se prehranjivati, a imat ću dovoljno novca u banci da nikada nikoga neću morati nizašto moliti …’’

Georgeu Kokotiću zastajao je dah dok je massa Lea nastavljao: ‘’Zato me dobro slušaj, momče! Svi ste me vi dobro služili i nikada mi niste zadavali jada. Pobijedit ćemo u ovoj borbi pijevaca, obojica ćemo barem udvostručiti svoj novac, jest, a ti ćeš mi dati ono što ćeš imati, četiri tisuće dolara i stvar je riješena! A znaš isto toliko dobro kao ja da vi nigeri vrijedite dvaput toliko! Znadeš, nikada ti nisam to rekao, ali jednom mi je samo za tebe onaj bogati Jewett nudio četiri tisuće, a ja sam ga odbio! Da, i tako

ćete svi vi moći živjeti slobodno, ako je to ono što želite! ‘’

Georgea Kokotića odjednom obliju suze, baci se u zagrljaj masse Lea koji se zbunjeno makne u stranu: ‘’Oh, gospodne, massa, vi ne znate što govorite! Mi tolko mnogo oćemo bit slobodni! ‘’

Odgovor masse Lea bio je neobično trpak: ‘’Dakle, ne znam što ćete vi nigeri raditi kad budete slobodni i ne budete imali nikoga da se za vas brine. Ali znam da će moja žena udariti u vrašku dreku, jer ovo je isto kao da vas puštam besplatno. Ti vraga, samo onaj momak, kovač Tom, vrijedi dobre dvije tisuće i petsto, a povrh toga mi zarađuje dobre novce! ‘’

Massa grubo odgurne Georgea Kokotića.

_’’Tornjaj se, nigeru, prije nego se predomislim! Ti vraga! Sigurno sam lud! Ali nadam se da će tvoja žemska i majka i ostatak vas nigera vidjeti da nisam zao kao što oni, znadem, uvijek o meni govore! ‘’

‘’O, nikako, nikako, massa, hvala, massa! ‘’

George Kokotić odbrza natrag dok se massa Lea žustro uputi cestom prema velikoj kući.

Sad je George više nego ikada žalio što je uopće došlo do žučnog sukoba s Matildom. Sad je odlučio da će biti najbolje da svoju pobjedonosnu tajnu zadrži za sebe te da Matildi, svojoj majci Kizzy i cijeloj obitelji priredi sveopće iznenađenje viješću da su slobodni. Međutim, ta tajna samo što nije iz njega prsnula, u više mahova zamalo ju je saopćio Tomu, ali bi se onda uvijek u posljednji tren predomislio, jer ma kako Tom bio postojan muškarac, bijaše tako vezan uz mamu i uz baku da bi ih mogao uputiti u tajnu i time bi sve bilo upropašteno. To bi isto tako potaklo medu njima vrlo škakljivo pitanje, naime, po onomu što je rekao massa, morat će ostaviti seku Sarah, miss Malizy i striku Pompeya, iako su oni bili isto tako članovi obitelji kao svi ostali.

Tako se tokom tjedana koji su preostali do natjecanja George Kokotić, sahranivši svoju tajnu u dubini, dušom i tijelom bacio na to da izvješti do posvemašnjeg savršenstva probranih osam borbenih pijevaca, koji su se sada mirno vozili u svojim pjetlarnicima iza njega i masse Lea u velikim kolima, građenim po nacrtu, što su se truckala noću po samotnoj cesti. Na mahove se George Kokotić pitao o čemu razmišlja massa Lea, jer je bio neobično šutljiv.

U ranu zoru ugledaše šaroliku svjetinu, koja je u tako rani sat ne samo preplavila prostor za borbene pijevce nego se prelila i na susjedni pašnjak, koji su brzo prekrivala druga kola, zaprege, taljige, karuce te zadahtane mazge i konji.

‘’Tooom Lea! ‘’uzvikne skupina siromašnih bijelaca kad ugledaše massu kako silazi iz svojih golemih kola.

‘’Ajde pa im pokaži, Tooome! ‘’

Dok je namještao svoj crni polucilindar, George Kokotić vidje kako im massa prijateljski klima glavom, ali ide dalje. Znao je da massa lebdi između ponosa i zbunjenosti uslijed svoje slave medu siromašnim bijelcima.Naime, poslije pola stoljeća, koliko se bavio uzgojem borbenih pijevaca, massa Lea prerastao je u legendu, u svakome mjestu u kojem su se vodile borbe pijevaca, jer se činilo da čak i u dobi od sedamdeset osam godina s nesmanjenom vještinom nastupa s pticama u borilištu za pijevce.

George Kokotić još nikada nije čuo takvu halabuku kriještanja borbenih pijevaca kao onda kad je počeo raspremati stvari za borbu. Rob uvježbavatelj zaustavi se kraj njega pa mu u prolazu reče da među ruljom ima mnogih koji su danima putovali iz drugih država, čak i iz daleke Floride. Dok su razgovarali, George Kokotić se ogledavao i ustanovio da je uobičajeni prostor za gledaoce više nego udvostručen, ali po njemu su već vrvjeli ljudi koji su sebi htjeli osigurati sjedište. Među onima koji su stalno promicali

pokraj kola vidio je toliko nepoznatih koliko i poznatih bijelih i crnih lica. Osjeti ponos kad su mnogi, iz jedne i druge rase, njega očigledno prepoznavši, obično tada gurkali laktom svoje pratioce i došaptavali se.

Žagor uzbuđenja te puste svjetine dosegao je još veći stupanj kada u borilište za pijevce dođoše tri suca, te počeše mjeriti i označivati početne crte. Začu se nov žamor kad je nečiji pijevac otprhnuo pa stao bijesno napadati ljude koji su mu se našli na putu, čak je zaplašio psa, dok ga nisu opkolili i uhvatili. A galama svjetine rasla je kako bi god stizao koji u tom kraju čuveni uzgajatelj borbenih pijevaca, a oni ga prepoznavali, pogotovu ona osmorica koji će se takmičiti protiv pokrovitelja susreta, masse Jewetta i Russella.

‘’Nikad nisam vidio nijednog Engleza,a jesi l' ti?’’ začu George Kokotić kako jedan siromašan bijelac pita drugoga,koji reče da nije ni on.

Također je čuo razgovore o bogatstvu plemenitoga Engleza, koji ne samo da ima golem posjed u Engleskoj već i bogata imanja u mjestima zvanim Škotska, Irska i Jamaica. I još je čuo kako se massa Jewett ponosno hvali svojim prijateljima da je njegov gost poznat po tomu što sa svojim pticama nastupa bilo kada, bilo gdje, protiv bilo kakvog takmaca, za bilo koju svotu.

George Kokotić sjeckao je nekoliko jabuka na komadiće da nahrani ptice kad odjedanput buka svjetine preraste u urlanje. Uspravivši se brzo u kolima, prepozna laganu kočiju s baldahinom što se primicala.Vozio ju je crni kočijaš masse Jewetta, uvijek bezizražajna lica.Otraga su sjedila dva bogata masse, smješkala su se i mahala gomili koja ih je tako silno zapljuskivala da su rasni konji s teškom mukom napredovali. A nedaleko iza njih kretalo se šest kola, krcatih visokim pjetlarnicima.

Prva kola vozio je bijeli uvježbavatelj masse Jewetta kraj kojega je sjedio mršavi bijeli čovjek šiljasta nosa, njega je plemeniti bogati Englez,čuo je George Kokotić kako netko u blizini viče ,dovezao čak preko oceana samo da mu njeguje ptice.

Ali neobično odjeveni, zdepasti engleski plemić niska rasta i rumena lica postao je žarište pažnje uzbibane gomile, dok se uz massu Jewetta vozio u laganoj kočiji. Obojica su od glave do pete djelovali kao značajni, gospodstveni muževi što su i bili. Samo se činilo da Englez pokazuje trunku više prezira i nadmenosti prema moru svjetine.

George Kokotić prisustvovao je mnogim borbama pijevaca, i zato se ponovo latio posla, masiranja ptičjih kandžica i krila,jer je iz iskustva znao da će po raznim glasovima iz gomile i bez gledanja razabrati što se događa. Uskoro se sudac prodere da ušutka podrugljivu dreku, zvižduke i neobuzdano potcikivanje, što je bilo znak da su mnogi u gomili već dobrano povukli iz boce.

Onda začuje prvu najavu:

‘’Gospodin Fred Rudolph iz Williamstowna nastupa sa svojom crvenom pticom protiv pjegavog sivca sira C. Erica Russella iz Engleske. ‘’ Zatim: ‘’Primaknite pijevce kljun' do kljuna!’’ A onda: ‘’Pustite pijevce! ‘’

A klicanje gomile nakon kojega je odjednom uslijedio prestravljeni muk, uvjerilo ga je jasno kao da i sam gleda, da je u borbi brzo pobijedila Englezova ptica.

Dok je svaki od osam izazivača redom nastupao sa svojim nizom od pet ptica, čas protiv ptice masse Jewetta, a onda protiv Englezove, George Kokotić još nikada u životu nije čuo toliku halabuku pojedinačnih opklada,a s borbama u borilištu često su se mjerila nadmetanja riječima između svjetine i sudaca koji su im dovikivali da se stišaju. Tu i tamo bi iz glasova gomile zaokupljeni George Kokotić doznao kako su obje ptice ozbiljno ozlijeđene, pa suci obustavljaju borbu, da bi im vlasnici mogli pružiti

pomoć prije nego nastave borbu. George je po osebujnoj vici gomile svaki put točno znao kada bi bila poražena ptica kojega od dvojice bogataša, što nije bilo često, i uzrujano se pitao kada će doći red na massu Lea. George je zaključio da su suci jamačno odredili redoslijed izazivača izvlačeći iz šešira imena napisana na ceduljici.

Tako bi rado gledao barem nešto od istinske borbe, ali na kocki bijaše toliko mnogo. Neće prekinuti masiranje, niti na trenutak. Letimično pomisli na ono pravo bogatstvo u novcu, od kojega nešto bijaše njegova dugogodišnja ušteda, što će massa upotrijebiti za opkladu upravo na ove ptice kojima je on sad nježno trljao mišiće. Iako će od njih nastupiti samo pet odabranih, nije se moglo pogoditi kojih, pa je stoga svaki od osam pjetlića morao biti u savršenoj tjelesnoj pripravnosti.

U svome životu George se nije često molio,ali sada moljaše.

Pokušavao je zamisliti izraţaj na Matildinu licu,najprije kada se vrati pa joj u kecelju saspe njihov novac,barem udvostručen, a zatim kada je zamoli da okupi cijelu obitelj pa im najavi da su slobodni.

Tad začuje sučev povik:

‘’Slijedećih pet ptica izazivača vlasništvo su gospodina Toma Lea iz kotara Caswell, koji će osobno nastupati s njima! ‘’

Georgeu srce skoči u grlo! Nabivši polucilindar na glavu skoči iz kola, znajući da će massa sada doći da izabere svoju pticu.

_’’Tooooom Lea! ‘’

Začu kako to ime izvikuju siromašni bijelci, nadglasavajući buku svjetine. Onda se razlijegnu promukli buntovni usklici, a iz gomile nahrupi skupina ljudi i opkoli massu. Došavši do kola usred njih, on obavije dlan oko usta i u halabuci drekne Georgeu u uho: ‘’Ovi momci će nam pomoći da ih prenesemo do borilišta za pijevce. ‘’

‘’Svaćam, massa. ‘’

George pruži massinim pratiocima,siromašnim bijelcima,osam pjetlarnika, a u mislima mu sine kako se u svojih trideset i sedam godina nastupa s borbenim pijevcima nikada nije prestajao diviti posve opuštenom i spokojnom držanju masse Lea u tako napetim trenucima kao sada.

Onda svi žurno otkoračaju između svjetine prema borilištu za pijevce, massa Lea je nosio blistavu tamnožutu pticu,koju je izabrao za prvi nastup,a na začelju je išao George Kokotić, noseći pletenu košaru s lijekovima za slučaj ozljede, kože sa zečjeg donjeg trbuha, svježe bršljanovo lišće, glicerin, klupko paučine i terpentin. Što su se više primicali borilištu pijevaca, probijali su se sve teže, laktareći se i gurajući, u ušima su im odzvanjali pijani povici: »Toom Lea!«, a kadšto i »Ono je njegov niger George Kokotić!«

George je na sebi osjećao njihove oči kao da su to prsti i taj je osjećaj bio ugodan, ali je i dalje koračao i gledao ravno preda se, nastojeći da djeluje isto onako hladnokrvno kao massa.

A tada George Kokotić ugleda niskog, zdepastog plemenitog Engleza kako nehajno stoji pokraj borilišta za pijevce, držeći veličanstvenu pticu u lijevoj ruci, dok su mu oči pažljivo odmjeravale njihovu malu povorku koja je pristizala s pticama izazivačima. Izmijenivši kratki naklon glave s massom Lea, Russell položi svoju pticu na vagu, a sudac izvikne:

‘’Pet funti i petnaest unca! ‘’

Srebrnkastomodro perje lijepe ptice ljeskalo se i prelijevalo na sunčanom svjetlu.

Tada istupi massa sa svojom tamnožutom pticom, koja bijaše posebna miljenica Georgea Kokotića. Bila je snažna i divlja, vrat joj se izvijao kao u zmije čegrtuše, oči su joj ubojito sjale, kipjela je od žudnje da je puste. Kada je sudac izviknuo: ‘’Ravno šest funti! ‘’a navijači, pripiti siromašni bijelci uskliknu kao da ta unca više znači da je borba već dobijena.

‘’Tooooome Lea! Pokaži onomu Britancu, Toome! Reklo bi se da je vrlo uobražen! Očitaj mu dobru bukvicu! ‘’

Bijaše jasno da su navijači masse Lea dobrano nakresani, i George Kokotić vidje tamno crvenilo zbunjenosti na licu masse i Engleza koji su, praveći se da to ne čuju, klečali da svojim pticama pričvrste čelične ostruge. Ali povici postadoše sve glasniji i suroviji: ‘’Nastupa li on s pjetlićima ili patkama? ‘’

‘’Ne, ono su pjetlići što plivaju! ‘’

‘’Daa! On ih hrani ribom! ‘’

Englezovo lice bijaše bijesno. Sudac se ustrčao naprijed,nazad, srdito mašući rukama, vičući:

‘’Gospodo! Molim vas! ‘’

Ali podrugljivo cerekanje postade još glasnije, a doskočice zajedljivije: ‘’Što li će mu crveni kaput? Nastupa li on i s lisicama?’’

‘’Nee, previše je spor, gega se kao oposum! ‘’

‘’Prije kao žabetina! ‘’

‘’A meni izgleda kao pas krvosljednik! ‘’

Massa Jewett udalji se krupnim koracima, bijesno stane pred suca, rukama je mlatarao po zraku, ali je njegov glas zagušilo skandiranje: ‘’Toommme Lea! . . . Toommmme Lea! ‘’

Sad se i glavni suci pridruže sucu za taj susret, sudarali su se tamo amo, lamatali rukama, zamahivali pesnicama i režali bez prestanka: ‘’Borba pijevaca će se prekinuti ako ne zavlada tišina! ‘’

‘’Ako to želite, onda samo nastavite!’’

Polako stanu jenjavati pijani povici i smijeh. George Kokotić vidje da je lice masse Lea iskrivljeno od neugodnosti te da su Englez i massa Jewett blijedi kao krpa.

‘’Gospodine Lea! ‘’ kada je Englez glasno i odsječno prosiktao te riječi, gomila gotovo odmah utihne.

‘’Gospodine Lea, obojica ovdje imamo veličanstvene ptice. Biste li mi se htjeli pridružiti u posebnoj otvorenoj opkladi? ‘’

George Kokotić je znao da svaki od stotinu prisutnih osjeća kao i on da se iza Englezove prividne uglađenosti krije osvetoljubivost i prezir. Vidio je kako je massina šija odjednom pocrvenjela od gnjeva.

Poslije nekoliko sekundi uslijedi odrješit odgovor masse Lea: ‘’To će mi odgovarati, gospodine. Što predlažete?’’

Englez je oklijevao. Činilo se da prije nego što će progovoriti razmatra prijedlog.

‘’Hoće li biti dovoljno deset tisuća dolara? ‘’

Pustio je da se gomilom zatalasa val uzdisaja, a onda je rekao: ‘’To jest, ako imate toliko povjerenja u mogućnosti svoje ptice, gospodine Lea. ‘’

Gledao je massu, a njegov slabi smiješak bijaše očigledno preziran.


Kratkotrajnu buku i huku svjetine brzo zamijeni mrtva šutnja, oni koji su sjedili, sad poustajahu. Georgeu Kokotiću se učini da mu srce prestaje kucati. Kao u udaljenoj jeki čuo je izvještaj miss Malizy da missis Lea bjesni, jer onih pet tisuća što ih je massa digao s banke bijaše »polovica njihove životne ušteđevine«. Stoga je George Kokotić znao da massa Lea ne može pokriti tu opkladu. Ali što je drugo mogao učiniti a da se do krajnosti ne obruka pred svjetinom u kojoj su se nalazili gotovo svi njegovi znanci? Dijeleći agoniju svoga masse, George Kokotić nikako ga nije mogao pogledati. Činilo se da je prošla čitava vječnost, a onda George posumnja je li dobro čuo.

Glas masse Lea bijaše napet:

‘’Gospodine, biste li to udvostručili? Dvadeset tisuća! ‘’

Cijela gomila stade s nevjericom klicati, šuškati, zibati se. Sav užasnut George Kokotić shvati da ta svota predstavlja sve što massa Lea ima na svijetu, njegov dom, njegovu zemlju, njegove robove i uštedu Georgea Kokotića. Na Englezovu licu vidje izraz potpune zapanjenosti, ali se brzo sabrao, pa mu je sada lice bilo smireno i mrko.

‘’Pravi sportaš! ‘’poviče on te pruži ruku massi Lea. ‘’Opklada vrijedi, gospodine! Pustimo u zrak pijevce! ‘’

A onda George Kokotić odjednom shvati,massa Lea je znao da će njegova veličanstvena tamnožuta ptica pobijediti. Ne samo da će se massa u tren oka obogatiti, nego će ga ta ključna pobjeda zauvijek pretvoriti u herojsku legendu za sve siromašne bijelce, simbol da je moguće izazvati i pobijediti čak i snobovskog bogatog massu plave krvi! Nitko od njih nikada više neće moći dizati nos pred Tomom Lea!

Sada su massa Lea i Englez bili nagnuti na suprotnim stranama borilišta za pijevce, a Georgeu Kokotiću se činilo da mu u tom djeliću sekunde mozgom prolazi cijeli život massine ptice. Još dok je bio mladac odmah je privukao njegovu pažnju svojim brzim refleksima, a kad je bio jednogodišnjak, od zloće je neprestano pokušavao napadati druge pijevce kroz rupice u pjetlarnicima,a kada su ga nedavno povukli iz borika, u hipu je gotovo ubio staroga »pijevca za mamac« prije nego su ga uspjeli zaustaviti. Massa je izabrao tu pticu jer je znao koliko je bistra, ratoborna i dvolična. Samo za djelić sekunde Georgeu Kokotiću ponovo se učini da čuje ogorčenu Matildu: ‘’Ti si još ludi od masse! Najgore što mu se može dogoditi jes da jopet bude siromašna fukara, al ti zbog nekakih pijevaca stavljaš na kocku slobodu čitave svoje obitelji! ‘’

Onda istupe tri glavna suca, pa se jednoliko rasporede oko borilišta za pijevce. Sudac za taj susret meškoljio se kao da stoji na jajima. Atmosfera bijaše napeta, jer su svi prisutni znali da će biti svjedoci nečega o čemu će pripovijedati do kraja života.George Kokotić vidje kako njegov massa i Englez drže uza zemlju svoje ustreptale ptice. Obojica su digla glave da motre sučeve usne.

‘’Pustite pijevce! ‘’

Srebrnkastoplavi i tamnožuti pijevac prhnu jedan prema drugome, žestoko se sudare i odskoče unatrag. Dočekavši se na noge, obojica se u trenutku ponovo nađu u zraku, boreći se da jedan drugome razderu one dijelove koji su presudni za život. Udarajući kljunovima, sijevajući ostrugama,kretahu se oni zasljepljujućom brzinom i napadahu s takvom divljinom kojoj je George Kokotić rijetko vidio ravnu u sukobu bilo koja dva pjetlića u borilištu. Odjednom je ozlijeđen Englezov srebrnkastoplavi pijevac, massina ptica zarinula mu je ostrugu duboko u kost na krilu, izgubiše ravnotežu. Obojica su se borila da iščupaju zarinutu ostrugu, podmuklo kljucajući jedan drugome glavu.

‘’Ubacite se! Na trideset sekundi! ‘’

Tek što je sudac to povikao, i Englez i massa Lea uskoče u borilište. Izvukavši ostrugu, obojica su

lizala raskuštrano perje na glavama svojih ptica dok ga nisu zalizali, a onda ih postave natrag na početnu crtu, ovaj put držali su ih za repove.

‘’Spremite se ... Pustite pijevce! ‘’

Opet se pijevci sudare podjednako visoko u zraku, oba para ostruga pokušavahu zadati smrtonosni udarac, ali bez uspjeha, prije nego što su se srušili na tle. Massina ptica je nasrtala, nastojeći izbaciti neprijatelja iz ravnoteže, ali engleska ptica sjajno je zavaravala s boka, izmami klicanje svjetine kad massina ptica bez uspjeha prošiša punom brzinom kraj nje.Prije nego što se vrtoglavo zaokrenula, engleski pijevac navali na nju,bijesno se skotrljaše na zemlju, a onda se ponovo osove na noge, jarosno se tukući kljunom uz kljun, odvajajući se, mlateći jedna drugu snažnim udarcima krila iznad uskomešanih nogu što su nemilice zamahivale. Ponovo se vinu u zrak, opet padnu, te se na zemlji još bješnje uhvate ukoštac.

Začu se uzvik! Engleska ptica je okrvarila massinu. Na grudima massine ptice ukaže se tamna mrlja koja se sve više širila. Ali se massin pijetao silovito okomi na neprijatelja i udaraše ga krilima sve dok nije posrnuo, a tad skokne iznad njega da ga dotuče. Ali engleska ptica opet veličanstveno čučne, izmakne se i pobježe. George Kokotić još nikada nije bio svjedokom tako nevjerojatno brzih refleksa. Ali tada massina ptica nasrne tako snažno da obori englesku pticu nauznak.

Dvaput je pogodi u grudi, procuri krv, ali engleska ptica uspije odlepršati uvis i spusti se pogodivši massinu pticu u šiju.

George Kokotić prestade disati dok su zakrvavljene ptice nasrtale i kružile spuštene glave. Svaka je tražila kakav otvor. U iznenadnom zasljepljujućem komešanju engleska ptica savladala je massinu, mlatila je krilima, probadala ostrugama…Krv je sve jače tekla, a onda massina ptica, nevjerojatno, prhne uvis, a kada se spusti zarinuvši ostrugu u srce engleske ptice, skljoka se u hrpu perja, iz kljuna joj je liptala krv.

To se odigralo tako brzo da je,činilo se, prošla sekunda prije nego što se digla gromoglasna buka. Ljudi su zajapurenih lica skakali gore,dolje, vrišteći: ‘’Toom! Toom! Uspio je! ‘’

George Kokotić izvan sebe od sreće vidje kako se skupljaju oko masse, pljeskaju ga po leđima i stiskaju mu ruku.

‘’Toom Lea! Toom Lea! Tom Lea! ‘’

Mi ćemo bit slobodni,slobodni, razmišljao je George Kokotić bez prestanka.Činila mu se nevjerojatnom, neshvatljivom istina koju će uskoro saopćiti svojoj obitelji. Primijeti kako je Englez izbočio vilicu da podsjećaše na buldoga.

‘’Gospodine Lea! ‘’

Vjerojatno ništa drugo ne bi moglo tako brzo utišati gomilu.

Englez krene i zaustavi se na koja tri metra od masse. Reče: ‘’Vaša se ptica sjajno borila. Mogla je pobijediti bilo koja. Ovo je najsavršeniji par što sam ga ikada vidio. Čujem da ste vi sportskoga duha pa biste svoju dobit mogli uložiti u slijedeći susret naših ptica. ‘’

Massa Lea stajaše blijeda lica.

Nekoliko sekundi kasnije jedini glasovi koji su se čuli bijahu kljucanje i kriještanje borbenih pijevaca zatvorenih u pjetlarnike, dok su natisnuti ljudi pokušavali dokučiti mogućnosti dvaju borbenih pijevaca koji će se boriti za osamdeset tisuća dolara, s time da pobjednik sve odnese.. .

Glave se okrenu prema massi Lea.Djelovao je zgranuto, nesigurno.U djeliću sekunde pogled mu

okrzne Georgea Kokotića koji je grozničavo pružao pomoć ranjenoj ptici. George Kokotić zaprepastio se isto toliko kao ostali začuvši svoj glas: ‘’Vaše tice će potuć sve krilate stvore, massa! ‘’

More bijelih lica zatalasa se prema njemu.

‘’Čuo sam da vaš odani tamnokožac spada u najbolje uvježbavatelje, ali ne bih se previše pouzdao u njegov savjet. Ja imam i drugih vrlo dobrih ptica. ‘’

Te riječi su zvučale kao da bogati Englez na svoj maloprijašnji gubitak gleda kao na gubitak u igri s klikerima, kao da se igra s massom Lea.

Onda massa Lea reče promišljeno, svečano: ‘’Da, gospodine.Kao što vi predlažete,sa zadovoljstvom ću ovu svotu uložiti u drugi okršaj.’’

Slijedećih nekoliko minuta pripremnih radova prođu Georgeu Kokotiću kao u magli. Gomila koja ih je opkoljavala nije od sebe dala ni glasa. Bijaše to nečuveno! George Kokotić je svim srcem odobravao potez masse Lea. Ovaj je kažiprstom pokazao pjetlarnik s pticom kojoj je George Kokotić nadjenuo nadimak.

‘’Sokol, svaćam, massa ,’’dahne on. Točno je poznavao sklonost te ptice da kljunom zgrabi neprijatelja i tako ga drži dok ga reže ostrugama.

Bit će to protumjera za ptice koje su uvježbane da vješto zavaravaju,što je, kako je pokazala pređašnja borba, bila značajka Englezovih ptica.

Zibajući »Sokola« u naručju, massa Lea pođe onamo gdje je Englez držao čvrstu tamnosivu pticu.

Obje ptice bile su teške ravno šest funti svaka.

Kad odjekne povik: »Pustite pijevce!« i uslijedi očekivani siloviti sraz, obje ptice, namjesto da prhnu uvis, izmjenjivahu bijesne udarce krilima, i George Kokotić je čuo kako »Sokol« mlati kljunom nastojeći čvrsto zgrabiti…kadli se u toj bitki u njega divljački zarine engleska ostruga. Massina ptica posrne, glava joj je na trenutak mlitavo visila prije nego se skljokala, dok joj je iz otvorena kljuna curila krv.

‘’O, gospode! O, gospode! O, gospode! ‘’

George Kokotić izjuri odbacivši ljude u svom naletu u kružno borilište za pijevce. Cmizdreći kao malo dijete, podigavši očigledno nasmrt ranjenog »Sokola«, sisao mu je iz kljuna zgrušanu krv, dok je ptica slabo podrhtavala, ugibajući u njegovim rukama. S mukom se održi na nogama, a oni koji su mu stajali najbliže ustuknu pred njegovim očajničkim vapajem dok je teturao kroz gomilu prema kolima, noseći u rukama uginulu pticu.

A tamo,kraj borilišta skupina plantažera divljački je pljeskala po leđima Engleza i massu Jewetta te im čestitala. Svi su okrenuli leđa utučenoj osamljenoj pojavi masse Lea koji je stajao kao u zemlju ukopan i ledenim pogledom buljio u krvave mrlje u borilištu za pijevce.

Naposljetku se sir C. Eric Russell okrene i pode prema massi Lea. Massa Lea polako diže pogled.

‘’Što vi kažete? ‘’promrmlja on.

‘’Kažem, gospodine, da ste danas imali loš dan.’’ Massa Lea prisili sebe na slab osmijeh.

‘’U pogledu opklade,’’reče sir C. Eric Russell. ‘’naravno, nitko ne nosi toliku svotu u džepu. Zašto sutra ne bismo obračunali? Recimo, negdje tokom popodneva... ‘’

On zastane.

‘’Poslije čaja, u kući gospodina Jewetta. ‘’ Massa Lea ukočeno kimne glavom: ‘’Da, gospodine.’’

Povratak kući trajao je dva sata. Ni massa ni George Kokotić nisu govorili ni riječi. Bijaše to najduža vožnja u životu Georgea Kokotića. Ali nije bila dovoljno duga, jer kola napokon udu na prilazni odvojak . . .

Kada se massa Lea sutradan u sumrak vratio od masse Jewetta, nade Georgea Kokotića kako u spremištu miješa obrok pjetlićima. Tamo je proveo najveći dio vremena otkako su ga prethodne noći Matildini vrisci, jecaji i dreka naposljetku otjerali iz njihove kolibe.

‘’George ,’’reče massa,’’ moram ti reći nešto ozbiljno. ‘’ Zastao je tražeći riječi.

‘’Ne znam kako da ti to kažem. Ali ti već znaš da nemam ni izdaleka toliko novaca koliko ljudi misle. Zapravo, osim nekoliko tisuća u novcu, sve što imam je kuća, ova zemlja i vas nekolicina nigera. ‘’

On će nas prodati, nasluti George.

‘’Nevolja je u tomu,’’nastavi massa,’’što je sve to tek polovica onoga što dugujem onom prokletom kujinom sinu. Ali, on mi je predložio rješenje…’’ Massa je ponovo oklijevao.

‘’Čuo si ga kada je rekao što je o tebi čuo. A danas je rekao da je vidio kako si vješto uvježbavao obje ptice koje su nastupile…’’ Massa duboko udahne zrak. George suzdrža dah.

‘’Dakle, rekao bih da on mora zamijeniti uvježbavatelja kojega je prije kratkog vremena izgubio tamo u Engleskoj,pa misli da bi bilo zgodno ako dovede natrag crnoga uvježbavatelja.

Massa nije mogao pogledati u Georgeove oči, koje bijahu ispunjene nevjericom. Glas mu postade odsječniji:

‘’Da ne razvlačimo tu svinjariju, smatrat će da sam mu platio dug ako mu dam svu gotovinu koju imam, prvu i drugu hipoteku na kuću, i ako bude koristio tvoje usluge u Engleskoj sve dok ne izučiš nekoga drugoga. Kaže da to neće trajati više od dvije godine. ‘’

Massa se prisili da pogleda Georgeu Kokotiću u oči.

‘’Ne mogu ti reći koliko mi je žao zbog toga, George…Nemam nikakvog izbora. Još me olako i pustio. Ako to ne učinim, propast ću, i sve ono za što sam oduvijek radio.’’

George nije mogao izustiti ni riječi. Što je mogao reći? Na koncu konca, bio je samo massin rob.

‘’Znam da si i ti satrven, pa ti namjeravam nadoknaditi gubitak. Stoga ti sada dajem svoju riječ da ću se dok tebe ne bude brinuti za tvoju ženu i djecu.A onaj dan kad se kući vratiš…’’

Massa Lea zastane, gurne ruku u džep i izvuče je. U njoj je bio savijeni papir, koji on razvije i gurne pred Georgea Kokotića.

‘’Znaš li što je ovo? Noćas sam to napisao. Gledaš svoj dokument koji će te punopravno osloboditi, momče! Držat ću ga u svome sefu i predati ga tebi onoga dana kad se vratiš!’’

Nakon što je na tren buljio u tajanstveni natpis koji je pokrivao veći dio bijelog četvrtastog lista papira, George Kokotić i dalje se borio da nadvlada bijes.

‘’Massa,’’mirno će on,’’ćeo sam iskupit slobodu svih nas! Sad je propalo sve što sam imo, a vi mene šaljete negdi preko vode daleko od moja žena i djeca. Kako to da ne možete barem njih oslobodit, sada, a mene ondak kada se vratim? ‘’

Oči masse Lea se suze.

‘’Ne moraš mi govoriti što ću učiniti, momče!Nisam ja kriv što si izgubio onaj novac! Ionako sam ti već previše ponudio, to je nevolja s vama nigerima! Savjetujem ti da pripaziš što blebećeš! ‘’

Massino lice je porumenjelo:

‘’Da mi nisi ovdje cijeli život, ja bih smjesta prodao tvoju guzicu!’’

George ga pogleda, a onda zakima glavom: ‘’Ako vam išta znači cijeli moj život, massa, kako to da mi ga upropašćujete? ‘’

Massino lice se namrgodi.

‘’Spakuj sve što želiš ponijeti sa sobom! U subotu ćeš otputovati u Englesku.’’

104. POGLAVLJE



Kada je otišao George Kokotić, a s njim njegova sreća, možda i srčanost, dobra kob masse Lea i dalje je jenjavala.Najprije je naredio Malom Georgeu da cijeli dan vodi brigu o pjetlićima, ali već koncem trećeg dana massa je neke posude za vodu u nastambama pjevčića našao prazne, pa je sa strahovitim prijetnjama otpravio bucmastog sporog Malog Georgea. Zatim na taj posao prebaci najmlađeg momka, devetnaestogodišnjega Lewisa, koji je dotad radio u polju.Pripremajući se za nekoliko preostalih susreta pijevaca te sezone, massa Lea sada bijaše prisiljen da sam preuzme većinu uvježbavanja pred borbu i obuku,jer Lewis naprosto još nije znao kako se to radi.Pratio je massu na razna takmičenja u krajini, a svakoga takvoga dana ostatak obitelji sakupio bi se navečer i očekivao Lewisov povratak da čuje što se dogodilo.

Massine ptice izgubile su više borbi nego što su ih dobile, uvijek im je govorio Lewis, a poslije kratkog vremena izjavi da je čuo ljude kako otvoreno govore da Tom Lea pokušava uzajmiti novac da bi se mogao kladiti.

‘’Reko bi da je malo takih koji oćedu govorit s massom. Samo mu dobace koju riječ ili mu žurno mahnu rukom pa produlje ić ko da on ima kugu.’’

‘’Da, a ta je kuga zato što oni sad znadu da je on siromašan,’’ reče Matilda.

‘’Uvijek je on bijo najobičnija siromašna fukara! ‘’ otresito će seka Sarah.

Cijeli robovski sokak je znao da se massa Lea gotovo svakoga dana opija kao ćuskija, između drečavih zadjevica s missis Lea.

‘’Onaj starac nikada jošte nije bijo vako zločest!’’reče jedne noći miss Malizy svojim sudruzima, koji su je sumorno slušali.

‘’Dolazi u kuću i ponaša se ko prava pravcata zmija,a dere se i suje ako ga missis samo pogleda. A cijeli dan kada njega nema, ona plače da nikada više ne želi ni čut za nikake pijevce! ‘’

Matilda je slušala, sva srvana od plača i molitava otkako je otišao njezin George Kokotić. Pogledom letimično obuhvati njihove dvije kćerke djevojčurke i šest snažnih odraslih sinova, od kojih su sada već trojica imala žene i djecu.Onda joj se pogled zaustavi na Tomu, njezinome sinu kovaču, kao da bi željela da on nešto kaže. Ali umjesto njega se javi Lilly Sue, Virgilova noseća žena, koja. im je došla u kratku posjetu s obližnje plantaže Curry na kojoj je živjela. Glas joj je bio nabijen strahom: ‘’Ja ne poznajem vašega massu dobro ko vi, ali osjećam da će on učinit nešto grozno, to je sigurno ko to da se rodijo. ‘’

Nastupi tišina, nitko nije htio izreći svoje strepnje, barem ne naglas.

Sutradan poslije doručka miss Malizy žurno se odgega iz kuhinje u kovačnicu.

‘’Massa ti je poručijo da mu osedlaš konja i da mu ga dovedeš pred glavni ulaz,Tome,’’ požurivala ga je ona, a njezine velike oči bijahu očigledno vlažne.

‘’Tako ti boga, molim te požuri, jerbok ono što on govori jadnoj missis zbiljam je nepristojno. ‘’

Bez riječi Tom uskoro priveže osedlana konja za dovratnik,a baš kada je htio zaokrenuti iza velike kuće, kroz prednja vrata istetura massa Lea. Lice mu bijaše već zajapureno od pića kada se s mukom


uspentrao na konja, pa odgalopirao njišući se u sedlu.

Tom je kroz poluotvoreni prozor mogao čuti kako missis Lea plače kao da će joj srce pući. Bilo mu je neugodno zbog nje pa preko stražnjeg dvorišta produži u svoju kovačnicu. Tek što je počeo udarati po tupoj oštrici pluga da je našilji, kadli ponovo dođe miss Malizy.

‘’Tome,’’reče ona ,’’kažem ti ja, reklo bi se da će s massa ubit ako vako nastavi, čovjeku je blizu osamdes godina. ‘’

‘’Ako oćete znat istinu, miss Malizy,’’ odvrati on ,’’ja mislim da to zapravo i pokušava.’’

Massa Lea vratio se negdje sredinom poslijepodneva u pratnji nekog bijelca na konju, a sa svojih osmatračnica u kuhinji, odnosno u kovačnici, miss Malizy i Tom s iznenađenjem vidješe da njih dvojica nisu sjahala ni ušla u veliku kuću da se osvježe i zajednički nešto popiju, kao što je massa ranije uvijek postupao prema svojim gostima. Umjesto toga potjeraše konje kasom niz cestu prema prostoru za borbene pijevce. Niti pola sata kasnije Tom i miss Malizy opaze posjetioca kako žurno jaše natrag, sam, stišćući pod mišicom preplašenu borbenu kokicu koja je kvocala, a Tom je bio ispred kovačnice te je na trenutak izbliza osmotrio bijesan izražaj na licu čovjeka koji je projahao pokraj njega.

Te noći na uobičajenom skupu robovskog sokaka Lewis im ispriča što se zapravo dogodilo.

‘’Kad ja čujo da dolaze konji,’’reče on ,’’najprija sam se pred massom pravijo da radim, a ondak sam se povuko iza nekakog grmlja jerbo sam znajo da odandi možem sve čut i vidit. Daklem, poslije mnogo vrućega cjenkanja pogodili su se o sto dolora za onu borbenu kokicu koja je sjedila na gnijezdu jaja. I vidim kako čovjek izbroji novce, a ondak je massa iopet prebrojijo prija nego što ih je strpo u džep. Baš poslije toga počejo je nesporazum, jerbo je čovjek reko da mora dobit i jaja ispod koke. Daklem, poče massa sovat ko da je poludijo! Zatrči se, zgrabi kokoš pa zgazi i razbije ono gnijezdo jaja u kašu! Njih dvojca umalo su se potukla kad odjednom oni drugi čovjek dovati kokoš i skoči na svojega konja vičući da bi massi glavu satro da nije tako prokleto star! ‘’

Nevoljkost obitelji u robovskom sokaku svakim je danom sve to više rasla, a noću bi se trzali u snu od briga koji li će biti slijedeći stravični događaji.

Za vrijeme toga ljeta godine 1855, a i veći dio jeseni, prilikom svakog massina bijesnoga ispada i prilikom svakoga njegova odlaska i dolaska, cijela obitelj i nehotice bi svrnula poglede prema dvadeset i dvogodišnjem kovaču Tomu, kao da vapi da im on kaže što da se radi. Ali Tom je šutio.

U svježemu mjesecu studenomu,nakon što su pobrali bogatu ljetinu pamuka i duhana s onih šezdeset i pet massinih jutara, a znali su da je on urod prodao za dobre novce, jedne subote u suton Matilda je stala na prozor svoje kolibe pa čekala sve dok iz Tomove kovačnice nije izašla posljednja mušterija, a onda je pohrlila onamo. Iz dugoga iskustva on je iz njezina izgleda razabrao da mu ona namjerava reći nešto osobito.

‘’Molim, mama? ‘’zapita on započev zapretati vatru u ognjištu.

‘’Promislila sam, Tome,’’ reče Matilda. ‘’Svih vas šest sinova sada ste odrasli ljudi. Ti nisi moj najstariji sin, ali ja sam tvoja majka, pa znam da imaš najbistriju glavu. A uz to si kovač, a oni su težaci. Zato mi se čini da moraš bit glavar ove obitelji otkako je otišo tvoj otac, bit će tomu jedno osam mjeseci.’’

Matilda je oklijevala, a onda iskreno nadodala: ‘’Naravski, dokle se on ne vrati.’’

Tom je uistinu bio zatečen, jer je od dječačkih dana uvijek bio najpovučeniji član obitelji. Iako su se i on i sva njegova braća rodili i odgajali na plantaži masse Lea, nikada nije postao osobito prisan ni s

jednim, poglavito zato što je godinama bio odsutan kao kovački naučnik, a otkako se vratio, kao odrastao muškarac, radio je u kovačnici,dok su ostala njegova braća težačila u polju. A sada je pogotovo malo veze imao s Virgilom, Ashfordom i Malim Georgeom, iz raznoraznih razloga. Virgil, kojemu je sada bilo dvadeset i šest godina, provodio je sve svoje slobodno vrijeme na susjednoj plantaži sa svojom suprugom Lilly Sue i sa sinom koji im se nedavno rodio,a kojemu su nadjenuli ime Uriah. A što se tiče dvadeset petogodišnjega Ashforda,on i Tom oduvijek su nenavidjeli jedan drugom i međusobno se izbjegavali, a Ashford je još više zamrzio ovaj svijet zbog toga što gospodar djevojke kojom se mahnito želio oženiti nije dopuštao da preskoče preko metle, rekavši da je Ashford »osion niger«. A dvadeset četvorogodišnji »Mali George«, koji je sada bio zaobljeni debeljko, također se upustio u veliku ljubav s kuharicom na obližnjoj plantaži, dvaput starijom od sebe,što je u obitelji izazvalo gorke primjedbe da je on u stanju udvarati svakoj koja bi mu napunila želudac.

Matildina izjava Tomu da u njemu gleda obiteljskoga glavara još ga je više zatekla, jer je to značilo da će postati posrednik između njih i masse Lea, s kojim je hotimično nastojao imati što manje veze. Otkako je kupio opremu da otvori kovačnicu, uvijek je izgledalo da massa poštuje Tomovu šutljivost i suzdržljivost, kao i njegovu očiglednu kovačku vještinu, koja je privlačila sve veći broj mušterija. Za svaki posao koji bi Tom obavio uvijek su plaćali massi u velikoj kući, a svake je nedjelje massa davao Tomu dva dolara za njegov tjedni rad.

Uporedo s Tomovom prirođenom suzdržljivošću da bilo s kime mnogo razgovora išla je njegova sklonost da podrobno razmišlja o svojim problemima.Nitko ni u snu ne bi pomislio da je u ove dvije,i više godina neprestano pretresao u glavi ono što mu je opisivao otac o uzbudljivim mogućnostima koje se »gori na Sjeveru« pružaju oslobođenim crncima, i Tom je natenane razmatrao ne bi li cijeloj obitelji u robovskom sokaku predložio da bi, mjesto da čekaju još niz beskrajnih godina i pokušavaju iskupiti svoju slobodu, morali pažljivo planirati i pokušati masovno pobjeći na Sjever. Nevoljko je odbacio tu zamisao, spoznavši da je baka Kizzy dobrano zagazila u šezdesete godine, a stare seka Sarah i miss Malizy, koje su im bile kao rod, navršile su sedamdesetu.Naslućivao je da bi njih tri najprije od svih pristale na bijeg,ali je ozbiljno sumnjao u to hoće li ijedna od njih preživjeti opasnosti i nepogodnosti tako očajničkog podviga.

A nedavno je Tom došao do zaključka da su u zadnje vrijeme massini gubici u borbama pijevaca jamačno još veći nego što je on priznavao. Tom je krišom motrio kako massa Lea postaje sve napetiji, ispijeniji i stariji sa svakim danom što je prolazio i nakon svake ispijene boce viskija. Ali Tom je znao da je najporazniji dokaz da nešto nije u redu to što je, kako je izjavio Lewis, massa dosada prodao barem polovicu svoje krvoločne peradi, koju je stekao u najmanje pola stoljeća brižnoga rasplođivanja.

Onda je došao Božić i uveo ih u novu godinu 1856, a teški mrtvački pokrov kao da se nije nadvijao samo iznad robovskog sokaka nego i nad čitavom plantažom.Onda je jednoga ranoga proljetnoga popodneva novi konjanik dojahao prilaznim odvojkom. Isprva miss Malizy pomisli da je to novi kupac pijevaca. Ali zatim, videći da ga massa srdačno pozdravlja, u njoj se rodi zebnja. Smješkajući se i čavrljajući s čovjekom koji je silazio s konja, massa vikne Malom Georgeu što je stajao u blizini da konja nahrani, napoji i smjesti preko noći u staju, a onda massa Lea ljubazno uvede posjetioca.

Još prije nego što je miss Malizy počela servirati večeru u velikoj kući, robovskim sokakom već su se razlijegala prestrašena pitanja članova obitelji: ‘’Koji li je ono čovjek? ‘’

‘’Nikada ga prija nis vidije! ‘’

‘’U zadnje vrijeme massa se nije ponašo tako uljudno! ‘’

‘’Daklem, što misliš, kakvim je poslom ovdi?’’ Jedva su dočekali dolazak i izvještaj miss Malizy.

‘’Nisu razgovarali ama baš ništa važno kolko sam ja mogla čut,’’reče ona,’’moždak zato jerbo je tamok bila missis. ‘’

Onda miss Malizy zaneseno produži: ‘’Ali, kako bilo da bilo, men se baš nikako ne sviđa kako oni čovjek izgleda! Vidila sam već prija previše takih,ne gleda u oči, a pravi se ko da je „ nešto drugo nego što jes! ‘’

Dvanaest pari očiju iz robovskog sokaka motrilo je prozore velike kuće, sve dok po pokretanju svjetiljke nisu zaključili da je missis Lea ostavila muškarce u dnevnom boravku i pošla u krevet na gornji kat. Svjetiljka u dnevnom boravku još je gorjela kad je i posljednji član obitelji u robovskom sokaku odustao od bdjenja i pošao u krevet, strepeći od zvona koje će ih probuditi u cik zore.

Matilda odvede svog sina kovača u stranu prvom prilikom koja joj se pružila prije doručka.

‘’Tome, noćas nisam imala prilike da ti to kažem u četir oka, a nisam ćela nikoga nasmrt preplašit,ali Malizy mi je rekla da je čula massu kako kaže da mora platit dvije opomene za hipoteku na kuću, a Malizy znade da nemaju prebijenoga centa! Glavu dam da je oni bijeli čovjek trgovac nigerima! ‘’

‘’I ja,’’jednostavno će Tom. Neko vrijeme je šutio.

‘’Mamce, baš sam razmišljo, kod nekoga drugoga masse moždak bi nam bilo bolje. Mislim, sve dok smo svi zajedno. To je moja velka briga.’’

Uto drugi stanu izlaziti iz svojih koliba na doručak, te Matilda odbrza da ih nastavkom razgovora ne bi bezrazloţno preplašila.

Nakon što je missis Lea kazala miss Malizy da je boli glava i da ne želi doručkovati, massa i njegov pratilac pojedoše krepak doručak. Onda stadoše šetati po prednjem dvorištu i razgovarati sve u šesnaest, primaknuvši glavu uz glavu. Doskora u besciljnoj šetnji prođu duž velike kuće, zađu u stražnje dvorište i naposljetku stignu u kovačnicu. Tamo je Tom upuhivao zrak u mijeh što ga je sam izradio, tako da su žućkaste iskrice letjele uvis iz ognjišta, na kojemu su se dva plosnata željezna lista približavala točki taljenja potrebnoj da ih pretvori u šarke na vratima. Nekoliko minuta su ona dvojica netremice promatrala kako Tom dugim kliještima vadi iz ognjišta željezne listove crvene kao trešnja. Spretno savije listove čvrsto oko šipke za oblikovanje, pričvršćene za nakovanj proizvodnje »Fisher and Norris«. Zaobli prolaz za čavliće, a zatim na svakome krilcu probuši tri rupe za vijke. Uze čelično dlijeto bez drške i svoj omiljeni čekić dvokilaš, što ga je sam izradio, te razreže listove u šarke u obliku slova H, kao što je mušterija naručila. Cijelo vrijeme je radio kao da ne zapaža prisutnost promatrača.

Naposljetku progovori massa Lea.

‘’On je izvrstan kovač, to se ne bojim reći .’’nehajno će on.

Onaj čovjek potvrdno nešto progunđa. Onda se počne vrzmati pod malom nadstrešnicom, motreći mnogobrojne primjerke Tomove vještine što su visili na čavlima i klinovima. Iznebuha se čovjek obrati ravno Tomu: ‘’Koliko ti je godina, momče? ‘’

‘’Dvadeset treća, gospodne.’’

‘’Koliko djece imaš?’’

‘’Nemam još žene, gospodne. ‘’

‘’ Velikom i snažnom mladiću kao što si ti nije potrebna supruga da posvuda posije djecu.’’

Tom ništa ne reče. Razmišljao je koliko li su djece bijeli ljudi posijali po robovskim sokacima.


‘’Možda si ti jedan od onih vrlo pobožnih nigera? ‘’

Tom je znao da ga čovjek pokušava potegnuti za jezik, gotovo sigurno zato da ga procijeni za kupnju. Zagrižljivo je rekao: ‘’Mislim da vam je massa Lea kazo da smo mi ovdi mahom obitelj,moja mamca, bakca, braća, sestre i djeca. Svi smo mi odgojeni da vjerujemo u Boga i u bibliju, gospodne.’’

Čovjek stisne oči.

‘’Koji od vas čita bibliju ostalima? ‘’

Tomu ne bijaše ni na kraj pameti da tome zlokobnom strancu kaže da i njegova baka i majka znaju čitati.

‘’Mislim da smo svi mi rasli toliko slušajući Sveto pismo,’’reče on,’’da ga znamo napamet, gospodne. ‘’

Čovjeku očito lakne. Vrati se na svoju prvobitnu temu.

‘’Misliš li da bi mogao obavljati kovački zanat na mnogo većem imanju nego što je ovo? ‘’

Tom je osjećao kao da će prasnuti kada je začuo daljnju potvrdu da ga namjeravaju prodati, ali morao je doznati hoće li u to biti uključena i porodica. U bijesu što ga drže u takvoj napetosti ponovo je ispipavao: ‘’Daklem, gospodne, ja i mi ostali ovdi možemo obrađivat polje i radit sve posle koji su potrebni na imanju…’’

Ostavivši pobješnjeloga Toma isto onako mirni kao i kada su došli, massa i njegov gost tek su se zaputili prema poljima kada stara miss Malizy dojuri iz kuhinje.

‘’Što ti ljudi govoru, Tome? Missis mi se ne usuđuje u oči pogledat.’’

Nastojeći da mu glas ostane čvrst, Tom reče: ‘’Prodat će, miss Malizy, moždak sve nas, ali moždak samo mene.’’

Miss Malizy zu plač, a Tom je grubo prodrma.

‘’Miss Malizy, nema razloga da plačete! Baš ko što sam reko majci, mislim da će nam na nekom novom mjestu bit bolje nego ovdi kod njega.’’

Ali, ma koliko se Tom trudio, nije mogao ublažiti tugu stare miss Malizy.

Kad su se toga dana navečer ostali vratili iz polja, lica Tomove braće bijahu turobna i potištena, a žene su lile suze potocima i jaukale. Svi oni pokušaše odjedanput reći da su massa i njegov gost došli i njih gledati dok su radili,onda je stranac išao od jednoga do drugoga, a pitanja koja im je postavljao nisu davala mjesta nikakvoj sumnji,procjenjivao ih je za prodaju.

Sve do u sitne sate ono troje u velikoj kući zacijelo su čuli sve veću halabuku žalopojki i užasa, koja je zavladala medu sedamnaest duša u robovskom sokaku. Većina muškaraca naposljetku se ponašala isto onako histerično kao žene.Sve ih je zahvatila zaraza da grabe i grle bilo koga, već prema tome tko im je bio najbliži, vrišteći da će ih uskoro zauvijek rastaviti.

‘’Gospodne, izbavi nas iz ovoga zla! ‘’vrisne Matilda u molitvi.

Tom sutradan ujutro zazvoni u zvono za buđenje, naslućujući propast.

Stara miss Malizy prošla je pokraj njega i uputila se prema kuhinji u velikoj kući da pripremi doručak. Ni deset minuta kasnije utučeno se vratila u robovski sokak, njezino crno lice bijaše napeto od novog udarca i pokapano svježim suzama: ‘’Massa kaže neka niko ne ide nigdi.Veli, kada pojede doručak želi da se svi okupe ovdi vani.’’


Čak i da bolesnoga prastarog striku Pompeya iznesu u naslonjaču iz kolibe. Svi se prestravljeno skupiše.

Kada se massa Lea i njegov gost pomole iza velike kuće sedamnaest para očiju zaključi po teturanju masse Lea da je popio još više nego inače, kada su se njih dvojica zaustavila na četiri metra ispred onih u robovskom sokaku, massin glas bio je gromak, bijesan, a jezik mu se zapletao.

‘’Vi nigeri uvijek gurate nos u moje poslove, pa vam prema tome nije ništa novo da je ovo imanje propalo. Vi ste mi prevelik teret pa vas više neću moći nositi, stoga ću neke prodati ovome gospodinu…’’

Začuvši lelek, vriskove i jecaje, onaj drugi muškarac grubo mahne rukom.

‘’Umuknite! Tako ste se derali sinoć! ‘’ Osmotri ih sve od prvog do posljednjeg dok se nisu utišali.

‘’Ja nisam običan trgovac nigerima. Ja sam predstavnik jedne od najvećih i najbogatijih tvrtki u ovome poslu. Imamo svoje podružnice i brodove koji po narudžbi prevoze nigere između Richmonda, Charlestona, Memphisa i New Orleansa …’’

Matilda uzvikne strepnju koja ih je sve najviše morila.

‘’Oće li nas zajedno prodat, massa? ‘’

‘’Rekao sam,umuknite! Vidjet ćete! Ne moram vam reći da je ovaj vaš massa pravi džentlmen, isto kao i ona dobra dama gore u kući, koja plače kao ljuta godina zbog vaših crnih koža.Mogli bi više zaraditi da vas sve prodaju pojedinačno, mnogo više! ‘’

Pogledom okrzne Malu Kizzy i Mary koje su drhtale.

‘’Vi dvije cure već sad ste spremne da rađate nigerčiće od kojih svaki vrijedi četiri stotine pa naviše.

‘’

Pogled mu padne na Matildu.

‘’Iako si u godinama, rekla si da znaš kuhati. Dolje na Jugu dobra kuharica u današnje vrijeme stoji tisuću dvjesta do tisuću petsto.’’

Odmjeri Toma.

‘’S obzirom na to da su sad cijene poskočile, mislim da se za vrsnoga mladog kovača lako može dobiti dvije tisuće, onom tko želi da kod njega poslužuješ mušterije kao ovdje.’’

Oči su mu letjele preko Tomovo petoro braće u dobi između dvadeset i dvadeset i osam godina. ‘’A vi junci težaci vrijedite devetsto do tisuću svaki .’’

Trgovac robljem zastane da dade veću važnost onome što će reći: ‘’Ali vi ste sretna gomila nigerčina! Vaša missis ustrajno traži da vas prodam zajedno, a vaš massa je u tomu podržava! ‘’

‘’Hvala, missis! Hvala ti, Isuse! ‘’vikala je baka Kizzy.

‘’Hvaljen budi Gospodin!’’ usklikne Matilda.

‘’Umuknite! ‘’Trgovac robljem srdito zamahne rukama.

‘’Učinio sam sve što sam mogao da ih uvjerim u suprotno, ali bez uspjeha. A moja tvrtka upravo ima neke mušterije na plantaži duhana koja je ovdje u blizini! Tamo u kotaru Alamance, blizu »Željezničke kompanije Sjeverne Caroline«. Oni traže obitelj nigera koji žive skupa pa im neće stvarati neprilika, neće bježati i slično,a koji su vični svim poslovima na plantaži. Neće biti potrebno da vas prodajemo na dražbi. Rekoše mi da vas neću morati ni baciti u lance, osim ako budete stvarali neprilike! ‘’

Hladno ih je odmjerio:

‘’Dobro, svi vi s kojima sam razgovarao od ovog časa ste moji nigeri dok vas ne odvedem na odredište. Dajem vam četiri dana da pokupite svoje stvari. U subotu ujutro dovest ću nekoliko kola da vas prebacim u kotar Alamance.’’

Virgilu se prvome vrati dar govora.

‘’A što će bit s mojom Lilly Sue i sa djetetom tamok na imanju Curry? ‘’preplašeno će on.

‘’I njih ćete kupit, je l' da, gospodne?

‘’A što će bit s našom bakcom,sekom Sarah, miss Malizy,’’prasne Tom.

’’I sa strikom Pompeyom? Te članove naše obitelji niste spomenuli?’’

‘’Ni ne mislim! Ne mogu kupiti svaku curu s kojom je spavao nekakav jarac samo zato da se on ne osjeća osamljenim! ‘’zagrižljivo poviče trgovac robljem.

‘’A što se tiče ovih starih podrtina, jedva i hodaju, kamoli će raditi, njih nijedna mušterija ne bi kupila! A i gospodin Lea toliko je dobar da će im dopustiti da ostanu ovdje.’’

U moru povika i plača baka Kizzy skoči ravno pred massu Lea, a iz grla joj provale riječi: ‘’Kad ste već prek mora poslali sina rođenoga, zar barem ne možem imat unučad? ‘’

Kada je massa Lea brzo skrenuo pogled, ona klizne na zemlju, ali je mlade i snažne ruke prihvate i pridrže, a stare miss Malizy i seka Sarah proderu se gotovo jednoglasno: ‘’Oni su jedina obitelj koju imam, massa! ‘’

‘’I meni, massa! Mi smo pedes godna zajedno!’’

Prastari nemoćni striko Pompey naprosto je sjedio, ne mogavši ustati iz svog naslonjača, suze su mu tekle niz obraze, prazno je buljio preda se i micao usnama kao da moli.

‘’Umuknite!’’prodere se trgovac robljem.

‘’Posljednji put vam to kažem! Ubrzo ćete se uvjeriti da znam kako se postupa s nigerima!’’

Tomove oči potraže oči masse Lea i u jednom hipu pogledi im se sretnu.Tom reče promuklim glasom, brižno birajući riječi: ‘’Massa, naravski, žao nam je što vas je snašla nesreća i znamo da nas prodajete samo zato jerbo morate…’’

Massa Lea djelovao je gotovo zahvalno prije nego što je ponovo poniknuo očima. Morali su naćuliti uši da ga čuju.

‘’Nee, nemam ja ništa protiv nijednoga od vas, momče ...’’Oklijevao je.

‘’Zapravo, rekao bih čak da ste vi dobri nigeri, gotovo svi ste se rodili i odrasli na mojem imanju. ‘’

‘’Massa ,’’moljakao je blago Tom,’’ako oni ljudi iz kotara Alamance ne žele kupit starce iz naše obitelji, ima li kaki način da vi men dopustite da ih otkupim od vas? Ovi čovjek upravo je reko da oni ne vrijede mnogo novaca, a ja ću vam platit dobru cijenu. Bacit ću se na koljena i molit novoga massu neka mi dopusti da se vani unajmim ko kovač, moždak za onu željeznicu, a i moja braća će se unajmiti i pripomoć, gospodne.’’

Tom je očanički preklinjao, same su mu suze počele teći niz obraze: ‘’Massa, sve što ćemo zaradit, mi ćemo vam slat dok ne platimo što ćete tražit za bakcu i za ovo troje koji su nam ko rod. Poslijem svega što smo zajedno prošli, naravski, ćeli bi ostat zajedno, massa …’’

Massa Lea se ukoči, ali je rekao: ‘’Dobro! Daj mi za svakoga trista dolara pa ih možeš imati…’’ Naglo digne ruku prije nego što su mogli dati punog maha svom veselju. ‘’Stanite! Oni će ovdje ostati dok ne dobijem novac u ruke! ‘’

Usred jecaja i stenjanja odjekne Tomov hladni glas: ‘’Mi smo od vas očekivali štogod više, massa, obzirom na sve.’’

‘’Vodi ih odavde, trgovče! ‘’obrecnu se massa. Okrene se i žurno pode prema velikoj kući.

Kada su se ponovo obreli u robovskom sokaku koji je očajnički očajavao,čak su miss Malizy i seka Sarah tješile baku Kizzy. Sjedila je u ljuljački, koju joj je izradio Tom, u moru zagrljaja, poljubaca i suza kojima ju je obasipala obitelj. Svi su plakali.

Nekako je smogla snage i hrabrosti da promuklo izusti: ‘’Ne budite tužni! Ja i Sarah, Malizy i Pompey, lijepo ćemo ovdi čekat Georgea dok se vrati. Neće to dugo trajat, već su skoro prošle dvije godine. Ako on neće imat novaca da nas otkupi, ondak mislim da neće trebat mnogo vremena Tomu i vama ostalim momcima da nas…’’

‘’Da, gospo, naravski da oćemo!’’ jedva procijedi Ashford.

Ona se slabo osmjehne njemu i svima.

‘’Još nešto,’’nastavi baka Kizzy,’’tko od vas dobije djecu prija nego što vas ja jopet vidim, neka im ne zaboravi pričat o mojim roditeljima, mojoj majci Bell i mome ocu Afrikancu po imenu Kunta Kinte koji će vašoj djeci bit prapradjed! Čujte me dobro! Pričajte im o meni, o mome Georgeu, a i o sebi! I što smo proživili kod razni massa. Ispričajte djeci sve ostalo o tomu ko smo mi! ‘’

U općem leleku: ‘’Naravski da oćemo ... ‘’

‘’Nikada to nećemo zaboravit, bakce …’’

Ona lagano dodirne rukom najbliža lica.

‘’A sada, dosta! Sve će bit dobro!Umuknite, reko vam! Suzama ćete me otplavit kroz vrata!’’

Prođu ona četiri dana kad su se oni koji su imali otići pakovali,i naposljetku osvane subotnje jutro. Svi su bdjeli najveći dio noći. Ne izgovarajući gotovo ni riječi, skupe se, držeći se za ruke i promatrajući kako se sunce diže.

Naposljetku stignu kola. Oni koji su trebali otići okretahu se jedan po jedan da zagrle one koji su imali ostati.

‘’Gdje je striko Pompey? ‘’zapita netko.

‘’Jadni stari sinoć mi je reko,’’javi se miss Malizy,’’da nema snage da vas gleda kako odlazite’’.

‘’Ondak ću ja potrčat da ga poljubim! ‘’usklikne Mala Kizzy pa odjuri prema kolibi.

Trenutak kasnije začuju njezin vrisak: ‘’Oh, ne! ‘’

Ostali koji su već bili na zemlji odjure onamo, a oni s kola poskakaše. Starac je sjedio u svom naslonjaču. I bio je mrtav.

105. POGLAVLJE



Na novoj plantaži je tek slijedeće nedjelje, kada su se massa i missis Murray u jednopregu odvezli na službu božju, cijela obitelj imala priliku da zajedno posjeda i porazgovori.

‘’Daklem, ne bi ćela prebrzo sudit,’’reče Matilda gledajući cijeli svoj porod oko sebe,’’ali cijeli ovaj tjedan ja i missis Murray mnogo smo razgovarale u kuhinji dok sam ja kuhala. Moram reć da ona i ovaj novi massa izgledaju ko dobre kršćanske duše. Mislim da će nam ovdi bit mnogo bolje, samo što se vaš otac jošte nije vratijo, a bakca i ostali jošte su kod masse Lea.’’ Ponovo prouči lica svoje djece pa zapita: ‘’Daklem, po onomu što ste čuli i vidli, što mislite? ‘’

‘’Daklem, ovi massa Murray ko da se ne razumije mnogo u zemlju,’’javi se Virgil,’’a ne zna ni kako se mora ponašat prema robovima. ‘’

‘’To je zato jerbo su oni živili u gradu,’’prekine ga Matilda — ‘’Imali su radnju u Burlingtonu, a ondak je njemu umro stric pa im u oporuci ostavijo ovu plantažu.’’

‘’Svaki put kada je s menom govorijo,’’reče Virgil,’’govorio je da traži bijeloga nazornika kojega će najmit da nam zapovijeda. Cijelo vrijeme sam mu govorijo da nema potrebe da troši taki novac i da mu je pet,šest težaka mnogo potrebnije nego nazornik. Reko sam mu neka nam dade priliku da ćemo mi njemu sami uzgojit lijepi duhan.’’

‘’Nigdi ne bi ja dugo osto,’’upadne Ashford,’’kad bi nekaki nazornik, siromašni bijelac, slijedijo svaki moj pokret! ‘’

Virgil oštro pogleda Ashforda pa nastavi: ‘’Massa Murray je reko da će neko vrijeme pričekat i vidit kako ćemo sami izać na kraj.’’

Zastao je.

‘’Zamolijo sam ga da kupi moju Lilly Sue i maloga tamok od masse Curryja pa da ih dovede ovdi. Reko sam mu da Lilly Sue radi marljivo ko svako drugi koga bi našo. Reko je da će o tomu razmislit, ali da bi nas kupili, već su morali dignut ipoteku na velku kuću pa će vidit kolko će duhana prodat ove godine.’’ Virgil zastane.

‘’Zato svi moramo dobro zapet! Vidim ja da mu drugi bijelci mnogo pričadu da nigeri kad su sami ne rade ni pola kolko možu. Ako koga od nas vidi da ljenčari i zadirkuje se, sigurno ćemo dobit nekakog nazornika.’’

Pogledavši ponovo natmurenog Ashforda, Virgil nadoveže: ‘’Zbiljam, mislim da će bit dobro da malo podviknem na vas kada massa Murray dojaši u polje dok mi budemo radit. Ali vi ćete znat zašto. ‘’

‘’Naravski! ‘’prasne Ashford.

‘’Ti i još jedan čovjek kojega poznajem uvijek nastojite bit massini ljubimci! ‘’

Tom se lecne, ali se pravio kao da ga uopće ne pogađa Ashfordova primjedba, dok se Virgil pridigne isturivši kažiprst, žuljevit od rada:

‘’Momče, reć ću ja tebi, onomu koji se s nikim ne slaže nisu sve koze na broju! To će ti zadat mnogo

nevolja jednoga dana! Možem ti reć, ako ćeš meni pravit neprilika, jednoga od nas će odnijet na nosilima! ‘’

‘’Umuknite! Obojica umuknite s tim glupostima!’’ Matilda ih obojicu bijesno pogleda, a onda osobito Ashforda prije nego što uputi Tomu preklinjući pogled, očigledno nastojeći ublažiti napetost koja je odjednom nastupila.

— Tome, mnogo puta vidila sam tebe i massu Murraya kako govorite tamok doli dok si ti gradijo kovačnicu. Što ti misliš?

Tom odgovori polagano i zamišljeno: ‘’Slažem se da bi nam ovdi moglo bit bolje. Ali mnogo toga ovisi kaki ćemo mi bit. Ko što si rekla,massa Murray ne izgleda zločest podao bijelac.Mislim isto što i Virgil, on jednostavno nije imao dovoljno iskustva da nam vjeruje. I još više, mislim da se brine da ne pomislimo da je dobričko, zbog radi toga se nako ponaša i govori stroži nego što je zapravo i zato govori da će uzet nazornika. ‘’

Tom zastane.

‘’Kako ja gledam na to, mamca će na sebe preuzet missis. Mi ostali pokazat ćemo massi da će bit najbolje da nas pusti radit kako znamo.’’

Začuje se žagor odobravanja,a Matildin glas podrhtavao je od veselja zbog očigledno svijetle budućnosti što je stajala pred obitelji: ‘’Daklem, da vidimo na čemu smo. Uz to što ste vi rekli, morat ćemo nagovorit massu Murraya da kupi Lilly Sue, a i onoga maloga Uriaha. A što se vašega oca tiče, ne možemo uradit ništa nego čekat. On će ovdi nutra doć jednoga dana ... ‘’Mary se zvonko nasmije i upadne: ‘’S onim letećim zelenim šalom i sa crnim polucilindrom na glavi!’’

‘’Naravski, ćerce.’’Matilda se nasmiješi zajedno s ostalima. Onda nastavi: ‘’A jošte vam nisam stigla već kako ćemo dobit bakcu, Sarah i Malizy. Missis Murray već mi je obećala u tome pomoć. Opisala sam joj najbolje što sam mogla, nama se srce paralo što smo ih morali ostavit. Gospode bože! Missis je ridala isto ko i ja! Rekla je, nema smisla da niko, ni ona, moli massu Murraya da kupi tri zbiljam stare žemske, ali mi je vjerno obećala da će molit massu da nade Tomu poslove izvan imanja, a i ostalim momcima. I zato utuvite dobro u glave, ovdi ne radimo za massu, nego da jopet zdruţimo svoju obitelj.’’

S tom odlukom obitelj je krenula u sjetvu godine 1856. Matilda je svojom očiglednom privrženošću,iskrenošću,odličnim kuhanjem i besprijekornim vođenjem kućanstva osvajala sve više povjerenje i poštovanje missis i masse Murraya. Massa je vidio kako Virgil neprekidno potiče i tjera svoju braću i sestre da uberu obilnu ljetinu duhana. Vidio je kako Tom naočigled dovodi plantažu u zavidno dobro stanje, njegove darovite ruke iskovale su većinu njegova alata, pokupio je staro zarđalo željezo za otpad i naposljetku ga pretvorio u desetak komada čvrstog i novog poljoprivrednog oruđa i alatljika, a uz to je izradio niz korisnih i ukusnih kućanskih potrepština.

Gotovo svake nedjelje po podne, ako bi Murrayevi ostali kod kuće, dolazile bi im u posjet obitelji mjesnih plantažera da im zažele dobrodošlicu, zajedno s njihovim starim prijateljima iz Burlingtona, Granama, Haw Rivera, Mebanea i ostalih okolnih gradova. Kada bi vodili goste da razgledaju veliku kuću i dvorišta, Murrayevi bi uvijek ponosno pokazivali razne primjerke Tomove vještine. Malo koji njihov gost sa plantaža ili iz grada odlazio bi,a da ne zamoli massu neka dopusti Tomu da za nj nešto učini ili popravi, a massa Murray bi pristao.

Postepeno se kotarom Alamance širilo sve više Tomovih rukotvorina izrađenih po nacrtu mušterija, a usmena ga je riječ dalje preporučala, pa je prvotna molba missis Murray da massa potraži Tomu posla izvan kuće postala potpuno nepotrebnom.Uskoro su,skoro svakog dana robovi, i staro i mlado, dolazili na

mazgama, a katkada pješice, i donosili polomljeno oruđe ili druge alate Tomu da ih popravi. Neki masse i missis skicirali bi ukrasne predmete koje su željeli da im on izradi za kuću. Ili bi katkada mušterije molile da massa Murray ispiše Tomu putnu dozvolu da na mazgi odjaše na druge plantaže ili u obližnje gradove i na licu mjesta izvrši popravke ili postavi neki predmet.

Godine 1857. Tom je radio od jutra do mraka svakoga dana osim nedjelje, a njegov sveukupni rad bijaše u najmanju ruku ravan poslu gospodina Isaiaha kod kojeg je učio zanat. Mušterije bi plaćale massi Murrayu, u velikoj kući ili pri susretu u crkvi, različite svote prema tarifi, četrnaest centi po kopitu za potkivanje konja, mazga i volova, trideset i sedam centi za novi kotač na kolima,osamnaest centi za popravak vila, šest centi za oštrenje pijuka. Posebno su ugovarali cijene za ukrasne radove po nacrtu mušterija, na primjer, pet dolara za rešetkasta ulazna vrata ukrašena hrastovim lišćem. A koncem svakog tjedna massa Murray obračunao bi kao Tomovu plaću deset centi od svakoga dolara koji bi mu ovaj stvorio svojim radom prethodnog tjedna. Zahvalivši massi Tom bi tu tjednu svotu davao svojoj majci Matildi, koja bi je uskoro pokopala u jednom od svojih staklenih vrčeva. Samo ona i Tom su znali na kojemu mjestu.

U subotu u podne završio bi radni tjedan za obiteljske težake. Mala Kizzy i Mary, kojima je sada bilo devetnaest, odnosno sedamnaest godina, brzo bi se okupale, čvrsto omotale uzicom svoje kratke, kovrčaste pletenice i trljale lice pčelinjim voskom dok ne bi postalo sjajno crno. Zatim bi odjenule najbolje naškrobljene i izglačane pamučne haljine pa bi se uskoro pojavile u kovačnici. Jedna bi donijela krčag vode ili kadšto »limonade«, dok bi druga nosila veliku kutlaču od tikve.

Kada bi Tom utažio žeđ, one bi zatim nudile te dobrodošle gutljaje iz kutlače od tikve maloj skupini robova, koji bi se uvijek tamo okupili svake subote po podne, jer su ih masse poslali po predmete koje je Tom obećao završiti do kraja tjedna. Tom zamijeti, sa zajedljivim zadovoljstvom da njegove sestre najprpošnije i najveselije,te uvijek zadirkuju zgodne mlade ljude. Jedne subote navečer nije se iznenadio kada je začuo kako Matilda kreštavo kara: ‘’Nis ja slijepa! Vidim ja vas doli kako vrtite repicama među muškarcima! ‘’

Mala Kizzy se vatreno branila: ‘’Pa, mamce, mi smo žemske! Nismo upoznale nikake muške kod masse Lea!’’

Matilda glasno progunda nešto što Tom nije mogao razabrati, ali je osjećao da se ona u dubini duše manje ljuti nego što se pravila. To mu malo kasnije potvrdi sama Matilda rekavši: ‘’Reklo bi se da puštaš one dvije curce da ljubakaju pred tvojim nosom. Mislim, moš barem pripazit da se ne spandžaju s krivim čovjekom!’’

Na zaprepaštenje čitave obitelji uskoro mirno objavi svoju želju da »skoči preko metle«, ne izrazito vižljasta Mala Kizzy već mnogo mirnija Mary, i to s konjušarem s plantaže blizu gradića Mebane. Moljakala je Matildu: ‘’Znam da moš pomoć uvjerit massu da me ne proda preskupo kad ga Nicodemusov massa zatraži da me proda, mamce, tako da možemo živit zajedno!’’

Ali Matilda samo nešto nerazgovijetno progunda pa Mary brizne u plač.

‘’Gospode, Tome, ja naprosto ne znam što da mislim!’’reče Matilda.

‘’Naravski da sam sretna zbog curce, vidim da je tako sretna. Ali mi je mrsko vidit bilo koga od nas da ga opet prodaju. ‘’

‘’Griješiš, mamce. Znaš da griješiš!’’reče Tom.’’Ja, naravski, ne bi želijo bit oženjen pa da žena živi na nekome drugome mjestu. Gledaj što se dogodilo Virgilu. Otkako su nas prodali, on je bolestan jerbo je tamo ostavijo Lilly Sue.


‘’Sinko,’’reče ona,’’ne pričaj meni kako je bit oženjen za nekoga kojega gotovo i ne vidiš! Kolko puta moram pogledat vas, svoju djecu, pa da se sjetim da imam muža …’’

Matilda je oklijevala: ‘’Ali da se vratimo na Maryn odlazak, ne mislim ja samo na nju nego na sve vas. Ti tolko mnogo radiš da, mislim, ne obraćaš na to pažnju, ali sad u slobodne subote vise ovdi ne vidim tvoju braću, samo tebe i Virgila. Svi ostali ludo ljubav vode …’’

‘’Mamce ,’’oštro je prekine Tom ,’’mi smo odrasli muškarci! ‘’ ‘’Naravski da jesi!’’ odbrusi Matilda.

‘’O tome ja i govorim! Oću reć da mi s čini da će s ova obitelj raspast prije nego što je jopet okupimo! ‘’

U trenutku šutnje koja medu njima nastupi Tom je nastojao smisliti kakve bi joj utješne riječi rekao,osjećao je da se laka razdražljivost njegove majke u zadnje vrijeme i neuobičajena potištenost još više pojačavala kako su promicali mjeseci nakon roka kad se njihov otac imao vratiti. Kao što je upravo spomenula, opet se morala primiriti s njegovom odsutnošću.

Tom se zgrane kada ga je Matilda odjednom odmjerila: ‘’Kad ćeš s ti oženit?’’ ‘’Na to sadak ne mislim ... ‘’Zbunjeno je oklijevao pa promijenio temu.

‘’Mislim da jopet imamo bakcu,seku Sarah i miss Malizy. Mamce, kolko smo otprilike dosad uštedili? ‘’

‘’Ne otprilike! Reć ću ti točno! S ona dva dolora i četir centa koje si mi dajo prošlu nedjelju imamo osamdeset sedam dolora i pedes dva centa. ‘’

Tom zakima glavom.

‘’Moram više zaradivat …’’

‘’A ja bi ćela da Virgil i ostali više pripomažu.’’

‘’Ne moš im zamjerit. Teško je nać nadničarski poso u polju, jerbo gospodari kojima je taki poso potreban mahom unajmljuju oslobođene nigere koji rade ko ludi da zarade onih dvajes pet centi dnevno, inače bi pocrkali od gladi. Moram više zaradit! Bakca, seka Sarah i miss Malizy, sve su starije! ‘’

‘’Tvojoj bakci sadak je jedno sedamdes godina, a Sarah i Malizy blizu osamdes.’’

Odjednom Matildi sine zamisao, lice joj odjednom posta sanjarsko: ‘’Tome, znaš što mi je baš palo na pamet? Tvoja bakca je pripovijedala da je njezin otac iz Afrike brojijo svoju dob ubacujuć oblutke u tikvu. Sjećaš li se da nam je to govorila?’’

‘’Jasno, naravski,’’on zastane. ‘’Koliko je njemu bilo godina? ‘’ ‘’To nikad nisam čula, barem kolko se možem sjetit. ‘’

Na licu joj se sve više očitovala zbunjenost: ‘’Zavisi o kojemu vremenu govoriš. Bijo je jedne dobi kad su bakcu Kizzy prodali i odvojili od njega i od njezine matere. Ondak je bijo druge dobi kada ga je Gospodin pozvo sebi…’’

Oklijevala je: ‘’Budući da se bakca bliži sedamdesetoj, njezin otac je, znaš, sigurno davno umro. I njezina majka. Jadni ljudi! ‘’

‘’Da ... ‘’zamišljeno će Tom.

‘’Kadikad se pitam kako li su izgledali. Tolko mnogo sam čujo o njima. ‘’

‘’I ja, sinko,’’ reče Matilda. Uspravi se u naslonjaču.

‘’Ali da se vratimo tvojoj bakci, Sarah i Malizy, svake noći kleknem pa molim Gospodina da bude uza njih i svakoga dana molim da tamok dođe tvoj otac s gomilom novaca u džepu da ih otkupi.’’ Vedro se nasmijala.

‘’Jednoga jutra ćemo se probudit, a ovdi će bit svi četri, slobodni ko tice! ‘’ ‘’Znaš, to će bit krasna slika! ‘’ nasmijulji se Tom.

Zavlada šutnja, svatko se zadubi u svoje misli. Tom odluči da je sad prikladno vrijeme i atmosfera da majci povjeri nešto što je od svih pomno krio. Činilo mu se da bi se to moglo dalje razvijati.

Kao uvod mu je poslužilo Matildino ranije pitanje.

‘’Mamce, maloprije si me zapitala da l' moždak kada pomišljam na ženidbu? ‘’

Matilda se uz trzaj uspravi, a lice i oči joj se ozare.

‘’Da, sinko? ‘’

Tom je htio samoga sebe pretući što je to uopće spomenuo. Sve se meškoljio razmišljajući kako bi nastavio. Onda će odlučno: ‘’Daklem, reko bi da sam srejo djevojku i malko smo razgovarali …’’

‘’Gospodine, smiluj se! Tome! Koja? ‘’

‘’Ti je ne poznaješ! Zove se Irene. Neki je zovedu Reeny. Pripada onomu massi Edwinu Holtu, radi u njiovoj velkoj kući …’’

‘’Onome bogatome massi Holtu za kojega massa i missis kažedu da ima onu predijonicu pamuka na Alamance Creeku? ‘’

‘’Tako je ... ‘’

‘’Za njiovu velku kuću izradijo s one lijepe rešetke na prozorima?’’

‘’Jes . . ‘’Tomovo je lice podsjećalo na maloga dječaka koji je uhvaćen u krađi kolača.

‘’Gospodne! ‘’Matildino lice bijaše ozareno.

‘’Jedna je konačno uvatila staroga rakuna! ‘’

Skočivši na noge, odjednom zagrli zbunjenog sina i promuca: ‘’Tako sam sretna zbog tebe, Tome, mnogo! ‘’

‘’Prestani! Prestani, majko! ‘’Izvuče se iz njezina zagrljaja pa joj rukom dade znak da ponovo sjedne u naslonjač.

‘’Pa samo smo razgovarali.’’

‘’Sinko, ti s moje najšutljivije dijete od svoga prvoga daha! Ako priznaješ samo to da s vidijo djevojku, znam ja da tu ima nešto više! ‘’

Bijesno je pogleda: ‘’Ne želim da to nikome izdaš, čuješ li me? ‘’

‘’Znam ja da će je massa kupit za tebe, sinko! Ispričaj mi nešto više o njoj, Tome! ‘’

U Matildinoj je glavi bjesnjela tolika tutnjava da je sve to zajedno nahrupilo ... a negdje u mozgu bljesne joj prizor svadbenih kolača koje će ispeći …’’

‘’Kasno je, moram poć ... ‘’Ali ga je držala na vratima.

‘’Tolko sam sretna što će djevojke uskoro povatat sve vas mladiće! Ti si moj najbolji!’’ Tom već odavno nije vidio da se Matilda tako sretno smije.

‘’Mislim, kako starim, postajem ista bakca Kizzy, oću što više unučadi! ‘’

Tom projuri kraj nje, a dok je kročio napolje, začu njezin glas: ‘’Ako dosta dugo poživim, možem vidit i neke praunuke! ‘’

106. POGLAVLJE



Jedne nedjelje nekoliko mjeseci ranije massa i missis Murray vratiše se iz crkve kući, a massa gotovo odmah pozvoni Matildi te joj reče neka pozove Toma na trijem.

Massi se zadovoljstvo ogledavalo i na licu i u glasu kada je rekao Tomu da mu je gospodin Edwin Holt, vlasnik predionice Holt, poslao poruku da je gospoju Holt nedavno neizmjerno zadivila jedna od Tomovih nježnih željeznih rukotvorina. Već je skicirala nacrt ukrasnih rešetaka na prozorima,a nadaju se da bi ih Tom uskoro mogao izraditi i postaviti u njihovu domu »Gaj rogača«.

Dobivši od masse Murraya putnicu,Tom sutradan u rano jutro odjaha na mazgi da vidi skice i izmjeri prozore. Massa Murray mu reče da ne brine ni za kakav posao koji ga čeka u kovačnici. Massa nadoda da je najbolje ići po Haw River Roadu do gradića Grahama, onda Graham Roadom do crkve Bellemont, neka tamo skrene udesno pa nakon još dvije milje nikako neće moći promašiti gospodsku kuću Holt.

Kada je Tom stigao i predstavio se, crni vrtlar mu reče neka pričeka pokraj glavnog stubišta. Uskoro dođe i sama missis Holt pa prijazno čestita Tomu na njegovu prijašnjem radu koji je vidjela i pokaže mu svoje nacrte,da ih on pomno prouči,za željeznu ogradu na prozoru koja bi izgledala kao rešetka bogato isprepletena vinovom lozom i lišćem.

‘’Mislim da možem to učinit, dat ću sve od sebe, missis,’’reče on, ali naglasi da, s obzirom na to da ima toliko rešetaka i toliko prozora, a svaka od rešetki zahtijeva mnogo strpljivog pipavog rada, taj posao može potrajati i dva mjeseca.Missis Holt odvrati da će biti presretna ako u tom roku završi, preda Tomu svoje nacrte da ih zadrži i po njima radi i ostavi ga da obavi nuţni početni posao, da brižno izmjeri dimenzije mnogobrojnih prozora.

U rano poslijepodne, Tom je mjerio prozore gornjega kata koji su gledali na verandu, kadli nagonski osjeti da ga netko promatra.Osvrne se i zažmiri pred blještavom ljepotom djevojke bakrene puti koja je u ruci držala krpu za prašinu i šutke stajala pokraj susjednog otvorenog prozora. Na sebi je imala jednostavnu odoru kućne služavke, glatku crnu kosu splela je u veliku punđu na potiljku, a na Tomov pogled uzvrati staloženo ali toplo. Samo mu je njegova vječita urođena suzdržljivost omogućila da prikrije zapanjenost, pribrao se, brzo skinuo šešir i promucao: ‘’Dobar dan, miss.’’

‘’Dobar dan, gospodne! ‘’odvrati ona, blistavo mu se nasmiješi i nato iščezne.

Kad je naposljetku jahao natrag na plantažu Murray,Toma iznenadi i uznemiri što je nikako ne može smetnuti s uma.Noću, dok je ležao u krevetu, odjednom se osupne što joj ni ime ne zna.Smatrao je da ima devetnaest,dvadeset godina. Napokon usne, isprekidanim snom i probudi se mučeći sama sebe da je ona, onoliko lijepa, zacijelo već udata ili sigurno ima udvarača.

Izrada osnovnih okvira za rešetke, jednolično zavarivanje četiriju prethodno izrezanih plosnatih željeznih šipki u četvorokute veličine prozora, bijaše samo rutinski posao. Šest dana je to radio, a onda Tom počne obrađivati usijane šipke na nizu postupno sve manjih čeličnih kalupa dok naposljetku ne dobije štapiće, koji ne bijahu deblji od bršljana ili od vlati kozje krvi.

Tom ih je za pokus zagrijavao i savijao na razne načine, ali bijaše nezadovoljan. Stoga poče u rano jutro šetati i pomno proučavati ljupke zavijutke i vitice prave loze. Osjeti da će ih sad lakše moći izvesti.


Posao je dobro napredovao. Massa Murray svakodnevno je objašnjavao kakvoj srditoj mušteriji da Tom može obavljati samo najhitnije popravke sve dotle dok ne završi veliki posao za gospodina Edwina Holta. Time bi smirio većinu ogorčenih bundžija. Massa Murray dođe u kovačnicu da to vidi,a onda i missis Murray,zatim stanu dovoditi i prijatelje koji su im dolazili u posjet, tako da je kadikad njih osam, deset stajalo i šutke promatralo kako Tom radi.

Dok je obavljao svoj posao, pomisli koliko je sretan što svi ti ljudi smatraju čak prirodnim da kovač, zadubljen u svoj rad, na njih ne obraća paţnju. Razmišljao je kako su robovi koji su mu donosili predmete da ih popravi za njihove masse, mahom bili mrzovoljni ili bi se razmetali pred ostalim robovima po kovacnici. Ali, ako bi se pojavio koji bijelac, svi robovi u trenutku bi se nakreveljili, uzvrpoljili se ili bi se na drugi način počeli ponašati kao klauni, kao što je Tom ranije nevoljko opažao i kod svoga rođenoga oca, Georgea Kokotića, s njegovim polucilindrom i bombastičnim načinom govora.

Tom je nadalje bio sretan zbog toga što je iskreno uživao u osjećaju utapanja, u izvjesnoj mjeri i usamljivanja, u svom svijetu kovanja.Dok je radio na prozorskim rešetkama od zore pa sve do mraka, katkad bi zbrkane misli satima zaokupljale njegov um prije nego bi sebe ponovo uhvatio da misli na lijepu služavku koju je sreo.

Već kada mu je missis Holt pokazala svoje nacrte, shvatio je da će najteža kušnja biti izrada lišća na prozorskim rešetkama. Tom je opet išao na šetnje u prirodu i pažljivo proučavao lišće. Grijao je i zagrijavao četvrtaste željezne komadiće, udarcima teškog četvrtastoga čekića pretvarao ih u nježne tanke listiće, a škarama je izrezivao suvišne rubove srcolikih uzoraka. Budući da je tako tanahna kovina lako mogla izgorjeti i upropastiti se ako je ognjište bilo prevruće, s krajnjom je pažnjom upuhivao zrak mijehom što ga je sam izradio. Žurno bi svaki usijani tanki listić gurnuo u nakovanj pa ga vješto oblikovao u list brzim udarcima najlaganijeg čekića kugličaste glave.

Pažljivim zavarivanjem Tom je nježno spajao listiće, a zatim ih pričvrstio uz peteljku. Bio je sretan što ni dva lista nisu posve ista, kao ni u prirodi. Naposljetku, u sedmome tjednu napornog rada, Tom točkasto zavari lišće vinove loze na prozorske rešetkaste okvire koji su ih čekali.

‘’Oh,Tome!Velju ja tebi da izgledaju ko da su pravo izrasli!’’poviče Matilda koja je sa strahopoštovanjem zurila u majstorsko djelo svoga sina.

Ništa se manje nije oduševila Mala Kizzy, koja je sad otvoreno očijukala s tri mlada roba iz okolice. Čak su Tomova braća i njihove supruge, sada bijahu neoženjeni samo Ashford i Tom ,dobacivali poglede u kojima se zrcalilo njihovo sve veće poštovanje prema njemu. Massa i missis Murray jedva su suzdržavali svoje silno zadovoljstvo i ponos što imaju takvoga kovača.

U kolima krcatim prozorskim rešetkama Tom se sam odveze u veliku kuću Holt da ih postavi. Kada je podigao jedan okvir da ga vidi missis Holt, ona klikne i pljesne rukama, izvan sebe od sreće, pozove iz kuće kćerku, desetogodišnju djevojčicu, i nekoliko svojih odraslih sinova koji su se tamo nalazili, a svi oni odmah čestitaše Tomu.

Odmah je počeo postavljati okvire. Dva sata poslije toga prozorske rešetke u prizemlju već su bile namještene,a članovi obitelji Holt kao i nekolicina njihovih robova, i dalje im se divila. Shvatio je da se zacijelo pronio glas koliko se missis oduševila pa su dotrčali da vide svojim očima. Gdje li je bila ona? Tom se to napeto pitao dok ga je jedan Holtov sin vodio kroz ulašteno predvorje na donjem katu i dok se penjao uza zavojite stepenice da preostale rešetke postavi na prozore verande na prvom katu.

Bijaše to baš ono mjesto na kojemu je onda ona bila. Kako i koga da zapita, a da ne ispadne znatiželjan i zainteresiran, tko li je ona, gdje stanuje i kakav je njezin položaj ? Sav razočaran, Tom još marljivije prione uz posao; mora brzo završiti pa otići, odluči on.

Postavljao je treći rešetkasti prozor na katu kadli začuje ubrzane korake i opazi nju, zajapurenu, gotovo zasoptalu od hitnje. Gledao ju je izgubivši dar govora.

‘’Dobar dan, gospodne Murray! ‘’Zapanji se spoznavši da ona ne zna da se on preziva »Lea«, nego samo da mu je vlasnik massa Murray.

Nespretno je skinuo slamnati šešir.

‘’Dobar dan, miss Holt .’’

‘’Bila sam dolje u sušionici i dimila meso, taman sam čula da ste vi ovdi…’’

Pogled joj se zaustavi na posljednjoj rešetkastoj ogradi koju je postavio.

‘’Ooh, to je prekrasno! ‘’dahne ona.

‘’Srela sam dolje missis Emily, sva je oduševljena ovim vašim poslom. ‘’

Pogled mu okrzne maramu na njezinoj glavi kakvu su nosile težakinje.

‘’Mislijo sam da ste vi kućna služavka …’’ Činilo se da je to što je rekao posve prirodno.

‘’Ja volim radit različite stvari, a oni me puštaju,’’reče ona ogledavajući se.

‘’Došla sam ovdi samo vidim,moram se vratit na poso, a i vi ... ‘’

Morao je doznati nešto više, barem njezino ime. Zapita je.

‘’Irene,’’ reče ona. ‘’Zovu me Reeny. A vas? ‘’

‘’Tom ,’’reče on. Kao što je ona rekla, morali su se vratiti na posao. Morao je riskirati.

‘’Miss Irene, imate li nek,g prijatelja?’’

Pogledala ga je tako dugo i prodorno da je shvatio da je užasno pogriješio.

‘’Svi znaju,ono što mi je u srcu, to mi je i na jeziku, gospodne Murray. Kad sam ondak vidila kolko ste vi stidljivi, bojala sam se da više nećete s menom govorit.’’

Tom zamalo nije pao na pod.

Od toga dana počeo je moliti massu Murraya da mu svake nedjelje dade putnicu za cijeli dan i dopuštenje da uzme mazginu zapregu. I svojoj obitelji je rekao da traži uz rub cesta odbačene kovnate predmete da obnovi gomilu starog željeza u kovačnici. Gotovo uvijek našao bi nešto korisno dok se vozio raznim cestama na putovanju koje je trajalo po dva sata u oba smjera da vidi Irene.

Ne samo ona već i ostali koje je upoznao u robovskome sokaku Holtovih nisu ga mogli toplije primati niti se srdačnije odnositi prema njemu.

‘’Tolko si plašljiv, a tako pametan, ljudi te vole .’’bezazleno mu reče Irene.

Obično bi se odvezli na kakvo malo zabačenije mjesto u okolici, tamo bi Tom ispregnuo mazgu iz kola, pa je puštao da pase, vezanu na podugačko putilo, dok su oni šetali. Naravno, Irene je kudikamo više govorila.

‘’Moj otac je Indjanac.Zove se Hillian, kazala mi mati. Zaradi toga imam vako neobičnu boju.’’ priprosto mu objasni Irene.

‘’Jemput davno mama je pobjegla od zbiljam zločestoga masse i u šumi su je uvatili nekaki Indjanci i odveli u njiovo selo. Tamok su se ona i moj otac spojili i ja se rodila. Nisam bila mnogo velka kada su

nekaki bijelci napali selo, poubijali mnogo ljudi, zarobili moju mater i odveli nas natrag njezinu massi.Rekla je da ju je pretuko na mrtvo ime i prodo nas nekakom trgovcu nigerima i massa Holt nas je kupijo, to je bila sreća jerbo su oni vrlo dobri ljudi ... ‘’

Oči joj se suziše.

‘’Daklem, majka je bila njiova pralja i glačalja sve do prije jedno četir godine kad se razbolila i umrla, a ja sam sve otadak ovdi. Sad mi je osamnajs godna, imat ću devetnajst na samu Novu godinu …’’

Pogledala je Toma na svoj otvoreni način.

‘’Kolko je tebi godna? ‘’

‘’Dvajes četir ,’’reče Tom.

Ispričavši zauzvrat Ireni najhitnije činjenice o svojoj obitelji, Tom reče da zasad još vrlo malo poznaju ovu novu pokrajinu Sjeverne Caroline u koju su ih prodali.

‘’Daklem,’’reče ona,ja sam ti mnogo obaviještena jerbok su Holtovi vrlo važni ljudi, tako im gotovo svi bogati dolazu u posjet, a mahom ja poslužujem, a imam dobre uši. ‘’

‘’Kažedu da su prapradjedovi ovih bijelih ljudi u kotaru Alamance mahom došli iz Pennsylvanije mnogo prije onoga rata za robolucju kada ovdi nije nikoga bilo osim Indjanaca Sissipaw. Neki ih zovedu Saxapaw. Ali engleski bijeli vojnici ih pobili. Tako je sada rijeka Saxa paw jedina stvar koja nosi njiovo ime …’’

Irena se namršti.

‘’Moj massa veli da su oni pobjegli preko mora zbog velke bijede i tolko navalili u Pennsylvaniju da su Englezi koji su upravljali kolonijama najavili, u ovom dijelu Sjeverne Caroline prodat će im zemlje kolko im srce oće za manje od dva centa po jutru. Daklem, massa kaže, sva sila kvekera, prezbiterijanaca iz Škotske i Irske i njemačkih luterana strpalo sve što im je moglo stat u pokrivena kola pa kroz doline Cumberland i Shenandoh. Massa kaže, to je jedno četrista milja. Kupili zemlje kolko su mogli i počeli kopat, krčit i obrađivat, najviše su to bila mala imanja na kojima su radli sami, ko što većina bijelih ljudi u ovom kotaru jošte ovdi radi. Zbog radi toga nema mnogo nigera ko tamok gdi s one velke plantaže.’’

Slijedeće nedjelje Irene je Tomu pokazala predionicu pamuka svoga masse na obali rijeke Alamance, tako ponosno kao da su njezine i predionica i obitelj Holt.

Poslije mukotrpnog tjedna u kojem je obavljao na desetke kovačkih poslova, Tom je željno iščekivao svaku nedjelju kad se u kolima vozio uz ograde od letava što su se prostirale na milje, iza njih je rastao kukuruz, pšenica, duhan i pamuk. Tu i tamo vidio se kakav voćnjak jabuka ili bresaka i skromne farmerske kućice. Prolazeći kraj drugih crnaca koji su gotovo uvijek išli pješice, jedni drugima su mahali rukom, a Tom se nadao da oni shvaćaju zašto ih ne poziva u kola, zato što bi to narušilo njegovu prisnost s Irenom. Katkad bi naglo zaustavljao mazgu,skočio na zemlju pa ubacio straga u kola kakvu zarđalu odbačenu građu koju bi spazio u toku vožnje. Jedanput ga je zapanjila Irene koja je također iskočila i ubrala divlju ružu.

‘’Još kada sam bila mala curca volim ruže ,’’rekla mu je.

Kada bi sreli bijele ljude, koji su se također vozili ili jahali, Tom i Irene pretvorili bi se u dva kipa, i oni i bijeli ljudi buljili su ravno preda se. Tom je nakon izvjesnog vremena pripomenuo da mu se čini da u okrugu Alamance vidi manje bijelaca tipa »bijedna fukara« koji su vrvjeli tamo gdje je prije toga stanovao.

‘’Znam one siromašne bijelce koji izgledaju ko purani ,’’odvrati ona,’’na koje ti misliš. Ne, nema ih ovdi mnogo. A oni koje vidiš mahom su ovdi samo u prolazu. Bogati bijeli ljudi njih trebaju manje nego nigere.’’

Tom izrazi iznenađenje što Irene zna ponešto o svakom dućanu na raskršću kraj kojega bi prošli, ili o crkvi, školi, kolarskoj radionici, ili o bilo čemu.

‘’Daklem, slušala sam kako massa pripovijeda gostima kako je njegova obitelj umiješala prste u gotovo sve u kotaru Alamance. ‘’

Tako mu je to objasnila Irene,onda, kada su prolazili pokraj žitnog mlina, reče da i to pripada njezinu massi.

‘’On melje mnogo svoga žita u brašno,’’kazala mu je,’’a od mnogo kukuruza peče viski i prodaje u Fayettevilleu.’’

Tomu je zapravo postupno dosađivala ta,kako se njemu činila,Irenina omiljena kronologija puna pohvala prema njezinome gospodaru i njegovoj obitelji. Jedne nedjelje, kada su došli u grad Graham, sjedište kotara, ona reče: ‘’ One godne kad u Californiji vladala velka zlatna groznica, otac moga masse bijo je među velkim ljudima koji su kupili zemlju i izgradli ovaj grad, kotarsko središte.’’

Slijedeće nedjelje,dok su se vozili po Salisbury Roadu,ona pokaže istaknutu kamenu ploču: ‘’Baš ovdi na plantaži massina djeda bila je bitka za Alamance. Ljudima dosadilo gadno ponašanje onoga kralja pa okrenuli puške u njegove crvene uniforme, a massa kaže da je ta bitka zapalila fitilj za meričko robolucijski rat jedno pet godna poslije.’’

Matilda je bjesnjela.Do kraja joj je popustilo strpljenje zbog toga što on tako dugo potiskuje svoju uzbudljivu tajnu.

‘’Što je tebi? Ko da neš da niko vidi tvoju indjansku curu!’’

Prikrivajući svoju razdražljivost, Tom samo promrmlja nešto nerazumljivo pa ozlojeđena Matilda zada »niski« udarac.

‘’Moždak je ona predobra za nas jerbo pripada tolkim bogatašima! ‘’

Po prvi put u svome ţivotu Tom se bijesno udalji od majke ne udostojivši je odgovora.

Žarko je želio da može s nekim, s bilo kim, razgovarati o svojim sve većim sumnjama da li da se i dalje druži s Irenom.

Naposljetku je uvidio koliko je silno voli. Uz svoje lijepe crte lica mješanke između crnkinje i Indijanca, ona je nedvojbeno mogla biti ona dražesna, dovitljiva i bistra bračna drugarica o kojoj je sanjao. Ali po prirodi promišljen i oprezan, Tom je osjećao da oni nikada neće moći stvoriti uspješnu zajednicu, ako ne riješi dvije velike brige koje su mu se pojavile u vezi s Irenom.

Kao prvo, u svojoj duši Tom nikada nije posve volio nijednu bijelu osobu niti joj je potpuno vjerovao, uključujući tu i njegova massu i missis. Ozbiljno mu je smetalo što Irene,kako se činilo,svesrdno časti, ako ne i obožava, bijelce koji su joj bili vlasnici. to mu je ulijevalo bojazan da oni na to presudno pitanje nikada neće jednako gledati.

A druga njegova briga, smatrao je on, još se manje dala riješiti,naime, izgledalo je da obitelj Holt nije ništa manje privržena Ireni. Tako su se neke obitelji dobrostojećih gospodara često odnosile prema nekim kućnim ropkinjama. Znao je da nikada ne bi mogao izdržati šaradu da se vjenča pa da onda živi sa ženom odvojeno na različitim plantažama, to je uključivalo neprestano ponižavanje kada bi morali

moljakati svoje masse da im odobre povremene bračne posjete.

Tom je čak pomišljao na možda najčestitije rješenje, iako je znao da bi mu zadalo tešku bol, da se prestane viđati s Irenom.

‘’Što je, Tome? ‘’zapitala ga je slijedeće nedjelje, a glas joj bijaše pun zabrinutosti.

‘’Ništa.’’

Neko vrijeme su se šutke vozili. Onda ona reče na svoj bezazleni, otvoren način: ‘’Daklem, neću te silit ako ne ţeliš reć, ali znaj, ja znam da tebe nešto mori. ‘’

Tom gotovo nije osjećao uzde što ih je držao u rukama misleći da među Irenine vrline kojima se najviše divio spadaju otvorenost i čestitost, a on je "tjednima i mjesecima bio uistinu nepošten prema njoj stoga što joj je izbjegavao priznati što zapravo misli, jer bi to tobože njima oboma bilo bolno. I što on više oklijeva, samo više nastavlja nepoštenje i otešcava svoje gorko razočaranje.

Tom se trudio da mu glas zvuči prirodno: ‘’Sjećaš se da sam ti nedavno ispričo kako je žena moga brata Virgila morala ostat sa svojim massom kada su nas prodali? ‘’

Budući da to nije imalo veze s njegovom nakanom,nije joj ispričao da je kasnije, na njegovo osobno preklinjanje, massa Murray otputovao u kotar Caswell i kupio Lilly Sue i njezina sina Uriaha.

Tom sam sebe prisili da nastavi pa reče: ‘’Znaš, mislim, ako bi ja ikada moždak došo na pomiso da se s kojom oženim... daklem, mislim da ne bi mogao ako bismo morali živit na plantažama raznih gospodara.’’

‘’Ni ja! ‘’ Njezin odgovor bijaše tako brz i zanosan da je Tom zamalo ispustio uzde, sumnjajući je li dobro čuo.

Razjapivši usta trže se prema njoj.

‘’Kako misliš? ‘’promuca on.

‘’Isto ko što s reko! ‘’ Više nije bilo uzmaka: ‘’Znaš, massa i missis Holt neće te prodat! ‘’

‘’Prodat će me kad god budem ćela! ‘’mirno ga je gledala.

Tom osjeti kako mu se slabost uvlači u čitavo tijelo.

‘’Što to govoriš?’’

‘’Ne bi ćela bit prosta…To nija tvoja briga, nego moja.’’

Tom sam sebe začuje kako mlitavo pita: ‘’Daklem, zašto te ondak ne prodadu?’’

Činilo se da ona oklijeva. Umalo je umro od straha.

‘’Dobro .’’odvrati ona. ‘’Imaš li neko posebno vrijeme? ‘’

‘’Mislim da to i o tebi ovisi …’’

Misli su mu letjele. Koliku li će svotu njezin massa tražiti za ovoliko blago kao što je ona ako ovo ipak nije ludi san?

‘’Moraš pitat tvog massu oće li me kupit.’’

‘’Kupit će te.’’ reče on, ali nije bio u to toliko siguran ko što mu je glas zvučao.

Onda se osjeti kao glupan kada je zapitao: ‘’Što misliš, kolko ćeš stajat? Mislim, massa to mora

znat.’’

‘’Mislim, oni će primit što god on ponudi, ali neka bude primjereno. ‘’

Tom je piljio u nju, a Irene u njega.

‘’Tome Murray, ti s u nekim stvarima najočajniji čovjek kojega sam ikada vidila! Mogla sam ti ovo reći jošte prvoga dana kad smo se sreli! Kolko dugo čekam da mi nešto kažeš! Samo čekaj dok te ja uvatim pa ću ti izbit malo tvrdoglavosti iz te glave! ‘’

Jedva je osjećao kako ga ona svojim sitnim rukama udara po glavi i po ramenima dok je prvi put u životu hvatao u zagrljaj ženu, a mazga išla bez vozara.

Te noći dok je ležao, Tom poče u mašti nazirati željeznu ružu koju će joj izraditi. Na putu u sjedište kotara mora kupiti samo malenu šipku najboljega svježe obrađenog željeza. Mora pomno proučiti ružu, spajanje njezine peteljke i podnožja, širenje njezinih latica, svaku oblinu koja se izvija na svoj poseban način…kako da željeznu šipku zagrije do one prave narančaste zažarene boje, tako da je što brže čekićem sabije da bude tanka kao hostija. Od nje će izrezati ružine latice, još jednom zagrijati, oblikovati nježno, s ljubavlju, i zarinuti u rasol pomiješan s uljem, što će ražinim laticama dati nježnost i čvrstoću . . .

107. POGLAVLJE



Kada je začula jecaje, žurno je potrčala i ugledala zapanjujući prizor, svoju dragu služavku Irenu, šćućurenu iza polukružnog zavoja donjeg stubišta kako plače kao ljuta godina, missis Emily Holt istog trenutka se prestrašila: ‘’Što je, Irene?

Missis Emily se sagne pa zgrabi i prodrma njezina ramena što su se trzala.

‘’Ustaj ovog trenutka i reci mi! Što je? ‘’

Irena se nekako osovi na noge pa bez daha prizna missis da voli Toma i da se želi za njega udati radije nego da se i dalje bori i opire redovitom napastovanju izvjesnih mladih massa. Gospoja Holt odjednom se uznemiri pa je natjera da joj reče koji su to, Irene kroz suze promuca dva imena.

Te večeri prije jela, potreseni, massa i missis Holt slože se da će za neposredni obiteljski krug očigledno biti najbolje da je brzo prodaju massi Murrayu.

Ali budući da su massa i missis Holt iskreno voljeli Irene i bili veoma zadovoljni što je izabrala Toma za muža, navaljivali su sve dok im massa i missis Murray nisu dopustili da budu domaćini pira i prijema navečer za uzvanike. Sva čeljad obitelji Holt i Murray, i crni i bijeli, okupit će se u dvorištu pred velikom kućom Holtovih, obred će slaviti njihov pop, a nevjestu će voditi osobno massa Holt.

Ali u toj divnoj potresnoj prilici najveću senzaciju izazvala je lomna, rukom izrađena, savršena željezna ruža duge peteljke što ju je mladoženja Tom izvukao iz džepa na kaputu i nježno poklonio svojoj ozarenoj mladenki.

Dok su svatovi klicali: »Ooh!« i »Ahh!«, Irene ju je milovala očima, a onda, pritisnuvši je na srce,

prošaptala: ‘’Tome, previše je lijepa! Nikada se neću udaljit od ove ruže, niti od tebe! ‘’

Tokom raskošnog ručka u dvorištu,obje radosne bijele obitelji već su se ranije bile povukle na objed ,u velikoj kući, Matilda nakon treće čaše odličnog vina reče Ireni, zaplećući jezikom: ‘’Ti s više nego lijepa, ćerce!Spasla s me od brige oće l' Tom bit previše plašljiv da djevojku zaprosi…’’

Irene odgovori kao iz topa svojim zvonkim glasom: ‘’Pa i nije me zaprosijo!’’ A gosti koji su to čuli pridruže se njima dvjema u gromoglasnom smijehu.

Kada se vratiše na plantažu Murray, Tomova obitelj je već nakon prvog tjedna doskora počela zbijati šale da mu čekić,otkako se oženio,kao da pjeva po nakovnju. I zaista, nikada ga nitko nije vidio da toliko razgovara, niti da se s tolikim ljudima tako često smije, niti da tako marljivo radi kao otkad je došla Irene. A njezina obožavana željezna ruža krasila je ploču nad kaminom u njihovoj kolibi, iz koje je on odlazio u zoru da raspali ognjište u kovačnici. A nakon toga bi se udarci njegova oruđa kojim je oblikovao kovine rijetko prekidali sve do u sumrak kada bi posljednji usijani predmet uronio u ustajalu vodu u kadi za gašenje, gdje su ti predmeti cvrčali i otpuštali mjehuriće dok bi se hladili.

Mušterije koje bi dolazile zbog nekog sitnijeg popravka ili samo zato da im naoštri alat obično bi zapitao mogu li pričekati. Neki robovi voljeli su sjediti na jednoj strani na cjepanicama visokim po jednu stopu, ali većini je bilo draže šetkati naokolo, od skupine do skupine i razgovarati o svemu i svačemu od općeg interesa. A na suprotnoj strani bi bijele mušterije, koje su čekale, mahom posjedale na klupe od

ispiljenih trupaca, koje je Tom za njih postavio i briţno učvrstio, tako da ih je ipak mogao čuti, a opet dovoljno daleko da bijelci ne posumnjaju da Tom dok radi prisluškuje njihove razgovore.

Pušili su, rezuckali drvo, tu i tamo bi u razgovoru povukli gutljaj iz boce koju su nosili u džepu. Tomova radionica postade omiljenim sastajalištem u kraju, sad su ga snabdijevali dnevnim obrokom naklapanja, a katkada svježim, važnim vijestima koje je poslije večere pričao Ireni, majci Matildi i ostatku svoje obitelji u robovskom sokaku.

Tom reče svojoj obitelji s kolikom ogorčenošću bijeli ljudi govore o sve većoj kampanji sjevernih abolicionista protiv ropstva.

‘’Kažedu da bi presniku Buchananu bolje bilo da se drži podalje od te prezira vrijedne gomile obožavatelja nigera ako oće imat podršku ovdi na Jugu. ‘’

Ali njegove bijele mušterije iskaljivale su najviše gnjeva, reče on, »proti gosnu Abrahamu Lincolnu koji kaže da će oslobodit nas robove . . .«

‘’To je živa istina,’’reče Irene.

‘’Mislim, lani sam čula, ako ne umukne, on će uvalit Sjever i Jug u rat! ‘’

‘’Morali ste čut moga staroga massu kako viče i suje!’’ usklikne Lilly Sue.

‘’On veli da taj massa Lincoln ima tako goleme noge i ruke i dugo, ružno, dlakavo lice da ne mož reć je li sličniji majmunu ili gorili! Kažedu da se rodijo i odrastao ko sušti siromah u nekakvoj brvnari i vato medvjede i tvorove da dobije što za jest, a cijepo je klade za letvice plota, ko niger. ‘’

‘’Tome, zar nam nis reko da je danas massa Lincoln odvetnik? ‘’zapita Mala Kizzy, a Tom potvrdno promrmlja i kimne glavom.

‘’Daklem, baš me briga što kažedu ti bijeli ljudi! ‘’izjavi Matilda.

‘’Massa Lincoln radi za naše dobro kad ih je tolko rasrdijo. Znate, što više o njemu slušam, sve mi se čini da je on ko Mojsije koji pokušava oslobodit nas, djecu Izraelovu! ‘’

‘’Daklem, za men on to nikad neće moć dovoljno brzo učinit! ‘’reče Irene.

Massa Murray je i nju i Lilly Sue kupio da mu pojačaju težačku radnu snagu, što je ona u početku marno i radila. Ali nije prošlo mnogo mjeseci kad Irene zamoli muža, koji ju je obožavao, da joj izradi tkalački stan, i on to učini u najkraće vrijeme za koje su ga njegove vješte ruke mogle izraditi. Onda se u tri obližnje kolibe moglo čuti neprestano klop-klop njezina razboja dok je radila do kasno u noć, mnogo poslije nego je ostatak obitelji iz robovskog sokaka pošao u krevet.

Nije prošlo dugo, a očigledno ponosni Tom pomalo je smeteno nosio košulju koju je Irene skrojila i sašila od tkanine što ju je sama satkala.

‘’Ja volim radit što me naučla majka.’’skromno je odvratila na čestitke.

Nakon toga je izgrebenala, isprela, izatkala i sašila gizdave nabrane haljine oduševljenoj Lilly Sue i Maloj Kizzy, koja se sada približavala dvadesetoj godini, ali nije pokazivala nikakvo zanimanje za udaju. Činilo se da više voli uzastopna očijukanja i udvaranja. Njezin najnoviji mladac, Amos, bijaše »čovjek za sve« u nedavno sagrađenom hotelu »Željezničke kompanije za Sjevernu Carolinu«, udaljenom deset milja, kod »Company Shops«, kompanijinih radionica.

Zatim Irene izradi košulju za svakog djevera, što ih je iskreno potreslo, pa čak i Ashforda, a naposljetku Matildi i sebi kecelje, bluze i kapice, sve od iste tkanine. I missis, a zatim i massa Murray

nisu bili nimalo manje ushićeni zapanjujuće lijepo sašivenom haljinom i košuljom, što ih je za njih izradila od pamuka koji je rastao na njihovoj vlastitoj plantaži. ‘’Pa to je prekrasno! ’’usklikne missis Murray pa se okrene da pokaže svoju haljinu presretnoj Matildi.

‘’Nikada neću shvatiti zašto li su nam je Holtovi uopće prodali, a pogotovo po tako umjerenoj cijeni!’’

Okretno izbjegavajući istinu koju joj je povjerila Irene, Matilda reče: ‘’Kolko se možem domislit, missis, zato jerbo su tolko mnogo voljeli Toma.’’

Kako je silno voljela boje, Irene je revno skupljala biljke i lišće koji su joj bili potrebni za bojadisanje tkanina, a u ranu jesen godine 1859. osvanuli bi krajem tjedna na sušilu, štapovima od španjolske trske uzorci platna crvene, zelene, ciklamine, plave, smeđe i, njoj najdraže žute boje. Bez ičije izričite odluke Irene se postupno povlačila iz poljskih radova i nitko joj to nije zamjerio. Od masse i missis pa redom sve do ćudljivog četvorogodišnjeg Uriaha, sina Virgila i Lilly Sue,svi su sve više spoznavali kako Irene na bezbroj načina unosi novu vedrinu u živote svih njih.

‘’Mislim da sam dobrim dijelom tolko silno ćela Toma jerbo sam vidila da oboje volimo izrađivat ljudma stvari,’’rekla je Matildi koja se udobno ljuljuškala u naslonjaču pred lijepo razgorenim ognjištem jedne prohladne noći koncem mjeseca listopada.

Poslije stanke Irene pogleda svoju svekrvu obješenjački, ispod oka.

‘’Pošto poznajem Toma,’’nadoda ona,’’ne moram vas ni pitat je l' vam reko da radimo i nešto drugo …’’

Bila joj je potrebna sekunda da to shvati. Matilda sretno klikne, skoči na noge i čvrsto zagrli Irene.

Bila je izvan sebe od veselja.

‘’Najprije uradi curcu, dušo, da je možem grlit i ljuljat ko lutku!’’

Tokom zimskih mjeseci kako je njezina trudnoća napredovala,Irene je izrađivala nevjerojatno mnogo stvari. Njezine ruke kao da su stvarale čuda kojima bi se uskoro divili svi, i u velikoj kući i u svakoj kolibi robovskoga sokaka. Od starih krpa plela je sagove, izrađivala je i obojene i mirisne svjećice za blagdane Boţić i Novu godinu, od suhih kravljih rogova rezbarila je lijepe češljeve, od tikava velike kutlače za vodu, a od ptičjih gnijezda maštovite ukrase. Bila je ustrajna sve dok joj Matilda nije prepustila tjedno kuhanje, pranje i glačanje odjeće svih njih. Među složenu odjeću stavljala bi mirisno lišće osušene ruže ili sitni bosiljak, te su i crni i bijeli Murrayevi mirisali isto onako lijepo kao što su se osjećali.

U mjesecu veljači Irene se pridruži trostranoj uroti majke Matilde koja je već osigurala pomoć susretljivog Ashforda. Kad joj je objasnila svoj plan, Matilda strogo upozori: ‘’Da nis ni riječi rekla Tomu, znaš kako je on krut i pristojan!’’

Kako u sebi smatraše da neće biti nikakva zla ako izvrši njezine upute, Irene prvom prilikom odvede u stranu svoju zaovu Malu Kizzy, koja ju je neskriveno oboţavala.

‘’Čula sam nešto,’’svečano će ona,’’a mislim da će te zanimat.

Oni Ashford okolo šuška da mu s čini da te neka zbiljam lijepa djevojka istisla kod onoga čovjeka iz željezničkoga ‘otela, Amosa …’’

Irene je oklijevala tek toliko da spazi kako Mala Kizzy ljubomorno pritvara oči, a onda nastavi: ‘’Ashford veli da je ta cura na istoj plantaži ko jedna njegova.Veli da je Amos posjećuje neke noći u tjednu, a tebe viđa samo nedjeljom. Ona djevojka tvrdi da će skoro svakako nagovorit Amosa da preskoče preko metle …’’


Mala Kizzy progutala je mamac kao gladna plava somica, a Matilda se silno obradovala kada je to čula. Naime, iz prikrajka je promatrala prethodne momke svoje prpošne kćerke i zaključila da je Amos najčvršći i najiskreniji udvarač i da bi mogao natjerati Malu Kizzy da prestane očijukati i da se s njime skrasi.Irene vidje da je čak i njezin stoički Tom zapanjeno nadigao obrve slijedeće nedjelje po podne, kada je Amos došao na pozajmljenoj mazgi u svoj uobičajeni vjerni posjet. Nitko u obitelji još nikada nije vidio Malu Kizzy da se toliko razmeće uzavrelim veseljem, duhovitošću i dovitljivostima koje su zaobilazno mnogo toga nabacivale. Toliko se vezala Amosa da mu se zavezao jezik. A prije toga joj je uvijek bio dosadan. Poslije još nekoliko takvih nedjelja Mala Kizzy povjeri svojoj junakinji Irene da se konačno zaljubila, a to Irene odmah prenese Matildi koja se silno razveseli.

Ali kada je prošlo još nekoliko nedjelja, a o nakani da se preskoči metla ni spomena, Matilda se povjeri Irene: ‘’Zabrinuta sam. Znam da će oni uskoro nešto učinit. Vidiš, svaki put kada on ovdi dođe, idu u šetnju, daleko od nas i glave držu vrlo blizu …’’

Matilda ušuti.

‘’Irene, dvije stvari me brinu. Prvo, ako se budu zabavljati i previše približit, djevojka može ostat noseća. Druga stvar, oni momak tolko je naučan na željeznice i na putnike…Bojim se, misle li oni moždak pobjeć gore na Sjever? Jerbo, Mala Kizzy tolko je divlja da bi sve okušala, znaš i sama! ‘’

Kada je Amos došao slijedeće nedjelje, Matilda odmah donese zaleđenu doboš tortu i veliki krčag limunade. Glasno i istaknuto pozove Amosa. Poviče da ona ne zna tako dobro kuhati kao Mala Kizzy, ali možda bi Amos progutao komadić njezina kolača i razgovora.

‘’Zbiljam, mi vas više i ne viđamo, rekla bi!’’ ali ućutala je,kada je srela mrki Tomov pogled. Amos sjede na ponuđenu stolicu jer mu nije preostajalo ništa drugo. A onda, dok je obitelj pila i čavrljala,Amos procijedi samo nekoliko zbunjenih jednosložnih riječi. Nakon kratkog vremena Mala Kizzy očigledno zaključi da je njezin čovjek mnogo zanimljiviji nego što je njezina obitelj mogla ocijeniti.

‘’Amos, kako to da im ne pričaš o onim visokim stupovima i žicama koje su bijeli ljudi sa željeznice nedavno stavili?’’

Njezin ton bijaše više pitanje nego molba. Amos se ušeprtljio a onda rekao: ‘’Daklem, ne znam pravo možem li točno opisat što je to, ali baš prošli mjesec završli su napinjat žice preko vrhova zbiljam visokih stupova koji se pružaju dokle oko seže …’’

‘’Dobro, a zašto su stupovi i žice? ‘’upita Matilda.

‘’Sad će ti to reć, mamce! ‘’ Amos je djelovao zbunjeno.

‘’Telegraf. Mislim da oni to tako zovedu, missis. Bijo sam i vidijo kako žice vodu doli u željezničku stanicu, tamok stanični službenik ima na svome stolu onu spravcu s čudnom nekom ručkom sa strane. Kadšto on učini klik svojim prstom, ali većinom spravca čini klik klik sama od sebe.To je mnogo uzbudljivo bijelim ljudima. Sadak svakoga jutra velka gomila njih dolazi, vezuju konje i čekaju da ta stvar počne »klikat«. Oni govoru da to vijesti iz raznih krajeva dolaze preko žice gore na stupovima.’’

‘’Amos, čekaj trenutak ... ‘’Tom je govorio polagano.’’Kažeš da to donosi vijesti, ali to ne govori, nego samo »klik«? ‘’

‘’Tako je, gospodne Tome, ko nekaki velki zrikavac. Reko bi da oni službenik na stanici nekako iz toga vuče riječi dok to ne prestane. Onda on uskoro izađe pa kaže ljudima što je sve ta stvar rekla. ‘’

‘’Zar ti bijeli ljudi nisu nešto? ‘’uzvikne Matilda. ‘’Gospode bože! ‘’ Gledala je Amosa gotovo isto onoliko očarano kao Mala Kizzy.


Amos koji se očigledno osjećao mnogo prijatnije nego prije, odluči da im sada bez ikakvoga nukanja priča o drugome čudu.

‘’Gospodne Tome, jeste l' ikad bili u kojoj radjonici za popravke na željeznici? ‘’

Tomu se sviđao ovaj mladi čovjek kojega je,kako se činilo, njegova sestra napokon izabrala da zajedno skoče preko metle, on je bio pristojan. Djelovao je iskreno i solidno.

‘’Ne, sinko, nisam,’’reče Tom. ‘’Ja i žena vozili smo se pokraj onih kompanijskih radionica, ali nikada nisam bijo u nijednoj zgradi.’’

‘’Daklem, gospodne, odnijo sam iz ‘otela mnogo obroka na poslužavniku ljudma u svih dvanajst različitih radjonca, a mislim da najviše posla ima u kovačnici. Tamok radu take stvari ko što je izravnat svinute velke osovine kotača vlaka. Popravljadu sve vrste drugih kvarova na vlakovima i radu sve vrste dijelova koji vlak pokreću. Nutra ima dizalca velkih ko debla, pričvršćenih za strop i jedno des petnajs kovača, svaki ima crnoga pomoćnika koji maše većim batovima i maljevima nego što sam ikada vidijo. Imaju tako velka ognjišta da u njima mogu ispeć dvije,tri cijele krave, a jedan crni pomoćnik mi je reko da njiovi nakovnji teže čak osamsto funti! ‘’

‘’Ohoho! ‘’zvizne Tom kojega se to očigledno snažno dojmilo.

‘’Kolko težak tvoj nakovanj, Tome?’’ zapita Irene.

‘’Pa, dvije stotne funti, a ne može ga svako dignut. ‘’

‘’Amos ... ‘’usklikne Mala Kizzy ,’’nisi im ništa ispričo o tvojem novom ‘otelu u koji radiš!

‘’Čekaj malo, nije to moj ‘otel! ‘’Amos se široko osmjehnuo.

‘’Naravski, ćeo bi da jes! Oni zgrću novce na lopate! Gospode! Daklem, mislim svi vi znate taj ‘otel izgrađen nedavno. Ljudi govoru neki ljuti ko psi jerbo presnik željeznice s njima razgovaro, a ondak stavijo za upraviteljicu miss Nancy Hillard. Ona me unajmi jerbo se sjeti ja odmalena dobro radio za njezinu obitelj.Daklem, ‘otel ima trijes sobe, a u stražnjem dvorištu šes zahodi. Ljudi plaćaju dolor na dan za sobu i umivaonik i ručnik, zaedno s doručkom, ručkom i večerom i naslonjačem na trijemu. Katkada čujem kako miss Nancy bjesni jerbo željeznički radnici ostavljaju mrlje od mazivo i čađa na lijepim bijelim čistim plahtama, ali ondak govori, pa dobro, oni zato potroše sve što zarade, tako potpomažu naselje oko kompanijske radjonce! ‘’

Mala Kizzy opet potakne svoga Amosa: ‘’A kako ranite one pune vlakove ljudi? ‘’ Amos se nasmiješi: ‘’Daklem, ondak radimo ko ludi! Znate, svakoga dana ima dva putnička vlaka, jedan ide na istok, drugi na zapad. Kad stigne u McLeansville ili u Hillsboro, već prema tome u kojem smjeru ide, sprovodnik vlaka telegrafira u ‘otel kolko ima putnika i osoblja vlaka. A kada vlak stigne na našu stancu, miss Nancy im spremi sva moguća jela na velke stolove, pa se puše i dime, a svi mi pomoćnici trsimo se naranit putnike! Znate, ima prepelca i šunke, pilića, kunića, zečeva, kokica, govedne, svih vrsta salata, povrća kakog ti srce oće, zajedno s cijelim stolom na kojemu je samo desert! Ljudi navaljuju iz toga velkoga vlaka koji tamok stoji i čeka dvajes minuta da imaju vremena pojest prije nego se jopet ukrcaju i vlak počne puhat i jopet ode!’’

‘’Trgovački putnici, Amos! ‘’uzvikne Mala Kizzy, a svi se nasmiješe što se ona toliko njime ponosi.

‘’Da ‘’reče Amos.

‘’Njih gospođica Nancy najviše voli primit u ‘otel! Kasto dvojica,trojica zaedno siđi iz isto vlak pa ja i još jedno niger žuri i prija njih nosi u ‘otel njiov kovčeg i velke teške crne sanduke koji puni uzoraka koje taj trgovački putnik prodaje. Miss Nancy kaže oni pravo džentlmeni, čisti ko sunce i cijene kad neko

za njih dobro brine, a i ja ih volim. Neki ti odma dadu petica ili desetica što im nosi torba, lašti cipela ili im radi kaka druga usluga! Mahom se operi pa šeći po gradu i razgovaraj s ljudi. Kad oni večeraju, sjednu na trijem, pusu ili žvaću duhan. Oni samo gledaju ili razgovaraju dok ne odu gore u krevet. A ondak slijedeće jutro poslije doručak zovu oni jednoga od nas nigeri da prenesu njiovi kovčegi s uzorci tamok u ona kovačnica gdi im za dolor na dan unajme konj i taljigu pa odlazi prodavaj te stvari, mislim, po svim dućanima duž cesta u ovaj kotar …’’

Sav obuzet iskrenim divljenjem što Amos radi okružen takvim čudima, debeljuckasti Mali George poviče: ‘’Amos, momče, nisam ja znajo da ti vodiš tako divno život! ‘’

‘’Miss Nancy kaže da željeznica najveće stvar polije konj,’’skromno primijeti Amos. ‘’Ona kaže, čim se spoje tračnice u više željeznica, stvari više neće biti ko prija. ‘’

108. POGLAVLJE



George Kokotić uspori galop svoga zapjenjenoga konja upravo na vrijeme da oštro zaokrene s glavne ceste na prilazni odvojak, a onda naglo zategne uzde. To je bilo pravo mjesto, ali otkako ga je posljednji put vidio, nevjerojatno se promijenilo! Tamo, na kraju odvojka obrasla korovom nekoć žućkasta kuća Lea postala je siva,prošarana mrljama tamo gdje se oljuštila prijašnja boja,gdje su prije bila prozorska okna, sad bijahu nagurane prnje, a jedna strana krova, sada svega u zakrpama, gotovo se uleknula.Čak su i obližnja polja bila gola, na njima su se među nakrivljenim ogradama od kolja vidjele samo stare sasušene stabljike, potamnjele od zuba vremena.

Zgranut i zapanjen popusti vođice te konj sam nastavi ići kroz korov. Kada se još više približio, ugleda iskošeni trijem velike kuće, trošne stepenice na pročelju, a svi krovovi na kolibama u robovskom sokaku bijahu urušeni.

Ne vidje ni mačku, ni psa, ni pileta kada se spustio s konja te ga na uzdi vodio uz kuću u stražnje dvorište.

Uopće nije očekivao onu glomaznu staricu koja je sjedila sagnuta na panju i brala zelenje, bacajući peteljke oko svojih nogu,a lišće u napuklu i zarđalu posudu.Shvati da je to zacijelo miss Malizy, ali toliko se nevjerojatno promijenila da mu je to izgledalo nemoguće. Njegov nepotrebno glasan: ‘’Konjiću, stoj! ‘’privukao je njezinu pažnju.

Miss Malizy prestane brati zelje. Digne glavu, ogleda se, a onda ga spazi, ali je vidio da još ne shvaća tko je on.

‘’Miss Malizy! ‘’otrči do nje, ali nesigurno zastane pročitavši na njezinu licu da ona sve jedno ispituje svoje osjećaje. Stisne oči da ga oštrije vidi…Iznenada teško spusti ruku na panj pa se s mukom uspravi.

‘’George …Jesi l' ti onaj mali George? ‘’

‘’Jesam, miss Malizy! ‘’

Sada se bacio prema njoj, obuhvatio rukama njezino debelo mlohavo tijelo i zagrlio je. Samo što nije zaplakao.

‘’Gospode, sinko, gdje s bijo? Prija s ovdi bijo cijelo vrijeme! ‘’

Njezin ton i riječi zvučali su nekako šuplje, kao da nije svjesna da je otada prohujalo gotovo pet godina.

‘’Bijo sam preko mora u Englesku, miss Malizy. Tamok sam nastupo s pijevcima. Miss Malizy, gdi s moja žena i majka i djeca? ‘’

Njezino lice bijaše toliko bezizražajno kao da se na njemu više ne mogu zrcaliti osjećaji, pa dogodilo se što mu drago.

‘’Ovdi nikoga više nema, sinko!’’

Glas joj je odavao da se čudi kako to da on to ne zna.

‘’Svi otišli. Ostali smo samo ja i massa …’’

‘’Gdi s otišli, miss Malizy?’’

Sada je znao da joj je oslabio razum. Natečenom rukom ona pokaza prema malome vrbiku ispod robovskoga sokaka.

‘’Tvoja mater …ime joj bilo Kizzy ... tamok doli leži …’’

Hripav jecaj rodi se u grlu Georgea Kokotića i provali. Ruka mu poleti da priguši urlik.

‘’I Sarah tamok doli ... i stara missis ... u prednje dvorište ... zar nis vidijo kada si prolazijo tamok?’’

‘’Miss Malizy, gdi je Tilda i moja djeca? ‘’

Nije ju htio preplašiti. Na trenutak se morala zamisliti.

‘’Tilda? Da ... Tilda dobro djevojka, dakako. Imala i cijela arpa djeca. Da. Sinko, ne znaš massa njih davno prodo ... ?’’

‘’Gdi, miss Malizy, gdi to?’’ Obuze ga bijes. ‘’Gdi je massa, miss Malizy? ‘’ Okrenula je glavu prema kući.

‘’Tamok gore jošte spava, mislim. Tolko se opije da se kasno diže, pa se dere da oće jest ... Nema više rane. Sinko, jesi l' donijo štogod za skuhat? ‘’

Dok je njegov »nisam« lebdio prema smetenoj starici, George Kokotić projuri kroz kuhinju u rasulu, potrči niz'hodnik s kojega se ljuštila boja, kroz smrdljivu neurednu sobu za dnevni boravak i zastane podno malog stepeništa.

‘’Massa Lea!’’ bijesno se prodere. Trenutak je čekao.

‘’Massa Lea! ‘’

Baš kad se htio zatrčati uza stepenice, začuje nekakvo kretanje. Trenutak kasnije se kroz desna vrata pomoli raskuštrana prilika i poviri dolje.

Usprkos svom gnjevu George Kokotić zanijemi od užasa videći olupinu svoga negdašnjeg masse, mršava, neobrijana, nepočešljana, očigledno je spavao u toj odjeći.

‘’Massa Lea?’’

‘’George! ‘’Starčevo tijelo se trgnulo.

‘’George! ‘’

Posrćući se spusti niza škripavo stepenište i zastane u podnožju, buljili su jedan u drugoga. S upalog lica masse Lea gledale su vodnjikave oči, onda se nasmije glasno i drečavo, pa raskriljenih ruku pohrli da zagrli Georgea koji se makne u stranu. Uhvati koščate ruke masse Lea pa ih snažno prodrma.

‘’George, tako sam radostan što si se vratio! Gdje li si bio? Morao si se odavno vratiti ovamo!’’

‘’Jesam, jesam. Lord Russell upravo me pustijo. Osam dana vozijo sam se dovdi s brodom u Richmond. ‘’

‘’Momče, dođi ovamo u kuhinju! ‘’

Massa Lea natezao je Georgea Kokotića za zaglavak. Kad stigoše u kuhinju, uz škripu odmakne od klimavog stola dvije stolice.


‘’Sjedni, momče! Lizy! Gdje je moj vrč? Lizy! ‘’

‘’Evo me, massa ...’’ začu se izvana staričin glas.

‘’Šenula je otkako si ti otišao, ne zna što je jučer, a što sutra .’’objasni massa Lea.

‘’Massa, gdi je moja obitelj?’’

‘’Momče, najprije da popijemo, onda ćemo razgovarati ! Toliko smo dugo zajedno, a nikada nismo zajedno pili. Tako sam sretan što si se ovamo vratio, konačno imam s nekim razgovarati! ‘’

‘’Nije mi do govora, massa! Gdi je moja obitelj ? ‘’

‘’Lizy! ‘’

‘’Evo me! ‘’

Njezina glomazna pojava prođe kroz vrata, nađe vrč i čaše te ih stavi na stol, a onda ponovno izađe kao da ne opaža Georgea Kokotića i massu Lea koji su razgovarali.

‘’Da, momče, mnogo mi je žao zbog tvoje majke. Jednostavno je bila prestara, nije se mnogo mučila i brzo je otišla. Spustili smo je u lijep grob …’’ Massa Lea lio im je piće.

Namjerno ne spominje Tildu i djecu, sijevne Georgeu Kokotiću kroz glavu. Nimalo se nije promijenio ... još je varalica i opasan kao zmija …Mora se čuvati da ga jako ne rasrdi …

‘’Sjećate se posljednje stvari koju vi mene rekli, massa? Rekli vi mene oslobodit čim se vratim. Daklem, ovdi sam! ‘’

Ali massa Lea ničim nije odavao da je to čuo kada mu preko stola gurne gotovo do vrha napunjenu čašu. Onda diže svoju: ‘’Živio, momče. Pijmo u čast tvoga povratka …To mi je potrebno… George Kokotić istrusi piće pa osjeti kako ga žeže i grije. Pokuša ponovo, zaobilazno.

‘’Naravski, bilo mi je žao čut od miss Malizy da vi izgubili vaša missis, massa.’’

Massa Lea mrmljajući iskapi piće i reče: ‘’Jednostavno se jednoga jutra nije probudila. Bilo mi je mrsko što je otišla. Nikada mi nije davala mira poslije one borbe pijevaca. Ali bilo mi je mrsko što je otišla. Mrsko mi je kada bilo tko otiđe.’’

Podrigne mu se.

‘’Svi moramo poći …’’

S njim nije tako loše kao s miss Malizy, ali je na istom putu. Sada je počeo izravno.

‘’Moja Tilda i djeca, massa. Miss Malizy kaže vi ih prodali …’’

Massa Lea zirne u nj.

‘’Da, morao sam, momče. Morao sam! Zla sreća nemilo se srušila na mene. Morao sam prodati sve do gotovo posljednjeg komadićka zemlje, sve, k vragu, čak i pijevce! ‘’

George Kokotić zamalo plane, ali ga on presiječe: ‘’Momče, sada sam toliko siromašan da ja i Ma jedemo ono što možemo ubrati ili uloviti!’’ Odjednom se isceri: ‘’Ti vraga, pa nije to ništa novo! Ko siromah sam se i rodio!’’

Opet se uozbilji.

‘’Ali sada kada si se vratio, ti i ja možemo ovdje početi iznova, da li me čuješ? Znam da možemo, momče!’’

Georgea Kokotića samo je njegova u srž usađena spoznaja o onom što će samo od sebe uslijediti ako tjelesno napadne bilo kojega bijelog čovjeka zadržala da ne skoči na massu Lea, ali njegov potmuli bijes pokazivaše koliko je tome blizu.

‘’Massa, poslali ste me odavdi i dali mi riječ da ćete me oslobodit! Ali ja se vratijo, a vi čak prodali moju obitelj. Oću svoje papire i gdi su mi žena i djeca, massa! ‘’

‘’Mislio sam da sam ti to rekao! Oni su tamo u kotaru Alamance, kod plantažera duhana po imenu Murray, žive nedaleko od željezničkih radionica …’’

Oči masse Lea zloćudno se suze.

‘’Da to ti nisi dizao glas na mene, momče?’’

Alamance …Murray…željezničke radionice. Urezujući te ključne riječi u pamćenje, George Kokotić sad uspije odglumiti skrušenost: ‘’Oprostite, samo sam se uzbudijo, naravski nisam mislijo, massa ."

Izraz na massinom licu bijaše neodlučan,a onda se smiri.Moram od njega izvući onaj komad papira na kojemu je napisao da će me oslobodit.

‘’Bio sam propao, momče!’’Nagnuvši se naprijed preko stola massa divljački zaškilji.

‘’Čuješ li me? Nitko nema pojma koliko sam bio propao! Ne mislim samo na novac ...’’

Pokaže na svoje grudi: ‘’Ovdje! ‘’

Činilo se kao da traži odgovor.

‘’Da, gospodne. ‘’

‘’Preživio sam teška vremena, momče! Oni kujini sinovi uzvikivali su moje ime i prelazili na drugu stranu ulice kad bih ja naišao.Čuo sam ih kako se smiju iza mojih leda. Kujini sinovi! ‘’ Koščatom rukom lupi po stolu.

‘’U srcu sam se zarekao da će im Tom Lea pokazati! Sad si se vratio. Nabavit ću novo jato pijevaca! Ne smeta što su mi osamdeset i tri godine … Mi to možemo, momče! ‘’

‘’Massa …’’

Massa Lea povjerljivo zaškilji: ‘’Zaboravio sam koliko je sada tebi godina, momče! ‘’

‘’Sadak pedes četir, massa.’’

‘’Nije moguće! ‘’

‘’Moguće, massa. Uskoro će mi bit pedes i pet .’’

‘’Ti vraga, vidio sam te onoga jutra kada si se rodio! Malo smežurano crnče boje slame ...’’ Massa Lea se naceri.

‘’Ti vraga, ja sam ti ime dao!’’

Nakon što je George Kokotić odmahnuo rukom, massa Lea natoči sebi još čašicu pa se žustro ogleda kao da se želi uvjeriti da su tu samo njih dvojica.

‘’Mislim da nema smisla da i ti budeš među onima koje sam uspio zavarati! Oni misle da ja više ništa nemam ...’’

Zavjerenički se zagleda u Georgea.

‘’Ja imam novaca! Nije mnogo . . . Sakrio sam ga! Nitko osim mene ne zna gdje! ‘’ Podulje je zurio u Georgea Kokotića.

‘’Momče, kada ja odem, znaš li tko će dobiti ono što imam? Još imam i deset jutara! Zemlja je kao novac u banci! Sve što imam tebi će pripasti! Ti si mi sada najbliži, momče. ‘’

Činilo se kao da se s nečim bori. Kradomice se nagne još bliže.

‘’Ti vraga, nema smisla da zatvaramo oči. Mi smo jedna krv, momče!’’

Sigurno je pao na dno kada to kaže. Georgeu Kokotiću se srce stezalo, ali je nijemo sjedio.

‘’Samo ostani, pa makar samo trenutak, George …’’Pijano lice je moljakalo.

‘’Znam da nećeš okrenuti leđa ljudima koji su ti pomagali na ovom svijetu…’’

Baš uoči moga odlaska pokazao mi je papir da me oslobađa,koji je napisao i potpisao i rekao da će ga pohraniti u sef.George Kokotić shvati da mora još više opiti massu Lea. Proučavao je njegovo lice preko stola razmišljajući, jedino što mu je još preostalo jeste to što je bijel .

‘’Massa,ja nikada neću zaboravit kako vi mene odgajali ,vrlo malo bijelih ljudi tako dobrih.’’ Vodnjikave oči bijesnu.

‘’Ti si bio obični mali crnjo. Naravno, sjećam se ...’’

‘’Da, gospodne, vi i striko Mingo .’’

‘’Stari Mingo! Svaka mu čast! Bio je to najbolji crni uvježbavatelj…’’

Ustreptale oči upere se u Georgea Kokotića.

‘’.... dok ti to nisi dobro izučio .Počeo sam tebe voditi na borbe, a Minga ostavljati…’’

‘’Ti i massa meni povjerit preranu tica …’’

Čak i sada ga je boljelo sjećanje na gorčinu strike Minga.

‘’Sjećate l' se, massa, spremali se na velku borbu u New Orleansu?’’

‘’Naravno! A nikada nismo pošli... ‘’Obrve mu se namršte.

‘’Jerbo striko Mingo baš uoči umro.’’

‘’Da! Stari Mingo je sada tamo pod vrbama.’’

Zajedno s mojom majkom i sekom Sarah i s miss Malizy kad ona ode, zavisno od toga tko će od vas poći prvi,pitao se George,i što će ona bez masse i on bez nje.

‘’Momče, sjećaš li se kako sam ti dao putnicu da hvataš sve cure koje zaželiš?’’

George Kokotić glumio je grohotan smijeh, pa i sam udari o stol, a massa nastavi: ‘’I pravo sam učinio,jer ako sam ikada vidio vatrenu jarčinu,to si bio ti.I obojica smo uhvatili mnogo ženskih na našim putovanjima, momče! Ja sam znao da ih imaš ti, a ti si znao da ih imam ja ... ‘’

‘’Da, gospodne! Naravski, znali mi, massa! ‘’

‘’Onda si počeo nastupati u sporednim susretima pijevaca i ja sam ti dao novac za opklade i dobivao si kao lud!’’

‘’Naravski, gospodne, živa istina! Živa istina!’’

‘’Momče, mi smo bili pravi tim, jakako! ‘’

George Kokotić zateče sebe kako gotovo počinje dijeliti njegovu potresenost slijedeći ta sjećanja, isto se tako osjećao malo vrtoglavo od viskija. Prisjeti se svoga cilja. Ispruži ruku preko stola, podigne krčag s viskijem pa nalije u svoju čašu oko dva centimetra i brzo obuhvati pesnicom čašu da prikrije tu malu količinu.Pruži bocu preko stola pa napuni čašu masse Lea više od polovice.Digne svoju čašu i dalje je sakrivajući šakom. Pravio se da tetura, a jezik mu se zapletao.

‘’Pijem za najboljeg massu, kaki igdi postoji! Ko što Englezi kažu: »Na eks!« ‘’

Srkne svoj viski, gledaše kako je massa Lea istrusio svoj.

‘’Momče, drago mi je što tako misliš …’’

‘’Još jedna zdravica! ‘’Obje čaše se uzdignu.

‘’Za najboljega nigera kojega sam ikada imao! ‘’ Iskape čaše.

Obrisavši usta nadlanicom svoje žilave ruke, zakašljavši se od jakoga viskija massa Lea reče, a i njemu se jezik zapletao: ‘’Ništa mi nisi pričao o onomu Englezu, momče…Kako mu je ime?’’

‘’Lord Russell, massa. Ima više novaca nego može izbrojit. Ima preko četrista čistokrvnih pijevaca. Od njih bira tice za borbu ... ‘’A onda će, poslije hotimične stanke: ‘’Ali nije onaki uzgajač borbeni pijevaca ko vi, massa.’’

‘’Misliš li ozbiljno, momče? ‘’

‘’Ko prvo, nije tako pametan. I nije muškarac ko vi! Jednostavno je bogat i sretan. Nije vaš vrli soj bijeli čovjek, massa! ‘’

George Kokotić sjeti se kako je čuo sira C. Erica Russella da kaže prijateljima: »Georgeov gospodar je glasovit borilac u sporednim susretima«.

Massi Lea zanjiše se glava, ponovo je trgne uvis, a oči su mu se pokušavale usredotočiti na Georgea Kokotića.

Gdje li drži sef? George Kokotić pomisli kako ostatak njegova života ovisi o tome hoće li se domoći onog četvrtastog lista papira kojega se živo sjećao, na kojemu ima jedno tri puta više slova nego na putnici, a ispod toga je potpis.

‘’Massa, možem li natočit sebi još malo pića? ‘’

‘’Znaš da ne trebaš pitati, momče …Koliko god hoćeš... ‘’

‘’Reko ja mnogim Ijudma u Engleskoj da najbolji massa na svijetu moj massa…Nikada niko nije čujo da ja govorim da ću ja tamok ostati…Hej, vaša čaša se prazni, massa ...’’

‘’Samo malo, bit će mi dosta .Ne, nisi ti takav, momče .Nikada mi nisi zadavao neprilika . ‘’ '’Ne, gospodne .Daklem, ponovo pijmo u vaše zdravlje, gospodne.’’

I pili su, a massi se prolije viski po bradi. George Kokotić koji je sve jače osjećao djelovanje viskija, odjednom sjedne uspravnije, videći da massina glava klizi prema stolu .

‘’Vi ste uvijek dobri i prema drugim nigerima, massa …’’Glava se trzala, ali osta dolje.

‘’Nastojao sam, momče …Nastojao ... ‘’Glas mu bijaše prigušen.

Mislim da je sad mrtav pijan,pomisli George.

‘’Da, gospodne, i vi i vaša missis ...’’

‘’Dobra žena ... u mnogo čemu…’’

Sada su se na stolu našle i massine grudi. George Kokotić nečujno podiže stolicu. Trenutak je napeto iščekivao. Krene prema ulazu, zastane, a onda izusti, ne previše glasno: ‘’Massa! …Massa! ‘’

Odjednom se okrene kao mačak i za hip je pretraživao sve ladice u svakom komadu pokućstva u predsoblju. Zastane, začuje samo svoj dah, pa pohrli uza stepenice proklinjući ih što toliko škripe.

Ošamuti ga spoznaja što će ući u spavaću sobu bijeloga čovjeka. Zaustavi se ... i nehotice ustuknuvši pred nagomilanim neredom. Brzo se otrijezni i ponovo uđe. Zapahnu ga udruženi jetki vonjevi ustajalog viskija, mokraće, znoja i neoprane odjeće medu praznim bocama. Onda je kao opsjednut otvarao namještaj, odgurivao stvari u stranu i uzalud pretraživao. Možda ispod kreveta. Bjesomučno se baci na koljena i ugleda blagajnu.

Zgrabi je i u trenutku je ponovo bio dolje i posrtao po hodniku. Vidje da je massa još uvijek skljokan preko stola, okrene se i odbrza kroz ulazna vrata.Zakrene za ugao kuće i napregne se da otvori zaključanu kovnatu blagajnu.Pomisli,skoči na konja i idi,provali u nju kasnije. Ali morao se uvjeriti da ima papir slobode Padne mu u oči klada za cijepanje drva u stražnjem dvorištu, a pokraj nje na zemlji bijaše stara sjekira. Gotovo skoči do nje, trže sjekiru uvis, stavi blagajnu tako da je brava bila prema gore i provali je jednim silnim udarcem. Iz nje se prospu novčanice, kovanice, savinuti papiri. Izravna papire i odmah prepozna svoj.

‘’Što ti radiš, sinko? ‘’

Umalo nije iz kože iskočio. Ali bijaše to miss Malizy koja je sjedila na panju i buljila spokojno, mirno.

‘’Što kaže massa? — zapitala je odsutno.

‘’Moram ja poć, miss Malizy! ‘’

‘’Daklem, ondak lijepo idi...’’

‘’Ja ću reć Tildi i djeci da ih lijepo pozdravljaš ... ‘’

‘’To bit lijepo, sinko …Čuvaj se ... ‘’

‘’Oću! ‘’

Brzo se makne pa je čvrsto zagrli. Moram potrčat i vidjet grobove. Onda pomislivši da će biti bolje bude li se svoje majke Kizzy i seke Sarah sjećao onakvima kakve su bile za života, George Kokotić obuhvati posljednjim pogledom ruševno imanje na kojemu se rodio i rastao,odjednom zarida, grčevito stegne papir slobode pa potrči. Vinuvši se na konja, ispred dvaju sedlenih smotaka u kojima su bile njegove stvari, galopom se vrati kroz visoki korov što je obrastao odvojak. Nije se osvrnuo.

109. POGLAVLJE



Irene je pokraj ograde što se pružala duž glavne ceste marljivo brala lišće koje će osušiti i spremiti za mirise. Digne glavu začuvši topot potkovica konja u galopu. Prigušeno vrisne videći da za konjanikom leprša zeleni šal, a da mu je na glavi crni polucilindar sa savinutim perom iz pijevčeva repa, što je stršalo uvis iz vrpce oko šešira.

Divlje zamahne rukama prema cesti i poviče što ju je grlo nosilo: ‘’George Kokotić! George Kokotić!

‘’

Jahač se zaustavi tik uz ogradu, a njegov zapjenjeni konj s olakšanjem uzdahne.

‘’Poznajem ja tebe, curce? ‘’reče on uzvraćajući joj osmijeh.

‘’Ne, gospodne! Nikada se nismo vidili, ali Tom,mama Tilda i ostala obitelj tolko pričaju o vama da ja znam kako izgledate.

Zabulji se u nju.

‘’Moj Tom i Tilda? ‘’

‘’Da, gospodne! Vaša žena i moj suprug, otac moje dijete!’’

Trebalo mu je nekoliko sekunda da to dokuči.

‘’Ti i Tom imate dijete? ‘’

Ona kimne glavom, sva presretna i potapša se po ispupčenom trbuhu.

‘’Dođe u drugi mjesec!’’ On odmahne glavom.

‘’Gospode bože! Bože svemogući! Kako se zoveš? ‘’

‘’Irene, gospodne!’’

Reče mu da jaše dalje pa nespretno požuri,koliko joj je to njezino stanje dopuštalo, dok nije došla do mjesta odakle su je mogli čuti Virgil, Ashford, Mali George, James, Lewis, Mala Kizzy i Lilly Sue, koji su sadili u polju.

Na njezino glasno klicanje brzo dotrči zabrinuta Mala Kizzy i odjuri natrag da im odnese nevjerojatnu novost. Svi zasoptano dojure u robovski sokak, vriskajući i gurajući se oko svoga oca, majke i Toma, i svi su ga nastojali odjedanput zagrliti, a Georgea Kokotića, posve izbubetanog i raskuštranog, potpuno srva taj doček.

‘’Mislim da bude najbolje ako vi najprija počujete loše vijesti.’’reče on, pa im onda ispriča da su umrle bakca Kizzy i seka Sarah.

‘’Nema više ni stare missis Lea .’’

Kada se nešto ublažila njihova bol zbog tih gubitaka, opiše im stanje miss Malizy, a zatim svoj susret s massom Lea, kojom prilikom se dokopao papira slobode. Taj im papir likujući raširi.

Pojeli su večeru i noć se spustila nad obitelj koja se očarano okupila oko njega,čekajući da im ispriča o onim godinama što ih je proveo u Engleskoj.

‘’Istinu ću vam reć, trebala bi mi cijela godina da ja ispričam sve što vidijo i radijo tamok preko one puste vode! Gospode bože!’’

Sada im je samo u najgrubljim crtama pričao o velikom bogatstvu i društvenom ugledu sira C. Erica Russella, o njegovom dugogodišnjem čistokrvnom soju borbenih pijevaca, koji neprestano odnose pobjede, te kako je kao stručni crni uvježbavatelj iz Amerike privlačio ljubitelje borbi s pijevcima u Engleskoj, gdje otmjene dame idu na šetnju vodeći svoje male afričke dječake, odjevene u svilu i kadifu, za zlatne lance kojim su okovani oko vrata.

‘’I neću lagat, sretan ja što sve to doživijo. Ali Bog zna da ste vi meni nedostajali! ‘’

‘’Ja to ne bi rekla, dvije godine protegle se u više od četir! ‘’odbrusi mu Matilda.

‘’Stara baba se nije promijenla, je l' da? ‘’dobaci George Kokotić svojoj razdraganoj djeci.

‘’Hu! Ko staro? ‘’obrecne se Matilda. ‘’Tvoja glava je, bome, starija od moja! ‘’

Nasmiješeno je tapšao Matildu po ramenima, a ona se pravila silno ogorčenom.

‘’Nije da se nisam želijo vratit! Podsjetijo ja lorda Russella čim se navršle dvije godne. Ali jedan dan, malo poslije, dođe on k meni i veli da ja tako dobro vježbam njegovi pjevci, a mladi bijelac, moj pomoćnik još se nije uputijo, pa on odluči poslat još jednu svotu novaca massi Lea, jerbok će me trebat bar još godinu dana,umalo nisam poludijo od bijesa! Ali što sam mogo učinit? Učinijo sam najbolje što sam mogo, zamolijo ga neka u pismu massu Lea zamoli da vama svakako objasni što se dogodilo…’’

‘’Nije nam reko ni slovo!’’ uzvikne Matilda.

‘’Znaš zašto? ‘’javi se Tom. ‘’Jerbo nas je tadak već prodo.’’

‘’Naravski, tako je! Zato nismo čuli! ’’

‘’Aha! Aha! Vidite! Nisam ja kriv! ‘’

Glas Georgea Kokotića zvučao je zadovoljno što je dokazao svoju nevinost.

Poslije toga gorkoga razočaranja, ispriča on, izmamio je od sira Russela časnu riječ da ga će ga držati samo još narednu godinu…

‘’Ondak ja radijo dalje i pomogo mu da njegovi pijevci pobijede tu sezonu više nego ikada, barem mi on to reko.Ondak mu ja reko da ja mislim kako ja mladog bijelca naučijo dovoljno da preuzme poso, a ja od veselja treso cijelu kuću, bijo sam tolko sretan!

Nešto ću vam reć, vrlo malo nigera ikada doživilo da ih prate cijele dvije kočije Engleza ko što mene otpratili do Southamptona. To mnogo veliki grad uz vodu, ne možem reć kolko brodova u nj ulazi i izlazi. Lord Russell se dogovorio da se ja u tom brodu vozim preko oceana, ispod paluba.

Gospode! Što se ja bojijo! Nismo se još udaljli, a on se počne propinjat i skakat ko divlji konj! Što sam se molijo! ‘’nije se osvrtao na Matildino: »Mmm!«

‘’Izgledalo je da je cijeli ocejan poludijo, da nas oće rastrgat na komadiće! Ali ondak na kraju lijepo se stišalo i čak bilo mirno kada smo stigli u New York gdi smo se svi iskrcali ...’’

‘’New York! ‘’klikne Mala Kizzy. ‘’Što s tamo radijo, tatce?’’

‘’Ćerce, ne možem brže pričat nego pričam! Daklem, lord Russel dao jednom brodskom oficiru novce


i upute da me stavi na drugi brod, koji me odveze u Richmond. Ali brod s kojim oficir pogodijo polazi tek za pet,šest dana. Zato ja išo gori,doli po New Yorku, slušo i gledo …’’

‘’Gdi s odsjeo? ‘’zapita Matilda.

‘’Iznajmljene sobe za obojene, to ti znači nigere, a gdi drugdi misliš! Imo sam novac. I sad imam novac, tamok u bisagama. Pokazat ću vam ujutro.’’

Obješenjački baci pogled na Matildu.

‘’Mogo bi ti čak poklonit sto dolora ako se ti lijepo ponaša! ‘’

Ona frkne, a on nastavi: ‘’Ispalo,oni lord Russell zbiljam dobar čovjek. Dao mi ovu mnogo zgodnu svotu novaca baš' prije odlazak. Reko da to samo za mene, ne spominji massi Lea. A vi, naravski, znate da nisam.’’

‘’Ono najglavnije što ja učinijo bilo je u New Vorku,razgovara ja s mnogo slobodnim nigerima.Reko bi, gore im nego nama. Ali je nako ko što smo čuli. Neki od njih dobro živu! Imaju dućane ili dobro plaćene poslove. Malo ima vlastitu kuću, a više plaćadu najam u onom što zovu 'partmani, i neka djeca idu u školu, i tako… Ali svi nigeri s kojima ja razgovara ljuti su ko ose na one puste bijele useljenike, kamo ti oko padne …’’

‘’Na abolicjonisti? ‘’uzvikne Mala Kizzy.

‘’Je l' ti pričaš il ja? Ne! Naravski, ne! Kako sam svatijo, abolicjonisti su ti oni bijeli ljudi koji su u ovoj zemlji barem tolko ko nigeri. Ali ovi o kojima ja govorim širu se s brodova u New York, zapravo, preko cijelog Sjevera. Mahom Irci, ne moš razumit što govoru, a mnogo drugih čudnih vrsta ne znadu ni govorit engleski. Znate, čujo sam, prva riječ koju nauče kada siđu iz broda je »neger«, a tvrde da crnje otimaju njiov poso! Oni cijelo vrijeme zapodijevaju tučnjave i nerede, gori su od one bijele fukare! ‘’

‘’Daklem, gospodne, nadam se da će se klonit nas ovdi! ‘’reče Irene.

‘’Čujte me svi, trebo bi nam cijeli tjedan da ja vam ispričam samo pola što sam vidijo i čujo prija nego me brod dovezo u Richmond …’’

‘’Iznenadila se ja što se ti opće na nj ukrco! ‘’

‘’Žemsko glavo, zar mi nikad neš dat mira? Čovjek odsutan godine, a ti se ponašaš ko da sam jučer ošo!’’

U glasu Georgea Kokotića nije bilo ni trunka ljutine.

‘’Konja ti kupio u Richmondu? ‘’brzo upadne Tom.

‘’Tako je! Sedamdes dolora! Zbiljam brza pjegava kobila. Mislijo ja, slobodnom čovjeku potreban dobar konj. Jašio ja na njoj ludo do imanja masse Lea …’’


Kako je bio početak travnja, svi ostali bijahu veoma zaposleni. Većina obitelji bila je u punom jeku sjetve. Matilda je imala vrlo malo slobodnog vremena u punom jeku čišćenja, kuhanja i serviranja u velikoj kući. Toma su mušterije tjerale da radi punom parom od zore pa sve do mrkloga mraka, a Irene, sad gotovo u osmom mjesecu trudnoće, nije bila nimalo manje uposlena svojim raznoraznim duţnostima.

Pa ipak ih je tokom slijedećeg tjedna George Kokotić sve posjećivao.Ali tamo u polju uskoro postane neprijatno jasno njima kao i njemu da on i sve što je u vezi s težačkim poslovima nemaju ništa zajedničko.

Na Matildinu i Ireninu licu pojavio bi se brz smiješak kad bi im on prišao, a onda bi mu se isto onako

brzo ispričale da znaju kako on shvaća da se one moraju vratiti svojim poslovima. Nekoliko puta svratio je u kovačnicu k Tomu da s njim čavrlja, ali svaki put atmosfera bi postajala zategnuta. Robovi koji su čekali očigledno bi se uzrujali kad bi ga vidjeli, a još neposlužene bijele mušterije naglo bi prekinule razgovore, glasno pljuvale i meškoljile se na klupama od trupaca, dok su s očitom nijemom sumnjom motrili pojavu sa zelenim šalom i crnim polucilindrom.

U tom razdoblju je Tom dvaput zapazio kako se massa Murray upućuje prema kovačnici, a onda se okreće. Tom je znao zašto.Kada je obitelj Murray prvi puta čula za dolazak Georgea Kokotića, Matilda je rekla: ‘’Rekla bi, oni sretni zbog nas, ali, Tom, ja se brinem, znadem ono se mnogo puta zajedno nešto dogovarali, a ondak, čim sam ušla, prekidali razgovor.’’

Kakav li će biti »slobodan« položaj Georgea Kokotića na plantaži Murray? Što li će on raditi?Ta pitanja su poput crnih oblaka lebdjela u glavama svih njih,osim četvorogodišnjeg Uriaha, sinčića Virgila i Lilly Sue.

‘’Ti moj djeda? ‘’

Uriah je iskoristio priliku da nešto izravno kaže neobičnom čovjeku, koji je izazivao toliku zbrku među svim odraslima otkako je prije nekoliko dana stigao.

‘’Što? ‘’

Zapanjeni George Kokotić upravo je došetao natrag u robovski sokak, duboko rastužen jer se osjećao odbačenim. Spazi dijete koje ga je gledalo razrogačenim znatiželjnim očima.

‘’Daklem, reko bi, jesam. ‘’

George htjede krenuti dalje, ali se okrene.

‘’Kako se ono zoveš?’’

‘’Uriah, gospodne. Djede, a gdi ti radiš?’’

‘’O čemu ti govoriš? ‘’ Spusti pogled na dječaka. ‘’Tko ti je reko da me to pitaš? ‘’

— Niko. Samo tako pitam. Odluči dječaku reći istinu.

‘’Ja nigdi ne radim. Ja slobodan. ‘’ Dječak je oklijevao. ‘’Djede, a što to slobodan? ‘’

George Kokotić osjeti se smiješno što tu stoji dok ga dječačić ispituje, i već htjede otići, ali tada se sjeti što mu je Matilda povjerila o malome: ‘’Reklo bi se on bolešljiv, čak udaren u glavu. Drugi put kada ti ideš kraj njega, pogledaj kako katkada bulji u čovjeka i kada razgovor završen. ‘’

George Kokotić se okrene, promotri Uriahovo lice i vidje ono što je Matilda mislila. Dječak je zaista bio oličenje tjelesne slabosti, i osim kad bi trepnule, njegove velike oči bijahu kao prikovane za Georgea Kokotića, mjerkale su svaki njegov izraz lica ili pokret. George se osjeti nelagodno. Dječak ponovi svoje pitanje:

‘’Gospodne, a što to »slobodan«? ‘’

‘’Slobodan znači da tebi više niko nije gospodar. Obuzme ga osjećaj da govori ututanj.’’ Dječak ponovo započne: ‘’Mamca kaţe da se boriš s pijevci. S kim se oni boru? ‘’

Okrenuvši se spreman da nešto odbrusi, George Kokotić spazi ozbiljno, radoznalo lice maloga

dječaka. I srce mu zaigra,unuk.

Podozrivo je promatrao Uriaha, razmišljajući da sigurno postoji nešto i za nj pristupačno, što bi mu mogao reći. I na kraju će: ‘’Je l' ti tvoja mamca ili iko reko odakle ti potičeš? ‘’

‘’Gospodne? Potičem odakle? ‘’

Nisu mu rekli, uvidi George Kokotić, a ako i jesu, on se toga nije sjećao.

‘’Dođi s menom, sinko.’’

Dakle, i za njega je tu bilo posla. George Kokotić povede Uriaha u kolibu koju je dijelio s Matildom.

‘’Sadak sjedni u stolicu i ne postavljaj nikaka pitanja. Samo sjedi i slušaj što ja govorim.’’

‘’Svaćam, gospodne. ‘’

‘’Tvoj tatca rođen od mene i tvoje bakce Tilde.’’ Zagleda se u dječaka: ‘’Je l' to svaćaš? ‘’

‘’Moj tatca vaše dijete. ‘’

‘’Tako je. Nisi glup ko što izgledaš. A moja majka Kizzy. Znači, ona tvoja prabaka. Prabaka Kizzy. Reci to! ‘’

‘’Oću, gospodne. Prabaka Kizzy. ‘’

_ Da. A njezina majka zvala se Bell. Pogledao je dječaka.

‘’Zvala Bell. ‘’

George Kokotić progunđa: ‘’Dobro. A Kizzyn otac Kunta Kinte ... ‘’ ‘’Kunta Kinte. ‘’

‘’Tako je. Daklem, on i Bell tvoji prapradjedovi …’’

Gotovo jedan sat kasnije kada je Matilda uzrujano dotrčala u kolibu, pitajući se što li se moglo dogoditi Uriahu, nađe ga kako savjesno ponavlja riječi kao što su »Kunta Kinte« i »ko« i »Kamby bolongo«. I Matilda zaključi da i ona ima vremena sjesti, i sva ozarena veseljem slušaše priču Georgea Kokotića njihovu ushićenom unuku da je njegov afrički prapradjed rekao, kako je bio nedaleko od sela, sjekao drvo da izradi bubanj, kadli su ga četvorica ljudi iznenadila, savladala i odvela u ropstvo.

‘’... Ondak ga brod odvezo preko velke vode do grada 'Naplisa i tamok ga kupijo massa John Waller i odvejo na svoju plantažu tamok u kotaru Spotsylvania, Virginia …’’

Slijedećega ponedjeljka George Kokotić odveze se s Tomom na mazginoj zaprezi da kupi zalihe u gradu Grahamu, sjedištu kotara. Vrlo su malo razgovarali, činilo se da je svaki od njih udubljen u svoje vlastite misli. Dok su išli iz dućana u dućan, George Kokotić silno je uživao u spokojnom dostojanstvu koje je njegov dvadeset sedmogodišnji sin iskazivao pred raznoraznim bijelim trgovcima. Onda odoše u žitnicu koju je, reče Tom, nedavno kupio bivši kotarski šerif po imenu J. D. Cates.

Činilo se kao da ih glomazni Cates ne zamjećuje dok je išao okolo i dvorio svoje bijele mušterije. U Tomu se rodi nekakva zla slutnja, zirne na Catesa i vidje kako on kriomice motri Georgea Kokotića, s njegovim zelenim šalom i crnim polucilindrom, koji je oholo koračao okolo i izazovno mjerkao robu. Tom nagonski krene prema ocu da na brzinu izađu kad se trgovinom razlijegne Catesov glas: ‘’Hej, momče, donesi mi veliku kutlaču vode iz onog tamo kabla! ‘’

Cates je gledao ravno Toma, podrugljivih, prijetećih očiju. Tom se sav zaledi, ali pod prijetnjom bijelčeva izravna naređenja skamenjena lica pođe do kabla i vrati se sa zaimačom vode. Cates je ispije jednim gutljajem, a njegove sitne oči sada su preko ruba kutlače bile uperene u Georgea Kokotića, koji je lagano odmahivao glavom. Cates gurne zaimaču prema njemu.

‘’Još sam žedan! ‘’

George Kokotić odmjerenim pokretima izvuče iz džepa svoju brižno presavijenu ispravu o oslobođenju i pruži je Catesu. Cates je rastvori pa pročita.

‘’Što ti radiš u našem kotaru? "hladno je zapitao.

‘’On moj otac.’’žurno ubaci Tom. Nikako nije htio da njegov otac kaže išta izazovno.

‘’Tek dobijo slobodu. ‘’

‘’Sada živi s vama na imanju gospodina Murraya? ‘’

‘’Da, gospodne.’’ Cates se ogleda na svoje bijele mušterije pa usklikne: ‘’Gospodin Murrav morao bi bolje poznavati zakone ove države! ‘’

Ne znajući što on ima u vidu, ni Tom ni George nisu ništa rekli. Odjednom Catesovo držanje postane gotovo prijazno.

‘’Dakle, momci, kada se vratite kući, svakako recite gospodinu Murrayu da ću uskoro doći k njemu na razgovor.’’

Tom i George Kokotić ţurno izađu iz trgovine, dok je iza njih odzvanjao smijeh bijelih ljudi.

Sutradan po podne Cates dogalopira prilaznim odvojkom do Murrayeve velike kuće. Nekoliko minuta kasnije Tom iz kovačnice diže pogled i vidje kako Irene trči prema njemu. Žurno prođe kraj nekoliko mušterija koje su ga čekale pa joj krene u susret.

‘’Mama Tilda veli neka ti rečem da massa i oni bijeli čovjek stalno razgovaraju na trijemu. Oni čovjek cijelo vrijeme govori, a massa samo kima s glavom.’’

‘’Dobro, dušo .’’reče Tom. ‘’Ne boj se! Sad ti lijepo vrati. I Irene otrči.’’

Onda, poslije otprilike pola sata, donese mu vijest da je Cates otišao. ......

‘’A sadak massa i missis nešto šuškali u četir zida…’’

Ali ništa se nije dogodilo sve dok Matilda nije poslužila večeru massi i missis Murray i gledala ih kako jedu u usiljenoj tišini. Na kraju, kad im je donijela kolač i kavu, massa Murray reče strogim glasom: ‘’Matilda, reci mužu da ga odmah želim vidjeti na trijemu.’’

‘’Svaćam, massa. ‘’

Georgea Kokotića nađe dolje u kovačnici s Tomom. George Kokotić usiljeno se nasmije kad je čuo za poruku.

‘’Mislim da on moždak oće zapitat oću ja njemu naći borbene pijevce! ‘’

Namjesti šal, prpošno naheri polucilindar pa žustro ode prema velikoj kući. Massa Murray ga je tamo čekao, sjedeći u ljuljački na trijemu. George Kokotić zastane u dvorištu podno stubišta.

‘’Tilda veli, vi oćete s menom govorit, gospodne.’’

‘’Da, želim, George. Odmah ću prijeći na stvar. Tvoja obitelj donijela je ovdje missis Murray i meni

mnogo sreće …’’

‘’Da, gospodne,’’ubaci George ,’’i oni najljepše govoru o vama, massa! ‘’

Massin glas postade krući:

‘’Ali bojim se da ćemo morati riješiti problem koji se tebe tiče.’’Zastao je.

‘’Čujem da si jučer u Burlingtonu, sreo gospodina J. D. Catesa, našega bivšeg kotarskog šerifa . ‘’

‘’Da, gospodne, možem reć da sam ga srejo, tako je.’’

‘’Dakle, vjerojatno znadeš da me danas posjetio gospodin Cates. Skrenuo mi je pažnju na zakon Sjeverne Caroline koji oslobođenim nigerima zabranjuje da ostanu na području države više od šezdeset dana, u protivnom moraju ponovo postati robovi.’’

Trenutak je trajalo dok mu to dopre do mozga. George Kokotić se s nevjericom zabulji u massu Murraya. Nije mogao govoriti.

‘’Zaista mi je žao, momče. Znam da se to tebi ne čini poštenim.’’ ‘’Je l' se to vama čini pošteno, massa Murray? ‘’ Massa je oklijevao. ‘’Pravo da ti kažem, ne. Ali zakon je zakon.’’ Zastao je.

‘’Ali ako bi i želio ovdje ostati, jamčim ti da ćemo lijepo spram tebe postupati. Dajem ti svoju riječ.’’

‘’Vaša riječ, massa Murray? ‘’Georgeove oči su ugasle.

Te noći George i Matilda ležahu pod jorganom, držahu se za ruku i gledahu u strop.

‘’Tilda,’’reče on poslije duge šutnje,’’mislim, da ne možem ja drugo učinit nego ostat. Pa ja vječito bježim! ‘’

‘’Ne, George.’’Polako je kimala glavom naprijed i nazad.

‘’Jerbok, ti prvi od nas koji se oslobodijo. Moraš ostat slobodan, da ima neko slobodno u obitelji. Ti ne možeš jopet postat rob! ‘’

George Kokotić zaplače. A Matilda je jecala s njim. Dvije večeri poslije nije se još osjećala dobro da zajedno s njim pođe na večeru kod Toma i Irene u njihovu malu kolibu. Razgovor skrene na njihovo dijete koje se imalo roditi za dva tjedna, a George Kokotić postade vrlo dostojanstven.

‘’Svakako tom djetetu pričajte o našoj obitelji, čujete l' me? ‘’

‘’Tatce, nijedno moje dijete ne odraste,a da to ne čuje.’’Tom se usiljeno nasmiješi.

‘’Mislim, ako im ja ne kažem, bakca Kizzy se vrati da me nauči pameti. ‘’

Trenutak nastupi tajac, a sve troje buljilo je u vatru.