Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda

Intrigantna priča o Edwinu Droodu Dickensov je posljednji roman, koji nije uspio završiti, pa čitateljima ostavlja mogućnost vlastite interpretacije kraja. Erwin nestaje jedne olujne badnje večeri ne ostavljajući nikakva traga. Kada njegov sat bude pronađen pokraj rijeke, sumnja za ubojstvo pada na njegova strica Johna Jaspera koji je bio zaljubljen u Rosu, Edwinovu odabranicu...

I.
SVITANJE
Toranj stare engleske katedrale! Otkuda ovdje toranj stare engleske katedrale? Dobro poznat, masivan, siv, četvrtasti toranj i njegova stara katedrala? Kako se to može naći ovdje? U prostoru između oka i tornja, bez obzira na to odakle se gledalo, taj šiljak nije od hrđavog željeza. Pa kakav je to šiljak koji se tu pojavljuje i tko ga je tu postavio? Možda je postavljen po sultanovoj naredbi za nabijanje turskih razbojnika na kolac, jednoga za drugim. Tako je, jer čuje se zvuk cimbala, a sultan prolazi u dugačkoj povorci prema svojoj palači. Deset tisuća cimbala svjetluca na suncu, a trideset tisuća plesačica baca cvijeće. Zatim slijede bijeli slonovi prekriveni prekrasnim bojama – bezbroj ih je kao i onih što ih prate. Još uvijek se toranj na katedrali uzdiže u pozadini, gdje inače ne može postojati, i još uvijek nema osobe što bi se koprcala na zlogukom šiljku. Stani! Je li taj šiljak nisko poput zahrđalog šiljka na vrhu okvira starog, rasklimanog kreveta? Određeno vrijeme sanjiva smješkanja mora se posvetiti razmatranju i ove mogućnosti.
Drhteći od glave do pete, čovjek čija je razmrvljena svijest ovako fantastično ponovno oporavljena, lagano se pridiže, podupirući svoje drhtavo tijelo o ruke, i gleda oko sebe. On se nalazi u krajnje zlogukoj i uskoj maloj sobi. Iz zapuštena dvorišta, kroz poderanu zavjesu na prozoru, probijaju se zrake ranog jutra. On obučen i poprijeko leži na velikom, ružnom krevetu što se udubio pod njegovom težinom. Isto tako obučen i poprijeko, ali duž kreveta, leži Kinez, mornar, i oronula žena. Prva dvojica spavaju ili su otupjeli. Žena puše u neku vrstu lule kako bi je raspalila. I dok puše zaklanjajući je mršavom rukom, rasplamsava crvenu iskru svjetla koja u mračnom jutru služi kao svjetiljka da bi je mogao vidjeti.
„Još jednu?“ reče ova žena upitnim, drhtavim šapatom. „Hoćeš li još jednu?“
S dlanom na čelu on gleda oko sebe.
„Popušio si ih točno pet otkako si došao u ponoć“, nastavlja žena duboko jadikujući. „Jadna ja, jadna ja, u glavi mi je takva mučnina. Njih dvojica su došli poslije tebe. Ah, jadna ja, posao je tako slab, slab! Nekoliko Kineza s pristaništa i samo dva-tri mornara, a brodovi ne dolaze, kažu oni. Još jedna ti je gotova, dragi moj. Tvoja dobra duša zna, zar ne, da je cijena na tržnici baš sada triput veća? Ni više ni manje od tri i pol šilinga za jedan naprstak! I znaš da nitko osim mene (i Jacka Kineza s druge strane dvorišta, ali on ne zna tako dobro kao ja), ne zna pravu tajnu miješanja? Platit ćeš koliko treba, zar ne da hoćeš, dušo?“ Puše u lulu dok govori. Malo pučka pa uvlači veći dio onoga što je u njoj.
„Jao meni, pluća su mi slaba, pluća su mi bolesna! Još malo i spremna je, dragi. Ah, jao meni, jao meni, jadna ruka drhti mi kao da će otpasti! Vidjela sam da dolaziš pa rekoh jadnoj sebi samoj: ’Spremit mu još jednu i on će se sjetiti cijene opijuma na tržnici i platit će mi koliko treba.’ Oh, jadna moja glava! Ja svoje lule radim od starih bočica za tintu, shvaćaš, dušo – i ovdje jedna – zaguram u nju cijev za uvlačenje, ovako, i onda malenom žličicom od roga uzmem mješavinu iz ovog naprstka i tako je punim, dušo. Oh, jadni mi živci! Šesnaest godina opijala sam se do besvijesti, a onda sam počela s ovim. Ovo mi ne škodi, o tome i ne treba govoriti. I odnosi glad, ali i namirnice, dušo.“
Pružila mu je gotovo praznu lulu, bubnula na leđa pa se prevrnula na trbuh.
On se nesigurno podigao s kreveta, odložio lulu na ložište, povukao poderanu zavjesu i s gađenjem pogledao svoja tri druga. Zapazio je da se žena toliko napušila opijuma da je na neki čudan način sličila Kinezu. Oblik njegovih obraza, očiju, čela, njegova boja, sve se to na njoj ponavljalo. Kinez se grčevito hrva s jednim od svojih mnogobrojnih bogova ili đavola, možda, i grozno hrče. Mornar se smije dok mu pljuvačka kaplje iz usta. Domaćica je mirna.
„Kakve vizije ona može imati?“ sneno razmišlja čovjek i okreće njeno lice k sebi promatrajući ga.
„Vizije mnogih mesnica, gostionica, zajma? Povećanje broja odvratnih mušterija i ovaj odvratni okvir kreveta kako je opet u zraku i kako je ovo odvratno dvorište očišćeno? Bi li njezine želje, bez obzira na količinu opijuma, mogle doprijeti dalje od toga! Ha?“ prisloni on uho slušajući njeno mrmljanje.
„Nerazumljivo!“
Dok je promatrao grčevite pokrete i trzaje, koji su poput hirovite munje na tamnom nebu lomili njezino lice i udove, neki zarazni grč uhvati i njega, tako da se morao povući i osloniti na naslonjač pokraj ognjišta, a koji je ovdje bio stavljen možda baš za takve slučajeve. Sjeo je, čvrsto se držeći, sve dok nije svladao onaj nečisti duh zaraznog oponašanja.
Zatim se vratio, skočio na Kineza, objema rukama zgrabio ga za vrat, naglo okrenuo na krevetu. Kinez je uhvatio napadačeve ruke, branio se, vapio za zrakom i protestirao:
„Što si rekao?“
Samo muk.
„Nerazumljivo!“
S duboko usječenom borom na čelu polako je otpuštao stisak dok je slušao nepovezano brbljanje, a onda se okrenuo prema mornaru i jednostavno ga povukao na pod. Nakon što je pao, mornar se napola uspravio s bijesom u očima, stao je mahati rukama i vaditi nož kojega nije bilo. Bilo mu je jasno da je žena uzela taj nož zbog sigurnosti, jer je i ona ustala. Obuzdavala ga je i prepirala se s njim. Kada su sanjivo pali jedno pokraj drugog, nož se vidio u njezinoj odjeći, ne u njegovoj.
Međusobno su brbljali i naklapali, ali bez ikakva smisla. I kad bi neka razgovijetna riječ nadošla iz njihovih usta, nije imala smisla i nije bila povezana s ostalima. Ipak riječ „nerazumljivo!“ ponovno je komentar promatrača, koji nešto malo sigurnije klima glavom i mračno se smiješi. Nakon što je pronašao svoj šešir, stavio je nešto srebrnog novca na stol pa, tapkajući polomljenim stubama, sišao i rekao dobro jutro vrataru kojeg su štakori opkolili na krevetu u crnom ormaru ispod stuba. Zatim je izašao.
Toga istog popodneva masivan, siv četvrtasti toranj jedne stare katedrale bljesnuo je pred očima iscrpljenog putnika. Zvona zvone za večernju misu, a po njegovoj žurbi čovjek bi rekao da on mora stići dok su vrata katedrale još otvorena. Zbor je žurno oblačio svoje ofucane bijele halje kad je on stigao do njih, uzeo svoju halju i stao među ostale koji su se postrojavali za misu. Crkvenjak je zaključao željezna vrata s rešetkama što su svetište dijelila od mjesta za zbor. Nakon što su se svi rasporedili po svojim mjestima, naklonili su lica. Tada se, stvarajući muklu tutnjavu, Kad je čovjek zao raspjevanim glasom prolomi podno svoda u obliku križa i među krovnim gredama.

II.
JEDAN DEKAN I JEDNO POGLAVLJE
Ako je netko nekada promatrao vrane, smirene crkvene ptice, možda je primijetio da se predvečer, kad se, lepećući krilima, vraćaju kući sa svojim smirenim crkvenim društvom, dvije vrane naglo odvajaju od ostalih, malo zastanu i zadrže se iza njih – time kao da običnim ljudima stavljaju na znanje da je od neke tajne političke važnosti što se taj oštrouman par mora pretvarati da je prekinuo sve veze s ostalima. Slično tomu, kad je završena služba u staroj katedrali s četvrtastim tornjem, kad se zbor ponovno razilazio i kad su raznovrsne dostojanstvene osobe nalik na vrane otišle, dvojica su se vratila nekoliko koraka unatrag i zajedno pošla preko dvorišta gdje je odzvanjala jeka.
Ne prolazi samo dan već i godina. Nisko Sunce plamti, ali ipak je hladno iza samostanskih ruševina, a puzavica Virginia na zidu katedrale prosula je polovicu svoga tamnocrvenog lišća po pločniku. Toga popodneva padala je kiša, a treptaji hladnoće vidjeli su se na lokvama između napuklih ploča pločnika i na golemim brijestovima s kojih su pljuštale suze. Njihovo otpalo lišće ležalo je gusto rasuto svuda naokolo. Poneki list plašljivo je tražio utočište ispod niskih, nadsvođenih vrata katedrale. Ali dva čovjeka su im se suprotstavila pri izlasku i nogama ih vratila na staro mjesto. Nakon toga jedan od njih teškim ključem zatvorio je vrata, a drugi se brzo udaljio sa sveskom nota.
„Tope, je li to bio gospodin Jasper?“
„Da, gospodine Dean.“
„Dokasna je ostao.“
„Da, gospodine Dean. Zamijenio sam ga, Vaša Svetosti. Nije se osjećao dobro.“
„Recite ’ne osjeća’, Tope – dekanu“, mlađa vrana upadne tihim glasom sa svojim ispravkom, kao da je željela reći: „Ti možeš biti gramatički neispravan pred laicima ili nižim svećenstvom, ali ne i pred dekanom.“
Gospodin Tope, glavni crkvenjak i vodič, naviknut da se drži visoko pred izletnicima, nijemo i preuzvišeno odbio je shvatiti da mu je nešto zamjereno.
„Otkada i zašto se gospodin Jasper ne osjeća dobro – jer kao što je gospodin Crisparkle primijetio, bolje je reći ne osjeća’“, ponovi dekan, „otkada i zašto se gospodin Jasper ne osjeća...“
„Ne osjeća“, pokorno ponovi Tope.
„... dobro, Tope?“
„Pa, gospodine, gospodin Jasper je nadrapao s disanjem...“
„Ja ne bih rekao ’nadrapao’, Tope“, gospodin Crisparkle upadne s istom stvari kao i prije. „Za jednog dekana to nije engleski.“
„Ima problema s disanjem“, dekan (polaskan ovim neizravnim iskazivanjem poštovanja) milostivo primjećuje, „bilo bi bolje.“
„Disanje gospodina Jaspera bilo je zamjetno ubrzano“, diskretno gospodin Tope obilazi oko podvodne stijene, „kad je došao, pa mu je bilo veoma teško čak i note izvaditi; možda je to bio razlog što je kasnije dobio napadaj. Pamćenje mu se pomutilo!“ gospodin Tope s očima uprtima u velečasnog gospodina Crisparklea izusti ovu riječ kao da čeka da ga popravi, “a tupost i omaglica ščepale su ga na takav čudan način da ja to još i nisam vidio. No činilo se da njemu to i nije previše smetalo. Kako bilo, malo vremena i malo vode povratili su ga iz njegove pomućenosti“, ponovio je gospodin Tope riječ i njezin naglasak kao da želi reći:
„Ako sam uspio jednom, onda ću opet.“
„I gospodin Jasper se sasvim oporavio i otišao kući, zar ne?“ upitao je dekan.
„Vaša Preuzvišenosti, sasvim se oporavio i otišao kući. Sretan sam što vidim da mu vatra gori, jer danas je bilo vlažno pa je sad hladno. Katedrala je danas bila vlažna na svaki način, a on je imao pravu groznicu.“
Sva trojica gledaju prema staroj, kamenoj vratarevoj kućici koja se nalazi na drugoj strani dvorišta, ispod koje se nalazi nadsvođeni prolaz. Kroz prozor s rešetkama vatra obasjava prizor koji sve brže nestaje u sutonu, bacajući zrake na bršljan i puzavice što pokrivaju lice zgrade. Dok duboko zvono katedrale označuje koji je sat, kroz bršljan do njih dopire mreškanje vjetra koje je poput mreškanja svečana zvuka što bruji i mrmori kroz grob i toranj, kroz slomljenu nišu i kip bez lica, koji su na hrpi blizu njih.
„Je li nećak gospodina Jaspera s njim?“ upitao je dekan.
„Nije, gospodine“, odgovara crkvenjak, „ali se očekuje. Evo tamo se vidi njegova osamljena sjena između dvaju prozora – na onom koji gleda ovamo i na onom što gleda na glavnu ulicu - sad upravo navlači zavjese.“
„Dobro, dobro“, reče dekan živahno prekidajući ovaj mali razgovor. „Nadam se da srce gospodina Jaspera nije previše vezano za njegova nećaka. Naši osjećaji, koliko god hvalevrijedni, na ovom prolaznom svijetu nikada ne bi smjeli nama gospodariti. Mi bismo trebali njima upravljati, njima bismo trebali upravljati. Vidim da se još ne oglašava neugodno zvono koje bi me pozivalo na večeru. Gospodine Crisparkle, prije nego što pođete kući, možda biste htjeli posjetiti gospodina Jaspera?“
„Naravno, gospodine dekane. I da mu kažem kako ste ljubazno htjeli znati kako mu je?“
„Da, tako je, tako je. Naravno. Želio sam znati kako mu je. Na svaki način. Želio sam znati kako mu je.“
U ugodnom, zaštitničkom ozračju dekan malčice zabaci svoj staromodni šešir, kako to i čini dobro raspoloženi dekan, i okrene svoje lijepe gamaše prema crvenkastoj blagovaonici u skrovitoj staroj kući od crvene opeke, gdje je on sada „u rezidenciji“ s gospođom i gospođicom dekan.
Gospodin Crisparkle, mlađi kanonik, plav i ružičast, koji neprestano naglavačke skače u svaku duboku rijeku u okolici; gospodin Crisparkle, mladi kanonik, ranoranilac, muzikalan, klasičan, veseo, ljubazan, dobrodušan, društven, zadovoljan i dječačka lika; gospodin Crisparkle, mlađi kanonik i dobar čovjek, nekada „instruktor“ na glavnim poganskim putovima kojega je unaprijedio neki zaštitnik (zahvalan što mu je dobro podučio sina) na njegovu sadašnju kršćansku dužnost; kreće on prema vratarevoj kućici na svom putu kući na rani čaj.
„Žao mi je što od Topea čujem da vam nije bilo dobro, Jaspere.“
„Oh, to nije bilo ništa, ništa!“
„Izgledate malo umorno.“
„Izgledam? Oh, ne mislim tako. Što je još bolje, ne osjećam se tako. Tope je, pretpostavljam, pretjerao. Znate, njegov je zanat preuveličavanje svega sve što je u vezi s katedralom.“
„Mogu li reći dekanu – dolazim izričito po njegovoj volji – da ste ponovno dobro?“
Odgovor, uz blagi smiješak, glasi: „Svakako, uz moje poštovanje i zahvalnost dekanu.“
„Drago mi je čuti da očekujete mladog Drooda.“
„Svakog trenutka očekujem toga dragog momka.“
„Ah! On će na vas djelovati bolje nego liječnik, Jaspere.“
„Bolje od dvanaest liječnika. Jer njega jako volim, a ne volim liječnike i liječničke naprave.“
Gospodin Jasper je crnomanjast čovjek od oko dvadeset šest godina s gustom, sjajnom, lijepo počešljanom crnom kosom i zaliscima. Izgleda stariji nego što jest, kao što to često bude kod crnomanjastih ljudi. Glas mu je dubok i lijep, lice i stas prikladni, a njegovo ponašanje pomalo sumorno. I njegova soba pomalo je sumorna i možda je utjecala na formiranje njegova ponašanja. Soba je većinom u sjeni. Čak i kad je sunce najjače, ono rijetko dopire do velikog klavira u kutu ili do nota na stalcima, do polica s knjigama na zidu, do nedovršene slike lijepe učenice iznad kamina. Njezina opuštena smeđa kosa povezana je plavom mašnom, a njena ljepota je neobična zbog sasvim dječjeg izraza drskog nezadovoljstva, gotovo kao u dojenčadi. (Slika nema nikakve umjetničke vrijednosti – prije je riječ o običnoj mazariji. Jasno je da ju je slikar napravio kao šalu – gotovo bi se moglo reći, iz osvete – koja samo sliči originalu.)
„Nedostajat ćete nam večeras, Jaspere, na redovitim glazbenim srijedama, ali nedvojbeno da je vama bolje kod kuće. Laku noć. Neka vas Bog blagoslovi! Recite mi p-asti-ri, recite, recite mi jeste li vidjeli (vidjeli, vidjeli, vidjeli), mo-oju Flo-o-oru što ovuda je prošla?“ Milozvučni dobri mlađi kanonik, velečasni Septimus Crisparkle, na ovaj se način oprostio, u glazbenom ritmu, i povukao svoje srdačno lice s vrata pa ga ponio niz stube.
Uzvik prepoznavanja i pozdrava zbio se između velečasnoga Septimusa i nekoga drugog na dnu stuba. Gospodin Jasper to je čuo, skočio sa stolice, svojim rukama u zagrljaj povukao jednog mladića i uzviknuo:
„Dragi moj Edwine!“
„Dragi moj Jack! Toliko sam sretan što te vidim.“
„Skini kaput, sretni momče, i sjedi ovamo u svoj kut. Nisi namočio noge? Skini čizme. Daj, skini čizme.“
„Dragi moj Jack, suh sam kao kost. Nemoj me maziti, samo polako. Više volim sve drugo nego da me netko mazi.“
Nakon što je na tako nemilosrdan način prekinut u iskrenom izljevu oduševljenja, gospodin se Jasper zaustavi i mirno zagleda u mladića koji je skidao svoj kaput, šešir, rukavice itd. Kad god bi mu lice bilo okrenuto u tom smjeru, izraz pozornosti i napetosti, izraz gladne, stroge, budne, a ipak privržene ljubavi, otkrivao se na Jasperovu licu. I kad god je bilo okrenuto u tome smjeru, nikada, sada, ni kojom drugom prilikom, nije bilo drukčije – uvijek je bilo usredotočeno.
„Sad sam završio i sad se mogu smjestiti u svoj kut, Jack. Ima li što za večeru, Jack?“
Gospodin Jasper otvorio je vrata pri gornjem kraju sobe. Ukazala se malena soba, ugodno osvijetljena i uredna, a u kojoj je privlačna žena postavljala stol.
„Eto nam starog, smiješnog Jacka!“ povikao je mladić i pljesnuo rukama.
„Jack, reci mi, komu je rođendan?“
„Tvoj nije, koliko ja znam“, odgovorio je gospodin Jasper i zaustavio se da razmisli.
„Ti znaš da nije moj? Ne, nije moj, ali znam ja! Macin je!“
„Macin, Jack! Moramo nazdraviti za mnogo njezinih sretnih rođendana. Hajde, njače, povedi svoga poslušnog i gladnog nećaka na večeru.“
Kako je dječak (jer je samo malo više od toga) položio ruku na Jasperovo rame, Jasper srdačno i veselo položi ruku na njegovo rame i tako, kao da svira Marseljeza, odlaze na večeru.
„O, Bože, ovdje je gospođa Tope!“ uskliknuo je dječak. „Ljupkija je nego ikada!“
„Ostavite se vi mene, mladi gospodine Edwine“, reče crkvenjakova žena. „Ja se mogu brinuti sama za sebe.“
„Ne možete. Previše ste lijepi da bi bilo tako. Poljubite me zato što je Macin rođendan.“
„Dala bih ja vama mačkicu, mladiću, da sam kakva mačkica, kao što je vi zovete“, odgovorila je gospođa Tope pocrvenjevši nakon pozdrava. „Vaš ujak je previše obuzet vama, u tome je stvar. Njemu je toliko stalo do vas, a, prema mojem mišljenju, vi mislite kako je tek dovoljno pozvati desetke tih vaših Mačkica, i eto ih.“
„Zaboravljate, gospođo Tope“, prekinuo ju je Jasper dobrodušno se smiješeći dok je sjedao na svoje mjesto za stolom, „a isto tako i ti, Nede, da su ujak i nećak riječi koje su ovdje zabranjene zajedničkim pristankom i izričitim sporazumom. Neka je slava Njegovu presvetom imenu za ono što ćemo blagovati.“
„Obavljeno poput dekana! Svjedok je Edwin Drood! Molim te reži, Jack, jer ja ne mogu.“
Nakon ove dosjetke započela je večera. Ni o čemu sada važnom, ili bilo čemu važnom, nije se govorilo dok su večerali. Nakon nekog vremena stolnjak je bio maknut, a zdjela s orasima i boca sherryija pune boje stavljeni su na stol.
„Eto! Pričaj mi, Jack“, nastavlja zatim mladić, „da li ti doista iskreno osjećaš da nas spominjanje našeg srodstva samo razdvaja? Ja ne.“
„U pravilu su ujaci, Nede, uvijek toliko stariji od svojih nećaka“, glasio je odgovor, „da ja to instinktivno osjećam.“
„U pravilu! Oh, možda! Ali što je razlika od šest godina, ili tako nekako? A neki ujaci velikih obitelji čak su i mlađi od svojih nećaka. Tako mi svega, želio bih da je to slučaj i s nama!“
„Zašto?“
„Jer da je tako, ja bih te vodio pa bi se zbilo kao u onoj pjesmi Iš, ti brigo dosadna: ‘Prevelika briga mladića posijedi, prevelika briga starca u ilovaču sredi.’ Hej, Jack! Nemoj piti.“
„Zašto ne?“
„Pita zašto ne, na Macinu rođendanu, a nije nazdravio u čast mnogo sretnih povrataka! Maca, Jack i mnogo njih – sretnih povrataka, mislim.“
Nasmiješivši se i nježno dotaknuvši ispruženu dječakovu ruku, kao da mu se istodobno zavrtjelo u glavi i laknulo mu u srcu, gospodin Jasper šutke ispije zdravicu.
„Hip, hip, hip i devet puta devet, i jedna za kraj i sve drugo, što se podrazumijeva. Hura, hura, hura! I sad, Jack, da mi malčice porazgovaramo o Maci. Dva para drobilica oraha? Dodaj mi jednu, sebi uzmi drugu.“ Krc. „Kako Maca napreduje, Jack?“
„Sa svojom glazbom? Lijepo.“
„Ti si toliko savjestan čovjek, Jack! Ali ja znam, neka te Bog blagoslovi, nemarna je, zar ne?“
„Ona sve može naučiti, samo ako poželi.“
„Ako poželi! Zaboga, u tome i jest stvar. Ali ako neće?“ Krc – sad je gospodin Jasper to učinio.
„Kako izgleda, Jack?“
Dok odgovara, usredotočeno lice gospodina Jaspera ponovno uključuje portret: „Veoma slično tvome crtežu.“
„Malo se i ponosim njime,“ reče mladić zadovoljno pogledavši crtež. Zatim je zatvorio jedno oko i odmjerio ga preko ravnih rubova drobilice u zraku: „Nije loše pogođeno po sjećanju. Ali taj sam izraz i morao dobro pogoditi jer sam ga toliko puta vidio.“
Krc – zvuk proizvodi Edwin Drood.
Krc – zvuk proizvodi gospodin Jasper.
„Zapravo“, nastavlja prvi nakon prebiranja po ostatcima oraha s izrazom nezadovoljstva, „ja ga vidim svaki put kad odlazim vidjeti Macu. Ako ga ne zateknem na njezinu licu, ostavljam ga na njemu. Ti znaš da je tako, gospođice jedna prijezirna i drska. Bu!“ Drobilicom je zamahnuo prema portretu.
Krc! Krc! Krc! Polako se čuje od strane gospodina Jaspera.
Krc! Oštro dođe od strane Edwina Drooda.
Tišina s obiju strana.
„Jesi li izgubio jezik, Jack?“
„Jesi li ti našao svoj, Ned?“
„Ne, ali doista. Zar nije, ti znaš, uostalom...“
Gospodin Jasper upitno nakrivi svoje tamne obrve.
„Zar nije neugodno biti onemogućen u izboru takve stvari? Evo, Jack! Kažem ti! Kad bih mogao birati, ja bih izabrao Mačku među svih drugim lijepim djevojkama na svijetu.“
„Ali ti ne možeš birati.“
„Zato mi je i žao. Moj pokojni otac i Macin pokojni otac morali su nas unaprijed vjenčati. Dovraga, ako se tako smije reći i njih spominjati, zašto sve to niste prepustili nama samima?“
„Pst, pst, dragi mladiću“, prigovorio je gospodin Jasper tonom nježnog prijekora.
„Pst, pst? Da, Jack, sve je to veoma dobro za tebe. Ti možeš lako to podnijeti. Tvoj život nije isplaniran, nacrtan i označen kao geodetska mapa, ti nemaš nikakvih neugodnih sumnji da si nekom nametnut, niti tko ima neugodnih sumnji da je tebi nametnut. Ti možeš sam birati. Život je za tebe šljiva u prirodnom stanju. Nitko ti je nije previše brižno obrisao.“
„Nemoj prestati, dragi druže. Nastavi.“
„Jesam li u nečem, možda, povrijedio tvoje osjećaje, Jack?“
„Kako možeš povrijediti moje osjećaje?“
„Nebesa draga, Jack, izgledaš krajnje bolesno! Neka čudna maglica počela ti je prekrivati oči.“
Usiljeno se smješkajući, gospodin Jasper pružio je desnu ruku kao da bi istodobno želio odagnati strepnju i sabrati se. Nakon nekog vremena tiho je rekao:
„Zbog boli, prave agonije, uzimao sam opijum, a on me katkad sasvim svlada. Posljedice lijeka napadaju me poput kakve magle ili oblaka – onda prolaze. Primijetio si ih u trenutku prolaska – sad će proći. Nemoj me gledati. Tada će prije proći.“
Mlađi čovjek posluša to zaprepaštena izraza lica i obori pogled na pepeo u ognjištu. Ne mičući pogled s vatre, još se i dublje zagledavši u nju, stariji je nekoliko trenutaka sjedio ukočeno grčevito se držeći za naslon stolice. Dok su mu na čelu izbijale krupne kapi znoja, on napokon, uz duboki uzdah, povrati raniji izgled i smirenost. Kad se na taj način umirio u svojoj stolici, nećak ga je savjesno i predano pripazio dok se nije sasvim povratio. Tada je Jasper nježno stavio ruku na rame svog nećaka i glasom, mirnijim nego to bi odgovaralo smislu njegovih riječi – ali peckavo i s podsmijehom – ovako mu se obratio: “Kaže se da u svakoj kući postoji skriveni kostur, međutim, ti si mislio da u mojoj nema nijednoga, dragi Ned.“
„Tako mi života, Jack, mislio sam. Međutim, kad razmislim da bi čak i u Macinoj kući – kad bi je imala... i u mojoj... kad bih je imao...“
„Želio si reći (ali sam te prekinuo protiv svoje volje) da je moj život miran. Bez buke i galame oko mene, bez ikakve uznemirujuće trgovine ili računice, bez rizika, bez promjene mjesta, da je posvećen umjetnosti kojom se bavim, da je moj posao moje zadovoljstvo.“
„Zaista sam želio reći nešto slično, Jack. Shvaćaš da ti, da ti, govoreći o sebi, gotovo obvezno izostavljaš dosta od onoga što bih ja rekao. Na primjer, ja bih na prvo mjesto stavio to što si toliko cijenjen kao svjetovni crkveni zboraš, ili svjetovni činovnik ove katedrale, ili kako god to nazivaš; pa tvoj glas, da si učinio takva čuda sa zborom; tvoj izbor društva i neovisno držanje u ovako čudnom starom mjestu; onda tvoj dar za nastavu (pa, čak i Maca, koja ne voli učenje, kaže da nikad nije bilo učitelja kao što si ti), i tvoje veze.“
„Da, vidim na što smjeraš. Mrzim to.“
„Mrziš, Jack?“ (Sasvim iznenađeno.)
„Mrzim. Monotonija mog života ubija me do krajnjih granica. Kako se tebi čini naša služba?“
„Divno! Sasvim božanski!“
„Meni često izgleda baš paklenski. Toliko sam od toga umoran. I odjek moga vlastitog glasa pod svodovima kao da ismijava moju svakodnevnu muku. Nijedan bijedni redovnik koji je potratio svoj život na ovom sumornom mjestu prije mene, nije se mogao umoriti više od mene. On je mogao naći olakšanja (i nalazio ih je) u rezbarenju demona u ložama, po klupama i stolovima. A što je meni raditi? Moram li ih rezbariti na vlastitu srcu?“
„Mislio sam da si pronašao pravu nišu u svom životu, Jack“, odgovorio je Edwin Drood zaprepašteno se naginjući u svojoj stolici kako bi spustio ruku suosjećanja na Jasperovo koljeno i zabrinuto ga pogledao.
„Znao sam da tako misliš. Svi tako misle.“
„Pa, pretpostavljam“, reče Edwin glasno razmišljajući. „I Maca misli tako.“
„Kad ti je to rekla?“
„Posljednji put kad sam bio ovdje. Znaš? Prije tri mjeseca.“
„Kako je to rekla?“
„Oh, samo je rekla da je postala tvoja učenica i da si ti stvoren za svoje zanimanje.“ Mladi čovjek pogleda portret. Stariji je to primijetio.
„U svakom slučaju, dragi moj Ned“, nastavio je Jasper ozbiljnom živahnošću odmahujući glavom, „moram se pomiriti sa svojim zanimanjem, što je, gledano izvana, sasvim ista stvar. Previše je kasno da nađem nešto drugo. Ovo ostaje među nama.“
„Čuvat ću to kao svetinju, Jack.“
„Povjerio sam ti to zato...“
„Osjećam to, uvjeravam te. Zato što smo pravi prijatelji i zato što me voliš i imaš u mene povjerenja, kao što ja volim tebe i imam povjerenja u tebe. Evo ruke, Jack.“
Obojica ustaju i gledaju jedan drugog u oči. Ujak drži nećakovu ruku i nastavlja ovim riječima:
„Sad znaš, zar ne, da u svojoj niši čak i bijedni, dosadni zborovođa i ljubitelj glazbe može biti uznemiravan nekom zalutalom ambicijom, težnjom, nemirom, nezadovoljstvom, čime sve ne?“
„Da, dragi Jack?“
„I zapamtit ćeš to?“
„Dragi moj Jack, molim te, zar da zaboravim ono što si rekao s toliko osjećaja?“
„Onda ovo shvati kao opomenu.“
Puštajući ruku i koraknuvši unatrag, Edwin na trenutak zastane da bi shvatio značenje ovih, zadnjih riječi. Naočigled dirnut, on trenutak poslije prozbori:
„Bojim se da sam tek plitak, površan čovjek, Jack, da moja glava nije baš od najboljih. Ne moram reći da sam mlad; možda neću postati gori kad postanem stariji. Ipak, nadam se da u meni ima nešto što je sposobno osjetiti – duboko osjetiti – tvoje, nesebično i bolno razotkrivanje koje mi služi kao opomena.“
Lice i tijelo gospodina Jaspera na tako se čudan ukočilo da se učinilo kako je prestao disati.
„Nisam mogao ne primijetiti, Jack, da te košta velikog napora i da si bio veoma ganut, što je sasvim suprotno tebi. Naravno da sam znao kako me mnogo voliš, ali zaista nisam bio spreman za ovakvu tvoju, mogu li se tako izraziti, žrtvu prema meni.“
Gospodin Jasper, koji je ponovno počeo disati, bez i najmanjeg prijelaza između dvaju sasvim suprotnih stanja, slegne ramenima, nasmije se i odmahne desnom rukom.
„Ne, nemoj gurati u stranu svoje osjećaje, Jack. Molim te, nemoj, jer ja sam zaista iskren. Ne sumnjam da je ovo nezdravo stanje duše, koje si tako snažno opisao, prava patnja i da je to teško podnositi. Ali dopusti da te uvjerim, Jack, o mogućnostima da obuzme i mene. Ne mislim da sam pošteđen toga. Za nekoliko mjeseci, za manje od godinu dana, znaš, ja ću povesti Mačku iz škole kao gospođu Edwina Drooda. Onda ću s Macom kao inženjer krenuti na Istok. Iako sad imamo malenih nesporazuma, koji su proizišli iz neizbježne jednoličnosti naše ljubavi, a zato što je unaprijed određena, ipak ne sumnjam da ćemo se divno slagati, a tu i nema pomoći. Ukratko, Jack, da se vratimo na staru pjesmu koju sam slobodno citirao za večerom (a tko zna stare pjesme bolje od tebe?) – moja žena će plesati, a ja ću pjevati i radosno mi ćemo provoditi dane. Nema dvojbe da je Maca lijepa – usto, tako si dobra malena, drska gospođice“, obraćajući se još jednom portretu, „da spalit ću tu sliku punu šaljive sličnosti i tvome učitelju glazbe naslikati drugu.“
Gospodin Jasper, s rukom na bradi, zamišljen i s izrazom blagonaklonosti, pozorno je promatrao svaki živahni izraz i gestu koja je pratila ove riječi. Ostao je u tom stavu i dalje, kao da je očaran svojim živim zanimanjem za ovu mladu dušu koju toliko voli. Onda reče tiho se osmjehnuvši:
„Znači ne želiš biti opomenut?“
„Ne, Jack.“
„Onda i ne možeš biti opomenut?“
„Ne, Jack, ne od tebe. Osim toga, ja zaista ne mislim da sam u opasnosti i ne volim da se stavljaš u takav položaj.“
„Hoćemo li prošetati crkvenim dvorištem?“
„Naravno. Nećeš zamjeriti ako na trenutak skočim do doma redovnica i ostavim tamo paket? Samo rukavice za Macu – onoliko pari rukavica koliko danas ima godina. Prilično poetično, zar ne, Jack?“
Gospodin Jasper, još uvijek u istom stavu, promrmlja:
„Ništa na svijetu nije toliko slatko, Nede“.
„Paket je u džepu moga zimskog kaputa. Danas moraju biti odnesene jer će se inače sav čar izgubiti. Protiv pravila su večernji posjeti, ali ne i dostava paketa. Spreman sam, Jack!“
Gospodin Jasper trgne se iz svog položaja i oni zajedno izađu.

III.
DOM REDOVNICA
Postoje dobri razlozi, koje će ova priča poslije sama otkriti, da se dade izmišljeno ime gradu sa starom katedralom. Na ovim stranicama neka se zove Cloisterham. Možda je Druidima nekada bio poznat pod drugim imenom, Rimljanima, naravno, opet pod nekim trećim, Saksoncima pod četvrtim, a Normanima pak pod petim: jedno ime manje ili više tijekom mnogih stoljeća ne može biti od velikog značenja za njegove prašnjave kronike.
Stari grad, Cloisterham, nije mjesto za stalan život čovjeku koji žudi za bučnim svijetom. Dosadan, šutljivi grad prožet zadahom zemlje iz podzemne grobnice katedrale, toliko obiluje samostanskim grobovima da cloisterhamska djeca sade nisku salatu u pepelu opata i opatica i peku kolače od blata opatica i redovnika. Orači po okolnim poljima iskazuju nekada moćnim Božjim blagajnicima, nadbiskupima, biskupima i sličnima, onakvu pozornost kakvu bi neman iz bajke htjela pokazati svom nezvanom gostu, pa im samljeti kosti da sebi osigura kruh.
Sanjivi grad Cloisterham, čiji stanovnici, čini se, ne vjeruju, nepostojanošću koja je više čudna nego rijetka, da su sve promjene u gradu dio prošlosti i da se u njemu više i nema što novo dogoditi. Čudan moral koji postoji od davnina, ipak je stariji od vidljivih starih vremena. Ulice Cloisterhama tako su mirne (iako odzvone i na najblaži pokret) da u ljetnim danima nadstrešnice na njegovim radionicama i prodavaonicama jedva zalepršaju pod južnim vjetrom. Ovdje skitnice, pocrnjeli od sunca, ubrzavaju sa svojim šepanjem kako bi što prije pobjegli preko granice njegova ponosa. Ovo nije teško izvesti, jer ulice Cloisterhama čini samo jedna uska ulica kojom se ulazi i izlazi iz njega: ostalo su uglavnom žalosna dvorišta sa starim pumpama – iznimku čini dvorište katedrale i popločeno kvekersko selo u sjenovitom kutu, koje je po boji i obliku vrlo slično kvekerskoj kapici.
Ukratko, Cloisterham je samo još jedan starinski grad, sa svojim promuklim zvonom na katedrali, svojim promuklim vranama koje nadlijeću toranj katedrale, te još više promuklim i manje vidljivim vranama u loži duboko ispod njega. Ostatci starog zida, kapela svetaca, zgrada za svećenike, dom redovnica i muški samostan, nedosljedno su i napasno uzidani u mnoge njegove kuće i vrtove, baš kao što su isprepletene srodničke veze zbližavale mnoge njegove građane. Sve su stvari u njemu iz prošlosti. Čak i kod jedinog vlasnika zalagaonice više se ništa se ne zalaže: već dugo nije ništa uzimao, nego je uzaludno na prodaju nudio nepodignutu robu, čiji su skuplji komadi izblijedjeli ili pocrnjeli, kao stari satovi vjerojatno načeti hrđom, oksidirane hvataljke za šećer s neispravnim dršcima i čudni svesci strašnih knjiga. Najbogatiji i najugodniji dokaz da život ipak buja u Cloisterhamu zeleno je povrće po mnogim njegovim vrtovima: čak i jadno i očajno maleno kazalište ima svoj zapušteni vrt, koji će progutati mrskog demona kad s pozornice skoči u pakao među crveni grah ili odbačene školjke kamenica, ovisi o tome koje je godišnje doba. Usred Cloisterhama nalazi se dom redovnica: dostojanstvena ciglena zgrada koja sada nosi ime koje je nedvojbeno dobila na osnovi legende o njenoj redovničkoj namjeni. Na urednoj ogradi doma, a koja okružuje staro dvorište, stoji blistava mjedena ploča na kojoj se sjaji natpis:
„Škola za mlade dame gospođice Twinkleton“. Prednje pročelje kuće toliko je staro i dotrajalo, a ploča toliko svijetla i uočljiva da opći izgled maštovite strance podsjeća na oronula, starog kicoša s velikim modernim monoklom na već slijepom oku.
Jesu li opatice odavna, budući da su bile više od one tvrdokorne nego ponizne generacije, stalno spuštale svoje zamišljene glave kako bi izbjegle udaranje o grede na niskim stropovima mnogih soba u samostanu; jesu li sjedile pokraj njegovih širokih, niskih prozora moleći krunice u znak pokore, umjesto da se njima koriste samo za ukras; jesu li one ikad bile žive zazidane u neobičnim kutovima i izbočenim zabatima zgrade jer su u sebi nosile nešto od neuništiva kvasca koji je majka Priroda ostavila u njima, a koji je oduvijek držao na životu proključalu snagu. Ovo mogu biti stvari važne za duhove koji su ga posjećivali (ako ih ima), ali za te duhove u šestomjesečnim računima gospođice Twinkleton nije postojala rubrika. Oni nisu pripadali ni redovitim ni izvanrednim đacima gospođice Twinkleton. Gospođa koja vodi odjel za poeziju u ovoj ustanovi nema u svom programu predavanja koja bi se odnosila na ovako beskorisna pitanja. Isto onako kao što u nekim slučajevima pijanstva, i slučajevima životinjske privlačnosti, postoje dvije vrste svijesti koje se nikad ne sukobljavaju, nego svaka od njih slijedi svoj posebni put, kao da je stalan, a ne isprekidan (primjerice, ako bih sakrio svoj sat kad sam pijan, ponovno moram biti pijan da bih se sjetio gdje je), tako i gospođica Twinkleton ima dvije jasne i odvojene prirode svog bića. Svake noći, onoga trenutka kad se mlade dame povuku na odmor, gospođica Twinkleton dotjeruje svoje kovrče, malo zasvijetli očima i postane gospođica Twinkleton živahnija od one koju su ikada vidjele mlade dame. Svake noći, u isto vrijeme, gospođica Twinkleton nastavlja temu od prošle večeri, što obuhvaća i nježnije skandale Cloisterhama, o kojima ona uopće ništa ne zna tijekom dana, kao ni o događaju u Tunbridge Wellsu (koji gospođica Twinkleton u ovom stanju svog postojanja rado naziva samo Wells), gdje je jedan izobraženi gospodin, a gospođica Twinkleton u ovom stanju svog postojanja sućutno ga naziva ludim gospodinom Portersom, otkrio svoje osjećaje, o čemu gospođica Twinkleton tjedan dana ne zna ništa više nego neki granitni stup. Družica gospođice Twinkleton u oba stanja, i jednako snalažljiva za svako, stanovita je gospođa Tisher, udovica puna poštovanja s bolovima u križima, kroničnim uzdasima i prigušenim glasom, koja pazi na odjeću mladih gospođica dajući im na znanje da je ona poznavala i bolje dane. Možda je ovo razlog zašto kod posluge vlada uvjerenje, koje se prenosi s koljena na koljeno, da je preminuli Tisher bio frizer.
Omiljena učenica u ženskom je samostanu gospođica Rosa Bud, naravno da je svi zovu Rosebud. Veoma je lijepa, veoma djetinjasta, veoma ćudljiva. Među mladim gospođicama vlada neobično zanimanje (neobično jer je romantično) za gospođicu Bud zbog toga što je poznato da joj je muž izabran oporukom i da je njezin skrbnik obvezan udati je za tog čovjeka kad postane punoljetan. Gospođica Twinkleton, u svojoj ulozi nastavnice, protiv romantike ovakve sudbine borila se tako što je iza povijenih leđa gospođice Bud odmahivala glavom, tugujući nad nesrećom te unaprijed osuđene male žrtve. Ali bez ikakva jačeg učinka – možda je neki teško osjetljivi dodir ludog gospodina Portersa potkopao taj trud – samo što bi izazvao jednoglasni uzvik mladih gospođica u sobi za spavanje: „Oh, koliko li je samo prijetvorna ta stara gospođica Twinkleton, Bože moj!“ Ženski samostan nikada nije u takvom stanju uzbuđenja kao kad taj predodređeni muž dolazi u posjet ne bi li vidio malenu Rosebud. (Mlade su dame mislile da on zakonski ima prava na ovaj privilegij i, ako bi ga gospođica Twinkleton poricala, sigurno bi je trenutačno odveli i uhitili). Kad se očekuje njegova zvonjava na ulaznim vratima, ili kad se to dogodi, svaka mlada gospođica koja može pod bilo kakvim izgovorom pogledati kroz prozor to i učini; a sve one mlade gospođice koje bi tada vježbale, svirale bi bez ritma. Sat francuskog jezika sasvim se raspada dok i to stanje ide brzo od djevojke do djevojke poput boce na gozbama u prošlom stoljeću. Poslijepodne idućeg dana zvono je zazvonilo s uobičajenim uznemirujućim posljedicama.
“Gospodin Edwin Drood želi vidjeti gospođicu Rosu.“
Tako ga je najavila glavna sobarica. Gospođica Twinkleton, s uzornim izrazom sažaljenja, okreće se prema žrtvi i prozbori: “Možeš ići, dušo.“ Gospođica Bud izlazi praćena pogledima svih ostalih.
Gospodin Edwin Drood čeka u osobnoj prostoriji za primanje gospođice Twinkleton; zgodna soba koja, osim zemaljskog i nebeskog globusa, nema druge izravne veze sa školom. Ove dojmljive naprave stavljaju na znanje (roditeljima i skrbnicima) da gospođicu Twinkleton, čak i kad se povuče u svoj privatni život, dužnosti mogu svakog trenutka primorati da postane neka vrsta Lutajuće Židovke koja pretražuje zemlju i leti nebesima u potrazi za znanjem za svoje učenice.
Posljednja nova djevojka, koja još nikada nije vidjela mladog gospodina i zaručnika gospođice Rose, i koja ga je upoznala kroz pukotinu između šarki otvorenih vrata, namjerno otvorenih u tu svrhu, s osjećajem krivnje spotaknula se na kuhinjskim stubama u trenutku kad je ugodna malena pojava ušla u salon lica skrivena iza malene svilene pregače, koju je prebacila preko glave.
„Oh! To je tako smiješno!“ kaže pojava, zastane i stisne se u sebe. „Nemoj, Eddy!“
„Što nemoj, Rosa?“
„Nemoj dolaziti bliže, molim te. To je tako glupo.“
„Što je glupo, Rosa?“
„Cijela ta stvar je glupa. Toliko je apsurdno biti zaručeno siroče i toliko je apsurdno da djevojke i posluga trče za nekim kao miševi po drvenom podu i toliko je apsurdno primati posjete!“
Činilo se da prikaza drži palac u kutu usta dok ovako jadikuje.
„Veoma srdačno si me primila, Maco. Moram to reći.“
„Pa, evo sad ću za minutu, Eddy, ali baš sad ne mogu. Kako si?“ (Veoma kratko.)
„Ne mogu odgovoriti da sam bolje, Maco, zato što te vidim, a uopće te i ne vidim.“
„Na ovaj drugi prijekor iza ugla pregače otkrije se blještavo, tamno, srdito oko, ali se opet brzo sakrije. Prikaza uzvikuje: „Oh, blagi Bože! Dao si odrezati gotovo polovicu kose!“
„Mislim da bih bolje učinio da sam dao odrezati glavu“, kaže Edwin mrseći kosu. Bijesno se pogledao u ogledalu i nestrpljivo udario nogom.
„Da odem?“
„Ne, ne moraš još ići, Eddy. Sve će me djevojke pitati zašto si otišao.“
„Zadnji put pitam, Rosa, hoćeš li otkriti svoju smiješnu malu glavu i pozdraviti me?“
Pregača spuzne s djetinjaste glave i njezina vlasnica odgovori: „Dobrodošao, Eddy. Evo! Sigurna sam da je to lijepo. Rukujmo se. Ne, ne mogu te poljubiti jer imam kiseli slatkiš u ustima.“
„Jesi li uopće sretna što me vidiš, Maco?“
„Oh, da, strašno sam sretna. Hajde, sjedni... Gospođice Twinkleton.“
Običaj ove osobite dame jest da se u vrijeme ovakvih posjeta pojavljuje svake tri minute, bilo osobno bilo u liku gospođe Tisher, prinoseći žrtvu na oltar pristojnosti time što bi tobože tražila neki zaboravljeni predmet. Ovom prilikom gospođica Twinkleton, dražesno ulazeći i izlazeći, reče u prolazu:
„Kako ste, gospodine Drood? Veoma mi je drago što vas vidim. Molim vas ispričajte me. Pincetu? Hvala!“
„Dobila sam sinoć rukavice, Eddy, i jako mi se sviđaju. Divne su.“
„Pa, to je već nešto“, odgovara zaručnik napola gunđajući. „I najmanje ohrabrenje primam sa zahvalnošću. Kako si provela rođendan, Maco?“
„Krasno! Svi su mi dali poklone. I imali smo gozbu. A navečer bal.“
„Gozbu i bal, eh? Čini se da takvi događaji prolaze prilično dobro bez mene, Maco. „
„Krasno!“ uzvikne Rosa sasvim spontano i bez najmanjeg ustručavanja.
„Oho! I kakva je bila gozba?“
„Pite od voća, naranče, žele i račići.“
„Neki partner na balu?“
„Plesale smo jedna s drugom, naravno, gospodine. Ali neke su djevojke igrale ulogu svoje braće. To je bilo tako smiješno!“
„Je li se tko pretvarao da je...“
„Ti? O, Bože, jest!“ uzviknula je Rosa smijući se s velikim uživanjem. To su prvo napravile.
„Nadam se da je bilo dobro izvedeno“, reče Edwin sumnjičavo.
„Oh, bilo je izvanredno! Nisam htjela plesati s tobom, znaš.“
Činilo se da Edwin to jedva shvaća. Zamolio ju je dopuštenje da pita zašto.
„Zato jer sam toliko umorna od tebe“, odgovori Rosa. Ali brzo je dodala, također molećivo, vidjevši razočaranje na njegovu licu: „Dragi Eddy, ali i ti si toliko umoran od mene, znaš.“
„Jesam li to rekao, Rosa?“
„Rekao! Jesi li ti ikad to rekao? Ne, samo si pokazao. O, ona je to toliko dobro izvodila!“ uzviknula je Rosa odjednom oduševljena svojim patvorenim zaručnikom.
„Mislim da ona mora biti vražje drska djevojka“, reče Edwin Drood. „I tako si ti, Maco, provela svoj posljednji rođendan u ovoj staroj kući.“
„Ah, da!“ Rosa pljesne rukama, uzdišući obori pogled i odmahne glavom.
„Čini se da ti je žao, Rosa.“
„Žao mi je jadnoga starog mjesta. Nekako mi se čini kao da ću mu nedostajati kad odem tako daleko, tako mlada.“
„Možda je bolje da sve prekinemo, Rosa?“
Ona ga pogleda brzim, svijetlim pogledom; idućega trenutka odmahne glavom, uzdahne i ponovno obori pogled.
„To znači. Maco, zar ne, da smo prepušteni sudbini?“
„Ona ponovno potvrdi glavom pa nakon kratke stanke na neobičan način uzvikne:
„Znaš da se moramo vjenčati, ovdje Eddy, ili će jadne djevojke ostati strašno razočarane!1'
Na trenutak na licu njena budućeg muža vidjelo se više sažaljenja nego ljubavi. Ukrotio je svoj izraz i upitao: „Želiš li sa mnom u šetnju, draga Rosa?“
Draga Rosa, činilo se, nije znala što napraviti dok se njeno lice, koje je bilo smiješno zamišljeno, napokon nije razvedrilo: “Oh, da, Eddy, hajdemo u šetnju! I reći ću ti što ćemo učiniti. Ti ćeš se pretvarati da si zaručen s nekom drugom, a ja ću se pretvarati da nisam zaručena ni za koga i onda se nećemo svađati.“
„Misliš li da će to spriječiti naše svađe, Rosa?“
„Znam da hoće. Pst! Pretvaraj se da gledaš kroz prozor – gospođa Tisher!“
Slučajnim stjecajem okolnosti starija gospođa Tisher pojavljuje se na vidiku i kaže, šušteći kroz sobu kao legendarni duh neke ugledne udovice u svilenim suknjama: „Nadam se da je gospodin Drood dobro, premda to ne bi trebalo pitati, sudeći po njegovu izgledu. Nadam se da nikog ne uznemirujem. Ali ovdje je bio nož za papir... Oh, hvala, naravno!“ i nestaje sa svojim plijenom.
„I još jednu stvar moraš učiniti, Eddy, za moju ljubav“, kaže Rosebud. „Onoga trenutka kad izađemo na ulicu, moraš me pustiti s vanjske strane. Ti ćeš hodati uz kuću. Priljubi se uz nju.“
„Svakako, Rosa, ako to želiš. Mogu li pitati zašto?“
„Oh! Zato što ne želim da te djevojke vide.“
„Dan je sunčan. Hoćeš li da nam možda otvorim kišobran?“
„Nemojte biti ludi, gospodine. Niste obuli lakirane čizme“, reče dureći se i podignuvši jedno rame.
„Možda djevojke to neće primijetiti, čak ako bi me i vidjele“, primijeti Edwin, pogledavši svoje čizme s iznenadnim gađenjem.
„Ništa ne promiče njihovoj pozornosti, gospodine. I znam što bi se onda dogodilo. Neke od njih počele bi razmišljati o meni i govoriti (jer one su slobodne) da se nikad ni pod koju cijenu ne bi zaručivale s momkom koji nema lakirane čizme. Čuj! Gospođica Twinkleton. Zamolit ću je dopusnicu za izlazak.“
„Dok prilazi, ova diskretna dama pita strogim, običnim tonom ne obraćajući se nikomu posebno: „Eh? Zaista! Jeste li sasvim sigurni da ste vidjeli moju sedefastu kutiju za puceta na radnome stolu u mojoj sobi?“ Zamoljena odmah za dopusnicu za šetnju, ona je milostivo dade. I uskoro mladi par izađe iz doma redovnica poduzimajući sve mjere da se ne otkrije tako uočljiv nedostatak čizama gospodina Edwina Drooda; mjere, nadajmo se, dovoljne za budući mir gospođe Edwina Drooda.
„Kojim ćemo putem, Rosa?“
Rosa odgovara: „Želim ići u Slatki dar.“
„U ...?“
„Tursku slastičarnicu, gospodine. Dragi Bože, zar ništa ne razumiješ? Inženjer si, a ni to ne znaš!“
„Pa, otkuda bih to znao, Rosa?“
„Zato što to jako volim. Ali, oh! Zaboravila sam da se moramo pretvarati. Ne, ti ne trebaš ništa znati o tome, nije važno.“
U takvom neznanju on je odveden u Slatki dar, gdje je Rosa obavila kupnju. Nakon što mu je malo ponudila (što je on nadasve s prezirom odbio), ona je počela jesti s velikim uživanjem. Prije toga je skinula i preklopila par malenih, ružičastih rukavica, nalik na listiće ruže, i s vremena na vrijeme stavljala svoje male ružičaste prste na ružičaste usne da bi ih očistila od slatkog praha koji se skidao sa slastica.
„Sad budi dobro raspoložen, Eddy, i pretvaraj se. Dakle, ti si zaručen.“
„Dakle, ja sam zaručen.“
„Je li ona zgodna?“
„Dražesna.“
„Visoka?“
„Veoma visoka!“ Rosa je bila niska.
„Onda je, čini mi se, veoma nesretna,“ komentira mirno Rosa.
„Oprostite, ni najmanje“, u njemu se javio prkos.
„Ona je ono što se naziva lijepom ženom, divnom ženom.“
„Veliki nos, nema dvojbe“, ponovno Rosa mirno govori.
„Zasigurno nije malen“, glasi brzi odgovor. (Rosa je imala maleni nos.)
„Dugački, blijedi nos s crvenom grbom na sredini. Poznajem takvu vrstu nosa“, kaže Rosa zadovoljno klimajući glavom i mirno uživajući u slasticama.
„Ne poznaješ ti takvu vrstu nosa, Rosa“, s nešto topline nastavlja Eddy, „zato što nije uopće takav.“
„Zar to nije blijedi nos, Eddy?“
„Ne.“ Odlučio je da se neće složiti.
„Crveni nos? Ja ne volim crvene nosove. Međutim, svakako, ona ga može napudrati.“
„Ona prezire pudranje“, reče Edwin sve raspaljeniji.
„Ma da? Sigurno je jako glupa! U svemu je tako glupa?“
„Nije ni u čemu.“
Nakon stanke, u kojoj hirovito, obijesno lice nije ostalo neprimijećeno, Rosa reče:
„I tom najrazumnijem stvorenju sviđa se ideja da bude odvedeno u Egipat, zar ne, Eddy?“
„Da. Ona se na razuman način zanima za inženjerska postignuća, jer napose ona trebaju potpuno izmijeniti stanje u jednoj zaostaloj zemlji.“
„Bože!“ Kaže Rosa sliježući ramenima i uz jedva primjetan osmijeh čuđenja.
„Smeta li ti“, pita Edwin dostojanstveno oborivši pogled na čaroban lik, „smeta li ti, Rosa, što se ona zanima za tehniku?“
„Smeta? Dragi moj Eddy! Ali, zaista, zar ona ne mrzi kotlove i slične stvari?“
„Mogu odgovoriti da nije toliki idiot da mrzi kotlove“, odgovara on ljutito, „iako ne mogu odgovoriti o njezinu mišljenju o sličnim stvarima, jer doista ne razumijem što te i slične stvari i znače.“
„Ali zar ona ne mrzi Arape, Turke, felahe i cijeli narod?“
„Naravno da ne“, čvrsto će on.
„Ali, sigurno, mora mrziti piramide? Hajde, priznaj Eddy!“
„Zašto bi ona bila tako malena... mislim velika guska da mrzi piramide, Rosa?“
„Ah! Trebao bi čuti gospođicu Twinkleton“, reče mnogo klimajući glavom i uživajući u slasticama,“ kako gnjavi s njima i onda ne bi pitao. Dosadna stara groblja! Izide i Ibisi i Keopsi i faraoni – komu je stalo do njih? I onda je tamo bio Belzoni, ili tako netko, kojega su izvukli za noge i koji se gotovo ugušio od šišmiša i prašine. Sve djevojke kažu da mu tako i treba, nadaju se da ga je boljelo i htjele bi da se sasvim ugušio.“
Dva mlađa lika, jedna pokraj drugog, ali sada ne ispod ruke, nezadovoljno lutaju po starom parku i svaka se od njih pokatkada zaustavi ostavljajući iza sebe dublje otiske stopala u opalom lišću.
„Pa?“ kaže Edwin nakon duže stanke. „Sve je kao i uvijek. Ne slažemo se, Rosa.“
Rosa zabaci glavu i reče da ona i ne želi da se slažu.
„To je lijep osjećaj, Rosa, imajući u vidu...“
„Imajući u vidu, što?“
„Ako kažem što, ponovno ćeš okrenuti na lošije.“
„Ti ćeš okrenuti na lošije, Eddy, misliš. Nemoj biti uskogrudan.“
„Uskogrudan! Sviđa mi se to?“
„Onda se meni ne sviđa, i to ti otvoreno kažem“, reče Rosa i napući usne.
„Sad, Rosa, reći ću ti. Tko je podcjenjivao moje zanimanje, moj poziv... „
„Nadam se da ti nećeš biti pokopan u piramidama?“ upadne ona savijajući svoje tanke obrve. „Nikada nisi rekao da hoćeš. Ako hoćeš, zašto mi to nisi spomenuo? Ne mogu instinktivno pogoditi tvoje planove.“
„Pa, Rosa, ti znaš vrlo dobro što mislim, draga moja.“
„A zašto si onda počeo s tim svojim ogavnim divom crvenoga nosa? I bi... bi, bi, bi, ona bi ga pudrala!“ uzvikne Rosa u malom izljevu smiješne i prkosne zlovolje.
„Kako god bilo, ja nikad nemam prava u ovim raspravama“, reče Edwin uzdišući i mireći se sa sudbinom.
„Kako je moguće, gospodine, da ikada budete u pravu kad ste uvijek u krivu? A što se tiče Belzonija, pretpostavljam da je mrtav. Sigurna sam i nadam se da jest – i na koji se način tebe mogu ticati njegove noge i gušenje?“
„Došlo je vrijeme za tvoj povratak, Rosa. Nismo imali baš veselu šetnju, zar ne?“
„Veselu šetnju? Očajno neveselu šetnju, gospodine. Odem li gore onoga trenutka kad se vratim i ako počnem plakati toliko da ne budem mogla otići na sat plesa, ti ćeš biti kriv, da znaš!“
„Budimo prijatelji, Rosa.“
„Ah!“ uzvikne Rosa odmahujući glavom i briznuvši u iskren plač, „ja želim da budemo prijatelji! Ali mi mučimo jedno drugo zato što ne možemo biti prijatelji. Ja sam premlado stvorenje, Eddy, da bih imala tako veliku bol u srcu. Katkad je doista osjećam. Nemoj se ljutiti. Znam da se i ti jako često tako osjećaš. Bilo bi mnogo bolje da je ono što treba biti ostavljeno samo kao mogućnost. Sad sam sasvim ozbiljno malo stvorenje i ne zadirkujem te. Neka svatko od nas ovaj put bude strpljiv, u našem interesu, ali i svih drugih!11
Obeshrabren tračkom ženske prirode u ovom razmaženom djetetu, premda na trenutak sklon tomu da joj se odupre, jer se to, čini se, ubraja u njegovo prisilno nametanje, Edwin Drood stoji i promatra je dok ona djetinjasto plače i jeca s objema rukama i maramicom na očima. I onda – nakon što se sabrala i u svojoj mladalačkoj nedosljednosti počela smijati samoj sebi što je bila toliko ganuta – povede je do obližnje klupe ispod brijestova.
„Jedna jasna riječ razumijevanja, Maco draga. Ja nisam pametan izvan svoje struke – sad kad razmišljam o tome ne znam jesam li osobito pametan i u njoj – ali želim pravilno postupiti. Postoji li, možda postoji, ja zaista ne znam kako izreći ono što želim, ali moram to reći prije nego se rastanemo – postoji li neki drugi mladi...“
„O, ne, Eddy! Velikodušno je od tebe što me to pitaš, ali ne, ne, ne!“
Došli su veoma blizu prozora katedrale i toga trenutka uzvišeno se oglasiše orgulje i zbor. Dok su sjedili slušajući svečane zvukove, sinoćnja se ispovijest pojavi u svijesti mladog Edwina Drooda i on počne razmišljati o tome koliko je ta glazba suprotna ovom neskladu.
„Čini mi se da mogu razabrati Jackov glas“, primijetio je tihim glasom prateći tijek svojih misli.
„Odmah me odvedi natrag, Eddy, molim te“, zamolila ga je njegova zaručnica stavljajući brzo svoju nježnu ruku na njegovu šaku. „Sad će oni svi izaći, hajdemo. Kako zbor odjekuje! Ali nemojmo se zadržavati i slušati ga – hajdemo dalje!“
Njezina žurba prestane čim su izašli iz parka. Sad su hodali ruku pod ruku, ozbiljno i sporo, duž stare glavne ulice do doma redovnica. Na vratima Edwin svoje lice sagne prema Rosinu.
Ona se usprotivi smijući se i ponovno kao djetinjasta učenica.
„Eddy, ne! Odviše sam ljepljiva da bi me poljubio. Ali daj mi svoju ruku i ja ću puhnuti poljubac na nju.“
On tako učini. Ona puhne svježi dah i upita zadržavši njegovu ruku i gledajući u nju.
„Reci sada što tu vidiš?“
„Vidim, Rosa?“
„Pa, pomislila sam da vi Egipćani možete gledati u dlan i vidjeti kojekakve fantome. Zar ne možeš vidjeti sretnu budućnost?“
Naravno, nijedno od njih nije vidjelo čak ni sretnu sadašnjost kad su se vrata otvorila i zatvorila, i kad je svatko otišao na svoju stranu.

IV.
GOSPODIN SAPSEA
Prihvatimo li da je magarac oličenje samozadovoljne gluposti i uobraženosti – po navici, možda, kao što to po navici bude i s drugim stvarima što su više konvencionalne nego ispravne - onda je najveći magarac u Cloisterhamu gospodin Thomas Sapsea, dražbovatelj.
Gospodin Sapsea „se nosi“ kao dekan. Zabunom mu se klanjaju kao dekanu. Na ulici mu se ljudi čak obraćaju s „poštovani gospodaru“, misleći da je on biskup koji je neočekivano izašao bez svoga kapelana. Gospodin Sapsea je vrlo ponosan zbog toga, kao i zbog svog glasa i stila. On je čak (prodajući zemljišne posjede) pokušao malo i pjevati za svojom govornicom, kako bi to što više sličilo na ono što on smatra pravom crkvenom propovijedi. Završavajući prodaju putem javne dražbe, gospodin Sapsea činio bi to s izrazom kao da daruje blagoslov okupljenim agentima, i to je izvodio uspješnije od pravog dekana – skromnog i vrlog gospodina.
Gospodin Sapsea ima mnogo obožavatelja; zapravo, većina ljudi u mjestu živi u uvjerenju, uključujući čak i one koji ne vjeruju u njegovu mudrost, da on služi na čast Cloisterhamu. On ima preuzvišene kvalitete da je dostojanstven i glup, on se spotiče i pri govoru i pri hodu; da ne spominjemo svojevrsne ozbiljne pokrete rukama, kao da će blagosloviti osobu s kojom razgovara. Mnogo bliže šezdesetoj nego pedesetoj godini, s vrlo uočljivo ocrtanim trbuhom i prijevojima na prsluku; smatran za bogatog, glasajući na izborima za one koji su bili dostojni poštovanja u moralnom pogledu, zadovoljan, smatrajući da ništa drugo, osim njega, nije niknulo otkako se on rodio – kako bi blesavi gospodin Sapsea mogao služiti ičemu drugom nego biti na čast Cloisterhamu i društvu?
„Prostori gospodina Sapsea nalaze se u glavnoj ulici, preko puta doma redovnica. Potječu otprilike iz istoga vremena iz kojeg je i dom redovnica, no tu i tamo su neuredno modernizirani, jer mlađe generacije, sve lošije, smatrale su da im sve više i više gode zrak i svjetlost, a sve manje groznice i bolesti. Iznad vrata nalazi se drvena figura, otprilike u polovici prirodne veličine, koja oca gospodina Sapsea prikazuje s kovrčavom vlasuljom i togom pri licitaciji. Čistoća ove ideje, prirodni izgled maloga prsta, čekić i govornica bili su divljenja vrijedni.
„Gospodin Sapsea sjedi u svojoj sumornoj prizemnoj sobi koja gleda ravno u popločeno stražnje dvorište i ograđeni vrt. Gospodin Sapsea ima bocu porta na stolu ispred vatre – vatra je (rani) luksuz, ali ugodna u hladnoj, svježoj jesenjoj večeri i, što je karakteristično za njega, nalazi se u društvu svojeg portreta, svog sata, koji se navije tek svakih osam dana, i barometra. Karakteristično, jer će se on portretom suprotstaviti ljudima, barometrom nepogodi, a satom vremenu.
Pokraj gospodin Sapsea nalaze se pisaći stol i pisaći pribor. Pogledavši ispisani papir, gospodin Sapsea ga dostojanstveno pročita u sebi i onda, hodajući lagano po sobi i palčeva zakvačenih o prsluk, on ga ponovi po sjećanju, no tako tiho, iako s mnogo dostojanstva, da se mogla čuti samo riječ Ethelinda. Na pladnju na stolu nalaze se tri čiste čaše za vino. Njegova sluškinja ulazi i objavljuje da je stigao gospodin Jasper. Gospodin Sapsea odmahne rukom i reče: „Uvedite ga.“ Zatim na prikladnu udaljenost privuče dvije čaše za vino.
„Drago mi je što vas vidim, gospodine, i čestitam sebi na časti što vas prvi put ovdje primam.“ Gospodin Sapsea na ovaj način iskazuje poštovanje u svojoj kući.
„Vi ste vrlo ljubazni. Ne, to je moja čast i meni treba čestitati.“
„Vi ste ljubazni što tako kažete, gospodine. Ali uvjeravam vas da mi čini zadovoljstvo primiti vas u svojemu skromnom domu. I da ja to inače nikomu ne bih rekao.“ Ove riječi popratila je velika dostojanstvenost gospodina Sapsea i kao da ju je ostavio da bude shvaćena sama od sebe. „Vi nećete lako povjerovati da vaše društvo može činiti zadovoljstvo čovjeku kao što sam ja. Međutim, tako je.“
„Već neko vrijeme želim vas upoznati, gospodine Sapsea.“
„ A ja, gospodine, već dugo za vas znam kao čovjeka koji ima ukusa. Hajde da nam natočim. Nazdravit ću vam“, reče gospodin Sapsea puneći svoju čašu:
„Kad Francuzi dođu,
Pričekajmo ih u Doveru!“
Bila je to domoljubna zdravica iz djetinjstva gospodina Sapsea i on je duboko uvjeren da je prikladna za sva vremena.
„Možda niste svjesni, gospodine Sapsea“, primjećuje Jasper promatrajući dražbovatelja sa smiješkom kad je ovaj rastegnuo svoje noge pokraj kamina, „svoga poznavanja svijeta.“
„Pa, gospodine“, smijuljeći se odvrati, „mislim da nešto malo znam o njemu, nešto malo.“
„Vaše znanje o kojem se priča oduvijek me je zanimalo i iznenađivalo te sam vas na kraju poželio upoznati. Jer Cloisterham je maleno mjesto. Ja sam zarobljen u njemu, ne znam ništa dalje od njega, a osjećam da je riječ o vrlo malenom mjestu.“
„Da nisam putovao u strane zemlje, mladiću“, započne gospodin Sapsea, a onda stane: „Oprostit ćete mi što vas nazivam mladićem, gospodine Jasper. Vi ste mnogo mlađi od mene.“
„Naravno.“
„Ako ja i nisam putovao u strane zemlje, mladiću, strane su zemlje došle k meni. Došle su one k meni preko posla i ja sam iskoristio svoje prilike. Na primjer, kad radim popis ili katalog, vidim francuski sat. Nikad ga prije nisam vidio, nikada u životu, ali ja instinktivno stavim prst na njega i kažem Pariz. Vidim neke šalice i tanjuriće kineske proizvodnje, jednako tako meni nepoznate, stavim ja prst na njih, tada i tamo, i kažem Peking, Nanking i Kanton. Ista je stvar s Japanom, Egiptom, s bambusom i sandalovinom iz istočne Indije: na sve njih stavljam ja svoj prst. Stavio sam jednom svoj prst na Sjeverni pol i rekao: ’Eskimsko koplje, kladim se u pola litre bijelog sherryja!“
„Zaista? To je veoma neobičan način stjecanja znanja o ljudima i stvarima, gospodine Sapsea.“
„Napominjem to, gospodine“, gospodin Sapsea se pridruži s neizrecivim zadovoljstvom, „zato što, kako kažem, nije red na to da se čovjek hvali onim što jest. Nego dokaži kako si došao do toga i onda dokaži tko si.“
„Veoma zanimljivo. Trebali smo razgovarati o pokojnoj gospođi Sapsea.“
„Trebali smo, gospodine.“ Gospodin Sapsea napuni obje čaše i ponovno pospremi bokal s vinom na sigurno mjesto.
„Prije nego što vas pitam za mišljenje kao čovjeka koji ima ukusa glede ove malene sitnice“, nastavlja dalje, „no premda samo sitnica, ipak je zahtijevala razmišljanje, malo znoja, trebalo bi možda da vam opišem karakter pokojne gospođe Sapsea, mrtve već tri četvrtine godine.“
Gospodin Jasper zijeva iza svoje čaše, a nakon spuštanja zaklona lice mu je puno zanimanja. Taj je izraz malo ometen time što je trebalo skrivati zijevanje i suzne oči.
„Prije dvanaestak godina, ili tako nekako“, nastavio je gospodin Sapsea, „kad sam proširio svoje vidike do – neću reći dokle su sada jer bi to moglo značiti da ciljam na previše toga, ali do točke da sam želio još jednu dušu koju bih upio – pogledao sam oko sebe tražeći bračnoga druga. Jer, kako ja kažem, za čovjeka nije dobro biti sam.“
Gospodin Jasper kao da je ovu originalnu ideju pospremio u sjećanje.
„Gospođica Brobity u to je vrijeme držala, neću to nazvati rivalskom ustanovom Domu redovnica preko puta, već ću je nazvati drugom sličnom ustanovom u gradu. Stoji činjenica da je puna strasti sudjelovala na mojim dražbama, a, kad bi se one održavale poslijepodne ili u vrijeme odmora. Ljudi su pričali da se divila mojem stilu. Ljudi su zapazili da se s vremenom moj stil primjećivao i u vježbama diktata đaka gospođice Brobity. Mladiću, čak je iz mračne zlonamjernosti poteklo šaputanje da se jedan neotesani i neobrazovani prostak (roditelj) toliko zapleo da me je čak spomenuo po imenu. Ali ja u to ne vjerujem. Jer, zar postoji mogućnost da će ijedno ljudsko biće pri zdravoj pameti tako otvoreno otkriti da se na njega pokazuje, onim što ja nazivam, prstom prijezira?“
Gospodin Jasper odmahne glavom. To uopće nije vjerojatno. U svojemu pompoznom nedostatku duha, gospodin Sapsea je mislio da nalijeva čašu svog gosta koja je već puna, ali da zapravo puni svoju, koja je prazna.
„Biće gospođice Brobity, mladiću, bilo je duboko prožeto osjećajem poštovanja prema duhu. Ona je obožavala duh, kad je slobodan ili, kao što ja kažem, obogaćen širokim poznavanjem svijeta. Kad sam je zaprosio, ona mi je učinila čast sva zaslijepljena nekim posebnim poštovanjem i uspjela je izustiti samo dvije riječi: ’O, Ti!’, misleći na mene. Njezine bistre, plave oči bile su prikovane za mene, njene gotovo prozirne ruke sklopljene, bljedilo je prekrilo njezine oštre crte lica i, iako ohrabrena nastaviti, ona nikad više nije nastavila nijednom riječju. Privatnim ugovorom riješio sam se njezine ustanove i mi smo postali gotovo jedno, koliko se to može očekivati s obzirom na okolnosti. Ali ona nikad nije mogla naći rečenicu koja bi zadovoljavala njezino možda i previše povoljno mišljenje o mojem intelektu. Sve do kraja (imala je bolesna jetra) ona mi se obraćala jednakim nedovršenim izrazima.“
Gospodin Jasper je zatvorio oči kad je dražbovatelju glas postao dublji. Sad ih je naglo otvorio i rekao istodobno kad i duboki glas: „Ah!“, a zatim zastane zamalo ne izustivši: „Ljudi.“
„Otada sam“, nastavio je priču gospodin Sapsea nogu ispruženih i svečano uživajući uz vino pokraj vatre, „takav kakvim me vidite. Otada sam osamljen oplakivao svoju sudbinu. Otada sam, kao što kažem, tražio svoj večernji razgovor. Neću reći da sam predbacivao sebi, ali bilo je vremena kad sam sebi postavljao pitanje što bi bilo da je njezin muž bio bliži njenoj razini? Da nije morala gledati tako visoko, što je moglo samo pogoršavati bolest njezinih jetara?“
„Gospodin Jasper, izraza kao da je odjednom jako ožalošćen, reče: „Pretpostavljam da je tako moralo biti.“
„Samo to i možemo pretpostaviti, gospodine“, složio se gospodin Sapsea.
„Kao što kažem: Čovjek sanja, a Bog određuje. Ista se misao može reći i drukčije, ali ja sam rekao ovako.“
Gospodin Jasper promrmlja da se s time slaže.
„A sada, gospodine Jasper“, nastavi dražbovatelj izvukavši komad ispisana papira, „pošto je spomenik gospođe Sapsea imao vremena da se slegne i osuši, dopustite mi da pitam za vaše mišljenje, kao čovjeka od ukusa, o natpisu koji sam (kao što sam prije primijetio, ne bez znoja na čelu) za njega zapisao. Uzmite ga. Raspored redaka zahtijeva da se prati okom, kao i sadržaj duhom.“
Gospodin Jasper posluša, pogleda i pročita sljedeće:

Etelinda,
poštovana supruga
gospodina Thomasa Sapseae,
dražbovatelja, procjenitelja, agenta za nekretnine i dr.
iz ovog grada,
čije poznavanje svijeta, premda široko, nikad nije poznavalo
Dušu
koja bi bila sposobnija da
PAZI NA NJEGA.
STRANČE! ZASTANI
I postavi sebi pitanje
MOŽEŠ LI ISTO TO UČINITI
ako ne
PUN STIDA TI PRODUŽI DALJE.

Pošto se gospodin Sapsea podigao i namjestio leđa prema vatri, a kako bi promatrao učinak tih redaka na čovjeka od ukusa, on okrene lice prema vratima kad se ponovno pojavi njegova sluškinja obavještavajući:
„Durdles je stigao, gospodine!“ On se odmah približio stolu, napunio i treću čašu, jer je sad bila nužna, i odgovorio joj:
„Uvedite Durdlesa.“
„Prekrasno!“ reče gospodin Jasper vraćajući papir.
„Vi se slažete, gospodine?“
„Nemoguće je ne složiti se. Dojmljivo, kratko i savršeno.“
Dražbovatelj nakloni glavu kao čovjek koji prima ono što mu pripada i daje priznanicu. Poziva tad Durdlesa, koji je baš ulazio, da uzme čašu vina (pružajući mu je), jer će ga to ugrijati. Durdles je kamenoklesar, uglavnom za nadgrobne ploče, grobnice i spomenike, i sav je od glave do pete pokriven starom žbukom, vapnom i kamenim prahom. U Cloisterhamu nema poznatijeg čovjeka. On je povlašteni slobodnjak grada. Slava ga uzdiže kao velikog radnika – nitko ne zna zašto (jer nikada ne radi), i kao veliku budalu – što svatko zna da jest. On bolje poznaje grobnicu katedrale nego ijedan živi autoritet, a možda čak i bolje nego neki mrtvi. Priča se da je intimnost ovog poznavanja otpočela time što je on stalno posječivao to tajno mjesto da bi zatvarao mladiče Cloisterhama kako bi se oporavili od mamurnosti, jer prema ugovoru je, zbog grubih popravaka, imao slobodan ulazak u katedralu. Bilo kako bilo, on zna mnogo o njoj i rušeći dijelove zida, potpornja i pločnika, viđao je čudne stvari. On često govori o sebi u trećem licu: možda zato što mu je, dok priča, malo nejasan njegov vlastiti identitet, možda to čini nepristrano, usvajajući nomenklaturu Cloisterhama kad spominje osobu od značaja. Tako bi on rekao, pričajući o neobičnim prizorima: „Durdles je naišao na starog čovu“, misleći na zakopanu veličinu iz starih vremena, „tako što je trnokopom udario ravno u sanduk. Stari čovo pogledao je Durdlesa svojim otvorenim očima kao da želi reći: ’Zoveš li se ti Durdles? Pa, čovječe, vraški dugo sam te čekao.’ I onda se pretvorio u prah. „S ravnalom od dvije stope uvijek u džepu i kamenorezačkim čekićem gotovo uvijek u ruci, Durdles stalno hoda kuckajući i lupkajući po svemu u katedrali. I kad god on kaže Toupu: ’Toupa, evo ovdje još jednog starog redovnika!’, Toupa to javlja dekanu kao sigurno otkriće. U odijelu od grube čohe s pucetima od roga, žutom maramicom s prljavim rubovima, starim šeširom više mrkim nego crnim, i ulaštenim čizmama boje svoga kamenorezačkog zanata, Durdles vodi maglovit, gotovo ciganski život, noseći ručak sa sobom u malom zavežljaju, sjedajući na sve moguće nadgrobne ploče da bi objedovao. Ovakav Durdlesov objed postao je prava cloisterhamska institucija, ali ne samo zato što se vani nikad nije pojavljivao bez njega nego zato što je u određenim dobro poznatim prilikama ručak odnesen i u zatvor zajedno s Durdlesom (pijanim i nesposobnim) te odveden pred sud u gradskoj vijećnici. Međutim, ovakve su prilike bile rijetkost jer je Durdles isto toliko rijetko pijan koliko i trijezan. Što se tiče ostalog, on je stari momak i živi u malenoj, staroj kući koja nikada nije bila završena. Pretpostavlja se da je sagrađena od kamenja koje je ukradeno iz gradskih zidina. Do ovog boravišta vodi prilaz od kamenja nagomilana gotovo do gležnja, a što sliči na okamenjeni gaj nadgrobnih spomenika, urni, draperija i slomljenih stupova u svim fazama stvaranja. Ovdje dva pomoćnika stalno klešu, dok druga dvojica, koji gledaju jedan drugog, neprestano režu kamen, pojavljujući se naizmjenično iz svoje zaštitne kućice kao da su mehaničke figure što simboliziraju Vrijeme i Smrt.
„Kad je popio svoju čašu porta, gospodin Sapsea povjeri Durdlesu dragocjene napore svoje Muze. Durdles bezosjećajno uzme svoje ravnalo od dvije stope i mirno odmjeri redove, prljajući ih kamenom prašinom.
„Ovo je za spomenik, gospodine Sapsea?“
„Natpis. Da.“ Gospodin Sapsea očekuje njegovo djelovanje na prosječan duh.
„Stane u osminu inča“, reče Durdles. „Vaš sam sluga, gospodine Jasper. Nadam se da ste dobro.“
„Kako ste vi, Durdles?1'
„Uhvatio me je malo grobotizam, gospodine Jasper, ali to se mora i očekivati.“
„Mislite reumatizam“, reče Sapsea oštro. (Razdražio se zbog toga što je njegov sastavak primljen tako mehanički.)
„Ne, ne mislim. Mislim, gospodine Sapsea, na grobotizam. To je jedna druga vrsta reumatizma. Gospodin Jasper zna što Durdles misli. U zimska jutra prije nego što doista svane, prošećite među grobovima i zastanite tu, kako se to kaže u katekizmu, u svaki dan života svoga, i znat ćete što Durdles misli.“
„To je užasno hladno mjesto“, složi se gospodin Jasper podrhtavajući od nelagode.
„Ako je vama užasno hladno gore gdje je zbor, gdje se živi dah isparuje oko vas, kako je tek onda užasno Durdlesu dolje u podzemnoj grobnici, u vlažnoj zemlji i s mrtvim dahom starih redovnika“, odgovori ta osoba. ’Durdles vas ostavlja da sami procijenite. Treba li to odmah uklesati, gospodine Sapsea?’“
Gospodin Sapsea, s čežnjom autora koji požuruje objavljivanje svog dijela, odgovori da nikada ne može biti previše brzo.
„Onda najbolje da mi dadete ključ“, reče Durdles.
„Oh, čovječe, ovo ne ide unutar spomenika!“
„Durdles zna kamo će to staviti, gospodine Sapsea; nijedan čovjek ne zna bolje. Pitajte ljude u Cloisterhamu zna li Durdles svoj posao.“
„Gospodin Sapsea ustaje, iz ladice uzima ključ, otvara čeličnu kasu u zidu i uzima iz nje jedan dugi ključ.
„Kad Durdles radi ili završi svoj posao, bez obzira na to gdje, vani ili unutra, Durdles voli da pogleda svoj posao sa svih strana i da vidi da mu on služi na čast“, tvrdoglavo objasni Durdles.
„Ožalošćeni udovac pružio mu je veliki ključ. On je svoje ravnalo stavio u vanjski džep hlača, zašivena upravo za tu namjenu, i polako otkopčao kaput otvarajući veliki džep na prsima s unutrašnje strane prije nego će uzeti ključ da bi ga stavio u to skrovište.
„Pa, Durdles!“ uzviknuo je Jasper sa zanimanjem, „vi ste puni džepova!“
„Ja nosim i teret u njima, gospodine Jasper. Opipajte ove!“ rekao je klesar vadeći još dva velika ključa.
„Dajte mi i ključ gospodina Sapseae. Svakako je ovaj najteži.“
„Nadam se da ćete ih pronaći još gotovo isto ovoliko“, reče Durdles. „Svi su od spomenika. Oni svi otvaraju Durdlesovo radno mjesto. Durdles uglavnom zadržava ključeve svog rada. Nije baš da se mnogo upotrebljavaju.“
„Usput rečeno“, reče Jasper lijeno ispitujući ključeve, „već odavno želio sam pitati, ali uvijek zaboravim. Znaš li da te katkada zovu Kameni Durdles, je li tako?“
„Cloisterham me poznaje kao Durdlesa, gospodine Jasper.“
„Znam to, svakako. Ali katkad dječaci...“
„O! Ako vodite računa o tim mladim nevaljalcima...“ Durdles ga prekine gunđajući.
„Ne vodim brigu o njima više nego vi. Ali prije neki dan vodio se razgovor u zboru je li Stony ili Toni“, reče gospodin Jasper kuckajući ključevima jedan o drugi.(„Pazite jezičce ključa, gospodine Jasper“)
„Ili je Stony umjesto Stefan“, nastavlja gospodin Jasper zvoneći ključevima.
(„Ne možete od njih napraviti vilicu za davanje tona, gospodine Jasper.“)
„Ili je možda ime nastalo zbog vašeg zanata. Kako tu stoje stvari?“
Gospodin Jasper odmjerava tri ključa u ruci, podiže glavu iz mirnog, pognutog stava nad vatrom i vraća ključeve Durdlesu gledajući ga ugodno i prijateljski.
Ali Kameni je i mrzovoljan – i ono njegovo neodređeno stanje uvijek je i neizvjesno stanje – veoma svjestan svojeg dostojanstva, i sklon uvredi. On spusti svoja dva ključa natrag u džep, jednog po jednog, i zakopča ga. Uzeo je zatim svoj zavežljaj s ručkom s naslona stolice, kamo ga je objesio kad je ušao; rasporedio je težinu koju je nosio zavezavši treći ključ u njega, kao da je ostriga koja želi ručati hladno željezo, i izašao iz sobe ne udostojavši se više išta reći.
Gospodin Sapsea zatim predloži partiju trik traka, koja će, uz iskusno vođenje razgovora i završetak s večerom od hladne govedine i salate, uljepšavati zlatnu večer do prilično kasno u noć. Budući da je mudrost gospodin Sapseae, kad se prenosi na smrtnika, opširna, ali ne i duhovita, ona se čak i tada nikako ne iscrpljuje. Ali njegov je gost izjavio da će ponovno nekom drugom prigodom doći u ovu ugodnu kuću i gospodin Sapsea ga zasad pušta da razmišlja o nekom djelu što ga je ponio sa sobom.

V.
GOSPODIN DURDLES I PRIJATELJ
„John Jasper, vraćajući se kući kroz park katedrale, zastao je pred prizorom kamenog Durdlesa sa zavežljajem hrane i svime što je imao, naslonio se leđima na željeznu ogradu groblja, kojom je ono odvojeno od starih samostanskih svodova, i strašnog malog dječaka u dronjcima koji ga je gađao kamenjem kao jasno nacrtanu metu pod mjesečinom. Katkad bi ga kamenje pogodilo, kadšto bi ga promašilo, ali Durdles je izgledao ravnodušno. Strašni mali dječak, nasuprot tomu, kad god pogodi Durdlesa, slavodobitno zazviždi kroz nazupčani otvor, za što je pogodan prednji dio njegovih usta, gdje mu nedostaje polovica zuba. A kad ga promaši, uzvikne: „Opet promašaj“ i pokušava se utješiti zbog neuspjeha uzimajući ga bolje i pokvarenije na nišan.
„Što radiš tom čovjeku?“ pita Jasper izlazeći iz sjene na mjesečinu.
„Gađam metu“, odgovori strašni mali dečko.
„Daj mi to kamenje što ga imaš u rukama.“
„Da, nabit ću vam ih u usta ako me uhvatite“, kaže mali dečko oslobodivši se i odmahnuvši. „Opalit ću te po oku ako ne budeš pazio!“
„Vražje dijete, to si ti. Što ti je napravio taj čovjek?“
„Ne želi otići kući.“
„Što te briga za njega?“
„On mi daje pola penija da ga otjeram kući ako ga uhvatim prekasno vani“, reče dječak i onda zapjeva kao mali divljak, pomalo posrćući, pomalo plešući u svojim starim poderanim cipelama:
„Vidi, vidi ti taj svijet!
Hvatam ga vani poslije deset!
Kad neće ići, onda krećem ja
Hej, hej pijetao već se glasa!
Opominje iz svega glasa.“
Pri posljednjoj riječi zamahne na Durdlesa i još jednom ga pogodi.
To kao da je bio pjesnički znak da se pripremi, kao opomena Durdlesu da se uspravi, ako može, ili da pođe kući.
John Jasper dječaku je dao znak glavom da pođe za njim (osjećajući da je beznadno vući ga ili nagovarati) i otiđe do željezne ograde gdje je Kameni (i kamenovan) duboko razmišljao.
„Poznajete li ovo čudovište, ovo dijete?“ upita Jasper ne pronalazeći riječi koje bi opisale tu stvar.
„Deputy“, reče Durdles klimajući glavom.
„Je li to njegovo ime?“
„Deputy“, potvrdi Durdles.
„Ja sam sluga u sirotinjskom prenoćištu u vrtu plinare“, objasni dječak. „Svi se mi sluge u prenoćištu nazivamo Deputy. Kad je prenoćište puno i kad su svi putnici u krevetu, onda izlazim radi svoga zdravlja.“ Onda nastavi povlačeći se na kućna vrata i ciljajući:
„Vidi, vidi ti taj svijet!
Hvatam ga vani poslije deset.
„Zadrži ruku!“ povikao je Jasper, „i nemoj bacati dok mu stojim ovako blizu ili ću te ubiti! Hajde, Durdles, pusti da večeras pođem s tobom do kuće. Da ponesem tvoj zavežljaj?“
„Ni u snu“, odgovori Durdles popravljajući ga. „Kad ste vi naišli, gospodine, Durdles je ovdje razmišljao, opkoljen svojim djelima, kao neki slavni autor. Vaš zet“. Pokazao je kovčeg kod ograde što je bio bijel i hladan na mjesečini. „Gospođa Sapsea“, okrene se prema spomeniku te vjerne žene. „Pokojni službenik“, pokazao je slomljeni stup uglednog Gospodina. „Preminuli poreznik“, pokaže dalje na vazu i ručnik koji su stajali na nečemu što je moglo biti kalup za sapun. „Bivši slastičar i majstor za mafle, veoma cijenjen“, pa pokazuje nadgrobnu ploču.
„Sve je ovdje živo i zdravo, gospodine, i sve Durdlesovo djelo. O običnom svijetu, koji je jednostavno zamotan u busenje i trnje, što se manje kaže, to bolje. Jadni svijet, brzo zaboravljen.“
„Ovo stvorenje, Deputy, stoji iza nas“, reče Jasper osvrćući se. „Hoće li nas pratiti?“
Odnosi između Durdlesa i Deputyja prkosne su sorte; jer kad se Durdles, dobro nakresan, tromo okrenuo, Deputy u velikom krugu ode na cestu držeći se obrambeno.
„Nijednom nisi zakukurikao prije nego si večeras započeo“, reče Durdles neočekivano se prisjetivši, ili sanjajući, neku uvredu.
„Lažeš, jesam!“ reče Deputy na svoj jedini način uljudnog suprotstavljanja.
„Rođeni brat, gospodine“, primjećuje Durdles okrećući se ponovno i isto tako neočekivano zaboravljajući svoju uvredu kao što je se i sjetio, „rođeni brat Petera, divljeg dječaka! Ali ja sam mu dao životni cilj.“
„Koji cilj?“ upita gospodin Jasper.
„Tako je, gospodine“, odgovori Durdles sasvim zadovoljan.
„Koji cilj. Uzeo sam ga za ruku i dao mu cilj. Što je on bio prije? Uništavač. Što je radio? Ništa, osim razaranje. Što je time dobivao? Kratkoročne kazne u cloisterhamskom zatvoru. Osobu, imovinu, konja, psa, mačku, pticu, kokoš, svinju – sve je gađao kamenjem u traženju pogodnog objekta. Ja sam stavio taj pogodni objekt ispred njega i sad on može svojih poštenih pola penija pretvoriti u tri penija tjedno.“
„Čudim se da nema konkurenciju.“
„Ima ih mnogo, gospodin Jasper, ali potjera ih kamenjem. Sad ne znam kamo bi se ovaj moj plan ubrajao“, nastavio je pripiti Durdles tobože razmišljajući o tome. „Ne znam kako bismo to točno nazvali. To nije neka vrsta – sheme – nacionalnog odgoja?
„Ne bih rekao“, reče Jasper.
„Ni ja ne bih rekao“ složi se Durdles. „Onda to i nećemo pokušavati imenovati.“
„On još uvijek ide za nama“, ponavlja Jasper gledajući preko ramena, „Baš nas mora pratiti?“
„Morat ćemo proći pokraj sirotinjskoga prenoćišta ako pođemo kraćim putem, koji je straga“, odgovorio je Durdles, „i tamo ćemo ga ostaviti.“
I tako nastave, s Deputyjem kao posljednjim u redu. Remetio je tišinu sata i mjesta gađajući kamenjem svaki zid, svjetiljku, stup i druge nezanimljive predmete na pustom putu.
„Ima li što novo u grobnici, Durdles?“ upita John Jasper.
„Nešto staro, pretpostavljam da mislite“, progunđa Durdles. „To nije mjesto za novosti.“
„Neko vaše otkriće, mislio sam.“
„Ima jedan stari redovnik ispod sedmoga stupa s lijeve strane kad silazite polomljenim stubama, na mjestu gdje je prije bila mala podzemna kapela. Čini mi se (koliko sam mogao utvrditi), da je to jedan od onih starih redovnika s palicom. Sudeći po veličini prolaza u zidovima, stubama i vratima kojima su dolazili i odlazili, te su palice, sigurno, prilično smetale starim redovnicima. Rekao bih da su dvojici, koja bi se tu slučajno susrela, često padale mitre s glava“.
Ne pokušavši ispraviti ovo mišljenje, Jasper promatra svojeg pratitelja – pokrivena od glave do pete starom žbukom, vapnom i kamenim prahom – kao da je njega, Jaspera, spopao romantični interes za Durdlesov tajanstveni život.
„Neobičan je vaš život.“
Ne pokazujući ni najmanjim znakom prima li ovo pitanje kao kompliment ili kao uvredu, Durdles grubo odgovori: „Vaš je drukčiji.“
„Pa, utoliko što me je sudbina bacila na staro, hladno i uvijek isto mjesto. Da. Ali u vašoj vezi s katedralom ima mnogo više tajanstvenog i zanimljivog nego u mojoj. Zaista, mislio sam vas pitati kako bi bilo da me uzmete k sebi za učenika ili besplatnog šegrta, i da me pustite da katkad pođem s vama da vidim neke od tih čudnih kutova u kojima provodite dane.“
Kameni odgovara općenito: „U redu. Svatko zna gdje može naći Durdlesa kad mu zatreba.“ To je, ako ne sasvim točno, približno tako, ako se može reći da se Durdles može uvijek naći negdje kako luta.
„Ono o čemu najviše razmišljam“, reče Jasper, nastavljajući o predmetu svoga romantičnog zanimanja, „jest točnost kojom vi, čini se, nalazite mjesta na kojima su ljudi zakopani. U čemu je stvar? Taj vam zavežljaj smeta. Dajte da ga pridržim.“ Durdles se zaustavio i malo zastao (Deputy, koji pazi na sve njegove pokrete, odmah se povukao na ulicu) tražeći oko sebe neki rub ili kut kamo bi stavio svoj zavežljaj, kad ga je već na ovaj način oslobođen.
„Samo mi dajte moj čekić“, reče Durdles, „i ja ću vam pokazati.“
Klink, klink. I čekić mu je pružen.
„Sad, gledajte ovamo. Vi intonirate vaš ton, zar ne, gospodine Jasper?“
„Da.“
„Tako i ja ispitujem svoj. Uzmem čekić i kuckam.“ (Pritom udara o pločnik, a oprezni Deputy podbada s prilične udaljenosti kao da pretpostavlja da bi se mogla zatražiti i njegova glava.) “Ja lupam, lupam, lupam, čvrsto! Nastavljam udarati. Još uvijek čvrsto! Udarim opet. Hej, hej! Prazno! Udaram opet uporno. Nešto je čvrsto u praznini! Udaram, udaram, udaram, čvrsto je u praznom; i unutra čvrsto, pa opet prazno! Eto vam! Stari redovnik istrunuo je u kamenom lijesu ispod svoda!“
„Zapanjujuće!“
„Čak sam i ovo napravio“, kaže Durdles izvlačeći svoje ravnalo od dvije stope (Deputy se u međuvremenu približio. Kao da je pomislio kako će se pronaći blago koje bi nekako dovelo do njegova bogaćenja, uz čarobnu pomisao da se objese one za koje bi on tvrdio da su pronašli blago).
„Recimo da je ovaj moj čekić zid koji sam ja radio. Dva; četiri i dva je šest“, nastavlja Durdles mjereći pločnik, „šest stopa unutar tog zida nalazi se gospođa Sapsea.“
„Ma nije valjda gospođa Sapsea?“
„Recimo da jest gospođa Sapsea. Njezin je zid deblji, ali recimo da jest gospođa Sapsea.“ Durdles udara po tom zidu koji je pokazao čekićem, pa reče nakon podužeg ispitivanja;
„Negdje između nas Durdlesovi su ljudi ostavili neko smeće u tom prostoru od šest stopa“.
Jasper smatra da takva točnost znači talent.
„Ne bih rekao da je to talent“, odvrati Durdles, bez nakane da ovu primjedbu prihvati u njezinu pravom značenju. „Ja sam došao do toga. Durdles dolazi do svog znanja time što duboko zahvaća i što ga crpi iz korijena ako neće doći. Hej ti, Deputy!“
„Ahoj“, kreštavo odgovara Deputy koji je ponovno u daljini.
„Uhvati tih pola penija. I nemoj da te večeras ponovno vidim kad dođemo u sirotinjsko prenoćište.“
„Upozoravam!“ odgovora Deputy uhvativši pola penija i ovom tajanstvenom riječju naizgled izražava svoju suglasnost.
Oni trebaju tek prijeći preko nečega što je nekad bio vinograd, koji je pripadao nečemu što je nekad bio samostan, a da bi došli do uske zadnje staze gdje se nalazi trošna drvena kuća s dva niska kata, sad poznata kao sirotinjsko prenoćište. Kuća je naherena i iskrivljena, kao i moral putnika, s jedva primjetnim ostatcima rešetkastoga trijema iznad vrata, kao i grube ograde ispred ugažena vrta, i to samo zato što su putnici bili toliko vezani za ovo boravište nježnim osjećajima (ili su toliko voljeli naloženu vatru pokraj puta tijekom dana), da ih nikada nisi mogao nagovoriti ili prisiliti da odu a da ne prisvoje i odnesu kakvu uspomenu od drveta. Ovo jadno mjesto pokušava nalikovati na gostionicu sa svojim bijednim i krajnje običnim crvenim zavjesama na prozorima. Ti su dronjci noću prljavo prozirni zbog slaboga svjetla pamučnog fitilja koji sumorno gori u zagušljivu zraku sobe. Kad su se Durdles i Jasper približili, pozdravio ih je ispisani, papirni fenjer iznad vrata koji je naglašavao namjenu kuće. Također ih je pozdravilo još nekoliko drugih strašnih malih dječaka – da li putnika ili pratilaca ili domara, tko zna – koji su kao privučeni Deputyjevim zadahom strvine iskočili na mjesečinu, kao što bi se lešinari skupljali u pustinji, i odmah ih stali gađati kamenjem, ali i međusobno jedni druge.
„Prestanite, vi mladi divljaci“, povikao je Jasper ljutito, „i pustite nas da prođemo.“
Ovaj je prijekor primljen s uzvicima i bacanjem kamenja, prema običaju zadnjih godina što je fino uređen policijskim pravilima naših engleskih općina, gdje se kršćani kamenuju kao da su dani svetog Stjepana vraćeni u život, kako to Durdles primijeti glede mladih divljaka. Zaključivši da oni nemaju nikakav cilj, on krene niz puteljak.
Na zavoju Jasper, strašno razljućen, zaustavi svog druga i pogleda iza sebe. Sve je mirno. Idućeg trenutka uz zvižduk doleti kamen na njegov šešir. Iz daljine eto i povika: „Pijetao budi! Upozoravam!“ što je popratilo kukurikanje kao nekog paklenskog kokota, opominjući ga pod čijom pobjedničkom vatrom stoji. Jasper zaobiđe iza ugla i povede Durdlesa kući. Durdles je posrtao po svom prljavom kamenom dvorištu kao da će glavom pasti u jednu od nedovršenih grobnica. Jack Jasper se vratio drugim putem u svoju vratarevu kućicu i, lagano otvarajući vrata ključem, primijetio da vatra još uvijek gori. iz zaključanog ormara on uzeo je neobičnu lulu koju je napunio – ali ne duhanom – te je oštro i veoma pažljivo malenim instrumentom promiješao sadržaj lule i sišao niz unutarnje kratke stube što su vodile do dvije sobe. Jedna je od njih njegova spavaća soba; druga je soba njegova nećaka. Svjetlost je gorjela u objema.
Njegov nećak mirno i bezbrižno spava. Jasper stoji i neko ga vrijeme promatra uporno i pažljivo, držeći nezapaljenu lulu u ruci. Onda, prigušujući korake, ode u svoju sobu, zapali lulu i prepusti se ponoćnim priviđenjima što ih ona pobuđuje.

VI.
ČOVJEKOLJUBLJE U KUĆI MLAĐEG KANONIKA
Velečasni Septimus Crisparkle (Septimus zato što se šestero male braće Crisparkle prije njega ugasilo, jedan za drugim, odmah nakon rođenja kao šest malenih žižaka pri paljenju), pošto je razbio tanki jutarnji led u blizini cloisterhamske brane svojom ljupkom glavom kako bi osvježio svoje tijelo, sad je ubrzavao svoj krvotok time što je velikim umijećem i odvažnošću boksao pred ogledalom. Ogledalo je pokazivalo svjež i zdrav lik uvaženog Septimusa, koji je veoma vješto prividno napadao, skakao u stranu i neobično snažno udarao iz ramena dok mu je, iza boksačkih rukavica, lice blistalo od nevinosti i dobrodušne blagonaklonosti. Još nije bilo vrijeme doručku, jer gospođa Crisparkle – majka a ne žena velečasnog Septimusa – tek je sišla dolje i čekala čajnik. Velečasni Septimus u tom trenutku skinuo je svoje boksačke rukavice da bi uhvatio ugodno lice stare gospođe koja je ušla u sobu i poljubio ga. Pošto je ovo nježno učinio, velečasni Septimus se ponovno okrenuo, odbijajući tobožnje udarce svojom lijevom rukom i zamahujući desnom.
„Svakog jutra kažem da ćeš to na kraju i učiniti. Sept“, primijeti stara gospoda gledajući ga, „i hoćeš.“
„Što to, draga moja?“
„Razbit ćeš duplo staklo ili će ti puknuti neka žila.“
„Nijedno, hvala Bogu, draga mama. Gotov sam, mama. Pogledaj ovo.“ U završnoj i veoma oštroj rundi, velečasni Septimus je zadao i izbjegao razne udarce i završio time što je bacio kapu stare gospođe u „ured“ – taj se tehnički izraz upotrebljava u stručnim krugovima onih što su upućeni u ovu plemenitu vještinu – toliko nježnim dodirom da su se njezine najtanje vrpce boje lavande i trešnje na njoj jedva pokrenule. Velikodušno puštajući pobijeđenog, baš na vrijeme da bi stavio svoje rukavice u ladicu i da bi se pretvarao kao da zamišljeno gleda kroz prozor kad je ušao sluga, velečasni Septimus dopusti da se postavi čajnik i obave druge pripreme za doručak. Kad je sve bilo pripremljeno i kad je ovo dvoje ponovno ostalo samo, bilo je ugodno vidjeti (ili bi bilo da je netko bio tamo da to vidi, što se nikad nije zbivalo) staru gospođu koja je ustala da naglas pročita molitvu, i njezina sina, sada tridesetpetogodišnjega mlađeg kanonika, kako stoji pognute glave slušajući je isto onako kao što je stajao slušajući te iste riječi s majčinih usana kad mu je bilo manje od četiri godine. Što je ljepše od stare dame - osini mlade dame kad su joj oči svijetle, a stas gibak i čvrst, kad joj je lice vedro i mirno, kad je njezina haljina porculanske pastirice iznimno nježnih boja, sasvim posebna i tako uredno pripijena uz tijelo? Ništa, ništa nije ljepše, često je mislio dobri mladi kanonik dok bi sjedao za stol nasuprot svojoj majci koja je već dugo bila udovica. Njezine misli u tim trenutcima mogle bi se sažeti u dvije riječi koje su najčešće u svakom njenom razgovoru: „Moj Sept!“
Bili su oni dobar par da sjednu i zajedno doručkuju u domu mlađeg kanonika Cloisterhama, jer je dom mlađeg kanonika bio tako tiho mjesto u sjeni katedrale da su graktanje vrana, zvuk koraka rijetkih prolaznika, zvuci zvona s katedrale ili orgulja iz katedrale, samo još više isticali njegovu savršenu tišinu. Razmetljivi borci proživjeli su ovdje svoja zanosna i nemirna stoljeća; pretučeni robovi preživjeli su tu svoja stoljeća mučenja i umiranja; a moćni redovnici ovdje su živjeli svoje živote koji su katkad bili korisni, kadšto štetni. Začudo, svi su oni otišli iz doma mlađeg kanonika, i utoliko bolje. Možda je jedna od najvećih koristi od njihova prebivanja na ovom mjestu bilo to što je poslije njih ostajao onaj blagoslovljeni izraz smirenosti, koji je prožimao um mlađeg kanonika, i ono spokojno, romantično stanje duha – koje je uglavnom bilo posljedica sažaljenja i strpljenja – izazvano tužnom pričom što je sve rekla ili patetičnom dramom koja se tu odigrala.
Zidovi od crvenih cigli, jednolično izblijedjeli od vremena, snažno ukorijenjeni bršljan, rešetkasti prozori, obložene sobe, velike hrastove grede u kutovima i vrtovi ograđeni kamenim zidom gdje je još uvijek dozrijevalo voće na samostanskom drvu, sve je to bilo glavni okoliš vremešne gospođe Crisparkle i velečasnog Septimusa kad su sjeli za doručak.
„I što, draga mama“, zapitao je mlađi kanonik, dajući dokaz o svom velikom teku, „što kaže pismo?“
Ljupka stara gospođa, pošto ga je pročitala, baš ga je spustila na stolnjak. Pružila ga je sinu.
Stara je gospođa bila veoma ponosna na svoje svijetle oči što su još uvijek bile tako dobre da može čitati i bez naočala. Njezin sin bio je jednako tako ponosan na to i toliko je poslušno nastojao izvući najveće moguće zadovoljstvo iz toga da je izmislio izgovor da on sam ne može čitati bez naočala. Zato je on sad uzeo naočale, čudesnih, golemih dimenzija, a koje ne samo da su smetale njegovu nosu i doručku već su smetale i čitanju pisma. Jer on je imao oči koje su bile sklop sitnozora i dalekozora kad na njima ničeg nije bilo.
„Od gospodina Honeythundera je, naravno“, reče stara gospođa sklopivši ruke.
„Naravno,“ složio se njezin sin. On napokon zapinjući pročita:
Luka dobrotvorstva,
Glavni ured, London, Srijeda!
Draga gospođo,
Pišem sjedeći na...
„Na čemu to? Na čemu to sjedeći?“
„Na stolici“, reče stara gospođa.
Velečasni Septimus skine svoje naočale da bi mogao vidjeti njezino lice. Uzviknuo je: „Pa, na čemu bi sjedio?“
„Bože moj, Bože moj, Septe“, odgovori stara gospođa, „ti ne shvaćaš o čemu piše! Vrati mi ga, dragi.“
Sretan što je skinuo naočale (jer su mu uvijek tjerale suze na oči), njezin je sin posluša mrmljajući da njegove oči svakodnevno postaju sve lošije i lošije za čitanje rukopisa.
„Pišem“, nastavi njegova majka čitajući veoma jasno i tečno, „sjedeći na stolici za koju ću vjerojatno biti vezan nekoliko sati.“ Septimus pogleda red stolica prislonjenih uz zid dok su s njegova lica isijavali polovični protest i molba.
„Imamo“, stara gospođa nastavi čitati glasnije, „sastanak našega glavnog, udruženog odbora Središnjih i okružnih dobrotvora, u našemu glavnom utočištu, kao što gore stoji, a njihova jednoglasna želja je da ja predsjedam.“
Septimus počne slobodnije disati pa promuca:
„O! Ako mu je stalo do toga, neka mu bude.“
„Da ne bih propustio dnevnu poštu, iskoristio sam priliku dok bude čitao dugačko izvješće, kojim se optužuje javni krivac...“
„Ovo je zbilja nevjerojatno“, umiješa se otmjeni mlađi kanonik spuštajući nož i vilicu da bi se zbunjeno počešao iza uha, „da ti dobrotvori uvijek nekog optužuju. I još je jedna stvar doista nevjerojatna: među njima uvijek mnogo i previše krivaca!“
„Kojim se optužuje javni krivac...“, stara gospođa nastavi čitati, „ali da izbacim iz glave našu malecku poslovnu stvar. Razgovarao sam sa svoja dva štićenika, Nevilleom i Helenom Landless, u vezi s njihovim nedovoljnim obrazovanjem, i oni su se složili s predloženim planom; a ja bih se za to ionako pobrinuo svidjelo se to njima ili ne.’“ „I još jedna uistinu nevjerojatna stvar“, primijetio je mlađi kanonik istim glasom kao i prije, „da su ti dobrotvori toliko skloni svoje supatnike uhvatiti za vrat, i (tako bi se moglo reći) silom ih baciti na put mira. Oprosti, draga mama, što ti upadam u riječ.
„Stoga, draga gospođo, hoćete li, molim vas, pripremili vašeg sina, velečasnog Septimusa, da idućeg ponedjeljka primi Nevillea kao kućnog đaka. Istoga dana Helena će poći s njim u Cloisterham da bi ušla u dom redovnica, ustanovu koju ste preporučili vi i vaš sin. Također vas molim da tamo sve pripremite za njezin prijam i školovanje. Uvjeti za njih oboje, koliko sam razumio, točno su onakvi kako ste me i sami pisano izvijestili kad sam započeo dopisivanje s vama o ovom predmetu, pošto sam imao čast upoznati se s vama u kući vaše sestre ovdje u gradu. Uz pozdrave velečasnom gospodinu Septimusu, ja sam, draga gospođo, Vaš nježni brat (dobrotvor),
luke honeythunder

„I, mama“, reče Septimus nakon malo dužeg češkanja uha, „moramo pokušati. Nesumnjivo je da imamo sobu za još jednog stanara i da ja također imam vremena i volje što ih mu mogu posvetiti. Moram priznati da sam prilično sretan što to nije sam gospodin Honeythunder. Iako ovo izgleda strašno pristrano, zar ne, jer ja ga nikada nisam vidio. Je li on golem čovjek, mama. „
„Rekla bih da jest golem, dušo“, odgovorila je stara gospođa nakon što je malo oklijevala, „ali njegov glas još je veći.“
„Od njega?“
„Od svakoga.'1
„Aha!“ reče Septimus. I završi doručak kao da su samostanski obiteljski crni čaj, šunka, pečeni kruh i jaja odjednom postali neukusni.
Sestra gospođe Crisparkle, još jedan komad drezdenskog porculana koji joj je toliko sličio da bi zajednički činile ljupki par ukrasa za svaki veliki starinski kamin, i doista ih ne bi trebalo viđati odvojeno, bila je bez djece, žena svećenika koji je imao viši položaj u korporaciji u londonskom Cityju. Gospodin Honeythunder, po svome javnom zvanju profesor filantropije, upoznao je gospođu Crisparkle tijekom posljednjeg sastanka porculanskih ukrasa (drugim riječima, prilikom njezina posljednjeg godišnjeg posjeta sestri), nakon javne priredbe filantropskog karaktera, kad su neka odabrana siročad osjetljivih godina natrpana kolačima od šljiva i arogantnošću. Ovo je bilo sve što je u domu mlađeg kanonika bilo otprije poznato o novim učenicima.
„Siguran sam da ćeš se složiti sa mnom, mama“, rekao je gospodin Crisparkle nakon razmišljanja o ovome, „da će prva stvar koju moramo učiniti biti ohrabrivanje ovih mladih ljudi. U ovome nema ništa nesebično, jer nama ne može biti ugodno ako oni ne budu slobodni prema nama. Eto, ovdje je zasad i Jasperov nećak; a slični teže sličnima, mladi mladima. On je srdačan mladić i tijekom večere trebalo bi ga upoznati s bratom i sestrom. To je troje. Ne možemo niti pomisliti da njega pozovemo, a da ne pozovemo i Jaspera. To je četvero. Dodaj gospođicu Twinkleton i buduću lijepu nevjestu, to je šest. Dodaj nas dvoje, to je osam.
Bi li te uznemirilo osmero na jednoj prijateljskoj večeri, marna?“
„Devet bi, Septe“, odgovori stara gospođa naočigled nervozna.
„Draga mama, ja sam naglasio osam“.
„To točno odgovara veličini stola i sobe, dragi moj.“
Na taj je način stvar riješena. I kad je gospodin Crisparkle otišao sa svojom majkom gospođici Twinkleton kako bi dogovorio prijam gospođice Helene Landless u dom redovnica, dva druga poziva koja su se odnosila na tu ustanovu bila su ponuđena i prihvaćena. Gospođica Twinkleton je pogledala na globuse, kao da žali što i oni nisu kadri izaći u društvo, ali se pomirila s tim što će ih ostaviti. Onda su poslane upute dobrotvoru glede priprema za dolazak gospodina Nevillea i gospođice Helene na ručak: miris juhe već se počeo osjećati u domu mlađeg kanonika.
Tih dana u Cloisterhamu nije postojala glavna pruga, a gospodin Sapsea je prorekao da je nikada neće ni biti. Gospodin Sapsea je rekao i više od toga. Rekao da je nikad ne bi ni trebalo biti. A ipak, dogodilo se, za divno čudo, baš tih dana da brzi vlakovi nisu smatrali da je Cloisterham nevrijedan da se u njemu zaustave nego da samo prozvižde kroz njega jureći svojim poslom i dižući prašinu s kotača kao dokaz o beznačajnosti grada. Postojao je tu jedan udaljeni krak glavne željezničke pruge koji je nekamo vodio, a na koji su građani Cloisterhama bili toliko ogorčeni da su govorili da će ta pruga, ako propadne, uništiti novčano tržište, ako ne, onda sigurno i Crkvu i državu i ustav, ni manje ni više. Činjenica da je ta pruga postojala toliko je remetila cloisterhamski promet da se on, napustivši glavni pravac, šuljao onim dijelom grada gdje se nalaze štale i gdje se već mnogo godina nalaze ploče s natpisom „čuvaj se psa“.
Tim prijezira vrijednim putem pošao je gospodin Crisparkle očekujući dolazak kratkoga zdepastog omnibusa s nerazmjernom gomilom prtljage na krovu – kao maleni slon s beskrajno visokom kulom – koji je tada prometovao kao svakodnevna veza između Cloislerhama i vanjskoga svijeta. Kad se ovo vozilo doklatilo, gospodin Crisparkle je jedva što mogao vidjeti na njemu zbog krupnog putnika s vrlo izrazitim licem, koji je sjedio izvana, na boku, podbočenih laktova i s rukama na koljenima, što je kočijaša stisnulo u vrlo neugodan mali prostor, i osvrtao se oko sebe.
„Je li ovo Cloisterham?“ upitao je putnik strašnim gasom.
„Da“, odgovorio je vozač trljajući tijelo kao da ga boli nakon što je dobacio uzde konjušaru.
„I nisam nikad bio toliko sretan što ga vidim.“
„Reci svojem gazdi da napravi šire sjedalo sa strane', odgovori putnik. „Tvoj je gazda moralno obvezan – a trebalo bi biti i zakonski, pod prijetnjom strašne kazne – pružati udobnost svojim bližnjima.“
Vozač dlanovima pregleda svoj kostur koji ga je, čini se, zabrinjavao.
„Jesam li sjeo na tebe?“ upita putnik.
„Jeste“, reče vozač kao da mu se to uopće nije svidjelo.
„Uzmi ovu posjetnicu, prijatelju moj“.
„Mislim da neću uzeti tu posjetnicu“, odgovorio je vozač bacivši pogled na nju ne baš ljubazno i ne uzimajući je. „Što će mi?“
„Budi član toga društva“, reče putnik.
„Što ću time dobiti?“ upita vozač.
„Bratstvo“, odgovori putnik oštrim glasom.
„Hvala“ reče vozač promišljeno i siđe. „Moja je majka bila zadovoljna mnome, a i ja sam. Ne želim braću.“
„Ali ih moraš imati“, odgovori putnik također izlazeći, „volio ti to ili ne. Ja sam tvoj brat.“
„Ma da!“ uzvikne vozač sve ljući. „Nemojte ići toliko daleko“ Crv jedan će sad...“
Ali ovdje se umiješa gospodin Crisparkle, koreći ga sa strane prijateljskim glasom: „Joe, Joe! Nemoj se zaboravljati, Joe, dragi prijatelju!“ I onda, kad se Joe pomirljivo dotaknuo svog šešira, obrati se upitno putniku:
„Gospodin Honeythunder?“
„To je moje ime, gospodine“.
„Ime mi je Crisparkle.“
„Velečasni gospodin Septimus? Sretan sam što vas vidim, gospodine. Neville i Helena su unutra. Budući da sam u zadnje vrijeme malo slabiji, pod teretom svojih javnih poslova poželio sam se nadisati malo svježega zraka, doći s njima, a navečer se vratiti. Tako, znači, vi ste velečasni gospodin Septimus, zar ne?“ upita odmjeravajući ga posve razočaran i vrteći dvostruki monokl na uzici kao da ga peče na ražnju uopće ga ne upotrebljavajući. „Eh! Očekivao sam da ste stariji, gospodine.“
„Nadam se da će jednom biti tako“, bio je odgovor dobro raspoložena mlađeg kanonika.
„Ha?“ upita gospodin Honeythunder.
„Samo mala, nevažna šala. Nije vrijedna ponavljanja.“
„Šala? Aha. Nikad ne razumijem šalu“, odgovorio je gospodin Honeythunder mršteći se. „Šale se uludo troše na mene, gospodine. Gdje su oni? Helena i Neville, dođite ovamo! Gospodin Crisparkle vas je došao dočekati.“ Neobično lijep, vitak mladić i neobično lijepa, vitka djevojka. Veoma su slični, oboje vrlo tamni i vrlo izrazite boje. Ona je gotovo ciganski tip. Ima nečega neobuzdanog u oboma, podsjećaju nekako na dva lovca. No, s druge strane, ipak se čini kao da su oni lovina, ne i oni koji love. Vitki su, gipki, brza pogleda i brzih udova. Istodobno su stidljivi i prkosni, bijesna pogleda. Neki neodređeni zastoj koji se pojavljivao i gubio u cijelom njihovu izrazu, na licu kao i na tijelu, što je podjednako moglo nalikovati na stanku prije spuštanja na koljena ili na pripremu za skok. Ovako bi izgledala gruba mentalna opažanja koja je u prvih pet minuta učinio gospodin Crisparkle verbatim.
On je pozvao gospodina Honeythundera na večeru, uznemiren (jer mu je teško padala neugodnost koju će prirediti dragoj staroj porculanskoj pastirici), i pruži ruku Heleni Landless. I ona i njezin brat, dok su zajedno išli kroz starinske ulice, bili su očarani onime što im je on napomenuo o katedrali i samostanskim ruševinama – takve su mu bile bilješke – kao da su lijepi barbarski zarobljenici dovedeni iz nekoga divljeg tropskog dominiona. Gospodin Honeythunder je išao sredinom ulice gurajući ramenima prolaznike s puta naglas razvijajući shemu najezde na sve nezaposlene osobe u Ujedinjenom Kraljevstvu, a koje bi on strpao u zatvor i primorao, pod prijetnjom uništenja, da postanu dobrotvori.
„Gospođi Crisparkle bio je potreban njezin dio dobrotvorstva kad je ugledala ovu veoma krupnu i vrlo glasnu izraslinu u malenoj grupi. Uvijek sličan kakvom čiru na licu društva, gospodin Honeythunder sad se u domu mlađeg kanonika proširio u upaljenu oteklinu. Iako to nije bilo sasvim točno, u javnosti su ga nevjernici u šali optuživali da glasno dovikuje svojoj subraći: „Prokleta bila vaša tijela i duše, dođite ovamo i budite blagoslovljeni!“ No svakako da je njegovo dobrotvorstvo bilo eksplozivne vrste i bilo je vrlo teško odrediti razliku između nje i mržnje. On je smatrao da bi trebalo ukinuti vojnu silu, ali prvo da se svi zapovjedni časnici koji su ispunjivali svoju dužnost izvedu pred prijeki sud za taj prekršaj i da se strijeljaju. Treba ukinuti rat, ali prije treba pridobiti pristaše druge ideje time što bi im objavio rat optužujući ih da vole rat kao zjenicu svoga oka. Trebalo bi ukinuti tjelesnu kaznu, ali prvo s lica zemlje treba izbrisati sve zakonodavce, pravnike i sudce koji misle drukčije od njega. Trebalo bi uspostaviti jedinstveno mišljenje o svemu, a to postići eliminiranjem svih ljudi koji ne bi htjeli, ili zbog savjesti ne bi mogli, s time biti suglasni. Svojeg brata trebali bi voljeti kao sebe sama, ali tek pošto ste ga neodređeno vrijeme klevetali (kao da ga mrzite), a nakon što ste ga ga nazvali svakojakim imenima. Iznad svega, ne biste smjeli ništa raditi za sebe ili za svoj vlastiti račun. Trebate samo otići u ured Luke čovjekoljublja i postati član i zavjetovani dobrotvor. Onda trebate plaćati članarinu, dobiti člansku iskaznicu, vrpcu i medalju, i otada živjeti kako propisuje politički program. Uvijek morate govoriti ono što bi rekli gospodin Honeythunder, blagajnik, ili zamjenik blagajnika, odbor ili pododbor, tajnik ili zamjenik blagajnika. A ovo je obično rečeno u jednoglasno donesenoj rezoluciji s potpisom i pečatom, a koja glasi: „Ovi pogledi okupljenoga tijela zavjetovanih dobrotvora, s krajnjim prijezirom i ogorčenošću, pomiješani s krajnjim gađenjem i gnušanjem...“ ukratko, riječ je o niskosti svih onih koji im ne pripadaju i zaklinjanju da će dati što je moguće više štetnih izjava o njima, ni najmanje ne uzimajući u obzir činjenice.
Ručak je bio doista prava tragedija. Dobrotvor je pokvario simetriju stola, smetao posluživanju, zatvorio prolaz i doveo gospodina Topea (koji je pomagao sobarici) do granica ludila dodavanjem tanjura i zdjela preko svoje glave. Nitko nije mogao ni s kim razgovarati, zato što se on svima obraćao u isti mah, kao da društvo nije bilo sastavljeno od pojedinaca, već kao da je riječ o sastanku. On je onemogućio velečasnoga gospodina Septimusa, obraćajući mu se kao službenoj osobi, ili nekoj vrsti ljudskoga klina o koji bi objesio svoj govornički šešir. Pao je u razdražljivu naviku, zajedničku svim takvim govornicima, pa prikazao mlađeg kanonika kao lošeg čovjeka i slabog protivnika. Tako bi on pitao:
„I biste li vi, gospodine, sad bili toliko blesavi da mi kažete...“, i tako dalje, da nedužan čovjek nije ni usta otvorio, niti je kanio otvarati ih. Ili bi rekao: „Sad vidite, gospodine, u kakav ste položaj natjerani. Neću vam ostavili izlaz. Nakon što ste tijekom godina iscrpili sve izvore laži, nakon što ste pokazali kukavičku podlost udruženu s krvničkom smjelošću kakvu svijet odavno nije vidio, sad ste toliki licemjer da klečite pred najnižim među ljudima, da preklinjete, plačete i molite za milost!“ Na to bi nesretni mlađi kanonik gledao istodobno ozlojeđeno i zbunjeno, dok bi njegova poštovana majka sjedila ukočeno, sa suzama očima, a ostatak društva utonuo bi u neku vrstu želatinastoga stanja, zbog čega nije mogao pružiti otpor.
Ali izljev dobrotvorstva koji je izbio kad se počeo približavati odlazak gospodina Honeythundera, sigurno je bio veoma ugodan osjećajima toga istaknutog čovjeka. Kava mu je donesena, zahvaljujući osobitoj aktivnosti gospodina Topea, čitav sat prije nego što je to želio. Gospodin Crisparkle sjedio je sa satom u ruci gotovo isto toliko dugo kako ne bi ostao predugo. Četiri mlada stvorenja izrazila su jednoglasno uvjerenje da je sat na katedrali udario tričetvrt sata, a kad je zapravo udario samo jednom, gospođica Twinkleton je procijenila kako je do omnibusa potrebno četrdeset pet minuta hoda, dok je zapravo trebalo samo pet. Nježna ljubaznost cijeloga kruga umota ga u zimski kaput i izgura na mjesečinu kao da je bio odbjegli izdajica, a s kojim su simpatizirali dok se konjički vod nalazio pred sporednim vratima. Gospodin Crisparkle i njegov novi štićenik, koji su ga otpratili, bili su toliko revni u brizi da se gost ne prehladi da su ga odmah zatvorili u kola i ostavili tamo cijelih pola sata prije polaska omnibusa.

VII.
I VIŠE NEGO POVJERLJIVO
„Gospodine, ja znam vrlo malo o tom gospodinu“, reče Neville mlađemu kanoniku kada su se vratili.
„Vi znale tako malo o svojemu skrbniku?'1 ponovio je mlađi kanonik.
„Gotovo ništa.“
„Kako je onda on...“
„Postao moj skrbnik? Reći ću vam, gospodine. Pretpostavljam da znate kako mi potječemo (moja sestra i ja) s Cejlona?“
„Zapravo, ne“.
„Čudim se tomu. Živjeli smo lamo s očuhom. Naša je majka ondje umrla kad smo još bili djeca. Imali smo jadan život. Ona ga je odredila za našeg skrbnika, a on je bio škrti bijednik koji nam nije davao ni hranu ni odjeću. Na samrti nas je predao ovom čovjeku, ni zbog kakva drugog razloga za koji bih znao, samo zato što je on bio njegov prijatelj ili poznanik čije je ime bilo objavljivano u tisku i privlačilo njegovu pozornost.“
„Pretpostavljam da je to bilo nedavno.“
„Nedavno, gospodine. Naš je očuh bio okrutan čovjek i grubijan. Dobro je da je umro, inače bih ga ubio.“ Gospodin Crisparkle zaustavi se na mjesečini i zaprepašteno pogleda svoga budućeg đaka.
„Iznenađuje vas, gospodine?“ rekao je on odjednom sav ponizan.
„Zaprepašćuje, neizrecivo me zaprepašćuje.“ Dok su hodali, učenik je nakratko oborio glavu, a onda je rekao: „Niste ga nikad vidjeli kako tuče vašu sestru. Ja sam ga vidio kako tuče moju, više od jednom ili dvaput, i to nikad nisam zaboravio.“
„Ništa“, reče gospodin Crisparkle, „čak ni suze voljene lijepe sestre na toliko podao način zlostavljane“, postaje on manje oštar, iako je bio sve ogorčeniji, „ne bi mogle opravdati te strašne izraze koje ste upotrijebili.“
„Žao mi je što sam ih upotrijebio, i to napose u vašoj prisutnosti, gospodine. Molim vas da ih zaboravite. Ali dopustite da vas ispravim u jednom. Govorite ste o suzama moje sestre. Moja sestra bi ga pustila da je rastrga na komade prije nego bi dopustila da on povjeruje kako je može natjerati da pusti ijednu suzu.
Gospodin Crisparkle se prisjeti svojih mentalnih zapažanja pa se i nije iznenadio ovime što čuje, niti je bio raspoložen da to dovodi u pitanje.
„Možda ćete smatrati čudnim, gospodine“, ovo je bilo rečeno oklijevajućim glasom, „što ću vas tako brzo zamoliti da mi dopustite da vam se povjerim i biti ljubazni da saslušate jednu ili dvije riječi u moju obranu?“
„Obranu?“ ponovio je gospodin Crisparkle. „Vi se ne morate braniti, gospodine Neville.“
„Mislim da trebam, gospodine. Zapravo, znam da bih trebao, kako biste bolje upoznali moju narav.“
„Dobro, gospodine Neville,“ glasio je odgovor. „Kako bi bilo da ja to sam otkrijem?“
„Ako tako želite, gospodine“, odgovorio je mladić. Odmah se počeo ponašati mrzovoljno i razočarano, „budući da je vaša želja da me zaustavite u mojoj težnji, moram se pokoriti.“ U tonu ovoga kratkog odgovora bilo je nečega što je u savjesnom čovjeku, kojemu je bio upućen, izazvalo nelagodu. Reklo mu je to da je savjesni čovjek, možda nenamjerno, odbacio blagotvorno povjerenje prema neobuzdanom mladom duhu, a možda i svoju vlastitu moć da njime rukovodi i da ga popravlja. Nalazili su se pred snopom svjetlosti koja je prodirala s njegovih prozora i on stane.
„Vratimo se i prošećimo malo gore-dolje, gospodine Neville, jer možda nećete imati vremena završiti ono što mi želite reći. Požurili ste s mišlju da vas ja želim spriječiti. Baš suprotno tomu. Želim da mi se povjerite.“
„Otkako sam došao ovamo vi ste to tražili, gospodine, a da i niste bili svjesni. Kažem otkako kao da sam ovdje već tjedan dana. Istina je, mi smo došli ovamo (moja sestra i ja) da se svađamo s vama, da vam se suprotstavljamo i da ponovno pobjegnemo.“
„Zaista?“ reče gospodin Crisparkle nemajući pojma što bi drugo mogao reći.
„Znate, nismo mogli unaprijed znali tko ste vi, gospodine. Zar smo mogli?“
„Svakako da ne“, reče gospodin Crisparkle.
„Budući da nismo voljeli nikoga drugog s kim smo do sada došli u dodir, odlučili smo se i vas mrziti.“
„Zaista?“ opet reče gospodin Crisparkle.
„Ali vi nam se sviđate, gospodine, i mi nepogrešivo vidimo razliku između vaše kuće i vašeg prijema, i svega drugoga što smo dosad upoznali. Ovo – i slučajnost da sam sâm s vama - i da sve oko nas izgleda tako tiho nakon odlaska gospodina Honeythundera – i Cloisterham koji je tako star i ozbiljan i lijep, i mjesec koji sja nad njim – sve ovo me je navelo da otvorim svoje srce.“
„To potpuno razumijem, gospodine Neville. Pohvalno je što slušate glas svog srca.“
„Pri opisivanju mojih vlastitih nedostataka, gospodine, moram vas zamoliti da ne pretpostavljate kako opisujem i nedostatke svoje sestre. Ona je izašla iz nesreća našeg bijednog života mnogo bolje od mene, moglo bi se reći za onoliko bolje koliko je toranj katedrale viši od ovih dimnjaka.“
Gospodin Crisparkle u sebi nije bio tako siguran u ovo.
„Morao sam, gospodine, od najranijega djetinjstva u sebi potiskivati strahovitu mržnju. Zbog toga sam postao zatvoren i osvetoljubiv. Oduvijek sam bio tiranski pritiskan snažnom rukom. To me je nagnalo, jer sam bio slabiji, da postanem prijetvoran i zao. Bio sam lišen obrazovanja, slobode, odjeće, osnovnih životnih potreba, najobičnijih dječjih zadovoljstava i mladalačkih ludosti. To je gušilo u meni sve osjećaje, sjećanja ili dobre instinkte – čak nemam ni imena za to, shvaćate – koje ste njegovali i razvijali u drugim mladićima što ste ih podučavali.“
„To je svakako točno. Ali to nije ohrabrujuće“, mislio je gospodin Crisparkle kad su se ponovno okrenuli.
„I da završim, gospodine: odrastao sam među primitivnim i ropskim svijetom jedne niže rase i veoma lako sam se u određenoj mjeri srodio s njima. Katkada, ne znam, kao da u njima ima poneka kapljica tigrove krvi.“
„Kao maločas u njemu kad je govorio o očuhu“, pomisli gospodin Crisparkle.
„Kad je riječ o mojoj sestri, gospodine (mi smo blizanci), treba znati da je ništa u našoj bijedi što joj može služiti na čast - nikada nije moglo pokoriti, iako je mene često strašilo. Kad god smo bježali iz te bijede (a bježali smo četiri puta u šest godina, da bi nas uskoro vratili i surovo kaznili), svaki put je ona predložila i organizirala bijeg. Tada se oblačila kao dječak i pokazivala smjelost muškarca. Mislim da smo imali sedam godina kad smo prvi put pobjegli, ali sjećam se, kad sam izgubio džepni nožić kojim je ona trebala skratiti kosu, kako ju je očajnički pokušavala iščupati ili pregristi. Nemam ništa drugo reći, gospodine, osim da se nadam da ćete za mene imati strpljenja i razumijevanja.“
„U to, gospodine Neville, možete biti sigurni“, odgovorio je mlađi kanonik. „Ja ne prodikujem više nego što moram i neću vam ovo povjeravanje platiti prodikom. Ali molim vas, ako želite da vam pomognem, stalno imajte na umu da se to jedino može ostvariti uz vašu pomoć i da samo vi to možete postići tražeći pomoć i od Nebesa.“
„Pokušat ću dati sve od sebe, gospodine.“
„Ja od sebe, gospodine Neville. Evo ruke. Neka Bog blagoslovi naše napore!“
Sad su stajali pred kućnim vratima, a iznutra se čuo veseo žagor glasova i smijeha.
„Još jednom ćemo se prošetati prije nego što uđemo“, reče gospodin Crisparkle, „jer vam želim postaviti jedno pitanje. Kad ste rekli da ste promijenili svoje mišljenje u odnosu prema meni, vi ste govorili ne samo o sebi nego i o vašoj sestri, također?“
„Svakako, gospodine.“
„Oprostite gospodine Neville, ali mislim da niste imali priliku s njom razgovarali otkako smo se ovdje susreli. Gospodin Honeythunder bio je veoma rječit. Ali možda bih se mogao usuditi reći, bez pakosti, daje on poprilično monopolizirao priliku. Da niste možda vi govorili u ime vaše sestre bez dovoljno ovlasti?“
Neville odmahne glavom uz ponosan osmijeh.
„Vi još uvijek ne znate, gospodine, kakvo savršeno razumijevanje postoji između moje sestre i mene, i to bez ijedne izgovorene riječi – dovoljno je možda da samo izmijenimo poglede. Ona ne samo da osjeća da je onako kao što sam rekao već veoma dobro zna da sam iskoristio ovu priliku razgovarati s vama u moje i njezino ime.“
Gospodin Crisparkle pogleda u njegovo lice s određenom nevjericom, ali njegovo je lice izražavalo takvu apsolutnu i čvrsto uvjerenost u istinitost onoga što je rekao da gospodin Crisparkle pogleda u pločnik i onda ostane zamišljen sve dok opet nisu stigli do njegovih vrata.
„Ja ću vas ovaj put zamoliti za još jedan krug, gospodine,“ reče mladić pocrvenjevši. „Da nije bilo gospođe Honeythunder - mislim da ste je nazvali rječitošću, gospodine?“ (Primijetio je to pomalo lukavo.)
„Ja – da, nazvao sam je rječitošću“, reče gospodin Crisparkle.
„Da nije bilo Honeythunderine rječitosti, možda ne bih imao potrebe da vas ovo upitam. Onaj gospodin Edwin Drood, gospodine. Mislim da se tako zove?“
„Sasvim točno“, reče gospodin Crisparkle. „Drood.“
„Njega podučavate, ili ste podučavali, gospodine?“
„Nikada, gospodine Neville. On ovamo dolazi u posjet svom rođaku gospodinu Jasperu.“
„Je li gospođica Bud također njegova rođakinja, gospodine?“
(„Zašto sad to pita s toliko naglom nadutošću“, pomisli gospodin Crisparkle.) Zatim objasni, naglas, što je sve znao o kratkoj povijesti njihovih zaruka.
„Oh, u tome je stvar, zar ne?“reče mladić.
„Sad razumijem njegovo vlasničko pravo!“ Ovo je očito rekao samom sebi, ili svakom drugom prije negoli gospodinu Crisparkleu, tako da je ovaj osjetio kako bi to – ako bi pokazao da je to primijetio – bilo isto kao da je, slučajno preko ramena onoga tko piše, pročitao odlomak pisma. Trenutak poslije oni su ušli u kuću. Kad su ušli u salon, gospodin Jasper sjedio je za klavirom i pratio gospođicu Rosebud dok je ona pjevala. Kako ju je pratio bez nota i budući da je ona bila nesmotreno maleno stvorenje veoma sklono griješiti, on je veoma pažljivo očima pratio njene usne, s vremena na vrijeme pažljivo i meko udarajući ključni ton. Stojeći s jednom rukom grleći Rosebud, ali obraćajući više pozornosti na gospodina Jaspera nego na njezino pjevanje, nalazila se Helena. U trenutku se izmijeni znalački pogled između nje i brata, a u njemu je gospodin Crisparkle vidio, ili mislio da je vidio, razumijevanje koje je spomenuto. Gospodin Neville zauzeo je svoj stav pun divljenja naslonivši se na klavir nasuprot pjevačici. Gospodin Crisparkle sjeo je pokraj pastirice od porculana; Edwin Drood je širio i skupljao lepezu gospođice Twinkleton. A ta je dama pasivno polagala pravo na takvu vještinu, koju je svakog dana ispunjavao gospodin Tope, crkvenjak, tijekom katedralnoga posla.
Pjesma se nastavi. Bila je to tužna melodija rastanka, a svjež mladi glas bio je veoma tužan i nježan. Dok je Jasper promatrao lijepe usne te stalno i neprestano naglašavao jedan ton, kao da je to bio njegov tihi šapat, glas postane manje siguran, a tada odjednom pjevačica brižne u plač i vrisne pokrivši rukama oči;
„Ovo ne mogu podnijeti! Plašim se! Odvedite me!“
Brzim pokretom svoje vitke figure Helena, kao da je nije ni dotaknula, položi malu ljepoticu na sofu. Onda, klečeći na jednom koljenu pokraj nje, s jednom rukom preko njezinih ružičastih usana, a drugom umirujući ostale, Helena im reče: „Nije to ništa, već je prošlo. Nemojte s njom pričati koji trenutak i bit će joj dobro.“ Jasperove ruke istog su se trenutka podigle s tipki i zaustavile kao da čekaju nastavak. U tom stavu on je još uvijek mirno sjedio, čak i ne gledajući oko sebe, dok su svi ostali promijenili svoja mjesta i umirivali jedni druge.
„Maca nije navikla na publiku, to je činjenica“, reče Edwin Drood. „Postala je nervozna i nije mogla izdržati. Osim toga, Jack, ti si tako savjestan učitelj i zahtijevaš toliko mnogo da vjerujem kako si je prestrašio. Nije ni čudo.“
„Nije čudo“, ponovila je Helena.
„Eto, Jack, čuješ li! Vi biste ga se plašili, u sličnim okolnostima, zar ne, gospođice Landless?“
„Ni u kakvim okolnostima“, odgovorila je Helena.
Jasper je spustio ruke, pogledao preko ramena i zahvalio je gospođici Landless na obrani njegova karaktera. Onda počne nijemo svirati, ne dodirujući tipke, dok su njegovu malu učenicu odvodili do otvorenog prozora na čist zrak, umirivali je i pomagali joj. Kad su je vratili, njegovo je mjesto bilo prazno.
„Jack je otišao, Maco“, reče joj Edwin.
„Gotovo sam uvjeren da mu se nije dopala optužba da je čudovište koje te je zaplašilo.“ Ali ona ne odgovori već se strese kao da joj je prehladno.
Gospođica Twinkleton sada reče gospođi Crisparkle da je zaista već kasno, taj njihov boravak izvan Doma redovnica, i da smo mi, koji smo preuzeli na sebe odgoj budućih engleskih žena i majki (zadnje su riječi izrečene tihim glasom, kao da njihovo izgovaranje zahtijeva povjerenje), zaista primorani (glas se opet pojačavao) da damo neki bolji primjer od raskalašenih navika. Doneseni su tada ogrtači i dva mlada kavalira ponudila su se da će ispratiti dame do kuće. Uskoro je to učinjeno i za njima se zatvoriše vrata Doma redovnica.
Učenice su se već povukle i samo je gospođa Tisher u osamljenom bdjenju očekivala novu učenicu. Njezina se spavaća soba nalazila pokraj Rosine, pa je bilo potrebno veoma malo upoznavanja ili objašnjavanja prije nego što ju je prepustila brizi njene nove prijateljice i otišla na spavanje.
„Ovo je blagoslovljeno olakšanje, draga moja“, reče Helena.
„Cijelog sam se dana bojala da će me ovaj put uhvatiti.“
„Nema nas mnogo“, odgovorila je Rosa, „i sve smo dobroćudne djevojke, bar ostale jesu. Za njih mogu jamčiti.“
„Ja mogu jamčiti za tebe“, nasmije se Helena promatrajući lijepo malo lice svojim sjajnim tamnim očima i nježno milujući sitni lik. „Ti ćeš mi biti prijateljica, hoćeš li?“
„Nadam se. Premda mi se pomisao da ti ja budem prijateljica čini apsurdnom.“
„Zašlo?“
„Oh, ja sam toliko sitno stvorenje, a ti tako ženstvena i lijepa. Čini se kako imaš dovoljno odlučnosti i snage da me svu skršiš. Pokraj tebe ja sasvim nestajem.“
„Ja sam zapušteno stvorenje, moja draga, u svemu nesavršeno, sasvim svjesno da moram samo učiti i duboko posramljeno zbog svoga vlastitog neznanja.“
„A ipak mi sve priznaješ!“ rekla je Rosa.
„Ljepotice moja, zar mogu drukčije? Ima u tebi neke čarolije.“
„Oh? Zar ima?“ naprći Roza usne napola u šali, napola ozbiljno.
„Kakva šteta da mladi gospodin Eddy to više ne osjeća.“
Naravno da je njezin odnos prema tom mladom gospodinu već obznanjen u domu mlađeg kanonika.
„Pa, sigurno te on mora voljeti svim srcem!“ uzvikne Helena sa žarom koji se lako mogao rasplamsati u bijes da nije tako.
„Oh, pretpostavljam da me voli“, reče Rosa ponovno napućivši usne. „Sigurna sam da nemam pravo reći da me ne voli. Možda je sve moja greška. Možda nisam takva prema njemu kao što bi trebalo biti. Mislim da nisam. Ali to je toliko smiješno!“
Helenine su je oči upitno pogledale.
„Mi“, reče Rosa odgovarajući kao da je Helena progovorila, „mi smo tako smiješan par. I uvijek se svađamo.“
„Zašto?“
„Zato što oboje znamo da smo smiješni, draga moja!“ odgovorila je Rosa kao da je to bio najlogičniji odgovor na svijetu.
Helenin zapovjednički pogled nekoliko se trenutaka uporno držao njezina lica. Ubrzo ona strasno ispruži obje ruke i reče:
„Bit ćeš moja prijateljica i pomoći ćeš mi?“
„Zapravo, draga moja, i hoću“, odgovori Rosa glasom nježnim i djetinjastim koji je dolazio ravno iz njezina srca. „Bit ću toliko dobra prijateljica koliko to svako malo stvorenje može biti tako plemenitom stvorenju kao što si ti. I budi ti meni prijateljica, molim te. Ja ne razumijem samu sebe. I veoma želim prijateljicu koja me može shvatiti.“
„Helena Landless je poljubi te reče i dalje je držeći za obje ruke:
„Tko je gospodin Jasper?“
Rosa okrene glavu u stranu i odgovori joj:
„Eddyjev ujak i moj učitelj glazbe.“
„Ne voliš ga?“
„Fuj!“ Rukama se uhvati za lice i zadrhti od straha i užasa.
„Ti znaš da te on voli?“
„Oh, nemoj, nemoj, nemoj!“ poviče Rosa padajući na koljena i privijajući se uz svoju novu prijateljicu. „Šuti o tome! Užasava me. Opsjeda moje misli kao strašna utvara. Osjećam se kao da nikada nisam sigurna. Osjećam se kao da on može doći kroz zid kad se o njemu govori.“ Ona se sad okrenula oko sebe kao da se bojala da će ga ugledali kako stoji u sjeni iza nje.
„Pokušaj mi još toga ispričati o tome, draga.“
„Da, hoću, hoću. Zato što si ti tako jaka. Ali pridrži me još malo i ostani poslije sa mnom.“
„Dijete moje! Govoriš kao da ti je prijetio na neki grozomoran način.“
„Nije mi nikada tako govorio – o tome. Nikada.“
„Što je onda učinio?“
„Svojim izrazom učinio je od mene roba. On me prisilio da ga razumijem a da ne kaže ni riječ. I primorao me je da šutim a da mi nije zaprijetio. Kad sviram, on nikada ne skida pogled s mojih ruku. Kad pjevam, on nikad ne skida pogled s mojih usana. Kad me ispravlja i udara neki ton ili akord, ili svira neki prijelaz, on bude sav u tim zvucima i šapatom me goni kao ljubavnik, naređujući da čuvam njegovu tajnu. Izbjegavam njegove oči, ali me on prisiljava da ih vidim i ne gledajući izravno u njih. Čak i kad brzini pogledom prijeđem preko njih (što je katkad slučaj), on izgleda kao da je odlutao u neki strašan san u kojem najviše prijeti i primorava me da to znam, kao i da znam da on sjedi blizu mene strasniji nego ikad.“
„Kakve su te zamišljene prijetnje, lijepa moja? Što prijeti?“
„Ne znam. Nisam se nikad usudila čak ni pomisliti ili pitati što je to.“
„I da li se sve to ponovilo večeras?“
„Da, sve. Osim toga, ja sam se večeras, kad je promatrao moje usne tako napeto dok sam pjevala, osjećala uplašeno, postiđeno i strašno uvrijeđeno. Činilo mi se kao da me je poljubio. To nisam mogla podnijeti, nego sam vrisnula. O ovome ne smiješ nikada nikomu ni pisnuti. Eddy mu je privržen. Ali ti si večeras rekla da ga se ne bi plašila ni u kakvim okolnostima, i to mi daje – meni koja ga se toliko plašim – hrabrosti da to povjerim samo tebi. Drži me! Ostani sa mnom! Previše sam uplašena da bih ostala sama.“
Blistavo cigansko lice nagnulo se nad sklopljene ruke i grudi. Bujna crna kosa zaštitnički padne preko djetinjaste prilike. Sanjivi plamen vatre zasvijetli u neobično crnim očima, koje su sad bile blaže zbog suosjećanja i divljenja. Neka bilo tko, koga se to najviše tiče, dobro pripazi na njih!

VIII.
ISUKANI MAČEVI
Dva mladića, nakon što su ispratili gospođice, svoje štićenice, do dvorišta Doma redovnica, i našavši se pred mjedenom pločom na vratima koja ih je hladno promatrala, kao što bi drsko gledao kakav otrcani stari kicoš s monoklom, pogledaše jedan drugog, pa lagano krenuše kući niz ulicu obasjanu mjesecom.
„Hoćete li dugo ostati ovdje, gospodine Drood?“ pitao je Neville.
„Ne ovog puta“, glasio je bezbrižan odgovor.
„Sutra ponovno idem u London. Ali bit ću ovdje, s vremena na vrijeme, sve do ljeta. Onda ću se od Cloisterhama i Engleske oprostiti na mnogo dugačkih dana, nadam se.“
„Odlazite u inozemstvo?“
„Idem malo razbuditi Egipat“, bio je ljubazan odgovor.
„Studirate?“
„Studiram?“ ponovio je Edwin Drood pomalo prijezirno. „Ne. Radim, stvaram, gradim. Maleno nasljeđe, kao dio kapitala tvrtke u kojoj radim, ostavio je moj otac, bivši partner. Do punoljetnosti sam štićenik tvrtke. Zatim ću dobiti skroman udio u poduzeću. Jack, upoznali ste ga tijekom večere, dotad je moj skrbnik i staratelj.“
„Čuo sam od gospodina Crisparklea da vas je sreća poslužila i na drugoj strani.“
„Što razumijevate pod tim?“
Neville je ovo izrazio oprezno, premda pomalo podmuklo i na lukav način, što je bilo veoma karakteristično za taj već spomenuti osobiti izraz, svojstven istodobno lovcu i lovini. Edwin je odgovorio žestoko i nimalo pristojno. Stali su i izmijenili poprilično ljutite poglede.
„Nadam se“, reče Neville, „da vas nisam uvrijedio, gospodine Drood, ako sam naivno spomenuo vaše zaruke?“
„Oh, Bože moj!“ uzviknuo je Edwin pošavši opet nešto bržim korakom, „svatko u ovom brbljavom, starom Cloisterhamu to spominje. Čudim se da nije otvorena gostionica s mojim portretom kao simbolom zaručničke glave. Ili portretom Mace. Jednim ili drugim.“
„Ja nisam odgovoran zato što je gospodin Crisparkle sasvim otvoreno spomenuo tu stvar“, počne Neville.
„Ne, to je točno, niste“, složio se Edwin Drood.
„Ali“, nastavio je Neville, „ja sam odgovoran što sam vam to spomenuo. A ja sam to učinio pod pretpostavkom da ne možete drugo nego biti veoma ponosni na to.“
Eto, bile su ovdje dvije čudne ljudske prirode koje su pokretale tajne opruge ovog dijaloga. Neville Landless već je dovoljno pod dojmom male Rosebud da bi osjećao ogorčenost zbog toga što Edwin Drood (koji joj nije ni do koljena) tako olako shvaća svoj zgoditak. Edwin Drood je već dovoljno pod Heleninim dojmom da bi bio ogorčen zato što mu je Helenin brat (koji joj nije ni do koljena) tako hladan prema njemu i što ga sasvim odbacuje.
Međutim, bolje je odgovoriti na posljednju primjedbu. Pa Edwin reče:
„Ne znam, gospodine Neville,“ reče obraćajući se načinom usvojenim od gospodina Crisparklea, „zašto ljudi obično najviše pričaju o onome na što su najponosniji. Ne znam ni ja na što su najponosniji, a oni vole da drugi o tome najviše pričaju. Pa ja sam poslovan čovjek i dopuštam vama učenjacima, koji bi trebali znati sve, barem mislim da je tako, da me ispravite.“
Sad su se već obojica razbjesnila. Gospodin Neville otvoreno, a Edwin Drood pod prozirnim paravanom popularne melodije, zaustavljajući se tu i tamo te se pretvarajući kako se divi slikovitoj igri mjesečine.
„Ne čini se previše uljudnim s vaše strane“, primijeti Neville, „što okrivljujete stranca koji je ovamo došao, a koji nije imao vaše prednosti, da niste nikada nadoknadili izgubljeno vrijeme. No, svakako, ja nisam odrastao u poslovnom svijetu i moji pojmovi o uljudnosti formirali su se među divljacima!“
„Možda je najbolja vrsta uljudnosti, bez obzira na to medu kojom smo vrstom ljudi odrasli“, odgovori Edwin Drood, „gledati svoja posla. Ako mi dadete neki primjer, obećavam da ću ga slijediti.“
„Znadete li vi da sebi previše dopuštate?“ glasio je ljutiti odgovor, „i da biste u onom dijelu svijeta odakle dolazim bili pozvani da za to položite račun?“
„Od koga, na primjer?“ upita Edwin Drood zaustavivši se i pun prijezira promatrajući svog sugovornika.
Međutim, tada je naglo jedna desna ruka položena na Edwinovo rame i Jasper stane između njih. Jer čini se da je i on, također, šetao oko doma redovnica i došao njima iza leđa iz zasjenjene strane ulice.
„Nede, Nede, Nede!“ reče on, „ovo se ne smije ponoviti. Ne volim to. Čuo sam ljutite riječi između vas dvojice. Sjeti se, dragi moj dečko, da si ti večeras gotovo u položaju domaćina. Slučajno i pripadaš ovom mjestu i na određeni ga način predstavljaš strancu. Gospodin Neville je stranac i ti bi morao poštovati obveze gostoljubivosti. Gospodine Neville,“ reče stavivši svoju lijevu ruku na rame toga mladog gospodina i tako ude između njih, s rukama na njihovim ramenima, „oprostit ćete me ali, ja vas molim da obuzdate svoju narav. Sad, u čemu je problem? Ali zašto pitati! Neka ne bude ništa pa je pitanje nepotrebno. Mi smo se sva trojica dobro razumjela, zar ne?“
Nakon nijeme borbe između dvaju mladića, onaj koji je zadnji govorio, Edwin Drood, ispali;
„Što se mene tiče, Jack, ja se ne ljutim.“
„Ni ja“, reče Neville Landless, premda ne tako slobodno, ili možda ne tako bezbrižno.
„Ali da je gospodin Drood upoznat sa svime onime što leži iza mene, daleko odavde, on bi možda bolje znao kako te riječi imaju oštrice i mogu me raniti.“
„Možda je bolje“, reče Jasper umirujući ih, „da ne govorimo više ništa sad kad smo se lijepo sporazumjeli. Bolje da ne kažemo ništa što bi nalikovalo na prigovor ili uvjet. To ne bi izgledalo velikodušno. Iskreno i slobodno govoreći, vi vidite da se Ned ne ljuti, a ni vi se ne ljutite, gospodine Neville?“
„Ni najmanje, gospodine Jasper,“ odgovorio je Neville još uvijek ne toliko iskreno i slobodno, ili, bolje rečeno, ne sasvim bezbrižno.
„Onda je sve gotovo! Eto, moja momačka kućica samo je nekoliko koraka udaljena odavde i peć gori, vino i čaše su na stolu, a to nije dvadeset metara od doma mlađeg kanonika. Ned, ti ujutro putuješ. Povest ćemo gospodina Nevillea na jednu čašu za sretan put.“
„Od svega srca, Jack.“
„Jednako vrijedi i za mene, gospodine Jasper“. Neville osjeti kako ne može reći ništa manje, ali radije ne bi nikamo išao. Imao je dojam da je izgubio vlast nad sobom. Osjeća da ga hladnokrvnost Edwina Drooda, tako daleko od toga da bude zarazna, samo raspaljuje.
Gospodin Jasper, koji još uvijek hoda u sredini s rukama na njihovim ramenima, divno pjeva refren zdravice. Tako oni pođoše njegovoj kući. Tamo, kad se pojavila svjetlost svjetiljke, prvo što se vidjelo bio je portret iznad kamina. To nije predmet koji bi mogao poboljšati razumijevanje između dvaju mladića, već prije na neugodan način oživjeti predmet njihova spora. Tako ga obojica samosvjesno promatraju i ništa ne govore. Jasper, međutim (koji po svojem ponašanju izgleda kao da je stekao netočan zaključak o uzroku njihovih žustrih riječi), odmah im skreće pozornost na to.
„Prepoznajete li tu sliku, gospodine Neville?“ upita okrenuvši svjetiljku kako bi je osvijetlio.
„Prepoznajem je, ali je daleko od loga da bi joj se moglo laskati kao originalu.“
„Ma vi ste strogi! Ned ju je naslikao i poklonio mi je.“
„Žao mi je, gospodine Drood,“ reče Neville s iskrenom nakanom da se ispriča. „Da sam znao da sam u nazočnosti umjetnika...“
„Oh, šala, gospodine, samo šala“, Edwin ga prekine pa slane provocirati zijevanjem. „Malecko ismijavanje Macinih osobina! Naslikat ću je ozbiljno jednog ne tako dalekog dana kad bude dobra.“
To ležerno pokroviteljstvo i ravnodušnost, koja se odražavala u govornikovim riječima dok se zavaljivao u naslonjač i sklapao ruke na zatiljku, veoma je mučno djelovala na osjetljivog i uzbuđenog Nevilla. Jasper ispitivački pogleda jednog pa drugog, smješka se i okreće leđa da bi vruće vino promiješao u vrču na vatri. To kao da traži mnogo miješanja i pretakanja.
„Pretpostavljam, gospodine Neville,“ reče Edwin odmah uvrijeđen zajedljivim prosvjedom na licu mladog Landlessa, koje se sasvim dobro vidi kao i portret, vatra ili svjetiljka. „Kad biste vi slikali, pretpostavljam, portret vaše ljubavi...“
„Ne znam slikati“, brzo ga je prekinuo.
„To je vaša nesreća, a ne vaša mana. Da znadete, slikali biste. A kad biste znali, pretpostavljam da bi ste je naslikali (nije važno kakva bi ona stvarno bila) kao Junonu, Minervu, Dijanu i Veneru, sve u jednom. Ha?“
„Nemam svoju ljubav i ne mogu na to odgovoriti.“
„Kad bih ja okušao ruku“, reče Edwin hvaleći se poput dječaka, „na portretu gospođice Landless, ozbiljno, pazite, ozbiljno, vidjeli biste što bih mogao učiniti!“
„Nakon što biste dobili pristanak moje sestre da vam pozira, pretpostavljam? Kako to nikad nećete dobiti, bojim se da neću nikada vidjeti što to možete učiniti. Moram se pomiriti s gubitkom.“
Jasper se okrenuo od vatre, napunio stakleni pehar za Nevillea, zatim stakleni pehar za Edwina i svakomu dodao piće. Onda napuni i za sebe govoreći:
„Hajdemo, gospodine Neville, nazdraviti mojemu nećaku, Nedu. Budući da je njegova noga na izlasku, metaforički, naša oproštajna zdravica mora biti njemu posvećena. Ned, moj najdraži druže, moja ljubavi!“
Jasper je dao primjer gotovo ispraznivši svoju čašu, a Neville se ugleda u njega. Edwin Drood reče: „Mnogo hvala obojici“, i učini što i oni.
„Pogledaj ga“, reče Jasper nježno i naklono pruži ruku, iako pomalo šaljivo. „Pogledajte ga kako lijepo ljenčari, gospodine Neville! Svijet je pred njim i na njemu je samo da bira. Život interesantan i pun uzbudljiva posla, život pun promjena i uzbuđenja, život domače udobnosti i ljubavi! Gledajte ga!“
Lice Edwina Drooda brzo i primjetno se zarumeni od vina. Isto se dogodi i licem Nevillea Landlesa. Edwin je još uvijek sjedio zavaljen u svom naslonjaču naslanjajući glavu na svoje sklopljene ruke.
„Pazite kako se on ni na što ne obazire!“ nastavi Jasper u šaljivu tonu. „Jedva bi se udostojio ubrati zlatno voće koje za njega zrelo visi s grane. A ipak razmotrite kontrast, gospodine Neville. Vi i ja nemamo mogućnosti raditi bilo što uzbudljivo i zanimljivo niti očekivati promjene i uzbuđenja, domaću udobnost i ljubav. Vi i ja nemamo drugih izgleda (ako vi niste sretniji od mene, što lako može biti), osim sumornog, jednoličnog života na ovome monotonom mjestu.“
„Duše mi, Jack,“ reče zadovoljno Edwin, „osjećam se kao da se moram ispričati zato što mi je životni put olakšan na način koji ti opisuješ. Ali ti znaš ono što ja znam, Jack, i možda ipak neće biti lako kao što izgleda. Zar ne, Maco?“ rekao je portretu pucnuvši palcem i prstom. „To tek moramo uskladiti, zar ne Maco? Ti znaš što mislim, Jack.“
Govorio je smeteno i nejasno. Jasper, miran i pribran, pogleda u Nevillea kao da očekuje njegov odgovor ili komentar. Kad je Neville progovorio, njegove riječi bile su isto tako smetene i nejasne.
„Možda bi bolje bilo da je gospodin Drood upoznao neke teškoće“, reče on prkosno.
„Molim“, odgovori Edwin okrenuvši samo oči u tom smjeru, „molim, zašto bi bilo bolje da je gospodin Drood upoznao neke teškoće?“
„Da“, potvrdi Jasper zainteresirano, „moramo znati zašto?“
„Zato što bi ga možda učinile osjetljivijima“, reče Neville, „prema sreći koja nikako nije rezultat njegovih zasluga.“
Gospodin Jasper brzo pogleda svog nećaka zbog odgovora.
„Jeste li vi upoznali takve teškoće, smijem li pitati?“ upita Edwin Drood uspravljaju ći se.
Gospodin Jasper brzo pogleda na drugog očekujući njegov odgovor.
„Jesam.“
„I jesu li vas učinile osjetljivim?“
Jasperov ples očiju traje cijelo vrijeme dok ova dvojica razgovaraju.
„Rekao sam vam već jednom večeras.“
„Niste ništa rekli.“
„Kažem vam da jesam. Pretjerujete. Previše toga vi sebi dopuštate.“
„Dodali ste još nešto tomu ako se dobro sjećam?“
„Da, rekao sam i nešto drugo.“
„Ponovite.“
„Rekao sam da biste u mojemu rodnom kraju bili pozvani položiti račun.“
„Samo tamo?“ uzvikne Edwin Drood prijezirno se smijući. „Daleko je to, vjerujem? Da, shvaćam! Samo taj kraj svijeta je predaleko.“
„Onda, recimo, ovdje,“ odgovori drugi bijesno ustajući. „Recimo, bilo gdje! Vaša taština je nepodnošljiva, vaša uobraženost neizdržljiva. Vi govorite kao da ste neka rijetka, skupocjena nagrada, a ne najobičniji hvalisavac. Vi ste vulgaran čovjek i vulgaran hvalisavac.“
„Hu, hu“, reče Edwin Drood podjednako bijesan, ali pribraniji, „otkuda vi to znate? Vi možda možete prepoznati crnoga vulgarnog tipa ili crnoga vulgarnog hvalisavca kad ga vidite (i nema dvojbe da imate mnogo takvih poznanstava), ali vi ne možete suditi o bijelim ljudima.“
Ova uvredljiva aluzija na njegovu tamnu kožu u tolikoj je mjeri razbjesnila Nevillea da je on bacio ostatak vina na Edwina Drooda i zamahnu da baci i čašu poslije toga, ali Jasper mu je zadržao ruku u posljednjem trenutku.
„Nede, druže moj dragi!“ povikao je on glasno, „molim te, naređujem ti, budi miran!“ Užurbala su se sva trojica, čaše su zveckale i prevrtale se stolice. „Gospodine Neville, sramite se! Dajte mi tu čašu. Otvorite ruku, gospodine. Ja ću je uzeti!“
Ali Neville ga je odgurnuo te zastao za trenutak, plamteći od bijesa, još uvijek s čašom u uzdignutoj ruci. Onda ju je takvom silinom bacio pod rešetku kamina da su komadići stakla poletjeli kao pljusak i izašao iz kuće.
Kad je izašao na noćni zrak, ništa oko njega nije bilo ni mirno ni spokojno; ništa nije izgledalo onakvo kakvo zapravo jest; samo je znao da gologlav stoji usred krvavocrvenog vrtloga čekajući borbu, borbu na život i smrt.
Ali, budući da se ništa nije dogodilo, a Mjesec ga je gledao kao da je umro nakon grčevita gnjeva, on se uhvati za glavu i srce, u kojima je sve lupalo kao parni čekić, i teturajući krene dalje. Onda postane polovično svjestan, da je isključen i zarobljen poput životinje te stane razmišljati što mu je činiti?
Nemirne i nagle misli na rijeku rastopile su se zbog čarolije mjesečine koja je obasjavala katedralu i groblje, zbog sjećanja na sestru, ali i sjećanja što ih duguje dobrom čovjeku koji je toga istog dana zadobio njegovo povjerenje i kojemu je dao svoju riječ. Vratio se u dom mlađeg kanonika i tiho pokucao na vrata.
Običaj gospodina Crisparklea bio je da liježe posljednji od svih ukućana, koji su odlazili rano na počinak, da vrlo tiho svira klavir i vježba svoje najomiljenije dijelove koncertne vokalne glazbe. Južni vjetar, koji se stišavao pokraj doma mlađeg kanonika u mirnoj noći, nije u ovo doba bio tiši od gospodina Crisparklea, koji je bio pun pažnje prema snu porculanske pastirice.
Na njegovo kucanje odmah je odgovorio sam gospodin Crisparkle. Kad je otvorio vrata, sa svijećom u ruci, njegovo se vedro lice oneraspoloži i na njemu se pojavi razočaranje i čuđenje.
„Gospodine Neville! U takvom stanju? Gdje ste bili?“
„Bio sam kod gospodina Jaspera, gospodine. S njegovim nećakom.“
„Uđite.“
Mlađi ga kanonik zadrži laktom snažne ruke (na strogo znanstven način dostojan njegovih jutarnjih vježbi) i, zatvorivši vrata, okrene ga prema svojoj maloj radnoj sobi.
„Loše sam počeo, gospodine. Počeo sam grozno loše.“
„Sasvim točno. Vi niste trijezni, gospodine Neville.“
„Bojim se da nisam, gospodine, iako vam mogu drugom prigodom pružiti dokaz o tome da sam doista jako malo pio i da me je svladalo na veoma čudan način i naglo.“
„Gospodine Neville, gospodine Neville“, reče mlađi kanonik tužna osmijeha odmahujući glavom, „i ranije sam slušao takva obećanja.“
„Mislim – moj mozak je prilično zbrkan, ali ja mislim – isto to vrijedi i za nećaka gospodina Jaspera, gospodine.“
„Najvjerojatnije“, čuo se suhi odgovor.
„Posvađali smo se, gospodine. On me je jako uvrijedio. Raspalio je onu tigrovu krv o kojoj sam vam danas govorio.“
„Gospodine Neville“, odgovorio je mlađi kanonik blago, ali odlučno: „Zahtijevam da ne govorite sa mnom držeći stisnutu desnu šaku. Otvorite je, molim vas.“
„On me je izazivao, gospodine“, nastavi mladić odmah ga poslušavši, „tako da se to nije moglo izdržati. Ne mogu reći je li otpočetka to želio ili nije, ali napravio je to. Svakako je to želio na kraju. Ukratko, gospodine“, reče u neukrotivu izljevu, „u bijesu koji je u meni izazvao sasjekao bih ga da sam mogao, i pokušao sam to napraviti.“
„Opet ste stisnuli šaku“, mirno primijeti gospodin Crisparkle.
„Oprostite, molim vas, gospodine.“
„Vi znate gdje vam je soba jer sam vam je pokazao prije večere, no još jednom ću vas tamo otpratiti. Dajte mi ruku, molim vas. Tiho, jer cijela kuća spava.“
Zgrabivši ga vješto laktom kao i prije, i podupirući ga snagom svoje ruke, vješto kao neki policijski stručnjak, naočigled smiren, što je početnicima krajnje nedokučivo, gospodin Crisparkle odvede svog učenika u ugodnu i urednu staru sobu pripremljenu za njega. Kad su stigli, mladić se spustio na stolicu i položio ruke na svoj stolić za čitanje te naklonio glavu na njih u ozračju kukavna samooptuživanja.
Nježni mlađi kanonik u mislima je bez riječi kanio napustiti sobu. Ali, pogledavši iza vrata i vidjevši ovaj snuždeni lik, on se vratio k njemu, dodirnuo ga blago rukom i rekao: „Laku noć!“ Jecanje je bilo jedini odgovor. Možda je mogao biti i mnogo gore, ali možda i malo bolje.
Još jedno tiho kucanje na vanjskim vratima privuče njegovu pozornost dok je silazio niz stube. On otvori vrata gospodinu Jasperu, koji je u ruci držao šešir njegova đaka.
„Imali smo groznu scenu s njim“, reče Jasper tihim glasom.
„Zar je bilo baš tako grozno?“
„Smrtonosno.“
Gospodin Crisparkle se pobunio: „Ne, ne, ne. Nemojte upotrebljavati tako snažne riječi.“
„Pred mojim je očima mogao ubiti moga dragog dječaka. I nije njegova zasluga što nije. Da nisam bio zahvaljujući Bogu brz i jak, on bi ga sasjekao na mojem ognjištu.“
Rečenica pogodi u sredinu. „Ah!“ pomisli gospodin Crisparkle, „to su samo njegove riječi!“
„Nakon onoga što sam vidio i čuo večeras“, dodao je Jasper veoma ozbiljno,“„više neću biti miran dok bude postojala opasnost da se njih dvojica susretnu bez nazočnosti nekoga tko bi se mogao umiješati među njih. Bilo je strašno. Ima nešto od tigra u njegovoj tamnoj krvi.“
„Ah!“ pomisli gospodin Crisparkle, „i on je to rekao!“
„Vi, dragi moj gospodine“, nastavi Jasper hvatajući ga za ruku, „čak ste i vi prihvatili opasnu odgovornost.“
„Ne treba se bojati za mene, Jaspere“, odgovorio je gospodin Crisparkle mirno se osmjehnuvši.
„Ja se ne bojim.“
„Ja se ne bojim“, odgovori Jasper naglašavajući zamjenicu, „zato što ja nisam niti mogu biti predmet njegova neprijateljstva. Ali vi to možete postati, a moj dragi nećak je to već bio. Laku noć!“
Gospodin Crisparkle uđe sa šeširom koji je tako lako, gotovo neprimjetno, stekao pravo da visi u njegovu predsoblju. Objesio ga je i zamišljeno otišao na spavanje.

IX.
PTICE U GRMU
Rosa, budući da na ovome svijetu nije imala rođaka za koje bi znala, od svoje sedme godine nije poznavala drugi dom osim Doma redovnica i drugu majku osim gospođice Twinkleton. Majke se sjećala kao lijepoga malog stvorenja, kao što je i ona sama bila (činilo joj se, ne mnogo starije od nje same), a koje je njezin otac donio kući u naručju, utopljenu. Nesretni se slučaj dogodio na izletu. Svaki nabor i boja lijepe ljetne haljine, čak i duga mokra kosa s otpalim laticama cvijeća što su ostale zalijepljene za nju, kao i mrtvo mlado tijelo u njegovoj tužnoj ljepoti, položeno na postelju, neizbrisivo su se urezali u Rosino sjećanje. Toliko je nepodnošljivo očajanje i nepodnošljiva bol bila njezina jadnog mladog oca da je umro slomljena srca na prvu godišnjicu toga tragičnog događaja.
Rosine zaruke dogodile su se tijekom te, prve godine njegove žalosti, a kao posljedica težnje njegova dobrog prijatelja i staroga školskog druga Drooda da ga utješi, jer i on sam je bio udovac. I on je, također, pošao nijemom stazom na koju se slijevaju sva zemaljska putovanja, neka ranije, neka kasnije; i tako je mladi par postao ovo što je sad bio.
Ozračje sažaljenja, koje je okruživalo malu djevojčicu, siroče, kad je prvi put došla u Cloisterham, nije nikada prestalo. To je ozračje bivalo to vedrije što je Rosa bivala starijom, sretnijom, ljepšom – sad je bilo zlaćano, sad ružičasto, sad plavkasto, no uvijek je djevojku ukrašavalo nekom posebnom mekom svjetlošću. Opća želja da je tješe i miluju učinila je da s njom u početku postupaju kao s djetetom mnogo mladim nego što je bila. Posljedica te iste želje bila je da su je mazili i kad više nije bila dijete. Tko će biti njen miljenik, tko će prije pripremiti ovaj ili onaj mali poklon ili joj učiniti ovu ili onu malu uslugu, tko će je odvesti kući za vrijeme praznika; tko će joj najčešće pisati dok nije s njima i komu će se ona najviše obradovati kad ponovno budu zajedno. Čak i ta nježna suparništva nisu prolazila bez mlake ogorčenosti u Domu redovnica. To je bilo dobro za jadne redovnice u njihovim tužnim danima, ako pod svojim velovima i krunicama nisu krile neke teže sukobe.
Tako je Rosa odrasla u ugodno, prevrtljivo, samovoljno, privlačno maleno biće. Razmaženo u tom smislu što je računala na ljubaznost svih oko sebe. Međutim, na sve to nije uzvraćala ravnodušnošću. Imala je u svojoj prirodi neiscrpan izvor osjećaja, čija je bistra voda godinama osvježavala i razvedravala Dom redovnica, čija dubina nije bila nikad uznemirena. Ali što će biti kad se to dogodi, kakve će promjene tada zadesiti bezbrižnu glavu i vedro srce, to ćemo tek vidjeti.
Nemoguće je reći kojim je putem još prije doručka u ustanovu gospođice Twinkleton prodrla vijest kako je tijekom noći došlo do svađe između dvaju mladića, da se čak dogodila neka vrsta napada gospodina Nevillea na gospodina Edwina Drooda. Jesu li je donijele ptice ili je došla s otvorenim zrakom dok su bili otvoreni prozori, da li ju je donio pekar u tijestu ili mljekar kao nevaljalu primjesu u mlijeku, ili su je sluškinje čule iz gradskoga zraka dok su istresale otirače o dovratnike, no ta je vijest prožela svaki kut stare zgrade prije no što je gospođica Twinkleton sišla. I sama gospođica Twinkleton čula ju je od gospođe Tisher još tijekom oblačenja. Ili (kako bi ona mogla to izraziti nekom roditelju ili staratelju na mitološki način) pri podnošenju žrtve Graciji.
Brat gospođice Landless bacio je bocu na gospodina Edwina Drooda.
Brat gospođice Landless bacio je nož na gospodina Edwina Drooda.
Nož je podsjećao na vilicu i brat gospođice Landless bacio je vilicu na gospodina Edwina Drooda.
Kao što je u dobro poznatom slučaju Petera Pipera, za kojega se tvrdi da je uzeo papar iz posude, bilo poželjno da se dokaže fizičko postojanje tog papra koji je navodno Peter Piper uzeo, tako se u ovom slučaju smatralo da je potrebno znati zašto je brat gospođice Landless bacio bocu, nož ili vilicu – ili vilicu, bocu i nož – jer je kuharici bilo rečeno da je sve troje bačeno na gospodina Edwina Drooda?
Eto, tako. Brat gospođice Landless rekao je da se divi gospođici Bud. Gospodin Edwin Drood rekao je bratu gospođice Landless da ga nije briga za gospođicu Bud. Brat gospođice Landless onda je zgrabio (ovo su bile točne informacije kuharice) bocu, nož, vilicu i vrč (vrč je sada hladno bacan na svačiju glavu, bez i najmanjeg uvoda), i sve ih bacio na gospodina Edwina Drooda.
Jadna, mala Rosa začepila je kažiprstima oba uha, kad su počele kružiti ove glasine, i povukla se u kut preklinjući da joj ništa više ne govore. Ali, gospođica Landless, zamolivši dopuštenje od gospođice Twinkleton da izađe i razgovara sa svojim bratom, pokazujući prilično jasno da bi ga i sama uzela ako ga ne bi dobila, otišla je gospodinu Crisparkleu po točne obavijesti.
Kad se vratila (pošto je prvo bila zatvorena kod gospođice Twinkleton da bi se bilo što nepoželjno u njenim vijestima moglo zadržati ovim diskretnim cjedilom), ona je prenijela samo Rosi ono što se dogodilo. Zadržala se, pocrvenjevši na provokaciju koja je bila upućena njezinu bratu, ali se graničila na onu posljednju veliku uvredu kao i ’neke druge riječi između njih’, i iz obzira prema svojoj novoj prijateljici, prošla lako preko činjenice da su te druge riječi proizišle iz toga što je Rosin dragi uopće stvari uzimao tako olako. Osobno je Rosi prenijela molbu svoga brata da mu oprosti. Nakon što je to prenijela sestrinski usrdno, završila je izlaganje o toj temi.
Gospođici Twinkleton preostalo je da umiri javno mnijenje Doma redovnica. Iako je ta dama, nakon što je na dostojanstven način ušla u ono što bi plebejci mogli nazvati učionicom, ali što je na plemićkom jeziku glave Doma redovnica na umjetan način, da ne kažemo kičast, nazvano prostorijom za učenje, svečano rekla: „Dame!“, nakon čega svi ustanu. Gospođa Tisher postavila se iza svoje šefice, kao da predstavlja prvu prijateljicu kraljice Elizabete u tvrđavi Tilbury. Gospođica Twinkleton je onda nastavila govoreći: „Glasine su se, dame, pojavile zahvaljujući bardu s Avona, nepotrebno je spominjati ime besmrtnog Shakespearea koji je isto tako nazivan labudom svoje rijeke, vjerojatno ne bez neke veze sa starim praznovjerjem da ta ptica nježnog perja (gospođica Jennings će sada ustati) ljupko pjeva o približavanju smrti, za što nemamo ornitoloških potvrda... Glasine, dame, pojavile su se zahvaljujući tom bardu – dakle...
koji je naslikao
slavnog Židova
kako slika pun jezika. Glasine u Cloisterhamu (gospođica Ferdinand neka me udostoji svoje pozornosti), ne razlikuju se od portreta velikog slikara Glasina bilo gdje. Malecki okršaj između dvaju mladih gospodina koji se dogodio prošle noći stotinu milja daleko od ovih mirnih zidova (gospođica Ferdinand, koja je, čini se, nepopravljiva, neka bude ljubazna napisati večeras, u originalu, prva četiri stiha našega živahnog susjeda gospodina La Fontainea), bio je krajnje preuveličan Glasinama. U prvoj razini uzbuđenja i strepnji, koja dolazi zbog naših simpatija prema ljupkom mladom prijatelju, a koje se ne mogu sasvim odvojiti od simpatija za gladijatora u areni bez krvi (nedoličnost gospođice Reynolds koja kao da se želi ubosti iglom u šaku previše je očita i krajnje neprikladna za damu da bi se spominjala), mi smo se spustile s naših djevojačkih visina kako bismo razgovarale o ovoj neugodnoj i nedostojnoj temi. Odgovorna propitkivanja uvjerila su nas da je to bila jedna od onih praznih priča koje spominje Pjesnik (čije će ime i datum rođenja gospođica Giggles saznati i reći nam u roku od pola sata), te ćemo sada odbaciti taj predmet i koncentrirati se na zahvalni dnevni posao.“
Tema je unatoč svemu preživjela taj dan, i to tako je da gospođica Ferdinand ponovno zapala u novi problem time što je u vrijeme večere krišom zalijepila brkove od papira i pretvarala se kao da zamahuje bocom za vodu na gospođicu Giggles, koja je izvukla veliku žlicu u obranu.
Rosa je pak bila sasvim uronjena u misli o ovoj nesretnoj svađi, neugodno osjećajući da je i ona umiješana u nju kao uzrok, ili posljedica, ili što već, time što se nalazila u sasvim pogrešnom položaju s obzirom na pitanje svoje udaje. Nikad slobodna od takvog neugodnog osjećaja kad se nalazila u društvu svoga budućeg muža, nije bilo vjerojatno da će ga biti lišena ni onda kad nisu bili zajedno. Danas je, opet, bila zatvorena u sebe i lišena olakšanja u slobodnom razgovoru sa svojom novom prijateljicom, a zato što se svađa odigrala s Heleninim bratom, i Helena je neprikriveno izbjegavala tu temu kao osjetljivu i tešku za sebe. U ovo vrijeme, kritičnije od svih ostalih, najavljen je Rosin staratelj koji ju je došao vidjeti.
Gospodin Grewgious je bio dobar izbor za svoju dužnost kao neobično pošten čovjek, ali svakako ne i zbog nekih drugih kvaliteta koje bi se odmah mogle uočiti. To je bio mršav, bljedunjav čovjek koji bi, ako bi ga samljeli u mlinu, postao suhi prašak za šmrkanje. Imao je rijetku, potkračenu kosu, koja je po boji i čvrstoći bila jako slična olinjalom žutom komadiću krzna, jer toliko nije sličila na kosu da je izgledala kao perika, kad bi se moglo povjerovati da bi je itko dobrovoljno nosio. Njegovo je lice bilo izbrazdano oštrim, tvrdim linijama, koje su izgledale više kao kakav umjetni proizvod, i imao je određene ureze po čelu koji su izgledali kao da je priroda njima htjela nešto reći o osjećaju ili plemenitosti, ali je nestrpljivo odbacila dlijeto i rekla: „Zbilja mi se više ne gnjavi s ovim čovjekom – neka ostane kakav jest.“
Premda je imao predugi vrat i ispupčene gležnjeve i pete, nezgrapno i tromo držanje, nespretan hod, iako je bio kratkovidan – što ga je možda sprečavalo da primijeti kako je previše otkrivao bijele pamučne čarape koje su odudarale od njegova crnog odijela – gospodin Grewgious još je uvijek imao neku čudnu sposobnost da u cjelini ostavi ugodan dojam.
Gospodina Grewgiousa njegova je štićenica zatekla veoma uznemirena zato što je bio u društvu gospođice Twinkleton u njenoj vlastitoj svetoj sobi. Maglovit predosjećaj da ga u nečemu iskušavaju, i da se iz toga neće brzo izvući, kao da je tištio nesretnog gospodina kad se našao u ovakvim okolnostima.
„Draga moja, kako si? Sretan sam što te vidim. Draga moja, koliko si se samo popravila. Dopusti mi da ti približim stolicu, draga moja.“
Gospođica Twinkleton ustane od svoga malenog pisaćeg stola rekavši ljupko, kao da se obraća uglađenu svijetu: „Hoćete li mi dopustiti da se povučem?“
„Nikako, gospođo, što se mene tiče. Molim vas da se ne mičete.“
„Moram zamoliti dopuštenje da se mičem“, odgovorila je gospođica Twinkleton ljupko ponavljajući tu riječ, „ali neću se povući jer ste tako ljubazni. Ako pomaknemo stol od ovog prozora u kutu, neću smetati, zar ne?“
„Gospođo! Smetati?“
„Veoma ste ljubazni. Rosa, draga moja, sigurna sam da se nećeš ustručavati.“
Tada je gospodin Grewgious, ostavljen pokraj vatre s Rosom, ponovno rekao: „Draga moja, kako si? Sretan sam što te vidim, draga moja.“ Pošto je pričekao da ona sjedne, sjeo je i on sam.
„Moji su posjeti“, reče gospodin Grewgious, „kao posjeti anđela – bez primisli da se želim uspoređivati s nekim anđelom.“
„Ne, gospodine“, reče Rosa.
„Svakako da ne“, složio se gospodin Grewgious. „Samo se osvrćem na posjete koji su rijetki. Anđeli su, znamo to vrlo dobro, gore.“
Gospođica Twinkleton pogleda oko sebe ukočenim pogledom.
„Mislim, draga moja“, reče gospodin Grewgious položivši svoju ruku na Rosinu, jer kao da je njegovu unutrašnjost sledila pomisao da bi se moglo učiniti kako sebi dopušta gospođicu Twinkleton osloviti s draga moja, „mislim na druge mlade dame.“
Gospođica Twinkleton nastavi pisati.
Gospodin Grewgious, osjećajući da nije uspio da njegov uvod bude tako lijep kao što je želio, pogladi se po glavi od zatiljka prema čelu, kao da je bio zaronio u vodu pa je sad cijedi - što je, bez obzira na to koliko suvišna, bila njegova navika – i izvadi iz džepa svog kaputa bilježnicu i malu običnu olovku iz džepa od prsluka.
„Napravio sam“, reče on okrećući listove, „napravio sam podsjetnik, ili tako nešto, kako to obično radim, jer uopće nemam smisla za vođenje razgovora, kojim ću se, uz tvoje dopuštenje, draga moja, pomoći. ’Dobra i sretna.’ Zaista. Ti si dobra i sretna, draga moja? Izgledaš tako.“
„Da, zaista, gospodine“, odgovori Rosa.
„Čemu“, reče gospodin Grewgious naklonivši glavu prema prozoru u kutu, „dugujemo našu najtopliju zahvalnost i siguran sam da je upućujemo materinskoj ljubaznosti i stalnoj brizi i pažnji gospođe koju imam čast vidjeti pred sobom.“
Ni ova pohvala gospodina Grewgiousa nije doprla do svog cilja, jer je gospođica Twinkleton, osjećajući da pristojnost od nje zahtijeva da sad već bude sasvim izvan razgovora, grickala kraj svog pera i gledala gore kao da čeka da joj siđe neka ideja bilo kojeg člana božanske devetorice.
Gospodin Grewgious opet pogladi svoju glatku glavu i onda se opet obrati svojoj bilježnici, prekriživši dobra i sretna kao riješeno.
„’Funte, šilinzi i peniji’ – moja je sljedeća bilješka. Suhoparna tema za mladu damu, ali isto tako i važna stvar, život se sastoji od funti, šilinga i penija. Smrt je...“ Naglo prisjećanje na smrt njezinih roditelja čini se da ga je zaustavilo i on reče blažim tonom i očito ubacujući negaciju kao da se tek poslije sjetio: “Smrt nisu funte, šilinzi i peniji.“
Glas mu je bio oštar i suh, kao i on sam, i mašta bi ga odmah mogla samljeti, kao i njega samog, u veoma suhi prašak za šmrkanje. A ipak je i s veoma ograničenim sredstvima za izražavanje, kojima je raspolagao, izgledalo kao da izražava blagost. Da ga je Priroda završila, blagost bi se u ovom trenutku mogla prepoznati na njegovu licu. No, ako njegove bore na čelu nisu mogle nestati, a lice nije moglo izraziti ništa drugo osim muke, što je jadnik tu mogao!
„Funte, šilinzi i peniji. Je li tvoj prihod uvijek dovoljan za tvoje potrebe, draga moja?“
Rosa nije ništa željela i, sukladno tome, to joj je bilo dovoljno.
„Nemaš li dugova?“
Rosa se nasmije na pomisao da ima dugova. To joj se, onako neiskusnoj, činilo kao smiješna ludorija mašte. Gospodin Grewgious napreže svoje kratkovidne oči kako bi se uvjerio da ona doista tako misli.
„Ah!“ reče on kao komentar uplašeno pogledavši gospođicu Twinkleton te prekriživši funte, šilinge i penije: „Spomenuh kako sam došao među anđele. I jesam!“
Rosa je osjetila koja će biti njegova sljedeća zabilješka i već je pocrvenjela i zbunjeno previjala rukom nabor haljine prije nego što ju je on pronašao.
„Udaja. Hm!“ Gospodin Grewgious spusti svoju ruku preko očiju i nosa čak do brade, prije nego što je privukao stolicu malo bliže i počeo malo povjerljivije govoriti: „Sad sam došao, draga moja, do točke koja je izravni povod što te uznemirujem ovim posjetom. Inače, budući da sam krajnje nespretan čovjek, ne bih ovamo upadao. Ja sam posljednji čovjek koji bi ušao tamo gdje nimalo ne pristaje. Osjećam se u ovim prostorijama kao da sam medvjed – na lancu – koji pleše mladenački Cotillon.“
Njegova nespretnost činila ga je sličnim tomu smiješnom prizoru pa se Rosa odsrca nasmijala.
„I vi shvaćate da je tako“, reče gospodin Grewgious savršeno mirno. „Svakako. Da se vratim na moju zabilješku. Gospodin Edwin je ovamo dolazio i odlazio, kao što je dogovoreno. Vi ste to spominjali u vašim tromjesečnim pismima. I on vam se sviđa i vi se njemu sviđate.“
„Jako mi se sviđa, gospodine“, rekla je Rosa.
„To sam i rekao, draga moja“, odgovori njezin skrbnik za čije je uho ovo plaho isticanje bilo previše nježno. „U redu. Dopisujete se?“
„Pišemo jedno drugomu“, reče Rosa napućivši se zbog prisjećanja na njihove pisane nesporazume.
„Takvo i jest značenje koje pridajem riječi dopisivanje u ovom slučaju, draga moja“, reče gospodin Grewgious. „Dobro. Sve je dobro, vrijeme prolazi, i ovog Božića bit će potrebno, u formalnome smislu, dati vrloj dami pokraj prozora u kutu, kojoj toliko dugujemo, službenu obavijest o tvom odlasku u prvoj polovici iduće godine. Vaši su međusobni odnosi i više nego službeni, nema dvojbe; međutim određeni dio poslovnog ostaje u njima, a posao je uvijek posao. Ja sam poprilično nespretan čovjek“, nastavi gospodin Grewgious kao da mu je iznenada palo na pamet da to treba spomenuti, „i nisam naučio da bilo što dajem. Ako bi te zbog ovih dvaju razloga neki sposobniji opunomoćenik predao, bio bih veoma zahvalan.“
Rosa prihvati to na znanje, pogleda uprta u zemlju, misleći kako bi se opunomoćenik mogao pronaći, ako bude potrebno.
„Naravno, naravno“, reče gospodin Grewgious.
„Na primjer, gospodin koji ovdje podučava ples – on bi znao kako to učiniti ljupko i prikladno. On bi prišao i povukao se na način koji bi zadovoljio tvoje i svećenikove osjećaje, mladoženju i sve zainteresirane. Ja sam... ja sam krajnje nespretan čovjek“, reče gospodin Grewgious kao da je napokon to odlučio izbaciti iz sebe:
„I samo bih sve pokvario.“
Rosa je sjedila mirno i tiho. Možda njezin um još nije mogao znati što je zapravo vjenčanje, ali bila je na najboljem putu.
„Bilješka... oporuka. Sad, draga moja“, reče gospodin Grewgious osvrnuvši se na svoje zabilješke, prekriživši olovkom udaju i vadeći nekakav papir iz džepa, „iako sam te prije upoznao sa sadržajem oporuke tvog oca, mislim da je pravilno da sad ostavim kod tebe i ovjerenu kopiju. Premda je i gospodin Edwin upoznat s njezinim sadržajem, mislim da je pravilno da sad dam i jednu ovjerenu kopiju gospodinu Jasperu...“
„Ne njemu u ruke!“ reče Rosa brzo podigavši pogled. „Zar ne može ta kopija samo Eddyju?“
„Pa, da, draga moja, ako to izričito želiš. No ja sam spomenuo gospodina Jaspera zato što mu je on staratelj.“
„Jako to želim, molim vas“, reče Rosa brzo i iskreno. „Ne bih voljela da se gospodin Jasper umiješa između nas, na bilo koji način.“
„Prirodno je, pretpostavljam“, reče gospodin Grewgious, „da mladi muž bude u sve upućen. Da. Pretpostavljam kako si primijetila da sam spomenuo činjenicu da sam ja krajnje nespretan čovjek i da ja to ne znam iz vlastita iskustva.“ Rosa ga pogleda pomalo se čudeći.
„Mislim“, objasni on, „da putovi mladih nikada nisu bili moji putovi. Bio sam jedini potomak roditelja u poodmaklim godinama pa mi se čini da sam se i prestar rodio. Kad kažem kako izgleda da gotovo svi ljudi dolaze na svijet kao pupoljci, a ja sam, čini se, došao na svijet kao krhotina, nema tu ničega osobnog što bi bilo vezano za ime koje ćeš tako brzo promijeniti. Bio sam krhotina – i to veoma suha – kad sam postao svjestan sebe. Što se tiče druge ovjerene kopije, tvoja će želja biti ispunjena, a, što se tiče nasljeđa, mislim da sve znaš. To je godišnji prihod od dvije stotine pedeset funti. Ušteda od toga godišnjeg prihoda, još neka dodatna sredstva savjesno su prenesena na račun i to će ti donijeti jednokratnu isplatu koja dobrano prelazi tisuću sedamsto funti. Ovlašten sam da ti od te svote dam unaprijed koliko je potrebno za troškove oko tvoje udaje. Sve je rečeno.“
„Hoćete li mi, molim vas, reći“, upita Rosa ljupko i namrštena čela uzimajući papir, ali ga ne otvarajući, „jesam li u pravu u ovome što ću reći? Mnogo bolje nego ono što čitam u pravnim zapisima mogu razumjeti ono što mi vi kažete. Moj jadni tata i Eddyjev otac složili su se kao veoma dobri, odani i stari prijatelji kako bismo i mi nakon njih postali veoma bliski, odani stari prijatelji?“
„Baš tako.“
„Radi našega zajedničkog dobra i naše vječne sreće.“
„Baš tako.“
„Eddyju nije nametnuta obveza i ni ja nisam obvezna, bez ikakvih posljedica, u slučaju...“
„Nemoj se uzbuđivati, draga moja. U slučaju koji izaziva suze u tvojim nježnim očima već i pri samoj pomisli – u slučaju da se ne vjenčate – ne nikakvih obveza nema ni s koje strane. Ti bi onda bila moja štićenica dok ne postaneš punoljetna. Ništa gore od toga ne bi ti se dogodilo. A možda je i to dovoljno loše!“
„A Eddy?“
„On bi dobio svoj ortački dio koji mu je ostavio otac, a s njim i zaostatke (ako ih ima) kad postane punoljetan.“
Rosa zbunjena lica i namrštena čela odgrize ugao svoje ovjerene kopije dok je sjedila glave nagnute na jednu stranu, povučeno gledajući u pod i trljajući ga nogom.
„Ukratko“, reče gospodin Grewgious, „ove zaruke su želja, osjećaj, prijateljski sporazum na nježan način izražen s obiju strana. Nema nikakve dvojbe da se to snažno osjećalo i da je postojala nada kako će se pozitivno razvijati. Kad ste vas dvoje bili djeca, počeli ste se na to navikavati i išlo je u pozitivnom smjeru. Ali okolnosti mijenjaju stvari. I ja sam te danas posjetio, djelomično, zapravo uglavnom zbog toga da bih se riješio dužnosti i da ti kažem, draga moja, da dvoje mlađih ljudi mogu sklopiti brak samo (osim iz koristi, što je bijedna lakrdija) po slobodnoj volji i samo na temelju uzajamne privrženosti i vlastita uvjerenja da će odgovarati jedno drugome i da će usrećiti jedno drugo. (To se može pokazati kao točno ili pogrešno, ali moramo prihvatiti rizik). Može li se pretpostaviti, na primjer, da bi bilo koji od vaših očeva, ako bi bio sada živ, i najmanje sumnjao, promijenio svoje mišljenje izmjenom okolnosti koje bi nastale zbog promjene u vašim godinama? Neodrživo, nerazumno, neuvjerljivo i besmisleno!“
Gospodin Grewgious rekao je sve ovo kao da je čitao naglas, ili prije, kao da je ponavljao lekciju. Njegovo lice i ponašanje bili su lišeni svega što bi i sličilo na spontanost.
„Sada sam se, draga moja“, dodao je olovkom križajući riječ oporuka, „riješio onoga što je nedvojbeno formalna dužnost u ovom slučaju, ali ipak dužnost. Bilješka... želje. Draga moja, imaš li neku želju koju bih ti mogao ispuniti?“
Rosa odmahne glavom u pomalo tugaljivu ozračju neodlučna da traži pomoć.
„Imaš li još kakvih uputa glede svojih poslova?“
„Ja... ja bih voljela to prvo riješiti s Eddyjem ako može, molim vas“, reče Rosa previjajući nabor na svojoj haljini.
„Naravno, naravno“, odgovori gospodin Grewgious.
„Vas dvoje bi trebali biti istomišljenici u svim tvarima. Da li se mladi gospodin uskoro očekuje?“
„On je već jutros otišao. Vratit će se za Božić.“
„Ništa se bolje nije moglo dogoditi. Vi ćete, kad se vrati za Božić, s njim dogovoriti sve detalje; vi ćete se onda meni obratiti i ja ću se riješiti (kao običan poslovni poznanik) poslovnih obaveza prema obrazovanoj dami pokraj prozora u kutu. Njih će biti više u to vrijeme.“ Križajući ponovno olovkom, ovaj put zabilješku odlazak, on reče: „Da, sada ću, draga moja, ja otići.“
„Mogu li vas“, upita Rosa ustajući kad se on na svoj nespretni način izvukao iz stolice. „Mogu li vas najljubaznije zamolili da dođete za Božić, ako bih vam možda imala nešto važno reći?“
„Pa, naravno, naravno“, odgovorio je on naočigled, ako se tako može reći za nekoga tko nema vidljiva sjaja ili sjena po sebi - polaskan ovim pitanjem. „Kao krajnje nespretan čovjek ne uklapam se lako u društvo i stoga nemam drugih obveza za Božić osim da dvadeset petog zajednički pojedem pečenu puricu i umak od celera s krajnje nespretnim činovnikom, kojega nasreću imam i čiji otac, farmer iz Norfolka, kao poklon šalje puricu iz okoline Norwicha. Zbilja moram biti ponosan što me želiš vidjeti, draga moja. Kao profesionalnog skupljača renti toliko malo ljudi želi me vidjeti da će ova novina biti ohrabrujuća.“
Poslije ovoga pristanka zahvalna Rosa položi ruke na njegova ramena, stane na prste i odmah ga poljubi.
„Neka me Bog blagoslovi!“ uzviknu gospodin Grewgious.
„Hvala, draga moja! Čast je gotovo jednaka zadovoljstvu. Gospođice Twinkleton, madam, održao sam razgovor sa svojom štićenicom, kojim sam vrlo zadovoljan i sad ću vas osloboditi tereta svoje nazočnosti. „
„Ma ne, gospodine“, ustajući odvrati gospođica Twinkleton milostivo i popustljivo, „kakav to teret spominjete? Ni u kom slučaju. Ne mogu vam dopustiti da tako govorite.“
„Hvala, gospođo. Čitao sam u novinama“, reče gospodin Grewgious blago zamuckujući, „da, kad neki istaknuti posjetitelj (ne da sam ja to, daleko od toga) posjeti neku školu (ne da je ovo takva škola, daleko od toga), on mora zatražiti dopuštenje za otpust, ili neku sličnu milost. Budući da je sad poslijepodne, u koledžu čiji ste vi vrli vođa, mlade dame ne bi ništa dobile, osim na riječi, time što bi im se poklonio ostatak dana. Ali, ako postoji neka mlađa dama u nemilosti, mogu li zamoliti...“
„Ah, gospodine Grewgious, gospodine Grewgious!“ povikala je gospođica Twinkleton prijeteći kažiprstom. „Oh, vi džentlmeni, džentlmeni! Sramota što ste tako okrutni prema nama, jadnim zlim odgojiteljicama našeg spola, i to zbog sebe! Ali kako se gospođica Ferdinand trenutačno mora mučiti“, s prepisivanjem stihova gospodina La Fontainea, mogla je dodati gospođica Twinkleton, „otiđi do nje, draga moja Roso, i reci joj da se kazna skida zahvaljujući molbi tvog skrbnika, gospodina Grewgiousa.“
Gospođica Twinkleton tada se nakloni, što je bilo pravo čudo za njezine poštovane noge, no dostojno se podigla tri metra iza polazne točke.
Budući da je smatrao obveznim posjetiti i gospodina Jaspera prije odlaska iz Cloisterhama, gospodin Grewgious pođe do vratareve kućice i popne se uz stražnje stube. Ali, kako su vrata stana gospodina Jaspera bila zatvorena i na njih je bio zalijepljen komad papira na kojemu je pisalo Katedrala, do svijesti gospodina Grewgiousa doprla je činjenica da je vrijeme mise. On tada siđe niz stube i, prelazeći preko dvorišta katedrale, zaustavi se ispred velikih zapadnih vrata, koja su ovoga lijepog i svijetlog, premda kratkotrajnog poslijepodneva, radi provjetravanja bila napola otvorena.
„Bože dragi“, reče gospodin Grewgious provirujući unutra, „ovo je kao da čovjek gleda niz grlo starih vremena.“
Stara vremena pljesnivo uzdahnu iz grobnica, lukova i svodova. Mračne sjene u kutovima postadoše još tamnije i vlaga se počela dizali sa zelenih mrlja po kamenju. I drago kamenje, koje je Sunce na zalasku rasijalo po pločniku lađe kroz vitraj, počelo je nestajali. Iza rešetkastih vrata mjesta za zbor, pokraj stuba uz prijeteće i sve mračnije orgulje, bijele halje jedva da su se mogle primijetiti, a jedan slab glas, koji se uzdizao i padao u hrapavom, monotonom mrmljanju, čuo se blijedo s vremena na vrijeme. Vani rijeka, zeleni pašnjaci i smeđe plodne površine, rodni brežuljci i udoline – sve je to plamtjelo od Sunčeva zalaska dok su u daljini, kao mrlje blistavoga kovanog zlata, svjetlucali mali prozori na vjetrenjačama i seoskim kućama. U katedrali je sve postalo sivo, tamno i pogrebno, a monotono se mrmljanje produžilo kao glas smrtnika sve dok nisu zabrujali orgulje i zbor i ugušili ga u moru glazbe. Onda se more ponovno povuklo i samrtnički glas učini još jedan slab napor, a zatim se more uzdiže visoko i uništi život u njemu i probije krov i, izlivši se po lukovima, dopre do visina velike kule; onda more presuši i sve postane mirno.
Gospodin Grewgious već je do stuba koje vode do mjesta za zbor, a gdje se susreo s izvorom žive rijeke.
„Nešto se dogodilo?“ tako mu se obratio Jasper prilično užurbano. „Nisu nikog poslali po vas?“
„Ne, ne, nisu. Došao sam na svoju ruku. Bio sam kod svoje lijepe štićenice i sad ponovno idem kući.“
„Pupa li?“
„Zapravo, rascvjetala se. Baš se rascvjetala. Došao sam amo da joj kažem, na ozbiljan način, kakvo značenje imaju te zaruke s obzirom na umrle roditelje.“
„I kakvo imaju – prema vašem mišljenju?“
Gospodin Grewgious primijeti bljedilo usana koje su postavile pitanje i to pripiše hladnoći u katedrali.
„Došao sam joj samo reći da se ne može smatrati obveznom u slučaju ikakvih razloga za raskid zaruka, kao što je nedostatak osjećaja ili volje s bilo koje strane.“
„Mogu li pitati jeste li imali neki poseban razlog da joj to kažete?“
Gospodin Grewgious odgovorio je pomalo oštro:
„Poseban razlog da ispunim svoju dužnost, gospodine. Samo to.“ Još je dodao: „Ma hajde, gospodine Jasper. Znam za vašu privrženost vašem nećaku, kao i to da ste uvijek spremni zauzeti se za njega. Uvjeravam vas da ovo ne znači nikakvu sumnju ili nepoštovanje prema vašem nećaku.“
„Ne možete“, reče Jasper prijateljski stežući njegovu ruku dok su išli jedan pokraj drugoga, „reći ništa ljepše.“
Gospodin Grewgious skinuo je svoj šešir kako bi se pogladio po glavi i, nakon toga, zadovoljno kimne i ponovno stavi šešir.
„Kladim se“, reče Jasper smiješeći se. Usne su mu bile još uvijek tako blijede da je bio svjestan toga te ih je grizao i vlažio pri govoru, „kladim se da nije nagovijestila nikakvu želju da se oslobodi Neda.“
„I dobit ćete okladu ako se okladite“, odgovorio je gospodin Grewgious. „Pretpostavljam da bi u takvim okolnostima trebalo dopustiti malo djevojačke stidljivosti mladom stvorenju bez majke. To nije moj posao, što mislite?“
„U to nema nikakve sumnje.“
„Sretan sam što tako kažete. Zato“, nastavio je gospodin Grewgious, cijelo vrijeme pipkajući uokolo kako bi zaobišao dužnost koju je pamtio kao stvar što ju je ona napomenula u vezi s gospodinom Jasperom, „zato što se čini da ona ima neki mali nježni instinkt, bit će najbolje da sve pripreme obave gospodin Edwin Drood i ona sama, razumijete? Ona nas ne želi, shvaćate?“
Jasper dotakne svoja prsa i reče pomalo nerazgovijetno: „Mislite, mene?“
Gospodin Grewgious dotakne svoja prsa i reče:
„Mislim, nas. Zato ih pustimo neka održe svoje male razgovore i savjetovanja kad se gospodin Edwin Drood ovamo vrati za Božić. Zatim ćemo se vi i ja pojaviti i dodati završni sloj čitavoj stvari.“
„Znači vi ste se s njom dogovorili da ćete doći za Božić?“ primijeti Jasper. „Shvaćam. Gospodine Grewgious, vi ste maloprije sasvim dobro zapazili da smo moj nećak i ja neobično privrženi jedan drugomu i da sam osjetljiviji na sretnog, radosnog, radosnog mladića nego na sebe. Međutim, zbilja je ispravno uzeti u obzir i mladu damu, kao što ste vi istaknuli, i da bi trebalo prihvatiti vaš prijedlog. Pristajem. Razumio sam da će ovog Božića oni završiti pripreme za mjesec svibanj, da će oni sami dogovoriti sve za svoje vjenčanje i da nama ništa drugo neće preostati nego da se priključimo i da na Edwinov rođendan budemo sasvim spremni za naše formalno oslobađanje od dužnosti.“
„Tako i ja to shvaćam“, složio se gospodin Grewgious rukujući se na rastanku.
„Neka ih oboje Bog blagoslovi.“
„Neka ih oboje Bog spasi!“ uzviknuo je Jasper.
„Rekao sam blagoslovi“, primijeti prvi pogledavši preko svog ramena.
„Rekao sam, spasi“, odgovori drugi. „Ima li tu kakve razlike?“

X.
UTIRANJE STAZE
Mnogo puta je već rečeno da žene imaju čudnu moć da naslute muškarčeve osobine, što bi se moglo činiti urođenim i instinktivnim, jer zna se da se do toga ne dolazi strpljivim procesom razmišljanja i da se ono samo po sebi ne može objasniti i da je veoma često suprotno onim uobičajenim shvaćanjima drugoga spola. Ali ne primjećuje se dovoljno često da je ta moć (pogrešna kao i sve druge ljudske karakteristike) uglavnom apsolutno nesposobna za samopopravak. Premda je na temelju te moći stvoreno jedno suprotno mišljenje, koje se poslije pod svakom ljudskom svjetlošću pokazalo pogrešnim, ono se ne može razlikovati od predrasuda čiji se zaključak ne ispravlja. Sama mogućnost suprotstavljanja ili protivljenja, bez obzira na to koliko dalekih, nikako se ne prenosi na ovo žensko mišljenje od početka, u devet do deset slučajeva, slabost kojoj je u svjedočenju izložen zainteresirani svjedok. Toliko se osobno i snažno lijepi prorok vezuje sa svojim proročanstvom.
„Zar ne misliš, draga majko“, reče mlađi kanonik svojoj majci jednog dana kad je sjedila pletući u njegovoj maloj radnoj sobi, „da si previše oštra prema gospodinu Nevilleu?“
„Ne, ne mislim, Septe“, odgovori stara dama.
„Da razgovaramo o tome? marna.“
„Nemam ništa protiv razgovora o tome, Septe. Mislim, dragi moj, da sam ja uvijek spremna za razgovor.“ Kapica stare gospođe podrhtavala je dok je nastavljala: „I željela bih vidjeti razgovor koji bi promijenio moje mišljenje!“
„Jako dobro, mama“, reče njezin pomirljivi sin. „Ništa nije dobro kao biti spreman za raspravu.“
„Nadam se tomu, dragi moj“, odgovorila je stara gospođa naočigled spremna ga prekinuti.
„Pa, gospodin Neville onom se nesretnom prilikom kompromitirao zbog provokacije.“
„I zbog vrućeg vina“, dodala je stara gospođa.
„Moram priznati da je tako, iako vjerujem da su oba mladića u tome bila podjednaka.“
„Ja ne“, reče stara gospođa.
„Zašto ne, mama?“
„Zato što ne mislim“, reče stara gospođa. „Ipak, ja sam sasvim spremna za razgovor.“
„Ali, draga moja mama, ne znam kako ćemo razgovarati ako tako ne misliš.“
„Krivi gospodina Nevillea za to, Septe, a ne mene“, reče stara gospođa državničkom ozbiljnošću.
„Draga moja mama, pa zašto gospodina Nevillea!“
„Zato što je“, reče gospođa Crisparkle držeći se svojih prvih principa, „došao pijan kući i napravio veliku bruku ovoj kući i pokazao veliko nepoštovanje prema ovoj obitelji.“
„To se ne može poreći, mama. Njemu je bilo onda, a i sada je, veoma žao zbog toga.“
„Da nije bilo gospodina Jaspera, i njegove uljudne pažnje, kad mi je prišao idućeg dana poslije mise u samoj crkvi, prije nego je i skinuo halju, i izrazio nadu da nisam bila uznemirena ili da mi nije previše pokvaren praznik, vjerujem da nikad ne bih čula za taj sramotan događaj“, reče stara gospođa.
„Da budem iskren, mama, mislim da ti ne bih ništa rekao o tome da sam mogao – iako to nisam sasvim odlučio. Slijedio sam Jaspera kako bih s njim razgovarao o tome i da bih razmotrio mogućnost da zajednički zataškamo cijelu stvar, ali zatekao sam ga kako razgovara s tobom. Tada je bilo prekasno.“
„Previše kasno, zaista, Septe. On je bio još uvijek blijed kao krpa zbog onoga što se te noći dogodilo u njegovoj kući.“
„Da sam to prešutio, mama, možeš biti sigurna da bi to bilo samo zbog tvog mira i odmora, i za dobro mladića, jer sam smatrao da na taj čin najbolje obavljam svoju dužnost.“
Stara gospoda prijeđe preko sobe i poljubi ga govoreći „Naravno, dragi moj Septe, u to sam sigurna.“
„Međutim, to je postalo predmet razgovora u gradu“, reče gospodin Crisparkle trljajući uho dok je njegova majka ponovno sjedala kako bi nastavila plesti, „i bilo je onkraj mojih moći.“
„I ja sam onda rekla, Septe“, odgovorila je stara gospođa, „da sam loše mislila o gospodinu Nevilleu. Ja i sada kažem da loše mislim o gospodinu Nevilleu. Rekla sam onda, a kažem i sada, da se nadam kako će gospodin Neville dobro proći, ali da u to ne vjerujem.“ Njezina je kapica ponovno podrhtavala.
„Žao mi je što tako govoriš, mama...“
„I meni je žao što tako govorim, dragi moj“, prekine ga stara gospođa i dalje brzo pletući, „ali ne mogu pomoći.“
„... jer“, nastavi mlađi kanonik, „ne mogu poreći da je gospodin Neville krajnje vrijedan i marljiv, da se brzo popravlja i da gaji, nadam se da to mogu reći, određenu sklonost prema meni.“
„Nema smisla u ovoj tvojoj posljednjoj tvrdnji, dragi moj“, reče brzo stara gospođa, „i ako on kaže da gaji, onda još gore mislim o njemu zbog hvalisanja.“
„Ali, draga moja mama, on nikad nije rekao da je tome tako.“
„Možda nije“, odgovori stara gospođa, „ali ipak ne vidim da je to od velike važnosti.“
Nije bilo nestrpljivosti u ugodnom pogledu kojim je gospodin Crisparkle promatrao taj lijep, star komad porculana što je pleo, ali, naravno, da je imao smiješan osjećaj da to nije komad porculana s kojim se može ozbiljno raspravljati.
„Osim toga, Sept, upitaj se samo što bi on radio bez svoje sestre. Ti znaš koliko ona utječe na njega, ti znaš kakve su njezine sposobnosti, ti znaš da sve ono što on uči s tobom, uči poslije i s njom. Udjeljuješ njoj veći dio tvoje pohvale, a koliko onda ostavljaš za njega?“
Slušajući ove riječi, gospodin Crisparkle je pomalo sanjario, istodobno misleći o nekoliko stvari. Mislio je o vremenima kad je viđao brata i sestru zajedno dok ozbiljno razgovaraju o nekoj od njegovih starih školskih knjiga, o jutrima punima mraza kad je išao na ona osvježavajuća putovanja do Cloisterham Weira, o sumornoj večeri kad je prkosio vjetru pri zalasku Sunca pošto bi se popeo na svoj najdraži vidikovac od stršećih ostataka samostanskih ruševina, o dvjema zadubljenim prilikama što su prošle obalom rijeke u kojoj su se već zrcalile vatre i svjetla grada čineći okolicu još više bijelom. Mislio je kako mu se u svijest uvukla spoznaja kako će, učeći jedno, učiti dvoje, i kako je gotovo neosjetljivo prilagodio svoja objašnjenja za oba uma - za onaj s kojim je svakodnevno bio u kontaktu i za onaj drugi do kojeg je dopirao samo posredno. Mislio je o glasinama koje su doprle do njega iz Doma redovnica o tome da se Helena, u koju nije imao povjerenja zbog prgavosti i žestine, pokorila bajkovitoj nevjesti (kako je on nazivao Rosu) i učila od nje ono što je ona znala. Mislio je o slikovitoj vezi ovih dviju izvana tako različitih djevojaka. Mislio je – možda najviše od svega – je li moguće da su sve te stvari stare samo nekoliko tjedana i da su postale već sastavni dio njegova života?
Pošto je, kad god bi poštovani Septimus zapao u sanjarenje, njegova dobra majka to smatrala nepogrešivim znakom da mu je „potrebna pomoć“, rascvjetana stara gospoda pohitala bi do uzidanog ormara u blagovaonici i iz njega vadila pomoć utjelovljenu u čaši Constantiae i domaćem biskvitu. To je bio najdivniji ormar, dostojan Cloisterhama i doma mlađeg kanonika. Iznad njega portret Hendela s lepršavom vlasuljom gledao je promatrača sa znalačkim izrazom čovjeka kojemu je poznat sadržaj ormara i koji kao da je želio sve njegove harmonije spojiti u jednu divnu lugu. Nije to bio običan ormar s običnim vratima na šarkama koji se odmah otvara i ne ostavlja ništa što bi se malo-pomalo otkrivalo. Ovaj rijetki ormar imao je bravu u sredini gdje su se susretale dvije vertikalne ploče, jedna koja ide prema dolje i druga prema gore. Gornja ploča, pošto bi se povukla prema dolje (čineći donji dio dvostruko tajanstvenijim) otkrivala je duboke redove staklenki s octom, lončića s pekmezom, metalnih kutija, kutija za začine i ugodnim, inozemnim plavim i bijelim posuđem, slasnim obitavalištem konzerviranog tamarinda i đumbira. Svaki dobrohotni stanovnik ovoga skrovišta imao je na sebi ispisano ime. Povrće u octu, u uniformi bogatih mrkih kaputa na preklop i vezanje te žutim ili tamnim sumornim hlačama, najavljivalo je svoju dostojanstvenu pojavu tiskanim slovima kao: orasi, krastavci, luk, kupus, cvjetača, miješano i drugi članovi te plemenite obitelji. Pekmezi, budući da su slabije muške naravi, a koji kao da nose papire uvojke, najavljivali su se ženskim rukopisom, kao nekim blagim šaptom, da su oni malina, ogrozd, marelica, šljiva, damaška šljiva, jabuka i breskva. Pošto bi se zavjesa spustila nad tim dražesnim bićima i podigla donja ploča, otkrile bi se naranče, u pratnji velikih kutija za šećer s japanskim kako bi se ublažila njihova oporost ako bi bile nezrele. Domaći keksi dvorili su na Dvoru ovih Moći, u pratnji komada dobrog kolača od šljiva i raznih vitkih damskih prstiju koje je trebalo zamočiti u vino i poljubiti. Na dnu svega, okovana olovna polukružna posuda čuvala je slatka vina i zalihe voćnih sokova; odatle su dopirali šapati seviljske naranče, limuna, badema i kima. Nešto kraljevsko davalo je tom ormaru nad ormarima vjekovno brujanje zvona s katedrale i orgulja dok su ove cijenjene pčele u med pretvarale sve ono što se u njemu nalazilo. I opažalo se uvijek da svatko tko se zavlači među police (duboke, kao što se vidi, u koje stanu glava, ramena i laktovi) pojavljuje blažena lica, kao da je bio prošao šećerni preobražaj.
Ugledni Septimus prepuštao se kao sasvim dobrovoljna žrtva ormariću s ljekovitim travama koje su izazivale mučninu, a nad kojima je, kao i nad ovim slavnim ormarom, jednako tako predsjedala pastirica od porculana. Kakvim se čudotvornim mješavinama gencijana, metvice, klinčića, peršina, majčine dušice, rutvice, ružmarina i maslačka podvrgavao njegov hrabri želudac! U kakve bi divne obloge od sušena lišća on zavijao svoje ružičasto i zadovoljno lice ako bi njegova majka posumnjala da ga boli zub! Kakve bi on botaničke mrlje veselo zalijepio na svoj obraz, ili čelo ako bi ga draga stara gospođa optužila da ima neki neprimjetni prištić! U ovaj herbarijski kazneni zavod, koji se nalazio na odmorištu gornjih stuba, u niskoj uskoj bijelo obojenoj ćeliji, gdje su kite suhog lišća visjele sa zahrđalih kukica na stropu i bile razastrte po policama zajedno sa zloslutnim bocama – ugledni Septimus dopuštao bi pokorno da bude odveden kao omiljeno janje koje mirno ide na klanje, samo on, za razliku od tog janjeta, odlazio je tamo sam. Ali on to nije često činio, nego je, da bi stara gospođa imala što raditi i bila zadovoljna, mirno gutao ono što bi mu ona dala, tek zaronivši ruke i lice u veliku posudu sa sušenim ružinim listićima, i u drugu veliku posudu suhe lavande. Onda bi izašao, toliko pun povjerenja u ublažujuće snage Cloisterhams Weira i u zdrav duh koliko Lady Macbeth nije vjerovala u snagu svih uzburkanih mora.
Ovaj je put dobri mladi kanonik uzeo krajnje otmjeno svoju čašu Constantia, pa se okrijepljen, na zadovoljstvo svoje majke, prepustio preostalim dužnostima toga dana. Svojim urednim i točnim napredovanjem one su dovele do večernje službe i sumraka. Budući da je u katedrali bilo veoma hladno, on nakon službe ode živahnim korakom. Taj brzi korak završavao je napadom na njegov omiljeni dio ruševine, koji će jednog dana oluja odnijeti ne čekajući čak ni da predahne.
On to izvede na vješt način, ne predahnuvši ni sad kad je zastao gledajući rijeku. Rijeka u Cloisterhamu toliko je blizu mora da često izbacuje morsku travu. Neobična količina trave ostala je od posljednje oseke, a ona, i uzburkana voda i nemirno zaranjanje i lepetanje bučnih galebova i bijesna svjetlost mrkih jedrenjaka koji su bivali sve crnji, nagovješćivali su olujnu noć. U sebi je uspoređivao divlje i bučno more s mirnom lukom doma mlađeg kanonika, kad Helena i Neville Landlles prođoše dolje ispod njega. On ih je cijelog dana nosio u svojim mislima i odmah je sišao da s njima razgovara. Staza je pri slaboj svjetlosti bila nesigurna za svakog putnika, osim za dobrog planinara, ali mlađi je kanonik bio isto toliko dobar planinar kao i većina muškaraca i našao se pokraj njih mnogo prije nego što bi mnogi drugi dospjeli i do pola puta.
„Surova večer, gospođice Landless! Zar ne mislite da je za vašu uobičajenu šetnju s bratom previše hladno za ovo doba godine? U svakom slučaju, nije ugodno kad Sunce zađe, a s mora nailazi nevrijeme.“
Helena je mislila da nije tako. To je bila njihova najomiljenija šetnja. Bilo je veoma tiho.
„Veoma je tiho“, složio se gospodin Crisparkle iskoristivši odmah ovu priliku da pođe s njima.
„To je jedino mjesto gdje čovjek može govoriti bez prekidanja, kao što ja to želim, gospodine Neville. Vjerujem da sestri prenosite sve o čemu nas dvojica razgovaramo.“
„Sve, gospodine.“
„Prema tome“, reče gospodin Crisparkle, „vaša sestra zna da sam vas nekoliko puta molio da se ispričate za nesretni događaj koji se dogodio one noći kad ste došli ovamo.“ Govoreći ovo, on je gledao u nju, a ne u njega; zato je ona, a ne on, odgovorila:
„Da.“
„Nazivam to nesretnim, gospođice Helena“, nastavio je gospodin Crisparkle, „utoliko što je to svakako stvorilo određenu predrasudu s obzirom na Nevillea. Kruže glasovi da je on opasno razdražljiv čovjek, neobuzdane i bijesne naravi. Kao takvog, doista ga izbjegavaju.“
„Ne sumnjam da ga izbjegavaju, jadnog mladića“, reče Helena ponosno izražavajući suosjećanje s bratom i duboko uvjerenje da se prema njemu ne postupa velikodušno.
„Morala bih biti sasvim sigurna, jer vi tako kažete. Ali ono što mi vi govorite potvrđuje se i neizrečenim primjedbama i aluzijama na koje nailazim svakoga dana.“
„Pa sad“, nastavi opet gospodin Crisparkle glasom blagog, iako upornog uvjeravanja.
„Zar to nije vrijedno žaljenja i zar ne bi to trebalo popraviti? Ovo su prvi Nevilleovi dani u Cloisterhamu, i ne plašim se da on neće živjeti duže od takve predrasude i pokazati da je pogrešno shvaćen. Ali koliko bi bilo pametnije odmah poduzeti nešto nego se prepustiti nesigurnom vremenu! Osim toga, iako bi to bilo pametno, to je i ispravno. Jer nema sumnje da Neville nije bio u pravu.“
„Bio je izazvan“, primijetila je Helena.
„On je bio taj koji je nasrnuo“, primijetio je gospodin Crisparkle.
Išli su šuteći sve dok Helena nije podigla oči do lica mlađeg kanonika i gotovo uvredljivo rekla: „Oh, gospodine Crisparkle, želite li da se Neville baci pred noge mladom Droodu, ili gospodina Jaspera, koji ga svakog dana ocrnjuje? Da ste na njegovu mjestu, u svojem se srcu ne bi mogli složiti s tim.“
„Ja sam rekao gospodinu Crisparkleu, Helena“, reče Neville, pogledavši s poštovanjem svog učitelja, „da, kad bih mogao to učiniti po svojem srcu, ne bih se predomišljao. Ali ne mogu, a grozim se pretvaranja. Međutim, zaboravljaš da navoditi ovaj slučaj kao slučaj gospodina Crisparklea, znači pretpostavljati da je gospodin Crisparkle učinio ono što sam ja učinio.“
„Molim ga ispriku“, reče Helena.
„Vidite“, nastavi gospodin Crisparkle ponovno se koristeći ovom prilikom, premda umjerenim i nježnim naglaskom, „vi oboje instinktivno osjećate da je Neville pogriješio. Zašto se onda zaustavljati na pola puta i ne priznati?“
„Zar ne postoji razlika“, upita Helena oklijevajući malo, „između pokoravanja pred plemenitom dušom te niskom i sitnom?“
Prije nego što je vrli mlađi kanonik bio sasvim spreman sa svojim argumentom na ovu lijepu razliku, upao je Neville: “Pomozi mi da se očistim pred gospodinom Crisparkleom, Helena. Pomozi mi uvjeriti ga da ja prvi ne mogu praviti ustupke bez izrugivanja i pretvaranja. Moja bi se priroda morala promijeniti prije nego bi to napravio, a ona se ne mijenja. Osjećam neizrecivu uvredu i namjerno potenciranje te uvrede i ljut sam. Živa je istina da se ja još uvijek, kad god je se sjetim, jednako razljutim kao i one noći.“
„Neville“, primijetio je mlađi kanonik mirno, „ponovio si onaj pokret rukama koji mi se nimalo ne sviđa.“
„Žao mi je zbog toga, gospodine, bilo je nesvjesno. Priznao sam samo da sam još uvijek jednako ljut.“
„A ja priznajem“, reče gospodin Crisparkle, „da sam se nadao nečem boljem.“
„Žao mi je što vas razočaravam, gospodine, ali bilo bi mnogo gore da vas obmanjujem, i strašno bih vas obmanuo da sam se pretvarao da ste me smekšali kad je to u pitanju. Možda će doći vrijeme kad ćete svojim snažnim utjecajem postići i to, ali ono još nije došlo. Zar nije tako, unatoč mojoj borbi sa samim sobom, Helena?“
Ona, čije su tamne oči promatrale učinak njegovih riječi na licu gospodina Crisparklea, odgovori gospodin Crisparkleu, a ne njemu:
„Tako je.“ Nakon kratke stanke ona je odgovorila na jedva primjetan upitni pogled svog brata blagim potvrdnim klimanjem glave. On je nastavio:
„Još nikada nisam imao hrabrosti reći vam, gospodine, ono što je trebalo sasvim otvoreno reći onda kad ste prvi put sa mnom razgovarali o ovoj temi. Nije to lako reći, i priječio me je strah da ne ispadnem smiješan. Taj je strah u meni veoma jak i ovoga trenutka i on bi me, da nije moje sestre, spriječio da budem sasvim otvoren prema vama, čak i sada. Ja se divim gospođici Bud, gospodine, toliko mnogo da ne mogu podnijeti da se s njom postupa uobraženo ili ravnodušno. Čak i da ne osjećam kako sam osobno uvrijedio mladog Drooda, osjećao bih se pogođenim zbog toga što je nju uvrijedio.“
Gospodin Crisparkle, krajnje zapanjen, pogledao je Helenu tražeći potvrdu – i našao je na njezinu izražajnom licu potpunu potvrdu i molbu za savjet.
„Mlada dama o kojoj govorite, kao što znate gospodine Neville, uskoro će se udati“, reče ozbiljno gospodin Crisparkle, „stoga vaše divljenje, ako je i osobne prirode kao što ste rekli, uopće nije na mjestu. Štoviše, užasno je preuzimati na sebe dužnost zaštitnika mlade dame od njezina budućeg supruga. Osim toga, vi ste ih vidjeli samo jedanput. Mlada dama je postala prijateljica vaše sestre i čudim se da vaša sestra, bar zbog toga, nije spriječila ovu vašu nerazumnu i grešnu pomisao.“
„Ona je pokušala, gospodine, ali uzalud. Muž ili ne, taj je čovjek nesposoban osjetili ono što ja osjećam prema divnom mladom stvorenju s kojim postupa kao s lutkom. Ja kažem da je on nesposoban za to isto toliko koliko je nje i nedostojan. Kažem da je ona žrtvovana time što je namijenjena njemu. Kažem da je volim, a njega prezirem i mrzim!“ Ovo je rekao toliko se zacrvenjevši i učinivši toliko žestok pokret da ga je sestra uhvatila za ruku koreći ga:
„Neville, Neville!“
To ga je smirilo, brzo je osjetio da je popustila brana koje je postavio svojoj vatrenoj naravi te kao pokajnik i jadnik rukom prekrio lice.
Gospodin Crisparkle ga je pažljivo promatrao i istodobno razmišljao kako da nastavi. Šutke je napravio nekoliko koraka, a onda progovorio:
„Gospodine Neville, gospodine Neville, duboko sam ožalošćen što u vama nalazim tragove karaktera toliko zlovoljnog, Ijutitog i nemirnog kao što je ova noć koja se spušta. Ovo sve je previše ozbiljno da bi mi ostala mogućnosti gledati vaš zanos kao stvar koja ne zaslužuje ozbiljno razmatranje. Ja o tome vrlo ozbiljno razmišljam i na temelju toga vam tako i govorim. Ovaj spor između vas i mladog Drooda ne smije se nastaviti. Ne mogu dopustiti da se nastavi znajući ono što sam sad saznao od vas, i zato što živite pod mojim krovom. Ma kakve bile predrasude i neosnovane izmišljotine koje je vaša slijepa i zavidna ljutnja bacila na njegov karakter, riječ je o iskrenom i dobrom karakteru. Znam da u to mogu vjerovati. Sad, molim vas, zapamtite što ću reći. Pošto sam razmislio i čuo objašnjenje vaš sestre, voljan sam priznati da u pogledu mirenja s mladim Droodom imate pravo da vam se izađe na pola puta. Pretpostavljam da ćete vi, a možda i mladi Drood, učiniti prvi korak. Kad se to dogodi, vi ćete mi nazdraviti čašću kršćanskog gospodina što je ta svađa, što se tiče vas, zauvijek završena. Što će biti u vašem srcu kad mu pružite ruku, znat će samo poznavatelj svih srdaca, ali za vas neće biti dobro ako u njemu bude imalo izdaje. Toliko o tome. Sljedeća stvar koju moram reći tiče se vaše zanesenosti. Shvatio sam da ste to samo meni povjerili i da to nije poznato nijednoj drugoj osobi, osim vašoj sestri. Jesam li sam dobro razumio?“
Helena odgovori tihim glasom: „To znamo samo nas troje koji smo ovdje.“
„Nije poznato mladoj dami, vašoj prijateljici?“
„Tako mi duše moje, nije!“
„Onda od vas tražim da mi dadete sličnu svečanu prisegu, gospodine Neville, da će to ostati tajna kao i dosad te da nećete poduzimati nikakve druge korake, osim pokušaja (i to najiskrenijeg) da to izbrišete iz svoje svijesti. Neću vam reći da će to brzo proći, neću vam reći da je to trenutačna ludost, kao ni to da takve mušice svakoga sata nastaju i nestaju u mladim i vatrenim ljudima. Ostavit ću vas u uvjerenju da ima malo sličnih slučajeva, da će se dugo zadržati u vama i da će to biti veoma teško pobijediti. Utoliko ću više pridati važnosti prisezi koju tražim od vas, ako je budete dali bez ograničenja.“
Mladić je pokušavao dvaput ili triput progovoriti, ali nije uspio.
„Ostavit ću vas s vašom sestrom koju, vrijeme je, treba odvesti kući“, reče gospodin Crisparkle.
„Naći ćete me samog u mojoj sobi.“
„Molim vas, nemojte nas još ostaviti“, molila ga je Helena. „Još samo minutu.“
„Ja ne bih“, reče Neville pritišćući rukom svoje lice, „trebao još jednu minutu da ste bili manje strpljivi prema meni, gospodine Crisparkle, da ste bili manje pažljivi prema meni i manje dobri i iskreni. Oh, da sam u djetinjstvu imao takvog učitelja!“
„Slijedi sad svog učitelja, Neville“, promumljala je Helena, „slijedi ga u Nebo!“
U njezinu je glasu bilo nečega što zatomi glas dobroga mlađeg kanonika, nešto što je bilo suprotno njezinu divljenju tom čovjeku. On je stavio prst na usne i pogledao njezina brata.
„Reći da dajem obje prisege, gospodine Crisparkle, iz dubine svog srca, i reći da u njemu nema izdaje, znači ne reći ništa!“ rekao je Neville veoma uzbuđen. „Molim vas da mi oprostite moj bijedni ispad u izljevu strasti.“
„Nemoj, Neville, nemoj. Ti znaš tko oprašta, kao najviši sudac. Gospođice Helena, vi i vaš brat ste blizanci. Vi ste došli na ovaj svijet s istom naravi, djetinjstvo ste proveli zajedno, okruženi istom neprijateljskom okolinom. Zar ne možete u njemu svladati ono što ste svladali u sebi? Pogledajte tu stijenu koja mu se ispriječila na putu. Tko ga, ako ne vi, može sačuvati?“
„Tko, ako ne vi, gospodine?“ odgovorila je Helena. „Što je moj utjecaj, ili moja bijedna mudrost, u usporedbi s vašom?“
„Vi imate mudrost ljubavi,“ odgovorio je mlađi kanonik, „i zapamtite da je to najviša mudrost koja je ikada postojala na zemlji. Što se tiče moje mudrosti – što je manje rečeno o toj jednostavnoj robi, to bolje. Laku noć!“
Ona prihvati ponuđenu ruku i zahvalno i gotovo pobožno podigne je do svojih usana.
„Ma svašta!“ reče nježno mlađi kanonik, „ja sam i više nego počašćen“, i okrene se. Krenuvši ponovno svojim brzim koracima prema katedrali, on je pokušavao, gazeći u mraku, smisliti najbolji način kako provesti u djelo ono što je obećao, i što se nekako mora učiniti. „Vjerojatno će od mene zatražiti da ih vjenčam“, mislio je, „pa poželjeti da vjenčani odu! Ali ovo je prvo na redu!“
On je ponajprije razmišljao o tome bi li trebalo pisati mladom Droodu ili bi trebao razgovarati s Jasperom. Svijest o tome da ga u katedrali svi vole navodila ga je na ovo, potonje, i osvijetljena vratareva kućica, koju je ugledao u pravom trenutku, potaknula ga je na to. „Željezo se kuje dok je vruće, pa ću tako napraviti“, reče on, „i sad ću ga potražiti.“ Jasper je spavao na kauču pokraj vatre kad je gospodin Crisparkle, pošto se popeo uz stražnje stube i pošto nije dobio odgovor kad je pokucao na vrata, pažljivo okrenuo kvaku i ušao. Dugo još poslije toga imao je razloga sjećati se kako je Jasper buncajući skočio s kauča i uzviknuo: „Što je? Tko je to učinio?“
„To sam samo ja, Jaspere. Žao mi je što sam te uznemirio.“
Bljesak njegovih očiju smirio se u pogled prepoznavanja i on pomakne jednu ili dvije stolice kako bi oslobodio put do kamina.
„Živo sam sanjao i sretan sam što sam uznemiren u snu koji nastaje od loše probave nakon večere. Da ne govorimo da ste uvijek dobrodošli.“
„Hvala. Nisam siguran“, odgovori gospodin Crisparkle kad je sjeo u naslonjač namješten za njega, „da će moja tema na prvi pogled biti isto toliko dobrodošla kao i ja sam, ali ja sam poslanik mira i idem za onim što je u interesu mira. Jednom riječju, Jaspere, želim uspostaviti mir između ona dva mladića.“
Krajnji izraz zbunjenosti pojavi se na licu gospodin Jaspera, a taj je izraz zabrinjavao jer u njemu gospodin Crisparkle nije uspijevao ništa vidjeti.
„Kako?“ upita Jasper tihim i sporim glasom nakon šutnje.
„Zbog kako sam došao k vama. Želim vas zamoliti da mi učinite veliku uslugu i da posredujete kod vašeg nećaka (ja sam već posredovao kod gospodina Nevillea) i da ga pridobijete neka vam napiše kratko pismo, na svoj slikovit način, u kojem će izraziti svoju privolu da se rukuje. Znam kako je on dobrodušan mladić i kakav utjecaj vi imate na njega. 1 ni najmanje ne braneći gospodina Nevillea, moramo svi priznati da je on bio oštro napadnut.“
Jasper svoje zbunjeno lice okrene prema vatri. Gospodin Crisparkle, neprestano ga gledajući, primijetio je još veću zbunjenost nego prije, koja kao da je odražavala (što je teško moglo biti) neko pomno unutarnje računanje.
„Znam da niste naklonjeni gospodinu Nevilleu...“, nastavi mlađi kanonik, ali Jasper ga prekine:
„Imate dobar razlog što to kažete, doista nisam.“
„Nesumnjivo. I priznajem da je njegova narav žalosno nasilna, premda se nadam da će se on uz nas popraviti. Međutim ja sam od njega izvukao svečano obećanje o njegovu budućem ponašanju prema vašem nećaku, ako milostivo posredujete. I siguran sam da će ga on održati.“
„Vi ste uvijek odgovorni i pouzdani, gospodine Crisparkle. Jeste li zaista toliko sigurni da toliko samouvjereno možete jamčiti za njega?“
„Jesam.“
Zbunjeni i zbunjujući izraz se povukao. „Onda mi s duše skidate veliku strepnju i teret“, rekao je Jasper. „Učinit ću to.“
A gospodin Crisparkle, radostan zbog brzog i potpunog uspjeha, pohvalio je to svojim najbiranijim riječima.
„Učinit ću“, ponovio je Jasper, „umiren što imam vaše jamstvo nasuprot svojim nejasnim i maglovitim strahovima Smijat ćete se – vodite li dnevnik?“
„ Jedan redak na dan – ne više.“
„Jedan bi redak bilo baš toliko koliko bi mom neuzbudljivom životu bilo potrebno, Nebo to zna“, reče Jasper uzimajući knjigu sa stola, „ali moj dnevnik zapravo je dnevnik Nedova života. Smijat ćete se ovoj zabilješci. Pogodit ćete kad je napisana:
„Nakon ponoći, nakon onoga što sam upravo vidio, predosjećam da će se nešto strašno dogoditi mojemu dragom dečku, protiv čega se ne mogu ničim boriti. Svi su moji napori uzaludni. Zapanjuje me demonski nagon tog Nevillea Landlessa, njegova snaga kad se razbjesni, kao i njegova težnja da uništi uzroke svog divljeg bijesa. Sve je to ostavilo na mene toliko dubok dojam da sam već dvaput otišao do sobe moga dragog dečka da bih se uvjerio kako mirno spava i da ne leži mrtav u krvi!
Evo još jedne zabilješke sljedećeg jutra:
Ned je ustao i otišao. Čista srca i nesumnjičav kao i uvijek. Smijao se kad sam ga upozorio, a on reče da je isto toliko dobar čovjek koliko i Neville Landless. Rekao sam da to može biti, ali da on nije toliko loš. On je nastavio s olakim uzimanjem stvari, međutim, ja sam putovao s njim što sam dalje mogao i ostavio ga protiv svoje volje. Nisam kadar otarasiti se tih mračnih, neshvatljivih slutnji – ako se osjećaji zasnovani na vidljivim činjenicama tako mogu nazvati.“
„Neprestano sam“, reče Jasper završavajući i okrećući listove knjige prije nego će je ostaviti, „zapadao u ovakva raspoloženja, što i ostali zapisi pokazuju. Ali sad kad imam vaše uvjeravanje, stavit ću to u knjigu i smatrati to protuotrovom za moje crne misli. „
„Takvim protuotrovom, nadam se“, odgovorio je gospodin Crisparkle, „koji će vas uskoro navesti da svoje crne misli predate plamenu. Ja sam zadnji čovjek koji bi na vama ove večeri mogao pronaći neku manu, jer ste tako slobodno izašli ususret mojim željama. Ali moram reći, Jaspere, da je ovdje vaša privrženost vašem nećaku navela na pretjerivanje.“
„Vi ste mi svjedok“, reče Jasper sliježući ramenima, „kakvo je bilo moje pravo duševno stanje one noći, prije nego što sam sjeo kako bih to zapisao i kakvim sam se riječima izrazio. Sjećate li se da ste mi zamjerili na rijeći koju sam upotrijebio – bila vam je prejaka? Ta je riječ bila jača od ijedne druge u mom dnevniku.“
„Dobro, dobro. Probajte taj protuotrov,“ složio se gospodin Crisparkle, „i neka vam omogući da jasnije i bolje vidite stvari! Nećemo više razgovarati. Moram vam zahvaliti i zahvaljujem vam najiskrenije.“
„Vidjet ćete“, reče Jasper nakon što su se rukovali, „da neću samo polovično izvršiti stvar koju želite. Vodit ću računa o tome da Ned, ako popusti, da popusti do kraja.“
Trećeg dana nakon ovog razgovora, on je gospodina Crisparklea pozvao sljedećim pismom:

„Dragi moj Jack,
dirnut sam tvojim prikazom razgovora s gospodinom Crisparkleom, kojega ja mnogo cijenim i poštujem. Odmah otvoreno izjavljujem da sam se onom prilikom zaboravio isto toliko koliko i gospodin Landless i kako želim da ono što se dogodilo predamo zaboravu i da ponovno sve bude u redu. Gledaj ovako, dragi stari momče: pozovi gospodina Landlessa na Badnju večeru (što je bolji dan, bolje je i djelo) i pobrini se da budemo samo nas trojica, da se svi rukujemo i da o tome više ne razgovaramo
Dragi moj Jack,
uvijek tvoj s puno ljubavi
Edwin Drood
P. S.
Pozdravi gospođicu Macu na idućem glazbenom satu.“

„Dakle, očekujete gospodina Nevillea?“ reče gospodin Crisparkle.
„Računam na njegov dolazak“, reče gospodin Jasper.

XI.
SLIKA I PRSTEN
Iza najstarijeg dijela Holborna u Londonu, gdje neke kuće sa zabatima, stare nekoliko stoljeća, još uvijek stoje i gledaju javni put kao da neutješno traže stari potok koji je odavno presušio, postoji jedan kutak koji čine dva nepravilna kvadrata, a nazivaju se Staple Inn. To je jedna od onih izbi koje, kad se u nju uđe s bučne ulice, izaziva u smirenom pješaku osjećaj da je stavio pamuk u uši i đon od baršuna na čizme. To jedna od onih izbi gdje nekoliko čađavih vrabaca cvrkuće na jednako tako čađavom drveću kao da dovikuju jedan drugome hajdemo se igrati u polju, gdje im nekoliko metara vrta i nekoliko kvadrata šljunka omogućuje da čine one silne štete kojima osvježavaju svoje malene umove, štoviše, to je jedna od onih izbi, pravnih izbi; i u njoj se nalazi maleno predvorje s malenim fenjerima na stropu; kakvim razornim ciljevima je posvećen, i koji su troškovi, to povijesti nije poznato.
U danima kad se Cloisterham vrijeđao zbog postojanja udaljene željeznice, kao da ugrožava osjetljivi sustav, vlasništvo nas Britanaca: našu osebujnu sreću čije je sveto pravilo da se o njoj u podjednakoj mjeri gunđa, da se za nju strepi i da se njome hvali bilo što da se dogodilo i bilo gdje u svijetu. Tih dana nije izrasla nijedna susjedna zgrada većih dimenzija koja bi Staple Inn bacila u sjenu. Sunce na zalasku bacalo je blistave poglede na nju, a jugozapadni vjetar nesmetano ju je zapuhivao. Međutim, ni vjetar ni sunce nisu bili blagonakloni prema Staple Innu jednog prosinačkog poslijepodneva oko šest sati, kad je bio ispunjen maglom i kad su svijeće prosipale blijede i nejasne zrake kroz prozore svih njegovih zauzetih soba; pogotovo iz niza soba u kutu kuće u malenom unutarnjem četverokutu iznad čijeg je ružnog ulaza bio misteriozni crno-bijeli natpis:

M

J

T

1747.

U tom nizu soba, nikad ne razbijajući glavu o tome što bi taj natpis trebao značiti, osim toga što bi se možda, pogledavši na njega, podsjetio na neobična stara vremena i pomislio da može značiti Možda John Thomas ili Možda Joe Tylor, sjedio je gospodin Grewgious pišući pokraj kamina.
Tko bi mogao reći, gledajući gospodina Grewgiousa, je li on ikada upoznao ambiciju ili razočaranje? On je odrastao na sudu i pripremao se za odvjetnika, pisanje ugovora, prenošenje mudrosti koja je tu nužna, kako je to Pistol rekao. Ali to prenošenje mudrosti i on sklopili su toliko ravnodušan brak da su se dobrovoljno razišli – ako se može reći da se razići može ono što nikad nije činilo zajednicu.
Ne. Čedno prenošenje neće doći gospodinu Grewgiousu. Zaprošeno je, ali nije dalo pristanak, i oni su pošli svojim različitim putovima. Međutim, neki neobjašnjivi vjetar mu je donio arbitražu i on je stekao veliko poštovanje zbog neumorna traženja pravde i njezina ispunjavanja, a veoma izdašni stečajevi bili su sljedeće što mu je vjetar donio u džep i tu je trag bilo lakše slijediti. Tako je on slučajno našao svoje mjesto u životu. Sakupljač starina i sada upravitelj dvaju bogatih imanja te zastupnik njihovih pravnih poslova za svotu koja je bila pozamašna i za odvjetnika na nižem katu, ugasio je svoju ambiciju (pretpostavimo li da je nekad bila zapaljena) i pripremio se da ostatak života provede pod suhom lozom i smokvom M.J.T.-a, koji ih je posadio tisuću sedamsto četrdeset sedme godine.
Mnogi računi i računovodstvene knjige, mnogi fascikli s korespondencijom i nekoliko tvrdih kutija ukrašavali su sobu gospodina Grewgiousa. Teško bi se moglo reći da su bile nagomilane zbrda-zdola, jer savjesno su i uredno bile raspoređene. Pomisao da bi mogao iznenada umrijeti i ostaviti neku činjenicu ili neku brojku nepotpunu ili nejasnu bilo kad i bilo gdje, svakog dana prijetila je smrću gospodinu Grewgiousu. Najjače povjerenje u dužnost proizlazi iz krvi čovjekove. Ima krvi koje cirkuliraju brže, veselije, privlačnije, ali nema bolje u krvotoku od krvi gospodina Grewgiousa.
U ovoj sobi nije bilo raskoši. Sva udobnost bila je ograničena na suho i toplo i na udoban premda izblijedjeli kamin. Ono što bi se moglo nazvati njezinim privatnim životom bilo je ograničeno na ognjište, jedan naslonjač i starinski okrugli stol koji je nakon radnoga vremena prenošen na tepih, a iz kuta gdje je inače stajao okrenut kao blistavi štit od mahagonija. Iza njega, dok je tako ležao u defenzivi, nalazio se ormar u zidu, u kojemu se obično nalazilo neko dobro piće. U vanjskoj prostoriji nalazio se činovnik; spavaća soba gospodina Grewgiousa bila je preko puta zajedničkih stuba. I imao je neke popunjene podrume ispod stuba. Najmanje tristo puta u godini prelazio je preko puta do hotela u Furnivals Inn na večeru i nakon večere vraćao se ponovno da bi obavio većinu onih svakodnevnih besmislica, sve dok ponovno ne bi svanuo blistavi poslovni dan, s M. J. T.-ovim datumom tisuću sedamsto četrdeset sedam. Dok je gospodin Grewgious tog poslijepodneva sjedio pokraj svoje vatre i pisao, činovnik gospodina Grewgiousa sjedio je i pisao pokraj svoje vatre. Blijeda, naduta lica, crne kose, osoba od trideset godina, s krupnim, tamnim očima, kojima je sasvim nedostajao sjaj, i bojom kože poput tijesta koja kao da je tražila slanje pekaru, ovaj je pomoćnik bio tajanstveno biće koje je imalo neku čudnu moć nad gospodinom Grewgiousom. Kao da je bio pozvan u stvarnost, poput bajkovitoga obiteljskog duha zaštitnika, čudotvornom moći koja je nestajala kad je bilo potrebno da se otpusti, čvrsto se zalijepio za stolicu gospodina Grewgiousa, iako bi se udobnost i ugodnost gospodina Grewgiousa povećala kad bi ga izvlastio. Gospodin Grewgious ipak je postupao neobjašnjivo pažljivo s mrkom osobom zamršenih kovrča i općenito izrazom kao da je odrasla u sjeni onoga zlokobnog drveta s Jave koje je lažima dalo više utočišta nego cijelo botaničko carstvo.
„Sad, Bazzarde“, reče gospodin Grewgious kad je ušao njegov činovnik pogledavši sa svojih papira koje je spremao za tu noć, „što ima novo, osim magle?“
„Gospodin Drood“, reče Bazzard.
„Što je s njim?“
„Došao je“, reče Bazzard.
„Mogao si ga uvesti.“
„To i činim“, reče Bazzard.
Pa tako posjetitelj uđe.
„Bože moj!“ reče gospodin Grewgious gledajući preko svojih dviju uredskih svijeća.
„Mislio sam da ste došli, samo ostavili posjetnicu i otišli. Kako ste, gospodin Edwine? Bože, vi se gušite!“
„To je samo magla“, reče Edwin, „a ona mi tjera suze na oči kao ljuta paprika!“
„Zar je doista tako strašno? Molim vas, skinite ogrtač. Sreća je da imam ovako dobru vatru. Gospodin Bazzard vodi računa o meni.“
„Ne vodim“, reče gospodin Bazzard s vrata.
„Ah! Onda znači da sam ja vodio računa o sebi a da to nisam niti primijetio“, reče gospodin Grewgious. „Molim vas sjednite u moju stolicu. Ne. Molim vas! Dolazite po tako lošemu vremenu. Samo sjednite u moju stolicu.“
Edwin privuče naslonjač iz kuta, a maglu koju je donio sa sobom i koju je skinuo sa zimskim kaputom i šalom, brzo je polizaia živahna vatra.
„Izgledam“, reče Edwin osmjehujući se, „kao da sam došao da bih ostao.“
„Pa da“, uzviknu gospodin Grewgious, „oprostite što vas prekidam, ostanite. Magla će se možda razići za jedan ili dva sata. Možemo donijeti večeru preko puta Holborna. Bolje da ovdje dobijete ljutu papriku nego vani. Molim vas, ostanite i večerajte.“
„Veoma ste ljubazni“, reče Edwin gledajući oko sebe kao privučen mišlju na neku novu i ugodnu cigansku zabavu.
„Ne ni najmanje“, reče gospodin Grewgious.
„Vi ste veoma ljubazni što se pridružujete neženji u komori i dijelite s nama što imamo. I ja ću pozvati“, reče Grewgious, a oči mu zasjaše kao da ga je inspirirala neka vesela misao, „i pozvat ću Bazzarda. Možda mu se to i neće svidjeti. Bazzard!“
Bazzard se ponovno pojavi.
„Večeraj sa mnom i gospodinom Droodom.“
„Ako mi se naredi večerati, svakako da ću to i učiniti, gospodine“, glasio je zlovoljni odgovor.
„Da Bog čuva čovjeka!“ uzviknuo je gospodin Grewgious. „Ne naređuje se – pozvani ste.“
„Hvala, gospodine“, reče Bazzard. „Onda mi je svejedno.“
„Sređeno. I možda nećete imati ništa protiv da“, reče gospodin Grewgious, „odete do hotela kod Furnivala i zamolite ih da pošalju sve što je potrebno za postavljanje stola. Za večeru ćemo imati zdjelu najvrelije i najjače juhe koja se može dobiti i najbolje jelo koje se može preporučiti, i pečenje (poput ovčjeg buta), i gusku ili puricu, ili neku sličnu punjenu stvarčicu što se slučajno nađe na jelovniku – ukratko, uzet ćemo sve što imaju pri ruci.“
Ova slobodna uputa gospodina Grewgiousa izrečena je uobičajenim izrazom kao da čita popis inventara, ponavlja lekciju ili radi nešto drugo. Bazzard, pošto je privukao okrugli stol, otišao je da bi proveo naredbu.
„Bio sam malčice oprezan, shvaćate“, reče gospodin Grewgious nižim glasom nakon odlaska svog činovnika, „da ga ne zaposlim u odjelu za nabavu namirnica ili krame. Jer to mu se možda ne bi svidjelo. „
„Čini se, gospodine, da on radi kako se njemu sviđa“, primijetio je Edwin.
„Kako mu se sviđa?“ ponovio je gospodin Grewgious. „Ma ne! Jadni čovjek, sasvim ste ga pogrešno shvatili. Kad bi radio kako mu se sviđa, on ne bi uopće bio ovdje. „
„Pitam se gdje bi bio!“ pomisli Edwin. Ali nije rekao ništa zato što je gospodin Grewgious ustao i okrenuo leđa prema kaminu, lopatice je naslonio na rub i nabrao svoj kaput spreman za lagodan razgovor.
„Pretpostavljam, bez nekog dara za proricanje, da ste mi učinili čast time što ste došli reći mi da idete tamo – gdje vas očekuju mogu vam reći – i da mi ponudite završavanje nekog poslića za moju lijepu štićenicu i možda da me malo požurite u nekim poslovima? Ha, gospodine Edwine?“
„Posjetio sam vas, gospodine, prije odlaska, u znak pažnje.“
„Pažnje?“ reče gospodin Grewgious. „Oh, svakako ne zbog nestrpljenja?“
„Nestrpljenja, gospodine?“ gospodin Grewgious želio je ispasti prepreden – premda ni na koji način nije izrazio takvu želju – i približio se u jedva podnošljivu blizinu vatre, kao da je žalio tu svoju prepredenost ugrijati poput plitkih rezbarija što se rastope u čvrstim metalima. Ali, budući da je prepredenost u njemu iznenada nestala pred sabranim licem i ponašanjem njegova gosta, a ostala je samo vatra, on ustukne trljajući lice i ruke.
„Nedavno sam bio tamo“, reče gospodin Grewgious popravljajući svoj kaput, „i na to sam mislio kad sam kazao kako mogu reći da vas očekuju.“
„Zaista, gospodine! Da, znao sam da me Maca očekuje.“
„Tamo držite neku mačku?“ upita gospodin Grewgious. Edwin se blago zacrveni i objasni:
„Ja Rosu zovem Maca.“
„Oh, zaista“, reče gospodin Grewgious gladeći se po glavi, „to je baš zgodno.“
Edwin pogleda njegovo lice nesiguran je li ozbiljno zamjerio tom nadimku. Ali Edwin je jednako tako mogao pogledati i na sat.
„Ime odmilja“, ponovno je objasnio.
„Aha“, reče gospodin Grewgious klimajući glavom. Ali toliko neobično i kompromisno, između neodređene potvrde i određenog neslaganja, da je njegov gost ostao veoma zbunjen.
„Je li Ma... Rosa...“ krenuo je Edwin kako bi se pribrao.
„Ma... Rosa?“ ponovi gospodin Grewgious.
„Želio sam reći Maca i predomislio se. Je li vam ona rekla nešto o Landlessovima?“
„Ne“, reče gospodin Grewgious.“
„Što znači to Landlessovi? Neko imanje? Vila? Farma?“
„Brat i sestra. Sestra je u domu redovnica i postala je velika prijateljica M...“
„Ma... Rose“, gospodin Grewgious upadne tvrda lica.
„Ona je veoma lijepa djevojka, gospodine, i pomislio sam da vam ju je možda netko opisao ili vas upoznao s njom.
„Ni jedno ni drugo“, reče gospodin Grewgious.
„Ali evo Bazzarda.“
Bazzard se vratio u pratnji dvaju konobara – jednog nepomičnog i jednog letećeg konobara. Njih trojica donijela su toliko magle da se i vatra rasplamsala. Leteći konobar, koji je sve donio na svojim ramenima, zadivljujućom brzinom i lakoćom postavio je stolnjak dok je nepomični kelner, koji nije ništa donio, ovomu pronalazio greške. Leteći je konobar tada obrisao sve čaše koje je donio, a nepomični pogleda kroz njih. Leteći konobar odletio je preko Holborna po juhu, ponovno doletio natrag i onda još jednom odletio po jelo i ponovno doletio, a potom još jednom odletio po pečenje i perad i ponovno se vratio, a u međuvremenu je još nekoliko puta odjurio po razne stvari koje je nepomični konobar zaboravio. No, bez obzira na to koliko je leteći konobar parao zrak, uvijek bi ga, čim bi stigao, kudio onaj nepomični što je sa sobom donio maglu i nije mogao doći do zraka. Na kraju večere, kad je leteći konobar bio već ozbiljno zadihan, nepomični svečana izraza pokupi stolnjak pod ruku i, nakon što je oštro (da ne kažemo prijezirno) pogledao letećeg konobara dok je ovaj postavljao čiste čaše, uputio je oproštajni pogled prema gospodinu Grewgiousu kao da mu želi reći: „Neka medu nama bude jasno da je nagrada moja, a da je zarada ovog roba jednaka nuli“, i izgurao letećeg konobara ispred sebe iz sobe.
Bilo je to poput savršene minijaturne slike koja predočuje veleumnu vladinu gospodu u velebirokratskom uredu, te velevažne upravljače svih vrsta. Bila je to sasvim malena poučna slika koja bi se mogla izložiti u Nacionalnoj galeriji.
Budući da je magla bila neposredni uzrok ove raskošne večere, tako je mogla poslužiti i kao umak. Čuti kako činovnici vani kišu, teško dišu i gaze po šljunku, bio je začin koji je daleko nadmašivao doktora Kuhara. Uzdrhtalo od letećeg konobara zatražiti da zatvori vrata prije nego ih je i otvorio, bio je začin još jači nego Harveyjev. 1 ovdje možemo primijetiti, u zagradi, da je noga ovog mladića, pri uporabi na vratima pokazivala tankoćutan osjećaj dodira; uvijek se pojavljivala nekoliko sekundi prije njega i pladnja (kao da je željela nešto upecati u zraku), i zadržavala se uvijek pošto bi on i pladanj nestali, kao Macbethova noga koja ga je nevoljko pratila s pozornice kad je krenuo ubiti Duncana.
Domaćin je otišao u podrum i donio boce boje rubina, zlata i slame, a koje su odavno dozrele u zemljama gdje nema magle i koje su otada drijemale u sjeni. Iskreći i šušteći nakon tako dugoga sna, izvlačila su svoja pluta da pomognu otvaraču za boce (kao što zarobljenici pomažu ustanicima da nasilno otvore vrata) i veselo plesala. Da je M. J. T. u tisuću sedamsto četrdeset sedmoj, ili bilo kojoj drugoj godini svog života, pio ovakva vina, onda bi sigurno inicijali M. J. T. značili: Molim, još točite!
Izvana gospodin Grewgious nije pokazivao nikakve znakove da se oraspoložio ovim sjajnim pićima. Umjesto da ih pije, ona su mogla biti i prelivena po njegovoj osobi od neobično suhoga praška za šmrkanje, i tako uludo potrošena na izazivanja ikakve svjetlosti i sjena na njegovu licu. Ni njegovo se ponašanje nije promijenilo. Ali na svoj, drveni način on je uporno gledao Edwina. I kad ga je nakon večere pozvao rukom neka sjedne u njegov naslonjač u kutu pokraj kamina, i kad se Edwin raskošno namjestio nakon veoma kratkog odupiranja, gospodin Grewgious, dok je okretao svoju stolicu prema vatri i gladio glavu i lice, izgledalo je kao da svoga gosta gleda kroz svoje raširene prste.
„Bazzard!“ reče gospodin Grewgious naglo se okrenuvši prema njemu.
„Pratim vas, gospodine“, odgovori Bazzard koji je obavio svoj posao tako što je na stručan način i nečujno progutao meso i piće.
„Nazdravljam ti, Bazzard. Gospodine Edwin, za uspjeh gospodina Bazzarda!“
„Za uspjeh gospodina Bazzarda!“ ponovio je Edwin sa savršeno neosnovanim izrazom oduševljenja i prešućenim dodatkom: „U čemu samo, pitam se.“
„I neka!“ nastavio je gospodin Grewgious. „Nemam dopuštenje biti izravniji. Neka! Moje su razgovorne moći toliko ograničene da ne znam kako ću se izvući iz ovoga. Neka! Trebalo bi to reći s mnogo mašte, ali ja nemam mašte. Neka! Trn strepnje gotovo je isto što i cilj do kojeg ću vjerojatno doći. Neka napokon izađe!“
Gospodin Bazzard namršteno se osmjehnuo pokraj vatre, stavio ruku na svoje zamršene kovrče, kao da se tamo nalazi taj trn strepnja, zatim u svoj prsluk, kao da je tamo, pa onda u džepove kao da je u njima. Sve te pokrete napregnuto je pratio Edwin, kao da je očekivao da stvarno ugleda takav trn. Međutim, gospodin Bazzard ga nije izvukao nego je samo rekao: „Shvaćam vas, gospodine, i hvala vam.“
„Sada ću“, reče gospodin Grewgious, okrećući čašu na stolu jednom rukom i naginjući se na stranu te zaklanjajući drugom da bi šapnuo Edwinu, „nazdraviti mojoj štićenici. Ali na prvo mjesto stavio sam Bazzarda. Inače, možda mu se ne bi svidjelo.“
Ovo je bilo rečeno s tajanstvenim namigivanjem, ili nečim što bi se moglo nazvati namigivanjem, da je gospodin Grewgious to bio sposoban brzo napraviti. I Edwin namigne odgovarajući mu ni sam ne znajući što je time mislio.
„I sad“, reče gospodin Grewgious, „nazdravljam punom čašom lijepoj i privlačnoj gospođici Rosi. Bazzard, lijepoj i privlačnoj gospođici Rosi!“
„Pratim vas, gospodine“, reče Bazzard, „i pridružujem vam se.“
„I ja također!“ rekao je Edwin.
„Bog da me blagoslovi“, uzviknuo je gospodin Grewgious prekinuvši mučnu šutnju koja je, prirodno, tada nastala. A zašto, kad izvršavamo neki maleni društveni obred, nastane takva stanka, je li ona neizravni uvod u vlastito preispitivanje ili duševni očaj, tko to može reći?“
„Ja sam napose nespretan čovjek, a ipak razmišljam (ako mogu upotrijebiti tu riječ jer nemam ni mrvice mašte), da bih večeras bio kadar naslikati sliku pravog ljubavnika.“
„Ma hajde, gospodine“, reče Bazzard, „dajte sliku.“
„Gospodin Edwin će me ispraviti ako pogriješim“, nastavio je gospodin Grewgious, „i dodat će nekoliko poteza iz života. Usuđujem se reći kako će ona biti pogrešna u mnogim pojedinostima i da će biti potrebni mnogi potezi iz života, jer ja sam rođen kao krhotina i nisam imao tankoćutnih osjećaja ni tankoćutnih iskustava. Dakle! Usuđujem se reći kako je pravi ljubavnik sasvim prožet voljenim predmetom svojih osjećaja. Usuđujem se reći kako je njezino drago ime dragocjeno za njega, da se ne može čuti ili ponoviti bez uzbuđenja i da se čuva kao svetinja. Ako ima neko posebno ime od milja, ono se čuva za nju i nije za obične uši. Ime kojim će je zvati samo kad je sam s njom i kojim se ne smije hvalisati nigdje na svijetu, jer bi takva sloboda i nedostatak osjećajnosti urodili prekidom povjerenja.“
Bilo je krasno vidjeti gospodina Grewgiousa kako uspravno sjedi s rukama na koljenima, neprestano sjeckajući ove riječi iz sebe, kao što bi dječak iz dobrotvorne ustanove s odličnim pamćenjem govorio naizust svoj katekizam, ne pokazujući nimalo prikladnih osjećaja, osim ako se nisu mogli pripisati određenom povremenom i jedva zamjetnom podrhtavanju vrška nosa.
„Moja slika“, nastavio je gospodin Grewgious, „predočuje (uz vaš ispravak, gospodine Edwine) pravog ljubavnika koji uvijek nestrpljivo čeka da bude blizu ili pokraj voljenoga predmeta svojih osjećaja, kojemu je veoma malo stalo do osobne udobnosti u ijednom drugom društvu i koji stalno to traži. Da sam rekao da traži kao što ptica traži svoje gnijezdo, napravio bih magarca od sebe, zato što bi to išlo prema onome što ja nazivam poezijom. A ja sam tako daleko od toga da ikada idem prema poeziji i nisam se joj nikad, koliko znam, približio ni na deset tisuća milja. Osim toga, uopće ne poznajem navike ptica, osim ptica u Staple Innu, koje traže svoja gnijezda među gredama, u olucima i dimnjacima, što za njih nije napravila milosrdna ruka prirode. Stoga molim da me razumijete što se tiče spomenutoga ptičjeg gnijezda. Međutim, moja slika predočuje pravog ljubavnika čiji život nije odvojen od života voljenog bića i koji živi istodobno dvostrukim i polovičnim životom. I ako ne izrazim točno što pod tim razumijevam, to je ili zato što nemam moć izražavanja, i ne mogu izraziti ono što mislim ili zato što ne mislim ono što nisam kadar izraziti, što, prema mojemu najboljem uvjerenju, nije slučaj.“
Edwin se crvenio i bijelio ovisno o tome kako bi se određene točke ove slike izlazile na svjetlo. Sad je sjedio gledajući vatru i grizao usne.
„Razmišljanja jednoga nespretnog čovjeka o takvom svjetskom pitanju“, nastavi gospodin Grewgious još uvijek sjedeći i govoreći jednako kao i prije, „vjerojatno su pogrešna. Ali ja zamišljam (što je podložno, kao i prije, ispravcima gospodina Edwina) da ne može biti hladnoće, tromosti, sumnje, ravnodušnosti, polovične vatre i polovična dima u duhu pravog ljubavnika. Molim vas, jesam li blizu cilja kad dajem ovakvu sliku?“
Nagao u svome zaključku kao i u početku i u tijeku izlaganja, on je odbacio ovo pitanje upućeno Edwinu i zaustavio se baš kad bi čovjek mogao pretpostaviti da je usred govora.
„Rekao bih, gospodine“, promuca Edwin, „budući da mene pitate...“
„Da“, reče gospodin Grewgious, „vas pitam kao stručnjaka.“
„Rekao bih, onda, gospodine,“ nastavio je zbunjeno Edwin, „da je slika koju ste dali uglavnom točna. Međutim, mislim da ste možda preoštri prema nesretnom ljubavniku.“
„Najvjerojatnije“, složio se gospodin Grewgious, „najvjerojatnije. Ja sam u srži oštar čovjek.“
„On, možda, ne bi pokazivao“, reče Edwin, „sve svoje osjećaje. Ili možda ne bi...“
Tad je napravio predugu stanku kako bi našao riječi kojima bi završio, a gospodin Grewgious učinio je njegovu teškoću tisuću puta težom time što je neočekivano uzviknuo:
„Ne, naravno, možda ne bi!“
Nakon toga svi su zašutjeli. Šutnja gospodina Bazzarda bila je povremeno popraćena drijemežom.
„Njegova je odgovornost ipak veoma velika“, reče napokon gospodin Grewgious gledajući u vatru. Edwin je kimnuo u znak suglasnosti također gledajući u vatru.
„I neka bude siguran da se ni s kime ne šali“, reče gospodin Grewgious, „ni sa samim sobom ni s kim drugim.“ Edwin se ponovno ugrizao za usnicu još uvijek gledajući u vatru.
„On ne smije napraviti igračku od blaga. Jao si ga njemu ako to učini! Neka to pošteno primi na znanje“, reče gospodin Grewgious.
Iako je te stvari izrekao kratkim rečenicama, upravo poput izmišljenoga dječaka iz doma kojega smo spomenuli i koji bi ponavljao jedan ili dva stiha iz knjige poslovica, bilo je nečeg sanjarskog (za takvog poslovnog čovjeka) u načinu na koji je on sad mahao svojim desnim kažiprstom na oživljeni ugljen u kaminu i ponovno šutio. Ali ne zadugo. Kad se uspravio i ukrutio u svojoj stolici, iznenada se udario po koljenima, kao da se isklesana slika nekog neobičnog kineskog božanstva, ili nečega sličnog, iznenada budi iz sna, on reče: „Moramo isprazniti ovu bocu, gospodine Edwine. Dopustite mi da vas poslužim. Poslužit ću i Bazzarda, iako je on zaspao. Inače mu se, možda, ne bi svidjelo.“
Poslužio ih je obojicu, i sebe, ispraznio svoju čašu i postavio je na stol naopako, dnom okrenutim prema gore, kao da je u nju uhvatio muhu zujaru.
„A sad, gospodine Edwine“, nastavi on obrisavši usne i ruke maramicom, „da malo prijeđemo na posao. Vi ste prije neki dan od mene primili ovjereni prijepis oporuke oca gospođice Rose. Vi ste i prije znali za njegov sadržaj, ali ste ga sada od mene primili službeno. Trebao sam ga poslati gospodinu Jasperu, ali gospođica Rosa željela je da ga predam vama. Jeste li ga primili?“
„Sasvim sigurno, gospodine.“
„Morali ste potvrditi primitak“, reče gospodin Grewgious. „Posao je posao po cijelom svijetu. Međutim, vi to niste učinili.“
„Mislio sam potvrditi odmah čim sam stigao večeras, gospodine.“
„To nije poslovna vrsta potvrde“, odgovorio je gospodin Grewgious. „Međutim, neka bude tako. U tom ste dokumentu primijetili nekoliko ljubaznih riječi da je meni usmeno povjereno i prepušteno predati maleni polog u vrijeme kad mislim da će to biti najbolje.“
„Da, gospodine.“
„Gospodine Edwine, sad mi je baš palo na pamet, dok gledam u vatru, da bih se mogao, prema mojem mišljenju, sada riješiti tog pologa jer boljeg vremena neće biti. Poklonite mi vašu pozornost, na pola minute.“
Uzeo je svežanj ključeva iz džepa, na svjetlu svijeće izabrao je ključ koji je želio, i onda, sa svijećom ruci, pošao do velikog stola ili komode, otključao, dotaknuo oprugu malene tajne ladice i iz nje uzeo običnu kutiju za jedan prsten. S time u ruci vratio se do svoje stolice. Ruke su mu drhtale kad je stvar podigao da je mladić vidi.
„Gospodine Edwine, ova ruža od dijamanata i rubina, nježno utisnuta u zlato, bio je prsten koji je pripadao majci gospođice Rose. Skinut je s njene mrtve ruke u mojoj nazočnosti i ja sam tada osjetio toliko duboku žalost kakvu, nadam se, više nikada neću doživjeti. Jesam tvrd čovjek, ali slab sam u takvim trenutcima. Vidite kako se samo blista ovo kamenje!“ reče otvarajući kutiju. „A oči pak, koje su bile toliko svjetlije od ovih dragulja i koje su ih tako često gledale vedro i ponosno, već su godinama pepeo pepela, prah praha! Da imam maštu (a nepotrebno je reći kako je nemam), mogao bih zamisliti da je vječna ljepota ovih dragulja gotovo okrutna.“
Zatvorio je kutiju dok je još govorio.
„Njezin muž ovaj je prsten poklonio mladoj dami, koja se veoma brzo utopila prekinuvši prekrasnu i sretnu karijeru, kad su prvi put dali zavjete jedno drugom. On je bio taj koji ga je skinuo s njezine mrtve ruke i on je bio taj koji mi ga je predao kad mu se smrt približila. Uzdao se u mene da ću vam ga predati kad vi i Rosa postanete punoljetni, kad vaše zaruke sazru, kako biste ga stavili na Rosinu ruku. Ako do toga ne dođe, onda treba ostati u mojem vlasništvu.“
Na licu mladog čovjeka pojavio se neki nemir, a u pokretima ruke osjetila se neodlučnost dok mu je gospodin Grewgious, gledajući ga ravno u lice, pružao prsten.
„Stavljajući ga na njezin prst“, reče gospodin Grewgious, „dat ćete svečani pečat svojoj čvrstoj vjernosti po svemu živom i mrtvom. Idete k njoj obaviti posljednje neopozive pripreme za vaš brak. Ponesite ga.“
Mladić uzme malu kutiju i položi je na svoja prsa.
„Ako nešto ne bude na svojem mjestu, ako nešto ne bude i u najmanjem redu, ako budete imali i najmanjih tajnih osjećaja da se na ovaj korak upuštate samo zato što ga već dugo očekujete, onda“, reče gospodin Grewgious, „zaklinjem vas još jedanput, živima i mrtvima, da mi vratite taj prsten.“
Baš tada se Bazzard probudio od vlastita hrkanja i, kao što je običaj u takvim slučajevima, ostao je sjediti i paralizirano buljeći u prazno, kao da se suprotstavlja dosadi što ga optužuje zbog spavanja.
„Bazzarde!“ reče gospodin Grewgious oštrije nego ikad.
„Slušam vas, gospodine“, reče Bazzard, „i slušao sam vas.“
„Izvršavajući posljednju želju predao sam gospodin Edwinu Droodu prsten od dijamanata i rubina. Vidiš?“
Edwin izvadi malu kutiju i otvori je pa Bazzard pogleda u nju.
„Slušam vas obojicu, gospodine,“ reče Bazzard, „i svjedok sam predaje.“
Naočigled pun želje da ode i bude sam, Edwin Drood se odjene i promuca nešto o vremenu i sastancima. Magla, javljeno je, nije se razrijedila (javio je leteći konobar koji se pojavio zbog kave), ali je on ipak izašao u nju. Po svojem običaju, Bazzard ga je pratio.
Gospodin Grewgious, sada sâm, više od cijelog sata lagano je šetao gore-dolje. Večeras je bio uznemiren i izgledao je žalosno.
„Nadam se da sam dobro učinio“, reče on. „Čini se kako je ozbiljno obraćanje bilo nužnost. Bilo je teško ostati bez prstena, no on je jako brzo morao otići od mene.“
Uzdišući, zatvorio je malenu praznu ladicu, zatvorio i zaključao stol, te se vratio do osamljenog kamina.
„Njezin prsten“, nastavi on. „Hoće li mi se vratiti? Zbog tog prstena večeras se u duši osjećam vrlo nelagodno. Ali to je i objašnjivo. Imao sam ga tako dugo i toliko sam ga cijenio! Pitam se...“
Bio je u stanju začuđenosti i zadivljenosti. Zastao je u jednom trenutku, ponovno se prošetao, a kad je sjeo, nastavio je sa svojim upitnim razmišljanjima.
„Pitam se (po desettisućiti puta, kakva sam ja bijedna budala, jer što to sad može značiti) je li on povjerio njihovo siroče meni, jer znao je on – dobri Bože, kako je postala slična svojoj majci!
Pitam se je li on ikada posumnjao da je netko u nju ludo zaljubljen, na beznadnoj, nijemoj udaljenosti, kad se on pojavio i pridobio je. Pitam se je li mu ikad doprlo do svijesti tko je taj nesretni netko!
Pitam se hoću li večeras zaspati! U svakom slučaju, krevetninom ću se ograditi od svijeta i pokušat ću zaspati.“
Gospodin Grewgious se popeo uz stube do svoje hladne i maglovite spavaće sobe i brzo se spremio za spavanje. Nejasno uhvativši sliku svog lica u zamagljenu ogledalu, on na trenutak približi svijeću.
„Postoji li kakva vjerojatnost da ti na takav način osvojiš nečije misli!“ uzviknuo je. „Evo, evo, evo! Idi na spavanje, jadniče, i prestani pričati gluposti.“
Rekavši to, ugasio je svjetlo, oko sebe navukao posteljinu i s još jednim uzdahom pobjegao od svijeta. Jer ipak postoje takve neistražene, romantične izbe i u najneobičnijim ljudima da je možda čak i stari raspaljivi i ganutljivi M. J. T. (pričao je takve gluposti), u neko neobično doba, ili oko tisuću sedamsto četrdeset sedme.

XII.
NOĆ S DURDLESOM
Kad gospodin Sapsea predvečer nema pametnog posla, kad mu razmišljanje o njegovoj vlastitoj dubini postane monotono unatoč kolosalnoj temi, on često odlazi u šetnju do dvorišta katedrale, i oko njega. On voli proći crkvenim grobljem s nadobudnim izrazom vlasnika kako bi u svojim grudima izazvao ugodan vlasnički osjećaj, a stoga što je bio velikodušan prema hvalevrijednom stanaru, gospođi Sapsea, i što joj je javno odao priznanje. Drago mu je vidjeli jedno ili dva zalutala lica što gledaju kroz ogradu i možda čitaju njegov natpis. Ako bi susreo stranca koji odlazi s crkvenog groblja brzim korakom, bio bi uvjeren da se neznanac povlači crvena lica, kako se to na spomeniku i traži.
Važnost gospodina Sapsea bila je još veća jer je postao predsjednik gradonačelnik Cloisterhama. Ne može se poreći kako bi se bez gradonačelnika općina, sav društveni poredak – gospodin Sapsea je uvjeren da je on izmislio tu silovitu figuru – i sve ostalo raspalo na komadiće. Gradonačelnici su bili proglašavani vitezovima zbog nevjerojatnih govora: eksplozivni su to strojevi koji neustrašivo ispaljuju metke i šrapnele u englesku gramatiku. Gospodin Sapsea će se možda uzdići s pomoću takvog govora. Ustanite, Sir Thomas Sapsea! Takva je sol zemlje.
Gospodin Sapsea je učvrstio poznanstvo s gospodinom Jasperom nakon njihova prvog sastanka kad su zajednički jeli i pili vino. Gospodin Sapsea je u vratarevu kućicu priman jednako gostoljubivo i tom bi prigodom gospodin Jasper sjedao za klavir i pjevao mu, dražeći mu uho – figurativno – dovoljno dugo da bi ga zadovoljio. Ono što se gospodinu Sapsei sviđalo kod mladog čovjeka bila je njegova spremnost da se uvijek koristi mudrošću starijih i da je zdrav, kao gospodin, do svoje srži. Dokaz je tomu to što te večeri gospodinu Sapsei nije pjevao neke besmislice omiljene nacionalnim neprijateljima, već mu je pružio pravog Georgea trećeg i domaćeg, pobuđujući ga (kao poput mojih hrabrih dječaka) da smanji, da uništi sve druge otoke osim ovog, i sve druge kontinente, poluotoke, prevlake, rtove i druge geografske zemljane oblike i da, usto, mora razgrne u svim smjerovima. Ukratko, on je prilično jasno pokazao da je Providnost napravila očitu pogrešku kad je stvorila tako malenu naciju hrastova srca i toliko mnogo ostalih podmuklih ljudi.
Gospodin Sapsea polako je hodao ove vlažne večeri u blizini groblja, s rukama na leđima i, pogledom tražeći stranca koji se povlači crven u licu, zaobišao je iza ugla i umjesto toga naišao na ugledno društvo – dekana koji je razgovarao s crkvenjakom i gospodinom Jasperom. Gospodin Sapsea izrazio je svoje poštovanje i odmah se počeo vladati kao da je veći duhom od nekog nadbiskupa od Yorka ili Canterburyja.
„Vi ćete očito napisati knjigu o nama, gospodine Jasper“, citirao je dekan, „napisati knjigu o nama. Eto! Mi smo svi veoma stari i zato bi trebalo napisati dobru knjigu. Mi nismo toliko bogati posjedom koliko starošću; ali možda ćete vi to, među ostalim, iznijeti u vašoj knjizi i skrenuti pozornost na naše pogreške.“
Gospodin Tope, koji kao da je na dužnosti, ovom se nemalo raduje.
„Doista ne kanim, gospodine“, odgovorio je Jasper, „postati pisac ili arheolog. To je samo neki moj hir. Kad se uzme u obzir moja ćud, gospodin Sapsea je ovdje odgovorniji od mene.“
„Kako to, gospodine gradonačelniče?“reče dekan dobrodušno klimnuvši glavom u znak prepoznavanja njegove smicalice. „Kako to, gospodine gradonačelnice?“
„Nisam upoznat“, primijeti gospodin Sapsea gledajući oko sebe ne bi li saznao o čemu je riječ, „na što velečasni dekan misli.“ I onda ponovno nastavi detaljno proučavati svoj original.
„Durdles“, napominje gospodin Tope.
„Aha!“ ponavlja dekan. „Durdles, Durdles.“
„Istina je, gospodine“, objasnio je gospodin Jasper, „da je moje zanimanje za tog čovjeka najprije pobudio gospodin Sapsea. Sapseino poznavanje ljudi i moć da izvuče sve što je povučeno ili čudno oko njega, navelo me je da ponovno razmišljam o tom čovjeku, iako sam ga, svakako, stalno susretao. Ne biste bili ovime iznenađeni, gospodine dekane, da ste vidjeli kako je gospodin Sapsea s njim razgovarao u svojoj kući, a kao što sam ja to vidio.“
„O!“ vrisnuo je gospodin Sapsea prihvativši loptu koja mu je dodana neizrecivo samodopadno i pompozno, „da, da. Velečasni dekan misli na to? Da. Zbilo se da sam ja bio taj koji je doveo u vezu Durdlesa i gospodina Jaspera. Ja smatram da je Durdles poseban karakter.“
„Karakter, gospodine Sapsea, s nekoliko spretnih osobina kad ga preokrenete.“
„Ne, ne baš tako“, odgovori moćni dražbovatelj? „Možda imam malo utjecaja na njega, možda imam i maleni uvid u njegov karakter, možda. I više nego velečasnom dekanu bit će drago imati na umu da sam ja vidio svijeta.“ Ovdje gospodin Sapsea malo zastane iza dekana da bi pogledao puceta na kaputu.
„Dobro!“ reče dekan gledajući oko sebe da bi vidio što se dogodilo s njegovim imitatorom. „Nadam se, gospodine gradonačelniče, da ćete upotrijebiti vašu učenost i znanje da opomenete Durdlesa da ne slomi vrat našem vrijednom i cijenjenom zborskom dirigentu. To ne možemo dopustiti: njegova glava i glas previše su nam važni.“
Gospodin Tope ponovno se dobro zabavljao i, nakon što se uljudno i grčevito nasmijao, počeo je pokorno mrmljati dajući na znanje kako bi, naravno, svaki džentlmen smatrao pravim zadovoljstvom i čašću da mu se slomi vrat, što bi bilo uzvraćanje takvom komplimentu iz takvog izvora.
„Preuzet ću ja na sebe, gospodine“, rekao je Sapsea s visine, „brigu glede vrata gospodina Jaspera. Reći ću Durdlesu da bude nježan. On će paziti na ono što ja kažem. Što ga trenutačno ugrožava?“ upita, gledajući oko sebe s dubokim pokroviteljstvom.
„Samo to što s Durdlesom po mjesečini odlazi na izlete među grobove, svodove, tornjeve i ruševine“, odgovorio je Jasper. „Pamtite li svoj prijedlog, kad ste nas upoznali, da bi zato što volim slikovitost to moglo biti vrijedno moje pozornosti?“
„Sjećam se!“ odgovorio je dražbovatelj. I uobraženi idiot zaista je povjerovao kako se sjeća.
„S vašom napomenom na umu“, nastavi Jasper, „danju sam po nekoliko puta lutao s neobičnim, starim čovjekom. I noćas po mjesečini moramo krenuti u ispitivanje rupa i kutova.“
„Pa, evo ga“, reče dekan.
Durdles, sa svojim zavežljajem hrane u ruci zaista se mogao vidjeti kako prilazi. Prilazeći bliže, i primijetivši dekana, on je skinuo šešir i tromo prišao držeći šešir ispod ruke, kad ga je gospodin Sapsea zaustavio.
„Pazite da vodite brigu o mojem prijatelju“, bila je ozbiljna opomena gospodina Sapsea.
„Koji je vaš prijatelj mrtav“, upitao je Durdles. „Nisu došle nikakve naredbe ni za jednoga vašeg prijatelja.“
„Mislim na svoga živog prijatelja ovdje.“
„Oh, na njega?“ reče Durdles. „On može sam o sebi voditi brigu, zar ne, gospodine Jasper.“
„Međutim, i vi se pobrinite za njega“, reče Sapsea.
Njega je Durdles (jer njegov glas nije bio zapovjedan) mrzovoljno promatrao od glave do pete.
„Uz poštovanje velečasnom dekanu, gledajte svoja posla, gospodine Sapsea, a Durdles će gledati svoja.“
„Uzrujali ste se“, reče gospodin Sapsea namignuvši društvu da gledaju kako će lako s njim na kraj. „Moj se prijatelj tiče mene, a gospodin Jasper je moj prijatelj. I ti si moj prijatelj.“
„Nemojte se hvaliti“, odgovorio je Durdles klimajući glavom u znak upozorenja. „Prijeći će vam u naviku.“
„Ti si se uzrujao“, opet reče Sapsea pocrvenjevši te ponovno namigujući društvu.
„Imam pravo na to“, odgovorio je Durdles. „Ne volim slobodu.“
Gospodin Sapsea i po treći put namigne društvu kao da govori: „Mislim da ćete se složiti sam s njim uredio stvar“, te se iskoprca iz prijepora.
„Durdles onda poželi laku noć dekanu i doda stavljajući šešir: „Naći ćete me kod kuće, gospodine Jasper, kao što je dogovoreno, kad to budete željeli. Sad se idem kući očistiti“, i ubrzo nestane. Ovo odlaženje kući da se očisti jedan je od najneshvatljivijih kompromisa ovog čovjeka pred neporecivim činjenicama. On, i njegov šešir i čizme i odijelo nikad ne otkrivaju tragove čišćenja, već su uvijek jednako puni prašine i pijeska.
Kad je nažigač počeo ukrašavati tihi park svijetlim točkama, brzo trčeći gore-dolje po svojim ljestvicama (njegove ljestvice u čijoj su svetoj i neudobnoj sjeni odrasle generacije i zato bi sad cijeli Cloisterham oštro protestirao i na samu pomisao da se izbace iz upotrebe), dekan se povukao na večeru, gospodin Tope na užinu, a gospodin Jasper do svog klavira. Tamo, pokraj svjetla vatre, on je sjedio i tihim, divnim glasom pjevao zborsku pjesmu, po dva ili tri sata, ukratko, sve dok nije već odavno pao mrak, a Mjesec se stao penjati po nebu.
On tada lagano zatvara klavir, tiho mijenja svoj kaput kratkim mornarskim kaputom od gruboga platna, s povećim demižonom u najvećem džepu pa, stavivši niski šešir s velikim obodom lagano izađe van. Zašto se večeras tako tiho kreće? Nema nikakva vidljivog razloga za to. Može li postojati kakav simpatičan razlog koji se mračno uvukao u njega?
Otišao je prema Durdlesovoj nedovršenoj kući, ili rupi u gradskom zidu, i pošto je vidio svjetlo u njoj, on tiho odabire put između nadgrobnih ploča, spomenika i nagomilanog kamenja u dvorištu, sa strane, tu i tamo već obasjanog Mjesecom što se penjao. Dva nadničara ostavila su svoje dvije velike pile zaglavljene u kamenim blokovima, a dva kostura što sudjeluju u plesu smrti možda se smiješe u svojim skrovitim stražarnicama, spremni udariti i odlomiti nadgrobne kamene ploče za sljedeće dvije osobe koje su određene da umru u Cloisterhamu. Vjerojatno da ta dvojica malo misle o smrti, sad dok su živi, a možda i radosni. Neobično je nagađati o dvojici budućih mrtvaca – ili, možda, jednom od dvojice!
„Hej! Durdles!“
Svjetlo se pomaknulo i on se s njim pojavio na vratima. Mogao bi čovjek pomisliti kako će se on očistiti s pomoću boce, vrča i čaše, jer nikakva drugog alata za čišćenje nije se moglo vidjeti u praznoj, sobi od cigle s gredama na krovu i neožbukanim stropom, a u koju on uvede svoga gosta.
„Spreman?“
„Spreman, gospodine Jasper. Neka stari redovnici izađu ako se usuđuju kad se pojavimo među njihovim grobovima. Moj duh je za njih spreman.“
„Misliš li na životinjske ili plamene duhove?“
„Jedan je isto što i drugi“, odgovori Durdles, „a ja mislim na oba.“
S kuke je olkvačio svjetiljku, u džep gurnuo jednu ili dvije šibice da je kasnije upali ako bude potrebe. I oni zajedno izađu, sa zavežljajem u kojemu je bila večera, i svime ostalim.
Riječ je o doista neobičnom izletu!
To što se Durdles, koji uvijek luta medu starim grobovima i ruševina poput kakvog demona, sad šulja i luta bez cilja, to nije ništa neobično. Ali da dirigent zbora, ili bilo tko drugi, smatra kako je vrijedno biti s njim i proučavati mjesečinu u takvom društvu, to je druga stvar. Riječ je dakle o doista neobičnom izletu!
„Vidite li onaj brežuljak pokraj ograde, gospodine Jasper.“
„Vidim, što je to?“
„Vapno.“
Gospodin Jasper je stao i čekao ga, jer ovaj je zaostao iza njega. „Ono što nazivate živim vapnom?“
„Da“, reče Durdles, „dovoljno živo da vam pojede čizme. A uz malo miješanja, dovoljno živo da vam pojede i kosti.“
Nastavljaju i sad prolaze pokraj crvenih prozora sirotinjskoga prenoćišta i izlaze na mjesečinu pokraj samostanskog vinograda. Zatim nailaze na dom mlađeg kanonika, čiji veći dio leži u sjeni sve dok se Mjesec ne podigne više.
Do njihovih ušiju dopro je zvuk zatvaranja kućnih vrata i oni vidješe dva čovjeka kako izlaze. To su bili gospodin Crisparkle i Neville. Jasper, s neobičnim i naglim osmijehom na svom licu, položio je dlan na Durdlesova prsa i zaustavio ga.
S te strane doma mlađeg kanonika sjena je pri takvoj svjetlosti tamna, a s iste strane također se nalazi i ostatak starog, niskog zida visine metar i pol, jedine preostale granice nekadašnjeg vrta, a gdje je sad bio prolaz. Jasper i Durdles već bi u idućem trenutku zaobišli taj zid: međutim, zaustavili su se i stali iza njega.
„Ova dvojica samo lunjaju“, šapnuo je Jasper. „Ubrzo će izbiti na mjesečinu. Ostanimo ovdje jer će nas oni zadržati, poželjeti da nam se pridruže, ili što već.“
Durdles kimne u znak pristanka i počne žvakati nešto iz svog zavežljaja. Jasper nasloni ruke na vrh zida, nasloni bradu i stane gledati. On uopće ne gleda mlađeg kanonika, nego gleda Nevillea, kao da mu je oko na nišanu napunjene puške, naciljao ga je i samo još treba okinuti. Osjećaj razorne snage toliko se dobro vidi na njegovu licu da čak i Durdles prestaje sa žvakanjem i gleda ga ne progutavši zalogaj.
U međuvremenu gospodin Crisparkle i Neville šeću amo-tamo tiho razgovarajući. Ono što govore ne može se čuti, ali gospodin Jasper već je više od jedanput razabrao svoje ime.
„Ovo je prvi dan tjedna“, može se jasno čuti kako kaže gospodin Crisparkle kad su skrenuli prema natrag, „a zadnji dan u tjednu je Badnjak.“
„Možete biti sigurni u mene, gospodine.“
Jeka je u ovome trenutku povoljna, ali, kad su se ta dvojica približila, njihov govor ponovno je postao nejasan. Riječ povjerenje, razbijenu jekom, ali još uvijek razumljivu, izgovorio je gospodin Crisparkle. Kad su se približili, čuo se ovaj dio odgovora: „Još uvijek ne zaslužujem, ali tako će biti, gospodine.“ Kad su se okrenuli, Jasper je ponovno čuo svoje ime koje je bilo povezano s riječima gospodina Crisparklea. „Znate da sam rekao kako s punom odgovornošću jamčim za vas.“ Zatim je razgovor ponovno postao nejasan. Zastali su na trenutak i činilo se kao da je slijedila neka usrdna Nevilleova molba. Kad su krenuli, vidjelo se kako gospodin Crisparkle gleda u nebo pokazujući nešto ispred sebe. Tada oni lagano nestaše u mjesečini iza suprotnog ugla.
Gospodin Jasper se pokrenuo tek kad su oni otišli. Ali onda se okrenuo prema Durdlesu i prasnuo u žestok smijeh. Durdles, koji još uvijek ima nešto u ustima i koji ne vidi ništa smiješno, buljio je u njega sve dok gospodin Jasper nije spustio lice na ruke da bi ugušio smijeh. Onda Durdles naglo proguta svoj zalogaj kao da se očajnički prepustio slaboj probavi.
Malo se tko kreće tim skrivenim kutovima poslije mraka. I danju je to rijetkost, a kamoli noću. Osim toga, rado posjećivana glavna ulica leži gotovo usporedo s ovim mjestom (stara se katedrala uzdiže između tih dvaju mjesta) i to je prirodan kanal kojim protječe cloisterhamski promet. Kad padne mrak, stare drvene stupove, samostane i crkveno dvorište obavije neka strašna tišina koju mnogi ljudi ne bi željeli osjetiti. Upitajte prvih stotinu građana Cloisterhama, što biste ih slučajno susreli u podne na ulici i, ako vjeruju u duhove, plaše li se te tišine: oni bi vam odgovorili ne. „Ne“. Međutim prepustite li im da noću biraju između ovih užasnih mjesta i ulice gdje se nalaze radionice i trgovine i prometniji prolazi, utvrdili biste kako imate devedeset devet onih koji vole življe ulice pa makar to bio i duži put. Uzrok ovomu ne može se naći u nekoj lokalnoj predrasudi u odnosu prema ovim mjestima – osim na tajanstvenu ženu s djetetom u rukama i konopcem oko vrata, koju su vidjeli razni svjedoci kako ovuda brzo hoda, a koji su isto tako tajanstveni kao i ona sama. Uzrok se može tražiti u uvlačenju prašine s prvim životnim dahom iz praha od kojeg je nastao život. Ali i u veoma rasprostranjenom i gotovo jednako tako nepriznatom mišljenju: „Ako postoje te okolnosti pod kojima živi mogu vidjeti mrtve, onda je najvjerojatnije riječ o sličnoj sredini. Iz koje ću se ja izvući što prije mogu.“
Zato, kad su se gospodin Jasper i Durdles zaustavili da pogledaju oko sebe, a prije nego što će sići u podzemnu grobnicu kroz mala bočna vrata, čiji je ključ imao Durdles, cijeli prostor obasjan mjesečinom ispred njih bio je sasvim pust. Čovjek bi mogao zamisliti da je oseka života zaustavljena pokraj samih vrata vratareve kućice gospodina Jaspera. Šum oseke čuje se i dalje, ali nijedan val ne prelazi preko nadsvođenog prolaza, iznad kojeg je svjetiljka crveno svjetlucala iza svog sjenila kao da je ova građevina svjetionik.
Ušli su, zaključali vrata i sišli oronulim stubama u podzemnu grobnicu. Svjetiljka nije bila potrebna, jer mjesečina je prodirala kroz rebra prozora, bez stakla, čiji potrgani okviri stvaraju uzorke po podu. Teški stupovi što podupiru krov proizvodili su mnoštvo crnih sjena, no među njima nalazili su se obasjani puteljci. Njih dvojica šeću gore-dolje po tim puteljcima dok Durdles govori o „starim redovnicima“ koje će, sigurno, pronaći, pa udara o zid za koji drži kako je u njemu zazidana i pokrivena zemljom „cijela jedna njihova porodica“, a on kao da je bio neki njihov obiteljski prijatelj. Durdlesova mučaljivost neko je vrijeme svladavana demižonom gospodina Jaspera što je slobodno išao od jednog do drugog, a to je značilo kako je njegov sadržaj slobodno ulazio u grlo gospodina Durdlesa, dok je gospodin Jasper samo jedanput isprao usta.
Na red je došlo penjanje na visoki toranj. Na stubama kojima se penju u katedralu, Durdles je zastao kako bi predahnuo. Stube su veoma mračne, ali iz mraka su se mogli vidjeti svijetli puteljci kojima su prolazili. Durdles je sjeo na jednu stubu, a gospodin Jasper na drugu. Miris iz boce (koja se nekako našla kod Durdlesa) ubrzo je otkrio kako je čep izvađen; ali ovo se ne može utvrditi osjetilom vida jer jedan drugog ne mogu vidjeti. Ali ipak, dok govore, okreču se jedan prema drugom pa se čini kao da će im se lica spojiti.
„Ovo je dobra stvar, gospodine Jasper!“
„Nadam se da je dobra. Namjerno sam to kupio.“
„Oni se ne pokazuju, vidite, ti stari redovnici, gospodine Jasper!“
„Kad bi se pokazivali, svijet bi bio još zbrkaniji.“
„Pa, to bi doista dovelo do zbrke“, složio se Durdles zaustavivši se na toj primjedbi kao da mu misao o duhovima prije nije pala na pamet u poprilično neugodnoj svjetlosti, domaćoj ili kronološkoj.
„Mislite li da i druge stvari mogu biti Duh, ne samo ljudi i žene?“
„Kakve stvari? Cvjetne gredice i kante za zalijevanje? Konj i konjska oprema?“
„Ne. Zvukovi. „
„Kakvi zvukovi?“
„Krikovi.“
„Na kakve krikove mislite? Stolice za popravak?“
„Ne. Mislim na kriještanje. Sad ću vam reći, gospodine Jasper. Pričekajte malo dok sredim bocu.“ Očito je čep ponovno bio izvađen i ponovno stavljen.
„Eto! Sad je u redu! U ovo doba prošle godine, samo nekoliko dana poslije, zbilo se da sam radio ono što se tada radi, izražavajući dobrodošlicu što se s pravom očekivala kad su ti gradski dječaci svom snagom navalili na mene. Na kraju sam i utekao i došao ovamo. I ovdje sam zaspao. I što me je probudilo? Duh vriska. Duh jednog od onih jezivih krikova, krikova koje je popratio duh psećeg lajanja: dugo, zloguko, zloslutno zavijanje, onako kako pas laje kad netko umre. Tako je bilo moga prošlog Badnjaka.“
„Što želite reći?“ glasilo je vrlo kratko i, čovjek bi rekao, bijesno pitanje.
„Želim reći da sam se posvuda raspitivao i da nijedno živo uho, osim mojega, nije čulo taj uzvik ni to zavijanje. Zato mislim da su to bili duhovi. Premda nikada nisam otkrio zašto su mi došli.“
„Mislio sam da ste vi drukčiji čovjek“, reče Jasper prijezirno.
„Tako sam i ja mislio“, odgovori Durdles sa svojim uobičajenim spokojem, „a ipak sam bio izabran za to.“
Jasper je naglo ustao kad ga je pitao što je mislio. Sad reče: „Hajdemo, ovdje ćemo se smrznuti. Vodite.“
Durdles posluša, ali ne krajnje oduševljeno. Na vrhu stuba, ključem koji je već upotrijebio, otvorio je vrata i tako se oni nađoše u katedrali, u prolazu pokraj mjesta za zbor. Ovdje je mjesečina opet tako jaka da se boje najbližeg obojenog prozora čije se boje prelijevaju preko njihovih lica. Pojava nesvjesnog Durdlesa s purpurnom rukom preko lica, i žutom mrljom na čelu, kao da je ustao iz groba koji drži otvorena vrata da njegov suputnik prođe, dovoljno je užasna, ali on podnosi ispitivački pogled suputnika iz blizine, iako to traje sve vrijeme dok ovaj posljednji po džepovima traži ključ koji mu je povjeren, a koji otvara željezne vratnice kroz koje će do stuba velike kule.
„To i boca dovoljno je za tebe“, reče on, pružajući ključ Durdlesu. „Daj mi svoj zavežljaj: ja sam mlađi i snažnijeg daha od tebe.“ Durdles trenutak oklijeva kolebajući se između boce i zavežljaja, ali dao je prednost boci kao mnogo boljem društvu i pruži suhi teret svom drugu u lutanju. Zatim oni krenuše zavojitim stubama velikog tornja, vukući se, skrećući i skrećući, pognutih glava da bi izbjegli gornje stube ili grube kamene klinove oko kojih zaobilaze. Durdles je zapalio fenjer izvlačeći iz hladnoga tvrdog zida iskru tajanstvene vatre koja se u sve zavlači, i vodeni tom česticom uspinju se kroz paučinu i prašinu. Njihov put vodi kroz čudna mjesta. Dva ili tri puta izlaze na ravne i nisko nadsvođene galerije, odakle mogu pogledati dolje na crkvenu lađu obasjanu mjesečinom. Tu Durdles, mašući svojim fenjerom, maše nejasnim anđeoskim glavama – ukrasima na stupovima koji podupiru krov, a koji kao da su pratili njihovo napredovanje. Odmah zatim naišli su na uže i strmije stube, i noćni zrak stane puhati iznad njih bacajući prašinu i slamu na njihove glave, a cvrkut neke uznemirene čavke ili preplašene vrane zbio se malo prije lupanja krila u skučenu prostoru. Najzad, ostavivši svoju svjetiljku iza jedne stube, jer ovdje hladno puše, oni pogledaše Cloisterham koji lijepo izgleda po mjesečini: njegove razorene nastambe i utočišta mrtvih pri dnu tornja, njegovi mahovinom omekšani krovovi od crvenih crjepova i kuće živih od crvene cigle, rijeku koja se, krivudajući, spušta iz izmaglice horizonta, kao da je to njezin izvor, već sada stenjući pod teretom spoznaje da se približava moru.
Ponovno – koliko je samo neobičan taj izlet! jasper (koji se uvijek tiho kreće bez nekoga vidljivog razloga) promatrao je prizor, a napose onaj najmirniji dio koji katedrala natkriljuje svojom sjenom. Ali on isto tako radoznalo promatra i Durdlesa i Durdles je s vremena na vrijeme svjestan njegovih promatračkih očiju.
Samo s vremena na vrijeme, jer Durdles postaje pospan. Kao što zrakoplovci smanjuju teret kad se žele podići, isto je lako i Durdles tijekom penjanja smanjivao težinu demižona. San ga hvata na nogama i zaustavlja u govoru. Hvataju ga blagi grčevi groznice u kojoj mu se čini da je zemlja, koja je tako daleko dolje, ovdje u visini tornja i da bi drage volje zakoračio s tornja u zrak. U takvom je stanju bio kad su se počeli spuštati. I kako se zrakoplovci opterećuju teretom kad žele sići, tako se i Durdles još više puni tekućinom iz boce da bi se mogao bolje spustiti.
Kad su stigli do željeznih dveri i zaključali ih, ali ne prije nego što se Durdles dvaput spotaknuo i jednom rasjekao obrvu, oni se ponovno spustiše u podzemnu grobnicu s nakanom da odmah izađu. Međutim, vraćajući se onim svijetlim putanjama, Durdles je postao toliko nesiguran, i u hodu i govoru, da je napola pao, a napola se bacio na tlo pokraj jednog od teških stupova, tek nešto manje teškog od njih samih, na nejasan način moleći svog druga za nekoliko sekundi odmora.
„Želio ti to ili ne želio,“ odgovori Jasper, „neću te ostaviti ovdje. Odmori se dok ja prošećem amo-tamo.“
Durdles je odmah zaspao, i usnio san.
To nije bogzna kakav san, imajući u vidu prostrane granice zemlje snova i njena divna djela; san je tek značajan po tome što je neobično nemiran i neobično stvaran. Sanjao je da tu leži, u snu, da čak broji korake svog druga dok on šeće amo-tamo. On sanja da se koraci gube u vremenu i prostoru, da ga nešto dodiruje, da nešto pada iz njegove ruke. Onda nešto zvecka i tapka u mraku, a on sanja da je sam veoma dugo, da svijetle putanje mijenjaju smjer kako se Mjesec pomiče na svom. Iz nesvijesti on prelazi u san o blagoj neugodi zbog hladnoće. Bolno se budi kako bi shvatio da su svijetle putanje stvarno izmijenjene – baš kao što je sanjao – i da Jasper šeće između njih lupkajući rukama i nogama.
„Hej!“ uzvikne Durdles bezrazložno uznemiren.
„Napokon se probudio?“ reče Jasper prilazeći mu. „Znadeš li da se tvojih nekoliko sekundi protegnulo u tisuće?“
„Ne.“
„Ipak je tako.“
„Koliko je sati?“
„Čuj! Zvone zvona na tornju!“
Zvona uđariše četiri četvrtine, a zatim je udarilo veliko zvono.
„Dva!“ uzvikne Durdles pridižući se. „Zašto me niste pokušali probuditi, gospodine Jasper?“
„Pa jesam. Ali isto tako mogao sam pokušavati probuditi mrtve – vašu obitelj mrtvih tamo u onom kutu.“
„Jeste li me dodirivali?“
„Dodirivao? Da. Tresao.“
Dok se Durdles polako prisjećao tog dodirivanja u snu, pogledao je pod i ugledao ključ grobnice koji je ležao blizu mjesta gdje je i on sam bio.
„Ispustio sam te, zar ne?“ reče on podižući ga i prisjećajući se i tog dijela svoga sna. Kad se opet podigao u uspravan položaj, ili u položaj koji je najbliži uspravnom položaju koji on može postići, postao je svjestan da ga njegov drug promatra.
„Pa?“ reče Jasper osmjehnuvši se, „jesi li sasvim spreman? Molim te nemoj žuriti.“
„Dopustite mi da sredim zavežljaj, gospodine Jasper, i brzo sam s vama.“ Dok ponovno zavezuje, još jednom osjeća da ga Jasper veoma pažljivo promatra.
„Zar sumnjate u mene, gospodine Jasper?“ upita s pijanim nezadovoljstvom. „Recite ako imate kakvih sumnji u Durdlesa.“
„Ne sumnjam u vas, dobri moj gospodine Durdles, ali sumnjam da je moja boca bila napunjena nečim jačim nego što smo nas dvojica pretpostavljali. I jednako tako mislim“, dodao je Jasper uzevši je s poda i preokrenuvši, „da je prazna.“
Durdles se na ovo udostojio nasmiješiti. Nastavljajući sa svojim cerekanjem, kao da samog sebe kori zbog svoje sklonosti piću, on se odgega do vrata i otvori ih. Obojica iziđoše i Durdles ih ponovno zaključa stavivši ključ u džep.
„Tisuću puta hvala za čudnu i zanimljivu noć“, reče Jasper pružajući mu ruku;
„Možete li sami kući?“
„Mislim da mogu!“ odgovorio je Durdles.“ Da ste htjeli uvrijediti Durdlesa ponudom da mu pokažete put kući, on onda ne bi išao kući.“
„Durdles neće ići kući do jutra: i onda Durdles ne bi išao kući, ne, Durdles ne bi.“ Ovo reče s krajnjim prkosom.
„Onda, laku noć.“
„Laku noć, gospodine Jasper.“
Svaki ode svojim putem kad tišinu prolomi oštar zvižduk i kreštanje:
„Vidi, vidi ti taj svijet!
Hvatam ga vani poslije deset!
Kad neće ići, onda krećem ja
Hej, hej pijetao već se glasa!
Opominje iz sveg glasa.“
Neposredno nakon toga brza paljba kamenja zazvoni na zidu katedrale i strašni se mali dječak pojavi s druge strane plešući na mjesečini.
„Što! Zar je ova vražja beba ovdje na straži!“ poviče Jasper bijesno, toliko se naglo uzbudivši i toliko žestoko da sad i sam izgleda kao stari vrag. „Prolit ću krv tom vražjem bijedniku! Znam da ću to učiniti!“ Bez obzira na paljbu, iako ga je pogodilo više od jedanput, on pojuri na Deputyja, uhvatiti ga za ovratnik i pokuša prevesti preko ulice. Ali Deputy se ne dade tako lako prevesti. Vraški uvidom u najjaču stranu svoje pozicije, savio je noge, ali ne prije nego ga je Jasper uhvatio za grlo, prisilivši tako svog napadača da ga drži obješenog: stao je krkljati, uvijati i previjati tijelo kao da se već nalazi u agoniji. Ništa drugo nije preostajalo nego da ga pusti. On se odmah diže, trči do Durdlesa i vikne škrgućući pun bijesa i mržnje na svog napadača:
„Oslijepit ću te, tako mi svega! Kamenjem ću ti oči izbiti, tako mi svega! Ako li vid ne uništim, neka crkne!“
Istodobno skrivajući se iza Durdlesa i režući na Jaspera, sad mu s jedne, sad s druge strane, spreman, ako se na njega skoči da se izvuče na sve načine krivudave pravde i, ako ga nakon svega uhvate, da se baci u prašinu i vikne: „Sad, udari me dok ležim! Udari!“
„Nemojte ozlijediti dječaka, gospodine Jasper,“ naglasio je Durdles štiteći ga. „Priberite se.“
„On nas je noćas pratio otkad smo došli ovamo!“
„Lažeš, nisam“, odgovori Deputy na svoj jedini način uglađena protivljenja.
„Sve otada on se vukao oko nas!“
„Lažeš, nisam“, odgovori Deputy.
„Ovamo sam došao samo zbog zdravstvenih razloga kad sam vidio vas dvojicu kako izlazite iz katedrale. Ako ga uhvatim-na-polju-poslije deset (s uobičajenim ritmom i plesom, premda skrivajući se iza Durdlesa), to moja greška nije, zar ne?“
„Onda ga odvedi kući“, odvratio je Jasper bijesno, premda se s naporom obuzdavao, „i neka te moje oči više ne vide!“
Deputy, još jednom oštro zviznuvši i pošto je odmah pokazao olakšanje i počeo kamenovati gospodina Durdlesa, počeo je kamenjem tjerati kući tog uglednog gospodina kao da je kakav lijeni vol. Gospodin Jasper neraspoloženo ode u svoju vratarevu kućicu. I, kao što se sve svršava, tako se završio i ovaj zasad neobjašnjivi izlet.

XIII.
DVOJE NAJBOLJIH
Ustanova gospođice Twinkleton bila je ogrnuta vedrim mirom. Bližio se božični raspust. Ono što je jednom, i to ne u neko daleko doba, čak i učena gospođica Twinkleton nazivala „polugodištem“, a sad se nazivalo elegantnije i primjerenije koledžu „semestrom“, trebalo je završiti sutra. Primjetno popuštanje discipline već nekoliko dana prevladavalo je u Domu redovnica. Zajedničke su se večere održavale po spavaćim sobama i kuhani jezik rezan je škarama i posluživan na jezičcima za uvijanje kovrča. Isto tako je i marmelada posluživana na tanjurićima napravljenima od papira za zamatanje kovrča. I vino od jaglaca pilo se iz male plosnate čaše za mjerenje, iz koje je mala Rickitts (djevojka krhke građe) uzimala svakodnevno svoje kapljice za jačanje. Pomoćnice su podmićivane raznim mašnama i raznovrsnim cipelama manje ili više izlizanih peta, a samo da se ne spominju mrvicama po krevetima. Najživahniji kostimi nosili su se u ovakvim blagdanskim prilikama; i smjela gospođica Ferdinand čak je iznenadila društvo živahnom solo točkom koju je izvodila s pomoću češlja i papira za kovrče, dok je njezinim vlastitim jastukom nisu ugušila dva razbarušena izvršitelja kazne.
Nisu to bili jedini znakovi raspuštenosti. Kutije su se pojavile u spavaćim sobama (gdje su inače bile zabranjene) i nastalo je nevjerojatno pakiranje, nerazmjerno količini stvari koje je trebalo spakirati. Bogati darovi u obliku ostataka hladnih krema i pomada, također i ukosnice, velikodušno su dijeljeni pomoćnicama. Pod prisegom nepovredive tajne povjeravale su priče o zlatnoj mladeži Engleske, čiji su se posjeti „kod kuće“ očekivali prvom prigodom. Gospođica Giggles (lišena osjećaja) zaista je tvrdila da ona sa svoje strane takvo iskazivanje poštovanja pozdravlja time što se ruga zlatnoj mladeži. Ali ova mlada dama nadglasana je golemom većinom.
Zadnje večeri prije raspusta uvijek je bilo pitanje časti da nitko ne spava i da se duhovi ohrabre svim mogućim sredstvima. Ovaj sporazum stalno se krši i sve mlade dame brzo su zaspale i ustale veoma rano.
Završna ceremonija održavala se u dvanaest sati na dan odlaska. Kad je gospođica Twinkleton, potpomognuta gospođom Tisher, primala u salonu u svome vlastitom stanu (globusi su već bili prekriveni nebijeljenim platnom), gdje su se na stolu mogle pronaći čaše bijelog vina i tanjuri s izrezanim voćnim kolačem. Gospođica Twinkleton onda bi rekla: „Dame, prošla je još jedna godina i dovela nas do onoga blagdanskog razdoblja u kojemu su se prvi osjećaji naše prirode zadržavali u našim (gospođica Twinkleton svake je godine htjela dodati ’grudima’, ali svake bi se godine zaustavila na rubu tog izraza i zamijenila to sa ’srcima’), srcima, našim srcima. Hm! Ponovno nas je godina dovela do stanke u našem učenju – nadajmo se u našem velikom, naprednom učenju – i kao mornar u svojoj barci, ratnik u svom šatoru, zarobljenik u tamnici, ili kao putnik, svi smo mi čeznuli za kućom. Jesmo li rekli, u jednoj takvoj prigodi, početne riječi dojmljive tragedije gospodina Addisona:
Mračna je zora, jutro se spušta
I težina u oblacima donosi dan.
Velik, i važni dan...?
Ne tako. Od horizonta do zenita sve je bilo couleur de rose, jer je sve mirisalo na naše rođake i prijatelje. Hoćemo li ih zateći onako dobro kako smo očekivali; hoće li nas ugledati onoliko dobre koliko su to očekivali? Dame, sad ćemo, međusobno izražavajući ljubav, poželjeti jedna drugoj zbogom i sreću do ponovnog viđenja. I kad dođe vrijeme da ponovno nastavimo potragu koja (ovdje zavlada sveopća depresija), potragu koja, potragu koja... Dakle, hajdemo se prisjetiti što je rekao spartanski general, riječima odviše otrcanim da bi se ponovile, prije bitke koju je nepotrebno spomenuti.“
Sobarice te ustanove u svojim najboljim kapama s pladnjevima obiđu mlade dame što su malo popile i gricnule, a zatim naručene kočije počnu gušili ulicu. Oproštaj više nije bio tako daleko. Gospođica Twinkleton, dotičući oba obraza mlade dame, povjerava joj neobično uredno pismo, upućeno skrbniku, „uz najljepše pozdrave gospođice Twinkleton“ pri dnu. Ovu poslanicu ona je predavala s takvim izrazom kao da nema ni najmanje veze s računom nego kao da je to nešto slično nekom nježnom i radosnom iznenađenju.
Toliko je puta Rosa već vidjela takav razlaz, i toliko je malo znala o bilo kakvom drugom Domu, da je bila zadovoljna ostankom, zadovoljnija čak nego ikad prije jer imala je ovdje svoju novu prijateljicu. Ali ipak u njezinu posljednjem prijateljstvu postojala je praznina koju nije mogla ne osjetiti. Helena Landless, pošto je prisustvovala ispovijesti svog brata o Rosi i nakon što je s gospodinom Crisparkleom sklopila sporazum o šutnji, izbjegavala je svaku aluziju na ime Edwina Drooda. Zašto ga je tako izbjegavala, bila je to tajna za Rosu, ali ona je savršeno uočila tu činjenicu. Da nije bilo te činjenice, a time što bi se povjerila Heleni, ona bi mogla svoje malo zbunjeno srce rasteretiti nekih sumnji i kolebanja. Ovako, ona nije imala ispušnog otvora: tek je mogla razmišljati o svojim teškoćama i sve se češće pitati zašto to izbjegavanje Edwinova imena toliko traje sad kad je znala – jer joj je Helena rekla – da će se ponovno uspostaviti dobri odnosi između dvaju mladića kad se Edwin bude vratio.
Bila bi to lijepa slika – toliko mnogo lijepih djevojaka koje ljube Rosu pred hladnom vratima doma redovnica i to vedro malo stvorenje što proviruje iz zagrljaja (nesvjesno podmuklih lica urezanih na otvoru oluka i zabata koja su zurila u nju), mašući kočijama koje su odlazile, kao da ona predočuje duh ružičaste mladosti koji će ostati na tom mjestu kako bi ga održao vedrim dok nikog ne bude. Promukla glavna ulica postane melodična zbog uzvika raznih srebrnastih glasova: „Zbogom, Rosebud, dušo!“, i slika i prilika oca gospodina Sapsea na suprotnim vratima izgledala je kao da govori čovječanstvu: „Gospodo, udostojite me vaše pažnje za ovaj posljednji dio koji je ostao i ponudite cijenu duhom dostojnim ove prilike!“ Onda ozbiljna ulica, toliko neobično blistava, mladenačka i svježa za nekoliko žuborećih trenutaka, presuši i Cloisterham opet postane ono što jest.
Rosebud je u svojem kutku sad očekivala dolazak Edwina Drooda tjeskobna srca, no i Edwin se osjećao jednako tjeskobno. Mnogo manje odlučan nego obdaren djetinjastom ljepotom, koja je aklamacijom pripala čarobnoj kraljici ustanove gospođice Twinkleton, on je imao savjest, a gospodin Grewgious ju je bocnuo. Čvrsta uvjerenja tog gospodina o onome što je ispravno, a što pogrešno u slučaju kao što je njegov, nisu bila niti da se čovjek na njih namršti niti da ih s osmijehom odbaci. Ona se nisu mogla pokrenuti. Da nije bilo večere u Staple Innu, i prstena koji je nosio u kaputu na prsima, on bi se prepustio struji da ga dovede do vjenčanja ne zastavši da ozbiljno razmisli, maglovito se nadajući kako će sve biti dobro. Ali ono ozbiljno pitanje istine u odnosu prema živima i mrtvima navelo ga je da zastane. On prsten mora dati Rosi ili ga mora vratiti. Kad se jednom našao na ovako uskom putu djelovanja, počeo je razmišljati o Rosinim obvezama prema njemu manje sebično nego ikad prije i postao je manje siguran u sebe nego što je bio ikad u svojim bezbrižnim danima.
„Vodit ću se onime što ona kaže i time kako ćemo se slagati“, donio je odluku idući od vratareve kućice prema domu redovnica. „Što god da se dogodilo, imat ću na umu njegove riječi i pokušat ću biti iskren prema živima i mrtvima.“
Rosa je bila odjevena za šetnju. Očekivala ga je. Bio je vedar, hladan dan i gospođica Twinkleton je već milostivo odobrila izlazak na svjež zrak. Tako zajedno iziđoše prije nego što se pojavila potreba da gospođica Twinkleton, ili zamjenik glavnog svećenika, gospoda Tisher, iznesu čak i samo jednu od onih uobičajenih žrtava na oltar Pristojnosti.
„Dragi moj Eddy“, reče Rosa, kad su izašli iz glavne ulice i krenuli tihim stazama u okolici katedrale i rijeke: „Želim ti reći nešto veoma ozbiljno. Mislila sam o tome puno, puno vremena.“
„I ja želim s tobom biti ozbiljan, draga Rosa. Kanim biti ozbiljan i iskren.“
„Hvala ti, Eddy. I nećeš misliti da sam neljubazna zato što prva počinjem, zar ne? Nećeš pomisliti da govorim samo zbog sebe zato što prva govorim? To ne bi bilo velikodušno, je li? A znam da si ti velikodušan!“
On reče: „Nadam se da nisam neplemenit prema tebi, Rosa.“
Više je nije zvao Maca. Nikad više.
„I nema straha“, nastavi Rosa, „da ćemo se svađati, zar ne? Jer, Eddy“, primila ga je za ruku,“ imamo toliko razloga da budemo veoma popustljivi jedno prema drugom!“
„Bit ćemo, Rosa.“
„Ti si drag, dobar dečko! Eddy, budimo hrabri. Postanimo od danas samo brat i sestra.“
„Nikada nećemo biti muž i žena?“
„Nikada!“
Određeno je vrijeme oboje šutjelo. Ali nakon te stanke on s mukom progovori:
„Naravno da znam kako smo oboje nosili to u sebi, Rosa, i čast mi nalaže da slobodno kažem da to ne potječe od tebe.“
„Ne, ni od tebe, dragi“, odgovori ona, s patetičnom iskrenošću. „To je iskrsnulo između nas. Ti nisi bio istinski sretan našim zarukama, a nisam ni ja. O, tako mi je žao, tako žao!“ U tom trenutku briznula je u plač.
„I meni je beskrajno žao, Rosa. Beskrajno mi je žao zbog tebe.“
„Meni zbog tebe, jadni dečko! Da, zbog tebe!“
Ovaj čisti mladenački osjećaj, ovaj nježni i blagi osjećaj što su ga gajili jedno prema drugome, donio je sa sobom nagradu u obliku mekane svjetlosti koja kao da je obasjavala njihov položaj. U takvoj svjetlosti njihovi međusobni odnosi nisu više izgledali svojeglavi, ćudljivi ili bezuspješni; oni su se uzdigli od samoodricanja, časti, nježnosti i istine.
„Da smo jučer znali“, reče Rosa dok je brisala oči, „da smo znali jučer i mnogo, mnogo prije, da smo bili daleko od toga da se zadržimo u odnosima koje nismo sami odabrali, ne bismo danas shvaćali kako je najbolje da ih promijenimo? Prirodno, žao nam je, i vidiš kako smo oboje žalosni. Ali koliko je bolje biti žalostan sad nego poslije!“
„Kad poslije, Rosa?“
„Kad bi bilo prekasno. I tada bi oboje bili ljuti.“
Još su jednom zašutjeli.
„I znaš“, reče Rosa nevino, „ti me ne bi onda mogao voljeti, a sad me uvijek možeš voljeti, jer neću biti vezana za tebe i neću se brinuti. Sad me uvijek možeš voljeti i tvoja te sestra neće peckati ni bockati. Često sam to činila dok ti nisam bila sestra, ali sad te molim za oprost.“
„Ostavimo to po strani, Rosa, jer morat ću zatražiti više oproštaja nego što mislim.“
„Ne, doista, Eddy. Ti si previše strog prema sebi, moj velikodušni dječače. Sjedimo, brate, na ove ruševine, i dopusti mi da ti ispričam kako se to s nama dogodilo. Mislim da znam jer sam o tome puno razmišljala od našega posljednjeg susreta. Volio si me, zar ne? Mislio si da sam zgodno malo biće?“
„Svi tako misle, Rosa.“
„Ma da?“ Ona na trenutak nabra čelo pa bljesne s blistavom i sitnim priznanjem: „Recimo da je tako. Svakako nije bila riječ o tome da ti o meni misliš samo ono što i drugi ljudi, zar ne?“
Ova napomena nije se mogla zanemariti. Nije bila riječ samo o tome.
„A to je upravo ono što mislim, upravo je tako bilo između nas“, reče Rosa.
„Ti si me veoma volio, navikao si na mene i navikao si na misao da ćemo se vjenčati. Situaciju si prihvatio kao neizbježnu, zar ne? Tako je moralo biti, mislio si, i zašto onda o tome razgovarati ili to poricati?“
Bilo mu je novo i strano to što čuje da ga pred njim opisuje na tako jasan način. On se uvijek prema njoj držao pokroviteljski u svojoj nadmoćnosti prema njenoj ženskoj inteligenciji. Je li bilo još nečega radikalno pogrešnog u odnosu koji je jedrio prema doživotnoj vezi?
„Sve ovo što kažem jednako tako vrijedi i za mene, Eddy. Da nije tako, možda ne bih bila dovoljno hrabra da ti to kažem. Jedina razlika između nas bila je u tome što se u moj duh malo-pomalo uvlačila navika razmišljanja o tome, umjesto da se toga rješavam. Moj život nije toliko ispunjen kao tvoj, shvaćaš, i nema toliko stvari o kojima bih razmišljala. Pa sam puno o tome razmišljala, i plakala veoma mnogo (iako to nije bila tvoja greška, jadni dečko), kad odjednom moj staratelj dođe ovamo kako bi sve pripremio za moj odlazak iz Doma redovnica. Pokušala sam mu napomenuti da nisam sasvim sigurna, ali oklijevala sam i nisam uspjela, a on me nije razumio. Međutim, on je dobar, dobar čovjek. I on mi je obrazložio tako nježno, s druge strane toliko uvjerljivo, da bi trebalo ozbiljno razmotriti našu situaciju, da sam odlučila s tobom porazgovarati prvom prigodom kad budemo sami. Ako čini se da je sad jednostavno došlo do toga jer odmah sam prešla na stvar, nemoj misliti da je tako doista i bilo, Eddy, jer bilo je jako, jako teško i meni je jako, jako žao!“
Ona ponovno zaplače iz sve snage. On je zagrli oko struka pa su tako šetali pokraj rijeke.
„Tvoj skrbnik razgovarao je i sa mnom, draga Rosa. Vidio sam ga prije nego što sam krenuo iz Londona.“ Desna ruka bila mu je na prsima, gdje je tražila prsten. No, stala je kad je pomislio: „Ako ga moram vratiti, zašto bih joj onda govorio o tome?“
„I to te potaknulo da ozbiljnije razmisliš o tome, zar ne, Eddy? Da ja nisam rekla tebi, a rekla sam, ti bi rekao meni? Nadam se da mi to možeš reći? Ne bih željela da samo ja budem sve kriva, premda je tako mnogo bolje za nas.“
„Da, rekao bih. Sve bih ti objasnio. Došao sam s nakanom da to učinim. Ali ja tebi nikad ne bih mogao govoriti onako kao što si ti, Rosa, meni govorila“
„Ako možeš, molim te, ne govori da misliš tako hladno ili bezosjećajno, Eddy.“
„Mislim tako razumno i tankoćutno, tako mudro i osjećajno.“
„To je moj dragi brat!“ Ona ushićeno poljubi njegovu ruku. „Drage djevojčice bit će strašno razočarane“, dodala je Rosa smiješeći se s kapljicama rose u svojim svijetlim očima. „One su se toliko beskrajno nadale, jadne moje miljenice.“
„Ah! Međutim, ja se plašim da će ovo biti veće razočaranje za Jacka“, reče Edwin Drood, trgnuvši se. „Uopće nikad nisam mislio na Jacka!“ Poput munje sijevnuo je njezin brz i uporan pogled na njega dok je izgovarao ove riječi. Ali činilo se kao da ga je htjela odmah skrenuti, jer zbunjeno je pogledala u zemlju i počela ubrzano disati.
„Ti ne sumnjaš da će to biti udarac za Jacka, Rosa?“
Zašto bi sumnjala, njezin je odgovor kratak, neodređen i brz. O tome nije razmišljala. Njoj se činilo da on ima jako malo veze s time.
„Dijete moje drago, možeš li pretpostaviti da bi netko drugi toliko obuzet nekim, što je izraz gospođe Tope, a ne moj, kao što je Jack sa mnom, mogao kao iz vedra neba biti pogođen ovakvom naglom i potpunom promjenom u mojem životu? Kažem naglom jer će to biti naglo za njega, znaš.“
Ona dvaput ili triput kimne i otvori usne kao da će se složiti. Ali nema zvuka iz nje te ona i dalje ubrzano diše.
„Kako reći Jacku?“ reče Edwin premišljajući. Da je bio manje zaokupljen ovom mišlju, sigurno bi primijetio njezinu jedinstvenu vrstu uzrujanosti. „Uopće nisam mislio na Jacka. Mora mu se reći prije nego to sazna gradski vikač. S tim dragim čovjekom večerat ću sutra i prekosutra, na Badnjak i Božić, ali nema smisla da mu pokvarim blagdane. On se uvijek brine za mene i pretjeruje u najobičnijim sitnicama. Ova će ga vijest, sigurno, uznemiriti. Kako ću, za Boga miloga, to reći Jacku?“
„Pretpostavljam da mu se mora reći?“ reče Rosa.
„Draga moja Rosa, tko bi trebao imati naše povjerenje ako ne Jack?“
„Moj je staratelj obećao da će doći ako mu pišem i zamolim ga da dođe. Tako ću napraviti. Želiš li to prepustiti njemu?“
„Sjajna ideja!“ uzviknuo je Edwin. „Drugi staratelj. Ništa nije prirodnije. On će doći, otići k Jacku, ispričati mu što smo dogovorili i iznijeti naš slučaj bolje nego što bismo mi mogli. On je već razgovarao s tobom, on je već razgovarao i sa mnom i on će cijelu stvar prenijeti Jacku. Tako je! Nisam kukavica, Rosa, ali da ti odam tajnu: malo se plašim Jacka.“
„Ne, ne, ti ga se ne plašiš!“ povikala je Rosa sva blijeda i sklapajući ruke.
„Zašto, sestro Rosa, sestra Rosa, što to vidiš sa svog tornja?“ upita Edwin pridružujući joj se. „Draga moja djevojko!“
„Uplašio si me.“
„Sasvim nenamjerno, ali jednako mi je žao kao da sam i namjerno. Zar bi i na trenutak mogla pretpostaviti, na temelju mojih nepovezanih riječi, da se doslovce plašim dragog privrženog čovjeka. Ono što mislim jest da on pati od neke vrste napadaja – jednom sam ga takvog vidio – i nisam siguran da ovako veliko iznenađenje, koje bi poteklo izravno od mene kojemu je on toliko privržen, možda ne bi izazvalo napadaj. To je ona tajna koju sam htio reći – to je drugi razlog da mu tvoj staratelj sve kaže. On je tako čvrst, precizan, točan, da će on bez ikakvih problema svojim riječima uobličiti Jackove misli, dok je sa mnom Jack uvijek impulzivan i nagao i, mogao bih reći, gotovo kao žena.“
Rosa se činila uvjerenom. Možda se zbog svog sasvim drukčijeg gledanja na Jacka sad osjećala mirnijom i zaštićenijom, jer između nje i njega posredovao je gospodin Grewgious.
I sad se desna ruka Edwina Drooda ponovno našla blizu prstena u malenoj kutiji i ponovno se zaustavila zbog njegova razmišljanja: „Sad je sigurno da ću mu ga vratiti. Zašto da joj onda pričam o njemu?“ Ta ugodna, suosjećajna priroda, koja je mogla biti toliko tužna zbog propasti njihovih djetinjastih nada u zajedničku sreću, i koja bi se brzo mogla zateći u novom svijetu, gdje sama plete vijence od svježeg cvijeća, nakon što su stari uvenuli, bila bi ožalošćena ovim tužnim draguljima. A čemu to? Oni su samo znak prekinutih radosti i neosnovanih planova: u svojoj ljepoti oni su bili (kao što najrazličitiji među ljudima reče) gotovo surova satira ljubavi, nade, planova, ljudske prirode, koja nije kadra ništa predvidjeti i koja je u velikoj mjeri samo oštra prašina. Neka tako bude. Vratit ću ih njezinu staratelju kad dođe ovamo. On će ih pak vratiti u blagajnu iz koje ih je tako nerado izvadio. I tako, kao stara pisma ili stare zakletve, ili drugi zapisi starim željama koji ništa ne pretpostavljaju, bit će zapostavljeni dok ne budu, jer su dragocjeni, ponovno došli u promet kako bi ponovili svoj prethodni krug.
Neka tako bude. Neka ostanu bez riječi na njegovim prsima. Koliko se on određeno, ili neodređeno, prepuštao ovim mislima, on je došao do zaključka neka tako bude. U golemu skladištu prekrasnih lanaca koji se stalno kuju, danju i noću, u prostranim kovačkim radionicama vremena i okolnosti, iskovan je i jedan lanac u trenutku te male odluke, vezan za temelje neba i zemlje, i obdaren nesavladivom snagom da drži i vuče.
Šetali su pokraj rijeke. Počeli su govoriti o svojim zasebnim planovima. On će ubrzati svoj odlazak iz Engleske, ona će ostati ovdje, bar dok Helena bude tu. Jadne drage djevojke razočaranje bi trebale prihvatiti nježno i kao prvu stvar, gospođicu Twinkleton trebala bi obavijestiti Rosa čak prije ponovnog dolaska gospodina Grewgiousa. Trebalo bi svuda jasno dati na znanje da su ona i Edwin ostali najbolji prijatelji. Otkad su zaručeni, nikad među njima nije postojalo potpunije razumijevanje. A ipak je postojala rezerva s obiju strana. S njezine da se uz pomoć svoga skrbnika kani odmah osloboditi svog nastavnika glazbe. S njegove da se već prepustio lutajućim razmišljanjima o tome hoće li ikad saznati nešto više o gospođici Landless.
Vedar i mrazovit dan gubio se dok su šetali i razgovarali. Kad se njihova šetnja približila kraju, Sunce je već daleko iza njih bilo utonulo u rijeku, a pred njima je ležao stari grad sav u plamenu. Voda je jecajući izbacila travu pred njihove noge kad su se okrenuli da napuste riječnu obalu. I vrane, kao crne mrlje u sve većem mraku, prelijetale su preko njih s pokojim promuklim krikom.
„Ja ću pripremiti Jacka za svoj brzi odlazak“, reče Edwin tihim glasom, „i vidjet ću se samo s tvojim skrbnikom kad dođe i onda otići prije nego što oni porazgovaraju. Bit će bolje bez moje nazočnosti. Ne misliš li i ti tako?“
„Da.“
„Mi znamo da smo ispravno postupili, Rosa?“
„Da.“
„Mi znamo da nam je bolje ovako, čak i sada?“
„I s vremenom će biti sve bolje.“
U njihovim je srcima još uvijek bilo nježnosti prema starom odnosu koji napuštaju tako da su odgodili svoj rastanak. Kad su došli među brijestove pokraj katedrale, gdje su posljednji put zajedno sjedili, zaustavili su se kao po dogovoru i Rosa je svoje lice podigla prema njegovu kako ga nikada prije nije podigla.
„Neka te Bog blagoslovi, dragi! Zbogom!“
„Neka te bog blagoslovi, draga! Zbogom!“
Vatreno su se poljubili.
„Sad, molim te, otprati me kući, Eddy.“
„Nemoj se okretati, Rosa“, opomenu je kad ju je uzeo pod ruku i poveo dalje: „Zar nisi vidjela Jacka?“
„Ne! Gdje?“
„Ispod drveća. Vidio nas je kad smo se opraštali. Jadni čovjek! On nema pojma o tome da smo prekinuli. Mislim da će to zaista biti udarac za njega!“
Ona požuri, ne zaustavljajući se, i nastavila je žuriti sve dok nisu prošli pokraj vratareve kućice i stigli na ulicu. Upitala je:
„Je li nas pratio? Ti se možeš neprimjetno osvrnuti. Je li iza nas?“
„Ne. Da, jest! Sad je prošao ulaz. Dragi, privrženi čovjek voli nas imati na oku. Bojim se da će biti gorko razočaran!“
Ona hitro povuče polugu promukloga starog zvona i vrata su se ubrzo otvorila. Prije nego je ušla, ona ga pogleda posljednji put svojim širokim, začuđenim pogledom kao da ga želi naglašeno molećivo upitati: „Oh, zar ne razumiješ?“ I s tim pogledom zatvorila je vrata.

XIV.
KAD ĆE SE TROJKA PONOVNO SUSRESTI?
Badnjak u Cloisterhamu. Nekoliko nepoznatih osoba na ulicama, nekolicina drugih osoba, polustranaca i poludomaćih, nekada lica cloisterhamske djece, sada lica ljudi i žena koji se nakon dužega vremena vraćaju iz dalekoga svijeta kako bi pronašli grad neobično skupljen u sebe kao da se u međuvremenu nije prao na ispravan način. Njima udaranje sata na katedrali i roktanje vrana s tornja predočuje zvukove djetinjstva. U samrtnim trenutcima daleko odavde njima se činilo da zamišljaju kako je pod njihove sobe posut jesenskim lišćem što je palo s brijestova u parku katedrale. Tako su zvuci i svježi mirisi njihova najranijega djetinjstva oživljavali kad se zatvarao njihov životni krug i kad su se početak i kraj približavali jedan drugomu.
Sve je puno znakova praznika. Crvene bobice svjetlucaju ovdje-ondje na rešetkama doma mlađeg kanonika; gospodin i gospođa Tope pažljivo kite grančicama božikovine svjetiljke i rezbarije katedrale, ali i umeću ih u rupice kaputa dekana i kanonika. Rastrošno bogatstvo po radionicama i trgovinama. Posebice mnogo ima grožđica, začina, ušećerenih korica voća. Sve to stvara neobično ozračje obilja i rasipništva, a vrhunac su golema kita imele koja visi iznad vrata u voćarnicu, te maleni, bijedni dvanaesti kolač s figurom harlekina – toliko je jadan taj maleni dvanaesti kolač da bi ga čovjek prije mogao nazvati dvadeset četvrtim ili četrdeset osmim kolačem – a koji će se izvući kod slastičara na lutriji za jedan šiling po osobi. Javnih zabava ne nedostaje. Predmeti od voska, koji su ostavili toliko dubok dojam na filozofski duh kineskog cara, mogu se vidjeti samo na temelju posebno izražene želje i samo tijekom božičnoga tjedna u prostorijama bankrotiranog konjušara gore pokraj puta. Nova, velika, šaljiva božična pantomima izvodi se u kazalištu. Ovu predstavu najavljuje bijedni portret signora Jacksoninija, klauna, koji u gotovo prirodnoj veličini govori: „Dobar dan sutra?“ Ukratko, Cloisterham je uzbuđen i živ, premda se iz ovog opisa moraju izostaviti gimnazija i ustanova gospođice Twinkleton. Iz prve ustanove učenici su otišli kući, gotovo svaki od njih zaljubljen u neku od mladih dama gospođice Twinkleton (koja ne zna ništa o tome), a u drugoj tek povremeno sobarice zalepršaju na prozorima. Usput rečeno, primjećuje se da ove gospođice postaju, u granicama pristojnosti, mnogo nestašnije kad im je na ovaj način bude povjereno konkretno predstavljanje njihova spola nego kad to predočivanje dijele s mladim damama gospođice Twinkleton.
Večeras će se trojica susresti kod vratareve kućice. Kako svaki od te trojice provodi dan?
Neville Landless, iako zasad oslobođen knjiga gospodina Crisparklea – čija svježa priroda nije neosjetljiva prema čarima odmora – čita i piše u svojoj tihoj sobi, napeta izraza, sve do dva sata poslijepodne. Onda počinje raščišćavati svoj stol, uređivati knjige, kidajući i paleći zalutale papire. Zatim sprema sve što je neuredno nagomilano, uređuje ladice, ne ostavlja neuništenu nijednu zabilješku ni komad papira, osim onih zabilješki koje se odnose izravno na njegovo učenje. Pošto je to napravio, odlazi k ormaru, bira nekoliko komada obične odjeće – među njima, za promjenu, teške cipele i čarape za pješačenje – i sve gura u naprtnjaču. Naprtnjača je nova, kupio ju je jučer u glavnoj ulici. Jednako tako kupio je, u isto vrijeme i na istom mjestu, i težak štap za pješačenje, snažne ručke i okovan željezom. Isprobao ga je, zaljuljao i ostavio s naprtnjačom na prozorskoj dasci. Sad su njegove pripreme bile završene.
Odjenuo se za izlazak i već bi otišao – zapravo je već izašao iz sobe i susreo mlađeg kanonika na stubama koji je izlazio iz svoje spavaće sobe na istom katu – da se nije ponovno vratio po svoj štap s mišlju kako će ga ipak ponijeti. Gospodin Crisparkle, koji je zastao na stubama, vidio ga je u njegovoj ruci odmah čim se pojavio, uzeo ga i pitao s osmijehom zašto je izabrao štap?
„Zaista nisam siguran da li se ja u to razumijem“, odgovorio je on. „Biram po težini.“
„Pretežak je, Neville, pretežak.“
„Za odmor u dugoj šetnji, gospodine?“
„Za odmor?“ ponovio je gospodin Crisparkle zauzevši položaj pješaka. „Ne odmarate se na njemu. S pomoću njega održavate ravnotežu.“
„Kasnije ću, nakon vježbe, biti pametniji, gospodine. Nisam prije živio u kraju pogodnom za šetnje, znate.“
„Istina“, reče gospodin Crisparkle. „Nakon malo vježbe prošetat ćemo zajedno nekoliko poštenih kilometara. Sad bih te ostavio daleko iza sebe. Hoćeš li se vratiti prije večere?“
„Mislim da neću. Rano je večera.“
Gospodin Crisparkle vedro mu kimne i veselo ga pozdravi odajući svoje (ne bez nakane), potpuno povjerenje i neusiljenost. Neville se uputi prema Domu redovnica i zamoli da obavijeste gospođicu Landless kako je, sukladno dogovoru, njezin brat došao. On pričeka pokraj vrata ne prelazeći prag, jer dao je riječ da se neće pojavljivati pred Rosom.
Njegova je sestra jednako toliko pažljiva prema toj obvezi koliko i on te ne gubi ni trenutka da mu se pridruži. Oni se nježno susreću i, izbjegavajući zadržavanje na tom mjestu, odlaze prema gornjem kraju grada.
„Neću zakoračiti na zabranjeno tlo, Helena“, reče Neville kad su već malo odmakli i okrenuli se. „Ti ćeš brzo shvatiti da ne mogu ne spomenuti – kako da kažem – svoju zaluđenost.“
„Zar nije bolje da to izbjegavaš, Neville? Ti znaš da to ne smijem slušati.“
„Smiješ, draga moja. Ono što je i gospodin Crisparkle čuo, i to s odobravanjem.“
„Da, toliko mogu čuti.“
„Dobro, evo ovako. Ja ne samo da sam nesređen i nesretan nego sam svjestan toga da uznemirujem i smetam drugim ljudima. Kako ne bih znao bi li, da nije moje nesretne nazočnosti i ostatak prošle grupe, bez našega privlačnog skrbnika, mogli sutra veselo večerati u domu mlađeg kanonika? Zaista, tako bi vjerojatno i bilo. Sasvim mi je jasno da stara gospođa nema o meni dobro mišljenje i lako je razumjeti da moram biti dosadna smetnja nametnuta gostoljubivosti njezine uredne kuće – napose u ovo vrijeme godine – kad se moram držati odvojeno od one sobe i kad postoji dobar razlog da ne budem doveden u kontakt s njom, a do mene je došao i neugodan glas druge slične osobe, i tako dalje. Sve ovo sam veoma nježno iznio gospodinu Crisparkleu, jer ti poznaješ njegovo samoodricanje kad je u pitanju povjeravanje ovakve vrste. Ovaj put sam mu posebice naglasio da sa samim sobom vodim bijedan sukob te da bi mi malo promjene i izbivanja omogućilo da bolje prođem. Tako, budući da je vrijeme vedro i suho, idem na izlet, pješačit ću. Već od sutrašnjeg jutra kanim se svima skloniti s puta (i sebi samom, nadam se).“
„Kad bi se vratio?“
„Za dva tjedna.“
„I ideš sasvim sam?“
„Puno mi je bolje bez društva, čak i kad ne bi bilo nikog drugog, osim tebe, draga moja Helena.“
„Gospodin Crisparkle se u potpunosti slaže, kažeš?“
„U potpunosti. Nisam siguran da nije u prvo vrijeme nije bio sklon misli kako je ovo prilično loš plan koji bi mogao samo nauditi nesigurnoj glavi. Međutim, prošlog ponedjeljka šetali smo po mjesečini i iscrpno o svemu porazgovarali. Slučaj sam mu izložio točno onakvim kakav jest. Pokazao sam mu da želim pobijediti samoga sebe, i da bi bilo mnogo bolje da u takvim trenutcima budem daleko odavde. Ovdje ne bih mogao izbjeći susret s ponekim ljudima što zajedno šeću, a to ne bi bilo dobro, i svakako nije način da se stvari zaborave. Četrnaest dana od danas tih mogućnosti vjerojatno neko vrijeme neće biti. A kad se ponovno pojave, po posljednji put, pa onda opet mogu otići. Nadalje, ja zaista vjerujem u napornu vježbu i veliki umor. Ti znaš da gospodin Crisparkle takvim stvarima pridaje veliku važnost u čuvanju zdravog razuma u zdravom tijelu i da njegov pravedan duh neće samo tako dopustiti da jedni prirodni zakoni vrijede za njega, a drugi za mene. On je popustio mojem gledištu u odnosu prema ovoj stvari kad sam ga uvjerio kako mislim sasvim ozbiljno i pošteno. I tako, uz njegov pristanak, sutra ujutro ja odlazim. Dovoljno rano da uteknem ne samo iz građa nego i izvan dosega zvona što pobožne ljude zovu u crkvu.“
Helena je razmišljala o ovome, pošteno je razmišljala. Pošto je gospodin Crisparkle postupio na taj način, i ona će tako učiniti, ali ona misli povoljno o tome, kao zdravom planu koji pokazuje iskreno nastojanje i aktivni bratov pokušaj da se popravi. Ona je sklona žaliti jadnog dečka što odlazi tako osamljen na ovaj veliki božični blagdan. Ali ona smatra da je mnogo bolje ako ga ohrabri. I ona ga sokoli.
Hoće li joj pisati?
Pisat će joj svakog drugog dana i opisati sve svoje avanture.
Je li unaprijed poslao odijelo?
„Draga moja Helena, ne. Putujem poput hodočasnika s putničkom torbom i štapom. Moja putnička torba – ili moja naprtnjača – napunjena je i spremna da je stavim na leđa. Evo i moje palice!“
On ju joj je pružio. Primijetila je isto što i gospodin Crisparkle, da je veoma težak. Vratila mu ga je pitajući od kakvog je drveta? Najtvrđeg.
Sve do ovog trenutka on je bio neobično radostan. Možda je zato što joj je svoj slučaj želio prikazati u najvedrijemu svjetlu namjerno bio raspoložen. Možda je u njegovu raspoloženju nastao maleni preokret nakon što je uspješno ostvario nakanu. I on postaje sve manje raspoložen kako se dan gasi, a gradske svjetiljke počinju paliti.
„Želio bih da ne moram ići na ovu večeru, Helena.“
„Dragi Neville, vrijedi li se toliko brinuti o tome? Misli na to kako će uskoro sve biti gotovo.“
„Koliko brzo će biti gotovo!“ ponavlja on sumorno. „Da. Ali ne sviđa mi se.“
Možda će postojati samo jedan neugodan trenutak, ona mu radosno predočuje, ali to može trajati samo jedan trenutak. On je sasvim siguran u sebe.
„Želio bih biti toliko siguran u sve drugo kao što sam u sebe“, odgovorio je.
„Baš čudno govoriš, dragi! Kako to misliš?“
„Helena, ne znam. Samo znam da mi se ne sviđa. U zraku se osjeća neka čudna, samrtna težina!“
Ona mu skrene pozornost na bakrene oblake iza rijeke i na vjetar koji počinje puhati. Jedva da je izustio koju riječ do rastanka pred vratima Doma redovnica. Ona nije odmah ušla, već je ostala gledajući za njim niz ulicu. On dvaput prođe pokraj vratareve kućice oklijevajući s ulaskom. Napokon, kad je sat na katedrali udario prvu četvrt, on se brzo okrenuo i ušao je unutra.
I onda je sporednim stubama krenuo gore.
* * *
Edwin Drood osamljeno je proveo dan. Ne što dublje nego što je on mislio nestalo je iz njegova života. U tišini svoje sobe on je prošle noći plakao za time. Iako slika gospođice Landless još uvijek treperi u dnu njegove duše, lijepo malo, nježno, stvorenje, mnogo čvršće i mudrije nego što je on pretpostavljao, zadržalo je svoje uporište. S određenom sumnjom u svoju vlastitu vrijednost misli on o njoj i o tome što su mogli biti jedno drugom da je prije određenog vremena bio ozbiljniji, da ju je više cijenio, da njihove međusobne odnose nije shvaćao kao prirodno nasljeđe, nego da je našao način da se poboljšaju i postanu odraz njihovih osjećaja. Ali ipak, i unatoč tomu, iako sve to toliko boli, taština i ćud mladosti održava u dnu njegove duše lijepu pojavu gospođice Landless.
Neobičan je bio Rosin pogled kad su se rastali kod vrata. Je li on značio da je prodirala ispod površine njegovih misli i u njihove dubine u sumraku? Na neki način taj je pogled sadržavao začuđenost i oštro pitanje. Zaključio je da ga ne može odgonetnuti, iako je bio veoma snažan.
Kako sada samo čeka gospodina Grewgiousa i kako će odmah otići čim ga vidi, on se lijeno oprosti od starog grada i njegove okolice. Sjeća se vremena kada su ovuda šetali Rosa i on, puka djeca puna dostojanstva što su zaručena. Jadna djeca! Misli on žalosno.
Shvativši da mu je sat stao, svratio je u draguljarnicu da ga naviju i namjeste. Draguljar se jako dobro razumije u narukvice i na krajnje ih bezazleni način nudi. Jedna bi savršeno odgovarala (smatra on) mladoj nevjesti, pogotovo ako nije previše lijepa. Primijetivši kako je na narukvicu bačen tek hladan pogled, zlatar skrene pozornost na pladanj s prstenjem za gospodu. Ovakvu vrstu prstena, primjećuje on – veoma jednostavan pečat – koji su gospoda sklona kupovati kada mijenjaju svoje stanje. Prsten krajnje dostojna izgleda. S ugraviranim datumom njihova vjenčanja, što neka gospoda vole više od ikakve druge uspomene.
Prstenje je dobilo jednako hladan pogled kao i narukvice. Edwin reče da ne nosi drugi nakit, osim sata i lančića koji su mu ostali od oca. I njegovu iglu za kravatu.
„To sam znao“, odgovara zlatar, „jer je gospodin Jasper neki dan svratio po staklo za sat i tada sam mu zapravo pokazao ove stvari, primijetivši da ako želi poklon za nekog gospodina rođaka, bez obzira na priliku... Ali on je rekao, osmjehnuvši se, da zna kakav nakit nosi njegov gospodin rođak, naime, sat, lančić i iglu za kravatu.“ Ipak (razmišlja zlatar) to možda neće vrijediti za sva vremena, ali zasad vrijedi. „Dva i dvadeset minuta, gospodine Drood. Namjestio sam vam sat. Dopustite preporuku: nemojte dopustiti da stane, gospodine.“
Edwin uze svoj sat, stavi ga, i izađe misleći:
„Dragi stari jack! Ako bih napravio i jedan nabor više u šalu oko vrata, on bi smatrao da je to vrijedno da se zapazi!'1
Šetao je okolo-naokolo kako bi mu prošlo vrijeme do večere. Nekako se čini kao da mu Cloisterham danas nešto predbacuje. Pronalazi mu neke greške kao da se prema njemu nije dobro ponio. No ipak kao da je mnogo više sjetan nego ljut na njega. Njegovu uobičajenu bezbrižnost zamijenilo je žalosno promatranje i zadržavanje na starim mjestima. Uskoro će biti daleko i možda ih nikad više neće vidjeti, razmišlja on. Jadni mladić! Jadni mladić!
Dok se spuštao sumrak, šetao je po samostanskom vinogradu, šetao je ovamo-onamo već pola sata, po otkucajima s katedrale, i već se spustio mrak kad je primijetio ženu koja se šćućurila na zemlji pokraj pokrajnjih vrata u kutu. Vrata vode do križanja staza kojima se u suton služi malo ljudi. Ta pojava mora da je tu bila sve vrijeme, iako ju je on tek sada razabrao.
On ode do staze i došeta do pokrajnjih vrata. Pod svjetlom obližnje svjetiljke ugledao je oronulu ženu koja je na rukama odmarala svoju ostarjelu bradu te ukočenim, praznim pogledom zurila ispred sebe. Uvijek milosrdan, ali večeras više nego obično, on se odmah sagnuo i obratio se toj ženi.
„Jeste li bolesni?“
„Nisam, dragi moj“, odgovori ona ne gledajući u njega i ne skrećući svoj neobičan, sljepački pogled.
„Jeste li slijepi?“
„Nisam, dragi moj.“
„Jeste li se izgubili, beskućnica ste, nemoćni ste? U čemu je problem, zbog čega ste ovdje na hladnoći tako dugo, zašto se ukočeni?“
Činilo se kao da je sporim i ukočenim naporima usredotočila pogled i zaustavila ga na mladiću, a onda je prekrije neobična koprena i ona se počela tresti.
On se uspravio, učinio korak unatrag te ju je, jer mu se učinilo da je poznaje, zaprepašteno i začuđeno pogledao dolje.
„Bože dragi!“ povikao je on istog trenutka.
„Kao Jack one noći!“
Dok je on dolje promatra, ona ga pogleda i poče jadikovati: „Pluća su mi slaba, pluća su mi jako slaba. Jadna ja, jadna ja, kašalj mi suho pišti!“ i strašno se zakašlja kao dokaz tomu.
„Odakle ste došli?“
„Iz Londona, dragi moj.“ (Kašalj je još uvijek muči.)
„Kamo idete?“
„Natrag u London, dragi moj. Došla sam ovamo tražeći iglu u plastu sijena i nisam je našla. Gledaj, dragi moj, daj mi tri šilinga i šest penija i nemoj me se bojati. Vratit ću se u London i nikoga neću gnjaviti. Ja radim... Ah, jao meni! Loše je, loše je, a vremena su nikakva! ... ali mogu se nekako snaći i živjeti od toga.“
„Uzimate li opijum?“
„Pušim ga“, odgovori ona teško još uvijek mučena kašljem. „Daj mi tri šilinga i šest penija i ja ću ih dobro uložiti i vratiti se. Ako mi nećeš dati toliko, onda mi ne treba ni bakreni novčić. A ako mi daš tri šilinga i šest penija, dragi moj, reći ću ti nešto.“
On izbroji novac i stavi joj ga u ruku. Ona ga odmah čvrsto zgrabi i ustane na noge graktavo se smijući od zadovoljstva.
„Blagoslovljen budi! Čuj me, dragi gospodine. Koje ti je krsno ime?“
„Edwin.“
„Edwin, Edwin, Edwin“, ponavlja ona prepuštajući se sanjivu ponavljanju riječi. Odjednom upita: „Je li kratica za to ime Eddy?“
„Katkad se tako kaže“, odgovori on sa sve više crvenila u licu.
„Odabranice srca tako govore?“ upita ona zamišljeno.
„Ja to ne znam?“
„Nemaš odabranicu srca svog, tako ti svega?“
„Nemam.“
Ona krene govoreći još jednom: „Blagoslovljen budi, i hvala ti, dragi moj!“
Tad on doda:
„Obećali ste da ćete mi nešto reći. Morali biste.“
„I htjela sam, htjela sam. Dobro onda. Šapatom. Budi sretan što ti ime nije Ned.“
On gleda u nju i upita: „Zašto?“
„Zato što sad nije dobro imati takvo loše ime.“
„Zašto loše?“
„Ugroženo ime. Opasno ime.“
„Poslovica kaže da ugroženi ljudi dugo žive“, odgovorio joj je jednostavno.
„Onda bi Ned, pred kojim je takva prijetnja gdje god da bio dok ja s tobom pričam, dragi moj, trebao živjeti čitavu vječnost“, odgovorila je žena.
Ona se nagnula naprijed da bi mu to izgovorila u uho usput tresući kažiprstom ispred njegovih očiju. Zatim se je šćućurila i još jednom rekla:
„Blagoslovljen budi, i hvala ti!“ te ode u smjeru putničkog prenoćišta.
Ovo nije ugodan završetak sumornog dana. Sam, u ograđenu prostoru, opkoljen tragovima starog vremena i propadanja, sve to izazva jezu. On pođe u bolje osvijetljene ulice odlučivši tijekom šetnje da o ovome večeras neće ništa reći, već će to sutra spomenuti Jacku kao čudnu slučajnost (koji ga jedini naziva Ned). Svakako, samo kao slučajnost, a ne kao nešto što bi bilo vrijedno zapamtiti.
Ipak, to ga još uvijek drži, i to mnogo jače nego mnoge stvari koje bi mnogo više vrijedilo zapamtiti. Do večere ima laganim korakom prijeći još jednu milju. I dok je šetao preko mosta i pokraj rijeke, ženine su riječi dolazile s vjetrom koji je počeo puhati, one su se nalazile i na ljutom nebu, u nemirnim vodama i treptavima svjetiljkama. Čak je i neki njihov svečani odjek odzvanjao u otkucajima s katedrale, što je izazvalo naglo lupanje Edwinova srca dok je ispod luka prolazio do vratareve kućice.
I onda je sporednim stubama krenuo gore.
* * *
John Jasper proveo je ugodniji i veseliji dan od obaju svojih gostiju. Budući da za blagdana nije imao satove glazbe, slobodan je, osim kad u vrijeme službe svira u katedrali. On je rano krenuo po dućanima naručujući za svoj stol luksuzne stvari što ih njegov nećak voli. Njegov nećak neće ostati dugo s njim, pričao je trgovcima, i zato ga mora maziti i ugađati mu. U tim svojim gostoljubivom pripremama on je svratio do gospodina Sapsee i napomenuo da će dragi Ned i ona zapaljiva mlada iskrica gospodina Crisparklea večeras večerati kod njega u vratarevoj kućici i izgladiti svoj spor. Gospodin Sapsea uopće nije prijateljski raspoložen prema mladoj zapaljivoj iskrici. On reče da su crte njegova lica „neengleske“. A kad bi gospodin Sapsea nešto nazvao „Neengleskim“, on je smatrao da je ta stvar zauvijek potonula u bezdan.
John Jasper je istinski žalostan što čuje da gospodin Sapsea ovako govori, jer on dobro zna da gospodin Sapsea nikad ne govori a da i ne misli ono što kaže i da on nekom posebnom majstorijom uvijek bude u pravu. Gospodin Sapsea (veoma čudnom slučajnošću) imao je isto mišljenje.
Predivan glas tog dana imao je gospodin Jasper. U patetičnoj i poniznoj molbi i srce mu se pridružuje te on sasvim iznenađuje prijatelje snagom svoje melodije. Nikad nije pjevao teške stvari tako vješto i harmonično kao u današnjoj himni. Njegov nervozni temperament povremeno je sklon teške stvari ubrzavati, ali danas je njegov ritam savršen. Ovi rezultati najvjerojatnije su postignuti zahvaljujući velikoj uravnoteženosti njegova raspoloženja. Puki mehanizam u njegovu grlu jest pomalo nježan i zato on nosi, osim svoje pjevačke odjeće i običnog odijela, i veliki crni šal od jake, gusto tkane svile, a koji je čvrsto omotan oko njegova vrata. I njegova je sabranost toliko očita da gospodin Crisparkle govori o njoj kao da se vraćaju s večernjice.
„Moram vam zahvaliti, Jaspere, za zadovoljstvo koje sam osjetio slušajući vas danas. Divno! Prekrasno! Niste mogli nadmašiti samog sebe, nadam se, a da se osjećate izvrsno.“
„Osjećam se izvrsno.“
„Ništa neujednačeno“, reče mlađi kanonik ravnomjerno pomičući ruku: „Ništa nesigurno, ništa usiljeno, ništa izostavljeno, sve savršeno učinjeno na majstorski način, sa savršenom samodisciplinom.“
„Hvala vam. Nadam se da je tako, ako to nije malo pretjerano.“
„Čovjek bi pomislio, Jaspere, da ste iskušali novi lijek protiv onih vaših povremenih neraspoloženja.“
„Ma, zar je moguće! Dobro primijećeno – jesam.“
„Onda se i dalje njime koristite, prijatelju moj dragi“, reče gospodin Crisparkle lupnuvši ga po ramenu prijateljski ga ohrabrujući. „Držite ga se.“
„Hoću.“
„Čestitam vam“, nastavi gospodin Crisparkle kad su izašli iz katedrale, „na svemu.“
„Hvala vam još jednom. Odšetat ću s vama do ugla, ako nemate ništa protiv. Do dolaska mojeg društva imam još dosta vremena i želim vam nešto reći, nešto što mislim da će vam biti drago čuti.“
„Što je to?“
„Dobro. Jedne večeri govorili smo o mojim ranim raspoloženjima.“
Lice gospodina Crisparklea smračilo se i on žalosno odmahne glavom.
„Rekao sam, znale, da bih trebao od vas napraviti protuotrov protiv tih crnih raspoloženja. Vi ste i rekli kako se nadate da ću ih bacili u vatru.“
„I još uvijek se tomu nadam, Jaspere.“
„Imam sve razloge ovoga svijeta! Na kraju godine kanim spaliti svoj ovogodišnji dnevnik.“
„Razlog je...?“ gospodin Crisparkle se veoma razvedrio zbog ovakvog početka.
„Preduhitrili ste me. Zato što osjećam da sam bio zlovoljan, sumoran, mrzovoljan, potišten. Rekli ste da sam pretjerivao. I jesam.“
Crisparkleovo vedro lice postalo je još vedrije.
„Tada to nisam mogao shvatiti jer sam bio zlovoljan, ali sad sam u zdravijemu stanju i priznajem to s velikim zadovoljstvom. Pravio sam od muhe medvjeda; to je činjenica.“
„Ugodno mi je“, uzvikne gospodin Crisparkle, „da čujem to od tebe.“
„Čovjek koji vodi monoton život“, nastavi Jasper, „i poremeti svoje živce ili trbuh, zastane nad nekom idejom dok se ne ispuše. To je bio moj slučaj s idejom o kojoj je riječ. Zato ću spaliti dokaze o svom slučaju kad knjiga bude puna i početi novu s vedrijim pogledima.“
„To je bolje“, reče gospodin Crisparkle zaustavivši se na stubama pred kućom kako bi se rukovao, „nego što sam se mogao nadati.“
„Pa, naravno“, odgovorio je Jasper. „Imali ste veoma malo razloga da se nadate da ću postati nešto poput vas. Vi ste oduvijek vježbali biti u glavi i tijelu čisti kao kristal i uvijek ste isti, nikad se ne mijenjate, dok sam ja blatnjav, osamljen i potišten korov. Međutim, svladao sam tu potištenost. Da pričekam vaše pitanje je li gospodin Neville pošao prema mojoj kući?. Ako nije, on i ja možemo zajedno doći.“
„Mislim“, reče gospodin Crisparkle otvarajući ulazna rata svojim ključem, „da je on otišao već prije. Znam da je otišao i mislim da se nije vratio. Ali ću pitati. Vi nećete ući?“
„Moje društvo čeka“, reče ‘Jasper osmjehnuvši se. Mlađi je kanonik nestao i nakon nekoliko trenutaka se vratio. Kao što je mislio, gospodin Neville nije se vratio. On se sad sjeća kako je gospodin Neville rekao da će vjerojatno otići ravno do vratareve kućice.
„Loše navike domaćina!“ reče Jasper. „Moje će društvo biti tamo prije mene! U što se kladite da svoje društvo neću zateći u zagrljaju.“
„Kladit ću se – zapravo, kladio bih se da se inače kladim“, odgovorio je gospodin Crisparkle, „da će vaše društvo večeras imati veselog domaćina.“
Jasper kimne i kroz smijeh reče laku noć.
Vratio se do vrata katedrale i pokraj njih otišao prema vratarevoj kućici. Pjeva tihim glasom i nježna izraza dok hoda. Još uvijek izgleda kao da se večeras pogrešna nota ne nalazi u okviru njegovih moći, kao da ga ništa ne može požuriti ili zaustaviti. Došavši tako do nadsvođenog ulaza u stan, on na trenutak zastane u udubljenju kako bi skinuo svoj veliki crni šal i u obliku omče objesio ga preko svoje ruke. U tom kratkom vremenu njegovo je lice namršteno i ozbiljno. Ali ono brzo postaje vedro te on nastavlja dalje pjevajući.
I onda je sporednim stubama krenuo gore. Crveno svjetlo cijelu večer mirno gori u svjetioniku na rubu plime bučnog života. Utišani zvuci i šum prometa prolaze pokraj njega i remete osamljeni mir oko katedrale. Međutim, što drugo veoma rijetko prolazi, osim snažnih navala vjetra. Sad počinje puhati silan, jak vjetar.
Područje oko katedrale nije nikad osobito dobro osvijetljeno; snažni naleti vjetra gase mnoge svjetiljke (u nekim slučajevima razbijajući i svjetiljke dok se staklo uz zveket prosipa po zemlji), pa je i večeras posebice mračno. Mrak je dublji i zbog uskovitlane prašine koja se diže sa zemlje, suhih grančica s drveća i otrcanih djelića vranina gnijezda s kule. Samo je drveće veoma uznemireno i škripi dok se ovaj opipljivi dio mraka ludo kovitla oko stabala, pa izgleda kao da su stabla u opasnosti da budu iščupana iz zemlje. Neprestana i opetovana lomljava te nagli pad otkrivaju da je neka velika grana popustila pred olujom.
Ovako snažan vjetar već odavno nije puhao u zimskoj noći. Dimnjaci se ruše po ulicama i ljudi se drže za stupove, kutove i jedan za drugog da bi se održali na nogama. Žestoki naleti vjetra ne popuštaju, već su sve češći i bjesniji do ponoći, kad su ulice prazne i kad oluja tutnji kroz njih, zvecka kvakama i udara po svim prozorskim kapcima, kao da opominje ljude da se dignu i odlete s njom prije nego im krovovi padnu na glave.
Još uvijek mirno gori crveno svjetlo. Ništa nije mirnije od crvenoga svjetla.
Cijele noći vjetar puše i ne popušta. Ali rano ujutro, kad je jedva toliko svjetla na istoku da zamagli zvijezde, on počinje slabjeti. Otada, tek katkad divlje nasrnuvši kao ranjeno čudovište koje umire, on slabi i tone. I umire u osvit dana.
Poslije se vidjelo kako su iščupane kazaljke na satu katedrale, da je u park odnesen lim s krova i da je neko kamenje palo s vrha velikoga tornja. Iako je božično jutro, potrebno je poslati radnike kako bi procijenili štetu. Oni su se, predvođeni Durdlesom, popeli gore, dok se gospodin Tope i grupa ranih besposličara okuplja pokraj doma mlađeg kanonika, zaklanjajući oči i očekujući da se pojave na vrhu.
Ovaj skup iznenada je rasuo i odgurnuo rukom gospodin Jasper; svi uprti pogledi oboriše se na zemlju zbog glasnog pitanja upućena gospodinu Crisparkleu, koji stoji pokraj otvorenog prozora:
„Gdje je moj nećak?”
„Nije bio ovdje. Zar nije kod vas?“
„Ne. Otišao je prošle noći na rijeku s gospodinom Nevilleom kako bi gledao oluju i nije se vratio. Pozovite gospodina Nevillea!“
„On je otišao rano jutros.”
„Otišao je rano jutros? Pustite me unutra! Pustite me unutra!“
Sad više nitko ne gleda gore na toranj. Sve su se oči okrenule prema gospodinu Jasperu, blijedom, napola obučenom, zadihanom i priljubljenom uz ogradu doma mlađeg kanonika.

XV.
OPTUŽENI
Neville Landless pošao je rano i hodao brzim korakom tako da je bio već dvanaest kilometara daleko kad su crkvena zvona u Cloisterhamu počela zvoniti za jutarnju misu. Kako je u ovo vrijeme već poželio doručkovati, pošto je pošao samo s korom kruha, on se zaustavio u prvoj cestovnoj gostionici kako bi se osvježio.
Gosti koji žele doručak – ako nisu konji ili stoka, za koje ima dovoljno spremljene hrane u obliku sijena i vode u koritu - bili su toliko neobična pojava u gostionici naziva „The Tilted Wagon“, da je trebalo dugo da bi se dobio čaj, pečen kruh i slanina. Neville u međuvremenu, sjedeći u blagovaonici s pješčanim podom, pitao se koliko će vremena proći nakon njegova odlaska dok vlažna drva počnu nekog grijati.
Dakle,“The Tilted Wagon“je hladna gostionica na vrhu brijega, gdje je zemlja pred vratima bila ukaljana od vlažnih papaka i ugažene slame, gdje je ljuta gazdarica pokraj šanka tukla vlažnu bebu (s jednom bosom nogom i jednom s crvenom čarapom), gdje se sir nasukao na polici zajedno s pljesnivim stolnjakom i nožem sa zelenim drškom, gdje je blijedi kruh prosipao suze od mrvica nad svojim brodolomom u nekom drugom čamcu, gdje je obiteljsko rublje, napola oprano i vlažno vodilo javni život tako što je posvuda ležalo, gdje se sve pilo iz krčaga i gdje je sve drugo podsjećalo na vrč. „The Tilted Wagon“, imajući u vidu sve ove stvari, teško da se držao svojeg napisanog obećanja o pružanju dobre zabave ljudima i životinjama. Međutim, čovjek u ovom slučaju nije bio kritičan, nego je prihvatio zabavu koju je mogao dobiti i nastavio put nakon odmora dužeg no što mu je bio potreban.
On zastade kakvih pola kilometra dalje od kuće, oklijevajući hoće li nastaviti cestom ili da pođe putem za kola između dviju visokih živica, koji je vodio preko strme vjetrovite pustare i očito ponovno izlazio na cestu. On se odlučio za put kojim idu kola i pošao njime nešto teže jer je uspon bio velik, a put ispresijecan dubokim brazdama.
Mučio se on tako kad je osjetio iza sebe neke druge pješake. Kako su išli bržim korakom od njega, on stane sa strane, pokraj jedne od živica da ih propusti. Ali njihovo je ponašanje bilo veoma neobično. Samo njih četvero je prošlo. Ostala četvorica usporila su korak i oklijevala kao da ga kane pratiti čim krene. Ostatak grupe (možda njih šest) okrene se i hitro pođe natrag.
On pogleda četvoricu iza sebe i onu četvoricu ispred sebe. Oni mu uzvrate pogled. On nastavi svoj put, a četvorica ispred njega krenuše naprijed neprestano se osvrćući. Četvorica s leđa su se približila i opkolila ga.
Sad su se svi odvojili od uskog kolnika i prešli na otvoreni prostor vrištine i dalje jednako raspoređeni, ostavljajući mu prostor da krene na jednu ili drugu stranu. Nije bilo više mjesta sumnji da su ga ovi ljudi opkolili. On zastane pokušavajući ih se osloboditi po zadnji put.
„Zašto me slijedite?“ upitao ih je. „Jeste li vi neki lopovi?“
„Ne odgovaraj mu“, reče jedan od njih. On nije vidio koji. „Bolje budi tih.“
„Bolje budi tih?“ ponovio je Neville. „Tko je to rekao?“
Nema odgovora.
„To je dobar savjet, bez obzira na to tko ga je od vas plašljivaca dao“, nastavio je on ljutito. „Neću dopustiti da me u tor tjeraju četvorica ovdje, četvorica tamo. Želim proći i mislim da ću proći pokraj one četvorice naprijed.“
Svi su mirno stajali, kao i on sam.
„Ako osmero ljudi ili četvero ili dvojica napadnu na jednog“, nastavio je on bivajući sve bjesniji, „onda on nema drugog izbora nego da se lati jednog od njih. I, bogami, učinit ću to ako mi i dalje budete sprečavali!“
Položivši na rame svoj teški štap i ubrzavši korak, pojuri on pokraj one četvorice naprijed kaneći proći. Najkrupniji i najjači čovjek od njih brzo prijeđe na stranu s koje je on prilazio, okretno se bacio na njega i pao zajedno s njim. Međutim, to se nije zbilo prije nego što ga je pošteno pogodio težak štap.
„Neka mu bude!“ reče ovaj čovjek prigušenim glasom dok su se koprcali po travi. „Poštena borba! On je poput djevojčice u usporedbi sa mnom, a, osim toga, on ima i teret na leđima. Pustite ga. Ja ću ga srediti.“
Nakon malo kotrljanja, u tijesnom hrvanju zbog kojeg su obje osobe bile umrljane krvlju, čovjek skloni koljeno s Nevilleovih prsa i ustane govoreći: „Evo ga! Sad neka ga dvojica od vas uhvate ispod ruke!“
To je odmah učinjeno.
„Sto se tiče tvrdnje da smo lopovi, gospodine Landless“, reče čovjek pljunuvši malo krvi i još je više obrisavši s lica, „znat ćete više o tome u podne. Ne bismo vas ni dotaknuli da nas niste na to natjerali. Odvest ćemo vas do glavne ceste, bilo kako, a tamo ćete naći dovoljno pomoći protiv lopova, ako je želite. Neka mu netko obriše lice. Vidite kako curi krv niz njega!“
Kad su mu očistili lice, Neville prepozna govornika, Joea, vozača cloisterhamskog omnibusa, a kojega je vidio samo jednom, i to onog dana kad je došao.
„I ono što vam zasad preporučujem jest da ne govorite, gospodine Landless. Naći ćete prijatelja koji vas čeka na glavnoj cesti – koji je otišao naprijed drugim putem kad smo se podijelili u dvije skupine – i bolje da ništa ne govorite dok se s njim ne susretnete. Neka netko ponese taj štap, i krenimo!“
Krajnje zaprepašten, Neville je buljio oko sebe ni riječi ne govoreći. Hodajući između svoja dva pratitelja, koji su ga držali za ruke, on je koračao kao u snu, a sve dok ponovno nisu stigli na cestu usred male skupine ljudi. Ljudi koji su se vratili sad su bili u grupi, a njezini središnji likovi bili su gospodin Jasper i gospodin Crisparkle. Nevilleovi su ga pratitelji odveli do mlađeg kanonika i tamo ga oslobodili, kao u znak poštovanja prema lom gospodinu.
„Što sve ovo treba značiti, gospodine! O čemu je riječ! Osjećam se kao da sam poludio!“ poviče Neville dok se oko njega zatvarao krug.
„Gdje je moj nećak?“ upitao je gospodin Jasper sav izvan sebe.
„Gdje je vaš nećak?“ ponovi Neville. „Zašto to mene pitate?“
„Pitam vas“, odgovori Jasper, „zato što ste vi bili posljednja osoba u njegovu društvu, a sad ga ne možemo naći.“
„Ne možete naći!“ poviče Neville prestravljeno.
„Stanite, stanite!“ reče gospodin Crisparkle.
„Dopustite mi, Jaspere. Gospodine Neville, vi ste smeteni, priberite se, jako je važno da se priberete. Slušajte me.“
„Pokušat ću, gospodine, ali čini mi se ludim.“
„Vi ste prošle noći otišli od gospodina Jaspera s Edwinom Droodom?“
„Da.“
„U koje vrijeme?“
„Je li bilo dvanaest sati?“ upita Neville držeći ruku na svom zbunjenom čelu kao da molećivo pita Jaspera.
„Sasvim točno“, reče gospodin Crisparkle. „To mi je već rekao gospodin Jasper. Zajedno ste otišli do rijeke?“
„Nesumnjivo! Da vidimo kako tamo puše vjetar.“
„Što je bilo poslije! Koliko ste ostali tamo?“
„Oko deset minuta, ne bih rekao više. Onda smo zajedno došli do vaše kuće i on se na vratima oprostio od mene.“
„Je li rekao da ponovno ide do rijeke?“
„Ne. Rekao je da ide ravno natrag.“
Gledatelji pogledaše jedan drugog pa gospodina Crisparklea. Gospodin Jasper, koji je netremice promatrao Nevillea, reče mu tihim, jasnim, sumnjičavim glasom: „Kakve su to mrlje na njegovoj odjeći?“
Sve se oči okrenu prema krvi na njegovu odijelu.
„A ovdje na štapu imamo iste mrlje!“ reče Jasper uzevši ga iz ruke čovjeka koji ga je držao. „Znam da je štap njegov i sinoć ga je nosio. Što to znači?“
„U ime božje, reci što to znači, Neville!“ preklinjao je gospodin Crisparkle.
„Taj čovjek i ja“, reče Neville, pokazavši na svoga posljednjeg protivnika, „maloprije smo se borili oko štapa. I iste takve mrlje možete vidjeti na njemu, gospodine. Što sam mogao pretpostaviti kad sam se našao uznemiren od osmorice? Jesam li mogao i sanjati o pravom razlogu kad mi ga nisu htjeli reći?“
Osi su priznali da su mislili kako je potrebno šutjeti i zato je došlo do borbe. A ipak, ti isti ljudi koji su je vidjeli mračno su se zagledali u mrlje koje je svjež hladni zrak već osušio.
„Moramo se vratiti, Neville“, reče gospodin Crisparkle. „Naravno da ćete biti sretni da se vratite kako bi sa sebe skinuli sumnju?“
„Dakako, gospodine.“
„Gospodin Landless će ići pokraj mene“, nastavi mladi kanonik pogledavši oko sebe. „Idemo, Neville!“
Oni krenuše natrag, a ostali, osim jednoga, klipsali su za njima na raznim udaljenostima. Jasper je išao s druge Nevilleove strane i uporno se držao tog položaja, šutio je, dok je gospodin Crisparkle više nego jednom ponavljao svoja prijašnja pitanja. Neville je, isto tako, ponavljao svoje prijašnje odgovore, a obojica su pri objašnjavanju riskirala s pretpostavkama. Jasper je bio tvrdoglavo nijem, iako mu se gospodin Crisparkle izravno obraćao da sudjeluje u razgovoru, ali nikakva molba nije mogla pokrenuti njegovo ukočeno lice. Kad su se približili gradu, i kad je mladi kanonik predložio da bi mogli odmah otići do gradonačelnika, on se složio ozbiljnim kimanjem glave. Ali nije progovorio ni riječi dok nisu došli u primaću sobu gospodina Sapsee.
Kad je gospodin Crisparkle obavijestio gospodina Sapseu o okolnostima u kojima su željeli dati dobrovoljnu izjavu pred njim, gospodin Jasper prekinuo je šutnju izjavom da je sve svoje povjerenje, ljudski govoreći, poklonio pronicavosti gospodina Sapsee. Nije postojao nikakav shvatljiv razlog zašto bi njegov nećak naglo iščeznuo, ako gospodin Sapsea ne bi mogao naći neki, i onda bi on to poštovao. Nije postojala nikakva shvatljiva vjerojatnost da se ponovno vratio na rijeku i slučajno utopio u mraku, osim ako to ne izgleda vjerojatno gospodinu Sapsei, što bi on također prihvatio. On svoje ruke pere što je moguće više od svih užasnih sumnji, osim ako se gospodinu Sapsei ne čini da se one ne bi mogle odvojiti od Edwinova druga s kojim je bio prije nestanka (a s kojim nije bio u dobrim odnosima) i onda, još jednom, on bi i to prihvatio. U stanje njegove vlastite duše, budući da ga razdiru sumnje i muče strašne bojazni, ne može se sa sigurnošću pouzdati, ali u gospodina Sapseu može.
Sapsea je izrazio svoje mišljenje da je slučaj obavijen velom mraka. Ukratko (i ovdje se njegove oči zaustaviše na Nevilleovu licu), neengleske je ćudi. Pošto je dao ovu važnu izjavu, odlutao je u gušću maglu i labirint gluposti, u kojemu se moglo očekivati da čak i gradonačelnik može uživati, i izađe iz njega s briljantnim otkrićem da bi oduzeti život bratskom biću značilo isto što i uzeti stvar koja ti ne pripada. Nećkao se bi li odmah izdao nalog za uhićenje gospodina Nevillea Landlessa, a pod okolnostima ozbiljne sumnje. Možda bi otišao i toliko daleko da nije bilo ogorčena prosvjeda mlađeg kanonika, koji je na sebe preuzeo odgovornost da mladić ostane u njegovoj kući i da će ga on osobno dovesti kad god se to zatraži. Gospodin Jasper je shvatio Sapsein prijedlog da se pretraži rijeka, da obale budu detaljno pregledane, da se podatci o nestanku pošalju u sva mjesta na obali, i u London, i da se posvuda istaknu plakati i oglasi u kojima bi se molio Edwin Drood, da se (ako se zbog nekog nepoznatog razloga povukao iz kuće svog ujaka i društva) sažali na gorku tugu i žalost rođaka koji ga voli i neka ga nekako obavijesti da je još živ. Gospodina Sapseu su savršeno shvatili, jer ovo je bilo točno ono što je i on mislio (iako on nije ništa rekao o tome). Sukladno tomu odmah su bile poduzete određene mjere.
Bilo bi teško reći tko je bio više iznenađen i užasnut: Neville Landless ili John Jasper. Dok je njega Jasperova pozicija prisiljavala da bude aktivan, Nevilleova je njega primorava da bude pasivan, pa se zato i nisu razlikovali. I jedan i drugi bio je pognut i slomljen.
S najranijim svjetlom idućeg jutra ljudi su započeli s pretraživanjem rijeke dok su drugi, većinom dobrovoljci, pretraživali obale. Cijelog dana tragali su na rijeci s pomoću barke i štapa, drljače i mreže, a na blatnjavoj obali punoj trske i s čizmama iznad koljena, sjekirom, lopatom, konopcima, psima i svim mogućim sredstvima. Čak i noću rijeka je bila prošarana svjetiljkama i žarila se od plamenova. Udaljeni potoci, u koje nije nadirala plima, imali su svoje skupine promatrača koji su slušali žuborenje potoka i tražili u njima neki teret. I na udaljenim šljunčanim nasipima pokraj mora, i pokraj osamljenih mjesta gdje je istjecala voda, gorjele su sjajne buktinje koje su sve do idućeg jutra svijetlile ljudskim prilikama u grubim kaputima koje su tu pretraživale. Međutim, nisu našli ni najmanji trag Edwina Drooda.
Cijeloga tog dana nastavljeno je traganje. Sada, u čamcima i barkama, na obali medu vrbama ili tumarajući po blatu usred kolja i hrapavog kamenja, po niskim mjestima gdje su se osamljene bare i upozorenja čudnih oblika ukazivali poput utvara, John Jasper je neumorno radio. Ali bez uspjeha jer još uvijek nije bilo nikakva traga o Edwinu Droodu. Ostavivši noćne stražare, tako da bi budne oči pratile svaku promjenu plime i oseke, on sav iscrpljen ode kući. Zapušten i neuredan, prljav od blata koje se osušilo na njegovu odijelu koje se pretvorilo u dronjke, tek što se spustio u svoj naslonjač kad se pojavi gospodin Grewgious.
„Ovo je neobična vijest“, reče gospodin Grewgious.
„Neobična i zastrašujuća vijest.“
Jasper samo podigne svoje teške oči kako bi to izrekao pa ih ponovno obori. Zatim se opusti i iscrpljen nasloni na jednu stranu svoje fotelje. Grewgious se pogladi po glavu i lice pa stane zagledavši se u vatru.
„Kako je vaša štićenica?“ blijedim i promuklim glasom upita Jasper nakon nekog vremena.
„Jadno malo stvorenje! Možete zamisliti njezino stanje.“
„Jeste li vidjeli njegovu sestru?“ upita Jasper kao i prije.
„Čiju?“
U bilo kojem drugom slučaju razdražljiv utjecaj mogli su imati kratkoća ovog protupitanja i hladan te spor način na koji je gospodin Grewgious skrenuo pogled s vatre na lice svoga sugovornika. A sad, Jasper samo otvori oči i reče: „Osumnjičenog mladića.“
„Vi sumnjate na njega?“ pita gospodin Grewgious.
„Ne znam što bih mislio. Ne mogu se odlučiti.“
„Ni ja“, reče gospodin Grewgious. „Ali budući da ste o njemu govorili kao o osumnjičenu mladiću, mislio sam da ste odlučili. Sad baš dolazim od gospođice Landless.“
„U kakvom je stanju?“
„Odbacuje svaku sumnju i neograničeno vjeruje u svog brata.“
„Jadno stvorenje!“
„Međutim“, nastavi gospodin Grewgious, „nisam došao razgovarati o njoj. Došao sam vam reći nešto o svojoj štićenici što će vas iznenaditi. Bar je mene iznenadilo.“
Jasper je uzdahnuo i umorno se okrenuo u svojoj stolici.
„Da to ostavim do sutra?“ upita gospodin Grewgious. „Pazite, opominjem vas, mislim da će vas to iznenaditi.“
U očima Johna Jaspera pojavi se više pozornosti i koncentracije kad ugleda kako gospodin Grewgious opet gladi svoju glavu i gleda u vatru, ali sada stisnutih i odlučnih usta.
„Što to?“ upita Jasper uspravivši se u svojoj stolici.
„Zaista“, reče gospodin Grewgious izazivački sporo i još uvijek zamišljeno gledajući u vatru:
„Mogao sam to znati i prije, ona mi je nagovijestila, ali ja sam krajnje nespretan čovjek i to mi uopće nije palo na pamet, sve sam uzimao zdravo za gotovo.“
„U čemu je stvar?“ upita Jasper još jednom.
Grewgious je naizmjenično otvarao i zatvarao svoje šake dok ih je grijao pokraj vatre te ga iskosa uporno i nepomično promatrao.
Odgovorio je:
„Taj mladi par, izgubljeni mladić i gospođica Rosa, moja štićenica, premda tako dugo zaručeni, što i priznaju, pa skoro i vjenčani...“
Grewgious ugleda zapiljeno blijedo lice, dvije drhtave blijede usne i dvije blatnjave ruke kako se grčevito drže za naslon fotelje. Izuzevši ruke, mogao bi pomisliti kako nikad nije vidio tog čovjeka.
„Taj mladi par je postupno došao do otkrića (istodobno s obiju strana, mislim) da će biti sretniji i zadovoljniji, u sadašnjem i budućem životu, ako budu nježni prijatelji ili, bolje rečeno, brat i sestra nego muž i žena.“
Grewgious vidi olovno obojeno lice u naslonjaču i na njegovoj površini strašne kapljice ili mjehuriće koji kao da su bili od čelika.
„Ovaj mladi par je na kraju došao do zdrave odluke da izmijeni svoja otkrića – otvoreno, razumno i nježno. Oni su se zbog toga i našli. Nakon nevinog i velikodušnog razgovora složili su se da zauvijek raskinu svoje dosadašnje odnose.“
Grewgious gleda kako se iz naslonjača diže sablasna prilika, otvorenih usta, i podiže raširene ruke prema svojoj glavi.
„Jedno iz toga mladog para, a to je vaš nećak, plašeći se da biste u vašem nježnom osjećanju prema njemu bili gorko razočarani zbog toliko velikog odstupanja u njegovu isplaniranom životu, uzdržavao se nekoliko dana da vam oda tajnu i ostavio je da vam je ja otkrijem kad budem dolazio s vama razgovarati, kad on već bude otišao. Ja razgovaram s vama, a on je otišao.“
Gospodin Grewgious gleda kako sablasna prilika zabacuje glavu, rukama grabi kosu i u grču se okreće od njega.
„Sad sam rekao sve što imam reći, osim toga, da se ovaj mladi par rastao, odlučno, premda ne bez suza i tuge, one večeri kad ste ih vi posljednji put vidjeli zajedno.“
Gospodin Grewgious začuo je strašan krik i više nije vidio sablasnu priliku ni kako sjedi ni kako stoji, nije vidio ništa drugo, osim hrpe od poderanog i blatnjavog odijela na podu.
Čak ni tada ne mijenjajući svoj položaj, on je otvarao i zatvarao dlanove svojih ruku dok ih je grijao i zurio u vatru.

XVI.
ODAN
Kad se John Jasper oporavio od svojeg napadaja ili nesvijesti, on shvati kako ga dvore gospodin i gospođa Tope, a koje je njegov posjetitelj radi toga i pozvao. Njegov posjetitelj, drvena izgleda, kruto je sjedio u stolici s rukama na koljenima promatrajući kako se oporavlja.
„Eto! Sad ste lijepo došli k sebi, gospodine“, reče uplakana gospođa Tope. „Bili ste sasvim iscrpljeni, a nije ni čudno!“
„Čovjek“, reče gospodin Grewgious sa svojim uobičajenim izrazom kao da ponavlja lekciju, „ne može prekinuti svoj odmor i duša mu ne može biti surovo mučena i tijelo preopterećeno umorom a da se sasvim ne iscrpi.“
„Bojim se da sam vas uznemirio?“ tiho se ispričao Jasper kad su mu pomogli da sjedne u naslonjač.
„Ni najmanje, hvala“, odgovorio je gospodin Grewgious.
„Vi ste odviše oprezni.“
„Ni najmanje, hvala“, ponovno je odgovorio gospodin Grewgious.
„Morate popiti malo vina, gospodine“, reče gospođa Tope, „i žele koji sam vam pripremila, a do podneva vi to niste htjeli ni kušati, premda sam vas opomenula što će se dogoditi, znate, a niste ni doručkovali. Morate uzeti i krilo pečene kokoši koja je, sigurno, već dvadeset puta vraćena. Bit će na stolu za pet minuta i ovaj dobri gospodin će, možda, ostati vidjeti kako ćete jesti.“
Na to dobri gospodin odgovori gunđanjem koje je moglo značiti i da i ne, bilo što i ništa, i što bi gospođa Tope smatrala krajnje tajanstvenim da joj pozornost nije bila usredotočena na postavljanje stola.
„Hoćete li pojesti nešto sa mnom?“ reče Jasper kad je prostrt stolnjak.
„Ni zalogaj ne može kroz moje grlo, hvala“, odgovorio je gospodin Grewgious.
Jasper je gotovo lakomo jeo i pio. Očita je bila njegova ravnodušnost prema okusu jela i pića, što je otkrivalo kako je jeo i pio da bi se okrijepio a ne da bi zadovoljio svoje prohtjeve. Gospodin Grewgious u međuvremenu je sjedio uspravno, a na licu mu se mogao vidjeti neopozivi uljudni protest kao da bi nekomu, tko ga poziva na razgovor, odgovorio: „Uopće se ne bih mogao upuštati ni u kakve primjedbe bilo o čemu da je riječ, hvala“.
„Znate li“, reče Jasper kad je odgurnuo tanjur i čašu i nakon što je nekoliko trenutaka samo zamišljeno sjedio: „Znate li da pronalazim neke mrvice utjehe u vijesti kojom ste me toliko iznenadili?“
„Doista?“ odgovorio je gospodin Grewgious, prilično jasno nagovijestivši neizgovoreni kraj:
„Ja, ne, hvala.“
„Pošto sam se oporavio od šokantne vijesti o svojemu dragom dječaku, toliko neočekivane i toliko razorne za sve kule koje sam sagradio za njega, i pošto sam imao vremena razmisliti o tome, mogu reći – da.“
„Jako bi me radovalo skupljanje vaših mrvica“, suho reče gospodin Grewgious.
„Nema li ili ima – ako se varam, recite mi i skratite moje muke – nema li ili ima nade da je, pošto se našao u novoj situaciji, i postao bolno osjetljiv na nezgodan teret objašnjavanja, a zbog nečega drugog, čime bi ga ta situacija opteretila, izbjegao neugodnosti i pobjegao?“
„To bi moglo biti istina“, zamišljeno reče gospodin Grewgious.
„Događale su se takve stvari, čitao sam o slučajevima u kojima su ljudi radije odlazili nego se suočavali sa sedam dana čuda i polaganjem računa o njima bijesnim i drskim ljudima. Za njih se dugo ne bi čulo.“
„Vjerujem da su se događale takve stvari“, reče gospodin Grewgious još uvijek zamišljeno.
„Kada bih, i kako, posumnjao u to“, nastavi Jasper nastavivši novim tijekom, „da je dragi, izgubljeni dečko tajio bilo što od mene, a ponajmanje tako važnu stvar kao što je ova, i kakav sam tračak svjetla mogao očekivati na krajnje crnom nebu? Kako sam mogao pretpostaviti da se njegova buduća žena nalazi ovdje i daje njegovo vjenčanje tako blizu, kako sam mogao pomišljati na mogućnost da je dobrovoljno napustio ovo mjesto, a na način koji bi bio tako neobjašnjiv, inatljiv i okrutan? Ali sad kad znam ono što ste mi ispričali, zar ne postoji mala pukotina kroz koju probija svjetlo? Pretpostavljajući da se namjerno izgubio, zar mi njegov nestanak nije razumljiviji i manje okrutan? Sama je po sebi neki razlog za njegov odlazak i činjenica da se tek rastao od vaše štićenice. Točno je da zbog toga njegov tajanstveni odlazak nije za mene manje okrutan, ali oslobađa ga surovosti prema Rosi.“
Gospodinu Grewgiousu nije preostalo ništa drugo nego se s time složiti.
„Čak i prema meni“, nastavio je Jasper još uvijek vatreno slijedeći novu stazu. Putujući njome, vedro je dodao: „On je znao da ćete vi doći k meni, znao je da vam je povjereno da mi kažete ono što ste mi rekli. Iako je to u mojoj zbunjenoj duši probudilo novi tijek misli, proizlazi da je on, zbog istih razloga, mogao predvidjeti i zaključke koje bih ja izvukao. Neminovno ih je predvidio, čak i surovost prema meni. A tko sam ja – John Jasper, glazbeni učitelj.“
Još jednom gospodinu Grewgiousu nije preostalo ništa drugo nego da se složi.
„Imao sam ja svojih sumnji, užasnih sumnji“, reče Jasper, „ali vaše otkriće u prvi mah me je slomilo – otkrilo mi je kako je moj dragi dječak skrivao veliku tajnu od mene, a ja sam ga toliko iskreno volio, no sad u meni raspiruje nadu. Vi je ne gasite, već priznajete da je opravdana. Počinjem vjerovati da je moguće“, ovdje on sklopi ruke, „da je svojevoljno nestao i da je, možda, još uvijek živ i zdrav.“
Gospodin Crisparkle uđe upravo u tom trenutku. Gospodin Jasper ponovi:
„Počinjem vjerovati da je on nestao po svojoj volji i da je, možda, još uvijek živ i zdrav.“
Gospodin Crisparkle sjedne i upita: „Kako to?“ gospodin Jasper ponovi argumente koje je baš bio iznio. Da su bili manje vjerojatni nego što su bili, mlađi kanonik bio bi ih spreman primiti, jer maknuli bi odgovornost njegova nesretnog đaka. Ali i on je davao veliku važnost tomu što je izgubljeni mladić bio, neposredno prije svog nestanka, stavljen u nov i neugodan položaj prema svima koji su znali za njegove planove i poslove. Izgledalo mu je i da ta činjenica baca novu svjetlost na cijelu stvar.
„Rekao sam gospodinu Sapsei, kad smo bili kod njega“, reče Jasper, što je stvarno i učinio: „Da nije bilo svađe ni neslaganja između dvaju mladića na njihovu posljednjem sastanku. Mi svi znamo da njihov prvi susret, na nesreću, nije bio nimalo prijateljski. Ali sve je bilo u redu kad su posljednji put bili zajedno u mojoj kući. Moj dragi dečko nije bio raspoložen kao i inače, bio je potišten, to sam primijetio, i sad sam sklon razmišljati više o toj okolnosti, kad znam da je postojao osobiti razlog da bude neraspoložen, štoviše, razlog koji ga je možda prisilio da ode.“
„Molim nebesa da tomu bude tako!“ uzviknu gospodin Crisparkle.
„I ja se molim nebesima da tomu bude tako!“ ponovio je Jasper. „Vi znate, i gospodin Grewgious bi trebao to isto znati, da sam imao velikih predrasuda s obzirom na gospodina Nevillea Landlessa, što je bilo posljedica njegova divljeg ponašanja pri prvom boravku u mojoj kući. Vi znate da sam došao k vama neobično zabrinut za svoga dragog dječaka, a zbog Nevilleova ludog nasilja. Vi znate da sam to unio čak i u svoj dnevnik i pokazivao vam zabilješku o svojim čudnim predosjećajima glede njega. Gospodin Grewgious trebao bi biti upoznat s cijelim slučajem. On neće nikada, prešućivanjem s moje strane, biti samo djelomično informiran o događaju. Ja želim da bude toliko dobar da shvati kako je u meni svojim vijestima probudio nadu, unatoč tomu što sam prije ovoga čudnog slučaja bio duboko protiv mladog Landlessa.“
Tolika iskrenost veoma je mučila mlađeg kanonika. Osjećao je da on sam nije bio toliko otvoren. Prijekorno je optuživao sebe zbog toga što je zasad prešutio dvije točke Nevilleova drugog snažnog izljeva mržnje prema Edwinu Droodu i što nije ništa rekao o strašnoj mržnji koja je plamtjela u Nevilleovim grudima. On je bio uvjeren da Neville ni u jednom trenutku nije bio kriv za ovaj tajanstveni nestanak, a ipak se toliko malenih okolnosti toliko zloslutno posložilo protiv njega da se plašio njihovoj težini dodati još i dvije nove. On je bio jedan od najiskrenijih ljudi, ali odmjeravao je u sebi, na svoju veliku žalost, bi li njegovo dobrovoljno iznošenje ovih dvaju kamenčića istine, u ovo vrijeme, poslužilo lažima umjesto istini.
Međutim, pred sobom je imao uzorak. Više nije oklijevao. Obraćajući se gospodinu Grewgiousu, kao nekomu tko je postao autoritet time što je otkriće postavio nasuprot misteriju (a gospodin Grewgious postao je posebice nespretan kad se našao u ovom neočekivanom položaju), gospodin Crisparkle iznio je svoje dokaze pred nepokolebljivi osjećaj pravde gospodina Jaspera i, izražavajući svoje potpuno povjerenje u svoga đaka, što će se prije ili poslije pokazati opravdanim, on je priznao kako je stekao povjerenje u ovoga mladog gospodina, unatoč tomu što je znao da je njegova narav vatrena i nemirna te da je izravno raspaljena protiv nećaka gospodina Jaspera zato što je on romantično smatrao da je zaljubljen u Edwinovu zaručnicu. Reakcija puna nade koja se vidjela na gospodinu Jasperu bila je dokaz čak i protiv ove netražene izjave. Malčice je problijedio zbog toga, ali je ponovio da će podržavati nadu koju je u njemu probudio gospodin Grewgious. Ako ne bude otkriven nikakav trag na temelju kojeg bi se došlo do strašne spoznaje da je njegov dragi dečko ubijen, on će vjerovati da je možda nestao po svojoj vlastitoj nemirnoj volji.
Sada je zbilo da je gospodin Crisparkle, koji je otišao s ovog sastanka još uvijek nesređen i uznemiren zbog mladića kojega je držao kao zarobljenika u svojoj kući, odlazio u svoju svakodnevnu noćnu šetnju.
Hodao je do Cloisterham Weira. To je često činio i stoga nije bilo ništa osobito u tome što se uputio tim putem. Ali prezauzetost njegovih misli toliko ga je omela u planiranju bilo kakve šetnje ili davanju pozornosli predmetima pokraj kojih je prolazio, tako da se osvijestio tek u blizini brane kad je čuo šum vode.
„Kako sam došao ovamo?“ bila je njegova prva misao kad se zaustavio.
„Zašto sam došao ovamo?“ druga je misao.
„Stajao je tu napeto slušajući vodu. Poznati odlomak iz njegove knjige o živahnim jezicima koji izgovaraju ljudska imena sam od sebe pojavi mu se u uhu, no on ga je odgurnuo rukom kao da je nešto opipljivo.
Noć je bila puna zvijezda. Brana se nalazila puna tri kilometra iznad točke gdje se mladić zaputio promatrati oluju. Ovdje nitko nije tragao jer je dolje niže plima bila jaka u ono doba noći na Badnji dan i najvjerojatnija mjesta gdje bi se moglo pronaći tijelo, ako se kobni nesretni slučaj dogodio, ležala su – kad se plima povukla i kad je ponovno naišla – između ovog mjesta i mora. Voda je prelazila preko brane žuboreći kao i obično u hladnoj zvjezdanoj noći i malo se toga moglo vidjeti. Ipak, gospodin Crisparkle je imao neki neodređeni osjećaj da je nešto neobično opsjedalo ovo mjesto.
Mislio je u sebi: „Što je to? Gdje je to? Treba dokaz. Na koje je osjetilo utjecalo?“
Nijedno osjetilo ovdje nije pokazivalo ništa neobično. On ponovno posluša i njegovo osjetilo sluha ponovno otkrije da voda pada preko brane uobičajeno šumeći u ovoj hladnoj zvjezdanoj noći.
Veoma dobro znajući da misterij koji je zaokupio njegov um i samom mjestu može dati ovakav osjećaj opsjednutosti, on je naprezao svoje oči sokolove da bi potvrdio ono što vidi. Približio se brani i pogledao njezine dobro poznate stupove i grede. Nije bilo baš ničega neobičnog u okolnim sjenama. Ali on je odlučio da će se ovamo ponovno vratiti rano ujutro.
Brana je cijele noći tekla njegovim nemirnim snom i on se u zoru ponovno tamo vratio. Bilo je vedro, hladno jutro. Cijeli prizor ispred njega, gdje je stajao prošle noći, mogao se vidjeti jasno u svakom detalju. Nekoliko minuta on ga je promatrao veoma pozorno i već je želio odvratiti pogled kad mu jedno mjesto iznenada privuče pozornost.
Leđa je okrenuo brani i pogledao daleko u nebo, i zemlju, pa onda ponovno to mjesto. Odmah je ponovno privuklo njegovu pažnju i on usredotoči pogled. Sad ga nije mogao izgubiti, iako je bila riječ o neobično malenom mjestu. Njegov je pogled bio očaran njime. Ruke su mu počele kidati kaput. Jer sinulo mu je kako na tom mjestu u uglu brane nešto svjetluca, a nije se micalo i nije klizilo sa svjetlucavim kapljicama vode, nego je stajalo na mjestu.
Kad se u to uvjerio, svukao je odjeću, skočio u ledenu vodu i doplivao do toga mjesta. Popeo se na deblo i izvadio iz jedne pukotine zlatni sat s lančićem, koji je na poleđini imao ugravirana slova E. D.
„Odnio je sat do obale, ponovno otplivao do brane, popeo se i skočio. Poznavao je svaku rupu i kut u ovim dubinama i ronio je i ronio sve dok je mogao izdržati hladnoću. Mislio je da će možda naći tijelo, ali našao je tek iglu za kravatu zabodenu u mulj.
„S ovim otkrićima on se vratio u Cloisterham te s Nevilleom Landlessom otišao ravno k gradonačelniku. Poslali su po gospodina Jaspera pa su sat i igla identificirani. Neville je pritvoren: golema količina bijesa i pripisivanja zla sruči se na njega. On je bio krajnje osvetoljubive i nasilne prirode i, da nije bilo njegove jadne sestre, koja je jedino mogla utjecati na njega, on bi svakog dana nekog mogao ubiti. Prije dolaska u Englesku on je bio uzrokom strašnog bičevanja raznih domorodaca, nomada koji su živjeli sad u Aziji, sad u Africi, sad u Zapadnoj Indiji ili na Sjevernom polu, za koje se u Cloisterhamu neodređeno pretpostavljalo da su uvijek crni, uvijek krajnje nevini, koji uvijek nazivaju sebe mi, a druge oslovljavaju gos’on ili gđs’ođo (prema spolu) i uvijek čitaju knjižice krajnje nejasna smisla, iskrivljenim engleskim jezikom, ali uvijek ih točno shvaćajući na svojemu čistom materinskom jeziku. On je sjedine gospođe Crisparkle, zbog tuge, gotovo doveo do groba. (Izvorni izrazi potjecali su od gospodina Sapsee.) On je neprestano ponavljao da će oduzeti život gospodinu Crisparkleu, da će oduzeti svima život i zapravo ostati posljednji čovjek. U Cloisterham ga je doveo iz Londona neki istaknuti filantrop, a zašto? Zato što je filantrop izričito izjavio: „Dugujem svojima bližnjim da ga smjestim na ono mjesto gdje će, Benthamovim riječima, biti uzrokom najveće opasnosti za što je moguće manji broj ljudi.“
Ti hitci šeprtlja nad šeprtljama ne bi njega pogađali u vitalno mjesto. Međutim, ipak se trebalo oduprijeti izvježbanoj i dobro usmjerenoj preciznoj paljbi. On je zloglasno prijetio izgubljenu mladiću i imao je, prema iskazu njegova vlastitog vjernog prijatelja i skrbnika, koji se toliko trudio oko njega, razloga za gorko neprijateljstvo, koje je sam stvorio i potvrdio prema tom nesretnom čovjeku. Naoružao se napadačkim sredstvom za tu kobnu noć i otišao rano ujutro, pošto je prije toga napravio pripreme za odlazak. Pronađen je s tragovima krvi na sebi. Doista, one su mogle nastati onako kako je on rekao, ali to i nije moralo biti točno. Kako je izdan nalog za pretres i premetačinu sobe, odijela i tako dalje, utvrđeno je da je uništio sve svoje papire, i uredio sve svoje stvari onog popodneva prije nestanka mladog Drooda. Draguljar je potvrdio da je sat koji je nađen pokraj brane isti onaj koji je on navio i dotjerao za Edwina Drooda u dva sata i dvadeset minuta istoga tog poslijepodneva. Sat je stao prije nego je bačen u vodu. Zlatar je bio čvrsto uvjeren da nije ponovno navijan. To bi opravdalo hipotezu da je sat skinut s Drooda nešto nakon izlaska iz kuće gospodina Jaspera u ponoć, u društvu osobe koja je posljednja viđena s njim, i da je bačen pošto je prethodno zadržan nekoliko sati. Zašto je bačen? Ako je mladić bio ubijen, i tako vješto unakažen ili sakriven, ili jedno i drugo, budući da se ubojica nadao da će identifikacija biti nemoguća, osim po nečemu što je nosio, što bi to, sigurno, ubojica pokušao ukloniti kao najtrajnije, najpoznatije i najlakše za prepoznavanje? Pa te stvari bile bi sat i igla za kravatu, jer to bi mogao baciti u rijeku. Ako bi sumnja pala na njega, to bi bilo najlakše. Jer njega je vidjelo mnogo osoba kako luta u tom dijelu grada – zaista, vidjeli su ga posvuda – u jadnom i naizgled očajnom stanju. Što se tiče izbora mjesta, svakako da bi bilo bolje da se takvi optužujući dokazi nađu bilo gdje drugdje nego na njemu ili u njegovu posjedu. Što se pak tiče pomirljive prirode zakazanog sastanka između dvaju mladića, veoma malo toga moglo bi ići u prilog mladom Landlessu, jer se jasno vidjelo da taj sastanak nije potekao od njega, već od gospodina Crisparklea i da ga je tražio gospodin Crisparkle. I tko bi mogao reći koliko je bezvoljno, ili u kakvom mračnom raspoloženju, njegov prisilni đak otišao na sastanak? Što se više razmatrao cijeli slučaj, tvrdnje su bivale sve neuvjerljivije. Čak i ona široka pretpostavka da se izgubljeni mladić sakrio, postala je nevjerojatna nakon izjave mlade dame od koje se nedavno rastao na onakav način. A što je rekla s velikom ozbiljnošću i tugom kad su je ispitivali? Da je on, otvoreno i oduševljeno, planirao s njom pričekati dolazak njezina staratelja, gospodina Grewgiousa. A ipak, primijećeno je, on je nestao prije nego što je taj gospodin došao.
I na temelju sumnji što su bile iskazane i podržane na ovaj način, Neville je zadržan u zatvoru, istraga se nastavila, Jasper je radio dan i noć, ali ništa više nije se pronašlo. Nikakvo otkriće nije se dogodilo koje bi dokazalo da je izgubljeni mladić mrtav, tako da je napokon bilo nužno oslobađanje osobe osumnjičene za ubojstvo. Neville je pušten na uvjetnu slobodu. Onda je došlo do posljedica koje je gospodin Crisparkle veoma dobro predvidio. Neville mora otići iz mjesta jer su ga se ljudi klonili i odbacivali ga. Čak i da nije bilo tako, draga stara pastirica od porculana do smrti bi strahovala za svog sina, pogotovo zbog toga što ima takvog ukućana. Vlast pod koju je mlađi kanonik službeno spadao to bi zahtijevala čak i da nije bilo tako.
„Gospodin Crisparkle“, reče dekan, „ljudska pravda može griješiti, ali ona mora postupati u svom duhu. Dani sklanjanja su prošli. Ovaj mladić više se ne smije skrivati kod nas.“
„Mislite da mora otići iz moje kuće, gospodine?“
„Gospodine Crisparkle“, odgovorio je mudri dekan, „ne preuzimam pravo na vlast u vašoj kući. Jednostavno se savjetujem s vama o bolnoj nuždi da ovog mladića lišite velike prednosti vašeg savjeta i instrukcija.“
„To je baš žalosno, gospodine“, reče gospodin Crisparkle.
„Da, veoma“, složio se dekan.
„Ako postoji potreba...“, gospodin Crisparkle zastane.
„A vi, nažalost, vidite da postoji“, odgovori dekan.
Gospodin Crisparkle se pokorno naklonio:
„Teško je unaprijed zaključivati, gospodine, ali ja osjećam da...“
„Upravo tako. Savršeno. Kao što vi rekoste, gospodine Crisparkle“, prekinuo ga je dekan pravilno kimajući glavom, „ništa drugo ne može se učiniti. Nesumnjivo, nesumnjivo. Nema druge, kao što vam to vaš zdrav razum i reče.“
„Međutim, ja sam u potpunosti uvjeren u njegovu nevinost, gospodine.“
„Pa-a-a!“ reče dekan povjerljivijim glasom polako pogleda oko sebe. „Ja uopće ne bih tako govorio. Uopće ne. Dovoljno je sumnji povezano s njim... ne, mislim da ne bih tako govorio, uopće ne.“
Gospodin Crisparkle ponovno se nakloni.
„Možda i nije u redu od nas“, nastavio je dekan, „da budemo pristaše. Pristaše, to ne. Mi svećenici moramo imati toplo srce i hladne glave i držati se srednjeg puta.“
„Nadam se da nemate ništa protiv, gospodine, da javno i glasno izjavim da će on ponovno doći ovamo kad god se pojavi neka nova sumnja, ili neke nove okolnosti koje mogu osvijetliti ovu neobičnu stvar?“
„Ne, ni najmanje“, odgovorio je dekan. „A ipak, znate li, ja ne mislim“, vrlo ugodno i blago naglašavajući ove dvije riječi, “ja ne mislim da bih to jasno i glasno izjavio. Izjavio? To da! Ali jasno i glasno? To ne. Zapravo, gospodine Crisparkle, čuvajući naša srca da ostanu topla i glave hladne, mi, svećenici, ne bismo trebali ništa previše glasno i jasno izjavljivati.“
Tako dom mlađeg kanonika više nije znao za Nevillea Landlessa. I on je otišao kamo je mogao, ili želio, s mrljom na svom imenu i ugledu.
Tek tada je John Jasper ponovno i tiho zauzeo svoje mjesto u zboru. Oronuo i crvenih očiju, njegove su ga nade očito napustile, njegovo je vedro raspoloženje nestalo i sve su njegove najgore sumnje opet bile tu. Dan ili dva nakon toga, dok je svlačio odjeću, on je iz džepa izvadio svoj dnevnik, okrenuo nekoliko listova pa ga s dojmljivim pogledom i bez ijedne riječi pružio gospodinu Crisparkleu da pročita ovu zabilješku:
„Moj dragi dečko je ubijen. Pronalazak njegova sata i igle za kravatu uvjeravaju me da je ubijen one noći i da je njegov nakit skinut s njega kako bi se pošto-poto spriječila identifikacija. Prepuštam vjetru sve varljive nade koje sam stvorio zbog njegova rastanka od njegove zaručnice. One su nestale pred ovim kobnim otkrićem. Sad se zaklinjem, i zapisujem prisegu na ovoj stranici da nikad više neću govoriti o ovoj tajni s bilo kojim ljudskim bićem sve dok ne budem u svojoj ruci imao dokaz. Da nikad neću popustiti u čuvanju tajne ili traganju. Da ću ja pronaći zločinca koji je kriv za ubojstvo moga dragog dečka. I da ću se posvetiti njegovu uništenju.“

XVII.
ČOVJEKOLJUBLJE, STRUČNO I AMATERSKO
„Prošlo je cijelih pola godine i gospodin Crisparkle sjedio je u čekaonici u Londonskom glavnom uredu Nebeskog čovjekoljublja, čekajući da bude primljen kod gospodina Honeythundera.
„U svojim školskim danima atletskih vježbi gospodin Crisparkle poznavao je profesora plemenite umjetnosti šakanja i posjetio dva ili tri njihova okupljanja s rukavicama. On je sad mogao primijetiti da su, po frenološkoj formaciji njihovih zatiljaka, profesionalni čovjekoljupci bili neobično slični boksačima. U razvoju svih onih organa koji čine ili pomažu u nagnuću nokautiranja bližnjih, čovjekoljupci su bili neobično nadareni. Bilo je tu nekoliko profesora koji su ulazili i izlazili sa sasvim jednakim napadačkim izrazom kao da su se spremni uhvatiti ukoštac s bilo kojim početnikom koji bi se našao pri ruci, čega se gospodin Crisparkle veoma dobro sjećao iz tih ćudljivih krugova. U tijeku su bile pripreme za maleno poučno boksanje negdje u seoskom krugu. I ostali profesori podržavali su ovog ili onog teškaša pogodnog za ovaj ili onaj prepričavanja vrijedan udarac, što rado čine sportski krčmari, tako da rezolucije lako mogu biti runde. U jednom od službenih ravnatelja ovih događaja gospodin Crisparkle je prepoznao (u crnom odijelu) protivnika jednoga pokojnog dobrotvora svoje vrste, jedan poznati javni lik, koji je odavno bio znan kao Fogo Smrznuta Lica, a koji je davnih dana nadzirao formiranje magičnoga kruga konopaca i stupova. Nedostajala su samo tri uvjeta u sličnosti između profesora i ovih ovdje. Prvo, čovjekoljupci su bili u veoma lošoj formi, previše mesnati, i u licu i tijelu svjedočili su obilju koje je boksačkim stručnjacima poznato kao „puding od loja“. Drugo, čovjekoljupci nisu imali dobru narav kao boksači i koristili su se gorim jezikom. Treće, njihova borbena pravila zahtijevala su veliki popravak, jer su ih osnaživala ne samo da čovjeka dovedu do konopca nego i do i ludila. Jednako tako i da ga udare kad već leži na zemlji, da ga udare bilo gdje i bilo kako, nogom, da ga gaze, dave, bez milosti mlate s leda. U ovim, zadnjim detaljima profesori plemenite vještine bili su mnogo plemenitiji od profesora čovjekoljublja.
Gospodin Crisparkle bio toliko izgubljen i zadubljen u razmišljanja o ovakvim sličnostima i razlikama, istodobno promatrajući ljude koji su dolazili i odlazili, uvijek, kako se činilo, nekim poslom da neprijateljski zgrabe nešto od nekoga, i da nikad ništa ne daju nikomu, tako da je njegovo ime prozvano prije nego što ga je i sam čuo.knjiguobradio:boden Ipak se na kraju javio pa je uveden k bijednom, otrcanom i slabo plaćenom najamniku čovjekoljublja (koji možda ne bi gore prošao da je stupio u službu objavljenog neprijatelja ljudske rase), u sobu gospodin Honeythundera.
„Gospodine“, reče gospodin Honeythunder gromkim glasom kao učitelj koji izdaje naredbe dječaku o kojemu ima loše mišljenje, „sjedite“.
Crisparkle sjedne.
Gospodin Honeythunder potpisao je preostalih dvadesetak od nekoliko tisuća okružnica, koje su pozivale siromašne obitelji da pristupe u redove čovjekoljublja i da odmah održe političke zborove, ili da idu kvragu, neki drugi otrcani unajmljeni čovjekoljubac (veoma nezainteresirano, no ozbiljno) pokupio je sve u košaricu i izašao.
„Pa, gospodine Crisparkle“, reče gospodin Honeythunder okrenuvši svoju stolicu dopola prema njemu kad su ostali sami. Skupljenih obrva stavio je laktove na koljena kao da je želio dodati sad-ću-ja-vas-na-brzinu-riješiti: „Pa, gospodine Crisparkle, mi imamo različita gledišta, vi i ja gospodine, o svetosti ljudskog života.“
„Imamo li?“ odgovorio je mlađi kanonik.
„Da, gospodine.“
„Mogu li vas upitati“, reče mlađi kanonik, „kakvo je vaše mišljenje o tome?“
„Ljudski je život stvar koja treba biti sveta, gospodine.“
„Mogu li vas upitati“, nastavio je mlađi kanonik kao i prije, „što vi mislite kako ja gledam na to pitanje?“
„Bože moj, gospodine!“ odgovorio je čovjekoljubac jače pritišćući ruke dok se mrštio gospodinu Crisparkleu: „Najbolje to sami znate.“
„Rado to priznajem. Ali vi ste počeli rekavši da mi imamo različita gledišta, znate. Stoga (ili ne biste mogli tako reći) vi ste usvojili neka gledišta slična mojima. Molim vas, koja ste gledišta smatrali mojima?“
„Ovdje je čovjek – k tomu mladić“, reče gospodin Honeythunder kao da je to beskrajno pogoršavalo stvar i da bi on lako mogao podnijeti gubitak nekog starca, „činom nasilja izbrisan s lica zemlje. Kako to zovete?“
„Ubojstvo“, reče mlađi kanonik.
„Kako zovete izvršitelja tog dijela, gospodine?“
„Ubojica.“
„Drago mi je čuti da toliko priznajete, gospodine“, odgovorio je gospodin Honeythunder na svoj krajnje napadački način, „i iskreno vam kažem da to nisam očekivao“. Ovdje se on ponovno ružno namrštio na gospodina Crisparklea.
„Budite tako dobri i objasnite što mislite pod tim veoma neopravdanim izrazima.“
„Ne sjedim ovdje, gospodine“, odgovori čovjekoljubac podižuči svoj glas do grmljavine, „da netko prema meni bude osoran.“
„Pošto sam ja jedina druga prisutna osoba, to nitko ne može bolje znati od mene“, odgovori mladi kanonik sasvim tiho. „Ali ja sam prekinuo vaše objašnjenje.“
„Ubojstvo“, nastavio je gospodin Honeythunder u nekoj vrsti hvalisavog sanjarenja, križajući ruke kao na političkoj govornici i s govorničkim klimanjem glave i duboko zamišljen nakon svake kratke rečenice ili riječi. „Prolijevanje krvi! Abel! Kain! S Kainom nemam veze. S užasom odbijam krvavu ruku kad mi je netko pruži.“
Umjesto da trenutačno skoči iz svoje stolice i da viče dok mu ne pukne glas, a kako bi bratstvo na javnim zborovima neizostavno učinilo na ovaj znak, gospodin Crisparkle samo tiho prekriži noge i blago reče: „Ne dopustite mi da prekidam vaše objašnjenje kad započnete.“
„Deset zapovijedi kažu „ne ubij“, Ne ubij, gospodine!“ nastavio je gospodin Honeythunder zastavši govornički kao da je zadužio gospodina Crisparklea da jasno potvrdi da su zapovijedi govorile da možete počiniti malo ubojstvo i onda prestati.
„One također kažu da se ne svjedoči lažno“, primijetio je gospodin Crisparkle.
„Dosta!“ rikne gospodin Honeythunder, s ozbiljnošću i strogošću koja bi srušila kuću na nekom mitingu. „Do-o-sta! Moji posljednji štićenici sada su punoljetni, a ja sam razdužen zadatka kojeg se ne mogu sjetiti bez strave i užasa: postoje računi koje ste vi odlučili prihvatiti u njihovo ime, a postoji i izjava o razlici koju ćete također primiti, ali koju ne možete primiti prebrzo. I dopustite da vam kažem, gospodine, kako bih želio da ste kao čovjek i mlađi kanonik više zaposleni“, kimne glavom. “Više zaposleni“, još jednom kimne glavom. „Vi-še zapo-sleni!“ kimne još nekoliko puta.
Gospodin Crisparkle ustane s malo crvenila u licu, ali savršeno vladajući sobom.
„Gospodine Honeythunder“, reče on uzevši papire o kojima se govorilo: „jesam li više ili manje zaposlen nego sada, stvar je ukusa i mišljenja. Možda biste mislili kako sam više zaposlen kad bih se upisao u članove vašeg društva. „
„Je, tako je, gospodine!“ odgovorio je gospodin Honeythunder prijeteći odmahujući glavom. „Za vas bi bilo bolje da ste to još davno učinili!“
„Ja mislim drukčije.“
„Ili bih ja“, reče gospodin Honeythunder ponovno odmahujući glavom, „mogao misliti da je netko u vašem zanimanju više zaposlen ako bi se posvetio otkrivanju i kažnjavanju grijeha, a ne da se ta dužnost ostavlja laicima.“
„Na svoje zanimanje ja mogu gledati s položaja koji me uči da je njegova prva dužnost prema onima koji su u nevolji i bijedi, koji su napušteni i potlačeni“, reče gospodin Crisparkle. “Međutim, budući da sam sasvim načisto sa sobom da u dio mog zanimanja spada ispovijedanje, neću više ništa reći o tome. Ali dugujem gospodinu Nevilleu, i njegovoj sestri (i u mnogo manjoj mjeri sebi samom), pa ću vam reći kako sve znam i da sam bio sasvim upoznat sa stanjem duše i srca gospodina Nevillea u vrijeme ovog događaja. I da sam, bez najmanje prikrivanja onoga što se može željeti i zahtijevati da bude ispravljeno, siguran da je njegova priča točna. Osjećajući da je to sigurno, ja sam mu prijatelj. I dok je tako, ja ću mu biti prijatelj. A ako me ikakve okolnosti budu pokolebale u ovoj odluci, toliko ću se stidjeti zbog svoje podlosti tako da mi dobro mišljenje nijednog čovjeka ni žene, stečeno o meni na takav način, neće moći nadoknaditi gubitak moga vlastitog.“
Dobar čovjek, muževan čovjek! On je bio tako skroman. Mlađi kanonik nije se nametao ništa više nego kakav đak koji stoji na vjetrovitu igralištu i brani svoja vrata. On je bio jednostavno i čvrsto dosljedan svojoj dužnosti podjednako u velikim i malim slučajevima. Takve su uvijek istinite duše. Takva je svaka istinita duša uvijek bila, jest i uvijek će ostati. Nema ništa maleno u zaista velikom duhu.
„Onda, koga držite odgovornim za to nedjelo?“ upita gospodin Honeythunder iznenada mu se obrativši.
„Bože, ne dopusti“, reče gospodin Crisparkle, „da u svojoj želji da opravdam jednog čovjeka olako ne okrivim drugog! Ne okrivljujem nikoga.“
„Ma da!“ poviče gospodin Honeythunder krajnje prijezirno, jer ovo uopće nije bio princip po kojemu je čovjekoljubivo bratstvo inače postupalo. „I, gospodine, vi niste nezainteresirani svjedok, to moramo imati na umu.“
„Kako sam to ja zainteresiran?“ upita gospodin Crisparkle osmjehnuvši se nevino ne uspijevajući to zamisliti.
„Bila je tu određena stipendija, gospodine, koju ste primali za svog đaka, koja je možda malo izopačila vaše mišljenje“, reče gospodin Honeythunder promuklo.
„Možda očekujem da je još uvijek zadržim?“ odgovorio je gospodin Crisparkle shvativši o čemu je riječ, „jeste li to mislili?“
„Pa gospodine“, odgovori profesionalni čovjekoljubac podižući se i stavivši ruke u džepove hlača, „ja ne ocjenjujem ljude po cipelama. Ako primijete da imam par koji im odgovara, mogu ga uzeti i nositi, ako žele. To je njihova briga, ne moja.“
Crisparkle ga pogleda opravdano se ljuteći i na ovaj način pozove na odgovornost:
„Gospodine Honeythunder, kad sam došao ovamo, nadao sam se da neću biti prisiljen objašnjavati bilo što o uvođenju govorničkih pravila ili govorničkih manevara kad je u pitanju uljuđeno obuzdavanje osobnog života. Ali vi ste mi dali primjer za jedno i drugo kao da bih ja bio pogodan za oba ako bih šutio s obzirom na njih. To je odvratno.“
„Ne pristaje vam, usuđujem se reći, gospodine.“
„To je“, ponovi gospodin Crisparkle ne obrativši pozornost na upadicu, „odvratno. To podjednako krši pravdu, koja bi trebala pripadati kršćanima, i suzdržljivost koja bi trebala pripadati čovjeku na svom mjestu. Vi pretpostavljate da je veliki zločin počinio netko – a pošto sam bio upoznat s okolnostima i budući da imam mnoge svoje razloge – za koga ja iskreno mislim da je nedužan. Zato što se razlikujem od vas s obzirom na tu važnu točku, čemu pribjegava vaša taktika s političke govornice? Odmah se okreće na mene, da me optužite kako nemam osjećaja za značaj samog zločina, nego da sam njegov pomagač i huškač. Tako, još jednom – uzimajući mene kao svog protivnika u drugim slučajevima – vi pribjegavate političkoj lakovjernosti, ispovijedanju vjere radi neke smiješne obmane ili prijevare. Odbijam vjerovati u to i vi opet pribjegavate vašem govorništvu tvrdeći da ne vjerujem ni u što, da se odričem pravoga Boga zato što se neću pokloniti lažnom bogu, kojeg ste vi stvorili! Još jednom vi na političkoj govornici otkrivate da je rat nesreća i predlažete ukidanje nizom iskrivljenih rezolucija bačenih u zrak poput zmajeva repa. Ne priznajem da je to vaše otkriće i nemam zrnaca vjere u vaš lijek. Sa svojega govorničkog utočišta predstavljate me kao nekog notornog neprijatelja koji uživa u užasima na ratnom polju. Drugi put, u još jednom od vaših nekritičkih govorničkih juriša, vi kažnjavate trijezne zbog pijanih. Ja tražim da trijeznima bude udobno, dobro i da imaju svoju okrepu, a vi sada s govornice objavljujete da ja imam izopačenu želju Božja stvorenja pretvoriti u svinje i divlje zvijeri! U svim takvim slučajevima vaši pokretači i vaše pristaše i oni koji vas podržavaju – vaši redoviti profesori svih zvanja, pobješnjeli su kao toliki ludi Malajci. S krajnjom bezobzirnošću neprestano pripisujući najniže i najpodlije motive (dopustite da vam skrenem pozornost na vaš nedavni slučaj zbog kojeg biste se trebali crvenjeti), i navodeći iznose za koje znate da su isto toliko namjerno jednostrani, kao i izjava o nekom kompliciranom računu gdje bi trebala biti samo rubrika za kredit bez dužnika ili samo za dužnika bez kredita. Stoga, gospodine Honeythunder, ja smatram da je govornica dovoljno loš primjer i dovoljno loša škola čak i u javnom životu. Ali zapamtite da,.ako se ona unese i u osobni život, onda postaje neizdrživa muka!“
„Snažne su to riječi, gospodine!“ uzvikne čovjekoljubac.
„Nadam se“, reče gospodin Crisparkle. „Doviđenja.“
On hitro izađe iz ureda Nebeskog čovjekoljublja, ali uskoro krene svojim ujednačenim, živahnim korakom. Zatim mu se pojavio osmijeh na licu dok je išao, pitajući se što bi pastirica od porculana rekla da ga je vidjela kako je u posljednjoj maloj živahnoj raspravi očitao bukvicu gospodinu Honeythunderu. Jer gospodin Crisparkle imao je u sebi toliko bezopasne taštine da se nada da ga je dobro pretresao, i žario se od uvjerenja da je pošteno potkresao filantropske rogove.
Otišao je u Staple Inn, ali ne i do M. J. T-a i gospodina Grewgiousa. Mnogo je škripavih stuba prešao dok je došao do tavanske sobe u kutu, okrenuo kvaku njenih nezaključanih vrata i stao pokraj stola Nevillea Landlessa.
Ozračje povučenosti i osamljenosti prožimalo je sobu i njezinog stanara. On je bio istrošen, a jednako tako i ona. Njezin ukošeni strop, sasvim zahrđale brave i rešetke te teške drvene škrinje i grede, koje su polako trunule, imale su zatvorski izgled, a on je imao oronulo lice zatvorenika. Ipak je Sunčeva svjetlost sjala kroz ružan tavanski prozora, koji je imao nadstrešnicu što je visjela na ciglama. Po ispucanom i od dima crnom niskom zidu iza njega, gdje su neki iznemogli vrapci reumatično skakutali, kao maleni pernati bogalji koji su ostavili štake u svojim gnijezdima, vidjela se igra živog lišća u blizini koje je pokretao vjetar pjevajući neku pjesmu koja bi zvučila melodično samo na selu.
Prostorije su bile oskudno namještene, ali sadržavale su dosta knjiga. Sve je upućivalo na stan siromašnog studenta. Da je gospodin Crisparkle izabrao, posudio ili darovao sve te knjige, moglo se lako vidjeti po prijateljskom sjaju u njegovim očima kad je ušao.
„Kako je, Neville?“
„Dobro sam raspoložen, gospodine Crisparkle, latio sam se posla. „
„Želio bih da vam oči ne budu tako krupne i užarene“, reče mlađi kanonik polako puštajući Nevilleovu ruku koju je bio uhvatio.
„Zasjaju kad vas ugledaju“, odgovori Neville.
„Kad biste me napustili, one bi se ubrzo zamutile.“
„Priberite se, priberite se“, tražio je drugi ohrabrujućim glasom. „Borite se za to, Neville!“
„Kad bih umirao, osjećam, i samo jedna vaša riječ bi me ohrabrila, kad bi mi puls stao, osjećam, dodir vaše ruke ponovno bi ga probudio“, reče Neville. „Ja se jesam pribrao i silno radim.“
Gospodin Crisparkle ga zajedno s njegovim licem okrene prema svjetlu.
„Želio bih ovdje vidjeti malo crvenila, Neville“, reče on pokazujući kao primjer svoje zdrave obraze. „Želim da vas sunce češće obasjava.“
Neville se naglo opustio i odgovorio tihim glasom: „Nisam još dovoljno dobar za to, još ne. Možda ću postati, ali još uvijek ga ne mogu podnijeti. Da ste vi prolazili kroz one cloisterhamske ulice poput mene, da ste vi kao i ja vidjeli one okrenute oči i ljude koji su mi nijemo davali previše prostora da prođem da ih možda ne bih dodirnuo ili im se odviše približio, tada vi ne biste mislili kako je krajnje glupo što ne mogu izlaziti na danje svjetlo.“
„Jadni moj čovječe!“ reče mlađi kanonik glasom toliko punim sućuti da ga je mladić uhvatio za ruku: „Ja nikad nisam rekao da je glupo, nikad nisam tako mislio. Ali volio bih da to činite.“
„A to bi za mene bio najsnažniji razlog da to i učinim. Ali još uvijek ne mogu. Ne mogu primorati sebe da me čak i oči mnoštva stranaca, pokraj kojih prolazim u ovom velikom gradu, gledaju sumnjičavo. Osjećam se žigosan i uprljan, čak i kad izlazim noću. Međutim, tada me skriva mrak i na taj sam način slobodniji.
Gospodin Crisparkle stavi ruku na njegovo rame i ukočio se promatrajući ga.
„Kad bih mogao promijenio svoje ime“, reče Neville, „promijenio bih ga. Ali, kako ste vi mudro rekli, ne mogu to napraviti jer bih potvrdio da sam krivac. Kad bih mogao otići u neko daleko mjesto, možda bih u tome našao olakšanje, ali zbog istog razloga na to se ne može misliti. Skrivanje i bježanje povlačilo bi za sobom određena tumačenja. Izgleda malo teško biti vezan za stup, k tomu nedužan, ali ja se ne žalim.“
„I ne smiješ očekivati nikakvo čudo koje će pomoći, Neville“, sućutno reče gospodin Crisparkle.
„Ne, gospodine, to znam. Uobičajeni protok vremena, i okolnosti, to je sve na što mogu računati.“
„Što će vas na kraju i osloboditi, Neville.“
„Vjerujem u to i nadam se da ću to doživjeti.“
No, uvidjevši da je malodušno raspoloženje u koje je padao bacilo sjenu na mlađeg kanonika, uz (možda) osjećaj da široka ruka na njegovu ramenu nije bila toliko čvrsta kao što bi po svojoj prirodnoj snazi mogla biti kada ga je maloprije prvi put dodirnula, on se razvedri i reče:
„Kako bilo, ovo su izvrsni uvjeti za učenje, a vi znate, gospodine Crisparkle, koliko mi je učenje potrebno. Da ne spominjem da ste me vi savjetovali da pogotovo samostalno učim teško pravo, a ja se prirodno rukovodim savjetom takvog prijatelja i pomagača. Tako dobrog prijatelja i pomagača!“
Primio je ohrabrujuću ruku na svom ramenu ramena i poljubio je. Gospodin Crisparkle se nasmiješi knjigama, ali ne onoliko kao kad je ušao.
„Po vašoj šutnji zaključujem da je moj bivši skrbnik na drugoj strani, gospodine Crisparkle?“ Mlađi kanonik odgovori: „Bivši skrbnik je – veoma nerazumna osoba i za bilo kojeg razumnog čovjeka ništa ne znači je li on na suprotnoj strani, protivnoj ili oprečnoj.“
„Za mene je dobro što imam dovoljno sredstava za život“, uzdahnuo je Neville pomalo klonulo, pomalo veselo, „dok ne završim školu i ne budem oslobođen! Inače bih mogao potvrditi poslovicu: Dok trava raste, stoka gladuje!“
Otvorio je neke knjige dok je ovo govorio i ubrzo je bio zadubljen u sadržaj koji je bio ispisan na papirima umetnutima između listova i na podcrtane odlomke, dok je gospodin Crisparkle sjedio pokraj njega tumačeći, ispravljajući i savjetujući. Dužnosti mlađeg kanonika u katedrali činile su ove posjete veoma teškima i rijetkima i mogle su se događati tek u razmaku od mnogo tjedana. Ali one su Nevilleu Landlessu bile isto toliko korisne koliko i dragocjene.
Kada su prešli gradivo koje im je bilo pri ruci, naslonili su se na prozor promatrajući mali dio vrta.
„Od idućega tjedna“, reče gospodin Crisparkle, „više nećete biti sami i imat ćete odanog druga.“
„Kako bilo“, odgovorio je Neville, „ovo se čini kao neugodno mjesto za moju sestru.“
„Ne mislim tako“, reče mlađi kanonik. „Ovdje ima posla, a tu je potrebno i ženskog osjećanja, smisla i hrabrosti.“
„Mislio sam“, objasnio je Neville, „da je okolina toliko sumorna i neženstvena i da Helena ne može naći primjerene prijateljice ili društvo.“
„Samo se trebate sjetiti“, reče gospodin Crisparkle, „da ste vi ovdje sami i da vas ona mora izvući na sunce.“
Neko su vrijeme šutjeli i onda gospodin Crisparkle ponovno krene: „Kad smo prvi put razgovarali, Neville, rekli ste mi da se vaša sestra, jača od vas, uzdigla iznad nedaća vašega ranijeg života kao što se toranj cloisterhamske katedrale uzdiže iznad dimnjaka doma mlađeg kanonika. Sjećate li se toga?“
„Jako dobro!“
„U to sam vrijeme bio sklon mišljenju da je to smo uzlet oduševljenja. Nije važno što sad mislim. Sad bih naglasio da je, što se tiče ponosa, vaša sestra velik i prikladan primjer za vas.“
“Kad se uzme sve od čega se sastoji dobar karakter – tako je.“
“Recimo tako, ali uzmimo u obzir i ovo. Vaša je sestra naučila kako vladati onime što je ponosno u njezinoj prirodi. Ona može time vladati čak i kad je ozlijeđeno u suosjećanju s vama. Nema dvojbe da je ona veoma trpjela na onim istim ulicama na kojima ste vi toliko duboko patili. Nema sumnje da je njezin život zamračen istim oblakom koji zamračuje i vaš. Ali savijanjem ponosa u veliku pribranost koja nije ni naduta ni agresivna, s potisnutim povjerenjem u vas i istinu, ona je probila svoj put na istim ulicama tako da ona sad njima stupa i prolazi jednako poštovana kao i drugi ljudi. Svakoga dana i sata od nestanka Edwina Drooda ona se susretala sa zlobom i glupošću – zbog vas – kako samo to može hrabra i dobro vođena priroda. Tako će biti s njom sve do kraja. Druge i slabije vrste ponosa mogle bi se slomiti i utopiti, ali nikad takav ponos kao njezin, koji ne zna za poniženje i koji je ne može nadvladati.“
Blijedi obraz pokraj njega pocrveni zbog ove usporedbe i nagovještaja koji je bio u njoj.
„Učinit ću sve što mogu i ugledati se u nju“, reče Neville.
„Učinite tako i budite istinski hrabar čovjek, kao što je ona istinski hrabra žena“, odgovorio je snažno gospodin Crisparkle. „Sve je mračnije. Hoćete li poći sa mnom kad bude sasvim mračno! Pazite, ja nisam taj koji čeka mrak.“
Neville odgovori da će ga spremno slijediti. Ali gospodin Crisparkle reče da iz pristojnosti mora na trenutak posjetiti gospodina Grewgiousa i da će prijeći preko puta do sobe tog gospodina i susresti se s Nevilleom pokraj njegovih vrata ako bi on pošao dolje njemu ususret.
Gospodin Grewgious, uspravan kao i obično, sjedio je i pio vino u sumraku pokraj otvorena prozora. Njegova vinska čaša i vrč na okruglom stolu pokraj njegova lakta, on sam i njegove noge na prozorskom pragu; samo presavijen tek u jednom tjelesnom dijelu kao da je izuvač za čizme.
„Kako ste, ugledni gospodine?“ reče gospodin Grewgious pretjerano gostoljubivo, a što je jednako tako srdačno odbijeno kao što je i učinjeno. „I kako vaš štićenik napreduje u sobi preko puta koju sam ja imao zadovoljstvo preporučiti vam kao praznu i poželjnu?“
Gospođin Crisparkle odgovorio je primjereno.
„Sretan sam što ste se suglasili“, reče gospodin Grewgious, „jer ja nekako volim imati ga na oku.“
Ako je gospodin Grewgious morao pošteno okrenuti oko prije nego što bi mogao vidjeti sobu, rečenica se mogla shvatiti jedino slikovito, ne doslovno.
„A kako ste ostavili gospodina Jaspera, ugledni gospodine?“ upita gospodin Grewgious. Bio je sasvim u redu kad ga je gospodin Crisparkle ostavio.
„A gdje ste ostavili gospodina Jaspera, ugledni gospodine?“ Gospodin Crisparkle ga je ostavio u Cloisterhamu.
„A kada ste ostavili gospodina Jaspera, ugledni gospodine?“ Istoga tog jutra.
„Ups!“ reče gospodin Grewgious. „On nije rekao da će doći?“
„Doći – kamo?“
„Bilo kamo, na primjer“, reče gospodin Grewgious.
„Ne.“
„Zato što je on ovdje“, reče gospodin Grewgious, koji je postavljao sva ova pitanja gledajući kroz prozor.
„I on ne izgleda baš ugodno, zar ne?“ Gospodin Crisparkle je ispružio vrat prema prozoru kad gospodin Grewgious reče.
„Ako biste bili ljubazni prijeći ovamo iza mene, u tamni dio sobe, i baciti pogled na prozor na drugom katu na odmorištu u onoj kući, mislim da nećete moći ne vidjeti mršavu individuu u kojoj ja prepoznajem našeg prijatelja.“
„U pravu ste!“ povikao je gospodin Crisparkle.
„Ups!“ reče gospodin Grewgious. Onda je dodao okrenuvši svoje lice tako naglo da mu se glava umalo nije sudarila s glavom gospodina Crisparklea: „Što to smjera ovaj naš domaći prijatelj, što mislite?“
Posljednji odlomak koji mu je pokazan u dnevniku pojavio se u sjećanju gospodina Crisparklea, i to toliko snažno da je zadrhtao te upitao gospodina Grewgiousa misli li da bi se moglo dogoditi da Neville bude uznemirivan stalnim praćenjem?
„Praćenjem?“ ponovio je gospodin Grewgious zamišljeno.
„Jest!“
„Što ne bi bilo samo uznemirivanje i mučenje“, reče toplo gospodin Crisparkle, „već bi ga stalno mučila misao da u njega sumnjaju što god radio i kamo god išao.“
„Jest“, reče gospodin Grewgious još uvijek zamišljeno. „Da li to vidim kako vas čeka?“
„Nedvojbeno.“
„Hoćete li onda biti toliko ljubazni i ispričati me što ne mogu ustati i poći s vama ne obraćajući nikakvu pozornost na našeg prijatelja?“ rekao je gospodin Grewgious. „Ali nekako sam sebe uvjerio kako ga večeras moram držati na oku, shvaćate?“
Gospodin Crisparkle se složio značajno klimajući glavom i, pridružujući se Nevilleu, krenuo s njim. Zajedno su večerali i rastali se pokraj nedovršene željezničke stanice. Gospodin Crisparkle trebao je poći kući, Neville šetali ulicama, prijeći mostove, napraviti veliki krug po gradu u prijateljskom mraku i izmoriti se.
Bila je ponoć kad se vratio sa svoje osamljeničke šetnje i popeo stubama. Noć je bila topla, a prozori na stubama bili su širom otvoreni. Došavši do vrha, osjetio je prolaznu jezu od iznenađenja (budući da gore nije bilo drugih soba osim njegove), što je zatekao stranca kako sjedi na prozoru ne poput nekog smjelog stakloresca, nego nekog amatera koji je obično oprezan kako ne bi slomio vrat. Stranac je bio mnogo više izvan prozora nego unutra, što je nagovješćivalo da je došao uz oluk, a ne stubama.
Stranac nije ništa rekao sve dok Neville nije stavio kljuć u vrata. Tada, naočigled siguran u njegov identitet, on reče:
„Ispričavam se“, rekao je sišavši s prozora iskrena smiješka na licu i privlačnim riječima:
„Grašak“.
Neville nije ništa razumio.
„Puzavac“, reče njegov posjetitelj. „Crveni. Druga vrata sa stražnje strane.“
„Oh“, odgovorio je Neville. „I rezeda i šeboj?“
„Isto“, reče gost.
„Uđite, molim vas.“
„Hvala.“
Neville zapali svijeću i gost sjedne. Zgodan gospodin mlada lica, koji je izgledao starije zbog svog snažnog tijela i širokih ramena: recimo kao čovjek od dvadeset osam godina, najviše trideset. Bio je toliko preplanuo od sunca da bi kontrast između njegova crnog lica i bijelog čela, koje je bilo zaklonjeno šeširom i djelićima bijelog vrata ispod šala, bio gotovo smiješan da nije bilo njegovih širokih sljepoočnica, zamršene smeđe kose, svijetloplavih očiju i nasmijanih zuba.
„Primijetio sam“, reče on. „Moje ime je Tartar.“
Neville nakloni glavu.
„Primijetio sam (oprostite) da ste se poprilično zatvorili i da vam se ovdje gore, čini se, sviđa moj vrt. Ako biste voljeli nešto više, mogao bih prebaciti nekoliko konopaca i špaga između mog prozora i vašeg, a kojima bi stabljike odmah pošle. Imam neke lončanice s rezedama i šebojem, koje bih mogao gurnuli preko oluka (kukom koju imam kod sebe) do vašeg prozora i opet ih povući kad bude potrebno zalijevati ih i njegovati, nakon čega bih vam ih opet vratio tako da ne biste imali muke s njima. Bez vašeg dopuštenja nije trebalo biti ovako slobodan.“
„Veoma ste ljubazni.“
„Ni najmanje. Trebao bih se ispričati što sam došao tako kasno. Ali pošto sam primijetio (oprostite) da vi uglavnom izlazite noću i pomislio sam kako bi vama najmanje smetalo ako pričekam vaš povratak. Uvijek se plašim da neću uznemiriti zaposlene ljude, jer ja sam čovjek bez posla.“
„Po vašem izgledu ne bih rekao da je tako.“
„Ne? To smatram komplimentom. Zapravo, stasao sam u Kraljevskoj mornarici i bio sam natporučnik kad sam je napustio. Ali, jedan ujak razočaran u svoju službu ostavio mi je imanje pod uvjetom da napustim mornaricu. Ja sam prihvatio bogatstvo i napustio službu.“
„Nedavno, pretpostavljam?“
„Pa, smucao sam se uokolo nekih dvanaest ili petnaest godina. Ovamo sam došao devet mjeseci prije vas. Imao sam jednu žetvu prije nego što ste vi došli. Izabrao sam ovo mjesto zato što sam zadnje služio na korveti pa sam znao da ću se osjećati ugodnije ako ne budem stalno udarao glavom o strop. Osim toga, nikad nije dobro za čovjeka koji se od svog djetinjstva nalazi na brodu da odjednom počne luksuzno živjeti. Usto, pošto sam naučio na sasvim male prihode na kopnu, mislio sam kako ću svoj put u vođenju imanja naći tako što ću skromno početi.“
Bilo je ovo izgovoreno na neobičan način, no u svemu je bilo i vesele iskrenosti koja je sve to učinila još čudnijim.
„Međutim“, reče poručnik, „govorio sam dovoljno dugo o sebi. Mislim da ipak ja to ne radim tako. To je jednostavno bilo zato da bih vam se predstavio na prirodan način. Ako biste mi dopustili da učinim ono o čemu sam vam govorio, jer bi mi pružilo mogućnosti da nešto više radim, to bi bilo milosrđe. I nemojte misliti da će to značili smetanja ili nametanje – to je daleko od moje nakane.“
Neville je odgovorio kako je veoma zahvalan i da će sa zahvalnošću prihvatili ljubazni prijedlog.
„Stvarno sam sretan što ću moći preuzeti brigu o vašim prozorima“, reče poručnik. „Na osnovi onoga što sam vidio kod vas dok sam vrtlario, a vi ste promatrali, mislio sam (oprostite) da ste prilično vrijedni i nježni. Mogu li pitati je li vaše zdravlje ugroženo?“
„Preživio sam određene mentalne muke“, reče Neville zbunjeno, „koje su me pokosile umjesto bolesti.“
„Ispričavam se“, reče Tartar.
S najvećom mogućom pažnjom on je ponovno započeo razgovor o prozorima i zapitao bi li mogao pogledati jedan od njih. On odmah iskoči van čim je Neville otvorio prozor, kao da se penje gore s čitavom stražom u nekom hitnom slučaju i svima daje primjer.
„Za ime Boga“, uzvikne Neville, „nemojte to činiti! Kamo idete, gospodine Tartar? Razbit ćete se na komadiće!“
„Sve je u redu“, reče poručnik hladno gledajući oko sebe na vrh kuće. „Sve je napeto i podrezano. Oni konopci i špage bit će postavljeni ovdje prije nego ustanete. Mogu li ovim prečacem kući i pozdraviti vas?“
„Gospodine Tartar!“ zamolio je Neville. „Molim vas! Hvata me vrtoglavica dok vas gledam!
Ali gospodin Tartar je mahnuo rukom i vješto kao mačka hitro skočio kroz otvore svojih crvenih puzavaca a da nijedan list nije slomio, i otišao dolje.
Gospodin Grewgious, držeći rukom kapak iz svoje spavaće sobi, po zadnji put te večeri promatrao je Nevilleovu sobu. Srećom, njegovo je oko bilo upravljeno na fasadu kuće, a ne na stražnju stranu, jer bi ovo čudno pojavljivanje i nestajanje moglo poput neke čudne pojave poremetiti njegov mir. Međutim, gospodin Grewgious nije ništa vidio, čak ni svjetlo na prozorima, pa pogled makne s prozora na zvijezde, kao da je u njima želio pročitati nešto što je skriveno od njega. Mnogi bi od nas to voljeli, ali ne mogu jer nitko još ne zna čitati iz zvijezda, a čini se da nikada neće ni znati u ovom našem stanju postojanja - gotovo ništa se neće moći pročitati dok se ne svlada njihova abeceda.

XVIII.
NASEIJENIK U CLOISTERHAMU
Otprilike u ovo vrijeme pojavio se stranac u Cloisterhamu: osoba sijede kose i crnih obrva. Bio je zakopčan u uski plavi ogrtač, nosio je tamnožuti prsluk i sive hlače, što mu je davalo nekako vojnički izgled. Međutim, on se u „Crozieru“ (pravovjerni hotel gdje se pojavio s putničkom torbom) predstavio kao lijeni pas koji živi od svog novca. I govorio je da se kani nastaniti u slikovitome starom gradu na mjesec ili dva dana kako hi vidio bi li se tu mogao stalno nastaniti. Obje je izjave dao u kavani hotela „Crozier“, svima kojih hi se to moglo ticati ili ne ticati, stranac koji je stajao leđima okrenut praznom kaminu, čekajući prženu ribu, teleće prženo meso i pola litre sherryja. I konobar (budući da u „Crozieru“ nikad nije bilo mnogo posla), kao predstavnik svih onih kojih se to moglo ticati ili ne ticati, upio je svaku riječ.
Sijeda glava ovog gospodina bila je neobično velika, a zamršena sijeda kosa neobično gusta i bogata.
„Pretpostavljam, konobaru“, reče on, odmahujući svojom kosom kao što bi se pas Newfoundland stresao prije nego što bi večerao, „da bi se u ovom kraju mogao naći pristojan stan za jednog momka, ha?“ Konobar nije imao sumnji.
„Nešto staro“, reče gospodin. „Na trenutak uzmite moj šešir s vješalice, hoćete li? Ne, ne treba mi, pogledajte unutra. Vidite li što piše?
Konobar je pročitao: „Datchery.“
„Sad znate moje ime“, reče gospodin. „Dick Datchery. Vratite ga na mjesto. Govorio sam da bih više volio nešto staro, nešto čudno i neobično, nešto cijenjeno, arhitektonski, i neprikladno.“
„Imamo dobar izbor neprikladnih stanova u gradu, gospodine, barem tako mislim“, odgovorio je konobar umjereno uvjeren u obilje takvih stanova. „Zapravo, ne sumnjam da bismo vas u tome mogli zadovoljiti, gospodine, bez obzira na prohtjeve. Ali arhitektonski stan?“ To je, čini se, mučilo konobarovu glavu i on odmahuje njome.
„Bilo što katedralno“, predložio je gospodin Datchery.
„Gospodin Tope“, reče konobar razvedrivši se dok je rukom trljao bradu, „bio bi najpogodnija osoba za takve informacije.“
„Tko je gospodin Tope?“ upita Dick Datchery.
Konobar objasni kako je on crkvenjak i da je i sama gospoda Tope doista jednom primala ljude u sobe ili ih je iznajmljivala, ali, budući da se nikad nitko nije za njih zanimao, prozorski oglas gospođe Tope – u jednoj cloisterhamskoj instituciji – nestao je. Vjerojatno se jednog dana odlijepio i nikada više nije zalijepljen.
„Posjetit ću gospođu Tope“, reče gospodin Datchery, „nakon ručka.“
Pa kad je isplatio račun, saslušao je iscrpne upute kako da dođe do cilja. Uputio se k njoj. Ali, budući da je hotel „Croizer“ veoma povučen, a konobarove upute kobno precizne, on se uskoro zbunio i počeo se vrtjeti oko tornja katedrale, koji je povremeno uspijevao vidjeti. Imao je dojam da se gospoda Tope nalazi negdje veoma blizu i prožimao ga je, kao u dječjoj igri vrućeg i hladnog, osjećaj topline kad bi u svojem traganju naišao na toranj, a hladnoće kad ga ne bi vidio.
Doista ga je prožimala hladnoća kad je naišao na dio groblja na kojemu je pasla neka nesretna ovca. Nesretna, zato što ju je strašni dječak gađao kroz ogradu i već joj je ozlijedio jednu nogu. Bio je veoma uzbuđen ovim dobrohotnim sportskim ciljem nastojeći mu slomiti i njezine druge tri noge i srušiti je na tlo.
„Opet je dobila!“ uzvikne dječak kad je jadno stvorenje poskočilo. „Vuna će joj otpasti.“
„Ostavi je na miru“, reče gospodin Datchery. „Zar ne vidiš da si je osakatio?“
„Lažeš“, odgovori sportaš. „Pasla je i sama se osakatila. Vidio sam to i viknuo joj da prestane i više ne sakati gospodarevu ovčetinu.“
„Dođi ovamo“.
„Neću! Doći ću kad me uhvatiš.“
„Ostani onda tamo i pokaži mi gdje živi gospodin Tope.“
„Kako mogu ostati ovdje i pokazati gdje su Topeovi kad su Topeovi s druge strane katedrale, preko prijelaza i iza bezbroj uglova? Gluuupo! Ju hu!“
„Pokaži mi gdje je to i dat ću ti nešto.“
„Hajde onda.“
„Živahni razgovor je završen i momak pođe putem i napokon se zaustavi na određenoj udaljenosti pokazujući kod nekog nadsvođenog prolaza,:
„Gledaj tamo. Vidiš li onaj prozor i vrata?“
„Je li to Topeov stan?“
„Lažeš, nije. To je Jasperov.“
„Doista?“ reče gospodin Datchery pogledavši još jednom sa zanimanjem.
„Da, a ja ne idem bliže, budi siguran u to.“
„Zašto ne?“
„Zato što neću da me netko digne u zrak, da mi iščupa ruke iz ramena i da me uguši – neću jer znam da bi, pogotovo on. Čekaj samo dok jednog dana ne krenem sa žestokom paljbom po zatiljku njegove divne glave! Sad gledaj s druge strane svoda; ne na stranu gdje su Jasperova vrata... S druge strane.“
„Vidim.“
„Malo dalje, niz dvije stube, niska su vrata. Tu su Topeovi. Ime piše na ovalnoj ploči.“
„Dobro. Pazi“, reče gospodin Datchery vadeći šiling, „duguješ mi polovicu od ovog.“
„Lažeš! Ne dugujem ti ništa, nikada te nisam vidio.“
„Kažem ti da mi duguješ polovicu zato što nemam šest penija u džepu. Zato ćeš idućeg puta kad me vidiš učiniti nešto drugo za mene, kako bi otplatio dug.“
„U redu. Daj zlato.“
„Kako se zoveš i gdje živiš?“
„Deputy. Sirotinjsko prenoćište, preko livade.“
Momak brzo odleti sa šilingom kako se gospodin Datchery ne bi predomislio, ali zaustavio se na sigurnoj udaljenosti odakle ga je podbadao demonskom igrom koja je izražavala svu njegovu neodgovornost.
Gospodin Datchery je skinuo šešir kako bi još jednom pretresao svoju sijedu kosu. Činio se sasvim pomiren sa sudbinom i krenuo je tamo kamo je bio upućen.
Službeno prebivalište gospodina Topea, koje je preko gornjih stuba imalo vezu sa stanom gospodina Jaspera (otuda posao gospođe Tope kod tog gospodina), bilo je veoma skromnih proporcija i izgledalo je poput hladne tamnice. Stari su zidovi bili masivni i prije bi se moglo reći da su sobe bile iskopane u njemu nego da su bile prethodno planirane bez ikakve veze sa zidovima. Glavna vrata vodila su u jednu sobu koja se i ne može opisati, s gredama po stropu, a iz nje se išlo u još jednu sobu koja se isto tako ne može opisati, također s gredama po stropu. Imale su malene prozore koji nisu bili deblji od zida. Ove dvije sobe, isto toliko slične po ozračju u njima i mračne koliko i njihova osvijetljenost prirodnom svjetlošću, činile su stanove koje je gospoda Tope već dugo nudila gradu koji ih nije cijenio. Međutim, gospodin Datchery znao je to mnogo više cijeniti. On je shvatio kako bi, držeći otvorena glavna vrata, mogao uživati u društvu prolaznika i da bi imao dovoljno svjetlosti. Smatrao je da bi, ako bi gospodin i gospođa Tope, koji su živjeli iznad tih soba, upotrebljavali male sporedne stube koje su se spuštale na ograđeni prostor s vratima, koja su se otvarala prema van, na iznenađenje i nepriliku ograničenog broja pješaka u uskom putu, on mogao bili sam kao u odvojenom stanu. Smatrao je da je stanarina skromna i da je sve drugo neprikladno koliko se samo poželjeti može. Stoga je odlučio da tu odmah uzme stan i položi novac, a da se useli iduće večeri, pod uvjetom da mu dopuste da od gospodina Jaspera čuje nešto o svojim stanodavcima, jer on stanuje u vratarevoj kućici s druge strane prolaza kojemu pripada crkvenjakova rupa u zidu, kao njegov sastavni dio ili dodatak.
Jadni dragi gospodin veoma je osamljen i veoma tužan, reče gospođa Tope, ali ona ne sumnja da će on „govoriti njoj u prilog“. Možda je gospodin Datchery čuo nešto o tome što se ovdje dogodilo prošle zime?
Gospodin Datchery imao je zbrkano sjećanje o tome događaju i teško ga se prisjećao. Zamolio je gospođu Tope za ispriku što ga je morala stalno ispravljati pri iznošenju činjenica i reče kako je on samo osamljeni momak koji se probija kroz život na svoj način, što besposlenije može, te da mnogo ljudi neprestano ubija mnogo drugih ljudi i kako je teško takvom momku dobroćudne naravi da u svojoj glavi ne pomiješa činjenice nekoliko takvih slučajeva.
Gospodin Jasper bio je voljan reći nešto u prilog gospođi Tope. Gospodin Datchery, koji je poslao svoju posjetnicu, bijaše pozvan da se popne stubama. “Tamo je gradonačelnik“, reče gospodin Tope, „ali njega ne treba promatrati u svjetlu toga društva, jer su on i gospodin Jasper veliki prijatelji.“
„Oprostite“, reče gospodin Datchery kad se naklonio sa šeširom pod rukom, istodobno se obraćajući obojici gospode. „Sebičan oprez s moje strane, ali nisam osobno zainteresiran ni za koga drugog osim samog sebe. Kao momak koji živi od svojih sredstava i budući da kanim ostatak života provesti u ovom lijepom mjestu u miru i tišini, mogu li upitati je li obitelj Tope doista ugledna?“
Gospodin Jasper mogao je na to odgovoriti bez i najmanje oklijevanja.
„To je dovoljno, gospodine“, reče gospodin Datchery.
„Moj prijatelj, gradonačelnik“, dodao je gospodin Jasper pokazujući rukom prema tom gospodinu, „čija je preporuka zapravo mnogo važnija za stranca od preporuke jedne sitne osobe kao što sam ja, svjedočit će njima u prilog, u to sam siguran.“
„Velepoštovanom gradonačelniku“, reče gospodin Datchery duboko se poklonivši, „beskrajno sam dužan.“
„Veoma dobri ljudi, gospodine, gospodin i gospođa Tope“, reče gospodin Sapsea ljubazno. „Jako dobro mišljenje imam o njima. Veoma se lijepo ophode. Veoma su uljudni. Dekan i kanonici veoma ih hvale.“
„Veleštovani gradonačelnik cijeni njihov karakter“, reče gospodin Datchery, „na što oni zaista mogu biti ponosni. Zapitao bih veleštovanog (ako smijem) postoje li kakvi zanimljivi predmeti u gradu koji je pod njegovom milostivom upravom?“
„Mi smo, gospodine“, odgovori gospodin Sapsea, „starinski grad i svečenički grad. Mi smo ustavni grad, kao što to i pristoji takvom gradu, i mi se držimo naših slavnih privilegija i branimo ih. „
„Veleštovani“, reče gospodin Datchery klanjajući se, „budi u meni želju da saznam više o gradu i učvršćuje me u mojoj nakani da završim život u ovom mjestu.“
„Jeste li umirovljeni iz vojske, gospodine?“ upita gospodin Sapsea.
„Veleštovani gradonačelnik mi iskazuje previše časti“, odgovori gospodin Datchery.
„Iz mornarice, gospodine?“ predloži gospodin Sapsea.
„Ponovno“, ponovio je gospodin Datchery.
„Veleštovani predsjednik mi iskazuje previše časti.“
„Diplomacija je krasno zanimanje“, reče općenito gospodin Sapsea.
„Moram priznati, veleštovani gradonačelnik mi daje previše časti“, reče gospodin Datchery prostodušna osmijeha i s naklonom. „Čak i diplomatska ptica mora pasti pred takvom puškom.“
Ovo je bilo veoma umirujuće. Ovdje se nalazio gospodin visokog, da ne kažemo velebnog držanja, naučen na činove i dostojanstvo, zaista dajući divan primjer kako bi se trebalo ponašati prema predsjedniku. Bilo je nečeg u tom stilu trećeg lica kojim mu se obraćao, u čemu je gospodin Sapsea posebice vidio priznanje za svoje zasluge i položaj.
„Molim da oprostite“, reče gospodin Datchery. „Veleštovani predsjednik će mi oprostiti ako sam na trenutak bio zaveden da mu oduzmem vrijeme i zaboravio na svoje ponizne zahtjeve u mojem hotelu „Crazier“.
„Ni najmanje, gospodine“, reče gospodin Sapsea. „Ja se vraćam kući i, ako biste voljeli usput vidjeti katedralu s vanjske strane, bio bih sretan da vam je mogu pokazati.“
„Veleštovani gradonačelnik“, reče gospodin Datchery, „više je nego ljubazan i milostiv.“
Kako se gospodin Datchery, nakon što je izrazio svoje poštovanje prema gospodin Jasperu, nije mogao nagovoriti da izađe iz sobe prije veleštovanog, Veleštovani je pošao niz stube; gospodin Datchery ga je pratio sa šeširom ispod ruke i bijelom kosom koja je lepršala na večernjem povjetarcu.
„Smijem li veleuvaženog pitati“, reče gospodin Datchery, „jesu li gospodin kojeg smo upravo ostavili onaj za kojeg sam čuo u susjedstvu da je veoma pogođen gubitkom svog nećaka i da je njegov život usmjeren na osvećivanje tog gubitka?“
„To je taj gospodin. John Jasper, gospodine.“
„Bi li mi veleštovani dopustio pitanje postoji li velika sumnja na nekog?“
„I više nego sumnja, gospodine“, uzvratio je gospodin Sapsea, „Sve se zna.“
„Pa zamislite vi to!“ povikao je gospodin Datchery.
„Ali dokazi, gospodine, moraju se slagati kamenčić po kamenčić“, rekao je gradonačelnik. „Kao što rekoh, konac djelo krasi. Nije dovoljno da pravda bude moralno sigurna, mora biti i nemoralno sigurna, zakonski.“
„Veleštovani“, reče gospodin Datchery, „podsjetili ste me na prirodu zakona. Nemoralnost. Prava istina!“
„Kao što kažem, gospodine“, pompozno nastavi gradonačelnik, „ruka pravde snažna je ruka, i dugačka. Slobodno tako mogu reći. Jaka i dugačka ruka.“
„Kako je to snažno! A, s druge strane, i istinito!“ promumljao je gospodin Datchery.
„I ne otkrivajući što mislim pod zatvorskom tajnom“, reče gospodin Sapsea. „Zatvorska je tajna termin kojim se koristim na sudu.“
„A kojim se još terminom veleštovani koristi?“ reče gospodin Datchery.
„Kažem, ja ih ne otkrivam, ja predviđam, poznajući željeznu volju gospodina kojeg smo upravo napustiti (hrabro se usuđujem nazivati je željeznom zbog njezine snage), da će u ovom slučaju dugačka ruka dosegnuti i da će snažna ruka udariti. Evo naše katedrale, gospodine. I najbolji suci joj se odsrca dive, a oni najbolji među našim stanovnicima malčice su tašti zbog loga.
Cijelo je to vrijeme gospodin Datchery hodao sa šeširom ispod svoje ruke dok mu je kosa lepršala. Na časak mu se učinilo kako je zaboravio svoj šešir, sad kad ga je gospodin Sapsea dotaknuo, i on se udari rukom po glavi kao da je na njoj nekako maglovito očekivao neki drugi sherry.
„Molim vas, stavite šešir“, zamolio je gospodin Sapsea na krasan mu način dodijavajući: „Neću imati ništa protiv, vjerujte mi.“
„Veleštovani je veoma dobar, ali učinit ću to zbog hladnoće“, reče gospodin Datchery.
Onda se i gospodin Datchery stao diviti katedrali, a gospodin Sapsea je istaknuo kako ju je on sam smislio i sagradio. Doduše, bilo je tu nekoliko detalja koje nije odobravao, ali to je pripisivao radnicima koji su griješili dok ga nije bilo. Kad su završili s katedralom, on ih je poveo preko crkvenog groblja, pa zastao kako bi se divio prekrasnoj večeri – baš slučajno pokraj epitafa gospođe Sapsea.
„I usput“, reče gospodin Sapsea kao da se spustio s visina i iznenada svega sjetio poput Apolona što se spušta s Olimpa da uzme liru što ju je zaboravio, „ovo je jedan od naših malih lavova. Naklonost naših ljudi takvim ga je napravila i može se vidjeti strance koji povremeno psuju, (a osobno ne mogu suditi, jer to je djelce mojih ruku. Međutim, bilo ga je teško sročiti, bilo je teško postići profinjenost.“
Gospodin Datchery toliko se oduševio sastavkom gospodina Sapseae da je, usprkos svojoj nakani da smrt dočeka u Cloisterhamu, i što će stoga vjerojatno imati mnogo prilike da ga prepiše, izvadio svoju bilježnicu i odmah bi ga zabilježio da se nije prišuljao njegov materijalni stvaratelj koji ga je ovjekovječio, Durdles, kojeg je gospodin Sapsea pozdravio, zadovoljan što mu može pokazati primjer dobrog ponašanja prema starijima.
„Ah, Durdles! Ovo je kamenoklesar, gospodine, jedna od zaslužnih cloisterhamskih osoba. Gospodin Datchery, Durdles, gospodin koji će se ovdje naseliti.“
„Da sam na njegovu mjestu, ja to ne bih činio“, progunđao je Durdles. „Mi smo previše zamršeni.“
„Sigurno ne govorite za sebe, gospodine Durdles“, uzvratio je gospodin Datchery, „kao ni o veleštovanom.“
„Tko je to veleštovani?“ upitao je Durdles.
„Veleštovani gradonačelnik.“
„Nikada nisam imao priliku izaći pred njega“, reče Durdles ponajmanje gradonačelnika gledajući očima lojalnog građanina. „Ali bit će dovoljno vremena da mu iskažem čast kad se to dogodi. A do tada i onda:
Gospodin Sapsea mu je ime
Engleska mu je domovina
U Cloisterhamu on živi
Dražbovatelj je po zanimanju
„Tada se Deputy pojavio na sceni (čemu je prethodila leteća školjka kamenice) i zatraži svotu od tri penija, koju mu je odmah „dobacio“ gospodin Durdles, koji ga je uzaludno tražio gore-dolje zbog zaostale nadnice koje mu po zakonu pripadaju. Dok je taj gospodin, sa zavežljajem ispod ruke, lagano tražio i brojio novac, gospodin Sapsea obavijestio je novog stanovnika o Durdlesovim navikama, ciljevima, stanu i glasu. „Pretpostavljam da bi čudni stranac mogao doći k vama u posjet da vidi što radite, gospodine Durdles, u bilo koje vrijeme?“ rekao je gospodin Datchery nakon loga.
„Svaki je gospodin dobrodošao u bilo koje vrijeme ako sa sobom donese pića za dvojicu“, odgovorio je Durdles držeći peni između zuba i sitniš u rukama. „Ako mu se sviđa, može donijeti i po dvaput za dvojicu, bit će dvostruko dobrodošao.“
„Doći ću. Gospodaru Deputy, što mi dugujete?“
„Posao.“
„Pazi da mi pošteno platiš time što ćeš mi pokazati kuću gospodin Durdlesa kad budem poželio otići k njemu.“
Deputy prodorno zazviždi kroz svoje kreštave zube potvrđujući time da priznaje dug i zatim nestane.
Veleštovani i njegov poštovatelj krenuli su tada zajedno dalje dok se nisu rastali, u pravom ceremonijalu, pokraj vrata veleštovanog. Čak i tada poštovatelj je nosio šešir ispod ruke prepuštajući svoju lepršavu kosu povjetarcu.
Iste večeri Datchery reče sebi kad je pogledao i protresao svoju sijedu kosu ispred osvijetljenog ogledala iznad kamina u hotelskoj kavani u „Crozieru“:
„Kao osamljeni, stari jarac blage naravi, koji lijeno živi od svojih sredstava, danas poslijepodne bio sam poprilično zaposlen!“

XIX.
SJENA NA SUNČANOM SATU
Ponovno je gospođica Twinkleton održala svoj oproštajni govor popraćen bijelim vinom i kolačem od voća i ponovno su mlade dame otišle svojim kućama, Helena Landless je napustila dom redovnica kako bi se pridružila svome bratu u nesreći, i lijepa Rosa ostala je sama.
Cloisterham je tako vedar i sunčan u ove ljetne dane da jaki zidovi katedrale i samostanske ruševine izgledaju kao da su prozirni. Čini se kao da mekani sjaj dopire iz njih, a ne izvan njih, takva je njihova vedrina kad se usporede s toplim kukuruznim poljima i prašnjavim putovima što krivudaju u daljini. Cloisterhamski vrtovi crvene se od zrelog voća. To je vrijeme kad prašnjavi putnici prolaze u bučnim skupinama kroz gostoljubive i sjenovite gradske ulice. To je vrijeme kad se putnici koji žive ciganskim životom između košnje i žetve, i izgledaju toliko prašnjavi kao da su stvoreni od prašine, zadržavaju na sjenovitim pragovima pokušavajući popraviti svoje nepopravljive cipele, ili ih bacaju u ulične kanale tražeći druge u svojim zavežljajima u kojima se nalaze još nekorišteni srpovi povezani slamnatim trakama. Pokraj svih javnih slavina hlade se bose noge dok se niz grla ovih beduina voda klokoćući slijeva. U međuvremenu cloisterhamska policija poprijeko gleda sa svojih stražarskih mjesta i pokazuje da nestrpljivo čeka da ovi uljezi što prije napuste grad i još jednom počnu se pržiti na uzavrelim cestama.
Poslijepodne jednog takvog dana, kad je završena posljednja misa u katedrali i kad je ona strana glavne ulice na kojoj se nalazi Dom redovnica u zahvalnoj sjeni, sobarica obavještava Rosu, na njezin užas, da je gospodin Jasper želi vidjeti.
Da je birao gore vrijeme da je posjeti u ovako lošem stanju, ne bi ga mogao izabrati. Možda ga je baš zato i izabrao. Helena Landless je otišla, gđa Tisher je na odmoru, a gospođica Tvvinkleton je (u svom amaterskom stanju postojanja), ponijevši teleću pitu, otišla na izlet.
„O, zašto, zašto, zašto ste rekli da sam kod kuće!“ uzviknula je Rosa bespomoćno.
Služavka odgovori da gospodin Jasper uopće nije postavio to pitanje. Rekao je da zna da je kod kuće i zamolio da joj kaže kako je želi vidjeti.
„Što da radim! Što da radim!“ pomislila je Rosa sklopivši ruke.
Sva u nekom svojem očaju ona sa sljedećim udisajem doda kako će se s gospodinom Jasperom sastati u vrtu. Ona se naježi pri pomisli da bude s njim u kući. U vrt gledaju mnogi prozori, tu je mogu vidjeti i čuti, tu može slobodno vrisnuti, odatle može pobjeći. Takve divlje misli prozujale su joj glavom.
Ona ga uopće nije vidjela od one kobne noći, osim kad ju je ispitivao gradonačelnik, a onda je on bio tu sumorno promatrajući kao da gleda svoga izgubljenog nećaka i izgara od želje da ga osveti. Ona uzme šešir preko ruke i izađe. Onoga trenutka kad ga je ugledala s praga naslonjena na sunčani sat, ponovno ju je obuzeo star i grozan osjećaj da on njome vlada. Najradije bi se okrenula da on njezine korake ne vodi prema sebi. Ne mogavši se oduprijeti, ona sjede, oborene glave, na klupu pokraj sunčanog sata. Od užasa nije ga mogla niti pogledati, ali primijetila je da je odjeven u crninu. Kao i ona. Tako nije bilo u početku, ali je izgubljeni već dugo oplakivan kao da je mrtav.
Počinjao bi dodirivanjem njezine ruke. Ona je osjetila tu nakanu i povukla ju je. Njegove su oči uprte u njezine, ona to zna, iako ne vidi ništa drugo osim trave.
„Čekao sam“, počne on, „već duže vrijeme da ponovno budem pozvan na svoju dužnost pokraj vas.“
Nakon što je nekoliko puta pokušala posložiti usne, a znala je da on to uporno promatra, i oklijevajući dati neki drugi odgovor, ona reče:
„Dužnost, gospodine?“
„Dužnost da vas poučavam, služiti vam kao vaš vjerni učitelj glazbe.“
„Ostavila sam se tog učenja.“
„Ne bih rekao ostavila, prije prekinula. Vaš mi je skrbnik rekao kako ste prekinuli zbog traume koju smo svi tako strašno osjetili. Kada ćete ponovno nastavili?“
„Nikada, gospodine.“
„Nikada? Niste mogli učiniti ništa drugo ako ste voljeli moga dragog nećaka.“
„Voljela sam ga!“ uzviknu Rosa ljutito.
„Da, ali, ne sasvim – ne baš na pravi način, rekao bih? Ne na očekivani način. Ma koliko moj dragi dečko bio, na nesreću, odviše samosvjestan i samozadovoljan (u tom pogledu neću povlačiti nikakvu paralelu između njega i vas), pa voli kao što bi trebalo voljeti, ili kao što bi svatko na njegovu mjestu morao voljeti – morao voljeti!“
Ona je sjedila još uvijek u istom položaju, međutim, blago se povlačeći u sebe.
„Znači da je to što je rečeno, da ste prekinuli s učenjem kod mene, bio samo uljudan način da se kaže kako ste ga sasvim napustili?“ predložio je on.
„Da“, reče Rosa nenadano vedro. „Uljudan je bio moj staratelj, a ne ja. Rekla sam mu kako sam odlučila napustiti učenje glazbe i da ću ostati pri svojoj odluci.“
„I još uvijek tako mislite?“
„Još uvijek, gospodine. I molim vas da me više o tome ne ispitujete. U svakom slučaju, neću više odgovarati, o tome mogu odlučivati.“
Ona je toliko svjesna njegova zluradog divljenja u pogledu na njenu srdžbu, vatru i živost koju povlači sa sobom. Njezine vedrine nestane i sad se već borila protiv osjećaja sramote, uvrede i straha, a baš kao što je to bilo one večeri za klavirom.
„Neću vas više ispitivati jer se toliko protivite. Priznat ću...“
„Ne želim vas slušati, gospodine“, uzvikne Rosa ustajući.
Ovaj put on ju je dotaknuo svojom ispruženom rukom. Skupljajući se u sebe, ona ponovno sjedne na svoje mjesto.
„Pokatkad moramo raditi i protiv svojih želja“, reče joj on tiho. „Morate to sad učiniti, inače ćete drugima učiniti više zla nego što ste ikad učinili dobra.“
„Kakvog zla?“
„Evo, evo. Vi mene ispitujete, vidite, i to svakako nije ispravno jer mi zabranjujete da ja vas pitam. Ipak, ja ću sad odgovoriti na pitanje. Najdraža Rosa! Čarobna Rosa!“
Ona ponovno ustaje.
Ovaj put nije ju dotaknuo. Ali njegovo je lice izgledalo tako zlo i prijeteće dok je stajao oslonjen na sunčani sat – bacajući crnu sjenu na samo lice dana – da se njezina želja da pobjegne sledila od užasa kad ga je pogledala.
„Ne zaboravljam koliko prozora gleda na nas“, reče on pogledavši prema njima.
„Neću vas više dodirivati, neću prići bliže nego što sam sada. Sjednite i neće biti velikog čuda u tome što je vaš učitelj glazbe lijeno oslonjen na postolje i razgovara s vama o svemu što se dogodilo i o našem udjelu u tome. Sjednite, najdraža.“
Ona bi ponovno otišla – već je krenula – ali je ponovno zaustavi njegovo lice mračno prijeteći da će je pratiti ako pođe. Gledajući ga licem koje se u času sledilo, ona opet sjedne na klupu.
„Rosa, čak i kad je moj dragi dečko bio zaručen s vama, ludo sam vas volio, čak i kad sam mislio da je njegova sreća što će vas uzeti za ženu bila sigurna, ludo sam vas volio. Čak i onda kad sam ga pokušavao učiniti još odanijeg, ludo sam vas volio, kad mi je dao sliku vašeg divnog lica koje je tako nemarno klevetao, koju sam tobože zbog njega objesio na vidnom mjestu, i onda sam vas ludo volio, u svakodnevnom odvratnom poslu, u bijednim besanim noćima mučen odvratnom stvarnošću, ili jureći kroz raj ili pakao vizija, noseći vašu sliku u rukama, ludo sam vas volio.“
Ako bi išta moglo te njegove riječi učiniti užasnijima, to bi bio kontrast između bijesa u njegovu izrazu i govoru i njegova ležerna držanja.
„Sve sam to nijemo podnio. Sve dotle dok ste bili njegovi, ili sve dok sam pretpostavljao da ste njegovi, vjerno sam krio svoju tajnu. Nisam li?“
Ta laž, tako velika, dok su obične riječi kojima je izrečena tako istinite, više je nego što Rosa može podnijeti. Ona odgovori raspaljeno i ogorčeno: „Sve vrijeme ste bili neiskreni, gospodine, kao što ste i sada. Bili ste neiskreni prema njemu, svakog dana, svakoga sata. Vi znate da ste svojim proganjanjem uništili moj život. Znate kako ste me preplašili da ne otvorim njegove velikodušne oči i da ste me prisilili, radi njegova dobra, da sakrijem od njega istinu, da ste vi loš, loš čovjek!“
Ostao je pri svojemu ležernom držanju, zbog čega su crte njegova lica i grčevite ruke izgledale gotovo vražje, te uzvratio krajnje strastvenim divljenjem:
„Kako ste lijepi! Još ste ljepši kad ste ljuti nego kad ste spokojni. Ne tražim od vas ljubav, dajte mi sebe i svoju mržnju, dajte mi sebe i taj lijepi bijes, taj čudesan prijezir – to će mi biti dovoljno.“
Suze nestrpljenja pojaviše se u očima uzdrhtale male ljepotice i njezino lice plane. Ali, kad se ponovno podigla da ga s ogorčenjem ostavi i zatraži zaštitu u kući, on je ispružio svoju ruku prema vratima kao da je poziva neka ude.
„Rekao sam vam, vi rijetka čarobnice, vi slatka vještice, da morate ostati i saslušati me ili ćete učiniti više zla nego što se ikad može popraviti. Pitali ste me kakvo zlo. Ostanite i reći ću vam. Otiđite i ja ću ga napraviti.“
Ponovno Rosa zadrhti pred njegovim prijetećim licem. Premda nesigurna u njegovo značenje, ona ostane. Toliko se zadihala da se činilo kako će se ugušiti. Ali pritisnula je rukom grudi i ostala.
„Priznao sam vam da je moja ljubav luda. Ona je toliko luda da sam ga čak bio kadar maknuti od vas dok ste mu bili naklonjeni, samo da su veze između mene i moga dragog izgubljenog dečka bile samo za svilenu nit slabije.“
Kao da će se onesvijestiti, izmaglica joj padne joj na oči koje je na trenutak podigla.
„Čak i njega“, ponovi on. „Da, čak i njega! Rosa, vidite me i čujete me. Procijenite i sami hoće li vas ijedan drugi obožavatelj moći voljeti dok mu je život u mojim rukama?“
„Kako to mislite, gospodine?“
„Mislim vam pokazati koliko je luda moja ljubav. Napadnuta je posljednjim obavijestima gospodina Crisparklea, koje kažu kako je mladi Landless priznao da je bio suparnik moga izgubljenog dječaka. U mojim očima to je neoprostiva uvreda. Isti gospodin Crisparkle zna, jer sam mu rekao, da sam se zakleo kako ću otkriti ubojicu i uništiti ga, pa tko god on bio, i da sam odlučio kako o loj tajni neću razgovarati ni s kim sve dok ne budem imao ključ s pomoću kojeg ću ubojicu uhvatiti u mrežu. Otad je strpljivo razvlačim i razvlačim, a razvlačim je polako i dok govorim.“
„Vaše uvjerenje, ako vjerujete u krivnju gospodina Landlessa, nije uvjerenje gospodina Crisparklea, a on je dobar čovjek“, odgovori Rosa.
„Moje uvjerenje samo je moje vlastito, ostavljam ga za sebe i duša ga moja cijeni! Okolnosti u velikoj mjeri mogu ići čak i protiv nedužnog čovjeka te ga uperene protiv njega mogu doći glave. Jedna karika koja je nedostajala, a koja je pronađena upornim radom protiv tog čovjeka, dokazat će njegovu krivnju bez obzira na to koliko bili slabi dokazi prije toga, i on će umrijeti. Mladi Landless svakako se nalazi u smrtnoj opasnosti.“
„Ako doista držite“, molila ga je Rosa sva blijeda, „da mi je gospodin Landless drag, ili da mi se gospodin Landless na bilo koji način bilo kada obratio, onda griješite.“
On to odbaci od sebe prijezirnim pokretom ruke i napučujući usnu.
„Želio sam vam pokazati koliko vas ludo volim. Luđe nego ikad, jer spreman sam napustiti drugu stvar koja se pojavila u mom životu kako bih je podijelio s vama. Odsad ne želim ništa drugo osim vas. Gospođica Landless postala je vaša prisna prijateljica. Vi marite za njezin duševni mir?“
„Jako je volim.“
„Marite za njezino dobrog ime?“
„Rekla sam da je jako volim.“
„Ja sam vas nesvjesno“, primijeti on osmjehnuvši se te postavljajući ruke preko sunčanog sata i naslanjajući bradu na njih kako bi njegov razgovor s prozora (zato što su se tamo povremeno pojavljivale i nestajale osobe) izgledao veseo i nestašan, “ja sam vas nesvjesno uvrijedio time što sam ponovno pitao. Zato ću, jednostavno, iznositi činjenice i neću postavljati pitanja. Vama je stalo do dobrog imena vaš prisne prijateljice i stalo vam je do njezina duševnog mira, Onda maknite sjenu vješala s nje, draga moja.“
„Vi se usuđujete meni nuditi...“
„Draga, usuđujem vam se nuditi brak. Ostanite ovdje. Ako je loše nekoga obožavati, onda sam najgori od svih ljudi. Ali, ako je dobro, onda sam najbolji. Moja ljubav prema vama je iznad svih drugih ljubavi i moja iskrenost prema vama iznad je svake druge iskrenosti. Poklonite mi nadu i naklonost i ja ću se zbog vas i lažno zakleti.“
Rosa stavi ruke na sljepoočnice, odgurne kosu, pogleda ga divljim i odbojnim pogledom kao da pokušava dokučiti dublji smisao onoga što joj je on iznosio samo u fragmentima.
„Ne računaj ni na što u ovome trenutku, anđele, osim na žrtve koje polažem pred te drage noge, pred koje bih mogao skrušeno pasti i ljubiti ih i staviti svoju glavu na njih kao neki bijedni divljak. Evo moje vjernosti mom dragom dečku nakon smrti. Zgazite je!“ zamahne on rukom kao da dolje baca nešto dragocjeno. „Evo i neoprostive uvrede koju ste mi nanijeli zbog toga što vas obožavam. Odgurnite je nogom!“ napravio je sličan pokret. „Eto mojih napora za pravednu osvetu tijekom šest mučnih mjeseci. Smrvite ih!“ još jednom ponovio je isti pokret. “Evo moga prošlog i sadašnjeg upropaštenog života. Eto moga napuštenog srca i duše. Evo mog mira, evo očaja. Smrvite ih u prašinu tako da ih ne možete uzeti, bez obzira na to što me smrtno mrzite!“
Zastrašujuća žestina čovjeka, koja je sada dostigla vrhunac, još je više užasava tako da nestaje opčinjenosti koja ju je dosad držala na tom mjestu. Ona brzo krene prema vratima, ali u tren oka on je pokraj nje i šapće joj u uho:
„Rosa, ponovno sam pribran. Idem mirno pokraj vas prema kući. Pričekat ću ohrabrenje i nadu. Neću udariti prebrzo. Dajte mi znak da me slušale.“
Polako i jedva primjetno ona pomakne ruku.
„Ni riječi o ovome nikome ili će to dovesti do udarca – sigurno je to kao što noć slijedi dan. Još jedan znak da me slušate.“
Ona ponovno pomakne ruku.
„Volim vas, volim vas, volim vas! Kad biste me sad odbacili, ali nećete, nikada me se ne biste riješili. Nitko ne smije biti između nas. Ustrajat ću do smrti.“
Služavka je izašla kako bi mu otvorila vrata. On tiho skine šešir u znak oproštajnog pozdrava i ode ne pokazujući više uzbuđenja nego što se vidi na slici oca gospodina Sapsee s druge strane. Rosa se onesvijestila na stubama, odakle je pažljivo odnesena u svoju sobu i položena na krevet. Približava se oluja, pričale su djevojke, pa je vruć i zagušljiv zrak uznemirio lijepu dušu. Nije ni čudno. Cijelog su dana osjećale kako im koljena drhte.

XX.
BIJEG
Rosa još nije bila sasvim došla k sebi kad joj se cijeli razgovor ponovno vratio. Čak joj se činilo kako ju je pratio i u nesvijesti, da ga ni na trenutak nije bila nesvjesna. Što joj je činiti, pitala je plašeći se odgovora. Samo joj je bilo jasno kako mora pobjeći od ovoga strašnog čovjeka.
Ali gdje da nađe utočište i na koji bi način mogla otići? Nikom nije rekla ni riječi o tome da ga se boji, osim Heleni. Kad bi otišla Heleni i rekla joj što se dogodilo, to bi moglo izazvati nepopravljivo zlo kojim je prijetio i koje bi, svakako, mogao učiniti. I što je više u njezinu uzbuđenom sjećanju i mašti izgledao strašniji, to joj se većom činila njezina odgovornost, jer shvatila je da bi i najmanja njezina greška, bilo činjenjem bilo odgađanjem, mogla razotkriti njegovo neprijateljstvo prema Heleninu bratu.
Rosina je duša tijekom proteklih šest mjeseci bila nevjerojatno zbunjena. Napola oblikovana i ni na koji način izrečena sumnja kovitlala se sad se podižući, sad duboko tonući, sad postajući opipljiva, sad se gubeći. Jasperova obuzetost dječakom dok je bio živ, i njegovo neprestano istraživanje kako ga je snašla smrt, ako je mrtav, bile su toliko raširene teme u mjestu da nitko, čini se, nije bio kadar pomisliti na mogućnost obmane s Jasperove strane. Postavila si je pitanje: „Jesam li u svojoj duši toliko zla da mogu zamisliti zlo koje drugi ne mogu zamisliti?“ Onda bi razmišljala je li počela sumnjati u njega zbog prijašnje odbojnosti, a ne činjenica. Ako je tako, zar to nije dokaz njezine neosnovanosti! Zatim bi mislila: „Kakav bi on motiv imao za ubojstvo?“ Sramila se odgovoriti u sebi: „Motiv da mene dobije!“ I pokrila je lice kao da je gotovo isto toliki zločin i sama pomisao da se ubojstvo može temeljiti na tako glupoj taštini.
Ponovno je prolazila sve što je rekao pokraj sunčanog sata u vrtu. On je uporno nestanak držao ubojstvom, dosljedno cijelomu svojem javnom stajalištu od pronalaska sata i igle za kravatu. Ako bi se plašio da zločin ne bude otkriven, zar ne bi prije podupirao ideju o dobrovoljnom nestanku? On je izjavio kako bi mogao čak i njega pomesti samo da veze između njega i njegova nečaka nisu bile toliko jake. Je li to značilo da je to zaista i učinio? On je govorio o polaganju pred njezine noge šestomjesečnih napora za pravednu osvetu. Bi li o tome govorio onako žestoko strasno kad bi to bilo samo pretvaranje? Bi li ih stavio u isti red sa svojim napuštenim srcem i dušom, upropašten životom, mirom i očajem? Prvu svoju žrtvu koju bi učinio za nju bila bi vjernost prema njegovu dragom dečku nakon smrti. Naravno, ove su činjenice bile dovoljno jake protiv maštarija koje jedva da su se usuđivale pojaviti. A ipak je on bio tako grozan čovjek! Ukratko, jadna djevojka (jer što je ona mogla znati o zločinačkom umu, koji i sami studenti koji ga proučavaju uvijek pogrešno procjenjuju, a zato što ga uporno pokušavaju pomiriti s prosječnim intelektom prosječnog čovjeka, umjesto da ga identificiraju sa zasebnim i monstruoznim čudom) nije mogla doći ni do kakvoga drugog zaključka nego da je on bio užasan čovjek od kojega se mora bježati.
Ona je bila Helenina potpora i utjeha cijelo to vrijeme. Ona ju je stalno uvjeravala da je potpuno sigurna u nedužnost njezina brata i da suosjeća s njom u njegovoj nesreći. Ali nijednom ga nije vidjela nakon Edwinova nestanka. Niti je Helena ikada rekla ijednu riječ o njegovu priznanju gospodinu Crisparkleu glede Rose, premda je to kao zanimljiv dio slučaja bilo poznato svima i svakomu. Uvjeravanja koja je ona pružila svom obožavatelju bila su potpuno točna, iako bi bilo bolje (sad je razmišljala) da se mogla suzdržati da ih ne daje. U njoj uplašenoj, kao što može biti uplašeno nježno, malo stvorenje, njena duša drhti od pomisli da je on to saznao s njezinih usana.
Ali kamo da ode? Bilo kamo izvan njegova dosega – nije to bio odgovor na pitanje. Mora nešto smisliti. Odlučila je otići k svojem skrbniku, odmah. Osjećaj koji je povjerila Heleni one noći kad su se prvi put prijateljski ispovjedile jedna drugoj, bio je toliko snažan – osjećaj da nije sigurna i da čak ni čvrsti zidovi starog samostan ne mogu zadržati njegovo sablasno praćenje - da nikakvo razmišljanje o tome nije moglo umanjiti njezin strah. Pogledala je prema prozoru te ju je, čak i sad kad je ustala da se odjene, prošla jeza i odmaknula se od njega kad je zapazila sunčani sat na koji se on oslanjao pri svojoj izjave – kao da ga je zarazio nekom grozomornom osobinom svoje vlastite prirode.
Na brzinu je napisala poruku gospođici Twinkleton otkrivajući joj da ima iznenadni razlog zbog kojeg odmah mora vidjeti svojeg skrbnika i da je otišla k njemu. Također, zamolila je dobru damu da se ne brine jer će biti sve u redu. Ona brzo stavi nekoliko sasvim nepotrebnih stvari u veoma, veoma malu torbu, ostavi poruku na vidnom mjestu i izađe tiho zatvorivši vrata za sobom.
Prvi put je bila sama na cloisterhamskoj glavnoj ulici. Međutim, dobro je poznavala svako skretanje te ona požuri ravno na ugao odakle je polazio omnibus. U tom trenutku baš je odlazio.
„Stanite i povežite me, ako može, Joe. Moram ići u London.“
Za manje od minute bila je na putu prema željezničkoj stanici pod Joeovom zaštitom. Joe joj je pomogao kad je stigla, smjestio je u vagon i predao joj malecku torbu, kao da je bila riječ o nekom golemom kovčegu, stotinjak kilograma teškom, a koji ona nikako ne smije podići.
„Možete li, kad se vratite, otići i reći gospođici Twinkleton da ste me ispratili, Joe?“
„Kako vi kažete, gospođice.“
„I pozdravite je, Joe, molim vas.“
„Da, gospođice – ne bih imao ništa protiv da i ja dobijem pozdrav.“ Ali Joe nije izgovorio ovo posljednje, samo je pomislio.
Sad, dok se doista kotrljala prema Londonu, Rosa je mogla nastaviti iscrpno razmišljanje koje je zaustavila žurba. Odvratna misao da je njegova izjava ljubavi prlja, da se od te mrlje može očistiti samo time što će se obratiti poštenima i iskrenima, neko ju je vrijeme u branila od straha i uvjeravala je u ispravnost njene brze odluke. No, kako je mrak bivao gušći i kako se veliki grad sve više približavao, u njoj su se počele pojavljivati sumnje, uobičajene u takvim slučajevima. Možda je ovo ipak suludi čin, kako će to shvatiti gospodin Grewgious, hoće li će ga zateći kod kuće, kako postupiti ako ga ne nade, što joj se može dogoditi samoj u mjestu tako čudnom i velikom, kako bi bilo da je čekala i najprije dočekala savjet, bi li bilo bolje kad bi se sad vratila? Mnoštvo ju je takvih neugodnih misli mučilo, a što su bivale brojnije, to je bilo gore. Napokon vlak preko nadvožnjaka pristigne u London – dolje su ležale pošljunčane ulice sa svojim nepotrebnim svjetiljkama, jer bila je topla i vedra ljetna noć.
„Hiram Grewgious, Esquire, Staple Inn, London.“ To je bilo sve što je Rosa znala o svom cilju, ali bilo je dovoljno da se uputi tandarajući se u fijakeru pošljunčanim ulicama, gdje su ljudi izlazili na čist zrak skupljajući se po kutovima dvorišta, gdje su mnogi drugi ljudi hodali monotono vukući noge po vrelom pločniku i gdje su svi ljudi i njihova okolina bili toliko sivi i otrcani.
Tu i tamo čula se glazba, ali ona nije udahnjivala život. Nijedan vergl nije mogao popraviti stvar, ni veliki bubanj odagnati mračnu brigu. Ni zvona s kapela koja su se čula izdaleka i za koja se činilo da se odbijaju s površine cigala i dižu prašinu sa svega ostalog. Što se tiče instrumenata na navijanje, oni su izgledali kao da slamaju svoja srca i duše u težnji za prirodom.
Njezino oronulo prijevozno sredstvo napokon se zaustavilo pred čvrsto zaključanim vratima, koja su izgledala kao da pripadaju nekomu tko je otišao rano u postelju i veoma se bojao lopova. Rosa pušta dalje svoje prijevozno sredstvo i stidljivo zakuca na vrata. Vratar je pušta unutra s njezinom veoma malom torbom.
„Živi li ovdje gospodin Grewgious?“
„Gospodin Grewgious živi ovdje, gospođice!“ reče pazikuća pokazavši da je unutra.
Pa Rosa pođe dalje unutra i, dok su satovi udarali deset sati, ona je stajala na pragu M. J. T-a, pitajući se što je M. J. T. napravio sa svojim uličnim vratima.
Vođena slikovitim imenom gospodina Grewgiousa, ona se popne stubama i lagano zakuca na njegovim vratima. Međutim, nitko nije odgovorio, a kvaka na vratima gospodina Grewgiousa popusti pri dodiru njezine ruke, ona uđe i ugleda svog skrbnika kako sjedi pokraj otvorena prozora. Svjetiljka sa sjenilom nalazi se daleko od njega na stolu u kutu.
Rosa mu se približi u sumraku sobe. On je ugleda i reče poluglasno: „Bože dragi!“
Sa suzama u očima Rosa ga uhvati oko vrata i on reče uzvraćajući zagrljaj:
„Dijete moje, dijete moje! Mislio sam da je to tvoja majka! Ali što, što, što...“, doda on mirnije, „što se dogodilo? Draga moja, što te je dovelo ovamo! Tko te je doveo ovamo?“
„Nitko. Došla sam sama.“
„Bog me blagoslovio!“ uzvikne gospodin Grewgious.
„Došla sama! Zašto mi nisi pisala da dođem po tebe i da te dovedem?“
„Nisam imala vremena. Odluka je brzo došla, jadan, jadan Eddy!“
„Ah, jadan mladić, jadan mladić.“
„Njegov mi je ujak izjavio ljubav. Ne mogu to podnijeti“, reče Rosa odjednom briznuvši u plač i udarajući svojom malom nogom. „Tresem se od užasa pred njim i došla sam k vama da od njega zaštitite mene i sve nas, ako hoćete?“
„Hoću“, viknu gospodin Grewgious dok je u njemu naglo nadolazila neobična energija.
„Proklet bio!“
„Prokleta njegova politika!
Uništiti njegove lupeške trikove!
Na tebe je on usmjerio svoje nade?
Bio proklet zauvijek!“
Nakon ovoga krajnje neobičnog ispada gospodin Grewgious, sasvim izvan sebe, počeo je juriti po sobi kao da nije bio sasvim načistu je li u stanju privrženog zanosa ili borbenog optuživanja.
Zaustavio se je i rekao obrisavši lice: „Oprosti mi, draga moja, ali tebi će biti drago znati da se bolje osjećam. Sad mi više ništa nemoj pričati jer ovo bi se moglo ponoviti. Moraš se osvježiti i razveseliti. Kad si posljednji put jela? Je li to bio doručak, ručak, užina ili večera? I što ćeš sada? Treba li to sada biti doručak, ručak užina ili večera?“
Uljudna nježnost koju je pokazao, na jednom koljenu pred njom, pomažući joj da skine šešir i oslobodi svoju lijepu kosu, bio je pravi viteški prizor. Ipak tko bi od gospodina Grewgiousa, znajući ga samo površno, mogao očekivati viteštvo – ono istinsko, a ne lažno?
„Moramo ti osigurati boravak“, nastavio je on. „Imat ćeš najljepšu sobu u Furnivalu. Treba se pobrinuti za tvoju odjeću i imat ćeš sve što i jedna prava glavna sobarica može pripraviti: Želim reći, glavna sobarica neće imati ograničena sredstva. Je li to torba?“ on je čvrsto pogleda. Istini za volju, trebalo je posebice dobro gledati da bi se uopće vidjela u slabo osvijetljenoj sobi. “I je li to tvoje, draga moja?“
„Da, gospodine. Donijela sam je sa sobom.“
„To nije neka velika torba“ reče gospodin Grewgious iskreno, „premda je dobra za nošenje hrane za kanarinca, za jedan dan. Možda si donijela i kanarinca?“
Ona se nasmije i odmahne glavom.
„Da si ga donijela, poželio bih mu dobrodošlicu“, reče gospodin Grewgious, „i mislim da bi bio zadovoljan da njegov kavez objesimo na čavao vani, pa da se natječe s našim vrapcima čija umjetnost, mora se priznati, sudeći po izvođenju, nije baš jednaka njihovoj namjeri. To je slučaj i s mnogima od nas! Nisi rekla kakvo jelo želiš, draga moja. Uzmimo od svega pomalo.“
Rosa mu je zahvalila i rekla kako bi samo najradije popila šalicu čaja. Gospodin Grewgious nekoliko je puta istrčavao da bi naručio još dodatnih stvari kao što su: marmelada, jaja, salata, slana riba i pržena šunka. Bez šešira odlazio je preko puta u Furnival kako bi dao svoje razne upute. I uskoro su se one ostvarile i stolnjak je bio prostrt.
„Bog me blagoslovio“, uzvikne gospodin Grewgious stavivši lampu na stol te sjedajući preko puta Rose, „kakav novi doživljaj za jadnoga starog nespretnog neženju!“
Rosine izražajne malene obrve upitale su ga kako to misli. „Doživljaj da se na ovom mjestu osjeća slatka prisutnost mladosti koja ga čisti, boji, oblači tapetama, ukrašava zlatom i čini ga prekrasnim!“ reče gospodin Grewgious. „Jao meni, jao meni!“
Budući da je bilo nečega tužnog u njegovu uzdahu, Rosa ga dodirne svojom šalicom za čaj pa se onda usudi dodirnuti ga i svojom malenom rukom.
„Hvala ti, draga moja“, reče gospodin Grewgious. „Aha! Porazgovarajmo!“
„Oduvijek živite ovdje, gospodine?“ upita Rosa.
„Da, draga moja.“
„Uvijek sami?“
„Uvijek sam, osim toga što danju imam društvo gospodina imena Bazzard, mojega činovnika.“
„On ne živi ovdje?“
„Ne, on odlazi svojim putem nakon rada u uredu. Zapravo, on je sada na odmoru i nije ovdje. Poduzeće s donjeg kata, s kojim imam poslovne veze, posudilo mi je drugoga. No bilo bi veoma teško zamijeniti gospodin Bazarda.“
„On vas, sigurno, jako voli“, reče Rosa.
„Ako je tako, protiv toga se bori pohvalnom čvrstinom“, odgovorio je gospodin Grewgious nakon što je razmislio o tome. „Ali sumnjam. Nije tomu tako. Vidiš, on je nezadovoljan i jadan momak.“
„Zašto nije zadovoljan“, bilo je prirodno pitanje.
„Promašen“, reče gospodin Grewgious krajnje tajanstveno. Rosine obrve ponovno poprime svoj upitan i zbunjeni izraz.
„Toliko promašen“, nastavio je gospodin Grewgious, „da stalno osjećam kako mu se moram ispričavati. I on osjeća (iako to ne spominje) da imam razloga za to.“
Gospodin Grewgious sada je postao veoma tajanstven, tako da Rosa nije znala kako nastaviti. Dok je razmišljala o tome, gospodin Grewgious ponovno se iznenada trznuo.
„Pričajmo. Govorili smo o gospodinu Bazzardu. To je tajna, štoviše, to je tajna gospodina Bazzarda. Međutim, vaša slatka prisutnost za mojim stolom čini me toliko neobično razgovorljivim da osjećam kako je, u najvećemu povjerenju, moram izreći. Što mislite što je gospodin Bazzard učinio?“
„Oh, Bože!“ uzvikne Rosa pomaknuvši stolicu bliže i odmah pomislivši na Jaspera reče: „Ništa strašno, nadam se?“
„Napisao je dramu“, rekao je gospodin Grewgious ozbiljnim šapatom. „Tragediju.“
Rosi kao da je laknulo.
„I nitko“, nastavio je gospodin Grewgious istim glasom, „nitko neće ni čuti, nema te cijene da je objavi.“
Rosa se činila zamišljenom i polako je klimala glavom kao da ti želi reći: „Tako je to, ali zašto je tako!“
„Sad znaš“, reče gospodin Grewgious, „Ja ne bih mogao napisati dramu.“
„Nije loš, gospodine?“ upita Rosa naivno ponovno mičući obrvama.
„Ne. Ni kada bih bio osuđen na odsijecanje glave, koje bi odmah uslijedilo, ni kad bih teklić donio pomilovanje za osuđenog zatvorenika Grewgiousa ako on napiše dramu, ja bih bio primoran vratiti se do panja i zamoliti krvnika da poduzme krajnje mjere“, reče gospodin Grewgious prešavši rukom ispod brade, „a koje se tiču moje glave.“
Činilo se da Rosa razmišlja o tome što bi ona napravila ako bi se nezgodni izmišljeni događaj odnosio na nju.
„Prema tome“, reče gospodin Grewgious, „gospodin Bazzard u svakom bi slučaju shvaćao tu moju nesposobnost, ali kako sam ja njegov gospodar, znate, onda je slučaj mnogo gori.“
Gospodin Grewgious odmahne ozbiljno glavom kao da je osjećao kako je uvreda malo pretjerana, premda se ticala njega samog.
„Kako ste vi postali njegov gospodar, gospodine?“ upita Rosa.
„Pitanje koje prirodno slijedi“ reče gospodin Grewgious. „Popričajmo. Otac gospodina Bazzarda, koji je bio farmer u Norfolku, bijesno bi se oboružao mlatilom, vilama i svim drugim poljoprivrednim alatima pogodnima za napad kad bi samo naslutio da je njegov sin napisao dramu. Tako mi je sin, donijevši očevu zakupninu (koju ja primam), povjerio tu tajnu i naglasio kako je odlučan slijediti svoj genij, ali i da bi ga to dovelo u sve opasnosti od gladovanja, a on za to nije stvoren.“
„Da slijedi svoj genij, gospodine?“
„Ne, draga moja“, reče gospodin Grewgious, „nije stvoren za gladovanje. Bilo je nemoguće poreći činjenicu kako gospodin Bazzard nije stvoren za gladovanje. Gospodin Bazzard je onda istaknuo kako bi bilo poželjno da ja stanem između njega i sudbine koja mu uopće nije bila naklonjena. Na taj je način gospodin Bazzard postao moj činovnik i on to veoma dobro osjeća.“
„Sretna sam što je zahvalan“, reče Rosa.
„Nisam baš to mislio, draga moja. Mislio sam da osjeća poniženje. Postoje i neki drugi geniji s kojima se gospodin Bazzard upoznao i koji su isto tako napisali tragedije, koje jednako tako nitko neće ni pod koju cijenu objaviti i ti odabrani duhovi posvećuju svoje drame jedan drugomu na veoma panegiričan način. Gospodin Bazzard bio je predmet jedne od takvih posveta. Pa, znaš, meni nije nikad nitko posvetio dramu!“
Rosa ga pogleda kao da mu je željela da on bude čovjek koji je primio tisuću posveta.
„S druge strane, što je prirodno, to žulja gospodina Bazzarda“, nastavi gospodin Grewgious. „Katkad je on prema meni veoma otresit i onda osjećam da misli ovako: ’Ovaj je glupan moj gospodar! Čovjek koji ne bi mogao napisati tragediju ni u bolu zbog smrti i kojemu nikad nije posvećena nijedna tragedija uz najpohvalnije čestitke zbog visokog položaja koji će zauzeti u očima potomaka!’ Jako neugodno, jako neugodno. Međutim, prije nego što mu dam obveze, uvijek prethodno razmislim: ’Možda mu se ovo neće svidjeti!’ Ili: ’Možda će mi uzeti za zlo ako bih to pitao’, pa se tako veoma dobro slažemo. Zapravo, bolje nego što sam očekivao.“
„Ima li ta tragedija ime, gospodine?“ pitala je Rosa.
„Samo među nama“, odgovorio je gospodin Grewgious, „jer ima krajnje neprimjereno ime. Zove se Trn tjeskobe. Međutim, gospodin Bazzard se nada, i ja se nadam da će na kraju biti objavljena“
Nije bilo teško shvatiti da je gospodin Grewgious ovako iscrpno ispričao Bazzardovu povijest radi skretanja misli njegove štićenice s predmeta koji ju je doveo ovamo, ali i radi opravdanja svoje težnje da bude društven i pristupačan.
„A sad, draga moja“, reče on, „ako nisi previše umorna, ispričaj mi što se danas dogodilo, ali samo ako osjećaš da to možeš, jer radovalo bi me to čuti. Ako uopće noćas zaspim, bit će mi bolja probava.“
Rosa je sad bila pribrana i vjerno mu je prikazala tijek razgovora. Gospodin Grewgious često je gladio svoju glavu dok je slušao. Zamolio ju je da mu još jednom ispriča one dijelove koji su se odnosili na Helenu i Nevillea. Kad je Rosa završila, on je sjedio ozbiljan i nijem te još neko vrijeme zamišljen.
„Jasno ispričano“, bila je njegova jedina primjedba. „I ja se nadam, jasno shvaćena“, reče gladeći se ponovno po glavi. „Vidiš, draga moja“, odveo ju je do otvorenoga prozora, „gdje oni žive! Mračni prozori s druge strane.“
„ Mogu li sutra otići k Heleni?“ pitala je Rosa.
„Volio bih prespavati pa ti onda odgovoriti“, reče on sumnjičavo. „Dopusti mi sad da te odvedem na odmor. Potreban ti je.“
S tim riječima gospodin Grewgious pomogne joj da stavi šešir i da preko ruke objesi veoma malu torbu, koja nije bila za ovozemaljsku uporabu, i odvede je za ruku (s određenom uzvišenom tvrdoćom, kao da je želio zaplesati menuet) preko puta Holborna, u Furnival’s Inn. Na hotelskim ju je vratima on predao svemoćnoj glavnoj sobarici i rekao da će, dok ona ode vidjeti svoju sobu, ostati dolje u slučaju ako je poželi zamijeniti drugom ili shvati da joj je potrebno još nešto.
Rosina je soba bila svijetla, čista, udobna, gotovo vesela. Svemoćna je donijela sve što je nedostajalo u njezinoj veoma maloj torbi (a to znači sve što će, možda, biti potrebno). I Rosa, poskakujući, siđe niz dugačke stube kako bi zahvalila svom staratelju na njegovoj nježnoj brizi.
„Ma ne treba, draga moja“, reče gospodin Grewgious beskrajno zahvalan. „Ja tebi zahvaljujem na tvomu ugodnom povjerenju i ugodnom društvu. Doručak će ti biti poslužen u urednoj, lijepoj i ugodnoj maloj primaćoj sobi (prikladnoj za tvoj stas) i ja ću doći u deset sati ujutro. Nadam se da se ne osjećaš čudno na ovome čudnom mjestu.“
„Oh, ne, osjećam se sasvim sigurna!“
„Da, možeš biti sigurna da su stube zaštićene od vatre“, rekao je gospodin Grewgious, „i da će svaku pojavu te pohlepne sile čuvar primijetiti i suzbiti.“
„Nisam mislila na to“, odgovorila je Rosa. „Mislim, od njega se osjećam sasvim sigurnom.“
„Tu su snažna vrata od željeznih šipki koja će ga zadržati“, reče gospodin Grewgious s osmijehom. „Furnival je zaštićen i posebno čuvan i osvijetljen, a i ja živim nasuprot!“ Pun hrabrosti zbog svoga viteštva kao da je posljednju navedenu zaštitu smatrao sasvim dovoljnom. U istom duhu on reče vrataru kad je izlazio: „Ako tko tko stanuje u hotelu bude zaželio tijekom noći poslati po mene, sitniš će biti spreman za kurira.“
Gotovo je cijeli sat u istom raspoloženju osamljeno šetao gore-dolje ispred željeznih vrata, povremeno gledajući kroz rešetke kao da je stavio golubicu na visoku motku u kavez s lavovima, a sad mu je neprestano na umu da bi mogla pasti.

XXI.
PREPOZNAVANJE
Tijekom noći nije se dogodilo ništa što bi uznemirilo umornu golubicu i ona se probudila osvježena. S gospodinom Grewgiousom, kad je došlo deset, dođe i gospodin Crisparkle, koji je jednom već bio ronio u rijeci u Cloisterhamu.
„Gospođica Twinkleton se tako brinula, gospođice Rosa“, objasnio joj je on, „i s vašom porukom došla je k mami i meni u takvom strahu da sam se ja, da bih je umirio, dobrovoljno javio za ovu službu, prvim vlakom koji sam mogao izjutra uhvatiti. U to sam vrijeme želio da dođete k meni, ali sad mislim da je najbolje što ste ovako učinili i došli svojemu staratelju.“
„Pomislila sam na vas“, reče mu Rosa, „ali dom mlađeg kanonika tako je blizu njega...“
„Razumijem. To je sasvim prirodno.“
„Ispričao sam gospodinu Crisparkleu“, reče gospodin Grewgious, „sve što si mi ispričala prošle noći, draga moja. Svakako da bih mu odmah pisao, ali on je došao u pravi trenutak. I bilo je od njega veoma ljubazno što je došao jer tek se vratio kući.“
„Jeste li odlučili“, zapita Rosa obraćajući se obojici, „što će u budućnosti biti sa životom Helene i njezina brata?“
„Pa, zaista“, reče gospodin Crisparkle, „ja sam veoma zbunjen. Čak je i gospodin Grewgious neodlučan, a njegova je pamet mnogo duža od moje i on je imao cijelu noć za razmišljanje više nego ja, pa kako je onda tek meni!“
Svemoćna gurne glavu kroz vrata, nakon što je pokucala i dobila dopuštenje da uđe, najavljujući kako jedan gospodin želi vidjeti gospodina po imenu Crisparkle, ako je gospodin koji se tako zove ovdje. Ako taj gospodin nije ovdje, on moli za ispriku zbog pogreške.
„Taj gospodin je ovdje“, reče gospodin Crisparkle, „ali trenutačno je zauzet.“
„Je li gospodin crnomanjast?“ upita Rosa povlačeći se do svoga skrbnika.
„Ne, gospođice, gospodin je više smeđ.“
„Sigurni ste da nema crnu kosu?“ upita Rosa ohrabrena.
„Sigurna, gospođice. Ima smeđu kosu i plave oči.“
„Možda bi“, dodao je gospodin Grewgious uz uobičajenu opreznost, „ bilo dobro da ga vidite, ugledni gospodine, ako nemate ništa protiv. Kad čovjek ima neki problem ili doživi gubitak, nikad se ne zna gdje leži izlaz. To je moj poslovni princip, a ovo je takav slučaj da ne bi trebalo zatvarati nijedan put, nego držati oko na svakom izlazu koji se može ukazali. Mogao bih ispričati jednu anegdotu o ovome, ali bilo bi to preuranjeno.“
„Pa, ako mi gospođica Rosa dopusti? Neka gospodin uđe unutra“, reče gospodin Crisparkle.
Gospodin uđe unutra, ispriča se s iskrenom, ali skromnom ljupkošću što nije našao samog gospodina Crisparklea, okrene se prema gospodinu Crisparkleu i s osmijehom postavi neočekivano pitanje: „Tko sam ja?“
„Vi ste gospodin kojega sam prije nekoliko minuta vidio kako puši ispod drveća u Staple Innu.“
„Istina. Tamo sam i ja vas vidio. Ali tko sam ja zapravo?“
Gospodin Crisparkle svoju je pozornost usmjerio na lijepo lice, duboko preplanulo. I duh nekog nestalog dječaka polako se počeo pojavljivati u sobi.
Gospodin je vidio kako se nakon teškoga prepoznavanja obasjalo lice mlađeg kanonika. Ponovno se osmjehnuo i rekao: “Što ćete jutros za doručak? Nestalo vam je džema.“
„Pričekajte trenutak!“ povikao je gospodin Crisparkle podignuvši desnu ruku. „Još samo trenutak. Tartar!“
Druga su se dvojica najsrdačnije rukovala, za Engleze neobično dugo, stavljajući jedan drugomu ruke na rame i radosno se gledajući u lica.
„Moj stari drug“, reče gospodin Crisparkle.
„Moj stari gospodar!“ reče gospodin Tartar.
„Ti si me spasio da se ne udavim!“ reče gospodin Crisparkle.
„Nakon čega si počeo plivati, sjećaš li se!“ reče gospodin Tartar.
„Bog mi dušu blagoslovio!“ reče gospodin Crisparkle.
„Amen!“ rekao je gospodin Tartar.
Ponovno su se stali najsrdačnije rukovati.
„Zamislite“, uzvikne gospodin Crisparkle sjajnih očiju: „Gospođica Rosa Bud i gospodin Grewgious, zamislite Tartara dok je bio najmanji od svih juniora kako skače u vodu, hvata me, velikog, teškog, studenta zadnje godine, drži za kosu i probija se do obale sa mnom poput vodenog diva!“
„Zamislite, ja nisam dopustio da potone, a bio sam njegov podređeni!“ reče gospodin Tartar. „Ali, istina je da je on bio moj najbolji zaštitnik i prijatelj i da mi je učinio više dobra nego svi profesori zajedno. Neki me je nerazumni nagon uhvatio da ga ili izvučem ili potonem zajedno s njim.“
„Hm! Dopustite mi, gospodine, što imam čast“, reče gospodin Grewgious prišavši ispružene ruke, „jer doista smatram da je to čast. Ponosan sam što sam vas upoznao. Niste se prehladili, nadam se. I nadam se da vam nije bilo zlo zato što ste progutali previše vode. Kako se osjećate otada?“
Uopće se nije moglo primijetiti da je gospodin Grewgious znao što je rekao, premda se vidjelo da je želio reći nešto veoma prijateljski i pohvalno.
„Da je barem Nebo, pomisli Rosa, poslalo takvu hrabrost i vještinu u pomoć njenoj jadnoj majci! A on je bio tada tako slab i mlad!“
„Ne želim za to primali komplimente. Hvala, ali mislim da imam jednu ideju“,objavio je gospodin Grewgious pošto je u sobi poskočio jednom ili dvaput tako neočekivano i neobjašnjivo da su svi buljili u njega misleći da se guši ili ga hvata grč. “Mislim da imam jednu ideju. Vjerujem da sam imao zadovoljstvo vidjeti ime gospodina Tartara kao stanara na uglu, na posljednjem katu?“
„Da, gospodine“, odgovori gospodin Tartar.
„Zasad ste u pravu.“
„U pravu sam zasad“, reče gospodin Grewgious. „To je riješeno“, što on pokaže prekriživši lijevi palac desnim.
„Možda znate ime vašeg susjeda na vrhu s druge strane zida?“ Prišao je veoma blizu gospodinu Tartaru kako zbog kratkovidnosti ne bi izgubio nijedan detalj na njegovu licu.
„Landless“.
„I to je riješeno“, reče gospodin Grewgious poskočivši i ponovno se vrativši.
„Držim, gospodine, da u pitanju nije osobno poznanstvo?“
„Malo, ali jest“.
„I to je riješeno“, reče gospodin Grewgious poskočivši još jednom i ponovno se vrativši.
„Kakva je priroda poznanstva, gospodine Tartare?“
„Pomislio sam kako tom mladiću nije lako i zamolio sam ga, tek neki dan, da sa mnom podijeli cvijeće, zapravo, da ja svoj vrt proširim do njegovih prozora.“
„Hoćete li biti toliko ljubazni da sjednete?“ rekao je gospodin Grewgious. „Imam jednu ideju!“
Popustili su. Gospodin Tartar, budući da je bio sav zbunjen, ne toliko spremno. Tada je gospodin Grewgious, sjedeći u sredini s rukama na koljenima i na svoj uobičajeni način, kao da je sve naučio napamet, ovako iznio svoju ideju:
„Ne mogu se još odlučiti ju li mudro održavati otvorenu komunikaciju u sadašnjim okolnostima s gospodinom Nevilleom ili gospođicom Helenom, a s obzirom na najljepšega člana ovoga društva. Imam razloga zaključiti kako naš lokalni prijatelj (za kojega molim dopuštenje da ga blagoslovim prolaznim, ali srdačnim prokletstvom, uz ljubaznu dopusnicu našega uglednog prijatelja) njuška uokolo i šulja se gore-dolje. Kad to ne radi sam, možda ima nekog doušnika koji se šulja kao neki čuvar, vratar ili netko sličan kod Staplea. S druge sirane, gospođica Rosa sasvim prirodno želi vidjeti svoju prijateljicu, gospođicu Helenu i bilo bi važno da barem gospođica Helena (ako ne i njezin brat preko nje) privatno od gospođice Rose čuje što se dogodilo i kakva opasnost prijeti. Slažete li se sa mnom u vezi s gledištima koja iznosim?“
„Sasvim se slažem s njima“, rekao je gospodin Crisparkle koji je vrlo pozorno slušao.
„Ne bi trebalo biti sumnje da se i ja slažem“, reče gospodin Tartar osmjehnuvši se. „Ako sam ih shvatio.“
„Mirno i polako, gospodine“, reče gospodin Grewgious. „Mi ćemo vas sasvim uputiti u stvar, ako nam date dopuštenje. Sad, ako bi naš lokalni prijatelj imao nekog doušnika na licu mjesta, onda je dovoljno jasno da bi takav doušnik mogao tek promatrati sobe koje nastanjuje gospodin Neville. On bi našega mjesnog prijatelja obavijestio o tome tko tamo dolazi i odlazi, a naš bi mjesni prijatelj mogao sam, na temelju onoga što mu je prije bilo poznato, pretpostaviti tko su gosti. Nitko ne bi mogao promatrati cijeli Staple ili pratiti druge došljake i pješake, osim mene.“
„Počinjem shvaćati na što ciljate“, reče gospodin Crisparkle, „i veoma se slažem s vašim oprezom.“
„Ne bi trebalo ponavljati kako još ništa ne shvaćam o tome zašto i kako“, reče gospodin Tartar, „ali i ja shvaćam na što vi ciljate, ako mi dopustite da odmah kažem kako vam moje sobe stoje na raspolaganju“.
„Eto!“ uzviknu gospodin Grewgious pobjedonosno gladeći svoju glavu, „sad svi imamo ideju. Jeste li razumjeli, draga moja?“
„Mislim da jesam“, reče Rosa pocrvenjevši malo kad je gospodin Tartar brzo pogledao prema njoj.
„Vidite, vi ćete otići u dvorište zajedno s gospodinom Crisparkleom i gospodinom Tartarom“, reče gospodin Grewgious. „Ja ću ulaziti i izlaziti sam, na uobičajeni način. Vi ćete otići s tom gospodom do stana gospodina Tartara. Promatrat ćete cvjetnjak gospodina Tartara. Pričekat ćete da se gospođica Helena tamo pojavi ili ćete joj dati znak da ostane blizu. Slobodno ćete s njom razgovarati, u čemu nijedan špijun neće vidjeti ništa sumnjivo“.
„Jako se plašim da ću biti...“
„Biti što, draga moja?“ upitao je gospodin Grewgious kad je zastala. „Pa ne valjda uplašena?“
„Ne, ne to“, reče Rosa stidljivo: „Da ću smetati gospodinu Tartaru. Čini se da mi svi tako drsko prisvajamo stan gospodina Tartara.“
„Imam primjedbu na to“, reče taj gospodin, „jer mislim kako će biti bolji ako se u njemu i samo jednom začuje vaš glas.“
Rosa, ne znajući što reći na to, obori pogled i, okrenuvši se prema gospodinu Grewgiousu, pokorno upita bi li trebalo staviti šešir. Gospodin Grewgious bio je mišljenja da ništa bolje ne bi mogla učiniti i ona se povuče da to i učini. Gospodin Crisparkle iskoristio je ovu priliku da gospodinu Tartaru ispriča o Nevilleovoj i Heleninoj nesreći. Mogućnost je bila dovoljno duga jer se činilo kako je potrebno malo više vremena da se namjesti šešir.
Gospodin Tartar pružio je ruku Rosi, a gospodin Crisparkle išao je ispred njih.
„Jadan, jadan Eddy!“ mislila je Rosa dok su hodali.
Gospodin Tartar je mahao desnom rukom saginjući glavu prema Rosi dok je živahno pričao.
„Nije bila toliko snažna ni preplanula kad je spasila gospodina Crisparklea“, mislila je Rosa gledajući je. „Ali, sigurno, ja sam čak i onda bila veoma pouzdana i odlučna.“
Gospodin Tartar rekao joj je kako je bio mornar i da je godinama plovio po svijetu.
„Kad ćete opet ići na more?“ upita Rosa.
„Nikada.“
Rosa se upita što bi djevojke rekle kada bi je mogle vidjeti kako preko široke ulice prelazi s mornarom ispod ruke. I ona je zamišljala kako prolaznici, sigurno, misle da je veoma mala, bespomoćna, u usporedbi sa snažnom figurom koja bi je mogla iznijeti iz bilo kakve opasnosti i kilometrima nositi bez odmora.
I mislila je da njegove dalekovidne plave oči izgledaju kao da su navikle na promatranje opasnosti izdaleka i da su je netremice gledale kako se sve više približavaju, kad slučajno, podignuvši pogled, ona primijeti da je, čini se, i on nešto mislio o njezinim očima.
Ovo je malo zbunilo Rosebud i moglo bi objasniti činjenicu zašto ona poslije nikada nije znala kako se popela (uz njegovu pomoć) do njegova vrta u zraku, gdje joj se činilo kao da je došla u čudesnu zemlju, gdje je sve iznenada procvjetalo kao u zemlji na vrhu čarobne stabljike graška. Neka vječno cvjeta!

XXII.
DUHOVI SE SMIRUJU
Sobe gospodina Tartara bile su najurednije, najčistije i najugodnije od svih dosad viđenih pod suncem, mjesecom i zvijezdama. Podovi su bili izribani do te mjere da ste mogli pretpostaviti kako je londonska čađa zauvijek otišla i nestala iz zemlje. Svaki centimetar mjedi bio je toliko ulašten da je sjajio poput besramnog ogledala. Nijedna trunčica, mrlja, ni kapljica nije remetila čistoću ijednog domaćeg boga gospodina Tartara, velikog, malog ili srednjeg rasta. Njegova dnevna soba bila je kao kabina admirala, njegova kupaonica kao mljekara, spavaća soba, sa škrinjama i ladicama, bila je kao prodavaonica sjemena; i njegov lijepo spremljeni krevet micao se na sredini kao da diše. Sve što je pripadalo gospodinu Tartaru imalo je svoje određeno mjesto: njegove karte i zemljovidi imali su svoje mjesto, knjige su imale svoje, četke i cipele svoje, njegova odijela, boce, teleskopi i drugi instrumenti imali su također svoje mjesto. Sve je bilo lako dostupno. Police, zidni svijećnjak, kuka i ladica bili su podjednako blizu i podjednako uređeni kako bi se najbolje iskoristila soba i pružilo nekoliko centimetara za smještaj nečega što nigdje drugdje ne bi odgovaralo. Njegovi sjajni mali tanjuri bili su tako uredno smješteni na ormaru da bi se prljava žličica od soli odmah izdala, osobne stvari za higijenu bile su tako posložene da se prljava čačkalica na stolu mogla vidjeti na prvi pogled. Isto tako uredno bile su poredane i raznovrsne sitnice koje je donio sa svojih putovanja. Punjene, sušene, uglačane ili drukčije spremljene već prema svojoj vrsti: ptice, ribe, reptili, oružje, odjeća, školjke, morske trave, korov ili uspomene od koralja. Svaka je bila izložena na svom posebnom mjestu i ni za jednu od njih nije se moglo poželjeti bolje mjesto. Boje i lak izgleda da su držani negdje drugdje, uvijek pri ruci, kako bi zbrisali pojedine zalutale tragove prstiju kad god bi se primijetili u stanu gospodina Tartara. Nijedan ratni brod nikad nije održavan tako čist i uredan kad su u pitanju nemarni tragovi. Ovog svijetlog ljetnog dana iznad vrta gospodina Tartara bio je podignut šator tako uredno kako to samo mornar može napraviti i intenzivno se osjećalo ugodno morsko ozračje pa se činilo kako bi se ovaj cvjetni vrt mogao nalaziti i na prozoru krme broda i da bi se sve moglo prenijeti na brod samo kad bi gospodin Tartar prinio ustima trubu, koja je bila obješena u kutu, i dao graktave naredbe da se digne sidro, da ljudi živnu i razapnu jedra!
Gospodin Tartar je činio čast ovom otmjenom brodu što je počivao u miru. Kad čovjek ima neku ugodnu strast koja ne strši niti kome smeta, ugodno ga je promatrati kako stvari čini sa šaljivim smislom smiješne strane svog bića. Kad je čovjek srdačan i po prirodi iskren i usto savršeno svjež i otvoren, može li se sumnjati da se ikad mogao vidjeti u boljim okolnostima. Rosa bi, prirodno, mislila (čak i da nije provedena po brodu sa svim dužnim poštovanjem prema prvoj dami admiraliteta ili prvoj morskoj vili) da je ugodno vidjeti i čuti gospodina Tartara kako se smije i uživa u svojim raznim majstorijama. U svakom slučaju Rosa bi mislila kako se preplanuli mornar pokazuje u najboljem svjetlu kad bi se, nakon izvršen nadzor, pažljivo izvlačio iz svoje admiralske kabine i molio je da se smatra njegovom Kraljicom, mašući joj cvijetom iz vrta rukom koja je u sebi sadržavala vitalnost gospodina Crisparklea.
„Helena! Helena Landless! Jesi li tamo?“
„Tko me zove! Ne... Rosa?“ Tada se pojavilo drugo lijepo lice.
„Da, draga moja!“
„Pa kako si došla ovamo, najdraža moja?“
„Ja... nisam sigurna“, reče Rosa pocrvenjevši.“Možda sanjam!“
A zašto je pocrvenjela, jer samo su njihova dva lica bila medu cvijećem! Spada li rumenilo u plodove zemlje čarobne stabljike graška?
„Ja ne sanjam“, reče Helena osmjehnuvši se.
„Smatrala bih to stvarnijim da sanjam. Kako smo došle zajedno, tako blizu, i tako neočekivano?“
Doista neočekivano, među otrcanim zabatima i dimnjacima M. J. T.-a, i cvijeća koje je niklo iz morske soli. Ali Rosa se razbudila i na brzinu ispričala kako je došlo do toga da se susretnu i svega što je s lime bilo povezano.
„I gospodin Crisparkle je ovdje“, reče Rosa, brzo zaključivši. „Možeš li zamisliti da mu je jednom davno spasio život!“
„Mogla bih vjerovati u sve što se tiče gospodina Crisparklea“, odgovorila je zamišljeno Helena.
(Još više rumenila u zemlji graška!)
„Da, ali to nije bio gospodin Crisparkle“, reče Rosa brzo je ispravljajući.
„Ne razumijem, ljubavi“.
„Bilo je veoma lijepo od gospodina Crisparklea što se spasio“, reče Rosa,“ i on nije mogao bolje izraziti svoje visoko mišljenje o gospodinu Tartaru. Ali njega je gospodin Tartar spasio.“
Helenine tamne oči pogledaše veoma ozbiljno vedro lice između lišća i ona upita tiho i još zamišljenija:
„Je li gospodin Tartar sada s tobom, draga?“
„Nije. A zato što mi je ustupio svoj stan – nama, mislim. To je tako divno mjesto!“
„Je li?“
„Unutra je kao na nekom najljepšem brodu koji je ikad plovio. Sve je kao... kao...“
„Kao san?“ predloži Helena.
Rosa odgovori lagano kimnuvši te pomiriše cvijeće.
Helena nastavi poslije kratke stanke tijekom koje je izgledala kao da (ili je to bilo Rosa umislila) nekog sažalijeva: „Moj jadni Neville uči u svojoj sobi pošto je sunce sad tako jako s ove strane. Mislim da je bolje da ne zna da si tako blizu.“
„Oh, i ja tako mislim!“ uzvikne Rosa veoma spremno.
„Pretpostavljam“, nastavi Helena sumnjičavo, „da on u budućnosti mora saznati sve što si mi rekla, ali nisam sigurna da li je to dobro. Pitaj gospodina Crisparkle za savjet, draga moja. Pitaj ga da li mogu reći Nevilleu sve, ili nešto, od onoga što si mi ispričala.“
Rosa se povuče u kabinu i postavi pitanje. Mladi kanonik je bio za to da Helena sama odluči.
„Mnogo mu hvala“, reče Helena kad se Rosa ponovno pojavila s izvješćem. „Pitaj ga da li bi bilo bolje pričekati dok taj bijednik ne bude još više klevetao i progonio Nevillea ili je bolje da pokušamo to spriječiti. Želim reći, kako bi bilo da prije provjerimo širi li ružne priča o nama?“
Mlađi kanonik je smatrao da je ovo pitanje preteško da bi pružio pouzdan odgovor na njega, pa je nakon dva ili tri neuspješna pokušaja predložio da pitaju gospodina Grewgiousa. Helena se složila i on se uputi (krajnje loše se praveći da je ravnodušan) preko puta bloka zgrada do M. J. T.-a, gdje je iznio o čemu je riječ. Gospodin Grewgious se odlučno držao općeg načela da ako čovjek može preduhitriti razbojnika ili divlju životinju, onda to treba učiniti. On je u ovom posebnom slučaju smatrao da je John Jasper ujedno razbojnik i divlja zvijer.
Primivši takav savjet gospodin Crisparkle se vratio i obavijestio Rosu, koja je pak sve prenijela Heleni. Ona je sad neprestano na svom prozoru gdje prati tijek svojih misli.
„Mi možemo računati na spremnost gospodina Tartara da nam pomogne, Rosa?“ pitala je
Da! Rosa je stidljivo tako mislila. O, da. Rosa je stidljivo vjerovala da je gotovo mogla to potvrditi. Međutim, bi li trebala pitati gospodina Crisparklea? „Mislim da je tvoja vjerodostojnost jednako vrijedna i dobra koliko i njegova, draga moja“, reče Helena mirno, „i da ne moraš ponovno odlaziti zbog toga“. To je čudno od Helene.
„Vidiš“, nastavila je Helena nakon izvjesnog razmišljanja, „Neville ne poznaje nikoga ovdje. S nikim ovdje nije izmijenio gotovo nijednu riječ. Ako bi gospodin Tartar dolazio otvoreno ga i često viđati, ako bi često mogao odvojiti malo vremena za to, kad bi to činio gotovo svakodnevno, nešto bi se moglo izroditi.“
„Nešto bi se moglo izroditi, draga?“ ponovila je Rosa veoma zbunjeno promatrajući ljepotu svoje prijateljice. „Nešto bi moglo?“
„Ako se Nevilleovo kretanje doista prati i ukoliko je cilj da se on zaista odvoji od svojih prijatelja i poznanika i da se njegov svakodnevni život malo po malo nagriza (u čemu se i sastojala Jasperova prijetnja tebi), zar ne izgleda vjerojatno“, reče Helena, “da bi se njegov neprijatelj na neki način povezao s gospodinom Tartarom da ga opomene neka se čuva Nevillea? U tom slučaju, mi možemo ne samo saznati za tu činjenicu već možemo od gospodina Tartara saznati i kako je to priopćeno.“
„Shvaćam!“ uzviknula je Rosa i odmah se povukla u svoju dostojanstvenu kabinu.
Zatim se ponovno pojavila, njezino lijepo lice bilo je znatno rumenije, i ona reče kako je rekla gospodinu Crisparkleu, da je gospodin Crisparkle pozvao gospodina Tartara i da je gospodin Tartar (... sad čeka u slučaju da ti je potreban, dodala je Rosa napola se okrenuvši i pogledavši unatrag nemalo zbunjena zbog unutrašnjosti kabine i osobe koja je bila vani), izrazio svoju spremnost da postupi onako kako je ona predložila i još istog dana stupi na tu dužnost.
„Hvala mu od sveg srca“, reče Helena. „Molim te reci mu tako“.
Ponovno se našla nemalo zbunjena između cvjetnog vrta i kabine. Zato Rosa nestane sa svojom porukom, ali vratila se s još više uvjeravanja gospodina Tartara. Stala je odlučujući se za Helenu ili njega, a što je otkrilo da zbunjenost nije uvijek samo neugodna već koji put može biti i veoma ugodna pojava.
„Sad, draga moja“, reče Helena, „morat ćemo voditi računa o opreznosti koja nas je, zasad, primorala na ovakav razgovor. I moramo se rastati. Čujem da se i Neville pokreće. Vraćaš li se?“
„Gospođici Twinkleton?“ pitala je Rosa.
„Da.“
„Oh, ne bih više nikad mogla tamo otići. Ne bih, zaista, poslije onog strašnog razgovora!“ rekla je Rosa.
„Pa kamo onda ideš, lijepa moja?“
„Pa, kad o tome razmišljam... ne znam“, reče Rosa. „Još uvijek nisam ništa odlučila. Staratelj će se pobrinuti za mene. Nemoj se brinuti, draga moja. Negdje ću se skrasiti, sigurno.“
(To je izgledalo vjerojatno).
„I ja ću od gospodina Tartara čuti o svojoj Rosebud?“ upita Helena.
„Da, pretpostavljam, od...“, Rosa ponovno zbunjeno pogleda unatrag umjesto da kaže ime.
„Ali reci mi jednu stvar prije nego što se rastanemo, najdraža Helena. Reci mi da si sigurna, sigurna, sigurna, da nisam mogla pomoći.“
„Pomoći, ljubavi?“
„Pomoći da ne bude pakostan i osvetoljubiv. Nisam se mogla s njim nagađati, zar ne?“
„Ti znaš koliko te volim, draga“, odgovori Helena ogorčeno: „ali radije bih te vidjela mrtvu ispod njegovih zlih nogu.“
„To mi je velika utjeha! I hoćeš li tako reći tvom jadnom bratu, molim te? I hoćeš li mu prenijeti moje pozdrave i simpatije? I hoćeš li mu reći da me ne mrzi?“
Žalosno odmahujući glavom, kao da je to sasvim suvišna molba, Helena s puno ljubavi poljubi dlanove i okrene ih prema prijateljici, njena prijateljica poljubi svoje i okrene ih prema njoj. Tada ona ugleda i treću ruku (smeđu) kako se pojavljuje između cvijeća i lišća i pomaže prijateljici da nestane.
Zakuska koju je gospodin Tartar priredio u admiralskoj kabini time što je samo dotaknuo puce opruge jedne ladice i jednu dršku, bio je sjajan, izvrstan objed. Krasna tjestenina, svjetlucavi likeri, na čaroban način očuvani tropski začini i voćni sokovi od božanstvenog tropskog voća, stvarali su se tu u trenutku i u izobilju. Ali gospodin Tartar nije mogao zaustaviti vrijeme. I vrijeme svojom brzinom tvrda srca išlo je toliko brzo da je Rosa bila primorana sići sa svijeta na vrhu graška na zemlju i u stan svog skrbnika.
„Pa sad, draga moja“, reče gospodin Grewgious, „što dalje? Da kažemo istu misao na drugi način: što ćemo s tobom?”
Rosa je uspjela tek pokazati da se osjeća dužnom ispričati što je takva smetnja, i sebi i drugima. Neka prolazna ideja da će provesti život, zaštićena od vatre, iznad mnogo stepenica u Furnivals Innu nekako je bio jedini plan koji joj je pao na pamet.
„Palo mi je na pamet“, reče gospodin Grewgious, „da pošto ta poštovana dama, gospođica Twinkleton, tijekom praznika povremeno dolazi u London, da bi proširila svoje veze i vodila razgovore s roditeljima iz metropole, ako neki zažele, sve dok ne budemo imali vremena snaći se, možemo je pozvati da dođe i s tobom ostane mjesec dana?“
„Gdje, gospodine?“
„Možemo li“, objasnio je gospodin Grewgious, „uzeti namješteni stan u gradu na mjesec dana i tamo pozvati gospođicu Twinkleton kako bi preuzela nadzor nad tobom?“
„A poslije?“ upita Rosa.
„Poslije“, reče gospodin Grewgious, „nećemo biti u gorem položaju nego što smo sada.“
„Mislim da bi to moglo utrti stazu“, složila se Rosa.
„Onda idemo“, reče gospodin Grewgious ustajući, „potražiti namješteni stan. Ništa ne bi moglo biti ljepše za mene od tvoje slatke prisutnosti, ali ovo nije pogodna okolina za mladu damu. Hajdemo u potragu za pustolovinama i tražiti namješteni stan. U međuvremenu, pošto je gospodin Crisparkle ovdje i odmah se vraća kući, on će, bez sumnje, ljubazno otići do gospođice Twinkleton i pozvati tu damu da surađuje u ostvarenju našeg plana.“
Gospodin Crisparkle rado je prihvatio ponudu i otišao. Gospodin Grewgious i njegova štićenica pođoše u svoju ekspediciju.
Njihovo napredovanje je bilo veoma sporo jer se ideja gospodina Grewgiousa o traženju namještenog stana sastojala u tome da prijeđe na suprotnu stranu ulice do kuće s odgovarajućom tablom u prozoru, da je pogleda, da zatim poput kornjače odlazi iza, samo gleda i ne uzlazi, pa isto čini i kod sljedeće kuće i s jednakim rezultatom. Najzad se on sjetio jedne rođake gospodina Bazzarda, udovice, koja je jednom trebala njegov utjecaj u svijetu podstanara i koja je živjela u Southampton Streetu, Bloomsbury Square. Ime ove dame, napisano nepomirljivim slovima značajne veličine na mjedenoj ploči na vratima, a ipak ne tako jasno što se tiče spola ili uvjeta, bilo je BILLICKIN.
Osobna slabost i izraženo osobno poštenje bile su istaknute odlike organizacije gospođe Billickin. Ona je malaksalo izašla iz svoje posebne primaće sobe, s izrazom kao da je tek sad došla k svijesti, koju je prije toga nekoliko puta izgubila.
„Nadam se da ste dobro, gospodine“, reče gospoda Billickin prepoznavši posjetitelja i naklonivši se.
„Hvala, jako dobro. A vi gospođice?“ odvratio je gospodin Grewgious.
„Ja sam isto tako dobro“, reče gospođa Billickin zadihavši se od pretjerane slabosti, „koliko to mogu biti.“
„Moja štićenica i jedna starija dama“, reče gospodin Grewgious, „žele naći pristojan stan na mjesec dana. Imate li slobodnih soba, gospođo?“
„Gospodin Grewgious“, odgovorila je gospođa Billickin,“ neću vas prevariti, daleko od toga. Imam slobodnih prostorija.“
Dodala je u tom ozračju: „Nabodite me na kolac, ako hoćete, ali dok živim, bit ću uvijek poštena.“
„Pa, kakav stan, gospođo?“ upita blago gospodin Grewgious kako bi umirio određenu strogost koja se vidjela kod gospođe Billickin.
„Ovo je dnevna soba – koja je, nazovite je kako hoćete, prednja primaća soba, gospođice“, reče gospođa Billickin uvlačeći Rosu u razgovor: „A ja sam u stražnjoj sobi i ne odvajam se od nje. I na vrhu kuće su dvije spavaće sobe s plinom. Ne kažem vam da su katovi vaših spavaćih soba sigurni, jer nisu. Sam radnik koji je uvodio plin rekao je da bi, kako bi bile sigurne, cijev trebala ići točno ispod vašeg poda, a nije vrijedilo toliko trošiti pošto sam zakupila na godinu dana. Cijevi su zato stavljene iznad i najbolje je da vam to kažem.“
Gospodin Grewgious i Rosa izmijenili su obeshrabrene poglede, iako nisu imali pojma kakve bi moguće užase mogle izazvati te cijevi. Gospođa Billickin stavila je ruku na srce, kao da joj je neki kamen pao s njega.
„Pa! Krov je u redu, bez sumnje“, reče gospodin Grewgious sabravši se malo.
„Gospodine Grewgious“, odgovorila je gospođa Billickin, „kad bih vam rekla, gospodine, da nemate ništa iznad vas, a da je gore kat, onda bih vas prevarila, što neću napraviti. Ne, gospodine. Vaš krov će škripati kad se bude ljuljao po vjetrovitom vremenu, što god da vi napravili, najbolje ili najgore! Gospodine, tko god da ste, samo čvrsto držite škriljevac na mjestu.“ Ovdje se gospođa Billickin, pošto je bila topla prema gospodinu Grewgiousu, malo ohladila da ne bi izgubila moralnu premoć koju je imala nad njime. „Stoga“, nastavila je gospođa Billickin nešto blaže, ali još uvijek uporna u svojoj neuništivoj iskrenosti, “stoga ne bi imalo smisla da vas uhvatim i pođem s vama do vrha kuće i da vi kažete: ‘Gospođo Billickin, kakva je to mrlja na stropu, jer mislim da mrlja jest gore?’ a ja da odgovorim: ‘Ne razumijem vas gospodine.’ Ne, gospodine, neću biti toliko podmukla. Ja znam za to prije nego što vi pokažete. Vlaga je to, gospodine. Ta mrlja se pojavi i iščezne. Možete tamo ležati suhi pola svog života. A doći će vrijeme, i najbolje je da to znate, kad ćete biti mokri kao čep!“
Gospodin Grewgious je izgledao krajnje osramoćen time što je bio opisan na ovaj način.
„Imate li neke duge prostorije, gospođo?“ upita on.
„Gospodine Grewgious“, odgovori gospođa Billickin veoma svečano, „imam. Vi me pitate imam li, i moj otvoren i pošten odgovor glasi: imam. Prvi i drugi kat su prazni. Lijepe sobe.“
„Hajde, hajde. Nemate valjda ništa protiv njih“, reče gospodin Grewgious umirujući samog sebe.
„Gospodine Grewgious“, odgovorila je gospođa Billickin, „oprostite, tu su stube. Ako vam um nije spreman na stube, to će dovesti do neizbježnog razočaranja. Ne možete, gospođice“, reče gospođa Billickin, prijekorno se obraćajući Rosi, „staviti prvi kat, a još manje drugi, u istu ravan sa salonom. Ne, ne možete to učiniti, gospođice, to je izvan vaše moći i zašto onda pokušavati?“
Gospođa Billickin je to rekla veoma suosjećajno, kao da je Rosa pokazala tvrdoglavu odlučnost držati se svoje neodržive pozicije.
„Možemo li vidjeti te sobe, gospođo?“ pitao je staratelj.
„Gospodine Grewgious“, odgovorila je gospođa Billickin, „možete. Nemam što skrivati od vas, gospodine. Možete.“
Gospođa Billickin onda pošalje u salon po svoj šal (pošto je bilo neizostavno, što je datiralo od nezapamćenih davnina, da ona nikad nikamo ne može ići gola vrata). Nakon što ju je njezina pomoćnica ovila, krene pokazati put. Kratko se zaustavljala na stepenicama da predahne i hvatala za srce u dnevnoj sobi kao da se ono gotovo sasvim otkačilo, a ona ga je uhvatila u trenutku kad je htjelo odletjeti.
„A drugi kat?“ reče gospodin Grewgious pošlo mu je prvi bio zadovoljavajući.
„Gospodine Grewgious“, odgovorila je gospođa Billickin svečano mu se okrenuvši kao da je sad došlo vrijeme kad se razumijevanje glede najteže točke mora ostaviti i kad se treba postići povjerenje: „Drugi kat je iznad ovoga.“
„Možemo li i njega vidjeti, gospodo?“
„Da, gospodine“, odgovorila je gospođa Billickin, „to je jasno kao dan.“
Pošto se i taj stan pokazao zadovoljavajućim, gospodin Grewgious se s Rosom povukao do prozora kako bi se s njom nakratko posavjetovao. Tada je zatražio pero i tintu i napisao jedan ili dva retka u vidu sporazuma. U međuvremenu gospoda Billickin sjedne i objelodani kao neki popis ili izvadak iz upitnika.
„Četrdeset pet šilinga tjedno u točno određeno vrijeme, gospodine“, reče gospođa Billickin, „jedina je razumna pogodba za obje strane. To nije ni Bond Street ni palača Sv. Jamesa, međutim, niti se tvrdi da jest. Niti se pokušava poreći – i zašto bi? – da trijem vodi u konjušnicu. Konjušnice moraju postojati. Što se tiče posluge, tu je dvoje za pogođenu nadnicu. Ugljen je ili po paljenju ili po kanti.“ Ona naglasi prijedloge kao da to čini suptilnu, ali ogromnu razliku.“ Na pse se ne gleda blagonaklono. Osim prljanja, njih kradu i može doći do sumnji i neugodnosti.“
Za to vrijeme gospodin Grewgious već je potpisao sporazum i pripremio kaparu. „Potpisao sam u ime dama, gospođo“, reče on, „a vi budite ljubazni pa potpišite sami, krsno ime i prezime, ovdje, ako hoćete, molim.“
„Gospodine Grewgious“, rekla je gospođa Billickin u novom nastupu iskrenosti, „ne, gospodine! Morate me ispričati zbog krsnog imena“.
Gospodin Grewgious je zurio u nju.
„Ploča na vratima služi kao zaštita“, reče gospođa Billickin, „vrijedi kao takva i od nje neću odstupiti.“
Gospodin Grewgious pogleda Rosu.
„Ne, gospodine Grewgious, morate me ispričati. Sve dotle dok je ova kuća koliko-toliko poznata kao Billickina i sve dok običan svijet dvoji gdje se krije Billickin, blizu uličnih vrata ili dolje na propuhu, i koliko bi mogao biti težak i visok, sve do tada ja se osjećam sigurnom. Ali da potpišem kao sama žena neku izjavu, ne, gospođice! Niti biste vi to htjeli“, reče gospođa Billickin s jakim osjećajem povrijeđenosti, „iskoristiti prednost svog spola, a da do toga niste dovedeni nepromišljenim primjerom.“
Rosa se zacrvenjela, kao da je napravila neki krajnje odvratan pokušaj nadmudrivanja dobre žene, te zamoli gospodina Grewgiousa da bude zadovoljan s bilo kakvim potpisom. Pa je tako, kao da je riječ o barunici, vlastoručni potpis BILLICKIN dodan dokumentu.
Onda su detaljnije dogovorili da se usele prekosutra, kad se mogla očekivati gospođica Twinkleton. I Rosa pođe natrag u Furnival’s Inn ispod ruke sa svojim starateljem.
Spazili su gospodina Tartara koji je hodao gore-dolje ispred Furnivals Inna. Zaustavio se kad ih je vidio kako mu prilaze.
„Palo mi je na pamet“, reče gospodin Tartar, „da bi mogli otići na rijeku, jer vrijeme je tako lijepo i plima povoljna. Imam svoj čamac pokraj stepenica kod Templea.“
„Nisam bio na rijeci već ne znam koliko dana“, reče gospodin Grewgious u iskušenju.
„Ja nisam nikad bila na rijeci“, dodala je Rosa.
Za pola sata oni su dogovorili što će i otišli na rijeku. Struja ih je nosila, a popodne je bilo prekrasno. Čamac gospodina Tartara je bio savršen. Gospodin Tartar i Lobley (pomoćnik gospodina Tartara) su veslali. Gospodin Tartar imao je jahtu, izgledalo je, negdje dolje pokraj Greenhithea; pomoćnik gospodina Tartara je bio odgovoran za ovu jahtu i sad je bio pozvan da ovdje odradi posao. On je bio veseo čovjek, žutosmede kose i zalizaka te velikog, crvenog lica. Bio je prava pravcata preslika sunca u starim drvorezima, kosa i zalisci su odgovarali zrakama oko njega. Sjajan na prednjem dijelu čamca, on je bio blistava slika, s vojničkom košuljom, ili bez nje, kakve je već bio volje - jer su mu i ruke i grudi bili tetovirani kojekakvim slikama. Činilo se da mu je lagano sve što čini, jednako tako i gospodinu Tartaru. Ipak su se njihova vesla savijala dok su veslali i čamac klizio ispod njih. Gospodin Tartar je s Rosom razgovarao kao da nije ništa radio, dok ona stvarno nije ništa radila, i s gospodinom Grewgiousom, koji je radio utoliko što je pogrešno upravljao. Ali kakve je to imalo veze kad bi sve ispravili vješti pokreti zapešća gospodina Tartara ili samo osmijeh gospodina Lobleyja iz prednjeg dijela čamca! Struja ih je nosila krajnje veselo i pjenušavo sve dok se nisu zaustavili kako bi večerali u jednom vječito zelenom vrtu, gdje nije bilo potrebno nikakve stvarne identifikacije. A onda se struja okrenula – pošto je ovog dana bila naklonjena samo njima. I dok su oni tako lijeno plovili između vrba, Rosa je pokušala veslati te je uz veliku pomoć lijepo napredovala. I gospodin Grewgious je pokušao ono što je mogao i pao je na leđa s veslom ispod brade pošto njemu nitko nije pomagao. Zbio se tada odmor za sve ispod debelih grana. (Kakav počinak!) Za to vrijeme gospodin Lobley je brisao i uređivao jastuke, sjedala i slično, čitavom dužinom čamca plesao po zategnutom konopcu kao čovjek za kojega su cipele bile praznovjerje, a čarape ropstvo. Kasnije je došao slatki povratak u ugodan miris procvjetale lipe i melodično šuštanje lišća. I doista je prebrzo veliki crni grad bacio svoju sjenu na vodu i njezini tamni mostovi raširili su se preko rijeke kao što se smrt širi nad životom, a vječno zeleni vrtovi izgledali su zauvijek ostavljeni, nedokučivi i daleki.
„Pitam se zar ljudi ne mogu proći kroz život bez sumornih stanja?“ mislila je Rosa idućeg dana kad je grad ponovno bio sumoran i sve je imalo čudan i neugodan izgled kao da čeka nešto što neće doći. Ne. Sad kad su cloisterhamski školski dani prošli, pomislila je, ove će se sumorne faze početi javljati u određenim razmacima!
Međutim, što je Rosa očekivala? Je li očekivala gospođicu Twinkleton? Gospođica Twinkleton je došla. Iz svoje primaće sobe izašla je Billickinova primiti gospođicu Twinkleton i od tog trenutka Billickinine oči plamtjele su ratnim sjajem.
Gospođica Twinkleton donijela je mnogo prtljage sa sobom, jer uz svoju donijela je i Rosinu. Billickinova je zamjerila što je gospođica Twinkleton, pošto je bila veoma uznemirena ovom prtljagom, propustila primiti njezin osobni identitet s jasnoćom shvaćanja koja je odgovarala njezinim zahtjevima. Nakon toga dostojanstvenost se popela na svoje sumorno prijestolje Billickinina čela. I kad je gospođica Twinkleton, uzbuđeno prebrojavajući svoje kovčege i pakete, bilo ih je sedamnaest, posebno uračunala i samu Billickinovu kao broj jedanaest, gospođa Billickin je našla potrebnim pobuniti se.
„Stvari se ne mogu tako brzo srediti“, reče ona otvoreno i demonstrativno, gotovo nametljivo, „jer domaćica nije kutija, niti zavežljaj ili rola tepiha. Ne, ja sam vam zahvalna gospođice Twinkleton, ali još nisam prosjakinja.“
Taj zadnji prosvjed imao je veze s tim što je gospođica Twinkleton njoj, umjesto kočijašu, zbunjeno pružala dva šilinga i šest penija.
Nakon takve odbojnosti gospođica Twinkleton ljutilo upita kojem gospodinu treba platiti? Tu su bila dva gospodina u tom položaju (jer je gospođica Twinkleton došla s dva fijakera). Nakon što je svakom gospodinu plaćeno, oni su na otvorenim dlanovima ispružili svoja dva i pol šilinga te nijemim pogledima i opuštenom vilicama pokazivali nebu i zemlji tu nepravdu. Uplašena ovim uznemirujućim prizorom, gospođica Twinkleton stavila još po jedan šiling u svaku ruku istovremeno se nervoznim riječima obraćajući zakonu te ponovno prebrojavajući prtljagu, a ovaj put zajedno s dva gospodina koji su doprinijeli da zbroj opet postane kompliciran. U međuvremenu dva gospodina, svaki gledajući veoma strogo i gunđajući zbog posljednjeg šilinga, kao da bi se on time mogao pretvorili u šiling i pola, sišla su niz stube, popeli se u svoja kola i otišli, ostavljajući gospođicu Twinkleton u suzama na kutiji od šešira.
Billickinova je promatrala ovaj izljev slabosti bez suosjećanja i dala upute neka se nađe momak koji će se pohrvati s prtljagom. Kad se taj gladijator povukao iz arene, nastao je mir i novi stanari su večerali.
Ali Billickinova je nekako saznala da je gospođica Twinkleton vodila školu. Skok od tog saznanja na primjedbe da ju je gospođica Twinkleton pokušala nečemu podučavati, bio je lak. “Ali nemoj to pokušati“, govorila je sama sebi Billickinova: „Ja nisam tvoja učenica, bez obzira na to što ona, jadno stvorenje“, mislila je na Rosu, „mora to biti!“
Gospođica Twinkleton, s druge strane, nakon što je promijenila haljinu i povratila svoje raspoloženje, živnula je u slijepoj želji da na svaki način poboljša stanje i da svima bude primjer sa svojom vedrinom. U sretnom kompromisu između svoja dva različita stanja postojanja, ona je brzo postala, sa svojom košaricom za ručni rad ispred sebe, staloženo živahna suputnica s blagim pronicavim začinom glede obavijesti, no tad najavila se Billickinova.
„Neću kriti od vas, dame“, reče gospođa Billickin, uvijena u svoj dostojanstveni šal, „jer ja nisam takva da bih sakrivala svoje motive ili postupke, da sam toliko slobodna da dođem k vama i izrazim nadu da je večera bila po vašem ukusu. Iako je nije spremala profesionalna nego priučena kuharica, njene nadnice trebale bi biti dovoljan motiv da teži nečem iznad običnog pečenja i prženja.“
„Večerale smo jako dobro“, reče Rosa, „hvala vam.“
„Naviknuti“, reče gospođica Twinkleton milostivo, što je ljubomornim ušima Billickinove izgledalo kao da dodaje ženo moja draga, „naviknuti na obilnu i hranjivu, iako jednostavnu i zdravu prehranu, nemamo razloga žaliti se što smo napustili naš stari grad i uredno kućanstvo, gdje smo s drugima navikli na spokojnu rutinu.“
„Mislila sam da je dobro reći mojoj kuharici“, primijeti Billickinova u naletu iskrenosti, „s time ćete se složiti, gospođice Twinkleton, nadam se, da je bilo ispravno pretpostaviti kako je mlada dama naviknuta na ono što bi mi ovdje smatrali slabom prehranom i da je bolje da se s time ide postupno. Jer nagao prijelaz sa slabe prehrane na dobru, i s onoga što biste vi mogli nazvati brljanjem na ono što biste vi mogli nazivati metodom, zahtijevaju snažnu konstituciju, koja se nalazi često u mladosti, posebice kod one omladine u internatima koja je pothranjena!“
I tako se Billickinova sada otvoreno suprotstavila gospođici Twinkleton, kao nekome koga je ona u potpunosti ocijenila kao svog prirodnog neprijatelja.
„Vaše primjedbe“, odgovori gospođica Twinkleton s udaljene moralne visine, „su dobronamjerne, ne sumnjam; ali dopustit ćete mi primijetiti da se često ima pogrešan stav kad je riječ o tom pitanju, što se često može pripisati krajnjem nedostatku točnosti vaših podataka.“
„Moje informacije“, odgovorila je Billickinova ubacivši još jedan slog zbog naglaska, a koji istovremeno bijaše uljudan i snažan, „moje informacije, gospođice Twinkleton, posljedica su mog osobnog iskustva, za koje vjerujem da se obično može smatrati dobrim. Međutim, bilo tako ili ne, ja sam u mladosti bila u veoma otmjenoj privatnoj školi, gdje gospođa učiteljica nije bila ništa manje dama od vas, vaših godina, ili možda nekoliko godina mlađa, i zbog njenih bijednih obroka u meni cijelog mog života teče slaba krv. „
„Najvjerojatnije“, reče gospođica Twinkleton, još uvijek sa svojih dalekih visina. „Što je za veliko žaljenje. Rosa, draga moja, kako napreduje tvoj rad?“
„Gospođice Twinkleton“, nastavila je Billickinova uljudno, „prije nego što se povučem na dani znak, kako bi svaka dama trebala, želim vas pitati, kao dama, da li bi trebalo smatrati kako postoje sumnje u moje riječi?“
„Ne znam na temelju čega biste to mogli o pretpostaviti“, počela je gospođica Twinkleton kad se Billickinova uredno zaustavila.
„Nemojte, molim vas, tvrditi da su pretpostavke izašle iz mojih usta kad ih ja uopće i nisam izgovorila. Vaša bujica riječi je snažna, gospođice Twinkleton, i nema sumnje da to vaše učenice i očekuju od vas smatrajući to velikom vrijednošću. Nema sumnje, sigurna sam. Ali ja ne plaćam za vaše riječi i ne tražim da ovdje njima budem obasipana, želim ponovno postaviti svoje pitanje.“
„Ako mislite na svoj loš krvotok“, reče gospođica Twinkleton kad ju je Billickinova ponovno uljudno zaustavila.
„Nemani potrebu koristiti takve izraze.“
„Dakle, ako mislite na slabokrvnost...“
„Što sam je zaradila“, jasno je zaključila Billickinova, „u internatu...“
„Onda“, nastavi gospođica Twinkleton, „sve što mogu reći jest to da moram vjerovati, na temelju vaših tvrdnji, da je zaista veoma loša. Ne mogu se suzdržati a da ne dodam kako je to žaljenja vrijedno, ako ta nesretna okolnost utječe na vaš razgovor, i da je očigledno poželjno da vam krv bude bogatija. Rosa, draga moja, kako napreduje tvoj rad?“
„Ehm! Prije nego se povučem, gospođice“, Billickinova se obratila Rosi, oholo zanemarujući gospođicu Twinkleton, „željela bih da se shvati kako ću se ubuduće obraćati samo vama. Ne znam ni za kakvu stariju damu ovdje, gospođice, ni za koju stariju od vas.“
„Veoma lijep raspored, Rosa, draga moja“, primijeti gospođica Twinkleton.
„Ja nemam tvrtku o kojoj sam čula“, reče Billickinkova sarkastično se osmjehnuvši, „u kojoj se stare neudane dame mogu pomladiti (kakav bi to bio dar za neke od nas), pa se ograničavam samo na vas.“
„Kad budem imala želju izreći neki zahtjev gospodarici kuće, draga Rosa“, primijeti gospođica Twinkleton čarobnom vedrinom, „onda ću to reći tebi, a ti ćeš biti ljubazna, sigurna sam, to prenijeti na pravo mjesto.'1
„Laku noć, gospođice“, reče odjednom Billickinova istovremeno raspoloženo i odbojno. „Pošto ste u mojim očima sami, s najboljim željama želim vam laku noć i, doista sam sretna da to mogu reći, izraziti svoj prezir za jednu osobu koja vam, na vašu nesreću, pripada.“
Billickinova se tada umiljato povuče sa svojim oproštajnim govorom i od tog vremena Rosa je imala nemirni položaj loptice između dva reketa. Ništa se nije moglo učiniti a da se ovaj lijepi meč ne odigra. Ovako, kad bi se poveo svakodnevni razgovor o ručku, gospođica Twinkleton bi rekla, dok su sve tri bile zajedno:
„Možeš li se, ljubavi moja, konzultirati s domaćicom da nam dade janjeće pečenje. Ako ne to, onda pečenu kokoš.“
Nakon toga Billickinova bi uzvratila (pošto Rosa ne bi rekla ni riječi): „Da ste bolje naviknuti na meso iz mesnice, gospođice, vi ne biste ni pomislili na janjeće pečenje. Prvo zato što je janje dugo bila ovca, i drugo, zato što postoje i takve stvari kao što su dani kad mesa ima i kad ga nema. Što se tiče pečene kokoši, gospođice, mislim, da ste siti pečenih kokoši, da ne govorimo samo o kupovanju najstarijih kokoši s najkrastavijim nogama, na koje kao da ste sasvim navikli zbog njihove jeftinoče. Poslužite se malo maštom, gospođice. Naučite malo voditi domaćinstvo. Hajde, smislite nešto drugo.“
Na takvo ohrabrenje, pruženo s popustljivim strpljenjem mudrog stručnjaka, gospođica Twinkleton bi odgovorila sva crvena u licu:
„Ili, draga moja, domaćici možeš predložiti patku.“
„Pa, gospođice!“ Billickinova bi uzviknula (još uvijek Rosa nije izgovorila ni riječi), iznenađujete me kad govorite o patkama! Pa ne govorimo da im sad nije sezona i da su veoma skupe, zaista me veoma pogađa što vidim da želite patku. Kad su u pitanju prsa, koja su jedini dobar komad patke, ona uvijek odu u tuđi tanjur, a vaš bude tako bijedan pun kostiju i kože! Pokušajte ponovno gospođice. Razmislite više svojom glavom, ne tuđom. Sad, teletina ili komad ovčetine. Nešto od čega biste mogli dobiti podjednako dobar komad.“
Tu i tamo ova bi igra postala veoma živahnom, ali brzo su one postale vješte, što bi je činilo sasvim pitomom. Međutim Billickinova bi neizostavno odnijela pobjedu. Ona bi uvijek upala kad bi izgledalo da nema mogućnosti za neobičan i neočekivan udarac.
Ni sve ovo nije poboljšalo sumorno stanje stvari u Londonu, ni izgled Londona koji je, kako se Rosi činilo, čekao na nešto što nikako ne dolazi. Umorna od rada i razgovora s gospođicom Twinkleton, ona je predložila da se radi i čita. S time se gospođica Twinkleton spremno složila, jer ona je bila sjajan čitač oprobanih kvaliteta. Ali Rosa je uskoro otkrila da gospođica Twinkleton ne čita ispravno. Izostavljala je ljubavne scene, umetala stavove hvaleći neudavanje žena te je bila kriva i za druge strašne krivotvorine. Kao primjer za ovo uzmite sljedeći odlomak:
„Najdraža i najobožavanija’ rekao je Edward privlačeći dragu glavu svojim grudima i provlačeći svilenu kosu kroz svoje prste koji su je milovali, a koja mu se činila kao da pada poput zlatne kiše’, oduvijek najdraža i najobožavanija, bježimo iz ovog bezosjećajnog svijeta i jalove hladnoće kamenih srca u bogati i topli Raj Povjerenja i Ljubavi.“
Lažljiva verzija gospođice Twinkleton glasila je ovako:
„Uvijek zaručena za mene s obostranom suglasnošću naših roditelja i suglasnošću dekana srebrne kose’, reče Edward s poštovanjem podižući do svojih usana tanke prste krajnje vješte u pletenju, vezenju, kukičanju i drugim pravim ženskim umjetnostima, ’dopusti mi da pozovem tvog oca ovamo kad se sutrašnja zora bude utopila na zapadu i odaberimo kuću u predgrađu, ma kako bila mala, samo da je u skladu s našim mogućnostima, gdje će on uvijek biti dobrodošao večernji gost i gdje će sve odražavati štednju i stalno usklađivanje školskih postignuća s osobinama anđela koji pridonosi domaćoj sreći.“
Kako su dani prolazili i ništa se nije događalo, susjedi su počeli pričati da je lijepa djevojka kod Billickinove, da izgleda beskrajno tužno i neraspoloženo na sumornim prozorima dnevne sobe – činilo im se da je sva klonula duhom. Lijepa djevojka bi možda i klonula duhom da nije slučajno naišla na neke knjige o putovanjima i pomorskim avanturama. Kao naknadu za njihovu romantiku, gospođica Twinkleton, čitajući ih naglas, pretjerivala je u vezi svih zemljopisnih širina i dužina, položaja broda, vjetrova, struja, mjerenja i ostale statistike (jer osjećala je da i ona nije ispravna pošto joj ništa nije značila). Dok se Rosa, napeto slušajući, najviše oslanjala na ono što je bilo najbliže srcu. Tako im je objema bilo ljepše nego ranije.

XXIII.
PONOVNO SVITANJE
Iako su se gospodin Crisparkle i John Jasper svakodnevno sretali pod krovom katedrale, ništa nijednom nije rečeno između njih u odnosu na Edwina Drooda, a nakon onog vremena, prije više od pola godine, kad je Jasper nijemo pokazao mlađem kanoniku zaključak i svoju odluku zabilježenu u dnevniku. Malo je vjerojatno da su se ijednom sreli, iako su se tako često viđali, a da misli obojice nisu krenule u tom smjeru. Malo je vjerojatno da su se ikad sreli, a da svaki od njih nije osjećao kako onaj drugi predstavlja za njega zamršenu tajnu. Jasper kao tužitelj i progonitelj Nevillea Landlessa, a gospodin Crisparkle kao njegov stalni odvjetnik i zaštitnik, nedvojbeno su međusobno bili bar toliko na suprotnim stranama da bi s velikim zanimanjem razmišljali o upornosti i sljedećem koraku koji je planirao onaj drugi. Ali niti jedan nije nikad spomenuo to pitanje.
Kako se po svojoj prirodi nije mogao pretvarati, mlađi kanonik nesumnjivo je i otvoreno pokazivao da bi on u svako vrijeme ponovo oživio taj slučaj, čak i da bi želio razgovarati o njemu. Međutim, Jasper je uporno šutio i nije mu se na taj način moglo prići. Beživotan, zlovoljan, usamljen, odlučan, tako koncentriran na jednu misao i na njezin određeni cilj da to nije želio podijeliti ni s jednim drugim stvorenjem, živio je odvojeno od ljudskog života. Čudno je pomisliti da duh čovjeka koji se stalno bavio umjetnošću, koja ga je dovodila u mehaničku harmoniju s drugim ljudima i koja se nije mogla pratiti ukoliko on i oni nisu bili u najskladnijem mehaničkom odnosu i zajednici, da nije bio u moralnom skladu i odnosima s bilo kim oko sebe. Ovo je on zaista i povjerio svom izgubljenom nećaku prije nego se pojavila mogućnost da postane ovako nesavitljiv kao što je bio sada.
Nije se moglo sumnjati kako je znao za Rosin nagli odlazak i da je nagađao njegov uzrok. Da li je pretpostavljao da ju je strahom natjerao na šutnju? Ili je pretpostavljao da je ona dala bilo kome, recimo samom gospodinu Crisparkleu, na primjer, podatke o njegovom posljednjem razgovoru s njom? Gospodin Crisparkle u svojoj glavi to nije mogao odrediti. Kao pravedan čovjek on je, međutim, mogao tek priznati, da zaljubiti se u Rosu samo po sebi nije bio zločin, ne više nego što je bio zločin ponuditi da se ljubav stavi iznad svega.
Ogromna sumnja u Jaspera, zbog koje je Rosa doživjela toliku traumu što je planula u njezinoj mašti, izgleda da nije našla utočište kod gospodina Crisparklea. Ako je ta sumnja ikad pratila Helenine ili Nevilleove misli, ni jedno ni drugo nije nikad o njoj riječ progovorilo. Gospodin Grewgious se nije trudio da sakrije svoju nepomirljivu nenaklonost prema Jasperu, mada on nije nikad, ni izdaleka, spominjao tako nešto. Ali on je istovremeno bio povučen i ekscentričan čovjek i nije spominjao onu večer kad je svoje ruke grijao na vatri vratarske kućice i gledao na podu hrpu poderane, blatnjave odjeće.
Uspavani Cloisterham, kad god bi se probudio u prolaznom sjećanju na priču staru više od šest mjeseci, a o kojoj je i porota raspravljala, bio je prilično podjednako podijeljen u mišljenju da li je voljeni nećak Johna Jaspera bio ubijen od svog izdajničkog, vatrenog suparnika ili u otvorenoj borbi. Ili je iz svojih vlastitih razloga sam nestao. Kad bi podigao glavu, primijetio bi da se ožalošćeni Jasper još uvijek posvećuje otkrivanju zločina i osveti, a zatim bi opet utonuo u san. Tako je bilo posvuda u vrijeme kad se čula ova priča.
Vrata katedrale su se zatvorila za ovu noć. Zborovođa, na kratkom dopustu tijekom dvije-tri mise, uputio se u London. On putuje tamo prijevoznim sredstvom, kojim je i Rosa putovala i dolazi, kao što je i Rosa došla, jedne krajnje prašnjave večeri.
Svoju prtljagu lako nosi u ruci i ide pješke do hotelskog križanca na malom trgu iza Aldersgate Streeta te u blizini glavne pošte. To je hotel, pansion ili kuća gdje se iznajmljuju sobe – kako posjetitelj već želi. Taj hotel sam sebe reklamira u novom željezničkom imeniku kao novo poduzeće koje stidljivo raste. On plašljivo, gotovo ispričavajući se, daje putniku do znanja da ga po dobrim starim hotelskim običajima nije očekivao, da naruči pola litre slatkog crnila za piće i da ga onda baci. Zapravo, neizravno mu govori da bi mogao imati čiste cipele umjesto trbuha te možda jednako tako po određenoj stalnoj cijeni dobiti krevet, doručak, poslugu i vratara. Na temelju ovih i sličnih pretpostavki, mnogi pravi Britanci u svojim najgorem raspoloženjima izvode zaključak kako su ovo vremena uravnilovke, osim možda u pogledu pravih putova kojih uskoro neće biti u Engleskoj.
Jeo je bez apetita i ubrzo je opet izašao. Prema istoku, samo prema istoku odlazi prljavim ulicama, a sve dok ne dođe do svog cilja: bijednog dvorišta, znatno bjednijeg od mnogih sličnih.
Sišao je oštećenim stubama, otvorio vrata, pogledao u mračnu zagušljivu sobu i rekao:
„Jeste li sama?“
„Sama, zlato. Loša sreća za mene, bolja za vas“, odgovorio je promukli glas. „Uđite, tko god bio. Ne mogu vas vidjeti dok ne zapalim šibicu, ali glas mi se čini poznatim. Poznajemo se, zar ne?“
„Zapalite šibicu i pokušajte se uvjeriti.“
„I hoću, zlato, ali ruka mi drhti i ne mogu je odmah staviti na šibicu. I tako kašljem da ostavim šibicu negdje pa je kasnije nikako ne mogu pronaći. One skaču i poskakuju dok ja kašljem, baš kao žive stvari. Jeste li došli s puta, zlato?“
„Ne.“
„Ne idete na more?“
„Ne.“
„Pa, ima mušterija s kopna, a ima i mušterija s mora. Ja sam majka i jednima i drugima. Drukčije od Jacka Kineza s druge strane dvorišta. On nije otac nijednima. Ne ide mu to. I on ne zna pravu tajnu miješanja, iako on naplaćuje isto toliko koliko i ja, i više ako uspije. Evo šibice. A sad, gdje je svijeća? Ako me uhvati kašalj, potratit ću dvadeset šibica prije nego što jednu zapalim.“
Ali pronašla je svijeću i zapalila je prije nego ju je napao kašalj. On ju je uhvatio u trenutku kad je uspjela. Sjela je ljuljajući se amo-tamo i jadikujući u određenim vremenskim razmacima: „O, moja pluća su strašno loše! Moja pluća su se pretvorila u kašu!“ i tako sve dok napadaj nije prošao. Dok je trajao, ona nije mogla gledati ni činiti bilo koju stvar što nije imala veze s borbom protiv kašlja. Ali kad je popustio, ona napregne oči i, čim je bila u stanju nešto reći, uzviknula je buljeći:
„Pa, to ste vi?“
„Zar ste toliko iznenađeni što me vidite?“
„Mislila sam da vas više nikad neću vidjeti, zlato. Mislila sam da ste mrtvi i da ste otišli na nebo.“
„Zašto?“
„Nisam ni sanjala da ćete se održati tako dugo, daleko od jadne stare duše koja ima pravi recept za miješanje. I vi tugujete! Zašto niste došli i uzeli jednu ili dvije lule za utjehu? Jesu li vam možda ostavili novac pa niste tražili utjehu?“
„Ne.“
„Tko vam je umro, dušo?“
„Rođak.“
„Od čega je umro, ljubavi?“
„Najvjerojatnije – smrt.“
„Kratki smo večeras!“ uzvikne žena pomirljiva smiješka. „Kratki i prgavi smo! Mrzovoljni smo jer nam nedostaje dima. Nemirni smo, zar ne, zlato? Ali ovo je mjesto gdje se to liječi, ovo je mjesto gdje se umor pretvara u dim.“
„Onda ih možete pripremiti“, odgovorio je gost, „čim vam bude zgodno.“
Skinuo je cipele, olabavio kravatu i legnuo preko zapuštenog kreveta ostavivši glavu na lijevoj ruci.
„Sad sličite na sebe“, reče ta žena s odobravanjem. „Sad doista počinjem prepoznavati svoju staru mušteriju! Jeste li pokušavali sami miješati u tom dugačkom vremenu, lutko?“
„Pripremao sam tu i tamo na svoj način.“
„Nemojte ga nikad uzimati sami. To nije dobro za moj posao, a nije dobro ni za vas. Gdje je moja tintarnica, gdje je moj naprstak, gdje je moja žlica? Odsad ćete ga uzimati na umjetnički način, dušo moja draga!“
Krenuvši s procesom i počevši puhati u slabu iskru što ju je štitila u šaci, ona tu i tamo nešto kaže glasom prigušena zadovoljstva, ne prekidajući puhanje. Kad on progovara, ne radi to gledajući u nju i kao da mu misli već unaprijed lutaju.
„Ja sam vam spremila prave dimove, do prvog do zadnjeg, zar ne, srce?“
„Prave.“
„Kad ste prvi put došli, bili ste sasvim novi u ovome?“
„Da, onda sam lako padao od toga.“
„Ali vi ste se snašli u svijetu i lagano mogli popušiti lulu s najboljima, zar ne?“
„Da – i s najgorima.“
„Sad vam je upravo spremna. Kako ste lijepo pjevali kad ste prvi put došli! Običavali ste zabaciti glavu i pjevati kao ptica! Sad vam je spremna, zlato.“
On je veoma pažljivo uzme iz njezine ruke i stavi umetak na usne. Ona sjedne pokraj njega spremna da lulu ponovno napuni.
Nakon što je šutke uvukao nekoliko dimova, on će joj sumnjičavo:
„Je li jak kao što je bio?“
„O čemu govorite, dušo?“
„O čemu bih govorio nego o onome što imam u ustima.“
„Baš je isto. Uvijek sasvim isto.“
„Ne izgleda tako. Sporije je.“
„Naučili ste se na njega, shvaćate.“
„To bi mogao biti uzrok, naravno. Pazite.“ On se ukoči, postane sanjiv i kao da je zaboravio da je skrenuo njezinu pozornost.
Ona se nagne prema njemu i kaže mu u uho:
„Slušam vas. Baš ste rekli da pazim. Sad ste to rekli i ja slušam. Govorili smo da ste se baš naviknuli.“
„Znam sve to. Samo sam mislio. Pazi. Pretpostavimo da imate nešto u glavi, stvar koju ste krenuli napraviti.“
„Da, zlato; nešto sam krenula napraviti?“
„Ali niste bili sasvim sigurni.“
„Da, zlato.“
„Mogli ste i niste mogli to napraviti, razumijete.“
„Da.“ Vrškom igle pomiješala je sadržaj lule.
„Da li bi to uradili u mislima dok ste ovdje ležali i radili?“
Ona klima glavom. „Neprestano.“
„Isto tako i ja! Radio sam to stalno. Napravio sam to stotinama tisuća puta u ovoj sobi.“
„Nadam se da je bilo ugodno, zlato.“
„Bilo je ugodno!“
On ovo kaže sav u bijesu, skoči i krene prema njoj. Sasvim mirna, ona ponovno žlicom miješa i dopunjuje sadržaj lule. Vidjevši je usredotočenu na to, on se opušta u svoj raniji stav.
„To je bio put, težak i opasan put. Ta mi je tema bila u glavi. Rizičan i opasan put, preko ponora gdje bi i najmanja greška značila propast. Gledajte dolje, gledajte dolje! Vidite li što leži tamo na dnu?“
Nagnuo se je naprijed da to izgovori. Pokazuje zatim u pod, kao na neki zamišljeni predmet daleko ispod njega. Žena ga gleda dok se njegovo lice u grčevima približava njenom, a ne onom što pokazuje. Ona izgleda kao da zna kakav je utjecaj njezine savršene mirnoće. Ako je tako, ona to nije pogrešno proračunata, jer se on opet opuštao.
„Pa, rekao sam vam. Učinio sam to ovdje stotinama tisuća puta. Što sam rekao! Učinio sam to milijun i bilijun puta. Činio sam to toliko često i tako dugo da kad je stvarno učinjeno, izgledalo je da nije bilo vrijedno tolikog truda, jer je veoma brzo bilo gotovo.“
„To je bio put na kome si bio“, primjećuje ona tiho.
On zuri u nju dok puši i onda zamagljenih očiju odgovara: „To je putovanje.“
Događa se šutnja. Njegove oči su sad zatvorene sad otvorene. Žena sjedne pokraj njega pomno pazeći na lulu koja je sve vrijeme u njegovim ustima.
„Sigurno“, primjećuje ona dok je on u nju nekoliko trenutaka uporno gledao s takvim izrazom u očima da se činilo kako je daleko, ne tu u blizini: „Sigurno ste to činili na mnogo načina kad je bilo tako često?“
„Ne, uvijek na isti način.“
„Uvijek na isti način.“
„Da.“
„Na način na koji je napokon napravljeno?“
„Da.“
„I uvijek ste osjećali isto zadovoljstvo?“
„Da.“
Neko vrijeme on izgleda nedorastao ikakvom odgovoru osim ovog lijenog jednosložnog potvrđivanja. Vjerojatno da bi se uvjerila kako to nije samo automatsko potvrđivanje, ona preformulira svoju sljedeću rečenicu.
„Jeste li se ikada umorili od toga, zlato, i za promjenu pokušali napraviti nešto drugo?“
Dok pokušava sjesti on će joj oštro: „Kako to mislite? Što sam želio? Zašto sam došao?“
Ona ga ponovno nježno gura u ležeći položaj. Nakon toga vratila mu je njegov instrument koji je ispustio, raspirila vatru u njemu svojim dahom pa mu onda umirujući rekla:
„Sigurno, sigurno, sigurno! Da, da, da! Sad ću poći s vama. Bili ste previše brzi za mene. Sad vidim. Došli ste zbog odlaska na putovanje. Da, mogla sam znati, jer to je baš slično vama.“
Isprva je odgovorio smijehom i onda strasnim stiskanjem zuba: „Da, došao sam namjerno. Kad nisam više mogao podnositi život, došao sam po utjehu, i dobio sam je. Jesam! Jesam!” Ponavljao je to krajnje žestoko i režući poput vuka.
Ona je veoma oprezno promatrala, kao da u sebi traži put za svoju sljedeću primjedbu: „Bio je tu i još jedan putnik, zlato.“
„Ha, ha, ha!“ Počeo se zvonko smijati, prije kriještali.
„Zamislite“, povikao je, „koliko je bio često suputnik, a ipak to nije znao. Pomisliti koliko je puta išao na putovanje, a da nikad nije vidio cestu!“
Žena kleči na podu, blizu njega držeći na pokrivaču kreveta prekrižene ruke i na njima vršak brade. Gledala ga je u tom položaju. Lula mu je pala iz usta. Ona ju je vratila, stavila ruku na njegove grudi te ga polako njihala s jedne strane na drugu stranu. Poslije toga on progovori kao da je ona nešto bila rekla.
„Da! Uvijek, sam prvi putovao, prije nego što bi se počele mijenjati boje i veliki pejzaži i sjajne procesije. Nisu mogli početi prije nešto bi ih se otarasio. Nisam imao mjesta dotad ni za što drugo.“
Još jednom on zašuti. Još jednom ona položi ruku na njegove grudi i pokreće ga lako amo-tamo kao što mačka ljulja poluživog miša. Još jednom on progovori kao da je ona nešto rekla.
„Što? Rekao sam vam. Kad je napokon bilo stvarno, bilo je tako kratko da je prvi put izgledalo nestvarno. Čujte!“
„Da, zlato. Slušam.“

„Vrijeme i mjesto su pri ruci.“
On je na nogama i govori šapatom kao da je u mraku.
„Vrijeme, mjesto i suputnik“, ona predlaže usvajajući njegov ton i lagano ga držeći za ruku.
„Kako bi vrijeme moglo biti pri ruci kad ne bi bilo suputnika? Pst! Putovanju je kraj. Gotovo je.“
„Tako brzo?“
„To sam rekao. Tako brzo. Čekajte malo. Ovo je vizija. Prespavat ću je. Bilo je suviše kratko i lagano. Moram imati bolju viziju od ove, ovo je najgora od svih. Bez borbe, bez osjećaja opasnosti, bez preklinjanja, a ipak nikad to nisam prije vidio.“ Stresao se.
„Što ste vidjeli, zlato?“
„Gledajte! Gledajte kako je to bijedna, zla, jadna stvar! To je stvarno. Gotovo je!“
Te nepovezane riječ popratio je divljim i besmislenim pokretima. Ali oni se gube u sve jačoj obamrlosti i on se ispruži na krevetu.
Međutim, žena je još uvijek radoznala. Ponavljajući svoje mačje pokrete, ona ponovno polako pokreće njegovo tijelo i sluša. Ljulja ponovno i sluša, šapće mu i sluša. Vidjevši da ga neko vrijeme neće moći probuditi, ona se lagano i s izrazom razočaranja podiže na noge, nježno mu rukom udara lice okrećući se od njega.
Ali nije otišla dalje od stolice pokraj ognjišta. Sjela je na nju s jednim laktom na naslonu i bradom naslonjenom na ruku uporno ga gledajući. „Čula sam vas jednom kako govorite“, krekeće si u bradu, „čula sam vas jednom kako govorite, dok sam ležala gdje vi ležite, a vi ste razmišljali o meni: ‘Nejasno!’, čula sam da kažete, i za još dvojicu osim mene. Ali nemojte uvijek biti previše sigurni, nemojte uvijek biti sigurni, ljepotane!“
Ona dodaje netremice i napeto kao mačka:
„Nije tako jako kao prije? Ah! Možda ne u početku. Možda ste glede toga u pravu. Praksa ga čini savršenim. Možda sam naučila tajnu kako vas primorati da govorite, srce.“
Više ništa nije rekao. S vremena na vrijeme ružno bi mu se grčili lice i udovi dok je teško i nijemo ležao. Nesretna svijeća dogorijeva. Žena taj posmrtni ostatak uzme među prste, zapali drugu, ugasi fitilj u svijećnjaku i puni ga novom svijećom kao da puni neko zlokobno i neprilično čarobnjačko oružje. 1 nova svijeća dogorijeva, a on još uvijek leži bez svijesti. Na kraju dogorijeva i ono što je ostalo od zadnje svijeće pa dnevno svjetlo uđe u sobu.
Činilo se da nije prošlo mnogo vremena kad je on ustao, hladan i drhteći, polako shvaćajući gdje se nalazi i spremajući se da ode. Žena uzima svoju plaću zahvaljujući: „Blagoslovljeni, blagoslovljeni bili, zlato!“ Čini se da je umorna pa se počinje pripremati za spavanje dok on izlazi iz sobe.
Ali ono što se čini može biti lažno i istinito. U ovom slučaju lažno. Jer onog trenutka kad su stube prestale škripati pod njegovim koracima, ona se iskrala za njim odlučno mucajući: “Dvaput te neću izgubiti!“
S dvorišta nema posebnog izlaza, samo ulaz. Kao vještica naginje se na vratima i gleda da li se osvrće. On se nije osvrnuo prije nego što je nestao kolebljiva koraka. Ona ga prati, proviruje iz dvorišta, vidi da još uvijek nesigurno hoda i da se ne osvrće. Drži ga na oku.
On je krenuo natrag u Aldersgate Street, gdje su se vrata odmah otvorila na njegovo kucanje. Ona se šćućurila u drugim vratima i promatrala ga. Shvatila je kako je on samo privremeno u toj kući. Njezino strpljenje traje satima. Jer ona može izdržati, i izdržala je. Kupila je kruh kakvih stotinjak metara dalje i mlijeko koje su nosili pokraj nje.
On opet izađe u podne, pošto je promijenio odijelo, ali ne noseći ništa u ruci, i nitko ništa nije nosio za njim. On se, znači, još ne vraća u naselje. Ona ga kratko prati, oklijeva, odmah se okreće i odlazi ravno u kuću koju je on napustio.
„Je li onaj gospodin iz Cloisterhama unutra?“
„Upravo je izašao.“
„Na nesreću. Kad se gospodin vraća u Cloisterham?“
„Večeras u šest.“
„Blagoslovljeni bili i hvala. Neka Gospodin ide na ruku onima gdje se na uljudno pitanje, čak i bijednoj duši, odgovara na tako uljudan način!“
„Neću te dvaput izgubiti!“ ponavlja bijedna duša na ulici, ali ne tako uljudno. „Posljednji put sam te izgubila kad se onaj omnibus, koji si uzeo u noći na kraju tvog puta, zaustavio između stanice i mjesta. Sad znam tko je to bio. Moj gospodine iz Cloisterhama, bit ću tamo prije vas i sačekati vaš dolazak. Zaklela sam se da vas neću dvaput izgubiti.“
Shodno tome, iste te večeri bijedna duša stoji u glavnoj cloisterhamskoj ulici gledajući krajnje neobične oluke ženskog samostana i provodeći vrijeme do devet sati najbolje što može. U to vrijeme ona ima razloga vjerovati da bi se pridošli putnici iz omnibusa mogli zainteresirali za nju. Prijateljski mrak olakšava joj utvrditi da je li tako ili nije. A tako je, jer putnik koji se ne smije dvaput izgubiti dolazi s drugima.
„Sad da vidim što će biti od vas. Idemo!“
Primjedba upućena zraku, a ipak bi se mogla odnositi na putnika koji glavnom ulicom ide do jednih vrata ispod luka, gdje je neočekivano nestao. Bijedna duša ubrzala je svoj korak. Brza je i brzo za njim stiže do vrata, ali samo vidi stepenice s jedne strane i s druge jednu starinsku sobu ispod luka, u kojoj jedan gospodin velike glave i sijede kose piše pod čudnim okolnostima pokraj otvorenih vrata koja gledaju na prolaz, promatrajući sve koji prolaze, kao da ga naplaćuje iako je prolaz slobodan.
„Hej!“ poviče on tihim glasom primijetivši kako se zaustavila: „Koga tražiš?“
„Ovuda je maloprije prošao jedan gospodin, gospodine.“
„Naravno da je prošao. Što želite od njega?“
„Gdje on živi, srce?“
„Živi? Gore uz stube.“
„Blagoslovljeni bili!“ Šapuće: „Kako se zove, srce?“
„Prezime Jasper, krsno ime John. Gospodin John Jasper.“
„Ima li on zanimanje, dobri gospodine?“
„Zanimanje? Da. Pjeva u zboru.“
„U zvonu?“
„U zboru.“
„Što je to?“
Gospodin Datchery se ostavio svojih papira i prišao k pragu. „Znadete li što je to katedrala?“ šaljivo je upita.
Žena kimne.
„Što je?“
Čini se zbunjenom, pretražuje misli da nađe definiciju, kad joj padne napamet da je lakše pokazati taj veliki predmet, glomazan naspram tamnoplavog neba i prvih zvijezda.
„To je odgovor. Uđite u nju sutra ujutro u sedam i moći ćete vidjeti gospodina Johna Jaspera, ali ga i čuti.“
„Hvala vam. Hvala vam!“
Izljev naslađivanja kojim mu ona zahvaljuje ne prolazi neopaženo od neoženjenog momka dobre ćudi koji lagodno živi od svojih prihoda. On je pogleda, prekriži ruke na leđima, kakav je običaj takvih momaka, i prođe s njom kroz prolaz u kome je odjekivalo.
„Ili“, predloži on pokazujući natrag glavom, „možete otići odmah tamo u stan gospodina Jaspera.“
Žena ga gleda lukavo se smiješeći i odmahuje glavom.
„O, vi ne želite razgovarati s njim?“
Ona ponovi svoj nijemi odgovor i usnama oblikuje nijemi odgovor: „Ne.“
„Možete mu se s distance diviti triput dnevno, kad god želite. Ipak dug ste put prevalili za to.“
Žena brzo pogleda gore. Ako gospodin Datchery misli kako će je na taj način navesti da kaže odakle dolazi, on je onda mnogo naivniji od nje. Ali ona mu pripisuje takvu vještu misao dok on lagano hoda, kao poznata dosadna ličnost u gradu, s nepokrivenom razbarušenom sijedom kosom i besposlenim rukama zveckajući sitnišem u džepovima hlača.
Zveket novca privlači njezine požudne uši.
„Zar mi nećete, dragi gospodine, pomoći platiti prenoćište i put? Ja sam bijedna duša, zbilja, koju muči jak kašalj.“
„Znate gdje je prenoćište, koliko shvaćam, pa idite ravno tamo“, odgovara gospodin Datchery još uvijek zveckajući sitnišem. „Jeste li često dolazili ovamo, dobra ženo?“
„Samo jednom u životu.“
„Da, da?“
Stigli su do ulaza u samostanski vinograd. Jedno prikladno sjećanje, pred primjerenim modelom za kopiranje, oživljava u mislima žene dok gleda to mjesto. Zaustavila se pokraj vrata i energično je rekla:
„Pokraj njih, iako to možda nećete vjerovati, jedan mladi gospodin dao mi je tri šilinga i šest penija kad sam iskašljavala dušu baš na ovoj tu travi. Tražila sam ga tri šilinga i šest penija i on mi ih je dao.“
„Zar nije bilo malo drsko tražiti određenu sumu?“ napominje gospodin Datchery još uvijek zveckajući novcem. „Zar nije običaj da se suma ne govori? Zar nije, možda, izgledalo mladom gospodinu – samo izgledalo – da mu se nešto naređuje?“
„Pazite, srce“, odgovori ona povjerljivim i uvjerljivim glasom, „željela sam novac da bih kupila lijek koji mi pomaže – i to sam učinila. Tako sam rekla mladom gospodinu, on mi ga je dao i ja sam ga pošteno utrošila do posljednjeg novčića. I sada želim isto takvu sumu potrošiti na isti način, ako mi dadete novac. Potrošit ću ga pošteno do posljednjeg penija, duše mi moje!“
„Kakav je to lijek?“
„Bit ću poštena prema vama prije nego što dobijem novac, kao i poslije. To je opijum.“ Gospodin Datchery je pogleda naglo promijenivši držanje.
„To je opijum, srce. Ni manje ni više. I u čovjekovoj prirodi je da uvijek govori protiv opijuma, a rijetko kada njemu u prilog.“
Gospodin Datchery počeo je veoma polako brojati novac koji ga je tražila. Lakomo promatrajući njegove ruke, ona mu i dalje nastavi prikazivati veliki primjer.
„Bilo je to posljednje Badnje večeri, malo poslije mraka. Tada sam bila ovdje kad mi je mladi gospodin dao tri šilinga i šest penija.“ Gospodin Datchery se zaustavio u brojanju, shvatio da je pogrešno izbrojio, ponovno promiješao novac i krenuo ispočetka.
„ A ime mladog gospodina“, dodaje ona, „bilo je Edwin.“
Gospodinu Datcheryju palo je nešto novca – sagnuo se je i podigao ga. Pocrvenio je od napora i pitao:
„Otkuda znate ime tog mladog gospodina?“
„Pitala sam ga i on mi je rekao. Postavila sam mu samo dva pitanja: koje mu je krsno ime i da li ima djevojku. I on je odgovorio da se zove Edwin i da nema djevojku.“
Gospodin Datchery zastane s izabranim novčićima u ruci kao da proučava njihovu vrijednost i ne može se od njih rastati. Žena ga nepovjerljivo pogleda. U njoj je kipjela ljutnja zbog toga što se predomišlja o poklonu. Međutim, on joj ga da kao da odvaja svoje misli od žrtve i ona ode podanički se zahvaljujući.
Svjetiljka Johna Jaspera je gorjela i njegov svjetionik bio je osvijetljen kad se gospodin Datchery sam vratio k njemu. Kao što pomorci na opasnom putu, približavajući se stjenovitoj obali, gledaju kroz zrake signalne svjetlosti prema luci koja leži iza nje i do koje, možda, neće stići, tako je i zamišljeni pogled gospodina Datcheryja usmjeren na ovu svjetlost i ono iza nje.
Cilj njegova ponovnog dolaska u stan jest samo staviti šešir, a koji izgleda toliko nepotrebnim dijelom njegove garderobe. Na satu katedrale bilo je pola jedanaest kad je on ponovno izašao na ulicu. Oklijeva i gleda oko sebe kao da je sad odzvonio radosni sat kad se gospodin Durdles kamenjem može otjerati kući i kao da očekuje pogled na nevaljalca koji je imenovan da izvrši zadaću kamenovanja.
Zapravo, Zla Sila je na slobodi. Ali kako nema ničeg živog što bi mogla ovog trenutka kamenovati, gospodin Datchery otkriva da to Zlo kroz ogradu groblja kamenuje mrtve. Nevaljalko nalazi da je ovo ugodna i zanimljiva zabava. Prvo zato što se smatra da je ovo mjesto odmora sveto, a drugo zato što su visoki nadgrobni spomenici, koji stražare u mraku, dovoljno slični mrtvima da bi opravdali krasnu misao kako su ozlijeđeni pri pogotku.
Datchery ga pozove s: „Ejhej, Winks!“
On potvrđuje uzvik s: „Ejhej, Dick!“
Njihovo poznanstvo, čini se, ima prijateljske osnove.
„Ma, rekao sam“, žali se, „da ne govoriš javno moje ime. Nikad se nisam izjašnjavao o imenu, pusti to. Kad mi oni tamo u zatvoru kažu da će me zapisati u knjigu i pitaju: ‘Kako se zoveš?’ ja im kažem: ‘Otkrijte’. Isto tako kad kažu: ‘Koje si vjere?’ ja kažem: ‘Otkrijte? ’“
To bi vlastima, usput se može primijetiti, bilo iznimno teško, bez obzira na svu statistiku.
„Osim toga“, dodao je dečko, „ne postoji obitelj Winks.“
„Mislim da mora postojati.“
„Lažeš, nema je. Putnici su mi dali to ime zato što ne spavam redovito i što se mučim cijele noći. Zato je meni jedno oko otvoreno prije nego što zatvorim drugo. To znači Winks. Deputy mi je najbolje ime, ali me nećeš uhvatili da i to tvrdim, shvaćaš?
„Dobro, neka onda uvijek bude Deputy. Mi smo dobri prijatelji, Deputy?“
„Jako dobri.“
„Oprostio sam dug koji si mi dugovao od kada smo se prvi put vidjeli, a otada mnoge su moje kovanice našle put do tebe. Ha, Deputy?“
„Aha! I što je još više, ti nisi Jasperov prijatelj. Zašto me je morao dizati na noge?“
„Da, zašto! Ali pusti ga sada. Večeras ćeš dobiti jedan moj šiling, Deputy. Sad je kod tebe došao jedan putnik s kojim sam razgovarao – jedna nemoćna žena koja kašlje.“
„Puffer“, složio se Deputy. Nakrivio je glavu pa izbuljenih očiju rekao lukavim, zlobnim pogledom prepoznavanja pućkajući zamišljenu lulu: „Hopeum Puffer.“
„Kako se zove?“
„Njezino kraljevsko veličanstvo princeza Puffer.“
„Ona ima i neko drugo ime osim toga. Gdje živi?“
„U Londonu, među plovcima.“
„Mornarima?“
„To sam i rekao. Kinezima, i drugim koljačima.“
„Volio bih saznati, uz tvoju pomoć, gdje ona točno živi.“
„U redu. Daj zlato.“
Šiling je predan. Tada, u duhu povjerenja koje bi trebalo vladati među svim poslovnim transakcijama časnih stranaka, smatralo se kako je ovaj posao završen.
„Ali evo ševe!“ uzvikne Deputy. Što misliš kamo sutra ujutro ide Njezino Veličanstvo? Proklet bio ako ne ide u KI-TI-DRI-LU!“ U svom zanosu on namjerno razvlači riječ, lupa nogom i previja se od svog grčevitog i reskog smijanja.
„Kako si to saznao, Deputy?“
„Zato što mi je upravo sad rekla. Rekla je da zato mora ustati. Rekla je: ‘Deputy, moram se rano umiti i urediti što bolje mogu jer idem u KI-TI-DRI-LU!‘“ Kao i prije s užitkom razdvaja slogove, no kao da mu za pokazivanje koliko je ovo smiješno nije dovoljno udaranje nogama po pločniku, počinje on polako i dostojanstveno plesati, možda zamišljajući da je tako radio Dekan.
Gospodin Datchery primio je ovu novost poprilično zadovoljnim, premda zamišljenim licem, i prekinuo je razgovor. Vrativši se u svoj neobičan stan, i pošto je dugo sjedio nad večerom koja se sastojala od kruha, sira, salate i piva, što mu je sve gospođa Tope pripremila, ostao je i dalje sjediti i kad je večera završila. Napokon se podigao, otvorio vrata ormara u kutu i nacrtao nekoliko neobičnih poteza kredom po njegovoj unutarnjoj strani.
„Volim“, reče gospodin Datchery, „stari gostioničarski način pisanja računa. Nečitljivo, osim onom koji piše. Ako ovaj što zapisuje nije pošten, dužnik zadužuje samog sebe. Hm, ha! Jako mali račun, ovo je jako, jako mali račun!“
On uzdiše razmišljajući o svojoj bijedi, s jedne police ormara uzima komad krede i zastane držeći je u ruci neodlučan što dodati računu.
„Mislim da je mali dodatak“, zaključi on, „sve ono na što imam pravo.“ Nakon što je svoje riječi popratio kredom, on zatvara ormar i odlazi u postelju.
Sjajno jutro blista nad starim gradom. Nedostižno lijepe su njegove starine, ruševine s bršljanom koji se presijava na suncu, bogato drveće koje leluja u mirnom zraku. Blistavo svjetlo što se odbija od nemirnih grana, pjevanje ptica, mirisi iz vrta, šume i polja – prije iz jednog velikog vrta u cijelosti njegovana otoka u ovo plodno vrijeme – prodiru u katedralu, potiskuju njen zemaljski miris i propovijedaju Uskrsnuće i Život. Ugrijali su se stoljeća i stoljeća stari hladni kameni grobovi. I mrlje svjetla uvlače se u najneprijatnije mramorne kutove zgrade gdje lepršaju poput krila.
Gospodin Tope dođe s velikim ključevima, zijevajući otključa i otvori vrata. Dođe gospođa Tope s priborom za čišćenje. U određeno vrijeme dođe orguljaš i momak koji pokreće mjehove, zure iza crvenih zavjesa na galeriji, neustrašivo otresaju prašinu s knjiga na odijeljenoj visini i brišući je sa žica i pedala. Pojavile su se i razne vrane, stigle su iz raznih predjela neba natrag na veliki toranj. Može se pretpostaviti da vole vibriranje i da znaju kako će im zvono i orgulje to pružiti. Dođe i veoma mali broj vjernika, uglavnom iz okolice katedrale i doma mlađeg kanonika. Dođe i gospodin Crisparkle, svjež i vedar. I njegova pastorska braća, ne tako svježa i vedra. Dođe i zbor, u žurbi (uvijek u žurbi i žurno u posljednjem trenutku odijevajući svoje spavaćice kao djeca koja bježe u krevet), i John Jasper kao njihov vođa. Zadnji je došao gospodin Datchery, u ložu, jednu od praznih koja je odabrana za njega, osvrćući se za Njenim Kraljevskim Veličanstvom, Princezom Puffer.
Misa je već bila daleko odmakla kad je gospodin Datchery uspio razabrati Njezino Kraljevsko Veličanstvo. Razabrao ju je u sjeni. Nalazila se iza stupa, pažljivo sklonjena s vidika dirigentu zbora, ali promatrala ga je s najvećom pažnjom. On recitira i pjeva sasvim nesvjestan njene nazočnosti. Ona se smiješi kad je on glazbeno najvatreniji. Da, gospodin Datchery ju je vidio kako to čini. I zamahne šakom prema njemu iza dobrodošlog zaklona stupa.
Gospodin Datchery ponovno pogleda kako bi se uvjerio. Da, ponovno! Ružna i uvela kao neka fantastična rezbarija ispod sjedala u loži, jednako toliko zla kao i nečastivi, jednako toliko oštra kao i veliki brončani orao koji drži svete knjige na svojim krilima (i sudeći po kiparevu dočaravanju njegovih divljih osobina, njima ni najmanje obraćena), ona skuplja svoje mršave ruke i onda ponovo s obje šake zamahuje prema dirigentu zbora.
U tom trenutku ispred rešetkastih zborskih vrata, nakon što je prevario opreznog gospodina Topea lukavštinama u kojima je on pravi majstor, Deputy oštra oka proviri kroz rešetke zapanjeno prelazeći pogledom s onog koji prijeti na onog kome se prijeti.
Misa se završi i svi se raziđoše na doručak. Ispred katedrale dok se zbor razilazio (jednako toliko u žurbi da skine svoje spavaćice koliko se žurio odjenuti ih), gospodin Datchery priđe svojoj novoj poznanici.
„Pa, gospođo. Dobro jutro. Jeste li ga vidjeli?“
„Vidjela sam ga, srce. Vidjela sam ga!“
„I poznaješ ga?“
„Poznajem! Bolje od svih velečasnih pastora zajedno!“
Brižna je gospođa Tope veoma uredno prostrla doručak za svog stanara. Prije nego što je sjeo on je u kutu otvorio vrata svog ormara. S police uzeo je komad krede, računu dodao jednu debelu dugačku crtu, od vrha vrata ormara sve do dna, i onda s tekom krenuo jesti.

Bilješka o piscu

Charles Dickens bio je engleski pisac koji je stvorio neke od najpoznatijih i najnezaboravnijih književnih likova svih vremena (da samo spomenemo Olivera Twista ili Davida Coppefielda), i do danas ostao zapamćen kao najveći pisac viktorijanskog razdoblja engleske književnosti. Njegova su djela tijekom njegova života uživala veliku popularnost, dok ga je književna kritika dvadesetog stoljeća prepoznala kao književnog genija.
Charles Dickens je rođen 7. veljače 1812. godine. U dvanaestoj je godini prekinuo školovanje zbog oca koji je zapao u dugove i završio u zatvoru. Zaposlio se u tvornici laštila, a kasnije u odvjetničkom uredu. Nakon toga postaje politički novinar – izvještavao je o parlamentarnim debatama i putovao Britanijom izvještavajući o izbornoj kampanji za Morning Cronicle. U to vrijeme počinje i njegov književni rad. Godine 1833. svoju prvu priču šalje u londonski časopis Monthy Magazine, da bi 1836. objavio svoju prvu knjigu, Bozove crtice, koja je nastala zahvaljujući njegovom novinarskom radu. Djelo je doživjelo uspjeh, te Dickens dobiva ponudu za pisanje romana u nastavcima u časopisu, iz čega će se kasnije roditi Pickwickovci, roman o komičnim zgodama u Engleskoj prije industrijske revolucije. Premda nekoliko prvih priča nije doživjelo uspjeh, uvođenje lika imena Sam Weller u četvrtom nastavku donijelo je nagli porast čitanosti. Dvije godine kasnije, 1839., objavljuje svoje najpoznatije djelo – Oliver Twist. Bilo je to prvo viktorijansko djelo u kojemu je dijete bilo glavni junak. U samo par godina, do 1841., napisao je nekoliko važnih djela, koja su najprije bila objavljena u mjesečnicima prije nego su ukoričena: Nickolas Nickleby, Stari dućan rijetkosti te njegov prvi povijesni roman Barnaby Rudge. Godinu dana kasnije on i njegova supruga po prvi put kreću u posjet Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Svoje impresije zapisao je u putopisu Bilješke iz Amerike. Nakon povratka Dickens počinje rad na Božičnoj priči, nakon kojeg ubrzo slijedi još jedno remek-djelo, 1845., Cvrčak na ognjištu. Nakon što je 1844. kratko živio u Italiji, Dickens je otišao u Švicarsku, gdje je započeo rad na djelu Dombay i sin, romanu čija je tematika bila vezana uz poslovne krugove londonskog Cityja. Nakon toga posvetio se još jednom svom djelu koje je ostalo zapamćeno do današnjeg dana, Davidu Copperfieldu, koje je ujedno označilo svojevrsnu prekretnicu u njegovom stilu – djela mu postaju mnogo ozbiljnija i pisac počinje mnogo pažljivije pristupati njihovu planiranju. Ta su djela također mračnijeg ozračja i sklonija simboličkim strukturama, likovi su slojevitiji, te Dickens počinje radikalnije propitkivati društvene institucije i konvencije.
Pedesetih godina objavljuje djela Sumorna kuća, Teška vremena, Malena Dorrit, Priča o dva grada, a početkom šezdesetih Velika očekivanja, koje se danas smatra njegovim najzaokruženijim ostvarenjem, u kojem pisac tematizira odnos moralnosti i društvenog položaja. Ova dva posljednja djela doživjet će ogroman uspjeh. Na knjizi Tajna Edwina Drooda, koja je usredotočena na temu zločina i zla, započet će raditi pred kraj života 1869. godine i, nažalost, neće je dovršiti.
Charles Dickens umro je 9. lipnja 1870. godine.