Metju Perl

Godina je 1870. i spisateljska ikona, tadašnji pravi književni celebrity, Charles Dickens iznenada je preminuo ne dovršivši svoj posljednji roman, Tajna Edwina Drooda. Kada vijest o njegovoj smrti napokon preplovi ocean, Dickensov američki izdavač James Osgood, suvlasnik male prestižne izdavačke kuće koja se jedva nosi s jakom konkurencijom velikih izdavača iz New Yorka i sa sve većom količinom jeftinih pretisaka, naći će se pred zidom. Njihovo jedino oružje je kvaliteta autora, a bez najveće zvijezde izdavačkog programa bit će još teže, praktički nemoguće, opstati na nemilosrdnom tržištu.
Upravo u tim trenucima u bostonsku luku stiže posljednji, neobjavljeni, nastavak Dickensova romana, pa će Osgood delikatan zadatak preuzimanja papira o kojima mu ovisi budućnost povjeriti svojem najpouzdanijem zaposleniku, prije nego što sadržaj padne u ruke "pirata", tadašnje verzije književnih agenata koji vrebaju brodove u luci.
No Daniel se u ured više neće vratiti, njegovo tijelo završit će pod kotačima kočije, a rukopis će nestati. Kako bi spasio tvrtku i održao živima ideale po kojima radi, James Osgood uputit će u London u pratnji tajanstvene knjigovotkinje Rebecce, Danielove sestre, u nadi da će otkriti kako je veliki bard namjeravao rasplesti radnju romana. No događaji u koje će se uplesti u Londonu puno su više od onoga na što je povučeni izdavač spreman, a pitanje nestalog rukopisa pretvorit će se u borbu s nevidljivim neprijateljem čiji je ishod krajnje neizvjestan.

Ovaj je roman posvećen svim mojim profesorima engleskog jezika.


PRVI
NASTAVAK

1


Bengal, Indija, lipanj, 1870.

NITI JEDNOM OD DVOJICE MLADIH POLICAJACA NA KONJIMA NISU SE sviđale podjele u provinciji Bagerhat. Niti jednom od njih nisu se sviđale džungle u kojima se svašta može dogoditi, bez ikakva povoda, nevidljivo. Prije nekoliko godina imali su takav slučaj kad je jedan nesretni poručnik bio razodjeven, premlaćen i utopljen u rijeci jer je pokušavao prikupiti porez.
Policajci su zaboli pete čizama čvršće u konjske slabine. Što ne znači da su bili preplašeni - samo oprezni.
“Uvijek moraš biti oprezan”, rekao je Turner Masonu dok su se saginjali izbjegavajući niske grane i vitice. “Vjeruj mi da indijski urođenici ne cijene život. Čak ni poput najsiromašnijeg Engleza.”
Mlađi je policajac Mason zamišljeno kimnuo glavom na riječi dojmljivog suradnika kojemu je bilo gotovo dvadeset pet godina, a imao je i dvojicu braće Engleza koji su radili u indijskoj državnoj službi i borili se u indijskoj pobuni prije nekoliko godina. Ako je itko bio stručnjak, to je bio on.
“Možda smo trebali povesti više ljudi, gospodine.”
“Pa krasno! Više ljudi. Masone? Neće trebati više od nas dvojice da privedemo nekoliko poderanih dakoita? Upamti, na muci se poznaju junaci.”
Kada je Mason stigao u Bengal iz Liverpoola na novo namještenje, prihvatio je Turnerovu prijateljsku ponudu da zajedno prikupljaju novac i dijele životne troškove, te provode slobodno vrijeme igrajući biljar ili kroket. Mason je sa svojih osamnaest godina bio zahvalan na savjetima tako iskusnog čovjeka u redovima bengalske policije. Turner je mogao navesti mjesta gdje policajac ne bi smio sam jahati zbog Kolija, Santala, Asamaca, Kukija i brdskih plemena na granicama. Neke su od zločinačkih bandi među plemenima činili dakoiti, kradljivci; dok su drugi, upozoravao je Turner, nosili sjekire za skidanje engleskih glava. “Indijski urođenici cijene život samo toliko da bi ga oduzeli”, bila je jedna od Turnerovih uzrečica.
Srećom, jutros nisu bili u potjeri za takvom vrstom krvoločne bande na ovim umarajućim temperaturama. Samo su istraživali običnu drsku pljačku. Dan prije karavana od dvadeset do trideset volovskih zaprega napadnuta je kišom kamenja i stijenja. U kaosu su dakoiti, držeći baklje, prevrnuli zaprege i pobjegli s dragocjenim škrinjama iz karavane. Kad je vijest o pljački stigla do policijske postaje, Turner je otišao do nadređenog i dobrovoljno prijavio sebe i Masona, a zapovjednik ih je poslao da ispitaju poznatog trgovca ukradenom robom.
Sada, kako se džungla prorijedila, približavali su se maloj kući slamnatog krova pokraj potoka. Jenjavajući oblak dima lebdio je iznad dimnjaka od blata. Mason je stisnuo držak sablje za pojasom. Svaki je dvojac u bengalskoj policiji zaduživao jednu sablju i karabin kratkog dometa, a Turner je, naravno, prisvojio pušku.
“Masone”, rekao je podsmjehujući se primijetivši napeti pogled svog partnera. “Neiskusan si, zar ne? Velika je vjerojatnost da su već istovarili robu i otišli; možda prema planinama, gdje naša elaka - to ti je, Masone, nešto kao nadležnost - prestaje. Ionako više nije važno, kad ih uhvatimo, lažu i tvrde da su nedužni poljoprivrednici dok ih korumpirani tamnoputi suci ne oslobode. Što kažeš na to da uzmemo slonove i odemo uloviti nekog tigra?”
“Turner!” Mason je u tom trenutku prošaptao, prekinuvši partnera.
Približili su se kući slamnatog krova pred kojom je bio privezan konj jarkocrvene boje (ovdašnji su domoroci često konje bojili u neprirodne boje). Zamor dvojice ljudi koji odgovaraju opisu kriminalaca privukao je njihovu pozornost. Jedan od njih držao je baklju. Svađali su se.
Turner je Masonu dao znak da utihne. “Onaj desni je Narain”, tiho je rekao. Narain je bio poznati krijumčar opijuma kojeg su nekoliko puta neuspješno pokušali osuditi.
Mak se uzgajao i prerađivao na području Bengala, i to pod engleskom kontrolom, da bi potom kolonijalna vlast na dražbama prodavala opijum trgovcima iz Engleske, Amerike i drugih država. Odatle su trgovci prevozili opijum u Kinu gdje je bio ilegalan, ali vrlo tražen. Trgovina je bila iznimno unosna za britansku vlast.
Turner i Mason su sjahali, razdvojili se i prišli kradljivcima s obiju strana. Dok se šuljao kroz grmlje iza kuće, Mason je razmišljao o tome koliko su imali sreće; ne samo da su kriminalci još uvijek bili na očekivanom mjestu nego im je i rasprava odvraćala pažnju.
Izašavši iz šikare, Mason je, na Turnerov znak, isukane sablje iskočio pred iznenađenog Naraina, a trgovac je podignuo drhtave ruke u zrak i legao na tlo. U međuvremenu je drugi kradljivac oborio Turnera i pobjegao među gusta stabla. Turner se teturajući uspravio, nanišanio i zapucao. Drugi hitac ispalio je nasumce u džunglu.
Vezali su zatvorenika i odmah pronašli bjegunčeve tragove, ali ih ubrzo i izgubili. Pretražujući rukavac potoka, Turner je pohitao prema nečemu na tlu. Kad je stigao do tog mjesta, Mason je vidio da je njegov ponosni kompanjon karabinom zatukao kobru. Ali kobra nije bila mrtva kad je Mason prišao; ponovno se uspravila i pokušala napasti. Takve opasnosti vrebaju u bengalskoj džungli.
Napuštajući potragu za drugim kradljivcem, vratili su se na mjesto gdje su ostavili Naraina svezanog za drvo te ga oslobodili, vodeći ga zajedno s posuđenim konjima natrag u policijsku postaju. Tamo su se ukrcali na vlak s privezanim zarobljenikom kako bi ga doveli u okrug vlastite postaje.
“Naspavaj se”, rekao je Turner Masonu s bratskom naklonjenošću. “Izgledaš iscrpljeno. Ja ću čuvati dakoita.”
“Hvala, Turner”, zahvalno je rekao Mason.
Jutro ispunjeno događajima bilo je iscrpljujuće. Mason je pronašao slobodan red sjedala i kapom pokrio lice. Ubrzo je utonuo u dubok san pod odškrinutim prozorom kroz koji je pirio blag povjetarac čineći temperaturu u kupeu donekle ugodnom. Probudio ga je krik koji je svojom jekom stvarao jezu - onakav kakve je zamišljao u najgorim noćnim morama o bengalskim džunglama.
Kada se malo pribrao, ugledao je Turnera kako zuri kroz prozor.
“Gdje je zarobljenik?” vrisnuo je Mason.
“Ne znam!” povikao je Turner, sijevajući pogledom. “Okrenuo sam glavu na trenutak, a Narain se valjda bacio kroz prozor!”
Povukli su kočnicu za opasnost i vlak je stao. Uz pomoć indijskog policajca sa željeznice, Mason i Turner pronašli su Narainovo slomljeno, krvavo tijelo na stijenama uz prugu. Potpuno je razmrskao glavu prilikom pada. Ruke su mu i dalje bile vezane žicom.
Mason i Turner ostavili su tijelo i ukrcali se na vlak. Izuzevši Turnerovo nemuzikalno pjevušenje, mladi su engleski policajci ostatak puta do željezničkog kolodvora proveli u tišini. Gotovo su stigli kada je Turner postavio pitanje.
“Reci mi nešto, Masone. Zašto si se pridružio policijskoj konjici?”
Mason je bio previše uznemiren da bi dao dobar odgovor. “Da malo uzburkam duhove, rekao bih. Svi mi želimo ostaviti neki trag u životu.”
“Svašta!” rekao je Turner. “Nikada nemoj smetnuti s uma koje su prave prednosti državne službe. Svatko od nas je ovdje isključivo zato da pridonese civilizacijskom napretku.”
“Turneru, ono što se danas dogodilo...” Mladić je problijedio.
“Nešto nije u redu?” inzistirao je Turner. “Imali smo sreće. Ta kobra nas je mogla obojicu srediti.”
“Narain... osumnjičeni dakoit. Mislim, ne bismo li trebali prikupiti imena i izjave putnika za zapisnik jer ako bude kakve istrage...”
“Osumnjičeni? Misliš krivac? Nema veze, Masone. Poslat ćemo jednog urođenika.”
“Ali, zar nećemo, mislim, ako Dickens...”
“Kakvo mumljanje! Ne bi smio gutati riječi.”
“Gospodine,” mlađi je policajac odlučno izustio, “uzmite u obzir Dickensa na trenutak—”
“Sad bi bilo dosta, Masone! Zar ne vidiš da sam umoran?” zarežao je Turner.
“Da, gospodine”, rekao je Mason kimajući.
Na spomen imena Dickens Turneru su se napele vratne žile. Kao da je ta riječ teško probavljiv zalogaj koji mu se u tom trenutku popeo u grlo.

2


Boston, istog dana, 1870.

LUČKI SU RADNICI PROKLINJALI GRADONAČELNIKA BOSTONA, LJETNE vrućine, guvernera Massachusettsa i oslobođene crnce. I naravno, proklinjali su brodove. Oslobođeni crnci proklinjali su iste stvari, jedino što su njihovo mjesto u psovkama zauzimali Irci.
U drugo doba godine neki su lučki radnici pjevali. Ali ljeti bi psovali.
“Neka ide dovraga prokleta mahovina!” uzviknuo je jedan radnik. Nije bilo jasno proklinje li svoju slabu nadnicu ili novac u džepovima bogataša mekih lica čije su stvari trenutno potezali.
Drugi radnik je dodao: “Neka je prokleta sva mahovina! Neka ide dovraga!” Na to su se ostali oglasili s triput hura, pa još jedanput svi zajedno.
Još uvijek nisu primijetili da prema njima dokom pristiže golemi stranac s drvenom čačkalicom među zubima. Strijeljao je tamnim očima kroz redove radnika i željezničkih vagona. “Čuj!” viknuo je grupici irskih radnika, ali nije uspio privući njihovu pažnju. Tada je podignuo svoj pozlaćeni štap za hodanje.
To ih je zainteresiralo.
Na vrhu štapa bio je egzotični, ružni, zlatni idol, glava zvijeri s uzdignutim rogom, a iz užasne razjapljene čeljusti isplažena jezika sukljala je vatra, hipnotizirajući promatrača. Razlog nije bio samo u blještavoj ružnoći, već i u očitom kontrastu s vlasnikovom čeljusti koja je od uha do uha bila prekrivena brkovima. Strančeve usne jedva da bi se otvarale dok je govorio.
“Moram”, rekao je stranac, obraćajući se radnicima, “pronaći jednog momka. Jeste li ga vidjeli? Odjeven je u debelo odijelo i nosi hrpu papira.”
Radnici su, zapravo, prije nekoliko minuta vidjeli jednog prolaznika koji odgovara tom opisu. Mladić se zaustavio pokraj prevrnute bačve uz solanu. Sam pogled na mladićevu debelu odjeću pojačavao je osjećaj vrućine. Smirujući sam sebe polaganim izdisanjem zraka, pokupio je ispod bačve smotuljak papira pričvršćenih crnom uzicom i proteturao kroz grupu radnika. Naravno, opsovali su ga.
“Dakle”, rekao je stranac primijetivši prepoznavanje u njihovim očima. “U kojem je smjeru otišao?”
Četvorica lučkih radnika bojažljivo su izmijenila poglede. Ne toliko zbog njegova pitanja, koliko zbog izraženog britanskog naglaska - i tamne puti. Ispod šešira stršio mu je pamučni turban čokoladno-smeđe boje. Preko koljena njegovih svilenih hlača padala je oprava nalik na tuniku, a oko struka imao je omotan vuneni konopac.
“Ti si nekakav Hindus?” naposljetku je upitao žilavi radnik.
Tamnoputi je stranac na trenutak zastao i duboko uzdahnuo. Pogledao je radnika koji je postavio pitanje. Naglim, brutalnim pokretom pritisnuo je štapom radnikov vrat i srušio ga na tlo. Njegovi su kolege pohitali u pomoć, ali napadačev pogled bio je dovoljan da ih zadrži na sigurnoj udaljenosti.
Groteskna je glava na vrhu štapa imala zakrivljene, oštre zube koji su sada prodirali u meko tkivo oko radnikove vratne žile. Ležao je na tlu potrbuške, a tanka kapljica krvi drhtavo je kliznula niz njegovu Adamovu jabučicu.
“Pogledaj me. Pogledaj me u oči”, rekao je stranac. “Reći ćeš mi kamo je taj momak otišao ili ću ti istog trena iščupati taj tvoj dublinski jezik iz grla, tako mi svega.”
U strahu da će mu se zubi zariti dublje u vrat, fizički je radnik s tla odgovorio jedva primjetnim pokretom. Podignuo je ruku i drhtavim prstom pokazao u smjeru kojim je mladić otišao, zažmirivši od silnog straha.
“Pametan si, moj mladi Irče”, rekao je stranac.
Nije ni čudo da je mladi radnik zažmirio. Strančevi zubi i usne, iz tako niskog kuta gledanja, izgledali su umrljani neprirodno jarkom crvenom bojom, kao da su obojeni krvlju sirova životinjskog mesa koje je prožvakao za doručak.
Oboružan novom informacijom, tamnooki je stranac nastavio slijediti trag ulicom od Long Wharfa prema centru Bostona. Kružeći oko tezgi 11« Fancuil Hallu ugledao je čovjeka kojeg je pratio. Činilo se kao da snažni vjetar gura mladića. Da je itko obraćao pažnju na njega, zbog divljih pokreta i dezorijentirana pogleda koji odražava žurbu, izgledao bi kao osoba koja mora obaviti zadatak od neprocjenjive važnosti za Boston i ostatak svijeta. Osvrtao se zabrinutim pogledima, objeručke čvrsto grleći vodom umrljani paket.
Progonitelj je skrenuo pokraj prodavača ribe i prosjaka te krenuo prolazima tržnice Quincy.
“Točeno pivo!” urlao je ulični prodavač prije nego što je oboren na tlo.
Lovac je dostigao lovinu na izlazu iz tržnice. Golemom rukom stranac je uhvatio mladića za rukav.
“Požalit ćeš što si bježao od mene!” zarežao je dok ga je vukao za ruku.
“Ne!” U mladićevim se odlučnim očima raspalio prkos. “Osgood ga mora dobiti!”
Mladić je podigao slobodnu ruku kao da namjerava udariti napadača - na što gorostas nije ni trepnuo. Ali umjesto udaranja, momak je slobodnom rukom potegnuo rukav za koji ga je držao i rasparao tkaninu od ramena naniže. Slobodan od strančeva stiska, odletio je i napravio piruetu nasred ulice, te umalo dosegnuo sigurnost druge strane ceste.
Tada se prolomio nečovječni krik u kombinaciji s glasnim zvukom pucanja.
Kad je stao na pločnik, stranac sa zlatnim idolom snažno je stenjući spustio okrugli šešir preko očiju da bi se zaštitio od oblaka prašine. Na trenutak nije mogao pronaći mladića, ali tada je shvatio što se dogodilo. Kad se veća količina ljudi približila, previše njih, udaljio se kao da nema nikakve veze s tim događajem.
Tamnoputi stranac nije bio jedini koji je lovio usred užurbanog prometa na dokovima tog jutra. Trenutno su, među gomilom radnika, lučkih štakora i vikend-pijanaca, tamo bila još dvojica-trojica. Njihova su lica bila svima poznata jer su često na dokove stizali prije radnika. Prije svega, poznavali su se međusobno, iako je čudno to što nisu jedan drugome znali imena.
Barem ne krsna imena. Melasa je taj komični nadimak dobio zbog svog živčanog hoda. Gospodin je bio uglađeni crnac, bivši kočijaš, koji je podučavao mačevanje i ples u crnačkim četvrtima. Mačkica je bila jedina žena u tom elitnom društvu pokvarenjaka, a svojim je šarmom uvijek uspijevala izmusti piće iz ruku Whiskey Billa, još jednog od njihovih konkurenata.
Melasa je bio taj koji je danas, odjeven u tvrdu pamučnu jaknu s crnim ovratnikom, bio za dlaku ostao bez slatke pobjede. Pobjeda! Tijekom Građanskog rata Melasa je bio plaćenik, dobivao je novac da umjesto bogatih momaka koji nisu htjeli biti unovačeni zauzme mjesto u vojsci. Melasa je u tim danima baruta zaradio pet tisuća dolara u dvije i pol godine koristeći razna lažna imena i bježeći iz postrojbi. Otada boji kosu i bradu u boje koje ni na jednom čovjeku ne mogu narasti prirodno. A i brada mu je bila preduga. Zakleo se da je neće obrijati dok demokrat ne postane predsjednik, a lažljivi republikanci ne propadnu.
Ovdje. Upravo pred Melasinim očima bilo je skriveno ono što je tražio. Brzojavom iz Philadelphije unajmljen je da pronađe blago za bogatu nagradu. Ugledao je mladića u odijelu kroz svoj dugački dalekozor iz jedne od ribarskih kućica na obali u kojoj se smjestio ranije tog jutra. Sad će roba biti njegova.
Lučki je radnik podignuo jednu ostavljenu bačvu.
“Ispričavam se”, rekao je Melasa, u znak pozdrava pristojno spuštajući kapu od tvida s glave dok je prilazio. “Ja ću to preuzeti, gospodine.”
“Tko si ti?” upitao je doker svojim tvrdim njemačkim naglaskom. “Odlazi od mojih bačvi, ti lučki štakore.”
Melasa je svojom odvezanom čizmom srušio bačvu na pod. Na njegovo iznenađenje, iz nje nije ispalo ništa osim odbačenih ribljih kostiju. Nije mogao vjerovati. Čučnuo je i stao prebirati po otpadu. Kad je pogledao gore, ugledao je Gospodina koji se galantno smijuljio.
“Gospodine, ti zagorjeli šaljivče! Gdje je roba?”
“Nije ovdje! Smiri se, Melaso. Ni ja nisam uzeo papire. Ti ih nisi našao, ja ih nisam našao, a vidio sam i Mačkicu - mislim da radi za C. danas - na jednom starom remorkeru, lica kao da ju je netko udario po stražnjici dok je jela komadić maslaca. Najvjerojatnije su do sada već završili u rukama svog pravog vlasnika. Koji peh.”
Njemački je doker u međuvremenu pocrvenio od ljutnje. “Ako smjesta ne napustite moj dok, pozvat ću policiju.”
Melasa je snažno udario bačvu koja se raspala na komadiće. Opsovao je radnika na njemačkom jeziku, na što se ovaj povukao.
“Whiskey Bill? Je li to bio on?” upitao je Melasa, okrenuvši se prema Gospodinu.
"Nije, Melaso”, Gospodin je uzvišeno odvratio i popeo se na vrh klupe gdje je mahao nogama i pogledavao prema pučini. “Bili nije bio poslan na ovaj zadatak.” Lagani je povjetarac pirio lukom, a jako sunce obasjalo jc jedrenjake. U daljini se čuo prometni metež, povici vozača i bičevanje konja oko tržnice Quincy.
Melasa je, čisteći ruke umrljane smradom ribe o hlače i kaput, iznenada zastao. “Neki je ogromni tip tamne kože, našminkanog lica i s turbanom na glavi pratio dečka. Misliš li da ga je neki od glavonja također poslao u potjeru, Gospodine?”
“Oh, već sam ga viđao”, odgovorio je Gospodin tjeskobno. “Ima velike tamne oči kao da su šuplje, a usta kao kostur? Ne, on nije jedan od nas, Melaso, to je sigurno. Njega ne motiviraju dolari i zlatnici.”
Upravo je u tom trenutku nasred Trga Dock, bus pokretan parom i naziva “Alice Gray” naglo zakočio. Vozač i putnici sišli su da bi ustanovili što je uzrokovalo krik i lomljavu ispod vozila od kojih se svima maloprije zaledila krv u žilama.
“Dragi Bože!” “Sigurno ga je vukao!” “Zdrobljen je!” “Molim vas, odvedite dame odavde!”
Ispod stražnjeg kotača ležao je blijedi mladić u potrganom vunenom odijelu. Prednji kotač mu je prešao preko vrata, a onaj sljedeći preko noge, gotovo je otkinuvši ispod koljena.
Prvi je kod tijela bio jedan od gospode iz parnog busa. Mladić je lagano micao glavom. Zjenice su mu se smanjile i usta otvorila. “Živ je!” poviknuo je netko. “Ima li liječnika negdje u blizini?”
“Ja sam odvjetnik”, rekao je gospodin kao da je želio naglasiti prethodno pitanje odgovorivši nešto drugo. “Sylvanus Bendall, odvjetnik!” Umirući mladić je iznenadnom upornošću zgrabio odvjetnika za ovratnik i kroz usne šaptom procijedio riječ, a zatim još jednu. Bendall je pažljivo slušao, ali je tada mladić izgubio snagu i zašutio.
Nakon što je pravi liječnik nekoliko trenutaka pregledavao mladića, klečeći čovjek koji se predstavio kao “Bendall” skinuo je šešir i time dao do znanja da je mladić umro. Jedan visoki gospodin pokazao je prstom na svezak papira u mrtvačevim rukama. “Štomu je to? Možda oporuka?” Jedini se nacerio svojoj morbidnoj šali.
“Ufff!” ozbiljno je rekao odvjetnik Bendall. Razvezao je uzicu i izvukao jedan list te ga stao proučavati svojim monoklom. “Vidio sam mnogo oporuka, ali ovo sigurno nije jedna od njih, gospodine! Oporuke inače nemaju ugravirana obilježja... Pogledajte ovdje”, promrmljao je i nekoliko trenutaka tiho čitao tekst. Izraz lica mu se lagano mijenjao. “Mislim da - da, jest! Mislim da je ovo... Zaboga!”
“Dakle, čovječe?” pitao je visoki promatrač.
“Tko bi mogao reći”, rekao je Bendall, “je li ikad spoznao ambiciju ili razočaranje?”
Odvjetnik nije žalio nad mrtvim: samo je čitao tekst sa stranice koju je uzeo iz mladićevih ruku. Kad je podigao pogled sa stranice, lice Sylvanusa Bendalla se ozarilo.

3


JAMES R. OSGOOD pozdravio je gosta: “Gospodine Leypoldt, jako mi je drago”, što je i bila istina. Leypoldt je bio izdavač jednog od najvažnijih časopisa vezanih uz tržište knjiga. Niski je njemački imigrant bio vrlo cijenjen među izdavačima zbog srdačnih manira i činjenice da je izvještavao pošteno i nepristrano.
“Volio bih s našim čitateljima podijeliti najnovije informacije o vašoj i Fieldsovoj tvrtki, gospodine Osgood”, rekao je Leypoldt.
“Tvrtka na svim stranama dobiva izvrsne ocjene u posljednje vrijeme”, primijetio je Osgood s daškom skromne zahvalnosti prije nego ponosa.
Posjetitelj je počeo s ispitivanjem. “Koja nova izdanja pripremate? Sjajno, izvrsno. Koliko ste ove godine objavili novih knjiga? Tako dakle, vrlo dobro. Koliko trenutno imate zaposlenika? Izvrsno. Primijetio sam da imate dosta knjigovođa ženskog spola.”
“Stvari su se tako brzo promijenile”, rekao je Osgood.
“Doista ste u pravu, toliko se stvari u našem poslu mijenja, gospodine Osgood! Ja sam čak razmišljao o promjeni naziva našeg časopisa. Htio bih da više odražava usredotočenost na samu trgovinu.”
Trenutni naziv časopisa bio je Trgovačko glasilo i izdavački bilten: specijalni medij za međukomunikaciju izdavača, proizvođača i prodavača knjiga, papira, glazbe, otisaka i razne robe koja se prodaje u trgovinama knjigama, papirom, glazbom i otiscima.
“Jednom riječju, trebamo nešto što će biti lako pamtljivo cjelokupnom nacionalnom čitateljstvu. Trenutno razmišljam o ovome.” Leypoldt je napisao: Izdavačko tjedno trgovačko glasilo .
Osgood je diplomatski odgovorio: “Naša će tvrtka i dalje hiti pretplatnik, neovisno o vašem izboru naziva.”
“Puno vam hvala, gospodine Osgood.” Trenutkom tišine Leypoldt je istaknuo da se sad ponovno okreće pravom razlogu današnjeg razgovora. “Mnogi čitatelji našeg časopisa koji se bave ovim poslom pitaju se, gospodine Osgood, kako ćete se nositi s jakom konkurencijom velikih izdavača iz New Yorka. I sa sve većom količinom jeftinih pretisaka engleskih izdanja koja konkuriraju izdanjima vaše tvrtke.”
“Birat ćemo samo najkvalitetnije autore, tiskat ćemo samo najkvalitetnije knjige i nećemo prihvatiti ništa manje od standarda poslovanja koji nas je i doveo tu gdje smo danas, gospodine Leypoldt”, uvjerljivo je rekao Osgood. “Vjerujem u naš uspjeh ako se budemo držali tih načela.” Novinar je oklijevao. “Gospodine Osgood, želio bih da naš časopis ne bude samo izvještaj o nadolazećim izdanjima knjiga nego da prikazuje stvarnu stranu izdavaštva - njegov život, njegovu dušu, ako baš hoćete. Želim da potakne suradnju unutar branše i da pokaže zašto se članovi našeg bratstva odlučuju odazvati takvom pozivu. Zašto nismo postali kovači ili političari, na primjer? Ako možete ispričati takvu priču, htio bih da ona bude baš u ovom članku.”
“Dok sam čitao Walden, shvatio sam da želim biti izdavač”, rekao je Osgood, ne filozofskim tonom, već kao osoba koja želi biti na usluzi. “Nije da sam htio eksperimentirati kao pustinjak u šumi! Ali shvatio sam da iza tih neobičnih uvida te čudne duše, Thoreaua, postoji još jedna osoba, koja je udaljena od Thoreauove šume i koja se brine za to da svaki čitatelj u Americi dobije priliku čitati njegova djela ako to poželi. Netko tko se bavi time ne zato da odmah postane popularan, već zato što bi to moglo nešto značiti. Tada sam napisao pismo gospodinu Fieldsu i zamolio ga da mi pruži priliku da budem njegov naučnik.”
“A danas, kao čovjeka, što vas motivira, što želite otkriti?”
Osgood je dosta ozbiljno razmišljao o tom pitanju, ali tada ga je prekinuo ulazak knjigovođe. Mlada žena, čije je lijepo lice krasila crna kosa, lagano se naklonila obojici muškaraca kao da shvaća da je njezin ulazak usred razgovora smion. Prišla je stolu laganim, ali samouvjerenim korakom i prošaptala nekoliko riječi.
Osgood je pažljivo slušao, a nakon toga se ispričao svome gostu. “Gospodine Leypoldt, molio bih vas da me ispričate. Nažalost, nešto važno je iskrsnulo i morat ćemo ovaj razgovor nastaviti neki drugi put.”
Nakon što je novinar napustio prostoriju, Osgood se, vrteći olovku među prstima, za sebe upitao: “Policajac je ovdje?”
Knjigovotkinja Rebecca Sand govorila je tiho kao da bi ih netko mogao Čuti. “Da, gospodine Osgood. Policajac bi htio razgovarati s jednim od partnera, a gospodin Fields još nije stigao u ured. Ne želi mi reći o čemu je riječ.”
Osgood je kimnuo. “Uvedite ga unutra, gospođice Sand.”
“Mislim da nisam bila jasna, gospodine Osgood”, rekla je Rebecca, “Policajac je rekao da će čekati vani.”
Osgood je, držeći se za zatiljak, pomislio kako je to čudno. Primijetio je sumnju u Rebeccinu, inače stoičkom izrazu lica, ali trenutno nije mogao razmišljati o tome. James Osgood se uvijek najprije bavio važnijim problemima.
Dok je policajac stajao pred ulaznim vratima, prodavač kikirikija žalio se na ulične svirače koji su mu rastjerivali potencijalne mušterije tražeći novac od prolaznika. Osgood se predstavio.
“Jeste li vi taj?” upitao je policajac.
“Kako molim?” odgovorio je Osgood.
“Jeste li vi taj Osgood s natpisa?” upitao je ponovno policajac, škiljeći u natpis na fasadi iznad ulaza u trokatnicu na adresi Tremont Street 124: FIELDS, OSGOOD & Co.
“Da, gospodine”, rekao je Osgood. “James Ripley Osgood.”
“Ne zanima me sve to”, policajac je strogo zatresao glavom. “Ripley-i-to-ostalo. Pretpostavljam da sam očekivao partnera u vašem poduzeću koji će biti, ne znam... nekakav gospodin...” Pokušavao je pronaći što točniji izraz a da ne zvuči uvredljivo. “Koji će biti malo stariji, možda!” James Osgood, muškarac od trideset pet godina u dobroj formi koji, čak i s lijepo oblikovanim brkovima, nije izgledao ni kao da je navršio tridesetu, navikao je na takve komentare. Srdačno se nasmijao i pružio policajcu knjigu. “Molim vas, prihvatite ovaj dar, pozorniče Carlton. To je jedno od naših najboljih prošlogodišnjih izdanja.”
Stariji je partner u poduzeću, J.T. Fields, naučio Osgooda da bez obzira na okolnosti, knjiga na dar - jedna jeftina gesta za izdavača - poboljšava raspoloženje i najtmurnijeg čovjeka. Bez obzira na izdanje, primatelj bi odmjerio težinu knjige, ugodno iznenađen pregledao naslovnicu i napokon prihvatio dar kao upravo ono što odgovara njegovim interesima. Isto je tako i Carlton odmjerio knjigu koju mu je dao Osgood te proučio naslov. Putovanje u Brazil, koju je napisala profesorica i gospođa Agassiz.
“Već sam nekoliko puta govorio supruzi kako bih volio otići u Brazil!” oduševljeno je rekao policajac. Potom je iznenađeno podigao pogled i rekao: “Gospodine, kako znate moje ime?”
“Svratili ste u našu tvrtku prije nekoliko godina zbog manjeg problema.”
“Da, da. Ali jesmo li se sreli?”
“Jesmo, pozorniče Carlton.”
“Dakle,” odlučno je rekao policajac, “zacijelo ste promijenili izgled brkova.”
Zapravo, Osgood nije promijenio brkove od svoje dvadesete godine, ali se srdačno složio s pretpostavkom prije nego što je pitao policajca zašto je došao.
“Ne želim nikoga uplašiti, gospodine Osgood”, rekao je policajac, ponovno zauzimajući natmuren stav. “Tražio sam da dođete dolje jer nisam htio uplašiti onu djevojku - mislim, mladu damu ispred vašeg ureda.”
“Mislim da ćete uvidjeti da nije lako uplašiti gospođicu Rebeccu Sand”, rekao je Osgood.
“A je li? Odlično! Cijenim takvu snagu karaktera, čak i kod žena. Samo se nadam da ste i vi tako čvrsti.”
Mladi je izdavač sjeo u stražnji dio kočije kad je policajac zapovjedio vozaču da ih odveze u mrtvačnicu.
Bilo je nemoguće izbjeći oprez dok su ulazili u poslovne prostorije bostonskog mrtvozornika. Kad su stigli, policajac je odveo Osgooda kroz zagušljivu čekaonicu s prašnim prozorom. Dok su se uspinjali stepenicama do prostorije na katu iznad, policajac je upalio svjetiljku i nestrpljivo spustio pogled na vlastite cipele kao da bi ih dalje trebao voditi Osgood.
“Bojim se da ne možemo ostati cijeli dan, gospodine Osgood.”
Tada je primijetio. Policajac Carlton nije gledao u cipele, nego u pod.
Osgood je zateturao unatrag kao da će pasti jer je pod bio potpuno staklen. Ispod je bila malena soba od Šest kvadratnih metara, a u njoj su se nalazile četiri kamene ploče. Na jednoj je ležala žena čija je smežurana koža pocrnjela od kolere. Na drugoj je bio stari muškarac g opeklinom na jednoj strani lica, a na trećoj natečena žrtva utapanja. Pokraj svake ploče nalazila se vješalica s odjećom koju su pokojnici nosili kada su pronađeni. Svako je tijelo polijevao lagani mlaz vode koja je curila iz reda slavina.
“Soba je nova. Ovdje držimo neidentificirana tijela da ih ljudi mogu vidjeti, barem dvadeset četiri sata prije nego što ih pokopamo u sirotinjske grobove ako ih nitko ne prepozna”, objasnio je Carlton. “Voda održava tijela svježima.”
Četvrta ploča. Tijelo je do vrata bilo pokriveno bijelom plahtom. Poznato debelo odijelo koje je visjelo do ploče bilo je poderano kod lijevog rukava. Kada je ugledao beživotne oči kako bulje u njega, Osgood je skinuo šešir i pritisnuo ga na srce.
“Dakle, poznajete li ovog mladića?” upitao je policajac Carlton kad je vidio izdavačevu reakciju.
Smrt ga je tako izobličila da se Osgood morao prisiliti da ga prepozna. Progutao je knedlu i suznih očiju pogledao policajca te kleknuo na jedno koljeno i dodirnuo hladni stakleni pod. “On je jedan od mojih zaposlenika. Ime mu je Daniel; on je mlađi službenik u našoj izdavačkoj kući. Sedamnaest mu je godina.”
Osgood nije znao kako će zadržati svoju uobičajenu mirnoću. Zaposlio je Daniela kao dostavljača prije tri godine. Bio je odlučan u namjeri da mu pruži priliku, bez obzira na dječakove nesretne okolnosti. Daniel se brzo pokazao kao pošten i odan - i to dulje od dva tjedna, koliko ta odanost obično traje. Napredovao je do mjesta službenika i čak ga je gospodin Fields uskoro počeo zvati Daniel (umjesto onaj tamo, što je bilo skraćeno od “onaj siroti seljačić kojeg si zaposlio”).
“Što se dogodilo?” pitao je Osgood policajca kad je smogao snage progovoriti.
“Pregazio ga je bus na Trgu Dock.”
“Je li nosio nešto sa sobom?” pitao je Osgood, pokušavajući sve to nekako razumjeti. Kad je kleknuo, Osgood je bio tako blizu stakla da je njegov odraz prekrivao beživotnu pojavu njegova službenika.
“Ne, nije imao ništa. Povezali smo ga s vama jer se jedan od naših patrolnih policajaca sjetio da ga je vidio kako izlazi iz vaše zgrade. Znate li gdje je bio danas?”
“Da, naravno. Trebao je podići važne papire u luci i dostaviti ih u naš sef.” Osgood je oklijevao, ali se podsjetio da razgovara s policajcem, a ne s konkurentskom izdavačkom kućom. “Bili su to rukopisi nadolazećih nastavaka Tajne Edwina Drooda poslani iz Londona.”
Dickensov je roman bio objavljivan u nastavcima početkom svakog mjeseca. Kao i kod njegovih drugih romana, serijsko bi izdanje postupno privlačilo čitatelje koji bi pohvalili priču prijateljima i rođacima koji je nisu pročitali. Serijski je format omogućio čitateljima da se osjećaju prisutnima u trenucima stvaranja i razvoja priče, kao da su i sami jedni od likova. Nakon objavljivanja posljednje mjesečne epizode, roman je trebao biti objavljen u cijelosti kao knjiga.
“Čekajte!” rekao je policajac. “Čitao sam o zgodama i nezgodama mladog gospodina Drooda u časopisima, i to s velikim zanimanjem! Pretpostavljam da sad nije najbolje vrijeme da pitam. Ali molim vas, gospodine Osgood, znate li kako će sve to završiti za Edwina Drooda, sad kad je gospodin Dickens umro?”
Upravo je to pitanje zapravo opsjedalo Osgooda više nego što je policajac mogao zamisliti - kako će sve to završiti, sada kad je Dickens mrtav - ali nije mogao dati odgovor. Ne sada, ne u blizini nesretnog Daniela, nepokretnog i slomljenog na hladnoj ploči. Pod vijugavim mlazom vode, tijelo se prividno gibalo, kao da bi se mogao probuditi.
“Daniel me nikada nije iznevjerio”, rekao je Osgood. “Izgubiti se u tako besmislenoj nesreći!”
“Gospodine Osgood, to nije bila obična nesreća”, rekao je Carlton i duboko uzdahnuo.
“Kako to mislite?”
Carlton je odveo Osgooda niz stepenice u sobu s neidentificiranim mrtvacima. Bio je to potpuno drugačiji osjećaj, biti u sobi sa staklenim stropom, a ne gledati iz gornjeg prostora; bilo je to kao razlika između gledanja opasne, egzotične životinje kroz šipke i ulaska u kavez. Pod je bio od crno-bijelog mramora ohlađenog vodom koja je protjecala. Izbliza se ispod plahte vidio izraženo napuhnuti trbuh mladog službenika.
Carlton je objasnio: “Vaš je službenik, čini se, zanemario odgovornosti koje ste mu povjerili i prepustio se uživanju neke vrste opijata. Prije smrti, bio je potpuno izvan sebe i besciljno je lutao ulicama prema iskazima svjedoka koje smo ispitali. Bojim se da je mladićev posljednji (V/i bio taj da vas je iznevjerio.”
Osgood je znao da treba obuzdati ljutnju, ali nije mogao. “Policajče, pripazite što govorite. Klevećete mrtve!"
“Ha!” uskliknuo je stari mrtvozornik gospodin Charles Barnicoat dok se približavao iza kuta pogrbljeno naginjući svoje znojno lice i brkove iznad službenikova tijela. “Pozornik Carlton samo govori istinu, on ne zna lagati.”
“Poznajem Daniela”, inzistirao je Osgood.
“Kralježnica svinuta poput upitnika, vidite?” rekao je mrtvozornik i potvrdno kimnuo. “Pouzdani znak ovisnika o opijumu.”
“Pregazio ga je bus!” uzviknuo je Osgood.
Barnicoat je snažno stisnuo službenikovu ruku. Koža je na tom mjestu poprimila užasnu plavu boju. “Nije vam dovoljno?” upitao je.
Ono što je vidio ispod Barnicoatovih prstiju smjesta je ušutkalo Osgooda. Na ruci se nalazilo nekoliko malih uboda.
“Što je to?” upitao je izdavač.
Barnicoat je liznuo usnice. “To su ožiljci nastali novom vrstom igle koja se zove potkožna injekcija - njome su se koristili naši liječnici u vrijeme rata. Napravljena je na principu skalpela, ali je dozu moguće precizno kontrolirati. Danas je rabe liječnici za ubrizgavanje određenih jakih lijekova kroz kožu u stanično tkivo. Ali teški ovisnici o opijumu koriste tu opremu bez odobrenja liječnika, kao što je čini se bio slučaj i s vašim službenikom. Neki čak zabodu te igle izravno u venu, nešto što liječnici nikad ne bi dopustili! ‘Prenosive ekstaze’, tako ti mladići zovu drogu.”
“Bože, pomozi britanskom narodu”, mrzovoljno je rekao policajac Carlton.
“Znate, oni žele biti junaci u vlastitim snovima, radije nego živjeti svoj stvarni život”, docirao je Barnicoat pompozno izbočene brade. “Više vole u vlastitoj glavi prolaziti kroz vatru u Kini ili Indiji nego se vucarati po Bostonu u monotonom žrvnju života. To zaista jest prava šteta, ali nešto manja šteta od činjenice da će mladi skitnica ogrezao u takvim navikama teško doživjeti četrdesetu, nešto što vi ili ja postižemo s lakoćom.”
Osgood ga je prekinuo. “Daniel Sand nije bio skitnica. I nije bio ovisnik o opijumu!”
“Onda objasnite ožiljke na njegovoj ruci”, rekao je Barnicoat. “Ne, parni bus i putnici, čije je važno putovanje sabotirano, veće su žrtve od ovog mladića. Zato nema potrebe da se osjećate osobno odgovornim, Osgoode”, nepristojno je rekao Barnicoat.
“Što mu se dogodilo s prsima?” pitao je Osgood, prisiljavajući se da pomnije pogleda unakažene službenikove ostatke. Na Danielovoj koži nalazile su se dvije usporedne rane. “Nalikuje na ugriz. I njegovo odijelo. Ovdje, izgleda kao da ga je netko rasparao po šavovima.”
Mrtvozornik je slegnuo ramenima. “Možda od mehanizama na donjem dijelu parnog busa. Ili se mladić možda sam ozlijedio pod utjecajem narkotika. Tužno je to, nije neuobičajeno da ta opasnost kao sjena padne na mladiće niska statusa, a sve više i na žene - ako ih se još uvijek tako može nazvati jer su jako propale. Bojim se da je i ovaj mladić posrnuo.”
“Ne mogu reći da je to neko iznenađenje”, rekao je Carlton Barnicoatu, “nakon onoga što sam danas vidio u uredu.”
Osgood je počeo osjećati kako mu zbog neporecive činjenice da je Daniel imao tajni život crvenilo ljutnje dolazi do ušiju i usnica. Sada je mogao usmjeriti osjećaje prema nečemu drugome. “Otkad sam ušao, vrijeđate pošteno ime mog službenika, a sada vrijeđate i moj posao. Što točno želite reći o našem uredu?”
Carlton je podigao obrvu kao da je odgovor sasvim jasan. “Pa to je ured u kojem muškarci rade s neudanim ženama - to će prije ili poslije iskvariti mladiće! A moglo bi pobuditi i neke nekontrolirane fizičke pobude kod žena. Mogu zamisliti da bi se zbog toga svaki gospodin posramio.” Iako se on sam nije posramio.
Osgood se pripremao suprotstaviti se policajcu kad mu je nešto palo na pamet... dok je u šoku promatrao Daniela na kamenoj ploči, potpuno je zaboravio.
“O Bože, Rebecca!” tiho je rekao Osgood.
“Da, Rebecca! Tako se zvala mlada gospođica koja je sjedila pokraj vrata ureda gospodina Osgooda, gospodine Barnicoat, i to još lijepa, rumenih obraza”, rekao je Carlton i potišteno se namrštio. “Da budem iskren, to mjesto kao da vrvi ženama. Uskoro će ta draga, uporna stvorenja dobiti pravo glasa - pazite što sam rekao, gospodine Barnicoat!
-i tko će onda u Bostonu obavljati kućanske poslove?”
“Rebecca”, šapnuo je Osgood, nježno stišćući ukočenu činovnikovu ruku. “Rebecca je Danielova sestra.”

4


IAKO je postojala već trinaest godina (mjesec dana više ili manje), “New Land” je još uvijek bila novost u očima stanovnika Bostona. To je područje mnogo godina bilo pusto prije nego što je ispunjeno stotinama hektara ulica i pločnika koje su se postupno širile u smjeru zapada. Regija je proglašavana većim potencijalom za gradnju luksuznih i ekskluzivnih kuća nego četvrt South End. Iako je stara aristokracija voljela tržišne špekulacije, nije se željela kockati s vrijednošću svojeg susjedstva i obiteljskim naslijeđem.
Sylvanus Bendall bio je drugačijeg kova. On je obožavao rizik. Rizik je bio njegov najdraži gost kojem je širom otvarao vrata, uzimao mu kaput, laštio čizme i posluživao čaj u blagovaonici. Bio je jedan od prvih ljudi koji su kupili komad zemlje u području Black Baya, i to najzapadnije što je mogao, u razdoblju kad je država objavila prodaju. Sviđalo mu se to što je ulica u kojoj živi - Newbury Street  - dobila takvo ime jer uopće nije ni postojala prije nekoliko godina. Ponekad, a to je znalo biti i dva puta dnevno, ponosio se time što se ne razlikuje puno od plemić’a Williama Braxtona, žilavog Engleza koji je sam živio na ovom poluotoku, pet godina prije dolaska guvernera Winthropa 1630. godine, koji je osnovao Boston. U Braxtonovo vrijeme, Boston je vjerojatno izgledao neravno i prirodnije, stisnut između tri mala izbočena brijega koji se danas jedva razaznaju duž Tremont Streeta. Osamljenom su se doseljeniku Braxtonu vjerojatno činili kao Alpe.
Bendall je uživao u izletima u nepoznato. Kao što se nekoliko dana prije zatekao usred nesreće busa i žrtvovao svoje dobre ljetne hlače klečeći uz umirućeg momka. Dok su ostali stajali nesposobni učiniti bilo što, Bendall je pregledao papire koje je poginuli nosio, te je shvatio da je riječ o najnovijem nastavku aktualnog (i, nažalost, posljednjeg) Diekensova romana.
Grupica prisutna na poprištu nesreće bila je podijeljena na one koje je zaokupio sam prizor mrtvaca, te one koje je zaokupio misteriozni sadržaj papira.
Među tim drugima, svaki je pojedinac smatrao da baš on zaslužuje od Bendalla dobiti jedan ili dva arka papira, koje je držao u rukama poput voditelja dražbe dok podiže svoj čekić. Jedan je izrađivač cigli emotivnim glasom primijetio da je baš on slušao sva Diekensova javna čitanja u kazalištu Tremont Temple u Bostonu prije dvije i pol godine, čekajući u redu dok je vani bilo tako hladno da se živa nije ni pojavljivala na termometru. Drugi čovjek, rumen i živahan, čuvao je sve odreske karata s Dickensovih čitanja u svojoj obiteljskoj Bibliji, i tvrdio je da ako itko na svijetu voli takvog spisateljskog genija više od njega, onda bi radije da se Dickens nije ni rodio. Dama sa zanosnim oblinama nabrojila je cijeli niz svojih kućnih ljubimaca - dvije mačke, žutog psa, ptičicu - kojima je dala imena po Dickensovim likovima (Pip i Nell, Rose, Oliver); mehaničar koji je sjedio blizu trupla objavio je da je Diekensova Davida Copperfielda čitao četiri puta, što su ostali u mah nadmašili povicima šest! osam! i devet! Jedan je starac počeo plakati i činilo se da ga je ganula mladićeva nesretna sudbina, dok nije prošaptao: “Jadni stari Dickens, plemeniti Dickens.”
Dok su se promatrači međusobno prepirali oko papira, Bendall je donio hrabru odluku: on će biti čuvar nenadano pronađenog blaga. Presavio je stranice, kratko se zaustavio i vozaču busa “Alice Gray” rekao svoje ime u slučaju da ga policija uhiti jer je pokosio mladića.
“Sylvanus Bendall,” rekao je nervoznom vozaču busa, “samo te dvije riječi moraš zapamtiti i nikad se nećeš trebati bojati bostonskog tužiteljstva!”
Sylvanus Bendall. Samo njegovo ime zvučalo je više kao ime nekog istraživača nego kao ime odvjetnika za siromašne bostonske nesretnike. To je bilo ime onoga koji je ušao duboko u New Land. Njegove je prijatelje s Beacon Hilla vjerojatno smrad močvarnog tla i prašina s gradilišta tjerala da maramicom pokriju lice, ali Bendall je svakoga jutra duboko udisao zrak punim plućima poput borbenog konja.
Naravno, Black Bay nije bio rajski vrt; i tu su postojali problemi s kojima se nosio muški. Zapravo, jedan ga je čekao baš tog dana kad se vratio kući.
Okrugli prozor na bočnoj strani trijema bio je razbijen. Bendall je tiho prišao ulaznim vratima i zgrabio kvaku. Unutra je naišao na potpuni nered: stolovi i ladice bili su isprevrtani; penjući se stepenicama i čvrsto se držeći za hrastovu ogradu, nailazio je na razbijeno porculansko posuđe; na katu su sve knjige bile izbačene iz polica. Čuo je iznenadni zvuk i šuškanje u susjednoj sobi. Lopovi bježe! Zgrabio je svoj štap za hodanje i kišobran i podigao ih u zrak kao japanski samuraj. “Otkinut ću ti glavu!” poviknuo je kao jasno upozorenje.
Niska, sjedokosa žena je vrisnula: “Gospodine Bendall!” Njegova je kućna pomoćnica netom prije došla pripremiti večeru i stajala je pred njim u smrtnom strahu.
“Nemoj se bojati, moja draga Mary, sa mnom si sigurna”, rekao je Bendall.
Činilo se da ništa vrijedno nije ukradeno. Dragocjeni papiri cijelo su vrijeme bili na sigurnom, osobno ih je čuvao, u kaputu.
“Da pošaljem dječaka po policiju?” upitala je Mary.
“Ne, ne”, odvratio je odrješito.
“Ali moramo ih alarmirati!” usprotivila se služavka.
“Uh, Mary!” uzvratio je Bendall. “Čitaš previše kriminalističkih romana. Policija razmišlja na staromodan način i ne zna previše o Black Bayu. Ja ću sam iskorijeniti ovo zlo.” Sylvanus Bendall je, još jedanput, donio hrabru i neopozivu odluku.

5


SMRT DANIELA SANDA BILA JE JOŠ JEDAN PROBLEM KOJI JE ZADESIO Fields, Osgood & Co. na užurbanoj adresi Tremont Street 124. U prirodi izdavačkog posla bilo je često prelaženje iz krize u fazu rasta, pa ponovni povratak na krizu, a majstor za snalaženje u takvim situacijama bio je James Osgood. Tri mjeseca prije pogibije Daniela Sanda, u ožujku, stariji partner J. T. Fields zaustavio je Osgooda na stubama. Duga, gusta i prosijeda Fieldsova brada, kao i duboki glas, uvijek su ga činili ozbiljnim.
“Gospodine Osgood, trebam vas na trenutak.”
Trebam vas na trenutak uvijek je opterećivalo Osgooda. Dobro je poznavao Fieldsov način izražavanja u problematičnim situacijama, kao što je poznavao hodnike i urede u sjedištu izdavačke kuće, te je na prvi pogled mogao pogoditi o kakvoj je hitnoj stvari riječ. Osgood je za tog čovjeka radio petnaest godina, još od vremena kad mu je napisao to prvo pismo u kojem je hvalio Walden entuzijazmom neiskusnog početnika. Prije pet godina Osgood je uveo uvez sa svijetlim bojama, kako bi zamijenio prije omiljenu boju tamnog kestena. Prije dvije godine njegovo prezime je dodano u naziv tvrtke - time promijenivši Ticknor, Fields & Co. u Fields, Osgood & Co. - što mu se činilo kao magično ispunjenje svih njegovih prijašnjih ambicija.
Ali na poslu nikad nije nedostajalo problema. Njihovi susjedi, mudro nazvani Hurd & Houghton kako bi zvučali “evangelički”, zajedno s mladim poručnikom Georgeom Mifflinom, iz njihove su se pouzdane tiskare pretvorili u jakog konkurenta. A njihovi glavni konkurenti u New Yorku, više nego ikad prije, bili su Harper & Brothers.
"Ovog puta je riječ o Harperu!” Fields je viknuo Osgoodu kad su ostali sami. Nalaktio se na stolić, nalik na propovjedaonicu, u kutu sobe, gdje je uvijek stajao otvoren njegov rokovnik. “Harper je, Osgoode. On nam podmeće.”
“Što nam podmeće?”
“Podmeće, ali još uvijek ne znam što točno”, priznao je Fields, izgovarajući posljednju riječ glasom punim opreza kao da ih direktor poduzeća Harper & Brothers, Bojnik Harper, gleda sa stropa. “Pun je jala i mržnje spram naše tvrtke.” Fields je stavio pero u tintu i zapisao termin sastanka. “Fletcher Harper ubrzo dolazi iz New Yorka regrutirati još bostonskih pisaca - da nam ih još više preotme, budimo iskreni - i zatražio je razgovor kod nas. Ti bi se trebao naći s njim. Prokleta ruka! Morat ću pozvati jednu od djevojaka da piše.” Fields je stiskao i otpuštao šaku koja je patila od bolnih grčeva. “Moram priznati da svojom rukom nisam napisao pismo već godinu dana, osim onih koje sam slao gospodinu Dickensu, naravno. Primatelji mojih pisama vjerojatno misle da sam godinama postao poput neke žene.”
Osgood je bio iznenađen Fieldsovim uputama što se tiče Harpera. Nehajno pogledavajući prema dolje, kao da provjerava je li mu lijeva cipela dovoljno ulaštena, mladić je komentirao: “Čini mi se da bi Bojnik Harper taj razgovor radije vodio s vama, dragi gospodine Fields.”
Fields je utihnuo. Osgoodu se ta njegova najnovija navika činila zabrinjavajućom. Stariji partner je ustao od svog masivnog stola i počeo laganu vježbu disanja. Ipak, odgovorio je nešto blažim tonom. “Tebe svi vole, Osgoode. To je prednost za koju se nadam da ćeš je zadržati i dugo nakon što se ja povučem iz ovog posla u neki osamljeni kutak. Jer, velika je stvar za izdavača biti omiljen među ljudima! Mi smo poput odvjetnika, a jedina je razlika to što nas okrivljuju za izgubljene snove umjesto za izgubljene nekretnine.”
Kad je Osgood podigao pogled, vidio je Fieldsa u borbenoj pozi sa stisnutim šakama.
“Jesi li kad boksao, a?” pitao je Fields.
Osgood je zbunjeno zatresao glavom i dodao: “U Bowdoinu sam mačevao.”
“Ja sam svoje prve boksačke poduke dobio od jednog starog boksača dok sam kao mladić živio u Suffolk Placeu i radio kao potrkalo za Billa Ticknora. Plaćao sam mu u knjigama koje je Ticknor bacao! Mogao sam postati profesionalni boksač da sam nastavio trenirati. Počneš s ovakvim udarcem. Ovo je”, Fields je objašnjavao oponašajući udarce i izmičući se fiktivnom protivniku, “način na koji se moraš suprotstaviti jednome od braće Harper! Samo je jedna stvar gora od nadolazećeg rata s Harperima, a ta je, Osgoode, plašiti se toga!”
*  *  *
Osgood je dobro predvidio: navedenog dana u ožujku sastao se s Fletcherom Harperom, dočekao ga je u svom najboljem odijelu i s brandijem na stolu, ali je posjetitelj iz New Yorka odmah nestrpljivo promatrao uokolo kroz svoje naočale sa žičanim okvirom.
“Gospodin Fields vas najsrdačnije pozdravlja, Bojniče”, rekao je Osgood. “Iznenada je morao otići zbog posla i bojim se da nam se neće moći pridružiti.”
“Oh! Morao je otići spriječiti samoubojstvo jednoga od vaših autora u Frog Pondu?”
Osgood se pristojno nasmijao, iako Harper nije bio pristojan. Kako se čovjek može smijati vlastitoj šali?
Harper nije dobio nadimak Bojnik zbog svojih zasluga na bojnom polju u vrijeme rata, već zbog vojničkog stila upravljanja svojim uredima u New Yorku. Počešao se po bradi ispod širokog zaliska koji mu se spuštao niz lice. “Imate li vi ovlasti ovdje, Jamese R. Osgoode?”
“Bojniče,” smireno je rekao Osgood, “ja sam partner u ovoj tvrtki.”
“Dakle! Mladi partner, da”, promrmljao je. “Čitao sam nešto o tome u Leypoldtovim kolumnama. I vi sebe smatrate poštenim čovjekom?”
“Da.”
“Odlično, gospodine Osgood! Niste oklijevali prilikom svog odgovora; to znači da govorite istinu.” Harper je prihvatio pruženu čašu brendija. Pridigao ju je ustima i zastao da bi održao zdravicu. “Za nas malobrojne sretnike iz izdavačkog svijeta! Za individualce koji ljubazno pomažu autorima da steknu besmrtnost, u kojoj mi sami ne sudjelujemo.”
Osgood je samo bez riječi podigao čašu.
“Ljudi u našem poslu znaju da sam uvijek izravan,” rekao je Harper nakon što je iskapio sadržaj čaše i odložio je, “a prestar sam da bih se mijenjao. Zato ću reći ono zbog čega sam došao. Ticknor i Fields - pod time, naravno, mislim na Fields i Osgood - ova izdavačka kuća ne može opstati na tržištu pod sadašnjim okolnostima.”
Osgood je pustio Harpera da nastavi.
“Vaš časopis, Atlantic Monthly, uz dužno poštovanje, ne zaradi ni novčića, zar ne? Uzmimo, na primjer, New York.”
"Što s njime. Bojniče?”
"Dajte, molim vas! Ja doista volim Boston. Pa, osim vaših Iraca koje vode svećenici gori od naših u New Yorku. Ali to se danas ne može promijenili, otvorili smo svoje obale i to nas je iskvarilo. Ah, ponekad zalutam u svijet politike, gdje razgovaramo o svijetu izdavaštva. Pisci se kao vrsta sve više vezuju uz New York. Kod nas su dostupniji jeftiniji tiskarski strojevi, jeftiniji uvezi, a jeftinije su i nove kreativne ideje. Piščeva slava više ne može trajati dvadeset i nešto godina kao kod vašeg gospodina Longfellowa - danas piščevo ime preživi jednu ili dvije knjige, a tada bude zamijenjeno nečim novijim, hrabrijim, većim. Morate proizvoditi kvantitetu, gospodine Osgood.”
Osgood je znao kako Harperi tretiraju svoje pisce u zgradi na Trgu Franklin u New Yorku, na čijem se ulazu željezni kip Benjamina Franklina nadvije nad svakim posjetiteljem tog carstva kao da je on propali pisac s kojim uopće nije vrijedno imati bilo kakvog posla. Među izdavačima postoji anegdota vezana uz pisca Fitz-Jamesa O’Briena, koji je ispred masivne zgrade u kojoj je sjedište Harperovih prosvjedovao natpisom “JA SAM JEDAN OD HARPEROVIH PISACA I GLADUJEM”, sve dok mu Harperi nisu isplatili dugovanja. Osim toga, postojale su priče o velikom zadovoljstvu u Harperovim uredima kad su uspjeli vratiti predujam od bijednih 145,83 dolara koje su isplatili gospodinu Melvilleu za njegovu čudnu pomorsku priču, Moby Dick ili Kit.
Što se tiče braće Harper, izdavaštvo je predstavljalo moć. Ta moć je dosegla vrhunac u 1840-ima kad je najstariji od četvorice braće, James Harper, postao gradonačelnik New Yorka kao član Antikatoličke stranke prvih doseljenika. James je osnovao Harperovu policiju, a poginuo je u krvavom incidentu kad mu se raspala kočija pa su ga konji vukli Central Parkom. Fletcher, koji je prije bio njihov financijski direktor, od tada se uzdignuo na čelo izdavačke kuće i zaradio titulu Bojnika.
Osgood je osjećao sve snažniju želju da počne vrištati, rijedak i neugodan osjećaj. Osgood je bio najstariji od petorice braće i dok je odrastao, uvijek je on bio taj koji je morao biti najčvršći, onaj razumni koji će zadržati red pod svaku cijenu neovisno o vlastitim osjećajima. Ostali su mogli pokazati osjećaje, ali on ne. U mladosti je po tome bio poznat na području Mainea, a kao takav je i ostavio prvi dojam u tvrtki i u poslu. Ta obilježja, marljivost i mirnoća, donijela su mu uspjeh pri upisu na fakultet već s dvanaest godina - iako su njegovi roditelji na zahtjev administracije u Bowdoinu čekali s upisom do četrnaeste.
“Mi jako cijenimo naše lokalne pisce”, Osgood je uvjeravao svog gosta što je mirnije mogao. “Moglo bi se čak reći da smo uvjereni da naša kuća radi za svoje pisce, a ne obratno.”
“Filozofirate, ne mogu vas pratiti, Osgoode.”
“Sa zadovoljstvom ću se potruditi biti jednostavniji i izravniji.”
“Za početak biste mi mogli objasniti zašto je gospodin Fields inzistirao da se nađem s vama, a ne s njim. Zato što”, rekao je, oduzevši Osgoodu mogućnost odgovora, “Fields zna da je u silaznoj putanji svog života. Vi ste ambiciozan mladić, oštroumni enfant terrible i u stanju ste se obračunati s uspavanom tradicijom.”
Harper je kratko udahnuo i nastavio: “Knjige će u budućnosti sve više postajati dio inventara! Roba široke potrošnje, Osgoode! Već su danas knjižare poluprazne, ispunjene kutijama za cigare, indijanskim otiscima, igračkama. Igračkama! Još malo pa će u ovoj zemlji biti više igračaka nego knjiga, a pisac knjige neće biti ništa važniji od proizvođača novog modela lutke. Naziv izdavačke kuće bit će puno važniji od bilo kojeg pisca, a naš će posao biti smiješati knjigu kao što apotekari spravljaju lijekove.
Dakle, dolazim vam s prijedlogom: da Fields, Osgood & Co. zatvore svoja vrata ovdje u Bostonu, odustanu od ovog umirućeg dijela tržišta, presele se k nama u New York, te naravno nastave raditi pod Harperovim imenom. Oh, dali bismo punu slobodu vašim čudnim književnim ukusima. Tako biste izbjegli polaganu smrt ove ponosne, stare izdavačke kuće i postali dio naše izdavačke obitelji. Bili biste nam kao vama vaši sinovi - imate li djece, Osgoode? Ah, da! Vi ste neženja, koliko se sjećam. Fields, koji nikad nije imao djece, bio vam je uzor.”
Osgood je odmahnuo glavom na posljednju tvrdnju. “Vaša ideja jednostavno nije u interesu naših pisaca, Bojniče. Mi oduvijek smatramo naše knjige mudrijima i važnijima od običnih predmeta, i smatram da govorim i u ime gospodina Fieldsa kad kažem da ćemo radije nastaviti raditi na takav način, makar to značilo i našu propast. Bojim se da nikad nećete moći debostonizirati ovu kuću.”
Osgood je odlučio brzo završiti sastanak koristeći jednu od Fieldsovih tehnika. Pritisnuo je jednu pedalu skrivenu ispod stola i Daniel Sand je ušao obavijestiti Osgooda o “hitnoj stvari” zbog koje se nastavak razgovora mora odgoditi. Ali Harper je samo stajao i pokazivao da razumije situaciju.
“Niste se trebali truditi izvoditi ovu predstavu”, izrekao je Harper prije nego što je službenik uopće stigao reći bilo što.
Daniel, glumeći užurbani ulazak, tužno je pogledao Osgooda, koji mu je kimanjem dao dopuštenje da ode.
Harper je nastavio s mrkim izrazom na licu. “Ja poznajem svaki trik, svaki plan, svaku namjeru u ovom poslu, gospodine Osgood, i to ih poznajem deset puta bolje nego što je moj dragi brat gradonačelnik znao, Bog ga blagoslovio. Ma hajde! Te stare metode vas neće spasiti od istine koju sam danas rekao.”
Pogledali su se i odmjerili jedan drugog.
Harper se iznenada nasmijao, ali smijehom koji je naglasio da je šala samo i isključivo njegova. “Pa, izgleda, istina je što kažu. Srdačnost je srdačnost, ali posao je posao.”
“Tko to kaže, Bojniče?”
“Ja kažem. Vi i gospodin Fields ne biste trebali biti uvjereni da ste toliko različiti od nas, Osgoode, zaštićeni od vanjskog svijeta slatkorječivošću i visokim ambicijama. Pratili smo vas. Zapamtite, anđeo može pisati, ali vrag je zadužen za tiskanje. Trebali ste se zarediti ako ste htjeli ostati vjernik.”
“Bojniče, želim vam ugodno poslijepodne.” Osgood je u tišini čekao dok Harper nije imao drugog izbora nego pokupiti stvari.
“Oh! Sve u svemu, novi kriminalistički roman koji piše Dickens, koliko čujem, bit će izrazito uzbudljiv”, Harper je usput dobacio Osgoodu dok je tresao svoj mokri šešir. “Kažu da Chapman iz Londona plaća pravo bogatstvo za prava na objavljivanje. Ubojstvo Edwarda Droryja!” “Tajrta Edwina Drooda, mislim da ju je tako odlučio nazvati.”
“Da, da, tako je! S nestrpljenjem iščekujem vidjeti kamo će nas taj Veliki pripovjedač ovog puta odvesti.”
Dickens! - ta čudna riječ, ime svih imena, taj čovjek - značio je tvrtki Fields, Osgood & Co. više od života. Bojnik je to znao i zato je njegovo spominjanje novog romana bila prijetnja.
Fields je nekoliko godina prije dao dva velika prijedloga najpoznatijem svjetskom romanopiscu, Charlesu Dickensu: prvo, da Dickens napravi veliku književnu turneju po Americi, i drugo, da njegova kuća bude piščev ekskluzivni izdavač u Americi. Sa svojeg imanja u engleskoj unutrašnjosti Dickens je dao potvrdan odgovor na oba prijedloga, što je uzrokovalo veliko negodovanje svih ostalih američkih izdavača - posebno braće Harper.
Nije postojao međunarodni ugovor o autorskim pravima između Sjedinjenih Američkih Država i Engleske. To je značilo da je svaki američki izdavač mogao tiskati i prodavati bilo koju englesku knjigu bez autorova dopuštenja. Međutim, postojao je prešutni dogovor među izdavačima: ako bi neki američki izdavač postigao dogovor o tiskanju sa stranim piscem, ostali izdavači bi to poštovali. Braća Harper su, međutim, bili na zlu glasu zbog tiskanja jeftinih, neautoriziranih izdanja (u kojima su sami radili promjene teksta, ponekad i nemarno kako bi neke engleske izraze i okolnosti prilagodili američkoj publici). Takva bi neautorizirana izdanja prodavali na željezničkim postajama, na ulici ili putem pretplate.
Posljedično, aluzija Bojnika Harpera na Tajnu Edwina Drooda bila je podsjetnik da Harperi mogu osujetiti velika ulaganja tvrtke Fields, Osgood & Co. poplavom svojih jeftinih izdanja na tržištu. Potražnja za novom Dickensovom knjigom bit će velika, a što će odabrati tipični američki radnik? Potrošiti dva dolara za knjigu u izdanju Fields, Osgood & Co. - ili sedamdeset pet centi kod jednog od Harperovih preprodavača?
Bostonski izdavač to nikako ne bi mogao spriječiti.
Petomjesečna književna turneja Charlesa Dickensa zimi s 1867. na 1868. godinu, koju su organizirali Fields i Osgood, pokazala se kao izuzetan uspjeh. Činila se povijesnom čak dok se događala. Tisuće su ga slušale. Osgood je za vrijeme turneje marljivo radio, bio je zadužen za posao blagajnika, te se brinuo o Dickensovim ponekad hirovitim zahtjevima, a ujedno je izglađivao razne nesporazume i probleme. Na kraju turneje su “Poglavici” ostale stotine dolara profita u džepovima - kako ga je prozvao njegov menadžer Dolby.
Tvrtka Fields, Osgood & Co. dobro je zarađivala na književnim turnejama - pet posto od bruto prihoda od ulaznica - ali prava nagrada za njihovu vjeru u Charlesa Dickensa tek je trebala doći. Izdavanjem Tajne Edwina Drooda.
Cijeli svijet je to čekao, jer je tako bilo sa svakim Dickensovim romanom još otkad su romani Pickwickovi spisi i Oliver Twist učinili bivšeg sudskog izvjestitelja slavnim prije trideset pet godina. Za razliku od ostalih pisaca popularnih romana tog vremena, Dickens je bio u stanju spojiti humor i razum, uzbuđenje i simpatiju, i to u jednakim omjerima u svakoj svojoj knjizi. Glavni likovi mu nisu bili papirnate lutke, ali ni obični produžeci njegove osobnosti. Ne, njegovi likovi su jednostavno bili svoji. U Dickensovoj priči od čitatelja se ne traži aspiracija prema višim društvenim slojevima ili stvaranje prezira spram drugih društvenih grupa osim svoje, već potraga za humanošću. To je ono što ga je učinilo vrhunskim, svjetskim piscem.
Ovog puta se na njegovu novu knjigu čekalo pet godina, više nego na bilo koju prije toga. “Javnost to jedva čeka!” Fields je rekao. Drood govori o mladom gospodinu - Edwinu Droodu - iskrenog, ali sporog karaktera, koji nestaje nakon što izazove ljubomoru prepredenog strica Johna Jaspera, cijenjenog građanina s dvostrukim životom ovisnika o drogama. Dickens je Fieldsu u pismu obećao da će nova knjiga čitateljima biti “vrlo intrigantna i nova”.
Ralph Waldo Emerson bio je prisutan u Fieldsovu uredu kad su Fields i Osgood čitali Dickensovo pismo o novoj knjizi.
“Bojim se da je Dickensov genijalni um previše talentiran”, objavio je Emerson poput stare proročice kojoj su dojadila vlastita predviđanja.
“Što misliš pod time, dragi moj Waldo?” upitao je Fields. Izdavač koji je u poslu tako dugo kao Fields nikad se ne uzbuđuje kad jedan pisac kritizira drugog.
“Njegovo lice me plaši!” uzviknuo je Emerson pogledavši fotografiju Dickensa na zidu, koja prikazuje čvrsti, ali izmučeni profil, te odsutni pogled u strogom, discipliniranom oku. “Vi i gospodin Osgood me pokušavate uvjeriti da je on genijalac. Pokušavate mi reći da je on simpatičan čovjek koji nadmoćno kontrolira svoj talent, ali ja sam uvjeren da je on talac svog talenta. On je toliko izvještačen da u njemu nema ni trunke prirodnosti.”
Emerson nije shvaćao koliko su njegovi izdavači trebali Dickensa, kao i da više nisu mogli opstajati samo na piscima kao što su Longfellow, Lowell, Holmes - čak ni uz Miroljubivog Mudraca, gospodina Emersona. Godinama prije, bostonsko društvo međusobnog uvažavanja stvorilo je izdavačkim kućama masu čitatelja njihovih romana i priča. Bez prevelikog napora, Longfellowova senzacija, Hiawathina pjesma, prešla je put od tiskare do knjižare u vrijeme Osgoodovih prvih nekoliko radnih mjeseci! Trenutno se činilo da je najviše za što je Osgood bio sposoban bilo uvjeriti dr. Holmesa da napiše blijedi nastavak Autokrata za stolom-, nasmiješiti se gospođi Stowe jer je napisala tendenciozni, moralistički roman, niti upola hrabar kao Ciča Tomina koliba ili ohrabrivati Longfellowov spori rad na njegovoj dugačkoj, otužnoj pjesmi o Isusu Kristu, Božanskoj tragediji, iako je novo izdanje Longfellowova kontroverznog prijevoda Božanske komedije još uvijek bilo isplativije.
Osgood se osjećao kao da ga progone Furije: svakog dana pisci su ga zasipali iritantnim zahtjevima za besplatnim primjercima ili za utjehom kad bi knjige izašle u zastrašujući svijet “izvan tiska”. Utapali su se u Frog Pondu zbog razočaranja3. Montague Midges iz ureda smještenog malo niže niz hodnik od njegova izvještavao je kako su potrebne veće isplate piscima da bi mogli napuniti stranice njihova časopisa, Atlantic Monthlyja. Osgood bi se tad osvrnuo na sporu, nedovršenu, glomaznu književnu produkciju koja je uvijek bila “gotovo napola dovršena!”, poput Bryantova prijevoda Homera i Taylor ova Fausta, od kojih se niti jedan, čak ni dovršen, ne bi mogao prodati u dovoljnoj količini da opravda uloženi trošak. Osgoodu se činilo da se nalazi na brodu koji je usred uzburkanog mora, s još gorom olujom koja dolazi.
Diekensova nova knjiga je to mogla promijeniti.
Osgood je, nakon sastanka, cijeli dan razmišljao kako Harper ima pravo, iako to nije htio priznati. Možda doista izdavač nije puno drukčiji od izrađivača igračaka, i čini se da piščevo ime ne može preživjeti dvadeset godina. “Osim ako je riječ o Charlesu Dickensu”, Osgood bi rekao sam sebi. “On nadilazi ostale. On od književnosti stvara knjige, a od knjiga književnost. Neka idu dovraga Harperove igračke.” Potom, u rano ljeto te godine stigla je vijest.

“JAMES!” Fields je dotrčao u Osgoodov ured susprežući dah. “Dobili smo je brzojavom! Molim Boga da je riječ o nekakvoj pogreški!” Osgooda je uhvatila panika i prije nego što je shvatio zbog čega bi trebao paničariti. Bilo je potpuno neuobičajeno da se Fields svom mlađem partneru obraća na tako neformalan način ili da pokazuje takav izljev emocija poput žena u knjigovodstvu - koje su sve podigle glavu sa svojih papira i vjerojatno izbrbljale deset riječi odjednom - ili da bi on uopće trčao. Tada je Osgood primijetio jednu od svojih zaposlenica kako se rasplakala i dlanovima obrisala oči prije nego što je uspjela pronaći rupčić. A Rebecca je pogledala Osgooda kao da mu želi reći tisuću riječi. Uhvatio ga je neugodan osjećaj kako svi ostali znaju da se dogodilo nešto strašno.
Njezine simpatične, zelene oči potakle su ga na želju da mu baš Rebecca priopći tu vijest, kakva god ona bila.
Ali Fields je već projurio kroz ulazna vrata njegova ureda, divlje gestikulirajući dok je zatvarao vrata. “Charles Dickens... je mrtav!” napokon je uspio procijediti kroza zube.
Bostonske novine toga su jutra zaprimile osmrtnice iz londonskih novina te su ih brzojavom proslijedili u njihov ured. Fields je naglas čitao, naglašavajući detalje kao da bi se čovjeka moglo još uvijek spasiti brzim razmišljanjem: “Zjenica desnog oka bila je jako raširena, a lijevog skupljena, hroptao je, udovi su bili mlohavi do pola sata prije smrti, kad su se počeli grčiti...”
Daljnji detalji otkrivali su da je Dickens svoj posljednji dan proveo radeći na Tajni Edwina Drooda kad je, s perom u ruci, osjetio slabost. Upravo je bio završio šesti nastavak priče - polovicu knjige, koja se trebala sastojati od ukupno dvanaest dijelova serijala. Ubrzo nakon toga srušio se i više se nije oporavio.
“Dickens je mrtav!” Fields je uzviknuo, tresući se. “Kako je to...! Ne mogu vjerovati! Svijet bez Dickensa!”
Muškarci i žene su plakali ili zbunjeno sjedili u uredima dok se vijest širila. “Charles Dickens je mrtav”, svi su govorili prvoj osobi koju bi susreli. Gotovo svi u izdavačkoj kući upoznali su gospodina Dickensa kad je došao na turneju prije dvije godine. Iako je bilo teško zamisliti Charlesa Dickensa kao svog prijatelja, ljudi su se trenutačno osjećali kao njegovi prijatelji. Koliko je samo života bilo u njemu - i to ne samo u njemu, nego i u njegovim likovima, čiji su se životi prikazivali mnogobrojnoj publici u vrijeme njegova posjeta! Nitko tko je upoznao Dickensa nije mogao zamisliti da ga nema. Čovjeka koji je - Osgood je zapamtio da je to netko rekao - čovjeka koji je imao uskličnike umjesto očiju. Kako je takav čovjek mogao umrijeti?
“Charles... Dickens... šezdeset kilometara...” Fields je mumljao u razočaranju nakon što su sjedili u tišini gotovo sat vremena. “Moram čekati pokraj telegrafa u slučaju da je bila pogreška.” Dickens je bio samo nekoliko godina stariji od Fieldsa - čije su glavobolje i bolovi u rukama postali sve intenzivniji. Fields se, izlazeći, okrenuo prema Osgoodu: “Šezdeset kilometara, ti si tako rekao!”
“Doista jesam”, Osgood je strpljivo odgovorio.
U ožujku 1868. godine, netom prije kraja Dickensova posjeta Bostonu, bili su na večeri kod Fieldsovih u Charles Streetu. Razgovor se razvio o temi, kao što se i inače događa za stolom kod Fieldsovih, kalkuliranja koliko bi dugačak niz stvorili rukopisi Charlesa Dickensa kad bi se stranice nanizale jedna do druge.
“Šezdeset kilometara”, rekao je Osgood nakon pažljivog zbrajanja broja romana i priča i brze procjene njihove prosječne dužine.
“Ne, Osgoode”, Fields je uskliknuo. “Stotinu tisuća kilometara!”
“Hvala vam, dragi moj Fieldse”, uzvratio je Charles Dickens kao da mu se dodjeljuje titula viteza, a potom se okrenuo Osgoodu sa strogim izrazom na licu, dok se činilo da njegove velike, sive oči prodiru duboko u dušu mladog izdavača, a obrve se podižu u visinu. “Gospodine Fields, sklon sam pritisnuti vašeg mladog suradnika da promijeni svoju kalkulaciju o broju riječi koje sam predao u svom vijeku. Sigurno ih je bilo više od šezdeset kilometara!”
Eto jezgrovita opisa Fieldsa i Osgooda: mladić je tražio precizni odgovor, a starac je ponudio odgovor koji je pisac htio čuti.
“Zar vam to nije neobičan osjećaj, gospodine Dickens?” rekla je prelijepa Annie Fields, smiješeći se svome mužu i njegovu partneru. “Kako tako vrijedne riječi mogu pokriti tako malu površinu zemlje?”
Pisac je podigao svoje velike ruke u izražajnu gestu koja je privukla svu pozornost prema njemu. Izraz lica mu se vječito mijenjao, pa mu se istinsko lice mogli vidjeti samo dok je spavao. “Gospodine Fields, vi doista razumijete moju čudnu sudbinu. Kad jednom dođe do izdanja, moje riječi kvare, pogoršavaju i kradu obje strane oceana. Postoji mnogo čitatelja i prodavača knjiga koji su uz mene: a ipak stojim sam u svemu tome. Valjda sam predodređen za ulogu Quijota bez Sancha. Na takav način moji kolege propadaju jer žrtvujemo svakodnevni život napretku. Nemamo drugog izbora nego čvrsto marširati dalje i boriti se.”
Osgood se osjećao zbunjeno i skrušeno pred tim sjećanjem dok je pratio Fieldsa hodnikom prema njegovu uredu. Stariji je partner sjeo i pogrbio se nad radni prostor ispunjen rukopisima, pritisnuvši čelo na hladni prozor dok se nije zamaglio od njegova daha.
Osgood je osjećao da bi mu Fields bio zahvalan kad bi smislio poslovnu strategiju umjesto da utone u depresiju. Time bi zaradio njegovo povjerenje i učvrstio partnerstvo. Ušima mu je odzvanjao glas Bojnika Harpera od prije tri mjeseca koji je govorio da, da, mlađi partner i Drood. Jedva čekam da to vidim.
“Gospodine Fields,” rekao je Osgood, “sad sam više nego ikad zabrinut zbog Harperovih.”
“Da, da”, odgovorio je umorno Fields. Djelovao je potpuno izgubljeno. “Molim? Ne razumijem te, Osgoode. Kako sad možeš razmišljati o Harperovima?”
“Kad Bojnik čuje da je novi roman tek napola dovršen - a Dickens mrtav - pa, gospodine Fields, Harper će tvrditi da izdavačko pravo ne vrijedi za nešto nedovršeno. Pokušat će na brzinu izdati Drooda nama pred nosom bez ikakvih prepreka ili skrivanja.”
To je Fieldsu privuklo pozornost. “Braća Harpije, Isuse Bože! Smrtonosni udarac. Osgoode, naša kuća to neće moći preživjeti!” zastenjao je glasom predaje te se zavrtio na stolcu. “Niti jedan čovjek ne vidi kraja ovome. Poslovni svijet je sada depresivan i nestabilan. Znaš, Bojnik Harper je bio u pravu za ono što ti je rekao o New Yorku. To će biti naš kraj.”
“Nemojte to govoriti, prijatelju”, odvratio je Osgood.
Činilo se da je Fieldsova energija potpuno iščeznula jer su mu udovi mlohavo visjeli sa stolca. “Nova Engleska je bila briljantna književna škola. Ali obilježila ju je jedna generacija i nije predodređena da je naslijedi neka druga. Edinburgh je svoje izdavaštvo predao Londonu, pa će tako i nas kupiti i progutati New York. Dovraga! Mogli bismo na kraju samo preprodavati knjige citata i pravne rječnike, poput sirotih Littlea i Browna, neka počivaju u miru. Zašto trpiti bol koju donosi književnost?” Fieldsu je iznenada nešto palo na pamet. “Nego, i ti bi sad htio nešto slano kao i ja, zar ne, Osgoode? Ja bih sad prehodao kilometre samo zbog toga. Otiđi do prodavača na uglu i donesi mjericu kikirikija. Da, nešto slano.”
Osgood je uzdahnuo, odjednom se ponovno osjećao kao mladi činovnik - i kao da je sve što je bilo čvrsto oko njega nestajalo. Tad je bacio šešir na stolicu i okrenuo se prema svom starijem partneru. “Ne smijemo čekati”, rekao je Osgood. “Možda se ništa ne može učiniti, ali moramo pokušati. Objavit ćemo knjigu i objavit ćemo je na kvalitetan način. Prije nego Bojnik Harper to učini. Pola Dickensova romana je polovica više nego bilo koji drugi roman na policama!”
“Bah! Kakav je to kriminalistički roman bez završetka? Uvučemo se u priču o mladom Edwinu i onda... ništa!” Fields je vrisnuo. Ali počeo je ubrzano šetati prostorijom, s ohrabrujućim razumijevanjem u očima. Dugačko je otpuhnuo kao da izbacuje taj stari očaj. Odjednom je to bio onaj stari Osgoodov Fields, nepobjedivi poslovni čovjek. “Dijelom si u pravu, Osgoode. Napola u pravu, rekao bih. Ipak ne smijemo biti zadovoljni s pola, Osgoode!”
“Koji nam je drugi izbor? To je sve što nam je preostalo.”
“Čovjek je upravo umro - siguran sam da su svi njegovi u Engleskoj tužni i smeteni. Moramo otkriti sve što možemo o tome kako je Dickens namjeravao završiti knjigu. Ako ekskluzivno u našem izdanju otkrijemo kako je trebala završiti, porazit ćemo sve prikrivene književne pirate.”
“Kako ćemo to učiniti, gospodine Fields?” upitao je vidno uzbuđeni Osgood.
“Hrabrošću. Ja ću otići u London i iskoristiti svoja poznanstva u književnim krugovima, te ću istražiti što je Dickensu bilo na pameti. Možda je čak prije smrti napisao dosta toga što nije uspio predati izdavaču - možda taj materijal leži negdje u ladici dok je njegova obitelj u koroti. Moram se pritajiti dok ne naslutim što je namjeravao. Da, da. Poduzet ćemo to tiho, nećemo nikome izvana reći ništa o našem planu.”
“Naš plan”, ponovio je Osgood.
“Da, pronaći ću kraj Diekensova romana!”

*  *  *
Tog je dana u lipnju Osgood od tihog oplakivanja smrti Charlesa Dickensa prešao na ostvarenje njihova plana. Zamolio je Rebeccu da pošalje hitnu poruku Johnu Forsteru, Dickensovu izvršnom uredniku: Hitno. Smjesta pošaljite sve što imate od Drooda u Boston. Imali su prva tri nastavka i trebali su primiti četvrti, peti i šesti nastavak za koji su novine javljale da ga je dovršavao kad je umro. Osgood je naredio da odmah počne tiskanje postojećih kopija Tajne Edwina Drooda na temelju zapisa koje su dobili. Na takav način su bili spremni dodavati što god bi se moglo skupiti od ostatka romana i odmah ići u tisak.
Osgood se sljedećih tjedana bavio organiziranjem detalja za Fieldsov put u London. Stariji partner je trebao otići čim riješi neke hitne poslove vezane uz tvrtku.
Nedugo nakon Dickensove smrti policajac Carlton donio je šokantne Vijesti vezane uz Daniela. Osgood ga je poslao na dokove da preuzme posljednja tri nastavka koja je tražio iz Engleske. To je bio još jedan događaj zbog kojeg su ih gotovo paralizirale emocije.
Besmislena nesreća Daniela Sanda u Osgoodovu srcu stvorila je tugu koja je bila intimnija i čudnija nego ona zbog smrti Charlesa Dickensa. Gubitak Dickensa podijelio je s milijunima diljem svijeta. Trgovine su bile zatvorene, a zastave spuštene na pola koplja. A što je s jadnim Danidom? Tko će za njim žaliti? Osgood sigurno, a naravno i Danielova sestra Rebecca, Osgoodova knjigovotkinja. Za ostale je to bila samo još jedna obična smrt. Koliko se to, na neki način, činilo stvarnijim od obožavanja Dickensa.
Kad je Daniel umro, Osgood je očekivao da će Rebecca prestati dolaziti na posao neko vrijeme. Ali nije. Kao i obično, držala se stoički u svojoj crnini od krepa i pamuka, te nije propustila niti jedan radni dan.
Policija je prepustila Osgoodu da obavijesti Rebeccu o Danielovoj smrti. Dok joj je govorio, počela je čistiti svoju radnu okolinu kao da ga nema vremena slušati. Stisnula je zube dok se u njoj zbivala žestoka borba iza mirnog izraza lica. Njezine široke oči su se stisnule, tanke usne su se drhteći prelomile i borba je bila izgubljena. Srušila se u stolicu s glavom u rukama.
“Ima li kakve rodbine koju treba obavijestiti?” Osgood ju je bio upitao. “Vaši roditelji?”
Zatresla je glavom i prihvatila rupčić. “Nemamo nikoga. Je li Daniel jako patio?”
Osgood je zastao. Nije joj rekao o policijskoj sumnji da je uživao opijum, kao ni o izbodenim rukama. Odlučio je da joj to još uvijek neće reći. Osjećao je jaku simpatiju prema Rebecci i smatrao je da su detalji o Danielovoj smrti suviše bolni da ih izgovori. Za oboje bi bio blagoslov da joj to prešuti.
“Mislim da nije”, rekao je nježno.
Pogledala ga je crvenim očima. “Hoćete li mi, molim vas, reći još jednu stvar, gospodine Osgood? Kamo je išao?” upitala ga je s punom pozornošću.
“Vjerujem da je išao iz luke kad se to dogodilo na Trgu Dock. Trebao je pokupiti neke papire na dokovima prije... prije nesreće.”
Njezine usne su se stisnule, a oči napunile suzama prije nego što je uspio reći išta više. Iako nije htio suditi o njezinim reakcijama, divio joj se jer nije pokušavala niti sakriti ni pokazati tugu. Bez razmišljanja joj je uzeo ruku i zadržao je u svojoj. Bila je to gesta snage i utjehe. Bilo je to prvi put da je dotaknuo svoju knjigovotkinju - jer je bilo kakav fizički kontakt muškarca i žene bio protiv pravila tvrtke. Držao joj je ruku dok se nije smirila, a zatim ju je pustio.
Nakon tjedan dana Rebecca je i dalje redovito dolazila na posao. Osgood ju je pozvao u svoj ured, a vrata je ostavio otvorena zbog pravila ponašanja. “Nadam se da znaš da je u redu ako ti treba neko vrijeme kako bi oplakala Daniela.”
“Prestat ću nositi crninu u uredu ako time ometam kolege, gospodine Osgood”, rekla je. “Ali neću otići, ako je to u redu.”
“Duše mi, Rebecca - nemoj uvijek pokušavati biti hrabra”, odgovorio je Osgood.
“Ne želim izostajanjem iznevjeriti vas ili gospodina Fieldsa, gospodine Osgood.”
Osgood je znao da Rebecci posao znači mnogo više nego ostalim djevojkama. Neke koje su se prijavile za posao s velikim entuzijazmom na svojem su radnom mjestu samo brojile dane dok ne pronađu muškarca za udaju, iako su nakon rata žene brojem nadmašile muškarce u gradovima pa je potraga za ženicima trajala dulje. Također je znao da Rebecca nije htjela pokazati nikakve znakove slabosti pred Fieldsom, čak ni u ovim okolnostima. Prisutnost mlade zaposlenice u uredu je bila jedna stvar za liberalno orijentiranog starijeg partnera. Razvedena žena je bila nešto sasvim drugo.
“Poštovat ću tvoje želje”, naposljetku je kazao Osgood, a Rebecca se vratila zadacima koji su je čekali za radnim stolom.
Rebeccu je razvod isprva doveo sa sela u grad, zajedno s mlađim bratom koji joj je istovremeno bio i štićenik i zaštitnik. Osgoodu je trebalo dva i pol dana uvjeravanja Fieldsa kako je bila dojmljiva i pripremljena na prvom razgovoru, iako Osgood nije htio Rebecci, nakon što se zaposlila, govoriti ništa o svom osobnom lobiranju u njezinu korist. Za njega, njezin razvod nije bio opterećenje niti je želio da ga itko u poduzeću doživi takvim. “Kažete da nam trebaju zaposlenici koji su se spremni boriti,” Osgood je tada rekao Fieldsu, “a gospođica Sand je već otrpjela stvari nezamislive jednoj mladoj djevojci.”
Osgood je razmišljao o Danielovu zadatku tog dana u luci. Trebao je dočekati brod iz Londona na kojem mu je kurir predao - njemu, i samo njemu - rukopis četvrtog, petog i šestog nastavka Tajne Edwina Drooda. Fields, Osgood & Co. izdavali su jedino službeno američko izdanje tog romana u nastavcima u svojem mjesečniku Every Saturday. Čitatelji bi nove nastavke Drooda nalazili tamo, sastavljene od “rukopisa koje nam je dostavio pisac”. To je bila činjenica koju su ponosno isticali u svakom izdanju, kao i podatak da je njihov časopis jedini od kojeg je Charles Dickens dobivao novac. Ostali američki časopisi - uključujući i Harper's - očito se nisu mogli podičiti time; osim toga, njihova izdanja pojavljivala su se nekoliko tjedana kasnije.
Zahvaljujući takvoj konkurenciji, odlasci Daniela Sanda u luku držali su se u tajnosti. Slanje mladog službenika bilo je mnogo manje sumnjivo nego da je tamo odlazio poznati partner poput Osgooda. Pirati iz ostalih izdavačkih kuća skupljali su se na dokovima pokušavajući presresti popularne rukopise iz Engleske prije nego što bi stigli do ovlaštenog izdavača. Ta skupina ljudi međusobno se nazivala Knjiškim gusarima, a imali su vulgarna imena: Mačkica, Melasa, Gospodin, Beba. Svoje usluge nudili su za novac izdavačima iz New Yorka i Philadelphije ili lokalnim bostonskim tvrtkama. Neki od njih prilazili su i Osgoodu proteklih godina, a on ih je odlučno odbijao ne želeći popustiti uvjeravanju nekoga tko se služi takvim tehnikama.
Daniel je znao koliko je važno sljedeće nastavke odnijeti na sigurno u sef tvrtke Fields, Osgood & Co. Iz je tog razloga Osgood upitao policajca Carltona jesu li kakvi papiri pronađeni kod Daniela - i bio je zaprepašten kad je čuo da nisu.
Je li Daniela u tu ulicu namjerno namamio jedan od pirata kako bi se domogao papira? Osgood je tu ideju odbacio čim mu je pala na um. U izdavaštvu su se koristile neke sumnjive metode nabavljanja rukopisa - podmićivanje, lopovluk, špijuniranje - ali nikad fizički napad, a ni najopasniji pirat ne bi pomislio na umorstvo! Nastavci koji su otuđeni Danielu mogli su se zamijeniti novima iz Londona - to nije mučilo Osgooda. Ali nije htio prihvatiti da su policija i mrtvozornik u pravu što se tiče opijuma. Ovaj mladić je jedan od posrnulih, rekli su. Zar je zaboravio Osgooda, poduzeće, svoju sestru?
Nekoliko dana poslije, Rebecca se zaustavila pred Osgoodovim uredom prije odlaska s posla. Još uvijek je bila u crnini - čak joj je i ono malo nakita bilo crne boje, kao što je i bio običaj - ali više nije nosila krep preko haljine. “Gospodine Osgood”, rekla je, a tamna kosa joj je stršila ispod šešira. Dok ju je namještala, godinama star ožiljak iza desnog uha postao je vidljiv. “Moram vam zahvaliti”, dodala je i znalački kimnula.
Osgood je bio nepripremljen pa je i on kimnuo i nasmiješio se. Tek nakon što je otišla, shvatio je da nije znao zašto mu je zahvalila. Je li mislila na neku poslovnu stvar koja se pojavila tijekom dana, zato što je zaposlio Daniela u poduzeću prije tri godine, možda zato što joj je držao ruku dok je plakala, iako je time prekršio pravila? Sad je naravno bilo kasno upitati je. Nije bilo zgodno sutra ujutro, dok joj bude davao upute na početku radnog dana, zaustaviti je i elegantno priupitati: Oh, a zbog čega si mi sinoć htjela zahvaliti, draga? Osgood se ljutio na sebe što se nije na vrijeme sjetio, kad se nešto manje dobrodošlo lice pojavilo na tim istim vratima.
“Ah, gospodine Osgood, još ste ovdje? Večeras nema bogate zabave s pripadnicima književne vrste? Nema ‘domjenka’, kako ih danas nazivaju?” Bilo je to lice Montaguea Midgesa, službenika zaduženog za naklade njihovih časopisa Atlantic Monthly i Every Saturday. On je bio provokator i tračer, ali učinkovit u poslu. Došao je dostaviti posljednje računovodstvene podatke za Atlantic. “Vidim da čvrsta gospođica Sand još uvijek tuguje”, dodao je s usputnim smiješkom.
“Midges?”
“Vaša ženovotkinja.” To je bio Midgesov naziv za žene-knjigovođe u poduzeću. “Oh, ne treba žaliti zbog trenutka kad će Dobrica napokon spremiti svoju korotnu odjeću natrag u ormar. Crna boja čini gležnjeve debljima, ne čini li vam se?”
“Gospodine Midges, radije bih...”
Midges ga je prekinuo zviždanjem, kao što je često činio usred nečije rečenice. “Pretpostavljam da će propasti bez brata ovdje u Bostonu, jadnica. Kladim se da je sad požalila što je otpilila onog svog muža. Laku noć, gospodine!”
Na to je Osgood iskočio iz stolice, ali je znao da će, ako ostale žene u uredu čuju da je branio Rebeccu, nastati šaputanja i tračevi. To bi njoj samo otežalo stvari. Zavalivši se natrag, Osgood je razmišljao je li Midges možda shvaćao Rebeccinu situaciju bolje nego on. Dlanovi su mu se počeli znojiti. Je li Rebeccin strašni gubitak Daniela ujedno značio da će Osgood izgubiti nju?
Rebecca se nije htjela premjestiti u drugu sobu, ali je gazdarica inzistirala na tome. Sad kad Daniela više nije bilo, trebala je premjestiti svoje stvari u manju sobu na vrhu stubišta drugorazrednog pansiona u kojem je odsjela, a za što je trebala platiti dodatni dolar mjesečno.
Rebecca se nije bunila - nije se usudila. Mnogi pansioni nisu htjeli primiti same žene bez rodbine, a posebno ne razvedene žene, ili su im naplaćivali višu cijenu nego muškarcima. Takve kuće s previše švelja iz tvornica bojale su se da će ih zamijeniti za bordel, pa su gazdarice uvijek radije primale svježe vjenčane parove ili mlade činovnike ako su mogle birati. Rebeccina gazdarica, gospoda Lepsin, jasno je naglasila da ju je primila samo iz dva razloga: zato što nije bila lijena, neambiciozna Irkinja, i zato što je dijelila sobu s bratom. Sada, iako i dalje nije bila Irkinja, drugi razlog više nije postojao, i bilo je jasno da bi Lepsinova voljela da Rebecca ode.
Rebecca je spakirala odjeću i osobne stvari uz svjetlo voštanice. Nije bilo ormara u sobi pa je nešto od njezine odjeće već bilo složeno, a ostatak je visio na hrđavim čavlima po zidovima. Dok je to radila, jela je mali čokoladni kolač koji je za hitne slučajeve čuvala zajedno s crvenim i bijelim štapićima mente u kovčežiću. Takav slučaj dogodio se kad je ostala gladna prije spavanja nakon večere u kuhinji u prizemlju koja se sastojala od hladnog povrća i vodenastog pudinga od riže za stolom prepunim ljudi. Ili sada, kad je morala preseliti čitavu sobu u sat vremena ili će završiti na ulici!
Mjesečni najam od pet dolara za manju sobu bilo je i više od onoga što je Rebecca bila sposobna platiti bez Danielove pomoći, čak i uz smanjene troškove. Ušteda je značila da će njome moći platiti dva mjeseca najma više. Ako partneri poduzeća ostvare svoj plan pobjede nad piratima i profitiraju od Tajne Edwina Drooda onako kako su planirali, očekivalo se da će podići plaće knjigovođama za sedamdeset pet centi. Ako pirati pobijede, financijske brige u uredima u njihovoj zgradi će se pogoršati; plaće bi čak mogle biti smanjene za dvadeset pet centi. Povišica je bila određena prije Dickensove smrti, ali sada je to - kao i Rebeccina perspektiva ostanka u gradu - dovedeno u pitanje. Dok je Rebecca živjela na selu sa suprugom tesarom, njegovi prihodi bili su im dovoljni za održavanje pristojnog doma sa sobom koju je koristio mladi Daniel. Došao je živjeti s njom i Ambroseom nakon smrti njihove majke.
Kad je počeo rat, Ambrose je otišao u vojsku. Zarobila ga je vojska Konfederacije nakon brutalne bitke kod Stones Rivera i utamničila u Danvilleu. Kad se vratio kući nakon dvije godine, izgledao je poput kostura, slab i povučen. Postao je razdražljiv i napet; redovito ju je tukao po glavi i rukama, a Daniela bi udario kad god se umiješao. Trokut udaranja i osveta postao je jedini način koji je Ambrosea održavao raspoloženim. Rebecca je činila sve što je mogla kako bi odvratila Ambrosea od nasilja, ali kad je postalo nemoguće zaštititi sebe i brata, skupila je hrabrost i otišla. Odvela je Daniela u Boston jer je čula da se ondje otvaraju nova radna mjesta za mlade žene u uredima, što su novine proglasile poslijeratnim oporavkom gospodarstva.
To je bilo prije više od tri godine. Kad je uspjela doći do primanja kojima si je mogla priuštiti stanarinu, nakon dugog sudskog procesa razvela se od supruga. Ambrose, kojeg je o tome obavijestio seoski odvjetnik, nije imao primjedbi. U pismu koje je poslao bostonskom sudu primijetio je kako mu Rebeccino mršavo tijelo ionako nije priuštilo niti jednog sina, a da je njezin brat, koji se uplitao u sve, bio bezvrijedni nametnik.
Prema standardima zakona u Massachusettsu, trebale su proći dvije godine od službenog zahtjeva za razvodom da bi se mogla preudati. Do tada joj je službeno bilo zabranjeno stupanje u romantičnu vezu s muškarcem. Tijekom tog razdoblja čekanja - od kojeg je preostala još jedna godina - svako kršenje, ili pokušaj kršenja zakona, rezultiralo bi poništavanjem razvoda i ne bi se više smjela udavati.
Dok se pripremala za premještaj na gornji kat, nije baš razmišljala o udaji. Ostale knjigovotkinje bile su u stanju do besvijesti razgovarati o vjenčanjima i okolnostima pod kojima će sresti svog mitskog budućeg muža, kao i o savjetima ženskih časopisa kako brijanjem glave na ćelavo kosa poslije naraste još gušća. Ona nije pripadala takvom svijetu. Unatoč svemu, Rebecca se u trenutnoj situaciji osjećala sretnom. Imala je iskustva s brakom, a on joj je donio samo nevolje. S radnim mjestom je bilo drukčije. Istina, ona i ostale djevojke u poduzeću bile su knjigovođe, a ne službenici, te je njihova plaća iznosila samo jednu četvrtinu plaće prosječnog muškog zaposlenika poduzeća Fields, Osgood & Co. - kao i u svim drugim poduzećima. Ali voljela je svoj posao koji ju je uzdržavao u gradu punom mladih djevojaka spremnih da joj preotmu posao i sobu. Zbog toga, kao i zbog povjerenja koje joj je Osgood pružio, spontano mu je zahvalila prije nego što je napustila ured.
Možda je bilo čudno osjećati olakšanje zbog zamjene kuće i muža tijesnom sobom u pansionu i cjelodnevnim uredskim poslom, ali tako se trenutno osjećala. Razmišljala je o riječima gospodina Gampa, Diekensova brbljavog lika: “Treba joj tako malo, a to malo ne uspijeva dobiti.” Ono malo što je Rebecca trebala, dobila je.
Posebno knjige. Dok je kao djevojčica živjela s roditeljima na farmi, knjige su joj bile prijatelji, ono što joj je hranilo um. Od jednog su starijeg čovjeka iz susjedstva dobili oporukom zapakiranu knjižnicu kad je umro. Do kasno u noć je uz svijeću gutala pustolovine Robinsona Crusoea i Dr. Frankensteina, Jane Eyre i Olivera Twista. Dok je živjela u gradu, naučila je da su stanovnici Bostona posebno kritični prema štivu koje čitaju, dok je ona oduvijek smatrala knjige predmetom obožavanja, a ne osude. Osjećala je da bi radom u izdavačkoj tvrtki mogla steći književni ukus. A ako je zbog toga tijekom dana nazovu knjigovotkinjom, bi li joj to trebalo smetati?
Osjetila je iscrpljenost kad je počela pospremati Danielovu stranu sobe. Elan joj je splasnuo. Daniel je uvijek znao pričati kako bi volio postati mornarom prije nego što su se doselili u Boston. Nakon što je pobjegla i razvela se od Ambrosea, Daniel više nije govorio o svojoj neuslišanoj želji niti bi mu to bio razlog za napuštanje Rebecce. U tišini je u pansionu izrađivao male modele brodova u boci. Nekad je uživala gledajući ga kako marljivo radi, razmišljajući kako će jednog dana inzistirati da Daniel ode na dvogodišnje putovanje na trgovačkom brodu. Naposljetku bi napustio njihov dotadašnji, skučeni život. Sve te sitnice sada je pažljivo zamatala u papir i shvaćala da nitko neće proliti suzu zbog njega.
Dio nje pokušao se pretvarati kako Daniel nije umro, već da je na nekom od trgovačkih brodova koji plove na Orijent ili u Afriku. Zatvorivši oči i ponovno ih otvorivši, vidjela je sebe na tim brodovima u boci, proživljavajući njegove snove. Neuobičajena misao za jednu mladu ženu čiji se cijeli život sada sveo na preživljavanje i izolaciju, san suprotan svim ostalim djevojkama koje je poznavala, jer su one razmišljale isključivo o vrpcama u kosi i perju na šeširima.
Kad su brat i sestra Sand prvi put stigli u Boston, Daniel se sprijateljio s dalekim rođakom, lijenim i licemjernim starijim mladićem. Daniel i rođak zajedno su pili, što ih je dovelo do faze kroničnog opijanja. Jednom je pao s konja kojeg su ukrali u nekoj staji i umalo slomio vrat. Sama ga je njegovala, a kad je četrnaestogodišnji Daniel prisegnuo kako će prestati s tim porokom, iskreno mu je povjerovala i dovela ga u poduzeće Fields, Osgood & Co. tražeći da ga zaposle kao šegrta.
Bila je to prva stvar koja joj je pala na pamet kad joj je Osgood rekao za Danielovu nesreću. Je li se vratio svojoj staroj navici svakodnevnog opijanja? Možda je upravo izlazio iz neke mračne gostionice pokraj dokova? Malo je razmislila i zaključila... Nemoguće. To je bilo nemoguće! Morala bi to znati. Živjela je s tim. Znala je prepoznati znakove - morala je znati.
Vidjela ga je kako radi dan prije smrti. Ruke su mu bile mirne dok je malenim kliještima radio na minijaturnim prizorima bitaka unutar boce. Tako se ponašaju jedino vrlo trijezni ljudi.
*  *  *
Sljedećeg poslijepodneva J. T. Fields pojavio se u Osgoodovu uredu kako bi podijelio njegovu tugu. Pročitao je preostale nastavke Tajne Edwina Drooda koji su stigli nakon ponovnog slanja iz Londona. Fields je uzeo Osgooda za ruku i poveo ga niz stepenice.
Osgood je proučavao novi pristigli paket stranica i slušao partnerove ideje dok su sjedili u blagovaonici poduzeća. Fields je jeo hladni jezik i salatu, brišući hranu s brade svaki put kad bi se zaustavio nešto reći. “Tajnovita, fantastična priča. Mladić Edwin Drood nestaje, a njegov ujak John Jasper osumnjičen je ne samo za prekršaj nego i zato što je poželio mladu Droodovu zaručnicu. Istraga počinje, a vodi je tajnoviti pridošlica Dick Datchery. Ali iz ovih stranica ne možemo saznati kako se Edwin Drood vraća i osvećuje.”
“Vraća?” upitao je Osgood.
Fields je podigao ruku dok je gutao još jedan komad jezika. “Da, zar misliš da bi Charles Dickens dopustio da mladić ostane izgubljen? Ja mislim da će ga onaj momak Datchery pronaći i spasiti od bilo kakve sudbine kakvu mu je Jasper već namijenio.”
“Čini mi se prilično očitim da je Edwin Drood mrtav, gospodine Fields. Zagonetka bi mogla nastati oko načina na koji će Dick Datchery, Grewgious, Tartar i ostali likovi uspješno razotkriti Johna Jaspera tražeći pravdu za zlodjelo protiv mladog Drooda.”
“Zaista?” uzviknuo je Fields, nimalo uvjeren. “Pa, morat ću sve ponovno pročitati.”
Sljedećih dana Osgood je prošao svoju rutinu u uredu, ali mu je ipak razmišljanje o jadnom Danielu odvuklo pažnju. U sjećanje mu se urezala scena iz vremena kad je Daniel shvatio da će biti promaknut iz šegrta u službenika. Osgood je odveo Daniela kod svog krojača kako bi mu sašio pravo odijelo - a Daniel je inzistirao na kupnji onog koje je bilo identično Osgoodovu.
“To bi moglo stajati više nego što si možeš priuštiti”, rekao je Osgood. “Ja nisam nosio tako kvalitetnu vunu kao mladi činovnik.”
“Sigurno ću si to jednom moći priuštiti ako ostanem u poduzeću i posvetim se poslu?” upitao je Daniel.
“Mislim da hoćeš”, rekao je Osgood i potajno se nasmiješio njegovim velikim planovima.
“U tom slučaju ću ga kupiti odmah, pa neću trebati bolje odijelo poslije.”
“Kako se osjećate u njemu, mladi gospodine?” upitao je krojač.
“Osjećam se višim, gospodine!”
Osgood se nasmijao mršavom mladiću, koji je već tada bio viši od njega. “Možda ćeš se osjećati kao div kad ti bude pristajalo.”
Ponudio je posuditi Danielu novac za kupnju, ali Daniel je ponosno platio odijelo novcem koji je marljivo skupljao, što ga je učinilo još ponosnijim. Kad je došlo ljeto, Daniel je još uvijek nosio isto debelo vuneno odijelo jer nije imao novca kupiti neko pamučno ili od flanela. Ali nikad se nije žalio, a sako je skidao samo kad bi nosio najveće kutije knjiga u podrum na pakiranje. Uvijek je uza se imao nešto jeftinih, pamučnih maramica kojima je otirao čelo. Neprestano nošenje je s vremenom olabavilo šavove na ramenima, pa ih je nekoliko puta tjedno Rebecca u pansionu morala zašivati kako je najbolje znala.

6


Samo nekoliko dana otkako mu je ispremetana kuća, Sylvanus je jednog jutra stigao na posao i zatekao ured u sličnom stanju. Ništa nije bilo otuđeno, kao ni kod kuće. Odvjetnik više nije mogao pripisati uzrok prvotnom napadu na njegovo vlasništvo činjenici da mu je stan u novijoj četvrti Black Baya jer mu se ured nalazio u sigurnijem dijelu. Ne, napadi su bili usmjereni protiv njega osobno. Možda sitna osveta nekog klijenta kojeg je Bendall iznevjerio? A takvih je bilo napretek.
Bendall je ispitao dovoljno svojih pouzdanijih kontakata iz podzemlja kako bi došao do informacija. Potom je jednog dana došao u ured gdje su ga u predvorju dočekala dva muškarca. Jedan od njih bio je odrpanac kakve je često viđao u svom uredu, a drugi je bio mladi gospodin. Gospodin je bio odjeven u finu odjeću i imao je drzak, hrabar izraz lica koji je pobuđivao poštovanje, ali i sumnju u njegovu istinsku otvorenost.
Sylvanus Bendall nije pitao tko je stigao prvi; samo se predstavio mladom gospodinu kao odvjetnik i pozvao ga u ured.
“Volio bih da sam neki drugi dan dogovorio naš sastanak, gospodine Osgood, tako ne biste morali dijeliti čekaonicu s ljudima ovakvog društvenog profila.”
“Ne žalim se na društvo. Važno je da što prije doznam određene činjenice.”
“Shvaćam. Pretpostavljam da je važno zbog suda.”
“Ne baš”, rekao je Osgood. “Važno je meni. Došao sam se raspitati o Danielu Sandu, mome zaposleniku koji je umro prije nekoliko tjedana.” “Ne vjerujem da sam ga imao prilike upoznati”, rekao je Bendall. “Iako sam pravni savjetnik mnogih siromašnih i neukih mladića.” “Možda se rodio siromašan, gospodine Bendall, ali je marljivo radio i nije bio neznalica ni u jednom području o kojem je imao prilike učiti. Ubijen je u nesreći parnim busom kojoj ste, vjerujem, vi svjedočili.”
“Da?”
“Policajac mi je rekao ime busa, a vozač se sjetio kako ste mu rekli svoje ime i zanimanje.”
“Jesam li?” iznenađeno je upitao Bendall.
“Nekoliko puta. Prisjetili su se da ste stajali blizu Danielova tijela.” “Shvaćam.” Bendall je kimnuo s novonastalom ukočenošću lica. “Čini mi se da jesam, sad kad ste me podsjetili. Bila je to tragedija, gospodine Osgood. Nadam se da ste uspjeli naći dovoljno dobru zamjenu za mladića, ako ne, mogao bih vam preporučiti nekoliko kandidata kojima treba posao. Jedva biste mogli naslutiti da su ikad bili u zatvoru.” “Jeste li vidjeli nesreću, gospodine Bendall?”
“Samo sam čuo tresi Mislim”, rekao je Bendall, “zvuk koji se čuo kad smo udarili nesretnog mladića.”
“Vozač je rekao kako misli da je Daniel u trenutku nesreće nešto držao, ali to je nestalo prije nego što je stigla policija. Da pojasnim, gospodin Sand je dostavljao neke dokumente u vlasništvu naše tvrtke.” Bendall je spontano pomilovao prsluk u kojem je još uvijek držao vrijedan Dickensov rukopis, te počeo gristi nokat na palcu. Počele su mu se jako sviđati ove stranice, gotovo kao i njegov palac. Posljednja Dickensova priča! Naravno, izdavač koji je sjedio preko puta sigurno je već naručio kopiju rukopisa iz Engleske. Kakva je šteta onda zadržati taj svoj suvenir?
“Ne”, hladno je odgovorio Bendall Osgoodu. Zatim je, iščekujući Osgoodovu reakciju nekoliko trenutaka, dodao, “Nije držao komad papira, gospodine Osgood. Onako, među nama, čak niti najmanji, prljavi, poderani, tanki komad.”
“Vozač se sigurno zabunio”, rekao je razočarani Osgood. “Samo mi je žao što nema više tragova. Policija vjeruje da je moj činovnik bio pod utjecajem narkotika, a ja ne želim - ja u to ne mogu vjerovati.” “Bah! Zaista ne znam. Ali govorio je bedastoće, to sigurno—” “Molim?” prekinuo ga je Osgood s probuđenom pozornošću. “Daniel Sand je bio živ kada ste mu prišli?”
“Samo još nekoliko sekundi”, Bendall je odgovorio.
“Na policiji mi o tome nisu ništa rekli.”
“Dakle, nisu - pa mislim, policija! Često su tako nemarni. Meni su nedavno dva puta provalili, znate!”
“Molim vas. Što je Danici rekao?"
“Besmislice! Gluposti, to je rekao. Pogledao me i rekao ‘odozgo’ - tako je bilo, zamislite da vrlo teško dišem dok to izgovaram, muklim hropcem kako i priliči čovjeku koji klizi iz smrtnog života - ‘To je odozgo’, rekao je. Bilo je poput sentimentalnog romana.”
“To je sve što je rekao? Što ‘To je odozgo’?”
“Bojim se da nije dovršio rečenicu. To je odozgo. Možda je mislio da je to od Boga ili da je to Božja želja. Njegova namjera? Ne, previše komplicirano. Da budem iskren, da je rekao više, mislim da ga ne bih želio čuti, jer prisluškivati čovjeka koji se miri sa Stvoriteljem nije dobro ni za koga. Bilo kako bilo, poslije toga sam ga primio za ruku i čvrsto je držao dok nije izdahnuo.” Bendall nije zapravo primio Sandovu ruku nakon što je Daniel izrekao posljednje riječi, ali je to pretjerivanje bilo dio njegova prepričavanja i odvjetnik je sada u to vjerovao tako čvrsto kao da se zaista i dogodilo.
Toga je dana Sylvanus Bedall naporno radio po ulicama Bostona nekoliko sati nakon sastanka s Jamesom Osgoodom, smeteno žureći od ureda do sudnice te do sumornog zatvora u Charlestownu, a potom herojski trčeći po kiši do busa koji ga je trebao odvesti kući. Dok je sjedio u kočiji i čitao večernje novine, osjetio je intenzivan zadah muškarca iza sebe koji je žvakao duhan i pritisak njegovih prstiju na vratu kada bi se naslonio na sjedište. “Nije pristojno”, rekao je Bendall zureći ispred sebe jer je čvrsto odlučio da se neće okrenuti, “smetati drugoj osobi, bez obzira na gužvu.”
Prsti su se polagano povukli s ruba naslona. Bendall je zadovoljno nastavio čitati, ali uz blagu dekoncentraciju. Otkad se sastao s Osgoodom, sve jače mu se nametala jedna misao. Te posljednje riječi činovnika - to je odozgo. Sada kad se prisjetio tog trenutka, nije mogao ignorirati bespomoćan osjećaj nerazumijevanja. Je li možda nesretni mladić pokušao reći nešto posebno, nekako upozoriti Bendalla?
Crna je tekućina pljusnula na pod pokraj njegovih nogu.
“Isto tako nije uljudno pljuvati duhan u tramvaju!” uzviknuo je odvjetnik. Osjetio je kako mu glas nekontrolirano podrhtava i to ga je ljutilo.
Ali nije htio pružiti zadovoljstvo nepristojnom nitkovu i okrenuti se, čak ni dok ga je odvratna crna tekućina nastavila prskati po vratu i dok je muškarčev mokri kišobran kapao po njemu. Čak da je ljigava Meduzina glava stajala ispred odvjetnika, on ne bi skrenuo pogled. Bendall je umjesto toga izašao na sljedećoj postaji - tri stanice prije. Ljetnu je kišu raznosio vjetar i gusta je vruća izmaglica ispunila njegova usta ogorčenjem.
Ovo je bio pusti komad puta. Bendallovo je imanje bilo daleko na zapadu, gotovo blizu ugla Ulice Exeter, iza koje nije bilo ni žive duše.
Muškarac iza Bendalla također je izašao iz tramvaja samo trenutak prije nego što su se vrata zatvorila i Bendall ga nije primijetio. Pratili su ga teški, mokri koraci sve dok ih nije mogao ignorirati.
Bendall se, shvativši da drhti, zaustavio. “Što vi želite, gospodine?” rekao je oštro i napokon se okrenuo prema podlacu.
Strančev je kišobran bio otvoren i zaklanjao mu je lice, kao i velika krznena šubara. Sijevao je pogledom, odmjeravajući Bendallovo odijelo sve do gumenih čizama. Stranac se grohotom nasmijao dubokim grlenim basom. Sama je muškarčeva veličina bila impozantna, bio je tamnoput, ali ne crnac - možda nekakav Bengalac? Pod sjenom kišobrana mogla se vidjeti bjelokosna čačkalica kako visi na njegovoj donjoj usni.
Sylvanus Bendall se ukočio. Odmah je došao do zaključka: ne samo da je bio u opasnosti nego je ovaj muškarac vijugavih brkova i tamnih očiju s baritonskim smijehom - upravo taj čovjek - bio njegov najgori neprijatelj. To je kazna odozgo, to je ono što je mladić htio reći!
Kada je instinkt nadvladao razum, Bendall je rekao: “To si bio ti, zar ne? Ti si pretresao svaki djelić mog stana, a potom i mog ureda?”
Stranac je slegnuo ramenima i nastavio se smijati.
Bendall je inzistirao: “Što hoćeš od mene? Zašto se igraš jednim gospodinom? No, hajde. Govori, čovječe!”
“Što... želim? Dickensa!” Muškarac je ponovio: “Dickensa!” Imao je izgovor Engleza - ili možda one posebne vrste Amerikanca koji je imitirao engleske manire - zvučao je egzotičnije zbog duboka i stroga glasa. “Nisi vratio rukopis gospodinu Osgoodu, zar ne?”
Bendall se namrštio i odgovorio tonom pravednika: “Pih! Je li te Osgood unajmio da nađeš te papire?”
“Jeste li mu rekli za papire, gospodine?” upitao je muškarac.
“To se njega ne tiče, a ni tebe. U ovoj sam zemlji slobodan čovjek. Zadržao sam ih za sebe.”
“Dobar dečko. Ali papiri nisu nigdje u tvom uredu ili u kući, što znači...” Stranac ga je zgrabio za ruku dok je odvjetnik osjećao kako mu u užasu odlazi sva krv iz glave. Muškarac je melodično pretražio Bendallov prsluk dok nije pronašao smotuljak papira. “Pokušavaš mi naređivati? Daj ih ovamo prije nego što te natjeram da ih progutaš!” Silovito je izvukao stranice i snažno odgurnuo Bendalla u neku lokvu.
Bendall je napokon udahnuo s olakšanjem jer se izvukao samo s ogrebotinama, ali se za nekoliko trenutaka razbjesnio. Nasred ulice ga je napao i zaprljao čovjek koji je provalio u njegovu kuću i ured. Ja ću sam iskorijeniti ovo zlo, bio je rekao služavki i ovdje mu se pružila prilika! Sada se ukazao pravi trenutak. Bendall se ohrabrio, ustao i potrčao za kradljivcem.
“Čekaj!” povikao je Bendall.
Stranac je nastavio hodati.
Bendall ga je sustigao mašući šakom. “Ako se ne vratiš i ne kažeš tko si, otići ću ravno na policiju i smjesta se požaliti gospodinu Osgoodu. Reci mi svoje ime!”
Stranac je usporio. “Herman”, poslušno je odgovorio. “Zovu me Herman.” Kad je to izgovorio, jednom se odlučnom kretnjom okrenuo i razrezao Bendallovo grlo kandžama na vrhu svog štapa. Bendall je zahroptao prije nego što je pao. U sumornom krajoliku New Landa, nije bilo nikoga da vidi Bendallov posljednji, očajni izdisaj.
Herman se sagnuo i zabio nož u vrat nekoliko puta. Cijelo je to vrijeme držao čačkalicu i kišobran, čak i dok je nož prolazio kroz odvjetnikovu kost.

7


Bengal, Indija, 18. lipnja 1870.

Posljednja su dva tjedna za policajce Turnera i Masona iz bengalske policijske konjice prošla u obuci, paradama i pratnjama karavana. Otkako je konvoj volovskih zaprega opljačkan, nisu uspjeli pronaći drugog bjegunca koji im je pobjegao u džunglu. Da bi sve bilo još gore, tek su trebali pronaći škrinje u kojima je bio jedan pikul ili šezdesetak kilograma vrijednog opijuma koji je toga dana ukraden.
Njihov načelnik u policijskoj konjici, Francis Dickens, bio je uznemiren. Pozvao je dvojicu policajaca u svoj ured. “Gospodo, izvještaj?” “Dobili smo informacije od jednog urođeničkog pozornika, koji nam je rekao nešto o lopužinim drugovima”, kazao je Mason uzbuđeno. “U brdima je. Možda se tamo krije i čeka da prekinemo istragu.” “Rijetko vjerujem informacijama urođenika, gospodine Dickens”, upao je Turner kako bi umanjio optimizam mlađeg kolege.
“Korupcija je česta kod domaćih dužnosnika, Turneru, to jako dobro znam”, rekao je Francis Dickens, mršavi dvadesetšestogodišnjak svijetle puti s blijedožutim brkovima. Djelovao je kao čovjek koji je prebrzo otvrdnuo zbog odgovornosti koju je dobio. “Taj dakoit je jedini čovjek koji nas može dovesti do ukradenog opijuma - za koji bih se usudio reći da ga nisu imali hrabrosti prodati na crnom tržištu. Postavili smo stražare na granici s francuskom kolonijom koji paze upravo na to.” “Da, gospodine”, odvratio je Turner.
“Nadam se da shvaćate našu korist, gospodo”, Frank Dickens je nastavio čvrstim tonom. “Mir u ovom okrugu u velikoj mjeri ovisi o učinkovitosti našeg odjela. Ne smijemo kriminalcima dati povod da misle kako mogu nesmetano djelovati u Bengalu, pod našom ovlasti. Željeznička i mjesna policija su u punoj pripravnosti. Danas imam sastanak s načelnikom sela u kojem je bjegunac živio. Kladim se da će ga zanimati naš napredak pa se nadam vašoj pomoći.”
Policajci su salutirali tc su dobili otpust. Prije nego što su izišli, Frank je zatražio razgovor u četiri oka s Tlirnerom.
“Naredniče Tlirner. Taj dakoit - ako ga uhvatite - mora stići ovamo.”
“Gospodine?” Tlirner je uvrijeđeno odrezao.
Frank je prekrižio ruke na prsima. “Sada kad je Narain mrtav, taj kradljivac bi mogao biti naš jedini trag do škrinja s opijumom. Želim da osigurate njegovu fizičku sigurnost. Vi zauzmite mjesto pokraj prozora.”
“Naravno, načelniče Dickens.”
Dok su dvojica policajaca jahala riješiti svoj zadatak, Turner je cijelim putem grčio šake. Znao je, svi su znali, da je Francis Dickens načelnik samo zbog svog prezimena. Pa Turner je mogao zapovijedati jednako dobro kao Dickens! Dečkov otac, koji je umro ovoga mjeseca, bio je siromašni provincijalac, a jedini talent mu je bio taj što je znao pisati. A koliko je ugledna mogla biti obitelj u kojoj je majka istjerana iz vlastite kuće, dok je njezino mjesto zauzela neka ljepuškasta glumica, barem kako kažu tračevi koje je Turner čitao u londonskim novinama? Veliki je genij umro i pokopan. Turnera je ljutilo naređivanje sina takvog čovjeka. I iz kojeg razloga? Samo zato što je Charles Dickens bio u stanju stvoriti priče zbog kojih su žene plakale a muškarci se smijali. Je li to sve što je potrebno da bi čovjek postao bogat i popularan pisac?
Više je puta rekao Masonu: “Kad je riječ o promaknućima, radije bih da sam sin Charlesa Dickensa nego nasljednik vojvode od Westminstera.”
*  *  *
U međuvremenu je Frank Dickens jahao prema sučevoj kolibi. Nakon što je kolibu pronašao praznu, prošao je imanjem i ušao u cutcherry, zgradu sa zidovima od blata i slamnatim krovom. Sudac je bio samo godinu dana stariji, a njegovo je studiranje na Sveučilištu u Kalkuti rezultiralo time da je engleski govorio bez traga domorodačkog akcenta. Frank i ostali engleski službenici bili su mu veoma skloni.
Prolazeći imanjem, Franka su obradovale nove svjetiljke i staze. Što se više znakova civilizacije širilo domorodačkim selima, to je bilo manje nevolja. Domoroci su ustajali i pozdravljali ga sa Salaam! dok je prolazio, skupljajući ruke pred licem i klanjajući se. Neki su ležali u sjeni. Jedan se, naslonjen laktovima na koljena, povukao kad je ugledao posjetitelja - možda zato što je Europljanin, a možda zbog uniforme.
Kad je Englez zakoračio na sud, indijski odvjetnici i čuvari također su ga pozdravili sa Salaam! Sudac je sjedio za stolom na platformi pred slabo osvijetljenom sobom potpuno ispunjenom domorocima. Odjeven u kostim ukrašen zlatnim i srebrnim uzorkom, načelnik je ustao od stola i toplo stisnuo namjesnikovu ruku.
“Nemojte da vas prekidam, babu”, inzistirao je Frank.
“Uopće me ne prekidate, gospodine Dickens”, uzvratio je načelnik prijateljski. “Nisam baš zauzet danas. Jeste li za čašu vina?”
Frank je pogledom preletio preko nervoznih muškaraca i žena koji su ispunili cutcherry. “Molim vas, nastavite sa sjednicom.”
Unatoč Frankovoj skromnosti, načelnik je zapovjedio da se donesu čaše i vino iz njegove kolibe. Iznio je kutiju finih cigara, a njegovi sluge su vikali: “Og laou/” i zapalili vatru. Ljudi u cutcherryu počeli su mrmljati sve glasnije, dok jedan od sudskih službenika nije zapovjedio tišinu. Nakon što su dva gospodina popila vino i brandy pawnee pred nemirnom publikom, Frank je opet nervozno inzistirao: “Molim vas, babu, nastavite.”
Slučajevi su bili vrlo zamorni, uključivali su događaje poput ukradene krave, a zatim pokušaj iznude od europskog turista jednog Bengalca. U dva sata cutcherry se ispraznio pa je sudac pozvao zapovjednika policije u svoj dom na dugi ručak u engleskom stilu. Međutim, najprije je inzistirao na provođenju gosta cijelim naseljem. Počeli su kod zgrade škole, pod nazivom Akademija engleskog jezika, gdje je učitelj vodio skupinu učenika podbuhlih trbuha, pokrivenih samo komadom finog pamuka, koji su pjevali englesku abecedu. Jedan je od učenika neuspješno pokušavao izreći slovo R. Frank je problijedio slušajući ih pa je vodiču dao do znanja da je spreman krenuti dalje.
Nakon što su napustili školu, dvojica načelnika prešla su preko novog mosta i razgledala nekoliko odvodnih kanala koji su prokopani uz ulice za vrijeme sučeve vladavine. Kuda god su prolazili, sudac je naglašavao da nigdje nema prosjaka.
Kad su se napokon vratili u sučevu kolibu, večera je mogla početi. Sluge su točili vino onoliko brzo koliko su ga službenici uspijevali piti.
“Znači, vaš odjel još uvijek lovi našeg odbjeglog kradljivca”, prokomentirao je sudac.
“Pretpostavljamo da bi mogao biti u planinama - upravo sada ga traže dvojica mojih ljudi.”
“Znate, gospodine Dickens, du moji sumještani žele uhićenje tog lopova jednako kao i bjelačka policija. Kao što ste vidjeli u cutcherryju, kad nekome ukradu kravu, moji zemljaci su ti koji pate.”
“Ovdje nije riječ o kravi”, rekao je Frank podigavši obrvu. “Tu je riječ o opijumu, babu. Zapovjednici inspektorata ovdje će se pojaviti ako se slučaj ne riješi.”
“Da, da, opijum - to je važno!” Podigao je čašu i nazdravio. “Pijmo u čast onih koji su plaćeni za uzgoj kako bi ga prodali Kini, ali također i u čast domaćih ljudi koji su dovoljno slabi da ga unesu u tijelo prije nego što se proda u inozemstvo. Mladi je Bengalac još uvijek kao dijete koje prerasta svoju prvu pravu odjeću. Sve dok moji ljudi ne nauče prihvaćati život kao Englezi, neće moći napredovati unutar svog dosadnog poimanja stvarnosti, tromog okvira razmišljanja, rekao bih. Nitko ne želi još jednu pobunu, nadzorniče.”
Kasnije je tijekom razgovora Frank skinuo lanac s ručnog sata.
“Ah, samo još trenutak, zapovjedniče”, komentirao je sudac posjetiteljevu užurbanost. “Vidite?”
Sudac je pogledao red knjiga na polici iznad policajčeve glave. Bila je to skupa kolekcija knjiga Charlesa Dickensa.
“Ilustrirana izdanja. Uvjeravam vas, knjigama vašeg oca divim se kao i većina vaših zemljaka. Duboko me rastužila pomisao na njegov ispražnjen stolac kad sam čuo da je umro. Kad ćete putovati u Englesku kako biste mu odali počast?”
“Vi, kao i ja, znate koliko ima posla u policiji. Uzet ću mjesec dana godišnjeg odmora kad se situacija malo smiri. Možda dogodine.”
Sudac je prvi put doživio gosta kao stranca. “Pretpostavljam da su neki engleski običaji previše hladni za nas Bengalee da bismo ih razumjeli”, promrmljao je.
Frank je spustio čašu i, ohrabren vinom, zauzeo obrambeni stav. “Znate li što mi je otac rekao kad sam mu kazao da želim ići u inozemstvo, babu? Zamolio sam ga da mi priskrbi samo konja, pušku i petnaest funti. Moj se otac nasmijao i uvjeravao me da će me opljačkati za tih petnaest funti, da će me zbaciti i da ću si puškom sam otkinuti glavu.” Frank je zastao, a potom dodao: “Bengal je, s vremenom, postao moj dom, i zaradio sam poštovanje za svoj rad među Europljanima kao i među urođenicima, poštovanje koje nikad nisam dobivao u Engleskoj.”
“Imate li braće i sestara, gospodine?”
“Da, imam petoricu braće i dvije sestre.”
“Ja imam sedmero sinova i kćeri, gospodine Dickens, i bojim se da očevi ponekad previše žele za svoju djecu”, odgovorio je sudac s razumijevanjem. “Čini mi se da je vaš otac tako htio i vama.”
“Kako to mislite?”
“Otiđite do onog zrcala u mojoj garderobi, gospodine Dickens! Sličnost vaših očiju i usta s onima vašeg oca je nevjerojatna. Sigurno je svaki put u vama vidio sebe.”
“Moj o-o-otac”, Frank je zastao. Pokušao je ponovno, ovaj put kontrolirajući emocije. “Moj otac nikad nije vidio sebe u meni. Ostali ga doživljavaju kao vrlo tolerantnog čovjeka jer nikad nisu bili pod njegovom čizmom. Kad ti je trideset godina svijet pod nogama, čini ti se da si savršen. Rekao nam je da zapamtimo kako je njegovo ime naš najveći kapital.”
Raspravu je prekinulo iznenadno komešanje ispred kolibe. Obojica su istrčala van i vidjela Indijca koji se opire stisku nekoliko domorodačkih policajaca.
“Što se ovdje događa?” Frank je zatražio objašnjenje.
“Načelniče Dickens! Ovo je dakoit koji je ukrao opijum!” uzviknuo je jedan od tamnoputih policajaca. Nakon kratkog ispitivanja, ispostavilo se kako je to doista lopov koji je Turneru i Masonu pobjegao u džunglu. Nekoliko tjedana se skrivao u zemunici u obližnjem selu u džungli. Kad je njegov sunarodnjak vidio Franka kako šeće selom, otrčao je u šumu upozoriti lopova da je policija blizu. Slijedili su ga pa je lopov uhvaćen dok je pokušavao pobjeći.
Frank je zapovjedio domorodačkim policajcima da zatvore kriminalca u kola kako bi ga mogli odvesti u policijsku postaju.
“Vidite, načelniče, čak i sada, u fazi intelektualne zaostalosti, moji sunarodnjaci ne žele izbjeći pravdu”, rekao je načelnik široko razvučena osmijeha. “Jedva čekam čuti nešto o njegovu slučaju pred mojim cutcherryjem.”
Frank se, nakon što je napojio žednog konja, popeo u sedlo i pogledao u babua.
“Naše razgledavanje uređenih staza, mostića, škola... Htjeli ste da me vide svi u selu kako bi netko upozorio lopova pa da ga ulovite. A kako biste odgodili moj odlazak dok se vaš plan ne ostvari, spomenuli ste mog oca.”
Njegov domaćin se srdačno nasmiješio. “Dobili smo obostrano priželjkivani rezultat.”
“To mi pokazuje, babu, kako se ljudi pod vašom ovlasti boje Engleza, ali se ne boje vas. Kako to utječe na vaše obećanje o očuvanju reda? Zapamtite, iako ste ovdje domorodac, vi predstavljate Njezino Veličanstvo Kraljicu.”
“Nikad to ne zaboravljam, načelniče”, odgovorio je sudac, uz salaam. “Policajci, povedite zatočenika!” uzviknuo je Frank dovoljno glasno da ga čuju svi u selu.
“Babu, duboko sam vam zahvalan - predlažem da obavijestite obitelj i prijatelje tog ološa kako pomaganje bjeguncu, čak i ako je član obitelji, britanske vlasti neće dočekati blagonaklono. To će im biti upozorenje.”

8


Sljedećeg jutra u Bostonu, 1870.

“ZAMISLI OVO”, REKAO JE FIELDS, RAZBARUŠUJUĆI BRADU. “LISTAO sam novine uz jutarnju kavu i pročitao da je onaj petparački odvjetnik s kojim si razgovarao - Sylvanus Bendall - pronađen mrtav na ulici. Vrat mu je bio prerezan od uha do uha, a glava mu je visjela o niti! Policija je zbog toga još uvijek u šoku. Javnost koja je tražila da se ukine korumpirani, istražni odjel sada zahtijeva da se ponovno uvede. Gradonačelnik okrivljuje željeznice jer su one dovele strance u grad!” Bilo je rano ujutro i Fields je koračao preko mekog tepiha u svojem uredu, mašući rukama dok je govorio. Izgledalo je kao da rukama pokazuje zid na kojem su bili razni portreti i fotografije ljudi koji su obilježili prošlost i sadašnjost tvrtke. To su bili umjetnici koji su masama podarili književnost, koji su promijenili razmišljanja o politici i predrasudama, koji su svojim romanima i pjesmama ponovno gradili mostove između Engleske i Amerike.
Osgood je mirno sjedio pokraj stolice iz koje je nešto prije ustao policajac Carlton.
“Bendall mi nije rekao sve o smrti Daniela Sanda, gospodine Fields”, odgovorio je Osgood, nakon što je pričekao da Fields kaže sve što želi reći.
Fields je zurio u Osgooda kao da ga vidi prvi put u životu. “Znači, misliš da je Bendall ubijen zbog toga?” sarkastično je upitao. “Čisto sumnjam da to ima ikakve veze s Danielom Sandom, sedamnaestogodišnjim mladićem, običnim službenikom.”
Osgood nije htio prelaziti granice svog položaja. Kako je njegov posao zahtijevao odlučnost, mlađi je muškarac spoznao o sebi da je katkad bio sklon objeručke prihvatiti zamisao prije nego što ju je u potpunosti razumio, a ponekad je pak bio odviše spreman odbaciti je. Ali nije mogao odustati od svojeg mišljenja.
 “Bendall je bio ondje gdje je Daniel umro. Rukopis dijelova knjige koji je Daniel trebao preuzeti, a koji smo trebali objaviti u serijalu, nestao je, iako je vozač rekao da ga je vidio kako drži svežanj.”
“Već znamo da je mladi Sand bio pod utjecajem opijuma, Osgoode. Možda je nesvjesno ispustio svežanj u kanalizaciju. A što se tiče Bendalla, vrat se čovjeku reže za obični sat ili jedno zlatno dugme! Čak i danas,” Fields je teatralno zastao, “u sedamdesetoj godini devetnaestog stoljeća!”
“A što je s činjenicom da Dickens spominje ovisnike o opijumu na prvim stranicama Drooda, a policija kaže da je Daniel od toga stradao. Je li to baš slučajnost?”
“Kako ne? Daniel je bio ovisnik o opijumu, a takvih ima svakim danom sve više. Zato je zasigurno Dickens i pisao o tome, jer su se mnogi izgubili u maglovitim oblacima takvih droga, i ovdje i u Engleskoj! Dickens je oduvijek bio svjestan društvenih zala, još od najranijih romana. Možda misliš da je vozač busa htio spriječiti Daniela da dostavi papire? Pusti Daniela Sanda - on više nije tvoja briga. Nitko više ništa ne traži od tebe.”
“Znam. Ali nešto nije—”
“Osgoode, molim te, razmisli malo...”
Osgood nije htio popustiti. “Nešto nije kako valja, gospodine Fields. Iskaz policije nije bio potpun od samog početka. Vjerovao sam Danielu Sandu kao vlastitom sinu!”
Fields se namrštio. “U našem poslu, naši autori su naša djeca, Osgoode, i naša je jedina dužnost da ih zaštitimo. Zar misliš da nisam htio vlastitu djecu, da je Annie bila voljna? Ali bih li imao vremena i što bih sve morao žrtvovati?”
Osgood je promijenio taktiku. “Kad bih imao malo vremena da se raspitam. Barem zbog njegove sestre Rebecce, ako ništa drugo.” “Razmisli, Osgoode! Što da si bio sa Sylvanusom Bendallom kada se sve to dogodilo? Mogao si biti ostavljen na milost i nemilost pasa i strvinara, i tvoja je glava danas mogla završiti u policijskoj postaji gdje bi ti onaj buljooki mrtvozornik čeprkao po mozgu. Reci mi: kako se zove ovo mjesto?”
Osgood je zauzeo pokajnički stav. Znao je što Fields misli pod tim pitanjem, a kao da su čak i oči iz velike galerije portreta iščekivale odgovor. Slijeva, lice gospodina Longfellowa, njihova prvog, pravog, nacionalnog pjesnika, odsutna pogleda koji je odisao strpljivošću i dobrotom. S desne strane, Emersonove oči pune svećeničke strogosti s blagom naznakom osmijeha u znalačkim zjenicama koje su zahtijevale bolje od svijeta, kao i njegovi slavni eseji. Točno ispred, pogled muževnog Tennysona u kojem su blistale osobne, sanjarske ispovijesti epskih stihova. Iznad visokog stola spuštao se pogled tužnog, fantastično intelektualnog Hawthornea.
Osgood je poslušno odgovorio na Fieldsovo pitanje: “Fields, Osgood and Company.”
Fields je zapalio cigaretu i grčevito ispuhivao kolutove dima. “Pogledaj oko sebe, dragi moj Osgoode. Stani na trenutak i pogledaj. Mogli bismo sve ovo izgubiti. Sve što vidiš, sve što smo Bili Ticknor i ja stvorili, a ti ćeš, dragi moj prijatelju, ti ćeš sve preuzeti ako naša kuća preživi ovo razdoblje.”
“U pravu ste”, rekao je Osgood.
“Ljudski duh je tragična zagonetka. Zašto je Daniel Sand izabrao baš taj put, ne možemo znati; zašto bi ostavio svoju sirotu sestru. Ali moraš to prihvatiti. Zapamti da postoje dvije stvari u životu zbog kojih ne vrijedi žaliti: ono što možemo ispraviti i ono što ne možemo.”
Tada je Fields zastao te nastavio: “Točno znam kako ćeš se ponovno pozabaviti tim pitanjem. Otplovit ćeš u London kako bi riješio problem s Dickensom.”
Osgood se iznenadio. “Ali tko će voditi posao ovdje ako obojica budemo na putu?”
Fields je maknuo paket sa stola i predao ga svom mladom suradniku nijekajući glavom. “Ne obojica, ja ću ostati tu gdje jesam. Što se tiče tvojih o.baveza ovdje, ja ću ih preuzeti.”
“Pripremali ste se za put, gospodine Fields! Prikupljali preporuke, najavljivali svoj dolazak...”
“Ti to možeš iskoristiti. Osim toga, tvoje je pošteno lice tvoja preporuka! I da budem potpuno iskren, čim je čula da idem, Annie je bila protiv toga. Želi da ostatak ljeta vikende provodim u Manchesteru na obali - kaže da će to blagotvorno djelovati na mene. Osim toga, znaš da nisam stvoren za plovidbu. Na posljednjem putovanju u Englesku bilo mi je zlo, više nego bilo kome na palubi - čak gore nego kravama. Hajde, bez prigovora. Znaš što je govorio naš pokojni Hawthorne: ‘Amerika je hvale vrijedna zemlja, ali od nje valja pobjeći!”’
Možda je osjetio mahniti utjecaj Tajne Edwina Drooda, zbog koje je imao priviđenja zlodjela ondje gdje ih nije bilo. Nije postojala tajna sirotog Daniela Sanda, niti veza te stravične nesreće - koja se mogla dogoditi bilo kome tko je hodao kroz gužvu bostonskih ulica - i groznog ubojstva Sylvanusa Bendalla! Postojali su samo tuga i gubitak u stvarnom životu koje nisu ograničavali i opisivali dijelovi književnog serijala.
Običnom posjetitelju Bostona, takozvanog “Središta svemira”, moglo se učiniti da svi stanovnici provode to popodne pripremajući se za prekooceansko putovanje Jamesa Osgooda. Trebalo se pobrinuti za gomilu sitnica vezanih uz njegove poslove kod kuće i na putovanju. Vidjeti zajapurenog Osgooda kako se žuri od jednog odredišta do drugog šokiralo bi svakog tko je poznavao uvijek staloženog izdavača.
U ekskluzivnoj četvrti Beacon Hill, u njegovoj ciglastoj trokatnici u Ulici Pickney 71, koju je kupio zaradom od Dickensove književne turneje, Osgood je davao detaljne upute posluzi kako će se brinuti o njegovu mirnom domu i drugom gospodaru, gospodinu Miceku, njegovu samozadovoljnom i oholom, bijelo-žutom, dugodlakom mačku. Gospodin Micek, koji je obično zadovoljno ležao među Osgoodovim knjigama u knjižnici obloženoj tepihom, bio je gotovo prenut iz svog uobičajenog transa zbog strke koju je stvarala posluga čiji su članovi laštili čizme i pripremali izdavačeva odijela.
Osgood je otišao do Fieldsovih iza ugla Charlesove ulice kako bi od Annie Fields dobio popis hotela i prijatelja u Londonu. Fields se upravo vratio kući iz ureda kad je Anne završila s prepisivanjem popisa za mladog suradnika koji je sjedio za stolom.
“Izvoli, dragi Ripley”, rekla je Annie Osgoodu, pružajući mu komadić papira.
“A, dobro, Osgoode, vraćaš li se u ured sad kad je lijepa dama završila s tobom?” upitao je Fields. Ušao je u osvijetljeni dnevni boravak, nagnuo se i poljubio svoju mladu suprugu u obraz.
“Svakako, dragi moj Fields”, rekao je Osgood. “Vratit ću se s tobom. Stvarno ne znam kako ću dovršiti ono što moram ako sutra krećem na put.”
“Čini mi se da ja dovršim sve zadatke ako moram, gospodine Osgood”, rekla je Annie. “Nećete imati nekog pomoćnika u Engleskoj?”
“Vjerojatno neću”, rekao je Osgood.
“Što je s gospodinom Midgesom? On je vrlo pouzdan”, predložio je Fields. “Kad bolje razmislim, bez njegove matematičke genijalnosti časopisi bi mogli potpuno propasti.”
Osgood se s unutarnjim gnušanjem složio da opstanak časopisa zahtijeva Midgesov ostanak u Bostonu.
“Onda knjigovotkinju”, predložila je Annie. “Pa ne bi smio poslati gospodina Osgooda na takav zadatak bez odgovarajućih sredstava, Jamie”, ukorila je svog supruga.
“Knjigovotkinju!” rekao je Fields, isprsivši se kao da od te pomisli želi zaštititi nedužne ljude. “Kako će to izgledati ako naš pošteni gospodin Osgood bude plovio preko oceana u društvu neudane ili možda čak i udane, mlade žene!”
“Bit će to potpuno u duhu vremena”, bezbrižno je odgovorila Anne. “A što je s gospođicom Sand?” nehotice je rekao Osgood. “Gospođicom Sand?” polagano je ponovio Fields, pokušavajući odgonetnuti namjeru u Osgoodovu držanju. Nije ništa otkrio, pa je nastavio. “Ona je neka vrsta zagonetke. Nije li i ona neudana?”
“Krasna ideja”, rekla je Annie, tonom punim povjerenja u mlađeg suradnika.
“Zašto je s njom drugačije?” upitao je Fields, iako više u šali, jer je Annie već odlučila.
“Ako sam dobro razumjela, dragi,” rekla je Annie, “razvod gospođice Sand znači da ona ne može održavati romantične odnose. Ona nije ni udana ni neudana. Dakle, povesti nju jednako je bezazleno kao i povesti gospodina Midgesa.”
“Iako je ona puno zgodniji suputnik od Midgesa, to je sigurno”, zaključio je Fields, i složio se s Annie. “Dobro, reći ću tajnici da joj smjesta rezervira kartu u potpalublju.”
Osgood se nasmiješio i zahvalio Annie na prijedlogu. Nije očekivao da će biti tako zadovoljan tom iznenadnom odlukom. Prije svega, neće biti posve sam u tom pothvatu. Imat će uz sebe nekoga tko je ugodno društvo i istovremeno iznimno sposoban. I ako je Osgoodu trebao bijeg od Danielove smrti, zasigurno je od svih ljudi Rebecci to trebalo još i više.
“Kako ti se čini?” Osgood je pitao Rebeccu, nakon što joj je iznio ideju kada se vratio u ured i zatekao je kako tegli gomilu ugovora gospodinu Clarku u računovodstvu.
“Počašćena sam što mi povjeravate tu odgovornost. Večeras ću pripremiti sve ostalo”, rekla je.
Tek mnogo sati kasnije, i već sedam sati nakon što je Osgood otišao kući, Rebecca se počela zadovoljno smješkati zbog divne prilike da putuje, da pruži svoj doprinos i da si osigura budućnost u Bostonu pomažući Osgoodu u njegovoj potrazi. Znala je da može nešto promijeniti, čak ako to bude nešto posve maleno. Izdavački je ured bio gotovo potpuno prazan, ali je Rebecca ostala u uredu gdje je energično skupljala papire i dokumente za njihovo putovanje. Požurila se u podrum gdje su bili posloženi metalni pretinci s godišnjim izvješćima i zapisima. Linije pretinaca bile su nazvane po autorima, poput primjerice ladice Holmes. Bila je tako uzbuđena da je lagano zaplesala Longfellowovom avenijom.
“Nadam se da ništa ne propuštate zato što ste večeras ovdje, gospođice Sand.”
“Oh!” Rebecca je poskočila. “Gospodine Midges, žao mi je. Nisam znala da je netko ovdje tako kasno.”
Midges je, obilno se znojeći, sjedio na podu revno čitajući knjigu. Glava mu je bila gola, a na njoj se dizala prorijeđena kosa kao da je vidio duha. “Kasno! Ne za mene, ova bi se tvrtka potpuno raspala da ja ovdje ne provodim pola svog života. Volio bih da nisam ovdje u ovom groznom podrumu, srce. Ali ove liste pretplatnika moraju biti potpuno sređene, a u neredu su još otkad nam nedostaje jedan službenik.”
Na taj je bezobzirni spomen Danielove smrti, Rebecca odvratila pogled. “Doviđenja, gospodine Midges.”
“Čekaj! Nemoj!” Midges je nespretno zamuckivao, a potom progovorio svojim kreštavim glasom ne bi li je umirio. “Uistinu mi je žao zbog onoga što se dogodilo tvom nesretnom bratu, kunem se. To je neopisivo žalosno. Imao sam mlađeg brata koji mi je umro u naručju kad su mi bile četiri godine. Samo je prestao disati i ja nikad ne prestajem razmišljati o tom trenutku.”
“Žao mi je zbog vašeg brata, gospodine Midges - i cijenim što ste mi to rekli. Sada moram dovršiti svoj posao za gospodina Osgooda.” “Da, da, vrlo si marljiva”, ponizno je promrmljao Midges, kojem je bilo neugodno kao da mu je odbijen poziv za posljednji ples na večernjoj zabavi u korist Osgooda. “Ako mogu još nešto reći. Posebno mi je žao, jer sam čovjek koji cijeni moralni karakter, zbog užasnog načina na koji je Danny umro. Uvijek sam imao visoko mišljenje o njemu.”
Rebeccino je lice poprimilo zabrinut izraz koji je odavao da nije razumjela.
Midges je nastavio s naznakom zadovoljstva u riječima: “Čuo sam gospodina Osgooda kako s gospodinom Fieldsom razgovara o opijumu dok su zajedno sjedili u blagovaonici. Pa, to je vrlo tužno! Izgledao je kao pošten mladić. Sada, da ja imam sestru, srce, i da je ona lijepa i pametna kao ti, na primjer...”
Rebecca je podigla rub suknje i požurila uza stepenice dalje od Midgesa što je brže moguće.
“Doviđenja, gospođice Sand!” Midges je povikao za njom zbunjena pogleda i slomljena srca. “Biće hrabro poput muškarca!” zadivljeno je rekao za sebe.
Rebecca je stepenicama otišla na kat. Držala je stisnute šake na stolu. Osjećala je veliki teret i suza je kliznula niz njen crveni obraz. To nisu bile suze zbog tuge; to su bile suze zbog ljutnje, frustracije i bijesa. Bile su to teške suze, koje nije htjela pustiti, ali ih nije mogla ni zadržati. Jedva svjesna toga što radi, našla je maramicu koju joj je dao Osgood kad joj je priopćio vijest, i vidjela na njoj lijep uzorak monograma .IRC). U neslužbenim se pismima potpisivao samo kao “James”, ali bi dodao “(R. Osgood)”. Ostatak svijeta ga vidi kao blagog i tolerantnog, ali ona je cijenila mogućnost da ga vidi u njegovim trenucima zbunjenosti - uvijek bi sjedio s jednom rukom ili obje ruke na zatiljku, kao da podupire težinu misli u glavi. Nekad bi navečer kod kuće razmišljala o njemu kao o Jamesu umjesto gospodinu Osgoodu. Činjenica da može govoriti takve stvari o njezinu bratu shrvala ju je - i to da ga svi mogu čuti! Bila je naivna kad je mislila da je on na njihovoj strani.
Čekala je zaprežni tramvaj koji će je odvesti u Oxford Street, što je najbrži put, ali u vrtlogu vlastitih osjećaja, Rebecca nije mogla podnijeti gomilu drugih radnika koji su se vraćali kući. Šetnja kući činila se istovremeno brzom i okrutno zamornom.
U njezinoj sobi u drugorazrednom pansionu, gušile su je mirnoća i tišina nakon užurbanog povratka kući. Jesu li ovi blijedi zidovi bili sve što joj je ostalo u životu? Bez obitelji, bez Daniela, bez supruga, a sada i bez povjerenja koje je mislila da zaslužuje od gospodina Osgooda, čovjeka kojem se divila više nego bilo kome drugome u Bostonu jer joj je pružio pošten posao. Ljutnja je isušila suze i ostala je samo panika. Nije znala zašto, ali urednost njezine malene sobe iznova ju je ošamutila pa je izvukla kovčeg ispod kreveta i počela preslagivati svoje stvari.
Palo joj je na pamet da ujutro ne ode na dokove i da se, štoviše, više nikad ne vrati u tvrtku ili Boston. Ako tako odluči, nikada više neće vidjeti gospodina Osgooda. Ali ova soba, stara gospođa Lepsin i njezina obitelj otužnih podstanara, to nije bilo sve što je preostalo od Rebecce Sand; to nije moglo biti sve što je ostalo od njezina Bostona, ovaj ništavni život zacijelo je postojao u nekom drugom svemiru. Trebala joj je prilika za putovanje koja joj se pružala. I znala je da je jedina stvar koja joj sada treba, više od svega, objašnjenje iz Osgoodovih vlastitih usta.

9


NA prekooceanskom brodu za Englesku, Osgood je objeručke dijelio knjige u glavnom salonu, čime je trenutačno pridobio barem desetak gospode i upola toliko dama čija je imena i književni ukus saznao takvim načinom upoznavanja. Prekooceanski brod Samaria bio je idealno mjesto za Osgoodovu urođenu druželjubivost. Daleko od svojih svakodnevnih obaveza, putnici su - barem dok je bilo lijepo vrijeme - bili ljubazni, otvoreni i srdačni. Jamesa R. Osgooda, jednog izdavača i najstarijeg od braće u obitelji, ništa nije moglo razveseliti više od broda punog sretnih ljudi. Nije bio jedan od onih koji zbijaju šale, ali je bio među prvima koji se smiju. Kad bi pričao viceve, poslije bi požalio - prečesto je postojao netko tko bi njegovu šalu shvatio ozbiljno.
Trgovci koji su putovali prvim razredom, unatoč dubokim džepovima prepoznali su dobru priliku te su stali u red kako bi dobili Osgoodove poklone. Najdruštveniji suputnik mladog izdavača bio je engleski trgovac čajem, gospodin Marcus Wakefield. Poput Osgooda, vrlo mlad je dosegao velika poslovna postignuća - iako je njegovo naborano lice pokazivalo nekoga tko je zreliji od svojih vršnjaka.
“Što to moje oči vide?” upitao je Wakefield nakon što se predstavio. Bio je zgodan i dotjeran, s urednom bradicom te laganim, samopouzdanim, gotovo prepotentnim načinom govora. Pristupio je bliže Osgoodovu kovčegu s knjigama. “Mnogo sam puta posjetio brodsku knjižnicu i smatram da vi, gospodine, imate mnogo bolji izbor.”
“Gospodine Wakefield, molim vas, uzmite jednu za početak putovanja.”
“Zaista?”
“Znate, ja sam izdavač. Partner u tvrtki Fields, Osgood & Company.”
“To je branša u kojoj sam potpuno neuk, iako bih vam mogao reći sve o začinima koji pojedini čaj čine najjačim u dvanaest zemalja, kao i je li novi, sezonski čaj pekoe, congou ili carski. Oprostite mi na slobodi izražavanja, ali kako možete poklanjati robu koju posjedujete umjesto da je prodajete? Volio bih se rukovati s čovjekom koji je na taj način uspio!”
“Mi ne posjedujemo knjige. Samo pisac može posjedovati knjigu. Časna je uloga izdavača pronaći ljude koji bi kupili primjerke. Rekao bih, gospodine Wakefield, kako jedna dobra knjiga toliko može otvoriti čovjekov apetit da on sljedeće godine poželi kupiti deset drugih.”
“Vrlo ste ljubazni.”
“Osim toga, na carini u Liverpoolu moraju pregledati svaku knjigu iznesenu s broda zbog ponovnog izdanja engleskih knjiga, tako da ove ionako mogu biti zaplijenjene. Čini mi se, gospodine Wakefield, ako se ne riješim ovih knjiga kako sam planirao, držat će me tamo satima dok ih sve ne pregledaju.”
“Onda ću vam rado otuđiti jednu, ako baš inzistirate, ali platit ću vam deseterostruko na ovom putovanju - svojim prijateljstvom i, naravno, pekoe čajem.”
Tek sljedećeg jutra, kad je stvarnost zatočenosti na moru daleko od doma preplavila putnike, Osgood je razgovarao s Rebeccom. Iako je uvijek bila povučena, od početka se putovanja neuobičajeno udaljila od svog poslodavca. Isprva je Osgood smatrao da želi sačuvati profesionalni odnos u novom, stranom okruženju, koje nije baš blagonaklono gledalo na mlade žene na poslovnom putu.
“Gospođice Sand”, rekao joj je Osgood kad su se sreli na palubi. “Nadam se da vas nije uhvatila morska bolest.”
“Srećom nije, gospodine Osgood”, odgovorila je odrješito.
Osgood je shvatio da će morati biti otvoreniji. “Moram reći da sam primijetio promjenu u vašem ponašanju otkad smo otišli iz Bostona. Recite ako sam u krivu.”
“Niste, gospodine”, smireno je odgovorila. “Niste.”
“Je li promjena nastupila zbog mene?”
“Da.”
Osgood je, shvativši da će se morati potruditi mnogo više nego što je mislio, donio dvije stolice i stavio ih jednu nasuprot drugoj, te je zamolio da sjedne i kaže nešto više o tome. Rebecca je smotala rukavice u krilo pa smirenim tonom objasnila što je čula od Midgesa iz ureda.
“Midges, taj monstrum!” Osgood je vrisnuo, stišćući šakom rub naslonjača. Ustao je i nogom gurnuo imaginarnog Midgesa preko ruba palube. “Kako nepromišljeno i okrutno. Trebao sam bolje pripaziti da ne čuje moj privatni razgovor s gospodinom Fieldsom. Zao mi je zbog svega toga.”
Osgood joj je rekao kako su policajac Carlton i mrtvozornik zaključili da je Daniel postao ovisnik o opijumu. Sada joj nije zatajio niti jedan detalj. “Nisam im povjerovao”, rekao je. “Tada su mi pokazali tragove na njegovim rukama, gospođice Sand, za koje kažu da su od ‘potkožne’ opreme za ubrizgavanje opijuma u tijelo.”
Rebecca je razmišljala o svemu tome zureći u vodu, a potom je zatresla glavom. “Dijelili smo sobu. Ako je Daniel bio ovisan o opijumu, prepoznala bih makar i najmanji trag, Bog zna da bih. Kad se moj muž poslije rata vratio iz Danvillea, stalno si je u ruke ubrizgavao bočice morfija ili indijske konoplje. Stalno je izgledao ispražnjeno i odsutno, zbog čega nije mogao raditi, spavati ili jesti. Nije htio nikoga oko sebe, niti jedan posjetitelj nije mu smio prići, osim onih koje bi pronašao u knjigama i snovima. Preživio je bojno polje, ali duša mu je bila rastrgana ‘vojničkom bolešću’, kako ju je okarakterizirao njegov doktor. Daniela je mučila vlastita ovisnost kad smo se doselili u Boston, a kad sam čula za nesreću, zapitala sam se je li se opet vratio svojoj navici opijanja džinom. Ali nije, primijetila bih znakove. Vidjela bih mu to na licu. Nema sumnje, gospodine Osgood, da bih smjesta poduzela odgovarajuće mjere.” Osgood je suosjećajno rekao: “Ni ja to nisam prihvatio.”
“Niste prihvatili to da je policija bila u pravu ili da je Daniel iznevjerio vaše povjerenje?” upitala je Rebecca.
Osgood se okrenuo i vidio žar u njenim očima. Intenzivno su joj se zacrvenjeli obrazi, a oči su se namrštile. Osgood se prestrašio i kimnuo u znak predaje. “Imate pravo biti ljuti jer sam vam skrivao činjenice o Danielovoj smrti. Jeste li ljuti? Želio bih s vama otvoreno razgovarati osvemu tome.”
“Ne mogu vjerovati da ste od mene skrivali detalje iz policijskog izvješća - bez obzira na to jesu li točni. Ako ja trebam voditi računa osebi poput muškarca i biti neovisna, tada očekujem da me se neće tretirati kao bespomoćnu kućanicu. Oduzeli ste mi priliku obraniti njegovo ime! Zahvalna sam na svojem radnom mjestu jer mi trenutna životna situacija ovisi o njemu, pa ne bih trebala tražiti previše u ovim okolnostima. Ali vjerujem da zaslužujem vaš poštovanje.”
“Imate ga. Uvjeravam vas u to”, kazao je Osgood.
*  *  *
Rebecca je boravila u najneuglednijem dijelu broda. Nije bilo električnih zvonaca kojima se može pozvati posluga, nije bilo raskošnih svijećnjaka, oslikanih zidova ili bačvastih stropova poput onih na višim palubama ispunjenim visokim društvom. Rebecca je vrijeme u svojoj malenoj sobi kratila čitajući. Za razliku od ostalih djevojaka koje je poznavala u Bostonu, nije čitala iz zabave, već da bi izravnije spoznala vlastiti život, kao i da nešto više nauči o izdavaštvu. Na brod je ponijela knjigu prilično tehničke prirode - o povijesti morskih putovanja.
Također je ponijela jedan od Danielovih brodova u boci. Prije svega bi se podsjetila da, na kraju, ona jedri oceanom, a ne njezin brat koji je žudio za takvim putovanjem. Ako je postojao besmrtni dio Daniela, sada joj je sigurno bio suputnik.
Noću bi ponekad stajala vani uz ogradu i tiho gledala kako se sastaju more, zvijezde i horizont.
“Putovanje morem je tako romantično!” uzviknula je mlada putnica kad je, jednog jutra, vidjela Rebeccu u tom položaju. Zelenooka Christie, prekrivena pjegicama od glave do pete, dijelila je sobu s Rebeccom. “Slažete li se sa mnom, gospođice?”
“Romantika”, ponovila je Rebecca, tresući glavom. “Ne znam baš.” Djevojka s pjegama inzistirala je na svojoj tvrdnji. “Malo ste luckasti, zar ne, gospođice? Kako možete tako razmišljati? Zar stvarno niste primijetili toliko zgodne mlade gospode na brodu?! Znate, ja nemam namjeru još dugo vremena provesti kao dadilja u društvu lijenih irskih spremačica.”
“Zar ne uživate u svojim odgovornostima, gospođice Christie?” “Ti mali derani! Stalno ih moram plašiti kako postoji veliki, zločesti, crni čovjek koji guta malu djecu ako ne slušaju dadilju. Ali te mlade Irkinje - sve te Sally, Mary i Bridget - samo rasplamsavaju dječji nestašluk.”
“Šteta”, dodala je Rebecca.
“Neću dugo žaliti za njima kad nađem muža. Ovaj brod je prepun mogućnosti! Pomislite na sve te neženje, poslovne ljude, mladiće s bogatim roditeljima i mogućnosti zaljubljivanja u nekoga od njih. Pretpostavljam da ima onih koje bi se čak i bacile u ove valove ne bi li ih spasio jedan od njih.”
“Da”, tiho je rekla Rebecca. Njenu ravnu, crnu kosu raspustio je povjetarac i njome joj milovao lice. “Takve bi se mogle i utopiti”, nastavila je ironično.
“Ah, ili da to dvoje završe kao brodolomci!” stigao je predvidiv odgovor. Christie je nastavila čavrljati: “Za vas se govori da ste jedna od četiri najljepše udavače na brodu. Zapamtite, to kažu unatoč vašoj umišljenosti i činjenici da uopće nemate stila jer nosite tu korotnu odjeću koja vas čini tako blijedom i strogom. Zašto ne biste bar jednom utaknuli cvijet oko struka kao znak da ste spremni za malo usputnog zavođenja? I uvijek držite knjigu u krilu kao neka muškarača. Što je s onim šarmantnim mladićem s kojim putujete? Mnogim djevojkama se sviđa, ako ste vi previše izbirljivi.”
“Ja sam ovdje zbog posla”, rekla je Rebecca i skrenula pogled kako mlada Christie ne bi primijetila njezine porumenjele obraze. Tijelo ju je izdalo baš u trenutku kad ga je trebala. “Jako bih se voljela dokazati kao osoba koja je u stanju samu sebe uzdržavati. To je sve što tražim od gospodina Osgooda.”
“Vrlo se ukusno odijeva i smiren je.”
“Pa, da, to je istina.”
“To je ono što je važno.”
“On je mnogo manje običan i prosječan od toga”, prigovorila je Rebecca.
“Tko vas savjetuje?”
“Kako to mislite, tko me savjetuje?”
“Da, tko vas savjetuje o zavođenju vašeg gospodina Osgooda?!” “On nije moj... Moji savjetnici kažu da je gospodin Osgood zaokupljen svojim poslovima, a ne glupostima.”
“Baš šteta!” odgovorila je sugovornica, razočarana prioritetima Jamesa Osgooda. “Pozvala bih vas na vjenčanje, znate.”
Rebecca je, tijekom putovanja, u brodskoj knjižnici često pomagala Osgoodu sastavljati pisma Dickensovim izdavačima u Londonu ili pripremati neke druge dokumente. Iako nije mogla večerati za njegovim stolom ili sudjelovati u razbibrigama iz prvog razreda, tog ugodnog poslijepodneva je sjedila u stolici na rasklapanje i čitala Drooda odjevena u ogrtač kako bi se zaštitila od vjetra. Pridružile su joj se neke djevojke koje su plele. U obližnjem prozorčiću vidjela je svjetlo pod kojim je Osgood igrao šah, igru koju je Rebecca naučila Daniela kako bi ispunio noći u pansionu nakon što je prestao s opijanjem.
Isprva nije htjela špijunirati pa se pokušala vratiti čitanju, ali nije si mogla pomoći. Fascinirala ju je pomisao kako promatra svog poslodavca bez njegova znanja. Prisjetila se kako ju je pomalo razočarao, pa je odlučila kazniti ga time što je suspregnula svoj interes prema njemu. Ali nakon kratkog vremena se toliko zanijela potezima u igri da je razvila vlastitu tihu strategiju. Osgood je u tom trenutku bio pred najvažnijim potezom. Ruka mu se smrznula iznad ploče, pa ga je Rebecca mentalno ponukala da pomakne skakača na lijevu stranu protivnikova dijela ploče.
To je pravi potez, gospodine Osgood! pomislila je. Znala je da će se samo pristojno nasmiješiti ako pobijedi kako ne bi ponizio protivnika.
Trenutak kasnije, nakon što je nekoliko puta htio povući potez pa se predomislio, ipak je povukao potez koji je ona zamislila. Uzbuđeno je pljesnula rukama, a dvije su djevojke podigle poglede sa šivanja i zatresle glavama.
Samo nakon nekoliko dana provedenih na pučini, osjećala se kao da je u potpuno drugačijem svijetu od Bostona. Putovanje nije izbacilo Daniela iz njezine glave. Sad kad ga nije bilo, primijetila je koliko joj se njegove upornosti i samopouzdanja uvuklo pod kožu. Njegov glas je postao dijelom njezina unutarnjeg bića na način koji nije mogla opisati. Putovanje je trenutno smirilo njezine misli o njegovoj smrti jer joj se činilo da je on dio beskrajnog prostranstva, neba, mora i toplih povjetaraca.
Jednog toplog jutra Osgood je, razmišljajući, šetao gornjom palubom. Vjetar se pojačao pa se brod ljuljao jače nego inače. Morska bolest se postupno širila među putnicima. Brodski liječnik je dijelio male doze morfija kako bi umirio napetost. Zdravim putnicima je dosadilo igranje šaha i karata, te razgovori o politici uz cigare. Uskoro ih nije zanimalo ni zvonce za večeru; samo je susret s kitovima mogao na trenutak razbiti monotoniju. Ali ne i kod Osgooda - Osgood je potpuno izbjegavao dosadu.
Ostao je staložen, pristojno odjeven i koncentriran na zadatak koji slijedi. Dok su ostali muškarci redovito bili neobrijani, on je podrezivao bradu i brkove. Za Osgooda to nije bila samo navika, već i nužnost. Njegovo lice, iako su mu linije bile oku ugodne, bilo je prilično neprimjetno, da ne kažemo bezlično. Zapravo, često se događalo da osoba koja Osgooda sretne najednom mjestu - na primjer, u uredu u Tremont Streetu - već za nekoliko dana, prilikom susreta na drugom mjestu - na mostu u Gradskom parku - ne pokaže ni tračak prepoznavanja. Ponekad promjena od sunčane svjetlosti na svjetlost plinske svjetiljke, ili osjećaj da je subota a ne utorak, može stvoriti sličnu zabunu onima koji pokušavaju zapamtiti izdavačev identitet. Situacija bi se još više zakomplicirala ako bi Osgood odlučio malčice promijeniti frizuru, što se još nije odvažio učiniti. Time bi riskirao da će se jednog jutra probuditi i shvatiti da je ostao bez doma i radnog mjesta.
Osgood je nastavio proučavati stranice Tajne Edwina Drooda koje je ponio sa sobom. Knjiga je bila drugačija od uobičajenih Dickensovih djela, a i njegov najosebujniji rad još od Priče o dva grada. Bilo je to djelo genija, bez velikih emocija i napeto, i bilo bi remek-djelo da je završeno, Osgood je bio uvjeren u to. Kao i sva remek-djela, bilo bi ujedno obožavano.i neshvaćeno. Morbidna i mračna priča o razdoru u fiktivnoj obitelji iz sela Cloisterham uz blijedu nadu o pronalasku sreće. Glavni su likovi bili tako stvarni da se čitatelju činilo kako će iskočiti iz stranica i nastaviti s radnjom u stvarnom životu, bez Dickensova pera koje će ih voditi. Na kraju svake stranice naziralo se pitanje: je li Edwin Drood, mladi junak, ubijen? Ili se možda skriva i čeka svoj trijumfalni povratak?
Naravno, nije se moglo razmišljati o Droodovu nestanku, a da na pamet ne padne Dickensova smrt. Te dvije stvari sad su povezane za sva vremena. Hoće li razmišljanje o jednoj stvari olakšati situaciju oko druge? Osgood je intenzivno razmišljao o tome dok je lutao palubom. Tada je izgubio ravnotežu i, prije nego što se uspio uhvatiti za ogradu, pao leđima na tlo.
Nakon trenutka zbunjenosti, shvatio je da mu je netko pružio ruku. Zapravo, bila je riječ o glavi - pozlaćenom vrhu teškog štapa za hodanje. Osgood je, oklijevajući, posegnuo za ružnim, zastrašujućim ukrasom na vrhu štapa i uspravio se na noge. Već je viđao tog čovjeka sa širokim brkovima i smeđim turbanom, koji se ponašao rezervirano, povremeno mrmljajući nekakve primjedbe konobarima, te je nosio uokolo svoj čudni štap. Osgood je čuo kako ga oslovljavaju s Herman i pretpostavljao je da je po narodnosti Pars, ali ništa drugo nije znao o njemu.
“Jeste li dobro?” upitao je Herman svojim dubokim glasom.
Osgood se sagnuo i osjetio bol u donjem dijelu leđa.
“Poslat ću po brodskog liječnika”, rekao je Herman hladnim, ali pristojnim tonom.
Do tada se na mjestu pada već skupilo nekoliko znatiželjnih putnika sa svih paluba i nekolicina mornara. Rebecca je primijetila gužvu i pohitala koliko je noge nose u uskoj haljini. Promigoljila je između drugih djevojaka koje su od zabrinutosti napravile scenu.
“Dakle, ponašate se kao guska!” uzviknula je Christie. “Mi smo ovamo stigle prve, gospođice”, rekla je pretjerano našminkana crvenokosa djevojka s njihove palube.
“Gospođice Sand”, Osgood ju je dozvao s olakšanjem. “Žao mi je zbog ove scene. Hoćete li mi pomoći?”
“Ispričavam se”, rekla je Rebecca crvenokosoj i njezinoj pjegavoj prijateljici dok je sa zadovoljstvom prolazila pokraj njih. Vjetar je raširio njenu crnu odjeću i istaknuo lijepo građeno tijelo koje ju je činilo ravnopravnom konkurenticom svim ostalim umišljenim i našminkanim djevojkama koje su se poredale iza nje. Pružila je Osgoodu ruku. “Gospodine Osgood, kakva nesreća!” rekla je suosjećajno. “Jeste li ozlijeđeni?”
“Sreća - za koju u poslovnom svijetu kažu da je raspršena bez ikakvog reda - nije imala nikakvu ulogu u ovom udesu, draga mlada damo”, začuo se glas unutar kruga promatrača. Bio je to Englez, poslovni čovjek Wakefield. Trgovac čajem bio je elegantno odjeven u tradicionalni ogrtač i karirane hlače. Zastao je i ljubazno se naklonio Rebecci, a zatim nastavio hodati. “Moj prijatelj Osgood, žrtva!”
“Gospodine Wakefield, pogriješili ste. Oceanski vjetar je donio mnogo kapljica pa sam se poskliznuo na lokvu”, inzistirao je Osgood.
“Ne. To je ono što bi ovaj čovjek htio da mislite”, Wakefield se naglo okrenuo prema krupnom čovjeku koji je pomogao Osgoodu da ustane.
“Molim?” upitao je Herman neuljudnog čovjeka koji ga je optužio, a ruke su mu ostale mirne na konopcu oko tunike, svezanom u čvor na četiri mjesta.
“Vjetar je doista bio prilično razuzdan, to je točno”, objasnio je Wakefield, “i baš zbog toga sam šetao po palubi umjesto da sam bolovao u svojoj kabini. Tada sam primijetio ovog čovjeka kako izlijeva vjedro vode u tom kutu. Očito je čekao da se netko tamo pojavi prije nego što je to učinio.”
“Želite reći da je to učinio namjerno? Zašto bi netko učinio nešto tako strašno?” upitala je Rebecca, okrenuvši se prema Hermanu. Kad je vidjela njegov nevini smiješak i pogledala ga u oči, osjetila je iznenadnu oštru odbojnost zbog koje je ustuknula. Tamne, zle oči stvorile su u njoj osjećaj neobjašnjivog straha i mržnje.
Wakefield je pogledao Rebeccu. “Draga moja djevojko, vi ste jako naivni! Posramljen moram reći kako u Engleskoj postoje pokvarenjaci koji ciljaju upravo na pristojnu gospodu. Često putujem ovom i drugim linijama pa su i mene dva puta opljačkali. Smatram da je ovaj čovjek jedan od onih koje policija poznaje po tome što spotiču ljude.”
“Što?” upitao je Osgood.
“Ma zaboravite!” Hermanovo je lice oživjelo. Stavio je čačkalicu u usta i nervozno žvakao. “Znam što ovaj momak želi reći i savjetujem mu da povuče to što je rekao.”
“Samo trenutak molim, dragi gospodine Wakefield”, rekao je rođeni diplomat Osgood. “Ovaj čovjek mi je pomogao nakon što sam pao.”
“Razmotrimo načas zašto je to učinio, kakvu je korist imao od toga”, Wakefield se na trenutak namrštio i koncentrirao, te stavio po jedan prst na svaki od krajeva svojih gustih, pepeljastih brkova.
Herman je snažnim zamahom ruke raspalio Wakefielda po glavi i odbacio mu šešir u zrak. Povjetarac je donio šešir točno pred Rebeccu koja ga je uhvatila.
“Pretražite ovog čovjeka”, zapovjedio je kapetan, dlakavi snažni čovjek koji se pridružio okupljenim ljudima. Pokazao je na Hermana, a članovi posade su ga uhvatili. U Hermanovu su džepu pronašli sat i džepnu knjižicu obloženu kožom.
“Jesu li su ovo vaše stvari, gospodine?” upitao je kapetan Osgooda.
“Jesu”, Osgood je, šokiran, priznao.
“Izvadit ću ti prokletu utrobu, i tvoju isto!” Herman je urlao, najprije na Osgooda, a zatim na Wakefielda.
“Prijetnje vam neće pomoći”, rekao je Wakefield, iako su mu se ruke još uvijek tresle dok je namještao kravatu. Uzeo je šešir od Rebecce, ljubazno se naklonivši kako bi na taj način pokušao obuzdati svoje drhtanje.
Dvojica mornara brzo su oborila i svezala Hermana. Većina žena je prekrila lice rupčićem ili zaplakala, dok ga je Rebecca nastavila hipnotizirano gledati stojeći pokraj Osgooda. Herman je poprijeko pogledao Osgooda. “Crve jedan! Odrezat ću ti noge i njima nahraniti morske pse, zapamti to!”
Glas mu je bio težak i dubok, bariton za kojeg čovjek poželi da ga nikad nije ni čuo.
“Idi dovraga, nitkove!” okrenuo se prema mornaru koji mu je stajao blizu. “Vodite ga u potpalublje! Londonska policija će znati što s njim.”
Brodski je liječnik zaključio da su Osgoodove ozljede površinske. Kapetan mu je ponudio obilazak broda uključujući i zatvor, gdje su ga iznenadile ćelije poput onih na ratnim brodovima.
“Vidite, konstruiranje svih velikih engleskih jedrenjaka subvencionira Britanska kraljevska ratna mornarica. Zauzvrat, grade se tako da se, po potrebi, mogu pretvoriti u ratne brodove”, objasnio je kapetan. “Topovi, zatvor i svakakve druge stvari.”
Herman se, ležeći na podu u kutu jedne od ćelija, molio vrućoj kotlovnici izvan ćelije. Pogledao je posjetitelje, a zatim nastavio gledati u peć. Na kapetanovo zadovoljstvo, doimao se iscrpljeno. Unatoč tome, Herman je na licu zadržao samozadovoljni smiješak, kao da je on jedini na brodu slobodan, a svi ostali u zatvoru. Noge su mu bile u lancima, a zapešća vezana uza zid, tako da su štakori trčali gore-dolje po njegovim nogama. Skinuli su mu turban i potpuno obrijali glavu, osim nekoliko pramenova kose pri sljepoočnicama. Osgood je primijetio da - od straha ili poniženja - nije mogao pogledati svog napadača u oči.
Dok su se Osgood i kapetan penjali stubama, zatvorenik je počeo pjevušiti dječju pjesmicu.
U radu i vještini,
Jednako ću zauzet biti:
Jer Sotona uvijek učini štetočinama
One s besposlenim rukama.
Tada se začuo zvuk, poput skvičanja štakora.

*  *  *
Večeri nakon napada Osgood je provodio za kapetanovim stolom uz finu hranu i piće, dok su ga suputnici tretirali poput heroja. Svaki njegov dolazak na palubu pratila je promenada neudanih djevojaka. Rebecca bi za to vrijeme sjedila u svojoj stolici na rasklapanje i nevoljko promatrala situaciju.
Cimerica Christie sjela je pokraj nje. “Kako je gospodin Osgood romantičan!” Nasmiješila se i nagnula prema Rebecci. “Ljudi mu se sada dive više nego ikad!”
Rebecca se trudila praviti kao da čita knjigu u krilu. “Ne vidim u tome ništa zabavno. Mogao se ozlijediti”, rekla je.
“Pa što je onda romantika prema vašim kriterijima, gospođice? Možda i ne znate za tako nešto.”
Rebecca je nastavila čitati knjigu i trudila se ignorirati je. Ali unatoč vlastitom nastojanju, progovorila je. “U mom ćeš stihu, sve do sudnje trube, prebivat, i u svima što se ljube.”4
Christie je poslušala stih iz Shakespeareova soneta, pa upitala: “Molim lijepo?”
“Romantika nije ideja, Christie, već trenutak. Neizgovoreni ushit u trenutku kad te netko pogleda u oči i točno zna kakav si i što želiš.” Djevojka se uspravila, puna zloće. “Mislim, stvarno! Trebale bismo upitati gospodina nešto o tome.”
“Molim?” ustuknula je Rebecca.
Okrenula je glavu i užasnuta shvatila da Osgood stoji iza njih. Lagano je zadrhtala i pitala se koliko dugo već ondje stoji.
“Dakle, gospodine Osgood,” rekla je brbljava Christie, “kako jedan pravi bostonski džentlmen kao što ste vi definira pravu romantiku?” “Pa,” Osgood se zacrvenio, “romantika je kad se žrtvujete za voljenu osobu, pretpostavljam.”
“Kako umiljato!” odgovorila je Christie. “Pretpostavljam da takve emocije* pripisujete muškarcima, gospodine Osgood? Oh, romantika je nešto puno šarmantnije. Slažete li se, gospođice Rebecca? Oh, kako grozno izgledate, draga djevojko.”
Rebecca je ustala i poravnala haljinu. “Brod se jutros doista jako ljulja”, rekla je.
“Otpratit ću vas do kabine, gospođice Sand.” Osgood je brižno ponudio svoju ruku.
“Hvala vam, ali sama ću se snaći, gospodine Osgood. Htjela sam svratiti do brodske knjižnice.”
Rebecca je otišla, dok je Christie nastavila gledati u Osgooda s divljenjem, razbacujući kosu. “Gospođica vas nije trebala tako naprašiti) napustiti, zar ne, gospodine Osgood?” Osgood joj se čudno naklonio prije nego što je užurbano otišao.
“Među damama ste postali popularniji od kapetana!” rekao je poslije Wakefield Osgoodu dok su pušili cigaru u glavnom salonu.
“Onda ću se sutra ponovno baciti na glavu”, rekao je Osgood. S obzirom na to da se njegov prijatelj prilično uznemirio, Osgood je u sebi ponovio kako više neće iskušavati takve šale.
“Pa, s obzirom na mladu damu koja vas prati, ženska pažnja ne bi trebala pretjerano utjecati na vas.”
Izdavač je podigao obrve. “Mislite na gospođicu Sand?”
“Imate li možda još koju gospođicu skrivenu u svojem kovčegu?” Wakefield se nasmijao. “Ispričavam se, gospodine Osgood. Jesam li u krivu ako smatram da osjećate naklonost prema mladoj dami? Nemojte mi reći: ona dolazi iz drugog društvenog sloja u odnosu na vas, ona se posvetila isključivo karijeri i slično. Ja sam, kao što ćete primijetiti, dragi američki prijatelju, filozof. Uvjeren sam kako svatko od nas bira svoj put, te kako se ne obaziremo pretjerano na spodobe koje nas osuđuju. Zanemarite obitelj i prijatelje, zanemarite odijevanje, općenito idite dovraga, ali nemojte zanemariti ljubav! Nemojte takvu sirenu prepustiti sljedećem bezveznjaku koji će naići, a koji nije tako pažljiv i odan!”
Osgooda je zatekao čudan osjećaj u grlu: nije znao kako odgovoriti. “Gospođica Sand je izvanredna knjigovotkinja, gospodine Wakefield. Nema osobe u poduzeću kojoj vjerujem više nego njoj.”
Wakefield je zamišljeno kimnuo. U navici mu je ponekad bilo milovati vlastito koljeno - ponekad bi ga samo gladio, ponekad lupkao po njemu nekim nepoznatim, ali melodioznim ritmom. “Moj otac je običavao reći da se prepuštam maštanju. U takvim trenucima izgubim manire. Iskreno se ispričavam.”
“Među nama, gospodine Wakefield, ona se razvela prije nekoliko godina. Prema zakonima Commonwealtha Massachusetts, ne smije održavati romantične odnose još najmanje godinu dana jer će joj u suprotnom razvod biti poništen i izgubit će mogućnost ponovne udaje.” Osgood je zastao. “To vam govorim kako bih naglasio da je riječ o vrlo osjetljivoj osobi i situaciji. Ne godi joj uzbuđenje poput drugih djevojaka.”
Nakon razbibrige u salonu, Osgood je iznenađeno primijetio Rebeccu kako stoji na palubi gledajući u ocean.
“Nešto nije u redu, gospođice Sand?” upitao je Osgood prilazeći joj. “Da”, rekla je i okrenula se. “Mislim da nešto nije u redu, gospodine Osgood. Da ste vi džepar na prekooceanskom brodu, ne biste li pričekali s kradom do pred kraj putovanja?”
“Molim?” odvratio je Osgood, nepripremljen za temu razgovora. “Inače”, Rebecca je nastavila povjerljivim tonom, “da, jer inače ako netko kapetanu prijavi krađu, lopova uhvate s ukradenim stvarima.” Osgood je zbunjeno slegnuo ramenima. “Pa, pretpostavljam da je tako. Gospodin Wakefield je napomenuo da takav oblik kriminala nije neuobičajen u Engleskoj, posebno na brodovima.”
“Točno. Ali taj Pars, taj Herman, on ne izgleda kao klasični džepar, zar ne?” upitala je Rebecca. “Prisjetite se Dickensova opisa takve vrste kriminalaca. To su obično mladi lupeži, očajni i u potjeri za brzom zaradom, prikriveni. Sigurno nisu poput njega. Čini mi se da nije niži od sto osamdeset centimetara!”
Nekoliko dana poslije vrijeme se pogoršalo, bilo je prevlažno da bi se moglo stajati na palubi. Osgood je, usprkos svojoj intuiciji, sjedio u brodskoj knjižnici i razmišljao o Hermanu. Pronašao je englesko izdanje Olivera Twista, u izdanju Chapmana & Halla, i usredotočio se na nastavak u kojem se opisuju Oliverova iskustva s grupom džepara. Bilo je teško nastaviti s normalnom brodskom rutinom u sjeni čudnog napada i Rebeccinih oštroumnih opaski. Kradljivčeve vatrene kugle usjekle su se Osgoodu u pamćenje.
Zapamtio je raspored hodnika kad ga je kapetan proveo brodom. Uzeo je voštanicu iz svoje kabine i tiho otišao tamnim prolazima prema zatvoru. Nije se bojao za svoju sigurnost sad kad je zatvorenik bio u lancima i iza željeznih rešetki. Više se pribojavao onoga što bi mu Herman mogao otkriti: neke opasnosti koje Osgood možda još nije ni svjestan. Rebeccina pitanja potaknula su ga na razmišljanje o tome što je čovjek poput Hermana uopće radio u Bostonu.
Kad je došao na nižu palubu broda i pronašao red crnih metalnih zatvorskih ćelija prekrivenih mašću i prašinom, zaustavio se ispred Hermanove. Podigao je voštanicu i glasno uzdahnuo. Ćelija je bila prazna, a u njoj se nalazio jedino mrtvi štakor otkinute glave pokraj kojeg su se njihali otvoreni okovi.

10


OSGOOD JE NA TRENUTAK OSTAO PARALIZIRAN OD STRAHA I IZNENAĐENJA, iako je znao da mora djelovati brzo. Oklijevanje ga može dovesti u još veću pogibelj - dapače, to može ugroziti njegova prijatelja, gospodina Wakefielda ili čak Rebeccu! Herman bi mogao biti bilo gdje na brodu, a ako je uspio pobjeći iz zatvorske ćelije namijenjene ratnom stanju, sigurno je mnogo opasniji od pukog spotakača.
Osgood je pohrlio kroz mrak i uspeo se, preskačući dvije stepenice odjednom.
“Što se dogodilo, gospodine?” upitao ga je član osoblja kojeg je umalo srušio na pod.
Osgood mu je brzo objasnio situaciju, pa su se ubrzo okupili kapetan i ostalo osoblje. Podijelili su se u grupe kako bi pretražili svaki kutak broda u potrazi za Hermanom. Osgood i ostali putnici smješteni su u salon pod oružanom stražom radi njihove sigurnosti. Kad se kapetan vratio, oznojen i s oružjem pod rukom, rekao je kako nigdje na brodu nisu uspjeli pronaći Hermana.
“Kako je to moguće, gospodine?” Rebecca je zahtijevala odgovor.
“Ne znamo, gospođice Sand. Posljednji je put viđen jučer ujutro kada mu je jedan od mojih poslužitelja donio juhu. Sigurno je silom razvalio bravu i pobjegao tijekom noći.”
“Ali kamo je pobjegao, kapetane?” zavapio je Wakefield, dok je objema rukama snažno mijesio svoja koljena.
“Ne znam, gospodine Wakefield. Možda je vidio drugi brod pa je odlučio plivati prema njemu. Iako su vjetrovi jučer bili dosta jaki, teško bi preživio takav suludi bijeg. Rekao bih da je gotovo sigurno nestao u dubinama, gdje će slatko spavati s ribama.”
Kad su čuli taj tmurni scenarij, među putnicima je nastalo oduševljenje, koje je ponovno preraslo u dosadu čim su se vratili u kabine. Nakon nekoliko dana, pomisao na skorašnji dolazak u Englesku izbrisala je strah od odbjeglog zatvorenika. Putnici su spakirali stvari iz svojih soba u nekoliko kovčežića i sredili s poslugom neuobičajeno visoke račune za vino. Osgood je pokušao potisnuti pitanja koja su mu se rojila glavom. Rebecca pak nije.
“Nema smisla, gospodine Osgood”, inzistirala je jednoga poslijepodneva u knjižnici, nervozno lupkajući prstima po stolu.
“Što to nema smisla, gospođice Sand?”
“Nestanak kradljivca!”
Osgood je, s rukom na zatiljku u svojoj uobičajenoj pozi za koncentraciju, iznenada podigao pogled s knjige, ali se ubrzo zamišljeno okrenuo prema prozoru. “Ne biste smjeli toliko razmišljati o tome, gospođice Sand. Čuli ste kapetana kad je objašnjavao kako je čovjek nastradao. Ako bismo povjerovali u nešto drugo, možemo biti uvjereni i da postoje velike morske zmije. A one bi zasigurno progutale kradljivca kad bi postojale!”
“Kakav se to čovjek utopi pokušavajući pobjeći od optužbe za sitnu krađu? Što ako...” Rebeccin je glas utihnuo, a jedino se moglo čuti lupkanje njenih prstiju.
Nekoliko sati kasnije, Osgood je u samoći lutao palubom kao onog dana kad mu je Herman postavio zamku. Kako su se približavali Engleskoj, maštajući je promatrao udaljena plovila nepoznatih sudbina na rubu horizonta. Razmišljao je o napetosti koja je obuzela Rebeccino lice, te je shvatio što je htjela reći dok su razgovarali u knjižnici: Što ako je Herman još živ, i što ako se vraća po vas? Trudio se odagnati te misli razmišljajući kako bi Fields odgovorio u takvoj situaciji. On bi sigurno držao glavu uspravnom, a bradu bi izbočio naprijed. Sjeti se glavnog razloga ovog putovanja. Moraš razriješiti Dickensov misterij, a ne stvoriti svoj. Inače bi nam se poslovi oteli kontroli, kao i naši životi.

DRUGI NASTAVAK


Ima jedna mala djevojčica koja,
kad je sretna,
čita Nicholasa Nickelbyja;
kad je nesretna,
čita Nicholasa Nickelbyja;
kad je umorna,
čita Nicholasa Nickelbyja;
kad ide spavati,
čita Nicholasa Nickelbyja;
kad nema što raditi,
čita Nicholasa Nickelbyja;
i kad pročita knjigu
ponovno čita Nicholasa Nickelbyja.

WILLIAM THACKERAY

11


Dvije i pol godine prije: Boston, 19. studenoga 1867.

KAD JE NAJAVLJENO DA ĆE SE ULAZNICE ZA AUTOROVO PRVO JAVNO čitanje prodavati sljedećeg jutra, stvorio se red ispred ulaznih vrata izdavačke kuće. James Osgood je rekao Danielu Sandu da iznese slamnate ležaljke i pokrivače za one koji su provodili noć na hladnoj, vjetrovitoj ulici. Fields je dodao kako bi dostavljač trebao odnijeti i pivo ako zaista žele sretnu publiku.
Do svitanja i početka prodaje ulaznica, gomila se ljudi pružala dva kilometra niz Tremont Street. Neki su donijeli vlastite fotelje kako bi mogli spavati.
Dvojica partnera, Fields i Osgood, gledala su kroz prozor koji je na brzinu bio zaštićen rešetkama zbog straha da bi ljudi mogli ući kako bi kupili ulaznice. Bili su zapanjeni kad su uvidjeli kako ne samo da aristokratska gospoda čekaju rame uz rame s irskim radnicima nego i da se u toj masi nalazi i nekoliko crnaca... i da su tri žene zauzele mjesto u tom redu punom nasrtljivaca! Tu su posljednju činjenicu muškarci, koji su se smrzavali na arktičkoj hladnoći, smatrali tako dirljivom da su glasali i potom pozvali jednu od žena na početak reda. U čast jednom potpuno engleskom povodu okupljanja, iznesen je čaj - iako je dio čaja bio pomiješan sa sadržajem malih crnih boca.
U redu su također bili i preprodavači ulaznica koji bi se domogli karata te ih potom preprodali po višoj cijeni. Očekivali su te poduzetne lešinare koji su nastanjivali Ameriku, ali ne u tako velikom broju. Jedan od najagresivnijih preprodavača kad se radi o pribavljanju i skupljanju ulaznica bio je odjeven u kostim Georgea Washingtona, uključujući vlasulju i šešir.
Kako je prodaja napredovala, velikom, ćelavom Georgeu Dolbyju, koji je šetao gore-dolje uz gomilu ljudi, uručen je brzojav. “Poslano iz luke u Halifaxu”, tiho je rekao gospodin Dolby kad je to pročitao prvi put. “Najava dolaska broda Cuba. Dickens je sada na putu u Boston!
Poglavica će do sumraka biti na američkom tlu!” Posljednje su riječi bile nadglasane poklicima iz gomile.
Otada je prošlo mnogo sati. U luci je vladao mrkli mrak, postalo je izrazito hladno, a još ni traga Cubi. Koja publika! Novinari su u čoporima lutali pristaništem spremni opisati prve korake pisca na američkom tlu za jutarnje novine. Carinik je Fieldsu pozajmio parobrod Hamblin za pretraživanje zaljeva. Fieldsu i Osgoodu na parobrodu se pridružio Dolby, koji je uranio iz Londona zajedno sa svojim pomoćnicima. Englezi su se čvrsto umotali u kapute kako bi se zaštitili od ledenog zraka.
“Cuba na vidiku!” proderao se čovjek na izvidnici.
Plovili su naprijed dok nisu stigli uz bok većem brodu. Kako su se približavali, vidjeli su da je zaglavio u blatnom nasipu. Izvidnica je dala znak da se između bočnih ulaza na brodovima spusti daska. Svjetlosne su rakete stvarale vatromet na noćnom nebu iza njih kako bi nagovijestile veličanstveni doček za romanopisca.
Čovjek na izvidnici škiljeći je gunđao Dolbyju: “Ovaj uopće ne izgleda kao pisac. Više me podsjeća na starog gospodskog gusara!”
Visoko iznad njih, na palubi parobroda, stajao je Charles Dickens, a njegov je raskošni prsluk i zlatne lance na satu osvjetljavala aureola vatrenog spektakla na nebu. Okretan i uspravan, s te je visine izgledao viši od svojih stvarnih metar sedamdeset pet, gledao je prema dolje ispruženih ruku.
Amerikanci u manjem brodu nisu mogli sakriti iznenađenje kad su vidjeli gologlavog Dickensa. Nakon dovikivanja s posadom Cube, pomogli su Dickensu da prijeđe preko daske u manji brod na kojem je pozdravljao ljude rukujući se objema rukama.
Činilo se da se pisac osjeća zadovoljno, ali i nelagodno kad je čuo da ga čeka tolika publika na pristaništu. “Shvatio sam”, rekao je Dickens, češući svoju prosijedu, imperijalnu bradu. “Znači moram se odmah susresti s publikom?”
“Nezgoda vašeg broda na blatnom nasipu, dragi moj Dickense, mogla bi nam ići u prilog”, rekao je Fields. “Unajmili smo dvije kočije koje sada čekaju na Long Wharfu da nas odvezu izravno u hotel. Dokle god svi očekuju pojavljivanje Cube, u miru ćete neprimjetno stići u hotel i imati dovoljno vremena za laganu večeru.”
Ali - kako to uvijek biva kada je dovoljno ljudi zainteresirano za neku tajnu - publika je prozrela trik. Kod hotela Parker House, nadolazeća se skupina morala probijati kroz metež koji ih je okruživao. “Skidajte šeSire, vi naprijed!” vikali su oni u stražnjem dijelu mase.
Atmosfera se počela smirivati tek kad je skupina ušla u hotel i sjela večerati. Tada je Dickens nešto primijetio. Nije ništa rekao, samo je, odgurnuvši tanjur s guščetinom, zagrebao po stolu. Konobar je bio odškrinuo vrata blagovaonice kako bi omogućio publici da proviruje i promatra slavnog čovjeka.
“Branagane!” žurno je šapnuo Dolby mladom, engleskom čuvaru koji je ustao, otišao na drugi kraj sobe i zalupio vratima. Tada je strogo pogledao dotičnog konobara i nešto mu došapnuo. Konobar je nervozno kimnuo, u znak isprike - ili možda od straha, jer je taj Branagan bio čvrst i snažan.
Kasnije te večeri, dok mu se punila kada, Dickens je mlitavo sjedio u dnevnoj sobi apartmana 338. “Ti se ljudi nisu ni najmanje promijenili u posljednjih dvadeset pet godina. Smatraju me zanimljivim predmetom u koji žele buljiti! Dolby, trebao sam održati riječ.”
“A kada niste, Poglavice?” upitao je menadžer, povrijeđen kao da je riječ o njemu.
“Zakleo sam se da se više nikad neću vratiti u Ameriku. Moj dolazak ovdje može stvoriti samo nevolje.” Posljednji put kad je Dickens došao 1842. godine, umiješao se u javnu raspravu prozivajući američke izdavače da usvoje međunarodni zakon o intelektualnom vlasništvu kako bi se zaustavilo besplatno reproduciranje britanskih knjiga. Dickensa su nazvali pohlepnim plaćenikom i optužili ga da dolazi u zemlju samo da poveća svoje bogatstvo.
Njegov ga je menadžer sada pokušao umiriti laskavo opisujući prvu prodaju ulaznica i nadolazeću, svijetlu budućnost. “Redovi koji se protežu tri kilometra od kiooskaa s ulaznicaama!” Dolby je odavno pobijedio uzrujano mucanje, ali se još uvijek činilo da na putu njegova govora postoji kamenčić o kojem je morao voditi računa da se ne spotakne. Da bi time ovladao, usvojio je neobičnu naviku: izgovorio bi najsvakodnevniju riječ pomnošću ravnoj kraljevskom proglasu. Gotovina, telegram i kiosk s ulaznicama zvučale su šekspirijanski dok su izlazile iz Dolbyjevih istaknutih vilica.
“Pogledajte ih”, rekao je Dolby. Pomaknuo je nekoliko svežanja velikih poput jastuka za naslonjač.
Dickens je uvukao jezik. “To je zacijelo prljavo rublje,” rekao je.
“Naši računi, samo za prvu seriju! Gospodin Kelly i ja ujutro ćemo početi prebacivati novac u banku Coutts u Londonu.” Dok je Dolby govorio, Dickens je vagao po svežanj papira u svakoj ruci. “Upamtite, Poglavice, funta je sedam dolara.”
Dickens je rekao: “Znao sam da ćeš se pobrinuti da prodaja ulaznica bude izvanredno uspješna, dragi prijatelju. Nikada nisam sumnjao u to.”
“Imat ćete dovoljno privatnosti. Vidite li ona vrata? To je privatno stubište na stražnjoj strani hotela pa ne morate izlaziti među ljude kada to ne želite.”
“Dakako, dakako. Vruća i hladna kupka, također”, komentirao je Dickens kad je ponovno krenuo pješačiti uokolo, impresioniran dobro opremljenim sobama, te prekrasnim cvijećem koje je ostavila Annie Fields i koje je trenutno mirisao. “Ovako, Dolby, nemoj zaboraviti pretvoriti te zelembaće izravno u zlato. Nikada ne vjeruj američkoj valuti.”
“Nikad ne bih, Poglavice!”
Nakon kupke, Dickens je sjeo za pisaći stol. Maknuo je svoju garnituru za pisanje koja je sadržavala mnogo različitih olovaka i pera. Imao je mali, crveni, kožni dnevnik koji je otvorio na jednoj od posljednjih stranica kako bije proučio. Izvukavši jedan od mnogih pernatih instrumenata za pisanje, potražio je tintu koju je hotel imao na raspolaganju. Umakao je vrh pera dok nije bio natopljen crnilom te nastavio sastavljati kratku poruku. “Dolby,” rekao je Dickens i presavio papir kad je završio, “pobrini se da ovo stigne u ured telegrafa, hoćeš? Važno je.” Dolby je otvorio vrata i pucnuo prstima kako bi dozvao Toma Branagana.

12


TOM Branagan osjetio je menadžerov odobravajući pogled dok je odlazio na zadatak iz sobe 338. U Parkerovu uredu u prizemlju, telegrafski operater namjestio je naočale i podigao komad papira prema svjetlu.
“Od gospodina Dickensa. ‘Na sigurnom i dobro, očekujte pismo puno nade.’ Je li to sve?” operater je upitao škiljeći dok je čitao nečitki rukopis. Operater je bio razočaran jer najslavniji svjetski pisac nije dodavao nikakve senzacionalne poruke. “Čini se da ste došli iz dobre stare Engleske samo kako bi nosili komadiće umrljanog papira gore- -dolje po stubama.”
“Hvala vam na pomoći. Ugodnu večer želim”, jednakom mjerom odgovorio je Branagan.
Dok je Branagan prolazio kroz glasni barski salon, te se uspinjao natrag na treći kat, razmišljao je o tihim razgovorima koje je čuo između Dickensa i Dolbyja, a ticali su se Nelly Ternan, mlade engleske glumice, i pitanja hoće li im se ona pridružiti na putu u Ameriku. Branagan je nagađao kako je poruka koja se doimala beznačajnom zapravo bio način na koji će obavijestiti gospođicu Ternan o toj odluci, premda on nije znao znači li to da ona treba poći ili ne. Ali Branagan je i to mogao pretpostaviti.
Gomila ljudi koja je iščekivala njihov dolazak značila je neželjenu pozornost pojavi dvadesetšestogodišnje glumice u Dickensovu društvu, oženjena oca osmero odrasle djece, dok je njihova majka napustila obiteljsko imanje u Engleskoj prije deset godina. Branagan je znao da Dickens ne želi dodatnu pažnju. Ne, u Americi ništa nije moglo ostati tajnom, i to je bio najveći izvor razočaranja na Dickensovu licu za vrijeme večere. Kroz ta odškrinuta vrata, Charlesu Dickensu se činilo kako je cijela nacija jedno golemo, znatiželjno oko usmjereno prema njemu.
Tom Branagan bio je jedan od četiri podređena u Dickensovu stožeru za vrijeme turneje. Pomoćnici su dijelili dvije sobe na istom katu s Dickensom, koji je prostrani apartman dijelio s Georgeom Dolbyjem. Tomov sustanar bio je Henry Scott, piščev krojač i modni savjetnik. Henry je bio jedina osoba - osim Dolbyja - koja je smjela ući u Dickensovu svlačionicu prije i nakon javnih čitanja. Henry, melankolični čovjek, odijevao je pisca i namještao mu frizuru ne bi li izgledao poput savršenog mladića čija je slika krasila mnoge izloge knjižara: privlačni, bezbrižni genij, čije su oči prodirale u svijet oko njega poput romana koji su ga učinili slavnim.
Henry je volio sebe smatrati važnijim od ostalih pomoćnika i zbog toga je bio rezerviran kad ne bi bio u Dickensovu društvu. Irskom nosaču se uvijek obraćao s “Tom Branagan” i nikad ne bi koristio samo ime ili prezime. Bio je tu i glasni, ali krhki prodavač karata, Richard Kelly, koji se još uvijek oporavljao od teškog putovanja na brodu Cuba. George, majstor za plin, bio je zadužen za ugađanje rasvjete u kazalištima prema Dickensovim detaljnim željama. Razgovor s Georgeom bio je otežan zato što svaki put kad bi negdje vidio rasvjetu - kao što je to bilo u blještavom, mramornom predvorju kod Parkera - zaustavio bi se i mrmljao sam sa sobom o mogućnostima unapređenja.
Dvadesetogodišnji Tom bio je najmlađi u toj grupi. Njegov otac, koji se u Englesku doselio iz Irske, radio je za Dolbyja deset godina kao vozač u gradu Rossu. Otac je preminuo kada ga je konj udario kopitom u prsa pa je Dolby, iz samilosti, odlučio zaposliti Toma jer je morao materijalno potpomagati postariju majku i dvije neudane sestre.
Mladić je bio skladno građen, staložen i smiren, što ga je činilo savršenim materijalom za jednog pristojnog nosača. Tom nije dobivao posebne zadatke poput odabira odijela za Dickensa, organizacije rasvjete ili prikupljanja zarade. Zvižduk, pucanj prstima, udarac nogom - bili su signali da Tom učini ono što je bilo potrebno.
Nisu svi odobravali odluku da Tom pođe s njima u Ameriku.
Svaki od savjetnika koji su upitani za pomoć pri planiranju Dickensova puta imao je svoju ideju što će u Americi poći po zlu: Charles Dickens se najviše pribojavao Feniana, radikalne irske organizacije raširene po Sjedinjenim Državama, a posebno u Bostonu i New Yorku, čiji je cilj bio uništiti Englesku. Odlično bi im došla mogućnost napada na poznatog Engleza poput njega na američkom tlu. George Dolby se pribojavao da će američki preprodavači uništiti prodaju karata za čitanja, tako Što će unaprijed otkupiti znatnu količinu. John Forster, koji se smatrao Dickensovim najbližim prijateljem i savjetnikom koji najmanje gleda osobni interes u toj situaciji, brinuo se o... pa, John Forster je bio zabrinut. Zabrinuo se kako će Dickensova nazočnost potaknuti anti-engleske nerede poput onih kada je u New Yorku gostovao šekspirijanski glumac William Macready. Forster je, općenito, također smatrao da jedan takav velikan - a u Forsterovim očima nije bilo većeg čovjeka na svijetu - ne bi trebao poduzimati tako dugo putovanje ni iz jednog drugog razloga doli zarade.
Dickens, također, nije bio baš skroman u tom smislu. “Moji životni troškovi su golemi,” govorio bi, “zato ponekad osjećam kao da me Amerika privlači poput magneta, kao što Darnaya u Priči o dva grada privlači Pariz. Amerika je mjesto za skupljanje blaga.”
Forster je nabrao obrve i zadržao namršten izraz. Kakva se zarada može ostvariti u Americi, zemlji prosjaka i lopova? Čak i da postoji mogućnost zarade, Irci će pronaći način da ukradu novac iz američkih banaka. Ako banka i uspije zadržati novac, zasigurno će propasti, kao i sve američke banke! “Dickens ne bi trebao ići u Ameriku!” gotovo je viknuo Forster. “Protivim se samoj toj ideji jer je to neprihvatljivo i ispod svakog dostojanstva. Ne želim više čuti ni riječi o tome. Ne-pri-hva-tlji-vo!”
Kad su Forstera izvijestili o pomoćnicima koji će pratiti pisca, bio je još zgroženiji, zbog činjenice da je među njima jedan Irac. Što ako je naoko bezopasni Irac pripadnik Feniana s tajnim planom napada? Ni Dickens ni Dolby nisu mogli dokazati da je Forster u krivu što se tiče Toma Branagana, ali uspjeli su ga uvjeriti kako je Tom ipak više obični nosač nego što bi mogao biti revolucionar.
Tomu je, s njegove strane, bilo zanimljivo promatrati kako Dickensovi obožavatelji, obični ljudi, stvaraju najviše zabrinutosti među organizatorima. Tom je sudjelovao u držanju obožavatelja podalje od Dickensa kad se on pojavio u hotelu Parker House; nije bio iznenađen njihovom prisutnošću, već upornošću. Mlada žena iščupala je resu iz Dickensova teškog sivo-crnog šala; drugi čovjek bio je vrlo uzbuđen dodirnuvši slavnog pisca, pa je iskoristio priliku i otkinuo komad krzna iz njegova kaputa. Gospođa je energično skakala gore-dolje i mahala svojim rukopisom, te je molila Dickensa da ga pročita. Tom je promatrao njihova lica. Zar su doista mislili da će se Dickens okrenuti i otići sa svakim od njih kući držeći ga ispod ruke?
Tom je bio siguran u jednu stvar. Nikad prije u životu nije upoznao čovjeka kojemu žene prepuštaju svoje mjesto u vozilu javnog prijevoza ili predvorju - dok nije upoznao Charlesa Dickensa.
Drugog jutra nakon Dickensova dolaska u hotel Parker House, nastao je žamor na trećem katu hotela u kojem su Dickens i njegovo osoblje odsjeli. Isprva, Tom je samo ovlaš primijetio kako je Henry Scott, njegov sustanar, naslonio glavu na zid i plakao.
“Je li sve u redu, gospodine Scott?” zabrinuto je upitao Tom.
Henry je pogledao Toma u oči, zahvalan što postoji svjedok. Inače zatvoren i hladan, ovaj put se, slomljen, zavalio u baršunom presvučenu sjedalicu. “Nosači prtljage? Razbijači prtljage!”
Kovčezi s Dickensovom odjećom s Cube dostavljeni su u hotel zdrobljeni i probušeni. Tom je sjeo na tepih i pomogao Henryju prerasporediti odjeću.
“Hvala ti, Tome Branagane”, posramljeno je rekao Henry. “Nečuveno je i teško podnijeti kada se tako odnose prema čovjekovu radu. Divlja zemlja!”
Kad su dvojica muškaraca uspjela donekle uspostaviti red u garderobi, na drugoj strani hodnika pojavila se još jedna neugodnost. George Dolby je revao i vikao. U hotelskom hodniku stajao je s Dickensom i ostalima te je dijelio primjerke časopisa Harper’s Weekly. Tom je upitao je li sve u redu.
“Pogledaj sam, Branagane”, rekao je Dolby, izgovorivši njegovo prezime tako eksplozivno da je bilo jasno kako se ne slaže s time. “Sve u redu? Zasigurno ne!”
U časopisu je bio strip koji grotesknim karikaturama prikazuje likove Dickensa i Dolbyja koji teškom mukom drže vrata sobe u zgradi obilježenoj kao “Parker House”, dok horde Amerikanaca navaljuju s druge strane. Gospodin Dickens je kukavički vrištao: “Ne kod kuće!”
“Ne vjerujem da je autor ovog stripa doista bio prisutan ovdje”, rekao je Tom nakon trenutka zbunjenosti. “Ovaj crtež prikazuje gospodina Dickensa kako se skriva od obožavatelja u svojoj sobi, što se nije dogodilo.”
“Naravno da se nije skrivao!” šokirano je rekao Dolby.
Dickens je povukao mali, sijedi čuperak u svojoj bradi i, oblizujući usnice jezikom kao što je običavao raditi kad je bio napet, uznemireno podigao pogled sa stripa. “Nismo li? Zar nisam došao ovamo kako bih radio upravo to: skrivao se, a zatim izmigoljio iz rupe dovoljno dugo da pokupim zaradu?” Pisac je nervozno uzdahnuo i odšepao u sobu na slaboj desnoj nozi čiju je staru ozljedu ponovno razbudilo dugo putovanje morem.
Te noći Tom se probudio u sitnim satima. Kroz tamu hotelske sobe pogledom je tražio sat iznad kamina.
“Jeste li čuli ovo, Scotte?” prošaptao je Henryju na drugoj strani sobe.
Henry Scott se okrenuo na drugu stranu.
“Ovu buku”, objasnio je Tom. “Jeste li čuli ovu buku?”
Henry je zavukao glavu u jastuk. “Spavaj, Tome Branagane.”
Tom je teško spavao u Parker Houseu - nešto u tom luksuzu nije mu dalo mira. Tom nije bio potpuno siguran kako je čuo buku - barem ne buku drugačiju od one koju inače čuje izvana s užurbanih bostonskih ulica - ali bilo mu je drago što ima lagan san. Kucanje sata istjeralo ga je iz kreveta.
Uzeo je svijeću i prošetao hodnikom, odjeven u kućni ogrtač preko duge pidžame. Prolazeći pokraj Dickensove sobe, opazio je kako su vrata piščeve sobe otvorena.
Izgledalo je kao da su provaljena. Zasun s unutarnje strane bio je slomljen.
“Gospodine Dickens?” Tom je pokucao.
Ušao je. Na trenutak mu je čudna misao prostrujala glavom: kako je, zapravo, pogrešno da itko vidi Charlesa Dickensa dok spava. Ali krevet mu je bio u neredu i prazan, a pisca nije bilo nigdje na vidiku.
Tom je tumarao piščevim dnevnim boravkom tražeći još neke tragove borbe, te je otrčao do vrata koja ga dijele s Dolbyjevom spavaćom sobom
ilupao šakom. Kad je ušao, Dolby se odijevao. “Što je, Branagane? Probudit ćeš Poglavicu!”
“Gospodine Dolby”, rekao je Tom, pokazujući. “Nema Dickensa.”
“Što? Nebesa”, Dolby je počeo mucati i jedva uspio poslati po “p-p- -pol-l-iciju!”
Upravo tada se Dickens pojavio. “Što se ovdje događa?” upitao je uzbunjeno. Ušao je kroz stražnje stepenice koje su posebnim vratima bile povezane s njegovom sobom.
“Poglavice!” Dolby je vrisnuo i otrčao punom brzinom do pisca, te ga zagrlio. “Hvala nebesima! Je li sve u redu?”
“Naravno, dobri moj Dolby.” Dickens je objasnio da ga je razmišljanje ogroznom Harperovu stripu - i jaka bol u nozi - omelo u snu, pa je odlučio izaći van udahnuti malo svježeg zraka.
Dolby se, pokušavajući privezati pojas na dostojanstven način, okrenuo prema svom pomoćniku. “Vidiš, Branagane, sve je u redu ovdje. Poglavica je otišao iza malo prošetati!”
“Ali prednja vrata su bila provaljena, a zasun slomljen”, rekao je Tom.
Dickens se odjednom zabrinuo kad su to potvrdili pregledavši vrata. “Dolby, pozovi recepcionara. Ne, zapravo, nemoj! Ne želim da cijela posluga čuje zvonce. Pošalji nekog da to obavi u tišini.” Dickens je bezglavo odjurio prema svom stolu i provjerio srednju ladicu. S olakšanjem je ustanovio da je i dalje zaključana.
“Mislite li da je netko bio ovdje, gospodine Branagan?” upitao je Dickens.
“Gospodine, mislim da je to vrlo vjerojatno.” Nakon što je nekoliko trenutaka pregledavao sobu, Tom je primijetio komad papira na krevetu.
Dolby se vratio u sobu. “Poslao sam Kellyja dolje. Nedostaje li nešto, Poglavice?”
Dickens je pregledavao svoje stvari. “Ništa važno. Osim...”
“Čega?” upitao je Dolby.
“Pa, malo mi je čudno to reći jer ćete se vjerojatno smijati. Ali primijetio sam da mi nedostaje jastuk s kreveta, Dolby.”
“Jastuk, Poglavice?” upitao je Dolby. “Branagane, što si pronašao?”
“Pismo, gospodine. Teško je pročitati rukopis.”
Ja sam vaš najveći obožavatelj u ovim vulgarnim američkim državama. Već znam s kakvim ću nesputanim užitkom držati vašu novu knjigu u svojim rukama. Vaša sljedeća knjiga će nesumnjivo biti najbolja, znam to već sada, jer vi ste...
Dolby i Dickens su prasnuli u smijeh iz olakšanja, prekinuvši Tomovo čitanje.
“Gospodine Dickens, gospodine Dolby, mislim da to nije smiješno. Zaista je zabrinjavajuće”, uvjeravao ih je Tom.
“Gospodine Branagan, barem nije riječ o ratniku iz Feniana!” rekao je Dickens.
“Bio je to samo bezopasan mladić koji obožava Poglavicu do neba”, kazao je Dolby. “Takve nikad nećemo iscrpiti. Neka ostane na tome”, dodao je.
Tom je ustrajao. “Netko je nasilno ušao u sobu i ukrao nešto iz nje. Što bi bilo da je gospodin Dickens bio unutra u to vrijeme? Što ako taj ‘bezopasni mladić’ ponovno dođe kad gospodin Dickens bude sam?” “Ukrao? Jesi li rekao ‘ukrao’? Ništa, običan jastuk!” rekao je Dolby, sada gotovo zabavljen tim incidentom. “Zar niste vidjeli hotelski bar? Tamo se možete napijati do mile volje. To je odlično mjesto koje ljude ohrabri za takve šale.”
Henry Scott dao je Poglavici novi jastuk i poravnao mu posteljinu. Tom je ukratko objasnio prethodne događaje Richardu Kellyju, ali je agent za prodaju karata također zaključio kako je incident, zapravo, prilično zabavan. “Sve to napraviti zbog jastuka tvrdog poput kamena!” Richard je likovao. “To je američka demokracija!”
“Gospodine Dolby, volio bih ostati stražariti ispred vrata gospodina Dickensa”, rekao je Tom i okrenuo se prema svom poslodavcu.
“Ne dolazi u obzir! Ja ću ti reći što ćeš raditi, Branagane”, Dolby je nadmeno odvratio, mašući rukama. Rukom je natezao kraj brkova kao da poteže zvono, ali prije nego što je završio, netko ga je prekinuo.
Bio je to Dickens: “Ako se gospodin Branagan želi hrvati s čovječanstvom ispred moje sobe, ja mu dajem svoj blagoslov.”
“Hvala vam, gospodine”, rekao je Tom, naklonivši se Dickensu. Tom je zadržao poruku, zamotao je i stavio u džep, te zauzeo mjesto ispred vrata.

13


Engleski su posjetitelji vrlo brzo prihvatili neobičan, američki način života - sve što je vrijedilo, moralo se teško stjecati. U petak se dogodio incident u Dickensovu apartmanu. Do subote je odlučeno da će ispred Dickensovih soba uvijek stražariti ili netko od osoblja ili jedan od hotelskih poslužitelja, te da će ga uvijek netko pratiti tijekom njegovih dnevnih šetnji. Dolby je autoritativno prenio odluku Tomu Branaganu na nedjeljnom doručku, ali Tom je smatrao da su to bili Dickensovi zahtjevi. Na prvi se pogled činilo da romanopisac olako shvaća vlastitu sigurnost, ali Tom je primijetio povećanu ozbiljnost u Dickensovu pogledu.
Tom je na trenutak pomislio da je uhvatio počinitelja. Uhvatio je mršavog čovjeka bubuljičava lica kako se šulja oko Dickensovih vrata. Ispostavilo se da je to bio preprodavač iz New Yorka koji je unajmio apartman blizu Dickensova u nadi da će načuti vrijeme i mjesto sljedeće prodaje ulaznica.
Dok je Dolby obavljao poslove povezane s turnejom, a gospodin Fields i gospodin Osgood bili zauzeti, Tom je pratio Dickensa na njegovim dugim šetnjama.
Dickens je samo nekoliko trenutaka mogao zastati ispred izloga prije nego što bi ga okružila gomila ljudi. Bio je zadovoljan knjižarama u Bostonu koje su obilježile njegov dolazak tako što su izložile njegove fotografske portrete i naslagale hrpu njegovih romana, često istiskujući Anđela čuvara, novi roman dr. Olivera Wendella Holmesa i nedavno objavljenu književnu senzaciju, Dantea Henryja Wadswortha Longfellowa. Romanopisac je također zastao ne bi li vidio kako su poduzetne trgovine cigarama na policama istaknule burmut Pickwick, cigare Mala Nell i Dickensovu božićnu igru (za starije i mlađe).
“Domišljatost stanovnika Središta svemira! Vidiš, to je njihov naziv. To je amcrikanizam”, pojašnjavao bi. “Cigare Mala Nell! Ne zaboravi reći Forsteru da to stavi u moju biografiju.”
Dickens je pružio Tomu svoj štap za hodanje dok je ulazio u trgovinu kako bi malo razgledao. Dok je čekao, Tom je umalo porezao ruku na veliki, neprimjetni vijak koji je virio iz ručke. Kad je Dickens izašao, sretno pušeći cigaru Mala Nell, Tom je pitao treba li maknuti vijak kako se Dickens ne bi slučajno ozlijedio.
“Zaboga ne, Branagane! Pa, to je najkorisniji vijak jer štap čini jačim. Vidiš, ponekad hodam kroz močvare”, govorio je dok su prelazili ulicu. “U blizini rade osuđenici. Ako koji pobjegne, vrh ovog štapa može poslužiti kao oružje. Dođi”, iznenada je rekao visokim tonom grabeći Tomovu ruku. “Izbjegnimo gospodina Pumblechooka.  Prelazi ulicu kako bi nas pozdravio.” Potom, drugačijim glasom: “Ne, niz ovu ulicu. Dolazi gospodin Micawber,  maknimo mu se s puta.”
Tom je na to već bio navikao. Dickens bi često glumio uloge Pipa, Ralpha Nickelbyja ili Dicka Swivellera ne bi li uvježbao čitanja za turneju tijekom šetnji. Katkad bi poslije doručka otišao na kratku opuštajuću šetnju niz Ulicu Bacon koja se zvala i New Land. Ulica je za njegova posljednjeg posjeta bila tek sumorna močvara. Padao je snijeg izmjenjujući se s kišom, a gusto je gnjecavo blato gutalo pločnik. Baš je na ovoj šetnji, kako su Dickens i Branagan skrenuli iza ugla, žena u strogoj haljini hodala nekoliko koraka iza njih, posebno pazeći kuda gazi. Oprezno se sagnula i izvadila komad papira iz putne torbe. Odložila je papir na mjesto u šljunku gdje su muškarci prolazili prije nekoliko trenutaka. Ostavila ga je da upije blato. Potom je žiletom odrezala rubove papira oko otiska piščeve čizme. Dickensov otisak. Savršeni Dickensov otisak.
Cijelo su to vrijeme dvojica muškaraca žurila kako bi se sklonila pred kišom pa nisu primijetili uzbuđenje žene koja je grčevito držala vrijedni otisak.
Prvog je dana javnog čitanja Dickensovo osoblje pripremalo kazalište Tremont Temple. Dickens je tražio najbolje mjesto na pozornici gdje bi mogao čitati. Henry Scott je cupkao oko njega kao balerina, premještajući Dickensovu vodu i knjige po stolu. George Allison je pažljivo postavljao plinske svjetiljke koje će u savršenoj mjeri bacati svjetlost na Dickensovo lice.
Dolby je izabrao baš ovaj prostor, iako su postojali i noviji poput Bostonskog kazališta, zato što je imao uzdignutu pozornicu pa su sva sjedišta bila jednako dobra. Dickensu se svidjela ta zamisao. “Potpuna jednakost za moje slušatelje!” govorio bi. Nije mu se sviđala ideja da bogatiji mogu kupiti bolji pogled te nije dopustio dizanje cijene ulaznice iznad “demokratske” granice od jednog dolara, iako bi taj potez možda spriječio preprodavanje karata.
U međuvremenu je Tom trebao pregledati ulaze u dvoranu.
“Je li sve u redu?” pitao je Dolby.
“Kažete da će doći stotine ljudi, gospodine Dolby?”
“Bit će to najveće okupljanje u Bostonu otkad su iz brodova u luci izbacili naš čaj!” Dolby se doimao nervozno kad se Tom nije nasmijao.
“Ovo će biti prvi javni nastup gospodina Dickensa u Bostonu. Da budem iskren, gospodine Dolby, zabrinut sam da će ga ovdje potražiti osoba koja ga je tražila u hotelu.”
“O čemu govoriš?” pitao je Dolby žestoko tresući glavom. “Onaj tip? Misliš na onog Amera koji je ukrao jastuk?”
Tom je bio zaprepašten činjenicom kako je menadžer tako brzo zaboravio incident. “To je samo mogućnost, gospodine, i bojim se da s obzirom na to da ne znamo koje su bile njegove namjere ili kako taj muškarac uopće izgleda—”
“Dosta! Dosta mi je tvoje iskrenosti!” podviknuo je Dolby. Grizao je usnicu dok je promatrao nosača. “Za mene je pitanje časti, mladi Branagane, da turneja bude uspješna, a Poglavica istovremeno zadovoljan - da ga ne prestrašim i ne potkopam njegovu genijalnost.”
Dok je stajao za stolom od mahagonija na pozornici i isprobavao ozvučenje, Dickensov je pogled zalutao prema mjestu Dolbyjeva ispada.
“Poglavice, zvučite odlično s tog mjesta!” rekao je Dolby. “Otići ću u drugi dio gledališta i tamo slušati.” Potom je, okrenuvši se prema Tomu, tiho rekao: “Jesi li znao da je Poglavica osobno napisao natpis na grobnom spomeniku moga prethodnika kada je umro?”
“Ne”, odgovorio je Tom. Je li Dolby već razmišljao o vlastitom grobnom spomeniku?
Tom je razmišljao o tome da priđe pozornici i izrazi svoje sumnje Poglavici osobno. Možda je Dolby naslutio njegovu namjeru jer mu je odmah povjerio novi zadatak.
“Upamti, Branagane, posebna gošća mora prva biti ispraćena na svoje mjesto. Ako nešto naučiš od Poglavice dok je u Americi, to je briga o drugima”, rekao je. Posebna gošća o kojoj je Dolby govorio, napisala je pismo Dickensu tražeći da se dvorana za nju otvori ranije jer je nepokretna. Dickens joj je poslao besplatne karte i rekao Dolbyju neka se pobrine da joj bude udobno.
Kad je stigla, paralizirana je žena gotovo zaplakala od uzbuđenja, a Tom ju je unio u dvoranu. Dok je ulazio, vidio je stotine ljudi ispred zgrade kako čekaju otvaranje vrata. Kolone kočija na ulicama ispred kazališta gotovo su zaustavile sve poslove u Bostonu. Ljudi bez karata stajali su oko zgrade i zavidno gledali u one koji su se gurali u kazalište gdje su ih Tom i policajci usmjeravali na njihova mjesta. U jednom se trenutku začuo zvuk poput eksplozije iz jednog dijela gledališta.
Tom je pohitao do mjesta događaja. Zvuk je došao od čovjeka koji je sjeo na operni šešir susjednog gledatelja, koji se raspuknuo, a kruna šešira ušla je u rub. Uslijedila je prepirka dvojice aristokrata o tome tko je kriv, potom oko cijene šešira da bi se na kraju protegnula na pitanje kako će čovjek koji je ostao bez šešira poslije dozvati kočiju nepokrivene glave jer će svi misliti da je skitnica.
Dickens se napokon uspeo na pozornicu u osam sati i petnaest minuta, u crnom odijelu koje je, zajedno s crvenim i bijelim cvijetom na reveru, odabrao Henry. Veliki pljesak, poklici dobrodošlice, more vijorećih rubaca, a Dickens se klanjao lijevo, desno, sprijeda. Jedini zvuk koji je mogao utišati publiku bile su njegove riječi:
“Dame i gospodo, čast mi je i zadovoljstvo večeras čitati dijelove svojih radova...”
Itako je turneja počela. Za svako bi čitanje Dickens odabrao prizore iz dvaju različitih romana koje bi odglumio kao sažeti dramski prikaz. Likovi su oživjeli jer je svakome dao poseban glas, kretnje i dušu: bio je autor, lik, glumac. Izvođač nikad nije naglasio točku pri čitanju, tako da su svi željno iščekivali sljedeću rečenicu. Niti je usporavao niti zastajao da bi istaknuo trenutak suptilnog humora ili određeno značenje nego je vjerovao da će publika sama shvatiti. Cijelo je to vrijeme Tom stražario pred vratima. Imao je na umu Dolbyjeve riječi, ali nije mogao prestati misliti o tome kako bi hotelski provalnik izgledao da je prisutan među prisutnom masom lica.
Na jednom je čitanju, dok je Dickens glumio Magwitcha iz Velikih očekivanja koji trči kroz močvaru, Tom promatrao zanesenu publiku u kazalištu Tremont kad je začuo neki zvuk. Poput nerazumljivog, tihog šapta - ne, poput mačke koja grebe drvo. Pokušao je pronaći izvor zvuka, ali on nije dolazio samo jednog mjesta. Dolazio je sa svih stana. Nekoliko je trenutaka publika vrlo brzo pisala olovkama - nikad nije vidio da netko tako brzo piše.
Kad je sljedećeg jutra za doručkom Tom o svemu izvijestio Dolbyja, menadžer ga je odveo u ured izdavača i zatražio gospodina Fieldsa.
“Brzo su pisali, kažeš?” pitao je Fields, držeći ruke na kukovima. “Možda novinari?”
Tom je rekao da ne vjeruje; Dolby je pripadnicima tiska dao mjesta u prvim redovima, a ti su ljudi bili raspršeni po raznim prostorijama te na stajaćim mjestima.
Osgood je ušao u sobu s autorima dok je Tom opisivao što je vidio. Slušajući Tomov opis, zatresao je glavom. “Zašto to nismo predvidjeli? Knjiški gusaril”
“Molim vas, objasnite o čemu govorite, gospodine Osgood”, rekao je Dolby koji je sjedio na trosjedu do Toma.
“Kao što znate, zbog ovih je čitanja Poglavica, uistinu briljantno, sažeo romane kako bi trajali po jedan sat. Vidite, gospodine Dolby, nema sumnje da drugi izdavači žele nezakonito nabaviti ‘nova izdanja’, ‘piratska izdanja’, kako bi ugrozili prodaju naših originala. Siguran sam da Harper sudjeluje u tome.”
“Ali knjiški gusar, gospodine Osgood?” pitao je Tom. “Što je to?”
Osgood je razmišljao kako će objasniti čuvaru. “To je neka vrsta literarnog džepara, gospodine Branagan. Piratski ih izdavači unajmljuju za šuljanje oko luke u potrazi za književnim nastavcima iz Engleske koje nabavljaju podmićivanjem ili čak krađom. Možda mislite da su to obični grubijani, ali su vrlo hladnokrvni i visoko inteligentni. Priča se da mogu procijeniti tko je autor neobjavljenog rukopisa i njegovu vrijednost samo kratkim pogledom na jednu jedinu stranicu.”
“To vjerojatno i nije tako teško”, komentirao je Dolby.
“Kratki pogled, gospodine Dolby,” nastavio je Osgood, “kroz durbin, na udaljenosti od sto pedeset metara. Kažu da svaki zna tri ili četiri jezika na kojima pišu najpopularniji autori današnjice.”
“Zašto se bave mutnim poslovima kad su tako daroviti?” pitao je Dolby.
“Jako su dobro plaćeni za svoj trud. Ne znam što bi ih drugo moglo motivirati. Poznato je da je jedna od njih, žena zvana Mačkica, služila u Građanskom ratu. Znala je poslati cijele odlomke informacija doušnicima uz pomoć svjetiljki i zastavica. Još jedan među tom zlobnom skupinom navodno je naučio čitati s usana od gluhonijema čovjeka. Neki od njih su i stručnjaci za stenografiju, koji prisluškuju i zapisuju razgovore izdavača, koje onda prodaju njihovim konkurentima - također se šuška da neki od pirata pišu najoštrije kritike književnih djela. Kladim se da je naša konkurencija poslala nekoliko pirata u kazalište da zapišu Poglavičine improvizacije. Gradonačelnik Harper ne preže ni od čega da nas nadmaši, a njegov ga brat Fletcher, kojeg zovu Bojnik, nagovara na sve gore spletke.”
“Primijetio sam Poglavicu kako smišlja nove rečenice - briljantne rečenice, rekao bih - pri probnom čitanju Pickwicka”, rekao je Dolby, kimajući glavom. “Kao da piše novu knjigu pred našim očima, koju ti pirati sada mogu ukrasti i od toga zaraditi! Što možemo učiniti, gospodine Osgood?”
“Vaš bi suradnik”, rekao je Osgood pokazujući na Toma Branagana, “mogao otpratiti neke od tih morskih vukova na pučinu, za početak.” “Da. Ali teško da ćemo ih sve spriječiti, čak i s tako snažnim momkom na našoj strani”, istaknuo je Fields. “Već su ugrabili neke od ‘novih’ tekstova u svoje bilježnice!”
“Imam ideju”, netko je sramežljivo progovorio s drugog kraja prostorije. Bio je to žgoljavi mladić koji je krpao pukotinu u zidu nastalu kad je pao okvir slike.
Fields se namrštio, ali je Osgood mahnuo mladiću da dođe. “Moj novi dostavljač, gospodo. Daniel Sand.”
“Ako dopuštate”, rekao je Daniel. “Vi, gospodo, imate nešto što pirati nemaju: mislim na gospodina Dickensa. Zajedno s njegovim sažetim tekstovima, možete objaviti različita posebna izdanja odjednom.”
“Ali mi želimo objaviti naša izdanja njegovih već objavljenih djela, momče”, prigovorio je Fields. “Tako se zarađuje novac.”
Osgood se široko osmjehnuo. “Gospodine Fields, mislim da Daniel ima dobru zamisao. Možemo prodavati oboje. Nova će posebna izdanja, meko uvezana, biti jedinstvena. Uspomena onima koji su slušali čitanja i pristupačni darovi za obitelj i prijatelje koji nisu mogli dobiti ulaznice za
Dickensa. A klasična će se izdanja i dalje prodavati za osobne kolekcije knjiga. Odlična ideja, Daniele.”
Rebecca, koja im je nosila kutiju cigara u sobu s autorima, zastala je pred vratima i zablistala jer je Osgood pohvalio njezina brata.
Na izlazu iz poslovne zgrade toga dana, Dolby je, sretan jer su pronašli rješenje, kupio nekoliko novina. “Taj Osgood je genijalan čovjek, Branagane, iako s gotovo tmurnim osmijehom”, rekao je. “Nisi li primijetio? Smješka se kao da ni u što ne vjeruje. O Bože! Da me barem nema na ovome svijetu!” poviknuo je Dolby kad je pogledao jedne od novina.
Članak pod nazivom “Dickensiana” opisivao je cvijeće koje je mlada djevojka ostavila za Dickensa na drugom čitanju u Bostonu. Priča se da Dickens ne živi s vlastitom suprugom. Ova činjenica dolijeva ulje na vatru. Krasne zabave koje priređuje za nekoliko ljudi većinom su za osobe ljepšeg spola. A one su sve očarane Bozzianskom juhom i rečenicama. O, Charlese, u tvojim godinama, i to još s tvojom ćelavom glavom i sijedom bradom!
U drugim je novinama karikatura prikazivala umišljenog Dickensa na ulicama Bostona i dječaka koji mu trči ususret. Dječak drži veliko slovo H - slovo koje u govoru ispušta londonska radnička klasa - i viče: “Dobar dan, gospodine, pogledajte, neš’ vam je ispalo.” To nisu bile prve novine koje se izruguju njegovu skromnom podrijetlu.
“‘U tvojim godinama’, za boga miloga! To bi ga razbjesnilo na tri dana. Po cijenu života ne daj Poglavici da ih vidi, Branagane!” Dolby je zaustavio prvog prodavača novina kojeg je vidio i kupio sve primjerke novina koje je imao kod sebe.
Nakon niza uspješnih čitanja u Bostonu, cijela je skupina otišla u snijegom pokriveni New York devetosatnom vožnjom vlakom. U nekoliko dana koliko su ondje boravili, pedeset centimetara snijega prekrivalo je tlo, a bijeli su zidovi obrubili krajeve ulica. Dolby je unajmio saonice za Dickensovu pratnju jer kočije nisu mogle voziti. Kad god bi izlazio iz hotela Westminster, Dickens je podsjećao na nekog cara iz Starog svijeta, vozeći se u crvenim saonicama prekriven gomilom bizonovih krznenih ogrtača.
Časopis New York World je u članku o tome kako Dickens cijeni vlastitu privatnost naveo broj njegove sobe u hotelu. Članak se također kritički osvrnuo na to što Dickens nije kušao senf na prvoj tamošnjoj večeri. Časopis Herald napomenuo je da pridošlog Homera sirotinjskih četvrti i mračnih ulica prati ološ New Yorka kako ne bi neprimjetno otišao kao što je pokušao u Bostonu.
Kad je Tom stigao u hotel s nekoliko komada zakašnjele prtljage, naišao je na Dickensa i Dolbyja kako tješe stariju ženu koja je jecala od srama. Iznad njih stajao je hotelski istražitelj.
Tom se pridružio Richardu Kellyju, njihovu agentu za prodaju ulaznica. “Što se dogodilo?” šapnuo je Tom.
Kelly je objasnio da je to jedna udovica, vrlo draga vlasniku hotela, koja je donijela cvijeće u Dickensovu sobu. Dok je izlazila iz sobe, na hodniku se pojavila neka druga žena i počela je mlatiti šakama. Kad su Dickens i hotelski poslužitelj dotrčali nakon što su čuli žrtvino zapomaganje, druga je žena nestala.
“Zamislite, sirota, sitna, sijeda udovica - jedna od obožavateljica Veličanstva - napadnuta!”
“Zašto bi to druga žena učinila?”
“Pa zato što je malo sišla s uma!” zaključio je Kelly.
Tom je, razmišljajući o tome što se dogodilo, napustio Kellyja i vratio se u hodnik.
“Ne znam”, čuo je kako uplakana udovica govori. “Pitala me kako imam obraza dolaziti u sobu Charlesa Dickensa bez pratnje, kao da sam vam supruga. Nije me prestala udarati, najprije svojom torbom, a onda šakama. O, gospodine Dickens!”
Dickens je odgovorio: “Žao mi je zbog toga. Čudno je da se baš meni događaju najnevjerojatnije stvari na svijetu.”
Na sljedećim se prodajama ulaznica Dolby namjeravao obračunati s preprodavačima. Na svakoj će ulaznici prije prodaje biti otisnut jedinstveni broj kako bi se spriječili pokušaji krivotvorenja. S obzirom na deset tisuća ulaznica za sljedeću prodaju u New Yorku, pa osam tisuća u Baltimoreu i šest tisuća za Washington, bilo je to puno posla za Toma, Richarda i Marshalla Wilda, samozatajnog američkog prodavača ulaznica zaposlenog da im pomogne. Udaranje pečatima neprestano je budilo Dickensa, pa je Dolby premjestio skupinu u hodnik gdje su mogli sjediti na podu. Zatim, Dolby je osoblju dao naputak da prvih pedeset ljudi u redu za ulaznice - koji su većinom bili preprodavači i njihovi pomoćnici - dobiju samo ulaznice za stražnje redove kazališta kako preprodavači ne bi dobili najbolja mjesta.
Novine su, naravno, pisale o Dolbyju kako gnjavi nedužne građane New Yorka u potrazi za preprodavačima i radosno napomenule da nikakav Dolby ex machina neće riješiti problem. “Možda je vrijeme da se ćelavi Dolby”, propovijedao je World, “vrati u svoju sumornu domovinu iz koje je došao!”
Ovaj se put prodaja ulaznica održavala u Brooklynu, dan je bio sumoran, hladniji od bilo kojeg u Bostonu. Saonice su stigle u osam sati ujutro, nakon što ih je trajekt prenio preko rijeke. Dolby je sišao na ulicu s kovčegom punim ulaznica, a slijedili su ga Tom, Kelly i Wild.
“Za Boga miloga”, Dolby je šaptom za sebe opsovao kad je ugledao taj prizor.
Red je bio kilometar dug. Novine će poslije izvijestiti, nakon incidenta koji će se upravo dogoditi, da je došlo tri tisuće ljudi. Za čitanje su unajmili crkvu u Plymouthu jer je to bila jedina građevina prikladna za prihvat tako brojne publike. Maknuli su propovjedaonicu kako bi bilo mjesta za plinske svjetiljke i scenu.
Svjetina je gnjavila prodavače karata dok su prolazili.
“Kupit ćemo i tebe i saonice, Dolby!”
“Znači, Charley vam je dao saonice, je 1’, Dolby? Kako se osjeća ovog jutra? Piše nam novu knjigu?”
“Daj mi da ti nosim kovčeg s ulaznicama, ćelavi! Reci Dickensu da odvede moju ženu sa sobom natrag u Englesku ako mu se njegova više ne sviđa!”
Policajci i detektivi već su stigli i obuzdavali svjetinu. Jedan se policajac probio do Dolbyja i nešto mu šapnuo. Dolby je kimnuo i otišao u ured za prodaju ulaznica pripremajući se za veliku navalu.
Tijekom noći Reaumurov termometar pokazivao je vrijednost ispod nule. Muškarci u redu ležali su na slamnatim ležajevima, pili jeftini viski, pjevali proste pjesme i palili vatre. Kako bi obeshrabrili pridošlice koji su se htjeli ugurati u red, pokazivali su džepne pištolje. Policajci su uhvatili velik broj preprodavača ne samo iz New Yorka, nego i iz Philadelphije, New Havena i New Jerseyja. Pomoćnici preprodavača burbonom su nazdravljali Dickensu i jeli kruh i meso koje su im dali njihovi poslodavci. U grupi je bio i već viđeni preprodavač, izgledom star, ali energičan, prerušen u Georgea Washingtona. Klepetao je o tome kako je Dickensov posjet najvažniji događaj u cijeloj američkoj povijesti. To je bila rijetka pohvala, iz usta Georgea Washingtona.
“I nećemo kući do jutra, dok zora ne svane!”

Pjesma je počela negdje u sredini reda pa se proširila među raznolikom svjetinom. Jedan je čovjek nazdravio dvojici velikana koji su ostavili velik utjecaj na civilizaciju devetnaestog stoljeća: “William Dickens i Charles Shakespeare. Neka se netko usudi to poreći”, isprsio se.
Još je jedan čovjek izašao iz reda i udario Toma po ruci bambusovim štapom za hodanje. “Ti! Što je ovo?”
“Kako molim?” rekao je Tom.
“Zar me namjeravate smjestiti pokraj dvojice prokletih crnčuga?”
Tom je pogledao red iza starca i vidio dvojicu tamnoputih mladića lica svijetlosmeđe boje.
“Sjedit ćete, gospodine, točno na onom mjestu u crkvi koje je naznačeno na ulaznici”, rekao je Tom.
“Bolje ti je da me premjestiš, dečko, ako sjedim pokraj ove dvojice!”
“Siguran sam da gospodin Dickens ne bi uvažio vašu pritužbu”, ravnodušno je odgovorio Tom, dok su mu se mišići napinjali za slučaj da se mora fizički obračunati s čovjekom. “Možete i otići ako vas je volja.”
Zapjenivši se i gotovo čupajući kosu, muškarac se okrenuo i počeo sipati uvrede protiv Dickensa jer drži čitanja za sve, i na Abrahama Lincolna jer je oslobodio crnce koji onda mogu dolaziti na ta čitanja. Dvojica su muškaraca u redu podignula šešire u znak zahvalnosti Tomu.
U međuvremenu je policija gasila lomače koje su bile preblizu drvenih kuča s obje strane uske ulice, zbog čega im je rulja prijetila. Tom je nastavio pregledavati red, koji je bio oličenje čovječanstva. Kao što se dogodilo i u Bostonu, viša je klasa poslala svoje zaposlenike i poslugu da čuva njihova mjesta tijekom noći; zbog toga se oko devet sati ujutro sastav reda preobrazio, te su se umjesto kapa pojavili šeširi, umjesto pletenih rukavica kožne rukavice i štapovi za hodanje.
Tom je primijetio ženu koja ga je znatiželjno promatrala. Oči su joj bile hladne i bistre, ali tamne. Stajala je pokraj reda ljudi gotovo kao da ih je i sama pregledavala kao Tom. Imala je bilježnicu u koju je zamišljeno olovkom nešto zapisivala. Imala je namršten izraz lica koji kao da joj je prirođen. Možda je bila još jedna stenografkinja koju su poslali pirati. Promatračica je prelistala bilježnicu kako bi našla čistu stranicu. Na jednoj od prvih stranica nalazila se mrlja od blata ili neki blatni otisak stopala.
“Želite li pričekati da možete kupiti kartu, gospođo?” pitao je Tom, približavajući joj se dignuta šešira. “Dopuštamo ženama da stoje u redu, a možete i nekog zamoliti da čeka umjesto vas.” U tom su trenutku neki glasni muškarci počeli pjevati.
Pjevajmo, plešimo, veselimo se,
I ljubimo mlade djevojke
Jer nećemo kući do jutra,
Dok zora ne svane...
“Ti odvratni, vulgarni, vulgarni nitkovi”, glasno je rekla žena o tom sirotinjskom zboru. Uzela je nož skakavac s bisernim drškom i našiljila olovku. Tom je primijetio da je taj mali nož jako oštar. “Nisu to ljudi koji bi ikada mogli, uistinu, cijeniti Charlesa Dickensa. Čula sam kako neki od tih nitkova i budala citiraju odlomke jedni drugima - sasvim pogrešno. Jedan je rekao da citira Nickelbyja, ali to je očito bio Oliver Twist\ ‘Iznenađenja, kao i nevolje, rijetko dolaze sama.’”
Kad ju je pogledao, nešto na njoj mu se učinilo poznatim. “Jeste li ikada prije bili na čitanjima gospodina Dickensa?” pitao je Tom. “Jesam li? Priđi bliže. Kako ti je ime, dragi momče?”
Tom je oklijevao, pa se nagnuo prema ženi i rekao joj ime. Imala je držanje muškarca, ali lijepe crte lica prekrivene širokim, crnim, pernatim šeširom koji je bio u modi. Pretpostavio je da joj je oko četrdeset godina, ali bila je samouvjerena poput sedamnaestogodišnje ljepotice ili sedamdesetogodišnje starice.
“Jesam, zaista sam bila na njegovim čitanjima!” odjednom je još jače uzviknula. “On ih prilagođava za mene, znate!” Zastala je i stisnula usne. “Mijenja knjige dok čita, improvizira na razne načine za mene. Mislim na Dickensa”, rekla je nakon što je pričekala Tomovu reakciju. “Vjerojatno mislite da sam jako čudna.”
“Kako molim?”
“Mislite!” viknula je. “Sigurno ste pomislili, evo još jedne od onih groznih, vulgarnih Amerikanaca. Pa, da, istina je. Nisam dobra djevojka. Zapravo sam inkub. Imam i ja engleske krvi, da znate. Ali ti - ti si iz zemlje krumpira, zar ne? Sanjaš o neimaštini i tuzi, s kiselim mlijekom u krvi.” Odjednom je poskočila kao da ju je preplašio grom. Izvukla je sat iz svoje putne torbe. “Stravično kasnim! Upravo sam propustila dva sastanka dok smo razgovarali. Doviđenja, au revoir."
Tom je krenuo i odjednom shvatio na koga ga je podsjetila. Bila je to baš ta žena, iako ju je vidio i među gomilama ljudi koje su okruživale Dickensa. Bilježnica je bila ono što je primijetio: papir koji je bio iste blijedonarančaste boje i iste veličine -potpuno isti, Tom je bio siguran - kao i pismo ostavljeno u Dickensovoj sobi koje je zadržao. Izvadio je pismo iz kaputa. Osoba koja je napisala pismo tvrdila je kako je Dickensov najveći obožavatelj u svim ovim vulgarnim američkim državama', riječi su bile slične onima koje je žena izgovorila. Tom se okrenuo i vidio je kako se odmiče od reda.
“Gospođo”, zvao je Tom, a ona je ubrzala korak. “Stanite. Gospođo!”
Potom je Tom čuo kako ga netko doziva iz daljine. Pokušao je to ignorirati - ako je to bila žena na koju je mislio, ovo bi mogla biti prilika da riješi neka otvorena pitanja povezana s incidentom u hotelu. Tom se probijao kroz gužvu, prateći pogledom perje njezina šešira koje je lelujalo iznad mase ljudi.
“Branagane!” pojavio se još jedan povik, još glasniji, tako da ga nije mogao ignorirati. “B-B-Branagane!”
Tom je pogledao preko ramena i uvidio da su prethodno malena komešanja u redu prerasla u svađu. Sukobljeni su se snažno mlatili štapovima za lomaču i gazili preko onih koji su padali na pod. U središtu svega nalazila se skupina policajaca iz Brooklyna i preprodavači karata. Policija je zamahivala pendrecima po štapovima. Gospodin George Washington je zateturao, iz nosa mu je kapala krv, a otrgnuti pramenovi bijele viasulje visjeli su mu o uhu. Kako se tučnjava proširila, nekoliko je poduzetnih ljudi, koji su čekali kartu, krvavih lica brzo odvuklo svoje madrace u prednji dio reda na bolja mjesta.
Tom je uskočio usred tučnjave, obuzdao jednog od prekršitelja i oslobodio policajca. Muškarac koji je divlje vrištao zamahnuo je gorućim štapom prema Tomovoj glavi - Tom je uhvatio sredinu štapa, slomio ga rukom, te gurnuo napadača u hrpu snijega. Dotad je već više policajaca s isukanim pendrecima nasrnulo i odvuklo nasilnike. Mnogi su samo željeli sačuvati svoja mjesta u redu pa su se čvrsto držali za željeznu rešetku crkvene ograde kao da im o tome ovisi život. Na Tomovo veliko iznenađenje, primijetio je kako nekoliko detektiva u civilu, umjesto da pomognu, koriste gužvu kako bi se dokopali najboljih mjesta u redu.
Preprodavač prerušen u Georgea Washingtona bjesomučno se derao dok su ga odvlačili, držeći ga za pojas: “Podijelite počasti jednom londonskom strancu za njegove šund pamflete! Počasti koje nikada niste dali herojima naše domovine - našim demokratima kao što je bio George Washington! Književni rat Starog i Novog svijeta je počeo!”
“Branagane, je li ovdje sve u r-r-redu?” dojurio je Dolby teško dišući i razrogačenih očiju pogledao pod i muškarce koje je Tom srušio. Sada je gledao na nosača s više poštovanja.
Tom je pregledao svoj dlan koji je bio opečen gorućim štapom i koji će smjesta trebati zamotati. “Što se dogodilo?” pitao je Dolbyja.
“Katastrofa!” uzviknuo je Dolby. Zbog straha mu se mucanje pogoršalo. Objasnio je kako su počeli s prodajom ulaznica prema novim pravilima koja su bila osmišljena tako da zaustave preprodavače. Kad su objavili da će prvi dio reda dobiti ulaznice za stražnji dio gledališta, preprodavači usijanih glava gnjevno su prosvjedovali i psovali, dok su oni smireniji podmitili ljude iza sebe da im ustupe mjesta. Prosvjedovali su i oni koji nisu bili preprodavači. Razna su komešanja prerasla u opći kaos u cijelome redu.
“Gdje si bio?” pitao je Dolby Toma optužujućim tonom. “Htjeli su me rastrgati na k-k-komade!”
Tom se okrenuo, ali je znao da je žena s bilježnicom vjerojatno već odavno otišla. Sada nema smisla da poslodavcu diže tlak. “Ispričavam se, gospodine Dolby, pregledavao sam lomače.”
“Trebao si biti spreman.”
“Žao mi je, gospodine.”
Dolby je poravnao svoje odijelo i ovratnik, iako je i dalje ostao u stanju opće raskuštranosti. “Pa, idemo dalje. Postoji još barem dvije tisuće dolara koje možemo uzeti ovoj gomili ljudi! Nije li to u američkom stilu?”
Nakon niza čitanja u New Yorku, prema rasporedu su Dickens, Dolby i osoblje trebali biti u Bostonu. S obzirom na to da je snijeg zatvorio željeznicu, čekali su u New Yorku do subote, gdje su se morali nositi s odlomcima u novinama koji su osuđivali događaje na prodaji karata u Brooklynu i okrivljavali “Irca usijane glave” kojeg je Dickens zaposlio da pokrene pobunu. Tli je činjenicu potvrdio pouzdani “svjedok u vlasulji, kopčama i trokutastom šeširu”, preprodavač George Washington koji je zatražio od policije da smjesta uhiti Toma. U međuvremenu je Dickensa morila sve veća prehlada - “engleske prehlade nisu ništa u usporedbi s onima u ovoj zemlji”, sumorno je ustvrdio, ali se Dolby brinuo da nije nešto gore, možda gripa. Još jedna duga vožnja vlakom sigurno ne bi pomogla. Dickens je dao do znanja Henryju Scottu da uzme bocu iz putnog kovčega čim sjednu na svoja mjesta.
Henry se u međuvremenu molio za Dickensa prije svakog putovanja željeznicom.
“Je li sve u redu, Henry?” pitao ga je Tom kad je prvi put primijetio taj prizor.
“Staplehurst!” sumorno je odgovorio Henry.
“Staplehurst?”
“Da, samo to. Samo kad ne bi bilo Staplehursta - niti devetog lipnja - možda Poglavica ne bi bio tako tužan čovjek.”
“Meni se čini kao da je on prilično veseo”, rekao je Tom, “za tužnog čovjeka kako ga ti zoveš.”
“Zar ne čitaš novine? Zar baš ništa ne znaš, Tome Branagane?”
Opisao je kako je prije otprilike dvije godine, 9. lipnja 1865. godine, Dickens gotovo smrtno stradao. Dogodila se stravična željeznička nesreća u blizini sela Staplehurst u Kentu. Tračnice koje su pokrivale most bile su uklonjene radi popravka, ali vlakovođe nisu bili obaviješteni. Dickens i njegova pratnja bili su u vlaku iz Francuske, koji se, kad je došao do dijela gdje nije bilo tračnica, strovalio s mosta.
Dickens je podigao Nelly Ternan i njezinu majku na sigurno iz vagona prvog razreda koji je visio nad liticom, a potom se spustio u klanac iz kojeg je izvlačio stradale što je više mogao. Unatoč njegovim hrabrim pokušajima, pisac je bespomoćno gledao kako toga dana umire deset ljudi. Dickens se tijekom nesreće dva puta vratio u viseći vagon. Prvi put kako bi uzeo konjak za stradale pacijente u klancu. Potom je shvatio da se mora vratiti bez obzira na veliku opasnost. U njegovu je kaputu bio novi nastavak romana koji je pisao, pod nazivom Naš zajednički prijatelj, čije su stranice bile uprljane ali očuvane. Od tada, kada god pisac kroči u vagon, parobrod, pa čak i unajmljenu kočiju, ne može a da se ne podsjeti da možda nosi sa sobom posljednji odlomak koji će ikad napisati. Konjak ga smiruje u tim trenucima.
“Staplehurst”, ponovio je Henry, i završio priču tihom molitvom. “Amen”, tiho je rekao.
“Amen”, ponovio je Tom.
Peć je grijala vagon u kojem su sjedili na putu u Boston, ali bilo je teško reći je li činila separe ugodnijim ili jadnijim zbog velikog broja putnika i klimava kretanja. Ekspresna ruta od devet sati putovanja bila je sporija zbog rijeka u Stoningtonu i New Londonu, koje su se obje nalazile na putu do Connecticuta. Na svakom je od tih mjesta vlak ulazio u trajekt kako bi prešli rijeku, a putnici su mogli ostati u vlaku ili istražiti brod i jesti u restoranu. Dickens je za vrijeme tih vožnji trajektom ostajao u vlaku, čak i kad je obližnji američki ratni brod u njegovu čast razvio britansku zastavu i zasvirao jednu verziju britanske himne “God Save the Queen”. Dickens je samo gledao kroz prozor.
Ponašao se osobito suzdržano tijekom ovog prijelaza dok je kartao s Tomom i Harryjem.
“Sjećam se”, rekao je iznenada uzbuđeni Dickens, “svog prvog posjeta Americi kada - da, to je bilo tada! - kad sam se prvi put upustio u umijeće hipnoze! Čudno je da se željeznica nije popravila dok se većina drugih stvari u zemlji mijenjala nabolje. Pruge su bile loše tada, a loše su i danas.”
“Hipnoza, Poglavice?” pitao je Tom. “Baš vi ste to radili?”
“Ah, Branagane, spiritizam nije ništa drugo nego glupost, ali neuhvatljive spone između dviju osoba su stvarne, i isto tako opasne kao i ovaj vlak postavljen na klimavom brodu.” Dickens je objasnio kako se koristio predavanjima velikog engleskog spiritista Johna Eliotsona kad je hipnotizirao svoju suprugu u Pittsburghu 1842. godine. “Priznajem da sam se malo preplašio kad je Catherine pala u hipnotički san u manje od šest minuta, iako sam bio dovoljno oduševljen tim uspjehom da sve ponovim sljedeće večeri. Kad sam se vratio u Englesku, pokušao sam na Georgy - teti moje djece, mojoj šurjakinji, i mojoj najboljoj, najvjernijoj prijateljici. Georgy, draga duša, umalo je postala nasilna zbog toga.” Dickens se bistro nasmijao tome sjećanju, ali je potom utihnuo i opet postao malodušan. Možda je pomislio na Catherine. Nikad nije o njoj pričao, o majci svoje osmero djece, kao što nikad nije govorio ni o Nelly govorio, a pogotovo nije mogao podnijeti da netko drugi govori o njoj.
“Pa, možda je gospodin Scott već čuo sve o tome”, nastavio je. “Što kažete na jednu probu mojih hipnotičkih sposobnosti, gospodine Branagan?”
“Na meni?” pitao je Tom.
“Kako zabavno, Poglavice!” uzviknuo je Henry.

“Hajde, hajde”, rekao je Dickens s uobičajenom ozbiljnošću. “Hipnotizirao sam one koji ne vjeruju i prije. Potpuno sam uvjeren da bih mogao hipnotizirati i tavu! Ionako se nećeš ničega sjećati kad se probudiš.” Tom je uzdahnuo i prepustio se Dickensu koji je prošao rukom ispred Tomovih očiju dok se nisu zatvorile. Zatim je počeo micati palcima kružnim kretnjama preko lica. Odjednom je stao i pogledao u Tomovo lice s neobičnim sjajem u očima. Vlak se njihao naprijed-natrag. “Poglavice, što se dogodilo?” pitao je Henry.
Tom je otvorio oči i ugledao piščeve raširene nosnice i nemirne oči. Dickens ga uopće više nije pokušavao hipnotizirati. Ljuljanje vlaka ga je nagnalo na neke druge misli.
“Možda, Branagane, sada nije vrijeme za—” Dickens se grčevito uhvatio za sjedište i potpuno problijedio. Na čelu bi mu izbile velike kaplje znoja svaki put kad bi se vlak zatresao, a usne su mu se tresle kao da je on sam hipnotiziran. To je stanje neizvjesnosti potrajalo nekoliko minuta prije nego što se pisac vratio u život i snažno potegnuo iz svoje boce. Njih su trojica odustali od hipnoze i vratili se kartanju ondje gdje su stali. Tom je bio zbunjen.
Nakon što su ušli u stanicu, Henry Scott je došapnuo Tomu ono što je za njega bilo jedino objašnjenje: “Vidiš? Staplehurst!”
*  *  *
Taj se događaj najviše iščekivao tijekom književne turneje. Dickens je trebao održati čitanje Božične priče na Badnju večer u Bostonskom kazalištu Tremont. Za manje od dva sata, kupljene su ulaznice za događaj u vrijednosti većoj od tri tisuće dolara. “To je”, Dolby se pravio važan dok je brojio novac od prodaje u hotelu Parker House, “kao da je Poglavica izmislio Božić zajedno sa svojom Pjesmom.”
Tom još nije rekao Dolbyju za ono što je sada mislio o provalniku iz hotela: da je stajao licem u lice s počiniteljem u Brooklynu, da je to bila žena i da je razgovarao s njom. Da je gotovo siguran kako je ta ista žena počinila onaj bizaran napad na sirotu udovicu u hotelu Westminster. I ne samo to, Tom se sada sjetio i gdje ju je prije vidio - bilo je to u noći Dickensova dolaska u Ameriku, u gužvi ispred hotela Parker, kad je mahala nekim papirima zahtijevajući da ih pisac pročita. Tom je znao da njegovi dokazi neće biti previše uvjerljivi i točno je mogao zamisliti Dolbyjev odgovor: Ti misliš da nas je ta dama, dama koju si vidio samo jedanput u životu, slijedila čak iz Bostona u New York i natrag, i to misliš samo na temelju njezine bilježnice? Zar nije moguće da se neka druga žena s bilježnicom te iste veličine zanimala za Dickensova čitanja? Nije li moguće da postoje stotine ljudi sa stotinama bilježnica?
U noći Dickensova dolaska u Parker House, žena je bila odjevena poput Ciganke, s maramom oko vrata i premalom, plavom jaknom. U Brooklynu je nosila finu, svilenu haljinu, torbicu i šal poput aristokratkinje. Ali ono što je najviše mučilo Toma bila je riječ kojom se opisala. Inkub. Kad je bio malen slušao je priče djece ostale posluge u podrumskoj kuhinji Dolbyjeva imanja - inkubi i sukubi, demoni koji posjećuju smrtnike koji ništa ne slute. Ali sukub je bio ženski demon, a inkub muški. Na što je mislila?
Mnogo ih je preprodavača i novinara slijedilo od grada do grada, ali s jasnom motivacijom. Ta je nejasnoća u vezi s tom ženom bila ono što je najviše uznemiravalo i opsjedalo Toma. Taj prizor: red za ulaznice, ljudi koji samo žele vidjeti Dickensa i žena koja stoji sa strane, ljubomorno gledajući u ljude za koje je mislila da nisu vrijedni gledati Majstora. Djelovala mu je blistavo, očaravajuće, neželjeno.
*  *  *
Prije zabave u Bostonu dogodile su se dvije manje hitne intervencije. Prije svega, Poglavica nije mogao pronaći svoj džepni dnevnik. Osoblje je sve pretražilo, ali ga nije pronašlo. Dickens se sjetio da ga je posljednji put vidio u hotelskoj sobi u New Yorku. Govorio je kako nije važno jer je to bila evidencija za 1867. godinu koja je ionako bila pri kraju. Palio ih je na kraju svake godine, a ovako ove godine nije morao.
Je li moguće da ga je ona uzela? pomislio je Tom. Je li to učinila kad se šuljala hodnicima hotela Westminster?
Drugi je hitan slučaj bio George Allison. Dvaput se razbolio tijekom nekoliko dana. Liječnik u hotelu Parker House otkrio je kako je prije oba puta Allison pojeo obrok lošeg mesa jarebice. Jarebice su tijekom zime često bile otrovane bobicama jer je uobičajena hrana za ptice bila zatrpana snijegom. Zamjenski je majstor za plin, nervozni stanovnik Bostona, proveo poslijepodne 24. prosinca uz redovito osoblje koje je pripremalo kazalište za izvedbu te večeri. Primio je složene upute pokraj Georgeove bolesničke postelje, kao da je izražavao posljednje želje. Novozaposleni je toliko želio udovoljiti Dickensu da je ozlijedio nogu trčeći stubištem kazališta.
To je bila prilika vidjeti Charlesa Dickensa kako rješava hitan slučaj, što je radio s oduševljenjem i zadovoljstvom. Odveo je ozlijeđenog muškarca zajedno s Tomom ljekarniku, gdje je naručio posebnu sortu planinskog duhana.
“Gospodine Dickens, pa vi kao da ste liječnik!” zahvalno je rekao majstor za plin, ozarenih obraza jer je imao sreće što je uganuo nogu kod takvog poslodavca.
“Kad putuješ tako često kao ja, mladiću, s toliko ljudi, nemaš drugog izbora. Trebao bi vidjeti razne plave i crne bočice i tekućine u mom medicinskom ormariću. Laudanum, eter, otopina amonijaka, Doverov prah, pilule dr. Brintona. Vjeruj svom Poglavici. Živimo u svijetu čuda. Volja će te izliječiti: i duh i tijelo.”
Te večeri, kad su otvorena vrata kazališta za čitanje na Badnjak, dvorana kao da se napunila istog trena. Dvije tisuće ljudi grabežljivo se požurilo prema svojim mjestima tako da su osoblje i policija na vratima jedva sačuvali svoje šešire i kapute, a iz ukrasne božikovine i vijenaca cvijeća ljudi su rasuli crvene bobice i zgnječili ih nogama.
“Vidi ti to!” rekao je jedan od policajaca Tomu dok su pokušavali održati red. “Je li ovako bilo na svim čitanjima ili je tako samo na Božić?”
“Vjerojatno oboje”, rekao je Tom.
“Ti si iz Dublina, zar ne?”
“Moja obitelj je irskog podrijetla”, rekao je Tom. “Ali ja sam Englez.”
“Po tvom sam naglasku shvatio da si iz Dublina. Iako se ja ne obazirem na takve stvari, znaš. Imamo gotovo četrdeset takvih u našoj jedinici, znaš”, znalački je rekao policajac. “Da nisi ti onaj Irac o kojem sam čitao da je počeo nered na Dickensovoj rasprodaji karata u Brooklynu?”
“Čitao si pogrešne novine”, rekao je Tom.
“Bez uvrede, prijatelju. Samo razgovaramo. Moja supruga, ona obožava vašeg gospodina Dickensa. Kažem joj: ‘Potroši taj teško zarađeni novac na nešto korisno. Samo nam treba još jedna knjiga u kući da stoji na polici i zauzima prostor da bi se njome gostili štakori.’ Ona ne sluša, kaže da ja nemam pojma, da sam pročitao samo Bibliju. Istina je. To je najbolja knjiga na svijetu. Jesi li oženjen, momče?”
Kako se Tom okrenuo da bi odgovorio, pogledao je skupinu prolaznika i jako se iznenadio. Vidio je istu ženu za kojom je trčao u New Yorku. Žena inkub sada je ponovno bila odjevena kao prosjakinja.
“Nisam čuo jesi li oženjen ili ne, momče?” zahtijevao je policajac. Potom se za sebe nasmijao. “Ali čujem da ni gospodin Dickens ne zna je li on oženjen. Taj čovjek bi se trebao stidjeti, ako mene pitaš - čitao sam da se ljubakao sa sestrom vlastite supruge. Sramota!”
“Jeste li maloprije vidjeli onu damu?” pitao je Tom.
“Damu?” odgovorio je policajac. “Upravo je ušlo tisuću ljudi!”
Muškarac je bio u pravu - Tom ju je izgubio u nabujaloj masi. Ali znao je još nešto - ona je bila u kazalištu, a on će imati sat vremena da je pronađe prije nego što se otvore vrata na pauzi.
Tom se počeo šuljati kroz nagnute prolaze dok su ljudi iz publike gazili jedni preko drugih da bi došli do sjedišta. Netko ga je zaustavio uhvativši ga za ruku - bio je to Dolby. Menadžer je stajao zajedno s niskim, fino odjevenim muškarcem i promatrao gledalište.
Tom je brzo morao nešto smisliti. Nije želio lagati, ali znao je da Dolby neće prihvatiti istinu: vjerojatno će smjesta otpustiti Toma.
“Policajci čuvaju vrata, gospodine Dolby. Pomislio sam kako bih trebao potražiti neke poznate pirate koje smo već prije vidjeli.”
Dolby je kimnuo u znak ohrabrenja. “Odlično, Branagane. Gospodin Osgood kaže da će poslije Nove godine nova, sažeta izdanja upropastiti piratima posao.”
Tom se želio osloboditi menadžera, ali Dolby se nije micao. Jednom je rukom uhvatio Tomovu ruku, a drugom ruku niskog muškarca.
“Dakle, gospodo, gospodin Aldrich je neki dan govorio gospodinu Osgoodu i meni; veliki gospodin Dickens, govorio je, veliki Dickens, kad je na pozornici, ima oči kao nitko drugi iz njegova iskustva, brze i dobre, koje vide što je Gospodin Bog učinio i što namjerava učiniti. Oči poput uskličnika. To vam je, gospodine Leypoldt,” rekao je drugom muškarcu, “to vam je razlog zbog kojeg tako naporno radimo. Možete to tako objasniti svojem čitateljstvu koje je zadivljeno izvedbama. Zbog napretka u prometu posljednjih nekoliko godina, čitateljstvo je imalo prilike upoznati Dickensa ne samo kao autora nego i kao čovjeka s glasom, osobnim stilom i izrazima lica. Omogućeno im je da ga upoznaju kao osobu; što se nije dogodilo nikad prije u povijesti književnosti. Mi radimo upravo za to!”
Dolby je sjao od ponosa i nastavio svoj monolog novinaru, ali je Tom, koji ga je prestao slušati, pretraživao redove ne bi li nabasao na nešto što bi mu moglo otkriti položaj i namjere inkuba. Kad je Dolby pustio Tomovu ruku, svjetla su zatreptala, a potom se i ugasila, osim dramatičnog, srebrnog traka na podiju, gdje se pojavio Dickens ispred bijelog platna i usred gromoglasne dobrodošlice, klicanja i pljeska.
“Dame i gospodo,” rekao je Dickens, “zadovoljstvo mi je pročitati vam najprije, večeras, Božičnu priču u četiri dijela. Prva kitica: Marleyjev duh. Marley je bio mrtav, da krenemo od toga. O tome nije moglo biti nikakve dvojbe. Zapisnik o njegovu ukopu potpisali su svećenik, bilježnik, pogrebnik i najbliži srodnik. Potpisao ga je i Scrooge: a Scroogeovo je ime vrijedilo na Burzi, pa je tako vrijedilo i sve ono na što bi on izvolio staviti svoj potpis. Stari je Marley bio mrtav, što bismo rekli mi Englezi, kao čavao u vratima.”
Tom je pomislio da je njegova potraga u mračnom gledalištu uzaludna. Jedina mogućnost bila je da čeka dok se svjetla ne upale za vrijeme pauze. Ako je došla kako bi stvarala neprilike kao kad je napala udovicu u hotelu, Tom će biti spreman. I ako ona pokuša pobjeći, Tom će pozvati policajce pred vratima da je zaustave. Nije bilo načina da izađe.
Tomove brze oči uhvatile su kratki pokret na jednom od sjedala u redu. Bio je to još jedan prokleti kradljivac koji se služio stenografijom. Brza je olovka pisala poput munje u rukama besramnog gospodina, knjiškog gusara. Nije imao vremena biti obziran, Tom je posegnuo, zgrabio olovku, i slomio je napola. Gospodin se pobunio zbog nezakonitog oduzimanja imovine. Tom mu je udovoljio i ispustio mu te dvije polovice u šešir na podu. Jedan drugi od te iste piratske vrste koji je sjedio preko puta, bivši rezervni vojnik Melasa, prestao je pisati stenografijom i stavio olovku među zube kako bi mogao zapljeskati nesreći svog kolege. Dok je prolazio, Tom je Melasu udario dlanom po leđima. Olovka između piratovih zuba je pukla i pala mu u krilo.
U međuvremenu je Dickens nastavio čitati.
Scena: Badnja večer. Dickens je glumio Scroogea. U pantomimi se okrenuo svom sirotom tajniku i zarežao: “Sutra biste, pretpostavljam, željeli imati čitav dan slobodan?”* Potom je odjednom postao priprosti tajnik sjajna i sramežljiva smiješka, govoreći: “Ako vam to, gospodine, odgovara. To je samo jednom godišnje, gospodine.’"1
“Branagane!”
“Jadna je to isprika za džeparenje svakog dvadeset petog prosinca!”
“Branagane!”
Tom je čuo poznati, uporni šapat i pronašao Dolbyja u prednjem dijelu kazališta. Problijedio je poput duhova u Poglavičinoj priči. Menadžer je izustio nekoliko riječi koje Tom nije mogao shvatiti i gestikulirao je. Tom se približio podnožju pozornice, kad je doživio šok.
Dickensa je osvjetljavala velika željezna šipka s plinskim svjetiljkama koje je pridržavala jaka, galvanizirana žica četiri metra iznad platforme. To je bacalo dramatičnu sjenu na tamnogrimiznu pozadinu koja se nalazila iza čitatelja. Zamjenski je majstor za plin zabunom namjestio bakrene žice točno iznad plinskih ventila zbog čega su se žice užarile. Kad bi ih plin spalio, željezna bi šipka pala i ne samo da bi se srušila na Dickensa nego bi se mogla otkotrljati na publiku.
Kad bi je obavijestili o opasnosti, svjetina bi se uspaničila i svi bi se odjednom požurili prema izlazu, što ne samo da bi stvorilo rizik naguravanja na opremu, što bi moglo uzrokovati pucanje žica, nego i gaženje žena i djece koji se nađu na putu. Čak kad bi se željezna šipka otkotrljala i nekako promašila publiku u prvim redovima kazališta, mogao bi nastati požar koji bi progutao cijelu zgradu u nekoliko minuta. Nije bilo sumnje: Dickens je morao nastaviti čitati kao da je sve u redu.
Tom se okrenuo prema Dolbyju i kimnuo u znak razumijevanja. Kako je novi majstor za plin šepao, nije bilo nade da će on pomoći. Tom je otišao na udaljeno krilo pozornice gdje je našao viškove žice. Dok je to pripremao, došlo je do komešanja na stubištu koje je vodilo do jednog od gledališta na balkonu. Tom je, gledajući u željeznu šipku, a potom prema stubištu, otrčao prema komešanju. Je li to mogla biti ona pripremajući se napasti Dickensa svojim nožem? Ali to je bio muškarac koji je sišao, mašući objema šakama.
Čovjek je zgrabio Toma za rukav kaputa kao da mu očajnički treba pomoć. “Tko je za ime boga onaj muškarac na podiju koji čita?”
“Charles Dickens”, odgovorio je Tom.
“Ali to nije pravi Charles Dickens, čovjek čije sam knjige čitao svih ovih godina?”
“Da!”
“Dakle, tada je sve što mogu reći o ovome da on ne zna ništa više o gospodinu Seroogeu nego što krava zna kako sašiti košulju, barem ne prema onome kako ja zamišljam Scroogea.”
“Znam tko je! To je Marleyjev duh!”n Dickens je grizao nokte poput Scroogea u priči. Protrljao je oči i zurio u prikazu. Mišići na licu su mu se zategnuli i ono kao da se izobličilo u lice starca.
Tom se požurio prema udaljenom krilu penjući se uz stražnje stube dok nije došao do kupole iznad stropa dvorane. Oko njega su bile staklene ploče na zidovima kroz koje se vidio cijeli grad sve do lučkih otoka. Redovi uglatih ventilatora bili su poredani na kupoli kako bi izbacivali vrućinu i zrak odozdo. Tom je legao na pod i spustio glavu i ruke kroz mrežu plinskih cijevi koja je razdvajala kupolu od dvorane. Mogao je vidjeti Dolbyja kako dolje stoji i bodri Tomov pothvat.
“Milost! Jeziva prikazo, zašto me mučiš?”  Scrooge je zahtijevao odgovor.
Mlada je žena svijetlocrvene kose u svijetlocrvenoj haljini u prednjem redu, kad joj je pogled zalutao na učvršćeno željezo za plin, glasno uzdahnula. Dickens je, zastavši, pogledao prema njoj i pokretom ruke dao joj do znanja da ostane mirna. Znači, Poglavica je vidio! On je, također, znao da moraju spriječiti paniku; a ova je lijepa djevojka koja je vjerojatno mjesecima s teškoćama pokušavala rezervirati mjesto odmah ispod njoj omiljenog autora na svijetu, odjednom morala tom istom autoru povjeriti vlastiti život.
Iz sjedala na sredini, još je jedna žena vrisnula. Toma je prošla jeza zbog vlastite bespomoćnosti i shvaćanja da će uskoro svi svjedočiti masovnoj panici - ali je potom vidio da je to bila mlada žena u odjeći za korotu, koja se rastužila zbog Malog Tima. Vratar je nježno otpratio mladu majku kad je jecajući ustala sa sjedala.
Tom je, u međuvremenu, pružio ruku dolje preko šipke ne bi li smanjio dotok plinskog plamena. Potom je, gledajući dolje kako bi dao znak Dolbyju da se pripremi u slučaju da nešto padne, pridržavao šipku jednom rukom dok je pažljivo omotavao rolu žice oko drugog dijela željezne instalacije i počeo pričvršćivati drugi kraj za kuku na stropu, koja je tamo ostala od prijašnjeg nastupa. Salve smijeha dolazile su iz publike. Dickens je popio gutljaj vode iz čaše na rubu stola. Kako je Tom pričvršćivao žicu, njegove su noge i ruke malo virile sa stropa unutar vidokruga publike - možda bi ga primijetili da nisu bili zaneseni Dickensom - pogledao je u gužvu i odmah opazio.
U stražnjem dijelu sjedala druge galerije gledališta. Inkub kojeg je tražio! Tražila je nešto u svojoj putnoj torbi. Je li gledala u Toma? Je li ga vidjela kako je gleda s visine?
Tomovo se srce uzlupalo.
“Hajde! Dovrši!” oglasio se Dolby promuklim šaptom očaja. “Požuri se, Branagane! Požuri!”
Tom je to želio završiti više nego što je Dolby mogao zamisliti. Gotovo je dovršio svoj posao gore, kad je shvatio: Dickens je bio pri kraju čitanja Božične priče. To je značilo da slijedi pauza. Vrata će se otvoriti: i inkub, koji ga je možda vidio kad ga je Tom spazio, moći će slobodno pobjeći.
“A Majušnom Timu, koji nije umro...'” (niz usklika iz publike poput grmljavine) “I tako, kao što reče Majušni Tim: Bog nas blagoslovio, sve nas!”13
Veliki je predmet poletio na pozornicu i otkotrljao se do govornika. Tom se prenuo. Buket ruža u svim bojama.
Kad je dovršio popravak, Tom se počeo spuštati i tada shvatio da mu se ruka zaglavila između dvije cijevi. Nije se mogla pomaknuti. Ispod, Dickens je zatvorio knjigu i publika je počela zaneseno pljeskati. Dickens se naklonio i napustio pozornicu.
Praveći grimase, Tom je silom izvukao ruku i porezao je s obje strane na stare cijevi dok ju je izvlačio. Kad se uspravio, požurio se prema uskim stubama i sišao što je brže mogao. Muškarci i žene ustali su sa sjedala kao jedno biće - neki da bi pljeskali, drugi da bi krenuli prema vratima ne bi li udahnuli zraka, pušili ili protegnuti noge prije drugog sata čitanja. Nastala je mrlja u boji kad se žena nagnula prema pozornici - ne, ne jedna, već četiri ili pet žena, pružajući ruke kako bi ugrabile latice pelargonije, koje su odlepršale s Dickensova zapučka tijekom čitanja.
Dolby je prišao bočnoj strani pozornice smiješeći se Tomu i srdačno ispružene ruke, ali Tom se nije zaustavio. Čim je došao do predvorja, počeo je mahnito trčati uz strmi pod kazališta, mimo prve galerije gledališta, do druge, i gotovo preskočivši dva reda sjedala, zgrabio je ženu za ramena u nekom poluzagrljaju.
“Vi ste došli u sobu gospodina Dickensa u hotelu Parker?” pitao je Tom zahtjevnim tonom.
Suprotstavila se Tomovu optužujućem pogledu svojim moćnim zurenjem. Potom se nasmiješila i glasnim, drskim glasom rekla: “Zaista mislite da sam čudna!”
Tom je mogao vidjeti kako je ženina platnena putna torba bila puna papira. Izvukao je nekoliko listova. Veličinom i vrstom bili su identični onoj poruci koju je našao pokraj Dickensova kreveta.
“Bili ste to vi.”
Nevoljko je razvukla usne u lagani smiješak. “Vidite ono što nitko drugi ne vidi. Ni moj suprug. Vi razumijete. On me treba, Poglavica, Poglavica me treba. Ovi drugi ga uopće nisu dostojni.”
Toma je najviše prestrašila ta usputno izrečena riječ: Poglavica. Boz, Veliki Čarobnjak, Neponovljivi, sve su to bili Dickensovi nadimci kojima ga je oslovljavala publika obožavatelja. Ali nitko izvan njihova kruga nije Dickensa zvao Poglavicom. Koliko im se približila?
Odjednom su joj se oči zatamnile i nacerila mu se kao da je upravo pljunuo na nju. “Vi ste najopakiji i najbezobzirniji čovjek.” Sada mu je ona zaista pljunula u lice, gledajući ga s gađenjem. “Imam toliko mnoštvo prijatelja i svi su dobri prema meni i nitko tko me upozna ne zaboravlja me. Princ od Walesa je veliki, veliki prijatelj i zaštitnik! Poglavica će ponovno biti ljubljen.” Tu je posljednju frazu pjevušila za sebe u jezivo savršenoj imitaciji Tomova blagog irskog naglaska.
Tom je tada primijetio da je na drvenom naslonu sjedišta ispred njezina nešto bilo urezano. Bilo je duboko i moralo je biti urezano nožem. Riječi i fraze, citati iz Dickensovih romana, sudarali su se u većinom nečitljivim šarama. Riječ koju je Tom uspio razaznati pipanjem prstiju po naslonu bila je ljubljen.
U tom ih je trenu počela okruživati gomila gledatelja. Tom je kopao po njezinoj torbi ne bi li pronašao oštricu s biserima ukrašenim drškom koju je vidio da drži u Brooklynu, ali se zaustavio kad je umjesto toga pronašao mali pištolj.
“Nije lako voljeti čovjeka tako vatrenog genija”, samopouzdano je rekla, kimajući prema pištolju. “Njegov glas mi ostaje u ušima čak i kada ga ne želim čuti. ‘Nemate pojma kako je to kad se sviđate nekome tko je divan,’ kaže on, ‘osim ako vas nisu porazili osamljeni osjećaji.’”
“Branagane?” izderao se Dolby, plivajući uzvodno kroz gomilu. “Branagane, što ovo znači? Ljudi upiru prstom. Tko je ova žena? Što radiš, ostavi to! Pokrenut ćeš nerede!”
Policajac koji je prije stajao s Tomom na vratima probijao se kroz svjetinu s dvojicom policajaca koji su ga slijedili. Odjednom, odgurnuli su Toma.
“Odmaknite se!” rekao je jedan od njih.
“Gospodine,” odgovorio je Tom, “ova je žena ušla u sobu gospodina Dickensa u hotelu Parker House, kladio bih se da je ona napala udovicu u New Yorku. Ona mu želi nauditi - unutra je pištolj!”
Jedan od policajaca izvukao je pištolj iz njezine torbe.
Kimnula je. “To jest moje. Zaštita. U slučaju da mi netko poželi ukrasti ulaznice za čitanja. Dakle, ovaj se ćelavi čovjek doima zlobno, zar ne?” rekla je gledajući u Dolbyja. “Tko ste vi?”
“Morate smjesta udaljiti ovu ženu od Dickensa, policajče”, rekao je Tom.
“Sto mu gromova!” rekao je policajac i zbunjeno uzdahnuo zbog nastale situacije, na trenutak ne znajući kako bi reagirao. “Jako mi je žao, gospođo Barton”, napokon je rekao, skinuvši šešir. Okrenuo se prema Tomu. “Ipak si ti drski Irac. Kao što je pisalo u novinama o tvom ponašanju u Brooklynu. Zar ne shvaćaš tko je ova dama?” pitao je, naglašavajući tu riječ kao ispravak obične riječi žena, “Za tvoje se dobro nadam da se ovo neće klasificirati kao napad.”
“Čekajte malo!” rekao je Tom, ponovno nasrnuvši na nju. “Zašto je njezino ime uopće važno?”
“Drži se naših zapovijedi, mali Irče, ili ću morati pisati tvojoj majci da te vrati kući da čuvaš svinje.” Policajac je stao ispred nje kako bi se ispriječio Tomu. “Kloni je se ili ćemo te morati zatvoriti!”
“Nema potrebe, uopće nema potrebe”, rekao je Dolby i uzeo Toma za ruku. Stišao je glas do šapta kako bi sakrio scenu od bilo kakvih novinara. “Dobri je čovjek malo pogriješio. Vratit će se u hotel za vrijeme ostatka čitanja.”
“Gospodine Dolby!” Tom je počeo prosvjedovati.
“Branagane!” zarežao je Dolby. “Sada se stišaj!”
“Oh, zaboga, sva ta strka zbog mene. Moje vlasništvo, gospodine?” mirno je rekla gospođa Barton. Policajac joj je predao pištolj. Ona je njime zatresla, jezivo se smiješeći, i spremila ga u svoju neobičnu, platnenu torbu. “Taj Thomas je dragi, dragi dječak. Podsjeća me na pjesmu koju je napisao... pa, ne mogu se sjetiti tko. Jedan od tragičnih pjesnika. Ima toliko mnogo pjesnika ovih dana.”
Dolby je odvukao Toma Branagana kroz prolaze i pokušao odvratiti nosačev pogled od žene.
“Au revoir, Thomase”, rekla je i mahnula. “Kao što kaže gospodin Weller: ‘Došao sam se brinuti o tebi, moja dušice!’”
“Držite Dickensa podalje od nje!” Tom je bespomoćno vikao policajcima iza sebe. “Držite Dickensa podalje!”

TREĆI
NASTAVAK


14


Kent, Engleska, 30. lipnja 1870.

James R. Osgood I njegova knjigovotkinja Rebecca Sand nisu doživjeli spektakularan doček, mahanje rupčićima ili ushićenje vezano uz njihov dolazak kad je parobrod stigao u liverpulsku luku. Osgood je očekivao da će John Forster, Dickensov izvršitelj, ili Frederic Chapman, Dickensov izdavač u Engleskoj, možda poslati kočiju po njih na dokove nakon što su od Fieldsa primili obavijest o dolasku. Umjesto toga, gospodin Wakefield, njihov poslovni prijatelj s broda, s obzirom na to kako su bili izgubljeni i prepušteni sami sebi, galantno je organizirao prijevoz za njih s kolodvora Higham u unutrašnjost Kenta. Upozorio je Osgooda da prije polaska upita vozača za cijenu, inače će biti suočen s iznudom. Netom prije nego što su se ukrcali u kočiju, Wakefield je također preporučio neka nađu smještaj u konačištu pod nazivom Falstaff, “jednom finom hotelčiću - ujedno i jedinom!”
U starom gradiću Rochesteru, unutar njegovih starih i uskih ulica, činilo se da je Dickens posvuda. Prolazeći pokraj groblja, na prvom nadgrobnom kamenu prolaznik je mogao primijetiti prezime DORRIT - po njenju je, razmišljao je Osgood, Dickens možda nazvao priču o Maloj Dorrit, koja govori o pohlepi i zatočeništvu. Na natpisu iznad glavne ulice pisalo je BARNABY - a negdje je možda postojalo ime Rudge.
Osgood je razmišljao o Dickensovoj popularnosti. Ljudi su u crkvama molili za zdravlje Male Nell, plakali su zbog Paula Dombeya kao da je njihov sin, veselili su se - i to kako u kazalištu Tremont - kad je spašen Mali Tim. Njegove knjige postale su stvarne za svakoga tko ih je pročitao, bio on skromni radnik iz četvrti Strand ili plemić iz Mayfaira. Zato su njegove knjige čitali čak i oni koji nikad ne čitaju knjige.
Njihova kočija sporo se uspinjala uz zeleno brdo prema vrhu gdje je stajala bijela zgrada koja je svojim rustikalnim, ladanjskim šarmom odavala gostoljubivost. Izblijedjeli putokaz do kuće bio je oslikan Shakespeareovim pretilim likom veselog Falstaffa i princom Halom, i to scenom u kojoj Falstaff zapne u košari za rublje dok se vesele žene smiju. Hotel je bio smješten na neravnoj livadi nasuprot drvenim ulaznim vratima velika Dickensova imanja, poznatog pod nazivom Gadshill Place.
Na ulazu ih je dočekao vlasnik pansiona, čija ih je pojava osupnula. Čvrste građe, ali ipak ne predebeo, bio je odjeven u široku, šareno obojenu i podstavljenu elizabetinsku opravu. Na napuhnutom, baršunastom šeširu bilo je istaknuto uvelo perje koje je moglo prekriti manju pticu. Rekao je neka mu se obraćaju s “Falstaff” ili “gospodine John”, a u ruci je držao metalnu kriglu s pivom, spremnu za zdravicu u čast bilo kakve sitnice.
“Možete nam pojesti sve što imamo i svejedno ćete biti dobrodošli”, rekao je. “To je slogan pansiona Falstaff!”
“Pitam se nose li svi engleski zemljoposjednici ovakve kostime”, prišapnula je Rebecca Osgoodu dok su vlasnik i njegov radnik prenosili kovčege.
“Dođite, gospodin Falstaff pokazat će vam vaše sobe!” uzviknuo je veseli domaćin.
Sljedećeg jutra, kad je John Forster obaviješten o njihovu dolasku, susreo se s njima u kavani u kojoj su se oporavljali od prekooceanskog putovanja uz jaja, kuhanu šunku i kavu. Iako je bio odjeven u skupo skrojeno odijelo u londonskom stilu, sam je Forster bio poput izvorne figure Falstaffa, okruglastim tijelom, sporim pokretima i s licem razmaženog djeteta. Za razliku od domaćina u pansionu, ovaj nije djelovao razdragano.
“A ovo bi trebala biti gospođa Osgood?” upitao je Forster, pružajući ruku.
Osgood ga je požurio ispraviti, objašnjavajući kako je ona samo knjigovotkinja.
“Ah, tako dakle”, Forster je odvratio ozbiljnim tonom, te hitro odmaknuo svoje ruke od njezinih, pa sjeo za stol. “Tada tugujete za suprugom”, vidovito je izjavio o njezinoj crnoj odjeći.
“Za bratom, gospodine. Bratom Danielom.”
Forster je šokirano skupio obrve, ali ne zato što je možda uvrijedio mladu damu, već zato što je dva puta pogriješio u procjeni. “Blagoslovljena bila Amerika, pretpostavljam, kad je moguće da čedne, mlade dame putuju s nekim kao knjigovotkinje! Lijepo je to.”
U tom je trenutku jedan od konobara prišao Forsteru i šapnuo mu u uho: “To je protivno kućnom redu kavane, gospodine.”
Forster je izvadio dopola popušenu, dopola prožvakanu cigaru iz usta i osvrnuo se kao da je vidi prvi put u životu. Tada je ustao i povikao: “Bježi odavde, nitkove! Kako se usuđuješ prekidati me! Nosi se, a ovom gospodinu i ovoj dami donesi neke kolače uz doručak!” Kad je konobar odjurio, posjetitelj se vratio na svoje mjesto.
“Ja ne bih kolač, hvala, gospodine Osgood, jer sam već doručkovao”, rekao je Forster iako ga nitko nije ni ponudio. “Svako jutro ustajem u pet sati, čak i prije moje posluge jer doručak pomaže boljoj probavi i otklanja bolesti. A sad, da se prebacimo na posao, hoćemo li?”
Nakon što je Osgood objasnio njihovu želju da pregledaju Dickensovu literarnu ostavštinu, Forster je odrješito odgovorio kako će se vratiti u Gadshill i raspraviti o tome s njegovim stanarima. Nedugo nakon toga, vratio se preko ceste na Dickensovo imanje. Sat kasnije, Osgood i Rebecca primili su poruku na osmrtnici kako su dobrodošli u Gadshill kad god im odgovara.
“Možda da ja ostanem u pansionu”, predložila je Rebecca dok je dovršavala odgovor u kojem su prihvaćali ponudu. “Gospodin Forster činio se, pa, prilično otresit prema meni.”
Osgood nije htio da joj bude neugodno, iako je bila u pravu. “On je općenito otresit. Sjeti se, bio je jedan od najbližih Dickensovih prijatelja. Sigurno je slomljen nakon takvog gubitka”, rekao je. “Dođite, gospođice Sand. Uz malo sreće dobit ćemo informacije koje nam trebaju pa će nam ostati nešto slobodnog vremena kako bismo malo razgledali London na pravi engleski način prije nego što odemo.”
S vanjske strane, obiteljski dom Dickensovih građen od crvene cigle izgledao je asketski, ali ipak gostoljubivo - kamene stepenice vodile su prema prostranom trijemu gdje se prije okupljala velika obitelj. Visoki su hrastovi činili granice posjeda gdje su se dječaci igrali, a koje je iza vrta postalo divljina i sada prazno igralište za kriket koje je gospodar kuće uredio za korištenje mještanima.
Šetnja kroz polje činila se poput šetnje kroz legende i priče iz piščeva života. Charles Dickens je pisao o tome kako je prvi put vidio kuću u doba kad je bio vrlo malen, ali dovoljno star da bude svjestan koliko je njegova obitelj siromašna. Prije nevolja s dugovanjima koje su ga odvele u zatvor, John Dickens je vodio svog neobičnog dječaka na ulicu kako bi promatrali Gadshill. Ako budeš uporan i marljiv i vodio računa o učenju i knjigama, možda ćeš jednog dana i ti živjeti ovdje, govorio hi dječaku, iako sam otac nikad nije bio ni uporan ni marljiv.
Dva velika newfoundlandska psa, mastif i bernardinac, trčali su oko kuće. Tračak razočaranja kao da je obuzeo životinje kad su primijetile Osgooda i Rebeccu. Osobito je veći od njih okrenuo glavu, tužno dašćući. Vrtlar ih je pozvao, a psi su otrčali natrag u čoporu, te laganim korakom ušli u uski tunel koji ih je odveo na drugu stranu ceste.
Mnogo manje događanja čekalo ih je u Gadshillu. Kuća je, zapravo, bila potpuno beživotna. Neki su radnici uklanjali boju i skulpture sa zidova i stolova, neki tuđinci ozbiljnih lica u svilenim košuljama i pamučnim odijelima pregledavali su pokućstvo, te pipkali svaki objekt i komad namještaja. Atmosferu je upotpunila melankolična izvedba Chopina na klaviru koja je odjekivala prostorom.
Forster je vodio Osgooda i Rebeccu kroz predsoblje prema radnoj sobi dok je radnik odnosio ovalni portret male djevojčice.
“Ne možete posjetiti Gadshill”, odjednom je rekao i kruto se namrštio, što je bilo još manje prijateljski čak i od njegova prijašnjeg ponašanja za doručkom.
“Kako to mislite, gospodine Forster?” upitao je Osgood.
“Zar ne vidite sami, gospodine Osgood? Gadshilla više nema - barem ne onakvog kakav je nekad bio. Sljedećeg je tjedna prokleta dražba svih ovih stvari, pa stoga rastavljaju i sve što vide”, rekao je Forster, ljutito mašući rukama. Tad se okrenuo i dugim, prijekornim pogledom ošinuo fino odjevene uljeze. “Ova gospoda, koji priređuju ostatke ovog doma umjetnim ugođajem, predstavljaju različite dražbene kuće koje će prostor u kojem stojite rasprodati do posljednje cigle. Ne-pri-hva-tlji-vo, sve to!” Kad god bi izvršitelj progovorio, činilo se kao da je napamet naučio cijeli govor, a sada ga je recitirao pred istražnom komisijom sastavljenom da bi starog neprijatelja zbacila s vlasti.
“Zar doista svaka, pa i najmanja sitnica, mora biti prodana, gospodine Forster?” upitala je Rebecca s iskrenim žaljenjem.
“Nemojte meni to govoriti, gospođice! Sve do najmanjeg čavla, predobro to znam!” Forster je vrisnuo optužujućim tonom, kao da je Rebecca upravo odredila takvu sudbinu mjesta. “Obitelj Dickens je vrlo brojna,” stišao je glas do razine šapta, “a njegovi brojni sinovi, koji mu ni po čemu nisu slični osim po imenu, žive rastrošnim i skupim životima. Od dviju kćeri, jedna je udana za slikara invalida koji je uz to brat Wilkieja Collinsa - ne znam što je gore, što je invalid ili što je slikar, ili da mu je Wilkie Collins neŠto u rodu? Druga djevojka, iako atraktivna, nikad se nije udavala. Ne, bez budućih prihoda od knjiga, Gadshill ne može opstati.” Pogledao je van na livade i čekao da Osgood i Rebecca učine isto prije nego što nastavi. “Ova zemlja vani bit će zapamćena po trima stvarima. Prvo, po tome što gospodin Falstaff pljačka putnike zajedno s princem Harryjem i lokalnim bitangama. Drugo, po Chaucerovim hodočasnicima koji tuda prolaze prema Canterburyju. I treće, po najpopularnijem piscu koji je ikad živio. Vezano uz prvu stvar, ovaj lakrdijaš od vlasnika pansiona već je odavno napravio sprdnju od ovog mjesta. Uvijek ću ga oslovljavati s ‘William’, što je njegovo krsno ime, barem kako bih ga razljutio. Nadam se da neće doći dan kad će se neki priprosti zemljoposjednik odjenuti u nekog od Dickensovih likova, jer ću u protivnom pustiti starog gavrana, kojeg je gospodin Dickens držao kao ljubimca, neka mi iskopa oči.”
Osgood je primijetio kako je sada pravo vrijeme prekinuti ga pitanjem, ali je Forster stavio ruku na njegovo rame i okrenuo ga.
“Pogledajte onaj akvarel koji radnik nosi kroz blagovaonicu. To je, gospodine Osgood i gospođice Sand - to vam je ime, zar ne, draga
-slika parobroda Britannia kojim je gospodin Dickens otputovao na svoje prvo putovanje u Ameriku, 4. siječnja 1842. godine. O tome će govoriti devetnaesto poglavlje moje knjige Život s Dickensom. Podignite to malo više, ljudi, nemojte da rub okvira ošteti zid!”
Osgood je osjetio oštrinu i optužujući ton pri izgovaranju riječi Amerika.

“Nadam se kako ćete se složiti da je druga turneja gospodina Dickensa u Americi”, rekao je Osgood, “bila istinski uspjeh.”
Forster se mrko nasmijao i stisnuo pesti kao da istiskuje vlagu iz mokrog rublja. “Monstruozna misao! Vaša turneja toliko je iscrpila gospodina Dickensa da je obolio i ponovno osjetio poteškoće s nogom, te je iscijedila sav život iz njega kojeg je bio pun kad je napustio naše obale! Potpuno sam se protivio njegovu odlasku, kao što sam tada i rekao onom pohlepnom Dolbyju. Da američki čitatelji nisu tako dugo bez ikakvih autorskih prava čitali njegove knjige, da su naša izdavačka prava bila zaštićena, nikad mu ne bi ni trebao takav dodatni prihod. Kad se samo sjetim kako su svi plesali oko njega i zvali ga ‘Poglavice’ kao da je kakav indijanski divljak—!”
“Charles je volio kad su ga oslovljavali s Poglavice, koliko se sjećam”, prekinuo ih je ženski glas. “Unatoč mnogim stvarima koje nas čine tužnima, možemo barem biti sretni što je imao elana za putovanja.”
Glas odozgo pripadao je elegantnoj, vitkoj ženi, koja je nedavno prešla četrdesetu.
“Predstavljam vam, gospođicu Georginu Hogarth”, ravnodušno je gostima mrmljao Forster. “Moju kolegicu izvršiteljicu dijela oporuke što se tiče kuće i svega što je u njoj.”
“Molim vas, zovite me teta Georgy. Svi u Gadshillu me tako zovu”, rekla je umirujućim tonom koji je otopio Forsterovu hladnoću.
Osgood je po imenu znao da je ona Dickensova šurjakinja. Nakon što se Catherine, Dickensova žena, odselila iz Gadshilla, teta Georgy je ostala kako bi obavljala ulogu piščeve kućepaziteljice, majke svojim dvjema nećakinjama i nećacima, te mu je bila osoba od povjerenja. Razdvojenost Dickensa i Catherine nikad se nije pretvorila u službeni razvod - pisac skladne obitelji nije sebi mogao dopustiti takvu mrlju u javnosti. Dickensovi romani slavili su obitelj, te ideale odanosti i praštanja. Publika je očekivala da će on biti primjer tih vrijednosti.
Dickens i Georgy postali su tako bliski da su pripadnici obitelji Hogarth, bijesni što je poduprla Charlesa u toj situaciji, počeli širiti zle glasine kako ju je pisac zaveo. A ni činjenica da se lijepa Georgy nikad nije udala nije mnogo pomogla.
Osgood se sjetio kako je časopis Harper’s bio zadovoljan činjenicom što im je porasla prodaja kad su objavili glasine da se Dickens i Georgy vraćaju u Ameriku. Kako bi afera bila još skandaloznija, mlada dama, sestra gospođice Dickens, preuzela je “čuvanje kuće” za Dickensa, pisao je časopis kada se Catherine odselila deset godina prije. Cjelokupnu situaciju teško je povezati s našim viđenjem bračne odanosti.
“Hvala vam oboma. Vidim da ste prilično zauzeti i bez našeg dolaska”, rekao je Osgood.
“Zapravo, gospodine Osgood, voljeli bismo kad bi bilo više posjetitelja koji nisu grozni zaposlenici dražbenih kuća ili agenti za nekretnine koji stalno šeću stubama.” Teta Georgy imala je smiješak koji je sve podsjetio na dane kad je to bilo lijepo i ugodno imanje. “Hoćemo li krenuti?”
U radnoj sobi, atraktivna mlada žena, koja je izgledom podsjećala na kućepaziteljicu, a približno Osgoodovih godina, sjela je za glasovir načinjen od palisandrova drva. Bila je odjevena u modernu haljinu za korotu ukrašenu lijepim korotnim draguljima, i počela odsutno svirati.
Osgood, koji je trenutno bio ometen glazbom i njezinom izvođačicom, predstavio je svoj zadatak domaćinima. “Naša tvrtka se sprema izdati Tajnu Edwina Drooda u Americi. Međutim, kod kuće smo okruženi književnim piratima koji bi htjeli iskoristiti trenutnu pomutnju zbog smrti gospodina Dickensa kako bi prisvojili taj tekst za sebe.”
“Tipični Amerikanci!” uskočio je Forster. “Pohlepa je prisutna u velikim količinama kod Amera.”
“Ima je mnogo i ovdje, također, gospodine Forster”, Georgy je ukorila Dickensova prijatelja.
“Zbog manjkavosti naših zakona”, nastavio je Osgood, “naći ćemo se u krajnje nezavidnom položaju ako pirati izdaju svoje loše kopije. Pouzdali smo se u predviđeni uspjeh - i, naravno, u tantijeme koje bismo plaćali gospodinu Dickensu, jer smo vođeni našim moralnim načelima, a ne američkim zakonima. Ti tantijemi bi sada odlazili vama i vašoj obitelji”, rekao je, okrenuvši se prema Georgy. “Međutim, to se nikad neće dogoditi ako želja gospodina Dickensa da mu isključivo mi budemo izdavači nestane sada kada je on umro.”
U tom trenutku, malena bijela grudica, koja je zapravo bila mali, pomeranski špic, utrčala je u sobu i sjela na Osgoodova stopala. Oštro je zalajala na Osgooda, ali kad je on posegnuo prema njoj, zatresla je njuškom i počela divlje lajati. Pijanistica je naglo prestala svirati, podigla široku haljinu i dotrčala. Glazbenica je pomaknula veo i pokazala lice, te se predstavila kao Mamie Dickens, piščeva prva kći, koju je prethodno Forster opisao kao lijepu, ali neudanu.
“Žao mi je zbog njezina ponašanja, gospodine Osgood”, rekla je Mamie sramežljivo. “Ovo je gospođica Skočica, slatko je stvorenje, ali se ponaša poput Mefistova psa kad je ljuta. Poput svake pristojno odgojene mlade Engleskinje, ne voli da muškarac poseže za njom. Više se voli maziti uz njegove noge.”
Gospođica Skočica trčala je oko Osgooda promuklo lajući. Osgood se kratko pogledao s Rebeccom, činilo se kao da želi prasnuti u smijeh, ali se ipak suzdržala. Osgood je odvezao cipelu, a gospođica Skočica se odmah prevrnula na leđa, pa ju je nogom počešao po trbuhu.
“Oh, kako je to lijepo!” uzviknula je Mamie dok je od uzbuđenja grickala donju usnicu. “To joj je jako nedostajalo. Oh ne - morate li i to odnijeti?” rekla je i okrenula se jer joj je nešto odvratilo pažnju. Radnik je zamotavao ružičasti pladanj koji je uzeo s police iznad kamina. “Uvijek sam se divila tom pladnju kad sam bila djevojčica. Mogu li zaustaviti tog groznog radnika, teta?” prišapnula je.
“Jako mi je žao, Mamie, ali znaš da možemo zadržati samo nužne stvari.”
Osgood je suosjećajno pogledao Mamie. Rebecca je promatrala Osgooda dok je on gledao mladu, nesretnu gospođicu Dickens. Nekoliko trenutaka njih troje bili su zaneseni i nesigurni kao da ih je slikar uhvatio na skici.
“Nadali smo se”, rekao je Osgood i vratio se temi, “da možda ovdje ima još nekih stranica iz Tajne Edwina Drooda, osim šest nastavaka koje nam je gospodin Forster već poslao u Boston.”
Georgy je tužno odmahnula glavom. “Bojim se da nema. Tinta s posljednjih stranica šestog nastavka još se uvijek sušila na njegovu stolu kad je kolabirao. Sama sam to vidjela.”
“Možda su ostali nekakvi memorandumi ili fragmenti? Ili privatna korespondencija o tome kako planira nastaviti roman, koja bi mogla zadovoljiti urođenu znatiželju čitatelja.”
“To bismo mogli pronaći”, odgovorila je Georgy. “Ali gospodin Dickens je periodično spaljivao svoja pisma i molio je prijatelje da učine isto. Jako se bojao neprilične uporabe pisama slavnih osoba, koja su se često događala. Sjećam se kako su prije nekoliko godina dječaci napravili pravu logorsku vatru i pekli luk na ostacima pisama velikih ljudi kao što su Tennyson, Thackeray i Carlyle.”
“Kažite mi, gospodine Osgood,” Forster se uključio u dijalog čudnim, prezrivim tonom, “što će vam bilješke o knjizi, čak i kad bi postojale, sada kada više nema Charlesa Dickensa da sam napiše preostale nastavke?”
“Bile bi nam od neprocjenjive vrijednosti, gospodine Forster!” odgovorio je Osgood i spretno zanemarujući Forsterov negativan ton. “Ako bismo uspjeli objaviti specijalno izdanje koje, isključivo za američke čitatelje, otkriva kako se roman gospodina Dickensa doista trebao završiti, mogli bismo potući naše lopovske konkurente. Ali imamo samo kratko vrijeme za traženje odgovora u Engleskoj - ili će sve biti uzalud. Pirati će prigrabiti ostatak nastavka već početkom sljedećeg mjeseca, pa će tiskati knjigu i prodavati je gdje god stignu.”
“Kako to mislite, Osgoode?” namršteni se Forster nepovjerljivo nagnuo. Svojim snažnim rukama tako je čvrsto stisnuo rukohvat stolice, te se činilo kako se na taj način zaustavljao da ne uhvati Osgooda za vrat. “Nevjerojatno! Što ste mislili kad ste rekli ‘doista trebao završiti’?” Osgood i Rebecca zbunjeno su se pogledali u trenutku kad se izdavač uzrujao. “Mislio sam, gospodine, na koji način roman završava.”
“Pa, mislim da to nije potrebno objašnjavati! To je jasno! John Jasper, taj beskrupulozni zlikovac, vodeći svoj tajni, izopačeni život, okrutno je ubio svog nevinog nećaka Edwina Drooda. Zar to nije jasno svima koji imaju zdrav par očiju?”
“Svakako se tako čini na kraju šestog nastavka, slažem se”, Osgood je dodao. “Međutim, naš stariji partner, gospodin Fields, istaknuo je kako Dickens možda čuva neka iznenađenja za svoje čitatelje u preostalih šest nastavaka. Gospodin Dickens je doista u pismima našem uredu istaknuo kako će knjiga biti ‘zanimljiva i nova.’”
Forster je zatresao glavom. “Jasper je trebao priznati svoj zločin - to je bila ta ‘zanimljiva novost’ u knjizi. Pa, dovraga, Dickens mi je sam to rekao.”
“Gospodin Dickens vam je to rekao?” upitao je Osgood.
Forster je prekrižio ruke na prsima i ispupčio svoje debele usne pokazujući nezadovoljstvo. “Možda vam nisam dovoljno dobro razjasnio svoj odnos s gospodinom Dickensom, gospodine Osgood. O našem se dugotrajnom prijateljstvu možda nije čulo s druge strane oceana, ali ovdje je to bila dobro poznata stvar. Ne želim si laskati kako smo gospodin Dickens i ja bili najbliži jedan drugome na ovom svijetu, i iako shvaćam da nije bio potpuno otvoren sa mnom se savjetovati o privatnim stvarima, povjeravao mi je detalje o gotovo svakoj knjizi.” “Pa, meni ništa nije rekao o završetku romana, iako sam ga pitala nekoliko dana prije smrti”, rekla je Georgina, sumnjičavo pogledavajući Forstera.
“I vi ste ga pitali, teta Georgy?” pitala je Rebecca.
“Da, draga. Kad nam je naglas čitao nastavke nakon što ih je napisao, rekla sam mu: ‘Charles, nadam se da nisi stvarno ubio sirotog Edwina Drooda!’ Odgovorio je: ‘Georgy, nazvao sam knjigu tajna, a nepovijest Edwina Drooda’ - ali nije htio reći ništa više od toga.”
“Monstruozno!” uzviknuo je Forster. Čelo mu se naboralo i namrštilo. “Tu sam bespomoćan! Nečuveno! To može značiti bilo što, gospođice Hogarth! Zar ne?”
Georgy je zanemarila primjedbu. “Gospodine Osgood, gospođice Sand. Ako biste sami htjeli pregledati papire na njegovu stolu, slobodno to i učinite. U ljetnim mjesecima volio je pisati u našoj vrtnoj kolibi. Tamo je radio i tog kobnog dana prije nego što je ušao u kuću i kolabirao. Drugi radni stol nalazi se u knjižnici. Nisam imala snage ni za što drugo osim sačuvati njegove stolove i stvari urednima.”
“Hvala vam, teta Georgy”, rekao je Osgood.
“Ako pronađete bilo što korisno, i mi ćemo se radovati”, rekla je Georgy.
Na to je Forster na prsima sklopio svoje kratke, debele ruke.
Osgood i Rebecca, koje je vodio vrtlar, prošli su ispod ceste kroz mali tunel načinjen od cigle kuda su prije prošla četiri psa. Odvojena vrtna kućica u planinskom stilu s drvenim krovom bila je skrivena biljem i stablima. U tom malom drvenom utočištu popeli su se otvorenim stubištem do sobe na najvišem katu.
Izolirana tišina Dickensove kućice bila je nedirnuta pripremama za dražbu. Na zidovima male, ljetne radne sobe bilo je pet visokih zrcala koja su odražavala stabla i kukuruzišta sve dolje do rijeke u daljini i njezina horizonta. Sjene oblaka činile su se kao da plove prostorijom.
“Vidim zašto je gospodin Dickens volio pisati na ovom mjestu, daleko od svega ostalog”, prokomentirala je Rebecca kad su ušli.
Pokraj otvorena prozora stajao je skupi teleskop. Osgood je pogledao kroz leće. Daleko, usred polja hmelja, stajao je visok čovjek razbarušene kose, bez šešira, koji se činio kao da gleda prema njihovu prozoru. Osgood je pomaknuo teleskop prema vrhu brda kako bi pronašao pansion Falstaff, te je mogao primijetiti njegova vlasnika između stabala. Nakon što je pogladio grivu jednog konja, kućevlasnik je stisnuo oči kao da je u stanju drijemeža ili melankolije. Činilo se kao da je svaki djelić svijeta oko Gadshilla lagano zamro nakon Dickensove smrti.
Kalendar je na stolu još uvijek pokazivao 8. lipnja, dan kad je Dickens posljednji put sjeo za stol i pisao. Na stolu su na hrpici stajala guščja pera i grafitne olovke, memorandum blok, različite sitnice, uključujući i dvije brončane žabe, te nekoliko manjih blokova ljepljivog papira plave boje ispisanih plavom tintom.
“To je to”, rekao je Osgood kad je ugledao potonji predmet na prašnoj stolici. “Prvih šest nastavaka Tajne Edwina Drooda pisanih njegovom rukom s ispravcima tiskara na marginama.” Pažljivo je prebirao prstima po stranicama. Dickensov rukopis, jednim dijelom neuredan, bio je snažan i dinamičan. Činilo se kako je taj rukopis bio pisan samo za piščeve oči - neka idu dovraga slagači slova i tiskari. Obično kad bi Osgood došao u radni prostor nekoga od svojih pisaca, sve je izgledalo mehanički, kao da je došao u prašnu tvorničku radionicu. Čak je postalo uobičajeno da susret s nekim piscem kojeg je izrazito poštovao završi velikim razočaranjem nakon što bi upoznao tu običnu osobu koja stoji iza napisanih redaka. Ali s Dickensom je uvijek bio prisutan neki osjećaj magije, kao da Osgood nije iskusni izdavač iz Bostona, nego ponovno student iz Mainea ili onaj pomoćnik kojeg je susreo prvi dan u knjižari Old Corner, odjevenog u indijsku gumenu pregaču potpuno prekrivenu tintom. Još uvijek ga je uzbuđivala pomisao da je baš on Dickensov izdavač, unatoč tome što pisca više nije bilo.
“Jeste li spremni?” upitao je Osgood, duboko uzdahnuvši. “Počnimo, gospođice Sand.”
Njihovo su istraživanje u sljedećih nekoliko dana prekidale jedino kratke pauze ili povremeni događaji iz vanjskog svijeta. Jedan se događaj posebno istaknuo sljedećeg jutra. Do tog trenutka pronašli su nekoliko manjih, ali važnih fragmenata iz te gomile materijala. Osgood je pronašao ranu stranicu iz Dickensovih bilješki na kojoj je ispisao naslove koji su mu padali na pamet prije nego što se odlučio za Tajnu Edwina Drooda: Bijeg i potjera, Jedna stvar u životu, Mrtav? Ili živ? Diktirao je te podatke gospođici Sand kad se zaustavio usred rečenice.
“Gospodine Osgood?”
“Ispričavam se, gospođice Sand. Nešto mi je odvratilo pažnju. Prilično groteskna stvarčica, zar ne?” Iznad kamina stajala je mala žuta skulptura od gipsa. Prikazivala je orijentalca s veselim fesom na glavi kako puši lulu sjedeći prekriženih nogu na divanu. Osgood ju je uzeo u ruke i ispružio pred sebe kako bi je bolje pogledao. Bila je teža nego što je izgledala.
Upravo u tom trenutku neki se čovjek žustro uspeo uza stube i uletio u sobu.Nosio je poderano odijelo, a kosa mu je bila divlje raščupana i padala je preko njegova suncem opaljena lica. Bio je to čovjek kojega je izdavač vidio u polju hmelja dan prije kroz teleskop. Usta su mu bila razjapljena kao u nekakvom iznenadnom strahu. Zgrabio je Osgooda za rame.
“Trebate li pomoć, gospodine?” pitao je Osgood.
Čovjek je istraživački proučavao izdavača. Ispružio je i drugu ruku prema Osgoodu i držao je ispruženom.
Osgood je oprezno ponudio svoju ruku kako bi se rukovao. Stranac ju je zgrabio objema rukama i jako stisnuo. Rebecca se prestrašila.
“Da, vidim to! Vi ste taj. Vi ste taj. Vi ste spremni za to!” prozborio je čovjek kad je u sobu dotrčao jedan od slugu iz Gadshilla.
“Hajde, idemo.” Brkati sluga potegnuo je posjetioca za uho poput zločestog djeteta. “Hajde, stari. Dostaje tog zvjerskog ponašanja. Oni rade neki važan posao. Gospodine, gospođice, jako mi je žao. Pobrinut ću se da vas više ne gnjavi.”
Kasnije tog popodneva, Osgood je otišao na jednosatnu vožnju vlakom do Londona dok je Rebecca nastavila s istraživanjem. Koristeći se kartom iz svojeg vodiča, stigao je u urede Chapman & Halla, Dickensovih izdavača u Engleskoj. Na dan svojeg dolaska, Osgood je poslao glasnika, te mu je dao svoju posjetnicu i poruku u kojoj je zamolio za razgovor, ali do danas nije dobio odgovor. Osgood si nije mogao dopustiti luksuz čekanja jer je njihov boravak u Engleskoj trebao što prije završiti uspjehom.
Ali u zaposlenim uredima izdavačke kuće na Piccadillyju bilo je potrebno još čekati. Danas je bio Dan časopisa, a toga dana svaki izdavač, tiskar, uvezivač i prodavač knjiga u Londonu radi sve što može ne bi li stigao objaviti najnovije Vijesti, novine i mjesečnike za čitatelje. Kod Chapman&Halla to je značilo da moraju izdati najnoviji nastavak serijala Tajne Edwina Drooda. Dostavljači su napunili torbe i naprtnjače blijedozelenim snopovima pamfleta koji su najavljivali nastavak, kako bi ih dostavili po cijelom gradu, kao i u udaljene gradiće, u knjižare i izloge, te su vičući davali upute jedni drugima. Prvoga u sljedećem mjesecu, na sljedeći Dan časopisa, posljednji nastavak koji izdavači u Londonu posjeduju bit će tiskan i prodan publici koja ga željno iščekuje - pa će pirati kod kuće u Americi dobiti sve što im treba.
Dok je promatrao potpunu zbrku među činovnicima i dostavljačima, Osgood je primijetio kako sam spomen imena gospodina Chapmana, glavnog partnera u poduzeću, uzrokuje pognute glave i divlje poglede među muškim zaposlenicima. Čekao je u predsoblju već sat vremena kad se plećati Chapman pojavio u sportskom odijelu.
“Stvarno mi je žao, momče”, rekao je nakon što se Osgood predstavio. “Moram se žuriti na selo u lov s nekim glavešinama - potpuni dosadnjakovići, zaista, ali moćni - možeš li navratiti neki drugi dan?”
Osgood se još jednim dugim pogledom osvrnuo na Chapmanov ured
izaposlenike prije nego što je krenuo natrag u Rochester s rastućim osjećajem uzaludnosti vezanim uz svoj dolazak. Kad je došao kočijom s kolodvora Higham, Osgood je zatekao pouzdanu Rebeccu kako još uvijek marljivo radi u kolibi u Gadshillu.
Nakon još dva sata, ljudi iz dražbene kuće Christie’s došli su kako bi, naposljetku, prekinuli i mir vrtne kolibe. Radnici su uzeli skulpturu orijentalca i ostale unovčive sitnice iz Dickensova svetišta. Ljude je pratila teta Georgy, koja im je i davala upute.
Georgy je tresla glavom kako bi dostojanstveno pokazala svoju frustraciju dok su ljudi obavljali svoj posao. “Mislim kako je nemoguće pretvarati se da se stvari nisu zauvijek promijenile. Svijet se sada čini tako malen!”
“Kamo ćete otići kad se iselite iz Gadshilla, teta Georgy?” upitala je Rebecca.
“Mamie i ja potražit ćemo kućicu u Londonu, iako mi se ne sviđa pomisao na duge, oštre gradske zime.”
“Vjerujem da ćete vi i gospodin Dickens uvijek biti dio ovog imanja, bez obzira na sve”, rekao je Osgood. “Bez obzira na to kamo otišli.” Georgy je oštro pogledala Osgooda. “Moram priznati da mi je uloga izvršiteljice oporuke nova - do sada sam život posvetila karijerama djece. Sada se bavim čitanjem dokumenata i ugovora.”
“Mogu samo zamisliti kakav je to napor”, uzvratio je Osgood.
“Na vrijeme sam spoznala kako je teško naći poštenog poslovnog čovjeka. Oprostite mi, ali htjela bih vas nešto zamoliti dok ste u Rochesteru. Biste li se pozabavili oporukom gospodina Dickensa ako ostavim jedan primjerak u Falstaffu?”
“Bila bi mi čast i zadovoljstvo”, rekao je Osgood, naklonivši se, “uzvratiti vam vašu ljubaznost.”
“Hvala vam. Olakšat će mi ako dobijem makar sat vremena kako bih postavila nekoliko pitanja nekom drugome osim gospodinu Forsteru, da budem potpuno iskrena. Uz njega se osjećam poput djeteta. Kao da mi oduzima volju i snagu kad je u blizini.”
Utihnuli su kad su začuli teške korake kako se uspinju stubama. Pojavila se snažna Forsterova figura koja je vikala za ljudima iz dražbene kuće neka ni u jednom trenutku ne zaborave na vrijednost onoga što odnose u svojim nedostojnim rukama.
“Parazitska stvorenja”, zaključio je Forster i okrenuo se prema stolu gdje je primijetio naslaganu hrpicu plavih papira. Protrljao je ruke. “Ah, tu je! Vidite, gospodine Osgood, svi rukopisi knjiga gospodina Dickensa, po njegovoj volji, ostavljeni su meni na skrb.”
Forster je oprezno, drhtavim rukama, prihvatio obje strane rukopisa Drooda i podigao ga. Divljenje koje je iskazivao bilo je dirljivo, ali pomalo pretjerano.
“Čini mi se da je ovo zadnji primjerak u kući, zar ne?” upitao je Forster tetu Georgy.
“To je posljednji od njegovih rukopisa ovdje”, rekla je Georgy, uzdahnuvši. “Posljednji uopće.”
Nakon što je rukopis spremio na sigurno u svoju aktovku, Forsterov pogled privuklo je jedno posebno pero na radnom stolu. Bilo je to dugačko guščje pero, bijelo i gusto, vrha umočenog u isušenu plavu tintu.
“To je to, zar ne?” upitao je.
Georgy je kimnula.
Rebecca je upitala o čemu je riječ.
“To je pero kojim je napisao Tajnu Edwina Drooda, gospođice Sand”, odgovorila je Georgy. “Charles je volio upotrebljavati samo jedno pero za pisanje jedne knjige - to ju je na neki način činilo čišćom. Nije volio da se duh tog pera miješa s nevažnim računima i raznim čekovima. Tim je perom završio šesti nastavak malo prije nego što je došao u kuću.”
Osgood je upitao može li pogledati pero. Podigao ga je i okrenuo u ruci, a zatim čvrsto stisnuo kao da ono samo može dovršiti preostalih šest nastavaka Drooda.
“Hoću li ga”, započeo je Forster ližući debele, napukle usnice, “držati kod sebe u uredu?”
Georgy je znakovito pročistila grlo.
“Barem za sada”, razjasnio je Forster, također pročistivši grlo kao odgovor. “Dok vi ne odlučite što ćete s njim, gospođice Hogarth. Tada ga možete - pa, možete ga baciti u Temzu ako želite!”
“Zadržite ga zasad”, Georgy se složila, a Forster je brzim pokretom uzeo Droodovo pero iz Osgoodove ruke, stavio ga u svoju škrinju i otrčao niza stube bez pozdrava.

15


Ujutro su Osgood i Rebecca odlučili poći svatko svojim putem. Osgood će ponovno iskušati sreću u tvrtki Chapman & Hall u Londonu, a Rebecca će nastaviti raditi u Gadshillu. U posljednji tren, Osgood je pozvao Rebeccu da se vrati u kočiju pansiona Falstaff. Znatiželjno ju je pogledao. “Mislim da biste jutros trebali poći sa mnom u London, gospođice Sand. Ako me gospodin Chapman primi, volio bih da vodite zapisnik.”
Rebecca je oklijevala. “To će biti moj prvi posjet Londonu!” uzviknula je, ali se ubrzo sabrala i ponovno preuzela uobičajen, neutralan stav. “Uzet ću svoju pernicu.”
“Dobra ideja”, rekao je Osgood. “Siguran sam da će vam dobro doći odmor za oči od čitanja dokumenata gospodina Dickensa.”
Kad su stigli na postaju Charing Cross na Strandu, Osgood i Rebecca su, kroz sjene kazališta i trgovina, prošetali kroz nevjerojatan broj ulica i štandova na svakom uglu, zbog kojih im se sada Boston činio mirnim u usporedbi s Londonom. Rebeccin je pogled titrao dok je gledala taj prizor. Trgovci su vikali držeći u zraku popravljene cipele, alate, voće, štence, ptice - sve što se može ponuditi za nekoliko šilinga. Zbog raznolikosti naglasaka i narječja, američkom je uhu svako glasanje engleskih trgovaca zvučalo poput stranog jezika.
“Jeste li primijetili nešto neobično kod trgovaca?” upitao je Osgood Rebeccu.
“Samo buku koju stvaraju”, odgovorila je. “Vrlo je neobična.”
Dok su razgovarali, prolazili su pokraj lutkarske predstave Punch and, Judy. Drvene su marionete plesale na maloj pozornici, a Judy je toljagom udarala Puncha po glavi. “Platit ćeš jer si bacil dijete kroz prozor!” vikala je lutka Judy na svog drvenog supruga.
“Pogledajte ponovno”, rekao je Osgood. “Nešto je čudnije od buke, gospođice Sand, a to je da londonski poslovni ljudi uopće ne primjećuju gužvu i strku na ulicama! Da bi živio u Londonu, čovjek mora imati čeličnu koncentraciju. Zato je to najbogatiji grad na svijetu. Stigli smo”, rekao je Osgood i ukazao na lijepu kuću od cigle ispred njih na čijem je prozoru pisalo CHAPMAN & HALL.
Dok je ovom prilikom Chapman koračao kroz predvorje, zastao je i vratio se nekoliko koraka kad je ugledao goste na naslonjaču. Engleski je izdavač, rumen u licu, dojmljiva držanja i sjajne, crne kose počešljane na blistav razdjeljak, mnogo više nalikovao na mješavinu sportaša i besposličara nego na izdavača.
“Vidim, imam posjetitelje”, rekao je Chapman, iako mu pogled nije bio usmjeren prema oboje posjetitelja, već prema Rebeccinoj vitkoj figuri. Napokon se pomirio s time da će morati primijetiti i gospodina.
“Frederic Chapman”, predstavio se Chapman pružajući ruku.
“James Osgood. Sreli smo se jučer”, podsjetio ga je Osgood.
Chapman je zaškiljio prema posjetitelju. “Dobro se sjećam vašeg lica. Američki izdavač. A ova mlada žena je...”
“Moja knjigovotkinja, gospođica Sand”, predstavio ju je Osgood.
Veselo je primio njenu ruku. “Najtoplije ste dobrodošli u našu skromnu tvrtku, draga moja. Znači, poći ćete s nama u ured na moj razgovor s gospodinom Osgoodom, nije li tako?”
Osgood i Rebeca slijedili su službenika koji je slijedio Chapmana u procesiji prema njegovu privatnom uredu. U sobi je bilo nešto skupih knjiga, ali i velik broj mrtvih, prepariranih životinja: zec, lisica, jelen. Zastrašujući su izlošci odisali ustajalim, sumornim zadahom i svaki od njih kao da je buljio tupom odanošću isključivo prema gospodinu Chapmanu kuda god se kretao prostorijom. Ured je imao veliki polukružni prozor; međutim, umjesto pogleda na London, kroz prozor su se vidjeli uredi i prostorije tvrtke Chapman & Hall. Chapman bi povremeno pogledavao rade li njegovi zaposlenici dovoljno marljivo. Jedan od njegovih izmučenih službenika donio je bocu porta na sastanak uz naklon koji je više sličio spontanom klecanju koljena.
“A, odlično. Vjerojatno vi i gospodin Fields imate vinski podrum u Bostonu”, komentirao je Chapman dok su se dvije čaše punile.
“Naš podrum sadrži samo popise pretplatnika i zapakirane zalihe.”
“Mi imamo golem vinski podrum. Imamo i smočnicu za divljač. Razmišljam o tome da dodam i sobu za biljar - sljedeći put ćemo igrati. Uvijek mi je zadovoljstvo vidjeti kolegu koji dolazi s druge strane oceana.”
“Gospodine Chapman, pretpostavljam da ste već temeljito istražili što je moglo ostati od Tajne Edwina Drooda. Uvelike bi nam pomoglo ako biste podijelili te informacije s nama.”
“Istražio? Pa, gospodine Osgood, govorite kao jedan od detektiva iz novih romana. Nasmijavate me svojim američkim idejama.”
“To mi nije bila namjera”, ozbiljno je odgovorio Osgood.
“Nije?” pitao je Chapman razočarano. “Ali što bismo uopće istraživali u vezi s tim?”
Osgood je preneraženo rekao: “Je li gospodin Dickens ostavio neki trag, neku naznaku o tome kako bi se priča trebala razvijati.”
Chapman ga je prekinuo zadovoljnim, gromoglasnim smijehom, dokazujući to navedeno nasmijavanje. “Gledaj, Osgoode, stari moj,” rekao je, “baš si smiješan, i to u pravom američkom stilu, zar ne? Pa, ja sam potpuno zadovoljan onim što imam od Drooda. Šest odličnih dijelova.”
“Odlični su, slažem se. Ali, ako sam dobro razumio, platili ste pozamašnu svotu za knjigu”, u nevjerici je rekao Osgood.
“Sedam stotina i pedeset funti! Najveći iznos ikada plaćen nekom autoru za novu knjigu”, hvalisavo je istaknuo i okrenuo se prema Rebecci.
“Pretpostavio sam da bi vaša tvrtka učinila sve da zaštiti svoje ulaganje”, rekao je Osgood.
“Reći ću ti kako ja to vidim. Svaki čitatelj koji počne čitati knjigu, kad otkrije da je nedovršena, može sam pokušati odgonetnuti kako bi trebala završiti. I svi će oni reći prijateljima da kupe primjerak i pokušaju istu stvar, moglo bi se reći.”
“U Americi, ako je nedovršena, privući će sve pirate, kako ih već zovu”, rekao je Osgood.
“Onog pokvarenjaka Bojnika Harpera i njemu slične”, rekao je Chapman i naglo nagnuo čašu te grabežljivom brzinom ispio porto dok je letimično pogledao skupinu prepariranih životinjskih glava. Njegove gladne oči, koje su uvijek lutale, zaustavile su se na Osgoodu. “To je ono zbog čega se brineš, zar ne?” napokon je rekao. Nagnuo se prema Rebecci - ne sasvim otuđen od Osgoodovih problema, ali s potpunim nedostatkom interesa u usporedbi sa zanimanjem za lijepu knjigovotkinju koja je sjedila na drugoj strani. “Znači, pretpostavljam da se vaš poslodavac hrabro borio u Građanskom ratu, nije li? Srećković. Pa, ovdje posljednjih godina nemamo nikakvih ratova vrijednih spomena - neke male, ništa zbog čega bi vrijedilo ući u uniformu. Ništa čime bi se netko mogao podičiti pred svijetom ili zadiviti dame.”
“Shvaćam, gospodine Chapman”, odgovorila je Rebecca, koja nije pokleknula pred intenzitetom njegove naklonosti.
“Podsjeti me u kojim si se bitkama ono borio, stari moj?” pitao je Chapman okrenuvši se prema Osgoodu.
“Zapravo,” rekao je Osgood, “imao sam problema s reumatskim bolestima u madosti, gospodine Chapman.”
“Šteta!”
“Sad se osjećam mnogo bolje. Međutim, bolest mi nije dopustila da postanem vojnik.”
“Ipak, gospodine, gospodin Osgood je omogućio objavljivanje knjiga i pjesama”, prekinula ga je Rebecca, “koje su pridonijele entuzijazmu i spremnosti Unije da ustraje u borbi.”
“Kakva šteta što se nisi borio!” rekao je Chapman. “Moja sućut, Osgoode.”
“Hvala, gospodine Chapman. Što se tiče Drooda”, naglasio je Osgood, mijenjajući taktiku uvjeravanja. “Pomislite koliko bi vrijedilo bolje razumjeti Dickensovo posljednje djelo. Za književnost.”
Po sjaju u očima i zategnutosti usta činilo se da će Chapman ponovno prasnuti u smijeh. Međutim, on se impresivnim stasom okrenuo prema prozoru i prislonio prst na prozorsko staklo. “Pa, zvučiš kao jedan od mladih službenika koji ovdje rade. Svi su mi isti, nekako ih je teško razlikovati, zar ne, gospođice Sand?”
“Nisam sigurna, gospodine Chapman”, rekla je Rebecca. “Čini mi se da su posvećeni poslu.”
“Ti!” namrštio se Chapman dok se naginjao kroz vrata gdje su neki službenici pakirali pošiljku knjiga.
Jedan je službenik nervozno ušao u ured. Ostali su činovnici prekinuli posao i stali promatrati sudbinu kolege.
“Reci mi, zar ne možete malo brže pakirati te knjige?” pitao je Chapman inzistirajući.
“Gospodine,” odgovorio je činovnik, “žao mi je, ali ometa nas taj neugodni miris.”
“Miris!” uvrijeđeno je ponovio Chapman kao da ga se optužuje da od njega dolazi taj zadah. Izrekao je niz bijesnih primjedbi koje su opisivale nesposobnost službenika. Kad je izdavač završio, službenik je ponizno objasnio da se Chapmanov najnoviji dodatak smočnici, srneći but, usmrdio na ljetnoj vrućini.
Chapman je pomirisao i ipak kimajući priznao. “U redu. Stavite srnetinu u kočiju i ja ću je odnijeti kući za večeru”, naredio je.
Chapman je završio s uvredama paleći cigaru dok je službenik čekao dopuštenje da ode. Kada se Chapman ponovno okrenuo prema mladiću, pogledao ga je kao da ne zna odakle se stvorio.
“Ne izgledaš baš dobro!” rekao je Chapman mladiću.
“Gospodine?”
“Nimalo dobro. Čak blijedo. Reci mi, jesi li za čašu porta?”
“Pa jesam.”
“Dobro. Reci im da ti pošalju nekoliko boca iz podruma.” Službenik je pobjegao.
“Ovaj ured radi kao urica”, obratio se Chapman posjetiteljima nestrpljivim sarkazmom. “Dakle, ti si - govorio si o književnosti.” Primio je snop papira. “Vidite li ovu knjigu poezije? Vrlo dražesno. To zovu književnošću. Ovo, to ću spremiti u ormar za potpalu vatre u kaminu ove zime. Zašto? Zato što se poezija ne isplati. Nikada se nije isplatila, nikad i neće. Nema koristi od toga, znate, gospođice Sand.”
“Pa, gospodine Chapman, ja jednostavno obožavam romane”, rekla je Rebecca, sjedeći uspravno i gledajući ravno u domaćina. “Ali u našim najtužnijim i najradosnijim trenucima, kada smo posve sami, što bismo da nema poezije da nas utješi?”
Chapman si je natočio još jednu čašu porta. “Pet funti je dovoljno za bilo koju pjesmu, a'i svi pjesnici su švorc. Pet funti može kupiti sve što bilo tko od njih može napisati. Ne, ne, pustolovine, egzotične ekspedicije, to je ono što ljudi čitaju ovih dana. A i znate u kakvom je stanju prodaja. Ouida, Edmund Yates, Hawley Smart, vaši američki romani o Indijancima, to je nova književnost koju ćemo pamtiti - bog blagoslovio Dickensa i njegovu društvenu osviještenost i socijalno suosjećanje, ali moramo zaboraviti prošlost i krenuti dalje. Tako je, ne smijemo gledati unatrag.”
*  *  *
Izvan ureda, u tamnim sjenama stražnjih uličica, mršavi se službenik kojeg je Chapman izgrdio, popeo u stražnji dio kola dok mu je glava pulsirala od porta. Pokušao je užetom povući veliki, smrdljivi srneći but. Mučio se i otpuhivao dok neka jaka ruka nije s lakoćom podigla but s poda.
“Hvala, majstore!” rekao je službenik. “Kvragu i ova srnetina. Neka ide dovraga sva srnetina.”
Čovjek koji mu je pomogao bio je skriven u sjenama. Bacio je novčić kojeg je službenik nespretno uhvatio, rukama ga stisnuvši na prsa.
“Pa, ne bih li ja trebao platiti tebi, majstore?”
“Možeš li čuti što tvoj šef govori gospodinu Osgoodu?” pitao je stranac.
“Onom Amerikancu?” Službenik je malo razmislio pa kimnuo.
“Onda ćeš dobiti još. Dođi.” Pružio je ruku kako bi pomogao činovniku da siđe s kola. Kad je izvirila iz sjene, vidjelo se da to uopće nije bila ruka. Bila je to zlatna glava zvijeri na vrhu štapa za hodanje. Njezine su blistave oči svojim sjajem probijale duboke sjene.
“Dođi. Neće te ugristi”, rekao je tamnoputi stranac.
“Zašto te uopće zanima gospodin Osgood?” pitao je činovnik kad je primio štap i spustio se s kola.
“Moglo bi se reći da se učim poslu prodaje knjiga.”

16


U Dickensovoj obiteljskoj kući u Gadshillu, Osgood i Rebecca okrenuli su se knjigama i dokumentima u knjižnici. Osgood je pregledavao biblioteku zanimanjem ljubomornog izdavača. U jednom redu bila su djela Wilkieja Collinsa, kao i englesko izdanje poezije E. A. Poea - te mnoga izdanja kuće Fields, Osgood & Co.
Pregrade među policama bile su oslikane slavnim ilustracijama Cruikshanka, “Phiza”, Fildesa i ostalih umjetnika koji su ukrašavali Dickensove romane. Oliver Twist tetura nakon što ga je u ruku pogodio metak iz Gilesova pištolja iza ugla... Iz istog romana, Bill Sikes se priprema ubiti sirotu Nancy... U sceni iz Priče o dva grada koja se događa u tamnicama Bastille isprepleću se smrt i uništenje... Poštena Rosa se, za tihim obiteljskim stolom, povjerava svom pravednom skrbniku, gospodinu Grewgiousu, kako smatra da je ujak Edwina Drooda, John Jasper, učinio zlodjelo...
Pronašli su više knjiga o hipnozi, a Rebecca je primijetila kako je Dickens pisao zabilješke na marginama nekih od njih. Jedna je imala intrigantan naslov: Prelazak preko granice drugog svijeta.
“Pažljivo je čitao ove knjige”, rekla je Rebecca dok je pozorno prebirala po stranicama često korištenih knjiga.
“O čemu su?” upitao je Osgood dok je hodao pokraj redova knjiga.
“Nisam sigurna”, odgovorila je Rebecca. “O putovanjima u natprirodni svijet.”
Pročitala je odlomak. Znatiželjnik bi se mogao zbuniti ili prestrašiti, jer će mu se činiti kako gleda kroz mutno staklo. Smrt, koja je tolike milijune izbavila iz bijede, razriješit će njegove dvojbe i osloboditi ga svih poteškoća. Smrt, koja pruža jasno rješenje, razmaknut će zavjesu i pripustiti svjetlo spoznaje. Sve ono što je u ovoj fazi postojanja samo slabašni početak, bit će puno jasnije istraženo u sljedećoj fazi.
“To zvuči kao neka prijevara”, primijetio je Osgood. “Pogledajmo što je još imao.” Na jednoj od sljedećih polica pokušao je izvući nekoliko knjiga, ali je tada shvatio kako to uopće nisu knjige.
“Gospodin Dickens je naručio da mu sc naprave le imitacije knjiga”, u tom je trenutku rekao sluga koji je upravo ušao u sobu, isti brkati čovjek koji je onako čvrsto izbacio uljeza iz vrtne kolibe. Uz naklon je stavio pladanj s kolačima na stol, a zatim prišao Osgoodu. “Vidite, gospodine Osgood, to su tajna vrata kroz koja je gospodin Dickens mogao komotno ući u knjižnicu iz susjedne sobe. Bio je genijalac u kući kao i u svom pisanju!” Sluga je pogurnuo policu na kojoj su bile poredane lažne knjige prema unutrašnjosti, gdje su, u prošlim vremenima, u sobi za biljar, igre i cigare čekale muške goste.
“Genijalno!” složio se Osgood, ushićen napravom. Sa smiješkom je čitao neke od lažnih naslova knjiga koje je Dickens izmislio. Najviše su mu se sviđale Povijest kratkih pjevanih suita u dvadeset jednom nastavku; Pet minuta u Kini u tri nastavka; četiri nastavka Časopisa o barutu i devet nastavaka Života mačaka, koji su ga podsjetili na lijenog gospodina Miceka skupljenog u čupavu grudu na jastučiću u Bostonu.
“Volio bih sam objaviti neke od ovih!” rekao je Osgood.
“Gospodine Osgood, mislim da i bez njih imate dovoljno posla na adresi Tremont Street 124”, rekao je sluga znalački.
“Kako ste...” htio je upitati Osgood, kad je čuo adresu svoje tvrtke u Bostonu. Okrenuo se kako bi malo pažljivije pogledao slugu. “Jesi li to ti, dragi Henryju Scotte? Da, zaista si to ti!” Pažljivo je promatrao poznato lice, izmijenjeno u protekle teške dvije godine te prekriveno dugim, gustim brkovima pažljivo zavijenih vrhova prema gore. Izgledao je potpuno drugačije u laganom, bijelom odijelu posluge Gadshilla s kapom i visokim čizmama.
“Da, gospodine Osgood”, rekao je. “Možda se sjećate, gospođice Sand, da sam ja pratio gospodina Dickensa i gospodina Dolbyja na njihovu putovanju po Americi kao Poglavičin modni savjetnik - i, usudio bih se reći, čovjek od njegova najvećeg povjerenja. Sjetit ćete se da je to bilo onda kad se sve ono dogodilo s Tomom Branaganom! Pa, upravo dok smo bili na putu, Scotland Yard je otkrio kako glavni sluga u kući ovdje u Gadshillu - kako vi Amerikanci kažete obiteljski sluga - krade novac iz blagajne. Čovjek koji je za Poglavicu radio dvadeset pet godina, i bio velikodušno plaćen za to! S ponosom mogu reći kako je Poglavica imao dovoljno poštovanja prema meni da mi povjeri to radno mjesto, te da zaposli moju ženu, nakon što smo se vratili iz Amerike. Točno pet godina.”
“Molim?”
“Njegova smrt, gospodine Osgood. Dogodila se točno pet godina nakon željezničke nesreće u Staplehurstu. Kad se razbolio, pogledao sam u njegov kalendar i pomislio, ovo je loš predznak za sve nas.”
Kad se Henry naklonio prilikom odlaska, Osgood ga je zamolio da ostane. “Gospodine Scott, možete li mi reći nešto o događaju s onim čovjekom jučer u kolibi?”
“Još jedanput, veoma mi je žao zbog toga”, rekao je Henry i lagano se naklonio. “Pretpostavljam da divlja zvijer mora imati razumnog krotitelja, kako kažu. Jer, kad bi siroti Poglavica bio prisutan tjelesno ili duhovno, ili u nekom međuobliku, sigurno ne bi dopustio da netko tako gnjavi njegove goste. A ako postoji čovjek dovoljno inteligentan da nas posjeti u duhovnom obliku, onda to može biti jedino Poglavica! Slažete li se sa mnom, gospođice Sand?”
Rebecca je oko sebe širila neku neobjašnjivu energiju zbog koje bi je svaki muškarac pitao za potvrdu svojeg mišljenja.
“Zapravo, baš sam maloprije gledala neke njegove knjige o spiritualizmu, gospodine Scott”, rekla je Rebecca.
“Zanima me što je uznemirilo tog čovjeka”, prekinuo ih je Osgood.
“Ah, moglo bi se reći ništa, i to bi bio najtočniji opis nevolje koja mori tog suncem opaljenog divljaka!” Henry je objasnio kako je Dickens ponekad provodio hipnozu kao terapiju oboljelima ili ljudima u nevolji. Polegao bi ih na pod ili na trosjed, te ih odveo u hipnotički san, sve dok se ne bi probudili drhtavi i hladni. Jedna slijepa žena raširila je priču kako joj je Dickensov tretman hipnozom povratio vid. “Međutim, ovaj čovjek je bio poseban slučaj”, nastavio je Henry.
Siromašnom seljaku su londonski liječnici mjesecima prije rekli kako boluje od neizlječive bolesti. Čuo je za Dickensove posebne moći pa ga je na kućnom pragu molio za tretman duhovne i moralne hipnoze. Dickens je posljednjih godina bio nešto manje aktivan sa svojim hipnotičkim moćima, ali je popustio i počeo terapiju hipnozom na čovjeku.
“Je li djelovala, gospodine Scott?” upitala je Rebecca.
“Pa, čini se da je djelovala na njega, gospođice Sand - ali na pogrešan način”, odgovorio je Henry.
“Kako to mislite?” upitao je Osgood.
“Jedan od kuhara rekao mi je da se seljaku popravilo stanje s bolešću, ali mu je mentalno stanje jako oslabilo za vrijeme tretmana. Sada jadnik luta uokolo poput onih glupih pasa u staji, traži Poglavicu među stablima, kao da se on tamo krije zajedno s Falstaffovim lopovima i Chaucerovim hodočasnicima, i čeka da se vrati.” To posljednje je Henry nesvjesno izrekao suosjećajnije prema lutalici nego što je namjeravao.
*  *  *
Kad su im se na kraju dana oči zacrvenjele od čitanja i prepisivanja, Osgood i Rebecca odlučili su se vratiti u pansion. Forster ih je čekao na trijemu Gadshilla.
“Hoćete li nastaviti s istraživanjem ujutro?” upitao je izvršitelj kao da je doista zainteresiran, iako je samo htio doznati informacije.
“Nakon tri dana, nismo pronašli nikakve tragove osim liste naslova, nekih škrabotina na knjizi i nekoliko odbačenih stranica, gospodine Forster”, priznao je Osgood. “Bojim se da smo iscrpili sve vaše materijale ovdje.”
Forster je kimnuo jedva skrivajući zadovoljstvo, a zatim brzo odglumio izraz razočaranja. “Pretpostavljam da se vraćate u Boston.”
“Ne još”, odgovorio je Osgood.
“Da?” Forster se začudio.
“Ako ništa ne možemo pronaći u Dickensovim sobama, možda postoje neki tragovi izvan njih - negdje.”
Forsterove zjenice raširile su se sa zanimanjem, te je uzeo pero i komad papira. “Vi ste poduzetni Amerikanac, a ja vrlo dobro znam kako poduzetni Amerikanci mrze gubljenje vremena. Bojim se, gospodine Osgood, da je vaša potraga najobičniji gubitak vremena. Na ovoj adresi me možete pronaći u Londonu gdje radim kao upravitelj u ludnici, ako me budete trebali. Gospodin Dickens bio je predobar čovjek da bi tako varao svoje čitatelje koji su mu vjerovali: završetak Tajne Edwina Drooda trebao je biti upravo onakav kakvim se i čini - zlobni, ljubomorni čovjek htio je ubiti nevina mladića i to je i učinio - i ne postoji ništa više od toga. Svaka druga ideja o tom pitanju je obična glupost!”

17


Ne mogu dovoljno naglasiti da želim biti pokopan skromno, bez javnosti. Neka se ne objavljuje mjesto i vrijeme pogreba, neka dođu najviše tri kočije tugujućih i neka oni koji dođu na pogreb ne nose velove, marame, crne šalove, mašne, duge vrpce na šeširima i druge odvratne besmislice. Želim da mi ime na grobnici bude urezano jednostavnim slovima bez dodanih riječi, poput “Gospodin” ili “Cijenjeni gospodin”. Molim prijatelje da mi ni u kojem slučaju ne postavljaju spomenik, priređuju komemoraciju ili bilo kakav drugi spomen. Želim da me domovina pamti po objavljenim djelima, a prijatelji po dojmovima koje su stekli dok sam bio živ: i na kraju, predajem dušu Božjoj milosti po našem Gospodinu i Spasitelju Isusu Kristu.

OSGOOD JE PREGLEDAO TEKST OPORUKE S GEORGINOM HOGARTH U pansionu Falstaff i izrazio svoje mišljenje o njezinim obavezama u odnosu na Forstera. Spomenuti je dokument stvarao veliku i zamršenu raspodjelu odgovornosti i zadaća. Forster je kontrolirao sve rukopise Dickensovih objavljenih djela. Ali dokument je Georgini dodijelio vlast nad svim osobnim papirima u kući kao i donošenje odluka o nakitu i poznatim predmetima iz Dickensova pisaćeg stola, poput pera za pisanje koje je trenutno prisvojio Forster.
“Gospodin Forster”, rekla je Georgy Osgoodu, “smatra da je njegova dužnost podsjećati svijet da Charlesa treba obožavati. Zato je Charles pokopan u Pjesničkom kutku, a ne u našem skromnom selu kao što je htio. Da je gospodin Forster mogao pomicati Dickensovu ruku dok je pisao oporuku, on bi to i učinio.”
Tog su popodneva, nakon jednosatne vožnje vlakom od Highama do Londona, Osgood i Rebecca kročili u jedno od najimpresivnijih mjesta u Engleskoj: Westminstersku opatiju. I Osgood i njegova knjigovotkinja  automatski su pogledali prema gore kako bi vidjeli prekrasan strop. Na njemu se bezbroj stupova križalo poput vrhova šumskog drveća koji se isprepleću na jutarnjem nebu. Svjetlost koja je osvjetljavala Westminstersku opatiju bila je crvenkasta zbog ružičasto obojenih vitraja koji su ih okruživali.
U južnom su transeptu američki posjetitelji pronašli mramornu ploču koja je prekrivala lijes Charlesa Dickensa. Veliki je spomenik u Pjesničkom kutku unutar katedrale bio okružen grobovima slavnih pisaca. Iznad Dickensa, uzdizali su se kipovi Addisona i Shakespearea, te Thackerayevo poprsje. Iako njegove želje u vezi pogreba nisu bile ispoštovane, urezane riječi na grobu bile su u skladu s Dickensovim uputama.
Charles Dickens
rođen 7. veljače 1812.
umro 9. lipnja 1870.
Gomila ljudi stupala je u koloni kako bi ostavila stihove i cvijeće na piščevu grobu, a ostaci jučerašnjih poklona počeli su venuti na toplom zraku opatije.
Dok su Osgood i Rebecca stajali, jedan je cvijet mimo njih bačen na Dickensov grob. Cvijet je imao velike, široke latice jarkoljubičaste nijanse. Izdavač se okrenuo i ugledao čovjeka u šeširu široka oboda koji je stvarao sjenu preko velikog dijela njegova uglata, crvena lica. Upravo je odlazio.
“Jeste li vidjeli onog čovjeka?” pitao je Osgood Rebeccu.
“Kojeg?” odgovorila je.
Osgood je već negdje vidio to lice. “Mislim da je to čovjek iz kolibe
-onaj čudni pacijent koji se liječi hipnozom.”
Tog se trenutka pojavila nova kolona posjetitelja ispred Dickensova groba. Oduševljeno su objasnili Osgoodu da su došli čak iz Dublina kako bi posjetili Dickensovo počivalište. Kao da je Osgood čuvar groba. Nahrupili su u Pjesnički kutak, gurajući Osgooda u stranu, a pacijent je u međuvremenu nestao.
Kako nisu bili sigurni kamo bi se okrenuli, Osgood i Rebecca izašli su na ulice Londona.
Osim potrage u Gadshillu, iza njih se već zaredao niz slijepih ulica. Čuli su da u Londonu živi neka osoba po imenu Emma James koja tvrdi da posjeduje cijeli rukopis Tajne Edwina Drooda. Ispostavilo se da je Jamesova duhovni medij i da je izdiktirala posljednjih šest dijelova Tajne Edwina Drooda iz “duhovnog pera” Charlesa Dickensa. Također je uskoro trebala početi Dickensov sljedeći sablasni roman pod nazivom Život i pustolovine Bockleyja Wickleheapa. Druge su se glasine - na primjer da je Wilkie Collins, Dickensov kolega, slavni romanopisac i povremeni koautor, unajmljen da dovrši djelo svog prijatelja - isto tako ubrzo pokazale beznadnima. Također su čuli da je prilikom posjeta kraljevskom dvoru, nekoliko mjeseci prije smrti, Dickens kraljici Victoriji ponudio ispričati završetak knjige.
“Gospodine Osgood?” rekla je Rebecca. “Doimate se zabrinuto.”
“Možda sam se danas malo umorio. Hajdemo posjetiti gospodina Forstera u njegovu uredu, možda on nešto zna o Dickensu i kraljici.”
Osgood nije htio reći više kako ne bi obeshrabrio Rebeccu. Užasavala ga je pomisao da će se vratiti u Boston i reći J. T. Fieldsu da Tajna Edwina Drooda nikada neće biti riješena - da će Drood zauvijek ostati izgubljen. Da će Fields, Osgood & Co. zbog pretrpljenog financijskog gubitka možda propasti.
Zaštitimo svoje autore: zahtijevao je Fields iznad svega. O tome je Osgood razmišljao dok su šetali. Njegov trud u Engleskoj nije bio samo u ime financijskog opstanka tvrtke i njezinih zaposlenika, bio je i u ime autora - Longfellowa, Lowella, Holmesa, Harriet Beecher Stowe, Emersona i drugih. Ako izdavačka kuća padne u financijski ponor, što će se dogoditi sa sirotim autorima? Istina, svi vole te autore, ali hoće li neki izdavač poput Bojnika Harpera mariti za njih? Hoće li oni pasti u zaborav, poput Edgara Poea ili nekad obećavajućeg Hermana Melvillea, ako se za njih ne pobrinu Fields i Osgood? Istinska budućnost izdavaštva nisu bili izdavači kao proizvođači, kao što je tvrdio Harper, nego izdavači kao partneri autora - združivanje gornjeg i donjeg dijela naslovne stranice.
Osgood je razmišljao o tome kako nosi veliku odgovornost. Zapravo, on je nekada želio postati pjesnik: pomisao na to sada ga je tjerala na smijeh! Mladi Osgood, vrhunski student, recitirao je pjesmu na Akademiji Standish. Gledao je desetke prijatelja iz srednje škole kako tog listopada odlaze u Kaliforniju u potrazi za zlatom, ali on je umjesto divljih brežuljaka Kalifornije odabrao mirne hodnike fakulteta. Pi Beta Kapa u Bowdoinu, tajnik generacije, član Pecunian kluba, ali prijatelj suparnika Atenjana. Svi su očekivali da će postići velik uspjeh. Činjenica da će se pobrinuti za umjetnike i gcnijalce koji bi inače potonuli u anonimnost, bila je dostojna žrtvovanja vlastitih umjetničkih ambicija.
Dok su ga tištale te misli, stigli su u zgradu vlade u kojoj se smjestila uprava ludnice, u kojoj je Forster radio. Vladin je službenik pozdravio Osgooda i Rebeccu. Osgood je rekao da želi razgovarati s gospodinom Forsterom.
“Jeste li vi iz Amerike?” sa zanimanjem je pitao službenik.
“Da, jesmo”, rekao je Osgood.
“Amerikanci!” Nasmiješio se službenik. “Dakle,” rekao je i ponovno se uozbiljio, “bojim se da nemamo pljuvačnice u čekaonici.”
“Nije važno,” pristojno je rekao Osgood, “jer ni mi nemamo duhana za žvakanje.”
“Nemate?” iznenadio se službenik te pogledao u Rebeccina usta ne bi li se uvjerio da ni ona ne žvače duhan. “Možete li pričekati trenutak?” Službenik se vratio s komadom papira na kojem je bila napisana adresa. “Gospodin Forster je otišao iz ureda prije nekoliko sati. Mislim da ga možete naći na ovoj adresi. Napisao sam detaljne upute jer se Amerikanci teško snalaze u Londonu.”
“Hvala, potražit ćemo”, rekao je Osgood.
Ljetni je dan postajao sve topliji i sparniji. London je zbog kolnika, gomile izletnika i poduzetnih industrijalaca bio neugodniji od Gadshilla koji su krasili zeleni obronci i bujna vegetacija.
Nakon što su napravili nekoliko krugova, Osgood je ugledao znak na uglu ulice i usporedio natpis s adresom koju je napisao službenik. “Cesta Blackfriar, zapadna strana Trga St. George - rekao nam je da bi ovdje trebao biti gospodin Forster.” Stali su ispred masivne, šesterokutne građevine koja je bacala sjenu na cijelu ulicu. Osgood se naslonio na kameni stup trijema kako bi maramicom obrisao čelo i vrat. Dok je to činio, čuli su glasove koji su se probijali do njih poput zvuka trube:
“To je zbilja poseban fenomen u povijesti prijateljstava, između ovog ujaka i nećaka.”
Nakon muškog glasa uslijedio je ženski, koji je rekao: “Ujaka i nećaka?”
“Da, to je ta vrsta odnosa”, odgovorio je muškarac. “Ali oni nikada tako ne govore. Gospodin Jasper ne želi ni čuti o ‘ujaku’ i ‘nećaku.’ Mislim da se uvijek obraćaju jedan drugome s Jack i Ned.”
Žena je na to rekla, “Da, i dok se nitko drugi na svijetu ne bi usudio nazvati gospodina Jaspera imenom ‘Jack’, nitko osim gospodina Jaspera ne oslovljava Edwina Drooda s ‘Ned.’”
Osgood i Rebecca slušali su u nevjerici.
“Ondje”, uzbuđeno je pokazala Rebecca.
Osgood se usplahireno okrenuo. Plakat postavljen do masivne kazališne dvorane najavljivao je nadolazeće predstave za sezonu Kazališta Surrey: U bijeli svijet, Pomilovani vojnik  i... Tajna Edwina Drooda. Dickensovu je dramu prilagodio gospodin Walter Stephens kojeg je plakat još i hvalio: “Nova i razrađena scenografija!” i “Moćne uloge i likovi bez premca koji će publiku držati u neodoljivoj neizvjesnosti!” te “Posljednja knjiga Charlesa Dickensa! Sada je dovršenal”
“Sada je dovršena”, glasno su pročitali Osgood i Rebecca.
Kad su ušli u predvorje i uspeli se golemim stubištem, našli su se u auditoriju koji je bio masivniji od bilo kojeg u Bostonu ili New Yorku. Bio je sagrađen u obliku potkove. Zadivljujuća se zlatna kupola, koju su ukrašavali detaljno dizajnirani ukrasi, uzdizala petnaest metara uvis. Pri dnu kupole nalazili su se jarkocrveni natpisi s imenima najpoznatijih nacionalnih dramatičara: Shakespearea, Jonsona, Goldsmitha, Byrona, Jerrolda...
Zbrka među ljudima na pozornici privukla je Osgoodovu pozornost. Glumci i glumice te izvedbe sada su prestali uvježbavati razgovor Septimusa Crisparklea s pridošlicom u selu, Helenom Landless, i počinjali drugu scenu koja se odigravala u opijumskoj sobi. Ali čini se da nisu mogli pronaći glumca koji je igrao ulogu kineskog dobavljača opijuma.
Iza pozornice, Osgood je sreo muškarca koji je stajao posve mirno dok mu je mlada žena vezala kičastu kravatu. On je za to vrijeme u povelikom zrcalu proučavao unutrašnjost svojih usta i tresao svojom dugom crnom kosom. Imao je veliku glavu, nešto poput remek-djela frenologije, i sitno tijelo za koje se činilo da s teškoćama nosi preveliki gornji dio. Kad je muškarac prestao izgovarati slova a i o, Osgood se predstavio i pitao gdje je osoba odgovorna za predstavu.
“Mislite na izvršitelja oporuke gospodina Dickensa, je li?” rekao je muškarac. “Bio je ovdje da malo posluhne i baci oko na probu, ali je već otišao, poput debelog, divovskog orla.”
“Znači, John Forster je pristao na ovu predstavu", tiho je rekao Osgood. “A vi ste, gospodine, glumac?”
Muškarac je otvorio i zatvorio usta nekoliko puta u pokušaju da prevlada vlastitu zaprepaštenost zbog tog pitanja. “Jesam li... Arthur Grunwald, gospodine”, rekao je, ponosno pružajući ruku. “Groonnmil-d, gospodine”, ispravio ga je francuskim izgovorom prije nego što je Osgood uspio ponoviti.
“Armand Duval u Dumasovoj Dami s kamelijama u kazalištu St. James prošle sezone”, diskretno je rekla djevojka koja mu je vezala kravatu dok se Grunwald pravio da ne čuje nabrajanje svojih glumačkih podviga. “Falstaff u Henriku IV kazališta Lyceum. I sigurno ste gledali gospodina Groon-vvoul-da u ulozi Hamleta u kazalištu Princess. Njezino Veličanstvo je dolazilo četiri puta.”
“Bojim se nisam u Londonu tako često kao kraljica”, rekao je Osgood.
“Dakle, gospodine!” rekao je Grunwald. “Znam što mislite - Groonvvoul-d je premršav i prezgodan da bi realistično odglumio veselog, debelog viteza. Uopće nije tako! Mog su Falstaffa hvalili do neba. U ovoj drami glumim Edwina Drooda. Vaš si prijatelj Forster umišlja da i mene može nadgledati samo zato što je odobrio našu izvedbu! Recite mi, gdje je Stephens?”
“Tko?”
“Naš dramatičar! Walter Stephens! Niste li maloprije rekli da ste mu vi izdavač? Jeste li zaboravili, zar ste tako tupi? Ili niste onaj za kojeg se izdajete, nego švercer koji želi moje autograme kako bi ih prodao?”
Osgood je objasnio da je on izdavač djela pokojnog Charlesa Dickensa, a ne autora koji je napisao adaptaciju romana za pozornicu. Grunwald se ponovno pribrao.
“Ta silna Dickensova slava”, lamentirao je Grunwald pred zrcalom. Malo pomnijim promatranjem moglo se vidjeti da je glumac deset godina prestar da bi glumio Drooda, iako mu je koža zadržala onaj umjetni sjaj karakterističan za starijeg umjetnika. “Sva ta slava, a sve uzalud jer nije imao ono najvažnije.”
“A što to?” pitao je Osgood.
“Sreću u vlastitoj djeci. Aha, doveli ste ijednu mladu damu koja želi postati glumica? Bojim se da neće uspjeti. Sljedeća!”
“O čemu govorite,” rekao je Osgood, “ovo je moja knjigovotkinja, gospođica Rebecca Sand.” Rebecca je istupila i naklonila se glumcu.
“Sva sreća. Ne bi dobila mnogo uloga, draga moja, hodajući tako uokolo u crnini kat) da si u koroti, a i nemaš dovoljno razvijen gornji dio.” “Hvala vam na savjetu,” oštro je odgovorila Rebecca, “ali ja jesam u koroti.”
“Grunwalde, tu si”, vikao je Walter Stephens dok se dugim koracima približavao Grunwaldu. “Oprosti, ali nisam upoznao tvoje prijatelje”, rekao je pokazujući na Osgooda.
“Nije on moj prijatelj, Stephense. Bio je tvoj izdavač, do maloprije.” Stephens je zbunjeno odmjeravao Osgooda baš kad su Grunwalda pozvali na pozornicu da odglumi jednu scenu. Onu u kojoj on (kao Edwin Drood) i Rosa, prekrasna mlada žena s kojom se zaručio, prijateljski razgovaraju o tome da potajno prekinu svoju neželjenu vezu. U međuvremenu Jasper, opijumski zlikovac koji voli Rosu, stoji na drugoj strani pozornice i kuje plan kako će se riješiti svog nećaka Drooda.
Osgood se predstavio dramatičaru Stephensu koji ga je poveo prema pozornici. Rebecca ih je slijedila, uzbuđeno gledajući u sofisticirane mehanizme iza pozornice kazališta.
“Što vas dovodi u Englesku?” pitao je Stephens.
“Dovodi nas ta ista Tajna Edwina Drooda koja odnedavno plijeni i vašu pozornost, gospodine Stephens.”
“Ostali smo bez završetka zbog smrti gospodina Dickensa.” “Nadam se da onda smijem pitati kako mislite pretvoriti knjigu u dramu, ako nema završetka?”
Stephens se nasmiješio. “Gospodine Osgood, ja sam napisao kraj! Da, život dramatičara nije tako luksuzan kao život onih pisaca čija djela objavljujete. Moramo s velikim poštovanjem postupati s onim što nam je povjereno, ali ne s tolikim poštovanjem da bi nas ono omelo u namjeri da zadovoljimo publiku. Kad čitamo, mi koristimo um, ali kad gledamo izvedbu, koristimo oči - mnogo jednostavnije organe.
Nažalost, sada se moram pobrinuti za neke stvari. Bit će nam čast ugostiti vas i vašu prijateljicu u našoj najboljoj loži”, rekao je Stephens.
Toga su dana Osgood i Rebecca odgledali probu. Naravno, osobito ih je zanimao Stephensov originalni kraj priče. Dickens je pred kraj pisanja uveo tajnoviti lik po imenu Dick Datchery. Dick je posjetitelj fiktivnog sela Cloisterham, koji se predstavlja kao istražitelj u slučaju nestanka mladog Edwina Drooda. Nakon što su svi ostali uprli prstom u Nevillea Landlessa, Droodova suparnika, Datchery sumnja na nekog drugog.
Ali u Stephensovoj se inačici otkrije da je Datchery - valovite sijede kose koja mu prekriva lice - zapravo prerušeni, mladi Neville. Neville se kao Datchery namjeravao suočiti s Johnom Jasperom, Droodovim ujakom, tako što će mu pokazati dokaze koji će natjerati Jaspera da si iz snažne grižnje savjesti oduzme život prevelikom dozom opijuma.
Osgood i Rebecca su se upravo pripremali otići tijekom četvrtog pokušaja izvedbe ove scene kad je Grunwald prekinuo ostale glumce.
“Gdje je Stephens? Ah, Stephense, pa što je ovo? Što je s prepravljenom verzijom ovog čina?”
“To jest prepravljena verzija, Grunwalde. Sada, molim te, pokušaj shvatiti da je tvoje tijelo u ovom stadiju priče već izgorjelo i da si previše mrtav da bi bio prisutan na pozornici.”
Grunwald je bacio stranice scenarija u zrak. “Nek’ sve ide dovraga! Treba vas sve povješati! Možda biste trebali pronaći drugog prokletog Edwina Drooda!”
Sada se Stephens počeo derati. “Ovdje su prisutne i dame, gospodine, i Amerikanci, kojima se ne sviđaju tvoje vulgarnosti!”
“Vulgarnosti?” pitao je Grunwald prije nego što je šakama nasrnuo na Stephensa. Stephens je glumca povlačio za njegovu gustu kosu.
Upravitelj je ispratio dramatičara i glumca, te im rekao da se nastave klati što dalje od pozornice.
Osgood je ugledao dvojicu radnika koji su odlazili pušiti ispred stubišta. “Vidim da su se gospodin Grunwald i gospodin Stephens svađali”, rekao im je Osgood.
“Da, i?”
“Znate li zbog čega?” pitao je izdavač.
Jedan od radnika nasmijao se tom pitanju. “Moramo znati. Tako se svađaju svaki dan. Art Grunwald misli kako je jasno kao dan da je Charles Dickens htio Edwina Drooda ostaviti živim i vratiti ga na kraju priče kako bi se Drood osvetio čovjeku koji ga je pokušao ubiti. Gospodin Stephens misli kako je očito da je Drood mrtav i da mu se tijelo raspada.”
“Što vi mislite?” pitao je Osgood.
“Mislim da Grunwald misli da je predobar glumac da bi stajao po strani u posljednjem činu predstave. Zaklinjem se pred Bogom, volio bih da Dickens nije umro - onda ne bismo morali slušati njihovo prepiranje.”

18


OSGOOD SE LJULJAO NAPRIJED-NATRAG NA TRIJEMU U FALSTAFFU. Rebecca mu je, nekoliko trenutaka prije, pročitala poruku jednog od kraljičinih ministara u kojoj ih je izvijestio kako Njezino Veličanstvo nije prihvatilo Dickensovu ponudu da sazna kraj Tajne Edwina Drooda, smatrajući kako je prikladnije da ona, kao i njezini podanici, bude iznenađena svakim novim nastavkom.
“Pomalo priželjkujem da mogu vjerovati mediju koji se druži s Dickensovim duhom”, kazao je Osgood.
“Možda je gospodin Dickens vjerovao u to”, odgovorila je Rebecca sa smiješkom. “Čini se da ga je obuzelo to vjerovanje u nadnaravno. Pitam se ne bismo li ga i mi trebali proučiti.”
“Nadam se da nemate visoko mišljenje o tim stvarima, gospođice Sand?”
“Tako bismo mogli pronaći prolaz prema njegovim mislima dok je pisao roman.”
Osgood je sjeo u stolicu i spustio glavu u ruke. “Ako nas medij može sada obavijestiti kako zaraditi četvrt milijuna dolara u sljedeća tri mjeseca, postat ću veliki entuzijast. Ne možemo si priuštiti nikakav daljnji gubitak vremena.”
“Vi ste okorjeli skeptik”, rekla je Rebecca i odustala od teme, ali ju je očito pogodilo što je Osgood tako brzo odbacio njezin prijedlog.
“Mislim da jesam. Ne gajim sklonosti prema nadnaravnim fenomenima, gospođice Sand. Izrazito ne volim nagađanja. Pustite hipnozu i razmišljajte o pacijentu tretmana hipnozom. Sjećate li se što je Henry Scott pričao o njemu?” upitao je.
“Da”, odgovorila je Rebecca. “Daje bio seljak koji je tražio Dickensovu pomoć.”
“Scott je rekao da je čovjek bio redoviti posjetitelj Gadshilla posljednjih nekoliko mjeseci Dickensova života kako bi se podvrgao tim ‘spiritističkim’ tretmanima. Ako je taj jadnik bio redoviti posjetitelj Dickensove radne sobe,” Osgood je nastavio, “možda je načuo Dickensove planove o načinu završavanja knjige?”
“Gospodine Osgood, u tom slučaju biste svoje povjerenje poklonili čovjeku s poremećenom sposobnošću zaključivanja”, istaknula je Rebecca. “Vidjeli ste kako se ponašao u vrtnoj kolibi.”
“Gospođice Sand, osjećam kako se pred nama zatvaraju putovi. S obzirom na to da je Forster odobrio kazališnu verziju Tajne Edwina Drooda, u interesu je njegove reputacije i njegova novčanika, da ako postoje još neki tragovi koji se trebaju otkriti, da se oni razotkriju samo ako se podudaraju s krajem koji je napisao Walter Stephens. Isto tako, ako Wilkie Collins nema namjeru dovršiti prijateljevu posljednju knjigu, ta glasina bi mogla potaknuti neke članove obitelji Dickens da pronađu nekog drugog za taj zadatak. Posljednji tepih i goblen iz Gadshilla bit će prodan na dražbi pa obitelj sigurno ima potrebu za dodatnim prihodom. U ovoj potrazi nemamo niti jednog saveznika, gospođice Sand.”
“Ali ako i pronađete pacijenta, kako ćete ga nagovoriti da razumno govori?”
“Kako je ono rekao Henry Scott? Divlja zvijer treba razumnog krotitelja.”
*  *  *
Rebecca se raspitala kod Henryja Scotta u Gadshillu, a on je ispitao ostale sluge i ustanovio da pacijent koji se liječio hipnozom nije bio na imanju od susreta sa Scottom u vrtnoj kućici. Posluga se kladila između sebe je li čovjek odustao ili umro. Rebecca je sugerirala kako je Westminsterska opatija vjerojatno jedna od njegovih redovitih postaja s obzirom na to da su ga ona i Osgood vidjeli tamo kad su bili u posjetu.
Osgood se složio i vratio se u Pjesnički kutak. Kad se vratio na Dickensov grob, pronašao je isti čudni, ljubičasti cvijet. Otada je Osgood s vremena na vrijeme posjećivao opatiju čekajući tog čovjeka da se pojavi. “Siguran sam da je samo pitanje vremena”, govorio je Rebecci.
Kod jednog od takvih posjeta, Osgood i Rebecca su se mimoišli s Mamie Dickens koja je u torbici držala svog malog psa i hodala rukom pod ruku s drugom mladom ženom. Mamie je otirala suze i slatko se nasmiješila kad je vidjela Osgooda i Rebeccu.
Žena koju je Mamie držala ispod ruke bila je niska i živahna, a na licu joj se ocrtavala jaka sličnost sa Charlesom Dickensom. Na glavi je nosila staromodni, pamučni rubac koji je prekrivao dugačke, crvene pletenice ukrašene dvostrukim cvjetovima slaka, koji nisu bili prikladni za korotnu odjeću. Čipkasti plašt samo je dijelom skrivao njezina mala ramena, pa su joj gornji dio prsa i vrat bili gotovo potpuno izloženi.
Rebecci i Osgoodu predstavljena je kao Katie Collins, mlađa od dviju Dickensovih kćeri.
“Oh, budi pristojna, Katie!” Mamie je opomenula sestru i povukla joj plašt preko ramena. “U crkvi, također!”
“Pristojna! Sad zvučiš poput starog crkvenog redara Forstera. Ponekad se pitam jesam li se udala kako bih usrećila našeg oca u doba kada je na imanju vladala samo tuga. Ili sam se udala zato što sam znala da otac i njegov Redar preziru mojeg muža?”
“Katie Collins!”
“Neprihvatljivo i glupo!” Katie je imitirala Forsterov glas, a zatim protrljala ruke kao što je on inače radio.
“Kažite mi,” rekao je Osgood, “znate li tko je čovjek koji mu je dolazio u Gadshill posljednjih nekoliko mjeseci na tretmane, čovjek s vojničkim držanjem i dugom, sijedom kosom?”
Mamie je kimnula. “Mislim da sam vidjela u kući čovjeka o kojem govorite. Bio je vrlo uporan i uvjeren sljedbenik očevih ideja i metoda. Čak i kad bi otac odgodio njihove sastanke, sjedio bi pred radnom sobom i čekao satima.”
“Znate li njegovo ime?” upitao je Osgood.
“Bojim se da ne znam”, rekla je Mamie, uzdahnuvši. “Otac je fanatično vjerovao kako je hipnoza lijek za sve bolesti. Znam za mnoge slučajeve (između ostalog i moj), u kojima je upotrijebio svoju vještinu uz savršen uspjeh. Uvijek ga je zanimao čudesni utjecaj koji jedna osobnost može ostvariti nad drugom.”
“Dakle, gospodine Osgood.” Katie je, izmorena razgovorom, odmjerila izdavača pogledom koji je upućivao na flert. “Gdje ste bili vi kad je cura tražila supruga?”
Rebecca se posramila pitanja kao i Osgood. Katie je uzdignula obrvu kako bi pokazala da je to primijetila.
“Gospođice Sand,” rekla je oštra Katie, “ne mislite li da bi u vjenčanici Mamie fantastično izgledala uz čovjeka poput ovog?”
“Mislim da bi, gospodo”, odgovorila je skromno Rebecca.
“Vi ste vrsta djevojke koja ima dobro mišljenje o vjenčanjima, gospođice Sand?” Katie ju je pritisnula.
“Uopće nemam mišljenje o vjenčanjima”, odgovorila je Rebecca.
Mamie je prekinula neugodan trenutak. “Gospodin Osgood i gospođica Sand došli su ovamo zbog posla, Katie, i da bi više saznali o Tajni Edwina Drooda.”
“Kakav dosadan posao”, rekla je Katie i pucnula prstima. “Oh, dobro. Dakle, stvarno želite pronaći stazu kroz labirint i doći do odgovora na zagonetku? Ako želite saznati sve o završetku Drooda, jednostavno mi kupite novu vrpcu za kosu! Prodajemo sve što je moje.”
“Zaboga, nemoj uvijek zadirkivati ljude oko sebe, Katie!” vrisnula je Mamie.
“Onda ću im reći”, rekla je Katie, pokušavajući privući pažnju vrteći jednu od svojih crvenih pletenica oko prsta. “Drood će biti mrtav ili živ; Rosa će se udati za Tartara ili postati opatica; Dick Datchery pronaći će Droodovo tijelo ili će naići na njega u podrumu kako igra pasijans s Rosinim skrbnikom, gospodinom Grewgiousom. Nemam pojma o tome! I to je pravi odgovor na zagonetku.”
“Kako to mislite?” upitao je Osgood.
“Stari Redar, vjerna curica Tetka Georgy, moja divlja braća, nitko od tih prekrasnih stvorenja pojma nema o završetku, zato što Otac nije htio da znaju - nije htio da itko u svemiru osim njega zna završetak priče, gospodine Osgood. Vidite, njemu je to bila igra. Uvijek nas je volio iznenađivati i bio je potpuno posvećen tome jednom kad je odlučio.”
Te večeri u Falstaffu “gospodin Falstaff” donio je Osgoodu čaj kad je on, duboko razmišljajući, sjeo uz kamin. Rebecca se povukla u sobu na čitanje. Gospodin Falstaff se zamislio pa mu je skliznuo pladanj te je razbio šalicu i čašu.
“Ispričavam se, gospodine Osgood”, rekao je vlasnik nakon što je njegova sestra pomela krhotine i spužvom prebrisala proliveni čaj. Činilo se da je rastužen nečim važnijim od razbijenog porculana.
Osgood je pratio vlasnikov pogled i ugledao što ga zaokuplja. Bio je to jedan od lisnatih, ljubičastih cvjetova koji su bili ostavljeni u opatiji: Osgood ga je donio i namjeravao je upitati nekog od uličnih prodavača cvijeća koji je to točno cvijet.
“Ružan je, zar ne, gospodine Falstaff? Žao mi je što sam obeščastio vaš stol ovako šokantno ružnim korovom”, rekao je. “Je li vam loše? Hoću li vam donijeti malo vode?”
Drhteći, vlasnik je odmahnuo. “Gospodine Osgood, zar ne znate što je to? To je... to je opijumski mak! Osjećam se kao da mi je koplje probolo srce.”
“Nisam znao!” rekao je Osgood ispričavajući se, iako još uvijek nije shvaćao vlasnikovu reakciju.
Vlasnik je žalosno pogledao u vatru, skinuo kapu i preklopio je u krilu. “Niste mogli znati, gospodine Osgood. Prije mnogo godina zamrzio sam tu odvratnu biljku. Moj sin imao je samo dvadeset godina i zdrav razum, a zbog zlog utjecaja te biljke mi smo ga pokopali. Kuća je bila tako prazna bez njega. Iz tog smo se razloga, nakon što je preminuo, moja sestra i ja preselili ovamo iz naše kuće u gradu kako bismo vodili ovaj lijep, mali pansion: stvarati ugodu drugim ljudima nakon što si izgubio sve svoje, pravo je malo čudo.”
Osgood je spremio cvijet u džep sakoa i trudio se to učiniti najopuštenije što je mogao. Jadni gospodin Falstaff se uopće nije pomaknuo, a lice mu je i dalje bilo obješeno.
“Ali što je ovo? Dosta ovog jadikovanja.” Vlasnik je odjednom ustao iz stolice i nabacio kapu i smiješak. “Da, dosta je toga, što kažete na malo piva da nas razveseli?”
Sljedećeg dana Osgood se opet bučnim vlakom zaputio prema Charing Crossu. Planirao je biti na dražbi na kojoj su se prodavale stvari iz Gadshilla.
Krejiuo je dosta ranije kako bi imao dovoljno vremena doći u dražbenu kuću na King Streetu prije najavljenog početka “točno u jedan sat”. Osim toga, razmišljao je Osgood, bio je to dan tradicionalne utakmice kriketa između Etona i Harrowa, što će zagušiti ulice. Činilo mu se kako osjećaj frustracije raste iz sata u sat. Sve manje je bio uvjeren kako će ponovno vidjeti pacijenta koji se liječio hipnozom, ali opijumski mak ga je potaknuo na razmišljanje o orijentalnoj figurici pušača opijuma koju je vidio u Dickensovoj ljetnoj radnoj sobi. Je li to ono na što je Dickens mislio kad je opisivao scene pušenja opijuma u Tajni Edwina Drooda? Je li taj objekt bio izvor njegovih ideja? Ako jest, Osgood je htio još jednu priliku kako bi ga bolje proučio.
Velika prostorija za dražbe kod Christie, Mansona & Woodsa bila je povijesna institucija u Londonu i dovoljno prašna i blatna kako bi to opravdala. Na Osgoodovo iznenađenje, vruća prostorija bila je prekrcana već do podneva. Nisu tu bili uobičajeni plemeniti sakupljači, plaćenici ili prodajni agenti: rame do ramena s muškarcima i ženama iz viših slojeva društva u finim ljetnim kompletima, stajale su različite skupine ljudi u običnoj odjeći radničke klase. Osvrnuvši se, moglo se primijetiti svakog lika iz Dickensovih romana, aristokrati i pučani, pompozni i diskretni, došli su u Christie’s otvorenih novčanika.
Osgood je shvatio kako se ne može probijati kroz revnu gomilu ni prema jednom od stolova prekrivenih zelenim plahtama, a najbližih voditelju dražbe. Umjesto toga, pronašao je praznu stolicu blizu stola voditeljeva pomoćnika.
Osgood je zaokružio dvije stvari u svom katalogu. Njegovi susjedi iz stolica pokraj njega, ljubomorno su piljili jedan u drugog, sigurni da su baš oni došli zbog nekih Dickensovih privatnih stvari koje su im prirasle srcu. Osgoodov pogled susreo se s pogledom Arthura Grunwalda, glumca iz Surreyja, koji mu je kimnuo tako dramatično kao da je jedan od njih trebao umrijeti danas ili barem sutra. Nosio je široki šal, iako je bilo vruće i sparno.
Jedna od prvih stvari koje su donesene među stolove bila je slika Britannie iz Gadshilla.
“Prikazuje brod kojim je gospodin Dickens prvi put otputovao u Ameriku. Otisnuta u popularnom izdanju putopisa American Notes...” govorio je gospodin Woods, voditelj dražbe, sa svoje govornice. Konkurencija je bila žestoka. “Osamdeset gvineja!” “Devedeset!” “Devedeset pet gvineja!” “Sto gvineja, sto pet gvineja!” “Prvi put, drugi put... prodanoV’
Čekić gospodina Woodsa se spustio. Prvih nekoliko desetaka ponuđenih stvari bili su portreti i slike s istaknutim cijenama za amaterskog ponuđača. Tada je gospodin Woods objavio kako se prelazi na “ukrasne predmete koji su pripadali preminulom gospodinu pred kraj života”. U toj su se skupini predmeta, općeniti Dickensovi fanatici mogli još i više natjecati. Dostojanstveno je lice gospodina Woodsa, zapravo, izdavalo koliko je bio zaprepašten visokim brojkama koje su nuđene za bezvrijedne sitnice samo zato što ih je neki čovjek dodirnuo prstima. Pažljivo odjevene dame podizale su operne naočale i naginjale se lijevo- -desno ne bi li uhvatile bolji pogled.
Pomoćnik je pokazao gong s batom koji je Dickens koristio kako bi okupio obitelj u Gadshillu.
Kad je bitka dosegla trideset gvineja, Osgoodov susjed, koji je sjedio iza, cvileći je prošaptao: “Uvijek je gajio sklonost prema gongovima.” Osgood nije bio siguran kako reagirati pa se pristojno nasmijao i rekao: “Oh, da”, a čovjek je cvileći nastavio inzistirati, držeći maramicu na desnom obrazu, i odgovorio na primjedbu koju Osgood nije dao. “Zar se ne sjećate slabovidnog mladića i gonga kod doktora Blimbera u Dombeyu. i sinu?”
Do tog trenutka, Grunwald je kupio nekoliko akvarela koji prikazuju kuću Male Nell i grob iz Staretinarnice. Kad je glumac htio otići, zaustavio se pred Osgoodovim redom. U stopu ga je pratila ista mlada žena koja mu je namještala kravatu u Surreyu.
“Tu si Osgoode, i sjediš s rukama u džepovima”, rekao je, tresući bujnu, tamnu kosu. “Jesi li vidio što se upravo dogodilo?”
“Da, čestitam vam na kupnji, gospodine Grunwald.”
“Ne na kupnji. Na pobjedi. Oteo sam ove iz ruku onih nesretnih prodavača jer sam bio hrabar i odlučan. Nisam mogao prikazati Hamleta u kazalištu Princess a da nisam naučio nešto o hrabrosti. Znaš, ljudi su stoljećima pogrešno razumijevali Hamleta - nije on taj koji je neodlučan; on je savršeno odlučan: kritičari se ne mogu odlučiti o njemu! Ugodan dan vam želim, gospodine Osgood!”
Prije nego što je napustio prostoriju, Grunwald je pogledom prešao preko cijele dražbene kuće kao da je nadmudrio ne samo nekoliko kupaca, već sve prisutne.
Naposljetku:
“Ponuda broj sedamdeset devet, pladanj, ružičasti, sa zlatno-brončanim stalkom, nekad je stajao na polici iznad kamina radne sobe u GadsMllu.”
Osgood je ušao u licitaciju, prelazeći stvarnu vrijednost od tri funte i nadvisujući ponudu svakog trgovca umjetninama i obožavatelja dok cijena nije dosegla sedam funti i petnaest. To je bila cijena dana.
Pomoćnik mu je dao kartu na kojoj je napisao prodajnu cijenu. Izdavač je produžio hodnikom do sljedeće sobe gdje je za uplaćeni novac dobio lijepu staklenu zdjelu izvučenu iz kutije s ostalim stvarima iz kuće. Vrativši se na svoje mjesto, Osgood je vidio kako je prodaja dosegla vrhunac uzbuđenja.
Grip! Grip! Grip! vikali su sa svih strana. Najistaknutija staklena kutija sadržavala je prepariranog gavrana zvanog Grip, koji je bio Dickensov omiljeni ljubimac i prototip za brbljavu pticu istog imena u njegovu romanu Barnaby Rudge. Kakofonija ujedinjenih glasova citirala je omiljene Gripove citate iz tog romana. Licitacija je bila žestoka, pa čekić nije pao dok cijena nije dosegla stotinu dvadeset funti.
Uslijedio je snažni pljesak i uzvici “Ime!” kao znak počasti prema kupcu. “Gospodin George Nottage iz Cheapsidea!” čovjek je srdačno uzviknuo.
“Što nije u redu?” upitao je Osgood svojeg cvilećeg pouzdanika kad je publika počela razočarano negodovati.
“Nottage”, odgovorio je njegov susjed, “je vlasnik Stereoscopics Company. Dakle, on će jednostavno upotrijebiti pticu kako bi napravio stereoskopske fotografije i zaradio na njima!”
Osgood je shvatio u kakvoj se čudnovatoj situaciji nalazi: u dražbenoj kući se gomila moralista u ime Charlesa Dickensa izruguje profiteru. Nakon još nekoliko licitacija, napokon je došao red na sljedeću stvar zaokruženu u njegovu katalogu: gipsana skulptura Turčina koji sjedi i puši opijum. Groteskna stvarčica koju je vidio u kolibi u Gadshillu, koja bi mogla kriti korisne tragove. Ali voditelj dražbe preskočio je na sljedeće stvari. Dok ih je Woods opisivao, Osgood je ustao i podignuo ruku.
“Ispričavam se, gospodine Woods, ali vjerujem da ste zaboravili licitaciju broj 85. Turčin—”
“Licitacija broj osamdeset šest...”
“Ali, molim vas, gospodine,” nastavio je Osgood, “osamdeset pet bi trebala...”
Osgooda je znojni susjed povukao za rukav, a glas mu je postao kreštaviji nego ikad prije. “Ako ne umukneš...”
Čekić je odjeknuo. “Osamdeset šesti” Woods je to izgovorio s božanskim autoritetom, kao da je broj osamdeset pet općenito izbrisan iz gospodske matematike. “Noć i Jutro, par drvoreza poslije Thorwaldsena u pozlaćenom okviru!”
Osgood je, poražen, sjeo. Okupljeni su počeli začuđeno mrmljati
opreskočenoj licitaciji, ali su se ubrzo smirili promatrajući zabavnu prepirku dvojice prodavača oko uokvirenih reljefa. Osgood se, žalostan, pripremao otići s pladnjem u rukama.
Zdepasti čovjek s rukama duboko u džepovima probijao se kroz gomilu. Gledao je u pod, ali je Osgood primijetio da je povremeno pogledavao ravno u njega. Pomislio je kako je to sve vjerojatno samo njegova mašta, pojačana nezadovoljstvom zbog propusta voditelja dražbe. Ali tada se osvrnuo preko svog drugog ramena. Izlaz je blokirao snažni, mrki čovjek gruba lica, koji je buljio u Osgooda. Počeo se primicati.
Još nekoliko trenutaka, Osgood je odbacivao ideju kako ta dvojica nisu opasni kao što izgledaju. Govoreći si da ostane racionalan, odlučio ih je iskušati. Dok je polako ustajao, obojica su zastala, pogledala se, a zatim nastavila prema njemu još agresivnije, poput dva kraja škripca. Zdepasti promatrač više nije skrivao svoj cilj. U međuvremenu je Osgooda prikliještila sve veća gomila Dickensovih obožavatelja u prostoriji.
Potom je Osgood osjetio ruku na ramenu.
“Molim lijepo”, bunio se Osgood. “Nešto nije u redu, gospodine?”
“Htjeli bismo da pođete s nama gore”, odgovorio je zdepasti čovjek.
“Tko ste vi?” upitao je Osgood. “Inzistiram da mi kažete što želite od mene prije nego što pođem s vama.”
Bez riječi, čovjek je primio Osgooda za ruku i počeo ga vući prema izlazu, iza leđa voditelja dražbe.
Osgood je podigao ruku.
“Želite li licitirati, gospodine?” upitao je Woods Osgooda i nervozno pročistio grlo.
Voditeljev pomoćnik držao je soljenku koja nije privukla previše pažnje. “Deset šilinga, gospodine”, rekao je Woods.
“Koja je trenutna cijena?” glasno je upitao Osgood.
“Devet šilinga, gospodine.”
“Deset gvineja”, rekao je Osgood, a zatim povisio vlastitu ponudu: “Deset i pol!”
Gomila je bila zaprepaštena golemim iznosom za soljenku. To je značilo da je ostatak ljudi podcijenio njezinu vrijednost, pa su odmah počeli licitirati dok Osgood nije postavio krajnju cijenu od osamnaest i pol gvineja. Gledatelji su oduševljeno pljeskali ekstravagantnoj kupnji. Osgood je bacio šešir u zrak. To je potpuno izbezumilo publiku koja je dosegla vrhunac uzbuđenja, pa su svi u prostoriji ustali i zapljeskali. U međuvremenu je Osgood iskoristio situaciju i gužvu kako bi pobjegao iz otmičareva stiska.
Ali, već sljedećeg trenutka čovjek je bio iza njega, a gomila je bila previše natiskana da bi prošao kroz nju.
Osgooda su tada, a da ni sam to nije shvatio, dvojica muškaraca podigla na ramena. Koprcajući se oslobodio i gotovo pao preko glave jednoga od njih dok je očajnički stiskao svoj upravo kupljeni, stakleni pladanj. Čvrsto ga je uhvatio, stavio pod ruku i potrčao, ali je izgubio ravnotežu izbjegavajući ljude i sapleo se na prag u predvorju. Pladanj je odletio.
“Ne!” vrisnuo je Osgood bespomoćno čekajući kad će se razbiti.
U tom je trenutku neki čovjek iskoračio iz sjene i uhvatio pladanj prije nego što je pao na pod.
Osgood je osjetio olakšanje. Pladanj je preživio. Čovjek koji ga je pogledao ispod šešira širokog oboda imao je inteligentne i poletne oči. Mlohavi ljubičasti cvijet izvirio mu je iz zapučka.
“Još uvijek su iza tebe!” rekao je. “Slijedi me!”

19


SPASITELJ JE ODVEO OSGOODA KROZ STRAŽNJI HODNIK DRAŽBENE KUĆE Christie’s u podrum, pa kroz stražnji izlaz na ulicu. Dvojica su muškaraca izašla na usku uličicu koja ih je odvela do sigurnosti glasne, londonske gužve.
“Što ste to učinili da su se tako okomili na vas?” pitao je muškarac nakon što su se uvjerili da ih nitko ne slijedi.
“Zaista ne znam”, rekao je Osgood. “Raspitivao sam se kod voditelja dražbe o onom predmetu koji su izostavili - predmet osamdeset pet. Ovdje je, u katalogu. Primijetio sam ga u Gadshillu onog dana kad ste bili ondje - čak sam sljedećeg dana vidio kako ga radnici iz dražbene kuće pakiraju.” Osgood mu je pružio katalog.
Muškarac je kimnuo dok su šetali krcatim trgom okruženim građevinama od cigle i mramora. Svaki je prolaznik u Londonu, čak i najsiromašniji dječak koji prodaje novine, imao cvijet u zapučku, ali se nitko nije usudio staviti cvijet opijumskog maka. “Ako ste vidjeli kako iznose gipsanu skulpturu iz kuće, i ako je predmet bio tiskan u katalogu, znamo da je stigao u prostorije dražbene kuće. Zašto bi ga onda izostavili? Postoji samo jedna mogućnost. Kip je ukraden iz Christie’sa nakon što je katalog već bio tiskan pa nije bilo dovoljno vremena za ispravak - dakle malo prije dražbe u jedan sat. To objašnjava zašto su vas progonili.”
“Želite li reći da su pomislili kako sam ja ukrao kip?” uzviknuo je Osgood.
“Vjerojatno ne! Ali vi ste privlačili pozornost na činjenicu da je kip nestao. Razmislite što biste vi učinili da ste na njihovu mjestu. Kada bi novine objavile da je taj predmet ukraden iz dražbene kuće Christie’s, svi bi najbolji prodavači umjetnina čuli za taj incident. Također bi primijetili da se to dogodilo prilikom jedne poznate dražbe kao Stoje Dickensova. Koliko bi kupaca otišlo konkurentskim dražbenim kućama?”
Osgood je malo promislio. Sjetio se gospodina Wakefielda iz Šumarije koji je spomenuo da koristi Christie’s za poslove s čajem i odlučio mu poslati pismo u kojem će zamoliti Wakefielda da se raspita što se dogodilo s kipom. Trenutno je Osgood promatrao sigurno držanje i stav muškarca koji se iz nepoznatog razloga ponašao tako čudno u kolibi u Gadshillu.
“Htio sam porazgovarati s vama, gospodine”, oprezno je rekao Osgood.
“Znao sam”, rekao je njegov suputnik i nastavio hodati.
“Tražili ste me u Westminsterskoj opatiji.”
“Znači, vidjeli ste nas kad smo se vratili? Slijedili ste nas!” uzviknuo je Osgood.
“Ne, došao sam do vas bez mnogo truda. Ali mnogo toga možete saznati ako samo otvorite oči, prijatelju.”
“Kako onda?” pitao je Osgood jer ga je zaista zanimalo, ali je također htio ispitati duševno zdravlje muškarca.
“Prije svega, primijetio sam da vas jako zanima moj cvijet kad smo oboje bili u Pjesničkom kutku.”
“Opijumski mak.”
Kimnuo je. “Potom, drugog dana, vidio sam da jedan od mojih cvjetova nedostaje. Zaključio sam da ga je uzela ista osoba kojoj je taj cvijet već prije plijenio pozornost: vi.”
“Da, ima smisla.”
“Je li vam netko rekao nešto o meni nakon što ste poslali ona pisma stručnjacima za hipnozu?”
“Molim?” Osgood se prenerazio. “Ali moja knjigovotkinja upravo piše ta pisma u pansionu! Tek sam joj jutros rekao da to učini, misleći da ste potražili te usluge negdje drugdje, sada kada nema gospodina Dickensa. Kako ste to uspjeli saznati?”
“Ah, ali nisam! I to sam samo zaključio pa sam, eto, sada lako došao do te informacije.”
Osgood je bio zadivljen. “Jeste li bili kod nekog drugog hipnotičara?” “Gospodin Dickens me potpuno izliječio. Nema potrebe.”
“Gospodine, vaš sam dužnik jer ste mi danas pomogli u onoj situaciji u dražbenoj kući. Moje ime je James Ripley Osgood.”
Čovjek se gotovo vojnički okrenuo prema Osgoodu. Njegova tanka, sijeda kosa sada je bila savršeno počešljana, ali mu je odjeća bila izgužvana i preširoka. Njegovo lice prožeto borama od sunca bilo je privlačno i markantno. Osgood se nije čudio što je Dickens primio seljaka u svoj dom - njegova želja da pomogne siromašnim radnicima bila je gotovo jednako jaka kao i želja za pisanjem, jer se on uvijek prisjećao svog djetinjstva koje je proveo u siromaštvu.
“Čini mi se da si spreman, Ripley”, rekao je čovjek i tajnovito se nasmiješio tome što je tako brzo oslovio izdavača imenom.
“To ste već rekli u kolibi. Spreman za što?”
“Spreman saznati istinu o Edwinu Droodu.”
Osgood je pazio da ne pokaže preveliku uzbuđenost ili iznenađenje nakon što je čuo tu nevjerojatnu izjavu. “Mogu li vas zamoliti za vaše ime, gospodine?” zatražio je Osgood.
“Ispričavam se - uhvatila me jedna od mojih epizoda kad ste me sreli u Gadshillu i nisam se ispravno ponio. Nisam se predstavio. Sigurno nisam ostavio dobar dojam!” Zatresao je glavom jer ga je to mučilo. “Moje ime je Dick Datchery. Sad kad znate tko sam, možemo otvoreno razgovarati.”

20


REBECCA JE OD DOSTAVLJAČA DOBILA PORUKU DA PRIČEKA OSGOODA u kavani u Falstaffu. Kad je došao, strpljivo je čekala dok nije objesio šešir i lagani kaput na vješalicu, te pažljivo položio kožnu torbu i paket umotan u papir na stol. Doimao se pomalo uzbuđeno i kao da nešto iščekuje. Ispričao je cijelu priču o dražbi, svojem bijegu i što je otkrio na sastanku s pacijentom koji se liječio hipnozom.
“Ali onda znači da on jest lud”, izjavila je Rebecca i dignula ruke od stola. “Mislim da to sve objašnjava. Neće nam biti od pomoći jer se neće moći sjetiti ničega što je čuo od gospodina Dickensa.”
Osgood je gestom pokazao svoju nedoumicu.
“Gospodine Osgood,” nastavila je, “zar nije tako - niste li mi upravo četvrt sata objašnjavali kako je taj jadnik uvjeren da je on Dick Datchery, lik iz nedovršenog romana?”
Osgood je prekrižio ruke na prsima. “Kakve veze ima dovršenost romana s njegovim mentalnim zdravljem, gospođice Sand?”
Rebecca je na svog poslodavca gledala na praktičan način, ali njezin inače jednoličan glas nabujao je emocijama. “Bilo bi razumnije vjerovati da je netko lik iz knjige koja je dovršena. Barem bi znao je li mu sudbina tužna ili sretna.”
Osgood se nasmijao njezinoj ljutnji. “Gospođice Sand, priznajem da je vaša skepsa opravdana, naravno. Taj čovjek koji sebe smatra Datcheryjem pretrpio je jedan oblik mentalne traume, kao što smo se na vlastite oči uvjerili u Gadshillu. Čini se da se ne sjeća ničega iz vremena prije početka seansi ili odakle potječe. Ali što ako - samo pomislite na to - što ako su hipnoze koje je izvodio Dickens imale neki neočekivani učinak na već poremećenu konstituciju uma, što bi nama moglo ići u prilog? Sto ako je u procesu hipnoze Dickens prenio, na nekoj dubinskoj razini, sposobnost istraživanja koju je imao fiktivni lik Datcheryja, na tog čovjeka. Čovjek čak govori poput Datcheryja! Pogledajte.”
Rebecca je sumnjičavo promatrala Osgooda kako iz svoje torbe vadi knjige za koje je rekao da ih je kupio u Ulici Paternoster na putu prema hotelu. Svaki je svezak istraživao neke elemente spiritualizma ili hipnoze. “Ove knjige govore o fluidu života koji prolazi kroz nas. Mogućnost uklanjanja boli i obnavljanja živaca silama hipnoze—” Rebecca je, ne vjerujući da sluša takvu terminologiju iz usta svojega poslodavca, uz glasan tresak na stol spustila šalicu koju je upravo prinijela ustima.
“Što nije u redu, gospođice Sand?”
“Neke od tih knjiga imaju iste naslove kao i one iz knjižnice iz Gadshilla.”
“Tako je!”
“Gospodine Osgood, niste htjeli da pregledavam takve knjige u knjižnici u Gadshillu. Tada ste rekli da nimalo ne vjerujete u te fenomene.”
“I nisam promijenio mišljenje. Ali Mamie Dickens i njezina sestra Katie u Westminsterskoj opatiji potvrdile su koliko je Charles Dickens vjerovao u to. Mamie je čak posvjedočila kako je hipnoza pozitivno utjecala na nju. Ako je Dickens, namjerno ili ne, izložio tog čovjeka nekim informacijama o knjizi, čak i ako on toga nije svjestan, to bi mogla biti naša prilika - najbolja prilika za napuštanje Engleske s više informacija nego što smo imali kad smo došli ovamo. Um tog čovjeka - čak i tako rastrojen - mogao bi čuvati posljednje niti Tajne Edwina, Drooda.”
“Što predlažete?”
“Ponašajmo se prema njemu kao prema Datcheryju. Neka nastavi s istraživanjem. Želi da se večeras nađemo kod opatije. Obećao je odvesti me na tajnu lokaciju gdje će nam dati odgovore koje tražimo.” Rebeccin se pogled usredotočio na paket na stolu.
“Pogledajte”, rekao je ponosno Osgood. “To sam kupio na dražbi prije nego što su me istjerali jer sam tražio figuricu.”
Odmotala je rub papira. “Stakleni pladanj s kamina iz Gadshilla!” “Htio sam da ga gospođica Dickens dobije natrag. Mislio sam kako će to biti mala gesta naše zahvalnosti obitelji.”
Rebeccino srce zaigralo je zbog ljubaznosti geste, ali su joj se osjećaji pomiješali, a usta osušila. “To je”, rekla je progutavši, “vrlo džentlmenski od vas.”
“Hvala vam, gospođice Sand. Moram se pripremiti za izlazak. Datchery je rekao da će moje odijelo biti previše uočljivo ondje gdje ćemo večeras ići.” Odobravajućim tonom je ponovio riječi svog novog poznanika. “Bojim se kako nisam ponio ništa odgovarajuće. Ali tako ste tresli glavom da su vam se olabavile uzice šešira pod bradom.”
“Zaista?” nevino je odvratila. “Problem je u tome što ne znam kamo idete. S čovjekom nestabilnog, potencijalno poremećenog mentalnog stanja kao vodičem, u gradu koji ne poznajete. Promislite o tome!”
Osgood je kimnuo. “Mislio sam se posavjetovati sa Scotland Yardom kako bi mi dodijelili policijsku pratnju, ali to bi vjerojatno otjeralo mog vodiča. Ja sam izdavač, gospođice Sand. Znam što to znači. To znači da vrlo često moram shvatiti kako vjerovati čovjeku koji vjeruje u nešto drugo - nešto prema čemu, u najmanju ruku, nisam naklonjen. Priča, filozofija - stvarnost drugačija od one koju poznajem ili koju ću ikad poznavati.”
Dok se Osgood pripremao za ekspediciju, Rebecca je sjedila i promatrala listove čaja kao da i oni skrivaju nekakve spiritualne ili božanske atribute koje njezin poslodavac želi pronaći u svojem novom poznaniku. Nije mogla izbjeći osjećaj bespomoćnosti zbog njegove odluke i načina na koji je došao do nje.
Osgood se vratio u samo malo manje formalnom odijelu. “Bojim se da ću još uvijek iskakati”, rekao je, smiješeći se. “Danas smo dobili pismo od Fieldsa”, nastavio je Osgood i odmaknuo se od teme ležernim, poslovnim tonom. Zabrinuto je stavio ruku na zatiljak. “Znate, Houghton i njegov suradnik Mifflin, oni su poput škara. Osnovali su časopis kako bi konkurirali našem novom časopisu i ulažu novac u njega. A Bojnik objavljuje da će braća Harper otvoriti ured u Bostonu, nesumnjivo kako bi nas gurnuli u još veće probleme! Harper je u pravu, ne mogu pobjeći od poslovne stvarnosti, ne ako želim nastaviti s onim što je gospodin Fields izgradio. Moram pokazati kako sam izdavač jednakog kalibra, kako sam sposoban pronaći novog Dickensa. Gospođice Sand, moram pokušati sve čega se sjetim.”
“Morate”, rekla je.
“A ipak se ne slažete”, rekao je Osgood. Kad je vidio da oklijeva, rekao je: “Molim vas, otvoreno razgovarajte sa mnom o tome, gospođice Sand.”
“Zašto ste me pozvali da idem s vama u Chapman & Hall neki dan, gospodine Osgood?”
Pravio se da ne razumije. “Mislio sam da ćemo morati kopirati neke dokumente - u slučaju da nam dopuste da ih vidimo. Kakve to veze ima s ovim?”
“Oprostite što vam to govorim, ali meni se učinilo da sam bila ondje samo zbog, pa, ženstvenosti.”
Osgood je izgledao kao da želi prijeći na drugu temu, ali Rebeccin oštri pogled nije dopustio napuštanje teme. “Istina je”, napokon je odgovorio, “da sam prilikom svojeg prvog posjeta poduzeću primijetio kako tamo nema ženskih zaposlenika, pa sam pretpostavio da je gospodin Chapman ukočeni čovjek koji će lakše progovoriti pred lijepom ženom. Vi ste rekli da želite pomoći dolaskom u Englesku.”
Rebeccini obrazi su se zacrvenjeli zbog njegova komplimenta u pogrešnom trenutku razgovora. “Ne tako da budem zgodna.”
“U pravu ste. Nisam to trebao učiniti pred Chapmanom a da vam to nisam barem rekao. Ipak, moram primijetiti da ste preuveličali cijelu situaciju.”
“Možda nisam talentirana za otvoreni razgovor kao gospođa Collins, koja sugerira brak već pri prvom susretu”, rekla je Rebecca držeći ruke na bokovima.
“Gospođice Sand...” Osgood je to rekao nervozno, na način koji ju je još više zasmetao. “Cijeli mi je ovaj razgovor nejasan.”
Rebecca je bila svjesna da je to bio znak za završetak razgovora, kao i da ne bi smjela razgovarati sa svojim poslodavcem na takav način. Ali pogled joj je skrenuo na stakleni pladanj prema kojem je osjetila veliku odbojnost iz dubine duše, dok ju je njezin iskrivljeni odraz bodrio poput nekog unutarnjeg demona.
“Vidim zašto je Mamie uvjerljivija nego što sam to ja”, dodala je. “Dobar je par bilo kojem muškarcu. Ona je Dickens.”
“Gospođice Sand!” Osgood je nestrpljivo izdahnuo. “Doveo sam vas ovamo da biste mi pomogli, i da ja pomognem vama poslije Danielove smrti. Možda je cijela ta ideja o putovanju sa mnom bila greška. Misliti kako ja imam planove u vezi s Mamie Dickens zbog toga tko je ona - ne tražim Dickensicu!” Činilo se kako mu je još jedna rečenica na vrhu jezika, ali ju je progutao.
Osgood je, pogledavši sat, izašao i mogli su se čuti njegovi koraci dok se spuštao niz stube pansiona. Rebecca je ostala prestrašeno stajati. Bila je prestrašena zbog onoga što se upravo dogodilo među njima. Bilo ju je strah što bi ta njezina pogreška mogla značiti za njenu budućnost u Bostonu, a bojala se i onoga što bi se moglo dogoditi Osgoodu u mračnim londonskim zakucima.

21


Bengal, Indija, srpanj 1870.

Uhvatili su kradljivca opijuma, DAKOITA. Sada je trebalo izvući iz njega više informacija o zločinu - uključujući i lokaciju ukradenog opijuma. Izvan prostorije gdje su ga trebali ispitivati, bengalski policajci Mason i Turner, pokušavali su biti strpljivi.
“Čudim se što su ga pronašli u blizini njegova sela”, rekao je Mason. “To je tako očito mjesto gdje bi se kradljivac mogao skrivati!”
Turner se nacerio. “Nije bilo baš tako očito, je li, Masone? Potratili smo cijelo popodne čekajući ga u planinama dok se Dickens praktički spotaknuo na njega kao glupi srećković.”
“Misliš li da će se inspektoru iz specijalne policije posrećiti? A, Turneru?”
“Glupi srećković. To ti je Frank Dickens!”
“Znači krivo si optužen, dakoite?”
Kradljivac je kimnuo.
“Čujem da si to pokušavao objasniti našim policajcima”, rekao je inspektor specijalne policije. “Ali već imaš dosje kao dakoit. Lezi tamo dolje, sinko.”
Kradljivac je legao na chabutru, inspektor mu je nježno pomogao da se smjesti tako da mu stopala budu na višem dijelu platforme, a glava na nižem. Drhtao je od straha jer je znao što mu se sprema.
“Budnu, molim”, rekao je inspektor pomoćniku. Potom se namrštio pred zatvorenikom kao da se ispričava za neku manju nepristojnost.
“Čujem da šuti kao mumija.”
“Prestani mumljati”, progundao je Turner i dodao: “Nije on nijem.”
“Jedva da je progovorio nekoliko riječi od uhićenja”, naglasio je Mason. “To sam mislio reći. Čak ni kada su ga onako stravično izbičevali. Misliš da će se usuditi, nakon što je vidio da smo mu uhitili prijatelja, uz pomoć tvog karabina i mog mača? Naravno, morao je iskočiti iz vlaka - taj je izgubio glavu.”
Turner je zagunđao.
“Kaže Dickens.”
“Što?”
“Načelnik Dickens kaže da se kradljivac boji. Da skriva nešto više od krađe.”
“Ne Dickens - taj prljavi, prokleti mucavac!” odgovorio je Turner. “On je pozvao istražitelja. To sam i ja mogao lako napraviti - neka mi daju bič i šipku da ispitam bilo kojeg tamnoputog poganina. Ne treba uopće zvati specijalnu policiju.” Turner je ustao i počeo koračati niz hodnik.
“Turneru? Kamo si se zaputio? Još uvijek moramo preuzeti zatvorenika kad inspektor završi.”
Inspektor je iznad zatvorenika držao budnu, bakrenu posudu izdužena kljuna. Polagano je točio vodu na gornju usnicu ispitanika. Voda je curila niz malene pukotine na usnama i skupljala se oko njegovih nosnica što je kod muškarca izazivalo grčeve kao pred utapanjem.
Mason je dršćući ustao. “Čuješ li ga kako viče, Turneru? Ledi mi se krv u žilama.”
Turner se okrenuo i pogledao kroz mali, četvrtasti prozor na vratima iza kojih se čulo vrištanje - odjednom se doimao prestrašenim. “Što misliš da će reći, Masone?”
Kradljivčeve su se oči napunile suzama kao da će prsnuti.
"Sada ustani”, rekao je još uvijek nasmiješeni istražitelj i dodao bakrenu posudu pomoćniku.
Kradljivcu je trebalo nekoliko trenutaka da dođe do zraka. “Odvedite me Indijcu koji zna engleski! Molim vas!” rekao je čim je smogao snage progovoriti. “Sve ću priznati, časna riječ, i reći ću sve o prijašnjim krađama! Samo me prestanite mučiti, kao Boga vas molim! Odvedite me Indijcu!”
“Smjesta, sinko.” Inspektor je nježno pomogao zatvoreniku da ustane. “I reći ćeš nam gdje si sakrio opijum?” dodao je.
“Da! Da!” rekao je kradljivac.
*  *  *
Dok su ispitivali kradljivca, Frank Dickens je tražio neke druge podatke, podatke za koje nije vjerovao da ih kradljivac može dati. Zbog njih je morao otputovati u selo gdje je rođen Narain, kradljivčev zločinački partner.
Nije to bilo nimalo ugodno putovanje. Urođenici su na ramenima držali dva seta štapova palankina, ili palkija, dok su trčali. U palkiju se nalazio umorni putnik umotan u tanku deku. Frank je pokušavao zaspati dok su urođenici pjevali mantre boginji Kali i molili za snagu. Kada će ih prestati opterećivati njihovi bogovi i boginje, zapitao se Frank dok se njihao u toj klimavoj tvorevini. Noćna vrućina, a ni primitivno pjevanje nosača nije bilo ono što ga je držalo budnim. Kako se putovanje nastavilo i tijekom noći, smetao mu je neugodan miris gorenja prljavih prnja i užeglog ulja čiji im je slabi plamen osvjetljavao put.
Nekoliko trenutka kasnije, stali su. Frank se počeo premještati. Kad je shvatio da je zaspao, počeo se pitati o čemu je sanjao. U Indiji se nikada nije mogao prisjetiti svojih snova. Osvanulo je jutro kad je načelnik Frank Dickens stigao u udaljeno bengalsko selo koje je tražio. Nije bilo nikakve službene osobe da ga pozdravi jer namjerno nije nikome rekao da dolazi.
Pokraj ceste koja je vodila prema ruševnom hramu u daljini, plodna su polja bila prekrivena bujnim grimizno crvenim, opijumskim makom. Mak je zamijenio većinu nasada hrane i uništio okolnu zemlju koja je postala suha i rahla.
Dok je prelazio makova polja, u policijskoj uniformi na kojoj je pod jutarnjim suncem blistala mjed, ugledao je ryote, odnosno indijske ratare, muškarce, žene i djecu. Željeznom su žlicom koju su zvali sittooha strugali iscjedak iz opijumskih makova u glinenu posudu. Poslije će urođenici pakirati drogu u obliku nizova kuglica, koji će stajati u skladištima pod britanskom kontrolom. Frank je osjetio kako ga hvata mučnina dok je prolazio kroz intenzivan miris makova. Jedan je ratar prestao kopati, pogledao gore te odjednom ispustio sve iz ruku i pobjegao. Dickens je pronašao komadić zemlje na kojoj je radio i vidio da je to bio nasad riže. Namrštio se. Zapovijed je bila da se sadi opijum, a riža je bila ilegalna.
Britanska je vlada plaćala indijskim ratarima da uzgajaju mak umjesto drugih kultura, ali to je isto tako bila i zapovijed, čak i pod prijetnjom bajuneta.
Dickens je znao da je ovo selo bilo jedno od najsiromašnijih. Stanovništvo je neprestano opsjedala prijetnja gladi zbog gubitka njihove prirodne agrikulture. Tri godine prije, tijekom gladi Orissa, smrt od gladi brzo se širila u selima poput ovog. Pričalo se među policijom i engleskim službenicima da su roditelje jela vlastita djeca. Vlada nije htjela da uzgoj opijuma dođe na loš glas kod kreposnika kod kuće u Engleskoj, pa je vojska nastojala dopremiti što više hrane najsiromašnijim selima. Ipak je u svakom trenutku više od pet stotina tisuća hektara zemlje u Bengalu bilo rezervirano za opijumski mak, tako da ni najveća količina darovanih obroka nije mogla nadomjestiti gubitak agrikulture.
Susjedna je rijeka, čijim se bujnim vodama pronosila bogata trgovina s Kalkutom, sada tiho žuborila jer su Englezi dovršili gradnju željeznice za prijevoz opijuma i začina. U prošlosti je služila trgovini, a sada su se muškarci, žene i djeca kupali i igrali u njoj. Stariji su molili i čavrljali dok su djeca prskala uokolo. Svi su iz sela izašli ovako rano ujutro jer će poslije postati prevruće.
Nakon što je dobio upute od skupine golih urođenika, Frank je stigao do kolibe od blata pokraj uskog puteljka te stao da obriše čelo
ipopije vode. Na jednoj je strani kuće bila hrpa sušenog bilja, mrtvih životinja i smeća. Pogodio ga je još jači smrad odozgo. Komadi kravlje balege zalijepljeni na zidove, sušili su se na suncu kako bi se poslije mogli koristiti kao gorivo. Ispod verande sjedila je prekrasna djevojka, bosonoga i gologlava, i pripremala hranu. Nije zapalila vatru - znak da je u koroti. Golo joj se dijete držalo za noge kako ne bi izgubilo ravnotežu. Muhe su se rojile oko žene, djeteta, hrane, maslaca od bivoljeg mlijeka.
“Jeste li vi Narainova udovica?” pitao je Frank Dickens i prišao.
Kimnula je.
"Moji su ga policajci prije nekoliko tjedana, u provinciji Bagerhat, držali u pritvoru jer su on i njegov partner ukrali nešto opijuma.” “Naše je selo vrlo siromašno, gospodine”, rekla je udovica odlučnim glasom bez trunke grižnje savjesti. “Radio je na poljima dok nije nastao višak radnika i manjak zemlje za obradu.”
Koliba je bila iznenađujuće čista. Frank je primijetio alate za obradu zemlje, prosti plug i iskrivljeni srp kako vise sa stropa i propadaju od nekorištenja. U spavaćoj je sobi bio krevet izrađen od drva spojenog nitima i jedna jedina knjiga o hinduskim bogovima u udubljenju u zidu gdje je bilo mjesta za još nekoliko svezaka. Frank je sjeo na krevet i prelistao stranice knjige.
Kad se vratio, pitao je udovicu koja je sada dojila dijete je li knjiga pripadala njezinu mužu.
Kimnula je.
“Čitao je često?”
“Nikad se nije odvajao od svojih knjiga.”
Nakon što je dobio upute o tome gdje se nalazi prodavač knjiga kome je prodala ostale knjige, Frank je prošao kroz selo i pronašao štand na mirnom kraju glasnog sajma.
“Mislim da vam je udovica Narain prodala neke knjige svog muža. Traktate o hinduskoj mitologiji i religiji. Sjećate li se?”
Prodavač knjiga spustio je naočale i pogledao Engleza. “Sjećam se!” “Imate li ih još uvijek na štandu?”
“Mislim da imam, dragi gospodine. Ali sve su knjige ispremiješane.” “Kupit ću sve knjige koje imate o toj temi.”
Kad se te večeri vratio s puta u bijednoj palki, Frank je sreo istražitelja koji je ispitao uhvaćenog bjegunca.
“O da, načelniče, sve je priznao namjesniku svog sela. Ovi obični dakoiti ne mogu dugo izdržati fizičku bol poput Thuggeeja, koje sam bio ispitivao prošlih godina.”
“Mislite li da vam je rekao istinu?” pitao je Dickens.
“Mislim, ali...”
“Što je, inspektore?”
“Ma, iako je rekao istinu, kao da ima mnogo toga što nije rekao, kao da se boji. Ali to je drugačiji strah od onog koji ja izazivam uz pomoć ehabutre. Možda kradljivac ima tajnu koju krije od nas. Vaš je čovjek Turner cijeli dan pokušavao saznati što se dogodilo. Dosta ga je uzrujao cijeli taj incident.”
Dickens je zanemario rečeno. “Je li vam kradljivac rekao gdje je ukradeni opijum?”
“Upozorio sam ga da se ne poigrava mnome. Nacrtao mi je kartu.” “Naš je prvi zadatak da pronađemo i vratimo opijum. Onda ću se pobrinuti za njegovu tajnu i policajca Turnera.”

22


London, kasno noću, 1870.

“DATCHERY” JE TE NOĆI ČEKAO KOD WESTMINSTERSKE OPATIJE. LUĐAK ili ne, razmišljao je Osgood, barem ga se može pronaći ondje gdje je rekao da će biti. Precizno lud. Datchery je - za Osgooda nije imao niti jedno drugo ime osim tog smiješnog - poveo izdavača za ruku kroz vlažne ulice. Oštra poslijepodnevna kiša potjerala je ljude u kuće. Ipak, kako su dvojica muškaraca ulazila dublje u istočni dio Londona, nailazili su na više života: ako bi ostatak Londona utihnuo kad bi pao mrak, to mjesto bi se upravo budilo. Suprotno slabom, treptavom svjetlu ulične rasvjete, javne kuće i dućani s alkoholom pružali su sjajno osvjetljenje kroz prozore. Sjajni oglasi oglašavali su telegrafske usluge za Indiju za kontakt s obitelji ili mornarima; plakati su nudili nove satove i šešire. Mornari su onamo dolazili potrošiti svaki peni prije ponovnog odlaska na more.
Kiša je sipila neravnomjernim, sporim ritmom dok su njih dvojica nastavljala svoj put. Tamna tekućina protjecala je kanalizacijskim odvodom, prije nego što bi je odvod progutao, pretvarala se u nešto posve drugačije od vode. Njih dvojica zamijenili su široke ulice labirintom malih, slijepih ulica, uličica i prolaza. Ispod Krvavog mosta protjecala je voda koja je više nalikovala na blato. Most je dobio naziv po brojnim ljudima koji su ga obično birali kao mjesto samoubojstva.
“Živiš li blizu?” upitao je Osgood.
“Ne, ne”, rekao je Datchery. “Ja ne živim nigdje.”
“Ma hajde!” Osgood je prigovorio tom apsurdu.
“Htio sam reći kako sam siromašan kao crkveni miš pa se većinom držim unajmljenih soba i pansiona kako me ne bi pronašli.”
“A tko vas ne smije pronaći, gospodine Datchery?” htio je saznati Osgood, ali Datcheryjev čvrsti stav, te neljudski vriskovi i urlici koji su kružili oko njih, trenutno su odgodili razgovor o toj temi. Osgood je pokušao s drukčijim pitanjem: “Koliko daleko još moramo ići?”
“Kad se nađemo na mjestu gdje moramo stati, stat ćemo”, rekao je Datchery. “Iako sam ja vodič, ne vodim nas ja.”
“Nego tko to onda čini?” upitao je Osgood, znajući da neće uslijediti odgovor, vjerojatno zato što ga nije ni bilo.
Bolesni muškarci i žene ležali su skvrčeni po kutovima. Agenti iz domova za beskućnike prikupljali su lutalice, većinom žene s djecom, neke i s troje djece koja su im se vješala po rukama. Osgood je znao da je Dickens često ovako šetao - istraživao po svim londonskim zabitima kako bi istražio i zabilježio velegrad u njegovoj raznolikosti. Poput geologa, Dickens je gradio svoje knjige iskapajući sloj po sloj života velikog grada.
U pojedinim trenucima je Datcheryjev izraz lica postajao mekšim i nezainteresiranim - dok bi mu se ponekad razbistrile oči i postajale oštrijima nego trenutak prije.
Ušli su u najopasniji dio Londona koji je Osgood do tada vidio. Zapravo, jedina izdavačeva utjeha bila je činjenica da im niti jedan od gomile ljudi koji su psovali - koji, prema svemu sudeći, dnevne sate provode na brodovima ili kao lopovi - još nije prišao. Neki su ih sarkastično pozdravili s “dobra večer” gledajući s prozora ili kućnih pragova. Tada je Osgood primijetio kako njegov vodič nosi veliku palicu. U stvari, ta je sprava bila složenija od palice. Na vrhu je imala šiljak, a sa strane zavinutu kuku.
Datchery je, primijetivši Osgoodovo zanimanje, rekao: “Bez ovoga bi nas skinuli do gola, dragi moj Ripley. Najdraži Ripley! Ovo je četvrt Tiger Bay, a idemo prema četvrti Palmer’s Folly!” Nazivi su sami po sebi zvučali kao upozorenje.
Slijepa je ulica u malom dvorištu, u koje se ulazilo kroz ruševni luk, završavala pokraj trokatnice od čađave cigle s crnim vratima i prozorima bez pogleda. Na jednoj strani bila je javna kuća, a na drugoj razbojničko gnijezdo. Njih dvojica su hodanjem stvarala pucketav zvuk. Osgoodu je bilo potrebno nekoliko trenutaka kako bi shvatio da im je put posut kostima životinja i riba. Ispred javne kuće bio je dugačak red ljudi obaju spolova i svih rasa koji su se pokušavali progurati jedan pokraj drugog kako bi bolje vidjeli stepenice.
Na stepenicama je performans izvodio čovjek po imenu Kralj Vatre. Za mali je novac dokazivao kako može izdržati sve vrste vrućine. “Natprirodne moći!” obećavao je okupljenoj gomili.
Uz odobravanje i pljesak opčinjenih promatrača, Kralj Vatre gutao je, jednu za drugom, žlice pune proključalog ulja kad bi netko od prisutnih donirao novac, te je umočio ruke u lonac “tekuće lave”. Nakon toga, Kralj je ušao kroz otvorena vrata javne kuće i - ovaj put za znatniju sumu novca, koju su filantropski raspoloženi gledatelji rado platili - ušao u pećnicu javne kuće, te uz sebe postavio sirovi odrezak koji je prethodno pokazao gomili. Izišao je iz ugrijane pećnice tek kada je meso bilo pečeno.
Dvojica pridošlica u toj četvrti nisu ostali ispred kuće dovoljno dugo da bi odgledali pečenje do kraja jer je Datchery otišao do crnih vrata i pokucao. Neki se čovjek protegnuo i dignuo sa škripavog, istrošenog kauča i pustio ih u hodnik, nakon kojeg su se uspinjali uskim stepenicama koje su škripale pod svakim njihovim korakom; možda zbog toga što ih nitko nije popravljao, a možda i zato da tako upozori stanovnike o nečijem dolasku. Zgrada je smrdjela po gljivicama i čemu još? Prisutan je bio još nekakav jaki, teški smrad. Pogrešno su skrenuli u sobu u kojoj je bio glasovir i publika ispred njega: svi su se okrenuli prema njima i nisu pomaknuli niti jedan mišić dok nisu otišli. Konobarice i plesačice sjedile su pokraj mornara i radnika ili na njima. Činilo se da jedan čovjek u publici drži bodež među zubima.
Osgood je mogao samo zamisliti kakva predstava će se odigravati nakon njihova odlaska jer ni u jednom trenutku nije čuo zvuk glasovira dok su bili u zgradi.
Nastavili su prema gore kroz dim i izmaglicu. “Ovdje”, misteriozno je zaključio Datchery. “Pazite se, gospodine Osgood, u životu svaka vrata mogu voditi u neistraženo kraljevstvo ili u zamku iz koje se ne može pobjeći.”
Kroz otvorena vrata vidjela se samo tama i dim.
“Bez oružja!” Dočekao ih je ozbiljan glas koji je vjerojatno bio ženski.
Datchery je odložio svoju palicu u hodniku ispred vrata.
Tek je nakon nekoliko sporih kretnji netko upalio svijeću. Mala je soba bila pretrpana ljudima, većinom stisnutih na slomljenom krevetu koji je pao na pod. Neki od njih su spavali, a neki su izgledali pospano, kao da će svakog trenutka zaspati. Na nozi kreveta sjedila je ispijena, zabrinuta, sijeda žena držeći dugački, tanki komad bambusova drveta.
“Zapamtite, morate platiti, dragani, hoćete li?” pozdravila je došljake. “Yahee preko puta dobio je mjesec dana tamnice zbog prosjačenja. Ipak, on ne miješa tako dobro kao ja!”
Miješala je crnu, sirupastu melasu iznad malog plamena. Kinez u dubokom transu ležao je rastegnut na krevetu, a indijski mornar raskopčane košulje mumljao je sebi u bradu - obojici su oči bile staklaste, kao da nisu prisutni duhom. Preko Indijčevih usana cijedila se slina iz pokvarenih zubi i ostavljala ranice na usnama. Stare krpe i plahte bile su raširene kako bi se osušile na dimu. Dim! Kad je vidio ženu kako drži lulu od bambusa, Osgood je prepoznao intenzivan miris opijuma.
Osgood je razmišljao o pričama Coleridgea i De Quiticeyja koji su, poput gotovo svih ostalih, uključujući i Osgooda, kupovali opijate od farmaceuta kako bi umanjili bol od reume i ostalih, fizičkih poteškoća. Ali dvojica pisaca uživala su ga tako dugo da su povremeno osjetili nalete užitka i umora, što su bili snažni učinci opijuma na mozak. Kao što je De Quincey pisao u seriji objavljenih ispovijesti prije nego što je to postao moto tisućama drugih: “Sada se sreća može kupiti za peni i može se nositi uokolo u džepu sakoa.” Osgoodu je također pala na pamet optužba bostonske policije protiv Daniela Sanda kako je napustio svoj dotadašnji život zbog uzbuđenja i užitka u opijumu.
“Sallyna je mješavina bolja od Yaheejeve - zato ćete i platiti u skladu s time, hoćete li, dragi?” ponovila je vlasnica prostora. “Povucite dim. Nakon što platite, naravno.”
Dok je ponavljala svoje slogane, malena, mlada žena s druge strane Sallyna gnusnog kreveta skliznula je na pod uz bolno stenjanje.
“Zar joj je loše?” upitao je Osgood. Sally je objasnila kako je mlada žena trenutno u smirujućem snu i bolje joj je tu nego u užasnoj, nečistoj birtiji u koju ju je majka prije znala voditi.
Tada je Osgood shvatio. Odjednom je mogao imenovati osjećaj koji ga je obuzeo onog trenutka kad je ušao u zgradu. Bio je to pojam koji mu nikad ne bi mogao pasti na pamet. Poznavanje.
Promatranje ove rupe bilo je poput gledanja fotografija scena iz Tajne Edwina Drooda\ Prisjetio se prve scene u knjizi u kojoj podli John Jasper nalazi utočište u opijumskim snovima dok priprema svoje zločinačke planove protiv svog nećaka Drooda: a princeza Puffer, stara žena koja miješa opijum, ispituje svojeg posjetitelja. Sve je isto kao kada su u Surreyu izvodili scene iz knjige, također, ali je ovdje bio prisutan stvarni smrad droge i tog beznađa.
Još jedna je spremna za te, dragi. Bit ćeš dobar pa ćeš zapamtiti da je tržišna cijena upravo strašno porasla, hoćeš li?
Osgoodova nada se pokazala ispravnom! Datchery je, svjesno ili ne, zapamtio nešto o romanu kad zna za ovo mjesto. Kad je pogledao Datcheryja koji je stajao iza, obuzeo ga je uznemirujući osjećaj. Datchery i Sally gledali su se prisnošću udvarača i njegove bivše ljubavi.
Iznenadna i neočekivana kretnja odvukla je Osgoodovu pažnju: četiri bijela miša protrčala su prljavom policom i preko ljudi koji su ležali na krevetu. Sally ih je uvjeravala da su oni vrlo pitomi ljubimci i, nakon nekoliko nespretnih pokušaja, uspjela upaliti još jednu svijeću kako bi pokušala istaknuti visoku civiliziranost utočišta dvjema voštanim svijećama. Svjetlo je otkrilo ljestve koje su se penjale u otvor u stropu. Dok su stajali ondje, malezijski je mornar otišao iz sobe, a kineski prosjak je ušao, izašao, pa opet ušao. Sally se obratila prosjaku - očito je ponovila svoju uobičajenu molbu za plaćanjem opijuma unaprijed, ali ovaj put na kineskome. Također se ljutito obratila brodskom kuharu Bengalcu, kojeg je oslovila s Booboo, i koji očito nije bio samo kupac droge, nego i njezin podstanar i sluga.
*  *  *
Stalno se ponavljala ista procedura. Nakon što joj mušterija da šiling, dilerica grije debelu crnu kocku, koju je prije toga polagano miješala kuhačom na plamenu slomljene lampe. Kad se dovoljno ugrije, crna mješavina se umetne u šalicu lule od bambusa, koja je zapravo samo staklena bočica za tintu s rupom probušenom sa strane. Tada mušterija siše kroz lulu dok se sav opijum ne potroši - najdulje nakon samo jedne minute.
Dok je Sally spremala pripravak, oštro je pogledala Osgooda - nestrpljiva zbog toga što nije platio. Tada je čak i jedan od napola uspavanih konzumenata opijuma pokazao zanimanje za fino odjevenog izdavača. U međuvremenu je Osgood, ispod mokrih krpa pokraj nogu, primijetio malenu knjižicu ili pamflet među ostalim uprljanim papirima. Iako je svjetlost bila preslaba da bi razaznao detalje, potrošena naslovnica knjige izgledala je kao nešto što je već vidio.
“Pa, dragani,” rekla je Sally koja raspačava, malo se naljutivši, “tražite li vi ovdje nešto drugo osim nekoliko dimova?” U međuvremenu je Indijac uspio ustati te je također gledao u njih.
Osgood je osjetio drugu navalu mučnine zbog novih snažnih isparavanja. Kad je kleknuo kako bi udahnuo malo svježeg zraka blizu poda, uzeo je knjižicu i stavio je u džep. Datchery ga je upitao je li dobro.
“Treba mi malo zraka”, odgovorio je Osgood, zateturavši jer mu se vrtjelo u glavi. Pronašao je vrata i spustio se niz stepenice do otvorenog prozora na odmorištu. Pružio je glavu van i zatvorio oči koje su ga još uvijek pekle od dima. Kad ih je otvorio, shvatio je da mu je pogled mutan od bolnih suza, pa je pokušao obrisati oči maramicom. Vjetar mu je smirivao lice - iako je bio topao, činio se kao oceanski povjetarac u odnosu na proključalu saunu gore.
Sumnje su mu se pokazale točnima kad je izvadio knjižicu iz džepa. Držao je najnoviji nastavak Tajne Edwina Drooda, isti onaj nastavak koji je vidio da je upravo tiskan kod Chapmana & Halla na Dan časopisa.
“Drood!” rekao je sam sebi. Kako je zaboga dospio i ovamo? Charlesa Dickensa su doista čitali u svakom kutku planeta.
Vratio se na stepenice i čvrsto se uhvatio za rukohvat. Osjetio je kako mu se vid ponovno zamagljuje kad se približio tamnoj sobi za uživanje opijuma. Cijeli je ulaz izgledao kao čvrst blok dima. Oslijepio je kad je napravio dva koraka unutra, a zatim se spotaknuo o nešto. Pogledavši dolje, uvidio je kako se spotaknuo na Datcheryja koji je ležao na tlu. Tada je Osgooda netko uhvatio i gurnuo u zid, gdje ga je indijski mornar uspravio i udario šakom u trbuh.
“Stani! Ripley!” Začuo se Datcheryjev vrisak, koji se uspravio s poda i zateturao prema napadaču. Datchery se pohrvao s Indijcem, ali ga je Bengalac Booboo otresao i bacio o zid, a Datchery je udario glavom i, nokautiran, ostao ležati.
Osgood je, oslijepljen suzama i krvlju, pokušao izaći iz sobe, ali ga je Indijac dohvatio i navalio šakama na njega, iznova i iznova, ljevicom pa desnicom, nabivši ga u zid. Tada mu je razderao sako i pretražio džepove. Osgood je čuo kako Booboo na sličan način pretražuje onesviještenog Datcheryja klečeći mu na petama.
Kad mu je tijelo onemoćalo, Osgood je osjetio kako je udario o zid i potom jak udarac glavom. Tada je, odjednom, sve zastalo. Vrisci. Indijac je pao, a glava mu se mlohavo okrenula u stranu. Booboo kao da je poletio preko sobe dok je krv šikljala iz njega. Sally se dokopala ljestava i uspela gore izvan vidokruga poput jednog od svojih miševa. Tada je neki pridošlica zgrabio Osgooda za obje ruke.
Kroz izmaglicu mu se učinilo da je vidio lice čovjeka koji ga je držao.
“Nemoguće!”
Poznavao je svog napadača. Kako on može biti ovdje! Golema figura se nadvila nad njime i grubo ga uhvatila za rame. Nekoliko trenutaka kasnije, Osgood je udario o pod i sve se oko njega zacrnilo.
Sljedeća stvar koje se Osgood mogao sjetiti je da se probudio obavijen tamom. Odjeća mu je bila potpuno mokra i potrgana. Začudo, bio je u stanju sanjive mirnoće, spavalo mu se, činilo mu se da čuje lom oceanskih valova, da vidi zvjezdano nebo. Zrak je postao gusto plavičast, pa je posegnuo kako bi ga dotaknuo.
Tada je nejasna misao razbila njegov mir. Opasnost: morao se pomučiti kako bi se sjetio te riječi - iako je trebala biti očita. Jer je doista bio u opasnosti. Zmija, crno-žuta, i zatim sasvim žuta, gmizala je pokraj njega, gotovo ga dotaknuvši; progovorila je, ili je netko drugi govorio, odjednom se moglo čuti deset, petnaest, pedeset glasova koji su ga pokušali izluditi svojom kakofonijom.
Sjetio se Rebecce koja ga je pokušala upozoriti... Rebecca mu je bila odana i vjerovala je kako mogu uspjeti u zadatku koji im je povjeren... Rebecca za koju je bio siguran da je voli otkad ju je prvi put vidio. Osjetio je potrebu za plakanjem - mislio je da će to olakšati neke od njegovih depresivnih frustracija - ali nije mogao pustiti suze. Bez ustajanja - jer to se činilo izvan njegovih trenutnih mogućnosti - pogledom je tražio Datcheryja.
Oči su mu se htjele zatvoriti, ali mu se činilo da ih nikad više neće moći otvoriti ako im sada to dopusti. Boreći se, oči su pobijedile i Osgood se otkotrljao natrag u tamu.
*  *  *
Lovac na blago u kanalizaciji pažljivo je ulazio u najniži dio tunela. Za razliku od ostalih lovaca na blago, Steve Williams je uspio nabaviti skupe kožne čizme koje su sezale do koljena. To mu je bilo od velike pomoći dok se probijao kroz mjehurasti izmet i blato koji su ispunjavali dvije tisuće milja kanalizacijskih tunela od cigle ispod Londona.
Opremljen dugačkom željeznom šipkom s ravnom motikom na vrhu, Steve je otkopavao rupe u kojima bi nešto zapelo. Otvorio je zatvarač na fenjeru koji mu je visio s boka kuko bi malo bolje vidio kroz zamućeni, ustajali zrak.
“Hvala nebesima!” rekao je sam sebi nakon što je posegnuo i izvukao dva srebrna stolna noža. “Nebesima hvala, srebro!” poviknuo je spremivši ih u džep. To, zajedno sa zlatnim vrčem za mlijeko koji je izvukao dan prije, stvorilo je u Steveu dašak osjećaja herojske pobjede. Primijetio je brdašce na blatnom podu blizu slijevnog kanala na istočnom kraju. Ubo je čvrstu nakupinu blata motikom, zbog čega je nekoliko štakora veličine mačke protrčalo pokraj njega. Steve je krenuo dva koraka naprijed i zakašljao. Nije zakašljao zbog užasnog smrada pojačanog mesarskim otpadom koji se baca u odvode, a na što je navikao u protekle tri godine, već zbog toga što je vidio još jednog mrtvaca kojeg je voda dovukla u tunel. Iako je potraga za blagom u kanalizaciji bila ilegalna, policija nije ometala čistače dok god su prijavljivali mrtvace i ostatke ljudskih tijela. Ovaj je bio odjeven u lijepo odijelo.
Ali pomnijim pregledom ustanovio je kako čovjek koji leži potrbuške nije mrtav. Čak je disao.
“Hajde, momče, kako si se našao ovdje?” Steve ga je zazvao i povukao za ruku. “Bježite, zvijeri!” viknuo je. Golemi štakori penjali su se na čovjekove ruke, noge, glavu i torzo i zaglušujuće cičali. “Nosite se!” Steve je upotrijebio palicu kako bi ih zbacio s tijela i otjerao nove koji su se htjeli popeti. Otvorio je čuturicu i ubacio praškastu supstanciju u čovjekova usta.
“Progutaj ovu epsomovu sol - progutaj to. Pomoći će da ti se krv povuče iz glave.”
Kad je napokon ustao, držeći se za slabine od boli, čovjek je zateturao i ponovno pao u prljavštinu.
“Rebecca! Recite joj!” vrisnuo je.
“Što to govoriš? Što te muči?” odvratio je Steve.
“Zaustavite ga! Vidio sam ga! Morate...!”
“Koga? Koga ste vidjeli, gospon?”
“Hermana”, procijedio je Osgood. “Uvijek je to bio Herman!”

ČETVRTI
NASTAVAK
23


Boston, 24. prosinca 1867.

U HOTELU PARKER HOUSE, U SALONU DOLBYJEVE HOTELSKE SOBE, sjedio je potišteni Tom Branagan. Dolby ga je smjestio u trošnu, hrastovu stolicu okrenutu prema kaminu. Kamin je bio ukrašen božićnim čarapama i imelom; velika je kazna biti prisiljen dosađivati se i gledati kako padaju komadi pepela na rešetku, a ujedno ima toliko posla. Tom je razmišljao o ženi koja je sve to izazvala. U utrobi mu je gorjelo, ne toliko zbog ljutnje koliko zbog želje za istinom. Odjednom mu se svaki detalj kojeg se mogao sjetiti o njoj činio važnim. Odjednom se nadolazeća Nova godina doimala kobnom.
Dolby je koračao gore-dolje po sobi, a James Osgood, čija je prisutnost izazivala bijes bostonske izdavačke kuće koja je bila sponzor turneje, sjedio je dijagonalno u odnosu na Toma. Božični darovi ostavljeni za Dickensa u hotelu - nisu svi mogli stati u piščeve sobe - bili su neuredno nagomilani ispod namještaja.
Tom se trgnuo i usmjerio misli na sadašnjost. Dolby je vikao: “Znam što ću ti reći. Nisam li - podsjeti me, možda me pamćenje vara - nisam li ti izričito rekao da zaboraviš na igranje skrivača s onim provalnikom iz hotela, nakon što se to dogodilo? Moram zaključiti da sam pogriješio kad sam ti vjerovao, sinko, da me ponijela dužnost prema tvom ocu. Dolazi li to tvoja keltska narav do izražaja?”
“Gospodine Dolby, molim vas, pokušajte razumjeti...” počeo je Tom.
“Imate sreće što gospodin Fields ima veliki politički utjecaj te da ga je odlučio iskoristiti u vašu korist, gospodine Branagan”, oglasio se Osgood.
Dolby je nastavio prigovarati. “Pristupio si dami - članici visokog društva - u kazalištu, napravio zbrku i povrh toga odvratio pozornost od velikog uspjeha gospodina Dickensa. I kao da ti to nije bilo dosta, sve si to učinio na Badnju večer! Poglavica ima dovoljno problema s gripom, a i daleko je od svoje obitelji u vrijeme blagdana. A što će lek novinari napisati ako čuju za to!”
“Vaši su nesmotreni postupci umalo javno okaljali cijelu turneju, gospodine Branagan”, rekao je Osgood. “Buduća je reputacija naše izdavačke kuće dovedena u pitanje.”
Tom je zatresao glavom. “Ta je žena opasna. Osjećam to cijelim svojim bićem. Nije trebala biti puštena, a mi moramo nagovoriti policiju da je pronađe!”
“Žena”, viknuo je Dolby. “Želiš li da svi pomisle da se Charles Dickens boji žene! Ta žena, uzgred rečeno, zove se Louisa Parr Barton - njezin muž je slavni diplomat i veliki istraživač europske povijesti. Ona dolazi iz američkog ogranka obitelji Lockley iz Batha.”
“Dokazuje li to da je ona razumna i dobronamjerna?” pitao je Tom. “U pravu ste”, rekao je Osgood. “Pokušajte shvatiti, gospodine Branagan - gospođa Barton je poznata po ekscentričnosti i nije dobrodošla u mnogim domovima u Bostonu i New Yorku zbog svog čudnog ponašanja. Neki kažu da se gospodin Barton njome oženio samo zbog aristokratskog podrijetla te da ona nikad nije savladala umijeće upravljanja domaćinstvom i poslugom. Drugi kažu da je Barton bio strastveno zaljubljen u nju. Bilo kako bilo, on provodi većinu vremena na putu. Kolaju glasine da je mogao dobiti mjesto američkog veleposlanika u Londonu da nije bilo njezina čudnog ponašanja. Otkad je pljusnula princa od Walesa kad su mu je predstavljali, zabranjeno joj je da prati gospodina Bartona na njegovim putovanjima.”
“Zato se ovdje može ponašati kako ju je volja”, rekao je Tom. Osgood je kimnuo. “Kad joj nema supruga, sama je pa se može ponašati u skladu sa svojim navikama i trošiti. Bezopasna je.” “Udarila je staricu u hotelu Westminster!” rekao je Tom.
“Ne možemo to dokazati. Zar ne shvaćaš da si na tankom ledu, Branagane?” rekao je Dolby. “Što te je natjeralo na to?”
“Možda si uzimam previše slobode, ali slijedio sam svoj instinkt”, odgovorio je Tom.
Dolby je ponovno zatresao glavom. “Uzimaš si previše slobode i kad govoriš i kad slijediš svoj instinkt, Branagane. Bostonska policija nije imala drugog izbora nego pustiti je.”
“A što je s činjenicom da je provalila u sobu gospodina Dickensa, gospodine Dolby?”
“Pa dobro, Sto ako je to i bila ona, Branagane? Mogli bismo joj dati jednu iza uha, zatražiti od suda da joj naplati globu, ali neće je zatvoriti jer nije prijetila Poglavici niti mu je išta uzela. Osim hotelskog jastuka za koji bi joj najstroži sudac naredio da plati jedan dolar!”
“Mislim da je možda ona bila ta koja je uzela Poglavičin džepni dnevnik”, rekao je Tom.
“A gdje su ti dokazi?” pitao je Dolby, čekajući odgovor koji nije dolazio. “Kao što sam i mislio. Što će joj uopće jedan stari dnevnik?”
“Kako bi doznala privatne informacije”, ustrajao je Tom. “Gospodine Dolby, samo se želim pobrinuti za Poglavičinu sigurnost.”
“Tko je to od tebe tražio?” pitao je Dolby.
“Rekli ste mi da mu služim”, odgovorio je Tom.
“Pa eto, otišao si predaleko”, rekao je Dolby. “I više to nećeš raditi.” Osgood, koji je dugo pio punč, tužno je zatresao glavom i pažljivo dodao: “Kažete da ste slijedili instinkt. Ljudi poput gospodina Dolbyja i mene slijede ono što je ispravno, što je u skladu s pravilima. Ono što je sigurno za ljude koji imaju povjerenja u nas. Kad bismo mogli, gospodine Branagan, rado bismo vas poslali natrag u Englesku. Ali tako bismo privukli pozornost tiska.”
“Umjesto toga,” prekinuo ga je Dolby glasom oca koji disciplinira svoje dijete, “od ovog ćeš trenutka biti isključivo nosač, zbog čega smo te i zaposlili. Ostat ćeš u hotelu, osim ako ti netko ne da neke druge upute, i raditi sitne poslove kad to netko zatraži. Kad se vratimo iz Rossa, odlučit ću što će biti dalje - da nisam platio tri gvineje za tvoju odoru,’smjesta bih ti dao otkaz.”
Tom je uzdahnuo zureći u mramorni kamin. “A što je s Poglavicom? Slaže li se on s vama?”
“Molim te, brini se za vlastitu situaciju! Poglavici će biti sasvim dobro dok se mi brinemo o njemu, hvala, gospodine Branagan”, naduto je rekao Dolby.
“Tako je”, dodao je Osgood. “Pobrinut ćemo se da gospodin Dickens ima što raditi dok mi dovršavamo poslove s vlastima, tako da se više ne pridaje pozornost tvojim strahovima. I već sam zatražio od Olivera Wendella Holmesa da mu pokaže znamenitosti Bostona. Ako itko može zabaviti čovjeka, onda je to doktor Holmes.”
*  *  *
Nakon što je Dolby ispratio Osgooda, na povratku ga je ispred njegovih vrata zaustavio konobar.
“Gospodine Dolby? Dolje vas čeka jedan gospodin - kaže da je hitno.”
“Deset je sati na Badnju večer”, rekao je Dolby, uzimajući sat iz kaputa. “Točnije, deset i trideset. Trčim po gradu i obavljam poslove od šest ujutro. Je li gospodin ostavio posjetnicu?”
“Ne, gospodine. Alije rekao vrlo hitno. A po tome kako je izgledao, i ja bih rekao da je zaista hitno.”
Hitno. Taman posla. To je vjerojatno još jedan stranac kojem trebaju rasprodane ulaznice za njegove slijepe, gluhe i nijeme sestre i tete i supruge. “Jako važni američki pisci”, za koje Dolby i Osgood nikad nisu čuli, pisali su pisma preklinjući za jednu besplatnu propusnicu u prvom redu kako bi dostojno popratili Dickensov posjet njihovu gradu, i još pet ulaznica za njihove prijatelje, ako može.
Dolje u baru, Dolby je među licima potražio tajnovitog posjetitelja. Jedan se muškarac isticao. Ruke su mu bile čvrsto sklopljene na prsima. Imao je mesnato, dječačko lice, koje je bilo prepuno ožiljaka i obraslo sijedom bradom. Bio je nizak, ali čvrste, zbite građe koja je ulijevala strahopoštovanje. Muškarac je mahnuo Dolbyju.
“Bojim se, prijatelju,” počeo je Dolby prijateljskim, ali nezainteresiranim tonom, “da su sve ulaznice za buduća čitanja već rasprodane. Možete pokušati kupiti ulaznice iz sljedeće serije koju smo dodali kako bismo udovoljili zainteresiranim slušateljima.”
Muškarac mu je predao gomilu dokumentacije i značku.
“Nisam došao zbog ulaznica, gospodine Dolby. Jedino... ako ih budem morao zaplijeniti zajedno s cijelom imovinom u vašem vlasništvu.” Usiljeno se nasmiješio.
Dolby je pregledao dokumente. Podaci o porezu na dobit. Na znački je stajalo ime Simon Pennock, poreznik.
“Znam da ste viđeni kako nosite papirnate vreće krcate dolarima od prodaje ulaznica, gospodine Dolby.” Pennock je to izgovorio kao da se radi o ljudskim kostima, a ne o novcu. Poreznikova je stolica stajala ispred kamina u kojem je gorio antracit čiji ga je sjaj obasjavao tamnoplavoni maglicom koja je još više uznemiravala Dolbyja.
“Gospodine Pennock, ako sam dobro shvatio zakon vaše zemlje, ‘povremena predavanja’ - tako piše u kongresnom zakonu - koja održavaju stranci na vašem tlu, izuzeta su iz oporezivanja.”
“Pogrešno ste shvatili zakon. Iako nije moja dužnost da vam ga objašnjavam. Trebali biste početi meni isplaćivati dio svojih trenutnih prihoda, Dolby, točnije pet posto, ako želite izbjeći daljnje neugodnosti.” “Uvjeravam vas da nismo doživjeli nikakve neugodnosti, gospodine.” Pennock se intenzivno zagledao. “Sada ih doživljavate, gospodine Dolby.”
Dolby se okrenuo prema cijelom baru kao da traži pomoć. Umjesto toga, ugledao je čovjeka u krznenom šeširu i raskopčanom kaputu ispod kojeg se nazirala još jedna značka Riznice. Dolbyju se nije svidjela pomisao da su ga ovi muškarci promatrali dok je prenosio novac s prodajnih mjesta, a još je više mrzio činjenicu da su ga brojčano nadjačali. Želio je da je barem Tom uz njega. Ne da je Dolby mislio da bi ga vladini agenti napali, ali je mislio da bi s Tomom, mlađim i jačim, imao više samopouzdanja.
“Čak i ako su vaše procjene točne, gospodine Pennock”, počeo je Dolby.
“Jesu”, rekao je Pennock prekinuvši ga. “Platit ćete deset tisuća, u zlatu ili novcu, ili ćete vi i svatko od vas - uključujući i vašeg voljenog Boza - biti iza rešetaka prije nego što vaš parobrod isplovi iz luke.” “Čak i kada bih se složio da je pet posto pravedan udio”, rekao je Dolby, trudeći se da ne izgleda ljutito. “Ionako sam već poslao račune u Englesku. Novac je u banci. Ne bih mogao platiti čak i kad bih morao.” “Postoje druga rješenja”, Pennock je mahnuo čovjeku u šeširu od tuljanova krzna, koji se pomaknuo prema vratima. “Gospodine Dolby, vi niste jedini kazališni menadžer s kojim poslujem. Čuo sam da je gospodin Dickens čovjek koji voli red. Predlažem da novac isplatite prije posljednjih čitanja u New Yorku ili ćete dovesti gospodina Dickensa u nevolje iz kojih se neće tako lako izvući i zbog kojih bi mogao požaliti što je ikad kročio na američko tlo. Laka vam noć.”
*  *  *
Sljedećeg jutra, dok je kod Fieldsovih Dickens uživao u svom uobičajenom doručku koji se sastojao od jaja i slanine uz čaj, Osgood ga je pitao jesu li možda nešto previdjeli u Bostonu što bi pisac želio pogledati. Nakon što je Osgood uporno inzistirao na odgovoru, Dickens je rekao da ga uvijek zanimalo mjesto neobičnog ubojstva Georgea Parkmana na Medicinskom fakultetu. Doktor Oliver Wendell Holmes, koji im se pridružio za doručkom i koji je i do tada neprestano brbljao Dickensu, bio je profesor na tom fakultetu i odmah je ponudio izlet.
“Polako, polako, gospodine Dickens...” Upozoravao je doktor Holmes. Stigli su na mjesto događaja i spuštali se u podzemnu komoru ispod Medicinskog fakulteta. “Još dvije stepenice prema dolje.”
Dvojica su muškaraca podignula svjetiljke. Oko njih, u mračnoj su se komori nalazile police i medicinske staklenke u kojima su svjetlucali anatomski uzorci. Dickens je uzeo jednu i stao je proučavati na svjetlu. “Komadići ukiseljene smrtnosti”, primijetio je. “Poput četrdeset pljačkaša u Ali Babi, koje su usmrtili polijevajući ih kipućim uljem!” “Sve je to užasno morbidno!” rekao je Holmes dok je Dickens vraćao staklenku na policu. “Naš gospodin Fields ne bi dopustio da o tome govorimo poslije doručka. Zaista užasno!”
“Nisam li ja predložio da me dovedete ovamo, doktore Holmes? Nisam mogao napustiti Boston a da ovo ne vidim.”
“Možda je to bila vaša ideja, gospodine Dickens”, priznao je Holmes. “Ali ne smijete se gristi. Od toga nema nikakve koristi. Moj Wendy - Wendell Junior - on bi mi se narugao jer tratim vrijeme na ovakve ‘besmislice’ kada bih ga mogao provesti zarađujući novac.”
Dickens se nasmijao. “Budite sretni, dragi moj doktore Holmes. Dok Babbage ne izumi svoj stroj za računanje, računi koje moji dječaci nakupe svaki dan nikada neće biti zbrojeni!  Mislim da su beskičmenjaci. Da znate, ponekad ne mogu staviti šešir na glavu jer mi se kosa nakostriješi. Blaženi ste jer ne znate kako je to kada sjedite za stolom i gledate uokolo, a u svakoj stolici vidite neki izraz neprilagođenosti, kojeg se s mukom sjećate i kod vlastitog oca. Dakle, to je to mjesto, zar ne?” Holmes je kimnuo.
“Biti na takvom mračnom mjestu izaziva neki tjelesni osjećaj kao da vam niz leda curi hladna voda izmjenjujući se s kipućom.”
“Baš ovdje, gdje oči izvana ne mogu doprijeti, dogodilo se nezamislivo...” rekao je Holrpes.
Doktor Holmes, pjesnik i profesor medicine, uživao je u ovoj prilici da postane pripovjedač. “Bilo je to u ovom podzemnom laboratoriju”, rekao je Holmes. Tu je počinjen zločin jednog ledenog dana u listopadu. Tog je popodneva 1849. godine, George Parkman, visok, krakat čovjek, ušao na posjed Medicinskog fakulteta ne bi li posjetio Johna Webstera, profesora kemije i Holmesova kolegu. Bio je to posljednji put da je netko vidio Parkmana živog.
Domar Medicinskog fakulteta, Littlefield, bio je prisutan kad je Parkman ušao u zgradu. Littlefield je čuo Parkmana kako strogim tonom šapće Websteru: “Nešto se mora poduzeti”, kao da je postojala neka razmirica između dvojice muškaraca. Littlefield se uspeo stepenicama do laboratorija doktora Holmesa kako bi pomogao u čišćenju nakon predavanja, i nije tog popodneva više razmišljao o Parkmanu.
“Nakon što ga nije bilo nekoliko dana, Parkmanova je obitelj bila u teškom stanju, kao što možete i zamisliti, dragi moj Dickens. Kada se doznalo da je Parkman posljednji put viđen ovdje, domar Littlefield se, za većinu ljudi samo stranac, našao na meti sumnjičavih pogleda, uključujući i mojeg!
Jedne je tihe srijede u tjednu Dana zahvalnosti Littlefield primijetio Webstera u njegovu laboratoriju, iza zaključanih vrata. Domar je, odlučan u obrani svoje časti, imao vlastite sumnje pa je kroz ključanicu promatrao kako profesor žuri uokolo obuzet nekom hitnom aktivnošću. Kad je Littlefield dodirnuo rukom zid od cigle, zamalo je vrisnuo. Zid je bio izuzetno vruć.
Domar je pričekao da Webster navečer izađe iz laboratorija. Potom je izbušio rupu iz podruma u isti trezor u kojem su sada stajali Holmes i Dickens. Kad se Littlefield provukao kroz rupu, vidio ga je. Ljudsko tijelo, ili njegov dio, na kuki. Nekoliko sati poslije, policija je pretražila laboratorij i u peći pronašla pougljenjene kosti sasječena tijela.
Nitko na Medicinskom fakultetu više nikad nije koristio taj laboratorij, iako nam drastično nedostaje prostora, a prošlo je petnaest godina otkad je tijelo spaljeno. Vidite, praznovjerje je jako čak i kod znanstvenika - zapravo, pogotovo kod znanstvenika.”
Dickons je pažljivo slušao doktorovu priču. “A opet, ako postoji mjesto u Bostonu koje ima valjan razlog da bude preplavljeno kostima, onda je to Medicinski fakultet”, prokomentirao je.
“Branitelj je to naveo na sudu! Ovdje ima kostiju i tijela gdje god pogledate. Ali umjetno zubalo je presudilo”, rekao je Holmes. “Ono je sredilo sirotog Webstera. Zubar koji ga je izradio za Parkmana, rekao je da ga prepoznaje. Slomljena čeljust s umjetnim zubima koja je nađena u peči bila je najuvjerljiviji svjedok na sudu.”
“Najpametnije kriminalce obično uhvate na najmanjoj pogreški u njihovim proračunima”, primijetio je Dickens.
“Siroti Webster. Gledati čovjeka prije vješanja je kao da gledate duha!”
“Naravno, naravno”, zamišljeno je rekao Dickens. “Uvijek sam razmišljao kako bi bio težak razgovor s čovjekom kojeg će objesiti za pola sata. Ako pada kiša, ne možeš reći: ‘Sutra će biti krasno vrijeme!’ jer što bi mu to značilo? Sto se mene tiče, mislim da bih mogao pričati o vremenima Julija Cezara i kralja Alfreda!”
Dok su se dvojica muškaraca smijala, Dickensa je uhvatio napadaj kašlja pa se još jače umotao u svoj pohabani kaput. Nakon mjeseci napada američkih obožavatelja koji su uzimali suvenire otkidajući s kaputa krzno, izgledao je kao jadna, olinjala životinja.
“Je li vam dobro, gospodine Dickens?” ljubazno je rekao doktor Holmes. Otkad je Dickens došao u Ameriku, širile su se glasine o njegovim bolestima, ali za Dickensa je to bila privatna stvar. Bilo je očito da se Dickens nakon svakog čitanja sve više umarao i njegovo je stopalo sve jače šepalo.
“Da, dakako da jest!” uzviknuo je Holmes. “Fields će se naljutiti na mene ako vas ne vratim u njegov udobni dom kako biste se odmorili za sljedeće čitanje.”
“Gotovo se može namirisati”, promrmljao je Dickens.
“Molim?”
“Miris spaljenog mesa u zraku. Dajte da ostanemo još neko vrijeme.”