Metju Perl

First topic message reminder :



Godina je 1870. i spisateljska ikona, tadašnji pravi književni celebrity, Charles Dickens iznenada je preminuo ne dovršivši svoj posljednji roman, Tajna Edwina Drooda. Kada vijest o njegovoj smrti napokon preplovi ocean, Dickensov američki izdavač James Osgood, suvlasnik male prestižne izdavačke kuće koja se jedva nosi s jakom konkurencijom velikih izdavača iz New Yorka i sa sve većom količinom jeftinih pretisaka, naći će se pred zidom. Njihovo jedino oružje je kvaliteta autora, a bez najveće zvijezde izdavačkog programa bit će još teže, praktički nemoguće, opstati na nemilosrdnom tržištu.
Upravo u tim trenucima u bostonsku luku stiže posljednji, neobjavljeni, nastavak Dickensova romana, pa će Osgood delikatan zadatak preuzimanja papira o kojima mu ovisi budućnost povjeriti svojem najpouzdanijem zaposleniku, prije nego što sadržaj padne u ruke "pirata", tadašnje verzije književnih agenata koji vrebaju brodove u luci.
No Daniel se u ured više neće vratiti, njegovo tijelo završit će pod kotačima kočije, a rukopis će nestati. Kako bi spasio tvrtku i održao živima ideale po kojima radi, James Osgood uputit će u London u pratnji tajanstvene knjigovotkinje Rebecce, Danielove sestre, u nadi da će otkriti kako je veliki bard namjeravao rasplesti radnju romana. No događaji u koje će se uplesti u Londonu puno su više od onoga na što je povučeni izdavač spreman, a pitanje nestalog rukopisa pretvorit će se u borbu s nevidljivim neprijateljem čiji je ishod krajnje neizvjestan.

24


KAD SE TURNEJA UDALJILA OD NEW YORKA I BOSTONA I STIGLA DO Philadelphije, Baltimorea, Washingtona, Hartforda i Providencea, George Dolby i njegovi izmaltretirani prodavači karata često su putovali ispred ostatka družine kako bi organizirali prodaju karata i utabali put.
U međuvremenu, Tom se nije bunio zbog toga što mu je Dolby suzio ovlasti i dužnosti. Više se brinuo zbog činjenice da je Louisi Parr Barton dopušten slobodan pristup Dickensovim nastupima bez pitanja ili barem pregleda torbe. Ako ništa drugo, barem je Dickensov odlazak u male provincijske gradove otežao praćenje fantomskom inkubu jer se ona ipak činila kao velegradsko stvorenje. Dok je Tom obavljao svoju zadaću, koja se sastojala u nošenju kovčega od željezničkih stanica do hotela, držao je oči otvorenima, što je bilo važnije od onog što su ostali radili. Još ga je otac u Rossu učio kako nije bitno koje su dužnosti povjerene kojem čovjeku, već način na koji ih obavlja.
U Syracuseu, prenoćište je bilo mračno mjesto koje je izgledalo kao da je sagrađeno dan prije, a tako je izgledao i cijeli grad. Za doručak im je posluženo jelo koje je izgledalo kao stara svinja. Henry Scott je u dnevnom boravku plakao dok je George pokušao unajmiti službu za hitne slučajeve da očisti hodnik na njihovu katu.
Cijelo područje između Rochestera i Albanyja izgledalo je poplavljeno zbog strašne oluje koja je preko noći otopila snijeg i led. Cijelu noć su morali ostati u izoliranoj regiji pod nazivom Utica. Čak su i telegrafski stupovi bili oboreni i plutali su poput krhotina nakon brodoloma, pa nikakva komunikacija sa sljedećom postajom za čitanje nije bila moguća.
Kad su došli blizu Albanyja, ukrcali su se u čamce i poplavljenim prostranstvom stigli do sljedećeg hotela. Srušeni mostovi, slomljene ograde i blokovi leda plutali su uokolo, te im se tako ispriječili na putu.
Tom je zabrinuto razmišljao o Dickensu dok su se vozili čamcem. Putujući Sjedinjenim Državama, Tom je u više navrata vidio ponovljene Dickensove iznenadne napadaje straha za vrijeme vožnji vlakom ili trajektom, ili za vrijeme bilo kojeg događaja koji pisac nije mogao spriječiti zbog neke nepredviđene situacije. Zato što su se svi na njih navikli, napadaji nisu više nikoga iznenađivali, ali su stvarali bolnu sliku unutarnjeg straha. Nije bilo neobično da Dickens zatraži “Sporije, molim” od kočijaša, čak i nekoliko puta sve dok ne bi usporili do brzine hodanja.
Dok su plutali, kako se činilo, beskrajnim vodenim prostranstvom, Dickens je izvukao svoju štopericu kako bi provjerio putuju li dovoljno brzo u skladu s planiranim rasporedom. Bilo je moguće da publika neće moći stići do kazališta, ali njemu to nije bilo ono što je bitno: točnost je za njega bila stvar principa i samodiscipline. Protresao je sat.
“Ljudi, ovo je nevjerojatno”, rekao je. “Moj je sat oduvijek radio savršeno i u njega se moglo pouzdati, ali od mojeg željezničkog udesa prije tri godine nije više točan. Iskustvo iz Staplehursta govori mi sve više i više, umjesto manje i manje. Varljiv osjećaj straha povremeno mi dolazi i ne mogu ga kontrolirati niti spriječiti njegovu pojavu. Stanite, što je ono?” upitao je Dickens vodiča, nadglednika radova. Cijela kompozicija vlaka plutala je u vodi ispred njih.
“Teretni vlak, zapeo u poplavi. Goveda i ovce. Ljudi su se izvukli, ali bojim se da će stoka pocrkati. Pretpostavljam da će se početi međusobno jesti za nekoliko dana.”
Dickens se okrenuo prema njemu i oštro ga pogledao.
“To glupe životinje čine, gospodine Dickens, kad su izgladnjele”, nastavio je nervozno nadzornik.
Dickens je buljio u napušteni vlak koji se ljuljao gore-dolje u prljavoj vodi. Dok su prolazili, mogli su čuti krikove i cvilež iznutra; zvučalo je kao ljudska patnja. “Neće crknuti”, tiho je rekao pa se pomaknuo na pramac brodića. “Niti jedno od njih. Veslajmo natrag. Onamo.”
“Ali, gospodine, zapovjeđeno mi je da vas dovedem u Albany na vrijeme za...” vodič je pokušao prosvjedovati.
“Niste nešto sad rekli, je li?” pitao je Dickens krvavih očiju.
“Mislim da nisam, gospodine”, odgovorio je nakon što je vidio izraze lica ostalih članova osoblja na brodu.
“Građani Albanyja nas mogu malo pričekati”, rekao je Dickens. “Svi veslajte prema onom teretnom vlaku i nema zabušavanja! Danas ćemo nadmašiti Noinu arku!” Nakon nekoliko sati rada, uspjeli su osloboditi ovce i krave, koje su zaplivale prema kopnu, a slabije su odvukli u plićak da se odmore dok im ne donesu hranu. Sve u svemu, iako su počeli padati snijeg i tuča, Dickens je bio vrlo zadovoljan i poticao je ljude i životinje s takvim entuzijazmom da je i vodič dao doprinos u spašavanju oslabljene stoke.
Nakon usputne pustolovine stigli su u Albany. Dickens je sjeo pred vatru u hotelskom predvorju držeći šešir pred sobom na toplini. Pretvorio se gotovo u čvrst komad leda, kao i njegova brada. Pokušao je otpustiti kravatu, ali se smrznula oko ovratnika.
Kad je prošla Nova godina, većina njegove posluge jako se razboljela. Tom je bio jedan od rijetkih koji je ostao zdrav, što je Dickensa učinilo izrazito ovisnim o njemu jer je i samo piščevo zdravlje osciliralo između živahnog i vrlo slabog. Za vrijeme čitanja Nicklebyja i Zabave gospodina Boba Sawyera posjetiteljima je napomenuto: Gospodin Charles Dickens moli za ispriku zbog jake prehlade, ali se nada kako njezine posljedice neće biti tako uočljive nakon nekoliko minuta čitanja. Prvu rečenicu smislili su Dolby i doktor; drugu je smislio sam Poglavica. Osim svojih malih doručaka, Dickens je počeo s konzumiranjem jajeta istučenog u šeriju prije čitanja i za vrijeme pauze, koje bi Henry zamiješao i pripremio u svlačionici.
Za to vrijeme, Osgood je završio s pripremom ideje svojeg pomoćnika Daniela o “specijalnim” skraćenim verzijama čitanja, džepnim izdanjima tvrtke Fields, Osgood & Co. koje su prodavali za dvadeset pet centi ispred kazališta.
“Više se ne moramo brinuti o tjeranju pirata s naših predstava, gospodine Branagan”, rekao mu je Osgood kad su on i Fields došli otpratiti grupu ša željezničke postaje. “Ideja gospodina Sanda funkcionira baš onako kako smo planirali.”
“Taj momak će napredovati do mjesta službenika u tren oka!” rekao je Fields, čestitajući Osgoodu na inovaciji. “Vrlo je sličan još jednom pomoćniku kojeg se sjećam.”
Na putu prema Philadelphiji Tomu je naređeno da karta s Poglavicom dok Henry Scott odrijema, a držao je noge skupljenima kako bi čizme bile sklonjene u slučaju da neki nepristojni Amerikanac odluči ispljunuti duhan. Dickens je, kao i obično dok bi se vozio vlakom, držao otvorenu pljosku pokraj sebe. Svakih nekoliko minuta Henryjeva glava bi se spustila u jednu stranu i svaki put bi je vrlo pažljivo pomaknuo natrag kao da je potpuno budan.
“Nitko ne voli na takav način spavati u javnosti", rekao je Dickens Tomu. “Ja sam se izvježbao da to sebi ne radim. Kartaška partija dobra je za budnost i aktivnost. Pojačava izdržljivost.”
Dickens je vjerojatno smatrao da je Tom pretih pa je nalazio zadovoljstvo u tome da govori za obojicu. “Potpuno je nevjerojatno koliko se ova zemlja promijenila. Posljednji put kad sam putovao u Philadelphiju, prije dvadeset pet godina, sjećam se kako je gotovo cijeli grad dolazio k meni u hotel na intervjue. Svaki Tom, Dick, Harry, Edgar - Edgar Poe, zapravo. Nikad nije bilo kralja ili vladara kojeg su ljudi tako pratili kao što su mene u Philadelphiji.”
“Edgar Poe, kažete, Poglavice?” upitao je Henry, čija se svijena glava odjednom svjesno uspravila. Modni je savjetnik bio prilično impresioniran svaki put kad bi čuo ime neke osobe koja mu je bila poznata kao slavna, posebno kad bi čuo ime nekog tko je preminuo. “Poe je pisao morbidne i čudne priče”, rekao je Henry obrativši se Tomu kao da ga želi nečemu naučiti. “Umro je mlad.”
“Bio je i pjesnik,” rekao je Dickens, “na što me mnogo puta podsjetio. Ponešto sam s njim razgovarao o svom jadnom gavranu Gripu koji je umro jer je pojeo dijelove naših drvenih stepenica. Također smo razgovarali o tragičnoj situaciji s izdavačkim pravima za pisce koji nisu zaradili ni prebijenu paru dok su se grabežljivi izdavači obogatili na lažnim izdanjima. Poe je tada pisao priče o kriminalističkim zagonetkama - o tajnama - kao i ja. Tada sam s Poeom razgovarao i o - da, sjećam se kao da je bilo jučer - Calebu Williamsu Williama Godwina, knjizi kojoj smo se obojica divili.”
“Taj roman sam progutao u jednom danu”, ushićeno je rekao Henry. Dickens je nastavio. “Govorio sam Poeu o načinu na koji sam shvatio njezinu čudnu konstrukciju - da je Godwin najprije opisao hvatanje Caleba. Tek je poslije odlučio kako početi, pa je prvu polovicu knjige napisao poslije. Poe je rekao da i on svoje knjige o kriminalističkim zagonetkama piše unatrag. Više od svega htio se sprijateljiti sa mnom kako bih mu pronašao engleskog izdavača, što sam i pokušao, ali nisam uspio kod Freda Chapmana. Tada nitko nije znao ništa o Poeu pa je izdavanje američkih pisaca bilo riskantan pothvat. Bio je siguran da će ga Europljani cijeniti više nego Amerikanci. Jadni Poe se naljutio na mene nakon toga, jadnik.” Dickensu je odmah bilo žao što je to rekao. “Bio je razočaran čovjek, znate, vrlo siromašan. Možda me sad uhvatilo takvo raspoloženje ili napetost, jer ne znam što bi me drugo potaklo na razmišljanje o njemu.”
Nakon dva čitanja u Philadelphiji slijedila su četiri u Washingtonu i zatim dva u Baltimoreu. Na prvo čitanje u Washingtonu došli su gotovo svi kongresniei i veleposlanici, kao i pas lutalica koji je prošao pokraj policajaca koji su osiguravali događaj i počeo lajati za vrijeme čitanja. Predsjednik Johnson bio je na svim čitanjima u Washingtonu, te je pozvao Dickensa i Dolbyja u Bijelu kuću na piščev rođendan, iako se Dickensova bolest pogoršala. Dickens je, nakon posjeta, bio uvjeren da će Andrew Johnson opstati na vlasti unatoč pričama kako nije učinio ništa vezano uz pokušaj pomirenja s južnim državama u neprijateljski raspoloženom Kongresu. “Tog se čovjeka mora ubiti da bi ga se maknulo s puta”, Dickens je poslije rekao Dolbyju.
Dolby je uskoro otišao iz Washingtona u Providence da bi ondje organizirao prodaju karata, dok su ostali otišli u Baltimore prije povratka u Philadelphiju. Zbog jedne od duljih vožnji vlakom, cijela je grupa bila vrlo iscrpljena, a Dickens se protezao nakon dubokog, neudobnog sna.
“Čemu se smiješ, moj momče?” upitao je Toma koji je sjedio nasuprot njemu.
“Spavali ste”, rekao je Tom, ugodno se smiješeći.
Dickens je razmišljao o tome. “Jesam, gospodine! I pretpostavljam kako ćeš mi reći da ti nisi ni oka sklopio.”
U Baltimoreu, očito potaknut svojim ružnim riječima u vlaku za Philadelphiju, Dickens je potražio Mariu Clemm, punicu Edgara Poea koja je živjela na državnoj skrbi.
“U ovoj je zgradi umro”, rekla je starica kad su je doveli u dvorište župnog dvora gdje ju je Dickens čekao zajedno s Tomom. “Ovo je tada bila bolnica. Jeste li vi bili Eddiejevi prijatelji? Znate li vi što se dogodilo?” odsutno je upitala. Posjetitelj joj je već objasnio tko je on, ali je zaboravila.
“Ja sam kolega pisac. Svaki pisac, draga moja gospođo Clemm, svaki pjesnik i svaki izdavač znao je za njegov očaj”, rekao je Dickens s poštovanjem. Zamolio ju je neka prihvati sto pedeset dolara za skrb.
Dolby se ponovno našao s grupom u Philadelphiji u vrijeme posljednjeg čitanja. Menadžer je prestao upućivati prijekorne, bijesne poglede Tomu zbog debakla na Badnju večer; sad ga je samo ignorirao. Dolby je imao dovoljno drugih stvari koje su ga iritirale. Oglas za čitanje u Hartfordu tiskan je s natpisom kako će Dickensovo čitanje trajati dvije minute, a da bi publika trebala doći barem deset sari ranije kako bi sjela na svoja mjesta.
Dickens se samo nasmijao, ali se iznenadio kad je vidio koliko je Dolby ljut zbog plakata.
“Dragi moj Dolby”, rekao je Dickens, gestikulirajući prema stolici. “Izgledaš kao da danas ne možeš smisliti nikakvo rješenje. Nemoj tako ozbiljno shvaćati te novine. Pa, sudeći po onome što piše u američkim novinama, moje oči su crvene, plave i sive boje, a sljedećeg dana sam dokazani mason. Znaš, jako su me pogađale kritike mojih knjiga prije nego što sam se dogovorio sam sa sobom da ih jednostavno neću čitati, i nikad nisam prekršio taj dogovor. Nedvojbeno sam sretniji zbog toga - a zasigurno nisam izgubio na mudrosti.”
Menadžer je protresao glavom i tužno sjeo. “Novine me nisu toliko uzrujale, Poglavice. Neka ih, dovraga i marketing i sve ostalo! Nisam vas htio zabrinjavati, ali posjetio me agent Ministarstva financija koji tvrdi kako smo dužni platiti pet posto od svih prihoda u Americi.” “Pet posto!” uzviknuo je Dickens. “Je li momak u pravu?”
“Nije! Ali prijeti da će nam zaplijeniti karte i svu imovinu koju imamo ovdje, te će nas zatočiti ako pokušamo pobjeći iz zemlje. Napisao sam pisma nekim odvjetnicima u New York, ali sporo mi odgovaraju.”
“Zamisli to!” Dickens se trudio održati smiren ton. “Pa, stekli smo prijatelje u Washingtonu, nismo li?”
“Gotovo svi članovi političke elite bili su na tvojim čitanjima!” “Kladio bih se kako bi oni rado iskoristili svoj utjecaj da otjeraju tu gamad, zar ne? Otiđi k njima.”
Dolby je otišao u Washington na jedan dan kako mu je i rečeno. Večerao je s načelnikom Riznice federalne vlade koji je potvrdio da se Dickensova čitanja smatraju povremenima i da, kao takva, trebaju biti izuzeta od plaćanja poreza.
“Uvijek će postojati nepošteni ljudi, trula karika tu i tamo u ovoj agenciji”, rekao je načelnik Dolbyju, ispričavajući se dok je pisao pismo za stolom. “Pa, Kongres je čak morao istražiti želje nekih naših namještenika da, dakle, traže nečasne radnje od nekih novozaposlenih knjigovotkinja u Ministarstvu. Nosite moje pismo sa sobom, gospodine Dolby. Trebalo bi spriječiti nepravilnosti. Mnogi poreznici u istočnim državama su, vidite, Irci, i veliki su anglofobi. Nadamo se da će ih posjeti poput vašeg prosvijetliti u pogledu odnosa s našim engleskim rođacima.” Kad se vratio u Boston na subotnju večeru koju su za njega i Dickensa pripremili Fieldsovi, Dolby se osjećao kao da je ponovno kod kuće, uspoređujući to s njihovim donedavnim životom prema rasporedu.
Otišli su prošetali Bostonom prije jela. Druželjubivi gospodin Osgood istaknuo je zanimljiva mjesta. Toliko se toga gradilo. Zgrada Sears, trenutačno bezoblična gomila kamena, prašine i skela trebala bi biti velika palača ureda i trgovina na sedam katova. “Ondje će”, rekao je Osgood pokazavši na nju, “biti prvo parno dizalo u Bostonu kada se zgrada dovrši. Vidite, ondje je za njega predviđeno mjesto.” U sredini konstrukcije na svakom katu postojao je slobodan prostor, a na samom dnu zgrade bila je strojarnica s pumpom na paru, nizom cijevi koje su se protezale do vrha zgrade. Pokraj zgrade ležala je kabina lifta, pažljivo uređena poput male dnevne sobe.
“Ubrzo, kažu,” Osgood je objašnjavao, “više nitko neće ići stubama
itime ćemo spasiti pedeset života godišnje koji su izgubljeni padom niz stubište. Jedino nisam siguran u to mijenjaju li se stvari u Bostonu prebrzo da bismo ih mogli shvatiti. Svi ćemo putovati gore-dolje na parni pogon.”
“Svaki političar s takvom platformom ima moj glas”, rekao je Dolby, koji je otvoreno iskazivao protivljenje količini hodanja koju su zahtijevali grad Boston i Dickens.
Te večeri se jelu kod Fieldsovih pridružio Ralph Waldo Emerson koji je stigao iz Concorda. Za razliku od većine pisaca iz Cambridgea - Longfellowa, Lowella, Holmesa - Emerson se činio samo napola zainteresiran za Dickensa kao čovjeka, a još manje za Dickensa kao pisca. Ali se zato Mudrac iz Concorda nije mogao prestati smijati kad je Dickens zapjevao jednu staru irsku baladu (“Chrush ke lan ne ehouskin!”) kako bi izveo točku za okupljene; unatoč njegovu filozofiranju, Emersonov je smijeh bio tako glasan da se gotovo činio bolnim.
Za večerom je također bilo još nekoliko namrštenih lica koja su, poput neke nevidljive sile, širila tamni oblak iznad dobro raspoložene družine. Ta lica su bili visoko pozicionirani političari iz Massachussetsa koji su inzistirali na tome da je, nakon što je predsjednik Johnson tako nepromišljeno otpustio ministra obrane, njegova optužnica bila sigurna. Vođe Kongresa održavali su tajne sastanke cijelu noć. Kaos se mogao osjetiti u zraku.

25


NACIONALNA POLITIČKA KRIZA KOJU SU PREDVIDJELI NA VEČERI NASTALA je u ponedjeljak - protiv Andrewa Johnsona podignuta je optužnica za političke zločine i prekršaje zbog njegova suprotstavljanja Kongresu u povodu procesa rekonstrukcije Unije - i javnost se uzbunila. Redovi ispred kioska s ulaznicama su se prorijedili - čak su i preprodavači otišli! Dolby je otkazao sljedeću seriju čitanja u Bostonu zbog smanjenog zanimanja javnosti i Dickensova slabijeg zdravlja.
Namještenici su učinili sve kako bi zabavili Dickensa tijekom tog mirnog razdoblja. Dolby i Osgood su se utrkivali u hodanju. Dickens je zamislio utrku koja mu je također poslužila kao izlika da organizira veliku večernju zabavu. “Taj Osgood!” rekao je Dolby Henryju koji mu je pomagao u pripremi za natjecanje stavljajući mu bešavne čarape. “Jedva da ima devedeset kilograma, sreće mi, rekao bih da je brži od mene u svim vremenskim prilikama, a kamoli još na snijegu i ledu. Čak i sa svojim tipičnim reumatskim smiješkom. Pazi što ti kažem, brži je i jači nego što izgleda - u utrkivanju, ali i inače. Za sve je kriv Johnson. Baš su ga morali optužiti.” Uskoro su Dolby i Osgood odlazili iz grada kako bi sredili promjene u rasporedu. Tom i Henry Scott ostali su u hotelu Parker House s Dickensom. U usporedbi s vremenom koje su do sada proveli u Americi, dani bez čitanja u Parkeru prolazili su suviše sporo. Zbog vremenskih prilika i Dickensova zdravlja, pisac je većinom bio zatočen u sobama. Kihanje i kašljanje su ga izmorili, a ponajviše nostalgija za Gadshillom.
Kad nije sjedio za stolom i pisao, Dickens bi razgovarao s bilo kim u blizini: konobarom, hotelskim osobljem ili gostima. Tom je bio zadužen za donošenje posljednjih telegrafskih izvješća Dickensu kad god su ih Dolby i Osgood poslali. Drugom je prilikom Dickens dobio pismo od kuće koje ga je rastužilo. Kad je Tom došao da preuzme poštu za posljednju dnevnu pošiljku, Dickens je još uvijek zurio u pismo.
“To ne može biti John Thompson!” uzviknuo je Dickens.
“Poglavico?”
“Thompson je jedan od mojih ljudi u Gadshillu. Policija je otkrila da je krao novac iz blagajne u mom uredu. Nakon svih tih godina! Pa ja sam mu povjerio i moje drage - mislim moje rukopise da ih prenosi na razna mjesta. Što da učinim s njim, ili za njega, tog nesretnog čovjeka, sam Bog zna!”
“Jako mi je žao, Poglavice.”
“Recite mi,” rekao je Poglavica, “dobri moj Branagane, čitate li moje knjige?”
Tom je iznenađeno zastao. Obično je Dickens govorio mimo njega, a ne zapravo njemu. Također se sjetio Dolbyjeva naputka da treba učiniti sve da Dickens bude zadovoljan.
Dickens se nasmijao njegovu oklijevanju. “Ah, slobodno recite istinu, gospodine Branagan! Moglo bi mi se zavrtjeti od još jednog prokletog ‘dickensovca’. Ništa ne plaši pisce poput prvog susreta s čitateljem.”
“Ne čitam romane tako često, gospodine.”
“Gospodine? Samo me stranci oslovljavaju s ‘gospodine’, i da budem iskren, radije bih da mi se stranci uopće ne obraćaju. Znate li zašto me zovu Poglavica?”
“Ne.”
“Dolbyju nikako nije odgovaralo zvati me Charles ili Dickens. Pa, barem sam ga uspio uvjeriti da me zove Boz.” Dickens je nastavio pričati
otome kako je jednog popodneva, tijekom turneje u Chesteru, Dolby pronašao Dickensa ispred kamina kako nosi turski fes i svijetao šal oko vrata jer‘je hladan zrak prodirao u sobu hotela Queen.
Kako se osjećate? zabrinuto je pitao Dolby.
Dickens je zagunđao: Kao nešto za jelo što se čuva u hladnoj smočnici. Kako izgledam?
Kao stari poglavica, odgovorio je Dolby, ali bez lule.
“Odatle mi taj nadimak. Neizmjerno poštujem Dolbyja jer je prevladao istu govornu manu od koje je i moj mali Indijac - to jest moj treći sin, Frank, koji je sada u bengalskoj policiji - patio kao dijete jer se sam nije dovoljno trudio. Dakle, kažete da ne čitate romane?”
Tom je zaboravio na prethodnu temu. “Romani su pretvaranje”, komentirao je.
“Hoćeš reći da romani lažu?”
“Da”, odgovorio je Tom. “Prave se da su nešto Sto nisu.”
“Knjige jesu pretvaranje, gospodine Branagan. To je sigurno. Ali to nije sve. Romani su puni laži, ali između njih je nešto što je više od istine - bez onoga što vi zovete lažima, stranice bi bile previše lake za istinu, razumijete? Pisac se uvijek unosi u knjigu, svoje pravo ja, ali morate paziti da ne pomislite kako ga poznajete kao svog prvog susjeda.”
“Ali to je i dalje samo mašta. Nije li?”
“Pokazat ću vam nešto. Pretpostavimo da je ova čaša za vino na stolu jedan lik.” Tom je kimnuo. “Dobro. Sada, zamislite da je to muškarac, pridajte mu neke osobine i uskoro će ga početi obavijati fina, gusta mreža zamisli dok ne poprimi oblik, ljepotu i životni nagon. Poslije toga, pisanje dolazi samo od sebe dok me ne zaustavi ta riječ tužno ispisana velikim slovima: ZAVRŠETAK. Ali ako ne kujem željezo dok je vruće - a to željezo sam ja - misli mi odlutaju.”
Tom nije bio siguran je li sve razumio, ali je rekao da zna što Dickens želi reći.
“Znate li?” pitao je Dickens. “Brzo ste se predomislili, Branagane. Mislim da ste razuman čovjek. Radije bih da sljedeći put budete iskreni, to bih uvijek radije, bez obzira na to što vam Dolby kaže.”
Kako je Tom vrlo ozbiljno shvatio Dickensov naputak da bude iskren, njegove su se misli vratile na ono o čemu je razmišljao sve to vrijeme od otkazivanja javnih čitanja. Ako je gospođa Barton dolazila na sva Dickensova čitanja u Bostonu, kao što je Tom mislio, bila bi strašno razočarana njihovim otkazivanjem. Osjetila bi se osobno uvrijeđenom. Ako je svaka druga osoba u zemlji previše zaokupljena optužnicom protiv predsjednika, ona nije jedna od njih - možda čak i ne zna za optužnicu.
Te je noći Toma probudila uobičajena buka kola za gašenje požara. Sanjao je kad su ga zvukovi trgnuli iz sna.
Zatresao je glavom dok je sjedio na krevetu odjeven u staru, široku pidžamu. Kako je to bio čudan san. Sanjao je strašnu nesreću na pruzi poput one u Staplehurstu gdje je Dickens umalo izgubio glavu. Samo što je u snu Tom bio na piščevu mjestu, te se spuštao niz stjenovitu padinu do krvlju umrljanog klanca u kojem su ljudi vrištali. I ovce i stoka prolazili su pokraj njega dok je pokušavao izvući žrtve na obalu rijeke, ali oni su svi bili mrtvi, i ljudi i životinje. Gore je prvi vagon visio iznad urušenog mostu, a iz njega su padali papiri iz Dickensovih knjiga u rijeku.
Tom je razmišljao o tom užasnom snu dok je umivao lice vodom i trljao oči. Vršci njegovih prstiju bili su grubi i hladni u odnosu na kožu lica. U tom je trenutku doživio jedan predosjećaj. Sutra odlaze iz Bostona, pa ako Louisa Barton misli nešto učiniti, onda će to biti večeras. Ako već nije došla u Parker House, stići će. Tom je bio siguran u to.
Možda ga je ohrabrila činjenica da nema Dolbyja i Osgooda koji bi ga prekorili. Tom se žurno odjenuo i otišao hodnikom do Dickensovih vrata koja je čuvao hotelski konobar.
“Što je sada?” pitao je konobar koji se grčio u polusnu. Maknuo je Tomov dlan sa svoje ruke. “Danas sam mrtav umoran, stari.”
“Moram razgovarati s gospodinom Dickensom.”
“Čisto sumnjam da bi ikoga želio vidjeti u ovo doba noći! Pogotovo ne nekog irskog nosača! Dođi ujutro.”
“Previše si popio za šankom.” Tom je čekao, uporno piljeći u konobara.
“Dobro”, otpuhnuo je konobar. Pokucao je na vrata i rekao da je tu jedan posjetitelj. Hoće li ga Dickens pustiti unutra?
“Proklet bio ako to učinim!” glasio je piščev odgovor iza vrata.
Konobar se pobjednički nacerio. Tom je stajao još nekoliko trenutaka, ali je napokon popustio i otišao. Međutim, baš kad je htio otvoriti vrata vlastite sobe, čuo je neko komešanje - kako nekoga dave, ženu koja je vrištala - sve se to čulo iz Dickensove sobe. Konobar se na vratima ukipio od straha. Tom je dotrčao i uletio u Dickensovu sobu.
U njoj je Dickens, sam, u baršunastom ogrtaču stajao ispred golemog zrcala. Lice mu je bilo u grču, a njegove su ruke stiskale deku kao da je ona neprijateljev vrat.
“Branagane! Uđi”, veselo je rekao.
“Poglavice, učinilo mi se da sam čuo...” Tom je počeo govoriti, sumnjajući u vlastita osjetila.
“A, da”, rekao je Dickens, nasmijao se, a potom i zakašljao. “Samo sam uvježbavao novo, kratko čitanje koje sam pripremio - puno je drugačije od ostalih. Vrlo sam pažljivo prilagodio i sažeo tekst. Zatvori vrata, molim te, pa ćeš čuti dio.”
Čitanje ulomka iz Olivera Twista, jednog od najstarijih romana u njegovoj karijeri, prikazivalo je Billa Sikesa, kriminalca koji je zatukao svoju ljubavnicu Nancy jer ga je izdala pomažući sirotom Oliveru. Dickens je sve to odglumio vrlo detaljno sa snagom i nasiljem koji su isticali neizbježnost smrti. Tom je osjetio kako mu tijelom prolaze trnci jer mu se činilo da promatra pravu prostitutku kako umire pred njegovim očima.
Kada je završio, Dickens se izvalio u naslonjač i razgibao vrat kružno mičući glavom. “Nitko ga još nije vidio”, uzbuđeno je rekao kad je došao do daha. “Rekao sam Dolbyju, Fieldsu i Osgoodu za večerom. Potajno sam ga uvježbavao, ali čini mi se tako užasavajuće da ga se bojim javno izvesti.”
“Bilo je stravično, Poglavice. Ako bilo koja žena u publici vrisne, moglo bi doći do javne histerije.”
“Znam.”
“Pretpostavljam da zbog toga ne možete dobro spavati”, rekao je Tom.
“Ionako ne mogu spavati! Već me tri sata muči jaki kašalj i nisam ni oka sklopio. Jedino mi laudanum  pomaže, ali večeras mi nisu pomogla ni sredstva za spavanje. Pokušao sam s alopatijom, homeopatijom, hladnim pripravcima, toplim pripravcima, slatkim pripravcima, gorkim pripravcima, stimulansima, narkoticima.”
Dickens je izvukao mješavinu opijata, pripravljenu od tekućina iz raznih epruveta koje su se nalazile u njegovoj putnoj kutiji za lijekove, i progutao punu žlicu gorke tekućine. Njegova se prijašnja energija iscrpila kao i kod glumaca kad odu iza zastora nakon pojedine scene. Činilo se kao da ga je preuzela kombinacija iscrpljenosti i narkotika.
“Nadam se da ću uskoro ponovno uzeti mač u ruke”, umorno je rekao Dickens. “Neumoran sam, Branagane, kao da se nalazim iza rešetaka u zoološkom vrtu. Kad bih je imao dovoljno, pokidao bih dio svoje grive trljajući je o otvore na mom kavezu.”
“Poglavice, prije ste od mene tražili da budem iskren”, rekao je Tom. “Jesam li?” pitao je Dickens, stišćući usta. “Sto ti kažeš? Da izvedem novu scenu ili ne? Mislim da je to jedna od najboljih. Iako možda ne bih smio počiniti ubojstvo u Americi. To bi moglo biti previše za ovu osjetljivu zemlju.”
Tom je morao povisiti glas jer ga se nije moglo čuti od Dickensovih učestalih napadaja kašlja. “Nije to, gospodine Dickens. Zabrinut sam zbog Louise Barton, žene koja vam je jednom ušla u sobu i koja redovito dolazi na vašu čitanju, koja nas je slijedila iz New Yorka i napala onu udovicu i možda ukrala vaš dnevnik: vjerujem da bi vas ta dama mogla večeras potražiti.”
“Usprkos čuvaru i njegovim Argovim očima ispred mojih vrata?” sarkastično je pitao Dickens. “Imate razloga vjerovati da će se to dogoditi baš večeras, gospodine Branagan, ako sam dobro shvatio.”
“Posljednji je niz čitanja u Bostonu otkazan - sigurno je namjeravala dolaziti pa ne znam kako će biti njezino duševno stanje sada kada joj je to uskraćeno. Ovo je posljednja noć - ona će nešto učiniti da bi vas pronašla i dobila ono što želi od vas.”
“A što želi?”
Tomovo je samopouzdanje splasnulo. “Ne znam.”
“Jeste li završili?” ljutito je pitao Dickens.
“Rekao sam što mislim.”
“Taj će vas prokleti oprez jednog dana skupo stajati!” rekao je Dickens i duboko uzdahnuo dok je sjedao za stol. Tom je znao da nije bio dovoljno uvjerljiv, čak ni za sebe, ali ga je iznenadio Dickensov gnjev. Pripremao se otići iz sobe.
“Čekajte. U redu, Branagane.”
“Da, Poglavice?” upitao je Tom. Okrenuo se i vidio kako Dickens briše suzu s lica.
“Oprostite mi. Znam da ste u pravu. Prije nego što sam napustio Englesku, primio sam pisma u kojima su me upozoravali na razne opasnosti koje će me vrebati ako dođem u Ameriku. Antidickensovska atmosfera, antiengleska atmosfera, njujorška svadljivost i ne znam što još sve ne. Kako sam već bio odlučio doći, zakleo sam se sam sebi da neću nikome ništa o tome reći, čak ni Dolbyju, a posebno ne onom starom crkvenjaku, Forsteru, koji je pomislio da će moja duša ispariti u trenutku kad se pomolio za moje sigurno putovanje!”
“Znači mislili ste da su mjere koje sam preporučio gospodinu Dolbyju bile primjerene?”
“Zato sam pristao na to da mi vi čuvate vrata te noći. Zamislite da sam čovjek koji treba tjelohranitelja da ga brani od fantomskih goblina i utvara! Pitam se jesu li Miltona posjećivali anđeli ili vragovi dok je pisao - i tko se to meni prikazuje?
Znam da ti je teško shvatiti, dobri moj Branagane”, nastavio je Dickens. “I sam si vidio kako me mase opsjedaju, uhode, gnječe i udaraju. Nikad nisam bio tako otuđen od sebe kao u ovim Sjedinjenim Američkim Državama. Sinko, ako sam te grubo dočekao kad si pokucao na vrata, vjeruj mi da se kajem. Lik koji nije pod mojom kontrolom preuzme me dok uvježbavam čitanje. Dakle, što predlažeš da učinimo? Ako ja trebam nešto učiniti, učinit ću to smjesta.”
Tom još nije smislio plan. Brzo je razmislio. “Poglavice, najradije bih uhvatio tu gospođu na djelu kako vam više nikad ne bi mogla smetati.” “Daj Bože! Što predlažeš da učinimo?” nestrpljivo je upitao pisac. “Mnogo je bolje umrijeti poduzimajući nešto, Branagane, nego čekati. Uvijek sam imao osjećaj da ću jednog dana umrijeti u akciji.”
Tomov improvizirani prijedlog bio je sljedeći: Tom će zamijeniti Dickensa u njegovu krevetu. Dickens će tiho otići u susjedni apartman u kojem je inače George Dolby. Ako se nezvana gošća uvuče; u sobu, kao što je to učinila za vrijeme njihova prvog tjedna u Bostonu, umjesto pisca, pronaći će Toma. A ako se gospođa Barton ne pojavi, nazdravit će Poglavičinoj sigurnosti na odlasku iz Bostona.
Dickens je razmislio o planu i brzo pristao. Najprije je skupio nešto osobnih stvari iz stolića i ladica na pisaćem stolu te ih stavio u torbu od teleće kože.
“Vjeruješ li u istinitost snova, Branagane?” pitao je pisac jer je on sam vjerovao.
Tom se sjetio svog čudnog sna o Staplehurstu. “Mislite li vjerujem li da nam govore što će se dogoditi?”
“Dakako, dakako. Ili o onome što se već dogodilo. Jednom sam sanjao dragog mi prijatelja Jerrolda, dramatičara. U snu mi je pružio nešto što je napisao, iako to nije bilo napisano njegovim rukopisom, bio je vrlo zabrinut i tražio je da to pročitam zbog vlastite sigurnosti. Pogledao sam, ali nisam mogao pročitati ni riječi! Bio sam vrlo zbunjen kad sam se probudio jer sam se živo sjećao tog sna. Sljedećeg sam dana, na svoje veliko iznenađenje, saznao da je Jerrold preminuo.”
Tom je razmišljao što će reći. Dickens je lagano pognuo glavu kao da je upravo završio jedno od svojih čitanja. Tom se brinuo što je Dickensova opsjednutost tim snom činila njegovu zdravlju i dobrobiti.
“Postao si mi drag, Tome. Nemoj odustati od molitve, kao što vjerojatno činiš - ja to nikad nisam učinio i poznajem tu utjehu. Ako poživim da još objavljujem, volio bih da čitaš moje knjige, bez obzira na to možeš li ih povezati s vlastitim životom. Hoćeš li?”
“Hoću”, rekao je Tom.

“Dobro, ponosim se time što ćeš postati čitatelj.”
Kad je pokupio svoje stvari, Dickens je ušao u Dolbyjev apartman i za sobom zatvorio vrata. Tomu je lupalo srce dok je čekao. Na svakoje SuSkanje ili škripanje hotelskih zidova Tom zamislio ulazak provalnice i njezino hvatanje. Također si nije mogao pomoći a da ne pomisli na Dolbyja i njegov bijes u slučaju da se menadžer slučajno ranije vrati u Boston. Zamišljao je kako Dolby o tome govori previše pristojnom gospodinu Osgoodu i kako to predvidivi Osgood prenosi svom partneru, gospodinu Fieldsu, i bijesnog Fieldsa kako poziva policiju i naređuje da ovaj put strpaju Toma u zatvor.
Kako je noć prolazila bez uzbuđenja, Tom je pomislio da se prevario i da se Louisa Barton neće pojaviti. Dovoljno je preplašio umornog pisca. Lagano je pokucao na vrata susjednog apartmana gdje je spavao Dickens.
“Poglavice”, šaptao je Tom. Lagano je otvorio vrata. “Poglavice, mislim da smo dovoljno pokušavali. Želite li se vratiti u vlastiti krevet?”
U sobi nije bilo nikoga. U krevetu je netko spavao, ali je posteljina bila samo malo izgužvana. Vjerojatno je otišao van da udahne zraka. Osim ako se nije pojavila Louisa Barton kako je Tom pretpostavio.
Tom je otišao u hodnik kako bi ispitao konobara koji je čuvao Dickensova vrata, ali nije bilo ni konobara. Kad se spustio niz stepenice pronašao je noćnog recepcionara i poslao po odbjeglog konobara, koji je došao iz bara s čašom konjaka u ruci.
“Što radiš u baru?” obratio mu se Tom.
Konobar je uvrijeđeno pogledao Toma. “Sada propovijedate trijeznost?”.
“Tri su sata ujutro. Ne stražariš ispred sobe gospodina Dickensa?”
“Nemam zašto stražariti. Gospodin Dickens je otišao.”
“Kada?” pitao je Tom.
“Prije manje od pola sata. Rekao je da želi izaći u šetnju. Otišao je stražnjim stubištem.”
Tom je smjesta shvatio koliko je bio glup. Nikada nije ni uvjerio Dickensa u opasnost koju predstavlja provalnica! U Tomovoj je glavi odzvanjao Dolbyjev bijesni glas koji je govorio samo jedno: Izgubio si Poglavicu, izgubio si Charlesa Dickensa.
Vani je Tom našao hotelskog domara koji je vidio Dickensa kako izlazi kroz stražnja vrata, zove kočiju i odlazi. Domar je rekao da je kočija odvezla Dickensa u smjeru sjevera. Tom je krenuo prema rijeci tražeći pisca i njegovu kočiju. Ulice su ovako rano ujutro bile gotovo prazne. Klimava su kola vozila kruh. Tom se popeo na pekareva otvorena kola i čučnuo iza naslaganih peciva kako ga vozač ne bi vidio. Nakon što je skočio na ulicu i pretražio okolicu, Tom je odustao od beznadne potrage.
Tada je usred jutarnje tišine začuo neočekivani zvuk - glasan uzdah. Zvukovi su dolazili nekoliko koraka od rijeke. Tom je slijedio zvukove i pronašao crvenokosog muškarca kako leži potrbuške na kamenitom, zaleđenom nasipu. Vjerojatno je to bio mjesni pijanac koji se spotaknuo. Tom je izvukao muškarca i shvatio da je pretučen, a odjeća mu je na mjestima bila poderana. Bio je gologlav i u okolici nije bilo nikakvog šešira.
“Što se dogodilo?” pitao je Tom i oslobodio mu prsa od odjeće.
Muškarac je još jače zastenjao, pokušavajući nešto reći. “Kočija!”
“Pozvat ću pomoć.”
Prije nego što se Tom pomaknuo, muškarac ga je zgrabio za ovratnik odlučan u namjeri da Tom shvati što želi reći. Kroz teško disanje i vrtoglavicu, muškarac je uspio kazati kako je vozio svoju kočiju kad je ugledao ženu kako doziva upomoć. Držala se za gležanj kao da trpi velike bolove. Kad se muškarac spustio s kočije i krenuo prema njoj, protrčala je pokraj njega, uzela mu šešir i uskočila na vozačevo mjesto grabeći uzde. On je potrčao do kočije, ali je ona bičem potjerala konje koji su ga pregazili. Tada je sišla i gurnula teturajućeg muškarca niz nasip.
Tom je ispod leda i crnog blata mogao prepoznati da je muškarac nosio odoru profesionalnog vozača kočije. “Jeste li u kočiji vozili putnika?” pitao je.
Vozač je kimnuo.
“Koga? Je li to bio Charles Dickens?”
Vozača je obuzeo kašalj i počeo je iskašljavati krv.
“Možete li stajati?” Kako nije uspio stati, Tom mu je stavio jednu ruku ispod vrata, a drugu ispod nogu te ga podigao u jednom snažnom zamahu. Odnio ga je na ulicu.
U tom je trenutku u smjeru hotela dojurila jednoprežna kočija. Tom ju je pokušavao dozvati u pomoć, ali ona je divlje otklizala vrtoglavom brzinom, mnogo brže od dopuštenog ograničenja sporog kasa. Prošla je prebrzo da bi Tom vidio bilo što osim vozačeva šešira i da u kočiji nije bilo putnika. Ali je taksist kojeg je Tom držao ispružio ruku kad je ugledao to vozilo.
“Smiri se, stari”, rekao je Tom.
Kad je čvrsto primio noge kako bi ga nosio dalje niz ulicu, Tom je ugledao vozača teretne kočije kako blizu stajališta vodom napaja svoja dva konja pokrivena dekama.
“Ovom čovjeku smjesta treba pomoć. Odvezite ga u bolnicu”, rekao je Tom, lagano spuštajući muškarca. Potom je Tom odvezao jednog od vozačevih konja i rekao: “Moram ga posuditi.”
Zbunjeni je vozač bio suviše preplašen da bi ga odbio. Tom je uzjahao neosedlanu kobilu i udarcem nogom potjerao je u galop.
Tom se ubrzo našao iza brze kočije koja je prošla pokraj njih. Kad se našao u ravnini sa stražnjim dijelom kočije, Tom je duboko udahnuo i skočio s konja te dohvatio stražnji dio jednoprežne kočije. Viseći na jednoj ruci, Tom se zanjihao, otkvačio vrata i bacio se unutra. Kočija nije bila prazna. Na podu je bio Dickens.
Poglavica je ispružen ležao tako da ga nitko nije mogao vidjeti kroz prozor. Glava mu je bila na jastuku - ukradenom jastuku iz hotela Parker!
Netko je sve ovo pomno isplanirao.
Unutra je bila i putna torba Louise Barton puna poderanih stranica rukopisa. Tom je uzeo naslovnu stranicu. Na njoj je grbavim rukopisom bilo napisano: Charles John Huffam Dickens, Nova knjiga o Jobu. U torbi su također bile papuče, uvijači za kosu, zrcalo, mirisna mast i uže.
“Poglavice, ja sam, Tom Branagan. Jeste li ozlijeđeni?” šapnuo mu je Tom'i stresao ga.
“Polako, polako molim”, promumljao je Dickens.
Tom je uvidio da Dickens nije bio fizički vezan. Ali je Dickensa obuzela jaka omamljenost zbog prebrze vožnje.
Upravo su se tada konji naglo zaustavili, a kočija je poskočila uvis.
Dickens je pokušavao progovoriti, ali ga je Tom utišao. Pisac je bio nerazuman i zbunjen - također, Tom nije bio naoružan, ali je znao da bi Louisa Barton mogla imati oružje. Ako ga otmičarka ugleda, mogla bi postati neuračunljiva.
Jednoprežna je kočija imala dva reda sjedala okrenuta jedna prema drugima i prostor ispod svakog reda za prtljagu. Kad je čuo da vozačica silazi sa svog sjedišta, Tom je legao na pod i kliznuo pod jedan red sjedala u prostor za prtljagu. Uhvatio je Dickensov štap i sakrio ga uza sebe gdje se nije mogao vidjeti.
“Stigli smo”, teatralno je rekla Louisa i otvorila vrata. Njena je bujna kosa ispadala ispod ukradena vozačeva šešira koji je sada skinula i bacila u stranu. “Poglavice, sada se morate probuditi. Morate biti puni duha, puni duha i energije kao i uvijek, da pokažete kakvi ste zapravo. To će nadmašiti ostala čitanja za običan puk potpuno, potpuno, potpuno!”
Žena je nemalom snagom izvukla Dickensa kroz bočna vrata. Tom se u međuvremenu pomaknuo na drugu stranu kočije i otvorio vrata kako bi ih mogao promatrati. Bili su u masivnoj sjeni kazališta Tremont.
Napadačica je jednom rukom nježno vodila Dickensa prema kazalištu, dok je u drugoj ruci držala biserima ukrašeni nož skakavac. Odjenula je ružičasti pojas i prekrasnu plamenocrvenu haljinu, dok joj je kuštrava kosa bila ukrašena cvjetovima pelargonije.
Tom je pričekao da uđu u kazalište pa se uspeo stubama u glavnu dvoranu. Poznavao je zgradu u detalje još od Dickensovih čitanja i znao je da će unutra imati najbolju priliku da odvoji Dickensa od nje dovoljno dugo da ga oslobodi. Pomislio je da dovede policajca, ali oni bi sigurno sumnjali u njegovu priču: pogotovo zato što je otmičar žena iz visokog društva, po imenu Louise Parr Barton.
Tom je ušao kroz bočni ulaz koji je prije čuvao kako se ljudi ne bi ušuljali na čitanja. Sada se i sam šuljao. Tiho se uspeo stepenicama do balkona iznad skela kako bi mogao promatrati scenu. Louisa je postavila Dickensa na platformu ispred podija. On je oživio, ali je još uvijek bio zbunjen. Sjela je na platformu pokraj njegovih nogu. Okružena svojom raskošnom haljinom, izgledala je poput jezive prikaze školarke. Oštrica noža labavo je visjela u njenoj ruci.
Njezina je namjera bila jasna, ali i bizarna: Dickens je trebao izvesti čitanje njezina rukopisa. Jadni Poglavica. Kao da su mu se bore na licu produbile otkad je došao u Ameriku; bez Georgeovih svjetlosnih efekata i modernog šešira koji mu je izabrao Henry, raskuštrana mu je kosa visjela s ćelave glave sve do obraza. Bio je sjena samoga sebe.
Dickens je nespretno listao rukopis i počeo čitati. “Ubili su sluge oštricama mačeva - ja sam pobjegao samo zato da bih rekao vulgarnom narodu da se Bog obrušio na naš grad.” Louisa kao da je bila zanesena vlastitim riječima koje je izgovarao njezin idol.
Tom se podigao malo iznad željeznih skela. Sreo je Dickensov pogled, a Dickens je, pazeći da ne oda Toma, kimnuo. Dickens je povisio glas i počeo glasnije čitati njezin čudan i nezgrapan tekst, što je omogućilo Tomu da se nečujno spusti niz stubište i provuče mimo auditorija.
Ali došao je do udaljenosti koju nije mogao prijeći a da ne bude otkriven. Dickens je prepoznao Tomovu nevolju pa je bacio stranice koje je žena napisala i počeo glasno režati. “Ostavi to! Ima sasma dosta svjetla za ono što sam naumio.”
Bio je to Bill Sikes u sceni ubojstva iz Olivera Twistal Dickens je bijesno škrgutao zubima kad se potpuno preobrazio u divljeg ubojicu - gledao je ravno u Louisu Barton. Pružio je ruku prema njoj kao da će je zgrabiti za zglob na ruci.
Drhtala je od straha. Lice joj je poprimilo jarkocrvenu boju.
“Znaš ti dobro, vještice prokleta! Noćas su te pratili i čuli svaku riječ koju si izgovorila!”
Dramatična je izvedba hipnotizirala Louisu i Tom se neprimjetno došuljao do platforme. Vidio je njezinu ruku kako tako snažno steže nož da su joj pobijeljeli zglobovi na prstima. Tom ju je mogao iznenaditi dolazeći iz garderobe na platformu, ali ako dođe do borbe, Dickens je bio preblizu njezina oružja.
Dok je razmišljao o najboljem rješenju, Louisa kao da je primijetila da nešto nije u redu. Brzo se okrenula.
“Ti!” divlje je vrisnula kao da ju je zatrovao Bili Sikes. Zagledala se u njega svojim hipnotiziranim pogledom i zamahnula oštricom po zraku. “Ne smiješ biti ovdje!”
Prije nego što se Tom mogao pomaknuti, skočila je i prislonila svoj nož na meku kožu Dickensova vrata. “Nastavi čitati!” zapovjedila mu je.
“I čuli svaku riječ koju si izgovorila...” Dickens je tresući se ponovio Sikesove riječi upozorenja.
“Da, tako treba— nastavi čitati”, rekla je Dickensu, a zatim je dobacila Tomu: “Ti sada otiđi!”
Tom se, netremice gledajući u nož skakavac, počeo povlačiti središnjim prolazom. “Odlazim, gospodo Barton”, rekao je Tom. “Vidite da odlazim.”
Tada mu je pala na pamet druga zamisao i pao je na stolicu uz glasan udarac. Tom se ukopao u jastuk i naslonio.
Pogledala je prema Tomu, ali u tom trenu kao da je odlučila da više nikad neće napustiti pisca, rekla je: “Inatiš se jer nikad nismo bili prijatelji. Dobro, ostani! Ionako nećeš razumjeti to što ćeš vidjeti!”
Tom je stavio noge na stolicu ispred sebe. “Mislim da hoću.”
Tada je odjednom shvatila i otvorila usta. “A zato sjediš - to je moje sjedalo!”
Tom je tonuo sve dublje u sjedalo iz kojeg je ona gledala čitanje na Badnju večer i gdje je urezala niz riječi o Dickensu. Nije višć mogla kontrolirati bijes i potrčala je ispružena noža niz prolaz prema Tomu.
“Bježite, Poglavice! Brzo!” poviknuo je Tom Dickensu.
“Neću!” vikao je Dickens.
“Bježite, Poglavice!” ponovio je Tom, ali na njegovo zaprepaštenje Dickens se nije micao. “Dovedite policiju!”
Dickens je zahvalno pristao na taj prijedlog. Najprije je bacio stranice Louisina rukopisa u zrak, a potom odjurio iz kazališta.
“Ne!” povikala je gledajući kako stranice njezine knjige lete u svim smjerovima. Tom je iskoristio priliku dok nije gledala i zamahnuo kukom na Dickensovu štapu prema njezinoj ruci. Stršeći joj je vijak zahvatio zglobove i duboko je porezao. Njezin je nož skakavac poletio u zrak. Tom je zateturao unatrag kad je izvukla pištolj iz džepa, a potom je skočio naprijed i srušio je. Oboje su skočili do mjesta gdje je pao pištolj i otimali se za njega. Tom je napeo šaku, ali je čak i u tom trenutku znao da ne može udariti ženu. Ona je nekako oslobodila ruku i zamahnula šakom u njegovu čeljust nekoliko puta, i to iznenađujućom snagom.
“Postoji jedna glumica”, rekao joj je Tom, rukom se braneći od njenih udaraca. Čak i dok je govorio, osjećao se kao da izdaje Poglavicu. Nesvjesno je počeo šaptati. “Postoji jedna mlada glumica u Engleskoj koju Poglavica voli. Zato su se on i njegova supruga rastali. Ne zbog tebe.”
“Ne, sve si to izmislio!” zaridala je Louisa.
"Poglavica mi je rekao. Sam mi je rekao. Došao je ovamo kako bi zaradio dovoljno novca da joj kupi što god zaželi - da joj kupi krunske dragulje i Londonski toranj i Buckinghamsku palaču ako ona to poželi!”
“Ne, došao je zbog mene!”
Ali otrovne su riječi upalile. Njezino je lice poprimilo izobličen izraz zbunjenosti, počela je ridati i stisak je popustio. Tom ju je obujmio rukama. Za nekoliko se minuta vratio Dickens s policajcima i građanima koji su čuli njegovo zapomaganje.
Kad je Louisa ponovno ugledala Dickensa, kao da joj se vratio život. Počela si je tiho pjevati poput djeteta. Naglom se kretnjom otrgnula iz Tomova stiska i izvukla britvu iz cipele.
“Ne!” poviknuo je Tom. “Poglavice, pazite!” Skočio je ispred Dickensa.
Zabila je britvu u svoj vrat i počela rezati vlastito meso zdesna nalijevo. Pala je u lokvu svoje krvi.
Jedan od policajaca otrčao je po liječnika dok je drugi klečao pokraj žene i pokušavao zaustaviti krvarenje iz stravične rane vrpcom s njezina struka. Dok je šokirano promatrao, Dickens se spustio do nje i izvukao joj britvu iz ruke. Ponovno je pokušavala nešto reći, ali se samo gušila u krvi. Rukama je divlje mlatarala sve dok nije položila dlan na Dickensov i to ju je smjesta umirilo.
“Poglavice... naša sljedeća knjiga... što...?” rekla je pijuckajući sjajne kapljice krvi po bradi, ali nije mogla nastaviti.
Dickens se nagnuo prema ženinu uhu i nešto joj šapnuo. Tom nije mogao čuti što je rekao, ali neobičan i prepreden smiješak osvanuo je na licu Luise Barton dok joj je život izmicao, te se počela promuklo hihotati*. Preneraženi Dickens se odmaknuo i prepustio je policiji i liječniku koji je upravo stigao da se pobrinu za nju.
Tom se okrenuo ošamućenom Dickensu. “Poglavice, što ste joj rekli?”
Dickens je zbog iscrpljenosti i olakšanja umalo pao u naručje svog tjelohranitelja, ali samo se naslonio na njega. “Nije važno. Jedan od naših vragova počiva u miru, Branagane.”

26


NJUJORŠKI JE TISAK ORGANIZIRAO SVEČANU VEČERU ZA ROMANOPISCA prije odlaska, koja se trebala održati u poznatom restoranu Delmonico’s. Opet je patio zbog teške otekline desnog stopala - erizipel, kazao je lokalni liječnik - i samo je uz nanošenje posebnih losiona iz najboljih ljekarni i bolno previjanje zavojima, koje je prekrivala posuđena kompresijska čarapa koju je Henry Scott opšio svilom, pisac mogao izaći. Dickens je škrgućući zubima rekao kako ne želi da novinari pošalju brzojav u Englesku o njegovim zdravstvenim problemima.
“Uvijek su postojale razlike i vjerojatno će uvijek postojati razlike između dva velika naroda”, rekao je Dickens nakon mnogo podignutih čaša u njegovo zdravlje za velikim stolom. “Ali ako išta znam o Englezima - a priznaju mi da nešto znam - ako išta znam o svojim sunarodnjacima, gospodo, znam da su englesko srce dirnule vaše zvijezde i pruge kao nijedna druga zastava, osim vlastite. Pozdravljam vas, i uvijek ću vas se sjećati onako kako vas sada vidim, kako zimskog ognjišta u Gadshillu tako u vrijeme zelenog engleskog ljeta. Da se poslužim riječima Peggotyja iz Copperfielda: ‘Moj budući život leži preko mora.’ Bog vas blagoslovio i neka blagoslovi zemlju u kojoj vas ostavljam”, tu je Dickens zastao sa suzom u oku, “zauvijek.”
Svih je dvjesto novinara, nakon što su dovršili svoje specijalne literarne menije timbales a la Dickens, agneau farci a la Walter Scott i cotelettes a la Fenimore Cooper, stalo klicati. Restoranski je sastav svirao himnu Velike Britanije “God Save the Queen”.
“Želio bih podići spomenik vašoj izdržljivosti, dragi moj Dickens”, rekao je Fields autoru u uho dok se rukovao s njim i pomagao mu otići.
“Ne,” tužno je odgovorio Dickens, “nemojte. Umjesto toga uklonite jedan od starih spomenika.”
*  *  *
Kad je saznao za njegove podvige u Bostonu, Dolby je mnogo puta iskreno čestitao Tomu, gotovo mu se ispričavši jer je sumnjao u njega. Zatražio je od Toma da potraži Louisine suučesnike.
“Nije ih bilo”, rekao je Tom.
“Nemoguće! Ta sitna dama...” rekao je Dolby još uvijek zaprepašten cijelom situacijom.
“Opsesija odlučne žene, gospodine Dolby, može biti opasnija od deset muškaraca.”
Posljednje večeri u Americi Dolby se povjerio Tomu o posljednjoj brizi koja ga je morila: prijetnje poreznika koji mu je prišao u hotelu. Dolby je zamolio Toma da pomogne pripaziti na znakove mogućih neprilika.
Upozorenje poreznog agenta, bilo ono blef ili ne, motalo se menadžeru po glavi. Platit ćeš, ili vi, svatko od vas, rekao mu je agent Pennock, uključujući i tvog ljubljenog Boza, bit ćete zatvoreni kao taoci prije nego što vaš brod napusti obalu. Bi li pisac, čije je zdravlje sve više slabjelo, preživio zatvor kad bi do toga došlo? Prljavo mjesto poput zatvora za dužnike u kojem je bio zatvoren njegov otac u Marshalseau u vrijeme njegove mladosti?
“Uvijek ću nositi sa sobom pismo čuvara riznice, za svaki slučaj”, rekao je Dolby.
“Mislim da onda ne bi trebalo biti problema”, rekao je Tom.
“Nadam se”, rekao je Dolby. “Ali čini se da Amerikanci vole prkositi autoritetima.”
Tek kad su se sljedećeg jutra ukrcali na brod Russia bez ikakvih incidenata, Dolby se nasmiješio prvi put nakon dugo vremena. Nosači su uz prtljagu na brod podigli i mnoge darove poput slika, buketa, knjiga, cigara i vina.
Dok je usidreni brod u luci još primao putnike, u brodskom salonu sjeli su na ručak koji se sastojao od vruće juhe. Prije nego što su počeli jesti, na palubi se čulo komešanje. Dolby je vidio nekoliko putnika kako ukazuju na policijsko plovilo koje im se približavalo.
Kad se Dolby spustio stepenicama da bi vidio što se događa, menadžer je na brodu sreo dvojicu muškaraca u crnim odijelima i kapama od tuljanove kože, iako policijsko plovilo još nije došlo do broda. Obojica su raskopčali kapute i pokazali sjajne, mjedene značke Državne riznice.
Dolby je, zadržavajući dah, izvukao pismo zaštite načelnika Porezne službe.
Agent koji ga je prije posjetio, Simon Pennock, prišao je kako bi uzeo pismo i pročitao ga. Polagano je podigao glavu i pogledao Dolbyja u oči. Potom je poderao pismo i zgnječio komadiće na podu vrhom svoje čizme. “Eto što mislim o ovome.”
“Gospodine!” rekao je Dolby. “To je službena obavijest šefa vašeg odjela. Vašeg nadređenog! Uvjerava me da ni gospodin Dickens ni ja nismo dužni plaćati porez u ovoj zemlji.”
Pennock se ružno nacerio. “Dajte da pojasnim ovaj slučaj vašem tupom britanskom mozgu. Nije nas uopće briga za mišljenje šefa mog odjela, kako ga vi zovete. Dok je predsjednik optužen, nema vlade, nema odjela. Postoje samo pravda i nepravda, a mi stojimo pred vama kao suci.”
“Gospodin Dickens je posljednji čovjek na svijetu koji bi izbjegavao neku obvezu ako je pravedna!” Dolby je pomišljao na to da iskoristi svoju posljednju taktiku. “Je li ta vaša irska krv razlog zbog kojeg mrzite gospodina Dickensa, agente Pennock?”
“Nemam ni kapi irske krvi u svom tijelu, gospodine,” rekao je poreznik.
“Zašto nas onda tako maltretirate? Je li vas izludila niska pohlepa?” “Govorite o pohlepi?” pitao je Pennock. “Ne morate ići dalje od svog šefa, gospodine. Koji dolazi ovamo zbog novca i obožavanja, a ne želi dati ništa zauzvrat, čak ni prijateljstvo. Možda bi se gospodin Dickens trebao više potruditi da bude uljudan prema građanima ove zemlje!” “Uljudan? Taj se čovjek iscrpio, razbolio r-r-r...” Dolby se borio s riječima, “razveseljavajući Amerikance. Kako to m-m-mislite?” “Šutite ako ste preveliki ulizica da biste rekli istinu, Dolby! Moj dragi brat je fini gospodin iz Bostona, jedan od najstarijih među gradskim očima. Pročitao je svaku knjigu koju je napisao gospodin Dickens u dvadeset godina. Ipak, kad je ostavio svoju posjetnicu u hotelu Parker House i pismo u kojem se predstavio kad je gospodin Dickens stigao, dobio je cedulju na kojoj je odbijen - koju čak nije ni napisao Dickens, ne, nije mogao naći vremena za to - jer je vaš sultan bio prezauzet odmaranjem. To nije ono što ja zovem pristojnošću! Ja to zovem uvredom! Predlažem da veliki Boz iskusi takvo ponašanje na vlastitoj koži!” Time je dozvao još više svojih ljudi do stepenica.
“Stanite", rekao je Tom dvojici muškaraca silazeći niz stepenice. "Koje su vaše namjere?”
"One se vjerojatno tebe ne tiču, Irče!” rekao je ratoborniji od dvojice. “Namjeravaju uhititi gospodina Dickensa i mene”, drhtavo je odgovorio Dolby.
Tom je bez oklijevanja stao ispred Dolbyja i obratio se poreznicima. “Uzmite mene, a njih pustite. Ostat ću s vama dok se ovo pitanje ne razriješi.”
Ratoborniji je poreznik snažno gurnuo Toma, pa se Tom otkotrljao niz stepenice. Umalo je razbio glavu, ali se u posljednji trenutak uhvatio za ogradu na stubištu.
Pennock je izvukao pištolj iz džepa. “Sredit ćemo Dolbyja - a onda gospodina Dickensa.”
Nije bilo moguće pobjeći - odmetnuti su agenti bili odlučni. Odjednom su se iza Dolbyja začuli teški koraci čizama. Četiri su detektiva iz policijskog broda koji je upravo stigao također raskopčali kapute i pokazali značke. Okružili su Dolbyja i zahtijevali da im poreznici otkriju svoje namjere.
“Dobro jutro! Mi smo iz riznice!” odgovorio je jedan od poreznih agenata.
“Riznice? Zakasnili ste. Mi smo njujorška policija i mi smo uhvatili njega i Boza jer duguju novac gradu New Yorku.” Dva su detektiva uhvatila Dolbyja za ruke. Jedan je zgrabio Toma Branagana. Kad se podigla kakofona galama oko toga tko će ih prvi uhititi, odozgo se oglasilo zvono koje je upozoravalo one koji se vraćaju na obalu da se vrate na trajekt.
“Naš je policijski brod sa strane”, rekao je jedan od detektiva. “Ali s obzirom na to. da ste se vi ukrcali s doka, da sam na vašem mjestu, otišao bih s ostalima da ne ostanem bez prijevoza, osim ako vi, momci, ne želite razgledati Liverpool.”
Pennock i njegovi nezadovoljni agenti su popustili, požurili su na palubu i uskočili na posljednji trajekt koji je odvozio sluge i pratitelje putnika. Kad su otišli, detektivi su se obraćali jedni drugima: “Hoćemo li ih sada staviti u okove ili na brodu?”
“Čekajte da najprije odem po Dickensa, tako da ne mogu pobjeći.” “Onda pripremi svoj štap ”
“Zamisli! Što bi novinari rekli da vide Neponovljivog Dickensa u okovima!”
Odjednom, muškarci su se počeli smijati. Dolby je zurio u njih, zatečen promjenom njihova raspoloženja.
Detektiv je skinuo šešir i nasmiješio se. “Jako nam je žao, gospodine. Naš je šef policije veliki obožavatelj vašeg gospodina Dickensa. Kad je načuo nešto o poreznikovu planu, poslao nas je da ih potjeramo. Sada bismo se trebali vratiti na naš brod i pustiti vas da idete svojim putem. Ali možda bi stari Boz mogao dati koji autogram za našeg šefa?” Dolby i Tom su se u čudu pogledali.
Prije nego što su se vratili na policijski brod, policajci su nosili pune ruke autograma. Obližnji su teretni brodovi za rastanak ispalili iz topova. Nakon beskrajnog klicanja i opraštanja s trajekta i s obale, Dickens je stojeći pokraj ograde stavio šešir na vrh štapa i 'mahnuo njime gomili ljudi.
Tom je stajao na palubi iza Dickensa za slučaj da mu se posklizne čizma. Iz te je pozicije mogao vidjeti kako su Dickensu zasuzile oči. “Možda ćete se opet vratiti u Ameriku, Poglavice”, predložio je Tom. “Sigurno”, složio se Dickens. “Ipak, možda sam ovdje već dao dovoljno sebe.”

PETI
NASTAVAK
27


London, Engleska, 16. srpnja 1870.

SLJEDEĆIH PET DANA NAKON ŠTO SU OPIJUMSKI ZLIKOVCI NAPALI OSGOODA, Rebecca je njegovala svojeg poslodavca u pansionu Falstaff, gdje je spavao gotovo bez prestanka. Redovito ga je posjećivao mjesni liječnik iz Rochestera. Datchery je također dolazio, te bi ga svaki put uznemirilo i rastužilo Osgoodovo zdravstveno stanje. U trenucima kad je bio budan, izdavač je pokušavao disati, ali je većinom kašljao.
“Ne iskašljava krv”, rekao je doktor Steele Rebecci dan nakon napada. “Rebra su zadobila frakture na površini, a pluća su netaknuta. Ne volim upotrebljavati lijekove ili pijavice u slučajevima kad nema upale.” “Hvala Bogu na tome”, rekla je Rebecca.
“Mora ga se redovito prati hladnom vodom. Čini mi se da imate nešto njegovateljskog iskustva otprije, gospođice.”
“Hoće li se brzo oporaviti, doktore?” odmah je upitala Rebecca. “Kloroform i konjak trebali bi očistiti njegovo tijelo, uvjeravam vas u to, gospođice. Ako je on jedan od sretnika.”
Kad se Osgoodov um malo oporavio, još je imao poteškoća u opisivanju onoga što se dogodilo tog ranog jutra u opijumskim sobama, i zbog čega su* dvojica ovisnika o opijumu bila mrtva i unakažena. Rebecca je sjedila za radnim stolom sastavljajući pismo za Fieldsa o novostima na njihovu putu, dok je Datchery ležao u naslonjaču u polusnu kad se Osgood ponovno probudio.
“Bio je to Herman!” Osgood je zastenjao kao i onda kad ga je pronašao lovac na blago u kanalizaciji. Rebra su mu bila zamotana širokim zavojem koji ga je dva puta obavio, što mu je otežavalo kretanje i disanje. Ugrizi kanalizacijskih štakora po licu i vratu natekli su i pretvorili se u goleme crvene ogrebotine.
“Jeste li potpuno sigurni da je to bio on, gospodine Osgood?” upitala je Rebecca kad je prišla krevetu.
Osgood je stavio ruke na čelo. “Ne. Uopće nisam siguran, gospođice Sand. Nakon svega, oboje znamo da nikako nije mogao preživjeti ocean! A tko ga je mogao spriječiti da mi učini nešto još gore, ako je bio tamo da me ubije? To je sigurno bila halucinacija od opijuma, poput zmija i glasova. Pao sam pod njegov utjecaj.”
“Saznat ćemo što se doista dogodilo, obećavam ti to!” vrisnuo je Datchery. “Moj dragi Ripley, moja draga gospođice Rebecca, to vam svakako obećavam!” Primio je Osgooda za ruku i posegnuo za Rebeccinom, ali ona se nepovjerljivo odmaknula. “Kažu da ćeš neko vrijeme biti bolestan kao pas, momče. Ali samo me uvjeri da ćeš sve to izdržati i bit ću presretan!”
Iako mu je glava bila zamotana, Datcheryjeve ozljede bile su površinske u odnosu na Osgoodove. Nije vidio ništa što se dogodilo nakon njegova napada, niti je primijetio Hermana prije nego što je nokautiran. Kao što se dogodilo s Osgoodom, tako je netko i njega onesviještenog odvukao na ulicu. Rebecca nije htjela imati nikakvog posla s čovjekom koji je doveo Osgooda u tako opasnu situaciju, a prije toga ih je svojom pojavom natjerao na svađu koja je sada bila sramna uspomena.
Datchery je rekao: “Gospođice Rebecca, želio bih pomoći. Znate, ja vam mogu pomoći. Pokušajte to prihvatiti.”
“Mislim da ste već dovoljno pomogli”, rekla je. “I molila bih da se mojem poslodavcu obraćate s gospodine Osgood.”
Datchery je frustrirano zagrizao usnicu, okrenuo se pacijentu koji je ležao u krevetu, a zatim ponovno Rebecci. “Možda bih vam trebao reći neke stvari koje će pomoći da mi povjerujete, kao što mi vjeruje i vaš poslodavac.”
“Ah, gospodine ‘Datchery’, zar ne?” Doktor Steele je ušao u sobu. “Mogu li s vama porazgovarati u četiri oka?”
Datchery je pogledao pospano Osgoodovo lice iznad pokrivača, kimnuo i napustio sobu. Na Rebeccino veliko olakšanje, nije se više vraćao tog popodneva.
Kad se Osgood sljedeći put probudio, zatražio je da mu daju odjeću u koju je bio odjeven za vrijeme napada, a koja se sada sušila u garderobi. Pretraživši džepove, izvukao je zelenu knjižicu koju je podignuo s prljavog poda.
“Edwin Drood! Pogledaj.”
To je bilo to. Naslovnica je bila kaleidoskop ilustriranih scena iz Dickensove knjige. Knjižica je zapravo bila objavljeni peti nastavak iz serije o Tajni Edwina Drooda. Doktor Steele, koji ga je upravo došao pregledati, primijetio je da se Osgood uznemirio. Taj liječnik, učeni dugonja, postao je pravi tiranin kad je u pitanju bila Osgoodova njega. Zapovjedio je da se svjetlo smije pripuštati kroz prozore samo u kratkim intervalima.
“Zamolio sam gospodina Datcheryja da gospodina Osgooda ostavi na miru”, doktor Steele je objasnio Rebecci. “Uvjeren sam da ga on samo uznemirava.”
“Slažem se s vama”, odlučno je rekla Rebecca.
Liječnik je uspio obeshrabriti Osgooda u proučavanju knjižice koja ga je, očito, također uznemiravala. Rebecca je pristala maknuti predmet izvan pacijentova vidokruga, iako ju je intrigirala slučajnost pronalaska stvarčice baš na takvom mjestu. Je li Osgoodova nesreća u zloglasnoj četvrti doista posljedica uobičajenih opasnosti u tom kraju ili je na neki način povezana s njihovim zadatkom u Engleskoj? Otvorila je knjižicu i primijetila kako stranice izgledaju kao da su čitane, čak i po nekoliko puta. Stavila je nastavak u ladicu.
“Ne razumijem”, uzdahnuo je Osgood je kad mu je liječnik skinuo odjeću i stavio svježe zavoje. “Ne razumijem kako su opijati koje sam udahnuo mogli imati tako jak učinak na mene.”
“Oh, u pravu ste”, dr. Steele je zaključio. “Sama isparavanja vam to nisu mogla učiniti. Nadam se da dami neće biti neugodno”, rekao je oprezno, i pričekao da se Rebecca okrene. Nije se okrenula pa je liječnik zavrnuo Osgoodov rukav od flanela i otkrio ono što je vidio prilikom pregleda.
“Ne razumijem”, Rebecca se usprotivila.
“Evo ovdje,” rekao je doktor Steele, “trag uboda u ramenu gospodina Osgooda - od potkožne injekcije. Vidite li?”
Liječnik je ravnodušno nastavio. “Netko je u vaše tkivo ubrizgao veliku količinu narkotika, gospodine. Zato treba toliko vremena da ga vaše tijelo izbaci iz sebe.”
Rebecca se počela tresti. Osgood se uspravio. Šokirano su se pogledali. Prešli su pola svijeta, jednim dijelom i da bi ostavili Danielovu tragediju za sobom, a opet su se našli u situaciji suočavanja s otrovnom injekcijom koja je ostavila ožiljak na Osgoodovoj koži kao i kod Danijela. Sve se činilo poput jednog te istog niza zlokobnih događaja, iako je sada još manje bilo jasno zašto je i gdje sve to počelo.
Rebecca je znala da će doktor Steele prekinuti svaki razgovor ako procijeni da previše uzbuđuje pacijenta. Zato je malo pričekala, praveći se da je ubodna rana najnezanimljivija stvar kojoj je ikad svjedočila. Liječnik je ubrzo otišao u susjednu sobu, dajući dugotrajne upute glasniku da nabavi još doza lijekova od gradskog ljekarnika.
“Gospodine Osgood, je li to ista rana kao ona koju ste vidjeli na... na Danielovu tijelu?” pitala je Rebecca najsmirenijim šaptom koji je mogla izustiti kako ih doktor ne bi čuo. “Ne smijete mi ništa kriti. Ista je, zar ne?”
“Da”, Osgood je uzvratio šaptom.
“Što bi to moglo značiti?”
“Susreli smo se s istim protivnikom kao i Daniel onoga jutra kad je poginuo.”
“Ali tko je to?”
“Ne znam.” Tada je Osgood, pomalo slomljena srca, ali i pobjednički, prišapnuo: “Daniel nije sam sebi ubrizgao opijum. Sad smo sigurni u to. Bio je otrovan, gospođice Sand, kao što sam i ja bio!”
“Jeste li sigurni u to?”
“Jesam! Mora biti tako! Čak ni Dickens ne bi opisao takvo otkriće kao slučajnost! To prikazuje stvari u potpuno drugačijem svjetlu. Moramo malo bolje razmisliti o cjelokupnoj situaciji: o Danielu, o ovisnicima o opijumu, o Droodu. Gospođice Sand”, dodao je s iznenadnom hitnošću. “Gospođice Sand, dajte mi papira!”
Rebecca mu je donijela hotelski blok, pero i knjigu kao podmetač.
Osgood je napisao na bloku, križajući riječi, a zatim sve iznova dok nije došao do rješenja:
To je odozgo.
Tojeodozgo.
To je od ozgo.
To je od Osgooda.
To je Osgoodovo!
Daniel Sand se nije pokušavao pomiriti s Bogom, ali su njegove riječi, u toj situaciji, svejedno imale prekrasno značenje. “Pogledajte,” rekao je, “Bendall je bio u krivu. Daniel nije izostavio posljednju riječ dok je umirao. Daniel, čak i na izmaku života, nije htio da budem ljut na njega. Uopće nije izdao tvrtku.”
Kad se doktor Steele vratio kako bi dovršio pregled, u tami sobe nije primijetio vruće Rebeccine suze.
*  *  *
Tog toplog jutra nakon napada, u opasnosti nije bilo samo Osgoodovo fizičko stanje, već i pravno. Kad se prvi put probudio iz bunila, dvojica skupljača blaga iznijela su ga iz kanalizacije i odvela u policijsku postaju. Nije mogao objasniti redarstvenicima kako se ondje našao.
Osim toga, njegov izgled u tom trenutku - njegova uništena i mokra odjeća, usporeni govor i pokreti, te intenzivni smrad po spaljenim narkoticima i smeću - činili su ga predmetom policijske istrage jer je izgledao kao još jedan od problematičnih skupljača. Kad je opisao što se dogodilo, poslana je ophodnja u trošni prostor koji im je opisao Osgood, te pronašla mrtva tijela indijskog mornara i Bengalca kojeg su lokalni stanovnici zvali Booboo.
“Ovo je jako loša situacija”, rekao je Osgoodu zapovjednik postaje. “A posebno za vas, gospodine. Vaša priča nije cjelovita.”
“Zato što ne znam točno što mi se dogodilo, gospodine!” Osgood je prosvjedovao.
“A tko bi onda trebao znati?” oštro je upitao narednik.
Tek je dolazak uglednog londonskog poslovnog čovjeka Marcusa Wakefielda spasio Osgooda od prijave za remećenje javnog reda i mira. Gospodina Wakefielda su upozorili na prisutnost nepoznatog Amerikanca u policijskoj postaji, jer je Osgood imao kod sebe u odijelu Wakefieldovu posjetnicu kad su ga pronašli.
“Poznajete li ovog jadnika, gospodine?” sumnjičavo je upitao narednik. “Ili vam je možda ukrao posjetnicu.”
Osgood je ležao na klupi u deliriju i bolovima.
Wakefield je udario šakom po stolu. “Ovo je nečuveno! Gospodo, odmah pustite ovog čovjeka. Prešao sam ocean s njim - ime mu je Osgood, James Osgood. On nije nikakav beskućnik, već ugledni izdavač iz Bostona koji je spavao u najboljoj kabini na brodu. Ovdje držite pravog gospodina. Obavijestio me kako će se zadržavati na selu u blizini Rochestera, baveći se poslovima zbog kojih je ovamo i došao.”
Narednik je odmjerio Osgooda. “Nikad do sada nisam vidio izdavača koji se odijeva na takav način i, ako smijem reći, koji toliko smrdi! Morat ćemo napisati izvještaj o tome.”
“Napišite taj svoj izvještaj, a zatim ga pustite.”
Wakefield je upotrijebio svoj utjecaj kako bi ishodio Osgoodovo oslobađanje, a zatim je poslao poruku Rebecci i pozvao je na kolodvor
Higham, gdje ju je dočekao s ozlijeđenim Osgoodom kako bi ga prevezli natrag u pansion Falstaff na oporavak. Kad su se susreli na kolodvoru, Wakefield je zamolio Rebeccu za kratak razgovor nasamo.
“Smijem li malo prošetati s vama, draga?” upitao je Wakefield.
Rebecca je primila gospodina ispod ruke dok su hodali kolodvorom.
“Draga, nastavit ću s vama do pansiona Falstaff, ali bojim se da se onda odmah moram vratiti u London kako bih nastavio s poslom”, rekao je i ispričao se.
“Vrlo je ljubazno od vas što ste ga doveli sve do Kenta, gospodine Wakefield”, odgovorila je Rebecca.
Nasmijao se. “Priznajem da me, iako sam zgrožen groznim stanjem gospodina Osgooda i ovim okolnostima, smiruje ponovni užitak u vašem društvu”, rekao je. “A jeste li vi dobro, draga moja?”
“Koliko god mogu biti, hvala vam, gospodine Wakefield”, rekla je Rebecca pristojno. “Jedino žalim što nisam zabranila gospodinu Osgoodu odlazak na takvo mjesto s onim groznim gospodinom Datcheryjem.”
“Bojim se da nježna žena, iako mora pokušati, ne može spriječiti manje oprezni spol od naših nerazumnih želja, gospođice Sand”, rekao je Wakefield i nasmijao se. “Gospodin Osgood je, čini se, otkrio, ali na svoju štetu, da London nije bezopasan. Ženski instinkti su često ispravni. Gospodin Osgood mi je poslao poruku da mora obaviti nešto vezano uz gipsanu skulpturu s dražbe u kući Christie’s za koju sumnja da je nestala. Raspitao sam se o tome kod jednog svojeg suradnika - očito je skulpturu za koju je vaš poslodavac zainteresiran ispustio neki neoprezni radnik u dražbenoj kući, a oni je nisu htjeli prikazati kako bi izbjegli neugodnosti. Nadam se kako ćete inzistirati na tome da prekine s takvim aktivnostima u mračnim uličicama, bez obzira o čemu se radilo.”
Rebecca je zatresla glavom. “Ne znam može li ga itko na ovome svijetu razuvjeriti. Možda čak ni gospodin Fields.”
Wakefield je zabrinuto uzdahnuo, ali s daškom divljenja. “Vidim da je on vrlo izdržljiv čovjek, ali priznajem, gledajući njega, osjećam se kao da gledam vlastiti odraz u zrcalu. Nisam znao da posao izdavača veže uza sebe takve izazove! Predlažem da od sada dobro pazite na njega, draga moja gospođice Sand. Ja imam mnogo prijatelja u svim dijelovima grada. Pozovite se na mene u slučaju i najmanjih problema. Kao poslovni čovjek, bojim se da znam kako ta vatra ambicije koja gori u srcu gospodina Osgooda neće biti tako lako ugašena dok ne ostvari svoj cilj.”
“Zahvaljujem vam u ime nas oboje”, rekla je pažljivo, jer se činilo kako je njihov razgovor završio.
Wakefield je uzeo Rebeccinu ruku i lagano na nju priljubio svoje usnice. “Nadam se da nisam previše otvoren, draga moja”, rekao je. “Vi ste doista savršenstvo, rijetki tip žene koju pravi, londonski muškarci teško pronalaze. Gospodin Osgood doista ima sreće što ste mu tako odani.”
Obuzeo ju je čudan osjećaj ranjivosti i slobode pa je ostala bez riječi.
“Gospodin Osgood mi je rekao da ste već bili udani”, Wakefield je nastavio nježnim tonom. “Ali kod nas u Engleskoj su zakoni drugačiji. Ako želite, o tome više nikad ne morate razmišljati.”
“Gospodin Osgood vam je rekao da sam razvedena?” iznenađeno je upitala Rebecca.
“Da, kad smo bili na Samariji”, odgovorio je. Kad je osjetio njezinu zbunjenost, dodao je: “To je rekao kako bi vas zaštitio, gospođice Sand. Vjerujem kako je primijetio moje trenutačne i iskrene simpatije prema vama, pa je htio spriječiti bilo kakve nepriličnosti. Zar je moje zanimanje za vaš život tako iznenađujuće, draga, poput tog izraza na vašem licu?”
Zvona s kočije su zazvonila i time označila da je sve spremno za prijevoz pacijenta prema Falstaffu.
“Moram mu otići pomoći, gospodine Wakefield”, rekla je Rebecca.
Izdavač se svaki dan budio iz sna s malo više tjelesne energije i sve nemirnijeg uma. Slomljena rebra, iako još uvijek bolna, zacjeljivala su normalnim tijekom. Doktor Steele je naredio Osgoodu da drži torzo u zavojima, te mu zabranio teško disanje, jer bi u protivnom riskirao tešku, trajnu ozljedu pluća. Jednog jutra, nakon što je Osgoodu pripremio doručak, vlasnik pansiona postavio je vazu sa svježim cvijećem pokraj umivaonika.
“Vrlo ste ljubazni, gospodine Falstaff”, rekla je Rebecca koja je sjedila pokraj Osgooda i prala mu čelo.
“Ispričavam se ako vas prekidam u vašem poslu vezanom uz pacijentovo zdravlje”, rekao je vlasnik uz dašak neuvjerljivosti. “Bojim se da trebam vaš potpis na nekim papirima, gospodine Osgood, kako biste produljili svoj boravak izvan početnog dogovora, s obzirom na okolnosti.”
“Naravno”, rekao je Osgood.
Zastao je dok je pregledavao račun koji je stavio na jastuk. Iznad memoranduma pansiona stajalo je pravo ime sir Johna Falstaffa, William Stocker Trood. Trood, promrmljao je Osgood sebi u bradu.
“Nešto nije u redu, dragi gospodine Osgood?” upitao je vlasnik.
“Samo sam primijetio sličnost vašeg prezimena s onim glavnog lika u posljednjoj knjizi gospodina Dickensa.”
“Ah! Jadni gospodin Dickens, kako nedostaje ljudima ovdje! Moram priznati, gospodine Osgood, da ovo” - u tom trenutku je zastao i zategnuo svoj staromodni, široki kaput i ovratnik - “želim reći, ovaj kostim i moje želja da izgledam poput debelog viteza, Falstaffa. To je sve zbog njega.”
“Zbog Dickensa?”
Kimnuo je. “Mnogo godina ljudi su dolazili u Rochester sa svih strana svijeta kako bi nakratko pogledali dom gospodina Dickensa ili čak njega osobno! Amerikanci bi dolazili, ostavljali svoje posjetnice i nadali se kako će biti pozvani u Gadshill, a u međuvremenu bi kod nas dolazili na kruh i vino uz kamin. Ponekad je obitelj Dickens imala previše gostiju pa bi koristili naše usluge za dodatni smještaj. Lokacija našeg malog pansiona omogućavala nam je naplaćivanje pristojnih cijena za smještaj i hranu. Sada kad je on otišao, a i obitelj se sprema otići, pa, moram smisliti nov način da privučem posjetitelje. Kao što moja sestra kaže, Bog nam pomogao ako svoje sićušne potrebe možemo zadovoljiti jedino mojom ulogom Falstaffa! ‘Bolje svojstvo hrabrosti je oprez, i u tome sam boljem svojstvu spasio svoj život.’20 Pokušao sam upamtiti neke stihove, ali primijetit ćete kako jednostavno nisam za kazalište.”
Nakon što je završio sa svojim poslom, vlasnik Falstaffa se naklonio i krenuo izaći.
“Gospodine Osgood? Što je? Što nije u redu?” upitala je Rebecca kad je vidjela kako mu je odjednom lice izgubilo boju.
“Njegov sin, njegov sinje umro...” Osgood je polovično promrmljao.
“Što?” upitala je Rebecca, zbunjena i zabrinuta za njegovo mentalno stanje. “Čiji sin?”
Slike poveznica gradića Rochestera i Dickensovih knjiga pojavljivale su se u Osgoodovoj glavi. Dickens je koristio imena, likove i priče iz kraja upravo nadomak prozora svoje radne sobe. Romani o Rudgeu i Dorrit sadržavali su njihove priče s roehesterskih staza, a Stoje onda s pričom o jadnom Droodu? Osgood je više govorio sam sa sobom nego s Rebeecom. “Jako se rastužio kad je vidio cvijet opijuma dolje za stolom i rekao da mu je opijum oduzeo sina... ali nikad nisam pomislio da bi...”
Odjednom, izdavač je iskočio iz kreveta. Koljena su mu klecala, a noge gubile ravnotežu. Jedne ruke omotanom oko sebe, jedva je odvukao svoje prebijeno tijelo hodnikom.
“Gospodine Trood! Vaš sin!”
Vlasnik je problijedio, a njegova uloga veselog domaćina još se jedanput izgubila. “Možda smo dovoljno razgovarali za danas”, rekao je oštro. Vidio je da Osgood želi još. Pogledao je cijelo stubište. “Ne mogu ovdje o tome govoriti. Jeste li dovoljno zdravi da pođete sa mnom u grad, gospodine Osgood? Ako prošetate sa mnom, obećavam da ću vam sve ispričati.”
Osgood je inzistirao. “Vaš sin, gospodine, kako mu je bilo ime?”
Vlasnik je udahnuo malo zraka kako bi mu se vratio glas. “Zvao se Edward. Edward Trood”, rekao je. “Bio bi otprilike vaših godina da nije zauvijek nestao.”

28


POSLJEDNJI NESTANAK EDWARDA TROODA PRIJE NJEGOVA UBOJSTVA NIJE pobudio neku zabrinutost jer se to nije dogodilo prvi put.
Edward je imao teško djetinjstvo. Uvijek je bio malen za svoje godine i bio je rođen s deformiranim desnim stopalom. Drugi dječaci u selu nisu imali milosti kad su ga mučili. Onda su počele krađe. U početku je to bio sitniš, dodatna hrana iz kuhinjskih ormara, komadi odjeće. Dio toga, kako su to shvaćali roditelji, bilo je mito za dječake koji su mu prijetili nasilnom osvetom. Ali ponekad bi pronašli predmet koji je nedostajao - obiteljski svijećnjak, na primjer - zakopan u vrtu, kao da je u uvrnutoj mašti osakaćenog dječaka predmet trebao izniknuti i narasti.
Bilo je to još gore od svega ovoga. Gore jer se dječak izvana doimao kao prilično dobar. U prisutnosti stranaca, a većinom i u prisutnosti svoje obitelji, Eddie je bio pristojan, jako se trudio pridržavati se bontona, a i odjeća mu je bila uredna. Bio je istinski ljubazan i umiljat kad je bio dobro raspoložen.
Kad su William i njegova supruga zatražili savjet od gradskog svećenika, izazvali su dobronamjeran smijeh. Edward? Kakve su to nevolje zamislili da imaju s malim, poslušnim, pristojnim, uzornim Eddiejem Troodom? Roditelji su se pokušavali prisiliti na isto mišljenje. Naš Eddie? Dječački nestašluk, to je bilo jedino što ga je mučilo. Bilo je dugih razdoblja mira kad bi se Edward, dobar učenik prema mišljenju nekih učitelja (neki su rekli izniman), lijepo ponašao kod kuće i u školi, te uspijevao izbjeći sukobe sa svojim mučiteljima.
Potom bi ponovno ukrao - sad iz malog hotela u kojem su William i njegova supruga radili obavljajući zaduženja vezana uz kuhanje i domaćinstvo. Edward je silom otvorio gazdinu prastaru, zaključanu ladicu i izvadio novčanik u kojem je bilo nekoliko funti. I - što je najstrašnije - Edward je počinio krađu pred majkom! Prošao je mimo nje kao da je ne razlikuje od neke sluškinje.
Te se večeri Eddie pojavio kod kuće tužna, ali nedužna izgleda.
“Moja je sirota supruga jedva progovorila”, rekao je William Trood, govoreći i duboko dišući poput čovjeka na umoru dok je prepričava što se dogodilo. Osgood i Rebeccu sjedili su pokraj njega na klupi u praznoj, uli uzvišenoj rochesterskoj katedrali koja je bila ispunjena drevnom svjetlošću i atmosferom. Vlasnik pansiona zahtijevao je da dođu ondje razgovarati. Odbio je reći bilo što u Falstaffu, kao da je ondje bilo previše duhova koji su prisluškivali. Tu je priča mogla biti ispričana pod Božjom zaštitom.
“Rekao sam mu: ‘Edwarde, sine. Eddie. Nisi učinio ono što tvoja majka kaže, ti to ne bi učinio, zar ne?’ A on je pogledao ravno u mene, pogledao me u oči, gospodine Osgood, ovako...”
Prošla je jedna minuta prije nego što je Trood uspio dovršiti misao, rekavši da je Edward priznao zlodjelo.
“Nisam vidio ništa loše u tome”, dodao je Edward. Tada su se Edwardove oči napunile suzama i pao je na pod plačući i mlatarajući nogama. Suze su na trenutak obuzdale Williama.
Ali William Trood je znao da nema izbora. Otjerao je petnaestogodišnjaka od kuće i od obitelji.
Williamova se supruga razboljela od depresije i uskoro umrla. Bila je bolesna godinama, ali je William za njezinu smrt okrivio mračni utjecaj njihova sina. Williamova se sestra usidjelica Elisabeth uselila k njemu kako bi mu pomogla upravljati Falstaffom. Kad je saznala za nećakove postupke, prvo što je Elisabeth rekla bilo je: “Isto kao Nathan!”
To je bilo posljednje što je rekla o tome. Elisabeth je zabranila da se ime Nathana Trooda spominje pod krovom pansiona Falstaff.
Nathan Trood je bio Williamov stariji brat. Nathan je u djetinjstvu pokazivao sve znakove nestašluka kao i njegov budući nećak, Eddie, ali bez suosjećajnosti i tuge koju je osjećao Eddie, a k tome nije bio bogalj. Mrzovoljan, lijen, podrugljiv, opak: to je bio Nathan Trood sve od vremena kad je počeo govoriti, a kad je počeo govoriti, počeo je lagati. Williamov otac koji je doveo obitelj iz Škotske u Kent, govorio bi da je Nathan samo zlobna sjena pravog dječaka, grubo stvorenje sjajna, crvena nosa od previše plakanja koje se nije moglo zaustaviti čak ni kad su mu davali najjače lijekove. Edward je susreo Nathana samo jedanput, kad je bio dječak. Nathan, koji je živio u Londonu otkad je pobjegao od kuće kao mladić, pojavio se - nepozvan - na Edwardovoj šestoj rođendanskoj proslavi, skromnom okupljanju s ljudima iz grada i dva posebno pripremljena pudinga.
U tom je trenutku Nathan pokazao svoje trule, žute zube dok je štipao dječakove obraze i razbarušio mu kosu. William je krivio taj trenutak, duboko u svojoj duši, koji je promijenio Edwarda zauvijek - kao da je neka magična prašina prožeta smrću prešla s muškarčeva daha u dječakovo srce. Dugo se otuđeni Nathan, po svemu sudeći, preobrazio u još zlobnijeg čovjeka nego što je bio kao dječak. Pričalo se da je često posjećivao prigušeno osvijetljene sobe u najmračnijim kutovima Londona pune pušača opijuma koji su dolazili iz Kine i drugih zemalja. Družio se s varalicama, prostitutkama, krijumčarima, lopovima i skitnicama - i u njima je pronašao svoj prihod i izvor zadovoljenja.
Kad je prežalio ženinu smrt i sinovu izdaju, William je pokušao zaboraviti protjeranog Edwarda. Ali kako čovjek može zaboraviti svog sina jedinca? Bio je to nemoguć zadatak; samim time što je pokušavao, osjećao je preveliku bol koja je ostavljala zabrinutog Williama s osjećajem grižnje savjesti. Cijeli je Rochester šaputao o izgubljenom bogalju. William je to znao. Stanovnici grada Kenta prenosili su priče o tuđim neuspjesima isto kao što su pjevali božične pjesme. Potom je William, u svom tom šaputanju, čuo nešto novo: Edward je, nakon što ga je potjerao, potražio utočište kod Nathana koji je s radošću prihvatio grešnog nećaka kojeg nije vidio gotovo deset godina. Došlo je vrijeme Nathanove osvete obitelji koja ga nikada nije prihvatila.
Kažu da se s vremenom Nathan počeo odnositi prema Edwardu kao prema vlastitom sinu. Upoznao ga je s prijateljima i suradnicima. Fizičku patnju koju je uzrokovalo Edwardovo deformirano stopalo ublažavala je navika žvakanja opijuma kojoj ga je naučio Nathan.
Međutim, odnos strica i nećaka nije bio potpuno skladan. Edward se (kako će William čuti mnogo kasnije, kad sve bude gotovo) zapravo ponašao jako dobro dok je bio sa stricem, zaboravljajući sve sklonosti buntovništvu koje je gajio u Rochesteru - možda zato što je znao da će kod Nathana posljedice biti mnogo ozbiljnije. Ipak, Nathanovi su se velikodušni nagoni prema nećaku javljali samo povremeno, dok su ih redovito zamjenjivali mrki pogledi, prijetnje i ponižavajuće uvrede. Dugo su kolale glasine o mladoj dami u Londonu koja je zarobila Edwardovo srce i o Nathanovu bijesu koji je izazvala mladićeva prilika za sreću. Štogod da je uzrokovalo svađu između njih dvojice, Edward je ubrzo nestao. Nakon što su ga njegovi novi prijatelji posvuda tražili, otkriveno je da je otišao i inozemstvo a da nikome nije rekao. Pričali su da je tijekom tih pustolovina, kao mnogi engleski dječaci njegove dobi, doplovio do Hong Konga i drugih egzotičnih luka. Kad se nakon osam mjeseci vratio u London, stric mu je zaželio dobrodošlicu i pružio mu dom.
Ipak, mladi mornar i njegov stric zapali su u opasnu rutinu vječne lijenosti i uživanja u opijumu. Nathan je, sudeći po ispijenu izgledu i izmjenjivanju pospanosti i zapaljive naravi, postajao sve nezadovoljniji posljednje godine. Čak ni njegovi grozni susjedi nisu htjeli imati posla s njim.
“Tko bi to shvatio ozbiljno, prošlo je manje od godinu otkad se dobrovoljno prijavio za služenje na brodu?” pitao je William. “Poslije su mi rekli da nitko u toj prljavoj četvrti nije bio zabrinut. Čak ni njegov stric Nathan. Pogotovo ne njegov stric Nathan.”
Čak su ljudi ponovno počeli šaputati (jer šapuću i u Londonu, samo mnogo zlobnije nego u Rochesteru). Pričalo se kako su se Nathan i Edward ozbiljno posvađali oko posla s opijumom u koji su bili upleteni Nathanovi prijatelji. Ti su šapati govorili da je Nathan ubio Edwarda ili da je platio nekim ljudima da ga ubiju, te da su uz pomoć njegovih zločinačkih kompanjona odnijeli mladićevo tijelo negdje gdje ga nije bilo moguće naći. Što god da se dogodilo, ostaje činjenica da se Edward nikad nije vratio.
Nathanovo se zdravlje pogoršalo te je ubrzo umro u dugu i bijedi. Pozvali su Williama kao najbližeg rođaka i zadužili ga da se brine o maloj kući u ozloglašenoj četvrti Londona. Kuća je bilo vrlo neuredna - na Williamovo iznenađenje, činilo se da Nathan, koji je prije mnogo vremena odbacio cijelu svoju obitelj, otada nije ništa drugo odbacio. Štakori i ostala gamad preuzeli su kuću. U nadi da će prodati staru kuću kako bi se oslobodio brige, William je zajedno s unajmljenim radnikom radio neke male preinake i popravke.
Upravo su micali trule temelje zida kad se to dogodilo. Odozgo se razmotala teška platnena plahta i kompletni je kostur ljudskih kostiju pao na njih. William je odmah znao da je to bio kostur njegova sina Edwarda Trooda. Glasine su bile istinite.
“Zamislite ako možete, gospodine Osgood i gospođice Sand, da vam se kosti vlastita djeteta saspu na glavu! Nema užasa koji bi se s time mogao usporediti, moj posljednji zagrljaj s mojim dječakom. Iako smo se rastali u ljutnji, kako su godine prolazile, priznajem da sam sve više žudio za tim da vidim svog dragog sina, Eddieja, pri svom ognjištu.
Samo sam ga u mašti zamišljao na pučini, ponekad to još uvijek činim, i rasplačem se kad nitko ne gleda.”
Jecajući je pokušavao doći do daha.
“Oh, gospodine Trood,” suosjećajno je rekla Rebecca, “normalno je tugovati. Ja sam izgubila brata bez oproštaja, a sada se moram opraštati od njega svakog dana.”
Odustajući od nade da će se uspjeti suzdržavati pred svojim stanarima, zahvalni je vlasnik pansiona počeo plakati Rebecci na ramenu. Kad je došao k sebi, odveo je goste iza katedrale.
“Štoje rekla policija kad ste pronašli njegove kosti?” pitao je Osgood.
Trood je stao na dvorišnom groblju blizu obiteljskog groba. “Gospodine Osgood, nikada ih nisam pozvao. Niti sam zbog toga požalio.”
“Ali zašto?”
Kućevlasnik je sjedio na tlu poput djeteta i stavio jednu drhtavu ruku na ženin skromni, nadgrobni spomenik, a drugu na sinov.
“Izgubio sam sina. Jesam li još trebao pustiti da se ime mog mrtvog brata - koliko god da sam ga prezirao - povlači po stupcima novina kao ime ubojice vlastitog nećaka? Ne bih mogao sve to podnijeti. Ne bih više mogao nositi prezime Trood. Možda sam se zbog toga radije identificirao sa svojom krčmom i slikom nesretnog gospodina Falstaffa. Postoji razlog zašto se ubojstva uvijek ne otkriju, i to nije samo zbog prepredenosti. To je možda zbog umora među onima koji su mrtvi iznutra. Ovdje sam tiho pokopao Eddieja i rekao ljudima da je stradao na moru. Radnik koji je bio sa mnom kad smo ga pronašli, zavjetovao se da će čuvati tajnu o okolnostima tog pronalaska, ali ja sam znao da to neće potrajati. Pojavile su se legende i bajke - u nekima je bilo više istine, u nekima manje. Nisam htio čuti te priče, ali morao sam. Postojala je priča, kako i ja kažem, o tome da je Eddie nabasao na neku operaciju krijumčarenja opijuma zbog koje je ubijen. Eddiejeva strašna smrt od ruke Nathana ili drugih prijatelja postala je temom o kojoj su raspredala sva zabadala u Rochesteru.”
“A gospodin Dickens?” radoznalo je pitao Osgood.
“Kako mislite?” zbunjeno je pitao vlasnik.
“Pa, njegova posljednja, nedovršena knjiga - zasigurno ste shvatili kad ste vidjeli priču, čak i u obliku nedovršena serijala...” Osgood nije znao kako bi dovršio rečenicu.
“Mislite, zbog naslova”, prekinuo ga je vlasnik Falstaffa.
“Tajna Edwina Drooda. Da, zbog naslova, zapleta priče - nije li vam se to činilo nevjerojatnim?”
“Gospodin Dickens je bio genij. U svojim je romanima često koristio imena i priče koje je čuo. Pa malo niže niz cestu nalazi se stara, velika, ciglena palača u kojoj je živjela ‘gospođica Havisham’ u svojem osamljeničkom zdanju kao što ju je on opisao u knjizi, a na drugom mjestu možete jesti govedinu i pivo gdje je Richard Watts isto tako potpomogao maštu gospodina Dickensa. Ja sam osobno bio previše zauzet pokušavajući spasiti pansion da bih pročitao više od nekoliko objavljenih nastavaka njegova posljednjeg djela. Mislio sam sve pročitati kad bude objavljena cjelokupna knjiga, to jest prije nego što je veliki gospodin Dickens umro prošlog mjeseca. A kad je umro, i kad je naša gostionica zbog toga bila u opasnosti, nisam imao vremena. Da budem iskren, nisam željan senzacionalnih priča o tragediji mog sina osim one koju nosim u sebi. Držao sam njegovu lubanju u vlastitim rukama, gospodine Osgood. Na vrhu je bila napuknuta. Ne trebam čitati o smrti svog dječaka ništa više od priče zapisane u njegovim kostima.”
Kad su se vratili u Falstaff, Osgood je smjesta uredio odlazak u London s Rebeccom kako bi mogli dublje istražiti neobičnu priču o Edwinu Troodu. To se kosilo sa strogim odredbama doktora Steela, koji bi mu mogao, smatrao je Osgood, obući luđačku košulju da spriječi njegov odlazak. Steele je upozorio izdavača da bi se njegova reuma koja ga je mučila u mladosti mogla vratiti ako ne pričeka dok se potpuno ne oporavi, ali Osgood nije htio promijeniti mišljenje. Osgood je također dao upute u Falstaffu da mu bilo kakva pisma pošalju na novu adresu u hotel* St. James na Picadillyju, i da tamo smjesta pošalju Datcheryja ako ga bude tražio.
Dok je nosio svoje stvari u hodnik pansiona, Osgood se prvi put pogledao u zrcalo nakon napada. Kad je vidio svoj odraz, spontano je rukama dodirnuo lice te ih potom spustio na obraze i vrat kao da pokušava držati glavu na mjestu. Trepnuo je. Gdje je nestao dječački izgled, nedužno lice koje je uvijek ujedno proklinjao i cijenio? Zamijenio ga je sablasni, blijedi, gotovo koščati obraz sa zamršenom mrežom umornih bora, pukotina i tamnih podočnjaka. Kosa mu je bila lomljiva i tanka. Ili je prišao bliže maski prerane smrti ili je izašao iz nježnog djetinjstva i ušao u čvrstu muževnost: nije znao što. Međutim, postojao je jedan ohrabrujući element njegova izgleda. Više nije bio bezličan ili isti kao svi drugi mladi poslovni ljudi u Bostonu. To je bio James R. Osgood, koliko god bio slomljen, nije bilo zabune.
Tek je tada shvatio, potvrđujući tu sumnju kad se vraćao u sobu, da je zrcalo koje je prije stajalo na tom mjestu bilo premješteno. Razmišljao je kako je to možda učinio diktatorski doktor Steel ili Rebecca - prvi je bio motiviran kontrolom, a druga naklonošću. Trenutak je razmišljao o tome dok je stajao na pragu svoje sobe i odlučio da je neće ništa pitati u vezi s tim.
“Što je s vašim poklonom, gospodine Osgood?” Bila je to Rebecca, koja je držala ružičasti, stakleni pladanj s dražbe.
“Možda bismo ga trebali ostaviti gospodinu Troodu da ga odnese gospođici Dickens”, odgovorio je Osgood.
“Možda bi bilo bolje da ga odnesemo osobno. Imamo sat vremena prije sljedećeg vlaka za London.”
“Vi ne biste...” rekao je Osgood. “Ne bi vam smetalo da posjetimo gospođicu Dickens?”
Rebecca je zatresla glavom. “Mislim da je to dobra ideja, gospodine Osgood.”
Otišli su cestom do Gadshilla koji je bio zapušteniji nego ikada. Ulazna su vrata bila otvorena i nikoga nije bilo da dočeka posjetitelje. Gotovo su svi predmeti odneseni nakon dražbe u Christie’su. Prednji dio hodnika i knjižnica bili su krcati gomilom prtljage. Isprva, Osgood i Rebecca nisu ni vidjeli Henryja Scotta, koji se sklupčao u kutu knjižnice između dvaju kovčega i plakao. Na njegovoj su se finoj, bijeloj odori vidjeli tragovi suza.
“Oh, gospodine Scott, jeste li dobro?” pitala je Rebecca kleknuvši pokraj njega i stavivši mu ruku na rame. Henry je pokušao govoriti kroz jecanje, ali nije mogao. Izgovarajući samo dijelove slogova poput divljaka s nekog otoka, rekao je da bi trebali napustiti Gadshill do jutra. Ubrzo se mlada žena prekrivena velom i dugom, crnom haljinom, u kratkom sakou nabranih rubova i s velikim ukrasom od tkanine na leđima - korota u stilu tugovanja kraljice Viktorije za njezinim Albertom - spustila stubama.
“Drugi su događaji odgodili uručenje ovog poklona, gospođice Dickens”, rekao joj je Osgood držeći pladanj.
“Pročitali smo u časopisu Telegraph da je ovo prodano za sedam funti, ali nisu rekli kome!” odgovorila je začuđena Mamie Dickens.
"Ne bi bilo primjereno da to posjeduje bilo tko osim vas."
“To je zaista ljubazno od vas oboje!” Podigla je veo i obrisala oči. “Oh, kako bi se moja sestra smijala da me vidi kako plačem zbog male posude! Sutra napuštam Gadshill, ali ovo ću nositi sa sobom gdje god pošla!” Stavila je pladanj natrag na kaminsku policu i primila Osgooda i Rebeccu za ruku.
“Uvijek ću se sjećati oca”, tiho je rekla, “u svome srcu kao čovjeka koji je drugačiji od svih drugih ljudi, kao nekoga tko je drugačiji od svih ljudskih bića. Ne želim se udati i promijeniti prezime. Tako ću uvijek biti Dickens. Je li to čudno, gospođice Sand?”
“Vrlo ste sretni što vas je cijenio čovjek kojeg voli cijeli svijet.”
“Doviđenja i Bog vas blagoslovio”, rekla je Mamie i još jedanput stisnula ruke posjetitelja.
Teta Georgy je šetala s čovjekom kojeg tu nitko ne bi očekivao i koji se hladno naklonio posjetiteljima.
“Doktore Steele!” rekao je Osgood. “Bojim se da me nećete nagovoriti na to da ostanem u Rochesteru.”
“Nisam zato došao”, hladno je rekao liječnik.
“Nitko nije bolestan, nadam se, teta Georgy?” pitao je Osgood.
“Mogao sam misliti da ćete već biti na putu u London, gospodine Osgood”, rekao je doktore Steele, izražavajući neodobravanje.
“Doktor Steele je došao srediti naše račune prije nego što odemo”, rekla je Georgy. “Bojim se da nismo imali vremena otkad... otkad je dobri liječnik pokušao sve ne bi li spasio Charlesa.” Dok je to govorila, gospodarica kuće pogledala je prema blagovaonici. “Nažalost, još uvijek nismo dobili sredstva s dražbe. Uistinu cijenim strpljivost doktora Steela.”
“Vaš sam sluga”, rekao je liječnik naklonivši se, iako nije obećao da će se strpjeti.
“Vi ste liječili gospodina Dickensa nakon što je pao u nesvijest?”
“Možete biti sigurni u to, gospodine Osgood”, rekao je liječnik. “Vidim da se niste samo oglušili na moje preporuke za ozdravljenje, nego ste još i dodatno rastužili gospođicu Dickens. Možda je najbolje za vas oboje da napustite Gadshill.”
Mamie je otišla sjediti u kutu zajedno s pladnjem kako bi prikrila plakanje.
“Doktore Steele, možda—” Georgy se pokušala suprotstaviti njegovoj zapovijedi.
Bahati medicinar ju je međutim prostrijelio ledenim pogledom koji je bio kombinacija strogih, liječničkih uputa i utjerivačeva podsjetnika na neplaćeni račun. Čak je i odlučni glas Georgine Hogarth bio utišan.
“Onda, doviđenja, gospodine Osgood”, rekao je Steele, osvetoljubiv zbog njegove neposlušnosti.
“Doviđenja”, odgovorio je Osgood.
“Čekajte.” Stigao je Henry, uspravan i suhih očiju. “Nisam vidio gospođicu Dickens kako se tako smiješi već dugo vremena. Ako i plače, to je zbog radosti sitnih uspomena koje ste joj vi i gospođica Sand vratili. Dođite, gospodine Osgood, dajte da vam pokažem nešto prije nego što odete, ako imate malo vremena.” Te su slugine riječi bile, izravno namijenjene doktoru Steelu, ali izrečene Osgoodu.
Dok je doktor Steele zurio u njih, Osgood i Rebecca slijedili su Henryja i izašli iz sobe. “Malo je ljudi imalo prilike ući u ovu prostoriju od devetog lipnja”, rekao je Henry i prešao prag blagovaonice zatvorenih očiju. “Na ovom je mjestu umro.” Bila je to zelena, baršunasta sofa s modernim, zavinutim naslonom.
“Jeste li vi bili prisutni, gospodine Scott?” pitao je Osgood.
Henry je kimnuo. “Da, i nije me strah govoriti o tome. Nakupljena tuga može slomiti srce napola.” Razrogačio je oči dok je opisivao scenu Dickensove smrti. “Poglavica se srušio na pod kad je sjedao za stol nakon što je cijeli dan radio na Tajni Edwina Drooda. Sluge su pohitali po doktora Steela, a ja sam pomogao donijeti sofu u blagovaonicu. Zatim pomogao teti Georgy da ga podigne. Mumljao je.”
“Gospodine Scott”, prekinuo ga je Osgood. “Jeste li čuli što je gospodin Dickens rekao kad je pokušao govoriti?”
“Ne. Nisam mogao sve razumjeti. Osim jedne riječi koji sam uspio čuti.”
“A što je to bilo?” pitao je Osgood.
“Ime. Forster. Siroti je Poglavica zazivao Johna Forstera da bude uz njega. Usuđujem se reći da će to biti trenutak najvećeg ponosa za gospodina Forstera. Znam da bi bio za mene da je izgovorio moje ime.”
Kako se Dickensovo stanje pogoršavalo, Georgy je zamolila Henryja da počne zagrijavati cigle pokraj peći. “Kad sam se vratio u ovu prostoriju, sumorni su liječnici razrezali Poglavičin ogrtač i košulju. Trebali »te to vidjeti! Soba je bila puna - gospođica Dickens i gospođa Collins požurile su ovamo s večere u Londonu. Prolazili su sati, a on je još uvijek bio u nesvijesti. Kako sam samo želio da mi narede da zagrijavam cigle ili nešto slično! Provjerio sam je li sve u redu s grimiznim pelargonijama u stakleniku i pomeo pločice oko njih. Bile su Dickensove omiljene i htio sam počistiti prostor oko njih prije nego što se Poglavica probudi. Mogao je gledati i osjetiti slatki miris iz staklenika kroz otvoren prozor.” Usred sve te zbrke pojavila se plavokosa, lijepa, mlada žena ogrnuta plaštem, žena za koju su svi znali iako nisu trebali znati. Ali gospodara kuće nije probudio ni preplašeni pogled njezinih svijetloplavih očiju. Ostao je nepomičan duboko u noć. Još sumorniji liječnik iz Londona pridružio se ostalima u dnevnoj sobi. Blijed i prestrašen, londonski je liječnik kazao da je riječ o krvarenju u mozak.
“Siroti Poglavica, nikada više neće ustati iz svoje sofe.”
Henry se poklonio i izrazio žaljenje što ne može reći više.
“Hvala vam, gospodine Scott”, rekao je Osgood. “Znam da vam je bilo bolno to prepričati.”
“Naprotiv, to što sam bio ovdje moja je najveća čast.”
*  *  *
Vlak za London nije išao dovoljno brzo za dvoje putnika. Nekoliko sati nakon što su došli u London, Datchery je primio poruku vlasnika Falstaffa i sastao se s njima u hotelu na Piccadillyju. Osgood nije mogao otići u Scotland Yard a da ne iznevjeri povjerenje Williama Trooda, ali je ekscentrični Datchery, hipnotiziran ili ne, mogao nesmetano istraživati. Osgood mu je dao sve informacije o Edwardu Troodu i njegovoj povezanosti sa stričevim prijateljima, trgovcima opijumom.
“Nevjerojatno!” rekao je Datchery dok je njegovo dugo, mršavo tijelo koračalo gore-dolje. Izgledao je kao da bi mogao prasnuti u smijeh. “Dakle, Ripley, mislim da si možda pridonio istrazi na ključan način!” Osgood je pucnuo prstima. “Ako je to istina, sada se sve slaže, dragi moj Datchery, zar ne? Kad je Dickens rekao da ima nešto ‘neobično i novo’, mislio je na ovo - otvarao je slučaj pravog, tajnog ubojstva. To je bilo drugačije od svega što je prije radio, drugačije od bilo čega što je napisao Wilkie Collins ili drugi romanopisci. Razmisli o tome kako počinje jedan od prvih nastavaka Drooda.”
Osgood je toliko puta pročitao nastavke romana da ih je mogao recitirati po sjećanju, ali je izvukao prvi nastavak iz kovčega kako bi ga pokazao Datcheryju. “Zbog dovoljno razloga koje će ova pripovijest razotkriti,” čitao je prvu rečenicu trećeg nastavka, “kako će teći sve dalje, starom će se gradu s katedralom morati dodijeliti fiktivno ime. Neka to ime na ovim stranicama bude Cloisterham.”
“Tako je!” uzviknuo je Datchery.
“Razlog zbog kojeg je stavljen pseudonim Cloisterham umjesto Rochestera”, rekao je Osgood, “jest istraga pravog zločina i otkrivanje pravog ubojice.”
Datchery je energično kimnuo. “I kad se Tajna Edwina Drooda počela objavljivati u nastavcima, sve su oči bile uprte u nju, i svaki je trgovac opijumom i krijumčar mogao u njoj vidjeti priču o,sirotom Edwardu Troodu. Razmislite: Nathan Trood je mrtav, ali ako mu je netko pomogao ubiti njegova nećaka, taj bi se bojao razotkrivanja.”
“Jedina stvar koju William nikad nije rekao policiji. Edwardov se ubojica možda osjećao sigurno sve te godine”, rekao je Osgood.
“Tako je. Ali ako je Dickensov roman otkrivao nove detalje, mogao bi odvesti policiju do činjenica o pravom slučaju i do drugih ubojica Edwina Trooda!” Datchery je prestao govoriti i podigao ruku kao znak za tišinu. Pokazao je prema vratima, gdje se začulo neko šuškanje.
“Gospođice Rebecca?” šapnuo je Datchery.
“Ne, mislim da to nije ona... gospođica Sand je otišla sređivati pozajmicu u banci u Londonu za naš boravak ovdje”, tihim je glasom rekao Osgood. “Novac koji smo donijeli jednostavno se istopio. Neće doći još barem sat vremena.”
Datchery je Osgoodu pokretima dao do znanja da se pomakne u stranu i pokazao kako ih netko prisluškuje. Potom je zgrabio željezni žarač s ognjišta. Prošuljao se kroz dobro opremljenu sobu i polagano otvorio vrata. Izletjela je snažna ruka koja je zgrabila Datcheryja za zglob na ruci te ga zakretala sve dok nije ispustio žarač.
“Dragi Bože!” kriknuo je Datchery i posrnuo unatrag. Brza ga je šaka udarila u čeljust i on je zateturao i pao.
“Upomoć! Zovite upomoć!” stenjao je Datchery i pokušavao se odvući što dalje.
“Nema potrebe, gospodine Osgood”, rekao je napadač.
Osgood je došao do užeta za zvono, ali kako je čuo svoje ime, stao je i zaprepašteno pogledao pridošlicu.
Mladić mu je prišao i skinuo svoj plašt i kapu, ispod kojih se pokazao Tom Branagan. Tom Branagan! Čovjek kojeg Osgood nije vidio više od dvije godine - od završetka Dickensove turneje po Americi - sada je upao kroz vrata Osgoodove hotelske sobe kako bi ih napao!
Branagan, koji više nije nalikovao na momka kakav je bio u Americi, već na snažno građenog muškarca, uzeo je uže od zavjesa i svezao Datcheryju ruke.
“Gospodine Branagan!” uzviknuo je Osgood. “O čemu se radi?”
“Što hoćete od mene?” jadno je stenjao Datchery.
Branagan je, očiju potamnjelih od ljutnje, stao iznad Datcheryja i držao ga na podu pritisnuvši mu sredinu vrata potpeticom svoje čizme. “U ime Charlesa Dickensa, došlo je vrijeme da kažeš istinu.”

29


OSGOOD SE SPUSTIO NA TEPIH POKRAJ DATCHERYJA. IZDAVAČ NIJE MOGAO shvatiti iznenadne promjene. U mislima je prošao događaje kako bi našao neki smisao: gotovo kobni posjet opijumskim sobama, otkriće Williama Trooda o njegovu sinu, naglo pojavljivanje Toma Branagana u londonskom hotelu i bezumni napad na njegova poznanika. ’
“Branagane!” uzviknuo je Osgood. “Što si to učinio? Što radiš ovdje?” Osgood je primio Datcheryja za ruku i pokušao ga smiriti. Odvezao je uže od zavjese kojim se Tom poslužio kako bi ga svezao.
“Ne bih to radio da sam na vašem mjestu, gospodine Osgood”, rekao je Tom.
“Gospodine Branagan, molim vas, umočite komad tkanine u hladnu vodu s onog noćnog ormarića. Dobri moj Datchery, ovo je neki smiješni nesporazum. Kratko sam poznavao ovog čovjeka dok je bio nosač kad je gospodin Dickens bio u Americi.”
“Nisam ja taj koji stvara nesporazume, gospodine Osgood”, rekao je Tom. “Više nisam nosač.”
“Onda smjesta objasnite što želite, ako se usuđujete!” viknuo je Osgood pristalom, mlađem muškarcu. Pokušavao je obuzdati ljutnju, ali kad je vidio da se Tom ne kaje, nije mogao izdržati. “Ovo ti zoveš vjerovanjem instinktu, pretpostavljam?”
Tom je zatvorio vrata na hodniku. “Ovaj je čovjek varalica i dvostruki agent. On nije taj koji kaže da je.”
“Znam da on nije Dick Datchery, naravno - Datchery je lik iz Dickensova romana! Bojim se da ne razumijete o čemu govorite. Ovom je čovjeku zlo i nije kriv što se nalazi u moćnoj hipnozi koju je izazvao gospodin Dickens prije smrti - koja nam je omogućila da doznamo više o važnom slučaju uz jbomoć njegove nadarenosti kao istražitelja.”
Za to se vrijeme Dutchery diguo na noge i pridržavao za zid dok nije prišao stolici i sjeo.
Tom je rekao: “Zašto ga ne pitate da vam sve objasni?”
“Nije mi jasno zašto me prisiljavaš na to, momče”, bunio se Datchery, trljajući krvavu čeljust, ali pokušavajući namjestiti smiješak. “Pogrešno si me procijenio.”
“Ako vi nećete reći istinu, u redu. Ja ću. Gospodine Osgood, ova je protuha, prerušena u Georgea Washingtona, bila preprodavač i huškač tijekom cijele Poglavičine turneje u Americi - odlučna u namjeri da sabotira i uništi financijski uspjeh književne turneje.”
Optuženik je ljutito škiljio i nespretno doteturao do Toma. “Neću ovdje mirno stajati dok me vrijeđaju!”
Tom je snažno udario Datcheryja u trbuh. Zatim je izvukao pištolj iz džepa i uperio ga u muškarca koji se previjao od boli.
Osgood je stao kao ukopan kad je vidio oružje.
“Datchery, odlazi”, rekao je Osgood, pokušavajući smiriti situaciju. “Datchery! Odlazi prije nego što ti ozbiljno naudi”, ponovio je. Ali muškarac se nije micao, samo je gledao u prostor između Toma i Osgooda.
“Upucat ću te ako mu kažeš još jednu laž, gospodine”, rekao je Tom s pištoljem uperenim čvrsto poput stijene.
“Datchery, odlazi!” uzviknuo je Osgood. “Branagane, smiri se! Ovaj mi je čovjek prijatelj.” Ali kad se Osgood okrenuo ne bi li pogledao Datcheryja, vidio je čudan, prazan pogled koji mu se suprotstavljao.
“Ne... Datchery”, rekao je muškarac, izgovarajući riječi kroz pokajnički uzdah, a njegov je naglasak omekšao više u proizvod ulica New Yorka nego nekog engleskog sela. Pogledao ih je umornim očima poput onih starog mornara. “Ime mi je Rogers. Jack Rogers. Sada mi znate ime. Spremite pištolj i nemojte me više udarati, gospodine Branagan, tako da i ja mogu nešto reći.”
Dok je govorio, Jack Rogers je gledao u svoje cipele.
“Nisam mislio nauditi nikome od vas i počeo sam poštovati vas, gospodine Osgood, više nego što sam ikad očekivao za poslovnog čovjeka, zbog vaše ustrajnosti, vaše neposrednosti. Usudio bih se reći da ste mnogo postigli, a niste ni svjesni koliko ste napredovali. Nadam se da ćete shvatiti kad čujete moje razloge.”
U mladosti, Rogers je bio glumac u drugorazrednim kazalištima New Yorka. Roden je u skromnoj, siromašnoj obitelji, koja nije podržavala njegov izbor zanimanja. Njegove su se vještine na pozornici uglavnom svodile na rad u komediji i pustolovini s nasiljem. Jednom, dok je vježbao za dramu u kojoj je bio dugotrajni dvoboj s mačevima, netko je pao s pozornice i oštrica Rogersova mača pogodila je sina upravitelja kazališta. Nikakav trud liječnika sljedećih nekoliko sati nije ga mogao spasiti. Rogersa je stravična nesreća potpuno shrvala. Bio je otjeran iz kazališta. Nakon što je Rogers nekoliko puta promijenio posao zbog posrnule američke ekonomije, godine 1844. gradonačelnik New Yorka, James Harper, osnivač izdavačke kuće Harper & Brothers, osnovao je prvu policiju u tom gradu. Ta su radna mjesta bila nepopularna i bilo ih je teško popuniti. Rogers se, kako nije imao posao, dobrovoljno javio.
Harperova je policija prerasla u moćnu vojsku u gradu koji je vrvio političkim i etničkim suparništvom i korupcijom. Sljedeće je godine republikanski gradonačelnik poražen i policija je prešla u 'druge ruke, ali Harperi su potajno ostali u bliskom kontaktu s policajcima. Skorašnji bivši gradonačelnik Harper privatno je zaposlio Rogersa, koji je postao poznat po određenoj snazi karaktera i budnoj inteligenciji te sposobnosti da rješava zagonetke. Kada bi James, još uvijek poznat kao gradonačelnik, ili jedan od ostale braće koji su radili u izdavaštvu - Pukovnik (John), Kapetan (Wesley) i Bojnik, najmlađi (Fletcher) - zatrebao pomoć, pogotovo pomoć tajnovite prirode, diskretno bi poslao po Rogersa.
Do toga je, na primjer, došlo kad je Charles Dickens na ljeto 1867. godine najavio da će Fields, Osgood & Co. otada biti njegovi jedini izdavači u Americi. Harperi su im zavidjeli i pribojavali se prihoda koji bi njihovi suparnici mogli zaraditi u Bostonu. Poslali su Rogersa i još dvoje-troje agenata da naprave smutnju pri prodaji ulaznica za autorovu američku turneju, nadajući se da će novine prikazati bostonske izdavače nesposobnima, bijednima i pohlepnima. Kao dio tog plana smutnje, Rogers je, prerušen u preprodavača u pamtljivoj vlasulji i šeširu Georgea Washingtona, dojavljivao optužbe novinama kako je Tom Branagan počeo nasilje na jednoj od prodaja. Harperi su u međuvremenu naredili svom tjedniku da tiska zlobne i pretjerane karikature i odlomke o Dickensu kad god su ih mogli izmisliti, kao što je i Fletcher činio kad je napadao protuhe, korumpirane i one koji su gledali blagonaklono na imigrante, i koji su nadzirali političku organizaciju Tammany.
"Ne morate zuriti i moralno me osuđivati, gospodo", rekao je Rogers, tresući glavom u dubokoj tuzi. “Znam da sam nepošteno postupao! Prije mnogo godina, nakon moje nesreće na pozornici, patio sam od trajne nesanice. Ne bih preživio bez laudanuma koji mije dao liječnik. Ali uskoro, kad sam shvatio da ne mogu bez lijeka ni nekoliko dana, popustio bih, zaklinjući se da je to posljednji put. Samo sat bez njega i imao sam osjećaj kako mi se trga utroba, hodao bih ponižen i melankoličan. Laudanum više nije bio dovoljan, tražio sam sirovi opijum kao da je to najsočniji objed koji su donosile bujne sirene u središtu divljeg vrtloga. Opijum je bio moj lijek za sve. Uzeo bih dozu u deset sati pa još jednu u četiri i trideset. Nakon što bih uzeo svježu drogu, satima sam se osjećao nepobjedivim i snažnim s umnim i tjelesnim mogućnostima većim od onih običnog ljudskog bića. Bio sam Atlas koji nosi svijet na ramenima. I tako sam ostao vječni rob droge, a da bih je dobio više, prešao bih bosonog preko žeravice ili plivao u vlastitoj krvi. Pod njezinim utjecajem, moj želudac i crijeva bili su u grču, a moja je glava vrištala. Uzeo sam više kako bih očvrsnuo i opasno se predozirao.
Bojnik je znao da sam na mukama. ‘Tako!’ rekao je, skidajući naočale svojom uobičajenom, dramatičnom gestom. ‘Ti znaš da sam ja izravan čovjek, Rogerse, i pobožni metodist, pa pitam otvoreno: hoćeš li preživjeti svoje navike i nastaviti služiti kompaniji?’
‘Da budem jednako tako izravan,’ rekao sam, ‘mislim da neću, Bojniče. Smrt bi bila blagoslov.’
‘Pa onda ću ja pomoći! Nemojmo se predati niti jednom neprijatelju tako lako!”’
Bojnik je smjestio Rogersa u utočište za ovisnike vođeno liječnikom koji je ustrajao u tvrdnji da opijum nije porok već bolest kao i svaka druga. Izolirani život u utočištu očistio je Rogersovu krv od otrova.
“To je bilo prije šest mjeseci. Kunem se, više nikad nisam unio opijum u svoje tijelo. Ali kad sam napustio utočište, slobodan od čari opijuma, počeo sam robovati novom i bahatom gospodaru: Bojniku. Posljednjih nekoliko godina, kako je Bojnik preuzeo kontrolu nad izdavačkom kućom od svoje razumnije braće, sumnjao sam u njegove metode i manipulacije. Ali utočište koje mije spasilo život bilo je skupo pa nisam mogao prekinuti veze s kućom Harper sve dok dug ne bude vraćen.” Nakon završetka Dickensove američke turneje, kad su čuli da Dickens radi na novoj knjizi, Bojnik i
“Kako sam mogao odglumiti bilo koji naglasak na svijetu još iz dana kad sam bio glumac, odlučili su mene poslati u Englesku da izvedem prijevaru. Trebao sam ući u Dickensovu radnu sobu. Raspitivao sam se po Kentu i otkrio da se Dickens rado pobrine za prijatelje i za strance koje je svladala bolest, tehnikama hipnoze i biomagnetizma. A znao sam po njegovoj reputaciji da je posebno osjetljiv na one koji pate u siromaštvu kao prijatelj i borac za radnike.
Odlučio sam se predstaviti kao bolesni, engleski seljak kojem treba pomoć gospodina Dickensa kako bi dobio pristup njegovoj radnoj sobi i prikupio neke tragove o budućem razvoju Drooda prije svih ostalih.”
“Jeste li našli nešto o tome?” pitao je Osgood.
“Veliki je čovjek znao čuvati svoje tajne!” Rogers je zamahnuo rukama. “Svaki put bi me Dickens smjestio na svoj kauč, prešao rukama i prstima preko mog čela, a potom, kad se uvjerio da spadam, pjevao kako bi potaknuo ozdravljenje nekih mjesta u mome mozgu. Napokon bi lagano puhao u moje čelo dok se ne bi uvjerio da sam se upravo probudio. Mislio sam, ako budem izgledao kao da sam pod teškom hipnozom i da vjerujem da sam jedan od likova iz njegova romana, on će vjerojatno nenamjerno odati neke podatke o romanu.”
“Znači, tada ste odlučili glumiti Dicka Datcheryja?” pitao je Tom.
“Da. Datchery je na tajnovit način uveden u jedno od kasnijih poglavlja Edwina Drooda. Prije nego što je tiskano, čuo sam to poglavlje jednog popodneva dok sam čekao u knjižnici u Gadshillu kad je gospodin Dickens u susjednoj sobi čitao naglas nekim svojim rođacima i prijateljima, nešto što je uvijek radio kad bi napisao novi nastavak. Shvatio sam iz malo romana koje sam pročitao, da je u sudbini tog lika Datcheryja sadržana sudbina cijele Tajne. I moja je prijevara upalila! Do određene granice.”
Rogers je nabrojio trikove kojima se služio dok je igrao ulogu Datcheryja, uključujući i pisanje na komadiće papira i na unutarnji dio oboda šešira svake riječi koju je čuo da Dickens koristi za taj lik i kako bi potom koristio taj isti jezik kad god je to bilo moguće. Ta je autentičnost čini se pobudila piščevo zanimanje, ali su hipnotičke seanse i dalje bile usmjerene na liječenje pacijenta i majstora se nije moglo navesti da govori o temi svog romana.
Rogers je naravno iskoristio svaku priliku kad je bio sam - kad bi Dickens otišao iz sobe da se pobrine za jednog od kućnih ljubimaca ili da pozdravi nekog gosta - da potajno pregleda sadržaj svakog papira na stolu ili u otvorenoj ladici. Našao je neke dokaze da su pušači opijuma u
Droodu inspirirani ljudima iz slavne sohe u opijumskoj četvrti Palmer’s Folly, koju je Dickens posjetio dok je obilazio London s policijom.
Ubrzo nakon toga Dickensovo se zdravlje pogoršalo pa su prekinute seanse s Rogersom i malim krugom pacijenata koji su došli u Gads. Kad je saznao za Dickensovu smrt prvog tjedna u lipnju, Rogers je poslao brzojav svojim poslodavcima na Franklin Squareu u New Yorku, pretpostavljajući da je zadatak gotov. Međutim, Harperi su mu naredili da ostane još nekoliko tjedana i da dosađuje ljudima u Gadshillu kako bi mogao pratiti sve transakcije u vezi s Droodom u to vrijeme. Kako je posljednji Dickensov roman bio objavljen prije pet godina, Drood bi donio stotine tisuća dolara moguće novčane dobiti svakom tko bi ga prvi objavio u Americi. Bojnik nije odustajao od svog cilja.
Samo nekoliko dana poslije, Rogers je dobio potpuno novi i neočekivan zadatak; rečeno mu je da je gospodin J. R. Osgood na putu u Englesku i da najvjerojatnije želi pronaći dijelove Dickensova posljednjeg romana koji nedostaju. Rogers je trebao spriječiti Osgooda kako bi Harperi mogli neometano nastaviti piratstvo romana.
“Teška srca ovo priznajem, Ripley. Upoznao sam vas kao dobra i pristojna čovjeka, koji se brine o svojim zaposlenicima, kao što sam vidio da se brinete o Rebecci”, nastavio je Rogers. “Ali shvatite samo jednu stvar, makar samo jednu stvar o meni, i jednog ću dana umrijeti zadovoljan jer ću znati da me niste potpuno otpisali.”
“Pitam se što bi uopće mogao reći u svoju obranu”, tužno je odgovorio Osgood.
“Samo ovo: ja nisam umjetnik. Niti genij poput ljudi u vašem životu, možda poput vas. Iako se možda ne smatrate genijem, nosite u sebi hrabrost umjetnika. Ali ovo je običan posao koji znam i koji sam uvježbao otkad sam išao na obuku kao jedan od Harperovih policajaca. Prije toga sam pokušao raditi u banci, ali to se izjalovilo jer mi se nije sviđao način na koji su me drugi ljudi gledali. Bili smo prvi policajci u gradu New Yorku, mrzili su nas - ljudi su nas kamenovali. Svatko od nas morao je nositi ‘srpastu kuku’ - čudnu palicu sa šiljkom na vrhu koju ste vidjeli kad smo ušli u zloglasnu četvrt Londona. Javnost je mislila da smo špijuni i, začudo, taj nas je strah pretvorio u špijune. Prerušavanja, istrage, tajna služba, svi tajni, mutni poslovi - to je bila moja umjetnost, moja sudbina. Namjeravao sam vas navesti na krivi put kad sam vas odveo u opijumsku sobu, znajući da ćete je prepoznati kao prototip za Dickensovu knjigu i da će vas omesti. Da sam uspio u tom naumu, napokon bih se oslobodio stiska Bojnika Harpera i vratio se na pozornicu, gdje sam nekada bio sretan i donosio sreću drugima kao i knjige vaše tvrtke. Jednog ću dana imati kuću punu djece i željet ću da me ona poštuju i vole. Nisam vam mislio nauditi, dragi Ripley!”
“Ali imao si namjeru navesti me na krivi put, kako si i sam rekao!”
“Ne tražim da mi oprostite tu prijevaru, ali vas preklinjem da mi povjerujete zašto sam vam sve priznao. Želim vam pomoći.”
“Bah!” odgovorio je Osgood.
“Ripley, i mene, i mene su napali oni raspačivači opijuma!”
“Za što ste si sami bili krivi, gospodine”, osudio ga je Tom. “I vaše bezobzirno postupanje.”
“Do određene granice, da, gospodine Branagan. Ali nasilje koje su počinili nad nama samo je znak nekih mnogo većih, mračnih događanja. Ripley, vjerujem da ste trenutno u smrtnoj opasnosti.”
“I vi mi predstavljate opasnost”, rekao je Osgood.
“Govorili ste mnogo više nego što ste zaslužili. Potražite stolicu i udobno se smjestite dok ne pozovem policijska kola”, dodao je Tom.
Rogers je zatresao glavom. “Ne. Trebate moju pomoć, gospodo -
otome možda ovisi i vaš život! Možda čak i moj, iako vam to sada vjerojatno ništa ne znači!” Dvojica muškaraca izmijenila su pogled koji nije pokazao nikakve tragove kolebanja. Rogersa je uhvatila panika pa je počeo besramno moliti. “Dragi moj Ripley, zar mi ne možete ponovno vjerovati? Obećavam da ću se iskupiti za sve što sam učinio.”
Osgood je ljutito pogledao svog bivšeg prijatelja. “Pridobio si moje povjerenje i suosjećanje na temelju gomile laži. Spletkario si kako bi poremetio našu američki turneju s Dickensom, kako bi pripisao lažnu krivnju gospodinu Branaganu, kako bi ometao moj zadatak ovdje, i sve to po podlim naređenjima one braće Harpija. Ne sumnjam da je to što mi sada nudiš pomoć naređenje Bojnika Harpera. Ubrzo će te maknuti i postaviti neku drugu vražju marionetu da nas navodi na krivi put. Smjesta nam se miči s očiju, dok si još na slobodi, ako ti gospodin Branagan dopusti.”
Tom je zakoračio unatrag i mahnuo čovjeku na vratima. Rogers se ovog puta nije oglasio. “Hvala nebesima što ste takvi, Ripley,” rekao je. Tiho se okrenuo i, sa šeširom ispod ruke, nervozno otišao iz sobe.
Pojava Toma Branagana - i pištolj kojim je mahao - jednako su šokirali Osgooda kao i otkriće Rogersova pravog identiteta. Kad su utvrdili da je Rogers otišao iz hotela i kad se Rebecca vratila iz banke, Tom je počeo pričali o tome Što mu se sve dogodilo u životu do trenutka kad se ponovno sastao s njima. Kad se vratio u Englesku nakon Dickensove književne turneje, Tom je nastavio raditi kao dio posluge u gradu Ross na imanju Georgea Dolbyja. Ali dosadilo mu je brinuti se o obožavanim ponijima Dolbyjeve djece i voziti unaokolo gospođu Dolby, koja je potpuno iskorištavala veliko povećanje njihova bogatstva nakon Dickensove turneje. Dolby je, s druge strane, otvrdnuo nakon onog što je zvao američkim mučenjem. Ekstravagantno i neoprezno je trošio novac, osobito nakon što im je umro drugi sin od samo nekoliko dana starosti. Tom se povremeno sastajao s Dickensom kod Dolbyja, na primjer u povodu krštenja Georgea Dolbyja mlađeg, ali romanopisac, iako prijateljski raspoložen, nikada nije spominjao opasne događaje na kraju američke turneje.
Tom je pokazao Osgoodu i Rebecci nož skakavac bisernog drška koji je držao u džepu. “Ovo je bio njezin nož koji sam joj oteo iz ruke. Shvatio sam da je još kod mene kad smo napustili Ameriku i kad sam ga pronašao među svojom odjećom. Ponekad razmišljam o njoj kad ga vidim i razmišljam o tome što se moglo dogoditi Poglavici.”
“Trebao bi se ponositi time što si učinio”, rekao je Osgood.
“Bio sam siguran da će ona umrijeti, znate”, rekao je Tom. “I vi biste bili, gospodine Osgood, da ste vidjeli krv. I Poglavica je bio siguran, doimao se vrlo tužnim dok ju je gledao, čak joj šapnuo nešto ne bi li je utješio, iako nisam čuo što. Ali zapravo malo žena koje na taj način pokušaju samoubojstvo ima snage porezati vlastitu kožu tako duboko. Mnoge prežive, i ona je preživjela, iako nikad više nije bila ista. Njihova lica toga dana će me zauvijek pratiti - ono Louise Barton, kao i ono Charlesa Dickensa.”
Kako mu je već dosadio posao u Rossu, a progonili su ga ti posljednji sati koje je proveo u Bostonu, Tom se prijavio za posao policajca u Scotland Yardu i čekao nekoliko mjeseci kad se otvorilo radno mjesto pozornika treće klase, najnižeg i najugroženijeg ranga u engleskoj policiji. Služio je u smjenama od deset sati navečer do šest ujutro. To je bilo jedino mjesto koje je mogao dobiti jedan Irac, iako mu je činjenica da je znao dobro čitati i pisati donijela brzo promaknuće na mjesto pozornika prve klase.
Kako su Ircima dodjeljivali ophodnje u najsiromašnijim dijelovima Londona, Tom je bio jedan od pozornika na dužnosti kad je bio pozvan zbog strke u dvorištu četvrti Palmer’s Folly u noći kad je Osgood napadnut. Namještao je šaht iznad spremišta za ugljen koji se pomaknuo u obližnjoj ulici. Kad je stigao na mjesto događaja, Tom je ugledao Rogersa kako bježi ozlijeđene, krvave glave. Prepoznao ga je.
“Sjećao sam ga se kao čovjeka koji je, u vlasulji po uzoru na Georgea Washingtona i staromodnom, trokutastom šeširu, počeo nerede na rasprodaji karata u Brooklynu za koje su okrivili mene. Njegov mi je izgled u Londonu bio vrlo neobičan, kao što možete i zamisliti. Odlučio sam ga slijediti kako bih doznao više i otkrio sam da je prijavljen pod lažnim imenom u udaljenoj stambenoj zgradi. Slijedio sam ga nekoliko dana i saznao da je pisao brzojave i slao pisma u New York. Kad sam vidio da je ušao u ovaj hotel, pregledao sam knjigu gostiju i bio ponovno iznenađen kad sam vidio vaše ime na popisu gostiju, gospodine Osgood. Sumnjao sam da je radio na nekoj zlobnoj prijevari dok smo bili u Americi, ali nisam znao je li nekakav doušnik, lopov ili ubojica.” “Zato ste ponijeli pištolj”, rekao je Osgood.
Tom je kimnuo i stavio pištolj na stranu uz smiješak olakšanja. “Da budem iskren, sreća je što ga nisam morao upotrijebiti. Izdali su ih odjelu zbog Fenianovih napada na vladu i zatvore. Kako sam irske krvi, dodijeljen mije zadatak da se ubacim u ono što je ostalo od Fenianovih grupa. Ali odjel je samo povremeno održavao obuke s pištoljima, i još uvijek me trebaju tome podučiti.”
Osgood je također podijelio s Tomom sve detalje njihovih doživljaja na Samariji s Hermanom, i njihova iskustva u Engleskoj.
Dok je slušao, Tom je povukao zastore u sobi.
“Što nije u redu, gospodine Branagan?” pitala je Rebecca. “Mislite li da nas netko promatra?”
Tom je naslonio obje ruke na policu kamina. U dvije godine od američke turneje, narasla mu je brada, a njegove su se ruke i prsa više isticali. Svaki bi renesansni kipar bio zahvalan na takvom modelu.
“Štap koji ste opisali, onaj s neobičnom zlatnom glavom koji je imao čovjek po imenu Herman - jeste li ga vidjeli izbliza?” pitao je Tom. Osgood je kimnuo. “Bio je to nekakav zmaj.”
“Sjećate li se je li imao zube?”
“Da,” rekao je Osgood, “oštre poput britve. Kako ste znali?” “Herman”, Tom je ponovio ime sam sebi. “Od sada se moramo kretati u tajnosti.”
“Znači, poznajete čudovište koje je napalo gospodina Osgooda na brodu?” pitala je Rebecca.
"Rane nu vrutovima i prsima mrtvih ovisnika o opijumu - kao da ih je napravila neka kandža. Policija nije znala što hi mislila o tome."
“Napravio ih je njegov Stap!” uzviknuo je Osgood. “Glava zvijeri!”
“Ako ste tog istog čovjeka susreli na parobrodu, onda to nije bio slučajni napad”, rekao je Tom.
“Znači, nije mi se učinilo da sam ga vidio u opijumskoj sobi”, uzdahnuo je Osgood. Dok je to izgovarao, Hermanovo je lice titralo u njegovim mislima. “Zaista je bio tamo, gospođice Sand; bili ste u pravu, nije bio običan džepar! Ako mi je on ubrizgao opijum, zasigurno je to učinio i sirotom Danielu. Herman se umiješao u napad i ubio indijskog mornara i Bengalca. On je to zlo s kojim se moramo suočiti kako bismo sve razriješili! Može li ga pronaći policija, Branagane?”
“Scotland Yard neće shvatiti ozbiljno smrt dvojice bijednih ovisnika o opijumu. Ali nisam siguran da ćemo ga morati pronaći”, zagonetno je rekao Tom.
“Kako to mislite, gospodine Branagan?” pitala je Rebecca.

“Ako sam u pravu, gospođice Sand, pravi izazov neće biti kako ga pronaći, već kako ga dovoljno dugo izbjegavati kako bismo otkrili tko zapravo stoji iza svega toga.”
Yahee je bio raspačivač opijuma, ali ne samo to. Pričalo se da je on bio prvi u Londonu koji se počeo baviti tim poslom. On je pokazivao svima ostalima kako će miješati i pušiti crnu smjesu. Poznat među stanovnicima istočnog Londona kao Jack Kinez, Yahee bi ponekad razljutio pogrešnog londonskog policajca, i kad bi se to dogodilo, obično bi ga stavili u ćeliju pod optužbom za prosjačenje ili nešto slično jer opijum sam po sebi nije bio ilegalan. Bio je ugodno iznenađen kad je, nakon posljednjeg zatvaranja, pušten iz zatvora dva tjedna ranije; isprva je mislio da je izgubio pojam o vremenu dok je bio zatvoren, ali rekli su mu da je zatvor prepun da bi hranili svakog nepristojnog Kineza.
Nedavno oslobođeni prodavač opijuma hodao je u noći svog oslobođenja dugom, uskom ulicom prekrivenom mrljama katrana prema sumornim slamovima blizu dokova. U zraku se osjećao smrad smeća pomiješan s mirisima kave i duhana iz velikih, ciglenih skladišta poredanih niz ulicu. Kad se približio mjestu gdje je imao svoje sobe, Yaheeja je zaustavio nepoznati čovjek u policijskom plaštu i kapi.
“Držati dalje, policajče”, promrmljao je Yahee i gurnuo ga u stranu. “Ja slobodan čovjek!”
“Slobodni ste zahvaljujući meni, gospodine”, rekao je pozornik. Yahee je usporio. Vjetar je raspršio maglu pa se policajca moglo jasnije vidjeti. “Ja sam sredio da te oslobode i ja te mogu ponovno zatvoriti. Pretpostavljam da si čuo što se dogodilo u Sallynoj sobi dvojici njezinih plaćenika, indijskom mornaru i Bengalcu.”
“Ne”, tupo je odgovorio Yahee. “Što?”
Tom je zakoračio bliže. “Mislim da vjerojatno znaš.”
“Yahee čuti o tome”, rekao je muškarac jer se brzo slomio pred Tomovim sumnjičavim pogledom. “Ubili su, da, čuti o tome u zatvoru.”
“Točno. I pitam se jesi li ti bio iza toga”, rekao je Tom.
“Nema šanse, glupi policajac! Yahee u zatvoru kad se to dogodilo!” ljutito je rekao Kinez pljunuvši na Tomovu čizmu. “Pokušali opljačkati pogrešnog čovjeka, čuti. Hoćeš napraviti Yaheeja krivcem! Idi ganjati džepar!”
“Sally je tvoja konkurentica. Kako možemo biti sigurni da nisi sredio da joj napadnu ljude dok si bio u zatvoru?” pitao je Tom.
“Nepravda! Napravedan, ti, murjak!”
Tom se nije htio prepirati. Znao je da je to što radi nepravedno - znao je da Yahee nema ništa s onim što se dogodilo u Palmer’s Follyju. Ali je isto tako znao da su u Londonu bili sumnjičavi prema malobrojnim Kinezima, osobito prema raspačivaču opijuma poput Yaheeja. Tomova je prijetnja bila uvjerljiva i zato je Yahee bio savršen kandidat.
Yahee je, shvativši da je situacija ozbiljna, rekao: “Zašto željeti Yaheeja?”
Tom se nagnuo prema njemu. “Zanima me Herman.” Posljednju riječ je šapnuo.
Yahee je otvorio i zatvorio usta kao da se želi riješiti gorka okusa, odbacio tu misao i izgovorio impresivni niz psovki na kineskom dok je žurno odlazio. “Ne, ne! Ne, Zeljezoglavi! Ja pričati o Željezoglavom Hermanu, ja umrijeti! Ja umrijeti!”
Tom je izvukao palicu i njome Yaheeju prepriječio put. Yaheeju se strah od Hermana očitovao na licu i u tom je trenutku Tom shvatio da ga drži u šaci. “Reći ćeš mi sve što znaš o čovjeku kojeg zoveš Zeljezoglavi, a ja te nikad nikome neću spomenuti. Ili ću te zatvoriti - i proširiti glasinu da si mi rekao sve o Hermanu.”
“Ne, ti samo obični pozornik! Nitko ti ne vjerovati!”
Yahee se okrenuo i požurio u drugom smjeru, ali mu se ispriječio drugi muškarac. Osgood, koji je čekao u sjeni.
"Možda neće povjerovati pozorniku," rekao je Osgood, “ali će povjerovati američkom poslovnom čovjeku koji je bio napadnut.”
Yahee je prestrašeno pogledao oko sebe. “Zašto raditi to Yaheeju?” “Nećemo razgovarati na otvorenome, Yahee”, rekao je Tom. “Ući ćemo u zatvor. Ja sam pozornik, a ne detektiv - nitko neće primijetiti ništa osim da privodim skitnicu, i da ga puštam kad završimo. Nije li to dobra pogodba, Kinezu?”
Yahee je sad pljunuo na Tomovo rame. “Pogodba ne! Ne zatvor! Yahee ne ići ponovno tamo! Hermanove oči svuda u kavezu!”
“U redu”, pristao je Tom. “Onda ćemo ići u tvoje sobe.”
“Idi dovraga! Yahee radije umrijeti nego da ga tamo vide s tobom!” “Onda ćemo otići na mjesto gdje nas nitko neće vidjeti.”
Tunel ispod Temze građen je s velikim planovima, uz fanfare i bez pomisli na neuspjeh. Golemi bi tunel, za dva penija, omogućio pješacima i kočijama prikladan i ugodan prolaz ispod glavnog vodotoka u gradu. Ali to je bio treći pokušaj kopanja tunela ispod Temze, pa iako ambiciozniji, nije bio ništa uspješniji od prethodna dva.
Gigantski je pothvat imao mnogo problema. Nesreće i povišenje troškova ometali su jedanaestogodišnji rad na tunelu; deset života, većinom rudara, izgubljeno je zbog nezgoda i pogrešnih procjena, padova, poplava, eksplozija plina; preživjeli rudari su poveli štrajk; nakon kratkog razdoblja uzbuđenja jer je napokon otvoren za javnost, masivni su tunel stanovnici Londona ubrzo napustili. Ulagači su izgubili udjele. Čak su i prostitutkama i prosjacima koji su zalazili u tunel dosadila puštanja vode i opasni kvarovi te duga i opasna šetnja niz vrtoglavo stubište* do tunela dvadeset pet metara ispod zemlje. Čekao je u limbu dok je jedna od željezničkih tvrtki dogovarala prodaju za liniju prema Brightonu. Njegov ulaz okružila su skladišta, tunel ispod Temze postao je, srećom, zaboravljena sramota.
Tu je, ispod metropolisa, na tim zapuštenim putovima koji nisu vodili nikamo, Yahee stajao s Tomom Branaganom i Osgoodom. Spustili su se niz vijugavo stubište na najnižu razinu napuštenog, podzemnog svijeta.
“Ovo je samo što drugi ljudi govore”, Yahee se izjasnio prije nego što je počeo pričati, naslonivši se na hladan i vlažan kamen dok su sva trojica slušala oštro okretanje vodenih pumpi. “Ništa više od toga.” “Reci nam”, naredio je Tom, pokušavajući se suzdržati da ne udahne previše zagađenog zraka.
Yahee je pogledao oko sebe, očima prateći i najmanji zvuk. Dignuo je nos i stresao se. “Ne sviđati ovdje. Ljudi umrijeti dok su gradili. Vrag ovdje.”
Tom nije ulazio u raspravu, već je samo kimanjem obećao sigurnost. “Reci nam što znaš i možeš ići. Pričaj nam o Hermanu.”
Ljudi su govorili, prepričavao je Yahee na lošem engleskom, da je dječak po imenu Hormazd bio član obitelji Čama, parskih trgovaca opijumom, koji su nosili pošiljke droge iz Indije do kineskih luka.
“Parsi najbolji trgovci opijumom na svijetu. Brzi i najokrutniji. Hormazdova cijela obitelj trgovci - cijelu obitelj pogubio Ah’ling, vođa gusara.”
Vođa je zarobio Hormazda i držao ga zajedno s europskim mornarima otetima s drugih trgovačkih brodova. Mladi je Hormazd živio na opijumskom jedrenjaku od desete godine, a gusari su mu poštedjeli život kako bi iskoristili njegovu snagu za rad. Hormazd se molio na svome materinjem, zendskom jeziku okrenut prema suncu, ujutro i navečer. Dok su živjeli s okrutnim kineskim gusarima, Hormazda i ostale zarobljenike tukli su bambusovim palicama kada god bi se umorili ili oglušili na zapovijed nadređenih.
Zarobljenici su bili prisiljeni pomagati gusarskom brzom i lakom brodu lorchi pri napadima na manje kineske brodove. Gusari su bili okrutni u napadima. Kad je kapetan zarobljenog broda odbio surađivati tako što im nije odao mjesto gdje su bili skriveni opijum i plemeniti metali, gusari bi razrezali kapetanovu kožu i pili njegovu krv kako bi ga još više prestravili.
Zarobljenici su morali žvakati duhan da im ne bi pozlilo pred prizorima strahota koje su počinili gusari u potrazi za blagom. Svi osim Hormazda. Činilo se kako dječak upija, a ne odbija groteskne lekcije gusara. Iako nije zaboravio kako je došao na brod i nije prestao mrziti one koji su ga zarobili, nije imao osjećaj za dobro i zlo. Taj Pars bez prijatelja, koji nije znao ni za što osim za vlastitu snagu i nesreću, radio je poput tupe životinje, nesvjestan gospodarevih moralnih nedostataka.
Gusari su imali odvratne navike. Za njih, delikatesa u svakom pogledu jednaka guavi ili kamenicama bio je kuhani štakor razrezan na komade ili sirove gusjenice s rižom, servirane uz svijetloplavu tekućinu lošeg okusa koju su pripremali.
Jednog su vlažnog poslijepodneva, na četrnaesti rođendan Hormazda Came, odveli njega i neke od europskih zarobljenika na lorchu daleko od ostatka flote u udaljeni tjesnac gdje su vježbali gađanje. Zli je član gusarske posade tukao Hormazda po leđima i rukama zbog nekog stvarnog ili izmišljenog prijestupa. Nešto je zasjalo u dječakovu oku i nizom brzih pokreta Hormazd je slomio gusarov vrat. Neki su europski zarobljenici svjedočili događaju.
“Moraš pobjeći”, rekao je mladi Englez koji se osobito zainteresirao za osamljenog parskog dječaka. “Ubit će te i odrubiti ti glavu ako ne pobjegneš! Pomoći ćemo ti ako nas povedeš sa sobom, Hermane.” Britanski i američki zarobljenici zvali su ga Herman, njihovom najbližom varijantom parskog imena.
Shvativši da će snositi posljedice za ubojstvo gusara, Hormazd se ukočio i kimnuo. “Molim vas, pomozite”, rekao je.
“Ne, ne računajte na mene”, rekao je škotski zarobljenik. “Neću ugroziti vlastiti život zbog poganskih nagona ovog štovatelja vatre! Čovjeka koji čak odbija pušiti, i s tim hinduističkim šalom na glavi!” Hormazd je zakoračio prema Škotu. Engleski je zatvorenik stao između njih. “Želiš li se boriti s njim?” pitao je škotskog mornara, koji se nećkao. “Čovjek kojeg vidiš nije ni hindus ni musliman,” nastavio je Englez, “već Pars, sljedbenik zoroastrizma i saveznik britanske vlasti u Indiji. Poštuj ga, prijatelju, i pomoći ćemo jedni drugima.”
Kad su otkotrljali tijelo ubijenog gusara u vodu, Hormazd i europski zarobljenici uspjeli su neprimjetno pribaviti mali arsenal oružja iz skladišta na lorchi i potom spuznuti u otvoreni brod kitolovac. Ubrzo ih je opazila gusarska straža na lorchi koja je pucala na njih iz topova. Ležeći na brodu, Hormazd je puškom ubio više od polovice gusara na palubi.
Potom je zahtijevao da se vrate i ponovno ukrcaju na lorchu. “Ludost! Slobodan nam je put za bijeg!” suprotstavio se Škot u kitolovcu. “Pri kraju smo sa streljivom.”
“Imamo dovoljno”, ravnodušno je rekao Hormazd. “U davna vremena, moj je narod prognan iz svoje zemlje. U bitkama pobacamo glave naših neprijatelja - niti jedan Pars ne okreće leđa sve da mu prema glavi leti mlinski kamen.” Nekoliko gusara koji su izbjegli njegovu paljbu jer su bili ispod palube, rekao je, bili su odgovorni za smrt njegove obitelji i posade, i neće ih ostaviti da žive u miru. Hormazd se sam uspeo mrežom na bočnoj strani lorche. Nakon petnaest minuta, Hormazd se vratio s glavom jednog gusara u ruci. Na obali je stavio glavu na kolac okrenuvši je prema moru kako bi je Ah’ling vidio. Potom je privezao tijelo kineskog gusara na svaki sošnjak, a onda su Hormazd i Englez odvezli lorchu.
Kad su stigli u Canton, glavni im je mandarin čestitao jer su onesposobili jednu od najopakijih gusarskih posada koja je terorizirala nedužne ribare i trgovce. Mandarin ih je obasuo pićem, draguljima i srebrom. Na putu prema engleskoj naseobini, na ulicama Cantona kradljivac je pokušao uzeti Hormazdov plijen opalivši ga željeznom polugom po glavi. Hormazd se nije ni prenuo, niti se okrenuo. Samo je zgrabio polugu i bacio muškarca na tlo te slomio kradljivcu ruku na dva mjesta.
Tome su svjedočili mnogi mještani, koji su šaptali o tome i od toga dana počeli govoriti o sablasnoj figuri iz dalekih zemalja koju su zvali Zeljezoglavi.
Kradljivac koji je pobjegao, ispustio je vreću punu blaga koje je ukrao drugim žrtvama. Medu njima je bio idol od čistog zlata, glava Kylina s oniksom umjesto očiju - Kylin, mitska zvijer jednorog za koju se vjerovalo da donosi sreću i kažnjava zle ljude vatrom i propašću. Kad je hodala po tlu, nije ostavljala otiske; kad je hodala po'vodi, nije ju mreškala. Hromazd tada nije znao ništa o njoj, ali ga je, ipak, privukla kao što suosjećajnog čovjeka privuče izgladnjeli pas. U engleskom je selu platio da mu stave glavu Kylina na štap za hodanje koji je nosio sa sobom kad je iz Cantona plovio u London.
S novim bogatstvom i velikom snagom, Hormazd je, govorili su, počeo graditi vlastiti posao krijumčarenja opijuma sa središtem u Londonu. Brodovi bi dobavljali opijum iz Indije, izvan službenih kanala kolonijalne vlasti, koju su strogo nadzirali Englezi, i krijumčarili drogu u engleske i američke luke bez opterećenja carine i inspekcija za unošenje druge robe. Međutim, Englez koji je bio zarobljenik gusara zajedno s Hormazdom i koji mu je pomogao pobjeći, ubrzo je slučajno otkrio neke njegove tajne aktivnosti.
“Tko je bio taj Englez?” Osgood je prekinuo pripovjedača.
“Hanov sin”, rekao je Yahee. “Mladić, po imenu Edward Trood.”
“Kako to mislite, Hanov sin?” pitao je Tom. Yahee je objasnio kako je Eddie Trood bio bistar, ali suzdržan momak koji je tako dobro naučio kineski na svojim putovanjima da su ga gusari poštedjeli kako bi im prevodio. Urođenici su ga zvali Hanov sin, kao da je sam bio Kinez. Bio je vrlo rijedak slučaj jer je kineska vlada zabranila podučavanje stranaca kineskom jeziku kako bi nadzirala kineske trgovce koji su trgovali s Europljanima i izbjegla prodaju opijuma kineskom narodu.
U Londonu, u koji se i Eddie vratio, Herman je ubrzo otkrio da Eddie mnogo zna o detaljima Hermanovih aktivnosti. Herman i Imam, turski trgovac opijumom također upleten u svjetske tokove, potražili su Eddiejeva strica, sitnog trgovca opijumom u Londonu, koji im je brzo i kukavički predao nećaka. Eddieju nije bilo spasu, rekao je Yahee kroz mrzovoljni cerek, "jer je razljutio Željezoglavog Hermana’’.
Ovisnici o opijumu šaputali su dilerima koji su šaputali trgovcima. Pričalo se da je mladićevo tijelo skriveno u zidu u kući njegova strica, a kad su Yahee i ostali čuli glasine, nitko se nikad više nije usudio ubaciti u Hermanove poslove.
Yaheeja je u priči prekinula jedna misao. Nagnuo je glavu unatrag
pogledao u tamu tunela.
“Što je, Yahee?” pitao je Osgood.
Yahee je drhtao. Čulo se škripanje negdje u tunelu, a potom i niz glasnih udaraca.
Yaheejevo je lice poprimilo grozničavi izraz i on je naglo potrčao prema stubištu. “Herman! Herman ovdje!” vikao je.
“Ne”, rekao je Tom. “To je samo napukla ventilacijska cijev. Yahee, nitko nije ovdje!”
Yahee je pohitao uz strme, zavojite stepenice velikom i neopreznom brzinom. Najprije je Tom, a zatim i Osgood pojurio za njim, moleći ga da uspori. Preprodavač opijuma vrištao je kako ih Zeljezoglavi Herman dolazi sve ubiti.
“Yahee, stani!” viknuo je Tom.
Zahrđali dio ograde je popustio, strovalivši se šest metara na dno tunela. Yahee se poskliznuo i ostao visjeti, pridržavajući se samo vrhovima prstiju za slomljenu ogradu.
Tom je vikao Yaheeju da ostane miran. Podigao ga je i povukao na sigurno. Dok ga je spašavao, muškarac je bio mlitav i nepokretan u Tomovim rukama.
“Je li mu dobro?” pitao je Osgood, s rukama na donjem dijelu leđa, teško dišući kad je stigao do njih.
“Onesvijestio se”, rekao je Tom. “Pomozite mi da ga polegnem.” Odnijeli su Yaheeja na sljedeće podnožje stepenica dok mu se tijelo treslo, a on mumljao na kantonskome.
Sjeli su na podnožje i čekali da se Yahee oporavi.
“Herman ga je zamalo ubio,” komentirao je Osgood kad je došao do daha, “a nije ni bio ovdje. Protiv čega se to borimo, Branagane?”
Razdvojili su se kad su ukrcali Yaheeja na unajmljenu kočiju. Osgood se požurio u hotel Picadilly, a Tom je otišao ravno u policijsku postaju.
Kad se Tom vratio u hotel, gdje je Osgood o svemu izvještavao Rebeccu, pokazao im je brzojav. Bio je iz Gadshilla i sastojao se od samo pet riječi:
Pozornik Tom Branagan. Da. Ne.
“Još uvijek me ne može jednostavno osloviti s ‘Tom’”, rekao je tresući glavom. “Ovo je od Henryja Scotta iz Rochestera.”
“Što to znači?” pitao je Osgood.
“Ako ste u pravu kad mislite da je Herman napao Daniela u Bostonu,” rekao je Tom, “a potom pošao s vama na putovanje na Samariji, zapitao sam se zašto bi Herman pratio američkog izdavača da sazna više
engleskom romanu. Posumnjao sam da ako Herman želi iz vas izvući informacije, a prije toga iz Daniela, o Tajni Edwina Drooda, zasigurno je već ispitao sve izvore informacija u Engleskoj. Ovo potvrđuje moju sumnju. Pogledajte sami.”
Tom je stavio gomilu dokumenata londonske policije rta stol ispred Osgooda.
Osgood ih je pregledao. “Provala kod Chapman & Halla - Dickensova izdavača u Engleskoj. Još jedna takva provala kod Clowesa, tiskara. Ijedna i druga u tjednu nakon devetog lipnja, datuma Dickensove smrti. U oba slučaju čini se da ništa nije bilo ukradeno.”
“Ništa nije ukradeno”, rekao je Tom, “jer onoga što je Herman tražio - podataka o Dickensovu kraju romana - nije bilo. Kako ništa nije ukradeno, policija je brzo odustala od bilo kakve istrage slučajeva. Zato sam poslao brzojav Henryju Scottu tražeći hitan odgovor na dva pitanja: Je li provaljeno u Gadshill nakon Poglavičine smrti? I je li što ukradeno? Držite njegove odgovore u tom brzojavu: da i ne.”
“Zašto bi me onda Herman pratio?” pitao je Osgood.
“To ne znamo, gospodine Osgood. Ali mislim da vas je Herman možda zapravo štitio u opijumskim sobama”, rekao je Tom. “Zlotvori su vas vjerojatno samo pokušali opljačkati, stranca u skupom odijelu - sigurnu metu. Hermanu je trebalo da nastavite potragu, trebao vas je živog i dovoljno zdravog da nastavite. Čak vas je ostavio blizu kanalizacijskih odvoda, gdje su uvijek kanalizacijski lovci na blago.”
“Misli da znam gdje je završetak romana!” rekao je Osgood. “I ako je sve to istina, postoji nešto gore...” Sjeo je da razmisli o tome, rukama pridržavajući glavu.
“Što je bilo, gospodine Osgood?” pitala je Rebecca.
“Zar ne shvaćate, gospođice Sand? Pars kojeg su vještinama terora
ubijanja naučili najgori gusari svijeta, raskomadao je Englesku golim
rukuma tražeći nešto, bilo što, o Droodu. 1 nc bi slijedio mene da je imao ikakvog uspjeha. Što ako...” Osgood se zaustavio, a zatim smogao hrabrosti da nastavi: “Što ako to znači da se nema što pronaći?” “Možda je to samo zato što smo tražili na krivim mjestima”, hrabro je rekla Rebecca.
“Da”, rekao je Tom s tračkom istinskog uvida, a potom udario rukom
ostol. “Da, gospođice Sand! Ali ne samo to. Ne samo na krivome mjestu, nego i u krivo vrijeme.”
“Kako to mislite, gospodine Branagan?” pitala je Rebecca.
“Samo sam se prisjetio. Kad smo bili u Americi s gospodinom Dickensom, naša je pratnja bila u vlaku na putu za čitanja u Philadelphiji i Poglavica je počeo gotovo sjetno govoriti o Edgaru Poeu. Rekao je kako je posljednji put kad je bio u Philadelphiji vidio Poea s kojim je razgovarao o Calebu Williamsu. Tko je autor tog romana?”
“William Godwin”, rekao je Osgood.
“Hvala. Gospodin Dickens je rekao da je pričao Poeu o tome kako je Godwin najprije napisao posljednji dio knjige, a zatim počeo pisati prvi dio. A Poe je rekao kako je i on napisao svoje kriminalističke priče unatrag. Što ako gospodin Dickens, kad se pripremao napisati svoj veliki kriminalistički roman, nije krenuo od početka?”
Osgood se, podižući glavu, naslonio u stolici i razmišljao o tome u tišini. “Kad se gospodin Dickens onesvijestio u Gadshillu,” odsutno je govorio Osgood, “tog je popodneva došao točno do kraja prve polovice knjige. Bilo je gotovo kao da mu se tijelo predalo, znajući da je završio s radom, iako se nama to nije tako činilo.”
Tom je kimnuo i rekao: “Što ako je najprije napisao drugu polovicu Tajne Edwina Drooda, a potom prvu polovicu kad se vratio ovamo?” “Što ako je pisao knjigu unatrag? Što ako je najprije napisao završetak?” retorički je pitao Osgood.
“Ali sav naš trud”, prekinula ga je Rebecca, “nije urodio plodom u pronalaženju mjesta ostatka knjige ako ga je uistinu napisao.”
“Možda bi pokušao ostaviti neki trag nekome, kako bi toj osobi rekao gdje je ostatak prije nego što umre”, razmišljao je Tom.
“Dickensove posljednje riječi”, uzbuđeno je rekao Osgood. “Dozivao ga je!”
“Koga je dozivao?” pitala je Rebecca.
“Henry Scott nam je rekao, sjećate li se? Posljednja riječ koju je posluga čula da je rekao glasila je ‘Forster’! Dickens je svom biografu htio reći još nešto!”
Ali na njihovo veliko razočaranje, John Forster, kojeg su Osgood i Tom pronašli kako sjedi u svom uredu u ludnici u Whitehallu, zatresao je glavom sa zlobnim izrazom lica. Hladno je zakolutao svojim velikim, crnim očima kad su ga obasuli pitanjima. Izvukao je svoj zlatni sat, protrljao prednju stranu prstima, protresao ga kao da trese bocu i užurbano se stisnuo.
“Prijatelji, ja sam jako zauzet - jako, jako zauzet. Cijelo mi je popodne oduzeo posjet Arthura Grunwalda, glumca - nikad u cijelom životu nisam sreo veću budalu! Želi promijeniti cijelu dramu Drood koju smo već pripremili za izvedbu. Zaista moram dovršiti svoj posao za danas.”
“Sigurni ste da vam gospodin Dickens nije pokušao reći još nešto u vezi s Droodom kad ste stigli u Gadshill?” pitao je Osgood, pokušavajući ga vratiti na važniju temu.
Forster je zavinuo rukama i ispružio ih. “Perem ruke od ovoga.”
“Vidim da perete”, rekao je Osgood. “Moramo saznati što vam je rekao.”
“Gospodine Osgood,” nastavio je Forster, “gospodin Dickens nije bio pri sebi kad sam stigao. Ako je nešto govorio, ljudske uši ga nisu mogle razumjeti.”
“Kao u snu”, zamišljeno je rekao Tom.
Druga su ga dvojica muškaraca zbunjeno pogledala.
“Poglavica mi je jednom govorio o čemu je sanjao”, objasnio je Tom. “U snu mu je dan rukopis ispunjen riječima i rečeno mu je da će mu on spasiti život, ali kad ga je pogledao, nije ga mogao čitati.”
“Nikada mi nije pričao o tom snu... Zašto ste baš vi tako zainteresirani za njegova posljednja mrmljanja, gospodine Branagan?” zahtijevao je Forster.
“Gospodine Forster, ako dopuštate”, počeo je Tom. “Što mislite zašto je gospodin Dickens dozivao vaše ime u deliriju?”
“Zašto je... Nevjerojatno pitanje!” odgovorio je režući. Romanopiščev je biograf počeo držati govore o njihovu doživotnom prijateljstvu i njihovoj neospornoj bliskosti. “Sve mu je to, zasigurno, palo na pamet, dok se još uvijek grčevito držao za ovo”, nastavio je Forster, uzevši bijelo guSčje pero koje je donio iz OadshilJa. "Pretpostavljam dii ga sada želite.”
“Ja?” pitao je Osgood, iznenađen zbog te ponude.
Forster je kimnuo. “Oh, jesam li rekao? Vjerojatno sam smetnuo s uma. Znate, gospođica Hogarth je zadužena za dijeljenje predmeta iz pisaćeg stola gospodina Dickensa. Odlučila je dati ovo pero - na kojem je osušena tinta njegovih posljednjih napisanih riječi - vama.”
“Ali zašto?” pitao je Osgood.

“I ja sam to pitao! Čini se da se divi vašoj... kako bih to nazvao? Vašoj odlučnosti u tome da saznate više o Droodu, koliko god ona bila budalasta. Mislio sam da ćete možda napustiti Englesku prije nego što vas pronađemo. Ali kako ste došli...” Forster ga je oklijevajući pružio.
Osgood je izvukao pero. “Hvala vam”, rekao je Osgood. Bilo je to upućeno više odsutnoj Georgy nego Forsteru. “Čuvat ću ga.”
“Još jedno pitanje, ako dopuštate, gospodine Forster”, rekao je Tom. “Kad ste stavili nove brave na ova vrata?”
“Molim?” pitao je Forster i prvi je put, otkad je Osgood stigao, govorio uzbuđenim, tihim, engleskim naglaskom. “Kako znate da su
zašto uopće mislite da su nove, gospodine?”
“Gospodin Branagan je policijski pozornik, gospodine Forster”, odgovorio mu je Osgood. “Vidio je dovoljno brava u životu i vjerujem da mu je dovoljan jedan pogled da prepozna razliku.”
“U redu, pretpostavljam da mislite kako je to veliko otkriće. Bilo je to tijekom nekoliko dana nakon smrti gospodina Dickensa, čini mi se”, rekao je Forster. “Došao sam ovamo i primijetio da je netko bio unutra da je ispremetao moje papire koji su se odnosili na Dickensa. Svi su bili na jednome mjestu, vidite, jer sam dobro organiziran.”
“Je li nešto ukradeno?” pitao je Tom.
“Ne. Vjerojatno je to bio neki lupež koji je tražio nešto vrijedno što bi mogao prodati za alkohol. Ali bio je jedan dokument kojim se, činilo se, netko više pozabavio, da se tako izrazim. Bio je vaš, zapravo”, rekao je, kimajući Osgoodu.
“Kako mislite, gospodine Forster?” pitao je Osgood.
“Mislim na telegram vaše izdavačke kuće koja je tražila da se ostatak Tajne Edwina Drooda smjesta pošalje u Boston.”
Izvukao je izgužvani brzojav iz fascikla. Hitno. Smjesta pošaljite sve što ima od Drooda u Boston.
“Imam poseban sustav organizacije za svoju Dickensovu zbirku”, nastavio je Forster. “Ovo je vraćeno, ali na krivo mjesto.”
Osgood i Tom su se na tren pogledali. “Zbog tog je brzojava zasigurno Herman došao do ideje da ode u Boston”, rekao je Osgood. “Mislio je da nam je možda Forster poslao ono što ovdje nije mogao naći.”
“Stravične riječi!” uzviknuo je Forster. “Što to govorite, gospodo?”
“Oprostite, gospodine Forster”, rekao je Osgood. “Pričam sam sa sobom. Loša navika.”
“Grozna”, ispravio ga je Forster.
“Gospodine Forster, osim vas i gospođe Hogarth, možete li se sjetiti još nekog kome je Dickens povjeravao važne poslovne informacije tijekom svojih posljednjih mjeseci?” pitao je Tom.
To je bilo potpuno pogrešno pitanje za Forstera, osim ako netko ne želi potaknuti litaniju njegovih uobičajenih kletvi i lamentacija o tome kako svijetu nedostaje razumijevanja za Forsterovu posebnu bliskost s Dickensom. Forster je čak uzeo Dickensovu oporuku i ukazao na jednu rečenicu.
“Vidite li što ta rečenica kaže o meni, gospodine Branagan?” pitao je Forster. “Možda vam trebaju naočale, gospodine, jer piše ‘Mom dragom pouzdanom prijatelju’. Tu mi je ostavio ovaj sat s kronometrom, koji me uvijek podsjeti na silni posao na ovome svijetu kako bi ga se učinilo dostojnim čovjeka kao što je Charles Dickens!” Potom je zatresao tu spravu. “Ali to ne znači da ću ikad znati koliko je sati uz pomoć ovog prokletog sata.”
Osgood se doimao odsutno dok je Forster držao predavanje. Izdavač ja zadržao pogled na oporuci. “Pitam se, gospodine Forster,” hladno je rekao Osgood, “biste li na trenutak ostavili gospodina Branagana i mene nasamo?”
Izvršiteljevo se lice zacrvenjelo. “Da napustim vlastiti ured? Nevjerojatno!”
“Samo na trenutak, molim vas. Jako je važno”, rekao je Osgood. “Nakon toga ćemo vas ostaviti na miru.” Forster se napokon složio, kako se činilo, u nadi da će se riješiti svojih posjetitelja. Osgoodova ruka je posegnula za Dickensovom oporukom. Ali prije nego što je izašao, Forster se naglo okrenuo i spremio dokument u džep.
Osgood je pogledao u Toma i rekao: “Ne možemo mu vjerovati kad se radi o ovome.”
“Kako mislite?” pitao je Tom.
“Oporuku, imuni vlustitu kopiju od tete Georgy”, rekao je Osgood i izvukao dokument iz džepu. “Štetu Štomi ta misao nikad nije pala na pamet! Vidite, gospođica Hogarth je zatražila da je zajedno pregledamo. Oporuka dodjeljuje Forsteru ‘one rukopise mojih objavljenih djela koje budu u mom posjedu u trenutku kad umrem’. Ali sva neobjavljena djela u trenutku Dickensove smrti odlaze Georgini Hogarth. Ako posljednjih Sest nastavaka romana postoji, u trenutku Dickensove smrti oni bi pali pod njezinu kontrolu prema odredbama njegove oporuke.”
“Kontrola nad Dickensom je jedina stvar na svijetu koje se, vjerujem, gospodin Forster neće odreći”, rekao je Tom. “Mislite li da još nešto skriva od nas?”
Forster je počeo uporno kucati na vrata svog ureda izjavljujući da ima još točno pola minute vremena. Osgood je zaključao novu bravu na Forsterovim vratima, što je dovelo do još žešćih povika.
“Nije nužno da skriva,” Osgood je tiše rekao Tomu, “ali ako zna više o kraju romana ili kome se možda Dickens povjerio, neće nam reći. Ne ako zbog toga bude činilo da je Dickens vjerovao nekoj drugoj osobi na svijetu više nego njemu da raspolaže njegovim nasljedstvom.”
“Prokletstvo! Izađite ili ću zvati policiju!” vikao je Forster.
Osgood se namrštio i otključao vrata.
Forster je, zračeći bijesom, trepnuo nekoliko puta gledajući u Osgooda i nagnuo se prema njemu. “Dakle, recite mi, gospodine Osgood, jeste li zaista mislili da ćete vi, obični izdavač, i vaša mala knjigovotkinja, pronaći više od Drooda nego ja? Zar ste zaista pomišljali da biste mogli tako nešto postići? Što ste ionako namjeravali učiniti s time? Devet dana biti predmetom razgovora među konkurentima? Obogatiti se poput Židova?. Niste valjda još uvijek zaokupljeni tim budalastim ciljem?”
“Ja ću nastaviti, gospodine”, rekao je Osgood bez oklijevanja. “Sjećam se riječi gospodina Dickensa. Ne preostaje nam ništa drugo nego da zatvorimo formaciju, nastavimo marširati i izborimo svoje.”
“Znači niste čuli?” pitao je Forster.
“Na što mislite?” pitao je Tom Forstera.
“Mislim na ovo”, rekao je Forster. Izvukao je izgužvani komadić papira. “Pročitajte sami.”
Osgood ga je uzeo i stao proučavati.
8. lipnja 1870.
Najdraži prijatelju, bojim se da, kako mi se zdravlje svakim danom pogoršava, neću stići dalje od kraja šestog nastavka mog Drooda. Ne moram ti govoriti o svojim očekivanjima što se tiče neobičnog završetka! Hoće li mi to zaista biti posljednji? Mislim da bi mi to bio najbolji, kad bih imao vremena da ga završim.
Bilo je potpisano: Charles Dickens.
“Tog je dana pao u nesvijest. Gdje ste ovo našli?” pitao je Osgood. “Zašto mi to nikad niste pokazali?”
“Dobio sam ga tek jučer”, objasnio je Forster. “Nađeno je između akvarela u kutiji kod dražbene kuće Christie’s, gdje su ga stavili nepažljivi radnici dražbene kuće. Jasno je da nije imao vremena poslati ga prije nego što je izgubio svijest.”
“To nije moguće”, rekao je Osgood za sebe, na Forsterovo zadovoljstvo.
“Ne piše na koga je naslovljeno”, komentirao je Tom.
“Na koga bi drugog bilo?” ponosno je rekao Forstgr. “‘Najdraži prijatelju’, tko bi to mogao biti osim mene? Ovu poruku još nismo objavili javnosti, ali hoćemo. Žao mi je što nije otkrivena ranije, uštedjela bi vama, gospođici Sand i gospodinu Branaganu dragocjeno vrijeme koje ste izgubili tragajući za besmislicama. Dakle,” rekao je, pohlepno cmoknuvši usnama, “mogu li dobiti svoj ured?”
Osgood mu je predao pismo. “Naravno, gospodine Forster.”
“Gledajte na to ovako”, rekao je Forster. “Ne odlazite praznih ruku, dragi moj gospodine Osgood. Imate posljednje pero gospodina Dickensa - a koliko se ljudi može pohvaliti takvom rijetkom uspomenom?”
*  *  *
Petnaest minuta kasnije, Osgood i Tom vratili su se u unutrašnjost soba hotela Piccadilly. Osgood je već pakirao stvari u svoj kovčeg. Tom je na sve načine pokušao uvjeriti Osgooda da nastavi potragu.
“Gospodine Osgood,” rekao je Tom, “ne možete sada odustati. Još uvijek ima previše toga što ne razumijemo. Možda ste još uvijek u opasnosti od Hermana!”
“Nemamo izbora”, rekao je Osgood, dijelom malodušan, a dijelom neodlučan. “Jednom kad Forster objavi pismo, Herman će nas ionako ostaviti na miru. Dotad će saznati istinu, da se nema razloga bojati, kao što se ni mi nemamo razloga nadati.”
“Možda je gospodin Dickens iz nekog razloga želio navesti Forstera na krivi put - znajući da će Forster pokušati manipulirati krajem romana kako to on želi”, nagovarao ga je Tom.
Osgood je zatresao glavom. “Ne vjerujem. Naša je potraga bila potpuna glupost, kao što nas je Forster upozorio u početku. Nema ničeg izgubljenog ili tajnog u onome što je Dickens ostavio - ništa ne čeka da nas spasi od naših nevolja. Knjige nema, umrla je zajedno s njim. Pogriješio sam. Mene, Jamesa Osgooda, ponijela je pogrešna procjena, sada moram progutati vlastite riječi! Želio sam vjerovati u to, želio sam vjerovati da čovjek koji se zvao Datchery može pomoći. Zbog moje tvrdoglavosti, jer sam htio da postoji to što smo tražili, sve što sam učinio ovdje je gubljenje vremena i davanje prednosti književnim piratima koji već sada pripremaju vlastita izdanja u Americi.” Okrenuo se prema svojoj knjigovotkinji. “Gospođice Sand, uredite naš trenutni povratak u Boston, i pošaljite brzojav gospodinu Fieldsu u ured. Obavijestite ga o tome.”
“Da, gospodine Osgood”, poslušno je odgovorila Rebecca, svakim korakom bliža uobičajenoj, svakodnevnoj rutini života u Bostonu.
Osgood je pogledao sobu i svoja dva pratitelja dok je Rebecca pripremala brzojav, a Tom ga je i dalje pokušavao uvjeriti. Osgood je znao da je odustajanje i odlazak kući ispravna, racionalna, odgovorna odluka uistinu, jedina odluka koju on, James Ripley Osgood, uopće može donijeti bez nekog znaka s neba koji bi ga uputio u suprotnom smjeru.
“I onako je prekasno da učinimo bilo što za sebe”, rekao je Osgood. “Harperi će uskoro moći objaviti sve što je ostalo od Edwina Drooda. Morat ćemo podnijeti taj gubitak i nastaviti. Naši će suparnici vidjeti da smo ranjivi. Fields će nas trebati oboje u Bostonu da učinimo što možemo.”
Tom je stao ispred Osgooda i ispružio ruku. “Gospodine Osgood, pružam Vam ruku - i s njom vam dajem svoju riječ - ako želite pokušati još istraživati, ja ću biti uz vas.“
Osgood je, s blagim smiješkom, prihvatio Tomovu ruku objema rukama, kao što je to učinio Jack Rogers kad su se prvi put susreli u kolibi u Gadshillu, ali je zatresao glavom kao posljednjim znakom odbijanja. “Hvala vam na svemu što ste učinili da nam pomognete, Tome. Sretno vam bilo.”
“Sretno, gospodine Osgood”, rekao je Tom, uzdahnuvši. “Samo mi je žao što je vaše vrijeme provedeno ovdje moralo ovako završiti. Gospodin Dickens - i vi - zaslužili ste više.”
“Sve je to vrijedilo jer sam stekao vaše prijateljstvo”, odgovorio je Osgood.

30


Grad New York, 16. srpnja 1870.

DOK JE OSGOOD ŽURNO DOVRŠAVAO SVOJ POSAO U LONDONU I PRIPREMAO se za odlazak, vodio se razgovor o njemu u jednoj od luksuznih kočija u zaglušujućoj gužvi Broadwaya u New Yorku. Kroz prozor se mogao vidjeti cilindar i dugi zalisci koji su pripadali sijedoj glavi,-a lice između njih počelo je ljutito gunđati na gust promet.
“Pa reci mi, gdje je dovraga sad taj glupan?” Fletcher Harper se naslonio u kočiji, skinuo svoj crni cilindar s kovrčave, smeđe kose, uzrujan kad su njegovi konji opet iritantno zastali iza autobusa.
“Siguran sam da ne znam, striče”, rekao je njegov suputnik. “Ali otac mu je vjerovao.”
“Ah! Znam da jest”, rekao je Bojnik svojim uobičajeno odsutnim, ogorčenim tonom. “To je velika pogreška, Philipe. Skreni u sljedeću ulicu desno i van iz ovog kaosa!” Provirio je kroz prozor, ponovno namjestio šešir i vikao na vozača.
“Kakva pogreška?” pitao je suputnik, Philip Harper, sin Fletcherova preminulog brata Jamesa, a sada direktor financijskog odjela poduzeća, nakon što je njegov stric uvukao glavu u kočiju.
“Ma hajde! Vjerovati čovjeku koji se ne preziva Harper. Ubrzo ćeš naučiti da to ne smiješ raditi, Philipe. Tvoj otac je previše vjerovao da će njegova Harperova policija riješiti sve naše probleme. A sad zbog nje i jesmo tu gdje jesmo, jer je Jack Rogers prekinuo svu komunikaciju s nama. Koliko znamo, taj nitkov je možda već odan nekom drugom izdavaču za veću plaću - ako je u Engleskoj saznao bilo kakve tajne o Dickensu, možda ih upotrebljava protiv nas uz pomoć Osgooda, računajući na veliku zaradu.”
Bojnikov savjet o vjerovanju samo pojedincima koji se prezivaju Harper mogao bi se doista shvatiti kao veoma prihvatljiv onog trenutka kad se uđe u zastrašujuću palaču ureda na Franklin Squareu. Tamo su radili mnogi Fletcheri, Josephi, Johnovi, ovaj ambiciozni Philip, osamljeni Abner, sinovi braće koja su pokrenula poduzeće rade na vodećim mjestima i upravljaju časopisima i tiskom, dok linija unučadi već počinje kao prodavači u dućanima.
Franklin Square je za njih bio i Harvard i Yale. “Kad moj plamen zgasne,” govorio bi Bojnik svima njima kao uvodnu poslanicu, “neka prave ruke prenesu neuništivu baklju s oca na sina!” Ta izreka je ujedno bila grubi prijevod latinskog slogana izdavačke kuće napisanog na znaku oko goruće baklje.
Bojniku je, dok je ulazio, drhtavi službenik rekao da ga najavljeni gosti čekaju u prostoriji za brojenje novca.
“Oni su... prilično nestrpljivi, čini mi se, Bojniče”, rekao je službenik.
“Neka čekaju, to će pojačati njihovu glad za mojim zlatom. A gospodin Leypoldt?” upitao je Bojnik.
“Poslao je poruku da će doći u tri sata”, odgovorio je službenik. “A gospodin Nast  čeka u vašem privatnom uredu s novim crtežom Tweeda.”
“Odlično!” odgovorio je Bojnik.
“Riječ je o gospodinu Leypoldtu iz izdavačke revije, striče?”
“Tako je. U njega ćemo uliti koliko god je boca šampanjca potrebno da bismo ga uvjerili da piše hvalospjeve braći Harper u svojim kolumnama. Ali prije toga se moramo pobrinuti za nešto drugo. Nešto osjetljivije.”
“Da sada odem?” upitao je diskretno Philip Harper strica.
“Nemoj na to ni pomišljati! Moraš naučiti sve vezano uz naš posao, Philipe, kao što će i Fletcher mlađi naučiti”, rekao je Bojnik i uhvatio ga za ruku te ga povukao za sobom. “Dakle, vidiš li našeg prijatelja tamo gore?”
Philip je pratio Bojnikov pogled do poprsja smještenog iznad ulaza u glavne urede.
“To je Benjamin Franklin, je li tako, striče Fletcher?” pitao je Philip o strogom poprsju.
“Točno. Nije bio samo jedan od genijalnih osnivača naše nacije, već i tiskar i izdavač. U prijašnju manufakturu uveo je tehnologiju i svoju štedljivost. Vidiš, bio je svjestan toga da ako želiš formirati dušu američkog naroda, moraš kontrolirati tiskare. Osnova naše tvrtke je karakter, ne kapital, kao što je bio slučaj i kod njega. Zapamti to, i zaista ćeš postati dijelom tvrtke Harper & Brothers.”
U velikom, otvorenom uredu na gornjem katu, stariji od dvojice Harpera vodio ih je prema pravokutnom prostoru zatvorenom ogradom. Pokraj udaljenijeg zida stajao je krug trosjeda i stolica namijenjenih piscima i ostalim posebnim gostima tvrtke, ali danas su tu bili drugačiji posjetitelji. U različitim opuštenim položajima i bez ikakvih znakova napetosti, najednom mjestu okupljeno je četvero najnapasnijih i najrazličitijih ljudskih bića ikad viđenih zajedno u izdavačkom uredu.
Philip se zaustavio nasred puta te se nervozno i sramežljivo nasmijao. “Striče Fletcher! Zar to nisu...”
“Pirati!” Bojnik je završio usklik staračkim šaptom. “Najbolji u poslu, svakako, i ovaj put svi okupljeni na istom mjestu.”
Bio je tu smireni Gospodin, čovjek tena boje čokolade, u svojim modernim, svilenim hlačama i baršunastim, debelim čizmama, čiji je stil izgledao kao čudna kombinacija glumca i radnika, poigravao se štapom za hodanje u krilu; Melasa, s prosijedom bradom koja mu se spušta niz čeljust i prljavi ovratnik; osamljenica grupe, zvana Mačkica, također poznata i po drugim tajnovitim nadimcima, koja nije starjela niti joj je itko znao godine - te plave oči možda su proživjele dvadeset, a možda četrdeset ljeta, ovisno o kutu pod kojim ih je obasjavalo svjetlo, posljednji među njima, koji je disao teškim, napornim udisajima dok je sjedio pokraj nje, čovjek viši od dva metra po nadimku Beba, bivši cirkuski div, premećući komad duhana među svojim velikim zubima.
“Striče Fletcher!” rekao je mladi naučnik. “Ovi ljudi su najveći ološ u zemlji!”
“Dakle!” odgovorio je Bojnik, zabavljeno se smijući svojem neiskusnom nećaku. “Ako ne uspijemo pronaći Jacka Rogersa, bit će gotovo nemoguće saznati što planira James Osgood, i što on i Fields imaju vezano uz zadnju Dickensovu knjigu. Mi smo vjernici, nećače, metodisti, ali ne možemo besposleno sjediti i iščekivati što će nam sudbina donijeti. Moramo se naoružati kako bismo parirali uspjesima naših protivnika, Philipe. Ovaj ološ, kako ih ti nazivaš, oni su mogli biti obični čitatelji, pisci, izdavači, ali umjesto toga su postali njihove sjene, i iz tog razloga mogu učiniti ono što mi ne možemo, i mogu ići kamo mi ne smijemo. Naučit ćeš da se ne smiješ oslanjati na kućnu mačku kad su potrebne vještine bengalskog tigra.”
Kad su se pozdravili sa šarolikom družinom, Bojnik je polagano pogledao svakoga od njih prije nego Što je počeo.
“Nadam se da ste uživali u jelu i piću koje vam je donijela moja zaposlenica.” Pladanj je već bio prazan.
“Ja nisam dobio ništa”, mrmljao je Melasa.
“Oprostite, dečki,” rekla je Mačkica ostalima hladeći se rupčićem, “ja sam prva došla, a nisam bila doručkovala.”
Izdavač je nastavio. “Htio sam se posavjetovati s vama, dragi prijatelji, zato što smo u vrlo uzbudljivom vremenu što se tiče prodaje knjiga.” “Zašto smo svi četvero morali doći?” upitao je Beba.
“To je neuobičajeno!” viknuo je Melasa, prolazeći rukom kroz svoju bradu mokru od kiše.
“Ma hajde! Sve ću vam jednostavno objasniti, gospodine Melasa”, rekao je Bojnik pomirljivim tonom. “Svjestan sam toga da uobičajeni tijek vaše djelatnosti čini vas četvero suparnicima. Ipak, kod nas u Harper and Brothers ima dovoljno novca za fine naknade ako pribavite sva nova književna blaga koja stižu iz Starog svijeta, a da ne gubite vrijeme kopajući jedni drugima oči.”
Gospodin, crni učitelj plesa, naklonio se. “Ja, u svoje ime, pristajem, gospodine. Zašto ne bismo potakli suradnju, gospodo? I Mačkice. Ali koji pisci su nam na popisu?”
Harper je nabrojio svoju trenutnu listu: “George Eliot, Bulwer-Lyton, Tennyson, Trollope i - Gospodine, ti govoriš francuski, pretpostavljam?” “Ne samo da ga govorim, Bojniče, ja ujedno plešem i sanjam na francuskom”, odgovorio je tamnoputi pirat na svom materinjem jeziku. Melasa'je zakolutao očima i odbacio Gospodinov moderni šešir s glave, dok je Harper nastavio s pričom.
“Kladila bih se da nema jezika kojeg se možete sjetiti a da ga ja ne govorim, gospodine”, dobacila je Mačkica.
“Dobro”, rekao je Harper. “Jer po gradu se proširila glasina kako će nova predstava iz Pariza izazvati senzaciju - takvu da će njujorška kazališta isplatiti znatnu sumu da im je mi prvi prevedemo. Svi vi, pazite na nju u lukama Bostona, New Yorka, Philadelphije.”
Tada je Bojnik izvadio nekoliko srebrnjaka iz svog kaputa i stavio ih na stol. “Ovi mi uništavaju džepove”, rekao je, a njegove duboke, plave oči uzbuđeno su treptale. “Jedan za svakoga od vas, da vam otvore apetit."
Mačkica je ustala i stavila svoj novčić u grudnjak s izraženo neimpresioniranim izrazom lica. “Koliko dajete za najvažniji rukopis, Bojniče Harper?”
“Molim, draga?” upitao je Bojnik. Nije ponovila pitanje, iako se činilo kako je on pokušava natjerati na to; umjesto toga se ukipila poput balerine kojoj su zaustavili glazbu. “Oh! Nagrada, moj dragi, ženski Shylock24? Udvostruči uobičajenu cijenu ako doneseš rukopis prvorazrednog pisca. Izdajice našeg posla tamo vani ponovno pokušavaju progurati međunarodna izdavačka prava, a predvodi ih onaj ljubitelj Britanaca James Lowell, a ako uspiju, mi ćemo pretrpjeti udarac u tiskanju onoga što nam zakon omogućuje.”
“Uzmimo pokojnog Charlesa Dickensa, na primjer”, nastavio je. “Imam razloga vjerovati kako na svakog čitatelja u Engleskoj dolazi njih deset ovdje. Otići ću malo dalje i reći kako na svako izdanje njegove knjige koje uđe u optjecaj u Velikoj Britaniji, deset ih se tiska i pusti u optjecaj ovdje. Mi smo te kopije učinili cjenovno i zemljopisno dostupnima diljem naše zemlje u procesu koji ja nazivam prijenos - neznalice to nazivaju piratstvo - i na takav način smo kulturu čitanja i učenja doveli u kućanstva koja to sebi inače ne bi mogla priuštiti. Ja možda neću doživjeti taj dan, ali vi hoćete, kad će se najbolji engleski klasici prodavati u Americi za sitniš. Nemojte zaboraviti, mi smo nasljednici Benjamina Franklina, mi smo jedini čistokrvni u ovom poslu.”
Njegova publika je na to kimala i općenito se ravnodušno složila, pripremajući se na odlazak.
Dok su posjetitelji prolazili poput jednog tijela kroz vrata rešetki prema stepenicama na svom putu prema dolje, činovnici i računovođe za svojim stolovima u vanjskim sobama prestali su s radom i buljili u njih. Prije nego što je Melasa prošao kroz nadsvođena vrata, Bojnik ga je primio za ruku.
“Zar niste završili s nama?” prosvjedovao je Melasa.
“Ti si najbolji od svoje vrste”, rekao mu je povjerljivo Bojnik. “Najuporniji, da tako kažem.”
Melasa je pitao: “Kako vi to znate?”
“Hajde, prijatelju! Ti promatraš nas. Mi promatramo tebe. Priča se da si imao Thackerayevu posljednju knjigu u rukama prije nego njegov izdavač u Londonu.”
Melusa se nasmiješio zadovoljstvom pokvarenjaka kad se toga prisjetio.
“Zato za tebe imam jedan poseban zadatak.”
“Mislio sam da želite da surađujemo.”
Bojnik je slegnuo ramenima. “Pristojnost je pristojnost, ali posao je posao, mladiću.”
“Htjeli ste još nešto reći, ili niste, Bojniče Harperu?”
“Pripazi na Osgooda”, rekao je Bojnik i otkopčao jedno od Melasinih dugmadi na kaputu, ubacujući mu još jedan novčić s dvoglavim orlom u prednji džep.
“Osgooda?”
“Želiš li zaraditi ili ne? Hajde! Onda slušaj. Pripazi na Jamesa Ripleya Osgooda. Rekao sam mu da ću paziti na njega, a ti ćeš biti moje oči. On ima nešto što mi trebamo. Ne znam točno što, ne znam gdje, ali osjećam to u kostima.”
*  *  *
Isti Jack Rogers za kojim su Harperi uzalud tragali bio je, u tom trenutku, samo nekoliko ulica udaljen od Franklin Squarea.
Nedavno se iskrcao s broda kojim je stigao iz Liverpoola, te je prije dva dana došao u New York.
Šetao je oko oronulih dokova na donjem dijelu Manhattana i promatrao gomilu jedara, parne trajekte i zaposlene remorkere, odjeven u tamno korotno odijelo i bilo je primjetno kako nije uključen u svakodnevne rituale umornih radnika i jadnih lučkih štakora. Mlohavi obod njegova šešira bio je spušten nisko i skrivao mu je lice; kad bi podigao lice prema svjetlu, promatrač bi mogao vidjeti zavoj preko desnog oka i prekrižene nizove bora i nabora na licu.
Bile su to iste bore koje je napravio oko usta i na čelu kad se prerušio u Georgea Washingtona. Ako bi ga primijetio neki od agenata Bojnika Harpera - čak i ako bi to bio bivši član Harperove policije - ne bi ga odmah uspjeli prepoznati. Ali vremena za skrivanje pod starom maskom bilo je sve manje, a do sada je sve bilo uzalud.
Iako je Osgood vrlo jasno dao do znanja kako ne želi imati ništa s Rogersom, a Rogers više nije želio imati posla s Harperima ili njihovim novcem, još uvijek nije htio odustati od potrage za rješenjem Dickensove tajne, barem za svoj račun. Priznajući svoje motive i razotkrivajući svoju ulogu Datcheryja, osjetio je sram pred Osgoodom i Tomom Branaganom, a završetak njegove uloge u cijeloj priči nije smio biti takav.
Tom mu je vrlo jasno dao do znanja da će ga dati uhititi ako se zadrži na području Londona kako bi istraživao. Ali Jack Rogers je znao za unosne poslove s opijumom koji ipak prolaze kroz njujoršku luku. Mnoge su obavljali legalni trgovci koji su se ponajprije bavili unajmljivanjem i slanjem brodova u Tursku po opijum (jer su Englezi imali monopol na opijum s područja Bengala), a zatim su ga prevozili u kineske luke i na udaljene orijentalne otoke. Ipak su manji dio pošiljki donosili u Ameriku, a vjerojatno su neki od tih trgovaca, Rogers je pretpostavljao, bili povezani na neki način s opijumskim ovisnicima koji su zamalo dokrajčili njega i Osgooda one noći u East Endu. Istina, tragovi su bili slabi, a Rogers je tumarao dokovima i čavrljao o trgovinama i brodovima, čeprkao svojim štapom za hodanje od bambusa po gomilama smeća (ostacima životinja, starim čizmama, velikim količinama trulog povrća koje su bacali brodovi u prolazu). Ponekad bi samo sjedio i ribario na starim slomljenim brodovima koji su ostavljeni lučkim štakorima na dokovima, nadajući se kako će od radnika saznati nešto više osim činjenice da psuju gore nego vojnici.
Rogers je izvadio maramicu i obrisao nos i oči koji su curili. U glavi mu je tutnjalo. Više od ičega na svijetu htio se osloboditi bolova. Jedino što je u tom trenutku htio bilo je kupiti nešto opijuma za sebe. Ne onog razrijeđenog, promijenjenog, koji apotekari razvodnjuju, nego sirovi, čisti makov sok.
Iako mu je pao kamen sa srca kad je otkrio svoj identitet Osgoodu i Tomu Branaganu, nije im rekao punu istinu. Nije lagao o tome tko je: Jack Rogers je doista Jack Rogers. U tome i jest bio problem. Rogersu je prevara bila prirodni način zaštite.
Rogers je rekao Osgoodu kako nije koristio narkotike šest mjeseci, ali to nije bila istina. Zapravo, u komuni u Pennsylvaniji u koju ga je poslao Harper, propisali su mu velike doze morfija - derivata opijuma - kao terapiju za “izlječenje”. Iako ga je odvojio od sirovog opijuma, morfij je u njemu stvorio potpuno novu ovisnost koju je uživao svakog jutra i večeri.
Rogers je razmišljao o nečemu što je vidio za vrijeme Građanskog rata, kad ga je general regrutirao za niz tajnih misija. Vidio je kirurga na strani Unije koji je, jašući na konju, ulio tekući morfij u šaku. Zatim bi ispružio šaku, a vojnici bi se poredali i lizali mu rukavicu. Na takav način doktor nije morao silaziti s konja. Bio je to odvratan prizor koji mu se urezao u pamćenje. Rogers je često razmišljao o tome hoće li ikad potonuti toliko duboko kao vojnici koji su lizali rukavicu zbog očajne potrebe za olakšanjem. Prezirao je ponosni izraz moći koji je zapamtio na liječnikovu licu i znao je da ne želi biti žrtva takvog osjećaja moći.
Kad bi ljudi saznali da je Rogers ovisan o opijumu, nekad bi znali reći: Uvijek sam to htio probati. Htio bih vidjeti vizije koje nastaju od korištenja opijuma.
“Ne biste trebali probati”, govorio bi im Rogers. “Nećete doživjeti snove i užitke o kojima su pisali Coleridge i De Quincey, a zatim prestati kad poželite. Mi ne uživamo opijum - opijati uživaju u čovjeku. Nema prestanka dok te droga ne odluči pustiti.”
Tada bi oni pričali o svojoj snažnoj volji.
Rogers bi tada razjareno zavrtio glavom. “Ne govori mi o volji, čovječe! Volja je ono što sam izgubio, ono što se smežuralo i umrlo u meni! Ima dana kad ne mogu navinuti sat jer mi se čini da će mi prsti otpasti sa šake!”
Rogers je, svojim odlaskom u Englesku, planirao obaviti unosan zadatak za Bojnika Harpera. Također je znao da je tema Edwina Drooda trgovina opijumom i jednim dijelom se nadao kako će, promatrajući je kroz Dickensove oči, saznati neke mračne detalje iz njegove prošlosti. Možda je doista u Rogersovim pokušajima prevare za vrijeme seansi u Gadshillu Dickens prenio dio svojeg genija na njega koji bi mu sada mogao biti od koristi.
U svakom slučaju, iako je razlog nepraktičan, nije htio odustati od tajne koja mu je zadana za istraživanje. S obzirom na to da u Engleskoj više nije bio siguran, odlučio se pomiješati s trgovcima opijumom s ove strane Atlantika jer je smatrao da će tako pronaći neke tragove i veze. Ovog poslijepodneva je napokon prepoznao nekoga koga je tamo vidio. Bilo je to čudno, ali osobu koju je prepoznao nije vidio nikad prije u životu.
Među ološem koji se bavio opijumom u njujorškoj ulici bio je jedan turski mornar s plavim turbanom i kratkim, kovrčavim, bijelim brkovima. Bio je to Turčin koji sjedi i puši opijum - skulptura koju je Rogers toliko puta vidio u Gadshillu, u Dickensovoj ljetnoj radnoj sobi dobila je svoj ljudski oblik! Ista ona skulptura koja je nestala iz dražbene kuće Christie’s u King Streetu. Samo što je bila ovdje od krvi i mesa. Nije se mogla osporiti savršena sličnost, jedino je stvarni čovjek sada nešto stariji i vitkiji.
“Ako ta jadna spodoba dolazi čak iz Londona u New York, iz jedne ovisničke rupe u drugu,” Rogers je rekao sam sebi, “moguće je da si ne financira sam taj put. A mislim da nije riječ samo o slučajnosti. On je nečiji glasnik, nekoga tko ne želi komunicirati putem žice gdje netko može ukrasti poruku ili je može pročitati operater.”
Rogers ga je pratio do spremišta ribe u koje je mornar ušao. Rogers je stao ispred prozora i pravio se da namješta zavoj na oku. Turčin je predao omotnicu u ruke niskom čovjeku teških kapaka i poslovnog stila. Razmjena je bila brza i tiha, te su se vrlo brzo njih dvojica razišli.
Rogers je nervozno pričekao još nekoliko trenutaka da prođe, zataknuo štap od bambusa ispod ruke i pratio drugog čovjeka na udaljenosti od nekoliko koraka, ali je i primijetio u kojem je smjeru otišao Turčin.

31


Donje provincije, Indija, sljedećeg dana, 1870.

OSJEĆALA SE NAJAVA KIŠNE SEZONE. NAČELNIK FRANK DICKENS ODLUČIO je zastati na postaji s malom skupinom ljudi koje je osobno odabrao iz Istražiteljske policije za opijum. Engleski su im vojni časnici poželjeli dobrodošlicu i naredili svojem khansdmanu da pripremi laganu večeru dok su čekali da kiša prestane.
“Što vas dovodi u ove provincije, načelniče?” pitao je njihov domaćin, mladi Englez snažne građe, ali umiljata karaktera.
“Opijumski dakoit, prije svega”, rekao je Frank. “Vrijedan tisuće rupija.”
Domaćin je zatresao glavom. “Blagoslovi civilizacije ne dolaze lagano našim tamnoputim prijateljima, čini mi se. Njihov slab moral dopušta vlastitom narodu da krade izvor svojega budućeg bogatstva. Ah, stiže nam ugodna promjena teme. Jedimo u vaše zdravlje!”
Bengalski je policajac zurio u posude grudaste, narančasto-crvene tekućine koje su stavljene pred njih.
“Što je to?” pitao je jednog od njih.
Domaćin se nasmijao. “To je vrsta tekuće salate, španjolski izum pod nazivom guspđcheo. Španjolci ga koriste za utaživanje žeđi i kao pripremu za izdašni obrok u toploj klimi. Čuva od groznice za vrućeg, kišnog vremena.”
Nakon završetka neobičnog ručka, Frank i njegova skupina nastavili su jahati dok nisu došli do suhe obale rijeke pokraj džungle. Kad se posavjetovao s rukom nacrtanom kartom koju mu je dao istražitelj koji je ispitao zarobljenog dakoita, Frank je stao i sjahao.
“Izvucite lopate.”
Kad je pribavio slona iz obližnje policijske postaje, Frank je istražio područje, a njegovi su ljudi kopali na nekoliko različitih mjesta. Kiša je pljuštala, a potom se u pravilnim intervalima povlačila pred jakim suncem. Iako ga je ta aktivnost umarala, Frank se nije mogao prestati diviti slici sebe kao pobjedničkog Europljanina na leđima zadivljujuće zvijeri. Ravnodušno je razmišljao o vremenima kad se obučavao za posao u All the YearRoundu i razočaranja koje je poslije doživio njegov otac. To nije bilo zbog toga što Frank nije mogao savladati pisanje, on jednostavno nije mogao savladati dosadu pisanja kao što je to mogao njegov stariji brat Charley.
Kad je Frank bio školarac, jednog mu je dana otac rekao da će ga naučiti stenografiji jer je to isplativa vještina, i da je veliki Boz u svojim mladim danima pokrenuo mali posao kako bi se honorarno bavio stenografijom kao novinar. Sustav je, nazvan Gurneyjevim, po svome izumitelju, bilo teško naučiti, ali Dickens ga je čak “poboljšao” vlastitim “proizvoljnim znakovima” (različite oznake, točke, krugovi, spirale i linije) koje su predstavljale riječi, što je sve činilo još tajnovitijim. Frank bi pažljivo proučavao, siguran da je izvrsno napredovao, a potom bi ga otac ispitao diktatom.
Charles Dickens bi vrištao bombastičan, sulud govor kao da sjedi u Donjem domu parlamenta, potom bi se prekinuo potpuno drugačijim glasom koji je zagovarao suprotno stajalište još apsurdnijeg i bombastičnijeg karaktera. Frank se mogao zakleti da je njegov otac nekako govorio uglas sa samim sobom tijekom tih ispita. Frank bi, dajući sve od sebe da se koncentrira, prasnuo u smijeh, i na kraju parlamentarne rasprave, i otac i učenik valjali bi se na tepihu histerično se smijući. Tjelesno je nalikovao na oca, više od ostalih dječaka; ali u tim se trenucima osjećao kao da mu je pravi brat blizanac. U međuvremenu, Frankova bi stranica stenografije dobila izgled apsurdnih, besmislenih hijeroglifa.
Frank je čuo da su njegovu bratu vrlo niska rasta, Sidneyju, koji je bio u Kraljevskoj mornarici, njegovi suborci dali nadimak “Malena očekivanja” nakon što su objavljena “Velika očekivanja”. Frank nikad nije trebao ići očevim stopama, ali nije htio da ga svijet smatra promašajem.
Na prvome mjestu koje je Frank odabrao na suncem isprženom tlu nije bilo ničega, ali nakon što je ponovno pogledao kartu, divizija je iskopala škrinju od mangova drveta zapečaćenu smolom. Kad su prošla još dva sata, pronađeno je pet škrinja. Bila je to količina koju je obećao kradljivac.
Frank je sišao sa slona. Teške su škrinje ubrzo bile poredane. U međuvremenu, mala je skupina iz obližnjeg sela došla gledati.
"Odvedite urođenike odavde. Vidjeli su kako nas kradljivci ne mogu nadigrati, to je dovoljno.”
Ali Frankova zapovijed nije bila dovoljno brzo izvršena. Nekoliko je urođeničkih žena počelo plesati, a to je bilo dovoljno da odvrati pažnju opijumskim policajcima. U međuvremenu, još je više urođenika počelo dolaziti iz rubnog dijela džungle.
“Puške”, rekao je Frank, potom glasnije: “Puške gore!”
U tom trenutku, skupina je urođenika nasrnula gorućim bakljama i kopljima. Frank je zapovjedio svojim ljudima da pucaju i, nakon nekoliko plotuna, pljačkaši su pobjegli u gustu šumu.
“U ovim okruzima ne vole bijele policajce”, zamišljeno je objasnio lokalni policajac.
Frank se okrenuo prema svojim ljudima, koji su se postidjeli jer su bili nasamareni. “Otvarajte škrinje. Želim da svaka bude temeljito pregledana.”
“Kamenje!” vrisnuo je jedan policajac. Otkrio je da je otprilike jedna trećina količine opijuma u škrinji bila zamijenjena kamenjem jednake težine. Isto je vrijedilo i za ostale škrinje.
Frank nije pokazao znakove iznenađenja; samo je uzeo jedan kamen i stavio ga u svoju torbicu.

32


Liverpool, dokovi, sljedećeg jutra

PUTNICI SU SADA DONIJELI KONAČNU ODLUKU o ODLASKU KUĆI I BILI SU sretni što su ponovno našli mjesto na Samariji. Rezervirati slobodno mjesto u tako kratkom vremenu bilo je gotovo nemoguće jer je policija zadržala Osgoodovu putovnicu još od sumnjive situacije u kojoj se našao nakon incidenta u opijumskoj kući. Marcus Wakefield se također ukrcavao na jedno od svojih redovitih poslovnih putovanja između Engleske i Amerike. U roku od nekoliko sati, i uz veliki račun koji je poslan izdavačkoj kući, organizirao je putovanje za Osgooda i Rebeccu na istom brodu. Uz veze Toma Branagana u policiji, Wakefield je iskoristio svoj utjecaj kako bi pribavio Osgoodovu putovnicu za putovanje.
Na putu do luke, Osgood i Rebecca vozili su se s trgovcem u njegovoj kočiji. Tom i još jedan redarstvenik šetali su sa svake strane ulice ne bi li možda ugledali Hermanovu pojavu. Svaki od njih držao je kišobran i imao navučen šešir nisko preko lica. Hermanu nije bilo ni traga pa se dvoje Amerikanaca brzo i tiho ukrcalo na brod s trgovcem čajem.
Na parobrodu je Wakefield bio brižan prijatelj kao uvijek, iako su i Osgood i Rebecca primijetili određenu mrzovolju u njegovu ponašanju.
“Bojim se da je od našeg posljednjeg putovanja moj posao ušao u razdoblje velike monotonije”, Wakefield je objasnio Osgoodu s dozom srama dok su u salonu pili čaj. “Moji partneri su veoma oprezni što se tiče nekih općenitih predviđanja. Ali dosta o mojoj potištenosti. Što je s vama, prijatelju? Čini se kako ste bili prilično zauzeti u Engleskoj.” “Doista, čini mi se da jesam”, rekao je Osgood. “Što ste rekli da je ovo, gospodine Wakefield?”
“Ah, to se naziva oswego čaj, a radi se od indijanske koprive. Vjeruje se da ima ljekovit učinak na želudac i da sprječava morsku bolest. Sviđa li vam se?”
“Već se osjećam bolje, hvalu vam."
“Moram primijetiti kako ste u puno boljem izdanju nego kad sam vas sreo prekrivenog ugrizima štakora u društvu policije u Londonu!” rekao je Wakefield, smijući se. “Nadam se da je ovo barem kratki predah za gospođicu Sand. Grozno je sve što je proživjela sa svojim bratom Danielom. Besmislena tragedija, čini mi se.”
“Uvijek ćemo vam biti zahvalni, gospodine Wakefield. Iako je sada sve gotovo.”
“Da, da, svakako.” Podigao je čašu s vinom. “U zdravlje svih nas sada kada je sve gotovo!” Nakon što su popili, dodao je: “Sada kada je što gotovo, gospodine Osgood?”
“Veliko razočaranje”, odgovorio je Osgood.
Wakefield je suosjećajno kimnuo, kao da su njihova poslovna razočaranja jednaka.
Osgood se nasmiješio kako bi pokazao da cijeni njegovu gestu. “Sjednite pokraj mene za večerom, gospodine Wakefield, i sve ću vam razotkriti ako ste me voljni slušati. Dugujem vam to. Nadam se kako ću vam jednog dana moći uzvratiti uslugu za ono što ste učinili za nas”, rekao je Osgood.
“Vaše povjerenje mije sasvim dovoljna nagrada, gospodine Osgood. Sasvim dovoljna!” Tada je Wakefield zastao i činilo se kao da mu je knedla zapela u grlu kad je progovorio. “Možda ima jedna stvar koju mi možete učiniti, ako ste voljni. Ali bojim se pitati.” Wakefield je utihnuo i počeo tapkati po koljenu kao i obično.
“Inzistiram na tome da mi kažete.”
“Molim vas, gospodine Osgood, recite gospođici Sand koju dobru riječ o mom karakteru... Mislim, ipak vas ona jako poštuje.”
“Pa, gospodine Wakefield...” Osgood se na trenutak izgubio u zabrinutim mislima.
“Počeo sam joj se jako diviti, kao što vjerujem da znate. Hoćete li mi učiniti tu uslugu?”
“Učinio bih vam svaku uslugu, prijatelju”, Osgood je htio reći još nešto kad se začulo zvono iz blagovaonice.
“Hoćemo li nastaviti naš razgovor za večerom?” predložio je Wakefield uz. srdačan osmijeh.
Umjesto da ode na večeru s ostalima, Osgood je otišao na palubu i stajao na rešetkama gledajući briljantno svjetlucanje mora. Zatvorio je oči dok mu je povjetarac prelazio preko neobrijana lica.
“Gospodine Osgood? Jeste li dobro?” Osgood se okrenuo i pogledao preko ramena, ali se brzo okrenuo natrag. Bila je to Rebecca. Nije se pripremio za razgovor s njom.
“Da, da”, odgovorio je Osgood. “Mislim da sam se gotovo potpuno izliječio sada kada je London iza nas, zapravo.”
“Pa, mislim da bismo trebali otići za naš stol na večeru.”
“Gospodin Wakefield je dobar čovjek. Znate, bio nam je pravi prijatelj.”
“Molim?”
Osgood je rekao: “Htio sam vam samo to reći.”
“U redu”, rekla je pomalo zbunjeno Rebecca.
Želio je da joj može objasniti. Htio je pronaći način da joj izrazi osjećaje koji su mu bili potpuno jasni one noći kad je bio omamljen opijumom, a sve ostalo je bilo u magli. Sada su tu ponovno bila pravila njegova, kao njezina poslodavca, i njezina, koja joj je zadao sud.
Wakefield je, sa svoje strane, praktički tražio Osgooda dopuštenje kad su se prvi put susreli na istom ovom brodu. Gospođica Sand je odlična knjigovotkinja, bilo je sve što je Osgood uspio reći. Odlična knjigovotkinja! Osgood je glasno uzdahnuo.
“Pretpostavljam da naklonost čovjeka kao što je gospodin Wakefield ima veliko značenje jer je on Englez.”
“Kad pristojan muškarac iskaže svoju naklonost, to bi laskalo svakoj ženi. Ali nadam se kako ne mislite da bih se ja pretvarala da sam zaljubljena u Engleza radi oslobađanja od sudske odredbe. Tako bih zamijenila jedan zatvor drugim. Zar mislite da bih, kad bih bila zaljubljena u muškarca, dopustila da me spriječe zabrane na papiru ili riječi u nekakvim pravnim knjigama, bez obzira na posljedice?” Za vrijeme strastvenog govora jedna joj je kovrča crne kose ispala iz šešira i pala na usnicu.
“Možda sam ja—” rekao je Osgood, a zatim je zastao kao da je zaboravio što je htio reći. “Znam da sam se postavio previše zaštitnički prema vama kad ste izgubili Daniela.”
Rebecca mu je kimanjem zahvalila na iskrenosti i ispružila ruku. “Vrlo sam gladna, gospodine Osgood. Hoćete li me otpratiti unutra?” Nije mu rekla što bi neuspjeh njihova odnosa značio za nju, da bi njezin život u Bostonu i njezino vrijeme u poduzeću morali završiti. Osgood ju je, zahvalan na odgovoru, uzeo pod ruku. Osjetio je lupanje svog srca na mekoj koži njezine rukavice, vjerujući kako imaju cijelu vječnost.

33


ISTRAŽITELJI OSIGURANJA I RADNICI ULAZILI SU I IZLAZILI IZ ONOG ŠTO je ostalo od kazališta Surrey na Blackfriar’s Roadu. Ono što je nekad bilo londonsko najveće kazalište, u samo je nekoliko kratkih sati svedeno na sumornu sjenu prijašnje veličine. Iz poda i zidova još uvijek je izlazio dim. Tom Branagan je ušao i prošao kroz labirintski niz pougljenjenih, blatnih prostorija dok nije došao u tesarovu sobu.
“Ovdje je počelo?” pitao je Tom.
“Tko je tamo?” odgovorio je radnik prije nego što je ugledao Tomov plavi kaput i sjajnu dugmad policijske odore. “Oh, još jedan policajac? Tako se čini, da, šefe. Inspektori su već došli istražiti je li to djelo piromana.”
“Jesu li vam rekli što su zaključili?” pitao je Tom.
“Oko kazališta uvijek postoje potencijalne opasnosti - iskre lete posvuda, tkanine koje se mogu zapaliti ako ih samo vatreno pogledate. Policija mi ništa nije rekla. Zar vi to ne biste trebali već znati, šefe?”
“Ne govore mi”, priznao je Tom. “Pozornikova je jedina dužnost da iznese imovinu nakon požara. Kako bi se spriječila pljačka dok se čiste ostaci.”
Radnik je Tomu, shvativši da nema velike ovlasti, okrenuo leđa.
Kopajući kroz crne nakupine i smeće od starih rekvizita, Tom je našao plakat. Na njemu su bile navedene drame u sljedećoj sezoni.
“Tajna Edwina Drooda”, rekao je Tom. “To se izvodi u ovom kazalištu?”
“Aha, trebala je biti premijera. Al’ više ne, naravno. Ne sad kad je kazalište izgorjelo, a Grunwald poginuo
Toma su prošli trnci kad se sjetio imena iz Forsterovih prigovaranja. “Grunwald?”
“Glumac. Pronašli su ga zarobljenog u garderobi zajedno s njegovim mladim pomoćnikom. Upravitelj je rekao da je uvježbavao novi tekst ispred zrcala svake noći ovog tjedna. Pa, dobro je što se požar dogodio usred noći umjesto usred izvedbe, šefe, jer bi se živi ispekli kao i oni.”
“Novi tekst? Neposredno prije premijere?” pitao je Tom.
“Promijenili su samo kraj da bi udovoljili Grunwaldu. Sada tkozna kad će to itko vidjeti! Grunwald - prijetio je da će dati otkaz ako mu ne dopuste, mislim Edwinu Droodu, da na kraju preživi. Napokon, upravitelj se složio, i prisilio gospodina Stephensa, pisca, da im napiše novi kraj usprkos zanovijetanju gospodina Forstera. Oh, taj Grunwald je pričao o tome svima koje je znao. Pa, to je bilo prije samo nekoliko dana, ali sad se čini kao neki potpuno drugi život.”
Tom je zurio u poster, a potom u gomilu ruševina.
Radnik, sad kad mu se razvezao jezik, kao da nije htio prestati. “Taj Grunwald, znao je govoriti kako nitko ne razumije njegov položaj jer nije bio na mjestu Edwina Drooda, čovjeka koji je samo želio pripadati nekoj obitelji. Rekao je kako je rođen za tu ulogu i da neće dopustiti da Drood umre. Bio je opsjednut čovjek, ali opet, bio je glumac. Pokoj mu duši.”
“Dragi Bože”, rekao je Tom za sebe.
“Što ste rekli, šefe?” pitao je radnik i naćulio uši.
Tom je odjurio iz tesarove sobe pokraj reda umornih vatrogasaca.

34


U QUEENSTOWNU U IRSKOJ, GDJE SE NALAZILA POSTAJA ZA BROD NA liniji Liverpool-Boston, Osgood se iznenadio kada mu je jedan od mornara na Samariji donio dugački brzojav. Poslala ga je policijska uprava iz Londona.
“Poslao ga je Tom Branagan”, rekao je Osgood pokazavši ga Rebecci u brodskoj knjižnici. “Arthur Grunwald je bio upetljan do grla u kojekakve poslove. Pogledajte!”
Rebecca je pročitala brzojav. Tom je napisao što mu je radnik u kazalištu otkrio o tome kako je Grunwald namjeravao promijeniti završetak predstave. Osim toga, kad je pregledao mjesto požara, Tom je pronašao Grunwaldovu sobu u kojoj je bila gomila skica i promjena posljednjeg pisma “mojem najdražem prijatelju” o tome kako Drood neće biti završen, a koje je Forster imao kod sebe.
“Rekli ste da je gospodin Grunwald također bio s vama na dražbi Dickensovih stvari”, rekla je Rebecca.
Osgood je kimnuo. “Sigurno je Grunwald ostavio pismo u jednom od sandučića na dražbi, pa kad su ga pronašli, činilo se kako je bilo previđeno u ladicama i kutijama u kojima su bile Dickensove stvari. Nije htio da neko drugo ‘otkriće’ omete njegovu verziju završetka Drooda.”
“Ako je pismo koje ste vidjeli krivotvoreno... tada je ono u što smo bili uvjereni kad smo otišli iz Londona možda točno”, uzbuđeno je zaključila Rebecca. “Dickens je onda možda ipak najprije napisao drugu polovicu knjige!”
“Da”, uzbuđeno je rekao Osgood.
“Tada je i gospodin Branagan bio u pravu. Trebali smo ostati u Londonu i nastaviti potragu!” uzviknula je Rebecca. “Moramo ostati u Queenstownu, čekati sljedeći brod koji ide prema Liverpoolu i hitno se vratiti u London.”
“Čekajte malo, gospođice Sand. TU možda ima joS nešto.”
Osgood je odložio brzojav i uzeo pero koje mu je dao Forster. Okretao ga je po rukama, proučavajući meko perje i naoštreni vrh obojen plavom bojom. Bockao je jagodice oštrim vrhom.
“Jeste li ikad bili u hotelu Parker House, gospođice Sand?”
“Dostavljala sam neke papire gospodinu Dickensu i gospodinu Dolbyju za vrijeme njihova boravka”, rekla je Rebecca.
“Sjećate li se koje je boje bila tinta na radnim stolovima?” upitao je Osgood.
Rebecca je malo razmislila. “Odnijela sam natrag u poduzeće neke zabilješke gospodina Dickensa. Bile su napisane željeznom tintom, ako se dobro sjećam.”
“Da, željezna tinta, tamnoljubičaste boje”, rekao je Osgood kimajući. “Takvu tintu drže u svim sobama za goste u hotelu Parker House. Dickens je svoje rukopise pisao plavom bojom, kao što možemo vidjeti u Tajni Edwina Drooda. A vršak ovog pera koji je upotrijebio za tu knjigu govori nam da se plava tinta i osušila na njemu. Gospođica Hogarth rekla nam je kako je Poglavica volio upotrebljavati isto pero cijelo vrijeme dok bi pisao knjigu.”
“Da”, odgovorila je Rebecca, iako nije shvaćala na što Osgood misli.
Shvativši kako još uvijek nije dovoljno jasan, Osgood joj je rukom dao do znanja da se strpi. Uzeo je povećalo s police i stavio ga pred pero, te ga škiljeći pregledavao. Tada je ustao pa opet sjeo i namjestio pomičnu svjetiljku tako da baca svjetlo iz drugog kuta.
“Imate li nož?” pitao je Osgood.
“Što?”
“Nož”, Osgood je ponovio.
“Nemam.”
“Da, pretpostavio sam da nemate. Možemo li pronaći neki nož?”
Rebecca je izašla iz knjižnice. Nakon nekoliko trenutaka vratila se s džepnim nožićem koji je dobila od kapetana.
“Hvala.” Uzevši alat koji je zatražio, Osgood je pažljivo postavio oštricu na vrh pera. “Pridržite povećalo iznad ovog mjesta, molim vas”, rekao je Osgood.
Oljuštio je površinu pisala, zbog čega su otpali slojevi plave boje.
“Eto ga!”
Ispod plave boje nazirali su se slojevi smeđe.
“Pogledajte”, uzbuđeno je rekao Osgood. “Pogledajte ispod.”
“To je smeđa”, razočarano je odgovorila Rebecca nakon što je pod snopom svjetlosti pregledala donje slojeve boje na peru.
“Samo trenutak, gospođice Sand”, Osgood je otišao do stola na drugoj strani knjižnice i donio vrč vode i nisku čašu. Ulio je malo vode u čašu i uronio u vodu vrh prsta dok nije postao mokar. Mokrim prstom je protrljao oguljeni vrh pera. Kad je vrh postao mokar, suha smeđa boja se polagano pretvarala u tamnoljubičastu.
“Vidite!” rekao je Osgood pokazujući dokaz.
“Crna je!”
“To je željezna tinta, ista ona koja se koristi u Parkeru! Kad se željezna tinta osuši i stvrdne, postane kestenjasto smeđe boje. Mislim da je ovo pero koristio u Bostonu”, zaključio je Osgood. “To dokazuje da je Tom Branagan bio u pravu! Drood je završio prije nego što je počeo! Kad je Herman bio u Gadshillu i Forsterovu uredu, tražio je pogrešan trag - nije trebao tražiti komad papira koji bi mu bio putokaz za to što je Dickens planirao u nastavku knjige, već je trebao potražiti pero kojim ju je pisao. Ova tinta nas ne upućuje natrag u Englesku, već onamo kamo smo i krenuli!”
“Mislite kako je moguće da je prvi dio knjige napisao u Bostonu?” upitala je Rebecca.
“Kad sam ga pitao postoji li još neka znamenitost u Bostonu koju nije vidio, rekao mi je da bi volio posjetiti Medicinski fakultet na Harvardu gdje se dogodilo stravično ubojstvo Parkmana”, razmišljao je Osgood. “Također je spomenuo da priprema novo čitanje o tome kako Bili Sikes ubija Nancy iz Olivera Twista. Možda su Poglavici bile na pameti takve priče o ubojstvima, ne samo kao stvar znatiželje, već i zato što je u tom trenutku pisao upravo takvu priču! Možda se zbog toga sjetio Poea dok je u vlaku razgovarao s gospodinom Branaganom i gospodinom Scottom!”
“Gospodine Osgood, uspjeli ste!” poviknula je Rebecca. “Ipak i ako je sve to istina, nije rekao gospodinu Forsteru ili bilo kome drugome za koga mi znamo gdje su te stranice. Ne znamo gdje bismo trebali početi s potragom.”
“Kome je još mogao reći?” naglas je razmišljao Osgood.
“Štoje s gospođicom Barton?” vrisnula je Rebecca.
Osgood ju je iznenađeno pogledao i zatresao glavom. “Poremećena obožavateljica? Doista, ne mogu zamisliti kandidata kojem bi on s manjom vjerojatnošću povjerio svoju tajnu.”
“Sjećam se kako sam u uredu čula što je gospođica Barton htjela te noći. Pisala je besmislice za koje je bila uvjerena - u svojem poremećenom umu - da je to Dickensov novi roman. Vjerovala je kako njegova nova knjiga treba biti njezina nova knjiga: da su njih dvoje bili jedno, da je izbrisana granica između pisca i čitatelja. Gospodin Branagan je opisao kako se u očima gospodina Dickensa pojavila simpatija prema jadnici pa se nagnuo - nakon što je sama sebi prerezala vrat i činilo se kako i zadnja kap života istječe iz nje, uspjela ga je pitati za novu knjigu - i šapnuo joj.”
“Ali gospodin Branagan je rekao kako nije uspio čuti što je gospodin Dickens šaptao.”
“Ne, gospodine Osgood, ali možda je to bilo...” rekla je Rebecca i pripremila se na takvu mogućnost te ohrabrila samu sebe da to predloži. “Ako je tada već pisao Drooda, možda je to šaptanje bilo povezano s time, da joj olakša prije nego što umre. Možda je dobila odgovor za kojim mi tragamo - možda nas čeka kod kuće u Bostonu!

35


Bengal, Indija

KIŠA JE PONOVNO POČELA PADATI. U ZATVORU U BENGALU, TO JE BILA posebna smetnja za stražare pri njihovim ophodnjama na krovu. Tog su dana stražarili policajci Mason i Turner, iz patrolne policijske konjice. Dok su se mimoilazili, Mason je zastao i počeo nervozno'gunđati.
“Tri dana zaredom moramo stražariti! To nije u redu, Turneru, kad si čovjek iz konjice! Načelnik Dickens je prokleta budala!” galamio je Mason, držeći svoju kapu da je ne bi odnio vjetar. “Mislio sam da je dobar čovjek, kunem se da jesam, dosad.”
Turner se zagledao u nebo. Iako je bila sredina poslijepodneva, bilo je tako mračno da je mogla biti ponoć; bljesnula je munja, a potom je brzi niz grmljavina zatresao krov. Oluja je bila jedna od najgorih koje su vidjeli cijele sezone. “Nema dobrih ljudi u javnoj službi, Masone, čini mi se”, rekao je ogorčenim tonom.
“Idem u stražarnicu dok ne prestane. Ti nećeš doći?” pitao je Mason. “Turneru, što je ono?” Mason je gledao u Turnerov karabin s pričvršćenom bajunetom. “Znaš da ne smiješ tu stavljati bajunetu. Tako piše u pravilniku. Može privući grom.”
Turner je zaškiljio i odvratio pogled od Masona. “Onaj je prokleti dakoit u zatvoru. Onaj koji je ukrao opijum.”
“Pa?”
“Oni krive nas što smo mu uopće dopustili da pobjegne, ali on je opasniji nego što misle. Htio bih razgovarati s njim.”
“Na dužnosti smo! Smjesta dođi u stražarnicu!” vikao je Mason kako bi nadglasao zvuk oluje.
Prije nego što se Turner spustio do zatvorskih vrata, ona su se otvorila i izašao je muškarac. Bljeskovi s neba osvijetlili su Franka Dickensa.
“Pogledajte, gospodine Turner", rekao je Frank. “Bit će vam drago kad saznate da smo vratili ukradene opijumske škrinje iz mjesta gdje su bile zakopane u zemlju.”
Turnerove su oči pokazale znakove olakšanja.
“Ali slučaj nije riješen, bojim se”, nastavio je Frank. “Vidite, u Narainovoj kolibi, u kolibi onog kradljivca koji je iskočio iz vlaka, našao sam nekoliko knjiga - i u njima bilješke. Zapise na marginama, zapravo, o transakcijama i mitu za službenike, domaće i europske. U drugoj je knjizi bila zabilješka koju sam s puno truda dešifrirao, o nedavnoj pogodbi s vama.”
Turner je snažno zatresao glavom. “Ne znam na što mislite!” Mason se, kad je ponovno izašao iz skloništa stražarnice na kišu, približio i slušao.
“Dobrovoljno ste se javili”, mirno je rekao Frank, “nakon što je opljačkana opijumska karavana, kako biste saznali koji su kradljivci pobjegli. Međutim, kako je Mason bio s vama, morali ste uhititi jednog od njih. Rekli ste Narainu, kad ste ostali sami s njim u vlaku, da ćete ga ubiti ako otkrije vaše ime bilo kome iz policije. Rekli ste mu, ako nekako želi preživjeti, može iskočiti iz vlaka. Mogućnost da će preživjeti bila je jedan naprama deset, čini mi se.”
Frank je izvadio kamen iz džepa i stavio ga u Turnerovu drhtavu ruku.
Frank je nastavio. “Samo što je drugi kradljivac, kojeg zovu Mogul, pobjegao. Nije znao ništa o vašim poslovima s Narainom prije krađe. Zbog toga su se posvađali i to ih je zadržalo kod kuće gdje su trebali dostaviti robu. Zapravo, Mogul vas se toliko bojao da je, nakon što sam ga uhvatio, tek kad vas je vidio kako čekate ispred sobe za ispitivanje sve priznao istražitelju. Vi ste ga mnogo više prestrašili od ispitivanja na ehabutri. Da ste ga uhvatili u planinama, ne sumnjam da bi ga snašla ista sudbina od vaše ruke kao i njegova suučesnika. Želim znati ovo. Je li Hurgoolal Maistree bio taj koji je upravljao cijelim planom?”
Turner je izbjegao Frankov pogled.
“Genijalno”, zadivljeno je rekao Frank. “Maistree, primatelj, uputio je kradljivce neka uzmu samo nekoliko opijumskih kuglica iz svake škrinje i zamijene ostale kamenjem poput ovog. Na taj način, ako škrinje budu pronađene, mi možemo zaključiti da je slučaj riješen i možda čak ne bismo ni primijetili kamenje do sljedećeg pregleda, kad budemo zaokupljeni novim uzbuđenjima. U međuvremenu, platio vam je da prosljeđujete informacije o tome kada će karavana biti najranjivija i da se pobrinete za to da njegovi kradljivci ne budu uhvaćeni. Od ukupnog broja opijumskih kuglica koje je primio, za koje je kradljivcima platio možda trećinu njihove vrijednosti, trebao je imati dovoljno za znatnu prodaju krijumčaru, i veliku zaradu za sebe.”
“O čemu se radi?” grubim je glasom zahtijevao mladi Mason. “Turneru, reci načelniku Dickensu da je pogriješio!”
Do tog trenutka u priči, Turnerovo se lice ukočilo, a ruka mu je stisnula bajunetu, kao da želi probosti svojeg nadređenog kroz prsa.
Frank je pljesnuo rukama. Dvojica policajaca dotrčala su na krov sa donjeg stubišta. Okružili su Turnera.
“Bio je obojeni dakoitl” povikao je Turner promukIim,gIasom, škripeći zubima.
Frank Dickens je kimnuo. “Da, bio je. Ovdje se ne radi o nagovaranju Naraina na skok - nije velika šteta. Čini se da ne razumijete, gospodine Turner, kako je naša odgovornost da osiguramo slobodnu i sigurnu trgovinu opijumom kroz Bengal i u Kinu. Time što pridonosite tom poremećaju, pomažete onima koji nastoje osujetiti europski uspjeh u cijelom svijetu. Ostavljate prostora za krijumčare i trgovce mnogo slabije reputacije od onih s kojima naša vlada bira surađivati u ovim pothvatima - štetite ne samo Englezima nego i urođenicima u Indiji, u Kini, u cijelom svijetu. Pravo je Bengala sudjelovati u prosperitetu civilizacije.”
Frank se zadovoljno sagnuo, dopuštajući policajcima da uhite njegova podređenog.
“Proklet bio!” vrištao je Turner uglas s grmljavinom. “Proklet bio ti i prokleti Charles Dickens koji te donio na svijet!”
*  *  *
Pokraj rijeke Ganges, u regiji koja graniči s Bengalom, nalazio se Chandernagore, teritorij koji su godinama prije osvojili Francuzi. Ondje je u palači sjedio ozbiljni Kinez, po imenu Maistree, u odorama koje su blistale kao i zidovi obloženi tankim zlatnim i srebrnim listićima. Indijski i perzijski su mu sluge donosili hranu i vino.
Jedan je od članova jedne zločinačke obitelji iz Chandernagorea ušao i izvijestio ga o tome da su ukradene opijumske kuglice ponovno zapakirane u kutije za sardine i da su spremne za transport. Pozdravio je tradicionalnim islamskim pozdravom naklona i stavljanja desnog dlana na čelo te ostavio Maistreeja u miru. Maistree je izgubio dvojicu ljudi, Naraina i Mogula, tijekom te krađe - Narain je skočio u vlastitu smrt, a Mogul je osuđen na dvije godina izgona u kažnjeničku koloniju. Još je i policajac iz konjice razotkriven. Ipak, bilo je to veliko blago, i uvijek će biti drugih ljudi koji će čekati sljedeću priliku. Bengalsku je policiju stajalo mnogo više truda da pronađe jednog od njegovih agenata nego Maistreeju da unajmi njih još deset.
Zrnce brige možda je bilo vidljivo u tupom pogledu Maistreejova oka dok je kao veslom zamahivao žlicom u juhi. Kupac mu se još nije javio - čije ime nije znao, jer je Maistree poslovao samo s perzijskim vođom surovih mornara koji su došli da odvezu skriveni opijum. Taj čovjek, Hormazd, Maistree je znao, nije radio sam. Ipak, uvijek je bio pouzdan. Velik dio palače u kojoj je Maistree sada sjedio sagrađen je od novca koji je dao nepoznati kupac. Dokle god Maistree nije nogom kročio izvan Chandernagorea, engleska ga policija u Bengalu nije mogla uhititi i krijumčarenje se moglo nastaviti.
Što je onda moglo poći krivo?
Zapravo, posljednji je put Hormazd dao Maistreeju uputu da osigura još više opijuma nego prošle sezone. Tržišta su se otvarala, osobito u Sjedinjenim Državama. Kupac je tražio onoliko čistog bengalskog opijuma koliko je smjesta moglo biti prokrijumčareno, i primatelj je trebao čekati njihovu poruku s uputama o tome kad će ga preuzeti.
A ovdje je sljedeća pošiljka spremno čekala. Gdje je bio kupac?

36


Ludnica McLean, Boston, kasno noću

ŽUSTRO HODAJUĆI HODNIKOM BOLNICE, REBECCA SAND PRIPREMALA SE za depresivne prizore koje je očekivala. Ipak, na trenutke joj je bilo teško priviknuti se na tu misao, jer je mjesto izgledalo više kao kuća na selu u Engleskoj nego kao ludnica.
Osgood se nije ni zaustavio u svojoj kući u Pinckney Streetu ili otišao u ured do gospodina Fieldsa - bio je vrlo uzbuđen i zamolio je da odmah ode u ludnicu McLean u Somervilleu.
“Jeste li sigurni da ne želite ići kući, gospođice Sand?” Osgood ju je bio pitao.
“Nisam ništa više umorna od vas, gospodine Osgood. Osim toga, ne vjerujem da bi vas pustili na ženski odjel ”
“Naravno”, rekao je Osgood, a zatim nostalgično zastao. “Sretan sam što vas imam uza sebe.”
Bolnica je bila podijeljena u odjele za žene i muškarce, a svi su pacijenti potekli iz vrlo bogatih obitelji, osim ponekog siromaha koji je primljen besplatno. Nijedna osoba osim medicinskog osoblja nije mogla ući na odjel za suprotni spol. Rebecca je čula žene kako vrište i plaču, dok su se neke smijale i pjevale, te nije bila sigurna koji je zvuci više pogađaju. Svi prozori su imali rešetke, a zidovi su s unutarnje strane bili zvučno izolirani.
Kad je stigla do sobe za posjetitelje, Rebecca je od zdepaste medicinske sestre crvenih obraza i sa svilenom kapom dobila udoban stolac. U prigušenoj svjetlosti luksuzno opremljene sobe sjedila je žena koja je vrtjela prstom kroz svoju istanjenu, sijedu kosu. Mnogo je kose bilo iščupano, a ostatak svezan na vrhu žalosnim, raznobojnim vrpcama. Široki joj je šal bio svezan oko vrata. Nije podigla pogled.
Sestra je kimnula posjetiteljici neka počne.
“Gospođo Barton?” upitala je Rebecca.
Napokon, pacijentica je okrenula glavu prema njoj. Bilo je to samo nakratko. Ubrzo je svoju pažnju usmjerila prema zidu.
“Sukub”, rekla je pacijentica ogorčenim tonom.
“Gospođice Barton, ono što sam vas došla pitati je jako važno. Hitno, zapravo. Tiče se Charlesa Dickensa."
Žena je uspravila pogled. “Rekli su mi da je umro.” Glas joj je bio kreŠtav i sličan šaptu, a ne prodoran kao onda kad se sukobljavala s Tomom Branaganom. Možda joj je ozljeda promijenila opseg glasa. Kad se zatvorenica - ili “stanarka”, kako su ovdje oslovljavali pacijente - nagnula prema posjetiteljici, upitala je: “Je li to istina?”
“Da, bojim se da jest”, rekla je Rebecca.
Pacijentičine oči ispunile su se suzama. “Jeste li znali da mi ne dopuštaju da ovdje čuvam niti jednu od njegovih knjiga? Ovi neuljudni doktori tvrde da me one previše uzbuđuju. Ne žele mi reći niti kako je umro, moj Poglavica. Kako su umrli Poglavičini posmrtni ostaci?”
“Ne želimo je opterećivati, gospođice”, sestra je opomenula Rebeccu prije nego što je stigla išta odgovoriti.
Rebecca je u Louisinu glasu osjetila prizvuk obećanja kako će nešto dati zauzvrat, ako bi joj Rebecca mogla dati nešto zadovoljavajuće. Rebecca se pokušavala prisjetiti svih detalja koje je čula od Georgine Hogarth i Henryja Scotta i prenijela ih: Dickens dolazi iz ljetne kućice nakon cjelodnevnog rada, pada u nesvijest za večerom, sluge ga poliježu na sofu, stavljaju mu vruće cigle pod noge, liječnici dolaze jedan po jedan i beznadno vrte glavom, a obitelj se okuplja i stoji pokraj njega u posljednjim satima života.
“Dakle, vezano uz posljednju knjigu gospodina Dickensa...” Rebecca je rekla nakon toga.
“Nova Knjiga o Jobu, autor Charles John Huffam DickensV Louisa se izderala svojim poznatim glasom. Očito se njezino stanje duha promijenilo kad su prešle na stvar. Rebecca je shvatila kako je pogrešan pristup reći joj zbog čega je došla.
“Šaptao je”, povjerljivo je rekla Rebecca. “Gospodin Dickens. Poglavica vam je šaptao one noći kad ste ga na ulici uvukli u kočiju, zar ne?”
Nakon što je Rebecca ponovila rečenicu u raznim varijantama nekoliko puta, Louisa je kimnula i rekla da je to istina.
“Što vam je rekao tada?” Rebecca je pažljivo pitala.
Ponovno je kimnula i počela se hihotati. Bio je to zadovoljni hihot bogate curice s Beacon Hilla koja je dobila svoju prvu lutku. Rebecca je, frustrirana do srži, htjela vrištati. Ali bilo je jasno da drugu ženu nije bilo briga što bilo tko treba, pa čak ni ona sama.
Pacijentica je povukla svileni šal koji je nosila oko vrata. Pokazao se bijeli, gotovo prozirni ožiljak na vratu, najdublji na desnoj strani, poput nedovršenog osmijeha, a zbog kojeg je Rebecca osjetila potrebu prijeći rukom preko svojeg vrata kako bi se uvjerila da je čitav. “Bio je u pravu. Nalikovao je na pjesmu”, odjednom je rekla Louisa.
“Tko je bio u pravu?”
“Nalikovao je na pjesmu, ali sad se ne mogu sjetiti koju točno”, odgovorila je Louisa. Odjednom kao da je poprimila irski naglasak, jezivo sličan onome Toma Branagana. “Ima previše pjesnika danas u Americi!”
“Tom Branagan. U čemu je Tom bio u pravu?” pažljivo je upitala Rebecca.
“Poglavica i ona glumica”, promrmljala je. “Nelly. Rekao je da ju je Poglavica volio.”
“Njega su novinari mnogo klevetali”, odvratila je Rebecca.
Louisa je odjednom počela govoriti kao da se nalazi u centru pažnje za večerom u Beacon Hillu. “‘Sve je u redu’ znači dođi. ‘Dobro sam’ znači nemoj doći. Ona stara udovica htjela je oteti Poglavicu za sebe, ali sam ja bila brža i uzela to kako to nitko ne bi mogao ukrasti i tiskati u nekim razvratnim novinama!”
Rebecca je čekala ne bi li saznala više, vrteći glavom. “Ne razumijem.”
“Ne, ne razumiješ! Sigurna sam da nikad nisi ni mogla razumjeti, jer si tako pristojna i zbunjena djevojka.”
Rebecca je, frustrirana, molećivo pogledala medicinsku sestru koja je strpljivo sjedila. Kao odgovor, sestra je uzela svežanj ključeva i bez glasa pokazala Rebecci neka je prati do ormara na drugoj strani sobe, nasuprot gospođi Barton.
“Ovdje smo spremili materijale za koje smo dokazali da je navode na ludilo, gospođice Sand”, rekla je žena tiho, nagnula se i izvukla knjigu s uvezom od crvene kože, koja je mogla stati u maleni džep kaputa. “Tvrdi da je ovo bio osobni dnevnik Charlesa Dickensa. Rekla je da ga je uzela iz kovčega u hotelu Westminster u New Yorku.”
Rebecca je ispružila ruku prema medicinskoj sestri. "Znači, pripadao je Dickensu?”
“Ne znamo”, odgovorila je sestra. “Uostalom, ispisan je nekom vrstom šifre! Ova je cura ostajala budna cijele noći, buljeći u stranice ne bi li ih shvatila.”
‘“Sve je u redu’ znači da dođe! ‘Dobro sam’ znači neka ne dođe!” gorljivo je vikala Louisa s druge strane sobe.
“Što pod time mislite, gospođo Barton?” pitala je Rebecca. Budući da nije dobila nikakav odgovor, okrenula se medicinskoj sestri i upitala je razumije li ona.
“Pa mislim da sam razumjela, gospođice! Ova ženska je svaku večer to ponosno ponavljala puna dva tjedna. Tvrdi da je otkrila kako dešifrirati tajni jezik Charlesa Dickensa na kojem on šalje telegrame stanovitoj ‘Nelly’ o tome bi li ona trebala doći s njim u Ameriku ili ne. Ako bi on poslao ‘sve je u redu’, ona bi došla. Ako je ‘dobro sam’, ostala bi u Europi.”
“Nije došla!” Louisa ih je prekinula dok su joj se ruke tresle, a prsa nadimala zbog te teme. “Nije došlal Vidite? Poglavica joj je poslao dobro sam, nemoj doći. Ipak ju nije uistinu volio! Došao je ovamo napokon pronaći svoju jedinu ljubav! Kao što mi je njegov gospodin Redlow govorio: ‘Vaš glas je glazba za moje uši.’ Zbog toga me je pronašao. Zato mi je čitao sve one noći u kazalištu Tremont Temple. Saputao mi je jer su ga svi oni zli ljudi natjerali da me mrzi!”
Rebecca je bila svjesna da mora biti oprezna ako želi da joj Louisa kaže još nešto a da se pri tome ne iscrpi do iznemoglosti.
“Gospodin Dickens - Poglavica - želio je da podijelite sa svijetom poruku koju vam je rekao one noći kad vas je onaj čovjek napao.” Louisa kao da je razmišljala o tome dok je nastavljala sa svojim polaganim kimanjem. Odjednom je zastala. “Da, htio je da sve bude podijeljeno. Govorio je samo istinu - naposljetku, on je mogao predvidjeti budućnost, vidio je budućnost”, rekla je.
“Da! Što je rekao?” požurivala ju je Rebecca.
Uzdahnula je kao da je taj uzdah čuvala godinama. “Bog ti pomogao, jadna ženo!”
Rebecca je trepnula. “To vam je rekao? To je sve što je prošaptao?” To je .vvc'!
“Bog ti pomogao, jadna ženo!” Louisa je još gorljivije ponavljala, glasom koji je imao Dickensov prizvuk.
“Ništa drugo? Jeste li sigurni, gospođo Barton?”
“I Bog mi jest pomogao. Poglavica je uvijek govorio istinu. Bog mi je pomogao!”
Bog ti pomogao, jadna ženo. Dickens je uvijek tražio milost za nesretnike! Rebecca je, malodušno razmišljajući o silnom vremenu koje su izgubili jer su došli ovamo na njezin prijedlog, pozvala medicinsku sestru. Lamentirajući o tome koliko će Osgood biti nezadovoljan informacijama koje je saznala od susreta s pacijenticom nije ništa mogla poboljšati, ali znala je da mu mora odmah reći.
Louisa, čije se raspoloženje popravilo nakon tolikog pričanja o Dickensu, nije htjela prekinuti razgovor. “Bila si u krivu,*draga!” rekla je kad je sestra htjela ispratiti Rebeccu. Suze su se pojavile u Louisinim očima. “Ne s ulice! Ne s ulice!”
Rebecca je rekla sestri da pričeka.
“Kako to mislite, gospođo Barton?” upitala je i, oboružana svježom dozom strpljenja, opet posvetila pažnju stanarki.
“Rekla si da sam ga našla na ulici. Ali to nije istina, niti malo. Ta kočija je već bila zaustavljena kad sam je pronašla. Onaj vozač - pokušao je odvesti Poglavicu tko-zna-gdje!”
Rebecca je promislila o tome. Bili su uvjereni da je Dickens pozvao kočiju jer je htio otići na kasnu noćnu vožnju prije nego što se vrati u hotel. Činjenica da je kočija bila prazna govorila je kako ju je Dickens pozvao da bi ga odvela na neko određeno mjesto. Je li Dickens imao neko određeno odredište u glavi noć prije nego što će zauvijek napustiti Boston? Rebecca je htjela saznati još, ali je u međuvremenu Louisa odlučila nastaviti sama.
“Bila je u North Grove Streetu”, rekla je Louisa. “Kad se vratio u kočiju, nije znao da je ja vozim. Malo je on toga znao o tome kako su promjene u našim životima nakon tog događaja predodređene sudbinom! Može li ti svijeća pomoći, dušo? Može li ti svijeća pomoći?”
“North Grove Street.”
Vozač kočije koja je bila parkirana ispred, otvorio je vrata Rebecci. Uspela se i sjela nasuprot Osgoodu.
“Riječ je o Medicinskom fakultetu!” Rebecca je vrisnula.
“Što - kako to mislite? Je li to gospodin Dickens rekao toj ženi?” pitao je Osgood.
“Ne, ne.” Rebecca je objasnila kako je Louisa Barton prevarila kočijaša kad je čekao Dickensa u North Grove Streetu. “Nije išao van samo na još jednu od svojih šetnji”, rekla je Rebecca. “Zacijelo je naručio vozača da dođe po njega kod Medicinskog fakulteta.”
Osgood se prisjetio razgovora za doručkom između Dickensa i doktora Olivera Wendella Holmesa.
Ima li još nešto u Bostonu što niste vidjeli a htjeli biste, gospodine Dickens? Osgood ga je tada pitao.
Ima jedno mjesto. Mislim da se nalazi baš u vašoj školi, doktore Holmes. Mjesto na kojem je doktor Webster, kojeg sam upoznao prije dvadeset i pet godina, ubio gospodina Parkmana na tako neobičan način. Još tada bih se zakleo životom da je Webster okrutan čovjek.
“Moglo bi se tamo nešto pronaći”, Osgood je rekao Rebecci. “Imao ga je priliku vidjeti. Poznavajući doktora Holmesa, vjerojatno je Dickensu omogućio vrlo temeljito razgledavanje. Ako je doista išao natrag na to nesretno mjesto prije nego što je napustio Boston, zasigurno je imao neki važan razlog.”
“Hajdemo odmah tamo!” Uzbudljivu ideju izrekao je Marcus Wakefield. Sjeo je na sjedalo pokraj Osgoodova.
Osgood se okrenuo prema njemu. “Gospodine Wakefield, jeste li sigurni da vam ne smeta to što koristimo vašu kočiju?”
Wakefield je slegnuo ramenima. “Naravno! Unajmio sam je na cijelo poslijepodne, a do sada nisam imao nikakav hitan posao koji bih trebao Qbaviti. Zadovoljstvo je biti na usluzi mojim dragim američkim prijateljima. Samo moram poslati kurira s porukom u poslovnicu mojeg trgovačkog poduzeća, pa će vam moja kola i moja malenkost biti na raspolaganju dok jednom zauvijek ne završite s ekspedicijom.”

37


OSGOOD SE, DRŽEĆI SVJETILJKU, POLAGANO SPUSTIO STUBIŠTEM U PODRUM Medicinskog fakulteta, slijedeći tragove kojima je išao Dickens zajedno s Holmesom toga dana u Bostonu. I tragove koje je pronašao noć prije nego što ga je napala gospođa Barton?
Osgood je ostavio Rebeccu da ga čeka u kočiji, iako ona nije željela ostati.
“Gospodine Osgood, molim vas, sigurno vam mogu pomoći u potrazi za bilo kakvim tragovima!” nagovarala ga je.
“Ne znamo gdje je Herman. Ne mogu vas pri zdravoj pameti dovesti na mjesto potencijalne opasnosti”, rekao je Osgood. “Ne bih si oprostio da se išta dogodi.”
“Ja ću ostati s njom, gospodine Osgood”, rekao je Wakefield, znakovito kimajući i ljubazno se smiješeći. “Ja ću paziti na nju, u slučaju da je Herman negdje u blizini ”
“Hvala vam, gospodine Wakefield. Uopće neću ostati dugo”, odgovorio je Osgood. Znao je da mora obaviti tu zadaću, čak i ako to da Wakefieldu priliku da izjavi svoju ljubav Rebecci. Morao je doznati što je unutra za dobrobit budućnosti tvrtke i morao je držati Rebeccu na sigurnom, čak i ako je sve to značilo da će izgubiti njezinu naklonost koja će otići Wakefieldu prije nego što on, Osgood, uspije naći način da joj iskaže svoju.
Izdavač je ušao u zgradu i došao do dna drvenih stepenica u smrdljivi, mračni podrum ispunjen uzorcima u staklenkama i polupraznim policama. Zašto se - ako je luđakinja iz utočišta bila u pravu - Dickens vratio ovamo sam, usred noći, samo nekoliko sati prije odlaska iz Bostona? Rečenica iz prvog nastavka Tajne Edwina Drooda prolazila je izdavačevom glavom: “Ako sakrijem svoj sat kad sam pijan,” glasila je, “ponovno se moram napiti da bih se sjetio gdje je.” Noseći svjetiljku u jednoj ruci, Osgood je drugom pipao police. Pretražio je stari pano i rupe u zidu, pipao iza cijevi i sudopera. Došao je do peći iz koje se izdizao užasni smrad koji je ispunjavao sobu. Bilo je to mjesto na kojem su nekad gorjeli komadi Parkmanova tijela. Osgood je oklijevao i slušao riječi u glavi. Ovo bi bilo savršeno mjesto - jedino zapušteno mjesto u Bostonu, netaknuto, dok se sve oko njega promijenilo. Nitko se nije želio sjećati te gnusne smrti. Boston je od toga učinio dobro čuvanu tajnu.
Smireno, Osgood je ušao u peć. Prstima je pronašao površinu prekrivenu pepelom i kemikalijama. Imao je osjećaj kao da gura ruku kroz olujni oblak - puno i prazno u isti mah. Potom se sudario s nečim čvrstim, nečim što se doimalo kao naborana koža umirućeg čovjeka. Polagano, pazeći da ne popusti stisak, izvukao je raspucanu futrolu od teleće kože.
Otvorio ju je. Unutra se nalazila hrpa stranica.
Osgood nije mogao vjerovati vlastitim očima. Smještaje prepoznao Dickensov rukopis ispisan tintom od željeza. Stajao je kao ukopan držeći svoje blago. Osjećaj je bio tako snažan da se tog trenutka nije mogao natjerati da počne najprirodniju radnju koja mu je bila poznata od djetinjstva - da čita. Nije mogao učiniti ništa drugo osim sjesti tamo na hladni kameni pod zbog nekog iracionalnog straha da će stranice nestati pred njegovim očima jednom kad ih pogleda. Nije to bilo samo zbog pobjedničkog olakšanja dovođenja potrage uspješnom završetku. Bila je to cijela budućnost; to što je osjećao pod vrhovima prstiju. Bila je to Fields, Osgood & Co. u njegovim rukama; bili su to muškarci i žene koji su se oslanjali na njega. Bila je to Rebecca.
Ibilo je to kao da je, još nekoliko sekundi, održavao Charlesa Dickensa na životu. Trenutak je bio osnažujući. Pomislio je na pitanje Fredericka Leypoldta o zvanju izdavača. “Zašto nismo kovači ili političari?” Eto, eto zašto, Leypoldte. Najiskonskiji čin izdavača je otkriće onoga što nitko drugi ne traži, onoga što će probuditi maštu, ambicije, emocije. Odjednom, nije mogao čekati ni sekunde da dozna kako će završiti Edwin Drood. Tu, baš tu, odgovori su bili pri ruci. Mrtav ili živ? Otet ili se skriva? Pojačao je svjetlo i rasvijetlio njime stranice te ih počeo pregledavati, naprežući se da vidi kroz prašinu i gustu tamu. Alije neko jače svjetlo gotovo zaslijepilo njegove oči naviknute na tamu.
“Pa, uspjeli ste dakle!” prekinuo ga je Wakefield kad se pojavio na vrhu stepenica, oprezno se spuštajući u podrum. Obavijala ga je tama podruma, i njegovo sc uobičajeno, prijateljsko, lepršavo raspoloženje činilo potpuno zatomljeno u mraku. “Jeste li već nešto pronašli, gospodine Osgood?”
Osgood je ustao.
“Ali zašto ovdje? Zašto bi ga ostavio ovdje, gospodine Osgood?” pitao je Wakefield.
“Bojao se da ga ne izgubi”, odgovorio je Osgood.
“Bojao?”
“Da, bojao se, zar ne shvaćate? Razmislite. Dickens je sljedećeg jutra trebao napustiti Boston zauvijek. Kada god bi se ukrcao na vlak, brod, čak i kočiju, sledio bi se od straha zbog nesreće u Staplehurstu u kojoj je zamalo poginuo. Dickens je znao da bi prijelaz u Englesku na brodu Russia mogao biti opasno putovanje preko polovice zemaljske kugle preko najburnijih voda u oceanu. Uz to, nije zaboravio da je u vrijeme stravične nesreće vlaka u Staplehurstu sastavljao Our Mutual Friend, knjigu prije Tajne Edwina Drooda, i da je nosio sa sobom posljednje stranice te knjige. Najnoviji je nastavak ostao u vlaku u kupeu iz kojeg je pobjegao, i on je stavio život na kocku kad se popeo natrag kako bi ga izvukao.”
“To je bilo hrabro.”
Osgood je kimnuo. “Iako, to nije bila jedina stvar zbog koje je brinuo. Bila je tu i žena, gospođa Barton, koja je provalila u hotelsku sobu - i ostavila poruku u kojoj je zahtijevala razgovor s Dickensom o njegovoj sljedećoj knjizi. Bio je tu i njegov džepni dnevnik, koji je ukrala. Bili su tu i porezni agenti koji su prijetili da će učini sve što je potrebno kako bi vratili novac koji je dugovao - da će zaplijeniti karte ili njegovu osobnu imovinu i dokumente. Dickens je znao da, ako se ukrca na brod s ovim u ruci, to možda više nikad neće vidjeti. Štoviše, znao je da će u Engleskoj, kad počne objavljivati svoj kriminalistički roman, doći do žestokih zahtjeva da se sazna kako će završiti. Sluga kojem je jednom vjerovao provalio je u njegov zaključani sef u njegovu uredu dok ga nije bilo. Bilo je opasnosti za Dickensa, da, za ovaj rukopis, vrebale su posvuda. Ovo mjesto, ovo prljavo, samotno mjesto, možda je za ove stranice bilo jedino sigurno mjesto na svijetu. Ovdje su trebale nesmetano počivati dok ne bi bio spreman zahtijevati da ih se vrati - što bi i učinio kad bi dovršio prvu polovicu. Ali kad je iznenada umro, bilo je prekasno da to nekome kaže.”
Wakefield je zapljeskao.
Osgood se sjetio Rebecce. Poželio je da je pristao na to da ga prati u zgradu kako bi bila pokraj njega da podijele ovaj trenutak. Potom je shvatio.
“Gdje je gospođica Sand, gospodine Wakefield?”
“O, ne brinite se, gospodine Osgood! Moj kolega pazi na Rebeccu.”
Osgood je zahvalno kimnuo, iako je nagnuo glavu zbog neslužbenosti korištenja njezina imena. To je značilo samo jedno - ona je prihvatila njegovu izjavu ljubavi. Usprkos ljubavnoj boli koju je osjećao kad je razmišljao o tome, Osgood je još uvijek želio da je ona pokraj njega. Ovo je bio i njezin uspjeh, kao i njegov - njezin i za nju. Zbog svega što je pretrpjela zbog Daniela.
Osgood je shvatio da riječi koji su prolazile njegovim mislima nisu bile njegove vlastite riječi. Sve što je prošla s bratom, Danielom. Grozna, besmislena tragedija. To je bila Wakefieldova fraza, iz njihova razgovora u brodskoj blagovaonici. U Osgoodovoj se glavi pojavilo pitanje, koje je u tom trenutku istiskivalo zadivljujući dokument koji je držao u svojim rukama i sumorni podrum u kojem je stajao: Kako je Wakefield znao za Daniela? Je li se Rebecca tako zbližila s njim da bi mu rekla? Osgood se nije mogao odlučiti je li ga to odjednom obuzeo zaštitnički nagon, ili ljubomora, ili sumnja u Wakefielda.
“Nevjerojatno, gospodine Osgood!” govorio je Wakefield, smijući se kao da su došli do klimaksa u nestašnoj šali. “I, gle, pronašli ste ih prije bilo koga!”
Osgoodu se u glavi pojavila scena s prvog putovanja na Samariji. Wakefield mu je odmah postao prijateljem. Navala ideja, činjenica. Wakefield nije bio samo na njihovu parobrodu do Londona i natrag. Wakefield ih je slijedio do Londona i natrag - kao i Herman. On i Herman su istovremeno bili u Bostonu, istovremeno na brodu i istovremeno u Londonu. Wakefield se požurio u policijsku postaju nakon Hermanova napada na njega u opijumskim sobama.
“Mislim da bismo sada trebali potražiti gospođicu Sand”, tiho je rekao Osgood.
“Naravno, naravno”, rekao je Wakefield.
“Biste li bili toliko ljubazni da pričuvate ovo na trenutak?” pitao je Osgood, pokazujući na futrolu od teleće kože.
“Ja sam vaš pokorni sluga, gospodine”, rekao je Wakefield. Baš kad se Osgood požurio do pola stepenica, Wakefield je dodao: “Oh, ali čekajte. Imam poklon za vas koji sam donio iz Londona! U svom tom uzbuđenju, gotovo sam zaboravio! Da vam sc odužim za sve knjige na našim putovanjima!”
“To je velikodušno”, promrmljao je Osgood, krajičkom oka procjenjujući broj preostalih stepenica do vrata.
“Pazite!” povikao je Wakefield.
Bacio je težak predmet u zrak. Osgood ga je uhvatio prislonivši ga na prsa jednom rukom. Kad je odmotao papir, okupao je okruglasti predmet sjajem svjetiljke. Bila je to žuta skulptura od gipsa koja je nekad bila na popisu za dražbu pod nazivom Sjedeći Turčin koji puši opijum. Skulptura iz doma Charlesa Dickensa.
“Rekli ste”, ležerno je prokomentirao Osgood, “da ga je dražbena kuća razbila.”
“Prihvatite ga kao oproštajni poklon, neke vrste, gospodine Osgood. Oh, i zašto bih čuvao futrolu od teleće kože kad bih se okladio u najbolji par vlastitih rukavica od jareće kože da je prazan? Već ste prebacili stranice u svoju torbu, zar ne?”
Glasna jeka Wakefieldova pucanja prstima probila se kroz mračnu komoru. Na vrhu stepenica pojavila su se dva Kineza. Jedan se od muškaraca počešao po vratu prstom. Samo što to nije bio običan prst. Nokat malog prsta na lijevoj ruci bio je dug oko petnaest centimetara i savršeno čist i oštar, to je bio jedinstven dodatak koji su njegovali kineski grubijani za otkrivanje je li novac kojim se plaćalo krivotvoren ili autentičan.
Rebecca se, dršćući, također pojavila na vrhu stepenica. Iza nje, srebrnasti odsjaj Osgoodove svjetiljke osvjetljavao je zube koji su stršili iz Kylinove glave.
Osgood se povukao na dno stepenica, gdje mu se pridružila Rebecca kako bije zaštitio. Wakefiled se pridružio Hermanu na platou iznad njih. Herman je nagnuo glavu prema Wakefieldu i stavio obje ruke na čelo.
“Rekao sam vam, gospodine Osgood,” istaknuo je Wakefield, “da je gospođica Sand bila dobro čuvana.”
“Uredili ste da me Herman napadne na Samariji tako da vi budete junak u tom susretu, kako biste bili sigurni da ću vam vjerovati i osloniti se na vas”, rekao je Osgood. “Cijelo ste to vrijeme bili njegov partner. Pokušali ste steći naklonost gospođice Sand kako bi vam otkrila naše planove.”
“Dobili ste prvu nagradu! Znate, imate jedinstvenu naviku misliti da je svijet oko vas dobronamjeran kao i vi, prijatelju”, odgovorio je Wakefield. “Divim se tome. Hajdemo negdje gdje je ugodnije nego ovdje.”
“Ne idemo nikamo s vama”, rekao je Osgood. “Niste vi nikakav trgovac čajem, gospodine Wakefield.” Dok je govorio, Osgood je ležerno ispustio turski kip u svoju torbu i osjetio povećanje težine torbe na ramenu.
“Oh, ali jesam”, od Wakefielda je stigao odgovor popraćen muklim smijehom kojem se pridružio Herman. “Iako ne samo čajem, naravno. Čajem, dosta često, naši prijatelji u Kini plaćaju svoje pošiljke opijuma. Zar još niste shvatili, gospodine Osgood? Ne, uvijek ste posvećivali više pozornosti rečenicama kako biste shvatili knjige - to vas je izoliralo, činilo zabrinutim oko riječi koje na kraju nisu ništa značile, jer vas je mašinerija moćnijih ljudi nadvladala. Kad sam bio dječak, poslali su me od kuće. Našao sam utočište kod rodbine, ali me obuzeo nemirni duh koji me više nikad nije napustio.”
Dok je Wakefield govorio, Osgood je snažno zamahnuo torbom, udarivši poslovnjaka u nogu. Nije ni trznuo. Čuo se metalni zvuk udarca i kip u torbi se razbio na komade.
Osgood i Rebecca izmijenili su preplašene poglede. Wakefield je podigao nogavicu i pokazao mehanizam na stopalu koji se sastojao od stremena, zglobova i zupčanika.
“Bože!” izletjelo je Osgoodu. “Edward Trood!”
Herman je dva puta prijeteći zakoračio prema njemu.
Wakefield je odmahnuo svom perzijskom zaštitniku i, uspravno stojeći, zurio u Osgooda. Govorio je u oštrim navalama kineskog dvojici grubijana, koji su kimnuli i napustili zgradu. Potom se ponovno okrenuo Osgoodu.
“Ne, gospodine Osgood, ja nisam on. To jest nekad bilo moje ime, da - bio sam strašljivi, mali Eddie Trood s deformiranim stopalom kad me je okrutni despotizam mog oca otjerao iz Rochestera. Ali taj dio mene je mrtav, a isto tako i Eddie Trood. Počeo sam ga brisati dok sam bježao u opijumske ekstaze u domu svog strica. Ali moje se tijelo ubrzo pobunilo protiv toga, stavljajući me ili u agoniju njegove moći kad sam ga gutao ili u duboku patnju kad sam pokušavao apstinirati. Liječnik mi je savjetovao uporabu igle, metodu koja je širila jači osjećaj opuštanja i umrtvljenja osjetila, ali ništa nije umanjilo moju unutarnju potrebu za opijumom. Bila je to stimulacija bez zadovoljstva.
Opijum je bio oklop koji me štitio od vanjskog svijeta, ali koji me je i tijekom tog procesa slamao. Rekli su mi da je prekomorsko putovanje jedini način da se oduprem njegovoj kontroli. Nakon što sam otplovio u Kinu, više nisam bio u njegovu ropstvu. Prosvijetlila me nova istina. Razumijevanje o neizbježnoj moći te droge - potreba da nadgledam njezino širenje ne kao liječnik ili ljekarnik nego u sjeni i pod okriljem noći. U Kantonu mi je liječnik stavio ovo na nogu. Ispravilo je mjesto deformacije tako da se čak ni pomnim promatranjem nije vidio nedostatak pri hodu. Tada sam znao da sam spreman vratiti se u Englesku kao novi čovjek.”
Osgoodov je um munjevito razmišljao i njegovo je shvaćanje njihove situacije preskočilo nekoliko koraka naprijed. “Znači, Herman nikad nije pokušao ubiti Eddieja Trooda - vas - jer ste znali tajne njegova posla s drogom?”
“Mojeg posla s drogom, gospodine Osgood”, rekao je Wakefield, smiješeći se. “Herman radi kao moj agent otkad sam mu pomogao da pobjegne od kineskih gusara. Vidite, u mojim putovanjima, shvatio sam da krijumčar, da bi opstao dovoljno dugo da uspije, mora biti nevidljiv čovjek. Na tom sam temelju počeo novi život kad sam se vratio, život kao Marcus Wakefield. Herman i Imam, naš turski kompanjon, pomogli su mi u planu, ali oni su bili samo zidari u njegovu izvršenju, a ja jedini arhitekt. Jedan se mladić u to vrijeme predozirao lošim opijumom i umro. Odjenuli smo momka u moju staru odjeću i Herman mu je željeznom polugom razbio glavu kako mu tijelo ne bi moglo biti prepoznato. Jednog vikenda, kad je moj stric otišao na selo, sakrio sam se, dok su moji suradnici srušili zid u njegovu domu i ondje sakrili našeg lažnog Edwarda Trooda.”
“Makijavelist do srži”, rekao je Osgood, kad je pretpostavio njegov viši cilj. “Nakon toga svi bi se bojali Marcusa Wakefielda.”
“Pa, da, upravo tako, ali ne baš Wakefielda. Koristio sam taj pseudonim u svom uobičajenom poslovanju. Kao trgovac opijumom, koristio sam onoliko imena u onoliko mjesta koliko mi je to odgovaralo: Copeland, Hewes, Simonds, Tauka. Ali nitko nikad nije upoznao onoga koji je nosio ta imena. Čuli bi priče - legende o njegovim nevjerojatnim i stravičnim djelima, priče o mrtvima, počevši s Eddiejem Troodom koji se pokušao uvući u njegove linije trgovanja opijumom. U drugim slučujevima bio sam nevidljiv, a ljudi poput Hermana i Imama bili su moje ruke i noge u svijetu.
Tako su i moja prijevozna sredstva morala postati nevidljiva. Iako nema mnogo zemalja poput Kine koje su voljne ratovati kako bi spriječile uvoz opijuma svome narodu, postoje mnoge vlade, poput vaše, koje drage volje naplaćuju carinu i provode inspekcije nad nadolazećim zalihama narkotika. Moja je organizacija osigurala vlasništvo nad linijom parobroda, od kojih je Samaria bila najbrža, i posebno ih opremila kako bi se mogli pretvoriti u ratne brodove, ali s dovoljno skrivenog prostora za skladištenje. Kako je naš parobrod putnički, carinici bi pregledavali prtljagu koja je prenesena na obalu. Ali u tami noći, moja bi posada iznijela škrinje opijuma, prerušene u kutije jeftinih vaza ili sardina, koje bi isporučila poduzetnim huljama u Bostonu, Philadelphiji i New Yorku. Isporučivali bi ih željnim kupcima koji nisu mogli ili nisu htjeli kupovati opijum kod liječnika i ljekarnika, koji su posljednjih godina bili prisiljeni zapisivati imena svih kupaca ‘otrova’.”
“Zašto Daniel?” pitala je Rebecca, šokirana izdajom. “Zašto ste naudili mome mlađem bratu?”
Wakefield je oštro pogledao Hermana. “Bojim se, draga moja djevojko, da je njegova smrt bila slučajna. Nakon što je Dickens umro, Herman je pronašao hitan brzojav Fieldsa i Osgooda u uredu Dickensova izvršitelja u kojem su tražili sve što je ostalo od Tajne Edwina Drooda. Smjesta smo krenuli u Boston kako bismo presreli pošiljku i podmitivši vašeg voljnog zaposlenika, gospodina Midgesa, otkrili smo da je Danielu Sandu bio dodijeljen zadatak da preuzme posljednje nastavke svih romana koji su dolazili iz Engleske.”
Od Midgesa su saznali - koji je bio ogorčen zbog glasina da je Daniel pijanica i još nezadovoljniji time što su žene dobivale previše pozicija u tvrtki - da bi Daniel trebao rano ujutro u luci čekati nove stranice Tajne Edwina Drooda. Brod iz Engleske već je pristao. Ali dok je Herman zaustavljao mladića u predebelom odijelu, Daniel je posumnjao da ga netko prati i ispraznio tešku, platnenu vreću koja mu je visjela na ramenu. I na njihovo iznenađenje, nije htio prihvatiti nikakav novac u zamjenu za informaciju o tome gdje je sakrio stranice.
“Ne, gospodine”, rekao je Daniel. “Jako mi je žao, ali ne mogu.” Odveli su ga na drugi kat skladišta na Long Wharfu gdje su držali prokrijumčareni opijum.
Wakefield je stavio ruku na rame mladog službenika. “Mladiću, znamo da si u prošlosti imao problemu s nekim opojnim sredstvima. Ne bismo voljeli da tvoj poslodavac, koji ti povjerava tako važne zadatke, sazna za to. Mi nismo neki jeftini tiskari koji žele ukrasti kopiju. Samo trebamo vidjeti što je na tim Dickensovim stranicama, a onda ćemo ih vratiti.”
Daniel je oklijevao, promatrajući svoje ispitivače, a potom snažno zatresao glavom. “Ne, gospodine! Ne smijem!” Ponavljao je: “To je Osgoodovo! To je Osgoodovo!”
Herman se bacio naprijed, ali mu je Wakefield dao znak da se zaustavi.
“Sada dobro razmisli, dragi momče”, nukao ga je Wakefield, prijateljski izraz lica je jenjavao, a zamjenjivala ga je sjena nasilja. “Kako će samo biti razočarani Fields, Osgood & Company, nakon što su ti ukazali povjerenje, kad saznaju tko si zaista ispod tog mladog, šarmantnog lica. Okorjela pijanica.”
“Gospodin Osgood će biti razočaran ako ne obavim posao za koji sam plaćen”, tvrdoglavo je govorio mladić. “Radije bih odgovarao zbog svoje prošlosti gospodinu Osgoodu nego iznevjerio njegove upute.”
Wakefieldov se puni osmijeh vratio, gotovo prasnuvši u topao smijeh, prije nego što je lagano zamahnuo rukom.
Herman je rastrgao službenikovu košulju i zarezao plitke, ravne rezove u njegovim prsima svjetlucavim očnjacima Kylinova štapa. Daniel se prenuo, ali nije vrisnuo. Dok je krv kapala, Herman ju je skupljao u čašu i ispio je pred Danielom s laganim smiješkom dok mu usne nisu postale svijetle. Daniel se, othrvavši se boli, snažno stresao, ali se trudio gledati ravno ispred sebe.
“Za Boga miloga”, rekao je Wakefield. Toljagom je udario Daniela u glavu. Daniel je pao na pod.
“Zar ne shvaćaš,” Wakefield je objašnjavao Hermanu, “mogao si mlatiti dečka dok mu glava ne otpadne ili ga plašiti dok mu se ne digne kosa na glavi i on ne bi rekao ni riječi koju nije odobrio taj Osgood? Neka ti on bude lekcija iz odanosti, Hermane.”
Na to je Herman razdraženo zagunđao.
Wakefield je rekao Hermanu da mladiću ubrizga opijum te da ga pusti na gat. Ako je Wakefieldov predosjećaj bio dobar, u tom će smetenom stanju mladić otići po stranice na mjesto gdje ih je sakrio. Ali njegova će osjetila biti dovoljno osujećena da će ga Herman lako svladati; pa kako bi taj cijeli slučaj bio čistiji, ako bi mladić prijavio krađu policiji, oni ga ne bi slušali jer bi on bio zarobljen u auri droge.
Ali je Daniel, kad je ponovno uzeo svežanj iz neke bačve, pobjegao Hermanu u gužvi molova na doku i komešanja na obali. Kad ga je Herman zgrabio na trgu Dock, Daniel se trgnuo i udario ga je autobus. Oko Hermana je bilo previše ljudi pa nije mogao uzeti papire. Ali se Wakefield pridružio krugu promatrača oko Danielova tijela i čuo ime Sylvanusa Bendalla, odvjetnika koji je pohlepno htio otuđiti stranice.
“Vi ste bili tamo”, rekao je Osgood Wakefieldu s neočekivanom natruhom zavisti. “Vi ste bili tamo kad je siroti Daniel umro.”
“Ne”, prošaptala je Rebecca, užasnuta tom pomisli i ponovnom prisjećanju posljednjih trenutaka svojega brata.
Wakefield je kimnuo. “Da, bio sam među znatiželjnicima koji su ga gledali kako umire. Siroti je mladić još uvijek zazivao vaše ime, Osgoode. Kad je Herman uzeo stranice Bendallu - jeftini odvjetnik ih je sa sobom nosio uokolo, pa nismo imali mnogo izbora u vezi s tim kako se pobrinuti za njega - saznali smo da čak ni kasniji nastavci serijala, četvrti, peti i šesti nisu sadržavali pouzdane znakove o tome kako će knjiga završiti. Trebali smo se vratiti u Englesku. Potom nam je naša krtica u vašoj tvrtki rekla da ćete otploviti u Gadshill kako biste pronašli završetak Tajne Edwina Drooda. Što mislite, zašto vam je gospodin Fields tako lako rezervirao kartu za prelazak u posljednji tren, dragi moj Osgoode, kad vas je odlučio poslati? Samaria je bio jedini prekooceanski brod na kojem je bilo mjesta - jer sam se ja pobrinuo za to. Jer Samaria i cijela njezina posada pripadaju meni.“
“Kad je Herman nestao usred oceana, gdje ste ga sakrili? Kapetan, poslužitelji, brodski istražitelj... svi su ga tražili”, rekao je Osgood.
“Oni rade za mene. Mene, mene, Osgoode. Herman nije nestao usred oceana kao ni vi. Nije nam palo na pamet da ćete ga bez pratnje posjetiti u ćeliji danima nakon te predstave njegova zatvaranja. Bio je na sigurnom u našim tajnim sobama ispod kapetanove kabine kao i tijekom putovanja natrag u Boston koje je upravo završilo. Ali dotad ste već imali povjerenja u mene, mogao bih reći, povjerili biste mi i život. Kao što ste i trebali. Herman vas je štitio u Londonu od onih opijumskih zlotvora kad su vas te budale napale zbog vašeg novčanika i ostavio vas na mjestu gdje je bio siguran da će vam pomoći. Spasio vas je.”
“Da poživim dovoljno dugo kako bih pronašao ono što ste tražili.”
Wakefield je kimnuo. “U međuvremenu, moj je cijeli posao počeo ispaštati - isplate su prestale, voditelji posla s opijumom izbjegavali su moje dobavljače. Zašto mislite da su onim opijumskim zlotvorima curile sline kad su vas ugledali? Ubili bi bilo kojeg stranca za šiling. Cijelo je područje opijumskih raspačivača presušilo jer su svi čitali serijal Tajne Edwina Drooda zajedno s ostatkom svijeta.”
“Ali zašto?” pitao je Osgood.
“Zato što su ljudi u mom poslu vrlo brzo prepoznali značenje Dickensovih riječi koje ste vi naslutili, priču o Edwardu Troodu, i vidjeli u tim naznakama Droodova preživljavanja sve veću opasnost za naš posao. Nismo si mogli priuštiti daljnje izlaganje pažnji ‘ubojica’ Trooda - zato je Herman ukrao skulpturu iz dražbene kuće. Tog je Turčina, u obliku kipa, vidite, izradio neki neumjesni umjetnik po uzoru na pravog čovjeka, Imama, jednog od raspačivača opijuma koji je pomogao sakriti ‘moje’ tijelo. Nije nam trebalo Imamovo lice izloženo na najvećoj dražbi koja će se održati u Christie’su u posljednjih stotinu godina! Ta pozornost prema svemu što je bilo povezano s Dickensovim posljednjim danima i knjigom bila je prava katastrofa!”
“Kad bi ljudi povjerovali da je Trood živ,” rekla je Rebecca, “vaša bi se organizacija mogla raspasti, mogle bi je rastočiti sumnje, zbog vaše laži koja ju je pokrenula. Ljudi su počeli vjerovati da je navodno ubijeni Trood živ i da zna vaše tajne.”
Wakefield je mahnuo rukom u zraku. “Vidite, gospodine Osgood, vaša je knjigovotkinja rođena poslovna žena. Da, istina je. Kada bi ljudi povjerovali da Eddie Trood nije umro, to bi značilo da bi mogao negdje čekati da upotrijebi svoje znanje ne bi li nas uništio. Ali to nije sve što me je progonilo otkad je Dickens uzeo pero da prepriča priču. Nakon što je slučaj Webstera i Parkmana u vašem gradu postao poznat, metode koje je također učinio poznatima proširile su se. Parkmanov kostur identificiran je po zubima. Od tada, smrt ne donosi kraj. A kad bi policija čula priče da je Trood možda živ i odlučila iskopati grob Edwarda Trooda? Bi li oni otkrili da to nije bio Trood, i što onda? Ako to nije Trood ležao pod zemljom, onda gdje je? Možete zamisliti kako bi se Scotland Yard zabavljao rješavajući to pitanje. Možete zamisliti koliko bih slobode imao da se krećem Londonom - moje staro ja odjednom uskrsnulo! Arthur Grunwald je uvjerio kazalište Surrey da izvede upravo takav završetak u njihovoj produkciji knjige gospodina Dickensa, pa ga je Herman zapalio toga jutra kad smo odlazili. Šteta što je Grunwald bio u garderobi, uživao sam u njegovoj izvedbi Hamleta u kazalištu Princess. Znate, čak ni Herman ni ja nismo uvijek savršeni. Naravno, pročitao sam brzojav Toma Branagana kad smo stigli u luku u Oueenstownu. Kapetan ga je po mojim uputama preusmjerio k meni prije nego što ste ga vidjeli. Kakva je dobra duša vaš pozornik Tom, da je pronašao dokaz kako je pismo za Forstera bila Grunwaldova krivotvorina. To bi nam pismo stvorilo velike probleme.”
“Ovih šest nastavaka”, rekao je Osgood, dok je čvrsto stiskao torbu s ostatkom Dickensova romana. “To je sve što želite. Dakle, uništiti ih?” Osgood je prislonio presavijenu torbu na prsa.
Wakefield se nasmijao. “Kad bi barem postojala vedra glazba”, odjednom se zamislio. “Da, to bi nas sve umirilo. Što kažeš, Željezoglavi Hermane?” Wakefield je pružio ruku i Herman ju je prihvatio. Nošeni kroz prostoriju, plesali su brzi valcer oko Osgooda i Rebecce. “Jesmo li dovoljno dostojanstveni za vas, Osgoode?” pitao je Wakefield, nasmijao se i naklonio.
Bila je to jeziva scena, gledati dvojicu ubojica kako plešu valcer u skladištu. Najčudnije u tom prizoru bilo je ovo: Željezoglavi Herman bio je spreman izgledati kao budala na Wakefieldovu zapovijed. Ako je Herman bio ubojica koji je poštovao samo brutalnost i silu, koje su bile dubine Wakefieldove brutalnosti da njime vlada na takav način? Ta se misao utisnula u Osgooda. Ples je, korak po korak, učinio jednu stvar jasnom kao dan. Oni će ovdje umrijeti.
“Molim vas, imajte milosti, pustite gospođicu Sand da ode”, molećivo je rekao Osgood.
Wakefield je pogledao zarobljenike i rekao: “Ja nisam tako užasan čovjek kako vi zamišljate. Moje je prokletstvo u životu što imam viziju koju drugi nemaju. Ja razumijem ono što vaša vlada i moja još uvijek ne mogu. Ljudi su počeli u opijumu i njegovu korištenju vidjeti vraga; u njihovim umovima ovisnik o opijumu je jednako nestvaran i nepoželjan kao i ljudski vampir. Prosvjedovali su protiv nemoralnosti te trgovine s Kinom. Ubrzo će Amerikanci i Englezi okriviti opijum za sve njihove pogreške i donijeti više pravila i propisa. Kina je napokon pokleknula pred drogom te će sama uzgajati mak ne bi li zadovoljila apetit vlastitog naroda. Osim toga, otvaranjem Sueskog kanala svaki će prokleti, mali parley-vou s remorkerom moći doći do Kine bez ikakvih vještina i znanja o trgovanju: obale će biti potpuno pregažene. Vaš vlastiti narod glasno zaziva količine, s desecima vojnika - i Jenkijima i južnjacima - koji su se vratili kući bolujući od ozljeda, tražeći nešto što će im donijeti olakšanje, a društvo koje je nastavilo s trgovinom i napretkom ignoriralo je te hrabre duše koje propadaju. Sada uz potkožnu iglu svaki muškarac ili žena koji to žele mogu si priuštiti lijekove i uživanje koje više ne mogu pronaći u proždirućim gradovima bez umjetne pomoći. Amerika je zemlja eksperimentiranja - nova religija, nova medicina, novi izum - ako postoji nešto što se može transformirati, Amerikanci će odbaciti sve skrupule za slobodu vlastitog uživanja. Alkohol pretvara čovjeka u zvijer, ali opijum ga čini božanskim. Šprica će zamijeniti bocu i postati pouzdani lijek u džepu poslovnog čovjeka, knjigovođe, majke, učitelja i odvjetnika, koji pate zbog prokletstva modernih briga. Što mislite o tome, Osgoode? Oh, znam da vi trgujete knjigama, ali sve se svodi na ovo: treba poznavati svoje mušterije, znati na koji način oni žele pobjeći od ovog sumornog svijeta, i treba se pobrinuti za to da ne mogu živjeti bez tebe. Suvremeni će mozak usahnuti ako ne pronađe način da združi uzbuđenje i tupilo. Mi smo tražili istu stvar kroz Dickensa, vi i ja, ne bismo li zaštitili sebe i ljude na koje se oslanjamo. Ne, ne tražim ničiju smrt.”
“Daniel Sand se oslanjao na mene,” rekao je Osgood, “i ja ga nisam mogao zaštititi.11
“Ali ja sam mogao,” rekao je Wakefield, “da vam nije tako tvrdoglavo htio udovoljiti.” Brižno se okrenuo prema Rebecci. “Draga moja djevojko, bojim se da si danas dobila previše informacija da bi slobodno živjela a da mi ne uzrokuješ neku količinu straha u budućnosti. Fasciniran sam tobom od trenutka kad sam te ugledao. Oboje su nas nepravedne sile učinile nevidljivima. Pošalji dovraga pravila svog razvoda, dovraga skromni posao koji ti je Osgood nabacio za polovicu plaće, seoskog radnika u kojeg je pretvorio tvog brata: vrati se sa mnom u Englesku, imat ćeš sve što zatražiš, sve što zaslužuješ. Zato sam ti sada sve razotkrio. Želio bih da shvatiš razloge zbog kojih se to dogodilo, tako da u svjetlu istine možeš razmisliti o mojoj ponudi jednom zauvijek u svome srcu.”
Rebecca je podigla pogled s mjesta na kojem je sjedila, najprije prema Osgoodu, a potom prema Wakefieldu. “Ubio si Daniela! Nisi ništa drugo nego pokvarenjak i lažljivac! Žena bi mogla voljeti Eddieja Trooda, sa svim njegovim manama usprkos okrutnom svijetu, ali nikad prevaranta poput tebe!”
Wakefieldovo je lice postalo crveno prije nego što je njegova ruka poletjela preko njezina lica. Na njegovo očito iznenađenje, ona nije zaplakala kad ju je udario. “Neću vam pružiti to zadovoljstvo, gospodine Trood”, gorko je rekla, kad je u njegovim bijesnim očima vidjela iščekivanje. “Plakat ću zbog svog brata, ne zbog bilo čega što biste mi vi mogli učiniti.”
"Nezahvalna ženska", rekao je Wakefield i okrenuo se od nje promijenivši taktiku. “Uspjeli ste je obučiti bahatosti neuspjeha svoje vrste, gospodine Osgood. U redu. Kako si posijala, Rebecca, tako ćete oboje i žeti.”
Wakefield im je okrenuo leđa.
“Vaš otac!” rekao je Osgood.
Wakefield je usporio.
“Nedostajete ocu, Edwarde”, nastavio je Osgood.
Wakefield je nostalgično uzdahnuo. Potom, dok se okretao, ponovno se nasmijao, ovaj put oštro.
“Hvala vam. Morat ću se pobrinuti da moj stari nikad ne ispriča moju priču nekome tko bi to mogao povezati poput vas. Posjetit ćemo ga u Engleskoj, budite sigurni, i Jacka Kineza, i vašeg prijatelja Branagana, također.”
Wakefield je nestao uspinjući se stubištem.
Herman je stajao bezubo se smijući i podigao svoj štap za hodanje. Zamahnuo je njime prema Osgoodovoj torbi, razbacavši po podu stranice posljednjih šest nastavaka Edwina Drooda.

38


“MOLIM TE, HORMAZDE, MOŽEMO SE NEŠTO DOGOVORITI”, OSGOOD JE molećivo rekao Hermanu.
“Ovo nije židovska tržnica”, odgovorio je Herman, na trenutak zastavši na spomen svojega pravog imena. “Nema cjenkanja.” Činilo se kako razmišlja o glavi divlje zvijeri na svojem štapu za hodanje. Tada se ljutito okrenuo prema zatočenicima. “Jedina stvar za kojom žalim, Osgoode, jest to što je gospodin Wakefield inzistirao da je pokušamo uvjeriti da pođe s nama. Čekanje me ljuti. Mogao bih te dokrajčiti golim rukama.”
“Zašto me prezireš?” upitao je Osgood.
“Zato, Osgoode, što misliš da se sa svakim možeš sprijateljiti samo uz pomoć osmijeha. Misliš da svi mogu biti poput tebe.” Hermanu je odgovor izletio iz usta poput priznanja, pokazavši njegovo stvarno mišljenje i više nego što je želio.
“Gospodin Wakefield te je učinio takvim kakav si, Hermane!” uvjerljivo je rekla Rebecca. “On te je učinio gusarom.”
“Takav sam se rodio, curo.”
Začula se grmljavina koraka na stepenicama. Kad se Herman okrenuo očekujući da će vidjeti Wakefielda, samouvjereni smiješak mu je nestao s lica. Osgood je shvatio iznenadnu zbunjenost na otmičarevu licu. U trenutku je Osgood poletio prema njemu, bacio se na Hermanova leđa i stavio mu ruku preko očiju kako bi ga zaslijepio. Herman je zarežao i željeznim stiskom skinuo Osgoodove prste sa sebe jedan po jedan. Osgood se dočekao na noge i zauzeo boksački stav. U tom je trenutku palica udarila Hermana po zatiljku glave omotane u turban.
Iza Hermana, stišćući kuku i biljarski štap, stajao je čovjek kojeg je Osgood nekad poznavao kao Dicka Datcheryja: Jack Rogers.
Bolni zvuk se razlijegao prostorijom nakon što se palica odbila od Hermanove lubanje, Ali Herman se nije ni pomaknuo, već je nastavio treptati kao da je u transu.
“Željezoglavi Herman”, šapnuo je Osgood.
“Željezoglavi?” Rogers je ponovio zabrinutim tonom.
Herman se polagano okrenuo licem u lice Rogersu, pripremajući svoj štap za hodanje. Kad je shvatio kako je čovjek još uvijek neozlijeđen, Rogers je zabio šiljak s vrha štapa u Hermanovu prsnu kost. To je ošamutilo Hermana. Pustio je štap iz ruku i pao na koljena. Uz povik, Rogers je još jedanput, najjače što je mogao, raspalio palicom po Hermanovoj glavi. Razbila se u komade, a kuka i šiljak razletjeli su se sobom, također slomljeni. Herman je pao na sve četiri i, oslijepljen vlastitom krvlju i na izmaku snaga, klonuo i pao ravno na svoj štap.
“Rogers!” vrisnuo je Osgood, gledajući čas Hermana, a čas bivšeg Harperova policajca. “Kako si znao...?”
“Rekao sam ti da ću otplatiti svoj dug, dragi Ripley”, rekao je Rogers, teško dišući. “Ja sam čovjek od riječi.”
Osgood se bacio na pod i počeo skupljati razbacane stranice Drooda.
“Nemamo vremena, Ripley! Nemamo vremena za to!” povikao je Rogers. “Gdje je Wakefield?”
“Otišao je - vjerojatno se vratio na brod”, odgovorio je Osgood.
“Hajdemo!”
Nakon što je spremio stranice u torbu, Osgood je pomalo oklijevao i nije htio primiti ruku od Rogersa.
Rogers je bio spreman na to. “U Engleskoj sam te prevario jer mi je to bila dužnost, iako mi je savjest govorila drugačije. Sada mi je dužnost slijediti svoju savjest bez obzira na sve. Moraš mi vjerovati - naši životi ovise o tome.”
Osgood je kimnuo i prošao preko nepokretnog Hermana na putu prema vratima. Rebecca je zastala na trenutak sa suzama u očima. Pogledala je čovjeka na podu i počela ga udarati potpeticom u leđa.
“Rebecca!” Osgood ju je uzeo u ruke. “Moramo ići!”
Osgoodov zagrljaj vratio ju je u stvarnost i podsjetio na opasnost situacije. Odjednom se osjetila sigurnije zbog njegova dodira.
Rogers je brzo govorio dok su se uspinjali stepenicama. “Ripley, od Wakefielda dolazi velika opasnost - on često putuje na relaciji
Boston - New York - Engleska, ali mislim da je jedini čaj kojim trguje
onaj u njegovoj šalici.”
“Što si saznao?” Osgood je upitao.
“Prateći njegove ljude, pronašao sam gomilu dokaza koje moramo odnijeti policiji, o seriji napada i ubojstava koje su izveli njegovi agenti kako bi zaštitili posao.”
“Mislio je da je Dickensov tekst bio jedino što ga je moglo srušiti”, rekao je Osgood.
“On jest bio u pravu”, ispravio ga je Rogers. “Sad ćemo mi to učiniti. Hvala nebesima da sam te pronašao na vrijeme, Ripley. Pričekaj ovdje s gospođicom Rebeccom
Kad su došli do vrha stepenica, Rogers je pokretom dao znak Osgoodu i Rebecci da pričekaju. Pogledao je van kako bi provjerio je li Wakefield još blizu. Učinilo mu se da je zrak čist pa im je mahnuo da nastave. Unajmljena kočija čekala ih je na drugoj strani ceste u slučaju da netko od Wakefieldovih plaćenika motri na zgradu. Put se činio čist pa je Rogers dao znak spašenom paru da se popnu u kočiju. Dok su Rogers i Osgood pomagali Rebecci da se popne u kočiju, iza njih se začuo mrmljajući zvuk, praćen sjajnim objektom koji je klizio zrakom. Bio je to ljutiti Herman koji je stajao na vratima zgrade, a njegova je ruka upravo završavala pokret bacanja.
Rogers je podigao pogled upravo u trenutku kad mu je lovački nož probio vrat. Njegovo tijelo posrnulo je sa stepenica kočije na pločnik. Rebecca se spotaknula na haljinu i gotovo prevrnula na ulicu.
“Rogers!” vrisnuo je Osgood. Kleknuo je pokraj svojeg spasitelja, ali čovjek je gotovo trenutačno iskrvario nasmrt. “Ne! Rogers!”
Kočijaš je opsovao, uzeo uzde i zamahnuo bičem.
Rebecca je uganula gležanj, ali još uvijek je visjela na rukohvatu kočije. Osgood ju je gurnuo natrag na stepenice pa se uspjela uspeti u kočiju baš u trenutku kad su konji počeli kas, odbacivši Osgooda.
“Ne - gospodine Osgood!” Rebecca je vrisnula i ispružila ruku.
Osgood je viknuo kočijašu neka pojuri najbrže što može dok su se prašina i pijesak uzdizali iza kočije. Herman će moći progoniti samo jedno od njih, a to će biti Osgood koji kod sebe ima torbu s rukopisom. Barem će Rebecca biti sigurna.
Osgood je potrčao Washington Streetom primivši se za zamotana rebra, pokušavajući olakšati bolno disanje. Perzijanac ga je naumio ubiti i niSta ga neće zaustaviti; uniStit će sve što mu stane na put kako bi to učinio. Osgood je krenuo u ludu trku s Hermanom za petama.
Ispred njih je bila zgrada Sears, koju je Osgood dobro poznavao jer je ondje bila smještena njegova banka. Ispred ulaznih vrata bio je domar s ključevima koji je zaključavao zgradu. Osgood se nadao da će unutra pobjeći Hermanu. Projurio je pokraj domara u zgradu.
Stigao je do drugog kraja glavnog hodnika gdje je ugledao još jedna vrata koja vode na ulicu. Da ih barem domar još nije zaključao! Kad se Osgood približio, vrata su se zatresla i polagano otvorila - te otkrila siluetu čovjeka koji je izgledao opasno, nepodrezane brade i s nakošenim šeširom. Još jedan raspačivač opijuma sa Samarije kojeg je poslao Wakefield? Osgood je zastao usred koraka.
Činilo se kako se odjek Hermanova hoda čuje posvuda, iznad, ispod, sa svih strana. Osgood se okrenuo na jednu stranu, a zatim na drugu, ne znajući koji hodnik odabrati. Umjesto toga, zaletio se u središte zgrade i otvorio vrata koja vode prema dizalu. Tada je shvatio: nema operatera dizala, barem ne u ovo doba! Ti dečki nisu spavali u tim malim sobama, bez obzira na to kako su udobno i ukusno bile namještene. Ulazio je unutra mnogo puta, penjući se na sedmi kat do svojeg pulta za potrebe svakodnevnog posla. Hoće li se sjetiti? Ipak je gledao momke kako to rade?
Glava mu se nagnula kad je čuo taj zvuk. Sukljanje parne pumpe; glasno lupanje lanaca i kovine. Herman je zastao u glavnom hodniku. Pregledao je okolinu: stepenice na svakoj strani zgrade. Otrčao je prema samom kraju, prateći zviždanje pare koja se penjala iznad njega.
Osgood je na brzinu smislio plan. Zaustavit će dizalo na katu koji je na pola puta do vrha zgrade, izjuriti iz njega pa niz stepenice, te izići iz zgrade dok ga Herman još uvijek bude tražio unutra.
Dizalo u Searsu bilo je poput onoga što nazivaju pokretnom sobom. Kabina dizala imala je kupolu s prozorom prema nebu i elegantan viseći svijećnjak. Plinska naprava spojena sa svijećnjakom bila je zaklonjena laganom cijevi. Ostatak kabine mogao je biti kut dnevne sobe na Beacon Hillu. Na dnu je bio debeli sag, a uz tri preostale strane kabine bile su poslagane sofe. U zlatom obrubljenim okvirima od francuske orahovine nalazila su se velika ispolirana zrcala.
Poluge nisu izgledale kao nešto čime je jednostavno upravljati, zapravo je njima bilo čak i teže upravljati nego što se činilo - Osgood je pomicao dizalo trzajući i zastajkujući, zbog čega je odmah požalio što se odlučio na takav plan. Zaustavljanje je bilo još teže, ali je uspio zaustaviti stroj dovoljno blizu četvrtog kata.
Osgood je izašao iz dizala i pojurio stepenicama. Počeo se spuštati kad je začuo korake koji se penju prema njemu. Bio je to on! Osgood se okrenuo i pokušao vratiti na četvrti kat, ali već je počeo gubiti tlo pod nogama, a Herman je bio tako blizu da ga uhvati za gležanj. Izdavač je ipak uspio stvoriti dovoljan razmak pa je stigao do šestog kata. Zastao je na tren kako bi udahnuo, a zatim se uspeo do vrata dizala, zgrabio polugu i pozvao dizalo s četvrtog kata. Prokleti spori, parni stroj! Molim te, brže... Dizalo je stiglo i Osgood se bacio unutra, snažno udarivši torzom o pod.
Dok su se vrata zatvarala, Herman ga je pokušao dosegnuti. Ispružio je svoj štap - ali vrata su se zatvorila oko njega. Osgood se, na trenutak, našao oči u oči sa zlatnim licem Kylina, kome je rog požude izbijao iz glave i praznih očiju od oniksa. Izgledao je tako jezivo i demonski. Ali izbliza je gubio svoju moć. Izgledao je kao smiješna, zlatna drangulija. Osgood je povukao štap svom snagom, uhvativši ga za Kylinov bodljikavi vrat. Pao je unatrag u dizalo sa štapom u rukama i vrata su se zatvorila. Gurnuo je polugu vrhom cipele i pokrenuo dizalo prema dolje.
Osgood se nadao da će biti dovoljno daleko (barem trideset sekundi?) od plaćenika kako bi mogao pobjeći iz zgrade. Ali dok je osluškivao zujanje parnog stroja ispod, razmišljao je o hrabrom Jacku Rogersu, o budalastom Sylvanusu Bendallu; prisjetio se sirotog Daniela na mrtvozornikovu stolu; pomislio je na smrtni strah koji je vidio kod Yaheeja; razmišljao je o Wakefieldovoj hladnokrvnosti dok je plesao valcer, o prijetnji kako će ušutkati Williama Trooda i Toma; i, naravno razmišljao je o Rebecci. Tada je, bez ikakve sumnje, zaključio da ne može samo pobjeći iz zgrade i pustiti Hermana da ih ponovno pronađe. Na trenutak je zapanjio sam sebe svojom odlučnošću. Mora zaustaviti Hermana. Mora ga zaustaviti jednom za sva vremena, i to ovdje i sada.
Dizalo je prošlo prizemlje. Svakog trenutka mu se poboljšavala vještina s polugama pa je mekano spustio kućicu u podrumu. Odmaknuo se od dizala i otišao prema kotlovnici koja upravlja mehanizmom, i svom snagom raspalio ventil za kontrolu dovoda pare koji tjera dizalo, ali bez uspjeha. Zatim je uzeo štap i njime nekoliko puta udario dok ventil nije napuknuo, a zatim se potpuno slomio - štap je puknuo, a monstruoznu zlatna glava na vrhu bila je odrubljena. Osgood se vratio u dizalo i čučnuo. Čekao je i zurio u stubište. Disanje mu se ubrzalo što je pojačalo bol oko slomljenih rebara, a zavoji ispod košulje su otpali i razderali se, pa mu se činilo kako će mu se tijelo svakog trena raspasti napola. Kad se Herman pojavio na vratima podruma i pojurio naprijed, Osgood je zatvorio vrata i naglo potjerao dizalo prema gore maksimalnom brzinom.
Kad je dizalo poletjelo prema gore, oblak vruće pare izletio je iz pokvarenog stroja i obavio snažnog Hermana. Oslijepljen i šokiran, plaćenik je kriknuo i sklupčao se, te pao u okno dizala.
Gore iznad, Osgood se uspaničio. Dizalo se ljuljalo i ječalo jer je parni pogon bio jako oštećen. Zaustavio ga je na petom katu, čak ne u ravnini kata, ali se uspio izvući van, zajecavši kad je pao na drveni pod. Upravo su u tom trenutku lanci popucali i prazno dizalo je palo kao da je nasmrt klonulo. Herman, još uvijek sklupčan u oknu, pokušao se odmaknuti od pare koja ga je pržila. Uspio je pogledati gore tek toliko da vidi kako mu dizalo pada na glavu. Sila je bila tako jaka da se snažno plaćenikovo tijelo probilo kroz drveni pod kabine dizala, a svijećnjak i stakla su se razbili i slomili, obasuvši ga stotinama krhotina.
Osjećajući se ošamućeno i razbuđeno, Osgood je ustao i pogledao u okno dizala. Eksplozija je stvorila nekoliko požara na dnu. Pokušao je sakriti torbicu kad ga je netko zgrabio za ramena.
“Ne!” vrisnuo je Osgood.
“Pozdrav! Jesi li dobro, čovječe?”
Bio je to mršavi čovjek neuredne brade kojeg je Osgood vidio u prizemlju, a sad je primijetio da mu je brada hrđavo crvene boje.
“Izgledao si prilično rastreseno dolje kod vrata”, čovjek je nastavio opipavati Osgoodova ramena, ruke i oko torbice kao da ga pregledava i traži ozljede.
“Moram, pozvati policiju”, rekao je Osgood. “Ovaj čovjek dolje je ozlijeđen—”
“Već sam ih pozvao!” vrisnuo je čovjek preduge brade. “Već jesam, dragi čovječe. Iako mi se čini da nije mnogo ostalo od tog momka dolje. Dizala! Pa, ja neću ući ni u jedno takvo, ne uz ove demonstracije na sajmovima kad pogine jedna ili dvije osobe, i to još kad imaju sreće. Treba ih ukinuti, to ja kažem. Reci mi, kako ti mogu pomoći? Imam kola ispred. Kamo te mogu povesti?”
Je li čovjek hrđave brade bio drugi domar? Tada se izdavač sjetio: ovaj stranac odgovarao je opisu Melase, čovjeka s bradom u duginim bojama koji je bio jedan od najpoznatijih knjiških pirata, poznat po tome što je uspio nabaviti Thackeryjeve Philipove pustolovine prije svih ostalih.
“Dodaj mi to”, rekao je Melasa dok mu se izraz lica mijenjao kad je u Osgoodovim očima spazio prepoznavanje. “Ne znam što točno imaš unutra, ali Bojnik će sigurno platiti trostruko, bez obzira o čemu je riječ. A nisi u stanju boriti se, ne večeras.”
Nema on pojma što bi Harper dao za sadržaj ove torbe! pomislio je Osgood. Znao je da policija neće doći, barem ne na poziv ovog čovjeka.
Začuli su se jauci duboko ispod njih. Još jedna eksplozija dogodila se u strojarnici i plameni su se jezici popeli kat više. Osgood je po znoju koji ga je oblio shvatio da se vrućina primakla bliže. Uskoro će plinska cijev koja je služila za rasvjetu dizala puknuti pa će cijela zgrada i sve u njoj biti spaljeno.
Kad se Osgood pomaknuo unatrag prema oknu dizala, primijetio je strah na Melasinu licu. Pirat je polako podizao ruke. Osgood se osvrnuo i ugledao Wakefielda kako se penje uza stepenice. Držao je Rebeccu za ruku i prislonio joj pištolj uz vrat. Ruke i lice su joj bili puni modrica, a haljina potrgana na nekoliko mjesta.
“Rebecca!” šokirano je kriknuo Osgood.
“Bojim se da je unajmljeni vozač tvojeg mrtvog heroja malo podivljao u svojoj žurbi, Osgoode”, rekao je Wakefield. “Kočija se prevrnula, ali ne boj se - bio sam tamo na usluzi tvojoj dami, kao što sam bio i tebi toliko puta do sada.”
“Pusti je, Wakefielde!” Osgood je to izrekao molećivo, a zatim je dodao, najsmirenije što je mogao: “Još uvijek možeš otići dolje. Još uvijek ima vremena da ga spasimo.”
Wakefield je pogledao šest katova niže gdje je vatra obasjavala tamu, a teško ranjeni Herman se borio za život. “Sumnjam da ovo može preživjeti, Osgoode. Ima dovoljno drugih sljedbenika vatre koji bi mi služili za novac.”
“On ti je prijatelj”, rekao je Osgood.
“On je samo jedna karika u mojem poduzeću, kao što je bila i tvoja potraga. Sada ću ti reći što bih ja volio. Baci tu torbicu u plamen i dopustit ću tvojoj blesavoj curici da živi.”
‘‘Nemoj, James!” vrisnulu je Rebecca. “Ne nakon svega što se dogodilo!”
Osgood joj je pokretom usana dao do znanja da je sve u redu i da se ne brine, te se nasmiješio pun samopouzdanja. Podigao je torbu iznad okna.
“Vrlo dobar potez, dečko. Ipak znaš izvršavati zapovijedi.” Wakefield se nasmijao. “Ne brini se, gospodine Osgood, svijetu neće biti uskraćen kraj Dickensove knjige.”
Osgood ga je zbunjeno pogledao. “Kako to misliš?”
“Nakon što ovo uništimo, planiram sam pronaći Dickensov kraj, naravno! Onakav kakav bih ja volio vidjeti - u kojem pronalaze veoma mrtvo tijelo Edwina Drooda u kripti u Rochesteru. Bi li vas iznenadilo to što ja poznajem najpoznatije krivotvoritelje i krijumčare, gospodine Osgood? Iz uzoraka Dickensova rukopisa moji ljudi će napraviti šest najkvalitetnije krivotvorenih nastavaka u povijesti književnosti, za klasu iznad amaterske produkcije gospodina Grunwalda. Siguran sam da će John Forster biti presretan kad ih vidi, s obzirom na to da se potpuno slažu s njegovim viđenjem završetka. Postoji samo jedan problem. Moramo se riješiti stvarnog Dickensova završetka prije nego što krivotvorimo moj. Tu ćeš mi ti pomoći.”
“Prije svega makni pištolj od nje, Wakefielde”, rekao je Osgood. “Tada ću učiniti ono što želiš.”
“Nisi ti taj koji ovdje zapovijeda!” urlao je Wakefield, snažno tresući Rebeccinu ruku.
Ali Osgood je čekao dok se pištolj nije polako odmaknuo s njezina vrata. Osgood je kimnuo kako bi pokazao da je vidio tu gestu, a zatim je otpustio torbu, ali ju je držao za rub kako bi se lagano njihala iznad gorućeg okna.
“Za mene bi ovo bilo najvažnije izdanje, Wakefielde”, rekao je Osgood smirenim tonom i uzvišenim glasom. “Samo zamisli kakav bi to bio zgoditak! Ne samo da bih spasio svoju tvrtku od konkurenata, nego bih i čitateljstvu dostojanstveno predstavio posljednje djelo gospodina Dickensa. Ali za tebe, Droodov završetak je nešto više. To je tvoj život. Zar ne? Posljednjih šest nastavaka moglo bi te uništiti, s obzirom na to da su oči cijelog svijeta uprte u njih.”
“I zato ćeš ih baciti u vatru!” vikao je Wakefield, gubeći i posljednju trunku smirenosti. “Baci je!"
Dvije nove eksplozije odozdo uzburkale su zrak... posljednji jecaji sprženog Hermana... plamen se uzdiže i oblizuje željezne okvire okna, pretvarajući ga u golemi otvoreni dimnjak, koji je Osgooda podsjetio da više nema izbora.
“Drood?’ procijedio je Melasa, šokiran događajima. “Tu unutra je Drood?’
“Tišina!” Wakefield je vikao. “Hajde, Osgoode!”
Osgood je poslušno kimnuo Wakefieldu. “Pustit ću je, Wakefield. Obećao sam, i učinit ću kako sam i obećao.”
“Znam da hoćeš, Osgoode.”
“Ali moraš se nadati”, nastavio je Osgood, “da cijelim putem od Medicinskog fakulteta do ovamo nisam ni na trenutak zastao kako bih zamijenio nastavke s nekim bezvrijednim papirima, napunio torbu lišćem ili običnim uredskim materijalom. Jesi li siguran da bih samo tako uništio ono što sam toliko dugo tražio, čak i zbog žene? Jesi li potpuno uvjeren u to?”
“Jesam, Osgoode. Voliš je.”
“Da”, rekao je Osgood bez oklijevanja. Rebecca se na trenutak prestala bojati. “Ali reci mi, gospodine Wakefield,” Osgood je nastavio, “možeš li i ti to pronaći u sebi, možeš li uništiti sve što si ikad želio samo da bi zaštitio voljenu osobu?”
Wakefieldove oči su se raširile, a na čelu mu se pojavio znoj. Polako je krenuo prema Osgoodu. Sada je okrenuo pištolj prema izdavaču dok se primicao torbi.
“Nemoj se ni pomaknuti, Osgoode”, rekao je Wakefield, usmjerivši pištolj u Osgoodovo čelo. Izdavač se ukočio. Pogledao je Rebeccu, i u trenutku kad ju je pogledao u oči ona je znala što treba učiniti.
Wakefield je posegnuo za torbicom i iz nje izvukao debeli svežanj papira prekrivenih željeznom tintom i umrljan zalijepljenim žutim krhotinama skulpture od gipsa. Čvrsto je držao pištolj u jednoj ruci dok je drugom prinio papire k sebi. Nakon nekoliko trenutaka napete tišine, lice mu više nije bilo smrknuto. Koristeći dva prsta s ruke u kojoj je držao pištolj, okretao je stranice jednu za drugom, te je napokon preskočio do posljednje stranice.
Lice mu je bilo koncentrirano i zgrčeno kao u nekom nerazumljivom transu. Činilo se kao da je Wakefield izgubio iz vida sve osim rukopisa pa je Rebecca pojurila naprijed i svom snagom gurnula Wakefielda.
Čovjek i rukopis su se ispreplcli. Wakefield se instinktivno uhvatio za željezni okvir okna i uperio pištolj u Osgoodovu glavu svojom drugom rukom - ali plamen odozdo ugrijao je željezo i para se uzdizala ispod Wakefieldove ruke na kojoj nije imao rukavicu. Ruka mu nije mogla izdržati vrućinu i Wakefield je skliznuo u okno dizala, bolno vrisnuvši dok je padao u gorući pakao. Dok je padao, stranice su lebdjele zrakom oko njega. Razgorjele su vatru poput svježih drva u zimskom ognjištu. Wakefield je pao i neljudski kriknuo.
U svojim posljednjim trenucima gledao je jednu od posljednjih stranica Dickensova rukopisa upravo u trenutku kad je pretvorena u pepeo. I sve je progutala vatra.
Osgood, smrtno blijed, uhvatio se rukama za rebra i mlohavo kleknuo pun užasa, straha i olakšanja. Gledao je ispod sebe stranice u različitim stupnjevima raspadanja i pepela. Disanje mu je bila najteža agonija.
“Gospodine Osgood!” viknula je Rebecca. Pomaknula ga je baš u trenutku kada se Melasa zaletio prema oknu dizala. Pirat je pokušao dosegnuti barem neku od raspršenih stranica.
“Tajna Edwina DroodaV’ vikao je pirat. “Čak će i jedna stranica biti neprocjenjiva!” Njegov šešir se otkotrljao i zapalio kad je nova eksplozija iz strojarnice doletjela prema njima.
Osgood se podigao i nagnuo u vruće okno, te zgrabio pirata za ovratnik i kaput, čiji je donji dio bio već lagano progoren.
“Jednu stranicu!” ponavljao je čovjek. “Samo jednu!”
“Melasa! Spaljeno je! Sve je spaljeno!”
Osgood je povukao Melasu unatrag, a strojarnica je još jedanput eksplodirala i ispunila okno čvrstim, vatrenim stupom. Osgood je uzeo Rebeccu u zagrljaj. Promatrali su vatru s ograde petog kata.
“Brzo!” požurivao ih je osviješteni Melasa kad su se vatra i para počeli širiti.
Dok je troje preživjelih trčalo niza stube, Melasa bi povremeno zavapio za izgubljenim stranicama. “Kako si to mogao učiniti? Kako si mu mogao dopustiti da uništi kraj Tajne Edwina Drooda! Posljednji Dickens završio je u oblaku dima!”
Siroti pirat nije htio priznati poraz. Išao je za vatrogascima kad su umarširali u zgradu vukući crijeva iz vatrogasnih kola. U međuvremenu je Rebecca pomogla Osgoodu da dođe do rubnog kamena na pločniku preko puta zgrade. Sjeo je i počeo snažno kašljati.
“Idem po liječnika”, rekla je Rebecca.
Osgood je podigao ruku kako bi joj dao znak da stane. “Nadam se da se dama neće uvrijediti”, rekao je kad je uspio doći do glasa. Očistio je pepeo i prljavštinu s ruke i uvukao je ispod poderane košulje u zavoje oko prsa.
Izvukao je tanki svežanj papira stisnut oko kože.
Rebecca je bila šokirana. “Je li to...?”
“Posljednji nastavak - skrio sam ga dok sam bio sam u dizalu. Za svaki slučaj...”
“Gospodine Osgood, to je sjajno! Čak i bez ostatka, sama činjenica da znamo kraj, promijenit će sve. Kakva je na kraju sudbina Edwina Drooda?” Posegnula je rukom, pa zastala. “Smijem li?”
“Zaslužili ste to koliko i ja, gospođice Sand”, rekao je i dodao joj stranice.
Kad ih je pogledala, pogladila je rukom prvu stranicu nastavka kao da se riječi mogu dotaknuti. Njezine svijetle oči intrigantno su zasjale od ushićenja.
“Dakle?” znalački je upitao Osgood. “Što misliš o tome, draga? Možeš li išta pročitati? “
“Niti riječ!” rekla je pa prasnula u smijeh. “Oh, ovo je prekrasno!”

39


CHARLES DICKENS JE ZNAO DA MORA BITI BOLJI OD OSTALIH. NIJE JOŠ navršio ni dvadeset godina, a već se pokušavao natjecati s iskusnijim londonskim izvjestiteljima. Njihova je zadaća bila donositi doslovne izvještaje govora najvažnijih članova parlamenta i najvažnije slučajeve na sudu časti.
Postojala su dva osnovna pitanja koja su ih opsjedala: tko može pisati najtočnije i tko može pisati najbrže. Gurneyjev sistem brahigrafije, ili stenografije, opčinio ga je. Knjiga Brahigrafija ili jednostavan i jezgrovit sistem stenografije nalazila mu se ispod jastuka. Omogućavala je običnom čovjeku, nakon nešto intenzivnijeg treninga i molitve, da sažme uobičajeni, naporni i dugi govor svojih bližnjih u obične šare i točke na stranici. Izvjestitelj bi zapisao govornikove riječi u toj paukovoj mreži oznaka, a potom odjurio prema vratima. Ako je bio izvan grada, u Edinburghu ili nekom selu, nadvio bi se iznad svog papira dok bi se vozio u kočiji, sumanuto pišući ispod male voštane lampe dok je na praznim listovima papira pretvarao neobične simbole u cjelovite riječi - povremeno pomolivši glavu kroz prozor kako mu na kamenitom putu ne bi postalo zlo.
Neiskusni je izvjestitelj Dickens savladao Gurneyja, kao što je to uspio i njegov otac dok je kratko bio zaposlen kao stenograf, ali to nije bilo dovoljno. Mladi je Dickens promijenio i prilagodio Gurneyja - osmislio je vlastitu stenografiju - bolju i bržu od svih drugih. Uskoro, najvažniji su engleski govori na dnu stranice uvijek imali certifikat pod nazivom C. Dickens, Stenograf, 5, Bell Yard, Doctors’ Commons.
Tako je uspijevao pisati zaista mnogo, čak i polovicu knjige, u malenim vremenskim procijepima punog rasporeda dok je bio u Americi. Samo je na taj način njegovo pero moglo pratiti njegov um i otkriti sudbinu Edwina Drooda.
Gurneyjev je sistem prije mnogo godina zamijenjen Taylorovim, a potom Pitmanovim. Rebecca je naučila Pitmanov u Komercijalnoj školi za žene Bryant i Stratton u Washington Streetu prije nego što se prijavila za posao knjigovotkinje. Fields i Osgood, nakon što su pohranili stranice posljednjeg nastavka Tajne Edwina Drooda iz torbe u sigurnosni sef na adresi Tremont Street 124, savjetovali su se s nekima od vrhunskih stenografa u Bostonu (od kojih su nekoliko njih, i to pametnijih knjiških pirata, bili oni koji su pokušali zapisati Dickensove improvizacije u kazalištu Tremont Temple prije nego što su ih Tom Branagan i Daniel Sand spriječili). Pokazali bi im samo stranicu-dvije, zbog tajnosti, i nisu im govorili o podrijetlu dokumenta. Ništa - sve je bilo uzalud. Sistem je, čak i za one koji su bili upoznati s Gurneyjem, bio preekscentričan da bi se dešifriralo više od nekoliko pojedinačnih riječi.
Poslali su povjerljive telegrame Chapman & Hallu tražeći savjet o toj temi. U međuvremenu, tiho, Fields i Osgood pripremali su sa svojim tiskarom i ilustratorom posebno izdanje Tajne Edwina Drooda, potpuno, s ekskluzivnim posljednjim nastavkom.
Prvi tjedan nakon pronalaska rukopisa bilo je bezbroj savjetovanja i razgovora sa šefom policije, carinicima, državnim odvjetnikom i britanskim konzulatom. Montague Midges, negirajući sve optužbe, smjesta je otpušten s radnog mjesta i policija ga je ispitala o njegovim razgovorima s Wakefieldom i Hermanom. Na Samariju se ukrcala carina i revni sakupljač poreza po imenu Simon Pennock, koristeći informacije koje su skupili Osgood i pokojni Jack Rogers, i svaki je član posade odveden u pritvor. Britanska kraljevska ratna mornarica bila je upozorena i u nekoliko mjeseci većina je operacija Marcusa Wakefielda bila osujećena.
Jednog jutra, Osgood je bio pozvan u Fieldsovured gdje ga je šokirala duga puščana cijev uperena ravno u njega.
“Zdravo, stari moj!”
Dvocijevka je labavo visjela s ramena snažnog, rumenog muškarca u uskoj, sportskoj odjeći s visokim, kožnim čizmama, bermudama, i opasačom oko njegova široka struka. Frederic Chapman.
“Gospodine Chapman, oprostite ako djelujem začuđeno”, počeo je Osgood. “Poslali smo vam naše brzojave u London prije manje od dva dana.”
Chapman se snažno nasmijao. “Vidite, Osgoode, bio sam u New Yorku u povodu nekog dosadnog posla za tvrtku i odlučno na putu u Adirondacks gdje se održavao lov, kad me zaustavio hotelski kurir na željezničkoj postaji s brzojavom iz mog ureda u Londonu prenoseći vašu obavijest. Naravno, ukrcao sam se na sljedeći vlak za Boston. Uvijek mi se sviđao Boston - ulice su nepravilne i duh Nove Engleske kao da je postao nekakva znanost. Kažem, ovo je” - nježno je podigao maleni svežanj stranica s pažnjom i divljenjem - “jednostavno izvanredno! Zamislite!”
“Možete li to onda dešifrirati?” pitao je Fields.
“Ja? Niti jednu točkicu, niti jednu riječ, gospodine Fields!” izjavio je Chapman s nesmanjenim uzbuđenjem. “Osgoode, kamo si otišao? Tli si. Reci, kako si došao do ovoga?”
Osgood je izmijenio začuđeni pogled s Fieldsom.
“Gospodin Osgood je naš najmarljiviji čovjek!” ponosno je naglasio Fields.
“Pa, mislim da je ovim to i dokazao”, rekao je Chapman, s rukama na opasaču. “Dobro bi mi došli ljudi poput tebe, Osgoode. Moji službenici, oni su bezvrijedna i beznadna stvorenja. Sada smjesta moramo pokrenuti plan da ovo pročitamo.”
Fields mu je rekao kako to nitko od stenografa s kojima su se savjetovali nije mogao pročitati, a oni im nisu htjeli dopustiti da previše toga vide.
“Ne, ne smijemo nikome dati da to pogleda. Mali!” Chapman se naslonio na vrata i čekao da se netko pojavi. Iako je došao čovjek iz financija, Chapman je pucnuo prstima i rekao: “Donesi nam šampanjca, hoćeš li?” Chapman je potom zatvorio vrata pred nosom zbunjena čovjeka i inzistirao na ponovnom rukovanju s obojicom muškaraca svojim lovačkim, željeznim stiskom. “Gospodo, imam ga! Ovo će biti za povijest! Davno nakon što svi - oprostite na morbidnosti - zauvijek nestanemo s tržišta, naša će se imena slaviti zbog ovog. Kraj posljednjeg Dickensa, da cijeli svijet može vidjeti! To je trijumf.
Slučajno poznajem nekoliko sudskih izvjestitelja koji su radili s Dickensom kao stenografi prije trideset godina; u nekim slučajevima, nadmetali su se s mladim suparnikom, pokušavajući imitirati njegovu promijenjenu inačicu stenografske tehnike. Neki od njih, iako im je kosa posijedila kako su prolazile godine, još uvijek žive u Londonu i poznajem ih osobno. Ne sumnjam da će za pravu cijenu njihov uspjeh u ‘prevođenju’ ovog teksta biti osiguran.”
“Kunem se, izdašno ćemo pridonijeti takvom fondu”, rekao je Fields.
“Dobro. Rezervirat ću put ranije kako bih se ovime pozabavio bez odgađanja”, rekao je Chapman. “Recite, napravili ste kopiju nastavka, zar ne?”
Fields je zatresao glavom. “Da budem iskren, stenografija je tako neobična da se bojim kako će sve kopije biti beskorisne. Ako crtice i crte i vijugavi simboli ne bi bili točno kopirani, možda bi učinili riječ ili odlomak potpuno nečitljivima. Bilo bi to poput nepismenog prepisivanja stranice iz kineskog svitka. Možda uz pomoć dvojice ili trojice najboljih prepisivača koji bijedni druge provjeravali. Najbolji prepisivači u Bostonu su isto tako i najpohlepniji, i bio bi rizik vjerovati im.”
“Niste čak napravili kopiju ni za sebe?” pitao je iznenađeni Chapman.
“Gospodin Fields ne može, svojom rukom”, rekao je Osgood. “Nismo znali da dolazite, gospodine Chapman. Ja bih pokušao, ali'bojim se da bi sam pokušaj mogao trajati tjednima/1
“A kemijsko kopiranje ne dolazi u obzir”, primijetio je Chapman, “jer ti papiri nisu bili baš dobro očuvani, gdje god da ste ih našli, a kemikalije kojima se tretira papir mogle bi utjecati na tintu. Nije važno, original će biti na sigurnom” - zastao je da bi pomilovao kraj svoje puške - “čak i pred vašim takozvanim knjiškim piratima. Neka samo pokušaju!”
Chapman je stavio nastavak u svoju aktovku. Čim transkripcija bude gotova, Chapman će poslati privatnog glasnika kojem potpuno vjeruje da isporuči potpuno prevedene stranice natrag u Boston, kako bi se izdanje poduzeća Fields, Osgood & Co. moglo pojaviti mnogo ranije od bilo kakvih piratskih izdanja.
“Reci mi - onako iz vica - prije nego što napokon saznamo istinu, što ti misliš o tome, Osgoode?” pitao je Chapman spremajući se otići iz ureda, dok mu je pomoćnik pružao kaput i smeđi, plišani šešir s modernom, plavom vrpcom. “Reci nam, misliš li da Drood preživi ili umre na kraju?”
“Ne znam preživi li ili umre”, odgovorio je Osgood. “Ali znam da on nije mrtav.”
Chapman je, stavivši pušku na rame, kimnuo, ali pomaknuo je usta kao da ga je taj zagonetni odgovor zbunio.
Nekoliko minuta kasnije, nakon što je njihov gost otišao, Osgooda je obuzeo neki impuls ili osjećaj. Natjerao ga je da ustane od stola. Stajao je gledajući u dlanove svojih ruku i ožiljke koje je zadobio u svojim pustolovinama.
Nije mogao reći zašto, uli je ubrzo krenuo hodnikom; požurio se niza stube, vrteći se oko sporijih penjača; provalio je kroz dvoranu za goste, mimo sjajnih, staklenih polica Ticknor & Fieldsa i Fieldsa & Osgooda, kroz ulazna vrata; progurao se mimo reda ispred prodavača kikirikija i italijanskog verglaša, gledajući van, gledajući u turiste u Bostonu u svijetlim šeširićima i laganim kapama koji su besposleno stajali u hladu brijestova Great Malla niz park Common, gledajući u vjeverice koje su skupljale izgubljene mrvice i jadno molile za druge ostatke, tražeći Freda Chapmana u igri svjetla i sjene tog ljetnog prizora. Osgood je došao sve do šatora koje je postavio putujući cirkus i koji su štitili izložbu pregrijanih životinja i mnoštvo primjeraka ljudske vrste.
Nemoguće je znati što mu je James Osgood namjeravao reći kad bi ga sustigao. To ionako ne bi ništa značilo jer je stasiti posjetitelj iz Londona zajedno sa stranicama u aktovci već nestao.

ŠESTI
NASTAVAK

 
Sve što je preostalo od “Edwina Drooda” objavljeno je ovdje. Među tragovima koji bi upućivali na nastavak ili katastrofu ništa nije ostalo; vjeruje se kako bi pisac najviše volio da bude ovako kako jest, da se čitatelju predstavi, bez daljnjih bilješki ili sugestija, fragment “Tajne Edwina Drooda”. Priča je ostala napola ispričana; tajna ostaje tajna zauvijek.

izdanje iz 1870.,
Tajna Edwina Drooda,

SAMO PRVIH ŠEST NASTAVAKA
Izdali FIELDS, OSGOOD & Co.
40


Boston, prosinac 1870., pet mjeseci poslije

PROLAZEĆI KROZ UKRAŠENO PREDVORJE, ČOVJEK DUGE, BIJELE BRADE dostojanstveno se zaustavio kod recepcije.
“Je li gospodin Clark unutra?”
Obratio se pravom šegrtu iz Nove Engleske čiji je san jednog dana bio da ostavi trinaest godina u jednom danu, a drugi dan da napiše knjigu poput jedne od ovih u svjetlucavim izlozima. Za sada je bio zadovoljan što može sjediti i čitati jednu od njih. “Mislim da nije”, glasio je šegrtov odgovor jer je bio previše zaokupljen čitanjem da bi prekinuo koncentraciju.
“Možete li mi reći kad će se vratiti?”
“Mislim da ne mogu.”
“A gospodin Osgood ili gospodin Fields, onda?”
“Gospodin Osgood je vani zbog nekog posla, a gospodina Fieldsa danas ne smijemo uznemiravati, ne bih znao zašto.”
“Dakle”, posjetitelj se nasmijao za sebe. “Tada ću povjeriti ove važne papire vama, gospodine.”
Momak je pogledao dokumente i, s izrazom zaprepaštenja, u ruke uzeo posjetnicu koja je bila na vrhu.
“Gospodine Longfellow”, rekao je, poskočivši na noge iz stolice. Zurio je u posjetitelja istim intenzitetom kojim je proučavao knjigu. “Čekajte, starče! Želite li reći da ste vi doista Longfellow?”
“Jesam, mladiću.”
“Nevjerojatno! Nikad to ne bih pomislio! A koliko ste imali godina kad ste napisali Hiawathu! To bih volio znati.”
Nakon što je zadovoljio mladićevu znatiželju o tome, i još nekim drugim gorućim pitanjima, pjesnik se okrenuo prema vratima, uzeo svoj teški kaput, spustio šešir i zakopčao se zbog hladnog zimskog vjetra.
“Moj dragi gospodine Longfellow!"
Longfellow je podigao pogled i vidio Jamesa Osgooda kako ulazi. Pozdravio je mladog izdavača.
“Hoćete li doći sa mnom gore i ugrijati se malo pokraj kamina u Sobi s autorima, gospodine Longfellow?” predložio je Osgood.
“Soba s autorima”, ponovio je Longfellow, sanjivo se smiješeći. “Koliko je već prošlo otkad sam se tamo družio s tvojim prijateljima! Svijet je tada izgledao kao planet za odmor, a stvari upravo onakvima kakvima se čine. Upravo sam ostavio neke papire za gospodina Clarka na kojima je potreban moj potpis. Ali trebao bih se vratiti u Cambridge mojim djevojkama.”
“Onda ću prošetati s vama dio puta, ako dopuštate. Već sam navukao rukavice.”
Osgood je provukao ruku ispod piščeve dok su tog vjetrovitog popodneva hodali Tremont Streetom. Njihov razgovor, koji su povremeno prekidali hladni naleti vjetra, uskoro je skrenuo na temu Tajne Edwina Drooda. Izdanje izdavačke kuće Fields, Osgood & Co. objavljeno je nekoliko mjeseci prije.
“Čini mi se da sam baš prekinuo uživanje tvog šegrta u priči o Droodu”, rekao je Longfellow.
“Oh, da. To je mali Rich - do prije dvije godine nije znao ni kako izgleda škola, a sad čita jednu knjigu tjedno. Drood mu je do sada najdraži.”
“Svakako je riječ o jednom od najboljih djela gospodina Dickensa, ako ne i o najboljem. Šteta je što više nije imao snage pa je djelo ostalo nedovršeno”, rekao je Longfellow.
“Prije nekoliko mjeseci imao sam u svom posjedu posljednje stranice”, nenamjerno je rekao Osgood. Što će mu kazati o tome? Da je Fred Chapman odnio rukopis natrag u Englesku? Da se dogodila nezgoda na brodu koja je uništila nekoliko komada prtljage, uključujući i škrinju u kojoj je bio Drood! “Okrutna sudbina se umiješala”, nejasno je prokomentirao Osgood.
Longfellow je zastao prije odgovora, povukavši Osgoodovu ruku bliže sebi kao da mu želi odati tajnu. “Tako je najbolje.”
“Kako to mislite?”
“Ponekad pomislim, dragi moj gospodine Osgood, kako su sve prave knjige nedovršene. Jednostavno se samo moraju doimati dovršenima kako hi zadovoljile prohtjeve čitateljstva. Da nije izdavača, niti jedan pisac ne hi završio knjigu. Imali bismo samo pisce i niti jednog čitatelja. Zato ne smijete žaliti za Drnodom. Ne, na tome čak treba i zavidjeti - smatram da će svaki čitatelj zamišljati svoj idealni završetak, pa će svaki od njih biti u sebi zadovoljan svojim osobnim završetkom. Zato je to djelo možda i u jednom najiskonskijem obliku u odnosu na sva ostala djela takve vrste, bez obzira na to koliko velikima tiskamo ta slova, ZAVRŠETAK. A vi ste napravili najbolji završetak!”
Uistinu, njihovo izdanje Drooda postiglo je uspjeh iznad svih očekivanja, što je uzrokovalo gotovo manično tiskanje novih primjeraka kako bi se zadovoljila potražnja. Čini se da su se u izdavačkom poslu raširile priče - očito su krenule od pirata po nadimku Melasa - o Osgoodovoj nevjerojatnoj potrazi za završnim nastavcima knjige. Dijelovi priče o toj potrazi, neki potpuno istiniti a neki izmišljeni, sklopljeni su u dugačku seriju članaka koje je gospodin Leypoldt objavljivao u svom časopisu s novim nazivom, Izdavački tjednik, kao prvu od njegovih priča o srcu
iduši izdavaštva. Ti članci donijeli su Leypoldtovu časopisu na tisuće obožavatelja i doveli do toga da su sažetke tih članaka objavljivale velike novine i časopisi u svim većim gradovima. Stvorilo se golemo zanimanje za njihovo izdanje Drooda, pretvorivši Osgoodovo prezime na naslovnoj stranici u najvažniji prodajni argument - a za to vrijeme su piratska izdanja Harperovih, koja su prodavali ulični prodavači na štandovima, skupljala prašinu. Izdanja Fieldsa & Osgooda punila su izloge knjižara i potpuno izgurala indijanske ukrase i tabakere.
Novostečena pozornost časopisa iz izdavaštva nije pomogla samo prodaji Drooda. Također je omogućila suradnju s novim piscima koji su htjeli da ih objavljuje čovjek poput Osgooda - između ostalih, bili su to Louisa May Alcott, Bret Harte, Anna Leonowens. Osgood je trenutno pregovarao o aranžmanu za sljedeću knjigu s gospodinom Samuelom Clemensom.
Sve je to bila jedna velika novost u poslovanju. Tvrtka ne samo da je preživjela nego je i procvjetala.
Kad se vratio u Tremont Street 124 nakon šetnje s Longfellowom, objesio je šešir na vješalicu, a pouzdani službenik koji je zamijenio gospodina Midgesa ga je pozdravio. “Gospodin Fields vas hitno treba”, rekao je.
Osgood mu je zahvalio i krenuo, a tada mu se službenik opet obratio. “Oh, gospodine Osgood, vozač dizalu je izašao. Trebate li pomoć?”
Osgood je pogledao novopostavljeno dizalo na istočnom krilu zgrade. “Hvala vam”, rekao je. “Ipak bih radije stubama.”
Hodajući hodnicima, pogledom je tražio Rebeccu, koju je Fields prije nekoliko tjedana unaprijedio s mjesta knjigovođe na mjesto lektora. Osoba koja inače radi taj posao razboljela se na dva tjedna. Rebecca je impresionirala Fieldsa lektoriranjem rukopisa koji su predani Atlanticu.
Otkad su se vratili iz Engleske, kontakt Osgooda i Rebecce odražavao je sliku prave profesionalne distance i korektnosti. Cjelokupna komunikacija među njima bila je vidljiva svima. Ali, oboje su imali označen jedan datum na stolnim kalendarima. 15. svibnja 1871., otprilike šest mjeseci od danas: tog dana će proteći dvije godine od datuma kad je Rebecca podnijela zahtjev za razvod braka, i tada će taj razvod postati službenim kao Gornji dom parlamenta. Iščekivanje je u njima stvaralo intenzivno ushićenje. Tajna je bila uzbudljiva i pojačala je njihovu ljubav. Svakim danom su bili dvadeset četiri sata bliže nagradi otvorenog iskazivanja ljubavi.
Kad je ušao u ured starijeg partnera, Osgood je duboko uzdahnuo unatoč svojem uspjehu i njihovim najnovijim uspjesima.
“Danas je stiglo još nevjerojatnih podataka o prodaji posljednjeg Dickensa”, rekao je Fields. “Ipak se čini kao da si vrlo odsutan.”
“Možda jesam, malo.”
“Dakle, kamo su ti onda misli odlutale?”
“Prema oceanu, gospodine Fields, i moram to reći. Smatram kako je moguće da Frederic Chapman uopće nije imao nezgodu s prtljagom.”
“Da?”
“Mislim da te stranice uopće nisu bile uključene u nezgodu. Nemam nikakvih dokaza, samo sumnje. Instinkt, možda.”
Fields je kimnuo bez riječi. Stariji partner je na njemu primijetio iscrpljenost. “Tako dakle.”
“Smatrate da sam nepravedan prema gospodinu”, oprezno je rekao Osgood.
“Fred Chapman? Ne poznajem ga ništa bolje od vas da bih mogao suditi je li gospodin ili prevarant.”
“Ipak kao da niste iznenađeni mojim radikalnim mišljenjem!” uzviknuo je Osgood.
Fields je smireno pogledao Osgooda. “Postojali su izvještaji o poplavi na parobrodu, stigli su brzojavom.”
“Znam. Ipak ste i vi posumnjali u to”, rekao je Osgood. “Sumnjali ste u nešto drugo od samog početku, zar ne?"
“Moj dragi Osgoode. Uzmi stolicu. Jesi li čitao Forsterovu knjigu o Dickensovu životu?”
“Izbjegavao sam je.”
“Da, doista se nije baš naradio pišući o našoj američkoj turneji. Ali je objavio tekst Dickensova ugovora s Chapmanom.”
Ako navedeni Charles Dickens umre za vrijeme pisanja spomenutog djela Tajne Edwina Drooda ili na neki drugi način postane nesposoban dovršiti navedeno djelo za izdanje u dvanaest mjeseci kako je i dogovoreno, ili u slučaju njegove smrti, nemogućnosti ili odbijanja rada, službena osoba, koja je u tom slučaju Odvjetnik u službi Njezinog Veličanstva, odredit će koliki će iznos isplatiti navedeni Charles Dickens ili njegovi urednici ili pomoćnici, navedenom Fredericu Chapmanu kao kompenzaciju za navedeni rad koji je uložen u pripremu izdanja knjige.
Osgood je spustio knjigu. “Kao što je Bojnik rekao, knjige će postati samo potrošni materijal. Chapman će biti plaćen dvaput!” uzviknuo je.
“Točno”, Fields je. “Zaradit će novac od prodaje knjige, a dobit će i novac od prodaje Dickensova imanja kao kompenzaciju za nedovršenu knjigu. S druge strane, kad bi svijetu objavio posljednji nastavak, izvršitelji oporuke - Forster, koji nimalo ne voli Chapmana, smatrajući ga samo još jednim tipom nedostojnim Dickensove pažnje - žalili bi se da čak i uz nepotpunih drugih šest nastavaka, posljednji nastavak pokazuje da je Dickens dovršio knjigu i da ostatak obitelji ne duguje baš ništa Chapmanu. A to nije sve. Razmisli malo. Novi Dickensov roman je novi Dickensov roman - koliko god to bilo izuzetno. Dok je nedovršeni Dickensov roman tajna sama po sebi. Vidiš li spekulaciju, senzaciju?! Pozornost koju privlači izdanje gospodina Chapmana je neizmjerna.“ “A i ne mora imati posla s piratima, kao što ga imamo mi zbog toga što nema izdavačkih prava za gospodina Dickensa ovdje”, rekao je Osgood.
“Točno, ne mora”, Fields se složio.
“Dakle, mislite li da stranice koje smo mu dali, posljednji nastavak, još uvijek postoje?”
“Možda su doista uništene u nezgodi. Nikad to nećemo saznati. Osim - pa, rekao si da će zaraditi dva puta, vrlo točno. Ali na kraju bi mogao zaraditi i tri puta. Jednom će doći dan, možda za nekoliko mjeseci, možda deset godina od danas, možda i /.u cijelo stoljeće, kad će poduzeće gospodina Chapmana ili njegovi nasljednici trebati novac. Tada bi oni mogli objaviti ‘novootkriveni’ završetak Tajne Edwina Drooda i stvoriti pomamu među čitateljima! Zlikovac iz romana napokon će biti osuđen zauvijek.”
Osgood je razmislio o tome. “Mora postojati još nešto što možemo učiniti.”
“Učinili smo sve. Napravili smo veliki uspjeh od svega toga, zahvaljujući tebi i gospođici Sand.”
Osgood je tek sada primijetio da Fields steže pero u bolesnoj ruci. “Moj dragi Fieldse, pa ne smijete se iscrpljivati pisanjem. Znate da mi je gospođa Fields naredila da pazim koliko se brinete za ruku. Mogu pozvati vašu tajnicu unutra ili ću ja to učiniti umjesto vas.”
“Ne, ne. Ovu posljednju stvar moram sam napraviti, hvala, makar ništa više ne napisao u životu ovom rukom! Umoran sam pa ću danas rano otići kući i zaspati poput perzijske mačke. Ali prije toga vam moram nešto pokloniti, zato sam vas i pozvao.”
Fields je podigao par boksačkih rukavica. Osgood se nasmijao od srca, razmišljajući što reći.
“Bolje da ih uzmete, Osgoode.”
Fields je gurnuo komad papira preko stola. Na njemu je iskrivljenim rukopisom nacrtao skicu reklamnog panoa. Pisalo je:
James R. Osgood
AND COMPANY

***
124 TREMONT STREET
“Ova talentirana, šarmantna mlada dama pomogla mi je s dizajnom”, rekao je Fields.
Rebecca je došla do vrata smiješeći se u bijeloj haljini od kašmira i s cvijetom u kosi, koji je bio zapleten u crne kovrče visoko na glavi. Osgood se zaboravio suzdržati i uzeo je za ruke.
“Kako se osjećaš, dragi moj Ripley?” upitala je bez daha.
“Da, ne budile ,sramežljivi," rekao je Fields, "Što mislite o tome? Iskreno. Jeste li vi iznenađeni, dragi Osgoode?"
Šegrt je pokucao na vrata, jedva noseći golemi, čudno zamotani paket velik gotovo kao i on sam.
“Ah, Rich”, rekao je Fields. “Reci Simmonsu da pošalje poruku Leypoldtu kako imamo važne novosti za njega. Što je to?” pitao je, gledajući paket. “Trenutno smo jako zauzeti nekim stvarima vezanim uz proslavu.”
“Mislim da je to paket. Vidite, naslovljen je na...” šegrt je počeo, nesigurno zastavši. “Pa, na ‘James R. Osgooda and Company’, gospodine.”
“Što?” Fields je uzviknuo. “Nemoguće! Kakav bi moderni prorok Tiresija već mogao saznati za to? Kakav to čovjek ima više očiju od Arga?”
Osgood je polagano odmotavao slojeve papira koji su bili toliko hladni od putovanja paketa po hladnoći da su se pretvorili u tanke ledene listove. Ispod papira izronila je željezna bista istaknutog Benjamina Franklina s njegovim opreznim pogledom u stranu ispod naočala i zaokruženim usnama. “To je kip iz Harperova ureda”, rekao je Osgood.
“To je Bojnikova nagrada!” rekao je Fields sa zbunjenim iznenađenjem.
“Ima i poruka”, rekao je Osgood i pročitao je naglas.
Čestitke na vašem uspjehu, gospodine Osgood. Dobro mi čuvajte ovu starinu na neko vrijeme jer ću doći po nju kad vam progutam poduzeće. Uvijek vas prati, vaš prijatelj, Fletcher Harper, Bojnik. Na vrhu poruke bio je istaknut logo vječne Harperove baklje.
“Harper! Kako je on već saznao? Dajte mi čekić!” izderao se Fields. “Prokleti Harper!”
Osgood je smireno zatresao glavom i nasmiješio se. “Ne, dragi moj Fieldse. Neka bude tu. Imam osjećaj da će od sada biti naša.”

Povijesna bilješka


DEVETOG LIPNJA 1870. GODINE CHARLES DICKENS UMRO JE OD SRČANOG udara u pedeset osmoj godini na obiteljskom imanju na selu u Engleskoj. Nesumnjivo je bio najčitaniji pisac svojeg vremena. Nakon smrti, jedni su pogoršanje njegova zdravlja pripisivali napornoj oproštajnoj turneji po Sjedinjenim Američkim Državama, dok su drugi upirali prstom u golemi stres pod kojim je bio zbog pisanja svoje posljednje knjige. Prije nego je kolabirao, napisao je prvih šest od dvanaest predviđenih poglavlja u Tajni Edwina Drooda, koja je u povijesti književnosti zabilježena kao najslavnija nedovršena knjiga.
Posljednji Dickens pokušava prikazati Charlesa Dickensa i atmosferu koja je vladala oko njegova života i smrti najtočnije što može. Dickensov jezik, ponašanje i osobnost, na način kojim su prikazani u ovoj knjizi, obuhvaćaju mnoge stvarne događaje i razgovore. Neformalni dio njegove slavne oproštajne turneje po Sjedinjenim Državama (1867.-1868.) temelji se na posjetima mjestima kao što su hotel Parker House, gdje je Dickens bio smješten u Bostonu (danas Omni Parker House), a proširivao se istraživanjem pisama, kazališnih programa, članaka iz novina i sjećanja sudionika kao što su George Dolby i James te Annie Fields. Osim toga, mnogi prizori opisani u knjizi su povijesne činjenice, uključujući Dickensovo spašavanje napuštenih životinja i posjet s Oliverom Wendellom Holmesom Medicinskom fakultetu na Harvardu.
Incident s opsjednutom obožavateljicom, koji se opisuje u istim poglavljima, temelji se na stvarnom nizu susreta s dobrostojećom, bostonskom obožavateljicom Jane Bigelow, na temelju koje je stvoren izmišljeni lik Louise Barton. Poreznik je ucjenjivao Dickensovu pratnju i pripremao njihovo uhićenje zbog izbjegavanja plaćanja federalnog poreza na kulturno-zabavne manifestacije. Dickensov je džepni dnevnik doista nestao negdje u to vrijeme 1867. u New Yorku, a pojavio se bez ikakvog objašnjenja više od pedeset godina poslije na dražbi (danas je dio zbirke Berg u Gradskoj knjižnici New Yorka).
Povijesno utemeljeni likovi u knjizi su James R. Osgood, obitelj Fields, Harperovi, Frederic Chapman, John Forster, Georgina Hogarth, Frederic Leypoldt, Dickensovo osoblje s turneje - Dolby, Henry Scott, Richard Kelly, George Allison - kao i Dickensova djeca - Frank, Katie, Mamie - i njihove uloge su kreirane na temelju istraživanja njihovih privatnih i profesionalnih života. Izmišljeni likovi, kao što su Tom Branagan, Rebecca i Daniel Sand, Arthur Grunwald, Jack Rogers, Zeljezoglavi Herman i Marcus Wakefield, razvijeni su na temelju istraživanja tog doba. Rebecca odražava izazove i emancipaciju nove klase samostalnih zaposlenih žena, kao i razvedenih žena, u Bostonu u vrijeme sredine i druge polovice devetnaestog stoljeća. Međunarodna trgovina opijumom i njezini oblici u Engleskoj i Britanskoj'Indiji koji su opisani u knjizi, kao i industrija izdavanja knjiga, prikazuju prijelomne trenutke u njihovoj povijesti.
Poduzeće Fields, Osgood & Co. postalo je ovlašteni izdavač za Charlesa Dickensa na području Amerike 1867. godine i to je bio događaj koji je rasplamsao konkurentsku borbu s izdavačima Harper & Brothers. Dickens je doista ponudio kraljici Viktoriji da će joj ispričati razvoj Tajne Edwina Drooda prije javnog izdanja, ali ona je ponudu odbila. S obzirom na to da je Drood bio nedovršen, kazališne adaptacije i nastavci potaknuti “duhovnom vezom” pojavljivali su se u sve većem broju. Počele su kolati glasine kako je Dickens dovršio veći dio knjige od onog koji je objavljen. Dok su Osgoodovi pokušaji pronalaska tragova oostatku Dickensove knjige u Posljednjem Dickensu proizvod mašte, mnogi od ključnih elemenata priče proizišli su iz povijesti i znanstvenog istraživanja. Dickens je u romanu oblikovao opijumsku jazbinu i likove u njoj na temelju stvarnog mjesta u tadašnjem Londonu koje je posjetio uz pomoć žene po imenu Sally ili “Opium Sal”; također, mogući izvori za njegovu priču o nestanku Edwina Drooda uključuju legendu iz grada Rochestera o ostacima ljudskih kostiju koji navodno pripadaju nećaku čovjeka u zidovima čije kuće su pronađeni. Vlasnik prenoćišta Falstaff, koji je smješten preko puta imanja u Gadshillu, bio je William Stocker Trood, koji je imao sina po imenu Edward. Dickensova ukrasna skulptura, Sjedeći Turčin koji puši opijum, prodana je na dražbi zajedno s drugim njegovim stvarima u dražbenoj kući Christie, Manson & Woods u Londonu, 8. srpnja 1870. godine. Ta skulptura i pero kojim je Dickens pisao Drooda, danas se mogu vidjeti u Muzeju Charlesa
Dickensa u Londonu; njegov Stap za hodanje s vijkom u dršku nalazi se u Knjižnici Houghton, na Sveučilištu Harvard.
Tajna Edwina Drooda objavljena je u obliku knjige pri kraju 1870. godine u Londonu u izdanju Chapman & Halla, te u Bostonu u izdanju Fields, Osgood & Co.; nakon bostonskog izdanja uslijedilo je neovlašteno izdanje Harper & Brothers u New Yorku. Kao što je prikazano u knjizi, na kraju 1870. godine Fields se povukao iz posla, pa je Osgood postao vlasnik poduzeća James R. Osgood & Co. Chapman & Hall su 1926. godine objavili da još uvijek čuvaju izvorni ugovor potpisan s Dickensom za Tajnu Edwina Drooda zaključan u sefu, ali da ga ne žele objaviti. Malo manje od godinu dana poslije, Chapman & Hall ustvrdili su kako više ne mogu pronaći ugovor. Svih tih godina od Dickensove smrti, razni prikupljeni dokazi nisu bacili mnogo svjetla na njegove namjere što se tiče završetka Tajne Edwina Drooda. Pitanja i dvojbe o knjizi i njezinu završetku aktualne su i danas.

Zahvale


PRI PISANJU ROMANA SMJEŠTENOG U BURNO RAZDOBLJE IZDAVAČKE industrije, blagoslovljen sam što iza ovog projekta stoje sljedeći profesionalci izdavačke djelatnosti: moja književna agentica, Suzanne Gluck-beskrajno posvećena i snalažljiva - moja urednica, Jennifer Hershey - pronicava, kreativna, s mnoštvom konstruktivnih pitanja - i ushićena zagovarateljica Gina Centrello. Sretan sam što sam imao prilike poslušati prijedloge i savjete Stuarta Williamsa iz izdavačke kuće Harvill Seeker. Potpora i maštovitost dolazile su od mnogo pojedinaca: iz izdavačke kuće Random House, Avideh Bashirrad, Lea Beresford, Sanyu Dillon, Benjamin Dreyer, Richard Elman, Laura Ford, Jennifer Huwer, Vincent La Scala, Sally Marvin, Libby McGuire, Annette Melvin, Courtney Moran, Gene Mydlowski, Jack Perry, Toma Perry, Carol Schneider, Judy Sternlight, Beck Stvan i Jane von Seeker, te Amy Metsch iz Random House Audio; iz izdavačke kuće Harvill Seeker: Matt Broughton, Liz Foley, Lily Richards; iz William Morris Agency: Sarah Ceglarski, Georgia Cool, Raffaella De Angelis, Michelle Feehan, Tracy Fisher, Eugenia Furniss, Evan Goldfried, Alicia Gordon, Erin Malone, Elizabeth Reed, Frances Roe, Qathryn Summer-Hayes, Liz Tingue.
Oslanjao sam se na odličan krug čitatelja za mišljenja i ideje, krug koji su ponovno činili Benjamin Cavell, Joseph Gangemi, Cyntha Posillico i Ian Pearl - koji su dokazali da im ne smetaju oni koji koriste njihovu genijalnost - i ovog su im se puta pridružili briljantni talenti Louis Bayard i Eric Dean Bennet. Gabriella Gage pružila je nevjerojatnu pomoć pri zamršenom istraživanju te je učvrstila cijeli projekt svojom upornošću, snalažljivošću i strpljenjem. Susan i Warren Pearl, Marsha Wiggins, Scott Weinger i Gustavo Turner bili su uz mene kako bi me potakli na rad i na odmor. I zahvaljujem Tobey Pearl, koja mi je pomagala od prve do posljednje riječi pisanja.
Zahvaljujem tradiciji znanstvenog proučavanja Charlesa Dickensa i Tajne Edwina Drooda koja traje više od jednog stoljeća, osobito svemu što se pojavilo u Dickensianu i revijama Dickens Studies Annual te tekstovima Arthura Adriana, Sydneyja Mossa, Freda Kaplana, Dona Richarda Coxa, Roberta Pattena i Duanea Devriesa, s time da su potonja trojica znanstvenika ljubazno odgovarala na dodatna pitanja putem privatne korespondencije. Imao sam povlasticu koristiti građu institucija Harvard University Library, Boston Public Library, Bostonian Society, Philadelphia Free Library, i Dickensova muzeja u Londonu.