Metju Perl

Evropski bestseler! Knjiga koja spaja umetnost, misteriju, zločin i lepotu! Prefinjeno, uzbudljivo delo u kojem se vrhunski artizam sudara s brutalnom silom! Grupa pesnika, pisaca i izdavača bori se sa uticajnim, nevidljivim neprijateljima, koji svim silama sprečavaju objavljivanje prevoda Božanske komedije, a probuđeni duh italijanskog pisca i njegovog Pakla, dotiču živote sukobljenih strana... Dobrodošli u Danteov klub!

PANIKA ZBOG KUKČEVA UGRIZA POTAKNULA "OBNAVLJANJE"

Spasilačke ekipe uspjele su u utorak poslijepodne, u udaljenom području gorja Catamount, pronaći Kennetha Stantona (10) iz Lexingtona. Dječak je odveden u KBC Berkshire zbog bolnih oteklina prouzročenih ličinkama koje je u njegovim ranama izlegao isprva nepoznat kukac.
Prema riječima entomologa, doktora K. L. Landsmana iz muzeja pri Institutu Harve-Bay u Bostonu, uzorci muhe zunzare pronađeni na mjestu događaja pripadaju vrsti koja nikada prije nije zabilježena u Massachussetsu. Štoviše, kaže Landsman, čini se da kukci i njihove ličinke pripadaju vrsti za koju se vjerovalo da je potpuno istrijebljena prije gotovo pedeset godina. Vrstu Cochliomyia hominivorax, poznatu pod imenom muha ljudožderka, godine 1859. klasificirao je francuski liječnik na jednom južnoameričkom otoku. Do kraja devetnaestog stoljeća, broj jedinki te opasne muhe poprimio je razmjere epidemije, prouzročivši smrt stotina tisuća grla stoke diljem Zapadne polutke, a navodno je bilo i smrtnih slučajeva ljudi. Tijekom 50-ih godina, Sjedinjene Države pokrenule su opsežan program kojim su uspješno iskorijenili tu vrstu, i to uvođenjem u populaciju mužjaka steriliziranih izlaganjem gama-zračenju, zbog čega su ženke izgubile sposobnost razmnožavanja.
Panika koju je u Lexingtonu izazvao slučaj Kennetha Stantona možda je pridonijela donošenju odluke o tzv. laboratorijskom "obnavljanju" kukaca radi istraživanja. ,,Premda je odluka o iskorjenjivanju bila mudra inicijativa za dobrobit javnog zdravlja," kaže Landsman, ,,uz pomoć novih tehnologija i u kontroliranim uvjetima možemo još mnogo toga naučiti." Kada su ga upitali kako je reagirao na svoju dobru taksonomsku sreću, odgovorio je: ,,Moj profesor biologije misli da sam sjajan!"

Možda se pitate, pogledavši još jedanput naslovnu stranicu ove knjige, kakve veze navedeni članak uopće može imati s Danteom, no ubrzo ćete shvatiti da među njima postoji veoma uznemirujuća veza. Kao priznati autoritet što se tiče prijema Danteove Božanstvene komedije u američkoj javnosti, iz nakladničke kuće Random House angažirali su me da u zamjenu za njihov uobičajeno tričavi honorar napišem nekoliko uvodnih riječi ovoj knjizi.
Tekst ovog djela, koje je napisao gospodin Pearl, temelji se na stvarnim počecima Danteove prisutnosti u našoj kulturi. Godine 1867., pjesnik H. W. Longfellow dovršio je prvi američki prijevod Božanstvene komedije, revolucionarne Danteove poeme o zagrobnome životu. Danas postoji više prijevoda Danteove poezije na engleski nego na bilo koji drugi jezik, a u Sjedinjenim Državama tiska se više prijevoda Danteovih djela nego u ijednoj drugoj zemlji. Dante Society of America, sa sjedištem u Cambridgeu, u saveznoj državi Massachusettsu, može se pohvaliti da je najstarija organizacija na svijetu koja se od svojeg osnutka kontinuirano posvećuje promicanju Dantea. Kako je rekao T. S. Eliot, Dante i Shakespeare podijelili su između sebe cijeli moderni svijet, a Danteova polovica svake godine se širi. Prije Longfellowova prijevoda, međutim, Dante je ovdje bio tek nepoznanica. U nas se nije govorio jezik Talijana, niti se često poučavao; Amerikanci nisu u velikom broju putovali u inozemstvo, niti je u cijelim Sjedinjenim Državama živjelo više od raštrkane šačice Talijana.
Upotrijebivši svu svoju kritičku pronicavost, ustanovio sam da osim tih temeljnih činjenica, izvanredni događaji o kojima pripovijeda Klub Dante donose izmišljenu, a ne istinitu priču. No, tragajući u bazi podataka Lexis-Nexis za potvrdom te svoje procjene, naišao sam na gore navedeni, zapanjujući novinski članak iz Pittsfieldskog Daily Reportera. Stupivši smjesta u kontakt s doktorom Lansmanom iz Instituta Harve-Bay, složio sam potpuniju sliku događaja otprije gotovo četrnaest godina.
Kenneth Stanton udaljio se od roditelja dok je obitelj bila na pecanju u Gorju Berkshire, te je na obrasloj stazi naišao na neobičan trag mrtvih životinja: prvo na rakuna čiji je pupak bio pun zgrušane krvi, zatim na lisicu; nešto dalje, na mrkog medvjeda. Dječak je poslije ispričao roditeljima da se osjećao kao hipnotiziran dok je gledao te groteskne prizore. Izgubio je ravnotežu i pao na niz oštrih litica. Dok je ležao bez svijesti, slomljena gležnja, napale su ga muhe ljudožderke. Nakon pet dana, desetogodišnji Kenneth Stanton podlegao je napadu iznenadnih konvulzija dok se oporavljao u krevetu. Autopsijom je u njegovu tijelu otkriveno dvanaest ličinki muhe Cochliomyia hominivorax, jedne od najsmrtonosnijih vrsta kukaca - istrijebljene već pedeset godina, ili se barem tako vjerovalo.
Ponovno probuđena vrsta muhe, koja je pokazala dotad nezabilježenu sposobnost da preživi u različitim podnebljima, uvedena je otada na Bliski istok, po svemu sudeći s brodskim teretom, a dok ovo pišem, desetkuje stoku i gospodarstvo sjevernog Irana. Iz znanstvenih otkrića objavljenih u prošlogodišnjem broju časopisa Abstracts of Entomology, u posljednje se vrijeme teoretizira da je divergencija koja se očituje u ovih muha, počela na sjeveroistoku Sjedinjenih Država oko godine 1865.
Na pitanje kako se to dogodilo, nije bilo jasnog odgovora - osim, kako sada ožalošćeno vjerujem, među pojedinostima Kluba Dante. Ima već više od pet tjedana da sam osmero od četrnaestero predavača koji ovog semestra rade za mene zadužio da potanje prouče Pearlov rukopis. Oni su analizirali ikatalogizirali filološke i historiografske postavke, redak po redak, bilježeći s povremenom iskrom zanimanja manje pogreške za koje je odgovoran tek piščev ego. Iz dana u dan dolazimo do novih dokaza o iznimno sumornim i uzvišenim trenucima s kojima su se suočili Longfellow i njegovi zaštitnici u godini kada je Dante napunio šestotu. Odrekao sam se svake novčane naknade, jer ovo više nije bio predgovor koji sam kanio napisati, nego upozorenje. Smrt Kennetha Stantona širom otvara zatvoreni portal Danteova ulaska u naš svijet, gdje još uvijek, i u današnje doba, leže pritajene tajne. Tek na njih te želim upozoriti, čitatelju. Molim te, nastaviš li čitati, ne zaboravi da riječi mogu krvariti.

prof. C. Lewis Watkins
Cambridge, Massachusetts

KANTIK PRVI
1


NAČELNIK BOSTONSKE POLICIJE JOHN KURTZ UVUKAO JE TRBUH KAKO BI skladnije djelovao između dviju sobarica. S jedne strane, Irkinja koja je otkrila truplo ridala je i kroz jauke izgovarala molitve, njemu nepoznate (jer su bile katoličke) i nerazumljive (jer je ridala), od kojih su ga škakljale dlačice u uhu; s druge strane, u nijemom očaju, sjedila je njezina nećakinja. U prostranoj dnevnoj sobi bilo je mnogo različitih stolaca i kauča, ali žene su se baš smjestile uz gosta dok su svi troje zajedno čekali. Morao se koncentrirati na to da ne prolije čaj, koliko je crni divan od roshara podrhtavao njihovom potresenošću.
Kurtz se kao načelnik policije već susretao s umorstvima. Ne tako često, međutim, da bi to postalo nešto uobičajeno - bilo ih je obično jedno ili dva na godinu; često bi prošlo i dvanaest mjeseci a da se u Bostonu ne bi dogodilo umorstvo vrijedno pažnje. Onih nekoliko žrtava bilo je iz nižih slojeva, tako da načelnik Kurtz nije nužno imao ulogu tješitelja. Izljevi emocija ionako su ga činili previše nestrpljivim da bi mogao biti uspješan u pružanju utjehe. Zamjeniku načelnika Edwardu Savageu, koji je katkad pisao pjesme, to bi možda bolje išlo.
Ovo - ovo je bio jedini naziv što ga je načelnik Kurtz bio u stanju pripisati užasavajućoj situaciji koja će promijeniti život grada - nije bilo samo umorstvo. Ovo je bilo umorstvo bostonskoga Brahmana, člana aristokratske kaste Nove Engleske koja se okupljala u otmjenim salonima, studirala na Harvardu i posvećivala u unitarističkoj vjeri. A žrtva je bila i više od toga: bio je to najviši dužnosnik suda u Massachiisetlsu. Ovo nije bio samo čin lišavanja života, kao što to umorstva katkad milosrdno čine, nego čin potpunog uništenja.
Žena, čiji su dolazak očekivali u najljepšoj dnevnoj sobi Wide Oaksa, ukrcala se na prvi vlak u Providenceu čim je primila brzojav. Vagoni prvoga razreda vukli su se neodgovorno polako, ali sada se to putovanje, kao i sve što je bilo prije toga, činilo kao dio neprepoznatljivog zaborava. Okladila se sama sa sobom, i s Bogom, da ako obiteljski svećenik ne bude u kući kad ona stigne, znači da je poruka iz brzojava pogrešna. To baš nije imalo smisla, ta njezina napola artikulirana oklada, ali morala je izmisliti nešto u što će vjerovati, nešto što će joj pomoći da se smjesta ne sruši u nesvijest kao mrtva. Ednah Healey, balansirajući na granici užasa i gubitka, zurila je u prazno. Ušavši u dnevnu sobusvoje kuće, uočila je samo odsutnost svećenika i ustreperila nerazumno pobjedonosno.
Kurtz, robustan čovjek tamnog tena i čupavih brkova shvatio je da i sam dršće. Unaprijed je uvježbavao njihov razgovor dok se u kočiji vozio prema Wide Oaksu. ,,Gospođo, beskrajno nam je žao što smo vas morali pozvati natrag zbog nečeg ovakvog. Moramo vam reći da je vrhovni sudac Healey..." Ne, htio je početi s uvodom. ,,Mislili smo da će biti najbolje," nastavio je, ,,ako vam nesretne okolnosti objasnimo ovdje, znate, u vašoj kući, gdje ćete se osjećati najugodnije." Mislio je da je ova zamisao velikodušna.
,,To nije mogao biti sudac Healey, načelniče Kurtz," reče ona, i zapovjedi mu da sjedne. ,,Žao mi je što ste me uzalud zvali, ali jednostavno je riječ o nekoj pogrešci. Vrhovni sudac bio je - otišao je u Beverly na nekoliko dana kako bi mogao u miru raditi dok sam ja u Providenceu s našim dvama sinovima. Ne očekujemo ga do sutra."
Kurtz nije preuzeo odgovornost pobijanja njezinih riječi. ,,Vaša je sobarica," reče, pokazujući na krupniju od dviju služavki, ,,pronašla truplo, gospođo. Vani, pokraj rijeke."
Sobarica Nell Ranney bila je preplavljena krivnjom zbog tog otkrića. Nije opazila da u džepu pregače ima nekoliko krvavih ostataka crva.
,,Čini se da se to dogodilo prije nekoliko dana. Bojim se da vaš suprug nije niti krenuo na ladanje," reče Kurtz, bojeći se da govori previše izravno.
Ednah Healey isprva je plakala polagano, kao žena koja plače za mrtvim kućnim ljubimcem - zamišljeno i suzdržano, ali bez ljutnje. Maslinastosmeđe pero koje je stršilo iz njezina šešira klimalo se dostojanstveno se držeći.
Nell čeznutljivo pogleda gospođu Healey, a zatim reče s mnogo suosjećanja, ,,Trebali biste se vratiti poslije, načelniče Kurtz, molim vas."
John Kurtz bio je zahvalan na dopuštenju da pobjegne iz Wide Oaksa.
Primjereno svečanim korakom uputio se prema svojem novom vozaču, mladom i naočitom pozorniku koji je spuštao stube na policijskoj kočiji. Nije bilo razloga za žurbu, s obzirom na kašu koju zbog ovog slučaja zacijelo već zakuhavaju u Glavnoj policijskoj postaji, izbezumljeni gradski vijećnici i gradonačelnik Lincoln, od kojeg je već dobio packe zato što dovoljno često ne provodi racije u kockarskim "paklenim rupama" i javnim kućama kako bi novinska javnost bila usrećena.
Prije nego što je stigao udaljiti se od kuće, zrak presiječe jezivi vrisak. Prosukljao je uz laganu jeku iz desetak dimnjaka na krovu. Kurtz se okrenuo i s budalasto odsutnim pogledom gledao kako Ednah Healey, bez pernatog šešira koji joj je odletio s glave i s raspuštenom kosom u raščupanim pramenovima, istrčava na stube pred kućom i baca nešto bijelo i prugasto ciljajući ravno njemu u glavu.
Kurtz će se poslije sjetiti da je zatvorio oči, činilo se da je jedino što može učiniti kako bi izbjegao katastrofu - zažmiriti. Prihvatio je svoju bespomoćnost: ubojstvo Artemusa Prescotta Healeyja već ga je bilo dokrajčilo. Nije bila riječsamo o njegovoj smrti. Smrt u Bostonu godine 1865. još uvijek je bila čest gost: dječje bolesti, sušica, neimenovane i neumoljive groznice, neobuzdani požari, stampeda uličnih nereda, mlade žene koje su umirale na porođaju u tako velikom broju da se činilo kao da nikada nisu niti bile stvorene za ovaj svijet i - sve do prije samo šest mjeseci - rat, koji je na tisuće i tisuće bostonskih mladića sveo na imena napisana na crno obrubljenim obavijestima koje su stizale njihovim obiteljima. Ali ovako pedantno i apsurdno - razrađeno i besmisleno - uništenje jednog ljudskog bića rukom nepoznatog...
Kurtza je netko naglim pokretom povukao za kaput i srušio na meki, suncem okupani travnjak. Vaza koju je bacila gospođa Healey razbila se u tisuću plavih i bjelokosnih krhotina udarivši u trbušasto deblo jednoga hrasta (jednog od stabala po kojem je imanje navodno dobilo ime). Možda je ipak trebao poslati zamjenika Savagea da riješi ovo.
Pozornik Nicholas Key, Kurtzov vozač, pustio mu je ruku i podigao ga na noge. Konji su frktali i propinjali se na kraju kolnog prilaza.
,,Činio je kako je najbolje znao! Kao i svi mi! Nismo ovo zaslužili, što god vani drugi govorili, načelniče! Nismo zaslužili ništa od ovoga. Sad sam ostala sama!" Ednah Healey podigla je stisnute šake uvis, a zatim rekla nešto što je zapanjilo Kurtza. ,,Znam tko je kriv, načelniče Kurtz! Znam tko je ovo učinio! Znam!"
Nell Ranney bacila je svoje debele ruke oko žene koja je vrištala, utišavajući je i milujući, njišući je kao što bi prije mnogo godina njihala jedno od njezine djece. Ednah Healey zauzvrat je grebla, potezala i pljuvala, tako da se naočit mladi policijski časnik, pozornik Rey, morao umiješati.
Ali udovičin je gnjev splasnuo, zavukavši se u nabore široke služavkine crne bluze, gdje nije bilo ničeg osim njezinih bujnih prsa.

Velika stara kuća nikada prije nije odzvanjala takvom prazninom.
Ednah Healey bila je krenula u Providence, u jedan od mnogih posjeta domu svoje obitelji, radišnih Sullivanovih, a njezin suprug ostao je proučavati spise jednog spora oko vlasništva koji su vodile dvije najveće bostonske udruge banaka. Sudac je obitelji zaželio sretan put uz uobičajeno mumljanje i izraze privrženosti, a bio je i toliko velikodušan dajući posluzi slobodno čim gospođe Healey više nije bilo na vidiku. Premda je njegova supruga ustrajala na posluzi, on je uživao u kratkim trenucima neovisnosti. Osim toga, volio je povremeno popiti čašicu šerija, a posluga bi zacijelo o svakoj njegovoj neumjerenosti obavijestila svoju gospodaricu, jer njega su voljeli, ali prema njoj su osjećali strah duboko u kostima.
Sutradan će se uputiti u Beverly i provesti vikend radeći u miru. Idući postupak koji zahtijeva njegovu prisutnost neće biti na dnevnom redu do srijede, kada će se vlakom vratiti natrag u grad, natrag u sudnicu.
Sudac Healey nije o tome uopće vodio računa, ali Nell Ranney, koja je već dvadeset godina radila kao služavka, otkad su je glad i bolest istjerali iz rodne Irske, znala je da je uredna životna sredina presudna za važnog čovjeka kao što je bio vrhovni sudac. I tako je Nell došla u ponedjeljak, kada je otkrila sivu, isušenu milju krvi pokraj ormara s namirnicama i još jednu crvenu prugu podno stubišta. Pretpostavila je da je neka ranjena životinja nekako ušla u kuću i da je zacijelo istim putem i izašla.
Zatim je ugledala muhu na zavjesama u dnevnoj sobi. Istjerala ju je kroz otvoren prozor glasnim coktanjem jezikom, potkrepljujući to mahanjem metlicom za čišćenje prašine. Ali muha se opet pojavila dok je u blagovaonici laštila velik stol od mahagonija. Pomislila je da su nove crne djevojke koje rade u kuhinji zacijelo nemarno očistile mrvice. Prošvercane - jer takvima je još uvijek smatrala, i uvijek će smatrati, oslobođene ropkinje - nisu marile za stvarnu čistoću, samo za privid čistoće.
Nell se činilo da kukac bruji glasno poput lokomotive. Ubila je muhu smotanim primjerkom North American Reviewa. Zgnječeni primjerak bio je otprilike dvaput veći od kućne muhe i imao je tri jednake crne pruge preko plavkastozelenog trupa. I kakva njuška! pomisli Nell Ranney. Glava toga stvorenja bila je tolika da bi sudac Healey s divljenjem promrmljao nešto prije nego što bi je bacio u koš za otpatke. Izbuljene, jarkonarančaste oči činile su gotovo polovicu gornjeg dijela tijela. Žarile su se nekom čudnom narančastom nijansom, ili crvenom. Nešto između te dvije, a bilo je tu i primjesa žute i crne. Bakar, plameni vrtlog.
Vratila se u kuću idućeg jutra da počisti gornji kat. Baš kad je zakoračila kroz vrata, još je jedna muha proletjela poput strijele mimo vrha njezina nosa. Krajnje ogorčena, dohvatila je još jedan od sučevih teških časopisa i počela se prikradati muhi uz glavno stubište. Nell se uvijek koristila stubištem za poslugu, čak i kada je bila sama u kući. Ali ova je situacija tražila da se preispitaju prioriteti, izula je cipele i svojim je širokim stopalima lagano kročila na tople, presvučene stube, slijedeći muhu u Healeyjevu spavaću sobu.
Vatrene su oči neugodno buljile; tijelo joj je bilo skvrčeno unatrag kao u konja koji se sprema na galop, a lice kukca u tom je trenutku izgledalo poput lica čovjeka. To je bio posljednji trenutak, prije dugog niza godina, da će Nell Ranney, slušajući to monotono zujanje, znati za malo duševnoga mira.
Krenula je u napad i snažno udarila Reviewom u prozor i muhu. Ali pritom se spotaknuta o nešto, i sada je pogledala u zapreku, svinutu oko njezina bosog stopala. Podigla je zapleteni predmet, kompletan niz ljudskih zuba koji je pripadao gornjoj čeljusti.
Smjesta ih je ispustila, ali ostala je pozorno stajati, kao da bi je mogli ukoriti zbog neuljudnosti.
Bili su to umjetni zubi, koje je s umjetničkom pažnjom izradio istaknuti njujorški zubar kako bi ispunio želju suca Healeyja za ljepšim izgledom u sudnici. Bio je ponosan na njih - govorio je o njihovu porijeklu svakome tko je htio slušati, ne shvaćajući da bi taština koja traži takva pomagala trebalaspriječiti svaki razgovor o njima. Bili su malo previše sjajni i novi, poput ljetnog sunca između usana.
Krajičkom oka Nell opazi gustu lokvu krvi koja se zgrušala i sasušila na sagu. A pokraj nje, malenu hrpu uredno složene muške odjeće. Ta je odjeća bila poznata Nell Ranney tako dobro kao i njezina vlastita pregača, crna bluza i nabrana crna suknja. Mnogo je puta krpala njegove džepove i rukave; sudac nikada nije naručivao nova odjela od gospodina Randridgea, izvrsnog krojača iz School Streeta, osim ako to nije bilo apsolutno nužno.
Vrativši se u prizemlje da obuje cipele, sobarica je tek tada vidjela mrlje od krvi na rukohvatu, kao i one slabo uočljive na plišanom crvenom sagu kojim su stube bile prekrivene. Kroz veliki ovalni prozor dnevne sobe, onkraj besprijekornog vrta, gdje se dvorište nizbrdicom spuštalo prema livadama i šumama, sušnim poljima i naposljetku, rijeci Charles, ugledala je roj muha. Nell izađe da pobliže pogleda.
Muhe su bile okupljene oko hrpe smeća. Kad se približila, oči su joj zasuzile od strahovitog smrada. Uzela je tačke i, dok je to činila, prisjetila se teleta i konjušara kojem su Healeyjevi dopustili da ga uzgaja na imanju. Ali to je bilo prije mnogo godina. I konjušar i tele prerasli su Wide Oaks i prepustili ga njegovoj vječnoj jednoličnosti.
Muhe su bile one iste vrste, vatrenih očiju. Bilo je i žutih stršljenova, koji su se morbidno zainteresirali za to trulo meso ispod njih. Ali brojnije od letećih stvorenja bile su gomile načičkanih bijelih kuglica koje su se pucketavo kretale - crvi šiljastih zglavaka - koji su se migoljili tijesno zbijeni na nečem, ne, nisu se samo migoljili, prštali su, ukapali se, zaranjali, proždiranjem prodirali jedan u drugoga, u... ali na čemu je stajala ova jeziva planina, uzvrvjela od bijele sluzi? Jedan kraj hrpe doimao se poput trnovitoga grma kestena i bjelokosnih niti...
Iznad hrpe stajalo je kratko drveno koplje s pohabanom zastavom, bijelom s obiju strana; lepršala je na povjetarcu neodređena smjera.
Nije mogla a da ne spozna istinu o onome što je ležalo na toj hrpi, ali obuzeta strahom molila se da je pronašla konjušarevo tele. Nije mogla ne razaznati golotinju, široka, blago pogrbljena leđa koja su se u blagom padu spuštala prema golemoj, snježnobijeloj stražnjici s koje su se prelijevali pužući bijeli crvi u obliku zrna graha, iznad neproporcionalno kratkih, raskrečenih nogu. Gust oblak muha, na stotine njih, zaštitnički je kružio iznad. Zatiljak mu je bio potpuno umotan u bijele crve, kojih je vjerojatno bilo na tisuće, a ne na stotine.
Nell je nogom šutnula osinjak i utrpala suca na tačke. Napola je odvezla a napola odvukla njegovo golo truplo preko livada, preko vrla, kroz hodnike i u njegovu radnu sobu. Bacivši truplo na hrpu pravnih spisa, Nell povuče glavu suca Healeyja sebi u krilo. Crvi su na šake ispadali iz njegova nosa, ušiju i mlohavo otvorenih usta. Počela je čupati svjetlucave crve iz njegova zatiljka. Crvolike kuglice bile su vlažne i tople. Zgrabila je i nekoliko vatrookih muha koje su je slijedile unutra, gnječeći ih rukama, kidajući im krila, bacajući ih, jednu za drugom, na suprotni kraj sobe u činu prazne osvete. Ono što je zatimčula i vidjela natjeralo ju je da zaurla dovoljno glasno da njezin krik odjekne cijelom Novom Engleskom.
Dvojica konjušara iz susjedne štale našla su Nell na rukama i koljenima kako se, pužući na koljenima udaljava od radne sobe, otupjela od plača.
,,Što je, Nellie, što se dogodilo? Bože dragi, nisi se valjda ozlijedila?"
Poslije, kada je Nell Ranney rekla Edni Healey da je sudac Healey zastenjao prije nego što joj je umro na rukama, udovica je istrčala iz kuće i bacila vazu na načelnika policije. Tražiti od nje da dopusti tu mogućnost - da je njezin muž mogao biti pri svijesti ta četiri dana, čak i krajnje maglovito svjestan - značilo je tražiti previše.
Tvrdnja gospođe Healey da zna tko je ubojica njezina muža pokazala se prilično neodređenom. ,,Boston ga je ubio," otkrila je načelniku Kurtzu poslije tog dana, nakon što se prestala tresti. ,,Cijeli ovaj odvratni grad. Pojeo ga je živoga."
Ustrajala je na tome da je Kurtz odvede da vidi truplo. Mrtvozornikovim pomoćnicima trebala su tri sata da izvade pola centimetra duge rebraste crve iz unutrašnjosti tijela; trebalo je na silu odvojiti njihova sićušna rožnata usta. Rupe od izjedenog mesa, koje su za njima ostajale, zahvaćale su sve izložene dijelove tijela; činilo se kao da užasna oteklina na zatiljku još pulsira crvima, čak i nakon što su izvađeni. Nosnice jedva da su više bile razdvojene, a pazusi su bili posve izjedeni. Bez umjetnog zubala, lice je bilo mlohavo i opušteno poput ispuhane harmonike. No ono što je najviše ponižavalo, ono najjadnije, nije bilo to što je njegovo tijelo bilo posve uništeno, pa ni to da je bilo tako prepuno crva i prekriveno slojevima muha i osa, nego je to bila jednostavna činjenica njegove golotinje. Kažu da je truplo katkada nalik na rašljastu rotkvicu na kojoj je groteskno izrezbarena glava. Sudac Healey imao je jedno od onih tijela koje nije bilo predviđeno da ga itko vidi golo osim njegove supruge.
U ustajalom prohladnom zraku mrtvozornikovih prostorija Ednah Healey ugledala je taj prizor i u tom trenutku shvatila što znači biti udovica, kakvu grešnu ljubomoru to pobuđuje. Naglim trzajem ruke zgrabi s police mrtvozornikove, škare oštre poput britve. Kurtz, sjetivši se vaze, zakorači unatrag, spotakne se i sudari s mrtvozornikom koji opsuje.
Ednah klekne i nježno odreže čuperak sučeve neukrotive kose. Srušivši se na koljena, tako da joj se bogata suknja raširila na sve strane tijesne prostorije, sitna se žena ispružila preko hladnog, ljubičastog trupla, dok je u jednoj ruci, navučenoj u tanku rukavicu, čvrsto držala škare, a drugom milovala poharane pramenove, guste i suhe poput roshara.

,,Dakle, nikada nisam vidio da nekoga crvi ovako očiste," reče Kurtz nesigurnim glasom u mrtvačnici, nakon što su dva njegova čovjeka otpratila Ednu Healey kući.
Mrtvozornik, Barnicoat imao je bezobličnu i sitnu glavu, okrutno probušenu jastožjim očima. Nosnice su mu bile natrpane vatom, tako da im se veličina udvostručila.
,,Crvi," reče Barnicoat, s grimasom na licu. Podignuo je jedno od migoljavih bijelih zrna graha koje je palo na pod. Crv se neko vrijeme koprcao na njegovu mesnatom dlanu, prije nego što ga je bacio u peć, gdje je uz cvrčanje pocrnio, a zatim prsnuo u dim ,,Trupla se u pravilu ne ostavljaju da trunu u polju. Ipak, istina je da je ova krilata banda koju je sudac Healey privukao uobičajenija za lešine ovaca i koza koje ostanu na otvorenom." Istina je da zapanjuje broj crva koji su se u Healeyju namnožili u četiri dana, koliko je ostao u dvorištu, ali Barnicoat nije imao dovoljno znanja da to prizna. Mrtvozornika je imenovala politika, i za taj posao nije se tražilo posebno medicinsko ili znanstveno stručno znanje, bilo je dovoljno biti u stanju podnositi mrtvace.
„Sobarica koja je unijela truplo u kuću," objasnio je Kurtz, „pokušavala je očistiti rane od kukaca i učinilo joj se da je vidjela, moram priznati da ne znam kako... "
Barnicoat se nakašlje, dajući znak Kurtzu da prijeđe na stvar.
,,Čula je kako je sudac Healey zastenjao prije nego što je umro," reče Kurtz. ,,Tako ona kaže, gospodin Barnicoat."
,,O, kako da ne!" reče Barnicoat nasmijavši se bezbrižno. „Ličinke ovih muha mogu živjeti samo na mrtvom tkivu, načelniče." Zbog toga, objasnio je, ženke traže rane na tijelu domaćih životinja ili pokvareno meso, kako bi položile jaja. Ako bi naišle na ranu nekoga živog stvora koji je u nesvijesti, ili ih iz nekog drugog razloga ne bi bio u stanju ukloniti, crvi bi mogli pojesti samo odumrlo tkivo - što nije tako strašno. ,,Ova rana na glavi čini se kao da se udvostručila ili utrostručila u odnosu prema prvotnome promjeru, što znači da je cjelokupno tkivo bilo mrtvo, što pak znači da je vrhovni sudac bio posve dokrajčen kada su se kukci počeli gostiti."
,,Znači da je udarac u glavu," reče Kurtz, ,,koji je prouzročio prvotnu ozljedu - da je to uzrok smrti?"
,,O, kako da ne, načelniče," reče Barnicoat. ,,I osim toga, bio je dovoljno snažan da mu izbije zube. Kažete da je pronađen u dvorištu?"
Kurtz kimne. Barnicoat je nagađao da ubojstvo nije bilo namjerno. Napad radi ubojstva uključivao bi nešto osim udarca što bi jamčilo ostvarenje plana, poput pištolja ili sjekire. ,,Ili čak bodeža. Ne, ovo se više doima kao obična provala. Nitkov udari toljagom vrhovnog suca po glavi, onesvijesti ga, zatim ga izbaci van kako mu ne bi bio na putu dok on pretražuje kuću u potrazi za dragocjenostima, vjerojatno i ne pomišljajući da je Healey tako ozbiljno ozlijeđen," reče, gotovo suosjećajući sa zastranjelim lopovom.
Kurtz se zloslutno zagleda u Barnicoata. ,,Samo što ništa nije odneseno iz kuće. I ne samo to. Sudac je bio razodjeven, a njegova odjeća uredno složena, sve do donjih gaća." Čuo je kako mu je glas zaškripao, kao da je netko nagazio na nj. ,,A njegova lisnica, zlatni lanac i sat bili su na hrpi pokraj njegove odjeće!"
Jedno od Barnicoatovih jastožjih očiju širom se otvori prema Kurtzu. ,,Bio je gol? I ništa nije ukradeno?"
,,Ovo je bilo čisto bezumlje," reče Kurtz, nakon što mu je to sinulo treći ili četvrti put.
,,Ma zamislite vi to!" uzvikne Barnicoat, osvrćući se oko sebe kao da želi pronaći još ljudi kojima će to reći.
,,Vi i vaši pomoćnici morate to držati u potpunoj tajnosti, prema gradonačelnikovoj naredbi. Znate to, zar ne, gospodine Barnicoat? Ni jednu riječ o tome ne smijete reći izvan ovih zidova!"
,,O, kako da ne, načelniče Kurtz." Barnicoat se zatim nasmije kratko, neodgovorno, poput djeteta. ,,Dakle, stari Healey bio bi strašno debeo da ga netko nosi uokolo. Barem znamo da ga nije ubila ucviljena udov'ca."

Pozivajući se na razum i osjećaje, Kurtz je u Wide Oaksu nastojao objasniti zašto treba vremena da ispita slučaj prije nego što javnost dozna što se dogodilo. Ali Ednah Healey nije davala nikakva odgovora dok je sobarica s gornjeg kata namještala pokrivače oko nje.
,,Vidite - dakle, ako nastane cirkus, ako se novinari, kao i obično, obruše na naše metode, nećemo ništa moći otkriti."
Njezine oči, koje su obično osuđujući sijevale, bile su žalosno nepomične. Čak su i sobarice, koje su strahovale od njezina prijekornog pogleda, plakale zbog njezina trenutačnog stanja koliko i zbog gubitka suca Healeyja.
Kurtz se povukao, gotovo spreman odustati. Opazio je da je gospođa Healey čvrsto stisnula oči kada je Nell Ranney ušla u sobu noseći čaj. „Gospodin Barnicoat, mrtvozornik, kaže da je znanstveno nemoguće da je vrhovni sudac bio živ kada ga je vaša sobarica pronašla, kao što ona vjeruje - da je to bila halucinacija. Marnicoal, naime, može prema broju crva ustvrditi da je sudac već bio umro."
Ednah Healey se okrene prema Kurtzu otvorena upitna pogleda.
,,Doista, gospođo Healey," nastavi Kurtz s novopronađenom samouvjerenošću, ,,Vidite, ličinke muha po prirodi se hrane isključivo mrtvim tkivom."
,,Znači da nije patio dok je ležao tamo?" molećivo će gospođa Healey, slomljenim glasom.
Kurtz odlučno odmahne glavom. Prije nego što je otišao iz Wide Oaksa, Ednah je pozvala Nell Ranney i zabranila joj da ikada više ponovi najužasniji dio svoje priče.
,,Ali gospođo Healey, znam da sam..." Nell je odmahivala glavom, ne dovršivši rečenicu.
,,Nell Ranney! Učinit ćeš kako ti kažem!"
Zatim, kako bi se odužila načelniku, udovica pristane ne otkrivati okolnosti suprugove smrti.
,,Ali evo što vi morate učiniti," reče, čvrsto uhvativši rukav njegova kaputa. ,,Morate mi svečano obećati da ćete pronaći njegova ubojicu."
Kurtz kimne. ,,Gospođo Healey, policija je već počela poduzimati sve što sredstva i trenutačno stanje... "
,,Ne." Njezina bezbojna ruka držala se, nepomična, za njegov kaput, kao da bi i dalje ostala tako visjeti, nimalo obeshrabrena, kada bi on sada izašao iz sobe. ,,Ne, načelniče Kurtz. Ne da će početi. Da će završiti. Otkriti. Dajte mi riječ."
Nije mu ostavila mnogo izbora. ,,Dajem vam riječ da hoćemo." Nije kanio reći ništa više, ali sumnja koja mu je udarala u prsima natjerala ga je da i nju izrazi riječima. ,,Na ovaj ili onaj način."
*  *  *
J. T. Fields, izdavač poezije, stisnuo se u sjedalu uz prozor svojeg ureda u New Corneru, proučavajući pjevanja koja je Longfellow odabrao za tu večer, kada ga je jedan mlađi činovnik prekinuo dovevši posjetitelja. Vitka figura Augustusa Manninga materijalizirala se iz hodnika, zatočena u kruti frak. Doimao se kao da je zalutao u njegov ured, kao da pojma nema kako se zatekao na drugom katu nedavno obnovljene zgrade u Ulici Tremont, gdje su sada bili smješteni Ticknor, Fields & Co.
,,Zgrada izgleda odlično, gospodine Fields - odlično. Premda ćete za mene uvijek ostati mlađi partner koji propovijeda svojoj maloj kongregaciji pisaca šćućuren iza svoje zelene zavjese u Old Corneru."
Fields, sada već stariji partner i najuspješniji izdavač u Americi, nasmiješi se i premjesti za svoj radni stol, hitro ispruživši nogu i pritisnuvši stopalom treću od četiriju pedala - označenih slovima A, B, C i D - nanizanih ispod njegova stolca. U jednom od udaljenih ureda, maleno zvonce označeno slovom C lagano se oglasi, iznenadivši kurira. Zvono C značilo je da izdavača treba prekinuti za dvadeset pet minuta; zvono B, za deset minuta; zvono A, za pet. Kuća Ticknor i Fields bila je ekskluzivni nakladnik Sveučilišta Harvard, objavljujući njihove službene tekstove, brošure, memoare i godišnjake. Stoga je doktor Augustus Manning, čovjek koji je u rukama držao ključeve svih sveučilišnih blagajni, toga dana dobio najvelikodušniji C.
Manning skine šešir i rukom prijeđe preko ogoljena klanca između valova sitno kovrčave kose koja mu je padala na obje strane glave. „Gospodine Fields, kao rizničar Izvršnog odbora Sveučilišta u Harvardu," reče, ,,moram vas upozoriti na mogući problem na koji su nam nedavno skrenuli pozornost. Vi shvaćate da nakladnička kuća koju upošljava Sveučilište Harvard ne smije imati ništa manje nego besprijekoran ugled."
,,Doktore Manning, usudio bih se reći da nema kuće s tako besprijekornim ugledom kao što je naš."
Manning ispreplete svoje krive prste u oštar luk te duboko i hrapavo uzdahne, ili se pak nakašlje, Fields nije bio siguran. ,,Čuli smo za novi književniprijevod koji planirate objaviti, gospodine Fields, prijevod gospodina Longfellowa. Razumije se da mi dragocjenim držimo dugogodišnji doprinos gospodina Longfellowa našem fakultetu, i njegova je poezija uistinu prvorazredna. Čuli smo, međutim, nešto o ovom projektu, o njegovoj temi, i donekle smo zabrinuti da bi takvo buncanje..."
Fields se ledenim pogledom zapilji u njega, a na to se Manningovi isprepleteni prsti razdvoje. Izdavač ugazi petom na četvrtu, najhitniju pedalu. ,,Vi znate, dragi doktore Manning, koliko naše društvo cijeni djela mojih pjesnika. Koliko cijeni Longfellowa. Lowella. Holmesa." Ovaj trijumvirat imena učvrstio je njegovu poziciju.
„Gospodine Fields, upravo uime društva i govorimo. Vaši pisci su pod vašim okriljem. Valjano ih savjetujte. Ne spominjite drugima ovaj sastanak, ako tako želite, a neću ni ja. Znam da vam je stalo do ugleda ove kuće i ne sumnjam da ćete uzeti u obzir sve reperkusije objave toga djela."
,,Hvala vam na tom povjerenju, doktore Manning." Fields izdahne u svoju široku četvrtastu bradu, trudeći se zadržati taktičnost po kojoj je bio poznat. „Temeljito sam razmotrio reperkusije i unaprijed im se veselim. Ako ne želite da nastavimo objavljivati knjige koje su u pripremi za Sveučilište, rado ću vam smjesta vratiti sve klišeje ne tražeći novčanu naknadu. Nadam se da znate da ćete me uvrijediti kažete li u javnosti išta podcjenjivački o mojim piscima. Ah, gospodine Osgood."
Fieldsov stariji činovnik, J. R. Osgood uđe u ured vukući noge, a Fields mu zapovjedi da doktora Manninga provede kroz preuređene prostorije.
,,Nema potrebe," procijedi Manning dok je ustajao, kroz krutu patricijsku bradu, trajnu poput stoljeća. „Pretpostavljam da očekujete kako ćete ovdje provesti još mnoge ugodne dane, gospodine Fields," reče, bacivši hladan pogled na sjajnu oplatu od orahovine. ,,Doći će vrijeme, upamtite, kada čak ni vi nećete moći zaštititi svoje pisce od njihovih ambicija." Nakloni se krajnje uljudno i krene niza stube.
,,Osgoode," reče Fields, zatvorivši vrata. ,,Želim da ugurate jedan mali trač u New York Tribuneu u povodu prijevoda."
,,O, zar ga je gospodin Longfellow već dovršio?" upita Osgood vedro.
Fields naškubi svoje pune, ohole usne. ,,Jeste li znali, gospodine Osgoode, da je Napoleon jednom ustrijelio putujućeg prodavača knjiga zato što je ovaj bio previše agresivan?"
Osgood se zamisli. ,,Ne, nisam za to čuo, gospodine Fields."
„Zahvaljujući životu u demokraciji, imamo tu sreću da svoje knjige slobodno možemo na sva zvona reklamirati, a da se ne moramo ničega bojati. Ne želim da ijedna iole ugledna obitelj bude neobaviještena u trenutku kada knjigu damo na uvez." A onaj tko se zatekao unutar kilometra u dometu njegova glasa povjerovao bi da će rečeno i ostvariti. ,,Za gospodina Greeleya u New Yorku: odmah uvrstili u rubriku 'Književni Boston'." Fields je prstima udarao i prebirao po zraku, poput glazbenika koji svira glasovir iz sjećanja. Od pisanja je dobivao grčeve u ručnom zglobu, tako da mu je Osgood bio zamjenska rukagotovo uvijek kad je izdavač trebao nešto napisati, uključujući i njegove nalete poezije.
Tekst mu se oblikovao u mislima u gotovo dovršenom obliku. ,,'ŠTO RADE BOSTONSKI LITERATI: Šuška se da je u tiskari nakladničke kuće Ticknor, Fields & Co. novi prijevod koji će u mnogim krugovima privući veliku pozornost. Autor toga prijevoda navodno je naš ugledni sugrađanin, čije je pjesništvo već dugi niz godina predmet divljenja javnosti s obiju strana Atlantika. Čuli smo, osim toga, da je spomenuti gospodin angažirao kao pojačanje neke od najboljih literarnih umova Bostona...' Čekajte, čekajte. Napišite umjesto toga 'Nove Engleske'. Ne želimo valjda da nam se stari Greene podsmjehuje, je li tako?"
,,Naravno da ne, gospodine," uspio je odgovoriti Osgood dok je črčkajući zapisivao.
,,'... najboljih literarnih umova Nove Engleske, kako bi mu pomogli u obavljanju zahtjevnog zadatka revidiranja i dovršavanja njegova novog, složenog pjesničkog prijevoda. Sadržaj toga djela u ovom se trenutku ne zna, a znamo samo to da nikada dosad nije bilo objavljeno u našoj zemlji i da će promijeniti naš književni krajolik.' I tako dalje. Neka Greeley stavi oznaku 'izvor nepoznat'. Jeste li sve zapisali?"
,,Poslat ću to prvom poštom sutra ujutro," reče Osgood.
„Brzojavke u New York."
,,Da objave idući tjedan?" Osgood je pomislio da je krivo čuo.
,,Da, da!" Fields podigne ruke. Izdavač je rijetko bio nervozan. ,,I kažem vam, imat ćemo spreman još jedan članak tjedan poslije toga!"
Stigavši do vrata, Osgood se pažljivo okrene. ,,Ako smijem pitati, gospodine Fields, kojim poslom vas je danas poslije podne posjetio doktor Manning?"
,,Nije vrijedno spomena." Fieldsov duboki uzdah u bradu proturječio je tom odgovoru. Vratio se debelome svežnju naslaganih rukopisa na klupi uz prozor. Ispod njih se prostirao bostonski park, kojim su prolazili pješaci koji se još nisu htjeli oduči svoje ljetne garderobe, pa se moglo vidjeti čak i nekoliko slamnatih šešira. Kada je Osgood drugi put htio izaći, Fields osjeti potrebu da objasni. ,,Ako objavimo Longfellowova Dantea, Augustus Manning će se pobrinuti da se ponište svi nakladnički ugovori između Harvarda i Ticknora i Fieldsa."
,,Ali to bi prouzročilo na tisuće dolara štete - i na desetke tisuća u idućim godinama!" Uzvikne Osgood, vrlo uznemiren.
Fields strpljivo kimne. ,,Hmm. Znate li, Osgoode, zašto nismo objavili Whitmana kada nam je donio svoje Vlati trave?" Nije čekao odgovor. ,,Zato što nam Bili Ticknor nije htio navući nevolje na vrat zbog putenih sadržaja."
,,Smijem li upitati je li vam žao zbog toga, gospodine Fields?"
Svidjelo mu se to pitanje. Ton glasa promijenio mu se iz poslodavčeva u mentorov. ,,Nije, dragi moj Osgoode. Whitman pripada New Yorku, baš kao što mu je pripadao i Poe." Ovo je ime izgovorio s više gorčine, iz razloga koji su joštinjali u njemu. ,,Neka zadrže one malobrojne koje imaju. Ali ovdje, u Bostonu, nikada ne smijemo ustuknuti pred pravom književnošću. Pa nećemo ni sada."
Htio je reći "sada kada Ticknora više nema". Nije da pokojni William D. Ticknor nije imao smisla za književnost. Zapravo, moglo bi se reći da je Ticknorovima književnost kolala žilama, ili barem nekim od vitalnih organa, s obzirom na to da je njihov rođak George Ticknor svojedobno bio vodeći bostonski književni autoritet, prethodnik Longfellowa i Lowella kao prvi profesor na Smithovoj katedri na Harvardu. Ali William D. Ticknor počeo je karijeru u Bostonu baveći se složenim poslovima financijskih konstrukcija, i donio je u izdavaštvo, koje je u to doba bilo tek malo više od prodavanja knjiga, istančani um bankara. Upravo je Fields prepoznao osobine genija u napola dovršenim rukopisima i monografijama, Fields koji je njegovao prijateljstva s velikim piscima Nove Engleske dok su drugi izdavači morali staviti ključ u bravu jer nisu ostvarivali dobit ili su previše vremena trošili na prodaju na malo.
Za Fieldsa, dok je još bio mladi prodavač knjiga, govorilo se čak da pokazuje neke nadnaravne (ili "veoma sumnjive", kako su govorili drugi prodavači) sposobnosti: mogao je po držanju i izgledu nekog kupca predvidjeti koju će ovaj knjigu poželjeti. Isprva je to držao za sebe, ali kada su drugi prodavači uočili njegov dar, postao je predmet mnogih oklada, a oni koji su se kladili protiv Fieldsa na kraju bi uvijek ostali nezadovoljni. Nedugo zatim Fields će preobrazili izdavaštvo tako što će uvjeriti Williama Ticknora da pisce nagrađuje umjesto da ih izigrava i tako što će shvatiti da publicitet može pjesnike pretvoriti u znamenite ličnosti. Kao partner, Fields je preuzeo časopise The Atlantic Monthly i The North American Review u kojima su njegovi pjesnici i pisci objavljivali svoja djela.
Osgood nikada neće biti čovjek od pera poput Fieldsa, literat, zato je oklijevao razmjenjivati ideje o Istinskoj književnosti. ,,Zašto bi Augustus Manning prijetio takvom mjerom? To nije ništa drugo doli ucjena," reče on sa zgražanjem.
Fields se na to nasmiješi u sebi, razmišljajući kolikim još stvarima mora poučiti Osgooda. „Ucjenjujemo sve koje poznajemo, Osgoode, inače nikad ništa ne bismo obavili. Danteova je poezija strana i nepoznata. Izvršni odbor gospodari ugledom Harvarda tako što nadzire svaku riječ prije nego što joj dopusti pristup kroz vrata fakulteta, Osgoode - bilo čega nepoznatog, bilo čega nedokučivog boje se preko svake mjere." Fields podigne džepno izdanje Danteove Božanstvene komedije koju je kupio u Rimu. ,,Između ovih korica ima dovoljno razloga za zgražanje da se sve to sruši. Svijest naše zemlje kreće se naprijed brzinom brzojava, Osgoode, a naše vrle institucije za njim kaskaju u diližansi."
,,Ali zašto bi u ovom slučaju bio ugrožen njihov ugled? Nikada nisu službeno odobrili Longfellowov prijevod."
,,Dakako da nisu," reče izdavač hineći sablažnjenost. ,,Ali ipak veoma strepe pred njim, jer to se ne može tek tako izbrisati."
Fields je s Harvardom bio povezan u svojstvu nakladnika. Veze ostalih učenjaka sa sveučilištem bile su čvršće: Longfellow je bio najslavniji harvardski profesor sve dok nije, deset godina prije toga, otišao u mirovinu kako bi se mogao potpuno posvetiti poeziji; Oliver Wendell Holmes, James Russell Lowell i George Washington Greene bili su bivši studenti; Holmes i Lowell bili su i glasoviti profesori - Holmes na Parkmanovoj katedri anatomije na Medicinskom fakultetu, a Lowell kao ravnatelj Odsjeka za moderne jezike i književnost, što je bio Longfellowov nekadašnji položaj.
,,Na ovo će se gledati kao na remek-djelo proizašlo iz srca Bostona i duše Harvarda, dragi moj Osgoode. Čak ni Augustus Manning nije tako slijep da to ne uoči."

Doktor Oliver Wendell Holmes, profesor medicine i pjesnik, žurio je uredno podrezanim stazama bostonskoga parka prema uredu svog izdavača, kao da ga netko progoni (zaustavivši se, međutim, dva puta kako bi dao autogram). Ako biste prošli dovoljno blizu doktora Holmesa ili ste bili jedan od onih šetača koji bi se latili olovke uime svoje knjižice s autogramima, čuli biste ga kako pjevuši dok odlučno korača. U džepu njegova prsluka od moare svile žario se preklopljeni papirnati pravokutnik koji je sitnoga doktora tjerao naprijed prema Corneru (to jest, uredu njegova izdavača), pobuđujući u njemu strah.
Kada bi mu pristupili štovatelji, sav bi zasjao slušajući ih kako navode svoje omiljene pjesme. ,,Ah, ta. Kažu da je predsjednik Lincoln napamet recitirao tu pjesmu. Pa, zapravo, sam mi je rekao..." Zbog Holmesova dječačkog lica i sitnih usta koje su se razvukle preko opuštene čeljusti činilo se kao da mu je naporno držati ih zatvorenima dulje vrijeme.
Nakon lovaca na autograme zaustavio se samo jedanput, oklijevajući, u knjižari Dutton & Company, gdje je nabrojio tri romana i četiri pjesničke zbirke posve novih i (najvjerojatnije) mladih njujorških autora. Svakog tjedna u književnim rubrikama objavljivali su vijest da je upravo izašla najizvanrednija suvremena knjiga. "Duboke originalnosti" bilo je u takvom izobilju da je čovjek, kad ne bi znao da je drugačije, mogao pretpostaviti kako je riječ o najuobičajenijem nacionalnom proizvodu. Samo nekoliko godina prije rata činilo se da je jedina knjiga na svijetu njegov Autokrat za doručkom, niz eseja u nastavcima kojima je Holmes nadmašio sva očekivanja, donoseći nov pristup književnosti, pristup osobnog zapažanja.
Holmes naglo uđe u prostranu izložbenu sobu u zgradi Ticknora i Fieldsa. Poput drevnih Židova u Drugome hramu koji se prisjećaju veličajne ljepote prethodnoga, doktor Holmes nije mogao a da ne osjeti otpor prema nauljenom i ulaštenom sjaju. U misli mu se prikralo osjetilno sjećanje na zagušljive prostorije u njihovoj staroj zgradi, zvanoj Old Corner, na uglu Washington i School Streeta, u kojoj su se izdavačka kuća i njezini autori desetljećima stiskali. Fieldsovi su pisci ovu novu zgradu, između Tremont Streeta i Hamilton Placea,nazvali Corner ili Novi Corner - dijelom iz navike, ali i zbog nostalgije za vremenima svojih početaka.
,,Dobra večer, doktore Holmes. Trebate gospodina Fieldsa?"
Gospođica Cecilia Emory, ljubazna djevojka u plavom šeširu koja je radila na recepciji, primila je doktora Holmesa obavijena oblakom parfema i uz srdačan osmijeh. Kada je Corner počeo s radom mjesec dana prije, Fields je zaposlio nekoliko tajnica, unatoč kritičarima koji su jednoglasno osudili takvu praksu u zgradi koja je inače puna muškaraca. Zamisao je gotovo nedvojbeno potekla od Fieldsove supruge Anne, svojeglave i lijepe žene (što su najčešće združene osobine).
,,Tako je, dušo." Holmes se nakloni. ,,Je li ovdje?"
,,Ah, je li to veliki Autokrat s doručka sišao pred nas?"
Samuel Ticknor, jedan od zaposlenika, pretjerano se dugo pozdravljao s Cecilijom Emory dok je navlačio rukavice. On nije bio prosječan zaposlenik nakladničke kuće, jer Ticknora će u njegovu domu, na jednoj od najpoželjnijih adresa Back Baya, dočekati supruga i posluga.
Holmes prihvati pruženu ruku. ,,Sjajno mjesto je ovaj Novi Corner, zar ne, dragi moj gospodine Ticknor?" Nasmije se. ,,Čudim se da se naš gospodin Fields još nije u njemu izgubio."
,,Zar nije," promrmlja Samuel Ticknor ozbiljno, a zatim se lagano zacereka ili zarokće.
J. R. Osgood došao je da odvede Holmesa na gornji kat. ,,Ne obraćajte pažnju na njega, doktore Holmes," reče Osgood frknuvši nosom, gledajući kako je 'on' o kojem je bila riječ upravo išetao na Tremont Street i dobacio novac prodavaču kikirikija kao da je prosjak. ,,Rekao bih kako mladi Ticknor misli da bi trebao useliti u isti ured s pogledom na park, kao što bi mislio i njegov otac da je živ, na temelju samog imena. A želi i da svi drugi to znaju."
Doktor Holmes nije imao vremena za tračanje - barem ne danas.
Osgood ustanovi da je Fields na sastancima pa pošalje Holmesa u čistilište Salona pisaca, plišem obloženu odaju namijenjenu udobnosti i zadovoljstvu kućnih autora. Da je ovo bio neki običan dan, Holmes bi vjerojatno lako ovdje proveo dugo vremena diveći se književnim memorabilijama i autogramima obješenima na zidove, među kojima je bilo i njegovo ime. No umjesto toga usmjerio je pozornost na ček koji je, kolebajući se, izvadio iz džepa. U brojci ispisanoj nemarnim rukopisom, koja kao da mu se rugala, Holmes je vidio svoje neuspjehe. U zavojitim mrljama od tinte vidio je sebe kao pjesnika, iscrpljena događajima proteklih godina, nesposobna da ostane na visini svojih prošlih postignuća. Sjedio je u tišini, grubo trljajući obraz između palca i kažiprsta, kao što bi Aladin vjerojatno trljao svoju staru svjetiljku. Holmes je zamišljao sve one neustrašive, mlađe pisce kojima se Fields dodvoravao, uvjeravao ih i oblikovao.
Dva je puta išetao iz Salona pisaca, i oba je puta zatekao vrata Fieldsova ureda zatvorena. No prije nego što se drugi put stigao vratiti, glas Jamesa Russella Lowella, pjesnika i urednika, začuo se kroz vrata. Lowell je govorioglasno (kao i uvijek), čak i dramatično, a doktor Holmes, umjesto da pokuca ili se pak okrene i ode, pokuša dešifrirati razgovor, jer bio je gotovo siguran da ima nekakve veze s njim.
Suzivši oči, kao da će tako prenijeti dio njihove snage na svoje uši, Holmes je upravo razabirao jednu intrigantnu riječ, kad udari u nešto i spotakne se.
Mladić koji se naglo zaustavio ispred prisluškivača, počne mahati rukama u ošamućenom kajanju.
,,Ja sam kriv, dragi momče," reče pjesnik kroz smijeh. ,,Ja sam doktor Holmes... "
,,Teal, doktore, gospodine," uzdrhtali mladić, trgovački pomoćnik, uspije se nekako predstaviti prije nego što je požutio u licu i uzrujano pobjegao.
,,Vidim da ste upoznali Daniela Teala." Osgood, stariji činovnik, pojavi se iz hodnika. ,,Nije oličenje genija, ali nema marljivijeg radnika od njega." Holmes se zasmijulji zajedno s Osgoodom: jadan dečko, još novajlija na poslu a gotovo udario glavom u glavu Olivera Wendella Holmesa! Pjesnik se nasmiješi zbog obnovljenog osjećaja vlastite važnosti.
,,Želite li da pogledam je li gospodin Fields slobodan?" upita Osgood.
Uto se vrata otvore iznutra. James Russell Lowell, veličanstveno neuredan, prodornih sivih očiju koje su odvlačile pozornost od njegove vunaste kose i brade koju je gladio s dva prsta, gledao je u njih s praga.
Bio je sam u Fieldsovu uredu čitajući današnje novine.
Holmes je zamišljao što bi mu Lowell rekao kada bi pokušao s njime podijeliti svoje brige: Ovo je vrijeme da svu energiju usmjerimo na Longfellowa, na Dantea, Holmese, a ne na našu silnu taštinu... ,,Uđi, uđi, Wendelle!" Lowell mu počne lijevati piće.
Holmes reče, ,,Nego, Lowelle, učinilo mi se maloprije da čujem glasove odavde. Duhovi?"
,,Kada su Coleridgea upitali vjeruje li u duhove, odgovorio je niječno, objašnjavajući to činjenicom da ih je vidio previše." Veselo se nasmije i kružnim pokretom ugasi žar cigare. ,,O, Klub Dante će večeras slaviti. Samo sam naglas čitao ovo da čujem kako zvuči." Lowell pokaže na novine na stoliću. Fields je, objasni on, u kantini.
,,Reci mi, Lowelle, znaš li je li Atlantic promijenio svoju politiku plaćanja? Hoću reći, nisam čuo jesi li priložio stihove za zadnji broj. Znam da si zacijelo prilično zauzet s Reviewom." Holmesovi su prsti presavijali ček u njegovu džepu.
Lowell nije slušao. ,,Holmese, moraš vidjeti ovo! Fields je nadmašio samoga sebe. Evo, pogledaj." Urotnički kimne, pažljivo ga promatrajući. Novine su bile otvorene na književnoj rubrici i mirisale su na Lowellovu cigaru.
,,Ali evo što sam htio pitati, dragi moj Lowelle," Holmes će uporno, sklanjajući novine. ,,Jesi li nedavno - o, hvala lijepa." Prihvati razvodnjeni brendi.
Fields se vratio sa širokim osmijehom na licu, ravnajući svoju kovrčavu bradu. Bio je jednako neobjašnjivo veseo i samozadovoljan kao i Lowell. ,,Holmese! Nisam očekivao da ćeš nam danas pričiniti zadovoljstvo. Upravo sam ti htio javiti na Medicinski fakultet da pođeš gospodinu Clarku. Dogodila se neka vražja pogreška s čekovima za zadnji broj Atlantica. Možda ćeš primiti ček na sedamdeset pet umjesto na sto dolara za svoju pjesmu." Zbog nagle inflacije koju je prouzročio rat, najbolji su pjesnici dobivali sto dolara po pjesmi, osim Longfellowa, koji je dobivao sto pedeset. Manje poznati pjesnici primali su između dvadeset pet i pedeset.
,,Doista?" upita Holmes uz glasan uzdah olakšanja, zbog čega mu je u istom trenu postalo neugodno. ,,No, uvijek mi je drago dobili više."
,,Ova nova garnitura zaposlenika - dakle, takve još niste vidjeli." Fields odmahnu glavom. ,,Stojim za kormilom golema broda, prijatelji moji, koji će udariti o hridi ne budem li u svakom trenutku pazio."
Holmes se zadovoljno nasloni i konačno pogleda u New York Tribune koji mu je bio u rukama. U zaglušujućoj tišini utonuo je duboko u naslonjač, dopuštajući debelim kožnim naborima da ga progutaju.
James Russell Lowell došao je u Corner iz Cambridgea kako bi ispunio dugo zanemarivane obveze u The North American Reviewu. Lowell je većinu svog posla u Reviewu, jednom od dvaju najboljih Fieldsovih časopisa, prepuštao timu pomoćnih urednika, čija je imena brkao, sve dok njegova nazočnost ne bi bila nužna zbog zadnje korekture. Fields je znao da će Lowell više nego itko drugi cijeniti taj prijevremeni publicitet, više nego i sam Longfellow.
„Izvanredno! Ima u vama nešto od Židova, dragi moj Fieldse!" reče Lowell, otevši novine Holmesu. Lowellovi prijatelji nisu se osobito obazirali na njegovu neobičnu primjedbu, jer su bili naviknuli na njegovu sklonost da teoretizira kako je svaki sposoban čovjek, uključujući njega, na neki neznani način Židov, ili barem židovskoga podrijetla.
,,Moji će se trgovci u knjižari gristi od nestrpljenja," hvalio se Fields. ,,Sagradit ćemo blistavu kočiju samo od bostonskoga profita!"
,,Dragi moj Fieldse," reče Lowell, veselo se nasmijavši. Potapša novine, kao da je u njima sadržana neka tajna nagrada. ,,Da si ti bio Danteov izdavač, mislim da bi mu u Firenci priredili ulični festival u znak dobrodošlice!"
Oliver Wendell Holmes se nasmije, a glas mu je imao i prizvuk tvrdnje kad je rekao: ,,Da je Fields bio Danteov izdavač, Lowelle, on nikada ne bi bio prognan."
Kada se doktor Holmes ispričao kako bi otišao potražiti gospodina Clarka, financijskog službenika, prije nego što se uputi k Longfellowu, Fields opazi da Lowella nešto muči. Pjesnik u svakom slučaju nije bio osoba sklona skrivanju nezadovoljstva.
,,Ne misliš li da bi se Holmes mogao malo više angažirati?" upita Lowell. ,,Mogao je isto tako čitati i nekrolog," odsječe, znajući da je Fields osjetljiv kad je riječ o reakcijama na oglase kojima je reklamirao svoja izdanja. ,,I to vlastiti."
Ali Fields se na to samo nasmije. „Zaokupljen je svojim romanom, to je sve, i brine ga hoće li kritičari ovaj put biti pravedni prema njemu. Osim toga, uvijek mu se bezbroj stvari mota po glavi. Znaš to, Lowelle."
,,Upravo o tome se radi! Bude li nas Harvard i dalje pokušavao zastrašiti... " započe Lowell, zatim počne ispočetka. ,,Ne želim da itko pomisli da nismo spremni ići do kraja. Jesi li se ikada upitao je li ovo za Wendella možda samo još jedan klub?"
Lowell i Holmes voljeli su se upuštati u međusobna intelektualna nadmetanja, dok je Fields činio što je mogao kako bi ih u tome obeshrabrio. Većinom su se natjecali za pozornost. Nakon jednog nedavno održanog banketa, gospođa Fields mu je ispričala da je čula Lowella kako dokazuje Harriet Beecher Stowe zašto je Tom Jones najbolji roman ikada napisan, dok je Holmes suprugu gospođe Stowe, profesoru teologije, dokazivao da je religija odgovorna za to što ljudi psuju. Nakladnika nije zabrinjavalo samo da će ponovno zavladati ozbiljna napetost između njegova dva najbolja pjesnika; bojao se da će se Lowell tvrdoglavo truditi dokazati kako su njegove sumnje u Holmesa opravdane. Fields si to nije mogao priuštiti, isto kao što si nije mogao priuštiti Holmesovu strepnju.
Fields je naveliko isticao koliko se ponosi Holmesom, stojeći pokraj uokvirenog dagerotipskog portreta maloga doktora koji je visio na zidu. Položi ruku na snažno Lowellovo rame i iskreno mu reče, ,,Naš bi Klub Dante bio izgubljena duša bez njega, dragi moj Lowelle. Nema sumnje da pridaje pozornost i drugim stvarima, ali upravo zbog toga ostaje briljantan. On je upravo onakav čovjek kakvog bi doktor Johnson proglasio dostojnim društvom. No sve ovo vrijeme bio je uz nas, zar ne. I uz Longfellowa."

Doktor Augustus Manning, rizničar u Izvršnom odboru Sveučilišta u Harvardu, ostao je u University Hallu dulje nego drugi profesori. Često je okretao glavu sa svojeg radnog stola prema mračnome prozoru, koji mu je uzvraćao mutnim odbljeskom svjetla njegove svjetiljke, i razmišljao o pogibeljima koje su se svakodnevno pojavljivale i potresale temelje njihove Visoke škole. Samo toga poslijepodneva, dok je bio u svojoj redovitoj desetominutnoj šetnji, zabilježio je imena nekoliko prijestupnika. Trojica studenata razgovarala su u blizini Grays Halla. Kad su vidjeli da dolazi, već je bilo kasno; kretao se poput fantoma, ne proizvodeći nikakav zvuk, čak i kada je hodao po suhom lišću. Dobit će ukor fakultetskog odbora zbog "okupljanja" - to jest, zbog stajanja u dvorištu u skupinama po dvoje ili više ljudi.
Toga jutra, za vrijeme obvezne mise u šest sati, Manning je skrenuo pozornost tutora Bradleyja i na studenta koji je čitao knjigu skrivenu ispod Biblije. Prijestupnika, studenta druge godine, privatno će ukoriti zbog čitanja za vrijeme mise, te zbog agitatorskih sklonosti dotičnog pisca - francuskoga filozofa, zagovaratelja nemoralne politike. Na idućem sastanku fakultetskog odbora, pokraj mladićeva imena upisat će se presuda, odredit će mu se globa uvisini određene svote dolara, a izgubit će i određen broj bodova koji ulaze u opći uspjeh.
Manning je sada razmišljao o tome kako da pristupi problemu Dantea. Nepokolebljiv pristaša studija klasičnih jezika i književnosti, Manning je, kažu, jednom proveo cijelu godinu obavljajući svoje privatne i službene poslove na latinskom: neki su sumnjali u to, napominjući da njegova supruga ne zna latinski, dok su drugi smatrali da upravo ta činjenica potvrđuje istinitost priče. Živi jezici, kako su ih zvali harvardski profesori, bili su samo malo više od jeftinih imitacija, priprostih iskrivljavanja. Talijanski, baš kao španjolski i njemački, posebice su predstavljali niske političke strasti, tjelesnu požudu i odsustvo morala dekadentne Europe. Doktor Manning nije imao nikakvu namjeru dopustiti da se taj inozemni otrov širi pod krinkom književnosti.
Dok je tako sjedio, Manning je začuo neobično kuckanje iz predsoblja. U ovo doba svaki bi zvuk bio neočekivan, s obzirom na to da je Manningov tajnik otišao kući. Manning pođe do vrata i pritisne kvaku. No bila je zaglavljena. Pogleda uvis i ugleda metalni šiljak koji je netko gurnuo u dovratak, a zatim još jedan, nekoliko centimetara desno od prvog. Manning snažno povuče vrata, nekoliko puta za redom, sve jače i jače dok ga ruka nije zaboljela, a vrata se uz škripanje nevoljko otvorila. S druge je strane jedan učenik, naoružan drvenom daskom i nekoliko klinova, balansirao na stolcu, smijući se dok je pokušavao zapečatiti Manningova vrata.
Prijestupnikova se pratnja razbježala čim su ugledali Manninga.
Manning zgrabi učenika i povuče ga sa stolca. ,,Tutore! Tutore!"
,,To je samo neslana šala, kad vam kažem! Pustite me!" Šesnaestogodišnjak je u istom trenutku izgledao pet godina mlađi te ga, onako prikovana Manningovim mramornim pogledom, obuze panika.
Udario je Manninga nekoliko puta, a zatim mu zario zube u šaku, na što je stisak popustio. Ali dežurni je tutor stigao i na vratima uhvatio učenika za ovratak.
Manning priđe polaganim korakom i ledena pogleda. Zurio je tako dugo da se s vremenom počeo doimati sve manjim i sve slabijim. Čak je i tutoru postalo neugodno, pa je glasno upitao što mu je činiti. Manning spusti pogled prema svojoj ruci, na kojoj su dvije svijetle krvave mrlje izbijale iz otisaka zuba između kostiju.
Činilo se da Manningove riječi izviru izravno iz njegove krute brade, umjesto iz usta. ,,Neka vam kaže imena svojih pomagača u ovoj raboti, tutore Pearce. I otkrijte gdje je pio alkohol. Zatim ga predajte policiji."
Pearce je oklijevao. „Policiji, gospodine?"
Učenik se pobuni. ,,To je podli trik. Zvati policiju da riješi školski problem!"
„Smjesta, tutore Pearce!"
Augustus Manning zaključa za sobom vrata. Dok se vraćao za stol i ponovno sjedao za nj, uspravno i dostojanstveno, nije se obazirao na to što odbijesa otežano diše. Ponovno je podigao primjerak The New York Tribunea da se podsjeti na ono čemu je hitno trebao pridati pozornost. Dok je čitao oglas J. T. Fieldsa u rubrici "Književni Boston" i dok mu je u ruci kucalo na mjestima gdje su mu zubi probili kožu, kroz glavu rizničara prolazile su manje-više sljedeće misli: Fields misli da je nepobjediv u svojoj novoj tvrđavi... Istom se takvom bahatošću Lowell ogrnuo kao novim kaputom... Longfellow je i dalje nedodirljiv; gospodin Greene je samo relikt, već odavno mentalni paraplegičar... Ali doktor Holmes... Autokrat izaziva kontroverziju samo iz straha, ne iz načela... Kakav li je paničan izraz bio na licu maloga doktora dok je prije svih onih godina gledao kakva je sudbina zadesila profesora Webstera - i to ne zbog osude za ubojstvo ili vješanja, nego zbog gubitka društvenog položaja, stečenog tako besprijekornim ugledom, školovanjem i karijerom harvardskoga čovjeka... Da, Holmes: doktor Holmes će se pokazati našim najvećim saveznikom.

2


ŠIROM BOSTONA POLICAJCI SU, PREMA ZAPOVIJEDI NAČELNIKA, CIJELU NOĆ okupljali "sumnjive osobe" u skupinama od pet-šest ljudi. Svaki je policajac oprezno pogledavao sumnjive osobe svojih kolega dok su Glavnoj policijskoj postaji upisivali njihove podatke - da ne bi netko za njegove lupeže rekao da su manje vrijedni. Detektivi u civilu, izbjegavajući policajce u odorama, prikradali su se gore iz grobnica - podrumskih ćelija za pritvor - komunicirajući tajnim šiframa i jedva uočljivim kimanjem.
Detektivski odjel, organiziran prema uzoru na europski model, utemeljen je u Bostonu s namjerom da policija dođe u posjed pouzdanih podataka o kretanjima kriminalaca, pa su odabrani detektivi bili većinom i sami bivši odmetnici od zakona. Nisu, međutim, bili oboružani sofisticiranim metodama istraživanja, tako da su se detektivi služili starim trikovima (a najdraži su im bili ucjena, zastrašivanje i laganje), kako bi osigurali dovoljan broj uhićenja i zajamčili sebi plaću. Načelnik Kurtz učinio je sve što je mogao kako bi detektivi i novinari pomislili da je žrtva ovog ubojstva neki anonimac. Zadnje sto mu je u ovom trenutku trebalo bilo je da se njegovi detektivi urote i pokušaju izvući novac iz unosne žalosti Healeyjevih.
Neki od privedenih pjevali su proste pjesme ili su rukama pokrivali lice. Drugi su dovikivali kletve i prijetnje policajcima koji su ih priveli. Nekoliko njih zbilo se na drvenim klupama uz jednu stranu prostorije. Tu je bilo svake vrste kriminalaca, od cestovnih razbojnika - najotmjenijih varalica - pa sve do provalnika, kradljivaca i đžeparica u lijepim šeširima koje bi namamile prolaznika u neku uličicu, a zatim bi njihovi pomagači obavili ostatak posla. Na njih su odozgo padala zrna toplog kikirikija koji su bacali irski derani boležljivo blijedih lica. Klečali su na javnoj galeriji, držeći u rukama masne papirnate vrećice i ciljajući kroz prečke na ogradi. Tu su tanad dopunjavali projektilima od trulih jaja.
,,Si čuo da se neko hvali da je nekog ukoko? Slušaš li ti ovamo?"
,,Odakle ti taj sat na zlatnom lancu, mali? Ovaj svileni rubac?"
,,Što si mislio s tom palicom?"
,,Onda, što kažeš, prijane? Si kad pokušao ubiti čovjeka, tek toliko da vidiš kakav je to osjećaj?"
Crveni u licu, policajci su izvikivali ovakva pitanja. Zatim bi načelnik Kurtz počeo iznositi pojedinosti Healeyjeve smrti, vješto izbjegavajući otkriti identitet žrtve, ali ubrzo bi ga prekinuli.
,,Hej, šefe." Veliki, crni lopov zbunjeno se nakašlje, izbuljenih očiju prikovanih za kut prostorije. ,,Hej, šefe. Što je s ovim crnim psom čuvarom?
Gdje mu je odora? Nešto mi govori da nećete crnčinu primiti u detektive. Ili se i ja mogu prijaviti?"
Na smijeh koji se začuo, Nicholas Rey se uspravi. Odjednom je postao svjestan da ne sudjeluje u ispitivanju, te svoje civilne odjeće.
,,Ma daj, čovječe, nije to crnjo," reče jedan dotjerani dugonja, načinivši korak naprijed i odmjerivši pozornika Reya pogledom stručnog procjenitelja. ,,Meni izgleda kao bastard, i još k tome sjajan primjerak. Majka ropkinja, otac radnik na plantaži. Tako je, zar ne, prijatelju?"
Rey zakorači bliže redu. ,,Kako bi bilo da odgovorite na načelnikova pitanja, gospodine? Zašto ne bismo jedni drugima pomogli ako možemo."
,,Lijepo rečeno, Ljiljane." S pohvalnim izrazom lica, dugonja stavi prst na svoje tanke brkove koji su se s usne spuštali u zaobljenom luku, kao da će mu zaokružiti usta, naizgled navještujući da će prerasti u bradu, no naglo se zaustavljajući na pola puta.
Načelnik Kurtz palicom pritisne ukrasnu dijamantnu kopču na grudima Langdona Peasleeja. ,,Nemoj me ljutiti, Peaslee!"
,,No, pripazite malo, molim." Peaslee, najpoznatiji bostonski obijač sefova, rukom otrese prsluk. ,,Taj mali sjajni kamenčić vrijedi osamsto dolara, načelniče, ako se uredno plati!"
Sa svih se strana začuje smijeh, a pridruže mu se i neki detektivi. Kurtz nije smio dopustiti da ga Langdon Peaslee iznervira, ne danas. ,,Slutim da si upleo svoje prste u pljačku onih sefova u Commercial Streetu prošle nedjelje. Ovaj čas ću ti prišiti nepoštivanje sabata, pa možeš prenoćiti u Grobnicama s drugim sitnim džeparima!"
Willard Burndy, nekoliko mjesta dalje u redu, grohotom se nasmije.
,,Dakle, reći ću vam nešto o tome, dragi moj načelniče," reče Peaslee, teatralno podižući glas, tako da ga mogu čuti svi u prostoriji (uključujući i publiku na galeriji, koja je odjednom počela pozorno pratiti što se događa). ,,Sigurno je da nešto poput onakve serije u Commercial Streetu nije mogao izvesti naš prijatelj gospodin Burndy. Ili su možda sefovi pripadali nekom klubu starijih gospođa?"
Burndyjeve svijetle ružičaste oči udvostručile su se dok je gurao ljude s puta, grebanjem se probijajući prema Langdonu Peasleeju. Zamalo je potaknuo na nerede one ratobornije među lopovima, dok su odrpani dječaci odozgo navijali i zviždali. Ta zabava nije zaostajala čak ni za onim borbama koje su se održavale u tajnim boksačkim jamama u podrumima na sjeveru grada, a tamo se plaćala ulaznica od dvadeset pet centa po glavi.
Dok su policajci obuzdavali Burndyja, jednoga su zbunjenog čovjeka izbacili iz reda. Opasno se spotaknuo. Nicholas Rey uhvatio ga je prije nego što je pao.
Bio je sitne građe, tamne su mu oči bile pristale ali umorne, a u njima je bio neki čudan pogled. Neznanac otkrije krnji niz od izvađenih i trulih zuba teprosikće nešto, šireći oko sebe smrad medfordskoga ruma. Nije opažao, ili nije mario što mu je odjeća bila prekrivena slojem trulih jaja.
Kurtz odlučnim korakom priđe ponovno poredanoj galeriji lopuža i ponovno sve objasni. Objasni da je jedan čovjek nađen mrtav i gol u polju pokraj rijeke i da mu je tijelo bilo prekrivenom muhama, osama i crvima koji su se hranili njime, natopljeni njegovom krvlju. Netko od ovdje prisutnih, priopćio im je Kurtz, ubio ga je udarcem u glavu i premjestio ga onamo, prepustivši prirodi da učini svoje. Spomenuo je još jednu neobičnu pojedinost: zastavu, bijelu i dronjavu, postavljenu uz truplo.
Rey je pomogao svojem dezorijentiranom štićeniku da se podigne na noge. Nos i usta bili su mu crveni i nepravilni, preveliki u odnosu prema njegovim tankim brkovima i bradi. Bio je šepav na jednu nogu, od neke davno zaboravljene nesreće ili tučnjave. Njegove krupne ruke tresle su se u bjesomučnom gestikuliranju. Neznanac je drhtao sve žešće sasvakom pojedinosti koju je iznosio načelnik policije.
Zamjenik načelnika Savage reče: ,,O, taj momak! Znate li, Rey, tko ga je priveo? Nije htio reći kako se zove dok smo fotografirali sve nove za fototeku. Šutljiv ko egipatska sfinga!"
Sfingin papirnati ovratnik bio je gotovo posve skriven ispod prljavoga crnog šala, labavo zabačenog na jednu stranu. Buljio je u prazno i mahao svojim prevelikim rukama u nepravilnim koncentričnim krugovima.
,,Želiš nešto nacrtati?" Savage reče u šali.
Doista je nešto crtao - neku vrstu karte koja bi policiji bila od nemjerljive pomoći u nadolazećim tjednima, da su samo znali što trebaju tražiti. Ovaj je neznanac već dugo vremena dobro poznavao mjesto Healeyjeva umorstva, ali ne i skupocjenim drvom obložene salone Beacon Hilla. Ne, ono što je ovaj čovjek crtao po zraku uopće nije bila slika nekog ovozemaljskog mjesta, nego sumračnog predvorja jednog onostranog svijeta. Jer upravo tamo - tamo, shvatio je taj čovjek, dok mu je prizor smrti Artemusa Healeyja prodirao u misli i sa svakom se pojedinosti upotpunjavao - da, upravo je na tome mjestu odmjerena njegova kazna.
,,Mislim da je gluhonijem," šapnu zamjenik Savage Reyu kad nije uspio shvatiti nekoliko zamišljenih pokreta rukom. ,,I pod dobrim gasom, sudeći po smradu. Donijet ću mu malo kruha i sira. Drži oko na Burndyja, Rey." Savage glavom kimne prema dežurnome smutljivcu među privedenima, koji je sada trljao svoje ružičaste oči okovanim rukama, opčinjen Kurtzovim grotesknim opisima.
Zamjenik načelnika pažljivo razdvoji uzdrhtalog čovjeka od njegova čuvara, pozornika Reya, i otprati ga na drugi kraj prostorije. Ali čovjek se tresao, žestoko jecajući, a zatim je, uz napor koji se činio slučajnim, odgurnuo od sebe načelnikova zamjenika i odbacio ga ravno na klupu.
Zatim je zaskočio Reya s leđa, zabacio mu lijevu ruku oko vrata i prstima se zakvačio za njegov desni pazuh, dok mu je drugom rukom zbacio kapu, prekrio oči i okrenuo njegovu glavu prema sebi, tako da je pozornikovo uho bilozaglavljeno u sirovoj rosi njegovih usana. Šapat mu je bio tako tih, tako očajnički i grlen, tako ispovjednički, da je samo Rey mogao znati da su ikakve riječi uopće bile izgovorene.
Veseli kaos nastane među lopovima.
Neznanac odjednom pusti Reya i čvrsto se uhvati za kanelirani stup. Uz snažan zamah okrene se oko njega i poleti naprijed, kao kalapultiran. Reyeve misli nađoše se u stupici nerazumljivih riječi koje mu je prosiktao na uho, šifre sastavljene od različitih glasova koji ništa nisu značili, no koja mu je zaparala uši takvom snagom kao da nosi više značenja nego što je Rey mogao zamisliti. Dinanzi. Key se trudio upamtiti, čuti taj šapat još jedanput, baš kao što se trudio (etterne etterno, etterne etterno) da ne izgubi ravnotežu dok je posrćući krenuo za bjeguncem. Ali neznanac se odbacio tako silovito da se, sve i da je htio, nije mogao zaustaviti u tom, posljednjem trenutku života.
Proletio je između dva stupa, kroz debelu prozorsku stjenku. Jedna oslobođena krhotina stakla, u obliku savršene kose, izletjela je okrećući se oko svoje osi gotovo graciozno, zapela za njegov crni šal i precizno mu razrezala dušnik, tako da mu je glava, u trenutku kad je izletio van, mlohavo klonula naprijed. Kroz gomilu staklenih krhotina pao je i udario o dvorišno tlo.
Zavladao je muk. Strugotine stakla, lagane poput snježnih pahuljica, pucketale su pod Reyevim cipelama tupoga vrha dok se približavao prozorskom okviru i pogledao prema dolje. Tijelo se ispružilo preko debelog jastuka od jesenskog lišća, a leće od razbijena prozorskog stakla presijecale su tijelo i njegov ležaj u kaleidoskopu žute, crne i jarosne crvene. Odrpani derani, koji su prvi stigli u dvorište, pokazivali su prstom i dizali galamu, poskakujući oko prostrtoga tijela. Dok se spuštao, Rey nije mogao pobjeći od nejasnih riječi koje mu je taj čovjek iz nekog razloga, kao posljednju stvar u životu, odlučio zavještati: Voi Ch 'intrate. Voi Ch 'intrate. Vi koji ulazite. Vi koji ulazite.

*  *  *
Dok je u galopu prolazio kroz željezna vrata glavnog ulaza u Harvard Yard, James Russell Lowell osjećao se poput Sira Launfala, junaka koji u njegovoj najpopularnijoj pjesmi traga za svetim gralom. I doista, dok je uspravno jahao na svom bijelom konju, ističući se na pozadini od živih jesenskih boja, pjesnik se mogao doimati poput hrabroga viteza da nije bilo njegova neobičnog stila dotjerivanja: brada mu je bila kratka i podrezana četvrtasto, a brkovi znatno dulji od brade slobodno su padali. Neki od ljudi koji ga nisu cijenili, kao i mnogi njegovi prijatelji, međusobno su se slagali da to možda i nije bio najsretniji izbor za njegovo, inače, izražajno lice. Lowell je mislio da bradu treba nositi, jer je inače Bog ne bi bio stvorio, premda nije točno rekao traži li se, u teološkom smislu, da bude upravo takva oblika.
Svoje je zamišljeno viteštvo još strastvenije doživljavao u posljednje vrijeme, kako je u harvardskoj tvrđavi neprijateljsko ozračje uzimalo sve više maha. Nekoliko tjedana prije, Izvršni je odbor pokušao nagovoriti profesora
Lowella da prihvati prijedlog reformi kojima bi se prevladale mnoge zapreke na koje je nailazio njegov odsjek (primjerice pravilo da studenti dobiju upola manje bodova za upis u kolegij nekoga modernog stranog jezika nego što bi dobili za učenje klasičnog jezika), ali bi zauzvrat Odbor imao posljednju riječ pri odobravanju svih Lowellovih seminara. Lowell je bučno odbio njihovu ponudu. Žele li da njihov prijedlog prođe, morat će ga progurati preko harvardskoga Nadglednog odbora i uhvatiti se ukoštac s tom dvadesetoglavom hidrom.
Zatim je jedno poslijepodne dekan dao Lowellu savjet koji ga je naveo na zaključak da zahtjev odbora da odlučuje o svim kolegijima i nije ozbiljan.
,,Lowelle, ukinite barem onaj svoj seminar o Danteu i Manning će vam najvjerojatnije olakšati život." Dekan povjerljivo uhvati Lowella za lakat.
Lowell suzi oči. ,,O tome se radi? Samo im je do toga stalo!" Sa zgražanjem se okrene. ,,Neću dopustiti da me na prijevaru natjeraju da im se pokorim. Otjerali su Ticknora. Zaboga, čak su se i Longfellowu zamjerili. Mislim da bi im se svaki čovjek koji sebe smatra džentlmenom trebao glasno usprotiviti, ne, svaki čovjek koji nije stekao doktorat iz ništavnosti."
,,Držite me za velikog nitkova, profesore Lowell. Ja ne upravljam Izvršnim odborom ništa više od vas, znate, a razgovarati s njima uglavnom je isto kao da razgovarate sa zidom. Nažalost, ja sam samo dekan ovog fakulteta," zafrkće. Doista, Thomas Hill bio je samo dekan Harvarda, i to novi - treći u deset godina, a zbog tih čestih promjena članovi Izvršnog odbora nagomilali su mnogo više moći nego što je on imao. ,,Ali oni smatraju da je Dante neprikladan za razvoj vašeg odsjeka - to je posve jasno. Obračunat će se s njime za primjer drugima. Manning će se obračunati s njime za primjer drugima!" upozorio je Lowella i ponovno ga uhvatio za ruku kao da će pjesnika svaki čas trebati skrenuti od neke opasnosti.
Lowell je rekao kako neće trpjeti da članovi Izvršnog odbora osuđuju književnost o kojoj ništa ne znaju. A Hill nije niti pokušao o tome raspravljati, jer harvardski profesori iz principa nisu znali ništa o živim jezicima.
Sljedeći put kada je Lowell vidio Hilla, dekan je bio naoružan listom plavoga papira na kojem je bio rukom napisan citat jednog prilično cijenjenog, nedavno preminulog engleskoga pjesnika koji se očitovao o Danteovoj poemi. ,,'Kakve li mržnje prema cijelom ljudskom rodu! Kakvog li likovanja i veselja nad vječnim i neublaživim patnjama! Čitajući, čovjek mora začepiti nos, pokriti uši. Nikada prije nije na jednome mjestu bilo toliko intenzivnih zadaha, prljavštine, izmeta, krvi, osakaćenih tijela, mučnih i bolnih krikova, mitskih čudovišta koja kažnjavaju. Vidjevši tu poemu, ne mogu a da je ne smatram najnemoralnjim i najbezbožnijim djelom ikada napisanim.'" On se smiješio samozadovoljno, kao da je to sam napisao.
Lowell se nasmije. ,,Hoćemo li dati Engleskoj da gospodari našim policama za knjige? Zašto nismo jednostavno predali Lexington engleskoj vojsci i poštedjeli generala Washingtona gnjavaže vođenja rata?" Lowell je zapazio u Hillovu pogledu tračak nečega, isti onaj koji je katkada zapažao u izrazu nepoučavanog studenta i koji mu je govorio da je dekan u stanju razumjeti.
,,Dok Amerika ne nauči voljeti književnost ne kao zabavu, ne samo kao loše sklepane stihove koje treba naučiti napamet u predavaonici, nego zbog njezine energije koja humanizira i oplemenjuje, dragi moj i štovani dekane, neće biti uspješna u onom uzvišenom smislu koji jedini od nekog naroda čini naciju. U onom smislu u kojem se od ispraznog imena uzdiže do živuće sile."
Hill se veoma trudio da se ne pokoleba. ,,Ta zamisao o putovanju kroz zagrobni život, bilježenje kazni u Paklu - to je krajnje odbojno, Lowelle. I da se takvo djelo tako neprikladno nazove 'Komedijom'! To je tako srednjovjekovno, skolastičko i... "
„Katoličko." To je ušutkalo Hilla. ,,To želite reći, štovani dekane. Da je cijelo djelo previše talijansko, previše katoličko za Harvard?"
Hill prepredeno podigne jednu sijedu obrvu. ,,Morate priznati da naše protestantske uši ne bi podnijele tako zastrašujuće poimanje Boga."
Istina je bila da je Lowell bio jednako nesklon kao i uprava Harvarda prema sve većem broju irskih papista koji su se gomilali u luci i u okolnim predgrađima Bostona. Ali pomisao da je poema bila neka vrsta vatikanskog edikta... ,,Da, radije ćemo ljude osuditi na vijeke vjekova ne udostojivši se o tome ih obavijestiti. A Dante je svoje djelo nazvao komedijom, dragi gospodine, zato što je napisano na pučkome talijanskom jeziku umjesto na latinskom i zato što, za razliku od tragedije, ima sretan završetak, gdje se pjesnik uzdiže u Nebo. Umjesto da se upusti u stvaranje velike poeme iz nečeg nepoznatog i umjetnog, dopušta poemi da se sama stvori iz njega."
Lowellu je bilo drago vidjeti da se dekan iznervirao. ,,Za boga miloga, profesore, ne čini li vam se da ima nečeg ogorčenog, nečeg zlonamjernog u čovjeku koji nemilosrdnim mukama podvrgava svakoga tko prakticira popis određenih grijeha? Zamislite da neka osoba iz današnjega javnog života odredi svojim neprijateljima mjesta u paklu!" navede on još jedan argument.
,,Dragi moj i štovani dekane, i zamišljam to, upravo u ovom trenutku. I nemojte krivo shvatiti. Dante dolje šalje i neke svoje prijatelje. To možete reći Augustusu Manningu. Samilost bez strogosti bio bi kukavički egoizam, puka sentimentalnost."
Članovi Izvršnog odbora, predsjednik i šestorica pobožnih poslovnih ljudi odabranih izvan kruga profesorskog zbora, bili su čvrsto privrženi davno utvrđenom nastavnom programu koji im je dobro služio - grčki, latinski, hebrejski, povijest Starog vijeka, matematika i prirodne znanosti - kao i uvjerenju koje je logično iz toga proizlazilo, da će manje vrijedni moderni jezici i književnost ostati novotarija, nešto čime će proširiti godišnji program nastave. Longfellow je postigao određeni napredak nakon odlaska profesora Ticknora, uključujući i uvođenje seminara o Danteu i angažiranje briljantnog talijanskog izbjeglice po imenu Pietro Bachi kao asistenta za talijanski jezik. Njegov je seminar, zbog nedostatka zanimanja za temu i jezik, redovito bio i najmanje popularan od svih njegovih seminara. Pa ipak, pjesnik je uživao u fanatičnom zanimanju nekolicine umova koji su prolazili kroz taj kolegij. Jedan od fanatika bio je i James Russell Lowell.
Sada, nakon što se deset godina i sam hrvao s upravom, Lowell se našao pred događajem na koji je čekao, u trenutku koji je za to bio sudbinski prikladan: Amerika će otkriti Dantea. Ali ne samo da je Harvard bio brz i temeljit u svojim nastojanjima da to obeshrabri, nego je pred Klubom Dante bila i jedna unutarnja zapreka: Holmes i njegova neopredijeljenost.
Lowell je povremeno odlazio u šetnje Cambridgeom s Holmesovim najstarijim sinom, Oliverom Wendellom Holmesom mlađim. Dva puta na tjedan, student prava izašao bi iz zgrade Pravnog fakulteta, upravo kada bi Lowell završio s predavanjima u University Hallu. Holmes nije znao koliko je sretan što ima Juniora, zato što je sina natjerao da ga zamrzi - kada bi Holmes samo htio slušati, umjesto da tjera Juniora da govori. Lowell je jednom prigodom upitao mladića spominje li ikada doktor Holmes kod kuće Klub Dante. ,,O, svakako, gospodine Lowell," rekao je Junior, naočit i visok mladić, smijuljeći se, ,,i klub Atlantic i klub Union, i Subotnji klub i Klub znanstvenika i Udrugu povjesničara i Liječničku komoru..."
Phineas Jennison, jedan od najbogatijih bostonskih novih biznismena, sjedio je pokraj Lowella na nedavnoj večeri koju je organizirao Subotnji klub u hotelu Parker House. U jednom trenutku sve je to ražalostilo Lowella. ,,Opet ti ne daju mira na Harvardu," rekao je Jennison. Lowell je bio zaprepašten što mu se s lica moglo čitati kao s plakata. ,,Nemoj biti tako zaprepašten, dragi prijatelju," reče Jennison smijući se, tako da mu je duboka jamica na bradi poskakivala, Jennisonovi su bliski rođaci govorili da su njegova lanenozlatna kosa i kraljevska jamica na bradi navijestile njegovo veliko bogatstvo još u vrijeme dok je bio dječak, premda bismo, želimo li biti precizni, morali reći da je to možda bila regicidna jamica, jer ju je navodno naslijedio od pretka koji je odrubio glavu Charlesu I. „Slučajno sam, prije nekoliko dana, razgovarao s nekim članovima Izvršnoga odbora. Znaš da se u Bostonu ili u Cambridgeu ništa ne događa a tla mi nekako ne dođe pod nos."
,,Gradiš li nam to novu knjižnicu?" upita Lowell.
„Svakako se činilo da burno raspravljaju o tvom odsjeku. Doimali su se vrlo odlučni. Ne želim zabadati nos u tvoje stvari, razumije se, samo..."
,,U povjerenju, dragi moj Jennisone, žele mi oduzeti seminar o Danteu," prekine ga Lowell. „Katkada mi se čini da se oni protive Danteu tako odlučno koliko se ja za njega zauzimam. Čak su mi ponudili da će studentima povećati broj bodova za upis u moje kolegije ako im dopustim da odlučuju o tome koje će biti teme mojih seminara." Na Jennisonovu licu odražavala se njegova zabrinutost.
,,Odbio sam, naravno," reče Lowell.
Jennison bljesne svojim širokim osmijehom. ,,Jesi li?"
U razgovoru ih je zatim prekinulo nekoliko zdravica, uključujući i improvizirane stihove doktora Holmesa koje su od njega zatražili dobro raspoloženi uzvanici i koji su nagrađeni najglasnijim klicanjem. Holmes, snalažljiv kao i obično, uspio je čak skrenuti pozornost na nedorađenu strukturu stiha.
,,Stih ulašten do sjaja jadan dojam stvara:
Probaj si počešat leđa s kuglom od biljara."
,,Ovi stihovi poslije večere mogli bi uništiti svakog pjesnika osim Holmesa," reče Lowell uz osmijeh divljenja. Imao je odsutan pogled. ,,Katkad mi se čini da nisam stvoren za profesora, Jennisone. Na neki sam način bolji, a na neki gori. Previše sam osjetljiv, a nisam dovoljno tašt - trebao bih to nazvati fizičkom taštinom. Znam samo da me sve to iscrpljuje." Zastao je. ,,A zašto me tolike godine sjedenja u profesorskom stolcu i ne bi učinile neosjetljivim na stvarni svijet? Što će netko poput tebe, kralja poduzetništva, pomisliti o tako bezvrijednom načinu života?"
,,Ne govori besmislice, dragi moj Lowelle!" Činilo se da je Jennisonu dosadila ova tema, ali nakon što se nakratko zamislio, ponovno je pokazao zanimanje. ,,Tvoja je dužnost prema svijetu i prema samome sebi veća nego u bilo kojeg pukog promatrača! Da nisi ni slučajno oklijevao! Ne bih znao tko je i što je Dante ni da mi život o tome ovisi. Ali genij poput tebe, dragi moj prijatelju, preuzima božansku odgovornost da se bori za sve one koji su prognani iz svijeta."
Lowell promrmlja nešto nečujno, ali bez sumnje skromno.
,,Hajde, hajde, Lowelle," reče Jennison. ,,Nisi li upravo ti uvjerio članove Subotnjeg kluba da je običan trgovac dostojan da večera s besmrtnicima kao što su tvoji prijatelji?"
,,Jesu li te mogli odbiti nakon što si ponudio da ćeš kupiti Parker House?" nasmije se Lowell.
,,Mogli su me odbiti da sam odustao od borbe da uđem u društvo velikih ljudi. Ako smijem citirati svoga najdražeg pjesnika: 'I što usude se sniti, usude se učiniti.' O, kako je to dobro!"
Lowell se još jače nasmije na pomisao da ga nadahne njegova vlastita poezija, ali morao je priznati da je bio nadahnut. A zašto i ne bi bio? Snaga poezije bila je, prema Lowellovu mišljenju, u tome što je onu neodređenu filozofiju koja lebdi u mislima svih ljudi svodila na srž od jednog stiha i činila je prenosivom i korisnom, lako pristupačnom.
Sada, dok je odlazio na još jedno predavanje, i sama pomisao na to da treba ući u prostoriju punu studenata koji su još uvijek vjerovali da je moguće o nečemu naučiti sve, ispunjala ga je dosadom.
Lowell je privezao konja na staru vodenu pumpu ispred Hollis Halla. ,,Ako netko dođe, dobro ga ritni, stari moj," reče, pripaljujući cigaru. Konji i cigare bili su na popisu zabranjenih stvari u Harvard Yardu.
Jedan je muškarac stajao ležerno naslonjen na brijest. Na sebi je imao svijetložuti karirani prsluk, a lice mu je bilo upalo ili bolje reći ispijeno. Taj čovjek, znatno viši od pjesnika, čak i u onako kosom položaju, prestar zastudenta, preotrcan za profesora, zurio je u njega s poznatim, nezasitnim sjajem u oku literarnog štovatelja.
Lowellu slava nije mnogo značila. Volio je razmišljati samo o tome kako njegovi prijatelji nalaze nešto dobroga u onome što piše i kako će Mabel, jednom kad njega više ne bude, biti ponosna što je njegova kći. Inače je u sebi vidio teres atque rotundus: mikrokozmos za sebe - bio je sam svoj autor, publika, kritičar i budući naraštaj. Ipak, pohvale muškaraca i žena na ulici uvijek bi ga ushitile. Katkada bi pošao u šetnju Cambridgeom srca tako punog žudnje da bi mu samo jedan ravnodušan pogled, čak i potpunog neznanca, natjerao suze na oči. Ali bilo je nečeg jednako bolnog u susretu s mutnim, ošamućenim pogledom prepoznavanja. Od toga bi mu se učinilo kao da je posve proziran i izdvojen: pjesnik Lowell, prikaza.
Ovaj promatrač u žutom prsluku, naslonjen na stablo, dotaknuo je obod svoga crnog polucilindra u trenutku kada je Lowell prošao pokraj njega. Pjesnik zbunjeno nakloni glavu, a obrazi mu se zažariše. Dok je žurio preko parka kako bi ispunio obveze koje su ga tog dana još čekale, Lowell nije opazio da ga je neznanac nastavio pozorno promatrati.

Doktor Holmes uskoči u strmi amfiteatar. Čim je ušao, cijelom predavaonicom zagrmi topot čizama onih kojima je zbog olovaka i bilježnica bilo nezgodno lupati rukama. Zatim je uslijedilo nekoliko kratkih i brzih povika hura koje je izvikivala bučna grupica studenata (Holmes ih je zvao svojim mladim barbarima), okupljena u gornjem dijelu predavaonice, poznatom po imenu Gora (kao da je riječ o skupštini Francuske revolucije). Ovdje je Holmes svakoga semestra sastavljao ljudsko tijelo do najmanjih pojedinosti. Ovdje se, četiri puta na tjedan, susretao s pedeset svojih sinova koji su ga obožavali i željno iščekivali svaku njegovu riječ. Stojeći pred svojim studentima u dnu amfiteatra, osjećao se četiri metra visok, umjesto stvarnih metar šezdeset pet (i to u osobito robusnim čizmama, iz radionice najboljega bostonskog postolara).
Oliver Wendell Holmes bio je jedini član profesorskog zbora koji je uspijevao napuniti predavaonicu u trinaest sati, u vrijeme kada bi se glad i iscrpljenost miješali s anestetiziranim zrakom u četvrtastoj ciglenoj dvokatnici na North Groveu. Neki zavidni kolege govorili su da je studente pridobivao svojom pjesničkom slavom. Zapravo, većina mladića koji su umjesto prava i teologije odabirali studij medicine bili su sa sela, i ako su se uopće susretali s pravom književnošću prije dolaska u Boston, to bi zacijelo bila neka Longfellowova pjesma. Ipak, glas o Holmesovu književnu ugledu proširio bi se poput trača i pustio ga u optjecaj, s nevjericom se zagledavši u kolegu uz riječi: ,,Još nisi pročitao Autokrata?" Ali njegova književna reputacija među njegovim studentima više je bila reputacija o reputaciji.
,,Danas ćemo," reče Holmes, ,,početi s temom o kojoj, vjerujem, vi dečki uopće ništa ne znate." Naglo je povukao čistu bijelu plahtu koja je pokrivalažensko truplo, a zatim podizanjem dlanova zaustavio lupanje nogama i viku koja je uslijedila.
,,Poštovanja, gospodo! Poštovanja prema ljudskosti i Božjem djelu!"
Doktor Holmes je bio previše izgubljen u oceanu pužnje da bi opazio uljeza među svojim studentima.
,,Tako je, današnje predavanje počet ćemo sa ženskim tijelom," nasttavi Holmes.
Jedan sramežljiv mladić, Alvah Smith, jedno od pet-šest bistrih lica kakvih ima na svakom predavanju i prema kojima profesor prirodno usmjerava svoje izlaganje kako bi posredovali između njega i ostalih studenata, jarko se zacrvenio u prvome redu, a kolege oko njega spremno su ga zadirkivali zbog njegove nelagode.
Holmes je to vidio. ,,A ovdje, na primjeru Smitha, vidimo kako se manifestira inhibitorno djelovanje vazomotornih živaca na arteriole koje se naglo opuštaju i pune površinske kapilare krvlju - isti onaj privlačan fenomen koji će neki od vas možda uočiti na obrazu mlade osobe koju večeras kane posjetiti."
Smith se nasmijao zajedno s ostalima. No Holmes je također čuo nečiji nehotičan grohot, usporen i hrapav od starosti. Škiljeći je pogledao uz prolaz među sjedalima i ugledao velečasnog doktora Putnama, jednu od slabijih sila harvardskog Izvršnog odbora. Iako su ih nadzirali u najvećoj mogućoj mjeri, članovi Izvršnog odbora nikada nisu osobno bili na predavanjima na svojem sveučilištu; klipsanje iz Cambridgea do zgrade Medicinskog fakulteta, koji je, zbog blizine bolnica, bio smješten na bostonskoj strani rijeke, većini članova uprave bilo bi neprihvatljivo.
,,A sada," Holmes se rastreseno obrati studentima, slažući svoje instrumente pokraj trupla, kojem su prišla i njegova dva demonstratora. ,,Bacimo se na pomno proučavanje naše teme."
Kad je predavanje završilo, a barbari se laktovima progurali kroz prolaze amfiteatra, Holmes je poveo velečasnog doktora Putnama u svoj kabinet.
,,Vi ste dragi moj Holmese, zlatno mjerilo za američke literate. Nitko se drugi nije tako trudio istaknuti na tolikim poljima. Vaše je ime postalo simbol učenosti i autorstva. Evo, baš sam jučer razgovarao s jednim gospodinom iz Engleske koji mi je govorio o tome koliko vas štuju u matičnoj zemlji."
Holmes se nasmiješi, znatiželjan. ,,Što je rekao? Što je rekao, velečasni Putnam? Znate da volim slušati kad mi laskaju."
Putnam se namršti zbog tog prekidanja. ,,Unatoč tome, Augustus Manning zabrinut je zbog nekih vaših literarnih aktivnosti, doktore Holmes."
Holmes je bio iznenađen. ,,Mislite na gospodina Longfellowa i njegov rad na Danteu? Longfellow je prevoditelj. Ja sam samo jedan od njegovih pobočnika, da tako kažem. Predlažem vam da pričekate i pročitate to djelo; sigurno ćete uživati."
,,James Russell Lowell. J. T. Fields. George Greene. Doktor Oliver Wendell Holmes. Izniman izbor 'pobočnika', zar ne?"
Holmes je bio iznerviran. Nije mislio da je njihov klub predmet općeg interesa i nije mu se sviđalo razgovarati o tome s autsajderom. Klub Dante bio je jedna od rijetkih njegovih aktivnosti koje nisu bile javne. ,,Ma dajte, dragi moj Putname, dovoljno je da u Cambridgeu bacite kamen pa da pogodite nekoga tko je objavio knjigu."
Putnam je prekrižio ruke i čekao.
Holmes neodređeno odmahne rukom. „Gospodin Fields se bavi takvim stvarima."
,,Molim vas, izuzmite se iz tog opasnog društva," vrlo ozbiljno će Putnam. „Pokušajte urazumiti svoje prijatelje. Profesor Lowell je, primjerice, samo sastavio... "
,,Ako tražite nekoga koga Lowell sluša, dragi moj velečasni," prekine ga Holmes kroz smijeh, „pogriješili ste smjer kad ste skrenuli na Medicinski fakultet."
,,Holmese," Putnam reče ljubazno. ,,Došao sam najviše zbog toga da upozorim vas, jer vas smatram prijateljem. Kada bi doktor Manning znao da ovako s vama razgovaram, on bi..." Putnam zastane pa progovori tiše, glasom punim hvale, ,,Dragi Holmese, vaša će budućnost biti trajno povezana s Danteom. Bojim se zbog onoga što će biti s vašom poezijom, vašom reputacijom, kad Manning ispuni svoj naum, u vašoj trenutačnoj situaciji."
,,Manning nema pravo osobno me napadati, čak i ako se ne slaže s predmetom zanimanja našega malog kluba."
Putnam odgovori, „Govorimo o Augustusu Manningu. Uzmite to u obzir."
Kada se doktor Holmes okrenuo da ode, izgledao je kao da je progutao knedlu. Putnam se često pitao zašto svi muškarci ne nose bradu. Bio je dobro raspoložen, čak i za vrijeme kvrgave vožnje natrag u Cambridge, jer je znao da će doktor Manning biti iznimno zadovoljan njegovim izvještajem.

Artemus Prescott Healey (1804. - 1865.) položen je u veliku obiteljsku grobnicu, jednu od prvih koje su, prije mnogo godina, kupljene na glavnom obronku groblja Mount Auburn.
Među Brahmanima je još bilo mnogo onih koji su Healeyju zamjerali njegove kukavičke presude koje je donosio prije rata. No svi su se slagali u tome da bi samo najekstremniji bivši radikal bio spreman uvrijediti uspomenu na suca državnoga vrhovnog suda odbijajući prisustvovati njegovu posljednjem ispraćaju.
Doktor Holmes nagnuo se prema svojoj supruzi. ,,Samo četiri godine razlike, 'Melia."
Kratkim je predenjem zatražila od njega da objasni.
,,Sudac Healey ima šezdeset godina," nastavi Holmes šaptati. ,,To jest, imao bi. Samo četiri godine više od mene, draga, gotovo u dan!" Zapravo, gotovo u mjesec; ipak, doktor Holmes istinski je bio svjestan male razlike u dobi između njega i umrlih osoba. Amelia Holmes pokretom očiju rekla mu je da ne govori dok traju posmrtni govori. Holmes zašuti i zagleda se naprijed preko mirnoga groblja.
Holmes nije mogao reći da je dobro poznavao pokojnika; malo je ljudi moglo to reći, čak i među Brahmanima. Predsjednik vrhovnog suda Healey bio je član harvardskoga naglednog odbora, tako da je doktor Holmes imao prilike rutinski stupiti u kontakt sa sucem kao jednim od članova uprave. Holmes je Healeyja poznavao također kao član bratstva Fi Beta Kapa, jer Healey je određeno vrijeme bio predsjednik toga časnog društva. Doktor Holmes čuvao je svoj OBK ključ na lancu svog sata, predmetu koji je upravo bio omotan oko njegovih prstiju, dok su Healeyjevo tijelo polagali u njegovo posljednje počivalište. Holmes je, osjećajući liječnicima svojstveno suosjećanje, pomislio kako jadan Healey barem nije patio prije smrti.
Najdulji Holmesov susret sa sucem dogodio se u sudnici, u vrijeme koje je za Holmesa bilo potresno, koje je u njemu izazvalo želju da se potpuno povuče u svijet pjesništva. Obrana na suđenju Websteru, kojim su, kao i svim suđenjima za zločine kažnjive smrću, predsjedala trojica sudaca na čelu s predsjednikom Vrhovnog suda, tražila je da doktor Holmes svjedoči o karakteru Johna W. Webstera. Upravo u žaru toga suđenja, prije toliko godina, Wendell Holmes svjedočio je teškom i zamornom stilu izražavanja kojim je Artemus Healey iznosio svoja pravna mišljenja.
,,Harvardski profesori ne počinjaju umorstva." To je rekao tadašnji dekan Harvarda, koji je svjedočio nedugo prije Holmesa, kao svjedok obrane.
Umorstvo doktora Parkmana dogodilo se u laboratoriju ispod Holmesove predavaonice, za vrijeme Holmesova predavanja. Bilo mu je dovoljno teško zbog toga što je bio prijatelj i ubojice i žrtve - nije znao za kim bi više žalio. Barem je uobičajena grmljavina smijeha Holmesovih studenata prigušila zvukove komadanja žrtvina tijela.
,,Pobožan čovjek, čovjek bogobojazan sa svim svojim domom..."
Propovjednikova prodorna obećanja o Nebesima, koja je izgovarao s izrazom glavnog ožalošćenog na licu, nisu Holmesu dobro sjela. U načelu, rijetko se događalo da kićena vjerska ceremonija dobro sjedne doktoru Holmesu, sinu jednog od onih nepokolebljivih svećenika čiji kalvinizam nije posustao pred unitarističkim prevratom. Oliver Wendell Holmes i njegov sramežljiv mlađi brat John bili su odgojeni uz onu užasnu besmislicu koja je još odzvanjala u doktorovim ušima: ,,Kad je zgriješio Adam, zgriješili smo svi mi." Na sreću, od toga ih je štitila dosjetljivost njihove majke, koja je šaptom dobacivala duhovite komentare dok je velečasni Holmes, zajedno sa svećenicima koji bi im došli u posjet, propovijedao o predodređenom prokletstvu i prirođenom grijehu. Obećavala im je, osobito Wendellu, da će doći red na nove ideje, kada bi ga potresla neka priča o tome kako vrag ima vlast nad njihovim dušama. I došao jered na nove ideje, za Boston i za Olivera Wendella Holmesa. Samo su unitaristi mogli izgraditi groblje Mount Auburn, groblje koje je istodobno bilo i park.
Dok je Holmes popisivao brojne prisutne uglednike kako bi zabavio misli, mnogi su drugi istezali vratove u smjeru doktora Holmesa, jer on je bio jedan od nekolicine zvijezda poznatih pod različitim imenima - Sveci Nove Engleske ili Pjesnici ognjišta. Kako se god zvali, oni su činili literarnu elitu cijele zemlje. Pokraj Holmesa stajao je James Russell Lowell, pjesnik, profesor i urednik, koji je prstom lijeno kovrčao dug, širok pramen svog brka, sve dok ga Fanny Lowell ne bi povukla za rukav; s druge strane bio mu je J. T. Fields, izdavač najboljih pjesnika Nove Engleske, glave i brade spuštene u savršenom trokutu ozbiljne kontemplacije, lik u vidljivoj suprotnosti s anđeoski ružičastim obrazima i savršenim držanjem njegove mlade žene koja je stajala uz njega. Lowell i Fields nisu poznavali predsjednika Vrhovnog suda nimalo prisnije nego Holmes, ali prisustvovali su službi iz poštovanja prema Healeyjevu položaju i obitelji (s kojom su Lowellovi, osim toga, slučajno bili u daljnjem rodu).
Oni među prisutnima koji su pogledavali prema tom trojcu literata, uzalud su pogledom tražili najznamenitijega člana njihova društva. Henry Wadsworth Longfellow zapravo se spremao pridružiti svojim prijateljima na putu u Mount Auburn, koji je bio udaljen samo nekoliko minuta šetnje od njegove kuće, ali je, kao i obično, na kraju ostao sjediti uz kamin. Malo je toga na ovome svijetu moglo Longfellowa izmamiti van. Nakon što je toliko godina posvetio svom projektu, sada kada je djelo uskoro trebalo biti objavljeno, bio je na njega potpuno usredotočen. Osim toga, Longfellow se bojao (i to s pravom) da bi njegova slava, da je došao na Mount Auburn, odvukla pozornost prisutnih od obitelji Healey. Kada je god Longfellow prolazio ulicama Cambridgea, ljudi su šaptali, djeca su mu se bacala u naručje, šeširi su se skidali u tako velikom broju da se činilo kao da je cijeli Middlesex istodobno ušao u crkvu.
Holmes se sjećao jednog dana kada se, prije mnogo godina, još prije rata, zajedno s Lowellom truckao u fijakeru. Prošli su pokraj prozora Craigie Housea, gdje su, uokvireni, uza svoj kamin sjedili Fanny i Henry Longfellow, okruženi s petero prekrasne djece za klavirom. U to je vrijeme Longfellowovo lice još bilo otvoreno prema svijetu.
,,Strepim od pogleda na Longfellowovu kuću," rekao je tada Holmes.
Lowell, koji se žalio na manjkav esej o Thoreau koji je uređivao, odgovori s vedrim smijehom koji je bio u suprotnosti s Holmesovim tonom.
,,Tako su savršeno sretni," nastavi Holmes, ,,da nijedna promjena, od svih koje im se moraju dogoditi, neće moći a da ne bude promjena nagore."
Kada se nadgrobni govor velečasnog Younga priveo kraju, a na spokojnim se travnjacima groblja prolegao suzdržani šapat, i dok je Holmes rukom otresao sitno žuto lišće sa svojeg baršunastog ovratnika, opazio je, prelazeći pogledom preko ukočenih lica u pogrebnoj povorci, da se velečasni Elisha Talbot, najistaknutiji cambridgeski svećenik, doima otvoreno iznerviran vidljivo toplim dočekom Youngova govora; nije bilo dvojbe da je prethodno uvježbavao govor koji bi bio održao da je sam bio Healeyjev svećenik. Holmes se diviosuzdržljivom izrazu lica udovice Healey. Udovice plačljive na sprovodu uvijek se najprije ponovno udaju. Holmesov se pogled slučajno također zadržao na gospodinu Kurtzu, jer je načelnik policije odlučno zauzeo mjesto pokraj udovice Healey i odveo je na stranu, naizgled pokušavajući je uvjeriti u nešto, no njihov je razgovor trajao tako kratko da je zacijelo bio sažetak nekog prijašnjeg; načelnik Kurtz nije ništa dokazivao, nego je udovicu Healey na nešto podsjetio. Udovica je poslušno kimnula glavom; no kako li samo sustegnuto, pomisli Holmes.

Načelnik Kurtz završi razgovor s uzdahom olakšanja na kojem mu je i sam Eol mogao pozavidjeti.
Te je večeri večera u Charles Streetu 21 bila mirnija nego obično, iako ni u jednom trenutku nije zavladala baš potpuna tišina. Gosti koji su ih posjećivali uvijek su odlazili zaprepašteni činjenicom kako brzo, a da ne govorimo kako mnogo, Holmesovi mogu govoriti, pitajući se da li članovi te obitelji ikada uopće slušaju jedni druge. Doktor je bio taj koji je počeo tradiciju da onaj tko bi najvještije vodio razgovor bude nagrađen dodatnom porcijom marmelade. Danas je kći doktora Holmesa, "mala" Amelia, čavrljala više nego obično, pripovijedajući o najnovijim zarukama, između gđice B______ i pukovnika F______, i o tome što u njezinu krojačkom klubu izrađuju za svadbene darove.
,,Dakle, oče," reče Oliver Wendell Holmes mlađi, junak, lagano se osmjehujući. ,,Mislim da ćeš večeras ostati bez marmelade." Junior se nije uklapao za stol Holmesovih: ne samo da je bio visok metar i osamdeset u obitelji punoj žustrih, sitnih osoba, već je govorio i kretao se stoički odmjereno.
Holmes se zamišljeno nasmiješi nad svojom porcijom pečenke. ,,Ali, Wendy, ti večeras nisi mnogo govorio."
Junior je mrzio kada ga je otac tako zvao. ,,O, ja neću osvojiti marmeladu. Ali nećeš ni ti, oče." Okrenuo se prema svom mlađem bratu Edwardu koji je samo povremeno dolazio kući otkad se odselio u studentski dom. ,,Kažu da je pokrenuta peticija za imenovanje katedre na pravnome fakultetu po jadnome Healeyju. Zamisli ti to, Neddie. I to nakon što je svih ovih godina eskivirao Zakon o odbjeglim robovima. Čini se da čovjek treba umrijeti pa da mu Boston oprosti njegovu prošlost."
Pošavši nakon večere u svoju redovitu šetnju, doktor Holmes se zaustavio kako bi skupini djece koja su se igrala špekulama dao šaku penija da njime ispišu riječ na pločniku. Odabrao je riječ čvor (zašto ne?), a kada su je pravilno ispisali bakrenim slovima, dopustio im je da zadrže novčiće. Bilo mu je drago što bostonsko ljeto odlazi, a s njime i sušna vrućina od koje bi se njegova astma razjarila.
Holmes je sjedio pod visokim drvećem iza svoje kuće i razmišljao o "najboljim literarnim umovima Nove Engleske" iz Fieldsova članka u New York Tribuneu. O njihovu Klubu Dante: Klub je bio važan u Lowellovoj misiji predstavljanja Danteove poezije u Americi, za Fieldsove izdavačke planove. Da, mnogo toga je bilo na kocki - u akademskom i poslovnom smislu. Ali za Holmesa, najveći uspjeh kluba bio je u tome što je ujedinio interese skupineprijatelja koji su, na njegovu veliku sreću, bili njegovi. Više od ičega volio je slobodno čavrljanje i sjajnu iskru koja bi se oslobodila dok su pronicali u poeziju. Klub Dante imao je iscjeliteljsku moć - ovih posljednjih godina u kojima su svi odjednom ostarjeli - ujedinjujući Holmesa i Lowella nakon raskola među njima zbog rata, ujedinjujući Fieldsa s njegovim najboljim autorima u prvoj godini bez njegova partnera Williama Ticknora i sigurnosti koju mu je on pružao, ujedinjujući Longfellowa s vanjskim svijetom, ili barem s njegovim literarno usmjerenijim predstavnicima.
Holmesov prevoditeljski dar nije bio izniman. Posjedovao je potrebnu maštovitost, ali ne i onu kvalitetu koju je imao Longfellow, koja je jednom pjesniku omogućavala da se potpuno otvori prema glasu drugog pjesnika. Ipak, u zemlji koja s drugim zemljama nije naveliko trgovala mislima, Oliver Wendell Holmes bio je sretan što se može smatrati dobro upućenim u Danteovo pjesništvo: bio je ljubitelj više nego stručnjak za Dantea. Dok je Holmes studirao, profesor George Ticknor držao je Smithovu katedru, a njegova strpljivost prema Izvršnome odboru koji je neprestano ometao njegov rad bila je na izmaku. U međuvremenu, Wendell Holmes, koji je s dvanaest godina svladao grčki i latinski, umirao je od dosade na obveznim satovima recitacije, učenja napamet i mehaničkog ponavljanja stihova Euripidove Hekube iz kojih je odavno nestao svaki trag značenja.
Kada su se susreli u salonu Holmesova doma, profesor Ticknor ustrajnim je pogledom svojih crnih očiju procjenjivao studenta koji je prebacivao težinu s jedne noge na drugu. ,,Nikad ni časa ne miruje," uzdahnuo je velečasni Holmes, otac Olivera Wendella Holmesa. Ticknor je izrazio mišljenje da bi ga možda talijanski jezik mogao disciplinirati. U to vrijeme, odsjek nije imao dovoljno novca da pokrene kolegij talijanskog. No Ticknor je uskoro posudio Holmesu literaturu za učenje gramatike i književnosti koju je sam pripremio, te primjerak Danteove Divine Commedie, poeme podijeljene na "kantike" po imenu Inferno, Purgatorio i Paradiso.
Holmes se pribojavao da su harvardske zvjerke kod Dantea otkrili nešto iz svoga pronicavog položaja neznalica. Na Medicinskom fakultetu, proučavanje prirodnih znanosti omogućilo je Oliveru Wendellu Holmesu da otkrije kako priroda funkcionira kad se oslobodi praznovjerja i straha. Vjerovao je da će, baš kao što je astronomija zauzela mjesto astrologije, jednoga dana "teonomija" nadvisiti svoju tupavu blizankinju. Uzdajući se u to, Holmes je napredovao kao pjesnik i kao profesor.
Doktora Holmesa zatim je zaskočio rat, baš kao i Dante Alighieri.
Sve je počelo jedne zimske večeri, godine 1861. Holmes je sjedio u Elmwoodu, velikoj Lowellovoj kući, uzrujan zbog vijesti da se Wendell mla]i pridružio 25. massachusettskoj pukovniji. Lowell je bio pravi lijek za umirenje njegovih živaca: nagao i glasan u izražavanju uvjerenja da je svijet u svakom trenutku točno onakav kakav on kaže da jest; podrugljiv, ako je potrebno, kada je netko prekomjerno zabrinut.
Od toga je ljeta društvu bolno nedostajala umirujuća blizina Henryja Wadswortha Longfellowa. Longfellow je svojim prijateljima slao pisma, odbijajući sve pozive koji bi ga natjerali da napusti Craigie House. Počeo je prevoditi Dantea, rekao je, i nije kanio prestati: Radim ovaj posao, sad kad ne mogu raditi ništa drugo.
S obzirom na to da su bila od šutljivog Longfellowa, ta su pisma bila prodorne jadikovke. Izvana je bio miran, ali u sebi je nasmrt krvario.
I tako je Lowell, ukopavši se na njegovim vratima, ustrajao na tome da mu pomogne. Lowell je već dugo jadikovao zbog toga što Amerikanci, nevični suvremenim jezicima, nemaju pristup ni onom malom broju žalosnih britanskih prijevoda koji su već postojali.
,,Treba mi pjesničko ime da takvu knjigu prodam magarećoj publici!" odgovarao bi Fields na Lowellova apokaliptična upozorenja o tome kako je Amerika slijepa za Dantea. Kad god je Fields htio odgovoriti svoje autore od riskantnog projekta, isticao bi glupost čitatetjske publike.
Lowell je mnogo puta tijekom godina dodijavao Longfellowu s prijedlogom da prevede trodijelnu poemu, jednom čak i tako da je zaprijetio kako će to sam učiniti - za što sam nije imao unutarnje snage. Sada nije mogao ne pomoći. Napokon, Lowell je bio jedan od rijetkih učenih Amerikanaca koji je išta znao o Danteu: zapravo, činilo se kao da zna sve.
Lowell je Holmesu potanko opisao kako je izvanredno Longfellow prenio Danteov duh, iz pjevanja koje mu je Longfellow pokazao. ,,Doista mislim da je rođen za ovaj zadatak, Wendelle." Longfellow je prvo počeo prevoditi Paradiso, a zatim će prijeći na Purgatorio i Inferno.
,,Ide unatrag?" upita Holmes, zaintrigiran.
Lowell kimne i osmjehne se. ,,Mislim da Longfellow želi biti siguran u Raj prije nego što se posveti Paklu."
,,Nikada ne uspijevam prijeći cijeli put do Lucifera," reče Holmes, komentirajući Inferno. ,,Čistilište i Raj čista su glazba i nada, i čovjek se osjeća kao da lebdi prema Bogu. Ali kako je samo stravična i okrutna ona srednjovjekovna noćna mora. Aleksandar Veliki trebao je spavati s tim ispod jastuka."
,,Danteov Pakao dio je našega svijeta isto kao i podzemnoga, i ne bismo ga trebali izbjegavati," reče Lowell, ,,nego naprotiv, suočiti se s njim. Ljudi za života veoma često zaranjaju u dubine Pakla."
Snaga Danteove poezije najjače je odjekivala u onima koji nisu bili katoličke vjere, jer vjernici bi se neizbježno nadmudrivali s Danteom zbog teoloških pitanja. No za one koji su u teološkom smislu bili od njega najudaljeniji, Danteova je vjera bila tako savršena, tako postojana, da bi čitatelj osjetio kako ga sama poezija tjera da sve primi k srcu. Zbog toga se Holmes bojao Kluba Dante: bojao se da će najaviti dolazak novog Pakla, osnaženog samim literarnim genijem pjesnika. I, što je još gore, bojao se da će on, nakon što je proveo život bježeći od vraga kojeg je propovijedao njegov otac, biti dijelom kriv za to.
Te noći, godine 1867., dok su u radnoj sobi Elmwooda pili čaj, prekinuo ih je dostavljač. Doktor Holmes je bio posve siguran da donosi brzojav koji je na neki zamršen način preusmjeren iz njegove kuće, u kojem ga obavještavaju da je jadni Wendell mlađi skončao na nekom zaleđenom bojnom polju, vjerojatno od iscrpljenosti - od svih uzroka smrti navedenih na popisu žrtava, Holmes je umro od "iscrpljenosti", smatrao najužasnijim i najživlje ga se doimao. No umjesto toga bila je riječ o slugi kojega je poslao Henry Longfellow sa svojeg imanja koje je bilo odmah iza ugla: u jednostavnoj poruci tražio je Lowellovu pomoć s još nekoliko prevedenih pjevanja. Lowell je nagovorio Holmesa da pođe s njim. ,,Kujem toliko vrućih željeza odjednom da strahujem od još jednog iskušenja," reče Holmes, okrenuvši poziv isprva na smijeh. ,,Bojim se da će i mene zaraziti tvoja Dante manija."
Lowell je i Fieldsa uvjerio da se prihvati Dantea. Premda nije bio talijanist, izdavač je raspolagao upotrebljivom količinom znanja o talijanskom jeziku koje je stekao na svojim poslovnim putovanjima (na ta je poslovna putovanja odlazio uglavnom iz svog i Anniena zadovoljstva, jer između Rima i Bostona nije bilo znatnije trgovine knjigama), a sada se udubio u rječnike i komentare. Fieldsa je zanimalo, voljela je reći njegova supruga, ono što je zanimalo druge. A stari George Washington Greene, koji je Longfellowu darovao prvi primjerak Danteova djela, dok su prije trideset godina zajedno putovali talijanskim selima, počeo je navraćati kad god bi iz Rhode Islanda došao u grad, procjenjujući njihov rad s prostodušnim čuđenjem. Fields, koji je imao najveću potrebu za ustaljenim rasporedom, prvi je predložio da se počnu okupljati srijedom navečer u radnoj sobi Craigie Housea, a doktor Holmes, vrhovni davatelj imena, krstio je njihovo društvo imenom Klub Dante, premda je sam o njihovim susretima obično govorio kao o "seansama" - ustrajući u tvrdnji da je moguće, ako čovjek dovoljno pažljivo gleda, susresti se oči u oči s Danteom kod Longfellowova kamina.
Holmesov će novi roman vratiti njegovo ime na pravo mjesto u očima javnosti. Bit će to ona Američka priča koju su čitatelji iščekivali u svakoj knjižari i knjižnici - ona koju Hawthorne nije uspio pronaći prije smrti; ona koju su obećavajući kreativni duhovi, poput Hermana Melvillea, unatoč svojoj ekscentričnosti, skrpali na svom putu prema anonimnosti i izolaciji. Dante se usudio prometnuti u gotovo božanskog junaka, preobražavajući vlastitu manjkavu osobnost kroz superiornost poezije. Ali Firentinac je zbog toga žrtvovao svoj dom, svoj život sa ženom i djecom, svoje mjesto u iskvarenome gradu koji je volio. U samoći oskudice definirao je svoj narod; samo u mašti mogao je iskusiti mir. Doktor Holmes, na svoj uobičajeni način, postići će sve i sve odjednom.
A kad njegov roman stekne odanost nacije, neka se onda doktor Manning i ostali lešinari ovoga svijeta drznu kljucati po njegovu ugledu! Na vrhuncu udvostručenog obožavanja, Oliver Wendell Holmes moći će sam zaštititi Dantea od napadača i Longfellowu osigurati pobjedu. No ako se povede preuranjena bitka za prijevod Danteova djela, i prodube ožiljci koje je njegov ugled većzadobio, njegova bi Američka priča mogla doći i proći nezapaženo, ili gore od toga.
Holmes je s odlučnom jasnoćom shvatio što treba učiniti. Morao ih je usporiti tek toliko da stigne dovršiti roman prije nego što prijevod bude gotov. Ovdje se nije radilo samo o Danteu; u pitanju je bio Oliver Wendell Holmes i njegova književnička sudbina. Osim toga, Dante je nekoliko stotina godina čeznutljivo čekao pravi trenutak da se pojavi u Novome Svijetu. Zašto ne bi pričekao još nekoliko tjedana?

U predvorju policijske postaje na Court Squareu, Nicholas Rey podignuo je pogled sa svog bloka, škiljeći prema plinskoj svjetiljci nakon što je dugo bio zaokupljen listom papira. Krupan i kao medvjed zdepast čovjek u indigo odori, njišući paket omotan u papir kao da je dijete, čekao je pred njegovim stolom.
,,Vi ste pozornik Rey, je l' tako? Narednik Stoneweather. Ne želim vam smetati." Zakorači naprijed i pruži svoju dojmljivu šapu. ,,Mislim da čovjek treba imati petlje prihvatiti posao prvoga crnog policajca, što god neki drugi govorili. Što to pišete, Rey?"
,,Mogu li vam ikako pomoći, naredniče?" upita Rey.
,,Mogao bi, mislim da bi mogao. Vi se, ono, raspitujete po drugim policijskim postajama o onome vražjem jadniku koji se bacio kroz prozor, je l' da? Ja sam ga priveo."
Rey provjeri jesu li vrata načelnika Kurtza još zatvorena. Narednik Stoneweather izvadio je iz svog paketa pitu od borovnice kojom se krijepio u stankama njihova razgovora.
,,Sjećate li se gdje ste bili kad ste ga uhitili?" upita Rey.
,,Aha - tražio sam bilo koga tko nije mogao opravdati svoje kretanje, baš kao što su nam naredili. Po krčmama i gostionicama. Kod uprave konjskih tramvaja u južnom Bostonu, tamo sam bio u to vrijeme, jer poznajem nekoliko lopova koji tamo džepare. Onaj vaš jadnik ležao je prevaljen preko jedne klupe - napola je spavao, ali tresao se k'o da ima tremulus demendus ili delirijus tremendus ili nešto tako."
,,Znate li tko je bio?" upita Rey.
Stoneweather je naizmjenično govorio i žvakao. ,,Gomila besposličara i pijanaca mota se naokolo po tramvajima, ali nije mi izgledao poznato. Zapravo ga nisam niti htio privesti, ako ćemo pravo. Izgledao je prilično bezopasno."
Rey je bio iznenađen time. ,,Što vas je navelo da se predomislite?"
,,Taj vražji prosjak, on sam!" Stoneweather provali, tako da mu je komadić kore od pite upao u bradu. ,,Vidio je, je li, da sam uhitio nekoliko skitnica u raciji i dotrčao je prema meni, držeći ruke ispred sebe, kao da želi da mu na licu mjesta stavim lisičine i optužim ga za ubojstvo!" I tako sam, valjda, pomislio da mi ga je samo Nebo poslalo da ga privedem ovamo. Vražjem skitnici nisu bilesve na broju. Ja mislim da za sve što se događa ima neki Božji razlog. A vi, pozorniče?"
Reyu je bilo teško zamisliti skakača u bilo kakvim drugim okolnostima osim u bijegu. ,,Je li vam išta rekao putem? Je li išta radio? Razgovarao s nekim drugim? Možda čitao novine? Knjigu?"
Stoneweather slegne ramenima. ,,Nisam primijetio." Dok je Stoneweather tražio u džepovima jakne rupčić da obriše ruke, Rey sa zanimanjem, koje mu je odvlačilo pažnju opazi revolver koji mu je izvirivao iz kožnog pojasa. Onoga dana kada je odlukom guvernera Andrewa primljen u policijsku službu, gradsko je vijeće izdalo odluku o uvođenju ograničenja u policijskom ophođenju koje se odnosilo samo na njega. Rey nije smio nositi odoru, nije smio nositi nikakvo oružje snažnije od male policijske palice i nije smio uhititi bijelu osobu osim u prisutnosti drugog policajca.
U tom prvome mjesecu, Grad je postavio Nicholasa Reya na odjel Drugog okruga. Kapetan u toj postaji zaključio je da Rey može biti učinkovit samo kao pozornik na Nigger Hillu. Ali tamo je bilo mnogo crnaca ogorčenih i nepovjerljivih prema policajcu mulatu, pa su drugi pozornici na tom području strahovali od nereda. U policijskoj postaji slanje nije bilo mnogo bolje. Samo su dva ili tri policajca uopće razgovarala s Reyem, a drugi su potpisali skupno pismo načelniku Kurtzu, predlažući da se eksperiment s crnim policajcem završi.
,,Doista želite znati što ga je natjeralo na skok, pozorniče?" upita Sloneweather. ,,Po mom iskustvu, čovjek katkada jednostavno ne može više podnijeti život kakav jest."
,,Umro je u ovoj postaji, naredniče Stoneweather," reče Rey. ,,Ali u mislima je bio negdje drugdje - daleko od nas, daleko od sigurnosti."
To je bilo previše komplicirano da bi Stoneweather mogao pojmiti. ,,Volio bih znati više o tom jadniku, stvarno."
Toga poslijepodneva, načelnik Kurtz i zamjenik načelnika Savage pošli su u Beacon Hill. Rey, koji je upravljao kočijom, bio je čak i šutljiviji nego obično. Kada su se iskrcali, Kurtz reče, ,,Još razmišljate o onom vražjem lutalici, pozorniče?"
,,Mogu otkriti tko je bio, načelniče," reče Rey.
Kurtz se namršti, ali pogled i glas mu se smekšaju. ,,Dobro, što znate o njemu?"
„Narednik Stoneweather uhitio ga je kod uprave konjskih tramvaja. Možda je bio s toga područja."
„Tramvajska postaja! Mogao je biti odakle god."
Rey nije proturječio, niti se složio. Zamjenik Savage, koji je slušao razgovor, neobvezno reče: ,,Imamo i njegov opis, načelniče. Uzeli smo ga baš prije privođenja."
„Slušajte me dobro," reče Kurtz. „Obojica: stara kvočka Healey sjest će mi za vrat ne bude li zadovoljna. A neće biti zadovoljna, sve dok ubojicu ne vidi navješalima. Rey, ne želim da pokušavate iščeprkati nešto o tom skakaču, je li jasno? Imamo već dovoljno nevolja. Ne trebamo još i navući javnost za vrat zbog čovjeka koji nam je umro pred očima."

Prozori na raskošnoj kući Wide Oaks bili su zastrti teškom crnom tkaninom, koja je tek blijedim tračcima svjetlosti dopuštala da prodru kroz rubove. Udovica Healey podigla je glavu s humka u obliku lotosova cvijeta načinjenog od jastuka. ,,Otkrili ste ubojicu, načelniče Kurtz," ustvrdila je, više nego upitala, kada je Kurtz ušao u sobu.
,,Draga gospođo," načelnik Kurtz skinuo je šešir i stavio ga na stol podno njezina kreveta. ,,Naši ljudi prate svaki trag. Istraga je tek na samom početku..." Kurtz je objasnio mogućnosti: znali su za dva čovjeka koja su Healeyju dugovala novac i jednog zloglasnog kriminalca čiju je presudu sudac potvrdio prije pet godina.
Udovica je držala glavu dovoljno stabilno da joj topli oblog balansira na bijelim lukovima obrva. Od sprovoda i mnogih misa održanih za suca, Ednah Healey odbijala je napustiti svoju sobu ili primiti bilo kojeg posjetitelja osim članova najuže obitelji. Oko vrata joj je visio kristalni broš u kojem je bio zarobljen zamršeni pramen sučeve kose; udovica je zamolila Nell Ranney da taj ukras pričvrsti na ogrlicu.
Njezina dva sina, krupne glave i širokih ramena poput suca Healeyja, ali ni izdaleka tako krupne građe, sjedila su zavaljena u naslonjače pokraj vrata poput dvaju granitnih buldoga.
Roland Healey prekine Kurtza: ,,Ne shvaćam zašto napredujete tako sporo, načelniče Kurtz."
,,Kada bismo samo ponudili nagradu!" stariji sin, Richard, dopuni bratovu pritužbu. ,,Sigurno bismo ščepali nekoga kad bismo ponudili dovoljno novca! Demonska pohlepa, to je jedino što će natjerati ljude da pomognu."
Zamjenik načelnika saslušao ih je s profesionalnim strpljenjem. ,,Dobri moj gospodine Healey, otkrijemo li prave okolnosti u kojima je vaš otac umro, preplavile bi vas lažne dojave ljudi kojima je stalo samo da se domognu novaca. Morate spriječiti da čitava stvar dopre u javnost i pustiti nas da nastavimo s istragom."
„Vjerujte mi kad vam kažem, prijatelji," dodao je, ,,da vam se ne bi svidjelo ono što bi se dogodilo kada bi se vijest o ovome proširila."
Udovica progovori. ,,Čovjek koji je umro u policiji nakon što ste ga priveli. Jeste li otkrili išta o njegovu identitetu?"
Kurtz raširi ruke. ,,Mnogi naši vrli građani kažu da pripadaju istoj obitelji kada ih policija privede," reče i ironično se nasmiješi. ,,Smith ili Jones."
,,A ovaj," reče gđa Healey. ,,Kojoj je obitelji on pripadao?"
,,Nije nam se predstavio nikakvim imenom, gospođo," reče Kurtz, pokajnički skrivajući osmijeh pod nepočešljane brkove koji su mu prekrivaliusta. ,,Ali nemamo razloga vjerovati da je išta znao o umorstvu suca Healeyja. Bio je jednostavno udaren u glavu, i pomalo pijan, također."
,,Moguće je i da je bio gluhonijem," doda Savage.
,,Zašto je tako očajnički htio pobjeći, načelniče Kurtz?" upita Richard Healey.
To je bilo izvrsno pitanje, premda Kurtz to nije htio pokazati. ,,Ne mogu vam ni izdaleka opisati na koliko ljudi srećemo na ulicama koji vjeruju da ih progone demoni i koji nam opisuju svoje progonitelje, uključujući i njihove rogove."
Gđa Healey nagne se naprijed i zaškilji. ,,Načelniče Kurtz, je li ono vaš nosač?"
Kurtz dade Reyu, koji je stajao u hodniku, znak da uđe. ,,Gospođo, da vam predstavim pozornika Nicholasa Reya. Tražili ste da ga dovedemo danas, u vezi s čovjekom koji je umro u policijskoj zgradi."
,,Crni policajac?" upitala je s vidljivom nelagodom.
,,Zapravo mulat, gospođo," objavi Savage ponosno. „Pozornik Rey prvi je takav policajac u državi. Prvi u cijeloj Novoj Engleskoj, kažu." Pružio je ruku, tako da se Rey morao s njime rukovati.
Gđa Healey uspjela je okrenuti i izviti vrat dovoljno da pogleda mulata kako treba. ,, Vi ste doista policajac koji je bio zadužen za skitnicu, onoga koji je umro u policijskoj postaji?"
Rey kimne.
,,Recite mi onda, pozorniče. Što vi mislite da ga je nagnalo da tako postupi?"
Načelnik Kurtz nervozno se nakašlje prema Reyu.
,,Ne mogu sa sigurnošću reći, gospođo," odgovori Rey iskreno. ,,Ne znam je li u tim trenucima shvaćao ili razmišljao o tome da mu je život u bilo kakvoj opasnosti."
,,Je li vam išta rekao?" upita Roland.
,,Jest, gospodine Healey. Barem je pokušao. Ali nažalost, govorio je posve nerazumljivim šaptom," reče Rey.
,,Ha! Ne možete otkriti ni identitet besposličara koji je umro na vašem tlu! Vi zacijelo mislite da je moj muž zaslužio onako skončati, načelniče Kurtz!"
,,Ja?" Kurtz bespomoćno pogleda u svog zamjenika. „Gospođo!"
,,Bolesna sam žena, Bog mi je svjedok, ali neću dopustiti da me varate!
Mislite da smo budale i nitkovi i želite da nas sve vrag odnese!"
„Gospođo!" ponovi Savage poput jeke.
,,Neću vam pružiti zadovoljstvo da me vidite poraženu, načelniče Kurtz! Vi i vaša nezahvalna crna policija! Činio je kako je najbolje znao i nemamo se čega sramiti!" Oblog joj je s čela pao na pod dok je noktima strugala po vratu. To je bila nedavno stečena kompulzija, što je bilo vidljivo po svježim krastama i crvenim tragovima na koži. Grebala se po vratu, zarivajući nokte u meso,nastojeći izgrepsti roj nevidljivih kukaca koji su vrebali iz napuklina njezina uma.
Njezini su sinovi skočili na noge iz svojih naslonjača, ali mogli su se samo povući prema vratima, kamo su Kurtz i Savage već bili bespomoćno uzmaknuli, kao da bi udovica mogla svakog časa buknuti u plamen.
Rey pričeka još trenutak, a zatim mirno priđe njezinu krevetu.
,,Gospođo Healey." Grebanjem je olabavila vrpce na svojoj spavaćici. Rey posegne rukom i priguši plamen svjetiljke sve dok nije bio vidljiv samo njezin obris. ,,Gospođo, želim da znate kako mi je vaš suprug jednom pomogao."
To je umiri.
Kurtz i Savage razmijenili su iznenađene poglede stojeći na vratima. Rey je govorio previše tiho da bi s drugog kraja sobe mogli razaznati svaku njegovu riječ, a nisu se usuđivali prići bliže od straha da ponovno ne potaknu udovicu na napad bjesa. No mogli su osjetiti, čak i u mraku, da se smirila, da je posve spokojna i tiha i da joj je samo još disanje nemirno.
,,Kažite mi, molim vas," reče.
,,Kad sam bio dječak, u Boston me dovela jedna žena koja je iz Virginije doputovala ovamo na praznike. Neki su joj me abolicionisti oduzeli i doveli pred suca Vrhovnog suda. Sudac je presudio da rob postaje zakonski slobodan čim prijeđe granicu države u kojoj nema ropstva. Povjerio me na brigu crnom kovaču Reyu i njegovoj obitelji."
,,Prije nego što nas je onaj nesretni Zakon o odbjeglim robovima sve upropastio." Gospođa Healey naglo sklopi oči i uzdahne, a usta joj se iskrive u čudnu grimasu. ,,Znam što prijatelji vaše rase misle, zbog maloga Simsa. Sudac nije volio da dolazim u sudnicu, ali išla sam - toliko se govorilo o tom slučaju. Sims je bio poput vas, naočit crnac, ali crn poput mraka koji vlada u glavama nekih ljudi. Sudac ga nikada ne bi bio poslao natrag da nije morao. Nije imao izbora, razumijete. Ali vama je dao obitelj. Obitelj koja vas je usrećila?"
Kimnuo je.
,,Zašto se pogreške mogu ispraviti tek poslije? Zašto se katkad ne mogu ispraviti onime što se dogodilo prije njih? To je tako zamorno. Tako zamorno."
Razum joj se donekle vratio, i znala je što treba učiniti čim policajci odu. Ali trebala je još nešto od Reya. ,,Recite mi, molim vas, je li razgovarao s vama kad ste bili dječak? Sudac Healey uvijek je najviše volio razgovarati s djecom." Sjećala se kakav je bio Healey s njihovom djecom.
,,Pitao me želim li ostati ovdje, gđo Healey, prije nego što je izdao pisanu zapovijed. Rekao je da ćemo u Bostonu uvijek biti sigurni, ali da ja sam moram odlučiti hoću li biti Bostonac, čovjek koji će se istodobno zauzimati za sebe i za svoj grad, jer ću u protivnom uvijek ostati autsajder. Rekao mi je da kada Bostonac dođe pred biserna vrata, anđeo ga dođe upozoriti: 'Neće ti se svidjeti ovdje, jer ovo nije Boston.'"
Čuo je taj šapat dok je slušao kako udovica Healey tone u san; čuo ga je među golim zidovima svoje hladne sobe u pansionu za samce. Budio se svakog jutra s tim riječima na usnama. Mogao ih je okusiti, osjetiti snažan miris koji ih je obavijao, osjetiti kako ga češu kruti brkovi koji su ih izgovarali, ali kada bi sam pokušao prošaptati iste riječi, katkad dok bi se vozio, katkad dok bi stajao pred zrcalom, nisu imale nikakvog smisla. Znao bi sjediti za svojim stolom, bez obzira na to u koje doba dana, trošeći cijele tintarnice ispisujući ih, a besmislice su se doimale još gorima kad su bile napisane nego izgovorene. Mogao je vidjeti čovjeka koji ih je šaptom izgovarao, osjetiti zadah truleži, vidjeti zaprepašten pogled u očima koje su zurile u njega prije nego što mu je tijelo proletjelo kroz staklo. Rey nije mogao a da ne pomisli kako je bezimeni čovjek pao s nekog udaljenog mjesta na nebu njemu u naručje, odakle ga je on ponovno bacio. Pokušao je sam sebe natjerati da ne misli o tome. Ali kako ga je jasno u mislima vidio gdje pada u dvorište i pretvara se u masu krvi i lišća - uvijek u prizorima koji su se stalno i bez zastoja izmjenjivali, kao da mu je pred očima lanterna magica. Morao je zaustaviti taj pad, k vragu i naredba načelnika Kurtza. Morao je pronaći nekakvo značenje za riječi koje su ostale visjeti u nepomičnom zraku.
*  *  *
,,Ne bih mu dopustila da ide ni s kim drugim," reče Amelia Holmes, nabravši svoje sitno lice dok je povlačila ovratnik suprugova kaputa kako bi njime pokrila šal koji je nosio oko vrata. „Gospodine Fields, ne bi smio izlaziti večeras. Zabrinjava me kako će to podnijeti. Čujete li kako mu u prsima škripi od astme. Onda, Wendelle, kad ćeš se vratiti kući?"
Točno prema dogovoru, kočija J. T. Fieldsa dovezla se pred Charles Street br. 21. Premda su išli samo dvije ulice dalje, Fields je uvijek pazio da Holmes ne pješači. Doktor je teško disao pred vratima, optužujući za to hladnije vrijeme, kako je često optuživao vrućinu.
,,O, ne znam," reče Holmes, pomalo zlovoljno. „Stavljam se u ruke gospodina Fieldsa."
Ona mrko reče, ,,Dakle, gospodine Fields, kad ga najranije možete dovesti kući?" Fields krajnje ozbiljno razmisli o tome. Bilo mu je važno da supruge budu zadovoljne jednako kao i autori, a Amelia Holmes u zadnje je vrijeme bila zabrinuta.
„Voljela bih da Wendell više ništa ne objavljuje, gospodine Fields," rekla je Amelia na doručku kod Fieldsovih prije toga mjeseca, u njihovoj lijepoj sobi, gledajući van kroz lišće i cvijeće u rijeku koja je blago protjecala. ,,Samo će navući kritike novinara, a kakva korist od toga?"
Fields zausti kako bi je umirio, ali Holmes je bio prebrz - kada je bio uzbuđen ili u panici, nitko nije mogao govoriti tako brzo, osobito ako je riječ bila o njemu samome. ,,Kako to misliš 'Melia? Napisao sam nešto novo na što se kritičari neće žaliti. Pravu 'Američku priču' koju me gospodin Fields većdugo poticao da napišem. Vidjet ćeš, draga, bit će bolja od svega što sam ikada napisao."
,,O, to uvijek kažeš, Wendelle." Tužno je odmahnula glavom. ,,Ali ja bih voljela kad bi se okanio toga."
Fields je znao da je Amelia izdržala ono razdoblje Holmesova razočaranja kada je nastavak njegova serijala o Autokratu - Profesor za doručkom - proglašen repetitivnim, usprkos Fieldsovim obećanjima o uspjehu. Pa ipak, Holmes je kanio napisati i treći dio u nizu, koji će nazvati Pjesnik za doručkom. Osim toga, bio je strahovito pogođen napadima kritičara i skromnim uspjehom koji je postigla Elsie Veneer, njegov prvi roman, koji je u jednom dahu napisao i objavio uoči rata.
Nova garnitura boemskih newyorskih kritičara rado je napadala afirmirane bostonske pisce, a Holmes je više no itko drugi predstavljao svoj ponosni grad - on je, na kraju krajeva, Bostonu dao nadimak Žarište svemira, a vlastitu klasu nazvao je Bostonskim brahmanima, prema uzoru na one iz egzotičnih zemalja. A sada su ti grubijani koji su sami sebe nazivali Mladim Amerikancima i koji su nastavali podrumske gostionice uz Broadway proglasili Fieldsove, dugo godina vodeće Pjesnike ognjišta, irelevantnima za buduće razdoblje. Što su starinske rime Longfellowove koterije i seoski ambijenti učinili da spriječe katastrofu građanskog rata - pitali su se. Što se Holmesa tiče, on se godinama prije rata zauzimao za kompromis, a čak je i potpisao, zajedno s Artemusom Healeyjem, rezoluciju o potpori Zakonu o odbjeglim robovima, prema kojem bi se odbjegli robovi slali natrag njihovim gospodarima, u nadi da će se tako izbjeći sukob.
,,Ali kako ne shvaćaš, Amelia," nastavio je Holmes za doručkom. ,,Tako ću zaraditi novaca, a to nam ne bi bilo naodmet." Odjednom podigne pogled prema Fieldsu. ,,Ako bi se meni išta dogodilo prije nego što dovršim priču, ti se ne bi valjda okomio na udovicu tražeći natrag predujam, zar ne?" Svi su se na to nasmijali.
Sada, stojeći pokraj svoje kočije, Fields baci pogled na išarano nebo, kao da mu ono može dati odgovor na koji Amelia čeka. ,,Oko dvanaest," reče. ,,Kako vam zvuči dvanaest, draga gospođo Holmes?" Pogledao ju je svojim ljubaznim smeđim očima, premda je znao da će to prije biti oko dva ujutro.
Pjesnik uhvati svog izdavača pod ruku. ,,To je prilično dobro za večer posvećenu Danteu. 'Melia, gospodin Fields će paziti na mene. Pa to je jedan od najvećih komplimenata koje čovjek može dobiti, to što večeras idem k Longfellowu. A kad se uzme u obzir koliko sam u posljednje vrijeme bio zauzet drugim stvarima - što predavanjima i pisanjem romana, što otmjenim večerama, ja večeras ne bih nikamo trebao ići."
Fields odluči da neće čuti ovu zadnju primjedbu, iako je bila izrečena u vedrom tonu.

Do godine 1865. Cambridgeom je već kružila popularna legenda o tome kako Henry Wadsworth Longfellow može predvidjeti točno vrijeme kada se trebapojaviti pred svojom raskošnom sunčanožutom kolonijalnom kućom da pozdravi posjetitelje - odavno očekivane prijatelje ili posve nenadane goste. Naravno, legende često razočaraju, i obično bi netko od pjesnikove posluge otvorio masivna vrata kuće Craigie House, nazvane po njezinim prethodnim vlasnicima; posljednjih je godina bilo dana kad Henry Longfellow jednostavno nije bio raspoložen za to da ikoga primi.
No ovoga poslijepodneva, potpuno vjeran seoskoj predaji, Longfellow je bio na svom pragu kada su Fieldsovi konji doteglili svoj teret uz kolni prilaz. Holmes, nagnut kroz prozor kočije, razabrao je uspravan lik još od vrha ulice, prije nego što se bijelom prašinom prekrivena živica pred njima razdvojila, nadsvođujući ih. Taj ugodan prizor - pogled na Longfellowa koji mirno stoji pod svjetlom svjetiljke na paperjastom snijegu, s dugom i lepršavom lavljom bradom, odjeven u besprijekorno skrojeni gerok - odgovarao je predodžbi o pjesniku koja je bila živo urezana u svijest javnosti. Ta se predodžba iskristalizirala nakon nepojmljivoga gubitka Fanny Longfellow, kada se činilo da je svijet nakanio slaviti spomen na pjesnika (kao da je on umro, a ne njegova žena) kao na neko božansko prikazanje poslano na zemlju da odgovara za ljudski rod, kada su njegovi štovatelji nastojali njegovu osobu isklesati u trajnu alegoriju genijalnosti i patnje.
Tri Longfellowove djevojčice utrčale su u kuću nakon igranja u neočekivanom snijegu, zastavši na ulazu u predvorje tek toliko da zbace kaljače prije nego što jurnu uza stubište.
Širokim stubama nailaze u svijetlu luči,
Iz radne sobe vidim ih kroz vrata,
Ozbiljna Alice, Allegra u smijehu,
I Edith s kosom od zlata.
Holmes je upravo prošao tim širokim stubištem i sada je stajao s Longfellowom u toj radnoj sobi, u kojoj je svjetlo svjetiljke obasjavalo pjesnikov stol. Cijelo to vrijeme, tri su djevojčice skakučući odlazile s vidika. Još uvijek kroči živom pjesmom. Holmes se nasmiješi u sebi i uhvati za šapu štektavog Longfellowova psića koji mu je pokazao sve zube i zadrhtao svojim malim tijelom koje je građom podsjećalo na praščića.
Holmes zatim pozdravi krhkoga učenjaka s kozjom bradom koji je pogrbljen sjedio u naslonjaču blizu vatre, doimajući se izgubljenim u velikoj knjizi. ,,Kako je najživahniji George Washington iz Longfellowove zbirke, dragi moj gospodine Greene?"
,,Bolje, bolje, hvala na pitanju doktore Holmes. No moram reći da nisam bio u stanju doći na pogreb suca Healeyja." Georgea Washingtonea Greena ostali su obično zvali "stari," ali zapravo mu je bilo šezdeset - bio je samo četiri godine stariji od Holmesa, a dvije od Longfellowa. Kronične bolesti učinile su umirovljenog unitarističkog svećenika i povjesničara desetljećima starijim negošto je bio. No ipak je svakog tjedna putovao iz East Greenwicha u Rhode Island, osjećajući veliki entuzijazam prema sastancima srijedom navečer u Craigie Houseu, i prema propovijedima s kojima je gostovao kad god bi ga pozvali - ili prema pisanju radova iz povijesti, za što je bio sudbinski predodređen svojim imenom. ,,Longfellowe, jesi li ti bio tamo?"
„Nažalost nisam, dragi moj gospodine Greene," reče Longfellow. Longfellow je posljednji put bio na groblju Mount Auburn još prije pogreba Fanny Longfellow, jer je za vrijeme njezina obreda bio prikovan za krevet. ,,No zacijelo je bilo mnogo ljudi?"
,,O, da, doista jest." Holmes ispreplete prste na grudima. ,,Bila je to lijepa i primjerena služba."
,,Bilo je možda i previše ljudi," reče Lowell, ulazeći iz biblioteke noseći pregršt knjiga ne obazirući se na činjenicu da je Holmes već odgovorio na pitanje.
,,Stari je Healey znao u čemu je najbolji," obzirno je istaknuo Holmes. ,,Znao je da je njegovo mjesto u sudnici, a ne u barbarskoj političkoj areni."
,,Wendelle! Ne misliš valjda ozbiljno," reče Lowell oštro.
,,Lowelle." Fields mu uputi prodoran pogled.
,,Kad pomislim da smo postali lovci na robove." Lowell samo na trenutak uzmakne od Holmesa. Lowell je bio šesti ili sedmi rođak Healeyjevih, budući da su Lowellovi bili šesti i sedmi rođaci - u najmanju ruku - svih najboljih brahmanskih obitelji, i to je samo učvrstilo njegov otpor. ,,Bi li ti ikada donio tako kukavičku presudu, Wendelle? Da si ti morao o tome odlučiti, bi li poslao maloga Simsa u lancima natrag na njegovu plantažu? Samo mi to reci, Holmese."
,,Moramo poštovati gubitak koji je obitelj pretrpjela," reče Holmes tiho, obraćajući se svojim komentarom uglavnom napola gluhom gospodinu Greenu, koji je uljudno kimao.
Kada se s gornjega kata začulo zvono, Longfellow se ispriča svojim prijateljima. Među njegovim gostima mogli su biti profesori ili svećenici, senatori ili kraljevi, ali na taj znak, Longfellow bi pošao poslušati molitve prije spavanja svojih kćeri Alice, Edith i Annie Allegre.
Kada se vratio, Fields je već spretno preusmjerio razgovor na sigurnije područje, tako da je pjesnika dočekao opći smijeh na jednu anegdotu koju su zajedno ispričali Holmes i Lowell. Domaćin pogleda na Willardov sat od mahagonija, staru uru koja mu je bila posebno draga, ne zbog njezina izgleda ili točnosti, nego zato što se doimala kao da kuca s manje žurbe nego druge.
„Vrijeme je za nastavu," reče on tiho.
Svi u sobi utihnuše. Longfellow zatvori zelene kapke na prozorima. Holmes priguši plamen na petrolejkama, dok su drugi pomagali posložiti niz voštanica. Taj niz aureola koje su se međusobno preklapale spajao se s treperavim sjajem vatre. Pet učenjaka i Trap - Longfellowov bucmasti škotski terijer - zauzeli su svoja unaprijed određena mjesta uokolo nevelike sobe.
Longfellow skupi snop listova papira iz svoje ladice i podijeli svakome gostu po nekoliko stranica na Danteovu talijanskom, zajedno s kompletom probnih otisaka s odgovarajućim prijevodom svakoga stiha. U delikatno ispletenom chiaroschuro ugođaju ognjišta, svjetiljki i voštanica, činilo se kao da se tinta uzdiže s otisnutih Longfellowovih prijevoda, kao da Danteova poezija odjednom oživljava pred očima. Dante je svoje stihove pisao u tercinama, malim pjesničkim cjelinama od po tri stiha, u kojima se prvi i treći stih rimuju, a drugi navješćuje rimu s prvim stihom sljedeće cjeline, tako da se strofe kreću prema naprijed dopunjujući jedna drugu.
Holmes je uvijek uživao u tome što je Longfellow njihove sastanke redovito otvarao citiranjem prvih stihova Komedije na nepretenciozno savršenom talijanskom.
,,'Na pola našeg životnoga puta, u mračnoj mi se šumi noga stvori, jer s ravne staze skrenuvši zaluta.'"

3


KAO PRVU TOČKU DNEVNOG REDA NA SASTANKU KLUBA DANTE, DOMAĆIN SE osvrnuo na prijevod na kojem su radili tjedan prije toga.
,,Jako dobro, dragi moj Longfellowe," reče doktor Holmes. Bio je zadovoljan kad god bi neki od njegovih predloženih ispravaka bio prihvaćen, a čak su se dva od prošle srijede našla u Longfellowovoj konačnoj verziji. Holmes usmjeri pozornost na večerašnja pjevanja. Pripremio se s posebnom pažnjom, jer večeras će ih morati uvjeriti da je došao kako bi zaštitio Dantea.
,,U sedmome krugu," reče Longfellow, ,,Dante nam pripovijeda kako su se on i Vergilije zatekli u crnoj šumi." Kroz svaki dio Pakla, Dante slijedi svoga obožavanog vodiča, starorimskoga pjesnika Vergilija. Putem je upoznao sudbinu svake skupine grešnika, izdvajajući jednog ili dvoje i pozivajući ih da se obrate svijetu živih.
,,Izgubljena šuma, krajolik osobnih noćnih mora Danteovih čitatelja u svim razdobljima," reče Lowell. ,,Dante piše kao što Rembrandt slika, kistom umočenim u tamu, dok mu odsjaj paklenske vatre obasjava platno."
Lowellu je, kao i obično, svaki stih bio na jeziku; živio je Danteovu poeziju dušom i tijelom. Holmes je, što mu se događalo veoma rijetko u životu, u ovom slučaju zavidio na nečijem tuđem talentu.
Longfellow poče čitati svoj prijevod. Glas mu je, dok je čitao, odzvanjao dubinom i iskrenošću, bez ikakve oštrine, poput žubora vode koja teče ispod svježega snježnog pokrivača. Činilo se da njegov glas posebno uljuljkuje Georgea Washingtona Greenea, jer stari je učenjak, sjedeći u prostranom zelenom naslonjaču u kutu sobe, utonuo u san uz pjesnikov lagani, melodičan glas i blagu toplinu vatre. Mali terijer Trap, koji se okrenuo na svoj bucmasti trbuh ispod Greeneova naslonjača također je zadrijemao, a njihovo se hrkanje složilo u tandem, poput brundajućeg basa u Beethovenovoj simfoniji.
U pjevanju na kojem su radili, Dante se našao u Šumi samoubojica, u kojoj su "sjenke" grešnika pretvorene u stabla iz kojih, umjesto biljnog soka, curi krv. A zatim bi se nastavilo kažnjavanje: zvjerske harpije, ptičjih tijela i ženskih glava i vratova, s pandžama na nogama i nabreklih trbuha, nagrnule bi kroz guštik, jedući i kidajući svako stablo na svom putu. Ali uz golemu bol, raspori i napukline u stablima pružale su sjenkama jedini odušak, jedinu mogućnost da svoju bol iskažu, da svoje priče ispričaju Danteu.
,,Krv i riječi moraju zajedno izaći." Tako je rekao Longfellow.
Nakon dva pjevanja u kojima Dante svjedoči raznim kaznama, došlo je vrijeme da se knjige označe i spreme; svi su sada šuškali papirima i međusobno razmjenjivali izraze divljenja. Longfellow reče, ,,Nastava je gotova, gospodo. Tek je pola deset i nakon rada zaslužili smo da se malo okrijepimo."
,,Znate," reče Holmes, ,,Baš prije neki dan razmišljao sam o našem radu u novom svjetlu."
Longfellowov sluga Peter zakucao je i oklijevajućim šaptom prenio Lowellu neku poruku.
,,Netko me treba?" prosvjedovao je Lowell, prekidajući Holmesa. ,,Tko bi me ovdje našao?" Kada je Peter promucao neki neodređeni odgovor, Lowell zagrmi tako glasno da ga se moglo čuti u cijeloj kući. ,,Tko bi, za ime Boga, došao u vrijeme kada se sastajemo?"
Peter se nagne bliže prema Lowellu. „Gospodin Lowell, on kaže da je policajac."

U predvorju, pozornik Nicholas Rey otresao je svježi snijeg sa čizama, a zatim se ukipio pri pogledu na Longfellowovu vojsku skulptura i slika koje su prikazivale Georgea Washingtona. U toj je kući, u doba Američke revolucije, bio smješten Washingtonov stožer.
Peter, crni sluga, sumnjičavo je nakrivio glavu kada mu je Rey pokazao svoju značku. Rekao je Reyu da se gospodina Longfellowa ne smije ometati u vrijeme sastanaka srijedom navečer i da će, bio on policajac ili ne, morati pričekati u salonu. Prostorija u koju ga je uveo bila je s ljubavlju urešena neopipljivo laganim dekorom - zidnim tapetama s cvjetnim uzorkom i zastorima obješenim o gotičke žirove. Zaštićeno pod jednim lukom pokraj kamina stajalo je žućkastobijelo mramorno postolje žene s kovrčama kamene kose koje su joj nježno padale preko meko isklesanih crta lica.
Rey ustane kada su dvojica muškaraca ušla u sobu. Jedan je imao lepršavu bradu i zračio je dostojanstvom zbog kojeg se doimao prilično visok, premda je bio prosječne visine; njegov je pratitelj bio krupan i samopouzdan, a njegovi brkovi slični morževim kljovama njihali su se kao da se oni žele prvi predstaviti. To je bio James Russell Lowell, koji je na dugačak trenutak zastao otvorenih usta, a zatim požurio naprijed.
Nasmijao se sa samozadovoljstvom čovjeka koji zna nešto što drugi ne znaju. ,,Longfellowe, znaš li da sam pročitao sve o ovom momku u slobodnjačkim novinama! Bio je junak u Crnačkoj pukovniji, pedeset četvrtoj, i Andrew ga je zaposlio u policiji onoga tjedna kada je ubijen predsjednik Lincoln. Čast mi je upoznati vas, prijatelju!"
,,U pedeset petoj, sestrinskoj pukovniji, profesore Lowell. Hvala," reče Rey. „Profesore Longfellow, ispričavam se što sam prekinuo vaše druženje."
,,Upravo smo završili s ozbiljnim dijelom posla, pozorniče," reče Longfellow s osmijehom, ,,i slobodno me zovite gospodine." Njegova srebrna kosa i razbarušena brada davali su mu izgled patrijarha, primjereniji čovjeku starijem od pedeset osam godina. Oči su mu bile plave i mladolike. Longfellow je na sebi imao besprijekoran crni gerok s pozlaćenim gumbima i svijetložutiprsluk skrojen po mjeri. ,,Ima već mnogo godina da sam iznosio svoju profesorsku halju, a sada je umjesto mene nosi profesor Lowell."
,,Ali još se ne mogu naviknuti na vražju titulu," promrmlja Lowell.
Rey se okrene prema njemu. ,,Jedna me mlada dama u vašoj kući ljubazno uputila ovamo. Rekla je da vas srijedom navečer nije moguće zateći nigdje drugdje nego ovdje."
,,Ah, to je bila moja Mabel!" nasmije se Lowell. ,,Nije vas izbacila, je li?"
Rey se nasmiješi. ,,Mlada dama je veoma šarmantna, gospodine. Poslali su me k vama iz University Halla."
Lowell je izgledao zapanjeno. ,,Molim?" prošapta. Zatim je eksplodirao, obrazi i uši mu se zažariše u boji burgundca, a vlastiti glas oprži mu grlo: ,,Poslali su policajca! S kakvim mogućim opravdanjem? Zar oni nisu u stanju reći svoje mišljenje a da ne povlače konce neke marionete iz Gradske vijećnice! Objasnite to, gospodine!"
Rey je ostao miran poput mramornog kipa Longfellowove supruge pokraj kamina.
Longfellow položi ruku na prijateljev rukav. ,,Vidite, pozorniče, profesor Lowell je tako ljubazan da mi pomaže, zajedno s nekim našim kolegama, u svojevrsnom književnom pothvatu na koji članovi fakultetske uprave trenutačno ne gledaju blagonaklono. No jeste li zato..."
,,Ispričavam se," reče policajac, dopuštajući da mu pogled odluta do prvog čovjeka koji je progovorio, s čijeg se lica crvenilo povuklo jednako naglo kao što se i pojavilo. ,,Ja sam otišao u University Hall, a ne obrnuto. Vidite, u potrazi sam za stručnjakom za jezike i neki su mi studenti tamo dali vaše ime."
,,Onda se, pozorniče, ja ispričavam," reče Lowell. ,,No imate sreće što ste me pronašli. Govorim šest jezika, kao da sam rođen - u Cambridgeu." Pjesnik se nasmije i položi papir koji mu je Rey dao na Longfellowov stol od ružinog drveta ukrašen intarzijama. Prstom je pratio riječi ispisane kosim, nevještim rukopisom.
Rey opazi kako se Lowellovo visoko čelo nabralo. ,,Jedan mi je gospodin rekao neke riječi. To što mi je htio reći izgovorio je tiho i prilično iznenada. Mogu samo zaključiti da se radi o nekom neobičnom i stranom jeziku."
,,Kada?" upita Lowell.
,,Prije nekoliko tjedana. Bio je to neobičan i neočekivan susret." Rey dopusti svojim očima da se sklope. Sjećao se kako mu je šaptačev stisak obuhvaćao lubanju. Tako je jasno mogao čuti kako se riječi oblikuju, ali nije bio u stanju nijednu ponoviti. „Nažalost, to je samo gruba transkripcija, profesore."
,,Doista nedokučivo!" reče Lowell dok je davao papir Longfellowu. ,,Bojim se da je teško išta razaznati iz ovih hijeroglifa. Zar ne možete pitati tog čovjeka što je htio reći? Ili barem otkriti kojim to jezikom navodno govori?"
Rey je oklijevao s odgovorom.
Longfellow reče, ,,Pozorniče, u radnoj sobi držimo zatvorenu hrpu gladnih učenjaka čiju bismo mudrost mogli potkupiti porcijom kamenica i makarona. Biste li bili tako ljubazni da nam ostavite primjerak tog papira?"
,,Bio bih veoma zahvalan, gospodine Longfellow," reče Rey. Zagledao se u pjesnike prije nego što je dodao, ,,Moram vas zamoliti da moj današnji posjet ne spominjete nikome drugome. Riječ je o osjetljivom policijskom pitanju."
Lowell skeptično podigne obrvu.
,,Naravno," reče Longfellow i kratko kimnuvši se nakloni, kao da je takva povjerljivost nešto što se podrazumijeva u Craigie Houseu.

,,Molim te, drži to Kerberovo kumče podalje od stola, dragi moj Longfellowe!" Fields je ututkavao ubrus u ovratnik košulje. Svi su se smjestili oko stola u blagovaonici. Trap je prosvjedovao tihim cviljenjem.
,,Ali Fieldse, on je pravi prijatelj pjesnicima," reče Longfellow.
,,Ah! Trebali ste ga vidjeti prošli tjedan, gospodine Greene," reče Fields. ,,Vi ste ostali ležati u krevetu, a taj se mali prijatelj poslužio jarebicom sa stola postavljenog za večeru, dok smo se mi u radnoj sobi bavili jedanaestim pjevanjem!"
,,To je bio samo njegov pogled na Božanstvenu komediju," reče Longfellow smiješeći se.
„Neobičan susret," reče Holmes, s neodređenim zanimanjem. ,,Tako je to policajac nazvao?" Proučavao je policajčevu bilješku, držeći je pod toplim svjetlima lustera i preokrenuvši je prije nego što ju je proslijedio dalje.
Lowell kimne. ,,Poput Nimroda, to što je pozornik Rey čuo zvuči poput divovskog djetinjstva svijeta."
,,Gotovo bih rekao da je riječ o neuspjeloj rečenici na talijanskom." George Washington Greene slegne ramenima kao da se ispričava te prepusti bilješku Fieldsu uz zvučan uzdah.
Povjesničar se ponovno usredotoči na jelo. Kada bi članovi Kluba Dante odložili knjige na policu i zamijenili ih duhovitim zadirkivanjem za večerom, on je postajao nesiguran, jer se tada morao nadmetati sa sjajnim zvijezdama koje su nastavale sazviježđe Longfellowova društva. Greeneov je život bio skrpan od malih izgleda i velikih zapreka. Njegova javna predavanja nikada nisu bila dovoljno snažna da bi mu osigurala profesuru, a u svećeničkom radu nikada se nije istaknuo dovoljno da dobije vlastitu župu (njegova su predavanja, govorili su njegovi kritičari, bila previše propovjednička, a njegove propovijedi previše povjesničarske). Longfellow je odano gledao u svoga starog prijatelja i slao odabrane porcije preko stola, za koje je smatrao da bi Greeneu bile najdraže.
„Pozornik Rey," reče Lowell s divljenjem. ,,Pravi uzor čovjeka, zar ne, Longfellowe? Vojnik u našem najvećem ratu, a sada prvi crni pripadnik policije. Nažalost, mi profesori samo stojimo sa strane i gledamo one malobrojne koji kreću na put parobrodom."
,,Ali mi ćemo zato mnogo dulje živjeti zbog bavljenja intelektualnim radom," reče Holmes, ,,sudeći prema članku u zadnjem broju Atlantica o zdravom utjecaju učenosti na dugovječnost. Čestitke na još jednom izvrsnom broju, dragi moj Fieldse."
,,Da, čitao sam to! Odličan članak. Dobro čuvaj tog mladog pisca, Fieldse," reče Lowell.
,,Hmm." Nasmiješi mu se Fields. ,,Čini se da bih se trebao s tobom posavjetovati prije nego što ijednom piscu dopustim da počne pisati. The Review je u svakom slučaju na brzinu uništio naš Parsifalov život. Neznanac bi se s pravom mogao pitati kako to da prema meni nemaš malo više obzira!"
,,Fieldse, ne reklamiram ja bilo kakvu limunadu," reče Lowell. ,,Trebao bi znati da nije pametno objaviti knjigu koja ne samo da je sama po sebi loša, nego će biti i zapreka boljim djelima o istoj temi."
,,Pitam sve prisutne za stolom je li u redu da Lowell u The North American Reviewu, jednom od mojih časopisa, objavi napad na jednu od knjiga objavljenih u mojoj nakladničkoj kući!"
,,Dobro, a ja zauzvrat pitam," reče Lowell, ,je li itko od prisutnih pročitao tu knjigu i može li osporiti moje zaključke."
,,Usudio bih se uime svih odgovoriti gromkim ne," predloži Fields, ,,jer uvjeravam vas da od dana kada se pojavio Lowellow članak, nije prodan ni jedan jedini primjerak knjige!"
Holmes počne kucati vilicom o čašu. ,,Na temelju toga, teretim Lowella kao ubojicu, zato što je posve dokrajčio Život."
Svi se nasmijaše.
,,Ma umro je on čim je došao na svijet, suče Holmes," odgovori optuženik, ,ja sam mu samo zabio čavle u lijes!"
,,Nego," Greene je pokušao zvučati neobvezno vraćajući se svojoj omiljenoj temi. ,,Je li itko zapazio danteovske značajke dana i datuma ove godine?"
,,Točno odgovaraju Danteovoj 1300. godini," reče Longfellow, kimajući.
,,I jedne i druge godine Veliki petak pada dvadesetpeti ožujka."
,,Slava Bogu!" reče Lowell. ,,Ove će godine biti točno petsto i šezdeset pet godina da je Dante sišao u citta dolente, grad sviju muka. Ovo će biti prava Danteova godina! Je li to dobar predznak za prijevod," upita Lowell s dječačkim osmijehom na licu, ,,ili loš?" Njegov ga je komentar, međutim, podsjetio na upornost harvardskoga Izvršnog odbora, pa mu je široki osmijeh splasnuo.
Longfellow reče, ,,Sutra ću, s našim najnovijim pjevanjima Pakla u ruci, sići u Malebranche Riverside Pressa - pa ćemo dopuzati malo bliže cilju. Obećao sam Firentinskom odboru da ću im do kraja godine poslati privatno izdanje Pakla, kako bi ga učinili dijelom, ma kako skromnim, proslave Danteova šeststotog rođendana."
,,Znate, dragi prijatelji," reče Lowell, mršteći se. ,,One vražje budale na Harvardu još uvijek bjesomučno pokušavaju ukinuti moj kolegij o Danteu."
,,I to nakon što me Augustus Manning upozorio na posljedice objave prijevoda," doda Fields, frustrirano lupkajući prstima o stol.
,,Zašto su toliko uporni?" upita Greene bez zabrinutosti.
,,Na ovaj ili onaj način, nastoje se odmaknuti od Dantea što je moguće više," objasni Longfellow ljubazno. ,,Boje se njegova utjecaja, zato što je stranac - zato što je katolik, dragi moj Greene."
,,Mislim da se to može shvatiti kada je riječ o nekim dijelovima Dantea," reče Holmes sa spontanim razumijevanjem. ,,Koliko je očeva prošloga lipnja pošlo na groblje Mount Auburn posjetiti svoje sinove, umjesto da su bili na svečanosti dodjele diploma? Vjerujem da mnogi misle kako nam ne treba drugi Pakao nakon onoga iz kojeg smo upravo izašli."
Lowell je nalijevao sebi treću ili četvrtu čašu crnog Falerna. S druge strane stola, Fields je bezuspješno pokušavao umirujućim pogledom utjecati na njega. No Lowell reče, ,,Jednom kad počnu bacati knjige u vatru, smjestit će nas sve u pakao iz kojeg nećemo tako skoro pobjeći, dragi moj Holmese!"
,,O, nemoj misliti da ja podupirem taj pokušaj da se američki um učini nepromočivim na pitanja koja s Neba pljušte na nj, dragi moj Lowelle. Ali možda..." Holmes je oklijevao. Sad je imao prigodu. Okrenuo se prema Longfellowu. ,,Možda bismo trebali razmotriti mogućnost o manje ambicioznom programu objavljivanja, dragi moj Longfellowe - objaviti ispočetka privatno izdanje od nekoliko desetaka knjiga, tako da naši prijatelji i učeni kolege mogu upoznati djelo, njegovu snagu, prije nego što ga predstavimo javnosti."
Lowell je zamalo skočio na noge. ,,Je li doktor Manning razgovarao s tobom? Je li Manning poslao nekoga da te zastraši, Holmese?"
,,Lowelle, molim te." Fields se diplomatski nasmiješi. ,,Manning ne bi pristupio Holmesu s tom namjerom."
,,Molim?" Doktor Holmes se pretvarao da nije to registrirao. Lowell je još čekao odgovor. ,,Naravno da nije, Lowelle. Manning je samo jedna od onih gljiva koje uvijek rastu na starijim sveučilištima. No čini mi se da je bolje ne izazivati nepotreban sukob. To bi samo odvuklo pozornost od onoga što volimo kod Dantea. Sve bi se svelo na svađu, a ne na poeziju. Previše se liječnika služi lijekovima tako da ih u što većim količinama trpaju pacijentima niz grlo. Trebali bismo razborito primjenjivati metode liječenja čija je svrha činiti dobro, i biti oprezni u postizanju literarnog napretka."
,,Što više saveznika, to bolje," reče Fields, obraćajući se svima za stolom.
,,Ne možemo se na prstima šuljati oko tirana!" reče Lowell.
,,Niti želimo biti peteročlana vojska u borbi s cijelim svijetom," doda Holmes. Bio je ushićen time što se Fields već zagrijao za njegovu zamisao o odugovlačenju: Dovršit će svoj roman prije nego što nacija uopće čuje za Dantea.
,,Radije bih da me spale na lomači," viknu Lowell. ,,Ne, radije bih pristao da me zatvore na jedan sat zajedno s cijelim Izvršnim odborom, nego što bih odgodio datum objave prijevoda."
,,Jasno da nećemo nimalo mijenjati planove objave," reče Fields. Holmesovo samopouzdanje splasne. ,,Ali Holmes ima pravo kad kaže da ne bismo to trebali obaviti sami," nastavi Fields. ,,Svakako možemo pokušati pridobiti još pristaša koji bi nam dali potporu. Mogao bih posjetiti starog profesora Ticknora i zamoliti ga da iskoristi svoj utjecaj tamo gdje ga još ima. A možda i gospodina Emersona, koji je prije mnogo godina pročitao Dantea. Nitko na svijetu ne zna hoće li se neka knjiga prodati u pet tisuća primjeraka ili neće. No ako se proda u pet tisuća primjeraka, ništa nije sigurnije od toga da se može prodati i u dvadeset pet tisuća."
,,Bi li vam mogli oduzeti mjesto predavača, gospodine Lowell?" prekine ga Greene, kojega je još zabrinjavao harvardski Izvršni odbor.
,,Jamey je previše slavan pjesnik da bi mu to mogli učiniti," ustrajao je Fields.
,,Baš me briga što će učiniti meni, u bilo kojem smislu! Neću predati Dantea u ruke tim Filistejcima."
,,Niti će to učiniti itko od nas!" Holmes brzo doda. Na vlastito iznenađenje, nije bio poražen; štoviše, bio je još sigurniji - ne samo u to da ima pravo, nego i da može spasiti svoje prijatelje od Dantea, a Dantea od revnosti svojih prijatelja. Ohrabrujući prizvuk njegova uzvika djelovao je i na ostale. ,,U to ime" i ,,Tako je! Tako je!" klicali su svi, a Lowell najglasnije među njima.
Ugledavši komadić mesa iz nadjevenih rajčica nataknut na vilicu kojom je kucao o čašu, Greene se sagne kako bi bogati zalogaj podijelio s Trapom. Iz tog položaja ispod stola, opazi kako Longfellow ustaje.
Premda su bili samo petorica prijatelja okupljenih oko stola u blagovaonici, u apsolutnoj privatnosti Craigie Housea, Longfellow je tako rijetko držao zdravice da je samim svojim ustajanjem izazvao potpuni muk.
,,U zdravlje svih prisutnih."
To je bilo sve što je rekao. Ali ostali su počeli klicali hura kao da je riječ o novoj Objavi o ukinuću ropstva. Zatim je na red došao kolač od višanja sa sladoledom, konjak s prženim kockama šećera i cigare pripaljene na svijećama koje su gorjele na sredini stola.
Prije nego što je večer završila, Fields je nagovorio Longfellowa da svima ispriča priču o podrijetlu cigara. Onaj tko je htio privoljeti Longfellowa da govori o sebi u bilo kojem svojstvu, trebao je svoje zanimanje prikriti nekom neutralnom temom, kao što su cigare.
,,Bio sam poslom u Corneru," počne Longfellow, dok se Fields unaprijed počeo smijati, ,,kada me gospodin Fields nagovorio da pođem s njim k obližnjem prodavaču duhana kupiti neke darove. Trgovac je iznio pred nas kutiju neke marke cigara za koju se kunem da nikada prije nisam čuo. I reče,ozbiljno da ne može ozbiljnije, 'Ovo su, gospodine, cigare koje Longfellow najviše voli pušiti.'"
,,Što si odgovorio?" upita Greene nadglasavši veselu galamu.
„Pogledao sam u čovjeka, pogledao u cigare i rekao, 'Ako je tako, onda ih moram probati.' I platio sam mu da mi ih dostavi kući."
,,I što sada misliš, dragi moj Longfellowe?" Lowellu je od smijeha desert zapeo u grlu.
Longfellow otpuhne dim. ,,O, mislim da je čovjek potpuno imao pravo. Doista mislim da su dobre."

*  *  *
,,Zato je dobro da se oboružam dalekovidnošću, tako da, ako me protjeraju iz mjesta koje mi je najdraže, mogu..." student je frustrirano mrmljao, trljajući prstom naprijed-natrag ispod teksta na talijanskom.
Već nekoliko godina, Lowellova radna soba u Elmwoodu ujedno je služila kao učionica za njegov seminar iz Danteove poezije. Čim je postao profesor na Smithovoj katedri, tražio je da mu daju učionicu, ali dobio je samo tmurnu prostoriju u podrumu University Halla, s dugim drvenim klupama umjesto stolovima i propovjedaonicom koja je vjerojatno potjecala još od Puritanaca. Na kolegij nije bilo upisano dovoljno studenata, rekli su Lowellu, da bi zaslužio neku od poželjnijih učionica. To bolje. Stolujući u Elmwoodu, mogao je uživati u pušenju lule i toplini vatre iz kamina, i to mu je pružalo još jedan razlog da ne izlazi iz kuće.
Seminar se održavao dva puta na tjedan, u dane koje bi odabrao Lowell - katkada bi to bila nedjelja, jer se Lowellu sviđala pomisao da se okupe istoga dana u tjednu na koji je Boccaccio, stoljećima prije njega, u Firenci održavao prva predavanja o Danteu. Mabel Lowell često bi sjedila u susjednoj sobi, spojenoj dvama otvorenim lukovima, i slušala očeva predavanja.
„Sjetite se, Meade," reče profesor Lowell kada je student frustrirano zapeo. „Sjetite se da je na ovom, petom nebu Raja, nebu Boraca, Cacciaguida prorekao Danteu da će Pjesnik biti protjeran iz Firence nedugo nakon što se bude vratio u svijet živih, pod prijetnjom smrtne kazne na lomači ako ikada više prođe kroz gradska vrata. A sada, Meade, prevedite iduću rečenicu - 'io non perdessi li altri per i miei carmi' - imajući to na umu."
Lowell je talijanski tečno govorio i uvijek ispravno izgovarao. Ali Mead, student treće godine Harvarda, rado je vjerovao da se Lowellovo amerikanstvo očituje u skrupuloznom izgovoru pojedinačnih slogova, koji kao da uopće nisu bili međusobno povezani.
,,Neću izgubiti druga mjesta zbog svoje poezije."
„Pažljivo pratite tekst, Meade! Carmi su pjesme - ne samo njegova poezija, nego i sama glazba njegova glasa. U doba trubadura, čovjek im je mogao platiti i odabrati želi li da stihove izvedu u obliku pjesme ili propovijedi.
Propovijed koja pjeva i pjesma koja propovijeda - to je Danteova Komedija. 'Tako da zbog svojih pjesama ne izgubim druga mjesta.' To je točna interpretacija, Meade," reče Lowell uz pokret koji je podsjećao na rastezanje, izražavajući njegovo opće odobravanje.
,,Dante se ponavlja," reče Pliny Mead bez okolišanja. Edward Sheldon, student koji je sjedio pokraj njega, počne se na to vrpoljiti. ,,Kako kažete," nastavi Mead, ,,božanski je prorok već predvidio da će Danteu utočište i zaštitu pružiti Can Grande. Koja to onda 'druga' mjesta Dante treba? Besmislica, samo poezije radi."
Lowell reče, ,,Kada Dante govori o novom domu u budućnosti do kojeg će stići uz pomoć svoga djela, kada govori o drugim mjestima koja traži, on ne govori o svom životu u godini 1301. - kada je protjeran - nego o svom drugom životu, životu koji će živjeti stotinama godina kroz svoju poemu."
Mead je bio uporan. ,,Ali 'najdraže mjesto' Danteu nikada nije doista oduzeto; on ga je sam napustio. Firenca mu je dala mogućnost da se vrati kući, svojoj ženi i obitelji, ali on je odbio!"
Pliny Mead nikada nije bio jedan od onih koji su svojom genijalnošću zadivljavali profesore ili kolege, ali od onoga jutra kada je dobio ocjene iz pismenih radova za prošli semestar - i gorko se razočarao - zamjerao je Lowellu. Mead je svoju lošu ocjenu - i pad s dvanaestog na petnaesto mjesto na ljestvici uspjeha u generaciji 1867. koji je ta ocjena prouzročila - pripisao činjenici da je tijekom rasprava o francuskoj književnosti nekoliko puta izrazio svoje neslaganje s Lowellom i da profesor nije mogao podnijeti da netko misli kako on nema pravo. Mead bi se bio ispisao iz kolegija suvremenih jezika da nije bilo pravila Izvršnog odbora prema kojemu je student, jednom upisan na kolegij, na odsjeku morao ostati još tri semestra. Bio je to jedan od trikova čija je svrha bila obeshrabriti dečke da uopće promole nosom. I tako je Mead zapeo s tim napuhanim Jamesom Russellom Lowellom. I s Danteom Alighierijem.
,,Kakva li je to bila ponuda!" nasmije se Lowell. ,,Pomilovanje za Dantea i vraćanje njegova zasluženog položaja u Firenci: u zamjenu za pjesnikovu molbu za oprostom i pozamašnu novčanu svotu! Mi smo južnjake potjerali natrag u Uniju uz manje poniženja. Kako bi čovjek koji na sav glas vapi za pravdom mogao pristati na takav truli kompromis sa svojim progoniteljima."
,,Dobro, ali Dante je ipak Firentinac, što god mi govorili!" ustvrdi Mead, nastojeći pridobiti Sheldonovu potporu dobacivši mu urotnički pogled.
,,Sheldone, zar ne vidiš to? Dante neprestano piše o Firenci i o Firentincima koje sreće i s kojima razgovara u zagrobnome svijetu, i sve to piše dok je u prognanstvu! Meni je posve jasno, prijatelji, da žudi jedino za povratkom. Njegova smrt u prognanstvu i siromaštvu njegov je veliki konačan neuspjeh."
Iznerviran, Edward Sheldon opazi da se Mead samozadovoljno osmjehuje jer je ušutkao Lowella, koji je ustao i zavukao ruke pod svoju prilično otrcanu kućnu jaknu. Ali Sheldon je vidio, po tome kako je pućkao svoju lulu, da je Lowell duboko zamišljen. Dok je koračao tepihom u svojim čizmama na vezanje, doimao se kao da kroči nekom drugom razinom unutarnje spoznaje,daleko iznad radne sobe u Elmwoodu. Lowell obično ne bi brucošu dopustio da se upiše na napredni kolegij iz književnosti, ali mali je Sheldon bio uporan pa mu je Lowell rekao da će vidjeti hoće li se snaći. Sheldon je bio zahvalan što mu je to omogućio i nadao se da će imati prigodu Lowella i Dantea braniti pred Meadom, jednim od onih koji je zacijelo kao dječak gurao bakrene novčiće u željezničke tračnice. Sheldon zausti, ali Mead ga prostrijeli pogledom i natjera da proguta ono što je htio reći.
Lowell razočarano pogleda u Sheldona, a zatim se okrene prema Meadu. ,,Gdje je Židov u tebi, sinko?" upita ga.
,,Molim?" vikne Mead, uvrijeđen.
,,Pusti, nije važno. Tako sam i mislio. Meade, Danteova je tema čovjek općenito - ne jedan čovjek," reče konačno Lowell s blagim strpljenjem koje je čuvao samo za studente. „Talijani neumorno povlače Dantea za rukav nastojeći ga natjerati da kaže kako dijeli njihovo političko opredjeljenje i njihov način razmišljanja. Kako da ne! Ograničiti njegovo djelo na Firencu ili Italiju značilo bi izolirati ga od razumijevanja čovječanstva. Miltonov Izgubljeni raj trebamo kao poemu, ali Danteovu Komediju trebamo kao kroniku našeg unutarnjeg života. Znate li, momci, što piše u Izaiji, 38:10?"
Sheldon se trudio sjetiti; Mead je sjedio s izrazom čelične tvrdoglavosti na licu, namjerno ne razmišljajući o tome zna li.
,,'Ego dixi: In dimidio dierum meorum vadam ad portas inferil'!" grakne Lowell, a zatim žurno priđe svojim pretrpanim policama za knjige, gdje je nekako odmah našao citirani odlomak i redak u latinskoj Bibliji. „Shvaćate?" upita, stavivši je, otvorenu, na tepih pred noge svojih studenata, iznimno zadovoljan što može pokazati da je točno upamtio citat.
,,Da prevedem?" upita Lowell. ,,'Govorio sam: U podne dana svojih ja moram otići na vrata Podzemlja.' Ima li nešto na što naši stari pisci Svetog pisma nisu mislili? U određenom razdoblju, na polovici svog života, svatko od nas - bez iznimke - kreće na putovanje kako bi se suočio s vlastitim Paklom. Koji je prvi stih cijele Danteove poeme?"
,,'Na pola našeg životnoga puta', spremno će Edward Sheldon, koji je u svojoj sobi u Stoughton Hallu mnogo puta pročitao početak Pakla, jer nikada ga prije nijedan pjesnički stih nije zatekao tako nespremna, niti ga je nečiji tuđi povik tako osmjelio, ,,'u mračnoj mi se šumi noga stvori, jer s ravne staze skrenuvši zaluta.'"
,,'Nel mezzo del cammin di nostra vita.' Na pola našeg životnoga puta," ponovi Lowell uz tako intenzivan pogled prema kaminu da se Sheldon osvrnuo preko ramena, pomislivši kako je zacijelo lijepa Mabel ušla u sobu iza njegovih leđa, ali njezina je sjena odavala da još sjedi u susjednoj sobi. ,,'Našeg života.' Od prvoga stiha Danteove poeme, mi smo uključeni u putovanje, mi polazimo na hodočašće jednako kao i on, i mi se moramo suočiti sa svojim Paklom jednako otvoreno kao što se Dante suočava sa svojim. Shvaćate da je velika i trajna vrijednost poeme u tome što je ona autobiografija jedne ljudske duše. Ta duša može biti i vaša i moja, jednako kao i Danteova."
Dok je slušao kako Sheldon čita idućih petnaest stihova, Lowell je razmišljao o tome kako je dobar osjećaj poučavati nešto stvarno. Kako je glup bio Sokrat kada mu je palo na um prognati pjesnike iz Atene! Kako će istinski Lowell uživati gledajući poraz Augustusa Manninga kada se Longfellowov prijevod pokaže kao golem uspjeh.

Idućeg dana, Lowell je bio na odlasku iz University Halla nakon što je održao predavanje o Goetheu. Nemalo se iznenadio naletjevši na niskoga Talijana koji je žurnim korakom prošao pokraj njega, odjeven u izblijedjeli, ali očajnički izglačan sako.
,,Bachi?" reče Lowell.
Pietra Bachija Longfellow je mnogo godina prije zaposlio kao nastavnika talijanskog. Izvršnom odboru nikada se nije sviđala zamisao o zapošljavanju stranca, pogotovo talijanskog papista - a činjenica da je Vatikan protjerao Bachija nije promijenila njihovo mišljenje. Kada je Lowell preuzeo nadzor na odsjeku, Izvršni je odbor naišao na veoma razuman razlog da eliminira Pietra Bachija: njegovu sklonost alkoholu i zaduženost. Onoga dana kada je dobio otkaz, Talijan je progunđao profesoru Lowellu, ,,Više me neće ovdje zateći ni mrtva." Iz nekog razloga, Lowell je u svojoj mašti uzeo Bachija za riječ.
,,Dragi moj profesore," Bachi je sada pružao ruku bivšem ravnatelju odsjeka, koji ju je, na svoj uobičajen način, energično protresao.
,,Dakle," započe Lowell, ne znajući bi li pitao kako to da se Bachi, očito živ i zdrav, zatekao u Harvard Yardu.
,,Izašao sam u šetnju, profesore," objasnio je Bachi. Ipak, činilo se kao da zabrinuto pogledava mimo Lowella, tako da profesor nije duljio s čavrljanjem. Ali primijetio je, nakratko se okrenuvši, sve se više čudeći njegovu izgledu, da se Bachi uputio prema osobi koja mu je bila maglovito poznata. Bio je to momak u crnom polucilindru i kariranom prsluku, štovatelj poezije kojeg je Lowell prije nekoliko tjedana vidio kako besposličari naslonjen na deblo američkog brijesta. Lowell se namjestio tako da vidi hoće li Bachi pozdraviti neznanca, koji je u svakom slučaju izgledao kao da nekog čeka. No opkolila ih je rijeka studenata, zahvalnih što su oslobođeni sa sata grčkih recitacija, te je neobičan par - ako se o njima dvojici doista moglo tako govoriti - nestao Lowellu iz vida.
Potpuno zaboravivši na taj prizor, Lowell se uputi prema Pravnom fakultetu, gdje je Oliver Wendell mlađi stajao okružen kolegama studentima, objašnjavajući im da su krivo protumačili neki pravni problem. Ukupno gledajući, bio je sličan doktoru Holmesu - ali kao da je netko uzeo maloga doktora i na spravi za mučenje ga rastegnuo do dvostruke visine.
Doktor Holmes besciljno se motao podno stubišta za poslugu. Zaustavio se pred nisko obješenim zrcalom i češljem zabacio svoju gustu smeđu kosu na jednu stranu. Smatrao je da njegovo lice ne predstavlja odveć laskavu sliku njega samog. ,,Više pogodnost nego ukras," volio je reći ljudima. Da mu je ten bio za nijansu tamniji, nosna kost skladnije oblikovana a vrat istaknutiji, mogao je to biti i odraz Wendella mlađeg. Neddie, Holmesov najmlađi sin, imao je tu nesreću da se izgledom svrsta uz doktora Holmesa, naslijedivši i njegove nevolje s disanjem. Doktor Holmes i Neddie bili su pravi Wendellovi, bio bi rekao velečasni Holmes; a Wendell mlađi pravi Holmes. Od takve loze, Junior će se bez sumnje izdići iznad očeva imena, i postati ne samo gospodin Holmes, nego i Njegova Ekscelencija Holmes ili predsjednik Holmes. Na zvuk koraka u teškim čizmama doktor Holmes se uspravi i hitro se povuče u jednu od soba. Zatim ponovno krene prema stubištu, ležernim korakom, pogleda oborenog prema jednoj staroj knjizi. Oliver Wendell Holmes mlađi upadne u kuću i zagrabi, naizgled jednim velikim korakom, na drugi kat.
,,O, Wendy," dovikne Holmes kratko se osmjehnuvši. ,,Si to ti?"
Junior uspori na polovici stubišta. ,,Zdravo, oče."
,,Tvoja majka je upravo pitala jesam li te vidio danas, i shvatio sam da nisam. Odakle dolaziš tako kasno, sine?"
,,Iz šetnje."
,,Je li? Bio si sam?"
Junior preko volje zastane na odmorištu. Ispod crnih obrva, mrko se zagleda u svog oca koji je rukama gnječio drveni stup ograde podno stubišta. ,,Zapravo sam razgovarao s Jamesom Lowellom."
Holmes odglumi iznenađenje. ,,S Lowellom? Provodite li mnogo vremena zajedno ovih dana? Ti i profesor Lowell?"
Jedno se široko rame lagano podigne.
,,No, o čemu razgovaraš s našim dragim zajedničkim prijateljem, ako smijem pitati?" nastavi doktor Holmes s ljubaznim osmijehom.
,,O politici, o mom služenju u ratu, o predavanjima na mom fakultetu. Dobro se slažemo, rekao bih."
,,Dakle, previše vremena provodiš u dokolici ovih dana. Zapovijedam ti da prestaneš s tim neozbiljnim izletima s gospodinom Lowellom!" Nije bilo odgovora. „Oduzimaju ti vrijeme za učenje, znaš. A to ne smijemo dopustiti, zar ne?"
Junior se nasmije. ,,Svako jutro govoriš: Koja je svrha, Wendy? Odvjetnik nikad ne može postati velik čovjek, Wendy. ,, Rekao je to bezbrižnim, promuklim glasom. ,,Sada želiš da marljivije studiram pravo?"
,,Tako je, Juniore. Stoji znoja, stoji živaca i energije ako čovjek želi učiniti bilo što vrijedno truda. A ja ću s gospodinom Lowellom porazgovarati o vašim navikama na idućem sastanku Kluba Dante. Siguran sam da će se složiti sa mnom. On je sam nekoć bio odvjetnik i zna što to zahtijeva." Holmes se uputi prema hodniku, prilično zadovoljan svojim čvrstim stajalištem.
Junior zagunđa.
Doktor Holmes se okrene. ,,Htio si još nešto reći, sine?"
,,Samo se pitam," reče Junior. ,,Htio bih čuti više o vašem Klubu Dante, oče."
Wendell mlađi nikada nije pokazao nikakvo zanimanje za njegove književne ili profesionalne aktivnosti. Nikada nije čitao doktorove pjesme ili njegov prvi roman, niti je ikad bio na njegovim javnim predavanjima o napretku medicine ili povijesti poezije. To je bilo još izraženije nakon što je Holmes objavio "Moj lov na kapetana" u Atlantic Monthlyju, u kojem je pripovijedao o svom putovanju Jugom, nakon što je primio brzojav u kojem su ga greškom obavijestili o Juniorovoj smrti na bojnom polju.
Junior je zapravo prelistao probne otiske, osjećajući, dok je čitao, kako mu rane pulsiraju. Nije mogao vjerovati kako je njegov otac mogao pomisliti da cijeli rat svede na nekoliko tisuća riječi, u kojima uglavnom prenosi anegdote o Južnjacima na samrti u bolničkim krevetima i hotelskim službenicima koji ga pitaju nije li on Autokrat za doručkom.
,,Hoću reći," nastavi Junior sa samouvjerenim osmijehom na licu, ,,zar se doista trudiš nazivati se članom?"
,,Kako molim, Wendy? Što time želiš reći? Što znaš o tome?"
,,Samo da gospodin Lowell kaže kako se tvoj glas čuje uglavnom za večerom, a ne u radnoj sobi. Za gospodina Longfellowa, taj je rad sam život; za Lowella, to je poziv. Vidiš, on djeluje u skladu sa svojim uvjerenjima, nije da samo govori o njima, baš kao i onda kada je kao odvjetnik branio robove. Tebi je to samo još jedno mjesto na kojem se možeš kucati čašama."
,,Je li Lowell rekao... Hej, čekaj malo, Juniore!"
Junior je stigao do gornjeg kata i zatvorio se u svoju sobu.
,,Što ti uopće znaš o Klubu Dante klubu!" vikne doktor Holmes.
Holmes je bespomoćno tumarao po kući dok se nije povukao u svoju radnu sobu. Njegov se glas čuje uglavnom za večerom? Što je više u sebi ponavljao tu optužbu, to ga je više pekla: Lowell je nastojao zadržati svoj položaj s desne Longfellowove strane prikazujući sebe superiornijim na Holmesov račun.
Dok su mu Juniorove riječi izgovorene glasnim Lowellovim baritonom lebdjele u mislima, idućih nekoliko tjedana uporno je pisao, ustrajno napredujući, što mu nije dolazilo prirodno. Svaki trenutak u kojem bi mu neka nova zamisao pala na um bio je za njega proročanski. No sam je čin pisanja obično bio popraćen muklim, neugodnim osjećajem oko čela - koji bi tek povremeno prekidala nagla pojava čitave skupine riječi ili neočekivana slika, što bi pak prouzročilo provalu suludog oduševljenja i zadovoljstva samim sobom, a s time i povremene dječačke ispade u govoru i kretnjama.
U svakom slučaju, nije mogao raditi mnogo sati bez prekida a da ne unese zbrku u cijeli organizam. Stopala bi mu se ohladila, u glavi bi mu postalo vruće, ne bi mogao umiriti mišiće i osjećao bi da jednostavno mora ustati. Uvečer, prestao bi naporno raditi prije jedanaest sati i uzeo bi čitati neku laganu knjiguda raščisti misli od njihova prethodnog sadržaja. Previše umnog naprezanja izazivalo bi u njemu mučan osjećaj, poput prejedanja. To je dijelom pripisivao značajkama klime iscrpljujućima za živce. Brown-Sequard, kolega liječnik iz Pariza, rekao je da životinje ne krvare toliko u Americi kao u Europi. Nije li to bila zapanjujuća pomisao? Unatoč tom biološkom nedostatku, Holmes je sada osjećao da piše poput luđaka.

,,Znaš da bih ja trebao razgovarati s profesorom Ticknorom o tome da nam pomogne u našem zauzimanju za Dantea," reče Holmes Fieldsu. Navratio je u Fieldsov ured u Corneru.
,,Kako, molim?" Fields je čitao tri stvari istodobno: rukopis, ugovor i pismo. ,,Gdje su oni ugovori o tantijemama?"
J. R. Osgood doda mu još jednu hrpu papira.
,,Imaš puno posla, Fieldse, i moraš misliti na idući broj Atlantica - u svakom slučaju moraš odmoriti svoj umorni mozak," tvrdio je Holmes. „Profesor Ticknor ipak je bio moj profesor. Možda bih baš ja mogao najviše utjecati na staroga momka, Longfellowu za volju."
Holmes se još sjećao vremena kada je Boston u književnim krugovima bio poznat po imenu Ticknorville: onaj tko nije bio pozvan u njegov književni salon, bio je nitko i ništa. Ta je odaja nekada bila poznata kao Ticknorova Prijestolna soba; danas su je češće zvali Ticknorov ledenjak. Bivši je profesor u velikom dijelu društva došao na loš glas kao profinjeni dokoličar i protivnik abolicionizma, no zauvijek će zauzimati mjesto jednoga od prvih književnih majstora u gradu. Mogli su ponovno oživjeti njegov utjecaj i upotrijebiti ga u svoju korist.
,,Život mi se troši na više strana nego što mogu podnijeti, dragi moj Holmese," reče Fields, uzdišući. ,,Pogled na rukopis ovih dana na mene djeluje poput sabljarke - presiječe me napola." Još je jedan dugi trenutak gledao u Holmesa, a zatim pristane poslati ga u Park Street. ,,Ne zaboravi lijepo ga pozdraviti u moje ime, Wendelle."
Holmes je znao da mu je Fields s olakšanjem prepustio zadatak da razgovara s Georgeom Ticknorom. Profesor Ticknor - na toj je tituli još uvijek inzistirao, premda nije održao ni jedno predavanje otkada je otišao u mirovinu trideset godina ranije - nije imao visoko mišljenje o svom mlađem rođaku, Williamu D. Ticknoru, a njegovo se nisko mišljenje odnosilo i na Williamova partnera J. T. Fieldsa, kao što je jasno rekao Holmesu nakon što su doktora dopratili uz zavojito stubište obližnje Park Street broj 9.
,,Zbrka i galama zbog profita, gledanje na knjige kroz prodaju i gubitke," reče profesor Ticknor suhih usana stisnutih sa zgražanjem. ,,Moj je rođak William patio od te bolesti, doktore Holmes, a bojim se da je zarazio i moje nećake. Oni koji se umaraju od rada ne smiju kontrolirati književnu umjetnost. Slažete li se, Holmese?"
,,Ali gospodin Fields ima prilično oštro oko, zar ne. Znao je da će vaša Povijest biti uspješna, profesore. Siguran je da će Longfellowov Dante pronaći svoju publiku." Zapravo, Ticknorova Povijest španjolske književnosti nije pronašla mnogo čitatelja osim suradnika na časopisu, no profesor je to smatrao strogim mjerilom njezina uspjeha.
Ticknor je ignorirao Holmesovu odanost i pažljivo izvukao ruke iz glomaznog aparata. Imao je aparat za pisanje - neku vrstu minijaturnoga tiskarskog stroja, kako ga je on opisivao - konstruiranog kada su mu se ruke počele previše tresti da bi mogao pisati. Zbog toga već mnogo godina nije vidio vlastiti rukopis. Pisao je pismo u trenutku kada je Holmes stigao.
Ticknor, koji je sjedio za stolom u papučama i s noćnom kapicom od ljubičastog baršuna na glavi, drugi je put kritičkim okom pogledao kroj njegova odijela i kvalitetu njegove kravate i rupca.
,,Bojim se, doktore, da gospodin Fields, iako zna što ljudi čitaju, nikada neće posve shvatiti zašto to čine. Dopušta da ga ponese entuzijazam bliskih prijatelja. Opasna osobina."
,,Uvijek ste isticali koliko je važno da se obrazovanim klasama prenosi znanje o stranim kulturama," podsjeti ga Holmes. Zastori su bili navučeni, pa je starog profesora blijedo obasjavala vatra iz kamina u biblioteci, koja je svojim prigušenim svjetlom bila milostiva prema borama oko njegovih očiju. Holmes obriše čelo tapkajući rupcem. U Ticknorovu ledenjaku zapravo je prilično kuhalo od uvijek naložene vatre.
,,Moramo se truditi kako bismo razumjeli svoje strance, doktore Holmes. Ako ne prilagodimo došljake svojemu mentalitetu i ne navedemo ih da se svojevoljno pokore našim institucijama, mase ljudi izvana jednoga će dana nas prilagoditi sebi."
Holmes je bio uporan. ,,Ali profesore, u povjerenju, što mislite kakvi su izgledi da javnost prihvati prijevod gospodina Longfellowa?" U Holmesovim je očima bio pogled pun tako odlučne koncentracije da je Ticknor zastao kako bi ozbiljno promislio. Starost mu je donijela, kao obranu od tuge, sklonost da na sva pitanja koja mu netko uputi daje uvijek desetak jednakih odgovora - bilo da je riječ o njegovu zdravlju ili o stanju današnjega svijeta.
,,Mislim kako nema nikakve sumnje u to da će gospodin Longfellow učiniti nešto zadivljujuće. Nisam li ga upravo zato odabrao kao svog nasljednika na Harvardu? No upamtite, i ja sam nekada zamišljao kako ću predstaviti Dantea ovdje, sve dok Izvršni odbor nije od mog položaja učinio farsu..." Magla je poput oblaka zaklonila Ticknorove ugljenocrne oči. ,,Mislio sam da je nemoguće da doživim vrijeme kada će neki Amerikanac prevesti Dantea, i ne mogu shvatiti kako će to ostvariti. Hoće li nesofisticirane mase prihvatiti djelo ili ne, to je drugo pitanje - na to treba odgovoriti glas naroda, odvojeno od učenih Danteovih poklonika. Ja nikako ne mogu biti kompetentan da zauzmem mjesto u toj sudnici," reče Ticknor s nesuzdržanim ponosom koji ga je razvedrio. ,,No sve sam više uvjeren da gajiti nadu kako će Dantea ljudi masovno čitati znači pasti žrtvom dogmatske lakomislenosti. Nemojte me krivo 
shvatiti, doktore Holmes. Danteu dugujem mnoge godine života, baš kao i Longfellow. Ne pitajte se što Dantea dovodi čovjeku, nego što čovjeka dovodi Danteu - što ga tjera da osobno ude u njegov svijet, premda je uvijek tako grub i neumoljiv."

4


TE JE NEDJELJE ISPOD GRADSKIH ULICA, OKRUŽEN MRTVIMA, VELEČASNI ELISHA Talbot, svećenik Druge unitarističke crkve u Cambridgeu, visoko držao svjetiljku dok je krivudao prolazom, obilazeći lijesove poslagane u dva reda i hrpe slomljenih kostiju. Pitao se treba li uopće više petrolejku da mu osvjetljava put, jer već se prilično bio naviknuo na zamršenu tamu zavojitog podzemnog prolaza, a neugodna isparavanja prouzročena raspadanjem nisu mogla pobijediti njegov stisnuti nos. Jednoga dana, postavio je sebi izazov, osvojit će taj put bez svjetiljke, uzdajući se samo u svoju vjeru u Boga.
U jednom trenutku, učini mu se da je negdje nešto šušnulo. Okrenuo se, ali među grobnicama i stupovima od škriljevca ništa se nije micalo.
,,Ima li koga živog večeras?" Njegov poznati melankolični glas odjekne u mraku. To su možda bile neprimjerene riječi za svećenika, ali istina je bila da ga je odjednom obuzeo strah. Talbot je, poput svih ljudi koji su većinu svog života proveli sami, patio od mnogih skrivenih strahova. Smrt ga je oduvijek plašila više nego što je normalno; to je bila njegova velika sramota. Možda je to bio jedan od razloga zašto je prolazio kroz podzemnu grobnicu svoje crkve - kako bi nadvladao svoj nepobožni strah od tjelesne smrtnosti. Možda bi to pomoglo objasniti, kada bi netko pisao njegovu biografiju, zašto je tako revno zagovarao racionalistički nauk unitarizma, umjesto kalvinističkih demona o kojima su propovijedali stariji naraštaji. Talbot je nervozno zviždukao u svoju svjetiljku i uskoro stigao do stubišta u najudaljenijem dijelu grobnice, koje je obećavalo povratak toplim plinskim svjetiljkama i kraći put kući nego što bi bio prolazak ulicama.
,,Tko je to?" upita, zamahujući petrolejkom, ovaj put siguran da je čuo nekakav pokret. Ali opet ništa. Pokret je bio previše težak za glodavce, previše tih za ulične derane. Kakvo je to sad čudo, pomisli on. Velečasni Talbot umiri svjetiljku koja je tiho zujala dok ju je držao u visini očiju. Čuo je da se bande vandala, ljudi izbjeglih zbog rata i industrijskog razvoja, u posljednje vrijeme okupljaju u napuštenim grobnicama. Talbot odluči da će idućeg jutra poslati policiju da to ispita. Premda, kakve je koristi imao od policije dan prije, kada je prijavio pljačku tisuću dolara iz svog kućnog sefa? Bio je siguran da policija u Cambridgeu ništa nije učinila kako bi pronašla krivca. Bio je barem zadovoljan time što su i lopovi u Cambridgeu jednako nesposobni, jer nisu odnijeli druge dragocjenosti iz sefa.
Velečasni Talbot bio je krepostan čovjek koji je uvijek bio pravedan prema bližnjima i prema svojoj pastvi. Osim što je katkada možda bio previše revan. Trideset godina prije, nedugo nakon što je dobio Drugu crkvu na upravljanje, pristao je pozivati ljude iz Njemačke i Nizozemske da se dosele u Boston,obećavajući da će biti dio njegove pastve i da će dobiti dobro plaćen posao. Ako su katolici mogli nadirati iz Irske, zašto oni ne bi doveli i pokojeg protestanta? Samo što je bila riječ o poslu na gradnji željezničke pruge, tako da je na desetke njegovih novaka umrlo od premorenosti i bolesti, ostavljajući za sobom siročad i udovice bez krova nad glavom. Talbot se u tišini povukao iz aranžmana, a zatim je proveo godine uništavajući svaki trag svoje umiješanosti. No prihvatio je "savjetničku" plaću od graditelja pruge, i premda je sebi rekao da će vratiti novac, nije to učinio. Umjesto toga, izbacio je te događaje iz misli, a svaku odluku u životu donio čvrsto upirući pogled u tvrdoglavost drugih ljudi.
Počevši dugačkim, sumnjičavim koracima koračati unatrag, velečasni Talbot spotakne se o nešto tvrdo. Na trenutak je pomislio, dok je tako stajao, skamenjen od straha, da je izgubio unutarnji kompas i da je udario u zid. Elishu Talbota nitko nije zagrlio, pa niti dotaknuo - osim kada bi se s njime rukovao - već mnogo godina. No sada nije bilo sumnje, čak ni za njega, da toplina ruku koje su mu se omotale oko prsa i uzele mu petrolejku pripada drugom biću. Stisak je bio strastveno živ i uvredljiv.
Kada je Talbot ponovno došao k svijesti, shvatio je, u kratkom trenutku vječnosti, da ga okružuje drugačija, neprobojna tama. Prodoran miris grobnice još mu je bio u plućima, no sada mu je obraze okrznula neka hladna i gusta vlaga; slanost koju je prepoznao kao vlastiti znoj uvlačila mu se u usta i osjećao je kako mu suze, koje su mu tekle iz kutova očiju, cure po čelu. Bilo mu je hladno, hladno kao u ledarnici. Njegovo tijelo, lišeno svakoga odjevnog predmeta, drhtalo je. Ipak, vrućina je izjedala njegovo otupjelo meso i pružala mu nepodnošljiv osjećaj, kakav nikada prije nije upoznao. Je li ovo bila neka užasna noćna mora? Da, naravno! To je bilo od onih užasnih gluposti koje je u posljednje vrijeme čitao prije spavanja, o demonima, zvijerima i sličnim stvarima. Pa ipak, nije se sjećao da je izišao iz grobnice, nije se sjećao da je došao do svoje skromne drvene kuće boje breskve niti da je donio vodu do svog stalka za lavor. Uopće nije iz podzemnog svijeta izašao na cambridgeske pločnike. Postao je svjestan da su se otkucaji njegova srca na neki način pomaknuli prema gore. Srce mu je bilo obješeno iznad njega, očajnički lupajući, tjerajući krv dolje prema njegovoj glavi. Disao je u tihim usklicima.
Svećenik je osjećao kako mu noge bjesomučno lamataju po zraku i po vrućini je znao da to nije san: Umrijet će. Bilo je to čudno. U tom je času najudaljeniji od njega bio osjećaj straha. Možda je u životu već bio potrošio dodijeljenu mu količinu. Umjesto straha, ispunjavao ga je dubok i žestok bijes zbog toga što je na ovome svijetu tako nešto uopće moguće - da jedno od djece Božje može umrijeti dok drugi i dalje nesmetano žive, nepromijenjeni.
U svom posljednjem trenutku pokušao se plačnim glasom pomoliti, ,,Bože, oprosti mi ako imam krivo," ali umjesto toga s njegovih je usana provalio bolan krik, izgubljen u nemilosrdnoj grmljavini njegova srca.

5


U NEDJELJU, DVADESET DRUGI DAN MJESECA LISTOPADA 1865. GODINE, VEČERNJE izdanje Boston Transcripta donijelo je na naslovnoj stranici oglas u kojem se nudila nagrada u iznosu deset tisuća dolara. Toliko smetenosti, toliko štropotavih kočija koje su se naglo zaustavljale kod uličnih prodavača novina nije se vidjelo, činilo se, već cijelu vječnost - još od napada na Fort Sumter, kada su svi bili sigurni da će devedesetodnevni ratni pohod stati na kraj divljoj južnjačkoj pobuni.
Udovica Healey poslala je načelniku Kurtzu jednostavan brzojav u kojem ga je obavijestila o svojim nakanama. Izjasnila se i samim time što se poslužila brzojavom, jer bilo je poznato da će ga mnoge oči u zgradi policijske postaje vidjeti prije načelnikovih. Pisala je peterim bostonskim dnevnim novinama, poručila je Kurtzu, opisujući stvarnu prirodu smrti svog supruga i oglašavajući nagradu za informaciju koja će pomoći da se uhiti njegova ubojicu. Zbog prošlih slučajeva korupcije u detektivskom odjelu, gradski su vijećnici donijeli propise koji su zabranjivali policajcima primanje novčanih nagrada, no obični su se građani svakako mogli obogatiti. Kurtz možda neće biti zbog toga sretan, priznala je, ali nije ispunio obećanje koje joj je dao. Večernje izdanje Transcripta prvo će objaviti vijest.
Ednah Healey sada je zamišljala različite spletke u kojima bi zlikovca natjerala da pati i da se pokaje. Najdraža joj je bila ona koja je ubojicu dovodila na Gallows Hill, no umjesto da ga objese, skinuli su ga golog i zapalili, a zatim bi mu dopustili da pokuša (neuspješno, razumije se) ugasiti plamen. Bila je ushićena i užasnuta tim mislima, koje su ispunjavale još jednu svrhu - odvraćale su joj misli od njezina supruga i od sve veće mržnje koju je osjećala prema njemu zato što ju je napustio.
Na rukama su joj bile privezane rukavice, kako bi je spriječile da još više razdere kožu. Njezina je manija postala trajna i ožiljci njezina samounakažavanja više se nisu mogli prekriti odjećom. Jedne je večeri, u napadu bunila, izjurila iz svoje spavaće sobe i u očaju pronašla neko mjesto na koje je sakrila broš s pramenom suprugove kose. Ujutro su njezine služavke i sinovi pretražili cijeli Wide Oaks, od podnih dasaka do krovnih greda, ali ništa nisu mogli naći. Tako je bilo i bolje. S takvim mislima obješenima oko vrata, udovica Healey možda nikada više ne bi bila zaspala.
Srećom, nije mogla znati da je tijekom tih kataklizmičkih dana, za vrijeme onog jesenskog toplinskog vala, sudac Vrhovnog suda Healey stalno, usporenim mrmljanjem ponavljao: ,,Gospodo porotnici..." dok se na stotine gladnih crva kroz ranu na glavi izlijegalo u drhtavu spužvu njegova mozga, a svaka je plodna muha kotila na stotine novih mesojednih ličinki. Isprva, sudac Vrhovnog suda
Artemus Prescott Healey nije mogao pomaknuti jednu ruku. Zatim je pomaknuo prstima kada je mislio da je zamahnuo nogom. Nakon nekog vremena nije više mogao govoriti kako treba. ,,Porotnici pod gospodom..." Shvaćao je da govori besmislice ali ništa nije mogao učiniti. Dio mozga koji je upravljao slaganjem riječi u rečenice upravo su kušala stvorenja koja čak nisu niti uživala u svojoj hrani, ali im je ipak bila potrebna. Kada bi, u ta četiri dana, nakratko došao svijesti, strahovite muke koje je trpio navele bi Healeyja da povjeruje kako je mrtav, pa se molio da ponovno umre. ,,Leptiri i posljednji krevet..." zurio je u pohabanu zastavu iznad sebe i, s ono malo razuma što mu je preostalo, čudio se.

U kasno poslijepodne, nakon što je velečasni Talbot otišao, crkvenjak Druge unitarističke crkve u Cambridgeu bilježio je u crkveni dnevnik događaje iz proteklog tjedna. Talbot je tog jutra održao propovijed koja je prikovala pozornost vjernika. Nakon toga proveo je neko vrijeme u crkvi, uživajući u oduševljenim pohvalama đakona. No crkvenjak Gregg namrštio se u sebi kada ga je Talbot zamolio da otključa teška kamena vrata na kraju crkvenoga krila u kojem su bili smješteni njihovi uredi.
Činilo se da je prošlo samo nekoliko minuta otada dok nije začuo glasan krik. Zvučao je kao da je došao niotkuda, a ipak je bilo očito da mu je izvor bio negdje u crkvi. Zatim je, gotovo iz hira, s mislima na one davno pokopane, crkvenjak Gregg položio uho na ona vrata od škriljevca koja su vodila u sumorne katakombe podzemne crkvene grobnice. Neobično, ali onaj zvuk, premda se više nije čuo, odjeknuo je baš kao da je nastao negdje u praznini iza ovih vrata! Crkvenjak, skinuvši s pojasa prsten s nanizanim ključevima, otključa vrata kao što je to učinio za Talbota. Zadržao je dah i sišao.
Crkvenjak Gregg radio je tu dvanaest godina. Prvi put je velečasnog Talbota čuo kako govori tijekom niza javnih rasprava s biskupom Fenwickom o opasnostima uspona katoličke crkve u Bostonu.
U tim je raspravama Talbot vatreno zastupao tri glavna stajališta:
1.   da rituali praznovjerja i raskošne katedrale katoličke vjere čine bogohulnu idolatriju;
2.   da će sklonost Iraca da se nastanjuju u okolici svojih katedrala i samostana potaknuti združivanje u urote protiv Amerike i snažnog otpora amerikanizaciji;
3.   da papizam, ta velika strana opasnost koja upravlja svim oblicima katoličkog djelovanja, svojom propagandom ugrožava neovisnost svih američkih vjera i da je njegov cilj preplaviti cijelu zemlju.
Razumije se, nitko od protu-katoličkih unitarističkih svećenika nije odobravao čin razbjesnjelih bostonskih radnika koji su zapalili katolički samostan nakon što su svjedoci rekli da katolici otimaju protestantske djevojčice i drže ih u tamnicama kako bi ih pretvorili u opatice. Izgrednici su na ruševinama kredomnapisali PAPU U PAKAO! To nije bio toliko izraz neslaganja s Vatikanom, koliko upozorenje Ircima koji su im sve češće otimali poslove.
Na temelju njegovih debata i protukatoličkih propovijedi i napisa, bilo je nekih koji su ga poticali da preuzme mjesto profesora Nortona na harvardskom Teološkom fakultetu. Odbio je. Talbot je previše uživao svake nedjelje ujutro, kada bi iz sabatskoga cambridgeskog mira ušao u prepunu crkvu, i u svečanom brujanju orgulja stao za propovjedaonicu, otmjeno odjeven u svoju jednostavnu halju. Premda je bio strahovito razrok, a glas mu je imao dubok i sjetan ton koji je uvijek zvučao onako kako ljudi obično govore kada u kući leži pokojnik, Talbotova pojava za propovjedaonicom bila je samopouzdana, a njegova pastva bila mu je odana. A upravo tamo mu je bilo važno da ima moć. Otkad mu je supruga 1825. umrla pri porođaju, Talbot nije imao obitelj i nikada nije poželio zasnovati drugu, zbog zadovoljstva koje je pronalazio u svojim vjernicima.
Uljanica crkvenjaka Gregga sramežljivo je izgubila sjaj dok je njega napuštala hrabrost. Kad god je crkvenjak morao izdahnuti, para bi mu prekrila lice a brkovi bi mu se naježili od trnaca. U Cambridgeu je još bila jesen, ali u podzemnoj grobnici Druge crkve vladala je ciča zima.
,,Ima li koga ovdje? Ne smijete..." u mraku grobnice činilo se kao da crkvenjakov glas nije povezan s njegovim tijelom, te on brzo zatvori usta. Duž rubova grobnice vidio je posute male bijele točkice. Kada su postale brojnije, sagnuo se da ih pobliže pogleda, ali pozornost mu odvuče glasno pucketanje koje je začuo ispred sebe. Smrad, dovoljno užasan da nadvlada čak i zrak podzemne grobnice, dopre do njega.
Držeći šešir pred licem, crkvenjak nastavi koračati dalje između lijesova poredanih po zemljanom podu, kroz sumorne arkade od škriljevca. Golemi štakori trčkarali su uza zidove. Treperava svjetlost, koja nije dolazila od njegove svjetiljke, osvjetljavala je put ispred njega, gdje se pucketanje pretvorilo u neprestano cvrčanje.
,,Ima li koga?" crkvenjak je oprezno išao dalje, hvatajući se za prljavi cigleni zid dok je skretao iza ugla.
,,Tako mi Svemogućeg!" Uzvikne.
Pred sobom je vidio kako iz otvora nepravilno iskopane rupe u zemlji strše ljudska stopala. Noge su bile vidljive do listova, dok je ostatak tijela bio zguran u rupu. Oba su tabana bila u plamenu. Zglobovi su se tresli takvom žestinom da se činilo kao da noge lamataju naprijed-natrag od bolova. Meso na stopalima se topilo, dok se bijesan plamen počeo širiti na gležnjeve.
Crkvenjak Gregg padne na stražnjicu. Na hladnome tlu pokraj njega bila je hrpa odjeće. Dohvatio je odjevni predmet koji je bio na vrhu i počeo njime udarati po plamtećim stopalima dok ih nije ugasio.
,,Tko si ti?" vikne, ali čovjek, koji je za crkvenjaka bio samo par stopala, bio je mrtav.
Crkvenjaku je trebalo neko vrijeme da shvati kako je odjevni predmet koji je upotrijebio da ugasi vatru zapravo bio svećenička halja. Puzeći stazom od ljudskih kostiju koje su izbile na površinu zemlje, vratio se do hrpe urednosložene odjeće i počeo je pretraživati: donje rublje, poznati plašt, bijela kravata, šal i dobro ulaštene cipele voljenoga velečasnog Elishe Talbota.

Zatvorivši vrata svog ureda na drugom katu Medicinskog fakulteta, Oliver Wendell Holmes zamalo se u hodniku sudario s gradskim pozornikom. Holmesu je trebalo više vremena nego što je planirao da obavi sve što je trebao za idući dan. Nadao se početi ranije, kako bi stigao provesti malo vremena s Wendellom mlađim prije nego što stigne uobičajena skupina Juniorovih prijatelja. Pozornik je tražio nekoga od odgovornih, objašnjavajući Holmesu kako načelnik traži da im se omogući korištenje obdukcijske sale dvorane na Fakultetu. Rekao je također da su poslali po profesora Haywooda kako bi pomogao u istrazi o smrti jednog nesretnog gospodina čije su tijelo pronašli. Mrtvozornika, gospodina Barnicoata, nisu mogli naći - nije rekao da je gospodin Barnicoat bio poznat po tome što vikendima posjećuje krčme i da zacijelo ne bi bio u stanju provesti istragu. Zatekavši dekanov ured prazan, Holmes je zaključio da kao bivši dekan (Da, da, pet godina za kormilom broda bilo mi je dosta, a u pedeset šestoj, kome treba tolika odgovornost? - Holmes je vodio obje strane dijaloga), ima pravo ispuniti pozornikovu molbu.
Stigla je policijska kočija s načelnikom Kurtzom i zamjenikom Savageom, a na nosilima je žurno uneseno pokriveno tijelo, u pratnji profesora Haywooda i njegova asistenta, studenta. Haywood je poučavao kiruršku praksu i obdukcije su ga veoma zanimale. Usprkos Barnicoatovim prigovorima, policija je povremeno pozivala profesora u mrtvačnicu tražeći njegovo mišljenje, primjerice kada bi našli dojenče zazidano u podrumu ili čovjeka obješena u ormaru.
Holmes je sa zanimanjem popratio kako je načelnik Kurtz postavio dva pozornika pred vrata. Tko bi to nepozvan htio doći na Medicinski fakultet u ovaj večernji sat? Kurtz presavine pokrivač otkrivajući tijelo samo do koljena. To je bilo dovoljno. Holmes se morao suzdržati da glasno ne uzdahne ugledavši mrtvačeve bose noge, ako ih se još moglo nazvati tim imenom.
Stopala - i samo stopala - potpuno su izgorjela u vatri nakon što ih je netko dobro namočio nečim što je mirisalo na petrolej. Od njih je ostao samo ugljen, pomisli Holmes užasnuto. Dvije preostale bezoblične kvrge nezgrapno su stršile iz gležnjeva, pomaknute iz zglobova. Koža, jedva prepoznatljiva kao takva, bila je napuhnuta i ispucala od vatre. Kroz napukline je izvirivalo ružičasto tkivo. Profesor Haywood sagne se da bolje pogleda.
Premda je otvorio na stotine trupala, doktor Holmes nije imao, poput svojih kolega liječnika, željezni želudac da bi izvodio takve postupke te se morao odmaknuti od stola. Kao profesor, Holmes je često morao napustiti predavaonicu kada je trebalo kloroformom uspavati živoga kunića, preklinjući svojeg demonstratora da mu ne dopusti da skviči.
Holmesu se počne vrtjeti u glavi, i učini mu se da je odjednom u prostoriji veoma malo zraka, a da je ona tričava količina koja jest prisutna zagušenaeterom i kloroformom. Nije znao koliko bi istraga mogla trajati, no bio je posve siguran da neće još dugo izdržati prije nego što padne u nesvijest. Haywood je otkrio ostatak tijela, predstavljajući svima mrtvačevo grimiznocrveno lice iskrivljeno od bola i čisteći zemlju iz njegovih očiju i s obraza. Holmes je dopustio pogledu da prijeđe preko cijeloga golog tijela.
Jedva da je registrirao to poznato lice dok je Haywood stajao nagnut nad truplom, a načelnik Kurtz mu postavljao pitanje za pitanjem. Nitko nije zamolio Holmesa da ne govori, a kao profesor na Parkmanovoj katedri anatomije i fiziologije na Harvardu mogao je pridonijeti raspravi. No Holmes se mogao usredotočiti samo na to da olabavi svileni rubac koji mu je bio vezan oko vrata. Grčevito je treptao, ne znajući je li mu bolje da diše zadržavajući dah, kako bi uštedio kisik koji je već skupio, ili u kratkim gutljajima, tako da od posljednjih raspoloživih količina napravi zalihe prije ostalih, koji očito nisu bili svjesni kako je zrak gust, pa je Holmes bio siguran da će se svi oni svakog časa srušiti na pod.
Netko od prisutnih upita doktora Holmesa osjeća li se dobro. Čovjek je imao ljubazno, dojmljivo lice i sjajne oči, i izgledao je kao mulat. U njegovim se riječima osjećao tračak prisnosti, te se Holmes, onako ošamućen, sjetio: policajac koji je tražio Lowella na sastanku Kluba Dante.
„Profesore Holmes? Slažete li se s procjenom profesora Haywooda?" upitao je zatim načelnik Kurtz, možda uljudno pokušavajući uključiti ga u postupak, jer Holmes se nije ni u kojem slučaju dovoljno približio truplu da bi mogao donijeti bilo kakvu medicinsku procjenu osim one koja bi se temeljila na pukom nagađanju. Holmes se pokuša sjetiti je li čuo Haywoodov razgovor s načelnikom Kurtzom, te mu se učini da se sjeća Haywoodove primjedbe kako je čovjek bio živ kada su mu stopala zapaljena, da je zacijelo bio bespomoćan da prekine mučenje i da, s obzirom na izraz njegova lica i odsustvo drugih ozljeda, nije nevjerojatno da je umro od zatajenja srca.
,,O, svakako," reče Holmes. „Svakako, pozorniče." Holmes zakorači unatrag prema vratima, kao da bježi od smrtne opasnosti. ,,Možda biste, gospodo, mogli nakratko nastaviti bez mene?"
Načelnik Kurtz nastavi ispitivati profesora Haywooda, a nato je Holmes stigao do vrata, izašao u hodnik, a uskoro i u vanjsko dvorište, udišući što je moguće više zraka sa svakim brzim, očajničkim udahom.

Dok se sumrak spuštao na Boston, doktor je prolazio kroz redove drvenih kolica, besciljno tumarajući pokraj makovnjača, vrčeva piva od đumbira, prodavača kamenica i jastoga u bijelim pregačama koji su pokazivali svoju rugobnu robu. Nije mogao podnijeti pomisao na svoje ponašanje pred truplom velečasnog Talbota. Bilo mu je tako neugodno da još nije nikome povjerio da je Talbot ubijen, još nije pojurio podijeliti tu senzacionalnu vijest s Fieldsom ili Lowellom. Kako je on, doktor Oliver Wendell Holmes, liječnik i profesor medicinske znanosti, glasoviti predavač i reformator medicine, mogao takozadrhtati od pogleda na truplo, kao da je riječ o duhu iz nekoga sentimentalnog romana? Wendella mlađeg osobito bi zabavljalo kukavičko posrtanje njegova oca. Mlađi Holmes nije tajio svoje mišljenje da bi bio bolji liječnik od starijeg, pa tako i bolji profesor, suprug i otac.
Premda mu još nije bilo dvadeset pet, Junior je bio na bojnom polju i vidio je raskomadana ljudska tijela, vidio je kako topovska paljba kosi njegove suborce ostavljajući za sobom goleme praznine, udove koji otpadaju poput lišća i amputacije koje su običnim pilama izvodili kirurzi amateri dok su medicinske sestre dobrovoljke zaprskane krvlju držale pacijente koji su vrištali na operacijskom stolu od sobnih vrata. Kada ga je jedan od bratića upitao kako to da Wendell mlađi ima tako bujne brkove, a njegovi nikako da prođu početnu fazu, Junior mu je kratko odgovorio, ,,Moji su zalijevani krvlju."
Sada je doktor Holmes prizvao u pamćenje sve što je ikada znao o pečenju najkvalitetnijega kruha. Prisjećao se svih savjeta koje je ikada čuo o tome kako po odjeći, držanju ili podrijetlu na bostonskoj tržnici prepoznati prodavače najfinije robe. Posezao je za različitim proizvodima i stiskao ih u šaci grubo i odsutno, ali s kontroliranim dodirom liječnikove ruke. Rubac kojim je obrisao čelo natopio se znojem. Na idućem štandu s namirnicama, neke su užasne starije žene prstima čeprkale po usoljenome mesu. Morao se usredotočiti na povjereni mu zadatak.
Stigavši do štanda jedne irske matrone, doktor je shvatio da su razlozi njegove plašljivosti na Medicinskom fakultetu bili dublji nego što se isprva činilo. Nije to bila samo odbojnost izazvana izobličenim truplom i njegovom strahotnom nijemom pričom. I nije to bilo samo zato što je Elisha Talbot, simbol Cambridgea koliko i washingtonski brijest, bio ubijen, i to tako brutalno. Ne - nešto mu je u tom ubojstvu bilo poznato, tako poznato.
Holmes kupi toplu smeđu štrucu kruha i uputi se kući. Pitao se je li moguće da ga je neki čudan dodir vidovitosti naveo da sanja Talbotovu smrt. Ali Holmes nije vjerovao u takve stvari. Zacijelo je nekoć pročitao opis toga jezivog čina, pa su mu pojedinosti bez upozorenja navrle u svijest kada je vidio Talbotovo truplo. Ali koji bi tekst mogao sadržavati nešto tako strašno? To nije mogao biti neki medicinski časopis. Svakako ni Boston Transcript, jer ubojstvo se tek dogodilo. Holmes zastane nasred ceste i zamisli propovjednika kako lamata plamtećim stopalima po zraku, dok mu plamen gmiže...
,,'Dai calcagni a le punte\" Holmes šapne naglas: Od prstiju do peta - tamo gdje pokvareni svećenici, simonisti, vječno gore u šupljim stijenama. Srce mu potone. ,,Dante! To je Dante!"

Amelia Holmes stavila je hladnu lovačku pitu na sredinu bogato postavljenog stola u blagovaonici. Dala je nekoliko uputa posluzi, rukom poravnala haljinu i nagnula se preko ulaznih stuba da pogledom potraži supruga. Bila je sigurna da je prije manje od pet minuta, s prozora sobe na katu, vidjela Wendella kako je skrenuo u njihovu ulicu. Zamolila ga je da kupi kruh za večeru koju je priredilaza nekoliko prijatelja, uključujući i Annie Fields. (A kako će domaćica biti na visini salona Annie Fields ako sve nije savršeno?) Ali na ulici nije bilo nikoga - vidjele su se samo sve bljeđe sjene drvoreda. Možda je to bio neki drugi niski muškarac odjeven u frak.

Henry Wadsworth Longfellow proučavao je list papira koji mu je ostavio pozornik Rey. Miješao je tu zbrku slova, nekoliko puta prepisivao tekst na zaseban papir, premetao riječi rastavljajući ih na različitim mjestima, stvarajući od njih nove nizove, opirući se mislima iz prošlosti. Kćeri su mu bile u Portlandu, kod obitelji njegove sestre, a njegova dva sina odvojeno su putovala inozemstvom, tako da su pred njim bili dani samoće. Longfellow je više uživao u predodžbi nego u stvarnosti te samoće.
Tog jutra, istoga dana kada je ubijen velečasni Talbot, pjesnik se malo prije zore uspravio u krevetu bez imalo svijesti o tome da je uopće spavao. To je za njega bilo uobičajeno. Longfellowova nesanica nije bila izazvana strašnim snovima ni opterećena nervoznim prevrtanjem u krevetu. Zapravo, izmaglicu u koju je ulazio tijekom noći opisao bi kao prilično mirnu, kao stanje slično spavanju. Bio je zahvalan na tome što se čak i nakon dugih noćnih bdijenja u zoru osjećao odmoren od toliko sati ležanja. No ponekad, pod blijedim sjajem noćne svjetiljke, Longfellowu bi se učinilo da vidi njezino blago lice kako ga gleda iz kuta spavaće sobe, iste one sobe u kojoj je umrla. U tim bi se trenucima naglo prenuo. Osjećaj očaja što bi ga obuzeo nakon gotovo nastale sreće bio je užasniji od svake more koje se Longfellow mogao sjetiti ili je izmisliti, jer kakvu god prikazu vidio po noći, ujutro bi se opet probudio sam. Dok je oblačio svoj vuneni calamanco kućni ogrtač, njegova mu se lepršava srebrna brada činila težom nego što je bila kada je legao u krevet.
Kada je sišao niz stražnje stubište, na sebi je imao frak s ružom u zapučku. Nije volio biti neuredan, čak ni kod kuće. Na donjem odmorištu bila je obješena reprodukcija Giottova portreta mladoga Dantea, na kojem je umjesto jednog oka bila prazna rupa. Ta je Giottova freska bila naslikana u firentinskome Bargellu, ali tijekom stoljeća okrečena je i zaboravljena. Danas je postojala samo litografija oštećene freske. Dante je pozirao Giottu prije nego što su ga zadesile prognaničke patnje, prije nego što se upustio u rat sa sudbinom; još je bio onaj šutljivi Beatricin udvarač, mladić srednjeg rasta i tamnoga, melankoličnoga, zamišljenoga lica. Oči su mu krupne, nos orlovski, donja mu usna malo strši, a crte lica gotovo su mu ženstveno meke.
Legenda kaže da je mladi Dante rijetko govorio ako mu se netko ne bi obratio. Izgubljen u osobito ugodnoj kontemplaciji, ne bi bio u stanju posvetiti pažnju bilo čemu izvan vlastitih misli. Dante je jednom, u nekoj sijenskoj ljekarni pronašao rijetku knjigu te je cijeli dan proveo na klupi ispred ljekarne čitajući je, i ne zapažajući da se točno ispred njega održava ulična svečanost, potpuno nesvjestan glazbenika i plesačica.
Kada se smjestio u svojoj radnoj sobi, sa zdjelom zobenog brašna s mlijekom, obrokom koji bi često i rado imao za večeru, Longfellow nije mogao a da ne pomisli na bilješku pozornika Reya. Pomislio je na milijun različitih mogućnosti i na desetak jezika, prije nego što je te hijeroglife - kako ih je nazvao Lowell - ostavio u dnu ladice. Iz iste je ladice izvadio probne otiske šesnaestog i sedamnaestog pjevanja Pakla, uredno popraćene komentarima sa zadnje seanse Kluba Dante. Već neko vrijeme na njegovu stolu nije bilo originalne poezije. Fields je objavio novo izdanje Longfellowovih najslavnijih pjesama i nagovorio ga da dovrši Tales of a Wayside Inn, u nadi da će to potaknuti nastanak novih pjesama. Ali Longfellowu se činilo da više nikada neće napisati ništa originalno, a nije imao ni volje pokušati. Prevođenje Dantea nekada je bila međuigra u pisanju vlastite poezije, njegovih Minnehaha, njegovih Priscilla, njegovih Evangelina. Taj je običaj počeo prije dvadeset pet godina. U protekle četiri godine Dante je postao njegova jutarnja molitva i njegov svakodnevni posao.
Dok je Longfellow točio svoju drugu i zadnju šalicu kave, pomislio je na izvještaj koji je Francis Child navodno poslao prijateljima u Engleskoj: ,,Longfellow i njegova koterija do te mjere su zaraženi toskanskom bolešću da se usuđuju Miltona svrstati među drugorazredne genije u usporedbi s Danteom." Milton je bio zlatno mjerilo religijskih pjesnika za engleske i američke književnike. Ali Milton je o Paklu i Raju pisao odozgo, i odozdo, a ne iznutra: pisao je sa sigurnijeg položaja. Fields, taktičan sve dok nitko nije bio povrijeđen, nasmijao se kada je Arthur Hugh Clough u Salonu pisaca prenio Childov komentar, no Longfellow se prilično iznervirao čuvši za taj razgovor.
Longfellow umoči pero u tintu. Od njegovih triju elegantno ukrašenih tintarnica, ova mu je bila najdraža. Nekoć je pripadala Samuelu Tayloru Coleridgeu, a poslije toga lordu Tennysonu, koji ju je poslao Longfellowu na dar kako bi mu poželio sreću u prevođenju Dantea. Povučeni Tennyson bio je jedan od prerijetkih koji su u toj zemlji uistinu razumjeli i visoko cijenili Dantea, te znali o Komediji više od nekoliko epizoda iz Pakla. U Španjolskoj su isprva priznavali Danteovu vrijednost, sve dok službena dogma nije to priznanje ugušila, a vladavina Inkvizicije ga zatukla. Voltaire je u Francuskoj prvi pokrenuo neprijateljstvo prema Danteovu "barbarstvu" koje je još i sad vladalo. Čak i u Italiji, gdje je Dante bio najpoznatiji, pjesnika su svojatale razne frakcije u borbi za prevlast. Longfellow je često razmišljao o dvjema stvarima za kojima je Dante zacijelo najviše čeznuo dok je, prognan iz voljene Firence, pisao Božanstvenu komediju: prva je bila da se uspije ponovno vratiti u rodni grad, što se nikada neće dogoditi; druga je bila da ponovno vidi Beatrice, što je bilo nemoguće.
Dante je kao beskućnik lutao dok je pisao svoje stihove, i gotovo da je morao posuđivati tintu kojom je pisao. Kada bi prišao vratima nekog nepoznatog grada, zacijelo nije mogao a da ne pomisli kako više nikada neće proći kroz vrata Firence. Kada bi ugledao kule feudalnoga dvorca na sljemenu nekog udaljenog brda, pomislio bi kako su bahati moćni, a zlostavljani slabi. Svakipotok i rijeka podsjećali su ga na Arno; svaki glas koji je čuo, svojim nepoznatim naglaskom govorio mu je da je prognan. Danteova poema nije bila ništa manje nego njegova potraga za domom.
Longfellow je bio metodičan u planiranju vremena i rano jutro odvajao je za pisanje, a kasno prijepodne za privatne poslove, odbijajući primati bilo kojeg posjetitelja prije dvanaest sati - osim, naravno, svoje djece.
Pjesnik je svrstavao hrpe neodgovorenih pisama, povlačeći bliže sebi kutiju autograma napisanih na malim četvrtastim papirima. Otkada je, godinama prije, objavljena Evangeline, čime je njegova popularnost narasla, Longfellow je redovito primao poštu od neznanaca, a većinom su ga molili da im pošalje svoj potpis. Jedna mlada žena iz Virginije priložila je i posjetnicu sa svojim portretom, a na poleđini je pisalo: ,,Što bi loše bilo u tome?" i njezina adresa ispod toga. Longfellow podigne obrvu i pošalje joj uobičajeni autogram bez komentara. ,,Tek nepromišljenost prevelike mladosti," htio je napisati. Nakon što je zapečatio dvadesetak omotnica, Longfellow napiše pismo u kojem ljubazno i odlučno odbije jednu drugu damu. Nije volio biti neuljudan, ali ova je moliteljica tražila pedeset autograma, objašnjavajući da njima želi označiti raspored sjedenja svojih gostiju za večerom koju priređuje. S druge strane, veoma ga je razveselila žena koja mu je pisala kako je njezina kći utrčala u salon nakon što je na svom jastuku pronašla dugonoga komara. Kada ju je upitala što se dogodilo, djevojčica je izjavila „Gospodin Longfellow je u mojoj sobi!"
Longfellowu je bilo drago što je na hrpi današnje pošte našao poruku Mary Frere, mlade dame iz Auburna u New Yorku, s kojom se upoznao nedavno, za vrijeme ljetovanja u Nahantu. Mnoge su večeri proveli u šetnji stjenovitom obalom, nakon što bi djevojčice zaspale, i razgovarali o novoj poeziji ili glazbi. Longfellow joj je napisao dugo pismo, pripovijedajući joj kako njegove tri djevojčice često pitaju za nju i kako ga mole da dozna gdje će gospođica Frere provesti iduće ljeto.
Od pisama ga je odmamila vječno prisutna kušnja pogleda kroz prozor pred pisaćim stolom. Pjesnik je uvijek očekivao da će dolaskom jeseni ponovno oživjeti i njegova stvaralačka snaga. Na rešetki njegova kamina bila je hrpa jesenskog lišća koje je oponašalo plamen. Primijetio je da je topao, vedar dan izblijedio brže nego što se činilo iz unutrašnjosti kuće, iza smeđih zidova njegove radne sobe. Prozor je gledao na otvorene livade, uključujući i onih nekoliko rali koji su se protezali sve do rijeke Charles, a koje je Longfellow nedavno kupio. Zabavljalo ga je razmišljati o tome kako ljudi vjeruju da je to učinio računajući s porastom vrijednosti nekretnina, dok je on zapravo samo htio osigurati pogled.
Na drveću nije više bilo samo lišća, nego i smeđih plodova, na grmovima nisu više bili cvjetovi, nego grozdovi crvenih bobica. U glasu vjetra čuo se prizvuk grube muževnosti - to nije bio ton ljubavnika, nego supruga.
Longfellowov dan odvijao se planiranim ritmom. Nakon večere dao je posluzi slobodno i odlučio nadoknaditi što je propustio pročitati u novinama. No nakon što je upalio svjetiljku u svojoj radnoj sobi, samo je nekoliko minutaproveo uz novine. Večernje izdanje Transcripta donijelo je zapanjujući oglas Edne Healey. U članku su bili iznesene pojedinosti o ubojstvu Artemusa Healeyja koje udovica dotad nije iznosila u javnost ,,prema savjetu načelnika policije i drugih službenih osoba." Longfellow nije mogao čitati dalje, premda su se neki detalji iz članka, što će shvatiti u idućih nekoliko uzbudljivih sati, nepozvani zavukli u njegove misli; ono zbog čega Longfellow trenutačno nije mogao podnijeti daljnje čitanje nije bila toliko bol suca vrhovnog suda, koliko udovičina.
Srpanj 1861. Longfellowovi su trebali biti u Nahantu. Svježi je morski povjetarac milovao Nahant, ali iz razloga kojih se nitko nije sjećao, obitelj još nije bila napustila žarko sunce i vrućinu Cambridgea.
Strahovit, bolan krik prolomio se radnom sobom iz susjedne knjižnice. Dvije djevojčice užasnuto zaviču. Fanny Longfellow sjedila je s malom Edith, kojoj je tada bilo osam godina, i Alice, kojoj je bilo jedanaest, i pečatila zamotuljke s netom odrezanim uvojcima djevojčica za uspomenu; mala Annie Allegra čvrsto je spavala na gornjem katu. Fanny je otvorila prozor u malo vjerojatnoj nadi za daškom vjetra. Najbolja pretpostavka do koje su došli u idućim danima - jer nitko nije vidio što se točno dogodilo, nitko nije niti mogao doista vidjeti nešto tako kratkotrajno i slučajno - bila je ona da je kapljica voska za pečaćenje prsnula na njezinu laganu ljetnu haljinu. Za tren je, bila u plamenu.
Longfellow je bio za svojim stajaćim pisaćim stolom u radnoj sobi i bacao zrnca crnog pijeska na tek ispisanu pjesmu da upiju tintu. Fanny je utrčala iz susjedne sobe. Cijela haljina joj je već gorjela, grleći joj tijelo poput orijentalne svile skrojene po mjeri. Longfellow ju je umotao u sag i polegao na pod.
Kada se vatra ugasila, odnio je drhtavo tijelo gore, u spavaću sobu. Kasnije te noći, liječnici su je uspavali eterom. Sljedećeg jutra, odvažnim šaptom uvjeravajući Longfellowa da ne trpi velike bolove, popila je malo kave i utonula u komu. Pogrebna služba u knjižnici Craigie Housea poklapala se s osamnaestom godišnjicom njihova braka. Glava je bila jedini dio njezina tijela koji je vatra poštedjela, i na njezinu prelijepu kosu položen je vijenac od narančina cvijeća.
Pjesnik je toga dana bio prikovan za krevet zbog vlastitih opeklina, ali mogao je čuti nesuzdržani plač svojih prijatelja, žena i muškaraca, koji su dolje u salonu jecali i zbog njega, znao je to, ali i zbog Fanny. Uvidio je, ležeći tako grozničav ali budan, da može razaznati pojedince po njihovu plaču. Zbog opeklina će morati pustiti bradu da mu posve prekrije lice - ne samo kako bi prekrio ožiljke, nego i zato što se više nije mogao brijati. Narančasto bljedilo na dlanovima njegovih klonulih ruku potrajat će bolno dugo, podsjećajući ga na njegov neuspjeh, prije nego što pobijeli i nestane.
Oporavljajući se u svojoj spavaćoj sobi, Longfellow je podizao ruke omotane zavojima. Gotovo cijeli tjedan djeca bi čula njegove riječi koje su u bunilu dopirale do hodnika kad god bi onuda prolazili. Mala je Annie, nasreću, bila premalena da shvati.
,,Zašto je nisam mogao spasiti? Zašto je nisam mogao spasiti?
Kada mu je Fannyna smrt postala stvarna, kada je ponovno bio u stanju pogledati u svoje djevojčice a da se ne slomi, Longfellow je otključao ladicu u koju je nekoć spremio fragmente Danteova prijevoda. Većina od onoga što je u neka veselija vremena preveo kao studentsku vježbu neće biti od koristi. Bila je to samo hrana za vatru. To nije bila poezija Dantea Alighierija; bila je to poezija Henryja Longfellowa - svojim jezikom, stilom i ritmom - odavala je čovjeka zadovoljnog svojim životom. Počevši ponovno, i to od Raja, nije više tragao za odgovarajućim stilom kojim će prevesti Danteove riječi. Tragao je za Danteom. Longfellow se zavukao za svoj stol, dok su nad njim bdjele njegove tri kćerkice, njihove guvernante, njegovi strpljivi sinovi - sada već nemirni muškarci - uvijek u potrazi za nečim njegova posluga i Dante. Longfellow je ustanovio kako jedva može napisati i riječ vlastite poezije, pa ipak nije mogao prestati raditi na prijevodu. Pero kojim je pisao bilo je poput malja. U ruci nespretno, ali kakve li hirovite snage.
Uskoro je Longfellow pronašao i pozvao pojačanje oko svoga stola: prvo Lowella, zatim Holmesa, Fieldsa i Greenea. Longfellow je često govorio da su osnovali Klub Dante kako bi se zabavili tijekom sumornih novoengleskih zima. To je bio njegov skroman način da izrazi koliko mu je klub bio važan. Zaokupljenost nedostacima i manjkavostima katkada za Longfellowa i nije bilo najugodnija, ali kada su kritike bile oštre, to bi se poslije nadoknadilo večerom.
Redigirajući ta posljednja pjevanja Pakla, Longfellow začuje tup udarac koji je dopirao izvana. Trap oštro zalaje.
,,Gospodaru Trap? Što je bilo, momče stari?"
Ali Trap, ne pronašavši izvor te smetnje, zijevne i zavuče se natrag u slamnatu podstavu svoje košare. Longfellow proviri van iz neosvijetljene blagovaonice, ali ne ugleda ništa. Zatim jedan par očiju iskoči iz tame, a zatim i nešto što se doimalo poput zasljepljujućeg bljeska svjetlosti. Longfellowu poskoči srce, ne toliko zbog iznenadne pojave lica, nego zato što je ono, ako je o licu bila riječ, naglo nestalo nakon što su im se pogledi susreli kroz staklo zamagljeno od Longfellowova daha. Longfellow zakorači unatrag, spotakne se, udari u ormarić i ravno na pod sruši garnituru porculanskog pribora obitelji Appleton (svadbeni dar, kao i sama Craigie House, Fannyna oca). Sve glasniji lom bučno je odjeknuo, na što je Longfellow ispustio iracionalan, tjeskobni vrisak.
Trap skoči i počne lajati svom svojom malenom snagom. Longfellow pobjegne iz blagovaonice u dnevnu sobu, a zatim do lijene vatre u biblioteci, gledajući kroz prozore u potrazi za još nekim tragom onih očiju. Nadao se da će se Jamey Lowell ili Wendell Holmes pojaviti na vratima i ispričati se zbog toga što su ga nenamjerno prestrašili u ovaj kasni sat. Ali dok mu je ruka kojom je pisao drhtala, Longfellow nije mogao kroz prozor razabrati ništa drugo osim tame.
Dok je Longfellowov vrisak odzvanjao niz Brattle Street, uši Jamesa Russella Lowella bile su dopola uronjene u kadi. Osluškivao je šuplje kapanje vode, dopuštajući kapcima da se polako zatvore, pitajući se kud li je život prije prošao. Mali krovni prozor iznad njega bio je otvoren, a noć je bila svježa. Da Fanny sada uđe, bez sumnje bi mu zapovjedila da smjesta pođe u topli krevet.
Lowell se proslavio u vrijeme kada je većina glasovitih pjesnika bila znatno starija od njega, uključujući Longfellowa i Holmesa, koji su obojica imali desetak godina više nego on. Naviknuo se na zadovoljstvo kojim ga je ispunjavala titula "mladi pjesnik", pa mu se činilo kako je sada, u četrdeset osmoj godini, skrivio nešto zbog čega ju je izgubio.
Ravnodušno je pućkao četvrtu cigaru toga dana, nemarno dopuštajući da pepeo onečišćava vodu u kadi. Sjećao se vremena samo nekoliko godina otprije, kada mu se ista kada doimala mnogo prostranijom. Pitao se što se dogodilo s rezervnim britvama, koje je godinama prije sakrio na gornjoj polici. Jesu li Fanny ili Mab, pronicljivije nego što je htio vjerovati, naslutile crne misli koje su ga često žacale dok se namakao? U mladosti, prije nego što je sreo svoju prvu ženu, Lowell je u džepu prsluka nosio strihnin. Govorio je da je tu kaplju crne krvi naslijedio od svoje uboge majke. Otprilike u isto vrijeme, Lowell je prislonio na čelo cijev napetog pištolja, ali nije imao hrabrosti povući okidač, i toga se još beskrajno sramio. Samo je sam sebi laskao misleći da bi bio u stanju učiniti nešto tako konačno.
Kada je Maria White Lowell umrla nakon devet godina braka, njezin se suprug prvi put osjetio starim, kao da odjednom ima prošlost, nešto strano u njegovu životu iz kojeg je sada bio protjeran. Lowell je zatražio stručan savjet doktora Holmesa o tim mračnim osjećajima. Holmes mu je preporučio da svake večeri ide na spavanje redovito do deset i trideset, a da ujutro pije hladnu vodu umjesto kave. Sva sreća, pomislio je Lowell sada, što je Wendell zamijenio stetoskop profesorskom katedrom; nije imao strpljenja bol liječiti do kraja.
Fanny Dunlap bila je guvernanta male Mabel nakon Marijine smrti, i možda bi netko drugi, da je gledao sa strane, znao kako je neizbježno da ona u njegovim očima zauzme Marijino mjesto. Prijelaz na novu, manje lijepu suprugu nije bio tako težak kako se Lowell pribojavao, i mnogi su ga njegovi prijatelji zbog toga krivili. No on nije htio otvoreno pokazivati svoju tugu. Iz dubine duše užasavao se sentimentalnosti. Osim toga, istina je bila da mu se Maria većinu vremena nije više činila stvarnom. Bila je vizija, ideja, blijedi sjaj na nebu, poput zvijezda koje nestaju prije izlaska sunca. ,,Moja Beatrice," zapisao je tada Lowell u svoj dnevnik. No, da bi povjerovao čak i u taj nauk, morao je uložiti svu snagu svoje duše. Nije prošlo mnogo, a u njegovim mislima ostala je samo maglovita Marijina prikaza.
Osim Mabel, Lowellu i Mariji rodilo se još troje djece, od kojih je najzdravije živjelo dvije godine. Smrt toga zadnjeg djeteta, Waltera, dogodila se godinu dana prije Marijine. Fanny je imala spontani pobačaj nedugo nakon vjenčanja i nije više mogla imati djece. I tako je James Russell Lowell imaosamo jedno dijete, kćer koju je čestito odgajala njegova druga žena koja nije imala vlastite djece.
Dok je bila mala, Lowell je mislio da će biti dovoljno nadati se da će Mabel izrasti u bistru, snažnu, drsku curu koja će praviti kolače od blata i penjati se po drveću. Naučio ju je plivati, sklizati se i pješačiti trideset kilometara na dan, kao što je i on mogao.
No Lowellovi su od pamtivijeka imali sinove. Sam je Jamey Lowell imao trojicu nećaka koji su služili i poginuli u vojsci Unije. Tako je bilo suđeno. Lowellov djed bio je autor prvoga zakona protiv ropstva u Massachusettsu. Ali J. R. Lowell nije imao sinove, Jamese Lowelle mlađe koji bi pridonijeli najvažnijoj borbi njihova doba. Walt je nekoliko mjeseci bio tako jedar momčić; bio bi postao visok i hrabar kao kapetan Oliver Wendell Holmes mlađi, sigurno.
Lowell pusti ruke da se zabavljaju povlačeći kutove njegovih morževskih brkova, čiji su se mokri vrhovi kovrčali kao u sultana. Pomislio je na The North American Review i koliko mu je vremena oduzimao. Organiziranje rukopisa i priloga nadilazilo je njegov talent. Te je zadatke prije prepuštao svom pedantnijem suuredniku, Charlesu Eliotu Nortonu, ali on je otišao u Europu kako bi se gospođa Norton oporavila od zdravstvenih tegoba. Pitanja stila, gramatike i interpunkcije u tuđim člancima - pritisak osobnih molbi prijatelja, kvalificiranih i nekvalificiranih, koji su htjeli da se neko njihovo djelo objavi - zbog svega toga u Lowellowoj glavi nije više bilo mjesta za pisanje. I nastavnička ga je rutina također ispraznila od pjesničkih poriva. Više nego ikad, osjećao je kako mu harvardski Izvršni odbor bez prestanka visi nad vratom, kako zgrću i prosijavaju, kopaju pijukom, motikom i lopatom, kako čeprkaju i grebu (i, bojao se, također proklinju) po unutrašnjosti njegove glave poput sve sile kalifornijskih useljenika. Sve što je trebao da mu se mašta vrati bilo je da godinu dana leži pod drvetom, i da ne radi ništa nego gleda mrlje sunčeve svjetlosti na travi. Zavidio je svom prijatelju Hawthorneu kada ga je zadnji put posjetio u Concordu, jer je sebi izgradio toranj na krovu u koji se moglo ući samo kroz skrivena podna vrata, a njih bi pisac zapriječio teškim naslonjačem.
Lowell nije čuo lagane korake uža stube i nije opazio kada su se vrata kupaonice šire otvorila. Fanny ih zatvori za sobom.
Lowell se s krivnjom uspravi. ,,Jedva da se i dašak vjetra osjeća, draga."
Fannyne široko razmaknute, gotovo istočnjačke oči uznemireno su se sjajile. ,,Jamey, vrtlarov sin je ovdje. Pitala sam ga što se dogodilo, ali kaže da želi razgovarati s tobom. Smjestila sam ga u glazbenu sobu. Jadničak je ostao bez daha od trčanja."
Lowell se umota u kućni ogrtač i pojuri grabeći po dvije stube. Nezgrapni mršavi mladić, širokih konjskih zuba koji su mu izvirivali ispod gornje usne, mirno je sjedio za klavirom kao da se nervozno priprema za koncert.
„Gospodine, oprostite što smetam... prolazio sam uz Brattle Street i učinilo mi se da čujem glasan zvuk iz stare Craigie House... htio sam posjetiti profesora Longfellowa da provjerim je li sve u redu - svi momci govore da je tako ljubazan - ali nikada se nisam susreo s njim pa..."
Lowellu srce počne panično lupati. Zgrabio je mladića za ramena. ,,Kakav je to bio zvuk, momče?"
,,Jak udarac. Nekakav lom." Mladić je bezuspješno pokušavao pokretom prikazati zvuk. ,,Malo pseto - ahm, Trap, je l' tako? - lajao je tako glasno da je mogao Plutona probuditi. I čuo se glasan krik, mislim. Nikada prije nisam dizao uzbunu, gospodine."
Lowell reče mladiću da pričeka pa požuri do ormara s odjećom. Zgrabi jedne cipele i karo hlače na koje bi, u uobičajenim okolnostima, Fanny iznijela svoj estetski prigovor.
,,Jamie, ne možeš izaći u ovaj sat," inzistirala je Fanny Lowell. ,,Znaš koliko je bilo slučajeva davljenja u zadnje vrijeme!"
,,Radi se o Longfellowu," reče. ,,Dečko misli da mu se možda nešto dogodilo."
Utihnula je.
Lowell obeća Fanny da će ponijeti svoju lovačku pušku, objesi je preko ramena te se zajedno s vrtlarovim sinom uputi u Brattle Street.
Longfellow je još bio prilično potresen kada je došao na vrata, a još više ga je potresao pogled na Lowellovu pušku. Ispričao se zbog sve te gungule i bez uljepšavanja opisao događaj, tvrdeći da se to samo njegova mašta na trenutak uznemirila.
,,Karl," reče Lowell, i ponovno uhvati vrtlarova sina za ramena. ,,Požuri u policijsku postaju i dovedi pozornika."
,,Oh, nema potrebe za tim," reče Longfellow.
,,U zadnje vrijeme dogodio se val provala, Longfellowe. Policija će provjeriti cijelo susjedstvo i uvjeriti se da je sve sigurno. Nemoj sada biti sebičan."
Lowell pričeka da se Longfellow žešće usprotivi, ali nije. Lowell kimne Karlu, koji s dječačkim entuzijazmom za hitne slučajeve požuri prema policijskoj postaji. U radnoj sobi Craigie Housea, Lowell se zavalio u naslonjač pokraj Longfellowa i namjestio svoj kućni ogrtač preko hlača. Longfellow se ispriča što je zbog takve sitnice izvukao Lowella iz kuće i inzistirao je da se ovaj vrati u Elmwood. Ali inzistirao je i na tome da skuha čaj.
James Russell Lowell osjećao je da Longfellowov strah nije nikakva sitnica.
,,Fanny je vjerojatno zahvalna," reče kroz smijeh. ,,Moju naviku da otvaram prozor kupaonice dok sam u kadi ona zove 'smrt kupanjem'."
Čak i sada, Lowellu je bilo neugodno spominjati Fannyno ime Longfellowu i nesvjesno je nastojao promijeniti izgovor. To je ime Longfellowu nešto oduzimalo; njegove su rane još bile svježe. Nikada nije govorio o svojoj Fanny. Nije htio pisati o njoj, pa čak ni sonet ili neku elegičnu pjesmu u spomen na nju. U njegovu dnevniku, smrt Fanny Longfellow nije se spominjala ni jednom jedinom riječju; kada je prvi put nešto zapisao u dnevnik nakon njezine smrti, bili su to stihovi jedne Tennysonove pjesme: ,,Slatko spavaj, srce milo, i umiru." Lowell je vjerovao da jako dobro razumije zašto je Longfellow posljednjih godina napisao tako malo originalne poezije, dok je utočište nalazio u Danteu. Da je pisao vlastite stihove, iskušenje da napiše njezino ime bilo bi presnažno, a ona bi tada postala samo riječ.
,,Možda je to samo neki turist došao vidjeti Washingtonovu kuću."
Longfellow se blago nasmije. ,,Jesam li ti rekao da je prije neki tjedan jedan od njih došao vidjeti 'stožer generala Washingtona, lijepo molim'? Na izlasku, valjda planirajući svoj sljedeći korak, upitao je stanuje li Shakespeare u blizini."
Obojica se nasmiju. ,,Ma nije moguće! Što si mu rekao?
,,Rekao sam da ako se Shakespeare doselio u blizinu, ja ga nisam sreo."
Lowell se nasloni u naslonjač. ,,Nisi mu mogao bolje odgovoriti. Mislim da u Cambridgeu mjesec nikada ne zalazi, što bi objasnilo tolik broj luđaka. Radiš na Danteu u ove kasne sate?" Probni otisci koje je Longfellow izvadio bili su na njegovu zelenom stolu. ,,Dragi moj prijatelju. Tvoje je pero mokro od tinte u svako doba dana. Nastaviš li tako, izmorit ćeš se."
,,Uopće se ne umaram. Naravno, katkada zapnem, poput kotača u duboku pijesku. Ali nešto me tjera da nastavim dalje s ovim poslom, Lowelle, i ne da mi da stanem."
Lowell prouči probni otisak.
„Šesnaesto pjevanje," reče Longfellow. ,,Trebao bih ga poslati u tisak, ali nerado se od njega odvajam. Kada Dante susretne tri Firentinca, kaže, S'i'fossi stato dal foco coperto..."
,,Da sam od ognja štititi se znao," - pročita Lowell prijevod svog prijatelja dok je Longfellow recitirao na talijanskom - ,,'bio bih im se bacio na grudi, i mislim da vođa dozvolu bi dao.' Da, ne smijemo zaboraviti da Dante nije samo puki promatrač Pakla; i on putem dolazi u opasnost, fizičku i metafizičku."
,,Ne uspijevam pronaći baš onu pravu verziju na engleskom. Neki bi rekli, pretpostavljam, da bi se u prijevodu glas stranog pjesnika trebao prilagoditi kako bi postigao glatkoću stiha. Naprotiv, ja kao prevoditelj želim, kao svjedok u sudnici, podići desnu ruku i prisegnuti da ću govoriti istinu, samo istinu i ništa osim istine."
Trap počne lajati na Longfellowa i grepsti ga po nogavici.
Longfellow se nasmiješi. ,,Trap je tako često bio u tiskari da misli kako je on cijelo vrijeme prevodio Dantea."
Ali Trap nije lajao na Longfellowovu filozofiju prevođenja. Terijer pojuri u predvorje. Na Longfellowovim vratima začuje se gromko kucanje.
,,Ah, policija," reče Lowell, zadivljen brzinom njihova dolaska te iscijedi svoje vodom natopljene brkove.
Longfellow otvori ulazna vrata. ,,Dakle, to se zove iznenađenje," reče najgostoljubivijim tonom koji je mogao u tom trenutku proizvesti.
,,Kako to?" J. T. Fields, stojeći na širokom pragu, skupi obrve i skine šešir. ,,Primio sam poruku usred partije whista - i to dok sam u ruci držao karte skojima bih nedvojbeno pobijedio Bartletta!" Kratko se osmjehnuo dok je vješao šešir. ,,Pisalo je da smjesta dođem ovamo. Je li sve u redu, dragi moj Longfellowe?
,,Ja nisam poslao nikakvu poruku, Fieldse," ispriča se Longfellow. ,,Zar nije Holmes bio s tobom?"
,,Nije, i pola sata smo ga čekali prije nego što smo podijelili karte."
Šuštanje im se počne približavati. Za trenutak, nizak lik Olivera Wendella Holmesa, u povišenim čizmama kojima je hrskao hrpice lišća pod nogama, korakom na rubu trka naglo skrene na Longfellowov cigleni prilaz kući. Fields zakorači u stranu a Holmes pokraj njega projuri u predvorje, hripajući.
,,Holmese?" reče Longfellow.
Izbezumljeni doktor s užasom opazi da Longfellow pod rukom drži snop Danteovih pjevanja.
,,Za Boga miloga, Longfellowe," uzvikne doktor Holmes. ,,Makni to!"

6


NAKON ŠTO SE UVJERIO DA SU VRATA ČVRSTO ZATVORENA, HOLMES OBJASNI, govoreći rafalnom brzinom, kako mu je sinulo dok se vraćao kući s tržnice i kako je pojurio natrag na Medicinski fakultet, gdje je ustanovio - hvala nebesima! - da su se policajci vratili u postaju. Holmes je poslao poruku za kartaški stol svojeg brata, pozivajući Fieldsa da smjesta dođe u Craigie House.
Doktor zgrabi Lowella za ruku i nervozno je protrese, zahvalan što ga je zatekao i više nego što bi bio spreman priznati. ,,Upravo sam se spremao poslati nekoga po tebe u Elmwood, dragi moj Lowelle," reče Holmes.
,,Holmese, spomenuo si policiju?" upita Longfellow.
,,Longfellowe, svi, molim vas - pođimo u radnu sobu. Morate mi obećati da nikome nećete ponoviti ovo što ću vam reći u najvećem povjerenju."
Nitko nije prigovorio. Bilo je neobično vidjeti maloga doktora tako ozbiljna; njegova uloga aristokratske dvorske lude odavno se iskristalizirala - na veliku radost Bostona i nezadovoljstvo Amelie Holmes. ,,Danas je otkriveno umorstvo," objavi Holmes jedva čujnim šaptom, kao da se želi uvjeriti da ga u kući nitko ne prisluškuje, ili zaštititi svoju užasnu priču od polica prepunih knjiga. Okrenuo se od vatre, u iskrenom strahu da bi se razgovor mogao provući kroz dimnjak. ,,Bio sam na Medicinskom fakultetu," počne konačno, „zaokupljen nekim poslovima, kada je došla policija i tražila da im ustupimo jedan od naših kabineta za istragu. Truplo koje su donijeli bilo je prekriveno zemljom, shvaćate?"
Holmes zastane, ne zbog retoričkog efekta, nego da uhvati daha. U svemu tom komešanju zanemario je zujeće znakove astme.
,,Holmese, kakve to veze ima s nama? Zašto si me natjerao da dojurim ovamo s Johnove partije karata?" upita Fields.
„Pričekajte," reče Holmes oštro zamahnuvši rukom. Odložio je Amelijin kruh i iskopao rubac iz džepa. ,,Truplo, mrtvac, njegova stopala... Bog nam pomogao!"
Longfellowove oči bljesnuše svijetloplavo. Nije mnogo toga rekao ali veoma pažljivo je promatrao Holmesovo držanje. ,,Piće, Holmese?" upita ga blago.
,,Da, hvala," pristane Holmes, brišući svoje oznojeno čelo. ,,Moje isprike. Pojurio sam ovamo hitro poput strijele, previše nespokojan i nestrpljiv da bih se vozio u fijakeru, i bilo me strah da ne sretnem nekoga u kolima!"
Longfellow mirno pođe u kuhinju. Holmes je pričekao piće. Druga su dvojica čekala Holmesa. Lowell je odmahivao glavom s izrazom ozbiljnog poštovanja prema prijateljevoj nervozi. Njihov se domaćin vratio s čašom brendija s mnogo leda, kako ga je Holmes najviše volio piti. Holmes ga zgrabi. Osjeti kako mu oblaže grlo.
,,Premda je žena navela muškarca na jelo, dragi moj Longfellowe," reče Holmes, ,,nitko nije rekao da je Eva imala išta s njegovom sklonosti piću, jer na tu je zamisao sam došao."
,,Hajde već jednom, Wendelle," požurivao ga je Lowell.
,,U redu. Vidio sam ga. Razumijete li? Vidio sam truplo izbliza. Bio sam od njega udaljen kao što sam sada od Jameya." Doktor Holmes približi se Lowellovu naslonjaču. ,,To je tijelo bilo živo zakopano, naglavačke, s nogama u zraku. A tabani obaju stopala, gospodo, bili su strašno izgorjeli. Toliko pougljenjeni da to nikada neću... no, sjećat ću se toga sve dok ne dođe vrijeme da me stave pod pokrivač od ljubičica!"
,,Dragi moj Holmese," reče Longfellow, ali Holmes nije sada htio zastati, čak ni za Longfellowa.
,,Bio je razodjeven. Ne znam je li mu policija skinula odjeću - ne, mislim da su ga takvoga našli, sudeći prema onome što su rekli. Vidio sam mu lice, znate." Holmes posegne za još jednom dozom pića, ali ostala mu je samo kapljica. Zagrize zubima komad leda.
,,Bio je svećenik," reče Longfellow.
Holmes se okrene i s nevjericom se zagleda u njega, lomeći led kutnjacima. ,,Jest. Upravo tako."
,,Longfellowe, kako si to znao?" Fields se okrerie, odjednom veoma zbunjen pričom za koju je još mislio da nema nikakve veze s njim. ,,To još nije moglo biti ni u jednim novinama ako je Wendell upravo vidio..." Ali zatim Fields shvati kako je Longfellow znao. I Lowell je shvatio, također.
Lowell bijesno krene prema Holmesu kao da će ga udariti. ,,Kako si mogao znati da je tijelo bilo zakopano naglavce? Je li ti policija rekla?"
,,Pa, ne baš."
,,Tražio si razlog da prekinemo s prevođenjem, pa se ne moraš brinuti zbog nevolja s Harvardom. To su sve nagađanja."
,,Nitko mi ne treba govoriti što sam vidio," odbrusi doktor Holmes. „Medicina je područje koje nitko od vas nije studirao. Ja sam većinu svog života u Europi i Americi posvetio proučavanju svoje profesije. Kada biste ti i Longfellow počeli razgovarati o Cervantesu, ja bih bio svjestan svojeg neznanja - zapravo i ne, jer sam prilično dobro obaviješten o Cervantesu, ali slušao bih vas jer ste vi proveli mnogo vremena proučavajući ga!"
Fields je vidio da je Holmes istinski uznemiren. „Shvaćamo, Wendelle. Molim te."
Da Holmes nije zastao da uhvati dah, bio bi se onesvijestio. ,,To je truplo bilo zakopano naglavce, Lowelle. Vidio sam tragove suza i znoja koji su mu curili uz čelo - čuješ li me: uz čelo. Krv mu se slila u lice. Tek kad sam vidio izraz užasa ukočen na tom licu, prepoznao sam velečasnog Elishu Talbota."
To ih je ime sve iznenadilo. Stari cambridgeski tiranin posađen naglavce, zatočen, oslijepljen od zemlje, nemoćan da se uopće pomakne osim možda toliko da očajnički lamata zapaljenim nogama, baš poput jednog od Danteovih simonista, svećenika koji su primali novac kako bi zloupotrebljavali svoj položaj...
,,Ima još toga, ako želite." Holmes je sada velikom brzinom žvakao svoj led. ,,Jedan od policajaca rekao je da je pronađen u grobnici Druge unitarističke crkve - to je Talbotova crkva! Tijelo je bilo prekriveno zemljom od struka naviše. Ali nije bilo ni trunka zemlje ispod struka. Bio je zakopan gol, naglavce, s nogama koje su mu stršile u zrak!"
,,Kad su ga pronašli? Tko je bio tamo?" pitao je Lowell.
,,Za Boga miloga," vikne Holmes. ,,Odakle da znam takve pojedinosti!"
Longfellow je gledao kako se široka kazaljka njegova sporokucajućeg sata lijeno pomiče prema brojki jedanaest. ,,Udovica Healey objavila je u večernjim novinama da nudi nagradu. Sudac Healey nije umro prirodnom smrću. Ona vjeruje da je i to bilo ubojstvo."
,,Ali Talbotov slučaj nije samo ubojstvo, Longfellowe! Moram li nacrtati nešto tako očito? To je Dante! Netko se poslužio Danteom da ubije Talbota!" uzvikne Holmes, dok mu je osjećaj frustriranosti tjerao crvenilo u lice.
,,Jesi li pročitao večernje izdanje, dragi moj Holmese?" upita ga Longfellow strpljivo.
,,Naravno! Mislim da jesam." Zapravo je samo letimično prelistao novine u predvorju Medicinskog fakulteta, krenuvši pripremiti anatomske crteže za predavanje u ponedjeljak. ,,Što je pisalo?"
Longfellow pronađe novine. Fields ih uzme i pročita naglas. ,,'Otkrivene nove pojedinosti u slučaju tajanstvene smrti suca Vrhovnog suda Artemusa S. Healeyja'," pročita Fields nakon što je iz džepa na prsluku izvadio i rasklopio par četvrtastih naočala. ,,Tipična tiskarska pogreška. Healeyjevo srednje ime bilo je Prescott."
Longfellow reče, ,,Fieldse, molim te preskoči prvi stupac. Pročitaj kako je tijelo pronađeno - na livadi iza Healeyjeve kuće, nedaleko od rijeke."
,,'Krvav... potpuno razodjeven, bez odijela i donjeg rublja... prekriven neumjereno velikom količinom...'"
,,Nastavi, Fieldse."
,,Kukaca?"

Muhe, ose i crvi - to su bili kukci nabrojeni u novinama. A u blizini, u vrtu Wide Oaksa pronađena je zastava koju novine nisu znale objasniti. Lowell je htio zanijekati misli koje su zajedno s novinama kružile sobom, no umjesto toga zavalio se u naslonjač. Donja usna drhtala mu je, kao i uvijek kada nije znao što bi rekao.
Razmijenili su upitne poglede, u nadi da će se među njima naći netko pametniji od ostalih tko će sve to moći protumačiti kao slučajnost, ubacivši na pravo mjesto poneku aluziju ili duhovitu dosjetku - netko tko će odagnati zaključak da je velečasni Talbot ispečen sa Simonistima, a sudac Vrhovnog suda Healey bačen među Mlitavce. Svaka je nova pojedinost dalje potvrđivala ono što nisu mogli poreći.
,,Slaže se," reče Holmes. ,,Sve se slaže u Healeyjevu slučaju: grijeh neutralnosti, kazna. Predugo je odbijao donijeti odluku o Zakonu o odbjeglim robovima. Ali što je s Talbotom? Nikad nisam čuo ni šapat da zlorabi moć propovjedaonice - Febe, pomozi mi!" - skoči Holmes kada je opazio pušku naslonjenu na zid. ,,Longfellowe, čemu ova puška ovdje, tako ti svega?"
Lowell je bio potresen sjećanjem na to zašto je uopće došao u Craigie House. ,,Vidiš, Wendelle, Longfellowu se učinilo da je vidio provalnika kako vreba izvana. Poslali smo vrtlareva sina po policiju."
,,Provalnika?" upita Holmes.
,,Sablast." Longfellow odmahnu glavom.
Fields udari nogom u sag nezgrapno skočivši na noge. ,,Dakle, to je savršeno tempirano!" Okrene se Holmesu. ,,Dragi moj Wendelle, zbog ovoga ćeš ostati upamćen kao uzoran građanin. Kada stigne policajac, objasnit ćemo mu da imamo podatke o ovim zločinima i reći mu da se vrati s načelnikom." Fields je prizivao ton svog nepokolebljivog autoriteta, pa ipak mu je pogled odlutao prema Longfellowu, tražeći potporu.
Longfellow je stajao nepomično. Kamenoplavim očima zurio je ravno prema gusto ispucalim hrptovima svojih knjiga. Nije bilo jasno prati li još razgovor. Taj njegov odsutni pogled, kakav je rijetko imao u očima - kada bi sjedio u tišini provlačeći ruku kroz uvojke na bradi, kada bi se njegova nepobjediva mirnoća pretvorila u hladnoću, kada bi se njegovo čisto lice doimalo pomalo smrknuto, u svim je njegovim prijateljima izazivao nelagodu.
,,Da," reče Lowell, nastojeći izraziti nešto poput skupnog olakšanja zbog
Fieldsove izjave. ,,Naravno da ćemo obavijestiti policiju o svojim pretpostavkama. To će se bez sumnje pokazati kao podatak od presudne važnosti u rješavanju ove strašne zbrke."
,,Ne!" Holmesu zapne dah. ,,Ne, ne smijemo reći nikome. Longfellowe," reče doktor s očajem u glasu. ,,Moramo ovo zadržati za sebe! Svi ovdje prisutni moraju ovo zadržati u tajnosti, kao što su obećali, pa makar se nebesa srušila!"
,,Daj, Wendelle!" Lowell se nagne nad malenog doktora. ,,Ovo nije vrijeme da sjediš skrštenih ruku! Dvoje ljudi je ubijeno, i to dvoje ljudi iz našega kruga!"
,,Da, i tko smo mi da se petljamo u tako strašne stvari?" molećivo će Holmes. „Policija istražuje, u to nema sumnje, i pronaći će onoga tko je odgovoran a da se mi i ne umiješamo!"
,,Tko smo mi da se petljamo!" ponovi Lowell podrugljivo. ,,Nema nikakvih izgleda da će se policija sjetiti ovoga, Wendelle! Dok mi ovdje sjedimo, oni se zacijelo vrte u krugu!"
,,Bi li radije da krenu za našim ludim pričama, Lowelle? Što mi znamo o stvarima kao što su ubojstva?"
,,Zašto si se onda uopće trudio doći k nama, Wendelle?"
,,Da bismo se mogli zaštititi! Učinio sam nam svima uslugu," reče Holmes. ,,Ovo bi nas moglo dovesti u opasnost!"
,,Jamey, Wendelle, molim vas..." Fields stane između njih.
,,Pođeš li na policiju, ne računaj na mene," doda Holmes visokim glasom, sjedajući. ,,Učini to uz moj načelni prigovor i moje izričito protivljenje."
„Pogledajte, gospodo," reče Lowell, trzajem ruke pokazujući prema Holmesu, ,,doktor Holmes u stavu kakav obično zauzima kada ga svijet treba - sjedeći na guzici."
Holmes se ogleda po sobi, u nadi da će netko progovoriti i poduprijeti ga, a zatim utone dublje u naslonjač, krotko izvadivši svoj zlatni lanac zamršen oko njegova ključa Fi Beta Kapa, uspoređujući vrijeme na svom džepnom satu s onim što ga je pokazivao Longfellowov sat od mahagonija, napola uvjeren da će svakog časa svi satovi u Cambridgeu odjednom prestati kucati.
Lowell je bio najuvjerljiviji onda kada je govorio s blagom upornošću, kao sada kada se obratio Longfellowu. ,,Dragi moj Longfellowe, kada dođe policajac, trebali bismo imati spremnu poruku naslovljenu na načelnika policije, u kojoj ćemo objasniti ono što vjerujemo da smo večeras otkrili. Zatim možemo sve to zaboraviti, kao što želi naš dragi doktor Holmes."
,,Počet ću pisati." Fields posegne prema ladici u kojoj je Longfellow držao pisaći pribor. Holmes i Lowell ponovno se počnu prepirati.
Longfellow ispusti kratak uzdah.
Fields zastane s rukom u ladici. Holmes i Lowell zatvore usta.
,,Molim, nemojmo se prenagliti. Prvo mi reci," reče Longfellow. ,,Tko u Bostonu i Cambridgeu zna za ta ubojstva?"
,,Dakle, to je pitanje." Lowell je bio dovoljno preplašen da bude neuljudan čak i prema jedinom čovjeku kojega je, nakon svog pokojnog oca, obožavao. ,,Svi u blaženom gradu, Longfellowe! Jedno je na naslovnicama svih novina," reče zgrabivši stranicu s naslovom o Healeyjevoj smrti, ,,a za Talbota će svi čuti prije nego svane. Sudac i propovjednik! Prije bi mogli staviti pod ključ svaki goveđi gulaš nego sakriti to od javnosti!"
,,U redu. A tko još u gradu zna za Dantea? Tko još zna kako le piante erano a tutti accese intrambe? Koliko ljudi šeće niz Washington i School Street, zaviruje u trgovine ili odlazi u 'Jordan, Marsh' kupiti šešir po najnovijoj modi razmišljajući u sebi kako rigavan lor di sangue il volto, che, mischiato di lagrime i zamišljajući kako su užasni oni fastidiosi vermi - oni gadni crvi?"
,,Recite mi, tko u našem gradu - ne, tko u cijeloj današnjoj Americi - zna riječi svih Danteovih djela, svih njegovih pjevanja, svih njegovih tercina? Tko zna dovoljno da mu uopće padne na um pretvoriti sadržaj Danteovih kazni iz Pakla u model ubojstva?"
Longfellowova radna soba, u kojoj su bili najtraženiji majstori konverzacije u Novoj Engleskoj, sablasno utihnu. Nitko od prisutnih nije pomislio odgovoriti na pitanje, jer odgovor je bio u sobi; Henry Wadsworth Longfellow; prof. James Russell Lowell; prof. dr. Oliver Wendell Holmes; James Thomas Fields; te malobrojni prijatelji i kolege.
,,Mili Bože," reče Fields. ,,Samo bi šačica ljudi bila u stanju čitati talijanski, da ne govorimo o Danteovu talijanskom, a čak i među onima koji bi mogli nešto razumjeti uz pomoć hrpe gramatika i rječnika, malobrojni su uopće vidjeli primjerak Danteovih djela!" Barem je Fields to znao. Izdavač je vodio računa o tome da zna čitateljske navike svakog literata i učenjaka u Novoj Engleskoj, te svih koji su nešto značili izvan toga kruga. ,,Točnije," nastavi, ,,neće vidjeti nijedan primjerak dok se u svim krajevima Amerike ne objavi prijevod... "
,,Poput onoga na kojem mi radimo?" Longfellow podigne probne otiske Šesnaestog pjevanja. „Otkrijemo li policiji koliko su precizno ta ubojstva nadahnuta Danteom i izvedena prema njemu, što mislite koga će izdvojiti kao jedine s dovoljno znanja da počine te zločine?"
,,Nećemo biti samo prvoosumnjičeni," reče Longfellow. ,,Nužno ćemo biti i jedini osumnjičeni."
,,Ma hajde, dragi moj Longfellowe," reče Fields kroz očajnički ozbiljan smijeh. „Gospodo, smirimo se malo od ovog uzbuđenja. Osvrnite se oko sebe: profesori, vodeći ljudi u zemlji, pjesnici, česti domaćini i gosti senatora i dostojanstvenika, književnici - tko bi doista pomislio da smo umiješani u ubojstvo? Neću mnogo pretjerati kažem li da u Bostonu imamo status veoma uglednih ljudi, pripadnika visokog društva!"
,,Imao ga je i profesor Webster. Vješala govore da ne postoji zakon koji bi branio vješanje harvardskih ljudi," odgovori Longfellow.
Doktor Holmes problijedi još više. Premda mu je laknulo jer je Longfellow stao na njegovu stranu, ova ga je zadnja primjedba zaboljela.
,,U to vrijeme tek sam nekoliko godina bio profesor na Medicinskom fakultetu," reče Holmes, staklastim pogledom zureći preda se. ,,Isprva, svaki je profesor i zaposlenik bio osumnjičen - čak i pjesnik poput mene." Holmes se pokuša nasmijati, ali osmijeh mu je ispao kiseo. „Stavili su me na popis mogućih napadača. Došli su mi u kuću da me ispitaju. Wendell mlađi i mala Amelia bili su još djeca, Neddie gotovo dojenče. Nikada se u životu nisam tako prestrašio."
Longfellow mirno reče. ,,Dragi moji prijatelji, molim vas da se složite, ako možete, s ovim: čak i kada bi nam policija htjela vjerovati, čak i ako bi nam uistinu povjerovala, bili bismo osumnjičeni sve dok ne bi uhvatili ubojicu. A zatim, čak i nakon što bi ubojica bio uhvaćen, Dante bi bio okaljan krvlju prije nego što bi Amerikanci pročitali njegove riječi, i to u vrijeme kada naša zemlja ne može podnijeti više smrti. Doktor Manning i Izvršni odbor već žele pokopati Dantea kako bi sačuvali svoj nastavni program, a ovo bi im poslužilo kao praviželjezni kovčeg. Na Dantea bi palo isto prokletstvo u Americi kao nekad u Firenci, za idućih tisuću godina. Holmes ima pravo: Nikome nećemo reći."
Fields se zapanjeno okrene prema Longfellowu.
„Prisegnuli smo da ćemo štititi Dantea, pod ovim istim krovom," Lowell reče tiho, vidjevši izdavačev napet izraz lica.
,,Pobrinimo se prvo da zaštitimo sebe, i svoj grad, ili više neće nitko stati uz Dantea!" reče Fields.
,,Zaštititi sebe i Dantea sada je jedno te isto, dragi moj Fieldse," izjavi Holmes mirno, dok ga je obuzimao neodređeni osjećaj da je imao pravo kad je pomislio da će biti nevolje. ,,Jedno te isto. Kada bi se ovo pročulo, ne bi krivili samo nas, nego i katolike, useljenike... "
Fields je znao da njegovi pjesnici imaju pravo. Kada bi sada otišli na policiju, bili bi zatočeni u limbu, ako ne i u izravnoj opasnosti. ,,Bog nam pomogao. Bili bismo upropašteni." Uzdahne. Fields pritom nije imao na umu zakon. U Bostonu, loš glas i ogovaranje mogla su uništiti gospodski ugled daleko učinkovitije nego krvnik. Koliko su god njegovi pjesnici bili omiljeni, javnost je uvijek bila sklona nezdravom tračku ljubomore prema svojim slavnima. Vijest i o najmanjoj vezi s ovako skandaloznim ubojstvima proširila bi se brže nego što bije telegraf stigao prenijeti. Fields se zgražao kad bi vidio kako nečiji besprijekoran ugled povlače po uličnom blatu na temelju pukih tračeva.
,,Možda su već na tragu," reče Longfellow. „Sjećate se ovoga?" Izvadio je list papira iz ladice. ,,Da pogledamo još jedanput? Mislim da će nam se sada razjasniti."
Longfellow dlanom izravna papir pozornika Reya. Svi se učenjaci nagnuše da pobliže pogledaju načrčkani prijepis. Svjetlo vatre bacalo je pruge grimiznoga sjaja na njihova zapanjena lica.
Reyevo Dinansi amen ateseno turne eotur nodur lasato nie zurilo je u njih iz sjene Longfellowove lavlje brade. ,,To je početak tercine," prošapta Lowell. ,,Pa da! Kako nam je to moglo promaknuti?"
Fields zgrabi papir. Izdavač nije bio spreman priznati da i dalje ne shvaća; u glavi mu se previše vrtjelo od svega što se dogodilo, da bi mogao upotrijebiti svoj talijanski. Papir je drhtao u Fieldsovoj ruci.
Lagano ga je položio natrag na stol i povukao prste.
,,'Dinanzi a me non fuor cose create se non etterne, e io etterno duro, lasciate ogne,'" Lowell izrecitira Fieldsu. ,,S natpisa iznad vrata Pakla, ovo je samo dio! 'Lasciate ogne speranza, voi ch'intrate.'"
Lowell stisne oči dok je prevodio:
,,' Što god stvorenja prije nas imade,
vječno je, pa smo i mi vječna vijeka;
tko uđe, nek se kani svake nade.'"

Samoubojica iz glavne policijske postaje također je pred sobom vidio ovaj znak. Vidio je Mlitavce: Ignavi. Mlatili su bespomoćno po zraku, a zatim po vlastitim tijelima. Ose i muhe kružile su oko njihovih bijelih, golih tjelesa. Tusti crvi gmizali su im iz istrunulih praznina među zubima, skupljali se u hrpama na tlu i ispijali njihovu krv pomiješanu sa solju iz njihovih suza. Duše su slijedile bijelu zastavu ispred njih, simbol njihova besmislena puta. Samoubojica je osjećao kako i njegova koža vrvi muhama, mlatio je amo-tamo, pun oteklina na izgriženu mesu, i morao je pobjeći... ili barem pokušati.
Longfellow pronađe otisak ispravljenog prijevoda Trećeg pjevanja i položi ga na stol za usporedbu.
,,Nebesa mi," zahripa Holmes, držeći se za Longfellowov rukav. ,,Taj je policajac mulat bio na istrazi ubojstva velečasnog Talbota. I došao je k nama s ovim nakon smrti suca Healeyja! Zacijelo već nešto zna!"
Longfellow odmahne glavom. ,,Ne zaboravi da je Lowell profesor na Smithovoj katedri. Pozornik je htio identificirati nepoznati jezik, a svi smo mi u tom trenutku bili previše slijepi da bismo ga dešifrirali. Neki su ga studenti uputili u Elmwood u vrijeme sastanka našeg Kluba Dante, a Mabel ga je poslala ovamo. Nemamo razloga vjerovati da išta zna o danteovskoj prirodi ovih zločina niti da zna za naš prevoditeljski projekt."
,,Kako to nismo odmah vidjeli?" upita Holmes. ,,Greene je pomislio da bi mogao biti talijanski, a mi ga nismo slušali."
,,Hvala nebesima," uzviknu Fields, ,,inače bi nam policija sjela za vrat još tada!"
Holmes nastavi s ponovno probuđenom panikom: ,,Ali tko bi pozorniku izrecitirao natpis s portala? To ne može biti samo slučajna vremenska podudarnost. Zasigurno ima neke veze s ovim ubojstvima!"
„Vjerojatno je tako." Longfellow mirno kimne.
,,Tko mu je to mogao reći?" ustrajao je Holmes, neprestano premećući onaj list papira u mislima. ,,Taj natpis," Holmes nastavi. ,,Vrata Pakla - to je iz Trećeg pjevanja, istog onog u kojem Dante i Vergilije hodaju među Mlitavcima! Odatle je preuzet model za ubojstvo suca Healeyja!"
Koraci se umnožiše na popločanom prilazu Craigie Houseu, te Longfellow otvori vrata vrtlarevu sinu, koji uleti unutra cvokoćući svojim izbočenim zubima. Pogledavši van na ulazne stube, Longfellow se nađe licem u lice s Nicholasom Reyem.
,,Natjerao me da ga dovedem, gospodine Longfellow," Karl će cmizdravo, vidjevši Longfellowov iznenađeni izraz lica, a zatim digne pogled prema Reyu s kiselom grimasom na licu.
Rey reče, ,,Bio sam nekim drugim poslom u cambridgeskoj postaji kada je ovaj dječak došao prijaviti što vam se dogodilo. Mjesni policajac provjerava okolicu."
Rey je gotovo mogao čuti tešku tišinu koja je nastupila u radnoj sobi sa zvukom njegova glasa.
,,Uđite, molim, pozorniče Rey." Longfellow nije znao što bi drugo rekao. Objasnio mu je zašto se prestrašio.
Nicholas Rey vratio se četi mnogih Georgea Washingtona u predvorju. Držeći ruku u džepu hlača, premetao je grudice papira koje su bile razasute po podzemnoj grobnici, još vlažne od tamošnje grobne zemlje. Na nekim je komadićima pisalo jedno ili dva slova; drugi su bili umrljani do neprepoznatljivosti.
Rey zakorači u radnu sobu i promotri trojicu gospode: Lowella, s brkovima nalik na morževe kljove, u kaputu omotanom preko kućnog ogrtača i kariranih hlača; drugu dvojicu s olabavljenim ovratnicima i zamršenim rupcima oko vrata. Dvocijevna sačmarica bila je naslonjena na zid; na stolu je čekala štruca kruha.
Rey zadrži pogled na uznemirenom čovjeku dječačkih crta lica, jedinom koji nije bio zaštićen bradom. ,,Doktor Holmes nam je danas poslijepodne na Medicinskom fakultetu pomagao u istrazi," objasni Rey Longfellowu. ,,Zapravo, tim sam poslom i došao u Cambridge. Hvala vam još jedanput na pomoći, doktore."
Doktor skoči na noge i klimavo se nakloni u struku. ,,Nema na čemu, gospodine. Ako vam bilo kada bude potrebna pomoć, molim vas, bez oklijevanja pošaljite po mene," izvali on skromno, a zatim pruži Reyu svoju posjetnicu, zaboravljajući na trenutak da nije bio ni od kakve pomoći. Holmes je bio previše nervozan da bi mudro zborio. ,,Možda nešto što zvuči poput beskorisne prognoze na latinskom bude malen doprinos u hvatanju ovog ubojice koji slobodno hoda našim gradom."
Rey zastane i zahvalno kimne.
Vrtlarev sin uhvati Longfellowa pod ruku i povuče ga na stranu. ,,Žao mi je, gospodine Longfellow," reče dječak. ,,Nisam povjerovao da je policajac. Nema ni uniformu ni ništa, samo obično odijelo. Ali drugi policajac tamo mi je rekao da ga vijećnici tjeraju da se oblači obično, da se nitko ne razbjesni jer je crnjo pa da ga ne izlupaju!"
Longfellow otpravi Karla s obećanjem da će mu drugi put dati slatkiša.
U radnoj sobi, premještajući se s noge na nogu kao da stoji na užarenom ugljenu, Holmes je zaklanjao stol od Reyeva pogleda. Na njemu su bile novine s naslovnicom o Healeyjevu ubojstvu; pokraj njih je bio Longfellowov prijevod Trećeg pjevanja, koji je poslužio kao model za to ubojstvo; između njih stajao je komad papira na koji je Nicholas Rey napisao: Dinansi amen ateseno turne eotur nodur lasato nie.
Iza Reya, Longfellow je zakoračio na prag radne sobe. Rey je mogao osjetiti njegovo isprekidano disanje. Opazio je da Lowell i Fields čudno zure u stol iza Holmesa.
Hitrim, gotovo nevidljivim pokretom doktor Holmes je ispružio ruku i zgrabio policajčevu bilješku sa stola. ,,O, još nešto, policajče," oglasi se doktor. ,,Možemo li vam vratiti ovu bilješku?"
Rey osjeti iznenadan nalet nade. Tiho reče, ,,Jeste li..."
,,Da, da," reče Holmes. ,,Jedan dio, u svakom slučaju. Usporedili smo je sa svim mogućim jezicima, dragi moj pozorniče, i bojim se da se loš engleski doima kao najvjerojatniji zaključak. Jedan dio glasi," Holmes udahne, netremice zureći, te izrecitira, ,,'Danas meni, a ti sine, tmurnih sati nije'. Prilično šekspirijanski, premda pomalo besmisleno, ne čini li vam se?"
Rey baci pogled na Longfellowa, koji se doimao jednako iznenađen kao i on. ,,Pa, hvala vam što ste se sjetili, doktore Holmes," reče Rey. ,,Gospodo, želim vam laku noć."
Svi su se sjatili na ulaznim vratima dok je Rey nestajao niz prilaz.
,,Tmurnih sati nije?" upita Lowell.
,,Tako neće ništa posumnjati, Lowelle!" uzvikne Holmes. ,,Mogli ste biti malo uvjereniji. Kad glumac upravlja marionetama, bolje je ako ne dopusti publici da mu vidi noge!"
,,Dobro si se sjetio, Wendelle," Fields prijateljski potapša Holmesa po ramenu.
Longfellow zausti da nešto kaže, ali nije mogao. Pođe u svoju radnu sobu i zatvori vrata, ostavljajući prijatelje da zbunjeno stoje u predvorju.
,,Longfellowe? Dragi moj Longfellowe?" Fields lagano pokuca.
Lowell uhvati svog izdavača pod ruku i odmahne glavom. Holmes opazi da drži nešto u ruci, pa baci. Bila je to Reyeva bilješka. „Pogledajte. Pozornik Rey zaboravio je ovo."
U tom papiru više nisu vidjeli list iz Reyeve bilježnice. Bio je to hladan, isklesani sivi kamen povrh otvorenih vrata Pakla, pred kojima je Dante oklijevajući zastao, dok ga je Vergilije tjerao naprijed.
Lowell ljutito zgrabi papir i gurne iskrivljene Danteove riječi u plamen svjetiljke u hodniku.

7


OLIVER WENDELL HOLMES KASNIO JE NA SLJEDEĆI SASTANAK KLUBA DANTE, ZA koji je znao da će mu biti i posljednji. Nije htio prihvatiti prijevoz u Fieldsovoj kočiji, iako je nebo nad gradom bilo natkriveno crnim oblacima. Doktor-pjesnik jedva da je uzdahnuo kada je njegov kišobran počeo bubnjati pod pljuskom, dok je on ispred Longfellowove kuće posrtao po naslagama posljednjeg lišća što je ova jesen ostavila. Previše je toga na svijetu bilo naopako da bi se obračunavao s fizičkim neugodnostima. Longfellowove bistre oči koje su mu izrazile dobrodošlicu nisu ga mogle utješiti niti umiriti, niti je u njima mogao naći odgovor na pitanje od kojeg mu se želudac stisnuo u čvor: Kako nakon ovoga ići dalje?
Za večerom će im reći da se odriče svoje uloge u prevođenju Dantea. Lowell je možda bio previše zbunjen nedavnim događajima da ga okrivi zato što ih napušta. Holmes se bojao da će ga proglasiti diletantom. No više se nikako nije mogao pretvarati da čita Dantea kao i obično, dok je u zraku osjećao miris spaljenog mesa velečasnog Talbota. Gušio ga je neki neodređeni osjećaj da su oni na neki način bili odgovorni za to, da su otišli predaleko, da su tjednim čitanjima Dantea, zbog vlastite bezbrižne vjere u poeziju, nekako oslobodili kazne iz Pakla i ispustili ih u bostonski zrak.
Jedan je čovjek pola sata ranije dotutnjao poput vojske od tisuću ljudi.
James Russell Lowell. Bio je nužno pokisnuo, premda mu je kuća bila iza ugla; izrugivao se kišobranima kao besmislenim napravama. Blaga vatra od kanel-ugljena i orahovih cjepanica zrakasto se širila iz širokog ognjišta, a od topline se vlaga na Lowellovoj bradi sjajila kao od nekog unutarnjeg svjetla.
Lowell je taj tjedan u Corneru povukao Fieldsa na stranu i objasnio mu da ne može više tako živjeti. Bilo je neophodno da ništa ne kažu policiji - u redu. Trebali su zaštititi svoj dobar glas - u redu. Trebali su zaštititi Dantea - također u redu. Ali nijedan od tih opravdanih razloga nije uklanjao jednostavnu činjenicu: životi su bili na kocki.
Fields je rekao da će pokušati doći do neke razborite ideje. Longfellow je rekao da ne zna što Lowell misli da mogu napraviti. Holmes je uspješno izbjegavao svog prijatelja. Lowell je dao sve od sebe da dogovori sastanak sve četvorice istodobno, ali do danas su odbijali okupiti se, odlučno poput magneta istih polova.
Sad kad su sjedili u krugu, u istom krugu u kojem su sjedili već dvije i pol godine, postojao je samo jedan razlog zbog kojeg ih Lowell nije jednog za drugim uhvatio za ramena i protresao. A taj je razlog bio diskretno skutren u svojem omiljenom zelenom naslonjaču, pritisnut snopom probnih otisaka: Svi su obećali da Georgeu Washingtonu Greeneu neće ispričati što su otkrili.
Sjedio je tamo, krhkih prstiju ispruženih ispred sebe, grijući se uz ognjište. Ostali su znali da Greene, onako osjetljiva zdravlja, ne bi mogao podnijeti strašne vijesti koje su doznali. I tako se stari povjesničar i umirovljeni propovjednik, koji se bezbrižno šalio kako nije imao dovoljno vremena pripremiti se jer je Longfellow u zadnji trenutak odlučio zamijeniti pjevanja, te srijede navečer pokazao kao jedini dobro raspoloženi član kluba.
Ranije tog tjedna, Longfellow je svojim učenjacima poslao poruku da će pregledati Dvadeset šesto pjevanje, u kojem Dante susreće plamteću dušu Odiseja, grčkog junaka Trojanskoga rata. To je pjevanje bilo omiljeno među članovima skupine, pa je postojala nada da će ih ohrabriti.
,,Hvala vam, svima, što ste došli," reče Longfellow.
Holmes se sjetio sprovoda koji je, gledajući unatrag, navijestio prijevod Danteova djela. Kada se proširila vijest o Fannynoj smrti, neki su bostonski brahmani osjetili nehotičan tračak zadovoljstva - nešto što nikada ne bi bili priznali ni sebi samima - probudivši se jednog jutra i doznavši da je nesreća pohodila čovjeka koji je do tada bio tako nepojmljivo sretan u životu. Činilo se kao da je Longfellow do talenta i raskoši došao bez i najmanjeg napora. Ako je doktor Holmes osjetio bilo što manje prikladno od potpune i krajnje ožalošćenosti zbog Fannyne smrti u toj strašnoj vatri, to je možda bio osjećaj koji bi se mogao nazvati čuđenjem, ili sebičnim uzbuđenjem što se usudio pomoći Henryju Wadsworthu Longfellowu da ublaži bol kada mu je to trebalo.
Klub Dante vratio je jednog prijatelja u život. A sada - sada je netko zaodjenut u Dantea počinio dva ubojstva. A mogao bi počiniti i treće, ili četvrto, dok oni sjede uz vatru s probnim otiscima u ruci.
,,Kako možemo zanemariti..." zaleti se James Russell Lowell prije nego što je progutao misao dobacivši oštar pogled prema Greeneu koji je, u neznanju, črčkao bilješku na margini svog probnog otiska.
Longfellow je pročitao i raspravljao o pjevanju o Odiseju, ne zastajući da primi na znanje tu nedovršenu primjedbu. Njegov uvijek prisutan osmijeh bio je usiljen i blijed, kao da je posuđen s nekoga prošlog sastanka.
Odisej se našao u Paklu među Himbenim Savjetnicima, u obliku bestjelesna plamena čiji je vrh palucao naprijed-natrag poput jezika. U Paklu je bilo onih koji su odbijali Danteu ispričati svoju priču, kao i onih koji su je nedolično revno htjeli ispričati. Odisej je bio iznad obiju taština.
On pripovijeda Danteu kako nakon Trojanskog rata, kao ostarjeli vojnik, nije otplovio na Itaku k svojoj ženi i obitelji. Nagovorio je nekolicinu preživjelih članova svoje posade da nastave ploviti dalje od granice koju nijedan smrtnik ne bi smio prijeći, da prkose sudbini i krenu u potragu za znanjem. Podignuo se vihor i more ih je progutalo.
Greene je jedini htio reći više o toj temi. Razmišljao je o Tennysonovoj pjesmi koja se temeljila na epizodi s Odisejem. Tužno se nasmiješio i rekao, ,,Mislim da bismo trebali uzeti u obzir nadahnuće koje Dante pruža lordu Tennysonu u tumačenju ove scene."
,,'Kako je dosadno stati, il' prestati,'" reče Greene, elegantno recitirajući Tennysonovu pjesmu iz pamćenja, ,,'rđati nekorisan umjesto od uporabe sjati! Kao da disati znači živjeti! Nagomilani životi ne znače mi ništa a od mojeg,'" zastao je, vidljivo zamagljenih očiju, ,,'jedva da je preostalo išta'. Neka nam Tennyson bude vodič, dragi prijatelji, jer u svojoj je žalosti proživio nešto od Odiseja, od žudnje da trijumfira na posljednjem životnom putovanju."
Nakon što su se Longfellow i Fields spremno složili s njime, komentari staroga Greena prepustili su mjesto glasnom hrkanju. Dao je svoj doprinos i sada je bio iscrpljen. Lowell je čvrsto stezao svoje probne otiske, usana stisnutih kao u neposlušna školarca. Njegova frustriranost tim uglađenim pretvaranjem bila je sve veća i na sve se ljutio.
Ne mogavši pronaći nekoga tko bi nešto rekao, Longfellow zamoli: ,,Lowelle, imaš li ti kakav komentar na ovu tercinu?"
Danteov mramorni bijeli kipić stajao je iznad jednog od zrcala u radnoj sobi. Prazne su oči okrutno gledale u njih. Lowell promrmlja, ,,Nije li sam Dante jednom napisao da se poezija ne može prevoditi? Pa ipak, mi se sastajemo jedanput na tjedan i veselo ubijamo njegove riječi."
,,Lowelle, mir!" reče Fields zgranuto, te se pogledom ispriča Longfellowu. ,,Činimo ono što moramo," prošapta izdavač promuklim glasom, dovoljno glasno da prekori Lowella ali ne tako glasno da probudi Greenea.
Lowell se nestrpljivo nagne naprijed. ,,Moramo nešto učiniti... moramo odlučiti... "
Holmes svoje hitre oči raširi prema Lowellu i pokaže na Greenea, ili točnije, prema Greenovu kudravom slušnom kanalu. Starac se mogao svakog časa probuditi. Holmes zatim ispravi prst i povuče ga preko svog ispruženog vrata, dajući znak za prekid razgovora o toj temi.
,,Što uopće hoćeš da učinimo?" upita Holmes. Htio je da to zvuči dovoljno apsurdno da spriječi prigušene komentare. Ali retoričko se pitanje nadvilo nad njih, golemo poput svoda katedrale. ,,Nema se što učiniti, nažalost," promrmlja sada Holmes, povlačeći kravatu, nastojeći povući pitanje. Bezuspješno.
Holmes je nešto oslobodio. Bio je to izazov koji je samo čekao da ga netko prihvati, izazov koji se mogao izbjegavati samo dok nije bio glasno izgovoren, u trenutku kada su sva četvorica udisala isti zrak.
Lowellovo se lice zarumeni od snažne želje. Zurio je u ritmičko disanje Georgea Washingtona Greenea a misli su mu istodobno ispunjavali svi zvukovi njihova sastanka: Longfellowa koji im očajnički zahvaljuje na tome što su došli, Greenea koji grakće Tennysona, Holmesove hripajuće uzdahe, veličanstvene Odisejeve riječi, izgovorene prvo na palubi njegova broda osuđenog na propast, a zatim ponovljene u Paklu. Sve je to tutnjalo u njegovoj glavi i pretapalo se u nešto novo.
Doktor Holmes je gledao kako Lowell svojim snažnim prstima stišće čelo. Holmes isprva nije znao što je natjeralo Lowella da to kaže. Bio je iznenađen. Možda je očekivao da će Lowell vikati i urlati kako bi ih trgnuo; možda se čak tome nadao, kao što se čovjek nada bilo čemu poznatome. Ali u razdobljimakrize, Lowella je resio istančan osjećaj velikog pjesnika. Počeo je govoriti zamišljenim šaptom, dok mu se svaka napeta crta njegova rumenog lica postupno opuštala. ,,'Mornari moji, duše što se sa mnom mučiše, radiše, misli djeliše',, To je bio stih iz Tennysonove pjesme, u kojem Odisej potiče svoju posadu da prkose smrtnosti.
Lowell se nagne naprijed i smiješeći se nastavi recitirati - s ozbiljnošću koja je potjecala iz njegova odlučna glasa koliko i iz riječi.
,,'... stari smo mi,
A starost nosi muku ali i čast,
Smrt hita ali prije samog kraja još
Djelo plemenite svrhe, mora se dovršit...'"
Holmes je bio zapanjen, iako ne snagom riječi, jer odavno je Tennysonovu pjesmu naučio napamet. Zaprepastilo ga je neposredno značenje koje su imale za nj. Osjetio je kako drhti iznutra. Ovo nije bilo recitiranje: Lowell im se obraćao. Longfellow i Fields također su ga gledali netremice, s pojačanim ushitom i strahom, jer su itekako dobro shvaćali. Lowell ih je upravo, govoreći sa smiješkom, izazvao na to da ustanove istinu iza dva ubojstva.
Vjetar je zavijao a ledena je kiša lijevala kao iz kabla, lupajući o prozore, tako da se činilo kao da prvo udari u jedan, a zatim preusmjeri napad u smjeru kazaljke na satu. Svjetlo je bljesnulo, začu se drevno dozivanje grmljavine i prozorska se stakla zatresoše. Prije nego što se Holmes snašao, buka je na trenutak zatomila Lowellov glas te on utihnu.
Zatim progovori Longfellow, bez stanke nastavljajući Tennysonovu pjesmu istim, zaklinjućim šaptom:
,,'... dubina
Uzdiše mnogim glasovima dođite prijatelji.
Nije prekasno za novim svjetovima tragat...'"

Longfellow zatim okrene glavu prema svom izdavaču, pretražujući mu lice: na tebi je red, Fieldse.
Fields na taj poziv sagne glavu, sve dok mu se brada nije ugnijezdila na rastvorenom fraku, dodirujući satni lanac na njegovu prsluku. Holmesa obuze panika na pomisao da su se Lowell i Longfellow prenaglili i upustili u nemoguću borbu, ali još je bilo nade. Fields je bio anđeo čuvar svojih pjesnika i neće ih voditi ravno u pogibelj. U svom privatnom životu klonio se trauma, nikada nije pokušavao postati otac, poštedjevši se tako žalosti zbog dječice koja nisu živjela dulje od prvog ili drugog rođendana ili majki koje su se na porođajnom krevetu pretvarale u trupla. Slobodan od obiteljskih obveza, svoju je zaštitničku energiju posvetio svojim piscima i pjesnicima. Jednom je prigodom Fields proveo cijelo popodne prepirući se s Longfellowom zbog pjesme koja jegovorila o potonuću Hesperusa. Zbog te je prepirke Longfellow zakasnio na planirani izlet luksuznim brodom Corneliusa Vanderbilta, koji se nekoliko sati poslije zapalio i potonuo. Slično tome, Holmes se sada u sebi molio, Fields će i sada dosađivati i nagovarati dok opasnost ne prođe.
Izdavač je morao znati da su to ljudi od pera, a ne od akcije (da ne govorimo o tome da nisu više bili u cvijetu mladosti). Ovakvo ludilo bilo je nešto o čemu bi čitali, što bi pretočili u stihove za okrepu željne publike, za trudbeničko čovječanstvo, ratnike koji se upuštaju u bitke koje je nemoguće dobiti, bila je to tvar od koje je satkana poezija.
Fieldsova se usta otvore, ali zatim poče oklijevati, poput nekoga tko pokušava prozboriti u nekom mučnom snu, ali ne može. Doimao se kao da je odjednom obolio od morske bolesti. Holmes suosjećajno uzdahne, telegrafski šturo poručujući kako odobrava njegovo ustručavanje. No Fields zatim nabrana čela pogleda prvo u Longfellowa pa u Lowella, dramatično skoči na noge i nastavi šaptati Tennysonovu pjesmu. Prihvaćajući ono što će uslijediti:
,,'... iako
Više nismo u snazi koja je nekoć
Tresla nebo i zemlju, to što jesmo, jesmo...'"
Jesmo li dovoljno snažni da razriješimo ubojstvo? Pitao se doktor Holmes. Pa to je apsurdno! Dogodila su se dva ubojstva i to je bilo strašno, ali nije se moglo dokazati, pomisli Holmes, upregnuvši svoj znanstvenički um, da će ih biti još. Njihovo upletanje moglo bi biti nepotrebno, ili još gore, opasno. Dio njega požalio je što je ikada svjedočio istrazi na Medicinskom fakultetu, a drugi dio požalio je što je svojim prijateljima povjerio ono što je otkrio. Ipak, nije mogao a da se ne upita: Što bi Junior učinio? Kapetan Holmes. Doktor je shvaćao život iz toliko perspektiva da mu je bilo lako prelaziti iznad, ispod i oko određene situacije. No Junior je imao dar i sposobnost usredotočene odlučnosti. Samo su usredotočeni mogli biti istinski hrabri. Holmes čvrsto stisne oči.
Što bi Junior učinio? Sjetio se kako je ispratio satniju Wendella mlađeg dok su napuštali logor za obuku u svojim sjajnim modro-zlatnim odorama. ,,Sretno. Da sam barem ja dovoljno mlad za borbu." I tako dalje. Ali nije to htio. Zahvaljivao je nebesima što više nije bio mlad.
Lowell se nagne prema Holmesu te strpljivo i blago ponovi Fieldsove riječi, obzirnim glasom koji je za njega bio neobičan i dirljiv. ,,To što jesmo, jesmo."
To što jesmo, jesmo: ono što odlučimo biti. To pomalo umiri Holmesa. Trojica prijatelja koji su ga čekali složila su se. Ipak, mogao je otići s rukama u džepovima. Uvukao je dug, astmatičan dah, onakav nakon kojeg obično uslijedi jednako naglašen oslobađajući izdisaj. Ali umjesto da dovrši slijed, Holmes donese odluku. Nije prepoznao vlastiti glas, glas dovoljno smiren da je mogao pripadati onom plemenitom plamenu koji se obratio Danteu. Tek je maglovitobio svjestan razloga za odluku koju su njegove riječi, Tennysonove riječi, učinile stvarnom: ,,... to što jesmo, jesmo / skladan skup odvažnih srdaca / sudbom i vremenom oslabljeni, al' volja je čvrsta / da stremi, da traga, da nađe,'" zastane, ,,i nikad ne posusta.'"
,,Da stremi," prošapta Lowell zamišljeno, metodično, proučavajući jedno za drugim lica svih svojih drugova i zaustavljajući se na Holmesovu. ,,Da traga, da nađe..."
Sat otkuca puni sat i Greene se pomakne, ali više ništa nije trebalo reći: Klub Dante bio je ponovno rođen.
,,O, tisuću isprika, dragi moj Longfellowe." Greene se u hropcu od hrkanja probudi na zvuk usporene zvonjave staroga sata. ,,Jesam li mnogo toga propustio?"

KANTIK DRUGI
8


ONOGA TJEDNA KADA JE OTKRIVENO TIJELO VELEČASNOG TALBOTA, NA DNU bostonskoga društva sve je uglavnom bilo isto kao i prije. Nepromijenjen je bio trokut ulica iz kojega su sirotinjske četvrti, krčme, javne kuće i jeftini hoteli istjerali one stanovnike koji su si mogli priuštiti da budu istjerani, gdje je kredasta para šikljala iz cijevi koje su se iz staklara i željezara svijale prema van, gdje su pločnici bili zasuti narančinim korama i ispunjeni veselim pjevanjem i smijehom u neuobičajena doba dana. Horde crnaca dolazile su i odlazile gradskim konjskim tramvajima: mlade dame, pralje i sluškinje, s kosom napadno zapletenom u šarene marame i visećim nakitom koji je živahno zveckao: moglo se vidjeti ponekoga crnog vojnika ili mornara u odori, prizor koji je još upadao u oči. Takav je bio i pogled na stanovitog mulata plemenita držanja koji je prolazio ulicom dok su ga neki ignorirali, neki mu se smijali, a stariji crnci otvoreno zurili, znajući u svojoj mudrosti da je Rey policajac i da je u tom pogledu različit od njih, kao i po svojoj miješanoj rasi. Crnci su u Bostonu bili sigurni, bilo im je čak dopušteno školovati se i koristiti se javnim prijevozom zajedno s bijelcima, pa su šutjeli. No Rey bi podjario mržnju ako bi, obavljajući svoje dužnosti, napravio pogrešan potez ili se zamjerio pogrešnoj osobi. Zato su ga crnci protjerali iz svog svijeta, a kako su njihovi razlozi bili opravdani, nitko mu nikada nije ponudio objašnjenje ili izrazio žaljenje.
Nekoliko brbljavih mladih žena koje su nosile košare na glavama zastale su kako bi ga pogledale iskosa, njegovu prekrasnu brončanu kožu koja kao da je upijala i odnosila sa sobom svu svjetlost uličnih svjetiljki. Na drugoj strani ceste, Rey prepozna glomazna muškarca koji je dangubio na uglu, španjolskoga Židova, ozloglašenog lopova kojega su katkada privodili na ispitivanje u Glavnu policijsku postaju. Nicholas Rey se uspne uz usko stubište svog pansiona. Njegova su vrata bila okrenuta prema odmorištu na drugom katu, i premda je svjetiljka bila razbijena, po sjenama je mogao vidjeti da mu se netko ispriječio na putu prema sobi.
Događaji toga tjedna bili su neumoljivi. Kada je Rey prvo odvezao načelnika Kurtza da vidi tijelo velečasnog Talbota, crkvenjak je uveo Kurtza i nekoliko narednika do stubišta koje je vodilo u podzemlje. Kurtz se zaustavio i iznenadio Reya okrenuvši se. ,,Pozorniče." Dao je znak Reyu da pođe za njima. U podzemnoj grobnici, pozornik Rey se morao na trenutak zagledati u prizor, u tijelo koje je naopako bilo utrpano u nepravilnu rupu, prije nego što je uopćevidio noge koje su izvirivale: zapaljene, pune mjehura i deformirane. Crkvenjak im je ispričao što je vidio.
Nožni prsti samo što se nisu odlomili i otpali s ružičastih, oguljenih i izobličenih udova, tako da je bilo teško razabrati krajeve stopala na kojima su bili prsti i krajeve koje bi se, anatomski, trebalo nazvati petama. Ta pojedinost - spaljena stopala, znakovit danteovcima kojih nekoliko ulica dalje - policajcima je bio tek bezuman.
,,Samo su stopala zapaljena?" upita pozornik Rey, suzivši oči i nježno, samo vrškom prsta dotaknuvši pougljenjeno meso koje se osipalo. Povukao je ruku osjetivši tinjajuću vrućinu koja je još pekla meso, dijelom očekujući da će opeći prst. Upitao se koliko ljudsko tijelo može provesti topline prije nego što potpuno izgubi svoj fizički oblik. Nakon što su dva narednika odnijela truplo, crkvenjak Gregg se u svojoj plačnoj omamljenosti nečega sjetio.
,,Papir," rekao je, ščepavši Reya, jedinog policajca koji je ostao dolje. „Komadići papira posuti su uz grobove. Ne bi trebali biti tamo. On nije trebao biti tamo! Nisam ga smio pustiti!" Jecao je nekontrolirano. Rey spusti svjetiljku i ugleda trag slova, ostavljen poput neizrečenog kajanja.
Novine će pisati o oba strašna ubojstva - Healeyjevu i Talbotovu - tako često da će njih dvojica u očima javnosti postati partneri - a na uličnim uglovima ljudi će ih u razgovoru nazivati Healey-Talbotova ubojstva. Je li se taj sindrom javnosti manifestirao u neobičnoj primjedbi doktora Olivera Wendella Holmesa u Longfellowovoj kući one večeri kada je pronađen Talbot? Holmes je nudio svoju stručnu pomoć nervozno poput studenta medicine. ,,Možda nešto što zvuči poput beskorisne prognoze na latinskom bude malen doprinos u hvatanju ovog ubojice koji slobodno hoda našim gradom." Ta riječ probode Reya: ubojica. Doktor Holmes je pretpostavljao da je ubojstva počinila ista osoba. Pa ipak, nije bilo ničeg očitog što bi ih povezivalo, osim što su oba bila tako okrutna. Sličnost je bila i u golotinji tijela i uredno složenoj odjeći koja im je skinuta - ali to još nije bilo objavljeno u novinama kada je Rey čuo Holmesa. Možda je to bio lapsus umišljenog malog doktora. Možda.
Novine su ubojstvima s naslovnica dodali i zdravu dozu drugih primjera bezumnog nasilja: davljenja, prepadi, dizanje sefova u zrak, prostitutka pronađena napola ugušena nekoliko stuba dalje od policijske postaje, dijete pronađeno gotovo nasmrt premlaćeno u pansionu u Fort Hillu. A tu je bio i neobičan slučaj skitnice kojega su doveli u Glavnu postaju na ispitivanje i kojemu je policija dopustila da se kroz prozor baci u smrt pred očima bespomoćnog načelnika Kurtza. Novine su galamile tražeći odgovor na pitanje: ,,Je li policija uopće odgovorna za sigurnost građana?"
Na mračnome stubištu svog samačkog pansiona, Rey je zastao na pola puta i uvjerio se da iza njega nema nikoga. Držeći ruku na svojoj palici ispod kaputa, nastavio je dalje. ,,Samo ubogi prosjak, dobri gospodine." Čovjeka na vrhu stubišta, od kojega su potekle te riječi, bilo je lako prepoznati jednom kada je pogled otkrio par žilavih nogu u hlačama koje su izrastale iz cipela s željeznimpotpeticama: bio je to Langdon Peaslee, obijač sefova koji je sa s širokim manšetama na košulji nonšalantno laštio svoj dijamantni broš.
,,No, Ljiljane Bijeli." naceri se Peaslee, pokazujući krasan niz zuba oštrih poput stalagmita. ,,Da ti stisnem ruku." Zgrabi Reyevu ruku. ,,Nisam te vidio još od onog privođenja, ljepotane. Nego, nije valjda ovo ovdje tvoja soba?" Nevino pokaže prstom iza sebe.
,,Pozdrav, gospodine Peaslee. Čujem da ste prije dvije noći opljačkali banku Lexington." Nicholas Rey rekao je to kako bi pokazao da zna upravo onoliko podataka koliko i lopov.
Peaslee nije za sobom ostavio nijedan dokaz koji bi na sudu preživio njegove odvjetnike a pomno je birao i prodavao samo dragocjenosti kojima je bilo nemoguće ući u trag. ,,Ma daj molim te, tko je danas tako dobar da sam samcat opelješi banku?"
,,Vi, siguran sam. Jeste li se došli predati?" reče Rey ozbiljna lica.
Peaslee se podrugljivo nasmije. ,,Ne, nisam, dragi momče. Ali mislim da su ova ograničenja koja su ti nametnuli - kako ono? Ne smiješ nositi uniformu, ne smiješ uhititi bijelca i tako dalje - pa, to je nepravedno, doista nepravedno. Ali ima nekih olakšavajućih faktora. Načelnik Kurtz jako ti je dobar prijatelj, a to bi ti moglo pomoći da nekoga privedeš pravdi. Recimo ubojice suca Healeyja i velečasnog Talbota, pokoj im duši. Čujem da đakoni u Talbotovoj crkvi već skupljaju priloge za nagradu."
Rey krene prema svojoj sobi nezainteresirano kimnuvši. ,,Umoran sam," reče mirno. ,,Osim ako ne znate za nekog određenoga koga treba privesti pravdi u ovom trenutku, molim da me ispričate."
Peaslee rukom zakrene Reyev šal i čvrsto ga uhvati. „Policajci ne smiju primati nagrade, ali običan građanin, poput mene, svakako bi mogao. A ako dio te nagrade pronađe put do adrese zaslužnoga policajca..." Na mulatovu licu nije bilo reakcije. Peaslee pokaže svoju iznerviranost i isključi šarm. Čvrsto zategne šal, poput omče. ,,Ovako je onaj glupi prosjak na policiji otišao Bogu na istinu, zar ne? Dobro me slušaj. Ima u gradu jedna budala kojoj se može navući krivnja za Talbotovo ubojstvo, dragi moj pravedniče. Ja ću ga lako pokopati. Pomozi mi u tome i pola masti bit će tvoje," reče bez okolišanja. „Dovoljno da svinju udavi, a onda možeš krenuti svojim putem kako ti drago. Lavina se pokrenula: u Bostonu će se sve promijeniti. Rat je cijeli ovaj grad obložio novcem. Vremena su teška, moramo si pomagati."
„Ispričajte me, gospodine Peaslee," ponovi Rey stoički mirno.
Peaslee pričeka trenutak, a zatim popusti uz poraženi smijeh. Otrese neku zamišljenu trunku s Reyeva kaputa od tvida. ,,Kako hoćeš, Ljiljane. Trebao sam znati na prvi pogled da nosiš Josipovu kićenu haljinu. Samo, baš mi te je žao, prijatelju, baš mi te je žao. Crnje te mrze zato što si bijel, a svi ostali te mrze zato što si crn. Što se mene tiče, čovjeka sudim prema tome zadovoljava li na ovom području." Pokaže prstom na sljepoočnicu. ,,Jednom sam se našao u nekom gradiću u Louisiani, Ljiljane. Ulice su bile pune mješanaca. Sigurno si koji put poželio živjeti na takvome mjestu, zar ne?"
Ne obazirući se, Rey posegne za ključem u svom džepu. Peaslee mu reče da njemu prepusti tu čast. Otvorio je vrata gurnuvši ih jednim jedinim koščatim prstom.
Rey digne pogled, uznemiren prvi put za vrijeme njihova susreta.
,,Brave su moje područje, ne zaboravi," reče Peaslee, hvalisavo nakrivivši šešir. Zatim se poče pretvarati da se predaje, ponudivši mu okrenuta zapešća. ,,Možeš me spakirati zbog ometanja posjeda, pozorniče. Ali, ne, ne, ne možeš, zar ne?" Naceri se u znak pozdrava.
U stanu ništa nije nedostajalo. Taj posljednji trik bio je samo razmetanje moći velikog obijača sefova, za slučaj da Nicholasu Reyu padne na um kakva nerazborita zamisao.

Oliveru Wendellu Holmesu bilo je neobično biti ovako vani s Longfellowom, gledati ga kako prolazi pokraj običnih ljudi, zvukova i divnih, strašnih mirisa ulica, kao da je dio istoga svijeta poput kočijaša koji vuče prskalicu za pranje ulica. Nije da pjesnik u zadnjih nekoliko godina nikada nije napuštao Craigie House, ali njegove su aktivnosti izvan kuće bile sažete, ograničene. Ostavljanje probnih otisaka u Riverside Pressu, večera s Fieldsom u Revere ili Parker Houseu u vrijeme kad nema gužve. Holmesa je bilo sram zbog toga što je prvi otkrio nešto što je moglo tako nepojmljivo prekinuti Longfellowovu mirnu povučenost. To je trebao biti Lowell. Njemu nikada ne bi palo na um osjećati krivnju zato što je Longfellowa natjerao u zazidani Babilon vanjskoga svijeta koji čovjeku smete dušu. Holmes se pitao je li mu Longfellow zamjerao zbog toga - je li bio sposoban zamjerati ili je, kao i kod tolikih neukusnih ljudskih emocija, bio imun.
Holmes pomisli na Edgara Allana Poea, koji je napisao članak pod naslovom ,,Longfellow i drugi plagijatori," u kojem je optužio Longfellowa i sve bostonske pjesnike da oponašaju svakog pisca, živućeg i umrlog, uključujući samoga Poea. To je bilo u vrijeme kada je Longfellow pomagao održati Poea na životu posuđujući mu novac. Razbješnjeli Fields zabranio je da se bilo koji njegov rad ikada više pojavi u publikacijama Ticknora i Fieldsa. Lowell je obasipao novine pismima u kojima je uvjerljivo dokazivao skandalozne zablude njujorškoga piskarala. Holmesa je počela izjedati pomisao da je svaka riječ koju je napisao uistinu ukradena nekom boljem pjesniku, njegovu prethodniku, a nije bilo neuobičajeno da mu se u snovima prikaže duh nekog starog, mrtvog majstora koji bi svoju poeziju tražio natrag. Što se Longfellowa tiče, on javno nije govorio ništa, a privatno je Poeove postupke pripisao ljutitosti osjetljive prirode razdražene nekim neodređenim osjećajem nepravde. I, što je Holmes smatrao osobito neobičnim, Longfellow je iskreno žalio zbog Poeove tužne smrti.
Dok su putovali u dio Cambridgea koji je više bio grad nego selo, obojica muškaraca nosila su pod rukom buket cvijeća. Obišli su crkvu Elishe Talbota, pri svakom koraku tražeći mjesto užasne Talbotove smrti, saginjući se ispodstabala i opipavajući zemlju između nadgrobnog kamenja. Nekoliko ih je prolaznika zamolilo autograme na rupcima ili na unutrašnjosti šešira - često doktora Holmesa, uvijek Longfellowa. Premda bi im večer omogućila dobrodošlu anonimnost, Longfellow je odlučio da će biti najbolje budu li se doimali kao da su došli obići grobove, a ne kao dotjerani tjelokradice u potrazi za mogućim plijenom.
Holmes je bio zahvalan što je Longfellow preuzeo vodstvo u danima otkada su se složili... Oko čega su se složili, dok su im Odisejeve vatrene riječi pekle jezik? Lowell je govorio da je to istraživanje (uvijek bi se pritom isprsio). Holmes je više volio naziv "raspitivanje," a to je i isticao kada bi razgovarao s Lowellom.
Trebalo je, naravno, uzeti u obzir i onih nekoliko danteovaca osim njih. Mnogi su provodili vrijeme u Europi, privremeno ili stalno, uključujući i Longfellowova susjeda Charlesa Eliota Nortona, još jednog pjesnikova bivšeg studenta, i Williama Deana Howellsa, mladog Fieldsova pomoćnika, imenovanog poslanika u Veneciji. Tu je zatim bio i profesor Ticknor, sedamdesetčetverogodišnjak, zakopan u svojoj knjižnici već tri samotna desetljeća; i Pietro Bachi, koji je poučavao talijanski i u Longfellowovo i u Lowellovo doba, prije nego što ga je Harvard otpustio; i svi bivši studenti s Longfellowovih i Lowellovih seminara o Danteu (i još šačica iz Ticknorova razdoblja). Sastavit će popise i dogovoriti privatne sastanke. Ali Holmes se molio za to da otkriju neko objašnjenje prije nego što naprave budale od sebe pred ljudima koje su poštovali i koji su, barem do danas, također poštovali njih.
Ako je u krugu Druge unitarističke crkve bilo prizorište ubojstva, danas ga neće naći. Ali opet, ako su njihove pretpostavke bile točne i ako je postojala rupa u zemlji u koju je Talbot bio zakopan, đakoni bi je žurno prekrili svježom travom. Mrtav propovjednik zakopan naglavce ispred crkve ne bi bio najbolja reklama za vjernike.
,,Pogledajmo sada unutra," predloži Longfellow, naizgled pomiren s potpunim neuspjehom u potrazi.
Holmes je u stopu pratio Longfellowa.
U stražnjoj sakristiji, gdje su bili smješteni uredi i garderobe, na jednom su zidu bila prevelika vrata od škriljevca koja, nisu vodila u drugu prostoriju, i nije bilo drugog krila crkve.
Longfellow skine rukavice i prijeđe rukom preko hladnoga kamena. Iza njih je bila ljuta hladnoća.
,,Tako je!" prošapta Holmes. Studen se zavukla u njega čim je zaustio. „Podzemna grobnica, Longfellowe! Grobnica ovdje dolje..."
Do prije tri godine, mnoge crkve na tom području obavljale su ukope u podzemlju. Tamo je bilo raskošnih privatnih grobnica koje su se prodavale obiteljima, kao i onih skromnih u kojima su bili smješteni obični vjernici za neznatnu novčanu naknadu. Godinama, te su se grobnice smatrale razboritim načinom iskorištavanja prostora u prenapučenim gradovima u kojima su se groblja sve više širila. Ali kada je na stotine Bostonaca počelo umirati od žutegroznice, Odbor za javno zdravstvo uzrokom je proglasio blizinu raspadajućeg mesa, te su nove grobnice ispod crkava strogo zabranjene. Obitelji koje su za to imale dovoljno novaca premjestile su kovčege sa svojim voljenima na groblje Mount Auburn i druga nedavno izgrađena ruralna posljednja počivališta. No onaj "javni" - odnosno siromašniji - dio grobnica, koji je pod zemljom bio skriven od pogleda, bio je pretrpan. Tamo su se nizali redovi neobilježenih lijesova, zapuštenih grobova, podzemnih sirotinjskih groblja.
,,Dante pronalazi Simoniste u pietra livida, u sivom kamenu," reče Longfellow.
Prekine ih neki drhtavi glas. ,,Mogu li vam pomoći, gospodo?" Crkvenjak koji je prvi našao Talbota pečena na vatri bio je visok, mršav čovjek odjeven u dugačku crnu halju, sijede kose ili, točnije, čekinja koje su poput četke stršile u svim smjerovima. Činilo se da mu oči zure širom otvorene, tako da se stalno doimao poput čovjeka koji je ugledao duha.
,,Dobra večer, gospodine." Holmes priđe, prevrćući šešir u rukama. Holmes je poželio da je Lowell tu, ili Fields, jer su obojica znali kako prodati autoritet. „Gospodine, moj prijatelj i ja moramo vas zamoliti da nam dopustite ući u vašu podzemnu grobnicu, ako biste bili tako ljubazni."
Crkvenjak ničim nije pokazao da je sklon toj zamisli.
Holmes se osvrne iza sebe. Longfellow je stajao s objema rukama oslonjen na svoj štap, miran, kao da je nepozvani promatrač.
,,Dakle, kao što rekoh, dobri moj gospodine, prilično je važno, znate, da mi... ja sam doktor Oliver Wendell Holmes. Držim katedru iz anatomije i fiziologije na Medicinskom fakultetu - zapravo je to više klupa nego katedra, s obzirom na širinu predmeta. Vjerojatno ste pročitali neku od mojih pjesama u..."
„Gospodine!" Skvičeća nota u crkvenjakovu glasu podsjećala je na bolan krik kada bi progovorio glasnije. ,,Zar ne znate, gospodine, da je naš svećenik nedavno pronađen..." počeo je mucati od užasa a zatim ustukne. ,,Ja sam u to vrijeme čuvao crkvu i znam da nitko živ nije ušao niti izašao! Tako mi Svemogućeg, ako se to dogodilo za mog dežurstva, tvrdim da je to bio demonski duh koji ne treba tijelo da ga prenosi, a ne čovjek!" Zaustavi se. „Stopala," reče, staklena pogleda, doimajući se kao da ne može nastaviti.
,,Njegova stopala, gospodine," reče doktor Holmes, želeći čuti, iako je točno znao kakva je sudbina zadesila Talbotova stopala - iz prve ruke. ,,Što s njima?"
Četiri člana Kluba Dante bez gospodina Greenea skupila su sve raspoložive novinske izvještaje o Talbotovoj smrti. Dok su stvarne okolnosti Healeyjeve smrti ostale skrivene nekoliko tjedana prije nego što su objavljene, u novinskim je člancima Elisha Talbot bio usmrćen na sve zamislive načine, a obilježavala ih je neurednost od koje bi se Dante, za kojega je svaka kazna bila predodređena božanskom ljubavlju, lecnuo. Što se tiče crkvenjaka Gregga, on nije trebao poznavati Dantea. Bio je svjedok i pronositelj istine. To mu je davalo snagu i jednostavnost staroga proroka.
,,Stopala," nastavi crkvenjak nakon duge stanke, ,,su mu bila u plamenu; bila su vatrene kočije u mračnim grobnicama. Molim vas, gospodo." Glava mu je potišteno klonula te im je dao znak da odu.
,,Dobri gospodine," reče Longfellow blago. ,,Upravo nas smrt velečasnog Talbota i dovodi ovamo."
Crkvenjakove se oči smjesta opuste. Holmesu nije bilo jasno je li čovjek prepoznao srebrnobrado lice voljenoga pjesnika ili ga je, poput divlje zvijeri, smirila izražajna mirnoća Longfellowova melodična glasa. Holmes je shvatio da će, bude li Klub Dante postignuo ikakav napredak u ovom pothvatu, to biti Longfellowova zasluga, jer on je znao svojom prisutnošću upravljati s jednakom nebeskom lakoćom kao što je svojim perom vladao engleskim jezikom.
Longfellow nastavi: ,,Premda vam možemo za sebe jamčiti samo svojim obećanjem, dragi gospodine, molimo vas za pomoć. Molim vas da imate povjerenja i da ne tražite od nas daljnje dokaze, jer bojim se da smo mi možda jedini koji doista mogu pronaći nekakav smisao u ovome što se dogodilo. Više od toga ne smijemo otkriti."

Nepregledni, prazan jaz bio je zaparen od magle. Doktor Holmes tjerao je od sebe smradan zrak koji mu je pekao oči i uši poput paprene prašine, dok su kratkim i opreznim koracima silazili niza stube u usku grobnicu. Longfellow je disao manje ili više slobodno. Imao je tu prednost da mu je osjet njuha bio ograničen: dopuštao mu je da uživa u proljetnom cvijeću i drugim ugodnim aromama, pošteđujući ga štetnih zadaha.
Crkvenjak Gregg objasnio je da se javna grobnica proteže ispod nekoliko gradskih ulica u oba smjera.
Longfellow svjetiljkom osvijetli stupove od škriljevca, zatim spusti svjetlo da pobliže pogleda obične kamene kovčege.
Crkvenjak počne govoriti nešto o velečasnom Talbotu, ali poče oklijevati. ,,Ne smijete misliti loše o njemu, gospodo, ako vam kažem, ali naš dragi velečasni nije prolazio kroz podzemnu grobnicu iz... nije prolazio crkvenim poslom, da budem iskren."
,,Zašto bi dolazio ovamo? " upita Holmes.
,,To mu je bio kraći put do kuće. Meni se baš i nije sviđalo ovdje, ako ćemo pravo." Jedan od razbacanih komadića papira, sa slovima a i h, koje je Rey previdio, završio je pod Holmesovom čizmom i utonuo u dubok sloj zemlje.
Longfellow upita je li netko drugi mogao ući u grobnicu s ulice, s mjesta na kojem bi svećenik bio izašao.
,,Ne," reče crkvenjak kategorično. ,,Ta se vrata mogu otvoriti samo iznutra. Policajci su svejedno provjerili i nisu otkrili da je itko čačkao po bravi. I nije bilo znakova da je velečasni Talbot uopće stigao do vrata koja vode na ulicu, te posljednje večeri kada je prolazio ovuda."
Holmes povede Longfellowa natrag, kako ih crkvenjak ne bi čuo. Govorio je prigušenim glasom. ,,Ne misliš li da je znakovito to što se velečasni Talbot koristio ovim prolazom kao prečacem? Moramo još malo ispitati crkvenjaka. Još ne znamo koja je Talbotova simonija, a ovo bi mogao biti trag!" Nisu našli ništa što bi upućivalo na to da je Talbot bio išta drugo doli dobar pastir svome stadu.
,,Mislim da se može reći kako prolazak kroz grobnicu nije grijeh, ma koliko to bilo nepreporučljivo, zar ne?" reče Longfellow. ,,Osim toga, znamo da simonija mora imati nekakve veze s novcem - primanjem ili davanjem novca. Crkvenjak idealizira Talbota, kao i njegovi vjernici, i budemo li postavljali previše pitanja o svećenikovim navikama, informacije koje bi nam bio spreman dati mogle bi presušiti. Ne zaboravi, crkvenjak Gregg, kao i cijeli Boston, vjeruje da je Talbotova smrt posljedica nečijeg tuđeg grijeha, a ne njegova."
,,Pa kako je onda Lucifer ušao ovamo? Ako se vrata koja iz grobnice vode na ulicu mogu otvoriti samo iznutra... a crkvenjak kaže da je bio u crkvi i da nije vidio nikoga da prolazi kroz sakristiju..."
,,Možda je naš zločinac čekao da se Talbot uspne uza stube i izađe iz grobnice, a zatim ga s ulice gurnuo natrag u podzemlje," nagađao je Longfellow.
,,Ali kako je mogao tako brzo iskopati rupu u zemlji dovoljno duboku da u nju stane čovjek? Čini se vjerojatnije da je zlikovac napao Talbota iz zasjede - iskopao rupu, čekao, a zatim ga ščepao, gurnuo ga u nju, polio mu stopala petrolejem..."
Ispred njih, crkvenjak se odjednom zaustavio. Polovica mišića mu se ukoči, a druga polovica poče se žestoko tresti. Pokuša progovoriti, ali čuo se samo suzdržani, žalobni jecaj. Ispruživši bradu, uspio je pokazati na debelu kamenu ploču položenu na zemljani sag na tlu grobnice. Crkvenjak potrči natrag u utočište crkve.
Mjesto je bilo nadohvat ruke. Mogli su ga osjetiti i nanjušiti.
Longfellow i Holmes upregnuše svu svoju snagu da podignu ploču. U zemlji je bila okrugla rupa, dovoljno velika za tijelo srednje građe. Sačuvan ispod ploče i oslobođen njezinim skidanjem, zadah zapaljenog tijela navalio je u okolni zrak poput smrada trulog mesa i prženog luka. Holmes pokrije lice rupcem koji je nosio oko vrata.
Longfellow klekne i zagrabi šaku zemlje oko rupe. ,,Da, imaš pravo, Holmese. Rupa je duboka i dobro oblikovana. Morala je biti unaprijed iskopana. Ubojica je zacijelo čekao kada je Talbot ušao. Ušao je u grobnicu, nekako izbjegavajući našeg nervoznog prijatelja crkvenjaka i udarcem onesvijestio Talbota," teoretizirao je Longfellow, „namjestio ga u rupu glavom prema dolje i zatim izveo svoj strašan čin."
„Zamisli samo te muke! Talbot je vjerojatno bio svjestan onoga što se događalo prije nego što mu je srce otkazalo. Osjećaj da ti živo meso gori..." Holmes zamalo proguta svoje riječi. ,,Longfellowe, nisam mislio..." Proklinjao je svoja usta što toliko govore, a zatim što pogrešku ne prihvaćaju mirno. ,,Znaš, samo sam htio reći... "
Longfellow se doimao kao da ne čuje. Pustio je da mu zemlja klizne kroz prste. Pažljivo spusti šareni buket cvijeća pokraj rupe. ,,'Stog ostaj, jer si pravo kažnjen sade'," reče Longfellow, citirajući stih iz Devetnaestog pjevanja kao da ga čita iz zraka pred sobom. ,,To Dante dovikne simonistu s kojim razgovara u Paklu, Nikoli III., dragi moj Holmese."
Doktor Holmes bio je spreman otići. Gusti zrak pothranjivao mu je pobunu u plućima, a njegove su ga nespretne riječi ražalostile.
Longfellow, međutim, usmjeri aureolu svoje plinske svjetiljke iznad rupe, koju nitko više nije dirao. Nije bio gotov. ,,Moramo kopati dublje, ispod dna rupe koje vidimo. Policija se nikada ne bi toga sjetila."
Holmes se s nevjericom zagleda u njega. ,,Ne bih ni ja! Talbot je stavljen u rupu, ne ispod nje, dragi moj Longfellowe!"
Longfellow reče, ,,Sjećaš li se što Dante kaže Nikoli dok grešnik lamata u bijednoj rupi svoje kazne."
Holmes sam za sebe prošapta nekoliko stihova. ,,'Stog ostaj, jer si pravo kažnjen sade... i čuvaj novac zlo pootimani,'" Naglo zastane. ,,I čuvaj novac zlo pootimani. Ali ne pokazuje li Dante tu samo sebi svojstven sarkazam, podrugujući se ubogom grešniku zbog toga što je za života pohlepno zgrtao novac?"
,,Da, i slučajno sam i ja upravo tako protumačio taj stih," reče Longfellow. ,,Ali može se protumačiti i tako kao da Dante to misli doslovno. Moglo bi se tvrditi da Danteova rečenica zapravo otkriva da je dio contrapassa simonista u tome da su zakopani naglavce, a da je zajedno s njima, pod njihovim glavama zakopan i novac koji su na nemoralan način prikupili. Dante je u svakom slučaju mogao imati na umu riječi koje je Petar uputio Šimunu u Djelima apostolskim: 'Novac tvoj zajedno s tobom propao.' Prema tom tumačenju, rupa u kojoj je zakopan Danteov grešnik postaje i njegova vječna kesa."
Na to tumačenje, Holmes ispusti mješavinu grlenih zvukova.
,,Zadremo li dublje," reče Longfellow uz lagani smiješak, ,,možda se tvoje sumnje pokažu neopravdanima." Pruži svoj štap da dopre do dna, ali jama je bila preduboka. ,,Ja ne stanem unutra, rekao bih." Longfellow ocijeni veličinu rupe. Zatim pogleda u maloga doktora, koji se uvijao od astme.
Holmes se ukipi. ,,O, ali Longfellowe..." Pogleda u rupu. ,,Zašto priroda nije tražila moj savjet prije nego što me sazdala?" Nije bilo svrhe u prepiranju. S Longfellowom se čovjek nije moglo valjano prepirati: bio je previše nepobjedivo miran. Da je Lowell ovdje, kopao bi kao kunić.
,,Deset prema jedan da ću slomiti nokat."
Longfellow zahvalno kimhe. ,,Rupa je preuska. Ne mogu se sagnuti. Mislim da se ne mogu dovoljno uvući unutra da bih kopao."
Longfellow pomogne Holmesu da se uspne iz rupe. Doktor ponovno uđe u uzak otvor, ovaj put glavom naprijed, dok ga je Longfellow pridržavao za gležnjeve u sivim hlačama. Pjesnikov lagani stisak bio je kao u lutkara koji upravlja marionetama.
,,Oprezno, Longfellowe! Oprezno!"
,,Vidiš li dobro?" upita Longfellow.
Holmes ga je jedva čuo. Grabljao je rukama po zemlji koja mu se vlažna zavlačila pod nokte, u isto vrijeme mučno topla i hladna i tvrda kao led. Najgori je bio vonj, truli smrad spaljenoga mesa koji se zadržao u tijesnome ponoru. Holmes pokuša zadržati dah, ali zbog astme koja ga je stiskala u prsima od te mu se taktike zavrtjelo, pa mu se činilo da će mu glava odletjeti poput balona.
Bio je tamo gdje je bio i velečasni Talbot; okrenut naglavačke, poput njega. Ali umjesto vatre koja bi mu kažnjavala stopala, osjećao je nepokolebljive ruke gospodina Longfellowa.
Longfellowov prigušeni glas dopro je do njega u obliku zabrinuta pitanja. Unutar maglovitog osjećaja nesvjestice doktor ga nije mogao čuti, i na um mu padne besmisleno pitanje hoće li Longfellow ispustiti njegove gležnjeve bude li se on onesvijestio i bi li on, u međuvremenu, mogao propasti kroz središte zemlje. Odjednom je postao svjestan opasnosti u koju su se doveli pokušavajući se boriti s knjigom. Lebdeća povorka misli doimala se beskrajnom prije nego što je doktor rukama udario u nešto tvrdo.
Napipavši neki čvrsti predmet, vratila mu se jasnoća misli. Komad nekakve tkanine. Ne: torba. Torba od glatkog platna.
Holmes protrne. Pokuša progovoriti, ali smrad i zemlja bili su mu strahovite zapreke. Na trenutak se ukipio od panike, zatim mu se zdrav razum vratio i on se počne mahnito ritati nogama.
Longfellow, shvativši da je to znak, izvadi tijelo svog prijatelja iz šupljine. Holmes poče hvatati zrak, pušući i pljuckajući dok mu je Longfellow brižljivo pomagao.
Holmes izmigolji i ostane klečati. ,,Pogledaj što je to, za Boga miloga, Longfellowe!" Holmes povuče uzicu omotanu oko otkrića i na silu otvori vrećicu skorenu od zemlje.
Longfellow je gledao kako je doktor Holmes na tvrdi zemljani pod grobnice rasuo svežanj od tisuću dolara u papirnatim novčanicama.
I čuvaj novac zlo pootimani...